UVOD

Tehnički crteži predstavljaju najvažniji dio tehničke dokumentacije. U različite svrhe

njima se koristi velik broj tehničkog osoblja različitog stupnja naobrazbe. Zbog toga oni
moraju na jasan jednostavan i razumljiv način jednoznačno definirati prikazani objekt ili
sustav. Pri tome je važna primjena jednoznačno utvrđenih normi i pravila. Propisi kojima se
utvrđuju pravila izradbe tehničkih crteža obuhvaćeni su nacionalnim normama npr. DIN
(Deutsche Industrie Norm) ili ANSI (American National Standard Institute), a posebice za
područje elektrotehnike jedinstvenim međunarodnim normama IEC (Internatinal
Electrotechnical Commission).

Namjene crteža su vrlo raznolike pa zato postoje različite vrste crteža. Zbog velike
raznolikosti ne postoji strogo utvrđena podjela crteža. Uglavnom se dijele prema namjeni,
načinu izradbe i načinu prikazivanja.

Prema namjeni tehnički crteži se dijele na:

 ponudbeni crtež - prilaže se uz pismenu ponudu

 radionički crtež - crtež prema kojem se izrađuje objekt
 sklopni crtež - prikazuje pojedine sklopove koji sačinjavaju funkcionalnu cjelinu
 instalacijski crtež - prikazuje razvod električnih ili cijevnih vodova
 sastavni ili montažni crtež - prikazuje način sastavljanja cjelovitog uređaja
 situacijski crtež - prikazuje položaj objekta u određenom prostoru
 shematski crtež - pojednostavljani crtež izrađen uporabom simbola i oznaka
 dijagram - grafički prikaz funkcijskih veza različitih veličina

Prema načinu izradbe crteža razlikujemo:

 izvorni crtež (original),

 presliku,
 skicu.

Prema načinu prikazivanja objekta razlikujemo:

 ortogonalni crtež - prikaz trodimenzionalnog objekta pomoću skupa

dvodimenzionalnih projekcija,
 aksonometrijski crtež - prostorni prikaz.

FORMATI CRTEŽA

Stranica | 1
 Da bib se poboljjšala pregleddnost te pojjednostavnilo pohranu i rukovanjee crtežima
propisanne su standaardne veličiine i oblici crteža.
c Skupp propisanih
h veličina i oblika za teehničke
crteže nnaziva se forrmat (reda) A. Svojstvaa formata (rreda) A su sljedeća:
s

 svaki formaat ima oblikk pravokutnika s omjeroom stranicaa

 osnovni forrmat je A0 površine
p m2,
1m
 manji form
mat se dobijee raspolavljaanjem dulje stranice veećeg formataa.

Ovaako definirrani formatti nazivaju se obrađeeni formati. Pored njjih definiraani su i

odgovarrajući neobbrađeni form
mati s neštoo većim dimenzijama zbog potreebe za rukoovanjem
papirom
m pri čemu se krajevi mogu
m oštetiti. Oblik foormata redaa A prikazaan je na slicci 1.1.a).
Odnosi među pojeedinim form matima redaa A prikazanni su na slici 1.1.b). Dimenzije
D pojedinih
formataa uključujuući dimenziije neobrađđenog form mata i obrrađenog forrmata te površinu
p
obrađennog formataa naveden suu u tabilici 1.1.

a)

b)

Slika 1.1 Formati reda A: a) Oblik formaata reda A,

b) odnoosi među pojjedinim form
matima redda A.

Stranica | 2
 Oznaka Obrezani Neobrezaani Ok
kvir crtežaa m2
format formatt
a1
A0 841  1189 880  12230 831
8 1179 1
A1 594  841 625  880 5  831
584 1/22
A2 420  594 450  625
6 4  584
410 1/44
A3 297  420 330  450 2  395
287 1/88
A4 210  297 240  330 1  280
185 1/166
A5 148  210 165  2440 1  185
138 1/322
A6 105  148 120  165 80  138 1/644

Tablicaa 1.1 Dimennzije pojedinnih formata reda A.

Svi formatii osim A4 i A6 postavljaju se s duuljom strannicom u vod

doravnom položaju.
p
Ako se crteži uokvviruju okvirr se ucrtavaa 5 mm od ruba obrađenog crtežaa. Kod form mata A3,
A4, A55 i A6 okviir je udaljenn od lijevog ruba 20 mm zbog uvezivanja.
u Položaji pojedinih
formataa i način ucrrtavanja okvvira prikazaani su na slicci 1.2.

Slika 1.2 Položaji pojedinih formata

fo i naačin ucrtavaanja okvira.

Stranica | 3
ZAG
GLAVLJE I SA
ASTAVNICA
Zagglavlje je tab
blica u kojuu se upisujuu osnovni podaci o crteežu nužni zaz njegovu ispravnu
i
uporabuu. Zaglavljee se ucrtavva u donjem m desnom kutu k formaata koji se postavljajuu duljom
stranicoom vodorav vno, a čitavoom širinom pri dnu form mata koji see postavljaju
u duljom sttranicom
uspravnno. Oblik i sadržaj zaaglavlja nisu jednoznaačno određeeni. U pravvilu sadrži podatke
nužne zza identifikaaciju i razum
mijevanje saadržaja crtežža uključuju
ući:

 naziv crtežaa (ili predm

meta),
 broj crteža,
 naziv tvrtkee ili ustanovve u kojoj jee crtež izrađđen,
 imena i pottpise osoba odgovornihh za izradbuu crteža.

Primjerr oblika i saddržaja zaglaavlja prikazan je na slicci 1.3.

Slika 1.3 Primjer oblika

o i saddržaja zaglaavlja.

Sastavnica je
j dio tehniičke dokummentacije crteža. Ima obblik tablice s podacimaa nužnim
za isprravnu uporrabu crteža koji nisuu navedeni u zaglavljju. Sadržajj i oblik joj j nisu
jednoznnačno određđeni. Sastavvnica se mo ože smjestitti na samom m crtežu ilii odvojeno. Ako se
smještaa na crtežu crta
c se iznadd zaglavlja i povezuje s njim. Sasttavnica se isspunjava see odozdo
prema gore.
g Primjeer oblika i sadržaja sasttavnice prikkazan je na slici
s 1.4.

Pozicijjski brojev
vi

Pozicijski brojevi
b poveezuju dijeloove prikazanne na crtežuu sa sadržajjem sastavnnice. Oni
se upisuuju u sastavnici u za to predviđeeni stupac, a na crtežuu se upisujuu pored dijjela koji
označavvaju. Poziccijski brojevvi se na crtežu upisuuju dvostruuko veći odd kotnih brrojeva i
potcrtavvaju se kraatkom debeelom crtom koja se povezuje tannkom crtom m s odgovaarajućim
dijelom
m crteža. Crtta koja poveezuje poziciijski broj s ddijelom na crtežu
c nazivva se pokazzna crta i
na sammom dijelu završava točkom. Pookazne crte se ne smiiju sjeći međusobno, m a samo
izuzetnoo mogu se sjeći s mjernim crtam ma. Primjerr primjene pozicijskihh brojeva naa crtežu
prikazann je na slicii 1.5.

Stranica | 4
 Slika 1.5
1 Primjerr primjene pozicijskih
p b
brojeva.

Slika 1.4
4 Primjer oblika
o i sadrržaja sastavvnice (povezzane sa zagglavljem).

N
Na svakom
m crtežu morra se ostavitti prostor zaa unošenje izzmjena na crtežu.
c Uobičajeno
mjesto za
z izmjene u crtežu je pored
p ili iznnad zaglavljja.

Stranica | 5
Mjerilla

U
Ukoliko jee to mogućće predmetti se na tehhničkim crrtežima prik kazuju u naravnoj
n
veličinii. Ukoliko prikaz
p u narravnoj veliččini nije prikladan preddmeti se naa crtežu moggu crtati
umanjenno ili uvećano. Odnoss između veličine slike predmetaa i veličine stvarnog predmeta p
naziva se mjerilo. Općenito primjenjujee se ono mjerilo mj koje daje jasan crtež priklladan za
uporabuu. U pravillu se sve veličine s predmeta prenose u istom mjeerilu na crttež. Sve
projekccije istog prredmeta koje tvore cjelinu crtaju se u istom mjerilu. Izu uzetno, akoo postoji
veći brooj dijelova i detalja na istom crtežžu mogu se primijeniti različita mjerila.
m Mjerrilo koje
prevladdava na crteežu naziva ses glavno mjerilo
m crtežža. Glavno mjerilo upisuje se povvećano u
zaglavljju. Ostala mjerila
m upissuju se u zaglavlje
z isppod glavnogg mjerila manjim
m brojjevima i
pored svakog
s dijeela crteža na koji se odnose. Mjerilo
M se označava u zaglavljuu riječju
"Mjeriloo", slovom "M" ili sam mo brojčannim odnosom m. Brojčanni odnos upiisuje se na sljedeći
način: "veličina
" naa crtežu: velličina u narravi". Normmom ISO 54455/12.79 propisana suu mjerila
navedenna u tablici 1.2.

Bez obzira na to crta lii se predmett u naravnojj veličini, umanjeno

u ilii uvećano, u crtež
se uvijeek unose stv
varne mjere predmeta.

Priroodna 1:1
veliččina
1:2 1:5 11:10
Sman
njenje 1:20 1:50 1:100
1:2000 1:500 1:10000 itd.
Poveććanje 2:1 5:1 1
10:1
20:1 50:1 100:1

Tablica 1.22 Mjerila prropisana noormom ISO 5455/12.799.

Vrste crta

Radi postizzanja što veeće jasnoće i preglednnosti, u tehn

ničkim crtežžima primjeenuju se
crte razzličitih vrstta i širine. Važnost isspravne priimjene različitih vrstaa crta ilustrrirana je
primjerom na slici 1.6.

Stranica | 6
Slika 1.6 a) Crtež predmeta uz primjenu samo jedne vrste crta, b) crtež predmeta uz
primjenu različitih vrsta crta.

U tehničkom crtanju koriste se sljedeće vrste crta:

 puna crta,
 isprekidana crta,
 crta-točka crta,
 prostoručna crta,
 cik-cak crta,
 crta-dvotočka crta,

Važnost pojedinih djelova crteža ističe se širinom pojedinih crta. Na jednom crtežu
primjenjuju se dva stupnja širine pojedinih vrsta crta:

 široke crte (stupanj širine 1),

 uske crte (stupanj širine 2).

Dvije širine čine skupinu crta. Na jednom crtežu koriste se samo crte jedne skupine.
Širokom crtom u pravilu se crtaju važniji djelovi crteža (npr. vidljivi bridovi, konture objekta
i sl.), a uskom crtom sporedni ili pomoćni djelovi crteža (kote, pokazne crte i sl.).

Širinu crte stupnja 1 ili nazivnu širinu crte bira se u ovisnosti o gustoći crta na crtežu i
mjerilu. Moguće vrijednosti širine crta određene su s dva reda širina crta. Nova norma
utvrđuje crte reda 1 s faktorom porasta 2 koji sadrži sljedeće vrijednosti:

0,13; 0,18; 0,25; 0,35; 0,5; 0,7; 1,0; 1,4; 2,0.

Starija norma utvrđuje crte reda 2 koje se mogu koristiti kao zamjena za crte reda 2 u
slučaju primjene starije pribora:

0,1; 0,2; 0,3; 0,4; 0,5; 0,6; 0,8; 1,0; 1,2.

Najčešće korištene širine crta prikazane su u tablici 1.3.

STUPANJ ŠIRINA CRTE [mm]

ŠIRINE
1 1 0,7 0,5 0,35
2 0,5 0,35 0,25 0,18

Tablica 1.3. Najčešće korištene širine crta reda 1.

STUPANJ ŠIRINA CRTE [mm]

ŠIRINE
1 1 0,8 0,5 0,3
2 0,5 0,3 0,2 0,1

Stranica | 7
Tablica 1.4 Najčešće korištene širine crta reda 2.

Namjena pojedinih vrsta crta navedena je u tablici 1.5.

VRSTA CRTE STUPANJ SLOVNA PRIMJERI PRIMJENE

ŠIRINE OZNAKA
Puna crta 1 A vidljivi bridovi predmeta, ograničenje
navoja, simboli, okviri tablica

2 B mjernice i pomoćne mjerne crte,

šrafura, pokazne crte, crte navoja,
dijagonale, mjesta previjanja
Isprekidana 1 E zaklonjeni rubovi tijela
crta
2 F zaklonjeni rubovi tijela
Crta-točka crta 1 J oznake obrade površine
2 G središnjice, oznake presjeka
Prostoručna 2 C crte prijeloma i prekida
crta
Cik-cak crta 2 D crte prijeloma i prekida
Crta-dvotočka 2 K granični dijelovi, granični položaji
crta pokretnih djelova

Tablica 1.5 Namjene pojedinih vrsta crta.

TEHNIČKO PISMO

Za ispisivanje natpisa, oznaka i brojeva u tehničkim crtežima normom

ISO 3098/1 propisana je primjena tehničkog pisma. Znakovi
tehničkog pisma mogu se ispisivati pod kutem od 75% ili uspravno.
Normom se propisuje:

 nazivna visina H pisma,

 širina crte,
 širina znakova.

Nazivna visina H je visina velikih slova i brojeva. Veličinom H

određene su i sve druge dimenzije slova i brojeva. Visina malih slova
iznosi 7/10 H. Širina velikih slova iznosi 7/10 H, a širina malih slova i
brojeva 6/10 H. U primjeni su dva reda nazivnih visina izraženih u
mm:

Stranica | 8
 redd 1: 2; 2,55; 3; 4; 5; 6; 8; 100; 12; 16; 20
2 3,5; 5; 7; 10; 14; 20
redd 2: 1,8; 2,5;

Tehniičko pism
mo može biti uskoo, normalno ili širroko. Širrina crte za
z
normaalno pism
mo iznosii 1/10 H,, a za uskko pismoo 1/14 H.

Nazivvna visinaa i širinaa pisma odabiru

o see u ovisn
nosti o raaspoloživvom
prostooru i značčenju tekksta. Razmaci izm među pojeedinih zn nakova nisu
n
strogoo propisaani, ali naajpregleddniji izgleed se posstiže ako su jednoolike
površine izmeeđu pojeddinih znaakova. Znnakovi teehničkog pisma prrema
normii ISO 309 98/1 prikkazani suu na slici 1.7.

Slika 1.7 Znakovi tehničkog

t piisma premaa normi ISO
O 3098/1.

ORTO
OGONAL
LNA PRO
OJEKCIJA
A

U tehničkom crtanjju predmetii se prikazujju tako da se

s jednostavvno mogu oddrediti sve
dimenzije predmetta. Pri tome je potrebno o trodimenzzionalne objekte prikazaati u
menzionalnom prostoru crtaćeg pappira. To se ostvaruje
dvodim o prrimjenom prrojekcija.
Projekccija je prikazz trodimenzzionalnog prredmeta u ravnini.
r Za tehničke
t crtteže u pravillu se
primjennjuje ortogonalna projekcija. Praviila ortogonaalne projekccije su:

1. zrake projicciranja su okkomite na ravninu

r crtaanja,
2. predmet se nalazi izmeeđu ravninee crtanja (proojiciranja) i crtača,
3. u projekcijii se crta onaaj dio predm
meta koji se vidi u smjeeru gledanjaa.

Osnovnna svojstva ortogonalne

o e projekcije koja je činee vrlo priklaadnom za prrimjenu u
tehničkom crtanju su:

 bridovi koji su paralelnni i jednaki u prostoru zadržavaju ta svojstva i u projekciiji,

 kutovi koji su jednaki u prostoru zadržavaju
z isti odnos i u projekcijii.

Ortogonnalna projekkcija omoguućava ukupn

no 6 različittih pogleda:

 A - nacrt (ppogled sprijeeda),

 B - tlocrt (ppogled odozzgo),

Stranica | 9
  C - desni bookocrt (poggled s lijeve strane),
 D - lijevi bookocrt (poggled s desne strane),
 E - gornji tllocrt (pogleed odozdo),
 F - stražnji nacrt (pogled straga).

Mogućii pogledi prrikazani su nna slici 1.8 a),

a a njihov raspored u okviru ortoogonalne proojekcije
na slici 1.8 b). Prikkazani raspoored primjen
njuje se u Europi.
E U Am
merici se prrimjenjuje drugačiji
d
raspored.

Strannica | 10
Slika 1.8 a) Pogleddi u okviru ortogonalne projekcijaa, b) Rasporred pogledaa u okviru
ortogonnalne projekkcije.

N
Na jednomm crtežu korristi se onooliki broj pogleda kojii je dovoljaan za prijennos svih
važnih informacijaa o dimenzijjama i oblik ku objekta. Najčešće su dovoljna dva (nacrt i tlocrt)
ili tri poogleda (naccrt, tlocrt i bokocrt), a ponekad i samo jedan n. Treba oddabrati one poglede
koji na najzorniji način
n prikazzuju predmeet.

U slučaju potrebe
p moguće je preedmet prikaazati i u nekom pogleddu koji odsstupa od
osnovniih. U tom slučaju sm mjer pogleda označavva se strjeelicom i veelikim slovvom. Za
prikazivvanje pojeddinih detaljaa mogu se primjeniti
p i djelomični
d p
pogledi. U tom slučajuu ne crta
se cijelii predmet u tom pogleddu nego sammo detalj za koji je važaan taj pogleed.

PROS
STORNII PRIKA
AZ
Za uočavanje složenih deetalja nekihh predmeta prikladno je j primijeniti prostornni prikaz
koji priikazuje trod dimenzionallni predmett jednom projekcijom
p u ravini. Da
D bi se obbjekti iz
trodimeenzionalnogg prostora mogli
m projiicirati na dvodimenzi
d onalnu ravninu nužnoo je bar
jednu pprostornu diimenziju prrikazati podd nekim kuutom. Takve vrste proj ojekcije nazzivaju se
aksonom metrijske projekcije.
p Po smještaaju glavnihh osi i prikkrati u smmjeru pojedinih osi
razlikujju se sljedećće vrste aksoonometrijskkih projekciija:

 Izometrija - osi su ravnnomjerno raazmještene pod

p kutovim
ma od 120º,, nema prikrrate u
smjeru osiju
u,

Strannica | 11
  Dimetrija - dvije osi suu pod kutovvima od 7º i 90º bez priikrate, a jedn
na pod kutoom od
42º s prikraatom 1:2,
 Trimetrija - svaka os im ma drugačijji nagib i prrikratu,
 Kosa projekkcija - dvije osi su podd kutom od 90º i bez prrikrate, a treeća je pod kutom
k
od 30º, 45º ili 60º s prooizvoljnom prikratom.

Poloožaji osiju i prikrate kod

k različitiih vrsta aksonometrijskkih projekcija prikazanne su na
slici 1.99. Slika 1.9 a) prikazujje izometrijjsku projekcciju, a slikaa 1.9 b) dim
metrijsku prrojekciju
kocke. Općenito se s može reći da su akksonometrijjske projekkcije lako razumljive, ali nisu
prikladnne za kotiraanje složenihh predmeta..

a)

b)

Slika 1.9 Primjer aksonometrij

a ijske projekkcije kocke: a) izometrijjska projekccija, b) dimetrijska
projekccija.

Na slicii 1.10 prikazzane su razlličiti prostorni prikazi istog

i objektta: a) ortogoonalna projeekcija,
b) izom
metrijska proojekcija, c) dimetrijska
d projekcija.

Strannica | 12
a) b) c
c)

Slika 1..10 Različiti prostorni pprikazi istog

g objekta: a)
a ortogonalnna projekcijja, b) izomeetrijska
projekccija, c) dimeetrijska projeekcija.

Kotirranje
Mjere ppredmeta vaažan su dio tehničkog
t c
crteža. Izravvno uzimanjje mjera iz tehničkog
t crrteža
nije dozzvoljeno jerr i kod najprreciznije izrradbe crtežaa one ne moogu biti potp
puno točne.
Informaacija o mjerrama predm meta upisuje se u brojčannom oblikuu na crtež i tako
t njezinoo
prenošeenje postaje neovisno o točnosti crrtanja. Djeloovi crteža kooji sadrže innformacije o
mjeramma predmetaa nazivaju see kotama. KotaK se sastooji od:

 mjerne crtee ili mjernice,

 pomoćne mjerne
m crte,
 strjelica,
 kotnog brojja.

Mjerna crta ili mjernica je crtaa paralelna s dužinom čiju

č mjeru pokazuje
p (sllika 1.11).
Mjerniccu ne može zamijeniti nekan druga crta. Razmaak između mjernica
m i bridova
b ne smije
biti prem
malen. Razm mak izmeđuu paralelnih h mjernica mora
m biti ravvnomjeran i dovoljan zaz upis
brojevaa. Križanje mjernica
m s drugim
d mjerrnicama i poomoćnim mjernim
m crtaama treba
izbjegavvati crtanjem
m užih kotaa bliže, a širrih dalje od bridova preedmeta. Mjeernice se nikkada ne
smiju crrtati u smjerru šrafure, nego
n okomiito na njegaa.

pomo
oćna mjernaa crta

Strannica | 13
 Slika 1.11 Elemennti kota.

Strjelice oddređuju odakkle dokle seeže mjernicaa. One ne sm miju prelaziiti pomoćnee mjerne
crte ili bridove. Uobičajeno
U s crtaju un
se nutar pomoććnih mjerniih crta ili bridova,
b a izzuzetno,
ako nema dovoljnno mjesta za njihov smještaj, crtaju c se izzvana. U slučaju
s uzaastopnog
nanošennja kota, kad k nema dovoljno mjesta,
m unuutarnje strjelice zamjeenjuju se točkom.
Dimenzzije strjelicee ovise o nazzivnoj širinni crte d (slikka 1.12).

Slika 1.12 Dimenzzije strjelicee.

Pomoćnnim mjernim m crtama izvvlači se mjeera predmetta izvan crteeža predmetta. Pomoćnaa
mjerna crta mora prelaziti
p mjeernicu za 1-3 mm. Kad je to priklaadnije rješen
nje može se
zamijenniti bridom predmeta.
p M
Mogu se kriižati sa svim
m drugim vrrstama crta osim
o s mjerrnicama.
Kod maalo nagnutihh bridova, ako
a se time poboljšava
p zornost mogu se izvlaččiti i ukoso.

Kotni bbrojevi određđuju mjere predmeta. Upisuju

U se tehničkim
t p
pismom iznaad mjernica
približnno po sredinni tako da see mogu čitatti odozdo i s desna. Svii kotni brojeevi na jednoom
crtežu mmoraju biti iste
i veličinee. Veličina kotnih
k brojeeva ovisi o nazivnoj
n širrini crte d i iznosi
4-5 d, aali najmanjee 2,5 mm. Kotni
K broj nee smije križati niti jednna druga crtaa.

Za kotirranje nekih posebnih oblika normaama su preddviđeni poseebni znakov

vi koji se uppisuju
ispred kkotnog brojaa:

 promjer - ,

 polumjer - R,
 kvadrat - .

Strannica | 14
Osnovna pravila kotiranja

Osnovna pravila kotiranja su:

1. Kotama se moraju označiti sve mjere potrebne za točnu i jednoznačnu izradbu

prikazanog predmeta.
2. Svaka kota se unosi samo jednom i to u onom pogledu ili presjeku koji daje najjasniju
predodžbu pojedinog dijela prikazanog predmeta.
3. Kote moraju biti raspoređene po svim projekcijama jer svaka prikazuje nešto novo što
se mora i kotirati.
4. Kotni brojevi se pišu tehničkim pismom.
5. Sve mjere u kotama unose se u milimetrima. Ta se mjerna jedinica podrazumijeva i ne
upisuje. Ukoliko se radi o nekoj drugoj mjernoj jedinici npr. stupnjevima ta se
jedinica upisuje.

6. U pravilu se kotiraju samo vidljivi bridovi predmeta. Izuzetno, u slučaju da se

određeni bridovi prikazuju samo kao zaklonjeni mogu se kao takvi i kotirati.
7. Kote se ucrtavaju na mjestima gdje su najuočljivije.
8. Vezane kote, koje se koriste zajedno pri izradbi predmeta, moraju se zajedno i
ucrtavati na tehničkom crtežu.
9. Kote vanjskog i unutarnjeg oblika predmeta smještaju se na različite strane.
10. Crteži standardnih dijelova (koji se ne izrađuju s predmetom nego se nabavljaju kao
gotovi dijelovi) na kotiraju se nego se osnovni podaci o njima upisuju u sastavnicu.

Kote koje su otklonjene ulijevo od uspravne osi teško se mogu čitati. Stoga se treba
izbjegavati postavljanje mjernica za dužinu pod kutevima između 90° i 120° te između 270° i
300°. Na slici 1.13 prikazana su područja za unošenje kota pod različitim kutovima.

Stranica | 15
Slika 1..13 Smjerovi unošenjaa kota pod raazličitim kuutovima.

Kotni brojevi označaavaju narav vnu veličinnu predmeta neovisnoo o primijeenjenom

mjerilu.. Unošenje kota na crteežima složeenih predmeeta složen jee posao koji zahtijeva iskustvo
i
i poznaavanje proizzvodnih proocesa. Najbbolji način uunošenja koota je onaj koji je uskklađen s
redoslijedom radnih operacijaa pri izradb bi predmetaa. Na slici 1.14 prikazzan je niz primjera
p
primjenne kotiranja..

Strannica | 16
Slika 1.14 Primjerri primjene kotiranja.

Strannica | 17
ELEK
KTRIČN
NE SHEME, DIJ
JAGRAM
MI I TA
ABLICE
Značajaan dio crtežnnog dijela teehničke dokkumentacijee u elektroteehnici predsstavljaju:

 električne sheme
s - prikkazi načina povezivnja i međusobnnih odnosa uređaja, dijelova
uređaja, dijelova mreže i postrojen nja,
 dijagrami - prikazi vreemenskog tiijeka i odnoosa između raznih operracija, fizikaalnih
veličina i sttanja pojediinih elemennata,
 drže podatkke koji nadoomještaju ilii dopunjavajju sheme ilii dijagrame.
tablice - sad

U shhematskim prikazima uređaja i suustava važnnu ulogu im ma primjenaa grafičkih simbola.

s
Grafičkki simbol prredstavlja standardni
s oblik
o koji zamjenjuje
z skupinu isttovrsnih eleemenata.
Pored ssimbola upisuje se ozznaka koja označava i identificirra pojedini element. Podaci P o
različitiim svojstvim
ma pojediniih elemenatta upisuju ses u popise elemenata. Da bi se osiguralo
o
ujednaččeno korištenje oblikaa grafičkihh simbola i razumijevvanje shem ma oblici grafičkih
g
simbolaa u tehničkiim crtežimaa propisuju se normam ma. Razvijenn je niz naccionalnih noormi. Da
bi se ossigurala ujeednačenost na međunaarodnoj raziini razvijenne su i međđunarodne normen u
okviru IEC (Internnational Ellectrotechnical Commiision). Preg gled nekih simbola
s i oznaka
o u
skladu s IEC norm mama prikazaan je u tabliici 1.6.

a) Graffički simbolli osnovnih elemenata električnih

e k
krugova.

Strannica | 18
b) Grafi
fički simbolii mjernih innstrumenta i pretvornikka.

Strannica | 19
c) Graffički simbolli poluvodiččkih elemen
nata.

Strannica | 20
d) Graffički simbolli digitalnihh sklopova.

Tablicaa 1.6 Pregleed nekih sim

mbola i oznaaka u skladuu s IEC norm
mama.

U inžennjerskoj prakksi razlikujeemo više skkupina elekttričnih shem

ma:

 pregledne sheme,
s
 strujne shem
me,
 nadomjesnee sheme.

Pregleddne sheme predstavljaju

p u pojednostaavljene prikkaze uređajaa ili sustavaa koje omoggućavaju
jednostaavno razum
mijevanje djeelovanja. Dijelovi uređđaja ili postrrojenja prikaazuju se
simboliima. Primjerr pregledne sheme prikkazan je na slici
s 1.15.

Strannica | 21
Slika 1..15 Primjerii preglednihh shema

Strujne sheme preddstavljaju deetaljan prikaz djelovannja uređaja ili

i sustava. Elementi
E i dijelovi
d
uređaja ili sustava prikazuju see simbolimaa. Strujna shhema pružaa podatke nu užne za održžavanje,
ispitivannje, te pron
nalaženje kvvara. Primjerr strujne sheeme prikazaan je na slicci 1.16.

Strannica | 22
Slika 1..16. Primjerr strujne sheeme.

Nadomjjesne shemee predstavljaju pojedno ostavljene prikaze

p strujjnih krugova koje pružaaju
podatkee na temeljuu kojih se može
m provodditi analiza. Pojedini eleementi i velličine predsttavljaju
se simbbolima. Prim
mjer nadomjjesne shemee prikazan je na slici 1.17.

a)

Strannica | 23
b)

Slika 1..17 Primjer nadomjesnee sheme.

Položajni nacrt preedstavlje priikaz smještaaja dijelova uređaja ili sustava na mjestu
m ugraadnje.
Primjerri položajnihh nacrta uklj
ljučuju: smještaj kompoonenata na tiskanoj
t plo
očici, nacrt tiskanih
t
veza, smmještaj opreeme unutar ormara, smj
mještaj ormarra u prostorriji i drugo. Primjer polložajnog
nacrta pprikazan je na
n slici 1.188.

a)

Strannica | 24
b)

Slika 1..18 Primjerr položajnogg nacrta: a) raspored ellemenata naa tiskanoj plločici, b) tisskane
veze.

Funkcioonalni blok dijagram prrikazuje unuutrašnju arhhitekturu skllopa ili susttava pomoćuu
osnovniih funkcionnalnih elemeenata ili blokkova. Primjjer funkcion
nalnog blok k dijagrama oka
prikazann je na slicii 1.19.

Slika 1..19 Primjerr funkcionallnog blok diijagrama.

Dijagraam toka prikkazuje slijedd i međusob

bne odnose pojedinih
p opperacija nprr. u okviru
računalnnog programma. Primjerr dijagrama toka prikazzan je na slicci 1.20.

Strannica | 25
Slika 1..20 Primjerr dijagrama toka.

Vremennski dijagramm prikazujee vremenskii tijek jednoog ili više siignala ili staanja pojedinnih
uređaja ili sklopova. Primjer vvremenskog
g dijagrama prikazan jee na slici 1.2 21.

Slika 1..21 Primjerr vremenskoog dijagram

ma.

Dijagraam stanja pookazuje mogguća stanja sustava i oddnose međuu pojedinim stanjima, odnosno
o
mogućee načine prijjelaza međuu pojedinim
m stanjima. Primjer
P dijaagrama stanjja prikazan je
j na
slici 1.222.

Strannica | 26
Slika 1..22 Primjerr dijagrama stanja.

Strannica | 27
MATEMATIČKI TEMELJI RAČUNARSKE GRAFIKE
U ovom poglavlju dat je sažeti pregled matematičkih temelja računarske grafike.
Svrha je poglavlja uvođenje studenata u područje matematičke apstrakcije u računarskoj
grafici te upoznavanje primjera algoritama za primjenu matematičkih koncepata u stvaranju
slikovnog prikaza elementarnih oblika. U uvodnom dijelu definira se pojam homogenih
koordinata te pojam transformacije grafičkih objekata. U nastavku se definira niz
elementarnih transformacija uključujući: transformaciju translacije, transformacija rotacije,
transformaciju promjene faktora proporcionalnosti i transformaciju smika. Slijedi
matematička definicija osnovnih vrsta geometrijskih projekcija. Drugi dio poglavlja posvećen
je crtanju primitivnih oblika uključujući posebice ravne crte, krivulje i površine. Opisan je
problem prikaza ravne crte na rasterskoj strukturi i osnovne vrste algoritama za učinkovito
rješenje tog problema. Složeniji je problem prikaza proizvoljnih glatkih krivulja na rasterskoj
strukturi. Istaknut je pristup temeljen da parametarskom modelu krivulja trećeg reda. Sljedeća
razina složenosti odnosi se na prikaz glatkih površina na rasterskoj strukturi. Opisani su
pristupi temeljeni na modelima dvoparametraskih površina trećeg reda, mreže mnogokuta i
površina drugog reda. Na kraju poglavlja sažeto je prikazan i pristup crtanju
trodimenzionalnih tijela temeljen na žičanom modelu.

Uvod: Matematički pristup računarskoj grafici

U procesima transformacije ulaznih podataka u modele objekata te transformacije
modela objekata u grafičke prikaze na prikaznim uređajima nužna je primjena niza
elementarnih i složenih matematičkih transformacija. Matematički opis objekata u n-
dimenzionalnom prostoru temelji se na primjeni analitičke geometrije u prostoru i ravnini. Pri
tome je važan pojam homogenih koordinata i homogene predstave objekta u n-
dimenzionalnom prostoru. Homogena predstava objekta u n-dimenzionalnom prostoru je
objekt u (n+1)-dimenzionalnom prostoru. Radi se o nejednoznačnom preslikavanju jer postoji
beskonačno mnogo ekvivalentnih predstava objekta iz n-dimenzionalnog prostora u (n+1)-
dimenzionalnom prostoru (preslikavanje jednog u mnogo). Vrijednost dodatne koordinate
može se proizvoljno odabrati (npr. može imati smisao faktora proporcionalnosti). Inverzno
preslikavanje naziva se projekcija (preslikavanje mnogo u jedno). Homogena predstava točke
u 2D prostoru (x,y) je homogena točka (x1,x2,x3). U vektorskom prostoru točka se predstavlja
vektorom čije komponente imaju vrijednost pojedinih koordinata npr. [x1 x2 x3]. Homogena
predstava pravca u 2D prostoru predstavljena je jednadžbom pravca u 3D prostoru:

F (x1,x2,x3) = a x1+ b x2 + c x3 = [x1 x2 x3] [a b c]T= 0

Stranica | 28
Tran
nsforma
acije graafičkih objekaata
Transfoormacije graafičkih objekata mogu se prikazatii u matričnoom obliku na
n sažet i
jednostaavan način. Objekti uobičajeno saadrže velik broj
b točaka pa p i transformacije saddrže
velik brroj istovrsniih aritmetičkkih operacijja.

Ako je općenita traansformacija homogenee točke u 3D D prostoru definirana

d matricom
m M tada se
njena trransformacijja može opiisati na sljed
deći način:

1. homogena predstava
p toočke (x,y,z)) u homogennom prostorru je homoggena
točka (x1,x
x2,x3,x4)
2. koordinate točke transfformirane homogene
h toočke [x’1 x’
x 2 x’3 x’4 ] određene su
sljedećom jednadžbom
j m [x’1 x’2 x’x 3 x’4 ] = [x
[ 1 x2 x3 x4 ] M

Transfoormacija objjekta obavljja se tako daa se ista trannsformacijaa primijeni na

n sve njegoove
točke.

Transformacija
a translac
cije

Transfoormacijom translacije
t o
obavlja se poomak točkee V u točku V’ za iznoss (Tx, Ty).
Koordinnate transfoormirane toččke mogu see odrediti slj
ljedećim dvjjema jednad
džbama:

x’ = x + Tx
y’ = y + Ty

Sažetijii način zapissa ovog prooračuna u hoomogenom prostoru moože se izvessti ako definniramo
matricuu translacije T na sljedeeći način:

U homoogenom pro ostoru možeemo odabratti vrijednostt dodatne kooordinate np

pr. iznosa 1
pa matrrična jednaddžba za prooračun koord
dinata transformirane točke
t ima slljedeći oblikk:

Ovakvaa jednadžba može se naapisati u sažžetom oblikuu na sljedećći način:

V’ = V T

Strannica | 29
Rotacijaa nekog objjekta obavitt će se na naačin da se prrimjenom gornje
g jednaadžbe rotirajju sve
njegovee točke.

Primjerr:

Slika 3.1 Primjer transformac

t cije translaccije.

Transformacija
a rotacije

Transformaacijom rotaacije definirrana je rottacija točkee V oko isshodišta za kut Q.

Koodinnate točke V'V koja nastaaje rotacijom
m točke V ooko ishodištta za kut Q mogu se izzračunati
na sljeddeći način:

x’ = x cos Q + y sin Q
y’ = -xx sin Q + y cos Q

Sažetijii način zapissa ovog prooračuna u hoomogenom prostoru moože se izvessti ako definniramo
matricuu rotacije R na sljedeći način:

U homoogenom pro ostoru možeemo odabratti vrijednostt dodatne kooordinate np

pr. iznosa 1
pa matrrična jednaddžba za prooračun koord
dinata transformirane točke
t ima slljedeći oblikk:

Strannica | 30
Ovakvaa jednadžba može se naapisati u sažžetom oblikuu na sljedećći način:

V’ = V R

Translaacija nekog objekta

o obaavit će se naa način da see primjenom
m gornje jeddnadžbe
translatiraju sve njeegove točkee.

Primjerr:

Slika 3.2 Primjer transformaacije rotacijje.

Transformacija
a promjen
ne faktora
a proporc
cionalnos
sti

Transformaacija promjeene faktora proporcionaalnosti za faaktor Sx u smjeru

s koorrdinatne
osi x i za za fak
ktor Sx u sm
mjeru koorddinatne osi y definiranaa je sljedećim
m jednadžbama:

x’ = x Sx

y’ = y Sy

Sažetijii način zapissa ovog prooračuna u hoomogenom prostoru moože se izvessti ako definniramo
matricuu promjene faktora
f propporcionalnoosti S na sljeedeći način::

Strannica | 31
U homoogenom pro ostoru možeemo odabratti vrijednostt dodatne kooordinate np
pr. iznosa 1
pa matrrična jednaddžba za prooračun koord
dinata transformirane točke
t ima slljedeći oblikk:

Ovakvaa jednadžba može se naapisati u sažžetom oblikuu na sljedećći način:

V’ = V S

Primjerr:

Slika 3.3 Primjer transformac

t cije promjenne faktora pproporcionaalnosti.

Transformacija
a smika

Transformaacija smika za kut a u odnosu

o na koordinatnu
k os x i kut b u odnosu
na kooordinatnu oss y definiranna je sljedeććim jednadžžbama:

x’ = x + y tg b
yy’ = y + x tg
t a

Strannica | 32
Sažetijii način zapissa ovog prooračuna u hoomogenom prostoru moože se izvessti ako definniramo
matricuu smika D na sljedeći način:

U homoogenom pro ostoru možeemo odabratti vrijednostt dodatne kooordinate np

pr. iznosa 1
pa matrrična jednaddžba za prooračun koord
dinata transformirane točke
t ima slljedeći oblikk:

Ovakvaa jednadžba može se naapisati u sažžetom oblikuu na sljedećći način:

V’ = V D

Primjerr:

Slika 3.4 Primjer transformac

t cije smika.

Složen
ne transformacije
U slučajajevima kad je potrebnoo izvesti sloožene transfformacije nppr. kombinaaciju translaacije i
rotacijee moguće je pristupiti na
n način da se s obavljajuu redom pojedine elemeentarne
transforrmacije. Meeđutim, ovajj način zahttijeva velik broj matričnnih množen nja. Taj brojj se
može sm manjiti ako se definira matrica složene transfo
formacije M množenjem m matrica
pojedinnih elementaarnih transfoormacija M1, M2, ... Mn. Nakon tooga se obavlja množenjje
vektoraa pojedinih točaka
t s maatricom složžene transformacije.

Strannica | 33
 V = V (M11 M2 ... Mnn)
V’

V =VM
V’

Primjerr:

Slika 3.5 Primjer složene

s trannsformacijee.

Strannica | 34
*Trans
sformacijja rotacije
e u 3D prostoru

U 3D prrostoru mogguće je defiinirati rotaciiju u odnosuu na ishodiššte oko svakke pojedine

koordinnatne osi. Toočka s koordinatama (xx,y,z) iz 3D prostora u homogenom m prostoru
predstavvljena je veektorom [x1 x2 x3 x4]. Rotacija
R kut njihanja ili kut
točkke oko osi x za kut q (k
nutacijee) definiranaa je u homoogenom prostoru sljedeećom transfoormacijskom m matricomm:

U homoogenom pro ostoru možeemo odabratti vrijednostt dodatne kooordinate np

pr. iznosa 1
pa matrrična jednaddžba za prooračun koord
dinata transformirane točke
t ima slljedeći oblikk:

Ovakvaa jednadžba može se naapisati u sažžetom oblikuu na sljedećći način:

V’ = V Rx

Rotacijaa točke oko j u homogenom prostoru

o osi y za kuut j (kut vlasstite vrtnje) definirana je
sljedećoom transform
macijskom matricom:

U homoogenom pro ostoru možeemo odabratti vrijednostt dodatne kooordinate np

pr. iznosa 1
pa matrrična jednaddžba za prooračun koord
dinata transformirane točke
t ima slljedeći oblikk:

Ovakvaa jednadžba može se naapisati u sažžetom oblikuu na sljedećći način:

V’ = V Ry

Rotacijaa točke oko

o osi z za kuut f (kut preccesije) definnirana je u homogenom
h m prostoru
sljedećoom transform
macijskom matricom:

Strannica | 35
U homoogenom pro ostoru možeemo odabratti vrijednostt dodatne kooordinate np
pr. iznosa 1
pa matrrična jednaddžba za prooračun koord
dinata transformirane točke
t ima slljedeći oblikk:

Ovakvaa jednadžba može se naapisati u sažžetom oblikuu na sljedećći način:

V’ = V Rz

Projeekcije
U računarsskoj grafici često je potrebno
p obbjekte iz prrostora višeeg reda prikkazati u
prostoruu nižeg redda. Primjer takvog sluučaja je priikaz scene definirane u 3D prosstoru na
dvodimmenzionalnom prikaznoom uređaju kao što je zaslon raččunala. Posttupak presliikavanja
objekta iz prostorra višeg redda u prosto or nižeg redda naziva se s projekcijija. U okvirru ovog
razmatrranja mi ćeemo se ograaničiti na područje
p ravvninskih geeometrijskihh projekcijaa. Pored
njih poostoje i nerravninske i negeomettrijske projjekcije kodd kojih se projicira na n neku
zakrivljjenu površiinu odnosnoo uz uporaabu zakrivljjenih projekkcijskih zraaka (takve su npr.
mnoge kartografsk ke projekcijje). Ravninsske geomettrijske projeekcije se u načelu odvvijaju na
način da
d projekcijjske zrake koje izlazee iz projekkcijskog sreedišta prolaaze kroz svve točke
objekta i presjecajju projekcijjsku ravninuu tvoreći u njoj oblikk projekcije. Postoji viiše vrsta
ravninskkih geomettrijskih projjekcija kojee su prikladdne za različčite namjenne, a osnovnne dvije
skupinee su perspeektivne proojekcije i paralelne
p prrojekcije. Temeljna
T raazlika je u odnosu
projekccijskog sreedišta i prrojekcijske ravnine. Kod paraalelnih pro ojekcija uddaljenost
projekccijskog sred dišta i proj
ojekcijske ravnine
r je beskonačnaa, dok je kod perspektivnih
projekccija ta udaljeenost konaččna.

a)

Strannica | 36
b)

Slika 3..6 Primjer projekcije

p d
dužine: a) paaralelna proojekcija, b) perspektivn
p na projekcijaa.

Ortogonalna projekcija

Ortogonaln na projekcijaa preslikavaa sve točke objekta

o paraalelnim zrakkama na oddređenu
ravninuu. Slučaj ortogonalne prrojekcije naa koordinatnne ravnine posebno
p je jednostavann.

Ortogonalnna projekcijaa na xy-ravnninu odgovaara odabiru konstantnee vrijednostii z

koordinnate iznosa 0 tj. z=0. Matematički
M se ova operracija može definirati kao
k množenj nje
vektoraa s dijagonallnom matriccom čiji su svi elementti jednaki jeedinici osim
m trećeg kojii je
jednak nuli.
n

Na sličaan način orttogonalna projekcija naa xz-ravninuu odgovara odabiru konnstantne vriijednosti
y koorddinate iznosaa 0 tj. y=0. Matematičkki se ova opperacija možže definiratii kao množeenje
vektoraa s dijagonallnom matriccom čiji su svi elementti jednaki jeedinici osim
m drugog kojji je
jednak nuli.
n

Ortogonnalna projekkcija na yz--ravninu odggovara odabbiru konstan ntne vrijedn

nosti x koorddinate
iznosa 0 tj. x=0. Matematički
M se ova operracija može definirati kao
k množenj nje vektora s
dijagonnalnom matrricom čiji suu svi elemennti jednaki jedinici
j osim
m prvog kojji je jednak nuli.

Strannica | 37
Kosa projekcija im ma sličnost s ortogonaalnom u tom me što su projekcijske
p e zrake međđusobno
paralelnne. Razlika je tome štoo nisu ortoggonalne na projekcijsku
p u ravninu nego na nju upadaju
pod nekkim kutom.

Persp
pektivna projekcija
p a

Slike dobivene orttogonalnom m projekcijoom određenne su paraleelnošću projjekcijskih zraka.

z U
praksi jje često zan
nimljiva vrsta projekcijje kod koje projekcijsk ke zrake nissu paralelnee. Takav
je slučaaj kod fotog
grafije i kodd ljudskog vida. Fotoggrafija preddstavlja projjekciju scenne iz 3D
prostoraa na dvodimmenzionalnuu ravninu. Projekcijske
P e zrake u tom m slučaju izzviru iz jednne točke
na konaačnoj udaljeenosti od prrojekcijske ravnine. Taakva projek kcija nazivaa se perspekktivna ili
fotograffska.

Primjerr perspektivnne projekcijje ilustriranna je slikom 3.7. Promaatrač se nalaazi na udaljeenosti h

od projeekcijske rav
vnine. Bridoovi xa i xb prreslikavaju se u dužinee x'a i x'b.

Slika 3.7 Ilustracijja postupkaa perspektivnne projekcijje.

Zbog slličnosti trok

kuta može see pisati

odnosnoo

Strannica | 38
Na temeelju ovih dvvaju izraza može
m se deffinirati transsformacijskka matrica perspektivne
p e
projekccije te se posstupak svoddi na množeenje vektoraa pojedine to očke s tom matricom.
m

CRT
TANJE PRIMIITIVNIH OBL
LIKA
Prikazivanje slika objeekata na rastterskim prikkaznim uređđajima zahtiijeva pretvoorbu
idealnihh slika u rassterski prikaaz (scan connversion) s pikselima
p k osnovnim
kao m elementim ma
prikaza. Izgled, dim menzije i međusobni
m oddnos pikselaa se razlikuj
uju u pojedinnim sustavim ma. U
našim rrazmatranjim ma možemoo prihvatiti aproksimac
a iju oblika piksela
p kao kružića
k sa
središteem na sjecišštima horizoontalnih i veertikalnih prravaca koji tvore rešetkku (koordinaate
sjecišta su cjelobroojne). Postuppak pretvorrbe idealne slike
s u rasteerski prikaz podrazumij ijeva
određivvanje razine svjetloće i//ili boju pikksela u rasterru. Budući da d se ova prretvorba obbavlja
svaki puut kad trebaa prikazati neku
n sliku (aako nije u cijelosti
c pohhranjena u memoriji),
m ciilj je
iznaći i primijeniti takve pretvvorbene algooritme koji zahtijevaju minimalan n broj processorskih
operacijja. Pri tomee je važno korištenje
k cjjelobrojne aritmetike
a i inkrementaalnih metodaa kod
kojih see pretvorba odvija pikseel po piksell (uz korišteenje rezultatta proračunaa za prethoddni
piksel).

Rasterski prika
az ravnih crta

Algoritmmi za rasterrski prikaz ravnih

r crta proračunava
p aju koordinate piksela na 2D rasteeru koji
su najblliži idealnojj, beskonačnno uskoj rav
vnoj crti. Poželjne
P znaačajke prikaazane ravne crte
uključuj
uju:

 jjednolik inttenzitet crtee čitavom duužinom,

 j
jednolik inttenzitet crtee neovisno o nagibu,
 mogućnost proizvoljnoog odabira širine
š crte,
 mogućnost proizvoljnoog oblikovaanja krajevaa.

Osnovnni je problem
m crtanje koose ravne crrte širine jeddnog pikselaa na dvorazzinskom rastterskom
prikaznnom uređajuu. Za tu svrhhu razvijen je
j niz algoriitama s ciljeem pojednostavljenja i
ubrzanja postupka..

Strannica | 39
Osnovvni inkrem
mentalni algoritam
a m

Najjednnostavniji prristup temellji se na pro

oračunu pikssel po pikseel na osnovii eksplicitnoog
oblika jednadžbe pravca.
p

Algoritaam se sastojji od sljedeććih koraka:

 proračun naagiba pravca m = Dy/D Dx (|m| < 1),

 proračun noove vrijednoosti xi povećanjem pretthodne vrijeednosti za 1,
 proračun vrrijednosti yi = m xi + B,B
 isticanje pikksela (xi, Roound(yi)) gddje je Rounnd (yi) = Floor (0.5 + yi).
)

Funkcijja Round zaaokružuje vrrijednost reaalnog broja na najbliži cijeli broj. Ona se možže
realiziraati pomoću funkcije Floor koja preetvara realnni broj u cijeeli broj odbaacivanjem
decimallnog dijela.

Osnovnni inkrementtalni algorittam odabiree točke koje su najmanjje udaljene od idealne

crte. Ovaj algoritaam nije učinnkovit jer see u svakoj iteraciji obav
vljaju operaccije množennja i
zbrajanjja s realnim
m ili (racionaalnim) brojeevima kao i poziv funk kcije Floor.

Primjerr:

Primjennom osnovn nog inkremeentalnog alggoritma odreedite niz pik

ksela koji approksimiraju ravnu
crtu povvezuje točkee (5,8) i (100,11).

Strannica | 40
Slika 3.8 Primjer primjene
p ossnovnog inkkrementalnoog algoritma
a.

*Digittalni diferrencijalni analizatoor

Nedostaatci osnovnog inkrementalnog algoritma moggu se velikim m dijelom otkloniti

o akoo se
algoritaam izmijeni na način daa se izbjegn
ne množenjee realnih bro
ojeva (koje predstavlja vrlo
zahtjevnnu operacijuu za procesoor).

Množennje se možee izbjeći akoo se izraz zaa proračun vvrijednosti koordinate

k y napiše na sljedeći
način:
yi++1 = m xi+1 + B = m (xi+Dx)
+ + B = yi + m Dx
Uz izboor Dx = 1 slijedi:
s
yi++1 = yi + m
Ako je |m| > 1 mijeenjaju se ulooge x i y kooordinata u algoritmu:
a
Dyy = 1
Dxx = Dy/m = 1/m

Na taj način
n vrijedn
nosti x i y koordinata
k s povećavaaju u malim koracima za
se z vrijednosst 1 ili -
1 < m < 1. Ovakavv algoritam naziva
n se diigitalni difeerencijalni analizator
a (D
DDA). DDA Au
osnovi predstavlja
p algoritam za
z numeričkko rješavanje diferencijalnih jednaadžbi istovreemenim
uvećavaanjem koorddinata x i y za vrijednoosti proporciionalne njihhovim prvim m derivacijaama.
Nedostaatak ovog algoritma
a proizlazi iz neepreciznosti prikaza realnih brojevva u digitalnnim
procesoorima. Dodaavanje ne saasvim točne vrijednostii unosi kum mulativnu poogrešku i otkklon od
stvarne vrijednosti (za kratke crte
c razina pogreške
p je prihvatljiva).

*Algoritmi tem
meljeni na cjelobrojjnoj aritm
metici

Računskka složenosst DDA algooritma, iakoo je značajno smanjenaa u odnosu na n osnovni

inkremeentalni algooritam, još uvijek
u nije optimalna
o jeer sadrži opeeracije s reaalnim brojevvima.
Daljnji napredak na ovom poddručju ostvaaren je razviitkom algorritama koji su s temeljenii na
cjelobroojnoj aritmeetici. Značajjnu ulogu u tom razvitkku ima Bressenhamov algoritam
a uttemeljen
na inkreementalnoj tehnici. Ta tehnika daje najbolju aaproksimaciiju idealnih crta u smisslu

Strannica | 41
minimizacije pogrješke (odnosno udaljenosti odabranih točaka od idealnih crta), a može se
primjeniti i na crtanje kružnica. Poboljšane inačice ovog algoritma temelje se na primjeni
tehnike središnje točke (Pitteway, Van Aken). Međutim za slučaj crtanja ravnih crta i ove
formulacija svode se na Bresenhamovu formulaciju.

U formulaciji algoritma središnje točke pretpostavlja se da je nagib pravca između 0 i 1. Za

pravce s nagibima izvan ovog intervala primjenjuje se tehnika zrcaljenja oko koordinatnih
osi. Pravac se preslikava u odgovarajući pravac s nagibom unutar navedenog intervala čime
se omogućava primjena algoritma središnje točke. Na kraju se aproksimacija dijela
pravca definirana primjenom algoritma zrcali u obrnutom smjeru.

Označimo donju lijevu točku koordinatama (x0,y0), a gornju desnu točku koordinatama
(x1,y1). Pretpostavimo da je posljednja odabrana točka P s koordinatama (xp,yp) te da je
potrebno odabrati sljedeću desnu točku. Odabir se svodi na izbor između dviju mogućih
točaka: susjedne točke D do koje se dolazi pomakom udesno za jedan i točke GD do koje se
dolazi pomakom za jedan udesno i za jedan prema gore. Potrebno je odrediti koja od te dvije
točke je bliža idealnom pravcu. Označimo s T točku sjecišta idealnog pravca s dužinom koja
povezuje točke D i GD. Izbor sljedeće točke svodi se na određivanje kojoj je od te dvije točke
bliža točka T. U Bresenhamovoj formulaciji algoritma izračunava se razlika udaljenosti točke
T do točke D i do točke GD te se na temelju predznaka rezultata određuje koja je od tih dviju
točaka bliža idealnom pravcu.

*Algoritam središnje točke

U formulaciji temeljenoj na središnjoj točci taj se postupak odvija na drugačiji način. Prvo se
definira središnja točka S(xp+1, yp+1/2) kao točka polovišta dužine koja povezuje točke D i
GD. Odluka se donosi na temelju informacije o položaju središnje točke u odnosu na idealni
pravac. Ako je središnja točka S ispod idealnog pravca onda je očito točka GD bliža idealnom
pravcu. Ako je središnja točka S iznad središnje točke onda je točka D bliža idealnom pravcu.

Da bi se ovaj postupak odvijao na učinkovit način definira se varijabla odluke d koja se

rekurzivno izračunava od koraka do koraka. Na temelju predznaka varijable odluke određuje
se sljedeća točka. U svakom koraku algoritam vrši izbor između dvije točke na temelju
predznaka varijable odluke te uvećava varijablu odluke za jednu od dvije moguće vrijednosti
u ovisnosti o izabranoj točki.

U nastavku je formuliran algoritam za crtanje ravne crte temeljen na tehnici središnje točke.

Nagib idealnog pravca koji povezuje točke (x0,y0) i (x1,y1), uz uvjet: 0<m<1 ( za druge
vrijednosti m primjenjuje se zrcaljenje oko glavnih osi), može se odrediti na sljedeći način:
m = dy/dx
gdje je dy = y1 - y0 i dx = x1 - x0.
Eksplicitni oblik jednadžbe pravca tada se može napisati u sljedećem obliku:
y = (dy/dx) x + B
a implicitni oblik jednadžbe pravca u sljedećem obliku:
F(x,y) = ax + by + c = 0
gdje je a = dy, b = -dx, c = B dx.
Na temelju svojstava implicitnog oblika jednadžbe pravca poznato je da vrijede sljedeći
odnosi između točke i pravca:
F(x,y) = 0 => točka je na pravcu

Stranica | 42
 F(x,y) < 0 => točka je ispod pravca
F(x,y) > 0 => točka je iznad pravca
Očito je da vrijednost F(x,y) gdje su x i y koordinate središnje točke S(xp+1, yp+1/2) možemo
koristiti kao varijablu odluke.
Varijabla odluke definirana je na sljedeći način:
d = F(S) = F(xp+1, yp+1/2) = a(xp+1) + b(yp+1/2) + c
U ovisnosti o predznaku varijable odluke algoritam se na sljedeći način:
1.a. Ako je d > 0 => izbor točke GD;
2.a. Nova vrijednost varijable odluke bit će u tom slučaju dn = d + DD ;
(Objašnjenje: varijabla odluke je dn = F(xp+2, yp+1/2) = a(xp+2) + b(yp+1/2) + c, a promjena
varijable odluke DD = dn - d = a = dy)
1.b. Ako je d < 0 => izbor točke D ;
2.b. Nova vrijednost varijable odluke bit će u tom slučaju dn = d + DGD ;
(Objašnjenje: varijabla odluke je dn = F(xp+2, yp+3/2) = a(xp+2) + b(yp+3/2) + c, a promjena
varijable odluke DGD = dn - d = a + b = dy - dx).
Ako je d = 0 izbor između dvije točke je proizvoljan jer su obje jednako udaljene od idealnog
pravca.

Ako se zna da je prva točka lijeva početna točka (x0,y0), a prva središnja točka (x0+1, y0+1/2)
tada se može odrediti prva vrijednost varijable odluke: d = a + b/2. Zbog razlomka b/2
prikladno je umjesto F(S) koristiti 2F(S) u formulaciji algoritma. Time se osigurava da
algoritam koristi isključivo cijele brojeve.

Primjer:

Primjenom algoritma središnje točke odredite niz piksela koji aproksimiraju ravnu crtu koja
povezuje točke (5,8) i (10,11).

Stranica | 43
Slika 3.9 Primjer primjene
p algoritma srredišnje točkke za crtanje ravne crtee.

Ispunjjavanje primitivnih
p h oblika

Mogućnnost ispunjaavanja prim

mitivnih oblik ka kao što ssu pravokutnici, kružniice, elipse i
mnogokkuti značajnno doprinosii vrijednostti i primjenjivosti grafiččkog sustavva. Pri tome je
mogućee ispunjavannje bojom illi određenim
m uzorkom. Osnovni kooraci u tom m postupku su:s

 izbor piksela koje treba ispuniti (oovisi o oblikku),

 izbor vrijeddnosti koju treba
t pridijeeliti odabrannim pikselim
ma (ovisi o načinu
ispunjavanjja: bojom illi uzorkom).

Izbor piiksela koje treba

t m koracima:
ispuniiti odvija see u sljedećim

 skaniranje po
p horizonttalnim crtamma (retcima piksela),
 proračun prresjecišta hoorizontalne crte i primiitivnog oblik
ka inkremenntalnim
algoritmomm (odabiru se točke kojee leže unutaar oblika),
 poredavanje presjecišta po veličinni x koordinnate,
 ispunjavanjje odsječakaa koji leže unutar
u primiitivnog obliika (između
u neparnih i parnih
presjecišta)).

U slučajaju ispunjavanja primitiivnog oblika bojom odabranim pikkselima priddjeljuje se

prethoddno odabranna konstantnna vrijednosst. Način isppunjavanja mnogokutno
m og oblika bojom
ilustriraan je na slici 3.10. U sluučaju ispunj
njavanja prim
mitivnog obblika uzorko om algoritamm se
upotpunnjuje dijelom m koji upravvlja izboromm vrijednossti pojedinogg piksela. Vrijednosti
V

Strannica | 44
pojedinnih piksela preuzimaju
p s određeniim redoslijeedom iz dijeela memorijee u kojem jee
se
definiraan uzorak.

Slika 3.10 Primjerr ispunjavannja mnogokkutnog oblikka bojom.

Crtanjje krivulja
a

Mnogi objeekti iz stvarnnog svijeta, ali i iz virtuualnih svjettova, koje see prikazuje
primjennom računarrske grafikee omeđeni suu glatkim krivuljama
k illi plohama. Najčešći jee slučaj
da egzaaktan matemmatički moddel takvog objekta ne poostoji ili je presložen
p za primjenu u
stvarnomm vremenuu. Stoga je nužno
n kreiraati približan matematičkki model ko oji omogućaava
grafičkoo predstavljanje objektta na zadovooljavajući način.
n

Najjednostaavniji pristuup modelirannju krivuljee je linearnaa aproksimaacija (prvog reda)

N
po dijellovima (Slikka 3.11). Krrivulja se ap
proksimira višestrukim
v crtama (nizz povezanihh ravnih
crta) ili mnogokutiima. Točnosst aproksim macije određeena je brojeem linearnihh segmenataa kojima
se aprokksimira pojeedini dio krrivulje. Za visoku
v razinnu podudarnnosti linearnnog
aproksim macijskog modela
m i željene krivullje potrebann je velik brooj linearnihh segmenata.

Slika 3.11 Primjer modeliranjja krivulje liinearnim seegmentima.

Strannica | 45
Veća razina podudarnosti odnosno bolja aproksimacija uz manji broj pojedinačnih segmenata
može se ostvariti primjenom aproksimacija višeg reda. Na taj način smanjuje se potrebna
količina memorije i olakšava interaktivni rad pri modeliranju. Najčešće se koriste
aproksimacije trećeg reda jer aproksimacije nižeg reda ne daju dovoljno fleksibilnosti za
oblikovanje različitih krivulje, a aproksimacije višeg reda su računski zahtjevnije i složenije
za primjenu.

Postoji više oblika matematičkog prikaza krivulja za aproksimacije višeg reda: eksplicitni,
implicitni i parametarski.

U slučaju primjene eksplicitnog oblika koordinate y i z izražene su kao eksplicitne funkcije

koordinate x: y=y(x) , z=z(x). Nedostatci ovog oblika u primjenama računarske grafike su
sljedeći:

 nisu moguće višestruke vrijednost x (kao npr. kod kružnica),

 nije sačuvana rotacijska invarijantnost (nije jednostavno rotirati krivulju),
 teškoće s vertikalnim tangentama (zbog beskonačnog iznosa nagiba).

U slučaju primjene implicitnog oblika jednadžba krivulje ima oblik f(x,y,z)=0. Nedostatci
implicitnog oblika u primjenama računarske grafike su sljedeći:

 problem s višestrukim rješenjima (potrebno je postavljati dodatne uvjete za izbor

željenog rješenja),
 problem s kontinuitetom tangenti u dodirnim točkama različitih segmenata
(podudarnost smjera).

U slučaju primjene parametarskog oblika jednadžbe krivulje sve tri koordinate izražene su
kao funkcije parametra t: x=x(t), y=y(t), z=z(t).

Parametarski oblik jednadžbe krivulje nema prethodne navedene nedostatke eksplicitnog i

implicitnog oblika te je stoga najprikladniji za modeliranje krivulja u računarskoj grafici.

Parametarske krivulje trećeg reda

Parametarske krivulje trećeg reda najčešće se koriste za modeliranje krivulja u računarskoj

grafici jer omogućavaju dovoljno fleksibilnosti za oblikovanje različitih krivulje uz
prihvatljivu razinu složenosti. Model krivulje se specificira po odsječcima polinomima trećeg
reda. Svaki odsječak Q opisan je s tri funkcije (polinoma trećeg reda) x, y i z parametra t na
sljedeći način: Q(t) = [x(t) y(t) z(t)] gdje je

Stranica | 46
 x(tt) = ax t3 + bx t2 + cx t + dx
y(tt) = ay t3 + by t2 + cy t + dy
z(tt) = az t3 + bz t2 + cz t + dz
uz 0 £ t £ 1.

Ako deffiniramo veektor potenccija paramettra t na sljeddeći način:

T = [ t3 t2 t 1]
1

te matriicu koeficijeenata triju polinoma

p naa sljedeći naačin:

tada moožemo pisatti izraz za model

m odsječčka krivuljee u sažetom obliku

Q((t) = T C.

Deriviraanjem prethhodnog izrazza dobit će se izraz za vektor smjeera tangentee

*Glatk
koća kriv
vulje na sp
poju odsjeečaka

Cjelovitti model želljene krivulj

lje tvori se sastavljanjem
s m modela pojedinih
p oddsječaka. Raazina
glatkoće krivulje na
n spoju dvaaju odsječakka izražava se u smislu dviju vrsta kontinuitetta:

 geometrijskkog kontinuuiteta G,
 parametarskkog kontinuuiteta C.

Geomettrijski kontiinuitet definniran je na sljedeći

s načiin:

 geometrijskki kontinuiteet G0 - nepprekinutost krivulje u to

očki dodira odsječaka,
1
 geometrijskki kontinuiteet G - jed
dnakost vekttora smjera tangente u točki dodiraa
odsječaka.

Parameetarski kontiinuitet definniran je na sljedeći

s načiin:

Strannica | 47
  parametarskki kontinuittet C1 - jeddnakost paraametara t u točki dodiraa odsječakaa,
 parametarskki kontinuittet Cn - jeddnakost n-tee derivacije Q(t) u točkii dodira odssječaka.

Odnos pparametarsk kog i geomeetrijskog koontinuiteta može

m se sažeeti na sljedeeći način:
C1 => G1
tj. param
metarski kontinuitet im
mplicira geommetrijski koontinuitet, dok
d obrat op pćenito ne vrijedi.
v

Na slicii 3.12 ilustriirani su prim

mjeri krivulj
lja različitihh razina glattkoće izražeenih u smisllu
paramettarskog konntinuiteta.

Slika 3.12 Ilustraccija parameetarskog konntinuiteta C0 , C1 i C2.

Definiicija odsjeečka krivu

ulje Q(t)

Polinomm trećeg stuupnja kao model

m odsječčka krivulje ima 4 nepooznata koefiicijenta što
zahtijevva 4 uvjeta za
z njihovo određivanje
o e. Na taj naččin dobija see sustav od ukupno 4
jednadžžbe s 4 nepooznanice. Uvvjeti mogu biti: krajnjee točke, vek
ktor smjera tangente
t ili
kontinuuitet u točkaama dodira pojedinih
p oddsječaka.

S obziroom na izborr vrste uvjetta definirane su različitte vrste krivvulja. Osnovvne vrste krrivulja
su:

 Hermiteovee krivulje (uuvjeti su: dv

vije krajnje točke i dva vektora sm mjera u krajnnjim
točkama),
 Bezierove krivulje
k (uvj
vjeti su: dvijje krajnje toočke i dvije dodatne toččke koje odrređuju
vektore smjjera u krajnj
njim točkam ma),
 B-krivulje i b-krivulje (uvjeti su: četiri
č kontroolne točke)..

Hermiteeove krivuljje i Bezieroove krivulje zadovoljavvaju kriterijee G1 i C1 koontinuiteta uz

u
određenne uvjete, dook B-krivulj ulje zadovoljjavaju kriterije C1 i C2 kontinuitetta.
lje i b-krivu

Matricaa koeficijenaata C može se izraziti kao

k umnožaak bazne maatrice M i geometrijskoog
vektoraa G koji sadrrži zadane geometrijsk
g ke uvjete (nppr. koordinaate točaka):

C=MG

Izraz zaa parametarsski model odsječka

o krivulje tada možemo
m nappisati na sljeedeći način:

Strannica | 48
 Q(t) = T M G

Promatramo li samo jednu komponentu vektora Q(t) npr. x(t) dobivamo sljedeći izraz:

x(t) = T M Gx

Označimo li umnožak vektora T i matrice M s B (B=TM) možemo pisati :

Q(t) = B G

Elementi matrice B su polinomi trećeg reda parametra t. Na taj način vidimo da je krivulja
predstavljena kao težinski zbroj elemenata geometrijskog vektora, gdje su težinski faktori
polinomi parametra t.

Za svaku pojedinu vrstu krivulja definirana je bazna matrica M i geometrijski vektor G.

Sve skupine krivulja predstavljene matričnim umnoškom Q(t)=TMG moguće je međusobno

pretvarati iz jednih u druge npr. krivulje predstavljenu baznom matricom M1 i geometrijskim
vektorom G1 moguće je predstaviti drugom baznom maticom M2 i odgovarajućim
geometrijskim vektorom G2. Važno je da mora biti ispunjen uvjet:

M2 G2= M1 G1

Nepoznati geometrijski vektor G2 može se izračunati na sljedeći način:

G2 = M2-1M1 G1

Na taj način može se npr. krivulja predstavljena baznom matricom i geometrijskim vektorom
za Hermiteove krivulje transformirati u prikaz baznom matricom i geometrijskim vektorom
za Bezierove krivulje. Različite vrste krivulja imaju različite prednosti za pojedine vrste
primjena. Prednosti različitih vrsta krivulja mogu se najbolje iskoristiti u kombiniranom
načinu prikaza krivulja. Često se krivulja se predstavlja korisniku putem sučelja kao
Bezierova ili Hermiteova, dok je unutrašnja reprezentacija B-krivulja. Npr. u PostScript-u se
krivulje predstavljaju korisniku kao Hermiteove dok im je unutrašnja predstava Bezierova.

Kriteriji za izbor vrste krivulje uključuju:

 prikladnost za interaktivnu manipulaciju,

 stupanj kontinuiteta,
 općenitost,
 brzinu proračuna.

Bezierove i Hermiteove krivulje posebice su prikladne za interaktivnu manipulaciju zbog

razumljivosti djelovanja korisnika putem kontrolnih točaka i vektora tangenti. B-krivulje
prikladne su za unutarnje predstavljanje krivulja zbog svoje općenitosti.

Stranica | 49
Bezieroove krivulje

Bezieroove krivulje definirane su sljedećim

m geometrijjskim uvjetiima:

 dvije krajnjje točke P1 i P4.

 dvije kontroolne točke P2 i P3 koje određuju
o m točkama R1
veektore smjerra u krajnjim
i R4.

Pomoćuu dviju konttrolnih točakka posredno o su definiraani vektori smjera tanggenti R1 i R4 u

dvjema krajnjim toočkama. Vekktor smjeraa tangente u početnoj toočci odgovaara derivaciji
krivuljee Q(t) za vriijednost parrametra t=0,, dok vektoor smjera tanngente u kraajnjoj točci
odgovarra derivaciji krivulje Q(t)
Q za vrijeddnost param metra t=1:

R1 = Q’(0) = 3(P2-P1)

R4 = Q’(1) = 3(P4-P3)

Elemennti geometrijjskog vektoora su četiri zadane točkke. Geomettrijski vektoor za Bezieroove

krivuljee definiran je na sljedećći način:

Bazna m
matrica za Bezierove
B k
krivulje defin
nirana je naa sljedeći naačin:

Imajućii u vidu da je
j odsječak krivulje opiisan izrazom
m:

Q((t) = T MB GB

uvrštenjjem bazne matrice

m i geeometrijskog
g vektora doobivamo sljjedeći oblik
k jednadžbe
odsječkka Bezierovee krivulje:

Q((t) = (1-t)3 P1 + 3t (1-t)2 P2 + 3t2 (11-t) P3 + t3 P4

Polinommi koji pred dstavljaju kooeficijente pojedinih

p točaka u ovom m izrazu naazivaju se
Bernsteeinovi polinomi. Na slicci 3.13 a) prrikazan je pprimjer crtannja odsječkaa Bezierovee
krivuljee, a na slici 3.13 b) prim
mjer dvaju spojenih
s odssječaka Bezzierovih krivvulja.

Strannica | 50
a)

b)

Slika 3..13 a) Primjjer crtanja oodsječka Bezierove krivvulje, b) Prrimjer dvajuu spojenih
odsječaaka Bezierovvih krivuljaa.

Uvjet zaa G1 kontinnuitet jest daa točke P3, P4 i P5 moraaju biti različite i kolineearne

P3 - P4 = k (P4 - P5), k > 0

Uvjet zza C1 kontin

nuitet jest daa je k = 1.

*Način
ni crtanja
a paramettarskih krivulja

Postupaak crtanja paarametarskiih krivulja uključuje

u oddređivanje diskretnog
d s
skupa točakka na
modeluu krivulje i iscrtavanje ravnih
r crta koje
k ih poveezuju. Pri to ome su moggući različitii
pristupii uključujućći:

Strannica | 51
  iterativni prroračun x(t)), y(t) i z (t)) za niz bliskkih rastućihh vrijednostii parametra t,
 rekurzivna podjela do zadovoljavaajuće bliskoosti kontroln nih točaka samoj
s krivuulji,
 hibridni priistup kao koombinacija iterativnog
i i rekurzivnoog načina.

Iterativnni proračunn odvija se nna način da se vrijednossti koordinaanata x(t), y(t),

y i z(t) poojedinih
točaka iizračunavaju za niz vrijjednosti parrametra t međusobno
m u
udaljenih zaa unaprijed
određenni konstantaan iznos d. Proračunate
P e točke spajaaju se ravnim crtama. Problem
P ovaakvog
pristupaa je u tome što se unaprrijed treba odrediti
o razm
mak točakaa s obzirom na parametaar t.
Prevelikk razmak reezultira slabbom kvalitettom aproksiimacije dok k premalen razmak
r rezuultira
nepotreebnim proračunskim oppterećenjem m. Izravnom primjenom m ovog pristuupa za Beziierove
krivuljee potrebno je 9 množennja i 10 zbraajanja po toččci. Međutim m algoritamm se može
numeriččki optimiziirati te svesti na svega 9 zbrajanja po točci.

Rekurziivna podjelaa odvija se nna način daa se između dvije izraču unate točke umeće treća točka.
Rekurziivna podjelaa zaustavljaa se adaptivnno kada odssječak krivuulje postanee dovoljno raavan da
se možee aproksimiirati ravnom m crtom. Pojjedinosti poostupka razliičite su za pojedine
p vrsste
krivuljaa. Ovaj pristtup je posebbice prikladan za Bezieerove krivulj
lje. Na taj naačin postižee se
računskka složenostt od 6 zbrajaanja i 6 posm maka. Kriteerij ravnoće je da udaljeenosti unutaarnjih
kontrolnnih točaka dod spojnice krajnjih toččaka morajuu biti manjee od zadane vrijednosti (slika
3.14). PPrednost ovo og pristupa je u tome što se izbjeggavaju nepottrebni proraačuni, a neddostatak
je što see mora ispittivati ravnoćća pojedinihh dijelova.

Slika 3..14 Primjerr primjene kriterija

k ravnnoće pri rekkurzivnom pristupu
p crtaanju Bezierrovih
krivuljaa.

Hibridnni pristup ko
ombinira najajbolja svojsstva iterativnnog i rekurzzivnog pristtupa. U osnovi se
može oppisati kao itterativni prooračun s adaaptivnim koorakom.

CRT
TANJE POVRŠ
ŠINA

U mnogim
m prim
mjenama raččunarske grrafike potrebbno je prikaazati različitte vrste povvršina u
trodimeenzionalnom m prostoru. Modeliranjee površina složen
s je zaadatak i posttoji više naččina.
Najčešćće korišteni načini temeelje se na prrimjeni:

 parametarskkih površina,
 mreža mnogokuta,

Strannica | 52
  površina drrugog reda.

Paraametarske površine
p preedstavljaju generalizaci
g iju parametaarskih krivuulja na načinn da se
umjestoo jednog parrametra korriste dva. Mreža
M mnogookuta predsttavlja skup povezanih
mnogokkutnih ravniih površina kojima se aproksimira
a a željena povvršina proizzvoljnog oblika.
Površinne drugog reeda su površšine definiraane općom jednadžbom
j m drugog reeda u impliccitnom
obliku. U nastavkuu ćemo definnirati ove naačine modeeliranja povrršina u trodiimenzionalnnom
prostoruu.

Dvopa
arametars
ske površ
šine treće
eg reda

Dvoparrametarske površine
p treećeg reda prredstavljaju generalizacciju parameetarskih krivvulja
trećeg rreda. U jednnadžbi param
metarske krrivulje paarametar t zamijenimo
z
paramettrom s, a zaatim učinimo geometrijjski vektor G promjenljjivim u 3D prostoru duuž nekog
puta u oovisnosti o parametru
p t,

Za izabranu vrijednnost t=t1 izrraz Q(s,t1) definira

d krivvulju trećeg reda. Za niz bliskih
vrijednoosti parametra t izraz Q(s,t)
Q definiira niz bliskkih krivulja trećeg
t reda koje definirraju
površinnu. Gi(t) su krivulje trećeg reda:

gdje je

Uvrštennjem ovih izzraza za Gi((t) i Gi u izraaz za Q(s,t) dobija se sljedeći oblik

koji se m
može sažetoo napisati u sljedećem obliku:

0 £ s,tt £ 1

Strannica | 53
Ova jeddnadžba mo
ože se ispisaati i posebnoo za svaku koordinatu:
k

Bezierrove povrršine

Ako u oopćem izrazzu za dvoparrametarsku krivulju treećeg reda uvvrstimo Bezzierovu baznnu
matricuu MB i Bezieerovu geom
metrijsku maatricu GB doobivamo izraaze za Bezierove površšine:

Bezieroova geometrrijska matricca sastoji see od 16 konttrolnih točaaka (slika 3.15).

Slika 3.15 16 konttrolnih točakka Bezierovve površine.

Bezieroove površinee su prikladdne za interaaktivno crtaanje (jer su vektori

v smjeera tangentii u
krajnjim
m točkama eksplicitno
e izraženi). Uvjet
U za C0 i G0 kontinu uitet na spojjevima dijellova
površinna je jednako
ost rubnih kontrolnih
k toočaka. Uvjeet za G1 konntinuitet je kolinearnost
k t četiri
skupa toočaka koji uključuju
u ruubne i susjeddne kontrollne točke (sllika 3.16).

Strannica | 54
Slika 3.16 Spoj dvvaju segmennata Bezieroove površinee.

*Način
ni crtanja
a dvoparaametarskiih površin
na trećeg reda

Kao i u slučaju crtaanja parameetarskih kriv vulja, osnovvni pristupi crtanju paraametarskih
površinna uključujuu itrativni i rekurzivni
r postupak.
p

Iterativnni postupakk podrazumiijeva proraččun polinom ma trećeg redda za niz bliskih rastuććih
vrijednoosti parametara t i s. Mogući
M pristuup je iscrtavvanje niza krivulja
k kao funkcija paarametra
t (dok sse vrijednostt parametraa s drži konsstantnom zaa pojedinu krivulju,
k a mijenja
m se od
o
krivuljee do krivuljee). Zatim see iscrtava niz krivulja kao
k funkcijaa parametra s (dok se
vrijednoost paramettra t drži konnstantnom za z pojedinu krivulju, a mijenja se od krivuljee do
krivuljee). Ovaj posstupak ilustrriran je na slici 3.17. U slučaju primjene iterattivnog proračuna,
znatno veći
v broj prroračuna neggo kod krivvulja još višee ističe važnnost optimizziranih num meričkih
algoritaama.

Slika 3..17 Postupaak iterativnoog pristupa crtanju povvršine.

Postupaak rekurzivnne podjele podrazumije

p eva dijeljenjje površine na četverok kute (omeđeene
krivuljaama) do zaddovoljavajućće ravnoće rezultirajuć
r ih četverokuuta. Podjelaa se obavljaa
dijeljenj
njem prvo po o jednom, a zatim po drugom
d paraametru. Dijeeljenje se obbavlja crtanj
njem
krivuljee po jednom
m parametru uz konstanntnu vrijednoost drugog parametra.
p Konstantnaa
vrijednoost drugog parametra
p o
određuje se kao aritmettička sredinaa između vrrijednosti toog
paramettra koje su korištene
k u prethodnoj podjeli. Ovvaj postupakk ilustriran je
j na slici 3.18.

Strannica | 55
Slika 3..18 Postupaak rekurzivnnog pristupaa crtanju poovršine.

Ovaj poostupak najjjednostavnijji je za slučaj Bezierovvih površinaa. Kriterij raavnoće je sljjedeći:

udaljenost svake odd 13 kontroolnih točakaa do ravninee koju definiiraju 3 krajn nje točke mora biti
manja ood zadane vrijednosti.
v Č
Četverokut zadovoljavaajuće ravnooće dijeli se na četiri trookuta
koji se iispunjavaju
u (slika 3.199).

Slika 3.19 Četvero okut se dijelli na četiri trokuta

t odreeđivnjem toččke P čije su koordinatte
aritmetiičke sredinee odgovarajjućih koordinata vrhovva A, B, C i D. D

*Mreže
e mnogokuta

Mreža m mnogokuta je skup briddova, vrhovva i mnogokkuta povezannih tako da oblikuju poovršinu
koja dovoljno dobrro aproksimmira željenu površinu. Pri
P tome svaaki brid zajeednički je zaa
najviše dva mnogookuta, a svakki vrh zajeddnički je za najmanje dvva brida. Svvaki brid poovezuje
dva vrhha. Mnogokuut je zatvoreeni skup poovezanih briidova (strannica). Primjeer prikaza
trodimeenzionalnogg objekta poomoću mrežže mnogokuuta prikazan je na slici 3.20.
3

Slika 3.20 Primjer prikaza troodimenzionaalnog objekllta pomoću mreže mnoogokuta.

Strannica | 56
Postoji više načinaa za definiraanje podatakka o mreži mnogokuta,
m a temeljna razlika je u odnosu
prema dva
d međusoobno suprotsstavljena krriterija: miniimizaciji memorijskih
m zahtjeva i
minimizzaciji računnske složenoosti. Izbor izzmeđu ovihh pristupa ovvisi o važnoosti koja se u
pojedinnoj primjeni pridaje svaakom od navvedenih kritterija.

Općenitto, što je priikaz ekspliccitniji, računnska složenost je manjaa, ali su pottrebe za

memoriijskim prosttorom veće.. Tipične vrrste operacijja koje je pootrebno obaavljati pri crtanju
mreže mmnogokuta uključuju:
u o
određivanje e svih bridovva koji izlazze iz promaatranog vrhaa,
određivvanje svih mnogokuta
m kkojima je prromatrani brrid ili vrh zaajednički, određivanje
o svih
vrhova kojima je promatrani
p b zajednički i iscrtavvanje mrežee. Najčešće korišteni
brid k naačini
prikazivvanja modela mreže mnnogokuta suu:

 eksplicitni način,
n
 struktura pookazivača nna listu vrhoova,
 struktura pookazivača nna listu bridoova.

U ekspllicitnom priikazu svaki jej mnogokuut predstavljljen listom koordinata

k v
vrhova:
P = ((x1, y1, z1), (x2, y2, z2), ...,(xn, yn, zn))

Vrhovi su u ovom prikazu porredani redom m iscrtavanj

nja. Nedostaatak ovog prristupa je u tome
što se vrhovi
v pojav
vljuju više puta
p jer ne postoji
p ekspllicitna predstava zajednničkih vrhova. Npr.
za pomiicanje (npr. pomoću miša)
m jednog vrha nužnoo je identificcirati sve mnogokute
m
povezanne s tim vrh
hom. U tu svvrhu nužno je usporediiti sve koorddinate vrhovva u jednom m
mnogokkutu s koorddinatama vrrhova u svimm drugim mnogokutim
m ma. Pored tog ga i svi zajeednički
bridovi se iscrtavajju dva puta..

U prikaazu temeljennom na strukkturi pokazivača na listu vrhova svvaki vrh se pohranjuje samo
jednom
m u listu vrhoova
V = ((x1, y1, z1), (x2, y2, z2), ...,(xn, yn, zn))

Mnogokkut se definnira listom pokazivača

p (indeksa)
( u listu vrhovva (ova metooda koristi se
s u
SPHIGS S standarduu). Memorijski zahtjevii su znatno manji
m nego u eksplicitnnom prikazuu. Osim
toga i promjena
p kooordinata jeddnog vrha jee jednostavnna jer nije potrebno
p usppoređivanjee i
pretražiivanje. Međđutim, u ovoom prikazu teško je odrrediti mnog gokute koji imaju
i zajednnički
vrh, a i zajednički bridovi
b se iscrtavaju dv
va puta. Ovva metoda iluustrirana je primjerom na slici
3.21.

Slika 3..21 Mreža mnogokuta

m definirana pokazivačim
ma u listu vrhova.
v

kturi pokazivača u listuu

Navedeeni problemii otklonjenii su u prikazzu temeljenoom na struk
bridovaa. U ovom prikazu
p svakki se brid un
nosi jednom
m
P = (E1, E2, ...., E3)
i to na sljedeći
s način:
Strannica | 57
 E = (V1, V2, P1, P2)
gdje su prva dva ellementa kooordinate vrhhova koji oddređuju brid
d, a druga dvva elementaa oznake
mnogokkuta kojimaa je taj brid zajednički.
z Mnogokut se prikazujee iscrtavanjem bridovaa.

Ova meetoda ilustrirana je prim

mjerom na slici 3.22.

Slika 3.22 Mreža mnogokuta

m definirana pokazivačim
p ma u listu bridova.

Površ
šine drugo
og reda

Površinne drugog reeda kao što su površinaa kugle, povvršina elipso oida ili cilin
ndra mogu pposlužiti
kao elemmentarne po ovršine za definiranje
d m
modela složženijih povrršina u trodiimenzionalnnom
prostoruu. Ova skuppina površinna definiranna je impliciitnom jednaadžbom obliika:
f(xx,y,z) = ax2 + by2 + cz2 + 2dxy + 2eyz
2 + 2fxz + 2gx + 2hhy + 2jz + k = 0

Vrsta poovršine odrređena je vriijednostimaa parametaraa a, b, c, d, e, f, g, h, i, j i k.

Prednossti ovog pristupa su priikladnost zaa niz proračuuna kao što su normalee na površinnu u
pojedinnoj točci, oddređivanje presjeka, te određivanje
o e pripadnostti točke pov
vršini. Ove
prednossti temelje se
s na jasnoj matematičkkoj formi deefinicije povvršine.

CRT
TANJE TRODIIMENZ
ZIONAL
LNIH TIJELA
T A
U mnoggim primjen nama važnoo je stvoriti model
m trodiimenzionalnnog objekta i grafički prikaz
p na
kojem ses jasno uoččava razlikaa između un nutrašnjosti i vanjštine tijela
t ili odnnos između dvaju
objekata u prostoruu. Elementi koje pri mo odeliranju i grafičkom prikazivanju tijela možžemo
koristitii su crte, kriivulje, mnoggokuti i povvršine. Važnno je da mo
odel i grafičk ki prikaz buudu
jasni i jednoznačnii.

Jedan ood pristupa modeliranju

m u tijela je primjena žičaanih modelaa kod kojih se
s crtama
modelirraju bridovii tijela. Prim
mjer žičanogg modela koocke prikazaan je na slicci 3.23. U prrikazu
sa svim
m bridovim nije
n jasno daa se radi o kocki.
k Slikaa se može tuumačiti na više
v različitihh
načina. Taj problemm otklonjenn je na slici gdje su prikkazani samo o vidljivi briidovi.

Strannica | 58
 a) b)

Slika 3..23 Žičani model

m kockke: a) s prikaazanim svim
m bridovim
ma, b) s prikazanim sam
mo
vidljivim
m bridovim
ma .

Neovisnno o načinu u prikazivanj

nja trodimennzionalnih objekata
o pottrebno je deefinirati moggućnost
njihovoog kombinirranja sa svrhhom tvorbe novih oblikka. Jedna odd najintuitivvnijih i
najpopuularijih metooda za kom mbiniranje obbjekata je primjena Booleovih opeeracija ukljuučujući:
uniju, ppresjek i razliku. Primjeer primjene Booleovih operacija na
n dvjema koockama prikkazan je
na slici 3.24.

Slika 3..24. Primjeer Booleovihh operacija nad

n trodimeenzionalnim
m objektimaa.

STVA
ARANJE
E SLIKO
OVNOG PRIKAZ
ZA

U ovom m poglavlju opisani su osnovni

o konncepti stvaranja slikovnnog prikazaa. Prikazan je
j
temeljnni koncept trransformacijije koordinaata pri postuupku projiciranja scene iz stvarnogg ili
virtualnnog svijeta na
n površinu zaslona priikaznog ureeđaja. Posebbna pozorno ost posvećenna je
problemmu izdvajanjnja vidljivogg dijela scenne. Kao primmjer pristupa rješenju toog problem
ma
opisan jje Cohen-Su utherland allgoritam za odrezivanjee ravne crtee. Kao dodattna tema zaa
naprednno učenje izznesen je i prikaz
p pristu
upa odrezivaanju u trodiimenzionalnnom prostorru.

Strannica | 59
TRA
ANSFOR
RMACIIJA KO
OORDINATA
U računnarskoj graffici sliku moožemo defin nirati kao skkup projekcija objekataa iz prostoraa nekog
svijeta kkoji može biti
b stvaran ili i virtualann. Pri tome ses dimenzijee i položaj slike
s se moggu
slobodnno odabrati. Pri tome jee nužno obaaviti transforrmaciju sceene iz svijetaa (odnosno
koordinnatnog sustaava svijeta) u koordinattni sustav prrikaznog urređaja. Taj proces
p možee se
odvijatii u više koraaka i ti koraaci se na razzličit način se
s definiraju
u u okviru različitih
r graafičkih
standardda. Ovdje ćemo predstaaviti pojednnostavljeni prikazp tog procesa.
p

U proceesu transforrmacije važnno je uočiti da je izvornna scena smmještena u koordinatnom m

sustavuu svijeta, a konačna
k slikka u koordinnatnom susttavu prikaznnog uređaja. Izdvojeni dio
koordinnatnog sustaava svijeta kkoji sadrži scenu
s koju se
s želi prikaazati naziva se prozor
(window w), a izdvojjeni dio kooordinatnog sustava
s prikkaznog uređđaja koji saddrži sliku oddabrane
scene nnaziva se otvvor (viewpoort).

U okvirru prikazne transformaccije aplikaccijski prograam izvodi trransformacijju prozora u otvor

uz moguću nejedno oliku promjjenu faktoraa proporcionnalnosti. Ovvaj postupakk prikazan je na
slici 4.11.

Strannica | 60
Slika 4.1 Izlazna trransformacij
ija.

Postupaak transform
macije koorddinata sadržži sljedeće elementarne
e e transformaacije:

 translacija prozora
p u isshodište (T1),
 promjena faktora
fa proporcionalnossti (S),
 translacija otvora
o u želljeni položaaj (T2).

Matemaatički se ovaa složena trransformacijja može opiisati matrico

om složene transformaacije
koja se dobije kao umnožak ellementarnihh transformaacijskih mattrica:

Koordinnate transfoormirane toččke primjennom složenee transformaacije Mwv im

maju sljedećći oblik:

Strannica | 61
Općenitto je mogućće pored trannsformacijaa translacijee primijenitii i transform
macije rotaciije oko
ishodištta. U tom sllučaju rezultirajuća mattrica složenne transform
macije T/R S T/R ima opći
oblik:

Računskka složenosst od općeniito 9 množeenja i 6 zbraj

ajanja može se svesti naa 4 množenjja i 4
zbrajanjja ako se zaanemare mnnoženja s nuulom:

PRO
OJICIRA
ANJE SCENE
S E NA ZA
ASLON
N
Proble
em izdvajjanja želje
enog dije
ela slike

Općenitto se na zaslonu prikazzuje dio cjellovitog prosstora odnosnno skupa obbjekata. Dioo
prostoraa odnosno skupa
s objekkata koji nijee dio prikazzane slike treba isključiiti iz prikazaa
odnosnoo iz prikaznne datoteke. Osnovni poostupci su izrezivanje ("scissoring
( g") pri kojem m crte
izvan poodručja zaslona postajuu nevidljivee i odrezivannje ("clippinng") pri kojem se dio slike
s
izvan poodručja zaslona potpunno odbacujee tako što see stvara novva prikazna datoteka.
d

Odrezzivanje crrta

Postupaak odrezivannja pojedinaačnih točakka temelji see na provjerii uvjeta odrređenih sljeddećim
nejednaadžbama:

xm
min < x < xmax
ym
min < y < ymax

Za odreezivanje crtee dovoljno je

j uzeti u obbzir krajnje točke. Crtaa čije su objee krajnje toččke
unutar oodreznog prravokutnikaa je trivijaln
no prihvatljivva. Ukolikoo obje krajnjnje točke ne leže
unutar oodreznog prravokutnikaa treba utvrdditi da li posstoji i gdje se
s nalazi preesjecište crtte i
bridovaa odreznog pravokutnik
p ka te na temmelju toga oddrediti da li postoji i kooji je dio crtte
prihvatlljiv. Izravan
n pristup zahhtijevao bi rješavanje
r d
dviju jednaddžbi s operaacijama mnooženja i
dijeljenj
nja za svaki rub odreznoog pravokuttnika. Učinkkovitiji pristup problem mu odrezivaanja crte
je primjjena prikladdnog optimiiziranog alggoritma. Prim mjer takvogg algoritma je j Cohen-
Sutherlaand algoritaam kojim see izbjegava proračun prresjecišta u slučajevimaa kada se
jednostaavnijim testtovima možže utvrditi trrivijalna priihvatljivost ili neprihvaatljivost crtee.

Strannica | 62
Cohen
n-Sutherla
and algorritam za odrezivan
o nje crte

Osnovnni koraci alggoritma su:

a. provjera triivijalne prihhvatljivosti crte

c (crta unnutar odrezn nog pravokuutnika),
b. provjera triivijalne neprrihvatljivosti (crta iznaad, ispod, lijjevo ili desnno od odreznog
pravokutnik ka),
c. dijeljenje crrte na dva odsječka
o od kojih je jeddan trivijalnno neprihvattljiv (ovaj korak
k se
ponavlja dook se za svee dijelove crrte ne utvrdii trivijalna prihvatljivo
p st odnosno
neprihvatljiivost)

Ravninaa odreznog pravokutnikka dijeli se na 9 područčja određen nih pravcimaa bridova oddreznog
pravokuutnika. Svakkom područčju pridružuuje se 4-bitnni kod određ đen položajeem područjaa u
odnosu na pravce bridova
b odreeznog pravookutnika. Način
N definirranja kodovva prikazan je u
tablici 4.1.,
4 a načinn njihovog raspoređivan
r nja na slici 4.2.

biit položaj uvjet

1 iznaad pravca goornjeg ruba y > ymax
m

2 ispod pravca do onjeg ruba y < ymin

m

3 desnno od pravcaa desnog ruuba x > xmax

m

4 lijevvo od pravcaa lijevog rubba x < xmin

m

Tablicaa 4.1 Način definiranja kodova u Cohen-Suthe

C erland algoritmu.

Ako je nnavedni uvjjet ispunjenn odgovarajuućem bitu pridružuje

p see vrijednostt 1, a u suprrotnom
vrijednoost 0. Npr. kod
k 1010 znnači da se toočka nalazi:: iznad prav
vca gornjeg ruba i desno od
pravca desnog
d rubaa.

Slika 4..2 Raspored

d kodova poo područjima u Cohen-S
Sutherland algoritmu.

Strannica | 63
 Algoriitam se možže sažeti i na sljedeći način:
n

1. ((kod počettne točke = 0) & (kod krajnje

k točkke = 0)) => potpuna viidljivost
2. ((kod počettne točke) & (kod krajn
nje točke)) ¹ 0 ) => potpuna
p nevvidljivost
3. ( ((kod početne točke) & (kod kraajnje točke))) = 0 ) => nužno dijeeljenje

Kooorddinate presjeecišta se izraačunavaju uvrštavanjem

u m poznate koordinate
k r
ruba odreznnog
pravokuutnika u jed dnadžbu pravvca na kojeem leži crta. Na slici 4.33 prikazani su neki
karakterristični sluččajevi položžaja crta u odnosu na poovršinu prikkaznog uređđaja.

Slika 4.3 Primjeri položaja crrta u odnosuu na površinnu prikaznoog uređaja.

*3D ob
blik algorritma za odrezivan
o nje

2D algooritam za oddrezivanje primjenjuje

p se nakon prrojekcije iz 3D svijeta. Moguća je
prilagoddba algoritm d se unaprijjed izdvoji dio scene koji
ma primjenii prije projekkcije tako da k će
se vidjeeti na zaslonnu nakon projekcije. Taakav algorittam se temeelji na definiiciji ispitne
piramidde. Položaj ispitne
i piram
mide u odno osu na motrrište i promaatrane objekkte prikazann je na
slici 4.44.

Strannica | 64
Slika 4.4 Položaj ispitne
i piram
mide u odnoosu na motrrišta, ravninnu zalona i promatranni
objekt.

Točke unutar
u ispitnne piramidee moraju zaddovoljavati izraze:

x’ = x h/(z+h)) < vx
y’ = y h/(z+h)) < vy

gdje su::

x’,,y’ - koordinnate u ravniini zaslona

h - udaljenostt zaslona odd promatračča
2vvx, 2vy - dim
menzije zasloona

Gornje nejednadžb
be mogu se napisati
n u obliku:
o

-(zz+h) < x h//vx < (z+h)

-(zz+h) < y h//vy < (z+h)

Na temeelju tih nejeednadžbi moogu se napisati uvjeti za

z x i y koorrdinate kojee moraju
zadovolljavati ako se
s točka nallazi unutar ispitne
i piram
mide:
- vx(1+z/h) < x < vx(1+ +z/h)
- vy(1+z/h) < y < vy(1+ +z/h)

NAPR
REDNE TEHNIKE GRA
AFIČKO
OG IZRA
AŽAVAN
NJA

U ovom m poglavlju opisane su neke napreddne tehnikee grafičkog izražavanja

i a. Svrha pogglavlja
je razvijjanje spozn
naje da računnarska grafiika nije ograničena na slikovni priikaz oblika već
v da

Strannica | 65
pruža i druge mogućnosti izražavanja. U prvom redu to se odnosi na primjenu boje. U tekstu
je pojašnjen složeni pojam boje, uključujući akromatsku i kromatsku svjetlost i različite
pristupe problemu specifikacije boje. U okviru odjeljka posvećenog akromatskoj svjetlosti
opisan je koncept polutonske aproksimacije, a u okviru odjeljka posvećenog kromatskoj
svjetlosti opisani su najznačajniji modeli boje koji se primjenjuju u računarskoj grafici. Osim
referentnog CIE modela definirani su RGB i CMY kao sklopovski orijentirani modeli te HSV
kao primjer korisnički orijentiranog modela. Drugi dio poglavlja posvećen je animaciji kao
naprednoj tehnici grafičkog izražavanja. Definirani su temeljni pojmovi i koncepti. Posebice
je istaknuta primjena tehnike interpolacije u procesu stvaranja međuslika. Na kraju poglavlja
dat je sažeti pregled osnovnih vrsta i svojstava animacijskih jezika.

BOJA U RAČUNARSKOJ GRAFICI

Boja je vrlo kompleksan pojam koji se izučava s motrišta fizike, psihologije, umjetnosti i
grafičkog dizajna. Primjena boje u računarskoj grafici značajno povećava mogućnosti i
kvalitetu predodžbe složenijih objekata.

Boja nekog objekta ne ovisi isključivo o samom objektu nego i o izvoru svjetlosti, boji
okoline i čovjekovu sustavu vida. Neki objekti odbijaju svjetlost, a neki je propuštaju.
Površina koja odbija samo plavu svjetlost, obasjana crvenom svjetlošću izgleda crna. Zelena
svjetlost propuštena kroz staklo koje propušta samo crvenu svjetlost također izgleda crna.

Doživljaj boje povezan je s pojmom svjetlosti. Razlikujemo dvije osnovne skupine svjetlosti:
akromatsku (bezbojnu) i kromatsku (obojenu) svjetlost. Primjena ovih dviju vrsta svjetlosti
odnosno pripadnih boja na različit način se tehnološki podržava u računarskoj grafici, ali i u
drugim područjima i medijima vizualne komunikacije kao što su televizija i tisak.

Akromatska svjetlost

Akromatsku svjetlost doživljavamo kao crnu, bijelu i sivu boju. Primjeri primjene
akromatske svjetlosti su crno-bijela televizijska slika, crno-bijela slika na monitoru računala i
crno-bijeli tisak. jedini atribut takve svjetlosti jest količina svjetlosti. Količina svjetlosti u
fizikalnom smislu odgovara energiji, a opisuje se veličinama intenzitet i osvjetljenost
(luminance). U psihološkom smislu opisuje se kao intenzitet osjeta i naziva se sjajnost
(brightness). Prikladno je definirati skalarnu veličinu kao mjeru intenziteta tako da vrijednosti
0 odgovara crna svjetlost, a vrijednosti 1 bijela svjetlost, dok vrijednostima između 0 i 1
odgovaraju različite razine sive boje. Crno bijela televizija ili monitor može proizvesti
različite razine sive boje na istom pikselu. Crno-bijeli pisači i ploteri mogu proizvesti samo
dvije razine: crnu ili bijelu na jednom mjestu. Privid različitih razina sive boje na takvim
dvorazinskim uređajima može se ostvariti primjenom tehnike polutoniranja (halftoning).

Polutonska aproksimacija

Polutonska aproksimacija omogućava prikazivanje razina sive boje na dvorazinskim crno-

bijelim uređajima. Tehnika polutoniranja temelji se na svojstvu prostorne integracije
prirođenom ljudskom vidu. Ako malu površinu gledamo iz dovoljno velike udaljenosti
ljudske oči usrednjavaju boju pojedinih dijelova te površine i stvaraju doživljaj ukupnog

Stranica | 66
intenzitteta svjetlosti čitave povvršine. U grrafičkim ureeđajima ovoo se svojstvvo koristi naa način
da se ellementarnim m djelovimaa prikazne površine
p (pikkselima) priidjeljuje crnna ili bijela boja
tako da raspored crrnih i bijelihh elemenataa stvara utisak određenee razine sive boje na poovršini
određennoj skupinom m elemenatta. Skupina od n x n dvvorazinskih piksela možže odražavaati
ukupnoo n2+1 različčitih razina sive boje (oodnosno inteenziteta). Na
N taj način površina
p oddređena
s 2 x 2 ppiksela na taj
t način moože odražavati 5 različitih razina siive boje (sliika 5.1).

Slika 5.1 Pet razinaa sive boje izraženih teehnikom pollutoniranja na površinii od 2 x 2 piiksela.

Kroma
atska svjetlost

Vizualnni osjećaji koje

k izaziva kromatska svjetlost znnatno su boggatiji i raznoovrsniji od onih
o
izazvannih akromatsskom svjetlošću. Doživvljaj boje uoobičajeno see opisuje s tri
t veličine: nijansa
(hue), zzasićenje (saaturation) i osvjetljenosst (lightnesss).

Nijansaa opisuje vrsstu boje nprr. crvena, zeelena, žuta...Zasićenje opisuje

o udalljenost bojee od sive
boje istoog intenziteeta npr. crveena boja je vrlo
v zasićenna, ružičastaa je manje zasićena.
z
Osvjetljjenost (lighttness) opisuuje intenziteet svjetlosti reflektiranee od objektaa. Ponekad ses
umjestoo osvjetljenoosti koristi sjajnost
s (briightness), posebice kadd se radi o objektima
o kooji su
izvori svjetlosti kaoo npr. žaruljlja.

Umjetnnici često specificiraju boje

b kao tinnte (tint), sjeene (shade) i tonove (to
one) jako zaasićenih
čistih piigmenata (sslika 5.2). Tinta
T se dobiija dodavannjem bijelogg pigmenta čistom
č pigmmentu
čime see smanjuje zasićenost.
z S
Sjena se dobbija dodavaanjem crnogg pigmenta čistom
č pigmmentu
čime see smanjuje osvijetljenos
o st. Ton se dobija
d dodavvanjem bijellog i crnog pigmenta čiistom
pigmenntu. Ovi posttupci proizvvode različite boje iste nijanse, a različite zasiićenosti i
osvjetljenosti.

Slika 5.2 Odnos meeđu parameetrima kojim

ma se boja sp
specificira u umjetnostii.

Objektiivan način opisa

o boja teemelji se naa grani fizikke koja se naaziva koloriimetrija. Fizzikalno
svjetlosst predstavlja elektromaagnetsku en nergiju u području valn nih duljina od
o 400 do 7000 nm.
Količinna energije na
n pojedinojj valnoj duljjini opisuje se spektrallnom distrib bucijom eneergije
(slika 5.3).

Strannica | 67
Slika 5.3. Primjer spektralne
s d
distribucije energije svj
vjetlosti.

Više razzličitih distrribucija izazzivaju perceepciju iste boje.

b Spektrralne distribucije koje
izazivajju percepciju iste boje nnazivaju se metameri. Vizualni effekt spektrallne distribuccije se
može oppisati trima parametrim ma: dominan ntnom valnoom duljinom m, čistoćom m pobude i
količinoom svjetlostti (slika 5.4)). Na domin nantnoj valnnoj duljini nalazi
n se izraženi vrh ennergije
e2. Čistooća pobudee odgovara omjeru
o enerrgije u podruučju dominantne valnee duljine (e2) i
srednje vrijednosti spektralne gustoće eneergije (e1). Količina svvjetlosti odg govara integgralu
umnoškka spektralnne distribucij ije i funkcijee relativne spektralne
s osjetljivosti
o ljudskog okka.
Maksim mum funkcijje relativne spektralne osjetljivostii ljudskog oka o nalazi see oko 550 nm n
(žuto-zeelena boja) (Slika 5.5).

Slika 5.4 Ilustracija ne distribuccije svjetlosti.

a parametaara spektraln

Strannica | 68
Slika 5.5 Funkcija relativne sppektralne ossjetljivosti ljudskog
lj oka
a.

Odnos iizmeđu perccepcijskih veličina

v kojee opisuju svvjetlost i kollorimetrijskkih veličina dan je u
Tablici 5.1.

Percep
pcijska veliččina Kolorrimetrijskaa veličina
Nijansaa Dominnantna valn
na duljina
Zasićennje Čistoćća pobude
Svjetloća Intenzzitet
Sjajnosst Intenzzitet

Tablicaa 5.1 Odnos između perrcepcijskih veličina

v kojje opisuju svjetlost i koolorimetrijskkih
veličinaa.

Miješannjem dviju boja

b dobija se nova bojja. Međutim m skup boja koje se mogu dobiti
miješannjem dviju boja
b je ogranničen. Znatnno zanimljiiviji i širi skkup boja moože se dobitii
miješannjem triju booja. Uočenoo je da se vrrlo širok skuup boja možže dobiti akoo se kao temmeljne
boje oddaberu crven na, zelena i plava. Taj pristup
p prim
mijenjen je pri
p realizacijji monitora u boji.
Upravljjanjem inten nzitetom svjjetlosti triju
u komponennata: crvene, zelene i pllave određujuje se
boja svaakog pojediinog pikselaa. Međutim,, na taj načiin ne mogu se prikazatii sve vidljivve boje
jer bi zaa neke vidljive boje bilo potrebno koristiti neggativne vrijednosti inteenziteta crveene
boje.

Mogućnnost tvorbe cjelovitog skupa

s vidljiivih boja poomoću tri prrimarne kom
mponente
definiraana je dijagrramam krom
maticiteta CIE
C (Commiision Internaationale de l'Eclairagee).
Primarnne komponeente označavvaju se kao X, Y i Z, a njihovi udjjeli u nekoj boji C kao X, Y i
Z:
C = XX + YY Y + ZZ

Dijagraam kromaticciteta CIE (S Slika 5.6) dobija se norrmaliziranjeem vrijednoosti X, Y i Z

dijeljenj
njem s njihovim zbrojem m (X+Y+Z)), te projekccijom skupaa točaka viddljivih boja iz i
prostoraa xyz (gdjee su x, y i z normalizira
n ane vrijednoosti veličinaa X, Y, i Z) na ravninu xy.
Zbog noormalizacijee boje u dijaagramu ovise samo o dominantnoj
d j valnoj dulj
ljini i zasićeenju, a
ne i o kkoličini svjettlosne energgije:

Strannica | 69
Slika 5.6 CIE dijag
gram kromaaticiteta.

Sve viddljive boje smmještene suu na rubu i u unutrašnjoosti zatvorenne krivulje. Spektralnoo čiste
boje, oddnosno valn ne duljine, odgovaraju
o t
točkama sm
mještenim naa luku u smj mjeru kazaljkke na
satu. Biijela svjetlost odgovaraa točci u sredini.

Područjje boja (coloor gamut) koje

k se moguu dobiti mijješanjem triiju boja B1, B2 i B3 oddređeno
je trokuutom čiji su vrhovi u točkama kojee odgovarajuu bojama B1, B2 i B3 (Slika
( 5.7).

Slika 5.7 Miješanjeem boja B1,, B2 i B3 mo

ogu se dobiti sve boje iz
i trokuta B1 B2 B3. Svve boje
na crti B
B1 B2 mogu u se dobiti miješanjem
m boja B1 i B2.
B

Strannica | 70
Modelli boja u računarsk
r koj grafic
ci

Model bboje u računnarskoj graffici odgovarra specifikaaciji trodimeenzionalnogg koordinatnnog

sustava i vidljivog podskupa u tom koorddinatnom suustavu u kojem se nalazze sve boje iz i
određennog područja boja. Svrhha modela boje
b je priklladan način specifikaciije boja iz
određennog područja boja. U raačunarskoj grafici
g u prvvom redu su u zanimljivaa područja boja
b
CRT (CCathod Ray Tube) monnitora u boji koja su deffinirana prim marnim bojaama crvenoom,
zelenom
m i plavom.

Razvijeene su dvije skupine moodela boja. Prva skupinna obuhvaćaa modele ko oji su sklopoovski
orijentirrani. Primjeeri sklopovsski orijentiraanih modelaa boje su RG GB (Red-Grreen-Blue) za CRT
monitorre, te CMY (cyan, maggenta, yellow w) i CMYK K (cyan, maggenta, yellow, black) zaa
tiskanjee u boji. Druuga skupinaa modela obbuhvaća korrisnički orijeentirane moodele koji suu bliže
načinu raspoznavan
r nja svojstavva boje od strane
s korisnnika. Primjeeri takvih modela
m su HSV
(hue, saaturation, vaalue), HLS (hue, lightnness, saturaation) i HVC C (hue, valuue, chromatiicity)
modeli. Među pojeedinim moddelima mogu uća je pretvorba specifi
fikacije bojee npr. speciffikacija
boje u HHSV modellu može se pretvoriti
p u specifikacijju u boje u RGB
R modellu.

RGB model
m bojje

RGB model
m boje često se koriisti u monitoorima u boji i rasterskooj grafici. Ovaj
O model
definiraan je u Karteezijevom kooordinatnom m sustavu. Primarne
P veeličine, crveena, zelena i plava
boja, naazivaju se additivnim priimarnim veeličinama jerr se njihovi udjeli moraaju zbrojiti da bi se
dobila specificiran
s a boja. Podrručje u kojeem su boje definirane
d je oblika jeddinične kockke.
RGB model
m boje prikazan
p je na
n slici 5.8.

Slika 5.8 RGB model boje.

U ishoddištu je smjeeštena crna boja, a na najudaljenije

n em vrhu bijela. Prostorrna dijagonaala koja
ih povezuje predstaavlja razinee sivog. Pod
dručje boja koje
k može prikazati
p CRRT monitor

Strannica | 71
određenno je svojstvvima fosfora. CRT monnitori s različitim fosfoornim slojem
m pokrivat će
ć
različitaa područja boja.
b

CMY model bo
oje

Cijan, m
magenta i žuuta su kompplementarnee boje crvennoj, zelenoj i plavoj, resspektivno. OveO
boje koriste se kao filtri za oduuzimanje booja od bijelee svjetlosti pa
p se nazivaaju subtrakttivnim
primarnnim veličinaama. Primjeerice, površiina na koju jej nanesen sloj cijan booje, ne refleektira
crvenu boju. Cijan oduzima crrvenu boju od o bijele svvjetlosti. Ovvaj model prrimjenjuje se
s u
ma za tiskannje koji nannose pigmennte boja na papir.
uređajim p Podskkup Kartezij
ijevog
koordinnatnog sustaava je isti kaao kod RGBB modela ossim što su mjesta
m crne i bijele
zamijennjena. Veza između CM MY modela i RGB moddela matemaatički se deffinira na sljedeći
način:

Uvođennjem crne koomponente K kao najm manjeg zajeddničkog udjjela cijana, magente
m i žute
ž te
izdvajannjem tog dijjela iz C, M i Y kompo onenata na sljedeći
s naččin:
K = min (C, M,M Y)
C=C-K
M=M-K
Y=Y-K
definiraa se model boje
b CMYK K (cyan, maggenta, yelloow, black). Ovaj
O modell se koristi u
četverobbojnom tiskku. Subtrakttivne primarrne veličinee i njihove kombinacije
k e prikazane su na
slici 5.110.Npr. cijan
n i žuta dajuu zelenu.

Slika 5.9 Koncept RGB

R monitoora.

Strannica | 72
HSV m
model bojje

HSV (hhue, saturatiion, value) model

m boje bliži je intuuitivnom shvvaćanju boje. Ovaj model
definiraa se u cilinddričnom kooordinatnom sustavu. Booje su prikazzane u podsskupu prostoora
omeđennom šesterostranom pirramidom. Vrh V piramidee je u ishodiištu i odgov vara crnoj boji.
Vertikaalna os V od dređuje sjajnnost boje (v
value). Bazaa piramide jee na razini V=1
V što odggovara
skupu sj
sjajnih boja.. Nijansa (huue) određenna je kutem zakreta H oko o vertikallne osi V. Kutovi
K
zakreta komplemenntarnih bojaa razlikuju se s za 180°. R Radijalna udaljenost
u odd osi V odreeđuje
razinu zasićenosti
z b (saturaation). HSV
boje V model bojee prikazan je na slici 5..11.

Slika 5.10 CMYK model

m boje

Mnogi aplikacijski
a i programi omogućavaj
o ju korisnikuu specifikacciju boje razzličitih prim
marnih
oblika uključujući
u crte, mnogookute, tekst i druge. Naajjednostavnniji način zaa specificiraanje
boje je izbor iz skuupa prikazannih uzorakaa. Problem je u tome što o je, zbog ograničenost
o ti
dimenzija zaslona, na takav nnačin realnoo moguće prrikazati relaativno malenn broj uzoraaka
boja. Sttoga se, pored takvog načina
n korissti mogućnoost specificirranja koorddinata u prosstoru
nekog ood modela boja.
b Najprikkladnije rjeešenje je prim
mjena sučellja koje omoogućava
interakttivnu promjenu uzorka boje pomiccanjem odgoovarajućih pokazivača
p ili numeriččkom
specifikkacijom iznoosa komponnenata. Prim mjer korisničkog sučelja za specifiiciranje bojee u HSV
prostoruu prikazan je
j na slici 5.12.

Strannica | 73
 Slika 5.111 HSV moddel boje.

Slika 5.12 Primjerr korisničkoog sučelja zaa specificiraanje boje u HSV prosto
oru.

Primjena boje u grafici

Boja se koristi za različite

r nammjene, primj
mjerice iz esttetskih razlooga, zbog poostizanja utiska
realističčnosti ili za naglašavannje određenoog dijela priikaza. Međuutim, za posstizanje željjenih
efekata potrebna jee pažnja pri izboru i kombiniranju boja jer se neprikladniim izborom boja
mogu ppostići neželljeni efekti. O primjenii boja općennito napisanne su mnogee knjige. Ovvdje
ćemo naavesti samoo nekoliko najčešće
n prim
mjenjivanihh pravila. Prrikladan naččin izbora boja
b je
izbor toočaka s glatkke putanje u podprosto oru modela boje.
b Takođđer dobar see učinak posstiže
ograniččenjem na jeednu plohu piramide
p u HSV modeelu. Ako se na n slici koriisti samo neekoliko
boja onnda je priklaadno kompleementarnu bojub jedne od
o njih odabbrati kao booju pozadinee.
Neutrallnu sivu boju prikladnoo je upotrijeb biti kao boju pozadine u slučaju upotrebe
u veććeg

Strannica | 74
broja boja. Ako se koriste dvije boje koje nisu u skladnom odnosu prikladno je upotrijebiti
tanki crni rub za razdvajanje.

Plava i crna imaju sličnu razinu sjajnosti pa se zbog toga slabo razlikuju. Sličan je odnos i
bijele i žute. Žuto podcrtavanje crnog teksta na bijeloj pozadini vrlo je izražajno. Bijeli tekst
na plavoj pozadini također se dobro ističe. Boja površine utječe na percepciju veličine, npr.
crveni kvadrat izgleda veći od zelenog kvadarata istih dimenzija. Boja objekta utječe i na
percepciju udaljenosti, npr. crveni objekt izgleda bliže od plavog objekta na istoj slici.

ANIMACIJA
Pojam animacija podrazumijeva sve promjene koje imaju vidljivi učinak, a to uključuje
vremensku promjenu: položaja (kretanje), oblika, boje, transparentnosti, strukture,
osvjetljenja, položaja gledišta, žarišta i drugo.

Animacija se primjenjuje u edukaciji, industriji zabave, industrijskim upravljačkim

sustavima, znanstvenoistraživačkoj djelatnosti i drugim područjima.

Poseban naziv - znanstvena predodžba (scientific visualization) označava primjenu

računarske grafike uključujući animaciju, obradbu signala, računarsku geometriju i teoriju
baza podataka za znanstvenoistraživačke namjene. Složeni simulacijski postupci, proračuni i
mjerenja mogu rezultirati velikim količinama podataka čija preglednost se značajno može
poboljšati primjenom računarske grafike.

Osnovni postupci u animaciji uključuju sljedeće korake:

 na temelju zamisli i skice kreira se niz ključnih slika (key frames) u kojima su
animirani entiteti u ekstremnim ili karakterističnim položajima,
 na temelju ključnih slika stvara se niz međuslika i tako upotpunjuje niz (ovaj postupak
prikladan je za primjenu računala),
 prije primjene računala nužna je digitalizacija slike (optičkim skaniranjem,
digitalizatorskom pločom ili crtanjem pomoću računala),

Primjena računala posebno je prikladna za automatizaciju postupaka generiranje međuslika i

bojanje slika. Pored toga moguća je primjena tehnike "pan-zoom " za testiranje animacije.
Slika smanjene rezolucije pohranjuje se u okvirni međuspremnik, zatim se pomiče u središte
zaslona (ovaj postupak na engleskom se zove panning) i povećava tako da zauzme čitavu

Stranica | 75
površinnu zaslona (oovaj postuppak na engleeskom nazivva se zooming). Ponavlljanjem ovoog
postupkka za niz slik
ka dobija see utisak konntinuiteta.

Interp
polacija

Postupaak stvaranjaa međuslika pomoću računala provvodi se prim mjenom tehn nika interpolacije.
Najjednnostavniji prristup stvaraanju međuslika temeljii se na primjjeni linearn ne interpolaccije
(ovaj poostupak na engleskom
e se ponekadd naziva lerpping - linearr interpolatiion). Na tem melju
poznatihh vrijednostti nekog atrributa u krajjnjim točkam ma vp i vk (ppoložaj, bojja, veličina))
vrijednoost atributa vm u nizu m
međuslika može
m se izraačunati na slljedeći načinn:

vm = (1-t) vp + t vk 0< t<1

Linearnna interpolaccija je jednoostavna, ali ima niz ogrraničenja nppr. iako gennerira kontinnuirano
kretanjee ne generirra kontinuiraane derivaccije. Animaccija kretanjaa na takav način
n izgleda
nepriroddno. Na slicci 5.13. prikkazane su klljučne slike i međuslikee za animacciju dijela puutanje
lopte. Neprirodnos
N st animacije temeljene nan linearnojj interpolaciiji posebicee se očituje u
najvišojj točci putannje gdje dollazi do prom
mjene smjerra kretanja.

a
a) b)

Slika 5..13 Linearn

na interpolacija kretanja lopte: a) ključne
k slikee, b) interpo
olirane međđuslike.

Ograniččenja linearnne interpolaacije mogu se izbjeći prrimjenom nelinearne

n innterpolacijee
temeljenne na nekojj krivulji f(tt) s konstanttnom derivaacijom u sreedini i nultoom derivacijjom na
krajevimma. Primjenna takve krivvulje osigurrava kontinuuitet derivacije u krajnjnjim točkam ma
putanje i znatno prrirodniji izglled animiraanog kretanja. Vrijednoost parametrra u međusliici tada
se izraččunava u sklledu sa sljeddećim izrazom:

vm = (1-f(t)) vp + f(t) vk 0< t<1

Strannica | 76
Slika 5..14 Oblik krrivulje priklladan za nellinearnu intterpolaciju.

Posebann problem pojavljuje

p see pri animacciji orijentacije trodimeenzionalnogg tijela. Akoo se
orijentaacija specificira kutovimma zakreta okoo tri glavvne osi, poznnatim kao Eulerovi
E kuttovi,
važan jee redoslijed d specifikaciije pojedinihh kutova, oddnosno redooslijed zakrretanja oko
pojedinnih osi. Zam mjenom redooslijeda zakrretanja oko pojedinih osi o dobiju see različite
orijentaacije tijela u prostoru. Zbog
Z toga in
nterpolacijaa Eulerovih kutova
k rezu
ultira neprirodnim
interpollacijama oriijentacija u prostoru. Rješenje
Rj ovoog problemaa je u primjeeni algebarsske
strukturre kvaternio ona umjesto Eulerovih kutova.
k

Kvaternnioni su sim
mboli oblika:

a + bi + cj + dk,
d

gdje su a, b, c i d reealni brojevvi koji zadovvoljavaju uvvjet: a2+ b2+ c2+ d2 = 1.

1

Može ihh se smatratti točkama na n jedničnojj sferi u četvverodimenzzionalnom prostoru.

p
Kvaternnioni se mnoože primjennom zakonaa distribucijee i sljedećih h pravila: i2 = j2 = k2 = -1, ij =
k = -ji, jk = i = -kjj, ki = j = -iik.

Rotacijaa za kut j okko jediničnoog vektora [b[ c d]T odggovara kvateernionu coss j/2 + b sinn j/2 i +
c sin j/22 j + d sin j//2 k. Provođđenje niza uzastopnih
u r
rotacija odg
govara množženju kvaterrniona.

Interpollacija izmeđ
đu dva kvaterniona odvvija se najkaarćom putannjom po sfeeri i predstavvlja
prirodno poopćenjee postupka linearne intterpolacije. Stoga se i naziva
n sferiččnom linearrnom
interpollacijom (skrraćeni engleeski naziv jee slerp).

Anima
acijski jez
zici

Područjje razvoja jeezika za opiis animacijaa vrlo je dinnamično. Raazvijen je veeći broj
animaciijskih jezikaa koji se opććenito moguu svrstati u tri skupine::

 zapisi u oblliku linearnih lista,

 j
jezici opće namjene s ugrađenim
u animacijski
a im naredbam
ma,
 grafički jezzici.

Strannica | 77
Zapisi u obliku lin nearnih listta svaki doggađaj u anim
maciji opisuuju rednim brojem
b počeetne i
krajnje slike te djellovanjem nppr.

422, 53, B RO
OTATE “SL
LIKA1”, 1, 30
3

znači: izzmeđu slikaa 42 i 53 zakkrenuti objeekt SLIKA11 oko osi 1 za

z 30 stupnj
njeva, pri čem
mu se
zakret zza svaku pojjedinu slikuu određuje iz tablice B.

Jezici oopće namjeene s ugrađenim anim macijskim naredbama pružaju vellike mogućnnosti, ali
zahtijevva značajnu razinu proggramerske stručnosti.
s V
Važna je preednost što se vrijednostti
varijablli u jeziku koriste
k se kaao parametrii za rutine koje
k generirraju animaciiju. Posebnoo je
zanimljiva mogućnnost uporabee jezika više razine za generiranjee simulacije pri čemu see
generiraa i animacija kao usporredni process.

Grafičk m pristupu i izravnom stvaranju

ki animacijjski jezici teemelje se naa vizualnom s annimacije
umjestoo pisanja nizza naredabaa. Prednost u odnosu naa tekstualnee jezike je to
o što animattor
može izzravno prommatrati učinaak napisanihh naredaba.

Strannica | 78