RATNI ZLOČIN GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA FOČE I SANDŽAKA

Tekst koji govori o ratnom zločinu genocida nad Bošnjacima Foče i Sandžaka u toku drugog
svjetskog rata, na jedan vjerodostojan način prilaže bitne činjenice o pokolju nad muslimanima
tih predjela od strane četnika Držae Mihajlovića u periodu od 1941-1943 godine. U tekstu se
navodi da su pokolji vršeni u tri navrata u kojima je prema mišljenju većine autora stradalo oko
8.000 muslimana. Tekst također navodi da su pokolji vršeni u ime velikosrpske ideologije čiji je
primarni cilj stvaranje čistog etničkog prostora. Takvu ideologiju tokom drugog svjetskog rata
sprovodili su četnici Draže Mihajlovića, što je potpuno potvđeno i činjenicom da je četnički
ravnogorski pokret Draže Mihajlovića utemljen i na dokumentima i programima :

1. Načertanije – Ilija Garašanin 1844.

2. Homogena Srbija- Stevan Moljević, 30.06.3941.
3. Karte i zamisli četničkog pokreta iz ljeta 1941.
4. Upute četničkim zapovjednicima – Draža Mihajlović 20.12. 1941.

Tekst nam donosi i bitnu činjenicu da su prva ubistva nedužnih Bošnjaka započeli Ljubinski srbi
1941 godine. Te da su imena tih izvršilaca pokolja nad muslimanima Ljubinja navedeni u knjizi
Dr. Smaila Čekića : Genocid nad Bošnjacima u drugom svjetskom ratu. Konsultacijom te knjige
ta imena su: Perić Ilija, Bijećić Vasilija, Ćorović Danilo, Turanjanin Đorđo, Sandić Sena, Rado
Servalica, Kostić Dušan, Kostić Miroslav, Toholj Miloš, Toholj Pero, Čorović Mišo, Sparavalo
Miroslav (svi iz Ljubinja), Šorajić Bogdan iz Dubočice, Svjeto Toholj iz Krajpolja, Kozić Gojko
iz Krajpolja,Slijepčević Vladov Ivica i dvojica Bakića iz Krtinja, kota Bileća.

Također osim ubijanja četnici tog kraja vršili su i progne i silovanja. Tekst navodi da je vrhunac
genocida u Drugom svjetskom ratu, pokolj muslimana u Foči. Gdje je u prvom pokolju od
5.12.1941-20.01.1942 ubijeno oko 3.000 Bošnjaka. U tekstu se navode i metode ubijanja to su:
klanje, pucanje, bacanje u rijeku, spaljivanje, dok su djecu ubijali još u bešikama, ubijeno je oko
1.068 djece i 585 žena. Dolaskom Durmitorskog odreda partizana pokolj je privremeno prestao.
Međutim već 19.08.1942 godine četnici ponovo ulaze u grad i tada dolazi do drugog pokolja u
Foči.

Tekst nam navodi da je prof. Dr. Šemso Tucaković donio svjedočanstvo: „Srpski zločini nad
Bošnjacima-muslimanima 1941-1945:“ svjedočenje Zibe Mujanović iz Humskog kod Slatine
koja donosi vijesti o tome kako je Dušan Stanojević poklao Mujanoviće. 1943 godine Draža
Mihajlović izdaje naređenje za etničko čišćenje Sanžaka i Istočne Bosne u tom trećem pokolju
Bošnjaka, četnici su klali na teritoriji Bijelog Polja, Pljevalja, Priboja, Čajniča i Foče tu će biti
počinjen najmasovniji ratni zločin koji je počinila Jugoslavenska vojska u otadžbini (četnici)
tokom Drugog svjetskog rata. Tokom ove operacije ubijeno je, prema jednom četničkom
izvještaju, približno 9.200 muslimana, od čega 1.200 muškaraca i 8.000 žena, staraca i djece.
Tekst nam donosi i svjedočenje Koste Nađa generala partizana koji kaže: Ne sećam se da sam
ikada u životu vidio nečeg jezovitijeg od onog što smo zatekli u tom gradu. Razularena četnička
rulja formalno je plivala u ljudskoj krvi. Most na Drini pružao je groznu sliku. Na njemu nije
bilo ni jednog pedlja zemlje, koji ne bi bio zasićen krvlju poklanih. To je bilo stratište nedužnog
muslimanskog naroda – prava klanica. Pod mostom mnogo leševa. Povezane žicom, međusobno
prepletene njome, četnici su preklane ljude i žene bacili s mosta u reku. Mnogi se zapletoše o
stubove mosta. Životinjsko divljanje, gore od onog najkrvoločnije zveri. Žene i devojke prije
klanja silovali su naočigled roditelja, muževa i braće. Strahote se ne daju opisati

Također četnici su u Pljevljanskom srezu (Sandžak) 1943 godine izvršili genocid nad
Bošnjacima 1.492 bošnjačkih civila, žena, djece i staraca. Naravno, broj stradalih znatno je veći s
obzirom na to da spiskovi žrtava koje je radila državna komisija nisu kompletirani. Prema
podacima koje iznosi prof. dr. Smail Čekić u knjizi Genocid nad Bošnjacima u II svjetskom ratu,
broj ubijenih u Pljevaljskom srezu iznosi 2.550, a većinu ubistava počinili su četnici. Među
ubijenim najviše je djece (maloljetnih lica), a njihov broj iznosi 783. Od ovog broja, djece do
osam godina je 359, a 424 djece od osam do osamnaest godina.

Jedan veoma važan dio teksta govori o „kažnjavanju“ zločinaca. Nakon što se bližila pobjeda
NOB i partizana, veliki broj zločinaca je prešao u njihove redove. O čemu svjedoči i Vlado
Dapčević- partizanski pukovnik „U Foči formirasmo nekoliko odreda Dobrovoljačke vojske. To
su bili četnici koje smo razoružali. I to baš oni koji su poklali hiljade muslimana. Da smo ih
kažnjavali, sve bismo morali da pobijemo. Svi do jednog su klali, a preko 2.000 ih je bilo.”
Važno svjedočenje o prelasku četnika u partizane ostavio je i Adil Zulfikarpašić kao i susret sa
majkom Ibre Muftića, koja je potvrdila kako su Ranko Popadić i Zečević prešli u partizane, a za
Popadića čak tvrdi da je i komandir. Na te priču Zulfikarpašića ostali su nijemi Čolaković i Risto
Tosović, koji su odbili hapšenje pod izlikom da bi u tom slučaju cijeli narodni odbor trebalo
uhapsiti. Treba naglasiti da je u ovom odredu bio i Rajko Gagović, kao komesar čete u
Čelebićima s ratnim zločincem Spasojem Dakićem. Koji se sumnjiče da su intervenirali u korist
zaštite ratnih zločinaca i na rad sreske komisije za utvrđivanje ratnih zločina i broja bošnjačkih
žrtava. Ratne zločince nagovarao je da idu kod muslimanki koje su izgubile supruge, očeve,
braću ili djecu i da im ponude nešto novca i priprijete ubistvom budu li svjedočile protiv njih. Na
taj su način brojni ratni zločinci izbjegli zakonsku, krivičnu odgovornost.

Na temelju svega navedenog zaključujem da postoje arhivski dokumenti, svjedočenja, literature..

koji potvrđivaju historijsku činjenicu da je nad Bošnjacima u toku drugog svjetskog rata počinjen
genocid od strane četnika koji su vršili monstruozne zločine nad Bošnjacima / muslimanima, a
posebno nad djecom,a sve to u ime velikosrpske ideologije. Također zaključujem da je veliki
broj okorjelih zločinaca pristupio partizanima na kraju samog rata i na taj način izbjegao
kažnjavanje.