 Oblici individualiziranog rada u nastavi tjelesne i zdravstvene kulture

Prvi uvijet za provodenje tog metodickog principa je upoznavanje s aktualnim stanjem

antropoloskog statusa ucenika. Ako se individualizacija rada smatra maksimalno
problizavanje programa tjelesnog vjezbanja individualnim obiljezjima nekog subjekta s
unaprijed definiranim ciljevima,onda je poznavanje aktualnog stanja njegova statusa
bitna ppretpostavka za djelotvorno provodenje individualnog rada. Takav ce pristup
omoguciti da doznamo i spoznamo da skupinu ucenika ne zini zbroj jednakih individual
vec da medu njima postoje razlike. Individualni cin pruza vece izglede da do izrazaja
dode ne samo njihova inicijativa nego i kreativnost odnosno stvaralastvo. to je vrlo bitno
pogotovo kada se zna da se stvaralastvo moze razvijati samo u takvim uvijetima u kojima
individualnost subjekta moze doci do punog izrazaja.
Individualizacija u nastavi TZK moze se postici na razlicite nacine:
1. uvidom u aktualno stanje
2. postavljanje diferenciranih zadaca
3. izborom prikladnih sadrzaja ne samo u A dijelu sata nego u
svakom dijelu sata
4. izborom prikladnih odgojih postupaka koji su prilagodeni
individualnim razlikama ucenika
5. primjenom razlicitih sredstava sprava i pomagala
6. zadavanje odredenih zadaca pojedinim ucenicima izvan
nastave
7. briga o individuanom motorickom iskustvu

Ne treba bas sve sad svoditi na individualizirani rad,jer u TZK postoji mogucnost kojiom svaki
ucenik moze svoje individualne zelje ostvariti u zajednickom radu s ostalim ucenicima.
 Uloga praćenja i provjeravanja u procjeni efi kasnosti nastave tjelesne i
zdravstvene kulture

Da bi se komparativne prednosti iskoristile sto je vise moguce odnosno da bi se potreban

i moguci utjecaj tjelesnog vjezbanja drzao stalno pod nadzorom,a nastava TZK odrzavala
u granicama uconkovitog i korisnog djelovanja. Potrebno je dobro poznavati sudionike
nastavnog procesa a to je nemoguce bez sustavnog pracenja i provjeravanja njihovog rada
i napretka. Da bi pracenje i provjeravanje bilo uistinu sustavno treba ga provoditi tokom
citave skolske godine.. Realnost pracenja i provjeravanja treba temeljiti na stvarnim
potrebama ucenika. Da bi pracenje i provjeravanje bilo sustavno realno i objektivno
,treba odrediti cilj provjeravanja. Sadrzaj pracenja i provjeravanja u TZK bi bio
optimalan ako bi obuhvatio sva antropoloska obiljezja ,motoricka znanja i postignuca i
zdravstveno stanje ucenika. Medutim to je nemoguce u potpunosti realizirati iz razloga
sto ne raspolazu sve ustanove svim instrumentima,spravama i pomagalima potrebnim za
porvodenje TZK , drugi uvijet ima izvorste u materijalnim uvijetima skola,posebno onih
koji se odnose na raspolozivi otvoreni i zatvoreni proctor za vjezbanje.Prikladna igralista
i dvorane. Rezultati pracenja i porverevanja mogu se biljeziti u kvantitativnom obliku
putem bodova,minuta,sekundi,metara ,centimetarai slicno kao i u materijaliziranom
obliku putem ocjene.
 Obrazovna uloga vizualnih, auditivnih i audiovizualnih sredstava u nastavi
tjelesne i zdravstvene culture

Kako bi se nastava mogla izvoditi kvalitetnije potrebna su nastavna sredstva. Riječ je o

četirima vrstama nastavnih sredstava koje zauzimaju prostor u različitima fazama
nastavnih sati, a to su: vizualna nastavna sredstva, auditivna nastavna sredstva,
audiovizualna nastavna sredstva i tekstualna nastavna sredstva.
Njihova uloga nije samo nadoknada objektivne stvarnosti, nego su također važan izvor
znanja i baza znanja za razvijanje radne sposobnosti. Npr. studenti medicine uvelike uče
pomoću nastavnih sredstava te kad se napokon nađu u situacijama izvorne stvarnosti s
lakoćom obavljaju sve ono što su naučili prethodno na fiktivnim situacijama.
 z razloga što nastavna sredstva zamjenjuju izvornu stvarnost, a objektivna je stvarnost
raznovrsna, postoje brojna i raznovrsna nastavna sredstva, te ih je potrebno podijeliti u
nekoliko skupina (Poljak, 1991):
1. Vizualna nastavna sredstva
2. Auditivna nastavna sredstva
3. Audio – vizualna nastavna sredstva
4. Tekstualna nastavna sredstva
Vizualna nastavna sredstva
Vizualna su nastavna sredstva u odgoju i obrazovanju najbrojnija nastavna sredstva te su
u suvremenoj školi nezaobilazni pri ostvarivanju ciljeva. Bognar i Matijević (2005)
pretpostavljaju da će školu budućnosti karakterizirati težnja za što većom vizualizacijom
odgojne komunikacije.

Ta skupina obuhvaća ona nastavna sredstva koja služe isključivo za vizualno predočenje i
oblikovanje određenih slika u pamćenju.

Vizualizacija može biti izvrsno sredstvo za učenje, svi vizualiziraju, čak i oni koji su
dominantno auditivni ili kinestetički likovi ili su izgubili vid (Jensen, 2003).

Poljak (1991) navodi kako se vizualna nastavna sredstva osnivaju na tzv. video –
komponenti te da zbog toga imaju vidljive dimenzije i vanjska osjetilna svojstva. Također
pomažu učenicima lakše upamtiti nove spoznaje, a vježbaju i fotografsko pamćenje
Auditivna nastavna sredstva su jednostavna za rukovanje, pa bi se trebala češće
koristiti, pogotovo za razvijanje govornih sposobnosti učenika. U današnje vrijeme se bez
problema s raznoraznim uređajima može snimiti glas učenika. Snimajući učenikovo
usmeno izlaganje na materinskom ili stranom jeziku, puno lakše bi otkrivao vlastite
pogreške. Tokom svog školovanja nikad nismo koristili takvu tehniku ni na jednom od
jezika koje sam učio. Jedino se sjećam da smo ponekad znali slušati, snimljen na CD-u,
putem kazetofona, tekst koji smo učili, a čitao ga je izvorni govornik tog jezika.
Zasigurno da sam tako bolje naučio kako se izgovaraju pojedine riječi.
Audio – vizualna nastavna sredstva
 Poljak (1991) navodi da su to nastavna sredstva koja u sebi sjedinjuju audio –
komponentu i video – komponentu. Sam naziv nam govori da za njihovo percipiranje
treba angažirati osjetila za sluh i vid. Zbog angažiranja oba osjetila osigurava se bogatija i
efikasnija komunikacija nego kod korištenja samo jednog osjetila (vida ili sluha).
Audiovizualna nastavna sredstva su provjereno efikasna, no u njihovu korištenju ne treba
pretjerivati. Također, ako se nastavni film ili televizijska emisija koristi vrlo rijetko
u nastavnom procesu, takvo će rijetko korištenje biti samo po sebi beskorisno jer će
učenici obraćati veću pozornost na samu okolnost da se prikazuje film i kako se
prikazuje, nego na njegov sadržaj (tj. na sadržaj učenja). Ključ je u umjerenosti
korištenja.

 Uloga metoda vježbanja u doziranju i distribuciji opterećenja u nastavi

tjelesne i zdravstvene kulture

Za vrijeme nastave TZK ucenici se podvrgavaju odredenom opterecenju. Opterecenje se

moze definirati kao ukupan utjecaj na organizam ucenika koji se postize cjelokupnim
odgojno-obrazovnim radom na satu. Optimalno opterecenje na satu TZK je iznimno
vazno za transformaciju antropoloskih obiljezja ucenika. Ucenici u kojih je povpljnije
funkcionalno stanje organizma ce se bolje prilagoditi odredenom opterecenju.
Opterecenje na satu TZK ovisi o izboru i redosljedu vjezbi,intenzitetu i frekvenciji
vjezbanja,tempu i ritmu kojim se vjezbe izvode . Opterecenja na nastavi TZK mozemo
promatrati kao fiziolosko i psiholosko opterecenje.
FIZIOLOSKO opterecenje manifestira se u pojacanom radu srcozilnog i respiratornog
sustava. Cilj nije postici maksimalno fiziolosko opterecenje tokom sata vec optimalno
opterecenje. Sat bi se trebao planirati tako da fiziolosko opterecenje postupno raste
svakim sljedecim motorickim gibanjem. Fiziolosko opterecenje moze se odrediti s dosta
velikom tocnoscu jer se moze biljeziti. Najprije treba utvrditi stanje pulsa u mirovanju(na
pocetku sata), neposredno prije vjezbanja,i poslije svakog zavrsenog dijela sata. Na
 temelju dobivenih rezultata moze se ustvrditi fiziolosko opterecenje svakog ucenika
izracunavajuci aritmeticku sredinu njihovih rezultata.
PSIHOLOSKO OPTERECENJE se moze manifestirati kao emocionalno
dizivljavanje,koncentracija pa tako i intelektualno opterecenje. Igra kao sadrzaj vrlo
stimulativno utjece na emocionalno stanje djece. Previse veliko emocionalno opterecenje
u svim djelovima sata nije pozeljno. Zbog toga sto se suvise jako emocionalno
opterecenje na satu moze negativno odraziti na rad i moze dovest do stanja u kojem nije
moguc daljnji konstruktivni rad. Ako ucenici nakon TZK nastavljaju s radom u skoli
trebalo bi u zavrsnom dijelu sata smanjiti razinu emocionalnog opterecenja . Ucenici su
takoder izlozeni intelektualnom opterecenju, npr. vece intelektualno opterecenje ucenika
ce biti na satovima obrade novog gradiva, slozenija motoricka gibanja ce zahtijevati vece
intelektualno opterecenje. Zna se da su vjezbe na spravama ,sa spravama takticke vjezbe
zahtjevnije na intelektualno opterecenje nego vjezbe koje pripadaju jednostavnijim
motorickim strukturama. Ako je nastavi TZK prethodilo nekoliko napornih satova ocito
je da ce ucenici doci sa smanjenim sposobnostima koncentracije,zapazanj i paznje.

 Komparativne prednosti primjene složenih metodičkih organizacijskih

oblika rada

Metodički organizacijski oblici rada predstavljaju način organizacije procesa vježbanja i

ostvarivanja ciljeva kineziološke kulture (Findak i Prskalo, 2004). Motorička
djelotvornost ovisi o odgovarajućem izboru i primjeni metodičkog organizacijskog oblika
rada, što je uvjet osuvremenjivanja rada. Posebno treba istaći primjenu složenijih
metodičkih organizacijskih oblika rada u slabijim materijalnim uvjetima te na taj način
povećanje efektivnog vremena vježbanja Uvažavajući činjenicu da je nastava
polivalentan proces usmjeren transformaciji antropološkog statusa i učenju, tako da se o
učinkovitosti sata kineziološke kulture ne može suditi isključivo temeljem efektivnog
vremena vježbanja, vrijeme je ipak nezaobilazan čimbenik uspješnosti transformacijskog
procesa, a i procesa motoričkog učenja. Naime, najčešći razlog nedovoljne iskorištenosti
sata kineziološke kulture je „čekanje u redu“ i to najčešće zbog nedovoljne primjene
 složenijih metodičkih organizacijskih oblika rada (Findak, 1992), koji praktički
eliminiraju ovu pojavu i superiorni su u transformaciji sva tri ciljana antropološka
područja
Dobro izabran je onaj metodički organizacijski oblik rada koji pridonosi intenzifikaciji i
optimalizaciji rada te na taj način i humanizaciji nastavnog procesa i procesa vježbanja.
Svojevrsna „evolucija“ od frontalnog k jednostavnijim i složenijim grupnim oblicima
rada rezultat je težnje za intenzifikacijom i optimalizacijom rada na satu tjelesne i
zdravstvene kulture, što rezultira povećanjem efektivnog vremena vježbanja, ukupnog
opterećenja na satu i u konačnici zadovoljenju autentičnih potreba učenika i humanizaciji
ukupnog procesa rada.
m. Metodički organizacijski oblici rada mogu biti značajan put optimizacije procesa
vježbanja, a što znači strateški algoritmirati postupke kineziologa, učitelja i odgojitelja
usmjerene na najbolje moguće učinke u ovom polivalentnom procesu u kojem dominiraju
proces transformacije i proces razmjene informacija.
Jednostavniji oblici rada stvaraju preduvjete za prelazak na složenije oblike.
Primjena zahtjevnijih i složenijih metodičkih organizacijskih oblika rada, pored
pripremljenosti nastavnika, podrazumijeva i primjerenu pripremljenost učenika u skladu s
principom postupnosti, a njihovom pravilnom primjenom osim očekivanih poboljšanih
učinaka i ostvarenja ciljeva i zadaća postići će se raznovrsnost i potrebna motiviranost u
radu.

 Tjelesna i zdravstvena kultura u funkciji čuvanja i unapređivanja zdravlja

djece i učenika

Današnju populaciju djece i mladih opterećuje živčana napetost, poremećaji

lokomotornoga sustava, bolesti kardio-vaskularnog i respiratornog sustava. Sve je
veća disproporcija između podmirenja biotičkih potreba i tzv. civilizacijskih potreba
ili, točnije, genetski uvjetovanih i civilizacijski nametnutih zahtjeva i to, dakako, na
štetu prvih (Findak i Prskalo, 2004). Aktivnost je ljudska potreba i zato je važno
upozoravati na posljedice nedovoljnog kretanja. Čovjeku nedostaje kretanje koje je
osnovna pokretačka snaga gotovo svih vitalnih funkcija. Ugrožene su i osnovne
motoričke sposobnosti, prije svega brzina, zatim snaga i izdržljivost. U današnje
vrijeme fizičko opterećenje je neznatno. Hodanje, koje je osnovni oblik ljudske
tjelesne aktivnosti, korištenjem automobila i drugih prijevoznih sredstava svelo se na
najmanju moguću mjeru. Korištenje mišićne snage nije se smanjilo samo na radnim
mjestima nego i u slobodnom vremenu.
U slobodnom vremenu prevladavaju pasivni oblici sudjelovanja u pojedinim
aktivnostima kao što su gledanje televizije, posjeti kinu i kazalištu, posjećivanje
športskih priredbi u svojstvu gledatelja, umjesto aktivnog sudjelovanja u različitim
tjelesnim aktivnostima. Dugotrajna pasivnost uzrokuje značajno smanjenje
motoričkih i funkcionalnih sposobnosti, značajnu promjenu morfološkog statusa, a
time i radnih sposobnosti čovjeka. Redovita tjelesna aktivnost jedan je od ključnih
faktora za zdrav život. Nemoguće je nabrojati sve pozitivne aspekte tjelesne
aktivnosti, no bez sumnje neke od njih su: unapređenje zdravlja i kvalitete života,
produžuje očekivano trajanje života i smanjuje rizik za kronične nezarazne bolesti
kao što su bolesti srca i krvnih žila, šećerna bolest, maligne bolesti i sl.
Pozitivni aspekti redovite tjelesne aktivnosti očituju se kod fizičkog i
mentalnog zdravlja te psihosocijalnog razvoja. Nikada nije prerano da se započne s
usvajanjem zdravih navika i edukacijom o važnosti tjelesne aktivnosti: studije
pokazuju da većina djece koja se bave sportom i tjelesno su aktivna u djetinjstvu,
zadrže takve navike i u odrasloj dobi. Sport ima pozitivan učinak na razvoj osobnosti – djeca
koja se od malena bave nekom sportskom aktivnošću, već u ranoj životnoj dobi razvijaju radne
navike i samodisciplinu. Sport ima pozitivnu ulogu i u emocionalnom razvoju djece budući da
olakšava i proces socijalizacije. Neaktivnost je posebno štetna kod djeteta za njegov razvoj.
Zdrava, okretna, spretna i vješta djeca mogu lakše nositi sve teškoće života te mogu lakše
obavljati svoje radne i društvene zadaće. Kineziološka aktivnost potiče fizički rasta i razvoji
učenika, razvoj psihomotoričkog sustava i opće funkcionalne sposobnosti organizma. Učenik
stječe spoznaju za opće fizičko stanje i stvara naviku bavljenja tjelesnim aktivnostima. Da bi se
izbjegle posljedice neaktivnosti, uzrokovane suvremenim načinom života i rada, nužno je
potrebno u svakodnevnom režimu života ostaviti vremena za bavljenje kineziološkom
aktivnošću. Zbog toga se posebno ističe pozitivan odnos prema tjelesnom vježbanju bez kojega
je zdrav način života čovjeka današnjice, a još više sutrašnjice nezamisliv (Prskalo, 2005b.)
  Metode rada u funkciji intenzifi kacije odgojno-obrazovnog rada
 Sadržaj praćenja i provjeravanja u tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi

 Uloga školskog športskog kluba u odgoju ucenika

tjelesna i zdravstvena kultura ima značajnu ulogu i u pripremi i osposobljavanju djece i učenika
za život, poglavito s aspekta uvjeta života i rada u suvremenom društvu. Naime, brojni,
raznovrsni i lako provodljivi organizacijski oblici rada omogućavaju učenicima ne samo da se
upoznaju s različitim sadržajima i tjelesnim aktivnostima koje mogu koristiti u slobodno vrijeme
u školi, nego i u slobodno vrijeme izvan škole, dakle, kod kuće u društvu svojih vršnjaka,
roditelja, šire obitelji, na izletima, za vrijeme vikenda, odnosno školskih praznika. Dakako,
uključivanje učenika u pojedine izvannastavne organizacijske oblike rada nema samo obrazovnu
vrijednost, nego i odgojnu vrijednost. Sasvim sigurno da školsko sportsko društvo predstavlja
jednu od realnih mogućnosti za odgojno djelovanje na učenike, ali pod uvjetom da se o odgoju
učenika vodi briga ne samo o radu društva, nego i o radu s društvom. Poznato je da je školsko
sportsko društvo izuzetno povoljno mjesto ne samo za učenje, odnosno svladavanje pojedinih
sportskih sadržaja i aktivnosti, nego i za odgojno djelovanje na učenike. Za to postoji čitav niz
prilika: od sudjelovanja učenika u upravljanju s društvom, preko njihova uključivanja u rad
sekcija, sudjelovanja u natjecanjima, do angažiranja u različitim organizacijskim poslovima.
Dakako, uz nabrojane mogućnosti za uključivanje učenika i njihovo upoznavanje sa životom i
radom školskog sportskog društva, postoje i brojni drugi primjeri i načini da „osjete“ društvo u
koje su se dobrovoljno uključili, a nastavnicima se pruža mogućnost da to iskoriste u odgojne
svrhe

 Odgojna uloga učitelja tjelesne i zdravstvene culture

Uspjeh u odgojno-obrazovnom procesu, odnosno radu s djecom i mladeži najviše ovisi o
učitelju, odnosno nastavniku. Kako bi rad bio uspješan, on bi kao prvo trebao voljeti svoje zvanje
i rad s ljudima. „Bez obzira na razloge zbog kojih se netko odlučio biti pedagog tjelesne i
zdravstvene kulture, nastavnik treba biti prije svega čovjek, to jest osoba koja je svjesna da
upravljajući transformacijskim procesima ne upravlja samo nekim dimenzijama antropološkog
statusa učenika, već da utječe na njihov integritet“ (Findak, 1999:254). Osim toga, nastavnik
mora biti spreman i sposoban uočavati i rješavati probleme i nepredviđene situacije u nastavnom
procesu. Isto tako, ako nastavnik i sam poštuje i voli rad te ima primjereno ponašanje, tako će i
djeca razviti ljubav prema radu i moralna svojstva. Najbolje je da se nastavnik prirodno ponaša,
odnosno da bude pažljiv, srdačan, strpljiv, susretljiv, da vjeruje u zajednički rad i uspjeh, da bude
učenicima podrška i pomoć kad god im to treba, da zrači radnom energijom te da bude
optimističan u svladavanju teškoća i da vjeruje u uspjeh. Ove prethodno navedene značajke
nastavnika su uvjeti za uspješan rad s učenicima u Tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi. Nastavnik
Tjelesne i zdravstvene kulture treba biti komunikator jer bez interakcije nema uspješnog rada.
Dakle, neophodna je dvosmjerna suradnja između učenika i nastavnika. Vrlo je važno da
nastavnik savjetuje učenika u promjeni njegovog rada, ali isto tako i da nastavnik promjeni svoj
rad, ako je potrebno. Tu je bitno da nastavnik priča razumljivo, odnosno primjereno, ovisno o
dobi učenika, da je jasan, kratak i dovoljno glasan, da ne prenosi veliku količinu informacija, da
objasni učenicima ukoliko nešto nije jasno te da odgovara na njihova pitanja. Prostor u kojemu
se odvija komunikacija trebao bi biti prazan, odnosno bez ikakve buke i drugih činitelja koji
ometaju komunikaciju (Findak, 1999) Od nastavnika Tjelesne i zdravstvene kulture traži se da
bude dobar stručnjak. To znači da mora znati u svakom trenutku što, kako, koliko i zašto raditi te
uvijek biti fleksibilan, odnosno znati prilagoditi se u svakoj situaciji. Važan je i stvaralački rad
nastavnika Tjelesne i zdravstvene kulture koji utječe na individualno doživljavanje nastave i
razvijanje stvaralačke aktivnosti kod učenika. Stvaralačko djelovanje nastavnika iskazuje se u
metodičkoj interpretaciji, stoga on mora biti kreativan, originalan, osjetljiv za probleme i njihovo
rješavanje te mora imati stvaralačko mišljenje, dijagnostičke i prognostičke sposobnosti te
realizatorske. Sve ove sposobnosti koje bi nastavnik trebao imati, pomažu i utječu na učenikovu
motivaciju za radom, potiču i razvijaju njihovo kreativno stvaralaštvo. Zbog toga, potrebno je od
nastavnika stalno stručno usavršavanje (Findak, 1999). Kada se radi o odgoju, važno je da se
nastavnik drži načela poštenja, iskrenosti, časne borbe, poštivanju suradnika, uvažavanju
suparnika i ostalim načelima. Ako se nastavnik ne pridržava tih načela i normi ponašanja, onda
njegov rad neće pridonositi ni utjecati na odgoj učenika. Također, jedan od uvjeta odgoja je
nastavnikov autoritet. „Ako pak nastavnikov autoritet počiva na radu, koji na vrijeme počinje i
na vrijeme završava, u kojem su svim sudionicima odgojno-obrazovnog procesa uloge potpuno
jasne, zatim na provjeravanju onih s kojima radi, na poštovanju nastavnika, te uvjerenju učenika
da im hoće i može pomoći u ostvarivanju zajedničkog cilja i zadaća ili, drugim riječima, kada je
nastavnikov autoritet utemeljen u njegovoj ličnosti, onda se može govoriti o istinskom autoritetu
nastavnika Tjelesne i zdravstvene kulture“ (Findak, 1999:258). Osim autoriteta, neophodno je i
ugodno ozračje u radu koje postiže djelovanjem na svoje učenike, ako je i sam odgojen te jako
dobrim poznavanjem onih s kojima radi (Findak, 1999). Nastavnik Tjelesne i zdravstvene kulture
kao javni djelatnik znači da uz rad u školi, izvannastavnim i izvanškolskim tjelesnim
aktivnostima, školskom športskom klubu, treba djelovati i u široj javnosti. Sudjeluje se na nekom
od organizacijskih oblika rada u školi tako da se pojavljuje na javnim priopćavanjima, sudjeluje
se na javnim tribinama, usmenim novinama, javnim emisijama i na stručnim i znanstvenima
skupovima. Nastavnik treba biti i dobro informiran o novim, aktualnim događanjima u svojoj
struci te biti spreman za komunikaciju s javnošću, no ponajviše razborit, dosljedan u postupcima
i u porukama uvjerljiv