Ožujak 1945.

Trup podmornice bio je privezan za debele i snažne drvene stupove, čudovište

smirene siluete kojemu su kose linije pramca u luku nagrizale svjetlo zore
Sjevernog mora.
Baza se nalazila na otoku Scharhornu u Helgolanškom zaljevu, nekoliko
kilometara od njemačkog kopna i ušća rijeke Elbe. Bila je to postaja za
snabdijevanje gorivom koju nikad nije otkrila saveznička obavještajna služba, a
zbog sigurnosnih razloga bila je slabo poznata čak i meñu stratezima samog
njemačkog vrhovnog zapovjedništva. Podmorski gusari doplovljavali su i
otplovljavali zaštićeni mrakom, izranjajući i uranjajući stotinjak metara unutar
vezova i sidrišta. Bijahu to ubojice u službi Neptuna, asasini koji se vraćahu kući
da se odmore ili koji kretahu negdje neznano daleko da nastave s napadima.
Meñutim, ove je zore podmornica privezana za vezove mirovala. Za nju je rat već
završio, a njezin je zadatak bio povezan s počecima novog rata.
Dva čovjeka stajala su u ulaznom tornju podmornice, jedan u uniformi
zapovjednog oficira njemačke mornarice, a drugi, visok muškarac, u grañanskom
odijelu i dugačkom tamnom ogrtaču s uzdignutim ovratnikom kojim se
suprotstavljao vjetrovima Sjevernog mora, ali bez šešira, kao da izaziva zimu
Sjevernog mora. Obojica gledahu dolje, na dugačku kolonu putnika koja se polako
probijala prolazom na sredini broda. Kako bi se koji putnik pojavio na platici,
njegovo bi se ime potražilo na popisu pa bi tada on ili ona bili povedeni ili
odneseni u podmornicu.
Nekolicina je sama hodala, ali oni bijahu izuzeci. Bijahu to najstariji, od kojih su
neki dosegli tek dvanaesti ili trinaesti roñendan.
Ostali bijahu djeca. Dječica na rukama vojnih dadilja ozbiljna lica koje su svoj
teret povjeravale jedinici mornaričkih liječnika koji stajahu na platici; predškolska
djeca i učenici prvih razreda osnovne škole koji su svi odreda imali istovjetne
putne torbe u jednoj ruci, dok su se drugom rukom držali jedan za drugoga,
stisnutih šaka, zureći u čudni crni brod koji će im biti domu tjednima što dolaze.
Nevjerojatno primijetio je oficir. Jednostavno nevjerojatno.
To je početak odgovorio je muškarac u ogrtaču, nepokretnih,
oštrih, uglastih crta lica. Vijesti stižu odasvud. Iz luka i planinskih
prijelaza, s preostalih aerodroma diljem Reicha. Tisuće ih izlazi. U
sve dijelove svijeta. A ljudi ih čekaju. Posvuda.
Izvanredni pothvat dodao je oficir tresući glavom u nevjerici.
Ovo je samo jedan dio strategije. Cijela je operacija izuzetna.
Čast nam je što ste ovdje.
To sam htio. Ovo je posljednja pošiljka. Visoki civil je netre
mice buljio na palubu. Treći Reich umire. Ovo su mu ponovna roñe
nja. Ovo je Četvrti Reich kojemu se neće ispriječiti nesposobnost i
pokvarenost. Ovo su Sonnenkinder. Po cijelom svijetu.
Djeca...
Djeca prokletih objasnio je visoki, prekidajući ga. To su djeca
prokletih, a takvih će biti na milijune. Ali ni jedno neće biti poput ovih.
A ovih će biti posvuda.

»Attention! Le train de sept heures d destination de Ziirich partira du quai numero

douze.« (Pažnja! Vlak od sedam sati za Ziirich polazi sa dvanaestog kolosijeka.
(Op. prev.)
Visoki Amerikanac u tamnoplavom kišnom ogrtaču pogledao je gore, na šuplju
kupolu željezničke postaje u Zenevi nastojeći pronaći skrivene zvučnike. Uglato
lice oštrih crta odražavalo je nedoumicu. Priopćenje je bilo na francuskom jeziku,
na jeziku koji je slabo govorio, a još ga je manje razumijevao. Pa ipak je uspio
uloviti riječ Ziirich; bio je to njegov signal. Povuče na stranu gusti čuperak
svijetlosmeñe kose koja mu je dosadno padala na čelo i uputi se spram sjevernog
dijela kolodvora.
Guste gomile ljudi oko njega. Tjelesa su hitala pored Amerikanca u svim
smjerovima zureći prema izlazima kako bi nastavila putovanje u desetine raznih
odredišta. Činilo se da nitko ne obraća pažnju na hrapave obavijesti koje su
odjekivale metalnim monotonim glasom. Putnici na ženevskom Bahnhofu znali su
kamo putuju. Bio je kraj tjedna; u planinama je napadao svježi snijeg i zrak izvan
kolodvorske zgrade bio je oštar i leden. Hitali su na sva moguća mjesta, ispunjavali
sve moguće dogovore i utanačenja, trebalo je posjetiti roñake i prijatelje;
izgubljeno vrijeme je ukradeno vrijeme. Svi su se žurili.
I Amerikanac se žurio jer je i on imao rokove koje je morao poštovati. Slušajući
obavijesti saznao je da vlak prema Ziirichu polazi sa dvanaestog kolosijeka. Prema
planu morao je prošetati peronom do kolosijeka, izbrojiti sedam vagona odostraga i
ukrcati se na prvom ulazu. Kad ude u vagon, opet će brojati, ali sada pet kupea i
dvaput pokucati na peta vrata. Ako sve bude u redu, u kupe će ga pustiti direktor
La Grande Banque de Geneve, što će značiti vrhunac dvanaest tjedana priprema.
Pripreme su obuhvaćale namjerno nejasne ili tajnovite telegrame, prekooceanske
telefonske razgovore za koje je švicarski bankar utvrdio da su sterilni, i polazni i
dolazni, te obvezu potpune tajne.
Amerikanac nije znao što mu ima reći direktor La Grande Banque de Geneve, ali je
mislio da zna zašto su bile potrebne sve te mjere opreza. Zvao se Noel Holcroft, ali
mu Holcroft nije bilo prezime od roñenja. Rodio se u Berlinu ljeta 1939., a u
bolničkom registru bio je upisan pod prezimenom »Clausen«. Otac mu bijaše
Heinrich Clausen, vrhunski strateg Trećeg Reicha, financijski čarobnjak koji je
sastavio i održao koaliciju raznovrsnih ekonomskih snaga što su osigurale
supremaciju Adolfa Hitlera.
Heinrich Clausen je osvojio zemlju, ali je izgubio ženu. Althene Clausen bijaše
Amerikanka; da budemo precizniji, ona je bila žena snažne volje i osobnih etičkih i
moralnih mjerila. Zaključila je da nacionalsocijalisti nemaju ni etičkih mjerila ni
morala; bila je to skupina paranoika na čelu s manijakom, a podupirali su ih
financijeri isključivo zainteresirani za profit.
Althene Clausen je jednog toplog kolovoskog poslijepodneva postavila svom mužu
ultimatum: povuci se. Usprotivi se tim paranoidnim tipovima i manijacima dok ne
bude prekasno. Nacist ju je s nevjericom slušao cerekajući se, a njezin ultimatum
odbacio je kao budalasto buncanje nove majke. Ili možda kao nakazni sud žene
odgojene u slabom, diskreditiranom sistemu koji će ubrzo marširati koracima
Novog reda. Ili će biti zgažen pod njegovim čizmama.
Te je večeri nova majka spakirala svoje stvari i stvari novog djeteta te se ukrcala u
jedan od posljednjih aviona za London na prvoj etapi svog povratnog putovanja u
New York. Tjedan dana nakon toga izvršen je blickrig protiv Poljske;
tisućugodišnji Reich je otpočeo svoje putovanje, putovanje koje će potrajati
petnaest stotina dana od prve topovske paljbe.
Holcroft je ušao na ulaz pa se niz prolaz uputio do dugačke betonske platforme.
Četiri, pet, šest, sedam... Ispod prozora s lijeve strane otvorenih vrata vagona bio je
nacrtan mali plavi krug. On je označavao udobnost koja je bila veća nego u
kupeima prvog razreda: prostraniji kupei dobro su odgovarali tranzitnim
sastancima ili tajnim susretima osobnije naravi. Mir i neometanje bili su
zajamčeni; čim bi vlak krenuo, naoružani željeznički stražari čuvali su ulaze s
jedne i s druge strane vagona.
Holcroft je ušao i skrenuo lijevo u hodnik. Koračao je pored zatvorenih vrata sve
dok nije došao do petih. Dvaput je pokucao.
Herr Holcroft? Glas iza drvene stijenke bio je čvrst, ali miran;
iako su te dvije riječi bile izgovorene kao pitanje, glas ipak nije zvučao ispitivački.
Bila je to tvrdnja.
Herr Manfredi? odgovorio je Noel ugledavši odjednom kako ga jedno oko gleda
kroz mali otvor u sredini vrata pokriven staklom. Osjetio je neku zebnju i
tajanstvenost koje je ublažio komični učinak.
Nasmijao se sam sebi pitajući se hoće li Ernst Manfredi izgledati kao čudni Conrad
Veidt u jednom engleskom filmu iz tridesetih godina.
Ćulo se dvostruko otključavanje brave, a zatim je uslijedio šum podignutog zasuna.
Vrata su se povukla i lik Conrada Veidta je iščeznuo. Ernst Manfredi bijaše
zaobljeni muškarac niska rasta, izmeñu šezdeset pet i sedamdeset godina. Bio je
potpuno ćelav, a imao je ugodno, blago lice; meñutim, uvećane iza naočala s
metalnim okvirom, njegove su široke plave oči bile ledene. Veoma svijetloplave i
veoma hladne.
Uñite, Herr Holcroft rekao je Manfredi smiješeći se. Zatim mu se izraz lica naglo
promijenio i osmijeh je iščeznuo kao da ga nije ni
bilo. Oprostite mi. Trebalo je da kažem Mister Holcroft. Herr je
možda uvredljivo za vas. Ispričavam se.
Nije potrebna isprika odgovorio je Noel ulazeći u dobro namješteni kupe. U
odjeljku su bili stol i dvije stolice, nikakva kreveta na vidiku. Stijenke su bile
obložene drvom; tamnocrvene zavjese od baršuna pokrivale su prozore i
prigušivale zvukove ljudi koji su žurilipored vagona. Na stolu se nalazila mala
svjetiljka sa sjenilom i s obaveznim resama.
Imamo otprilike dvadeset i pet minuta do polaska vlaka rekao je bankar. Trebalo
bi biti dovoljno. I nemojte brinuti: bit ćemo na vrijeme upozoreni. Vlak neće
krenuti dok se vi ne iskrcate. Vi ne morate putovati u Zurich.
Tamo nikad nisam bio.
Vjerujem da će se to izmijeniti zagonetno odgovori banker pokazujući Holcroftu
rukom da sjedne za stol.
Ne bih na to računao. Noel je sjeo i otkopčao ogrtač, ali ga nije svukao.
Žao mi je, oprostite, bilo je to od mene nespretno i drsko. Manfredi je sjeo i
naslonio se na stolicu. Još se jednom moram ispričati.
Potrebna mi je vaša identifikacija. Vašu putnu ispravu, molim. I vašu
meñunarodnu vozačku dozvolu. Pored toga, sve dokumente koje imate sa sobom, a
u kojima se opisuju vaše fizičke oznake, bilježi, cijepljenja, takve stvari.
Holcroft osjeti nalet ljutnje. Osim što mu sve to nije ugodno, nije mu se sviñao ni
bankarov patronatski stav. Zašto bih vam to dao? Vi znate tko sam. Ne biste mi
otvorili vrata da niste znali tko sam. Vi vjerojatno imate više mojih fotografija i
više obavijesti o meni nego State Department.
Oprostite jednom starcu, gospodine odgovori bankar podignuvši ramena u pozi
čovjeka koji sama sebe obezvrjeñuje, a istovremeno pokazujući sav svoj šarm. To
će vam biti objašnjeno.
Oklijevajući, Noel je posegnuo u unutrašnji džep kaputa i izvukao kožnatu lisnicu
u kojoj su bili putna isprava, zdravstvena potvrda, meñunarodna vozačka dozvola i
dva A.I.A. pisma u kojima je bila opisana njegova kvalifikacija arhitekta. Omot je
uručio Manfrediju.
Sve je ovdje. Poslužite se.
Ponašajući se kao da mu je neugodno i oklijevajući, bankar je otvorio omot.
Osjećam se kao da virkam u tuñe stvari, ali mislim...
Trebalo bi da se tako osjećate prekinu ga Holcroft. Nisam ja zatražio ovaj
sastanak. Da budem sasvim iskren, pada mi u veoma neprikladno vrijeme. Želim se
vratiti u New York što je prije moguće.
Da, da, razumijem vas tiho će Švicarac listajući dokumente.
Recite mi koji je bio vaš prvi posao arhitekta što ste ga dobili izvan
Sjedinjenih Država?
Noel je suzbio bijes. Došao je dovde; nema više nikakva razloga da odbije
odgovor. Meksiko odgovorio je. Za lanac hotela Alvarez, sjeverno od Puerto
Vallarte.
Drugi?
Kostarika. Za vladu. Poštanski kompleks 1973.
Koliko je prihoda vaša tvrtka ostvarila u New Yorku prošle godine? Bez
preinačenja i uljepšavanja.
To se vas ni u kom slučaju ne tiče. Čujete li me?
Uvjeravam vas da nam je poznato.
Holcroft je zatresao glavom u pozi ljutitog mirenja sa situacijom.
Stotinu sedamdeset i tri tisuće dolara i sitniš.
Uzimajući u obzir zakupninu, plaće, opremu i troškove, to baš nije neka
impresivna brojka, zar ne? zapita Manfredi čiji je pogled još počivao na papirima
koje je držao u ruci.
To je moja tvrtka, a nemam mnogo namještenika. Nemam partnera, nemam žene,
nemam velikih dugovanja. Moglo bi biti i gore.
Moglo bi biti i bolje reče bankar pogledavši Holcrofta. Osobito kad je u pitanju
netko talentiran poput vas.
Moglo bi biti bolje.
Da, tako i ja mislim nastavio je Švicarac stavljajući razne dokumente natrag u
lisnicu. Vratio ju je Holcroftu. Nagnuo se naprijed.
Znate li tko vam je bio otac?
Ja znam tko mi je otac. Zakonski to je Richard Holcroft iz New
Yorka, muž moje majke. On je zdrav i vrlo živ.
I u mirovini dopuni ga Manfredi. Kolega bankar, ali jedva bankar po švicarskoj
tradiciji.
Bio je uvažen. I jest uvažen.
Zbog novca svoje obitelji ili zbog svoje profesionalne vještine i znanja?
Zbog jednog i drugog, rekao bih. Ja ga volim. Ako imate kakvih
primjedaba, zadržite ih za sebe.
Vi ste vrlo odan čovjek; to je kvaliteta koju jako cijenim. Holcroft se pojavio kad
je vaša majka usput rečeno, doista nevjerojatna žena bila očajna, malodušna, u
beznadnom stanju. Ali trebamo dijeliti definicije. Holcroft je jednom uklonjen.
Mislio sam na vašeg prirodnog oca.
Očito.
Prije trideset godina Heinrich Clausen je obavio neke dogovore.
Cesto je putovao izmeñu Berlina, Ziiricha i Ženeve i to, dakako, bez službenog
nadzora. Pripremljen je dokument koji mi... Manfredi je zastao i nasmiješio se pa
nastavio ... kojemu se mi kao neutralci s predrasudama nismo mogli suprotstavljati.
Uz dokument je pismo koje je Clausen napisao u travnju 1945. Na vas je
adresirano. Na njegova sina. Bankar je posegnuo za debelom papirnatom
omotnicom na stolu.
Nasta kratki tajac, a zatim će Noel: Samo malo. Samo malo pričekajte. Da li se ti
dogovori ili dokumenti tiču novca? Da.
Nisam zainteresiran. Dajte ga nekom drugom. Poklonite ga u dobrotvorne svrhe.
To bi bio njegov dug, o tome nema sumnje.
Možda nećete tako misliti kad saznate o kojoj je svoti riječ.
Kolika je svota?
Sedam stotina i osamdeset milijuna dolara.

Holcroft je buljio u bankara zapanjeno i s izrazom duboke nevjerice; krv mu se

izlila iz glave i nestala u tijelu. Izvana, oko vagona, zvukovi i šumovi velike
željezničke postaje bijahu kakofonija prigušenih tonova koji su jedva prodirali kroz
debele stijenke vagona.
Nemojte ni pokušavati sve to odjednom shvatiti i upiti u sebe
primijetio je Manfredi stavljajući omotnicu ukraj stola. Ja vas razumijem. Postoje
uvjeti, iako, valja odmah reći, ni jedan nije uvredljiv i ne ponižava. Barem koliko
se nama čini.
Uvjeti?... Holcroft je znao da je njegov glas gotovo nemoguće čuti; nastojao je
vratiti glas žvačući knedle kojih nije bilo. Koji uvjeti?
Vrlo su jasno sročeni. Ta golema svota treba biti usmjerena na veliko dobro ljudi
sa svih strana. Ali, dakako, postoje i neke odredbe koje se odnose izravno na vas,
koje se tiču vašeg osobnog dobra i imutka.
Sto mislite time reći da nema ničega što vrijeña ili ponižava čega /
ste vi... »koliko se vama čini«?
Bankarove uvećane oči svjetlucale su iza naočala; nakratko se negdje zagledao
zabrinuta izraza lica. Posegnuo je za svojom aktovkom od smeñe kože koja je
ležala na drugom kraju stola. Izvukao je dugačku, tanku omotnicu s čudnim
oznakama s stražnje strane; bio je to niz od četiri kružnice koji je izgledao kao
četiri tamna novčića zalijepljena na rubu krila omotnice.
Manfredi je držao omotnicu iznad stola, pod svjetlom.
Tamni krugovi nisu bili metalni novčići, već pečatni vosak. Svi su pečati bili
netaknuti.
Prema uputama koje su nam dane prije trideset godina, ovu omotnicu nisu smjeli
otvoriti ni naši direktori u Ženevi, za razliku od pisma vašeg oca. Omotnica je
odijeljena od dokumenata koje smo pripremili; sasvim smo uvjereni da Clausen
nije ni znao za postojanje tog omota. Njegove vlastite riječi upućene vama kao da
potvrñuju naše uvjerenje. Omotnica nam je donesena nekoliko sati nakon što je
kurir donio pismo vašeg oca, što je bila naša posljednja veza s Berlinom.
Sto je to? O čemu se radi?
Mi ne znamo. Rečeno nam je da ju je napisalo nekoliko ljudi koji
su znali za aktivnosti vašeg oca, koji su svim žarom vjerovali u njegovu
stvar, u njegov zadatak; koji su ga zbog raznih razloga smatrali istin
skim mučenikom Njemačke. Upućeni smo da vam ovo predamo s
netaknutim pečatima. Trebate to pročitati prije nego pročitate očevo
pismo. Tako nam je rečeno.
Manfredi mu je predao omot. Na prednjoj strani bilo je nešto napisano. Bile su to
riječi ispisane rukom na njemačkom jeziku.
»Trebate dolje potpisati da ste omot primili u stanju kako je bilo naznačeno.«
Noel je uzeo omot i čitao riječi koje nije razumio.
Dieser Brief ist mit ungebrochenem Siegel empfangen vrorden.
Neuaufbau oder Tod.3
Što to znači?
Da ste pregledali pečate i da ste zadovoljni što je sve u redu.
Kako mogu biti siguran u to?
Mladiću, vi razgovarate s direktorom La Grande Banque de
Geneve. Švicarac nije povisio glasa, ali je njegova pokuda bila jasna.
Imate moju riječ. Uostalom, bilo kako bilo, što bi to značilo, kakva bi
bila razlika?
Nikakva, razmišljao je Holcroft, ali ga je još brinulo sasvim jasno pitanje. Ako
potpišem omotnicu, što ćete s njom učiniti?
Manfredi je šutio nekoliko trenutaka, kao da odlučuje hoće li odgovoriti ili neće.
Skinuo je naočale, iz unutrašnjeg džepa odijela izvukao je svilenu maramicu i
očistio ih.
Ovo je pismo upućeno s nerazbijenim pečatom. Novi poredak ili smrt.
Napokon je odgovorio. To je privilegirana informacija, razumijete, privilegirana...
Takav je i moj potpis prekinu ga Noel. Privilegiran, tako je.
Dopustite mi da završim prosvjedovao je bankar vrativši nao
čale na nos.
Namjeravao sam vam reći da je to privilegirana informacija koja
više ne može biti relevantna. Ne poslije toliko godina. Omot treba
poslati na poštanski pretinac u Sesimbru u Portugalu. To je južno od
Lisabona, na rtu Espichel.
Zašto nije relevantna?
Manfredi je podigao dlanove. Taj poštanski pretinac više ne postoji. Omot će
napokon završiti u uredu neuručenih pisama i najzad nam biti vraćen.
Jeste li sigurni u to?
Vjerujem, da.
Noel je posegnuo za perom, a zatim je još jednom okrenuo omot gledajući na
voštane pečate. Nitko ih nije dirao. O tome gotovo nije bilo sumnje; uostalom,
razmišljao je Holcroft, što bi to uopće značilo, zar bi to nešto izmijenilo? Stavio je
omot ispred sebe i potpisao se.
Manfredi podigne ruke. Razumijete, što god bilo ili pisalo u tom omotu, nije ni u
kakvoj vezi s našim sudjelovanjem u dokumentu koji je pripremila La Grande
Banque de Geneve. Mi o tome ništa ne znamo niti se itko savjetovao s nama; niti
smo upućeni u sadržaj omota.
Slušajući vas zaključujem da ste zabrinuti. Glas ne vara. Mislio
sam da ste rekli da to nije važno, da nema nikakve razlike. Bilo je
davno, rekoste.
Fanatici me uvijek zabrinjavaju, gospodine Holcroft. Vrijeme i
posljedice ne mogu promijeniti sud. To je bankarov oprez.
Noel poče lomiti pečatni vosak; tijekom godina toliko je očvrsnuo da je morao
upotrijebiti priličnu snagu da ga slomi i skine. Otvorio je krilo omotnice i izvukao
jednu jedinu stranicu, jedan papir. Razvio ga je.
Vrijeme je učinilo svoje. Papir je bio krhak; bijela boja papira pretvorila se u
blijedu smeñožutu. Tekst je bio napisan na engleskom, a slova su očito bila
ispisana njemačkim stilom pisanja velikih slova. Uočljivo čudan stil. Tinta je
izblijedjela, ali je bila čitka. Holcroft je pogledao na dno papira potraživši potpis.
Nije ga bilo. Stade čitati.
Poruka je bila mračna, roñena u očajanju prije trideset godina. Kao da su
poremećeni ljudi sjedili u zamračenoj sobi i proučavali sjene na zidu tražeći
znakove i nagovještaje budućnosti proučavajući čovjeka i život koji još nije nastao.
Od ovog trenutka pa nadalje treba iskušavati sina Heinricha Clausena. Ima onih
koji bi mogli saznati za posao u Ženevi i koji će ga nastojati omesti, a čiji će jedini
cilj u životu biti da ga ubiju i tako unište san što ga je začeo div koji mu je bio
ocem.
To se ne smije dogoditi jer smo mi bili izdani svi mi. A svijet mora saznati tko
smo mi uistinu bili, a ne ono kakvima su nas izdajnici prikazivali jer su to portreti
izdajnika, a ne nas, osobito ne Heinricha Clausena.
Mi smo preživjeli iz Wolfsschanzea. Mi želimo skinuti ljagu s naših imena, vratiti
ugled koji nam je ukraden.
Zbog toga će ljudi iz VVolfsschanzea zaštićivati sina dok god sin bude djelovao na
ostvarivanju očeva sna i dok nam ne vrati čast. Ali ako sin napusti san, izda oca i
ne vrati nam ugled, neće imati života, bit će svjedokom muke i očaja onih koje
voli, djece, prijatelja. Nitko neće biti pošteñen.
Nitko se ne smije uplitati i ometati, vratite nam čast. To je naše pravo i mi ga
zahtijevamo.
Noel odgurne stolicu i ustane. Što je to, doñavola?
Pojma nemam mirno odgovori Manfredi. Glas mu bijaše miran, ali se u njegovim
velikim hladnim plavim očima čitala uznemirenost.
Rekao sam vam da mi nismo bili obaviješteni ni upoznati...
U redu, budite sada obaviješteni! vikne Holcroft. Pročitajte!
Tko su bili ovi klaunovi? Dokazani luñaci?
Bankar stade čitati. Ne dignuvši pogleda, tiho je odgovorio. Prvi i najbliži
luñakovi roñaci. Ljudi koji su izgubili nadu.
Što je to Wolfsscbanze? Što to znači?
To je naziv Hitlerova generalštaba u Istočnoj Pruskoj gdje je izvr
šen pokušaj njegova ubojstva. Bila je to urota generala: von Strauffen
berga, Klugea, Hopnera; svi su oni bili upleteni. Svi strijeljani. Rommel
je izvršio samoubojstvo.
Holcroft je zurio u papir u Manfredijevim rukama. Želite mi reći da je to napisano
prije trideset godina i da su to napisali takvi ljudi?
Bankar je kimnuo, a oči su mu se iznenañeno suzile. Da, ali to nije način
izražavanja koji bi čovjek od njih očekivao. To je jasna prijetnja; to nije razborito.
Ti ljudi nisu bili nerazboriti. Vremena su bila nerazborita. Bilo je i poštenih ljudi,
hrabrih ljudi. Oni su živjeli u paklu koji nitko od nas ne može danas dočarati.
Pošteni ljudi? zapita Noel s nevjericom.
Možete li sebi uopće predočiti što je značilo biti sudionikom urote u
Wolfsschanzeu? Uslijedilo je prolijevanje krvi, tisuće su bile pobijene u raznim
mjestima, iako većina nije nikad ni čula za Wolfsschanze. Bilo je to još jedno
konačno rješenje, isprika za krvavo stišavanje svakog otpora ili neposluha u
Njemačkoj. Ono što je počelo kao akcija oslobañanja svijeta od autentičnog
luñaka, završilo je žrtvom paljenicom, općim uništenjem koje je naredio luñak. Oni
koji su uspjeli pre živjeti Wolfsschanze, vidjeli su što se poslije toga dogodilo.
Oni koji su to preživjeli odgovorio je Holcroft još su dugo slijedili tog luñaka?
Morate razumjeti. I razumjet ćete, o tome nema sumnje. To su bili očajnici. Bili su
ulovljeni u zamku, a to je za njih bilo kataklizmičko.
Svijet u čijem su stvaranju pomagali otkriven im je kao svijet o kojem nisu maštali.
Otkriveni su užasi o kojima nisu ni sanjali, a nisu mogli izbjeći odgovornosti za to.
Bijahu zapanjeni onim što gledahu, ali nisu mogli zatajiti svoju ulogu u svemu
tome.
Dobronamjerni nacisti odgovori Noel. Čuo sam za tu nejasnu vrstu, vrlo čudan
soj.
Da bi se to shvatilo, treba se vratiti u povijest do privrednih katastrofa, Versajskog
ugovora, Pakta u Locarnu, do boljševičkog prodiranja, do tuceta raznih dogañaja.
Tek tada biste vjerojatno shvatili.
Ja razumijem ono što sam netom pročitao odgovori Holcroft.
Vaši neshvaćeni jurišnici nisu oklijevali da zaprijete nekome koga ne mogu
poznavati! »Neće imati života... nitko neće biti pošteñen... obitelj, prijatelji, djeca.«
To se čita kao ubojstvo. A tek izraz »neće imati života«! Kakva staromodno
izražena prijetnja klanjem! Nemojte mi ni govoriti o dobronamjernim ubojicama.
To su riječi starih, bolesnih, očajnih ljudi, riječi očajnika. Sada
više nemaju značenja. Bijaše to njihov način izražavanja muke, patnje
i očajanja, okajavanja. Njih više nema. Ostavite ih u miru. Pročitajte
pismo svog oca...
On nije moj otac! prekinu ga Noel.
Pročitajte pismo Heinricha Clausena. Sve će vam biti jasnije. Pročitajte ga.
Moramo još porazgovarati o nekoliko stvari, a nemamo mnogo vremena.
Muškarac u smeñem ogrtaču od tvida i s tamnim tirolskim šeširom na glavi stajao
je pored stupa nasuprot sedmom vagonu. Na prvi pogled nije bilo ničega što bi se
na njemu moglo naročito zapaziti, osim možda njegovih obrva. Bile su guste, pravi
čuperci, mješavina crnih i svijetlosijedih dlaka koje su djelovale kao sol i papar,
nadsvoñe gornjeg dijela inače zanemarljiva lica, lica koje se zaboravlja čim se vidi.
Na prvi pogled. Ali ako se neznanca pobliže pogleda, ugledat će se možda
nezgrapne, ali ne i nerafinirane crte lica odlučna čovjeka. Unatoč udarima vjetra
koji je u hladnim naletima puhao peronom, on nije ni trepnuo. Njegova je
zaokupljenost sedmim vagonom bila apsolutna, neporemećena.
Amerikanac će izići kroz ta vrata, razmišljao je čovjek pored stupa, ali će biti
sasvim drukčiji Amerikanac od onoga koji je ušao. Prošlih nekoliko minuta život
mu se izmijenio na način koji je iskusilo malo ljudi na svijetu. A ipak je to bio
samo početak; putovanje koje će sada započeti i koje će dugo trajati bit će sasvim
nezamislivo za današnji svijet. Zato je važno promotriti njegove početne reakcije.
Više nego važno. Vitalno.
»Attention! Le train de sept heures...«
Iz kolodvorskih zvučnika čula se posljednja obavijest o odlasku vlaka. Istodobno je
vlak iz Lausanne dolazio na susjedni kolosijek. Za nekoliko trenutaka peron će
oživjeti gomilom turista koji poput stada dolaze u Zenevu da provedu vikend. Na
isti način kao što se Midlanderi u gomili okupljaju na Charing Crossu radi kratkog
upada u London, pomisli čovjek pored stupa.
Vlak iz Lausanne se zaustavio. Iz putničkih vagona pokulja svijet; peron je opet
bio načičkan tjelesima.
Lik visokog Amerikanca odjednom se pojavi u hodniku sedmog vagona. Na izlazu
mu se ispriječio nosač koji je nosio nečiju prtljagu. Bili su to trenuci nabijeni
razdraženošću koji bi u normalnim okolnostima mogli izazvati svañu. Ali za
Holcrofta okolnosti više nisu bile normalne. Nije izražavao ljutnju; lice mu je bilo
mirno, nije reagiralo na dogañaj pred izlazom; oči su mu bile svjesne fizičkog
komešanja, ali nisu iskazivale zabrinutost zbog toga. Djelovao je kao da je otkačen
od stvarnosti; bijaše u čvrstim uzdama produženog iznenañenja, zapanjenosti. To
je naglašavao i način kako je čvrsto stisnuo debeli omot izmeñu ruke i grudnog
koša. Prstima je tako pritiskao omot koji je djelomično zarobio dlanom te se činilo
da su omot i ruke jedno te isto.
Razlog njegove zaprepaštenosti bio je taj dokument pripremljen prije jednog
životnog vijeka. Bilo je to čudo na koje su oni čekali, za koje su živjeli čovjek
pored stupa i oni koji su otišli prije njega. Više od trideset godina čekanja i
očekivanja. A sada je to najzad isplivalo na površinu.
Putovanje je otpočelo.
Holcroft je ušao u rijeku ljudi i uputio se peronom prema izlazu. Iako ga je gomila
gurkala sa svih strana, on to uopće nije zamjećivao, a pogled mu je bio odsutno
uperen naprijed. Ni u što.
Odjednom se čovjek pored stupa uzbudio i uzbunio. Godine vježbi naučile su ga da
traži i opaža neočekivano, da uoči jedva zamjetljiv prekid normalnog procesa. Taj
je prekid sada bio pred njim. Dvojica muškaraca drukčijih lica od gomile, nevesela
izražaja, neobasjani znatiželjom ili očekivanjem, probijali su se kroz gomilu, a ako
im je lice išta odražavalo, onda je to bila neprijateljska namjera.
Probijali su se kroz gomilu, ali je jedan od njih bio uporniji i išao je ispred svog
suputnika. Pogled im je ležao na Amerikancu; išli su prema njemu, on im je bio
cilj! Muškarac koji je bio malo ispred suputnika držao je desnu ruku u džepu.
Čovjek iza njega imao je lijevu ruku skrivenu u kaputu, na prsima, ispod
otkopčanog ogrtača. Skrivene ruke držale su oružje! Čovjek u blizini stupa bio je
uvjeren u to.
Naglo je odskočio od betonskog stupa i bacio se u gomilu. Nije smio izgubiti ni
sekunde. Dvojica su se približavala Holcroftu. Htjeli su se domoći omotnice! Bilo
je to jedino moguće objašnjenje. A ako je to doista tako, to može jedino značiti da
je riječ o čudu procurila iz Ženeve! Dokument u omotu nije imao cijenu, toliko je
bio skupocjen da mu se nije mogla odrediti cijena. Osim toga, Amerikančev život
je tako beznačajan i bezvrijedan da se nitko ne bi ni trena zamislio prije nego mu
ga oduzme. Ljudi koji se približavaju Holcroftu ubit će ga zbog tog omota i ne
razmišljajući, bezbrižno, kao da ružnog insekta uklanjaju sa zlatne poluge. A to bi
doista bilo ludo. Oni očito nemaju pojma da se čudo ne bi dogodilo na nema sina
Heinricha Clausena, da bez njega ne bi bilo ničega!
Sada su bili samo koji metar udaljeni od njega! Čovjek crnobijelih obrva bacio s u
gomilu turista poput podivljale životinje. Udarao je u ljude i prtljagu bacajući
postrance sve i svakoga na svom putu. Kad se našao ni metar daleko od ubojice
čija je ruka bila skrivena ispod ogrtača, i sam je gurnuo ruku u džep i čvrsto
zgrabio svoj revolver vičući izravno napadaču:
Du suchst Clausens Sohn! Das Gen/e Dokument!4
Ubojica je djelomično bio pokriven nekolicinom ljudi i isto ga je toliko ljudi
dijelilo od Amerikanca. Čuo je riječi koje su mu bile upućene, riku tih riječi koju je
izgovorio stranac. Okrenuo se razrogačenih očiju.
Gomila je brzo nadirala prema izlazu izmičući se dvojici očitih protivnika.
Napadač i zaštitnik bili su u svojoj minijaturnoj areni, sučeljeni. Promatrač je
pritisnuo revolverski okidač u džepu pa opet pritisnuo. Tiha praskanja jedva su se
mogla čuti. Dva su metka ušla u tijelo navodnog Holcroftova budućeg napadača,
jedan u donji dio trbuha, a drugi visoko iznad, u vrat. Prvi je metak prisilio čovjeka
da se skljoka prema naprijed, a drugi mu je odgurnuo glavu natrag otkrivši ranu na
vratu.
Krv je iz vrata šiknula takvom silinom da je poprskala obližnje prolaznike te
odjeću i prtljagu što im je pripadala. Prolijevala se u slapovima stvarajući lokvice i
potočiće na izlazu. Užasnuti vrisak ispunio je prolaz.
Promatračzaštitnik osjeti kako mu nečija ruka steže rame, a prsti mu se ukopaše u
meso. Naglo se okrenuo; drugi napadač se ustremio na nj, ali nije imao revolvera u
ruci. Umjesto tog oružja, pojurilo je na njega sječivo lovačkog noža.
Čovjek je bio amater, pomisli promatrač, a istodobno mu oživješe gotovo
instinktivne reakcije koje je stekao vježbajući godine i godine. Brzo je odskočio u
stranu poput borca s bikovima koji izbjegava rogove a zatim zgrabio napadača za
ruku. Izvukao je desnu ruku iz džepa i poput kliješta stegnuo prste obavijene oko
drške noža. Naglo je povukao ručni zglob napadača prema dolje i pojačao svoj
željezni stisak na prste oko ručke noža lomeći hrskavicu napadačeve ruke i
usmjeravajući sječivo noža prema napadaču. Uronio ga je u mekano trbušno meso
pa oštro sječivo svom snagom pomaknuo dijagonalno u prsni koš
Ti tražiš Clausenova sina! Ženevski dokument! prekidajući srčane arterije.
Muškarčevo se lice zgrčilo; prolomi se strašan krik koji smrt prekinu.
Pandemonij se razvio u strahoviti kaos; krika sve nadjača. Krv usred tijela u hitnji,
tijela koja se suludo sudaraše i još pojačavaše histeriju. Promatračzaštitnik je točno
znao što mora uraditi. Izbacio je ruke kao da je zaplašen i zapanjen; učini to naglo
kao čovjek koji osjeti odvratnost ugledavši krv na svojoj odjeći i pridruži se
histeričnoj gomili koja je jurila od mjesta dogañaja kao stado uplašene stoke, što
dalje od betonskog razbojišta i mjesta ubojstva.
Potrčao je prema izlazu pored Amerikanca kojemu je netom spasio život.
Holcroft je čuo vrisak. Vrisak je prodro kroz ovoje omamljive izmaglice u koju je
ne hoteći uronio. Bijahu to lude pare koje su se vrtjele oko njega sprečavajući
čistoću pogleda, onemogućavajući ga da misli.
Pokušao se okrenuti prema mjestu uzbuñenja, ali ga je histerična gomila omela u
tome. Odgurnuli su ga dalje od rampe i pritisnuli na metar visoki cementni zid koji
je služio kao ograda. Jednom se rukom uhvatio za zid i okrenuo se, ali nije mogao
jasno vidjeti što se dogodilo; ugledao je čovjeka ispod luka pred ulazom kojem je
krv šiktala iz vrata. Ugledao je drugog čovjeka koji je posrnuo naprijed ili pojurio
naprijed usta zgrčenih od boli; juriš tijela koja su nadirala opet ga je odbacio na
ogradu i Noel više ništa nije mogao vidjeti.
Protrčao je neki muškarac i sudario se s njegovim ramenom. Holcroft se okrenuo
na vrijeme da opazi njegove uplašene oči ispod veoma gustih, čekinjastih
crnobijelih obrva.
Nema sumnje da je izvršen neki napad. Pokušaj otimanja prerastao je u pljačku, u
napad, u nasilje, u ubojstvo možda. Miroljubiva Zeneva više nije imunija nasilju
nego što su divlje ulice New Yorka noću ili siromaške uličice Marakeša.
Noel se nije smio zaustavljati i razmišljati o takvim stvarima. Nije smio biti
upleten u taj dogañaj ni na koji način, ni kao svjedok, ni kao slučajni prolaznik.
Postoje druge stvari na koje mora misliti. Vratiše se izmaglice koje otupljuju. Kroz
njih je nejasno shvatio da njegov život više neće biti isti kakav je bio. Više nikada.
Čvrsto je stegnuo omotnicu u ruci i pridružio se gomili koja je vrištala trčeći prema
izlazu.
Veliki je avion preletio iznad Cape Breton Islanda i blago se nagnuo na lijevu
stranu spuštajući se na novu visinu i u novu koridorsku stazu. Sad je pravac leta
bio jugozapad, prema Halifaxu i Bostonu, a zatim u New York.
Holcroft je većinu vremena proveo u loži na gornjem katu na odijeljenoj stolici u
desnom stražnjem kutu, dok mu je crna aktovka bila oslonjena na pregradu. Na
tom se mjestu lakše koncentrirao; zalutali pogled obližnjeg putnika nije mogao
pasti na papire koje je on čitao, ponovno čitao, čitao i čitao.
Započeo je s pismom Heinricha Clausena, tom nepoznatom ličnošću koja ga je
svega prožimala. Već je taj dokument bio nevjerojatan sam po sebi. Informacija
koju je sadržavao tako je uzbunjivala da je Manfredi izrekao kolektivnu želju
direktora Grande Banque da bude uništena. Naime, u tom su dokumentu bili
općenito objašnjeni, ali pažljivo pojedinačno nabrojani izvori milijuna pohranjenih
u ženevskoj banci prije tri desetljeća. Iako je najveći dio tih izvora bio čist u
suvremenom značenju zakona i pravnom tumačenju lopovi i ubojice koji kradu
državnu blagajnu što pripada vladi koju vode lopovi i ubojice drugi izvori nisu bili
tako imuni od suvremenog ispitivanja i ocjenjivanja. Njemačka je cijelo vrijeme
rata pljačkala. Otimala je gdje god je ispružila šape. Činila je to i u zemlji i izvan
nje, u svim drugim zemljama koje je privremeno osvojila. Oni koji su dizali glas ili
se nisu slagali s politikom pljačkaša i ubojica, plaćali su protest svime što su
posjedovali; bili su osvojeni bez osvajanja, opljačkani na temelju dviju

riječi naredbe. Kad bi uspomene na te pljačke bile aktivirane, kad bi sjećanja na te

dogañaje bila izjaružena, meñunarodni sudovi u Haagu mogli bi za godine i godine
zapečatiti ta sredstva u mnogim sudskim procesima.
Uništite pismo rekao mu je Manfredi u Zenevi. Jedino je potrebno da saznate i
shvatite zašto je učinio ono što je učinio. Ne metode jer su one komplikacija bez
shvatljivog rješenja. Ali postoje oni koji bi mogli pokušati da vas spriječe. Mogli bi
se drugi lopovi uplesti, uletjeti u posao; ovdje je riječ o stotine i stotine milijuna.
Noel je čitao pismo vjerojatno dvadeseti put. Kad god bi započinjao ponovno
čitati, nastojao je zamisliti sliku čovjeka koji je to napisao. Njegov prirodni otac.
Nije imao nikakvu predodžbu o tome kako je izgledao Heinrich Clausen; njegova
je majka uništila sve fotografije, sva pisma, bilo koje sjećanje na čovjeka kojega je
mrzila svim svojim bićem.

Berlin, 20. travnja 1945.

Moj sine!

Ovo ti pišem dok armije Reicha propadaju na svim frontovima. Uskoro će pasti
Berlin, grad u kome posvuda bjesne požari i smrt. Neka tako bude. Neću gubiti
vrijeme opisujući ono što je bilo ili je moglo biti. O idejama koje su izdane i o
trijumfu zla nad dobrom zbog izdajstva moralno bankrotiranih voda. Uzajamna
optuživanja začeta u paklu suviše su sumnjiva, autorstvo takvih rekriminacija
suviše se olako pripisuje ñavlu.
Umjesto toga, ja prepuštam svojim djelima da govore u moje ime ili za mene. U
njima ćeš možda naći nešto što podsjeća na ponos. To je sadržaj moje molitve.
Krivnju treba ispraviti. To je kredo do kojeg sam došao i koji priznajem. Kao i
dvojica mojih najdražih prijatelja i najbližih suradnika čija su imena u pridodanom
dokumentu. Treba dati naknadu za uništenje koje smo izazvali, za izdaje tako
gnusne, za nedjela koja svijet neće nikad zaboraviti. Ili oprostiti. U interesu
djelomičnog oproštaja učinili smo ono što smo učinili.
Prije pet godina tvoja je majka donijela odluku koju nisam mogao shvatiti, tako je
bila slijepa moja lojalnost Novom redu. Prije dvije zime, u veljači 1943. dokazalo
se da su istinite riječi koje je ona izgovorila u bijesu, riječi koje sam arogantno
odbio kao laži kojima su je nakljukali oni što mrze Domovinu. Bili smo zavarani
mi koji smo se kinjili u sve razrjeñenijim krugovima financija i politike. Već je
dvije godine savršeno jasno da je Njemačka neopozivo krenula putem poraza.
Pravili smo se kao da vjerujemo u suprotno, ali smo u srcima znali da je tako. I
drugi su znali. I postajali su bezbrižnima. Užasi su izlazili na površinu, zavaravanja
i prijevare bili su jasni.
Prije dvadeset i pet mjeseci smislio sam plan za koji sam osigurao podršku svojih
dragih prijatelja u Vinanzministeriumu.5 Drage volje pružili su mi svoju potporu.
Bio nam je cilj da izuzetno velike svote novca prebacimo u neutralnu Švicarsku; to
će biti novac koji bi se jednog dana mogao upotrijebiti za pružanje pomoći i
kakvogtakvog olakšanja tisućama i tisućama ljudi kojima je život uništen
neizrecivim zločinstvima što su ih u ime Njemačke izvršile životinje koje nisu
ništa znale o njemačkoj časti.
Sada nam je sve poznato o logorima. Njihova će imena progoniti povijest. Belsen,
Dachau, Auschwitz.
Saznali smo za masovna ubojstva, za masovna strijeljanja nemoćnih muškaraca,
žena i djece poredanih ispred rovova koje su sami iskopali da bi zatim bili zvjerski
ubijeni.
Saznali smo i za peći oh Bože, na nebesima za peći namijenjene ljudskom mesu!
O tuševima iz kojih nije prskala voda za pranje, već smrtonosni plin. O
nedopustivim, stravičnim, gadljivim eksperimentima nad svjesnim ljudskim
bićima, a sve su to činili umobolni profesionalci u službi medicinske znanosti
nepoznate čovjeku. Mi krvarimo kad zamislimo te scene, oči nam ispadaju, ali naše
suze ne mogu ništa učiniti. Naš razum, meñutim, nije tako neomoćan. Mi možemo
planirati.
Treba dati naknadu.
Mi ne možemo vratiti živote. Ne možemo vratiti ono što je uzeto tako brutalno i
pokvareno. Ali možemo potražiti sve koji su preživjeli te djecu preživjelih i
umorenih, možemo učiniti što možemo. Treba ih potražiti u cijelom svijetu i
pokazati im da mi nismo zaboravili. Osramoćeni smo i želimo pomoći. Na bilo koji
mogući način. S tim smo ciljem učinili ovo što smo učinili.
Ni za trenutak ne pomišljam da bi naša akcija mogla iskupiti naše grijehe, te
zločine u kojima smo nehotice i mi sudjelovali. Pa ipak, činimo što možemo ja
činim što mogu u svakom dahu progonjen shvaćanjima i mudrošću tvoje majke.
Zašto, o vječni Bože, nisam slušao tu veliku i dobru ženu?
Treba se vratiti planu.
Uzimajući američki dolar kao ekvivalentni novac zamjene, naš je cilj bio deset
milijuna mjesečno, svota koja se može učiniti prevelikom, ali nije kad se uzme u
obzir tok kapitala kroz ekonomski labirint Finanzministeriuma na vrhuncu rata.
Premašili smo naš cilj.
Upotrebljavajući mašineriju Finanzministeriuma, mi smo se domogli sredstava iz
stotina izvora unutar Reicha i u velikoj mjeri izvan sve dužih njemačkih granica.
Porezi su usmjereni na druge kolosijeke, a isto su tako skrenute i svote namijenjene
za pokriće golemih troškova Ministarstva za naoružanje, za kupovine koje ne
postoje. Isto smo činili i s plaćama za Wehrmacht, a novac upućivan na okupirana
područja neprekidno se gubio ili je na razne načine bio presretan. Sredstva od
ekspropriranih imanja i nekretnina, od velikih imetaka i bogatstava, tvornica i
privatnih poduzeća, nisu pronalazila put do privrede Reicha, već su umjesto toga
stizala na naše račune. Prodaja umjetnina iz desetaka muzeja na području
okupiranih zemalja prebačena je na naš kolosijek. Bio je to majstorski zamišljen
plan koji je majstorski i izveden. Bez obzira na to kakvim smo se opasnostima
izložili i kakav smo strah propatili a to nam se svakodnevno dogañalo sve je to
sasvim sporedno u usporedbi sa značenjem našeg kreda: treba dati naknadu.
No, ni za jedan se plan ne može reći da je uspješan ako mu cilj nije za stalno
osiguran. Vojna strategija koja se svodi na osvajanje luke što će sljedeći dan biti
vraćena zahvaljujući invaziji s mora, nije nikakva strategija. Treba uzeti u obzir
sve moguće napade, sva uplitanja koja bi mogla nijekati i obezvrijediti strategiju.
Treba projektirati, koliko god to projekcija dopusti, promjene koje nameće vrijeme
i zaštititi dosad postignute ciljeve. Ukratko, treba se poslužiti vremenom radi
prednosti strategije. Pobrinuli smo se da to učinimo postavljajući uvjete u
pridodanom dokumentu.
Svemogući zna da bismo pružili pomoć žrtvama i njihovim preživjelima prije nego
dopušta naš plan, ali da smo to učinili, bila bi skrenuta pažnja na svote koje smo
stavili na stranu. Tada bi sve bilo izgubljeno. Treba se smijeniti generacija da bi
strategija uspjela. Čak će i tada biti opasnosti, ali će je vrijeme umanjiti.
Sirene protuavionske uzbune neprekidno zavijaju. Govoreći o vremenu, valja reći
da ga je sada ostalo veoma malo. Što se tiče mene i mojih suradnika, mi samo
čekamo na potvrdu da je ovo pismo stiglo u Ziirich po tajnom kuriru. Čim primimo
tu obavijest, ostvarit ćemo naš pakt. Naš dogovor sa smrću, svaki od svoje ruke.
Odgovori na moju molitvu. Pomozi nam da okajemo grijehe. Treba dati naknadu.
To je naša pogodba, moj sine. Moj jedini sine kojeg nikad nisam upoznao, ali
kojemu sam nanio toliko boli. Drži se nje, poštuj je, jer je časno ono što tražim od
tebe da učiniš.
Tvoj otac
Heinrich Clausen

Holcroft je lice pisma okrenuo prema dolje i položio ga na stol zagledavši se kroz
prozor u plavo nebo iznad oblaka. U daljini se vidio ispuh drugog aviona;
pogledom je slijedio nit pare sve dok nije ugledao sićušni srebrni sjaj trupa.
Razmišljao je o pismu. Opet. Pisanje je bilo ganutljivo; riječi su bile iz druge ere,
melodramatične. To nije oslabilo pismo, već mu je dalo stanovitu snagu uvjerenja.
Clausenova iskrenost nije dolazila u pitanje; njegove su emocije bile iskrene.
Meñutim, ono što je bilo samo djelomično priopćeno ili objašnjeno bila je
briljantnost samog plana. Bio je briljantan po svojoj jednostavnosti, izuzetan po
procjeni vremena i zakonima financiranja kako bi se ostvarilo izvršenje plana i
osigurala mu se zaštita. Jer, trojica su autora plana shvaćala da golema sredstva
koja su prisvojili ne mogu biti potopljena u jezero ili zakopana u zidovima ili
tajnim trezorima. Stotine milijuna trebalo je ostati na financijskom tržištu, a ne da
budu izloženi promjenama novca ili bankovnim posrednicima koji bi morali
pretvarati novac u novac i prodavati nejasnu aktivu ili imovinu.
Sve treba pretvoriti u solidnu valutu koju valja deponirati i odgovornost za njezinu
sigurnost dati u ruke jednoj od najuglednijih svjetskih bankarskih institucija, La
Grande Banque de Geneve. Takva institucija ne bi mogla ne bi smjela dopustiti
zlouporabe kad je u pitanju likvidnost; to je meñunarodna privredna hrid. Bit će
poštovani svi uvjeti ugovora potpisanog s depozitorima. Sve mora biti legalno u
očima švicarskog zakona. Prikriveno ili potajno kao što je usañeni običaj
poslovanja ali s najvećim uvažavanjem propisa i, tako, sukladno s vremenima.
Sadržaj ugovora dokument nije mogao biti iskrivljen; ciljeve treba poštovati i
provoditi od slova do slova.
Bilo bi nezamislivo dopustiti korupciju ili namjerno protuugovorno i protuzakonito
ponašanje. Trideset godina... pedeset godina... uzeto u terminima financijskog
kalendara doista je malo vremena.
Noel posegne za aktovkom i otvori je. Pismo je gurnuo u jedan odjeljak, a onda je
izvukao dokument La Grande Banque de Geneve. Bio je zatvoren u kožnoj
omotnici i savijen poput posljednje volje i oporuke što je i bio i te kako. Naslonio
se na naslonjač i otkopčao kopču što je držala korice. Tako se pojavila prva
stranica dokumenta.
Njegova »pogodba«, razmišljao je Holcroft.
Prelazio je preko riječi i dijelova koji su mu već bili poznati i pri tom je šuštavo
okretao stranice usredotočujući se samo na najistaknutije dijelove.
Dakle, evo i identiteta dvojice koji su Clausenu pomagali u velikoj krañi; to su
Erich Kessler i Wilhelm von Tiebolt. Identifikacija tih imena sama po sebi nije
toliko značajna koliko je značajna Holcroftova obveza u vezi s tim imenima.
Naime, on je morao potražiti najstariju djecu jednog i drugog zavjerenika koji su
djelovali s njegovim ocem. Bio je to prvi uvjet, prva naredba postavljena u
dokumentu. Iako je unaprijed odreñeni vlasnik šifriranog bankovnog računa bio
samo jedan, Noel C. Holcroft, Amerikanac, novac će biti osloboñen tek kad se
osiguraju potpisi sve troje najstarije djece zavjerenika. A i tada jedino onda ako
svako dijete dokaže direktorima La Grande Banque da prihvaća uvjete i obveze o
raspodjeli novca koje su odredili prvobitni vlasnici računa.
Meñutim, ako ti izdanci ne zadovolje švicarske direktore ili budu ocijenjeni kao
nekompetentni, treba proučiti njihovu braću i sestre i dati novi sud o njihovim
kvalitetama. Ako sva djeca budu negativno ocijenjena, ako padnu na ispitu, ako ih
budu smatrali nesposobnima za preuzimanje odgovornosti, milijuni će pričekati još
jednu generaciju kad izvršitelji testamenta otvore nove zapečaćene upute pred
osobama koje još nisu ni roñene. Bila je to razorna odlučnost: još jedna generacija.
Zakoniti sin Heinricha Clausena sada je poznat kao Noel Holcroft, dijete koje živi
s majkom i očuhom u Americi. Na specifičan datum odabran od direktora La
Grande Banque de Geneve koji ne može biti prije nego protekne trideset, ali ne
više od trideset i pet godina rečenog zakonitog sina Heinricha Clausena treba
potražiti i objasniti mu njegove obveze i odgovornosti. On treba pronaći svoje
sunasljednike i aktivirati račun pod uvjetima koji su navedeni. On će biti kanal
kroz koji će novac biti raspodijeljen žrtvama holokausta, njihovim obiteljima i
preživjelim srodnicima...
Trojica Nijemaca objasnili su razloge zašto su Clausenova sina izabrali kao vezu
za raspodjelu novca. Dijete je stupilo u bogatu i poznatu obitelj... američku obitelj
izvan i iznad svake sumnje. Svi tragovi prvog braka njegove majke i njezina bijega
iz Njemačke kao da su nestali. Vjerni suprug, Richard Holcroft, pobrinuo se da sve
to bude izbrisano kako nikome ne bi smetalo u novom životu koji se neće usmjeriti
prema starim svjetionicima. U traženju i provoñenju tog zaborava u Londonu je
čak izdana osmrtnica za dječačića po imenu Clausen s datumom od 17. veljače
1942., a odmah zatim je u New Yorku izdana krštenica za muško dijete s
prezimenom Holcroft. Godine koje su uslijedile još će više prikriti dogañaje, sve
do točke potpunog zaborava i brisanja iz sjećanja. Muški maloljetnik Clausen
jednog će dana postati muškarac Holcroft, osoba bez ikakva vidljiva srodstva sa
svojim podrijetlom. Pa ipak, to podrijetlo nije moguće zanijekati pa je, prema
tome, on bio savršeni izbor koji je zadovoljio i zahtjeve i ciljeve dokumenta.
Meñunarodna agencija bit će osnovana u Ziirichu da posluži kao sjedište za
raspodjelu novca, ali će izvorište novca, njegovo podrijetlo, ostati prekriveno
tajnošću. Ako bude potreban predstavnik, osoba koja će se morati predstaviti da
stoji iza te goleme novčane mase bit će Amerikanac Holcroft jer nitko drugi ne
smije biti spomenut po imenu. Nikad. Oni su djeca nacista i kad bi se otkrilo
njihovo podrijetlo, to bi izazvalo zahtjeve da njihov račun bude istražen pa bi bili
otkriveni njegovi izvori. A kad bi bankovni račun bio istražen, kad bi se samo
nagovijestilo ili samo pretpostavilo podrijetlo tog novca, gotovo svi bi se sjetili
zaboravljenih konfiskacija i nacističkih otimačina. Meñunarodni sudovi bili bi
preplavljeni sudskim predmetima.
Meñutim, ako predstavnik fonda bude čovjek bez nacističkih veza ili podrijetla,
neće biti razloga za zabrinutost, neće biti razloga za uzbunu, za istragu, nikakvih
zahtjeva za ekshumaciju, nikakvih sudskih procesa. On će postupati u zajedništvu s
ostalima, a svaki će imati po jedan glas u svim odlukama, ali će samo on biti
vidljiv. Djeca Ericha Kesslera i Wilhelma von Tiebolta ostat će anonimna.
Noel se pitao kako izgledaju Kesslerova i von Tieboltova »djeca«. Uskoro će
saznati.
Posljednji uvjeti dokumenta nisu ga manje iznenadili od prethodnih. Sav novac
treba doznačiti u roku od šest mjeseci nakon otvaranja računa. Takav će zahtjev
značiti potpuno angažiranje svakog djeteta navedenog u dokumentu. Depozitori su
upravo to i imali na umu i zahtijevali: potpunu predanost u ostvarivanju njihova
cilja. Treba zaboraviti na nastavljanje normalnog života, treba se potpuno žrtvovati
ne postavljajući pitanja. Osim toga, njihova će predanost biti nagrañena. Na kraju
šestomjesečnog razdoblja i uspješnog dodjeljivanja novca žrtvama nacističkih
progona i pokolja, ciriška će agencija prestati raditi, a svaki će potomak primiti
svotu od dva milijuna dolara.
Šest mjeseci. Dva milijuna dolara.
Dva milijuna.
Noel stade razmišljati što će to značiti njemu osobno i profesionalno. To će značiti
slobodu. Manfredi je u Zenevi rekao da je Noel talentiran. On jest talentiran, ali je
njegova talentiranost često bila prikrivena u konačnom proizvodu. Prihvaćao se
poslova za koje bi volio da ih ne uzima; bio je prisiljen na kompromise u
rješenjima, iako je arhitekt u njemu drukčije diktirao i osjećao. Da, osjećao, možda
talentirano osjećao; morao je odbijati poslove koji su ga draškali i izazivali
njegovo stvaralaštvo, ali mu je pritisak novčanih obveza zabranjivao da vrijeme
troši na manje poslove. Pretvarao se u cinika.
Ništa nije trajno; planirana zastarjelost ide rukom pod ruku s gubljenjem
vrijednosti i amortizacijom. To nitko bolje ne zna od arhitekta koji je nekad imao
savjest. Možda će opet naći svoju savjest. Sa slobodom. S dva milijuna.
Holcrofta je zapanjila brzina njegovih misli. Film se vrtio gotovo ludom brzinom.
Čak je mislio o stvarima koje mu prije nisu ni padale na pamet. Bio je odavno
odlučio da ništa ne poduzme dok to misaono ne obradi. Razmišljanje pa
djelovanje; hitnja je najčešće dijete zabluda i štetne improvizacije. Treba uvijek
razmisliti. O svemu. Pa ipak, sada se našao u čudnom položaju čovjeka koji vapi za
svojom izgubljenom savjesti tražeći je novcem za koji je bio uvjeren da ga može
dobiti. Čudno.
Kako izgledaju ta najstarija djeca Ericha Kesslera i Wilhelma von Tiebolta? Jedno
je žena, drugo muškarac, učenjak. Ali osim razlika u spolu i zanimanju, oni bijahu
dijelom nečega što nikad nije poznavao, što je prohujalo pored njega, ali daleko,
daleko, bez njegova znanja. Oni su bili ondje, oni su vidjeli. Ni jedno od njih nije
bilo premlado da se ne bi sjećalo. Živjeli su u tom čudnom svijetu, u demonskom
svijetu koji se zvao Treći Reich. Amerikanac bi imao toliko pitanja da postavi.
Da postavi pitanja? Pitanja?
Odlučio je. Rekao je Manfrediju da mu treba vremena najmanje nekoliko dana
prije nego se odluči.
Imate li vi doista izbor? upitao ga je švicarski bankar.
I te kako odgovorio je Noel. Ja nisam na prodaju, bez obzira
na to kakvi su uvjeti. A i ne bojim se prijetnji koje su izrekli manijaci
prije trideset godina.
Niti bi trebalo da se bojite. Porazgovarajte o tome sa svojom maj
kom.
Što? Holcroft je bio zapanjen. Mislio sam da ste rekli...
Zašto? Pomislio bih da je posljednja...
Ona je prva. I jedina. Ona će poštovati iskazano povjerenje.
Manfredi je bio u pravu. Ako odgovori potvrdno, bit će nesumnjivo nužno da
privremeno obustavi aktivnosti svoje tvrtke i otpočne putovati da bi uspostavio
dodir s Kesslerovom i von Tieboltovom djecom. To bi izazvalo znatiželju njegove
majke; ona nije žena koja bi dopustila svojoj znatiželji da se uspava. Zapitkivala bi,
a kad bi, bilo kako, bilo kojim slučajem premda je to gotovo sasvim nevjerojatno
iščeprkala podatke o milijunima u Zenevi i ulozi Heinricha Clausena u krañi bez
granica, nema sumnje da bi strašno reagirala. U svijesti su joj ostale neizbrisive
uspomene na paranoične gangstere Trećeg Reicha. Kad bi ona javno iznijela bilo
što o novcu, ta bi masa novca bila godine i godine vezana u
meñunarodnim sudovima.
A pretpostavimo li da je ne budem mogao privoljeti? Što tada?
Morate je uvjeriti. Pismo je uvjerljivo, a zatreba li, i mi ćemo
uskočiti. Bez obzira na to, bolje je od početka znati njezino mišljenje.
Kakvo će to biti mišljenje? pitao se Noel. Althene nije jedna od onih majki koje
ništa ne pitaju i koje samo pršte dobrostivošću, s razlogom ili bez njega. Još rano u
životu je uvidio da je Althene drukčija. Ona nije mogla u kalup namijenjen
bogatim damama iz Manhattana. Sve su značajke takva statusa postojale. Konji,
jahte, vikendi u Aspenu i Hamptonsu, ali ne i nezadrživa utrka za sve većim
društvenim utjecajem i za poznatim guranjem meñu sličnima.
Sve je to ona nekad radila. Živjela je u kovitlacu europskih tridesetih godina kao
mlada, bezbrižna Amerikanka kojoj je obitelj nešto sačuvala nakon velikog kraha6
i bolje je stajala od velikog broja društveno sličnih, ali manje sretnih. Britanski je
dvor poznavala kao i salone emigranata u Parizu... i sasvim nove nasljednike
Njemačke. U tim je njezinim godinama nastala jasnoća oblikovana ljubavlju,
iscrpljenošću, mržnjom i bijesom. Jasnoća ili nova prosvijetljenost, dublje
razumijevanje života.
Althene je bila izuzetna osoba, i prijateljica i majka; bilo je to duboko prijateljstvo
koje se nije trebalo stalno dokazivati. Istini za volju, razmišljao je Holcroft, ona mu
bijaše više prijateljicom nego majkom; nikad se nije sasvim dobro osjećala u toj
posljednjoj ulozi.
Previše sam griješila, dragi moj jednom mu je rekla smijući
se da bih pretpostavljala autoritet zasnovan na biologiji.
A sada će zatražiti od nje da se opet suoči s uspomenama na čovjeka zbog kojega
je znatan dio života provela zaboravljajući ga. Hoće li se uplašiti? Zgroziti? Ne, to
nije vjerojatno. Hoće li posumnjati u ciljeve navedene u dokumentu koji mu je dao
Ernst Manfredi? Kako bi to mogla nakon što pročita pismo Heinricha Clausena?
Bez obzira na to kakve su joj uspomene i kako ih doživljava, njegova je majka
žena intelekta i percepcije. Svi su ljudi podložni promjenama, kajanju. Ona će sve
morati prihvatiti bez obzira na to kako bi joj to moglo biti odvratno u ovom
posebnom slučaju.
Bio je kraj tjedna; sutra je nedjelja. Majka i očuh su provodili vikende u svojoj
kući na imanju u Bedford Hillsu. Ujutro će se ondje odvesti kolima i porazgovarati
s njima.
A u ponedjeljak će poduzeti prve korake na putu koji će ga opet odvesti u
Švicarsku. Radi neke još nepoznate agencije u Zurichu. U ponedjeljak će početi
lov.
Noel se sjećao dijaloga s Manfredijem. Te su riječi bile meñu posljednjima koje su
izgovorene prije nego je Holcroft izišao iz vlaka.
Kesslerovi imaju dva sina. Najstariji, Erich nazvan po ocu
profesor je povijesti na Berlinskom sveučilištu. Mlañi, Hans, liječnik
je u Miinchenu. Koliko smo uspjeli saznati, obojicu veoma cijene u nji
hovim sredinama. Vrlo su bliski. Kad Erichu bude objašnjena situacija,
vjerojatno će zahtijevati da mu i brat bude uključen.
Je li to dopušteno?
U dokumentima nema ničega što bi to zabranjivalo. Meñutim,
honorar ostaje isti i svaka obitelj ima samo jedan glas u donošenju
svih odluka.
A što je s von Tieboltovima?
Bojim se da je to drukčija priča. Možda će vam oni biti problem.
Dokumenti kazuju da su majka i dvoje djece pobjegli u Rio de Janeiro.
Prije pet ili šest godina oni su iščezli. Doslovno. Policija nema nikakvih obavijesti
o njima. Nema njihove adrese, poslovnih veza, nisu prijavljeni u drugim većim
gradovima. I još nešto što je neuobičajeno: majka je dosta dugo veoma dobro
živjela. Čini se da nitko ne zna što se dogodilo ili ako netko i zna, ne želi reći.
Rekli ste dvoje djece. Gdje su oni?
Zapravo ima troje djece. Najmlañe dijete, kćer Helden, rodila se
poslije rata u Brazilu, očigledno začeta posljednjih dana Reicha. Najsta
rije dijete je takoñer kćer, Gretchen. Srednje je dijete sin, Johann.
Kažete da su iščezli?
Možda je taj izraz suviše dramatičan. Mi smo bankari, a ne istra
žitelji. Naši upiti nisu išli tako daleko, a Brazil je velika zemlja. Vaši
zahtjevi moraju ići dalje. Treba pronaći prvo dijete svakog spomenutog
muškarca i proučiti ga. To je prvi uvjet postavljen u dokumentu; ako se
to ne učini, račun neće biti otvoren.
Holcroft je savio dokument i vratio ga u torbu. Dok je to radio, prsti mu dodirnuše
list papira s čudnim velikim slovima koji su prije trideset godina ispisali preživjeli
iz Wolfsschanzea. Manfredi je bio u pravu: bijahu to bolesni starci koji su
pokušavali odigrati svoje posljednje očajničke uloge u drami budućnosti koju su
jedva razumijevali. Da su je razumjeli, oni bi se s molbom obratili »sinu Heinricha
Clausena«. Molili bi ga, uvjeravali, a ne bi mu prijetili. Ta je prijetnja zagonetka.
Zašto su tako postupili? S kojim ciljem? Možda je Manfredi opet bio u pravu.
Čudan papir sada nema značenja. Postoje druge stvari na koje valja misliti.
Holcroft je ulovio pogled stjuardese koja je brbljala s dvojicom muškaraca za
suprotnim stolom pa ju je kretnjama ruke zamolio za još jedan skoč. Ugodno mu se
nasmiješila, kimnula i dala mu na znanje da će piće dobiti za koji trenutak. Vratio
se svojim mislima.
Neizbježne sumnje opet izbiše na površinu. Je li on doista voljan i spreman da
vjerojatno godinu dana života veže za tako veliki posao? Da, najprije treba ispitati
njegove kvalifikacije prije nego budu ispitane kvalifikacije Kesslerove i von
Tieboltove djece. Uostalom, ako ove posljednje uopće pronañe? Vratiše mu se
Manfredijeve riječi. Mislite li da imate izbor? Odgovor na to pitanje bio je i da i
ne. Dva milijuna, što je značilo njegovu slobodu, bilo je iskušenje koje je teško
odbaciti, ali mogao ga je odbaciti. Može ga odbaciti. Njegova su nezadovoljstva
realna, a ne umišljena, ali gledajući profesionalno, stvari idu nabolje, idu mnogo
bolje. Njegov je profesionalni ugled sve veći, njegov talent i vještinu priznaje sve
veći broj klijenata koji opet o njemu govore potencijalnim klijentima. Što će se
dogoditi ako odjednom prestane raditi? Što će se dogoditi ako se naglo povuče iz
dvanaestak poslova za koje se natječe? Bila su to pitanja o kojima je trebalo dobro
razmisliti; njime ne vlada isključivo novac.
Pa ipak, dok su mu misli lutale, Noel je shvaćao beskorisnost takva razmišljanja. U
usporedbi s ovom... pogodbom... sva su pitanja malo važna. Bez obzira na to kakve
su njegove osobne okolnosti i pitanja koja sebi s pravom postavlja, raspodjela
milijuna preživjelima jedne ere nehumanosti koja dotad nije bila zabilježena u
povijesti, dužnost je kojoj je odavno trebalo udovoljiti; to je obveza koju je
nemoguće zanemariti. Godine i godine jedan ga je glas gotovo plačući dozivao,
glas čovjeka u agoniji koji mu je bio otac kojega nije poznavao. Zbog razloga koje
nije mogao objasniti samome sebi, nije se mogao oglušiti tom glasu; nije mogao
mirno odšetati od tog čovjeka u agoniji. Ujutro će se odvesti u Bedford Hills i
razgovarati s majkom.
Holcroft podigne pogled pitajući se gdje je stjuardesa s pićem. Bila je iza
prigušeno osvijetljenog šanka koji je služio kao bar u salonu 747 u društvu dvojice
muškaraca koji su s njom sjedili za stolom; pridružio im se i treći. Četvrti
muškarac je mirno sjedio na stražnjem sjedištu čitajući novine. Dvojica sa
stjuardesom su se svojski prihvatili pića, dok se treći, tražeći neko društvo, pravio
da je manje trijezan nego što je bio. Stjuardesa je vidjela Noela kako gleda u nju pa
je nadvila obrve u veselom očajanju. Ona je natočila njegovo piće, ali ga je jedan
od pijanaca prolio; sada je brisala šank. Sudrug pijanica se odjednom sudario sa
stolicom i izgubio ravnotežu. Stjuardesa je pojurila iza šanka da pomogne putniku
koji je pao; njegov prijatelj se smijao i skljokao se u susjednu stolicu. Treći je
muškarac posegnuo za pićem na šanku. Četvrti je s gañenjem pratio tu scenu
šušteći novinama, a šum je odavao njegovo neraspoloženje. Noel se vratio prozoru
ne želeći biti sudionikom te male pometnje.
Nakon nekoliko minuta stjuardesa se primakla stolu. Zao mi je, gospodine
Holcroft. Momci su momci, ali su to još više preko Atlantika. Pili ste skoč s ledom,
ako se ne varam?
Da, hvala. Noel je uzeo čašu od privlačne djevojke i pročitao pogled u njezinim
očima. Činilo se da kaže: Hvala vam, ugodna osobo, što se ne ponašate kao oni
odurni bezveznjakovići. U drugim bi okolnostima možda nastavio razgovarati, ali
su mu se sada druge misli vrzmale glavom. Pojedinačno je razmišljao o svemu što
če morati učiniti u ponedjeljak. Što se tiče namještenika, zatvaranje ureda neće biti
tako teško. Malo je namještenika: tajnica i dvojica crtača koje može bez teškoća
smjestiti kod prijatelja možda čak uz višu plaću. Ali zašto da Holcroft
Incorporated, New York zatvori vrata, za ime Božje, upravo u trenutku kad se
nacrti i projekti te tvrtke ozbiljno razmatraju i ako budu usvojeni, to bi utrostručilo
njegovo osoblje i učetverostručilo godišnju zaradu? Objašnjenje mora biti razborito
i izvan svakog ispitivanja.
Odjednom, bez upozorenja, skočio je sa sjedišta putnik s druge strane salona dok
mu je iz grla navirao hrapavi, divlji krik boli. Spastički je savijao leña kao da se
bori za zrak, ščepao se najprije za trbuh, a onda za prsa. Srušio se na drvenu ogradu
na kojoj su se nalazili časopisi i redovi letenja i manijakalno se grčio, široko
otvorenih očiju, dok su mu izbijale vene na vratu kao da će iskočiti svojim
ljubičastim protestom. Podigao se, nagnuo naprijed i ispružio se na pod salona.
Bio je to treći muškarac, onaj koji se pridružio dvojici pijanaca što su dosañivali
stjuardesi za šankom.
Idući su trenuci bili kaotični. Stjuardesa je žurno priskočila čovjeku koji je ležao,
dobro ga pogledala i ponašala se po propisima. Ostaloj trojici putnika u salonu je
rekla da ostanu na svojim mjestima, stavila je jastuk ispod putnikove glave i vratila
se šanku i interkomu na zidu. Za nekoliko sekundi stjuard se uspeo cirkularnim
stubištem; kapetan British Airwaysa pojavio se iz prostorije komande leta.
Razgovarali su sa stjuardesom iznad tijela onesviještenog. Stjuard je pojurio do
stubišta, sišao i brzo se vratio s nekom knjigom. Bio je to, po svemu se činilo,
avionski manifest.
Kapetan se obratio ostalima u salonu. Molim vas da se vratite na svoja mjesta
dolje. Liječnik je u avionu i bit će pozvan. Mnogo vam hvala.
Dok se Holcroft postrance spuštao niz stube, pored njega se brzo uspinjala
stjuardesa s pokrivačem. Zatim je čuo kapetana kako govori preko interkoma.
RadioKennedy za kola hite pomoći. Muški putnik, ime Thornton. Srčani napad,
čini se.
Liječnik je klečao pored tijela koje je sada bilo potrbuške ispruženo na stražnjem
sjedištu u salonu i zatražio baterijsku svjetiljku. Prvi oficir je požurio u kabinu i
brzo se vratio sa svjetiljkom. Liječnik je iskrenuo očne kapke čovjeku po imenu
Thornton, a zatim se okrenuo i dao znak kapetanu da mu priñe; trebao mu je nešto
reći. Kapetan se sagnuo. Liječnik je tiho govorio.
Mrtav je. Teško mi je sa sigurnošću reći bez opreme, bez uzima
nja tkiva i analize krvi, ali ja ne mislim da je ovaj čovjek imao srčani
napad. Moje bi mišljenje glasilo strihnin.
Ured carinskog inspektora odjednom je utihnuo. Iza inspektorova stola sjedio je
detektiv za umorstva iz njujorške policije; ispred njega bio je dnevnik leta. Sa
strane stola stajao je ukočeni inspektor, vidljivo zbunjen. Na dvjema stolicama uza
zid sjedili su kapetan sa 747 i stjuardesa koja je imala na brizi salon prvog razreda.
Uz vrata je stajao uniformirani policajac. Detektiv je s nevjericom gledao u
carinskog inspektora.
Želite mi reći da su dvije osobe izišle iz aviona, prošetale kroz
zapečaćene hodnike do hermetički zatvorenog carinskog prostora i iščezle?
Ja to ne mogu objasniti rekao je inspektor malodušno tresući
glavom. To se nikad prije nije dogodilo.
Detektiv se okrenuo stjuardesi. Vi ste uvjereni da su bili pijani, gospoñice?
Možda više ne kad sada razmislim odgovorila je djevojka.
Neizbježno je da sada pomišljam i na druge stvari. Oni su puno
pili; u to sam uvjerena; to ne bi mogli zanijekati ili lažno predstaviti
jer sam ih ja služila. Izgledali su prilično naliveni. Bezopasni, ali nali
veni. Bezopasni, jer nisu pravili izgrede.
Nisu li mogli piće negdje izliti? Ne pijući, to želim naglasiti.
Gdje? zapita stjuardesa.
Ne znam. Prazne pepeljare, jastuci na sjedalima. Što je na podu?
Tepisi odgovorio je pilot.
Detektiv se obratio policajcu na vratima. Pozovi forenzičko preko svoga radija.
Neka pregledaju tepihe, jastuke na sjedalicama, pepeljare. Lijeva strana ograñenog
područja, prema naprijed. Vlažnost je dovoljna. Javi mi.
Da, gospodine. Policajac je brzo otišao zatvorivši vrata za
sobom.
Dakako započe kapetan tolerancija na alkohol nije kod sva
kog ista.
Ne u količinama koje je opisala mlada dama odgovorio je
detektiv.
Za ime Božje, zašto je to tako važno? upita kapetan. Očito su
to ljudi koje tražite. Iščezli su, kako ste se sami izrazili. Usudio bih se
reći da su cijelu stvar dobro isplanirali.
Sve je važno objasnio je detektiv. Moguće je usporediti
metode s prethodnim zločinima. Tražimo sve, nastojimo naći bilo
što. Luñaci. Bogati luñaci koji se mlažnjacima voze po svijetu tražeći
uzbuñenja. Znakovi psihoze tražiti uzbuñenja dok si u stanju opijeno
sti alkohol ili narkotici, nije važno. Koliko možemo zaključiti, ta dvo
jica putnika čak nisu ni poznavali tog Thorntona; vaša stjuardesa kaže
da su se tek upoznali. Zašto bi ga ubili? A prihvaćajući činjenicu da su
to doista učinili, zašto su to uradili tako brutalno? To je bio strihnin,
kapetane, i vjerujte mi, to je vrlo neugodan put bez povratka.
Zazvonio je telefon. Javio se carinski inspektor; kratko je slušao, a onda je dao
slušalicu detektivu pristanišne policije. To je State Department. Za vas.
State? Ovdje poručnik Miles, policija NYPA8. Jeste li dobili oba
vještenja koja sam tražio?
Dobili smo ih, ali vam se neće svidjeti...
Pričekajte trenutak prekine Miles. Otvorila su se vrata i pojavio
se uniformirani policajac. Što si dobio? upita Miles policajca.
Jastuci na sjedalicama i tepih s lijeve strane salona su mokri.
Znači da su ta dvojica bili trijezni kao zlatnik reče detektiv
monotonim glasom. Kimnuo je i opet uzeo slušalicu. Nastavite, State.
Sto mi se neće svidjeti?
Putovnice o kojima je riječ proglašene su nevažećima prije više od
četiri godine. Pripadale su dvojici iz Flinta, Michigen. Zapravo su bili
susjedi; radili su za istu kompaniju u Detroitu. U lipnju 1973. otišli
su na poslovno putovanje u Europu i nikad se nisu vratili.
Zašto su putovnice bile poništene?
Nestali su iz svojih hotelskih soba. Tri dana nakon toga njihova
su tijela pronañena u rijeci. Ubijeni su iz pištolja.
Isuse! Koja rijeka? Gdje?
Isar. Bili su u Miinchenu u Njemačkoj.
Jedan po jedan ljutiti su putnici leta 591 prolazili kroz vrata karantenske sobe.
Njihova imena, adrese i telefonski brojevi usporeñivani su s manifestom 747. Bio
je to zadatak predstavnika British Airwaysa. Uz predstavnika kompanije bio je i
policajac pristanišne policije koji je na duplikatu liste stavljao svoje oznake.
Karantena je trajala gotovo četiri
sata.
Vani su putnike usmjeravali hodnikom do velike dvorane za prtljagu gdje su im
vraćali pregledanu i slobodnu od obaveznih formalnosti. Zatim su išli prema
vratima glavnog terminala. Jedan putnik, meñutim, nije ni pokušao napustiti
prostoriju za prtljagu. Nije imao prtljage, već samo ogrtač prebačen preko ruke.
Najzad je pošao prema vratima na kojima se nalazila ploča s otisnutim velikim
slovima:
CARINA SJEDINJENIH DRŽAVA
KONTROLNI CENTAR SAMO ZA OVLAŠTENE OSOBE
Držeći osobne isprave ušao je unutra.
Sijedi muškarac u uniformi carinskog službenika visokog čina stajao je uz prozor
čeličnog okvira pušeći cigaretu. Čuvši da je netko ušao, okrenuo se prema vratima.
Čekao sam te rekao je. Ništa nisam mogao učiniti dok su te držali u karanteni.
Imao sam spremnu legitimaciju u slučaju da te ne nañem odgo
vorio je putnik stavljajući legitimaciju natrag u džep.
Drži je pri ruci. Možda će ti još zatrebati; policija je posvuda. Što
namjeravaš?
Domoći se tog aviona.
Misliš da su tamo?
Da. Negdje. To je jedino objašnjenje.
Dvojica muškaraca izišla su iz sobe i brzim koracima prošla kroz dvoranu za
prtljagu pored mnogih pokretnih traka do čeličnih vrata na kojima je pisalo:
Zabranjen ulaz. Carinik je iz džepa izvadio ključ, otključao vrata i ušao u prostoriju
hodajući ispred mlañeg muškarca s ogrtačem. Nalazili su se u dugačkom metalnom
tunelu koji ih je vodio na otvoreni prostor prema stajankama i poletnosletnim
stazama. Za četrdeset sekundi su stigli do drugih čeličnih vrata koja su čuvala
dvojica stražara, jedan iz carine, a drugi ih pristanišne policije. Carinik je
prepoznao sijedog dužnosnika.
Dobra večer, kapetane. Đavolska noć, zar ne?
Bojim se da je tek početak odgovorio je carinski kapetan.
Možda ćemo i mi biti upleteni, nakon svega što se dogodilo. Pogle
dao je policajca. Ovaj je čovjek federalni nastavio je pokazujući gla
vom na svog suputnika. Vodim ga na avion petdevedesetjedan.
Možda ima nekakve veze s narkoticima.
Policajac je izgledao zbunjeno. Očigledno je imao naredbu da nikoga ne pusti kroz
vrata. Upleo se carinski stražar.
Hej, u redu je. Ovaj čovjek vodi cijeli aerodrom Kennedv.
Policajac je slegnuo ramenima i otvorio vrata.
S crnog noćnog neba uporno je padala kiša dok su se džepovi izmaglice kotrljali iz
zaljeva Jamaica. Muškarac s carinikom obukao je ogrtač. Njegovi su pokreti bili
brzi. U ruci ispod ogrtača koji je prije imao preko ruke nalazi se revolver. Sada ga
je zataknuo za pojas i zakopčao samo gornje dugme sakoa.
Pod reflektorima je 747 blistao dok mu je niz trup curila kiša u potocima. Posvuda
su bili policajci i posade za održavanje aviona. Jedni od drugih su se razaznavali
kontrastnim crnim i ružičastim bojama svojih nepromočivih ogrtača.
Ja ću sve urediti s policijom unutra rekao je carinski dužnosnik
pokazujući kretnjom na metalne stube koje su vodile od stražnjeg dijela
aerodromskog vozila do vrata na trupu aviona. Sretan lov.
Čovjek u ogrtaču je kimnuo, premda zapravo nije ni slušao. Pogledom je
pregledavao teren. Fokus je predstavljao 747; trideset metara od aviona u svim
pravcima bili su postavljeni metalni štapovi s postoljima povezani konopcima. Na
jednakim udaljenostima bili su policajci. Čovjek u ogrtaču nalazio se unutar
ograñenog prostora i mogao se slobodnije kretati. Skrenuo je desno na kraju
paralelne užadi i nastavio prema stražnjem dijelu aviona. Kimanjem glave
pozdravljao je policajce na njihovim mjestima nemarno otvarajući legitimaciju
pred onima koje nije poznavao i čiji su pogledi bili ispitivački. Buljio je kroz kišu
u lica onih koji su ulazili i izlazili iz aviona. Čuo je ljutitu viku čovjeka iz ekipe za
održavanje aviona.
Što ti jebeno radiš? Učvrsti to vitlo!
Meta tog izljeva bijesa bio je radnik koji je stajao na platformi vozila s gorivom za
avione. Taj radnik nije imao na sebi ogrtač od nepromočivog materijala; bijelo
radno odijelo bilo mu je mokro. Na sjedištu vozača sjedio je drugi radnik, takoñer
bez kišnog ogrtača.
To je to, pomisli čovjek u kišnom ogrtaču. Ubojice su imale bijela radna odijela
ispod grañanskih odijela. Ali nisu računali na kišu. Na mogućnost kiše, gospodo.
Izuzevši te greške, bijeg je bio briljantno isplaniran.
Muškarac je odšetao do tankera s gorivom držeći ruku na revolveru skrivenom
ispod kišnog ogrtača. Kroz kišu je zurio u lik iza stakla vozačke kabine; drugi se
čovjek nalazio iznad njega, s desne strane platforme, okrenut leñima. Lice iza
prozora u nevjerici je buljilo u nj i odmah se sagnulo nastojeći odskočiti na drugi
kraj sjedišta. Ali je čovjek u kišnom ogrtaču bio brži. Otvorio je vrata, izvukao
revolver i opalio; prigušivač je sasvim prigušio prasak. Čovjek na sjedištu pao je
ničice na komandnu ploču dok mu je krv curila iz čela.
Čuvši dolje neke šumove, drugi se čovjek okrenuo na čeličnoj platformi tankera i
pogledao dolje.
Vi! U salonul S novinama!
Upadaj u kola naredio mu je čovjek u kišnom ogrtaču. Riječi su
mu bile jasne i izvrsno su se čule kroz potoke kiše. Revolver je držao
skriven iza vrata vozačke kabine.
Lik na platformi je oklijevao. Čovjek s revolverom je brzo pogledao unaokolo.
Policajci koji su opkolili avion bili su suviše zauzeti svojim poslom po neugodnom
pljusku, a i napola zaslijepljeni reflektorima. Nitko nije gledao na scenu smrti.
Čovjek u kišnom ogrtaču naglo se uspeo, zgrabio preživjelog ubojicu za bijelu
tkaninu radnog odijela i prisilio ga da siñe. Ugurao ga je kroz otvorena vrata
vozačke kabine.
Nisi uspio. Sin Heinricha Clausena još živi mirno je rekao.
Zatim je ispalio drugi metak. Ubojica se sklupčao na sjedištu.
Čovjek u kišnom ogrtaču zatvorio je vrata tankera i vratio revolver za pojas.
Nemarno je hodao izravno ispod trupa do ograñenog prostora koji je vodio prema
tunelu. Vidio je carinskog dužnosnika kako se naglo pojavio na vratima 747; zatim
je brzo sišao niza stube. Susreli su se i zajedno uputili prema vratima tunela.
Što se dogodilo? upita ga carinski dužnosnik.
Moj je lov bio uspješan. Njihov nije. Pitanje je što da radimo s
Holcroftom?
To nije naša briga. To je Tinamouova briga. Treba obavijestiti
Tinamoua.
Čovjek u kišnom ogrtaču nasmiješi se sam sebi znajući da mu se osmijeh ne može
vidjeti na kiši koja je lila kao iz kabla.
Holcroft je izišao iz taksija ispred svoga stana u istočnoj Sedamdeset trećoj ulici.
Bio je iscrpljen, a napetost u posljednja tri sata bila je potencirana tragedijom koja
se dogodila u avionu. Bilo mu je žao bijednog kopilana kojega je uhvatio srčani
napad, ali je bio bijesan na pristanišnu policiju koja je na taj incident gledala kao
na meñunarodnu krizu. Dobri Bože! U karanteni gotovo četiri prokleta sata! A svi
putnici prve klase trebaju idućih šezdeset dana obavještavati policiju o svom
kretanju.
Pozdravi ga vratar. Ovaj put je bilo kratkotrajno putovanje, gospodine Holcroft.
Ali čeka vas mnogo pošte. Oh, i jedna poruka.
Poruka?
Da, gospodine odgovorio je vratar predajući mu posjetnicu.
Ovaj je gospodin sinoć pitao za vas. Bio je vrlo uzbuñen, znate li
na što mislim?
Ne baš sasvim Noel je uzeo posjetnicu i pročitao ime: Peter
Baldwin, esq.; to mu ime nije ništa značilo, ni govorilo. Sigurnosni
sistemi Wellington, ltd. The Strand, London, w/a. Ispod je bio telefon
ski broj. Holcroft nije nikad čuo za tu britansku tvrtku. Okrenuo je
posjetnicu; odostraga je bilo našvrljano: Hotel St. Regis. Soba 411
Inzistirao je da telefoniram u vaš stan jer da ste se sigurno već
vratili, a ja vas nisam vidio. Rekao sam mu da je to ludorija.
Mogao mi je sam telefonirati rekao je Noel idući prema dizalu.
Ima moj broj u telefonskoj knjizi.
Rekao mi je da je pokušao, ali da vam je telefon u kvaru. Vrata
lifta su se zatvorila upravo kad je vratar izgovorio posljednje riječi. Hol
croft je opet pročitao ime na posjetnici dok se dizalo uspinjalo na peti
kat. Peter Baldwin, esq. Tko je to? I otkad mu je telefon u kvaru?
Otključavao je vrata svoga stana i posegnuo za prekidačem na zidu. Istodobno su
zasvijetlile dvije stolne svjetiljke; Noel je spustio kovčeg i zurio po sobi kao da ne
vjeruje onome što vidi.
Ništa nije bilo na svom mjestu kao što je bilo prije tri dana! Ništa. Svaki komad
pokućstva, svaka stolica, svaki stol, vaza ili pepeljara, sve je bilo pomaknuto na
drugo mjesto. Kauč se prije nalazio na sredini sobe, a sada je bio sasvim u kutu s
desne strane. Bili su pomaknuti svi crteži i sve slike na zidovima: ni jedna više nije
bila na starome mjestu! Stereo više nije bio na polici, već pažljivo smješten na
stolu. Bar s pićem koji je uvijek bio u stražnjem dijelu sobe za dnevni boravak,
sada je bio s lijeve strane vrata. Stol za crtanje koji se obično nalazio pored
prozora, sada se nalazi tri metra ispred njega, a stolica negdje drugdje bogzna
gdje. Bio je to najčudniji osjećaj koji je ikad doživio. Sve što mu je bilo poznato i
blisko, sada mu više uopće nije bilo ni poznato ni blisko. Iskrivljena stvarnost,
izvan fokusa.
Stajao je u vratnicama. Vrata su još bila otvorena. Pred očima su mu se stalno
pojavljivale slike sobe kao što je bila prije tri dana, ali ih je stalno i uporno tjerala
nova realnost.
Sve je lebdjelo, grubo se šalilo s njim.
Sto se dogodilo? Začu vlastite riječi, ali isprva nije bio sasvim
siguran da su njegove.
Odjuri do kauča; telefon je uvijek bio pored kauča na stolu s desne strane. Kauč je
pomaknut, ali ne i telefon s njim. Okrenuo se prema srednjem dijelu sobe. Gdje je
stol? Tamo ga nije bilo; na njegovom je mjestu bio naslonjač. Tamo nije bilo ni
telefona! Gdje je telefon? Gdje je stol? Gdje je, doñavola, taj telefon?
Stajao je pored prozora. Ondje, uz prozor sobe za dnevni boravak nalazio se
kuhinjski stol, a na njemu telefon. Veliki središnji prozor gledao je na stambenu
zgradu preko prostranog dvorišta. Telefonske žice odnesene su ispod tepiha od
zida do zida i premještene na prozor. Bilo je to luckasto! Kome je moglo pasti na
pamet da podigne čavlićima pribijeni tepih i izvuče telefonske žice?
Pojuri do stola i zgrabi telefon. Pritisne dugme interkoma što ga je povezivao s
centralom u ulaznom hodniku zgrade. Nekoliko puta pritisnuo je dugme; nije bilo
odgovora. Držao je prst na dugmetu dok konačno nije odgovorio hrapavi glas
vratara Jacka.
U redu, u redu. Ovdje je hodnik...
Jack, ovdje gospodin Holcroft. Tko je bio u mom stanu dok sam
izbivao?
Tko je bio, što, gospodine?
Gore, u mom stanu\
Zar ste pokradeni, gospodine Holcroft? zaprepašteno će vratar.
Još ne znam. Samo znam da je sve pomaknuto, premješteno. Tko
je bio ovdje?
Nitko. Naime, nitko koga ja poznajem. A drugi tipovi mi se nisu
ispovijedili. U četiri sata izjutra zamjenjuje me Ed, a odlazi s posla u
podne. Njega zamjenjuje Louie.
Možete li im telefonirati?
Pakla mu, mogu pozvati policiju!
Riječ je neugodno odjeknula. »Policija« znači postavljanje pitanja. Gdje je bio? S
kim je bio? Koga je vidio? Noel nije bio siguran da bi htio odgovarati na ta pitanja.
Ne, nemojte zvati policiju. Još ne. Sve dok ne vidim je li nešto
odneseno. Možda je to netko smislio kao svojevrsnu šalu. Nazvat ću
vas.
Ja ću nazvati momke.
Holcroft je spustio slušalicu. Sjedio je na širokoj prozorskoj dasci i gledao po sobi.
Sve. Svaki predmet. Ni jedan komad pokućstva nije bio na prijašnjem mjestu!
Nešto je držao u lijevoj ruci: posjetnica. Peter Baldwin, esq.
»...bio je vrlo uzbuñen, znate li na sto mislim?...insistirao je da telefoniram u vaš
stan... ali da vam je telefon u kvaru...«
Hotel St. Regis. Soba 411.
Noel je uzeo telefonsku slušalicu i nazvao. Taj je telefonski broj znao napamet;
često je ručao u King Cole Grillu.
Da? Baldwin ovdje. Akcent je bio engleski, predstavljanje
naglo.
Ovdje Noel Holcroft, gospodine Bakhvin. Pokušavali ste me pro
naći.
Hvala nebesima! Gdje ste sada?
Kod kuće. U svom stanu. Upravo sam se vratio s puta.
S puta? Odakle?
Nisam siguran da se to vas tiče.
Za ime Božje! Proputovao sam više od tri tisuće milja da vas
vidim! Strahovito je važno. Dakle, gdje ste bili?
Englezovo se disanje čulo u slušalici; činilo se da je Baldwinov način izražavanja
nekako bio u vezi sa strahom. Polaskan sam što ste toliko proputovali da me
vidite, ali vam to ne daje pravo da me pitate o mojim privatnim stvarima...
Ja imam svako pravo! upadne mu u riječ Baldwin. Proveo
sam dvadeset godina s MI69 pa i te kako imamo o čemu razgovarati!
Vi nemate pojma što radite. To nitko ne zna osim mene.
Vi, sto? Mi, što?
Dopustite mi da vam to drukčije kažem. Odgodite Ženevu. Zabo
ravite je, gospodine Holcroft, samo privremeno. Odgodite je dok ne
porazgovaramo.
Zeneva?... Noel je naglo osjetio mučninu u želucu. Kako taj
Englez može znati za Ženevu? Kako je mogao saznati?
Izvan prozora je zasvjetlucalo; netko je u stanu nasuprot Holcroftovu, u zgradi
preko dvorišta, upalio cigaretu. Unatoč uzbuñenju, Holcroft je gledao u to
svjetlucanje.
Netko je pred mojim vratima rekao je Baldwin. Ostanite kraj
telefona. Otarasit ću se toga, ma tko bio, i odmah se vratiti.
Noel je čuo kako je Baldwin spustio slušalicu, a zatim šum otvaranja vrata u
hotelskoj sobi. Čuli su se i nejasni glasovi. Preko dvorišta, u prozoru, netko je opet
upalio šibicu koja je osvijetlila dugu plavu kosu žene iza providnog zastora.
Holcroft odjednom shvati da je telefonska veza utihnula; više nije čuo glasove.
Prolazili su trenuci, ali se Englez nije vratio.
Baldwine! Baldwine, gdje ste? Baldivine!
Po treći put je kresnula šibica u prozoru preko puta. Noel se zagledao u prozor,
premda ni sam nije znao zašto. Ta mu se gesta učini sasvim nepotrebnom. Vidio je
sjaj cigarete u ustima plavokose žene. A zatim je kroz prozirnu zavjesu u njezinoj
drugoj ruci ugledao obris telefonskog aparata. Držala je slušalicu na uhu i gledala u
njegov prozor bio je sasvim siguran da je gledala u njega.
Baldivine? Pa gdje ste, doñavola?
Začu se klik; linija je bila mrtva.
Baldivine!
Žena u prozoru je polako spustila slušalicu, zastala za trenutak, a onda nestala
izvan pogleda.
Holcroft je zurio u prozor, a zatim u telefon u svojoj ruci. Čekao je da se telefonska
linija opet aktivira, a zatim je ponovo nazvao St. Regis.
Žao mi je, gospodine, ali čini se da nešto nije u redu s telefonom
u sobi četirijedanaest. Odmah ćemo nekoga poslati. Možete li nam reći
vaš telefonski broj pa ćemo ga dati gospodinu Baldwinu?
...da vam je telefon u kvaru...
Nešto se dogañalo što Noel nije razumio. Samo je znao da neće reći ni svoje ime,
niti ostaviti svoj telefonski broj telefonistu u St. Regisu. Osjećao je da to neće
učiniti, da to ne smije učiniti. Brzo spusti slušalicu i opet pogleda u prozor preko
puta. Svjetlo koje se prije vidjelo, sada je nestalo. Prozor je bio u mraku; mogao je
vidjeti samo providne bijele zavjese.
Odgurnuo se od prozora i besciljno lutao po sobi, oko poznatih stvari na novim
mjestima. Nije znao što da radi; zaključi da je najbolje pogledati je li mu nešto
odneseno. Činilo mu se da ništa ne nedostaje, ali to nije mogao reći sa sigurnošću.
Začu se zujanje telefona: interkom s telefonske centrale na ulazu u zgradu. Podigao
je slušalicu.
Ovdje Jack, gospodine Holcroft. Upravo sam razgovarao s Edom
i Louiejem. Ni jedan od njih ništa ne zna o bilo kome tko bi otišao u
vaš stan. To su pošteni momci. Njima ne bi palo na um da švrljaju po
tuñim stanovima. To nitko od nas ne bi uradio.
Hvala, Jack. Ja vam vjerujem.
Želite li da pozovem policiju?
Ne. Noel je nastojao govoriti sasvim smireno i nezabrinuto.
Mislim da se netko iz ureda našalio. Dvojica kolega imaju ključeve.
Ja nikoga nisam vidio. Ni Ed ni...
U redu je, Jack prekinu ga Noel. Zaboravite na to. One večeri
prije mog odlaska imali smo zabavicu. Jedno ili dvoje su ostali i prespa
vali. Bilo je to sve čega se Noel mogao sjetiti da kaže.
Odjednom mu je palo na pamet da nije pogledao spavaću sobu. Pošao je u sobu.
Rukom je posegnuo za prekidačem.
Iako je to očekivao, ipak je doživio udarac. Sada je njegova dezorijentacija bila
potpuna.
I ovdje je svaki dio namještaja bio pomaknut sa svoga mjesta i stavljen na drugo.
Krevet mu je prvi pao u oči: izgledao je čudno, zastrašivao je. Ni jednim se dijelom
nije doticao zida. Bio je u sredini sobe, osamljen. Mali stol bio je ispred prozora;
mali pisaći stol izgledao je sićušno s pozadinom velikog zida zdesna. Kao i prije
nekoliko minuta u sobi za dnevni boravak, i sada su mu slike sobe kakva je bila
prije tri dana titrale pred očima, ali ih je zamjenjivala čudnovatost nove scene koja
se nametala.
Zatim je ugledao nešto, razvalio usta i ostao bez riječi. Sa stropa je visio njegov
drugi telefon. Bio je pričvršćen za strop crnom samoljepljivom trakom. Žica je
zmijuljila iz aparata, penjala se zidom i nastavljala put preko stropa sve do
telefonske slušalice.
Slušalica se polako okretala.
Bol mu se premjestila iz želuca u prsa; oči su mu netremice gledale zastrašujući i
suludi prizor obješenog telefona koji se polako okretao u zraku. Bojao se pogledati
dalje, ali je znao da mora. Mora shvatiti što se dogodilo, što se dogaña oko njega.
Kad je skrenuo pogled, vratio mu se dah, ali strah je ostao. Telefon je visio upravo
na putanji pogleda do vrata kupaonice, a vrata su bila otvorena. Ugledao je zavjese
kako se njišu na prozoru iznad kade. Struja hladnog zraka okretala je telefon.
Brzo je ušao u kupaonicu da zatvori prozor. Kad se spremao povući zavjese, vani
je opazio kratkotrajni bljesak svjetla. Netko je kresnuo šibicu na prozoru zgrade
preko puta. Plamenčić je u mraku privlačio pogled. Pogleda tamo.
Opet ta žena! Plavokosa žena kojoj se iza zavjese nazirala silueta gornjeg dijela
tijela. Gledao je taj lik kao da je opčinjen.
Okrenula se kao što je i prije učinila te otišla kao što je otišla prije nekoliko
minuta. Izvan pogleda. Slabašno svjetlo nestade s prozora.
Sto se dogaña? Sto sve to znači? Stvari su namještene, dogañaji su orkestrirani da
bi ga preplašili. Ali tko to čini i zašto? I što se dogodilo s Peterom Baldwinom, esq,
s Englezom snažna glasa i njegovom naredbom da odgodi put u Ženevu? Je li
Baldwin bio dijelom zavjere straha i terora ili je bio njezina žrtva?
Žrtva... žrtva? To je čudna riječ. Nije mu jasno zašto ju je upotrijebio u mislima.
Zašto bi uopće bilo nekih žrtava? I što je Baldwin htio objasniti kad je rekao da je
»proveo dvadeset godina s MI6«?
MI6? Jedna grana britanske špijunaže. Ako se točno sjeća, MI5 je odjeljenje koje
se bavi domaćim pitanjima; to je, dakle, petica. A MI6 se bavi pitanjima izvan
zemlje. Šestica je engleska CIA. O tome nema sumnje.
Dobri Bože! Znaju li Britanci za ženevski dokument? Je li britanska špijunaža
upućena u tu stvar, zna li za krañu golemih razmjera prije trideset godina?
Gledajući ovako, površno, se čini kao da je znala... Pa ipak, Peter Baldwin nije o
tome govorio.
Vi nemate pojma sto radite. To nitko ne zna osim mene.
A zatim nasta šutnja i mrtva linija.
Holcroft je izišao iz kupaonice i zastao ispod obješene telefonske slušalice; sada se
jedva njihala. Bila je to ružna scena, programirano ružna, mračna. Dugačka crna
samoljepljiva traka činila ju je još mračnijom. Istom trakom bio je oblijepljen i
telefon. Kao da je aparat bio razbijen pa zatim na brzinu slijepljen crnim trakama.
Izgledao je kao da je mumificiran, kao da više nikad neće biti upotrijebljen.
Holcroft je krenuo prema vratima spavaće sobe, ali se instinktivno zaustavio i
okrenuo. Nešto mu je zarobilo pogled, nešto što prije nije uočio. Bila je izvučena
srednja ladica malog pisaćeg stola. Napola izvučena. Pogledao je pažljivije. U
ladici je bio list papira.
Prestao je disati dok je zurio u taj čudni list papira.
To ne može biti. To je umobolno. Taj list papira bio je smećkastožut. Od starosti.
Bio je to isti papir kao onaj koji su trideset godina držali u trezoru u Ženevi. Pismo
ispunjeno prijetnjama što su ih napisali fanatici koji su se klanjali mučeniku
Heinrichu Clausenu. Rukopis je bio isti; čudno njemačko pisanje engleskih riječi
velikim slovima; tinta koja je izblijedjela, ali je bila čitka.
A iznenañuje što je bila čitka. Jer, tekst je ispisan prije više od trideset godina.
Noel ClausenHolcroft
više ništa nije kao što ti je nekad bilo.
Više ništa ne može biti isto...
Prije nego će nastaviti s čitanjem, Noel uze meñu prste rub papira. Smrvio se od
njegova dodira.
Oh, Bože! Bilo/e to napisano prije trideset godina!
A ta je činjenica učinila zastrašujućom ostali dio poruke.
Prošlost je bila priprema, budućnost je obaveza uspomeni čovjeka i njegova sna.
Njegovo je djelo izuzetno, to je djelo hrabrog izazova i briljantnosti u svijetu koji
je poludio. Ništa se ne smije ispriječiti na putu ostvarenja toga sna.
Mi smo preživjeli iz Wolfsschanzea. Mi koji smo živi posvetit ćemo život i tijelo
zaštiti sna i ideala tog čovjeka. Njegova će volja biti ispunjena jer je to sve što je
ostalo. Milosrdno djelo koje će pokazati svijetu da smo izdani, da nismo bili
onakvi kakvima nas svijet prikazuje. Mi, ljudi iz VVolfsschanzea, znamo kakvi su
bili najbolji meñu nama. Kao što je i Heinrich Clausen znao.
Sada je na tebi, Noel ClausenHolcroft, da završiš ono što ti je otac započeo. Ti si
izlaz. Tvoj je otac tako htio.
Mnogi će te pokušati zaustaviti. Otvoriti brane i uništiti taj san. Ali su ljudi iz
VVolfsschanzea preživjeli. Ti imaš našu riječ da će biti zaustavljeni svi koji te
pokušaju omesti.
Tko god ti bude na putu, tko te pokuša odgovoriti, tko te pokuša zavarati lažima,
bit će likvidiran.
Kao što ćeš biti i ti i tvoji budeš li oklijevao. Ili ako ne uspiješ. To je naša zakletva
tebi.
Noel je zgrabio papir iz ladice. Raspao mu se u ruci. Pustio je da komadići padnu
na pod.
Prokleti manijaci! Zalupio je ladicu i istrčao iz spavaće sobe.
Gdje je telefon? Gdje je, doñavola, prokleti telefon? Pored pro
zora tamo je bio; bio je na kuhinjskom stolu pored jebenog prozora]
Manijaci! Opet je viknuo ne obraćajući se nikome. Ali, ipak, ne
baš nikome: mislio je na čovjeka u Zenevi koji je bio u vlaku za Ziirich.
Manijaci su mogli napisati takvo smeće prije trideset godina, ali sada,
nakon trideset godina, drugi su manijaci to uručili! Ili izručili. Oni
su upali u njegov stan, neovlašteno prodrli u njegov život, povrijedili
njegovu intimu, dirali njegove stvari i suludo ih pomicali... Bogzna i
što još, pomisli razmišljajući o Peteru Baldwinu, esq. Čovjek koji je pro
putovao tisuće milja da razgovara s njim, da ga vidi... tišina, klik, mrtva
telefonska linija.
Pogledao je na sat. Bilo je gotovo jedan sat po ponoći. Koliko je sada sati u
Ziirichu? Šest? Sedam? Banke u Švicarskoj otvaraju vrata u osam. La Grande
Banque de Geneve ima filijalu u Ziirichu. Manfredi će biti ondje.
Prozor. Stajao je ispred prozora pred kojim je stajao i prije nekoliko minuta,
čekajući da se Baldvvin vrati do telefona. Prozor. Preko dvorišta u stanu nasuprot
njegovu, tri kratka bljeska šibice... plavokosa žena na prozoru!
Holcroft je stavio ruku u džep da bi se uvjerio da ima ključeve. Imao ih je. Potrčao
je do vrata, pojurio do dizala i pritisnuo dugme. Strelica se nije micala i pokazivala
je da je dizalo na desetom katu.
Neka je ñavao odnese!
Otrči do stubišta i stade se brzo spuštati preskačući po dvije stube odjednom
silazeći kao vjetar. Dotrči do prizemlja i izjuri u hodnik.
Isuse, gospodine Holcroft! zabulji se Jack u njega. Govno mi
se smrzlo od straha!
Poznajete li vratara u susjednoj zgradi? vikne Noel.
U kojoj?
Kriste! U onoj! Holcroft pokaže kretnjom nadesno.
To je Triosamdeset. Daa, dakako.
Poñite sa mnom!
Hej, stanite malo, gospodine Holcroft. Ja ne smijem napustiti
svoje mjesto.
Izbivat ćemo samo minutu. Za tebe je spremljeno dvadeset dolara.
Samo minutu...
Dočekao ih je vratar zgrade Triosamdeset i odmah shvatio da mora dati točno
obavještenje Jackovu prijatelju.
Žao mi je, gospodine, ali u tom stanu nema nikoga. Već gotovo
tri tjedna nema nikoga. Ali smatram da je iznajmljen. Novi stanari će
doći...
U stanu ima nekoga! rekao je Noel nastojeći se savladati pred
tim čovjekom. Plavokosa žena. Moram saznati tko je ona.
Plavokosa žena? Srednje visine, ne izgleda loše, čak je zgodna na
neki način, puno puši?
Da, to je ona! Tko je ona?
Jeste li vi već dugo u svom stanu, gospodine?
Što?
Želim upitati jeste li već dugo u tom stanu, preko?
Kakve to ima veze s bilo čime?
Oprostite, molim vas, ali mislim, ovaj, jeste li mnogo pili...
O čemu to, dovraga, govorite?! Tko je ta žena?
Nije, gospodine. Bila je. Plavokosa žena o kojoj govorite bila je gospoña Palatvne.
Umrla je prije mjesec dana.
Noel je sjedio na stolici ispred prozora zureći preko dvorišta. Netko ga je
pokušavao izludjeti. Ali zašto? Kakvog to ima smisla! S čime je to u vezi?
Fanatici, manijaci otprije trideset godina preskočili su tri desetljeća zapovijedajući
mlañoj vojsci koja je bila nepoznata prije trideset godina. I opet, zašto?
Nazvao je St. Regis. Telefon u sobi četirijedanaest je radio, ali je stalno bio zauzet.
A žena koju je jasno vidio ne postoji. Ali je postojala! I bila je dijelom svega toga;
on je to znao.
Ustao je i krenuo do čudno smještenog bara. Natočio je piće. Pogledao je na sat;
bilo je jedan i pedeset. Treba pričekati deset minuta dok ga nazove centrala za
meñunarodne razgovore. Broj banke u Ziirichu može se dobiti u dva sata izjutra po
njujorškom vremenu. Uzeo je čašu sa sobom i premjestio se na stolicu ispred
prozora. Uz put uključi UKVradio. Dakako da nije bio na svom uobičajenom
mjestu; zato je to i primijetio. Ipak ga je sasvim odsutno uključio. Volio je glazbu;
smirivala ga je.
Ali začu govor, a ne glazbu. Karakterističan šum u pozadini spikerova glasa
upozoravao je da je to jedna od radiopostaja »samo vijesti« sve vijesti! Netko je
prtljao po skali. Trebalo je da to zna. Više ništa neće biti kako je bilo...
Nešto što je bilo rečeno na radiju privuče njegovu pažnju. Brzo se okrenuo na
stolici pa mu se malo pića iz čaše izlilo po hlačama.
»...policija je blokirala sve ulaze u hotel. Naš reporter, Richard Dunlop, nalazi se
na mjestu dogañaja i javlja se iz naše mobilne jedinice. Hajde, Richarde! Što si
saznao?«
Najprije se iz radija čulo krckanje od atmosferskih smetnji, a onda glas uzbuñenog
reportera.
Čovjek se zvao Peter Baldwin, Johne. Bio je Englez. Stigao je
jučer ili barem možemo reći da se jučer upisao u St. Regisu; policija
je u kontaktu sa zračnim kompanijama radi daljnjih obavijesti. Koliko
je moguće utvrditi, bio je ovdje na odmoru. Na registarskom hotelskom
kartonu nije navedena nikakva tvrtka pa se na temelju toga pretpostav
lja da gost nije bio na službenom putovanju.
Kad su otkrili njegovo tijelo?
Otprilike prije pola sata. Hotelski poslužitelj otišao je u sobu da
vidi što je s telefonom i pronašao gospodina Baldwina ispruženog na
krevetu. Ovdje se svašta govorka i nagaña i čovjek ne zna u što da
povjeruje, ali ono što svi naglašavaju je način na koji je Baldwin ubijen.
Nema nikakve sumnje da je to bilo strašno, brutalno. Baldwin je garo
tiran,10 kažu. Žica provučena kroz njegov vrat. Histerična sobarica sa
četvrtog kata vrišteći je rekla policiji da je soba natopljena...
Je li pljačka bila povod? prekinu ga spiker u interesu ukusa i
pristojnosti.
Nismo bili sposobni to zaključiti. Policija ne govori. Mislim da
čekaju da doñe netko iz britanskog konzulata jer je to ipak njihov gra
ñanin.
Hvala ti, Richarde Dunlop. Bit ćemo u kontaktu... Bio je to Ric
hard Dunlop koji se javio iz hotela St. Regis u Pedest petoj ulici na
Manhattanu. Ponavljamo, jutros je izvršeno brutalno ubojstvo u jed
nom od najelegantnijih njujorških hotela. Englez po imenu Peter Bald
Holcroft je skočio sa stolice kao da je ispaljen iz topa. Doskoči do radioaparata i
isključi ga. Stajao je iznad njega i teško disao. Nije sam sebi htio priznati da je čuo
ono što je čuo. Nikako. To bi moglo izazvati val drugih nemogućih dogañaja, kao
što se uvijek dogaña u ružnim snovima. Nije se moglo dogoditi nešto što on neće
primiti kao dogañaj; jednostavno to je nemoguće.
Ali bilo moguće. Bila je to stvarnost, nije bio san. Bila je to smrt. Manijaci iz
vremena od prije trideset godina nisu karikature, nisu likovi iz melodrame. To su
ogavne ubojice. I oni su smrtno ozbiljni, osim svega. Kakav san, kakva snoviñenja.
Peter Baldwin, esq. mu je rekao da prekriži Ženevu. Ili da je odgodi dok s njim ne
razgovara. Baldvvin se upetljao, upleo se u taj toliko spominjani san, upetljao se u
pogodbu. A sada je mrtav, zločinački ubijen žicom kroz vrat.
Otežalim koracima Noel je koračao do stolice i sjeo. Podigao je čašu do usana i
ispio nekoliko dugih gutljaja viskija; skoč uopće nije djelovao na nj. Samo mu se
ubrzalo bubnjanje u prsima.
Kriješ šibice! Preko dvorišta, u prozoru! Tamo je ona! Iza tanke prozirne zavjese,
osvijetljena slabašnim svjetlom, nazirala se silueta plavokose žene. Zurila je preko
puta, zurila je u njega\ Ustao je jer je bio hipnotički privučen prozoru. Lice joj je
bilo koji centimetar udaljeno od prozorskog stakla. Žena je kimnula glavom; ona je
polako kimala glavoml Nešto mu je govorila. Govorila mu je da je istina ono što
on pretpostavlja!
...plavokosa žena o kojoj govorite bila je gospoda Palatyne. Umrla je prije mjesec
dana.
Mrtva žena bila je vidljiva obrisima svoga tijela u prozoru u mraku i slala mu
strašnu poruku. Oh, Bože, on će poludjeti!
Zazvonio je telefon; telefonsko zvonce ga je plašilo. Zadržao je dah i uputio se
prema telefonu; nije mogao dopustiti da opet zazvoni. Zvonjava strahovito
uznemiruje tišinu; kovitla je, daje joj zastrašujuće tumačenje i smisao.
Gospodine Holcroft, ovdje meñunarodna telefonska centrala.
Imamo vašu vezu sa Zurichom...
Noel je slušao u nevjerici mrki, akcentirani glas iz Švicarske. Čovjek na liniji bio
je direktor ciriškog ogranka La Grande Banque de Geneve. Directeur, rekao je
dvaput, naglašavajući svoj položaj.
Mi duboko žalimo, gospodine Holcroft. Znali smo da Herr Man
fredi nije bio baš osobitog zdravlja, ali nismo pretpostavljali da će
bolest tako uznapredovati.
O čemu vi govorite? Sto se dogodilo?
Terminalne bolesti različito djeluju na pojedince. Naš je kolega
bio vitalan čovjek, energičan čovjek, a kad takvi ljudi ne mogu djelovati
na svoj uobičajeni način, to često dovodi do klonulosti i velike depre
sije.
Što se dogodilo?
Bilo je to samoubojstvo, gospodine Holcroft. Herr Manfredi nije
mogao podnijeti svoju klonulost i fizičku nesposobnost.
Samoubojstvo?
Nema nikakva razloga da govorimo nešto što nije istina. Ernst se
bacio s hotelskog prozora. Sve je bilo blagostivo brzo. U deset sati će
La Grande Banque jednu minutu obustaviti rad radi žalosti i razmišljanja.
Oh moj Bože...
Meñutim zaključio je glas iz Ziiricha sve bankovne račune i poslove gospodina
Manfredija, o kojima je on osobno vodio brigu, preuzet će jednako sposobne ruke.
Mi u cijelosti očekujemo...
Noel je spustio slušalicu i tako odrezao posljednji dio Švicarčeve rečenice. Sve
bankovne račune... preuzet će jednako sposobne ruke. Posao kao obično; čovjek je
ubijen, ali se ne smije prekidati poslovanje švicarskih financijskih institucija. A on
je ubijen.
Ernst Manfredi se nije bacio iz hotela u Ziirichu. Bačen je kroz prozor. Ubili su ga
ljudi iz Wolfsschanzea.
Za ime Božje, zašto? Onda se Holcroft sjetio. Manfredi je podcijenio i odbacio
ljude iz Wolfsschanzea. Rekao je Noelu da su mračne prijetnje bez ikakve
važnosti, da je riječ o očajanju bolesnih starih ljudi koji traže okajanje svojih
grijeha.
Bila je to Manfredijeva pogreška. On je nesumnjivo ispričao svojim najbližim
suradnicima, drugim direktorima La Grande Banque, o čudnom pismu koje je
izručio s netaknutim pečatima. Možda se smijao ljudima iz Wolfsschanzea. Možda.
Bilo je to kobno.
Šibica! Kriješ! Preko dvorišta kimnula je žena iza prozora! Opet kao da mu čita
misli opet je kimnula potvrñujući istinu. Mrtva mu je žena govorila da je u pravu!
Ludost se postupno pretvarala u užas.
Okrenula se i otišla; prozor je ostao potpuno mračan.
Vrati se! Vrati se! vikao je Holcroft rukama oslonjen na prozor
sko staklo. Tko si ti?
Ispod njega zazuja telefon. Noel ga je gledao kao strašnu stvar na nepoznatom
mjestu; bilo je oboje. Dršćući uze slušalicu. Što će se sada dogoditi?
Gospodine Holcroft, ovdje Jack. Ja mislim da bih mogao znati
što se, dovraga, dogodilo u vašem stanu. Naime, o tome nisam prije
razmišljao, ali me to gotovo udarilo po glavi prije nekoliko minuta.
O čemu se radi?
Prije dvije večeri došla su dva tipa. Bravari. Gospodin Silverstein,
na vašem katu, mijenjao je bravu. O tome mi je govorio Louie pa sam
znao da je sve u radu. Meñutim, poslije sam počeo razmišljati o tome.
Zašto su došli noću? Naime, bez obzira na prekovremeni rad i sve
drugo, zašto ipak nisu došli danju? Zato sam nazvao Louieja kući.
Meñutim, on mi je rekao da su oni bili jučer. Dakle, doñavola, tko
su oni drugi tipovi?
Sjećate li se ičega u vezi s njima?
Sasvim ste u pravu ako mislite da se nečega sjećam! I te kako. Osobito jednoga.
Mogao bih ga prepoznati u gomili u Gardenu! Imao je...
U telefonu se začu glasan, oštar zvuk. Rezak zvuk.
Pucanj iz pištolja!
Uslijedio je pad, lomljava. Telefon u hodniku bio je odbačen!
Noel je brzo spustio slušalicu i potrčao prema vratima. Otvorio ih je takvom
snagom da su udarila u uokvireni crtež na zidu i razbila stube. Svijest mu se opirala
razmišljanju; koncentrirao se samo na brzinu i ravnotežu nadajući se da se neće
spotaknuti na stubama. Doskakao je do platoa i kao munja projurio kroz vrata
kućnog predvorja.
Gledao je šokiran. Dogodilo se najgore. Vratar Jack bio je nagnut prema stražnjem
dijelu stolice, a iz vrata mu je curila krv. Bio je ustrijeljen u vrat.
Upleo se. Taman se spremao da identificira jednog od ljudi iz Wolfsschanzea i
zbog toga je ubijen.
Baldwin, Manfredi... nevini vratar.
Mrtvi.
...a svi koji se upetljaju bit će zaustavljeni... Tko god ti stane na put, pokuša te
razuvjeriti, tko te pokuša zavarati... bit će likvidiran....kao što ćeš biti ti i tvoji
budeš li oklijevao. Ili ako ne uspiješ.
Manfredi ga je zapitao misli li da uistinu ima izbor. Više ga nije imao.
Bio je okružen smrću.

Althene Holcroft je sjedila za stolom u svojoj radnoj sobi i pomno gledala u pismo
koje je držala u ruci. Njezine izrezane, uglate crte lica visoke jagodice, orlovski
nos, široko smještene oči ispod nadvijenih, jasno ocrtanih obrva bile su napete,
zategnute, ukočene, kao što joj je djelovalo i tijelo u stolici. Njezine tanke,
aristokratske usnice bile su stisnute; disala je mirno, ali je svaki udisaj bio suviše
kontroliran, suviše dubok da bi se mogao smatrati normalnim stanjem. Čitala je
pismo Heinricha Clausena kao da čita statistički izvještaj koji je u temeljnoj
suprotnosti s informacijom za koju se dotad vjerovalo da joj se ne može
proturječiti.
Na drugoj strani sobe Noel je stajao pored prozora kojemu je gornji dio završavao
lukom, kao što je red u takvim kućama. Gledao je u blago lelujavi travnjak i na
vrtove iza kuće u Bedford Hillsu. Veći dio grmova bio je pokriven grubim
platnom; zrak je bio hladan, a jutarnji mraz stvorio je široke krpe svijetlog sivila na
zelenoj travi.
Holcroft se okrenuo od te scene, od upornog i nezainteresiranog mira izvan kuće i
pogledao svoju majku očajno nastojeći sakriti svoj strah i svladati povremenu
drhtavicu koja bi ga zgrabila kad bi se sjetio dogañaja protekle noći. Nije nikako
htio dopustiti da majka primijeti strah koji je osjećao. Pitao se kakve se misli
vrzmaju u njezinoj glavi, kakve uspomene bude riječi ispisane modrom tintom,
riječi koje je napisala ruka čovjeka kojeg je nekad voljela da bi tu ljubav poslije
razvila u prezir. Bez obzira na to o čemu ona misli, sve će to ostati skriveno dok ne
odluči progovoriti. Althene je priopćavala samo ono što bi odlučila da kaže na svoj
način i svojom slobodom priopćavanja.
Činilo se kao da osjeća da je gleda pa je podigla pogled, ali je to kratko potrajalo.
Vratila se pismu i jednom rukom polako otklonila zalutali uvojak koji se bio
odvojio od sive kose što je uokviravala njezino lice. Noel je besciljno tumarao po
sobi pa se uputio prema stolu gledajući police s knjigama i fotografije na zidu.
Soba je odražavala vlasnika, razmišljao je. Ljupka, čak elegantna; ali, istodobno,
prevladavao je dojam aktivnosti. Fotografije su prikazivale muškarce i žene na
konjima, u lovu, na jedrilicama po ružnom vremenu, na skijama, na planinskom
snijegu. To nije trebalo nijekati: u ovoj vrlo ženskoj sobi osjećala se pritajena
struja muškosti. Bila je to radna soba njegove majke, njezino utočište gdje se
povlačila u intimnim trenucima razmišljanja. Ali, soba je mogla mirne duše
pripadati i muškarcu.
Sjeo je u kožnati naslonjač ispred stola i zapalio cigaretu zlatnim kolibrijem,
poklonom za rastanak što ga je dobio od mlade žene koja je prije mjesec dana
iselila iz njegova stana. Opet mu je zadrhtala ruka; upaljač je stisnuo što je čvršće
mogao.
To je strašna navika rekla je Althene zadržavši pogled na pismu.
Mislila sam da se namjeravaš odreći pušenja.
Jesam. Mnogo puta.
Mark Twain je to rekao. Barem budi originalan.
Holcroft se pomaknuo u stolici osjećajući se čudno. Dosad si pismo pročitala
nekoliko puta. Što misliš, reci?
Ja ne znam što da mislim odgovorila je Althene stavljajući
pismo na stol ispred sebe. On ga je napisao, to je njegov rukopis, nje
gov način izražavanja sebe. Arogantan i pokajnički.
Dakle, ti se slažeš da je ipak riječ o kajanju?
Tako se čini. Barem na površini. U svakom slučaju, ja bih željela
mnogo više znati. Imam mnogo pitanja u vezi s ovim nevjerojatnim i
nadasve izuzetnim financijskim pothvatom. To je nevjerojatno, nadma
šuje sve što je zamislivo.
Pitanja izazivaju protupitanja, majko. Ljudi u Ženevi to ne žele.
Je li važno što oni žele? Koliko te ja razumijem, iako si izvrdavao
i bio prilično nejasan, oni zahtijevaju od tebe da se odrekneš najmanje
šest mjeseci života. Možda i mnogo više.
Opet se Noel čudno osjećao. Odlučio je da joj ne pokaže dokument iz La Grande
Banque. Ako bude ustrajno zahtijevala da joj ga pokaže, on to uvijek može učiniti.
Ako to ne bude tražila, još bolje; što manje zna, to bolje. Treba da je drži što dalje
od ljudi iz Wolfsschanzea. Nije ni najmanje sumnjao da bi se Althene uplela.
Ne zadržavam ništa što je bitno odgovorio je.
Ja to nisam ni rekla. Rekla sam da si nejasan, mislim da se elip
tično izražavaš. Govoriš o čovjeku u Ženevi kojeg ne želiš identificirati;
govoriš o uvjetima koje samo napola opisuješ, o najstarijoj djeci dviju
obitelji koje ne želiš imenovati. Mnogo toga ostavljaš po strani.
Za tvoje dobro.
To je ponašanje koje spada u milostivost svisoka, a uzimajući u
obzir ovo pismo, takvo me ponašanje ponižava.
Nisam namjeravao ni jedno ni drugo. Holcroft se nagnuo na
prijed. Nitko ne želi da taj bankovni račun bude čak izdaleka pove
zan s tobom. Pročitala si pismo; znaš o čemu se radi. Tisuće i tisuće
ljudi, stotine milijuna dolara. Nitko ne bi mogao ni pomisliti da tebe
za nešto smatra odgovornom. Ti si mu bila žena koja mu je rekla istinu;
ostavila si ga jer je odbio prihvatiti tu istinu. Kad je napokon shvatio da
je istina ono što si mu govorila, učinio je što je učinio. Možda još ima
ljudi koji bi te zbog toga ubili. Ja ne želim da budeš u takvom položaju.
To je sve.
Tako. Althene je polako izustila tu riječ, a zatim ju je ponovila
ustajući iz stolice. Polako je koračala sobom prema velikom prozoru
zastakljenog balkona. Jesi li siguran da je to briga koju su izrazili ljudi
u Ženevi?

Oni on da, to se moglo zaključiti, da.

Mislim da im to nije bila jedina briga.
Nije.
Mogu li spekulirati o drugoj?
Noel se ukočio. Nije bila riječ o tome da bi on podcjenjivao percepcije svoje majke
bilo je to vrlo rijetko ali, kao uvijek, bio bi neraspoložen kad bi ih ona
verbalizirala prije nego bi on imao priliku da ih sam izrazi.
Ja mislim da je sve jasno rekao je.
Doista? Althene se okrenula od prozora i pogledala ga.
Sve je u pismu. Ako bi javnost saznala za podrijetlo tog novca,
bilo bi zakonskih i sudskih problema. Na meñunarodnim sudovima
počeli bi sudski procesi sa zahtjevom da novac bude blokiran.
Da. Njegova majka je skrenula pogled. Dakle, onda je sve
jasno. Zapanjuje me da su ti dopustili da mi išta kažeš.
Noel se zabrinuto naslonio na stolicu vrlo uznemiren Altheninim riječima. Zašto?
Zar bi ti doista nešto poduzela?
To je iskušenje odgovorila je i dalje gledajući kroz prozor. Ne
vjerujem da itko gubi želju da uzvrati udarac, da udari nekoga ili nešto
što je prouzročilo veliku bol. Čak i u slučaju da je ta bol promijenila
život nabolje. Bog dobro zna da je moj naš bio tako izmijenjen.
Od pakla do stupnja zadovoljstva i sreće za koje sam bila izgubila svaku
nadu da ću ih doživjeti.
Tata? upita Noel.
Althene se okrenula. Da. On je riskirao više nego ćeš ti ikada saznati zaštićujući
nas. Ja sam bila svjetska budala, a on je prihvatio budalu i dijete budale. Pružio
nam je više nego ljubav; dao nam je život. Zauzvrat je tražio samo ljubav.
Ti si mu je dala.
Ja ću je osjećati i iskazivati dok sam živa. Richard Holcroft je
čovjek za kojeg sam svojedobno vjerovala da je Clausen. Jako sam se
varala, tako sam se strašno prevarila... Činjenica da je Heinrich mrtav
tolike godine ni najmanje ne mijenja na stvari; gañenje ne zamire. Ja
želim uzvratiti udarac.
Noel se prisiljavao da govori sasvim mirno i tiho. On majku treba odvući od
njezinih misli; ljudi koji su preživjeli Wolfsschanze ne bi joj dopustili da živi. Ti
bi uzvratila udarac čovjeku kojeg se sjećaš, a ne čovjeku koji je napisao to pismo.
Možda je sve bilo onako kako si vidjela u njemu kad si ga upoznala, možda je bio
čovjek s vrlinama. A na kraju se vratio sebi.
Bilo bi to vrlo utješno, zar ne?
Ja mislim da je uistinu tako. Čovjek koji je napisao to pismo nije
lagao. Bio je na mukama.
Zaslužio je muke koje je toliko uzrokovao; bio je to najbezobzir
niji čovjek kojeg sam ikad upoznala. Ali na površini je bio sasvim druk
čiji, tako ispunjen svrhom. A oh, Bože u što se ta svrha pretvorila,
kakav je to cilj ispao!
Promijenio se, majko prekinu je Holcroft. Ti si takoñer bila
dio te izmjene. Pred kraj života htio je samo pomoći, ublažiti ono što je
učinio. On to i kaže: »Treba popraviti štetu.« Treba popraviti štetu.
Pomisli samo na to što je on učinio što su njih trojica učinili da bi to ostvarili.
Ja to ne mogu naprečac zanemariti; to je jasno. Isto kao što ne
mogu zanemariti te riječi. Gotovo ga mogu čuti kako ih izgovara, ali
izgovara ih vrlo mlad čovjek. Mladi čovjek nadahnut svrhom, vrlo
mlada, vrlo pustolovna djevojka pored njega. Althene zašuti pa
opet zausti govoreći vrlo razgovjetno. Zašto si mi pokazao pismo?
Zašto si ga donio u Ameriku?
Zato jer sam odlučio postupiti kako su od mene zatražili. To
znači da ću zatvoriti biro, puno putovati, nekoliko mjeseci raditi izvan
Švicarske. Kao što reče čovjek u Zenevi, ti sve to ne bi prihvatila a da
ne postaviš mnogo pitanja. Bojao se da bi ti mogla saznati nešto što bi
bilo štetno za akciju i da bi mogla učiniti nešto naprečac.
Na tvoj račun? upita Althene.
Mislim da je tako. Mislio je da je to moguće. Rekao je da su tvoja
sjećanja vrlo jaka. »Neizbrisivo utisnuta«, glasile su njegove riječi.
Neizbrisivo složila se Althene.
On je mislio da nema nekih zakonskih izlaza ili rješenja; da je
bolje upotrijebiti novac na način kako je zamišljeno. Isplatiti tu
naknadu, okajati zločine.
Možda je bio u pravu. Ako je to uopće moguće učiniti. Bogzna
otkad je to već trebalo učiniti. Sto god bi Heinrich dotaknuo, rezultat
bi bio malo vrijedan i malo istinit. Althene zašuti i lice joj odjednom
posta izrazito napeto. Ti si bio jedan izuzetak. Možda je ovo drugi.
Noel ustade i poñe k majci. Uze je za ramena i povuče k sebi. Taj je čovjek u
Zenevi rekao da si ti nevjerojatna. I jesi.
Althene se izvuče iz zagrljaja. On je to rekao? »Nevjerojatna?« Da.
Ernst Manfredi prošaptala je.
Ti ga poznaješ? upita Holcroft.
To je ime koje pripada onim davnim godinama, prošlosti. Znači
da je još živ.
Noel nije odgovorio na pitanje. Kako si znala da je to bio on?
Ljetno poslijepodne u Berlinu. Bio je tamo. Pomogao nam je da
iziñemo. Ti i ja. Ugurao nas je u avion, dao mi je novaca. Dragi
Bože... Althene se sasvim izvuče iz ruku svoga sina i pode preko
sobe prema stolu. Tada me okrstio »nevjerojatnom«, tada, tog posli
jepodneva. Rekao je da će me oni loviti, pronaći me. Pronaći nas.
Rekao je da će učiniti sve što može. Rekao mi je što moram raditi, što moram i
smijem reći. Jedan neimpresivni mali švicarski bankar bio je div tog
poslijepodneva. Moj Bože, poslije svih tih godina...
Noel je promatrao svoju majku, sada sasvim iznenañen. Zašto nije ništa rekao?
Zašto meni nije ništa rekao?
Althene se okrenula i sučelila sa sinom, ali ga nije gledala. Zurila je iza njega,
vidjela je stvari koje on nije vidio, niti ih je mogao vidjeti. Mislim da je htio da se
ja sama uvjerim. Na taj način. On nije bio čovjek koji ne pravi razlike izmeñu
starih dugova ili koji svakome naplaćuje stare dugove, kako hoćeš. Uzdahnula je.
Ja se neću praviti kao da su pitanja odmah zaboravljena, zabačena. Ništa ne
obećajem. Ako se odlučim za bilo kakvu akciju, na vrijeme ću te izvijestiti. Ali
trenutačno se neću uplitati.
Neka vrsta otvorenozatvorenog, tako nekako?
To je najbolje i najviše što možeš dobiti. Te su uspomene, doista,
neizbrisivo utisnute.
Ali sada govorim o sadašnjim trenucima. Ti nećeš ništa učiniti?
Imaš moju riječ. Ne dajem ti je olako, niti ću je olako povući.
Sto bi je moglo izmijeniti?
Kao prvo, ako ti nestaneš.
Bit ću u kontaktu.
Althene Holcroft je promatrala svoga sina kako izlazi iz sobe. Njegovo lice koje je
još prije nekoliko trenutaka bilo tako napeto, tako ukočeno, sada je bilo smireno.
Njezine tanke usne su se oblikovale u osmijeh; njezine velike oči bijahu
zamišljene, odavale su mirno zadovoljstvo i snagu.
Uze telefonsku slušalicu sa stola i pritisne jedino dugme s naznakom O. Koju
sekundu nakon toga je progovorila.
Meñunarodnu centralu molim. Želim nazvati Švicarsku, Ženevu.
Bio mu je potreban profesionalno prihvatljiv razlog za zatvaranje biroa Holcroft
Incorporated. Opasna pitanja ne smije nitko postavljati, ne smiju im se dati razlozi
za to. Preživjeli iz Wolfsschanzea su ubojice koji pitanja suviše lako shvaćaju kao
ometanje. On mora iščeznuti na zakonit način... Ali tako se ne iščezava: treba naći
prihvatljiva objašnjenja koja osiguravaju privid zakonitosti i normalnog dogañaja.
Privid zakonitosti.
Sam Buonoventura.
Nije riječ o tome da Sam nije legitiman; bio je. Bio je jedan od najboljih
grañevinskih inženjera koji je aktivno djelovao. Ali, Sam je tako dugo pogledom
pratio sunce da je imao mrlje sljepila u vidnom polju. Bio je pedesetogodišnja
profesionalna lutalica, diplomirao je na City Collegeu u Aveniji Tremont, u
Bronxu, a u toplijim je klimama našao život brzog zadovoljavanja želja.
Kratka služba u inženjerskim vojnim jedinicama Sjedinjenih Država uvjerila je
Buonoventuru da preko granica SADa postoji slañi, izdašniji, darežljiviji život, po
mogućnosti južno od Keysa. Bilo je najvažnije biti uspješan u poslu što je dio
većeg posla u koji je uloženo mnogo novca. A pedesetih i šezdesetih godina
vladala je takva grañevinska eksplozija u Latinskoj Americi i na Karibima kao da
je stvorena za nekoga kao što je Sam. Stekao je ugled meñu korporacijama i
vladama kao grañevinarski tiranin koji je na terenu znao kako će natjerati ljude da
rade, i to dobro i brzo. S njim nije bilo šale u tom pogledu.
Cim bi proučio nacrte, podatke o raspoloživoj radnoj snazi i budžete, Sam bi
izvijestio svoje naredbodavce da će hoteli ili aerodrom ili brana biti izgrañeni u
odreñenom roku, a rijetko kad bi pogriješio više od četiri posto. S takvim je
kvalifikacijama bio uistinu san arhitekata koji nisu voljeli zavlačenja i nevoljkost u
ostvarivanju svojih ideja. Sebe nije smatrao arhitektom.
Noel je radio s Buonoventurom na dva posla izvan zemlje, najprije u Kostariki,
gdje bi Holcroft bio izgubio život da nije bilo Sama. Grañevinar je insistirao da
dobro odgojeni i ljubazni arhitekt lijepog ponašanja, mladić koji je ponikao u
elegantnom dijelu Manhattana, nauči rukovati revolverom, a ne samo lovačkom
puškom nabavljenom kod Abercrombieja & Fitcha. Gradili su kompleks
poštanskih zgrada u provinciji, što je bilo sasvim drukčije nego kretanje po
salonima za koktele i druga primanja u Plazi i Waldorfun ili u San Joseu. Arhitekt
je svoje vježbanje u gañanju za vrijeme vikenda smatrao smiješnim gubljenjem
vremena, ali mu je pristojnost nalagala da se pokori. Pristojnost i Buonoventurin
glas koji je zvučao kao rika.
Meñutim, potkraj idućeg tjedna arhitekt je imao prilike da mu bude duboko
zahvalan. S brda su se spustili lopovi s namjerom da ukradu grañevinski eksploziv.
Dva su muškarca strelovito i tiho trčala logorom u noći sve dok nisu naletjeli na
baraku u kojoj je spavao Noel. Kad su shvatili da tu nema eksploziva, jedan je
lopov istrčao van i vrlo glasno naredio svojim skrivenim sudionicima:
Matemos el gringo!12
Ali, gringo je razumio njihov jezik. Zgrabio je revolver revolver koji mu je gotovo
silom dao Buonoventura i ustrijelio čovjeka koji se spremao da ga ubije.
Sam je imao samo ovaj komentar: Prokletstvo. U nekim drugim sredinama bilo bi
potrebno da cijeli život pazim na tebe kad se ti jedva želiš čuvati.
Noel je pronašao Buonoventuru posredstvom brodarske kompanije u Miamiju. Bio
je na Nizozemskim Antilima u gradu Willemstadu na otoku Curac.au.
Pa kako si ti, Noley, doñavola? viknuo je Sam preko telefona.
Kriste, mora da je prošlo četiri pet godina! Kako tvoja ruka od pišto
lja?
Nisam je upotrijebio u toj ulozi još od colinasan i ne očekujem da
ću je više ikad upotrijebiti. Što je s tobom, kako život?
Ova rulja ovdje pršti lovom. Dakle, budući da oni gore love, ja tu
i tamo upalim poneku šibicu. Tražiš posao?
Ne. Uslugu.
Kaži je.
Zbog jednog privatnog posla neću biti u zemlji nekoliko mjeseci.
Treba mi razlog zašto me neće biti u New Yorku, zašto me neko vri
jeme nitko neće moći hvatati za rukav. Razlog koji stoji i koji nitko ne
bi dovodio u sumnju. Imam jednu ideju, Same, pa se pitam bi li mi ti
mogao pomoći da je ostvarim.
Ako obojica mislimo na istu stvar, onda i te kako mogu.
Obojica su mislili na istu stvar. Nije neuobičajeno da se za velike
projekte u dalekim mjestima zaposle arhitektikonzultanti, ljudi čija se imena neće
pojaviti na planovima ili na skicama, ali čija se vještina
i talent cijene i njima se koriste. Ta je praksa općenito bila česta u onim
područjima gdje je unajmljivanje lokalnih talenata bilo pitanje lokalnog prestiža.
Problem koji je obično nastajao bio je u činjenici, dakako, da lokalni talent
najčešće nije bio dovoljno doškolovan, niti je stekao dovoljno radnog iskustva.
Investitori su pokrivali i smanjivali rizik unajmljujući veoma vješte i veoma
cijenjene vanjske profesionalce koji su ispravljali i dotjerivali radove lokalnih ljudi
nadgledajući projekte sve do završetka gradnje.
Imaš li kakvih prijedloga? upita ga Noel.
Pakla mu, imam. Izaberi jednu od pola tuceta nerazvijenih ze
malja, Afriku, Južnu Ameriku, čak i neke otoke ovdje na Antilima i
Grenadinu. Meñunarodnjaci se šuljaju kao pauci, ali su mještani još
osjetljiviji. Savjetodavna mjesta su odijeljena i mirna; mito i korupcija
idu do nebesa.
Meni ne trebao posao, Same. Treba mi pokriće, isprika. Neko
mjesto koje mogu navesti, netko koga mogu spomenuti i koji će me
pokriti.
Zašto ne ja? Ja ću u ovoj majčinoj rupi biti zakopan gotovo cijelu
godinu. Možda još više. Imam za podići dvije marine i kompletan
jahtklub kad završim hotel. Ja sam tvoj čovjek, Noley.
Tome sam se i nadao.
Tako sam i pretpostavljao. Priopćit ću ti sve pojedinosti, ali mi
reci gdje te mogu pronaći ako netko od tvojih prijatelja iz visokog druš
tva organizira u tvoju čast čaj uz plesni vjenčić.
Već u srijedu Holcroft je namjestio svoja dva crtača i tajnicu na nova mjesta. Kao
što mu se od samog početka činilo, to nije bilo teško; bili su to dobri radnici i
ugodne osobe. Nazvao je telefonom četrnaest kompanija, odnosno direktore
sektora za razvoj u kompanijama gdje su proučavali njegove projekte i iznenadio
se kad je saznao da je od četrnaest tvrtki u osam vodeći kandidat za posao koji je
ponudio. U osam! Kad bi se sve ostvarilo, ukupno bi zaradio više nego što je
zaradio u proteklih pet godina.
Ali ne dva milijuna dolara; to je misao koja mu se stalno vrzmala. A ako mu se ta
misao nije nametala, nametali su mu se preživjeli iz Wolfsschanzea.

Službi za primanje telefonskih poziva ostavio je točne upute. Holcroft Incorporated

neko vrijeme neće primati narudžbe za arhitektonske projekte. Kompanija obavlja
prekomorski posao golemog opsega. Ako nazivač želi ostaviti svoje ime i
telefonski broj...
Onima koji bi se zanimali i za druge pojedinosti i bili uporni u nastojanju da
ostvare kontakt s Holcroftom, telefonska služba će dati broj poštanskog pretinca u
Curacau na Nizozemskim Antilima koji glasi na ime Samuela Buonoventure,
Limited. A za onu nekolicinu koji budu ustrajno tražili i njegov telefonski broj, bit
će osigurana još potpunija informacija, s telefonskim brojem, ali dakako Samovim.
Noel se sporazumio s Buonoventurom da će mu telefonirati jedanput tjedno, a isto
se dogovorio i s telefonskom tajničkom službom.
U petak ujutro odjednom osjeti najdublju uznemirenost zbog svoje odluke. Nasta
vrijeme dubljeg poniranja u situaciju na koju je pristao. Pristao je da iziñe iz vrta
koji je tako dugo i pomnjivo obrañivao da bi ušao u nepoznatu prašumu.
Više ništa nije kao prije. Više ništa ne može biti isto.
Recimo da ne pronañe von Tieboltovu djecu. Recimo da su mrtva, a njihovi ostaci
da su u grobovima brazilskih groblja? Prije pet godina nestali su u Rio de Janeiru;
na osnovi čega uopće može pomisliti da će ih uspjeti ponovo izvući u javnost? A
ako ne uspije, neće li to biti signal za ljude iz Wolfsschanzea da zadaju udarac?
Bojao se. Ali sam strah nije bio jedini osjećaj koji je tumačio njegovo raspoloženje,
razmišljao je Holcroft idući prema uglu Sedamdeset treće ulice i Treće avenije.
Ima načina kako se svladava strah. Mogao bi ženevski dokument predati vlastima,
State Departmentu, reći im što zna o Peteru Baldwinu i Ernstu Manfrediju te
vrataru koji se zvao Jack.
Mogao bi razjasniti pojedinosti koje su mu poznate o krañi velikog stila izvršenoj
prije trideset godina, a tisuće zahvalnih osoba u cijelom svijetu bi se pobrinule da
bude zaštićen.
Bilo bi to najpametnije rješenje, najzdraviji način postupanja, ali je osjećao da
takva razboritost i samozaštita nisu tako važni. Ne sada.
Prije trideset godina postojao je jedan čovjek u agoniji, u bunilu bola. A taj je
čovjek sada postao njegova racionala, opravdanje za postupanje i vodič kroz
džunglu raznih opasnosti.
Pozvao je taksi obuzet čudnom pomisli za koju je znao da je u dubokom procijepu
njegove mašte. Bilo je to »nešto drugo« što ga je odvlačilo u nepoznatu džunglu.

On je preuzimao krivnju koja nije bila njegova. Na sebe je preuzimao grijehe

Heinricha Clausena.
Greške treba ispraviti. Treba dati naknadu. Nastojati okajati grijehe.
Šesttrideset. Peta avenija, molim vas, ali brzo obratio se Holcroft vozaču taksija
ulazeći u kola. Bila je to adresa brazilskog konzulata.
Lov je počeo.

Dopustite mi da vas shvatim, gospodine Holcroft rekao je po

stariji ataše naslonivši se u naslonjač. Kažete da želite saznati boravi
šte obitelji koju ne namjeravate imenovati. Kažete da je ta obitelj emi
grirala u Brazil četrdesetih godina, ali je prema najnovijim informaci
jama prije nekoliko godina iščezla iz javnosti. Je li to točno?
Noel je gledao zbunjeni izraz lica brazilskog diplomata i dobro je shvaćao
situaciju. Možda je to smiješna ili luckasta igra, ali Holcroft nije znao nikakvu
drugu. On, dakako, ne kani imenovati obitelj von Tiebolt prije nego stigne u
Brazil; nije htio nikome dati priliku da komplicira potragu koja je već od početka
izazvala toliko neugodnosti. Ugodno i srdačno se nasmiješio.
Nisam rekao baš sasvim tako. Upitao sam kako bih mogao potra
žiti tu obitelj u okolnostima koje sam naveo. Nisam rekao da sam ja
osoba koja traži.
U tom slučaju to je samo hipotetičko pitanje? Jeste li vi novinar?
Holcroft je razmišljao o pitanju koje mu je postavio diplomat srednjega
ranga. Kako bi bilo jednostavno reći da; kako bi to bilo prihvatljivo
objašnjenje za pitanja koja će on poslije postaviti. S druge strane, on
će za nekoliko dana odletjeti u Rio de Janeiro. Morat će ispuniti imigra
cijske papire, a možda će mu zatrebati i viza, ni sam ne zna. Sadašnji
lažni odgovor mogao bi se poslije pretvoriti u problem.
Ne, arhitekt.
Atašeove su oči iskazale iznenañenje. U tom slučaju posjetit ćete Braziliju,
dakako. To je majstorska tvorevina.
Veoma rado bih to učinio.
Govorite li portugalski?
Nešto španjolski. Radio sam u Meksiku. I u Kostariki.
Ali mi skrećemo s teme primijeti ataše naginjući se u stolici.
Upitao sam vas jeste li novinar, a vi ste oklijevali s odgovorom.
Bili ste u iskušenju da odgovorite potvrdno jer bi to bilo spretnije i
brže. Iskreno rečeno, to me uvjerava da ste osoba koja traži obitelj
koja je odjednom nestala s vidika. A sada, zašto mi ne kažete i ostalo
što je važno za ovaj slučaj?
Ako i laganje bude smatrao osloncem za vrijeme traženja u toj nepoznatoj šumi,
mislio je Noel, bit će bolje da se nauči analizirati svoje manje važne odgovore, kao
prvo. Lekcija broj jedan: priprema.
Nema toga toliko da bi se moglo izreći odgovorio je nejasno.
Ja putujem u vašu zemlju, a obećao sam prijatelju da ću potražiti
te ljude koje je on poznavao prije mnogo vremena. Bila je to varijacija
na temu istine i ne baš sasvim loša, mislio je Holcroft. Možda je zbog
toga i bio sposoban da je tako uvjerljivo izrekne. Lekcija broj dva:
zasnuj laž na jednom vidu istine.
Pa ipak, dakle... vaš prijatelj ih je pokušao pronaći, ali u tome nije
uspio.
Pokušao je, ali s udaljenosti od tisuće kilometara. To nije isto.
Usudio bih se reći da nije. Tako, zbog te udaljenosti i zabrinutosti
vašeg prijatelja da ne bude komplikacija, da tako nekako kažemo, vi
radije ne biste imenovali tu obitelj.
Upravo tako.
Ali nije tako. Bilo bi mnogo jednostavnije kad bi advokat telegra
firao recipročnoj odvjetničkoj kancelariji u Rio de Janeiro zahtijevajući
povjerljivu istragu dokumenata. Tako se obično radi. Obitelji koju vaš
prijatelj želi pronaći nigdje nema ni traga pa vaš prijatelj želi da joj vi
uñete u trag. Ataše se nasmiješio i slegnuo ramenima kao da je obra
zložio neku osnovnu aritmetičku istinu.
Noel je gledao u Brazilca i bivao sve ljući. Lekcija broj tri: ne dopusti da te odvuku
u zamku prikladnim zaključcima izrečenima nevezano i ovlaš. Znate li što vam
namjeravam reći? obrati se diplomatu. Vi ste vrlo neugodan sugovornik.
Žao mi je što tako mislite iskreno odgovori ataše. Želim vam
biti koristan. To je moja dužnost ovdje. S vama sam s razlogom razgo
varao na takav način. Vi niste prva osoba, to sam Bog dobro zna, niti ćete biti
posljednja koja će tražiti ljude koji su u moju zemlju stigli »četrdesetih godina«.
Uvjeren sam da ne moram proširivati ovu svoju tvrdnju. Većina tih ljudi bili su
Nijemci od kojih su mnogi unijeli u Brazil velike svote nova transferiranih od
kompromitiranih neutralaca. Ja vam nastojim reći samo ovo: budite oprezni. Takvi
ljudi kao što su ovi o kojima govorite ne iščezavaju bez razloga.
Što time želite reći?
Morali su nestati, gospodine Holcroft. Morali su. Ako ostavimo
po strani nirnberške sudove i izraelske lovce, mnogi od tih ljudi posje
dovali su sredstva u nekim slučajevima prava bogatstva koja su bila
ukradena od porobljenih naroda, njihovih institucija, često od njihovih
vlada. Na ta sredstva može se polagati pravo.
Noel osjeti kako mu se napinju trbušni mišići. Postojala je veza apstraktna, često
varava s obzirom na to kakve su bile ili jesu okolnosti, ali veza postoji. Von
Tieboltovi su bili angažirani u tako masovnoj i složenoj krañi da je to nemoguće
predstaviti uobičajenim knjigovodstvom. Ali to ne bi mogao biti razlog njihovu
nestanku. Lekcija broj četiri: budi pripravan na neočekivane podudarnosti, bez
obzira na to koliko bile slučajne i nategnute; spremno sakrij reakcije koje bi možda
bile najnormalnije.
Ne vjerujem da bi ta obitelj mogla imati veze s bilo čime sličnim
tome o čemu govorite rekao je.
Ali, dakako, u to ne možete biti sigurni jer tako malo znate.
Kažimo da sam siguran. A sad, molim vas, mene samo zanima
kako ću ih pronaći ili saznati što se s njima dogodilo.
Spomenuo sam odvjetnike.
Bez odvjetnika. Ja sam arhitekt, sjećate li se? Pravnici su nam pri
rodni neprijatelji; oni nam oduzimaju najviše vremena. Holcroft se
nasmiješio. Sve što odvjetnik može učiniti, ja mogu još brže. Govorim
španjolski. Snaći ću se i s portugalskim.
Tako. Ataše je zašutio posežući za kutijom tankih cigara na
stolu. Otvorio je kutiju i ispružio je prema Holcroftu koji je zatresao
glavom. Jeste li sigurni? To je havana.
Siguran sam. Osim toga, u vremenskom sam tjesnacu.
Da, znam. Ataše dohvati srebrni stolni upaljač i zapali ga;
duboko povuče i vrh cigare zasja kao žeravica. Naglo je podigao pogled
prema Noelu. Nikako vas ne mogu uvjeriti da mi kažete ime te obitelji?
Oh, za ime Božje... Holcroft je ustao. Sad mu je bilo dosta; naći
će on druge izvore.
Molim vas obrati mu se Brazilac molim vas da sjednete. Samo
još minutu ili dvije. Vrijeme nije proteklo uzalud, uvjeravam vas.
Noel opazi žustrinu u atašeovim očima. Sjeo je. O čemu se radi?
La comunidad alemana14 Koristim se španjolskim koji vi tako
dobro govorite.
Njemačka zajednica? U Riju postoji njemačka zajednica, je li mi to želite reći?
Da, ali nije samo geografska. Postoji i jedno udaljenije po
dručje njemački brrio1?, ako baš želite ali ja ne govorim o tome,
o njima. Govorim o onome što mi nazivamo la otra cara de los Alma
nes.16 Možete li to razumjeti?
Drugo lice... Ono što je ispod, što se nalazi ispod njemačke
površine.
Točno. »Donja strana«, mogli biste takoñer reći. Ono što ih čini
što jesu, što ih navodi da rade ono što rade, da se ponašaju kako se
ponašaju. Važno je da to shvatite i upamtite.
Mislim da shvaćam. Mislim da ste mi to objasnili. Većina su naci
sti koji su izbjegli nimberškoj mreži, a sa sobom su donijeli novac koji
nije bio njihov; nacisti koji se skrivaju, koji kriju svoj identitet. Prirodno
je da takvi ljudi teže da budu zajedno.
Sasvim prirodno odgovorio je Brazilac. Ali, čovjek bi očeki
vao veću asimilaciju poslije toliko godina, zar ne?
Zašto? Vi radite ovdje, u New Yorku. Otiñite tamo niže do
Lower East Sidea, do ulice Mulberry ili gore do Bronxa. Enklave Tali
jana, Poljaka, Židova. Ovdje su već desetljećima. Vi govorite o razdob
lju od dvadeset i pet, trideset godina. To nije dugo.
Dakako, ima sličnosti, ali to nije isto, vjerujte mi. Ljudi o kojima
vi govorite, koji žive u New Yorku, slobodno se druže; oni, da tako
kažem, na rukavima nose svoje nasljeñe. Tako nije u Brazilu. Njemačka
se zajednica pravi kao da želi biti asimilirana, ali nije. U trgovini da,
ali vrlo malo ili nikako u drugim pitanjima. Prevladava osjećaj straha i ljutnje. Za
prevelikim brojem predugo traje potjera; tisuće identiteta svakodnevno se skriva od
svakoga, osim od samih sebe. Oni imaju svoju hijerarhiju. Tri ili četiri obitelji
upravljaju zajednicom; njihova velika germanizirana imanja načičkana su po našim
provincijama. Da, naravno, nazivaju se Švicarcima ili Bavarcima. Ataše je opet
zašutio.
Počinjete li shvaćati o čemu govorim? Generalni konzul vam to neće
reći; moja vlada to ne bi dopustila. Ali ja sam pri dnu ljestvice. Prepu
šteno je meni. Da li me razumijete?
Noel je bio zapanjen. Iskreno rečeno, ne. Ne iznenañuje me ništa od svega toga o
čemu ste govorili. U Niirnbergu su to nazvali »zločinima protiv čovječanstva«.
Takve stvari obilježavaju mnoge krivnjom, a krivnja raña strah. Sasvim je prirodno
da takvi ljudi u zemlji koja nije njihova žele ostati što bliskijima.
Krivnja rada strah, doista. A strah vodi u sumnjičavost. I napo
kon, sumnja raña nasilje. Uzrokuje ga na svoj način. To je ono što
morate shvatiti. Stranac koji stiže u Rio tragajući za Nijemcima koji
su nestali, prihvaća se potencijalno opasne potrage. La otra cara de
los Alemanes. Oni štite jedan drugoga. Ataše uze svoju cigaru.
Kažite nam ime, gospodine Holcroft. Da potražimo te ljude.
Noel je promatrao Brazilca kako udiše dim svoje dragocjene havane. Nije znao
objasniti zašto, ali se odjednom počeo osjećati nespokojno. Ne dopusti da te uvuku
u zamku prikladnim zaključcima izrečenima nevezano i ovlaš... Ne mogu. Ja
mislim da vi pretjerujete, a očigledno je da mi ne želite pomoći. Ustao je.
Vrlo dobro odvrati Brazilac. Reći ću vam što možete sami uči
niti. Kad doputujete u Rio de Janeiro, otiñite u Ministarstvo za uselje
nje. Ako budete imali imena i odgovarajuće datume, možda će vam oni
pomoći.
Mnogo vam hvala odgovorio je Noel odlazeći prema vratima.
Brazilac je brzo izišao iz svoje kancelarije u veliko predsoblje koje je služilo za
primanje stranaka. Mlañi muškarac koji je sjedio u naslonjaču brzo je ustao
ugledavši svog pretpostavljenog.
Možda ćeš biti vraćen na svoju dužnost, Juan.
Hvala vam, ekscelencijo.
Stariji je muškarac išao dalje, prošao je pored recepcionara i krenuo do para
dvostrukih vrata. Na lijevoj strani nalazio se veliki grb sa slovima Republica
Federal de Brasil na desnoj strani bila je metalna ploča s zlatnim slovima: Oficio
do consul general.
Generalni konzul je ušao u drugo manje predsoblje koje je bilo kancelarija njegove
tajnice. Porazgovarao je s djevojkom i odmah prošao kroz vrata svoje kancelarije.
Dajte mi ambasadu. Ambasadora, molim vas. Ako ga tamo nema,
pronañite ga. Izvijestite ga da se radi o povjerljivoj stvari; on će znati
može li govoriti ili ne može.
Brazilski diplomat najvišeg ranga u najvećem američkom gradu zatvorio je vrata,
odšetao do svoga stola i sjeo. Uzeo je hrpu papira spojenih spajalicom. Prvih
nekoliko stranica bile su fotokopije novinskih članaka s opisom ubojstva koje se
dogodilo na letu 591 British Airwaysa iz Londona u New York te o naknadnom
otkriću još dva ubojstva na zemlji pored aviona. Posljednje dvije stranice bile su
kopije putničkog manifesta toga aviona. Diplomat je pregledavao imena i pozorno
gledao tekst koji je glasio: Holcroft, Noel. pol. Zeneva.ba 577.0.Ion.ba 591.xnyc.
Zurio je u tu rečenicu kao da osjeća olakšanje što je još ovdje.
Zazujao je telefon. Podigne slušalicu. Da?
Ambasador je na liniji, gospodine.
Hvala vam. Generalni konzul čuo je jedan odjek, kucaj, što je
značilo da je ometač prisluškivanja uključen. Gospodine ambasadore?
Da, Geraldo. Što je tako hitno i tako povjerljivo?
Prije nekoliko minuta posjetio me jedan čovjek i upitao me kako
bi mogao pronaći jednu obitelj u Riju koju nije mogao pronaći uobiča
jenim kanalima. Zove se Holcroft. Neol Holcroft, arhitekt iz New York
Citvja.
To mi ništa ne znači odgovorio je ambasador. Ili bi mi trebalo
nešto značiti?
Jedino ako ste netom pročitali popis putnika u avionu British Air
waysa iz Londona u New York prošle subote.
Let petdevetjedan? oštro upita ambasador.
Da. Toga je jutra otputovao iz Zeneve British Airwaysom, a na
Heathrowu se prebacio u petdevetjedan.
A sada želi pronaći ljude u Riju? Tko su oni?
Odbio je reći. Ja sam bio, dakako, »ataše« s kojim je on govorio.
Dakako. Ispričajte mi sve. Ja ću telegrafirati u London. Mislite li
da je moguće... ambasador ne dovrši rečenicu.
Da tiho je odgovorio generalni konzul. Mislim da je veoma
moguće da traži von Tieboltove.
Ispričajte mi sve ponovio je čovjek iz Washingtona. Britanci
vjeruju da su ta ubojstva Tinamouovo djelo.
Gledajući po salonu Braniffa 747, Noela obuze osjećaj deja vu. Boje su bile življe,
a uniforme zrakoplovnog osoblja elegantnije. Inače je avion izgledao istovjetno
kao onaj British Airwaysa, let petdevetjedan. Razlika je bila u ponašanju putnika, u
drukčijoj atmosferi u avionu. Bio je ovo let u Rio, na putu za bezbrižni odmor koji
će početi na nebu, a nastaviti se na plažama Zlatne obale.
Ali ovo neće biti odmor, razmišljao je Holcroft, ovo nikako neće biti odmor.
Jedino vrhunsko uzbuñenje kojega može očekivati bit će uzbuñenje otkrića
boravišta obitelji von Tiebolt ili uzbuñenje koje bi osjetio ako ga ne pronañe.
U zraku su već više od pet sati. Nekako je progurao vrijeme zanemarljivog jela,
prospavao je vrijeme prikazivanja još zanemarljivijeg filma, a na kraju je odlučio
da ode gore u salon.
Osjeti nelagodu dok se uspinjao. Još ga je uznemiravala pomisao na ono što se
dogodilo prije sedam dana. Nevjerojatan dogañaj zbio se pred njegovim očima; niti
dva metra od njega, od mjesta gdje je sjedio, bio je ubijen čovjek. U jednom je
trenutku mogao ispružiti ruku i dotaknuti čovjeka koji se grčio. Smrt je bila
udaljena od njega samo nekoliko centimetara, neprirodna smrt, kemijska smrt,
ubojstvo.
Strihnin. Bezbojni kristalni alkaloid koji izaziva paroksizme neizdrživa bola. Zašto
se to dogodilo? Tko je bio odgovoran za tu smrt, tko je stajao iza nje i zbog čega?
Pojedinosti su bile specifične, a teorije spekulativne.
Dvojica su bila fizički bliska sa žrtvom u salonu leta petdevetjedan. I jedan i drugi
mogli su usuti strihnin u žrtvino piće. Pretpostavlja se da je to jedan učinio. Ali,
opet, zašto? Prema podacima pristanišne policije, nije bilo nikakvih dokaza da su
ta dvojica uopće poznavala Thorntona. A ta dvojica muškaraca osumnjičenih
ubojica ubijena su iz revolvera, u vozilu s gorivom, na aerodromu. Nestali su iz
aviona, iz hermetički zatvorenog carinskog prostora, iz karantenske dvorane, a
onda su bili ubijeni. Zašto? Tko ih je ubio?
Nitko nije imao spreman odgovor. Jedino pitanja. A onda su prestala i pitanja.
Priča je izblijedjela i nestala s novinskih stupaca i iz radioemisija isto tako
dramatično kako se pojavila, kao da je netko naredio da se tako postupi. Ponovno,
zašto? Ponovno, tko je za to odgovoran? Čije je to maslo?
Bio je to skoč s ledom, zar ne, gospodine Holcroft?
Deja vu je bio potpun. Riječi su bile iste, ali ih je izgovorila druga osoba.
Stjuardesa koja je postavila piće na okrugli stolić s površinom od ultrapasa bila je
zgodna; ali ne samo ova iznad njega, već je i ona na letu petdevetjedan bila
zgodna. Pogled u njezinim očima imao je istu onu kvalitetu izravnosti koje se
sjećao od djevojke iz British Airwaysa. Riječi, čak i način kako je izgovarala i
upotrebljavala njegovo ime, sve je to bilo u sličnom tonu, jedino je akcent bio
drukčiji. Sve je bilo suviše slično. Ili se to samo činilo njegovoj svijesti, njegovu
stupnju prisutnosti i angažiranosti u situaciji, njegovim očima, ušima, osjetilima
koja su još bila obuzeta uspomenom na dogañaj prije sedam dana?
Zahvalio je stjuardesi gotovo bojeći se da je pogleda, misleći kako bi svakog
idućeg trenutka mogao začuti vrisak pored sebe i ugledati čovjeka kako u
nesavladivoj agoniji skače sa svog sjedišta i presavija se u spastičkim grčevima
preko niske ograde.
No, tada je Noel postao svjestan nečeg drugog, a to ga je još više onespokojilo.
Sjedio je na istom mjestu kao i za vrijeme tih strašnih trenutaka na letu
petdevetjedan. U barsalonu izgrañenom potpuno isto kao što je bio onaj prije
tjedan dana. Uostalom, to i nije bilo neobično jer mu se to mjesto najviše sviñalo i
često bi sjedio na toj stolici u kutu kao što i sada sjedi. Ali mu se to sada učini
gotovo mračnim znamenjem. Linije pogleda bile su iste, a ni osvjetljenje nije bilo
drukčije od onoga prije.
Bio je to skoč s ledom, zar ne, gospodine Holcroft?
Ispružena ruka, zgodno lice, čaša.
Slike, zvukovi.
Zvukovi. Hrapavi, pijani smijeh. Muškarac s previše alkohola u sebi gubi
ravnotežu, pada odostraga, preko ruba stolice. Njegov prijatelj koji posrče od
zadovoljstva gledajući svog nesigurnog sudruga. Treći muškarac čovjek koji bi
bio mrtav za nekoliko trenutaka koji se suviše upirao da sudjeluje u zabavi. Koji je
svime i svačime nastojao ugoditi i pridružiti im se. Privlačna stjuardesa koja toči
viski, smiješi se, briše šank na kojem su dva pića bila svedena na jedno jer se
drugo prolilo; koja žuri oko šanka da pomogne pijanom putniku. Treći uznemireni
čovjek, možda zbunjen, koji bi se i dalje rado igrao s velikim momcima, koji
poseže...
Za nekom čašom. Za tom čašom! Za jedinom preostalom čašom na šanku.
Treći je putnik ispružio ruku prema toj čaši!
Bio je to viski s ledom. Piće namijenjeno putniku koji je sjedio tamo, preko salona,
za malim stolom od ultrapasa. Oh, moj Bože, pomisli Holcroft dok su mu slike kao
pomamne jurile naprijednatrag u slijedu dogañaja kako ih vidi oko svoje svijesti.
Piće na šanku piće koje je uzeo stranac po imenu Thornton bilo je njemu
namijenjeno!
Strihnin je bio njemu namijenjen! Strašni grčevi od kojih se nesretnik savijao
trebalo je da budu njegovi.
Užasna smrt njemu namijenjena!
Pogledao je čašu pred sobom, na stolu; držao ju je prstima.
Bto je to viski sa sodom, zar ne?...
Odgurnuo je čašu. Odjednom više nije mogao sjediti za tim stolom, ostati u salonu.
Mora pobjeći; mora iz svijesti potisnuti te slike. Bile su suviše jasne, suviše
stvarne, suviše jezovite.
Ustao je sa stolice i brzo, ali nesigurno pošao prema stubištu. Zvukovi, galama od
pijanog smijeha uplitala bi mu u sjećanje i prigušivala se izmeñu neprekidnog
vriska boli i agonije, vriska nagle i neobuzdane smrti. Nitko drugi nije mogao čuti
taj vrisak, već samo on; neizdrživo je mlatio u njegovoj glavi.
Zaobljenim stubama sišao je na donju palubu aviona. Svjetlo je bilo prigušeno;
nekoliko putnika čitalo je pod osvjetljenjem sićušnih svjetiljki, ali je većina
spavala.
Noel je bio uzbuñen. Bubnjanje u ušima nije prestajalo, slike se nisu htjele povući.
Osjeti potrebu da povrati, da se očisti od straha koji mu je zagospodario u želucu.
Gdje je zahod? U hodniku iza putničke kabine, iza hodnika? Iza zavjese; tu mora
da je. Je li ovdje? Pomaknuo je zavjesu.
Odjednom su mu oči bile privučene na desnu stranu, na prednje sjedalo druge
sekcije sedamčetirisedam. Muškarac se pomakao u snu. Krupno grañeni čovjek
čije je lice već vidio. Nije se mogao sjetiti gdje, ali je bio siguran da ga je vidio!
Lice zgrčeno bolom koje je pro trčalo blizu njega, blizu njegova lica? Što je bilo
neobično na tom licu? Nešto je izazvalo kratak, ali dubok dojam. Sto je to bilo?
Noel se silovito naprezao da se sjeti.
Obrve; tako je! Guste obrve, vijugave, isprepletene dlake, čudna mješavina crne i
bijele boje. Obrve solipapar; gdje je to bilo? Zašto mu je pogled na te čudno
zanimljive obrve odapeo prigušeno sjećanje na još jedno nasilje? Gdje je to bilo?
Nikako se toga nije mogao sjetiti, a budući da se nije mogao sjetiti, osjetio je kako
mu krv navire u glavu. Udaranje je bilo sve jače; vene su mu nabubrile, sljepoočice
su mu iskakale.^
Čovjek gustih obrva odjednom se probudi; nekako je postao svjestan da netko
gleda u nj. Pogledi im se susretoše; bilo je to potpuno prepoznavanje.
U tom je prepoznavanju bilo nasilja, silovitosti. Ali zbog čega? Kada? Gdje?
Holcroft je čudno kimnuo, nesposoban da misli. Bol u trbuhu bila je sada
nepodnošljiva: parali su ga noževi; šumovi u glavi bili su sada gromoglasni, kratki
udarci munja. Na trenutak je zaboravio gdje se nalazi; onda se sjetio i slike su mu
se vratile. Slike i zvukovi ubojstva koje ga je slučajno mimoišlo.
Morao se vratiti na svoje mjesto. Mora se savladati, zaustaviti bol i grmljavinu,
teško udaranje u prsima. Okrenuo se i brzim koracima udaljio se od zavjese, prošao
kroz hodnik pa je prolazom izmeñu sjedišta došao do svoga.
Sjedio je u polumraku sretan što nikoga nema pored. Pritisnuo je glavu na rub
stolice i zatvorio oči nastojeći da se svom snagom koncentracije otarasi strašne
slike izobličenog lica koje se vriskom približavalo posljednjim sekundama života.
Ali nije uspijevao.
To je lice postalo njegovo lice.
Zatim su se obrisi zamaglili, kao da se meso topi, ali im se jasnoća opet vratila.
Lice koje je sada bilo u njegovu fokusu nije bilo lice nekoga koga on poznaje.
Čudno, uglato lice kojega su mu se dijelovi činili poznati, ali ne kao cjelina.
Ne želeći to, odjednom je široko otvorio usta. Bez riječi. On nikad nije ugledao to
lice, ali ga je odjednom prepoznao. Instinktivno. Bilo je to lice Heinricha Clausena.
Čovjek u agoniji prije trideset godina. Nepoznati otac s kojim je sklopio svoju
pogodbu.
Holcroft je otvorio oči koje su ga pekle zbog znoja što mu se cijedio licem.
Postojala je drukčija istina, a on nije siguran želi li je prihvatiti. Dvojica koja su ga
pokušala ubiti strihninom bili su i sami ubijeni. Oni su se upleli.
Ljudi iz Wolfsschanzea bili su u tom avionu.

Službenik recepcije hotela Porto Alegre izvukao je iz hrpe papira Holcroftovu

rezervaciju. Za stražnju stranu rezervacije bio je pričvršćen mali žuti omot s
porukom. Otrgnuo ga je i uručio Noelu.
Ovo je stiglo za vas večeras odmah nakon sedam sati, senor.
Holcroft nije nikoga poznavao u Rio de Janeiru, a nikome u New
Yorku nije rekao kamo putuje. Poderao je gornji dio omotnice i izvukao poruku.
Bila je od Buonoventure. Treba ga nazvati što je moguće prije bez obzira na to
koliko se sati.
Holcroft je pogledao na sat; bila je gotovo ponoć. Potpisao je knjigu gostiju i
progovorio što je nehajnije mogao misleći na Sama.
Moram telefonirati u Curacao. Hoće li biti kakvih teškoća u ovo
doba noći?
Službenik je izgledao blago uvrijeñen. Dakako da ih neće biti s našim telefonistas,
senor. Ne mogu govoriti u ime Curacaa.
Bez obzira na narav spora, ipak je tek u jedan i petnaest poslije ponoći čuo
Buonoventurin hrapav glas preko žice.
Mislim da imaš problema, Noley.
Imam više od jednog. O kojem ti govoriš?
Tvoja služba za telefonske poruke dala je moj broj onom pajkanu
u New Yorku, poručniku Milesu; on je detektiv. Paklenski se uzrujao.
Rekao je da si trebao izvijestiti policiju ako odlaziš iz grada, a kamoli iz
zemlje.
Kriste, potpuno je zaboravio na to! A sada je shvatio kako su bile značajne,
odnosno važne te policijske upute. Strihnin je njemu bio namijenjen! Je li policija
došla do istih rezultata?
Što si mu odgovorio, Same?
I ja sam se raspalio. To je jedini način kako možeš nastupiti pred
pobjesnjelim pajkanima. Rekao sam mu da si otputovao na jedan od
udaljenih otoka radi pripremanja projekta ili sabiranja podataka za
moguću gradnju za koju je zainteresiran Washington. Nešto manje sje
vernije, mi nismo suviše daleko od kanalske zone; moje su riječi mogle
biti svakako shvaćene. No, nitko ne govori.
Je li on to prihvatio?
Teško je reći. Želi da ga nazoveš. No, ipak sam ti kupio vrijeme.
Objasnio sam mu da si se preko radija javio danas poslijepodne te da
ne očekujem da ću ti čuti glas tri ili četiri dana, a ne mogu uspostaviti
vezu s tobom. Bio je to trenutak kad je zarikao kao priklani bik.
Ali, je li on to progutao?
Sto je drugo mogao učiniti? On je duboko uvjeren da smo svi mi
ovdje jebene budale, a ja sam se s njim složio. Dao mi je za tebe dva
telefonska broja. Imaš li olovku?
Govori!
Holcroft je zapisao telefonske brojeve; bili su to brojevi pristanišne policije i
Milesova stana. Zahvalio je Buonoventuri i rekao mu da će idućeg tjedna biti s
njim u vezi.
Čekajući beskrajno na vezu sa Curacaom, Noel je raspremio svoje stvari. Sjedio je
ispred prozora na stolici s naslonom od šećerne trske i gledao noćnobijelu obalu i
tamne vode u daljini koje su odražavale svijetli polumjesec. Dolje, na odijeljenom
dijelu ulice koja je graničila sa šetalištem pored oceana, pružale su se zaobljene
crne i bijele paralelne crte koje su označavale Copacabanu, zlatnu obalu Guanabre.
Prizorom je vladala takva praznina da se to Noelu činilo nestvarnim; praznina koja
nije bila isto što i noćna napuštenost. Bila je suviše savršena, suviše lijepa. On je
nikad ne bi takvom nacrtao. Nedostajalo joj je osobitosti, biljega. Uperio je pogled
u prozorska stakla. Sada više nije imao što raditi osim da razmišlja, odmara se i
nada da će usnuti. Prošlog je tjedna teško spavao; sad bi to moglo biti još teže. Jer,
sada je znao ono što prije nije znao: netko ga je pokušao ubiti.
To je saznanje izazvalo u njemu čudan osjećaj. Nije mogao vjerovati da ga netko
želi mrtva. Pa ipak, netko je morao o tome odlučiti, morao je izdati takvu naredbu.
Zašto? Što je on učinio? Je li to Ženeva? Njegova pogodba?
Ovdje je riječ o milijunima. Nisu to bile samo obične riječi sada mrtvog
Manfredija; bilo je to i upozorenje. Bilo je to jedino moguće objašnjenje. Vijest je
procurila, ali nije mogao saznati dokle je doprla, na koga djeluje ili koga uzbuñuje
i ljuti. Ili saznati identitet nepoznate osobe ili osoba koje su htjele zaustaviti
postupak otvaranja ženevskog računa i predati taj novac na pohranu
meñunarodnim sudovima.
Manfredi je bio u pravu. Jedino moralno rješenje moglo se naći u namjeri
iskazanoj u dokumentu što su ga sastavila trojica izuzetnih ljudi i to usred razaranja
što ga je provodilo čudovište koje su sami stvorili. Treba popraviti štetu. Bio je to
kredo u koji je vjerovao Heinrich Clausen: to je bilo časno; to je bilo pravedno. Na
svoj pogrešan način tako su shvaćali su ljudi iz Wolfsschanzea.
Noel je sebi natočio piće i pošao prema krevetu. Sjeo je na rub gledajući telefon.
Pored aparata bila su dva telefonska broja ispisana na hotelskom notesu, brojevi
koje mu je izdiktirao Buonoventura. Bile su to njegove veze s poručnikom
Milesom i pristanišnom policijom. Ipak, Holcroft se nije mogao primorati da
telefonira. Otpočeo je lov; učinio je prvi korak u traženju obitelji Wilhelma von
Tiebolta. Korak, k vragu! Bio je to divovski skok od četiri tisuće milja; nema
povratka.
Treba toliko toga učiniti. San mu je nadolazio i to ga ispuni zahvalnošću. Treba
toliko toga učiniti, ali se Noel pitao hoće li biti u stanju probiti se kroz nepoznatu
prašumu.
Kapci su mu otežali. Još jedan znak sna koji je u predvorju svijesti. Spustio je čašu
i odbacio cipele ne mareći za ostalu odjeću. Legao je i nekoliko sekundi buljio u
bijeli strop. Osjećao se tako usamljeno, ali je ipak znao da nije sam. Postojao je
čovjek u agoniji, čovjek otprije trideset godina koji ga vičući poziva. Razmišljao je
o tom čovjeku sve dok ga nije savladao san.
Holcroft je slijedio prevodioca u slabo osvijetljenu sobicu bez prozora. Njihov je
razgovor bio vrlo kratak; Noel je tražio precizna obavještenja. Ime je von Tiebolt;
obitelj, njemačka narodnost. Majka i dvoje djece kći i sin imigrirali su u Brazil
15. lipnja 1945. ili oko toga datuma. Treće dijete takoñer kći rodilo se nakon
nekoliko mjeseci, vjerojatno u Rio de Janeiru. U službenim dokumentima
moraju postojati barem neke obavijesti. Čak ako je upotrijebljeno i lažno ime, već
bi običan pregled podataka iz tih tjedana u svakom slučaju najviše dva ili tri tjedna
zacijelo izbacio na površinu podatak da je u zemlju doputovala trudna žena s dvoje
djece. Ako jedno ili više djece još živi, njegov je problem da ih pronañe. U
službenim knjigama mora postojati barem jedno ime ili imena.
Ne, to nije službena istraga. Nema nikakvih optužnica ni krivičnih dijela; niti je u
pitanju traganje radi osvete zbog zločina izvršenih prije trideset godina. Obratno od
toga, ovo je »dobroćudno traganje«.
Noel je znao da će zahtijevati objašnjenje zašto traži tu obitelj pa se sjetio jedne od
lekcija koju je naučio u konzulatu u New Yorku: zasnuj laž najednom aspektu
istine. Obitelj von Tiebolt ima roñaka u Sjedinjenim Državama, glasio je prvi dio
laži. To su ljudi koji su imigrirali u Sjedinjene Države u dvadesetim i tridesetim
godinama. Veoma malo ih je preživjelo, a radi se o velikim parama. Nema nikakve
sumnje da će službenici takve institucije kao što je Ministerio do lmigragao drage
volje pomoći u traženju nasljednika. Sasvim je sigurno da će von Tieboltovi biti
zahvalni... a on, kao posrednik, zacijelo neće propustiti da ih obavijesti o njihovoj
suradnji.
Iznesene su sve moguće glavne knjige, upisnici, registri. Proučene su stotine
fotostata iz prošlog razdoblja. Izblijedjele, vlažne kopije dokumenata od kojih su
toliki očito bili lažni papiri kupljeni u Bernu, Ziirichu i Lisabonu. Putne isprave.
Ali nije bilo dokumenata koji bi se odnosili na von Tieboltove, nije bilo opisa
trudnice s dvoje djece koja je doputovala u Rio de Janeiro u lipnju ili srpnju 1945.
Ili barem nije bilo ni jedne koja bi u bilo čemu podsjećala na ženu Wilhelma von
Tiebolta. Bilo je trudnih žena, pa i s djecom, ali ni jedna s djecom koja bi mogla
biti von Tieboltova. Prema Manfrediju, kćerka Gretchen je imala dvanaest ili
trinaest godina, a sin Johann deset. Svaka je žena, koja je tih tjedana ulazila u
Brazil, bila ili u pratnji muža ili lažnog muža, a kad su bili s djecom, ni jedno niti
jedno nije imalo više od sedam godina.
To se Holcrofta dojmilo ne samo kao neuobičajeno, već i matematički nemoguće.
Zurio je u stranice s izblijedjelom tintom, u često nečitke ubilježbe imigracijskih
službenika u žurbi prije više od trideset godina.
Nešto nije u redu; njegovo je oko arhitekta bilo uznemireno. Osjećao se kao da
proučava nacrte koji još nisu završeni, koji su ispunjeni sićušnim promjenama
sitnim izbrisanim i izmijenjenim crtama, ali je to učinjeno vrlo oprezno da se ne bi
dovela u pitanje glavnina nacrta ili njegova osnovna potka.
Izbrisano i izmijenjeno. Kemijski izbrisano, pomnjivo izmijenjeno. To ga je
zabrinjavalo! Godine roñenja! Stranica za stranicom minijaturnih brojeva s
pažljivo izmijenjenim brojkama! Jedan 3 bi postao 8, 1 bi se pretvarao u 9, a 2 u 0;
zaobljenost bi ostala, crta bi bila povučena dalje, dodana nula. Stranica za
stranicom u velikim knjigama za razdoblje lipanjskih i srpanjskih tjedana 1945.
govorile su lažima: dani roñenja djece koja su ulazila u Brazil izmijenjeni su tako
da ni jedno dijete nije bilo roñeno prije 1938.!
Bila je to dosadna, ali vješto izvoñena domišljatost, vražji trik o kojemu treba
pomnjivo i smireno razmisliti. Obustaviti lov na izvorištu. Obaviti ga na način koji
će se učiniti kao da je izvan svake sumnje. Mali brojevi koje su vjerno iako na
brzinu ubilježavali nepoznati imigracijski službenici prije više od trideset godina.
Ubilježeno iz dokumenata od kojih je, od tada do danas, većina uništena jer je
većina bila lažna. Nije bilo nikakvog načina da se dokaže suprotno, da se dokaže ili
opovrgne točnost i vjerodostojnost dokumenata. Vrijeme i raznorazne zavjere to su
onemogućili. Dakako da nema nikoga tko bi podsjećao na von Tieboltove! Dobri
Bože, kakva prijevara!
Noel je izvukao upaljač; njegov će plamen bolje osvijetliti stranicu na kojoj su bile
brojne sićušne izmjene, kako mu je oko govorilo.
Senor! To je zabranjeno! Oštru naredbu glasno je izrekao pre
vodilac. Te stare stranice su lako podložne vatri. Ne možemo preuzeti
takav rizik.
Holcroft je shvatio. To objašnjava neprikladno svjetlo i sobicu bez prozora.
Uvjeren sam da ne možete rekao je ugasivši upaljač. Isto tako pretpostavljam da
knjige nije dopušteno iznositi iz ove sobe.
Nije, senor.
Osim toga, dakako, nigdje u blizini nema pomoćnih svjetiljaka, a
nemate ni baterijsku svjetiljku. Nisam li pogodio?
Senor prekinu ga prevodilac čiji je glas sada zvučao uljudno, čak
udvorno. S vama smo proveli gotovo tri sata. Pokušavali smo sve,
surañivali smo s vama, ali kao što sam uvjeren da shvaćate, imamo i
drugih obveza koje moramo izvršiti. Pa, ako ste završili...
Mislim da ste se vi pobrinuli za to još prije nego smo započeli
upadne Holcroft. Da, ja sam gotov. Ovdje.
Šetao je okolicom obasjanom jarkim poslijepodnevnim suncem nastojeći razabrati
pojedinosti svoje situacije dok mu je blagi oceanski povjetarac milovao lice
smirujući ga, tjerajući njegovu ljutnju i tjeskobu. Šetao je bijelom popločanom
stazom koja se izdizala iznad čistog pijeska zaljeva Guanabara. Tu i tamo bi se
zaustavio i oslonio na željeznu ogradu promatrajući odraslu djecu i BP17.
Elegancija i arogancija koegzistiraju s izvještačenošću. Novac je bio posvuda;
dokazivala su ga pozlaćena, nauljena tijela, vrlo često više nego savršeno
oblikovana, suviše zgodna, sve pogreške zajamčeno skrivene. Ali evo istog pitanja:
gdje je biljeg, gdje je karakter? Ovog poslijepodneva ga nekako nije bilo na
Copacabani.
Prošetao je onim dijelom plaže koji se sučeljavao s njegovim hotelom i pogledao
na prozore nastojeći odrediti mjesto svoje sobe. Na trenutak je pomislio da ga je
našao, ali je odmah shvatio da se vara. Mogao je vidjeti dva lika iza prozorskog
stakla, iza zavjesa. Vidio ih je, prema tome to nije bila njegova soba.
Vratio se do ograde i zapalio cigaretu. Upaljač ga je natjerao da se sjeti trideset
godina starih upisnih knjiga kojih je sadržaj tako pomnjivo izmijenjen. Jesu li to
izmijenili samo zbog njega? Ili su drugi već godinama tragali za von
Tieboltovima? Bez obzira na to koji je pravi odgovor, on mora pronaći drugi izvor.
Ili druge izvore.
La comunidad alemana. Holcroft se sjećao riječi atašea u New Yorku. Sjetio se da
mu je taj čovjek rekao da postoje tri ili četiri obitelji koje su arbitri njemačke
kolonije. Ili zajednice. Iz toga je slijedilo da ti ljudi moraju poznavati najbrižljivije
čuvane tajne. Identiteti se skrivaju svakog dana... Stranac koji doputuje u Rio
tragajući za Nijemcima koji su iščezli poduzima potencijalno opasno traganje... »la
otra cara de los Alemanes«. Oni zaštićuju jedan drugoga.
Postoji način kako da se otklone opasnosti, razmišljao je Noel. Našao ga je u
objašnjenju koje je dao prevodiocu u Ministarstvu za imigraciju. On je mnogo
putovao pa je sasvim moguće da mu se negdje netko obratio znajući da leti u Brazil
i zamolio ga da pronañe von Tieboltove. To mora biti osoba kojoj je povjerljivost
legitimni dio posla, odvjetnik ili bankar. Ali netko čiji ugled nije u pitanju. Ne
analizirajući
Kratica za »Beautiful People«, krasni ljudi. Zapravo bogati ljudi, bogataši,
buržoaska društvena krema. Izraz se udomaćio u SADu nakon što ga je skovao
Bob Dylan označivši njime klasu bogatih neradnika obaju splova. (Op. prev.)
dublje, Holcroft je znao da će bilo tko za koga se odluči biti ključ njegovu
objašnjenju.
Poput munje ošinula ga je ideja za jednog kandidata, iako su rizici bili jasni, a
ironija se nije mogla sakriti. Richard Holcroft, jedini otac kojeg je poznavao.
Burzovni mešetar, bankar, pomorski oficir... otac. Čovjek koji je temperamentnoj
mladoj majci i njezinu djetetu dao priliku da opet žive. Bez straha, bez mrlje.
Noel je pogledao na sat. Deset sati i pet minuta tri sata i deset minuta u New
Yorku. Ponedjeljak, sredina poslijepodneva. Nije vjerovao u znamenja, ali je
upravo sada nabasao na jedno. Svakog ponedjeljka poslije podne Richard Holcroft
je odlazio u njujorški Atletski klub gdje su stari prijatelji igrali s mekanom loptom
i sjedili oko masivnih hrastovih stolova u baru predajući se uspomenama. Noel ga
je mogao potražiti, razgovarati s njim nasamo, zamoliti ga da mu pomogne. Pomoć
mora biti tajna ili povjerljiva jer je povjerljivost ne samo bit pokrivanja, koje
očekuje od oca, već i osnova njegove, Noelove zaštite. Netko, bilo tko, obratio se
Richardu Holcroftu, uglednom čovjeku i zamolio ga da pronañe boravište obitelji
von Tiebolt u Brazilu. Znajući da mu sin putuje u Rio, sasvim je logično što ga je
zamolio da se raspita za tu obitelj. To je povjerljiva stvar, pitanje o kojem se ne
raspravlja. Nitko ne bi mogao s više autoriteta udaljiti znatiželjnike nego Dick
Holcroft.
Ali Altheni to ne treba reći. Bio je to najteži dio zahtjeva. Dick ju je obožavao;
meñu njima nije bilo tajni. Ali njegov otac doñavola, očuh neće odbiti pomoć ako
je molba zasnovana na iskrenoj nužnosti. To nikad nije učinio. Vjerojatno i neće.
Prošao je preko glatkog mramornog poda hotelskog predvorja prema nizu dizala ne
osjećajući ni prizore ni zvukove. Sav se pretvorio u koncentraciju na ono što će
reći svom očuhu. Zbog toga je bio iznenañen kad mu je debeli američki turist
dotaknuo rame.
Zovu li vas, Mac? čovjek je pokazao prema čelnom desku.
Iza deska službenik je gledao u Noela. U ruci je imao već poznatu žutu omotnicu
za poruke; uručio ju je hotelskom tekliću koji je žurno krenuo preko prostranog
predvorja. Predao je poruku Noelu i nasmiješio se kao da zna da mu čini uslugu.
Prezime na malom papiru bilo mu je nepoznato: Cararra. Ispod je bio telefonski
broj, ali nije bilo poruke. Holcroft je bio više nego iznenañen. Neuobičajeno je
ostavljati poruku; to nikako nije južnoamerički način ponašanja. Senor Cararra
može, ako želi, opet nazvati jer on najprije mora telefonirati u New York. Treba
stvoriti još jedno pokriće za akciju koju je započeo.
Pa ipak je u svojoj sobi još jednom pročitao zagonetno prezime: Cararra.
Odjednom osjeti gotovo nesavladivu znatiželju. Tko je taj Cararra koji očekuje da
će ga Holcroft nazvati samo na temelju njegova prezimena koje je napisao bez
ikakva objašnjenja? Na temelju prezimena za koje je mogao znati da Holcroftu
ništa ne znači? Prema običajima koji vladaju u Južnoj Americi, takvo je ponašanje
toliko neuljudno da je na granici uvredljivog. Njegov očuh, dakle, može pričekati
još koju minutu dok on ne istraži tko je taj čovjek. Nazvao je taj broj.
Cararra nije bio muškarac, već žena, a na temelju zvuka ili šuma? njezinog tihog,
očito nategnutog glasa, bila je to preplašena žena. Njezin je engleski bio prolazan,
ali ne i dobar; no, to nije ni važno. Njezina je poruka bila jasna, kao i strah koji je
odavala riječima.
Ja sada ne mogu govoriti, senor. Nemojte ovaj broj više nazivati,
ne ovaj broj. To je najviše moguće nepotrebno.
Nije gramatički u redu, ali je jasno, pomisli Noel.
Vi ste svoj broj ostavili hotelskoj centrali. Što ste očekivali od
mene?
Bila je to... eno.
Yerro? Greška?
Da. Greška. Ja zvati vas. Mi zvati ćemo vas.
Zbog čega? Tko ste vi?
Mah tarde!18 Glas se postupno pretvorio u hrapavi šapat koji je
naglo utihnuo prekidom linije.
Mas tarde... mas tarde. Poslije. Žena će ga opet nazvati. Holcroft odjednom osjeti
prazninu u trbuhu isto tako naglo kako se ugasio prestrašeni šapat. Nije se mogao
sjetiti kad je čuo ženski glas tako obuzet strahom.
Prva misao koja mu je pala na pamet bila je pretpostavka da je ta žena nekako
povezana s nestalim von Tieboltovima. Ali na koji način? I kako je ona, za ime
Božje, mogla saznati za njega! Osjećaj straha opet ga je zgrabio... ali i slika
užasnog lica iskrivljenog smrću na visini od deset tisuća metara. Njega promatraju;
stranci ga prate.
Zavijanje to je prava riječ za neke telefonske aparate! prodiralo je iz telefona i
prekinulo mu misli; zaboravio je spustiti slušalicu. Pritisnuo je dugme pa ga pustio
te naručio telefonski broj u New Yorku. Zaštita mu je odmah potrebna; sada je to
dobro znao.
Stajao je pored prozora i gledao na plažu čekajući da ga telefonist pozove. Na ulici,
dolje, bljesak svjetla. Kromirani dio automobilskog poklopca ulovio je sunčane
zrake i odaslao ih spram neba. Automobil je prošao onim dijelom šetališta na
kojemu je on stajao prije nekoliko minuta. Stajao je i gotovo odsutno gledao u
hotelske prozore nastojeći pronaći svoju sobu.
Prozore... Kut gledanja. Noel je prišao bliže prozorskim staklima i istraživao
dijagonalnu liniju od točke dolje gdje je nešto prije stajao do točke gdje se sada
nalazi. Njegovo oko arhitekta bilo je vrlo iskusno; kutovi ga nisu mogli zavaravati.
Osim toga, prozori nisu bili tako blizu jedan drugome, što je odgovaralo
odijeljenosti soba u hotelu kao što je hotel uz ocean na Copacabani. On je gledao u
ovaj prozor misleći da to ipak nije njegova soba jer je vidio neke likove u sobi iza
stakla. Ipak, bila je to njegova soba. A u njoj su bili nepoznati ljudi.
Prišao je ormaru i stao gledajući u svoja odijela. Imao je povjerenje u svoje
zapamćivanje pojedinosti, kao što je vjerovao svojim očima kad su bile u pitanju
kutne linije. Zatvorio je oči i dozvao sliku ormara, odnosno ostave gdje je tog jutra
promijenio odijelo. Zaspao je u odijelu u kojem je doputovao iz New Yorka.
Njegove lagane sportske hlače bile su sasvim desno, gotovo naslonjene na zid
garderobe. Bio je to njegov običaj: hlače desno, jakna lijevo. Hlače su još bile na
desnoj strani, ali više nisu bile uza zid. Sada su bile desetak centimetara prema
sredini. Njegov tamnomodri blejzer bio je u sredini, a ne s lijeve strane.
Netko je pretraživao njegovu odjeću.
Prišao je krevetu i svojoj otvorenoj aktovci. Bio je to njegov ured kad bi putovao;
poznavao je svaki milimetar prostora u njoj, svaki odjeljak, položaj svake stvari u
svakom džepu i prorezu. Nije morao dugo gledati. I njegova je torba bila
pretražena.
Telefon je zazvonio zvukom ometanja i agresije. Zgrabio je slušalicu i čuo glas
telefonista Atletskog kluba, ali je znao da sada ne smije tražiti Richarda Holcrofta;
nije ga smio uplitati. Stvari su odjednom postale suviše složene. Mora o njima
dobro razmisliti.
Njujorški Atletski klub. Halo? Halo?... Halo, centrala Rio? Nema nikoga na liniji,
Rio. Halo? Njujorški Atletski klub...
Neka čovjek sebi postavlja pitanja koja zaželi. Neka i opsuje, ako mu je drago, ali
on mu neće odgovoriti, a nikako mu se neće predstaviti.
Noel je spustio slušalicu. Bio je na putu da učini nešto ludo. Soba mu je
pretražena! Osjećajući potrebu da bude zaštićen u Rio de Janeiru, bio je na putu da
nekoga izravno dovede do osobe koja je najbliža njegovoj majci, nekadašnjoj ženi
Heinricha Clausena. O čemu je on to mislio? Kako je mogao smisliti tako nešto
nerazumno?
I tada je shvatio da ništa nije bilo izgubljeno. Ne, čak je naučio još jednu lekciju.
Dakle: logički smisli laz, zatim je preispitaj i upotrijebi najvjerodostojniji dio. Ako
može izmisliti razlog da takav čovjek kakav je Richard Holcroft sakrije identitet
onih koji tragaju za von Tieboltovima, može izmisliti i čovjeka.
Griješi. Istina, ne još katastrofalno, a valjda i neće.
Noel je teško disao. Jedva je izbjegao strašnu pogrešku, ali je već stao razumijevati
što treba tražiti u nepoznatoj šumi. Staze su posute zamkama; treba maksimalno
paziti i oprezno se kretati. Bio je vrlo blizu da ugrozi život oca koji mu je to bio
umjesto onoga koga nikad nije upoznao.
Vrlo bi malo vrijednosti ili istine ikad proizišlo iz bilo čega sto bi dotakao. Riječi
njegove majke, poput Manfredijevih, značile su upozorenje. Ali se njegova majka
za razliku od Manfredija ipak varala. Heinrich Clausen je bio isto toliko žrtva
koliko je bio zločinac. I žrtva i zločinac svog vremena. To je potvrñivalo očajničko
pismo koje je napisao dok je Berlin padao, a potvrñivalo je i ono što je učinio.
Dogodilo se da je teret dokazivanja pripao njegovu sinu.
La comunidad alemana. Tri, četiri obitelji u njemačkoj koloniji, arbitri koji donose
neopozive odluke. Jedna od njih bit će mu izvorište.
I točno je znao gdje treba tražiti.
Imamo novih obavijesti o Clausenovu sinu, Herr Graff rekao je
došljak približavajući se stolici za kojom je sjedio starac. Upućeni ste
u telefonski razgovor s Curacaom. Bila su još dva telefonska razgovora
ovog poslijepodneva. Jedan poziv ženi, Cararra, a drugi Atletskom
klubu u New Yorku.
Cararre će dobro obaviti svoj zadatak odgovorio je Graff držeći
viljušku u zraku. I znaju što moraju činiti dodao je nabirući pod
buhlo meso oko očiju. Sto je taj klub u New Yorku?
Mjesto se zove njujorški Atletski klub. To je...
Ja znam što je. O tome ne moram biti posebno obaviješten.
Bogato članstvo. Koga je zvao?
Telefonski poziv upućen je broju, a ne osobi. Naši ljudi u New Yorku pokušavaju
saznati.
Starac je spustio viljušku. Govorio je tiho, uvredljivo. Naši su ljudi u New Yorku
spori, a isto tako i ti.
Kako, molim?
Nema nikakve sumnje da će meñu članstvom biti pronañeno ime
Holcroft. Ako je tako, to znači da Clausenov sin nije održao riječ; izbr
bljao je Holcroftu o Zenevi. To je opasno. Richard Holcroft je star
čovjek, ali nije slabić. Uvijek smo znali da bi on, ako pozivi, mogao
biti kamen spoticanja. Graff je pomaknuo svoju veliku glavu i pogledao
došljaka. Omot je stigao u Sesimbru; nema opravdanja. Dogañaji one
noći moraju biti jasni sinu. Telegrafiraj Tinamouu. Ja nemam povjere
nja u njegove suradnike ovdje u Riju. Upotrijebi šifru orao i reci mu što
ja mislim. Naši ljudi u New Yorku imat će drugi zadatak. Treba razmo
triti pitanje likvidiranja starca koji se miješa u ovaj posao. Uklanjanje
Richarda Holcrofta. To će zahtijevati Tinamou.
Stari, krupni čovjek jakih čeljusti i čeličnosive kose kratko podšišane prema
junkerskoj modi sjedio je za velikim stolom u blagovaonici i gledao došljaka. Jeo
je sam, a na stolu nije bilo pribora za obitelj ili goste. To je izgledalo prilično
čudno jer kad je došljak otvorio vrata, začuli su se glasovi drugih ljudi; u velikoj je
kući bila obitelj, a bilo je i gostiju, ali nisu bili za stolom.

Noel je znao što traži: knjižaru koja je nešto više nego obična prodavaonica knjiga.
U svakom većem naseljenom mjestu uvijek je barem jedna veća trgovina koja se
brine za čitaoce specifične narodnosti. U ovom slučaju njezin je naziv bio A
Livraria Alemao Njemačka knjižara. Prema obavještenjima koja je Holcroftu dao
čovjek na šalteru informacija, u toj knjižari su se mogli kupiti svi najnoviji
njemački časopisi, a Lufthansa je svaki dan donosila svježe novine. Takva knjižara
zasigurno ima ugledne kupce, a najvjerojatnije je da će u knjižari netko znati za
već utemeljene njemačke obitelji u Riju. Kad bi barem dobio jedno ili dva imena...
To je mjesto gdje treba početi.
Trgovina je bila udaljena manje od deset minuta hoda od hotela.
Ja sam američki arhitekt obratio se jednom službeniku u knji
žari koji je stajao na ljestvama i sreñivao knjige na gornjoj polici.
Došao sam ovamo da proučim bavarski utjecaj na velike stam
bene zgrade obiteljskog tipa. Imate li nešto o toj temi?
Nisam znao da je i to tema odgovorio je knjižar tečnim engle
skim jezikom.
Imamo nešto knjiga o alpskom graditeljstvu, o arhitekturi zgrada
tipa caleta, ali ja to ne bih nazvao bavarskim utjecajem.
Lekcija ili pouka broj šest ili, nije li sedam? Cak kad se laž zasniva na jednom
aspektu istine, najprije se uvjeri da osoba kojoj lažeš zna o tome manje od tebe.
Alpska, švicarska, bavarska. Sve je to prilično isto.
Doista? Mislio sam da postoje znatne razlike.
Pouka osam ili devet. Ne raspravljaj. Imaj na pameti cilj.
Čujte, da vam kažem pravu istinu. Bogati bračni par u New
Yorku plaća mi put i boravak ovdje i očekuje da se vratim s crtežima.
Prošlog su ljeta bili u Riju. Vozikali su se lijevodesno i opazili nekoliko
izuzetnih kuća. Opisali su ih kao bavarske.
Te bi morale biti na sjeverozapadu zemlje. Tamo ima nekoliko
prekrasnih kuća. Eisenstatova rezidencija, na primjer; ali, da budem
precizniji, mislim da su oni Zidovi. Postoji neka čudna mješavina maur
skog stila, ako mi to uopće možete povjerovati. Osim toga, postoji i
Graffova aristokratska kuća. Ta kuća gotovo nadilazi samu sebe, ali
je uistinu spektakularna. Želim reći da je tako nešto gotovo nemoguće
očekivati, ali je Graff višestruki milijunaš.
Još jednom, molim, kako se zove? Graff? Jesam li dobro čuo?
Maurice Graff. On je uvoznik; ali uostalom, zar to nisu svi?
Tko?
Ma, molim vas, ne budite naivni. Ako on nije bio general ili veliki
budža u generalštabu, ja ću pišati portovino.
Vi ste Englez?
Da, ja sam Englez.
A radite u njemačkoj knjižari.
Ich spreche gut Deutsch.19
Zar nisu mogli naći Nijemca?
Mislim da postoje prednosti kad se unajmi nekoga poput mene
odgovori Britanac kritički.
Noel je odglumio iznenañenje. Doista?
Da odgovori knjižar popevši se za još jednu prečku. Nitko mi
ne postavlja pitanja.
Knjižar je promatrao Amerikanca kako odlazi, a zatim je brzo sišao s ljestava
gurajući ih po šini na gornjoj prečki da bi ih odjednom odgurnuo. Bila je to gesta
uspjeha, manje pobjede. Brzo je išao hodnikom obrubljenim knjigama, ali je na
jednom raskršću tako naglo promijenio smjer da se sudario s kupcem koji je
razgledavao Goetheovu knjigu.
Ja dobro govorim njemački.
Verzeihung20 rekao je knjižar kao da govori dahom, ali nije
izgledao ni najmanje zabrinuto.
Schivesterchem21 odgovorio je čovjek gustih crnobijelih obrva.
Čuvši takvu primjedbu o svojoj nedostatnoj muškosti, knjižar se
okrenuo. Ti!
Tinamouovi prijatelji nisu nikad daleko odgovorio je muškarac.
Slijedio si ga? upita knjižar.
On o tome nema ni pojma. Telefoniraj.
Englez nastavi hodati sve do kancelarijskih vrata u stražnjem dijelu knjižare. Ušao
je, zatvorio vrata, uzeo slušalicu i okrenuo telefonski broj. Odgovorio je jedan od
podreñenih najutjecajnijeg čovjeka u Riju.
Rezidencija senora Graffa. Dobar dan.
Naš čovjek u hotelu zaslužuje veliku napojnicu rekao je knjižar.
Bio je u pravu. Ja insistiram da razgovaram s Herr Graff om. Postupio
sam točno onako kako smo se dogovorili i učinio sam to izvanredno.
Uopće ne sumnjam da će on doći, da će posjetiti kuću. A sada, Herr
Graffa molim.
Ja ću ga izvijestiti o tvojoj poruci, leptiru odgovorio je Graffov
pomoćnik.
To neće biti tako! Imam i drugih vijesti koje ću reći samo njemu.
S čime u vezi? Tebi ne moram reći da je on vrlo zauzet.
Da li da kažem da je riječ o mojem zemljaku? Jesam li dovoljno
jasan?
Znamo da je u Riju; već je uspostavio vezu. Morat ćeš učiniti više
od toga.
Još je ovdje. U trgovini. Možda me čeka i želi porazgovarati sa
mnom.
Pomoćnik je razgovarao s nekim u blizini. Riječi su, meñutim, bile razgovijetne.
To je glumac, mein Herr. Insistira razgovarati s vama. Sve je pro
šlo kao po rasporedu u toku prošlog sata, ali čini se da postoji i kom
plikacija. Njegov je zemljak još u trgovini.
Telefonska slušalica promijenila je ruke. O čemu se radi? upita Maurice Graff.
Htio sam da znate da je sve proteklo onako kako smo predvi
djeli...
Da, da, ja to shvaćam prekinu ga Graff. Vi sjajno obavljate
svoj posao. Nego, sada, što je u vezi s tim Engldnderom22? ]e li još
tamo?
Pratio je Amerikanca. Nije bio više od tri metra udaljen od njega.
Još je ondje i očekujem da će htjeti da mu kažem što se dogodilo. Da
mu kažem?
Ne odsiječe Graff. Mi smo ovdje savršeno sposobni da vodi
mo stvari bez uplitanja. Kažite mu da smo zabrinuti za njega, brinemo
da bi mogao biti prepoznat te predlažemo da ostane izvan tuñih
pogleda. Kažite mu da ja ne odobravam njegove metode. Možete mu
reći da ste to čuli od mene osobno.
Hvala vam, Herr Graff! To će mi biti zadovoljstvo.
Da, znam da će biti.
Graff je vratio slušalicu svom pomoćniku. Tinamou ne smije dopustiti da se to
dogodi rekao mu je. Opet počinje.
Što, mein Herr?
Sve nanovo nastavio je starac. Uplitanja, potiha promatranja,
praćenja, jedno za drugim. Vlast se dijeli, autoritet se dijeli, svi su sum
njivi, svi postaju sumnjivi, sve češće.
Ja to ne razumijem.
Dakako da ne razumiješ. Ti nisi bio tamo. Graf se naslonio na
naslonjač.
Uputi drugi telegram Tinamouu. Kaži mu da zahtijevamo da na
redi svom vuku da se vrati na Mediteran. Preuzima na sebe suviše
rizika. Mi se tome suprotstavljamo i ne možemo biti odgovorni pod
ovakvim okolnostima.
Trebalo je nekoliko telefonskih poziva i razgovora tijekom dvadeset i četiri sata, ali
je nešto iza dva sata poslijepodne, sutradan, stigla poruka da će ga Graff ipak
primiti. Holcroft je unajmio kola u hotelu i odvezao se sjeverozapadno izvan grada.
Često se zaustavljao proučavajući turističku kartu koju je dobio u agenciji za
iznajmljivanje kola. Napokon je pronašao traženu adresu i skrenuo kroz željezna
vrata privatnim putem koji se uspinjao do kuće na vrhu brežuljka.
Cesta je završavala prostranim, ravnim parkiralištem od bijelog betona koji je
graničio sa zelenim grmljem kroz koje su se probijale kamene staze što su vodile
do voćnjaka sa svake strane.
Knjižničar je bio u pravu. Graffovo imanje bilo je spektakularno. Pogled je bio
veličanstven: ravnice u blizini, brda u daljini, a daleko prema istoku maglovito
plavetnilo Atlantika. Kuća je imala tri kata. Niz balkona uspinjao se s obiju strana
srednjeg ulaza. Srednji ulaz: masivna dvostruka vrata nauljeni mahagonij
obrubljen velikim šarkama, trokutima kovanog željeza udubljenima u drvo. Učinak
je bio alpski, kao da je geometrijska konstrukcija mnogih švicarskih planinskih
kuća bila zavarena u jednu kuću koja je postavljena na tropskom brdu.
Noel je parkirao kola s desne strane prednjeg stubišta i izišao. Na parkiralištu su
bila još dva automobila bijeli mercedes i poznata kola niske konstrukcije, crveni
maserati. Obitelj Graff se dobro snalazila. Holcroft je uzeo svoju aktovku i
fotografski aparat te se počeo uspinjati mramornim stubama.
Polaskan sam što je naš manji arhitektonski trud tako laskavo
ocijenjen rekao je Graff. Pretpostavljam da je prirodno što trans
plantirani ljudi nastoje stvoriti barem dodir domovine u novoj okolini.
Moja je obitelj podrijetlom iz Schioarnoalda... Uspomene nikad nisu
daleko.
Veoma sam vam zahvalan što ste dopustili da vas posjetim, gos
podine. Noel je na brzinu nacrtao pet skica, stavio ih u svoju torbu i
zatvorio je. Dakako, ja govorim i u ime svog klijenta.
Imate li sve što vam je potrebno?
Jedan snimljeni film i pet crteža vertikalne projekcije više su nego
sam se nadao. Usput rečeno, gospodin koji me vodio reći će vam da su
fotografije bile ograničene na vanjske strukturalne detalje.
Ja vas ne razumijem.
Ne bih htio da pomislite da sam snimao i vaše privatne prostorije
ili dijelove imanja.
Maurice Graff se tiho nasmijao. Moja je rezidencija dobro zaštićena, gospodine
Holcroft. Osim toga, nije mi ni palo na pamet da biste vi pregledavali prostorije
radi krañe. Molim vas, sjednite.
Hvala vam. Noel je sjeo nasuprot starcu. Ovih dana neki bi
ljudi mogli biti sumnjičavi.
Dakle, ne želim vas zavaravati. Nazvao sam hotel Porto Alegre da
se uvjerim jeste li kod njih registrirani. Bili ste. Vi ste čovjek po imenu
Holcroft, iz New Yorka. Rezervaciju je za vas obavila ugledna putnička
agencija koja vas očito poznaje, a služite se kreditnim karticama koje su
prošle kompjutorsku kontrolu. Ušli ste u Brazil s putnom ispravom
koja je na snazi. Sto mi više treba? Vremena su tehnički suviše kompli
cirana za čovjeka koji se pravi da je ono što nije, slažete li se sa mnom?
Da, mislim da je tako odgovorio je Noel misleći da je to trenu
tak da se prebaci na stvarni cilj svoga posjeta. Htio je progovoriti, ali je
Graff nastavio kao da nekako želi ispuniti neugodnu tišinu.
Koliko ćete se zadržati u Riju? upitao ga je.
Još samo nekoliko dana. Imam ime vašeg arhitekta i prirodno je
da bih želio s njim porazgovarati kad bude slobodan da me primi.
Reći ću tajniku da ga izvijesti, a dat ću vam i njegov telefonski
broj; nećete čekati. Iskreno rečeno, ja nemam pojma kako se obavljaju
takvi financijski aranžmani odnosno, postoje li za to ikakvi financijski
dogovori ali sam sasvim siguran da će vam on dati kopije nacrta ako
vam oni mogu imalo poslužiti.
Noel se nasmiješio. U njemu se probudio profesionalac.
U pitanju je selektivna adaptacija, gospodine Graff. Moj će raz
govor s njim biti jednako znak uglañenosti, kao i razgovor o bilo kojoj
temi. No, uljudnost nastranu, možda bih ga mogao upitati gdje su
nabavljeni neki materijali ili kako su riješeni neki specifični problemi
stresa i statike, ali to će biti sve. Ne namjeravam tražiti nacrte, a vjeru
jem da bi oklijevao kad bih ga zamolio za to.
Ne bi bilo oklijevanja odgovorio je Graff glasom čiji su inten
zitet i autoritativnost jasno odražavali vojničku prošlost.
...ako on nije bio general ili veliki budža u generalštabu, ja ću pisati porto...
To nije važno, gospodine. Dobio sam ono radi čega sam došao.
Ah, tako.
Graff je pomaknuo svoje teško tijelo u naslonjaču. Bio je to pokret iscrpljenog
starca na kraju dugog poslijepodneva. Pa ipak, oči mu nisu
bile umorne; bile su čak čudno budne. Znači, jednosatni razgovor će biti dovoljan,
je li tako?
Sasvim dovoljan.
Ja ću to urediti.
Veoma ste ljubazni.
Tada se možete vratiti u New York?
Da.
Bio je to trenutak da spomene von Tieboltove. Sada je trenutak.
Zapravo, još bih nešto mogao obaviti dok sam ovdje u Riju. To
nije baš jako važno, ali sam obećao da ću pokušati. Jednostavno ne
znam gdje da otpočnem. U policiji, pretpostavljam.
To zvuči vrlo zlokobno. Zločin?
Sasvim obratno. Mislio sam na onaj policijski odjel koji može
pomoći u pronalaženju ljudi. Oni nisu u telefonskom imeniku. Čak
sam se zanimao za telefonske brojeve koji nisu u knjizi, ali osobe
koje tražim nemaju telefona.
Jeste li sigurni da su u Riju?
Bili su kad se posljednji put čulo za njih. A koliko mi je poznato,
preko telefonskih kompanija traženi su i u drugim brazilskim grado
vima.
Izazivate moju znatiželju, gospodine Holcroft. Je li vam toliko
važno da pronañete te ljude? Što su učinili? Ali, da, rekli ste da nije
zločin u pitanju.
Nikakav zločin. Meni je poznato veoma malo. Moj prijatelj u
New Yorku, odvjetnik, saznao je da putujem ovamo pa me zamolio
da učinim što mogu da bih pronašao tu obitelj. Sudeći prema svemu,
toj je obitelji oporučno ostavljen neki novac; ostavili su ga njihovi
roñaci na Srednjem zapadu.
Nasljedstvo?
Da.
U tom slučaju, možda bi neki pravni zastupnik ovdje u Riju...
Moj je prijatelj poslao ono što je nazvao »ispitivanje ubilježbi u
službene knjige«, tako nekako, na adresu nekoliko odvjetničkih tvrtki
u ovom gradu objasnio je Noel sjetivši se riječi atašea u New Yorku.
Nije dobio odgovore koji bi ga zadovoljili.
Kako on to objašnjava?
Nikako. Ne objašnjava. Bio je neraspoložen. Mislim da nije bilo
dovoljno novca za usluge trojice odvjetnika.
Trojica odvjetnika?
Da odgovorio je Noel iznenañen samim sobom. Prazninu je
ispunjavao instinktivno, ne misleći. Dakle, jedan je odvjetnik u Chi
cagu ili St. Louisu, zatim je kancelarija mog prijatelja u New Yorku
te jedan pravni zastupnik ovdje u Riju. Ne vjerujem da je ono što je
povjerljivo u odnosu prema nekome sa strane isto tako povjerljivo i
izmeñu odvjetnika. To ne bi bio razlog. Meñutim, možda cijela stvar
ne vrijedi podjele honorara na tri dijela.
Ali, vaš je prijatelj savjestan čovjek. Graff je uzdigao obrve u
znak poštovanja. Ili je to bio znak nečeg drugog, pomisli Holcroft.
Htio bih u to vjerovati, kao što i vjerujem.
Možda bih vam ja mogao pomoći. Imam dosta prijatelja.
Holcroft je zatresao glavom. Ne bih se mogao usuditi da vas za to
upitam. Dosta ste učinili za mene ovog poslijepodneva. Osim toga, kao što rekoh,
nije baš toliko važno.
Da, da, naravno odgovorio je Graff uzdignuvši ramena. Ni u
kom slučaju ne namjeravam se uplitati u tuñe povjerljive stvari.
Nijemac je žmirkajući pogledao prema prozorima. Sunce je zalazilo iznad planina
na zapadu; zrake narančastog svjetla nadirale su kroz prozore obasjavajući tamno
drvo radne sobe.
Ime obitelji je von Tiebolt izrekao je Noel promatrajući star
čevo lice. Bez obzira na to što je predviñao ili očekivao da će ugledati,
ovo što je ugledao nadmašilo je njegovu pripremljenost.
Stari Graff je razrogačio oči strijeljajući pogledom Holcrofta, pogledom punim
mržnje i prezira. Vi ste svinja rekao je Nijemac tako tihim glasom da ga je jedva
bilo moguće čuti. Ovo je bio trik, prokleti izgovor da doñete u moju kuću! Da
doñete k meni!
Vi se varate, gospodine Graff. Možete nazvati mog klijenta u
New Yorku...
Svinja!... uzviknuo je starac. Von Tieboltovi! Verrdter!23 Ispod
smeća! Izdajice! Schtveinehunde!24 Kako ste se mogli drznuti!
Noel ga je gledao, hipnotiziran i nepomičan. Graffovo je lice od ljutnje izgubilo
boju; vene u vratu iskočile su na površinu, oči su mu bile crvene i bijesne, ruke su
mu drhtale dok je čvrsto zgrabio ručke naslonjača.
Ja ne razumijem rekao je Holcroft ustajući.
Vi razumijete... vi smeće! Vi tražite von Tieboltove! Želite ih oži
vjeti!
Oni su mrtvi?
Kad bi bili, bila bi to volja Svemogućeg!
Graff, slušajte me. Ako nešto znate...
Van iz moje kuće! Starac se s mukom ustao i viknuo prema
zatvorenim vratima radnog kabineta. Werner! Kom' her!25
Graffov je pomoćnik nahrupio kroz vrata.
Mein Herr? Was ist...
Odvedi ovog varalicu! Istjeraj ga iz moje kuće!
Pomoćnik je pogledao Holcrofta. Ovuda. Brzo!
Noel je brzo zgrabio svoju aktovku i hitrim koracima krenuo prema vratima.
Zaustavio se i još jednom pogledao uzavrelog Graffa. Stari je Nijemac stajao kao
napuhana, groteskna lutka, ali nije mogao svladati drhtavicu.
Van! Vi ste podlac!
Ta posljednja uvreda ubola je Noela poput noža i onemogućila mu da se suzdrži.
Nije on podlac, već je podlac ta figura arogancije pred njim, ta napuhana tjelesina
koja paradnu dobrostivost odjednom zamjenjuje brutalnošću. To čudovište koje je
izdalo, a zatim uništilo čovjeka koji je bio u agoniji prije trideset godina... i tisuće
drugih njemu sličnih, taj ubojica. Taj nacist.
Vi niste u položaju da možete vrijeñati.
Vidjet ćemo tko je u kakvom položaju. Van!
Ja ću otići, generale, ili koji ste sličan vrag. Ne mogu otići
dovoljno brzo jer sada shvaćam. Vi me ne možete razlikovati od
posljednjeg tijela koje ste vi kopilani spalili, ali čim spomenem jedno
ime, više ne možete izdržati. Vrag vas proždire jer vi znate i ja
znam da vas je von Tiebolt prozreo prije trideset godina. Kad su tijela
bila na hrpama. Uvidio je, napokon, tko ste vi uistinu.
Mi nismo skrivali što smo bili! Svijet je znao. Mi nismo nikoga
zavaravali!
Holcroft je stajao i nehotice suho gutao. U svom izljevu bijesa morao je tražiti
pravdu za čovjeka koji mu je plakao iz groba; mora
Doñi ovamo!
uzvratiti udarac tom simbolu nekadašnje stravične moći i raspada koji mu je
ukrao oca. Nije se mogao suzdražati.
Neka vam ovo bude jasno čvrsto će Noel. Ja ću pronaći von
Tieboltove i vi me nećete zaustaviti. Nemojte misliti da ste me obilježili.
Niste. Ja sam vas obilježio. Onako kako ste zaslužili. Vi svoj željezni
križ nosite suviše uočljivo.
Graff se najzad savladao. Nañite von Tieboltove, svakako ih nañite. Mi ćemo biti
tamo!
Ja ću ih pronaći. A kad ih pronañem, ako im se išta dogodi, znat
ću tko je to učinio. Nazvat ću vas imenom koje vam odgovara. Vi sje
dite u ovom dvorcu i lajete naredbe. Još se pravite važni, još gradite
sliku o sebi kao moći. Vi ste dogotovljeni prije mnogo godina, već je
tada bilo svršeno s vama prije okončanja rata a ljudi poput von Tie
bolta su to znali. Oni su shvaćali, ali vi to niste nikad shvatili. I nikad
nećete.
Van! Rekao sam!
Čuvar je uletio u sobu; ščepao je Noela rukama odostraga. Jedna je ruka zaronila
preko njegova desnog ramena i zahvatila ga za donji dio prsiju. Za trenutak je bio
uzdignut s tla i svom silom izvučen iz sobe. Noel je svom snagom zamahnuo
svojom aktovkom i osjetio kako je udarila u krupno, napeto tijelo čovjeka koji ga
je vukao kroz vrata. Lijevim je laktom ošinuo trbuh još nevidljivog tijela, a zatim
je stao gadno udarati nogama zabivši petu u napadačevu potkoljenicu. Odgovor je
odmah začuo; napadač je zajauknuo; odmah je popustila ruka koja ga je kao
kliještima držala preko prsiju. To je Noelu bilo dovoljno.
Holcroft je naglo podigao lijevu ruku i zgrabio tkaninu oko napadačeve ispružene
ruke te povukao svom snagom. Svoje tijelo je nagnuo nadesno, a desnim je
ramenom kao čekićem udario u prsa koja su se uzdizala iza njega. Napadač je
izgubio ravnotežu i jedva se održao na nogama. Noel je još jednom zarinuo rame u
uzdignuta prsa i odbacio agresora u antiknu stolcu oslonjenu o zid. Tijelo i nježno
drvo sudariše se svom silinom; okvir stolice se rasprsnuo pod težinom tijela. Čuvar
je djelovao kao da je opčinjen, razrogačene oči su mu treptale i privremeno je
izgubio fokus.
Holcroft je pogledao tog čovjeka. Čuvar je bio krupan, ali mu je krupnoća bila
najvećom prijetnjom. Truplo je bilo gotovo isto kao u starog Graffa, planina mesa
ispod kaputa koji mu je tijesno pristajao.
Kroz otvorena vrata Holcroft je ugledao Graffa kako poseže za telefonom na svom
stolu. Pomoćnik kojeg je nazvao Wemerom prijeteći korakne prema Noelu.
 Nemoj upozorio ga je Holcroft. Brzo, ali ne baš suviše, prošetao je preko velikog
predvorja prema glavnom izlazu. S druge strane predvorja, ispod velikog luka,
stajalo je nekoliko muškaraca i žena. Nitko se nije ni pomaknuo prema njemu;
nitko nije ni progovorio. Njemački je mentalitet doista ustrajan, pomisli Noel ni
najmanje nesretan što je tako. Te sluge i udvorice čekale su naredbe.

Učinite kako sam vam rekao govorio je Graff u telefonsku slu

šalicu bez traga bijesa koji je iskazivao prije samo nekoliko minuta.
Sada je bio zapovjedni oficir koji je izdavao naredbe podreñenima.
Čekajte dok siñe do pola brežuljka, a zatim pritisnite dugme za za
tvaranje vrata. Važno je da Amerikanac misli da je pobjegao. Stari
Nijemac završi razgovor i obrati se pomoćniku. Je li stražar ozlije
ñen?
Ne, samo je omamljen, mein Herr. Hoda okolo i stresa sa sebe
učinak udarca.
Holcroft je ljutit zamišljeno će Graff. Ispunjen je samim
sobom, uzvišeno uzbuñen, gori od želje da obavi svoj posao. To je
dobro. Sada ga treba uplašiti, učiniti da drhti pred neočekivanim,
pred golom surovosti trenutka. Kaži čuvaru da čeka pet minuta, a
onda da otpočne progon. Svoj posao mora dobro obaviti.
Dobio je naredbe; on je stručnjak u gañanju.
Dobro. Bivši Wehrmachtsgeneral je polako prišao prozoru i
žmirkao gledajući posljednje zrake sunca. Blage riječi, ljubavničke
riječi... a zatim oštro, histerično vrijeñanje. Zagrljaj i nož. Jedno mora
slijediti za drugim velikom brzinom sve dok Holcroft ne izgubi sposob
nost rasuñivanja. Sve dok ne uzmogne razlikovati saveznika i neprijate
lja znajući samo da mora gurati naprijed. Kad se najzad slomi, mi ćemo
biti na licu mjesta i on će biti naš.
Noel je zalupio velikim vratima za sobom i sišao mramornim stubama do svog
automobila. Uključio je motor i ručicu brzine stavio u položaj za vožnju unatrag;
okrenuo je kola tako da su mu bila usmjerena na put koji je silazio s Graffova
imanja, pritisnuo gas i krenuo prema izlazu.
Nekoliko mu se stvari dogodilo. Prva je bila da je poslijepodnevno sunce zašlo iza
zapadnih brda i na zemlji stvorilo džepove sjene. Dan se gubio i morao je uključiti
svjetla. Druga je stvar bila zabrinutost koju je osjećao nakon Graffove reakcije pri
spomenu von Tieboltovih, značenje koje je moglo biti dvojako: Von Tieboltovi su
živi i predstavljaju prijetnju. Ali prijetnju čemu? Komu? I gdje su oni?
Treće je više spadalo u osjećaje nego u posebne misli. Bilo je to njegovo reagiranje
na fizički dodir koji je netom iskusio. Cijeli je život svoje tijelo i snagu uzimao kao
nešto što se razumije samo po sebi, što ne treba posebno razvijati niti o tome
misliti. Budući da je bio visok i prilično snažno grañen, a i relativno dobro
koordiniran, nikad nije osjećao potrebu da potraži fizički izazov, osim u natjecanju
sa samim sobom, poboljšavajući svoju vještinu u tenisu ili spretnijem savladavanju
neke kosine za skijanje. Kao rezultat takvog stava izbjegavao je borbe i fizičke
sudare; smatrao ih je nepotrebnima. Uostalom, tuku se samo slabići; umni slabići,
dakako.
Zbog takvog se svog stajališta smijao kad je njegov očuh insistirao da mu se Noel
pridruži na tečaju samoobrane u njegovu klubu. Grad se pretvara u džunglu;
Holcroftov sin treba naučiti kako će se obraniti.
Ipak je završio tečaj, ali i zaboravio sve što je naučio čim je tečaj napustio. Ako je
uopće nešto usvojio, učinio je to podsvjesno. Često se to dogodi, i ne samo u
vježbama jednog tipa.
On je ipak nešto usvojio, razmišljao je Noel zadovoljan samim sobom. Sjetio se
staklenog izgleda očiju zapanjenog čuvara.
Posljednja misao koja mu je prošla kroz svijest dok je vozio nizbrdo, takoñer je
bila vrlo nejasna. Nešto nije u redu s prednjim sjedištem automobila. Silovita i
sasvim neuobičajena aktivnost u kojoj je bio angažiran posljednjih minuta
zamaglila mu je inače vrlo pažljivo oko za takve stvari, ali ga je ipak nešto smetalo
u vezi s kockastom presvlakom sjedišta...
Strašni su zvukovi prekinuli njegovu koncentraciju: lajanje pasa. Odjednom su
prijeteće njuške golemih dugodlakih crnih pastirskih pasa navalile s obiju strana
automobila. Tamne su oči sjale mržnjom i nemoći; čeljusti obrubljene dugim
dlakama, mokre od sline, otvarale su se i zatvarale puštajući prodorne, gadne i
agresivne krikove životinja koje su sustigle plijen, ali mu ne mogu zariti zube u
meso. Bilo je to krdo napadačkih pasa pet, šest, sedam sada na svim prozorima, sa
šapama koje su greble po staklu. Jedna je životinja skočila na prednji dio
automobila s njuškom i zubima na vjetrobranu.
Iza pasa, u podnožju brežuljka, Holcroft je ugledao velika vrata kako se počinju
zatvarati; njihov hod koji je polagano stvarao luk što će neminovno završiti
zatvaranjem vrata, zlokobno je djelovao pod svjetlošću automobilskih svjetala.
Pritisnuo je papučicu za ubrzanje do poda i zgrabio upravljač tako čvrsto da je
osjetio bol u prstima; svom brzinom se zanio ulijevo jer je to bio jedini način da
proñe izmeñu kamenih stupova izbjegavši željezna vrata za samo nekoliko
centimetara. Pas na kućištu motora odletio je u zrak s desne strane cvileći od
straha.
Krdo s brežuljka ostalo je s onu stranu vrata u sumraku. Objašnjenje za njihovo
naglo zaustavljanje, kao da im je odjednom odrezan put, treba tražiti u
visokofrekventnoj pištaljci koju ne čuje ljudsko uho. Znojeći se, Noel je i dalje
pritiskao papučicu i jurio niz cestu.
Stigao je do raskršća u ravnici. Je li ovdje skrenuo lijevo ili desno kad je dolazio?
Nije se mogao sjetiti; odsutnom gestom posegnuo je za kartom na sjedištu.
To ga je maloprije smetalo! Karte više nije bilo na svom mjestu. Skrenuo je malo
ulijevo i jednom rukom pretraživao ispod sjedišta da nije karta slučajno pala na
pod. Nije. Netko ju je uzeo iz automobila!
Došao je do samog križanja. Ničega se nije sjećao. Čak da je bolje zapamtio put
kojim je došao, sad bi mu bilo svejedno jer je mrak sakrio ono čega bi se možda
sjetio. Instinktivno je skrenuo desno znajući da mora nastaviti vožnju. Vozio je
velikom brzinom gledajući na sve strane ne bi li ugledao išta čega bi se sjećao
otprije, za vrijeme vožnje iz Rija. Ali, sada je bio potpuni mrak; nije vidio ništa
čega bi se sjećao. Cesta je u velikom luku skretala nadesno, a zatim je slijedio
oštri, kosi uspon. Nije se sjećao tog zaokreta, nije se sjećao brda. Bio je izgubljen.
Vrh brežuljka bio je ravan približno stotinu metara. S lijeve strane bio je vidikovac
koji je graničio s parkiralištem. Na kraju parkirališta uzdizao se zid koji je dopirao
do prsiju. Odmah preko zida, gotovo vertikalno, padale su ogromne kamene litice.
Uzduž zida bili su postavljeni teleskopi s okruglim kućištima, onog tipa koji se
aktivira ubacivanjem metalnog novca. Holcroft se dovezao bliže i zaustavio kola.
Nije bilo drugih automobila, ali možda koji naiñe. Možda će moći odrediti svoj
položaj ako pogleda unaokolo. Izišao je iz automobila i odšetao do zida.
Daleko dolje vidio je svjetla grada. Meñutim, izmeñu litica i svjetla bila je samo
tama... Ne, ne baš potpuna tama; zakretao je jedan konac svjetla. Cesta? Noel je
bio uz jedan teleskop. Ubacio je novac i pogledao usmjerivši teleskop na pleteni
konac svjetla za koji je pretpostavljao da je cesta.
Bila je.
Svjetla su bila odijeljena jedno od drugoga; bile su to ulične svjetiljke, ulična
rasvjeta, inače dobrodošla, ali sasvim bezrazložna i nepotrebna na putu
presječenom kroz brazilsku prašumu. Kad bi on mogao stići do početka te ceste...
Teleskop se nije mogao skrenuti još više nadesno. Prokletstvo! Gdje je počinjala
cesta. To mora da je...
Iza sebe je čuo zvuk automobilskog motora, upravo na putu kojim se on dovezao
na brežuljak. Hvala bogu! Zaustavit će ta kola pa makar zbog toga morao stajati
nasred ceste. Potrčao je preko betonskih ploča do asfaltiranog pločnika.
Stigao je do ruba i sledio se. Automobil koji je svladavao posljednji uspon do
vidikovca bio je bijeli mercedes. Limuzina. Ista kola koja su bljeskala na
poslijepodnevnom suncu na vrhu drugog brežuljka. Graffova kola.
Automobil se naglo zaustavio uz prodornu škripu guma. Otvorila su se vrata i
jedan je muškarac izišao iz automobila. Na oborenim svjetlima mercedesa lako ga
je prepoznao: Graffov čuvar!
Čuvar je posegnuo rukom za pojas. Holcroft je stajao paraliziran. Čovjek je
izvukao revolver i gañao Holcrofta. To je nevjerojatno! Nemoguće je da se to
dogaña!
Prvi pucanj odjeknuo je kao grmljavina; potresao je tišinu kao naglo pucanje
Zemljine kore. Uslijedio je drugi. Samo metar daleko od Holcrofta metak je
rasprskao kamenje i podigao prašinu na cesti. Svi instinkti koji su preostali nakon
njegove paralize, njegove nevjerice, nareñivali su mu da potrči i da se spasi. On će
umrijeti! Bit će ubijen na pustom turističkom vidikovcu iznad grada Rio de
Janeira! To je nemoguće, to je umobolno!
Noge su mu oslabjele, ali ih je prisilio da trče prema unajmljenom automobilu.
Boljela su ga stopala; bio je to najčudniji osjećaj koji je ikad osjetio. Još su dva
pucnja odjeknula u noći; još dvije eksplozije, još dva prskanja betona i asfalta.
Dotrčao je do kola i bacio se pored vrata da bi se zaštitio. Zgrabio je ručku.
Još jedan pucanj, ovaj još glasniji, zaglušnih vibracija. Detonaciju je pratila druga
vrsta eksplozije, eksplozije koja je odjeknula silovitim prskanjem stakla. Stražnje
staklo se raspršio.
Nije imao drugog izbora! Holcroft je naglo otvorio vrata i uskočio u kola. U panici
je okrenuo ključ; motor je zagrmio. Nogom je pritisnuo papučicu do poda, ručicu
je ubacio u brzinu i kola su odskočila u mrak. Okrenuo je volan, kola su se zanijela
i jedva izbjegla sudar sa zidom. Instinkt mu je naredio da uključi duga svjetla. U
magnovenju je vidio cestu koja se spuštala i očajnički se usmjerio prema njoj.
Vožnja nizbrdo značila je svladavati oštre zavoje. Ulazio je u njih veoma brzo,
kližući se, zanoseći se, jedva održavajući kontrolu nad volanom. Ruke su ga boljele
i bile su mokre od znoja pa su mu klizile po volanu. Svake je sekunde očekivao da
se s nečim sudari izleti s ceste; svakog trenutka očekivao je katastrofu u konačnoj
eksploziji.
Nikad se neće sjetiti koliko je trajala ta luda vožnja u život, niti kako je zapravo
stigao na tu zavojitu cestu osvijetljenu neprekidnim nizom svjetiljaka, ali najzad je
bio na mjestu spasa. Ravna površina koja vodi lijevo, koja vodi na istok, cesta koja
vodi u grad.
Bio je na području gustog zelenila; visoka stabla i gusta šuma graničila je s
asfaltom uzdižući se poput litica golemog kanjona.
Dva su se automobila približavala iz suprotnog smjera; kad ih je ugledao, htjede
uzviknuti od olakšanja. Približavao se prilazima gradu. Bio je u predgrañu. Sada su
ulična svjetla bila mnogo gušća i odjednom su automobili jurili sa svih strana,
skrećući, blokirajući jedan drugoga, prolazeći. Nikad ni u snu nije pomišljao da bi
mogao biti toliko sretan kad ugleda promet.
Došao je do prvog semafora: bilo je crveno. Opet je bio sretan što je naišao na
crveno svjetlo jer mu je ono omogućilo kratki predah. Posegne prstima u džep od
košulje tražeći cigarete. Bože, kako mu je bila potrebna cigareta!
Automobil mu se približio s lijeve strane. Opet je imao priliku zuriti u nešto i ne
vjerovati u ono što vidi. Muškarac pored vozača čovjek kojeg nikad u životu nije
vidio spustio je svoje prozorsko staklo i podigao revolver. Oko cijevi je bio
rupičasti valjak prigušivač pucnja. Nepoznati muškarac ciljao je u njega!
Holcroft je odskočio, sagnuo glavu, nategao vrat, zgrabio mjenjač, pritisnuo
papučicu brzine do poda. Čuo je strašni prigušeni pucanj i lomljavu stakla iza sebe.
Unajmljena kola odskočila su naprijed u raskršće. Sirene su ludo parale uši; naglo
je zaobišao automobil koji mu se približavao, da bi u posljednjoj sekundi izbjegao
sudar.
Cigareta mu je ispala iz usta i izgorjela na sjedištu.
Jurio je u grad.
Telefonska slušalica bila je mokra i blistala je od znoja Noelove ruke.
Je li me vi slušate? vikao je.
Gospodine Holcroft, smirite se, molim vas. Glas atašea u ame
ričkoj ambasadi odražavao je nevjericu. Učinit ćemo sve što možemo.
Imam glavne podatke pa ćemo na temelju njih započeti diplomatsku
istragu što je prije moguće. Meñutim, prosio je sedam sati; u ovo je vri
jeme veoma teško doći do bilo koga.
Teško doći do ljudi? Teško uspostaviti vezu? Možda me vi niste
čuli. Zamalo sam bio ubijen! Pogledajte kola koja sam vozio! Stakla su
se rasprsla od metaka!
Šaljemo čovjeka u vaš hotel da preuzme kola odgovorio je
mirno i staloženo ataše. U ovom je trenutku to jedino moguće, gos
podine Holcroft.
Kod mene su ključevi. Neka doñe u moju sobu po njih.
Da, učinit ćemo tako. Ostanite tamo gdje jeste pa ćemo vas
nazvati.
Ataše je spustio slušalicu. Kriste! Njegov je glas zvučao kao da ga je netom nazvao
neki dosadni roñak, a on ga je htio stresti s telefona kako bi mogao poći na večeru!
Noel je bio uplašen na način koji nikad nije iskusio u životu. Strah ga je čvrsto
zgrabio, uzrokovao stanje panike u njegovoj svijesti i otežavao mu disanje. Ali,
ipak, s njim se dogañalo i nešto drugo, nešto sasvim nejasno; nešto se bunilo,
dizala se neka protuteža strahu i osjećaju nemoć. Usprkos bolesnom strahu koji ga
je cijelog prožimao, osjećao je, dakle, da se s njim dogaña nešto što ne razumije.
Samo djelić njega bio je ljutit, a osjećao je da ta ljutnja raste, da se hrva s drugim
emocijama. On nije htio takav razvoj, nije htio takav rast ljutnje; bojao se nje, ali je
nije mogao zaustaviti. Ljudi su ga napali, a on je zaželio da im uzvrati udarac.
Želio je udariti i na Graffa; nije on nikakav izuzetak. Želio ga je nazvati njegovim
pravim imenima: čudovištem, lašcem, pokvarenjakom... nacistom.
Zazvonio je telefon. Noel se okrenuo kao da je čuo zvono za uzbunu koja
najavljuje još jedan napad. Zgrabio je svoju ruku da bi smirio drhtanje i brzim
koracima prišao stoliću pored kreveta.
Senor Holcroft?
To nije bio čovjek iz američke ambasade. Akcent je bio južnoamerički.
Tko je to?
Moram s vama razgovarati. Veoma je važno da odmah porazgo
varam s vama.
Tko govori?
Moje je prezime Cararra. Ja sam u predvorju vašeg hotela.
Cararra? Jučer me nazvala žena s prezimenom Cararra.
Moja sestra. Ovdje smo zajedno. Oboje moramo sada s vama raz
govarati. Možemo li doći u vašu sobu?
Ne! Ne želim nikoga vidjeti! Pucnjevi, prskanje betona i stakla,
sve je to još bilo suviše oštro usječeno u njegovu svijest i vladalo je svim
njegovim osjećajima i raspoloženjem. On više ne namjerava biti izolirani
cilj u koji može pucati tko hoće i kako mu drago.
Senor, vi morate\
Ne moram i neću\ Ostavite me na miru ili ću pozvati policiju.
Oni vam ne mogu pomoći. Mi vam želimo pomoći. Vi tražite
obavijesti o von Tieboltovima. Mi imamo te obavijesti.
Noelovo disanje odjednom prestade i tijelo mu se na trenutak sasvim ukoči. Oči
mu odlutaše do školjke telefonske slušalice. Bila je to zamka. Čovjek koji s njim
razgovara želi ga namamiti u stupicu. Pa ipak, ako je to zaista tako, zašto je najavio
zamku?
Tko vas je ovamo uputio? Tko vam je rekao da me nazovete? Je li
to bio Graff?
Maurice Graff ne razgovara s ljudima poput nas. Moja sestra i ja,
mi nismo dostojni ni njegova prezira.
Vi ste podlac! Čovjek dostojan prezira. Graff je većinu ljudi prezirao, razmišljao je
Holcroft. Stade opet disati nastojeći mirno govoriti. Upitao sam vas tko vas je
uputio k meni? Kako možete znati se zanimam za von Tieboltove? Odgovorite!
Mi imamo prijatelje u Odjelu za useljenje. Službenici, ne važne
osobe. Ali oni slušaju; oni prate i opažaju. Vi ćete to shvatiti kad
budemo razgovarali. Brazilčeve riječi se naglo ubrzaše; rečenice je
čudno preskakao. Suviše čudno da bi to bilo prostudirano ili izvje
žbano. Molim vas, senor. Vidite se s nama. Mi imamo obavijest, a
to je obavijest koju bi trebalo da imate vi. Mi želimo pomoći. Pomažući
vama, pomažemo sebi.
Noelov je mozak brzo radio. Predvorje Porto Alegra uvijek je napučeno, a ima i
stanovite istine u tvrdnji da je sigurnost u velikim brojevima. Ako Cararra i
njegova sestra doista nešto znaju o von Tieboltovima, on ih mora vidjeti. Ali ne
negdje na osamljenom mjestu, ne gdje bi bio sam. Govorio je polako.
Stojite pored recepcije, najmanje tri metra ispred, s objema
rukama izvan džepova. Neka vam sestra bude s lijeve strane, s desnom
rukom ispod vaše ruke. Sići ću dolje ubrzo, ali ne dizalom. Vi mene
nećete prvi vidjeti, već ja vas.
Spustio je slušalicu iznenañen sobom. Vježbe doista uči. To su osnove, o tome
nema sumnje, za abnormalne ljude koji djeluju u podzemnom svijetu, ali su za nj
sasvim nove. Cararra neće imati prst na obaraču revolvera u džepu; a njegova
sestra ili ženska osoba bez obzira na to tko je neće moći gurnuti ruku u torbu a da
on to ne primijeti. Oni će usmjeriti pažnju na hodnike, a ne na dizala. A on će se
jednim ipak poslužiti. A kad siñe, znat će gdje su, iako još neće znati tko su.
Izišao je iz dizala s gomilom turista. Nakratko je zastao s njima, kao da pripada
njihovoj grupi, i gledao u muškarca i ženu pored recepcije. Kao što je bio upućen,
Cararra je imao spuštene ruke, a sestra je svoju desnu ruku držala na bratovoj, kao
da se boji da ne otplovi s gomilom. A on joj je doista bio brat jer je Noel odmah
uočio uočljivu sličnost njihovih crta. Cararra je vjerojatno bio na početku tridesetih
godina; njegova sestra nekoliko godina mlaña. Oboje tamni koža, kosa, oči. Ni on
ni ona nisu izgledali kao namještene varalice; odjeća im je bila uredna, ali ne
skupa. Nisu pripadali sredini u kojoj su se trenutačno nalazili, meñu krznom,
večernjim haljinama i odijelima hotelskih gostiju; bijahu svjesni svog čudnog
položaja, što se očitovalo u zbunjenosti na licima, u zaplašenosti koju su odavale
oči. Bezopasni, pomisli Holcroft. Ali je odmah shvatio da se upustio u suviše brzo
donošenje sudova.
Sjedili su u stražnjoj loži prigušeno osvijetljenog salona za koktele, Cararre
nasuprot Noelu. Prije nego su tu sjeli, Holcroft se sjetio da bi ga mogla nazvati
ambasada. Rekao je na recepciji da će biti u salonu ako mu telefoniraju. Ali to se
odnosi isključivo na ambasadu i ni na koga drugoga.
Najprije mi recite kako ste saznali da ja tražim von Tieboltove?
rekao je Noel čim su ih poslužili pićem.
Rekao sam vam. Službenik u Odjelu za useljenje. Prošlog petka se
diskretno pronijela vijest, meñu raznim odjelima, da će doći jedan
Amerikanac i zanimati se za njemačku obitelj s prezimenom von Tie
bolt. Kome god se obrati taj Amerikanac, taj treba obavijestiti jednu
drugu osobu, čovjeka iz policia do administragao. To je tajna policija.
Znam što je to. A taj se čovjek nazivao »prevodiocem«. Zanima
me zašto je to vama rečeno?
Von Tieboltovi su bili naši prijatelji. Vrlo bliski prijatelji.
Gdje su sada?
Cararra razmijeni brzi pogled sa sestrom. Sad je i ona progovorila.
Zbog čega ih tražite? upita ga.
Ja sam to razjasnio u Odjelu za useljenje. Razlog nije neuobičajen.
Njima su roñaci u Sjedinjenim Državama ostavili nešto novca.
Brat i sestra se opet pogledaše; opet progovori sestra. Je li riječ o
velikoj svoti?
Ja ne znam odgovori Holcroft. To je stvar povjerljive naravi.
Ja sam samo posrednik.
Što? Opet će brat.
Un tercero26 odgovori Noel gledajući u ženu. Zašto ste jučer
bili tako uplašeni kad smo razgovarali? Ostavili ste svoj broj, a kad sam
vas nazvao, rekli ste mi da bi bilo bolje da to nisam učinio. Zašto?
Ja, ja sam... pogriješila. Moj brat je rekao da je to velika pogreška. Moje ime,
telefonski broj, nije u redu to ostaviti.
Govorila je smisleno, ali se nespretno izražavala. Ali, krije li se još nešto u
njezinim riječima ili iza njih? To bi trebalo uočiti.
To bi naljutilo Nijemce objasnio je Cararra. Ako vas oni
prate, ako presreću vaše poruke, onda će zacijelo saznati da smo vas
mi nazvali. Bilo bi to opasno za nas. Jako opasno.
Ako me sada promatraju, znaju da ste i vi ovdje.
Razgovarali smo o tome nastavila je žena. Najzad smo odlučili
da preuzmemo rizik.
Koji rizik?
Nijemci nas preziru. A, osim svega ostaloga, mi smo portugalski
Zidovi odgovorio je Cararra.
Zar i sada tako misle? Nisu se promijenili, nimalo?
Naravno da tako misle. Rekao sam da smo bili veoma bliski s von
Tieboltovima. Možda bi trebalo da razjasnim. Johann je bio moj naj
draži prijatelj; trebalo je da se Johann i moja sestra vjenčaju. Nijemci
to ne bi dopustili.
Tko ih je mogao spriječiti da stupe u brak?
Bilo tko. Metkom u Johannov potiljak. To je sve.
Dobri Kriste, to je luñački! Ali to nije bilo ludo i Holcroft je to
znao. Bio je meta visoko u brdima; uši su mu još bile zaglušene pucnje
vima.
Nekim bi Nijemcima takav brak bio konačna uvreda rekao je
Cararra. Ima Nijemaca koji kažu da su von Tieboltovi bili izdajice
Njemačke. Takvi ljudi još vode rat nakon tri desetljeća. Ovdje, u Bra
zilu, von Tieboltovi su doživjeli velike nepravde. Oni zaslužuju svaku
pomoć. Otežan im je život zbog razloga koji su morali prestati prije
mnogo godina.
A vi ste zaključili da bih ja mogao nešto učiniti za njih? Na teme
lju čega ste to zaključili?
Zato jer su vas moćni ljudi nastojali zaustaviti; Nijemci imaju
ovdje velikog utjecaja. Prema tome, možemo zaključiti da ste i vi
moćan čovjek, netko koga Graffovi u Brazilu žele udaljiti ili odstraniti
od von Tieboltovih. To nam je govorilo da vi ne želite naškoditi našim
prijateljima, a ako ne želite naškoditi, znači da im želite dobro ili da su
vam namjere dobre. Moćni Amerikanac koji bi im mogao pomoći.
Rekli ste »Graffovi u Brazilu«. To je Maurice Graff, zar ne? Tko
je on? Što je on?
Najgori meñu nacistima. Trebalo je da bude obješen u Niirn
bergu.
Vi poznajete Graffa? upita žena netremice gledajući u Hol
crofta.
Posjetio sam ga. Klijenta u New Yorku sam spomenuo kao izliku,
rekao sam da me zamolio da pogledam Graffovu kuću. Ja sam arhitekt.
U jednom sam trenutku spomenuo von Tieboltove i Graff je odmah
sišao s uma. Stao je vikati i derati se da napustim njegovu kuću. Kad
sam silazio niz brežuljak, navalilo je na mene krdo krvoločnih pasa.
Graffov čuvar me je slijedio. Pokušao me ubiti. Ista se stvar ponovila
u automobilskom prometu. Neki je drugi čovjek pucao na mene kroz
prozor svog automobila.
Majko Božja! Cararrine usne se odijeliše od zaprepaštenja.
Ne bi trebalo da nas vide s njim rekla je žena stežući bratovu
ruku. Ušutjela je i pomnjivo gledala Noela. Ako govori istinu
dodala je.
Holcroft je shvatio. Ako želi išta saznati od Cararrovih, treba ih uvjeriti da je on
uistinu osoba za koju se predstavlja. Ja govorim istinu. Isto to što sam sada vama
rekao ispričao sam i u američkoj ambasadi. Oni će ubrzo nekoga poslati da odveze
kola kao dokazno sredstvo.
Cararre se opet pogledaše; zatim se oboje okrenu Holcroftu. Ta je izjava bila dokaz
koji su tražili; to se vidjelo u njihovim očima.
Mi vam vjerujemo rekla je sestra. Moramo se žuriti.
Von Tieboltovi su živi?
Da odgovorio je brat. Nacisti misle da su oni negdje u južnim
planinama oko kolonija Santa Catarina. To su stara njemačka naselja;
von Tieboltovi bi mogli promijeniti prezime i lako se stopiti sa sredi
nom.
Ali nisu tamo?
Ne... činilo se kao da Cararra oklijeva, da je nesiguran u sebe.
Je li dobra stvar koju im donosite? upita djevojka s izrazom
zabrinutosti u glasu.
Mnogo bolja nego što vi možete i zamisliti odgovorio je Hol
croft. Kažite mi.
Opet su brat i sestra razmijenili poglede. Odlučili su da progovore. Bio je red na
bratu. Oni su u Engleskoj. Kao što vam je poznato, majka je mrtva...
Nisam znao odgovorio je Noel. Meni nije ništa poznato.
Sada žive s prezimenom Tennvson. Johann je poznat kao John
Tennvson; on je novinar koji radi za dnevnik Guardian. Govori neko
liko jezika i za taj list pokriva europske glavne gradove. Gretchen, naj
starija, udala se za britanskog mornaričkog oficira. Mi ne znamo gdje
živi, ali prezime njezina muža je Beaumont; on je kapetan fregate u
Kraljevskoj mornarici. Ništa ne znamo o Helden, najmlañoj kćeri. Uvi
jek je bila malo po strani, suviše svojeglava.
Helden? To je čudno ime.
Dobro joj odgovara tiho primijeti Cararrina sestra.
Prema onome što smo čuli, krštenicu je ispunio liječnik koji nije
govorio njemački, koji nije razumio što mu govori djetetova majka. Po
riječima senore von Tiebolt, ona je djetetu dala ime »Helga«, ali je bol
ničko osoblje bilo nesmotreno. Upisali su »Helden«. Tih se dana nije
raspravljalo o onome što je upisano u dokumente. Ime joj je ostalo.
Tennvson, Beaumont... Holcroft je ponovio imena. Engleska?
Kako su mogli otići iz Brazila u Englesku a da to Graff ne sazna?
Kažete da su Nijemci utjecajni. Bile su im potrebne putne isprave; tre
balo je osigurati putne karte. Kako su to uspjeli obaviti?
Johann... John... on je izuzetan čovjek, sjajan čovjek objasni
Cararra.
A homen talentoso27 doda njegova sestra. Izgovarajući te riječi,
omekšale su joj napete crte lica. Ja ga jako volim. Poslije pet godina
još se volimo.
Znači da čujete za njega, o njemu, od njega? Za njih?
Ponekad objasnio je Cararra. Posjetioci iz Engleske nas
potraže. Ali nikada ništa napisano na papiru.
Noel je zurio u tog muškarca prorešetanog strahovanjem. U kakvom to svijetu vi
živite? upita s nevjericom.
U svijetu gdje vam mogu oduzeti život bez problema odgovori
Cararra.
To je istina, pomisli Noel dok mu se čvor oblikovao u trbuhu. U ratu koji je
izgubljen prije trideset godina još se bore oni koji su ga izgubili. To treba okončati.
Gospodin Holcroft? Pozdrav je bio nesiguran. Pored stola se
pojavio stranac koji nije bio siguran da je došao za pravi stol.
Da, ja sam Holcroft odgovorio je Noel obzirno.
Anderson, američka ambasada, gospodine. Mogu li razgovarati s
vama?
Cararre su ustali kao jedan i izišli iz lože. Čovjek iz ambasade je odstupio kad se
Cararra približio Holcroftu.
Cararra je prošaptao: Adeus, senor28 Adeus prošaptala je i žena dotaknuvši
Noelovu ruku.
Ne pogledavši čovjeka iz ambasade, brat i sestra su brzo izišli iz salona.
Holcroft je sjedio pored Andersona u kolima ambasade. Trebalo im je manje od
jednog sata do aerodroma ako sve bude u redu; ali ako vožnja potraje dulje, on će
izgubiti Aviankin29 let za Lisabon gdje se može prebaciti u avion British Ainvavsa
za London.
Anderson je pristao, ali oklijevajući i polurežeći, da ga odveze na aerodrom.
Ako vas ovo izvuče iz Rija graktao je Anderson ja ću voziti brzinom kojom
debela svinja nastoji pobjeći pred nožem u klaonici i jednako tako spretno, a kazne
za prebrzu vožnju platit ću od svojih dnevnica. Vi ste se gadno zapetljali, a i mene
ste upetljali.
Noel je načinio grimasu. Ukratko, vi ne vjerujete ni jednu riječ od onoga što sam
rekao?
Prokletstvo, Holcroft, zar vam trebam opet sve govoriti iz
početka? U hotelu nema vašeg automobila; nikakvo automobilsko
staklo nije prsnulo od metaka. Čak nije ubilježeno da ste uopće unaj
mili kola! Dakle, u što da vjerujem? U male zelene? Možda su se
oni upetljali oko vas. Što god ste rekli, niste mogli dokazati, pa, molim,
recite mi u što da povjerujem, u što, pitam vas?
Bila su tamo kola! Unajmio sam ih! S njima sam posjetio Graffa!
Vi ste ga nazvali. Niste ga posjetili. Da ponovim još jednom, on
kaže da ste ga vi nazvali otprilike ste rekli da biste željeli pogledati
njegovu kuću, ali se tamo niste ni pojavili.
To je laž! Bio sam ondje! Nakon mog odlaska dvojica su me
htjela ubiti. Jednoga sam vidio... doñavola, tukao sam se s njim... u nji
hovoj kući!
Ti si naroljao, čovječe.
Graff je jebeni nacist! Poslije trideset godina on je još nacist, a vi
i vaši se odnosite prema njemu kao da je nekakav jebeni državnik.
Ovdje si vraški u pravu odgovorio je Anderson. Graff je pose
ban materijal. On je zaštićen.
Ja se time ne bih hvalio.
Vi ste sve shvatili naopako, Holcroft. Graff je u srpnju 1944. bio
na mjestu zvanom Wolfsschanze, u Njemačkoj. On je jedan od ljudi
koji su pokušali ubiti Hitlera.

Izvan hotelskog prozora sada nije bilo sunca što zasljepljuje, ni zlatastih, uljem
namazanih tijela djece koja se igraju na bijelom pijesku Copacabane. Nasuprot
tome, londonske su ulice bile išarane lokvicama kiše, a naleti vjetra provlačili su se
izmeñu zgrada i kroz uske ulice. Pješaci su hitali iz kućnih veža do redova za
autobus, do postaja podzemne željeznice, do krčmi. Bio je onaj sat u Londonu kad
se Englezi osjećaju kao da su se oslobodili svakodnevnog dirinčenja; zarañivanje
za život nije življenje. Prema Noelovu iskustvu ni jedan drugi grad na svijetu nije
iskazivao takvo zadovoljstvo na kraju radnog dana. Na ulicama se osjećalo sputano
veselje, bez obzira na to što je padala kiša s naletima vjetra.
Okrenuo se od prozora i uputio prema ormariću i srebrnoj boci. Trebalo mu je
petnaest sati leta da bi stigao do Londona, a sada kad je bio u Londonu, nije znao
kako nastaviti. Nastojao je nešto smisliti, stvoriti planove koje je moguće ostvariti,
ali su dogañaji u Rio de Janeiru bili tako strašni i nejasni, tako su ga zaprepastili, a
obavijesti do kojih je nekako došao bijahu tako kontradiktorne da se osjećao kao da
se izgubio u labirintu. Nepoznata šuma bila je suviše gusta i neprohodna.
A bio je tek na početku.
Graff, preživjeli iz Wolfsschanzea? Jedan od ljudi iz Wolfsschanzea? To nije
moguće. Ljudi iz Wolfsschanzea bili su vezani za Ženevu, živjeli su radi ostvarenja
sna Heinricha Clausena, a von Tieboltovi su bili integralni dio toga sna. Graff je
želio uništiti von Tieboltove, kao što je izdao naredbu da ubiju sina Heinricha
Clausena na osamljenom vidikovcu iznad Rija i kroz prozor automobila na ulicama
grada uvečer kad se vraćao u hotel. On nije mogao predstavljati Wolfsschanze, nije
mu mogao pripadati. Graff je drugi čovjek, a nipošto čovjek s idealima. O tome
nema sumnje.
Cararre? I oni su vrlo tajnoviti. Što ih, doñavola, ometa da napuste Brazil?
Aerodromi i luke nisu im zatvoreni. Zašto onda ne napuste zemlju u kojoj su stalno
ugroženi? On im je vjerovao, vjerovao je u ono što su mu rekli, ali je bilo suviše
elementarnih pitanja na koja je trebalo odgovoriti. Bez obzira na to koliko je
nastojao ugušiti sumnju, ipak je osjećao da nešto nije u redu s Cararrama. Što je
to?
Noel je natočio piće u čašu i podigao telefonsku slušalicu. Imao je ime i radno
mjesto: John Tennvson, Guardian. Uredništva se ne zatvaraju u smiraj dana. Za
nekoliko minuta znat će je li bila točna obavijest koju su mu dali Cararre. Ako u
Guardianu piše John Tennvson, to znači da je Noel pronašao Johanna von Tiebolta.
Ako je tako, idući korak koji mora poduzeti, prema uputama ženevskog
dokumenta, bit će angažiranje Johna Tennvsona da ga odvede do svoje sestre
Gretchen Beaumont, supruge kapetana fregate Kraljevske mornarice Beaumonta.
Ona je osoba s kojom se mora upoznati: ona je najstariji preživjeli izdanak
Wilhelma von Tiebolta. Ključ.
Jako mi je žao, gospodine Holcroft odgovorio je uljudan glas iz
telefonske slušalice. Bio je to dežurni deska u Guardianu. Bojim se da
ne možemo davati adrese i telefonske brojeve naših novinara.
Ali John Tennvson radi za vas ustrajao je Holcroft. To nije bilo
pitanje jer je dežurni novinar već odgovorio da Tennvsona nema u lon
donskom uredništvu. Holcroftu je bila potrebna samo izravna potvrda.
Gospodin Tennvson je jedan od naših ljudi na Kontinentu.
Kako mu mogu poslati poruku? Odmah. Jako je hitno.
Činilo se da čovjek za deskom oklijeva. Mislim da bi to bilo jako
teško. Naime, gospodin Tennyson mnogo putuje.
Ma slušajte, mogu sići dolje, kupiti vaše novine i vidjeti odakle
vam je poslao posljednji članak. Nije li tako?
Da, razumije se. Jedino je problem u tome što se gospodin Ten
nvson ne potpisuje. Ne potpisuje dnevne izvještaje, već samo veće
retrospektive...
Kako vi uspostavljate kontakt s njim kad vam je potreban? upi
tao je Holcroft uvjeren da se dežurni novinar pokolebao.
Opet nasta oklijevanje, čišćenje grla. Zašto? Hm... imamo centar za poruke.
Moglo bi potrajati nekoliko dana.
Ja nemam na raspolaganju nekoliko dana. Ja moram odmah uspo
staviti vezu s njim. Holcroft je sada očekivao pozitivan odgovor.
Nasta tišina koja je izluñivala. Čovjek u Guardianu nije namjeravao ponuditi
rješenje. Noel je pokušao još jedan trik. Slušajte, vjerojatno ne bi trebalo da ovo
kažem... stvar je povjerljive naravi... ali, u pitanju je novac. Gospodinu Tennvsonu
i njegovoj obitelji ostavljen je novac.
Nisam znao da je oženjen. To je za mene iznenañenje.
Mislio sam na njegovu obitelj. Na njega i dvije sestre. Poznajete li
ih? Znate li žive li u Londonu? Najstarija je...
Ja ništa ne znam o osobnom životu gospodina Tennvsona, gospo
dine. Predlažem da se obratite njegovom odvjetniku. To je najlogičnije
rješenje, zar ne? I bez upozorenja spustio je slušalicu.
Iznenañen i ljut, Holcroft je spustio slušalicu. Zašto takvo namjerno izbjegavanje
suradnje? Predstavio se, rekao ime svog hotela i činilo se da čovjek u Guardianu
nekoliko trenutaka sluša kao da je spreman pomoći. Ali nije bilo nikakve pomoći i
čovjek je odjednom prekinuo razgovor. Sve je to veoma čudno. Je li moguće da taj
redakcijski štakor u nešto sumnja? A što bi on mogao sumnjati?
Zazvonio je telefon, što je bio razlog za njegovo novo iznenañenje. Nitko ne zna da
je u ovom hotelu. Na imigracijskoj kartici koju je ispunio preko telefona namjerno
je naveo Dorchester kao svoju londonsku rezidenciju, a ne Belgravia Arms gdje je
stvarno odsjeo. Nije htio nikoga, nije htio ni s kim uspostavljati dodir a najmanje
iz Rio de Janeira jer nije htio da mu uñu u trag. Podigao je slušalicu nastojeći
suzbiti bol u trbuhu.
Da?
Gospodine Holcroft, ovdje glavni desk recepcije. Upravo smo
saznali da vam vaša poklonkošarica nije predana na vrijeme. Zaista
nam je žao. Hoćete li se još zadržati u svojoj sobi, gospodine?
Za ime Božje, pomisli Holcroft. Milijuni i milijuni su vezani u Zenevi, a
recepcionar je zabrinut zbog košarice s voćem. Svašta. Da, bit ću u sobi.
Veoma dobro, gospodine. Ubrzo će vas posjetiti stjuard.
Holcroft je spustio telefonsku slušalicu. Smirivala mu se bol u
trbuhu. Pogled mu se zadržao na telefonskim imenicima na donjoj polici stolića uz
krevet. Uzeo je imenik i okrenuo stranice do slova t.
Tennvsona je bilo tri i po centimetra u stupcu, na prvi pogled petnaestak imena.
Nije bilo Johna, ali su trojica umjesto imena imala samo inicijale /. Počet će s
njima. Podigao je slušalicu i nazvao prvi broj.
Halo, John?
Čovjek s druge strane telefona bio je Julian. Na druga dva broja s inicijalima / bile
su žene. Postojala je Helen Tennvson, ali ne Helden. Nazvao je taj broj, ali mu se
javila telefonska centrala i obavijestila ga da je broj isključen.
Okretao je stranice imenika do slova B. U Londonu je bilo šest Beaumonta, ali ni
jedan, barem po tekstu u imeniku, nije bio povezan s Kraljevskom mornaricom. Ni
čina, ni neke druge oznake, tumačenja, bilo čega. Uostalom, nije imao što izgubiti;
uzeo je slušalicu i stao nazivati.
Prije nego je završio četvrti poziv, začu kucanje na vratima; stigla je košarica
engleske uljudnosti. Prokleo je taj prekid, spustio slušalicu i pošao k vratima
tražeći po džepovima sitan novac.
Pred vratima su bila dvojica muškaraca, ni jedan u uniformi stjuarda, obojica u
ogrtačima, svaki sa šeširom u ruci. Viši je bio pedesetih godina, imao je ravnu
sijedu kosu nad očvrslim licem koje je izgledalo kao da su ga šibale i stijene i
vrijeme; mlañi je bio otprilike Noelovih godina. Imao je jasne plave oči, kovrčavu
crvenkastu kosu i mali ožiljak na čelu.
Da?
Gospodin Holcroft?
Da.
Noel Holcroft, grañanin Sjedinjenih Država, putna isprava broj
Fdvanulačetirisedamosam...
Ja sam Noel Holcroft. Nikad nisam napamet naučio broj putov
nice. Je li trebalo?
Možemo li ući, molim vas?
Nisam siguran. Tko ste vi?
Obojica su imala legitimacije u crnoj koži; nenametljivo su ih otvorili i pokazali.
Britanska vojna obavještajna služba. Peti odjel rekao je stariji
muškarac.
Zašto želite sa mnom razgovarati?
Službeno, gospodine. Možemo li zakoraknuti u sobu, gospodine?
Zakoraknuti u sobu. Tako se izražavaju samo Englezi, pomisli Noel, ali mu nije
bilo stalo da nastavi tu misao.
Noel je nesigurno kimnuo, a bol mu se vratila u trbuh. Peter Baldwin, čovjek koji
mu je naredio da »odgodi Zenevu«, radio je za MI6. A Baldwina su ubili ljudi iz
Wolfsschanzea jer se upleo u njihov posao. Znaju li ova dvojica britanskih agenata
istinu o Baldwinu? Znaju li da je Baldwin njega nazvao? Oh, Bože, pa telefonske
je brojeve lako saznati preko hotelske telefonske centrale! Moraju znati!... Zatim se
Holcroft sjetio: Baldwin nije njega nazvao; on ga je posjetio. Noel je njega nazvao.
Vi ne znate što radite. Ja sam jedini koji to zna. Te riječi neće nikad zaboraviti.
Ako se može vjerovati Baldwinu, on nikome nije ništa rekao. Ako je to tako,
odakle sad ova veza? Zašto se britanska obavještajna služba zanima za Amerikanca
po imenu Holcroft? Kako su znali gdje da ga potraže? Kako su saznali? Pitanje za
pitanjem kad će im biti kraj?
Dvojica Engleza su ušla u sobu. Mlañi, crvenokosi muškarac, brzo je otišao u
kupaonicu, pogledao unutra, a zatim se vratio i pošao do prozora. Njegov stariji
kolega stajao je pored stola i pregledavao zidove, pod i otvorenu garderobu.
U redu, sad ste unutra rekao je Noel. Dakle, o čemu se radi?
O Tinamouu, gospodine Holcroft odgovorio je sjedokosi.
O čemu?
Ponavljam. O Tinamouu.
Što je to, doñavola?
Prema bilo kojoj standardnoj enciklopediji, tinamou30 je ptica
koja živi na tlu, a njezine zaštitne boje čine je nezamjetljivom, tako
da se ne razlikuje od pozadine; svojim naglim, brzim i kratkim letom
veoma brzo prelazi s mjesta na mjesto.
To je vrlo poučno, ali ja nemam pojma o čemu govorite.
Mi mislimo da imate rekao je mlañi čovjek što je stajao pored
prozora.
Vi se varate. Nikad nisam čuo za takvu pticu, a ne znam ni razlog
zašto bih. Očito je da vi sve to povezujete s nečim drugim, ali ja ne
povezujem.
Očito upadne agent pored stola očito je da ne mislimo na
pticu. Tinamou je čovjek; meñutim, taj naziv mu je zaista primjeren.
Mogu li vam dati jedan savjet? hrskavo će stariji muškarac čiji
je glas i inače bio britak.
Svakako, no ja to ionako neću razumjeti, bojim se, gospodo.
Bilo bi mnogo bolje da surañujete s nama nego obratno. Moguće
je da vas samo iskorištavaju, ali, iskreno rečeno, mi u to sumnjamo.
Meñutim, ako nam pomognete, bit ćemo spremni da pretpostavimo
da su vas iskorištavali. Smatram da je naš stav više nego pravedan.
Bio sam u pravu odgovori Holcroft. Ja vas ne razumijem.
U tom slučaju dopustite mi da iznesem neke pojedinosti pa ćete
možda ipak shvatiti. Zanimali ste se za Johna Tennvsona, roñenog ime
nom i prezimenom Johann von Tiebolt, imigranta u Ujedinjeno Kra
ljevstvo prije približno šest godina. Dakle, radi u Velikoj Britaniji,
kako rekoh. Trenutačno je zaposlen kao dopisnik Guardiana.
Čovjek za deskom u Guardianu prekine ga Noel. On vas je
nazvao ili nekoga naputio da vas nazove. Zato je oklijevao, zato se
onako ponašao, vrdajući, da bi na kraju prekinuo razgovor bez
pozdrava ili upozorenja. I to prokleto voće; nazvali su me samo zato
da se uvjere da neću napustiti hotel i negdje otići. Što je sve to?

Možemo li vas upitati zašto ste pokušali pronaći Johna Tennv

sona?
Ne možete.
Izjavili ste i ovdje i u Rio de Janeiru da je riječ o novcu, o svoti
koja je ostavljena...
Rio de!... Isuse!
A vi ste samo posrednik, kako ste objasnili nastavio je Englez.
To je povjerljiva stvar.
Mi smatramo da je meñunarodna.
Dobri Bože, zašto?
Zato što vi nastojite uručiti odreñenu svotu novca. Ako budu
poštovana osnovna pravila i upute, svota će iznositi tri četvrtine iznosa
potpune isplate.
Za što?
Za ubojstvo.
Ubojstvo?
Da. U bankama podataka polovine civiliziranog svijeta Tinamou
ima jednostavan opis: »ubojica«. »Majstorubojica«, da budemo precizniji. A
imamo sve moguće razloge da vjerujemo da je Johann von Tiebolt, ili John
Tennvson, Tinamou o kojem govorimo.
Noel je bio zaprepašten. Mozak mu je radio strelovitom brzinom Ubojica! Asasin!
Dobri Bože! Je li mu to pokušavao reći Peter Baldwin? Da li ga je Baldwin
pokušao upozoriti da je jedan od ženevskih nasljednika ubojica?
Nitko ne zna osim mene. Baldwinove riječi.
Ako su istinite, ne smije ni pod kakvim okolnostima otkriti pravi razlog zbog kojeg
traži Johna Tennvsona. Zeneva bi eksplodirala suprotstavljanjem; golema bi
sredstva bila zamrznuta, bačena pred meñunarodne sudove, njegova bi pogodba
bila uništena. Nije smio dopustiti da se to dogodi; sada mu je to bilo sasvim jasno.
Pa ipak, bilo je jednako važno da i razlozi zašto traži Tennvsona budu izvan
sumnje, da ne budu ni u kakvoj vezi s Tinamouom ili da za njih sazna Tinamou.
Tinamou! Ubojica! To je potencijalno najopasnija vijest koju je saznao. Ako ima
imalo istine u onome što MI5 vjeruje, bankari u Zenevi odgodili bi svaki razgovor,
zatvorili sefove i čekali na novu generaciju. Svaka odluka s ciljem da se prekine
pogodba bila bi samo privid. Ako je Tennvson doista taj Tinamou, trebalo bi ga
izložiti, raskrinkati, uhvatiti, prekinuti svaku njegovu vezu sa ženevskim računom,
pa bi pogodba ostala na snazi, sasvim neizmijenjena. Naknadu treba dati. Prema
uvjetima predviñenima u dokumentu starija sestra je ključ ona je najstarije
preživjelo dijete Wilhelma von Tiebolta a ne brat.
Ubojica! Oh, Božel
Prve stvari prvo. Holcroft je znao da najprije mora razuvjeriti tu dvojicu agenata u
svojoj sobi. Nesigurno je prišao do stolice, sjeo i nagnuo se naprijed.
Slušajte me rekao je glasom koji kao da je bio slabašan od zapanjenosti. Rekao
sam vam istinu. Ja ništa ne znam o bilo kakvom Tinamouu, o nekakvom ubojici.
Moja je briga obitelj von Tiebolt, a ne neki posebni član obitelji. Pokušavao sam
pronaći Tennvsona zato je mi je bilo rečeno da je on von Tiebolt i da radi za
Guardian. To je sve što sam imao dati toj temi.
Ako je tako rekao je crvenokosi možda ćete nam objasniti
narav vašeg posla.
Zasnuj laž na jednom aspektu istine.
Reći ću vam što mogu, a to nije mnogo. Nešto sam i sam saznao
ili povezao u Riju. To je povjerljivo, a tiče se novca. Noel je duboko
uzdahnuo i potražio cigarete.
Von Tieboltovima je ostavljeno nasljedstvo; nemojte me pitati tko
je ostavio, jer to ne znam, a odvjetnik neće reći.
Kako se zove taj odvjetnik? zanimalo je sijedog muškarca.
Morao bih najprije dobiti njegovo odobrenje da vam to kažem
odgovorio je Holcroft pripalivši cigaretu pitajući se kome bi morao
telefonirati u New York s nekog javnog telefona u Londonu koji nije
pod nadzorom.
Možda ćemo vas zamoliti da to učinite rekao je stariji agent.
Nastavite, molim vas.
U Riju sam ustanovio da tamošnja njemačka zajednica prezire von
Tieboltove. Čini mi se, ali to je samo pretpostavka, da su se u neko
doba oni suprotstavili nacistima u Njemačkoj, a netko im je, možda
neki antinacistički Nijemac ili Nijemci, ostavio novac.
U Americi? upita crvenokosi muškarac.
Noel je osjetio zamku, ali je bio na nju spreman. Budi dosljedan.
Nema sumnje da je osoba koja je ostavila novac von Tieboltovima
dugo živjela u Americi. Ako su on ili oni stigli u Sjedinjene Države
poslije rata, očito pretpostavljaju da su im papiri u redu. S druge
strane, možda su to srodnici koji su prije mnogo godina doputovali
u Sjedinjene Države. Iskreno rečeno, ja to ne znam.
Zašto su upravo vas izabrali za posrednika? Vi niste pravnik.
Nisam, ali je pravnik moj prijatelj odgovorio je Holcroft. On
zna da ja puno putujem, znao je da idem u Brazil radi klijenata... Ja
sam arhitekt. Zamolio me da se raspitam, dao mi je nekoliko imena
uključujući i Odjel za useljenje u Riju.
Budi jednostavan; izbjegavaj komplikacije.
To je značilo natovariti vam priličan posao, zar ne? U pitanju se
osjećala nevjerica crvenokosog agenta.
Ne baš sasvim. On je meni učinio mnogo usluga; mogu mu
uzvratiti barem jednom. Noel je izvukao cigaretu. Sve je ovo mah
nito. Sto je počelo kao jednostavna... dakle, to je više nego ludo.
Rečeno vam je da je Johann von Tiebolt zapravo John Tennvson
u najnovijem izdanju te da radi u Londonu ili mu je baza u Londonu
rekao je stariji muškarac. Držao je ruke u džepovima ogrtača i netre
mice gledao u Noela. I tako, usluge radi, odlučili ste otputovati iz
Brazila u Englesku da biste ga pronašli. Usluge radi... Da, gospodine
Holcroft, ja bih takoñer rekao da je to ludo.
Noel pogleda sjedokosog. Sjetio se riječi Sama Buonoventure: I ja sam uzavreo...
to je jedini način kako se možeš ponašati prema bijesnim pajkanima.
Hej, kamo ste otišli! Ja nisam otputovao iz Rija u London speci
jalno radi von Tieboltovih. Ja sam na putu u Amsterdam. Ako se raspi
tate u mom uredu u New Yorku, vidjet ćete da imam jedan posao u
Curacau. Da bi vam bilo jasnije, riječ je o nizozemskoj nadležnosti, a
ja putujem u Amsterdam na razgovore o planovima i izvedbenim
nacrtima.
Činilo se da se ublažio pogled starijeg obavještajca. Tako? rekao je mirno.
Sasvim je moguće da smo izvukli pogrešne zaključke, ali mislim
da ćete se složiti da su nas činjenice koje su izbile na površinu navele
na takvo zaključivanje. Možda bismo vam se morali ispričati.
Zadovoljan sobom, Noel je potisnuo želju da se nasmiješi. Držao se pouka, lagao
je podignuta pogleda.
U redu je odgovorio je. Ali sada sam znatiželjan. Taj Tina
mou. Kako možete znati da je to von Tiebolt?
Nismo sigurni odgovorio je sijedi agent. Nadali smo se da
ćete nam vi pomoći da budemo sigurniji u tome. Mislim da smo se
varali, što se toga tiče.
O tome nema sumnje. Ali zašto Tennvson? Mislim, trebalo bi da
kažem odvjetniku u New Yorku...
Ne prekinu ga Englez. Nemojte to učiniti. Ne smijete o tome
raspravljati ni s kim.
Malo je prekasno za to, ne čini li vam se? rekao je Holcroft
kockajući se. »Stvar« je već bila predmetom razgovora. Ja nemam
obaveza prema vama, ali imam prema tome pravniku. On mi je prija
telj.
Ljudi iz MI5 se zagledaše i razmijeniše zabrinute poglede.
Iznad obaveza prema prijateljima rekao je stariji obavještajac
ja smatram da imate mnogo veću odgovornost. Odgovornost koju vam može dobro
objasniti vaša vlada. Ovo je veoma povjerljiva, neobično osjetljiva istraga.
Tinamou je meñunarodni ubojica. Meñu njegovim su žrtvama neki od
najistaknutijih ljudi na svijetu.
Vi vjerujete da je on Tennvson?
Zasad postoje samo indicije, ali veoma, veoma jake indicije.
Pa ipak, to još nisu dokazi. Nisu zaključci.
Nisu zaključci.
Prije nekoliko minuta bili ste sigurni u to.
Prije nekoliko minuta pokušali smo vas gurnuti u zamku. To je
samo pitanje tehnike.
To je prokleto uvredljivo.
To je prokleto djelotvorno odgovori crvenokosi muškarac s
ožiljkom na čelu.
Koje su indicije protiv Tennvsona?
Hoćete li ono što čujete čuvati kao najveću tajnu? upita stariji
agent. Ako želite, taj vam zahtjev mogu postaviti najviši organi zadu
ženi za očuvanje reda u vašoj zemlji.
Holcroft je zašutio. U redu, neću nazvati New York; neću ništa govoriti o tome.
Ali me zanimaju obavijesti u vezi s našom temom.
Mi se ne pogañamo. Mlañi je muškarac govorio uvredljivim
tonom, ali ga je smirio pogled njegova kolege.
To nije pitanje pogañanja odgovorio je Noel. Obećao sam da
ću pronaći člana obitelji i trebalo bi da u tome ustrajem. Gdje mogu
pronaći Tennvsonove sestre? Jedna je udana za kapetana fregate u
mornarici prezimenom Beaumont. Odvjetniku u New Yorku je to
poznato; on će je nastojati pronaći ako je ja ne pronañem. Stoga ne
vidim razloga zašto ne bih ja to obavio.
Mnogo je bolje da ste to vi složio se sjedokosi muškarac. Mi
smo uvjereni da ni jedna od tih dviju žena ne zna za aktivnost svoga
brata. Koliko smo mogli utvrditi, obitelj je prilično raslojena, udaljeni
su jedni od drugih. U kolikoj je to mjeri ozbiljno, ne bismo mogli
reći, ali meñu njima je slaba ili nikakva veza. Iskreno rečeno, vaš dola
zak na scenu je komplikacija koju bismo radije izbjegli. Mi ne želimo
podizati prašinu ni uzbunu; mnogo je prihvatljivija kontrolirana situa
cija.
Neće biti nikakve uzbune, što se mene tiče odgovorio je Noel.
Ja ću prenijeti poruku i nastaviti svoj posao.
U Amsterdamu?
U Amsterdamu.
Da, razumije se. Starija je sestra udata za kapetana fregate Antho
nyja Beaumonta; ona mu je druga žena. Žive nedaleko od Portsmoutha,
nekoliko kilometara sjeverno od pomorske baze, u predgrañu Portsea.
Ime mu je u telefonskom imeniku. Mlaña žena, djevojka, nedavno se
preselila u Pariz. Radi kao prevoditeljica u izdavačkoj kući Gallimard,
ali nije u adresaru tog izdavača. Ne znamo gdje živi.
Holcroft je ustao i izmeñu dvojice muškaraca pošao do stola. Uzeo je hotelsko pero
i napisao na stranici papira s hotelskim zaglavljem.
»Anthonv Beaumont... Portsmouth... izdavačka kuća Gallimard... Kako se piše
'Gallimard'?«
Objasnio mu je crvenokosi agent.
Noel je završio pisanje. Ujutru ću ih posjetiti i obavijestiti New York. Reći ću
odvjetniku da sam pronašao sestre, ali da nisam mogao uspostaviti dodir s bratom.
Je li to u redu?
Ne možemo vas nikako uvjeriti da se okanite cijele stvari?
Ne. Morao bih objasniti zašto sam odustao, a vi to ne želite.
Veoma dobro. U tom slučaju, ovo je najbolje čemu se možemo
nadati.
A sada mi recite zašto mislite da je John Tennvson taj Tinamou.
To mi dugujete.
Stariji muškarac htjede progovoriti, ali odustane. Ipak će na kraju:
Možda vam dugujemo. Ja ponovo naglašavam duboku tajnost
obavijesti.
Kome bih to rekao? Ja se ne bavim poslom poput vašega. Sma
tram da je to vidljivo po svemu, zar ne?
U redu odgovori mu sjedokosi. Kao što ste rekli, dugujemo
vam. Ipak, trebalo bi da znate da nam činjenica da vam je to rečeno
daje i neka prava, neki uvid, ako je to jasnije. Malo je osoba kojima
je to rečeno.
Holcroft se ukočio; nije bilo teško opaziti njegovu ljutnju. A ja ne vjerujem da ima
mnogo osoba kojima su ljudi poput vas pokucali na vrata i optužili ih da isplaćuju
ubojice. Kad bismo bili u New Yorku, ja bih vas odvukao na sud. Vi mi to doista
dugujete.
Veoma dobro. Otkrivene su neke sličnosti koje su od početka
bile suviše očite da bi izazvale istragu dok ne proučimo tog čovjeka.
Tennvson se nekoliko godina dosljedno pojavljivao na mjestima uboj
stava ili blizu njih. Nije to bilo ni vješto ni lukavo, kad bi bilo namjerno
i lišeno opravdanja. No, on je zapravo izvještavao o dogañajima pišući za
Guardian; slao je izvještaje s mjesta dogañaja. Prije godinu dana ili nešto više, na
primjer, on je pisao o ubojstvu onog Amerikanca u Bejrutu, o onom momku iz
ambasade koji je, dakako, radio za obavještajnu službu CIA. Tri dana prije toga bio
je u Bruxellesu; odjednom u Teheranu. Počeli smo ga proučavati, pratiti, a ono što
smo saznali doista nas je iznenadilo. Mi vjerujemo da je on Tinamou. On je sasvim
izuzetan tip, sjajan, ali je moguće da je i sasvim lud. Luñak.
Sto ste pronašli u vezi s njim?
Ovo je samo kao predjelo; vi znate za njegova oca. Jedan od
prvih nacista, koljač najgore vrste...
Jeste li sigurni u to? prebrzo upita Noel. Naime, želim reći da
ne mora uvijek biti, uvijek ne slijedi...
Da, pretpostavljam da ne slijedi nastavi sjedokosi agent. Ali
ono što slijedi svakako je neobično, a to je ono što najmanje možemo
zaključiti. Tennyson je manijak one vrste koja teži za superpostignu
ćima. U Brazilu je imao dvije sveučilišne diplome već u dobi kad se
većina studenata tek upisuje. Naučio je pet jezika, govori ih tečno.
Bio je izuzetno uspješan poslovni čovjek u Južnoj Americi; zgrnuo je
velike svote. Teško bi se moglo reći da su to vjerodajnice novinskog
dopisnika.
Ljudi se mijenjaju; zanimanja se mijenjaju; interesi se mijenjaju.
To su doista indicije. Osim svega, prokleto slabašne.
Okolnosti njegova zapošljavanja, meñutim, takoñer daju težinu
opisanom zaključivanju nastavio je stariji muškarac. Nitko se u
Guardianu ne sjeća kada ili kako se on zaposlio. Njegovo se ime jednog
dana jednostavno pojavilo na kompjutorskom popisu plaća, tjedan
dana prije nego je svoj prvi izvještaj poslao iz Antwerpena. Nitko
nije čuo za nj.
Netko ga je morao zaposliti.
Da, o tome nema sumnje, netko ga je zaposlio. Čovjek čiji je
potpis na službenoj zabilješci o davanju zaposlenja i na drugim doku
mentima o zapošljavanju, izgubio je život u najneobičnijoj nesreći pod
zemne željeznice u kojoj je poginulo pet osoba.
Podzemna željeznica u Londonu... Holcroft izusti i stade. Sje
ćam se da sam čitao o tome.
Pogreške vlakovoñe, tako su to nazvali, ali to nije dovoljno uvjer
ljivo tumačenje dodao je crvenokosi obavještajac. Taj je čovjek imao
osamnaestogodišnje iskustvo u upravljanju motornom lokomotivom i nikad nije
učinio ni najmanju pogrešku, a i pogreška koja mu je bila pripisana nije bila
dokazana. Bilo je to krvavo dobro ubojstvo. Zahvaljujući Tinamouu.
Krvavo dobro ubojstvo, ponovi u sebi Holcroft. Englezi su doista ustrajni u
upotrebi pridjeva »krvav«.
Ne možete biti u to sasvim sigurni rekao je Noel. Pogreška je
pogreška. O kojim je još drugim... podudarnostima... riječ? Gdje su
izvršena ubojstva?
Spomenuo sam Bejrut. Treba se podsjetiti i Pariza. Bomba je
eksplodirala ispod automobila francuskog ministra rada u ulici Bac i
ubila ga na mjestu. Tennvson je bio u Parizu. Dan prije bio je u Frank
furtu. Prije sedam mjeseci, za vrijeme nereda u Madridu, vladin
dužnosnik je ustrijeljen s prozora, četiri kata iznad gomile. Tennvson
je bio u Madridu; nekoliko sati prije dogañaja doletio je iz Lisabona.
Ima još sličnih dogañanja. U nastavcima; gotovo jedan za drugim.
Jeste li ga ikad pozvali na saslušanje?
Dvaput. Ne kao osumnjičenog, dakako, već gotovo kao eksperta
na mjestu dogañaja. Tennvson je utjelovljenje nabusitosti. Tvrdio je da
je analizirao područja društvenih i političkih nemira te da je jedno
stavno slijedio svoje instinkte znajući da će na tim mjestima izbiti nasilje
i da će doći do neminovnog ubojstva, najmanje jednog. Nije samo to.
Čak je imao obraza da nam drži lekcije, da nam objašnjava kako bi tre
balo da se ponašamo. Govorio nam je kako bismo morali anticipirati
dogañaje, predviñati ih pa se tada ne bi tako često dogañalo da nas
dogañaji zaskoče.
Može li se uzeti da je govorio istinu?
Ako ste to mislili izreći kao uvredu, uzeli smo k znanju. U svje
tlosti ove večeri mi to možda i zaslužujemo. Teško je reći obrnuto.
Nisam vas želio uvrijediti.
Ostaje nam nada da je tako.
Oprostite. Ali kad čovjek spozna što je on sve postigao, treba raz
motriti i takvu mogućnost. Ništa nije isključeno, sve je u igri. Gdje je
sada Tennvson?
Prije četiri dana je nestao u Bahrainu. Naši ga operativci motre
od Singapura do Atene.
Dvojica pripadnika petog odjela britanske vojne obavještajne službe pozvali su lift.
Ušli su u prazno dizalo. Crvenokosi agent se okrenuo prema svom kolegi.
Što misliš o njemu? upita ga.
Drugi protrlja kažiprstom po bradi kao da još važe razna mišljenja, iako mu je
crvena nit situacije bila manjeviše jasna. Svakako, nije mu bilo prvi put da
razgovara sa sličnim ljudima u sličnim okolnostima.
Ne znam mirno je odgovorio. Dali smo mu dovoljno materi
jala da ga pustimo u ludu trku; možda ćemo tako nešto saznati. On je
suviše veliki amater da bi bio prava veza. Oni koji plaćaju za ubojstvo
bili bi klasične budale kad bi novac slali po Holcroftu. Kad bi to i uči
nili, Tinamou bi odbio. On nije budala.
Ipak je lagao.
I te kako. Prilično loše.

Znači da ga iskorištavaju.
Sasvim moguće. Ali za što?

Prema obavještenjima što ih je dobio u agenciji za iznajmljivanje automobila,

Portsmouth je udaljen otprilike sto deset kilometara od Londona. Ceste su jasno
označene, a ne treba očekivati gust promet vozila. Prošlo je šest sati. U Portsea bi
mogao stići prije devet, pomisli Noel, ako se odluči za sendvič koji će pojesti na
brzinu, umjesto za večeru.
Namjeravao je pričekati do jutra, ali mu je telefonski razgovor, kojim je potvrñena
točnost obavijesti koje su mu dali ljudi iz MI5, nametnuo promjenu plana.
Razgovarao je s Gretchen Beaumont, a to što je čuo od nje uvjerilo ga je da mora
odmah stupiti u akciju.
Njezin suprug, kapetan fregate, bio je na dužnosti na Mediteranu; sutra u podne
ona odlazi na »zimske praznike« na jug Francuske gdje će sa suprugom provesti
vikend. Ako je gospodin Holcroft želi posjetiti zbog razloga koji se tiču njezine
obitelji, bit će najbolje da to učini večeras.
Rekao joj je da će tamo stići najbrže što bude mogao misleći kako ona ima jedan
od najčudnijih glasova koje je ikad čuo. Spustivši slušalicu zaključio je da ta
čudnovatost ne proizlazi iz neobične mješavine njemačkog i portugalskog koji se
nameću njezinom akcentiranju jer bi to bilo shvatljivo; riječ je o osebujnosti
njezinog izražavanja, o glasu koji pliva, oklijeva. Oklijevanje ili praznina teško je
reći. Oficirova je žena odmah razjasnila iako zastajkujući da će bez obzira na to
što će raspravljati o povjerljivoj stvari, u susjednoj prostoriji biti mornarički
posilni. Njezina zabrinutost ga je navela da je zamisli kao sredovječnu,
samodopadnu hausfrau s napuhanim mišljenjem o svom izgledu.
Osamdesetak kilometara južno od Londona ustanovio je da vozi brže nego što je
očekivao. Promet je bio slab i uskoro su se pojavili prometni znak i obavijest, jarko
odraženi na automobilskom svjetlu: Portsea 15 m.
Tek je osam sati i deset minuta. Mogao je usporiti nastojeći srediti misli. Upute
koje mu je dala Gretchen Beaumont bile su više nego jasne; bez teškoća će pronaći
kuću u kojoj stanuje.
Ako je doista riječ o nekoj ispraznoj ženi, koliko se može suditi prema njezinu
glasu, valja reći da je bila veoma razumljiva i razborito jasna kad ga je upućivala.
Bilo je to nekako u suprotnosti s načinom kako je govorila, kao da su oštri obrisi
stvarnosti neočekivano, naglo, prodirali kroz oblake izmaglice snova.
Na temelju toga nije mogao ništa zaključiti. On je bio uljez, stranac koji joj je
telefonirao i govorio o životno važnim stvarima koje nije objasnio, ali će to učiniti
osobno.
Kako će. to učiniti? Kako će definirati problem? Kako će sredovječnoj ženi
britanskog mornaričkog oficira objasniti da je ona ključ koji bi mogao otvoriti
trezor u kojemu se nalazi sedam stotina i osamdeset milijuna dolara?
Postajao je sve nervozniji, a to nikako nije način za iskazivanje uvjerljivosti; ne
smije ničim pokazati strah, nesigurnost, izvještačenost. I tada je zaključio da joj
može reći istinu; mora joj reći istinu onakvu kakvu je vidio Heinrich Clausen. To
je najdjelotvornija poluga u njegovim rukama; to je uvjerenje, svečana istina
posljednje volje.
Oh, Bože! Molim te, pomozi da me shvati!
Dva puta skrenuo je lijevo od glavne ceste i brzo svladao dva i pol kilometra kroz
mirno predgrañe s drvoredima u svakoj ulici. Lako je pronašao kuću, parkirao
ispred nje i izišao iz kola.
Otvorio je vrata vrta i cementiranom stazom odšetao do kućnih vrata. Nije bilo
zvona; na vratima je bila mjedena alka pa je njome lagano pokucao. Kuća je bila
jednostavna. Široki prozori u sobi za dnevni boravak, mali sa suprotne strane, u
spavaćoj sobi; fasada, stara cigla iznad kamenog donjeg dijela kuće; solidna kuća,
izgrañena da traje, zacijelo ne razmetljiva i vjerojatno ne baš skupa. I on je
projektirao takve kuće, obično kao druge domove na obali, kao ladanjke za bračne
parove koji još nisu bili načisto mogu li sebi priuštiti takav drugi
dom. Bila je to idealna rezidencija za vojnika koji živi od vojničke plaće.
Jednostavna, srednje veličine, koja se lako održava.
Gretchen Beaumont je sama otvorila vrata. Čim ju je ugledao, odmah je iščezla
svaka predodžba koju je stvorio o njoj tijekom telefonskog razgovora; bivša je
slika nestala u naglom iznenañenju poput neočekivanog udarca u trbuh.
Jednostavno rečeno, žena koju je ugledao na vratima bila je jedna od najljepših
žena koje je vidio u životu. Činjenica da je to bila žena, gotovo je drugorazredna.
Izgledala je poput kipa, kiparev ideal, neprekidno dotjerivan u ilovači prije nego će
je dlijeto prenijeti u kamen. Bila je srednje visine, imala je dugačku plavu kosu
koja je uokvirivala profinjeno lice savršeno proporcionalnih crta. Suviše savršeno,
suviše kiparu na umu... suviše hladno. Pa ipak, hladnoću su ublažavale njezine
velike oči; bile su svjetloplave i znatiželjne, ni prijateljske ni neprijateljske.
Gospodin Holcroft? upita ga odjekujućim, kao sanjivim glasom
koji je govorio o Njemačkoj i Brazilu.
Da, gospoño Beaumont! Hvala vam što ste me primili. Ispriča
vam se što vam smetam.
Molim vas, uñite.
Odstupila je da ga propusti. Na vratima se zainteresirao za njezino lice, za izuzetnu
ljepotu koju godine nisu ni najmanje umanjile; a sada mu je bilo nemoguće a da ne
primijeti tijelo u providnoj haljini. I tijelo je bilo sasvim izuzetno, ali na drukčiji
način od lica. Nije bilo tijelo; odsutnost grudnjaka bila je vidljiva, još više
naglašena raširenim ovratnikom koji se otkopčan spuštao do sredine izmeñu
njezinih velikih dojki. Sa svake strane, u sredini nabubrela mesa jasno je vidio
bradavice što su trljale o meku tkaninu kao da su uzbuñene.
Kad je hodala, lagani, pretapajući pokreti njezinih bedara, trbuha i karlice stapali
su se u ritam senzualnog plesa. Ona nije hodala; ona je klizila fantastično je tijelo
tražilo da bude zapaženo kao uvod u osvajanje i zadovoljavanje.
Pa ipak joj je lice bilo hladno, a oči bez topline, dalekog pogleda; znatiželjne, ali
na udaljenosti. Noel je bio zbunjen.
Dugo ste putovali rekla je pokazujući naslonjač blizu zida.
Sjednite, molim vas. Mogu li vam ponuditi piće?
Bio bih vam zahvalan.
Sto bi vam najbolje prijalo? Stajala je nepomično ispred njega
onemogućavajući mu za trenutak da svlada kratku udaljenost do naslo
njača, dok su njezine svijetloplave oči netremice gledale u njegove. Njezine su
dojke bile jasno vidljive tako blizu ispod prozirne tkanine. Bradavice su joj bile
ispupčene i podizale se sa svakim udisajem.
Skoč, ako ga imate odgovorio je.
U Engleskoj je to viski, zar ne? upita ga idući prema baru
naslonjenom uza zid.
To je viski rekao je utonuvši u mekane jastuke naslonjača nasto
jeći se koncentrirati na Gretchenino lice. Bilo mu je teško, a znao je da
ona nastoji da mu bude još teže. Nije trebalo da kapetanova žena sek
sualno izaziva jer nije ni znala tko je on, iako nije trebalo ni da vježba
za tu ulogu. A ipak je bila tako obučena i izazivala je. Zašto?
Donijela mu je skoč. Ispružio je ruku i tako slučajno dotaknuo njezinu ruku
primijetivši da je ona nije odmah povukla da bi prekinula dodir, već je čak kratko
svojim prstima pritisnula njegove svijene prste. Zatim je učinila sasvim čudnu
stvar; sjela je na kožnati jastuk samo tridesetak centimetara udaljen od njega i stala
ga gledati u oči.
Zar mi se nećete pridružiti? upitao ju je.
Ja ne pijem.
U tom slučaju bilo bi vam draže da ni ja ne pijem, zar ne? upi
tao ju je.
Nasmijala se grleno. Meñutim, ja nemam s tim u vezi nikakvih moralnih
predrasuda. Takva bi žena teško mogla biti ženom oficira. Jednostavno rečeno, ja,
eto, nisam stvorena za piće ni za cigarete. I jedno i drugo mi ide izravno u glavu, a
to nije dobro. Osobito za žene. Bar ja tako mislim.
Gledao ju je preko ruba čaše. Njezine su oči bile tajanstveno uprte u njegove;
gledala ga je uporno, ne trepćući, a ipak kao iz daljine; bio bi sretan da je skrenula
pogled.
Rekli ste mi u telefonskom razgovoru da će jedan od añutanata
vašeg supruga biti u susjednoj prostoriji. Biste li htjeli da mu se pred
stavim?
Nije mogao doći. Bio je spriječen.
Oh, žao mi je.
Doista vam je žao?
Bilo je to umobolno. Žena se ponašala poput kurtizane koja nije sigurna u svoj
ugled ili kao kurva koja svoje usluge prodaje veoma skupo pa trenutačno prosuñuje
debljinu lisnice novog klijenta. Na jastuku se nagnula naprijed cupkajući
zamišljeni vuneni konac s malog tepiha ispod svojih nogu. Gesta je bila glupa, a
učinak suviše očit. Gornji dio haljine se rastvorio otkrivajući joj dojke. Nemoguće
je da nije bila svjesna onoga što radi. On mora odgovoriti na njezino ponašanje; to
je očekivala. Ali on nije odgovorio na način koji je predvidjela. Otac mu je vikao;
ništa se ne smije ispriječiti. Čak ni jedna neočekivana kurva.
Neočekivana kurva koja je ključ za Ženevu.
Gospoño Beaumont rekao je nespretno stavljajući čašu na stolić
blizu svog naslonjača vi ste vrlo ljupka žena i ja ništa ne bih više volio
nego da ovdje sjedim sate i sate i uz to popijem nekoliko čaša. Ali mi
moramo razgovarati. Zamolio sam da me primite jer vam nosim neke
veoma neuobičajene i izuzetne vijesti. Te se vijesti tiču nas dvoje.
Nas dvoje? upita Gretchen, naglašavajući zamjenicu. Svakako,
govorite, gospodine Holcroft. Nikad vas prije nisam vidjela; ne pozna
jem vas. Kako se te vijesti mogu ticati nas dvoje?
Naši su se očevi poznavali prije mnogo godina. To je objašnjenje.
Luvsi riječ »očevi«, žena se ukočila. Ja nemam oca.
Imali ste ga; i ja sam ga imao rekao je Noel. U Njemačkoj
prije trideset godina. Vaše je prezime von Tiebolt. Vi ste najstarije
dijete Wilhelma von Tiebolta.
Gretchen je duboko uzdahnula i skrenula pogled. Mislim da više ne želim slušati
što govorite.
Ja znam kako se osjećate odgovorio je Holcroft. I ja sam rea
girao na isti način. Ali nemate pravo. Ni ja nisam bio u pravu.
Pravo? upita ga odgurnuvši brzim pokretom glave dugi uvojak
plave kose koji joj se bio pritajio na obrazu. Vi ste drzak. Možda vi
niste živjeli onako kako smo mi živjeli. Molim vas, nemojte mi reći da
se varam, da sam u krivu. Vi niste u situaciji da mi to kažete.
Samo mi dopustite da vam kažem što sam saznao. Kad završim,
vi zaključite što vam drago. Važno je da saznate ovo što ću vam reći. I
vaša je potpora takoñer važna, dakako, na to ne zaboravljam.
Potpora, za što? Saznati što?
Noel se osjećao čudno uzbuñenim, kao da se sprema izgovoriti najvažnije riječi u
životu. Kad bi normalna osoba bila u pitanju, bila bi dovoljna istina, ali Gretchen
Beaumont nije bila normalna osoba; opažale su se njezine brazgotine. U njezinom
slučaju istina neće biti dovoljna; treba joj govoriti ponesen dubokim uvjerenjem.
Prije dva tjedna odletio sam u Ženevu da bih razgovarao s bankarem
Manfredijem...
Sve joj je ispričao ne zaboravljajući ni jednu pojedinost, osim što joj nije
spomenuo ljude iz Wolfsschanzea. Pričao joj je jednostavno, čak slatkorječivo,
slušajući uvjerljivost svojih riječi, pouzdanost svoje intonacije, osjećajući se
duboko angažiranim u onome što govori; sve je to bilo tako vjerno da je osjećao
bolnu uznemirenost u grudima.
Rekao joj je i o kojoj je svoti riječ: sedam stotina i osamdeset milijuna za
preživjele iz holokausta i za potomke onih preživjelih kojima je taj novac još
potreban. Bilo gdje se nalazili. Dva milijuna za svako najstarije preživjelo dijete
koje svatko od njih može upotrijebiti kako želi. Šest mjeseci možda i dulje
kolektivnog zalaganja i akcije.
Napokon joj je ispričao o paktu u smrti koji su sklopila tri oca oduzimajući sebi
život tek kad su sve pojedinosti u Ženevi bile potvrñene i vezane nesalomljivim
lancima tajnosti.
Kad je završio, osjetio je kako mu se znoj cijedi sa čela. Sada je na nama rekao je.
I na čovjeku u Berlinu, na Kesslerovu sinu. Nas troje moramo završiti ono što su
oni počeli.
Sve to zvuči tako nevjerojatno rekla je mirnim glasom. Osim
toga, ja doista ne shvaćam zašto bi se to trebalo mene ticati.
Bio je zapanjen njezinom mirnoćom, njezinom potpunom ravnodušnošću. Slušala
ga je gotovo pola sata ne izgovorivši ni riječi, čula je stvari koje bi je morale
slomiti, a unatoč svemu nije pokazala nikakve reakcije. Ništa.
Zar niste shvatili ni jednu riječ od onoga što sam vam govorio?
Shvaćam da ste vrlo potreseni odgovorila mu je Gretchen Beau
mont svojim mekim glasom koji je odjekivao. Uznemireni, kako
hoćete dodala je. Uznemirena sam najveći dio svog života, gospo
dine Holcroft. A sve to zbog Wilhelma von Tiebolta. On meni ništa ne
znači. Zar vi to ne uviñate?
On je to znao, zar ne shvaćate? Nastojao je nekako popraviti
štetu.
Novcem?
Više nego novcem.
Gretchen se nagnula i ispružila ruku dotaknuvši mu čelo. Prstima mu je obrisala
graške znoja. Noel je sjedio ukočeno, nesposoban da prekine dodir izmeñu
njihovih očiju.
Jeste li znali da sam ja druga žena kapetana fregate Beaumonta?
upita ga.
Da, čuo sam o tome.
Razvod mu je teško pao i to će mu razdoblje ostati u uspomeni
kao vrlo neugodno. I meni, dakako, ali njemu još više. Ali njemu je ono
prošlo; meni neće proći.
Ja vas ne razumijem. O čemu govorite?
Ja sam uljez. Stranac. Razbijač brakova. On ima svoj posao; on
plovi. Ja živim meñu onima koji ne plove. Život žene pomorskog oficira
veoma je usamljen u uobičajenim okolnostima. A postaje veoma težak
kad je osoba još u progonstvu, još bolje, kad je žrtva ostracizma.
Trebalo je da unaprijed znate da će toga biti, više ili manje.
Dakako.
Dobro, ako ste znali?... Ostavio je pitanje da lebdi ne požuru
jući kraj rečenice ili misli.
zašto sam se udala za kapetana Beaumonta? Želite li me to upi
tati?
On je nije namjeravao ništa upitati! Nisu ga zanimale intimne pojedinosti života
Gretchen Beaumont. Ženeva je bila sve što ga je zanimalo, zbog čega je došao i
sve što mu je na pameti. Ali mu je potrebna njezina suradnja.
Pretpostavljam da su razlozi emotivni; uglavnom se na to svode
svi razlozi zbog kojih se ljudi žene. Samo sam mislio reći da ste mogli
nešto učiniti da ublažite napetost. Mogli ste živjeti dalje od pomorske
baze, steći druge prijatelje, drukčije. Učini mu se da govori nespretno
i nesuvislo, čak malčice očajnički. Jedino je htio prodrijeti kroz njezinu
nesnosnu rezerviranost.
Moje je pitanje zanimljivije, zašto sam se udala za Beaumonta?
Glas joj je opet plivao; polako je lebdio u zraku. Vi ste u pravu; to je
emotivno. Sasvim osnovna stvar.
Opet mu je dodirnula čelo; dok je bila nagnuta prema njemu, haljina joj se opet
otvorila i njezine divne gole grudi opet su bile izložene pogledu. Noel je bio
umoran, uzbuñen i ljutit. On je mora uvjeriti da su njezine privatne preokupacije
bespredmetne pored Ženeve! Da bi u tome uspio, mora se ponašati tako da joj se
svidi; pa ipak je nije mogao dotaknuti. Nikako.
Prirodno je da je to osnovno nastavio je besmisleni razgovor.
Vi ga volite.
Ja ga prezirem.
Sad joj je ruka bila samo nekoliko centimetara od njegova lica, a prsti tek nejasne
sjene što ih je nazirao kutovima očiju zbog toga što su im se pogledi čvrsto ukrstili;
on se nije usudio skrenuti pogleda. A nije se usudio ni taknuti je.
Ako je tako, zašto ste se udali za nj? zašto ostajete s njim?
Objasnila sam vam. To je osnovna stvar. Kapetan fregate Beau
mont ima malo novca; on je veoma ugledan oficir u službi svoje vlade;
dosadan, nezanimljiv muškarac koji se bolje osjeća na brodu nego bilo
gdje drugdje. Sve to ukazuje na vrlo mirnu i sigurnu rupu ili sklonište.
Ja živim u veoma ugodnoj čahuri.
Evo prave poluge! Ženeva ju je omogućila. Dva milijuna dolara mogu izgraditi
veoma sigurnu čahuru, gospoño Beaumont. Mnogo bolje sklonište od ovoga koje
imate.
Možda. Ali bi trebalo da ostavim ovo kako bih ono drugo mogla
izgraditi. Trebalo bi da iziñem...
Na neko vrijeme.
I što bi se dogodilo? nastavila je kao da njezina misao nije bila
prekinuta. Da iziñem? Tamo gdje bi trebalo da kažem da ili ne. O
tome ne želim misliti; bilo bi to jako teško, znate, gospodine Holcroft,
gotovo cijelog života bila sam nesretna, ali mi ne treba samilost.
Tjerala ga je u bijes! Osjećao je da bi je najradije ošamario. Htio bih se vratiti
situaciji u Zenevi rekao je.
Uspravila se na jastuku i prekrižila noge. Prozirna joj se haljina podigla iznad
koljena otkrivajući mekano meso njenih butina. Poza je bila zavodljiva; njezine
riječi nisu bile.
Ali ja sam se vratila toj temi rekla je. Možda to činim
nespretno, ali nastojim objasniti. Kao dijete napustila sam Berlin. Uvi
jek smo bili u bijegu sve dok moja majka, brat i ja nismo našli utočište
u Brazilu koji je za nas bio pravi pakao. Tih minulih godina sam leb
djela kroz život. Ja sam slijedila instinkte, mogućnosti, ukazane pri
like, muškarce ali sam samo slijedila. Nisam vodila, nisam režirala.
Odlučivala sam koliko je najmanje bilo moguće.
Ja vas ne razumijem.
Ako imate neki posao koji se tiče moje obitelji, treba da porazgo
varate s mojim bratom, Johannom. On odlučuje. On nas je izveo iz
Južne Amerike poslije smrti naše majke. On je von Tiebolt s kojim
morate razgovarati. Ne sa mnom.
Noel je ugušio želju da viče na nju. Umjesto toga vodio je borbu sa sobom; mirno
je disao, ali ga je svladavao umor i osjećaj nemoći. Johann von Tiebolt bio je onaj
član obitelji kojega treba izbjegavati, ali razlog za to nije mogao objasniti Gretchen
Beaumont.
Gdje je on? upitao ju je retorički.
Ja ne znam. Piše za dnevnik Guardian u Europi.
Gdje u Europi?
Opet moram ureći da nemam pojma. Često, gotovo stalno putuje.
Rečeno mi je da je posljednji put viñen u Bahrainu.
U tom slučaju vi znate više od mene.
Imate i sestru.
Helden. U Parizu. Negdje.
Sva će djeca biti upitana... odluke donesene.
Johann je bio ispitan i donesen je o njemu sud koji ga je pravo ili krivo
diskvalificirao od Zeneve. Predstavljao je komplikaciju koju sebi nisu mogli
dopustiti. A ovu čudnu, lijepu ženu na jastuku čak i da drukčije osjeća Zeneva bi
odbila kao nekompetentnu. Zaključak koji nije mogao biti jednostavniji.
Pariz. Helden von Tiebolt.
Noel je odsutnom gestom potražio cigarete dok su mu se misli bavile nepoznatom
ženom koja je radila kao prevoditeljica za izdavačku kuću u Parizu. Bio je samo
nejasno svjestan pokreta pred sobom, tako je duboko bio koncentriran. Onda je
primijetio i zabuljio se u Gretchen. Nije htio povjerovati u ono što je ugledao.
Kapetanova žena podigla se s jastuka i otkopčala dugmad svoje haljine sve do
struka. Zatim je polako rastvorila vertikalne rubove. Dojke su joj bile slobodne;
skočile su prema njemu, nabubrene napetošću, isturenih bradavica, uzavrele. S
objema rukama zadigla je haljinu i nabacila je iznad bedara stojeći izravno pred
njim. Osjetio je poseban miris kojim kao da je odisalo njezino tijelo vrlo delikatan
parfem koji je na njegova čula djelovao jednako uzbudljivo kao i njezino golo
meso. Sjela je blizu njega na dugački naslonjač za četiri osobe. Sada joj je haljina
bila iznad struka, a tijelo joj je drhtalo. Dahtala je, stenjala, drhtala. Rukom ga je
zagrlila, privukla se k njemu, dodirivala mu vrat, privukla njegovo lice svojemu.
On se gotovo nije micao.
Primivši njegova usta, napokon, otvorila je svoja; jezikom mu je dohvatila jezik,
sisala ga, draškala, povlačila, gurkala, hvatala, sisala; teško disala; njezin se topli
dah miješao sa sokovima koji su joj navirali
iz grla.
Inicijativa je i dalje bila njezina, samo njezina.
Konačno je stavila ruku na njegove hlače i mahnito mu potražila penis... čvrsto,
blago, čvrsto. Jače. Stezala mu je penis i grozničavom kretnjom povukla mu
zatvarač prednjice hlača. Zaronila je rukom ispod hlača i zgrabila mu penis stenjući
kao stara lokomotiva parnjača uspinjući se brdovitom prugom. Blago, jače, jače,
čvršće.
Odjednom se više nije mogla svladavati; njezino je stenjanje postalo grozničavo.
Pritisnula se uza nj svuda, svim svojim tijelom, nije htjela da ni centimetar
njezinog tijela ostane izvan dodira s njegovim.
Njezine mokre, rastavljene usne skliznule su s njegovih i ona prošapće: Sutra idem
na Sredozemlje. Muškarcu kojeg prezirem. Nemoj ništa govoriti, ništa, ništa. Samo
jedno: daj mi večeras. Daj mi večerasl
Kao da se nešto predomislila.
Ali nije bilo tako. Malo se odmakla od njega, blistavih vlažnih usana i tako
razrogačenih očiju da su izgledale manijakalno. Polako se uspravila nad njim
posvuda otkrivajući svoj bijeli ten. Drhtavica se smirila. Kliznula je golom nogom
iznad njegove i ustala. Povukla mu je glavu i lice mu pritisnula na svoj struk
dohvativši mu ruku. Ustao je zagrlivši je. Njegovu je ruku držala u svojoj, a onda
su oboje pošli prema vratima spavaće sobe. Dok su ulazili u sobu, čuo je riječi
izgovorene tim čudnim, monotonim glasom koji odjekuje.
Johann je rekao da će se jednoga dana pojaviti jedan muškarac i govoriti o
čudnom dogovoru. Treba da se lijepo odnosim prema njemu i zapamtim sve što
izgovori.
Holcroft se probudio nervozan i zbunjen jer nekoliko sekundi nije znao gdje se
nalazi; tada se sjetio. Gretchen Beaumont ga je odvukla u spavaću sobu izrekavši
one nevjerojatne riječi. Nastojao je više iscijediti iz nje, pokušao je saznati što je
njezin brat još rekao, ali ona nije bila u stanju da daje razumljive odgovore. Bila je
u groznici, očajnički joj je bio potreban seks; nije se mogla usredotočiti ni na što
drugo.
Vodili su ljubav manijakalno; ona je bila agresor. Svijala se na krevetu s
neviñenom grozničavosti, ispod njega, iznad njega, pored njega. Bila je nezasitna;
bilo kakvo njegovo istraživanje njezinog tijela i prodiranje u nju nisu je mogli
zadovoljiti. U jednom je trenutku kriknula i čvrsto svojim nogama obavila njegov
struk, a prstima je kopala po njegovim ramenima još dugo nakon što je on
odgovorio njenoj strasti. Zatim ga je svladala iscrpljenost. Svladao ga je dubok, ali
nemiran san.
Sad je bio budan, ali nije znao što je prekinulo njegov san. Čuo je neku buku, ne
glasnu, ali oštru i prodornu; nije znao kakva je to buka ni što je uzrokuje.
Odjednom je shvatio da je sam u krevetu. Podigao je glavu. U sobi je bilo mračno,
vrata zatvorena, a ispod njih je prodirala prigušena zraka svjetla.
Gretchen?... Nitko mu nije odgovorio; u sobi nije bilo nikoga osim njega.
Zbacio je pokrivače i skočio iz kreveta istežući svoje oslabjele noge, osjećajući se
iscrpljenim, izmoždenim, dezorijentiranim. Doskočio je do vrata i naglo ih otvorio.
U maloj sobi za dnevni boravak bila je upaljena samo jedna stolna svjetiljka čije je
svjetlo ostavljalo sjene po zidovima i po podu.
Opet ta buka! Metalni zvuk koji je odjekivao cijelom kućom, ali nije potjecao iz
unutrašnjosti kuće. Otrčao je do prozora sobe za dnevni boravak i pogledao na
ulicu. Ugledao je muškarca kako s baterijskom svjetiljkom stoji pored njegova
unajmljenog automobila. Stajao je odmah uz pokrov motora osvijetljen uličnom
svjetiljkom.
Prije nego je mogao shvatiti što se dogaña, odnekle izvan čuo je prigušeni glas i
odmah je zatim snop svjetla bio uperen u prozor. Na njega. Instinktivno je podigao
ruku da zaštiti oči. Svjetlo se ugasilo i ugledao je muškarca kako trči prema
automobilu parkiranom dijagonalno preko ulice. Nije opazio taj automobil jer se
sav usredotočio na svoja kola i na nepoznatog čovjeka sa svjetiljkom. Sada je svim
silama buljio u svoja kola, nastojeći da što više vidi; ugledao je neki lik koji je
sjedio na prednjem sjedištu. Ništa nije mogao razlikovati osim obrisa glave i
ramena.
Čovjek koji je trčao zgrabio je kvaku s ulične strane, otvorio vrata i sjeo za volan.
Motor je zagrmio; kola su poskočila naprijed, okrenula se u suprotnom smjeru i
odjurila.
Nakratko, pod svjetlom ulične svjetiljke, Noel je vidio osobu koja je sjedila na
sjedištu pored vozača. Na sekundu je iza automobilskog prozora, šest do sedam
metara od njegova prozora, ugledao poznato lice. Bilo je to lice Gretchen
Beaumont. Gledala je ravno ispred sebe kimajući glavom kao da brzo govori. A
zatim je nestala kao munja.
Nekoliko svjetala bilo je upaljeno u raznim kućama nasuprot domu Beaumontovih.
Grmljavina motora i škripa automobilskih guma u to doba noći unijeli su nemir u
inače mirnu ulicu Portsea. Uznemirena lica pojavila su se na prozorima gledajući
što se zbiva na ulici.
Holcroft se odmaknuo od prozora. Shvatio je da je viñen gol iza
prozora sobe za dnevni boravak kapetana fregate Beaumonta i to usred
noći, a ta činjenica neće značiti dobitak ni za koga, a najmanje za njega.
Kamo je otišla? Što radi? Kakav je to zvuk čuo?
Nije bilo vremena da misli o takvim stvarima; treba što prije da se
čisti iz Beaumontove kuće. Okrenuo se od prozora i potrčao u spavaću
sobu prilagoñavajući oči slabom svjetlu, a istodobno je pogledom tražio
prekidač ili neku stolnu svjetiljku. Sjetio se da je u mahnitosti strasti
Gretchen zamahnula rukom iznad njegove glave i nehotice udarila u
sjenilo male svjetiljke iznad kreveta koja je tresnula o pod. Kleknuo je i pipao dok
je nije našao. Ležala je postrance, a žarulja je bila zaštićena lanenim sjenilom.
Pritisnuo je prekidač. Svjetlo je ispunilo sobu na neobičan način prosipajući se s
poda. Soba se sada sastojala od produženih sjena i mrlja mraka, ali je ipak ugledao
svoje odijelo presavijeno na naslonu stolice, a čarape i gaće bile su pokraj kreveta.
Ustao je i obukao se što je brže mogao. Gdje mu je kratki kaput? Gledao je okolo
blijedo se sjećajući da ga je Gretchen svukla s njegovih ruku i bacila prema
vratima. Da, tamo je bio. Pošao je po kaputić i na brzinu pogledao svoj odraz u
velikom zrcalu iznad pisaćeg stola.
Sledio se: oči su mu se zaustavile kao prikovane na fotografiji u srebrnom okviru
što je stajala na pisaćem stolu. Bila je to fotografija muškarca u mornaričkoj
uniformi.
Lice. Već je vidio to lice. Nema tome dugo. Prije nekoliko tjedana... dana, možda
prije nekoliko dana. Nije bio siguran gdje je vidio to lice, ali je bio sasvim siguran
da ga je vidio. Prišao je bliže stolu i pomnjivo gledao u fotografiju
nepoznatopoznatog lica.
Da, obrve! Bile su čudne, drukčije; isticale su se kao posebna cjelina... kao
neprikladan okvir iznad goblena nejasne teme. Neobično guste obrve, istureni
čuperci crnih i bijelih dlaka, meñusobno isprepletenih... solipapar. Oči koje su se
odjednom otvorile, zurile u njega. Sjetio se!
Avion za Rio de Janeiro! I još nešto. Lice iz aviona koji je letio u Brazil izazivalo
je još jednu uspomenu uspomenu na nasilje. Sjećao se samo nejasnog lika koji je
protrčao pored njega.
Noel je okrenuo srebrni okvir i grebao po pozadini sve dok nije olabavio plastični
držač na kojem je ležala fotografija. Izvukao je stražnju stranu iz ležišta, a zatim i
fotografiju. Ugledao je sićušne izbočine na sjajnom licu fotografije, na mjestu koje
je skrivao okvir. Okrenuo je fotografiju i ugledao rukopis. Fotografiju je okrenuo
prema svjetlu i za trenutak prestao disati. Riječi su bile na njemačkom: Neuaufbau
oder tod!31
Kao i lice na slici, i te je riječi već vidio! Ali mu ništa nisu značile; riječi na
njemačkom koje ništa ne znače... a ipak ih je već vidio!
Ne znajući što da misli o toj fotografiji i riječima na poleñini, zbunjen, savio je
fotografiju i ugurao je u džep hlača.
Otvorio je vrata garderobe i gurnuo srebrni okvir izmeñu složene odjeće na polici,
uzeo kaputić i otišao u sobu za dnevni boravak. Znao je da treba napustiti kuću što
je prije moguće, ali je izgarao od znatiželje da nešto sazna o čovjeku s fotografije.
On mora saznati nešto
o njemu.
Bila su dvoja vrata: na bližem i udaljenijem zidu sobe za dnevni boravak. Jedna su
bila otvorena i vodila su u kuhinju; druga su bila zatvorena. Otvorio ih je i ušao u
kapetanovu radnu sobu. Upalio je svjetlo; posvuda su bile fotografije brodova i
motora uz razne službene pohvale i vojna odlikovanja. Kapetan fregate Beaumont
bio je oficir od karijere, nimalo beznačajnog ugleda. Vrlo neugodni razvod braka
poslije kojega je uslijedio sporni brak, možda su mu izazvali svakakve osobne
probleme, ali je Kraljevska mornarica očigledno prešla preko njih. Posljednje
službeno priznanje bilo je staro samo šest tjedana: za izuzetne kvalitete
zapovjednika u obalnim patrolama nedaleko od Bakarskog otočja za vrijeme
jednotjednog olujnog mora.
Brzi pogled po papirima na stolu i u ladicama nije mu rekao ništa novo. Dvije
bankovne knjižice s četveroznamenkastim brojevima bankovnih računa; ali ni
jedan pozitivni saldo nije iznosio više od tri tisuće funti. Pismo odvjetnika njegove
bivše supruge u kojemu se traži pravo vlasništva na nepokretnoj imovini u
Škotskoj. Uredno složene kopije brodskih dnevnika i redova plovidbe.
Holcroft je htio duže ostati u toj sobi, htio je pažljivije potražiti ključeve za
razumijevanje neobičnog čovjeka veoma čudnih obrva, ali je znao da je bolje da to
ne učini. Ne treba po svaku cijenu izazivati vraga. Već je popustio iskušenju više
nego je to bilo razborito; treba izići iz kuće.
Izišao je i pogledao preko puta, prema prozorima koji su još prije nekoliko minuta
bili osvijetljeni i u kojima su stajali znatiželjni ljudi; san se vratio u Portsea. Brzo
je hodao stazom i otvorio glavna vrtna ulazna vrata uznemiren škripom šarki.
Otvorio je vrata iznajmljenog automobila i brzo sjeo za volan. Okrenuo je ključ.
Ništa. Okrenuo ga je opet. I opet, i opet. Ništa! Uvijek ništa!
Otpustio je poklopac motora i istrčao iz kola ne vodeći računa o buci; podignuvši
kućište bio je zabrinut zbog nečega što je bilo mnogo važnije. Nije bilo nikakvog
razloga da posumnja nije li se istrošila baterija unajmljenog automobila, ali da se to
i dogodilo, čuo bi se slabašni klik pri paljenju. Svjetlo ulične rasvjete koje je
obasjavalo automobilski motor pokazalo mu je da je našao ono čega se bojao da će
naći.
Žice su bile prerezane, odrezane na izvorištu preciznošću kirurga. Nikakvo
spajanje žica ne dolazi u obzir jer bi na taj način bilo nemoguće upaliti motor; kola
treba odvući. To je jedino rješenje.
A tko god je to učinio ili tko god je odgovoran za taj postupak, dobro je znao da će
Amerikanac ostati bez prijevoznog sredstva na nepoznatom području, i to usred
noći. Čak da je postojala taksislužba u tom udaljenom mirnom predgrañu, sasvim
je neizvjesno da li bi bilo raspoloživih taksija u to doba noći; prošla su tri sata. Tko
god je onesposobio kola za vožnju, htio je da on ostane tamo gdje se nalazi; iz čega
slijedi da bi drugi došli za njim. Ili po njega. Ili zbog njega. Treba bježati. Sto dalje
i što brže može... treba se domoći ceste... zamoliti nekoga da ga poveze prema
sjeveru, što dalje od tog područja koje mu nije obećavalo ništa dobro.
Zatvorio je poklopac. Oštri metalni zvuk odjeknuo je ulicom. Bio je zahvalan
slučajnosti ili okolnostima za koje nije bio odgovoran, što je to učinio sada, a ne
poslije, kad bi novi dogañaji mogli biti mnogo nepovoljniji za nj.
Stade brzo hodati prema prometnim svjetlima; semafor sada nije radio. Čim je
prešao raskrižje, ubrza korak, a onda započe trčati. Nastojao je odračunati korake i
trčati odmjerenim tempom; trebalo je da pretrči dva i po kilometara do ceste.
Znojio se i osjećao kako mu se u trbuhu opet stvara bolni čvor.
Ugledao je svjetla prije nego što je čuo bijesni urlik motora. Naprijed gore, izravno
s ceste, iz mraka je dopirao bljesak drugih svjetala. Svjetla su se približavala tako
brzo da je bilo jasno da automobil juri gotovo maksimalnom brzinom.
Noel je primijetio neki otvor s desne strane, prostor u ravnoj crti živice kaline
visoke do struka, ulaz za drugu stazu koja je vodila do druge kuće. Skočio je preko
živice i zaronio u zemlju iza grmlja pitajući se jesu li ga vidjeli. Odjednom mu je
postalo veoma važno da ne bude spetljan s Gretchen Beaumont. Ona je bila
zanemarljiva zagonetka, nesretna, do krajnosti erotična... lijepa žena. Ali sama po
sebi prijetnja Ženevi, kao što je i njezin brat.
Kola koja su se približavala projurila su dalje. Nisu ga vidjeli. Tada je zvuk
napregnutog automobilskog motora naglo ušutkan škripom guma. Holcroft se
napola izvukao kroz otvor u živici. Okrenuo je glavu nalijevo, a pogled je usmjerio
na blok kuća iza sebe.
Automobil se zaustavio točno ispred Beaumontove kuće. Dvojica muškaraca su
iskočila iz kola i potrčali puteljkom. Noel je čak čuo škripu vrata. Nije bilo nikakva
razloga da ostane na mjestu gdje se nalazio; trebalo je da potrči. Čuo je udaranje
alke stotinjak metara daleko od sebe.
Na rukama i koljenima pločnikom je krenuo nadesno, uz živicu od kaline, sve dok
nije došao u sjenu izmeñu uličnih svjetiljki. Ustao je i opet potrčao.
Trčao je ravno naprijed mračnom, stablima obrubljenom ulicom, blok za blokom,
ugao za uglom, nadajući se da će prepoznati prvi zaokret prema cesti kad doñe do
tog mjesta. Psovao je cigarete kad mu je dah postajao sve kraći da bi se najzad
pretvorio u bolna hvatanja zraka; znoj mu je curio niz lice, a udaranje u prsima
postalo je neizdrživo. Plašio se i brzih udaraca svojih koraka po pločniku. Bio je to
zvuk uspaničenog čovjeka koji trči usred noći, a taj uspaničeni čovjek bio je on
sam.
Koraci. Trčeći koraci. Bili su njegovi, ali osim njegovih čuli su se i drugi koraci.
Iza njega, uporni, teški, koji ga sustižu. Netko trči za njim! Netko tko trči tiho, tko
ga ne poziva, ne doziva njegovo ime, ne traži od njega da stane!... Ili se sluh
poigrava s njim? Čekićanje u prsima vibriralo je cijelim njegovim tijelom;
odjekuju li njegovi koraci u ušima kao da su tuñi? Nije se usudio okrenuti, nije se
mogao okrenuti. Prebrzo je ulazio u sjenu, pa na svjetlo.
Dotrčao je do kraja još jednog bloka, do drugog ugla, i skrenuo nadesno znajući da
to nije pravi zaokret s kojega će stići na glavnu cestu, ali je ipak skrenuo. Morao je
saznati trči li netko za njim. Utrčao je u neku ulicu.
Koraci su bili tamo, njihov je ritam bio drukčiji, nije bio njegov, već brži,
skraćivao je udaljenost izmeñu njih. To više nije mogao izdržati, a nije mogao ni
brže trčati. Okrenuo se u struku, trudeći se da vidi preko ramena.
Koraci su bili tamo; on je bio tamo! Silueta čovjeka na svjetlu ulične svjetiljke na
uglu. Krupan muškarac koji je trčao u tišini skraćujući razmak, udaljen samo
nekoliko metara.
Iako su ga boljele noge, Noel je udarao po pločniku posljednjim atomom snage.
Opet se okrenuo, ali sada sasvim prestrašen.
Noge su mu posustale, izdale ga, preplele se u kaosu i strahu potjere. Zaronio je
glavom na pločnik; licem je zagrebao asfalt, dok su mu ispružene ruke bile ledene i
bolne. Okrenuo se na leña, instinktivno podigavši ruke da bi se obranio od
napadača tihog čovjeka u trku koji je izjurio iz mraka i odjednom bio nad njim.
Sve je bilo kao magnovenje; jedino su mu u oči okupane znojem prodrli obrisi
ruku i nogu u mlataranju. Zatim je bio kao priboden na pločnik. Neobična težina
pritiskala mu je prsa kao da će ih slomiti, a podlaktica nepoznatog napadača koja
je izgledala kao teška željezna poluga ležala mu je na vratu gušeći svaki pokušaj
da zaviče.
Posljednje što je vidio bila je visoko podignuta ruka, tamna pandža na noćnom
nebu, svijena ruka koja je držala neki predmet. A zatim nije bilo više ničega. Samo
golemi procijep ispunjen vjetrom. U potpunom mraku padao je prema neviñenim
dubinama.
Najprije je osjetio hladnoću. Spopala ga je drhtavica. Zatim vlaga; bila je posvuda.
Otvorio je oči i ugledao iskrivljene slike trave i zemlje. Bio je okružen mokrom
travom i kupčićima hladne zemlje. Zakotrljao se na leña zahvalan što vidi noćno
nebo; bilo je svjetlije njemu slijeva, tamnije zdesna.
Boljela ga je glava; u licu mu je cupkalo; ruke su mu bile bolne. Osjećao se kao
slika jada, kako je običavao govoriti za druge. Njemu se to još nije dogodilo.
Polako se podigao i pogledao unaokolo. Bio je na polju, na dugom ravnom
zemljištu koje je izgledalo kao pašnjak. U daljini je vidio slabe obrise žičane
ograde bodljikava žica rastegnuta izmeñu jakih drvenih stupova svakih desetak ili
dvadesetak metara. Bio je to pašnjak.
Osjetio je miris jeftinog viskija ili ukiseljenog vina.
Odjeća mu je bila natopljena tom tekućinom i mirisom, košulju je gotovo mogao
cijediti, a iz nje mu je u nosnice dopirao strašan smrad lošeg alkohola. Njegova
odjeća... njegova lisnica, njegov novac! Nesigurno je ustao i pretražio džepove;
obje su ga ruke boljele dok ih je uvlačio u mokru tkaninu.
Lisnica, pričvrsnica za papirnati novac s novcem u njoj, sat sve je bilo na mjestu.
Nisu ga opljačkali, već samo izmlatili do besvijesti i odnijeli s područja gdje su
živjeli Beaumontovi. To je umobolno!
Osjećao je glavu, a to je eufemizam za jake bolove u glavi. Stvorila mu se čvoruga,
ali mu koža nije napukla. Udarili su ga nekakvim tupim predmetom. Učinio je
nekoliko nesigurnih koraka; mogao je hodati, a to je sada bilo najvažnije
Osim toga, sada je mogao jasnije vidjeti oko sebe; ubrzo će jutro, ali se najprije
treba orijentirati.
Iza ograde zemljište se blago dizalo i stvaralo greben koji se širio u oba smjera,
koliko je mogao vidjeti. Duž grebena ili brežuljka vidio je svjetla s ceste. Krenuo
je poljem prema ogradi, grebenu i cesti nadajući se da će privoljeti nekog vozača
da ga poveze. Dok se uspinjao, odjednom se nečega sjetio. Opet je pretražio
džepove.
Fotografija je nestala!
Zaustavio se kamion s mlijekom i on se uspeo gledajući kako vozačev smiješak
brzo iščezava kad je smrad počeo puniti kabinu. Noel je pokušao načiniti šalu
tumačeći kako je njegova situacija zapravo samo dokaz napasti koju je preživio
on, Amerikanac, kojega su neki vrlo veseli britanski mornari uzeli kao metu u
Portsmouthu ali vozaču sve to nije bilo ni najmanje smiješno. Holcroft je izišao u
prvom gradiću.
Zapravo je to bilo tipično englesko selo; tudorsku arhitekturu trga nagrñivala je
gomila dostavnih vozila ispred semafora, na parkiralištima te ispred svratišta za
vozače.
Unutra je telefon rekao je mljekar. Takoñer toalet. Jedno pranje vam ne bi
naškodilo.
Noel je ušao meñu vozače kamiona rano izjutra; miris vruće kave nekako mu je
vratio povjerenje.
U toj je sredini svijet imao jednostavnije vrijednosti, a strpljenje višu cijenu. Noel
je gledao unaokolo i pomislio kako svijet ide svojim putem: isporuke su redovne, a
mala zadovoljstva primaju se gotovo nezapaženo. Pronašao je kupaonicu i učinio
sve što je mogao da umanji učinke minule noći. Zatim je sjeo u ložu blizu javnog
telefona na zidu i pio crnu kavu čekajući da ljutiti vozač kamiona završi svañu s još
ljućim dispečerom na drugoj strani telefonske žice. Kad je vozač završio razgovor,
Noel je ustao i prišao telefonu. U ruci je imao telefonski broj Gretchen Beaumont.
Nije mogao učiniti ništa drugo već pokušati shvatiti što se dogodilo, pokušati je
nagovoriti da bude razborita; ako se ona, uostalom, uopće vratila kući.
Nazvao je.
Rezidencija Beaumont odgovorio je muški glas.
Molim vas gospoñu Beaumont.
Smijem li upitati tko zove?
Kapetanov prijatelj. Čuo sam da gospoña Beaumont danas putuje
na Sredozemlje da mu se pridruži. Zamolio bih je da mu odnese jednu
poruku.
Tko je to, molim?
Noel je spustio slušalicu. On nije znao tko se javio na njegov telefonski poziv,
samo je znao da mu je potrebna pomoć. Profesionalna pomoć. Možda će biti
opasno za Zenevu da potraži pomoć, ali je to nužno. Bit će oprezan vrlo oprezan i
saznat će što može saznati.
Preturao je po džepovima tražeći posjetnicu koju mu je u hotelu Belgravia Arms
dao čovjek iz MI5. Bilo je napisano samo ime Harold PaytonJones i telefonski
broj. Sat na zidu pokazivao je šest sati i pedeset minuta; Noel se pitao hoće li itko
odgovoriti na njegov telefonski poziv. Nazvao je London.
Da?
Ovdje Holcroft.
Oh, da. Pitali smo se hoćete li nazvati.
Noel je prepoznao glas. Bio je to sijedi obavještajac iz hotela. O čemu to govorite?
upita ga Noel.
Proveli ste tešku noć odgovorio je glas.
Očekivali ste da ću vas nazvati! Vi ste bili ondje. Vi ste proma
trali!
PaytonJones nije izravno odgovorio.
Kola iz agencije rentacar nalaze se u garaži u Aldershotu. Tre
balo bi da budu popravljena oko podneva. Ime je lako upamtiti: glasi
Boot's. Boot'sova garaža, Aldershot. Neće biti nikakve priznanice,
nikakvog terećenja, nikakvog računa.
Čekajte trenutak! Pa što je ovo, doñavola? Vi ste me pratili! Vi
nemate pravo na to.
Ja bih se drukčije izrazio. Rekao bih da je prokleto dobra stvar
što smo to učinili.
Vi ste bili u onim kolima u tri sata ujutru! Ušli ste u Beaumon
tovu kuću!
Bojim se da nismo bili ondje i nismo ušli u kuću. Agent iz MI5
je nakratko zašutio. A ako u to vjerujete, onda je jasno da ih niste baš
dobro vidjeli, zar ne? Mislim da je to prilično jasno.
Ne. Nisam ih vidio. Tko su ti ljudi?
To bih i ja htio znati. Naš se čovjek ondje zatekao tek oko pet
sati.
Koji je trčao za mnom! Koji me snažno udario po glavi i ostavio
me na onom prokletom polju!
Agent je opet zašutio. Mio o tome ništa ne znamo. Znali smo samo da ste otišli. I
da ste očito žurili s obzirom na to da su vam kola onesposobljena za vožnju.
Sve je to bila zamka! Ja sam bio glineni golub u streljani!
Sasvim tako. Savjetujem vam da budete oprezniji. Sasvim je neu
kusno, ali i opasno iskoristiti ženu kapetana fregate u Kraljevskoj mor
narici dok joj je muž na moru.
Sranje! Kapetan je isto tako na moru kao što sam i ja! Bio je u
avionu za Rio nema tome ni dva tjedna. Ja sam ga vidio! On je u nekoj
vezi s von Tieboltovima.
Sasvim uvjerljivo odgovorio je PaytonJones. Oženio je najsta
riju kćer. A što se tiče vaše tvrdnje da je bio u nekom avionu prije dva
tjedna, to je, dakle, suprotno zdravom razumu. On je na Sredozemlju
već tri mjeseca.
Nije točno! ]a sam ga vidio! Slušajte me. U spavaćoj sobi bila je
fotografija. Uzeo sam je. Bio je to on. I još nešto. Na poleñini je nešto
pisalo. Na njemačkom.
Što je pisalo?
Ne znam. Ne govorim njemački. Ali je to prokleto neobično, zar
ne mislite kao i ja? Holcroft zašuti. Nije namjeravao da ide tako
daleko. Bio je tako bijesan da se nije mogao savladati! Prokleta jezičina!
Sto je neobično? upita ga agent. Njemački je materinji jezik
gospoñe Beaumont; u obitelji se od pamtivijeka govorilo tim jezikom.
Možda neka posveta, izraz ljubavi, riječi privrženosti novom mužu ili
njezinog novog muža? Ništa tu nije neobično.
Smatram da ste u pravu odgovorio je Noel povlačeći se, nasto
jeći spasiti što se može spasiti nakon prijašnjeg izljeva nekontrolirane
brbljavosti. No, shvatio je da se prebrzo odrekao svog prijašnjeg stava.
Čovjek iz MI5 bio je sumnjičav; Noel je to mogao osjetiti po njegovim
idućim riječima.
Kad malo bolje razmislim, možda bi bilo dobro da nam donesete
tu fotografiju.
Ne mogu. Nemam je.
Učinilo mi se da ste rekli da ste je uzeli.
Nemam je sada. Ja... ja je jednostavno nemam.
Gdje ste sada, gospodine Holcroft? Mislim da bi bilo dobro da
nas posjetite.
Prije nego je mogao svjesno tako odlučiti, Noel je pritisnuo viljušku telefonskog
aparata i prekinuo vezu. Čin je pretekao misao, ali čim je to učinio, jasno je shvatio
razlog. Nije htio postati saveznikom MI5, nije htio s njima učvrstiti nikakve
odnose. Nasuprot tome, treba se držati podalje od britanske obavještajne službe što
je više moguće. Nikakvo povezivanje, a još manje savezništvo. Osim toga, sada
više nema nikakve sumnje da ga je MI5 pratio. Pratili su ga. Iako su mu rekli da će
ga ostaviti na miru i da se više neće baviti njime, ipak nisu održali zadanu riječ.
Uostalom, očekivati od policije da se drži riječi sasvim je iluzorno.
Preživjeli iz Wolfsschanzea jasno su napisali predviñajući neke dogañaje: Ima onih
koji će možda saznati za rad u Zenevi... koji će te pokušati zaustaviti, zavarati...
ubiti te.
Holcroft je sumnjao da bi ga Britanci htjeli ubiti, ali ga nastoje zaustaviti. Ako u
tome uspiju, to će biti isto kao da su ga ubili. Ljudi iz Wolfsschanzea nisu
oklijevali. Ima već dosta mrtvaca. Peter Baldivin, Esq. Ernest Manfredi. Jack. Svi
su mrtvi.
Ljudi koji pripadaju Wolfsschanzeu mogli bi ga ubiti ako ne uspije. Tome se ne bi
nimalo čudio s obzirom na to kako su dogañaji krenuli. A u tome je strašna ironija.
On ne želi ne uspjeti. Zašto to oni ne bi mogli shvatiti? Možda on želi više od
pripadnika Wolfsschanzea da se ostvari davni san Heinricha Clausena.
Razmišljao je o Gretchen Beaumont, o ženi koja slijedi instinkte, mogućnosti,
okolnosti i muškarce. O čudnoj ženi koja je u nečijoj službiu čijoj osim u svojoj,
osim u službi svoje pohlepe za životom? ili je sasvim neuravnotežena. Sjetio se
njezinog brata, arogantnog tipa, naprašite sveznalice, briljantnog novinara koji
izuzetno dobro govori nekoliko jezika, čovjeka u kojeg sumnjaju da je ubojica. On
ne zna što je istina i na kakvim je temeljima zasnovana ta ozbiljna sumnja, ali ni
brat ni njegova sestra ne bi ni u kom slučaju bili prihvatljivi za Zenevu.
Ženeva je oprezna. U Zenevi znaju slovo pogodbe. Ženeva ne kani pristati na
polurješenja i na bilo. kakve zamjene ili smicalice.
Jedno je dijete preostalo. Helden von Tiebolt sada Helden Tennyson koja živi u
Parizu. Nepoznata adresa. Nepoznate pojedinosti koje bi mu pomogle u njegovom
poslu.
Pa ipak, ima barem ime izdavača kod kojega radi kao prevoditeljica. »Gallimard.«
Pariz.
Treba otići u Pariz. Treba skinuti s vrata ljude iz MI5.

U Londonu je živio scenograf koji je neko vrijeme bio veoma u modi kao arhitekt
za unutrašnje prostore meñu bogatašima s jedne i druge strane Atlantika. Noel je
sumnjao da su usluge Willieja Ellisa unajmljivali zbog njegove neobuzdane
ličnosti i njegova talenta da pripovijeda sumnjive pričice i olajava, a ne zbog
njegovih stvarnih sposobnosti kao dizajnera interijera. U četiri navrata radio je s
Williejem zaklinjući se svaki put da to više neće ponoviti, iako je svaki put znao da
ipak vjerojatno hoće. Naime, istina je da je Noel volio Willieja. Ludi Englez ipak
nije bio sav u izvještačenosti i eleganciji. Ispod toga, u mirnim trenucima, bio je
čovjek koji zna misliti, talentirani kazališni umjetnik koji je više znao o povijesti
scenografije nego bilo tko drugi koga je Holcroft upoznao. Znao je biti čovjek koji
očarava.
Kad ne bi bio neobuzdan.
Godine i godine bili su u dodiru; kad god bi Noel bio u Londonu, uvijek je imao
vremena za Willieja. Mislio je kako za ovog putovanja ipak neće imati vremena za
nj, ali je to mišljenje sada promijenio. Willie mu je bio potreban. Dobio je broj od
londonskih informacija i nazvao ga
Noele, moj prijatelju, ti mora da si sišao s uma! U ovo doba nije itko na nogama
osim tih smrdljivih ptica i čistača ulica.
U nevolji sam, Willie. Potrebna mi je pomoć.
Ellis je znao seoce iz kojega ga je Holcroft nazvao pa mu je obećao da će tamo
doći čim prije bude mogao, a proračunao je da bi to moglo biti najviše za jedan sat.
Stigao je pola sata kasnije psujući proklete idiote koji se voze cestama. Noel je
ušao u kola istodobno primajući Williejevu ispruženu ruku i njegove
karakteristične pogrde.
Ti izgledaš užasno, a smrdiš kao konobaričino pazuho. Ostavi
otvoren prozor i reci mi što se dogodilo.
Holcroft je nastojao da mu objašnjenje bude što jednostavnije ne spominjući imena
i zamagljujući činjenice. Ja moram stići u Pariz, ali ima ljudi koji me žele zadržati,
spriječiti me da tamo stignem. Ne mogu ti reći mnogo više osim što te moram
uvjeriti da nisam učinio ništa loše, ništa ilegalno.
Prva je tvrdnja uvijek relativna, zar ne? A druga je općenito pod
ložna interpretaciji i dobrom odvjetniku. Kako bi bilo da pretpostavim
da je riječ o divnoj djevojci ili ženi i njezinom ljutitom mužu?
To je sasvim u redu.
To mene drži čistim. Sto te sprečava da ne odeš na aerodrom i
sjedneš u prvi avion za Pariz?
Moja odjeća, torba, prtljaga i putovnica sve je to u mom hotelu
u Londonu. Ako odem onamo po svoje stvari, ugledat će me ljudi koji
me žele zaustaviti.
Sudeći po tvom izgledu, oni to misle sasvim ozbiljno, zar ne?
Da. To je otprilike sve, Willie.
Rješenje koje nudiš sasvim je očito rekao je Willie. Ja ću izni
jeti tvoje stvari i platiti. Ti si nazadni kolonijalac kojega sam pronašao u
kanalu u Sohou. Tko se može ispriječiti mom objašnjenju?
Možda će biti problema s glavnim deskom na recepciji.
Ne mogu shvatiti zašto. Moj je novac kraljevski novac, a ti ćeš mi
dati ovlaštenje tako da mogu usporediti potpise. Mi ovdje nismo ni
izdaleka tako paranoidni kao naši roñaci preko mora.
Nadam se da si u pravu, ali pada mi na pamet da su do recepcije
već stigli ljudi koji me žele naći. Oni bi mogli zahtijevati da saznaju
gdje sam prije nego dopuste da izneseš moje stvari.
U tom slučaju ću im sve reći odgovorio je Willie smiješeći se.
Ostavit ću im tvoju adresu i telefonski broj gdje će tvoja nazočnost
biti potvrñena.
Sto? Ja te ne razumijem.
Prepusti to meni. Nego, onako usput, u odjeljku za rukavice ima malo kolonjske
vode. U ime Krista, upotrijebi je.
Ellis je uredio da iz čistionice doñu po odijelo natopljeno viskijem i da ga vrate
sredinom poslijepodneva.
Zatim je otišao iz svog stana u Chelseju, u Belgravia Arms.
Holcroft se istuširao, obrijao i stavio mokru odjeću u spremište izvan vrata te
nazvao agenciju za iznajmljivanje automobila. Računao je da će, ako ode po kola u
Aldershot, tamo naići na ljude iz MI5. A kad bi odvezao kola, Britanci ne bi bili
daleko iza njega.
U agenciji nisu bili oduševljeni, ali im Holcroft nije dao prilike da biraju. Ako
svoja kola žele natrag, morat će sami otići po njih. Noelu je jako žao, ali u pitanju
je hitan slučaj; račun mogu uputiti u njegov ured u New Yorku.
Treba napustiti Englesku sa što manje galame i upadanja u oči. Nema nikakve
sumnje da će MI5 paziti na nj na svim aerodromima i u lukama. Možda bi rješenje
moglo biti nañeno u karti koju će kupiti u posljednjem trenutku za već popunjeni
avion za Pariz. Ako ga iole posluži sreća, mogao bi stići na aerodrom Orly prije
nego ljudi iz MI5 saznaju da je napustio Englesku. Veze s Parizom su česte, a
carinski postupak nije osobito strog. Ili bi mogao kupiti dvije avionske karte jednu
za Amsterdam, a drugu za Pariz proći kroz KLMizlaze, a zatim se nekim
izgovorom vratiti i požuriti do izlaza za Pariz gdje će ga Willie čekati s prtljagom.
Što on misli o svemu tome? Trikovi, izbjegavanja, zavaravanja. Bio je zločinac bez
zločina, čovjek koji nije mogao izreći istinu, jer bi istina značila uništenje mnogo
čega.
Opet se počeo znojiti i bol mu se vratila u trbuh. Osjećao se slab i dezorijentiran. U
Williejevu kućnom ogrtaču legao je na kauč i zatvorio oči. Vratila mu se u fokus
slika mesa koje se topi. Pojavilo se lice; jasno je čuo krik, plač, a onda je zaspao
dok mu je plačljivi glas još odzvanjao u ušima.
Odjednom se probudio svjestan da je netko nad njim i da ga gleda. Prestrašen,
naglo se podigao. Osjetio je olakšanje ugledavši Willieja kako stoji pored kauča.
Malo si se odmorio i moram ti reći da se to vidi. Izgledaš mnogo bolje, a tek Bog
zna koliko bolje mirišeš. Promjena je strašna, stari.
Jesi li dobio moje stvari?
Jesam...
To je sjajno prekinu ga Holcroft.
Jesam, ali ti si bio u pravu. Jako ih je zanimalo gdje si. Kad sam
platio račun, pojavio se direktor. Ponašao se kao verzija Scotland Yarda
u predstavi kazališta koje izvodi isključivo reprize. Smirio se, iako je bio
zbunjen. Osim toga, kao što sam ti obećao, dao sam mu telefonski broj
tvoje sadašnje rezidencije.
Rezidencije?
U redu, tvog sadašnjeg boravišta.
Kakvog boravišta, zaboga?
Boravišta. Da, bojim se da ti ugled nije bogzna kako porastao,
ako se ne predomisliš. To je telefonski broj bolnice u Knightsbridgeu
koja ne dobija ni P32 od Nacionalnog zdravlja. Specijalizirani su za
venerične bolesti. Tamo veoma dobro poznajem jednog liječnika.
Učinio si više nego što sam očekivao rekao je Noel stojeći.
Gdje su moje stvari?
U gostinjskoj sobi. Mislio sam da ćeš htjeti da se presvučeš.
Hvala ti. Holcroft se zaputi prema vratima.
Poznaješ li čovjeka s prezimenom Buonoventura? upita ga Ellis.
Noel se zaustavi. S aerodroma u Lisabonu je Samu uputio telegram
s tri riječi: Belgravia Arms London. Da. Je li nazvao?
Nekoliko puta. Kako mi se čini, uradio je to prilično grozničavo.
U hotelskoj centrali kažu da je telefonski poziv dolazio iz Curacaa.
Ja znam broj rekao je Holcroft. Moram razgovarati s njim.
Razgovor ću staviti na svoju kreditnu karticu.
Prošlo je pet minuta prije nego je čuo Samov hrapavi glas, a trebalo mu je manje
od pet sekundi da shvati da nije prikladno zahtijevati od grañevinskog inženjera da
ga i dalje lažima pokriva.
Miles se više ne zeza, Noley. Rekao mi je da je zatražio sudsku
naredbu da se vratiš u New York. On će urediti da sudsko rješenje
bude uručeno ovdje dolje, vlasnicima jer pretpostavlja da su Ameri
kanci. On zna da te oni ne mogu natjerati da se vratiš, ali, kako
kaže, znat će da je za tobom izdana potjernica. To je pomalo gadno,
Noley, jer ti nisi ni na čijem platnom spisku.
Je li ti rekao zašto me treba?
Jedino da misli da ti nešto znaš što bi oni htjeli saznati.
Ako uspije doći u Pariz, razmišljao je Noel, htio bi omogućiti Buonoventuri da
dopre do njega ako to bude potrebno, ali ga nije htio opterećivati adresom. Slušaj,
Same. U toku dana putujem u Pariz. Na ChampsElvsees, blizu Avenije George
Cinq, nalazi se ured American Expressa. Ako nešto iskrsne, tamo mi telegrafiraj.
Sto ću reći Milesu ako opet nazove? Ne želim oprljiti svoju
guzicu.
Kaži mu da si me našao i rekao mi da me on pokušava pronaći.
Kaži mu da ću uspostaviti vezu s njim čim mi to bude moguće. To je
sve što ti znaš. Noel zašuti pa nastavi:
Isto mu tako reci da sam morao otputovati u Europu. Nemoj mu
dobrovoljno davati tu obavijest, ali ako bude insistirao, reci mu za
predstavništvo American Expressa. Ja mogu tamo telefonirati i raspitati
se za poruke.
Još nešto, Noley nekako čudno je izgovorio Sam. Nazvala je i tvoja majka.
Lažući joj osjećao sam se kao prokleti idiot; ne bi trebalo da lažeš svojoj majci,
Noley.
Holcroft se nasmijao. Bez obzira na to što je cijeli život proveo vrludavo, Sama još
nije napustila temeljna talijanska krv. Kad je nazvala?
Preksinoć. Ima glas i govori kao prava dama. Rekao sam joj kako
očekujem da ćeš me nazvati; tada sam te počeo nazivati.
Nazvat ću je kad doputujem u Pariz odgovorio je Noel. Ima li
još nešto?
Zar ti to nije dovoljno?
Sasvim. Nazvat ću te za nekoliko dana, a ti znaš gdje mi možeš
telegrafirati.
Daaa, ali ako tvoja majka nazove, i njoj ću reći gdje te može naći.
Ne zamaraj se. I hvala ti, Same. Tvoj sam veliki dužnik, ali ne
znam kako da ti se odužim.
Spustio je slušalicu primijetivši da je Willie Ellis otišao u kuhinju gdje je uključio
radio. Jedan od Williejevih atributa bio je i taj da je bio džentlmen, čovjek s
manirama koje je iskazivao kad bi to bilo potrebno. Noel je nekoliko trenutaka
ostao sjediti uz telefon nastojeći sažeti svoju situaciju. Majčin poziv nije ga
iznenadio. On nije s njom razgovarao od one nedjelje ujutro na Bedford Hillsu
prije gotovo dva tjedna.
Miles je bio nešto drugo. Holcroft nije mislio o tom detektivu kao o osobi; nije
imao ni lica ni glasa. No, nema više sumnje da je Miles došao do nekih zaključaka.
A ti zaključci ga vežu za tri smrti povezane s letom petdevetjedan British Airwaysa
iz Londona u New York. Miles nije jedan od onih ljudi koje treba jednostavno
ignorirati; ni po njegovoj funkciji ni po predmetu na kojemu radi; ako ustraje u
svom poslu, mogao bi stvoriti takav problem za koji Noel nije mogao biti siguran
da bi ga riješio. Detektiv bi mogao zatražiti pomoć meñunarodne policije. A učini
li to, bit će svi upozoreni na djelovanje grañanina Sjedinjenih Država koji je nestao
kad mu je rečeno da ostane na raspolaganju policiji koja provodi istragu zbog
trostrukog ubojstva.
Zeneva ne bi trpjela takvu galamu i zanimanje za svog čovjeka; pogodba bi bila
ukinuta i tko zna s kakvim posljedicama. Milesa treba zadržati. Ali kako?
Nepoznata šuma bila je načičkana zamkama; njegov samozaštitnički instinkt mu je
govorio da se vrati. Zenevi je potreban čovjek mnogo lukaviji i iskusniji nego on.
Pa ipak se nije mogao vratiti. Preživjeli iz Wolfsschanzea to ne bi dopustili. A
duboko u svijesti znao je da ni on to ne želi. Jedno mu se lice stalno pojavljivalo iz
mraka. On treba pronaći svog oca, a kad ga načte, pokazat će svijetu čovjeka u
agoniji koji je bio dovoljno hrabar i uviñavan, koji je znao da treba nadoknaditi
štetu. I tako sjajan i izuzetan da je uspio da njegov kredo živi.
Noel je prišao kuhinjskim vratima. Ellis je bio pored sudopera; prao je šalice za
čaj.
Willie, ja ću preuzeti svoje odijelo za dva tjedna. Hajdemo na
aerodrom.
Ellis se okrenuo izražavajući zabrinutost očima. Mogu ti uštedjeti nešto vremena
rekao je dohvativši porculansku zdjelu s police. Bit će ti potrebno nešto
francuskog novca prije nego uzmogneš promijeniti. Ja držim punu zdjelu zbog
svojih dvaputmjesečnih putovanja do francuskog mesa; djevojke, znaš kako je.
Uzmi koliko ti treba.
Hvala ti. Holcroft je uzeo vrč gledajući na Williejeve gole ruke
ispod zavrnutih rukava. Bile su snažne i mišićave kao u najsnažnijih
muškaraca koje je vidio. Pade mu na pamet kako bi Willie mogao
čovjeka slomiti u dva dijela.
Ludovanje je započelo u Heathrowu, a jačalo je na Orlyju. U Londonu je kupio
avionsku kartu za KLMov let za Amsterdam oslanjajući se na pretpostavku da su u
MI5 provjerili ono što im je rekao i da njegovu priču smatraju prihvatljivom.
Počeo je sumnjati da se dogodilo jedno i drugo jer je vidio zbunjenog čovjeka u
kišnom ogrtaču kako ga zapanjeno gleda kad je istrčao iz prostora s vratima za
KLMletove i vratio se u prostor Air Francea. Ondje ga je čekao Willie s kartom za
popunjeni avion za Pariz.
Imigracijska procedura na Orlvju bila je prilično površna, ali su ljudi čekali u
dugim redovima. Čekajući, Noel je imao vremena da proučava gomilu koja je
milila u prostoru za carinjenje i iza dvokrilnih pokretnih vrata koja su vodila na
glavni terminal. Iza tih vrata ugledao je dvojicu muškaraca; nešto u vezi s njima
privuklo je njegovu pažnju. Možda su to bila njihova ozbiljna lica, smračena i
neradosna lica na mjestu gdje se ljudi pozdravljaju i tapšaju, ljube i smiju.
Razgovarali su tiho ne mičući glavama i promatrali putnike koji su završili
carinske formalnosti. Jedan je držao u ruci neki papir; bio je to mali papir sjajne
površine. Fotografija? Da. Njegova fotografija, fotografija s njegovim licem.
To nisu bili ljudi iz Wolfsschanzea. Ljudi iz Wolfsschanzea su ga znali, u snu bi
mogli opisati njegov izgled; osim toga, ljudi iz Wolfsschanzea nisu se isticali, nisu
htjeli biti viñeni; Noel ih nikad nije vidio. MI5 se obratio svojim agentima u
Parizu. Čekali su na nj na aerodromu.
Monsieur. Carinik je rutinski udario pečat na Holcroftovu putovnicu. Noel je uzeo
svoju prtljagu i uputio se prema izlazu osjećajući strah čovjeka koji ide u
neizbježnu zamku.
Kad su se vrata razdijelila, primijetio je njih dvojicu kako se okreću jer ne žele biti
opaženi. Oni mu se ne kane približiti; oni ga namjeravaju... slijediti.
Razumijevanje svog položaja dovelo je do roñenja bolne i nejasne strategije.
Bolne, jer mu je bila strana, nejasne, jer nije poznavao cijelu proceduru. Samo je
znao da mora poći od točke A do točke B pa natrag do točke A gubeći progonitelje
negdje u blizini točke B.
Gore, sa stropa prenapučenog terminala, visila je ploča s natpisom: Lignes a
eriennes interieurs.
Francuske unutrašnje avionske linije vozikale su diljem države sa sjajnom
netočnosti. Gradovi su bili ispisani u tri stupca: Rouen, Le Havre, Caen... Orleans,
Le Mans, Tours... Dijon, Lyon, Marseilles.
Noel je brzo prošao pored dvojice muškaraca kao da je izvan svega, gluh na
okolinu, zaokupljen isključivo svojim brigama. Požurio je do šaltera Interieures.
Ispred njega su bila četiri putnika.
Došao je na red. Zanimao se za letove na jug. Na Sredozemlje. U Marseilles.
Zamolio je da mu kažu raspored nekoliko letova za to odredište.
Postojala je zračna linija koja je povezivala pet gradova u jugozapadnom luku, od
Orlvja do Sredozemnog mora; službenik mu je potanko objasnio sve pojedinosti.
Avion se spušta u Le Mansu, Nantesu, Bordeauxu, Toulouseu i Marseillesu.
Le Mans. Let do Le Mansa traje četrdeset minuta. Prosječno vrijeme vožnje u
automobilu je tri, tri i po sata. Za dvadeset minuta bit će četiri sata poslije podne.
Uzet ću kartu za taj avion rekao je Noel. S njim ću stići u
Marseilles točno na vrijeme.
Pardon, monsieur, imate i izravnije letove.
Dočekat će me na aerodromu. Nije mi važno da stignem prerano.
Kako želite, monsieur. Pogledat ću što još imamo. Avion polijeće
za dvanaest minuta.
Nakon pet minuta Holcroft je stajao pored izlaznih vrata za avion, a u rukama je
rastvorio Herald Tribune. Pogledao je preko vrha stranice. Nije se prevario...
Jedan od dvojice Britanaca ozbiljna lica razgovarao je sa službenicom koja mu je
prodala kartu.
Nakon petnaest minuta avion je bio u zraku. Noel je dvaput prošao avionom do
nužnika i zagledavao se u putnike. Ni jedan od one dvojice nije bio u avionu, a od
drugih se nitko nije zanimao za njega.
U Le Mansu je čekao da iziñu iz aviona svi putnici koji su kupili karte samo do tog
grada. Brojao ih je; bilo ih je sedam. Umjesto njih, u avion stadoše ulaziti drugi
putnici.
Zgrabio je svoju prtljagu s police i brzo se zaputio prema izlazu pa metalnim
stubama sišao iz aviona. Ušao je u terminal i stao pored pro
zora.
Nitko nije izišao iz aviona; nitko ga nije slijedio.
Na njegovu je satu bilo sedamnaest minuta do pet. Pitao se ima li još vremena da
nazove Helden von Tiebolt. Opet je imao samo najosnovnije podatke: ime i radno
mjesto. Otišao je do najbližeg telefona zahvalan Willieju na njegovu vrču s
francuskim papirnatim i kovanim novcem.
Svojim elementarnim francuskim obratio se telefonisti. S'il vous plait, le numero
de Gallimard d Variš...
Bila je ondje. Mademoiselle Tennvson nema telefona na svom stolu, ali ako
nazivatelj pričeka, netko će je dozvati. Žena na telefonskoj centrali Gallimarda
govorila je bolje engleski od većine Teksašana.
I u glasu Helden von Tiebolt osjećala se ista čudna mješavina portugalskog i
njemačkog, kao i u glasu njezine sestre, ali je bila znatno manje naglašena. I tu je
osjetio trag jeke koje se Noel tako živo sjećao u glasu Gretchen, ali to nije bilo tako
daleko odjekivanje, odjek kao da se riječi o nešto odbijaju i tek tada dobijaju puni
smisao. Helden von Tiebolt mademoiselle Tennvson znala je što želi reći, i to je
govorila. Za njezinu sestru to se ne bi moglo reći.
Zašto bih se sastala s vama? Ja vas ne poznajem, gospodine Hol
croft.
Hitno je. Molim vas da mi vjerujete.
U životu sam iskusila preobilje hitnosti. Prilično sam umorna od
njih.
Ništa nije bilo slično ovome.
Kako ste me pronašli?
Ljudi... ljudi koje ne poznajete, u Engleskoj, rekli su mi gdje
radite. Rekli su mi i to da niste na adresi koju ste ostavili kod poslo
davca pa sam vas nazvao tu gdje radite.
Bili su toliko zainteresirani za mene da su se zanimali gdje stanu
jem?
Da. To je dio onoga što vam moram ispričati.
Zašto su se toliko zanimali za mene?
Reći ću vam kad se sastanemo. Moram vam to reći.
Sada mi recite.
Ne mogu putem telefona.
Nasta stanka. Kad je djevojka progovorila, riječi su joj bile odrezane, precizne...
uplašene. Točno mi recite zašto se želite susresti sa mnom. Što bi moglo biti tako
hitno izmeñu nas?
Tiče se vaše obitelji. Obiju naših obitelji. Razgovarao sam s vašom
sestrom. Pokušavao sam pronaći vašeg brata...
Prošlo je više od godinu dana otkako nisam razgovarala ni s njom
ni s njim prekinu ga Helden Tennvson. Ne mogu vam pomoći.
Ono o čemu moramo porazgovarati jest tema koja se vraća više
od trideset godina unazad.
Ne!
Radi se o novcu. O velikoj svoti.
Ja živim skromno. Moje su potrebe...
Ne samo za vas. Nije riječ o novcu samo za vas ustrajao je Noel
presjekavši njezinu misao. Za tisuće. Posvuda u svijetu.
Opet stanka. Kad je progovorila, govorila je blago i mirno. Tiče li se to dogañaja...
ljudi, sve unatrag do rata?
Da. Da li su je napokon uspio nagovoriti?
Sastat ćemo se odgovorila je Helden. .
Možemo li to udesiti tako da mi... mi... Nije znao kako da obli
kuje rečenicu a da je ne uplaši.
Tako da nas ne primijete oni koji bdiju nad nama? Da.
Kako?
Imam iskustva. Učinite točno onako kako vam kažem. Gdje ste
sada, kao prvo?
Na aerodromu u Le Mansu. Iznajmit ću kola i dovesti se u Pariz.
Potrebna su mi za to dva ili tri sata.
Ostavite kola u garaži i uzmite taksi do Montmartrea. Do kate
drale SacreCoeur. Uñite u crkvu i idite sve do suprotnog kraja, do
kapele Louisa Devetoga. Upalite svijeću i najprije je stavite u jedan
držač, a onda se predomislite i stavite je u drugi. Pristupit će vam
muškarac koji će vas odvesti na trg, do stola u jednoj od uličnih
kavana. Tamo ćete dobiti sve upute.
Ne moramo baš toliko razrañivati sve mjere opreza, ne čini li vam
se? Ne možemo li se jednostavno sastati u baru? Ili u restoranu?
Nije to zbog vaše zaštite, gospodine Holcroft, već zbog moje.
Ako vi niste onaj za kojeg se predstavljate, ako niste osoba za koju
govorite da jeste, ako ne budete sami, ja se neću susresti s vama. Veče
ras ću otputovati iz Pariza i nikad me nećete pronaći.

Granitna, srednjovjekovna veličanstvenost katedrale SacreCoeur uzdizala se na

noćnom nebu poput kamene prikaze. Iza golemih brončanih vrata beskrajna je
šupljina bila okružena polumrakom, a treptave svijeće izvodile su simfoniju sjena
na zidovima.
Iz blizine oltara dopirali su zvuči Te Deuma Laudamusa. Zbor redovnika u posjetu
stajao je u svečanoj usamljenosti i tiho pjevao.
Noel je stupio u slabo osvijetljen krug izvan apside koja je nadsvoñivala kapelice
kraljeva. Prilagodio je oči sjenama u pokretu i šetao duž balustrada na ulazima u
male ograñene prostore. Nizovi razbacanih svijeća davali su mu tek toliko svjetla
da pročita natpise: Louis IX., Louis Pobožni, Louis Pravedni, sin Aquitaine, vladar
Francuske, arbitar kršćanstva.
Pobožni... Pravedni... Arbitar.
Da li mu Helden von Tiebolt želi nešto reći?
Ubacio je novac u kutiju za milodare, uzeo tanku voštanu svijeću i pridržao je uz
plamen susjedne svijeće. Slijedeći upute stavio ju je u držač, da bi je koju sekundu
nakon toga skinuo s igle držača i stavio u drugi držač udaljen nekoliko redova.
Nečiji dlan je dotaknuo njegovu ruku, prsti su mu stegli lakat, a sjena iza njega
prošaptala mu je u uho.
Polako se okrenite, monsieur. Ruke držite uz tijelo.
Holcroft je učinio kako mu je rečeno. Muškarac nije bio viši od metar i
sedamdeset, ako nije bio nešto niži. Imao je visoko čelo i razrijeñenu crnu kosu.
Bio je na početku tridesetih godina života, pomislio je Holcroft. Izgledao je
ugodno, lice mu je bilo blijedo, čak blago. Ako se na njemu moglo zamijetiti išta
posebno, onda je to bila njegova odjeća; prigušeno svjetlo nije moglo sakriti da je
to bila skupa odjeća.
Čovjek je, jednostavno rečeno, zračio elegancijom, a taj je dojam pojačavao i blagi
miris kolonjske vode. Meñutim, nije se ponašao ni elegantno ni blago. Prije nego je
Noel shvatio što se dogaña, muškarčeve su ruke bile na jednoj i drugoj strani
njegovih prsiju, a snažni su prsti brzim pokretima pretraživali odijelo spuštajući se
do pojasa i džepova Noelovih hlača.
Holcroft je odskočio unatrag.
Rekao sam, budite mirni! prošaptao je čovjek.
Na svjetlu svijeće, pored kapele Louisa IX. u katedrali SacreCoeur, na vrhu
Montmartrea, Noela su pretraživali tražeći oružje.
Slijedite me nastavio je muškarac. Ja ću hodati ulicom do
trga; ostanite dosta odostraga. Ja ću se pridružiti dvojici prijatelja
koji sjede za stolom jedne od uličnih kavana, vjerojatno Boheme. Pro
šetajte trgom; imate vremena; gledajte radove umjetnika, ne žurite.
Tada nam se pridružite i sjednite s nama. Pozdravite nas kao da smo
vam poznanici, ne baš prijatelji. Razumijete li me?
Razumijem.
Ako je to način da doñe do Helden von Tiebolt, neka tako bude. Noel je bio na
diskretnoj udaljenosti od tog čovjeka; meñu manje elegantnom odjećom turista nije
bilo teško slijediti elegantno sašiveni ogrtač.
Stigli su do prepunog trga. Muškarac je na trenutak zastao i zapalio cigaretu, a
zatim nastavio preko ulice do stola na pločniku iza posude sa zelenilom. Kao što je
rekao, za stolom su sjedile dvije osobe. Muškarac je imao na sebi iznošenu
vjetrovku, a žena je bila u crnom kišnom ogrtaču s bijelim šalom oko vrata. Šal je
bio u kontrastu s njezinom veoma tamnom ravnom kosom, crnom poput crnog
ogrtača. Imala je naočale od kornjačevine, uokvirena nametnutost na blijedom licu
bez prepoznatljive kozmetike. Noel se pitao je li ta žena jednostavnog izgleda
Helden von Tiebolt. Ako je bila, veoma je malo sličila svojoj sestri.
Šetao je trgom praveći se da se zanima za izložene umjetnine na svim mjestima.
Bilo je platna s namazima jarke boje i teškim potezima koji očito nisu bili plod
promišljenosti te onih sa široko rastvorenim očima tamnopute djece, crne poput
ugljenara; privlačnost, brzina i izvještačenost. Bilo je malo vrijednosti, ali je nitko
nije ni namjeravao ponuditi. To je tržnica za turiste; bazar na kojemu se prodaje
bizarno.
Ništa se nije izmijenilo na Montmartreu, pomislio je Holcroft dok se probijao kroz
gomilu prema označenoj kavani i označenom stolu.
Prošao je pored posude sa cvijećem te kimnuo dvojici muškaraca i ženi koji su
sjedili za stolom iza zelenila. Uzvratili su mu pozdrav; nastavio je prema ulazu,
ušao i vratio se »poznanicima, ne baš prijateljima«. Sjeo je na praznu stolicu koja
se nalazila pored tamnokose žene s naočalima od kornjačevine.
Ja sam Noel Holcroft obratio se svima, nikome osobno.
Znamo odgovorio je muškarac u vjetrovci, gledajući u gomilu
na trgu.
Noel se obratio ženi. Jeste li vi Helden von... Oprostite, Helen Tennvson?
Ne, ja je nikad nisam upoznala odgovorila je tamnokosa žena
zureći u muškarca u vjetrovci. Ali odvest ću vas k njoj.
Muškarac u skupom ogrtaču obratio se Holcroftu. Vi sami?
Naravno. Možemo li krenuti? Helden... Tennvson... mi je rekla
da ću dobiti upute. Htio bih je vidjeti, malo porazgovarati s njom, a
onda naći hotel. Nisam baš mnogo spavao posljednjih nekoliko dana.
Počeo je ustajati od stola.
Sjednite! Žena je to rekla veoma oštro.
Sjeo je više iz znatiželje nego postupajući po naredbi. Zatim mu se odjednom
učinilo da ga te tri osobe ne provjeravaju; uplašene su. Elegantno odjeveni
muškarac je grickao članak kažiprsta zureći u nešto nasred trga. Njegov suputnik u
vjetrovci držao je ruku na prijateljevoj ruci gledajući u istom pravcu. Gledali su
nekoga, nekoga tko ih je duboko uznemirio.
Holcroft je pokušao slijediti njihove poglede, nastojao je nešto pogledom uloviti
izmeñu osoba koje su prolazile ispunjavajući ulicu ispred kavane. Prestao je disati.
Na drugoj strani ulice bila su dvojica muškaraca za koje je mislio da im je izbjegao
u Le Mansu. Pa to je sasvim nepojmljivo! Nitko ga nije pratio kad je izišao iz
aviona.
To su oni rekao je.
Elegantno odjeveni muškarac brzo je skrenuo pogled; čovjek u vjetrovci bio je
sporiji, ali mu je lice odavalo duboku nevjericu; tamnokosa žena ga je pomnjivo
proučavala.
Tko? upitala je.
Ona dvojica muškaraca ondje pored ulaza u restoran. Jedan ima
na sebi lagani ogrtač, a drugi drži ogrtač preko ruke.
Tko su oni?
Bili su na Orlvju danas poslijepodne; čekali su me. Odletio sam u
Le Mans da im pobjegnem. Gotovo sam siguran da su to britanski
agenti. Ali kako su saznali da sam ovdje? Nisu bili u avionu. Nitko
me nije slijedio; kunem se u to što govorim!
Troje za stolom izmijeniše poglede; vjerovali su mu, a Holcroft je znao zašto. On
je sam pokazao na dvojicu Engleza, dobrovoljno je rekao što zna prije nego je
mogao biti suočen s tom činjenicom.
Ako su to Britanci, što bi oni željeli od vas? upita ga čovjek u
vjetrovci.
To je izmeñu Helden von Tiebolt i mene.
Ali vi mislite da su to Britanci? ustrajao je muškarac u vjetrovci.
Da.
Nadam se da ste u pravu.
Čovjek u ogrtaču se sagnuo naprijed. Što želite time reći da ste odletjeli u Le
Mans? Što se dogodilo?
Mislio sam da ću ih moći stresti sa sebe. Bio sam uvjeren da sam
u tome uspio. Kupio sam kartu do Marseillesa. Djevojci koja mi je pro
dala kartu objasnio sam da letim u Marseilles, a zatim sam ušao u avion
koji više puta slijeće na putu do Marseillesa. Prvo je slijetanje bilo u Le
Mansu pa sam izišao iz aviona. Vidio sam ih kako je ispituju. Ni riječju
joj nisam spomenuo Le Mans!
Nemojte se uzbuñivati rekao mu je muškarac u vjetrovci. To
samo privlači pažnju.
Ako mislite da me nisu opazili, vi ste ludi! Ali kako su uspjeli u
tome?
To nije teško odgovorila je žena.
Vi ste unajmili auto? upita ga elegantno odjeveni muškarac.
Svakako. Morao sam voziti do Pariza.
Na aerodromu?
Razumljivo.
I razumljivo je da ste zatražili kartu. Ili barem u kojem smjeru da
vozite nesumnjivo spominjući Pariz. Želim reći da se niste vozili u Mar
seilles.
Dakako, ali tako postupa mnogo ljudi.
Ne baš mnogo i ne baš na aerodromu koji održava zračnu vezu s
Parizom. I nitko s vašim imenom. Ne mogu vjerovati da imate lažne
dokumente.
Holcroft je počeo shvaćati. Raspitali su se rekao je s gañenjem.
I to samo jedna osoba putem telefona i samo minutudvije
objašnjavao je muškarac u vjetrovci. Ili čak manje ako je izviješteno
da ste u Le Mansu izišli iz aviona.
Francuz ne bi propustio priliku da proda prazno sjedište dodao
je čovjek u elegantnom ogrtaču. Razumijete li sada? Na aerodromima
nema previše mjesta gdje se iznajmljuju automobili. Marka, boja, regi
starski broj sve će to izbrbljati. Ostalo je jednostavno.
Zašto jednostavno? U cijelom Parizu pronaći jedan automobil?
Ne u Parizu, monsieur. Na putu u Pariz. Postoji samo jedna
glavna cesta, autocesta; najvjerojatnije je da će se svaki stranac voziti
upravo tom cestom. Vas su pronašli izvan Pariza.
Noelovu zaprepaštenju pridružio se i osjećaj potištenosti. Njegova je nespretnost
bila više nego očita. Žao mi je. Veoma mi je žao.
Niste ništa učinili namjerno rekao je elegantni muškarac koji je
opet svu pažnju usmjerio na Engleze koji su sada sjedili u prvoj loži
restorana na srediti trga. Dodirnuo je ruku čovjeka u vjetrovci. Sjeli
su.
Vidim.
Sto ćemo učiniti? upitao je Holcroft.
Već činimo odgovorila je tamnokosa žena. Učinite točno ono
što vam kažemo.
Sada1. rekao je muškarac u skupom ogrtaču.
Ustanite! naredila je žena. Poñite sa mnom na pločnik i
skrenite nadesno. Brzo! Zbunjeni Holcroft je ustao i brzo izišao iz
kavane osjećajući ženine prste oko ruke. Stupili su na pločnik.
Desno! ponovila je.
Skrenuo je desno.
Brže! rekla je.
Čuo je lomljavu stakla negdje iza sebe, a zatim ljutite povike. Okrenuo se i
pogledao. Dvojica Engleza su krenuli iz lože i sudarili se s konobarom. Sva su
trojica bili okupani vinom.
Opet skrenite desno! naredila je žena. U prvi ulaz!

Učinio je kako mu je bilo naloženo gurajući se kroz gomilu na ulazu druge kavane.
Kad su ušli, žena ga je zaustavila; instinktivno se okrenuo i promatrao prizor na
trgu.
Englezi su se nastojali otrgnuti od bijesnog konobara. Čovjek s ogrtačem bacio je
novac na stol. Njegov je suputnik brže napredovao; bio je ispod sjenice i
grozničavo gledao sebi slijeva u smjeru kojim su krenuli Holcroft i djevojka.
Noel začu uzvike; ne vjerujući onome što čuje i vidi, zagleda se u njihovo
izvorište. Ni šest metara od mjesta gdje su stajali agenti bila je tamnokosa žena u
blistavom crnom kišnom ogrtaču s naočala uokvirenima kornjačevinom i s bijelim
šalom oko vrata. Stajala je i na nekoga vikala dovoljno glasno da upozori sve oko
sebe.
Uključujući i Engleze.
Onda je zašutjela kao da je odrezana i stala trčati ulicom kroz gustu gomilu prema
južnom dijelu Montmartrea. Britanski agenti su uhvatili korak u trci. Njihovo je
probijanje neočekivano usporila gomila mladih ljudi u trapericama i kaputićima od
istog materijala koji su odavali dojam kao da namjerno sprečavaju prolaz
Englezima. Čuli su se bijesni uzvici, a zatim je čuo oštro zviždanje gendarmesa.
Montmartre se pretvorio u pandemonij.
Brzo! Sada! Tamnokosa žena, koja mu se našla sa strane, opet
je zgrabila Noelovu ruku i opet ga natjerala na ulicu. Skrenite
lijevo! naredila mu je gurajući ga kroz gomilu. Natrag tamo gdje
smo bili.
Pristupili su stolu iza posude sa zelenilom. Ondje je bio samo muškarac u skupom
ogrtaču; ustao je kad su prišli.
Možda ima i drugih rekao je. Mi to ne možemo znati. Požu
rite!
Holcroft i žena nastavile trčati. Došli su do pokrajnje ulice koja je bila jedva šira
od nekog prolaza; pa ipak je s jedne strane bila obrubljena malim trgovinama;
slabo osvijetljeni prozori trgovina bili su jedino osvijetljene u toj ulici.
Ovuda! rekla je žena koja je sada trčala pored Noela držeći ga
za ruku. Auto je na desnoj strani. Prva kola do ugla!
Bio je to citroen; kola su djelovala snažno, ali sasvim neugledno. Na karoseriji su
bile naslage prljavštine, kotači su bili prljavi i obloženi sasušenim blatom. Čak su i
na prozorima bili slojevi prašine.
Sjednite naprijed! Vozite! naredila mu je žena predajući mu
ključ. Ja ću sjediti odostraga.
Holcroft je sjeo i nastojao se snaći. Uključio je motor. Rad motora izazvao je
drhtanje karoserije. Kola su imala veoma jaki motor, predviñen za teža kola, što je
jamčilo veliku brzinu lakšim kolima.
Vozite ravno prema podnožju brežuljka! rekla je žena iza nje
govih leña. Reći ću vam gdje trebate da skrenuti.
Idućih četrdeset i pet minuta proveo je u uspinjanju i naglom skretanju. Žena je u
posljednjoj sekundi izdavala naredbe prisiljavajući Noela da silovito skreće
slušajući zapovijedti. Sa zaokretne prilazne ceste dojurili su na autoput sjeverno od
Pariza. Noel je bio prisiljen da svojim citroenom vozi sumanuto i opasno prelazeći
čak preko uskog travnjaka koji je tekao sredinom ceste. Držao je volan svom
snagom najprije ispravljajući kola, a zatim gurajući se izmeñu dvaju gotovo
paralelnih automobila ispred sebe.
Brže! viknula je tamnokosa žena na stražnjem sjedištu. Zar ne
možete voziti brže?
Isuse! Pa vozimo više od sto pedeset!
Gledajte u ogledala! Ja ću gledati sa strane! I vozite bržel
Deset minuta je vozio šuteći, ali su ga izluñivali šum vjetra i nepre
kidno oštro zujanje guma. Sve ga je izluñivalo, pomislio je Noel podi
žući pogled s vjetrobrana do jednog i drugog zrcala zastrtih prljavšti
nom. Sto to oni čine? Bili su izvan Pariza; od koga sada bježe? Nije
bilo vremena za razmišljanje; žena je opet vikala.
Sljedeći izlaz. To je pravi!
Jedva je imao vremena da zakoči i skrene kola prema izlazu. Prije znaka »stop«
zakočio je svom snagom.
Ne, ne! Vozite dalje! Nalijevo!
U toj grozomornoj ludosti jedina su stanka bili djelići nepokretnosti. A onda sve
nanovo: nedopušteno brza i opasna vožnja po mračnim seoskim putovima, nagla
skretanja, naredbe koje mu je u uho izdavao energični, oštri glas.
Mjesečina koja se prelijevala preko sjaja i veličanstvenosti SacreCoeura, sada je
otkrivala obradivu zemlju prošaranu kamenjarom. Sušare, barake, hambari i silosi
nicali su u nepravilnim obrisima; male kuće slamnatih krovova pojavljivale su se i
iščezavale.
Tamo je cesta! viknula je žena.
S asfaltirane površine kojom su vozili sada su prešli na zemljani put; drveće bi ga
sakrilo da se u kolima nije nalazila osoba koja je znala kamo treba gledati i kada.
Noel je usporio citroen i okrenuo se, ali se brzo ispravio. Cijeli se auto tresao, ali
mu glas iza njega nije dopuštao pažljiviju vožnju.
Požurite! Moramo prijeći preko brežuljka tako da nam više ne
mogu opaziti svjetla!
Noel je vozio dalje nadajući se da se neće s kolima naći u kakvom jarku ili u još
gorem položaju.
Brežuljak je bio strm, a put suviše uzak da bi propustio više od jednih kola.
Holcroft je pritisnuo papučicu i citroen je skakao po razlokanom seoskom putu.
Stigli su do vrha brežuljka. Bacio je brzi pogled prema ženi, ali ona mu je glavom
dala znak da se ne zaustavlja. Spuštanje je bilo brzo; cesta je skretala nalijevo i bila
sve ravnija. Opet su vozili po ravnom teretnu.
Noel se okrenuo, ali žena kao da nije bila voljna započeti razgovor.
Odjednom će, ipak, žena: Od ovog mjesta do odredišta nema više od pet stotina
metara. Tu smo. Dakle, vozite dalje!
Holcroft je bio iscrpljen; dlanovi su mu bili mokri. On i ta žena nalazili su se na
najusamljenijem i najmračnijem mjestu koje se moglo zamisliti.
U gustoj šumi, na putu koji nije ucrtan ni u jednoj karti. Nigdje nikoga. Prestale su
i sjene gospodarskih zgrada koje je prije vidio kao sablasti što su nicale iz zemlje i
nestajale.
I doista, ugledao je mjesto koje je spomenula čudna žena iza njegova sjedišta.
Kućica sa slamnatim krovom na ravnom zemljištu usječenom u gustoj šumi. Iz
kućice je dopirala slabašna svjetlost.
Zaustavite ovdje glasila je naredba, ali sada nije bila izrečena onim oštrim glasom
koji mu je gotovo cijeli sat udarao u uši. Nešto se izmijenilo. Pejsaž je bio drukčiji.
Svijet oko njega se smirio i stajao je nekako tronuto, pomiriteljski, blago
sudionički.
Noel je zaustavio auto pred stazom koja je vodila u kuću. Udahnuo je duboko
nekoliko puta i obrisao znoj s lica. Kratko je zatvorio oči i zaželio da mu bol iz
glave odmah nestane. Bol koja se hranila stalnim uzbuñenjem, strahom,
neočekivanim napetostima koje su se slijevale u udarce bola. Jedna od onih
glavobolja koje čovjeka rijetko kada salijeću, ali koje ostaju u pameti kao bolovi i
kao more.
Molim vas, okrenite se, gospodine Holcroft izgovorila je žena
bez oštrine i kreštavosti u glasu. Sada je doista govorila kao žena pa
je postojao dvostruki razlog da je posluša.
Učinio je kako mu je rekla.
Kroz sjene je gledao u ženu koja je sada smireno sjedila na stražnjem sjedištu kao
da se ne namjerava pomaknuti pa makar to potrajalo cijelu vječnost.
Žena je bila druga ili barem drukčija. Nestala je blistava crna kosa. Nestale su i
naočale s debelim okvirom. Bijeli šal je još bio na svome mjestu, ali je sada bio
djelomično pokriven dugom plavom kosom koja je u gustim pramenovima padala
niz ramena, uokvirujući lice vrlo lijepo lice koje je poznavao otprije. Ne ovo lice,
već jedno poput ovoga; delikatne crte pažljivo oblikovane u glini prije nego je
dlijeto počelo obrañivati kamen. Sjećao se tog svog opisa; sjećao se svega.
Ovo lice nije bilo hladno, a oči nisu gledale izdaleka. Ove su oči bile prisutnije,
plemenitije, izražavale su mnogo više osjećaja. Bile su sadržajnije i to su
odražavale.
Drukčija žena, ali je neodoljivo podsjećala na jednu drugu.
Ova je žena bila ranjiva, nije mogla sasvim potisnuti osjećajnost i osjetljivost; nije
to ni pokušavala, barem ne sada kad je završila luda trka i kad je kućište motora još
vibriralo smirajima napora.
Mir i mrak više nisu podnosili kreštavost ni buku. To su tražile i nalagale sjene
posvuda oko njih.
Govorila je smireno uzvraćajući mu pogled kroz sjene.
Ja sam Helden von Tiebolt i imam revolver u ruci. A sada mi
recite što želite od mene?

Spustio je pogled i ugledao slab odraz svjetla sa cijevi automatskog revolvera.

Oružje je bilo nešto niže, ali je bilo upereno u njegovu glavu; duša cijevi bila je
samo desetak centimetara udaljena od njegove glave, a Heldenini prsti bili su
obavljeni oko otponca.
Prvo što želim rekao je jest to da tu stvar uklonite ili skrenete
od moje glave.
Bojim se da to ne mogu učiniti.
Vi ste posljednja osoba na zemlji koju bih htio vidjeti ozlijeñenu.
Nemate se čega bojati.
Vaše su riječi uvjerljive, ali takve sam riječi i prije slušala. Nisu
uvijek istinite.
Moje jesu. Kroz polutamu je gledao njezine oči ne skidajući
pogleda. Napetost njezina izražaja se smanjila. Gdje smo? upitao
je Noel. Je li sva ova ludost bila potrebna? Uzbuna na Montmartreu,
utrka kao da smo manijaci. Od koga ste vi bježali?
Vama bih mogla postaviti isto pitanje. I vi ste bježali. Doletjeli ste
u Le Mans.
Htio sam izbjeći nekim ljudima. Ali ja ih se ne bojim.
I ja izbjegavam ljude, aii ja ih se bojim.
Koga? Tinamouova prikaza ispriječila se Noelovima mislima;
nastojao ju je odagnati.
Vama će biti odgovoreno ili vam neće biti odgovoreno; sve ovisi o
onome što imate meni reći.
Sasvim pravedno. U ovom ste trenutku najvažnija osoba u mom
životu. To se može izmijeniti kad upoznam vašeg brata, ali sada, u
ovom trenutku, to ste vi.
Ne mogu sebi predočiti zašto je to tako, ako je uistinu tako.
Nismo se nikad vidjeli. Rekli ste da me želite vidjeti u vezi sa stvarima
koje sežu unatrag do rata. Mislim da sam dobro čula.
»Sežu unatrag do vašeg oca« bila bi točnija formulacija.
Nisam poznavala svog oca.
Obojicu naših otaca. Ni vi ni ja nismo ih poznavali.
Ispričao joj je sve što je ispričao i njezinoj sestri, ali nije spominjao ljude iz
Wolfsschanzea; bila je ionako sasvim dovoljno uplašena. A svoje riječi opet je čuo
kao odjeke riječi koje je govorio prošle noći u mjestu Portsea. Bilo je to tek
protekle noći, a žena kojoj je sada govorio bila je poput sinoćnje žene ali samo po
izgledu. Gretchen Beaumont ga je slušala u tišini. Helden nije. Prekidala ga je
mirno, stalno, pitajući ono što bi i sam pitao.
Je li vam Manfredi dokazao svoj identitet?
Nije trebao da to učiniti; u rukama je imao dokumente iz banke.
Oni su bili pravi, a to je bilo najvažnije.
Kako se zovu direktori?
Direktori?
Da, direktori Grande Banque de Geneve. Nadglednici ili bank
ovni provoditelji tog neobičnog dokumenta.
Ne znam.
Trebalo je da vam kažu.
Pitat ću.
Tko će agenciju u Ziirichu zakonski zastupati?
Bančini pravnici, pretpostavljam.
Pretpostavljate?
Je li to važno?
To je šest mjeseci vašeg života. Ja bih pretpostavila da je važno.
Našeg života.
Vidjet ćemo. Ja nisam najstarije dijete Wilhelma von Tiebolta,
kao što se traži u ženevskim dokumentima.
Kad sam vas nazvao iz Le Mansa, rekao sam vam da sam već raz
govarao s vašom sestrom odgovorio je Holcroft ipak uvjeren da se
stvari povoljno razvijaju.
I? upita ga Helden.
Mislim da vam je poznato. Ona nije sposobna. Direktori u Ženevi
je neće prihvatiti.
Postoji i moj brat, Johann. On je drugi po redu kad je riječ o ži
votnoj dobi djece.
Ja to znam. Želim razgovarati o njemu.
Ne sada. Poslije.
Što time želite reći?
Spomenula sam vam putem telefona da sam propatila preobilje
hitnosti u svom životu. Bilo je i preobilja laži. Na tom sam području
stručnjak; prepoznam lašca čim ga čujem, čim progovori. Vi ne lažete.
Hvala vam. Noel je osjetio olakšanje; imaju temelj za razgovor.
To je njegov prvi stvarni korak. Unatoč svemu, na neki se način osjećao
ushićenim. Spustila je revolver u krilo.
A sada moramo ući u kuću. Tu je čovjek koji želi s vama razgo
varati.
Holcroftova je ushićenost splasnula kad je čuo njezine riječi. On Ženevu ne može
dijeliti ni s kim osim s članom obitelji von Tiebolt.
Ne odgovorio je tresući glavom. Ja ne govorim ni s kim. Sto
sam razgovarao s vama, ostaje samo izmeñu nas. Nitko drugi.
Dajte mi priliku. On mora znati da mi vi ne želite zlo. Niti da ga
želite drugima. Mora se uvjeriti da niste dio nečega drugog.
Dio čega?
On će vam objasniti.
Postavljat će pitanja.
Odgovarajte samo na ono na što želite odgovoriti.
Ne! Vi ne razumijete. Ja ne smijem reći ništa o Ženevi, a ne
možete ni vi. Nastojao sam vam objasniti...
Zašutio je. Helden je podigla automatik. Revolver je još u mojim rukama. Iziñite
iz kola.
Išao je ispred nje kratkom stazom koja je vodila do kućnog ulaza. Osim slabašnog
svjetla u prozorima, posvuda je bio mrak. Stabla koja su ih okruživala su
propuštala mjesečinu tako da su samo prigušene zrake prodirale kroz grane; bile su
oslabljene da se činilo kao da se raspadaju u zraku.
Noel je osjetio njezinu ruku oko pasa, a cijev na križima.
Ovdje je ključ. Otvorite vrata. On se teško kreće.
Kad je ušao, ugledao je omanju sobu poput bilo koje sobe koju bi čovjek mogao
očekivati daleko na francuskom selu, ali uz jedan izuzetak. Dva su zida bila
obrubljena knjigama. Sve je bilo jednostavno gotovo do primitivnosti: krupni
namještaj neustanovljivog dizajna, teški staromodni stol, nekoliko ugašenih
svjetiljaka s najobičnijim sjenilima, drveni pod, debeli zidovi premazani žbukom.
Knjige tu nekako nisu pristajale.
Na drugom kraju sobe sjedio je iscrpljeni, omršavjeli čovjek u stolici na kotačima.
Nalazio se izmeñu podne svjetiljke i malog stola; svjetlo ga je obasjavalo preko
lijevog ramena, a u krilu je imao knjigu. Kosa mu je bila bijela i prorijeñena,
pažljivo očešljana preko glave. Holcroft je procijenio da je taj čovjek već dobro
zamakao u sedamdesete godine života. Usprkos njegovu mršavu izgledu, lice mu je
bilo snažno i budnih očiju iza naočala s čeličnim okvirom. Bio je odjeven u pleteni
prsluk zakopčan do vrata i u hlače od grube pamučne tkanine.
Dobra večer, Herr Oberst rekla je Helden. Nadam se da nas
niste predugo čekali.
Dobra večer, Helden odgovorio je starac stavljajući knjigu na
stranu. Ti si ovdje i očito je sve u redu. To je najvažnije.
Noel je opčinjeno gledao kako je mršavi lik oslonio ruke na naslone pokretne
stolice i polako ustao. Bio je izuzetno visok, vjerojatno nešto manje od sto
devedeset centimetara. Nastavio je govoriti očito njemačkim akcentom i isto tako s
očito aristokratskim prizvukom.
Vi ste mladi čovjek koji je telefonirao gospoñici Tennvson
rekao je ne tražeći odgovora. Mene jednostavno oslovljavaju s pukov
nik, što nije bio moj čin, ali čini se da će to biti dovoljno.
Ovo je Noel Holcroft. On je Amerikanac i on je taj čovjek. Hel
den je zakoračila nalijevo otkrivajući revolver u ruci. Ovdje je protiv
svoje volje. Nije htio razgovarati s vama. "'
Kako ste, gospodine Holcroft? Pukovnik je kimnuo, ali nije
ponudio ruku. Mogu li vas upitati zašto oklijevate, zašto izbjegavate
razgovor sa starim čovjekom?
Ja ne znam tko ste vi odgovorio je Holcroft koliko je mirnije
mogao. Osim toga, stvari o kojima sam razgovarao s gospoñicom...
Tennvson... povjerljive su naravi.
Da li se slaže?
Pitajte nju. Holcroft je zadržao dah. Za koju sekundu će znati
koliko je uvjerljivo govorio.
Povjerljive su rekla je Helden ako su istinite. Mislim da su
istinite.
Tako. Ali moraš biti sigurna, a ja sam ñavolov advokat bez po
dataka u ruci. Starac se opet spustio u stolicu.
Što to znači? upita Noel.
Vi ne želite razgovarati o povjerljivim pitanjima, a ja vam moram
postavljati pitanja kako bismo vidjeli hoće li odgovori koje čujemo
odagnati naša strahovanja. Jasno. Vidite, gospodine Holcroft, nema raz
loga da se mene bojite. Nasuprot tome, mi bismo se mogli uvelike vas
bojati. U tome je jasna razlika, zar ne?
Zašto? Ja ne poznajem vas, vi ne poznajete mene. Ja ne znam
čime se vi bavite, ali znam da me to i ne zanima.
Svi mi moramo biti uvjereni da je tako odgovorio je starac.
Telefonski ste razgovarali s Helden i spomenuli hitnost, spomenuli
ste veliku svotu novca, govorili ste o stvarima koje sežu više od trideset
godina unatrag.
Žao mi je što vam je to rekla prekinu ga Noel. I to je previše.
Gotovo ništa drugo nije rekla nastavio je pukovnik. Samo da
ste vidjeli, da ste razgovarali s njezinom sestrom te da se zanimate za
njezina brata.
Ponovit ću. Stvar je povjerljiva.
I napokon rekao je starac kao da Holcroft nije ni progovorio
da se želite sastati u potaji. Barem ste tako nagovijestili.
Zbog svojih osobnih razloga odgovorio je Noel. Oni se vas
uopće ne tiču.
Doista?
Rekao sam svoje.
Kad je tako, da sažmem. Pukovnik je spojio prste pa dlanove
gledajući u Holcrofta. Tu je hitnost, riječ je o velikoj svoti, stvari
koje su u pitanju sežu tri desetljeća unatrag, izraženo je zanimanje za
potomka vrlo odgovornog pripadnika vrhovnog zapovjedništva Trećeg
Reicha i što je možda i najvažnije zahtijevali ste tajni sastanak. Zar
sve to ne upućuje na odreñeni zaključak?
Noel je odbio da bude uvučen u takvo razmišljanje. Nemam nikakvu predodžbu o
tome na kakav vas to zaključak navodi, kako vi kažete.
U tom ću slučaju biti specifičan. Klopka.
Klopka?
Tko ste vi, gospodine Holcroft? Učenik Odesse? Ili, možda, voj
nik Rachea?
Odesse?... Ili... čega? upita Holcroft.
Rache oštro je odgovorio starac izgovarajući riječ s fonetskim
naglaskom.
»Rahkuh«?... Noel je ponovio riječ na američki način onako
kako bi glasila američka etimologija. Punom je mjerom uzvraćao
pogled starog bogalja. Pojma nemam o čemu govorite.
Herr Oberst je dobacio pogled Helden, a zatim se opet zagledao u Holcrofta.
Niste čuli ni za jedno ni za drugo?
Čuo sam za Odessu. Meñutim, ništa ne znam o... »Rahkuhu«...
ili kako ste to već izgovorili.
Novajlije i ubojice. I jedni i drugi novače, regrutiraju nove ljude.
Odessa i Rache. Progone djecu, progonitelji djece.
Progonitelji djece? Noel je zatresao glavom. Treba da govo
rite jasnije jer nemam ni najmaglovitiju predodžbu o tome što kažete.
Opet je starac pogledao Helden. Holcroft nije mogao dešifrirati što se dogañalo
izmeñu starca i nje, ali se pukovnik okrenuo prema njemu i zagledao se u nj
pogledom kao da ga buši, kao da proučava vještog lašca tražeći znakove prijevare
ili dokaze da je onako kako ga je zamislio. Ja ću vam to izreći jednostavnije rekao
je. Jeste li vi jedan od onih koji traže djecu nacista? Koji ih progone gdje god ih
mogu naći ubijajući ih radi osvete zbog zločina koje oni nisu počinili stvarajući
primjere od nevinih? Ili ih prisiljavaju da im se pridruže. Prijeteći im dokumentima
koji njihove roditelje oslikavaju kao čudovišta uvjeravajući ih da će ih predstaviti
javnosti kao izdanke psihopata i ubojica ako odbiju svoju regrutaciju u redove tih
istih ubojica radi osvete, ako odbiju uništavati ljude zbog umobolnosti koja ih
potiče. To su ljudi koji traže djecu, gospodine Holcroft. Jeste li vi jedan od njih?
Holcroft je s olakšanjem zatvorio oči. Ne mogu se izraziti koliko se varate. Neću
vam reći ništa više od toga, ali vi se tako varate da je to nevjerojatno.
Moramo se uvjeriti.
Možete. Ja nisam upetljan u takve stvarL Nikad prije nisam čuo
za to. Takvi su ljudi bolesni.
Da, oni su bolesnici složio se pukovnik. Nemojte me krivo
shvatiti. Wiesenthali ovog svijeta traže prava čudovišta, nekažnjene zlo
čince koji se još cerekaju na Niirnberg i mi se ne možemo suprotstav
ljati; to je druga vrsta ratovanja. Ali proganjanje djece mora prestati.
Noel se okrenuo Helden. Je li to ono od čega bježite? Poslije svih tih godina, oni su
još za vama?
Odgovorio je starac. Nasilja se dogañaju svakodnevno. Svuda.
Ako je to tako, zašto nitko o tome nema pojma? zanimalo je
Holcrofta. Zašto o tome nema članaka u novinama? Zašto se šuti o
tome?
Da li bi... »nekome«, da se izrazim poput vas, doista bilo stalo?
upitao je pukovnik. Nekome bi stalo do djece nacista?
Za ime Božje, pa to su bila djeca. Noel je opet pogledao Hel
den. Je li ono što sam večeras vidio dio ovoga? Vi morate štititi jedan
drugoga? Zar je to tako rasprostranjeno?
Nas nazivaju »djecom pakla« jednostavno je odgovorila kći von
Tiebolta.
Prokleti zbog onoga što jesmo i prokleti zbog onoga što nismo.
Ja to ne razumijem rekao je Holcroft.
To vama nije od životne važnosti. Stari je vojnik opet polako
ustajao pokušavajući, mislio je Noel, da se uzdigne do svoje nekadašnje
impozantne visine.
Jedino je važno da mi budemo uvjereni da ne pripadate ni jednoj
ni drugoj vojsci. Slažeš li se, Helden?
Da.
Postoji li još nešto što bi htjela znati?
Žena je zatresla glavom. Zadovoljna sam rekla je.
Onda sam i ja. Pukovnik je ispružio ruku Noelu. Hvala vam
što ste došli. Kao što će vam Helden objasniti, o mojem se postojanju
ne zna previše i posvuda; niti mi to želimo. Mi ćemo cijeniti vaše povje
renje i šutnju.
Holcroft je prihvatio ispruženu ruku iznenañen čvrstim starčevim stiskom. Ako
budem mogao računati na isto takvo vaše ponašanje.
Imate moju riječ.
U tom slučaju i ja vam dajem riječ odgovorio je Noel.
Vozili su se u tišini dok su putna svjetla rezala tamu. Holcroft je upravljao kolima,
a Helden je sjedila na prednjem sjedištu, pored njega, usmjeravajući ga umornim
kimanjem, pokazujući rukom gdje treba skrenuti. Sada više nije bilo vriske, nije
bilo oštrih naredbi u posljednjoj sekundi. Helden je izgledala jednako iscrpljena od
noćnih dogañaja kao i on. Ali noć još nije prošla; morali su razgovarati.
Je li sve to bilo potrebno? upita je. Je li bilo tako važno da me on vidi?
Bilo je veoma važno. Morao se uvjeriti da niste dio Odesse. Ili Rachea.
Sto su oni, zapravo? Govorio je o njima kao da ja moram znati za
njih, ali ja ne znam. Iskreno rečeno, ja ga nisam sasvim shvatio.
To su dvije ekstremističke organizacije, ali zakleti neprijatelji.
Obje su fanatične, obje nas love.
Nas?
Djecu voña stranke. Gdje god se nalazili; bez obzira na to gdje
smo porazbacani.
Zašto?
Odessa želi oživjeti nacističku stranku. Učenici Odesse su
posvuda.
Ozbiljno? Oni sve to ozbiljno smišljaju?
Veoma ozbiljno. I veoma konkretno. Metode regrutiranja Odesse
u rasponu su od ucjene do primjene fizičke sile. Oni su gangsteri.
A taj... »Rahkuh«?
Rache. Njemačka riječ za »osvetu«. S početka je to bilo udruženje
preživjelih iz koncentracijskih logora. Lovili su sadiste i ubojice, tisuće
onih koji nikad nisu bili privedeni sudu.
Znači da je to židovska organizacija, zar ne?
Ima Zidova u Racheu, da, ima ih, ali su u manjini. Izraelci su
osnovali svoje grupe koje djeluju prema naredbama iz Tel Aviva i
Haife. Rache je, kako se vjeruje, u prvom redu komunistička orijenta
cija; neki vjeruju da ih je preuzeo KGB.36 Drugi, opet, misle da toj
organizaciji gravitiraju revolucionari Trećeg svijeta. »Osveta« o kojoj
su govorili u početku pretvorila se u nešto sasvim drugo. Rache je uto
čište terorista.
Ali zašto trče za vama?
Helden ga je pogledala kroz sjene. Da nas regrutiraju. Kao i svi drugi, i mi imamo
svoje revolucionare. Njih privlači Rache; ta je organizacija suprotno od onoga od
čega bježe. Za većinu nas, meñutim, oni nisu bolji od najgoreg izdanja nacističke
stranke. A prema onima od nas koji ne žele biti regrutirani, Rache upotrebljava
svoju najoštriju taktiku. Mi smo žrtvena janjad, fašisti koje oni iskorijenjuju. Oni
se služe našim imenima često našim leševima da bi rekli svijetu kako nacisti još
žive, a sami se služe nacističkim metodama. Prilično slično Odessi, parola je
veoma često »regrutiraj ili ubij«.
To je umobolno rekao je Noel.
Umobolno složila se Helden. Ali vrlo realno. Mi ništa ne
govorimo, ne želimo upozoriti na sebe. Osim toga, kome bi stalo?
Mi smo djeca nacista.
Odessa, Rache... nitko koga ja poznajem nema pojma o njima.
Nitko koga vi poznajete nema razloga da zna za njih.
Tko je pukovnik?
Veliki čovjek koji mora ostati skriven do kraja života jer ima
savjest.
Što želite reći?
Pripadao je glavnom zapovjedništvu i vidio je užase. Znao je da je
beskorisno suprotstavljati se; drugi su se suprotstavili i bili su ubijeni.
Umjesto takvog izražavanja stava, on je ostao i služio se svojim položa
jem za poništavanje naredbe za naredbom spasivši tako sam Bog zna
koliko života.
U tome nema ničega nečasnog.
Radio je onako kako je mogao. Tiho, unutar zapovjedne birokra
cije, ne ostavljajući traga, neprimijećen. Kad je sve završilo, saveznici su
ga osudili zbog njegova položaja u Reichu; proveo je osamnaest godina
u zatvoru. Kad je najzad izbilo na vidjelo što je on radio, tisuće Nije
maca ga je prezrelo. Nazvali su ga izdajicom. Ostaci oficirskog korpusa
Reicha ucijenili su njegovu glavu.
Sjećajući se Heldeninih riječi, Noel je rekao: Proklet zbog onoga što je bio i
proklet zbog onoga što nije bio.
Da odgovorila je Helden pokazavši naglo na skretanje koje je
zamalo zaboravila.
Na svoj način rekao je Noel okrećući volan pukovnik je
poput trojice ljudi koji su napisali ženevski dokument. Zar vam to
nije palo na pamet?
Jest, tako sam i ja pomislila.
Mora da ste bili u iskušenju da mu to kažete.
Ne baš sasvim. Zahtijevali ste da to ne učinim.
Pogledao ju je; ona je kroz vjetrobran gledala ravno ispred sebe. Lice joj je bilo
umorno i neveselo; blijeda koža naglašavala je tamne kolutove ispod očiju.
Djelovala je kao da je usamljena, ali u njezinu usamljenost nije bilo lako prodrijeti.
Ali, noć još nije prošla. Ima još mnogo stvari koje moraju reći jedno drugome;
treba donijeti odluke.
Jer, Noel je već mislio kako će najmlañe dijete Wilhelma von Tiebolta u Zenevi
predstavljati obitelj von Tiebolt.
Možemo li svratiti negdje gdje je tiho? Mislim da jedno piće ne bi
naškodilo ni vama ni meni.
Jedno malo konačište nalazi se šest do osam kilometara odavde.
Nije na putu; nitko nas neće vidjeti.
Dok su skretali s puta, Noel je pogledao na zrcalo u kojem je vidio put iza kola. Na
staklu su zasjali reflektori. Bio je to čudan zaokret s pariške ceste; čudan zbog toga
što nije bilo nikakvih prometnih znakova; neoznačeni izlaz. Činjenica da je vozač
iza njih imao razloga da skrene upravo ovim izlazom, upravo u ovo vrijeme, činila
mu se suviše podudarnom da ne bi osjetio uznemirenost. Holcroft je upravo htio
nešto reći kad se dogodilo nešto čudno.
Svjetla u ogledalu su iščezla. Jednostavno ih više nije bilo.
Konačište je nekad bilo seoska kuća; dio pašnjaka posut je oblucima i šljunkom te
pretvoren u parkiralište ograñeno žicom na stupovima. U malu blagovaonicu se
prolazilo ispod svoda, blizu bara. Unutra su bila dva para; bijahu to prepoznatljivi
Parižani koji su, sudeći po svemu, diskretno večerali s osobama s kojima ne žele da
ih vide u Parizu. Očima prostrijeliše pridošlice ne izražavajući im dobrodošlicu.
Kamin s plamtećim cjepanicama bio je na kraju prostorije. Bilo je to pogodno
mjesto za razgovor.
Odveli su ih do stola s lijeve strane kamina. Naručili su dva konjaka. Odmah su ih
uslužili.
Ovdje je lijepo rekao je Noel osjećajući toplinu vatre i alkohola.
Kako ste pronašli ovo mjesto?
Na putu je prema pukovniku. Moji prijatelji i ja ovdje se često
zaustavljamo i razgovaramo.
Smijem li vam uputiti nekoliko pitanja?
Izvolite.
Kad ste otputovali iz Engleske?
Otprilike prije tri mjeseca. Kad mi je ponuñen posao koji sada
radim.
Jeste li vi bili Helen Tennvson u londonskom telefonskom ime
niku?
Da. Čini se da ime »Helden« na engleskom jeziku zahtijeva neko
objašnjenje, a meni je dodijalo objašnjavati. U Parizu je drukčije. Fran
cuzi ne pokazuju neku osobitu znatiželju u pogledu imena.
Ali vi sebe ne nazivate »von Tiebolt«. Holcroft je ugledao blje
sak zlovolje na njezinom licu.
Ne.
Zašto »Tennvson«?
Mislim da je to vrlo jasno. »Von Tiebolt« je prezime koje je
nesumnjivo njemačko. Kad smo napustili Brazil na putu za Englesku,
to je prezime značilo priličnu promjenu.
Samo promjenu? Ništa više?
Ne. Helden je popila gutljaj konjaka i zagledala se u vatru.
Ništa drugo.
Noel ju je gledao; u glasu joj je bila laž. Nije bila dobar lažac. Nešto je skrivala, ali
kad bi je sada na to upozorio, samo bi je izazvao. Odlučio je da se za sada ne
osvrće na tu laž. Sto vam je poznato o vašem ocu?
Okrenula se njemu. Činilo se kao da ne želi o tome govoriti, ali je taj dojam bio
prolazan. Veoma malo. Moja ga je majka voljela, a prema onome što je ona
govorila, on je bio bolji čovjek nego ga predstavljaju godine koje je proveo u
Trećem Reichu. Uostalom, to ste i vi potvrdili, ako sam vas dobro shvatila. Na
kraju, bio je duboko moralan čovjek.
Pričajte mi o svojoj majci.
Preživjela je. Pobjegla je iz Njemačke samo s nešto nakita, dvoje
djece i djetetom u sebi. Ništa nije izučila, ništa nije znala raditi, nije
imala zanimanja, ali je mogla raditi i, osim toga, bila je... uvjerljiva.
Počela je raditi u trgovinama odjeće, obrañivala je kupce, služila se svo
jim dobrim nosićem za elegantno i modno. Bila je to osnova na kojoj je
gradila svoj biznis. Zapravo, nekoliko veoma uspješnih poslovnih djelat
nosti. Naša kuća u Rio de Janeiru bila je vrlo udobna i ugodna.
Vaša mi je sestra rekla da je to bilo... utočište koje se pretvorilo u
neku vrstu pakla.
Mojoj sestri melodrama nije strana. Nije bilo tako loše. Ako su na
nas prilično pazili, za to je postojao i razlog.
Koji razlog?
Moja majka je bila veoma privlačna...
To vrijedi i za njezine kćeri upao je Noel.
Pretpostavljam da je tako odgovorila je Helden kao da govori o
nečemu što se nje uopće ne tiče. To se mene nikad nije ticalo. Time
se nisam morala služiti, bez obzira na to jesam li ili nisam privlačna.
Moja se majka služila.
U Riju?
Da. Uzdržavalo ju je nekoliko muškaraca... Zapravo su nas uzdr
žavali. Bila su dva ili tri razvoda, ali ona se nije htjela udati za muževe
koji su bili u to upleteni. Ona je rušila brakove izvlačeći istodobno
novac i poslovne interese. Kad je umrla, mi smo sasvim dobro stajali.
Njemačka ju je zajednica smatrala parijom, a to se proširilo i na njezinu
djecu.
To što govorite o njoj upravo očarava rekao je Holcroft smijući
se. Kako je umrla?
Ubijena je. Metak u glavu jedne večeri kad je vozila kola.
Osmijeh je naglo odumro s njegova lica. Vratile su se slike: pusti
vidikovac visoko iznad Rija; prasak vatre iz revolvera i prštanje cementa, prskanje
stakla... Staklo. Automobilski prozor bio je raznesen metkom iz revolvera s
prigušivačem; teški crni revolver usmjeren u njegovu glavu...
Zatim su mu se vratile riječi koje je čuo u loži salona za koktele. Riječi koje je
Holcroft smatrao smiješnima, proizvodom nerazboritog straha, straha koji se ne
temelji ni na čemu.
Cararre, brat i sestra. Sestra, najdraža prijateljica i fiancee Johanna von Tiebolta.
On i moja sestra trebali su se vjenčati. Nijemci to nisu htjeli dopustiti.
Tko bi ih mogao spriječiti?
Puno ljudi. Metkom u Johannov potiljak.
Cararre. Dragi prijatelji i zagovornici okuženih von Tieboltovih. Odjednom je
Noelu palo na pamet da bi Helden bila spremnija da surañuje s njim da je znala
kako su mu Cararre pomogli. Cararre su stavili život na kocku da bi mu pomogli
da doñe do von Tieboltovih. Na taj znak povjerljivosti odgovorila bi svojim
povjerenjem.
Mislim da bi trebalo da vam kažem rekao je. U Riju su
Cararre stupili u dodir sa mnom. Rekli su mi gdje da vas počnem tra
žiti. Oni su mi rekli da je vaše novo prezime Tennvson.
Tko?
Vaši prijatelji, Cararre. Zaručnica vašeg brata. I njezin brat.
Cararre? U Rio de Janeiru?
Da.
Nikada nisam čula za njih. Ne poznajem nikakve Cararre.

Njegova nova taktika udarila ga je u lice silinom trzaja puške. Odjednom je Helden
postala oprezna pazeći da ne kaže ništa više o svojoj obitelji.
Tko su Cararre?
Zašto su mu ispričali neistine, opisali dogañaje koji nisu postojali?
Tko ih je poslao k njemu? Njezin brat nije imao zaručnice, niti neku najbolju
prijateljicu koje bi se ona mogla sjetiti.
On nije tvrdio da razumije ono što se dogodilo; mogao je samo nagañati vjerujući
da dogañajima i njihovim uzrocima daje najistinitije tumačenje. Nitko mu se drugi
nije približio. Zbog razloga koji su samo njima poznati, Cararre su stvorili
prijateljstvo koje nije postojalo; pa ipak, nema ih nikakva smisla nazivati
neprijateljima von Tieboltovih. Pristupili su mu sa željom da pomognu dvjema
sestrama i bratu koji su bili natjerani da napuste Brazil. U Riju žive i drugi ljudi
jedan je od njih moćni čovjek s prezimenom Graff koji bi dali mnogo novca da
pronañu von Tieboltove. A to mu nisu rekli Cararre koji bi tako mnogo dobili, a
vrlo malo mogli izgubiti. A njemu, Noelu, nisu tajili što znaju.
Htjeli su pomoći objasnio je Noel. Nisu lagali. Rekli su da ste
svi vi bili proganjani; doista su vam htjeli pomoći.
Moguće je odgovorila je Helden. Rio je pun ljudi koji se još
tuku u ratu, koji još love one koje nazivaju izdajicama. Čovjek nikad
nije siguran tko mu je prijatelj, a tko neprijatelj. Tako je barem
meñu Nijemcima.
Jeste li poznavali Mauricea Graffa?
Razumije se da sam znala za nj. Svi su ga znali. Ali ga nikad
nisam vidjela.
Ja sam ga vidio uzvratio je Noel. On je von Tieboltove okrstio
izdajnicima.
U to ne sumnjam. Mi smo bili parije, ali ne u nacionalističkom
smislu.
Onda u kom smislu?
Djevojka je opet svrnula pogled dižući čašu s konjakom do usana.
U drugim stvarima.
Vaša majka?
Da odgovorila je Helden. Moja je majka bila u pitanju. Rekla
sam vam da ju je njemačka zajednica prezirala.
Opet je Holcroft osjećao da mu ona govori samo dio istine. On neće sada ustrajati
na objašnjenjima. Ako zadobije njezinu naklonost i povjerenje, ona će mu nakon
toga ispričati kako je stvarno bilo. Mora mu reći; nije važno o čemu se radi, ali to
bi moglo djelovati na odnose sa Zenevom. Sada se sve ticalo Zeneve.
Rekli ste da je vaša majka rušila brakove nastavio je. Vaša
sestra poslužila se gotovo istim riječima govoreći o sebi. Dodala je da
je izbjegavaju oficiri i njihove žene u Portsmouthu.
Ako tražite sličnosti ili tipičnosti, ja neću ni pokušati da vas u
tome ometem. Moja sestra je znatno starija od mene. Bila je bliža majci,
pratila je njezin napredak u životu, vidjela je prednosti koje pruža maj
čin način života. Osim toga, ne bi se moglo reći da ona nije bila upo
znata s takvim ponašanjem. Upoznala je užas Berlina poslije rata. Kad
je imala trinaest godina, spavala je s vojnicima radi hrane. S američkim
vojnicima, gospodine Holcroft.
To naglašavanje da je riječ o američkim vojnicima nije se Holcrofta ni najmanje
dojmilo. Dobro je znao da su to isto radili nacistički vojnici, i to masovno, zbog
drugih pobuda, često ne ostavljajući žrtve na životu. Uostalom, sada mu to nije
najvažnija tema.
Meñutim, sad je saznao sve što je želio o Gretchen Beaumont. Slika je bila
potpuna. Kurva, zbog bilo kojih razloga, u trinaestoj godini. Kurva, zbog bilo kojih
razloga, s više od četrdeset i pet godina. Direktori banke u Ženevi automatski bi je
isključili zbog njezine nesigurnosti i nekompetencije. Zbog jednog i drugog, a
teško je zaključiti što je gore u ovom trenutku.
Ipak, Noel je znao da postoje jači razlozi, čvršća osnova takva ponašanja. To je
čovjek za kojega je Gretchen Beaumont rekla da ga prezire, ali je s njim živjela.
Muškarac čudnih, veoma gustih obrva koji ga je slijedio do Brazila.
Što je s njezinim mužem?
Jedva ga poznajem.
Opet je skrenula pogled i gledala u plamen koji je obavijao cjepanice. Bila je
uplašena; nešto je skrivila. Nonšalantnost njezinih riječi bila je suviše proučena.
Bez obzira na to o kojoj se temi radi, ona izbjegava razgovor o svemu što je u vezi
s Beaumontovima. Izbjegavanje istine i vrludanje više nije imalo nikakva smisla.
Istina izmeñu njih mora teći u oba pravca; to što ona prije sazna i shvati, to bolje za
njih oboje.
Je li vam poznato išta o njemu? Odakle je? Što radi u mornarici?
Ne, ništa. On je zapovjednik broda; to je sve što znam.
Ja mislim da je on više od toga. I ne samo to. Čini mi se da i vi to
vrlo dobro znate. Molim vas, nemojte mi lagati.
Isprva su joj oči zasjale bijesom, ali se ljutnja isto tako brzo smirila. Veoma je
čudno izreći tako nešto. Zašto bih vam lagala?
To i mene zanima. Kažete da ga jedva poznajete, ali izgledate
smrtno uplašeni. Molim vas.
Na što ciljate?
Ako nešto znate, recite mi. Ako ste čuli za dokument u Zenevi,
recite mi što ste čuli.
Ne znam ništa. Nisam čula ništa.
Beaumonta sam vidio prije dva tjedna u avionu za Rio. Bio je u
istom avionu kojim sam letio iz New Yorka. Pratio me.
Vidio je strah u Heldeninim očima. Mislim da se varate.
Ne varam se. Vidio sam njegovu fotografiju u kući vaše sestre. U
njegovoj kući. Bio je to isti muškarac. Ukrao sam tu fotografiju, ali su
mi je opet ukrali. Nakon što je netko Boga ubio u meni zbog nje.
Dobri Bože... Vas su istukli zbog te fotografije?
Ništa drugo nije mi nestalo. Ni lisnica, ni novac, ni sat. Nestala je
samo slika. Na njoj je odostraga nešto bilo napisano.
Sto je pisalo?
Ne znam. Bilo je na njemačkom, a ja ne znam njemački.
Možete li se sjetiti bilo koje riječi?
Mislim da se sjećam jedne. Posljednja riječ. TOD. Tod.
»Ohne dich sterbe ich.« Je li to moglo biti napisano?
Ne znam. Što to znači?
»Bez tebe umirem.« To je otprilike rečenica koju bi mogla smi
sliti moja sestra. Rekla sam vam da je melodramatična. Opet je lagala;
on je to znao!
Nježnost?
Da.
To su Britanci rekli, ali ni njima nisam vjerovao. Beaumont je bio
u tom avionu. Slika mi je oduzeta jer je na njoj bila nekakva poruka. Za
ime Krista, sto se dogaña?
Ja ne znam!
Ali vi znate nešto. Noel se nastojao svladati. Govorili su tiho,
gotovo da su šaptali, ali je ipak ta svaña dopirala do drugih. Holcroft
ispruži ruku preko stola i pokrije njezinu ruku. Opet vas pitam.
Vama je nešto poznato. Recite mi.
Mogao je osjetiti blagu drhtavicu u njezinoj ruci. Ono što ja znam tako je smušeno
da je sasvim bez smisla. Riječ je više o onome što osjećam nego što znam, vjerujte
mi. Povukla je ruku ispod njegove. Prije više godina Anthonv Beaumont je bio
pomorski ataše u Rio de Janeiru. Nisam ga dobro poznavala, ali se sjećam da je
prilično često dolazio u našu kuću. U to je vrijeme bio oženjen, ali zainteresiran za
moju sestru; diverzija, mislim da biste mogli tako reći. Majka je ohrabrivala tu
vezu. On je pomorski oficir visokog čina; od njega može biti koristi. Meñutim,
moja se sestra strašno svañala s majkom. Nije mogla smisliti Beaumonta i nije
htjela imati ništa s njim. Pa ipak, kad smo se za nekoliko godina preselili u
Englesku, ona se udala za njega. To nikad nisam mogla shvatiti.
Osjetivši olakšanje, Noel se nagnuo naprijed. Možda to nije tako teško shvatiti
kako vam se čini. Rekla mi je da se udala za nj radi sigurnosti u životu koju joj
pruža brak s višim oficirom Kraljevske mornarice.
A vi ste joj povjerovali?
Čini se da njezino ponašanje u potpunosti potvrñuje ono što sam
vam rekao.
U tom slučaju ne vjerujem da ste upoznali moju sestru.
Bila je to vaša sestra. Veoma ste slične: obje ste lijepe.
Sada je red na meni da vam postavim pitanje. Ako je ona doista
tako lijepa, mislite li da bi se zadovoljila plaćom pomorskog oficira i skučenim
životom žene pomorskog oficira? Ja u to ne vjerujem. Nikad nisam vjerovala.
U tom slučaju preostaje mi pitanje: što vi mislite o svemu tome?
Ja mislim da je bila primorana udati se za Beaumonta.
Noel se opet naslonio na stolicu. Ako je ona u pravu, vezu valja potražiti u Rio de
Janeiru. Možda s majkom. S ubojstvom majke.
Kako bi je Beaumont mogao natjerati da se uda za njega? I zašto?
Sve su to pitanja koja se nameću, a na koja nikako ne čujem odgovor.
Stotine puta postavila sam sebi ta dva ista pitanja. Moj odgovor
glasi: ne znam.
Jeste li nju pitali?
Ona ne želi sa mnom razgovarati.
Što se dogodilo s vašom majkom u Riju?
Rekla sam vam: manipulirala je muškarcima zbog novca. Nijemci
su je prezirali, nazivali je nemoralnom. Gledajući unatrag, teško je
odbiti tu optužbu.
Je li to bio razlog zbog kojeg je ubijena?
Ja tako mislim. Zapravo, nitko ne zna što je istina, ubojicu nisu
pronašli.
Ali, to bi mogao biti odgovor na prvo pitanje, zar ne? Nije li
moguće da je Beaumont nešto znao o vašoj majci što je bilo tako
opasno i štetno da je mogao ucijeniti vašu sestru?
Helden je okrenula dlanove prema sebi. Što bi moglo biti tako štetno?
Prihvaćajući kao istinu sve što je rečeno o majci, zašto bi to uopće moglo djelovati
na Gretchen?
To bi moglo ovisiti o onome što je bilo.
Nemoguće je o tome nešto smisliti. Ona je sada u Engleskoj. Ona
je svoja osoba, udaljena je tisuće kilometara. Čega bi se imala bojati?
Nemam pojma. Zatim se Noel sjetio. Upotrijebili ste riječi
»djeca pakla«. Prokleti za ono što ste bili i prokleti zbog onoga što
niste bili. Može li se to odnositi i na vašu sestru?
Beaumonta ne zanimaju takve stvari. To je sasvim drugo pitanje.
Doista? Vi o tome ništa ne znate. Vi mislite da ju je on natjerao
da se uda za nj. Ako nije riječ o nečemu sličnom, o čemu se onda radi?
Helden je gledala u stranu, duboko zamišljena, ne skrivajući laž. Nešto znatno
novijeg datuma.
Dokument u Ženevi? upita je. Manfredijevo upozorenje mu je
odzvanjalo u ušima, a prikaza iz Wolfsschanzea mu se nametala u svi
jesti.
Kako je Gretchen reagirala kad ste joj rekli za Ženevu? upita ga
Helden.
Kao da je se to ne tiče.
Dakle?...
To je moglo značiti skretanje. Ponašala se sasvim ravnodušno;
kao što ste i vi pokazivali ravnodušnost kad sam spomenuo Beaumonta
prije nekoliko minuta. Mogla je očekivati taj razgovor pa se pripremila i
očeličila za tu zgodu.
Vi samo nagañate.
Sada je trenutak, pomislio je Noel. To će se vidjeti u njezim očima
taj ostatak istine o kojem ne želi razgovarati. Svodi li se sve na
Johanna von Tiebolta?
Nije baš samo nagañanje. Vaša mi je sestra ispričala kako joj je
brat svojedobno rekao da će »jednog dana doći muškarac i govoriti
o čudnom dogovoru«. To su bile njezine riječi.
Ono što je očekivao bljesak priznanja, treptaj straha, nešto slično
nije se dogodilo. Bilo je nešto, ali ništa što bi mogao povezati sa svo
jom temom. Gledala ga je kao da ga i ona nastoji shvatiti. Njezin je
pogled odavao nešto čemu se nije nadao, nevinost u tom predmetu,
a to on nije mogao razumjeti.
»Muškarac će doći jednog dana.« Sve to nema nikakve veze
rekla je.
Pričajte mi o svom bratu.
Nije odgovorila nekoliko trenutaka. Oči su joj odlutale do crvenog stolnjaka; usne
joj se odvojiše čuñenjem. A zatim je, kao da se vraća iz transa, rekla: Johann? Što
se ima reći?
Vaša mi je sestra rekla da vas je on sve troje izbavio iz Brazila. Je
li to bilo teško?
Bilo je problema. Nismo imali putnih isprava, a bilo je ljudi koji
su nas pokušavali omesti da ih dobijemo.
Vi ste bili useljenici. Barem su to bili vaša majka, brat i sestra.
Trebalo je da imaju papire, trebalo je da ih dobiju.
Svi dokumenti iz tih dana bili su bačeni u vatru čim su poslužili
svojoj svrsi.
Tko vas je htio spriječiti da napustite Brazil?
Ljudi koji su htjeli izvesti Johanna pred sud.
Zbog čega?
Nakon majčina ubojstva Johann je njezine poslove uzeo u svoje
ruke. Dok je bila živa, nije mu dopuštala da se njima bavi. Mnogi su
ga ljudi smatrali bezobzirnim u poslu, čak nepoštenim. Optuživali su
ga da lažno prikazuje zaradu, da svjesno taji porez. Mislim da ništa
od toga nije istinito; jednostavno je bio brži i mudriji od ostalih.
Tako rekao je Noel prisjećajući se ocjene koju je čuo od agenata
MI5: pati od postignuća, od superuspjeha, tako nešto. Kako je uspio
umaknuti sudu i izvesti vas iz zemlje? To nije svakodnevno umijeće.
Novac. I cjelonoćni sastanci na čudnim mjestima s ljudima koje ni
jednom nije identificirao. Došao je kući jednog jutra i rekao Gretchen i
meni da spakiramo samo toliko stvari koliko nam je potrebno za kratko
putovanje preko noći. Odvezli smo se na aerodrom i malim smo avio
nom odletjeli u Recife gdje nas je dočekao jedan čovjek. Dobili smo
putne isprave; prezime na njima je glasilo Tennvson. Sljedeće što
smo doživjele Gretchen i ja jest to da smo bile u avionu za London.
Holcroft ju je pažljivo promatrao. Nije bilo ni traga laži. Da biste započele novi
život pod prezimenom Tennvson dodao je.
Da. Sasvim novi. Za nama je sve ostalo. Nasmiješila se. Pone
kad mislim kako nam je preostalo sasvim malo vremena da izvučemo
goli život.
Pravi muškarac, nema što. Zašto niste u dodiru? Očito je da ga
ne mrzite.
Helden se namrštila kao da nije sigurna što će odgovoriti. Mrziti njega? Ja sam
možda kivna na nj, ali ga ne mrzim. Poput većine izuzetnih ljudi, on misli da mora
sve imati u svojim rukama. Htio je upravljati mojim životom, ali se ja s time nisam
mogla složiti.
Kako to da je novinar? Prema svemu što sam čuo o njemu, on bi
vjerojatno mogao biti vlasnik nekih novina.
Vjerojatno će to i biti jednog dana, ako je to ono čemu teži.
Poznavajući Johanna, pretpostavljam da je novinar jer smatra da će
mu pisanje za dobro poznate novine omogućiti da se istakne svakako
dovoljno za vlastite ambicije. Osobito na političkom polju na kojemu
se sjajno snalazi. Bio je u pravu.
Doista?
Zacijelo. Nisu protekle dvijetri godine, a već su ga smatrali jed
nim od najboljih dopisnika u Europi.
Sada, pomisli Noel. MI5 mu više ništa ne znači; Ženeva je sve. Nagnuo se prema
njoj.
Smatraju ga i nečim drugim... Rekao sam vam na Montmartreu
da ću vam reći, i to samo vama, zašto su me Britanci ispitivali. Zbog
vašeg brata. Oni misle da ga ja nastojim pronaći zbog razloga koji
nisu ni u kakvoj vezi sa Zenevom.
Zbog kojeg razloga?
Holcroft joj je zadržao pogled. Jeste li ikad čuli za čovjeka kojega oni nazivaju
Tinamou?
Ubojica! Svakako. Tko nije čuo za njega!
Nije bilo ničeg novog u njezinim očima. Ničega osim možda blagog i nejasnog
iznenañenja. Ja, kao prvi uzvratio je Noel. Čitao sam o ubojicama koji se mogu
unajmiti i o urotama zbog ubojstava, ali nikad nisam čuo za Tinamoua.
Vi ste Amerikanac. Njegovi su podvizi mnogo detaljnije opisani u
europskom tisku nego u vašem. Ali u kakvoj je on vezi s mojim bra
tom?
Britanska obavještajna služba misli da je on Tinamou.
Heldenino se lice sledilo u šoku koji je doživjela. Bila je tako iznenañena da su joj
oči odjednom bile lišene života postavši neutralne i mrtve kao oči slijepca. Usne su
joj zadrhtale; pokušala je progovoriti, ali nije mogla istisnuti ni jednu riječ.
Konačno je uspjela nešto izustiti, ali se jedva čulo ono što govori.
Nema sumnje da ne govorite ozbiljno.
Uvjeravam vas da govorim. A ono što je još važnije, Britanci to
govore ozbiljno.
To je nečuveno. Izvan svega što sam ikad čula! Na temelju čega
su mogli doći do takvog zaključka?
Noel je ponovio najbitnije točke kako su ih analizirali ljudi iz MI5.
Moj Bože rekla je Helden kad je završio. On pokriva cijelu
Europu i Srednji istok! Nema sumnje da su Englezi mogli provjeriti
sumnje s njegovim urednicima. On ne odabire mjesta na koja ga šalju.
To je suprotno zdravom razumu!
Novinari koji pišu zanimljive članke, koji pišu izvještaje što pro
daju novine, imaju jako slobodne ruke kad su u pitanju mjesta koja tre
baju pokrivati. Takav je slučaj s vašim bratom. Sve se čini kao da je on
znao da će steći ugled o kojemu vi govorite, znao je da će si za koju godinu izboriti
pravo da višemanje sam bira mjesta s kojih će se javljati.
Vi u to ne možete vjerovati.
Ja ne znam u što da vjerujem odgovorio je Holcroft. Ja samo
znam da bi vaš brat mogao ugroziti situaciju u Ženevi. Već bi sama
činjenica da je on pod sumnjom MI5, mogla uplašiti bankare. Kad
je u pitanju Clausenov račun, oni ne žele takvu pažnju.
Ali to nije opravdano, to je bez osnove.
Jeste li sigurni?
Heldenine oči su zasjale ljutnjom. Da, sigurna sam. Johann može biti bilo što, ali
nije ubojica. Zlo i zloba opet počinju: progoni se dijete nacista.
Noel se sjetio prvog objašnjenja koje mu je dao sijedi agent MI5. Za neupućene,
vama je poznato za oca... Je li moguće da je Helden u pravu? Potječu li sumnje
MI5 iz uspomena i neprijateljstva otprije trideset godina, koje se vraćaju sve do
životinjskog neprijatelja? Tennjson je utjelovljenje arogancije... Moguće je.
Je li Johann politički zainteresiran?
Veoma, ali ne u uobičajenom smislu. On se ne zalaže za neku
odreñenu ideologiju. Nasuprot tome, veoma je kritički raspoložen
prema svim ideologijama. Uvijek napada njihove slabosti, a ne može
podnijeti hipokriziju. Zbog toga ga mnoge vlade ne mogu podnijeti.
Ali on nije ubojica!
Ako je Helden u pravu, mislio je Noel, Johann von Tiebolt bio bi od goleme koristi
za Ženevu ili, da bude precizniji, za agenciju koja će biti osnovana u Ziirichu.
Novinar koji govori nekoliko jezika, čija se mišljenja čitaju i slušaju, koji ima
iskustva s financijama... takva bi osoba bila i te kako kvalificirana za raspodjelu
milijuna diljem svijeta.
Kad bi Tinamouova sjena bila uklonjena s Johanna von Tiebolta, ne bi više
postojao razlog da direktori La Grande Banque de Geneve uopće čuju za
zanimanje koje MI5 pokazuje za Johana Tennvsona. Drugo bi dijete Wilhelma von
Tiebolta bilo odmah prihvatljivo bankarima. Možda on nije najšarmantnija i
najvoljenija ličnost na svijetu, ali Zeneva se ne bavi organizacijom natjecanja za
najšarmantniju osobu. On bi mogao biti od izuzetne koristi za Ženevu. Meñutim,
najprije treba ukloniti Tinamouovu sjenu i smiriti sumnjičavost britanske
obavještajne službe. Da, treba znati kako da se to izvede; treba sve učiniti da se u
tome uspije. Vremena nema napretek.
Holcroft se nasmijao, jednog će dana doći jedan muškarac i govorit će o čudnom
dogovoru... Johann von Tiebolt John Tennvson čeka
na njega!
Što je smiješno? upita Helden gledajući ga s novim zanima
njem.
Moram se susresti s njim odgovorio je Noel zanemarujući nje
zino pitanje. Možete li to upriličiti?
Vjerujem da mogu. To će potrajati nekoliko dana. Ne znam gdje
je sada. Što ćete mu reći?
Istinu; možda će uzvratiti istom mjerom. Nekako sam prokleto
uvjeren da on zna za Ženevu.
Oboje su zašutjeli. I Noel i Helden su se nakratko prepustili svojim mislima, iako
im je tema razmišljanja bila ista.
Imam telefonski broj koji mi je dao i rekao da ga nazovem ako mi
zbog nečega ustreba. Nikad se nisam poslužila tim telefonskim brojem.
Sada se poslužite. Molim vas.
Kimnula je u znak pristanka. Noel je shvatio da je još ostalo pitanja na koja nije
dobio odgovor, a koja su ga veoma zanimala. Specifično se radi o čovjeku s
prezimenom Beaumont i o jednom dogañaju u Rio de Janeiru o kojemu Helden
nije htjela raspravljati. O dogañaju povezanom s pomorskim oficirom uočljivo
gustih crnobijelih obrva. Takvih obrva koje se ne zaboravljaju. A moguće je da
Helden doista ništa ne zna o toj povezanosti.
Možda o tome nešto zna John Tennvson. On zacijelo zna mnogo više nego je
ispričao svojoj sestri.
Da li se vaš brat dobro slaže s Beaumontom? upita je Holcroft.
On ga ne podnosi. Prezire ga. Odbio je čak da se pojavi na nje
govom vjenčanju s Gretchen.
O čemu se tu radi, razmišljao je Noel. Tko je ta zagonetka s imenom Anthonv
Beaumont? Rješenje se nije nudilo; nije ga ni naslućivao, ali je znao da se tu nešto
skriva, nešto što je možda veće i od njegove maštovite pretpostavke.
Dakle, tko je zapravo Anthonv Beaumont?

Izvan malog konačišta, na najudaljenijem dijelu parkirališta, tamna je limuzina bila

parkirana u sjeni visokog hrastovog stabla. Na prednjem su sjedištu sjedila dvojica
muškaraca, jedan u uniformi engleske mornarice, a drugi u antracitnosivom
poslovnom odijelu s otvorenim ogrtačem; ispod otkopčanog kaputića vidio se rub
smeñih kožnih ko
nca.
Za volanom je sjedio pomorski oficir. Njegove nezgrapne crte lica bile su napete.
Svako malo bi mu se u luku podigle guste obrve od bijelih i crnih dlaka, kao da ih
potiče nervozni tik.
Čovjek pored njega mogao je imati izmeñu trideset pet i četrdeset godina. Bio je
vitak, ali ne mršav; bilo je to tijelo koje se održava disciplinom i gimnastikom.
Širina njegovih ramena, dugi mišićavi vrat, konveksna linija prsiju koje su
nadimale košulju šivanu po narudžbi, dokazivali su tijelo izbrušeno do fizičke
preciznosti i snage. Svaka mu je crta lica bila rafinirana i koordinirana s cjelinom.
Rezultat je bio uočljiv, ali leden, kao da mu je lice bilo isklesano od granita. Oči su
mu bile svijetloplave, gotovo pravokutne, pogled ustrajan i ravnodušan, smiren i
neprotumačiv; bile su to oči vjerne životinje, spremne da brzo odgovore, ali im je
odgovor nepredvidiv. Isklesana glava bila je pokrivena blistavom krunom plave
kose koja je odražavala svjetlo dalekih svjetiljki parkirališta; iznad lica kosa mu je
djelovala kao blijedožuti led. Čudna boja kose koja krade svjetlosne igre i pretvara
ih u svoja koloristička raspoloženja, osobito noću. Ime tog čovjeka glasilo je
Johann von Tiebolt, a proteklih je pet godina bio poznat kao John Ten
nyson.
Jesi li zadovoljan? upita ga pomorski oficir očito uznemiren.
Nema nikoga.
Netko je bio odgovori plavokosi muškarac. Uzimajući u obzir
mjere opreza poduzete nakon Montmartrea, ne mora nas iznenaditi da
sada nema nikoga. Helden i druga djeca veoma su djelotvorni i znaju
svoj posao.
Bježe od idiota rekao je Beaumont. Rache je kao šipak pun
marksističkih podljudi.
Kada doñe vrijeme, Rache će izvršiti svoj cilj. Naš cilj. Ali mene
ne brine Rache. Ja želim znati tko ga je htio ubiti. Tennvson se okre
nuo u sjeni dok su mu hladne oči blistale. Rukom je udario po kožom
obloženoj ploči s instrumentima. Tko je pokušao ubiti Clausenova
sina?
Kunem ti se da sam ti rekao sve što mi je poznato! Sve što smo
saznali. To nije naša pogreška.
To je pogreška, jer se gotovo dogodila odgovorio je Tennvson,
ali sada opet mirnim glasom.
Bio je to Manfredi; to mora da je bio Manfredi nastavio je
Beaumont. To je jedino objašnjenje. Johanne...
Moje je ime John. Upamti to.
Zao mi je. To je jedino objašnjenje. Ne znamo što je Manfredi
rekao Holcroftu u vlaku u Zenevi. Moguće je da ga je nastojao uvjeriti
da napusti cijelu stvar. A kad je Holcroft odbio, izdao je naredbu da ga
smaknu. To na stanici nisu uspjeli zbog mene. Mislim da bi se toga
morao podsjetiti.
Ti mi ne dopuštaš da to zaboravim prekinuo ga je Tennvson.
Možda si u pravu. On je očekivao da će sam nadzirati agenciju u
Zurichu; to se nikad ne bi ostvarilo. Tako je odstranjivanje bogatstva
u vrijednosti od sedam stotina i osamdeset milijuna dolara postalo
veoma bolnim zadatkom, kao što se uvjerio Manfredi, iako je to nasto
jao učiniti.
Isto kao što je obećanje od dva milijuna možda neodoljiva kušnja
i izazov Holcroftu.
Dva milijuna će ubrati u banci samo u svojim mislima. Ali nje
gova će smrt biti djelo naših ruku, ničijih drugih. To mora biti jasno.
Manfredi je djelovao sam, vjeruj u to. Njegove ubojice sada
nemaju nikoga tko će im izdavati naredbe. Nakon hotelske sobe u
Ziirichu nije bilo drugih pokušaja.
To je izjava u koju bi Holcroftu bilo nemoguće povjerovati... Evo
ih. Tennvson se nagnuo naprijed. Kroz vjetrobran preko parkirališta
vidio je Noela i Helden kako izlaze iz gostionice. Sastaju li se pukov
nikova djeca ovdje često?
Da odgovorio je Beaumont. O tome sam saznao od jednog
agenta Odesse koji ih je pratio jedne noći.
Plavokosi muškarac je iskašljucao tihi smijeh. Riječi su mu zvučale nemilosrdno.
Odessa! Karikature koje u pivnicama plaču nad bezbrojnim kri
glama piva! To je rulja kojoj se čovjek može samo ceriti.
Uporni su.
I oni će biti korisni rekao je Tennvson promatrajući Noela i
Helden kako ulaze u auto. Kao i prije, oni će biti najniža pješadija
koja će hraniti neprijateljske topove. Prvi viñeni, prvi žrtvovani.
Savršena diverzija za mnogo ozbiljnije stvari.
Začuli su citroenov presnažni i bučni motor. Holcroft se vožnjom unatrag izvukao
sa svog mjesta, a zatim se izmeñu ulaznih stupova odvezao na seoski put.
Beaumont je okrenuo ključ. Držat ću se na priličnoj udaljenosti. Neće me
primijetiti.
Dobro, nemoj se uzrujavati odgovorio je Tennvson. Ja sam
zadovoljan. Odvezi me na aerodrom. Jesi li sve uredio?
Jesam. Mirageom ćeš otputovati u Atenu. Grci će te vratiti u
Bahrain. Sve će biti u vojnim transporterima, status kurira Ujedinjenih
naroda, imunitet Vijeća sigurnosti. Pilot Miragea ima tvoje dokumente.
Dobro obavljeno, Tony.
Pomorski oficir se nasmiješio, ponosan na kompliment. Pritisnuo je papučicu za
brzinu i limuzina je zahujala s parkirališta u mrak seoskoga puta. Sto ćeš raditi u
Bahrainu?
Dokazat ću svoje prisustvo pišući članak o pregovorima za novo
naftonosno polje. Vladar Bahraina bio je vrlo uslužan i spreman za
svaku suradnju. Nije imao izbora. Sklopio je dogovor s Tinamouom.
Jadni čovjek živi u strahu da će vijest o tome procuriti.
Ti si izvanredan.
A ti si vjeran čovjek. Uvijek si bio.
Nakon Bahraina, što?
Plavokosi muškarac se naslonio i zatvorio oči. Natrag u Atenu pa u Berlin.
Berlin?
Da. Stvari dobro napreduju. To je cilj sljedećeg Holcroftova
putovanja. Kessler ga čeka.
Iz radijskog zvučnika ispod ploče s instrumentima odjednom se začuše
atmosferske smetnje. Zatim su uslijedila četiri kratka visoka zujanja. Tennvson je
otvorio oči; četiri zujanja su ponovljena.
Na autocesti su telefonske govornice. Odvezi me do jedne.
Englez je pritisnuo papučicu za gas sve do poda; limuzina je pojurila
cestom dosegnuvši brzinu od sto dvadeset kilometara za samo nekoliko
sekundi. Stigli su do raskršća. Ako se ne varam, ovdje negdje je ben
zinska postaja.
Požuri!
Uvjeren sam u to rekao je Beaumont. I doista je bila, sa strane
ceste, mračna, bez svjetla na prozorima. Prokletstvo! Zatvorena je!
Sto si očekivao? upita ga Tennvson.
Telefon je unutra.
Postoji telefon?
Da...
Zaustavi auto.
Beaumont ga je poslušao. Plavokosi muškarac je izišao i požurio do vrata
benzinske postaje. Izvadio je revolver i razbio staklo.
Na njega je skočio pas, lajući i režeći, golih zuba, glasno spajajući ralje. Bila je to
stara životinja neutvrdive rase koja se tu nalazila više radi učinka nego radi fizičke
zaštite. Tennvson je posegnuo u džep i izvukao izrupičani valjak koji je navrtio
oko revolverske cijevi. Podigao je revolver i kroz razbijeno staklo naciljao u pseću
glavu. Životinja se srušila natraške. Tennvson je preostalo staklo izrazbijao sve do
zasuna iznad kvake.
Ušao je u prostoriju, prilagodio oči mraku i preskočio mrtvu životinju stigavši do
telefona. Čim je čuo glas telefonistice, dao joj je pariški broj koji će ga povezati s
čovjekom koji će njegov poziv prenijeti na telefon u Englesku. Sve je bilo
unaprijed izrežirano i sve je djelovalo kao podmazano.
Nakon dvadeset sekundi čuo je glas koji je govorio kao da je bez daha. Zao mi je
što te smetam, Johanne, ali imamo hitan slučaj.
O čemu se radi?
Nestala je fotografija. Vrlo sam uznemirena.
Kakva fotografija?
Tonvjev snimak.
Tko ju je uzeo?
Amerikanac.
Što znači da ga je prepoznao. Graff je imao pravo. Tvome vjer
nom mužu ne može se vjerovati. Njegov entuzijazam nadjačava njegov
osjećaj za pametno voñenje stvari. Pitam se gdje ga je Holcroft vidio.
U avionu. Možda. Ili na temelju vratarova opisa. Nije važno. Ubij
ga
Da, dakako.
Plavokosi muškarac je zašutio, a zatim je zamišljeno progovorio.
Ti imaš bankovne knjižice?
Da.
Položi deset tisuća funti. Neka transfer bude obavljen preko
Praga.
KGB? Vrlo dobro, Johanne.
Britanci će propatiti još jedno otpadništvo. Prijateljski diplomati
će se opet meñusobno svañati optužujući jedan drugoga zbog neiskre
nosti ili barem nedovoljne iskrenosti.
Veoma dobro.
Idućeg tjedna bit ću u Berlinu. Tamo mi se pridruži.
Tako brzo Berlin?
Da, Kessler čeka. Neuaufbau oder Tod.
Oder der Tod, moj brate.
Tennvson je spustio slušalicu i kroz noćno svjetlo zagledao se u mrtvu životinju.
Ništa više nije osjećao za hrpu beživotnog krzna na podu nego za čovjeka koji ga
je čekao u kolima. Osjećaje je čuvao za mnogo važnije stvari, a ne za životinje i
izrode bez obzira na to koliko bili vjerni.
Beaumont je bio budala. Bio je to sud o njemu što se nalazio u dosjeu koji je prije
mnogo godina upućen iz Škotske u Brazil. Imao je energiju budale kao i težnju i
osjećaj budale za površinska ostvarenja. Doista je postao izuzetan pomorski oficir.
Taj sin Reichsobefiihrera uspinjao se ljestvama Kraljevske mornarice njezina
veličanstva do točke gdje mu je odreñena i predana životno važna odgovornost.
Suviše za njegov intelekt; tom je intelektu trebalo vodstvo. S vremenom su
pomišljali da bi se Beaumont mogao razviti u moćnika u Admiralitetu, u visokog
stručnjaka s kojim će se savjetovati i Foreign Officeu. Bila bi to optimalna
situacija; preko Beaumonta mogli bi ostvarivati izvanredne koristi. Ostao je
Sonnenkind; dopušteno mu je da živi.
Ali ne više. Kraña fotografije značila je njegov kraj jer je u toj krañi prijetnja
istrage. Iako su Britance vukli za nos, kao i druge, to ne može vječno potrajati u
svakoj potankosti njihove akcije. Ne smije doći ni do kakve istrage; bili su suviše
bliski, a toliko toga još treba učiniti. Ako Holcroft uruči fotografiju pogrešnim
ljudima u Švicarskoj, ako im ispriča o Beaumontovoj prisutnosti u New Yorku ili
Riju, to bi moglo izazvati angažiranost vojnih vlasti. Zašto se taj izuzetni oficir
toliko zanima za ženevski dokument? Takvo pitanje ne smije biti postavljeno. Sin
Reichsoberfiihrera mora biti uklonjen. Na neki način to je šteta. Kapetan fregate će
im nedostajati; bilo je prilika kad su njegove usluge bile neprocjenjive.
Gretchen je znala njegovu vrijednost. Gretchen je bila njegova učiteljica, njegova
voditeljica... njegov intelekt. Bila je neobično ponosna na svoje djelo, a sada je
tražila Beaumontovu smrt. Neka tako bude. Naći će drugoga koji će zauzeti
njegovo mjesto.
Oni su posvuda, razmišljao je Johann von Tiebolt hodajući prema vratima.
Posvuda. Die Sonnenkinder. I svi im nehotice ili hotimice nasjedaju. I Britanci, i
Amerikanci, i... Djeca sunca koju nikad ne treba miješati s prokletima. Prokleti su
bili otpad koji luta, koji nema pravo ni na što.
Die Sonnenkinder. Posvuda. U svim zemljama, u svim vladama, u kopnenim
vojskama i mornaricama, u industriji i sindikatima, na zapovjednim mjestima u
obavještajnim službama i u policiji. Svi mirno čekaju. Odrasla djeca novog
poretka. Tisuće. Upućena brodovima, avionima i podmornicama u sve točke
takozvanog civiliziranog svijeta. A sva su toliko iznad prosjeka, što svakodnevno
potvrñuje njihovo napredovanje, ma gdje se nalazili. Postoje zemlje u koje nisu
prodrli, a takvih je veoma malo, ali i u njima se trude. Ta su djeca i njihov
napredak dokaz neoborivosti ideje rasne superiornosti. A najčistiji od sviju,
najizuzetniji meñu svima, najsjajniji je Tinamou.
Von Tiebolt je otvorio vrata i izišao napolje. Beaumont se odvezao još pedesetak
metara seoskim putem i ugasio svjetla. Kapetan se ponašao kao da čita upute iz
knjige ponašanja u takvim situacijama; njegova je naobrazba bila uočljiva u svemu
što je radio, osim kad bi mu oduševljenje nadvladalo tajnovitost. Taj će ga
entuzijazam sada stajati života.
Tennvson je polako išao prema limuzini. Odsutno je razmišljao kako je sve to
počelo s Anthonyjem Beaumontom. Sin Reichsoberfiihrera upućen je u jednu
obitelj u Škotskoj; Tennvson se nikad nije zanimao dalje od toga. Rečeno mu je o
Beaumontovoj upornosti i tvrdoglavosti, o ustrajnosti u izvršenju pojedinih
zadataka, ali mu nije bilo rečeno kako je poslan iz Njemačke. To nije bilo ni
potrebno da zna. Bilo ih je na tisuće; svi su dokumenti uništeni.
Tisuće. Genetički odabrani, roditelji proučeni, obitelji koje su proučene nekoliko
generacija unatrag zbog mogućih organskih ili psiholoških slabosti. Samo su
najčistiji poslani izvan zemlje i posvuda su ta djeca bila pomnjivo pažena, vodena,
indoktrinirana i obučavana, ali im ništa nije rečeno dok nisu odrasla. A i tada nije
svima rečena istina. Oni koji životom nisu dokazali i ispunili svoja prava od
roñenja, koji su iskazivali slabosti ili su na neki način bili kompromitirani u životu,
nisu doživjeli dan kad bi im bilo objašnjeno podrijetlo. Bili su iskorijenjeni ili u
najboljem slučaju ostavljeni zaboravu i svojim slabostima.
Oni koji su ostali istinski su nasljednici Trećeg Reicha. Svuda su bili na položajima
od povjerenja, uživali su ugled ili imali dio vlasti u svojim rukama. Čekaju...
čekaju na signal iz Švicarske spremni da odmah upotrijebe osloboñene milijune.
Milijune koji će biti pažljivo usmjereni, politički kanalizirani. Države će padati
jedna za drugom, njihovu će unutrašnju politiku oblikovati i voditi Sonnenkinder
koji će imati na raspolaganju goleme svote novca kako bi mogli održati i učvrstiti
svoj položaj. Deset milijuna ovdje, četrdeset milijuna tamo, sto milijuna gdje to
bude potrebno.
U takozvanom slobodnom svijetu bit će kupljeni izbori, a birači će imati sve manje
i manje mogućnosti da biraju; imat će samo odjeke. Nije to ništa novo; uspješni
eksperimenti već su izvršeni. Čile je stajao manje od dvadeset i sedam milijuna,
Panama manje od šest. U Sjedinjenim Državama mjesta u Senatu i Kongresu mogu
se kupiti za nekoliko stotina tisuća. Ali kad doñe signal iz Švicarske, milijuni će
biti raspodijeljeni na znanstveni način ne zanemarujući umjetnost demografije. Sve
dok Zapadni svijet ne budu vodila odrasla djeca Reicha. Die Sonnenkinder.
Sljedeći na redu bit će Istočni blok; Sovjetski Savez, njegove obližnje zemlje i
sateliti bit će pokoreni laskanjima svoje sve jače buržoazije.
Kad doñe signal, bit će dana obećanja i ljudi će u kolektivima odjednom shvatiti da
postoji i bolji put. Jer, odjednom će biti na raspolaganju nova sredstva; siromaštvo
i jednostavnost bit će zamijenjeni jednostavnim pomicanjem odgovornih ljudi i
promjenom lojalnosti.
Bit će roñen Četvrti Reich koji neće biti ograničen na jednu ili dvije zemlje, već će
zavladati cijelim svijetom. Djeca sunca bit će zakoniti vladari globusa. Die
Sonnenkinder.
Tako je razmišljao Tennyson, Johann von Tiebolt.
Neki bi mogli reći da je takvo razmišljanje lišeno osnove, da je takav razvoj
dogañaja u svijetu nezamisliv, da se suprotstavlja zdravom razumu. To nije tako; to
se već dogaña. Posvuda se dogaña.
Ali ima i pogrešaka, brzo je razmišljao Tennvson, približavajući se limuzini.
Pogreške su neizbježne, ali je isto tako neizbježna i činjenica da ih treba ispraviti.
Beaumont je bio jedna od pogrešaka. Tennyson je vratio revolver u korice; tu neće
dugo ostati.
Obišao je auto i približio se vozačevu prozoru. Beaumont je sjedio na svome
mjestu. Prozor je bio spušten; kapetan fregate je pokazao zabrinuto lice. O čemu
se radilo? Nešto nije u redu?
Ništa što se ne bi moglo ispraviti. Makni se. Ja ću voziti. Ti mi
pokazuj pravac.
Kamo?
Kažu da je u blizini neko jezero ne dalje od osam kilometara,
možda deset kilometara odavde. Teško sam sve razumio; bila je slaba
veza.
Ovdje je jedno jezero istočno od SaintGratiena. Točnije je reći
da je udaljeno izmeñu dvanaest i petnaest kilometara.
Vjerojatno je to jezero o kojem govorim. Ima li šume?
Bogata šuma.
To je to mjesto rekao je Tennvson i ušao u auto pošto mu je
Beaumont ustupio svoje mjesto. Znam propise o svjetlima. Ti mi
govori kamo da vozim; ja ću usmjerti pažnju na svjetiljke.
To mi se čini čudnim.
Nije čudno. Komplicirano. Mogu nas pograbiti dok vozimo. Ja
znam što tražim. Brzo, sada. U kojem smjeru ćemo krenuti?
Kao prvo, okreni auto. Vozi natrag do te strašne staze, jer drugo i
nije, zatim skreni nalijevo.
Veoma dobro. Tennvson je upalio motor.
O čemu se radi? upita ga Beaumont. Mora da je neka pro
kleta hitnća. Signal od četiri crtice čuo sam samo još jednom, a to je
bio naš čovjek u Entebbeu.
To nije bio naš čovjek, Tony. Bila je naša lutka.
Da, naravno. Terorist Rachea. Pa ipak, bio je naša veza, ako znaš
na što mislim.
Da, znam. Da okrenem ovdje? Lijevo?
Tako je. Dobro, za ime Božje, reci mi\ Što se, doñavola, dogaña?
Tennvson je ispravio volan i ubrzao. Zapravo, stvar se možda
tebe tiče. Nismo sigurni, ali postoji takva mogućnost.
Mene?
Da. Je li te Holcroft ikad vidio? Je li te vidio više nego jedanput?
Je li ikad zapazio da ga pratiš?
Mene vidio? Nikad, nikad, nikad! Kunem se!
U Ženevi? Razmisli.
Zacijelo nije.
U New Yorku?
Nikad mu se nisam približio više od milje! Nemoguće.
U avionu za Rio de Janeiro?
Beaumont je zašutio. Ne... Pojavio se kroz zavjesu; bio je sasvim pijan, mislim.
Ali me nije primijetio, nije opazio, nikako me nije zamijetio ili zapamtio. Ja sam
njega vidio, ali on mene nije.
To je to, pomisli Tennvson. Vjerno dijete Reicha vjerovalo je što je moralo
vjerovati. Nema nikakve koristi da o tome dalje raspravlja.
Onda je sve to bila pogreška, Tony. Izgubljenih pola sata. Razgo
varao sam s tvojom ženom, mojom dragom sestrom. Rekla je da si ti
suviše pažljiv i oprezan da bi ti se to moglo dogoditi.
Ima pravo. Ona uvijek ima pravo, kao što ti je dobro poznato.
Izvanredna djevojka. Bez obzira na to što bi ti mogao misliti, naš
brak nije bio samo običan brak iz računa, već mnogo više.
Ja to znam, Tony. To me čini vrlo sretnim.
Skreni nadesno. Put vodi na sjever, prema jezeru.
U šumi je bilo hladno, još hladnije blizu vode. Parkirali su na kraju zemljanog puta
i uskom stazom pošli do obale jezera. Tennvson je nosio baterijsku svjetiljku koju
je uzeo iz auta. U Beaumontovoj ruci bila je mala lopata; odlučili su zapaliti vatru
kako bi odagnali hladnoću.
Hoćemo li se ovdje dugo zadržati? upitao je Beaumont.
Moguće je. Ima i drugih stvari o kojima treba porazgovarati, a
htio bih čuti i tvoj savjet. Je li ovo istočna obala jezera?
Oh, da. Dobro mjesto za sastanke. U ovo doba godine ovdje
nema nikoga.
Kad se moraš vratiti na svoj brod?
Zar si zaboravio? Vikend provodim s Gretchen.
U ponedjeljak, znači?
Ili utorak. Moj starješina je dobar momak. On jednostavno misli
da tumaram uokolo zbog privatnih poslova, tako nešto. Nikad ne
postavlja pitanja ako zakasnim dan ili dva.
A zašto bi i postavljao? On je jedan od naših.
Da, o tome nema sumnje, ali treba poštovati patrolne naloge. Tu
se ne smije zabrljati. Postalo bi opasno.
Dakako da se ne smije. Kopaj ovdje, Tony. Nemojmo zapaliti
vatru suviše blizu vode. Ja ću se vratiti i paziti na signale.
Dobro.
Rupu iskopaj dublje. Mislim, ne bi bilo dobro da se plamen
suviše ističe. Čovjek nikad ne zna neće li naići neko glupo muvalo.
U redu. Bez brige.
Vatra. Voda. Zemlja. Nagorjela odjeća, pougljenjeno meso, srušeni mostovi. John
Tennyson se vratio na stazu i čekao. Beaumont je to čekanje drukčije tumačio.
Nakon nekoliko minuta Tennvson je iz korica izvukao revolver, a iz džepa ogrtača
lovački nož s dugačkim sječivom. Bit će to neugodan, prljav posao, ali nadasve
potreban. I nož i lopata bili su u prtljažniku limuzine. Bilo je to oruñe za hitne
slučajeve koje se uvijek nalazilo na svome mjestu.
Pogreška je otkrivena.
Ispravit će je Tinamou.
Holcroft je pio kavu i gledao u hladno, sunčano pariško jutro. Bilo je to već drugo
jutro pošto je upoznao Helden, ali kao što ni preksinoć nije mogla uspostaviti vezu
sa svojim bratom, tako nije uspjela ni proteklog dana i noći.
On će me nazvati; znam da hoće tako mu je rekla u telefon
skom razgovoru prije nekoliko minuta.
Recimo da ja iziñem, da malo odlutam; ili da nekamo otputu
jem? upita je.
Ne brinite. Ja ću vas pronaći.
Ne brinite. Ta je primjedba bila čudna iz njezinih usta uzimajući u obzir gdje se
nalazi i kako je tamo stigao kako su oni stigli do te točke razvoja ženevskog plana.
Bilo je to nastavljanje ludila. Napustivši gostionicu odvezli su se natrag do
Montmartrea gdje se iz jedne kuće pojavio neki muškarac koji je preuzeo citroen;
šetali su ulicama punim svijeta, prošli su pored dviju kavana gdje su razni ljudi
samo lamanjem glave javljali da se mogu vratiti do Noelova iznajmljenog auta.
S Montmartrea su krenuli preko Pariza; preko Seine u SaintGermaindesPres gdje
su se zaustavili pred hotelom; on se upisao i odmah platio sobu za jednu noć. Bila
je to diverzija; nije spavao u toj sobi. Otišli su u drugi hotel u Rue Chevalle gdje je,
gledajući reklamni plakat za osvježavajuće piće, dobio ideju za ime pod kojim će
se upisati u hotelu: N. Fresca.
Oprostila se s njim u hotelskom predvorju i obećala mu da će ga nazvati čim bude
imala vijesti o svome bratu.
Objasnite mi nešto rekao joj je. Zašto mi radimo sve to? U
čemu je razlika ako prenoćim u ovom ili onom hotelu i zašto moram
promijeniti ime pod kojim se upisujem u hotelsku knjigu gostiju?
Vidjeli su vas sa mnom.
Helden. Čudno ime, čudna žena. Čudna mješavina ranjivosti i snage. Zanemarujući
sve nevolje, progone i nedaće kojima je bila izložena godine i godine, odbila je
prepustiti se samosažaljenju. Ona je shvaćala svoje nasljeñe, znala je da djecu
nacista progone Odessa i Rache i da oni tome ne mogu izbjeći: prokleti zbog onoga
što su bili i prokleti zbog onoga što nisu.
Ženeva bi mogla pomoći toj djeci; treba im pomoći. Sto se Noela tiče, on je to
pitanje riješio u svojoj svijesti. Bez teškoća se s njima identificirao. Da nije bilo
hrabrosti jedne izuzetne majke, bio bi jedan od njih.
Bilo je, istodobno, i drugih razloga za zabrinutost, hitnijih. Pitanja koja su se ticala
Ženeve. Tko je taj neuhvatljivi Anthonv Beaumont? Za koga je on, koga on
zastupa? Sto se stvarno dogodilo s von Tieboltovima u Brazilu? Sto i koliko
Johann von Tiebolt zna o pogodbi?
Ako itko zna odgovore na ta pitanja, onda je to Johann... John Tennyson.
Holcroft je opet prišao prozoru; jato golubova preletjelo je obližnji krov poput
lepeze na jutarnjem vjetru. Von Tieboltovi. Prije tri tjedna nije ni znao za to
prezime, a sada je njegov život nerazmrsivo spleten s njihovim.
Helden. Čudno ime, čudna djevojka. Satkana od komplikacija i kontradikcija, čudo
od suprotnosti. Nikad nije upoznao ni približno sličnu osobu. Kao da je bila iz
drugog vremena, iz drugog podneblja, iz drugog prostora, osoba koja se bori protiv
nasljeña rata što je već prešao u povijest.
Rache. Odessa... Wolfsscbanze. Svi su fanatici. Protivnici u krvnoj kupelji koja
sada nema smisla. To je prošlo, prošlo prije trideset godina. To je mrtva povijest,
svršena.
Golubovi su se opet pojavili u letu u masovnom napadu na krov. Noel je odjednom
nešto uvidio, nešto shvatio što prije nije znao. A to je s njim još od preksinoć, od
njegova sastanka s Herr Oberstom, ali to nije shvatio.
Nije još gotovo. Rat je oživljen. To je učinila Ženeva!
Bit će ljudi koji će te pokušati zaustaviti, zavarati te, ubiti te...
Odessa. Rache. To su neprijatelji Ženeve! Fanatici i teroristi koji bi sve učinili da
unište pogodbu. Svi drugi bi objelodanili istinu o bankovnom računu i predali
sudbinu tog novca u ruke meñunarodne pravde; to ne mogu učiniti ni Odessa ni
Rache. Helden se varala; barem djelomično nije bila u pravu. Bez obzira na to koji
su im interesi u borbi protiv djece stranačkih lidera, oni su tu borbu suspendirali da
bi se prebacili u borbu protiv stvari Ženeve! Da bi je zaustavili. Nekako su saznali
za račun u Švicarskoj nekako, negdje i odlučili ga blokirati. Ako njegovo
ubojstvo znači uspjeh, to nije odluka koja bi ih išta stajala; on je potrošna roba.
To objašnjava strihnin u avionu strašnu smrt koja je bila njemu namijenjena.
Racheova taktika terora. To razjašnjava i dogañaje u Rio de Janeiru pucnjave na
pustom vidikovcu i prsnuto automobilsko staklo u noćnom prometu. Maurice Graff
i psihopatski sljedbenici brazilske Odesse. Oni znaju, svi oni znaju za Ženevu!
A ako znaju, onda znaju i za von Tieboltove. To bi objasnilo dogañaje u Brazilu.
Nikad nije bila u pitanju majka, već Johann von Tiebolt. On je bježao od Graffove
Odesse; brat zaštitnik koji spašava ostatak obitelji bježeći sa sestrama iz Rija.
Da bi živio i ispunio pogodbu iz Ženeve.
jednog dana će doći čovjek i govoriti o čudnom dogovoru... A u tom »čudnom
dogovoru« je novac i moć za uništenje Odesse Rachea jer je to zacijelo i jedan od
ciljeva pogodbe.
Noel je sada jasno shvaćao situaciju. On, John Tennvson i čovjek iz Berlina,
Kessler, trebaju voditi Ženevu; oni će upravljati agencijom koja će biti osnovana u
Zurichu. Oni će udariti Odessu ma gdje se nalazila, ma gdje bili njezini ljudi; oni
će razbiti Rache. Meñu ispravkama koje treba obaviti je i smirivanje fanatika,
njihovo razbijanje jer su fanatici očevi ubojstava i genocida.
Htio je nazvati Helden i reći joj da će uskoro prestati bježati oni zajedno mogu
zaustaviti bijeg; prestat će skrivanje, prestat će život u strahu. Htio joj je to reći. I
htio ju je opet vidjeti.
Ali, dao joj je riječ da je neće nazivati u Gallimardu, neće je ondje tražiti bez
obzira na razlog. To je umobolno; ona je umobolna, kad je to u pitanju, ali on ne
smije pogaziti zadanu riječ.
Telefon. Treba nazvati ured American Expressa na ChampsElysees. Rekao je
Samu Buonoventuri da će se ondje raspitati za eventualne poruke.
Veoma je jednostavno čuti poruke preko telefona; tako je i prije radio, ne jednom.
Nitko ne treba znati gdje se nalazi. Spustio je šalicu s kavom i potražio telefon
sjetivši se odjednom da mora obaviti i drugi telefonski razgovor. Njegova majka.
Prerano je da je sada nazove u New York; nazvat će je kasnije u toku dana.
Žao mi je, monsieur rekao je službenik u uredu American Expressa. Morate
osobno potpisati primitak telegrama. Veoma mi
je žao.
Telegrama! Noel je spustio slušalicu, uznemiren, ali ne ljut. Uostalom, bit će dobro
da nakratko ode iz hotelske sobe jer će tako prestati misliti na poziv koji očekuje
od Helden.
Šetao je Ulicom Chevalle dok mu je hladan vjetar udarao u lice. Taksijem je pošao
preko rijeke do ChampsElvsees. Osjetio je kako mu zrak i jarko sunce daju snagu;
spustio je prozor osjećajući tako i zrak i sunce. Prvi put poslije više dana osjećao je
povjerenje u sebe. Znao je kamo ide. Ženeva je bila bliža, a nejasne granice izmeñu
prijatelja i neprijatelja sada su bile bolje odreñene.
Činilo mu se nevažnim sve što ga je očekivalo u uredu American Expressa. Nije
bilo ničega što ne bi mogao obaviti u New Yorku ili Londonu. Ondje su poslovi
jednostavniji. Njegove su brige sada svedene na Pariz. Sastat će se s Johnom
Tennvsonom, razgovarat će s njim, složiti se o pojedinostima plana akcije, a prvo
što će morati učiniti je odlazak u Berlin i pronalaženje Ericha Kesslera. Oni su
znali svoje neprijatelje; pitanje je kako da ih zavaraju, kako da im izbjegnu.
Heldenini prijatelji će pomoći.
Dok je izlazio iz taksija, pogledao je na izlog od osjenčanog stakla ureda American
Expressa i odjednom mu padne na pamet sasvim nova misao. Nije li odbijanje da
mu se poruke pročitaju preko telefona zamka? Način kako će ga natjerati da se
pokaže. Ako je tako, onda takav postupak službenika American Expressa nije teško
protumačiti kao plod taktike britanske obavještajne službe.
Noel se nasmiješio. Točno je znao što će reći Britancima ako ga zaskoče: ako je
John Tennvson ubojica, onda je i on, Holcroft ubojica, a vjerojatno mu se taj epitet
može prišiti sa znatno manje razloga nego velikom broju službenika i agenata MI5.
Mogao bi čak ići i korak dalje i predložiti im da Kraljevska mornarica baci jedan
pogled, i to dug pogled, na jednog od svojih češće odlikovanih oficira. Sve su
indicije ukazivale na vjerojatnost da je kapetan fregate Anthonv Beaumont član
Odesse kojega je u Brazilu regrutirao čovjek s prezimenom Graff.
Osjećao se kao da pada kroz prozor glavom prema dolje, nesposoban da uhvati
zrak. U trbuhu je osjećao šupljinu, a bol mu je parala donji dio prsiju. U pandže ga
je zgrabio izmiješani osjećaj boli i straha... i bijesa. U telegramu je pisalo:
tvoj otac je umro prije četiri dana stop nismo mogli uspostaviti vezu s tobom stop
molim te javi se telefonom bed
ford hills stop
majka
Čekao ga je i drugi telegram; bio je od poručnika Davida Milesa iz njujorške
policije.
nedavna smrt richarda holcrofta imperativno nalaže da
odmah stupite u vezu sa mnom stop iz profesionalnih
razloga predlažem vam da porazgovarate sa mnom prije
nego se obratite nekom drugom stop
Dali su mu još dva telefonska broja, ista ona koja mu je dao Buonoventura u Rio
de Janeiru, i šest šest telefonskih poziva s točno označenim danom i satom koji su
zabilježeni nakon primanja Milesova telegrama. Miles je dvaput dnevno
provjeravao je li njegova poruka uručena.
Noel je šetao po ChampsElvsees nastojeći srediti misli, pokušavajući svladati bol
koja ga je razdirala. Stvari i dalje idu dramatičnim tokom, a on nije sposoban ništa
smisliti ni učiniti.
Jedini otac koga je poznavao. »Tata«...»moj otac«, Richard Holcroft. Uvijek je to
govorio privrženo, s ljubavlju. I uvijek toplo i raspoloženo jer je Richard Holcroft
bio čovjek vrlina od kojih nije najmanja bila sposobnost da se nasmije na svoj
račun. On je vodio i upućivao svog sina posinka ne, prokletstvo, svog sina\ Vodio
ga je, ali se nije uplitao osim kad je uplitanje bilo jedina mogućnost.
Oh, Bože, sada je mrtav.
Oštra bolna probadanja, a tu je bol djelomično shvaćao kao izraz ljutnje i straha;
sve je više patio i zbog skrivenog smisla Milesova telegrama. Zar je on na neki
način kriv za smrt Richarda Holcrofta? Oh, Krist'el Je li ta smrt nekako povezana s
ampulom strihnina koju su usuli u piće nesuñenoj žrtvi deset tisuća metara iznad
Atlantika? Je li sve to upleteno u tkaninu Ženeve? Je li to dio Zeneve? I na koji
način? Možda ima još stvari koje nije do kraja shvatio, možda još ima snaga za čije
postojanje i ciljeve ne zna?
Nije li na neki način žrtvovao oca koga je poznavao cijeli svoj život zbog onog
kojega nije poznavao?
Došao je do ugla Avenije Georga V. Iza raskršća koje je vrvjelo prometom, iznad
platnene cerade koja se širila cijelom duljinom zgrade, nalazio se veliki natpis:
Fouqeut's. Sve mu je to bilo poznato. Dobro je poznavao i tu kavanu koja je
takoñer imala stolove na pločniku. Njemu slijeva je hotel George V. Prije godinu
dana kratko je boravio u tom hotelu kao gost izuzetno bogatog hotelijera koji je
patio od zablude, što su je dogañaji i potvrdili, da bi eksterijer te kavane mogao
ponoviti u Kansas Citvju.
Holcroft se sprijateljio s pomoćnikom direktora. Ako taj čovjek još radi u hotelu,
možda će mu dopustiti da se posluži telefonom. Ako onaj koga to zanima ude u
trag njegovim telefonskim razgovorima iz Georgea V., Holcroft će to lako saznati.
A bit će mu još jednostavnije ostaviti lažnu obavijest o svom boravištu.
Treba misliti unaprijed.
Noel, pričinit ćeš mi zadovoljstvo. Tako mi je drago da te opet
vidim. Veoma mi je žao što nisi odsjeo kod nas, ali, s ovakvim cijenama,
ni najmanje ti ne zamjeram. Izvoli, koristi se mojim uredom.
Dakako da ću telefonske razgovore prebaciti na svoju kreditnu
karticu.
Ne brinem zbog toga, prijatelju moj. Poslije, možda, jedan aperi
tiv?
To bi mi bilo drago odgovorio je Noel.
Bilo je deset sati i četrdeset pet minuta po pariškom vremenu. Četvrt do šest u New
Yorku. Ako je Miles doista tako zabrinut i tako ga želi čuti, kako zaključuje po
njegovu telegramu, vrijeme njegova poziva sasvim je beznačajno. Uzeo je
slušalicu i naručio razgovor.
Noel je opet čitao Milesovu poruku. nedavna smrt richarda holcrofta... iz
profesionalnih razloga
predlažem vam da porazgovarate sa mnom prije nego se
obratite nekome drugom...
Preporuka je imala zlokobni ton; »nekome drugom« trebalo je značiti njegovu
majku.
Odložio je telegram na stol i iz džepa izvukao Althenin telegram.
tvoj otac je umro prije četiri dana... nismo mogli uspostaviti
vezu s tobom...
Krivnja koju je osjećao zbog toga što nije bio uz nju gotovo je odgovarala krivnji,
strahu i ljutnji, osjećajima koji su ga razarali kad bi razmišljao o mogućnosti da je
on odgovoran za smrt. Mogućnosti? On je to znao; on je to osjećao.
Bolno se pitao je li Miles razgovarao s Althenom. I ako se susreo s njom, što joj je
rekao?
Zazvonio je telefon.
Je li to Noel Holcroft?
Da. Žao mi je što ste me tako teško pronašli...
Ne želim gubiti vrijeme ulazeći u to prekinuo ga je Miles osim
da vam kažem da ste prekršili savezne zakone.
Čekajte malo bijesno se upleo Noel. Zbog čega sam ja to
kriv? Pronašli ste me. Ja se ne skrivam.
Da, pronašao sam vas pošto sam to uzalud pokušavao čitav pro
kleti tjedan dana, a to se naziva flagrantnim oglušivanjem i nepoštiva
njem zakona. Niste smjeli otići iz New Yorka a da nas prije ne obavi
jestite o tome.
Bilo je osobnih razloga. Ostavio sam poruku gdje sam. Ne
možete mi ništa staviti na vrat.
Onda ćemo pokušati s »ometanjem pravde«.
S čim?
Vi ste bili u salonu britanskog sedamčetirisedam, a i vi i ja
znamo što se ondje dogodilo. Ili, da kažem, što se nije dogodilo?
O čemu govorite?
Piće je bilo namijenjeno vama, a ne Thortonu. Je li vam sada
jasnije?
Holcroft je znao što može očekivati, ali to očekivanje nije ublažilo udarac. Pa ipak
se nije htio složiti s Milesom bez protesta. To je najluña prokleta stvar koju sam
ikad čuo izustio je.
Hajde, hajde! Vi ste razborit, ugledan grañanin, iz razborite,
ugledne obitelji, ali je vaše ponašanje u proteklih pet dana bilo glupo
i manje nego iskreno.
Vi me samo vrijeñate, a ništa odreñeno ne govorite. Spomenuli
ste u svojoj poruci...
Doći ćemo na to prekinuo ga je detektiv. Ja želim da vi shva
tite na čijoj ste strani. Vidite, ja želim da surañujete, a ne da se borite.
Nastavite.
Pronašli smo vaš trag do Rija. Razgovarali smo sa...
Do čega? Nije li se Sam okrenuo protiv njega?
Nije bilo teško. Usput rečeno, vaš prijatelj Buonovenutra ništa ne
zna o tome. Nismo ničim pokazali da ne vjerujemo u pokriće koje vam
osigurava. Rekao je da ste na brodu izvan Curacaa, ali vas nizozemska
služba useljenja nema na svom području. Dobili smo popis prekomor
skih telefonskih razgovora koje je vodio i raspitali se u zrakoplovnim
kompanijama. Bili ste u Braniffu kad ste napustili New York, a u
Riju ste boravili u hotelu Porto Alegre.
Amater se nije mogao usporediti s profesionalcem. Sam mi je rekao da ste nazvali
nekoliko puta.
Naravno da jesam složio se Miles. Otputovali ste iz Rija pa
smo htjeli saznati kamo ste otišli; znali smo da će biti u dodiru s
vama. Zar niste primili poruku u hotelu u Londonu?
Nisam.
Povjerovat ću vašoj riječi. Poruke se gube.
Ta poruka nije bila izgubljena, pomisli Noel. Ukrali su je ljudi iz Wolfsschanzea.
Ja sada znam gdje se nalazim i na čemu sam. Prijeñite na stvar.
Ne znate baš sasvim odgovorio je Miles. Razgovarali smo s
ambasadom u Riju, s čovjekom koji se zove Anderson. Rekao je da
ste mu svašta napričali. Kako ste upali u klopku, kako su vas progonili,
kako su pucali na vas. Rekao je da od svega toga ne vjeruje ni jednoj
riječi; smatra vas nezgodnom osobom koja izaziva teškoće i sretan je
što ste otišli iz Brazila.
Znam. On me odvezao na aerodrom.
Želite li mi pričati o tome? upitao ga je detektiv.
Noel se zagledao u zid. Bilo bi najjednostavnije da sebi olakša, da potraži službenu
zaštitu. Bezlični poručnik Miles je simbol vlasti. Ali, bio je pogrešan simbol, na
pogrešnom mjestu, u pogrešno vrijeme.
Ne. Ništa ne možete učiniti. Sve je već riješeno i sve je prošlo.
Tako?
Da.
Obojica su šutjela nekoliko sekundi. U redu, gospodine Holcroft. Nadam se da
ćete promijeniti mišljenje jer mislim da vam mogu pomoći. Mislim da vam je
pomoć potrebna. Miles je opet zašutio.
A sada službeno tražim od vas da se vratite u New York. Vas sma
tramo glavnim svjedokom u krivičnom djelu ubojstva, veoma važnom
osobom u istrazi koju vodimo o tome slučaju.
Zao mi je. Ne sada.
Nisam ni mislio da biste mogli. Zbog toga mi dopustite da poku
šam neslužbeno. Tiče se vašeg oca.
Strašna je vijest pokucala na vrata, a sebi nije mogao pomoći. Mirno je izgovorio
riječi: Ubijen je, zar ne?
Ja nisam čuo što ste rekli. Vidite, da sam čuo, morao bih poći
svom pretpostavljenom i izvijestiti ga o tome. Morao bih mu reći da
ste te riječi izgovorili bez mog izazova. Taj ste zaključak izvukli na
temelju nečega što nije u vezi sa mnom, vaše se riječi ne temelje ni
na čemu što sam vam ja rekao. Morao bih zatražiti vaše izručenje.
Skinite se s toga, Miles! Vaša telefonska poruka nije bila baš sup
tilna. Ni telegram. »Nedavna smrt«, et cetera; »iz profesionalnih raz
loga preporučam vam«, et cetera! Koga vraga trebam misliti nakon
tih riječi?
Opet šutnja iz New Yorka. Okej. Šahmat. Vi ste dobili partiju.
Bio je ubijen, zar ne?
Mi tako mislimo.
Što ste rekli mojoj majci?
Ništa. To nije moja jurisdikcija. Ona čak ne zna ni moje ime. A to
je odgovor na moje sljedeće pitanje. Vi još niste s njom razgovarali.
Očito. Recite mi što se dogodilo.
Vaš je otac stradao u prometnoj nesreći koju možemo opisati u
najmanju ruku čudnom. Umro je sat poslije u bolnici, a smrt je nastu
pila kao rezultat ozljeda koje je zadobio u nesreći.
O kakvoj je nesreći riječ?
Jedan stari čovjek iz Bronxa izgubio je vlast nad volanom blizu
hotela Plaža. Auto je poludio, skočio na pločnik, da tako kažem, zabio
se u gomilu ljudi. Troje je ubijeno na licu mjesta. Vaš je otac odbačen u
zid; zapravo je bio prikliješten, gotovo zdrobljen.
Vi kažete da je auto jurio na njega!
Teško je reći. Nastala je masovna pometnja, o tome ne treba ni
govoriti.
O čemu onda govorite?
Miles je oklijevao. Da je auto jurio na njega.
Tko je bio vozač tog auta?
Sedamdeset dvogodišnji umirovljeni računovoña s bolesnim
srcem, pejsmejkerom, bez obitelji i s vozačkom dozvolom koja je istekla
prije nekoliko godina. U nesreći je iskočio i pejsmejker; čovjek je umro
na putu u bolnicu.
U kakvoj je vezi bio s mojim ocem?
Dosad nema konačnog odgovora. Ali ja o tome imam svoju teo
riju. Želite li je čuti?
Dakako!
Hoćete li se vratiti u New York?
Nemojte vršiti pritisak na mene. Kakva je vaša teorija?
Ja mislim da je starac bio regrutiran. Mislim da je u autu bio još
netko, možda na stražnjem sjedištu, a držao mu je revolver uperen u
glavu. Za vrijeme općeg meteža on mu je razbio pejsmejker i pobjegao
iz auta. Ja mislim da je to bilo ubojstvo s nakanom koje je tako izreži
rano da izgleda kao sasvim neobična nesreća koju je skrivio stari boles
nik, a u kojoj je osim mete napada ubijeno više ljudi.
Noel je zadržao dah. Dogodila se još jedna »neobična nesreća«. U nesreći koja je
zadesila podzemnu željeznicu u Londonu inače vrsni strojovoña izgubio je vlast
nad strojem, a život je izgubilo pet ljudi. Meñu ubijenima bio je i jedini čovjek koji
je mogao rasvijetliti okolnosti pod kojima se John Tennvson zaposlio u redakciji
uglednoga dnevnika Guardian.
Bilo je to krvavo dobro izvedeno ubojstvo...
Pomisao na vezu izmeñu ta dva ubojstva bila je sasvim nemoguća, grozna. Da vi
možda ne pretjerujete, Miles? upita ga Holcroft.
Rekao sam da je to samo teorija, ali ne bez neke osnove. Kad sam
u izvještaju o prometnim nesrećama ugledao prezime Holcroft, odlučio
sam se na malo kopanje. Starac iz Bronxa ima iza sebe zanimljivu životnu povijest.
U ovu je zemlju došao četrdeset i sedme, tobože kao židovski imigrant, bez
prebijene pare u džepu i još k tome žrtva Dachaua. Meñutim, on nije bio bez para
kao što pokazuje pola tuceta bankovnih knjižica, a njegov je stan tvrñava. Osim
toga, otkad se doselio ovamo, trinaest je puta putovao u Njemačku i natrag.
Graške znoja pojavile su se na Noelovu čelu. Što želite time reći?
Mislim da stara koža nije ni primirisala Dachau. Ili, ako je bio
ondje, onda je bio u upravi. Gotovo ga nitko ne poznaje u kući u kojoj
je stanovao; nitko ga nije vidio u sinagogi. Ja mislim da je on bio nacist.
Holcroft je progutao. Kako ga povezujete s mojim ocem?
Preko vas. Još ne znam sasvim sigurno, ali preko vas.
Preko mene? Noel je osjetio kako mu se ubrzava ritam otkucaja
srca.
Da. U Riju ste ispričali Andersonu kako je neki tip po imenu
Graff nacist i kako vas je pokušao ubiti. Anderson mi je rekao da
ste vi sasvim šašavi zbog obiju sumnji, ali ja u to ne vjerujem. Ja
vama vjerujem.
Bio sam paklenski bijesan. Nisam namjeravao da jedno vežem s
drugim. Bio je to nesporazum... Noel je očajnički tražio riječi. Graff
je paranoidni, nervozni i uskipjeli Nijemac pa sam ga okrstio nacistom,
to je sve. Mislio je da pravim nacrte i da snimam njegovo zemljište i
imanje...
Rekao sam da vam vjerujem, Holcroft prekinuo ga je detektiv.
I za to imam svoje razloge.
Koji su to razlozi? Noel je znao da govori tako tiho da ga Miles
jedva čuje; odjednom je osjetio strah. Smrt njegova oca je upozorenje.
Rache. Odessa. Bilo koja organizacija, ali, to je još jedno upozorenje.
Njegova majka mora biti zaštićena!
Miles je govorio, ali Holcroft ga nije mogao čuti; misli su mu se panično rojile.
Milesa treba zaustaviti! Ne smije mu dopustiti da se približi Ženevi!
Oni ljudi u avionu koji su vas pokušali ubiti bili su Nijemci
objasnio je Miles. Imali su putne isprave dvojice Amerikanaca koji
su poginuli u Miinchenu prije pet godina, ali su bili Nijemci; to je
dokazano mostovima i drugim radovima na zubima. Ubijeni su na aero
dromu Kennedv; tijela su im pronañena u kolima za gorivo. Meci koji
su ih ubili ispaljeni su iz njemačkog devetmilimetarskog revolvera. Pri
gušivač je izrañen u Miinchenu. Pogodite kamo je taj mali starac putovao kad je
išao u Njemačku barem na šest putovanja kojima smo ipak uspjeli ući u trag?
Miinchen prošaptao je Noel.
Tako je. Miinchen. Gdje je sve otpočelo i gdje i nadalje traje.
Grupa nacista se bori izmeñu sebe trideset godina nakon završetka
prokletog rata, a vi ste baš u sredini svega toga. Želim znati zašto?
Noel se osjećao iscrpljenim, izmučenim; bio je potpuno obuzet strahom. Ostavite
se toga. Vi tu ne možete ništa učiniti.
Možda postoji nešto što bih ja mogao spriječiti, doñavola! Još
jedno ubojstvo.
Zar to ne možete shvatiti? upita ga Holcroft prožet bolom. Ja
to mogu reći jer je on bio moj otac. Ništa se ne može riješiti u New
Yorku. To se može riješiti isključivo ovdje. Dajte mi vremena; za ljubav
Božju, dajte mi vremena. Ja ću vam se vratiti.
Koliko vremena?
Mjesec dana.
Previše. Presijecite napola. Dobili ste dva tjedna.
Miles, molim vas...
Čuo je klik s druge strane telefonske žice; u New Yorku je prekinuta veza.
Dva tjedna. Pa to nije moguće!
Ali to mora biti moguće. U drukčijoj varijanti, a ne onako kako je zamislio Miles.
U roku od dva tjedna on mora spriječiti Milesa da nastavi istragu. U tome bi
mogao uspjeti zahvaljujući sredstvima iz Ženeve. Ne treba sada posustati nakon
svega što je već prošao. Ubrzo će i on imati neku vlast u svojim rukama, doći će
vrijeme drukčijih razgovora, a možda će ubojicama svoga oca naplatiti sve račune.
To je takoñer jedan od ciljeva koji ne smije zanemariti. Zeneva će postati moćna.
Nemoguće je ne slušati glas fOantropske agencije koja raspolaže sa sedam stotina i
osamdeset milijuna dolara treba je slušati tiho, u povjerenju, bez javnosti. Kad
jednom račun bude osloboñen, stvorit će se novi dogovori, postići nova
razumijevanja, uspostaviti suradnja s obiju strana. Osim toga, Odessa će biti
raskrinkana, Rache uništen.
Tada će Miles možda moći više saznati.
Sve će se to dogoditi samo ako se tri prihvatljiva izdanka bivših rukovodilaca
Reicha, dubokih pokajnika, pojave u banci u Ženevi i predstave se kao osobe o
kojima govori tajni dokument, što će značiti da je nastupio trenutak ispunjenja prve
faze oporuke. I ne ako se dogodi; to će se i te kako dogoditi. Noel je bio uvjeren u
to, ali do tada on mora štititi svoju majku. On će razgovarati s Althenom i uvjeriti
je da idućih nekoliko tjedana mora iščeznuti ne ostavljajući adresu svog
privremenog boravišta ili, bolje rečeno, skloništa.
Ali, kako da to kaže ženi kao što je Althena?
Ženi koja je tek izgubila voljenog muža i koja možda ne sluti da je njegova smrt
obavijena tajnom; tajnom koja je za upućene svojevrsna istina i dogañaj koji
uznemiruje, koji ne smije ostati u oblacima nagañanja i nezrelih pretpostavki...
Što bi joj on mogao reći? Što god joj kaže, neće ga ni u snu poslušati. Ne bi ga
slušala ni sekunde kad bi samo pomislila da joj je muž ubijen, da je žrtva zavjere
opasnih zločinaca i profesionalnih ubojica. Sto bi joj on, zaboga, uopće mogao
reći? Kako da započne uvjerljivu laž skrivajući je kao istinu i to kad se obraća ženi
kojoj je intelektualna sumnjičavost i snaga volje jedan od najvažnijih temeljnih
kamena ličnosti? Tu nema prilike za improvizaciju jer bi u tom slučaju bilo mnogo
bolje da s njom uopće ne razgovara. A to je nemoguće.
Vrijeme je brzo odmicalo, sada će začuti glas iz New Yorka, a on još nema pojma
o čemu će govoriti. Hvatala ga je nova panika. Zazvonio je telefon.
Allo? Allo, monsieur?
Glas telefonistice se razlijevao iz slušalice koju je nespretno držao u ruci kao da je
to nepoznati predmet što ga je slučajno našao na ulici. Vaš poziv za New York...
Holcroft je tako naglo spustio slušalicu da je zakreštalo zvono telefonskog aparata.
Nije mogao razgovarati sa svojom majkom. Ne sada. Možda za sat ili dva, ali ne
sada. Najprije treba dobro promisliti. Toliko je pitanja o kojima mora temeljito
promisliti, toliko toga što mora učiniti.
Činilo mu se da postaje lud.
On će poludjeti rekao je plavokosi muškarac u telefonsku slu
šalicu govoreći na aerodromu Hellenikon u Ateni. Sada je već si
gurno čuo vijest iz Amerike. Bit će to pritisak zbog kojega bi mogao
pokleknuti, izgubiti živce; neće znati što uraditi, jer je to uobičajeno
u sličnim situacijama, a da i ne govorim o ovoj njegovoj. Kaži našem
čovjeku u Parizu da bude uz njega iduća dvadeset i četiri sata. Ne
smije se vratiti u Ameriku.
Neće se vratiti, uvjeravam te odgovorila je Gretchen Beaumont
udaljena tisuće kilometara.
U to ne možeš biti sigurna. Psihološki pritisak sve više raste; naš
je subjekt sada podložan veoma osjetljivom raspoloženju. Možda i
postupcima. Meñutim, ništa nije izgubljeno, njega je moguće voditi,
njega moramo voditi. On čeka mene; on gleda na mene kao na odgovor
koji će najzad dobiti za mnoga pitanja koja ga muče, ali uže moramo
još više stegnuti. Ja želim da on najprije ode u Berlin. Na dan ili
dva. Radi Kesslera.
Hoćemo li se poslužiti njegovom majkom? Mogli bismo njoj usa
diti tu ideju.
Ne. Ni u kakvim okolnostima ne smijemo je ni taknuti. Bilo bi to
suviše opasno.
U tom slučaju, kako ćeš mu predložiti Berlin? zanimalo je
Gretchen Beaumont koja je govorila iz Engleske.
Ja mu neću ništa predložiti odgovorio je John Tennvson govo
reći iz Atene.
Uvjerit ću našu sestru da ga ona navuče na taj zaključak. Nema
sumnje da ona sada pokušava uspostaviti kontakt sa mnom.
Budi oprezan s njom, Johanne.
Bit ću.
Holcroft je šetao betoniranom obalom Seine ne osjećajući hladne ujede vjetra što je
puhao s rijeke. Prije pola sata bio je ispunjen samopouzdanjem i ponesen
spremnošću da se uhvati u koštac sa situacijom; sada se osjećao izgubljenim. Znao
je samo to da mora ići naprijed, da mora razbistriti glavu, donijeti odluke.
Trebalo je opet procijeniti neke stvari. Prije jedanog sata vjerovao je da može
računati na Heldenina brata. To je mišljenje sada bilo pod sumnjom i nije znao je li
to bio dio opće pogrešne strategije. Podivljali auto na njujorškoj ulici koji je
oduzeo život jedinom ocu kojega je poznavao, suviše je podsjećalo na
neobjašnjenu nesreću u londonskoj podzemnoj željeznici.
Čovjek je poginuo u sasvim neuobičajenoj nesreći koja je odnijela pet života...
MI5.
Ja mislim da je to bilo ubojstvo s nakanom... čudna nesreća u kojoj je osim mete
napada ubijeno vise ljudi. David Miles, NYPD.
Sastanak s Tennvsonom odjednom mu nije značio odgovor na sve; Tinamouova
sjena opet se pojavila i zamračila nebo. Muškarac će doći jednog dana i govoriti o
čudnom dogovoru. Tennvson ga čeka, ali vjerojatno čeka zbog pogrešnih razloga.
Možda je njihovu pogodbu prodao za višu cijenu.
Ako je to uradio, on je odgovoran za smrt Richarda Holcrofta, isto kao da je
njegova noga bila na papučici za brzinu, a njegove ruke za volanom. Ako se to
dokaže, ako nedvojbeno utvrdi tu pretpostavku, Tennvson neće živ otići s njihova
sastanka. Sin će ubiti za oca; toliko je dugovao Richardu Holcroftu.
Noel se zaustavio i oslonio rukama na betonski zid iznenañen samim sobom... i
svojim mislima. On se zapravo projicirao u ulogu ubojice! Njegova je pogodba
zahtijevala mnogo višu cijenu, strašnu cijenu na koju nije ni pomišljao.
On će Tennvsona sučeliti sa činjenicama onako kako ih je doživio. Pomnjivo će
promatrati sina Wilhelma von Tiebolta. Istina ili laž: to će osjetiti u Tennvsonovim
riječima, u njegovim očima. Holcroft se svim srcem nadao da će prepoznati prave
znakove.
Korak po korak. Svijest mu se bistrila. Svaki korak mora pažljivo promisliti; pa
ipak ga taj oprez neće usporiti.
Prve stvari na prvo mjesto, a prva je bila neprijeporna činjenica da se više ne smije
slobodno kretati, neoprezno lunjati kako mu drago. Upozorili su ga na najgori
mogući način, na najbolniji način: ubojstvom voljene osobe. Upozorenje je primio
sa strahom i bijesom. Strah će ga učiniti opreznim, bijes će mu ojačati hrabrost.
Mora tako biti; od toga
sve zavisi.
Zatim je tu njegova majka. Sto joj može reći što bi ona prihvatila a da joj ne
postane sumnjivo? Što god joj kaže, ona mu mora povjerovati. Ako i za trenutak
pomisli da je smrt njezinog muža djelo ljudi koje je okotio Treći Reich, ona će
bijesno podići glas. A njezin bi prvi uzvik bio i posljednji. Što bi joj mogao reći što
bi zvučalo prihvatljivo i
logično?
Povukao je ruke i sasvim odsutno nastavio šetati lutajući pogledom. Zbog toga se
sudario s niskim čovjekom koji je šetao iz suprotnog smjera.
Oprostite. Pardon, monsieur rekao je Noel.
Francuz je šetao i gledao u novine; slegnuo je ramenima i ugodno se nasmiješio.
Rien.
Noel se zaustavio. Francuz za ga je podsjetio na nekoga. Okruglo,
ugodno lice, naočale.
Ernst Manfredi.
Njegova je majka cijenila Manfredija i još je švicarskom bankaru dugovala veliki
dug. Možda bi mogao razgovarati s Althenom pomoću Ernsta Manfredija, izmisliti
neko objašnjenje koje je čuo od bankara. Zašto ne? Tim se riječima nitko ne može
suprotstaviti. Manfredi je mrtav.
Manfredi je vodio brigu o svojoj staroj prijateljici Altheni Clausen. On se bojao
zbog nje. Bojao se da bi idućih tjedana, kada bude osloboñen izuzetno veliki
bankovni račun u Ženevi, moglo izići na površinu Clausenovo ime. Bilo bi ljudi
koji bi se sjetili odlučne mlade žene koja je napustila svog muža gnušajući se
njegovih ideja, a čije su riječi postale temeljem moralnog obraćenja Heinricha
Clausena. Obraćenja koje je urodilo krañom stotina milijuna. Uspavana
neprijateljstva mogla bi oživjeti, možda bi se netko želio osvetiti toj ženi.
Manfredijev bi strah ona uvažavala. Stari je bankar znao više od njih, a ako on
smatra najboljim da ona nestane na neko vrijeme sve dok ne bude ublažen udarac
oslobañanja računa, ona će poslušati njegov savjet. Bolesni starac koji je na pragu
završetka života ne bi davao frivolne i nerazumne savjete.
Takvo bi objašnjenje bilo razumno; bilo bi u skladu s njihovim razgovorom na
Bedford Hillsu prije tri tjedna. Njegova će majka opaziti tu dosljednost. Ona će
slušati i poslušati »riječi« Ernsta Manfredija.
Noel je instinktivno pogledao preko ramena da vidi slijedi li ga netko. To mu je
postalo navikom. Strah ga je činio opreznim; bijes mu je davao odreñenu snagu.
Upravo je sada želio ugledati nekog neprijatelja. Počeo se privikavati na nepoznatu
šumu.
Krenuo je prema hotelu. Iz hotela George V. izjurio je prestrašen i zapanjen
izbjegavajući pomoćnika direktora jer mu je bio potreban svježi zrak da razbistri
misli. Sada će pristati na aperitiv i zamoliti da još jednom telefonira preko
Adantika. Svojoj majci.
Hodao je sve brže. Dvaput se naglo zaustavio i brzo okrenuo. Ide li netko za njim?
Moguće je. Tamnozeleni fiat usporio je vožnju blok kuća iza njega. Dobro.
Brzo je prešao preko ulice, brzo ušao kroz prednji ulaz u kavanu na pločniku i koju
sekundu nakon toga pojavio se na izlazu iz te kavane u Aveniji George V. Prošetao
je uz kuće jednog bloka zaustavivši se kod prodavača novina.
Ugledao je zeleni fiat kako zaokreće oko ugla pored kavane. Naglo se zaustavio.
Vozač je parkirao uz pločnik i spustio glavu. Dobro. Noelu je odjednom postalo
jasno što će učiniti nakon aperitiva i telefonskog razgovora s Althenom.
Mora se vidjeti s Helden. Treba mu revolver.
Von Tiebolt se zagledao u slušalicu telefona u javnoj telefonskoj govornici na
atenskom aerodromu s usnama rastavljenima od zaprepaštenja.
Sto si to rekla? upitao je.
Istina je, Johanne odgovorila je Helden iz Pariza. Britanska
obavještajna služba misli da si ti Tinamou.
Kako nevjerojatno. Iznenañeni plavokosi muškarac jedva je
izgovorio tu riječ. I kako odvratno!
Tako sam rekla Holcroftu. Rekla sam mu da te progone zbog čla
naka koje pišeš i kako pišeš... i zbog toga tko si. Tko smo mi.
Da, jasno mi je. Von Tiebolt se nije mogao usredotočiti na raz
laganje svoje sestre; bijesno je stisnuo slušalicu. Negdje je učinjena
pogreška; treba odmah poduzeti mjere da se to ispravi. Sto je MI5 na
velo na njega? Svaki je trag bio zameten! Uostalom, on će stvoriti Tina
moua kako mu drago; to je njegova konačna strategija. Nikome više ne
vjeruju nego osumnjičenoj osobi koja ukaže na progonjenog ubojicu.
Bila je to finalna taktika koju je smislio za najopasniju situaciju. Možda
će se morati njome poslužiti prije nego je mislio.
Johanne, jesi li tamo?
Da, oprosti.

Moraš se što prije sastati s Holcroftom.

Zacijelo. Stići ću u Pariz za četiri ili pet dana...
Ne možeš prije? upitala je Helden. On je vrlo uznemiren.
Nikako ne mogu doći prije nego što sam rekao. Takav je posao.
Imam ti još mnogo toga za reći... Ispričala mu je o bankovnom
računu u Ženevi; govorila mu je o agenciji u Ziirichu koja će raspodi
jeliti stotine milijuna; o američkom sinu Heinricha Clausena; o Erichu
Kessleru u Berlinu; o von Tieboltovima u Riju. I napokon je, sustežući
se, ponovila riječi koje je izrekla njihova sestra: Jednog će dana doći
jedan muškarac i govoriti o čudnom dogovoru. Jesi li ti to rekao?
upitala je svoga brata u Ateni.
Da. Dosta je toga o čemu nikad nisi čula. Ja nisam znao kada ili
kako će se to dogoditi, jedino sam znao da će se dogoditi. Prije sam
razgovarao s Gretchen. Holcroft ju je posjetio jedne večeri, ovih
dana. Bojim se da mu nije baš puno pomogla. Imamo veliku obvezu,
tako uzbudljivu obavezu kakva nije zabilježena u nedavnoj povijesti.
Štetu treba nadoknaditi...
To je i Holcroft rekao upadne mu Helden u riječ.
Uvjeren sam u to.
Uplašen je. Nastoji to prikriti, ali je vidljivo uplašen.
Nikakvo čudo. To je golema odgovornost. Moram saznati ono što
on zna kako bih mogao pomoći.
Onda doñi u Pariz odmah.
Ne mogu. To je samo nekoliko dana.
Zabrinuta sam. Ako je Noel ono što kaže, ne vidim razloga da
posumnjamo u njega...
Noel? upita je brat blago iznenañen.
On mi se sviña, Johanne.
Nastavi!
Ako je on osoba koja će vas trojicu dovesti pred direktore La
Grande Banque, to znači da se u Ženevi ne može ništa dogoditi bez
njega.
Tako?
I drugi to znaju. Ja mislim da im je poznato da u Švicarskoj
postoji taj bankovni račun. Strašne su se stvari dogodile. Pokušali su
ga zaustaviti.
Tko?
Mislim da je to Rache. Ili Odessa.
To je veliko pitanje odgovorio je John Tennvson. Ni jedna ni
druga organizacija nisu sposobne zatajiti takvu izuzetnu informaciju.
Sto se toga tiče, povjeruj riječima jednog novinara.
Rache ubija; to čini i Odessa. Netko je pokušao ubiti Noela
uzbuñeno je odvratila Helden.
Tennvson se nasmijao sam sebi; pogreške se dogañaju, ali glavna strategija djeluje.
Holcroft dobiva udarce sa svih strana. Kad se sve bude spojilo u Ženevi, on će biti
iscrpljen, dotučen, prilagodljiv, poslušan. Ako je tako, mora biti veoma oprezan.
Nauči ga onome što znaš, Helden. Koliko više možeš. Sve trikove koje smo naučili
jedno od drugoga.
Već je vidio neke trikove odgovorila je djevojka smijući se tiho i
blago, sažaljivo. On ih ne voli upotrebljavati.
Bolje je to nego da završi mrtav. Plavokosi muškarac je zašutio.
Prijelaz ne smije biti primjetljiv; mora biti slučajan. Gretchen je spo
menula fotografiju, Beaumontovu sliku. Ona misli da ju je Holcroft
uzeo.
Uzeo ju je. Uvjeren je da je vidio Beaumonta u avionu iz New
Yorka u Rio. Misli da ga je on slijedio. To je dio onoga što će ti is
pričati.
Dakle, bilo je u avionu, pomisli Tennvson. Amerikanac je bolje opažao nego je
Beaumont htio vjerovati. Beaumontov će nestanak biti objašnjen za nekoliko dana,
ali će biti teško objasniti fotografiju u Holcroftovu posjedu ako je on pokaže
pogrešnim ljudima u Švicarskoj. Fanatični kapetan fregate ostavio je suviše jasan
trag, od Ria do Admiraliteta. Trebaju vratiti fotografiju. Ja ne znam što na to da
kažem, Helden. Nikad nisam volio Beaumonta. Nikad mu nisam vjerovao. Ali, on
je već mjesece i mjesece na Sredozemlju. Ja nikako ne razumijem kako je mogao
napustiti svoj brod i pojaviti se u avionu koji je poletio iz New Yorka. Holcroft se
vara. Tennvson je opet zašutio. Meñutim, ja mislim da bi bilo dobro da Noel
donese fotografiju kad se sastanemo. Ne bi ju trebao nositi naokolo. Niti bi trebao
govoriti o Beaumontu. Kaži mu to. To bi ljude moglo navesti na Gretchen. Na nas.
Da, ja mislim da bi bilo dobro da donese fotografiju.
On to ne može učiniti. Ukradena mu je.
Plavokosi čovjek se sledio. To je nemoguće. Nitko od njih nije uzeo fotografiju!
Ne Sonnenkinder. On bi to prvi saznao. Netko drugi? Utišao je glas. Što misliš
time reći: »Ukradena mu je«?
Upravo to. Čovjek ga je progonio, namlatio ga do besvijesti i uzeo
fotografiju. Ništa drugo, samo fotografiju.
Koji čovjek?
Ne zna. Bila je noć; nije ga mogao vidjeti. Probudio se na polju,
kilometre daleko od Portsmoutha.
Bio je napadnut u Portsmouthu?
Oko kilometar i pol daleko od Gretchenine kuće, kako sam shva
tila.
Nešto nije bilo u redu. Nešto strašno nije u redu. Jesi li sigurna da Holcroft nije
lagao?
Zašto bi?
Što ti je točno ispričao?
Da je za njim trčao muškarac u crnom džemperu. Udario ga je
nekim tupim omotanim oruñem i uzeo mu fotografiju iz džepa dok
je ležao u nesvijesti. Samo fotografiju. Ni novac, niti išta drugo.
Shvaćam. Ali nije shvaćao! A to što nije shvaćao najviše ga je
uznemirilo. Svoja strahovanja nije mogao niti je htio iznijeti Helden;
kao i uvijek, mora se ponašati kao da su svi konci u njegovim rukama.
Pa ipak, mora istražiti tu neshvatljivu činjenicu, mora saznati što se za
pravo dogodilo. Helden, ja bih te nešto zamolio... u ime sviju nas. Što
misliš, bi li mogla urediti da jedan dan izbivaš s posla?
Mislim da mogu. Zašto?
Mislim da bismo morali pokušati utvrditi tko se to toliko zanima
za Holcrofta. Možda bi mu ti mogla predložiti izlet u pokrajinu, u Fon
tainebleau ili Barbizon.
Ali zašto?
Imam prijatelja u Parizu koji mi često čini razne usluge. Zamolit
ću ga da te prati, veoma diskretno, dakako. Možda ćemo saznati tko će
još poći na put.
To bi mogao učiniti jedan od naših ljudi.
Ne. Mislim da ne. Nemoj upletati svoje prijatelje. Herr Oberst ne
bi smio imati nikakvu ulogu u tome.
U redu. Mi ćemo krenuti oko deset sati ujutro. Iz njegova hotela.
Douzaine Heures, Rue Chevalle. Kako ću znati tko je taj čovjek?
Nećeš znati. On će tebe naći i pratiti. Ne govori ništa Holcroftu;
to bi ga uznemirilo bez ikakve potrebe.
Dobro. Ti ćeš me nazvati kad doputuješ u Pariz?
Iste minute kad stignem, meine Schivester.
Danke, mein Bruder37
Tennyson je spustio slušalicu. Mora obaviti još jedan telefonski razgovor prije
nego se ukrca u avion za Berlin. Sada neće razgovarati s Gretchen; ne želi s njom
razgovarati. Ako su Beaumontovi postupci bili tako katastrofalni kao što se čini,
ako je njegova nepažnja ugrozila ili spriječila, barem privremeno, stvar
Wolfsschanzea, tada treba prekinuti sve veze koje vode do njega i kroz njega do
Ženeve. Nije jednostavno donijeti takvu odluku. Volio je Gretchen onako kako
malo braće na svijetu voli svoje sestre; čak na način koji svijet nije odobravao jer
svijet nije shvaćao. Ona se brinula za njegove potrebe, zasićivala je svaku njegovu
glad tako da nikad nije bilo nekih vanjskih komplikacija. Svijest mu je bila
slobodna i mogla se zaokupiti vlastitom izvanrednom misijom u životu. Ali i to bi
moglo imati kraj.
Gretchen, njegova sestra, njegova ljubavnica, možda će morati umrijeti.
Holcroft je slušao Althenine posljednje riječi zaprepašten njezinom ravnotežom,
iznenañen što je sve prošlo tako jednostavno. Jučer je bio sprovod.
Učini ono što moraš, Noel. Dobar čovjek je umro bez ikakva raz
loga, glupo, a to je sramota. Ali prošlo je; ni ti ni ja ne možemo više
ništa učiniti.
Nešto možeš učiniti za mene.
O čemu se radi?
Ispričao joj je što zna o Manfredijevoj smrti što Švicarci vjeruju da se dogodilo.
Starac koji je propadao od bolova i koji se odlučio za brzu smrt umjesto za
produljenu patnju i vezanost za postelju. Posljednja stvar koju je učinio kao
bankar bio je sastanak sa mnom u Zenevi.
Althene je šutjela sjećajući se prijatelja koji joj je svojevremeno toliko značio.
To je doista slično njemu da ispuni tako važan ugovor kao što je
taj koji ti je objelodanio. On to ne bi ostavio drugima.
Postoji još nešto; to se tiče tebe. Rekao je da bi ti to shvatila.
Holcroft je čvrsto držao slušalicu i govorio što je mogao uvjerljivije.
Znao je da njegova majka lovi smisao u zraku, u što se toliko puta uvje
rio, i da mu neće biti lako prevariti je. Pa ipak, izrazio je Manfredijevu
»zabrinutost« zbog onih koji bi se mogli sjetiti odlučne žene za koju
mnogi vjeruju da je odgovorna za obraćanje Heinricha Clausena te
za njegovu odluku da izda Reich. Objasnio joj je da je sasvim moguće
da je još ostalo fanatika koji se bave idejom osvete. Manfredijeva stara
prijateljica, Althene Clausen, ne bi se trebala izlagati opasnosti da bude
nečija meta; trebala bi negdje otići na neko vrijeme, negdje gdje je
nitko ne bi mogao pronaći ako Clausenovo ime izbije na površinu.
Možeš li me razumjeti, majko?
Da odgovorila je Althene. Zato jer je to on sam meni rekao
jedanput prije toliko godina. Jednog toplog poslijepodneva u Berlinu. I
tada je rekao da bi oni, oni drugi, mogli poludjeti i potražiti nas. Bio je
u pravu, na žalost; i sada je u pravu. Svijet vrvi luñacima.
Kamo ćeš otići?
Ne znam, još ne znam. Vjerojatno ću nekamo otputovati. Sad je
za to najpogodnije vrijeme, zar ne? Kad je smrt u pitanju, ljudi se pro
mijene, povuku se na neko vrijeme, a nitko zbog toga ne postavlja pita
nja. Da, mislim da je sada najpogodniji trenutak za odlazak.
Htio bih da odeš nekamo gdje te ljudi neće prepoznati ni previše
opažati. Samo nekoliko tjedana.
Nije teško pobjeći od pogleda. U tome sam već priličan struč
njak. Dvije godine nakon odlaska iz Berlina ti i ja smo bili u pokretu.
Zapravo, sve do Pearl Harboura. Savez je tih dana djelovao na sve
moguće načine, što nije bilo nimalo ugodno; nareñenja je primao iz
Wilhelmstrasse.
To nisam znao odgovorio je Holcroft prilično uzbuñen tim
otkrićem.
Još je mnogo toga... Nije važno. Richard je sve to okončao. Omogućio je da
prestanemo bježati i skrivati se. Obavijestit ću te gdje se nalazim.
Kako?
Majka je ušutjela, a onda će: Preko tvog prijatelja u Curac.au, gospodina
Buonoventure. Razgovarao je sa mnom s velikim poštovanjem. Bit će najbolje da
njega izvijestim.
Holcroft se nasmijao. U redu. Nazvat ću Sama.
Nisam ti nikad pričala o onim danima, zar ne? Prije nego je Ric
hard ušao u naše živote. To ti doista moram ispričati; vjerujem da će te
zanimati.
Veoma će me zanimati. Manfredi se nije varao. Ti si nevjerojatna.
Ne, dragi. Ja sam samo preživjela.
Kao i obično, pozdravili su se na brzinu; bijahu prijatelji. Noel je izišao iz ureda
pomoćnika direktora. Prešao je preko velikog predvorja Georga V., prema baru
gdje ga je prijatelj čekao s aperitivima, a onda je odlučio da se nakratko vrati.
Približio se velikom izlogu s lijeve strane ulaza i pogledao izmeñu nabora zavjesa
od crvenog baršuna. Zeleni »fiat« bio je još parkiran na istome mjestu.
Noel se opet uputio prema baru. Provest će četvrt sata u ugodnom razgovoru s
pomoćnikom direktora za koje će mu vrijeme dati neke specifične, iako netočne
obavijesti o sebi, a zamolit će ga i za jednu ili dvije usluge.
A onda je na redu Helden. Ako ga ona ne nazove do pet sati, on će joj telefonirati u
Gallimard. Mora je vidjeti; treba mu revolver.
Četiri ili pet dana? eksplodirao je Holcroft u telefonsku sluša
licu. Ja ne želim čekati četiri ili pet dana. Ja se mogu s njim sastati
bilo gdje! Ne mogu gubiti vrijeme uludo. Meni se žuri.
Rekao je da tek tada može doputovati u Pariz pa je predložio da
u meñuvremenu otputuješ u Berlin. To će ti uzeti samo dandva.
Znao je za Kesslera?
Možda ne po imenu, ali je znao za Berlin.
Gdje je bio kad si mu telefonirala?
Na aerodromu u Ateni.
Noel se sjećao riječi koje je čuo u Velikoj Britaniji, a koje nije trebalo zaboraviti.
Prije četiri dana je nestao iz Bahraina. Naši operativa paze na njega od Singapura
do Atene. Britanska obavještajna služba će se ubrzo sučeliti s Johannom
Tennvsonom ako se to neugodno sučeljenje već nije dogodilo. Što je rekao o
Britancima?
Bio je bijesan, što sam i očekivala. Sasvim je u Johannovu stilu da
napiše neki članak koji se neće svidjeti Foreign Officeu. Bio je više
nego bijesan; smatra to velikom i nadasve glupom uvredom koju
nikako ne može protumačiti. Uostalom, u njegovu poslu...
Nadam se da će se smiriti. Posljednja stvar koju netko od nas želi
bio bi članak u novinama. Taman posla! Možeš li ga opet nazvati?
Mogu li ga/ñ nazvati? Mogao bi večeras doletjeti, a ja bih ga mogao
sačekati na Orlvju. To bi bilo sjajno; ne bih gubio vrijeme.
Bojim se da je to nemoguće. Hvatao je avion. Jedino mi je ostavio
telefonski broj u Bruxellesu; to je mjesto gdje prima poruke. Prošla su
gotovo dva dana prije nego je dobio moju poruku.
Prokletstvo!
Može biti da je upravo sada jako zaposlen, ne znam; samo znam
da se to često dogaña u novinarskom pozivu.
Dakle, sada nije moguć nikakav kontakt s njim?
Nije, na žalost.
Prokletstvo!
Ti si prenapregnut.
Meni se žuri. To je bolje objašnjenje.
Noel... započe Helden krzmajući. Ja sutra ne moram na
posao. Možemo li se sastati? Da se možda malo provozamo? Htjela
bih da razgovaramo.
Holcroft je bio iznenañen. On ju je želio vidjeti.
Zašto da čekamo do sutra? Zašto da ne večeramo zajedno?
Žao mi je, ali ne mogu večeras. Imam sastanak. Bit ću u tvom
hotelu sutra ujutro u deset sati. Je li u redu? A poslijepodne možeš
odletjeti u Berlin.
Sastaješ se sa svojim prijateljima?
Da.
Helden, učini nešto za mene; zbog toga te i pitam hoćeš li biti s
prijateljima. Nikad mi nije palo na pamet da ću zamoliti za ovakvu
uslugu, ali, kako vidim, vremena se mijenjaju. Treba mi revolver. Ja
ne znam što ovdje treba učiniti da bih ga nabavio, ne znam kakvi su
propisi o nabavi oružja. Prema tome, ostaješ mi ti.
Razumijem te. Donijet ću ti jedan. Do ujutro.
Do ujutro. Holcroft je spustio slušalicu i pogledao svoju
aktovku na hotelskoj stolici. Ugledao je korice ženevskog dokumenta.
To ga je podsjetilo na prijetnju ljudi koji su pripadali Wolfsschanzeu.
Više ti ništa neće biti isto kao prije... Sada mu je bilo sasvim jasno
kako je ta poruka bila istinita. U Kostariki je posudio revolver; zapravo,
nametnuo mu ga je njegov prijatelj Buonoventura. I tada je ubio
čovjeka koji se spremao njega ubiti. Tada je rekao: dok sam živ, ne
želim vidjeti revolver u svojoj ruci. Taj mu se dogañaj duboko usjekao
u svijest i učinio ga još miroljubivijim nego što je bio. Meñutim, tada
nije ni u snu mogao doživjeti ovakvu preobrazbu svog života, niti pret
postaviti da će se jednom morati hrvati s ovakvim teškoćama i proble
mima, s obavezom koja je već mnogo toga izmijenila u njegovu životu.
Već je nekoliko puta bio metom napada nepoznatih napadača o kojima sada ipak
zna nešto više. Nije ih izazvao, ali su pucali na nj. To je činjenica pred kojom ne
može zatvoriti oči. Osim toga, i mučko ubojstvo njegova oca, majčina supruga,
naučilo ga je nečemu. On više ne smije biti ostavljen na milost i nemilost suludim
ubojicama. Mora mijenjati svoj stav koji je cementirao u Kostariki.
Sve se izmijenilo jer ga je čovjek kojega nije poznavao glasno pozivao iz groba.

Voliš li planinsku pastrmku? upitala ga je Helden pružajući mu

automatski revolver na prednjem sjedištu njegova unajmljenog automo
bila.
Pastrmka je sasvim u redu odgovorio je Holcroft smijući se.
Što je smiješno?
Ne znam. Pružaš mi revolver, a istodobno me mirno pitaš što
želim ručati.
Prva stvar nije ni u kakvoj vezi s drugom. Mislim da bi bilo više
nego poželjno da barem nekoliko sati prestaneš misliti na svoje pro
bleme, iako znam da ti nije baš lako, što vrijedi i za probleme.
Mislio sam da želiš razgovarati o njima.
Ja to želim. Isto te tako želim bolje upoznati. Kad smo preksinoć
razgovarali, ti si postavljao pitanja.
Prije nego sam ti postavio ta pitanja, ti si uživala smijući se...
Helden se i sad nasmije. Žao mi je zbog toga. Bilo je uzbudljivo,
zar ne?
Bilo je luñački. Lijepo se smiješ. Nisam znao da se umiješ tako
grohotom smijati.
Ja to često radim. Najmanje dvaput mjesečno, točno kao sat.
Holcroft ju je brzo pogledao. Nije trebalo da ti to kažem. Ne
mislim da imaš mnogo razloga za smijeh.
Uzvratila mu je pogled; na usnama joj je bio osmijeh. Možda više nego misliš.
Osim toga, nisam se uvrijedila. Uvjerena sam da me smatraš prilično ozbiljnom.
Naš razgovor te večeri nije se ticao tema zbog kojih bismo se
mogli valjati od smijeha.
Ne, nije. Helden je opet svratila pogled preda se; obje ruke
držala je na koljenima, ali ih je sada premjestila ispod koljena i ispod
plisirane bijele suknje. Imala je neku kvalitetu koju prije nije opazio,
imala je nešto mačkasto u nekim kretnjama.
Razmišljaš li ikad o njima? upitala ga je iznenada.
O kome?
O tim očevima koje ti i ja nismo ni upoznali. Ono što su oni uči
nili doista je nevjerojatno i vraški smjelo.
I to se ne odnosi samo na jedan postupak. Stotine... tisuće sličnih
postupaka. Svaki drukčiji, svaki opasan i kompliciran, i tako mjesece i
mjesece. Tri godine manipuliranja.
Mora da su živjeli u strahu.
Uvjeren sam da jesu.
Što ih je vuklo?
Da, što ih... Noel je ušutio ne znajući zašto. Gledaj što je
Heinrich Clausen meni napisao u pismu. Bili su strahovito iznenañeni
kad su saznali za »logore za rehabilitaciju«. Zapanjeni. Auschwitz, Bel
sen; sišli su s pameti. To nama zvuči nevjerojatno, ali sjeti se, to je bilo
četrdeset i treće. Postojala je zavjera šutnje. Noel je sada shvatio zašto
nije mogao nastaviti prvu rečenicu. Htio je spomenuti njihove očeve, ali
to nije mogao reći za svog oca, Heinricha Clausena. Neka blokada koju
je ipak shvaćao.
Helden mu je dotakla ruku; dodir je bio kratak, ali čvrst. Nazivaš ga Heinrichom
Clausenom. Ne možeš izgovoriti »otac«, zar ne?
Ja sam imao oca. Noel je zašutio. To nije bio trenutak da na
dugo priča o Richardu Holcroftu; treba se savladati. Mrtav je. Prije
pet dana ubijen je u New Yorku.
Oh, Bože... Helden je zapanjeno zurila u nj; mogao je osjetiti
dubinu njezina suosjećanja i jačinu zabrinutosti. Ubijen? Zbog
Ženeve? upitala ga je.
Ne znam.
Ali tako misliš.
Da. Čvrsto je zgrabio volan, zagledao se kroz vjetrobran i ušu
tio. Osjećao je kako se oko njega stvara neka ljuštura, kako ga obuzima
bol, a to je bilo strašno.
Žao mi je, Noel. Ne znam što drugo da ti kažem. Htjela bih te
nekako utješiti, ali ne znam kako.
Pogledao ju je; vidio je njezino lijepo lice i jasne smeñe oči ispunjene prisnošću i
zabrinutošću. Kad ti sa svim svojim problemima kažeš to što si rekla, sasvim je
dovoljno. Ti si draga osoba, Helden. Nisam upoznao mnogo osoba poput tebe.
Ja bih mogla reći isto... draga osoba.
Oboje smo to rekli. A sada, što je bilo dalje s tom pastrmkom?
Ako ćemo se nekoliko sati odmarati, zašto mi ne kažeš kamo idemo?
U Barbizon. Ondje je jedan ugodan restoran u središtu grada.
Jesi li ikad bio u Barbizonu?
Nekoliko puta odgovorio je Noel čije su se oči odjednom
usmjerile na malo četvrtasto zrcalo izvan prozora.
Iza njih je bio tamnozeleni fiat. Nije znao je li to isti auto koji je jučer čekao na nj
u Aveniji George V., ali se odlučio uvjeriti u to a da ne uzbuni Helden. Usporio je;
fiat ga nije prestigao, nije ga ni sustigao. Umjesto toga, prešao je na desnu stazu
pustivši drugi auto izmeñu njih.
Kao da nešto nije u redu? upita ga Helden.
Holcroft je podigao nogu s papučice za brzinu. Pri manjoj brzini automobil je
počeo blago trzati. Ne, nije ništa strašno. I jučer sam iskusio nezgode s ovom
prokletom stvari. Treba prilagoditi rasplinjač, mislim da se o tome radi. Svako
malo se začepi i ne propušta zrak. To proñe ako paziš na vožnju.
Slušajući te zaključujem da si dobro upućen u tajne automobila.
Nisam loš mehaničar. Ako to nisi, ne možeš preuzimati poslove u
Meksiku ili još južnije. Naglo je pritisnuo papučicu; auto je pojurio.
Sada je mogao vidjeti zeleni fiat i u zrcalu u sredini auta. Fiat je skrenuo nalijevo
puštajući neke druge aute, a zatim se vrati na desnu stazu, iza njih. Na pitanje je
odgovoreno. Njih slijede.
Strah ga je učinio opreznim. Tko god se nalazio u tim kolima, bio je neizravno
umiješan u smrt Richarda Holcrofta; u to je bio uvjeren. I zato on namjerava
namamiti tog tipa, uloviti ga u stupicu.
Eto. Sada je sve u redu objasnio je Helden. Začepljenje zraka
je nestalo. Ručak u Barbizonu zvuči kao najmilija glazba. A sada da
vidimo sjećam li se puta.
Nije se sjećao. Namjerno. Nekoliko puta je pogrešno skrenuo ublažavajući svoje
greške smijehom, inzistirajući na tvrdnji da se francuska provincija sasvim
izmijenila. To je postala šepava igra sa smrtno ozbiljnim ciljem: on mora vidjeti
lice čovjeka u fiatu. U Parizu je to lice bilo skriveno iza vjetrobrana i oblaka dima
od cigareta; sada ga mora vidjeti tako da ga može prepoznati u gomili.
Meñutim, vozač fiata nije bio amater. Ako ga je iznenadila Holcroftova vožnja,
ako je bio iznenañen Noelovim besciljnim skretanjima i mijenjanjem brzine, on to
nije pokazivao. Vozio je na diskretnoj udaljenosti iza njih ne dopuštajući da se ta
udaljenost suviše smanji. Na uskom putu južno od CorbeilEssonnesa nalazio se
auto s kojim nešto nije bilo u redu. Bio je to dobar razlog da se Noel zaustavi.
Holcroft je parkirao sa strane, ispred toga auta, da vidi može li pomoći vozaču;
vozač fiata nije imao izbora. Brzo se provezao pored dvaju parkiranih automobila.
Noel ga je pogledao ništa ne propuštajući. Muškarac je bio svijetle puti, kosa mu je
bila svijetlosmeña; a imao je još nešto karakteristično: mrlje po licu, ožiljke od
kozica, što li.
To je lice dobro upamtio. Bilo je to sve što ga je zasad zanimalo.
Vozač automobila u kvaru zahvalio je Holcroftu objasnivši mu da je pomoć na
putu.
Noel je kimnuo i opet upalio motor pitajući se hoće li ubrzo ugledati zeleni fiat.
Hoće li biti parkiran na nekom sporednom putu čekajući na njih ili će se
jednostavno pojaviti niotkuda i prikazati se u zrcalu Holcroftova automobila?
Bio je to vrlo pažljiv postupak rekla je Helden.
Mi, ružni Amerikanci, ponekad činimo i lijepe stvari. Sada ću se
vratiti na glavnu cestu.
Ako se zeleni fiat nalazio u nekoj sporednoj ulici, on ga nije vidio. Ali, bilo kako
bilo, jednostavno se opet našao iza njega, u ogledalu, na glavnoj cesti. Skrenuli su
na izlazu SeineetMarne i odvezli se u Barbizon. Zeleni fiat ostao je daleko iza njih,
ali je održavao svoje mjesto u tom čudnom poretku stvari.
Njihov je ručak bio čudna mješavina lagode i neugode, kratkih početaka razgovora
i naglih prekida; započinjali bi razgovor o nečemu da bi temu ostavili na sredini ne
sjećajući se ni razloga neke specifične razmjene mišljenja. Lagoda je bila u tome
što su bili fizički bliski jedno drugome, što su zajedno. Holcroft je osjećao da ona
misli kao i on.

Osjećaj bliskosti potvrñivalo je Heldenino ponašanje, premda je bilo jasno da ona

na to ne misli: često ga je dodirivala. Doticala bi mu rukav ili, još kraće, ruku.
Dodirivala bi ga radi naglašavanja onoga što je govorila ili zato što ga želi nešto
upitati, ali ga je dodirivala kao da je to njoj najnormalnija stvar na svijetu. A i
njemu je bilo prirodno da je dodiruje, da uzvraća njezine dodire i da ga ona dotiče.
Nije to bilo grubo stiskanje, već lagani doticaj ispunjen elektricitetom.
Tvoj brat nije ništa govorio o Beaumontu? upitao je.
Jest, govorio je. Bio je jako ljut. Sve što je u vezi s Beaumontom
ljuti ga. Meñutim, on misli da se ti varaš kad kažeš da si ga vidio u avi
onu. Htio je da doneseš fotografiju. Rekla sam mu da je nemaš. Bio je
bijesan.
Zbog fotografije?
Da. Rekao je da bi to moglo biti opasno. To bi moglo navesti
»ljude«, kako se izrazio, na Gretchen, na tebe. Na Zenevu.
Mislim da je odgovor jednostavniji. Kraljevska se mornarica ne
razlikuje od bilo koje druge vojne organizacije. Oficiri štite jedan dru
goga.
Misliš na moju seksualno zbrkanu sestru?
Holcroft je kimnuo; doista nije htio razgovarati o Gretchen Beaumont, nikako ne s
Helden. Tako nešto.
Dotaknula mu je prste. Ja te razumijem, Noel. Ja nisam u poroti kad je u pitanju
moja sestra. Zatim je zbunjeno povukla ruku. Naime, želim reći, ja nemam
pravo... ne, ne, ni to nisam mislila. Želim reći: kad si ti u pitanju, ja nemam pravo...
Ja mislim da oboje znamo na što misliš upao joj je u riječ Hol
croft pokrivši njezinu ruku svojom. Osjećaj se slobodnom da imaš
pravo. Mislim da mi se to sviña i da mi sasvim odgovara.
Tjeraš me da se osjećam budalasto.
Ozbiljno? To je posljednje kako bih htio da se osjećaš. Povukao
je svoju ruku i slijedio njezin pogled kroz prozor. Gledala je mali
kameni ribnjak na terasi, ali njegova pažnja nije dugo slijedila njezinu.
Gledao je nekoliko skupina turista koji su šetali ulicom Barbizona, iza
vrata restorana. Čovjek svijetlosmeñe kose i kozičava lica nepomično je
stajao na pločniku s druge strane. Cigareta mu je visjela izmeñu usana,
a u rukama je držao nešto slično knjižici s umjetničkim reprodukci
jama. Ali čovjek nije gledao u knjižicu. Polako je podizao pogled gleda
jući preko na ulaz u restoran.
Došlo je vrijeme za njegov potez, pomisli Noel. Vatra bijesa mu se opet
rasplamsala; htio je dograbiti tog čovjeka.
Imam jednu ideju rekao je što je mogao ravnodušnije. Pored
vrata sam ugledao poster na kojem je pisalo (izražavam se svojim škol
skim francuskim), mislim da je pisalo Fete d'hiver. U nekom mjestu
Montereau ili slično. Nije li to neka vrsta karnevala?
Fete jeste, ali nije selo. Mislim da je udaljeno odavde sedam do
osam milja.
O čemu se radi? Mislim na karneval.
Fete d'hiver? Te su manifestacije ovdje veoma česte, a obično ih
organizira mjesna crkvena vlast. U pravilu su vezane za crkveni god.
Hajdemo?
Ozbiljno govoriš?
Zašto ne? Možda će biti zabavno. Kupit ću ti poklon.
Helden ga je ispitivački gledala. U redu odgovorila je.
Jarko poslijepodnevno sunce odskakalo je na zrcalu izvan vrata automobila i tako
se jako odražavalo da je Holcroft često škiljio i treptao nastojeći osloboditi vidno
polje slijepih točaka. Tamnozeleni fiat se pojavljivao i nestajao. Bio je daleko iza
njih, ali nikad ga Noel nije zadugo gubio iz vida.
Parkirao je auto iza crkve koja je bila žarište gradića. On i Helden su prošetali oko
župnog ureda i izbili na trg, u gomilu.
Trg u tom naselju bio je tipično francuski. Ulice su bile pokrivene krupnim
kamenim oblucima i širile se kao neuredno postavljene žbice na lošem kotaču;
svuda stare kuće i vijugavi pločnici. Štandovi su bili postavljeni kako se kome
svidjelo, a cerade nad njima bile su u raznim fazama propadanja; proizvodi i hrana
svih mogućih vrsta i opisa bili su nagomilani na štandovima i policama. Blistavi
tanjuri i nauljene cerade hvatali su zrake sunca pa su proboji svjetla strijeljali kroz
gomilu. Fete nije bila namijenjena turističkom prometu. Strance su očekivali u
proljetnim i ljetnim mjesecima.
Čovjek kozičava lica stajao je ispred jednog prolaza koji je vodio izmeñu štandova
s druge strane trga. Zvakao je nekakav kolač dok mu je pogled kolao u Holcroftovu
smjeru. Čovjek nije znao da je opažen; Noel je bio siguran u to. Ponašao se suviše
ravnodušno, suviše zaokupljen jelom. Svoje ciljeve imao je pod nadzorom; sve je
bilo u redu. Holcroft se okrenuo Helden.
Vidim poklon koji sam ti namijenio viknuo je.
Ne budi smiješan...
Pričekaj ovdje! Vratit ću se za koju minutu.
Bit ću tamo pokazala je nadesno kod metalnog posuña.
Dobro. Evo me odmah.
Noel se počeo gurati kroz gomilu. Ako se bude spretno provlačio, uplitao izmeñu
tijela, ako se bude brzo micao, stići će do ruba mase tijela koja su se sudarala a da
ga svjetlokosi čovjek ne zapazi. Kad se nañe na kamenom pločniku, izvan vreve,
polako će se došuljati na samo nekoliko metara od štanda s kolačima.
Dosegao je pločnik; čovjek nije vidio da mu se meta približila. Naručio je još jedan
kolač i odsutno ga jeo dižući se na prste i zabrinuto zureći iznad glava svjetine.
Odjednom se smirio i izgubio izraz zabrinutosti; pažnja mu je bila napola
usredotočena na njegove mete. Ugledao je Helden; očito je bio uvjeren: ako nju
ugleda, onda joj i suputnik nije daleko.
Noel je glumio da je odjednom uganuo gležanj pa je hromo skakutao oko gomile, a
ozljeda je opravdavala što se usput sagiba od boli. Kozičavi ga čovjek u tom
položaju skakutanja i sagibanja nikako nije mogao zapaziti.
Sada se nalazio ravno iza štanda s kolačima, udaljen ni deset metara. Pozorno se
zagledao tog čovjeka. Djelovao je nekako primitivno dok je nepokretno stajao i
svojski jeo, a samo bi se ponekad uzdigao na prste da se uvjeri da mu je plijen još
na vidiku. Holcroftu je palo na pamet kako promatra grabežljivca. Nije mu mogao
vidjeti oči, ali je nekako znao da su mu ledene i budne. Ta ga je misao još više
razljutila stvarajući mu slike u mislima, slike u kojima takav čovjek sjedi iza
vozača, možda s revolverom uperenim u vozačevu glavu čekajući da se Richard
Holcroft pojavi na njujorškom pločniku. Bio je to osjećaj ledene hladnoće,
smrtonosna igra koja ga je tjerala u bjesnilo.
Noel je uronio u gomilu; desnom rukom stiskao je automatik u džepu, a lijevu je
ispružio ukočenih prstiju. Kad ga Noel dotakne, zgrabi, to će biti stisak koji
svijetlokosi nikad neće zaboraviti.
Odjednom je bio zaustavljen. Zaustavljen! Kad je odijelio ramena muškarca i žene
koji su bili ispred njega, isprsila mu se treća osoba s kojom se sudario gotovo
cijelim tijelom; ta je osoba u trenutku sudara gledala u stranu. Namjerno je
zaustavljen!
Maknite mi se s puta! Prokletstvo, pustite me da proñem!
Vidio je da su njegovi uzvici, njegov engleski ili oboje, uzbunili svi
jetlokosog muškarca koji je bio udaljen samo nekoliko metara. On se zavrtio na
mjestu ispustivši kolač. Imao je divlji pogled, lice mu je bilo crveno. Opet se
okrenuo i svom se silom gurao kroz svjetinu dalje od Noela.
Makni se...! Holcroft je to prije osjetio nego što je vidio. Nešto je prorezalo njegov
kaputić i rasparalo podstavu iznad lijevog džepa.
Spustio je pogled prema tom mjestu, ne vjerujući onome što vidi. Netko je gurnuo
nož prema njemu, na njega; da se nije brzo savio, nož bi ušao u njega!
Zgrabio je zglavak ruke koja je držala nož odgurnuvši je, ali se nije usudio pustiti
je. Svom je snagom udario ramenom u prsa čovjeka koji je držao nož. Pa ipak je
čovjek i dalje uspijevao skrivati lice. Tko je to? Nije bilo vremena da razmišlja ili
nagaña; mora odgurnuti, udaljiti taj strašni nož!
Noel je uzviknuo. Sagnuo se držeći neprijateljev zglavak kao u škripovima, objema
rukama, tako da je sječivo noža plesalo u slobodnom prostoru vreve. Svijao se
cijelim tijelom sudarajući se s ljudima oko sebe. Svom snagom povukao je šaku u
kojoj je bio zarobljen nož, povukao je svom težinom dolje; nije se mogao
zaustaviti; pao je. Pao je i nož zvekećući po pločniku.
Nešto ga je udarilo u vrat. Iako je bio ošamućen, ipak je znao što ga je udarilo; bila
je to željezna cijev. Ležao je svijen u strahu i pometnji, ali je znao da ne smije
ostati u tom položaju! Instinktivno se bacio u stranu; strah mu je nalagao da ostane
na mjestu čekajući napad, spreman da mu se odupre. A bijes mu je nalagao da
potraži svoje napadače.
Otišli su. Nestalo je i tijelo koje je pripadalo licu koje nije vidio. Nestao je i nož
koji je pao na pločnik! A posvuda oko njega ljudi su se povlačili gledajući u nj kao
da je poremećen.
Moj Bože! Došlo mu je da uzvikne jer se najedanput sjetio još jedne opasnosti.
Ako žele njega ubiti, žele ubiti i Helden! Ako su ubojice štitile čovjeka kozičava
lica, a sada znaju da je on zapazio njihova čovjeka, pretpostavit će da ga je i
Helden opazila. Pojurit će za njom! Oni će je ubiti jer je ona dio zamke
pripremljene za njega!
Probijao se kroz krug gledalaca i silom sklanjao stotine ljutitih ruku i dlanova
hodajući u smjeru za koji je instinktivno osjećao da ga je ona pokazala prije
nekoliko minuta. Štand na kojem su prodavali neke vrčeve, tanjure ili... vrčeve,
tanjure, posuñe. Tako je! Štand s posuñem. Gdje je taj štand?
Bio je tamo, ali nje nije bilo. Nigdje ju nije vidio. Otrčao je do blagajne na štandu i
zavikao.
Žena! Plavokosa žena bila je ovdje!
Pardon? ?e ne parle pas...
Une femme... Aux cheveux blonds. Elle a ete ici!3
Prodavač je slegnuo ramenima i nastavio čistiti mali vrč.
Ou est elle?40 viknuo je Holcroft.
Vous etes foul Fou! 41 riknuo je prodavač. Voleur! Police!42
Non! S'il vous pldit! Une femme aux..4i
Ah upao mu je prodavač u riječ. Une blonde. Dans ce sens44
Pokazao je nalijevo.
Holcroft se odgurnuo od štanda i opet utrčao u vrevu. Vukao je ogrtače i kaputiće
krčeći sebi put. Oh, Kriste, on ju je ubio\ Pretraživao je pogledom, svaki je prolaz
pomnjivo zagledao, ispitivao je svaki par očiju, svaki pramen kose. Nigdje ju nije
bilo.
Helden!
Odjednom ga je šaka udarila u desni bubreg, a nečija ruka u rame omotavši mu se
oko vrata, sprečavajući prolaz zraka iz grla. Noel je desnim laktom udario u
napadačevo tijelo koje je sada bilo iza njega i vuklo ga unatrag kroz gomilu.
Loveći zrak, lijevim je laktom udario u snažnu polupognutu spodobu koja ga je
držala, a zatim je udario desnim laktom. Napadača je pogodio u prsni koš; za
trenutak je oslabio stisak oko vrata, ali mu je taj trenutak bio dovoljan. Okrenuo se
nalijevo zabivši prste u ruku koja ga je držala oko vrata pa naglo povukao dolje
bacivši napadača preko svog bedra. Obojica su pali na pločnik.
Noel je ugledao lice! Ispod nemirnog pramena crvene kose na čelu je bio mali
ožiljak, a ispod njega bijesne plave oči. Napadač je bio agent MI5, i to mladi od
one dvojice koji su ga ispitivali u londonskom hotelu. Noelov je bijes dosegnuo
vrhunac; nije mogao svladati ludilo temeljeno na strahu. Britanska obavještajna
služba se uplela, a to je uplitanje moglo Helden stajati života.
Ali zašto? Zašto ovdje u opskurnom francuskom selu? Nije na to znao odgovoriti.
Samo je znao da je čovjek kojega sada drži za vrat njegov neprijatelj, njemu
jednako opasan kao što su Rache ili Odessa.
Ustani! Holcroft se nespretno podigao i ustao vukući čovjeka.
Pogriješio je kad je na trenutak ispustio agenta iz svojih ruku. Udarac
koji mu se sručio u trbuh gotovo ga je paralizirao. Oči su mu izišle iz
vidokruga, nije ništa vidio nekoliko sekundi; jedino je shvaćao da ga
vuku kroz more zaprepaštenih lica. Odjednom je bio snažno odgurnut
i gotovo prilijepljen uza zid neke zgrade; čuo je kako mu je glava uda
rila o tvrdu površinu.
Vi, prokleta budalo! Koga vraga mislite da ovdje radite? Tamo su
vas zamalo ubili!
Čovjek iz MI5 nije urlao, ali je govorio tako glasno da se činilo kao da viče. Noelu
se izbistrio pogled; agent ga je držao pritisnutog uza zid. Rukom ga je pritiskao u
vrat.
Ti, kujin sine! govorio je posljednjom snagom gotovo šapćući.
Ti i tvoji ste me pokušali ubiti...
Ti si dokazani luñak, Holcroft! Tinamou te neće ni dotaknuti. Ja
te moram izvući odavde.
Tinamou? Ovdje?
Hajdemo!
Ne! Gdje je Helden?
Zacijelo nije s nama! Zar ti misliš da smo mi ludi?
Noel je buljio u čovjeka; govorio je istinu. Sve što se dogodilo sasvim je ludo.
Onda ju je netko poveo! Nestala je!
Ako je nestala, otišla je svojom voljom rekao je agent. Nasto
jali smo te upozoriti. Ostavi se toga!
Ne, ti se varaš! Bio je muškarac, kozičava lica...
Fiat?
Da! On. Pratio nas je. Krenuo sam na njega, a njegovi su me ljudi
ščepali. Htjeli su me ubiti!
Hajde sa mnom! naredio je agent zgrabivši Holcroftovu ruku i
gurajući ga pločnikom.
Stigli su do mračnog uskog prolaza izmeñu dviju zgrada. Ovdje nije prodirala ni
zraka svjetla; sve je bilo u sjeni. Prolaz je bio obrubljen kantama za smeće. Iza
treće kante za smeće, na desnoj strani, Noel je ugledao par nogu. Posuda je skrivala
ostatak osobe.
Agent je gurao Noela u prolaz; trebalo je da učine još četiri ili pet koraka pa da
jasno vide gornji dio tijela.
Na prvi se pogled činilo da je čovjek kozičava lica pijan. U ruci je držao bocu s
crvenim vinom; vino se prolilo po rašljama njegovih hlača. Ali, bilo je drukčije
crveno od mrlje koja mu se širila po prsima.
Čovjek je bio ustrijeljen.
Evo tvoga ubojice rekao je agent. A sada, hoćeš li nas poslu
šati? Vrati se u New York. Kaži nam što znaš i ostavi se ćorava posla.
Noelu se pjenila svijest; bio je okružen izmaglicama nesmisla i pometenosti.
Zapamtio je strašnu smrt na nebu, smrt u New Yorku, smrt u Riju, a sada još jedna
smrt u ovom francuskom selu. Rache, Odessa, preživjeli iz Wolfsschanzea...
Tebi više ništa neće biti isto...
Okrenuo se čovjeku iz MI5 i progovorio glasom koji nije bio jači od šapta. Zar vi
doista ne razumijete? Ja ne mogu...
Na dnu prolaza nastade neko komešanje. Trčale su dvije osobe, jedna je tjerala
drugu, zapravo ju je gurala ispred sebe. Čule su se naredbe grlene, oštre; riječi
nisu bile razumljive, ali je nasilje bilo očito. Krici za pomoć bili su ušutkivani
zvukovima kože na koži, mesa na mesu, strašni šamari padali su jedan za drugim.
Tada su nejasni likovi nestali, ali je Holcroft čuo krik.
Noel! Noel!...
Bila je to Helden! Holcroftu se razbistrio mozak i znao je što mora učiniti. Svom
snagom udario je ramenom u agenta sa strane i odbacio ga preko kante za smeće
koja je skrivala mrtvo tijelo čovjeka kozičava lica.
Pojurio je iz prolaza. On mora stići na drugo mjesto dogañaja prije nego bude
prekasno. Nije smio prepustiti Helden rukama nepoznatog napadača.

Krici su se čuli dalje, ali nije znao koliko su od njega udaljeni jer je svjetina na
seoskom trgu bila gromoglasna. Iz harmonika na mijeh i korneta treštala je glazba
koja se natjecala za primat glasnosti. Stvoreni su džepovi slobodnog prostora za
parove koji su se okretali, pocupkivali, skakutali u seoskim plesovima. Fete d'hiver
je sada karneval...
Noel! Noel...
Krici su dolazili s pločnika koji je zavijao s lijeve strane trga. Da, iz tog smjera!
Holcroft je potrčao kao nikad prije sudarivši se s ljubavnim parom koji se grlio
naslonjen na zid. Tamo.
Noel!
Bio je na uličnoj strani uz koju su bile poredane trokatnice. Trčao je i opet čuo
krik, ali ne riječi, ne ime, samo krik koji je naglo skratio udarac što ga je izazvao
krik boli.
Oh, Bože, on mora pronaći...
Vrata! Vrata su bila djelomično otvorena; bio je to ulaz u četvrtu zgradu zdesna.
Iznutra su dopirali krici!
Potrčao je prema vratima. Kad im se približio, sjetio se da ima revolver u džepu.
Izvukao ga je i nespretno držao u ruci znajući da nije ni pogledao svoje oružje. Na
trenutak se zaustavio i zagledao se u revolver.
Malo je znao o revolverima, ali ovu je marku poznavao. Bio je to Budischowsky
TP70, automatski pištolj, ista vrsta oružja koju mu je Sam Buonoventura posudio u
Kostariki. Podudarnost mu nije izazvala povjerenje; štoviše, učinila ga je gotovo
bolesnim. To nije njegov svijet.
Otkočio je sigurnosni otponac i pripremio oružje za akciju. Otvorio je vrata i
sklonio se s vidika. Unutra je bio dugi, uski, slabo osvijetljeni hodnik. Na lijevoj
strani zida, udaljena jedna od drugih oko četiri metra, bila su dvoja vrata. Koliko se
mogao sjetiti takvih grañevina, pretpostavio je da su i na desnoj strani bila dvoja,
jednako ugrañena vrata; s mjesta na kome se nalazio nije ih mogao vidjeti.
Utrčao je u hodnik držeći revolver čvrsto ispred sebe. Bila su dvoja vrata na desnoj
strani. Četvora vrata. Iza jednih je Helden bila u zatočeništvu. Ali iza kojih?
Približio se prvim vratima s lijeve strane i naslonio uho na njih.
Iznutra se čulo nekakvo grebanje, nejasno, nepoznato, šum koji nije mogao
razaznati. Tkanina, neki tekstilni materijal... paranje tekstilnog materijala? Stavio
je ruku na kvaku i pritisnuo je; vrata su se otvorila i on se pojavio na njima s
revolverom spremnim za paljbu.
Preko puta, u sobi koja je takoñer bila poluzamračena, neka je starica klečala na
koljenima i prala pod. Vidio ju je u profilu, starački otromboljenih crta lica i mesa.
Jednom se rukom oslanjala, a drugom je u uskim krugovima prala pod od mekana
drva. Bila je tako stara da ga nije ni vidjela ni čula. Zatvorio je vrata.
Na vratima s desne strane bio je prikucan crni flor. Prostor iza tih vrata posjetila je
smrt, rastužena obitelj bdjela je nad pokojnikom. Smrt iza tih vrata. Pomisao ga je
nervirala; slušao je.
To je pravo mjesto! Iznutra su dopirali šumovi borbe. Teško disanje, pokreti,
napetost, svladani krici; u toj je prostoriji bila atmosfera pravog očajanja. Helden je
iza tih vrata!
Noel je odstupio, podigao automatik i desnu nogu. Duboko je udahnuo i kao da mu
je noga ratni ovan, svom snagom je zamahnuo pogodivši drvo s lijeve strane
kvake. Udarac je bio tako snažan da su se vrata otvorila kao pomamna i udarila o
zid s unutrašnje strane.
Unutra, na prljavom krevetu, bilo je dvoje golih tinejdžera mokrih od znoja;
tamnokosi dječak bio je iznad debele djevojke svijetlog tena; djevojčine noge bile
su sasvim raširene i uperene prema stropu; dječak je ležao izmeñu njezinih nogu i
obje ruke držao na njezinim dojkama. Čuvši galamu naglo otvorenih vrata i
ugledavši stranca, djevojka je kriknula. Mladić je spao s nje i otkotrljao se na pod
usta otvorenih od zaprepaštenja. Jedino mu penis još nije shvaćao što se dogaña
oko njega pa je još sekundudvije bio ukrućen, a onda je i on gotovo nestao.
Tresak! Taj je zvuk značio uzbunu. Holcroft je potrčao u hodnik i začas se našao
uz sljedeća vrata s lijeve strane. Nije imao vremena voditi računa o bilo čemu osim
da pronañe Helden. Udario je ramenom o vrata, lijevom rukom je nespretno
pritisnuo kvaku, a desnom čvrsto držao revolver. Nije bilo razloga da upotrijebi
silu; vrata su se otvorila sama od sebe.
Noel je stajao u vratnicama osjećajući se na trenutak posramljenim. Pored zida, uz
prozor, stajao je slijepac. Bio je to starac koji je drhtao pred nepoznatim nasiljem
koje nije moga vidjeti, a koje je napalo njegovu mračnu intimnost.
Nom de Dieu..45 prošaptao je držeći ruke ispred sebe kao da se želi obraniti.
Iz hodnika je dopirao bat koraka u trku. Koraci su bili sve glasniji nije to bio
običan zvuk čovjeka koji trči, već onoga koji grozničavo trči; kožnati potplat je
naglo i britko udarao o drveni pod i odmah se gasio s novim pokretom noge.
Holcroft se brzo okrenuo, ali je ipak uspio ugledati lik agenta MI5 koji je projurio.
Odnekle izvana dopro je tresak razbijenog stakla. Noel je iskočio iz slijepčeve sobe
gledajući na lijevu stranu odakle se začuo tresak. Kroz otvorena vrata na kraju
hodnika dopiralo je svjetlo. Staklene stijene vrata bile su obojene crnom bojom; on
ih nije zamijetio na slabom svjetlu.
Kako je agent znao da se ondje nalaze vrata? Zašto ih je nogom otvorio i uletio u
prostoriju? Možda čovjek iz MI5 misli da je on otišao tim putem? Instinkt mu je
govorio da mu agent ne bi dao takvo priznanje; on je amater, luñak. Ne, on traži
nešto drugo.
To bi mogla biti samo Helden! Ali, Helden se nalazila iza vrata preko puta
slijepčeve sobe; to je jedina preostala prostorija. Tu mora biti. Agent se vara!
Holcroft je gurnuo vrata pred sobom. Brava je pukla, vrata su se naglo otvorila i on
je utrčao.
Soba je bila prazna; bila je prazna već dugo. Posvuda su bile naslage prašine... a
nije bilo otisaka nogu. U toj sobi već tjednima nije bilo nikoga.
Čovjek iz MI5 bio je u pravu. Amater nije znao nešto što je profesionalac odmah
opazio ili shvatio.
Noel je istrčao iz prazne sobe i potrčao niz tamni hodnik pa kroz razbijena vrata u
dvorište. S lijeve strane nalazila su se teška drvena vrata koja su vodila na ulicu.
Bila su otvorena i Holcroft je protrčao kroz njih. S trga je dopirala galama
karnevala, ali to nisu bili jedini zvuči koje je čuo. Daleko dolje, niz napuštenu ulicu
s desne strane, začuo je krik koji je odmah bio prerezan kao i prije. Potrčao je u
smjeru krika, prema Helden, ali nikoga nije vidio.
Vrati se! Naredba je doprla s uvučenih ulaznih vrata neke kuće.
Čuo se pucanj; iznad njegove glave rasprskao se kamen i začuo je
strašno zavijanje odbijenog metka.
Noel se bacio na tlo, na tvrdu, neravnu površinu od oblutaka. Dok je ublažavao
pad, prst mu je dotakao obarač revolvera. Začu se eksplozija blizu njegova lica.
Uspaničeno se kotrljao sve do uvučenih kućnih vrata. Dograbile su ga nečije ruke i
povukle u sjenu. Čovjek iz MI5 odgurnuo ga je na kameni zid.
Ponavljam! Ti si prokleta budala! Trebalo je da te ja ubijem i
tako dokončam njihov posao. Agent je napola savijenim tijelom bio
oslonjen o zid; centimetar po centimetar privlačio je lice prema rubu
vratnica.
Ja ti ne vjerujem rekao je Noel. Ja ni u što ne vjerujem. Gdje
je ona?
Kurvin sin je drži preko puta, dvadesetak metara niže. Mislim da
ima radio i da je uspostavio vezu s kolima.
Oni će je ubiti!
Neće sada, neće. Ja ne znam zašto, ali to im nije na pameti.
Možda zato što mu je to sestra.
Skini se s toga! To je krivo, to je luñačko mišljenje! Rekao sam
joj, a ona je to njemu prenijela. On je isto tako taj Tinamou kao što
si i ti. I ljut je kao vrag. Vjerojatno će nešto napisati za svoje novine
i učiniti da ti, da vi, Foreign Office i cijela prokleta engleska vlada
ispadnete kao glupe guzice!
Agent MI5 buljio je u Holcrofta. Njegov je pogled bio istovjetan pogledu čovjeka
koji proučava ludovanje psihopata; pogled u kojemu je u istim dijelovima
zastupljena znatiželja, gañenje i zapanjenost. On je što? Ti si što?
Čuo si me.
Blagi Bože... Bez obzira na to tko si i zbog čega si se umiješao, ti
nisi povezan s tom stvari.
To sam vam rekao u Londonu odgovorio mu je Noel boreći se
da nekako sjedne nastojeći vratiti normalan dah. Zar ste mislili da
vam lažem?
Znali smo da lažeš; samo nismo znali zašto. Mislili smo da se
tobom služe ljudi koji se žele domoći von Tiebolta.
Zbog čega?
Da uspostaviš slijepu vezu u kojoj se ni jedna strana neće otkriti.
Bilo je to spretno pokriće: novac u Americi ostavljen obitelji.
Ali zbog čega?
Poslije o tome! Ti želiš djevojku, a ja želim kopile koje ju je zgra
bilo. Slušaj sada mene. Agent je rukom pokazao na automatik u Noe
lovoj ruci. Znaš li kako se to upotrebljava?
Jednom sam bio prisiljen upotrijebiti sličan revolver, isti. Nisam
baš stručnjak.
Ne moraš ni biti; imat ćeš veliku metu. Ako se ne varam, oni
imaju auto koji kruži ovim područjem.
Zar ga nemate i vi?
Ne, ja sam sam. A sada me slušaj. Ako se pojavi auto, morat će se
zaustaviti. Cim se zaustavi, pokrivaj me pucajući ravno u auto. Gañaj u
vjetrobran. Pucaj u gume, radijator, nije važno u što, ali nastoj pogoditi
vjetrobran. Pucaj u auto, onesposobi taj prokleti auto, ako ikako
možeš. I moli se bogu da mještani ostanu na onoj jebenoj pustopoljini
na trgu.
A pretpostavimo da se pojave, recimo da netko...
Nastoj da ga ne pogodiš, ti guzico! Englez mu je smlatio kraj
rečenice. I pucaj u desnu stranu auta. Svoju desnu. Izlazi se što je
manje moguće.
U desnu stranu auta?
Da, ako ne želiš pogoditi djevojku zbog koje ja, iskreno govoreći,
ne bih ispustio ni pisac. Ali ja njega hoću. Dakako, ako se prevarim,
zaboravi sve ovo pa ćemo morati smisliti nešto drugo, nešto efikasnije.
Agent je lice pritisnuo o kamen. Centimetar po centimetar gurao je glavu zureći niz
ulicu. Neistražena, nepoznata šuma pripada takvim ljudima, a ne dobronamjernim
arhitektima.
Nisi se prevario tamo, u toj staroj kući rekao mu je Noel.
 Znao si da postoji još jedan izlaz.
Drugi izlaz. Nitko tko zaslužuje svoj pimpek ne bi dopustio da
unutra bude ulovljen u zamku.
Još jednom se pokazalo da je profesionalac u pravu.
Odjednom je Noel čuo škripu guma; automobil je skrenuo iza ugla koji Noel nije
mogao vidjeti i brzo se približavao. Agent je ustao i pokretima pokazivao Noelu da
ga slijedi. Gledao je oko ulaznog ruba, savijene podlaktice preko prsa, s
revolverom u ruci.
Začula se druga škripa kotača; automobil se zaustavio. Agent je doviknuo
Holcroftu iskočivši iz ulaza; dvaput je ispalio u smjeru automobila i potrčao niz
ulicu.
Sada).
Bila je to kratkotrajna mora koja je bila još stvarnija zbog praskanja iz revolvera i
grčevitih pokreta. Noel ju je zapravo stvarao. Vidio je automatik pred sobom, na
kraju ruke, stisnut njegovim prstima. Osjećao je drhtavicu koja mu je putovala
tijelom svaki put kad bi pritisnuo obarač. Desna strana auta.Tvoja desna strana.
Ukoliko... Očajnički je nastojao precizno pucati. Zapanjeno je gledao kako se
vjetrobran rasprskao oko mjesta gdje je ušao metak; čuo je kako meci ulaze u
vrata; čuo je vrisak ljudskog bića... a zatim je ugledao to ljudsko biće kako je
ispalo kroz vrata na kamene oblutke pored automobila. Bio je to vozač; pao je s
rukama pred sobom; krv mu je curila iz glave i nije se micao.
Zatim je ugledao agenta MI5 kako izlazi iz nekih vrata, sagnut, s isturenim
revolverom ispred sebe. Čuo je naredbu:
Pusti je! Ne možeš se izvući!
Nie und nimmer!4
Onda neka ode s tobom! Ne dam ni pisac!... Okrenite se nade
sno, gospoñice! Sada!
Dva praska jedan za drugim; ženski je krik odjeknuo ulicom. Noel je oslijepio od
straha. Trčao je ulicom suviše uplašen da misli, suviše preplašen da vidi što bi
mogao ugledati, da nañe ono što nikako ne bi htio naći zbog svoje osobne pameti i
zdravlja.
Helden je bila na koljenima i tresla se; njezino se disanje svelo na niz nesavladivih
jecaja. Zurila je u mrtvog čovjeka skljokanog na ulici njoj s lijeve strane. Ali, ona
je bila živa; to je bilo sve o čemu se brinuo. Noel je potrčao k njoj i srušio se kraj
nje privukavši njezinu glavu sebi na grudi.
Njega... Njega. Helden je šaptala gurajući Noela od sebe.
Brzo!
Što? Noel je slijedio njezin pogled.
Agent iz MI5 pokušavao je puzati; usta su mu se otvarala i zatvarala; pokušavao je
nešto reći, ali nije mogao ništa izustiti. Na prednjem dijelu njegove košulje širila se
mrlja crvenila.
Nevelika skupina okupila se na izlazu prema trgu. Trojica ili četvorica muškaraca
oklijevajući su zakoraknula.
Prihvati njega govorila je Helden. Njemu brzo pomozi.
Za razliku od njega, ona je mogla misliti; ona je mogla odlučivati, a on je bio
nepokretan. Što ćemo učiniti? Kamo ćemo otići? to je bilo sve što je mogao
izreći; čak nije bio siguran da su to njegove riječi.
Ove ulice, prolazi. Oni se spajaju. Moramo ga iznijeti.
Zašto?
Heldenine su oči prostrijelile njegove. Spasio mi je život. Spasio je i tvoj život.
Brzo!
Mogao je učiniti samo ono što mu je bilo nareñeno; nije mogao misliti u svoje ime.
Ustao je i otrčao do agenta, sagnuo se nad njim udaljen samo nekoliko centimetara
od njegova lica. Ugledao je ljutite plave oči koje su plivale u dupljama dok su mu
se usta borila da kažu nešto što nisu mogla reći.
Čovjek je umirao.
Noel je podigao agenta na noge; Englez nije mogao stajati pa ga je sam podigao
iznenañen svojom snagom. Okrenuo se i ugledao Helden kako se privija uz
automobil, uz pločnik; motor je još radio. Noel je odnio agenta do prostrijeljenog
auta.
Ja ću voziti rekla je Helden. Položi ga na stražnje sjedište.
Vjetrobran! Ne možeš vidjeti!
S njim ne možemo daleko.
Idućih nekoliko minuta Noelu se činilo jednako nestvarnima kao revolver u
njegovim rukama. Helden je brzo okrenula auto vozeći i preko pločnika da bi se
najzad pojavila na sredini ulice. Sjedeći pored nje, Noel je postao nečega svjestan
unatoč panici. Shvatio je to mirno, gotovo bezosjećajno, sasvim lišeno strasti:
počeo se prilagoñavati novome svijetu. Njegov je otpor slabio što je potvrñivala
činjenica da je on bio u akciji; nije pobjegao. Ljudi su ga pokušali ubiti. Nastojali
su ubiti i djevojku pored njega. Možda je to dovoljno za shvaćanje i prihvaćanje
nove situacije.
Možeš li pronaći crkvu? upitao ju je sada iznenañen načinom
kako se sam svladao.
Bacila mu je brzi pogled. Mislim da mogu. Reci mi zašto?
Ne možemo se voziti ovim autom čak i da vidimo. Trebamo pro
naći naš auto. Pokazao je rukom kroz razbijeno staklo vjetrobrana;
para je šištala ispod poklopca. Radijator je prostrijeljen. Pronañi
crkvu.
Uspjela je uglavnom zahvaljujući instinktu, vozeći uskim ulicama i prolazima koji
su povezivali nejednake žbice što su se širile sa seoskoga trga. Posljednjih nekoliko
blokova bilo je zastrašujuće. Ljudi su trčali za autom i uzbuñeno vikali. Nekoliko
je trenutaka Noel mislio da ispraskani vjetrobran posut rupama od metaka izaziva
pozornost mještana, ali to nije bio razlog. Ljudi su trčali prema trgu i širili glas o
njima.
Des gens assassinees! La tuerie!
Helden je skrenula u ulicu koja je prolazila pored župnoga dvora i iz koje se ulazilo
na parkiralište. Dovezla je auto unutra i zaustavila ga pored Holcroftova
unajmljenog automobila. Holcroft je pogledao na stražnje sjedište. Čovjek iz MI5
bio je sklupčan u kutu. Još je disao i gledao u Noela. Pokrenuo je ruku kao da želi
Noela privući bliže.
Promijenit ćemo auto rekao je Holcroft. Odvest ćemo te liječ
niku.
Najprije... mene slušaj, ti magarče šašavi prošaptao je Englez.
Oči su mu odlutale do Helden. Kaži mu!
Slušaj ga, Noel rekla je.
O čemu se radi?
PaytonJones; imaš li broj?
Holcroft se sjetio. Ime na posjetnici koju mu je dao sredovječni, sijedi obavještajac
u Londonu glasilo je Harold PaytonJones. Kimnuo je. Da.
Nazovi ga... Agent iz MI5 se zakašljao. Kaži mu što se dogo
dilo... sve.
To mu možeš sam reći odgovorio je Noel.
Ti si bezveznjaković. Kaži PaytonuJonesu da se pojavila kompli
kacija za koju nismo znali. Čovjek za kojega smo mislili da ga je uputio
Tinamou je von Tieboltov čovjek...
Moj brat nije Tinamou uzviknula je Helden.
Agent ju je pogledao kroz poluzatvorene oči. Možda ste vi u redu, gospoñice.
Tako nisam prije mislio, ali nije isključeno da ste vi u redi. Ja samo znam da je
čovjek koji vas je slijedio u fiatu radio za von Tiebolta.
Slijedio nas je da nas zaštiti! Da ustanovi tko to traga za Noelom.
Holcroft se okrenuo na sjedištu i zagledao u Helden. Ti znaš za
njega?
Da odgovorila je. Naš današnji ručak bila je Johannova ideja.
Mnogo ti hvala.
Molim te. Ti ne razumiješ te stvari. Moj brat ih razumije. I ja,
takoñer.
Helden, ja sam nastojao uloviti tog čovjeka. Ubijen je!
Sto? Oh, moj Bože...
To je komplikacija šaptao je agent obraćajući se Noelu. Ako
von Tiebolt nije Tinamou, što je on? Zašto je njegov čovjek ustrijeljen?
Ta dvojica, zašto su pokušala nju zgrabiti? I tebe ubiti? Tko su oni?
Ovaj auto... uñi Lm u trag. Englez je hvatao zrak. Noel je ispružio
ruku preko sjedišta, ali mu je agent dao znak rukom da se ne pribli
žava. Samo slušaj. Pronañi tko su, čiji je ovaj auto. Oni su komplika
cija.
Agent iz MI5 jedva je uspijevao držati otvorene oči; njegov se šapat jedva mogao
čuti. Bilo je očito da je njegova smrt možda još samo pitanje sekunde. Noel se
nagnuo preko sjedišta.
Bi li komplikacija mogla biti u bilo kakvoj vezi s čovjekom koji se
zvao Peter Baldwin?
Činilo se kao da je električna struja potresla čovjeka koji je umirao. Potpuno je
otvorio oči, a zjenice su mu se nakratko ispunile životom. Baldtvin?... Odjeknuo
je šapat koji je bio sablasno žalostan.
Nazvao me u New Yorku nastavio je Holcroft. Rekao mi je
da ne radim ono što sam odlučio učiniti, da se ne petljam s tim stva
rima. Rekao je da zna neke stvari koje nitko drugi ne zna. Jedan sat
nakon toga bio je ubijen.
Govorio je istinu! Baldwin je govorio istinu! Agentove usne
počeše drhtati; konac krvi pojavio se iz kuta usana. Mi mu nikad
nismo vjerovali; mislili smo da on prodaje ništa! Da prodaje zrak!
Bili smo uvjereni da laže, da, da laže...
Da laže o čemu?
Pripadnik britanske obavještajne službe se zagledao u Noela, a zatim je s velikim
naporom skrenuo pogled na Helden. Htio je nešto reći, ali vrijeme više nije bilo na
njegovoj strani. Oni ga nisu htjeli ometati jer ako je to bilo vrijeme još nekih
poruka, oni svakako nisu imali što njemu priopćavati jer su im adrese do kojih će
nesretni agent uskoro doći, bile sasvim nepoznate. Vani je već moglo biti opasno,
ali morali su ostati uza nj. To im je bila i dužnost i obaveza, najsitniji znak
zahvalnosti. A i znatiželje koja je razdirala Noela.
Više nema vremena... Agent se patetično upirao da opet pogleda Noela. Ti si čist.
Ti moraš biti čist... inače ne bi rekao ono što si sad rekao. Ja ću ti povjerovati,
vama oboma ću vjerovati. Potražite PavtonJonesa... što je prije moguće. Kaži mu
da se vrati Baldwinovu fasciklu. Šifra Wolfsschanze... To je Wolfsschanze.
Agentova glava se malo stresla i srušila naprijed. Bio je mrtav.

Jurili su na sjever pariškom autocestom dok je sunce kasnog poslijepodneva

ispiralo pejsaž zrakama narančaste i hladnožute boje. Zimsko je sunce posvuda
isto. To je konstanta. A u Holcroftu je izazivalo zahvalnost.
Šifra Wolfsschanze. To je Wolfsschanze.
Peter Baldwin je znao za Zenevu. To je pokušavao reći britanskoj obavještajnoj
službi MI5, ali mu sumnjičavci u toj službi nisu vjerovali.
Htio je prodati ništa! Ili nije rekao ništa?
Kakve je obavijesti htio mijenjati? Kakvu je pogodbu tražio, što je nudio? Tko je
bio Peter Baldwin?
Tko je von Tiebolt... Tennvson?
Ako von Tiebolt nije Tinamou, tko je? Zašto je taj čovjek ubijen? Zašto su nju
pokušali zgrabiti? Tebe ubiti?
Zašto? I on se pitao.
Barem je jedan problem napokon riješen ili se tako čini po svemu: John Tennvson
nije Tinamou. Što god je bio sin Wilhelma von Tiebolta a možda je i opasan za
Zenevu on ipak nije ubojica. Ali, ako je tako, tko je on zapravo? što je učinio da se
spetljao s ubojicama? Zašto su ljudi njemu na tragu pa, prošireno shvaćeno, i
njegovoj sestri?
Ta su vruća pitanja toliko obuzimala Noela da nije mnogo razmišljao o posljednjim
satima. Nije mogao misliti o proteklim dogañajima; jednostavno bi se rasprsnuo da
je mislio. Troje ljudi izgubilo je život. Jednoga je on ubio. Ubijeni su vatrom iz
revolvera u nekoj sporednoj ulici francuskog sela za vrijeme karnevala. Ludost.
što ti misliš što znači »Wolfsschanze«? upitala ga je Helden.
Ja znam što znači odgovorio je.
Iznenañeno se okrenula prema njemu.
Ispričao joj je sve što je znao o preživjelima iz Wolfsschanzea. Više nije imalo
smisla skrivati neke činjenice. Kad je završio objašnjavanje, ušutio je. Pitao se nije
li je gurnuo predaleko. U sukob u kojemu nije željela sudjelovati. Još mu je prije
nekoliko dana kazala da će, ako on ne postupi onako kako mu je rekla, ako nije
osoba za koju se predstavlja, napustiti Pariz i više je nikad neće pronaći. Želi li to i
sada učiniti? Je li prijetnja Wolfsschanzea posljednja tegoba koju više nije mogla
podnijeti?
Bojiš li se? upitao ju je.
To je glupo pitanje.
Mislim da znaš na što mislim.
Da. Glavu je naslonila na sjedište. Tebe zanima hoću li ja
pobjeći.
Mislim da je tako kako kažeš. Dakle, hoćeš li?
Nekoliko trenutaka nije odgovorila, niti je on poticao njezin odgovor. Kad je
progovorila, u glasu joj je odjekivala tuga tako slično njezinoj sestri, a ipak tako
različito. Ja ne mogu pobjeći, isto kao što ni ti ne možeš pobjeći. Nastranu
moralnost i strah, ali to jednostavno nije praktično, zar ne? Našli bi nas. Ubili bi
nas.
To zvuči prilično fatalistički i bezizlazno.
To je realistično gledanje. Osim toga, ja sam umorna od bježanja.
Više nemam snage za bježanje. Rache, Odessa, sada Wolfsschanze. Tri
lovca šuljaju se jedan za drugim, pa i za nama. To mora završiti. Her
Oberst ima pravo u toj stvari.
Jučer poslije podne došao sam do istog zaključka. Palo mi je na
pamet kako bih, da nije moje majke, bježao zajedno s tobom.
šin Heinricha Clausena rekla je zamišljeno.
I još nešto. Uzvratio joj je pogled. slažemo li se? Nećemo stu
piti u dodir s PaytonJonesom?
Slažemo se.
MI5 će nas potražiti. Nemaju drugog izbora. Imali su čovjeka
koji nas je pratio; utvrdit će da je ubijen. Bit će pitanja.
Na koja mi ne možemo odgovoriti. Nas su pratili; mi nismo
nikoga pratili.
Pitam se tko su bili ti ljudi. Ta dvojica? glasno je razmišljao
Noel.
Sklona sam povjerovati da je to bio Rache. To je u njihovu stilu.
Ili Odessa.
Moguće je. Ali je njemački kojim je govorio onaj koji me zgrabio
bio čudan. Govorio je dijalektom koji nije bilo moguće razaznati. Nije
bio iz Miinchena, a zacijelo nije ni Berlinac. To je bilo vrlo čudno.
Kako to misliš?
Govorio je vrlo grleno, ali ipak blago, ako uopće ima smisla to što
govorim.
Ne suviše. Zbog toga misliš da su pripadali Racheu?
Je li to važno? Moramo se čuvati i jednih i drugih. Ništa se nije
izmijenilo. Barem nije za mene. Ispružila je ruku i dotakla njegovu.
Meñutim, žao mi je zbog tebe.
Zašto?
Zato što sada bježiš s nama. Sada si jedno od djece die venviinsc
hte Kinder. Prokleti. A ti za to nemaš nikakve poduke ni prakse.
Čini se da ih stječem na brzinu.
Povukla je ruku. Trebaš otići u Berlin.
Znam. Moramo brže djelovati. Treba pronaći Kesslera i pridobiti
ga za akciju; on je posljednji od... Holcroft je za tren ušutio »izda
naka«.
Čuvši tu riječ, tužno se nasmiješila. Sada ste tu vas dvojica: ti i moj brat; obojica
ste spretni, obojica spremni za pokret. I Kesslera treba obraditi, pripremiti... Ziirich
je pitanje sada. I rješenje tolikih stvari.
Noel ju je brzo pogledao. Nije mu trebalo mnogo da shvati na što je mislila. Zurich
je značio sredstva koja ni mašta ne može zamisliti; nema sumnje da će dio tih
sredstava biti upotrijebljen za onesposobljavanje, ako ne i likvidiranje fanatika
Odesse i Rachea. Holcroft je znao da je ona osobno imala prilike biti svjedokom
njihovih užasa; trećina glasa je njezina, dovoljno je da zaželi. Njezin bi se brat
složio.
Mi ćemo urediti da Zurich djeluje kako treba rekao je.
Uskoro ćeš moći prestati bježati. Svi ćemo prestati.
Zamišljeno ga je pogledala. Zatim se primakla sasvim k njemu i provukla ruku
ispod njegove držeći je. Glavu mu je naslonila na rame, a njezina dugačka plava
kosa padala mu je po kaputu.
Zvala sam te i ti si došao rekla je svojim čudnim glasom.
Zamalo smo poginuli danas poslijepodne. Jedan je čovjek dao život
za nas.
Bio je profesionalac odgovorio je Noel. Naši su mu životi
možda bili sasvim sporedni. On je tragao za obavijestima, lovio je
čovjeka za koga je mislio da će mu dati obavještenja koja je tražio.
Ja to znam. I prije sam viñala takve ljude, takve profesionalce.
Ako ništa drugo, ovaj je bio uljudan i ugodan; mnogi nisu. Oni druge
suviše lako žrtvuju u ime profesionalizma.
Što namjeravaš reći?
Ti nisi izvježban; ti bi postupio onako kako ti je on kazao. Mogao
te upotrijebiti kao mamac koji će na sebe privući vatru. Za njega je
moglo biti najjednostavnije pustiti te da ti preuzmeš metke, a zatim
ja. Njemu to ne bi moralo biti važno. U metežu bi možda spasio
svoj život i uhvatio čovjeka za kojim je išao. Ali, on je postupio
obratno. Nas je spasio.
Kamo ćemo otići, u Pariz?
Ne u Pariz odgovorila je Helden. Argenteuil. Na obali rijeke
je mali hotel. Jako je ugodno. Lijep hotel.
Noel je podigao lijevu ruku s volana i pustio je da padne na kaskadu kose na
njegovu kaputiću. Ti si lijepa rekao joj je.
Ja sam uplašena. Moram se najprije osloboditi straha.
Argenteuil? razmišljao je. Mali hotel u Argenteuilu. Čini mi se
da poznaješ mnoga mjesta, a u Francuskoj si tek nekoliko mjeseci.
Treba znati mjesta gdje ne postavljaju pitanja. Brzo te uče; brzo
učiš. Iziñi na izlaz Billancourt. Molim te, požuri.
Soba je bila okrenuta prema Seini; imala je mali balkon iza staklenih vrata ravno
iznad rijeke. Nekoliko su minuta stajali na noćnome zraku. On ju je zagrlio dok su
oboje gledali u mračnu vodu. Nisu govorili; zadovoljstvo su osjećali u dodiru.
Netko je pokucao na vrata. Helden se ukočila; on se nasmijao i umirio je.
Opusti se. Dok si se ti kupala, naručio sam bocu konjaka.
Uzvratila mu je osmijeh i opet slobodno disala. Trebalo je da to meni prepustiš.
Tvoj je francuski nemoguć, bez uvrede.
Ja znam izgovoriti »Remy Martina« rekao je. Tamo gdje sam
ja išao u školu to je bila prva riječ koju smo naučili. Ušao je u sobu i
uputio se prema vratima.
Holcroft je uzeo poslužavnik od konobara i nekoliko trenutaka stajao gledajući
Helden. Zatvorila je balkonska vrata i kroz prozor se zagledala u noćno nebo. Bila
je to usamljena žena, žena bez suviše prava na intimnost, a sad kao da se počinje
oslanjati na njega. On je to shvaćao.
Zaželio je da shvati i druge stvari. Lijepa je; to je jednostavna istina koju ne treba
dokazivati. Nemoguće je da nije svjesna svoje ljepote. Uz to, izuzetno je
inteligentna, što je još jedan očiti atribut koji nije trebalo dokazivati. Osim
inteligencije valja dodati da je bila upoznata i s manirama svoga svijeta u sjeni.
Znala se ponašati, imala je kako je netko rekao mudrost za ulicu u širem,
meñunarodnom smislu; kretala se brzo i odlučno. Mora da je nekoliko desetina
puta upotrijebila svoje čari da bi mogla nešto ostvariti, ali mu se činilo da se
seksom služila u okviru hladne kalkulacije: kupce, vodi računa da možeš uzeti
samo tijelo; moje su misli moje; ti ih nećeš dijeliti sa mnom.
Okrenula se od staklenih vrata; u očima je imala blag izraz, topao, ali ipak još
udaljen, još promatrački. Izgledaš kao nestrpljivi maitre d' koji čeka da me odvede
do mog stola.
Izvolite ovuda, mademoiselle rekao je Noel noseći poslužavnik
do malog stola preko puta u kutu sobe; spustio ga je gestom vrhunskog
konobara. Želi li dama stol pored rijeke? Odmaknuo je stolicu
ispred staklenih vrata i stao pred njom smiješeći se i klanjajući se.
Ako dami bude po volji da sjedne, bit će uslužen konjak i dat
ćemo znak za početak vatrometa. Bakljaši u čamcima čekaju vašu
nazočnost.
A gdje ćete vi sjediti, moj privlačni gargon?
Do vaših nogu, gospoño. Sagnuo se i poljubio je držeći je za
ramena pitajući se hoće li se povući ili ga odgurnuti.
Ono što je on očekivao nije se dogodilo pa je nespremno dočekao dogañaj. Usne su
joj bile mekane, tople i vlažne, rastavile su se kao da su natečene mičući se uz
njegove, pozivajući ga u usta. Brzo je ispružila ruke i obujmila mu glavu dok su joj
prsti nježno mazili njegove obraze, kapke, sljepoočice. Njezine su se usne i dalje
micale okrećući se u očajničkim krugovima, uvlačeći ga u sebe. Oboje su stajali.
Osjećao je njezine dojke na svojoj košulji, njezine noge pritisnute o svoje; bila je
sva uronjena, pritisnuta o njega svakim dijelom tijela, duljina na duljinu, što ga je
jako uzbuñivalo.
Tada se dogodilo nešto čudno. Počela je drhtati; prste je obavila oko njegova vrata
i zarila ih u njegovo meso držeći ga čvrsto, gotovo luñački, kao da se boji da će on
otići i ostaviti je samu. Čuo je jecaje koji su joj nadirali iz grla, osjećao je grčeve
koji su joj zarobljavali tijelo. Obavio ju je rukama oko pasa i nježno odmaknuo
svoje lice od njezinog prisiljavajući je da ga pogleda.
Plakala je. Gledala ga je na trenutak; u očima joj je čitao bol od tako duboke rane
da se Noel osjećao kao uljez koji nedopušteno prati tuñi očaj.
Što je to odjednom? O čemu se radi?
Odagnaj mi strah tužno ga je molila šapćući. Počela je otkop
čavati dugmad svoje bluze izloživši svoje nabujale dojke. Ne mogu
biti sama. Molim te, učini nešto da mi odagnaš strah.
Noel ju je privukao k sebi i blago pritisnuo njezinu glavu na svoja prsa. Njezina
mekana i lijepa kosa bila mu je ispod lica; i ona je bila blaga i lijepa.
Ti nisi sama, Helden. Nisam ni ja.
Bili su goli ispod pokrivača. On ju je zagrlio dok joj je glava bila na njegovim
prsima. Slobodnom rukom joj je podizao pramenove dugačke plave kose puštajući
ih da padaju i pokrivaju joj lice.
Ja ne mogu vidjeti kad to radiš rekla je smijući se.
Izgledaš kao ovčarski pas.
Jesi li ti moj pastir?
Ja imam štap.
To je strašno. Ti imaš pogana usta. Kažiprstom mu je pritisnula
usne. Zubima joj je uhvatio prst i zarežao. Ti me ne možeš uplašiti
prošaptala je podižući svoju glavu iznad njegove. Igrajući se, prstom
mu je gurala jezik. Ti si plašljivi lav. Gunñaš i galamiš, ali nećeš ugri
sti.
Uzeo joj je ruku. Plašljivi lav. Čarobnjak iz Oza?
Naravno odgovorila je. Voljela sam Čarobnjaka iz Oza. U Riju
sam taj film gledala više od deset puta. Tako sam počela učiti engleski.
Željela sam da me zovu Dorothv. Čak sam svog psića nazvala Toto.
Teško mi je tebe zamisliti kao djevojčicu.
Bila sam, vjeruj mi. Nisam odjednom izbila u punom cvatu...
Ušutjela je i nasmijala se. Uzdigla se iznad njega pa su joj dojke bile
iznad njegova lica. Rukom je instinktivno potražio njezinu lijevu brada
vicu. Zastenjala je i pokrila mu ruku držeći je na mjestu gdje je bila;
zatim se spustila na svoje staro mjesto, njemu na grudi. Bilo kako
bilo, ja sa bila djevojčicom. Bilo je trenutaka kad sam bila vrlo sretna.
Kada?
Kad sam bila sama. Uvijek sam imala svoju sobu; majka je o tome
vodila računa. Uvijek bih imala sobu na stražnjoj strani kuće ili stana;
ili, kad bismo bili u hotelu, moja je soba uvijek bila odijeljena od brata i
sestre. Majka je govorila da sam ja najmlaña i da me oni ne smiju uzne
miravati svojim kasnim lijeganjem.
Mogu zamisliti da si tako često bila prilično osamljena...
Oh, ne! Ja zapravo nisam nikad bila sama. Moji su mi prijatelji
bili na pameti; sjedili bi na stolicama i na mom krevetu i tada bismo
razgovarali. Razgovarali bismo sate i sate i upoznavali se s našim taj
nama. Zamišljeni razgovori.
Kako je bilo u školi? Jesi li imala mnogo prisnih prijatelja?
Helden je ušutjela kao da razmišlja što će odgovoriti. Nekoliko,
ne mnogo. Kad se sada toga sjećam, ne mogu ih kriviti zbog toga. Svi smo bili
djeca. Ponašali smo se onako kako su nam govorili roditelji. To jest oni meñu
nama koji su još imali jednog roditelja.
Sto su im roditelji govorili?
Da sam ja von Tieboltova. Djevojčica sa smiješnim imenom. Moja
je majka bila... dakle moja majka. Vjerojatno su mislili kako je moja sra
mota zarazna.
Možda su joj nametnuli takvu sramotu, mislio je Noel, ali njezina joj majka
zasigurno nije bila uzrokom. Odessa Mauricea Graffa imala je na pameti važnije
stvari. Teški milijuni iscijeñeni iz njihova ljubljenog Reicha da bi ih izdajice, kao
što je von Tiebolt, upotrijebile za masovnu ispriku.
Zacijelo je sve krenulo nabolje kad si odrasla, zar ne?
Nabolje? Zacijelo. Prilagoñavaš se, zriješ, razumiješ ono što ne bi
razumio kao dijete.
Više prijatelja?
Možda bliskijih, ali to ne znači da ih je bilo više. Slabo sam se
snalazila u društvu. Ili me to nije zanimalo. Privikla sam se biti sama
sa sobom; shvaćala sam zašto i mene ne uzimaju u obzir za zabave i
večere. Barem kad je riječ o takozvanim uglednim obiteljima ili kućama. Te su
godine krnjile društvenu aktivnost moje majke, ali ne i njezine poslovne interese.
Bila je grabežljivica; izbjegavali su nas i nama slični. Osim toga, valja reći da
ostali žitelji Rija nisu baš otvorenih ruku prihvatili Nijemce; ne u tim godinama.
Zašto nisu? Rat je završio.
Ali ne i neugodnosti. Nijemci su bili stalni izvor neugodnosti u
tim godinama. Ilegalni novac, ratni zločinci, izraelski lovci na ratne zlo
čine... to je trajalo godine i godine.
Ti si tako lijepa žena. Teško je tebe zamisliti... da tako kažem,
izoliranom.
Helden se podigla i zagledala se u nj. Nasmiješila se i desnom rukom odgurnula
kosu odostraga držeći je na vratu. Izgledala sam vrlo ozbiljno, moj dragi. Ravna
kosa vezana u rep, velike naočale i haljine uvijek za broj veće. Ti me ne bi dvaput
pogledao... Zar mi ne vjeruješ?
Nisam mislio o tome.
Sto je onda?
Maloprije si mi rekla »dragi moj«.
Nije svraćala njegov pogled. Da, tako je, zar nije? To mi se učinilo sasvim
prirodnim. Je li ti krivo?
Umjesto odgovora privukao ju je k sebi.
Sjedila je u naslonjaču, a male gaćice, zapravo slip, bile su jedino rublje koje je
imala na sebi. Jedina odjeća. Točila je konjak. Noel je sjedio na podu pored nje
oslanjajući se na mali kauč. Umjesto kućne haljine ili kupaoničkog ogrtača imao je
na sebi samo gaće i raskopčanu košulju. Držali su se za ruke i promatrali svjetla
čamaca koja su svjetlucala na vodi.
Okrenuo je glavu i pogledao je. Osjećaš li se bolje?
Mnogo bolje, dragi moj. Ti si vrlo blag muškarac. Nisam ih
mnogo upoznala u životu.
Poštedi me.
Oh, nisam na to mislila. Za tvoju informaciju, u redovima prija
telja Herr Obersta poznata sam kao Fraulein Eiszapfen.
Što to znači?
Ledena siga. Tamo gdje radim uvjereni su da sam lezbijka.
Pošalji ih k meni.
Radije bih to izbjegla. Ispričat ću im da si ti peder prerušen u
žensko te da se u seksu služiš bičem i lancima za bicikle. Bježat će
od tebe čim te ugledaju.
To je doista slatko od tebe.
Poljubila ga je. Ti si topao i blag i lako se smiješ. Jako si mi drag, Noel Holcroft, a
nisam uvjerena da je to baš dobro.
Zašto?
Zato što ćemo jedno drugome reći »zbogom«, a ja ću misliti na
tebe.
Noel je uhvatio ruku koja je još mazila njegovo lice; odjednom je bio uzbunjen.
Tek smo rekli »zdravo«. Zašto sada »zbogom«?
Ti imaš svojih poslova. Ja imam svojih poslova.
Oboje imamo Ziirich.
Ti imaš Ziirich. Ja imam svoj život u Parizu.
Tko kaže da se to meñusobno isključuje? Ja to nipošto ne bih
rekao.
Ti to ne znaš, moj dragi. Ti ne znaš ništa o meni. Gdje živim,
kako živim.
Ja znam o djevojčici koja je imala svoju sobu i koja je gledala
Čarobnjaka iz Oza desetak puta.
Misli lijepo o njoj. Ona će o tebi. Uvijek.
Holcroft je skinuo njezinu ruku s lica. Što mi to, doñavola, govoriš? Hvala ti na
ugodnoj večeri i zbogom?
Ne, dragi moj. Ne tako. Ne sada.
A onda što mi govoriš?
Nisam sigurna. Možda samo glasno razmišljam... Imamo pred
sobom još dane, tjedne, ako želiš.
Želim.
Ali mi obećaj da nećeš nikad pokušati saznati gdje živim, niti me
tamo potražiti. Ja ću tebe naći.
Ti si udana!
Helden se nasmijala. Nisam
Onda živiš s nekim.
Da, ali ne onako kako ti misliš.
Noel ju je pomnjivo promatrao. Što se pretpostavlja da bih imao reći na to?
Kaži da obećaješ.
Dopusti mi da te shvatim. Izuzevši mjesto gdje radiš, a i tamo ne
smijem, isto te tako ne smijem potražiti bilo gdje. Nadalje, ne smijem
znati gdje živiš niti kako ću doći u dodir s tobom. Jesam li sve nabro
jao?
Ostavit ću ti telefonski broj prijateljice. Bude li nešto hitno, ona
će me potražiti.
Mislio sam da sam ja prijatelj.
Jesi. Dakako da jesi. Ali na drukčiji način. Molim te, ne ljuti se.
Sve je to radi tvoje sigurnosti.
Holcroft se sjetio dogañaja prije tri noći. Usred svojih briga brinula se o njemu i
uzrujavala misleći da su ga vidjeli krivi ljudi. U kolima si rekla da je Ziirich
rješenje mnogih pitanja. Je li to odgovor za tebe? Može li Ziirich promijeniti tvoj
način života?
Oklijevala je s odgovorom. Moguće je. Treba još mnogo učiniti...
A tako je malo vremena. Holcroft je završio njezinu rečenicu.
Dodirnuo joj je obraz prisilivši je da ga pogleda. Ali, prije nego novac
bude osloboñen, postoji banka u Ženevi i specifični uvjeti koje valja
zadovoljiti.
Razumijem. Ti si ih objasnio, a uvjerena sam da i Johann zna za
njih.
Ja nisam tako siguran. On se izložio na raznim stranama i sudje
luje u raznim kombinacijama, što bi ga moglo izbaciti iz izbora.
Izbaciti ga? Kako?
Diskvalificirati ga. Uplašiti ljude u Ženevi; natjerati ih da zatvore
trezore. Odmah ćemo se vratiti na njega. Želim razgovarati o Beau
montu. Ja mislim da znam što je on, ali mi ti moraš pomoći da to
potvrdim.
Kako ja mogu pomoći?
Dok je Beaumont boravio u Riju, je li imao ikakve veze s Mau
riceom Graffom?
Nemam pojma.
Možemo li to istražiti? Postoje li ljudi u Riju koji znaju?
Ne, koliko mi je poznato.
Prokletstvo, to moramo saznati. Saznaj sve što možeš o njemu.
Helden se namršti. To će biti teško.
Zašto?
Prije tri godine, kad je Gretchen rekla da se namjerava udati za
Beaumonta, ja sam bila šokirana; to sam ti rekla. U to sam vrijeme
radila u nekom malom istražnom poduzeću nedaleko od Leicester
Squarea; znaš, to ti je jedno od onih strašnih mjesta na koja adresiraš
pet funti, a oni ti daju sve informacije koje želiš o nečemu. Ili o
nekome. Oni su površni, ali znaju kako treba iskoristiti izvore. Hel
den zašuti.
Istraživala si o Beaumontu? upita je Noel.
Pokušala sam. Nisam znala što tražim, ali sam pokušala. Vratila
sam se unazad sve do njegovih sveučilišnih dana, prikupila sam sve
moguće obavijesti o njegovoj mornaričkoj karijeri. Sve je bilo puno
pohvala, preporuka, nagrada, unapreñenja. Zašto, ne bih ti znala
reći, ali mi se učinilo da se tu krije nešto što se ne slaže s cjelinom.
Stoga sam se vraćala još dalje ne bih li nešto saznala i o njegovoj obitelji
u Škotskoj.
Neko nepodudaranje? U čemu?
Dakle, prema mornaričkim podacima njegovi su roditelji bili
sasvim obični ljudi. Čak sam stekla dojam da su bili prilično siromašni.
Vlasnici neke povrtlarnice ili cvjećarnice u gradiću Dunheathu, južno
od Aberdeena, na Sjevernom moru. Pa ipak, kad je bio na sveučilištu,
usput rečeno na Cambridgeu, bio je redovni student.
Redovni?... Nego kakav je mogao biti?
Stipendist, rekla bih. Bilo je potrebe za takvim studentima, bio je
kvalificiran da traži stipendiju, ali nije podnio molbu za odobrenje sti
pendije koju bi po svemu sudeći dobio. To mi se učinilo čudnim.
Pa si se tako vratila obitelji u Škotskoj. Što si saznala?
U tome i jest problem. Gotovo ništa. Kao da su iščezli s lica zem
lje. Nisu imali adrese, nije bilo načina da im se uñe u trag. Poslala sam
nekoliko upitnika gradskom bilježniku i poštanskom uredu; izvrsnim
izvorima na koje ljudi nikad ne misle. Beaumontovi su po svemu sudeći
bili engleska obitelj koja je u Škotsku stigla jednoga dana, odmah
poslije rata, ostala nekoliko godina, a zatim otputovala iz zemlje.
Nisu li možda umrli?
Ne, nisu, ako je suditi prema zabilježenim podacima. Mornarica
uvijek vodi računa o tim podacima obnavljajući ih kako bi u slučaju
nezgode, ozljede ili smrti mogli odmah izvijestiti obitelj. Oni su još
bili uvedeni kao da žive u Dunheathu, iako su otišli. Poštanska služba
čak nema nikakvih informacija o njima.
Sad je bio red na Holcroftu da se namrgodi. To zvuči sasvim
ludo.
Još nešto. Helden se naslonila na ručicu naslonjača. Na
Gretcheninu vjenčanju bio je i jedan oficir s Beaumontova broda.
Mislim da mu je to bio kolega po činu. Čovjek je bio godinu ili dvije
mlañi od Beaumonta i očigledno njegov podreñeni, ali je izmeñu njih
bio takav odnos da se to nije moglo primijetiti. Njihov je odnos išao
dalje od prijateljstva, to nije bio odnos oficira prema oficiru, već
kako ja kažem dajiuzmi prijateljstvo.
Ne razumijem što znači »dajiuzmi« prijateljstvo?
Kao da su uvijek mislili identično. Jedan bi započeo rečenicu,
drugi bi je mogao završiti. Jedan bi se okrenuo u nekome smjeru, a
drugi bi komentirao u što prvi gleda. Znaš li na što mislim? Jesi li
ikad upoznao takve ljude? Takve muškarce?
Dakako. Veoma bliska braća ili ljubavnici. A često i osobe vojnič
kog poziva koje su dugo služile zajedno. Što si našla, što si učinila?
Zanimala sam se i za tog čovjeka. Poslužila sam se istim izvorima,
poslala ista pitanja, upitnike, kao i za Beaumonta. Odgovori koje sam
dobila sasvim su me iznenadili. Oni su bili isti, samo su im se imena
razlikovala. Njihove akademske i vojne titule bile su gotovo istovjetne,
superiorne na svaki način. Obojica su bila podrijetlom iz opskurnih
gradića, neuglednih roditelja i zacijelo ne baš dobrog materijalnog sta
nja. Pa ipak su i jedan i drugi pohañali jedno od najuglednijih sveuči
lišta bez financijske pomoći ili stipendije. I jedan i drugi su postali ofi
ciria da prije nisu ni na koji način iskazivali želju za vojničkom karije
rom.
Što je bilo s obitelji Beaumontova prijatelja? Jesi li njih mogla
pronaći?
Ne. Bili su zabilježeni kao da žive u rudarskom gradiću u Walesu,
ali ondje nisu živjeli. Ondje nitko nije o njima ništa znao, a najmanje
jesu li sada živi i ako jesu, gdje se nalaze.
Ono što je Helden saznala bilo je u skladu s Noelovom teorijom da je Anthonv
Beaumont agent Odesse. Sada je najvažnije skinuti sa slike Beaumonta i sve
njegove kompanjone. Više im se ne smije dopustiti da se upliću i ometaju Ženevu.
Možda se on i Helden varaju. Možda bi trebalo uspostaviti vezu s PavtonJonesom i
pustiti Beaumonta da postane njegov problem. Ali, postoje sporedni problemi
vezani s time, a meñu njima je i opasnost da britanska obavještajna služba
ponovno otvori dosje Petera Baldwina i vrati se do šifre Wolfsschanze. Vratimo se
tvome bratu. Sada imam neku predodžbu o tome što se dogodilo u Riju. Želiš li da
sada porazgovaramo o tome? Heldenine su se oči raširile. Ja ne znam na što
misliš.
Tvoj je brat nešto saznao u Riju, zar ne? Saznao je za Graffa i o
Graffu te za brazilsku Odessu. Zbog toga su ga progonili, zbog toga je
morao otići iz zemlje. Nije bila u pitanju tvoja majka, ni poslovni
odnosi tvoga brata ili bilo što slično tome. Sasvim drugo. Razlog su
Graff i Odessa. Tu su njihovi prsti, njihove kombinacije. Sve se svodi
na to.
Helden je polako ispuštala zadržani dah. Ja to nikad nisam čula, vjeruj mi.
Nego što je to bilo? Kaži mi, Helden.
Uputila mu je molećivi pogled. Molim te, Noel. Ja ti toliko dugujem, nemoj tražiti
da ti platim na ovakav način. Ono što se Johannu dogodilo u Riju nema veze s
tobom. Ni sa Ženevom.
Ti to ne znaš. Ja to ne znam. Ja samo znam da mi ti to moraš reći.
Moram biti pripremljen. Toliko toga ne razumijem. Zgrabio joj je
ruku. Slušaj me. Danas poslijepodne provalio sam u sobu slijepca.
Gurnuo sam vrata unutra svom snagom; zvuk je bio strašan, neočeki
van i glasan. Bio je to starac koji me, dakako, nije mogao vidjeti.
Nije mogao vidjeti ni strah u mojim očima. Ruke su mu se tresle i šap
tao je molitvu na francuskom...
Na trenutak sam htio prići tom čovjeku, držati mu ruke i reći mu da znam kako se
osjeća. Vidiš, on nije vidio strah u mojim očima. Ja sam uplašen, Helden. Ja nisam
od te vrste ljudi koji nahrupe u tuñe sobe, pucaju iz pištolja ili sami postanu meta
za vrijeme takva napada. Ja se ne mogu vratiti, ali se bojim. Stoga mi moraš
pomoći.
Ja to želim; tebi je to poznato.
Onda mi reci što se dogodilo u Riju. Što se dogodilo tvome
bratu?
To jednostavno nije važno odgovorila je.
Sve je važno. Noel je ustao i prišao stolici na koju je bacio
kaputić. Pokazao je Helden nožem isječenu podstavu.
Pogledaj ovo. Netko je danas poslijepodne, u onoj vrevi, htio sju
riti nož u mene. Ja ne znam kako je s tobom, ali meni se nije nikad
prije dogodilo nešto slično; to je ponašanje kojemu nisam vičan. Koliko
je meni poznato, još me nitko nije pokušao ubiti nožem. Takvi me
postupci tjeraju u očaj, ostajem bez daha... a osim toga, čine me i prokleto ljutitim.
A prije pet dana, u New Yorku, čovjek uz kojega sam rastao i iz djeteta se razvijao
u čovjeka, jedini čovjek kojega sam nazivao svojim ocem, šetao je pločnikom,
usred grada, i bio ubijen od jednog od onih automobila »izgubio je vlast nad
volanom«; zapravo je bio žrtvom ubojica koji su na takav opaki način smislili
ubojstvo kojemu je cilj zaplašiti mene. Auto čiji vozač tobože nije imao vlast nad
volanom išao je svjesno na čovjeka, na ljude meñu kojima se sasvim slučajno
nalazio i Richard Holcroft. Auto ga je pritisnuo o zgradu! Ponavljam da je njegova
smrt bila upozorenje namijenjeno meni. Pouka meni! Prema tome, nemoj mi ništa
govoriti o Racheu, Odessi ili o ljudima iz Wolfsschanzea. Valjda nema nikakva
razloga za to. Meñutim, ja sam počeo svojski shvaćati tko su te bande ubojica,
počeo sam saznavati sve o tim bolesnim kujinim sinovima. Ja želim da i posljednji
od njih nestane s ovoga svijeta. Ja ću se pobrinuti koliko više budem mogao da se
moja želja i ostvari! S novcem iz Zuricha mi to možemo učiniti. To nisu ljudi, već
neljudi, pokvarena gamad koja baulja svijetom prodajući svoje podzemne priče o
osvetama i idealima. Bez novca iz Zuricha nitko nas ne bi slušao. To je ekonomska
činjenica života. Nitko ne odbacuje ljude koji imaju sedam stotina i osamdeset
milijuna dolara. Takve ljude slušaju. Holcroft je pustio da mu kaputić padne na
pod.
Jedini način da stignemo do Zuricha jest da zadovoljimo poznate
zahtjeve banke u Ženevi. O tome smo već toliko govorili i gotovo da
više ništa nemam dodati. Ja to trebam raditi i to radim, iako sam već
u početku naišao na toliko prepreka i opasnosti koliko ih je dovoljno
za cijeli život desetini ljudi. Treba zadovoljiti Zenevu, a jedini je način
da se stigne u Zenevu ako dobro mućnemo glavama. Nitko baš nije od
srca na našoj strani; takvi su mi nepoznati, priznajem; ostajemo samo
mi. Von Tieboltovi, Kesslerovi... i jedan Clausen. A sada mi reci što
se dogodilo u Riju?
Helden je najprije pogledala u rasporeni kaputić, a onda opet u
Noela.
Johann je nekoga ubio.
Koga?
Ne znam, doista ne znam. Ali bio je to netko važan.
To je sve?
To je sve.

Holcroft ju je slušao pazeći na lažne note. Nije ih bilo. Govorila mu je ono što zna,
a to nije bilo previše.
Otprilike šest tjedana prije nego smo otputovali iz Bra
zila objašnjavala je Helden odvezla sam se kući jedne večeri poslije
seminara na sveučilištu; tada smo živjeli u provinciji. Ispred kuće nala
zila se limuzina tamne boje pa sam parkirala iza nje. Dok sam se uspi
njala stubištem trijema, čula sam iznutra krikove. Bila je neka strašna
borba, ali ja nisam imala pojma tko se tuče; nisam prepoznala glas
onoga tko je vikao. On je stalno uzvikivao riječi kao »ubojica«,
»koljač«, »to si ti bio«... i slično. Utrčala sam u kuću i ugledala Johanna
kako stoji u predvorju ispred nekog čovjeka. Ugledao me je i rekao
čovjeku da bude miran. Čovjek je pokušao udariti Johanna, ali je
moj brat veoma snažan; držao je čovjeka za ruke i gurao ga kroz vrata.
Posljednje riječi koje je uzviknuo odnosile su se na to da i drugi znaju,
a da će se oni potruditi da vide Johanna kako visi kao ubojica, a ako se
to ne dogodi, oni će ga ubiti. Pao je na stube još vičući, a zatim otrčao
do limuzine. Johann je trčao za njim i nešto mu rekao kroz prozor;
čovjek je pljunuo mom bratu u lice i odvezao se.
Jesi li pitala brata o čemu se radilo?
Naravno. Ali Johann nije htio razgovarati o tome osim što je
rekao da je čovjek lud. Izgubio je mnogo novca u nekom poslu i
zbog toga je gotovo poludio.
Ti mu nisi vjerovala?
Htjela sam, ali su tada počeli sastanci. Johann bi izbivao iz kuće
sve do kasnih ili jutarnjih sati, često ga nije bilo danima; ponašao se
sasvim abnormalno. I onda, koji tjedan nakon toga dogañaja, odletjeli
smo u Recife s novim imenom i novom zemljom. Osoba koja je ubijena
bila je veoma bogata i veoma utjecajna. Nema sumnje da je bila jer je
imala takve prijatelje.
Nemaš nikakvu predodžbu o tome tko je čovjek koji je te noći
bio u tvojoj kući?
Ne. Ja sam ga prije vidjela, ali se nisam mogla sjetiti gdje je to
bilo, a Johann mi nije htio reći. Naredio mi je da više nikad ne spome
nem taj dogañaj. Postoje stvari o kojima ja ne moram ništa znati.
Ti si na to pristala?
Da. Pokušaj shvatiti. Mi smo djeca nacista i znali smo što to
znači. Često je bilo najbolje ne postavljati pitanja.
Ali trebalo je da znaš što se dogaña oko tebe.
Da, oh, učili su nas; nemoj se zavaravati rekla je Helden.
Podučavali su nas kako da izbjegavamo Izraelce jer bi nam oni mogli,
milom ili silom, iscijediti neke informacije. Naučili smo kako prepo
znati tipa koji regrutira za Odessu, manijaka iz Rachea; kako da ih
zavaramo i pobjegnemo im, stotine raznih trikova kako da ih skinemo
s vrata.
Noel je zapanjeno tresao glavom. To je bila tvoja svakodnevna poduka za
srednjoškolski zabavni klub, tako se to nekako zvalo u mojoj sredini. To je sasvim
blesavo.
To je riječ koju si mogao upotrijebiti prije tri tjedna rekla je
dohvativši mu ruku. Ne sada. Ne nakon onoga što se danas dogodilo.
O čemu misliš?
U kolima sam ti rekla da mi te je žao jer nisi prošao poduku.
A ja sam dodao kako mi se čini da je brzo svladavam.
Ali tako malo i tako kasno. Johann mi je rekao da te naučim ono
što mogu, ono što znam. Želim da me slušaš, Noel. Nastoj se sjetiti
svega što ti kažem.
Što? Holcroft je osjetio njezin stisak i zabrinutost koja se odra
žavala i u njezinu pogledu.
Ti ideš u Berlin. Ja želim da se vratiš.
S tim riječima je počela. Bilo je trenutaka kad se Noelu prohtjelo da se osmjehne
ili još gore da se nasmije ali ga je intenzitet njezinih riječi sputavao; bila je smrtno
ozbiljna. Tog su poslijepodneva ubijena tri čovjeka. On i Helden zamalo su bili
četvrta i peta žrtva. Zato je slušao i nastojao zapamtiti sve što je čuo.
Nema vremena za nabavljanje lažnih dokumenata; to bi potrajalo
danima. Imaš novaca; kupi još jedno sjedište u avionu. Imaj otvorene
oči i nemoj dopustiti bilo kome da sjedne pored tebe; nemoj dopustiti
da budeš opkoljen. I nemoj jesti niti piti ništa što nisi donio sa sobom.
Misli su mu se nakratko vratile dogañaju u britanskom 747 i ampuli strihnina. To
je savjet koji neću zaboraviti. Već imam iskustva.
Mogao bi zaboraviti. Čovjek tako lako, jedva misleći, zamoli
šalicu kave ili čak čašu vode. Nemoj to učiniti.
Neću. Sto će se dogoditi kad stignem u Berlin?
U bilo koji grad ispravila ga je. Pronañi mali hotel u prena
pučenoj četvrti u kojoj vrvi od ljudi, tamo gdje se glavna djelatnost
svodi na pornografiju, prostituciju, narkotike. U tim dijelovima grada
na recepciji nikad ne pitaju za osobne papire. Ja znam nekoga tko će
nam dati ime hotela u Berlinu...
Riječi su joj tekle kao potok: opisivala je sve moguće taktike, objašnjavala i
sitnice, obrazlagala metode, govorila mu kako da izmisli svoje varijacije na istu ili
slične teme; bila je gotovo savršeni organizator...
Treba se služiti lažnim imenima, sobe treba mijenjati iz dana u dan, hotele dvaput
tjedno. Obavezno. Telefonirati treba samo iz javnih govornica, nikada iz hotelskih
soba, nikad iz stalnih boravišta. Najmanje tri odijela i ogrtača valja imati na
raspolaganju uključujući šešire i kape, zatim naočale raznih vrsta, tj. raznih boja
okvira, stakala i veličina; cipele moraju obavezno imati gumene potplate i pete. U
takvim se cipelama najbolje trči uz najmanji šum; može se brzo zatrčati, brzo stati i
polako hodati. Ako ga netko bude nešto ispitivao, treba lagati uvrijeñeno, ali ne
nabusito, nikad, apsolutno nikad glasno. Takva vrsta ljutnje izaziva neprijateljstvo,
a neprijateljstvo znači odgañanje i daljnja pitanja. Dok leti od aerodroma do
aerodroma, revolver mora rastaviti, cijev odijeliti od ručke, udarnu iglu staviti na
treće mjesto. Takav postupak uglavnom zadovoljava europsku carinu i policiju:
njih ne zanima oružje koje nije u borbenom stanju; zanima ih krijumčarena roba.
Ali ako se oni suprotstave, neka im dopusti da mu oduzmu oružje; kupit će drugo
na licu mjesta. Ako mu propuste oružje, treba ga odmah sastaviti u prvoj toaleti.
Ulica... On već zna nešto o ulicama i gomili, rekao je Helden. Nitko ne zna
dovoljno, odgovorila mu je upozorivši ga da hoda što bliže rubu pločnika kako bi
bio spreman da se na bilo koji znak neprijateljstva ili praćenja ubaci meñu
automobile u prometu.
Upamti naglasila mu je ti si amater, a oni su profesionalci.
Iskoristi tu situaciju; pretvori svoju pasivu u aktivni novac. Amater se
ponaša na neočekivani način, ali ne zato što je mudar ili ima iskustva,
već stoga što ne poznaje bolji način. Ono što je neočekivano, učini
brzo, promatraču jasno, kao da si smeten. Tada stani i čekaj. Sučeljenje
je često posljednja stvar kojoj teže oni što te prate. Ali ako to tip baš
želi, neće ti biti teško razumjeti njegovu namjeru. Pucaj. Trebalo bi
da imaš prigušivač; jedan ćemo ti nabaviti ujutro. Ja znam gdje.
On se okrenuo, zapanjen, ne mogavši progovoriti ni riječi. Ugledala je duboko
iznenañenje u njegovim očima. Zao mi je rekla mu je nagnuvši se naprijed; tužno
se nasmijala i poljubila ga.
Razgovarali su gotovo cijelu noć, učiteljica i učenik, ljubavnica i ljubavnik. Helden
je bila opsjednuta; izmišljala bi situacije i zahtijevala da joj kaže što bi učinio, kako
bi se ponio u nekoj hipotetičkoj situaciji.
U vlaku si, hodaš uskim hodnikom; nosiš važne dokumente.
Čovjek ti prilazi iz suprotnog smjera; ti ga znaš; on je neprijatelj. Iza
tebe su ljudi; ne možeš se vratiti. Što ćeš učiniti?
Da li me neprijatelj želi napasti, fizički me napasti?
Nemaš pojma o tome, susret je nov, čovjek je nov, opasnost je
takoñer nova. Sto ćeš učiniti? Brzo!
Ići ću dalje, mislim. Bit ću budan, pažljiv, očekivat ću najgore.
Ne, moj dragi! Dokumenti. Moraš ih zaštititi! Ti ćeš se poskliz
nuti, zapetljati, past ćeš na pod!
Zašto?
Privući ćeš pozornost na sebe; ljudi će ti pomoći da ustaneš. U
takvoj situaciji neprijatelj neće učiniti svoj korak. Ti stvaraš svoju diver
ziju.
Sa sobom rekao je Noel shvativši poantu.
Upravo tako.
I tako se to nastavljalo i nastavljalo sve dok učiteljica i učenik nisu bili sasvim
iscrpljeni. Opet su se spojili u ljubavničkom grču, ali je to sada bila mirna ljubav,
bez strastvenih zanosa; uživali su u meñusobnoj toplini, a svijet izvan njih bio je
dalek i nepotreban. Najzad je Helden usnula s glavom na njegovim prsima, s
kosom koja joj je pokrivala lice.
On je neko vrijeme ležao budan. Rukom joj je obujmio ramena i pitao se kako je
djevojka koja je bila tako opčinjena Čarobnjakom iz Oza mogla odrasti i postati
tako vješta u umjetnosti zavaravanja i bježanja. Ona je pripadala drugom svijetu, a
on je u taj svijet ušao neopisivo brzo.
Probudili su se prekasno da bi Helden mogla stići na posao. Ništa ne smeta rekla
je zgrabivši telefonsku slušalicu. Moramo nabaviti još neke stvari. Moj šef će
prihvatiti objašnjenje da sam dva dana bila bolesna. Mislim da je zaljubljen u
mene.
Ja mislim da sam i ja rekao je Noel dok su mu prsti pratili zaobljenost njezina
vrata. Gdje stanuješ?
Pogledala ga je smijući se, a onda je telefonistu dala telefonski broj. Zatim je
pokrila mikrofon pa cijelu slušalicu. Ti nećeš iscijediti važne informacije
oslanjajući se na moje niže instinkte. Ja sam uvježbana, jesi li zapamtio? Opet se
nasmiješila.
To ga je opet dovodilo do ludila. Ja te pitam sasvim ozbiljno. Gdje stanuješ?
Sat nakon toga vozili su se u Pariz. Najprije su se zaustavili u njegovom hotelu
gdje je on uzeo svoje stvari, a zatim su posjetili dio grada u kojemu ima mnogo
trgovina odjeće iz druge ruke. Učitelj je još jednom pokazao svoje znanje; odjeću
je odabirala okom stručnjaka. Odjevni predmeti koje je izabrala nisu bili napadni,
teško ih je bilo opaziti u gomili.
Osim kišnog ogrtača, koji je već imao, sada je dobio i ogrtač od zelenog sukna i
smeñi ogrtač. Zatim šešir za izlete na kojemu su se vidjeli tragovi prošlosti; pa
tamni šešir za večernje izlaske u grad kojemu je kuna takoñer bila iznošena; pa
crnu kapu kojoj je štitnik slobodno padao. Sve je bilo nošeno. Ali ne i cipele; one
su bile nove. Jedan par s debelim potplatima od pjenaste gume; drugi par, manje
elegantan, imao je kožnate potplate koji su postolaru u istoj ulici samo poslužili
kao baza za dodatne gumene potplate.
Postolar je bio udaljen četiri bloka kuća od jedne zgrade s trošnim pročeljem.
Helden je naložila Noelu da pričeka ispred zgrade, a ona je ušla sama. Nakon
desetak minuta pojavila se s perforiranim valjkom: prigušivačem za njegov
automatik.
Dobio je odore i primjereno oružje. Bio je obrañen i osposobljen za borbu u
najkraćem mogućem vremenu. Vidio je i neprijatelja. Bio je živ i pratio ga je... a
zatim mrtav na ulicama i prolazima sela koje se zove MontereaufautYonne. Gdje
se sada nalazi neprijatelj?
Helden je bila uvjerena da ga je neprijatelj za neko vrijeme izgubio iz vida. Mislila
je da bi ga mogao opet pronaći na aerodromu, ali kad stigne u Berlin, može opet
već zna i neke trikove! izgubiti dodir s njim.
Mora. Ona želi da se on vrati; čekat će ga.
Zaustavili su se u malom restoranu da bi ručali. Helden je opet telefonirala i vratila
se za stol s imenom hotela u Berlinu. Bio je u Hurenviertelu, u onom dijelu grada
gdje je seks glavna roba.
Držala mu je ruku i lice gotovo prislonila na njegovo; za nekoliko minuta on će
sam izići i zaustaviti taksi žureći na aerodrom Orly.
Budi oprezan, dragi.
Bit ću.
Sjeti se svega na što sam te upozoravala. To ti može pomoći.
Sjetit ću se.
Najteže je shvatiti činjenicu da je sve to realno. Ti ćeš se još koji
put zapitati: Zašto upravo ja? Zašto sve ovo? Nemoj na to misliti; jed
nostavno to prihvati kao dio života.
Više ti ništa neće biti kao što je bilo. Više ništa ne može biti isto.
Prihvatio sam. Osim toga, i tebe sam našao.
Pogledala je na drugu stranu, a onda mu uzvratila pogled. Kad stigneš u Berlin,
blizu hotela, pokupi neku kurvu na ulici. To je dobar način zaštite. Drži je uza se
sve dok ne uspostaviš vezu s Kesslerom.
Avion 707 Air Francea spuštao se na aerodrom Tempelhof. Noel je sjedio na
desnoj strani aviona, na trećem sjedištu od prolaza, a mjesto pored njega nije bilo
zauzeto.
Imaš novaca; kupi još jednu kartu... i ne dopusti bilo kome da sjedne pored tebe;
nemoj biti opkoljen.
Jedan od načina preživljavanja što ga je objašnjavala osoba koja je preživjela,
razmišljao je Holcroft. A zatim se sjetio kako je njegova majka rekla za sebe da je
preživjela. Althene se zacijelo ponosila što je taj izraz mogla primijeniti na sebe
govoreći preko telefona, udaljena šest i pol tisuća kilometara.
Rekla mu je da će otputovati. To je njezin način skrivanja na nekoliko tjedana, a
metode skrivanja i izbjegavanja dodira s osobama koje nije htjela ili nije smjela
viñati naučila je prije više od trideset godina. Bože, ona je nevjerojatna! Noel se
pitao kamo će ona krenuti, što će raditi. Za nekoliko dana nazvat će Sama
Buonoventuru u Curacau. Možda će se do tada ona javiti Samu.
Carinski pregled na Tempelhofu bio je brz. Holcroft je ušao u terminal, pronašao
toaletu za muškarce i sastavio svoj revolver.
Kao što mu je bilo rečeno, uzeo je taksi do parka Tiergarten. U taksiju je otvorio
kovčeg i obukao smeñi ogrtač i šešir za šetnju i izlete. Taksi je stao i Noel je platio
vožnju, izišao i odšetao u park izbjegavajući šetače sve dok nije našao sasvim
slobodnu klupu. Sjeo je i gledao u gomilu; nitko se nije zaustavio ili vrzmao u
njegovoj blizini. Brzo je ustao i požurio prema izlazu. U blizini je bilo stajalište
taksija; stao je u red gledajući neupadljivo oko sebe ne bi li zamijetio neprijatelja.
Bilo mu je teško na tome mjestu posebno izdvojiti nešto ili nekoga; sjene kasnog
poslijepodneva bile su sve dulje i tamnije.
Došao je red na njega. Vozaču je dao nazive dviju ulica koje su se sjekle. Raskrižje
se nalazilo tri bloka sjeverno i četiri bloka zapadno od hotela. Vozač se nacerio i
progovorio jako akcentiranim, ali savršeno razumljivim engleskim.
Želite li malo zabave? Ja imam prijatelja, Herr Amerikaner. Nema
opasnosti od francuske bolesti.
Pogrešno ste me shvatili. Ja se bavim sociološkim istraživanjima.
Wie?
Susrest ću se sa svojom ženom.
Bez riječi su se vozili berlinskim ulicama. Na svakom zaokretu Noel je gledao
hoće li neki auto skrenuti na raskršću za njima. Nekoliko ih je skrenulo, ali nisu
dugo vozili iza njih. Sjetio se Heldeninih riječi: Cesto se služe radijem. Takva
jednostavna stvar kao sto je promjena kaputa ili šešira zbacit će ih s traga. Oni koji
primaju upute tražit će čovjeka u odijelu i bez šešira, ali njega tamo nema.
Paze li ti nevidljivi ljudi na odreñeni taksi i odreñenog putnika koji je odjeven na
odreñeni, već opisani način? To neće nikad saznati; on samo zna da se nije pojavio
netko tko bi ga uočljivo slijedio.
Za vrijeme vožnje koja je potrajala dvadesetak minuta spustila se večer. Ulice su
bile ispunjene šarolikim neonskim znakovima i natpisima te izazovnim plakatima.
Mladi plavokosi kauboji očijukali su s
prostitutkama u suknjama s dubokim prorezima i bluzama s dekolteom. Bio je to
karneval druge vrste, razmišljao je Holcroft dok je šetao prema jugu, tri bloka niže,
gdje će skrenuti lijevo.
Na ulazu neke kuće ugledao je prostitutku koja je šminkala svoja obilna usta. Bila
je neodredljive dobi ili one neodreñene dobi koju tako prkosno izazivaju kurve i
elegantne domaćice iz predgraña; negdje izmeñu trideset pete i četrdeset osme, ali
je gubila bitku. Kosa joj je bila crna, uokvirivala je blijedobijelu kožu, duboke oči
utonule u sjenama. Nešto dalje, u sljedećem bloku, vidio je natpis oronulog hotela
kojemu je u natpisu nedostajalo jedno slovo.
Približio joj se ne baš sasvim siguran što da joj kaže. Nije ga ometalo samo slabo
poznavanje njemačkog jezika: naime, ni jednom u životu nije počistio kurvu s
ulice.
Pročistio je grlo. Dobra večer, Fraulein. Snalazite li se s engleskim?
Žena mu je uzvratila pogled, hladan s početka prosuñujući društvenu vrijednost
njegova ogrtača. Zatim joj se pogled spustio na kovčeg u njegovoj desnoj ruci i na
aktovku u lijevoj. Odijelila je usne i nasmiješila se; imala je žute zube. Ja, mein
američki prijatelj. Ja govoriti dobro. Ja pokazati tebi luda zabava.
To bih htio. Koliko?
Dvadeset pet maraka.
Rekao bih da su pregovori zaključeni. Hoćete li sa mnom? Hol
croft je iz džepa izvukao držač novca i skinuo tri novčanice predajući ih
ženi. Trideset maraka. Poñimo u hotel, dolje u ulici.
Noel je pokazao na hotel u idućem bloku. Tamo rekao je. Gut odgovorila je žena
i uzela ga ispod ruke.
Soba je izgledala kao bilo koja soba u jeftinom hotelu velikoga grada. Ako se u
sobi uopće moglo pronaći nešto pozitivno, onda je to bila gola žarulja koja je glupo
visjela sa stropa. Bila je tako slaba da je zamračivala zamrljano, razbijeno
pokućstvo.
48
Gdje?
Dreissing Minuten objavila je kurva skidajući kaput koji je
pomnjivo stavila preko stolice pokazavši tom kretnjom odreñeni voj
nički elan. Ti imati pola sata, više ne. Ja sam, kako vi Amerikanci
reći, poslovna žena. Moje vrijeme dragocjeno.
U to ne sumnjam odgovorio je Holcroft. Odmori se ili nešto
čitaj. Otići ćemo za petnaest ili dvadeset minuta. Bit ćeš sa mnom i
pomoći mi telefonirati. Otvorio je aktovku i pronašao papir s infor
macijama o Erichu Kessleru. Prislonjena uza zid, nalazila se slobodna
stolica; sjeo je i počeo čitati na slabome svjetlu.
Ein Telephonanruff?50 rekla je žena. Ti platiti trideset maraka
da ja stajati i ništa ne raditi tebi, već ti pomoći mit dem Telephon?51
Tako je.
To je... verrucktl
Ne govorim njemački. Možda neću lako uspostaviti vezu s oso
bom koju moram nazvati.
Zašto mi onda ovdje čekamo? Ima Telephon pored ugla, u hod
niku.
Samo po izgledu, ali vjerojatno ne radi; ili mi se samo tako čini?
Bludnica se nasmiješila. Ja sam tvoj Deckung^
Što?
Ti me voditi u sobu, nitko ništa ne pitati.
Ja to ne bih rekao odgovorio je Holcroft nevoljko, čak malo
zabrinuto.
To nije moja stvar, mein Herr. Ustala je i prišla mu. Ali dok
smo ovdje... zašto se ne bismo malo zabavljali? Ti platio za to. Ja nisam
tako loša. Nekad sam bolje izgledala, ali ja nisam tako loša.
Holcroft joj je uzvratio osmijeh. Ti nisi nimalo loša. Ali ne, hvala ti. Imam mnogo
misli koje me muče.
Onda radi svoj posao odgovorila je kurva.
Noel je čitao informaciju koju mu je prije cijelog jednog života dao Ernst Manfredi
u Ženevi.
Erich Kessler, profesor povijesti, Slobodno berlinsko sveučilište. Četvrt Dahlen.
Tečno govori engleski. Veze: sveučilište, telefon: 731426; stan: 824114. Brat mu
se zove Hans, liječnik. Živi u Miinchenu...
Slijedio je kratki opis Kesslerove akademske karijere, njegove titule, počasti. Sve
je to ostavljalo dubok dojam. Profesor je veoma učen čovjek, a učeni su ljudi često
skeptici. Kako će Kessler reagirati na telefonski poziv nepoznatog Amerikanca koji
je doputovao u Berlin ne najavivši dolazak da bi s njim razgovarao o pitanjima o
kojima ne može govoriti putem telefona?
Bilo je gotovo šest sati i trideset minuta, vrijeme da se dobije odgovor na to
pitanje. I da Noel promijeni odijelo. Ustao je, otvorio putni kovčeg i izvukao
ogrtač od grubog sukna i kapu sa štitnikom.
Hajdemo rekao je Noel.
Prostitutka je stajala pored telefonske govornice dok je Noel okretao brojčanik.
Želio je da bude uz njega ako se javi netko drugi, a ne Kessler, netko tko ne govori
engleski.
Linija je bila zauzeta. Svuda oko sebe čuo je njemački glasni razgovori parova i
vreva onih koji su tražili zadovoljstva. Svi su prolazili pored javne telefonske
govornice ne osvrćući se na osobu koja je bila zauzeta nazivanjem.
Razmišljao je. Da je njegova majka bila neka druga a ne Althene, ne bi li i ona bila
jedna od žena koje su sada prolazile pored staklene govornice? Ne tu, gdje je on
sada bio, već negdje u Berlinu ili Bremerhavenu ili Miinchenu? Noel Clausen,
Nijemac.
Kakav bi bio njegov život? Bio je to neki čudan, jezovit osjećaj. Očaravao ga je,
odbijao... i obuzimao. Kao da se vratio u prohujalo vrijeme, kroz slojeve svoje
osobne izmaglice, i pronašao raskrižje na ulici okupanoj maglom, na ulici kojom je
mogao poći, ali nije. Sada se zanimao za to raskrižje; kamo bi ga sada vodilo,
dovelo, odvelo?
Helden? Da li bi je upoznao u tom drugom životu? Sada ju je poznavao. I znao je
da joj se želi vratiti što je moguće prije; želi je opet ugledati, što prije i obujmiti je,
držati je u rukama i reći joj da će... stvari... biti u redu, da sve ide svojim tokom.
Želio ju je vidjeti kako se smije i živi životom u kojemu tri para vanjskih odjevnih
predmeta i revolveri s prigušivačima nisu osnovni elementi preživljavanja.

Život u kojemu Rache i Odessa više nisu prijetnja umnom zdravlju i postojanju.
Muškarac s dubokim i blagim glasom odgovorio je na telefonski poziv.
Mr. Kessler? Doktor Kessler?
Ja ne kanim i ne mogu izliječiti bilo kakvu bolest, sir glasio je
ugodan odgovor na engleskom ali titula je točna, iako zloupotreblja
vana. Što mogu učiniti za vas?
Zovem se Holcroft. Noel Holcroft. Iz New Yorka sam. Ja sam
arhitekt.
Holcroft? Imam dosta američkih prijatelja i, dakako, ljudi sa
sveučilišta s kojima se dopisujem, ali nisam u stanju prepoznati vaše
prezime.
To baš i nije moguće, bojim se; vi me ne poznajete. Meñutim, ja
sam došao u Berlin zbog vas. Ima jedno povjerljivo pitanje o kojemu
moramo razgovarati, a tiče se nas dvojice.
Povjerljivo?
Da tako kažemo... obiteljska stvar.
Hans? Da li se nešto dogodilo Hanu?
Ne...
Ja više nemam roñaka ni obitelji, gospodine Holcroft.
Tema se vraća unatrag, priličan broj godina unatrag. Bojim se da
više ne mogu reći preko telefona. Molim vas, imajte povjerenja u mene;
hitno je. Da li bismo se večeras mogli sastati?
Večeras? Kessler je zašutio. Jeste li danas doputovali u Ber
lin?
Danas kasno poslijepodne.
I želite me večeras vidjeti... Ta je stvar, zacijelo, vrlo hitna. Veče
ras se moram vratiti u svoj ured na jedan sat otprilike. Zadovoljava li
vas devet sati?
Da odgovorio je Noel s olakšanjem. Zaista zadovoljava. Gdje
god vi kažete.
Pozvao bih vas k sebi, ali imamo goste. Postoji jedan Lokal na
Kurfurstendammu. Cesto je pun gostiju, ali odostraga imaju mirne
lože, a i vlasnik me poznaje.
Zvuči savršeno.
Kessler mu je dao naziv lokala i adresu. Pitajte za moj stol.
Bez brige. I mnogo vam hvala.
Vi ste dobro došli. Trebalo bi da vas upozorim: ja vlasniku stalno
govorim da je njihova kuhinja odlična. Zapravo nije, ali je on veoma
ugodna osoba i dobar je sa studentima. Vidjet ćemo se u devet sati.
Bit ću tamo. Još jednom hvala. Holcroft je vratio slušalicu na
viljušku obuzet naglom provalom samouvjerenja. Ako je taj čovjek
zaista takav kakav mu je glas preko telefona, nema sumnje da je Erich
Kessler inteligentan, sklon humoru, neobično ugodna osoba. Kakvo
olakšanje!
Noel je još jednom pritisnuo slušalicu i nasmijao se ženi. Hvala vam rekao joj je i
dao joj još deset maraka.
Auf iviedersehen. Kurva se okrenula i otišla. Holcroft ju je gle
dao trenutak, ali mu je pozornost odjednom privukao čovjek u crnom
kožnom kaputiću, pola bloka niže. Stajao je ispred izloga jedne knji
žare, ali nije bio zainteresiran za izloženu pornografiju. Zapravo je gle
dao ravno u Noela. Kad su im se pogledi susreli, čovjek je pogledao u
stranu.
Je li on jedan od neprijatelja? Fanatik iz Rachea? Manijak koji pripada Odessi? Ili
možda netko koji mu je odreñen iz redova Wolfsschanzea? Mora ustanoviti što je
istina.
Sučeljenje je često posljednja stvar koju žele oni koji te prate. Ali ako on to želi,
trebalo bi da to utvrdiš...
Tako mu je govorila Helden. Ne baš sasvim istim riječima, ali je smisao isti.
Heldenine riječi. Pokušat će jednu od taktika. Došlo je vrijeme da je primijeni.
Opipao je ispupčenje na svom ogrtaču; u džepu je bio revolver i prigušivač.
Navukao je štitnik kape, stegnuo ručku svoje torbe i krenuo dalje prošavši pored
čovjeka u crnom kožnom kaputiću.
Požurio je niz ulicu hodajući uz rub pločnika spreman utrčati izmeñu vozila. Došao
je do ugla i skrenuo nadesno. Brzo se upleo u gomilu gledalaca koji su promatrali
dvije lutke normalne veličine kako izvode seksualni akt na crnom tepihu od
medvjeñeg krzna. Netko je gurnuo Holcrofta; kovčežić mu je pritisnut o nogu,
zatim povučen, kao da ga je gurnula žrtva njegovih oštrih bridova... Povučen,
naglo trgnut odnesen; mogao bi biti odnesen, a sadržaj kovčežića mogli bi čitati
oni koji to nikako ne bi smjeli čitati. Nije baš bio sasvim glup; on je spremio pismo
Heinricha Clausena i informativniji dio ženevskog dokumenta. Bez brojki, bez
izvora, samo zaglavlje banke, ali bez ikakvih imena; sve bi to nekom običnom
lopovu bila nerazumljiva pravnička papazjanija, ali bi predstavljalo nešto sasvim
drugo lopovu posebne vrste i njegovim naredbodavcima.
Helden ga je upozorila da čak ni te papire ne nosi, ali joj je uzvratio mogućnošću
da bi nepoznati Erich Kessler mogao pomisliti za nj da je luñak; nužno je da ima
uza se barem fragmente dokumenta kojima bi mogao potkrijepiti svoju
nevjerojatnu priču.
Ali ako ga sada prate, kovčežić treba ostaviti na mjestu gdje ga ne mogu ukrasti.
Gdje? Zacijelo ne u hotelu. Ormarić na željezničkoj postaji ili autobusnom
kolodvoru? To nije prihvatljivo rješenje jer su oba mjesta vrlo pristupačna; takva bi
mjesta bila dječja igra za iskusnog lopova.
Osim toga, njemu su potrebni ti papiri ti fragmenti za Ericha Kesslera. »Lokal.«
Vlasnik lokala me poznaje. Pitajte za moj stol.
Restoran ili gostionica na Kurfiirstendammu. Kad bi sada otišao onamo, zadovoljio
bi dvije stvari. Usput bi mogao vidjeti da li ga prate; a kad doñe u restoran, može
ili ostati i pričekati Kesslera ili kovčežić ostaviti kod vlasnika restorana.
Gurao se kroz vrevu tražeći slobodan taksi i gledajući iza sebe ne bi li uočio neki
znak da ga prate da ga prati čovjek u crnom kožnom kaputiću. Ugledao je taksi
negdje na polovici bloka. Potrčao je prema njemu.
Ulazeći u auto brzo se okrenuo. Ugledao je čovjeka u crnom kožnom kaputiću.
Više nije hodao. Sjedio je na malom motorkotaču i gurao ga oslanjajući se lijevom
nogom o pločnik. Na ulici je bilo još motorkotača koji su vješto kružili izmeñu
automobila.
Čovjek u crnom kožnom kaputiću prestao je gurati svoje vozilo, okrenuo se i
pravio da razgovara s nekim na pločniku. Gluma je bila očita jer nije bilo nikoga
tko bi odgovarao u toj »konverzaciji«. Noel je rekao vozaču ime i adresu
gostionice. Odvezli su se.
To je učinio i čovjek u crnom kožnom kaputiću. Noel ga je promatrao kroz stražnje
staklo. Poput čovjeka u zelenom fiatu u Parizu, i Berlinac je bio vrlo vješt. Držao
se na udaljenosti od nekoliko dužina auta i brzo je skretao u neočekivanim
trenucima da bi se uvjerio je li objekt njegove pažnje još u automobilu.
Bilo je sasvim beskorisno promatrati promatrača. Holcroft se naslonio i nastojao
smisliti svoj sljedeći potez.
Sučeljenje je često posljednja stvar koju žele oni koji te prate. Ali ako on to želi,
trebalo bi da to utvrdiš...

Da li on to želi utvrditi? Je li spreman za sučeljenje? Odgovori nisu bili

jednostavni. On nije spadao medu ljude koji svjesno žele iskušati svoju hrabrost.
Ali mu se u razmišljanju nametnula slika Richarda Holcrofta, prignječenog uz
zgradu, na pločniku u New Yorku.
Strah mu je pripremio oprez; bijes mu je davao snagu. Bio je moguć samo jedan
odgovor, jasan odgovor. Htio se domoći čovjeka u crnom kožnom kaputiću. I
uhvatit će ga.

Platio je vozaču i izašao iz taksija, ali tako da ga je vidio čovjek na motorkotaču

koji se zaustavio nešto niže.
Noel je bezbrižno, s noge na nogu, išao prema restoranu. Ušao je. Stajao je na
platformi stubišta i razgledavao restoran. Stropovi su bili visoki, a mjesto za
usluživanje jelom nalazilo se na nižem platou. Restoran je bio napola pun; slojevi
duhanskog dima visili su u zraku, a kiseli miris aromatiziranog piva koji je ujedao
nosnice polako se dizao stubištem. Iz zvučnika se čula bavarska Biermusik. Drveni
stolovi bili su postavljeni u redovima na središnjem prostoru. Namještaj je bi težak,
glomazan.
Ugledao je lože koje je Kessler opisao. Nalazile su se uz stražnji zid i sa strane.
Stolice za stolovima imale su visoke naslone. Na pročeljima loža na prečkama od
mjedi visili su crveni karirani zastori. Svaka se loža mogla izolirati od ostalih
navlačenjem crvene zavjese, ali kad zavjese nisu navučene, može se s bilo kojeg
mjesta u ložama vidjeti svakog došljaka koji bi se pojavio na vratima, na vrhu
stubišta.
Holcroft je sišao stubišta do rukohvata na dnu i obratio se krupnom muškarcu koji
je stajao s druge strane. Oprostite, govorite li engleski?
Čovjek je pogledao knjigu rezervacija, a zatim opet Holcrofta. Postoji li u Berlinu
neki gostioničar koji ne govori engleski, gospodine?
Noel se nasmiješio. Vrlo dobro. Tražim vlasnika.
Našli ste ga. Što mogu učiniti za vas? Želite li stol?
Mislim da je jedan stol rezerviran. Na ime Kessler.
Vlasnikove su oči sijevnule razumijevanjem. Oh, da. Nazvao me
prije petnaest minuta. Ali je rezervacija za devet sati. To je samo...
Znam prekinuo ga je Holcroft. Ja sam došao rano. Vidite,
moram vas zamoliti za uslugu. Podigao je aktovku. Ovo sam donio
za profesora Kesslera. Neki povijesni spisi koje mu posuñuje sveučilište
u Americi na kojem ja predajem. Moram se sastati s nekim ljudima, što
će potrajati otprilike jedan sat, pa sam se pitao mogu li kovčežić ovdje
ostaviti.
Dakako spremno je odgovorio vlasnika i ispružio ruku čekajući
da mu Holcroft uruči kovčežić.
Vi me razumijete, ovo su dragocjeni papiri. Ne u smislu novca,
već akademski gledano.
Zaključat ću ih u svojoj kancelariji.
Mnogo vam hvala.
Bitte schon. Vaše ime, gospodine?
Holcroft.
Hvala vam, Herr Holcroft. Vaš će stol biti spreman u devet
sati. Vlasnik je kimnuo, okrenuo se i odnio kovčežić prema zaključa
nim vratima ispod stubišta.
Noel je trenutak stajao razmišljajući o svom sljedećem koraku. Nitko nije ušao u
lokal otkako je on došao. To znači da je čovjek u crnom kožnom kaputiću vani i
čeka na njega. Sada je vrijeme da zagrize udicu i da čovjeka stjera u kut.
Kad se počeo uspinjati stubama, odjednom mu je pala na pamet misao od koje mu
je postalo zlo. Upravo je učinio najgluplju stvar koju je uopće mogao zamisliti.
Čovjeka u crnom kožnom kaputiću doveo je ravno do mjesta gdje će uspostaviti
prvi dodir s Erichom Kesslerom. A da bi tu strahovitu pogrešku još produbio,
vlasniku je rekao svoje pravo ime.
Kessler i Holcroft. Holcroft i Kessler. Oni su zajedno vezani. On je objelodanio
nepoznatog trećeg iz Ženeve! Tako je jasno otkrio identitet i jednoga i drugoga kao
da je platio oglas u novinama.
Više se ne postavlja pitanje je li sposoban postaviti zamku. On to mora učiniti. On
mora razoružati čovjeka u crnom kožnom kaputiću.
Gurnuo je vrata i našao se na pločniku. Kurfursterdamm je bio osvijetljen. Zrak je
bio hladan, a mjesec okružen rubom izmaglice. Krenuo je nadesno držeći ruke u
džepovima da bi ih ugrijao. Prošao je pored motorkotača parkiranog uz rub
pločnika i nastavio do ugla. Ispred, možda tri bloka kuća dalje, na lijevoj strani
Kurfiirsterdamma, ugledao je obrise goleme crkve Kaisera Wilhelma kojoj su
reflektori osvjetljavali bombardiranu kupolu koja nikad neće biti popravljena, a
podsjeća Berlinčane na Hitlerov Reich. Crkva će mu poslužiti kao mjesto
orijentacije.
Šetao je i dalje pločnikom obrubljenim drvećem, sporije nego većina šetača oko
njega; često se zaustavljao ispred izloga trgovina. U redovnim je razmacima gledao
na svoj sat nadajući se da će stvoriti dojam da su mu minute veoma važne, da će
netko možda povjerovati da hoda točno odmjerenim koracima kako bi stigao na
sastanak u odreñeno vrijeme.
Izravno nasuprot crkvi Kaisera Wilhelma neko je vrijeme stajao na rubu pločnika
pod svjetlošću ulične svjetiljke. Pogledao je sebi slijeva. Tridesetak metara od
njega stajao je čovjek u crnom kožnatom kaputiću koji se naglo okrenuo i sada bio
leñima okrenut Holcroftu; pravio se kao da promatra gusti promet.
Bio je ondje; to je bilo sve što je zanimalo Holcrofta.
Noel je sada išao brže. Stigao je do drugog ulaza i pogledao ulični natpis:
Schonbergstrasse. Ta se ulica odvajala, rašljala od Kurfurstendamma; s jedne i s
druge strane bila je načičkana trgovinama. Činilo se da na pločnicima ima više
svijeta, a šetači su sporije hodali nego oni na Kurfurstendammu. Čekao je na
prazninu u prometu i prešao na drugu stranu ulice. Skrenuo je desno i držao se što
bliže rubu pločnika ispričavajući se šetačima. Došao je do kraja bloka i prešao na
pločnik drugog bloka, a onda krenuo sporije. Zaustavljao se, kao što se zaustavljao
na Kurfurstendammu gledajući izloge; na sat je gledao sve češće i sve zabrinutije.
Dvaput je ugledao čovjeka u crnom kožnom kaputiću.
Noel je nastavio šetnju i trećim blokom. Ni petnaestak metara od ugla bio je uski
prolaz, uličica koja je spajala Schonbergstrasse i paralelnu ulicu udaljenu oko
stotinjak metara. Uličica je bila mračna te s jedne i s druge strane puna zasjenjenih
prolaza. Mrklina te ulice očito je utjecala i na njezinu popularnost jer je u njoj bilo
vrlo malo ljudi, jedva nekolicina. Nije čudo što su tu ulicu izbjegavali šetači u
večernjim satima.
U ovo doba, uvečer, prolaz je djelovao kao idealna klopka; bila je to neosvijetljena
uličica, beton i cigle u koje će on dovesti čovjeka koji ga slijedi.
Nastavio je šetati ulicom, pored tog prolaza, prema uglu; sa svakim je korakom
ubrzavao tempo; Heldenine su mu riječi odjekivale u ušima.
Amater čini neočekivano, ali ne zato što je on pametniji ili iskusniji, već zato što
ne zna bolje... Čini neočekivano brzo, očito, kao da si smeten...
Došavši do kraja bloka, naglo se zaustavio ispod ulične svjetiljke. Kao da je
uzbuñen i uskomešan, pogledavao je naokolo vrteći se na pločniku kao čovjek
kojemu nedostaje odlučnosti, iako zna da mora o nečemu donijeti odluku. Okrenuo
se prema prolazu i odjednom stade trčati sudarajući se s pješacima; utrčao je u
uličicu kao tipičan čovjek koji se uspaničio.
Trčao je sve dok nije zašao u gotovo potpuni mrak, dok nije bio na polovici uličice
gdje se mračna sjena izmjenjivala s mračnom sjenom, a s jedne i s druge strane
vidjelo se udaljeno svjetlo. Ugledao je neki ulaz za teret s velikim metalnim
vratima. Pojurio je onamo i stao u kut naslonivši se na ciglu i čelik. Činilo mu se
da se stanjio kao sendvič. Stavio je ruku u džep jakne i zgrabio ručku automatika.
Prigušivač nije stavio; nije mu bio potreban. On ionako nije namjeravao
upotrijebiti revolver. Dovoljno je da mu on posluži kao vidljiva prijetnja, a u
početku čak ni to.
Nije dugo čekao. Čuo je korake i sjetio se, slušajući ih, da je i neprijatelju gotovo
sve poznato o gumenim potplatima.
Čovjek je dotrčao do mjesta gdje se skrivao Holcroft, a zatim je usporio kao da
njuši trik, kako se to kaže. Gledao je u mrak. Noel je zakoračio iz svog skrivenog
kuta držeći ruku u džepu od jakne.
Čekao sam te. Ostani na mjestu i ne miči se. Govorio je vrlo
naglašeno, zaplašen vlastitim riječima. U ruci mi je revolver. Ja ga
ne želim upotrijebiti, ali ću to učiniti ako pokušaš pobjeći.
Nisi oklijevao ni prije dva dana, u Francuskoj odgovorio je
čovjek s jakim akcentom, ali tako mirno da je to Holcroftu išlo na
živce. Zašto bih očekivao od tebe da se sada zaustaviš? Ti si svinja.
Možeš me ubiti, ali mi ćemo te zaustaviti.
Tko si ti?
Je li to važno? Samo znaj da ćemo te zaustaviti.
Ti pripadaš Racheu, zar ne?
Usprkos mraku, Noel je vidio prezir na čovjekovu licu. Rache? upitao je.
Teroristi bez povoda i ideje, revolucionari koje nitko ne želi u
svojim redovima. Koljači. Ja nemam veze s Racheom!
Znači, Odessa.
To bi ti se svidjelo, zar ne?
Što želiš time reći?
Mi ćemo upotrijebiti Odessu kad doñe vrijeme. Na njih se može
toliko toga natovariti. U njezino ime možeš ubijati kako ti drago. Pret
postavljam da je ironija u tome da ćemo mi smazati Odessu i to jed
nako brzo kao što biste to vi učinili. Ali vi ste meñu onima kojih se
želimo domoći; mi znamo razliku izmeñu klauna i čudovišta. Vjeruj
mi, mi ćemo te zaustaviti.
Ti govoriš bez veze! Ti ne pripadaš Wolfsschanzeu; ne možeš pri
padati!
Čovjek je progovorio tiše. Ali zar svi mi nismo dijelom Wolfsschanzea? Na ovaj
ili onaj način rekao je s prijetnjom u glasu. Opet ponavljam. Možeš me ubiti, ali
će drugi uzeti moje mjesto. Ubij njega, drugi njegovo. Mi ćemo te zaustaviti.
Prema tome, pucajte, Herr Clausen. Ili da kažem: sine Reichsfuhrera Heinricha
Clausena.
O čemu, doñavola, govoriš? Ja te ne želim ubiti. Ja ne želim
nikoga ubiti.
Ubio si u Francuskoj.
Ako sam ubio čovjeka, to je bilo zato što je on pokušao mene
ubiti.
Aber naturlich34, Herr Clausen.
Prestanite me tako nazivati.
Zašto? Zar se vi tako ne zovete?
Ne! Moje je prezime Holcroft.
Dakako nastavio je neznanac. To je bio dio plana. Ugledni
Amerikanac bez razgovijetnih veza s prošlošću. A ako mu itko uñe u
trag, njemu ili sličnima, bit će prekasno.
Prekasno za što? Tko si ti? Tko te poslao?
Nema nikakvog načina da me prisiliš da ti to kažem. Mi nismo
dio vašeg plana.
Holcroft je izvukao revolver iz džepa i prišao bliže neznancu. Kakvog plana?
upitao je nadajući se da će saznati nešto, bilo što.
Ženeva.
Kakve veze ima Ženeva? To je grad u Švicarskoj.
Mi znamo sve i to je gotovo. Vi nećete zaustaviti orlove. Ne ovaj
put. Mi ćemo vas zaustaviti!
Orlovi? Kakvi orlovi? Tko ste to »mi«?
Nikad. Povuci obarač. Ja ti neću reći. Nećete nam ući u trag.
Noel se znojio, iako je zimska noć bila hladna. Što god je izgovorio
ovaj neprijatelj, nema nikakvog smisla. Moguće je da je negdje učinjena strašna
pogreška. Čovjek pred njim bio je spreman umrijeti, ali nije bio fanatik; u očima
mu se naziralo suviše inteligencije. Niste s Racheom, niste s Odessom. Za ime
Božje, zašto želite spriječiti Ženevu? Wolfsschanze ne želi da bude zaustavljena: to
bi morao znati!
Ne tvoj Wolfsschanze. Ali mi to blago možemo iskoristiti na naj
bolji način.
Ne! Ako budete ometali, neće biti ništa i ničega. Nikad nećete
dobiti novac.
Mi obojica znamo da to ne mora biti tako.
Varaš se! Novac će se vratiti u zemlju na još trideset godina.
Nepoznati neprijatelj se uspravi u sjeni. To je pukotina, zar ne?
Ti si to tako dobro rekao: »vratiti u zemlju«. Ali, ako mi je dopušteno, tada neće
biti spržene zemlje.
Neće biti čega?
Neće biti spržene zemlje. Čovjek je zakoraknuo. Dosta smo
razgovarali. Imao si priliku; još je imaš. Možeš me ubiti, ali ti to
neće donijeti ništa dobro. Mi imamo fotografiju. Počinjemo shvaćati
stvari.
Fotografiju? U Portsmouthu? Vi?
Veoma uvaženi i veoma ugledni viši oficir u Kraljevskoj morna
rici. Zanimljivo je da si je ti uzeo.
Za ime Božje! Tko si ti?
Jedan od onih koji se bore protiv tebe, sina Heinricha Clausena.
Upozorio sam te...
Znam odgovorio je Nijemac. Nije trebalo da to izreknem. Za
pravo, ja više ništa ne kanim reći. Okrenut ću se i otići iz ovog prolaza.
Pucaj, ako moraš. Ja sam spreman. Mi smo svi spremni.
Čovjek se okrenuo i polako se stao udaljavati. Bilo je to više nego je Noel mogao
podnijeti.
Stani! zaviknuo je i pošao za Nijemcem. Lijevom ga je rukom
zgrabio za rame.
Čovjek se okrenuo. Mi više nemamo što reći jedan drugome.
Ne, ne, imamo! Ostat ćemo ovdje cijele noći ako zatreba! Ti ćeš
reći tko si i odakle si i što, doñavola, znaš o Ženevi i Beaumontu i...
Rekao je samo toliko. Čovjek je izbacio ruku i prstima kao kliještima zgrabio
Noelov desni zglavak svijajući ga goredolje dok je desnim koljenom kao čekićem
udario u Holcroftove slabine. Noel se presavio od strašne boli, ali nije ispuštao
revolver. Zario je rame u donji dio čovjekova grudnog koša nastojeći ga odgurnuti;
bol mu se iz testisa proširila u trbuh i prsa. Čovjek je snažan udarac smjestio u
bazu Holcroftove lubanje pa su valovi bola brzo protjecali kroz njegova rebra i
kičmu. Ali se nije mogao domoći revolvera! Čovjek se ne smije domoći revolvera!
Noel ga je držao tako čvrsto kao da je to posljednja čelična spona na čamcu za
spašavanje. Naglo se iskrenuo i odskočio svom preostalom snagom u nogama te
najzad izvukao automatik iz napadačeva stiska.
Začuo se prasak koji je odjeknuo prolazom. Čovjekova ruka je pala izgubivši svu
snagu; posrnuo je natrag uhvativši se za rame. Bio je ranjen, ali nije izgubio svu
snagu. Naslonio se na zid i progovorio kroz teške soptaje.
Zaustavit ćemo te. I učinit ćemo to na naš način. Mi ćemo uzeti
Ženevu!
Izgovorivši te riječi, odgurnuo se od zida i posrćući krenuo niz prolaz hvatajući se
za zid tražeći oslonac. Holcroft se okrenuo. Na ulazu u uličicu na strani
Schonbergstrasse opazio je manju skupinu ljudi. Čuo je policijsku zviždaljku i
ugledao svjetlucanje baterijskih svjetiljki. Berlinska policija stigla je na mjesto
dogañaja.
Ulovljen je.
Ali on ne smije biti ulovljen! Tu je još i Kessler; tu je Ženeva. On sada ne smije
biti ulovljen! Niti zaustavljen!
Vratile su mu se Heldenine riječi. Laži uvrijeñeno... uvjerljivo... izmisli svoje
varijacije.
Noel je spremio automatik u džep i uputio se prema Schonbergstrasse, prema
baterijskim svjetiljkama koje su se polako približavale, prema dvojici
uniformiranih ljudi koji su ih držali.
Ja sam Amerikanac! uzviknuo je. Da li netko govori engleski? Neki čovjek iz
gomile je uzviknuo: Ja govorim! Sto se dogodilo?
Prolazio sam ovuda i netko me pokušao opljačkati! Imao je revol
ver, ali ja to nisam znao! Ja sam ga odgurnuo od sebe, a revolver je
opalio...
Berlinčanin je brzo preveo policajcima.
Kamo je otišao? upita ga čovjek.
Ja mislim da je još tamo. U jednom od ulaza. Ja moram sjesti,
moram se malo odmoriti.
Berlinčanin je blago dodirnuo Holcroftovo rame. Doñite! Vodio je Noela kroz
gomilu prema pločniku.
Policajci su vikali u mračnoj uličici. Nitko nije odgovarao; nepoznati neprijatelj je
pobjegao. Uniformirani ljudi su oprezno išli naprijed.
Mnogo vam hvala rekao je Noel. Osjećam potrebu za zrakom,
da se smirim, razumijete li me?
Ja. Strašan dogañaj.
Mislim da su ga uhvatili odjednom je Holcroft nastavio gleda
jući natrag prema policiji i gomili.
Berlinčanin se okrenuo; Noel je iskoristio taj trenutak da s pločnika siñe na ulicu.
Isprva stade hodati polako, a onda nañe razmak meñu vozilima u prometu i prijeñe
na pločnik sa suprotne strane. Tamo se okrenuo i zatrčao meñu vrevu; trčao je što
je brže mogao prema Kurfursterdammu.
Uspio je, mislio je Holcroft dok je sjedio, bez kaputa i šešira, dršćući od zime na
slobodnoj klupi, na mjestu odakle je mogao vidjeti crkvu Kaisera Wilhelma.
Naučio je lekciju i iskušao je u životu; izmislio je svoju varijaciju i izvukao se iz
zamke koju je postavio za drugoga, ali u koju se sam uhvatio i jedva se ispetljao.
Osim toga, imobilizirao je čovjeka u crnom kožnom kaputiću. Taj je čovjek sada
spriječen, barem toliko koliko je potrebno da nañe liječnika.
Osim toga, shvatio je da se Helden varala. A varao se i sada mrtvi Manfredi koji
nije htio govoriti imena. Najveći neprijatelji Zeneve nisu pripadnici Odesse ni
Rachea. Najsnažnija je druga grupa, ona koja zna beskrajno više od ostalih i koja je
smrtonosnija. To je trebalo znati; na to treba računati u ovom bespuću ubojica i
najnižih udaraca. Svi fanatici najfanatičnije mrze jedni druge jer je mržnja mjera
njihove umišljene isključivosti. Meñutim, žalosno je da on mora upadati u
neprekidne klopke koje ga tjeraju na nove analize situacije. Ova skupina Tko su ti
ljudi? Kako se zovu? Za čime teže? zagonetka je prvoga reda, organizacija koja
ubraja u svoje redove ljude koji su spremni mirno umrijeti, s inteligencijom u
očima i sa svojevrsnom razboritošću na usnama. Treba upoznati novog neprijatelja
u džungli neprijateljstava u kojoj se kreće.
Trka do Zeneve vodi se protiv triju agresivnih snaga koje žele nametnuti svoju
moć, uništiti pogodbu, razbiti Ženevu i domoći se novca za svoje svrhe. Ali je ova
skupina vještija od preostale dvije. Možda i originalnija u načinima,
discipliniranija, staloženija. Čovjek u crnom kožnom kaputiću govorio je o Racheu
i Odessi tako uvredljivo i prezirno da te riječi Noel nije mogao povezati sa zavišću
ili strahom. On ih je odbacio kao glupe koljače, neznalice i klaune s kojima ne želi
biti ni u kakvoj vezi. Jer, on je dio nečeg drugog, nečega što je mnogo uzvišenije.
Sve je to prokleto nejasno, razmišljao je Holcroft. Osim toga, kako to da o njima
nije ništa čuo? Valjda ne skrivaju istinu od njega. Ili sami ne znaju istinu. To bi
bilo nedopustivo i nevjerojatno.
Holcroft je pogledao na sat. Gotovo cijeli sat sjedi na hladnoći; još je osjećao bol u
slabinama, a vrat mu je bio ukočen od bola. Taj je udarac mogao završiti mnogo
gore i tko zna kakav bi kraj partije bio zabilježen. Ogrtač i kapu sa štitnikom
ugurao je u kantu za otpatke nekoliko blokova niže. Kad bi berlinska policija
objavila potjeru za njim, ogrtač i kapa bi ga brzo izdali. Njih je dobro uočio onaj
čovjek, a vjerojatno i policajci; možda i netko iz znatiželjne gomile koja se, kao
uvijek, okupila na mjestu dogañaja.
Sad je vrijeme da poñe; policiju nije mogao nigdje zamijetiti; nitko se nije zanimao
za nj. Hladni zrak nije ni najmanje ublažio bol koja ga je probadala u cijelom
tijelu; no, razbistrila mu je glavu. Dok to nije osjetio, nije se htio pomaknuti s tog
mjesta. Sad je mogao hodati a da mu svaki korak ne udara u glavi, uostalom, mora
poći. Skoro je devet sati. Vrijeme je za susret s Erichom Kesslerom, trećim
ključem za Zenevu.
Sad je restoran bio pun gostiju, kao što je i očekivao. Slojevi dima bili su gušći,
bavarska glazba glasnija. Vlasnik ga je ugodno pozdravio, ali mu je pogled odavao
misao: ovom se Amerikancu nešto dogodilo tijekom proteklog sata. Noel je bio
zbunjen; pitao se nema li na licu kakvih tragova, nema li kakvu ogrebotinu, nije li
uprljan.
Htio bih se oprati. Pao sam vrlo nezgodno.
Zacijelo. Tamo gospodine. Vlasnik je pokazao prema muškom
zahodu. Profesor Kessler je došao. Čeka vas. Dao sam mu vaš kov
cezic.
Još jednom vam hvala rekao je Holcroft i uputio se prema vratima nužnika.
Pogledao se u ogledalo. Nije bilo nikakvih mrlja, ni prljavštine, ni krvi. Ali je bilo
nešto u njegovim očima; bio je to pogled koji nastaje od boli, šoka i iscrpljenosti. I
od straha. To je ono što je vidio vlasnik ako se iole razumije u ljude, u što bi bilo
teško posumnjati.
Otvorio je vodu da curi sve dok nije potekla mlaka; smočio je lice i počešljao se.
Želio je nekako ukloniti taj pogled iz svojih očiju, ali u tome još nije uspijevao.
Vratio se u restoran; vlasnik ga je poveo do lože u stražnjem dijelu dvorane, u
najudaljeniju ložu restorana. Kockasta crvena zavjesa bila je navučena pored stola.
Vlasnik je povukao zavjesu i Holcroft je ugledao muškarca otprilike tridesetih
godina, velikog trbuha i punog lica uokvirenog kratkom bradom i gustom smeñom
kosom koju je češljao ravno unazad. Imao je blago lice; duboko usañene oči bile su
mu jako živahne, a u njima je iskrilo iščekivanje, čak i humor.
Mister Holcroft?
Dr. Kessler?
Sjedite, sjedite. Kessler se pokušao malo podići kad je ispružio
ruku, ali ga je u tome spriječio trbuh. Nasmijao se i pogledao u vlas
nika. Idući tjedan! Ja, Rudi! Naša dijeta.
Ach, natiirlich, Professor.
Ovo je moj novi prijatelj iz Amerike, gospodin Holcroft.
Da, mi smo se već upoznali.
Naravno da ste se upoznali. Dao si mi kovčežić. Kessler je
pogladio Noelov kovčežić koji se nalazio na sjedištu pored njega.
Ja pijem skoč. Hoćete li mi se pridružiti, gospodine Holcroft?
Skoč će mi upravo odgovarati. Samo s ledom.
Vlasnik je kimnuo i otišao. Noel se naslonio na stolicu. Kessler je isijavao neku
umornu toplinu; bio je to izraz trpljivosti jednog intelektualca koji je stalno izložen
jednostavnijim mozgovima, ali je previše dobronamjeran da bi se bavio
poredbama. Holcroft je poznavao nekoliko sličnih osoba. Meñu njima su bili
njegovi najbolji nastavnici. Osjećao se ugodno u društvu Ericha Kesslera. To je
dobro za početak.
Mnogo vam hvala što ste došli. Imam vam puno toga reći.
Najprije ulovite dah pomogao mu je Erich Kessler. Gucnite.
Smirite se.
Što?
Mora da ste nešto gadno doživjeli. Ispisano vam je na licu.
Zar se tako vidi?
Ja bih rekao da ste vrlo rastreseni, gospodine Holcroft. Kako se
ne bi vidjelo ono što se vidi?
Zovite me Noel, molim vas. Trebalo bi da se bolje upoznamo.
Ugodna perspektiva, uvjeren sam. Moje je ime Erich. Vani je
veoma hladno, zimska noć, zar ne? Suviše hladno da bi se išlo bez
kaputa. Pa ipak ste vi došli bez kaputa. Ovdje nema garderobe pa
me sve to navodi na zaključak da ste doista došli neopterećeni kapu
tom. Ne čini li vam se da bi to moglo štetiti vašem zdravlju?
Imao sam ogrtač. Morao sam ga se otarasiti. Objasnit ću vam.
Ne morate.
Bojim se da moram. Volio bih da ne moram, ali je to dio moje
priče.
Tako. Ah, evo vašeg skoča.
Konobar je stavio čašu ispred Holcrofta i otišao navukavši crvenu kockastu zavjesu
koja je skrivala goste u loži.
Kao što sam rekao, to je dio priče. Noel je popio gutljaj.
Gotovo je odmah osjetio blago olakšanje.
Imate vremena. Nema razloga za žurbu, nadam se.
Rekli ste da imate goste u svojoj kući.
Gosta. Prijatelj moga brata, iz Miinchena. Vrlo je ugodan čovjek,
ali govori kao navijen. Osebujnost koja nije nepoznata meñu liječni
cima. Ove ste me večeri spasili.
Neće li vam supruga biti neraspoložena zbog neplaniranog izla
ska?
Nisam oženjen. Bio sam, ali se bojim da je život na sveučilištu bio
za nju suviše skučen.
Žao mi je.
Njoj nije. Udala se za akrobata. Možete li to zamisliti? Iz akadem
skih gajeva do razrijeñenih visina alternirajućih trapeza. I dalje smo
dobri prijatelji. To je, eto, ostalo.
Mislim da bi bilo teško ne biti s vama u prijateljskim odnosima.
Oh, ja sam strah i trepet na fakultetu. Istinski lav.
Koji riče, ali se ne može odlučiti da grize rekao je Noel.
Oprostite, ne razumijem vas.
Ništa. Sjetio sam se razgovora što sam ga vodio sinoć. S nekim
drugim.
Osjećate li se bolje?
To je smiješno?
Što je smiješno?
To što sam sinoć rekao.
Razgovarajući s onim, nekim drugim? Kessler se opet nasmije
šio. Čitam s vašeg lica da se osjećate bolje, opušteniji ste.
Kad bih bio iole opušteniji, govorim o licu i o raspoloženju, to bi
bilo divno, a to, na žalost, ne mogu sada reći.
Možda da nešto pojedete?
Ne još. Htio bih početi; imam vam mnogo toga za reći, a vi ćete
zasigurno imati mnogo pitanja.
U tom ću slučaju pomnjivo slušati. Oh, zaboravio sam. Vaš kov
čežić. Nijemac je dohvatio kovčežić i stavio ga na stol na kojem je
zasad bilo samo piće.
Holcroft je otključao kovčežić, ali ga nije otvorio. Ovdje su papiri koje ćete vi
htjeti proučiti. Nisu kompletni, ali će vam poslužiti kao potvrda za neke stvari koje
vam namjeravam reći.
Potvrda? Zar je tako teško shvatiti ono što vi kažete da mi morate
reći?
Možda odgovorio je Noel. Bilo mu je žao tog dobroćudnog
znanstvenika. Mirni svijet u kojemu on živi ubrzo će se srušiti.
Ono što ću vam sada ispričati može prekinuti dosadašnji tok vašeg
života, kao što je prekinulo moj. Mislim da to nije moguće izbjeći.
Barem ja nisam mogao izbjeći, jednostavno nisam mogao pobjeći od
toga. Jedan dio razloga je sebične naravi; radi se i o velikoj svoti novca
koju ću osobno dobiti, kao što ćete je i vi dobiti. Ali postoje drugi čim
benici koji su mnogo važniji nego vi ili ja. Ja znam da je ono što govo
rim istina jer da nije, već bih pobjegao iz situacije, ako mi dopustite da
se tako izrazim. Ali neću pobjeći. Učinit ću ono što je zatraženo od
mene jer se od mene zahtijeva pravedna stvar. Dovršit ću svoj zadatak
i stoga što postoje ljudi koje mrzim, a žele me omesti. Ubili su nekoga
koga sam jako volio. Pokušali su ubiti i drugu osobu. Holcroft je
naglo zašutio osjetivši da nije htio ići tako daleko. Strah i bijes hrupili
su zajedno boreći se za primat. Nije se mogao svladati; previše je govo
rio. Oprostite. Možda ja u sve ovo petljam i stvari koje ovome ne pri
padaju. Ne želim vas uplašiti.
Kessler je stavio ruku na Noelovu. Nije potrebno da se brinete o tome da ćete me
zaplašiti. Vi ste suviše napet i iznuren, moj prijatelju. Očito ste doživjeli strašne
stvari.
Holcroft je ispio nekoliko gutljaja viskija nastojeći ublažiti bol u slabinama i u
vratu. Ne želim lagati. Doista je tako jer te dogañaje ne bih mogao drukčije
opisati. Meñutim, nisam htio početi na takav način. To nije osobito razborito.
Kessler je maknuo ruku s Noelove podlaktice. Dopustite mi da vam nešto kažem.
Ja vas poznajem manje od pet minuta i ne mislim da je vaša razboritost na vagi. Vi
ste očito vrlo inteligentan čovjek takoñer i veoma pošten a uopće ne sumnjam da
ste bili izloženi velikom naporu. Zašto jednostavno ne počnete od početka ne
vodeći brigu o tome kako bi to moglo na mene djelovati?
Okej. Holcroft je položio ruke na stol i njima zagrlio čašu.
Započet ću s pitanjem: jeste li ikad čuli za prezimena von Tiebolt
i... Clausen.
Kessler se za trenutak zagledao u Noela. Da odgovorio je. Ta prezimena sežu
unatrag mnogo godina, sve do vremena kad sam bio dijete, ali sam svakako čuo za
ta prezimena. Clausen i von Tiebolt. Bijahu prijatelji moga oca. Bio sam vrlo mlad,
imao sam deset ili jedanaest godina. Često su dolazili u našu kuću, ako se dobro
sjećam, potkraj rata. Ja se sjećam Clausena ili mi se barem tako čini. Bio je visok
čovjek i magnetska ličnost, a ne čini mi se da se varam.
Pričajte mi o njemu.
Nema baš mnogo toga čega bih se mogao sjetiti.
Bilo čega, molim vas.
Ponavljam, ja ne znam kako da se izrazim. Clausen je dominirao
u bilo kojoj sredini gdje se nalazio a da se nije trudio stvori takav
dojam. Kad bi govorio, svi su slušali, a ne sjećam se da je ikad povisio
glas. Činio se kao dobronamjeran čovjek koji vodi računa o drugima,
ali veoma snažne volje. Jednom sam pomislio a moram opet reći
da su to bile misli djeteta kako je to čovjek koji je proživio mnogo
boli.
Čovjek u agoniji mu je plakao. Koje vrsti boli?
Nemam pojma; to je samo dojam jednog djeteta. Da biste to
shvatili, trebalo bi da mu vidite oči. Bez obzira na to u koga je gledao,
u stara ili mlada, važna ili nevažna, on je toj osobi poklanjao svu svoju
pažnju. Toga se sjećam; u tim danima to nije bilo sveopća osobina. Na
neki se način Clausena mogu jasnije sjetiti nego svog oca, a zacijelo mi
je u mnogo jasnijoj uspomeni od von Tiebolta. Zbog čega vas on
zanima?
Bio je moj otac.
Kesslerova su se usta otvorila izražavajući zapanjenost. Vi? prošaptao je.
Clausenov sin?
Noel je kimnuo. Moj prirodni otac, a ne otac kojeg sam pozna
vao.
Onda je vaša majka... Kessler je zašutio.
Althene Clausen. Jeste li ikad čuli nekoga da je spominje?
Nikad po imenu i nikad u Clausenovoj prisutnosti. Nikad. O njoj
se govorilo šapatom. Žena koja je napustila velikog čovjeka, američki
neprijatelj koji je pobjegao u svoju domovinu s njihovim vama! Vi
ste dijete koje je povela sa sobom!
Povela sa sobom, držala ga daleko od njega, tako se ona izražava
o istoj stvari.
Je li još živa?
Vrlo živa.
Sve je to tako nevjerojatno. Kessler je zatresao glavom. Nakon
toliko godina još se živo sjećam tog izuzetnog čovjeka.
Svi su oni bili izuzetni.
Tko?
Njih trojica. Clausen, von Tiebolt i Kessler. Recite mi, je li vam
poznato kako je umro vaš otac?
Sam se ubio. Tada to nije bilo neobično. Kad se Reich srušio,
mnogo se ljudi ubilo. Za većinu je to bio najlakši način.
Za neke je to bio jedini način.
Niirnberg?
Ne, Ženeva. Radi zaštite Ženeve.
Ja vas ne razumijem.
Razumjet ćete. Holcroft je otvorio kovčežić i izvukao papire
koje je spojio te ih uručio Kessleru. U Zenevi postoji banka »koja
čuva novac što može biti osloboñen radi specifičnih razloga, ali samo
na temelju sporazuma triju osoba...
Kao i dvaput prije, Noel je ispričao sve što je znao o kradi golemih razmjera koja
se dogodila prije trideset godina. Kessleru nije zaboravio ispričati ni jednu
pojedinost. Kad je razgovarao s Gretchen, zadržao je za sebe neke specifične
činjenice; isto tako, nije priču ispričao u dijelovima, kao što je učinio s Helden.
Ništa nije izostavio, ni preko čega nije prešao.
... novac je zadržan na okupiranim predjelima; od prodaje umjetnina i pljačke
muzeja. Plaće za Wehrmacht skrenute su s puta, milijuni su ukradeni od
ministarstva za naoružanje i ne mogu se sjetiti imena, ali naznačeno je u pismu od
industrijskog kompleksa. Sve je položeno u banku, u Švicarskoj, u Zenevi, uz
pomoć čovjeka koji se zvao Manfredi.
Manfredi? Sjećam se tog imena.
To ne iznenañuje odgovorio je Holcroft. Iako ne pretpostav
ljam da je bio često spominjan. Gdje ste čuli za nj?
Ne znam. Poslije rata, mislim.
Od vaše majke?
Ne mislim tako. Ona je umrla u srpnju četrdeset i pete, a prije
smrti gotovo je stalno bila u bolnici. Od nekog drugog... ne znam,
ne sjećam se.
Gdje ste živjeli nakon smrti oca i majke?
Moj brat i ja preselili smo se ujaku. To je bila sretna okolnost jer
mnogi nisu imali živa majčina brata. Bio je to stariji čovjek koji nije
nikad iskazivao previše simpatija za naciste. Dobro su ga primile oku
pacijske vlasti. Ali, molim vas, nastavite.
Noel ga je poslušao. Potanko je ispričao sve što je znao o uvjetima kompetencije
koje zahtijevaju vlasnici La Grande Banque de Geneve, što ga je navelo da se
otarasi Gretchen Beaumont. Ispričao je Kessleru o nejasnoj migraciji von
Tieboltovih u Rio, o Heldeninu roñenju, o umorstvu njihove majke i, naposljetku,
o njihovu bijegu iz Brazila.
Promijenili su prezime u Tennvson i žive u Engleskoj pet godina.
Johann von Tiebolt je poznat kao John Tennvson. On je novinar u
Guardianu. Gretchen se udala za čovjeka koji se zove Beaumont, a Hel
den se prije nekoliko mjeseci preselila u Pariz. Nisam joj upoznao
brata, ali sam se... sprijateljio s Helden. Sjajna djevojka.
Je li ona »netko drugi« s kojim ste sinoć bili?
Da odgovorio je Holcroft. Želio bih vam nešto reći o njoj, o
onome što je prošla, što sada prolazi. Ona i tisuće sličnih dio su priče.
Mislim da bih o tome mogao nešto znati uzvratio je Kessler.
Die Venounschte Kinder.
Što?
Venviinschte Kinder. Venuunschung je njemačka riječ za proklet
stvo. Ili za prokletu osobu...
Djeca prokletih dodao je Noel. Ona je upotrijebila taj izraz.
To je naziv koji su sami sebi prisili. Tisuće mladih ljudi sada
više ne tako mladih koji su pobjegli iz zemlje jer su bili duboko uvje
reni da ne bi mogli živjeti s krivnjom nacističke Njemačke na glavi.
Odbacili su sve njemačko, uzeli su nova imena i identitete, nove načine
života. Bili su vrlo slični hordama mladih Amerikanaca koji su napustili
Sjedinjene Države i otišli u Kanadu i Švedsku u znak protesta protiv
američke politike u Vijetnamu. Te grupe čine supkulturu, ali nijedan
od njih ne može potpuno odbaciti svoje korijene. Oni jesu Nijemci;
oni jesu Amerikanci. Oni se sele u stadima i vise jedan uz drugoga sna
žeći se prošlošću koju su odbacili. Bockanje krivnje je teški teret. Treba
ga podnositi. Razumijete li me?
Ne baš sasvim iskreno će Holcroft. Ali, uostalom, ja nisam
izgrañen na sličan način. Ja ne mogu preuzeti krivnju koja nije moja.
Kessler se zagledao u Noelove oči. Smjerno primjećujem da možda i nije tako.
Kažete da ne želite pobjeći od ove vaše pogodbe, a ipak ste već doživjeli strašne
stvari.
Holcroft je razmišljao o znanstvenikovim riječima. Možda ima istine u tome, ali
su okolnosti drukčije. Ja nisam ništa ostavio. Držim da sam bio izabran.
Ne dio prokletih ubitačno će Kessler već dio izabranih?
U svakom slučaju, privilegiran.
Znanstvenik je kimnuo. I za to postoji riječ. Vjerojatno ste je čuli. Sonnenkinder.
Sonnenkinder? Noel se namrštio. Ako se dobro sjećam, na tu
sam riječ naišao na jednom od školskih predmeta u kojemu nisam baš
blistao. Antropologija, možda.
Ili je riječ o filozofiji primijetio je Kessler. To je filozofska
misao koju je razvio Thomas J. Perry u Engleskoj dvadesetih godina
devetnaestog stoljeća, a prije njega Bachofen u Švicarskoj i njegovi uče
nici u Miinchenu. Bit je te teorije da su Sonnenkinder Djeca sunca s
nama već stoljećima. Oni oblikuju povijest, oni su najmudriji meñu
nama, oni su vladari epoha... privilegirani.
Holcroft je kimnuo. Sada se sjećam. Uništila ih je ta njihova privilegija. Postali su
izopačeni ili tako nešto. Rodoskrvni, mislim.
To je samo teorija objasnio je Kessler. Mi opet skrećemo; s
vama je lako razgovarati. Rekli ste za von Tieboltovu kćer da joj
život nije lagan.
Svima njima. I više nego težak. Umobolan. Stalno su u pokretu,
stalno bježe. Prisiljeni su živjeti poput bjegunaca. Smatram da to najbo
lje objašnjava njihov život.
Oni su lak plijen fanatika složio se Erich.
Kao što su Odessa i Rache?
Da. Takve organizacije ne mogu djelotvorno postojati unutar
same Njemačke; ne trpe ih. Zbog toga djeluju u drugim zemljama u
kojima se kreću nezadovoljnici i razočarani kao što su Veriviinschte
Kinder. Oni samo žele ostati živi i vitalni čekajući na priliku da se vrate
u Njemačku.
Da se vrate?
Kessler je podigao ruku. Molim te, Bože, oni se nikad neće vratiti, ali to oni ne
žele shvatiti. Rache se bavio svakakvim suludim idejama. Jednom su htjeli postići
da bonska vlada bude produžena ruka Kominterne, ali su to svi odbili počevši od
Moskve. Oni nisu ništa više nego obični teroristi. Odessa oduvijek želi oživjeti
nacizam. Na njih u Njemačkoj gledaju s prezirom.
Pa ipak, oni trče za djecom odgovorio je Noel. Helden se
poslužila frazom »prokleti zbog onoga što su bili, prokleti zbog onoga
što nisu bili«.
Ocjena kojoj se ne može prigovoriti.
Trebalo bi ih zaustaviti. Dio tog novca u Ženevi trebalo bi upo
trijebiti da se obezglave i sruše Odessa i Rache.
Ne bih se htio ne složiti s vama.
Drago mi je to čuti rekao je Holcroft. No, vratimo se Ženevi.
Svakako.
Noel je opisao ciljeve pogodbe i definirao uvjete koji se postavljaju nasljednicima.
Bilo je vrijeme da se usredotoči na ono što je on doživio.
Počeo je s ubojstvom u avionu, sa strašnim dogañajima u New Yorku, govorio je o
ispreturanom stanu, o pismu ljudi iz Wolfsschanzea, telefonskom pozivu Petera
Baldwina i o brutalnim ubojstvima koja su se poslije zbila. Govorio je o bijegu iz
Rija i o čovjeku gustih obrva: Anthonvju Beaumontu, agentu Odesse. Ispričao je o
prepravljenim dokumentima u uredu za useljenje u Riju te o čudnom susretu s
Mauriceom Graffom. Posebno se zadržao na upadu ljudi iz MI5 u njegovu hotelsku
sobu u Londonu te na iznenañujućoj informaciji da britanska špijunaža vjeruje
kako je Johann von Tiebolt ubojica kojeg su nazvali Tinamou.
Tinamou? upao je Kessler kao ošinut; krv mu je udarila u lice.
Bio je to njegov prvi prekid Holcroftova pričanja o neobičnim dogaña
jima.
Da. Znate li nešto o njemu?
Samo ono što sam pročitao.
Koliko shvaćam, neki vjeruju da je on odgovoran za desetke uboj
stava.
A Britanci misle da je to Johann von Tiebolt?
Varaju se dodao je Noel. Uvjeren sam da to sada znaju. Jučer
poslijepodne dogodilo se nešto što to potvrñuje. Shvatit ćete kad
doñem na to.
Nastavite.
Ukratko je opisao večer s Gretchen, fotografiju Anthonvja Beaumonta. Nastavio je
s Helden i Herr Oberstom te sa smrću Richarda Holcrofta. Opisao je telefonske
razgovore koje je vodio s detektivom u New Yorku, koji se zove Miles, i sa svojom
majkom.
Nije zaboravio ispripovijedati o zelenom fiatu koji ih je slijedio do Barbizona i o
čovjeku kozičava lica.
Zatim je došao red na luñaštvo fete d'hiver. Kako je pokušao postaviti zamku
čovjeku u fiatu i kako je zamalo izgubio život.
Prije nekoliko minuta rekao sam vam da su se Britanci varali u
pogledu Tennvsona rekao je Noel.
Tennvsona? Ah, ime koje je uzeo von Tiebolt.
Tako je. U MI5 su bili uvjereni da sve što se dogodilo u Mon
tereauu, uključujući i čovjeka kozičava lica koji nas je pratio, valja pri
pisati Tinamouu. Ali je taj čovjek ubijen; on je radio za von Tiebolta;
oni su to znali. Helden je to čak potvrdila.
I prekinu ga Kessler Tinamou ne bi ubio svog čovjeka.
Točno.
To znači da će agent reći svojim pretpostavljenima...
Ne može upade Noel. Ustrijeljen je dok je spašavao Heldenin
život. Ali će ga Britanci identificirati i iz djelića sastaviti sliku.
Hoće li Britanci naći agenta koji je umro?
Riječ o tome će stići do njih. Mora. Policija je bila posvuda; pro
naći će njegovo tijelo.
Ne bi li zbog njega trag mogao navesti na vas?
Moguće je. Tukli smo se na trgu; ljudi će se toga sjetiti. Ali kako
se Helden izrazila: nas su slijedili, mi nismo nikog slijedili. Nema raz
loga da mi bilo što znamo o tome.
Način kako govorite, zvuk riječi, nije baš sasvim siguran.
Prije nego je agent umro, odlučio sam da mu spomenem Baldvvi
novo ime, da vidim hoću li išta saznati. Reagirao je kao da mu je netko
ispalio iz pištolja pored uha. Molio je Helden i mene da doñemo u
vezu s čovjekom koji se zove PaytonJones. Trebalo bi, kaže, da mu
objasnimo sve što se dogodilo, da mu kažemo sve što se dogodilo i
da pronañu tko nas je napao, tko je ubio von Tieboltova čovjeka i,
što je najvažnije, da kažemo MI5 kako on vjeruje da je sve to u vezi
s Peterom Baldwinom.
S Baldwinom? Rekli ste da je bio s MI6?
Da. Prije nekog vremena došao im je s informacijom o preživje
lima iz Wolfsschanzea.
Wolfsschanze? Kessler je tiho ponovio riječ. To je bilo pismo
koje vam je Manfredi dao u Ženevi, pismo napisano prije više od tride
set godina.
Tako je. Agent nam je rekao da kažemo PaytonJonesu da se pri
hvati Baldwinova dosjea. Da ga prouči do »šifre Wolfsschanze«. To je
izraz koji je upotrijebio.
Kad vas je Baldwin telefonski nazvao u New Yorku, je li spome
nuo Wolfsschanze? upita ga Kessler.
Nije. Samo je rekao da se klonim Ženeve, da on zna ono što nitko
ne zna. Zatim je odložio slušalicu da bi otvorio vrata hotelske sobe i
više se nije vratio.
Kesslerov je pogled sada bio hladniji. I tako je Baldwin saznao za Ženevu i za
povezanost Wolfsschanzea sa Zenevom. Je li tako?
Koliko je saznao, mi ne znamo. Možda je to vrlo malo, samo sit
nica. Možda samo naklapanje.
Ali su ta naklapanja bila dovoljna da vas zaustave da ne idete u
MI5. Čak bi i prednost koja bi se postigla njihovim upozoravanjem da
je Beaumont čovjek Odesse, mogla biti skupo plaćena. Britanci bi vas i
djevojku dugo saslušavali; postoje za to tisuće načina, a oni su struč
njaci. Baldwinovo bi ime moglo izbiti na površinu i oni bi opet uzeli
njegov fascikl. Ne smijete se izlagati slučajnostima.
I ja sam došao do istih zaključaka rekao je Holcroft na koga su
Kesslerove riječi ostavile snažan dojam.
Možda postoji drugi način da se Beaumonta udalji od vas.
Koji je to način?
Odessu preziru ovdje u Njemačkoj. Riječ pravim osobama mogla
bi dovesti do njegova uklanjanja, odstranjenja. Zbog toga ne bi uopće
trebalo da se vi obraćate Britancima i tako biste izbjegli opasnost koja
bi mogla nastati ponovnim spominjanjem Baldvvinova imena.
Može li se to urediti?
Nesumnjivo. Ako je Beaumont doista Odessin agent, kratka
poruka bonske vlade Foreign Officeu bila bi sasvim dovoljna. Ja pozna
jem dosta ljudi koji mogu uputiti takvu poruku.
Holcroft je osjetio olakšanje. Još je jedna prepreka uklonjena. Drago mi je da smo
se upoznali... da ste vi vi, a ne netko drugi.
Nemojte nagliti s takvim zaključkom. Vi želite da vam odgovo
rim. Čekate da vam kažem hoću li vam se pridružiti. Iskreno rečeno,
ja...
Još ne želim vaš odgovor prekinu ga Noel. Vi ste bili fer sa
mnom i ja moram isto tako nastupati prema vama. Još nisam završio.
Moram još govoriti o večerašnjem dogañaju.
Večerašnjem? Kessler je uznemiren, nestrpljiv.
Da. Zapravo je riječ o dva protekla sata.
Sto se dogodilo... večeras?
Noel se nagnuo naprijed. Znamo za Rache i za Odessu. Ne znamo sasvim sigurno
koliko oni znaju o Ženevi, ali smo prokleto sigurni u ono što bi učinili kad bi
dovoljno znali. Mi znamo za ljude iz Wolfsschanzea. Tko god da su, oni su ludi
nisu bolji od drugih ali su na svoj čudan način na našoj strani; oni žele da Ženeva
uspije. Ali postoji još netko. Netko nešto mnogo jači od drugih. To sam večeras
otkrio.
O čemu govorite? Ton Kesslerova glasa nije se izmijenio.
Od mog hotela pratio me jedan čovjek. Bio je na motorkotaču i
pratio je moj taksi po Berlinu.
Čovjek na motorkotaču?
Da. Doveo sam ga ovamo poput proklete budale. Ipak sam shva
tio kako je to glupo i znao sam da ga moram zaustaviti. U tome sam
uspio, ali mi nije bila namjera, bio sam sasvim daleko od takve namjere,
da se dogañaji svedu na ono na što su se sveli. On ne pripada Racheu,
ne pripada Odessi. Mrzio ih je oboje, obje organizacije, i nazvao ih
koljačima i klaunima...
Kako ih je nazvao... Kessler je ušutio na trenutak, a onda je vra
tio dio mirnoće koju je izgubio. Ispričajte mi o svemu što se dogo
dilo, o svemu što je rečeno.
Padaju vam na pamet neke misli?
Ne... nikako ne. Samo se zanima. Kažite mi.
Holcroftu to nije bilo teško: sjećao se svake pojedinosti. Govorio je o trci, o zamci,
o razgovoru s neznancem, o hrvanju i pucnju. Kad je završio, Kessler ga je zamolio
da se vrati na razgovor koji su u tako neobičnim okolnostima vodili on i čovjek u
crnom kožnom kaputiću. Pa je opet zamolio Noela da ponovi sve te riječi. Pa ga je
opet to isto zamolio.
Tko je to bio? Holcroft je znao da su Kesslerove misli u trku ispred njegovih. Tko
su oni?
Postoji nekoliko mogućnosti odgovorio je Nijemac ali gotovo
da nema sumnje da su to nacisti. Neonacisti, da budem precizniji.
Potomci stranke, odcijepljena frakcija koja nema nikakva razumijevanja
za Odessu. To se dogaña.
Što se dogaña?
Dogaña se to, postoje takvi ljudi, nemirni su, nezadovoljni sa sva
kim, mrze svakoga. Ipak fanatici, to sam htio naglasiti.
Ali kako oni znaju za Ženevu?
Milijuni ukradeni iz okupiranih zemalja, s platnog spiska Wehr
machta, iz Finanzministeriuma. Sav taj novac pohranjen u Švicarskoj.
Nije bilo moguće održati u potpunoj tajnosti tako golemu manipula
ciju.
Nešto je uznemiravalo Noela, nešto što je Kessler rekao, ali on ne bi mogao prstom
pokazati na tu riječ. Ali kakve koristi od svega toga oni imaju? Oni ne mogu dobiti
novac. Mogli bi ga samo godinama vući po sudovima. Gdje oni nalaze korist za
sebe? Kako je misle ostvariti? Sve mi to nije sasvim jasno.
Vi ne poznajete i ne shvaćate okorjele naciste, one koji su naciz
mom prožeti do srži. Nitko ih od vas nije razumio. Nije to samo pitanje
kako se on može okoristiti tim novcem. Njemu je jednako važno da se i
drugi ne okoriste. To je njegova uništavalačka strast kojom je prožet do
kostiju. Htio bih da me razumijete...
Izvan lože se odjednom začu neka galama, neko neobično komešanje. Jedan
prasak, zatim nekoliko; odmah se začu ženski krik koji je izazvao druge uzvike.
Zavjesa koja je skrivala ložu bila je naglo povučena. Na otvorenom prostoru
pojavio se lik muškarca koji je zaronio naprijed i pao preko stola razrogačenih
očiju; krv mu je tekla iz usta i vrata. Lice mu je bilo iskrivljeno, a tijelo mu se
treslo od grčeva. Rukama je obujmio obje strane stola izmeñu Holcrofta i Kesslera.
Šaptao je boreći se za zrak.
Scena je bila neopisiva i Holcroftu se učinilo da je svijet stao, ali neki drugi,
sasvim neobični svijet, iako je u strelovitoj brzini misli znao da mu on sada već
pripada.
Čovjek je zurio u njih kao da ih obojicu želi obujmiti svojim luñačkim pogledom.
Wolfsschanze! Soldaten von Wolfsschanze!
Naglo je podigao glavu kao da će kriknuti. Meñutim, naglo je izdahnuo zrak i
glava mu se sručila na stol.
Čovjek u crnom kožnom kaputiću bio je mrtav.
Sve se dogodilo kao u stravičnom snu, ali ništa nije bio privid. Glava je pala na
stol, ali oči kao da su zadržale svoju luñačku zainteresiranost za dvojicu ljudi za
stolom, kao da ih i nakon smrti žele zgromiti svojim pogledom i smrtnom
mržnjom.
Čovjek u crnom kožnom kaputiću je umro, ali je Noelu ostavio zagonetnu
posjetnicu: tko je i kome je pripadao?

Idući su trenuci Noela vrlo zbunili, ne toliko svojom kaotičnošću, koliko

jezovitošću. Krikovi su postali još glasniji, a restoran su zahvatili i tresli valovi
straha i panike. Čovjek okupan krvlju skliznuo je sa stola i skljokao se na pod.
Noelu se učinilo da je mrtvac još jednom prijeteći pogledao prije nego mu je glava
pala na pod.
Rudi! Rudi!
Herr Kessler! Poñite sa mnom!
Brzo! riknuo je Erich.
Što?
Ovuda, moj prijatelju. Ovdje vas ne smiju zateći.
Ali on je taj!
Ništa ne govori, Noel. Molim te, uzmi me pod ruku.
Što? Gdje?...
Tvoj kovčežić! Dokumenti!
Holcroft je zgrabio dokumente i ubacio ih u kovčežić. Osjetio je da ga vuku meñu
krug znatiželjnika. Nije znao kamo ga vode, ali je bilo dovoljno da ga vode dalje
od mrtvog čovjeka u crnom kožnom kaputiću. Slijepo i bez riječi išao je s
Kesslerom.
Kessler ga je vukao kroz gomilu. Ispred Kesslera nalazio se vlasnik koji se
probijao kroz gomilu na putu do zaključanih vrata ispod i s lijeve strane stubišta.
Vlasnik je izvukao ključ iz džepa i otvorio vrata pa su sva trojica nahrupila unutra.
Lupnuo je vratima i okrenuo se Kessleru.
Ja ne znam što da vam kažem, gospodo! To je doista strašno.
Svaña pijanaca.
Nesumnjivo, Rudi. I mi ti zahvaljujemo odgovorio je Kessler.
Natiirlich. Čovjek vašeg ugleda ne smije imati ništa s ovim doga
ñajem.
Vrlo si ljubazan. Postoji li neki izlaz?
Da. Moj privatni ulaz. Ondje.
Ulaz je vodio u neki sporedni prolaz. Ovuda rekao je Kessler. Moja su kola na
ulici.
Požurili su uličicom koja je vodila na Kurfurstendamm i pločnikom skrenuli
nalijevo. S desne strane uzbuñena se gomila okupila na ulazu u restoran. Još dalje,
na istoj strani, Noel je ugledao policajca kako trči ulicom približavajući se
restoranu.
Brzo rekao je Kessler.
Kola su bila marke mercedes starijeg tipa. Brzo su ušli i zatvorili vrata. Kessler je
upalio motor, ali ga nije držao u praznom hodu. Odmah je ubacio u brzinu i odjurio
prema zapadu.
Taj čovjek... u kaputu... to je onaj koji me slijedio prošaptao je
Holcroft.
Toliko sam shvatio odgovorio je Kessler. Nakon svega što mu
se dogodilo ipak se mogao vratiti u lokal.
Moj Bože uzviknuo je Noel. Što sam učinio?
Vi ga niste ubili, ako je to ono o čemu mislite.
Holcroft se zabuljio u Kesslera. Što?
Vi niste ubili tog čovjeka.
Revolver je slučajno opalio. Zrno ga nije ubilo, uvjeravam vas.
U to ne sumnjam. Zrno ga i nije ubilo.
Sto ga je onda ubilo? Kako je ubijen, ja vas opet ne razumijem?
Očigledno mu niste vidjeli vrat. On je garotiran. Zadavljen na sta
rinski način.
Baldwin u New Yorku!
Wolfsschanze u Berlinu odgovorio je Kessler. Njegova je smrt
isplanirana do djelića sekunde. Netko u restoranu, dakako nedaleko od
naše lože, doveo ga je sasvim blizu našeg stola i iskoristio galamu i
vrevu da pokrije smaknuće.
Oh, Isuse! U tom slučaju, tko god to bio... Noel nije mogao
dokončati rečenicu; osjećao se bolesnim od straha. Htio je povratiti.
Tko god to bio završio je Kessler sada zna da sam ja dio
Ženeve. I tako ste dobili odgovor na svoje pitanje. Ja sam s vama, ja
sam s tobom.
Žao mi je odgovorio je Holcroft. Bilo bi mi draže da si mogao
birati.
U to ne sumnjam i za to ti zahvaljujem. Meñutim, moram insisti
rati na jednom uvjetu.
O čemu se radi?
Moj brat Hans u Miinchenu mora biti takoñer dijelom pogodbe.
Noel se sjećao Manfredijevih riječi; u tom pogledu nije bilo ograničenja. Jedino je
uvjetovano da svaka obitelj ima jedan glas. Ničeg nema što bi mu to
onemogućavalo ako on to doista želi.
On će to htjeti. Mi smo vrlo bliski. Svidjet će ti se. On je dobar
liječnik.
Rekao bih da ste obojica dobri doktori.
On cijeli, liječi. Ja samo izlažem... Osim toga, ja sada vozim bez
ikakve veze. Ja bih te pozvao k sebi, u svoj stan, ali je u sadašnjim okol
nostima bolje da to ne učinim.
Već sam prouzrokovao toliko nevolja. Ali, za tebe je bolje da se
vratiš kući što prije.
Zašto?
Ako nas posluži sreća, nitko neće policiji dati tvoje ime pa je
onda sve u redu. Ali ako netko kaže policiji da si ti bio u loži kono
bar ili netko tko te poznaje možeš reći da si već izlazio iz restorana
kad se to dogodilo.
Kessler je zatresao glavom. Ja sam pasivan čovjek, čisti pasivac. Takve mi misli
nikad ne bi pale na pamet.
Prije tri tjedna ne bi ni meni. Pusti me da iziñem kod najbližeg
stajališta taksija. Otići ću u hotel i uzeti svoj putni kovčeg.
Glupost. Ja ću te odvesti.
Ne bi trebalo da nas još jednom vide zajedno. Bilo bi to isto kao
da tražimo komplikacije.
Moram se naučiti da te slušam. Pa kako ćemo se onda vidjeti?
Nazvat ću te iz Pariza. Za dandva sastajem se s von Tieboltom.
Tada nas trojica moramo poći u Ženevu. Više nemamo mnogo vre
mena.
A taj čovjek u New Yorku? Taj Miles?
Ostaje meñu još nekim pitanjima koja ću ti objasniti kad se opet
sastanemo. Eno taksija na uglu.
Što sada namjeravaš? Sumnjam da imaš avion u ovaj sat.
Onda ću čekati na aerodromu. Ne želim biti izoliran i opkoljen u
hotelskoj sobi. Kessler je zaustavio kola. Holcroft je uhvatio kvaku.
Hvala ti, Erich. I oprosti, molim te.
Nemam ti što oprostiti, moj prijatelju Noel. Nazovi me.
Plavokosi muškarac ukočeno je sjedio za stolom u Kesslerovoj biblioteci. Oči su
mu odavale nezadrživu ljutnju; kad je progovorio, glas mu je bio nategnut i snažan.
Opet mi to ispričaj. Svaku riječ. Nemoj ništa izostaviti.
Kakva je korist od toga? odgovorio je Kessler koji je sjedio u
drugom dijelu sobe. Već smo deset puta sve rekli. Sjećam se svake
pojedinosti, ništa mi nije izmaklo.
Ako je tako, onda ćemo sve ponoviti još deset puta! uzviknuo
je Johann von Tiebolt. Trideset puta, četrdeset puta! Tko je to bio?
Odakle je? Tko ga šalje? Tko su dvojica u Montenerauu? Oni su pove
zani; odakle dolaze sva trojica?
Mi to ne znamo. Jednostavno ne znam kako da sve to prosudim.
Ostavlja me svaka misao. Ja ne znam načina kako da to kažem.
Ali postoji način! Zar ne vidiš? Odgovor je u tome što je taj
čovjek rekao Holcroftu u tom prolazu. Uvjeren sam u to. Te sam riječi
već čuo. Tu je veza!
Za ime Božje, // si imao tog čovjeka u rukama. Kessler je govo
rio čvrsto. Ako nisi ništa mogao saznati od njega, kako misliš da mi
možemo nešto utvrditi na temelju onoga što je Holcroft rekao? Trebalo
je da ga razbijete, slomite, da ga navedete da progovori.
Njega nije bilo moguće slomiti, već je predaleko dopro s dro
gama. Ili sa sličnim lijekovima.
I tako ste mu provukli žicu kroz vrat i gurnuli ga na Amerikanca.
Luñaštvo prvog reda!
Nije luñaštvo odgovorio je Tennyson. Dosljednost. Holcroft
mora biti uvjeren da je Wolfsschanze posvuda. Da bocka, prijeti, štiti...
Vratimo se onome što je bilo izgovoreno. Prema Holcroftovim riječima,
čovjek se nije bojao smrti. Kako ono bješe? »... ja sam spreman. Svi
smo spremni. Zaustavit ćemo te. Zaustavit ćemo Ženevu. Ubij me pa će drugi
zauzeti moje mjesto; ubijte njega, pa će drugi doći na njegovo mjesto«. Riječi
fanatika. Ali on nije bio fanatik, u to sam se sam uvjerio. On nije bio agent Odesse,
ni revolucionar Rachea. Bio je nešto drugo. Holcroft se u tome ne vara. Nešto
drugo. To je ono o čemu moram misliti. Nešto drugo.
U slijepoj smo ulici.
Ne sasvim. Imam čovjeka u Parizu koji istražuje identitet tijela
pronañenih u Montereauu.
La Surete?
Da. On je najbolji. Tennyson je uzdahnuo. Sve je to tako
nevjerojatno. Nakon trideset godina učinjeni su jasniji i otvoreniji
potezi i već za dva tjedna pojavljuju se drugi ljudi niotkuda. Kao da
su zajedno s nama čekali tri desetljeća. Pa ipak se ne pojavljuju na otvo
renom prostoru da ih vidimo. Zašto se pojavljuju? To je pitanje koje
strši. Zašto?
Čovjek je rekao Holcroftu u onoj uličici: »Mi ćemo taj novac
korisno upotrijebiti.« Oni ga ne mogu dobiti ako otkriju Ženevu.
Takvo je tumačenje suviše jednostavno. Svota je prevelika,
golema je. Kad bi bio u pitanju samo novac, ništa ih ne bi spriječilo
da nam se obrate ili vlasnicima banke ako se o tome radi i započnu
pregovore s pozicije snage. Gotovo osam stotina milijuna; gledajući s
njihova stajališta, oni bi zahtijevali dvije trećine. Oni bi nakon toga
bili mrtvi, ali to oni ne znaju, niti slute. Ne, Erich, nije u pitanju
samo novac. Moramo nešto drugo potražiti kao tumačenje.
Moramo voditi računa o drugoj krizi! uzviknuo je Kessler.
Tko god je bio taj čovjek, večeras, tko god je bio u Montereauu,
oni su ipak drugorazredni kod je u pitanju naša najvažnija briga! Shvati
to, Johanne! Britanci znaju da si ti Tinamou! Pogledaj toj činjenici u
lice. Nemoj je gurati na sporedni kolosijek. Oni znaju da si ti Tinamou!
Ispravka. Oni sumnjaju u to; oni to ne znaju zasigurno. I kao što
je Holcroft točno rekao, oni će ubrzo biti uvjereni da se varaju, ako već
nisu u to uvjereni. To je pozicija koja daje mnogo prednosti.
Prednosti? Jesam li te dobro čuo? Prednosti, govoriš o predno
stima, molim te lijepo?
Da, o prednostima, i ne vidim kako to ti nisi sposoban shvatiti.
Ti si lud! kriknuo je Kessler. Ti ćeš sve ugroziti. Ugroziti!
Naprotiv Tennvson odgovori mirno. Ja ću sve učvrstiti,
ojačati sve pozicije. Kojeg bismo boljeg saveznika mogli poželjeti od
MI5? Da budemo jasni, mi imamo svoje ljude u britanskoj špijunaži, ali ni jedan
nije na višem mjestu od PaytonJonesa. Bilo bi ga dobro imati za prijatelja.
Za ime Božje, o čemu ti govoriš? Znanstvenik se znojio, a na
vratu su mu iskočile vene.
Sjedi, Erich.
Ne!
Sjedi!
Kessler je sjeo. Ja to neću trpjeti, Johann.
Nemoj ništa trpjeti, samo me slušaj. Tennvson se nagnuo
naprijed.
Promijenimo uloge na nekoliko trenutaka; ja ću biti profesor.
Ne zezaj me. Mi znamo kako treba postupati s napasnicima i ulje
zima koji se ne žele pokazati; koji nešto kriju. Ali u ovoj situaciji ne
možemo sebi pomoći. Ako tebe dignu, što je onda ostalo? Mi smo pro
pali!
To je laskavo mišljenje, ali ne smiješ misliti na taj način. Ako se
meni nešto dogodi, postoje popisi, imena naših ljudi sa svih strana.
Meñu njima se može naći čovjek koji će mene zamijeniti; Četvrti Reich
će imati voñu, u svakom slučaju. Ali se meni neće ništa dogoditi. Tina
mou je moj štit, moja zaštita. Kad Tinamou bude uhvaćen, ne samo da
ću ja biti čist od svake sumnje, već ću biti i te kako uvažavan, razumiješ
li me?
Ti si izgubio pamet! Ti si Tinamou!
Tennvson se naslonio i nasmiješio. Hajde da se pozabavimo našim ubojicom. Prije
deset godina ti si se složio da je on moje najbolje ostvarenje. Koliko se sjećam, čini
mi se da si tada rekao da bi Tinamou mogao postati našim najvitalnijim oružjem. A
on je to zaista i postao.
U teoriji. Samo u teoriji. Bila je to samo akademska procjena; i to
sam rekao!
Istina je; uostalom, ti često nalaziš utočište u svojoj samotnoj kuli
i tako treba i biti. Ali si bio u pravu, znaš. U krajnjoj analizi, milijuni u
Švicarskoj ne mogu nam poslužiti ako ne budu upotrijebljeni. Svuda je
šuma zakona kojima se često gori spašavaju od boljih; njih treba
zaobići. Nije to tako jednostavno kao što je nekoć bilo jednostavno pla
titi za Reichstag, za blok poslaničkih mjesta u parlamentu ili kupiti
izbore u Americi. Ali nama nije ni približno tako teško kako je dru
gima, kako bi teško bilo drugima; to je bilo tvoje gledište prije deset
godina, a danas još više vrijedi. Mi smo u stanju postaviti izuzetne zahtjeve
najutjecajnijim ljudima u svakoj većoj vladi, barem na Zapadu. Oni su platili
Tinamouu da ubije njihove protivnike. Od Washingtona do ¥&x\z& i Kaira; od
Atene do Beiruta i Madrida; od Londona do nekih drugih gradova. Tinamoua nitko
ne može obuzdati. On je nezadrživ. On je naša prava nuklearna bomba.
Koja može nas zahvatiti radioaktivnim padalinama!
On bi to mogao složio se Tennvson ali neće. Prije toliko go
dina, Erich, mi smo se zakleli da nećemo čuvati tajne jedan od drugoga
i ja sam se držao svoje zakletve u svemu osim u jednoj stvari. Neću se
opravdavati; bila je to, kako se ono kaže, odluka titule, a ja sam je sma
trao potrebnom.
Što si učinio? upita ga Kessler.
Osigurao sam najvitalnije oružje o kojemu si govorio prije deset
godina.
Kako?
Prije nekoliko trenutaka govorio si vrlo odreñeno. Podigao si glas
i rekao da sara ja Tinamou.
I jesi!
Nisam.
Što? O čemu govoriš?
Ja sam samo pola Tinamoua. Da naglasim ono što je sigurno, ja
sam bolja polovica, ali ipak sam polovica. Godinama sam vježbao i
drugu osobu; on je moj zamjenik na polju, na terenu. Njegova je struč
nost naučena, njegova izuzetnost stečena, uz pravog Tinamoua on je
najbolji na zemlji.
Znanstvenik je sasvim iznenañeno gledao u plavokosog muškarca. I sa
strahopoštovanjem. Taj mu čovjek nikad neće davati lekcije o kojima on nije imao
ni pojma. Je li on jedan od nas? Ein Sonnenkind?
Naravno da nije! On je plaćeni ubojica; on ne zna ni za što drugo
već za sasvim izuzetan stil života u kojemu izuzetne svote novca koje
zarañuje zadovoljavaju sve njegove prohtjeve. On je takoñer svjestan
da će jednoga dana možda platiti punu cijenu za svoj način života pa
tu mogućnost i prihvaća. On je profesionalac.
Kessler se stropoštao u naslonjač i raskopčao ovratnik. Moram reći da me nikad ne
prestaješ iznenañivati.

Još nisam završio odgovorio je Tennvson. U Londonu će se

uskoro zbiti jedan važan dogañaj; okupljaju se državnici. To je savršena
prilika. Tinamou će biti uhvaćen.
On će biti što?
Dobro si čuo. Tennvson se nasmijao. Tinamou će biti uhva
ćen s oružjem u ruci; bit će to oružje vrlo čudnog kalibra s oznakama u
žljebovima, u cijevi, koje će se moći povezati s tri prijašnja umorstva.
Ulovit će ga i ubiti čovjek koji ga prati i na tragu mu je već šest godina.
Čovjek koji radi vlastite sigurnosti ne želi javnu pohvalu, koji ne želi da
se spominje njegovo ime. Koji će na mjesto dogañaja pozvati obavje
štajne dužnosnike svoje posvojene zemlje. John Tennvson, europski
dopisnik Guardiana.
Moj Bože, kako ćeš to izvesti? Kessler je shvaćao iz daljine o
čemu se radi, ali još je bio daleko od preciznije informacije. Htio je
saznati više, ali opet začu Tennvsonov mirni glas.
Čak ni ti to ne smiješ znati. Ali bit će toliko koristi kao da je riječ
o samoj Ženevi. U novinstvu će se javiti glasovi da je Tinamou pohra
nio svoje privatne zabilješke. Nisu pronañene pa se na temelju toga
pretpostavlja da ih je netko ukrao. Taj netko bit ćemo mi. I tako će
nam Tinamou biti koristan i u smrti.
Kessler je kimao glavom. Ti razmišljaš egzotično; to je tvoj glavni dar.
Izmeñu ostalih odgovorio je plavokosi čovjek sasvim prirodnim
glasom, kao da je riječ o činjenici koju nije potrebno naglašavati naše
novo utemeljeno savezništvo s MI5 može biti korisno. Možda su neke
druge obavještajne službe razvijenije ili imaju bolju tehničku bazu, ali
nijedna nije bolja od britanske. Tennvson je udario dlanom po
naslonu naslonjača. A sada se vratimo našem nevidljivom neprijatelju.
Njegov je identitet u riječima koje je izgovorio u onoj uličici. Već sam
ih čuo! Ja to znam.
Taj smo način pristupa već iscrpli.
Ne, tek smo počeli. Plavokosi čovjek uzeo je olovku i papir.
A sada, od početka. Napisat ćemo sve što je on rekao, sve čega se
sjećaš.
Znanstvenik je uzdahnuo. Od početka ponovio je. Vrlo dobro. Prema
Holcroftovu pričanju, prve riječi tog čovjeka govorile su o ubojstvu u Francuskoj,
o činjenici da Holcroft tada nije oklijevao upotrijebiti svoje oružje...
Kessler je govorio. Tennvson je slušao i prekidao ga tražeći da mu profesor ponovi
neke riječi i rečenice. Pisao je pomamno. Prošlo je četrdeset minuta.
Ja više ne mogu izdržati objasnio je Kessler svoje stanje. Više
nema ničega što bih ti mogao reći o tome.
Još jednom o orlovima opet će plavokosi govoreći hrapavim gla
som. Izreci riječi točno onako kako ih je Holcroft tebi rekao.
Orlovi?... »Vi nećete zaustaviti orlove. Ne ovaj put.« Nije li
možda mislio na Luftvvaffe? Na Wehrmacht?
Nije vjerojatno. Tennvson je pozorno gledao papir ispred sebe.
Stade udarati prstom po jednome mjestu na papiru. Ovdje. »Tvoj
Wolfsschanze. Vaš Wolfsschanze.«... Dakle to znači naš, ne njihov.
O čemu ti govoriš? upita ga Kessler. Mi smo Wolfsschanze;
ljudi iz Wolfsschanzea su Sonnenkinder!
Tennvson se uopće nije osvrtao na prekid. Von Stauffenberg, Olbricht, Von
Falkenhausen i Hopner. Rommel ih je nazvao »pravim orlovima Njemačke«. Oni
su bili ustanici, ubojice koji su namjeravali umoriti Hitlera. Svi su strijeljani, a
Rommelu je nareñeno da sam sebi oduzme život. To su orlovi koje je on
spominjao. Njihov Wolfsschanze, ne naš.
Kamo nas to vodi? Za ime Božje, Johann, ja sam iscrpljen. Ne
mogu više!
Tennvson je ispisivao tuce listova papira; sada je gledao napisano, razgledavao,
usporeñivao, podcrtavao pojedine riječi, zaokruživao rečenice. Možda si doista
rekao dovoljno za raspoznavanje odgovorio je. Evo, to je ovdje... u ovom dijelu.
Izgovorio je riječi »koljači i klaunovi«, a zatim »vi nećete zaustaviti orlove« .. Koji
trenutak nakon toga Holcroft mu je rekao da bi račun mogao biti zatvoren
godinama, da postoje uvjeti... »smrznuta sredstva«, tako nešto, »zamrznuta
sredstva«, naravno, pa »vraćen natrag u zemlju«. Čovjek je ponovio frazu »natrag
u zemlju« rekavši da je to pukotina. Ali je zatim dodao da neće biti »spržene
zemlje«. »Spržena zemlja.« »Neće biti... spržene zemlje.«
Gornji dio tijela plavokosog čovjeka gotovo se ukočio. Naslonio se na stolicu dok
mu se isklesano lice iskrivilo u koncentraciji; hladnim je očima ukočeno gledao
papir. Pa to je nemoguće. To ne može biti... poslije svih tih godina. Operacija
Barbarossa! »Spržena zemlja« Barbarosse! Oh, moj Bože, Nachrichtendienst. To je
Nachrichtendienst!
O čemu ti govoriš? upita ga Kessler. »Barbarossa« je bila
prva Hitlerova invazija na sjever, sjajna pobjeda.
On je to nazvao pobjedom. Prusi su to nazvali katastrofom. Šup
lja pobjeda ispisana krvlju. Cijele divizije nespremne, neizvježbane,
desetkovane... »Osvojili smo zemlju«, govorili su generali. »Osvojili
smo bezvrijednu, sprženu zemlju Barbarosse.« Od toga je nastao
Nachrichtendienst.
Sto je to?
Obavještajna jedinica. Razrijeñena, isključivo junkerska jedinica.
Razrijeñena po biranju osoba za službu u toj jedinici; bio je to korpus
aristokrata. Poslije je bilo onih koji su mislili da je to Gehlenova ope
racija, jedinica koja je stvorena da sije nepovjerenje izmeñu Rusa i
Zapada. Ali nije to bila; bila je sama za sebe. Duboko su mrzili Hitlera;
prezirali su Schutzstaffel, »SS smeće«, kako su oni govorili. Mrzili su
zapovjednike Luftvvaffe. Sve su ih nazivali »koljačima i klaunovima«.
Bili su iznad rata, iznad stranke. Bili su samo za Njemačku. Njihovu
Njemačku.
Kaži što namjeravaš reći, Johann! uzviknuo je Kessler.
Nachrichtendienst je preživio. To je uljez. Nametljivac s kojim,
kako se čini, valja računati. Oni žele onemogućiti, uništiti Ženevu
koju mi imamo u rukama. Misle da ih ništa neće zaustaviti u planu
da izjalove Četvrti Reich još prije nego je roñen.
Kessler je zamišljeno gledao ispred sebe kao da još važe domet riječi koje je čuo.
Obojica su zašutjeli.
Treba računati s još jednim neprijateljem.

Noel je čekao na mostu promatrajući kako pariška svjetla trepću kao skupine
sićušnih svijeća. Nazvao je Helden u izdavačkoj kući Gallimard. Pristala je da se
nakon radnog vremena sastanu na Pont Neufu. Nastojao ju je privoljeti da se
odvezu u hotel u Argenteuilu, ali je ona odbila tu ponudu.
Obećala si mi dane, tjedne, ako zaželim podsjetio ju je.
Obećala sam nama oboma, dragi moj, i imat ćemo ih. Ali ne u
Argenteuilu. Objasnit ću ti kad se sastanemo.
Bilo je tek pet sati i petnaest minuta; zimska se noć brzo spustila na Pariz, a
hladnoća rijeke prodirala je kroza nj prožimajući ga. Podigao je ovratnik ogrtača
kupljenog iz druge ruke da bi se obranio od hladnoće. Opet je pogledao na sat;
kazaljke se nisu pomicale. Kako bi i mogle? Nije prošlo više od deset sekundi
otkako je posljednji put pogledao na njih.
Osjećao se kao mladić koji čeka djevojku što ju je upoznao u nekom provincijskom
klubu na ljetnoj mjesečini pa se nasmijao sam sebi; iako je bio zbunjen, nije htio
priznati zabrinutost koju je osjećao. Nije se nalazio na mjesečini neke tople ljetne
noći. Bio je na mostu u Parizu, a zrak je bio hladan. Osim toga, imao je na sebi
nošeni ogrtač bivšeg vlasnika, a u džepu revolver.
Ugledao ju je kako ide prema mostu. Približila se i bolje je vidio. Imala je crni
kišni ogrtač, a lice joj je uokvirivala plava kosa smirena tamnocrvenim šalom.
Koračala je odmjereno, ni brzo ni sporo; doimala se kao usamljena žena koja se
vraća kući s radnog mjesta. Uz izuzetak njezinih izvanrednih crta lica koje su iz
daljine bile jedva vidljive, bila je poput tisuća drugih žena u Parizu koje su išle
kući rano uvečer.
Ugledala ga je. Htio joj je poći u susret, ali je ona podigla ruku, što mu je bio znak
da ostane na mjestu. On na to nije obraćao pažnju jer joj je htio prići što brže
ispruživši ruke. Ona je ušetala meñu njegove ruke i zagrlili su se. Osjetio je ugodu
što je opet s njom. Odmaknula je glavu od njega i gledala ga. Nastojala je biti
ozbiljna, ali su joj se oči smijale.
Ne smiješ trčati po mostu rekla mu je. Čovjek koji trči po
mostu je uočljiv. Iznad vode se seta, a ne trči.
Nedostajala si mi. Baš me briga o tome što govoriš.
Moraš se naučiti. Kako je bilo u Berlinu?
Obujmio ju je oko ramena i krenuli su prema šetalištu SaintBernard i Lijevoj obali.
Imam ti mnogo toga za ispričati. Nešto je dobro, a nešto nije baš tako dobro. Ali
ako je učenje znak napretka, mislim da smo učinili nekoliko golemih koraka. Jesi li
razgovarala s bratom?
Jesam. Danas poslijepodne. Nazvao je sat nakon tebe. Njegovi su
planovi izmijenjeni; već sutra može biti u Parizu.
To je najbolja vijest koju si mi mogla priopćiti. Barem ja tako
mislim. O tome ću ti sutra moći više reći. Prešli su preko mosta i
skrenuli lijevo, uz obalu rijeke. Jesam li ja tebi nedostajao?
Noel, ti si lud. Otputovao si jučer poslijepodne. Jedva sam imala
vremena da doñem kući, da se okupam, da spavam cijele noći, što mi je
i te kako nedostajalo, i da se napokon vratim na posao.
Otišla si kući? U svoj stan?
Ne, ja... Zašutjela je i pogledala ga smijući se. Vrlo dobro,
Noel Holcroft, novi regrute. Ispituj onako ovlaš, da se ne primijeti, rav
nodušno.
Ne osjećam se ravnodušnim.
Obećao si mi da me to nećeš pitati. Sjećaš li se, Noel?
Ne baš odreñeno. Pitao sam te jesi li udana i živiš li s nekim;
dobio sam negativan odgovor na prvo pitanje i vrlo nejasan na drugo,
ali ti zapravo uopće nisam obećao da neću pokušati pronaći gdje živiš.
Ali, to je bilo jasno, dragi moj. Jednog ću ti dana reći pa ćeš
vidjeti kako si bio glup.
Kaži mi sada. Ja sam zaljubljen. Želim znati gdje živi moja žena.
Osmijeh je nestao s njezinih usana. Zatim se vratio i ona ga je opet pogledala. Ti si
poput dječačića koji izgovara novu riječ. Ti me još ne poznaješ dobro da bi me
volio. To sam ti rekla.
Zaboravio sam. Ti voliš žene.
One su meñu mojim najboljim prijateljima.
Ali se ne bi htjela udati za jednu od njih.
Ne želim se udati ni za koga.
Sjajno. Tako je manje komplicirano. Jednostavno se preseli k
meni za idućih deset godina s pravom opcije na jednoj i drugoj strani.
Ti govoriš lijepe stvari.
Zaustavili su se na raskrižju. Okrenuo je Helden prema sebi držeći je objema
rukama. Ja ih govorim jer mislim.
Ja ti vjerujem rekla mu je gledajući ga znatiželjno; u očima joj se
čitao strah, iako ga je gledala ispitivački.
Opazio je taj strah; smetao ga je i brinuo pa se nasmiješio. Voliš li me barem
malo?
Ona se nije mogla nasmiješiti. Mislim da te volim više nego malo. Ti si problem
koji nisam željela. Nisam sigurna da ću se moći hrvati s njim.
To je još bolje. Nasmijao se i uzeo joj ruku radi prijelaza ulice.
Lijepo je saznati da nemaš sve odgovore.
Zar si vjerovao da imam?
Činilo mi se da tako misliš.
Ne mislim.
Znam.
Restoran je bio tek napola popunjen gostima. Helden je zatražila stol u kutu
odostraga tako da se ne vidi s ulaza. Vlasnik je kimnuo. Bilo je jasno da mu nikako
ne ide u glavu zašto je ta belle femme došla u njegov restoran s tako siromaški
odjevenim muškarcem. U njegovim je očima bio komentar: stvari ne idu dobro za
pariške djevojke ovih dana. Ovih noći.
On me ne gleda zaljubljeno primijetio je Holcroft.
Ipak, ima nade za tebe. Tvoj je ugled porastao otkako si naručio
skupi viski. Nacerio se, zar nisi vidio?
Gledao je i moju jaknu. Nesumnjivo potječe s uglednije police
nego ogrtač.
Helden se nasmijala. Svrha tog ogrtača nije visoka moda. Jesi li ga upotrijebio u
Berlinu?
Jesam. Imao sam ga na sebi kad sam pokupio kurvu. Jesi li lju
bomorna?
Ne mogu biti ljubomorna na ženu koja je prihvatila poziv od
nekoga tko je tako odjeven.
Bila je slika ljupkosti.
Sretan si. Vjerojatno je bila agent Odesse i ti si sada zaražen druš
tvenom bolešću kao što je bilo planirano. Posjeti liječnika prije nego
me opet vidiš.
Noel joj je uzeo ruku. Kad je progovorio, nije bilo humora u njegovu glasu.
Odessa nije naša briga. Nije ni Rache. To su jedna ili dvije stvari
koje sam naučio u Berlinu. Sasvim je upitno zna li ijedna od tih dviju
organizacija nešto o Zenevi.
Helden je bila zapanjena. Ali što je s Beaumontom? Rekao si da je on Odessa, da
te slijedio u Rio.
Ja mislim da je on Odessa i on me slijedio, ali ne zbog Ženeve.
On je povezan s Graffom. Nekako je saznao da tražim Johanna von
Tiebolta; zato me pratio. Ne zbog Ženeve. Znat ću više sutra nakon
razgovora s tvojim bratom. Bilo kako bilo, Beaumont će za nekoliko
dana biti izvan igre. O tome će Kessler povesti računa. Rekao je da
će nazvati nekoga u bonskoj vladi.
Zar je to tako jednostavno?
To nije tako teško. Samo spominjanje Odesse, a posebice ako
sumnjiva osoba radi u vojnoj službi, dovoljno je da izazove cijeli niz
istraga. Beaumonta će uvući u to.
Ako nije Odessa ili Rache, o kome je riječ?
To je dio onoga što ti želim reći. Moram se otarasiti ogrtača i
kape.
Oh? Helden je bila smetena.
Ispričao joj je zašto, iako je blažim tonom govorio o dogañajima u uličici u
Berlinu. Zatim joj je opisao razgovor s Kesslerom shvaćajući, kad je došao do
kraja priče, da ne može izostaviti ubojstvo nepoznatog čovjeka u kožnom kaputiću.
Sutra će o tome sve reći njezinu bratu; ako bi sada prešutio Helden ono što se
dogodilo u restoranu u Berlinu, to ne bi imalo nikakve svrhe.
Kako je to strašno. Je li Kessler znao o kome je riječ, odakle je
došao taj čovjek?
Nije. Ništa nije znao. Pola tuceta puta smo ponavljali sve što je taj
čovjek meni rekao; nastojali smo shvatiti tko je, što je i tko je iza njega,
ali nismo mnogo saznali. Po Kesslerovu mišljenju on je vjerojatno pri
padnik neonacističke grupe, nasljednika stranke, kako ih je Kessler
nazvao. Odijeljena frakcija koja mrzi Odessu.
Pa kako bi oni mogli znati za račun u Zenevi?
To sam pitao Kesslera. Rekao je da takve manipulacije kakve su
bile potrebne da bi se taj novac izvukao iz Njemačke možda nisu mogle
biti sasvim u zavjetrini i da nitko o njima ništa ne zna; veli da je netko
negdje mogao saznati za to.
Ali se Ženeva zasniva na tajnosti. Bez tajnosti sve bi propalo.
Onda je to pitanje stupnja. Kad je tajna tajna? Što odjeljuje
povjerljivu informaciju od apsolutno tajne informacije? Šačica ljudi
saznala je o Zenevi i želi nas spriječiti da dobijemo novac i upotrije
bimo ga onako kako mora biti upotrijebljen. Oni ga žele za sebe pa
zbog toga i ne žele cijelu stvar iznijeti u javnost ili je nepopravljivo ome
sti.
Ali, ako su toliko saznali o Zenevi, onda znaju da ne mogu dobiti
taj novac.
Ne moraju to znati.
Onda bi im trebalo reći!
Toliko sam rekao i čovjeku u uličici. Nisam ga uvjerio. Čak da
sam ga i uvjerio, sada to više ne bi značilo nikakvu razliku.
Ali, zar ne razumiješ? Netko mora doći do tih ljudi, tko god da
su, i uvjeriti ih da ništa neće postići zaustavljajući tebe, moga brata i
Ericha Kesslera.
Holcroft je ispio gutljaj. Nisam sasvim siguran da bi to trebalo učiniti. Kessler je
nešto rekao što me zabrinulo kad sam ga čuo, a i sada me brine. Rekao je da mi,
»mi«, vjerojatno misli na sve nas koji nismo dobro prostudirali tu temu, nikad
nismo shvatili tvrdokorne naciste. S nacističkog gledišta nije riječ samo o tome tko
bi se mogao okoristiti novcem, već im je jednako važno da se ni drugi ne okoriste.
Kessler je to nazvao »uništavalačkom prožetošću« ili je rekao nešto potpuno isto.
Helden se opet namrštila. Dakle, ako im bude rečeno, oni će krenuti za tobom jer
bez tebe ne može biti Ženeve.
Ne barem još jednu generaciju. To je dovoljan motiv. Novac se
vrača u trezore još trideset godina. Punih trideset godina.
Helden je prinijela ruku ustima. Čekaj malo; postoji nešto što je nevjerojatno i
sasvim krivo. Nastojali su te ubiti. Tebe. Od početka... tebe.
Holcroft je zatresao glavom. Ne možemo biti baš u to sigurni...
Ne možemo biti sigurni? upala mu je Helden u riječ. Moj
Bože, što još hoćeš? Pokazao si mi jaknu. U onom je avionu bio strih
nin; pucnjevi u Riju. Što bi ti još htio? Sada te uopće ne razumijem.
Čekaj, molim te. Mene i te kako zanima tko je bio iza svega toga.
Zbog toga moram razgovarati s tvojim bratom. On će mi pomoći u
tome.
Što ti Johann može reći?
Koga je ubio u Riju.
Helden se stade protiviti, ali joj je on opet uzeo ruku. Dopusti mi da ti objasnim.
Mislim da smo u sredini, ja sam u sredini izmeñu dviju borbi; prva nije ni u kakvoj
vezi s drugom. Što god se dogodilo tvome bratu u Riju, nema nikakve veze sa
Zenevom. Tu sam pogriješio. Nije u vezi; to je odijeljeno, a ja sam sve vezao za
Ženevu.
To sam ti upravo htjela reći dodala je Helden.
Bio sam spor. Pa da, u tom slučaju nitko nije pucao u mene, niti
me pokušao otrovati ili mi gurnuti nož u trbuh. Takvi dogañaji pot
puno preobraze misaoni proces i nametnu mu se. Barem mogu garan
tirati da je tako kod mene, ne znam za tebe.
Johann je čovjek različitih interesa, Noel rekla mu je. On
može šarmirati i očarati, biti blizak ljudima, ali i vrlo šutljiv. To je
dio njega. Živi čudnim životom. Ponekad o njemu mislim kao o obadu.
Brzo juri s mjesta na mjesto, od jednog interesa do drugog, uvijek to
čini briljantno, uvijek ostavlja svoj znak, ali ne želi uvijek da taj znak
bude prepoznatljiv. To ima svoju logiku, jednom je rekao, ali nije mi
to objasnio do kraja.
On je ovdje, on je tamo, on je svugdje prekinu je Holcroft.
Opisuješ mi neku vrstu osobe iz bajke, cvijet koji svugdje raste.
Točno. Meñutim, Johann ti možda neće htjeti reći što se dogodilo
u Riju.
Mora mi reći. Moram znati.
Budući da to nije vezano za Ženevu, on možda neće pristati.
Onda ću ga pokušati uvjeriti. Mi moramo saznati koliko je on
ranjiv.
Recimo da je ranjiv. Što se onda dogaña?
Bio bi diskvalificiran od sudjelovanja u Ženevi. Poznato nam je
da je nekog ubio. Ti si čula da je jedan čovjek, bogat, utjecajan čovjek,
kako si mislila, želio tvoga brata vidjeti obješena zbog ubojstva. ]a znam
da je petljao s Graffom, a to znači s Odessom. Pobjegao je da bi spasio
život. Poveo je sa sobom tebe i sestru, ali je pobjegao da spasi svoj ži
vot. Umiješao se u svu silu komplikacija; ljudi ga traže zbog vrlo neu
godnih razloga pa nije nerazborito pretpostaviti da bi mogao biti ucije
njen. To bi moglo potresti Ženevu; moglo bi je iskvariti, izmijeniti joj
smisao, onemogućiti je. Sve su kombinacije, na žalost, moguće.
Treba li bankarima to reći, mora li se to njima reći? upita Hel
den.
Noel joj je dodirnuo obraz prisilivši je da ga pogleda. Ja bih im morao reći. Mi
ovdje imamo u igri sedam stotina i osamdeset milijuna dolara; riječ je o trojici ljudi
koji su prije smrti obavljali izuzetan posao. Bila je to njihova gesta prema povijesti,
jedna vrsta naknadnog sporazumijevanja i olakšanja savjesti mukotrpnim i
opasnim radom; ja doista vjerujem da je bilo tako. Ako to tvoj brat ugrozi ili bilo
kako izloži opasnosti, ako uzrokuje nenamjeravanu, pogrešnu upotrebu tih
sredstava, u tom je slučaju možda bolje da ti milijuni ostanu zaključani za iduću
generaciju. Ali tako ne mora biti. Prema pravilima, ti bi bila izvrŠiteljica u ime von
Tiebolta.
Helden je zurila u njega. Ja na to ne mogu pristati, Noel. Mora biti Johann. Ne
samo da je on kvalificiraniji da bude dijelom Zeneve, već on to zaslužuje. Ja mu to
ne mogu uzeti.
A ja mu to ne mogu dati. Ne mogu ako bi to štetilo pogodbi.
Razgovarajmo o tome nakon mog razgovora s njim.
Proučavala mu je lice; osjećao se čudno. Uzela mu je ruku s lica i zadržala je u
svojoj. Ti si moralan čovjek, zar ne?
Možda nisam. Samo sam ljutit. Sit sam korupcije u razrijeñenim
krugovima financijera. Toga ima strahovito mnogo u mojoj zemlji.
»Razrijeñeni krugovi financijera?«
To je fraza koju je moj otac upotrijebio u pismu koje mi je upu
tio.
To je čudno primijetila je Helden.
Sto je čudno?
Uvijek si ga nazivao Clausen ili Heinrich Clausen. Službeno, pri
lično daleko.
Holcroft je kimnuo priznajući istinitost njezine primjedbe. To je možda smiješno
jer ja doista sada ne znam ništa više o njemu nego što sam prije znao. Ali mi je
opisan. Kako je izgledao, kako je govorio, kako su ga ljudi slušali i kako je
djelovao na njih.
Znači da znaš više o njemu.
Na baš. Samo dojmovi. Dojmovi djeteta, osim toga. Ali na neki
način, na mala vrata, mislim da sam ga našao.
Kad su ti tvoji roditelji govorili o njemu?
Nisu mi govorili moji roditelji, ne moj... očuh. Samo Althene. Bilo
je to dva tjedna nakon mog dvadeset i petog roñendana. Tada sam već
radio i bio ovlašteni profesionalac.
Profesionalac?
Ja sam arhitekt, sjećaš li se? Ja sam gotovo na to zaboravio.
Tvoja je majka čekala sve do tvog dvadeset petog roñendana da ti
to kaže?
Bila je u pravu. Ne mislim da bih tu istinu mogao probaviti dok
sam bio mlañi. Dobri Bože! Noel Holcroft, američki dječak. Hrenovke
u pecivu, prženi krumpir, Shea Stadium i Mets, Garden i Knicks;55 pa
fakultet i prijatelji čiji su očevi bili vojnici u velikom ratu, a svaki je na
svoj način pobijedio u ratu. Da je taj momak rekao da je njegov pravi
otac bio jedan od onih sadista u visokim čizmama u ratnim filmovima,
Kriste, taj bi momak propisno nadrljao.
Pa zašto ti je uopće rekla istinu?
Jer je vjerovala da bi mogla postojati i sasvim neznatna moguć
nost da ja to sam iščeprkam jednog dana, a to ona nije htjela. Nije
baš vjerovala da će se to dogoditi. Ona i Dick su prekrili sve tragove,
sve do izvoda iz rnatične knjige roñenih u kojemu piše da sam njihov
sin. Ali postoji još jedan izvod. U Berlinu. »Clausen, muško dijete.
Majka Althene. Otac Heinrich.« A postoje i ljudi koji znaju da
ga je ona ostavila, da je otišla iz Njemačke. Htjela je da budem pri
premljen ako to ikad izbije na površinu, ako se netko sjeti i pokuša
iskoristiti tu informaciju. Da budem pripremljen, kažem usput, da
je zaniječem. Da mogu reći da je bilo još jedno dijete, takoñer
muško o kojemu se nikad nije govorilo u kući koje je umrlo u najranijoj dobi u
Engleskoj.
Što znači da postoji još jedan izvod? Smrtovnica?
Da. Propisno ubilježeni podaci negdje u Engleskoj, negdje u Lon
donu.
Helden se naslonila na drvenu stijenu lože. Sve u svemu, ti i ja se baš mnogo ne
razlikujemo. Naši su životi puni lažnih papira. Najvažniji podaci o sebi lažni;
tumačenje prošlosti lažno; tumačenje sadašnjosti lažno. Barem za neke. I tako
mjesecima, godinama. Umjesto razmišljanja o životu i o dubljim temama,
razmišljamo o krañi elementarne grañe ličnosti. Mora da je pravi luksuz živjeti na
drukčiji način i bezbrižno tvrditi da si ono što jesi ne vodeći računa hoće li to netko
povjerovati ili neće. To je njegov problem koji ti odmah zaboravljaš, a tipa
neopozivo smještaš u budale. A ovako je svaki nejasni pogled razlog za uzbunu jer
je teško otkriti postoji li neka opasna motivacija iza njega i koja je. Lijep život, zar
ne, dragi?
Meni papiri ne znače mnogo. Ja nikad nikoga nisam zaposlio
zbog papira, a nisam nikoga ni otpustio ako bi mi ih netko drugi donio.
U glupom svijetu dokumenata, pečata i urudžbenih zapisnika, potpisa s
lijeve i s desne strane, ja nisam nalazio nikakvu mjeru sigurnosti za stje
canje osobnih sudova o ljudima i stvarima. Čini se da nisu svi isti; neki
se opasno razlikuju.
Noel je ispio svoje piće. Ja samo postavljam pitanja nastavio je.
I, dakako, odlučio sam da tvome bratu postavim neka neugodna pita
nja. U ime Boga nadam se da on ima odgovore koje želim čuti.
I ja se nadam.
Nagnuo se prema njoj tako da su im se dodirivala ramena. Lijevom rukom joj je
blago maknuo uvojak koji je sprečavao da je bolje vidi.
Voliš li me barem malo?
Više nego malo.
Budi sa mnom noćas.
Namjeravam. Tvoj hotel?
Ne onaj u Rue Chevalle. Taj gospodin Fresca kojeg smo izmislili
one večeri preselio se u bolje odaje. Objasnio mi je da je dosta kad je
dosta i kad se nešto ne mora da je bolje da se ne mora. Tako nešto; ne
znam je li to poučno, ali ipak nekako zvuči, zar ne?
Ako tako kaže gospodin Fresca... Helden se nasmijala i privi
nula bliže Noelu.
Vidiš otpoče Holcroft i ja imam u Parizu nekoliko prijatelja
koje gospodin Fresca ne poznaje i bolje da je tako. Jedan od mojih pri
jatelja je pomoćnik Vlasnika u George Cinq, a kažu da taj hotel nije baš
obična neprozračena rupa.
Ah, kako ekstravagantno našalila se Helden.
Sve je to nama dopušteno i imamo na to pravo. Ti si posebna
žena, a osim toga ne znamo što će se dogoditi od sutra nadalje. Možda
cvijeće, možda pramaljeće; mogu tmine, mogu psine...
Ubrajaju li te meñu vrhunske nepoznate pjesnike ili ti je ime na
Parnasu opet će Helden.
Tajna nasmiješio se Noel. Nego, usput, zašto ne možemo u
Argenteuil? Obećala si da ćeš mi reći.
Ondje su nas vidjeli.
Što? Tko nas je vidio?
Vidio nas je jedan čovjek; zapravo, tebe je vidio. Mi mu ne
znamo ime, ali znamo da je iz Interpola. Ondje imamo naš izvor. Iz
pariškog je sjedišta upućen bilten s tvojim opisom. Zahtjev da ti se
uñe u trag potekao je iz New Yorka.
Iz New Yorka?
Da. Zahtjev je uputio policijski inspektor koji se zove Miles.

John Tennvson je odmjerenim koracima izišao u vrevu aerodroma Heathrow.

Krenuo je prema crnoj limuzini, jaguaru koji je bio parkiran uz pločnik. Vozač je
pušio cigaretu i čitao knjigu. Čim je ugledao plavokosog muškarca, brzo je izišao
iz kola.
Dobar dan, gospodine Tennvson rekao je grlenim velškim
akcentom.
Čekaš li dugo? upitao ga je Tennvson bez velikog zanimanja za
tu pojedinost.
Ne baš odgovorio je vozač i uzeo Tennvsonovu torbu i kovče
žić.
Pretpostavljam da biste vi željeli voziti.
Da. Ja ću te odbaciti uz put. Negdje gdje možeš naći taksi.
Mogu ga ovdje naći.
Ne, želim razgovarati nekoliko minuta. Tennvson je sjeo na
mjesto vozača; Velšanin je otvorio stražnja vrata i unutra stavio
prtljagu. Minutu nakon toga prošli su kroz izlazna vrata aerodroma i
autoputom se odvezli u London.
Jeste li dobro putovali? upita ga Velšanin.
Bio sam jako zauzet poslovima.
Pročitao sam vaš članak o Bahrainu. Veoma zanimljivo i zabavno.
Nasmijao sam se.
Bahrain je doista zabavan. Indijski su trgovčići jedini ekonomisti
na arhipelagu.
Ali ste bili blagi prema šeicima.
Oni su bili blagi prema meni. Kakve su vijesti sa Sredozemlja?
Jesi li bio u kontaktu sa svojim bratom na Beaumontovu brodu?
U stalnoj sam vezi. Služimo se radiofonom nedaleko od rta
Camarat. Sve ide po planu. Na obali se čuju govorkanja da je kapetan
viñen kako se vozi u nekom čamcu sa ženom iz SaintTropeza. U
posljednjih četrdeset osam sati nitko nije čuo ni za čamac ni za taj
par, kao da su propali u more. Bilo je jakog vjetra na moru upravo
u vrijeme kad su viñeni. Moj će brat sutra podnijeti izvještaj o tom
dogañaju. On će preuzeti zapovijed, dakako.
Dakako. Znači da je doista sve po planu i sve u redu. Beaumon
tova će smrt biti sasvim jasna, bez sumnje. Nesreća zbog lošeg vre
mena. Nitko neće preispitivati tu priču. To je sasvim u redu.
Vi mi ne možete reći što se doista dogodilo?
Ne bih mogao ulaziti u pojedinosti; bilo bi to opterećenje za tebe.
Ali, osnova je svega u činjenici da je Beaumont nasamario sam sebe, da
je otišao predaleko. Pogrešni ljudi vidjeli su ga na pogrešnim mjestima.
Čak se nagañalo nije li naš istaknuti oficir na neki način povezan s
Odessom.
Velšaninov izraz lica odavao je ljutnju. To je opasno. Prokleta budala.
Nešto ti moram reći nastavio je Tennvson. Skoro će vrijeme.
Velšanin je odgovorio sa strahopoštovanjem. Znači, dogodilo se?
Tijekom iduća dva tjedna, pretpostavljam.
Ne mogu povjerovati u to!
Zašto? upita ga Tennvson. Sve je po programu. Telegrami
trebaju krenuti. Svugdje.
Svugdje... ponovio je Velšanin.
Šifra je »Wolfsschanze«.
Wolfsschanze?... Oh, Bože, došlo je vrijeme!
Pred nama je. Obnovi konačni glavni popis područnih voña u
samo jednom primjerku, dakako. Uzmi svu arhivu na mikrotočkama,
zemlja po zemlja, grad po grad, svaka politička veza i zapečati je u
čeličnu kutiju. Kutiju ćeš osobno donijeti meni, kao i glavni spisak,
danas tjedan dana. U srijedu. Sastat ćemo se na ulici izvan mog stana
u Kensingtonu. U osam sati navečer.
Od danas tjedan dana. Srijeda. Osam sati. S kutijom.
I s glavnim popisom. Voñe.
Dakako. Velšanin je prinio zglob kažiprsta do zuba i kucnuo.
Zaista je došlo prošaptao je.
Postoji jedna manja prepreka, ali ćemo je nadvladati.
Mogu li pomoći? Sve ću učiniti.
Znam da hoćeš, lan. Ti si jedan od najboljih. Reći ću ti idućeg tjedna.
Sve.
Naravno. Tennvson je usporio jaguara približavajući se jednom
izlazu. Ja bih te odvezao u London, ali moram krenuti prema Mar
gateu. Prijeko je potrebno da ondje stignem brzo.
Ne brinite o meni. lan je zadržao pogled na Tennvsonovu licu,
na jakim, isklesanim crtama koje odražavaju toliko nade i obećanja,
toliku moć. Biti sada ovdje; biti privilegiran što si na samom početku.
Pri ponovnom roñenju. Nema žrtve koju ne bih podnio.
Plavokosi čovjek se nasmiješio. Hvala ti rekao je tiho.
Ostavite me bilo gdje. Ja ću naći taksi... Nisam znao da imamo
naših ljudi u Margateu.
Mi imamo naše ljude posvuda odgovorio je Tennvson zausta
vivši kola.
Tennvson je dobro poznatim autoputom jurio prema Portsea. U Gretcheninu kuću
stići će prije osam sati. Tako treba biti; ona ga očekuje u devet. Tako će se uvjeriti
nema li posjetilaca, muških prijatelja, susjeda koji su možda svratili na piće.
Plavokosi se čovjek nasmijao. Iako je već namakla četrdeset i petu godinu, njegova
je sestra privlačila muškarce kao što vatra privlači noćne leptire: oni se, sprženih
krila od vrućine, spašavaju svojom nesposobnošću da dosegnu vatru jer više
nemaju krila. Gretchen ne bi ispunjavala svoju uočljivu seksualnost ako joj to ne bi
bilo rečeno. Tada bi bila pomamna. Ona je bila oružje koje je on upotrebljavao kao
sva potencijalno smrtonosna oružja: u tajnosti.
Tennvson nije baš uživao u onome što mora učiniti, ali je znao da nema izbora.
Treba prerezati sve konce koji vode do Zeneve, a njegova je sestra bila jedan od tih
konaca. Kao što je i Anthonv Beaumont bio jedan od tih opasnih konaca. Gretchen,
jednostavno rečeno, suviše zna; neprijatelji Wolfsschanzea mogli bi je slomiti, a u
tome bi sigurno i uspjeli; uostalom, zar ih je mnogo za koje bi mogao jamčiti?
Postoje tri informacije koje su veoma važne, koje su osnovne, a za koje
Nachrichtendienst ne zna: vrijeme dogañaja, način raspodjele milijuna i popis
osoba. Gretchen je znala za vremenski raspored; bila je upoznata i s načinom
raspodjele novca; a kako su metode povezane s imenima primalaca po cijelom
svijetu, ona je, dakako, suviše znala i o popisima. A to je više nego opasno.
Njegova sestra mora umrijeti.
Kao što će Velšanin morati podnijeti žrtvu o kojoj je tako uzvišeno govorio. Čim
mu izruči hermetički zatvorenu kutiju i glavne popise, Velšaninove će usluge biti
iscrpljene. On bi ostao samo kao moguća opasnost; jer, osim sinova Ericha
Kesslera i Wilhelma von Tiebolta, nitko živ nikad neće ugledati te popise. A to je
tisuće imena, u gotovo svakoj zemlji, osobe koje su istinski nasljednici
Wolfsschanzea, savršena rasa, jedina koja je dostojna sudbinske uloge u voñenju
svijeta.
Sonnenkinder.
PORTSEA 15 M
Plavokosi je čovjek pritisnuo papučicu za brzinu; jaguar je skočio kao oparen.
Tako, konačno smo ovdje rekla je Gretchen Beaumont; sjedila
je pored Tennvsona na mekanoj kožnatoj sjedalici, dugačkoj poput
kauča; milovala mu je lice i prstima mu doticala usne dodirujući mjesto
spajanja usnica i bježeći prstom unatrag da bi ponovila igru. Tako ga je
uzbuñivala kao što je uspijevala još od vremena kad su bili djeca. Ti
si tako lijep. Ne postoji drugi muškarac poput tebe; i nikad ga neće
biti.
Nagnula se prema njemu; njezina zakopčana bluza otkrivala je grudi pozivajući ga
da ih miluje. Otvorila je usta i pokrila njegova stenjući na takav grleni način koji je
djelovao na nj kao najuzbudljiviji seksualni poticaj od kojeg bi poludio.
Ali, nije se smio pokoriti izazovu. Da je to učinio, bio bi to posljednji čin tajnog
obreda koji ga je održavao čistim i ni s kim vezanim još od vremena kad je bio
dijete. Držao ju je za ramena i nježno je odgurnuo natrag na naslon sjedalice.
Konačno smo ovdje ponovio je njezine riječi. Moram najprije
čuti o svemu što se dogodilo još dok mi je svijest čista. Imamo mnogo
vremena. U šest ujutro krenut ću prema Heathrowu da uhvatim prvi
avion za Pariz. Ali, molim te, smirimo se sada. Reci mi postoji li išta
što si mi zaboravila reći o Amerikancu? Jesi li sigurna da mu na bilo
kakav način nisi pružila materijala da posumnja u vezu izmeñu tebe i New Yorka?
Nikako. Mrtva žena preko puta njegova stana bila je poznata kao
fanatična pušačka. Ja ne pušim i nisam propustila to naglasiti kad je
bio ovdje u posjetu. Osim toga, jasno sam mu dala znanja da već tjed
nima nisam bila nigdje izvan Portsmoutha. Da me ispitivao o toj okol
nosti, ja bih mu to mogla dokazati, dakako. I jasno, bila sam vrlo živa s
njim.
I tako, kad je otišao, nije ni imao pojma da je vrlo erotična,
nevjerna žena s kojom je bio u krevetu, bila žena koja ga je uzemiravala
u New Yorku.
Dakako da nije imao pojma. Ali on nije otišao rekla je Gretchen
smijući se. On je pobjegao. Iznenañen i preplašen, uvjeren da nisam
uravnotežena; ponašala sam se kako smo planirali i tako si ti na redu za
Ženevu. Prestala se smijati. Da, pobjegao je s Tonvjevom fotogra
fijom, što nismo bili planirali. Ti je dobivaš natrag, pretpostavljam.
Tennvson je kimnuo. Da.
Što ćeš reći Holcroftu?
On vjeruje da je Beaumont bio agent Odesse, zatim da sam ja bio
nekako spleten s Graffom i da sam morao pobjeći iz Brazila ili bih bio
ustrijeljen. Tako je rekao Kessleru. Istina je da on uopće nije siguran u
to što se dogodilo u Riju, osim da sam nekoga ubio; zabrinut je zbog
toga. Tennvson se nasmijao. Igrat ću oko te njegove pretpostavke.
Smislit ću nešto vrlo posebno, nešto što će ga zapanjiti i uvjeriti da sam
svetiji od Ivana Krstitelja. I, osim toga, bit ću zahvalan našem partneru
što je izazvao uklanjanje strašnog Beaumonta i tako nas lišio gadnih
briga.
Gretchen mu je uzela ruku i pritisnula je izmeñu svojih nogu trljajući čarapama
goredolje po njegovoj koži. Ti nisi samo lijep; ti si briljantan.
Tada ću okrenuti karte i navesti ga da se osjeća kako me mora
uvjeriti da je on dostojan Ženeve. On mora opravdati svoj dio pogodbe.
Psihološki je važno da ga uguramo u takav položaj; njegova ovisnost o
meni treba jačati.
Gretchen je još čvršće nogama stegnula njegovu ruku i držala ga za zglavak.
Stegnula ga je naglo i pomamno. Ti me možeš uzbuditi i riječima, ali tebi je to
poznato, zar ne?
Malo kasnije, moja ljubavi... moja jedina ljubavi. Moramo još raz
govarati. Tennvson je zario prste u sestrinu nogu; ona je zastenjala.
Dakako, znat ću više što moram reći pošto razgovaram s Helden.
Znači da ćeš se s njom sastati prije nego s Holcroftom?
Da. Nazvat ću je i reći joj da je moram odmah vidjeti. Prvi put u
svom životu ona će me ugledati u mukama sumnje u sebe; ponašat ću
se kao da mi je očajnički potrebno da se uvjerim kako su moji postupci
u redu.
Opet briljantan. Izvadila je njegovu ruku izmeñu nogu i stavila
je ispod dojki. A da li se naša sestrica i dalje druži s prostačinama? Sa
samopoštovanim Vertounschkinder, s njihovim bradama i lošim
zubima?
Dakako. Ona se mora osjećati željenom; to joj je uvijek bila sla
bost.
Ona nije roñena u Reichu.
Tennvson se posprdno nasmijao. Da bi namirila svoju težnju za primjerenim
životom, postala je kućnom bolničarkom. Živi u kući Herr Obersta i brine se o
obogaljenom kopiletu. Dvije promjene automobila svake večeri kako ne bi ubojice
Rachea i Odesse dovela u njegovu kuću.
Jednog bi je dana mogli ubiti bilo jedni ili drugi razmišljala je
Gretchen. To je nešto o čemu valja razmišljati. Ubrzo, čim banka
oslobodi novac, ona će morati otići. Ona nije glupa, Johann. Još jedno
ubojstvo stavljeno pred noge Odesse. Ili Rachea.
Prošlo mi je to kroz svijest... Nego, govoreći o ubojstvu, kaži mi:
dok je Holcroft bio ovdje, je li spomenuo Petera Baldwina?
Ni riječi. Nisam ni mislila da bi ga on mogao spomenuti, ne ako
budem odigrala svoju ulogu kako treba. Ja sam bila neuravnotežena,
nezadovoljna žena. On me nije htio zaplašiti; niti mi je htio reći infor
macije koje bi bile opasne za Zenevu.
Tennvson je kimnuo; točno su projicirali buduće dogañaje. Kako je reagirao kad
ste govorili o meni?
Dala sam mu malo vremena da reagira rekla je Gretchen. Jed
nostavno sam mu rekla da ti govoriš u ime von Tieboltovih. Zašto ga je
Baldwin htio omesti u New Yorku? Da li ti znaš?
Složio sam sve djeliće i dobio sliku. Baldwin je djelovao iz Praga;
pripadao je MI6, a mnogi su govorili da njegova vjernost pripada
onome tko najviše ponudi. Prodavao je informacije bilo kome sve dok njegovi
vlastiti ljudi u MI6 nisu počeli sumnjati u njega. Otpustili su ga, ali ga nisu optužili
ni javno istraživali njegove veze jer nisu bili sigurni u svoje sumnje; on je i u
prošlosti radio kao dvostruki agent i tvrdio je da je to njegovo pokriće. Zaklinjao se
da razvija dvostranu mrežu. Znao je i ime svake britanske veze u srednjoj Europi i
očito je svojim pretpostavljenima rekao da bi ta imena mogla izbiti na površinu ako
mu se išta dogodi. Stalno je tvrdio da je nevin i da je kažnjen jer je dobro radio
svoj posao.
Kakve to veze ima s Holcroftom?
Da bi to shvatila, moraš Baldwina gledati u pravom svjetlu. Bio je
dobar; njegovi izvori, najbolji. Osim toga, bio je specijalist za kurirske
poslove. Mogao je ući u trag bilo čemu. Dok je bio u Pragu, čuo je
govorkanja o velikom blagu koje se drži u Zenevi. Nacistička pljačka.
Govorkanje te vrste nije bilo neuobičajeno; takve se priče čuju još od
pada Berlina. Razlika je bila u tome što se u tom govorkanju čulo i
Clausenovo ime. I opet, to ne mora sasvim iznenaditi; Clausen je bio
financijski genij Reicha. Ali je Baldwin provjerio sve pojedinosti; to je
bio njegov način rada.
Vratio se kurirskim arhivama prekinula ga je Gretchen.
Da. Usredotočio je pozornost na Finanzministerium. Stotine
pošiljki je otišlo kurirskom poštom, a Manfredi je nekoliko desetaka
puta bio primalac. Kad je jednom saznao Manfredijevo ime, ostalo se
svelo na strpljivo promatranje i na novac koji je oprezno dijelio u banci.
Bio je na pragu uspjeha kad je čuo da Manfredi uspostavlja kontakt s
dotad nepoznatim Amerikancem, za koga doista nitko nije znao, po
imenu Holcroft. Zašto? Proučavao je Holcrofta i našao mu majku.
Ona je bila Manfredijeva strategija opet se uplela Gretchen.
Od početka složio se Tennvson kimajući glavom. On je uvje
rio Clausena da ona mora napustiti Njemačku. Ona je imala svog novca
i kretala se u krugovima financijera i osoba kojima novac nije nedosta
jao; mogla bi nam biti od velike koristi u Americi. Uz Clausenovu
pomoć ona je to prihvatila, ali je u biti bila Manfredijevo djelo.
Ispod blagostivog izgleda gnoma rekla je Gretchen bio je
Machiavelli.
Bez te njegove blage nevinosti. Sumnjao sam da će ikad uspjeti s
tom maskom. Ali Machiavelli nije usporedba. Manfredi se isključivo
zanimao za novac; to je bila jedina moć kojoj je težio. On je bio zakleti
prijatelj zlatne kvote. On je namjeravao upravljati agencijom u Zurichu; to je
razlog zbog kojega smo ga likvidirali.
Koliko je Baldwin saznao?
Istini za volju treba reći da to nikad nećemo saznati; ali što god je
saznao, to je trebalo biti njegovo konačno opravdanje pred britanskom
obavještajnom službom. Vidiš, on nije bio dvostruki agent; bio je točno
ono što je tvrdio da jest: vrlo sposoban čovjek MI6 u Pragu.
Došao je do Manfredija?
Oh, da. Toliko možemo zaključiti s obzirom na činjenicu da je
saznao za sastanak u Zenevi. Malčice je zakasnio, to je sve. Plavokosi
se nasmijao. Mogu zamisliti njihovo sučeljenje: dvojica specijalista
koji obilaze jedan drugoga, a svaki nešto očajnički želi; jedan nastoji
saznati što više, a drugi zadržati tu informaciju pod svaku cijenu znajući
da je na pragu potencijalno katastrofalne situacije. Neki su dogovori
zacijelo ipak bili postignuti; ali je Manfredi samo riječima održao obe
ćanje, zatim je organizirao sastanak s Holcroftom, da bi nas na kraju
obavijestio o Baldwinu. On je mislio na sve. Da je tvoj muž bio uhva
ćen kako ubija Petera Baldwina, nitko to ne bi povezao s Ernstom
Manfredijem. Bio je čovjek kojega je trebalo uvažavati, osoba izvan tak
vih stvari. Mogao je i pobijediti služeći se tom svojom strategijom.
Ali ne protiv Johanna von Tiebolta rekla je Gretchen stežući
mu ruku ispod svojih dojki i gurajući je gore. Usput, primila sam
novu šifru od Graffa iz Rija. Opet je uznemiren. Kaže da nije informiran.
Njegova je senilnost sve uočljivija. I on je odigrao svoju ulogu.
Starost ga čini nepažljivim; uopće nije vrijeme da šalje poruke u Engle
sku. Bojim se da je došao trenutak za unser Freund u Brazilu.
Hoćeš li poslati nareñenje?
Ujutro. Još jedna odsječena ruka omrznute Odesse. Suviše me
dobro izučio. Tennvson se nagnuo naprijed i rukom obujmio sestrine
dojke. Mislim da smo završili s razgovorom. Kao i uvijek, razgovor s
tobom čisti mi mozak. Više se ne mogu sjetiti ičega drugog; više te
nemam što pitati.
Umjesto toga, zahtijevaj. Tebi je to bilo tako dugo. Ti si vjero
jatno na rubu izdržljivosti, vjerojatno se osjećaš kao da ćeš prsnuti iznu
tra. Ja ću o tebi voditi računa kao što to uvijek činim.
Još od dana kad smo bili djeca rekao je Tennvson pokrivajući
svojim usnama njezine, dok je njezina ruka tražila jedno mjesto na nje
govim hlačama. Oboje su drhtali.
Gretchen je ležala gola pored njega dišući ravnomjerno; tijelo joj je bilo iscrpljeno
i zadovoljeno. Plavokosi je podigao ruku i pogledao radijsku kazaljku svog sata.
Dva i trideset ujutro. Vrijeme da izvrši strašnu stvar koju je od njega zahtijevala
pogodba Wolfsschanzea. Svi tragovi koji vode do Ženeve moraju biti uništeni.
Potražio je cipele. Podigao je jednu cipelu i u mraku prstima opipavao petu. U
sredini je bila mala okrugla metalna ploča. Pritisnuo ju je i okretao nalijevo sve
dok otponac nije bio osloboñen. Stavio je pločicu na noćni ormarić, zatim je
nagnuo cipelu i izvukao dvadeset pet centimetara dugačku čeličnu iglu skrivenu u
sićušnoj udubini izdubljenoj u peti i potplatu. Igla je bila gipka ali nesalomljiva.
Kad je točno ugurana izmeñu četvrtog i petog rebra, probuši srce ostavljajući trag
na koži koji se češće ne primijeti nego pronañe, čak i prilikom autopsije.
Oprezno je držao iglu izmeñu palca i kažiprsta desne ruke, a lijevom je posegnuo
prema sestri. Dodirnuo joj je desnu dojku a zatim golo rame. Otvorila je oči.
Ti si nezasitan prošaptala je nasmiješivši se.
Samo s tobom. Povukao ju je k sebi, tako da su im se tijela do
dirivala. Ti si moja jedina ljubav rekao je dok je desnu ruku spuštao
iza nje; odmaknuo ju je tridesetak centimetara od njezine kičme. Zgla
vak je iskrenuo prema unutra; igla je bila točno u poziciji djelotvorno
sti. Gurnuo ju je naprijed.
Provincijski i seoski putovi zatvaraju i ometaju vožnju, ali je v zapamtio put.
Poznavao je put do skrivene kućice u kojoj je živio enigmatski Herr Oberst, taj
izdajnik Reicha. Čak je i titula »Oberst« bila ironičan komentar. Izdajica nije bio
pukovnik; bio je general u Wehrmachtu, general Klaus Falkenheim, svojedobno
četvrti u zapovjednoj hijerarhiji Reicha. Njegovi vojni kolege po položaju obasipali
su ga hvalom, a to je činio čak i Fiihrer. A šakal je cijelo vrijeme živio u toj sjajnoj,
šupljoj kugli.
Bože, kako je Johann von Tiebolt mrzio tog izroda i lašca kakav je bio Herr
Oberst! Ali John Tennvson nije iskazivao tu mržnju. Nasuprot tome, Tennvson se
ulagivao starcu izražavajući strahopoštovanje i duboko uvažavanje. Jer, ako je
postojao siguran način da osigura potpunu suradnju svoje mlañe sestre, onda je to
bilo iskazivanje takva poštovanja.
Nazvao je Helden u Gallimardu i rekao da je mora posjetiti u kući gdje živi. Da, on
zna da ona živi u kućici Herr Obersta; i, opet, da on zna gdje je to.
Ja sam sada novinar. Ne bi bilo dobro kad ne bih imao svoje
izvore informacija.
Ona je bila zapanjena. Insistirao je da se sastanu kasno izjutra, svakako prije
njegova sastanka s Holcroftom tog poslijepodneva. On se neće vidjeti s
Amerikancem dok se ne sastane s njom. Možda bi Herr Oberst mogao pomoći u
razjašnjenju situacije. Možda bi stari gospodin mogao odagnati strahovanja koja su
iznikla u novim uvjetima.
Dovezao se do zemljanog puta koji je kroz visoku travu i žbunje vodio u divlju
udolinu koja je kuću Herr Obersta štitila od znatiželjnih očiju. Nakon tri minute
vožnje zaustavio se na stazi koja je vodila u kućicu. Otvorila su se vrata; izišla je
Helden da ga pozdravi. Kako je lijepa, tako slična Gretchen.
Zagrlili su se kao brat i sestra, oboje nestrpljivi da počnu sastanak s Herr
Oberstom. U Heldeninim se očima čitalo iznenañenje. Uvela ga je u malu
spartansku kuću. Herr Oberst je stajao pored kamina. Helden ih je uzajamno
predstavila jednoga drugome.
Ovo je trenutak koji ću pamtiti cijeli život rekao je Tennvson.
Vi ste zaslužili zahvalnost Nijemaca posvuda. Ako vam ikad mogu
biti koristan, kažite Helden, i ja ću učiniti što god zatražite.
Vi ste tako ljubazni, Herr von Tiebolt odgovorio je starac.
Ali, kako čujem od vaše sestre, sada vi nešto tražite od mene, a ja
ne mogu pretpostaviti o čemu se radi. Kako vam mogu pomoći?
Moj je problem Amerikanac. Taj Holcroft.
Sto u vezi s njim? upita Helden.
Prije trideset godina obavljen je jedan veličanstven zadatak, nevje
rojatan podvig koji su smislila i izvela trojica izvanrednih ljudi koji su
htjeli nadoknaditi bol što su je izazvali koljači i manijaci. Zbog okolno
sti koje su u to vrijeme ocijenjene kao važne, Holcroft je projiciran kao
ključni faktor u distribuciji milijuna diljem svijeta. Od mene se sada
traži da se sastanem s njim, da surañujem s njim... Tennvson je ušutio kao da ne
može naći prave riječi. Trik broj jedan.
I? Herr Oberst je prišao bliže.
Ja u njega nemam povjerenja odgovorio je plavokosi. Sastao
se s nacistima. S ljudima koji bi nas ubili, Helden. S ljudima poput
Mauricea Graffa u Brazilu.
Sto govorite?
Podrijetlo vuče na površinu. Holcroft je nacist.
Heldenino se lice razvuklo od udarca; pogled joj je bio mješavina ljutnje i
nevjerice. To je apsurdno! Johann, to je umobolno!
Doista? Ja tako ne mislim.
Noel je čekao sve dok Helden nije pošla na posao, a onda je nazvao Milesa u New
York. Noć im je bila ispunjena ljubavlju i lagodom. Znao je da je mora uvjeriti da
njih dvoje nastave; znao je jer je tako osjećao. Ne smije biti predodreñenog kraja
njihovu zajedništvu. Na to on sada ne može pristati.
Zazvonio je telefon. Da, gospoñice, ovdje gospodin Fresca koji zove poručnika
Milesa.
Mislio sam da ste to vi javio se čovjek čijem glasu Noel nije
mogao pripojiti nikakvo lice. Interpol vas je našao?
Interpol me našao? Postoje ljudi koji me prate ako je to ono na
što mislite. Mislim da se to zove »trag« ili »praćenje traga«. I to je vaša
akcija?
Tako je.
Dali ste mi dva tjedna! Sto to, doñavola, smjerate?
Nastojim vas pronaći, to je sve. Htio sam vas obavijestiti o
nečemu o čemu bi, kako mislim, trebalo da budete obaviješteni. Tiče
se vaše majke.
Noel je osjetio oštru bol u grudima. Što je s mojom majkom?
Pobjegla je. Miles je ušutio. Odajem joj priznanje; ona je pro
kleto dobra. Bio je to vrlo profesionalan postupak. Otišla je u pravcu
Meksika i prije nego što si mogao izgovoriti »Althene Holcroft«, pre
tvorila se u mirnu staru damu na putu u Lisabon, s novim imenom i
novom putovnicom, zahvaljujući posrednicima u Tulancingou. Na
nesreću, takva je taktika zastarjela. Tu i slične taktike znamo napamet.
Sve.
Možda je mislila da je uznemiravate slabo uvjerljivo rekao je
Noel. Možda je samo htjela pobjeći od vas, a nije bilo drugog izlaza.
Nema nikakvih uznemiravanja. Ali, bez obzira na to koji su je
razlozi naveli na taj postupak, bilo bi bolje da shvati kako postoji netko
drugi tko zna za njih. Mi više ne živimo u neprobojnim kuglama, gos
podine Holcroft. Nadoñe vrijeme kad bajke i priče moramo stresti sa
sebe, na žalost, zar ne?
Je li ovo sat moraliziranja? nespretno će Noel koji je osjećao
mučninu u želucu.
Nisam primijetio da sam za to plaćen pa nije isključeno da je
takav zaključak ishitren, Holcroft. Meñutim, ponavljam da postupci
vaše majke, o kojima sam vam govorio, nama nisu nepoznati, a sve
upućuje na zaključak da su poznati i drugima. Nisam rekao da to upu
ćuje na sumnju, već za zaključak. Vi volite preciznost pa zadovoljavam
vašu naklonost za točno izražavanje. I nadalje: ne samo da netko drugi
zna za vašu majku, već je taj drugi vrlo ozbiljan. I opasan.
O čemu mi to govorite?
Slijedi je čovjek kojega ne možemo smjestiti ni u kakav dosje, bilo
gdje. Njegovi su dokumenti lažni. Mi smo ga zgrabili na aerodromu u
glavnom gradu Meksika. Prije nego što mu je itko mogao postaviti
neko pitanje, progutao je kapsulu cijanida.

Izabrano je mjesto za sastanak. Na najvišem katu jedne stare zgrade na

Montmartreu ima prazan stan čiji je vlasnik, slikar, sada u Italiji. Helden je
telefonirala i rekla Noelu adresu i vrijeme sastanka. Ona će biti ondje da predstavi
svoga brata, ali neće se zadržati.
Noel se uspeo posljednjom stubom i pokucao. Čuo je žurne korake i vrata su se
otvorila. Helden je bila u malom predsoblju. Zdravo, dragi moj rekla je.
Zdravo odgovorio je čudno; dok su im se usne spajale, pogle
dom je zvjerao iza nje.
Johann je na terasi rekla je smijući se. Uostalom, poljubac je
dopušten u svakom slučaju. Rekla sam mu... kako si mi drag.
Je li to bilo potrebno?
Prilično čudno, ali je bilo potrebno. Zadovoljna sam što sam to
učinila. Osjećala sam se vrlo dobro nakon toga. Zatvorila je vrata
držeći ga za ruku. Ja ovo ne mogu objasniti rekla je. Svoga brata
nisam vidjela više od godine dana; moram reći da se izmijenio. Situacija
u Ženevi je djelovala na njega; duboko osjeća potrebu da to uspije.
Nikad ga nisam vidjela tako... oh, ne znam kako da kažem... tako
zamišljena.
Ja i nadalje imam pitanja, Helden.
I on. O tebi.
Doista?

Jutros, tijekom razgovora, u jednom je trenutku rekao da se ne

želi sastati s tobom. Nije vjerovao u tebe. Vjerovao je da su te ščepali
i platili da izdaš Ženevu.
Mene?
Zamisli to. On je saznao od ljudi u Riju da si se sastao s Mauri
ceom Graffom. Od Graffa si otputovao izravno u London, Anthonvju
Beaumontu. Imao si pravo o njemu; on je Odessa. Helden je
nakratko zašutjela. Rekao je da si ti... proveo noć s Gretchen, da si
pošao u krevet s njom.
Čekaj malo prekinuo ju je Noel.
Ne, dragi, to nije važno. Rekla sam ti da poznajem svoju sestru.
Ali postoji obrazac, zar ne shvaćaš? Odessi su žene samo sredstvo. Bio
si prijatelj Odesse; vratio si se s dugog i napornog putovanja. Bilo je
sasvim prirodno zadovoljiti vlastite potrebe. Rekla sam ti kako oni gle
daju na žene; one su im samo sredstvo za postizanje nekog cilja i zado
voljenje vlastitih potreba.
To je barbarski!
Tako je to shvatio Johann.
On se vara.
Sada to zna. Barem mislim da zna. Ispričala sam mu što ti se sve
dogodilo što se nama dogodilo i kako si zamalo ubijen. Bio je zapa
njen. Možda on još ima pitanja koja će ti postaviti, ali čini mi se da sam
ga razuvjerila.
Holcroft je tresao glavom čudeći se. Ništa ti vile nije kao sto ti je bilo... više ništa
ne može biti onako kako je bilo. Ne samo da više ništa nije isto, nije čak ni kako se
čini da jest. Nema ravne crte od točke A do točke B.
Završimo s tim rekao je. Možemo li se poslije vidjeti?
Naravno.
Vraćaš li se na posao?
Nisam ni bila na poslu.
Zaboravio sam. Bila si s bratom. Rekla si da ideš na posao, ali si
bila s njim.
Bila je to nužna laž.
Sve su lažni nužne, zar ne?
Molim te, Noel. Da se vratim po tebe? Recimo za dva sata?
Holcroft je razmišljao. Dio misli još mu se bavio nevjerojatnom
viješću koju je saznao od Milesa. Pokušao je uspostaviti vezu sa Samom
Buonoventurom u Curac.au, ali je Sam bio na terenu. Mogla bi mi učiniti uslugu
obratio se Helden. Pričao sam ti o Buonoventuri na Karibima. Nazvao sam ga iz
hotela, ali on nije uzvratio poziv. Ako si slobodna, molim te, bi li pričekala u sobi
ako nazove? Ne bih te molio za takvu uslugu, ali je hitno. Nešto se dogodilo;
poslije ću ti ispričati o čemu se radi. Hoćeš li?
Svakako. Sto ću mu reći?
Reci mu da nekoliko sati bude uz telefon. Ili neka ti dade broj
gdje ga mogu kasnije nazvati. Izmeñu šest i osam, pariško vrijeme.
Kaži mu da je važno. Noel je posegnuo u džep. Evo ti ključ.
Zapamti, zovem se Fresca.
Helden je uzela ključ, a onda njegovu ruku i povela ga u radnu sobu. A ti upamti
da se moj brat zove Tennvson. John Tennvson.
Holcroft je ugledao Tennysona kroz debela olovna stakla koja su dijelila sobu od
terase. Bio je odjeven u tamno prugasto odijelo; nije imao ni ogrtača ni šešira;
držao je ruke na ogradi i gledao u pejsaž pariških krovova. Bio je visok i vitak;
tijelo mu je bilo gotovo savršeno; bilo je to tijelo atleta, mnoštvo stegnutih opruga,
tijelo koje je odavalo snagu. Okrenuo se lagano nadesno otkrivši lice. To lice nije
bilo nalik nijednom koje je vidio. Bilo je to umjetničko djelo; crte su bile suviše
idealizirane za obično meso i krv. A kako na licu nije bilo nikakve mrlje, djelovalo
je hladno. Bilo je to lice isklesano u mramoru. Glava je bila pokrivena sjajnom
svijetloplavom kosom, savršeno dotjeranom, koja je odgovarala mramoru.
Zatim je von TieboltTennvson ugledao Noela kroz prozor; susreli su im se pogledi
i nestala je slika mramora. Oči plavokosog muškarca bile su žive i prodorne.
Odgurnuo se od ograde i pošao prema vratima terase.
Ušao je u sobu i pružio ruku. Ja sam sin Wilhelma von Tiebolta.
Ja sam... Noel Holcroft. Moj... otac je bio Heinrich Clausen.
Znam. Helden mi je mnogo pričala o vama. Mnogo toga ste doži
vjeli.
Oboje složio se Holcroft. Želim reći, vaša sestra i ja. Zaklju
čujem da ste i vi dobili svoj dio.
Naše nasljedstvo, na nesreću nasmijao se Tennvson. Čudno je
ovako se sastati, zar ne?»Kao da smo zločinci ili slično.
Da, ali ja sam do sada lagodnije živio od vas. To je bio dio sudbine.
A ja ovdje nisam rekla ni riječi uplela se Helden. Obojica
niste propustili trenutak da se upoznate pa vam ja nisam potrebna.
Ja sada odlazim.
Zacijelo nije potrebno da odeš rekao je Tennvson. Ono što mi
imamo reći jedan drugome tiče se i tebe, kako mi se čini.
Nisam sigurna da me se to tiče. Uopće ne pomišljam na to. Osim
toga, moram obaviti neki posao odgovorila je Helden. Uputila se
prema vratima predsoblja i zastala.
Mislim da je vrlo važno, za veliki broj ljudi, da vas dvojica imate
povjerenja jedan u drugoga. Nadam se da ćete u tome uspjeti. Otvo
rila je vrata i otišla.
Obojica su šutjela nekoliko sekundi kao da razmišljaju o njezinim riječima; obojica
su gledala prema mjestu gdje je stajala Helden.
Ona je izvanredna rekao je Tennvson. Jako je volim.
Noel je okrenuo glavu. I ja.
Tennvson je dao do znanja da je shvatio i pogled i riječi. Nadam se da to nije
komplikacija za vas.
Nije; iako bi mogla biti za nju.
Shvaćam. Tennvson je otišao do prozora i gledao van. Ja
nisam u položaju da vas oboje blagoslovim; Helden i ja živimo vrlo odi
jeljenim životima, ali kad bih i bio, ne znam da li bih to učinio.
Hvala vam na iskrenosti.
Plavokosi se čovjek okrenuo. Da, ja sam iskren. Ja vas ne poznajem. Znam samo
ono što mi je Helden ispričala o vama, a i ja sam nešto dočuo. Ono što mi ona kaže
u osnovi je isto ono što ste joj vi ispričali; dakako, sada je to obojeno i njezinim
osjećajima. Ono što sam ja saznao nije tako jasno na prvi pogled. Ni slika koju sam
ja sastavio ne odgovara oduševljenom opisu moje sestre.
Obojica imamo pitanja. Želite li biti prvi?
Zapravo to i nije važno, zar ne? Ja imam malo pitanja i vrlo su
izravna. Tennvsonov je glas odjednom postao opor. Što ste imali
s Mauriceom Graffom?
Mislio sam da vam je Helden rekla.
I opet, čuo sam ono što ste vi rekli njoj. Sada ispričajte meni. Ja
imam nešto više iskustva od svoje sestre. Ne mogu jednostavno prihva
titi objašnjenja zato što ste ih vi izrekli. Tijekom u godina naučio sam
da to ne radim. Zašto ste posjetili Graffa?
Tražio sam vas.
Mene?
Ne baš odreñeno vas. Von Tieboltove. Da bih saznao nešto o bilo
kome od vas.
Zašto od Graffa?
Dali su mi njegovo ime.
Tko?
Ne sjećam se.
Vi se ne sjećate? Meñu tisućama i tisućama ljudi u Rio de Janeiru
ime Mauricea Graffa bilo je upravo ono koje ste slučajno saznali?
To je istina.
To je smiješno.
Čekajte trenutak. Noel je pokušao rekonstruirati slijed dogañaja
koji su ga odveli Graffu. Počelo je u New Yorku...
Sto je počelo? Graff je bio u New Yorku?
Ne, konzulat. Posjetio sam brazilski konzulat i razgovarao s jednim atašeom.
Zanimalo me kako bih mogao pronaći obitelj koja je četrdesetih godina emigrirala
u Brazil. Ataše je sastavio mozaik i zaključio da ja tražim Nijemce. Govorio mi je
o... U redu, za to postoji španjolska fraza. La otra cara de los Alemanes. To znači
druga strana Nijemaca, druga strana medalje kad su u pitanju Nijemci; to je nešto o
čemu on nema baš visoko mišljenje.
Svjestan sam toga. Nastavite.
Rekao mi je da postoji moćna, usko povezana njemačka zajednica
u Riju kojoj je na čelu nekoliko moćnih ljudi. Upozorio me na opasnost
traženja njemačke obitelji koja je iščezla; naglasio je da bi to moglo biti
opasno. Možda je pretjerivao jer mu nisam htio reći vaše prezime.
Hvala vam što to niste učini.
Kad sam stigao u Rio, nisam mogao ništa naći. Čak su i knjige
useljenja izmijenjene, falsificirane.
Uz golemi trošak tolikim ljudima ogorčeno će Tennvson. To
nam je bila jedina zaštita.
Nisam znao kako ću dalje. Tada sam se sjetio što mi je ataše
rekao za njemačku zajednicu: da je vodi nekoliko moćnih osoba. Otišao
sam u njemačku knjižaru i upitao knjižara o kućama. Pitao sam ga za
velike kuće, kuće uglednih ljudi s mnogo prostora oko njih. Nazvao
sam ih »bavarskima«, ali je knjižar znao na što ciljam. Ja sam arhitekt,
pomislio sam.
Razumijem. Tennvson je kimnuo. Velika njemačka imanja,
najutjecajnije osobe u njemačkoj zajednici.
To je točno. Knjižar mi je dao dva imena. Jedno je bilo židovsko,
a drugo Graff. Objasnio je da je Graffovo imanje meñu najimpresivni
jima u Brazilu.
O tome nema sumnje.
I tako je bilo. Tako sam došao do Graffa.
Tennvson je nepomično stajao; lice mu je odavalo neutralnost. Takvo tumačenje
nije nerazborito.
Drago mi je da tako mislite odvratio je Noel.
Rekao sam da je razborito. Nisam rekao da vam vjerujem.
Nema razloga da lažem.
Pa čak i da lažete, nisam siguran da ste talentirani za to. Ja sam
vrlo vješt kad treba prozreti lašca.
Noel je bio iznenañen tom izjavom. To je praktički isto što mi je rekla Helden
prve večeri kad sam je upoznao.
Dobro sam je izvježbao. Laž je vještina koju treba razvijati. Vi ste
učinili sve što ste dosad mogli.
Dosad mogao? Što, doñavola, želite reći?
Želim reći da ste vi uvjerljiv amater. Dobro ste izgradili svoju
priču, ali nije to dovoljno profesionalno. Nedostaje vam kamen teme
ljac. Kao arhitekt, uvjeren sam da me razumijete.
Neka budem proklet ako vas razumijem. Objasnite mi što želite
reći.
Sa zadovoljstvom. Otputovali ste iz Brazila saznavši za ime von
Tiebolt. Stižete u Englesku i unutar idućih dvanaest sati nalazite se u
predgrañu Portsmoutha s mojom sestrom, spavate s mojom sestrom.
Još ne znate ni za prezime Tennvson. Kako ste uopće mogli saznati
za Beaumonta?
Ali ja sam već znao za prezime Tennvson.
Kako? Kako ste se domogli tog prezimena?
Rekao sam Helden. Njih dvoje, brat i sestra Cararra, posjetili su
me u hotelu.
Oh, da. Cararra. Vrlo često prezime u Brazilu. Je li vam nešto
značilo?
Naravno da nije.
Dakle, te Cararre su vas posjetili iznikavši ni iz čega, tvrdeći da su
vaši dragi prijatelji. Ali, kao što vam je Helden rekla, mi nikad nismo čuli za njih.
Haj'te, gospodine Holcroft, trebate se potruditi. Ovo nije bogzna što. Tennvson je
povisio glas. Graff vam je rekao Beaumontovo prezime, zar nije bilo tako? Odessa
Odessi.
Ne! Graff nije znao. On misli da se vi još skrivate negdje u Bra
zilu.
On je to rekao?
Moglo se naslutiti. Cararre su to potvrdili. Spomenuli su neke
kolonije na jugu; »Catarinas« ili nešto slično. Planinsko područje nase
ljeno Nijemcima.
Dobro ste svladali domaći zadatak. Santa Catarina je njemačko
naselje. Ali, vratimo se opet Cararrama koje nikako ne možemo uhvatiti
ni za glavu ni za rep.
Noel se jasno sjećao straha na licima brata i sestre u Riju. Možda su vama
neuhvatljivi, ali ne i meni. Ili imate loše pamćenje ili ste loš prijatelj. Rekli su da
jedva poznaju Helden, ali da vas dobro poznaju. Stavili su mnogo toga na kocku da
bi se sastali sa mnom. Portugalski Zidovi koji...
Portugalski... prekinuo ga je Tennvson koji se odjednom uzne
mirio. Oh, moj Bože! I uzeli su prezime Cararra... Opišite ih!
Holcroft ga je poslušao. Kad je završio, Tennvson je rekao šapatom: Odjednom iz
prošlosti... iz prošlosti, gospodine Holcroft. Sve se podudara. Prezime Cararra.
Portugalski Zidovi. Santa Catarina... vratili su se u Rio?
Tko se vratio?
Montealegreovi; to je njihovo pravo prezime. Deset, dvanaest go
dina, prije dvanaest godina... Ono što su vam ispričali bilo je sve izmiš
ljeno kako ne biste mogli otkriti njihov pravi identitet, čak ni pod
svjesno.
Što se dogodilo prije dvanaest godina?
Pojedinosti nisu važne, ali mi smo ih morali izvući iz Rija pa smo
ih uputili u Catarinas. Njihovi su roditelji pomagali Izraelcima; zbog
toga su ubijeni. Lovili su i njihovo dvoje djece. I oni bi bili ubijeni. Tre
balo ih je odvesti na jug.
To znači da u Catarinasima postoje ljudi koji vas poznaju?
Da, ali ih je malo. Baza naših akcija bila je u Santa Catarini. Rio je
bio suviše opasan.
Kakvih akcija? Tko »mi«?
Mi u Brazilu koji smo se borili protiv Odesse. Tennvson je stre
sao glavom.
Moram vam se ispričati. Helden je bila u pravu; bio sam nepra
vedan prema vama. Govorili ste istinu.
Noel se osjećao kao da je doživio opravdanje, iako ga nije tražio. Bilo mu je
neprilično ispitivati čovjeka koji se borio protiv Odesse; koji je djecu spašavao od
smrti, što je bilo isto kao da ih je izvukao iz Auschwitza ili Belsena; koji je vježbao
Helden, ženu koju Noel voli, vježbao ju je kako da preživi izložena svim mogućim
opasnostima. To je bio samo uvod u razmišljanje, ali on ima pitanja koja mora
postaviti; nije vrijeme da na njih zaboravi.
Sada je na meni red rekao je Noel. Vi ste vrlo brzi i znate za
stvari o kojima ja nisam ni čuo, ali nisam baš sasvim siguran da sam
mnogo saznao o vama.
Ako se vaše pitanje odnosi na Tinamoua odvratio je Tennv
son meni je žao, ali ja na to neću odgovoriti, ja o tome ne kanim
ni razgovarati.
Holcroft je bio zapanjen. Vi nećete što?
Čuli ste me. Tinamou je tema o kojoj ne želim razgovarati. To
nije vaš posao.
Ja mislim da jest! Za početak, postavimo stvari na ovaj način: ako vi ne želite
razgovarati o Tinamouu, mi uopće nemamo o čemu razgovarati.
Tennvson je ušutio iznenañen. Vi to ozbiljno mislite, zar ne?
Apsolutno.
Onda me pokušajte shvatiti. Sada ništa ne smije biti prepušteno
slučajnostima, nejasnoj mogućnosti, ma kako dalekoj, da pogrešna riječ
bude izgovorena pred pogrešnom osobom. Ako sam ja u pravu, a
mislim da jesam, odgovor na to pitanje dobit ćete za nekoliko dana.
Takav me odgovor ne zadovoljava!
Onda idem korak naprijed. Tinamou se vježbao u Brazilu. Vjež
bala ga je Odessa. Ja sam ga proučio više nego itko drugi na ovoj pla
neti. Ja ga pratim već šest godina, poznajem već svaki njegov trik, više
nisam početnik kad je Tinamou u pitanju. Čujete li me? Šest godina ga
pratim, tragam za njim.
Noel nekoliko sekundi nije mogao vratiti glasa. Vi... šest godina?
Da. Sad je vrijeme da Tinamou opet udari; bit će još jedno uboj
stvo. Zbog toga su Britanci uspostavili kontakt s vama; to i oni znaju.
Zašto ne surañujete s njima? Za ime sveca, znate li što misle o
vama!
Ja znam kako ih je netko pokušao natjerati što da misle. Zbog
toga ne mogu surañivati s njima. Tinamou ima izvore svugdje i svoje
ljude svugdje; oni njega ne poznaju, ali ih on iskorištava.
Rekli ste za nekoliko dana.
Ako se varam, sve ću vam ispričati. Čak ću s vama otići Britan
cima.
Riječ je o nekoliko dana... Pitanje Tinamoua ćemo odložiti za
nekoliko dana.
Što god drugo upitate, ja ću vam odgovoriti. Ja nemam što skri
vati.
Vi ste poznavali Beaumonta u Riju kad je on pripadao Odessi.
Čak ste me optužili da sam njegovo prezime saznao od Graffa. No,
unatoč svemu, on se oženio vašom sestrom. Odesa Odessi? Jeste li vi
jedan od njih?
Tennvson se nije pokolebao. Pitanje prioriteta. Jednostavno rečeno, to je bilo
isplanirano. Moja sestra Gretchen više nije žena kakva je nekad bila, ali nikad nije
prestala mrziti naciste. Ona se žrtvovala više nego bilo tko od nas. Nama je poznat
svaki korak koji učini Beaumont.
Ali on zna da ste vi von Tiebolt! Zašto to, onda, ne priopći
Graffu!
Njega pitajte, ako želite. Možda će vam reći.
Vi mi recite.
Boji se odgovorio je Tennvson. Beaumont je svinja. Čak nije
čist ni u svojim obvezama i uvjerenjima. On sve manje radi za Odessu i
to jedino kada mu zaprijete.
Ne razumijem.

Gretchen ima svoje... kako da kažem, metode uvjeravanja; ja

mislim da vi znate na što mislim. Osim toga, znate, svote kojima je
nejasno podrijetlo, našle su se na Beaumontovu bankovnom računu.
Osim tih okolnosti, kojima on zna težinu, boji se da ga, s jedne strane,
Graff ne otkuca, a s druge strane boji se da to ja ne učinim. Koristan
nam je, i jednima i drugima, više meni nego Graffu, dakako. On je u
šahu.
Ako ste znali za svaki njegov korak, trebalo je da znate da je bio i
u onom avionu za Rio. Trebalo je da znate da me on prati.
Kako sam mogao znati? Ja vas nisam poznavao.
Bio je tamo. Netko ga je poslao!
Kad mi je to Helden rekla, pokušao sam saznati tko bi to mogao
biti. Ono što sam saznao nije bilo baš mnogo, ali ipak dovoljno da me
uplaši. Po mom sudu, našu svinju pod šahom dograbio je netko treći i
iskorištava je. Netko tko je iščeprkao njegove veze s Odesom pa ga
sada upotrebljava kao što ga je i Graff upotrebljavao. Kao što sam
ga i ja cijedio.
Tko?
Dao bih sve da saznam! Odobren mu je silazak s broda na Sre
dozemlju zbog neke hitnoće. Otišao je u Ženevu.
Ženeva? Odjednom se uskomešalo Noelovo sjećanje. Sjetio se
jednog trenutka, brzih pokreta, gomile svijeta koja je trčala u svim
pravcima, krikova... na željezničkom peronu. Na betoniranom peronu
željezničke postaje. Borbe koja je odjednom izbila, čovjeka koji se pre
savio i imao krvavu košulju, druge osobe koja je pojurila za prvom...
sjetio se prestrašenog čovjeka koji je projurio pored njega, široko raz
rogačenih očiju od straha, a oči su mu još isticale... guste obrve crnih
i bijelih dlaka. Tako je bilo, da rekao je Holcroft iznenañen.
Beaumont je bio u Ženevi.
Upravo sam vam to rekao.
Tamo sam ga prvi put vidio! Prije se nisam mogao sjetiti. Pratio
me od Ženeve.
Bojim se da ne znam o čemu govorite.
Gdje je sada Beaumont? upita Noel.
Opet na brodu. Gretchen je otputovala prije nekoliko dana da
mu se pridruži. U SaintTropezu, mislim.
Sutra idem na Sredozemlje. Čovjeku kojega prezirem... Sve je sada mnogo jasnije.
Možda Tennvson nije jedina osoba u toj sobi koja se varala u svojim ocjenama.
Moramo saznati tko je Beaumonta poslao da me prati rekao je
Noel zamišljajući nove teške dane. Sjetio se i čovjeka u crnom kožnom
kaputiću. Tennvson ima pravo; njihovi su zaključci isti. Postoji netko
drugi.
Slažem se rekao je plavokosi. Hoćemo li poći zajedno?
Holcroft je bio u iskušenju. Ali on još nije završio. Ne smije poslije
biti pitanja na koja nije dobio odgovora. Naročito ako svaki od njih dvojice
preuzme svoj dio zajedničkog posla.
Možda odgovorio je. Postoje još dvije stvari na koje nisam
dobio odgovor. I, upozoravam vas, odgovore želim sada, a ne za
»nekoliko dana«.
U redu.
Jeste li vi nekog ubili u Riju?
Tennvsonove se oči suziše. Helden vam je rekla, znam, znam.
Moram znati; ona je to shvatila. Ženeva postavlja uvjete koji se ne
mire s iznenañenjima. Ako vas netko može ucjenjivati, ja vas ne mogu
pustiti dalje u tom poslu.
Tennvson je kimnuo. Tako?
Tko je to bio? Koga ste ubili?
Vi pogrešno tumačite moju šutljivost odgovorio je plavokosi.
Ja se uopće ne premišljam da vam kažem tko je to bio. Samo poku
šavam smisliti kako možete provjeriti ono o čemu govorim. Nije u pita
nju nikakva ucjena, niti je moguća. Ali kako da vas uvjerim?
Počnimo s imenom.
Manuel Cararra.
Cararra?...
Da. To je razlog zašto se dvoje mladih ljudi poslužilo tim prezi
menom. Znali su da ću ja naslutiti političku vezu. Cararra je bio voña
većine u Donjem domu, jedan od najmoćnijih ljudi u zemlji. Ali on nije
bio vjeran Brazilu, već Graffu. Odessi. Ubio sam ga prije sedam godi
na, a ubio bih ga i sutra.
Noel je proučavao Tennvsonovo lice. Tko je znao za to?
Nekolicina starih ljudi. Samo je još jedan živ. Reći ću vam kako se
zove, ako želite. On nikad neće ni zucnuti o tom ubojstvu.
Zašto neće?
Cipela je, kako oni kažu, bila na drugoj nozi. Prije nego sam
otputovao iz Rio de Janeira, razgovarao sam s njima. Održali smo sasta
nak. Moja je prijetnja bila jasna. Ako im ikad padne na pamet da me
progone na bilo koji način, ja ću objelodaniti sve što znam o Cararri.
Dugo stvarana slika o njemu kao konzervativnom mučeniku bit će raz
bijena. Konzervativne snage u Brazilu to ne bi otrpjele.
Ja želim ime.
Napisat ću vam ga odgovorio je Tennvson. Uvjeren sam da ga
možete nazvati prekooceanskom linijom. To neće biti veliki trud; moje
ime povezano s Cararrinim trebalo bi biti dovoljno.
Možda ću to učiniti.
Svakako odgovorio je Tennvson. On će potvrditi ono što sam
vam rekao.
Gledali su se u oči ni pola metra udaljeni jedan od drugoga. Dogodila se i nesreća
u podzemnoj željeznici u Londonu nastavio je Noel. Nekoliko je ljudi poginulo.
Uključujući i čovjeka koji je radio u Guardianu. Potpis toga čovjeka nalazi se na
dokumentima o vašem zaposlenju u toj redakciji. Bio je to čovjek koji je s vama
razgovarao, jedina osoba koja je mogla rasvijetliti okolnosti pod kojima ste se
zaposlili.
Tennvsonove su oči opet postale hladne. Bio je to veliki udarac za mene. Ja to
nikad neću zaboraviti. Kako glasi vaše pitanje?
I u New Yorku, prije nekoliko dana, dogodila se nesreća. Opet je
izgubio život nekoliko osoba, ali je samo jedna bila cilj napada. Jedna
koju sam mnogo volio.
Ponavljam! Na što ciljate, Holcroft?
Postoji neka sličnost izmeñu dogañaja, zar ne vidite? MI5 ništa
ne zna o dogañaju u New Yorku, ali ima vrlo odreñene ideje o inci
dentu u Londonu. Ja sam sastavio dijelove i dobio cjelinu koja jako
uznemirava. Sto vam je poznato o nesreći koja se dogodila u Londonu
prije pet godina?
Tennvsonovo je tijelo bilo ukočeno. Pripazite se rekao je. Britanci idu predaleko.
Sto želite od mene? Dokle ćete ići da me diskreditirate?
Prekinite sa sranjem! oštro će Noel. Što se dogodilo u toj
podzemnoj željeznici?
Ondje sam ja bio! Plavokosi je ljutitom kretnjom dohvatio
ovratnik košulje ispod prugastog odijela. Bijesno ju je navlačio i otkop
čao otkrivši grudi. Noel je ugledao brazgotinu koja je sezala od donjeg
dijela vrata do prsiju. Ja ništa ne znam o New Yorku, ali ću ono što
se dogodilo prije pet godina u Charing Crossu pamtiti dok sam živ!
Evo ga! Nema dana da se ne podsjetim na taj dogañaj. Četrdeset
sedam šavova, od vrata do toraksa. Nekoliko trenutaka mislio sam,
prije pet godina u Londonu, da mi je glava napola odrezana od tijela.
A taj čovjek o kojemu govorite tako enigmatski bio je moj najdraži pri
jatelj u Engleskoj! Pomogao nam je da se izvučemo iz Brazila. Ako je
netko pokušao ubiti njega, htio je i mene! Bio sam s njim.
Nisam znao... Britanci nisu ništa rekli. Oni nisu znali da ste bili
na mjestu nesreće.
Onda predlažem da se netko raspita. Negdje u bolnici mora
postojati dokaz o tome. To ne bi bilo teško pronaći. Tennvson je tre
sao glavom, kao da mu se sve to gadi.
Oprostite, nije trebalo da se ljutim na vas. Krivi su Britanci, na
njih sam bijesan; spremni su iskoristiti svaki dogañaj za svoje svrhe,
nemaju samilosti ni osjećaja.
Moguće je da doista nisu znali.
Pretpostavljam da je tako. Stotine ljudi je skinuto s tog vlaka. Te
je noći desetak klinika u Londonu bilo ispunjeno ranjenima; više nitko
nije vodio računa o imenima. Ali mislim da se moje ime moglo pronaći
jer sam u bolnici zadržan nekoliko dana. Tennvson je naglo ušutio.
Promijenio je temu. Rekli ste da je prije nekoliko dana ubijena u
New Yorku osoba koju ste voljeli? Sto se dogodilo?
Noel je ispričao kako je Richard Holcroft pregažen na ulici, a iznio je i teoriju koju
je na temelju tog dogañaja stvorio David Miles. Nije bilo nikakve svrhe da bilo što
taji ovom čovjeku kojeg je gotovo sasvim pogrešno prosudio. Ne smije sumnjati u
nj više nego bi okolnosti zahtijevale, a sada to okolnosti nikako ne traže. Ne treba
stvari komplicirati kad su ionako već komplicirane do vrhunca.
U njegovu je pričanju bio zaključak do kojeg su obojica došla.
Po mom sudu, nasu svinju pod šahom dograbio je netko treći i koristi se njome.
Tko?
Dao bih sve da saznam...
Netko drugi.
Čovjek u crnom kožnom kaputiću. Prkosan u mračnom prolazu u Berlinu. Spreman
umrijeti... koji traži da bude ustrijeljen. Koji odbija reći tko je ili odakle je, kome
pripada. Netko ili nešto moćnije i bolje obaviješteno nego Rache ili Odessa.
Netko drugi.
Noel je sve ispričao Tennvsonu osjećajući olakšanje što je to mogao učiniti.
Njegove pjegicama išarane sive oči ni na trenutak nisu napuštale Holcroftovo lice;
bile su zakovane, potpuno apsorbirane. Kad je završio priču, Noel se osjećao
potpuno iscrpljenim. To je sve što znam.
Tennvson je kimnuo. Najzad smo se upoznali, zar ne? Obojica smo morali
ispričati sve što nas tišti. Obojica smo za drugoga mislili da je neprijatelj, ali smo
se i jedan i drugi u tome varali. Sada nas očekuje posao.
Koliko već dugo znaš za Zenevu? upita ga Holcroft. Gretc
hen mi je ispričala kako si joj rekao da će jednog dana doći jedan
čovjek i govoriti joj o čudnom dogovoru.
Znao sam još dok sam bio dijete. Majka mi je rekla da postoji
golema svota koja će biti upotrijebljena za velike pothvate da bi se
barem kolikotoliko ispravile velike nepravde koje su učinjene u ime
Njemačke, što nije bilo djelo pravih Nijemaca. Znao sam samo za tu
činjenicu, za svotu, ali nisam ništa znao o pojedinostima.
Znači da ti ne poznaješ Ericha Kesslera, kako bih mogao zaklju
čiti po tvojim riječima?
Sjećam se imena, ali samo nejasno. Bio sam vrlo mlad.
Svidjet će ti se.
Zaključujući po tvom opisu, ne sumnjam da će mi se svidjeti.
Rekao si da će i brata dovesti u Zenevu? Je li to dopušteno?
Da. Rekao sam mu da ću mu telefonirati u Berlin i reći mu
datume.
Zašto ne bi pričekao do sutra ili preksutra? Zašto da ga ne nazo
veš iz SaintTropeza?
Beaumont?
Beaumont odgovorio je Tennvson stisnutih usana. Mislim da
bismo se morali sastati s našom svinjom pod šahom. Ima nam nešto za
reći. Na primjer, tko mu je najnoviji poslodavac? Tko ga je uputio na
željezničku postaju u Ženevi? Tko mu je platio ili tko ga je ucijenio da
tako učini, da te slijedi u New York, a zatim u Rio de Janeiro? Kad to
saznamo, znat ćemo i kome je pripadao čovjek u crnom kožnom kapu
tiću.
Netko drugi.
Noel je pogledao na sat. Bilo je gotovo šest sati. On i Tennvson su razgovarali više
od dva sata, a toliko je još ostalo nedorečenog. Bi li večeras izašao sa svojom
sestrom i sa mnom? upitao je Tennvsona.
On se nasmiješio. Ne, moj prijatelju. Pričat ćemo kad budemo putovali na jug.
Moram obaviti još neke posjete i napisati članak za list. Ne smijem zaboraviti da
sam novinar. Gdje si odsjeo?
U George Cinqu. Pod imenom Fresca.
Telefonirat ću ti kasnije, uvečer. Tennyson je ispružio ruku.
Do sutra.
Do sutra.
Nego, onako, usput, ako ti moj bratski blagoslov išta znači, pona
šaj se kao da ga imaš.
Johann von Tiebolt stajao je oslonjen na ogradu terase osjećajući hladni zrak rane
večeri. Gledao je u Holcrofta dolje na ulici, kad je ovaj izišao iz zgrade i pješke
krenuo u istočnom smjeru.
Sve je bilo tako jednostavno. Orkestracija laži bila je studiozno promišljena i
aranžirana, a iznošenje laži, jedne za drugom, bilo je protkano tako nasilnim i
uvrijeñenim uvjerenjem i naglim, sasvim neočekivanim otkrićima da je njihovo
neprihvaćanje bilo nemoguće. Da, treba sada učiniti još nešto. Jednog starca u Riju
valja obavijestiti o nekim dogañajima. To nije bio problem i Tennvson je znao što
mu treba reći. U londonsku bolnicu valja naknadno unijeti lažne podatke, a datumi
i pojedinosti moraju odgovarati tragičnoj nesreći koja se prije pet godina dogodila
na Charing Crossu, postaji londonske podzemne željeznice.
Ali, to nije sve.
Ako sve bude kako je planirano, u večernjim će se novinama pojaviti vijest o još
jednoj tragediji. Pomorski oficir i njegova žena nestali su u maloj brodici nedaleko
od obale. U Sredozemlju.
Von Tiebolt se nasmiješio. Sve se dogaña onako kako je bilo zamišljeno prije
trideset godina. Sada ih više ne bi mogao zaustaviti ni Nachrichtendienst.
Uostalom, za nekoliko dana Nachrichtendienst će biti kastriran.
Vrijeme je za Tinamoua.

Noel je žurio predvorjem hotela George V. želeći da što prije stigne u svoju sobu s
Helden. Ženeva je sada bliža; bit će još bliža kad se sastanu s Anthonvjem
Beaumontom u SaintTropezu, kad iz njega najzad iscijede istinu.
Zanimalo ga je i to je li Buonoventura uzvratio njegov telefonski poziv. Njegova je
majka rekla da će Sama izvijestiti o svojim planovima. Sve što je Miles u New
Yorku znao o njoj, svodilo se na obavijest da je ona iz glavnog grada Meksika
otputovala u Lisabon. Zašto u Lisabon? I tko ju je pratio?
Slika čovjeka u crnom kožnom kaputiću opet je zaigrala pred Holcroftom.
Nepokolebljivi pogled njegovih očiju, prihvaćanje smrti... Ubijte me i drugi će
zauzeti moje mjesto. Ubijte njega, drugi će zauzeti njegovo mjesto.
Dizalo je bilo prazno, uspinjanje brzo. Vrata su se otvorila; Noel je zadržao dah
ugledavši muškarca koji je stajao u hodniku sučeljen s njim. Bio je to Venvunschte
Kind sa SacreCoeura, čovjek koji ga je pretraživao pred svijećama u crkvi.
Dobra večer, monsieur.
Sto vi radite ovdje? Je li s Helden sve u redu?
Ona može odgovoriti na vaša pitanja.
Možete i vi. Holcroft je naglom kretnjom zgrabio muškarca za
ruku i silom ga natjerao da ide prema njegovoj sobi. Više nije želio da
ga bilo tko iznenadi.
Maknite ruke s mene!
Kad mi ona kaže da vas pustim, pustit ću vas. Hajdemo. Noel
je gurao čovjeka hodnikom sve do vrata sobe i zakucao.
Već za dvijetri sekunde Helden je otvorila vrata iznenañena vidjevši njih dvojicu.
U ruci je imala savijene novine; oči su joj izražavale nešto više od iznenañenja:
tugu. Jasnu tugu.
O čemu se radi? upita.
To i ja želim znati, ali ne želi mi reći. Holcroft je ugurao
čovjeka kroz vrata u sobu.
Noel, molim te. On je jedan od naših objasnila mu je Helden.
Želim znati zašto je ovdje.
Ja sam ga pozvala; treba znati gdje se nalazim. Rekao mi je da me
mora vidjeti. Bojim se da nam je donio strašnu vijest.
Što?
Pročitajte novine rekao je muškarac. Imate i francuske i
engleske novine.
Holcroft je uzeo Herald Tribune sa stolića za posluživanje kave.
Druga strana nastavio je muškarac. Gore, sasvim lijevo.
Noel je okrenuo stranicu i ispravio novine. Pročitao je naslov što
mu je bilo dovoljno da ga obuzme ljutnja... i strah.
MORNARIČKI OFICIR I SUPRUGA IZGUBLJENI U SREDOZEMLJU
St. Tropez Zapovjednik Anthonv Beaumont, kapetan patrolnog broda Argo i
visokoodlikovani oficir Kraljevske mornarice Njezinog Veličanstva, zajedno sa
ženom koja mu se pridružila u ovom odmarališnom gradu preko vikenda,
vjerojatno su se utopili kad je njihova brodica potonula na jakim valovima
nekoliko milja južnije od ove stjenovite obale. Preokrenuto plovilo, koje po opisu
odgovara čamcu u kojem se vozio bračni par, najprije je opazio jedan avion obalne
službe koji je mjesto dogañaja nadlijetao vrlo nisko. Oficira i njegovu ženu nitko
nije vidio punih četrdeset i osam sati, što je zamjenika zapovjednika broda Argo,
poručnika Morgana UeweUena, navelo da izda nareñenje o potrazi. Admiralitet je
zaključio da su kapetan fregate i gña Beaumont izgubili živote u tragičnoj nesreći.
Bračni par nije imao djece.
Oh, Bože prošaptao je Holcroft. Je li ti brat nešto rekao o
tome?
O Gretchen? upita ga Helden. Da. Jako je patila, toliko se
žrtvovala. Zbog toga me nije htjela viñati ni razgovarati sa mnom.
Nikako nije htjela da ja saznam što radila i zašto se udala za nj. Bojala
se da bih mogla naslutiti pravu istinu.
Ako je ono što kažeš istina upleo se dobro odjevni muškarac
taj Beaumont je pripadao Odessi i mi ni trenutk ne vjerujemo u novin
ski članak.
On misli na tvoga prijatelja u Berlinu prekinula ga je Helden.
Rekla sam mu da imaš prijatelja u Berlinu koji ti je rekao da bi tvoje
sumnje mogao prenijeti na pravu adresu u London.
Noel je shvatio. Govorila mu je da tome muškarcu ništa nije rekla o Ženevi. Noel
se okrenuo čovjeku. Što vi mislite da se doista dogodilo?
Ako su Britanci otkrili agenta Odesse u višim redovima svoje
mornarice, posebice ako su otkrili da je agent te organizacije zapovjed
nik broda obalne patrole, što je eufemizam za špijunski brod, to bi zna
čilo da ih je opet netko povukao za nos, da su bili savršene budale.
Toliko neugodnosti mogu preživjeti, ali neće biti nikakve istrage. Ne
bi bilo nikakve istrage. Mnogo je prihvatljivija brza i što tiša likvidacija.
Optužba baš ne bi bila pomnjivo provjerena primijetio je Hol
croft.
To je situacija koja zbunjuje.
Oni bi ubili i nevinu ženu?
Ne misleći dvaput o tome. Učinili bi to pretpostavljajući da
možda i nije nevina. Poruka bi u svakom slučaju bila jasna. Mreža
Odessa dobila bi vraški vješto upozorenje.
Noel se okrenuo s gañenjem na licu. Zagrlio je Helden. Žao mi je rekao je.
Znam kako se osjećaš i učinio bih sve na svijetu da ti olakšam
tugu. Ali bojim se da ja ne mogu ništa učiniti. Žao mi je, ali možda
bih jedino mogao potražiti tvoga brata ako bi ti to nešto značilo.
Helden se okrenula i ispitivački ga pogledala. Vjerujete li jedan drugome?
Vjerujemo. Rodilo se iskreno povjerenje. Sada radimo zajedno.
U tom slučaju, neka ovo ne bude vrijeme za tugovanje, što ti
kažeš? Noćas ću ovdje ostati rekla je dobro odjevenom muškarcu.
Je li to u redu? Mogu li biti pokrivena, postoji li opasnost?
Pokrivamo te odgovorio je muškarac. Ja ću to urediti, ne
brini.
Hvala ti. Ti si dobar prijatelj.
On se nasmiješio. Ne mislim da u to vjeruje gospodin Holcroft. Ali, uostalom, on
će još mnogo toga naučiti.
Muškarac je kimnuo glavom i pošao prema vratima; stavio je ruku na kvaku i
zaustavio se okrenuvši se Noelu. Ispričavam se unaprijed ako vam moje riječi
budu zvučale zagonetno ili tajno, ali budite trpeljivi, monsieur. Što je izmeñu vas i
Helden, meni se takoñer čini tajnim, ali ja ne ispitujem. Ja imam povjerenja. Ali,
ako se ustanovi da je to povjerenje bilo ishitreno i da mu nema mjesta, mi ćemo
vas ubiti. Mislio sam da bi, eto, bilo dobro da to znate.
Venoumchte Kind je brzo otišao. Noel je ljutito zakoraknuo za njim, ali ga je
Helden blago uhvatila za ruku. Molim te, dragi. I on još mora mnogo toga naučiti,
a mi mu ne možemo reći. On je prijatelj.
On je nepodnošljiv mali kujin sin rekao je Holcroft. Žao mi
je. Imaš dovoljno briga pa su ti moje gluposti najmanje potrebne.
Čovjek je prijetio tvom životu, da se tako izrazim. Prijetio reče
Helden tiho.
Netko je uzeo život tvoje sestre. S obzirom na okolnosti, ja sam
bio budala.
Nemamo vremena za takve misli. Tvoj prijatelj Buonoventura
uzvratio je tvoj telefonski poziv. Zabilježila sam telefonski broj gdje
ga možeš nazvati. Eno ga pored telefona.
Noel je otišao do stolića i uzeo papirić s telefonskim brojem.
Trebalo je da tvoj brat i ja sutra odemo u SaintTropez. Da natje
ramo Beaumonta da nam kaže što zna. Ova će vijest biti kao bomba za
tvoga brata. To će ga utuci. Zbog dva razloga.
Rekao si da ga namjeravaš nazvati. Mislim da će biti najbolje da
to ja učinim. On i Gretchen bili su vrlo bliski. Kad su bili mlañi, bili su
nerazdvojni. Gdje je on?
Zapravo ne znam; nije mi rekao. Samo mi je rekao da će me
nazvati večeras, ali kasnije. To je sve što ja znam. Holcroft je podi
gnuo slušalicu i telefonistici dao telefonski broj Buonoventure.
Ja ću razgovarati s Johannom kad nazove rekla je Helden kre
nuvši prema prozoru.
Prekooceanske linije nisu bile opterećene; veza s Curagaom uspostavljena je za
manje od minute.
Ti si pravi pištolj, stari Noley! Drago mi je što ja ne moram pla
ćati tvoje telefonske račune. Ti lijepo lutaš po tom prokletom svijetu; to
ti nikako ne mogu poreći.
Vidim ja i mnogo više nego što ti misliš, Sam. Je li te nazvala
moja majka?
Nazvala je. Rekla mi je da ti kažem da ćete se vidjeti u Ženevi za
otprilike tjedan dana. Bit ćete u hotelu d'Accord, ali o tome ne govori
nikome, niti bilo što spominji u vezi s njom.
Zeneva? Ona ide u Ženevu? Zašto je, doñavola, uopće otputovala
iz zemlje?
Rekla je da je bio neki hitan slučaj. Ti trebaš držati gubicu začep
ljenu i ništa ne činiti dok se s njom ne sastaneš. Govorila je glasom
uznemirene dame.
Moram je nekako pronaći. Je li ti dala telefonski broj, adresu,
gdje bih je mogao nazvati ili potražiti?
Apsolutno ništa, stari. Nije imala vremena za razgovor, a veza je
bila ionako šugava. Zvala je odnekle izvan Meksika. Hoće li ikome pasti
na pamet da meni zucne o čemu se radi?
Holcroft je zatresao glavom kao da je Buonoventura u sobi nasuprot njemu. Zao
mi je, Sam. Možda jednog dana. To ti dugujem.
I ja mislim da mi to možda duguješ. Tom zgodom ćemo pootva
rati nekoliko boca. Pazi se. Imaš doista finu majku. Budi dobar prema
njoj, stari.
Holcroft je spustio slušalicu. Dobro je imati takvog dobrog prijatelja kao što je
Buonoventura. Tako dobar prijatelj kao što je dobro odjeveni muškarac bio
Helden, pomisli. Pitao se na što je Helden mislila kad je upitala Venviinschte
Kinda je li pokrivena. Pokrivena za što? Od koga?
Moja je majka na putu u Ženevu rekao je.
Helden se okrenula. Čula sam te. Glas ti je odavao uzrujanost.
I jesam uzrujan. Čovjek ju je pratio u Meksiko. Miles ga je zgra
bio na aerodromu, ali je tip progutao kapsulu cijanida prije nego što su
mogli ustanoviti tko je on i odakle je, kome pripada.
»Ubij me, drugi će doći na moje mjesto. Ubijte njega, drugi će na
njegovo mjesto.« Je li tako glase one riječi, Noel?
Da. Mislio sam o njima idući ovamo.
Zna li Johann?
Sve sam mu ispričao.
Što on misli?
Ne zna što da misli. Ključ je bio Beaumont. Ja ne znam kamo
ćemo sada, osim u Ženevu, i to u nadi da nas nitko neće zaustaviti.
Helden mu je prišla bliže. Reci mi nešto. Što oni mogu, bez obzira na to tko su, što
oni doista mogu učiniti? Kad se jednom vas trojica predstavite u banci u Ženevi,
sva trojica sporazumni izmeñu sebe, sve razboriti ljudi, stvar će biti gotova. Dakle,
što oni doista mogu učiniti?
To si sinoć rekla.
Što?
Mogu nas ubiti.
Zazvonio je telefon. Holcroft je podigao slušalicu. Da?
Ovdje John Tennvson. Glas mu je bio napet.
Tvoja sestra želi s tobom razgovarati rekao je Holcroft.
Samo malo odgovorio je Tennvson. Najprije moramo mi raz
govarati. Zna li ona?
Da. Očito je da znaš i ti.
Nazvala me redakcija i priopćila mi vijest. Noćni urednik zna
kako smo Gretchen i ja bili bliski. To je strašno, doista strašno.
Htio bih ti nešto reći a ne znam što; nema riječi. Žao mi je.
Ni ja nisam imao riječi kad si mi ispričao za svoga poočima. Pri
siljeni smo živjeti u takvim situacijama. Kad se nešto slično dogodi,
ništa se ne može učiniti ni reći. Helden razumije.
Znači li sve to da ti ne vjeruješ opisu koji je u novinama? O
čamcu i oluji?
Da su krenuli čamcem i više se nisu vratili? Da, ja u to vjerujem.
Da je on odgovoran? Dakako da nije. To nikako nije prihvatljiva ver
zija. Bez obzira na to što je sve bio, Beaumont je bio sjajan pomorac.
On je bio sposoban nanjušiti oluju udaljenu i pedesetak kilometara.
Ako je bio u manjoj brodici, on bi je već privezao za obalu znatno prije
lošeg vremena.
Onda tko?
Hajde, moj prijatelju, obojica znamo odgovor. Taj netko drugi
koji je njega uzeo pod svoje, taj ga je i ubio. Ista organizacija. Oni
su ga natjerali da te prati u Rio. Ti si ga zapazio; njegovoj korisnosti
došao je kraj. Tennvson je zašutio. Ispalo je kao da su znali da ćemo nas dvojica
krenuti u SaintTropez. Neoprostiv čin je ubojstvo Gretchen, dodatno ubojstvo. Tek
toliko, samo da bi se lakše povjerovalo u priču.
Žao mi je. Bože, osjećam se odgovornim.
To je bilo potpuno izvan tvoje mogućnosti utjecaja na dogañaje.
Jesu li to mogli biti Britanci? upita Holcroft. Kessleru sam
ispričao o Beaumontu. Rekao je da namjerava poraditi na nekim kana
lima. Bonn Londonu. Možda ih je činjenica da jednim od izviñačkih
brodova zapovijeda agent Odesse suviše zbunila.
Možda je iskušenje te vrste bilo realno, ali nitko tko je odgovoran
ne bi dao svoje dopuštenje za takvu akciju. Englezi bi ga bacili u
samicu i polako ga lomili na daskama ako bi ih zanimalo što Beaumont
zna, ali ga ne bi ubili. Oni su ga imali. On i Gretchen su žrtve druge
organizacije. Ubio ih je netko za koga bi bilo opasno ono što on zna, a
ne netko tko bi iz ubojstva izvukao neku korist.
Tennvsonovo je razlaganje bilo uvjerljivo. U pravu si. Britanci ne bi ništa dobili.
Oni bi ga držali pod pokrivačem, u samici.
Točno. A postoji još jedan faktor, moralni faktor. MI6 je pun
ljudi koji u svom poslu traže sebe, a takve osobe ne ubijaju da bi izbje
gli situaciju koja zbunjuje. To nije u njihovoj naravi. Ali će ići preko
svih granica samo da bi očuvali svoj ugled. Ili da bi ga opet oživjeli.
A svim se srcem nadam da se ne varam u tome što govorim.
Na što misliš?
Večeras letim u London. Ujutro ću nazvati PaytonJonesa u
MI5. Imam mu nešto ponuditi u zamjenu, a mislim da će mu biti
vrlo teško ne prihvatiti ponudu. Možda ću biti u stanju ponuditi mu
pticu koja živi na zemlji i brzo se kreće od jednog mjesta do drugog,
a perje joj se bojama slijeva s okolinom.
Holcroft je bio i iznenañen i zapanjen. Čini mi se da si rekao da ne bi mogao s
njima raditi.
S njima. Samo s PavtonJonesom, ni s kim drugim. On mi mora
pružiti uvjeravanja koja tražim ili nećemo zajedno dalje.
Misliš li da će prihvatiti ponudu?
Istini za volju, on nema izbora. Ta ptica koja živi na zemlji postala
je njihovom opsesijom. U MI je neprekidno sanjaju u svim mogućim
varijacijama.
Pretpostavimo da to učiniš, ali pitam se što ćeš dobiti zauzvrat.
Pristup povjerljivom materijalu. Britanci imaju tisuće tajnih
arhiva. Sve se to odnosi na posljednje godine rata, a mnogi su podaci
vrlo neugodni mnogim ljudima. Ali, negdje je u tim arhivama naš odgo
vor. Čovjek, skupina ljudi, banda fanatika; ja ne znam tko ili što, ali je
to tu. Netko tko je imao veze s Finanzministeriumom prije trideset go
dina ili s našim očevima; netko u koga su imali povjerenja i kome su
dali odgovornost. To bi čak mogla biti infiltracija Loch Torridon.
Što?
Loch Torridon. To je bila jedna akcija špijunaže i sabotaže koju
su organizirali Britanci od četrdeset prve do četrdeset četvrte. Stotine
osoba njemačke nacionalnosti upućene su natrag u Njemačku i Italiju
da rade u tvornicama i na željeznicama, u vladinim uredima na svim
stranama. Svima je poznato da je u Finanzministeriumu bilo ljudi
Locha Torridona... Odgovor je u arhivama.
Izmeñu tih tisuća dosjea i arhiva ti se nadaš da ćeš pronaći
upravo ono što te zanima, jedan jedini identitet? Čak i da je ondje,
tvoj bi posao mogao potrajati mjesecima.
Ja ne mislim tako. Ja točno znam što tražim i gdje trebam tražiti:
ljude koji su mogli biti povezani s našim očevima.
Tennvson je govorio tako brzo, s takvom uvjerljivošću i samouvjerenjem da ga je
Noel teško mogao pratiti. Na temelju čega si tako uvjeren da je ondje informacija
koju tražiš? To mi je prvo pitanje.
Zato jer ondje mora biti. To si mi ti pojasnio danas poslijepodne.
Čovjek koji te nazvao u New Yorku, onaj kojega su ubili...
Peter Baldwin?
Da. MI6. On je znao za Ženevu. Počinjemo s njim; on je sada
naš ključ.
Onda potraži dosje nazvan »Wolfsschanze« rekao mu je Hol
croft. »Šifra Wolfsschanze.« Možda je to!
Tennvson isprva nije odgovorio. Ili je razmišljao ili je bio iznenañen; Noel nije
mogao razabrati što je zapravo bilo. Gdje si čuo za to? najzad ga upita Tennvson.
To nisi nijednom spomenuo. Nije ni Helden spomenula.
Znači da smo oboje zaboravili odgovorio mu je Holcroft.
Moramo biti pažljiviji, vrlo oprezni rekao je Tennvson kad je
Noel završio.
Ako je ime »Wolfsschanze« povezano sa Ženevom, moramo biti
do krajnosti oprezni. Britanci ne mogu saznati za Ženevu. Ne smiju
saznati. To bi bilo katastrofalno.
Slažem se. Ali kojim ćeš se razlogom poslužiti s PavtonJonesom
da bi objasnio želju da ti omogući razgledanje arhive?
Dio istine odgovorio je Tennvson. Ja želim Gretchenina ubojicu.
A zauzvrat si voljan predati... pticu potrčarku čiji trag pratiš već
šest godina?
Za to i za Ženevu. Svim svojim srcem.
Noel je bio dirnut. Želiš li da ja razgovaram s PavtonJonesom?
Ne! viknuo je Tennvson, a zatim je snizio glas. Naime, želim
reći da bi to bilo suviše opasno. Imaj povjerenja u mene, molim te. Ti i
Helden ne smijete se ovdje pojavljivati. Morate biti po strani. Sasvim
po strani. Sve dok vas ja ne potražim, Helden ne smije ići na posao.
Mora ostati s tobom, a oboje morate biti nevidljivi.
Holcroft je pogledao Helden. Ne znam hoće li ona pristati na to.
Ja ću je uvjeriti. Pozovi je; želim s njom porazgovarati. Ti i ja smo
završili razgovor.
Ti ćeš me nazvati?
Za nekoliko dana. Ako promijenite hotel, ostavite poruku gdje se
može naći gospodin Fresca. Helden ima telefonski broj službe gdje
ostavljam poruke. Sad želim s njom razgovarati. Usprkos razlikama
izmeñu nas, sada smo potrebni jedno drugome, sada je veza meñu
nama čvršća; možda nikad prije nismo bili toliko potrebni jedno dru
gome. I... Noel?
Da?
Budi nježan prema njoj. Voli je. I ti si njoj potreban.
Holcroft je ustao i Helden dodao slušalicu.
Mein Bruder...

Šifra Wolfsschanze!
Von TieboltTennvson lupnuo je šakom po stolu malog ureda kojim se služio kad bi
boravio u Parizu.
Šifra Wolfsschanze. Tu sakrosanktnu frazu povjerio je Ernst Manfredi Peteru
Baldwinu! Bankar je igrao opasnu, ali vrlo vještu igru. Znao je da bi Baldwinovo
izgovaranje te fraze bilo dovoljno da izazove njegovu smrt. Ali, bankar ne bi
Englezu ni u kom slučaju rekao više od toga; to ne bi bilo u bankarovu interesu. Pa
ipak je Baldvvin bio jedan od najpametnijih ljudi u Europi. Nije li on sakupio više
kamenčića, više podataka nego što je Manfredi smatrao mogućim? Koliko je on
zapravo saznao? Jesu li podaci o tome u Baldwinovu dosjeu u MI5?
Uostalom, je li sve to važno? Britanci su odbili sve što im je Baldwin mogao
ponuditi. Zakopano u arhivama, izgubljeno jer je to predstavljalo još jednu u
beskrajnom nizu odbijenih informacija.
Šifra Wolfsschanze. To ništa nije značilo onima koji nisu ništa znali, a nekoliko
stotina osoba koje su znale svi ti regionalni rukovodioci u gotovo svim zemljama
znale su samo da je to signal. Kad ga čuju, moraju biti spremni; ubrzo će im biti
upućena golema sredstva koja će biti upotrijebljena za stvar koju zajednički
zastupaju.
Die Sonnenkinder. U cijelome svijetu, spremni da ustanu i istaknu svoja prava
stečena roñenjem.
Baldwinov dosje nije mogao sadržavati tu informaciju; to nije moguće. Ali će biti
iskorišteni oni koji drže i čuvaju taj dosje. Britanci iznad svega žele Tinamoua.
Ako ga MI5 uhvati, to će značiti ponovno jačanje engleskog vodstva i
superiornosti u obavještajnim operacijama vodstva koje je bilo izgubljeno u
godinama pogrešaka i neopreza, u godinama bjegova nelojalnih.
MI5 će dobiti Tinamoua, ali primajući taj poklon, moraju se obavezati darovatelju.
To je bila sjajna ironija. Omrznuta britanska obavještajna služba, šutljivo,
zmijoliko čudovište koje je izazvalo tolike nesreće Trećem Reichu, pomoći će u
stvaranju Četvrtog Reicha.
Službi MI5 bit će rečeno da je Nachrichtendienst upleten u kolosalnu zavjeru.
Britanci će vjerovati čovjeku koji će im to saopćiti; taj će im čovjek predati
Tinamoua.
Tennvson je koračao po sobi londonske redakcije Guardiana slušajući
komplimente svojih kolega i mlañih novinara. Kao i uvijek, komplimente je
primao skromno.
Ponekad bi pogledao neku od žena u redakciji. Tajnice i recepcionarke pozivale su
jasnim ponašanjem tog najljepšeg muškarca da ih zamijeti, zapravo su mu
prepuštale da uzme od njih što mu drago. Palo mu je na pamet kako će možda
morati odabrati jednu od tih žena. Njegova ljubljena Gretchen je otišla, ali nisu
otišli i njegovi apetiti. Da, razmišljao je Tennvson, treba izabrati ženu. Osjećao je
sve dublje uzbuñenje, svakog je sata jačao intenzitet Wolfsschanzea. Potrebno mu
je seksualno opuštanje. Uvijek je tako bilo; Gretchen je to shvaćala.
John, drago mi je što te vidim rekao mu je stariji urednik
ustavši iza stola. Pružio mu je ruku. Sutra objavljujemo članak o
Bonnu. To je sjajna stvar.
Tennvson je sjeo na stolicu ispred stola. Nešto se dogodilo? upitao je. Ako su
moji izvori točni, a uvjeren sam da jesu, pokušat će se izvesti ubojstvo, ubojstva
koja bi mogla dovesti do svjetske krize.
Nebesa. Jesi li to napisao?
Nisam. Ne možemo o tome pisati. Mislim da o tome ne bi pisao
ni jedan odgovorni list.
Urednik se nagnuo. O čemu se radi, John?
Konferencija na najvišem nivou posvećena ekonomskim pitanjima
sazvana je za idući utorak...
Tako je. Ovdje, u Londonu. Voña Zapada i Istoka.
U tome i jest stvar. Istok i Zapad. Doletjet će iz Moskve i
Washingtona, iz Pekinga i Pariza. Najmoćnije ličnosti na Zemlji. Ten
nyson je zašutio.
I?
Dvojica trebaju biti ubijena.
Što?
Dvojica trebaju biti ubijena; tko su ta dvojica, nije važno na prvi pogled, ali
planira se ubojstvo najviših državnika s jedne i druge strane; predsjednika
Sjedinjenih Država i predsjednika Narodne Republike; ili našeg premijera i
premijera Sovjetskog Saveza.
Nemoguće! Bit će poduzete sve mjere sigurnosti, nitko nepozvan
neće se moći pojaviti u blizini nekog državnika.
Nije baš sasvim tako. Bit će gomila, mimohoda, banketa, motori
ziranih kolona. Gdje je moguće naći apsolutno jamstvo da se ništa neće
dogoditi?
Treba ga imati, organi sigurnosti će se pobrinuti za to!
Ali ne kad je u pitanju Tinamou.
Tinamou?
Prihvatio je najviši honorar u povijesti.
Dobri Bože, od koga?
Od jedne organizacije koja se zove Nachrichtendienst.
Harold PaytonJones je u slabo osvijetljenoj sobi zurio preko stola u Tennysona. U
prostoriji nije bilo drugog namještaja osim stola i dviju stolica. Mjesto je izabrao
MI5; bio je to napušteni pansion u istočnom
Londonu.
Ja ponavljam rekao je uljudno sjedokosi agent. Ja ponavljam
da vi očekujete kako ću ja prihvatiti stvari o kojima govorite samo zato
što ih vi kažete. Pa to je besmisleno!
To je moj jedini dokaz odgovorio je Tennyson. Sve što sam
vam rekao je istinito. Mi više nemamo vremena da se borimo jedan
protiv drugoga. Svaki je sat vrlo važan, možda sudbinski značajan i
nije vrijeme za odlaganje.
Nisam sklon da me navede na tanak led jedan oportunistički
novinar koji bi mogao biti mnogo više od dopisnika! Vi ste vrlo vješt
i mudar. A sasvim je moguće da ste i strašan lažljivac.
Za ime Božje, ako je to istina, zašto sam ja ovdje? Slušajte me! To
vam govorim posljednji put: Odessa je izvježbala Tinamoua! U brdima
Rio de Janeira! Cijelog života se borim protiv Odesse; to se lako može
utvrditi prema podacima o meni ako je ikome stalo da ih pogleda.
Odessa nas je prisilila da napustimo Brazil, presjekla je sve naše veze
s onim što smo ondje izgradili. Ja želim Tinamoua!
PaytonJones je proučavao plavokosog muškarca. Rasprava je bila strašna, a trajala
je gotovo pola sata. Agent je bio neumoran i bombardirao je Tennvsona
bezbrojnim pitanjima, ne zaboravljajući na uvrede. Bila je to prostudirana tehnika
MI5 kojom se postizalo odjeljivanje istine od laži. Bilo je ipak očito da je sada
Englez zadovoljan. Spustio je glas.
U redu, gospodine Tennvson. Možemo se prestati tući. Smatram
da vam dugujemo ispriku.
Isprike nisu jednostrane. Ja sam jednostavno znao da bih sam
mogao bolje raditi; smatrao sam to najboljim putem. Morao sam se
praviti da sam i ovo i ono. Da me je itko ikada vidio s nekim pripad
nikom vaše službe, moja bi djelotvornost bila oslabljena, moja korisnost
uništena.
U tom mi je slučaju žao zbog svakog našeg poziva koji smo vam
uputili i neugodnih razgovora koje smo upriličili.
Sve su to bili opasni trenuci za mene. Osjećao sam kako mi Tina
mou izmiče i klizi.
Još ga nismo uhvatili.
Blizu smo. Sada je to samo pitanje dana. Uspjet ćemo ako
budemo pažljivi i uporni u ostvarenju svake odluke koju donesemo,
ako sve učinimo za zaštitu državnika, ako budemo imali pod kontrolom
svaku ulicu kojom će delegacija putovati, mjesta svakog sastanka, svake
ceremonije, svakog banketa. Sada imamo i prednost koju nikad dosad
nismo imali: znamo da je ovdje.
Vi ste sasvim uvjereni u solidnost svoga izvora informacija?
U životu nikad nisam bio sigurniji. Čovjek u berlinskoj gostionici
bio je kurir. Svaki kurir koji je inače mogao doći do Tinamoua, ubijen
je. Njegove su posljednje riječi bile »London... idućeg tjedna... sastanak
na vrhu... jedan sa svake strane... čovjek s tetoviranom ružom na straž
njem dijelu ruke... Nachrichtendienst.«
PaytonJones je kimnuo. Raspitat ćemo se u Berlinu o identitetu toga čovjeka.
Sumnjam da ćete išta naći. Na temelju ono malo informacija što
imam o Nachrichtendienstu, oni su izvrsno organizirani i zatvoreni kao
organizacija.
Ali su bili neutralni rekao je PaytonJones. I njihove su infor
macije uvijek bile točne. Nikoga nisu štedjeli. Tužitelji u Niirnbergu
neprekidno su dobivali podatke od Nachrichtendiensta.
Ja smatram stade objašnjavati Tennvson da su tužitelji i
istraga dobivali samo one informacije koje im je Nachrichtendienst
htio dati. Vi ne možete znati koje su informacije zadržali za sebe.
Britanac je opet kimnuo. Možda imate pravo. To je nešto što nikad nećemo
saznati. Pitanje je Zašto? Gdje je razlog? Što ih potiče?
Ako bih ja mogao opet će plavokosi. Dakle, nekoliko staraca
koji su na pragu smrti, odlučili su se na svoju posljednju osvetu. Treći
Reich je imao dva specifična filozofska neprijatelja koji su se saveznički
povezali unatoč svojim suprotnostima: komuniste i demokraciju. A
sada se svaki od tih neprijatelja bori za vodstvo i svoju vladavinu u svi
jetu. Koja je bolja osveta nego optuživati i jednu i drugu stranu zbog
ubojstva? Tako da jedna strana uništi drugu!
Kad bismo to mogli utvrditi prekinuo ga je PaytonJones to
bi mogao biti motiv mnogih ubojstava tijekom prošlih nekoliko godina.
Kako je to moguće utvrditi a da ne bude nikakve sumnje? upita
ga Tennvson.
Je li britanska obavještajna služba ikada imala izravne veze s
Nachrichtendienstom?
Oh, da. Insistirali smo na identitetima, na onima koje, dakako,
treba držati u trezorima. Nismo mogli slijepo djelovati na temelju tak
vih obavještenja.
Je li itko danas još živ?
Moguće je. Prošle su godine da više nitko nije spomenuo
Nachrichtendienst. Dakako, ja ću to provjeriti.
Hoćete li mi reći njihova imena?
Čovjek iz MI5 naslonio se na naslon stolice. Je li to jedan od uvjeta o kojima ste
govorili, gospodine Tennvson?
Govorio, da, ali samo pojasnio da u okolnostima u kojima se
nalazimo ne možemo na tome ustrajati, dakle ja ne mogu ustrajati.
To ne bi učinio bilo koji civilizirani čovjek. Ako uhvatimo Tina
moua, bit će vam zahvalne vlade svijeta; imena su znatno manje važna.
Ako ih mi imamo, imate ih i vi. Imate li drugih zahtjeva? Je li trebalo da donesem
bilježnicu?
Moji su zahtjevi ograničeni odgovorio je Tennvson praveći se
da nije primijetio uvredu a mogu vas iznenaditi. U znak zahvalnosti
prema svojim poslodavcima, ja želim imati pet sati ekskluzivne predno
sti za Guardian.
Sati su vaši odgovorio je PaytonJones. Što još slijedi?
Budući da je MI5 već razgovarao s više ljudi ne tajeći da sam ja
predmet njihove istrage, mene bi zanimalo pismo britanske obavje
štajne službe na temelju kojega bi bilo jasno ne samo da je moj osobni
dosje bez mrlje, već da sam i aktivno sudjelovao u vašim naporima za
održanje, da kažemo, »meñunarodne stabilnosti«.
Sasvim nepotrebno odgovorio je Englez. Ako Tinamou bude
uhvaćen na temelju informacija koje nam donesete, nesumnjivo je da će
vas vlade diljem svijeta odlikovati najvišim odlikovanjima. Naše bi
pismo bilo nekorisno, suvišno. Neće vam biti potrebno.
Ali, vidite, bit će mi potrebno ustrajao je Tennvson. Naime,
moj je pretposljednji zahtjev da mi ime nikad ne bude spomenuto.
Nikad spomenuto...? PaytonJones je bio zapanjen. To je
jedva moguće, zar ne? Iznenañen sam, priznajem otvoreno.
Molim vas da ne miješate moja profesionalna pregnuća s mojim
privatnim načinom života. Ja ne tražim ničiju javnu zahvalnost. Von
Tieboltovi imaju dug; nazovite to djelomičnom otplatom.
Operativac MI5 šutio je nekoliko sekundi. Ja sam vas opet pogrešno prosudio. I
opet se ispričavam. Dakako, ne postoji nikakav razlog da ne dobijete to pismo.
Iskreno rečeno, postoji još jedan razlog zbog kojeg želim anonim
nost. Zaključujem da su Kraljevska mornarica i francuske vlasti uvje
rene da su moja sestra i njezin suprug slučajno izgubili život lješkareći
u čamcu, a vjerojatno je to doista tako bilo. Meñutim, mislim da ćete se
složiti sa mnom da je vrijeme tog dogañaja vrlo nesretno. Ostala mi je
još jedna sestra; ona i ja smo posljednji von Tieboltovi. Ako joj se ikad
nešto dogodi, to sebi ne bih mogao oprostiti.
Razumijem.
Ja bih vam htio ponuditi svu svoju pomoć. Mislim da o Tina
mouu znam onoliko koliko zna najbolje upućena osoba. Proučavao
sam ga godinama. Svako ubojstvo, svaki njegov postupak i prije i
poslije ubojstva. Mislim da mogu pomoći. Htio bih biti dio vašeg tima.
Bio bih prokleta budala kad ne bih prihvatio vaš prijedlog. Kako
glasi vaš posljednji zahtjev?
Doći ćemo na to. Tennvson je ustao. Ono što treba shvatiti o
Tinamouu jest to da se njegova tehnika stalno mijenja, pojavljuju se
nove uvježbane improvizacije, bez obzira na to koliko ovo posljednje
čudno zvučalo. On zapravo i nema jedinstvenu strategiju, već ih je
deset ili dvanaest, ali je svaka metodički zamišljena i uvježbana tako
da je može primijeniti u svakom trenutku.
Nisam siguran da sam vas dobro shvatio.
Dopustite mi da vam objasnim. Ubojstvo u Madridu prije sedam
mjeseci, za vrijeme nemira, sjećate li se?
Dakako. Metak je ispaljen iz puške, s prozora na četvrtom katu
iznad gomile.
Točno. Vladina zgrada na vladinu trgu, gdje su bile najavljene
demonstracije. Vladina zgrada. To me jako iznenadilo. Pretpostavimo
da su stražari bili budniji, da su mjere sigurnosti bile djelotvornije,
da je policija sistematičnije pretresala ljude tražeći skriveno oružje.
Pretpostavimo da se nije mogao domoći tog prozora. Usput rečeno,
to je bilo idealno mjesto na kojemu je mogao precizno namjestiti cilj
nik; ali recimo da je bilo još ljudi u toj prostoriji te da nije mogao izvući
pušku niti se pojaviti na tome mjestu.
Mogao je otići na drugo mjesto.
Nema sumnje. Ali bez obzira na to kako je sakrio oružje ili da
mu je bilo dijelom fotografskog stalka, drvene noge ili mu je bilo pri
vezano za nogu ipak bi sve to bilo čudno. Morao se brzo kretati; bilo
mu je i te kako važno da se na odreñenom mjestu pojavi u točno odre
ñeno vrijeme; demonstracije nisu mogle vječno trajati. Tinamou mora
da je imao na umu više od jedne lokacije, više od jednog izbora. I
imao je.
Kako to znate? upita ga, očaran, čovjek iz MI5.
Proveo sam dva dana u Madridu, ušao sam u svaku zgradu, pre
gledao svaki prozor, svaki krov na tom trgu. Pronašao sam četiri nedir
nuta oružja, pronašao sam još tri mjesta gdje su bile izvučene daske iz
poda ili parketi; izvučeni su oslonci iz prozora, čak su i cigle izvučene iz
nekih zidova. Na tim je mjestima bilo još skrivenog oružja. Čak sam
pronašao dvije vreće s pola kilograma eksploziva u kanti za smeće na
pločniku. Petnaestak metara od središta demonstracija. Osam položaja
za to ubojstvo. Imao je alternativne lokacije koje je mogao odabirati, a
svaka je bila pomno zamišljena i pripremljena tako da odgovara odreñenom
trenutku unutar odreñenog vremena.
PavtonJones se nagnuo naprijed držeći ruke na stolu. To komplicira stvari.
Standardne mjere sigurnosti koncentriraju se na jednu ili više točno odreñenih
lokacija. Koja je od pola stotine mogućnosti najopasnija? Na koju treba
usredotočiti svu pažnju? Polazi se od pretpostavke da će se ubojica smjestiti na
jednoj lokaciji. Strategija koju vi opisujete dodaje novu dimenziju; riječ je o
mogućnosti promjene mjesta u gotovo svakom trenutku. Ne jedno unaprijed
odreñeno mjesto za skrivanje, ne jedno skrovište, već nekoliko izabranih u svakom
datom trenutku.
Unutar nekog zaokruženog vremena završio je plavokosi
muškarac. Ali, kao što rekoh, i mi imamo jednu prednost. Znamo
da je ovdje. Postoji i druga prednost, i to ona kojom se odmah moramo
okoristiti. Tennvson je zašutio.
O čemu se radi?
Objasnit ću o čemu se radi. Tu prednost možemo iskoristiti
jedino ako se složimo da je hvatanje Tinamoua gotovo jednako važno
kao što je potpuna sigurnost njegovih ciljeva.
Englez se namrštio. Prilično je opasno to reći. Kad se radi o tim ljudima, ne smije
biti nikakvih rizika, ni sračunatih ni drugih. Ne na britanskom tlu.
Saslušajte me, molim vas. On je i prije ubijao političke ličnosti
prvoga reda šireći sumnje, izazivajući neprijateljstva izmeñu vlada. I
uvijek su mirnije glave nadvladale; smirivale su strasti i svoja raspolože
nja. Ali Tinamoua treba zaustaviti jer uvijek postoji neka mogućnost da
mirnije glave jednoga dana ne budu dovoljno brze u tumačenju i name
tanju svojih stavova. Ja mislim da ga možemo sada zaustaviti, ako svi
pristanu.
Pristanu na što?
Pristanu da se drže objavljenih ruta, objavljenih redoslijeda. Oku
pite šefove delegacija; recite im što vam je poznato. Kažite im da će
odmah biti provedene izvanredne mjere opreza, ali samo ako se
budu držali rasporeda i objavljenih smjerova kretanja, samo u tom slu
čaju postoje velike mogućnosti da Tinamou bude napokon uhvaćen.
Tennvson je zašutio i nagnuo se na naslon držeći ruke na osloncima.
Ja mislim da se nitko neće tome suprotstaviti ako budete iskreni.
Na kraju krajeva, to i nije mnogo više od onoga s čim se političke voñe suočavaju
svakog dana.
Čovjek iz MI5 prestade se mrštiti. I nitko neće htjeti da ga okrste kukavicom.
Nego, u čemu je druga prednost, ako sam vas dobro razumio?
Tinamouova tehnika svodi se ipak na to da unaprijed sakrije oru
žje na odreñenim mjestima. Da bi u tome uspio, mora se svojim poslom
baviti danima, možda i tjednima prije namjeravanog ubojstva. Nema
sumnje da je svoj posao već započeo ovdje, u Londonu. Predlažem
da počnemo vrlo diskretno, ali temeljito istraživati držeći se onih pod
ručja koja spadaju u već objavljene izvještaje o dnevnom redu summita.
PaytonJones je spojio dlanove u kretnji koja je izražavala suglasnost. Dakako.
Čim se domognemo rasporeda rada sastanka na vrhu, znat ćemo i mjesta zbivanja i
vrijeme. Uostalom, to ćemo nabaviti odmah, ako je raspored već gotov.
Tako je. Znat ćemo da će unutar odreñenog broja minuta, za vri
jeme odreñenog dogañaja, na točno odreñenom mjestu, biti pokušano
ubojstvo. Opet je plavokosi zašutio. Htio bih pomoći u traženju. Ja
znam na što treba paziti i gdje treba tražiti, i što je možda još važnije,
gdje ne treba tražiti. Nemamo mnogo vremena.
Cijenim vašu ponudu, gospodine odgovorio je Englez. MI5
vam izražava zahvalnost. Hoćemo li početi večeras?
Dajmo mu još jedan dan da postavi svoje puške. To će ojačati
naše izglede da nešto nañemo. Osim toga, bit će mi potrebna neka
bezazlena odora i dozvola koja će me predstavljati kao »inspektora
zgrade« ili nešto slično tome.
Vrlo dobro odgovorio je PavtonJones. Nije mi ugodno reći
da u dosjeu imamo vašu fotografiju; upotrijebit ćemo je za dozvolu.
Nagañam da je vaša mjera četrdeset i četiri, dulje hlače, a struk osam
deset tri ili osamdeset pet.
Vrlo blizu pravoj mjeri. Uostalom, odora za čovjeka u grañanskoj
službi ne bi trebala potjecati od krojača koji radi po mjeri.
Sasvim tako. Ujutro ćemo se pobrinuti za jedno i drugo. Pav
tonJones je ustao. Rekli ste da imate još jedan zahtjev.
Imam. Otkako sam otišao iz Brazila, nisam imao oružja. Ja čak i
ne znam je li ga dopušteno imati, ali sada bih želio nekakav revolver.
Dakako, samo za vrijeme sastanka na vrhu.
Uredit ću da vam izdaju jedan revolver. Je li sada sve u redu?
Oprostite, ali znači li to da je potreban moj potpis?
Da.
Opet molim da mi oprostite, ali ja ne odstupam od onoga što sam
prije rekao. Budući da ne želim nikakvo priznanje zbog informacije
koju sam vam donio, isto tako ne želim da moje ime bude bilo gdje
spomenuto kao suradnika MI5. Ne bih želio da itko zna za moju
suradnju s vama. Moje bi ime na kartici izdanog oružja moglo znati
željnu osobu dovesti do istine. Nekoga tko je, možda, povezan s
Nachrichtendienstom.
Shvaćam. Englez je otkopčao kaputić i posegnuo unutra. Ovo
nije po propisima, ali nisu ni okolnosti. Izvukao je mali revolver
kratke cijevi i uručio ga Tennvsonu. Budući da obojica znamo izvor,
uzmite moj. Ja ću navesti da sam ga dao na pregled i popravak pa ću
uzeti drugi.
Hvala vam rekao je plavokosi muškarac držeći oružje kao neki
predmet koji mu nije dobro poznat.
Tennvson je ušao u gostionicu punu gostiju nedaleko od Trga Soho. Kroz guste
slojeve duhanskog dima pogledom je pretraživao prostoriju i ugledao ono što je
tražio: muškarčevu podignutu ruku za stolom u kutu. Kao i uvijek, taj je muškarac
imao na sebi smeñi ogrtač skrojen posebno za njega. Izgledao je kao bilo koji drugi
ogrtač; razlika je bila u dodatnim džepovima i pojasima u kojima su se često
nalazili razni pištolji, prigušivači i eksploziv. Uvježbao ga je Tinamou. Tako ga je
dobro uvježbao da je često obavljao naručene usluge koje je Tinamou ugovorio
ako ih zbog nekih razloga nije mogao osobno izvesti.
Posljednji je zadatak obavio na aerodromu Kennedv uvečer kad je padala kiša i kad
je kordon policije okružio blistavi trup aviona sedam stotina četrdeset i sedam
British Airwaysa. Svoj je plijen našao u kamionucisterni s gorivom. Obavio je svoj
posao.
John Tennvson je ponio kriglu do stola i sjeo pored čovjeka u smeñem ogrtaču.
Stol je bio malen i okrugao; stolice su bile tako blizu da su im glave bile udaljene
tek koji centimetar, što im je odgovaralo jer su mogli tiho razgovarati.
Je li sve na svome mjestu? upitao je plavokosi.
Da odgovorio je njegov prijatelj. Motorizirana kolona ide
zapadno od Stranda, oko Trafalgar Squarea, kroz velike ulaze Admi
ralty Archa u Mali, prema palači. Odabrao sam sedam lokacija.
Daj mi redoslijed.
Od istoka prema zapadu, prema rasporedu, počinjemo od hotela
Strand Palače nasuprot Savoy Courtu. Treći kat, soba trinulašest.
Automatska repetirajuća puška ušivena je u madrac kreveta koji je naj
bliže prozoru. Blok zapadno, istočna strana, četvrti kat, muški nužnik
bilježničke tvrtke. Oružje je u stropu, iznad pločica, lijevo od fluores
centne žarulje. Ravno preko ulice, opet na četvrtom katu na prvom
katu je trgovina jeftinim tricama ured za prijepis. Puška i dogled tra
kama su zalijepljeni za donji dio aparata za fotokopiranje. Krećući dalje
prema Trafalgaru...
Čovjek u smeñem ogrtaču objasnio je gdje se nalazi ostalo skriveno oružje. Sve
lokacije bile su u razmaku od oko pola kilometra, od Savoy Courta do Admiralty
Archa.
Izvrstan izbor rekao je Tennyson odgurnuvši kriglu s pivom
koju nije ni dodirnuo usnama. Znaš li u potpunosti svoj zadatak,
svoje kretanje?
Ja znam što trebam učiniti; ne bih mogao reći da razumijem što
slijedi dalje.
To baš nije ni potrebno, zar ne? upita ga plavokosi.
Dakako da nije, ali ja mislim na tebe. Ako ti budeš spriječen ili
zaustavljen, ja bih mogao obaviti taj posao. S bilo koje lokacije. Zašto
mi ne daš jedno mjesto?
Za ovo čak ni ti nisi kvalificiran. Ne smije se potkrasti ni najma
nja pogreška. Jedan ispaljeni metak na pogrešnome mjestu bio bi kata
strofalan.
Smijem li te podsjetiti da me uvježbao najbolji meñu najboljima?
Tennvson se nasmiješio. U pravu si. Vrlo dobro. Postupi onako
kako sam ti već rekao i smjesti se na osmoj lokaciji. Izaberi sobu u Government
Buildingu iza Admiralty Archa i obavijesti me koju si sobu našao. Možeš li to
učiniti?
Glineni golubovi odgovorio je muškarc približavajući usnama
svoju kriglu piva. Tennyson je ugledao crveno tetoviranu ružu na nje
govoj ruci. Uostalom, bile su dvije tetovirane ruže: jedna na donjem
dijelu ruke, a druga na stražnjem dijelu nadlaktice. No, sada se vidjela
samo jedna.
Mogu li ti nešto predložiti? upita ga John Tennvson.
Dakako, o čemu se radi?
Nosi rukavice odgovorio mu je Tinamou.

Plavokosi muškarac je otvorio vrata i posegnuo za prekidačem svjetla na zidu; u

hotelskoj sobi s oznakom 306 upalile su se dvije stolne svjetiljke. Kretnjom je
pokazao svom sredovječnom pratitelju da uñe za njim u sobu.
Sve je u redu rekao je Tennvson. Ako netko čak drži ovu
sobu pod prismotrom, zavjese su navučene, a sad je ionako vrijeme
kad sobarice prostiru i spremaju krevete. Ovuda. Najprije ovdje.
PavtonJones se nalazio iza Tennvsona dok je on uzeo minijaturni detektor za
metale iz džepa na ogrtaču. Pritisnuo je dugme i držao aparat iznad kreveta.
Slabašni šum sve je više jačao; igla na skali skočila je nadesno.
Pažljivo je podigao pokrivače i plahte. Ovdje je. Mogu napipati ispupčenja rekao
je pritisnuvši prstima madrac.
Vrlo zanimljivo primijetio je PavtonJones. A soba je izdana
na deset dana?
Brzojavnom narudžbom i poštanskom novčanom uputnicom iz
Pariza. Ime je Le Fevre, što je pseudonim koji baš ništa ne znači.
Nikoga nije bilo u sobi.
Da, evo tu je. PaytonJones je podigao ruke s kreveta.
Mogu napipati pušku rekao je Tennvson ali ne znam koji je to
drugi predmet.
Teleskopski ciljnik odgovorio je Englez. Ostavit ćemo sve
kako jest i postaviti ljude u hodnik.
Druga je lokacija nešto niže, u istoj ulici, u nužniku neke biljež
ničke tvrtke na četvrtom katu. Oružje je u stropu, obješeno i vezano za
viseću motku iznad fluorescentne žarulje.
Poñimo odvrati PavtonJones.
Sat i četrdeset pet minuta nakon toga obojica su bila na krovu zgrade koja gleda na
Trafalgar Square. Klečali su pored niskog zida koji je obrubljivao zgradu. Ispod je
vodila ruta kojom će kolona automobila pod pratnjom proći kroz Admiraltv Arch u
Mali.
Činjenica da se Tinamou odlučio ovdje postaviti oružje rekao je
Tennvson držeći ruku na katranskom papiru koji je bio spretno postav
ljen pored zida tako da se jedva vidio navodi me na pomisao da će na
sebi imati policijsku odoru.
Znam što želite reći rekao je PavtonJones. Policajac koji
hoda po krovu gdje ćemo mi postaviti svoga čovjeka, ne bi izazvao
suviše jako uzbuñenje.
Točno. Mogao bi ubiti vašeg čovjeka i zauzeti njegovo mjesto.
Ali tako se izolira. Ne bi imao izlaza.
Nisam siguran da je Tinamouu potreban u običnom smislu te
riječi. Čvrst konopac prema stražnjoj uličici, dolje histerična svjetina,
opći smak svijeta. On je pobjegao pod manje dramatičnim okolno
stima. Sjetite se da on ima više identiteta nego što ih ima u telefonskom
imeniku. Uvjeren sam da je u Madridu bio jedan od istražitelja na mje
stu dogañaja.
Ovdje ćemo imati dva čovjeka, ali se jedan neće moći vidjeti. I
četvoricu najboljih strijelaca na susjednim krovovima. PavtonJones
je otpuzao od zida; plavokosi ga je slijedio. Izvršili ste sjajan posao,
Tennvsone rekao je agent službe MI5. U nešto više od trideset
šest sati pronašli ste pet lokacija. Mislite li da je to sve?
Ne još. Meñutim, drago mi je da smo utvrdili parametre. Od
Savoy čourta do kraja Trafalgara negdje na toj duljini od petšest
blokova on će krenuti u akciju. Kad kolona automobila proñe ispod
slavoluka Admiraliteta i stigne na teren Malla, opet ćemo moći disati.
Do tog trenutka nisam uvjeren da ću ja moći disati. Je li delegacijama
rečeno?
Da. Svaki državnik dobit će zaštitne čelične mreže za grudi, sla
bine i ovojne ploče za noge, a šeširi će im imati krune od neprobojne
plastike. Predsjednik Sjedinjenih Država, dakako, suprotstavio se bilo
kakvom šeširu, a Rus želi da mu se plastikom podstavi krzno, ali inače je sve u
redu. Rizik je minimalan.
Tennvson se zagledao u PaytonJonesa. Da li vi doista u to vjerujete?
Da. Zašto?
Mislim da se varate. Tinamou nije običan strijelac. On je sposo
ban tako točno gañati brzom vatrom da može šiling pretvoriti u osmicu
na udaljenosti od pet stotina metara. Slobodno meso ispod ruba šešira
njemu nije izazov. On bi ciljao u oči i ne bi promašio.
Englez brzo pogleda Tennvsona. Rekao sam da je opasnost minimalna, a ne da ne
postoji. Na prvi znak neke uzbune svaki će državnik biti pokriven ljudskim štitom.
Dosad ste pronašli pet lokacija; recimo da ih ima još pet. Ako ne pronañemo druge,
ipak smo njegovu djelotvornost smanjili za pedeset posto, a postoji i prilična
vjerojatnost da se pojavi na nekoj od otkrivenih lokacija; za to postoji pedeset
posto mogućnosti. Okolnosti su zasigurno nesklone Tinamouu. Uhvatit ćemo ga.
Moramo ga uhvatiti.
Njegovo vam hvatanje mnogo znači, zar ne?
Isto koliko i vama, gospodine Tennvson. Više nego bilo koji poje
dinačni cilj u više od trideset godina službe.
Plavokosi je kimnuo. Razumijem. Ja ovoj zemlji mnogo dugujem i učinit ću sve
što mogu da vam pomognem. Ali ću isto tako osjetiti veliko olakšanje kad kolona
stigne do slavoluka, do Admiraltv Archa.
Do tri sata ujutro u utorak Tennvson je »otkrio« još dva mjesta sa skrivenim
oružjem. Sada ih je ukupno bilo sedam, a nalazila su se u ravnom smjeru niz
Strand, od Savoy čourta do krova na uglu Trafalgara i Whitehalla. Svaku lokaciju
držalo je na oku najmanje pet agenata skrivenih u hodnicima i na krovovima s
puškama i revolverima spremnima za hitnu uporabu, spremni da otvore vatru na
bilo koga tko se makar i približi skrivenom oružju.
Pa ipak, Tennvson još nije bio zadovoljan. Nešto nije u redu ponavljao je
PavtonJonesu. Ja ne znam što je to, ali nešto nije u redu.
Vi ste iscrpljen poslom rekao mu je agent u sobi u Savovu koja
je bila baza operacija. I prenapet. Obavili ste sjajan posao.
Nije dovoljno sjajan. Postoji nešto, ali ja to ne mogu napipati, ne
znam što je to!
Smirite se. Pogledajte što ste već napipali: sedam komada vatre
nog oružja. Po svemu sudeći, to je možda sve što postoji. On se mora
približiti nekome od tih skrovišta i tako će se sam izdati jer će biti jasno
da je znao za to skriveno oružje. On je naš. Opustite se.
Ali nešto nije u redu.
Gomila se tiskala s jedne i s druge strane Stranda, a pločnici su bili krcati ljudima
od rubova do izloga trgovina. Stupici i ograde postavljeni su s obiju strana ulice;
bili su povezani debelim čeličnim konopcima. Londonski policajci stajali su u
suprotnim redovima ispred čeličnih konopaca neprekidno gledajući u svakom
smjeru, spremni da upotrijebe palice u svakom trenutku.
Iza policajaca bilo je više od stotinu operativaca britanske obavještajne službe
izmiješanih sa svjetinom od kojih su neki za ovu zgodu doletjeli sa svojih dužnosti
preko mora. Bili su to stručnjaci svoga zanata za koje se zalagao PaytonJones; bila
je to njegova sigurnost u odnosu prema majstoru ubojici koji je na udaljenosti od
pet stotina metara mogao metkom izmijeniti izgled šilinga u osmicu. Meñusobno
su bili povezani minijaturnim radioaparatima na ultravisokoj frekvenciji na čiju se
vezu nije moglo utjecati, niti ju je bilo moguće ometati, a niti slušati.
U operativnoj sobi u Savovu vladala je napeta atmosfera, a svaki je prisutni bio
profesor svoga zanata. Računalni zasloni prikazivali su svaki metar izazova;
grafičke oznake i iscrtane rešetke označavale su blokove kuća i pločnike. Zasloni
su bili povezani s radioaparatima na ulicama; kad bi bili aktivirani, na ekranima su
se pojavljivali kao sitne točke u pokretu. Vrijeme se približavalo. Motorizirana
kolona već je krenula.
Ja se vraćam na ulicu rekao je Tennvson i izvukao sićušni radio
iz džepa.
Trebam staviti zelenu strelicu na položaj prijama. Je li tako?
Jest, ali ne šaljite nikakve poruke ako ih ne smatrate vitalnima
upozorio ga je PaytonJones. Kad kolona stigne do mosta Waterloo,
svakih pedeset metara sve je postavljeno na obavijesti u razmacima od
svakih pet sekundi osim u hitnim slučajevima, dakako. Pazite na čiste
kanale.
Agent koji je sjedio pored računala govorio je glasno. Pet stotina metara od
Waterlooa, gospodine. Svi su na svojim mjestima. Izvještaji normalni.
Plavokosi muškarac požurio je iz sobe. Došlo je vrijeme da stavi u pokret
mašineriju koja će jednom zauvijek uništiti Nachrichtendienst i cementirati
pogodbu Wolfsschanzea.
Odšetao je na Strand i pogledao na sat. Za trideset sekundi će se na prozoru
drugoga kata hotela Strand Palače pojaviti čovjek u smeñem ogrtaču. Bila je to
soba 206, točno ispod sobe s oružjem skrivenim u madracu. Bit će to prvi pokret.
Tennvson je pogledao oko sebe tražeći nekog od specijalista PaytonJonesa. Nije ih
bilo teško opaziti jer su imali male radioaparate, iste kao što je njegov. Pristupio je
jednom agentu koji je nastojao održati svoj položaj ispred izloga odbijajući napade
vrlo žive gomile. Bio je to čovjek s kojim je već namjerno razgovarao; razgovarao
je s više njih, dakako.
Zdravo, prijatelju. Kako stoje stvari?
Oprostite, tko ste vi? Oh, to ste vi, gospodine. Agent je proma
trao ljude koji su stajali u granicama njegove postaje. Nije imao vre
mena za suvišne razgovore.
Erupcija buke začu se sa Stranda, blizu mosta Waterloo. Motorizirana se povorka
približavala. Svjetina se tiskala što bliže rubu pločnika mašući zastavicama. Dva
reda policajaca na ulici, ispred ograda. Činilo se da stiskaju redove, kao da očekuju
provalu podivljalog krda.
Tamo gore! viknuo je Tennvson zgrabivši agenta za ruku.
Tamo gore!
Što? Gdje?
Onaj prozor! Prije nekoliko sekundi bio je zatvoren!
Nisu mogli jasno vidjeti čovjeka u smeñem ogrtaču, ali im je bilo jasno da se u
sjeni sobe nalazi lik nekog čovjeka.
Agent je podigao radio. Mogućnost sumnjive osobe. Sektor jedan, hotel Strand
Palače, drugi kat, treći prozor od južnog ugla.
Prije odgovora začuše se atmosferske smetnje. To je ispod trinulašest. Najhitnija
provjera sigurnosti.
Čovjek u prozoru je nestao.
Otišao je brzo će agent.
Nakon pet sekundi iz radija se čuo drugi glas. Ovdje nema nikoga. Soba je prazna.
Žao mi je rekao je plavokosi muškarac.
Bolje je biti siguran nego nemaran, gospodine odgovorio je
agent.
Tennvson se udaljio gurajući se kroz gomilu u južnome smjeru. Opet je pogledao
na sat: još dvadeset sekundi. Približio se drugom čovjeku koji je držao radioaparat
u ruci; izvukao je svoj aparat da bi dokazao zajedništvo u poslu.
Ja sam jedan od vaših rekao je napola vičući da bi ga agent
mogao čuti. Je li sve u redu?
Agent ga strogo pogleda. Sto? Ugledao je radio u Tennvsonovoj ruci. Oh, da, vi
ste bili na jutrošnjem sastanku. Sve je u redu, gospodine.
Ta ulazna vrata! Tennvson je stavio ruku na agentovo rame.
Preko ulice. Otvorena ulazna vrata u kuću. Vidite li stubište iznad
glava? Ona tamo ulazna vrata.
Pa što je s njima? Čovjek na stubištu? Onaj koji trči?
Da! To je isti čovjek.
Tko? O čemu vi govorite?
U hotelskoj sobi. Prije nekoliko trenutaka. To je isti čovjek; ja to
znam\ Nosio je torbu za spise.
Agent je progovorio u svoj radio. Tražim sigurnosnu provjeru. Sektor četiri, desna
strana. Ulaz u zgradu pored zlatarske radnje. Čovjek s torbom za spise. Uspinje se
stubištem.
Obrañujemo glasio je odgovor iz radioaparata.
Preko Stranda Tennvson je ugledao dvojicu muškaraca kako trkom ulaze kroz
otvorenu vežu i brzo se uspinju stubištem. Pogledao je nalijevo; čovjek u smečtem
ogrtaču izašao je iz zlatarskodraguljarske radnje i umiješao se u gomilu. Na prvom
katu bila su vrata redovno zaključana, kao što su i sada bila zaključana koja su
povezivala dvije zgrade.
Čuo se glas iz radioaparata. Nitko s torbom za spise ne nalazi se od drugog do
petog kata. Provjerit ćemo krov.
Nije potrebno naredio je neki drugi glas. Mi smo ovdje gore i
nema nikoga.
Tennvson je slegnuo ramenima ispričavajući se i krenuo dalje. Dok kolona bude
polako vozila niz Strand, on mora izazvati još tri uzbune. Posljednja će uzbuna
dovesti do zaustavljanja čeličnih kola zahtijevajući odobrenje da nastavi vožnju
prema Trafalgaru. Tu, posljednju uzbunu, sam će izazvati. Ona će prethoditi kaosu.
Prve dvije uzbune dogodile su se brzo, tri minute jedna za drugom. Čovjek u
smeñem ogrtaču precizno se držao svog redoslijeda izvršavajući svaki dogovoreni
korak tako precizno da se njegovo ponašanje nije činilo ljudskim. Dok je brzo
manevrirao na Trafalgar Squareu, nijednom ga nije zaustavio pripadnik britanske
obavještajne službe. Preko prsiju visila su mu dva fotoaparata i svjetlomjer; sve je
to na njemu oprezno balansiralo dok je »turist« pokušavao pronaći najpogodnija
mjesta s kojih će ovjekovječiti taj povijesni trenutak.
Uzbuna broj jedan. Zgrabio je jednu ruku, ruku čiji je dlan držao radioaparat.
Ona skela! Tamo gore!
Gdje?
Cijela strana zgrade nasuprot podzemnoj postaji Charing Cross bila je u
rekonstrukciji. Ljudi su se uspeli na cijevi skela razdragano vičući i zviždeći kad se
pojavila meñunarodna automobilska kolona.
Gore zdesna. Otišao je iza jedne velike šperploče!
Tko, gospodine?
Čovjek iz hotela, na onom stubištu iza ulaza u zgradu! Torba sa spisima!
Provjera sigurnosti. Sektor sedam. Čovjek na skeli. S torbom za
spise.
Kvrcanje u aparatu. Erupcija glasova.
Mi smo na svim stranama skele, prijatelju.
Ovdje nema nikoga s torbom za spise!
Fotoaparata na desetke. Nema nikakvih torbi za spise, ni bilo
kakve prtljage.
Šperploča na drugom katu!
Čovjek je mijenjao film, prijatlju. Sada silazi. Nije ptičica.
Zao mi je.
Prilično ste nas uznemirili, gospodine.
Moje isprike.
Uzbuna dva. Tennvson je pokazao policajcu svoju privremenu legitimaciju
pripadnika MI5 i preko raskršća pojurio u vrevu Trafalgar Squarea.
Lavovi! Moj Bože, lavovi!
Agent, jedan od onih s kojim je Tennvson razgovarao na jutrošnjem sastanku,
zagledao se u postolje spomenika lordu Nelsonu. Deseci znatiželjnika natiskali su
se po lavovima koji kao toranj okružuju visoki simbol Nelsonove pobjede kod
Trafalgara.
Što, gospodine?
Eno ga opet! Čovjeka sa skele!
Malo prije sam čuo taj izvještaj rekao je agent. Gdje je on?
Otišao je iza lava s desne strane. To nije torba za spise. To je
kožnata torba, ali je prevelika za fotografski aparat! Zar ne vidite?
To je prevelika torba za kameru!
Agent nije oklijevao; radio mu je bio na usnama. Provjera sigurnosti. Sektor devet.
Sjeverna mačka. Čovjek s velikom kožnom torbom. Opet se začu kvrcanje; dva su
se glasa ispreplitala.
Čovjek dvije kamere, veća mu je uz noge...
Čovjek koji gleda u svjetlomjer, odgovara... ne vidim opasnosti;
ovdje nema ptice.
Čovjek koji se spušta i namješta zaslon. Nije ptica.
I tako nije bilo sumnjivaca ili u policijskom žargonu ptica. Ptice su bile obične,
bezopasne, mirne, nezainteresirane za manifestaciju svjetskoga glasa.
Agent MI5 je pogledao Tennvsona, a zatim je odvratio pogled pozorno gledajući
gomilu.
Došao je trenutak. Početak posljednje uzbune, početak kraja Nachrichtendiensta.
Varate se! Ljutito je uzviknuo Tennvson. Svi se varate! Svaki
od vas!
Što?
Plavokosi muškarac je potrčao koliko su ga noge nosile gurajući se preko trga
punog svjetine, žureći prema rubu pločnika, držeći radio na uhu. Mogao je čuti
uzbuñene glasove koji su komentirali njegov izljev ljutnje.
Paklenski je bijesan!
Kaže da se svi varamo.
U čemu?
Pojma nemam.
Potrčao je.
I ja ga vidim da zuri...ali ga više ne vidim.
Kamo je odjurio?
Ne znam. Više ga ne vidim.
Tennvson je stigao do željezne ograde oko spomenika. Sada je mogao vidjeti svoga
kolegu Tinamouova učenika kako trči preko ulice prema slavoluku. Čovjek u
kišnom ogrtaču držao je male plastične korice u ruci. U njima je bila legitimacija,
točna kopija one u Tennvsonovu džepu, osim što je fotografija bila drukčija.
Sada!
Plavokosi muškarac pritisnuo je dugme i viknuo u radioaparat.
To je on! Ja to znam!
Tko je to?
jamčim.
Što?
To je sa sektora deset.
Sada shvaćam! Sada mi je jasno što me mučilo i što nisam mogao
razumjeti.
Jeste li to vi, Tennjsone? začu se glas PavtonJonesa.
Da!
Gdje ste vi?
To je to! Sada to vidim.
Što vidite, Tennjsone, jeste li to vi? O čemu s radi! Odgovorite!
Sada je to sasvim jasno! Sad znam gdje smo pogriješili! To se
neće dogoditi ondje gdje smo mislili da će se dogoditi.
O čemu vi govorite? Gdje ste?
Varali smo se; zar ne vidite? Oružje. Sedam lokacija. Oni su htjeli
da lokacije budu pronañene! To je element koji mi je nedostajao za
objašnjenje!
Što?...Pritisnite crveno dugme, Tennjsone. Očistite sve kanale..Sto
je nedostajalo?
Sakrivanje oružja. To nije bilo obavljeno savršeno dobro. Suviše
smo lako pronašli oružje.
Za ime Božje, što želite time reći?
Još nisam siguran odgovorio je Tennvson hodajući prema
otvoru u vratima.
Sada znam da je oružje bilo postavljeno s namjerom da bude pro
nañeno. To je bio dio akcije koja je sada u tijeku!
Kakve akcije? Pritisnite crveno dugme. Gdje ste vi sada?
Negdje izmeñu sektora deset i stražnjeg dijela prema devet upao
je drugi glas.
Zapadno krilo. Na Tra/algaru.
Nastavak akcije i prijelaz s jednog oružja na drugo! uzviknuo je
Tennvson. Od istoka prema zapadu! Kako kolona prijeñe jednu pozi
ciju, mi je eliminiramo. Ne bi trebalo da tako radimo! To su otvorene
limuzine!
Sto želite reći?
Zaustavite kolonu! U ime svega što je sveto, zaustavite kolonu!
Zaustavite kolonu!... Nareñenje je preneseno. A sada, gdje ste vi?
Plavokosi je čučnuo; dvojica agenata MI5 prošli su koji metar od
njega. Mislim da sam ga opazio! Čovjek na skeli! Na stubištu. Na prozoru hotela.
To je on! Sagnuo se; sada trči, trči!
Opišite ga! Za ime Božje, opišite tog čovjeka!
Ima ogrtač. Smeñi kockasti ogrtač.
Uzbuna svim operativama. Uhvatite čovjeka u smeñem kockastom
kaputu. Trči na sjever pored sektora devet, osam i sedam. Zapadna
strana.
Mora postojati još neko oružje! Oružje koje nismo uspjeli pro
naći. On će pucati odostraga! Njemu udaljenost ništa ne znači. On
će pogoditi vrat čovjeka pucajući s udaljenosti od tisuću metara!
Neka kolona opet krene! Brzo!
Vozilo jedan, naprijed. Operativa neka se uspnu na papuče svih
automobila. Zaštitite ciljeve od vatre odostraga. Odmah.
Zaustavio se!
Tennjsone, gdje ste vi? Dajte nam svoju lokaciju.
I dalje izmeñu sektora devet i deset, gospodine čuo se nečiji glas.
Sada više nema ogrtača, ali je to isti čovjek! Sada trči preko
Stranda!
Gdje? Kamo?
Nitko ne prelazi preko sektora osam.
Sektor devet?
Nitko, gospodine.
Još više odostraga! Iza automobilske kolone!
Sektor pet izvještava. Policija je popustila linije...
Neka ih stegnu. Sve udaljite s ulice. Tennjsone, što on ima na sebi,
kako je odjeven? Opišite ga.
Plavokosi je šutio; prohodao je udaljenost od dvadeset metara, a onda je opet
prinio radio k usnicama. On je u smeñem ogrtaču. Dugačkom kišnom ogrtaču. Ide
natrag na Trafalgar Square.
Sektor osam, gospodine. Transmisija na sektoru osam.
Tennvson je isključio radio i stavio ga u džep pa potrčao natrag prema željeznoj
ogradi. Kolona automobila stigla je do Charing Crossa; bila je udaljena možda
četiri stotine metara. Vremenski redoslijed bio je savršen. Tinamouovo je
planiranje uvijek savršeno.
Muškarac u smeñem kišnom ogrtaču uzeo je poziciju u praznoj kancelariji
Government Buildinga iza parka Admiraliteta; u sobu je mogao ući zahvaljujući
lažnoj osobnoj karti tobože izdanoj od MI5. Ta je karta bila dozvola; nitko je nije
dovodio u sumnju, a najmanje danas. Linija vatre iz te sobe do motorizirane kolone
bila je nespretna i teška, ali nije predstavljala problem za nekoga koga je uvježbao
sam Tinamou.
Tennvson je preskočio preko željezne ograde i potrčao dijagonalno preko Trafalgar
Squarea prema slavoluku Admiraliteta. Zaustavila su ga dvojica policajaca koji su
istodobno podigli palice; automobilski mimohod bio je udaljen tri stotine metara.
Ovo je hitan slučaj! uzviknuo je plavokosi čovjek pokazujući
svoju legitimaciju. Provjerite preko vaših radioaparata! Frekvencija
MI5, operacija Savoy. Moram stići u Government Building!
Policajci su bili zbunjeni. Žao nam je, gospodine. Mi nemamo
radioaparata.
Onda ih nabavite! viknuo je Tennvson otrčavši od njih.
Kod slavoluka je aktivirao radioprimopredajnik. Mali! Čim
kolona proñe ispod slavoluka, zaustavi sva kola. On je na stablu!
Tennjsone, gdje ste vi?
Sektor dvanaest, gospodine. On je na sektoru dvanaest. Istočna
strana.
Prenesite njegove instrukcije. Brzo, za ime Božje, brzo!
Tennvson je isključio radio, stavio ga opet u džep i nastavio se
gurati kroz svjetinu. Stigao je na Mali i skrenuo nalijevo trčeći do prvog ulaza
Government Buildinga. Dvojica uniformiranih stražara su ga zaustavila, ali je on
pokazao svoju legitimaciju MI5.
Oh, u redu, gospodine rekao je stražar s lijeve strane. Vaš je
tim na drugom katu. Ne znam točno u kojem uredu.
Ja znam rekao je plavokosi i potrčao prema stubištu. Uzvici i
pljesak bili su sve glasniji na Trafalgar Squareu; automobilska se kolona
približila Admiraltv Archu.
Uspinjao se svladavajući po tri stube odjednom; svom snagom je otvorio vrata
hodnika na drugom katu zaustavivši se da revolver premjesti iz džepa za pojas.
Brzo je prišao do drugih vrata s lijeve strane. Nije trebalo ni da ih pokuša otvoriti;
bila su zaključana. A da ih je nasilno otvorio bez upozorenja, značilo bi zamoliti
metak u glavu.
Es ist von Tiebolt! viknuo je. Bleib beim Fenster!
Herein! glasio je odgovor.
Tennvson je iskosio rame i svom težinom tijela udario u slaba vrata; vrata su se
otvorila otkrivši u sobi čovjeka u kišnom ogrtaču koji je klečao pored prozora
držeći u rukama pušku s dugačkom cijevi. Na rukama je imao poluprozirne
rukavice boje ljudske kože.
Johann?
Sve su pronašli rekao je plavokosi. Svako oružje, svaku loka
ciju!
Nemoguće! riknuo je čovjek u ogrtaču. Možda jedno ili dva
mjesta. Ne sve!
Sva mjesta odgovorio je Tennvson klečeći pored muškarca s
puškom. Isturena kola snaga sigurnosti prošla su kroz slavoluk Admi
raliteta; za koju sekundu vidjet će prve limuzine. Uzvici i pozdravi
gomile koja je obrubila Mali bili su sve glasniji i najzad su se čuli
kao neki mamutski zbor.
Daj mi pušku! rekao je Tennvson. Je li dogled kalibriran?
Naravno odgovorio je čovjek i predao mu oružje.
Tennvson je lijevu ruku provukao kroz remen i nategnuo ga, a
zatim podigao pušku do ramena. Oči su mu bile na teleskopskom ciljniku. Prva
limuzina je krenula u svijetlozeleni krug; premijer Velike Britanije bio je u sjecištu
dviju linija u teleskopu. Tennyson je malo podigao pušku; sada je imao na ciljniku
nasmijanog predsjednika Sjedinjenih Država; sjecište linija pratilo je
Amerikančevu lijevu sljepoočicu. Tennvson je pomaknuo oružje naprijed i natrag.
Bilo mu je važno utvrditi da s dva pritiska na okidač može likvidirati obojicu.
U zeleni je krug polako stigla treća limuzina. Predsjednik Narodne Republike Kine
sada je bio u sjecištu koje je pratilo srednji dio lica ispod štitnika njegove seljačke
kape. Lagani pritisak na obarač raznio bi glavu državnika te goleme azijske zemlje.
Na što čekamo? upitao je Tinamouov učenik.
Donosim odluku odgovorio mu je Tennvson. Vrijeme je rela
tivno. Pola sekunde postaje pola sata.
Sada se pojavila četvrta limuzina; u smrtonosnom zelenom krugu ciljnika sada je
bio predsjednik vlade Sovjetskoga Saveza.
Vježba je završena. U svojoj svijesti on je već sve okončao. Prijelaz izmeñu želje i
stvarnosti bio bi vrlo lak. Bilo bi tako jednostavno povući
obarač.
Ali to ne bi bio način uništenja Nachrichtendiensta. Ubojstvo, ubojstva, to će doći
poslije. Sve ima svoj datum, logiku svog vremena; to će početi za nekoliko tjedana
i potrajati nekoliko tjedana. To je dio Wolfsschanzeove pogodbe, jedan od bitnih
dijelova. Mnogi će čelnici umrijeti. Ali ne sada, ne ovog poslijepodneva.
Motorizirana kolona se zaustavila; PaytonJones je prenio Tennvsonove upute.
Nijedna se limuzina nije pojavila na Mallu. Nekoliko desetaka agenata
napredovalo je u širokoj lepezi preko travnjaka s izvučenim, ali prikrivenim
oružjem, trčeći preko trave i žbunja te gledajući na drveće.
Tennvson je držao pušku u lijevoj ruci nategnutog remena od cijevi do ramena.
Izvukao je prst iz kućice obarača i spustio desnu ruku do gležnja izvlačeći revolver
iza pasa.
Sada, Johann! Stali su prošaptao je učenik. Sada ili će opet
krenuti. Izgubit ćeš ih!
Da, sada rekao je Tennvson tiho i mirno okrenuvši se prema
čovjeku koji je klečao pored njega. A ja ništa ne gubim.
Ispalio je metak iz revolvera; eksplozija je gromko odjeknula praznom zgradom.
Čovjek je naglo ustao dok mu je krv nadirala iz čela. Pao je na pod široko
otvorenih očiju koje više nije zatvorio. U njima se čitala strašna nevjerica i
zaprepaštenje.
Teško je povjerovati da se pucanj mogao čuti na nekoj većoj udaljenosti, iznad
buke svjetine koja je vikala, pozdravljala, pljeskala; ali to nije ni važno. Za
nekoliko sekundi bit će otvorena vatra koju će svi čuti. Tennvson je skočio na noge
i odložio pušku. Iz džepa je izvadio presavijeni list papira. Kleknuo je pored
mrtvaca, zgužvao papirić i stavio ga u krvava beživotna usta gurajući ga što je
dublje mogao u grlo.
Pušku je stavio u vlasnikovu ruku, a tijelo odvukao do prozora. Maramicom je
očistio pušku i mrtve prste ugurao u kućište obarača. Rasparao je desnu rukavicu
tako da se moglo vidjeti tetovirano mjesto.
Sada.
Izvadio je radioodašiljač i nagnuo se izvan prozora.
Mislim da sam ga ugledao! Isto je kao u Madridu. To je!
Madrid!
Madrid? Tennjsone, gdje...
Sektor trinaest, gospodine. Istočna strana.
Trinaest? Pojasnite! Madrid?...
Tennvson se odmaknuo od prozora i vratio se u prazni ured. Proći će još samo
nekoliko sekundi. Nekoliko sekundi dok PaytonJones ne uspostavi vezu.
Tennvson je stavio radio na pod i kleknuo pored mrtvaca. Mrtvu ruku s oružjem
podigao je na otvoreni prozor. Slušao je uzbuñene glasove preko radioaparata.
Sektor trinaest. Istočna strana. Iza slavoluka na lijevoj strani, u
južnome smjeru.
Neka se svi agenti koncentriraju na sektor trinaest. Nastupite.
Svi ljudi već nastupaju, gospodine. Sektor...
Madrid!... Government Building. Vladina zgrada. To je vladina
Zgrada.
Sada.
Plavokosi je četiri puta pritisnuo mrtvi prst pucajući besciljno u gomilu blizu
automobilske kolone. Čuo je krikove i vidio kako ljudi padaju.
Uklonite se. Neka se sva kola uklone. Uzbuna jedan. Krenite.
Motori limuzina su zagrmjeli; kola su brzo krenula naprijed. Zvu
kovi sirena ispunili su Saint James Park.
Tennvson je pustio mrtvačevu ruku da padne na pod i pojurio prema vratima s
revolverom u ruci. Neprekidno je povlačio obarač sve dok je bilo metaka u
magazinu. Prilikom udarca svakog metka mrtvačevo se tijelo zgrčilo.
Glasovi iz radioaparata više nisu bili razgovijetni. Čuo je korake u hodniku.
Johann von Tiebolt došao je do zida i spustio se na pod s licem koje se razvuklo od
iscrpljenosti. Bio je to kraj njegove predstave. Tinamou je uhvaćen.
Uhvatio ga je Tinamou.

Posljednji put su se sastali dvadeset sedam i pol sati nakon smrti nepoznatog
čovjeka za kojega se pretpostavlja da je bio Tinamou.
Nakon prvog izvještaja o nevjerojatnom i gotovo sudbinskom dogañaju o kojemu
je najprije izvijestio Guardian, a poslije ga potvrdio Downing Street58 vijest se
proširila po cijelome svijetu izazvavši veliko uzbuñenje i bezbrojne komentare. A
britanska obavještajna služba, koja je odbila bilo kakav komentar o operaciji osim
što je izrazila zahvalnost izvorima čiji identitet ne želi objelodaniti, opet je vratila
povjerenje i prvo mjesto koje je izgubila tijekom godina bjegova i nedjelotvornosti
njezinih ljudi.
PaytonJones je uzeo dva omota iz džepa i uručio ih Tennvsonu. Ovo je apsolutno
neprimjerena kompenzacija. Britanska vlada duguje vam dug koji vam nikad neće
moći isplatiti.
Ja nikad nisam tražio isplatu rekao je Tennvson uzimajući
omotnice. Dovoljno je da je Tinamou otišao. Pretpostavljam da je
u jednoj omotnici pismo MI5, a u drugoj imena izvučena iz dosjea
Nachrichtendiensta?
Tako je.
A moje je ime izbrisano iz operacije?
Nikad nije bilo ni upisano. U izvještajima ste navedeni samo kao
»Izvor valjan«. U pismu, čija kopija ostaje u arhivi, rečeno je da je vaš
dosje bez mrlje.
A što je s onima koji su moje ime čuli preko radija?
Ako to netko od naših otkrije, dolazi pod udar zakona o službe
noj tajni. Uostalom, to ionako ništa ne znači; čuli su samo prezime
»Tennvson«. Britanska obavještajna služba vjerojatno ima najmanje
desetak Tennvsona koji su duboko prikriveni; kad bi to bilo potrebno,
bilo koji od njih mogao bi biti angažiran da vas pokrije.
U tom slučaju mogao bih reći da je naš posao okončan.
Pretpostavljam da je tako složio se PaytonJones. Što ćete
sada?
Sto ću? Radit ću svoj posao, dakako. Ja sam novinar. Meñutim,
mogao bih zamoliti da mi odobre kraći odmor. Tužan mi je zadatak da
se pobrinem za stvari svoje starije sestre, a onda bih se htio odmoriti
kraće vrijeme. Možda bih se odmarao u Švicarskoj. Volim skijati.
Sad je sezona skijanja.
Da. Tennvson je oklijevao. Nadam se da više neće biti
potrebno da me prate.
Naravno da neće. Jedino ako to vi zatražite.
Zatražim?
Radi zaštite. PaytonJones je predao Tennvsonu fotokopiju
neke zabilješke.
Tinamou je bio profesionalac do kraja; nastojao se ovoga otara
siti, pokušao je ovo progutati. I bili ste u pravu. Bio je to Nachrichten
dienst.
Tennvson je uzeo papir. Riječi su bile nejasne, ali ipak čitljive. Nachricht.
1360.78K. AU 23°*22°
Što to znači? upitao je.
Zapravo je to vrlo jednostavno odgovorio je agent. Nachricht
je nesumnjivo Nachrichtendienst. Brojka »1360.78K« je metrički ekvi
valent od tri tisuće funti ili jedna i pol tona. »Au« je kemijski simbol za
zlato. »Au 23 *22 « vjerujemo da su koordinate mape Johannesburga.
Tinamou je bio plaćen zlatom iz Johannesburga za svoj jučerašnji rad.
Nešto oko tri milijuna šest stotina tisuća funti sterlinga ili više od
sedam milijuna američkih dolara.
Zastrašuje pomisao da Nachrichtendienst ima toliko novaca.
Još je gore kad čovjek razmisli o tome kako oni upotrebljavaju taj
novac.
Namjeravate li objaviti tu informaciju? Ili tekst s ovog papira?
Radije ne bismo. Meñutim, mi shvaćamo da nemamo prava spri
ječiti da to vi posebice vi, ne objavite. U svom ste članku u Guar
dianu aludirali na nepoznatu grupu koja bi mogla biti odgovorna za
pokušaj ubojstva.
Ja sam samo spekulirao o toj mogućnosti ispravio ga je Tennv
son jer je to bio dosad Tinamouov način rada. On je bio unajmljeni
ubojica, a ne osvetnik. Jeste li išta saznali o tom čovjeku?
Gotovo ništa. Jedina identifikacija koju je imao, na žalost, bio je
izvrstan falsifikat jednog ovlaštenja što ga je izdao MI5. Njegovih oti
saka prstiju nema ni u jednoj arhivi od Washingtona do Moskve. Odi
jelo mu je bilo kupljeno gotovo; sumnjamo da je engleskog podrijetla.
Na rublju nije imao nikakvih oznaka praonice, a njegov je ogrtač kup
ljen u jednoj trgovini u ulici Old Bond i isplaćen u gotovu novcu.
Ali je neprekidno putovao. Morao je imati dokumente.
Ne znamo gdje da ih tražimo. Čak ne znamo ni njegovu nacional
nost. U laboratorijima su radili ne gledajući na sat samo da bi nešto
pronašli: zubne proteze, plombe, tragove operacije, fizičke znakove
koje bi računalo moglo negdje usporediti ili objasniti. Ništa. Do sada
ništa.
Onda nije isključeno da on nije Tinamou. Jedini je dokaz tetovaža
na ruci i sličan kalibar oružja. Hoće li to biti dovoljno?
Sada je dovoljno, mora biti; to možete sutra unijeti u svoj novin
ski izvještaj. Balistički su testovi neoborivi. Dvije od skrivenih pušaka
koje smo pronašli, plus ona koju je imao sa sobom, odgovaraju trima
puškama koje su bile upotrijebljene u prijašnjim ubojstvima.
Tennvson je kimnuo. Ta činjenica ipak izaziva neko olakšanje, zar ne?
Nesumnjivo. PaytonJones je pokazao na kopiju zabilješke.
Kako glasi vaš odgovor?
O čemu? O zabilješci?
Nachrichtendienst. Tu ste nam vijest vi donijeli, a sada je potvr
ñena. To je izuzetno značajna vijest. Vi ste je iščeprkali i imate sva
prava da je objavite.
Ali vi ne želite da to učinim.
Ne možemo vas spriječiti u tome.
S druge strane rekao je plavokosi muškarac ništa vas ne može
omesti da moje ime uključite u svoje izvještaje, a to je stvar koju ja ne
želim.
Agent iz MI5 je pročistio grlo. Dakle, zapravo, postoji nešto. Dao sam vam svoju
riječ, gospodine Tennvson. Htio bih da povjerujete da moja riječ ima vrijednost.
U to ne sumnjam, ali isto tako ne sumnjam da biste svoju zadanu
riječ mogli ponovo odvagnuti ako to bude zahtijevala situacija. Ako to
ne učinite vi, može učiniti netko drugi.
Ne vidim nikakve mogućnosti za to. Vi ste pregovarali samo sa
mnom; to je bio temelj našeg sporazumijevanja.
I tako je »Izvor valjan« anoniman. Nema identiteta.
Tako je. To, uostalom, nije neuobičajeno na razinama na kojima
ja pregovaram. Cijeli sam život proveo u službi sigurnosti. Kad ja
dadem svoju riječ, ona se više ne ispituje.
Tako. Tennvson je ustao. Zašto ne želite da Nachrichten
dienst bude identificiran?
Želim dobiti na vremenu. Mjesec ili dva. Vrijeme koje je dovoljno
za približavanje cilju, a da se ne uznemiruje.
Mislite li da ćete u tome uspjeti? Tennvson je pokazao na jednu
od omotnica na stolu. Hoće li ta imena pomoći?
Nisam siguran. Tek sam počeo. Navedeno je samo osam osoba;
nismo čak ni sigurni jesu ili svi živi. Nismo još imali vremena da to pro
vjerimo.
Netko je živ. Netko tko je vrlo bogat, moćan i utjecajan.
Očito.
I tako je želja za hvatanjem Tinamoua zamijenjena obuzetošću s
Nachrichtendienstom.
Rekao bih da je to logičan transfer složio se PaytonJones. I,
dodao bih, postoji još jedan razlog sasvim profesionalni, ali djelo
mično i osobni. Uvjeren sam da je Nachrichtendienst ubio mladog
čovjeka kojeg sam ja uvježbao. Ponavljam, na to gledam i profesionalno
i osobno.
Tko je to bio?
Moj pomoćnik. Najodaniji čovjek u službi. Primjeran. Sposoban.
Jedan od najboljih ljudi koje sam upoznao u službi. Njegovo je tijelo
pronañeno u seocu Montereau, nekih stotinjak kilometara južno od
Pariza. U Francusku je otišao s prvobitnom namjerom da ude u trag
Holcroftu, ali je ustanovio da je Holcroft slijepa ulica.
Sto mislite da se dogodilo?
Ja znam što se dogodilo. Sjetite se, on je išao za Tinamouom. Kad je Holcroft
dokazao da je samo ono što je rekao da jest čovjek koji vas traži zbog nekog
manjeg nasljeña...
Vrlo malog prekinu ga Tennvson.
...naš je čovjek zameo svoj trag. Bio je prvorazredni profesionalac; napredovao je.
Više od toga, uspostavio je i vezu. Tinamou... Nachrichtendienst... Pariz. Sve
odgovara.
Zašto odgovara? Po čemu odgovara?
Na tom je popisu jedno ime. Čovjek koji živi blizu Pariza mi ne
znamo gdje a bio je general u njemačkom generalštabu. Klaus Fal
kenheim. Ali bio je više od toga. Mi vjerujemo da je on prvi pokretač
Nachrichtendiensta, jedan od prvobitnih članova. Poznat je kao Herr
Oberst.
Johan Tennvson je ukočeno stajao pored stolice. Imate moju riječ rekao je.
Neću ništa objaviti.
Holcroft je sjedio na rubu kauča s novinama u ruci. Gledao je u naslov objavljen s
kraja na kraj stranice. Naslov je sve rekao.
UBOJICA PAO U ZAMKU, UBIJEN U LONDONU
Gotovo svaki članak na toj stranici bio je povezan s dramatičnim hvatanjem i
smrću Tinamoua. U nekim su člancima autori opisivali i dogañaje prije više od
petnaest godina povezujući Tinamoua s ubojicom Kennedvja i Martina Luthera
Kinga te s Oswaldom i Rubvjem; najnovija razmatranja bila su potaknuta
ubojstvima u Madridu i Beirutu, Parizu i Lisabonu, Pragu pa čak i u Moskvi.
Nepoznati čovjek s tetoviranom ružom na ruci odmah je postao legendom. U
radnjama za tetoviranje u mnogim gradovima zabilježeno je znatno povećanje
poslovanja.
Moj Bože, on je uspio rekao je Noel.
A ipak mu ime nije nigdje spomenuto rekla je Helden. Nije
slično Johannu da se odriče priznanja za svoje zasluge u nečemu što je
tako izuzetno kao što je ovo.
Rekla si da se promijenio, da je Zeneva djelovala na nj. Ja u to
vjerujem. Čovjek s kojim sam razgovarao, tvoj brat, nije vodio brige
o sebi. Rekao sam mu da banka u Ženevi ne želi komplikacije. Direktori će
nastojati pronaći bilo što što bi nas moglo diskvalificirati, bilo koga od nas, bilo što
zbog čega bi se novac mogao eventualno naći u okolnostima koje kompromitiraju.
Čovjek koji se doveo u opasnu situaciju, koji mora komunicirati s ljudima s kojima
komunicira tvoj brat, posebice dok je tražio Tinamoua, takav bi čovjek mogao
gadno uplašiti ženevske bankare.
Ali ti i moj brat kažete da postoji netko tko je važniji i opasniji od
Rachea ili Odesse ili Wolfsschanzea a nastoji vas zaustaviti. Što
mislite, kako će ljudi u Ženevi prihvatiti tu činjenicu? Znaju li nešto
o tome i kako to prosuñuju? Stvari mi se nikako ne čine jednostavnima.
Njima će biti rečeno samo ono što im se mora reći; ništa više
odgovorio je Holcroft. Sto može biti i nevažno ako tvoj brat i ja pro
nañemo tko su ti ljudi. Možda to i nije organizacija o kojoj treba voditi
toliko računa.
Hoćete li uspjeti?
Možda. Johann misli da možemo, a Bog mu je svjedok da u tim
stvarima ima mnogo više iskustva nego ja. To je ludi proces eliminacije.
Najprije smo bili uvjereni da je riječ o jednoj grupi samo jednoj
zatim da se radi o drugoj; i napokon nije ni jedna ni druga.
Misliš li na Odessu i Rache?
Da. Oni su eliminirani. Sada tražimo nekoga drugog. Potrebno
nam je da pronañemo identitet, ime.
I razloge?
I razloge, dakako, ali to ćemo saznati zajedno s imenom.
Kad to saznate, što namjeravate učiniti?
Ne znam odgovorio je Holcroft. Nadam se da će mi to reći
tvoj brat. Znam samo to da ono što namjeravamo učiniti moramo što
prije učiniti. Miles će me uloviti za nekoliko dana. On će me javno
povezati s ubojstvima, od onih na aerodromu Kennedy do hotela Plaža.
Zatražit će moje izručenje i u tome će uspjeti. Ako se to dogodi,
Ženeva je gotova, s njom je svršeno, a gledajući trijezno i razborito, i
sa mnom će biti svršeno...
Ako te uspiju pronaći uplela se Helden. Mi imamo načina...
Noel se zagledao u nju. Ne odgovorio je. Ja ne želim živjeti
mijenjajući svaki dan tri odijela ili tri načina odijevanja, ne namjeravam nositi
cipele s gumenim potplatom i revolvere s prigušivačima. Ja želim
da ti budeš dijelom mog života, ali ja ne namjeravam biti dijelom tvog načina
života.
Možda nećeš imati izbora.
Zazvonio je telefon uzbudivši ih oboje. Holcroft uze slušalicu.
Dobar dan, gospodine Fresca. Bio je to John Tennvson.
Možeš li razgovarati? upita ga Holcroft.
Da. Ovaj je telefon u redu, a sumnjam da su na centrali Georgea
Cinqa zainteresirani za obični poziv iz Londona. Pa ipak, budimo
oprezni.
Razumijem. Moje čestitke. Učinio si što si rekao da ćeš učiniti i to
vraški dobro.
Imao sam u tome veliku pomoć.
Radio si s Britancima?
Da. Bio si u pravu. Tako sam morao postupiti već odavno. Bili su
sjajni.
Drago mi je da to čujem. Lijepo je znati da imamo prijatelje.
Više od toga. Poznat nam je i identitet neprijatelja naše Ženeve.
Što?
Imam imena. Sada možemo krenuti protiv njih. Moramo nastupiti
protiv njih; ubojstva moraju prestati.
Kako?
Objasnit ću ti kad te vidim. Tvoj prijatelj Kessler bio je blizu
istine.
Frakcija koja se odijelila od Odesse?
Budi oprezan prekinu ga Tennvson. Zadovoljimo se zasad da
je to skupina staraca sa suviše novaca i osvetom koja se vraća još u vri
jeme rata.
Što trebamo uraditi?
Možda vrlo malo. Možda će to Britanci učiniti za nas.
Oni znaju za Ženevu?
Ne. Oni jednostavno znaju što je dug.
To je više nego smo mogli zatražiti ili nadati se takvom ishodu.
To nije više nego što zaslužujemo rekao je Tennvson. Ako
mogu tako reći.
Možeš. Ti... starci. Oni su bili odgovorni za sve? Uključujući i
New York?
Da.
U tom slučaju ja sam čist.
Bit ćeš uskoro.
Kristu hvala! Noel je pogledao na Helden preko sobe i nasmi
ješio se. Što želiš da učinim?
Srijeda je. Budi u Zenevi u petak uvečer. Tamo ćemo se susresti.
Krenut ću posljednjim letom s Heathrowa i bit ću ondje u jedanaest i
trideset ili u pola noći. Nazovi Kesslera u Berlinu, kaži mu da nam se
pridruži.
Zašto ne danas ili sutra?
Moram obaviti još neke poslove. To će nam samo koristiti. Neka
bude u petak. Imaš li hotel?
Da. Hotel d'Accord. Moja majka leti u Ženevu. Poručila mi je da
doñem u taj hotel.
Na liniji iz Londona zavlada tišina. Konačno će Tennvson progovoriti šapatom.
Sto si rekao?
Moja majka leti u Ženevu.
Poslije ćemo razgovarati rekao je Heldenin brat jedva čujno.
Moram ići.
Tennvson je spustio slušalicu na stoliću svoga stana u londonskoj četvrti
Kensington. Kao uvijek, mrzio je taj aparat kad bi mu donosio neočekivane vijesti.
U ovom se slučaju radilo o vijesti koja bi mogla biti jednako opasna kao i pojava
Nachrichtendiensta.
Kakva je to ludost mogla natjerati Althenu Clausen da leti u Ženevu? To nikad nije
bio dio plana barem kako je ona shvaćala plan. Zar ta stara žena misli da može
otputovati u Švicarsku a da ne izazove sumnje, posebice sada? Ili su je možda
godine učinile neopreznom? U tom slučaju neće živjeti dovoljno dugo da bi mogla
žaliti zbog svoje neopreznosti. Možda se i u ovom slučaju ponavlja već poznato da
dijeli lojalnost, odnosno ono što ona podrazumijeva pod lojalnošću. Ako je tako,
treba je podsjetiti na prioritete prije nego se oprosti od života u kojemu je ona
tolike zlostavljala.
Neka bude tako. On, opet, ima svoje prioritete; meñu njima će i ona zauzeti svoje
mjesto. Pogodba Wolfsschanzea ubrzo će biti ispunjena. Sada sve teče po planu.
Najprije popisi. Postoje dva popisa, a oni su ključ koji otvara vrata do
Wolfsschanzea. Jedan je dug jedanaest stranica i na njemu su imena
gotovo šesnaest stotina muškaraca i žena moćnih muškaraca i žena u gotovo svim
zemljama svijeta. To je elita Sonnenkinder. To su vode koje čekaju znak iz
Ženeve, koje čekaju milijune koji će kupiti utjecaj, namjestiti izbore, oblikovati
politiku. To je primarni popis, a s njim će se pojaviti obrisi Četvrtog Reicha.
Ali obrisi traže materiju, dubinu. Voñama su potrebni sljedbenici. Oni su na
drugom popisu koji je u obliku stotina filmova. Glavni popis. Mikrotočke s
podacima o njihovim ljudima u svim dijelovima svijeta. Sada ih je na tisuće, a
regrutirala su ih djeca koja su upućena iz Reicha brodovima, avionima i
podmornicama.
Operacija Sonnenkinder.
Popisi, imena. Samo jedan primjerak koji ni u kojem slučaju nije smio biti kopiran,
a čuvan kao sveto ulje. Godinama je o tom popisu vodio brigu i ažurirao ga
Maurice Graff u Brazilu, a zatim ga predao Johannu von Tieboltu na njegov
dvadeset i peti roñendan. Ceremonija je značila prijenos vlasti; izabrani novi
apsolutni voña nadmašio je sva očekivanja, pokazao se kao sjajan nasljednik
najsjajnijih tradicija njemačke volje i muževnosti.
John Tennvson je te popise donio u Englesku znajući da mora za njih pronaći
skrovište koje je sigurnije od bilo koje banke, udaljenije od moguće znatiželje nego
bilo koji trezor u Londonu. Tajno skrovište pronašao je u udaljenom i zaostalom
rudarskom gradiću u Walesu kod Sonnenkinda koji bi sa zadovoljstvom dao život
samo da zaštiti dragocjene dokumente.
lan Llevvellen. Morganov brat, drugi po činu na Beaumontovu Argonu.
Približavalo se vrijeme dolaska tog Velšanina. Kad izruči teret, vjerni Sonnenkind
će se žrtvovati onako kako je govorio prije nekoliko dana kad su se vozili
autoputom iz Heathrowa. Njegova je smrt apsolutno potrebna; nitko ne smije znati
za postojanje tih popisa, tih imena. Kad žrtvovanje bude izvršeno, samo će dvojica
ljudi na Zemlji imati ključ za Wolfsschanze. Jedan će biti mirni profesor povijesti
u Berlinu, a drugi će biti čovjek kojega toliko poštuje britanska obavještajna služba
čovjek izvan svake sumnje.
Nachrichtendienst. Idući prioritet.
Tennvson je zurio u papir pored telefona; ovdje se nalazio već nekoliko sati. Bio je
to drugi popis, onaj koji mu je dao PavtonJones i koji je svjetlosne godine bio
udaljen od Sonnenkinder. Bio je to Nachrichtendienst.
Osam imena, osam ljudi. A ono što Britanci nisu uspjeli saznati za dva dana, on je
saznao za manje od dva sata. Petorica s popisa bila su mrtva. Ostala su trojica, a
jedan je od njih bio blizu smrti u sanatoriju nedaleko od Stuttgarta. Tako ostaju
dvojica: izdajnik Klaus Falkenheim, poznat kao Herr Oberst i bivši,
osamdesettrogodišnji diplomat Werner Gerhardt koji je mirno i povučeno živio u
švicarskom selu na jezeru Neuchatel.
Ali stari ljudi ne putuju prekooceanskim avionima, niti stavljaju strihnin u čaše s
viskijem. Oni neće čovjeka premlatiti do besvijesti da bi se domogli jedne
fotografije. Oni ne pucaju u čovjeka u francuskom selu ili napadaju tog istog
čovjeka u nekoj uličici u Berlinu.
Nachrichtendienst je zaveo i indoktrinirao mlañe, vrlo sposobne učenike.
Indoktrinirao ih je do točke apsolutne vjernosti i zanesenjaštva... kao što su i
učenici Wolfsschanzea odani svojoj stvari.
Nachrichtendienst! Falkenheim, Gerhardt. Koliko već vremena znaju o
Wolfsschanzeu?
Sutra će to saznati. Ujutro će otputovati u Pariz i posjetiti Falkenheima ili
omrznutog Herr Obersta. Iskusnoga glumca, obično smeće. Izdajnika Reicha.
Sutra će posjetiti Falkenheima i razbiti ga. Razbit će njegovu samouvjerenost,
njegov mir, slomit će njegovu tajnovitost. Pokazat će mu tko je gazda u stvarima
Reicha. A onda će ga ubiti.
Izvana se začu kratki dah automobilske sirene. Pošavši prema prozoru, Tennvson
je pogledao na sat. Točno osam sati. Dolje je ugledao Velšaninov automobil, a u
njemu su, u željeznoj kutiji, dragocjeni popisi.
Tennvson je uzeo revolver iz ladice i stavio ga u korice na naramenicama.
Tako bi htio da su dogañaji te noći već iza njega i da je u avionu za Pariz. Jedva je
mogao čekati susret s tim gadom, Klausom Falkenheimom. Pa ipak, mora biti
zadovoljan, jer se plan poštuje u svakoj pojedinosti, točno u minutu.
Holcroft je šuteći sjedio na kauču u polumraku dok je sjaj mjeseca koji se nije
vidio, ispunjavao prozore. Bila su četiri sata ujutro. Pušio je cigaretu. Prije petnaest
minuta otvorio je oči i više nije mogao usnuti zaokupljen mislima o djevojci pored
sebe.
Helden. Bila je to žena s kojom želi provesti ostatak života pa ipak mu ona ne želi
reći ni gdje živi ni s kim živi. To je sada bila neumjesna brzopletost; više se nije
smio baviti igrarijama. Stvari moraju biti jasnije, sasvim jasne.
Noel? Heldenin je glas plovio kroz sjene.
Da?
O čemu se radi, dragi?
Ništa. Samo razmišljam.
I ja razmišljam.
Mislio sam da spavaš.
Osjetila sam kad si se izvukao iz kreveta. O čemu razmišljaš?

O mnogo stvari rekao je. Uglavnom o Zenevi. Uskoro će to

biti gotovo. Ti ćeš najzad biti u novoj situaciji, moći ćeš prestati bježati.
Ali i ja.
O tome sam i ja razmišljala. Nasmiješila mu se. Želim ti reći
svoju tajnu.
Tajnu?
Nije baš neka naročita tajna, ali želim ti vidjeti lice kad ti je
kažem. Doñi ovamo!
Ispružila je obje ruke i on ih uze u svoje. Sjedio je gol pored nje. Dakle, koja je
tvoja tajna? Jesam li dovoljno pripremljen za nju?
U njegovim se riječima osjetio vrlo blagi cinizam, ali je Helden prešla preko toga.
Znala je razlog i znala je da će ona sada s nekoliko riječi ugasiti tinjanje tog
nesretnog razloga.
Riječ je o tvojem takmacu. O čovjeku s kojim živim. Jesi li spre
man?
Spreman sam.
To je Herr Oberst. Ja ga volim.
Starac? Noel osjeti kako mu se vraća dah. Možda vrag i nije
tako crn kao što izgleda.
Da. Jesi li bijesan?
Ja sam izvan sebe. Nema druge nego da ga izazovem na dvoboj. Holcroft je uze u
naručje osjetivši veliko olakšanje, premda nije znao je li to kraj tumačenja istine.
Helden se nasmijala i poljubila ga. Danas ga moram posjetiti.
Otići ću s tobom. Imam blagoslov tvog brata. A sada me zanima
mogu li dobiti i njegov blagoslov. To bi bila dva najpotrebnija, a ostale
će nam poslati samo nebo, zar ne, draga?
Ali ne: sama moram poći. Zadržat ću se samo jedan sat ili tako
nekako.
Dva sata. To je granica. Poslije te vremenske granice ja skidam
nebesa i rušim ovaj traljavi svijet. Je li to u redu?
Sasvim u redu. Dakle, dva sata. Nego, zanima li te što ću reći na
šem starcu?
Aha, lud sam za objašnjenjem ako se tiče nas dvoje.
Dobro. Stat ću ispred njegovih kolica i reći mu čvrstim glasom,
bez suza, s odlučnošću od koje će zadrhtati prozori: »Herr Oberst!
Ostavljam te zbog drugog muškarca.« Što misliš, hoće li on izdržati
taj udarac? Ne bi bilo humano da ga odmah spremim u grob. Možda
bi bilo potrebno malo više diplomacije.
Tja, ne znam što da ti kažem. Mislim da će mu to ipak biti najteži
trenutak u životu bogatom iznenañenjima svake vrste.
Dakle, misliš da se više neće oporaviti?
To će ga ubiti prošaptao je Noel. Nježno ju je povukao na kre
vet.
Hoćeš li ti sada mene ubiti? jedva čujno će Helden.
Ubijati, postupno ubijati; rezultat svega bit će smrt.
Onda me poeni ubijati, dragi.
Stavio je ruku izmeñu njezinih bedara i polako razmaknuo vrlo poslušne noge.
Umiranje je počelo.

Tennvson je došao na parkiralište na aerodromu Orly i ugledao sivi renault. Vozač

automobila bio je jedan od najviših dužnosnika Suretea. Rodio se u Diisseldorfu,
ali je odrastao kao Francuz. Iz Njemačke su ga kao dijete uputili avionom sa
sporedne zračne luke sjeverno od Essena. Tada je imao šest godina. Bilo je to 10.
ožujka 1945. godine pa se ni po čemu nije mogao sjećati svoje domovine. Ali joj je
bio odan i spremno je radio za onu domovinu iz koje je otputovao: bio je
Sonnenkind.
Tennvson je otvorio vrata automobila i spretno se uvukao jednom kretnjom.
Eonjour, monsieur rekao je.
Bonjour odgovorio je Francuz. Izgledaš umorno ili se varam?
Bila je duga noć. Jesi li donio sve što sam tražio? Imam malo vre
mena, vrlo malo.
Sve. Dužnosnik Suretea izvukao je fascikl koji se nalazio na
polici s desne strane ploče s instrumentima i predao ga plavokosom
došljaku. Smatram da ćeš ovo ocijeniti kompletnim.
Kaži mi ukratko; poslije ću pročitati. Želim odmah saznati gdje smo.
Vrlo dobro. Freancuz je odložio fascikl na koljena. Prve stvari prvo. Čovjek po
imenu Werner Gerhardt u Neuchatelu ne može biti aktivnim članom
Nachrichtendiensta. Gotovo nikako ne može biti.

Gotovo nikako? Zašto ne? Von Pappen je imao neprijatelja meñu

diplomatima. Zašto ne bi bilo moguće da je taj Gerhardt bio jedan od
njih?
Možda je on i bio. Ali ja govorim u sadašnjem vremenu: više nije.
Ne samo da je senilan, već je i posustao duhom. On je takav već godi
nama pa je stalni predmet šale u selu u kojem živi. Starac koji mrmlja
sam sebi, pjeva pjesmice i hrani golubove na trgu.
Senilnost može biti izvještačena, lažna. A »posustao duhom«
jedva da je patološki termin.
Postoje dokazi. On je vanjski pacijent mjesne klinike s bona fide
povijesti bolesti. Ima inteligenciju djeteta i jedva je sposoban da se sam
hrani.
Tennvson je kimnuo smiješeći se. Toliko o Werneru Gerhardtu. Govoreći o
pacijentima, u kakvom je stanju izdajnik iz Stuttgarta?
Cerebralni rak, posljednja faza. Neće preživjeti tjedan dana.
I tako Nachrichtendienst ima još samo jednog aktivnog voñu
primijetio je Tennvson. Klausa Falkenheima.
Čini se da je tako. Meñutim, nije isključeno da je nekom mlañem
čovjeku predao svoja ovlaštenja. On ima dosta vojnika koji su mu vjerni
i na koje uvijek može računati.
Samo računati? Iz redova djece koju štiti? Venviinschte Kinder?
Teško. Meñu njima se nañe i poneki idealist, ali u njihovim redo
vima nema temeljne snage. Falkenheim iskazuje simpatije za njih ili im
nekako i pomaže, ali takvo je njegovo ponašanje odijeljeno od aktivno
sti u sklopu Nachrichtendiensta.
Ako je tako, odakle dolaze vojnici Nachrichtendiensta?
Oni su Zidovi.
Židovi?
Francuz je potvrdno kimnuo. To je najbliže jedinom tumačenju; zapravo, oprosti,
to je jedino tumačenje. A koliko smo mogli utvrditi, oni ih regrutiraju kad su im
potrebni pa obavljaju pojedinačne zadatke, a ne djeluju stalno. Nema organizacije,
nema organiziranih skupina. Osim što su Zidovi, još im je nešto zajedničko: mjesto
dolaska.
Koje je to?
Kibuc Har Sha'alav. U Negevu.
Har Sha'alav?... Moj Bože, pa to je savršeno primijetio je Ten
nvson s hladnim, profesionalnim uvažavanjem. Har Sha'alav. Kibuc u
Izraelu koji za boravak u njemu traži samo jedno: molitelj mora biti jedini
preživjeli član obitelji ubijene u koncentracijskim logorima.
Točno rekao je Francuz. U kibucu ima više od dvije stotine
ljudi sada odraslih ljudi koje je moguće regrutirati.
Tennvson je pogledao kroz prozor. »Ubij mene, drugi će uzeti moje mjesto. Ubij
njega, drugi njegovo.« Znači da postoji nevidljiva vojska spremna prihvatiti
kolektivnu smrtnu kaznu. Za njih se može sve reći, ali to ipak nije vojska. To je niz
patrola izabranih bez reda. Tennvson se okrenuo vozaču. Jesi li uvjeren da su
tvoje informacije točne?
Da. Veliki smo napredak ostvarili kad su,dvojica nepoznatih ljudi
ubijeni u Montereauu. U laboratorijima su pronañeni razni tragovi:
odjeća, prašina te taloži u cipelama i porama kože, materijal koji je
upotrijebljen za zubnu protetiku posebice, ostaci operacija. Obojica
su bila ranjena; jedan je imao dijelove granate u ramenu. Iz rata
Yom Kippur. Suzili smo istragu na jugozapadni Negev i pronašli
taj kibuc. Ostalo je bilo jednostavno.
Poslali ste čovjeka u Har Sha'alav?
Francuz je opet kimnuo. Jedan od nas. Ovdje je njegov izvještaj. U Har Sha'alavu
nitko ne želi govoriti otvoreno, ali sasvim je jasno što se dogaña i o čemu se radi.
Netko pošalje brzojav, odaberu nekoliko ljudi, dadu im nareñenja i to je sve.
Potencijalne samoubilačke skupine koje su se vezale željom da
unište sve što je u bilo kakvom dodiru sa svastikom.
Točno. A da bismo potvrdili svoje nalaze, nedvojbeno smo doka
zali da je Falkenheim putovao u Izrael prije tri mjeseca. Računala su
pronašla njegovo ime.
Prije tri mjeseca... U vrijeme kad je Manfredi prvi put stupio u
vezu s Holcroftom radi dogovora o sastanku u Ženevi. I tako je Falken
heim ne samo znao za Wolfsschanze, već je organizirao i točan redosli
jed dogañanja. Regrutirao je i pripremio svoju vojsku tri mjeseca una
prijed. Došlo je vrijeme da se on i ja suočimo u našim istinskim ulo
gama: dvojica sinova Reicha. Jedan istinski, drugi lažni.
Kome ću pripisati njegovu smrt?
Odessi, dakako. I organiziraj napad na Har Sha'alav. Želim da sve voñe budu
ubijene. Odgovornost prebacite na teroriste Rachea. Hajdemo.
Plavokosi muškarac koji je išao pješice seoskim puteljkom nekoliko idućih minuta
nije morao biti John Tennvson. Nazivat će ga njegovim pravim imenom: Johann
von Tiebolt, sin Wilhelma, voña novog Reicha.
Kućica je bila na vidiku; približavala se smrt izdajice. Von Tiebolt se okrenuo i
pogledao prema uzvisini. Mahnuo mu je čovjek iz Suretea. On je ondje ostao
blokirati put sve dok posao ne bude obavljen. Von Tiebolt je hodao sve dok nije
prišao na desetak metara od popločane stazice koja je vodila do male kuće.
Zaustavio se na mjestu gdje ga je skrivalo raslinje i premjestio revolver iz
narameničnog pojasa u džep ogrtača. Pogrbljen je hodao kroz visoku travu prema
ulazu i zastao pored vrata. Zatim se uspravio tako da mu je lice bilo u visini
jedinog prednjeg prozora.
Iako je jutro bilo sasvim vedro i sunce sjalo, u tamnoj unutrašnjosti sobe bila je
upaljena stolna svjetiljka. Pored svjetiljke, u kolicima, sjedio je Klaus Felkenheim,
leñima okrenut prozoru.
Von Tiebolt se okrenuo i tiho prišao vratima razmišljajući za trenutak da li da ih
silom otvori, kao što bi ubojica iz Odesse nesumnjivo učinio. Odlučio je da to ne
učini. Herr Oberst je bio star i nemoćan, ali nije budala. Negdje u kolicima ili u
njegovom odijelu nalazilo se oružje koje bi na prvi tresak razbijenih vrata bilo
upereno u napadača.
Johann se nasmiješio samome sebi: nema nikakve štete ako se malo poigra.
Dvojica iskusnih glumaca zajedno na pozornici. Kome će se najiskrenije i
najglasnije pljeskati? Odgovor je bio jasan: onome koji će se zateći na pozornici
prilikom spuštanja zavjese. To neće biti Klaus Falkenheim.
Pokucao je na vrata. Mein Herr. Oprostite, ovdje Johann von Tiebolt. Zao mi je,
ali se nisam mogao kolima popeti ovom uzbrdicom pa sam dio puta došao pješice.
Najprije je carevala šutnja. Ako potraje više od pet sekundi, von Tiebolt je znao da
će morati poduzeti oštrije mjere. Ne smije dopustiti pričicu o telefonu koji je
odjednom zazujao. Zatim začu starčeve riječi.
Von Tiebolt?
Da. Heldenin brat. Došao sam porazgovarati s njom. Nema je na
poslu pa pretpostavljam da je ovdje.
Nije ovdje. Starac je opet zašutio.
U tom slučaju ne želim vas uznemiravati, mein Herr, ali ako je
ikako moguće, da li bih se mogao poslužiti vašim telefonom da pozo
vem taksi?
Telefonom?
Plavokosi se nasmiješio. Falkenheimova zbunjenost prodirala je kroz zid kuće.
Smetao bih vas samo za trenutak. Do podne moram svakako pro
naći Helden. Putujem u Švicarsku u dva sata.
Opet šutnja, ali je kratko potrajala. Čuo je kvrc u bravi i otvorila su se vrata. Herr
Oberst je bio u kolicima i vraćao se na mjesto gdje je bio s pokrivačem preko krila
i nogu. Nekoliko sekundi prije nije bilo pokrivača.
Danke, mein Herr60 rekao je von Tiebolt ispruživši ruku.
Drago mi je da vas opet vidim.
Iznenañeni starac podigao je ruku i pružio je da se rukuje. Johann je brzo savio
prste oko košćate ruke okrenuvši je ulijevo. Slobodnom je rukom povukao
pokrivač s Falkenheimova krila. Ugledao je ono što je očekivao da će vidjeti:
Luger preko mršavih nogu. Zgrabio je revolver i brzo zatvorio vrata.
Hetl Hitler! General Falkenheim rekao je. Wo ist der Nachnc
htendienst?61
Starac je nepokretno sjedio zureći u napadača, ne iskazujući straha u očima. Pitao
sam se kad ćeš to saznati. Nisam mislio da će biti tako brzo. Ja ti čestitam, Sohn
Wilhelm von Tiebolts.
Da, sine Wilhelma i još nešto drugo.
Oh, da. Novi Fiihrer. To je tvoj cilj, ali ga nećeš doseći. Mi ćemo
te zaustaviti. Ako si došao da me ubiješ, učini to. Ja sam spreman.
Zašto bih to učinio? Tako dragocjeni talac.
Sumnjam da bi ti isplatili veliku ucjenu.
Von Tiebolt je okrenuo starčeva kolica prema sredini sobe. Pretpostavljam da je to
istina odgovorio je naglo zaustavivši kolica.
Smatram da raspolažete nekim svotama koje možda nabavljaju lutajuća djeca o
kojima toliko mislite. Meñutim, mene pfenizi i franci ne zanimaju.
U to sam bio siguran. Dakle, otvori vatru.
Osim toga rekao je von Tiebolt sasvim je sumnjivo da li bi
čovjek koji u Stuttgartu umire od cerebralnog raka mogao mnogo
ponuditi. Ne biste li se složili sa mnom da je i to istina?
Felkenheim je svladavao iznenañenje. Bio je to pravi čovjek, čestit čovjek rekao
je.
Uvjeren sam u to. Svi ste vi čestiti ljudi. Uspjele izdajice prožete su nekom
izopačenom hrabrošću. Werner Gerhardt, na primjer.
Gerhardt?... Ovaj put starac nije mogao zatomiti iznenañenje.
Gdje si čuo to ime?
Pitate se kako ja to znam? Možda vam je nejasno i kako sam
saznao za vas?
Ne pitam za sebe. Rizik koji sam preuzeo na sebe bio je očit. Ure
dio sam da jedan von Tiebolt bude sa mnom. Taj sam rizik smatrao
potrebnim.
Da, lijepa Helden. Ali, uostalom, govorili su mi da smo svi mi
lijepi. To ima nekih prednosti.
Ona tebi i tvojima ne pripada; nikad nije pripadala.
Ona pripada vašem lutajućem smeću, die Venviinschte Kinder.
Kurvetina i slabić. Sada se kurva s Amerikancem.
Tvoji me sudovi ne zanimaju. Kako si saznao za Gerhardta?
Zašto bih vam to rekao?
Preda mnom je smrt. Je li onda važno ako saznam?
Ja nudim pogodbu. Gdje ste vi saznali za Wolfsschanze? Kako
ste saznali?
Prihvaćam. Najprije Gerhardt.
Zašto ne? On je bezvrijedan. Senilan starac pomračena uma.
Ne pogani ga! viknu Falkenheim neočekivano. On je proživio
toliko... toliko boli.
Vaša je briga za nj dirljiva.
Slomili su ga. Četiri mjeseca mučenja; mozak mu je otkazao.
Ostavi ga na miru.
Tko ga je slomio? Saveznici? Britanci?
Odessa.
Barem su jednom učinili nešto korisno.
Gdje si čuo njegovo ime? Kako si ga pronašao?
Von Tiebolt se nasmiješio. Britanci. Oni imaju dosje o Nachrichtendienstu. Vidite,
oni se upravo sada veoma zanimaju za Nachrichtendienst. Cilj im je da vas
pronañu i unište. Jasno?
Unište? Nemaju razloga...
Ah, imaju ga. Imaju dokaze da ste vi unajmili Tinamoua.
Tinamoua? Apsurdno!
Nikako nije apsurdno. Bila je to vaša konačna osveta, osveta
umornih starih ljudi protiv njihovih neprijatelja. Povjerujte mojoj riječi:
dokaz je neoboriv. Ja sam im ga dao.
Starac je buljio u Johanna pogledom koji je izražavao gañenje. Ti si odvratan.
A sada o Wolfsschanzeu! Von Tiebolt je podignuo glas.
Gdje? Kako? Znat ću ako lažete.
Falkenheim se spustio u naslonjač. Sada to više nije važno. Ni za jednog ni za
drugog. Ja ću umrijeti, a ti ćeš biti zaustavljen.
Sada je na meni red da ne budem zainteresiran za vaše sudove.
Wolfsschanze!
Falkenheim ga je sasvim mirno gledao. Althene Clausen rekao je staloženo.
Gotovo savršeno smišljena strategija Heinricha Clausena.
Von Tieboltovo se lice sledilo od iznenañenja. Clausenova žena?... Riječima kao
da se gubio trag. Saznali ste za nju?
Starac je pogledao u stranu pa opet u Johanna. To nije bilo teško; svoje
informatore i izvore imamo posvuda. I u New Yorku i u Berlinu. Znali smo tko je
bila gospoña Holcroft, supruga Richarda Holcrofta, a budući da smo to znali,
naredili smo da je štite. To nije bila ironija: ponavljam, da je štite. A onda je stigao
glas: usred rata, kad je njezin američki muž bio na moru, ona privatnim avionom
leti u Meksiko. Iz Meksika potajno leti u Buenos Aires gdje brigu o njoj preuzima
njemačka ambasada pa pod diplomatskom zaštitom leti u Lisabon. U Lisabon.
Zašto?
Berlin vam je dao odgovor? upita ga Johann von Tiebolt.
Da. Naši ljudi u Finanzministeriumu. Saznali smo da veliki iznosi
novca vješto izlaze iz Njemačke; bilo nam je u interesu da se u to ne
uplićemo. Sankcionirali smo sve što je moglo pomoći rušenju nacističke
mašinerije; tako će se prije vratiti mir i razboritost. Pet dana nakon što
je gospoña Holcroft otputovala iz New Yorka u Lisabon preko Mek
sika i Buenos Airesa, Heinrich Clausen, genij Finanzministeriuma,
potajno je odletio iz Berlina. Najprije se zaustavio u Ženevi radi sastanka s
bankarom Manfredijem, a zatim je i on odletio u Lisabon. Znali smo da on nije
prebjeg. On je više od svih vjerovao, istinski vjerovao u njemačku arijsku
nadmoć. Toliko je vjerovao da nije mogao podnositi mane meñu Hitlerovim
vrhunskim gangsterima.
Herr Oberst je na tren zašutio. Počeli smo jednostavno zbrajati. Clausen i njegova
tobože izdajnička bivša žena zajedno su u Lisabonu; teški milijuni pohranjeni su u
banci u Švicarskoj... a poraz Njemačke bio je svima jasan. Zanimalo nas je dublje
značenje svega toga i pronašli smo ga u Ženevi.
Pročitali ste dokumente?
Pročitali smo sve što ima la Grande Banque de Geneve. Cijena za
to iznosila je pet stotina tisuća švicarskih franaka.
Isplaćenih Manfrediju?
Naravno. On je znao tko smo; mislio je da ćemo povjerovati i
poštovati ciljeve objašnjene u tim dokumentima. Pustili smo ga da
tako misli. Wolfsschanze! Čiji Wolfsschanze? »Štetu treba ublažiti,
štetu treba popraviti« i slično. Falkenheim je posprdno izgovarao
te riječi. To je bila misao koja im ni u snu nije padala na pamet. Tre
balo je da taj novac bude upotrijebljen za oživljavanje Reicha.
I što ste tada poduzeli?
Stari je vojnik gledao ravno u von Tiebolta. Spremao se da izrekne jednu
neuobičajenu istinu, šokantnu, nesumnjivo.
Vratili smo se u Berlin i likvidirali tvog oca, Kesslera i Heinricha
Clausena. Uopće nisu namjeravali sebi oduzeti život; nadali su se da će
naći utočište u Južnoj Americi, nadgledati postupno ispunjenje svoga
plana, promatrati kako daje plodove. Mi smo im ostvarili taj sporazum
sa smrću o kojem je Clausen tako dirljivo pisao svome sinu.
Von Tiebolt se prstom igrao s Lugerom. I tako ste saznali za tajnu Althene
Clausen?
Govorio si o kurvama, zar ne? Ona je svjetska kurva, kurva cije
log svijeta.
Čudim se da ste joj dopustili da živi.
Starac ga je posprdno gledao i kao da se čudio tako izrazitoj neinteligenciji.
Budući da ti o sebi misliš, o tome nema sumnje, apsolutno sve u
superlativima, je li te ikad iznenadi prilično uvjerljiva i žalosna tromost
tvoga mozga? Da, da, ti imaš tipičan mozak zanesenog ubojice, ali
misliš da ti je to preporuka za budućnost. No, dakle, da ti ipak odgovorim.
Zašutio je dvijetri sekunde i opet progovorio. Dakle, evo druge ironije: nismo
imali izbora, već da joj omogućimo da živi. Kad više nije bilo Clausena, mi smo
shvatili da je ona ključ za Wolfsschanze. Vaš Wolfsschanze. Znali smo da su ona i
Clausen pročistili svaki i najmanji potez koji će biti učinjen u godinama što slijede.
Morali smo saznati, postupno ulaziti u tajnu, jer od nje nismo mogli očekivati da će
nam ispričati ono što zna. Dakle, morali smo paziti na nju i pratiti je. Kad će
milijuni biti izneseni iz Ženeve? Na koji će način biti upotrijebljeni? Tko će ih
upotrijebiti? Svaka pojedinost. Tko, tko će ih upotrijebiti?
Sonnenkinder rekao je von Tiebolt.
Starčeve su oči odavale nevjericu i nerazumijevanje istodobno. Što si rekao?
Nije važno. Dakle, trebalo je čekati da Althene Clausen počne
svoju akciju bez obzira na to što će najprije poduzeti. Zar ne?
Da, ali mi nismo ništa saznali od nje. Nikad. Kako su godine pro
lazile, tako smo sve više uviñali da je upila genijalnost svoga muža. U
trideset godina nije ni riječju ni djelom izdala stvar. Treba se diviti tak
voj disciplini. Prvi smo signal dobili kad je Manfredi uspostavio dodir
sa sinom, s njezinim sinom, dakako.
Falkenheim se trznuo. Odvratno je da je ona dala pristanak za zlostavljanje i
otmicu svoga sina. Holcroft ništa ne zna.
Plavokosi se nasmijao. Vi ste tako izvan stvarnih dogañaja. Glasoviti
Nachrichtendienst naprosto je zbirka budala, autentičnih glupana.
Ti tako istinski misliš?
Ja to znam. Vi ste čuvali pogrešnog konja u pogrešnoj staji.
Što?
Trideset godina oči su vam imale u žarištu jednu osobu koja nije
znala apsolutno ništa. Svjetska kurva, kao što ste je nazvali, sasvim je
uvjerena da su ona i njezin sin istinski dio akcije velikog opravdanja.
Nikad drukčije nije mislila! Von Tieboltov smijeh odjekivao je od
zidova sobe. To putovanje u Lisabon nastavio je bila je najsjajnija
manipulacija Heinricha Clausena. Pokajnički grešnik pretvorio se u
sveca koji zastupa svetu stvar. To mora da je bila predstava njegova ži
vota. Čak i njegova posljednja uputa da ne treba ona odmah dati pristanak. Sin se
treba sam uvjeriti u pravednost stvari svog oca mučenika, a kad se uvjeri, treba
tome biti odan i vezan za tu akciju više nego je ikad za išta bio vezan u životu.
Von Tiebolt se oslonio na stol sklopljenih ruku s Lugerom u ruci. Gledao je u
starca koji mu je neustrašivo uzvraćao i pogled i mržnju ne naglašavajući je na
drugi način. Opet je progovorio Johann von Tiebolt u svojoj ulozi mačke koja će
uskoro dokrajčiti miša.
Zar ne vidite? Nitko od nas to ne bi mogao učiniti. U pogledu
toga, dokument iz Ženeve bio je sasvim jasan i točan. Legendarna su
bogatstva koja je pokrao Treći Reich. Nije mogla postojati, nije smjela
postojati nikakva veza izmeñu tog bankovnog računa u Ženevi i istin
skog sina Njemačke.
Falkenheim je buljio u Johanna. Ona nije saznala?...
Nikad! Bila je idealna marioneta. Čak i psihološki. Činjenica da
se Heinrich Clausen najzad otkrio kao takav svetac, potvrdila je njezino
povjerenje u vlastite sudove. Ona se udala za tog čovjeka, a ne za nacista.
Nevjerojatno prošaptao je Herr Oberst.
Barem to složio se von Tiebolt. Ona se doslovno držala nje
govih uputa. Nije bilo nikakva odstupanja. Sve je unaprijed smišljeno,
dogovoreno, ne zaboravljajući ni objavu o smrti muškog djetešca u lon
donskoj bolnici. Bili su uklonjeni svi tragovi koji bi mogli dovesti do
Clausena. Plavokosi se opet nasmijao; smijao se tako glasno da je
to uzrujavalo.
Dakle, kako vidite, vi niste dorasli Wolfsschanzeu, vi ste neobavi
ješteni.
Tvoj Wolfsschanze, a ne moj odvratio je Falkenheim i pogledao
u stranu. Tebe treba pohvaliti, nema što. Takva nevjerojatna domiš
ljatost...
Odjednom se von Tiebolt prestao smijati. Nešto nije bilo u redu. Bilo je to u
starčevim očima strelovito je zasjalo, ugasilo se, nestalo duboko u njegovoj
omršavjeloj lubanji. Von Tiebolt se uznemirio.
Pogledajte me! uzviknuo je. Gledajte u mene!
Falkenheim ga pogleda. O čemu se radi?
Maloprije sam nešto rekao... nešto o čemu ste znali. Vi ste znali.
O čemu govoriš?
Von Tiebolt je zgrabio starca za vrat. Govorio sam o dogovaranju, o svakoj
pojedinosti, o smrtovnici! U londonskoj bolnici! Vi ste za to već prije čuli!
Ja ne znam o čemu ti govoriš. Falkenheimovi drhtavi prsti omotali su se oko
zglavaka plavokosoga napadača. Glas mu je ohrapavio zbog pritiska Johannova
stiska.
Mislim da znate. Sve što sam vam ispričao doživjeli ste kao uda
rac. Ili možda nije bilo tako? Pravili ste se da ste zapanjeni, ali niste
bili. Bolnica. Smrtovnica. Uopće niste reagirali! Vi ste za to već čuli!
Ja ništa nisam čuo prodahtao je Falkenheim.
Ne lažite meni! Von Tiebolt je Lugerom udario starca po licu
razderavši mu obraz. Više nisi u stanju da budeš takav glumac. Pre
više si star. Griješiš! Mozak ti je atrofirao. Zaustavljaš se na pogrešnim
mjestima, Herr General.
Ti si manijak...
Ti si lažac! Osim toga, slab lažac. Izdajnik. Opet je Herr Ober
sta udario u lice s cijevi pištolja. Krv je prošiktala iz otvorenih rana.
O tome ste lagali'.... Moj Bože, on je znaol
Ništa... ništa.
Da, da! Sve je znao! Zato ona leti u Zenevu. I ja sam se pitao
zašto leti.
Von Tiebolt je opet bijesno udario. Sada je starčeva usna bila napola odcijepljena
od lica. Ti! U svom posljednjem očajničkom pokušaju da nas zaustaviš, ti si je
podsjetio na sebe, na vas! Prijetio si joj... i prijeteći rekao si joj ono što ona nije
znala!
Varaš se. "Varaš.
Ne, ne varam se odgovorio je von Tiebolt naglo spustivši glas.
Ona nema nikakvog drugog razloga da leti u Zenevu... Dakle, ti
misliš da ćeš nas na taj način zaustaviti, kako kažeš. Majka susreće
sina i kaže mu da se vrati. Njezino je savezništvo lažno.
Falkenheim je zatresao okrvavljenom glavom. Ne... ništa što ti govoriš nije istina.
Sve je to istina i to je odgovor na posljednje pitanje. Ako ste tako
opsjednuto htjeli uništiti Zenevu, trebalo je samo da dopustite da o
tome iscuri neka riječ. Nacističko blago. Odjednom bi se čuli zahtjevi
za tim blagom od Crnog mora do sjeverne Elbe, od Moskve do Pariza.
Ali vi to niste učinili. Opet pitam zašto?
Von Tiebolt se još više sagnuo tako da mu je lice bilo udaljeno samo nekoliko
centimetara od izudaranog lica pod njim. Oči su mu sijevale mržnjom.
Vi mislite da možete imati vlast nad Ženevom i upotrijebiti mili
june onako kako ih vi želite upotrijebiti. »Štetu treba ublažiti.« Hol
croft saznaje istinu i postaje vaš vojnik. Sada je bijesan do krajnosti,
a odlučnost da uspije mu je utrostručena.
On će saznati prošaptao je Falkenheim. Bolji je od tebe. To
nam je obojici poznato, zar nije? Trebalo bi da u tome nañeš zadovolj
stvo. Na kraju krajeva, i on je na svoj način Sonnenkind.
Sonnen... Von Tiebolt je opet s cijevi revolvera udario Herr
Obersta po licu. Ti si pun laži. Ja sam rekao ime; ti nisi ništa pokazao
ni rekao.
Zašto bih sada lagao? Operation Sonnenkinder nastavio je Fal
kenheim.
Brodovima, avionima, podmornicama. Posvuda djeca. Nismo
dobili popise, ali nam i nisu potrebni. Oni će biti zaustavljeni kad vi
budete zaustavljeni. Kad Zeneva bude zaustavljena.
Da bi se to dogodilo, Althene Clausen mora se najprije sastati sa
sinom. Ona mu neće otkriti pravu istinu o Ženevi sve dok ne pokuša
sve drugo. Kad ne bi tako postupila, uništila bi svoga sina, omogućila
svijetu da sazna tko je on. Učinit će sve prije nego dopusti da se to
dogodi. Pokušat će mu mirno protumačiti. Mi ćemo je spriječiti da
to učini.
Vi ćete to doživjeti! Vi ćete biti zaustavljeni! rekao je Falken
heim gušeći se u krvi koja mu je tekla preko usana. Nećete imati
tu veliku svotu da biste je podijelili svojim Sonnenkinder. I mi imamo
vojsku i to vojsku o kojoj nikad nećeš saznati. Svaki će čovjek sa zado
voljstvom položiti svoj život da te zaustave, da vas razotkriju.
Dakako, Herr General. Plavokosi je kimnuo. Zidovi iz Har
Sha'alava.
Von Tiebolt je te riječi izgovorio tiho, ali su ipak djelovale kao udarac bičem po
ranama. Ne!...
Da mračno će von Tiebolt. »Ubij me, drugi će zauzeti moje
mjesto. Ubij njega, drugi njegovo.« Zidovi iz Har Sha'alava. Tako pre
parirani od Nachrichtendiensta da postaju Nachrichtendienst. Živi
ostaci Auschwitza.
Ti si životinja... Falkenheimovo je tijelo drhtalo od grčeva boli.
Ja sam Wolfsschanze, pravi Wolfsschanze rekao je plavokosi
podižući Luger.
Tražio je neke znakove molbe u starčevim očima, ali je bio suviše iskusan da ne bi
znao pročitati ono što je vidio. Bila je to bol i istinski šok, ali je neka sveznajuća
sigurnost ipak preuzela inicijativu. Starac očito najnoviji udarac nije doživio kao
smrtni. Za sve postoji protuotrov, svaka nova iskrsla situacija neće natjerati
njegove ljude da se povuku, već da udare još snažnije, nemilosrdnije, preciznije.
Tako će se i sada dogoditi. Manijak ispred njega, istina je, zna više nego se moglo
pretpostavljati, ali postoji i oružje protiv njega.
Tako su priopćavale starčeve oči.
Ja sam istinski Wolfsschanze ponovio je Johann von Tiebolt.
Sve dok niste saznali istinu, Židovi su pokušavali ubiti Amerikanca,
ali će sada Židovi umrijeti. Tijekom idućeg tjedna Har Sha'alav će
biti uništen, a s njim i Nachrichtendienst. Wolfsschanze će pobijediti.
Von Tiebolt je držao revolver pred starčevim licem. Povukao je obarač.
Heldeninim su obrazima potekle suze. Mrtvo je tijelo položila na krevet, ali nije
imala hrabrosti da opet pogleda glavu Klausa Falkenheima. Konačno se odmakla
od lesa puzeći na koljenima jer nije mogla ustati od boli i tuge. Obuzeo ju je užas
i... osjećaj krivnje. Ležala je skupljena na podu ne mogavši svladati jecaje. U
panici se dovukla do zida i pritisnula čelo na žbuku puštajući suzama da cure.
Postupno je počela shvaćati da njezine urlike i jecaje nitko nije mogao čuti. Sama
se pojavila na strašnoj sceni i posvuda pronašla znakove omrznute Odesse: svastike
urezane u drvu, išarane sapunom na prozoru, nacrtane Falkenheimovom krvlju po
podu. Osim tih odurnih simbola, soba je bila u ruševinama. Knjige izrezane,
rasparane; ladice i police slomljene; namještaj isječen i razbijen; kuću su
pretraživali manijaci. Nije ostalo ništa osim ruševina.
Da, bilo je nečega... ali ne u kući. Vani. U šumi. Helden je pritisnula ruke na pod i
ustala oslonivši se na zid u očajničkom nastojanju da se sjeti riječi koje joj je Herr
Oberst rekao tek prije pet jutara: Ako mi se išta dogodi, neka te ne obuzme
panika... poñi sama u šumu gdje si me ovih dana povela na kratku šetnju. Sjećaš li
se? Dok sam stajao pored stabla, zamolio sam te da ubereš malo divljeg cvijeća.
Pokazao sam ti kako dvije glavne grane oblikuju savršeno V. Poñi do tog stabla.
Utisnuta medu granama nalazi se mala limenka. Unutra je poruka koju smiješ samo
ti pročitati...
Helden je pronašla cjevastu limenku u udubljenju stabla i strgala gumeni poklopac.
Unutra je bio savijen komad papira. Uz papir je bilo pričvršćeno nekoliko
novčanica od po deset tisuća franaka. Maknula je novac i pročitala poruku.
Moja najdraža Helden!
Vrijeme i opasnost koja ti prijeti ovdje ne dopuštaju mi da ti napišem ono što
moraš znati. Prije tri mjeseca uredio sam da doñeš k meni jer sam vjerovao da si ti
ruka neprijatelja s kojim očekujem sučeljenje već trideset godina. Postupno sam te
upoznao i zavolio i s velikim olakšanjem shvatio da ti ne pripadaš užasu koji bi
još jednom mogao
prokleti svijet.
Ako budem ubijen, to će značiti da su me pronašli. I, nadalje, to će značiti da se
približilo vrijeme početka novih katastrofa. Treba prenijeti nareñenja onim hrabrim
ljudima koji će stajati na posljednjim barikadama.
Moraš otići sama ponavljam, sama do jezera Neuchatel u Švicarskoj. Ne dopusti
nikome da te prati. Ja znam da ti ovo možeš obaviti. Naučena si. U selu PresduLac
živi čovjek koji se zove Werner Gerhardt. Pronañi ga. Kaži mu ovu poruku:
»Novčić Wolfsschanzea ima dvije strane.« On će znati što mora učiniti.
Trebaš otputovati brzo. Preostalo je malo vremena. Opet te molim, nemoj nikome
ništa govoriti. Ne diži uzbunu. Kaži svojim poslodavcima i prijateljima da moraš
nešto privatno obaviti u Engleskoj što je sasvim logično objašnjenje s obzirom na
to da si u toj zemlji živjela
više od pet godina.
A sada brzo, moja najdraža Helden. U Neuchatel. U PresduLac. Werneru
Gerhardtu. Upamti mu ime i spali ovaj papir.
Sretan put i sve najbolje želi ti
Herr Oberts
Helden se oslonila na stablo i zagledala u nebo. Poderotine tankih oblaka brzo su
putovale prema istoku; vjetar je bio jak. Zaželjela je da otputuje s vjetrom i da više
ne mora trčati od mjesta do mjesta, a u svakoj se kretnji krije opasnost i u svakoj
osobi koju ugleda možda je mogući neprijatelj. Otputovati s oblacima nepovratno.
Noel je rekao da će sve to ubrzo završiti pa će najzad moći prestati trčati.
Varao se.
Holcroft ju je molio preko telefona da ne putuje barem ne istog dana ali je nije
mogao uvjeriti. Kod Gallimarda je stigla poruka za nju. Treba pregledati osobne
stvari svoje sestre; treba odlučiti o nekim stvarima, ugovoriti druge.
Nazvat ću te u Ženevu, dragi moj. Ti ćeš biti u hotelu d'Accord?
Da. Što je to s njom? Što se dogodilo? Bila je tako sretna, tako
uznesena, a otad nisu prošla ni dva sata. Glas joj je sada bio napet;
riječi su joj bile jasne, ali glas poput glasa mučenice.
Telefonirat ću ti za dandva. Pod imenom Fresca.
Hoćeš li da poñem s tobom? Ne moram biti u Zenevi sve do
sutra uvečer. Kesslerovi neće tamo stići prije deset, a tvoj brat još
kasnije.
Ne, dragi. Ovo je tužno putovanje. Radije bih sama otputovala.
Johann je sada u Londonu... nastojat ću ga pronaći.
Ovdje su ostale neke stvari.
Haljina, hlače, cipele. Jednostavnije mi je da skoknem do... Herr
Obersta... da uzmem stvari koje će za Portsmouth biti prikladnije.
Brže?
Na putu prema aerodromu. Tamo svakako moram otići. Moja
putna isprava, novac...
Ja imam novaca... prekinu je Noel. Ja sam mislio da si kod
Herr Obersta već bila.
Molim te, dragi. Nemoj biti tako težak. Heldenin je glas ohra
pavio od tuge. Rekla sam ti da sam se zaustavila u uredu.
Ne, nisi mi rekla. To mi nisi rekla. Rekla si da si dobila poruku.
Holcroft je bio uznemiren; ona uopće nije razborita. Sakrivena kućica
Herr Obersta uopće nije na putu prema Orlvju. Helden, o čemu se
doista radi?
Volim te, Noel. Nazvat ću te sutra uvečer. Hotel d'Accord,
Ženeva.
Bez samilosti spusti slušalicu.
Holcroft spusti slušalicu dok mu je odjek njezinih riječi još bubnjao u ušima.
Moguće je da putuje u London, ali je on u to sumnjao. Kamo ide? Zašto je lagala?
Prokletstvo! Što je to s njom? Što se dogodilo?
Nije imalo nikakve svrhe da ostane u Parizu. Budući da mora otputovati u Ženevu,
nema nikakva razloga da odmah ne otputuje.
Ne smije otputovati avionom ili vlakom. Nevidljivi ljudi će motriti; mora im
izbjeći. Pomoćnik direktora hotela George V. mogao bi mu iznajmiti kola pod
imenom Fresca. Označit će mu i put na karti. Vozit će cijelu noć do Zeneve.
Althene Holcroft je pogledala kroz prozor aviona kompanije TAP na svjetla
Lisabona koja su bljeskala. Sletjet će za nekoliko minuta. Mnogo toga mora obaviti
u idućih dvanaest sati, a svim se srcem nadala da će u tome uspjeti. Čovjek ju je
slijedio u Meksiko; to je znala. Ali je nestao na aerodromu, što je značilo da je
drugi došao na njegovo
mjesto.
U Meksiku nije uspjela. Nije se uspjela sakriti ili prikriti. Kad stigne u Lisbon,
mora iščeznuti, onemogućiti pratnju. Ne smije joj se dogoditi da opet ne uspije.
Lisabon.
Oh, Bože, Lisabon!
Upravo je u Lisabonu sve počelo. Životna laž začeta ñavolski briljantno. Kakva je
ona bila glupača, a kakvu je igru igrao Heinrich!
S početka je odbila da se s Heinrichom sastane u Lisabonu, tako ih je sve prezirala,
ali je ipak otišla jer je prijetnja bila sasvim jasna: njezin će sin biti doveden u vezu
s pravim ocem, etiketiran, onemogućen kao slobodan čovjek. Noela Holcrofta
nikad neće ostaviti na miru, već će ga ime Noel Clausen sin sramotnog nacista
slijediti cijeloga života.
Kakvo je olakšanje osjetila! Kako je bila zahvalna što je prijetnja bila samo
izgovor da je prisile da doñe u Lisabon. A kako je tek bila zapanjena kad joj je
Heinrich mirno obrazložio čudesan plan koji će biti ostvaren tek nakon prohujalih
mnogih godina, ali kad bude proveden, svijet će postati mnogo bolji. Kakvo je
strahopoštovanje osjetila saznavši za obrise plana. Slušala ga je, bila je pridobivena
i učinila je sve što je zahtijevao od nje. Štetu treba popraviti, ublažiti; tek će tada
biti bolje na ovome nesretnome svijetu.
Za tih nekoliko dana u Lisabonu ona ga je opet voljela i u bujici navrelih osjećaja
ponudila mu se.
On je to odbio sa suzama u očima. Rekao je da to ne zaslužuje. Kakva vješta
gluma! Kakva ironija!
A sada, u ovom trenutku, ista prijetnja zbog koje je doputovala u Lisabon prije
trideset godina, bila je i sada razlog zbog kojeg je opet doputovala. Noel Holcroft
mogao bi biti uništen kao čovjek; mogao bi postati Noel Clausen, sin Heinricha,
instrument novog Reicha.
Usred noći, na Bedford Hillsu, posjetio ju je jedan čovjek. Čovjek kojemu je
otvorila zato jer je iza zatvorenih vrata izgovorio ime »Manfredi«. Pustila ga je da
uñe misleći da ga je možda poslao njenzin sin. Meñutim, objasnio je da je Židov iz
mjesta koje se zove Har Sha'alav i da je namjerava ubiti. A zatim će ubiti njezina
sina. Neće biti nikakve odurne prikaze Wolfsschanzea lažnog Wolfsschanzea koji
bi se rasprostirao od Ziiricha do Ženeve.
Althene je bila bijesna. Zna li taj čovjek s kim on razgovara? Što je ona učinila?
Kakvu bi to ona ulogu trebala imati? Sto on bljezgari?
Došljak je znao samo o Zenevi i Zurichu... i o Lisabonu prije trideset godina. Više
nije ni trebalo da zna, nije trebalo da zna ni tko je ona zapravo, ali zna da je njezino
stajalište strašno i nedopustivo. Uvreda za sve ljude kakav je on, u cijelome svijetu.
Althene je ugledala bol i bijes u tim tamnim očima koje su je držale na udaljenosti
kao da je oružje uperio u nju. U očajanju je zatražila da joj kaže ono što misli da
zna.
Ispričao joj je da će goleme svote novca biti upućene posebnim kanalima centrima
u gotovo svim zemljama. Muškarcima i ženama koji već trideset godina čekaju taj
signal.
Ostvarit će se val ubijanja, nemira, razbijanja, napada na ulicama; vlade će biti
zbunjene i onemogućene, a njihovi organi za održavanje reda osakaćeni. U svim će
se zemljama začuti uzvici ogorčenih ljudi koji zahtijevaju stabilnost i red pod
svaku cijenu. Tada će izbiti na površinu snažne ličnosti s velikim svotama, koje će
znati što raditi i u kojem trenutku moraju nastupiti. Za nekoliko mjeseci imat će
vlast u svojim rukama.
A ima ih na svim stranama. U svim zemljama. Samo čekaju signal iz Zeneve.
Tko su ti ljudi?
Sonnenkinder. Djeca fanatika koja su prije trideset godina upućena iz Njemačke
avionima, brodovima, podmornicama. Uputili su ih ljudi koji su znali da je njihova
stvar izgubljena, ali su vjerovali da ipak može i mora oživjeti.
Nalaze se posvuda. Protiv njih se ne mogu boriti obični ljudi uobičajenim načinom,
uobičajenim kanalima vlasti. U velikom broju slučajeva Sonnenkinder imaju vlast
nad tim kanalima. Ali Židovi iz Har Sha'alava nisu obični ljudi, niti se bore na
uobičajene načine. Oni shvaćaju da se za likvidiranje lažnog Wolfsschanzea
moraju boriti tajno, nesmiljeno i da nikada ne smiju dopustiti Sonnenkider da znaju
gdje su bili, odakle su došli i gdje će udariti idući put.
A jedan je od najprečih zadataka je zaustavljanje prljave goleme
svote novca.
Treba ih odmah razotkriti!
Tko? Gdje? Tko su ti ljudi? Tko će to dokazati? Tko može pokazati prstom i reći:
ovaj general ili onaj admiral, ovaj načelnik policije ili onaj predsjednik korporacije,
ovaj sudac ili onaj senator; tko može reći da je ovaj kongresmen ili onaj guverner
Sonnenkind? Ljudi se natječu za položaje govoreći klišejima omotanima u šifrirane
riječi, obraćajući se mržnji, najgnusnijim strastima, dijeleći pljuske poluistina
slijeva i zdesna, a ipak nisu nikome sumnjivi. Ne samo da nisu sumnjivi, već im
svjetina maše, pozdravlja ih, obožava, maše im zastavicama i stavlja njihove
značke na revere. Sve je to strašna i opasna predstava u kojoj mase ne znaju svoje
mjesto, a većina ostalih dobro zna što radi. Izbori, obećanja, osmijesi, poljupci
djeci, opet obećanja, a iza svega toga je prijetnja smrću i strašnom smrću svake
slobode, smrću koja je bila zamišljena prije trideset godina. I prije, dakako.
Oni su posvuda. Nacist je medu nama, ali mi ga ne vidimo. On je zaogrnut
ugledom i dostojanstvom, on je u besprijekorno izglačanom odijelu. On zrači
lažnom čovječnošću.
Židov iz Har Sha'alava govorio je strastveno.
 Čak i vi, stara ženo. Vi i vaš sin, oruña novog Reicha. Čak ni vi ne
znate tko su oni.
Ja ne znam ništa. Kunem se životom da ništa ne znam. ]a nisam osoba za koju
mislite da jesam. Ubijte me. 7<a ime Božje, ubijte me. Sada! Osvetite se na meni.
Vi to zaslužujete, a i ja to zaslužujem ako je istina ono što govorite. Ali vas
zaklinjem da pronañete mog sina. Povedite ga. Objasnite mu. Zaustavite ga!
Nemojte ga ubiti; nemojte ga spominjati u javnosti. On nije ono što mislite. Pustite
ga da živi svojim životom. Uzmite moj život, ali njega poštedite!
Židov iz Har Sha'alava opet je govorio. Richard Holcroft je ubijen. To nije bila
nesreća.
Zamalo je izgubila svijest, ali ona nije mogla sebi dopustiti da padne. Nije mogla
dopustiti trenutačni zaborav koji bi bio dočekan s takvim zadovoljstvom.
Oh, moj Bože...
Wolfsschanze ga je ubio. Lažni Wolfsschanze. Sasvim promiš
ljeno i sigurno kao da ga je natjerao u plinsku komoru u Auschwitzu.
Što je Wolfsschanze? Zašto ga nazivate lažnim?
Sami saznajte. Mi ćemo opet razgovarati. Ako ste nam lagali, ubit
ćemo vas. Vaš će sin živjeti onoliko koliko mu svijet dopusti ali će
živjeti sa svastikom preko lica.
Pronañite ga. Kažite mu.
Čovjek iz Har Sha'alava je otišao. Althene je sjedila u naslonjaču pored prozora i
gledala snijegom pokrivenu zemlju. Cijelu noć. Njezin voljeni Richard, suprug koji
je njoj i njezinom sinu dao novi život... Sto je to ona učinila?
Ali je sada znala što treba uraditi.
Avion je dodirnuo poletnu stazu, a udarac je odagnao Althenine misli. Vratila se
sadašnjosti koja je pred njom. Sada.
U Lisabonu.
Stajala je pored željezne ograde dok su vode rijeke Tagus udarale o pramac staroga
broda što je plovio zaljevom. U lijevoj je ruci imala čipkasti rupčić koji je lepršao
na vjetru.
Učini joj se da ga je vidjela, ali, kao što joj je bilo rečeno, nije se ni pomakla dok
joj se on nije približio. Dakako da ga nikad prije nije vidjela, ali to sada nije bilo
važno. Bio je to stari čovjek u izgužvanom odijelu, gustih sijedih zalizaka koji su
se susretali s kratkom bijelom bradom. Gledao je putnike kao da se boji da bi netko
od njih mogao vikom zazvati policiju. To je bio taj čovjek. Sada je stajao iza nje.
Rijeka danas izgleda hladna rekao je.
Svileni rupčić se izmigoljio iz ruke i odletio. Oh, gle, izgubila sam ga. Althene je
gledala kako je rupčić pao u vodu.
Našli ste ga rekao je muškarac.
Hvala vam.
Molim vas, nemojte gledati u mene. Gledajte u obrise kuća preko
lagune.
U redu.
Vi olako razdajete novac, senora nastavio je muškarac.
Veoma mi se žuri.
Iznosite imena koja su već tako daleko u prošlosti da više nemaju
lica. Takve zahtjeve nismo godinama imali.
Ne mogu vjerovati da su se vremena tako izmijenila. Čudno,
sasvim čudno.
Ali ipak jesu, senora. I muškarci i žene i nadalje putuju potajice,
ali ne pomoću tako jednostavnih trikova kao što su lažne putne isprave.
Živimo u doba računala. Lažne isprave više nisu ono što su nekad bile.
Tako se vraćamo do rata. Rute za bježanje.
Moram stići u Ženevu što je prije moguće. Nitko ne smije znati
da sam ovdje.
Vi ćete stići u Ženevu, senora, a da se ondje nalazite, znat će
samo oni koje vi o tome obavijestite. Ali to neće biti tako brzo kako
želite. To nije isto što i kupnja karte prvog razreda za avion redovne
linije. Žao mi je.
Dva ili tri dana. Inače nema nikakvih jamstva. Uhvatit će vas poli
cija ili uhode ili oni koje nastojite izbjeći.
Althene ušuti na trenutak. Kako ću onamo stići? Ponavljam da
mi se žuri.
Znam, znam odvrati čovjek. Poći ćete preko granice mjestima
gdje nema patrola ili putovima gdje stražare možemo potkupiti. Sje
verna ruta. Sierra de Gata pa preko do Zaragoze pa istočnim Pirine
jima. Odanle do Montpelliera i Avignona. Iz Avignona će vas mali
avion povesti do Grenobla, a drugi do Chambervja i Ženeve. To će
koštati.
Ja mogu platiti. Kad polazimo?
Večeras.

Plavokosi muškarac ispunio je karticu za prijavu boravka i predao je recepcionaru

u hotelu d'Accord.
Hvala vam, gospodine Tennvson. Vi ostajete četrnaest dana?
Vjerojatno i više, ali svakako ne kraće. Zaista cijenim što ste mi
osigurali apartman.
Recepcionar se nasmiješio. Primili smo telefonsku najavu vašeg prijatelja, prvog
zamjenika predsjednika Kantona Ženeve. Uvjerili smo ga da ćemo sve učiniti da
vaš boravak bude ugodan.
Obavijestit ću ga da sam veoma zadovoljan.
Vrlo ste ljubazni.
Usput, očekujem da ću se ovdje idućih nekoliko dana sastati sa
starom prijateljicom. To je gospoña Holcroft. Možete li mi reći kad
je očekujete?
Recepcionar je uzeo knjigu gostiju i prelistao nekoliko stranica. Jeste li rekli
prezime Holcroft?
Da. Althene Holcroft. Amerikanka. Možda imate i rezervaciju za
njezina sina. To je gospodin Noel Holcroft. Bit ću vam zahvalan ako
pogledate.
Bojim se da nemamo rezervaciju na to prezime, gospodine. A
sigurno znam da se nijedan od sadašnjih naših gostiju ne zove Holcroft.
Mišići vilica na licu plavokosog gosta vidljivo se stegnuše. Sigurno je negdje
pogreška. Moja je informacija točna. Očekuje se u ovom hotelu. Možda ne večeras,
ali zacijelo sutra ili prekosutra. Molim vas da još jednom provjerite. Postoje li
povjerljive ubilježbe?
Ne, gospodine.
Kad biste ih imali, uvjeren sam da bi vas moj prijatelj, prvi zamje
nik, zamolio da mi ih pokažete.
Kad bi postojale, to ne bi bilo potrebno, gospodine Tennvson.
Mi smo apsolutno shvatili da trebamo udovoljiti svakom vašem
zahtjevu i mi bismo to rado učinili.
Možda putuje incognito, s lažnim imenom i putovnicom. U tom
je pogledu već poznato ekscentrična.
Recepcionar je okrenuo knjigu gostiju. Molim vas, sami pogledajte. Možda ćete vi
razaznati to ime.
Tennvson je zahvalio, pogledao knjigu, ali nije pronašao ono što je tražio. To ga je
razbjesnilo. Je li ovo potpuni popis? opet je upitao.
Da, gospodine. Mi smo malen i, ako mogu reći, ekskluzivan
hotel. Većina je naših gostiju već boravila ovdje. Meni su poznata
gotovo sva ta imena.
Koja vam ne zvuče poznato? ustrajno će plavokosi gost.
Recepcionar je pokazao prstom na dva imena. Ovo su jedina
imena koja ne poznajem odgovorio je. Gospoda iz Njemačke, dva brata s
prezimenom Kessler i Sir William Ellis iz Londona. Posljednja rezervacija
ubilježena je prije nekoliko sati.
Tennvson je uperio prst u recepcionara želeći mu nešto naglasiti kako bi to učinio
samo gost koji nije svakodnevni.
Ja idem u svoje sobe, ali vas želim zamoliti za jedan dokaz vaše
spremnosti na suradnju o kojoj je govorio prvi zamjenik. Vrlo je hitno
da pronañem gdje je gospoña Holcroft odsjela u Ženevi. Bio bih vam
istinski zahvalan da nazovete razne hotele, ali ni u kom slučaju ne smije
biti spomenuto moje ime. Ni u kom slučaju ponovio je.
Iz džepa je izvadio novčanicu od sto franaka.
Pronañite mi je rekao je.
Prije pola noći Noel je stigao u ChatillonsurSeine odakle je nazvao iznenañenog
Ellisa u London.
Ti ćeš učiniti što? upita ga Ellis u nevjerici.
Čuo si me, Willie. Platit ću ti pet stotina dolara i sve troškove
tvog jednodnevnog ili dvodnevnog boravka u Ženevi. Ja samo želim
da moju majku povedeš natrag u London.
Natrag u London? Ja sam užasna dadilja, a na temelju onoga što
si mi ispričao o svojoj majci, ona je vjerojatno posljednja osoba na svi
jetu kojoj je potrebna pratnja na putovanju.
Sada joj je potrebna. Netko ju je pratio. Ispričat ću ti o tome kad
te ugledam u Ženevi. Dakle, što misliš o svemu tome, Willie? Hoćeš li
mi učiniti tu uslugu?
Naravno, ali zaboravi na tih pet stotina. Uvjeren sam da ćemo
tvoja majka i ja imati mnogo više zajedničkog nego što smo nas dvojica
ikad imali. Meñutim, ti možeš pokupiti račune. Kao što ti je poznato,
kad putujem, ja ne štedim. Život je kratak, a ja nisam predstavnik
nekog samostana koji traži nove regrute.
Dok smo još na toj temi, savjetujem ti da putuješ oprezno, molim
te. Molim te da nazoveš hotel d'Accord u Ženevi i rezerviraš sobu za
danas, za dolazak prije podne. Tamo ćeš prvim avionom stići u devet
i trideset.
Što se tiče mog ponašanja na putu, dakle, uvjeravam te da ću biti
ozbiljan kao Buddha što je, uostalom, i primjereno nekome tko ima
prtljagu Louis Vuitton.62 Možda neka titulica...
Ja Švicarce poznajem bolje od tebe. Oni obožavaju titule; oni
smrde na novac, a novac im je i jedina ljubavnica. Zalupane seljačine,
gluplji od krava koje im daju alpsko mlijeko, a osim toga...
Willie, ja ću ti telefonirati oko deset ili deset i trideset. Želim se
poslužiti tvojom sobom dok ne ustanovim što se dogaña.
To je posebna cijena rekao je Willie Ellis. Vidjet ćemo se u
Ženevi.
Holcroft je odlučio nazvati Willieja jer se nije mogao sjetiti nikoga drugoga tko ne
bi postavljao sva moguća pitanja. Ellis nije bio uvredljiva budala kojom se
predstavljao iz čistog zadovoljstva. Kao pratioca na putu iz Švicarske, Althene bi
mogla imati mnogo goru osobu.
A mora što prije otići. Neprijatelji pogodbe ubili su joj muža i ne bi prezali da i nju
ubiju. Jer, Ženeva je mjesto gdje će se to dogoditi. Za dva ili tri dana bit će održan
sastanak, bit će potpisani dokumenti i novac će biti prebačen u Ziirich. Neprijatelj
pogodbe pokušat će sve da onemogući te pregovore. Njegova majka ne smije ostati
u Ženevi.
U Ženevi će se svašta dogoditi. To je osjećao, a takvi ga osjećaji uglavnom nisu
varali.
Odvezao se na jug u Dijon i stigao oko jedan sat poslije ponoći. Grad je spavao.
Dok se vozio mračnim ulicama, osjećao je da mu je potreban san; sutra mora biti
više nego budan. Budniji nego je bio ikad u životu. Vozio je dalje sve dok nije bio
okružen poljima pa je iznajmljena kola zaustavio pored ceste. Pripalio je cigaretu,
ali ju je odmah zgnječio i podigao noge na sjedište oslonivši glavu na staklo, na
koje je kao jastuk stavio svoj kišni ogrtač.
Za nekoliko sati bit će na granici. Prijeći će granicu s prvim valom motoriziranog
prometa. Hvatala ga je izmaglica nadolazećeg sna. Disao je polako i duboko. A
onda mu se prikazalo lice, snažno, uglato, tako nepoznato, ali sada ipak
prepoznatljivo.
Bilo je to lice Heinricha Clausena koji ga je zvao, govorio mu da požuri. Agoniji
će ubrzo doći kraj; štetu treba ublažiti.
Spavao je.
Erich Kessler je gledao dok je njegov mlañi brat Hans pokazivao dužnosniku
sigurnosti zrakoplovne kompanije svoju medicinsku torbu. Nakon Olimpijade 72
kad su Palestinci, kako se pretpostavlja, doletjeli u Miinchen s rastavljenim
puškama i strojnicama, utrostručene su mjere sigurnosti na gotovo svim
aerodromima.
To je suvišan napor, razmišljao je Erich. Oružje im je u Miinchen dopremio
Wolfsschanze, njihov Wolfsschanze.
Hans se smijao s dužnosnikom kompanije uživajući u nekoj zajedničkoj šali. Ali,
razmišljao je Erich, u Ženevi neće biti takvih viceva. Nitko ih neće pretraživati: ni
službenici kompanije, ni carinici, nitko. Prvi zamjenik predsjednika Kantona
Ženeva pobrinut će se da se to ne dogodi. Jedan od najuvaženijih liječnika u
Miinchenu, specijalist za internu medicinu, stiže kao njegov gost.
Hans je to i bio, ali i više od toga, razmišljao je Erich dok mu se brat približavao
vratima. Hans je bio bik srednje veličine, ali nevjerojatno šarmantna osoba.
Izvrstan nogometaš, kapetan lokalne momčadi koji bi poslije pružio liječničku
pomoć protivnicima koje je ozlijedio.
Čudno je, razmišljao je Erich, ali Hans je imao više vrlina od njega da bude stariji
sin. Da nije bilo slučajnosti godina, Hans bi radio s Johannom von Tieboltom, a
Erich, mirni znanstvenik, bio bi podreñeni. Jednom u trenutku samoispitivanja, to
je rekao Johannu.
Von Tiebolt nije htio za to ni čuti. Potreban je čisti intelektualac. Čovjek koji živi
beskrvnim životom, kako se izrazio Johann von Tiebolt. Beskrvnim? upitao ga je
Erich ne znajući to odmah protumačiti. Da, odgovorio je von Tiebolt. On pod
riječju »beskrvni« misli na osobu kojoj razlozi srca nikad ne nameću promjenu
stava ili mišljenja, koja nije podložna naglim promjenama raspoloženja, na osobu
koja se čvrsto zalaže za svoja gledišta ako u njih istinski vjeruje. Zar on, Erich, nije
dokazao te svoje osobine u onim prilično rijetkim, ali vitalnim trenucima kad je on
mirni znanstvenik stao ispred Tinamoua i otvoreno izrazio svoje sumnje? Sumnje
koje su dovele do promjene strategije?
Da, to je istina, ali to nije temeljna istina. Temeljna istina bila je u onom nečemu s
čime se Johann nije želio suočiti. Hans je, naime, gotovo u svemu bio ravan von
Tieboltu. Kad bi se njih dvojica sukobila, Johann bi mogao izgubiti život.
To je bilo mišljenje mirnog, beskrvnog intelektualca. Ali mišljenje o kojemu bi
samo razmišljao.
Sve se razvija po planu primijetio je Hans dok su išli prema avi
onu.
Amerikanac je već više mrtav nego živ, a ni jedan laboratorij neće
otkriti uzroke.
Helden je izišla iz vlaka u Neuchatelu. Stajala je na peronu i prilagoñavala oči
jarkoj sunčanoj svjetlosti koja se odražavala s krova željezničke postaje. Znala je
da se treba pomiješati s putnicima koji su izlazili iz vlaka, ali je na trenutak zastala
da bi udahnula zrak. Protekla tri sata provela je u mraku teretnog vagona skvrčena
pored sanduka sa strojevima. U Besanc,onu vrata su bila elektronski otvorena
točno šezdeset sekundi i ona se popela u vagon. Točno pet minuta prije podneva
vrata su opet bila otvorena; u Neuchatel je stigla a da je nitko nije vidio. Noge su je
boljele, u glavi joj je udaralo, ali je uspjela. Sve je to stajalo dosta novaca.
Zrak joj je ispunjavao pluća. Uzela je prtljagu i uputila se prema izlazu iz postaje u
Neuchatelu. Selo PresduLac bilo je na zapadnoj strani jezera tridesetak kilometara
prema jugu. Pronašla je vozača taksija koji je pristao da je preveze.
Vožnja je bila prilično neudobna, a zaokreti isuviše česti, ali njoj se učinilo kao da
mirno lebdi. Kroz prozor je gledala brda i plavu jezersku vodu. Raskošni pejsaž
djelovao je smirujuće na nju i omogućio joj dragocjene trenutke razmišljanja koji
su joj bili potrebni ako želi barem pokušati shvatiti neke dogañaje. Što je Herr
Oberst mislio kad je napisao da je on uredio da ona doñe k njemu jer je mislio da je
ona »ruka neprijatelja«? Neprijatelja na kojeg »trideset godina čeka da se sukobi« s
njim. O kojem je neprijatelju riječ? I zašto je nju izabrao?
Što je učinila? Ili nije učinila? Je li opet u pitanju strašna dilema? Prokleta zbog
onoga što jest i prokleta zbog onoga što nije? Kad će svemu tome, oh Bože, biti
kraj?
Herr Oberst je znao da će umrijeti. On ju je pripremio za svoju smrt kao da ju je
točno najavio vodeći računa da ona ima dovoljno novaca za tajno putovanje u
Švicarsku gdje će posjetiti čovjeka koji se zove Werner Gerhardt, u Neuchatelu.
Tko je taj čovjek? Što je on Klausu Falkenheimu kad s njim treba stupiti u vezu tek
poslije Falkenheimove smrti?
Novčić Volfsschanzea ima dvije strane.
Vozač taksija je prekinuo njezino razmišljanje. Prenoćište je dolje, uz obalu rekao
je. To baš nije bogzna kakav hotel, znate.
Odgovarat će mi. Uvjerena sam.
Iz sobe je bio prekrasan pogled na vodu jezera Neuchatel. Bilo je tako mirno da je
Helden bila u iskušenju da sjedi na prozoru i ne radi ništa drugo već da misli o
Noelu jer, kad bi mislila o njemu, osjećala se... ugodno. Ali treba pronaći Wernera
Gerhardta, treba mu prenijeti poruku Herr Obersta. U telefonskom imeniku
PresduLaca nije bilo takvog imena; sam Bog zna kad su u imenik uneseni novi
podaci jer se ovdje nije ništa mijenjalo godinama. Ali to ionako nije veliko selo.
Započet će oprezno razgovarajući s vratarom. Hotelski vratari su obično najbolje
obaviješteni ljudi. Možda mu je ime poznato.
Bilo je poznato, ali ne na način koji bi je ispunio povjerenjem.
Ludi Gerhardt? upita je debeli čovjek koji je sjedio u pletenoj
stolici iza pulta.
Donosite mu pozdrave od starih prijatelja? Trebalo je da mu
donesete neki napitak koji bi mu razmrsio hladetinasti mozak. On
neće razumjeti nijednu riječ koju mu kažete.
To nisam znala odgovorila je Helden obuzeta očajem.
Vidjet ćete sami. Sad je sredina poslijepodneva i dan je hladan, ali
je sunčan. On će nesumnjivo biti na trgu gdje pjeva svoje pjesmice i
hrani golubove. Oni mu prljaju odijelo, ali on to ne opaža.
Ugledala ga je kako sjedi na kamenoj ploči okrugle fontane na seoskom trgu.
Uopće nije primjećivao prolaznike koji su ga stalno gledali češće iskazujući
gañenje i ljutnju nego trpeljivost. Odjeća mu je bila neuredna, prastari kaput
onečišćen. Točno onako kako je rekao vratar prenoćišta. Bio je star i djelovao je
jednako bolesno kao Herr Oberst, ali je bio znatno nižeg rasta te puniji u licu i
tijelu. Koža mu je bila blijeda i zategnuta, išarana venama poput paukove mreže.
Nosio je naočale s debelim čeličnim okvirom koje su se kretale sa strane na stranu
u ritmu s njegovom glavom koja se tresla. Drhtale su mu i ruke kad bi posezao u
papirnatu vrećicu vadeći mrvice kruha i bacajući ih desecima golubova koji su
gukali u kontrapunktu prema jednoličnom pjevuckanju koje se čulo sa starčevih
usana.
Prizor koji se ne zaboravlja.
Helden je osjetila mučninu. On je bio samo ostatak čovjeka. Bio je u stanju iza
senilnosti, nakon senilnosti. Nikakvo drugo stanje ne bi moglo prouzrokovati ono
što je ugledala ispred sebe na rubu vodoskoka.
Novčić Wolfsschanzea ima dvije strane. Približava se vrijeme početka katastrofe...
Činilo joj se sasvim suvišnim da mu ponovi te riječi. Pa ipak, kad je već
doputovala ovamo, treba postupiti po posljednjoj volji Herr Obersta. Osim toga,
bilo joj je jasno da je veliki čovjek grozno ubijen samo zato jer je njegovo
upozorenje bilo realno.
Približila se starcu i sjela pored njega svjesna činjenice da nekoliko osoba na trgu
gleda i na nju kao da je šenula. Govorila je tiho, na njemačkom.
Herr Gerhardt? Dugo sam putovala da se sastanem s vama.
Tako lijepa dama... lijepa, lijepa dama.
Dolazim od Herr Falkenheima. Sjećate li ga se?
Sokolova kuća? 3 Sokolovi ne vole moje golubove. Oni nanose
zlo mojim golubovima. Moji prijatelji i ja ih ne volimo, zar ne, drago
perje? Gerhardt se sagnuo i stisnuo usne ljubeći zrak iznad grabež
ljivih ptica na zemlji.
Vi biste voljeli tog čovjeka kad biste ga se sjećali odvrati Helden.
Kako mogu voljeti ono što ne poznajem? Želite li vi malo kruha?
Ako želite, možete ga jesti, ali bi moji prijatelji bili ozlojeñeni. Ustao
je s mukom bacivši nekoliko mrvica, a onda je s mukom sjeo i bacio
mrvice pored Heldeninih nogu.
»Novčić Wolfsschanzea ima dvije strane« prošaptala je Helden.
A zatim je čula riječi. Nije bilo prekida ritma; visoko, jednolično
pjevušenje bilo je isto, ali je sada imalo smisla. Mrtav je, nije li?... Nemojte mi
odgovarati: samo kimnite glavom ili zatresite. Zapamtite da razgovarate s ludim
starcem koji truća uglavnom bedastoće.
Helden je bila tako zapanjena da se jedva mogla pomaknuti. Svojom je
nepokretnošću odgovorila starcu na njegovo pitanje. Nastavio je svoju jednoličnu
kadencu. Klaus je mrtav. I tako su ga napokon pronašli i ubili.
Bila je to Odessa odgovorila je. Odessa ga je ubila. Posvuda
su bile svastike.
Wolfsschanze bi htio da u to povjerujemo.
Gerhardt je bacio mrvice u zrak; golubovi su u meñusobnoj borbi osvajali svoj dio.
Evo, milo perje! Za vas je vrijeme čaja. Okrenuo se Helden s
dalekim pogledom u očima. Kao i uvijek, Odessa je žrtveno janje.
Tako očito, ali nije baš uvijek.
Vi kažete Wolfsschanze prošaptala je Helden. Čovjek koji se
zove Holcroft dobio je prijeteće pismo ako nešto ne učini. Napisano je
prije trideset godina, a potpisali su ga ljudi koji su se nazvali preživje
lima iz Wolfsschanzea.
Gerhardt je za trenutak prestao drhtati. Nije bilo preživjelih iz Wolfsschanzea,
osim jednog! Klaus Falkenheim. Tamo je bilo i drugih i preživjeli su, ali oni nisu
bili orlovi; to je smeće koje ne leti. A sada misle da je došlo njihovo vrijeme.
Helden se još nije oporavila od prvog iznenañenja, a već je nastupilo drugo.
Zagonetke, same zagonetke. I to zagonetke koje sve stavljaju na glavu, mijenjaju
smisao uhodanom razmišljanju i vjerovanju. Ako je dobro shvatila ono što je čula,
postaje sumnjivo mnogo toga, ali teško da bi ona bila sposobna odmah shvatiti
takav izazovno novi, sve teži i složeniji razvoj situacije.
Nema sumnje da ovaj »luñak« zna što govori i više nema sumnje da njegova
jedinstvena i bolna gluma, svakodnevni prizor jada i bijede, ima svoju proračunatu
ulogu. Ali, ovo što govori njoj, nema nikakva smisla. Ili ne može uloviti smisao
dalekih nagovještaja.
Gerhardt kao da je odlučio staviti je na još goru kušnju.
Simbole su lopovi hvatali u zraku znajući da se iza njih mogu
sakriti i djelovati, ali s lopovskim ciljevima, draga gospoñice. Tako
treba gledati na priče o Wolfsschanzeu onih koji žele ponovo divljati
i nastaviti sijati tugu objasnio je.
Jedan nezadovoljni golub sletio je na starčevo desno koljeno i gledao ga optužujući
što njihovo vrijeme dijeli s nepoznatom osobom. Ah, slatki, ah, slatko perje
nastavi se jednoličan pjesmica koja bi onoga tko je dugo sluša mogla doista dovesti
u stanje bezizlaznog očajan. Evo gozbice iz moje torbice, evo gozbice za moje
prijateljice nesnosno je pjevušio Gerhardt.
Ja ne razumijem opet će Helden više za sebe nego za Ger
hardta.
Ja ću vam to objasniti, ali ne ovdje. Kad padne mrak, doñite u
moju kuću na jezeru. Južno, na cesti koja je uz obalu, točno tri kilome
tra iza raskršća, jedna je staza... Točno joj je opisao kako će naći nje
govu kuću, ali kao da su to riječi koje su napisane da prate dječju melo
diju. Kad je završio, bolno je ustao i posljednje mrvice bacio golubo
vima.
Ne vjerujem da će vas pratiti rekao je senilno se osmjeh
nuvši ali ipak provjerite. Očekuje nas posao, priličan posao, a treba
ga odmah obaviti... Evo, moje slatko perje! Posljednji ostaci vašeg
jela, moji pernati prijatelji.
Mali jednomotorni avion kružio je noćnim nebom iznad ravnog pašnjaka u
Chambervju. Pilot je čekao da bude uključena dvostruka linija svjetala: signal da se
može spustiti. Na pašnjaku je bio drugi avion, hidroavion s kotačima u pontonima,
spreman za polijetanje. Poletjet će koju minutu nakon što prvi avion stigne do kraja
improvizirane piste. Ponijet će svoj vrijedni teret na sjever, istočnim dijelom rijeke
Rhone, prijeći švicarsku granicu kod Versoixa i spustiti se na Ženevsko jezero,
dvadeset kilometara sjeverno od grada. Teret nije imao imena, ali to pilote nije ni
zanimalo. Njihovu je uslugu platila kao kurir koji nosi najskuplji narkotik.
Samo je jednom pokazala promjenu raspoloženja. To je bilo nakon četiri minute
leta od Avignona prema SaintVallieru kad je mali avion uletio u neočekivanu i
opasnu oluju s tučom.
Možda je vrijeme nepogodno za ovaj lagani avion rekao je pilot.
Bilo bi mudrije da se vratimo.
Letite iznad oblaka.
Nemamo snage, a ne znamo koliko se fronta rasteže pred nama.
Onda letite kroz oblak. Ja plaćam i za vremensku točnost leta i za
prijevoz. Večeras moram stići u Ženevu.
Ako budemo prisiljeni sletjeti na rijeku, ja ću potkupiti patrole.
Kupljene su na granici u PortBou; možemo ih opet kupiti. Letite
ravno.
A ako se srušimo, madame?
Nemojte.
Ispod njih, u mraku, svjetla Chambervja bila su sukcesivno upaljena: prvi red, pa
drugi. Pilot je spustio krilo na lijevu stranu i kružio spremajući se za spuštanje.
Ubrzo je dodirnuo tlo.
Vi ste dobri rekao je vrijedni teret otkopčavajući pojas. Je li
moj idući pilot ravan vama?
Jednako dobar, madame, a ima i prednost koju ja nemam. On u
mraku razaznaje točke radara unutar desetog dijela zračne milje. Treba
platiti za takvu stručnost.
Sa zadovoljstvom odgovorila je Althene.
Hidroavion je poletio prema noćnom vjetru točno u deset i pedeset sedam. Let
preko granice kod Versoixa bit će obavljen veoma nisko i neće dugo potrajati, ne
više od dvadeset minuta do pola sata. To je dio puta koji pripada samo specijalistu,
a specijalist u kokpitu bio je krupan muškarac crvene brade i prorijeñene crvene
kose. Žvakao je napola popušenu cigaru i govorio engleski oštrim akcentom koji je
povezan s AlsaceLorraineom. Prvih nekoliko minuta leta nije ništa govorio, ali kad
je progovorio, Althene je ostala zapanjena.
Ja ne znam kakvu vi robu nosite, madame, ali vas traže po cijeloj
Europi.
Što? Tko je izdao alarm i kako vi to znate? Moje ime nije bilo
spomenuto. To mi je bilo zajamčeno!
Europski bilten koji je uputio Interpol zaista je informativan.
Veoma rijetko meñunarodna policija traži ženu da li da kažem
vaše dobi i izgleda. Pretpostavljam da se prezivate Holcroft.
Ništa ne pretpostavljajte.
Althene je zgrabila svoj pojas nastojeći da se svlada. Nije znala objasniti zašto se
toliko uzbudila čovjek iz Har Sha'alava je rekao da su oni posvuda ali joj je išla
na živce činjenica da taj Wolfsschanze ima dovoljno utjecaja na Interpol da se služi
njegovim aparatom. Ona treba izbjeći ne samo naciste Wolfsschanzea, već i mrežu
zakonitih čuvara reda. To je dobro smišljena zamka; njezina krivična djela nije
moguće nijekati: najprije putuje s lažnom putnom ispravom, a zatim bez ijedne. A
ne može objasniti svoja nedjela. Kad bi to učinila, povezala bi svoga sina sina
Heinricha Clausena s tako velikom zavjerom da bi bio uništen. Treba se suočiti s
tom ekstremnošću; možda će žrtvovati njezina sina. Ali je ironiju nalazila u vrlo
realnoj mogućnosti da je Wolfsschanze duboko prodro u strukture državne vlasti...
Oni su posvuda. Kad bi je uhvatili, ubili bi je prije nego bi mogla reći što
zna.
Okrenula se bradatom pilotu. Kako ste saznali za taj bilten?
Čovjek je slegnuo ramenima. Kako znam za radarske vektore? Vi plaćate meni, ja
plaćam drugima. U ovim danima više ne postoji nešto
što je čista zarada.
Piše li u biltenu zašto tu... staru ženu... traže?
To je čudna uzbuna, madame. Jasno je navedeno da ona putuje s
lažnim dokumentima, ali je ne smiju uhititi. Podatke o njezinom bora
vištu treba saopćiti Interpolu u Parizu, odakle će biti upućeni u New
York.
New York?
Odande potječe zahtjev. Policija u New Yorku, detektivporučnik
Miles.
Miles? Althene se namrštila. Nikad nisam čula za tog čovjeka.
Ali možda je ta žena čula spretno će pilot premjestivši cigaru u
ustima.
Althene je zatvorila oči. Bi li vam se svidjelo da zaradite vrlo
čistiti profit?
Ja nisam nikakav dogmatičar; riječ »profit« nimalo me ne vrijeña.
Kako?
Sakrijte me u Ženevi. Pomozite mi da s nekim uspostavim vezu.
Za moj boravak u Ženevi ne smije nitko znati.
Pilot je pogledao na instrumente, a zatim nagnuo avion nadesno.
To će vas koštati.
Ja ću platiti odgovorila je.
Johann von Tiebolt šetkao je po apartmanu kao graciozna ljutita zvijer; umorna
zvijer. Njegova se publika sastojala od braće Kessler. Prvi zamjenik predsjednika
Kantona Ženeva otišao je prije nekoliko minuta. Ostala su samo njih trojica.
Napetost se nije mogla sakriti.
Ona je negdje u Ženevi rekao je von Tiebolt. Ona mora biti u
Ženevi.
Očito pod drugim imenom dodao je Hans Kessler. Uz noge mu
je bila liječnička torba. Pronaći ćemo je. Jednostavno treba ljude
poslati da je traže nakon što im damo opis. Naš zamjenik nas je uvjerio
da to nije problem.
Von Tiebolt se zaustavi. Nije problem? Mislim da ste ti i on razmotrili taj »nije
problem«. Prema riječima našeg zamjenika, ženevska je policija rekla da je dobila
Interpolov bilten o njoj. To sasvim jednostavno znači da je proputovala najmanje
šest i pol tisuća kilometara a da je nisu mogli pronaći. Najmanje šest i po tisuća
kilometara kroz nizove računala na avionima koji prelaze granice i slijeću s
manifestima putnika najmanje na dvije imigracijske točke. A nema ništa. Nemoj od
sebe praviti budalu, Hans. Ona je mnogo lukavija nego smo mislili. Prevarili smo
se.
Sutra je petak rekao je Erich. Holcroft dolazi sutra i on će se
sastati s nama. Kad dobijemo njega, dobit ćemo i nju.
Rekao je da će odsjesti u d'Accordu, ali je promijenio mišljenje.
Nema njegove rezervacije, a gospodin Fresca je napustio George Cinq.
Von Tiebolt je stajao pored prozora. Meni se to ne sviña. Nešto nije u redu.
Hans je dohvatio piće. Čini mi se da ti previñaš nešto što je sasvim jasno.
Što?
Gledajući Holcroftovim očima, mnogo toga nije u redu. On misli
da ga ljudi prate. Bit će oprezan i putovat će oprezno. Bit ću iznenañen
ako sobu rezervira na svoje ime.
Pretpostavljao sam da će prezime biti Fresca ili neka izvedenica iz
tog prezimena koju bih prepoznao odvratio je von Tiebolt odbacivši
primjedbu mlañeg Kesslera. Ništa sličnog tome nema ni u jednom
ženevskom hotelu.
A je li negdje zabilježeno prezime Tennvson upita Erich mirno
ili nešto slično tome?
Helden? upita Johann okrenuvši se.
Helden. Stariji Kessler je kimnuo. Bila je s njim u Parizu.
Treba pretpostaviti da mu pomaže; ti si to čak preporučio.
Von Tiebolt je stajao nepokretno. Helden i njezini prljavi, lutajući izrodi imaju
mnogo posla u ovom trenutku. Oni isplahnjuju Odessu tražeći ubojice Herr
Obersta.
Falkenheim? Hans se nagnuo naprijed. Zar je Falkenheim
mrtav?
Falkenheim je bio voña Nachrichtendiensta; da budem precizan,
on je bio jedan od posljednjih članova. Nakon njegove smrti Wolfssc
hanze više nema protivnika ostvarivanju našeg plana. Njegova je vojska
Židova obezglavljena i bit će to još više ovih dana. Ono malo što su znali bit će
pokopano s njihovim vpñama.
Zidovi? S Nachrichtendienstom? Erich nije mogao doći k sebi.
Za ime Božje, o čemu to govoriš?
Izdano je nareñenje za napad na kibuc Har Sha'alav. Teroristi
Rachea će biti odgovorni. Uvjeren sam da vam ime »Har Sha'alav«
nešto znači. No, kako god bilo, Nachrichtendiest se okrenuo Zidovima
iz Har Sha'alava. Smeće smeću.
Zanimalo bi me podrobnije objašnjenje! rekao je Erich.
Poslije. Sada se moramo usredotočiti na Holcroftove. Mora
mo... Von Tiebolt je zašutio jer mu je pala na pamet nova misao.
Prioriteti. Uvijek treba voditi računa o prioritetima dodao je kao
da razgovara sam sa sobom. A prvi je prioritet dokument o La
Grande Banque de Geneve, što znači da nam treba slavni sin. Prona
ñite ga, držite ga u potpunoj karanteni. Potreban nam je jedva nešto
više od trideset sati.
Ja te ne mogu slijediti prekinuo ga je Hans. Sto će se dogoditi
za trideset sati?
Nas trojica ćemo se sastati s direktorima banke odgovorio mu
je Erich. Sve će biti potpisano i obavljeno uz prisustvo pravnog
zastupnika Grande Banque, uz poštovanje svih švicarskih zakona.
Novac će biti deblokiran preko Ziiricha, a mi preuzimamo vlast nad
njim u ponedjeljak ujutro.
Ali trideset sati od petka ujutro je...
Subota poslije podne dovršio mu je rečenicu von Tiebolt. S
direktorima se sastajemo u subotu ujutro u devet sati. Nikad se nije
postavilo pitanje o tome hoćemo li biti prihvaćeni ili nećemo osim u
Holcroftovoj mašti. Manfredi se za to pobrinuo prije nekoliko mjeseci.
Ne samo da smo prihvatljivi, već samo što nismo prokleti sveci. Moje
pismo iz MI5 samo je posljednja kruna. U subotu, oko podneva, sve će
već biti gotovo.
Zar im je toliko stalo da izgube sedam stotina i osamdeset mili
juna dolara da će zbog toga u nedjelju otvoriti banku?
Plavokosi se nasmijao. Ja sam to zahtijevao u Holcroftovo ime zbog brzine i
tajnovitosti. Direktori se nisu suprotstavili oni očekuju mrvice a neće se
suprotsaviti ni Holcroft kad mu kažem. On ima svoje razloge zbog kojih želi da sve
to što prije završi. Osim toga, on je već na rubu svojih kapaciteta. Von Tiebolt je
pogledao Ericha i još se jače nasmijao. On nas obojicu gleda kao prijatelje, kao
stupove snage, dvojicu ljudi koji su mu očajnički potrebni. Programiranje je prešlo
sva naša očekivanja.
Kessler je kimnuo. U subotu oko podne on će potpisati posljednji uvjet.
Koji posljednji uvjet? upitao je Hans uznemireno. Sto to
znači? Sto on to potpisuje?
Sva trojica ćemo to potpisati odgovorio je von Tiebolt zastavši
da bi bolje naglasio. To je zahtjev švicarskog zakona kad je u pitanju
oslobañanje takvih računa. Upoznali smo se, u potpunosti shvaćamo
svoju odgovornost; dublje smo se upoznali i imamo povjerenje jedan
u drugoga. Prema tome, u slučaju da jedan od nas umre prije drugih,
svaki prenosi sva prava i obaveze na svoje sunasljednike. Osim, dakako,
plaće od dva milijuna koju treba podijeliti nasljednicima pojedinaca. Ta
dva milijuna zakonito dodijeljena i na kojima je zabrana da budu
ustupljena drugim izvršiteljima otklanjaju svaku sumnju prijevare.
Mlañi je Kessler tiho zazviždukao. Apsolutno sjajno. Dakle, taj posljednji uvjet ta
klauzula smrti prema kojoj svaki od vas prenosi na druge svoju odgovornost nije
ni trebalo da bude dijelom dokumenta... jer je to tekst zakona. Da je bila uključena
u dokument, Holcroft bi možda sumnjao od početka. Liječnik je zatresao glavom u
znak poštovanja. Oči su mu sjale zadovoljstvom. I tako ta klauzula nije bila
upisana jer je ona zakon.
Točno. A svaku zakonitost treba poštovati. Za mjesec dana to
neće imati nikakve važnosti, ali dok našu akciju još šire ne razvijemo,
moramo se čuvati svake uzbune koja bi nam mogla naškoditi.
Ja to razumijem rekao je Hans. Nego, da se vratim na stvar, u subotu oko podneva
Holcroft nam više neće biti potreban, zar ne?
Erich je podigao ruku. Najbolje je da ga neko vrijeme kljukaš svojim drogama
kako bismo ga mogli pokazivati kao da je normalna osoba. Funkcionirajući
duševni bogalj... sve dok veliki dio sredstava ne raspodijelimo. A tada više neće ni
biti važno; svijet će biti suviše zaokupljen drugim stvarima da bi vodio brigu o
nekom nesretnom slučaju u Ziirichu. Sada moramo postupati onako kako Johann
kaže. Moramo pronaći Holcrofta prije nego ga majka pronañe.
Bez obzira na to kakav ćeš izgovor ili izgovore smisliti dodao je
von Tiebolt drži ga u izolaciji sve do našeg sastanka preksutra. Ona
će nesumnjivo nastojati da ga pronañe pa ćemo tako saznati gdje je ona. Mi imamo
ljude u Ženevi koji se mogu pobrinuti za ostalo. Okli
jevao je. Kao i uvijek, Hans, tvoj brat, razmišlja o onome što je opti
malno. Odgovor na tvoje pitanje glasi da. U subotu u podne Holcroft
je potrošna roba. Kad razmišljam o tome, nisam siguran da su dodatni
tjedni uopće poželjni.
Opet me uznemiruješ rekao je znanstvenik. Ja u mnogim stva
rima izražavam poštovanje tvom egzotičnom mozgu, ali je devijacija u
strategiji u ovoj fazi jedva dobrodošla. Holcrofta moramo imati
spremna za pokazivanje. Služeći se tvojim riječima, sve dok ne ostva
rimo »širu akciju«, moramo se čuvati svake uzbune.
Ne vjerujem da će ih biti odgovorio je von Tiebolt. Promjenu
u ostvarivanju zadatka nesumnjivo bi odobrili naši očevi. Ja sam ubrzao
dnevni red.
Ti si sto?
Kad sam izgovorio riječ »uzbuna«, mislio sam na razne legalnosti,
a ne na Holcrofta. Legalnosti su konstantne, a životna dob nikad.
Koji dnevni red? Zašto?
Drugo pitanje kao prvo i možeš na nj odgovoriti. Johann je sta
jao ispred stolice starijeg Kesslera. Koje je bilo najuspješnije pojedi
načno oružje kojim se služila naša domovina? Koja bi strategija bacila
Englesku na koljena da nije bilo oklijevanja? Koje su munje potresale
svijet?
Blitzkrieg rekao je liječnik odgovarajući svom bratu.
Da. Brzi, oštri napadi niotkud. Ljudi, oružje, mašinerija, sve se to
prelijevalo preko granice nevjerojatnom brzinom ostavljajući za sobom
pometnju i uništenje. Cijeli su narodi bili podijeljeni. Više nisu mogli
spajati redove, bili su nesposobni za odlučivanje. Blitzkrieg, Erich.
Sada ga moramo prilagoditi; ne smijemo oklijevati.
Apstrakcije, Johann! Kaži mi pojedinosti! Ovako te ne mogu raz
umjeti.
Vrlo dobro. Pojedinost broj jedan: John Tennvson je napisao čla
nak koji će preuzeti sve svjetske agencije i sutra ga prenijeti u svaki
kutak zemlje. Tinamou je imao svoje zapise i sada se govorka da bi
mogli biti pronañeni. Imena moćnih ličnosti koje su ga unajmile kao
ubojicu, datumi, izvori isplate. To će djelovati kao snažni električni
šokovi u svim svjetskim centrima moći. Pojedinost broj dva: u subotu
je proveden ženevski dokument, novac je prebačen u Ziirich. U nedje
lju ondje selimo naš štab. Prostorije su spremne, sve komunikacije
funkcioniraju. Ako je Holcroft s nama, Hans ga narkotizira; ako nije, onda je
mrtav. Pojedinost broj tri: likvidni novac je pod našom kontrolom. Poštujući
vremenske zone po Greenvvichu, počinjemo brzojavno slati novac našim ljudima
koncentrirajući se na primarne ciljeve. Počinjemo odmah ovdje u Ženevi. Zatim
slijede Berlin, Pariz, Madrid, Lisabon, London, Washington, New York, Chicago,
Houston, Los Angeles i San Franciso. U pet sati po ciriškom vremenu selimo na
Tihi ocean. Honolulu i Maršalsko otočje, Gilbertsko otočje. U osam sati selimo u
Novi Zeland, Auckland i Wellington. U deset smo u Australiji, Brisbane, Sydney,
Delaide zatim u Perth i preko u Singapur na Daleki istok. Prva se faza zaustavlja u
New Delhiju; na papiru smo financirali tri četvrtine globusa. Pojedinost broj četiri:
na kraju druga dvadeset i četiri sata u utorak primamo informacije da je novac
stigao, da je pretvoren u gotovinu spreman za uporabu. Pojedinost broj pet: iz
Ziiricha ću obaviti dvadeset i tri telefonska razgovora. Razgovarat ću s dvadeset
troje ljudi u raznim glavnim gradovima, s ljudima koji su iznajmili Tinamouove
usluge. Bit će im rečeno da će im se tijekom nekoliko sljedećih tjedana postaviti
odreñeni zahtjevi, a od njih se očekuje da im udovolje. Pojedinost broj šest: u
srijedu to počinje. Prvo će ubojstvo biti simbolično. Kancelar u Berlinu,
predsjednik Bundestaga. Zatim jurimo na zapad u blitzkriegu. Von Tiebolt je
nakratko zastao. U srijedu se aktivira šifra Wolfsschanze.
Zazvonio je telefon. S početka kao da ga nitko nije čuo. Zatim je von Tiebolt uzeo
slušalicu.
Da?
Zurio je u zid dok je bez riječi slušao. Napokon je progovorio.
Obavite ono što sam vam rekao. Ubijte ih. Zatim je spustio slu
šalicu.
O čemu se radi? upitao je liječnik.
Držeći još ruku na telefonu von Tiebolt je odgovorio monotonim glasom. Bilo je
to samo nagañanje, mogućnost, ali sam poslao čovjeka u Neuchatel. Da baci
pogled na nekoga. A taj netko se sastao s drugim. Nije važno: uskoro će biti mrtvi.
Moja lijepa sestra i izdajica koji se zove Werner Gerhardt.
Sve to nema smisla, razmišljao je Holcroft slušajući Willieja Ellisa preko telefona.
Willieja je nazvao u hotel d'Accord iz telefonske govorniče ženevskog Place
Neuve punog vreve očekujući da se dizajner već upoznao s Althenom. Nije; nje
nije bilo u hotelu. Ali je njegova majka rekla hotel d'Accord. Ona će se s njim
sastati u hotelu d'Accord. Jesi li je opisao? Amerikanka, oko sedamdeset godina,
visoka za
ženu.'
Dakako. Sve što si mi rekao prije pola sata. Ovdje nema nikoga
po imenu Holcroft, ni bilo koje žene koja bi odgovarala opisu. Uopće
nema Amerikanaca.
To je sasvim ludo. Noel je nastojao razmišljati. Kesslerovi i Ten
nyson neće stići prije večeri; nema se kome obratiti. Čini li njegova
majka isto što i on? Nastoji uspostaviti vezu s njim nazivajući izvan
hotela, ali očekujući da je on u hotelu? Willie, nazovi glavnu recep
ciju i kaži im da si netom razgovarao sa mnom. Kaži moje prezime.
Kaži im da sam pitao ima li kakvih poruka za mene.
Čini mi se da ti ne razumiješ pravila u Ženevi odgovorio je Wil
lie. Poruke izmeñu dviju osoba nikad se ne daju nepoznatim trećim
osobama, a d'Accord nije izuzetak. Iskreno rečeno, kad sam upitao za
tvoju majku, veoma su me čudno pogledali. Usprkos mom Louisu
Vuittonu, malo kopile nije moglo dočekati da prestanem govoriti.
Pa ipak, pokušaj!
Postoji bolji način. Ja mislim, ako ja... Willie je zašutio; negdje
iz daljine čulo se kucanje. Samo trenutak, netko je pred vratima.
Otarasit ću ga se pa bilo tko da kuca i odmah se vraćam.
Noel je čuo šum vrata. Čuli su se nejasni glasovi, drukčije. Što je to? Početak
uzvika? Je li to bio početak uzvika?
Tišina. Zatim opet koraci.
Willie! Odjednom je Noel osjetio ledenicu. Zabolio ga je trbuh
čim se sjetio tih riječi. Istih riječi!
... Netko je pred vratima. Otarasit ću ga se pa bilo tko da kuca i odmah se vraćam...
Još jedan Englez. Šest i pol tisuća kilometara dalje. U New Yorku. I šibica koja se
upalila u prozoru preko dvorišta.
Peter Baldivin.
Willie! Willie, gdje si? Willie! zavapio je Noel obuzet nekom
zlom slutnjom.
Čuo se klik. Linija je bila mrtva. Oh, Kriste! Što je on učinio? Willie!
Na čelu su mu izbile graške znoja; ruke su mu drhtale.
On mora otići u d'Accord! Mora onamo otići što je prije moguće i pronaći Willieja,
pomoći Willieju. Oh, Kriste! Kako bi samo htio da mu čekićanje u glavi i očima
prestane što prije!
Izjurio je iz telefonske govornice niz ulicu do svojih kola. Upalio je motor,
nesiguran za trenutak gdje je i kamo smjera. D'Accord. Hotel d'Accord! Hotel je u
Rue des Granges, blizu PuitsSaintPierrea; ulica okružena golemim starim kućama
domovima aristokrata i bogataša. D'Accord je najveća meñu tim zgradama. Na
brdu... kojem brdu? Nema pojma kako će onamo stići!
Pojurio je do ugla; promet je stao. Kroz prozor je viknuo iznenañenoj ženi koja je
svojim kolima bila uz njegova.
Molim vas! Rue des Granges, kojim putem?
Žena nije htjela odgovoriti na njegovu riku; skrenula je pogled i gledala ispred
sebe.
Molim vas, netko je ozlijeñen. Mislim da je jako ozlijeñen. Molim
vas, gospoño! Ne govorim dobro francuski. Di njemački ili... molim
vas!
Žena je opet pogledala u nj i proučavala ga za trenutak. Zatim je spustila prozor.
Rue des Granges?
Da, molim vas!
Brzo ga je uputila. Pet ulica dolje pa skrenite desno prema podnožju brda, zatim
lijevo...
Prometna svjetla otvorila su put. Znojeći se, Noel je nastojao sve upamtiti, svaku
riječ, svaki broj, svaki zaokret. Vičući je zahvalio i pritisnuo papučicu.
Nikad mu neće biti jasno kako je pronašao staru ulicu, ali odjednom je bio u njoj.
Odvezao se usponom prema vrhu i ugledao ravna zlatna slova: Hotel D'accord.
Drhtavim je rukama parkirao kola i izišao. Morao ih je zaključati; dvaput je
pokušao ugurati ključ u bravu, ali ruka mu nije bila dovoljno mirna. Zato je
zadržao dah i pritisnuo prste na kovinu sve dok mu nisu prestali drhtati. Sada mora
vladati sobom; mora misliti. Iznad svega, mora biti oprezan. Neprijatelja je i prije
vidio i borio se protiv njega. To može opet.
Pogledao je na ornamentirani ulaz d'Accorda. Ugledao je vratara kako iza staklenih
vrata razgovara s nekim u predvorju. On nije mogao proći kroz taj ulaz u
predvorje; ako je neprijatelj uhvatio u stupicu Willieja Ellisa, taj neprijatelj i njega
očekuje.
Sa strane zgrade bila je uska uličica. Na kamenom zidu stajao je natpis: Livraisons.
Negdje u toj uličici nalazio se sporedni ulaz za opskrbu hotela. Navukao je
ovratnik kišnog ogrtača sasvim oko vrata i pošao prema natpisu s objema rukama u
džepovima osjećajući čelik revolvera u desnoj ruci, a perforirani prigušivač u
lijevoj. Na brzinu se sjetio osobe koja mu je to dala: Helden. Gdje je ona? Što se
dogodilo?
Više ti ništa neće biti kdko je bilo...
Apsolutno ništa.
Uhvatio je za vrata upravo kad je odlazio neki trgovački pomoćnik u bijelom
mantilu. Podigao je ruku i nasmiješio mu se.
Oprostite. Govorite li engleski?
Naravno, monsieur. Ovo je Ženeva.
U pitanju je bezopasna šala to je sve ali bi ludi Amerikanac širokog osmijeha
platio pedeset franaka za jeftini bijeli mantil, što je dvostruko od njegove cijene
kad je nov. Zamjena je brzo obavljena; ovo je Ženeva. Holcroft je skinuo svoj kišni
ogrtač i stavio ga preko lijeve ruke. Obukao je bijeli mantil i ušao.
Willie je rezervirao apartman na trećem katu; u apartman se ulazilo kroz posljednja
vrata u hodniku prema ulici. Noel je prošao tamnim predvorjem koje je vodilo do
još tamnijeg stubišta. Na polukatu je ugledao kolica oslonjena uza zid; na njima su
bile tri male, zatvorene kutije hotelskog sapuna ispod poluprazne kutije. Uzeo je
gornju kutiju i odložio je, a zatim je uzeo ostale tri i nastavio se penjati mramornim
stubištem nadajući se da je barem malo sličan bilo kome tko pripada hotelskoj
posluzi.
?acques! Čest vous? 4 Osoba ugodna glasa govorila je odozdo.
Holcroft se okrenuo i slegnuo ramenima.
Pardon. ?e crojais que c'etait ]acques qui travaille chez la fleuri
ste6'
Non brzo je odgovorio Noel nastavljajući se penjati.
Stigao je do trećeg kata. Kutiju sa sapunom stavio je na stubište i skinuo bijeli
mantil. Obukao je svoj ogrtač, napipao revolver i polako otvorio vrata; u hodniku
nije bilo nikoga.
Otišao je do posljednjih vrata s desne strane osluškujući sve zvukove, ali nije ništa
čuo. Sjetio se kako je slušao na drugim vratima, u drugom hodniku, ali je to bilo
svjetlosne godine daleko od ovog ornamentalnog hodnika gdje je sada stajao, a
izgledao je kao da je u kuli od slonovače. To je bilo u mjestu koje se zove
Montereau... Tada je bilo vatre iz revolvera. I smrti.
Oh, Bože, nije li se što dogodilo Willieju? Willieju koji ga nije odbio, koji mu se
pokazao prijateljem onda kad drugih nije mogao naći? Holcroft je izvukao revolver
i uhvatio za kvaku.
U sekundi je okrenuo ručku i svom se težinom naslonio na vrata; rame mu je
poslužilo kao ovan probijač. Vrata su se otvorila bez ikakvih teškoća i svom
silinom udarila o zid. Brava nije bila zaključana.
Noel je kleknuo s ispruženim oružjem ispred sebe. U sobi nije bilo nikoga, ali je
prozor bio otvoren i hladni zimski zrak pomicao je zavjese. Iznenañeno je pošao
prema prozoru: zašto je prozor otvoren po ovakvom vremenu?
Onda ih je ugledao: krugovi krvi na podnožju prozora. Netko je jako krvario. Izvan
prozora bile su stube za izlaz u slučaju nužde. I na stubama je vidio krv. Tko god je
trčao niza stepenice, bio je jako ozlijeñen. natopljeno krvlju. U grudima i trbuhu
imao je velike rane, a crijeva su mu nadirala preko crvenilom natopljene košulje.
Bio je tako divljački zaklan da mu se glava jedva držala vrata. Široko otvorene oči
gledale su
gore, u agoniji.
Noel se srušio nastojeći progutati zrak koji mu nije mogao ispuniti
pluća.
Zatim je ugledao riječ našvrljanu krvlju na keramičkim pločicama
iznad unakaženog lesa.
NACHRICHTENDIENST
Willie? Willie, gdje si?
Muk.
Holcroft je utrčao u spavaću sobu.
Nikoga nije bilo.
Upravo se htio okrenuti kad je na zatvorenim vratima ugledao čudne oznake. Vrata
su bila obilato ukrašena zlatnim kaneliranjem i ornamentirana fleursdelis,
ružičastim, bijelim i svijetloplavim. Ali ono što je ugledao nije pripadalo tom
rokoko ukrasu.
Bili su to krvavi otisci ruku.
Pojurio je prema vratima i odgurnuo ih takvom snagom da je ploča vrata naprsla i
prosulo se iverje.
Ono što je ugledao bio je najužasniji prizor u njegovu životu. Presavijeno preko
prazne kade bilo je iznakaženo tijelo Willieja Ellisa
Helden je pronašla stazu tri kilometra iza raskršća puta koji vodi iz PresduLaca. Od
vratara je posudila baterijsku svjetiljku i sada je osvjetljavala put ispred sebe dok je
hodala kroz šumu do kuće Wernera Gerhardta.
Pa ovo baš i nije neka naročita kuća, razmišljala je Helden približavajući se
čudnovatoj grañevini koja je izgledala kao minijaturna kamena tvrñava. Bila je
vrlo malena manja od kućice Herr Obersta ali s mjesta na kojem je stajala zidovi
kućice su joj se činili izuzetno čvrstima. Snop svjetla iz baterijske svjetiljke ulovio
je velike polutke u cementu koje su, koliko je mogla vidjeti, bili cementirane u
zidovima. I krov je bio vrlo masivan. Nekoliko je prozora bilo visoko iznad tla i
bili su vrlo uski. Nikad prije nije vidjela takvu kuću. Činilo joj se kao da je to kuća
iz dječje priče koja je podložna magiji i čarobnjaštvu.
Kuća kao da je odgovarala pitanju izazvanom vratarevim primjedbama koje je čula
kad se prije nekoliko sati vratila sa seoskog trga.
Jeste li našli ludog Gerhardta? Kažu da je bio veliki diplomat prije nego se
kamenje počelo kotrljati u njegovoj glavi. Govorka se da se stari prijatelji još brinu
za njega, iako ga nitko od njih ne posjećuje. Pa ipak, svojedobno su se brinuli za
njega na mnogo uočljiviji način. Izgradili su mu čvrstu kućicu na jezeru. Nikakav
božični vjetar nikad je neće srušiti.
Ni vjetar, ni oluja, ni zimski snjegovi ne mogu nauditi toj kućici. Netko je doista
vodio računa o starom prijatelju.
Čula je kako se otvaraju vrata. To ju je iznenadilo jer nije bilo vrata ni sa strane
zgrade ni odostraga. Tada je snop svjetla obasjao niski lik Wernera Gerhardta;
stajao je na verandi prema jezeru i podigao ruku.
Kako ju je starac mogao čuti s one strane?
Vidim da ste došli rekao je Gerhardt bez traga umobolnosti u .
glasu. Brzo uñite jer je u šumi hladno. Uñite, sjedite ispred vatre, pa
ćemo popiti čaj.
Soba se doimala većom nego što bi se moglo zaključiti gledajući kuću izvana.
Teški je namještaj bio star, ali ugodan; obilje kože i drva. Helden je sjedila na
otomanu ugrijana vatrom i čajem. Tek je sada počela shvaćati kako joj je bilo
hladno.
Razgovarali su nekoliko minuta. Gerhardt je odgovorio na prvo pitanje prije nego
što mu je uspjela postaviti.
Ovamo sam došao iz Berlina prije pet godina preko Miinchena,
gdje je smišljena i dorañena ova moja maska. Bio sam »žrtvom«
Odesse, slomljeni čovjek koji provodi posljednje godine u senilnosti i
usamljenosti. Ja sam osoba koju svi ismijavaju; liječnik u klinici vodi
o meni povijest bolesti. Zove se Litvak, u slučaju da vam ikad zatreba.
On je jedini koji zna da sam ja savršeno zdrav.
Ali zašto vam je bila potrebna ovakva maska?
Shvatit ćete dok budemo razgovarali. Nego, usput, vi ste bili
iznenañeni što sam ja znao da ste vani. Gerhardt se nasmijao. Jed
nostavna i skromna kućica na jezeru zapravo je vrlo složena i pruža naj
suvremeniji sistem zaštite. Nitko se ne može približiti a da ga ja ne pri
mijetim. Čujem i šum. Odjednom je nestalo osmijeha sa starčeva lica.
Nego, što se dogodilo s Klausom?
Ispričala mu je. Gerhardt je šutio, a u očima mu se vidjela bol.
Životinje primijetio je. Oni čak nisu u stanju ubiti čovjeka
barem pod prividom humanosti; moraju ga unakaziti. Neka ih Bog pro
kune
Koga?
Lažni Wolfsschanze. Životinje. To nisu orlovi.
Orlovi? Ne razumijem.
Urota radi ubojstva Hitlera u srpnju četrdeset četvrte bila je
zavjera generala. Vojnici, uglavnom pošteni ljudi, koji su najzad shvatili
užase koje je počinio Fiihrer sa svojim luñacima. Njima više nije bilo
stalo da se bore za Njemačku. Cilj im je bio da ubiju Hitlera, da se založe za
pravedni mir i da izvuku ubojice i sadiste koji su djelovali u ime Reicha. Rommel
je te ljude nazvao »istinskim orlovima Njemačke«.
Orlovi... Helden je ponavljala. »Vi nećete zaustaviti orlove...«
Oprostite? obrati joj se starac.
Ništa. Molim vas, nastavite!
Dakle, generali nisu uspjeli, uslijedilo je krvoproliće i više se nitko
nije projunačio na sličan način. Dvije stotine i dvanaest oficira, od kojih
su neki jedva bili sumnjivi, bili su zlostavljani i ubijeni. A onda je,
odjednom, Wolfsschanze postao izgovorom za nesmiljenu borbu protiv
svakoga glasa neslaganja u Reichu. Tisuće ljudi koji su izrazili i najma
nju kritiku njemačke politike ili vojske bili su uhićeni na temelju iskon
struiranih dokaza i smaknuti. Velika većina nije nikad ni čula za sjedište
generalštaba nazvano Wolfsschanze, a još manje za pokušaj atentata na
Hitlera. Rommelu je nareñeno da se sam ubije, što je bila kazna za
odbijanje da izvrši još pet tisuća ubojstava zbrdazdola, bez istrage,
bez suñenja i razlikovanja tzv. krivnje. Ostvarila su se najzloslutnija
strahovanja generala: manijaci su imali potpunu vlast u Njemačkoj. A
pobunjenici su se nadali da će oni to dokrajčiti u Wolfsschanzeu. Nji
hovu Wolfsschanzeu; istinskom Wolfsschanzeu.
Njihovu... Wolfsschanzeu? upita ga Helden. »Novčić
Wolfsschanzea ima dvije strane.«
Da odgovorio je Gerhardt. Bio je još jedan Wolfsschanze,
druga skupina ljudi, koji su takoñer željeli ubiti Hitlera. Ali iz sasvim
drukčijih pobuda. Ti su ljudi mislili da on nije uspio. Uvidjeli su nje
gove slabosti, njegovu smanjenu sposobnost. Htjeli su jedno luñaštvo
zamijeniti drugim, mnogo djelotvornijim. U njihovim planovima nije
bilo nikakva razmišljanja o miru, o mirovnim pregovorima, već samo
fanatična želja da se nastavi rat svom žestinom. Njihova je strategija
uključivala taktiku za koju se nije čulo otkad su mongolske vojske doju
rile iz Azije prije više stoljeća. Cijele narode držati kao taoce, masovna
smaknuća zbog najmanjeg prekršaja njihove zločinačke i umobolne dis
cipline, vladavina takvog terora da bi svijet zatražio primirje, ako ništa
drugo, a ono u ime humanosti. Gerhardt je zašutio; kad je nastavio,
glas mu je bio pun gañenja i mržnje. To je bio lažni Wolfsschanze,
Wolfsschanze kojega nikad nije trebalo biti. Oni, ljudi tog Wolfsschanzea, još se
bore za svoju stvar, bore se bespoštedno, svakodnevno, smišljeno.
Pa ipak su ti isti ljudi sudjelovali u zavjeri za Hitlerovo ubojstvo
primijetila je Helden. Kako su pobjegli?
Postavši najstrastvenijim pobornicima Hitlera, njegovim najodani
jim sljedbenicima i izvršiteljima. Brzo su se pregrupirali, pravili su se
kao da su ogorčeni izdajom i oborili se na druge. Kao i uvijek, Hitlera
se dojmila takva žestina i takva upornost da mu služe. On je u osnovi
bio fizička kukavica, vidite. Neke je od njih postavio za izvršitelje
masovnih ubojstava i bio očaran njihovom odanošću.
Helden se pomakla na rub\otomana. Kažete da su ti ljudi, taj drugi Wolfsschanze,
još u službi svoje stvari. Ali nema sumnje da je
sada većina njih mrtva.
Starac je uzdahnuo. Vama to doista nije poznato, zar ne? Klaus je
rekao da vam nije poznato.
Znate li vi tko sam ja? upita ga Helden.
Naravno. Pa vi ste pisma slali na poštu.
Poslala sam mnoga pisma u ime Herr Obersta. Ali nijedno u
Neuchatel.
Ja sam ipak primio ona koja su bila meni namijenjena.
Je li vam pisao o meni?
Cesto. Jako vas je volio. Gerhardtov osmijeh je bio topao. Kad
je progovorio, osmijeh je polako nestajao.
Upitali ste me kako ljudi lažnog Wolffschanzea mogu biti u službi
istih ideala poslije toliko godina. Dakako, vi ste u pravu. Većina je
mrtva. Dakle, nije riječ o njima, već o njihovoj djeci.
Djed?
Da. Ona su posvuda; u svakome gradu, pokrajini, provinciji, u
svakoj zemlji. U svakome zanimanju, svakoj političkoj skupini. Njihov
je zadatak da vrše stalni pritisak uvjeravajući ljude da bi mnogo bolje
živjeli ako snažni ljudi budu negodovali zbog raznih slabosti. Ljutiti gla
sovi bit će tumačeni kao jedinstveni lijekovi protiv svih društvenih zala;
ogorčenost zamjenjuje razbor i motivi se više ne vide. Vide se samo
vršci protesta, a ne njihov skriveni temelj. To se svugdje dogaña, a
samo nekoliko nas zna što je to: priprema golemih razmjera. Djeca
su odrasla.
Odakle su ta djeca?
Sad smo došli do srca stvari. To će vam odgovoriti na vaša druga
pitanja. Starac se nagnuo naprijed. Zvala se »operacija Sonnenkin
der«, a obavljena je 1945. godine. Tisuće djece u dobi izmeñu šest mje
seci i šesnaest godina upućeno je iz Njemačke. U sve dijelove svijeta...
Dok je Gerhardt govorio, Helden se osjećala bolesnom, fizički bolesnom.
Smišljen je plan nastavio je Gerhardt da milijuni i milijuni
dolara budu na raspolaganju Sonnenkinder nakon odreñenog vremena.
Vrijeme je izračunato na temelju projekcija normalnih ekonomskih
ciklusa. Trideset godina.
Heldenino naglo hvatanje zraka malo ga je omelo, ali je brzo nastavio.
To je plan koji su izmislila trojica...
Iz Heldenina grla prodre vapaj.
... Ta su trojica imala pristup golemih sredstvima, a jedan je od njih možda bio
najbriljantniji financijski manipulator našeg vremena. On i samo on je združio
meñunarodne ekonomske snage koje su osigurale uspinjanje Adolfa Hitlera. A kad
njegov Reich nije ostvario pobjedu, bacio se na stvaranje novog Reicha.
Heinrich Clausen... prošaptala je Helden. Oh, Bože, ne!...
Noel! Oh, Bože, Noel!
On nije ništa drugo nego obično oruñe da se doñe do novca. On
ništa ne zna.
U tom slučaju... Heldenine se oči raširiše. Bol u sljepoočicama
bila je sve oštrija.
Da rekao je Gerhardt uhvativši je za ruku. Izabran je jedan
dječak, drugi od sinova. Izvanredno dijete, fanatično odani član Hitle
rove omladine. Briljantan, lijep. Njega su promatrali, razvijali, pripre
mali za životnu misiju.
Johann... Oh, Bože na nebesima, to je ]ohann.
Da. Johann von Tiebolt. Da, od njega se očekuje da će u cijelom
svijetu dovesti na vlast Sonnenkinder.
Jeka bubnjanja u njezim sljepoočicama bila je sve glasnija, mračni bolni udarci
pretvoriše se u grmljavinu. Slike više nisu bile izoštrene, rastapale su se, blijedile,
nestajale; soba se počela ludo okretati i naglo se spustio mrak.
Helden je potonula u prazninu.
Otvorila je oči ne znajući koliko je bila u nesvijesti. Gerhardt je uspio da je
polegne na otoman i držao joj je čašu konjaka ispod nosnica. Zgrabila je čašu i
ispila gutljaj. Alkohol se brzo širio i vratio je
strašnom trenutku.
Johann prošaptala je, a samo joj je ime bilo uzvik boli. Zbog
toga je Herr Oberst...
Da odgovorio je starac. Zbog toga je Klaus uredio da doñete
k njemu. Pobunjenička kći von Tiebolta, roñena u Riju, odijeljena od
brata i sestre. Je li ta udaljenost bila Istvarna ili su vas upotrebljavali
kao sredstvo za infiltriranje u redove lutajuće, nezadovoljne njemačke
omladine? To smo morali saznati.
Upotrijebiti, zatim ubiti dodala je Helden dršćući. Pokušali su
me ubiti u Montereau. Oh, Bože, moj brat.
Starac je teško ustao. Bojim se da se vi ipak varate rekao je. To je bilo tragično
poslijepodne, ispunjeno pogreškama. Dvojica ljudi koji su došli za vama bili su
naši ljudi. Njihove su instrukcije bile jasne: saznajte sve što je moguće saznati o
Holcroftu. Tada je bio još nepoznat. Je li pripadao Wolfsschanzeu njihovu
Wolfsschanzeu? Ako je samo sredstvo koje ništa ne zna, treba živjeti i uvjerili
bismo ga da nam se pridruži. Ako pripada Wolfsschanzeu, treba biti ubijen. Kad bi
to bila prava istina, vas bi odveli prije nego vam se nešto može dogoditi, prije nego
biste mogli biti uvučeni u taj nesretni dogañaj i u akciju s Holcroftom. Zbog
razloga koji su nam nepoznati, naši su ljudi odlučili da ga ubiju.
Helden je spustila pogled. Johann je tog poslijepodneva poslao čovjeka da nas
prati. Htio je saznati tko se toliko zanima za Noela.
Gerhardt je sjeo.
I tako su naši ljudi ugledali tog čovjeka i pomislili da je to sasta
nak s von Tieboltom, s glasnikom Sonnenkinder. To je njima značilo da
Holcroft pripada Wolfsschanzeu. Ništa im drugo nije trebalo, više ih
ništa nije zanimalo pa su se odlučili za likvidaciju.
To je moja pogreška rekla je Helden. Kad me taj čovjek uhva
tio za ruku, u onoj vrevi, prestrašila sam se. Rekao mi je da moram poći
s njim. Govorio je njemački. Mislila sam da je on član Odesse.
Nije mogao biti dalje od nje. Bio je Židov iz mjesta koje se zove
Har Sha'alav.
Židov?
Gerhardt joj je ukratko ispričao o čudnom kibucu u pustinji Negev. Oni su naša
mala armija. Pošaljemo brzojav i ljudi odlaze na zadatak. Tako jednostavno kako
sam vam sada rekao. To je sve.
Nareñenja moraju biti prenesena... hrabrim ljudima koji će stajati na posljednjoj
barikadi. Helden je shvatila Herr Oberstove riječi. Hoćete li sada poslati taj
brzojav?
Vi ćete ga poslati. Malo prije sam vam spomenuo doktora Litvaka
u klinici. On čuva moju povijest bolesti za sve znatiželjnike. On je
jedan od naših. On posjeduje radioureñaje velikog dometa i svaki
dan je u vezi sa mnom. Suviše je opasno imati ovdje telefon. Posjetite
ga večeras. On zna šifru i uspostavit će vezu s Har Sha'alavom. Sku
pinu treba poslati u Zenevu; vi im morate reći što trebaju obaviti.
Johann, Kessler, čak i Noel Holcroft, ako ga ne bude moguće izvući,
moraju biti ubijeni. Taj se novac ne smije rasipati.
Uvjerit ću Noela.
To je za vašu korist. Nadam se da ćete u tome uspjeti. Možda će
to biti sasvim jednostavno. On je žrtva sjajno izvedene manipulacije.
On duboko vjeruje u ono što mu je bilo rečeno pa je čak došao do
točke osvećivanja oca kojeg uopće nije poznavao.
Kako ste to saznali?
Od njegove majke. Godinama smo vjerovali da je i ona dio Clau
senova plana i godinama smo čekali. Zatim smo se sučelili s njom i
saznali da to nikad nije bila. Ona je bila samo most ali i izvorište
savršene prijevare. Tko bi drugi osim Noela ClausenaHolcrofta, čije
je podrijetlo izbrisano iz svakog dokumenta osim iz njegove svijesti,
tko bi drugi prihvatio uvjete tajnovitosti koje zahtijeva ženevski doku
ment? Normalan bi čovjek potražio pravni i financijski savjet. Ali je
Holcroft, vjerujući u pogodbu, sve zadržao za sebe.
Ali njega je trebalo uvjeriti rekla je Helden. On je jaka ličnost,
vrlo moralan čovjek. Kako su uspjeli u tome?
Kako se itko može uvjeriti da je njegova stvar pravedna? reto
rički je zapitao starac. Tako da vidi da postoje oni koji ga očajnički
žele zaustaviti. Čitali smo izvještaje iz Rija. Ono što se Holcroftu dogo
dilo s Mauriceom Graffom, žalbe koje je iznio u svojoj ambasadi. Sve je
to bila parada; nitko ga nije pokušao ubiti u Riju, ali je Graff htio da
Holcroft pomisli kako je bio metom ozbiljnih nasrtaja na svoj život.
Predstava.
On je Odessa.
Nikad nije bio. On je jedan od voña lažnog Wolfsschanzea... sada
jedinog Wolfsschanzea. Trebalo bi da kažem da je bio voña jer je
mrtav.
Što?
Jučer ga je ubio čovjek koji je ostavio poruku u kojoj kaže da je
to osveta portugalskih Židova. Djelo vašeg brata, dakako. Graff je bio
suviše star, suviše čangrizav. On je svoje odslužio i više nije bio potre
ban.
Helden je stavila na pod čašu s konjakom. U zraku je lebdjelo pitanje koje je
morala izreći.
Herr Gerhardt, zašto niste raskrinkali Zenevu i rekli što je zapra
vo ženevski dokument?
Starac je uzvratio na njezin upitni pogled. Zato jer bi raskrinkavanje Ženeve bilo
samo pola priče. Čim bismo to učinili, bili bismo ubijeni; no to nije važno. Riječ je
o ostalom.
O ostalom?
Druga polovina. Tko su Sonnenkinder? Kako se zovu? Gdje su?
Prije trideset godina načinjen je glavni popis; vaš ga brat mora imati.
To je veliki popis stotine stranica i mora da je negdje skriven.
Von 'J'iebolt bi umro na lomači, a ne bi otkrio mjesto gdje je skriven
popis. Ali mora postojati drugi popis! Kratak možda samo nekoliko
stranica. Ili je kod njega ili blizu njega. Ličnosti koje bi trebale dobiti
novac. Oni će biti povjerljivi manipulatori Wolfsschanzea. To je popis
koji je moguće pronaći i treba ga naći. Vojnicima ih Har Sha'alava
morate reći da ga pronañu. Spriječite oslobañanje novca i pronañite
popis. To je naša jedina nada.
Reći ću im odgovorila je Helden. Oni će ga pronaći. Pogle
dala je u stranu izgubljena u drugoj misli. Wolfsschanze. Čak i pismo
napisano Noelu Holcroftu prije više od trideset godina, u kojem ga
mole i prijete mu, bilo je djelo Wolfsschanzea.
Molili su i prijetili u ime orlova, ali su svoju riječ dali životinjama.
On to nije mogao znati.
Ne, nije mogao. Ime »Wolfsschanze« izaziva strahopoštovanje,
ono je simbol hrabrosti. To je jedini Wolfsschanze s kojim je Holcroft
mogao nekako biti povezan. On nije znao za drugi Wolfsschanze, za taj
smrad. Nitko nije znao. Osim jedne osobe.
Herr Oberst?
Falkenheim, da.
Kako je on uspio pobjeći?
Zahvaljujući najosnovnijoj od svih podudarnosti. Zamjena ličnosti. Gerhardt je
prišao kaminu i žaračem potaknuo cjepanice.
Meñu divovima Wolfsschanzea bio je zapovjednik belgijskog sektora.
Alexander von Falkenhausen. Fa\kenhausen, VaSkenheim. Klaus Fal
kenheim je otišao iz Istočne Prusije na sastanak u Berlin. Kad je poku
šaj ubojstva iznevjerio, Falkenhausen je nekako uspio uspostaviti vezu s
Falkenheimom i obavijestiti ga o tragediji. Molio je Klausa da se drži
što dalje. On će biti »soko« koji je uhvaćen. Drugi je »soko« vjeran
Hitleru; to će on jasno izraziti. Klaus se suprotstavio, ali je shvatio.
Njega očekuje posao. Netko mora preživjeti.
Gdje je tu Noelova majka? upita ga Helden. Sto je ona
saznala?
Sada ona zna sve. Nadajmo se da je nije uhvatila panika. Izgubili
smo je u Meksiku; mislimo da želi što prije pronaći sina u Ženevi. Neće
uspjeti. Onog trenutka kad je opaze, ona će biti mrtva žena.
Moramo je pronaći.
Ne na štetu drugih prioriteta rekao je starac. Sjetite se da
sada postoji samo jedan Wolfsschanze. Jedina i najvažnija stvar je osa
katiti tu organizaciju razbojnika.
Gerhardt se naslonio na žarač.
Večeras ćete razgovarati s doktorom Litvakom. Njegova je kuća
blizu klinike, iznad nje, na brdašcu koje je udaljeno dva kilometra
prema sjeveru. Brdašce je vrlo strmo; ondje radio dobro funkcionira.
Ja ću vam dati...
Oštro zujanje ispunilo se sobu. Tako je glasno odjekivalo od zidova da je Helden
osjećala kako vibracije prolaze kroz nju i uspinju joj nogama. Gerhardt se okrenuo
od kamina i zagledao se u uski prozor visoko na lijevom zidu. Činilo se da
proučava prozorsko staklo koje je bilo suviše visoko iznad njega da bi mogao
vidjeti kroza nj.
Ondje je noćno ogledalo koje hvata slike i u tami rekao je paž
ljivo promatrajući. To je muškarac. Prepoznajem ga, ali ga ne pozna
jem osobno. Otišao je do stola izvadio mali revolver i predao ga Helden.
Sto trebam učiniti? upita ga.
Sakrijte ga ispod suknje.
Ipak, vi ne znate tko je to?
Helden je podigla suknju i sjela na stolicu nasuprot vratima; oružje je sakrila.
Osjetila je nadiranje straha i uzbuñenje neke posebne vrste koje joj nije bila
nepoznato, ali nije žurila s tumačenjem dogañaja koji tek počinje.
Ne. Ne znam ga. Jučer je došao; vidio sam ga na trgu. Možda je
jedan od naših, možda nije. Ne znam.
Helden je čula korake ispred vrata. Zaustavili su se. Nasta tišina, a zatim brzo
kucanje.
Herr Gerhardt?
Starac je odgovorio glasom koji je opet bio piskutav, visok, jednolične kadence;
glasom po kojem je poznat na trgu. Dobra nebesa, tko je to? Vrlo je kasno; ja sam
usred molitve, kasno je.
Donosim vam vijesti iz Har Sha'alava.
Starac je odahnuo s olakšanjem i kimnuo Helden. To je jedan od naših rekao je
podigavši kračun. Nitko osim nas ne zna za Har
Sha'alav.
Vrata su se otvorila. U djeliću sekunde Helden se skamenila, a zatim skočila sa
stolice i bacila se na pod. Osoba na vatima držala je u ruci revolver široke cijevi;
eksplozija je bila gromoglasna. Gerhardt se u luku nagnuo unatrag, podignut u
zrak; tijelo mu je bila skvrčena krvava masa koja je za trenutak lebdjela u zraku
prije nego je pala na
stol.
Helden se šćućurila iza kožnatog naslonjača i posegla za revolverom
ispod suknje.
Začu se druga eksplozija i grmljavina kao prije. Kožnati naslon stolice bio je
eksplozivom istrgnut iz okvira. Još jedan pucanj i u nozi je osjetila ledenu bol. Krv
joj je tekla niz čarapu.
Podigla je revolver i stalno pritiskala obarač ciljajući i ne ciljajući u veliku figuru
u sjeni pored vrata.
Čula je urlik napadača. Zbunjeno se sudarila sa zidom i pretvorila se u kukca
satjeranog u kut, ulovljenog, u životinjicu koja će svaki čas izgubiti svoj
beznačajni život. Suze su joj tekle licem kad je opet naciljala i povukla obarač
pucajući do kraja, sve dok eksplozije nije zamijenio zvuk praznog oružja.
Vikala je od straha jer više nije imala metaka. Nadala se da će što brže umrijeti, a
ne da se muči u strahu, u svijetu utvara bez obrisa.
Čula je svoje krikove čula ih je kao da pluta na nebu i gleda dolje na kaos i dim.
Dima je bilo. Posvuda. Ispunio je sobu. Kisela isparavanja grizla su je za oči,
osljepljivala je. Nije ništa razumjela; ništa se nije dogodilo; sve je to bila podla
varka.
Zatim začu slabašni, jedva čujni šapat.
Moje dijete...
Bio je to Gerhardt! Jecajući, jednom se rukom odgurnula od zida i pokušala
zakoraknuti. Najprije nije mogla jer ju je neka sila držala prikovanom za zid. Kao
da ju je privlačio jaki, nevidljivi magnet. Opet je pritisnula ruku o zid i još se jače
odgurnula. Uspjela se pomaknuti. Vukući okrvavljenu nogu, polako se približavala
izvorištu šapata.
Je li u svijetu mrtvih ili u svijetu poluživih?
Gdje je podli napadač? Je li nestao, je li ga pogodila, čeka li je u prikrajku da je
dokrajči? Nije imala snage da se pita, nije imala ni municije.
Plinovita vrtnja lude sobe polako se smirivala i stvari su nezainteresirano vraćale
svoje obrise, kao da se ništa nije dogodilo, kao da se ništa i neće dogoditi. Ah, ta
vječna nevoljkost stvari da budu u bilo čemu angažirane. Neutralnost,
nezainteresirana, siva neutralnost.
Dim koji je pripremao smrt nestajao je kroz vrata i gubio se u mraku noći, kao da
ga i nije bilo.
Moje dijete...
Ugledala je tijelo ubojice. Ležao je na leñima i imao male crvene krugove na vratu
i čelu.
Bio je mrtav.
Gerhardt je umirao. Dopuzala je do njega jer nije mogla hodati. Svoje lice oslonila
je na njegovo topeći ga suzama.
Moje dijete... hodi Litvaku. Brzojavke u Har Sha'alav. Ukloni se
što dalje od Ženeve.
Da se uklonim? upita ga ne vjerujući.
Da, dijete. Znaju da si me posjetila. Wolfsschanze te je vidio... Ti
si sve što je ostalo. Nachricht...
Što?
Ti si... Nachrichtendienst.
Gerhardtova glava skliznula je s njezinog lica.
Otišao je.
Pilot crvene brade brzo je išao niz Rue des Granges prema parkiranim kolima.
Althene je sjedila i čekala ga. Vidjela ga je kako se približava. Uzbudila se vidjevši
pilota samog. Zašto nije došao s njezinim sinom? I zašto tako žuri?
Pilot je sjeo za volan i nekoliko sekundi šutio nastojeći vratiti dah.
U d'Accordu je velika pometnja. Ubojstvo.
Althene je otvorila usta. Noel? Je li to moj sin?
Ne. Englez.
Tko je to bio?
Čovjek koji se zvao Ellis. William Ellis.
Dragi Bože! Althene je stisnula torbicu. Noel je u Londonu
imao prijatelja koji se zvao Ellis. Cesto je o njemu govorio. Moram pro
naći svoga sina! Kako bilo da bilo, ja ga moram što prije pronaći!
Tamo ne, madame. Tamo nikako ne. A posebice ako postoji neka
veza izmeñu vašeg sina i Engleza. Policija je posvuda, a za vama je
izdana posebna potjernica, kao što sam vam rekao. Budite oprezni,
madame.
Hajdemo do telefona.
Ja ću nazvati. Mislim da će to biti posljednja stvar koju ću učiniti
za vas, madame. Ne želim biti povezan s ubojstvom; to nije dio dogo
vora izmeñu nas.
Vozili su se gotovo petnaest minuta sve dok pilot nije bio uvjeren da ih nitko ne
slijedi.
Zašto bi nas netko slijedio? upita ga Althene. Nitko me nije
vidio; vi niste spomenuli moje ime. Ni Noelovo.
Ne vas, madame. Mene. Meni nije stalo do bratimljenja sa ženev
skom policijom. Tu i tamo bih naletio na ponekog, tu i tamo. Ne sla
žemo se bogzna kako.
Dovezli su se do jezera. Pilot je pogledom pretraživao ulice tražeći neku telefonsku
govornicu koja nije na uočljivom mjestu. Ugledao je jednu i parkirao kola do
pločnika, a zatim utrčao u kabinu. Althene ga je promatrala dok je telefonirao.
Završio je razgovor i sjeo za volan sporije nego što je izišao iz kola. Bio je
namrgoñen. Bez riječi je sjedio nekoliko sekundi.
Althene to više nije mogla izdržati. Za ime Božje, što se dogodilo?
Meni se to ne sviña rekao je. Očekivali su da ćete nazvati.
Dakako. To je moj sin uredio.
Ali niste vi bili kraj telefona. Ja sam bio.
U čemu je razlika? Ja sam zamolila neku drugu osobu da nazove
u moje ime. Što su rekli?
Ne oni. On. A ono što je on rekao bilo je više nego jasno. U ovom
gradu nitko nije tako slobodan u pružajunju informacija. Specifičnosti se
razmjenjuju kad uši prepoznaju glasove ili kad se izgovore odreñene riječi
koje znače da nazivatelj ima pravo saznati ono što ga zanima.
Kakva je to bila informacija? upita ga Althene, sada već
dobrano ozlovoljena takvim uvodom.
Sastanak. Sto je prije moguće. Deset kilometara prema sjeveru, na
cesti za Vesenaz. To je na istočnoj strani jezera. Rekao je da će ondje
biti vaš sin.
Onda hajdemo.
Tko »mi«, madame?
Ja bih htjela ugovoriti još neke stvari s vama odgovori mu
Althene.
Ponudila mu je pet stotina dolara. Vi ste ludi rekao joj je.
Dakle, sporazumjeli smo se, zar ne?
Pod uvjetom da se ponašate točno onako kako vam ja kažem sve
dok se ne sastanete sa sinom odgovorio je. Taj novac ja ne prihva
ćam za neuspjeh. Meñutim, ako njega ondje nema, to me se ne tiče. Ja
sam plaćen.
Bit će vam plaćeno. Poñimo.
U redu. Pilot je okrenuo ključ i upalio motor.
Zašto ste tako sumnjičavi? Meni se sve to čini sasvim logičnim
nastavila je Althene.
Rekao sam vam. Grad ima svoj kodeks ponašanja. U Ženevi je
telefon glasnik. Trebalo je da mi daju drugi telefonski broj da biste
mogli razgovarati sa svojim sinom. Kad sam to rekao, odgovoreno mi
je da nema vremena.
Sve je to sasvim moguće.
Možda, ali meni se to ne sviña. Na hotelskoj centrali su mi rekli
da će me spojiti s glavnim recepcionarom, ali čovjek s kojim sam raz
govarao nije bio recepcionar.
Kako to znate?
Recepcionari mogu biti arogantni, što najčešće i jesu, ali oni ne
postavljaju nikakva pitanja. Čovjek s kojim sam razgovarao postavljao
je pitanja. Osim toga, po njegovom govoru zaključio sam da nije iz
Ženeve. Govori akcentom koji ne mogu odrediti, ali ne radi se ni o jed
nom ženevskom akcentu koji poznajem.
Zašutio je i dodao: Vi ćete postupiti točno onako kako vam ja kažem, madame.
Von Tiebolt je spustio slušalicu i zadovoljno se nasmiješio.
Imamo je rekao je jednostavno i pošao prema kauču na kome je
ležao Hans Kessler držeći led na desnom obrazu. Lice mu je bilo
puno masnica na mjestima gdje ga nije sašio osobni liječnik prvog za
mjenika.
Ja idem s vama rekao je Hans glasom koji je bio nategnut od
bijesa i boli.
Ja ne mislim tako upleo se njegov brat koji je sjedio u obližnjem
naslonjaču.
Tebe nitko ne smije vidjeti dodao je von Tiebolt. Reći ćemo
Holcroftu da te nešto zadržalo.
Ne! zagrmio je doktor lupnuvši šakom po stoliću za kavu.
Kažite Holcroftu što vam drago, ali ja večeras idem s vama. Ta je
kuja odgovorna za ovo!
Ja bih rekao da si ti bio odgovoran odvratio mu je von Tiebolt.
Trebalo je obaviti posao, a ti si ga htio obaviti. Jedva si čekao da to
uradiš. Uvijek si takav kad su slične stvari u programu; ti si osoba
sasvim fizički orijentirana.
Nije htio umrijeti! Taj peder nije htio umrijeti! riknuo je Hans.
Imao je snagu kao pet lavova. Pogledaj moj trbuh! Zderao je košu
lju od brade nadolje i pokazao krivudavi tok unakrsnog crnog konca.
To je razderao rukama! Svojim rukama!
Erich Kessler je skrenuo pogled s bratove rane. Budi sretan što si uspio umaknuti
da te nitko nije primijetio. A sada te moramo izvući iz hotela. Policija svakog
ispituje.
Oni neće doći ovamo bijesno mu je odbrusio Hans. Za to se
pobrinuo naš zamjenik.
Pa ipak, dovoljno je da samo jedan znatiželjni policajac uñe u ovu
sobu, makar slučajno, pa da to izazove komplikacije rekao je von Tie
bolt gledajući u Ericha. Hans mora otići. Tamne naočale, šal, šešir.
Zamjenik je u predvorju.
Plavokosi je skrenuo pogled sa zdravog brata na ranjenog. Ako možeš hodati,
moći ćeš učiniti što hoćeš s tom ženom, s Holcroftovom majkom. Nakon toga će ti
biti mnogo bolje, uvjeren sam.
Mogu hodati uzvratio je Hans lica zgrčenog od boli.
Johann se okrenuo starijem Kessleru. Ti ćeš ostati ovdje, Erich.
Uskoro će nazvati Holcroft, ali se nemoj predstaviti prije nego prepoznaš njegov
glas. Budi zabrinut, budi brižan. Kaži da sam te nazvao u Berlin i rekao ti da doñeš
ovamo što prije, da sam ga nastojao pronaći u Parizu, ali da je već otputovao.
Nakon toga reci mu da smo obojica šokirani onim što se ovdje dogodilo danas
poslijepodne. Ubijeni je čovjek pitao za njega; obojica brinemo o njegovoj
sigurnosti. Ne smije biti viñen u d'Accordu.
Mogao bih reći da je netko tko odgovara njegovu opisu viñen
kako izlazi kroz servisni izlaz dodao je znanstvenik. Bio je u stanju
šoka; to će progutati. To će ga još više prestrašiti.
Sjajno. Sastani se s njim i odvedi ga u Excelsior. Upiši ga pod
imenom plavokosi se za trenutak zamislio pod imenom Fresca.
Ako mu se vuku još bilo kakve sumnje, to će ga razuvjeriti. U razgo
voru s tobom nijednom nije spomenuo to prezime. Tako će znati da
smo se sastali i razgovarali. To je dobar mamac.
Izvrsno složio se Erich. A u Excelsioru ću mu objasniti da si
zbog svega što se dogodilo stupio u vezu s direktorima banke i ugovo
rio sastanak za sutra ujutro. Što prije to završimo, prije ćemo otići u
Zurich i uspostaviti prave mjere sigurnosti.
Opet sjajno, Herr Professor. Hajedmo, Hans rekao je von Tie
bolt. Ja ću ti pomoći.
Nije potrebno odgovorio je bik mjesnog minhenskog nogometa
dok mu je izraz lica opovrgavao riječi. Samo uzmi moju torbu.
Dakako. Von Tiebolt je uzeo liječnikovu kožnatu torbu. Oča
ran sam. Moraš mi reći što kaniš ubrizgati. Da te podsjetim, mi želimo
smrt, a ne ubojstvo.
Ne brini odgovorio je Hans. Sve je jasno šifrirano. Neće biti
pogrešaka.
Nakon sastanka s Holcrofticom nastavio je von Tiebolt stavlja
jući ogrtač preko Hansovih ramena odlučit ćemo gdje će Hans pre
spavati noć. Možda u zamjenikovoj kući.
Dobra ideja složio se znanstvenik. Liječnik će biti pri ruci.
Ja ga ne trebam suprotstavio se Hans kojemu je dah bježao kroz
čvrsto stisnute zube. Hodao je nesigurno i bolno. Mogao sam se sam
sašiti; on nije naročito dobar. Auf iviedersehen, Erich.
Auf voiedenehen.
Von Tieblolt je otvorio vrata, opet pogledao Ericha, a zatim pratio ranjenog Hansa
po hodniku. Kažeš da je svaka ampula šifrirana?
Da. Za ženu; serum će joj ubrzati srce do točke... do točke...
Vrata su se zatvorila. Stariji Kessler protegnuo je svoju tjelesinu u
solici. To je zakon Wolfsschanzea; nije se moglo drukčije odlučiti. Liječnik koji je
Hansu pružio pomoć jasno je rekao da je došlo do unutrašnjeg krvarenja; organi su
mu jako ozlijeñeni, kao da su ih derale pandže izuzetne snage. Ako Hans ne bude
odveden u bolnicu, nije isključeno da će umrijeti. Štoviše, gotovo je sigurno da će
umrijeti. Ali brata nisu mogli odvesti u bolnicu; razne osobe mogle bi postavljati
razna neugodna pitanja. Tog je poslijepodneva jedan čovjek ubijen u d'Accordu, a i
ranjeni je pacijent bio u d'Accordu. Previše pitanja. Osim toga, Hansov je doprinos
akciji bio u crnoj kožnatoj torbi koju je nosio Johann. Tinamou će saznati sve što
moraju znati. Hans Kessler više nije potreban.
Sonnenkind Hans Kessler izvršio je svoju dužnost i postao pasiva.
Wolfsschanzeu je potrebna isključivo aktiva.
Zazvonio je telefon. Kessler je digao slušalicu.
Erich?
Bio je to Holcroft.
Da?
Ja sam u Ženevi. Stigao si ranije. Pomislio sam da me ništa ne
košta ako pokušam nazvati.
Da. Von Tiebolt me jutros nazvao u Berlin. Nastojao te pronaći u
Parizu. Predložio je...
Zar je došao? prekinu ga Amerikanac.
Stigao je. Obavlja posljednje dogovore za sutra. Imamo ti mnogo
toga za ispričati.
A ja imam mnogo toga vama za reći nastavio je Holcroft.
Znaš li što se dogodilo?
Da, to je strašno.
Kessler se blago uznemirio. Gdje je uspaničenost? Gdje je tjeskoba i skršenost
čovjeka koji je došao do ruba svojih snaga? Glas koji je slušao preko telefona nije
bio glas čovjeka koji se utapa, nekoga tko se grčevito hvata za slamku.
Bio je tvoj prijatelj. Kažu da je pitao za tebe rekao je Kessler.
Nasta kraća stanka. Pitao je za moju majku.
Nisam to znao. Ne razumijem. Mi samo znamo da je spomenuo
prezime Holcroft.
Što je Nach... Nachrich... ne mogu ni izgovoriti tu riječ.
Nachrichtendienst?
Da. Što to znači?
Kessler je bio zapanjen. Amerikanac je vladao sobom. To nitko nije očekivao. Što
da ti kažem? To je neprijatelj Ženeve.
To je von Tiebolt saznao u Londonu?
Da. Gdje si ti. Noel? Moram se sastati s tobom, ali ti ne smiješ
ovamo.
To mi je poznato. Slušaj me. Imaš li novaca?
Nešto.
Tisuću švicarskih franaka?
Tisuću?... Da, mislim da imam.
U redu. Siñi dolje do glavnog recepcionara i privatno razgovaraj s
njim. Pitaj ga za ime i daj mu novac. Kaži mu da je to za mene i da ću
ga nazvati za nekoliko minuta.
Ali kako...
Pusti me da završim. Pošto mu platiš i uzmeš ime, poñi prema
javnim telefonima blizu dizala. Stani pored lijevog telefona, prertia
ulazu. Kad zazvoni, digni slušalicu. To ću biti ja.
Kako znaš broj?
Nekom sam platio da uñe i dobije broj.
Ne, to nikako nije bio čovjek obuzet panikom. To je racionalan čovjek obuzet
smrtonosnim ciljem... To je ono čega se Erich Kessler bojao. Da nije bilo drukčijeg
rasporeda gena i jake ličnosti njegove majke čovjek s druge strane telefonske žice
mogao je biti jedan od njih. Sonnenkind.
Što ćeš reći recepcionaru?
Poslije ćeš čuti; sada nema vremena. Koliko ti treba vremena?
Ne znam. Ne mnogo.
Deset minuta?
Da, mislim toliko. Ali, Noel, možda bi bilo bolje da pričekamo
dok se Johann ne vrati.
Kad će to biti?
Ne dulje od sat ili dva.
Ne dolazi u obzir. Nazvat ću te u predvorje za deset minuta. Na
mojem je satu osam i četrdeset pet. Koliko je na tvojem?
Isto. Kessler nije ni pogledao na svoj sat. Misli su mu se smjenji
vale u kaosu. Holcroftova je kičma preopasno čvrsta. Ja doista mislim
da bismo ga morali pričekati.
Ne mogu. Ubili su ga. Bože! Kako su ga ubili! Oni žele nju, ali je
neće pronaći.
Nju? Tvoju majku?... Rekao mi je von Tiebolt.
Neće je pronaći ponovio je Holcroft. Pronaći će mene. Ja sam
onaj kojega s žele domoći. A meni su oni potrebni. Ja ću ih uhvatiti u
stupicu, Erich.
Svladaj se. Ti ne znaš što radiš.
Ja točno znam što radim.
Ženevska je policija u hotelu. Ako budeš razgovarao s recepcio
narom, on bi mogao nešto zucnuti. Potražit će tebe, razumiješ li, Noel?
Mogu me naći za nekoliko sati. Zapravo, ja ću njih potražiti.
Sto? Noel, ja te moram vidjeti.
Deset minuta, Erich. Sada je osam i četrdeset šest. Holcroft je
prekinuo vezu.
Kessler je spustio slušalicu znajući da nema nikakva drugog izbora, već da slijedi
upute. Kad bi učinio bilo što drugo, bio bi sumnjiv. Ali što Holcroft očekuje da će
učiniti? Što će reći recepcionaru? Možda to i nije važno. Kad mu majka ode, jedino
je potrebno održati Holcrofta da funkcionira do sutra ujutro.
U podne će biti potrošna roba.
Noel je čekao na uglu tamne ulice na dnu Rue des Granges. Nije se ponosio onim
što će učiniti, ali je bijes kojim je bio prožet omamio osjećaj morala. Kad je vidio
strašnu scenu smrti svoga prijatelja, kao da mu se nešto presjeklo u glavi. Ta ga je
scena podsjetila na druge scene. Richard Holcroft pritisnut o kameni zid, sav
slomljen, zgnječen izmeñu zida i automobila koji se nečijim htijenjem smrtonosno
uspeo na pločnik. Trovanje strihninom u avionu, smrt u francuskom selu, ubojstvo
u Berlinu. I čovjek koji je pratio njegovu majku... On im neće dopustiti da joj se
približe! Stvar je svršena; on će je dokrajčiti.
Sada se trebalo služiti svim sredstvima koja mu stoje na raspolaganju, trebalo je
upotrijebiti svaki atom snage, mora se sjetiti svake činjenice koja bi mu mogla biti
korisna. A ubojstvo u Berlinu bila je jedina činjenica koja bi sada mogla raditi za
njega. U Berlinu je ubojice doveo do Ericha Kesslera. Glupo, nepažljivo, u
gostionicu na Kurfiirsterdammu. Kessler i Holcroft; Holcroft i Kessler. Ako te
ubojice traže Holcrofta, držat će Kesslera na vidiku. A ako Kessler iziñe iz hotela,
oni će poći na njim.
Holcroft je pogledao na sat. Bilo je vrijeme za telefonski poziv; uputio se
pločnikom prema telefonskoj govornici.
Nadao se da će Kessler odgovoriti.
A poslije ga shvatiti.
Kessler je stajao u hotelskom predvorju ispred javnog telefona s papirićem u ruci.
Na njemu je iznenañeni recepcionar napisao svoje ime; čovjekova se ruka tresla
kad je uzimao novac. Profesor Kessler veoma bi cijenio bude li ga obavijestio o
srži Holcroftove poruke. To je u interesu gospodina Holcrofta, dakako. Ali i u
interesu recepcionara jer će u tom slučaju dobiti još pet stotina franaka.
Zazvonio je telefon. Erich je skinuo slušalicu prije nego je prestalo zvonjenje.
Noel?
Kako se zove recepcionar?
Kessler mu je rekao.
Fino.
A sada ja insistiram da se sastanemo rekao mu je Erich.
Mnogo je novosti koje moraš saznati. Sutra je izuzetno važan dan.
Jedino ako proguramo noć. Ako je večeras pronañem. Majku.
Gdje si ti? Moramo se sastati.
Sastat ćemo se. Pažljivo me slušaj. Čekaj pored telefona još pet
minuta. Možda ću te morati opet nazvati. Ako te ne nazovem nakon
pet minuta iziñi iz hotela i poñi pješice nizbrdo. Samo hodaj. Kad
doñeš do donjeg dijela ulice, skreni nalijevo i hodaj dalje. Ja ću ti se
pridružiti na ulici.
Dobro! Dakle, pet minuta. Kessler se nasmiješio. Svaka igra
koju zaigra taj amater potpuno je bezvrijedna. Sasvim je jasno da će
zamoliti recepcionara da prenese poruku ili telefonski broj njegovoj
majci ako ga nazove i kad ga nazove. Njega, neevidentiranog gosta.
Dakle, to je sve. Možda Johann ima pravo: možda je Holcroft doista
dosegao granicu svojih sposobnosti. Možda Amerikanac, na kraju kra
jeva, i nije potencijalni Sonnenkind.
Policajci su još bili u hotelskom predvorju, ali i nekoliko novinara koji su nanjušili
drukčiju priču iza maglovitog policijskog izvješća o razbojstvu. Ovo je Ženeva. A
bilo je i gostiju gostiju koji su milili amotamo, meñusobno razgovarali, hrabrili se;
neki su otvoreno iskazivali strah, a neki su tražili senzaciju i čak bili zadovoljni
neočekivanim
dogañajem.
Erich se držao po strani i izbjegavao gomilu želeći da ostane što manje uočljiv.
Uopće se nije ugodno osjećao u prostranom predvorju; bio je mirniji u anonimnosti
hotelske sobe, gore, daleko od vreve.
Pogledao je na sat; prošle su četiri minute od Holcroftova poziva. Ako ga
Amerikanac opet ne nazove iduće minute, otići će do recepcionara i...
Recepcionar mu je prilazio hodajući na vlastitoj žeravici. Profesore?
Da, moj prijatelju? Kessler je stavio ruku u džep.
Holcroftova poruka nije bila onakva kakvu je očekivao. Noelova
majka treba ostati skrivena i ostaviti telefonski broj gdje je može nazvati njezin sin.
Recepcinar se zakleo da nikome neće odati taj broj, dakako. Ako i kada dama
nazove, njezin će telefonski broj biti ostavljen na komadiću papira u ormariću Herr
Kesslera.
Poziva se gospodin Kessler! Profesor Erich Kessler! Poziva se
profesor Kessler!
Hotelski glasnik išao je predvorjem i izvikivao njegovo ime. Izvikivao! To je
nemoguće. Nitko ne zna da je on ovdje!
Da! Da, ja sam profesor Kessler odgovorio je Erich. Što je
to? Nastavio je govoriti što tiše, ostati po strani. Meñutim, ljudi su
gledali u njega.
Poruka će vam biti usmeno rečena, gospodine rekao je glasnik.
Nazivatelj je rekao da nema vremena za diktiranje poruke. Poruka je
od gospodina H. On kaže da sada krenete, gospodine.
Što?
To je sve što je rekao, gospodine. Ja sam s njim razgovarao. Sada
trebate krenuti. To mi je rekao da vam kažem. To je cijela poruka, gos
podine.
Kessler je zadržao dah.
Odjednom mu je sve bilo neočekivano jasno. Holcroft je njega uzeo kao mamac. I
to vraški vješto. Ne, ipak se varao kad ga je podcjenjivao. Taj čovjek možda skriva
sposobnosti i vrline koje tek površna analiza ne može uočiti i prosuditi. Nije li on,
Kessler, otišao predaleko u omalovažavanju neprijatelja koji čak i ne zna da mu je
neprijatelj?
Ili ipak zna? Kessler je osjetio kako mu se čelo počelo vlažiti sitnim graškama
znoja. Čini se da je ipak negdje nesporazum, gadan nesporazum, ako ne i gore.
Osjećao je kao da postaje zarobljenikom nekih sila koje ne može shvatiti niti im
odgonetnuti domet. Gdje je Johann? Možda je trenutak za brzo odlučivanje, iako
nije isključeno da ipak nema razloga za uzbunu. Slične su se stvari i prije dogañale,
one imaju svoju logiku i cikluse, ali bi se uvijek odvijale onako kako je zamišljeno.
Dakle, prema Amerikančevu gledištu, tko god je ubio onog čovjeka u crnom
kožnom kaputiću u Berlinu, znao je da je Noel Holcroft bio s Erichom Kesslerom.
Strategija je jednostavna, ali vraški pametna: izložiti Ericha Kesslera, učiniti da
Erich Kessler dobije poruku od gospodina H. i iziñe iz hotela u mračne ženevske
ulice.
Sve je jasno. Sve će biti jasno.
A ako nitko ne bude slijedio profesora Ericha Kesslera, bit će teško objasniti
opreku izmeñu uzroka i posljedice. Tako teško da bi Holcroft mogao ponovo
ispitati svoj mamac. Mogla bi niknuti pitanja koja bi Zenevu raznijela u komade.
Nema sumnje da je Noel Holcroft ipak potencijalni Sonnenkind.
To treba držati na umu u sekundama, minutama i satima koji slijede.

Helden je puzala kroz Gerhardtovu kuću preko slomljenog namještaja i krvi na

podu otvarajući ladice sve dok nije pronašla malu limenu kutiju s prvom pomoći.
Nastojeći da ne misli na išta drugo već kako da postane pokretna, odbijajući bol
kao neželjeno duševno stanje, zavila je sebi ranu što je mogla čvršće i s mukom
stala na noge. Služeći se Gerhardtovim štapom kao osloncem, uspjela je prijeći
stazu i tri kilometra puta prema sjeveru do raskršća.
Seljak koji je vozio stari automobil uzeo ju je u kola. Može li je odvesti do doktora
Litvaka na brdašcu blizu klinike?
Može. To nije daleko od njegova puta.
Da li bi bio tako ljubazan pa da poturi?
Walther Litvak imao je blizu pedeset godina. Bio je ćelav, imao je jasne, svijetle
oči i volio se izražavati kratkim preciznim rečenicama. Bio je vitak, brzo je hodao,
ali je nepotrebne kretnje štedio kao i riječi; kao vrlo inteligentan čovjek, najprije je
opažao, a onda odgovarao; a kako je bio Židov kojega su nizozemski katolici
skrivali kao dijete, a odgojili ga nakloni luterani, nije bio trpeljiv prema
netrpeljivosti.
Imao je jednu predrasudu koja je bila razumljiva. Njegov otac, majka, dvije sestre i
brat ubijeni su u plinskim komorama Auschwitza. Da ga jedan švicarski liječnik
koji mu je govorio o području brda blizu Neuchatela koje je bez liječnika nije
nagovarao da se ovdje primi posla, Walther Litvak živio bi u kibucu Har Sha'alav u
pustinji Negev.
Namjeravao je provesti tri godine u bolnici; to je bilo prije pet godina. A onda,
nakon nekoliko mjeseci provedenih u Neuchatelu, saznao je tko ga je regrutirao za
taj posao: bio je to jedan iz skupine ljudi koja se borila protiv oživljavanja
nacizma. Oni su znali ono što drugi nisu znali: o tisućama odrasle djece posvuda u
svijetu; znali su i za neizbrojive milijune koji bi mogli biti predani tim
nepoznatima posvuda u svijetu. Ima mnogo nemedicinskog posla što ga treba
obaviti. Njegova je veza bio čovjek koji se zvao Werner Gerhardt, a grupa se
nazivala Nachrichtendienst.
Walther Litvak je ostao u Neuchatelu.
Uostalom, i nije riječ o predrasudi u strogom smislu riječi, već o dubokoj sklonosti
prema jednoj pravednoj stvari.
Uñite, brzo rekao je Helden. Pomoći ću vam. Ovdje imam
priručnu ordinaciju.
Skinuo joj je kaput i napola je unio u sobu u kojoj se nalazio i stol za preglede.
Ustrijeljena sam. To je bilo sve što je Helden smislila reći.
Litvak ju je stavio na sol i skinuo joj suknju te joj napola svukao
gaćice. Ne gubite snagu pokušavajući govoriti. Škarama je presjekao povez i
razgledao ranu. Zatim je uzeo hipodermičku iglu iz sterilizatora. Uspavat ću vas
samo nekoliko minuta.
Ne smijete. Nemamo vremena! Moram vam reći...
Rekao sam nekoliko minuta prekinu liječnik njezine riječi i
zabode iglu u Heldeninu ruku.
Otvorila je oči. Obrisi oko nje bili su magloviti. U nozi je osjećala čudnovatu bol.
Kad joj se vid razbistrio, ugledala je liječnika. Pokušala je sjesti. Litvak ju je čuo i
okrenuo se.
Ovo su antibiotici rekao je. Držao je bočicu s pilulama. Prvi
dan svaka dva sata, a zatim svaka četiri sata. Što se dogodilo? Brzo mi
recite. Ja ću otići dolje u kućicu i pobrinuti se za stvari.
U kućicu? Vi ste znali?
Dok ste bili pod injekcijom, govorili ste; to ljudi obično čine
nakon traume. Ponavljali ste »Nachrichtendienst« nekoliko puta. Zatim
»Johann«. Pretpostavljam da je to von Tiebolt, a vi ste mu sestra koja
je bila s Falkenheimom. Stvar se dogaña, zar ne? upita je pomalo
zagonetno. Nepomično je gledao u nju nekoliko sekundi.
Nasljednici zbijaju redove u Ženevi. Obruč se steže.
Da.
O tome sam jutros mislio. Vijesti iz Negeva su strašne. Pronašli
su ih. Bog zna kako.
Kakve vijesti?
Har Sha'alav. Liječnik je stisnuo bočicu tako jako da su mu
vene izbile na podlaktici. Napad. Bombardirane su kuće, pobijeni
ljudi, zapaljena polja, uništene plantaže. Još nije završeno brojanje
mrtvih, ali prema procjenama, život je izgubilo sto sedamdeset osoba.
Uglavnom su stradali muškarci, ali i žene i djeca.
Helden je zatvorila oči; nije imala riječi. Litvak je nastavljao.
Starci su ubijeni, zaklani u vrtovima. Kažu da je to djelo terorista
Rachea. Ali to nije istina. To je Wolfsschanze. Borci Rachea ne bi nikad
napali Har Sha'alav; oni znaju što bi se dogodilo. Za njima bi bili
Zidovi iz svakog kibuca, iz svake jedinice komandosa.
Gerhardt je rekao da bi trebalo da brzojavke u Har Sha'alav
prošaptala je Helden.
Litvakove su se oči zasjenile. Više nemamo što brzojavki. Nitko nije ostao. A sada
mi recite što se dogodilo dolje na jezeru.
Ispričala mu je. Kad je završila, liječnik joj je pomogao da siñe sa stola i na
rukama ju je odnio u veliku alpsku sobu za dnevni boravak. Spustio ju je na kauč i
rezimirao situaciju.
Ženeva je ratište i ne smijemo izgubiti ni jedan sat. Čak kad
bismo uspostavili vezu s Har Sha'alavom, to ne bi bilo korisno. Ali,
čovjek iz Har Sha'alava je u Londonu; njemu je nareñeno da ondje
ostane. On je slijedio Holcrofta u Portsmouth. On je uzeo fotografiju
iz Holcroftova džepa.
Bila je to Beaumontova fotografija rekla je Helden. Odessa.
Wolfsschanze ispravio ju je Litvak. Sonnenkind. Jedan od
tisuća, ali takoñer jedan od samo nekolicine koji su radili s von Tiebol
tom.
Helden se uspravila mršteći se. Dokumenti. Beaumontovi dokumenti, podaci. Pa
sve to nije imalo nikakva smisla.
Kakvi podaci?
Ispričala je ljutkom liječniku o mračnim i proturječnim podacima koji su pronañeni
u Beaumontovim pomorskim dokumentima. I o sličnom dosjeu koji pripada
Beaumontovu zamjeniku, lanu Llewellenu.
Litvak je zapisao to ime u bilježnicu. Nema što, to je vrlo zgodno. Dvojica ljudi
Wolfsschanzea zapovijedaju brodom za elektronsku špijunažu. Koliko je još
sličnih njima? Na koliko mjesta?
Llewellen je spomenut u novinama prije nekoliko dana. Kad su
Beaumont i Gretchen... Nije mogla završiti misao.
Nemojte se zaustavljati na tome rekao je liječnik. Sonnenkin
der imaju svoja pravila. Llewellen je ime koje treba dodati popisu koji
mora biti pronañen u Zenevi. Gerhardt je imao pravo: najvažnije je
pronaći taj popis. To je jednako važno kao i sprečavanje oslobañanja
bankovnog računa s novcem kojeg se želi domoći Wolfsschanze. Na
neki je način i važnije.
Zašto?
Taj je novac financijska baza Četvrtog Reicha, ali ljudi su Reich;
oni će biti na svojim mjestima bez obzira na to hoće li novac biti raspo
dijeljen. Mi moramo saznati tko su ti ljudi.
Helden se naslonila. Moj... Johann von Tiebolt može biti ubijen. Isto tako i
Kessler i... ako bude potrebno... čak i Noel. Novac se može zaustaviti. Ali kako
možemo biti sigurni da će popis biti pronañen?
Čovjek iz Har Sha'alava u Londonu imat će ideja. On je mnogo
strano talentiran. Litvak je nakratko odvratio pogled. To trebate
znati jer ćete morati raditi s njim. Nazivaju ga ubojicom i teroristom.
On sebe ne smatra ni jednim ni drugim, ali zakoni koje je prekršio i
zločini koje je izvršio vjerojatno dovode u sumnju njegove tvrdnje.
Liječnik je pogledao na sat. Devet sati i tri minute; živi samo kilome
tar od Heathrowa. Ako s njim uspostavim vezu, on može biti u Zenevi
do pola noći. Znate li gdje je odsjeo Holcroft?
Da. U d'Accordu. Vi shvaćate da on ništa ne zna. On duboko
vjeruje u ono što čini. On misli da je u pravu i da se pravedno ponaša.
Shvaćam. Na žalost, to bi moglo biti nevažno ako govorimo o
njegovu životu. Meñutim, prva je stvar da stupimo u vezu s njim.
Rekla sam mu da ću ga večeras nazvati.
Dobro. Da vam pomognem. Pazite što govorite. Njega prate;
telefon će mu biti pod kontrolom. Litvak joj je pomogao da doñe
do stola na kojem je bio telefon.
Hotel d'Accord. Bonsoir rekao je telefonist.
Dobra večer. Molim vas gospodina Holcrofta.
Monsieur Holcroft?... Telefonist je oklijevao. Samo malo,
madame.
Nasta tišina, začu se klik i javi se muški glas. Gospoña Holcroft?
Što?
To je gospoña Holcroft, zar ne?
Helden je bila iznenañena. Nešto nije bilo u redu; na hotelskoj telefonskoj centrali
nisu ni pokušali pozvoniti u Noelovu sobu. Znači da ste me očekivali? upita
Helden.
Dakako, madame povjerljivo je odgovorio recepcionar. Vaš je
sin bio vrlo velikodušan. Rekao je da vam kažem kako je nadasve važno
da se krijete, ali da ostavite telefonski broj gdje vas može nazvati.
Tako. Samo trenutak, molim vas.
Helden je rukom pokrila slušalicu i okrenula se Litvaku. Oni misle da sam ja
gospoña Holcroft. On im je platio da zabilježe broj gdje je on može nazvati.
Liječnik je kimnuo i brzo otišao do stola. Govorite. Kažite kako želite da ovaj broj
ne bude priopćen nikome drugome. Ponudite novac. Bilo što, samo da ih ometete.
Litvak je izvukao dotrajali adresar.
Prije nego vam dam broj, htjela bih biti sigurna, znate... Helden
je oklijevala; recepcionar se zakleo na majčin grob da će taj broj dati
samo Holcroftu. Liječnik je dojurio do stolića s telefonskim brojem
ispisanim na papiriću. Helden ga je ponovila recepcionaru i spustila
slušalicu. Gdje je to? upita Litvaka.
To je broj jednog praznog stana na Avenue de la Paix, ali stan
nije na adresi koja je navedena u telefonskom imeniku. Evo je. Litvak
je napisao adresu ispod broja. Upamtite i jedno i drugo.
Hoću.
A sad ću pokušati dobiti našeg čovjeka u Londonu rekao je
liječnik uputivši se prema stubama. Ovdje imam radioureñaj. Pove
zuje me s rutinskom pokretnom telefonskom službom. Zaustavio se
na prvoj stubi. Ja ću vas odvesti u Ženevu. Nećete baš moći hodati
kao zdrava osoba, ali rana nije duboka; šavovi će izdržati pod pritiskom
zavoja pa postoji mogućnost da pronañete Holcrofta. Nadam se da ćete
ga pronaći i da će vaša misija biti uspješna. Noel Holcroft mora biti
udaljen, treba ga što prije udaljiti od von Tiebolta i Kesslera. Ako
vam se suprotstavi, čak i ako oklijeva, treba ga ubiti.
Znam.
Možda to što znate nije dovoljno. Bojim se da odluku o tome
nećete vi donijeti.
Tko će je onda donijeti? Vi?
Ja ne smijem odlaziti iz Neuchatela. Sve zavisi od čovjeka iz Lon
dona.
Terorist? Ubojica koji čim čuje riječ »nacist« otvara vatru?
On je objektivan odgovorio je Litvak penjući se stubama. On
dobro ocjenjuje situaciju i ne stvara nepotreban pritisak. Upoznat ćete
ga u stanu.
Kako ću ja stići u Ženevu? Ja... Helden je zašutjela.
Što?
Pitala sam kako ću stići u Ženevu. Prije vas nisam razumjela pa
sam mislila da ćete me vi povesti, ali sada vidim da nije tako. Ima li
vlakova?
Nemamo vremena za vlakove. Letjet ćete.
Lijepo. Bit će brže.
Mnogo brže.
I mnogo bolje, pomisli Helden. Jer, jedino što nije prenijela doktoru Litvaku bilo je
posljednje upozorenje Wernera Gerhardta. Upozorenje koje je njoj dao.
Moje dijete. Drži se što dalje od Ženeve... Wolfsschanze te je vidio.
Dakako da ću se pobrinuti da tamo što prije stignete.
Tko će me povesti?
Piloti i noću lete nad jezerom odgovorio je Litvak.
Althene je bila ljutita, ali je pristala na uvjet. Pilot joj je postavio samo jedno
pitanje.
Znate li po izgledu ljude koji vas traže?
Odgovorila je da ih ne poznaje.
Možda ćete ih upoznati prije izmaka noći.
To je bio razlog zašto je sada stajala iza stabla u mračnoj šumi, iznad ceste gdje
nije mogla biti viñena iz automobila. Bila je to borova šuma koja se uzdizala iznad
jezerske autoceste. Pilot ju je odveo do njezinog stražarskog mjesta.
Ako je ondje vaš sin, ja ću vam ga poslati rekao je.
Dakako da će biti ondje. Zašto ne bi bio?
Vidjet ćemo.
Njegove su je sumnje na trenutak uznemirile. Ako nije, što onda?
Onda ćete znati tko vas traži. Uputio se prema cesti.
A što će biti s vama? viknula je za njim. Ako moj sin nije
tamo?
Sa mnom? Pilot se nasmijao. Prošao sam ja mnogo takvih
pregovora. Ako vaš sin nije ondje, to znači da će vas očajnički nastojati
pronaći, zar ne? Bez mene vas ne mogu imati.
Čekala je iza stabla udaljena ne više od četrdesetak metara, veoma čistog vidika s
obzirom na to da je sve uokolo bio zeleni gustiš, i odozdo i sa stabala. Automobil
se približavao sredinom ceste, u pravcu sjevera, s upaljenim parkirališnim
svjetlima. Pilot je rekao čovjeku u d'Accordu da doñe za jedan sat, ne prije, i da
stigne s južne strane. Kad se približi na četvrt milje od mjesta sastanka, treba često
paliti i
gasiti svjetla.
Čujete li me, madame? Pilot je stajao pored automobila i govo
rio normalnim glasom.
Da.
Dobro. Dolaze. Svjetla se pale i gase. Ostanite gdje jeste; gledajte
i slušajte, ali se ne pokazujte. Ako vaš sin iziñe, nemojte ništa govoriti
dok vam ga ne pošaljem.
Pilot je zašutio. Ako me prisile da poñem s njima, vratite se do mjesta na zapadnoj
obali gdje smo se spustili. Zove se Atterrisage Medoc. Ondje ću vas naći. Ovo mi
se ne sviña.
Zašto? O čemu se radi?
Dvojica su u kolima. Onaj pored vozača drži oružje; mislim da ga
provjerava.
Kako ću stići onamo? upita Althene.
U maloj magnetnoj kutiji ispod poklopca motora nalaze se drugi
ključevi. Bradati muškarac je podigao jednu ruku do usta govoreći
glasno, glasnije od buke automobilskog motora. Na desnu stranu.
Ne mičite se!
Dugački crni automobil zaustavio se desetak metara ispred pilota. Iz kola je izišao
putnik što je sjedio pored vozača, ali to nije bio njezin sin. Bio je krupan; imao je
na sebi ogrtač s podignutim ovratnikom i šal oko vrata. Tamne naočale s debelim
okvirom pokrivale su mu oči, tako da je izgledao kao veliki kukac. Šepao je
ulazeći u snop svjetla.
Vozač je ostao za volanom. Althene je gledala u njega nadajući se da će prepoznati
sina. Ali to nije bio Noel; nije mogla jasno vidjeti lice tog čovjeka, ali je bio
izrazito plavokos.
Pretpostavljam da je gospoña Holcroft u kolima obratio se
pilotu čovjek s tamnim naočalama. Govorio je engleski, ali s nepogre
šivo njemačkim naglaskom.
Znači da je njezin sin u vašim kolima? pilot odgovori pitanjem.
Molim vas, recite gospoñi Holcroft da iziñe.
Molim vas, kažite njezinom sinu da učini isto.
Ne budite teški. Mi se moramo držati satnice.
I mi. U vašem je automobilu još samo jedna osoba, monsieur. A
ta osoba ne odgovara opisu njezina sina.
Mi ćemo povesti gospoñu Holcroft do njezina sina.
Mi ćemo njega povesti do gospoñe Holcroft.
Prekinite!
Što da prekinem, monsieur? Ja sam plaćen kao što sam uvjeren
da ste i vi plaćeni. Obojica radimo svoje poslove, je li tako?
Ja nemam vremena za vas! uzviknuo je Nijemac šepajući pored pilota i zaputivši
se prema kolima.
Pilot je kimnuo. Mogu li vam predložiti da nañete vremena? Jer, vi nećete naći
gospoñu Holcroft.
Du Sauhund! Wo ist die Frau?66
Mogu li vam još predložiti da me ne nazivate kojekakvim ime
nima? Ja sam iz ChalonssurMarne. Ondje ste dvaput pobijedili pa
su me odgojili tako da ne volim vaše uvrede.
Gdje je žena?
Gdje je sin?
Nijemac je izvukao desnu ruku iz džepa ogrtača. Držao je revolver. Ti nisi toliko
plaćen da bi to vrijedilo koliko tvoj život. Gdje je ona?
A vi, monsieur? Možda ste vi toliko plaćeni da možete pucati na
mene i ne saznati?
Pucanj je bio zaglušujući. Pored pilotovih nogu rasprsnula se zemlja. Althene je
bila zaprepaštena i instinktivno se privila uz drvo.
A sada, Francuzu, možda ćeš sada ti vidjeti da mi plaća nije
toliko važna kao žena. Gdje je ona?
Les Boches! 7 odgovorio je pilot s gañenjem. Kad vam se dade
pištolj, vi poludite. Nikad se nećete promijeniti. Ako želite ženu, naj
prije pokažite sina i ja ću ga odvesti k njoj.
Ti ćeš mi sada reći gdje je ona! Nijemac je podigao revolver i
usmjerio ga pilotu u glavu Sad!
Althene je vidjela kako su se naglo otvorila vrata automobila. Čuo se jedan pucanj
pa drugi. Pilot se bacio na zemlju. Nijemac je kriknuo dok su mu oči izgledale kao
da će iskočiti iz duplji. Johann? Johann!
Čula se treća eksplozija. Nijemac se srušio na cestu, a pilot je nesigurno ustao.
Htio vas je ubiti\ vikao je vozač s nevjericom u glasu. Znali
smo da je bolestan, ali nismo znali da je umobolan. Sto da vam kažem?
On bi me ubio?... upita pilot s ne slabijom nevjericom u glasu.
Pa to je zaista šašavo?
Naravno da je bilo šašavo odgovorio je plavokosi. Vaš je
zahtjev bio na mjestu. Kao prvo, pomozite mi da ga odvučem u
šumu i uklonimo njegovu identifikaciju. Zatim poñite sa mnom.
Tko ste vi?
Holcroftov prijatelj.
Htio bih u to povjerovati.
Povjerovat ćete.
Althene je jedva stajala na svom mjestu. Bila je nemoćna. Dogañaji su se
odigravali pred njom kao pasivnim svjedokom i nije mogla utjecati na njih.
Osjećala je slabost u nogama, grlo joj je bilo suho, a bol u očima prisiljavala ju je
da ih često zatvara.
Plavokosi i pilot odvukli su tijelo u šumu, ni šest metara daleko od nje. Sada je
shvaćala spasonosnu vrijednost pilotovih instrukcija. Ni u čemu se nije varao taj
momak kojemu sada, po svoj prilici, duguje život. Točno je da nije bila u takvim
situacijama, ali je proživjela mnogo toga što ju je činilo iskusnom. No, čini se,
iskustva nikad dovoljno.
Hoću li uzeti svoja kola, monsieur?
Ne. Ugasite svjetla i poñite sa mnom. Ujutru ćemo uzeti vaša
kola.
Pilot je učinio kako mu je bilo rečeno, a onda je oklijevao. Ne volim ostavljati
kola tako blizu lesa. Čovjek nikad ne zna tko može
naići.
Uzet ćete svoja kola prije zore, a do tada se ovdje neće nitko
pojaviti. Nego, imate li ključeve svojih kola? Nemojte ih ostavljati.
Nosim ključeve.
Požurite! rekao je plavokosi.
Pilotova šutnja govorila je o olakšanju koje je osjetio. Više se nije opirao. Za
nekoliko su sekundi odjurili.
Althene se odgurnula od stabla. Nastojala se točno sjetiti pilotovih riječi. Postoje
drugi ključevi... mala magnetna kutija... ispod poklopca... na zapadnoj obali gdje
smo se spustili. Atterrisage Medoc.
Atterrisage Medoc. Na zapadnoj strani jezera.
Podigla je poklopac motora i pronašla kutijicu. Zamastila je ruke, ali sada nije o
tome vodila računa. Nakon nepunih pet minuta, masnih ruku, vozila se prema jugu,
autocestom oko jezera prema Zenevi. Kako su trenuci prolazili, noga joj je na
papučici bila čvršća, a upravljač je držala mirnije, opuštenije. Opet je mogla
misliti.
Atterrisage Medoc. Na zapadnoj strani jezera... izmeñu petnaest i dva
deset kilometara sjeverno od grada. Kad bi mogla misliti samo na to!
Samo na mali, mračni dio obale, s benzinskim crpkama na jedinom pri
staništu. Kad bi to mogla, usporila bi udaranje srca i ponovo bi nor
malno disala.
Atterrisage Medoc. Molim te, Bože, pomozi mi da ga nañem! Dopusti mi da
poživim dok ga nañem, dok pronañem svog sina! Dragi Bože! Sto sam učinila?
Laž otprije trideset godina... tako strašna izdaja, takva užasna ljaga... moram ga
pronaći!
Helden je sjedila iza pilota u malom hidroavionu. Ispod suknje je osjećala povez;
bio je stegnut, ali nije sprečavao cirkulaciju. Tu i tamo bi osjećala udaranje u rani,
ali su pilule ublažavale bol; mogla je višemanje normalno hodati. Čak i da nije
mogla, prisilila bi se da hoda.
Svaki je trenutak dragocjen.
Pilot se nagnuo prema njoj. Pola sata nakon slijetanja netko će vas odvesti do
restorana na obali gdje možete naručiti taksi za grad rekao je. Ako vam naše
usluge budu potrebne u dva iduća tjedna, naša će baza u tom razdoblju biti privatna
marina koja se zove Atterrisage Medoc. Bilo mi je zadovoljstvo imati vas kao
putnicu u svom avionu.

Erich Kessler nije bio »fizički čovjek«, kako bi to rekao Johann von Tiebolt, ali je
odobravao fizičko nasilje ako bi ono moglo unaprijediti praktične ciljeve.
Odobravao je nasilje kao promatrač i teoretičar, ne kao sudionik. Meñutim, sada
nije imao alternativu i nije bilo vremena za alternativu. I on mora postati sastavnim
dijelom mašinerije nasilja u službi viših, najviših ciljeva jedine budućnosti,
budućnosti Četvrtog Reicha.
Holcroft mu nije dao prilike da bira. Amater je stvorio svoje prioritete i postupao je
u skladu s njima percepcijom koja je zbunjivala. Kromosomi Heinricha Clausena
bili su u sinu. Treba opet uspostaviti vlast nad njim, treba opet njime manevrirati
kao prije.
Osobu koja mu je potrebna Erich je izabrao medu ljudima u predvorju: novinara.
Sudeći po lakoći kojom se kretao i ponašao te po stručnosti koju je pokazivao
služeći se bilježnicom i pisaljkom, bio je to vjerojatno dobar novinar.
Kessler se približio tom čovjeku govoreći vrlo tiho: Vi ste novinar
iz... koje su to novine?
Geneve Soir odgovorio je novinar.
Strašno je to što se dogodilo. Jadan čovjek. Tragedija. Stojim
ovdje već neko vrijeme nastojeći nešto uraditi, pokušavajući odlučiti
da li da išta kažem. Ali, eto, jednostavno se ne želim upetljati.
Vi ste odsjeli u hotelu?
Da. Ja sam iz Berlina. Često dolazim u Ženevu. Moja mi savjest
nalaže da priñem policajcima i kažem im što znam. No, moj odvjetnik kaže da bi
to moglo biti pogrešno protumačeno. Ja sam ovdje poslovno. Moglo bi biti
nepoželjno. Pa ipak, trebalo bi da znaju.
Koja je to vrsta informacija?
Erich je tužno pogledao novinara. Recimo da sam dobro poznavao čovjeka koji je
ubijen. I?
Ne ovdje. Moj mi odvjetnik kaže da ostanem što dalje od svega
toga.
Želite mi reći da ste vi upleteni?
Oh, dobra nebesa, ne. Ne tako, nikako ne tako. Ja jedino imam...
informaciju. Možda čak jedno ili dva imena. Postoje... razlozi.
Ako niste upleteni, ja ću vas zaštititi kao izvor.
To je sve što tražim. Dajte mi dvijetri minute da odem gore po
ogrtač. Zatim ću sići i izaći. Slijedite me niz ulicu. Ja ću naći skrovito
mjesto gdje možemo razgovarati. Nemojte mi se približavati prije nego
vas nazovem.
Novinar je kimnuo. Kessler je skrenuo prema dizalima. On će uzeti ogrtač i dva
revolvera koja još nisu bila ni u što upletena, niti su imala prošlost. Malo
zakašnjenje ojačat će Holcroftova strahovanja.
A to je sasvim u redu.
i zagledao se izravno u Kesslerov lik koji se postupno udaljavao. Stade hodati
polako, suviše polako za nekoga tko nekamo ide održavajući uvijek istu udaljenost
izmeñu sebe i Ericha, kako ga ovaj ne bi zapazio.
A sada? Samo ako se Kessler bude ponašao onako kako mu je rekao. Avenija koja
se na dnu ukrštavala s Rue des Granges sastojala se od trokatnih uredskih zgrada,
dotjeranih i skupih, poslije pet sati popodne uglavnom je bila prazna. Noel je
naučio domaću zadaću, o čemu je ovisilo hvatanje ubojice iz Nachrichtendiensta.
Jedan je ubojica sasvim dovoljan; on će ga odvesti ostalima. Nije nemoguće da
tom čovjeku slomi vrat da bi se domogao obavještenja koja ga zanimaju. Ili da mu
ispali metke pored očiju. Ili u oči.
Noel je opipao revolver u džepu i stao pratiti pratioca držeći se
svoje strane ulice.
Prošle su četiri minut dok Kessler nije stigao do donjeg dijela brežuljka i skrenuo
nalijevo. Čovjek iza njega učinio je isto. Holcroft je čekao sve dok se nije upalilo
zeleno svjetlo, kad ni Kesslera ni njegova pratioca više nije bilo na vidiku. Zatim je
prešao preko raskrižja i dalje se držeći suprotne strane; imao je čisti vidik.
Odjednom je stao. Kesslera nigdje nije bilo.
Ni čovjeka koji ga je slijedio.
Noel stade trčati.
Noel je čekao preko puta hotela d'Accord sklonivši se iza ulaznih vrata u neku
stambenu zgradUv Kessler je prije pet minuta morao dobiti poruku. Što ga
zadržava?
Evo ga! Korpulentna figura koja polako silazi niz kratko stubište hotela d'Accord
ne može biti ničija nego njegova. Krupno tijelo, odmjereni hod, teški kaput. Da, o
tome se radi: Kessler je otišao u sobu po kaput.
Holcroft je promatrao dok je Erich dostojanstveno silazio niz brežuljak ljubazno
pozdravljajući prolaznike. Kessler je fina osoba, razmišljao je Noel, i vjerojatno
neće shvatiti zašto je bio upotrijebljen kao mamac; nije u njegovoj naravi da misli
na takav način. Niti je ikad bilo u Holcroftovoj naravi da tako iskoristi bilo koga,
ali više ništa nije onako kako je nekad bilo. Sada mu je takvo ponašanje sasvim
prirodno.
A bilo je i uspješno. Prokletstvo, uspjelo je! Muškarac, vjerojatno mu je oko
trideset i pet godina, sišao je niz posljednju stubu d'Accorda
Kessler je skrenuo lijevo u slabo osvijetljenu ulicu, prešao pedesetak metara i
podigao ogledalce. Novinar je bio iza njega; Holcrofta nije bilo. Upravo trenutak
za brzu akciju.
Slijeva je bio culdesac predviñen za dva ili tri parkirana automobila; ispred je bio
lanac koji je upozoravao da je to privatno vlasništvo. Nije bilo automobila i bilo je
mračno. Vrlo mračno. Idealno. S teškoćom je prekoračio preko lanca i brzo prišao
stražnjem zidu. Stavio je ruku u desni džep i izvadio prvi revolver prvi revolver
koji će upotrijebiti. Malo je petljao s njim jer je prigušivač zvuka zapeo za
poderanu podstavu džepa.
Ovamo! rekao je dovoljno glasno da ga je novinar mogao čuti.
Ovdje možemo razgovarati i nitko nas neće vidjeti.
Novinar je prekoračio preko lanca žmirkajući u sjeni. Gdje ste?
Ovdje. Erich je podigao revolver dok se novinar približavao.
Kad je bio udaljen samo metar ili metar i pol, Kessler je ispalio metak u siluetu
čovjekova vrata. Pucanj je odjeknuo šuplje i prazno. Novinar se srušio. Erich je još
jednom povukao obarač gañajući u glavu.
Odvio je prigušivač s revolvera i počeo pretraživati mrtvačevu odjeću. Izvukao je
novčanik i bilježnicu te ih odbacio u mrak. Uzeo je drugi revolver, iz lijevog
džepa, i utisnuo ga u novinarevu šaku pritisnuvši kažiprst na obarač.
I dalje klečeći, Kessler je rasparao prednji dio svoje košulje i strgnuo dva dugmeta
s kaputa. Protrljao je rukama po ulju i prljavštini parkirališta te dlanom prešao
preko lica.
Bio je spreman. Ustao je i pošao prema lancu. Najprije nije mogao vidjeti
Holcrofta, ali ga je ubrzo ugledao. Amerikanac je trčao ulicom i nakratko se
zaustavio pred uličnom svjetiljkom.
Sada.
Kessler se vratio do mrtvaca, nagnuo se i zgrabio ruku u kojoj je bio revolver
uperivši ga uvis. Mrtvačeve prste pritiskao je o obarač.
Okolno kamenje pojačavalo je eksploziju pucnjeva. Erich je još dva puta pritisnuo
sleñeni prst i pustio ruku da padne. Zatim je brzim pokretom izvukao svoj revolver.
Noel! Noel! vikao je bacivši se na zid, dok mu je teško tijelo
tonulo niza zid. Noel, gdje si?
Erich? Za ime Božje... Erich? Holcroftov glas nije bio daleko;
za nekoliko sekundi čuo se sasvim blizu.
Kessler je naciljao svojim revolverom bez prigušivača u masu mrtva mesa u
mraku. Bio je to posljednji metak koji je ispalio... što je učinio istog trenutka kad je
ugledao siluetu Noela Holcrofta na slabašnom svjetlu.
Erich!
Ovamo. Pdkušao me ubiti! Noel, on me pokušao ubiti!
Holcroft je osjetio lanac i preskočio preko njega trčeći prema Kes
sleru. Kleknuo je u mraku. Tko? Gdje?
Tamo! Johann me natjerao da nosim oružje... Morao sam pucati.
Nisam imao izbora!
Jesi li u redu?
Mislim da jesam. Došao je za mnom. Znao je za tebe. »Gdje je
on?« stalno je pitao. »Gdje je H? Gdje je Holcroft?« Bacio me na tlo...
Oh, Kriste!
Noel skoči na noge i krene prema mrtvom tijelu u mraku. Iz džepa je izvukao
upaljač i upalio ga: svjetlo plamena obasja mrtvo tijelo.
Noel je pretraživao džepove, a zatim okrenuo tijelo da pretraži
hlače.
Prokletstvo, nema ničega. Baš ničega!
Ničega? Što misliš kad kažeš ničega? Noel! Mi se moramo izvući
odavde. Misli na sutra!
Nema ni lisnice, ni vozačke dozvole, ništa!
Sutra! Moramo misliti na sutra!
Večeras! zao rio je Holcroft. Ja sam ih htio večeras!
Kessler je šutio nekoliko sekundi, a zatim je progovorio tiho, s
nevjericom u glasu.
Ti si to planirao...
Holcroft je ljutito ustao, ali su mu Erichove riječi ublažile ljutnju. Zao mi je rekao
je. Nisam htio da budeš povrijeñen. Mislio sam da imam sve pod kontrolom.
Zašto si to učinio?
Zato jer će je ubiti ako je nañu. Kao što su ubili Willieja Ellisa i...
Richarda Holcrofta. I mnoge druge.
Tko?
Neprijatelj Ženeve. Taj Nachrichtendienst. Htio sam se domoći
samo jednoga od njih! Živoga, prokletstvo!
Pomozi mi da ustanem rekao je Kessler.
Možeš li me shvatiti? Holcroft je pronašao Erichovu ruku i po
digao ga.
Da, dakako. Ali, mislim, nije trebalo da sam nastupaš.
Želio sam ga natjerati u stupicu i izvući iz njega druga imena pa
makar ga zbog toga morao oslijepiti. Zatim ga predati policiji, zamoliti
ih da pronañu moju majku i da je zaštite.
Mi to sada ne možemo učiniti. On je mrtav; bilo bi suviše pitanja
na koja ne smijemo odgovoriti. Ali, Johann može pomoći.
Von Tiebolt?
Da. Rekao mi je da ima utjecajnog prijatelja ovdje u Ženevi.
Prvog zamjenika. Kad sam te pronašao, on mi je rekao da te odvedem
u Excelsior. Da te upišem pod prezimenom Fresca. Ne znam zašto to
prezime.
To je prezime kojim smo se već koristili odgovorio je Noel.
Hoće li on doći onamo?
Da. On obavlja posljednje dogovore. Za sutra. U banci.
U banci?
Sutra će biti sve gotovo; to sam ti pokušavao reći. Hajdemo,
moramo požuriti. Ovdje ne možemo ostati; netko može naići. Johann
mi je rekao da ti kažem da ćemo mi pronaći tvoju majku, ako je u
Zenevi. Bit će zaštićena.
Holcroft je pomogao Kessleru da prijeñe preko lanca. Znanstvenik se okrenuo
prema tamnoj udubini u zidu i zadrhtao.
Nemoj misliti na to rekao mu je Noel.
Bilo je strašno.
Bilo je potrebno.
Da, bilo je, pomisli Kessler.
Helden je ugledala staru ženu kako sjedi na klupi na dnu pristaništa i gleda u vodu,
potpuno nesvjesna prisustva nekoliko mehaničara i putnika koji su išli do
hidroaviona i natrag.
Što joj se više približavala, to je jasnije zapažala njezino lice na mjesečini, uglate
crte i visoke jabučice. Žena je bila izgubljena u mislima, veoma dalekim, ali
dubokim mislima. Bila je tako usamljena i nikako nije pripadala ovome mjestu i
bila je tako...
Helden je šepala ispred klupe i zurila u ženino lice. Moj Bože! Gledala je u lice
koje bi, da nije bilo prohujalih godina i drugog spola, moglo pripadati Noelu
Holcroftu. To je njegova majka!
Što ona radi ovdje? Od svih mjesta na svijetu, zašto je upravo ovdje? Odgovor je
bio očit: Noelova majka tajno leti u Ženevu!
Stara žena uzdigne pogled pa pogleda u stranu, sasvim nezainteresirana. Helden je
požurila koliko je najbrže mogla puteljkom što vodi do male zgrade koja je i
čekaonica i radiobaza. Ušla je u zgradu i pristupila muškarcu koji je stajao iza
duguljastog stola iza kojega su se nalazili telefoni i radiooprema.
Ta žena vani. Tko je ona?
Čovjek podigne pogled s nekih papira i stade je gledati. Ovdje se ne spominju
nikakva imena rekao joj je. Trebalo bi to da znate.
Ali je vrlo važno! Ako je ona osoba za koju mislim da jest, onda
je u velikoj opasnosti. Ja to vama kažem jer znam da poznajete doktora
Litvaka.
Čuvši to ime, čovjek opet podigne pogled. Bilo je očito da u Atterrisge Medocu
žive s rizikom i opasnosti, ali izbjegavaju i jedno i drugo kad god je to moguće. A
doktor Litvak je očigledno bio povjerljiva mušterija. Ona očekuje telefonski poziv.
Od koga?
Čovjek ju je opet pozorno gledao. Od jednoga od naših pilota:
»Le Chat rouge«.68 Jesu li se javile teškoće s policijom? Ne.
Korzikanci? Mafija?
Helden je zatresla glavom. Gore.
Vi ste prijateljica doktora Litvaka?
Da. On je rezervirao za mene let iz Neuchatela. Ako želite, pro
vjerite.
Ne moram. Mi ovdje ne želimo nikakvih neprilika. Izvedite je.
Kako? Neka će me kola odvesti do restorana na jezeru gdje tre
bam čekati taksi. Rečeno mi je da će to potrajati pola sata.
Drugom prilikom. Čovjek je pogledao pored nje. Henri, doñi
ovamo! Iz ladice je izvadio ključeve automobila. Otiñi do stare
dame. Reci joj da mora otići. Henri će vas odvesti.
Možda neće poslušati.
Mora. Dajemo vam prijevoz, a to zanima obje dame, zar ne?
Helden je izišla brzo koliko joj je rana dopuštala. Gospoña Holcroft više nije bila
na klupi i za trenutak je Helden uhvatila panika. Onda ju je ugledala na pristaništu,
gdje sada nije bilo nikoga, kako nepokretno stoji na mjesečini. Helden se uputi
prema njoj.
Starica se okrenula začuvši Heldenine korake. Ostala je na mjestu, bez namjere da
se pozabavi došljakinjom. Ali ni došljakinja nije nastupila kako bi to bilo
uobičajeno u drugim prilikama.
Vi ste gospoña Holcroft odmah će Helden. Noelova majka.
Kad je čula sinovljevo ime, Althene Holcroft je spojila ruke. Činilo
se kao da je prestala disati. Tko je ta šepava neznanka?
Tko ste vi?
Prijateljica. Molim vas da mi vjerujete. Više nego možete znati.
Budući da ja ništa ne znam, ne može biti ni više ni manje.
Zovem se von Tiebolt.
Onda mi se gubite s očiju! Riječi stare žene bile su poput
bičeva u noći. Ovdje su ljudi plaćeni. Oni vam neće dopustiti da
se petljate oko mene. Ubit će vas. Idite, nestanite, vratite se vašem vučjem krdu.
Ja ne pripadam Wolfsschanzeu, gospoño Holcroft.
Vi ste von Tiebolt!
Da pripadam Wolfsschanzeu, ne bih vam se približila. Dakako da
to razumijete.
Ja razumijem smeće koje vi predstavljate...
Ja sam cijeli život proživjela praćena tim sudom na ovaj ili onaj
način, u ovom ili onom obliku, ali vi se varate! Morate mi vjerovati.
Vi ne smijete ovdje ostati; to nije mjesto za vas. Ja vas mogu sakriti.
Ja vam mogu pomoći...
Vi? Kako? Kroz cijev revolvera? Pod kotačima automobila?
Molim vas! Ja znam zašto ste došli u Zenevu. Ja sam ovdje zbog
istog razloga. Moramo ga pronaći i reći mu prije nego bude prekasno.
Novac mora biti zaustavljen!
Starica je bila zapanjena kad je čula te riječi. Zatim se namrgodila kao da su te
riječi obična zamka. Naslušala se riječizamki!
Mora li? Ili moram ja biti zaustavljena? Dakle, ja neću biti zau
stavljena. Ja ću pozvati, a kad to učinim, doći će ljudi. Ako vas ubiju, to
meni neće ništa značiti. Vi ste trideset godina laži! Svi vi! Nećete vi
nikoga naći ni pronaći!
Gospoño Holcroft! Ja volim vašeg sina. Ja ga toliko volim... a ako
ga ne pronañemo, ubit će ga. Bilo koja strana! Nijedna ga ne želi osta
viti da živi! Vi to morate shvatiti.
Lažljivka! odbrusi joj Althene. Svi ste vi lasci!
Prokleti! uzviknula je Helden koja više nije mogla izdržati to
nesnosno i opasno natezanje. Nitko vam neće pomoći. Svi žele da
vas ovdje nema! A ja nisam sakata. U mojoj je nozi metak! U nozi je
zato jer pokušavam pronaći Noela! Vi nemate ni pojma što smo sve
proživjeli! Vi nemate prava da...
Iz male kuće na obali jezera čulo se glasno raspravljanje. Dvije žene mogle su čuti
riječi... jer kao da su bile izgovorene zbog toga da ih one čuju.
Vi ovdje niste dobrodošao, monsieur! Ovdje nema takve žene
kakvu vi opisujete! Molim vas da odete.
Nemojte vi meni nareñivati! Ona je ovdje!
Helden je široko otvorila usta. Bio je to glas koji je slušala cijelog života.
Ovo je privatna marina. Opet zahtijevam od vas da odete!
Otvorite ta vrata!
Sto? Koja vrata?
Iza sebe!
Helden se okrenula Altheni Holcroft. Nemam vremena za objašnjenje. Mogu vam
jedino reći da sam vam prijateljica. Sakrijte se u vodu! Da vas nitko ne može
vidjeti. Odmah!
Zašto bih vam vjerovala? Starica je gledala iza Helden prema
bazi pristaništa i zgradi; uzbunila se; bila je neodlučna.
Vi ste mladi i snažni. Možete me ubiti bez po muke. Vama
ionako ljudski životi ništa ne znače.
Taj vas čovjek želi ubiti prošaptala je Helden. Pokušao je i
mene ubiti.
Tko je on?
Moj brat. Za ime Božje, šutite!
Helden je zgrabila Althenu oko pasa i prisilila je da poñe prema drvenom dijelu
pristaništa. Što je mogla nježnije, zajedno sa staricom spustila se u vodu. Althene
je drhtala i imala puna usta vode; kašljala je i udarala rukama. Helden je držala
staricu oko pasa izdižući je,
mašući nogama za obje.
Ne kašljite! Ne smiju nas čuti. Stavite remen torbe oko vrata.
Pomoći će vam.
Dragi Bože, što to radite?
Molim vas, budite tihi.
Mali čamac s vanjskim motorom bio je usidren desetak metara od pristaništa.
Helden je gurnula Althenu prema sjeni čamca. Tek su bile na pola puta do čamca
kad su začule bijesno otvaranje vrata i ugledale snop jakog baterijskog svjetla.
Svjetlo je plesalo zlokobnim figurama dok je plavokosi muškarac trčao prema
pristaništu. Zaustavio se i uperio svjetlo prema vodi. Helden se borila, ali sada je
osjećala jake bolove u ranjenoj nozi. Nastojala je dosegnuti čamac.
Nije više mogla; više nije imala snage u nozi, a više nije mogla izdržati ni težinu
mokre odjeće.
Nastojte se privući čamcu prošaptala je. Ja ću se vratiti... on
će me vidjeti i...
Budite mirni! rekla je starica koja je sada širila ruke brzim
pokretima plivača olakšavajući teret Helden To je isti čovjek. Vaš
brat. Ima revolver. Požurite.
Ali
Ne mogu.
Morate.
Zajedničkim silama, oslanjajući se jedna o drugu, polako su se približavale
spasonosnom čamcu.
Plavokosi je bio na pristaništu i metodičkim je pokretima unakrsnim snopovima
svjetla osvjetljavao površinu vode. Za nekoliko će sekundi svjetlo pronaći cilj;
kretalo se površinom poput smrtonosnog laserskog snopa. Onog trenutka kad ih
pronañe nesmiljeno baterijsko svjetlo, u njihovu će smjeru poteći salva metaka i
svemu će biti kraj.
Johann von Tiebolt je izvrstan strijelac, a njegova je sestra to znala.
Stiglo je svjetlo koje zasljepljuje. Pramac je bio iznad njih. Instinktivno su obje
gurnule glavu u vodu i zaronile. Snop je prešao dalje; bile su iza čamca. Haljine su
im se spetljale o lanac. Brzo su se uhvatile lanca kao životnog spasa koji im je
omogućavao da iscrpljena pluća opet ispune zrakom.
Tišina. Koraci, najprije spori i kao da su odsječeni, a zatim sve brži kad je Johann
von Tiebolt napuštao pristanište. A zatim opet svom snagom zalupljena vrata i
ponovo glasovi.
Kamo je otišla?
Vi ste ludi!
A ti nemaš kud!
Pucanj je odjeknuo obalom i vodenom površinom. Uslijedio je uzvik boli pa drugi
pucanj. A zatim tišina.
Prolazile su minute.
Dvije su žene u vodi gledale jedna u drugu pod svjetlom mjesečine. Suze su
ispunile oči Helden von Tiebolt. Starica je dodirnula djevojčino lice, ali nije ništa
rekla.
Grmljavina automobilskog motora razbila je užas tišine. Zatim se začu škripa
guma i erupcija oblutaka na nevidljivom putu, odmah uz obalu. Dvije su žene
kimnule jedna drugoj i još jednom, držeći se, zaplivale. Ali sada natrag prema
pristaništu.
Uspele su se ljestvama i klečale u tami duboko dišući.
Nije li to čudno? primijeti Althene. U jednom sam trenutku
pomislila na svoje cipele. Nisam ih htjela izgubiti.
Jeste li ih izgubili?
Nisam. Mislim da je to još čudnije.
Moje su otišle rekla je Helden ne žaleći. Ustala je. Moramo
otići jer bi se on mogao vratiti. Pogledala je prema zgradi. Ja ne želim ući u onu
zgradu, ali bojim se da ćemo morati. Tamo su bili neki ključevi od kola... Pomogla
je starici da ustane.
Helden je otvorila vrata i odmah zatvorila oči. Čovjek se skljokao preko stola i bio
je bez lica. U trenu joj se pred očima pojavilo unakaženo tijelo Klausa
Falkenheima i htjede kriknuti. Umjesto toga samo je
prošaptala.
Mein Bruder...
Hajedmo, dijete. A sada brzo! Helden začu glas Althene Hol
croft.
Nevjerojatno je, ali sada je govorila stara žena dajući autoritativna nareñenja.
Primijetila je ključeve automobila. Bolje je uzeti njihova kola. Ja imam jedna kola,
ali ona su već viñena.
A zatim je Helden ugledala riječ ispisanu masnom kredom na podu, pored mrtvog
čovjeka.
Ne! To je laž!
Sto je to? O čemu se radi? Stara je žena zgrabila ključeve i
dotrčala do djevojke.
Tamo. To je laž!
Riječ na podu bila je napisana na brzinu, velikim slovima.
NACHRICHTENDIENST
Helden je zašepesala prema riječi koju je ispisao ubojica i pokušala obrisati slova.
Bijesno je trljala rukama dok su joj suze navirale. Laž! Laž! To su bili veliki ljudi!
Althene je dotakla rame histerične djevojke, zatim joj uze ruku i
odvuče je s poda.
Nemamo vremena za to! To si sama rekla. Moramo otići odavde.
Nježno, ali ipak čvrsto, starija je žena odvukla mlañu do izlaza iz marine. Iznad
ulaza bila je samo jedna žarulja koja je stvarala jednako toliko sjene koliko i
svjetla. Tu su bila dva automobila jedan kojim se vozila Althene i sivi automobil
kojemu je registracijska pločica bila žicom vezana za odbojnik. Povela je Helden
prema drugim kolima.
I tada je zastala. Sav mir koji je vratila, odjednom je nestao. Opet je izgubila
kontrolu nad situacijom, ali razlog je bio više nego jak. Stravičan.
Tijelo crvenokosog pilota ležalo je na šljunku. Bio je mrtav, s rukama vezanima na
leñima. Posvuda po licu a najviše oko očiju i usta bile su zasjekotine učinjene
oštricom noža.
Bio je mučen i ubijen.
Vozile su se šuteći, svaka zabavljena svojim očajničkim mislima. To što su
doživjele jedva je moguće opisati to im je vjerojatno bila jedina zajednička misao.
Poslije se nametnula druga kako dogañajima nametnuti svoj tempo, kako prestati
biti lutka u rukama sudbine kojom drugi upravlja kako mu drago.
Postoji jedan stan najzad će Helden. Dobila sam upute.
Ondje ćemo biti sigurne. Čovjek je doletio iz Londona da nam
pomogne. Sad je vrijeme kad bismo već trebale biti u stanu.
Tko je on?
Židov iz mjesta koje se zove Har Sha'alav.
Althene je gledala djevojku kroz sjene koje su se smjenjivale. Židov iz Har
Sha'alava jednom me je posjetio. Zbog toga sam ovdje.
Znam.
Vrata stana otvorio je vitak čovjek tamne puti i veoma tamnih očiju. Nije bio ni
visok ni nizak, ali je iz njega zračila sirova fizička snaga. Taj su dojam pojačavala
njegova neobično široka ramena te košulja nategnuta preko prsiju i otkopčana na
vratu, zavrnutih rukava, otkrivajući mišićave ruke. Imao je podšišanu crnu kosu, a
lice je ostavljalo dubok dojam i zbog svojih crta i zbog ukočene ozbiljnosti. Jedno
od lica koja se pamte, a naročito ostaju u sjećanju ako su bila svjedokom ili
sudionikom nekog dogañaja čije su posljedice i drugi dijelili.
Gledao je dvije žene kao da želi upiti njihove crte, a onda je kimnuo i kretnjom im
pokazao da uñu. Bez komentara je gledao Helden kako šepa; na isti je način gledao
i njihove mokre haljine. Izgledao je kao čovjek kojemu je neobično obično i koji se
ne zna čuditi dogañajima kojima bi netko drugi oblikovao život.
Upoznavanje je teklo sasvim jednostavno. Ali i tumačenje njihove meñusobne
situacije.
Ja sam Jakov BenGadiz rekao je. Pogledao je jednu i drugu ženu kao da ne
očekuje da mu se one predstave jer on već zna sve o njima. A sada, tek toliko da
se razumijemo, ja sam osoba koja će donositi odluke. To je sve.
Altheni to nije bilo jasno. Na temelju čega? upita ga.
BenGadiz je pogleda. Vi ste majka?
Da.
Nisam vas očekivao.
Nisam ni ja očekivala da ću biti u ovom stanu na to će Althene.
Bila bih mrtva da nije bilo ove djevojke.
U tom slučaju, imate još jednu obavezu osim one najglavnije.
Postavila sam vam pitanje. U ime koje vlasti vi odlučujete u moje
ime? Nitko ne odlučuje u moje ime.
Iznosite li to kao običnu tvrdnju ili kao preporuku? Sto se tiče
tvrdnje, sada nije vrijeme za njih, a što se tiče preporuke, ne sjećam
se da ih je itko ovdje tražio, madame.
Althene se htjede uvrijediti, ali joj se odjednom učini da je čovjek u pravu.
Uostalom, ništa nije normalno...
Jakov BenGadiz je nastavio u nešto pomirljivijem i poslovnijem tonu koji je sada
bio jedino na mjestu.
Bio sam u kontaktu s Neuchatelom. Dosta je posla koji valja
večeras obaviti, a večer je već počela, počela je i noć. Nemamo baš pre
više vremena na raspolaganju.
Althene ga je gledala sa sve više uvažavanja, iako nije voljela ljude koji javno
prelaze preko njene volje. Meñutim, morala je priznati da je već u nekoliko
navrata, a naročito kad razmišlja o laži koja je trajala trideset godina, dokazala
besmislenost nekih svojih čvrstih uvjerenja. Osim toga, nije li još malo prije mogla
upasti u stupicu Johanna von Tiebolta iz koje ju je izvukao onaj jadni čovjek,
izvrsni pilot, koji je zbog nje izgubio život? Ili u drugu stupicu, na obali jezera, kad
ju je spasila ova djevojka?
Ipak se javila riječima.
Samo je jedna stvar koju ja moram učiniti otpočne Althene
Holcroft. A to je da nañem svog sina.
Poslije odgovorio je Jakov BenGadiz.
Pogledao je prema prozoru uhvativši dio mjeseca koji je stajao u
kutu prozora.
Postoji nešto drugo što je prvo, što je najvažnije. Treba pronaći
popis. Mi vjerujemo da je u hotelu d'Accord.
Popis? upita Althene.
Da, popis brzo će Helden držeći ruku na Altheninoj ruci. To
je od vitalne važnosti.
Isto tako vitalno kao što je i pronalaženje vašeg sina nastavio je
Jakov gledajući u Althene Holcroft. A za to mi je potreban mamac.
Zašutješe svi troje.
Svima posta jasna podjela uloga u ovoj noći koja je već počela drhtati dogañajima
koji su se već zbili i onima koji slijede.
Dok je skidala sa sebe mokru haljinu, Althene je više za sebe promrmljala:
Posljednja noć.
Helden je nije čula, ali je isto mislila.
Jakov BenGadiz čistio je oružje i punio ga mecima.

Johann von Tiebolt je telefonirao držeći Kesslerovu zabilješku u slobodnoj ruci. S

druge strane žice bio je prvi zamjenik predsjednika Kantona Zeneva.
Kažem ti da je adresa pogrešna! To je stara, napuštena zgrada u
kojoj uopće nema telefonskih žica. Rekao bih da je Nachrichtendienst
prilično uspješno prodro u vašu državnu telefonsku službu. A sada mi
nañi pravu adresu!
Plavokosi je slušao nekoliko sekundi, a onda je eksplodirao.
Ti, idiote, ja ne mogu nazvati taj broj! Čovjek se zakleo da ga
neće dati nikome osim Holcroftu. Bez obzira na to što bih ja mogao
reći, ona bi mogla biti uplašena. A sada mi nañi tu adresu! Nije me
briga ako zbog toga moraš probuditi i predsjednika Federalnog vijeća.
Očekujem da me nazoveš najkasnije za jedan sat. Lupio je slušalicom
i opet pogledao Kesslerovu zabilješku.
Erich je otišao da se sastane s Holcroftom. Nesumnjivo je da su sada već bili u
Excelsioru gdje je Holcroft evidentiran pod prezimenom Fresca. Mogao bi
telefonirati, da bude siguran, ali bi nazivanje moglo dovesti do komplikacija.
Amerikanca treba gurnuti do ruba duševne ravnoteže. Prijatelj iz Londona mu je
ubijen, majku ne može pronaći; moguće je da je već čuo i za Heldeninu smrt u
Neuchatelu. Holcroft bi sada mogao biti na rubu snaga; mogao bi zahtijevati da se
sastanu. Što prije.
Johann još nije bio spreman za sastanak. Prošla su tri sata ujutro, a Holcroftovu
majku još nisu pronašli unatoč njegovoj nervozi i požurivanju. Mora je pronaći,
mora je ubiti. Vremena više nema.
Preostalo je još samo šest sati do konferencije u banci. U svakom trenutku iz
gomile, iz taksija u prometu, sa stubišta u kutu, iz predvorja hotela, bilo otkud
mogla bi se pojaviti i viknuti svom sinu upozoravajući ga: Izdaja! Stani! Napusti
Zenevu!
To se ne smije dogoditi! Njezin glas mora biti umrtvljen, programiranje njezinog
sina mora biti nastavljeno. Holcroft se treba rimovati s riječju »robot«. On je to već
sada, ali još nije savršeni robot. Još treba nešto učiniti, a svakako se treba pobrinuti
da postane robot koji će slušati glas samo jednog programera. Zbog toga ona mora
noćas umrijeti, a njezina će smrt ukloniti sve rizike.
A onda će uslijediti još jedna smrt. Brzo i tiho. Sin Heinricha Clausena ispunit će
svoju dužnost, svoju ulogu. Njegova će funkcija biti iscrpljena, robot više nikome
neće biti potreban.
Čovjek koji je trideset godina odgajan uz jednu laž ili čak za jednu laž, sada
završava svoju životnu ulogu jer mu druga nije bila ni namijenjena.
Ona mora umrijeti! Ona mora nestati da bi on mogao umrijeti. Sasvim
jednostavno, ona mora umrijeti večeras, a svi će rizici biti uklonjeni s njezinom
smrću; njezina će smrt ukloniti svaku prijetnju Ženevi.
Dakle, najprije njegova majka. Prije zore. Ono što ga je dovodilo do bijesa bila je
činjenica da je ta prokleta žena bila negdje u blizini, a nitko nije znao gdje je. Ona
je možda na kraju telefonske linije čija je točna adresa zakopana u arhivu nekog
birokrata!
Plavokosi je muškarac sjeo i izvukao dugački, dvosječivi nož iz korica sašivenih u
kaputu. Mora ga očistiti. Zamazao ga je pilot crvene brade.
Noel je otvorio putni kovčeg na polici za kovčege i zagledao se u svoju zgužvanu
odjeću. Zatim stade gledati bijele zidove s naboranim zidnim tapetama i
francuskim vratima; sa stropa je visio mali, suviše ornamentirani svijećnjak.
Hotelske sobe sve više postaju slične, gotovo iste; čak se s odreñenom naklonošću
sjeti otrcanog izuzetka u Berlinu.
Pomalo ga je iznenañivalo da se toga uopće sjetio u ovim okolnostima koje
proživljava. U ovom nesreñenom svijetu gotovo se potpuno sredio. Nije bio
siguran je li to dobro ili nije, ali je bio siguran da je tako. Erich je bio na telefonu
nastojeći dobiti von Tiebolta u d'Accordu. Gdje je, doñavola, Johann? Sada su tri
sata i trideset minuta. Kessler je spustio slušalicu i obratio se Noelu.
Ostavio je poruku u kojoj kaže da se ništa ne uzbuñujemo. On je
s prvim zamjenikom. Oni čine sve što mogu da pronañu tvoju majku.
Znači, ona uopće nije nazvala?
Nije.
Pa to je sve šašavo. Je li recepcionar još dolje?
Jest. Ti si mu platio dvotjednu plaću. Najmanje što može učiniti
jest to da ostane tijekom noći. Kesslerov izraz bio je zamišljen. Znaš
što, moguće je da jednostavno kasni. Nije uhvatila vezu, aerodrom u
magli, možda negdje teškoće s imigracijskom službom i slične petljan
cije.
Sve je moguće, ali mi je sve to nejasno. Ja je dobro poznajem; ona
bi mi bilo kako uputila glas o sebi.
Možda su je negdje pritvorili ili je drže, što je isto.
Mislio sam i na to; to je najmanje što bi joj se moglo dogoditi.
Ona putuje s lažnim putnim ispravama. Nadajmo se da su je uhititi i
bacili u zatvor na nekoliko dana.
Ne bi bilo loše nesigurno će Erich.
Zar se ni Helden nije javila?
Nikakvih poziva odgovorio je Nijemac koji je odjednom oči pri
kovao na Noela.
Holcroft se ispružio držeći u ruci pribor za brijanje. Ovo čekanje, kad sam lišen
bilo kakvih vijesti, tjera me u ludilo. Kretnjom je pokazao na vrata kupaonice.
Idem se oprati. Barem to.
Dobra ideja. A poslije bi se mogao malo odmoriti. Vjerojatno si
iscrpljen. Pred nama je još pet sati, a ja vjerujem da je Johann vrlo spo
soban čovjek.
I ja igram na tu kartu odgovorio je Noel.
Skinuo je košulju i pustio vruću vodu svom snagom, tako da se stvori para. Para se
uzdigla zamaglivši ogledalo i zidove iznad slivnika. Stavio je lice u mokru vrućinu,
odupirući se rukama o krajeve slivnika. Ostao je tako sve dok mu znoj nije počeo
curiti sa čela. To je naučio od Sama Buonoventure prije nekoliko godina. Nije to
moglo zamijeniti parnu kupelj, ali je pomoglo.
Sam? Sam! Za ime Krista, zašto se nije njega sjetio? Ako je majka promijenila svoj
plan ili se nešto dogodilo, sasvim je moguće da je nazvala Sama. A posebice ako u
d'Accordu nema gosta koji se zove Noel Holcroft.
Pogledao je na sat; bila su tri sata i trideset pet minuta, ženevsko vrijeme; deset i
trideset pet, karipsko vrijeme. Ako mu Sam ima što za reći, bit će blizu telefona.
Noel je zatvorio pipac. Čuo je Kesslerov glas iz spavaće sobe, ali tamo nije bilo
nikoga osim njega. Bio je sam. S kim razgovara i zašto govori tako tihim glasom?
Holcroft je polako otvorio vrata, nečujno, jedva nešto više od centimetra. Kessler
je bio u sobi, leñima okrenut prema vratima kupaonice. Telefonirao je. Noel je čuo
riječi i zakoraknuo.
Ja ti kažem da je to odgovor na naše pitanje. Ona putuje s lažnom
putovnicom. Pogledaj imigracijske knjige pod...
Erich!
Jakov BenGadiz zatvorio je torbu za hitnu pomoć i stajao pored kreveta gledajući
svoj ručni rad. Heldenina se rana upalila, ali nije bilo infekcije. Mokri povez
zamijenio je suhim.
Evo rekao je ovo će poslužiti za neko vrijeme. Oteklina će
pasti za sat ili nešto više, ali ne smijete stajati na nogama. Nogu morate
držati podignutu.
Nemojte mi reći da ste liječnik primijeti Helden.
Ne treba biti liječnik da bi se liječile rane od metaka. Na njih se
jednostavno morate priviknuti. Dobro je kad je prva rana tek početak,
a nije odmah kraj.
Izraelac je krenuo prema vratima. Ostanite ovdje. Želim razgovarati s gospoñom
Holcroft. Ne. BenGadiz se zaustavio. Što ste rekli?
Nemojte je slati van samu. Ona je izvan sebe od krivnje i boji se
za svoga sina. Ne može jasno misliti; nemoguće je poslužiti se njome da
joj se nešto ne dogodi. Nemojte to učiniti.
A pokušam li to učiniti, vi ćete me zaustaviti?
Postoji bolji način.
Koji je to način?
Vama je potreban moj brat. Upotrijebite mene.
Ja najprije želim popis svih Sonnenkinder. Mi imamo tri dana da
ubijemo von Tiebolta.
Tri dana?

Banke su zatvorene sutra i u nedjelju. Najranije u ponedjeljak

mogu se sastati s direktorima Grande Banque. Popis je na prvom mje
stu. Slažem se s Litvakom: to je prioritet.
Ako je taj popis toliko važan, zacijelo ga ima sa sobom.
Sumnjam. Ljudi poput vašeg brata ne izlažu se takvim nepozna
nicama, niti stvari prepuštaju stihiji. Taman posla. Pljačka, razbojništvo,
prometne nesreće i slično... netko poput mene. Ne, on popis ne nosi sa
sobom. Niti bi ga stavio u hotelski trezor. U njegovoj je sobi. U boljem
trezoru. Ja želim prodrijeti u njegovu sobu i izvući taj popis na neko
vrijeme.
U tom slučaju još je više razloga da mene upotrijebite! viknula
je Helden. On misli da sam mrtva. Nije me vidio u bazi za hidro
avione; tražio je nju, a ne mene. Kad čuje da sam živa, bit će šokiran
i zbunjen. Doći će gdje god ja kažem, samo da me nañe. Sve što tre
bam učiniti jest to da kažem »Nachrichtendienst«. Da on pomisli
kako sam uvjerena da je pokušaj mog ubojstva djelo koje treba pripisati
toj organizaciji. Uvjerena sam da će to dati rezultate kojima se nadamo.
I ja na to računam odgovorio je Jakov. Ali za sutra. Ne veče
ras. Niste vi osoba do koje mu je noćas stalo. Holcroftova majka sasvim
je nešto drugo.
Ja ću mu reći da je ona sa mnom! To je savršeno!
Ne bi vam povjerovao. Vi, koji ste otišli u Neuchatel da se sasta
nete s Wernerom Gerhardtom? Vi koji ste se spasili? Vi ste sinonim za
stupicu.
U tom slučaju barem mi dopustite da poñem s njom molila je
Helden. Ugovorite sastanak, a ja ću biti po strani tako da me nitko ne
može vidjeti. Osigurajte joj barem neku zaštitu. Ja imam revolver.
BenGadiz je za trenutak razmislio prije nego što je odgovorio. Ja shvaćam što vi
nudite i zbog toga vas cijenim. Ali ja ne mogu riskirati vas obje. Vidite, ona mi je
večeras potrebna, a vi ćete biti potrebni sutra. Ona će ga večeras odvući, a vi sutra.
Mora biti tako ako želim uspjeti u najvažnijem zadatku o kojemu smo govorili.
Noćas možete obaviti obje stvari! Helden je i nadalje vršila pri
tisak na Izraelca. Domognite se vašeg popisa. Ja ću njega ubiti.
Kunem se!
Ja vam vjerujem, ali vi nešto ne shvaćate. Vašem bratu večeras
odajem više priznanja nego vama. Bez obzira na to kako mi planiramo,
on će večeras imati na rasporedu sastanak s gospoñom Holcroft. To je
na njegovu dnevnom redu. On ima brojeve i metode. Mi nemamo.
Helden je zurila u Izraelca. Ne samo da je vi iskorištavate; vi je i žrtvujete.
Ja ću iskoristiti svakog od nas, žrtvovati svakog od nas, učiniti
ono što treba učiniti. Budete li me ometali, ja ću vas ubiti. Jasno?
Ne pričekavši odgovor, Jakov je krenuo prema vratima spavaće sobe i izašao.
Althene je sjedila za stolom u kutu sobe u kojoj je mala svjetiljka bila jedini izvor
svjetla. Imala je na sebi tamnocrveni kupaonički ogrtač koji je pronašla u ormaru,
ali je očito bio namijenjen znatno punijoj osobi. Na radijatoru je bila mokra odjeća
koju su skinule ona i Helden; sušila se. Nešto je pisala. Čuvši Jakovljeve korake,
okrenula se.
Posudila sam malo papira s vašeg stola rekla je.
To nije moj papir, niti je to moj stol odgovorio je Izraelac.
Pišete pismo?
Da. Svome sinu,
Zašto? Ako nas iole posluži sreća, pronaći ćemo ga. Razgovarat
ćete.
Althene se naslonila na naslonjač stolice i pozorno se zagledala u BenGadiza. Ono
što je njoj bilo jasno, nesumnjivo je i njemu bilo jasno, prema tome, zašto
zavaravanje? BenGadiz bi se u drukčijim okolnostima iznenadio oštrinom njezina
pogleda.
Mi oboje znamo da postoje neznatne mogućnosti da ga ja još jed
nom vidim.
Zar doista?
Naravno. Nema nikakve svrhe da se zavaravam... a još manje da
me vi nastojite zavarati. Von Tiebolt se mora sastati sa mnom. Kad se
sastane, više me neće pustiti. Ne živu. Zašto bi, uostalom?
Poduzet ćemo sve moguće mjere opreza.
Ja ću uzeti revolver, hvala vam. Ne namjeravam samo stajati
ispred njega i reći mu da otvori vatru.
Bit će bolje ako budete sjedili.
Nasmijali su se jedno drugome. Oboje smo praktični, zar ne?
Preživjeli.
Jakov je slegnuo ramenima. Tako je lakše.
Kažite mi, riječ je o tom popisu za kojim toliko žudite. Sonnen
kinder. To mora da je golemi popis. Tomovi. Imena ljudi i obitelji
posvuda.
To nije popis za kojim trenutačno tragamo; to je glavni popis za
koji sumnjamo da ćemo ga ikad vidjeti. Popis koji možemo naći, koji
moramo naći, je praktični popis. Imena rukovodilaca koji će primiti
novac, koji će ga raspodijeliti na strateškim područjima. Taj popis
mora biti tamo gdje von Tiebolt može lako doći do njega.
I kad ga se domognete, znat ćete tko su voñe Wolfsschanzea bilo
gdje? Da.
Zašto ste tako sigurni da je popis u d'Accordu?
To je jedino mjesto gdje može biti. Von Tiebolt nema povjerenja
ni u koga. On drugima dopušta da se bave fragmentima, ali on nadzire
i upravlja cjelinom. On popis ne bi ostavio u trezoru; niti ga nosi sa
sobom. Popis je očito u njegovoj hotelskoj sobi, u sobi koja je nesum
njivo puna raznih stupica. On bi napustio tu sobu samo kad bi u pita
nju bile neke najvažnije okolnosti, neka situacija koja rješava druge taj
novite situacije.
Oboje se slažemo da sam ja ta situacija.
Da. On se vas boji više nego ikoga jer nitko drugi ne bi mogao
uvjeriti vašeg sina da napusti Ženevu. On im treba; on im treba samo
do kraja. Da bi novac na bankovnom računu bio osloboñen, potrebno
je da budu zadovoljeni svi zakonski propisi. Drugog puta nema, niti je
ikad bio moguć.
U tome je vraška ironija.
Ironija?
Da. Zakon se poštuje radi izvršenja najveće moguće nezakonitosti.
To nije novi izum, gospoño Holcroft.
Sto će biti s mojim sinom? Hoćete li ga ubiti?
Ja to ne želim.
Htjela bih čuti nešto konkretnije.
Neće biti nikakva razloga za to ako krene s nama. Ako ga
budemo mogli uvjeriti u istinu, a ne da pomisli kako ga zavaravamo
novim trikovima, postojat će svi razlozi da živi. Wolfsschanze neće propasti s
propašću novca. Sonnenkinder su u opticaju. Bit će osakaćeni, ali ne izloženi
javnosti. Ili uništeni. Bit će nam potreban svaki mogući glas protiv njih. Vaš sin će
moći ispričati vraški zanimljivu priču o njima. Zajedno ćemo se obratiti pravim
ljudima.
Kako ćete ga uvjeriti...ako se ja ne vratim sa sastanka s von Tie
boltom?
Izraelac je vidio nagovještaj osmijeha na Altheninim usnama i shvatio je razlog
zašto je oklijevala. Njegovo je izlaganje bilo jasno: ona se neće vratiti.
Kako vezu u Neuchatelu vi i ja vidimo, mi imamo danas i sutra;
akcija u La Grande Banque nesumnjivo će početi u ponedjeljak. Držat
će ga u osami, izoliranog, tamo gdje mu nitko neće moći prići. Moj je
posao da razbijem tu izolaciju i da ga izbavim.
A kad to učinite, što ćete reći?
Reći ću mu istinu, objasnit ću mu sve što smo saznali u Har
Sha'alavu. Helden može biti neizrecivo korisna ako bude živa govo
reći iskreno. Osim toga, postoji i popis. Ako ga pronañem, pokazat ću
mu ga.
Pokažite mu ovo pismo prekinu ga Althene vrativši se papiru
po kojem je pisala.
I to će biti korisno rekao je Izraelac.
Kessler se nespretno okrenuo tako da mu je debelo tijelo ostalo ukočeno na
jednome mjestu. Stade spuštati slušalicu, ali je Holcroft bio brži i spriječio ga da je
spusti.
Stani! S kim razgovaraš! Noel je zgrabio telefon. Progovorio je
u nju. Tko je to? upita naivno.
Šutnja.
Tko je to?
Molim te odgovorio je Kessler koji je već vratio mirnoću i
dostojanstvo. Mi te nastojimo zaštititi. Ti ne smiješ biti viñen na ulici,
znaš li to? Ubit će te. Ti si ključ za Ženevu.
Ti nisi razgovarao o meni.
Pokušavam pronaći tvoju majku! Rekao si da je iz Lisabona
otputovala s lažnom putovnicom. Mi to nismo znali. Johann poznaje
ljude koji rade takve putne isprave; sada smo razgovarali o tome
kako bismo najlakše identificirali njezinu lažnu putovnicu.
Holcroft opet prinese slušalicu i upita: Von Tiebolt? Jesi li to ti?
Da, Noel čuo je odgovor. Erich je u pravu. Ja ovdje imam
prijatelja koji nam nastoji pomoći. Tvojoj bi majci mogla zaprijetiti
opasnost. Za tobom ne smiju tragati. Ti se moraš skloniti, moraš biti
izvan vidokruga. Trebaš nestati na neko vrijeme.
Moraš? Holcroft je oštro izgovorio tu riječ. »Trebaš«? Hajde
da mi nešto objasnimo vas obojica se prilično čudno ponašate. Noel
je govorio u telefon, ali je gledao Kesslera. Ja ću odlučiti što ću uči
niti, a što neću. Je li to jasno?
Znanstvenik je kimnuo kao da se slaže.
Von Tiebolt nije ništa odgovorio.
Holcroft je podigao glas. Pitao sam te je li ti to jasno?
Da, naravno najzad će Johann. Kao što ti je Erich rekao, mi ti
samo želimo pomoći. Mogla bi nam biti korisna ta informacija da ti
majka putuje s putnom ispravom koja nije njezina. Ja poznajem ljude
koji se bave tim poslovima. Ja ću nazvati na razne strane i obavijestiti
ću te o onome što saznam.
Molim te.
Ako se ne sastanemo prije jutra, vidjet ćemo se u banci. Pretpo
stavljam da ti je Erich objasnio.
Da, objasnio mi je. I, Johann... žao mi je što sam eksplodirao. Ja
znam da mi ti nastojiš pomoći. Ljudi za kojima tragamo zovu se
Nachrichtendienst, zar ne? To si saznao u Londonu.
Nasta stanka u telefonskoj vezi. A onda: Kako si saznao za to?
Ostavili su posjetnicu. Želim se domoći te kopiladi. Sto prije.
I mi takoñer.
Hvala ti. Nazovi me čim opet nešto saznaš, molim te. Zanima me
sve što je u vezi s mojom majkom.
Noel je spustio slušalicu i pogledao Kesslera koji je sasvim mirno pratio dogañaje,
lica zbunjena, ali lica najnevinije osobe. Pokušavao je otkriti Noelovo
raspoloženje, a Noel ga je nekoliko sekundi ispitivao
i prodorno gledao.
Nemoj to više nikad učiniti rekao je Kessleru.
Ispričavam se. Mislio sam da postupam onako kako treba. Isto
kao što vjerujem da si ti mislio da radiš točno onako kako treba kad
si me slijedio iz d'Accorda.
Živimo u ušljivom svijetu rekao je Noel umjesto objašnjenja i
podigao telefonsku slušalicu.
Sto namjeravaš?
Postoji jedan čovjek u Curagau s kojim želim razgovarati. Možda
on nešto zna.
Ah, da. Inženjer koji ti prenosi poruke.
Mnogo mu dugujem.
Noel je nazvao telefonisticu na meñunarodnoj telefonskoj centrali i dao joj broj u
Curacau. Da li da ostanem na liniji ili čete me vi poslije nazvati?
U ovo doba linije nisu opterečene, gospodine.
Pričekat ću. Sjeo je na krevet i čekao. Nije prošlo ni dvadeset
sekundi kad je čuo zvonjavu Buonoventurina telefona.
Javio se muški glas, ali to nije bio Samov glas.
Jaaa?
Sama Buonoventuru, molim
Tko ga treba, ako smijem znati?
Prijatelj. Zovem iz Europe.
Sluš' mister, on ti neće dopiriti kao štakor, mister. On više ne
preuzima telefonske pozive, mister.
O čemu vi to govorite?
Sam je pritisnuo do daske, mister. Završio je, duguje i potražuje,
mister. Neki jebeni niger, uroñenik, probušio mu je žicu kroz vrat. Mi
pretražujemo svaku travku i svako zrno pijeska tražeći tog nigerskog
kurvinog sina, ali ovo ovdje nije čaša u kojoj sve vidiš. Ako ga prona
ñemo, mister, uvjeravamo vas da ćemo ga najprije objesiti za jaja.
Kad se to dogodilo?
Ovih dana, mister.
Holcroft je spustio glavu i zatvorio oči; prestao je disati. Dakle tako. Njegovo je
kretanje bilo dovoñeno u vezu sa Samom koji je bio veza pa nisu mogli trpjeti
njegovu pomoć. Buonoventura mu je bio obavještajno središte. Trebalo ga je ubiti
jer poruke više nisu smjele ići preko njega.
Nachrichtendienst ga nastoji sasvim izolirati. Dovoljno je da kaže da ima prijatelja
i taj će veoma brzo biti ubijen. On je Samu dugovao za mnogo toga, a sad je
Noelov dug isplaćen Samovom smrću. Sto god on dotakne, dotaknula je smrt; on je
bio njezin vjesnik.
Halo? Hej? čuo se glas iz Curacaa.
Zaboravite na svaku travku i zrno pijeska rekao je Noel, jedva
svjestan da govori. Ja sam ga ubio.

Je li vaš sin ikad spomenuo prezime »Tennvson«? upita je

BenGadiz.
Nije.
Prokletstvo! Kad ste posljednji put razgovarali s njim?
Nakon smrti moga supruga. Tada je bio u Parizu.
Jakov je raširio ruke; napokon je čuo nešto što je želio čuti. Je li to bio vaš prvi
razgovor nakon smrti vašeg supruga?
Njegova ubojstva ispravila ga je Althene. Premda to tada
nisam znala.
Odgovorite na moje pitanje. Je li to bilo prvi put da ste razgova
rali sa sinom nakon smrti vašeg supruga?
Slušajte vi! Ja ne volim tako postavljena pitanja. Vi se ponašate
kao da vam ja ne trebam, kao da sam vaše topovsko meso, a sve želite
ostvariti preko mene i to, kako se po svemu čini, preko mene mrtve. U
vašoj glavi kao da nema mjesta za uljudniji način razgovora. A ako vam
ne budem odgovarala na takva pitanja, na tako postavljena pitanja?
U redu, ispričavam se. Meñutim, na moje pitanje još niste odgo
vorili...
... Odgovor glasi: da prekinula ga je Althene.
Znači da je to bio tužan razgovor nastavi BenGadiz.
Razumljivo. Morala sam mu reći.
Dobro. Takvi trenuci zamagljuju svijest. To su trenuci kad se
govore stvari kojih se poslije rijetko tko jasno sjeća. To je bio trenutak
kad je spomenuo ime »Tennvson«. Rekao vam je da putuje u Zenevu
vjerojatno s čovjekom koji se zove Tennvson. Možete li to povezati s von
Tieboltom, to jest, možete li tako reći von Tieboltu?
Dakako, ali je pitanje hoće li on to prihvatiti.
Nema izbora. Vi ste mu potrebni. On vas treba.
Ja njega trebam.
Nazovite ga. I zapamtite: vi ste blizu histerije. Uspaničena žena
nije u stanju vladati sobom. Dakle, izbacite ga iz ravnoteže svojim gla
som, vičite, šapćite, mucajte. Kažite mu da ste upravo namjeravali
nazvati svog pilota u bazi za hidroavione. Ali se ondje dogodilo uboj
stvo i to mjesto vrvi policajcima. Vi ste tako uplašeni da se bojite da
ćete sići s uma. Možete li izvesti takvu predstavu?
Samo poslušajte rekla je Althene uzevši telefonsku slušalicu.
Telefonska centrala d'Accord spojila ju je s apartmanom veoma
važnog gosta, gospodina Johna Tennvsona.
Jakov je s uživanjem slušao Altheninu predstavu.
Vi se morate srediti, vi se morate smiriti, gospoño Holcroft
rekao je stranac u d'Accordu.
Dakle, vi ste Tennvson o kojemu mi je govorio moj sin.
Da. Ja sam njegov prijatelj. Upoznali smo se u Parizu.
Za ime Božje, možete li mi pomoći?
Dakako. Smatrao bih se počašćenim.
Gdje je Noel?
Bojim se da na to ne znam odgovoriti... On ima posao u Ženevi u
kojemu ja ne sudjelujem.
Vi ne sudjelujete? Iskazano s očitim olakšanjem.
Oh, ne. Mi smo zajedno večerali zapravo sinoć ali je on
otišao, mislim da je pošao na sastanak sa svojim poslovnim prijateljima.
Je li vam rekao kamo ide?
Na žalost, nije. Vidite, ja sam na putu u Milano... U Parizu sam
rekao Noelu da ću u Ženevi prekinuti put da bih mu pokazao grad.
Dakako, on ovdje nije nikada bio.
Možete li se sastati sa mnom, gospodine Tennvson?
Naravno. Gdje ste?
Moramo biti oprezni. Ja ne želim da se izlažete opasnostima.
Za mene nema opasnosti, gospoño Holcroft. Ja se u Ženevi slo
bodno krećem.
Ja ne. Taj strašni dogañaj u Medocu.
Gospoño Holcroft, vi ste prenapregnuti. Što god je bilo, uvjeren
sam da se vas ne tiče. Gdje ste vi? Gdje se možemo sastati?
Željeznička postaja. Čekaonica kod sjevernog ulaza. Za četrdeset i
pet minuta. Bog vas blagoslovio.
Naglo je spustila slušalicu. Jakov BenGadiz se nasmiješio, zadovoljan razgovorom
koji je slušao.
On će biti vrlo oprezan rekao je Izraelac. On će organizirati
obranu, a to će nam dati još više vremena. Ja idem u d'Accord. Ne smi
jem izgubiti ni jednu minutu.
Von Tiebolt je polako spustio slušalicu. Mogućnost zamke bila je veća nego ikad,
razmišljao je, ali dokazi za to nisu baš sigurni. Namjerno je rekao da Holcroft
nikad prije nije bio u Ženevi; bila je to laž, a starica je to znala. S druge strane,
njezin je glas zvučao iskreno uspaničeno, a kad je žena njezinih godina u panici,
više želi da nju slušaju nego da ona sluša. Moguće je da ona nije čula tu njegovu
primjedbu, a ako ju je i čula, smatrala ju je podreñenom svojim brigama koje je
tako jasno ispoljavala za vrijeme telefonskog razgovora.
To što je Holcroft upotrijebio ime »Tennvson« ako je to učinio ne bi trebalo
čuditi kad se čovjek sjeti tog Amerikanca. On je bio podložan snažnim emotivnim
izljevima, a često je govorio ne razmislivši prije. Vijest o smrt Richarda Holcrofta
u New Yorku mogla ga je bez po muke dovesti u takvo emotivno stanje da je ime
»Tennvson« moglo skliznuti a da toga nije ni svjestan.
S druge strane, Amerikanac je pokazao snagu tamo gdje je više nitko ne bi mogao
očekivati. To što je svojoj majci izbrbljao ime »Tennvson« bilo je u suprotnosti s
disciplinom koju je razvio. I još nešto: Johann je znao da komunicira sa ženom
koja je bila u stanju nabaviti lažne dokumente i koja je nestala u Lisabonu. On
mora poduzeti izvanredne mjere opreza.
Njega neće uloviti u zamku jedna stara uspaničena žena ili žena
koja se samo pravi da je zbunjena.
Zazvonio je telefon i razbio njegovu koncentraciju.
Da?
Bio je to prvi zamjenik. Oni još nastoje pronaći točnu adresu telefonskog broja koji
je gospoña Holcroft dala d'Accordu. Birokrat koji će u telefonskoj centrali otvoriti
taj fascikl upravo je na putu. Dakle, ubrzo će sve biti riješeno, a on, von Tiebolt,
zasigurno zna kako je bilo teško pronaći tu tajnu informaciju.
Von Tiebolt je odgovorio sasvim hladno.
Kad on pronañe adresu, više nam neće biti potrebna. Uspostavio sam vezu sa
ženom. Odmah pošalji policajca sa službenim kolima u d'Accord. Kaži mu da sam
državni gost kojemu je potrebno izići u susret u jednoj osobnoj stvari. Neka bude u
predvorju za petnaest minuta.
Johann von Tiebolt nije čekao na odgovor. Spustio je slušalicu i vratio se k stolu na
kome su bila dva revolvera u dijelovima. Brzo će ih sastaviti. Bili su to revolveri
kojima se Tinamou najradije služio.
Ako se Althene Holcroft drznula da mu namjesti mamac, brzo će naučiti da ona
nije ravna voñi Wolfsschanzea. Stupica će se otvoriti unazad i razbiti joj zube.
Izraelac je bio izvan dosega tuñih pogleda. Stajao je u polumračnom prolazu
nasuprot hotelu d'Accord. Na hotelskom stubištu von Tiebolt je razgovarao s
policajcem i davao mu upute.
Kad su završili razgovor, policajac je otrčao do svojih kola. Plavokosi je ušao u
crnu limuzinu parkiranu uz pločnik. Sjeo je za upravljač. Von Tieboltu nije bio
potreban vozač za putovanje koje će obaviti.
Oba su automobila krenula prema dnu Rue des Granges. Jakov je čekao dok su
obojica nestala, a zatim je, s torbom u ruci, pošao preko ulice u d'Accord.
Približio se glavnom stolu recepcije djelujući kao slika umorne službenosti.
Uzdahnuo je dok je razgovarao s recepcionarom. Policijski istražitelji. Digli su me
iz kreveta kako bih još malo sastrugao u mrtvačevoj sobi. Taj prijan Ellis.
Inspektorima ne padaju na pamet ideje sve dok osobe koje su im potrebne već ne
spavaju. Koji je broj?
Treći kat. Soba trideset i jedan rekao je recepcionar nasmiješivši
se sa simpatijama. Ispred sobe je policajac na dužnosti.
Hvala. BenGadiz je ušao u dizalo i pritisnuo dugme za peti
kat. John Tennvson je bio upisan u sobi 512. Nije bilo vremena da
se upusti u igru s policajcem na stražarskoj dužnosti. Bila mu je
potrebna svaka minuta, svaka sekunda.
Čovjek u uniformi ženevske policije ušao je u željezničku postaju na sjeverni ulaz.
Kožnate su mu potpetice udarale o kameni pod. Približio se staroj ženi koja je
sjedila sasvim na kraju prvog reda klupa.
Gospoña Althene Holcroft?
Da!
Molim vas da poñete sa mnom, madame.
Mogu li pitati zašto?
Ja vas moram otpratiti do gospodina Tennvsona.
Je li to potrebno?
To je ljubaznost grada Zeneve.
Starica je ustala i krenula u pratnji čovjeka u uniformi. Dok su išli prema
dvostrukim vratima sjevernog ulaza, izvana su se pojavila još četvorica policajaca
koji su stajali pored vrata. Nitko nije mogao proći pored njih bez njihova
dopuštenja.
Vani na platformi, pored policijskog automobila parkiranog uz samu platformu,
bila su još dvojica uniformiranih muškaraca. Prvi, koji se nalazio najbliže poklopcu
motora, otvorio je ženi vrata. Ušla
je u kola.
Njezin se pratilac obratio podreñenima.
Kao što je već rečeno, nikakav privatni automobil ni taksi ne
smiju napustiti postaju idućih dvadeset minuta. Ako to netko ipak
pokuša, uzmite mu podatke i informaciju o tome priopćite mojim
kolima putem radija.
Da, gospodine odgovorio je drugi po zapovjedništvu.
Ako ne bude nikakvih incidenata, ljudi se mogu vratiti na svoja
mjesta za dvadeset minuta. Policajac je ušao u kola i uključio motor.
Kamo idemo? upita ga Althene.
U gostinjsku kuću na imanju prvog zamjenika predsjednika Kan
tona Ženeva. Taj gospodin Tennvson mora da je vrlo važna ličnost.
Na mnogo načina glasio je odgovor.
Von Tiebolt je bio za upravljačem crne limuzine parkirane pedeset metara od
rampe koja je vodila od sjevernog ulaza željezničke postaje Cornavin. Motor je
tiho radio. Gledao je kad su se policijska kola odvezla ulicom i skrenula nadesno, a
onda je čekao sve dok dva policajca nisu zauzela odreñeni položaj.
Izvukao se na ulicu. Kao što je bilo predviñeno, on će policijska kola pratiti na
diskretnoj udaljenosti pozorno motreći na znakove ima li drugih automobila koji se
zanimaju za prvo policijsko vozilo. Ili za njegovo. Treba povesti računa o svemu
uključujući i mogućnost da je netko na osobi stare žene sakrio elektronski ureñaj
koji šalje signale strvini koju je unajmila.
Posljednja prepreka šifri Wolfsschanze bit će uklonjena za jedan sat.
Jakov BenGadiz stao je ispred vrata von Tieboltove hotelske sobe na kojoj je bio
stavljen znak »Ne smetajte«. Izraelac je kleknuo i otvorio putnu torbu. Izvukao je
baterijsku svjetiljku čudnovatog izgleda i upalio je; zasjalo je jedva vidljivo zeleno
svjetlo.
Mlaz svjetla usmjerio je na lijevi donji dio vrata, ali ga je postupno sve više
podizao pa je najzad stigao i do gornje površine. Tražio je končiće ili ljudske vlasi
sićušne razloge za ozbiljnu uzbunu jer kad bi ih netko uklonio, pošto su namjerno
bili postavljeni, bio bi to neoborivi znak da je neka nepoželjna i nepozvana osoba
ušla u sobu. Svjetlo je »prepoznalo« dva končića navučena ispod vrata, zatim tri
postavljena vertikalno i jedan končić iznad vrata. Jakov je iz udubljenja u svjetiljci
izvukao tanku iglu. Vrlo oprezno dodirnuo je drvo na kojem su bili končići
uzbune; tragovi igle bili su jedva vidljivi, ali ih golo oko nije moglo zamijetiti.
Zeleno svjetlo ih je činilo vidljivima. Ponovo je kleknuo i iz torbe izvukao mali
metalni tuljak. Bio je to, zapravo, vrlo složen i zamršen elektronski aparat za
izračunavanje zavornica u bravama; usavršen je u Tel Avivu, u laboratorijima za
borbu protiv terorizma.
Otvor tuljka položio je na ključanicu i aktivirao ureñaj za ispitivanje štonjaca u
bravi i za njihovo pomicanje pri neovlaštenom otvaranju brava. Brava je popustila i
Jakov je mekano klizio prstima lijeve ruke niz rub vrata skidajući končiće. Zatim
ih je blago gurnuo i otvorio. Dohvatio je torbu, ušao u sobu i nečujno zatvorio
vrata. Na mali stol uza zid oprezno je stavio končiće koje je izvukao s njihovih
mjesta oko plohe vrata i pritisnuo ih tuljkom.
Opet je upalio baterijsko zeleno svjetlo.
Pogledao je na sat. Oprezno rečeno, nije mu preostalo više od trideset minuta za
deaktiviranje bilo kakvog mogućeg alarmnog ureñaja, koji je vjerojatno postavio
von Tiebolt, te za pronalaženje popisa Sonnenkindera. Postavljeni končići na
vratima svakako su bili dobar znak. Nesumnjivo je da su postavljeni s razlogom.
Zelenim je svjetlom osvijetlio sobu. Bila je to soba za dnevni boravak. U njoj su
bila dva ugrañena ormara, takoñer zaključana.
I vrata obližnje spavaće sobe bila su rutinski zaključana. Najprije je eliminirao
ormare. Nije bilo končića. Vrata nisu bila zaključana na poseban način. Ništa u
njima.
Prišao je vratima spavaće sobe. Opet je mlazom zelenog svjetla istraživao rubove
vrata. Končića nije bilo, ali je bilo nešto drugo. Zeleni je snop uhvatio odraz
slabašnog žutog svjetla izmeñu plohe vrata i vratnica, otprilike šezdesetak
centimetara od poda. Jakov BenGadiz je znao u što gleda: u malu, minijaturnu
fotoelektričnu ćeliju koja je u funkcionalnom kontaktu s drugom ćelijom
smještenom u izbušenoj
udubini vratnice.
Otvaranjem tih vrata automatski se prekida kontakt izmeñu dviju ćelija, što opet
automatski aktivira ureñaj za uzbunu. To je bio doista pravi sigurnosni ureñaj,
maksimum ostvarenja suvremene tehnologije. Nije bilo načina za mobiliziranje tog
ureñaja. Jakov je i prije viñao te sićušne ćelije s ugrañenim satnim mehanizmom.
Kad su usañene i aktivirane, djeluju točno u odreñeno vrijeme, ali rijetko kraće od
pet sati. Nitko ih ne može neutralizirati prije nego istekne podešeno vrijeme, a to se
odnosi i na osobu koja ih je postavila.
Dakako da je von Tiebolt znao da će morati prekinuti kontakt ako bude želio ući u
sobu prije nego istekne podešeno vrijeme.
O kakvom je, dakle, ureñaju za uzbunjivanje riječ? Zvučni ne dolazi u obzir jer bi
svaki zvuk upozorio i neželjene osobe. Nisu sasvim isključeni radiosignali, ali oni
imaju ograničeni domet.
Ne, ne. Ureñaj za uzbunu najvjerojatnije naglo oslobaña neko ofanzivno sredstvo
ili silu, ili nekako napada osobu u neposrednoj blizini zaštićenog prostora. Neko
sredstvo za zastrašivanje i razoružanje uljeza, ali koje sam von Tiebolt može
isključiti kada mu drago. Deaktivirati. Na električni šok von Tiebolt se ne bi
mogao osloniti jer to nije sigurno sredstvo napada. Osim toga, prilično je teško
montirati nezavisni ureñaj koji bi opreznog i na to unaprijed pripremljenog uljeza
napao strujnim udarom. Svi ljudi ne reagiraju jednako na dodir s električnom
strujom, a BenGadiz je imao kolegu koji je na tom području bio pravi fenomen, jer
je bez posljedica izdržavao takve strujne udare koji bi za običnog čovjeka bili
kobni.
Kiselina? Kiselinu je teško kontrolirati. Mogla bi se dogoditi nesreća koja bi von
Tiebolta izložila trajnoj ozljedi i nagrñivanju. Takvo bi unakažavanje značilo kraj
aspiracija novog Fiihrera. A nositi kiseline sa sobom kadšto je gore nego nositi
eksploziv.
Plin? Isparavanje...
Toksin. Otrov koji isparava. Toksična isparavanja. Dovoljno jaka da onesvijeste
svakog nepozvanca, svakog uljeza. Maska za kisik mogla bi ga zaštititi od
isparavanja. Ako se von Tiebolt služi sličnom maskom, može ulaziti u sobu kad
zaželi.
Suzavac i plinovi nisu bili nepoznati u poslovima kojima se bavio Jakov u svom
antiterorističkom radu. Približio je torbu i kleknuo. Izvukao je plinsku masku s
malom metalnom posudom s kisikom. Pričvrstio je masku, a u usta stavio pisak za
zrak. Približio se vratima. Naglo je otvorio vrata i otkorakao nekoliko koraka.
Otrovna isparavanja eksplozivno su zasula vrata. Pare su se zadržale nekoliko
sekundi i brzo nestale, ostavljajući prostor čistim kao što je prije bio. Kao da
otrovnih para nije ni bilo. BenGadiz je osjetio peckanje oko očiju. Bilo je to neko
sredstvo koje nije zasljepljivalo, ali je Jakov dobro znao da bi kemikalije koje
djeluju ujedajući naglo ispunile pluća i odmah izazvale kolaps.
To je bio dokaz koji je tražio. To je bila potvrda neobične tajne skrivene u toj sobi.
Popis Sonnenkinder mora da je negdje u njegovoj blizini.
Ušao je u sobu, prošavši oprezno pored tronošca na čijem je vrhu visila cijev s
plinom. Da bi uklonio bilo koji trag preostalog isparavanja u zraku, BenGadiz je
otvorio prozor; uletio je hladni zrak i poigrao se sa zavjesama.
BenGadiz se vratio u salon i uzeo torbu, a zatim je u spavaćoj sobi počeo tražiti.
Pretpostavljajući da će popis biti zaštićen u nekoj čeličnoj posudi koja odolijeva
vatri, izvukao je mali metalni skener sa svjetlećim brojčanikom. Počeo je
pretraživati oko kreveta, a onda se uputio prema zidu.
Igla detektora naglo je skočila kad se približio vratima garderobe. Zeleno
baterijsko svjetlo opet je pronašlo u vratnicama već poznate sićušne žute točke.
Pronašao je trezor.
Otvorio je vrata; opet je prsnuo oblak dima i ispunio garderobu kao što je ispunio
vrata spavaće sobe. Jedino se sada dim dulje zadržao, a oblak je bio gušći. Ako bi
prva uzbuna zakazala, ova druga sadrži dovoljno toksina da može ubiti čovjeka. Na
podu ostave za odijela i rublje bio je omanji putni kovčeg od tamnosmeñe mekane
i skupe kože, ali je Jakov znao da to nije običan predmet prtljage. Koža nije bila
nabrana ni sprijeda ni otraga, ali su vrh i strane kožnate torbe bili uočljivo nabrani.
Koža je bila pojačana čelikom, pa je lagana, elegantna torba bila osposobljena za
nošenje znatno težih i nepriličnih
tereta.
Zelenim je svjetlom pretraživao torbu ne bi li našao končiće i druge oznake; nije ih
bilo. Torbu je podigao na krevet, a zatim pritisnuo drugo dugme na baterijskoj
svjetiljci. Zeleno je svjetlo bilo zamijenjeno oštrim mlazom žućkastobijelog
svjetla.
Razgledavao je dvije brave. Bile su različite i nesumnjivo je svaka
izazivala drukčiju uzbunu.
Iz džepa je izvukao tanki šiljak i stavio ga u bravu na desnoj strani, ali je to učinio
vrlo pažljivo vodeći računa da ruku drži što je moguće
dalje, što više otraga.
Čulo se pištanje zraka; dugačka igla naglo je iskočila iz lijeve brave. Sa šiljka
poteče nekakva tekućina pa su kapi počele padati na tepih. Jakov je izvukao rupčić
i očistio iglu pa ju je polako i vrlo oprezno vratio u udubljenje u kojem se nalazila
služeći se svojim čeličnim šiljkom da bi je pritisnuo i ugurao kroz sićušni otvor.
Usredotočio je pozornost na lijevu bravu.
Stojeći sa strane, ponovio je manipulaciju sa šiljkom; otponac u bravi je kvrcnuo i
začu se ponovno pištanje zraka. Umjesto igle, ispaljeno je nešto drugo što se žarilo
u tkaninu naslonjača u drugom dijelu sobe. BenGadiz je pojurio do mjesta gdje se
ispaljeni predmet zario. Na mjestu gdje je predmet ušao u tkaninu stvorio se mokri
trag. Šiljkom ga je uspio izvući.
Bila je to želatinozna kapsula s čeličnim vrškom. U meso bi ušla jednako lagano
kao što je prodrla u tekstil. Tekućina je bila neka vrsta snažnog narkotičnog
sredstva.
BenGadiz je zadovoljno stavio kapsulu u džep i vratio se putnom kovčegu. Otvorio
ga je. Unutra se, pričvršćen za čelični kostur torbe, nalazio ravni metalni omot.
Uspio se odrvati opasnostima svih sigurnosnih ureñaja, svih uzbuna i smrtonosnih
instrumenata dokopavši se dragocjenog trezora.
Blago je bilo u njegovim rukama.
Pogledao je na sat; operacija je trajala točno osamnaest minuta.
Podigao je krilo metalnog omota i izvukao papire. Bilo je jedanaest stranica, a
svaka je stranica sadržavala šest stupaca imena, telegrafske adrese, gradove na
svakoj stranici vjerojatno oko stotinu i pedeset imena. Približno tisuću šesto
pedeset imena te adresa u zemljama i gradovima na cijelome svijetu.
Elita Sonnenkinder. Manipulatori Wolfsschanzea.
Jakov BenGadiz kleknuo je nad svojom otvorenom torbom i izvukao fotografski
aparat.
Vous etes tres aimable. Nous vous tele'phonons dans une demi
heure. Merci69 Kessler je spustio slušalicu tresući glavom prema
Noelu koji je stajao uz prozor apartmana u Excelsioru. Bilo je jasno
da je nezadovoljan, ali je svoje duboko i intimno nezadovoljstvo skri
vao praveći se da suosjeća s Noelom.
Ništa. Tvoja majka nije nazvala u d'Accord.
Jesi li siguran?
Uopće nije bilo telefonskih poziva za gospodina Holcrofta. Nitko
nije zvao, kaže sasvim zabrinuti čovjek na hotelskoj centrali. Naime,
nisam se zadovoljio samo odgovorom s recepcije jer je recepcionar
mogao otići na koji trenutak. Uostalom, slušao si sam.
Ja nju ne razumijem. Gdje je ona? Trebalo je da nazove već
odavno, prije nekoliko sati. I Helden. Rekla je da će mi telefonirati u
petak uvečer; prokletstvo, a sada je subota ujutro! Ovo je sve sasvim
nerazumno.
Ubrzo će četiri sata primijetio je Erich. Doista bi trebalo da
se barem malo odmoriš, Noel. Johann čini sve što može da pronañe
tvoju majku. On ima u Zenevi najbolje ljude koji rade za nas.
Najbolji ljudi? Po kojem kriteriju? Rade za nas? Koliko ih je?
Činilo se kao da Holcroft razgovara sam sa sobom i da ga mogući
odgovori na njegova glasna pitanja uopće ne zanimaju. Uostalom, Erich ne bi bio
osobito oduševljen da je morao odgovarati na ta pitanja.
Ne mogu se odmarati najzad je Noel odgovorio na Erichov pri
jedlog. Ti zaboravljaš: netom sam ubio čovjeka u Curacau. Uporno
je gledao kroz prozor, u neku zamišljenu točku. Da, njegov je zločin
bio u činjenici što mi je pomagao, a ja sam ga nagradio smrću.
Nisi ga ti ubio. To je učinio Nachrichtendienst proturječio je
Erich.
Noel se odjednom otrgnuo od prozora i brzo prišao Erichu. Čuj, Erich, ovo je
nevjerojatno; nevjerojatna je promjena koju osjećam u sebi. Kad bih uhvatio
čovjeka koji je ubio mog prijatelja ili kad bih uhvatio onoga tko je naredio taj
zločin, ja bih ga mogao zadaviti svojim rukama i to na najokrutniji način. Zašutio
je, a onda je dodao: čudno je, ali osjećam da ću tog čovjeka doista zadaviti i to
ubrzo.
Erich je šutio.
Grozno, moj prijatelju rekao je tek poslije jedne minute koja je
trajala kao vječnost.
Grozno? Pa učinimo neštol viknuo je Holcroft. Von Tiebolt
ima prijatelje na visokim mjestima. Neka im kaže što se dogodilo, što se
dogaña! Britanska obavještajna služba duguje mu strahovito mnogo,
nenaplativo, vječno. Pa dao im je Tinamoua! Neka ih podsjeti na
dug koji mu duguju! Sada! Neka cijeli prokleti svijet sazna o tim kur
vinim sinovima! Na što čekamo?
Kessler je ustao i stao pored Noela. Pogled mu je bio jasan i izražavao je duboku
sućut, ali i sudbonosnu odlučnost.
Mi čekamo na najvažniju stvar meñu svim najvažnijim stvarima, ako mi dopustiš
ovakvo nespretno izražavanje. Sastanak u banci. Pogodba. Dogovor. Kad to
jednom bude iza nas, nema toga što nećemo moći učiniti. A kad to učinimo, »cijeli
prokleti svijet«, kako si se ti izrazio, bit će prisiljen slušati. Sjeti se naše pogodbe,
Noel. Ona je odgovor na toliko pitanja. Na tvoja, tvoje majke, Heldenina... na
toliko pitanja. Mislim da ti je to poznato.
Holcroft je polako kimnuo. Glas mu je bio umoran, mozak iscrpljen, svijest napola
zamućena, ideje na nuli. Poznato mi je, dakako. Nije to poznavanje, svijest o
dogañaju kojemu idemo u susret, nije ono što čujem kao temelj svoje uzbune
razlog zbog kojega mislim da
ću poludjeti.
Znam da ti je bilo teško. Ali uskoro će sve to biti gotovo, sve će biti u redu. Erich
se nasmiješio. Ja se idem osvježiti.
Noel se opet vratio na svoje mjesto uz prozor. Ženeva je spavala, kao što je i Pariz
spavao; i London, i Berlin, i Rio. Kroz koliko je prozora gledao noću na usnule
gradove? Previše.
Ništa ti više neće biti kao što je prije bilo...
Ništa.
Holcroft se namrgodio. Ništa. Čak ni njegovo prezime više nije isto. Njegovo
prezime. Prijavio se i u hotelsku je knjigu ubilježen kao Fresca. Ne Holcroft, već
Fresca! To je prezime morala potražiti Helden. Molim vas, budite ljubazni, pa me
spojite sa sobom gospodina Freske.
Fresca.
Okrenuo se oko osi i pojurio do telefona. Nema nikakva razloga da Erich
telefonira; telefonisti u d'Accordu govorili su engleski, a on je znao broj. Nazvao
je.
Hotel d'Accord. Bonsoir.
Halo, centrala, ovdje Holcroft. Dr. Kessler je prije nekoliko
minuta razgovarao s vama o poruci koju očekujem.
Oprostite, gospodine. Dr. Kessler? Vi želite razgovarati s gospo
dinom Kesslerom?
Ne, vi ne razumijete. Dr. Kessler je prije nekoliko minuta razgo
varao s vama zbog poruka za mene. Postoji drugo prezime za koje vas
želim upitati. Fresca. N. Fresca. Je li bilo ikakvih poruka za gospodina
Fresku?
Telefonist je zašutio. U d'Accordu nema nikakvog Freske, monsieur. Želite li da
pozvonim u sobu doktora Kesslera?
Ne, on je ovdje. Pa malo prije je razgovarao s vama!
Pojavila se telefonistica na drugoj strani žice u hotelu d'Accord i Holcroft je gotovo
ponovio sav razgovor. Prokletstvo, mislio je Noel, i muškarac i žena u d'Accordu
govore engleski, ali čini se da ne razumiju taj jezik. Tada se sjetio imena
recepcionara. Zamolio je hotelsku centralu da ga spoje s njim. Molim vas, mogu li
s njim razgovarati?
Zao mi je, monsieur. Otišao je prije tri sata. U pola noći napušta
službu.
Holcroft je zadržao dah i prikovao pogled za vrata kupaonice. Čuo je šum vode;
Erich ga nije mogao čuti. A telefonist je savršeno razumio engleski. Ipak. I
telefonistica.
Samo malo, gospoñice. Dopustite mi da razjasnim nesporazum.
Zar vi niste prije nekoliko minuta razgovarali s doktorom Kesslerom?
Ne, nisam, monsieur.
Ima li uz vas još neki telefonist, osim vas dvoje?
Zapravo sam samo ja, a kolega me zamijenio točno prije minutu i
pol; u to vrijeme nije nitko zvao. U to vrijeme ima vrlo malo telefonskih
poziva.
A recepcionar je otišao u pola noći?
Da, sad sam vam rekla.
I nije bilo nikakvih poziva ni poruka za gospodina Holcrofta?
Telefonistica je zašutjela kao malo prije njezin kolega koji ju je
zamijenio. Kad je progovorila, bilo je jasno da oklijeva. Kao da se nečega sjetila.
Mislim da je bio jedan poziv. Ubrzo pošto sam preuzela dužnost na centrali.
Nazvala je jedna žena. Bilo mi je rečeno da vezu predam glavnom recepcionaru.
Hvala vam rekao je Noel tiho i polako spustio slušalicu.
U kupaonici je prestao šum vode. Kessler je izišao iz kupaonice i istog trenutka
ugledao Noelovu ruku na telefonu. Znanstvenikov pogled više nije bio blag.
Doñavola, što se dogaña? upitao je Noela.
Noel mu je uzvratio pogled i istovjetno pitanje. Dakle, doista, što se, doñavola,
dogaña? upita Ericha. Ti nisi razgovarao s recepcionarom. Niti s hotelskom
centralom. Moja je majka nazvala prije nekoliko sati. O tome mi nisi rekao ni
riječi. Lagao si mi!
Ne smiješ se uzrujavati, Noel reče Erich što je mirnije mogao,
ali nije mogao računati na slično ponašanje.
Lagao si mi! zagrmio je Holcroft. Zgrabio je svoj kaputić sa sto
lice i krenuo prema krevetu na koji je bacio kišni ogrtač. Ogrtač s
revolverom u džepu.
Ona me nazvala, ti kujin sine!
Kessler je potrčao u predsoblje i stao ispred vrata.
Nije bila tamo gdje je rekla da će biti! Zabrinuti smo. Pokušavali
smo je pronaći, zaštititi je. Tebe zaštititi! Von Tiebolt se razumije u te
stvari. On je s njima živio. Neka on donosi odlukel
Koje kurčeve odluke? O kojim to kurčevim odlukama govoriš?
On ne odlučuje u moje ime! Ni jedan od vas, razumiješ li me, kurvino
kopile?
Kessler ga je gledao pogledom mržnje, straha i potpune nevjerice.
Nije htio vjerovati da vidi ono što vidi i čuje ono što čuje. Ta prokleta američka
bitanga doista bi mogla usrati stvar. Tko zna što bi se sve moglo dogoditi nakon
ovakvog dramatičnog preokreta? Preokreta? Ma ne vjeruje da je uopće došlo do
preokreta; samo je svjedok doista neugodnom meñučinu koji uopće neće djelovati
na sadržaj i temeljnu
ideologiju predstave.
Dakle, ponavljam, koje to odluke donosi taj von Tiebolt u moje ime? Tko ga je
ovlastio? Kad smo o tome razgovarali? Je li to dio pogodbe? On ionako švrlja kako
mu drago dok netko ubija moje prijatelje, moje najbolje prijatelje! Zar sam ja malo
dijete? Čuješ li me?
Holcroft je na brzinu obukao kaput ne skidajući Kesslera ni trena s očiju. Dr.
Kessler je stajao ispred vrata naslonjen na njih kao da ih želi zakriliti. Očito nije
htio dopustiti Holcroftu da iziñe zavaravajući se da će možda i uspjeti u svojoj
odlučnosti.
Miči se s vrata! riknuo je Holcroft.
Kessler se još više oslonio kao da vjeruje da je to i jedini i najbolji način da zadrži
pobjesnjelog Amerikanca.
Miči se, rekao sam ti!
Holcroftove riječi više nisu bile rika, već grmljavina, tako da je Kessler
instinktivno okrenuo glavu prema vratima, kao da želi provjeriti čuje li se ta
galama izvan sobe.
Budući da je Erich Kessler odlučio da se ne pomakne, Holcroft je zgrabio Kesslera
za ramena i bacio ga preko sobe. Nijemac je formalno proklizio po sobi gotovo ne
shvaćajući što se dogaña.
Holcroft je pojurio u hodnik uputivši se prema stubištu.

Vrata imanja su se otvorila. Službena kola prošla su izmeñu njihovih željeznih

rešetaka koje su se impozantno izdizale u mraku. Policajac je kimnuo stražaru i s
poštovanjem pogledao dobermana koji se objesio na lanac spreman da napadne.
Okrenuo se gospoñi Holcroft.
Gostinjska kuća udaljena je četiri kilometra od ulaza. Krenut
ćemo putem koji skreće nadesno, izvan glavnog puta.
Čini mi se da sam prisiljena povjerovati vašim riječima, iako im ne
znam smisao. Barem ne svima odgovorila je Althene.
Kažem vam to samo zato jer ja ovdje nisam nikad bio, madame.
Nadam se da ću u mraku pronaći pravi put, kako mi je rečeno.
Uvjerena sam da ćete se snaći i pronaći pravi put rekla je Alt
hene.
Ja vas ondje ostavljam i vraćam se svojoj dužnosti objasnio je
policajac. U gostinjskoj kući nema nikoga, ali će glavni ulaz biti otvo
ren, kako mi je rečeno.
Ah, tako. Gospodin Tennvson čeka mene?
Činilo se kao da policajac oklijeva. On će ubrzo stići. Dakako, on
će vas odvesti natrag.
Dakako. Kažite mi jeste li sva ta nareñenja čuli izravno od gospo
dina Tennvsona?
Moje sadašnje upute? Jesam, da. Ne nareñenja. Nareñenja dolaze
od prvog zamjenika pa preko policijskog prefekta.
Prvi zamjenik? Prefekt? Svi su oni prijatelji gospodina Tenny
sona?
Pretpostavljam da je tako, madame. Kao što sam već spomenuo,
gospodin Tennvson mora da je veoma istaknuta ličnost. Da, rekao bih
da su prijatelji.
Ali vi niste?
Policajac se nasmijao. Ja? Oh, ne, madame. Ja sam samo gospodina vidio i bio u
njegovu društvu vrlo kratko. Kao što sam vam rekao, ovo je samo znak kantonske
ljubaznosti.
Tako. Nego, što mislite, biste li mogli tu ljubaznost proširiti i na
mene? upita ga Althene namjerno otvorivši lisnicu. Na povjerljivoj
osnovi.
To zavisi, madame...
Radi se samo o telefonskom pozivu prijateljici koja se možda
brine zbog mene. Zaboravila sam je nazvati sa željezničke postaje.
Sa zadovoljstvom odgovorio je policajac. Budući da ste vi pri
jateljica gospodina Tennvsona, pretpostavljam da ste i vi važan posjeti
lac Ženeve.
Napisat ću vam broj. Javit će se mlada dama. Molim vas da joj
točno objasnite kamo ste me povezli.
Gostinjska je kuća imala visoke stropove. Na zidovima su visile tapiserije.
Namještaj je bio tipični francuski, provincijski, odabran s ukusom. Podrijetlo
dolina Loire; tradicija u stilu gotovo sličnom i poznatom kao veliki chateau.
Althene je sjedila u velikom naslonjaču. Revolver koji je pripadao Jakovu
BenGadizu sakrila je izmeñu jastuka i naslona za ruku. Policajac je otišao prije pet
minuta.
Sad je čekala Johanna von Tiebolta.
Trebalo je da svlada veliko iskušenje da puca u von Tiebolta čim se pojavi na
vratima. Ako postoje stvari koje mora saznati, treba ih saznati. Ako ništa drugo, a
ono uvijek postoji mogućnost da ono što sazna prenese Izraelcu ili djevojci. Na
bilo koji način...
Stigao je. O tome je svjedočio tihi, titravi zvuk automobilskog motora izvan kuće.
Zvuk tog istog motora čula je prije nekoliko sati kad su se kola zaustavila na
napuštenom dijelu ceste iznad Ženevskog jezera. Iz šume je gledala kako je
plavokosi muškarac ubio svog suputnika. A gledala je i kako je poslije ubio na
Atterrisage Medocu. Ubiti takvog tipa bila bi čast. Dotakla je ručku revolvera
sasvim svjesna svoje
namjere.
Otvorila su se vrata i pojavio se visoki muškarac svijetle plave kose i isklesanih
crta lica. Zatvorio je vrata. Njegovi pokreti na neizravnom svjetlu doimali su se
blago i gipko.
Gospoño Holcroft, kako je lijepo od vas što ste došli.
Ja sam zatražila da se sastanemo. Kako je lijepo od vas što ste to
organizirali. Vaše mjere opreza valja pohvaliti.
Činilo mi se kao da mislite da su te mjere bile veoma potrebne.
Nijedan automobil nije nas mogao slijediti sa željezničke postaje.
I nije. Mi smo sami.
Ovo je ugodna kuća. Moj bi je sin ocijenio kao zanimljivu. Kao
arhitekt, on bi je okrstio primjerom ovoga ili onoga i naglasio razne
utjecaje.
Vjerujem da bi; njegov mozak radi takvim načinom.
Da rekla je Althene smješkajući se. On hoda ulicom i odjed
nom se zaustavi da bi zagledao neki prozor ili vijenac, neku pojedinost
koju drugi ne bi ni uočio. Odan je svom poslu. Nikad mi nije bilo jasno
od koga je to naslijedio. Ja nemam takvih talenata, a njegov je pokojni
otac bio bankar.
Plavokosi je stajao nepokretno kao kip. Znači da su oba oca bili
povezani s novcem.
Znači da vam je to poznato? upita ga Althene praveći se izne
nañenom.
Dakako. Sin Heinricha Clausena. Mislim da bismo mogli prestati
lagati jedno drugome, gospoño Holcroft.
Ja sam shvatila da ta laž vama pripada, Herr von Tiebolt. Nisam
bila sigurna znate li da i ja lažem.
Govoreći iskreno, do ovog trenutka nisam znao. Ako ste namje
ravali postaviti mi zamku, žao mi je što sam vam upropastio veselje. Ali,
uostalom, ja sam uvjeren da ste bili svjesni rizika.
Da, bila sam svjesna.
Zašto ste se izložili opasnosti?
Vaši su zaključci briljantni. Je li to uvijek vaš olimpijski stil,
omlañi čovječe?
Von Tiebolt ju je gledao s mržnjom, ali i zadivljeno. Nema sumnje da starica ima
osobit mozak, a i smisao za ironiju koju ne trpi pa maker se očitovala u takvim
jezičnim vicevima kao što je riječ »omlañi«. Althene je nastavila.
Ah, da, razmišljala sam i o posljedicama. Ali sam jednostavno vje
rovala da će biti lijepo ako vas izvijestim o posljedicama jedne moje pri
jašnje akcije. Pa ako to saznate, možda bismo nas dvoje mogli postići
nekakav dogovor.
Doista? A što bi obuhvaćao taj dogovor?
Napuštanje Ženeve. Rasturanje Wolfsschanzea.
Je li to sve? Plavokosi se grohotom nasmijao. Vi ste ludi.
Pretpostavimo da vam kažem da sam napisala vrlo dugačko
pismo u kojem sam navela sve pojedinosti o laži s kojom sam živjela
više od trideset godina. Pismo u kojem sam točno navela sudionike i
njihovu strategiju identificirajući ih imenom, obitelji i bankom.
I takvim ponašanjem uništila svoga sina.
Kad bi to znao, bio bi prvi koji bi se složio s mojim postupkom.
Von Tiebolt je prekrižio ruke. Rekli ste »pretpostavimo da vam
kažem«... o tom vašem pismu. U redu, rekli ste mi. A bojim se da bih vam
odgovorio da ste pisali o nečemu o čemu nemate ni pojma. Svi se propisi poštuju, a
nekoliko žalosnih činjenica ili žalosno mali broj činjenica za koje tvrdite da ih
znate, bilo bi shvaćeno kao trabunjanje lude starice koja je već dugo subjektom
službene paske. Ali to i nije važno. Vi niste ni napisali takvo pismo.
To vi ne znate.
Molim vas ustrajao je von Tiebolt. Mi imamo kopije svake
korespondencije, svake oporuke, svakog pravnog dokumenta koji ste
napisali... kao i kratak sadržaj svakog vašeg telefonskog razgovora u
toku proteklih pet godina.
Sto vi imate?
U američkom Federalnom istražnom birou postoji dosje pod
šifrom »Majka Prokletstvo«. To je dosje koji nikad neće biti uručen
na razgledavanje ovlaštenom tražitelju na temelju FIA jer se tiče
nacionalne sigurnosti. Istini za volju, gotovo nitko ne zna zašto je to
tako, ali je ipak tako, a neke su širine u tumačenjima ipak dopuštene.
Takav je dosje i u Centralnoj obavještajnoj agenciji i u Obrambenoj obavještajnoj
agenciji, a i u računalnim bankama armijskog G2 . Von Tiebolt se opet nasmijao.
Mi smo posvuda, gospoño Holcroft. Zar vi to niste sposobni
shvatiti? Trebate to saznati prije nego napustite ovaj svijet. Vaš boravak
ovdje ne može ništa izmijeniti. Vi nas ne možete zaustaviti. Nitko to ne
može.
Bit ćete zaustavljeni jer lažete, jer svakome nudite isključivo laži!
Tako ste se uvijek ponašali. A kad laž ne uspije, vi ubijete. Tada je to
bio vaš način ponašanja, a i sad je.
Laži su palijativi; smrt je često jedini odgovor za probleme koji
sapliću napredak.
A problemi su ljudi.
Uvijek.
Vi ste najpodliji čovjek na zemlji. Vi ste umobolan!
Plavokosi ubojica stavio je ruku u džep od jakne. Vi mi posao
činite ugodnim rekao je izvukavši revolver. Još mi je jedna žena rekla iste riječi.
Nije bila ništa manje tvrdoglava ili svojeglava od vas. Ja sam joj stavio metak u
glavu. Kroz automobilski prozor. Noću. U Rio de Janeiru. To je bila moja majka
koja mi je rekla da sam umobolan i da je naš posao posao podlaca. Nikad nije
mogla utuviti u glavu ljepotu naše stvari. Pokušavala nas je ometati. Plavokosi je
podigao revolver. Nekoliko staraca vjernih kurvinih ljubavnika posumnjalo je da
sam je ja ubio pa su svoju mlitavu energiju pokušali upotrijebiti da me optuže.
Možete li to sebi predočiti? Mene optužiti. To zvuči tako službeno. Oni nikako
nisu mogli razumjeti činjenicu da mi nadziremo sudove. Nitko nas ne može
zaustaviti.
Noel će vas zaustaviti! kriknula je Althene pomičući ruku prema skrivenom
oružju. Samo manijaci poput vas vjeruju u opseg svoje organizacije jer samo
svojoj stvarnosti gledaju u oči. Meñu takve blažene antiljude spadate i vi. Gle, vi
ste posvuda! Vi, ubojico, nemate ni pojma što se zbiva oko vas, što vas noćas ili
ujutro očekuje. Vaše prodane duše nisu baš posvuda, a u to ćete se još danas
uvjeriti. Althene se hrabro nasmiješila.
Gle, gle, voña jedne tako velike povijesne akcije uživa da se sam igra ubojice. Na
svakoj razini: na ulici, u bolnici glavno da je revolver u ruci. I tako jedan mali,
prizemni umobolni ubojica misli da oblikuje povijest. Ja sam starica, manijače, i
najmanje je važno hoću li još živjeti koju sekundu ili neću. Ali prije nego što
pucaš, pogledaj još jednoj smrti u oči: svojoj smrti. Osim toga, bit ćeš zaustavljen.
Ponavljam, pospanče, Noel će te zaustaviti!
Takve uvrede, takva hladnokrvnost jedne starice prije smrti.
Vaš će sin biti mrtav za dandva. Ali čak da ga mi ne ubijemo,
drugi će ga ubiti. Iza sebe je ostavio trag ubojstava od kojega nikad
neće umaći. Bivši pripadnik britanske obavještajne službe garotiran je
u New Yorku. Posljednji je razgovor vodio s vašim sinom. Čovjek
koji se zvao Graff ubijen je u Riju; vaš mu je sin prijetio. Noćas je
umro grañevinski inženjer na Karibima; takoñer je garotiran. On je pre
nosio povjerljive poruke Noelu Holcroftu iz Rija do Pariza i izmeñu
drugih odredišta. Sutra ujutro će u New Yorku biti ubijen detektiv
koji se zove Miles; bit će ubijen na ulici. Dosje vašeg sina stalno se
puni, a da on nije u stanju utjecati na to. On je opsjednut dogañajima
na koje ne može utjecati. Zapravo, kad je riječ o njegovu duševnom
miru, možda bi bilo najbolje da ga ipak mi ubijemo. On ionako više
nema života.
Von Tiebolt je podigao oružje, a zatim polako ispravljao ruku ciljajući u ženinu
glavu.
I tako, vidite, gospoño Holcroft, vi nas nikako ne možete zausta
viti. Mi smo posvuda.
Althene se drsko nasmiješila. Da ste vi tako uvjereni u sebe, umobolnice, ne biste
se bavili mojim ubojstvom. Ali je vaša snaga vrlo bijedna pa vam i moja smrt daje
nekakvu snagu. Žalim, ali...
Althene se naglo pomakla u naslonjaču ispruživši ruku prema skrivenom
revolveru.
Johann von Tiebolt je opalio. Pa po drugi put. Pa opet.
Jakov BenGadiz pažljivo je pospremio von Tieboltov apartman ostavljajući ga
točno onako kako ga je našao. Sobe je prozračio tako da nije bilo opasnog traga
plinova u zraku.
Da je bio živ, Klaus Falkenheim bio bi zapanjen vidjevši što Jakov radi.
Preneražen. Domogni se popisa. Imena. Kad imena jednom budu u tvojim rukama,
objelodani pravu istinu o bankovnom računu. Raspodjela milijuna mora biti
onemogućena. Osakati Sonnenkindere. To su bile Falkenheimove upute.
Ali, postojao je i drugi put. O njemu se tiho razgovaralo meñu rukovodiocima Har
Sha'alava. Nisu imali vremena to priopćiti Falkenheimu, ali su to bili namjeravali.
Nazvali su to opcijom Har Sha'alava. To je opasno, ali ipak izvodljivo.
Domogni se popisa i nadziri milijune. Nemoj objelodaniti istinu o tom bankovnom
računu i sredstvima: ukradi ih. Upotrijebi ta golema sredstva za borbu protiv
Sonnenkindera. Posvuda.
Strategija nije bila usavršena jer se mnogo nije znalo. Ali je sada Jakov dovoljno
saznao. Od trojice sinova koji će se predstaviti u banci, jedan nije ono što su bili
drugi.
Od početka je Noel Holcroft bio ključna osoba za ostvarenje pogodbe
Wolfsschanzea. A na kraju će biti ključ njezinog poništenja. Falkenheim je mrtav,
razmišljao je Jakov. Starješine Har Sha'alava su mrtvi; više nema nikoga. Odluku
donosi samo on. Opcija Har Sha'alava. Može li se ostvariti?
To će saznati u toku iduća dvadeset i četiri sata. Pažljivo je osmotrio sve predmete
u sobi. Sve je bilo na mjestu, sve je bilo onako kako je zatekao. Osim što se u
njegovoj putnoj torbi nalazilo jedanaest fotografija koje bi mogle označiti početak
kraja Wolfsschanzea. Jedanaest stranica imena, identiteti najpovjerljivijih osoba,
najmoćnijih Sonnenkindera u svijetu. Muškarci i žene koji su trideset godina
živjeli i proživljavali nacističku laž u dubokoj skrovitosti.
Više nikada.
Jakov je zgrabio torbu. Sada će vratiti konce na njihova mjesta i...
Zaledio je sve pokrete, sve misli i usredotočio svu pažnju na nenadane pokrete iza
vrata. Čuo je korake kako trče, prigušene tepihom, ali razgovijetne. Trčanje jedne
osobe po hotelskom hodniku. Bili su sve bliže i odjednom se zaustavili. To nije
bilo ugodno jer trčeći koraci u hotelskom hodniku obično prate neko uzbuñenje. Ili
ga, svakako, uzrokuju. Tišina nakon koje je uslijedio šum ključa u bravi, najprije
tih i normalan, a zatim eruptivan, uz grozničavo pomicanje i ključa i kvake.
Unutrašnji zasun čvrsto je držao. Šaka stade udarati po vratima samo nekoliko
centimetara od BenGadiza. Von Tiebolt! Pusti me da uñem!
Bio je to Amerikanac. Za nekoliko sekundi ramenima će razbiti vrata.
Kessler je dopuzao do kreveta i uhvatio se za nogu pa je zahvaljujući njoj uspio
svoje krupno tijelo podići na krevet. Pod snagom Holcroftova udarca pale su mu
naočale s nosa. Pronaći će ih za nekoliko minuta, ali sada treba razmisliti i
analizirati prvi tok akcije. Dakle, dogodilo se nepredviñeno, ali možda ipak
predvidljivo iako pod lupom drukčijih dogañaja.
Holcroft će otići u hotel d'Accord i ondje se naći oči u oči s Johannom. On više
ništa ne može učiniti. Ništa. Ali, Johann nije u hotelu pa tako neće biti povoljna
situacija za Amerikanca da izazove skandaloznu scenu.
Niti bi htio išta učiniti, pomisli Kessler nasmijavši se unatoč zabrinutosti i tjeskobi.
Holcroft treba samo ući u von Tieboltov apartman. Za to je potreban samo obični
mali hotelski ključ. Kad uñe, Amerikanac će otvoriti vrata spavaće sobe. Čim to
učini, srušit će se i više neće biti hitan problem.
Poslije će mu dati neko protusredstvo i nekoliko obloga s ledom i tako ga dovoljno
pripremiti za sastanak u banci. Dat će mu sva moguća objašnjenja, objasnit će mu
što god bude primjereno situaciji. Jedini i vrlo tajnoviti problem jest ključ
Johannove sobe. Dakle, kako da Holcroftu omoguće da se domogne tog ključa?
Na recepciji u d'Accordu ne bi dali ključ nečije sobe samo na temelju zahtjeva
drugog gosta, ali će to učiniti ako im to kaže prvi zamjenik. Von Tiebolt je njegov
osobni prijatelj; treba ga uslužiti na svaki mogući način.
Kessler je dohvatio slušalicu.
Helden je šepala po stanu prisiljavajući nogu da se privikne na bol; bila je bijesna
što je ostavljena, iako je znala da je to bila razborita odluka jedina, zapravo.
Izraelac nije vjerovao da će Noel nazvati, ali je to ipak bila mogućnost koju nije
trebalo zaboraviti. Jakov je bio uvjeren da je Noel negdje izoliran i da mu je
onemogućeno da prima bilo kakve poruke; ali, ipak, postoji neka daleka
mogućnost...
Zazvonio je telefon. Helden je pomislila kako će joj krv prsnuti iz grla. Suho je
progutala i brzo odšepala do telefona. Oh, Bože! Neka to
bude Noel!
Bio je to nepoznati glas koji je pripadao nekome tko se nije htio
predstaviti.
Gospoña Holcroft je odvezena u gostinjsku kuću na imanju udaljenom trinaest
kilometara južno od grada. Ja ću vas uputiti.
To je i učinio. Helden je sve zabilježila. Kad je završio s objašnjenjima, stranac je
dodao: Na glavnom je ulazu čuvar. Uz njega je pas napadač.
Jakov nije smio dopustiti nastavak tog neuobičajenog lupanja, a ni Holcroftovu
viku. Sve je to moglo izazvati pozornost, a posebice u hotelu koji se još nije
oporavio od neobjašnjenog ubojstva jednog gosta.
Izraelac je okrenuo zasun i brzo se naslonio na zid. Vrata su se otvorila svom
silinom i na vratnicama se pojavio lik visokog Amerikanca. Nasrnuo je u sobu s
rukama ispred sebe kao da je spreman odbiti bilo čiji napad.
Von Tiebolt! Gdje si ti?
Holcroft je očigledno bio iznenañen što se našao u mraku. BenGadiz je tiho
otkoraknuo držeći baterijsku svjetiljku u ruci. Govorio je brzo i u jednom dahu
završavao po dvije rečenice.
Von Tiebolt nije ovdje, a ja vam ne želim nikakvo zlo. Mi nismo
na suprotnim stranama.
Holcroft se okrenuo oko sebe i dalje ispruženih ruku. Tko ste vi?
Koga vraga ovdje radite? Upalite svjetlo!
Bez svjetla! Samo me slušajte.
Holcroft je munjevito izbacio desnu nogu i udario BenGadiza u koljeno; osjetivši
dodir s tijelom nepoznatoga, Noel je zatvorenih očiju skočio naprijed i rukama
potražio Izraelčevo tijelo.
Jakov se sagnuo i ramenom udario Amerikanca u prsa, ali ga nije mogao obuzdati.
Zauzvrat ga je Amerikanac pogodio koljenom u sljepoočicu, a šakom u lice. Jakov
je bio preneražen žilavošću nepotrebnog
protivnika.
Ne smije biti nikakvih ogrebotina ni krvavih razderotina. Ne smije biti ni traga krvi
na tepihu! Jakov je ispustio svjetiljku i zgrabio Amerikančeve ruke. Doista je bio
iznenañen Amerikančevom snagom. Držeći ga svim silama, govorio mu je glasno
koliko je smio.
Morate me slušati! Ja nisam vaš neprijatelj. Imam vijesti od vaše
majke. Imam pismo. Bila je sa mnom.
Amerikanac se borio, a stisak Izraelčevih ruku polako je slabio. Tko ste vi?
Nachrichtendienst prošaptao je BenGadiz.
Čim je čuo tu riječ, Amerikanac je podivljao. Zagrmio je, a noge i ruke mu
postadoše ratnim ovnovima za napad koji je bilo teško izbjegavati.
Ja ću vas ubiti...
Jakov nije imao izbora. Jurnuo je u protunapad, a prsti su mu se okomili na
Amarikančev vrat. Palcima je mljeo istrčale vene ukočenog vrata. Pipanjem je
pronašao živac i pritisnuo ga svom snagom. Holcroft se srušio.
Noel je u mraku otvorio oči, ali mrak nije bio potpun. U zid je bio uperen snop
zelenog svjetla istog zelenog svjetla koje ga je prije zaslijepilo. Čim je ugledao to
nesnosno svjetlo, vratio mu se bijes.
Bio je pritisnut o pod. Koljeno napadača bilo mu je zaronjeno u rame, a cijev
revolvera pritisnuta u glavu. Vrat ga je nesnosno bolio, ali se ipak pomicao i
migoljio nastojeći ustati s tepiha, otkotrljati se što dalje od oružja. Vrat mu nije
mogao izdržati napor. Pao je unatrag, onemoćao i slušao intenzivni šapat muškarca
nad sobom.
Zar vam ovo nije jasno: da sam vam neprijatelj, ubio bih vas. Zar
to ne možete shvatiti?
Vi ste moj neprijatelj! odgovorio je Noel koji je jedva mogao
govoriti zbog ogrebenih mišića na vratu. Rekli ste da ste vi Nachric
htendienst. Neprijatelj Zeneve... moj neprijatelj!
Prvi je zaključak sasvim točan, ali drugi nije. Nisam vaš neprijatelj.
Vi lažete!
Razmislite! Zašto nisam povukao obarač? Tako je Zeneva auto
matski zaustavljena, vi ste zaustavljeni. Nikakav novac neće biti preba
čen bilo gdje. Ako sam ja vaš neprijatelj, što me sprečava da vam
otprsnem glavu? Ja vas ne mogu upotrijebiti kao taoca. To nema svrhe.
Vi morate biti tamo. Prema tome, ja ništa ne dobivam ako vas pustim
da živite... ako sam vam neprijatelj.
Holcroft je nastojao shvatiti te riječi, nastojao je uloviti smisao iza fasade riječi, ali
nije uspijevao. Jedino je želio udariti čovjeka koji ga drži u zatočeništvu. Sto vi
hoćete? Gdje ste našli moju majku? Rekli
ste da imate pismo.
Sve ćemo svari dovesti u red. Prvo što želim jest to da napustimo
ovo mjesto. Što prije jer nam prijeti opasnost. Moram otići s vama.
Zajedno možemo učiniti ono što Wolfsschanze nikad nije vjerovao da
je moguće.
Wolfsschanze?... Sto učiniti?
Učiniti da zakoni rade za nas. Popraviti štetu.
Popraviti... bez obzira tko ste vi, svakako niste normalni!
To je opcija Har Sha'alava. Imati vlast nad tim milijunima. Boriti
se protiv njih. Posvuda. Spreman sam ponuditi vam jedini dokaz koji
imam.
Jakov BenGadiz je uklonio revolver s Noelove glave.
Evo vam moj revolver. Pružio ga je Holcroftu.
Noel je proučavao strančevo lice okupano čudnim sjenama što ih je izazivalo
jezovito zeleno svjetlo. Oči iznad njega bile su oči čovjeka koji je govorio istinu.
Naslutio je u njima malo umora i bio svjedokom njihove velike odlučnosti. Takve
je oči imala njegova majka kad bi bila ponesena idejama za koje je znala da nikad
neće od njih odstupiti. Bilo je u sjaju tih očiju nešto i od Heldeninih očiju.
Ipak, odlučnost koja se probijala iz tog pogleda imala je mnogo zajedničkog s
pogledom Johannovih očiju. Slična upornost, ali možda
drukčiji cilj.
Noel je povjerovao tom pogledu, ali je, dakako, bio sasvim zbunjen. Kakav je ovo
sada novi preokret situacije? Kessler je lagao. Dvaput. I Johann koji očigledno
vodi nekakvu svoju tajnu politiku. Njegove prijatelje ubija Nachrichtendienst, a
ovaj čovjek kojemu je povjerovao takoñer kaže da radi za Nachrichtendienst.
Teško je bilo snaći se u košmaru smrti, laži, ludosti, nestanaka, poluistina,
organizacija, dvostrukih identiteta, bježanja, obavještajnih službi, garotiranja i
ubijanja na bilo koji način, ali kao bez svrhe.
Misli su mu se rojile, ali je njihova bešumna i zamorna parada potrajala samo
nekoliko sekundi.
Pomozite mi rekao je. Postoji i stražnje stubište. Ja znam put. Ovdje mi je ubijen
prijatelj, ali još nisam uspio saznati tko ga je tako mučki ubio. Ovaj je hotel
zlokoban, zaudara smrću.
Možda ipak i pomogne kad budemo zbrajali sve stvari. Meñutim,
najprije moramo sve urediti, sve dovesti u stanje u kojem se nalazilo.
Sve mora biti kako je bilo.
Više ništa nije onako kako je nekad bilo... Tvoj će život biti sasvim drukčiji...
Kamo ćemo poći?
U jedan stan u Rue de la Paix. Ondje je pismo vaše majke. Tamo
je i djevojka.
Djevojka?
Von Tieboltova sestra. On misli da je ona mrtva. Naredio je da je
ubiju, ali se izvukla zahvaljujući svojoj spretnosti.
Helden?
Poslije.

Istrčali su iz pokrajnje uličice koja je s jedne strane opasavala hotel d'Accord, a

zatim niz Rue des Granges otrčali do Izraelčevih kola. Ušli su u kola brzinom
metka. Jakov BenGadiz sjedio je za upravljačem. Holcroft se držao za vrat; osjećao
je takve bolove da je mislio kako
su mu naprsle vene.
Niste mi ostavili drugog izbora primijetio je Jakov vidjevši Hol
croftovu muku.
Za razliku od vas koji ste mi dali barem jedan izbor odgovorio
je Noel. Dali ste mi revolver. Kako se zovete?
Jakov.
Kakvo je to ime?
Židovsko... za vas Jakob. Prezime BenGadiz.
Ben tko?
Gadiz.
Španjolsko?
Sefardsko objasnio je Jakov jureći niz ulicu preko križanja
prema jezeru.
Moja je obitelj imigrirala u Krakow početkom devetnaestog sto
ljeća. Jakov je skrenuo kolima nadesno i stigao na mali, nepoznati trg.
Mislio sam da ste Kesslerov brat objasnio je Holcroft. Liječ
nik iz Miinchena.
Ja ništa ne znam o liječniku iz Miinchena.
On je negdje ovdje. U Zenevi. Kad sam došao u d'Accord, recep
cionar mi je dao von Tieboltov ključ, a zatim me upitao želim li Hansa
Kesslera.
Kakve to ima veze sa mnom? zapita BenGadiz.
Recepcionar je znao da Kesslerovi i von Tiebolt zajedno večeraju
u Johannovu apartmanu. Mislio je da je Kesslerov brat još ondje.
Pričekaj malo! upadne mu Jakov u riječ. Je li brat krupan
muškarac? Nizak? Snažan?
Nemam pojma. Može biti jer je Kessler rekao da je on nogome
taš.
Sada je mrtav. To nam je rekla vaša majka. Ubio ga je von Tie
bolt. Mislim da ga je teško ranio vaš prijatelj Ellis pa ga nisu mogli više
vući uokolo sa sobom. Zato ga je von Tiebolt ubio.
Noel je zabuljeno gledao Izraelca. Želite li mi reći da je on ubojica koji je ne samo
ubio Willieja, nego ga isjekao nožem i unakazio?
To je samo nagañanje.
Oh, Kriste!... Kažite mi što je s mojom majkom. Gdje je ona?
Poslije.
Sada.
Tamo je telefon. Moram nazvati stan. Tamo je Helden.
BenGadiz je skrenuo kola prema pločniku.
Rekao sam sada! Holcroft je podigao revolver prema Jakovu.
Ako odlučite da me sada ubijete mirno će Jakov jedino mogu
reći da ja zaslužujem umrijeti, a isto tako i vi. Ali to je sve pametno što
mogu reći o toj temi. Zamolio bih vas da vi telefonirate, ali nemamo
vremena za emocije.
Imamo vremena koliko želimo odgovorio je Noel. Banka
može biti odgoñena.
Banka? Odgoñena? La Grande Banque de Geneve?
Jutros u devet sati.
Moj Bože! BenGadiz je čvrsto uhvatio Holcrofta za rame i
spustio glas. Bio je to glas čovjeka koji moli za mnogo više nego što
je njegov život. Dajte opciji Har Sha'alava mogućnost da se ostvari.
Takve mogućnosti više neće biti. Vjerujte mi. Ubio sam previše ljudi
a da ne bih ubio i vas prije dvadesetak minuta. U svakom trenutku
moramo znati na čemu smo. Možda je Helden neifco saznala.
Opet je Noel proučavao Jakovljevo lice. Dobro, telefonirajte. Kažite joj da sam
ovdje i da čekam objašnjenje koje ćete mi dati oboje.
Projurili su pored vrata imanja. Vozač i putnik kao da nisu ni čuli ljutiti lavež
bijesnog psa kojeg je iz sna odjednom probudio automobil. Put je skretao nalijevo.
Postupno je Jakov smanjivao brzinu i zaustavio
se u grmlju pored puta.
Pasje uši hvataju motor koji se naglo zaustavi. Mnogo im je teže
uhvatiti diminuendo.
Jeste li glazbenik?
Bio sam violinist.
Istaknutiji?
U simfonijskom orkestru Tel Aviva.
Sto vas je navelo...
Našao sam posao koji mi bolje odgovara prekinuo ga je
BenGadiz. Brzo iziñite. Skinite ogrtač i uzmite oružje. Polako zatvo
rite vrata. Bez ijednog šuma. Gostinjska kuća je zacijelo povučena odo
straga, ali ćemo je pronaći.
Debeli zid od cigli opasavao je teren, a na vrhu su bili navoji bodljikave žice.
Jakov se uspeo na stablo da bi pregledao i žicu i zid. Nema ureñaja za
uzbunjivanje rekao je.
Male bi ih životinje prečesto aktivirale. Ali je žica vraški dobro
postavljena, a namotaji su široki gotovo dva metra. Morat ćemo preskočiti.
Izraelac je skočio i skvrčio se pored zida spojivši dlanove. Popnite
se naredio je Noelu.
Noel nije mogao izbjeći prsten bodljikave žice na vrhu zida. Nije bilo ni komadića
zida koji nije pokrivala žica s opakim bodljama.
Holcroft je s naporom uspio položiti lijevu nogu na djelić gornjeg ruba zida. Zatim
je skočio prebacivši se preko zlokobnog namotaja i dočekao se na noge. Jakna mu
se zaplela. Članke na nogama jako je ogrebao, ali je ipak uspio. Ustao je jedva
svjestan da teško diše, a bol na vratu i koljenicama doživljavao je kao običnu
nadraženost koja nije vrijedna spomena. Ako je stranac koji je nazvao Helden
doista dao točne obavijesti, on je sada udaljen samo nekoliko stotina metara od
Althene.
Na vrhu zida silueta Izraelca doimala se kao ptičurina na noćnom nebu. Prekoračio
je namotanu žicu i skočio na tlo okrenuvši se u zraku oko svoje osi; dodirnuvši
zemlju jednom se zakotrljao kao što bi se i čaša zakotrljala pri padu ublaživši
udarac. Odmah je skočio na noge pored Holcrofta i pred njim podigao ruku
gledajući na sat.
Uskoro će šest. Razdanit će se. Požurimo.
Migoljili su kroz šumu izbjegavajući grane, preskačući hrpe lišća sve dok nisu
naišli na utabanu stazu koja je vodila do gostinjske kuće. U daljini su vidjeli slab
sjaj svjetla koje je prodiralo kroz male katedralske prozore.
Stani! naredio mu je BenGadiz.
Zašto?
Jakov je zgrabio Noelovo rame i srušio se na njega vukući Holcrofta na zemlju.
Što to radite?
Tiho! Ne mičite se! U kući se netko kreće. Vjerojatno ljudi.
Noel je kroz travu gledao kuću koja nije bila udaljena više od stotinjak metara.
Nije vidio nikakvo kretanje, nikakve likove u sobama. Ja nikoga ne vidim rekao
je.
Obratite pažnju na svjetlo. Svjetlo nije ujednačeno. Ljudi se kreću
ispred svjetiljaka. O tome treba uvijek voditi računa.
Holcroft je odmah ugledao ono što je BenGadiz vidio. Mogle su se opaziti
neznatne promjene sjena. Normalno oko a posebice normalno oko zabrinutog
čovjeka koji se žuri, koji bi potrčao ne bi moglo zamijetiti te nijanse, ali one su
bile tu. Imate pravo prošaputao je.
Hajdemo rekao je Jakov. Presjeći ćemo kroz šumu i približiti
se postrance. Nadam se da nas tako nitko neće primijetiti ako je netko
na straži.
Oprezno su se vratili u šumu i izbili na čistinu pored koje je bio teren za kroket.
Trava i šiblje šibali su ih hladnoćom; bili su ukočeni od zimske noći. Iza ravnog tla
bili su kućni prozori.
Ja ću pretrčati i dati vam znak da me slijedite prošaptao je
Jakov. Sjetite se što sam vam rekao: bez buke.
Izraelac je pretrčao preko travnjaka i čučnuo pored prozora.
Polako se uspravljao i virnuo unutra. Noel je klečao i napeto čekao
da skokne iz trave.
Znaka nije bilo. BenGadiz je stajao nepokretno pored prozora, ali nije pokazivao
nikakvu namjeru da podigne ruku. Što nije bilo u redu?
Zašto nije bilo signala?
Holcroft više nije mogao čekati. Odskočio je kao neka oprezna životinja i pretrčao
preko trave.
Izraelac se okrenuo zasjalih očiju. Bježite! Maknite se odavde!
prošaptao je.
O čemu govorite? Ona je unutra!
BenGadiz je zgrabio Holcrofta za ramena i odgurnuo ga natrag. Rekao sam
natrag! Moramo se što prije izvući odavde...
Nećemo otići dok ne vidimo što je! Noel je silovito podigao
ruke i razbio Izraelčev željezni stisak. Skočio je do prozora i pogledao
unutra.
Svemir je bio u ognju. Glava mu je prsla. Htio je vikati, urlikati, ali
nije mogao istisnuti ni daška, ni hropčića, ni rječce. Samo užas, čista jeza koja se
ne glasa, koja je izvan razuma.
U slabo osvijetljenoj sobi ugledao je tijelo svoje majke dijagonalno svinuto u smrti,
oslonjeno na naslonjač. Otmjena, čudesno lijepa glava kupala se krvlju s nizom
mrkocrvenih rječica preko naborane kože.
Noel je nekontrolirano podigao ruke i stisnuo šake, cijelo mu se biće napelo kao da
će prsnuti. Osjećao je kako se puni zrakom. Šakama je zaronio prema staklima.
Do udarca nije došlo. Onemogućila ga je ruka oko njegova vrata, spriječio ga je
dlan preko usta. Bili su to divovski pipci koji su strahotno vukli njegovu glavu i
podizali ga s tla; kičma mu se savila, a noge je osjećao kao smrvljene dijelove koji
padaju pod njim. Lice mu je bilo gurnuto u zemlju tako da više nije mogao disati.
A zatim mu je oštra bol prostrijelila vrat i vratila se vatra.
Znao je da je u pokretu, ali nije mogao objasniti ni kako ni zašto. Grane su ga
šibale po licu, a ruke su mu čekićale po leñima tjerajući ga naprijed u mrak. Nije
mogao znati koliko je u visećem stanju kaosa, koliko bolno lebdi sudarajući se s
trnjem i preprekama koje su ga hvatale u kliješta i trgale, ali se najzad našao pred
kamenim zidom. U uhu začu oštri lavež naredaba. Ustani! Preko žice!
Stade mu se vraćati svijest. Osjeti novu vatru stvarnosti. Osjećao je oštre metalne
šiljke koji su ga ranjavali, boli do srca, kidali mu odjeću.
Zatim je bio vučen preko tvrdog tla i prikovan udarcem o vrata automobila.
Sljedeće čega se sjeća bila je unutrašnjost automobila. Sjedio je i piljio kroz
vjetrobran.
Stade se daniti.
Onemoćale glave, slab, tup i još nesvjestan svih činjenica oko sebe, sjedio je u
naslonjaču i čitao Althenino pismo.
Najdraži Noel!
Sasvim je nevjerojatno da ćemo se nas dvoje još vidjeti, ali, molim te, nemoj me
oplakivati. Možda poslije, ali ne sada. Za to nema vremena.
Radim ono što radim zbog jednostavnog razloga što to mora biti učinjeno, a
najlogičnije je da ja budem osoba koja to čini. Čak i kad bi postojala druga osoba,
nisam nimalo sigurna da bih joj dopustila da obavi ono što je rezervirano za mene.
Neću se zadržavati na laži s kojom sam živjela više od trideset godina. Moj novi
prijatelj, gospodin BenGadiz, sve će ti objasniti u potpunosti. Možda je dovoljno
da kažem da ja uopće nisam bila svjesna te laži niti neka mi Bog bude svjedokom
strašne uloge koja je bila tebi namijenjena.
Ja potječem iz drugog razdoblja, onoga u kojemu su dugovi bili nazivani pravim
imenom, a na čast se nije gledalo kao na anakronizam. Ja vrlo rado plaćam svoj
dug u nadi da će barem privid časti biti tako ostvaren, djelić časti obnovljen.
Ako se opet ne vidimo, znaj da si stvarao veliku radost mom životu. Ako je
čovjeku uopće potreban dokaz da smo bolji od vlastitih izvorišta, onda si ti taj
dokaz
Dodajem riječ o tvojoj prijateljici Helden. Ja mislim o njoj kao o divnoj kćeri koju
sam mogla imati. Njena dražest je u njezinim očima, njezini ljupkost u snazi,
njezina vrijednost u čvrstini karaktera, bića. Poznajem je tek nekoliko sati, a za to
je vrijeme spasila moj život i bila voljna da svoj život žrtvuje da bi moj spasila.
Točno je da u trenutku jasnoće često doživimo i shvatimo cijeli životni vijek.
Sudbina je meni namijenila taj trenutak i djevojka uživa svu moj privrženost.
Neka te Bog požuri, moj Noel.
Voli te Althene
Holcroft je pogledao Jakova koji je stajao pored prozora u stanu zureći u sivo
svjetlo ranog zimskog jutra.
Što je to što ona ne bi nikome drugome prepustila? upita Noel
zamagljenih očiju.
Sastanak s mojim bratom odgovorila je Helden.
Noel je stisnuo šaku i zatvorio oči. Pred njim su lutala prostranstva i stropoštavale
se sjene. Pakao je već otvorio svoja smrtonosna vrata, a sada se čuje škripa lanaca
koji će omogućiti potpuno otvaranje vrata koja čuvaju sva paklenska hujanja.
BenGadiz je rekao da je tvoj brat naredio da te ubiju. Noel
pogleda Helden.
Da. On je mnoge poubijao i mnogima odredio smrt. Kasno sam
shvatila.
Holcroft se okrenuo Izraelcu. Moja je majka napisala da ćete mi
vi objasniti laž.
Ja to prepuštam Helden. Znam priličan dio priče, ali ona zna sve.
Zbog toga si otputovala u London? upita je Noel.
Zbog toga sam otputovala iz Pariza odgovorila je. Ali nisam
otišla u London, već u malo selo na jezeru Neuchatel.
Ispričala mu je o Werneru Gerhardtu, o Wolfsschanzeu, o novčiću s dvije strane.
Nastojala se sjetiti svake pojedinosti koju je čula od posljednjeg pripadnika
Nachrichtendiensta.
Kad je završila, Holcroft je ustao. I tako sam ja cijelim putem bio gubitnik jedne
laži. Za drugu stranu Wolfsschanzea.
Ti si šifrirani broj koji otvara trezore Sonnenkindera objasnio mu je BenGadiz.
Ti si omogućio da budu poštovani svi zakonski propisi, ti si im omogućavao da im
svi zakoni podmazuju mašineriju privida i laži. Tako velika sredstva ne mogu
iskočiti iz zemlje, sama po sebi, a da nema odreñene strukture. Treba zadovoljiti
lanac zakonitosti ili će biti postavljeno pitanje njihova prava, njihove želje da ih
uzurpiraju. Wolfsschanze to sebi nije mogao priuštiti. To je bila fantastična,
briljantna prijevara.
Noel je pogledao na zid vrata spavaće sobe. Približio se slabo osvijetljenom zidu sa
zidnim tapetama vrlo bizarnih šara. Mračni likovi u uzorku nizova koncentričnih
krugova koji se proždiru. Prigušeno svjetlo ili njegov neprilagoñen vid izazivali
su suludu vrtnju tih krugova; crne su točke strelovito brzo nestajale da bi se opet
pretvarale u još veće krugove. Krugovi, Krugovi laži. U tim krugovima nije bilo
ravnih crta istine, samo laž. Samo laži!
Čuo je kako mu se u utrobi stravično brzo raña i obrće strašan krik koji mu je
izletio iz grla u istom trenu kad su mu se šake sručile prvi put na zid, na krugove,
bijesno ih tukući, ponesene željom i silinom da uništi te strašne krugove.
Dodirnule su ga druge ruke. Nježne ruke.
Čovjek u mukama obraća mu se vičući, plačući, jer je u njemu nada koja će patnika
izbaviti od prokletstva.
A taj je čovjek bio lažan!
Gdje je on? Sto je učinio?
Osjetio je suze u očima i krugovi su počeli igrati još luñe gubeći se u izmaglicama,
u besmislenim šaranjima, mijenjajući izgled, boje, brzinu, udaljenost.
Držala ga je Helden i povlačila mu lice na svoje. Njezini nježni prsti otirali su mu
suze.
Moj mili. Moj jedini dragi...
Ja... ću... ubiti! Opet je čuo zvuk svog krika, strašnu samouvjerenost svojih riječi.
I hoćeš odgovorio mu je glas, odjekujući u prostorima svijesti.
Snažan, oran glas koji je pripadao BenGadizu. Jakov je odgurnuo Hel
den u stranu i okrenuo ga pritišćući mu ramena o zid. Hoćeš!
Noel je pokušao izoštriti sliku koju su mu davale upaljene oči, pokušavao je smiriti
drhtavicu. Ti si me pokušao spriječiti da je vidim! Kako si to mogao učiniti!
Znao sam da ne mogu mirno je odgovorio Jakov. Znao sam
to kad si dojurio, kad si nasrnuo. Malo je ljudi na zemlji tako izvježba
nih kao što sam ja, ali ti imaš u sebi nešto izvanredno, sasvim posebno.
Ne znam da li bih to mogao sasvim razjasniti, ali sam zahvalan sudbini
što nisi moj neprijatelj. Zbog raznih razloga.
Ja te ne razumijem.
Dajem tebi opciju Har Sha'alava. To će zahtijevati najizvanred
niju disciplinu za koju si sposoban. Bit ću sasvim iskren: ja to ne bih
mogao učiniti, ali ti vjerojatno možeš. Gotovo sam uvjeren u to.
O čemu se radi?
Proñi svu ceremoniju u banci, izdrži je s ubojicama svoje majke, s
čovjekom koji je naredio Heldeninu smrt i smrt Rihcarda Holcrofta.
Suoči se s njime, suoči se s njima. Potpiši dokumente.
Ti si sasvim poludio! Tvoj jebeni mozak sasvim je pošandrcao!
Neće biti baš tako! Mi smo proučili zakone i propise. Od tebe će zahtijevati da
potpišeš i dokument o prenošenju prava na drugoga. U slučaju svoje smrti, tim
dokumentom prenosiš sva prava i obaveze na sunasljednike. Kad to učiniš,
potpisao si smrtnu presudu. Potpiši! To nije tvoja smrtna presuda, već njihova!
Noel je gledao u Jakovljeve tamne, molećive oči. Opet je to opazio: ravna crta
istine. Neko su vrijeme obojica šutjeli, a onda je Holcroft počeo polako vraćati
vlast nad sobom koju je izgubio. BenGadiz mu je pustio ramena; vratila se
ravnoteža.
Sada me očigledno traže rekao je Noel. Oni misle da sam otišao u von Tieboltov
apartman. Ne znam hoće li saznati pravo stanje stvari.
Ti si bio tamo. U vrata nismo vratili končiće koji su bili postav
ljeni pa će im biti jasno da je netko ulazio, to jest da si ti bio u sobi.
Meñutim, kako nikog nisi našao, otišao si.
Kamo sam otišao? To će ih zanimati.
Poznaješ li grad?
Ne baš naročito.
U tom slučaju vozikao si se taksijima; vozio si se duž obale zau
stavljajući se uz najmanje desetak pristaništa i marina; raspitivao si se za
svoju majku, razgovarao si s ljudima koji su na bilo koji način mogli
vidjeti tvoju majku. To je uvjerljiva priča jer oni ionako misle da si
zahvaćen panikom koju više nisi u stanju savladati. Bojim se da bi svaka
druga priča bila sumnjiva, a i njihova je sumnjičavost vjerojatno dosegla
vrhunac. Dobra će ih priča smiriti i vratiti im prijašnje samopouzdanje.

Ubrzo će sedam i trideset odgovorio je Noel. Malo je vre

mena. Za sat i pol moram biti u banci. Trebam se vratiti u hotel. Sastat
ćemo se nakon konferencije u banci. To valjda neće dugo potrajati.
Gdje ćemo se sastati?
Uzmi sobu u Excelsioru na ime bračnog para. Doñi tamo poslije
devet i trideset, ali znatno prije podneva. Ja sam u sobi četirijedanaest.
Stajao je izvan hotelske sobe, pored vrata. Osam sati i tri minute.
Vrijeme je za početak drame.
Iz sobe su dopirali ljutiti glasovi. Von Tiebolt je vodio glavnu riječ; točnije jedini
je on govorio. Ton glasa bio je oštar, rezak, na rubu nasilja. Očito se maska počela
micati na licu.
Nasilje. Holcroft je duboko uzdahnuo i prisilio savladati sve instinkte koji su mu
parali utrobu. Ono što ga čeka jače je od ljudske izdržljivosti: treba se suočiti s
čovjekom koji mu je ubio majku i oca te gledati ga u oči ne otkrivajući svoje
raspoloženje.
Skupio je svu snagu i pokucao na vrata. Bio je sretan što mu ruka nije zadrhtala.
Nasta tišina, a zatim se vrata otvoriše. Noel Holcroft gledao je oči u oči
plavokosog ubojicu svojih najdražih.
Noel! Gdje si bio? Svugdje smo te tražili!
I ja sam tražio odvratio je Noel, kojemu nije bilo teško pokazati
umorno lice. Gluma bi bila sasvim nepotrebna. Osjetio je u trenutku
da će jedva moći izdržati pritisak boli i osvetoljubivosti koju je osjećao
kao snagu koju nikad u životu nije bio doživio.
Proveo sam noć tražeći je. Nisam je mogao naći. Ja ne vjerujem
da se ona uopće pojavila u ovom gradu.
Nastojat ćemo je pronaći odgovorio je von Tiebolt. Lice mu je
izražavalo iskrenu zabrinutost. Ni traga nespokojstva, ni trunke samilo
sti, ni djelić sekunde u nemiru. Prokleta hulja, pomisli Holcroft.
Evo, popij kavu nastavio je von Tiebolt. Uskoro ćemo poći u
banku i sve će biti svršeno.
Da, sve će biti svršeno, zar ne? zlokobno upita Noel.
Njih trojica su sjedili s jedne strane dugačkog konferencijskog stola. Holcroft u
sredini, Kessler njemu slijeva, a von Tiebolt s desne strane. S druge strane stola,
nasuprot njima, sjedila su dva direktora La Grande Banque de Geneve.
Ispred svakog od prisutnih bila je uredno složena hrpica pravnih dokumenata i
drugih službenih papira. Svaka je hrpica bila istovjetna ostalima, a papiri su bili
složeni onako kako je primjereno sastanku te vrste, s takvim dnevnim redom.
Očima su pratili tipkane riječi, stranice su pozorno okretali i pomno se upoznavali
sa sadržajem. Proteklo je više od jednog sata kad je završeno glasno čitanje svih
dokumenata u cijelosti.
Preostala su još dva dokumenta u koricama označenima tamnoplavim rubom.
Progovorio je direktor s lijeve strane.
 Kao što sam uvjeren da ste toga sasvim svjesni, kad je riječ o računu takve
veličine i ciljevima koji su predviñeni u dokumentu, La Grande Banque de Geneve
ne može zakonski preuzeti odgovornost za isplate čim novac bude osloboñen i više
ne bude pod našim nadzorom. Dokument je vrlo specifičan u pogledu tereta te
odgovornosti. Odgovornost je jednako podijeljena izmeñu sva tri sudionika. Prema
tome, zakon zahtijeva da svaki od vas potpiše dokument o ustupanju svih prava i
obaveza na ostalu dvojicu sunasljednika i izvršitelja u slučaju da jedan umre prije
ostale dvojice. Meñutim, ta se prava i obaveze ne tiču individualnih dijelova koje
svaki od vas dobiva po slovu ovog dokumenta pa ti dijelovi, u slučaju nečije smrti,
pripadaju njegovu imanju i slijede sudbinu ostale njegove imovine. Direktor je
opet stavio naočale. Molim vas da pročitate stranice koje su pred vama. Uvjerite
se da odgovaraju mome objašnjenju, a zatim se potpišite, svaki u prisutnosti ostale
dvojice. Zamijenite dokumente, tako da svi potpisi budu na
svakom od njih.
Čitanje je bilo vrlo brzo. Uslijedilo je potpisivanje. Predajući potpisani dokument
Kessleru, Noel ga je kao slučajno upitao za brata.
Da, vidiš, zaboravio sam te nešto priupitati, Erich. Gdje je tvoj
brat? Mislio sam da će i on biti ovdje u Ženevi.
Kessler se promeškoljio, ali je mirno odgovorio. Zbog svih ovih uzbuñenja,
zaboravio sam ti reći. Nasmiješio se. Hansa je neki posao zadržao u Munchenu.
Uvjeren sam da ćemo ga ugledati u
Ziirichu.
U Ziirichu? Ugledat ćemo ga u Zurichu?
Znanstvenik je pored Holcrofta uputio pogled von Tieboltu. Da, ovaj, u Zurichu.
Mislio sam da smo isplanirali da u ponedjeljak budemo u Zurichu. U ponedjeljak
ujutro, zar ne?
Noel se okrenuo plavokosom. To nisi spomenuo.
Nismo imali vremena za razgovor. Zar ti ponedjeljak nije prikla
dan dan?
Ni govora, u redu je. Možda ću do tada čuti za nju ili o njoj.
Što?
Moja majka. Za nju. Ili možda za Helden. Trebalo bi da nazove.
Da, svakako. Uvjeren sam da ćeš se do ponedjeljka sastati i s jed
nom i s drugom.
Posljednji dio ceremonije bio je formalno oslobañanje bankovnog računa. Poslije
više od trideset godina. Računalo je već izbacilo brojeve i rahranilo se podacima.
Nakon potpisa svake osobe u sobi, bit će izbušena šifra za svakog pojedinog od
trojice, novac će biti pretvoren u likvidna sredstva i prebačen u banku u Zurichu.
Svi su potpisali.
Direktor s desne strane uzeo je telefonsku slušalicu. Ubacite sljedeće brojeve u
računalnu banku jedanaest. Jeste li spremni?... Šest, jedan, četiri, četiri, dva. Crtica
četiri. Osam, jedan, nula, nula. Crtica nula... ponovite, molim vas. Direktor je
slušao i zatim kimnuo. Točno je. Hvala vam.
Je li sada sve gotovo? upita njegov kolega.
Sve je gotovo odgovorio je direktor. Gospodo, od ovog je tre
nutka iznos od sedam stotina i osamdeset milijuna američkih dolara na
vašem zajedničkom imenu u La Banque du Livre u Zurichu. Neka vas
prati mudrost proroka i neka Bog upravlja vašim odlukama.
Kad su izišli iz banke, von Tiebolt se okrenuo Holcroftu. Kakvi su tvoji planovi,
Noel? Znači, moramo biti oprezni. Nachrichtendienst neće ovo uzeti laka srca, to ti
je sigurno jasno?
Znam. Planovi? Nastojat ću pronaći svoju majku. Ona je negdje.
Mora biti negdje.
Uredio sam preko svog prijatelja, prvog zamjenika predsjednika
Kantona Ženeva, da nas trojica dobijemo policijsku zaštitu. Ljudi odre
ñeni za tebe bit će ti priključeni u Excelsioru, a nama će se naši priklju
čiti u d'Accordu. Dakako, ako se ti ne odlučiš preseliti se k nama.
To je suviše posla odgovorio je Holcroft. Sad sam se već
napola snašao u svom hotelu. Ostat ću u Excelsioru. Je li vam to odgovara?
Dakako, dakako prvi je odgovorio Kessler.
Dakako ponovio je von Tiebolt.
Hoćemo li ujutro otputovati u Zurich? nastavio je Kessler
ostavljajući odluku von Tieboltu.
Mislim da bi bilo dobro da putujemo odijeljeno rekao je Hol
croft. Ako policija nema ništa protiv, ja bih otputovao kolima, i to što
prije moguće.
Vrlo dobra zamisao, moj prijatelju rekao je von Tiebolt. Poli
cija se neće protiviti, a putovanje kao što ti predlažeš, svaki sam za
sebe, čini mi se da je više nego razborito. Ti poñi vlakom, Erich; ja ću avionom, a
Noel će kolima. Rezervirat ću sobe za sve nas u Colum
bineu.
Holcroft je pristao. Ako do sutra ne čujem ni glasa od majke ili Helden, ostavit ću
im poruku da me tamo potraže odgovorio je. Zgrabit ću taksi. Brzo je odšetao do
ugla. Da je ostao još samo jednu minutu, eksplodirao bi bijes u njemu. Mogao bi
ubiti von Tiebolta golim rukama. Prije nego što je otišao čak ga je pogledao u oči i
nastojao iskazati nešto slično začetku osmijeha, ali ne zna koliko je
u tome uspio.
Kakva je Kesslerova uloga? Zna li on sve što zna i von Tiebolt? I zašto je onako
blesavo lagao o svome bratu? Zar je taj znanstvenik krvavih ruku doista tako
smućkan tip, nesposoban da se nosi s običnom improvizacijom? Dakako, on ne
vjeruje Kessleru, ali je ipak zanimljivo kako je taj čovjek mogao onako spretno
ubiti onog čovjeka i predstaviti to ubojstvo kao odgovor na agresivnost njegove
žrtve.
Neće ni njega zaboraviti. Ni njega neće mimoići kazna. On je znao za smrt njegova
oca, za smrt njegove majke. Znao je i za naručenu Buonoventurinu smrt, ali se
pravio kao da ga razdire saučešće.
Johann i Kessler su šutjeli nekoliko trenutaka gledajući Noela kako
zaustavlja taksi i brzo ulazi u kola.
Ne čini mi se da je baš ugodnog raspoloženja primijetio je Kes
sler. Vjerojatno ga je sasvim uznemirila činjenica da mu se majka nije
javila. Možda nešto sumnja. A i Helden mu se nije mogla javiti, dakako.
Ipak, moramo primijetiti da se dobro drži nakon svih tih potresa koji
su ga drmali iz dana u dan. Više nego dobro.
Johann je progovorio vrlo mirno.
On zna. Koliko zna, ne bih mogao zasigurno reći, ali zna.
Kako možeš biti siguran u to? upita ga Erich Kessler kojemu to
nije padalo na pamet.
U početku sam to samo osjetio, nekako sam osjetio da postoji
nešto što on zna, a neće reći. No, potom sam postao siguran u to.
Ti si u odgovoru gadno pogriješio. Da, kad te pitao za Hansa.
Pa rekao sam da ćemo se s njim sastati u Zurichu, zar...
Upitao te za Hansa i prihvatio je tvoj odgovor da je on još u
Miinchenu. Meñutim, on zna da to nije istina. Recepcionar u
d'Accordu mu je sinoć ponudio da će zazvoniti u Hansovoj sobi. I tako mu je sve
jasno.
Oh, moj Bože...
Nemoj se zbog toga suviše uzrujavati jer ti to nisi znao, a i nisi
bio u situaciji da mu odgovoriš na način koji bi mu zadovoljio znatiže
lju. To je bila situacija koja je morala ispasti onako kako je ispala, to
jest krivo.
Da li to znači...
To ništa ne znači. Rekao sam ti da se ne uzrujavaš odgovorio
mu je von Tiebolt.
Progovorivši nakon kraće šutnje, Johann von Tiebolt je dodao: Naš američki
kolega umrijet će na putu u Zurich.

Ubojstvo Noela Holcrofta ako već bude ostvareno, a tako je von Tiebolt predvidio
treba biti izvedeno na cesti sjeverno od Fribourga, južno od Koniza. Misao da je
von Tiebolt tako zacijelo predvidio, izrazio je Jakov BenGadiz. I BenGadiz je bio
uvjeren da će ga ubojica ili ubojice čekati na tom dijelu puta. Udaljenost je iznosila
nešto više od dvadeset kilometara, a put je vrludao kroz brežuljke i brda. U ovo
doba godine promet je bio slab. Iako klima nije alpska, zimi često padaju slabi
snjegovi, a ceste nisu najbolje; vozači ih najradije izbjegavaju.
Ali, Holcroft je na karti ucrtao rutu koja je izbjegavala autocestu i ekspresne
putove, a usredotočila se na provincijske gradiće s arhitekturom koju je Holcroft,
kako je objasnio, namjeravao razgledati.
Recimo da je bilo tako. Zapravo je Jakov ucrtao put, a Noel je kartu predao
policajcima koji su po nareñenju stvarnog šefa kantona trebali biti njegovom
pratnjom na putu prema sjeveru. Činjenica da nitko nije rekao Holcroftu da put
koji je odabrao nije baš preporučljiv ni inače niti u to doba godine, još je više
uvjeravala Izraelca da je von Tiebolt namjeravao ubiti Noela na tom dijelu puta.
Jakov je razmišljao i o načinu na koji će biti izveden pokušaj ubojstva. Jasno je da
ni von Tiebolt ni Kessler neće biti na mjestu ubojstva, već će nastojati da ih što
više zamijete na drugoj strani. Alibi, zlu ne
trebalo.
A odluči li se von Tiebolt na ubojstvo, izvest će ga najmanji mogući broj ubojica
plaćenih ubojica koji nisu ni na koji način povezani s Wolfsschanzeom. Ubojice se
neće baciti na posao odmah nakon sastanka u La Grande Banque de Geneve. Bilo
bi to suviše komplicirano i neugodno. A poslije bi ubojicu ili ubojice likvidirali
Sonnenkinder; svi tragovi koji vode do Wolfsschanzea bit će uklonjeni.
To je bila von Tieboltova strategija kako ju je vidio Jakov BenGadiz pa je trebalo
odmah izraditi plan protustrategije. Takve koja mora zadovoljiti samo jedan uvjet,
a to je da Noel sigurno stigne u Ziirich. To je jedino važno. A kad stigne u Ziirich,
to će biti dokaz uspjeha početka njihove strategije. Postoje deseci načina ubojstava
u velikom gradu, a Jakov je stručnjak za sve te načine. I više.
Putovanje je počelo. Protustrategija je stupila na snagu. Holcroft je vozio veliki i
snažni automobil koji je iznajmio od Bonfilsa u Zenevi, najskuplje agencije za
iznajmljivanje automobila u Švicarskoj koja se specijalizirala za neuobičajene
automobile, za neuobičajene klijente. Bio je to rollsroyce opremljen čeličnim
oplatama, staklima koja odolijevaju mecima i gumama koje mogu izdržati nekoliko
rupa u slijedu.
Helden je vozila svoj automobil otprilike kilometar i pol ispred Noela; upravljala je
jadnim renaultom, koji je ipak slušao zapovijedi.
BenGadiz je bio odostraga, takoñer na udaljenosti od kilometar i pol. Vozio je
maserati, uobičajena kola meñu ženevskim bogatašima, kola koja mogu postići
veliku brzinu. Izmeñu Jakova i Holcrofta bila su policijska kola s dvojicom
policajaca koji su Noelu dodijeljeni kao pratnja. Policija nije imala pojma o
Amerikancu, niti o dogañajima koji slijede.
Oni će biti onesposobljeni negdje na putu rekao je Izraelac dok
su njih troje proučavali karte u Noelovoj hotelskoj sobi. Ne, oni neće
biti žrtvovani jer bi bilo suviše pitanja. Oni su doista policajci i sasvim
su nevini. Dobio sam brojeve njihovih šljemova i nazvao Litvaka. Pro
vjerili smo. Oni su tek prvu godinu u policijskoj službi i pripadaju
postaji središnje policije i uprave policije. Kao takvi, nisu baš osobito
iskusni.
Hoće li oni biti i sutra?
Hoće. Nareñeno im je da budu s tobom sve dok ciriška policija
ne preuzme čuvanje. To po mom mišljenju znači da će tijekom vožnje
otkriti da im kola nisu u redu, nazvat će svoje starješine i izvijestiti ih
pa će im biti rečeno da se vrate u Ženevu. I tako će izvjetriti nareñenje
o tvojoj zaštiti.
Znači da su onda samo fasada.
Točno. Zapravo će poslužiti svrsi. Dok god ih budeš vidio, bit ćeš
siguran. Nitko neće poduzeti ništa protiv tebe.
Evo, sada ih vidi, pomisli Noel gledajući u retrovizor. Pritiskao je kočnice snažnog
rollsroycea pri dugim zavojitim spuštanjima nizbrdo. Daleko dolje ugledao je
Heldenina kola koja su se pojavila iza zaokreta. Za dvije minute ona će usporiti i
pričekati ga. Neće pritisnuti papučicu za brzinu prije nego njihova kola ponovo ne
budu u vidnom polju meñusobnih ogledala. I to je bio dio unaprijed dogovorenog
plana. To je učinila i prije tri minute. Svakih pet minuta moraju biti u vidnom
dodiru. Tako je želio razgovarati s njom. Samo razgovarati... jednostavno
razgovarati... obične svakodnevne riječi... ništa povezano sa smrću, razmišljanjem
o smrti ili strategijama koje su smislili da bi izbjegli smrti.
Ali, takav je razgovor moguć tek poslije Zuricha. I u Ziirichu će biti u društvu
smrti, ali bit će to smrt o kojoj Holcroft nikad nije mislio ni u snu. Jer, on će biti
ubojica; nitko drugi. Nitko drugi. On zahtijeva to pravo. On će gledati u oči
Johanna von Tiebolta i reći mu da će ubrzo
umrijeti.
Vozio je prebrzo; bijes ga je navodio da suviše pritišće papučicu. Usporio je; nije
vrijeme da sam obavi posao koji mu je namijenio kao žrtvi Johann von Tiebolt.
Započe sniježiti i cesta koja se spuštala bila je prilično skliska.
Jakov je psovao slabi snijeg, ali ne zato jer je vremenska situacija otežavala
vožnju, već je smanjivala vidljivost. Oslanjali su se samo na vidokrug i na
informacije koje su tako mogli dobivati. Komunikacija putem radija bila je
nemoguća jer bi bilo sasvim jednostavno hvatati
njihove radioporuke.
Izraelac je dotaknuo nekoliko stvari koje su bile na sjedištu pored njega; slične su
se stvari nalazile i u Holcroftovu rollsu. Sve su te stvari bile dio protustrategije
njezin najdjelotvorniji dio.
Eksploziv. Ukupno osam komada. Četiri naboja omotana u plastiku eksplodirat će,
zahvaljujući satnom mehanizmu, točno tri sekunde nakon udarca; i četiri
antitenkovske granate. Osim eksploziva bila su i dva vatrena oružja: koltautomatik
američke vojske i karabin. I revolver i puška, oba oružja puna metaka, imala su
otkočene sigurnosne zatvarače i bila spremna za paljbu. Sve je to kupljeno pomoću
Litvakovih veza u Ženevi. Miroljubiva i mirna Ženeva u kojoj je takvog arsenala u
manjim količinama nego što teroristi vjeruju, ali u većim količinama nego što to
švicarske vlasti mogu zamisliti.
BenGadiz je pozoran gledao kroz vjetrobran. Ako se to mora dogoditi, dogodit će
se ubrzo. Policijska kola, koja su nekoliko stotina metara ispred njega, bit će
onesposobljena, što će vjerojatno biti rezultat nečijeg namjernog petljanja: klipovi
će biti presvučeni kiselinom točno proračunato da u odreñeno vrijeme izjedu put
kroz gume; ili će pokvareni radijator biti napunjen koagulantom koji će začepiti
cijevi... Postoji toliko načina, samo treba htjeti. Ali, policijskih kola odjednom neće
biti na mjestu koje im je predviñeno i Holcroft će biti izoliran.
Kao što je bilo predviñeno.
Jakov se nadao da je Noel točno upamtio što treba učiniti ako se pojave neka čudna
kola. On treba voziti u cikcaku, a Jakov će ubrzati i zakočiti svoj maserati tek koji
metar od nepoznatog automobila i baciti na nj plastiku s eksplozivom čekajući
nekoliko sudbonosnih sekundi da doñe do eksplozije i da se Holcroft udalji s
nišanskog kruga. Ako bude nekih problema pogrešan eksploziv ili ako ga čak ne
bude granate će poslužiti kao zamjena slične vrste.
To će biti dovoljno. Von Tiebolt ne može riskirati više od jednog automobila s
ubojicama. Treba računati na mogućnost nailaska neplaniranih kola sa znatiželjnim
vozačima, treba voditi računa o slučajnim očevicima. Ubojica će biti malo i bit će
profesionalci. Voña Sonnenkidner nije idiot. Ako se isplanirana Holcroftova smrt
ne ostvari na putu u Koniz, bit će za nju vremena u Zurichu.
To je greška Sonnenkinder, pomisli Izraelac odjednom obuzet zadovoljstvom. Von
Tiebolt nije znao za Jakova BenGadiza. Taj takoñer nije idiot, takoñer je
profesionalac. Amerikanac će stići u Ziirich, a kad jednom bude u tom gradu,
Johann von Tiebolt će biti mrtav čovjek, kao što i na Ericha Kesslera treba gledati
kao na mrtva čovjeka kojeg je ubio čovjek što je pucao u bijesu.
Jakov je opet opsovao. Snijeg je bio gušći, a pahuljice sve veće. Velike su
pahuljice značile da vijavica neće potrajati i da se snijeg neće zadržati, ali je sada
to ipak bio neplanirani prekid koji mu se nije sviñao.
Nije mogao ugledati policijska kola! Gdje su? Cesta je obilovala oštrim zavojima i
naglim promjenama smjera. Policijska kola kao da su propala u zemlju.
Jednostavno ih nigdje nije bilo. Izgubio ih je! Kako mu se to, za ime Božje, moglo
dogoditi?
No, opet je ugledao policijska kola i ponovo počeo disati nakon neugodno
zadržana daha. Pritisnuo je papučicu da smanji razdaljinu. On sebi ne smije
dopustiti da mu misli opet odlutaju; nije on u simfonijskoj koncertnoj dvorani u Tel
Avivu. Policijski automobil je ključ dogañanja i ne smije ga ni za trenutak smetnuti
s uma.
Vozio je brže nego što je mislio. Brzinomjer je pokazivao sedamdeset i tri
kilometra, što je prebrzo za tu cestu. To mora da je nekada bila rimska cesta pa je
stoljećima bila zapuštena da bi je se ipak netko sjetio, ali u vrijeme dok još nije bio
izumljen ni parni motor, a kamoli automobil. Cesta je tvrdoglavo slijedila svaki
obris terena, prelijena da se spusti gdje je to bilo moguće, suviše voljna da se uspne
tamo gdje se i to moglo izbjeći. Onda ju je netko asfaltirao i ucrtao u karte kao
presporu i prelijepu pejsažnu cestu koja služi svačemu, ali ne i prometu. Ali
ćaknuti Amerikanac u skupocjenim kolima može voziti kuda mu drago mislili su u
agenciji za iznajmljivanje automobila. I tako Jakov BenGadiz vozi po toj cesti
očajnici gubeći iz vida čovjeka koga slijedi i policajce koje takoñer prati.
Opet je počeo voziti brže. Kako to? Zašto? Tada je saznao odgovor. On zapravo
smanjuje razmak izmeñu sebe i ženevskog policijskog automobila, ali policijska
kola ubrzavaju. Voze brže nego prije. Ne samo brže, već i opasno za njih! U brzini
ulaze u zavoje, ubrzavaju kroz mećavu... i sve se više približavaju Holcroftu! Zar
je policajac koji vozi ta kola umobolan? BenGadiz je piljio kroz vjetrobran
nastojeći shvatiti što se dogaña. Nešto ga je mučilo, a nije znao objasniti što. Zar je
von Tiebolt smislio drukčiju strategiju? Ili su možda policijska kola u boljem
stanju nego je pretpostavljao da će biti? Ili kola nisu dovoljno stručno
onesposobljena?
Sto, doñavola, misle i rade ti policajci?
Tada je ugledao nešto što ga je prenerazilo. Nešto čega prije nije bilo na
policijskim kolima.
Urez na prtljažniku. Prorez! Na prtljažniku službenih kola ženevske policije koja je
pratio prošla tri sata nije bilo nikakvog proreza.
A sada postoji!
To su drukčija policijska kola, to su druga policijska kola!
Za vrijeme vožnje, negdje u spletu zavoja, policajci su čuli radionaredbu da
prestanu voziti u zaštitnici. Neka se maknu s ceste. Njihovo su mjesto zauzela
druga kola. A to je značilo da su ljudi u tim kolima znali za maserati i, prema tome,
bili mnogo opasniji.
Holcroft nije imao pojma o njima. Nije uočio promjenu jer su ga opet pratila kola
iste marke i policijskih oznaka.
»Policajci« su započeli svoju akciju. Uletjeli su u dugački zavoj. Jakov je slušao
stalne signale njihove sirene kroz mećavu i vjetar. Holcroftu su se javljali
signalom. Sad su njihova kola bila sasvim blizu Holcroftovih i za koji će trenutak
voziti uz njega.
Ne! Ne čini to! vikao je Jakov u vjetrobransko staklo držeći
palac na sireni. Više nije bilo vremena za dvojbu. Kivan zbog dogañaja
koji ga odjednom zatekoše, Izraelac je čvrsto stezao volan dok su gume
opasno klizile po površni oštrih zavoja. Ugledao je policijska kola samo
pedeset metara od sebe i dao pun gas svom maseratiju.
Holcroft! Nemoj! vikao je gotovo bezumno.
Bez ikakve najave ili znaka izvana, rasprsne se vjetrobran Jakovljevih kola.
Sićušne kružnice smrti pojaviše se posvuda po staklu. Osjećao je kako mu staklo
siječe lice, prste. Bio je pogoñen. Iz razbijenog stražnjeg stakla policijskog
automobila sijala je smrt iz strojne puške.
Iz pokrova motora propištao je dim. Eksplodirao je hladnjak. Trenutak potom meci
su izbušili gume. Rasprsnuli su se dijelovi guma i otpali u fijucima. Maserati se
zanio udesno i udario u nasip.
BenGadiz je rikao do neba udarajući ramenom o vrata koja se nisu mogla otvoriti.
Iza njega zapalio se benzin.
Holcroft je vidio policijska kola na retrovizoru. Naglo se stadoše približavati i
davati signale, i svjetlosne i zvučne. Palili su i gasili putna svjetla i trubili. Tko zna
zbog kojih su mu razloga nastojali skrenuti pozornost na nešto? Vjerojatno na
nešto važno.
Nije bilo mjesta za zaustavljanje u zavoju. Tek nekoliko stotina metara niže bit će
ravna cesta. Usporio je rolls kad su mu policijska kola došla sa strane. Ugledao je
lik mladog policajca zamućen gustom
susnježicom.
Čuo je nervoznu sirenu policajaca i opet ugledao brzo paljenje i
gašenje reflektora. Spustio je prozor. Zaustavit ću sa strane čim...
Ugledao je lice. I izražaj tog lica. Taj čovjek nije nijedan od onih mladih policajaca
koji su mu predstavljeni u Ženevi! To lice nije nikad vidio, a pored tog lica bila je i
cijev puške.
Očajnički je nastojao podići prozor. Bilo je prekasno. Čuo je pucnjave iz puške,
ugledao je zasljepljujući sjaj svjetla, vatre, osjetio je kako mu stotine nožića za
brijanje režu kožu na rezance. Ugledao je svoju krv kako prska po staklu i cijelim
je tijelom osjećao svoje krikove kako odjekuju automobilom koji je podivljao.
Metal je sabijao i grickao metal stenjući pod silinom tisuća udaraca. Ploča s
instrumentima visila je naopako; pedale su bile tamo gdje je trebao da biti krov; i
odjednom je on bio uz krov, sjedio je na njemu, pao s njega, bio zbačen natrag na
sjedište pa snažno odbačen na staklo i otrgnut od stakla, nabijen na volan, podignut
u zrak, odbačen u prostor.
U tom je prostoru vladao mir. Iščezli su bolovi od nožica za brijanje i on je kroz
izmaglice svijesti odšetao u prazninu.
Jakov je revolverom razbio staklo preostalog dijela vjetrobrana. Puška se nekako
zabila u pod i iskrivila; plastični eksploziv ostao je u kutiji; bombi nije bilo nigdje
na vidiku. Bio je naučen vidjeti i doživjeti svakoga vraga, vidio je toliko toga što se
iz sigurnog proricanja preobrnulo u ludilo, ali odjednom mu se učini da je pred
njim kraj svega.
Sve je oružje bilo neupotrebljivo, osim jednoga. Ono mu je bilo pri ruci. Bilo mu je
u ruci i on će ga upotrebljavati sve dok mu ne nestane municije, sve dok ga život
ne napusti.
U lažnim policijskim kolima bila su trojica muškaraca. Treći, strijelac, još se
jednom sagnuo na stražnjem sjedištu. BenGadiz mu je jasno vidio glavu u
retrovizoru! Sada! precizno je naciljao kroz oblake pare i pritisnuo obarač. Lice u
koje je gañao naglo se dijagonalno trznulo prema automobilskom krovu, a zatim
tupo palo na rasprskana stakla
njegovih kola.
Jakov je još jednom svom snagom udario ramenom o vrata. Popustila su i jedva se
otvorila. Nije bilo vremena za čekanje; morao se što prije izvući iz opasnih kola jer
su plameni jezici odostraga prijetili eksplozijom spremišta s benzinom. I ispred
njega bilo je burno.
Vozač policijskog automobila svom je silinom udario u rolls. Drugi policajac bio je
na cesti i potrčao prema Holcroftovu prozoru; izvana je okretao Holcroftov volan.
Namjera im je bila jasna: nastojali su odgurati kola u jarak pored ceste.
Iako su se vrata malo otvorila, opet su zapela pa je BezGadiz sada snagom cijelog
tijela udario o vrata. Uspio je. Vrata su sasvim svladala otpore i otvorila se.
Izraelac se izvukao na snježnu površinu ceste, a rane su mu proizvele stotinu
crvenih pruga na bijelom prahu. Podigao je revolver i ispaljivao metak za metkom.
Vid mu nije bi savršen, a cilj je bio nesiguran i nejasan. Micao se kao da je iznad
neke vreline.
A onda su se odjednom dogodile dvije strašen stvari. Nepredviñene, ali predvidive.
»Rolls« je odgurnut do ruba ceste i zatim se skotrljao niz nasip. Rafal iz strojne
puške ispunio je zrak opterećen snijegom. Meci su napucali neravnu crtu po cesti i
prozujali preko Jakovljevih nogu. Da je bio pogoñen, ne bi osjećao bol. Tako je
mislio. Tako se i dogodilo jer je odmah potom bio pogoñen.
Nije bilo vremena da sluša signale osjetila, nije bilo vrijeme boli. Iskrivio se,
okrenuo se, prevrtao se kako je god mogao. Ruke su mu doticale prerezanu gumu,
pa čelik i opet čelik, pa hladne komade stakla i snijega. Trebalo se udaljiti što prije.
Prevrnuo se još nekoliko puta, nespretno kao tuljan na suhom. Što dalje od
neizbježnog.
Eksplozija zapara zrakom; maseratijev rezervoar s gorivom prsnuo je dugačkim
plamenim jezicima. A BenGadiz začu riječi, viku u daljini. Mrtvi su! Okreni kola!
Bježimo odavde!
Napadači su pobjegli.
Helden je usporila prije više od minute. Barem bi sada morala ugledati Noelova
kola u retrovizoru. Gdje je? Zašto se zadržao? Parkirala je kola na rubu ceste i
čekala. Prošle su još dvije vječne minute i više nije mogla čekati. Osjećala je čudan
plamen od kojeg se ježi koža.
Polukružno je okrenula automobil i stade voziti unatrag, uzbrdo. Pritisnula je
papučicu do poda i pogledala na kazalo: prešla je više od pola kilometra, ali još
nije bilo ni traga Noelu. Ruke joj se počeše tresti.
Nešto se dogodilo. Znala je; osjećala je to!
Ugledala je maserati! Uništen! U plamenu!
Oh, Bože! Gdje su Noelova kola? Gdje je Noel? Gdje je Jakov? Što
se dogodilo?
Pritisnula je kočnice i izjurila, kričeći. Pala je na klizavu cestu nesvjesna da je
nesposobna za trčanje zbog ranjene noge. Nekako se uzdigla na noge i opet
kriknula. I opet potrčala.
Noel! Noel!
Suze su joj curile licem na hladnome zraku. Tako je kričala da je mislila da će joj
glasnice prsnuti. Nije mogla svladati histeriju koja ju je nesmiljeno zgrabila.
Odjednom začu povik. Nareñenje.
Helden! Stani. Ovdje...
Glas. Jakovljev glas! Odakle se javlja? Nigdje ga ne vidi kroz bijelu koprenu i
zastore od suza. Odakle dolazi taj glas? Opet ga je čula.
Helden! Ovamo, dolje!
Ograda uz cestu i nasip. Potrčala je prema kraju ceste i njezin se svijet srušio.
Dolje je bio rollsrovce, preokrenut i zadimljen. Na sve strane slomljeni metal. S
užasom u očima opazila je lik Jakova BenGadiza na zemlji odmah uz prevrnuta
kola. Jakov očito nije mogao stajati, već je puzao. Istog je trenutka ugledala crvene
tragove na snijegu. Krvavi tragovi stvorili su stazu koja je vodila preko ceste niz
nasip, do mjesta gdje je ležao Jakov.
Helden je jurnula niz nasip prevrćući se na snijegu i preko kamenja, vičući na smrt
za koju je sada znala da je čeka. Zaustavila se blizu BenGadiza, ustala i kroz
otvoreni prozor automobila ugledala svoju ljubav. Bio je ispružen, nepokretan kao
greda, činilo se da ne diše. Lice mu je bilo okupano krvlju.
Ne!... Ne!
Jakov ju je zgrabio za ruku i privukao k sebi. Jedva je mogao govoriti, ali su mu
nareñenja bila sasvim jasna. Vrati se u kola. Južno od Treyvauxa je malo selo, ni
pet kilometara odavde. Nazovi Litvaka. PresduLac nije daleko... dvadeset,
dvadeset i dva kilometra. On može naručiti pilote, brza kola. Razgovaraj s njim i
reci mu što se dogodilo.
Helden nije mogla skinuti oči s Noela. On je mrtav... On je
mrtav!
Možda nije. Požuri!
Ne mogu. Ne mogu ga ostaviti!
BenGadiz je podigao pištolj. Ako ne učiniš kako sam ti rekao, ja ću ga sam ubiti.
Razumiješ li me?
Helden ga je plačući pogledala isprva ne shvaćajući ozbiljnost prijetnje, ali je istog
trena razumjela logiku nareñenja ranjenog Jakova BenGadiza.
Helden je ušla u kola kao da je u transu. Vozila je čas silovito, čas oprezno. Najzad
je vozila tako smireno da se nije mogla sebi načuditi; sinulo joj je da je u tragediji
koja se dogodila nejasan ishod u njezinim rukama i da nema prava da se tako
poigrava sa sudbinom.
Našla je telefonsku govornicu i nazvala Litvaka.
Izvolite čuo se liječnikov glas.
Nalazimo se... ja se nalazim u selu, ali... nalazimo se... Točno je
objasnila mjesto dogañaja. Litvak je slušao bez riječi, kao da su mu
takve sprdnje sudbine dio svakodnevice.
Vratite se na mjesto nesreće rekao je Helden. Ljudi će odmah
poći po unesrećene. Govorio je poslovno, kao da ne zna tko su une
srećeni.
Litvak je ušao u sobu u kojoj je BenGadiz ležao na krevetu blizu prozora. Donji
dio tijela bio mu je u povezima. Strojna puška ubojica. Jakov je gledao kroz prozor
na snijegom pokrivena polja i na planine iza njih. Tipičan švicarski pejsaž u to
vrijeme godine, ali Izraelčeve su misli bile zauzete sasvim drukčijim brigama nego
je uživanje u okolici. Pogled mu je bio ukočen i u trenucima je odavao čudno
raspoloženje bolesnika: ukorijenjeno mirenje sa svakom bijedom pa ma kakva bila.
Ako je BenGadiz ikad imao razloga za razmišljanje o svojoj sudbini, onda je to bio
ovaj trenutak.
Litvak kao da je čitao njegove misli. Stajao je bez riječi čekajući da ga bolesnik
primijeti. BenGadiz je i dalje gledao u zimsku bjelinu kao da nije uočio liječnikovu
prisutnost.
Želiš li da ti kažem istinu? najzad se liječnik obrati Jakovu.
Izraelac je polako okrenuo glavu. Nema nikakva razloga da je
izbjegavam, zar ne? U svakom slučaju, mogu je vidjeti na tvom licu.
Točno. Meñutim, moram ti reći da sam ti mogao donijeti i gore
vijesti. Ti više nikad nećeš dobro hodati. O tome, na žalost, nema dvojbe. Ali s
vremenom ćeš se naviknuti na novo stanje i svladati ga. Najprije uz pomoć štaka, a
poslije, možda, uz pomoć štapa.
To baš nije dobra prognoza za moje fizičko stanje koje ide uz moj
rad, zar ne?
Nije. Dakako da nije. Ali tvoja je glava sasvim u redu, mozak ti
radi kao stroj, a ruke će ti zacijeliti. To neće nimalo smetati tvom muzi
ciranju.
Jakov se tužno nasmiješio. Nikad nisam bio tako dobar glazbenik. Misli su mi
prečesto lutale i napuštale partituru. Nisam bio tako dobar profesionalac u glazbi
kao što sam bio na drugim područjima životne
djelatnosti.
Takav se mozak može upotrebljavati i za druge stvari.
Vuillaume je mrtav.72 Sve je mrtvo. Izraelac je zašutio uporno
gledajući u daljinu kao da nešto traži izvan uobičajenog smisla stvari.
Zanimljivo je kako te stežu osjećaji, staro momče. Normalno je,
ali je u tvom slučaju sasvim zanimljivo. I rijetko u takvih ljudi, u ljudi
takva kova. Violina, što znači tvoje razmišljanje o violini? Dopustio si
sebi trenutak otpora prema sebi, ali ćeš ga ubrzo zaboraviti...
...sazrijevanje tona prekine ga BenGadiz.
Sazrijevanje tona? Lak? Kvaliteta laka? Stari graditelji violina?
Ako se dobro sjećam, sazrijevanje tona u violina ovisilo je o kvaliteti
laka i trajalo je godinama. Lupam li bez veze?
S vezom gorko se nasmiješio Jakov.
Iako ti vjerojatno nisi mislio na ovo što ću ti ja sada reći, kad smo
već spomenuli sazrijevanje tona, dodajem da je to u skladu s onim što
ja mislim o tvojoj budućnosti. Takvi kao što si ti ne prestaju biti vojnici,
pa ma što radili. Uostalom, mi smo se previše raspričali zbog tvog tre
nutačnog i tebi nesvojstvenog upitnika. Zar ne?
Izraelac se namrgodio i samo letimično pogledao u Litvaka, a onda se opet
zagledao u snježne vrhunce u daljini nepromijenjenog pejsaža.
Vidjet ćemo kad saznamo što se tamo dogaña, što je ostalo.
Tamo se mijenja, Jakove. Dogañaji su vrlo brzi rekao je liječnik.
Sto je s Holcrofotm?
Ne znam što da ti kažem. Po svemu sudeći, trebalo je da bude
mrtav, ali još je živ. Time ne kažem da postoji velika razlika ako govo
rimo o njegovu životu. On se više ne može vratiti onome što je bio. U
pola tuceta zemalja traže ga zbog ubojstva, a trebalo bi da postigne
nemoguće i dokaže svoju nevinost. Smrtna kazna ponovo je uspostav
ljena u krivičnim zakonima gotovo svih zemalja, gotovo za sva krivična
djela, a neke se zemlje natječu u povezivanju najbanalnijih inkriminira
nih ponašanja s kapitalnom kaznom. Tako je posvuda. Zavladala je ner
voza koju režimi podupiru da bi na temelju tako stvorenog, novog sta
nja u državi, zaprijetili smrću i ovamo i onamo.
Što on zna o tome i što misli o svemu tome? upita Jakov
BenGadiz.
Zna ponešto, ali ne vodi brige ni o čemu. To je jedinstven čovjek.
On se sada ponaša kao fatalist kojeg je sudbina unaprijed zapečatila za
tragične svrhe. Njegova je mržnja prema našim neprijateljima monu
mentalna! On je kao dosadašnji Noel Holcroft sasvim potkopan, ali
on ne haje zbog toga. Njegov je život prerovan kao crkveno groblje i
on žudi za osvetom.
Prilično razumljiva opsjednutost s obzirom na ono što je proživio
u tako malo vremena. Iščupali su ga sa svim korijenjem.
Da, da složio se Litvak. Da, smrtna kazna prijeti posvuda, u
svim zemljama. Svuda! Njega bi ustrijelili čim bi ga ugledali, bez oko
lišanja i formalnog pozivanja na uobičajene procedure takozvane
pravde. Više nema vremena za to. Privilegij obrane samo je travestija.
Svuda. Ponavljam ti da je on divljač za sve sezone bez izuzetka.
Oni su pobijedili rekao je Jakov koji se više nije mogao boriti
protiv suza. Sonnenkinderi su pobijedili. Prokletstvo!
Pobijedili? Vidjet ćemo odgovori mu Litvak. Znat ćemo kad
saznamo što se tamo dogodilo' i što je ostalo. Sada mi se čini kao da
spadamo medu posjetioce kavane koji čitaju novine na krstopletu.
Traže dogañaje ili čekaju na njih.

Epilog

Slike.
Bez oblika, mliječne, bez značenja, izvan žarišta. Obrisi ucrtani u paru. Postojala je
samo svijest. Ne svijest oplemenjena mišlju, uspomenom ili iskustvom, samo gola
svijest o nejasnom postojanju.
Onda su se iskrivljene slike, lude predodžbe stvari bez oblika, počele uobličavati.
Izmaglice su se iščistile i u titrajima nestale, a gola svijest stade se pretvarati u
prepoznavanje, u shvaćanje. Misao će doći poslije, a sada je bilo dovoljno što je
bio sposoban vidjeti i sjećati se.
Noel je iznad sebe ugledao njezino lice uokvireno kaskadama plave kose koja mu
je draškala lice. U očima su joj blistale suze i obilato joj curile niz obraze. Pokušao
je obrisati njezine suze, ali nije uspio podići ruku i dotaći ljupko umorno lice koje
se nadvilo nad njim, zaštitnički i zaljubljeno. Ruka mu beživotno pade i ona je uze
u svoje dlanove.
Mili moj...
Čuo ju je. Mogao je čuti. Ono u što gleda i ono što čuje obasjaše se smislom. I
životom. Zatvorio je oči znajući da će se k njemu nekako probiti i misao. Nije
mislio, ali je znao za misli.
Litvak je stajao u vratnicama i promatrao Helden kako spužvom briše Noelova
prsa i vrat. Radila je to nježno kao da briše nježan cvijet. Ispod ruke je imao
presavijene novine. Gledao je Holcroftovo lice, lice koje je bilo tako kažnjeno
kišom metaka. Na lijevom obrazu i na čelu, na mnogo mjesta na vratu, imao je
ožiljke. Ali, počeo je spasonosni proces iscjeljivanja. Odnekud iz kuće dopre do
njih zvuk violine na kojoj je svirao profesionalni glazbenik.
Htio bih vam preporučiti da dadete povišicu bolničarki rekao je
Noel slabašnim glasom.
Za koje dužnosti? nasmijao se Litvak.
Liječnice, sebe liječi. I Helden se nasmijala.
Volio bih kad bih mogao. Volio bih da mogu zaliječiti mnoge
rane odgovorio je liječnik bacivši novine pored Holcrofta. Bilo je
to pariško izdanje Herald Tribunea. Ove sam ti novine kupio u Neuc
hatelu. Meñutim, nisam siguran da ti je do čitanja.
Kakva je lekcija za danas?
Pretpostavljam da bi najbolje pristajao naslov »posljedice neslaga
nja«. Vrhovni sud zabranio je redakciji njujorškog limesa da ubuduće
piše o Pentagonu. Odluka je donesena, dakako, zbog državne sigurno
sti. Vrhovni je sud takoñer podržao i pravno obrazložio zakonitost više
strukih smrtnih osuda u vašoj državi Michigan. Sudsko se mišljenje
temelji na dubokoj misli da kad manjine zaprijete općem blagostanju,
treba raditi brzo i donositi odluke koje će poslužiti kao primjeri, koje
će zastrašivati, koje će biti sredstvo odvraćanja.
Danas je John Smith73 manjina rekao je Noel tiho odmarajući
glavu na jastuku. Bum on je mrtav.
Ovo je emisija »Vijesti iz svijeta« o kojima vas izvještava BBC iz Londona.
Poslije vala ubojstava koja su odnijela živote političara na cijelom globusu, u
glavnim gradovima država uvedene su mjere sigurnosti kojima nema premca po
strogoći. Budući da na vojne vlasti i policiju u svakoj zemlji svi gledaju kao na
institucije na kojima je najveća odgovornost za očuvanje mira i reda, u Zurichu, u
Švicarskoj, osnovana je agencija za unapreñenje meñunarodne suradnje na najvišoj
razini. Ta agencija, koja će dobiti ime Anvil, olakšavat će brzu, točnu i povjerljivu
razmjenu informacija izmeñu vojnih i policijskih vlasti...
Jakov BenGadiz napola je odsvirao skerco Mendelssonova violinskog koncerta,
kad je shvatio da mu misli opet nezadrživo lutaju. Noel Holcroft ispružio se na
kauču u kutu sobe, a Helden je sjedila na podu
pored njega.
Kirurg plastičar koji je doletio iz Los Angelesa radi operacije nepoznatog
pacijenta, izvrsno je obavio svoj posao. Lice je i dalje bilo Holcroftovo, ali ne
sasvim. Nestali su ožiljci od rana na licu, a umjesto njih pojavili su se blagi zarezi
koji su crtama lica davali oštriji izraz pa se lice doimalo kao da je isklesano. Crte
na čelu bile su dublje, a nabori oko očiju izraženiji. Blago izmijenjeno, obnovljeno
lice bilo je lišeno nevinosti; umjesto blagih crta šarmantne dječačke polunaivnosti,
pojavio se trag okrutnosti. Možda više nego samo trag.
Osim tih promjena, Noel se i postarao, a proces zrenja i starenja bio je brz i bolan.
Lice nije moglo zatajiti pakao kojim je prolazio njegov vlasnik. Prošla su samo
četiri mjeseca otkako su ga izvukli iz kola koja su se srušila niz nasip sjeverno od
Fribourga, ali gledajući ga, osoba koja ga je prije poznavala, prosudila bi da je od
tog dogañaja proteklo deset godina, a ne tek četiri mjeseca.
Pa ipak, sačuvao je život; zahvaljujući neprekidnoj Heldeninoj njezi i beskrajnim
vježbama koje je odredio doktor Litvak, Noelovo je tijelo ojačalo, vratilo je snagu.
Vježbe je nadgledao nekad strašni komandos
iz Har Sha'alava.
Jakov je uživao u vježbama. Zahtijevao je najbolje rezultate, a Holcroft nije
razočarao. Bio je najbolji, onakav kakav se samo može zamisliti; najbolje zdravlje
bilo je neizbježni fizički instrument potreban prije
početka prave obuke.
Ta će obuka početi sutra. Visoko u brdima i planinama, na proljetnom zraku, izvan
znatiželje tuñih očiju, ali pod najoštrijim režimom i nadzorom Jakova BenGadiza.
Učenik će postići ono što učitelj više ne može učiniti; učenik će proći kroz paklene
vježbe i muke sve dok znanjem i sposobnošću ne nadmaši učitelja.
Trebalo bi početi sutra.
Deutsche Zeitung
Berlin, 4. srpnja. Bundestag je danas formalno odobrio osnivanje centara za
rehabilitaciju po uzoru na one što postoje u Americi, u državama Arizone i
Teksasa. Centri, kao i njihovi uzori u Sjedinjenim Državama, imat će u prvome
redu cilj da preodgajaju krivce, a bit će pod nadzorom vojske.
Osobe osuñene na boravak u središtima za rehabilitaciju bit će sudski proglašene
krivima zbog zločina protiv njemačkog naroda...
Žica! Uže! Lanac!
Služi se prstima! I to je oružje, ne zaboravi na to...
Ponovo se uspni na to drvo. Bio si suviše spor...
Uspni se na to brdo i spusti se a da te ja ne vidim...
Vidio sam te. Glavu su ti raznijeli meci!
Pritisni živac, a ne venu! Pet je nervnih točaka. Pronañi ih. Zavezanih očiju. Opijaj
ih...
Padni i prevrći se; nemoj puzati...
Svaka akcija mora imati dvije opcije u djeliću sekunde. Izvježbaj
se da misliš samo na taj način. Instinktivno...
Točnost u gañanju ovisi o disanju, nepokretnosti i nišanjenju.
Pucaj opet, sedam metaka; meci moraju pogoditi cilj promjera od pet
centimetara, svi moraju pogoditi taj cilj...
Bježi, bježi, bježi! Upotrijebi okoliš, utopi se u nj! Ne boj se mir
noće i nepokretnosti. Čovjek koji nepokretno stoji često je posljednja
osoba koja je bila viñena... treba znati biti nepokretan; nepokretan za
život i nepokretan za smrt. Razlika je jasna...
Prošli su ljetni mjeseci i Jakov BenGadiz je bio zadovoljan. Učenik je sada bio
bolji od učitelja. Bio je spreman.
Kao što je bila spremna i njegova prijateljica. Zajedno će djelovati kao tim.
Sonnenkinder su označeni. Popis njihovih imena bio je u rukama neprijatelja i
pažljivo je proučen.
The Herald tribune
Pariz, 10. listopada. Meñunarodna agencija u Zurichu, poznata kao Anvil, danas je
najavila osnivanje nezavisnog upravnog odbora ravnatelja koje su zemlje članice
izabrale tajnim glasanjem. Prvi kongres Anvila bit će održan 25. ovog mjeseca...
Muškarac i žena šetali su ulicom u ciriškoj četvrti Lindenhof, na lijevoj obali rijeke
Limmar. Muškarac je bio prilično visok, ali pognuta držanja. Teško se provlačio
kroz gomilu i zbog toga što je vidljivo, čak i bolno šepao, i zato što je u ruci držao
siromaški putni kovčeg kojim se saplitao o ljude. Žena ga je držala za ruku, ali je
izgledala kao osoba koja to ne čini zbog privrženosti, već joj je to na leña
navaljena odgovornost koju zlovoljno ispunjava. Šutjeli su. Bio je to bračni par
koji je u obostranoj mržnji dogurao do neodredivih godina.
Došli su do neke poslovne zgrade i ušli. Muškarac je šepao za ženom prema
skupini dizala. Zaustaviše se pred čovjekom koji je upravljao automatskim
dizalima s jednog pulta. Glasom koji je jasno odavao njemačko podrijetlo srednje
klase, žena je upitala za broj kancelarije neke male knjigovodstvene tvrtke.
Čovjek joj je rekao broj na dvanaestom katu, na najvišem katu, ali kako je vrijeme
ručku, on sumnja da gore ima ikoga. To nije ni važno;
bračni će par pričekati.
Izišli su iz dizala na dvanaestom katu; u hodniku nije bilo žive duše. Čim su se
zatvorila vrata dizala, bračni je par potrčao prema stubištu na desnom kraju
hodnika. Muškarac više nije šepao, a iščezla su i njihova ozbiljna i umorna lica.
Neobično brzo uspeli su se stubištem do vrata krova, otvorili ih i izišli na ravni
prostor. Muškarac je spustio kovčeg, kleknuo i otvorio ga. Unutra su bili cijev i
magazin puške sa svim ostalim dijelovima te snažni dvogled pričvršćen na
korpusu.
Izvadio je dijelove te ih brzo i spretno sastavio. Zatim je skinuo šešir s perikom
ušivenom u krunu i bacio ga u kovčeg. Ustao je i pomogao ženi da svuče ogrtač i
izvuče rukave te cijeli preokrene na drugu stranu. Sada je to bio elegantno sašiveni,
skupi ogrtač bež boje, kupljen u jednoj od boljih pariških trgovina.
Sada je žena pomogla muškarcu da preokrene kaput. Bio je to elegantni muški
jesenski ogrtač obrubljen jelenjom kožom. Žena je skinula maramu i izvadila
nekoliko ukosnica pa joj je plava kosa padala niz ramena. Otvorila je torbu i
izvukla revolver.
Ja ostajem ovdje rekla je Helden. Dobar lov.
Hvala odgovorio je Noel otvarajući vrata koja vode na krov.
Sagnuo se i naslonio na dimnjak izvan uporabe. Provukao je ruku
kroz remen puške i čvrsto ga nategnuo. Iz džepa je izvukao tri metka; ubacio ih u
magazin i namjestio otponac u položaj za otvaranje vatre. Svaka akcija mora imati
dvije opcije u djeliću sekunde. Njemu neće biti potrebne. On neće promašiti.
Okrenuo se i kleknuo pored zida dimnjaka. Pušku je položio preko vrha, a oko
naslonio na ciljnik dalekozora.
Dvanaest katova niže, preko ulice, gomila je pozdravljala razne ljude koji su
izlazili kroz velika staklena vrata hotela Lindenhof. Pozdravljene ličnosti išle su
pješke ulicom okupanom suncem pod velikim natpisima što su pozdravljali Prvi
kongres Anvila.
Evo ga. Na ciljniku, u središtu križa, nalazilo se isklesano lice ispod blistave plave
kose.
Holcroft je pritisnuo obarač. Dvanaest katova niže isklesano se lice pretvorilo u
masu krvi i raznesenog mesa.
Tinamou je napokon ubijen.
Ubio ga je Tinamou.
Oni su posvuda. Tek je počelo.

O piscu:

Robert Ludlum (25. svibnja, 1927. New York City - 12. ožujka 2001., Naples,
Florida) bio je američki autor 25 trilera. Postoji više od 290 milijuna primjeraka
njegovih tiskanih knjiga, a prevedene su na 32 jezika. Ludlum je objavljivao knjige
i pod pseudonimom Jonathan Ryder i Michael Shepherd

Na osnovu mnogih Ludlumovih romana snimljeni su u filmovi i mini-serije,

uključujući Ostermanov vikend, Holcroftovu pogodbu, Straža Apokalipse,
Bourneov identitet, Bourneovu nadmoć i Bourneov ultimatum. Smatra se da je i
knjiga i mini-serija Covert One, The Hades Factor urañena na osnovi ludlumovih
neobjavljenih zabilješki. Bourneovi filmovi s Mattom Damonom u glavnoj ulozi
bili su komercijalno vrlo uspješni, iako se pojedini izvaci ili rečenice značajno
razlikuju od izvorna materijala.
Ludlumovi romani tipično oslikavaju jednog herojskog čovjeka ili malu grupu
individualaca koji se bore protiv snažnijih protivnika čije su namjere i motivacije
zle, protivnika koji su kadri upotrijebiti političke i ekonomske mehanizme na
zastrašujući način. Njegova je vizija svijeta bila ona gdje su globalne korporacije,
vojne sile u sjeni i vladine organizacije udružile da održe (ako je to bilo zloćudno)
"status quo", ili sve to "potkopaju" ako je "status quo" bio dobar. Uz izuzeće
pojedinih nepravilnosti u njegovu poznavanju vatrenog oružja, njegovi su romani
pažljivo proučeni pružajući točne tehničke, geografske i biološke pojedinosti,
uključujući tu i istraživanje amnezije za Bourneov identitet.

Ludlumove su novele često bile inspirirane konspirativnim teorijama, i povijesnim

i sadašnjim. Napisao je da je The Matarese Circle bio inspiriran govorkanjima o
Trilaterarnoj komisiji, i to objavio samo nekoliko godina nakon što je komisija
osnovana. Njegovi su opisi terorizma u knjigama kao što su The Holcroft Covenant
i Matarese Circle odražavali teoriju kako su teroristi samo paunovi vlada ili
privatnih organizacija, koje žele upotrebljavati teror kao pretekst za uspostavljanje
autoritativne vlasti, a ne izolirane bande ideološki motiviranih ekstremista koje su
ponekad stvarane da bi to bile.