Professional Documents
Culture Documents
Galerija
Vaši radovi
Kvizovi
Mediji
Prijatelji
Utisci
Saradnici
O autoru
Kontakt
Marketing
Biologija
o Šta je biologija
o Raznovrsnost života
o Ćelija
Građa ćelije
Prokariote
Eukariote
Deoba ćelije
Vrste deobe ćelije
Mitoza
Mejoza
o Karakteristike životinja
Osobine životinja
Vodozemci
Gmizavci
Posteljični sisari
Trematodi i torbari
o Biomi
Šta su biomi?
Okeani
Slatka voda
Tropske šume
Šume umerenog pojasa
Borealne šume
Travnate oblasti
Polarni predeli
Pustinje
Ostrva
Planine
Ljudske naseobine
o Svet divljine
Očuvanje divljeg sveta
Ugrožene vrste
Evolucija
Opstanak
Ekologija
Uvezene vrste
o Čula
o Razmnožavanje
o Seobe i zimski san
Građa tela kičmenjaka
o Anatomija
o Kožni sistem
o Skeletni sistem
o Mišićni sistem
o Nervni sistem
o Respiratorni sistem
o Crevni sistem
o Svojstva krvnog sistema
Krvni sistem
Eritrociti
Leukociti
o Endokrini sistem
o Urinarni sistem
o Reproduktivni sistem
Životinjski svet
o Raznovrsnost životinjskog sveta
o Životinje Severne i Južne Amerike
o Životinje Evrope i Afrike
o Životinje Azije, Australije i Novog Zelanda
Zanimljivosti
o Da li ste znali?
o Neverovatne životinje
o Tajne preživljavanja
o Trčanjem do opstanka
o Rođeni lovci
o Smisao polnog razmnožavanja
o Olimpijada u životinjskom svetu
Preporučujemo
Iako se pravo zaštite životne sredine počelo formirati sa počecima prava uopšte, prvi poseban zakon
donešen iz ove oblasti, bio je Zakon o zaštiti istorijskih građevina (Grčka, 1834. godine). Međutim,
prvi sistemski zakon koji se pojavio, jeste Zakon o zaštiti životne sredine (Švedska, 1969. godine),
koji je nastao u doba ,,solidnog’’ zagađenja. Elem, prvo pojavljivanje pojmova ,,opasne
aktivnosti’’1 ,,opasne supstance’’2 za štete nastale usled aktivnosti opasnih po životnu sredinu
(Lugano, 1993. godine).
Mere zaštite od zagađivanja opasnim materijama podrazumevaju: preventivne mere, uslove zaštite
životne sredine, postupanje sa opasnim materijama i planove i programe, što predstavlja samo jedan
okvirni shematski prikaz. ,,Mere zaštite od opasnih materija delimo na mere koje se odnose na: 1)
proizvodnju i promet 2) postupanje sa opasnim materijama 3) udes i postupanje u slučaju nastupanja
udesa i 4) izradu planova i programa’’ (Milenković, D. 2006.). Kako su pitanja ove materije izuzetno
komplikovana i multidisciplinarna, znanje neophodno za njihovo sistematizovanje prevazilaze polja
proučavanja pravnih i ekoloških nauka. Problemi opasnih materija i njihove mere zaštite ne retko
dotiču i discipline medicine, farmacije, agronomije, hemije, fizike, balistike, i td. Kako su ovi domeni
okosnica današnjeg znanja, jasno je da su opasne materije sveprisutne i neizbežne. ,,Tragovi
toksičnosti prisutni su u svim živim organizmima`` (Đorđević – Miloradović, J. 2001.). Tako sve
,,popularnija’’ postaje posebna grana biologije, ekotoksikologija koja se bavi otrovnošću retkih
elemenata (metala i metaloida) u prirodi, kao i pojavama, simptomima i lečenjem toksikoza kod
biljaka, životinja i čoveka usled toksičnosti opasnih materija. Na žalost, mnogo puta ekotoksikologija
kasno ukaže na promene u životnoj sredini, pri čemu je statistika koja beleži morbiditet i mortalitet
usled opasnih materija, tu neumoljiva. Interesantna je i paralela koje se može napraviti između
metoda kojima se analiziraju odabrani uzorci i postojećeg stanja koje vlada u okruženju. Kako
analitički kompjuteri (spektrofotometri) bivaju sve precizniji, tako otkrivamo koliko je priroda, u stvari,
degradirana, a to je mnogo više, nego što se to ranije komentarisalo i zagovaralo.
Opasne matrije
Kao što stara vojna taktika sugeriše da, da bi se pobedio neprijatelj, isti se, prethodno, mora
upoznati, tako ćemo i mi, na samom početku, definisati entitet opasne materije. O ovome piše stav
21, člana 3. (Značenje izraza) Zakona o zaštiti životne sredine: ,,opasne materije jesu hemikalije i
druge materije koje imaju štetne i opasne karakteristike;’’ (,,Službeni glasnik RS’’, br. 135/04.).* Sem
u ovom članu, opasne materije se pominju i u 29., a pogotovo u 56. (3. Mere zaštite od opasnih
materija · 3.1. Proizvodnja i promet · Supstance koje oštećuju ozonski omotač), ali i u 57. (Uvoz,
izvoz i tranzit otpada), 58. (3.2. Postupanje sa opasnim materijama · Obaveze pravnog i fizičkog
lica), 59. (Odgovor na udes), 60. (Obaveza dostavljanja obaveštenja), 61. (Obaveze nadležnih
organa), 62. (Proglašavanje stanja ugroženosti), 63. članu (Preduzimanje sanacionih mera i
supsidijarna odgovornost), istog zakona.
Pojedincu pobrojani članovi ne znače ništa konkretno. Pojedinca interesuju šta tačno spada u
opasne materije, kako da ih prepozna i izbegne. Jednostavno rečeno, u opasne materije možemo
ubrojati teške metale (videti 2.1 Industrijski opasan otpad), zapaljive tečnosti (goriva) i eksplozive,
nuklearni, medicinski otpad, rastvore kiselina, baza i soli, organska jedinjenja i njihove homologe i iks
drugih molekularnih kompeksa. Ovo komponente su ili ekplozivne ili zapaljive, ili oksidirajuće ili
korozivne, gadne, otrovne, zarazne, kancerogene, radioaktivne, .... Opasne materije moraju biti
propisno obeležene kako bi bilo jasno na koji način deluju, a to se mora uraditi na što prostiji ali
uočljiviji način. Upravo se to postiže simbolima koji odgovaraju svakoj opasnoj materiji, posebno (sl.
2.0.1).
toksičn eksplo iritiraju
štetno
o zivno će
štetno
oksiduj zapalji
po
uća va korozi
životnu
sredstv sredstv vno
okolin
a a
u
Ove oznake prate i uputi o tome šta raditi, ako se dođe u kontakt sa kontaminentom, i saveti za
odlazak lekaru, a najbolje je ne koristiti hemikalije koje imaju ovakve simbole ako nismo sigurni kako
sa njima treba postupati na pravilan način. Kakve god da bile opasne materije u domaćinstvima, ipak
su one, praktično, zanemarljive, u odnosu na materije nosioce opasnosti iz industrijskih postrojenja.
Koliko god industrija bila korisna, ona često biva mnogo više degradirajuća, nego progresivna. Ne
mora tako biti, jer postoje brojne regenerativne i reciklažne tehnologije za transformaciju opasnih
materija u korisne fabrikate, ali, opet, ....
Najveći producent opasnih materija je, svakako, industrija sa svojim opasnim otpadom. Kao
(nus)produkt iz neke industrije može izaći radioaktivni otpad, zapaljivi i otrovan talog (mulj), ali
najčešće je to metalna šljaka ,,zasićena’’ toksičnim, teškim metalima. Šta su, tačno, teški metali?
Teški metali su oni metali sa gustinom većom od 5 g/cm3 Al), a većinom su to metali iza gvožđa
(Fe), u periodnom sistemu hemijskih elemenata. Rastućim nizom, to su: Cr (hrom), Co (kobalt), Ni
(nikal), Cu (bakar), Zn (cink), As (arsen), Mo (molibden), Cd (kadmijum), Hg (živa), Pb (olovo), ....
Neki su od njih, šta više, biogeni oligoelementi (mikrokomponente), ali to samo znači da su
esencijalni samo pri niskim koncentracijama, dok pri višim, izazivaju toksikoze (biljaka, životinja i
ljudi). Da stvar bude znatno gora, ove opasne metale redovno prate i drugi štetni elementi (mangan,
berilijum, fluor, magnezijum, titan, silicijum, hlor, ...).
Generalno, teški metali, a i ostale opasne materije, u okviru industrije, mogu nastati na dva načina.
Prvi je kroz nastajanje opasnog otpada koji je konsekvenca prečišćavanja otpadnih voda i/ili gasova,
a drugi, putem opasnog otpada koji nastaje prilikom tehnoloških procesa proizvodnje. U mnogim
industrijama je neminovno nastajanje opasnog otpada, ali ono što se ne mora prepustiti slučaju jesu
mere zaštite, kojima ćemo se pozabaviti sa nekoliko aspekata. Kako to izgleda bez zaštitnih mera je
poražavajuće i obeshrabrujuće, jer se čak i ne kriju opasne materije iz fabričkih krugova, pri čemu je
lako uočljivo koliko malo treba toksikantima da prodru u zemljište, a zatim i u podzemne vode.
Fotoreporteri su imali priliku da zabeleže burad opasnog otpada firme ,,Zvezda Helios’’ iz Gornjeg
Milanovca izložena atmosferilijama u Bečevici, opština Knić (sl. 2.1.1).
Slika
Slika
2.1.2 Skladište
2.1.1 Neosi
otpadnog
gurana
galvanskog
burad
mulja u
opasnog
podrumu
otpada
fabrike
Tamo gde je opasan otpad sakriven od pogleda javnosti, po suturenima, onda se, isti, ne pakuje ni u
burad, već u plastične vreće i predstavlja opasnost po radnike (sl. 2.1.2). A, to im ne treba, jer su,
često, i ovako izloženi hemikalijama (npr. hlorisanje i zračenje vode So-60), gde važe posebni propisi
i režimi (detektori, ventilacija, ...).
Saobraćajni transport je vredan pomena u našoj priči, jer se često opasan otpad, odnosno, materijal,
stvara na jednom mestu, dok se njegovo odlaganje mora izvršiti na nekom drugom, nekada krajnje
udaljenom (npr. u nekoj drugoj državi). Tranzit opasnih materija može biti usmeren i u suprotnom
pravcu, a što se dešava kada se ovakvi specijalni kontigenti uvoze radi rentabilne prerade i
ostvarivanje novčane dobiti. Iz tog razloga, gubici bilo gde tokom prevoza nisu opcija, a tu je
svakako, i pitanje bezbednosti učesnika u saobraćaju, slučajnih prolaznika, kao i, uopšte, životne
okoline.
U narednoj priči uverićemo se u to da je pitanje opasnih materija i načina zaštite od njih nedovoljno
rešeno, pa se tako, i u okviru prevoza opasnih materija bave više saobraćajni propisi, nego ekološki.
U drugim mestima, situacija je znatno bolja, ali jednoga dana će tako biti i kod nas. Jednostavno,
moraće bolje da bude, jer nas drugi na to upućuju, već ako smo mi, sami po sebi, indolentni. ,,Za
zemlje Evrope, potpisnice, vredi Evropski sporazum o međunarodnom putnom prevozu opasne robe
(ADR – Accord European relatif eu transport international de marchandises Dangereuses par Reute)
potpisan 30. 09.1957. godine’’.* Na osnovu ovog sporazuma, kod nas je donet Zakon o prevozu
opasnih materija, koje čine: eksplozivne materije, zapaljive tečnosti, sabijeni gasovi pretvoreni u
tečnost i gasovi rastvoreni pod pritiskom, zapaljive čvrste materije, oksidirajuće materije, otrovi,
radioaktivne materije i ostale opasne materije. U Zakonu su opasne materije klasifikovane u 9 klasa,
ali u 13 grupa, ukupno.
Inače, ovaj zakon definiše pakovanje i označavanje opasnih materija, tehničke karakteristike vozila
za prevoz opasnih materija, opremu tih vozila, zaštitnu opremu vozača, upravljanje motornim vozilom
kojim se prevoze opasne materije, postupke posade vozila u slučaju kvara ili saobraćajne nezgode, i
dr. Pri transportu opasnih materija koriste se auto-cisterne, brodovi-tankeri, vagon- cisterne, i sl. (sl.
3.0.1). Transporteri opasnih materija se prepoznaju po dve standardizovane oznake (s prednje i
zadnje strane), reflektujuće narandžaste boje, ovivičene i horizontalno podeljene na pola, crnim
crtama (sl. 3.0.2).
Slika
Slika
3.0.1 Kontejne
3.0.2 Znak za
r-cisterna
obeležavanje
kojim se
vozila kojim se
izmešta 128 t
prevoze
ugljen-
opasne
disulfida iz
materije
fabrike
(dimenzije su u
,,Viskoza’’ iz
mm-a)
Loznice
Prvi (gornji) red brojeva, označava glavnu i dodatnu opasnost koju opasna materija može izazvati, a
donji označava broj materije iz spiska po ADR-u, tj. ime materije koja se pod tim brojem nalazi. ,,H’’
ispred gornjeg reda kazuje o apsolutnoj zabrani dodira te materije sa vodom. Pored ovih, postoje još
neke liste i nalepnice, koje su slične, pa čak i iste, simbolima kojima se obeležavaju opasne materije
u svakodnevnom životu i industriji, a koje smo pominjali u prethodnim paragrafima (sl. 3.0.3).
Slika 3.0.3 Pakovanje i
označavanje opasnih materija
Opremu vozila za prevoz opasnih materija čini vozački alat i dizalica za vozilo, najmanje dva aparata
za gašenje požara (jedan za požar na motoru, a drugi za požar na teretu), dve ručne baterijske
lampe (s treptavim ili stalnim svetlima narandžaste boje koja se mogu primetiti sa udaljenosti od,
najmanje, 150 m), prenosna lampa (koja se može priključiti na akumulator vozila i koja ne može
izavati eksploziju, požar), dva znaka kojima se označava motorno vozilo (kada se zaustavi na
kolovozu), dve zastavice za označavanje vozila (crvene boje sa crnom ivicom), dve lopate i jedan
budak. Vozilo koje prevozi radioaktivne materije, uz to, mora imati još i uređaj za kontrolu zračenja
(dozimetar) i dve zastavice za označavanje vozila kojim se prevoze radioaktivne materije
(narandžaste boje sa crnom ivicom). Takođe, i posada vozila mora imati personalnu zaštitnu opremu,
i to zaštitnu kacigu, naočare sa vizirom (štitnikom za lice), rukavice, zaštitnu odeću i obuću i zaštitnu
masku sa filterom za vazduh (o čemu će i kasnije biti reči).
Ako posmatrano vozilo sve navedeno poseduje, može proći tehnički pregled i dobiti sertifikat
(svedočanstvo) koje dokazuje da je prihvaćeno od strane ADR-a. Još neke neophodne pravilnosti su
te da lice može upravljati vozilom kojim se prevoze opasne materije, samo ako je napunilo 21 godinu
života i ako je stručno osposobljena za takvu vrstu tereta. Ta stručnost se ispoštuje proučavanjem
uputstvom (hemijske kartice) o posebnim merama bezbednosti koje se preduzimaju prilikom prevoza
ili u slučaju saobraćajnog udesa. Na vozilu moraju biti ispravna dva okrugla narandžasta svetla (na
prednjoj strani vozila, u gornjim uglovima i svetleće površine od, najmanje, 10 cm), dva okrugla
crvena svetla (na zadnjoj strani vozila, takođe, u gornjim uglovima i iste svetleće površine).
Pomenuta svetla moraju biti upaljena samo prilikom transporta opasnih materijala i otpada.
Kod prevoza opasnih materija, veliki faktor je i opreznost i iskustvo upravljanja vozilom. Međutim,
time se ne završava ponašanje šofera, već se ograničava i njihova brzina kretanja, bez obzira na
radni staž i disciplinu, čime se, apsolutno, smanjuje verovatnoća za nastanak saobraćajke izazvane
ljudskim faktorom. Zato se prilikom upravljanja motornim vozilom kojim se prevoze opasni tereti,
ograničava brzina kretanja na, maksimalno, 70 km/h. Ova maksimalna brzina se mora poštovati i na
autoputu (gde je za ostale učesnike u saobraćaju maksimalno ograničenje brzine 120 km/h) i na
putevima rezervisanim za saobraćaj motornih vozila (gde je ograničenje 100 km/h). Na svim drugim
putevima, vozilo koje prevozi opasne materije, mora se kretati brzinom koja ne sme biti veća od 80 %
od najveće dozvoljene, tj. propisane brzine na tim putevima. To znači da se na ostalim
saobraćajnicama maksimalno može voziti brzo do 54 km/h (što predstavlja 80 % od 80 km/h), u
naseljenom mestu 48 km/h (gde se inače vozi 60 km/h) ili ako je ograničenje brzine uslovljeno
saobraćajnim znakom, 40 km/h (a ne 50 km/h). Ovakva ograničenja su s razlogom oformljena, jer se
cisterne (kojim se, najčešće, prevoze opasne materije – tečnosti) veoma čudno ponašaju tokom
vožnje (pogotovu tokom naglog kočenja i ubrzavanja ili u krivinama), jer na tovar deluju sile inercije.
Inercija se javlja i pri umerenoj vožnji, pa je logično da bi prekorečenja ograničenja brzina bile
fatalne. Ovo često pomeranje položaja težišta vozila, pored uticaja na stabilnost, istog, negativno se
odražava i na samog kamiondžiju koji se zato brže zamara i uzbuđuje, što nepovoljno deluje na
režim saobraćaja i bezbednost po okolinu.
Koliko god da je vozač kamiona razdražen, on ni po koju cenu ne sme ostaviti svoje vozilo bez
nadzora (suvozača, pratioca). Takođe, vozilo se ne sme zaustaviti na kolovozu puta, a ni parkirati u
naseljenom mestu. Isto tako, sem vozača, suvozača i pratioca tereta, niko drugi se ne sme prevoziti,
zbog pravne sigurnosti. Što se tiče postupaka posade vozila u slučaju kvara ili saobraćajne nezgode,
bitno je reći da se najveći broj nezgoda, prilikom transportovanja opasnih materija, dešava pri
rukovanju teretom, odnosno, tokom utovara, pretovara i prilikom istovara, a najmanje tokom samog
upravljanja vozilom. Ovaj statistički podatak dosta govori o pozitivnoj strani strogog ali pravednog
zakona i svih ostalih mera zaštite od opasnih materija. Ipak, ako se nesreća dogodi, mesto udesa se
obeležava trakama crno- žute ili belo-crvene boje, iza vozila se postavljaju dva trougla (na
udaljenosti od, najmanje, 50 m iza vozila) i vozač upućuje suvozača ili pratioca da na udaljenosti od
100 – 150 m iza zaustavljenog vozila upozorava druge učesnike u saobraćaju na incident, mahanjem
zastavice (crvene boje oivičene crnom) ili, u noćnim satima, lampom narandžastog svetla. Ukoliko se
ne radi o udesu, već o kvaru na vozilu, primenjuju se, apsolutno, iste mere za obeležavanje
zaustavljenog vozila sa opasnom materijom, ali samo ako posada ne uspe po otkloni i popravi kvar i
osposobi vozilo za bezbednu vožnju. Takođe se poziva i najbliža stanica policije.
Sve opisano, detaljno je predočeno u Uredbi o prevozu opasnih materija u drumskom i železničkom
saobraćaju (,,Službeni glasnik RS’’, br. 53/02), i to pogotovo u članovima 1, 2, 3, 5, 8, 13, 14, 15, 16,
17, 18 i 23. Uredba sadrži, ukupno, 24 člana. Ono što se ne tiče uredbe i zakona o prevozu opasnih
materija, a ima veze sa vozilima koja transportuju opasan materijal, jesu saobraćajni znaci zabrane
saobraćaja za vozila koja prevoze opasne materije (sl. 3.0.4), a što se tiče Zakona o saobraćaju i koji
su poznati i onima sa položenom A i/ili B kategorijom.
Mere zaštite
Postoji nekoliko zaštitnih mera od opasnih materija, a njihova raznovrsnost je uslovljena, upravo
raznolikošću, istih. Kao što ,,svaka krpa nađe svoju zakrpu’’, tako i svaka opasna materija ima svoj,
dokazano, najbolji način bezbednog uklanjanja.
U ovom radu, kategorizacija mera zaštite životne sredine od opasnih materija, izvršena je na pravne,
fizičke, fizičko – hemijske, hemijske i biološke. U svetu se manje-više, sve, podjednako,
upotrebljavaju, u zavisnosti od toga koja država produkuje koju vrstu opasnog otpada. Zemlje koje
poseduju nuklearne elektrane, sigurno, prednjače u fizičkim merama zaštite, dok one u čijoj privredi i
ekonomiji dominiraju naftna i/ili petrohemijska industrija, praktikuju hemijske zaštitne mere.
Metaloprerađevačka industrija može koristiti fizičko-hemijske mere, ali industrija metala, takođe,
može vršiti i biološke zaštitne mere. Ipak, ,,najstarije’’ i najmerodavnije su, najpre, pravne mere,
koje ,,kontrolišu’’ i ,,zapovedaju’’ ostalim. Jedna od njih je, navedena konvencija koja pominje
,,incident’’3 i ,,rukovaoca’’4a koji su u korelaciji sa opasnim materijama ("Lugano").
Kod nas se opasan otpad prvo sakuplja, a zatim, najčešće, samo skladišti, pa čak ni to puko
deponovanje nije uvek sigurno i obezbeđeno na pravi način. Eventualno se vrši njegova fizičko –
hemijska inertizacija (ili neka druga), ali je, uglavnom, prva ideja, njegovo spaljivanje. Ali, i ovi
tretmani za sobom ostavljaju, ponovo, otpad, samo neopasan, odnosno, inertan, koji se, takođe,
najčešće samo deponuje, na još manje uređenim lokacijama. Moguć je i izvoz opasnih materija, što
se često vrši (sl. 4.0.1). Svi ovi tretmani postoje na papiru, ono što preostaje je njihovo sprovođenje u
dela.
Za koji god ,,plan’’ se odlučili, svaki mora proći određeni program svoje valorizacije. Primaran je
pristup saradnji, nakon čega se vrši procena postrojenja (za otklanjanje opasnog materijala),
procenjuju se i biraju tehnike, onda se, iste, ostvaruju, uz konstantno praćenje, nakon čega dolazi
revizija izabrane tehnološke operacije, čitave tehnologije (sl. 4.0.2).
Slika 4.0.2
Slika
Shema
4.0.1 Shema
programa
upravljanja
minimizacije
opasnim
opasnog
otpadom u Srbiji
otpada
Pravne
U priči koju sledimo, najpre razmatramo pravne mere zaštite i aspekte zaštite životne sredine od
opasnih materija, jer od njih zavise sve ostale zaštitne mere. U pravne mere spadaju svi zakoni,
propisi i pravilnici koji se odnose na opasne materije, njihove uzroke i posledice, i zato su ova
zakonska akta ,,nadređena’’ ostalim zaštitnim metodama, takođe, odgovarajućih i adekvatnih normi.
Njima se pridružuju i ostali zakoni iz oblasti zaštite životne sredine, kao i vrhovni pravni dokument
naše države ,,Ustav Republike Srbije’’. Ipak, pravo daje samo teorijski okvir pratećoj problematici,
dok su drugi organi predviđeni za njegovo pravilno sprovođenje u praksi. A, to je pitanje od posebnog
značaja i važnosti. U Evropi, time se bave dokumenti Saveta Evrope u oblasti zaštite životne sredine.
U Srbiji, kao pravne mere zaštite protiv opasnih materija, prisutni su sledeći opšti zakonski akti
(hronološkim redom):
- Zakon o zaštiti životne sredine (,,Službeni glasnik RS’’, br. 66/91, 83/92, 53/93, 67/93, 48/94, 53/95
i 135/04);
- Zakon o integrisanom sprečavanju i kontroli zagađivanja životne sredine (,,Službeni glasnik RS’’, br.
135/04);
- Zakon o strateškoj proceni uticaja na životnu sredinu (,,Službeni glasnik RS’’, br. 135/04);
- Zakon o proceni uticaja na životnu sredinu (,,Službeni glasnik RS’’, br. 135/04);
,,Ova 4 usvojena zakona su usaglašena sa propisima EU {EIA, CEIA, IPPC, Arhuska Konvencija’’,
[Parežanin, S. 2006. (www.sepa.gov.rs/download/Uloga_inspekcije- Svetlana_Parezanin.ppt)]}.
- Zakon o izmenama i dopunama Zakona o zaštiti životne sredine (,,Službeni glasnik RS’’, br.
36/09);
- Zakon o izmeni i dopuni Zakona o proceni uticaja na životnu sredinu (,,Službeni glasnik RS’’, br.
36/09).
Posebni zakonski akti koji u svom nazivu sadrže termine opasne materije i opasan otpad, su
(hronološki):
- Zakon o prevozu opasnih materija (,,Službeni list SRJ’’, br. 27/90);
- Zakon o potvrđivanju Bazelske konvencije o kontroli prekograničnog kretanja opasnih otpada i
njihovom odlaganju (,,Službeni list SRJ’’, Međunarodni ugovori br. Drugi posebni zakonski akti koji su
u primeni (hronologijom):
- Zakon o proizvodnji i prometu otrovnih materija;
- Zakon o komunalnim delatnostima;
- Zakon o upravljanju otpadom;
- Zakon o zaštiti od jonizujućih zračenja i o nuklearnoj sigurnosti;
- Zakon o zaštiti od nejonizujućih zračenja;
- Zakon o hemikalijama;
- Zakon o biocidnim proizvodima;
- Zakon o ambalaži i ambalažnom otpadu.
Aktuelni su i Pravilnik o načinu postupanja sa otpacima koji imaju svojstva opasnih materija
(,,Službeni glasnik RS’’ br. 12/95); Pravilnik o sadržini dokumentacije koja se podnosi uz zahtev za
izdavanje dozvole za uvoz, izvoz i tranzit otpada (,,Službeni glasnik RS’’ br. 60/09); Uredba o
određivanju pojedinih vrsta opasnog otpada koje se mogu uvoziti kao sekundarne sirovine
(,,Službeni glasnik RS’’ iz ’09). Iz ovih grupacija (hronološkim poretkom) primenjuju se i: Zakon o
vodama, Zakon o komunalnim delatnostima, Zakon o zaštiti vazduha, Zakon o zaštiti prirode, Zakon
o hemijskom oružju, .... ,,Pomoćni’’ zakoni su: Zakon o geološkim istraživanjima, privatnim
preduzetnicima, registraciji privrednih subjekata, privrednim društvima, opštem upravnom postupku,
radu, prekršajima, privrednim prestupima, slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja,
planiranju i izgradnji, kao i Krivični zakonik. Postoji još mnogo pokrajinskih uredbi i međunarodnih
dogovora. Iz priloženog, lako se uočava da u našoj zemlji problem opasnih materija nije rešen na
pravilan način, a ono malo što se ostvaruje po tom pitanju odnosi se, više na zakon o saobraćaju
(Zakon o prevozu opasnih materija, Pravilnik o sadržini dokumentacije koja se podnosi uz zahtev za
izdavanje dozvole za uvoz, izvoz i tranzit otpada), i internacionalne odredbe i sporazume (Zakon o
potvrđivanju Bazelske konvencije o kontroli prekograničnog kretanja opasnih otpada i njihovom
odlaganju), nego na državne zakone o zaštiti životne sredine (,,Službeni glasnik RS’’ br. 66/91,
83/92, 53/93, 67/93, 48/94, 53/95, 135/04 i 36/09). Može se reći i da je neprimeren Pravilnik o načinu
postupanja sa otpacima koji imaju svojstva opasnih materija (,,Službeni glasnik RS’’ br. 12/95), jer se
dokument ne odnosi konkretno na direktne opasne materije, već samo na otpatke koji imaju takva
svojstva!? Suvišna je i Uredba o određivanju pojedinih vrsta opasnog otpada koje se mogu uvoziti
kao sekundarne sirovine (,,Službeni glasnik RS’’ iz ’09), jer, već duže vreme, Srbija nema reciklažne
centre ni za neopasan otpad i materije, a kamoli za one opasne. Samim tim, ne postoji razlog zašto
bismo opasne materije importovali. Tako, dok ne razvijemo odgovarajuća postrojenja za recikliranje
opasnog otpada, možemo smatrati opravdanim samo izvoz, tj. eksport, istih, kao jedini međudržavni
tranzit.
Komplikacije nisu samo pravne prirode, već se, iste, dešavaju i na nivou stručnih inspekcija. Što se
tiče prava, dužnosti i ovlašćenja inspektora, neophodno je prisustvo minimalnih kriterijuma u vidu
redovnih (planiranih) i vanrednih (predstavke, zahtevi stranaka, akcidenti, ...) insepkcija. Takođe,
inspecijski pregledi se vrše, po vrsti, kao preventivni, a obuhvataju opasne materije i otpad. Resori
inspektorata su i promovisanje ispunjenja zakonskih mera i mere prinude. U prve spadaju promocije
novih zakonskih regulativa iz oblasti zaštite životne sredine, razvoj i priprema operativnih uputstava –
pomoć operaterima da usaglase rad sa zakonskim zahtevima, ,,self monitoring’’ i dobrovoljni
sporazumi, pregovaranje kada se ne ispunjavaju uslovi, a u prinudne mere formalna pisma
upozorenja (,,urgencije’’), suspenzije ili opozivi dozvola, privremena zaustavljanja rada postrojenja, a
po potrebi i zatvaranje, istih, kao i kažnjavanje, odnosno, prijave (krivične, prekršajne, za privredni
prestup). Naime, sve ovo je teško ostvariti sa kadrom koga čini 45 inspektora za zaštitu životne
sredine od zagađivanja, 13 inspektora za integrisanu dozvolu i jedan inspektor za sistemsku podršku
integrisanom upravljanju granicama, koji rade u odeljenju za zaštitu životne sredine od zagađivanja
sa devet odseka. Ovakva služba za inspecijske poslove ispunjava ključne principe, samo ako je
dostupna javnosti. Tako, javnost treba da ima pristup informacijama o aktivnostima inspekcija i
uticaju instalacija na životnu sredinu, koje se moraju ustupati proaktivno, a, kasnije, javnost ima
pravo da podnese žalbu. Dakle, cela pravna mera zaštite životne sredine od opasnih materija,
povezana je spregom između nadležnih inspektorskih organa i javnosti, preko jasnih informacija. U
današnje vreme imamo i pojavu komunalne policije, sa istim ciljem.
Pravne mere su, inače, ,,utkane’’ i u mnoge ostale. Na primer, zaštitna odela i maske iz fizičkih mera
zaštite moraju, takođe, ispunjavati zahtevane standarde. Naravno, ni to ne osigurava zaštitu od 100
%, ali se rizik povređivanja pri izlaganju opasnim materijama smanjuje na najmanju moguću meru.
Fizičke zaštitne mere su, ponekad, neodvojive od fizičko – hemijskih, tj. hemijskih mera zaštite.
Fizičke
U fizičke (mehaničke) mere zaštite spadaju, razumljivo, sve metode za ,,izolaciju’’ opasnih materija,
bilo da se radi o zaštitnom skladištenju hazardnog otpada, ili lične zaštite subjekata koji rade sa
kriznim materijalima. Samim tim, u fizičke zaštitne mere uvrstićemo specijalizovane kontejnere za
opasne materije (i betonsku građu), zaštitne gas-maske, hermetički zaptivene kombinezone i
skafandere.
Kontejneri za odlaganje opasnih materija se prave za različite svhe, u zavisnosti od toga za kakav
materijal su projektovani (sl. 4.2.1). Isti su konstruisani za medicinski otpad, korišćeno motorno ulje,
stare i potrošene akumulatore, pesak, .... O kome god se opasnom otpadu radilo, poželjno je da
kontejner u kome se on nalazi bude zaključan i nedostupan nestručnim licima, životinjama i
padavinama (sl. 4.2.2).
Slika 4.2.1 Eko-kontejner za opasne materije (levo) i ,,Euro’’ Slika 4.2.2 Spremište za kontejnere sa opasnim
kontejner za opasne materije (desno), firme ,,Tehnix’ otpadom, firme ,,Tehnix’
Ovaj vid zaštite, možda je i najznačajniji, jer je on, odmah posle pravnih sankcija i obaveza, jedina
barikada između opasnih supstancija i stanovništva. Fizička zaštita je, takođe, relativno jeftina, a
sigurno isplativija od svih drugih mera zaštite, a često i sasvim dovoljna za kompletnu i potpunu
zaštitu, pogotovo ako se radi o malim količinama opasnih supstanci i niskih koncentracija i koje se ne
stvaraju konstantno, već šaržno (povremeno). Međutim, i tamo gde su neophodni i drugi načini
zaštite, a ne primenjuju se, ovakvi kontejneri ,,pod ključem’’ su sasvim dovoljna privremena zaštita,
dok ne nastanu uslovi za ostale. To važi i za medicinski otpad. ,,Vrlo je česta pojava i da se infektivni
materijal, koji bi inače po zakonu morao da se spaljuje, odlaže na deponiju. U ovom slučaju, vazduh
se zagađuje mikrobiološki i što je najopasnije ovu vrstu zagađenja ne možemo uočiti čulima (kao npr.
kod hemijskih gde osećamo miris ili vidimo boju dima). Ukoliko dođe do nepovoljnih meteoroloških
uslova, ovako zagađen vazduh može dospeti u grad i dovesti do masovne epidemije infektivnih
bolesti, a da se često ni ne predpostavlja da je uzrok nepropisno skladištenje medicinskog otpada’’
(Jovanović-Panić, Lj. 2011.). Vidimo da je ova solucija zaštite, sušta suprotnost slikama sa početka
rada.
Ipak, opasni otpad se ne pakuje sam od sebe u, za to, predviđena mesta, već to moraju obaviti
obučeni ljudi. Bukvalno i metaforički rečeno. Osobe koje rade na tim poslovima odlaganja opasnih
sirovina moraju znati sve rizike kojim su ugroženi, ali i imati zaštitnu garderobu. Namerno kažemo
garderobu, a ne odelo, mantil ili kombinezon i uniforma, jer je potrebno nositi celokupnu ,,garnituru’’
odeće kako bi se osigurala konkretna zaštita na najvećem mogućem nivou. Naravno, nisu sve
opasne materije podjednako opasne, ali to se mora pretpostaviti. Tako se, pri dodiru i kontaktu sa
opasnim materijalima moraju nositi odevni predmeti za zaštitu svakog dela tela, posebno. To su
odore od nepromočive plastike ili gume, olovne kecelje, panciri, slušalice, naočare, maske, šlemovi,
kaljače, rukavice, gumirane čizme debelih, silikonskih đonova. Ovakav ,,autfit’’ mora osigurati, u
redu, preventivu od opasnosti koje vrebaju, ali i udobnost, komfor i nesmetanost u radu, što, ponovo,
dotiče bezbednost i zaštitu. Ništa ne vredi zamaskirati higijeničara tako da ništa ne vidi ili da ne može
da se kreće. Zato, ako situacije nisu previše rizične, najčešće se primenjuju obične zaštitne
,,kabanice’’ od polietilena, slične kesama iz samoposluge (sl. 4.2.3). Uvek su moguće i kombinacije
nekoliko fizičkih zaštitnih metoda, ako akcidentni scenario to nalaže. Tad se moraju koristiti
,,vrećasta’’ odela, maske, rukavice i čizme, .... Ovakve režime rada, u velikom broju slučajeva, prati i
centralizovani dovod vazduha (kiseonika) što zahteva složeniju logistiku (sl. 4.2.3).
Gas-maske, smatramo, nije potrebno previše komentarisati obzirom da ih je, skoro, svako video bar
jednom u svom životu. Postoje one veće poroznosti, kakve se koriste u građevinarstvu i dr. zanatima,
ali i finije, sa porama mikroskopskih veličina koje pružaju aktivnu i primarnu zaštitu od hemijske ili
biološke kontaminacije (sl. 4.2.3). Na žalost, nekada su ovakve kontaminacije bile učestalog
karaktera, kada su se vodili ratovi i kada se eksperimentisalo sa bojnim otrovima na nedužnom
narodu. Niko nije bio totalno zaštićen i bezbedan, sve dok ovakve maske nisu ušle u masovnu
proizvodnju i distribuciju širokim narodnim masama, nacijama i narodnostima. To je, pogotovo, bila
svakodnevnica Velike Britanije, današnje Engleske, koja je morala proizvoditi zaštitne gas-maskice i
odelca za decu, obzirom da je u jednom periodu svoje istorije imala veoma nizak procenat
stanovništva, te je morala, na ovakav način, uložiti u njega sva neophodna sredstva (sl. 4.2.3). Ipak,
iz ovakvih nedaća mogu se izvući korisne pouke. Tako su slične katastrofe bile inspiracija za
umetnike, dizajnere i izumetelje, kao što je to Elena Bodnar, koja je osmislila grudnjak koji se u
vanrednim okolnostima transformiše u gas-masku. Ovaj inovativni brushalter (,,Emergency Bra’’), za
hitne slučajeve, opisan je kao dvostruka gas-maska i grudnjak bez bretela. To je znači, maska za
korisnicu, ali i za njenog partnera, ako je sa njom, ili ako ne, mogu se koristite obe ,,korpe’’ za
dodatnu predostrožnost. Inače, za korišćenje izuma potrebno je od jedne do pet sekundi (u svrhe
gas-maske), a većina žena ga nosi u svakoj prilici (brushalter). Kreacija je nastala kao odgovor na
radioaktivna događanja u Černobilju, ali sve češći povod za njeno korišćenje mogu biti i ekstremisti i
teroristički napadi. Inovatorka smatra da bi se, uz pomoć sličnih pronalazaka, moglo izbesti udisanje
J-131, koji izaziva radijaciju, u prvim satima nakon topljenja jezgara u nuklearnoj elektrani u, svima,
poznatom mestu.
Fizičke mere zaštite od opasnih materija obuhvataju i primarno i tercijarno prečišćavanje otpadnih
voda. Od primarnih, fizičkih mera prečišćavanja, to su fizičko taloženje i flotacija suspendovanih i
emulgovanih polutanata. U fizičkoj, tercijarnoj obradi otpadne vode, pominje se peščana filtracija.
Trebalo bi pomenuti i prethodno prečišćavanje, a koje je, u osnovi, fizičko. Ono podrazumeva sita i
rešetke, peskolove, mastolove. Nastali mulj se može dehidratisati zgušnjavanjem (gravitaciono,
flotaciono) i mehaničkim odvodnjavanjem (vakuumom, centrifugom). Vazduh se isto može čistiti
fizičkim metodama, a one su širokog spektra. Plasiraju se kao gravitacione komore, ,,Havardov’’ tip
taložne komore, inercijalni impaktorski prečišćivači, cikloni, pakovane kule, centrifugalni vlažni
kolektori, ,,Venturi’’ skruberi, filteri.
Fizičko-hemijske
Pored njih, pomenućemo i (iz primarnog tretmana, isključivo otpadne vode) ekstrakciju (solventnu)
rastvaračima (visoko efektna), evaporaciju (uparavanje), destilaciju, striping (produvavanje,
razdvajanje), aeraciju i (iz tercijarne obrade otpadnih voda) membranske separacione procese
(reverzna osmoza, ultrafiltracija, hiperfiltracija, mikrofiltracija, nanofiltracija, elektrodijaliza), jonsku
izmenu i adsorpciju. Fizičko – hemijska dehidratacija mulja vrši se termičkim kondicioniranjem i
sušnim odvodnjavanjem, a stabilizacija spaljivanjem / pirolizom.
Hemijske
Hemijske mere se primenjuju na zagađenim vodama i u primarnom postupku i samo ćemo ih navesti.
To su neutralizacija, koagulacija sa flokulacijom i taloženjem, hemijska oksidacija i redukcija,
hemijska precipitacija (taloženje). Postoje i elektrohemijske primarne mere, kao elektrohemijska
oksidacija i redukcija, elektrokoagulacija, elektroflotacija i nekonvencionalni elektrohemijski sistemi.
Dehidratacija mulja se može uraditi i hemijskim kondicioniranjem, ali i stabilizovati, hemijski ili
kompostiranjem, što ima veze i sa biološkim merama.
Biološke
U biološke zaštitne mere spadaju mikrobiološke tehnologije (ako se štiti voda, tzv. sekundarni
tretman) i metode bioremedijacije sa rekultivacijom (ukoliko štitimo zemljište). Ove tehnike
podražavaju prirodne procese autopurifikacije (samoprečišćavanja) životne sredine i zato njih treba
preferirati, kada god je to moguće. A to je moguće, uglavnom, posle svih pomenutih mera zaštite, jer
su mnoge opasne materije toksične i za najizdržljivije mikroorganizme i biljke. Jednostavno, da je
priroda u stanju da celokupno zagađenje sama prečisti, mi, oko toga, ne bismo imali šta da
razmišljamo. Zato joj u tome moramo što više pomoći, kako bi efekat prečišćavanja bio što bolji i
učinkovitiji. Tu su poseban problem baš teški metali jer mnogi izazivaju letalne efekte mikrobima i
flori već sa koncentracijama od 0,1 mg/l (bakar, šestovalentni hrom, kadmijum, ...). Ali ako njih
prečistimo nekim drugim metodama, pre bioloških, onda bakterije i bilje može delovati na neke druge
opasne komponente, koje je, i inače, teško ukloniti drugim postupcima, osim, bioloških. Nakon ovih
postupaka, opasne materije možemo smatrati eliminisanim.
Zaključak
Eto, dođosmo do kraja, a, opet, smo na samom početku. Osnovni cilj je bio da se uvidi što veći broj
opasnih materija, i da se stekne predstava, kako se one uklanjaju.
Opasne materije nas okružuju gde god bili i u svako vreme. Može se odgovorno tvrditi da niko nije
pošteđen, ali je, takođe, činjenica i da najveće opasnosti nastaju u industrijama, pri proizvodnji,
pakovanju, transportu, upotrebi (korišćenju), skladištenju i uklanjanju opasnog otpada. To su gasovi
(para, dim, magla), nagrizajuće, otrovne i iritirajuće tečnosti i praškovi hemikalija i, često, alergeni.
Kako će opasne materije delovati na nečije zdravlje, zavisi od nekoliko faktora: fizičko – hemijskih
svojstava, koncentracije i dužine izlaganja, tempa disanja (težine rada), sredstava lične zaštite,
opšteg stanja organizma. Kako se ovi faktori ne bi ,,prekoračili’’, za mnoge opasne materije su
utvrđene maksimalne dozvoljene vrednosti (MDK) i kratkotrajne granične vrednosti. Ipak neke
opasne materije, kao što su one kancerogene, nemaju utvrđene svoje MDK vrednosti, jer i najmanja
doza, može izazvati tumor, ili, već postojeći, maligno transformisati.
Ako i dođe do kontaminacije opasnim materijama, posledice mogu biti akutne i hronične prirode.
Ipak, posledice je najbolje sprečiti i izbeći, što se postiže preduzimanjem zaštitnih mera i
identifikacijom hemijskih materija. Preventivne mere zaštite su podeljene isto kao i vrste opasnih
materija. Fizičke mere najbolje deluje na ,,fizičke’’ polutante, fizičko – hemijske na istoimene,
hemijske na te, biološke na biorazgradljive opasne materije, a pravne mere zaštite obuhvataju sve
ostale. U svetu se daleko doguralo sa zaštitnim merama, što je, na neki način, iskupljenje za nastalo
zagađenje usled ubrzanog i ekspanzivnog tehnološkog razvoja, u korist zemalja Evrope i ostatka
planete. Kod nas je stanje znatno lošije, ali je kod nas i manje zagađenje opasnim materijalima, kada
se uzme u obzir veličina i razvijenost države i broj stanovnika. Ipak, nesreće su se dešavale, i to ne
tako davno (tab. 5.0.1).
Iako su opasne materije, prevashodno, vezane za industrijska postrojenja, one se mogu naći u
gradskim deponijama čvrstog otpada. Dodatna opasnost je što su često deponije neuređene, a
nekada se nalaze pored oranica. U njima dominira mineralni otpad, ali i organski, pa i medicinski,
što, sve zajedno, predstavlja zagađujuće materije u vidu nutrijenata koje mogu napraviti problem u
vodotocima gde izazivaju zabarivanje (eutrofikaciju, eutrofizaciju), ali i uništenje prinosa u agraru,
zbog izuzetno velikih koncentracija azotnih i fosfornih jedinjenja, čime se postiže efekat pesticida.
,,Korist ispoljava samo ruderalna (nitrifilna) vegetacija koja opkoljava otpad koji se, bukvalno, nalazi
između njiva’’ (Grozdanović, S. 2011.).
Često je tako priroda prepuštena sama sebi, a pri tome se i ne misli o mogućim posledicama koje se
neposredno tiču nas samih. Najrealnija samokritika se sastoji u tome da smo celokupno nastalo
zagađenje stvorili samo mi i niko više sem nas. Ali, jedino ko je sposoban da zagađenje ukloni, opet
smo mi. Narodna poslovica veli: ,,bolje sprečiti nego lečiti’’, a mi ćemo to malo modifikovati u tvrdnju
da se treba nadati najboljem, ali moramo biti spremni na najgore. A to najgore je pred nama, i
očekuje nas vrlo brzo ako se ne promenimo. Međutim, promene moraju nastati odmah, u našem
vremenu, jer je sutra - već kasno! Mislimo o tome, jer je vremena sve manje.
Literatura
Grozdanović, S. (2011), Zagađenje zahteva rešenje – Zbornik radova Visoke tehničke škole
Požarevac 1-2/2011, Visoka tehnička škola strukovnih studija Požarevac, Požarevac
Jakovljević, B. (2010.), Zaštita agroekosistema, Visoka tehnička škola strukovnih studija Požarevac,
Požarevac
Jakovljević, J., (2009.), Zagađenje i zaštita zemljišta, Visoka tehnička škola strukovnih studija
Požarevac, Požarevac
Janković, G. (2009.), Hemijski praktikum, Visoka tehnička škola strukovnih studija Požarevac,
Požarevac
Jovanović, Đ. i Živković, T. (2009.), Pregled zakona iz oblasti zaštite životne sredine u Republici
Srbiji – Savetovanje: Metodologija izrade lokalnog ekološkog akcionog plana grada Požarevca –
Zbornik radova, Narodna tehnika Požarevac, Požarevac
Jovanović-Panić, Lj. (2011.), Zagađenje, zaštita i kvalitet voda, Visoka tehnička škola strukovnih
studija Požarevac, Požarevac
Milenković, D. (2006.), Zbirka propisa iz oblasti zaštite životne sredine, Službeni glasnik, Beograd
Ratajac, R. i saradnici, (2008.), Ekologija i zaštita životne sredine, Zavod za udžbenike i nastavna
sredstva, Beograd
Stanisavljević, M. P. (2008.), Procesi u životnoj sredini i upravljanje, Visoka tehnička škola strukovnih
studija Požarevac, Požarevac
http://approvedgasmasks.com/mask-gas.htm http://www.b92.net/info/vesti/index.php?
yyyy=2009&mm=02&dd=28&nav_category=16&na v_id=347480
http://www.dodirnime.com/zanimljivosti/napravili-grudnjak-koji-se-transformise-u-gas- masku/
http://www.ekoplan.gov.rs/src/Pocelo-izmestanje-ugljen-disulfida-iz-fabrike-Viskoza-u- Loznici--881-
c29-content.htm
http://www.makingthemodernworld.org.uk/everyday_life/img/IM.0769_zl.jpg
http://www.safety.com.hr/index.php?main_page=index&cPath=6_71
http://www.tehnixbeo.rs/asortiman.php?tmpl=gall_eko_kontejneri
https://docs.google.com/viewer?a=v&q=cache:N6FN90gFZ0IJ:xa.yimg.com/kq/groups/1184
6369/719102074/name/ekologija%2Bi%2Bzastita%2Bzivotne%2Bsredine.doc+ekolo
gija+i+zastita+zivotne+sredine%2Bdoc&hl=bs&gl=rs&pid=bl&srcid=ADGEESgwyk
s3Di1K87ZghFGoIXey2FzNw7HjCERByKzHa0e7ypgWtOHkDkWNVP3NafNeRLL
n5QcYC6v6WRSZkqnpWPeBnTw-
gVqS_dSe24ZuPVJpsp0aJeM96lzne96Sm2DifD6fwj6k&sig=AHIEtbQal26-DF-
B_58Vw7ljJF0qH2dURQ
Autor: Stefan Grozdanović
Početna | Galerija | Vaši radovi | Kvizovi | Mediji | Prijatelji | Utisci | Saradnici | O autoru | Kontakt
Copyright © 2010-2015 Biologija.rs