TIJEK PARNIČNOG POSTUPKA NA OPĆINSKOM GRAĐANSKOM SUDU U ZAGREBU (predmet Pn-1384/17,

sutkinja Davorka Ćurko Nasić)

I ŽUPANIJSKOM SUDU U VUKOVARU (predmet: Gž-241/2018, sudac Željko Marin)
Dokumenti koji se spominju u ovom pregledu, nalaze se na linku: https://www.scribd.com/document/432632913/Prilog-uz-
Otvoreno-pismo-Sessi-i-Turudi%C4%87u
1) Tužba za naknadu štete radi očitih, drskih, materijalno neprijeporno dokazanih kleveta u iskazu na sudu
Dana 5. svibnja 2017. poslao sam Općinskom građanskom sudu u Zagrebu tužbu za naknadu štete protiv Ivane
Musić, Planinska 1, Sesvete (ovdje Prilog, str. 1), a iz razloga što je ista, u svoje 4 izjave dane na tom istom sudu, u
svojstvu svjedoka u drugom predmetu, lažno, klevetnički navela da sam ja njoj pismeno prijetio u e-mailovima, što je
rekla u 3 navrata tijekom svojeg iskaza (Prilog, str. 1 i 5), i da sam ja cijelo vrijeme njezinog zaposlenja bio u sukobu sa
članovima udruge ULUPUH, u čijem sam se vodstvu nalazio 5 godina (Prilog, str. 1 i 5).
Svojoj tužbi sam priložio ispise svih pedesetak mailova nastalih tijekom višemjesečne komunikacije između
mene i Ivane Musić, tajnice ULUPUH-a (cijeli slučaj sam detaljno opisao u mojoj knjizi „Afera Plagijat – Otvoreni dossier“,
dostupnoj na: https://www.academia.edu/818465/Afera_plagijat_-_otvoreni_dossier_2009, a temeljem koje knjige mi je
Ministarstvo kulture RH 2009. godine produžilo status samostalnog umjetnika – likovnog kritičara za daljnjih 7 godina,
davši mi time za moje postupanje u tom slučaju, tj. za borbu protiv očitog kriminala u toj udruzi i službeno za pravo, baš
kao i još 8 najuglednijih hrvatskih likovnih kritičara, mahom akademika i sveučilišnih profesora!).
Iz sadržaja tih mailova je bilo vidljivo da tu nikakvih prijetnji nije bilo! Obzirom da sam radi istih tih mailova bio
od strane Ivane Musić prijavljen policiji za prijetnju (Prilog, str. 7), priložio sam i dokumentaciju Policije i DORH-a, koji su
službeno iskazali da u mojim mailovima nije bilo prijetnji tj., štoviše, da u njima nije bilo ni nikakvih drugih djela koja se
progone po službenoj dužnosti (Prilog, str. 10). Tužbi sam priložio i presudu Časnog suda ULUPUH-a (vidjeti u knjizi na
gore navedenom linku na str. 139-140 i Prilog, str. 15), iz koje je razvidno da sam od same Udruge --- koja je time
pokušala prikriti:
1) kriminal u svojim redovima tj. dogovaranje utaje poreza koje je uneseno čak i u službeni zapisnik(!) u kojem
je navedeno da će se lažno knjižiti davanja (da bi se izbjeglo plaćanje poreza), što sam detaljno opisao i dokumentirao u
istoj knjizi na str. 24 i 118., kao i:
2) činjenicu da mi je u toj priči za pravo dalo 8 doktora znanosti, akademika i sveučilišnih profesora (knjiga, str.
126-129)
…bio doduše bio kažnjen radi „mnogobrojnih mailova“ (knjiga, str. 140) iako su većina njih bili odgovori na
upite Ivane Musić, koje sam morao dati, a ne radi „prijetećih mailova“, kako je to Ivana Musić svjesno na sudu, idući time
sirovo protiv oko 60 javnih isprava (mailova, policijskih izviješća i dokumenata ULUPUH-a), svjesno klevetnički krivo
navela, nastojeći me time zlonamjerno lažno prikazati kao osobu koja prijeti ženama, iako sam se ja zapravo borio protiv
evidentnog, neskrivenog kriminala, unesenog čak i u zapisnik (!), a za koju borbu mi je – kako sam to već spomenuo –
2009. godine dalo za pravo i Ministarstvo kulture, dapače, sam ministar mr. Božo Biškupić, inače član istog tog ULUPUH-a
u kojem su se zbivala navedena kaznena djela, protiv kojih sam se ja borio, i u kojoj borbi me sam ministar produženjem
statusa samostalnog umjetnika temeljem moje knjige „Afera plagijat – otvoreni dossier“ u kojoj sam sav taj kriminal
opisao (cijela knjiga s glavnim dokumentima je dostupna na linku na prethodnoj stranici), i javno podržao!
Tužbi sam priložio i dopis Ivane Bakal, predsjednice ULUPUH-a ministru Biškupiću, u kojem je ona točno navela
da je tijekom mog rada u upravnim tijelima ULUPUH-a došlo do „samo jednog neslaganja“ (ovdje Prilog, str. 13) iz čega je
bilo razvidno da me osim navodima o „prijetećim mailovima“, Ivana Musić na sudu oklevetala i navodom da sam ja cijelo
vrijeme njezinog zaposlenja bio u sukobu sa članovima ULUPUH-a, ali se iz navedene javne isprave tj. dopisa same Ivane
Bakal koja je Musićevu bez obrazloženja zaposlila na mjestu tajnice ULUPUH-a (knjiga, str. 11 i 111), vidjelo da je očita
kleveta i laž.
Uz tužbu sam također, uz knjigu „Afera plagijat“ u kojoj je opisan cijeli slučaj i temeljem koje mi je ministar
kulture produžio status samostalnog umjetnika za daljnjih 7 godina), priložio i potvrdu da u zadnje 2 godine nisam imao
gotovo nikakvih prihoda (Prilog, str. 2), kako bih time objasnio zašto se sam zastupam, i kako bi me sud oslobodio
plaćanja sudskih taksi. To ovdje navodim zato jer će se taj u biti u cijeloj toj stvari pravno gotovo nevažan detalj, pokazati
za dvoje hrvatskih sudaca (Davorku Ćurko Nasić iz Zagreba i Željka Marina iz Vukovara) jedinim važnim, zapravo
ODLUČUJUĆIM u cijelom tom predmetu!
 Konačno, opisao sam kakve štete sam trpio radi navedenih kleveta i zatražio simboličnu naknadu od 500 kn
(Prilog, str. 10).
2) Zakonski neosnovano traženje sutkinje Ćurko Nasić da platim pravosudni reket
Naime, dana 18. rujna 2017. godine, viši sudski savjetnik Jure Pezelj, kalfa uredujuće sutkinje Davorke Ćurko
Nasić mi je poslao Rješenje u kojem on traži da ja u roku od 30 dana u predmetni spis Pn-1384/17 dostavim dokaz da
sam se obratio nadležnom Gradskom uredu za opću upravu, Odjel za odobravanje besplatne pravne pomoći, radi
priznavanja prava na besplatnu pravnu pomoć (Prilog, str. 17).
To me traženje jako začudilo, i to iz dva razloga: prvo, jer sam iz dugogodišnjeg nažalost bogatog iskustva s u
pravilu radikalno korumpiranim hrvatskim pravosuđem znao da se u sličnim slučajevima besplatna pravna pomoć ne
odobrava, i drugo, jer je takvo što od mene sada prvi put bilo traženo, i za navedeno traženje, tj. „nalog“, dakle –
naredbu, nije bio naveden nikakav zakonski temelj, što, vidjet ćemo, nije bilo slučajno!

3) Podneskom (28. 9. 2017.) unaprijed upozoravam sud da po tisućljetnoj pravnoj teoriji „Počinitelj koji znade
da ne govori istinu ne može se pozvati na ustavno pravo na slobodno izražavanje i mišljenje“ (Pravnik, 41, 1 (84), Zagreb,
2007., str. 74)
Odmah po primitku tog Rješenja, dana 28. 9. 2019. ja sam u predmet urudžbirao podnesak ( Prilog, str. 18-26) u
kojem sam priložio (i) traženi dokaz: Zahtjev za odobravanje korištenja pravne pomoći ( Prilog, str. 25-26), kojeg sam
Gradskom uredu za opću upravu predao isti dan kada sam sa suda primio navedeno Rješenje.
U popratnom komentaru sam objasnio da nemam prihoda, i da zato nisam angažirao odvjetnika, ali da su
zadnja 4 suda na kojima sam se zastupao, presudila u moju korist!
Također sam naveo da imam sličnu tužbu radi istih navoda i protiv Davora Klarića, koji je na istom saslušanju
svjedoka također klevetnički naveo da sam ja mailovima prijetio djelatnicama ULUPUH-a, iako je i on iz tih mailova ali i iz
odbacivanja takvih navoda od strane Policije, DORH-a, te čak i Časnog suda same Udruge (ULUPUH-a), znao da je riječ o
svjesnim, klevetničkim lažima (vidjeti o tome ovdje str. 5). To ne treba čuditi jer je Klarić sudjelovao u brojnim prljavim
poslovima Ivane Musić i Ivane Bakal, među ostalom i u donošenju službenog zaključka unesenog i u zapisnik da će se
određene stavke krivo knjižiti, kako bi se izbjeglo plaćanje poreza, a što sam detaljno dokumentirao i opisao u već
spomenutoj knjizi „Afera plagijat“ (vidjeti na linku: https://www.academia.edu/818465/Afera_plagijat_-
_otvoreni_dossier_2009, str. 25 i 118). Naveo sam i da punomoćnik tuženika Klarića, odvjetnik Beloša (koji je zastupao i
tuženu u ovom predmetu Ivanu Musić) nije ni pokušao dokazati da je iskaz njegova klijenta bio istinit, nego je naveo da je
Klarić „imao pravo iznijeti svoje viđenje…“ iako je to naravno laž jer je Beloša kao odvjetnik sigurno znao da po pravnoj
teoriji i sudskoj praksi „Počinitelj koji znade da ne govori istinu ne može se pozvati na ustavno pravo na slobodno
izražavanje i mišljenje. Takva izjava u krajnjoj liniji i nije nikakvo mišljenje jer se ne izražava ono što se zaista i misli.“
(Pravnik, 41, 1 (84), Zagreb, 2007., str. 74), kako sam to izravno citirao u istom podnesku (Prilog, str. 19).

4) U požurnici po drugi put unaprijed upozoravam sud (koji bi obzirom na načelo „Iura novit curia“ to i sam
trebao znati!) da prema milenijskoj pravnoj teoriji „Počinitelj koji znade da ne govori istinu ne može se pozvati na
ustavno pravo na slobodno izražavanje i mišljenje“, te unaprijed prilažem recentnu sudsku praksu koja dodatno
potvrđuje to stajalište
Poznavajući u pravilu – a sada je i naša javnost nakon 30 godina takvog stanja toga napokon postala svjesna -
naočigled psihopatološki i vulgarno nezakoniti rad hrvatskoga pravosuđa (vidjeti ovdje Prilog, str. 28-29) i stoga sluteći
da će upravo na tom mjestu biti napravljen tj. isceniran problem (a što se kasnije pokazalo točnim, pokazujući da je
oblike destrukcije hrvatskih sudaca često lako do u detalje predvidjeti, jer su njihove drske patološke metode uvijek iste)
dvanaest dana kasnije, dana 10. 10. 2017. u spis sam urudžbirao Požurnicu (Prilog, str. 27-34) u kojoj sam iznova citirao
isti odlomak iz pravne stručne literature, kao i spomenutom u podnesku od 28. 9. 2019.: „Počinitelj koji znade da ne
govori istinu ne može se pozvati na ustavno pravo na slobodno izražavanje i mišljenje. Takva izjava u krajnjoj liniji i nije
nikakvo mišljenje jer se ne izražava ono što se zaista i misli.“ (Pravnik, 41, 1 (84), Zagreb, 2007., str. 74), te sam tu dodao
još jedan citat iz pravne literature, koji dodatno potvrđuje prethodno navedenu činjenicu: „Kada je određenom subjektu
stavljeno na teret neistinito iznošenje činjenica, on, prema tome, nikad ne može tvrditi da je imao pravo iznositi takve
činjenice.“ (Pravnik, 41, 1 (84), Zagreb, 2007., str. 74). Svemu tome sam (Prilog, str. 27) pridodao i najnoviji, dva tjedna
star primjer sudske prakse, od 7. 9. 2017., u kojem je na istom tom sudu na kojem se vodio i ovaj postupak, Općinskom
građanskom sudu u Zagrebu, u predmetu Goran Radman protiv Marka Franciškovića, presuđeno upravo to što
jednodušno i nalaže sva relevantna pravna literatura, a što je sažeto u dva odlomka drugostupanjske presude u
navedenom predmetu, koje odlomke sam skenirao i umetnuo u tekst podneska, te to ponovo činim i ovdje (vidjeti ovdje
Prilog, str. 27, te Prilog 32 (zadnji odlomak) i 33. prvi odlomak):

Premda je poznato da u pojedinim pravnim pitanjima među hrvatskim sudovima postoje određena razilaženja,
u ovom slučaju pravna teorija je savršeno složna, a sudska praksa koju sam priložio u spis - od strane Županijskog suda u
Osijeku potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu (ovdje Prilog, str. 30-34), kakvu presudu sam i ja u
ovom mom predmetu sukladno navedenoj pravnoj teoriji i sudskoj praksi osnovano tražio, nužno je upućivala da shodno
vlastitoj presudi u predmetu Radman protiv Franciškovića isti sud – Općinski građanski sud u Zagrebu - i u mom, u biti
identičnom slučaju, donese istu presudu!

5) Dan kasnije, 11. 10. 2017. sud mi je poslao odgovor na tužbu odvjetnika Tomislava Beloše (vidjeti ovdje
Prilog, str. 39-48)
Najprije je istakao prigovor zastare, lažući da je od dana štetnog događaja prošlo više od 3 godine, iako je moja
tužba bila poslana na vrijeme, zadnjeg dana roka.
Zatim je lagao da je tužena dala „vlastito viđenje situacije“, no po pravnoj teoriji i praksi, svjesno laganje – a iz
sadržaja mailova i ocjene policije (vidjeti o tome ovdje str. 5), DORH-a i samog ULUPUH-a se vidjelo da u njima nije bilo
prijetnji - se ne može smatrati „viđenjem“ jer je riječ o zapravo planskoj izmišljotini!
Potom je Beloša lagao da je ročište na kojem je Ivana Musić iznijela svoje klevete zapravo bilo „tajno“, pa da
stoga nije bilo štete mojem ugledu i časti.
Potom je odvjetnik Beloša, baš kao što sam ja, znajući njegovu drsko-lažljivu metodologiju rada to unaprijed i
predvidio (vidjeti ovdje Prilog, str. 19, 27, 30-34), ustvrdio da je njegova stranka „imala pravo“ iznijeti „svoje viđenje
spora“, iako, naravno, svjesna laž tj. kleveta nikako nije „viđenje“, nego izmišljotina i kazneno djelo tj. kriminal i iako, po
dvotisućljetnoj pravnoj teoriji i sudskoj praksi „Počinitelj koji znade da ne govori istinu ne može se pozvati na ustavno
pravo na slobodno izražavanje i mišljenje“ (Prilog, str. 27, 30-34), pa je Beloša sigurno znao da tvrdeći ovo prozirno
manipulira i drsko laže, ali i da ga Hrvatska odvjetnička komora za to neće kazniti, iako bi po propisima trebala, jer
primjerice ni odvjetnika Darka Zadru nije kažnjavala za teški kriminal 10 godina, sve dok on potaknut takvim njihovim
stavom, nije došao u kladionicu i iz čista mira ubio čovjeka kojeg uopće nije poznavao.
Na kraju je Beloša nepobitno dokazao da je on ili teško psihički bolestan čovjek, ili da je pod uticajem opijata,
tvrdeći da ja imam „egzietirajući anksiozno depresivni sindrom“ (vidjeti ovdje Prilog, str. 37), premda to u dokumentu na
kojeg se pozivao ne samo da ne piše, nego, posve suprotno, piše da sam iznadprosječno psihički zdrav (Prilog, str. 44).
 6) Podneskom od 15. 11. 2017. sud i po treći (3.) put upozoravam sud da prema milenijskoj pravnoj teoriji
„Počinitelj koji znade da ne govori istinu ne može se pozvati na ustavno pravo na slobodno izražavanje i mišljenje“, te po
drugi (2.) put unaprijed prilažem i najnoviju sudsku praksu koja potvrđuje to stajalište
Na Belošin podnesak detaljno sam odgovorio svojim podneskom od 15. 11. 2017. (vidjeti ovdje Prilog, str. 45-
58).
Najprije sam temeljem Zakona o obveznim odnosima, čl. 112 i 113 dokazao da je moja tužba predana u
zakonskome roku, što je Beloši sigurno i samom bilo dobro poznato.
Dalje, istakao sam da je još tamo od glasovite generacije rimskih jurista iz vremena Severske dinastije s početka
3. st.: Papinijana, Ulpijana (u ovom konkretnom slučaju relevantne su njegove „Regule“) i Paula, kao i iz cjelokupne
relevantne sudske teorije i prakse svog tog velikog raspona vremena, od preko 1800 godina: „do isključenja
odgovornosti za klevetu doći će samo ako je počinitelj bio u neotklonjivoj zabludi, ili tako da tuženik dokaže istinitost
svoje tvrdnje“ (Pravnik, 41, 1 (84), Zagreb, 2007., str. 67).
Naglasio sam da u podnesku od 28. 9. 2017., punomoćnik Beloša nije čak ni pokušao dokazati da bi bila istinita i
jedna od klevetničkih tvrdnji njegove stranke, tužene Ivane Musić, koje su bile predmetom ove tužbe, a obzirom da su
navedeni mailovi bili upućeni njoj, ona je znala njihov sadržaj te nije bila ni u neotklonjivoj zabludi.
Temeljem sadržaja predmeta, dokazao sam da je Ivana Musić sve svoje klevete iznijela u izravnoj klevetničkoj
namjeri, tj. znajući da me kleveće, obzirom da se, suprotno njezinom iskazu, iz mojih mailova vidjelo da u njima nije bilo
prijetnji, što su potvrdili i Policija i DORH, pa čak i sama Udruga ULUPUH, kojim instancama me Musićeva neosnovano
prijavila (vidjeti o tome ovdje str. 5)!
Ponovo sam, po treći (3.) put u ovom predmetu naveo općepoznatu pravnoteorijsku činjenicu da: „Počinitelj
koji znade da ne govori istinu ne može se pozvati na ustavno pravo na slobodno izražavanje i mišljenje . Takva izjava u
krajnjoj liniji i nije nikakvo mišljenje jer se ne izražava ono što se zaista i misli.“, te da: „Kada je određenom subjektu
stavljeno na teret neistinito iznošenje činjenica, on, prema tome, nikad ne može tvrditi da je imao pravo iznositi takve
činjenice.“ (Pravnik, 41, 1 (84), Zagreb, 2007., str. 74). Time sam pobio drzak navod odvjetnika Musićeve, Tomislava
Beloše da tužena: „ima pravo iznijeti svoje viđenje predmeta spora“, te sam se tu iznova pozvao na od strane Županijskog
suda u Osijeku (predmet: Gž-2501/2016) potvrđenu presudu istog tog suda na kojem se vodila i ova parnica – Općinskog
građanskog suda u Zagrebu – u predmetu Radman protiv Franciškovića, koju sam u tom podnesku po drugi (2.) put
priložio u navedeni spis (Prilog, str. 51-55), i naglasio da u njoj izrijekom stoji: „Suprotno žalbenim navodima tuženika, ne
samo on nego i svaka osoba dužna je prije iznošenja bilo kakvih informacija o drugoj osobi, provjeriti istinitost tih
informacija, jer se svakoj osobi jamči pravo na štovanje i pravnu zaštitu njegova osobnog i obiteljskog života,
dostojanstva, časti i ugleda sukladno čl. 35 Ustava Republike Hrvatske. Sloboda mišljenja i izražavanja misli (čl. 38. ustava
RH) ne znači, a kako to pogrešno smatra tuženik, da je dozvoljeno izjavama povrjeđivati čast, dostojanstvo i ugled druge
osobe…“ (Prilog, str. 53).
Također sam naveo da je to dva tisućljeća staro pravno načelo odvjetniku Beloši bilo do te mjere odvratno, da
je on u sličnoj parnici - u kojoj je zastupao Davorina Klarića koji je protiv mene izrekao gotovo identične klevete kao Ivana
Musić - demonstrativno, u maniri sumanute, psihički poremećene osobe (što on vjerojatno i jest!) odbio uzeti u ruke
navedenu presudu(!), što je uneseno i u ročišni zapisnik (Prilog, str. 56).
Potom sam pokazao i da je Belošin navod da na „navedenom ročištu i na navedenom postupku nije bila
prisutna javnost…“ vrlo prozirna manipulacija, jer, kako se to jasno vidi iz samog zapisnika, navedenu klevetu je čulo
najmanje četvero ljudi, te javnost na navedenom ročištu nije bila isključena, a po čl. 4. Zakona o parničnom postupku,
„sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu, na temelju javne rasprave“, pa je ovakvom svojom tvrdnjom punomoćnik
tuženika, odvjetnik T. Beloša zapravo javno (odvjetnički podnesak sudu je javna isprava) insinuirao da je sutkinja Blaženka
Butigan Matić zapravo nezakonito vodila ročište. Upozorio sam da je svo navedeno dokazivanje punomoćnika tuženika
Beloše bilo pravno posve irelevantno, jer „kleveta može postojati i kad neistinitu činjeničnu tvrdnju nije saznao nitko
osim oštećenika. To je slučaj kada je neistinita činjenična tvrdnja sadržana u nekoj javnoj ispravi.“ (Pravnik, 41, 1 (84),
Zagreb, 2007., str. 66 i Hrvatska pravna revija 11/2004., str. 81), a poznato je da je sudski zapisnik, u kojeg su bile
unesene klevete Ivane Musić, javna isprava par excellance.
 Potom sam pobio i Belošinu tvrdnju da: „ne postoji uzročno-posljedična veza između navedene izjave i
tužiteljeva zdravstvenog stanja za koje tvrdi da su posljedica predmetne izjave. Tužitelj nije uz tužbu prvenstveno
dostavio nikakvu medicinsku dokumentaciju iz koje bi nedvojbeno proizlazila uzročno posljedična veza“. Ta je tvrdnja
bila pravno posve promašena, jer prema Zakonu o parničnom postupku, čl. 221. „Ne treba dokazivati činjenice koje su
općepoznate.“
Naime, opće je poznato da klevete uzrokuju goleme duševne boli (koje sam ja i naveo u samoj tužbi) a da je
tome tako, naveo sam, pokazao je i poznati profesor zagrebačkog Pravnog fakulteta Zvonimir Šeparović u svojem tekstu
„Kleveta je ozbiljan zločin“, objavljenom u Hrvatskom slovu, br. 791, 18. lipnja 2010., na str. 29, navodeći brojne
primjere samoubojstva radi teških duševnih boli izazvanih klevetama.
No ono što je tu bilo ključno bila je relevantna sudska praksa, koju sam sada već 2. put priložio u spis: od strane
Županijskog suda u Osijeku (predmet: Gž-2501/2016) potvrđena presuda istog tog suda na kojem se vodila i ova parnica
– Općinskog građanskog suda u Zagrebu – u predmetu Radman protiv Franciškovića, iz koje se vidi da ni u tom slučaju
(kao ni inače u slučajevima naknade štete radi klevete na hrvatskim sudovima, koji u tome imaju ujednačeno mišljenje!)
nije od strane oštećenika bila priložena nikakva medicinska dokumentacija, koju je, DAKLE SUPROTNO SVOJ HRVATSKOJ
SUDSKOJ PRAKSI u takvim slučajevima, odvjetnik Beloša od mene šarlatanski, suprotno ustaljenoj sudskoj praksi,
neosnovano tražio.
I kada bi čovjek pomislio da je odvjetnik Beloša u svojim jeftinim kicoškim manipulacijama dotaknuo dno, on je,
slikovito rečeno, otvorio šaht i spustio se još mnogo niže.
Naveo je naime za mene da ja imam „egzistirajući anksiozno depresivni sindrom“ (Prilog, str. 37), iako u nalazu u
kojem je naveo da to piše, ne samo da to ne piše, već piše potpuno suprotno! Uzme li se, naime, taj nalaz u ruke, u
njemu jasno stoji da sam ja psihički izrazito zdrava osoba:
- „sve kliničke ljestvice su ispod razine značajnosti, nema povišenja u psihopatološku sferu“ (Prilog, str. 44).
- „ispitanik se opisuje kao društven, otvoren, ekstrovertan, sklon promišljenom i kontroliranom ponašanju,
rigidan, strukturiran, posjeduje dobru samokontrolu…“ (Prilog, str. 44).
Ovakvo haluciniranje odvjetnika Beloše pokazuje da je riječ ili o psihički vrlo teško poremećenoj osobi, ili o osobi
koja radi pod teškim opijatima (pa zato halucinira), ili, najvjerojatnije – oboje.
To i ne bi bio toliki problem da Beloša nije tražio da sud potvrdi te njegove drske izmišljotine, iz čega proizlazi da
je on mislio da sud uopće neće niti čitati dokaze, pokazujući time svoje krajnje prijezirno mišljenje o sutkinji Ćurko Nasić,
te je zanimljivo da će tom njegovom neprikrivenom prijeziru prema toj sutkinji, sama ta sutkinja, kako ćemo ovdje
vidjeti, nekoliko mjeseci kasnije svojom presudom svjesno dati za pravo!

7) Na raspravnom ročištu 1. 12. 2017. sudski savjetnik Jure Pezelj krivotvori zapisnik kako bi prikrio da je njegovo
traženje da platim pravosudni reket bilo bez zakonskog osnova, a odvjetnik Tomislav Beloša mi pred svjedocima prijeti
da ću ja „vidjeti kako ću proći, kada sam se usudio zastupati se sam protiv njega – odvjetnika“, te kasnije i realizira tu
prijetnju

Dana 1. 12. 2017. u predmetu male vrijednosti Pn-1384/17 održano je (jednino) ročište, kojem su kao javnost
prisustvovali Drago Raspudić i Božica Dugan (Prilog, str. 59-60).
U svom očitovanju ja sam ponovio da se tužena ne može pozivati na to da je „imala pravo“ o meni iznositi
svjesne ocrnjujuće laži, kako sam to i naveo u svojim podnescima, jer sloboda govora ne podrazumijeva „pravo“ na
iznošenje kleveta na sudu, kako je to tužena preko svog punomoćnika tvrdila, te da sam ja priložio sudsku praksu –
presudu s tog istog suda, Općinskog građanskog suda u Zagrebu, potvrđenu od Županijskog suda u Osijeku – (predmet
Radman protiv Franciškovića – Prilog, str. 30-34 i 51-55) koja potvrđuje da je tome tako, kako sam citirajući pravnu
literaturu i naveo.
Također sam u spis priložio i rješenje Ureda državne uprave u Zagrebačkoj županiji od 24. 10. 2017. kojim je
odbijen moj zahtjev, kojeg mi je naložio sud, tj. sudski savjetnik Jure Pezelj da se obratim navedenom uredu za
odobravanje besplatne pravne pomoći (Prilog, str. 17), za kojeg je taj Ured riješio da je bio neosnovan (Prilog, str. 61-
63), što sam ja, premda neuka stranka, znao od samoga početka i što uopće nije bilo teško znati tj. predvidjeti (vidjeti
ovdje str. 6, pod: 2).
Međutim, tu činjenicu – da mi je sudski savjetnik Pezelj naložio da tražim nešto za što nije bilo pravnog osnova –
Pezelj, naravno, nije unio u zapisnik (Prilog, str. 59-60)!
 Punomoćnik tužene Ivane Musić, odvjetnik Tomislav Beloša, zatražio je naknadu svojeg troška u iznosu 1.250,00
kn, a za sastav odgovora na tužbu i za pristup na ročište toga dana.
Glavna rasprava je zaključena i ročište za izricanje presude je određeno za 12. 1. 2018.
No tada, na izlazu iz malene sudnice, zbio se ključni događaj cijelog ovog postupka: odvjetnik Tomislav Beloša mi
pred svjedocima Dragom Raspudićem i Božicom Dugan zaprijetio da ću ja „vidjeti kako ću proći, kada sam se usudio
zastupati se sam protiv njega – odvjetnika“. Tu je prijetnju sutkinja Ćurko Nasić svojom presudom, vidjet ćemo, i
ostvarila, pa je ovaj slučaj neoboriv dokaz mafijaške, zločinačke sprege između korumpiranih odvjetnika i korumpiranih
sudaca, tj. da, kako je g. Sessi pred cijelom hrvatskom javnošću točno poručio Zoran Šprajc, cijelo hrvatsko pravosuđe
funkcionira kao birtija „Kod lažnoga svjedoka“ 1.

8) Kao što mi je to na raspravnom ročištu 1. 12. 2017. odvjetnik Tomislav Beloša pred svjedocima i zaprijetio,
sutkinja Ćurko Nasić je dana 12. siječnja 2018. donijela presudu u njegovu korist tj. u korist njegove stranke, koja je bila
puna najdrskijih, vrlo prozirnih i očitih laži, koje su nepobitno dokazale njezino sirovo zlo i primitivizam, te stav da onaj
tko u njezinom predmetu ne plati pravosudni reket (koji je ona od mene tražila, vidjeti ovdje str. 6, pod: 2 i 3) sasvim
sigurno gubi predmet u kojem ona presuđuje.

Ovo je sedam glavnih, očitih, svjesnih laži u presudi sutkinje Ćurko Nasić, za koje sam u svojoj žalbi dokazao da ih
je ona počinila NAMJERNO:
Prvo - navela da moje, tužbi „priložene publikacije kao i novinske članke sud smatra da nisu u nikakvoj
relevantnoj vezi sa predmetom ovog postupka“ (Prilog, str. 65).
Drugo – navela je da „Jesu li navodi koje je tuženica iskazala što se tiče postupanja tužitelja istiniti ili ne, ovaj sud
ne može provjeriti a niti utvrditi, niti je to predmetom ovog postupka“ (Prilog, str. 66).
Treće – navela je da: „Jesu li navodi koje je tuženica iskazala što se tiče postupanja tužitelja istiniti ili ne, ovaj sud
ne može provjeriti a niti utvrditi“. (Prilog, str. 66).
Četvrto – navela je da: „Prema sadržaju njene izjave (=izjave tužene, op. a.) očito je da se ovdje nije radilo o
iznošenju vrijednosnog suda jer tuženica ovdje nije iznosila nikakve vrijednosne stavove o tužitelju…“ (Prilog, str. 66)
Peto – navela je da „tužitelj nije dokazao u čemu bi se intenzitet ova povrede konkretno ogledao, a za to da se
osjećao tjeskobno i poniženo odnosno mučno, malaksalo a ponekad i depresivno, nije pružio nikakve relevantne dokaze,
a niti da mu je radi toga bilo narušeno duševno zdravlje.“ (Prilog, str. 66)
Šesto – navela je da: „ovdje niti okolnosti niti jačina povrede za koju tužitelj navodi da mu je pričinjena nisu takvi
da bi opravdavali priznavanje pravične novčane naknade kao satisfakcije“ (Prilog, str. 66).
Ovom je zakonu, činjenicama te pravnoj teoriji i sudskoj praksi suprotnom presudom sutkinja Davorka Ćurko
Nasić zapravo samo realizirala prijetnju koju mi je na ročištu održanom dana 1. 12. 2017. po završetku ročišta, na izlasku
iz sudnice, iznio odvjetnik protustranke Tomislav Beloša, riječima: „Vidjećete vi kako ćete proći, kad ste se usudili
zastupati se sami, protiv mene – odvjetnika!“, pa je bilo očito da se radilo o naručenoj, a vjerojatno i plaćenoj presudi
sutkinje Ćurko Nasić.

9) U svojoj žalbi od 19. siječnja 2018. detaljno sam pobio sve neosnovane navode i svjesne laži, kojima je sutkinja
Ćurko Nasić presudila u korist svojeg kolege pravnika, odvjetnika Tomislav Beloše, koji mi je točno i „prokrekao“ da će se
to dogoditi:

Prvo, sutkinja Ćurko Nasić je navela da moje, tužbi „priložene publikacije kao i novinske članke sud smatra da
nisu u nikakvoj relevantnoj vezi sa predmetom ovog postupka“ (Prilog, str. 65).
To međutim nije bilo točno, jer je priložena knjiga „Afera plagijat“, 2008. u najizravnijoj vezi s predmetom
postupka, obzirom da je u njoj npr. na str. 139-140 objavljena presuda Časnog suda ULUPUH-a iz koje se vidi da taj sud
nije našao da sam ja tuženici slao „mailove prijetećeg sadržaja“ kao što je ona neistinito, klevetnički kazala pred sudom,
u svojem iskazu dana 5. svibnja 2014., a što je upravo bio predmet ovog postupka (naknada štete za tu i ostale njezine

1
Vidjeti na linku: https://www.youtube.com/watch?v=7eMtow2PdQI
klevete), već da sam ja tada, iako član Upravnog odbora ULUPUH-a, kažnjen zbog samog komuniciranja(!) s
predstavnicima upravnih tijela i tajnicom ULUPUH-a („brojni e-mailovi“), a što je bilo jasno obrazloženo u mom
podnesku od 15. studenog 2017. (Prilog, str. 46-47).
Dakle, suprotno navodu presude, priložena knjiga jest u relevantnoj vezi s predmetom ovog postupka.

Drugo, iz sadržaja predmeta je razvidno da je netočan i navod presude: „Jesu li navodi koje je tuženica iskazala
što se tiče postupanja tužitelja istiniti ili ne, ovaj sud ne može provjeriti a niti utvrditi, niti je to predmetom ovog
postupka“ (Prilog, str. 66).
Iz ovog navoda presude proizlazi da prvostupanjski sud, „kao“, uopće nije znao što je bio predmet ovog
postupka u kojem je isti sud sudio. To su naime bile upravo neistinite izjave tuženice o mojim postupcima (njezine lažne,
klevetničke tvrdnje na sudu da sam slao „mailove prijetećeg sadržaja“ i da sam „cijelo vrijeme njezinog zaposlenja u
ULUPUH-u bio u sukobu sa njegovim članovima“) i naknada štete za iste klevetničke izjave, što je bilo vrlo jasno
istaknuto već u samoj mojoj tužbi od 5. svibnja 2017. (Prilog, str. 1).

Treće, u istoj tvrdnji suda je netočan tj. u izravnom proturječju sa sadržajem priloženih isprava i dio koji glasi:
„Jesu li navodi koje je tuženica iskazala što se tiče postupanja tužitelja istiniti ili ne, ovaj sud ne može provjeriti a niti
utvrditi“ (Prilog, str. 66).
To je bila svjesna laž sutkinje Ćurko Nasić, jer je tu činjenicu, jesu li navodi tužiteljice istiniti ili ne, bilo vrlo lako
utvrditi iz uvida u ispise navedenih mailova, a koji su priloženi uz samu tužbu kao Dokazi 9, 10, 21, 34, 35, 36, 37, 39, 41,
42, 43, 45, 47, 49, 50, 52, 53, 55, 57, 59, 60, 65, 66, 67, 68, 78, 79, 80, 81, 82, 83, 84, 85, 86, 94, 100, 101, 102, 103, 104,
105, 106, 107, 109, 110, 111, 112, 113, 118, 119, 120, 263, 264, 304, 305, 335, 336, 337, kao i iz tužbi priloženog Dopisa
predsjednice ULUPUH-a od 20. travnja 2009. u kojem ona izrijekom tvrdi da je između mene i kolega iz struke bilo „samo
jedno neslaganje“, a ne cjelovremeni sukobi kako je klevetnički iskazala tuženica, tajnica ULUPUH-a Ivana Musić (Prilog,
str. 13).
Provjerom istih tih od mene sudu priloženih dokaza (gore navedenih mailova) Policija je utvrdila da u navedenim
mailovima nije bilo nikakvih prijetnji (o tome sam posao u knjizi „Afera plagijat“, str. 62 i 137, vidjeti na linku u Prilogu,
str. 15), a do istog zaključka je provjerom tih mailova došlo i Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, te me o tome na
moje pisane upite (=Prilog, str. 8 i 9) službeno obavijestilo dopisom od 19. rujna 2014. (Prilog, str. 10).
Sve sam to uostalom detaljno obrazložio u svojem podnesku sudu od 15. studenog 2017. (Prilog, str. 45-58).
Ako je dakle provjerom navedenih uz tužbu priloženih mailova i Policija, i Općinsko državno odvjetništvo u
Zagrebu službeno utvrdilo da u njima nije bilo prijetnji, tu je provjeru i utvrđivanje činjenica, suprotno navodu presude,
dakle mogao provesti i sud, jer nije opravdano vjerovati da je Općinski građanski sud u Zagrebu nesposobniji od
zagrebačke Policije i ODO Zagreb, iako upravo taj znakoviti službeni stav izravno proizlazi iz pobijane presude koju je
donijela sutkinja Davorka Ćurko Nasić.
Uostalom, navedenu „provjeru“ koju spominje presuda, uopće nije bilo ni nužno provoditi, jer je tužena putem
punomoćnika Beloše u svojem odgovoru na tužbu uopće nije niti poricala da me oklevetala na sudu, već je u odgovoru
na tužbu od 28. 9. 2017. na str. 2 pismeno ustvrdila da ona na to „ima pravo“(!) iako je takav drzak stav suprotan i
zakonu, i 1800 godina staroj sudskoj teoriji, koju sam tijekom postupka citirao u 3 različita navrata (Prilog, str. 19, str.
27, str. 47):
„Počinitelj koji znade da ne govori istinu ne može se pozvati na ustavno pravo na slobodno izražavanje i
mišljenje. Takva izjava u krajnjoj liniji i nije nikakvo mišljenje jer se ne izražava ono što se zaista i misli“ (Pravnik, 41, 1
(84), Zagreb, 2007., str. 74). … Kada je određenom subjektu stavljeno na teret neistinito iznošenje činjenica, on, prema
tome, nikad ne može tvrditi da je imao pravo iznositi takve činjenice.“ (Pravnik, 41, 1 (84), Zagreb, 2007., str. 74).
Isti stav je suprotan i sudskoj praksi, koju sam ja čak 2 puta (10. 10. 2017. i 15. 11. 2017. – Prilog, str. 30-34 i 51-
55) priložio u spis: Presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu potvrđenoj 1. rujna 2017. od strane Županijskog suda
u Osijeku (Gž-2501/2016). No, sutkinja Ćurko Nasić, iako je na str. 2 svoje presude tu sudsku praksu tj. presudu uzgred
spomenula, sama je, ne osvrćući se na tu presudu, donijela dijametralno suprotnu presudu, pokazujući da njezinoj
aroganciji i zlu (a slično je s mnogim hrvatskim sucima) – sasvim sigurno nema kraja!
Zanimljivo je istaći da je opisanim odbijanjem primjene navedene relevantne sudske prakse prvostupanjski sud
de facto počinio istu drsku gestu kao i punomoćnik tužene Beloša, koji je navedenu presudu čak javno odbio primiti(!) u
sličnom predmetu na istom sudu, ali kod različite sutkinje, što je uneseno i u zapisnik s ročišta (Prilog, str. 56).
 Prvostupanjski sud je dakle u toj stvari na navedeni neutemeljeni način nastojao osporiti činjenicu klevetanja
koju nije sporila čak niti tužena, te je u presudi izveo zaključke koji su više u korist tužene od onih koje je ona sama
iznijela u svoju korist(!), te su isti k tome naočigled u radikalnoj suprotnosti i opreci s činjenicama tj. s iznesenim
materijalnim dokazima i materijalnom istinom, što su sve okolnosti koje svakom razumnom čovjeku vrlo jasno govore
same za sebe. Prvostupanjski sud je presudio u korist osobe koja smatra da „ima pravo“ lagati na sudu(!), što jasno
govori sve o mentalnom sklopu koji stoji iza pobijane prvostupanjske presude i o stavu ovog suda prema sebi.

Četvrto, navod presude koji glasi: „Prema sadržaju njene izjave očito je da se ovdje nije radilo o iznošenju
vrijednosnog suda jer tuženica ovdje nije iznosila nikakve vrijednosne stavove o tužitelju…“ ( Prilog, str. 66) u suprotnosti
je i s činjeničnim stanjem i pravnom teorijom i sudskom praksom, jer „svaka činjenična tvrdnja implicira vrijednosni
sud…“ (Pravnik, 41, 1, (84), Zagreb 2007., str. 70 i 71) i to svakako vrijedi za čak 3 klevete (2., 3. i 4. kleveta) tuženice
iznesene pred sudom iz kojih proizlazi da sam ja počinio kazneno djelo prijetnje e-mailom, tj. da sam ja kriminalac koji
mailom prijeti ženama(!), iako je iz samih tih sudu priloženih mailova, kao i iz zaključaka i dopisa Policije i ODO Zagreb
razvidno da tome nije tako, kako što je i iz dopisa predsjednice ULUPUH-a Ivane Bakal od 20. travnja 2009. jasno da ja
nisam konfliktna osoba tj. da nisam „cijelo vrijeme tužiteljičina zaposlenja u ULUPUH-u bio u sukobu s njegovim
članovima“, a kako je to sve razvidno iz mog Podneska od 15. 11. 2017. (Prilog, str. 45-58).
Da je ovaj navod prvostupanjskoga suda suprotan i sudskoj praksi, pokazuje već spominjana pravomoćna
presuda u predmetu „Radman protiv Franciškovića“ (koju je prvostupanjski sud, iako je spomenuo da se ona nalazi u
spisu i iako sam ja na toj presudi inzistirao, kontinuirano odbijao uzeti u obzir, pa tako i na ovom mjestu) u kojoj je
Francišković osuđen upravo za činjeničnu tvrdnju da je Radman bio suradnik KOS-a, jer istinitost te tvrdnje tj. informacije
nije utvrđena u postupku i jer je riječ o takvoj informaciji koja je podobna izazvati štetu i koja je izazvala štetu kod
tuženika.
Ukoliko je ta tvrdnja bila kleveta podobna izazvati štetu i izazvala je štetu, a iz presude je razvidno da jest, to je
svakako bila podobna i triput ponovljena tvrdnja Musićeve da sam (joj) ja prijetio mailovima, jer je riječ o puno težoj
lažnoj optužbi, obzirom da je prijetnja kazneno djelo, tj. Musićeva je mene oklevetala kao kriminalca, dok suradnja s
KOS-om kada je on postojao, nije bila kazneno djelo, a Radman je za tu klevetu dobio ne samo tužbu već i 30.000 kn
odštete! Dakle, i navod presude „Prema mišljenju suda sadržaj ovakvih izjava danih od strane tuženice kao svjedoka sam
po sebi nije takvog karaktera da bi tužitelju povrijedile čast i ugled odnosno dostojanstvo a niti tjelesno i duševno
zdravlje u toj mjeri koja bi opravdavala priznavanje naknade štete.“ je posve suprotan i pravnoj teoriji i relevantnoj
sudskoj praksi (dvaput s moje strane priloženoj presudi u predmetu Radman protiv Franciškovića - Prilog, str. 30-34 i 51-
55), a osobno smatram i zdravome razumu.

Peto - vrhunac apsurdnosti u presudi sutkinje Ćurko Nasić međutim predstavlja tvrdnja: „tužitelj nije dokazao u
čemu bi se intenzitet ova povrede konkretno ogledao, a za to da se osjećao tjeskobno i poniženo odnosno mučno,
malaksalo a ponekad i depresivno, nije pružio nikakve relevantne dokaze, a niti da mu je radi toga bilo narušeno
duševno zdravlje.“ (Prilog, str. 66)
Kada sam tu rečenicu pročitao jednom našem poznatom pravnom djelatniku, nasmijao se i kazao mi: „Oni tvrde
da te ona (Musićeva) „tukla“ ali da tebe nije bolilo!“(!) nakon čega se kiselo nasmijao.
Navedeni navod u presudi je netočan i u izravnoj je operci kako sa sadržajem spisa i sa zakonom, tako i sa svom
relevantnom sudskom praksom zadnjih nekoliko tisuća godina.
Naime, kako sam tim povodom naveo već u podnesku od 15. 11. 2017., po Zakonu o parničnom postupku, čl.
221,: „Ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate“, a opće je poznato da klevete uzrokuju goleme duševne boli
(koje sam ja i taksativno naveo i opisao u samoj tužbi), a da je tome tako, potvrdio je i poznati profesor zagrebačkog
Pravnog fakulteta Zvonimir Šeparović u svojem tekstu „Kleveta je ozbiljan zločin“, objavljenom u Hrvatskom slovu, br.
791, 18. lipnja 2010., str. 29, navodeći brojne primjere samoubojstva radi teških duševnih boli izazvanih klevetama. Sve
to uostalom potvrđuje i relevantna sudska praksa! U odnosu na pretrpljene duševne boli izazvane malicioznim
klevetanjem Ivane Musić, iznos ovom tužbom tražene odštete je doista bio simboličan i znatno unutar granica sudske
prakse naknade štete za slične štetne događaje skrivljene umišljajem tj. u izravnoj namjeri nanošenja štete.
Ovdje valja dodati da je na isti način – jednostavnim iskazom pred sudom kao i ja - i to u neusporedivo „težoj“
parnici, od 30.000,00 kn, svoje štete dokazao Goran Radman, o čemu svjedoči s moje strane dvaput priložena, no od
prvostupanjskoga suda tj. sutkinje Ćurko Nasić konstantno zaobilažena pravomoćna presuda Županijskog suda u Osijeku
u predmetu Radman protiv Franciškovića.
 Da se na navedeni način dokazuju duševne boli, dokazuje uostalom i presuda samog Općinskog građanskog suda
u Zagrebu u predmetima Turudić protiv Novog lista, i Turudić protiv Ciglenečkog u kojima je sudac Turudić svoje duševne
boli, u predmetima od po 75.000,00 kn također dokazao jednostavnim iskazom pred sudom, te je to stoga, u skladu s
Ustavom RH, čl. 14 trebalo biti prihvaćeno i u mom slučaju, tim više što se radi o neusporedivo manjem iznosu tražene
naknade štete, u kojem bi angažiranje sudskog vještaka predstavljalo nesrazmjerni trošak, te je uostalom po čl. 221
Zakona o parničnom postupku i navedenoj relevantnoj sudskoj praksi bilo nepotrebno!

Šesto - sukladno svemu navedenom, u suprotnosti je sa sadržajem spisa, konkretno s mojim iskazom, te u
suprotnosti sa Zakonom i sudskom praksom, i navod presude „ovdje niti okolnosti niti jačina povrede za koju tužitelj
navodi da mu je pričinjena nisu takvi da bi opravdavali priznavanje pravične novčane naknade kao satisfakcije“ (Prilog,
str. 66).
Iz priložene sudske praksa, presude istog ovog suda, Općinskog građanskog suda u Zagrebu, u predmetu
Radman protiv Franciškovića, potvrđene i od Županijskog suda u Osijeku, razvidno je naime da sud i za znatno manje
klevete dosuđuje mnogo veće odštetne iznose, onda kada su takve klevete iznesene pred većim auditorijem, a predmet
Mužić protiv Stjepana Brezice (Split) u kojem je Ivan Mužić dobio odštetu radi klevete u traženoj visini od 100 kn
dokazuje da se i za manje klevete od 4 koje su predmet ove tužbe, na našim sudovima dodjeljuje pravična naknada
štete.

Ova me - zakonu, činjenicama te pravnoj teoriji i sudskoj praksi, pa i zdravom razumu (sudsko davanje za pravo
osobi koja je u obrani navela da je „imala pravo“ klevetati na sudu) radikalno suprotna presuda sutkinje Davorke Ćurko
Nasić doduše začudila, ali nije iznenadila, jer mi se upravo takvim zlom, na ročištu održanom dana 1. 12. 2017. na
Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, po završetku ročišta, dakle izvanraspravno, na izlasku iz sudnice(!), zaprijetio
punomoćnik tužene, odvjetnik Tomislav Beloša, riječima: „Vidjećete vi kako ćete proći, kad ste se usudili zastupati se
sami, protiv mene – odvjetnika!“
Odvjetnik Beloša je tu prijetnju iznio javno, pred dvoje svjedoka iz „Udruge za zaštitu žrtava pravosuđa Veronika
Vere“ – Dragom Raspudićem i Božicom Dugan koji su oboje navedeni kao javnost u Zapisniku, i koji su voljni ovu
Belošinu prijeteću izjavu posvjedočiti i na sudu. U drugom predmetu Beloša je pak rekao pred istim svjedocima, na upit
sutkinje o mirenju njegove stranke sa mnom, da bi „on radije pojeo svoju diplomu nego se sa mnom pomirio“(!).
Prvostupanjski sud je na mene od početka nezakonito tj. zakonski neosnovano vršio pritisak da uzmem
odvjetnika, iako za to nije bilo pravnog razloga, jer problematiku klevete odlično poznajem (dobio sam u četiri slučaja
pravomoćno na sudu), i jer to nisam bio u financijskoj mogućnosti, jer mi je još 2009. sudski osporeno pravo na život, što
je u članku „HHO: Ante Vranković je u pravu“ u Slobodnoj Dalmaciji od 31. 3. 2012. službeno potvrdio i HHO, a što sam
istakao u svom podnesku od 28. rujna 2017. (Prilog, str. 18).
Na ročištu 1. 12. 2017. sam sudu dao Rješenje Ureda državne uprave u Zagrebačkoj županiji od 24. listopada
2017. kojim mi je odbijeno pružanje besplatne pravne pomoći, jer se nju ne odobrava u ovakvim predmetima, te se tako
pokazalo da je Rješenje prvostupanjskog suda od 18. rujna 2017. kojim je od mene traženo da zatražim besplatnu
pravnu pomoć, bilo bez pravnog temelja, a što je sudski savjetnik Jure Pezelj pokušao prikriti navodeći u Zapisniku 1. 12.
2017. tu javnu ispravu kao Rješenje vezano za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi, a zapravo se radilo o rješenju
vezanom za
„Odbijanje zahtjeva Ante Vrankovića… za odobravanje besplatne pravne pomoći…“, jer je zahtjev upravo za tu stvar od
mene tražio sudski savjetnik Jure Pezelj svojim Rješenjem od 18. rujna 2017. (Prilog, str. 17)

Na kraju sam zaključio da što se njezine presude tiče, sutkinja Davorka Ćurko Nasić ne samo da u njoj nije
postupila zakonito, već je postupila i sadistički, jer za iživljavanje njihovog kolege odvjetnika Beloše koji me u podnesku
oklevetao kao psihički bolesnu osobu - lažno mi pripisavši „egzistirajući anksiozno-depresivni sindrom“, iako ništa takvog
ne piše u priloženoj medicinskoj dokumentaciji (vidjeti ovdje str. 9), sutkinja Davorka Ćurko Nasić mi je naložila da
klevetniku Beloši platim 625 kn!! Inače, on je tražio da mu ja za njegove laži i iživljavanje platim 1250,00 kn, a sutkinja
Ćurko Nasić je to nezakonito, bez obrazloženja smanjila na 625 kn, čime je valjda pokušala sebe pokazati manjim
zlotvorom nego što zapravo jest. No sutkinja Ćurko Nasić je ipak ekstreman zlotvor, jer je dosudila da ja, za kojeg je iz
same tužbe znala (Prilog, str. 1-2) da nemam prihoda, platim odvjetniku koji ima vlastito odvjetničko društvo novac za
kojeg je znala da ga nemam i to za to što me on klevetao na sudu, što mi je prijetio, i što je ona svojom drskom,
nezakonitom presudom, očito u dosluhu s njim i na njegovu komandu ili radi od njega dobivenog mita, provela njegovu
prijetnju pred svjedocima u djelo!

Nedugo kasnije sam pretražujući Internet doznao da je sutkinja Davorka Ćurko Nasić i inače drska i vrlo nasilna
osoba koja je svojedobno naredila pravosudnom policajcu da isprebija odvjetnika, koji je – kakve li drskosti – tražio uvid
u spis u kojem je zastupao svoju stranku. O tome su pisale novine (Prilog, str. 73-75).

10) Moje upozorenje Županijskom sudu u Vukovaru od 13. 8. 2019. da je po novoj sudskoj praksi Europskog suda
za ljudska prava u Strasbourgu i Ustavnog suda RH dozvoljeno osnovano javno sramotiti suce koji rade nezakonito

Obzirom na prethodno iskustvo s hrvatskih sudova, znao sam da ne postoji toliko zvjerska, divljačka, patološka i
poremećena presuda hrvatskog prvostupanjskog suda, koju hrvatski višestupanjski sud ne bi potvrdio, što se, vidjet
ćemo, pokazalo točnim i u ovom slučaju. Zato sam dana 13. kolovoza 2019. na Županijski sud u Vukovaru, koji je
odlučivao o mojoj žalbi (sudac Željko Marin) poslao novu sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, i
Ustavnog suda RH, koja izrijekom omogućuje osnovano javno sramoćenje sudaca, kada je očito da su namjerno donijeli
krive odluke ili presude. Uz to sam ga upozorio i na brojne statistike koje dokazuju stravično stanje u hrvatskome
pravosuđu, te da hrvatski suci-nasilnici, poput sutkinje Ćurko Nasić, uništavaju i raseljavaju Hrvatsku, te navode ljude na
samoubojstva (Prilog, str. 76-84).

11) Sudac Županijskog suda u Vukovaru Željko Marin je u svojoj presudi od 27. kolovoza 2019. (Prilog, str. 85-87)
protuzakonito, drsko ignorirao sve moje žalbene navode, na način da onaj tko čita njegovu presudu uopće ne može
zaključiti zbog čega sam se ja uopće žalio, obzirom da je u svoj presudi prešutio sve iole bitno što sam ja u svojoj žalbi
naveo.

Žalba koju sam poslao 19. siječnja 2018., a na presudu predsjednice parničnog odjela Općinskog građanskog
suda u Zagrebu Davorke Ćurko Nasić, došla je u ruke – kakve li „slučajnosti“ – također predsjednika, građanskog odjela
Županijskog suda u Vukovaru, suca Željka Marina.
Naravno, posve „slučajno“ i sudac Marin se poslužio identičnom taktikom laganja i usmrćivanja Pravde i stranke
koja Pravdu naivno traži a da nije platila pravosudni reket, kao i sutkinja Davorka Ćurko Nasić.

Krenimo redom!

Sudac Željko Marin je već na početku dokazao da je tvrdnja psihijatra Hermana Vukušića, da bi mnogi naši suci
trebali doći kod njega na razgovor, u slučaju suca Željka Marina itekako točna.
Naime, sudac Marin je na početku „presudio i riješio“ (Prilog, str. 85) da se odbija moja žalba kao „neosnovana“,
i da se „odbacuje dopuna žalbe tužitelja od 14. kolovoza 2019.“, iako moj podnesak koji je njegov sud tada primio, ni po
formi ni po sadržaju nije bio nikakva „dopuna žalbe“, nego upozorenje na novu sudsku praksu ESLJP temeljem koje ga ja
za ovakva drska zlodjela, kakva je on - kako ćemo vidjeti - iz krajnje obijesti počinio u svojoj presudi, imam pravo javno
sramotiti u javnosti (vidjeti ovdje str. 14, pod: 10, i Prilog, str. 76-84, a osobito str. 81 i 84). Dakle radilo se o upozorenju
na moja zakonska prava postupanja NAKON ovog postupka, a ne u postupku, pa je jasno da je tvrdnja suca Marina o
nekakvoj mojoj „dopuni žalbe“ njegova paranoidna izmišljotina ili halucinacija.

Dakle u prvim redovima njegove Presude i rješenja, pokazalo se da je sudac Marin ili drski lažac, ili pak teški
psihopat, ili pak, moguće, i jedno i drugo.

Počevši na taj način svoju drsku, sramotnu i prezira vrijednu presudu u ovom predmetu u maniri „vidim ono
čega nema“, sudac Marin ju je nastavio na način „ali, isto tako, još više ne vidim ono čega ima, ma koliko toga mnogo
bilo, jer ja sam slijep na sve ono što ne odgovara mojoj korumpiranoj kolegici, sutkinji Davorki Ćurko Nasić“ (vidjeti ovdje
str. 15-16).
Dakle, cijela nakaradna presuda prozirnog manipulatora i lašca, suca Željka Marina, zapravo je privid
odgovaranja na moju žalbu, jer je sadržaj moje žalbe – a to se svatko lako sam može uvjeriti usporedi li njegovu presudu
(Prilog, str. 85-87) i moju žalbu (Prilog, str. 68-72) – sudac Željko Marin zapravo u cijelosti namjerno, tendenciozno
izignorirao. Ignorirao je, kako ćemo uskoro vidjeti, doslovno sve bitne i nebitne navode moje žalbe, konkretno, cijele
prve 3 strane žalbe(!), te svih 6 mojih žalbenih osnova (Prilog, str. 68-70). Kada čitatelj čita presudu tog zlonamjernog i
očito pokvarenog suca, pomislio bi da prve 3 strane moje žalbe uopće ne postoje, te da sam ja na početku moje žalbe
ostavio 3 strane praznog papira, a ne 3 strane gustog teksta i detaljno obrazloženih, neoborivih žalbenih razloga, kao što
je to zapravo bio slučaj (Prilog str. 68-70).
Sudac Željko Marin nije mogao pobiti moje žalbene navode jer su oni bili nepobitni, iako je po zakonu baš tako
morao učiniti, pa se stavio iznad zakona i odbio je moju žalbu kao neosnovanu iako nije pobio, niti čak pokušao pobiti ni
1 od mojih 6 žalbenih razloga.
Da će tome biti tako, i da će sudac Željko Marin drsko, pravosudno-huliganski izignorirati sve bitne navode moje
žalbe, moglo se vidjeti iz rečenice s početka druge stranice njegove presude koja glasi „Prvostupanjski sud je potpuno i
istinito utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo.“
Već iz te formulacije, bilo je jasno da će sudac Željko Marin ponavljati drske laži svoje kolegice korumpirane
sutkinje Davorke Ćurko Nasić, i da će ignorirati njezine namjerne bitne povrede parničnog postupka i kršenja
materijalnog prava (sudske prakse) koja sam ja vrlo detaljno bio dokazao u svojoj žalbi.

ŠEST NAMJERNIH OGLUHA SUCA MARINA:

Prvo, sudac Marin je izignorirao prvi navod moje žalbe, a to je da je sutkinja Ćurko Nasić lažno navela da s moje
strane „priložene publikacije kao i novinske članke … nisu u nikakvoj relevantnoj vezi sa predmetom ovog postupka“
(Prilog, str. 65). Da je to laž, i da je taj njezin navod u izravnom proturječju sa sadržajem priloženih isprava (pa je dakle
riječ o bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz Zakona o parničnom postupku, čl. 354, st 2, točka 11 – kako
sam i naveo u žalbi, ja sam pokazao već na prvoj strani moje žalbe (Prilog, str. 68), ali je to sudac Marin, mafijaški
kolegijalno štiteći svoju korumpiranu kolegicu Ćurko Nasić – izignorirao i to nigdje ne spominje u svojoj presudi.

Drugo, sudac Marin je izignorirao i drugi bitan razlog moje žalbe: a to je da je lažan, tj. da je u izravnom
proturječju sa sadržajem priloženih isprava i navod sutkinje Ćurko Nasić koji glasi: „Jesu li navodi koje je tuženica iskazala
što se tiče postupanja tužitelja istiniti ili ne, ovaj sud ne može provjeriti a niti utvrditi, niti je to predmetom ovog
postupka“ (Prilog, str. 68). Niti na taj moj žalbeni razlog sudac Željko Marin se nigdje nije osvrnuo.

Treće, sudac Marin je izignorirao i treći bitan razlog moje žalbe, a to je da je u izravnom proturječju sa sadržajem
priloženih isprava i navod sutkinje Ćurko Nasić koji glasi: „Jesu li navodi koje je tuženica iskazala što se tiče postupanja
tužitelja istiniti ili ne, ovaj sud ne može provjeriti a niti utvrditi“ (Prilog, str. 68-69).

Četvrto, kada sudac Marin više nije mogao samo ignorirati, onda je prešao na drsko, obijesno svjesno laganje,
kombinirano s ignoriranjem. Tako je postupio glede četvrtog navoda moje žalbe kojim sam dokazao da je laž navod
presude sutkinje Ćurko Nasić koji glasi: „Prema sadržaju njene izjave (= izjave tužene, op. a.) očito je da se ovdje nije
radilo o iznošenju vrijednosnog suda jer tuženica ovdje nije iznosila nikakve vrijednosne stavove o tužitelju…“ ( Prilog,
str. 69)
U mojoj žalbi, ja sam dokazao da je taj navod sutkinje Ćurko Nasić u suprotnosti i s činjeničnim stanjem i
pravnom teorijom i sudskom praksom, dakle, da se radi o bitnim povredama materijalnog prava, jer „ svaka činjenična
tvrdnja implicira vrijednosni sud…“ (Pravnik, 41, 1, (84), Zagreb 2007., str. 70 i 71) i to svakako vrijedi za čak 3 klevete
(2., 3. i 4. kleveta) tuženice iznesene pred sudom iz kojih proizlazi da sam ja počinio kazneno djelo prijetnje e-mailom,
tj. da sam ja kriminalac koji mailom prijeti ženama(!), iako je iz samih tih sudu priloženih mailova, kao i iz zaključaka i
dopisa Policije i DORH-a tj. ODO Zagreb razvidno da tome nije tako, kako što je i iz dopisa predsjednice ULUPUH-a Ivane
Bakal od 20. travnja 2009. jasno da ja nisam konfliktna osoba tj. da nisam „cijelo vrijeme tužiteljičina zaposlenja u
ULUPUH-u bio u sukobu s njegovim članovima“, a kako je to sve razvidno iz mog Podneska od 15. 11. 2017. (Prilog, str.
45-58).
Da je isti navod sutkinje Ćurko Nasić suprotan sudskoj praksi, tj. da je ta sutkinja, navevši „ očito je da se ovdje
nije radilo o iznošenju vrijednosnog suda“, namjerno pogrješno primijenila materijalno pravo, dokazala je i pravomoćna
presuda istog tog suda na kojem je radila i nažalost još uvijek radi – Općinskog građanskoga suda u Zagrebu - a to je od
strane Županijskog suda u Osijeku potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu u predmetu „Radman
protiv Franciškovića“, koju sam ja čak 2 puta priložio u spis: dana 10. 10. 2017. ( Prilog, str. 34-38) i 15. 11. 2017. (Prilog,
str. 51-55), a koju su radikalno zlonamjerni suci – sutkinja Davorka Ćurko Nasić i sudac Željko Marin, uporno ignorirali,
nigdje se na nju ne osvrćući, okrećući dakle od tog mog glavnog dokaza teatralno i drsko glavu kao od turskog groblja ,
znajući da će tako u mom slučaju, doduše providno, najlakše usmrtiti Pravdu i mene surovo kazniti za to što sam se ja u
sporu vrijednom 500 kn drznuo tražiti Pravdu, a da – zamislite - njima, pravosudnoj mafiji, nisam platio reket, a što me
sve odvjetnik halucinantnih viđenja i huliganskoga postupanja Tomislav Beloša ranije upozorio (vidjeti ovdje str. 10 i 13),
iz čega se vidi da je on bio treći član te drske pravosudne bande tj. mafije, i da su sutkinja Ćurko Nasić i sudac Marin
samo plesali onako kako im je odvjetnik Beloša svirao, pretvorivši se tako objavom svih ovih činjenica na Internetu
(Prilog, str. 88), u njegove korisne idiote, kao što sam to unaprijed bio upozorio suca Željka Marina da će se dogoditi ako
i on bude sudio nezakonito (Prilog, str. 82-90), a što je on, dokazujući tako točnost teze o vrlo niskom stupnju
inteligencije sudaca općenito (vidjeti o tome knjigu Olivere Ćirković „Ja Pink Panter 2“, str. 255), također potpuno
izignorirao.
Naime, u toj presudi na koju sam se ja uporno pozivao, donesenoj u prvom stupnju upravo od Općinskog
građanskog suda u Zagrebu, a kasnije potvrđenoj od Županijskog suda u Osijeku, Francišković je osuđen upravo za
činjeničnu tvrdnju (koja implicira vrijednosni sud) da je Radman bio suradnik KOS-a, jer istinitost te tvrdnje tj.
informacije nije utvrđena u postupku i jer je riječ o takvoj informaciji koja je podobna izazvati štetu i koja je izazvala
štetu kod tuženika. Ukoliko je ta tvrdnja bila kleveta podobna izazvati štetu i izazvala je štetu, a iz presude je razvidno da
jest, to je svakako bila podobna i triput ponovljena tvrdnja Musićeve da sam (joj) ja prijetio mailovima, jer je riječ o
puno težoj lažnoj optužbi, obzirom da je prijetnja kazneno djelo, tj. Musićeva je mene oklevetala kao kriminalca, dok
suradnja s KOS-om kada je on postojao, nije bila kazneno djelo, a Radman je za tu klevetu dobio ne samo tužbu već i
30.000 kn odštete!
No, usprkos svemu tome, sudac Marin u svojoj nakaradnoj presudi navodi da „…sud prvog stupnja pravilno
ocjenjuje da tužena u svom iskazu nije iznosila vrijednosne stavove o tužitelju….“ iako je to manipulacija i time laž jer je
tužena iznijela činjenične tvrdnje koje impliciraju vrijednosne sudove, kako sam ja to i u žalbi detaljno dokazao ( Prilog,
str. 69). Radi se dakle o drskoj manipulaciji, u izravnoj namjeri bolesnog, namjernog činjenja zla koju je sudac Žaljko
Marin izveo potpuno ignorirajući, samo po tom žalbenom osnovu, kao da ništa od toga ne postoji, i pola stranice moje
žalbe (Prilog, str. 69), i pravnu teoriju staru 1800 godina, i sudsku praksu na koju sam se pozivao na 2 mjesta tijekom
postupka i u žalbi, tj. ukupno tri puta tijekom kratkog postupka, i koju sam 2 puta i fizički priložio u spis!

Peto – iako sam ja u svojoj žalbi vrlo detaljno dokazao da je također lažan i navod sutkinje Ćurko Nasić da
„tužitelj nije dokazao u čemu bi se intenzitet ova povrede konkretno ogledao, a za to da se osjećao tjeskobno i poniženo
odnosno mučno, malaksalo a ponekad i depresivno, nije pružio nikakve relevantne dokaze, a niti da mu je radi toga bilo
narušeno duševno zdravlje.“ (Prilog, str. 70), zlonamjerni sudac Željko Marin je i to moje dokazivanje također posve
izignorirao.
Ja sam te laži sutkinje Ćurko Nasić detaljno pobio na 5. strani moje žalbe ( Prilog, str. 70), i to presudom istog tog
suda na kojem radi i vulgarno korumpirana sutkinja Ćurko Nasić – Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a riječ je o
presudi u predmetu Radman protiv Franciškovića, koju su Ćurko Masić i Marin ponovno zlonamjeno izignorirali.
Iz te se presude vidi da je na isti način – jednostavnim iskazom pred sudom kao i ja - i to u neusporedivo „težoj“
parnici, od 30.000,00 kn, svoje štete dokazao Goran Radman, o čemu svjedoči s moje strane dvaput priložena, no i od
sutkinje Ćurko Nasić i od suca Marina uporno namjerno zaobilažena pravomoćna presuda Županijskog suda u Osijeku u
predmetu Radman protiv Franciškovića.
Da se na navedeni način dokazuju duševne boli, dokazuje uostalom i druga presuda Općinskog građanskog suda
u Zagrebu u predmetima Turudić protiv Novog lista, i Turudić protiv Ciglenečkog u kojima je sudac Turudić svoje duševne
boli, u predmetima od po 75.000,00 kn, također dokazao jednostavnim iskazom pred sudom, te je to stoga, u skladu s
Ustavom RH, čl. 14 trebalo biti prihvaćeno i u mom slučaju, tim više što se radi o neusporedivo manjem iznosu tražene
naknade štete, u kojem bi angažiranje sudskog vještaka predstavljalo nesrazmjerni trošak, te je uostalom po čl. 221
Zakona o parničnom postupku i navedenoj relevantnoj sudskoj praksi, to bilo nepotrebno!
Sve sam ja to u mojoj žalbi lijepo i jasno naveo, a sudac Marin je to sve još „ljepše“, zlonamjerno i nezakonito
izignorirao, demonstrirajući time do koje je mjere zao.

Šesto – sudac Marin je ignorirao i činjenicu da je u suprotnosti sa sadržajem isprava u spisu, konkretno s mojim
iskazom (pa je riječ o bitnoj povredi parničnog postupka), te u suprotnosti sa Zakonom i sudskom praksom (pa je dakle
riječ i o pogrješnoj primjeni materijalnog prava), i navod presude „ovdje niti okolnosti niti jačina povrede za koju tužitelj
navodi da mu je pričinjena nisu takvi da bi opravdavali priznavanje pravične novčane naknade kao satisfakcije“ (Prilog,
str. 70).
Iz priložene sudske prakse, presude istog suda, Općinskog građanskog suda u Zagrebu, u predmetu Radman
protiv Franciškovića, potvrđene i od Županijskog suda u Osijeku, razvidno je naime da sud i za znatno manje klevete
dosuđuje mnogo veće odštetne iznose, onda kada su takve klevete iznesene pred većim auditorijem. Dakle i ovdje se
sudac Marin zlonamjerno nezakonito oglušio o moje žalbene navode u njegovoj morbidnoj, i svakako psihički nimalo
zdravoj želji da ignorirajući činjenice donese presudu protiv mene, što je i učinio.

DVANAEST SVJESNIH LAŽI SUCA MARINA:

Uz gore navedenih šest ogluha (gore pod: prvo – šesto, na str. 15-16), i uz njegove već dokazane laži, evo i
popisa ostalih laži suca Željka Marina iz njegove presude od 27. kolovoza 2019.:

1. laž suca Željka Marina je ona o mojoj „dopuni tužbe“, koja je dokazana kao laž ovdje na str. 14.

2. laž suca Željka Marina glasi: „Prvostupanjski sud je … na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio
materijalno pravo.“ (Prilog, str. 86).
Da je to laž, jer materijalno pravo nije pravilno primijenjeno, vidjeli smo gore na str. 15-16, pod: četvrto, peto,
šesto. Zato je ovo u biti trostruka laž suca Marina.

3. laž suca Željka Marina glasi: „Prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povrjeda parničnog postupka
iz čl. 354. stavak 2 ZPP-a …“ (Prilog, str. 86).
Da je to laž, vidjeli smo gore na str. 15 pod: prvo, drugo, treće. Zato je i ovo u biti trostruka laž suca Marina.

4. laž suca Željka Marina je cijeli 7. odlomak njegova obrazloženja na 2. strani presude, u kojem on tvrdi da je
tijekom postupka utvrđeno da sam ja tuženoj slao mailove prijetećeg sadržaja, što je obijesna laž (Prilog, str. 86).
Da je tome tako, vidi se iz činjenice da nijednu od tih prijetnji tj. „prijetećih sadržaja“ mojih mailova, koji su svi
bili priloženi uz moju tužbu, on u presudi nije naveo.
Dapače, zlonamjerno je prešutio da je i Policija i DORH i sama Udruga ULUPUH pobila te navode tužene kao i
sutkinje Ćurko Nasić i da su utvrdili da nikakvih prijetnji nije bilo (vidjeti ovdje str 5, 8, 11). Riječ je dakle o sirovoj kleveti
koju može izreći samo krajnje zao i podao, pokvaren nečovjek.

5. i 6. laž suca Željka Marina je navod suca Marina: „Temeljem takvog činjeničnog stanja sud prvoga stupnja
pravilno ocjenjuje da tužena u svojem iskazu nije iznosila vrijednosne sudove već činjenične tvrdnje…“ (Prilog, str. 86).
Prva laž u toj rečenici je ona da „Temeljem takvog činjeničnog stanja“. Riječ je o laži, jer to uopće nije bilo
činjenično stanje, a da je tako, vidjelo se i iz samih mailova u kojima nije bilo prijetnji, i iz zaključka Policije, DORH-a i
samih isprava ULUPUH-a koji u mailovima nije našao nikakve prijetnje (vidjeti ovdje str 5, 8, 11).
Druga laž je već više puta spominjana manipulacija, da „tužena u svojem iskazu nije iznosila vrijednosne sudove
već činjenične tvrdnje“. Riječ je bila naime o tvrdnjama koje su implicirale vrijednosne sudove (vidjeti ovdje str. 15-16), a
i tvrdnje koje je ona iznijela zapravo uopće nisu bile činjenične, već se radilo o lažima, a laži svakako nisu činjenice, što bi
sudac Marin, za plaću koju nezasluženo prima (jer umjesto da sudi, svojim ovdje opisanim zvjerstvima uništava ljude)
trebao znati jer to znaju i djeca u prvom razredu osnovne škole.
 7. laž suca Željka Marina je „mogućnost“ koju mi je on cinično ponudio, a to je „podnošenje prijave za davanje
lažnog iskaza“ (Prilog, str. 86).
Da je riječ zapravo o laži, i da mi se ovom „ponudom“ sudac Marin zapravo javno ruga, dokaz je upravo ova
njegova nakaradna presuda, puna očitih ogluha i drskih laži, ukupno 18 (ovdje str. 15-19), iz koje je vidljivo da će hrvatski
pravosudni djelatnici, koji se po kvaliteti nalaze na 126. mjestu na svijetu, tj. 2 mjesta iza sudaca iz Čada (najsiromašnije
zemlje na svijetu – Prilog str. 89) učiniti sve da onaj tko nema novaca da plati pravosudni reket (a iz same tužbe je sudac
Marin znao da ja nemam novaca, vidjeti Prilog, str. 2) izgubi spor ili tužbu ili prijavu. Upravo nepravda koju sudac Marin i
njemu slični zlotvori iz pravosuđa siju, idući prema građanima u pravilu „na nož“ (vidjeti o tome izjavu sutkinje Lane Peto
Kujundžić:https://www.index.hr/vijesti/clanak/prica-o-kristianovoj-smrti-postaje-sve-strasnija-strucnjaci-su-
zgrozeni/2112280.aspx) je prema znanstvenim istraživanjima glavni razlog paničnog bijega stotina tisuća ljudi iz Hrvatske
(vidjeti link: https://www.24sata.hr/news/ljudi-iz-hrvatske-ne-bjeze-od-siromastva-nego-od-nepravde-5778).

8. laž suca Željka Marina glasi: „Premda tužitelj u žalbi navodi da istu podnosi zbog bitne povrede odredaba
parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, u žalbi osporava i utvrđeno činjenično stanje što je
suprotno članku 466. stavak 3 ZPP-a…“ (Prilog, str. 86).
Riječ je o svjesnoj laži suca Marina, jer ja nigdje nisam osporavao utvrđeno činjenično stanje – što je vrlo lako
vidjeti iz moje žalbe (Prilog, str. 72-75) – već sam u žalbi naveo činjenicu da su navodi presude sutkinje Ćurko Nasić tj.
odlučne činjenice navedene u istoj, u izravnom proturječju sa sadržajem priloženih isprava, što sam detaljno i dokazao i
to je, prema članku 354, st. 2, točka 11 Zakona o parničnom postupku, valjan osnov za žalbu.

9. laž suca Željka Marina glasi: „……drugostupanjski sud ne može ukinuti presudu prvostupanjskog suda i vratiti
predmet tom sudu na ponovno suđenje ako smatra da radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja treba održati novu
glavnu raspravu pred prvostupanjskim sudom.“ (Prilog, str. 87).
Riječ je o svjesnoj laži suca Marina jer iz te njegove izjave proizlazi da sam ja (neosnovano) tražio da se ovaj
predmet vrati na ponovno suđenje, i to radi nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, a zapravo sam osnovano tražio da
sud ukine pobijanu presudu i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev (Prilog, str. 71) što je uostalom bilo jasno i samom sucu
Marinu, jer je na početku svoje drugostupanjske presude napisao da sam ja tražio „ukidanje ili preinačenje presude“
(Prilog, str. 86), te dakle ne „vraćanje na ponovno suđenje“ kako je manipulirajući naveo ovdje (Prilog, str. 87).

10. laž suca Željka Marina glasi „Suprotno žalbenom navodu da je tužena u svojem odgovoru na tužbu iskazala
da „ima pravo“ svjesno lagati tj. klevetati na sudu, uvidom u odgovor tužene na tužbu od 3. listopada 2017. tužena je
navela da se svojim svjedočenjem isključivo dala vlastito viđenje situacije i subjektivni dojam…“ (Prilog, str. 87).
Ova laž suca Marina je osobito zanimljiva jer prkazuje njegov iskreni i u biti opravdani prijezir prema hrvatskome
pravosuđu, jer iz nje proizlazi da se na hrvatske sudove svjedoke poziva kako bi oni tamo iznijeli „svoj subjektivni
dojam“.
Tom tvrdnjom je sudac Željko Marin simbolično pljunuo u lice hrvatskom sudstvu, i taj njegov gest ima težinu, jer
je i on sam sudac.
Da je riječ o laži, vidi se iz činjenica koje sam iznio u čak 3 moja navoda tijekom trajanja samog postupka i još
jednom u žalbi (vidjeti ovdje str. 11). Riječ je o mom opetovanom iznošenju pravnoteorijske činjenice da: „ Počinitelj koji
znade da ne govori istinu ne može se pozvati na ustavno pravo na slobodno izražavanje i mišljenje . Takva izjava u
krajnjoj liniji i nije nikakvo mišljenje jer se ne izražava ono što se zaista i misli.“, te da: „Kada je određenom subjektu
stavljeno na teret neistinito iznošenje činjenica, on, prema tome, nikad ne može tvrditi da je imao pravo iznositi takve
činjenice.“ (Pravnik, 41, 1 (84), Zagreb, 2007., str. 74).
Laž je dakle i tvrdnja tužene i suca Marina da je tužena: „ima(la) pravo iznijeti svoje viđenje predmeta spora“, a
da je to laž, vidi se i iz od suca Marina stalno ignorirane presude Županijskog suda u Osijeku (predmet: Gž-2501/2016)–
kojom je taj sud potvrdio presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu – u predmetu Radman protiv Franciškovića, a
koju sam je dvaput priložio u ovaj spis (Prilog, str. 30-34 i 51-55), u kojoj izrijekom stoji: „svaka osoba dužna je prije
iznošenja bilo kakvih informacija o drugoj osobi, provjeriti istinitost tih informacija, jer se svakoj osobi jamči pravo na
štovanje i pravnu zaštitu njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, časti i ugleda sukladno čl. 35 Ustava
Republike Hrvatske. Sloboda mišljenja i izražavanja misli (čl. 38. ustava RH) ne znači, a kako to pogrešno smatra tuženik,
da je dozvoljeno izjavama povrjeđivati čast, dostojanstvo i ugled druge osobe…“ (Prilog, str. 53).
 Dakle, sudac Marin je lagao da je tužena dala „vlastito viđenje situacije“, jer po pravnoj teoriji i praksi, svjesno
laganje – a iz sadržaja mailova i ocjene policije, DORH-a i samog ULUPUH-a se vidjelo da u njima nije bilo prijetnji kako je
to tužena Musić tvrdila – nije iznošenje „mišljenja“ i ne može smatrati „viđenjem“ jer je riječ o zapravo planskoj
izmišljotini, a u ovom konkretnom slučaju o namjernoj kleveti.
Da je tome tako, pokazuje i pravno načelo koje sam čak 2 puta naveo tijekom trajanja postupka, dana 28. 9. i
10. 10. 2017. (Prilog, str. 19 i 27) a koje glasi: „Počinitelj koji znade da ne govori istinu ne može se pozvati na ustavno
pravo na slobodno izražavanje i mišljenje. Takva izjava u krajnjoj liniji i nije nikakvo mišljenje jer se ne izražava ono što se
zaista i misli.“ (Pravnik, 41, 1 (84), Zagreb, 2007., str. 74).
Dakle, i tu je sudac Marin namjerno, svjesno lagao.
Vrhunac Marinovog zvjerstva je međutim navod da su „svjedoci Ivana Bakal i Davor Klarić dali slične izjave kao i
tužena Ivana Musić“ (Prilog, str. 87).
U tom navodu suca Željka Marina došla je do punog izražaja radikalna zlonamjernost i pokvarenost njegova
sudačkog karaktera. Naime, navedena Ivana Bakal uopće nije dala izjavu kao svjedok, već kao stranka, no ono što je tu
mnogo bitnije je činjenica da sudac Marin dokazom u korist Ivane Musić smatra okolnost da su na istom ročištu još dvije
osobe lagale isto kao i ona (Ivana Bakal, Davor Klarić). Sudac Marin je naime dobro znao da su sve te izjave o mojim
„prijetećim mailovima“, lažne jer su ti mailovi priloženi u sam spis i iz njih se vidjelo da tu nikakvih prijetnji nije bilo
(pokvareni sudac Marin nije u ovoj svojoj nakaradnoj presudi naveo nijednu prijetnju o kojoj su iskazivali Musićeva, Klarić
i Ivana Bakal, pa je i iz toga jasno da on svjesno laže), a da nikakvih prijetnji u mojim mailovima nije bilo, pokazala su i
izviješća Policije, DORH-a i samog ULUPUH-a, o čemu sam već govorio na više mjesta (vidjeti ovdje str. 5, 6, 7, 8, 11, 12,
13, 15, 17)

11. laž suca Željka Marina je da prijetnja koju mi je uputio odvjetnik Tomislav Beloša riječima „Vidjećete vi kako
ćete proći, kada ste se usudili zastupati se sami, protiv mene - odvjetnika!“ kako je naveo Marin „nema i ne smije imati
nikakvog utjecaja na odlučivanje suda“ (Prilog, str. 87).
Da je to laž i da je odvjetnik Tomislav Beloša točno predskazao da ću ja izgubiti spor, jer nisam platio pravosudni
reket koji me na početku zagrebački Općinski građanski sud tražio (ovdje, str. 6, 9. 10, 14, 15, 17), pokazuje činjenica da
je da bi u ovoj stvari presudio nezakonito, sudac Željko Marin počinio niz sramnih i nezakonitih djela koja sam ovdje već
dokazao, a to su ogluhe na svih 6 bitnih navoda moje žalbe, te je k tome dodao i još 12 svojih kleveta (vidjeti ovdje str.
15-19).

12. laž suca Željka Marina je ujedno i najvažnija i ona glasi: „Budući da tužitelj nije sudu podnio nikakve
medicinske dokaze na okolnosti težine i posljedica izjava tužene, sud prvog stupnja je po svojoj slobodnoj ocjeni dokaza
ocijenio na način sa to nije proizvelo teže posljedice za tužitelja, te da iz tog razloga istome nije dosudio zatraženu
novčani naknadu…“ (Prilog, str. 87).
Ovo je ključna laž suca Željka Marina, jer je on njome, kao i prvostupanjska sutkinja Davorka Ćurko Nasić
ignorirao sudsku praksu koju sam ja čak 2 puta priložio u spis: presudu Županijskog suda u Osijeku (predmet: Gž-
2501/2016) – kojom je taj sud potvrdio presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu – u predmetu Radman protiv
Franciškovića (Prilog, str. 30-34 i 51-55), a iz koje se vidi, i to u mnogo „težem“ sporu u kojem je Radman dobio 30.000
kn naknade štete, dok sam ja tražio svega 500 kn, da navedene „medicinske dokaze“ u ovom tipu sporova – naknade
štete za duševne boli radi klevete - uopće nije potrebno prilagati, tim više što bi vještačenje u ovakvom postupku
predstavljalo nesrazmjeran trošak.
Na to sam sve upozorio u više navrata tijekom postupka i u žalbi (vidjeti Prilog, str. 9, 12, 13, 16).
No ono što je ovdje osobito važno je da sam se u žalbi pozvao i na dva predmeta suca Ivana Turudića, presuđena
drugačije na istom sudu na kojem se vodio i moj prvostupanjski postupak – Općinskom građanskom sudu u Zagrebu
(Prilog, str. 70).
To da sudac Turudić nije morao priložiti „medicinske dokaze“ u istovrsnim predmetima kao što je moj, u kojima
je on tražio mnogo veću naknadu štete – 75.000 kuna, a da je to u mom predmetu u kojem sam tražio naknadu štete od
svega 500 kn uzeto kao razlog da se presudi protiv mene, usprkos priloženoj sudskoj praksi koja je onemogućavala takvu
presudu, pokazuje da je NETOČNA IZJAVA SUCA TURUDIĆA OD 25. 10. 2019. DA SU U HRVATSKOJ PRED ZAKONOM SVI
JEDNAKI (Prilog, str. 90).
 Iz svega ovog je jasno da je ovaj predmet još jedan dokaz timske korupcije u radu našeg pravosuđa, tj.
pravosudne mafije u koju su u ovom slučaju bili uključeni odvjetnik Tomislav Beloša te suci Davorka Ćurko Nasić
(Općinski građanski sud Zagreb) i Željko Marin (Županijski sud Vukovar).