Mr. sc.

Zoran Šinković
Mr. sc. Mirko Klarić

JAVNO-PRIVATNO PARTNERSTVO

Prethodno priopćenje

Zbog proračunskih ograničenja s kojima je suočena Republika Hrvatska, ali i

jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, trebalo bi pristupiti praksi
sklapanja ugovora o javno-privatnom partnerstvu a radi daljnjeg rasta gospodarstva,
ispunjavanja ciljeva infrastrukturnog razvoja, ostvarivanja socijalnih ciljeva, kao i
pružanja kvalitetnije javne usluge građanima. Ugovor o javno-privatnom partnerstvu
složen je pravni posao, koji je po svojoj pravnoj prirodi neposredno povezan s
građanskim pravom, trgovačkim pravom, upravnim pravom (upravom znanošću) i
financijskim pravom. Ako ugovor o javno-privatnom partnerstvu isključuje bilo
građansko-pravne, trgovačko-pravne, upravno-pravne ili financijsko-pravne aspekte,
takvi ugovori će biti nevaljani, jer se neće moći postići sama javna svrha sklapanja
tih ugovora, a koja je usmjerena na natjecateljski dijalog, interakciju i suradnju
odnosno obostranu dobrobit između javnog i privatnog partnera. Stoga autori u
ovom radu analiziraju Smjernice za primjenu ugovornih oblika javno-privatnog
partnerstva.
Ključne riječi: javno-privatno partnerstvo, Republika Hrvatska, jedinice lokalne i
područne (regionalne) samouprave

1. UVOD

Javno-privatno partnerstvo kao model je poznat iz vremena Rimskog carstva kada su mnogi
javni radovi npr. luke, tržnice ili javna kupališta građeni i održavani kroz koncesiju privatnog
partnera. Javno-privatno partnerstvo se opet javlja u 16. i 17. stoljeću, a posebno u 19. stoljeću kroz
javne radove npr. gradnju željeznice, ali i kroz pružanje komunalnih usluga. Nakon 1990. godine
zemlje Europske unije prihvatile su javno-privatno partnerstvo radi poticanja svog gospodarstva, te
bržeg razvoja svoje infrastrukture i javnih usluga. Francuska je bila prva zemlja Europske unije koja
je primijenila modele javno-privatnog partnerstva, zatim su je slijedile i druge zemlje Europske
unije.1

Zbog velikog značaja javno-privatnog partnerstva Europska unija (EZ) je donijela četiri
smjernice kojima se regulira javno-privatno partnerstvo, i to tzv. tri klasične smjernice Works
1
Španjolska i Portugal su primijenili model javno-privatnog partnerstva 1990. godine, Velika Britanija 1992. godine,
a koja je i potpisala preko 570 sporazuma, a pregovaralo se o još 70 do svibnja 2003. godine. Irska, Nizozemska,
Njemačka i Italija su stvorile posebnu Radnu grupu za javno-privatno partnerstvo u 2000. godini, dok javno-
privatno partnerstvo primjenjuju i Belgija, Grčka i skandinavske zemlje. Navedeno prema: W. Shonibar, «The
Emergence of the Public-Private Partnerships Superleague», Conference «Public-Private Partnerships in the EU
Accession Countries», Budapest, 2003., str. 250., Prijedlog zaključka Hrvatskog Sabora o Smjernicama za sklapanje
ugovora o javno-privatnom partnerstvu, Zagreb, 2005., str. 3.
Directive (93/27/EEC), Supplies Directive (93/36/EEC), Services Directive (92/50/EEC), te
Utilities Directive (93/38/EEC), a 2003. godine je donijela Smjernice za uspješna javna privatna
partnerstva (Guidelines for Successful Public-Private Partnerships), a 2004. Zelenu knjigu o javno-
privatnim partnerstvima (Green Paper on Public-Private Parnterships and Community Law on
Public Contracts and Concessions).2
Javno-privatno partnerstvo možemo definirati u najširem smislu kao skupinu zajedničkih
inicijativa javnog sektora te privatnog profitnog i neprofitnog sektora u kojima svaki subjekt
pridonosi određene resurse i sudjeluje u planiranju i odlučivanju. 3 Međutim, pod pojmom javno-
privatno partnerstvo danas se u užem smislu podrazumijevaju kooperativni pothvati u sklopu kojih
javni i privatni sektori udružuju resurse i stručna znanja kako bi, kroz prikladne alokacije resursa,
rizika i nagrada, zadovoljili neku javnu potrebu. Na taj način, primjenom različitih metoda, privatni
sektor može uposliti svoje resurse i vještine u pružanju dobara i usluga koje tradicionalno
osiguravaju državne službe.4 Pojam javno-privatnog partnerstva nije jednoznačno definiran na
razini Europske unije. Tako je npr. u Zelenoj knjizi javno- privatno partnerstvo definirano kao
partnerstvo koje se odnosi na oblike kooperacije između javnog i privatnog sektora s ciljem da se
osigura financiranje, gradnja, obnova, upravljanje i održavanje neke infrastrukture ili pružanje
usluga. Drugim riječima cilj sklapanja ugovora o javno-privatnom partnerstvu je kako smo već
naveli poticanje gospodarstva, te brži razvoj infrastrukture i javnih usluga koje pruža javni sektor s
ciljem zadovoljavanja javnih potreba,5 a što podrazumijeva suradnju između privatnog i javnog

2
Europska komisija je 30. travnja 2004. godine predstavila Zelenu knjigu koja analizira fenomen partnerstva s
obzirom na pravo Europske unije iz područja javne nabave i koncesija. Osim toga taj dokument predstavlja jedan od
prioriteta određenih Komisijinom strategijom za unutarnje tržište za razdoblje od 2003. do 2006. godine, te
doprinosi mjerama planiranim u okviru inicijative za rast u Europskoj uniji. Cilj Zelene knjige je otvoriti raspravu o
tome je li na razini Zajednice potrebno intervenirati kako bi se osiguralo da gospodarski subjekti država članica
imaju bolji pristup različitim oblicima javno-privatnih partnerstva u situaciji pravne sigurnosti i tržišnog natjecanja.
U tu svrhu, sustavno su opisana različita pravila i načela koja proizlaze iz prava Zajednice o javnim ugovorima i
koncesijama, a koja se primjenjuju pri izboru privatnog partnera. Zelena knjiga postavlja niz pitanja o postojećoj
praksi i uočenim problemima u državama članicama, kako bi se procijenilo jesu li u dovoljnoj mjeri jasna i
prikladna za javno-privatna partnerstva. Kako bi se stekao najbolji uvid u najbolje nacionalne prakse, Komisija
Europske unije je u siječnju 2003. godine objavila Smjernice za uspješna javna privatna partnerstva. Svrha
Smjernice je poslužiti kao vodič za utvrđivanje i razvoj pitanja i tema koji su ključni za uspjeh javno-privatnog
partnerstva. Stoga se Smjernice fokusiraju na četiri osnovna područja: osiguranje otvorenog pristupa tržištu i
tržišnog natjecanja, zaštita javnih interesa i maksimiranje dodane vrijednosti, definiranje optimalne razine
subvencija (isplata) i izbor najprimjerenije vrste partnerstva za određeni projekt. O razvoju javno-privatnog
partnerstva i Zelene knjige podrobnije vidjeti u: N. Mijatović, Javno-privatno partnerstvo, Hrvatska pravna revija,
br. 3/07., str. 33.-48.
3
B. Gulija, Javno-privatno partnerstvo, Euroscope Bilten europskoga dokumentacijskog centra – dodatak br. 73/04.,
str. 1.
4
Ibid.
5
Republika Hrvatska je financijska i socijalna država stoga treba prikupiti novčana sredstva kako bi mogla
zadovoljiti (podmiriti) javne potrebe svih svojih građana. Drugim riječima, Republici Hrvatskoj i drugim javno-
pravnim tijelima je na osnovi ustava, zakona i drugih propisa povjeren zadatak podmirivanja (zadovoljavanja)
određenih javnih rashoda (vojni rashodi, rashodi socijalnog osiguranja, rashodi za obrazovanje, rashodi državne
uprave i sudstva, rashodi posredne i neposredne intervencije države u gospodarstvu, rashodi za
znanstvenoistraživački rad, rashodi namijenjeni zaštiti čovjekove okoline i ostali javni rashodi). Usporediti: Bo.
Jelčić i drugi, Financijsko pravo i financijska znanost, Narodne novine, Zagreb, 2002., str. 6. i 581.-597.
sektora.
Glede proračunskih ograničenja s kojima je suočena Republika Hrvatska, ali i jedinice
lokalne i područne (regionalne) samouprave, trebalo bi pristupiti sklapanju ugovora o javno-
privatnom partnerstvu.6 U Varaždinskoj županiji je u svibnju 2006. godine počela sanacija i obnova
zgrade Županijske palače u Varaždinu i to prema u Hrvatskoj jedinstvenom i prvi put primijenjenom
modelu javno-privatnog partnerstva.7 Vlada Republike Hrvatske je donijela Smjernice za primjenu
ugovornih oblika javno-privatnog partnerstva8 te Uredbu o davanju prethodne suglasnosti za
sklapanje ugovora o javno-privatnom partnerstvu po modelu privatne financijske inicijative.9 Stoga
će u nastavku ovog rada biti analizirane odredbe navedene Smjernice.

6
Razložno je, također, očekivati jačanje javne privatne suradnje. Premda je javna privatna suradnja manje rizična za
državu i veće jedinice lokalne samouprave (županije, veće gradove) jer su, ondje, jednostavno, manje opasnosti od
pada u ovisnost o privatnom kapitalu i njegovim ciljevima, ta činjenica još ne ugrožava brojne prednosti što ih javna
privatna suradnja na lokalnoj razini može potaknuti i razviti. Budući da jedinica lokalne samouprave raspolaže
nizom ovlasti u upravljanju dobrima na svojem području, ona se javlja kao vjerodostojan partner. No, na drugoj
strani, kako će oblikovati u konkretnom slučaju partnersku ulogu ovisi najprije o njoj samoj. Navedeno prema: T.
Rogić, Lugarić, Normativna decentralizacija u Hrvatskoj i njezine granice, Društvena istraživanja, br. 6/2005., str.
1189.
7
Osim Varaždina i drugi gradovi u Hrvatskoj su počeli razmišljati o javno-privatnom partnerstvu npr. HDZ-ov
zastupnik Velimir Pleša je naveo primjer kako bi se tržnica u Čakovcu mogla urediti po modelu javno-privatnog
partnerstva, gradonačelnik Rijeke Obersnel je naveo da Grad Rijeka projekte poput izgradnje sportske dvorane
Zamet, nove zgrade Gradske knjižnice, poslovno-komercijalnog kompleksa na području bivše tvornice Rikard
Benčić, novog autobusnog kolodvora ili ulaganja u gradske prometnice namjerava financirati kroz javno-privatno
partnerstvo ili putem izdavanja korporativnih obveznica, gradonačelnica Grada Šibenika Nedjeljka Klarić potpisala
je Ugovor za izgradnju Studije izvodljivosti investicijskog turističkog programa Grada Šibenika po modelu javno-
privatnog partnerstva itd.
8
Narodne novine, br. 98/06.
9
Narodne novine, br. 20/07.
2. SMJERNICE ZA PRIMJENU UGOVORNIH OBLIKA JAVNO- PRIVATNOG
PARTNERSTVA

1. Definicije
Analizirajući odredbe Smjernice za primjenu ugovornih oblika javno-privatnog partnerstva (u
daljnjem tekstu Smjernice) proizlazi da javni partner može biti:
a) Republika Hrvatska putem nadležnog ministarstva Vlade RH, javne ustanove i trgovačka
društva koja su u većinskom vlasništvu Republike Hrvatske i b) jedinica lokalne ili regionalne
(područne) samouprave (županije, gradovi i općine), javne ustanove i trgovačka društva u
većinskom vlasništvu jedinica lokalne ili regionalne (područne) samouprave.
Javni partner, je osoba javnog prava, koja sklapa ugovor o javno-privatnom partnerstvu s
privatnim partnerom.
Sudjelovanje javnog partnera u projektu može biti u obliku uloga u stvarima ili pravima, a
najčešće kroz plaćanje redovite naknade privatnom partneru za njegove usluge.10
Privatni partner, je domaća pravna osoba u većinskom privatnom vlasništvu, koja samostalno ili
udružena s još nekom privatnom tvrtkom, sklapa ugovor o javno- privatnom partnerstvu s javnim
partnerom.11
Javno-privatno partnerstvo odnosi se na oblike suradnje između javnih i privatnih partnera čiji je
cilj osigurati financiranje, izgradnju, obnovu, upravljanje ili održavanje infrastrukture ili
pružanje usluga.

2. 2. Oblici javno-privatnog partnerstva

Prema Smjernici oblici javno-privatnog partnerstva mogu biti ugovorne prirode, u kojima se
partnerstvo između javnog i privatnog sektora temelji isključivo na ugovornim vezama.12 Iz
10
Stvari i prava koje čine ulog javnog partnera mogu biti darovnica, davanje zemljišta u zakup privatnom partneru,
koncesija, pravo građenja, prijenos vlasništva neke građevine ili izrađena projektna dokumentacija koju privatni
partner prihvaća, uz poštivanje prisilnih propisa koji uređuju raspolaganje pravima i obvezama od strane javnog
sektora.
11
Privatni partner, neko trgovačko društvo mora imati sposobnost izgraditi i voditi traženi objekt. Privatni partner ne
bi mogao sam financirati izgradnju traženog objekta bez sudjelovanja neke banke ili skupine banaka. Ugovorom se
obično predviđa da će privatni partner osnovati trgovačko društvo posebne namjene (u daljnjem tekstu DPN). To
društvo će biti neposredni izvršitelj i ono će preuzeti obvezu izgradnje i pribavljanja financijskih sredstava za
izgradnju objekta. Temeljne ugovorne strane su, dakle, javni i privatni partner (DPN). Ovisno o veličini projekta,
kao ugovorne strane mogu se pojaviti i druge strane kao što su to konzorciji ponuditelja, podugovarači izvoditelja
koji mogu biti ili podizvođači ili izvršitelji održavanja. Iako matično društvo, a to je tvrtka koja je osnovala DPN,
nije ugovorna strana s javnim partnerom, ipak se od te tvrtke traži da za izvršitelja izda garanciju za dobro izvršenje
posla. Može se očekivati da će DPN, kao trgovačko društvo osnovano samo sa svrhom da bude ugovorna strana s
javnim partnerom za određeni objekt, imati mali temeljni kapital s malo vlastite imovine. Zbog toga je razumljivo,
da se od matične tvrtke traži garancija da će DPN izvršiti svoje obveze, a ako to ne bi učinio, da će te obveze izvršiti
matična tvrtka. Takvom garancijom matična tvrtka jamči da će ona nadoknaditi i svu štetu koju bi javni partner
mogao pretrpjeti kao posljedicu neizvršenja ili manjkavog izvršenja privatnog partnera. Navedeno prema: B.
Vukmir, Javno-privatno partnerstvo u Hrvatskoj, Pravo i porezi, br. 4/07., str. 7.
12
Prema Zelenoj knjizi Komisije Europske unije oblici javno-privatnog partnerstva osim ugovorne prirode, mogu biti
i institucionalne prirode, a u sebi uključuju suradnju između javnog i privatnog sektora u okviru zasebnog tijela npr.
javni i privatni sektor osnivaju i zajednički vode novu instituciju ili privatni sektor preuzima i vodi postojeću
instituciju.
Smjernice se zaključuje da su u Republici Hrvatskoj prihvaćena dva modela isključivo ugovornog
oblika javno-privatnog partnerstva13 i to: 1. «Koncesijski model» engl. Build Operate Transfer
(BOT), a karakteriziran je izravnom vezom koja postoji između privatnog partnera i konačnog
korisnika. Privatni partner pruža neposrednu ulogu konačnim korisnicima, «umjesto», iako pod
kontrolom, javnog partnera. Drugo obilježje tog oblika je metoda naknade za koncesionara, koja se
sastoji od pristojbi nametnutih konačnim korisnicima usluga i, ako je potrebno, dodatno
potpomognutih subvencijama državnih tijela.14 2. Model «privatne financijske inicijative» engl.
Private Finance Initiative (PFI) - privatni partner se poziva da projektira, financira, gradi, održava, i
upravlja u etapi uporabe građevinom za jedinicu javnog sektora (npr. škola, bolnica, kazneni zavod,
zgrade za potrebe Vlade, komunalna infrastruktura i sl.). U ovom modelu, naknada privatnom
partneru nema oblik pristojbe plaćene od strane krajnjeg korisnika za korištenje građevine ili
uslugu, već redovitog plaćanja od strane javnog partnera. Ova plaćanja mogu biti fiksna, ali se
također mogu izračunavati pomoću varijabli, kao npr. na temelju raspoloživosti građevine i/ili
odnosnih usluga, ili čak razine korištenja građevine.15 16

13
Tako se u Saveznoj Republici Njemačkoj razlikuju sljedeći ugovorni modeli:
1. Privatni partner izgradi građevinu i kasnije ju vodi na vlastiti rizik. Privatni partner vodi poslove u ime i za račun
javne vlasti (Betreibemodell),
2. Javni partner ostaje vlasnik i voditelj građevine. Po ovom modelu, privatni partner vodi poslove na temelju
posebnog ugovora (Betriebsführungsmodell),
3. Privatni partner vodi građevinu, a ovlašten je nastupati prema trećima u vlastito ime
(Betriebsüberlassungsmodell),
4. BOT model, koji je sličan prvom modelu i prema kojemu privatni partner vlastitim sredstvima izgradi građevinu
te s njom upravlja, dugoročno ili kratkoročno.
14
Primjer za koncesijski model su tzv. «komercijalni» projekti: hoteli, studenski domovi, bazeni i slično, ali i
infrastrukturni projekti: vodoopskrbni sustavi, ceste i željeznice. Navedeno prema: S. Marenjak, Javno privatno
partnerstvo za javne građevine u Republici Hrvatskoj, Hrvatska udruga poslodavaca, 2006., str. 10.
15
Primjer za privatnu financijsku inicijativu su tzv. «nekomercijalni» projekti: stambena izgradnja (socijalni stanovi),
sudovi, građevine za potrebe obrane itd. Navedeno prema: ibid., str. 11.
16
Modaliteti javno-privatnog partnerstva mogu biti: Design-Build (DB), Operation & Maintenance Contract (O&M),
Design-Build-Finance-Operate (DBFO), Build-Own-Operate (BOO), Build-Own-Operate-Transfer (BOOT), Buy-
Build-Operate (BBO), Operation License i Finance Only. O svakom od modaliteta podrobnije vidjeti u: B. Gulija,
Javno …… o. c. str. 2., J. Šimović, Mjesto i uloga fiskalnih i nefiskalnih instrumenata u financiranju javnih potreba
jedinica lokalne samouprave u Republici Hrvatskoj, Zbornik radova Tendencije u razvoju financijske aktivnosti
države, Znanstveni skup povodom 100. obljetnice tiskanja knjige Stjepana Posilovića «Financijalna znanost»,
HAZU, Zagreb, 2000., str. 135.
2. 3. Postupak izbora privatnog partnera
Smjernice detaljno razrađuju odredbe vezane za postupak izbora privatnog partnera, a koji
se bira putem javnog natječaja, te se kod osobito složenih ugovora koristi «natjecateljski dijalog»
sukladan smjernicama Europske unije.17
Javni partner objavljuje obavijest o nabavi navodeći svoje potrebe i zahtjeve, koji se
definiraju u toj obavijesti i/ili u opisnom dokumentu.
Javni partner započinje razgovor, s odabranim ponuditeljima, u skladu s relevantnim
odredbama (smjernicama EU-a),18 s ciljem definiranja sredstava koja su najprikladnija za
zadovoljenje njihovih potreba. Tijekom razgovora javni partner osigurava jednak tretman svih
ponuditelja, te ne smije nekim ponuditeljima dati prednost nad drugim i slično. Javni partner može
predvidjeti da se postupak odvija u više faza kako bi se smanjio broj rješenja koje treba razmotriti
tijekom faze razgovora koristeći kriterije dodjele navedene u obavijest o nabavi ili opisanom
dokumentu. Obavijest o nabavi ili opisani dokument navode da se može pribjeći ovoj opciji. Javni
partner nastavlja takav razgovor sve dok ne prepozna rješenje ili rješenja, ako je potrebno nakon što
ih je usporedio, koja mogu zadovoljiti njegove potrebe. Nakon što javni partner objavi da je
razgovor završen i nakon što o tome obavijesti ponuditelje, javni partner traži od njih da podnesu
svoje konačne ponude na temelju jednog ili više rješenja predstavljenih ili pobliže objašnjenih
tijekom razgovora. Ove ponude sadržavaju sve elemente nužne i potrebne za izvođenje projekta.
Ove ponude mogu, na zahtjev javnog partnera biti pojašnjene, specificirane i prilagođene. Međutim,
takvo pojašnjenje, specifikacija, prilagodba ili dodatna informacija ne može uključivati promjene
temeljnih osobina ponude ili poziva na podnošenje ponude, s obzirom da će varijacije u njima
vjerojatno dovesti do narušavanja tržišnog natjecanja ili imati diskriminirajući učinak. Javni partner
procjenjuje primljene ponude na temelju kriterija za dodjelu navedenih u obavijesti o nabavi ili
opisanom dokumentu i bira ekonomski najpovoljniju ponudu. Na zahtjev javnog partnera, od
ponuditelja koji je predao ponudu koja je prepoznata kao ekonomski najpovoljnija, može biti
zatraženo da pojasni aspekte ponude ili potvrdi obaveze sadržane u ponudi pod uvjetom da ovo
nema učinak mijenjanja bitnih aspekata ponude ili poziva na podnošenje ponude i ne izlaže javnog
partnera opasnosti od narušavanja tržišnog natjecanja ili uzrokovanja diskriminacije. Javni partner
za javno-privatno partnerske projekte može odlučiti da se u izboru privatnog partnera primjeni
dvostupanjsko nadmetanje, u cilju izbora potencijalnih privatnih partnera s potrebnim tehničkim,
financijskim i upravljačkim sposobnostima. U slučaju primjene dvostupanjskog nadmetanja javni

17
Postupak natjecateljskog dijaloga primjenjuje se u slučajevima kad ugovorno tijelo, tj. javni partner, nije u stanju
objektivno definirati tehnička sredstva koja bi najbolje udovoljila potrebama i ciljevima, ili u slučajevima kada nije
objektivno moguće definirati pravni i/ili financijski oblik projekta.
18
Smjernice 18/2004/EZ, odredbe članaka 44. do 51.
partner će u prvom stupnju javno objaviti poziv svim privatnim partnerima da podnesu zahtjev.
Poziv treba biti otvoren svim domaćim ili stranim pravnim osobama.19
Transparentnost postupka natječaja je vrlo važna jer se na taj način izbjegava «namještanje»
dobivanja poslova između interesno povezanih stranaka. Ponekad se kod javno-privatno partnerskih
poslova primjećuje neprimjerena brzina pri sklapanju ugovora, koja ukazuje na vjerojatnost
ostvarenih dogovora i prije pozivanja na natječaj. Kako bi se izbjeglo pojavljivanje nekog
natjecatelja u više ponuda, jedan se ponuditelj može pojaviti samo u jednoj ulozi i ne može
sudjelovati u nekoliko ponuda. Također, između ponuditelja i naručitelja ne smiju postojati nikakva
interesna povezivanja, a svaka korupcija ili prijevara će biti temelj za diskvalifikaciju.20

2. 4. Ugovor o javno-privatnom partnerstvu

Smjernice navode što se uređuje ugovorom o javno-privatnom partnerstvu i što sve mora
sadržavati takav ugovor. Tako je regulirano da se ugovorom o javno-privatnom partnerstvu uređuje
poslovni odnos između javnog i privatnog partnera putem kojeg se ostvaruje neka javna svrha,
odnosno da je ugovor o javno-privatnom partnerstvu složen pravni posao, koji u sebi, ovisno o
prirodi projekta, može sadržavati nekoliko osnovnih ugovora (o zakupu, o prodaji, o zasnivanju
prava služnosti ili prava građenja, o davanju koncesije, o građenju, o djelu i drugi) koji se temelje
na posebnim propisima. Također se navodi da ugovor o javno-privatnom partnerstvu treba
sadržavati sljedeće:
svrhu i predmet ugovora,
jasnu identifikaciju rizika i podjelu rizika između javnog i privatnog partnera,
3. obvezu privatnog partnera da potpuno ili djelomično snosi izdatke za provedbu projekta, ili,
pak, da pruži prihvatljivo jamstvo da će ti izdaci biti podmireni od treće osobe,
4. posljedice neizvršenja ugovornih obveza ugovornih strana te mogućnost ugovaranja
ugovornih kazni,
5. obveze javnog partnera, uključujući iznos, način i vrijeme davanja vlastitog uloga gdje je
takav ulog potreban kao i način tog davanja (najam ili licenca), kao i povrat tog uloga na kraju
dogovorenog razdoblja. Navedeni elementi se moraju jasno definirati u samom početku
ugovornog odnosa,
6. način i uvjete pod kojima financijske ustanove koje financiraju projekt mogu ući u javno-
partnerski projekt,
7. minimalne standarde koji će se primijeniti pri projektiranju, te standarde prostora i kvalitete

19
Postupak izbora privatnog partnera mora se temeljiti na sljedećim načelima:
1.Utvrđivanje pravila primjenjivih na odabir privatnog partnera,
2. Primjereno oglašavanje namjere dodjele ugovora o javno-privatnom partnerstvu i pravila koja uređuju odabir
kako bi se omogućilo nadziranje nepristranosti tijekom cijelog postupka,
3. Uvođenje pravog tržišnog natjecanja između potencijalnih privatnih partnera koji mogu jamčiti provedbu
projekta,
4. Kvalitete, mogućnosti i stručnosti partnera te instrumentima osiguranja da će privatni partner moći izvršiti svoju
obvezu prema javnom partneru,
5. Pridržavanje načela jednakog postupanja prema svim sudionicima tijekom čitavog postupka,
6.Odabir na temelju objektivnih i nediskriminatornih kriterija.
20
B. Vukmir, Javno …… o. c., str. 8.
 usluga i zahtjeve za provedbu projekta,
8. mogućnost poboljšanja usluga za vrijeme trajanja projekta, a sukladno propisima donesenim
nakon sklapanja ugovora, koji se, između ostalog, mogu odnositi na zaštitu okoliša ili očuvanje
javnog zdravlja i sigurnosti,
9. način i uvjete plaćanja,
10. jasno određenje naknade troškova za koje će se tražiti plaćanje od strane korisnika
građevine, osiguravajući pri tome da visina tih troškova bude u skladu s zahtjevima učinkovitog
korištenja građevine. Pri tome, nastojanje treba biti prisutno da se smanje takve naknade,
posebno za korisnike nižih imovinskih kategorija,
11. potpunu transparentnost i obvezu javnog partnera da objavi podatke koji se odnose na
vođenje javno-partnerskih projekata,
12. pravo privatnog partnera da u dogovoru s javnim partnerom, tijekom trajanja ugovora uvede
mjere racionalizacije, poboljšanja ili inovacije u način vođenja projekta ili u način pružanja
usluga,
13. pravo javnog partnera da nadzire provedbu projekta kojeg izvodi privatni partner,
14. vrijeme na koje je ugovor sklopljen te uvjete za produljenje ili skraćivanje roka ugovora,
kao i uvjete i načine njegova raskidanja prije isteka roka na koji je sklopljen, kao i naknada u
tom slučaju,
15. principe i opseg osiguranja provedbe projekta, kao i dodatna jamstva i obveze ugovornih
strana,
16. definiranje vlasništva po prestanku ugovora,
17. pravo javnog partnera da raskine ugovor po diskrecijskoj osnovi i iznos naknade privatnom
partneru u takvom slučaju,
18. postupak i način rješavanja sporova proizašlih iz ugovora,
19. pravo privatnog partnera da raspolaže svojim potraživanjima koja ima prema javnom
partneru i krajnjem korisniku,
20. pravo privatnog partnera da na treću osobu prenese svoje obveze koje ima prema javnom
partneru.
Iz gore navedenog zaključuje se da je ugovor o javno-privatnom partnerstvu složen pravni
posao, koji je po svojoj pravnoj prirodi neposredno povezan s građanskim pravom, trgovačkim
pravom, upravnim pravom (upravom znanošću) i financijskim pravom. Ako ugovor o javno-
privatnom partnerstvu isključuje bilo građansko-pravne, trgovačko-pravne, upravno-pravne ili
financijsko-pravne aspekte, takvi ugovori će biti nevaljani, jer se neće moći postići sama javna
svrha sklapanja tih ugovora, a koja je usmjerena na natjecateljski dijalog, interakciju i suradnju
odnosno obostranu dobrobit između javnog i privatnog partnera.

2.5. Operativni najam

Zanimljive su i odredbe Smjernice koje se odnose na operativni najam. Prema privatnoj
financijskoj inicijativi kao ugovornom obliku javno-privatnog partnerstva, privatni partner može
izgraditi građevinu u svom vlasništvu slijedeći zahtjeve javnog partnera, kako bi se zadovoljila neka
javna svrha, u kojem slučaju javni partner plaća najam te građevine, uključujući tu i usluge koja
daje privatni partner. Takva građevina može biti uključena u bilančnu aktivu javnog partnera (tako
da pri tome utječe na deficit ili zaduženje jedinice javnog sektora) ili u aktivu privatnog partnera.
Najam građevine i usluga koje plaća javni partner za građevinu izgrađenu po modelu privatne
financijske inicijative smatrat će se operativnim najmom21 na isti način kao najam usluga, i to
21
Ova je odredba u skladu sa odredbama Europske unije: Eurostat, European Commission, Decree stat/18/2004 in
February 2004. and Annexes Part IV to ESA 95 in August 2004.
ukoliko privatni partner, prema ugovoru o javno-privatnom partnerstvu, obavezno snosi rizik
građenja građevine, i najmanje jedan od sljedeća dva rizika: a) rizik raspoloživosti izgrađenog
kapaciteta u smislu njegovog volumena i kvalitete, ili b) rizik varijacije u potražnji. Ukoliko nije
zadovoljen uvjet iz gore navedenog, najam će se smatrati financijskim najmom i teretit će zaduženje
javnog partnera.22 Može se zaključiti da se treba napraviti odnosno pripremiti analiza projekta kako
bi odredila njegovu implementaciju, uzimajući u obzir različite metode podjele rizika između javne
ustanove i privatnog partnera, 23 drugim riječima u pripremi projekta posebnu pozornost potrebno je
pridati analizi dužničkog kapaciteta i uz zakonsku mjeru dopuštenog stupanja zaduženosti.
Pouzdana analiza dužničkog kapaciteta osigurat će cijeli spektar informacija o implikacijama
konkretnog infrastrukturnog projekta na proračunske prihode i rashode bez obzira na to radi li se o
isplati anuiteta (bilančno financiranje) ili plaćanju najamnine (izvanbilančno financiranje). U tom
smislu, analiza dužničkog kapaciteta postaje nezamjenjiv instrument artikulacije i potvrde
pouzdanosti provođenja politike aktualne lokalne vlasti.24

22
Javno-privatno partnerstvo može poprimiti različite oblike udruživanja dvaju sektora. Razlike u pojedinim oblicima
udruživanja očituju se, ponajprije, ovisno o vrsti rizika koje preuzimaju partneri u konkretnom udruživanju. U
odnosu na dug (zaduženost) lokalnog javnog sektora, potrebno je kvalificirati projekte u javno-privatnom
partnerstvu i, s obzirom na vrstu preuzetog rizika, istaknuti one za koje se ne smatra da predstavljaju novo
zaduživanje lokalnoga javnog sektora. Kao i kod razlike između operativnog (najam imovine kod kojeg bi davatelj
najma trebao preuzimati rizike vezane za održavanje i raspoloživost predmeta najma) i financijskog leasinga
(klasično osigurano kreditiranje), kod projekata koji su predmetom javno-privatnog partnerstva moguće je definirati
one oblike udruživanja kod kojih se javni objekt financira dugom (bilančno) i one kod kojih se javni objekt financira
najmom (izvanbilančno). Pitanje bilančnog ili izvanbilančnog financiranja određuje se s obzirom na preuzimanje
sljedećih rizika: rizik izgradnje, rizik raspoloživosti i rizik potražnje. U tom smislu, ako privatni sektor u cijelosti
preuzima barem dva od nabrojenih rizika, financiranje se može smatrati izvanbilančnim. U suprotnom se radi o
bilančnom financiranju (ili prikrivenom financiranju). Navedeno prema: D. Juričić, Javno-privatno partnerstvo kao
izvanbilančno financiranje (najam), Računovodstvo, revizija i financije, br. 6/06., str. 66.
23
Podrobnije vidjeti u: S. Marenjak, Javno-privatno partnerski projekti omogućuju razvoj novih tržišta, Privredni
vjesnik, br. 3435/3436 od 24./31. srpnja 2006., str. 13.
24
D. Juričić, Javno …… o. c., str. 67.
2. 6. Preuzimanje građevine na kraju ugovornog razdoblja
Smjernice reguliraju da se u ugovoru o javno-privatnom partnerstvu može predvidjeti
odredba da građevina koju izgradi privatni partner bude prenesena u vlasništvo javnog partnera bez
naknade. U tom slučaju, bez obzira na dužinu ugovornog razdoblja i na visinu najamnine, smatrat
će se da je građevina amortizirana i da je putem najamnine plaćena njezina puna vrijednost, te da je
shodno tome vrijednost građevine u trenutku prijenosa vlasništva jednaka ništici, neovisno o
njezinoj tržišnoj vrijednosti u trenutku prijenosa, pod uvjetom da ne dođe do prijevremenog raskida
ugovora.25 Problemi koji se mogu pojaviti u praksi, a vezano za navedenu odredbu Smjernice je
plaćanje poreza na promet nekretnina, drugim riječima za sada nema jasnog opredjeljenja u svezi
plaćanja poreza na promet nekretnina, a taj bi se problem trebao riješiti donošenjem Zakona o
javno-privatnom partnerstvu.

2.7. Agencija za javno-privatno partnerske ugovore

Smjernicom je regulirano da se u cilju daljnjeg razvijanja modela javno- privatnog
partnerstva, kao i u cilju nadzora nad postupkom izbora ponuditelja, priprema i davanja ponuda,
ugovaranja i provedbe ugovornih projekata, osniva Odjel za javno-privatno partnerstvo unutar
Agencije za promicanje ulaganja i izvoza, koji u budućnosti može prerasti u samostalnu Javno-
privatno partnersku agenciju.

2. 8. Postupak odobravanja javno privatno partnerskih projekata

Vrlo su važne odredbe Smjernice koje se odnose na postupak odobravanja javno-privatno
partnerskih projekata, glede toga što je svaka država zainteresirana za financijsko stanje i
poslovanje nižih razina vlasti (županija, gradova, općina) i drugih javno-pravnih tijela. Rizik za
državu, može nastati u slučaju da javni partner sklopi ugovor o javno-privatnom partnerstvu s
privatnim partnerom, a da pritom ne raspolaže dostatnim financijskim sredstvima, pa bi se moglo
dovesti u pitanje redovito obavljanja zadaća iz njegove nadležnosti,26 stoga se putem Smjernice na
25
Prema Smjernicama EUROSTATA kod koncesijskog modela i modela privatne financijske inicijative kapitalni
troškovi javnih građevina se ne računaju u tekuće zaduženje javnog sektora. Popravci i nedostaci u etapi uporabe
građevina ne idu na teret poreznih obveznika.
26
Analogno tome, važni razlozi za ograničenja decentraliziranih razina vlasti (nižih razina vlasti) su sljedeći: 1.
Održavanje opće (makroekonomske) stabilnosti gospodarstva bitna je zadaća središnje vlasti. Nenadzirano i
neograničeno zaduživanje decentraliziranih jedinica (npr. nenadzirano sklapanje ugovora o javno-privatnom
partnerstvu op. Z. Š. i M. K.) moglo bi, u slučaju teškoća tih jedinica s udovoljavanjem dospjelim obvezama, putem
nastanka deficita, dovesti do značajnijih poremećaja te stabilnosti. 2. Zaduživanje decentraliziranih jedinica angažira
slobodna novčana sredstva koja bi inače bila uložena u privatne poduzetničke projekte i koja bi u takvim projektima
možda mogla biti učinkovitije iskorištena (pojava poznata pod nazivom «istiskivanje» (crowding-out)). 3. U
državama u kojima se nad decentraliziranim jedinicama ne može otvoriti postupak stečaja, ili u kojima središnje
vlasti ne žele stečajeve takvih jedinica, te se vlasti često javljaju kao jamci za njihove obveze. Stoga moguća
nelikvidnost decentraliziranih jedinica, koja je posljedica njihovog zaduživanja, može dovesti do značajnijih deficita
središnjeg proračuna, do kojih dolazi ukoliko središnja vlast podmiruje dugove nižih razina za koje jamči. Navedeno
sljedeći način regulira postupak odobravanja javno-privatno partnerskih projekata:
- javni partner prije pokretanja postupka javnog nadmetanja po modelu javno-privatnog
partnerstva mora utvrditi da li raspolaže dovoljnim fiskalnim kapacitetima,
- ukoliko raspolaže dostatnim fiskalnim kapacitetima iz vlastitog izvornog proračuna,
pokreće postupak javnog nadmetanja uz prethodno donesene odluke nadležnih tijela javnog
partnera,
- ukoliko za provedbu javno-privatno partnerskog modela planira koristiti sredstva
decentraliziranih funkcija, prethodno mora zatražiti suglasnost mjerodavnog ministarstva, odnosno
uskladiti strukturu decentraliziranih sredstava i to na način da se ne ugrožava postojeći minimalni
financijski standard,
- ukoliko više javnih partnera udružuje raspoložive fiskalne kapacitete, o istom moraju
potpisati ugovor s jasno definiranim udjelima i izvorima financiranja te nakon toga pokrenuti
postupak javnog nadmetanja,
- pored navedenih izvora financiranja i javnih partnera moguće je dodatno udruživanje
fiskalnih kapaciteta s EU fondovima, koji moraju biti iste ročnosti, odnosno fondom koji bi se
eventualno osnovao na razini središnje države (isključivo za ovu namjenu s tim da bi trebalo
definirati način njegova funkcioniranja).
Javni partner koji želi provesti projekt primjenom javno-privatnog partnerstva, dužan je
dostaviti Odjelu, odnosno Agenciji natječajnu dokumentaciju na uvid i mišljenje, uključujući i
prijedlog ugovora o javno-privatnom partnerstvu, a Agencija će u roku od maksimalno 30 dana
izdati mišljenje o dostavljenoj dokumentaciji. Ukoliko Agencija ne izda mišljenje u tom roku,
smatrat će se da je mišljenje pozitivno. Javni partner će prije potpisivanja javno-privatno
partnerskog ugovora proslijediti Agenciji sljedeće informacije (ukupan iznos troškova za provedbu
ugovora, uključujući ukupan iznos troškova iz proračuna, ukupan iznos troškova za provedbu
ugovora prema pojedinačnim godinama, uključujući ukupan iznos troškova iz proračuna prema
pojedinačnim godinama i raspodjelu rizika vezanih za provedbu projekta između privatnog i javnog
partnera).
Javni partner jedinica lokalne ili regionalne (područne) samouprave (županije, gradovi i
općine), javne ustanove i trgovačka društva u većinskom vlasništvu jedinica lokalne ili regionalne
(područne) samouprave može sklopiti ugovor o javno-privatnom partnerstvu (po modelu privatne
financijske inicijative) samo ako ukupan godišnji iznos svih naknada, koje javni partner temeljem
svih ugovora o javno- privatnom partnerstvu plaća privatnim partnerima, ne prelazi 35% ostvarenog
proračunskog prihoda prethodne proračunske godine, umanjenog za kapitalne prihode. Kontrolu

prema: K. Messere, Tax policy in OECD Countries, IBFD, Publications BV, Amsterdam, 1993., str. 192.
ove odredbe provodi Ministarstvo financija.27
Javni partner će u roku od 14 dana od sklapanja ili izmjene javno-privatno parterskog
ugovora proslijediti Agenciji informaciju o ugovoru i svakoj izmjeni ugovora.
Ukoliko analiza projekta pokazuje da projekt, makar i djelomično, zahtjeva financiranje iz
državnog proračuna, odobrenje za provedbu takvog projekta daje Vlada na prijedlog resornog
ministra.

2. 9. Javno-privatno partnerstvo – rast gospodarstva i ostvarenje socijalnih ciljeva

Smjernice su osmišljene kako bi poslužile kao «alat» u primjeni javno-privatnog partnerstva
kako javnom, tako i privatnom sektoru koji u jednom trenutku razmišljaju primijeniti javno-
privatno partnerstvo ili ne. Cilj Smjernica je dati upravo one informacije koje će potencijalnim
partnerima dati dovoljno odgovora, odnosno Smjernice pružaju jasan okvir za procjenu
iskoristivosti primjene javno-privatnog partnerstva kao i upute za njegovu primjenu, polazeći od
širih gospodarskih i socijalnih ciljeva kojima se rukovodi infrastrukturni razvoj.28

3. ZAKLJUČAK

Vrlo je pohvalno što je Vlada Republike Hrvatske donijela Smjernice za primjenu

ugovornih oblika javno-privatnog partnerstva (JPP) ali bi ipak trebalo odredbe te Smjernice
zakonski urediti glede toga što bi se tako jamčila veća pravna sigurnost odnosno otklanjanje
različitih zlouporaba a time i financijska sigurnost privatnim partnerima prilikom investiranja u
projekte putem javno-privatnog partnerstva, drugim riječima odredbe Smjernice za primjenu
ugovornih oblika javno-privatnog partnerstva trebalo bi se pretočiti u zakonske odredbe, na način da
se donese Zakon o javno-privatnom partnerstvu.29 Zakon o javno-privatnom partnerstvu trebao bi
otkloniti sve praznine i nedorečenosti a koje su navedene u prilogu Smjernice npr. bilo bi potrebno
detaljnije razraditi odredbe koje će isključiti primjenu posebnih prisilnih propisa koji
27
Uredbom o davanju prethodne suglasnosti za sklapanje ugovora o javno-privatnom partnerstvu po modelu privatne
financijske inicijative propisuje se obvezni sadržaj zahtjeva za davanje prethodne suglasnosti za sklapanje ugovora
o javno-privatnom partnerstvu po modelu privatne financijske inicijative za projekte jedinica lokalne i područne
(regionalne) samouprave, ustanova čiji je osnivač jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i trgovačkih
društava u većinskom vlasništvu jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, obvezni prilozi uz zahtjev, te
način izvještavanja o izvršavanju sklopljenih ugovora.
28
Štoviše, racionalnost decentralizacije upravo se i provjerava kvalitetom lokalnog razvoja, ostvarena na temelju
redistribucije političke moći, a kako bi došlo do sklapanja ugovora o javno-privatnom partnerstvu, ne treba
zanemariti financijsku snagu i financijsku autonomiju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Osim
toga važan je i politički legimitet, koji se izvodi iz autonomnog izbora lokalnog stanovništva vlastitih lokalnih
upravljačkih tijela i pravni identitet, pravna osobnost lokalne jedinice. O političkom i pravnom identitetu i
financijskoj autonomiji podrobnije vidjeti u: E. Pusić, Upravni sistemi, Grafički zavod Hrvatske, Pravni fakultet
Zagreb, Centar za stručno usavršavanje i suradnju s udruženim radom, Zagreb, 1985.
29
U Saveznoj Republici Njemačkoj je 2005. donesen Zakon o ubrzanju i popravljanju pravnog okvira javnih privatnih
partnerstva (Gesetz zur Beschleunigung der Umsetzung von Öffentlichen Privaten Partnerschaften ili skraćeno
»Öffentliche Private Partnerschaft«).
onemogućavaju provedbu javno-privatnog partnerstva, a na način kako je to uređeno u većini
članica Europske unije, podrobnije urediti problem dvostrukog oporezivanja, koje bi se moglo
pojaviti kod plaćanja najma, definirati načine i izvore financiranja Agencije, a u svezi s time
potrebno je planirati potrebna izdvajanja sredstava iz državnog proračuna, potrebno je odrediti
proceduru prema Ministarstvu financija onda kada javno-privatno partnerski projekt i djelomično
zahtjeva financiranje iz državnog proračuna, a također bi se mogao i izraditi okvir osnivanja
dugoročnih fondova za potporu javom partneru u financiranju projekata javno-privatnog
partnerstva. U Zakonu o javno-privatnom partnerstvu trebalo bi riješiti i porezno-pravna pitanja u
svezi plaćanja poreza na promet nekretnina.
Vlada Republike Hrvatske je prepoznala značaj javno-privatnog partnerstva, te će stoga u
buduće osigurati strukturirani pristup edukaciji u tom području, usmjeren na prioritetna područja,
tj. pružat će adekvatnu potporu javnom sektoru, a to će zasigurno dovesti do poticanja jedinica
lokalne i područne (regionalne) samouprave i drugih javnih partnera na sklapanja ugovora o javno-
privatnom partnerstvu glede toga što ti ugovori vode ostvarivanju gospodarskih i socijalnih ciljeva,
a u svrhu što kvalitetnijeg zadovoljavanja javnih potreba građana. Treba naglasiti da uspješno
javno-privatno partnerstvo treba zadovoljiti kompatibilne ciljeve, pravni i regulatorni okvir,
političko okruženje, kredibilitet i transparentnost, a trajno javno-privatno partnerstvo uključivanje
resursa, razvoj kapaciteta, uloge i odgovornosti, fleksibilnost, vrijeme, strpljenje i društvenu
odgovornost.30 Također postoji i niz mogućih nedostataka vezanih za kapacitete i javnog i privatnog
sektora, koji mogu ugroziti stvaranje uspješnog partnerstva. Bitniji nedostaci mogu biti: obostrano
nepovjerenje i nedostatak razumijevanja interesa i potreba druge strane, nepostojanje informacija na
lokalnoj razini te iskustva u kreiranju uspješnih partnerstva i postojeće zakonske, političke i
institucionalne prepreke za stvaranje učinkovitih javno-privatnih odnosa.31 Ipak bi se moglo
zaključiti da će uspješnost javno-privatnog partnerstva u prvom redu ovisiti o određivanju uloga i
individualne odgovornosti. Individualna odgovornost mora biti jasno razgraničena i određena od
početka, kako ne bi došlo do dvosmislenih, nejasnih zadataka koji se očekuju da ih svaki od
partnera provede u skladu s načelom dobre vjere.

LITERATURA
Gulija, B: Javno-privatno partnerstvo, Euroscope Bilten europskoga dokumentacijskog
centra – dodatak br. 73/04.
30
Podrobnije vidjeti internet stranicu: http://pppue.undp.org/toolkit/MOD120.html. Na ovoj stranici nalazi se
priručnik o javno-privatnom partnerstvu, a priredio ga je M. Sohail, Khan, WEDC, Loughborough Sveučilište Velika
Britanija, uz pomoć O. Maslyukivske, Mohyla akademija, Sveučilište u Kijevu, Ukrajina. Priručnik je tiskao UNDP-
Program UN-a za razvoj, Odjel za javno-privatno partnerstvo za urbani okoliš.
31
Ibid.
 Jelčić, Bo. i drugi: Financijsko pravo i financijska znanost, Narodne novine, Zagreb, 2002.
Juričić, D: Javno-privatno partnerstvo kao izvanbilančno financiranje (najam),
Računovodstvo, revizija i financije, br. 6/06.
Lugarić, Rogić, T: Normativna decentralizacija u Hrvatskoj i njezine granice, Društvena
istraživanja, br. 6/2005.
Marenjak, S: Javno-privatno partnerski projekti omogućuju razvoj novih tržišta, Privredni
vjesnik, br. 3435/3436 od 24./31. srpnja 2006.
Marenjak, S: Javno privatno partnerstvo za javne građevine u Republici Hrvatskoj, Hrvatska
udruga poslodavaca, 2006.
Messere, K: Tax policy in OECD Countries, IBFD, Publications BV, Amsterdam, 1993.
Mijatović, N: Javno-privatno partnerstvo, Hrvatska pravna revija, br. 3/07.
Pusić, E: Upravni sistemi, Grafički zavod Hrvatske, Pravni fakultet Zagreb, Centar za
stručno usavršavanje i suradnju s udruženim radom, Zagreb, 1985.
Shonibar, W: «The Emergence of the Public-Private Partnerships Superleague», Conference
«Public-Private Partnerships in the EU Accession Countries», Budapest, 2003.
Šimović, J: Mjesto i uloga fiskalnih i nefiskalnih instrumenata u financiranju javnih potreba
jedinica lokalne samouprave u Republici Hrvatskoj, Zbornik radova Tendencije u razvoju
financijske aktivnosti države, Znanstveni skup povodom 100. obljetnice tiskanja knjige Stjepana
Posilovića «Financijalna znanost», HAZU, Zagreb, 2000.
Vukmir, B: Javno-privatno partnerstvo u Hrvatskoj, Pravo i porezi, br. 4/07.

INTERNET IZVORI
http://pppue.undp.org/toolkit/MOD120.html.

PRAVNI PROPISI (TUZEMNI)

Smjernice za primjenu ugovornih oblika javno-privatnog partnerstva, Narodne novine, br. 98/06.
Uredba o davanju prethodne suglasnosti za sklapanje ugovora o javno-privatnom partnerstvu po
modelu privatne financijske inicijative, Narodne novine, br. 20/07.

PRAVNI PROPISI (INOZEMNI)

Gesetz zur Beschleunigung der Umsetzung von Öffentlichen Privaten Partnerschaften ili skraćeno
»Öffentliche Private Partnerschaft«.
 SMJERNICE EUROPSKE UNIJE (EZ)
Works Directive (93/27/EEC).
Supplies Directive (93/36/EEC).
Services Directive (92/50/EEC).
Utilities Directive (93/38/EEC).
Guidelines for Successful Public-Private Partnerships, January 2003.
Green Paper on Public-Private Parnterships and Community Law on Public Contracts and
Concessions, 30. 4. 2004. COM (2004) 327 final.
Eurostat, European Commission, Decree stat/18/2004 in February 2004. and Annexes Part IV to
ESA 95 in August 2004.
PRILOZI
PRILOG I
ZAHTJEV ZA DAVANJE PRETHODNE SUGLASNOSTI ZA SKLAPANJE UGOVORA O
JAVNO-
-PRIVATNOM PARTNERSTVU PO MODELU PRIVATNE FINANCIJSKE INICIJATIVE

I. Podnositelj zahtjeva županija/grad/općina

1. Naziv
2. Matični broj (DZS)
3. Depozitni račun
II. Podaci o priloženoj dokumentaciji
Nepotrebno
precrtati (X)
1. Prethodna suglasnost nadležnog da ne Datum:
ministarstva
Klasa: Urbroj:
2. Financijski izvještaj JLP(R)S – Obrazac da ne
PR-RAS
3. Pozitivno mišljenje Agencije da ne Datum:
Klasa: Urbroj:
4. Dokaz o osiguranim sredstvima javnog da ne
partnera za projekt JPP za koji se traži
suglasnost (naziv dokumenta)
5. Pregled ugovora o JPP na Obrascu PJPP da ne
6. Ostvareni proračunski prihodi (u kunama) u prethodnoj godini, prema
članku 13. Zakona o izvršavanju Državnog proračuna RH za 2007.
godinu (NN, br. 137/2006)
7. Iznos prosječne godišnje naknade za projekt za koji se traži suglasnost
(u kunama)
8. Udio prosječne godišnje naknade u ostvarenim prihodima iz točke 6.
(točka 6./točka 7.) (%)
9. Ukupna prosječna godišnja naknada po svim dosad sklopljenim
ugovorima o JPP (u kunama)
10. Udio ukupne godišnje obveze iz točaka 7. i 9. u točki 6. (%)
11. Javnobilježnički ovjerena izjava da ne
ovlaštene osobe

M.P.
U _____________, __________ 200_. Potpis (župan/gradonačelnik/načelnik)

PRILOG II.

Obrazac PJPP
__________________________________________________
(jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave)

PREGLED UGOVORA O JAVNO-PRIVATNOM PARTNERSTVU I UKUPNI IZNOS

PLAĆENIH NAKNADA

JAVNI UGOVOR O JAVNO- PLANIRANI UKUPAN

PARTNER PRIVATNOM IZNOS
DATUM IZNOS IZNOS
* PARTNERSTVU NAKNADA
PLAĆANJA GODIŠNJE NAKNADE
REDNI PLAĆENIH DO
(Naziv, Oznaka Razdoblje PRVE NAKNADE PO
BROJ Datum DATUMA
adresa, i na koje je NAKNADE PO UGOVORU
PODNOŠENJA
matični predmet sklapanja ugovor PO UGOVORU (za sve
OBRASCA
broj, RKP) ugovora ugovora sklopljen UGOVORU godine)
1 2 3 4 5 6 7 8 9

UKUPNO:

* Odnosi se na jedinicu lokalne i područne (regionalne) samouprave, ustanovu čiji je jedinica

osnivač i trgovačko društvo u njezinom većinskom vlasništvu
Mjesto i datum ____________________ M.P.
Osoba za kontaktiranje ______________ Tel. __________

Zakonski predstavnik
_____________________
(potpis)

SUMMARY

Due to the budget limitations faced by both the Republic of Croatia and its local and
regional governments, entering of public-private partnership agreements should be practiced, aimed
to further economy development, fulfilling of goals of infrastructural development, implementation
of social goals, as well as to providing better quality public services to the citizens.