3.

OSNOVE PRORAČUNA MAŠINSKIH ELEMENATA

3.1. DEFINICIJA PRORAČUNA I PROVJERAVANJA
Mašinski elementi moraju vršiti određenu funkciju kroz zadano (traženo) vrijeme, tj. moraju se u
toku vremena eksploatacije uspješno suprotstavljati svim spoljašnjim uticajima, u prvom redu
spoljašnjem opterećenju. Kada se kaže “proračun mašinskih elemenata” misli se na određivanje
sposobnosti mašinskih elemenata za vršenje nekih određenih funkcija - određivanje radne sposobnosti
mašinskih elemenata.
Tačan proračun mašinskih elemenata može se izvršiti u srazmjemo malom broju slučajeva. To
dolazi usljed toga što su formule za izračunavanje izvedene na osnovi teoretskih pretpostavki i sa
raznim uprošćenjima, dok proračunati dijelovi u praksi najčešće trebe da rade pod sasvim drugim
uslovima nego što su oni koji su predviđeni u proračunu.
Spoljašnja opterećenja koja djeluju na mašinske elemente (sile, momenti savijanja, momenti
uvijanja i si.), izazivaju u mašinskim elementima stanje koje se naziva naprezanjem mašinskih
elemenata (naprezanje od zatezanja, pritiska, savijanja, smicanja, uvijanja, izvijanja i složena
naprezanja). Naprezanje mašinskog elementa mani- festuje se pojavom napona i deformacije na
istom.
Spoljašnja opterećenja mogu biti nepromjenljiva (statička) ili promjenljiva (dinamička) tokom
vremena. Dakle, i naprezanja mašinskih elemenata mogu biti nepromjenljiva (statička) i
promjenljiva (dinamička) po vremenu.
Mašinski elementi sa nepromjenljivim naprezanjem, skoro da u mašinstvu i ne postoje, ali postoji
čitav niz mašinskih elemenata, kod kojih je promjenljivost naprezanja izvršena u takvom odnosu da se
za praktične proračune, sa dovoljnom tačnošću, može zanemariti, te elemenat smatrati nepromjenljivo
opterećen.
Još u početnom stadijumu razvoja mašinske tehnike, iskustveno je zapaženo, da isti mašinski
elemenat pokazuje različite radne sposobnsoti pri statičkom i dinamičkom opterećenju, odnosno da se
mašinski elementi iznenada i gotovo bez prethodne deformacije lome, ako su izloženi dugotrajnom
promjenljivom opterećenju koje se stalno ponavlja. Zapaženo je, također, daje napon pri kome dolazi
do loma pri promjenljivom opterećenju znatno niži od statičke čvrstoće materijala.
Posmatrajući historijski, već 1829. godine Nijemac Albert vršio je prva ispitivanja lanaca
opterećenih promjenljivim silama. U XIX vijeku, željeznica je doživljavala ogroman uspon, pa su se
pojavili različiti problemi u tom domenu, a jedan od njih bio

__________ — — --------------------- -
je vrlo često pucanje vagonskih osovina. Ovaj problem sistematski je proučavao i ispitivao njemački
inžinjer Veler, koji je foimulisao osnovne zakone ponašanja materijala pod dejstvom promjenljivog
naprezanja - zamor materijala.
U to vrijeme proračun mašinskih elemenata bio je u povoju, bolje reći, mašinski elementi kao neka
posebna disciplina nisu ni egzistirali. Tek 1882. godine pojavljuje se prvo ozbiljno djelo iz mašinskih
elemenata, knjiga “Die Maschinen elemente” od Baka, osnivača prvog laboratorija za sistematsko
ispitivanje mašinskih elemenata.
Bah je uzeo u obzir promjenljivost opterećenja, na taj način što je uzeo tzv. “načine (slučajeve)
opterećenja”. Po Bahu, prvi način opterećenja je mirno (statičko) opterećenje, drugi je jednosmjerno
promjenljivo opterećenje, a treći naizmjenično promjenljivo opterećenje. Proračun mašinskih
elemenata tada je vršen prema nominalnim naponima, odnosno uzimanje odgovarajući dozvoljeni napon
u odnosu na granicu kidanja (statičke jačine materijala <5 M), preko odnosa stepena sigurnosti, koje je
Bah uzeo i razvrstao za pojedine načine opterećenja.
v :V =
i II
:V
1:III : 3,
gdje je:
Vj = 3 - 5, stepen sigurnosti za mimo (statičko) opterećenje (I način opterećenja).
Razvoj metoda za proračunavanje mašinskih elemenata u najnovije vrijeme, karak- teriše:
-nastojanje da se precizno odrede opterećenja mašinskih elemenata (promjenljivost opterećenja,
raspored opterećenja u vremenskim intervalima itd.),
-sistematski prelaz od poluempirijskih formula za proračunavanje na proračun radne sposobnosti po
tačnim kriterijumima,
-uvođenje u proračune faktore promjenljivosti režima rada.
Pošto se mašinski element proračuna, odnosno utvrde njegove dimenzije, potrebno ga je u svim
opasnim presjecima (presjeci sa uzdužnim i poprečnim žljebovima, otkovima, prelaznim radijusima,
mjestima gdje su postavljeni presovani spojevi itd), provjeriti.
Provjera se vrši na taj način što se u opasnim presjecima izračunaju stvarni naponi koji kod dobro
dimenzioniranog elementa moraju biti jednaki ili manji od dozvoljenih napona. Izbor dozvoljenih
napona pri proračunu mašinskih elemenata, predstavlja najvažniji i najodgovorniji posao.

3.2. POJAM PROJEKTOVANJAI KONSTRUISANJA

Izradi projektnog zadatka prethodi detaljno upoznavanje sa namjenom mašine, njenim funkcijama i
uslovima pod kojima će mašina raditi. Na osnovu ovog proučavanja donosi se idejno rješenje i izrađuje
se niz idejnih skica. Ide se za tim da se postigne najpogodniji raspored sastavnih dijelova konstrukcije i
da se nađe najpovoljnije rješenje s obzirom na njenu cijenu koštanja i bezbjednost rukovanja.
prethodni sklopni crtež i vrši se podjela cijele konstrukcije u pojedine grupe dijelova,
odnosno sklopova.
Takva podjela omogućava istovremeni rad na pojednim sklopovima, podsklopovi-
ma i dijelovima i to kako prilikom samog konstruisanja tako i pri izradi i sklapanju. Zatim
se pristupa izradi crteža za sve sklopove, predsklopove i dijelove.

3.3. FAKTORI KOJI UTIČU NA KONSTRUKCIJU

Konstrukcija svakog mašinskog elementa zahtijeva iješavanje niza pitanja od čije
pravilnosti zavisi njen kvalitet. Kao najglavnija pitanja možemo postaviti slijedeća:
1. Kakav je cilj (namjena) konstrukcije?
2. Kako se može unaprijediti već ostvarena konstrukcija u pogledu pojednosta-
vljanja, pojeftinjenja, kao i proširenja njene funkcionalnosti?
3. Kako se postojeće konstrukcije mogu prilagoditi specijalnim zahtjevima prim-
jene?
4. Kako se vrši tipizacija određenih veličina, oblika, snage, brojeva obrtaja, brzina i
tome slično?
5. Kako se obavlja prelaženje sa jedne proizvodnje na drugu, odnosno na druge
materijale?
6. Štaje za određenu konstrukciju odlučujuće: da li kvalitet, poboljšanje funkcije,
cijena koštanja, sniženje troškova ili nešto drugo?
7. Kako se ispituje tržište i želje potrošača?
Ako se postavljanje cilja, odnosno namjene konstrukcije mašinskog elementa,
obuhvati prvim navedenim pitanjima, tada se može očekivati sigurno i dobro iješenje.
Pošto smo odgovorili na sva postavljena pitanja, prilazimo konstruisanju mašinskog
elementa pri čemu naročito vodimo računa o:
1. Izboru materijala i iznalaženju najpogodnijeg oblika.
U toku konstruisanja, crteži se često provjeravaju, dijelovi se međusobno upoređuju i
prilagođavaju, a njihov oblik se postepeno dotjeruje. Pri tome treba uočiti i otkloniti
svaku neispravnost na crtežu: greške otkrivene tek u toku izrade ili sklapanja dijelova
mogu znatno povećati troškovi proizvodnje.
2. Uočiti kritična mjesta u konstrukciji i dati im takva iješenja kako bi se postigla što
lakša izrada, sklapanje i rukovanje.
3. Čvrstoća ili izdržljivost dijelova. Provjeravaju se naprezanja u svim ugroženim
presjecima konstrukcije i utvrđuje da li se nalaze u dozvoljenim granicama.
4. Trenje i habanje. Voditi računa o faktorima koji utiču na habanje i poduzeti mjere
za njegovo eliminisanje. Osigurati naknadno podešavanje i lahku zamjenu dotrajalih
(pohabanih) dijelova.

18
 i Jvitllll

ju izradu konstrukcije, te olakšava rad pri sklapanju i opravkama.

6. Bezbjednost u radu. Bezbjednost radnika koji rukuje mašinom doprinosi pove-
ćanju produktivnosti, pošto tada njegova pažnja može biti usmjerena isključivo na radni
proces.
7. Izrada i obrada. Načelno treba dati prednost takvim procesima proizvodnje koji
mogu da se obave na raspoloživim mašinama sa raspoloživim radnim i mjernim alatom.
8. Montaža i rukovanje. Treba osigurati lahko sklapanje i potrebnu pristupačnost svih
dijelova i sklopova. Pri tome redoslijed i način sklapanja treba tako izabrati da se
onemogući pogrešno sklapanje.
9. Transport i ekonomski uslovi. Treba imati u vidu mogućnost utovara - istovara,
nosivost dizalica, drumskih i šinskih vozila te način pakovanja. U naročito važnim slu-
čajevima propisuje se i poseban postupak za transportovanje. Nezaobilazan je i mome-
nat vođenja računa o ekonomskim uslovima, estetskom izgledu, boji i si.
Kada se utvrde sve mjere za sve sklopove i dijelove, izrađuje se sklopni crtež, upisuju
montažne mjere i brojevi pozicija za specifikaciju.

3.4. VRSTE OPTEREĆENJA

Već smo naglasili da je svaki mašinski element izložen promjenljivom opterećenju.
U nekim slučajevima promjenljivost opterećenja je neznatna, te ga možemo zanemariti.
Prema tome, sva opterećenja mašinskih elemenata svrstavamo u:
a) Statičko (mimo) opterećenje
b) Dinamičko (promjenljivo) opterećenje

3.4.1. STATIČKO (mimo) OPTEREĆENJE

Statičko opterećenje ima stalan in-
tenzitet, pravac i smjer. Intenzitet statič-
kog opterećenja rasta od nule do konač-
ne vrijednosti postepeno i potom ostaje
konstantan (si. 2.)
Već je rečeno daje vrlo mali broj
mašinskih elemenata statički opterećen.
U ovakve elemente mogu se ubrajati
elementi kotlova i rezervoara pod
pritiskom, razni elementi koji se obrću
konstantnim brojem obrtaja, pri
konstantnom prijenosnom odnosu,
elementi opterećeni stalnim silama pri
nekim brzinama kretanja itd.

19
 3.4.2. DINAMIČKO (promjenljivo) OPTEREĆENJE
Dinamičko opterećenje se u toku vremena mijenja po intenzitetu, pravcu i smjeru.
Ovdje razlikujemo: dinamičko opterećenje bez udara i dinamičko opterećenje sa
udarima. Dinamičko opterećenje bez udara može biti.
a) Jednosmjerno promjenljivo opterećenje
b) Naizmjenično promjenljivo opterećenje
Kod jednosmjerno promjenljivog opterećenja intenzitet se mijenja od jedne mini-
malne do neke maksimalne vrijednosti (si. 3.).

- gornje (maksimalno) opterećenje F& - amplitudno opterećenje F - srednje opterećenje

Ako se intenzitet opterećenja mijenja od nule do neke maksimalne vrijednosti,
opterećenje se naziva jednosmjerno promjenljivo - početno (si. 4.).
Kod naizmjenično promjenljivog opterećenja intenzitet opterećenja se mijenja između
jedne pozitivne maksimalne vrijednosti i jedne negativne minimalne vrijednosti (si. 5.).
Kod dinamičkog opterećenja sa udarima, veliki intenzitet se pojavi naglo u toku vrlo
kratkog vremenskog perioda, kao kratkotrajni impuls (si. 6.).
 Svako promjenljivo opterećenje ima
donju (minimalnu) vrijednost Fd [N] i
gornju (maksimalnu) vrijednost F [N],
Iz slike 2. slijedi:

F g - F d = 2Fa, (1)

Fa [N] - amplitudna sila Iz slike 3.,

također slijedi:

F&+Fd =2 Fsr,

Definicije:
a) Jednosmjerno promjenljivo opterećenje je ono čiji se intenzitet mijenja, u toku
vremena bez promjene predznaka. Poseban slučaj jednosmjerno promjenljivog opte-
rećenja nastaje kada je gornje ili donje opterećenje jednako nuli - početno jednosmjerno
promjenljivo opterećenje.
b) Naizmjenično promjenljivo opterećenje je ono čiji se intenzitet i predznak
mijenjaju u toku vremena. Poseban slučaj naizmjenično promjenljivog opterećenja
nastaje kada je srednje opterećenje jednako nuli, tj. kada su apsolutne vrijednosti gornjeg
i donjeg opterećenja jednake - simetrično naizmjenično promjenljivo opterećenje.
Na osnovu izraza (1) i (2) slijedi:
- kod statičkog opterećenja:
F=F =F ;F = 0
d g sr ’ a
- kod početnog jednosmjernog promjenljivog opterećenja:

Fd= 0 i

odnosno F = Fc
a sr
- Kod simetričnog naizmjenično promjenljivog opterećenja, apsolutne vrijednosti
gornjeg i donjeg opterećenja su jednake, te je:

F
s-(~Fz)
=
F„
također je Fa = - Fd
 Ms Wn
<7Z —
.> p .■> —
r » Tu '
zr ,4 T1
W

Dakle i ovdje će vrijediti isti odnosi:

Do sada je na ordinatnu osu naneseno opterećenje F [N], međutim, na ordinatnu osu

može se nanositi i napon, pa će se dobiti slični dijagrami (dijagrami u drugom mjerilu, jer
je napon izražen preko opterećenja):

+<7
d T +Td
°sr = odnosno = —
sr
2 2
Također vrijedi:

T—
odnosno T, =—------------
2a2
Na osnovu navedenih izraza slijedi:

a) Kod statičkog optrećenja

<7 = C7 = <T ■ <T =0

sr g d ’ a
b) Kod jednosmjerno promjenljivog opterećenja -početnog

<Td = 0, odnosno Td = 0

te je:
 cr = — odnosno = —
sr
sr 2 2

ili
(T
sr= 0*, odnosno Tsr= ra

c) Kod simetričnog naizmjenično promjenljivog opterećenja:

cr r = 0, odnosno T r = 0
cra = cr , odnosno Ta = rg, cra
= -crd, odnosno ra = rd .
 3.5. KONCENTRACIJA NAPONA I ZAMOR MATERIJALA

3.5.1. KONCENTRACIJA NAPONA

Pod djejstvom napadnog opterećenja, u nekom poprečnom presjeku elementa, javlja
se napon, čija se vrijednost određuje prema Teoriji otpornosti materijala.
1. Zatezanje ili pritiskivanje silom F [N],
Normalni napon u poprečnom presjeku:

F
_
A

gdje je:
Tfcm2] - poprečni presjek
2. Savijanje, momentom savijanja M [N • cm]

Normalni napon u poprečnom presjeku u kome djeluje moment savijanja:

cr =—£-[N/cm2] 5
W

gdje je:
W [cm3] - otporni moment presjeka.

3. Uvijanje štapa kružnog poprečnog presjeka momentom uvijanjaMu [N ■ cm].

Tangencijalni napon u krajnjim vlaknima poprečnog presjeka:

Tu = —-^-[N/cm2] u
Wnl

gdje je:
WQ [cm3] - polarni otporni momenat.

Pri određivanju napona uvijanja u štapovima koji nemaju kružni poprečni presjek,
koriste se drugi obrasci koji se odnose na dati tip presjeka. Naponi izračunati po nave-
denim obrascima nazivaju se nominalnim.
Neka se pretpostavi da štap ima oblik kao na slici 7., i neka je napregnut na zatezanje
aksijalnom silom F [N].
 Presjek I -1

Štap je pravougaonog poprečnog presjeka; Nominalni napon zatezanja u presjeku I -1

biće:

F F 2-1
^znl-I = — = — [N/cm ]
A a h
Nominalni napon zatezanja u presjeku II - II biće:

tfznii-ii=4 =
7fr[N/cm2]
A D h
Očito da je aml j > a n n. Prema teoriji iz otpornosti materijala naponi su ravnomjerno
raspoređeni po poprečnom presjeku i mogu se prikazati dijagramima kao na slici 7.
Međutim, ispitivanja su pokazala da u presjeku I -1, stvarni napon se razlikuje od
nominalnog. Ukoliko je promjena presjeka jače izražena, utoliko je razlika između
stvarnog i nominalnog napona veća. Na mjestima promjene presjeka dolazi do
nagomilovanja naponskih linija, odnosno dolazi do koncentracije napona.
Stvarni dijagram napona u presjeku I -1 izgledao je kao na slici 8.
Iz dijagrama se vidi da je nominalni napon u vlaknima gdje završava polukružni
žlijeb, a na većem dijelu presjeka napon je čak manji od nominalnog.
 Pojava koncentracije napona dobro je ispitana, kako teoretski tako i eskperimen-
talno. Međutim, ovdje će se dati uprošćena šema za objašnjenje koncentracije napona
preko naponskih linija, koja dosta pogodno i dovoljno vjerno objašnjava naponsku
situaciju u nekom presjeku i dozvoljava da se izvedu veoma važni praktični zaključci, a
pri svemu tome ne umanjuje svu složenost same pojave.
Neka se opet uzme u razmatranje isti štap sa prethodne slike 7., samo da nema po-
lukružnih žljebova. Štap je opterećen silom F [N], i to opterećenje ravnomjerno prima
cijeli presjek. Opterećenje u svakoj tački presjeka prenosi se unutrašnjim silama u
materijalu na susjednu tačku. Trajektorija prenosa opterećenja od tačke do tačke uzduž
elementa naziva se naponskom linijom (na slici 9. su prikazane tankim linijama).

Slika 9.
Naponske linije su neprekidne (kontinualne), i ne mogu se prekinuti u bilo kojoj
tački. Ako bi do toga došlo, to bi značilo narušavanje veze između susjednih tačaka,
odnosno početak kidanja materijala. Gustina naponskih linija (broj naponskih linija na
jedinicu površine poprečnog presjeka) određuje veličinu napona. Ako se presjek elementa
mijenja, npr. tako što se sa strane urade polukružni žljebovi, slika 10., poprečni presjek se
na tom dijelu elementa sužava što dovodi do zgušnjavanja naponskih linija, a rezultat
toga je povećanje napona na tom dijelu elementa.

-.......- -.......... .........................................-............

----------------------------------------------------------------------------

--------: )
—i___________:—
Slika 10.

Pored zgušnjavanja, naponske linije, obilazeći “prepreku”, također se i iskrivljuju, što

znači da su vlakna materijala u blizini “prepreke” pored zatezanja opterećena i na
savijanje. Rezultat složenog naprezanja vlakana na zatezanje i savijanje, na oslabljenom
dijelu presjeka elementa je skok napona.
Ako se ovako, preko naponskih, razmatraju različiti vidovi promjena poprečnog
presjeka elementa, mogu se uvijek donijeti i praktični zaključci u smislu, koji je vid
promjene poprečnog presjeka povoljniji. Uvijek je nepovoljniji onaj vid koji daje veću
koncentraciju napona, a to su po pravilu “oštri” prelazi kod poprečnih presjeka.
 Iz slike 11. se vidi koliko velike razlike nastaju u tri slučaja mijenjanja poprečnog
presjeka elementa, uz isti nominalni napon na svakom od tih mjesta.

Slika 11.
Ispitivanjem je dobiveno:
<T
zmaxI-I I’** ' °n °zmax II

- II = •

CTn
°zmax III - III ^ ' °n
Slično je ponašanje naponskih linija i koncentracije napona i kod elemenata osla-
bljenih rupom u poprečnom persjeku (slika 12.)

^zmax ^
Slika 12.

3.5.2. ZAMOR MATERIJALA

Još 1829. godine Nijemac Albert vršio je ispitivanje lanaca promjenljivim
opterećenjem, jer je uočeno, da se dijelovi mašina lome iznenada, bez prethodne
deformacije, ako su izloženi dugotrajnom promjenljivom opterećenju koje se neprekidno
ponavlja Nešto kasnije, 1843. godine, Englez Ranldn je izveo zaključak da je jako dobro,
ako elementi izloženi promjenljivom opterećenju imaju blage (zaobljene) prelaze, a

L
niukom slučaju oštre.
 Međutim, sa historijske tačke gledišta, kao što je već u Uvodu rečeno, najveći značaj
imaju radovi A. Velera, koji je formulisao osnovne postavke dinamičke čvrstoće
(dinamičke izdržljivosti ili “zamorne čvrstoće”) i konačno prvi istražio kao i ukazao na
fenomen zamora materijala.
Tako je od Velerovih vremena, pa sve do danas, zamor materijala, kao pojava od
najvećeg značaja za praktičnu primjenu metala, postao predmet proučavanja. U tu svrhu
izvršen je veliki broj analiza preloma, koji su se pojavili kao posljedica promjenljivosti
opterećenja i preko tih proučavanja lomova, pokušalo se objasniti i sam zamor materijala.
Uzroci zamornih lomova (“dinamičkih” lomova za razliku od “statičkih” nasilnih
lomova) mogu se podijeliti u dvije grupe:
a) Spoljašnji (vidljivi) uzroci
b) Unutrašnji (nevidljivi) uzroci
U spoljašnje (vidljive) uzroke spadaju:
- greške u materijalu (gasni mjehurovi, šljaka, ugljenisana mjesta, mikropukotine),
- površinske greške (zarezi, nepravilnosti obrade, korodirana mjesta, mjesto oštećeno u
radu habanjem ih erozijom, udarena mjesta itd.),
- konstruktivni detalji (oštri prelazi, otvori, žljebovi za klinove, razni drugi žljebovi,
kanali za podmazivanje itd.).
Svi naprijed navedeni uzroci izazivaju koncentraciju napona i na taj način pogoduju
početku zamora, mada si ispitivanja također pokazala da se lome i zamaraju elementi kod
kojih ovih uzroka nema.
U ovim drugim slučajevima zamor je posljedica unturašnjih (nevidljivih) uzroka.
Ispitivanjem je utvrđeno da u materijalu postoje mjesta sa povišenim naponom i u
spolja neopterećenom materijalu. Ova mjesta gdje vlada viši napon, posljedica su
unutrašnjih napona unesenih u materijal u toku livenja, tehničke obrade, obrade defor-
macijom, zavarivanjem i slično. Početak zamora'nastaje u ovom slučaju na mjestima sa
najvišim naponskim stanjem.
Metali, a pogotovo legure, nisu tako homogeni kao što spolja izgledaju. U strukturi
metala i legura sreću se dva ili više strukturnih elemenata sa različitim koeficijentom
toplotnog širenja. Kod čelika to su ferit i cementit. Pri hlađenju, strukturni elementi sa
većim koeficijentom širenja izazivaju pritisak u susjednim strukturnim elementima sa
manjim koeficijentom širenja. Ovo je jedan od načina kako nastaju unutrašnji naponi u
materijalu. U nedostatku drugih, jačih uzroka, i ovakva mjesta sa povišenim naponskim
stanjem mogu biti žarišta zamoru materijala.
Statički (nasilni) prelom nastaje kada se prekorači jačina materijala o m, a dinamički
kada se prekorači jačina materijala pri promjenljivom opterećenju - dinamička čvrstoća
<rD.
Ako se npr. neki elemenat optereti težinom FG izazvaće napon u materijalu ax i do
loma elementa će doći nakon iV, - broja promjena opterećenja. Nakon ovoga uzme se
istovjetan element i optereti opterećenjem G2<GV pri čemu se javlja napon <r2< av
 a do preloma dolazi nakon N2 - promje-
nom opterećenja, gdje je N2> N{. Ako se
dalje nastavi postupak ispitivanja uz G3 <
G2 < Gj, odnosno o3< a2< a,, dobit će se
N3> N2> Nv pa ako se sve unosi u
dijagram N - a, dobije se kriva kao na slici
13.
Ako bi se nastavilo sa daljim ispiti-
vanjem, a konkretan postupak, uz pri-

mjenu matematičke statistike, zahtijeva bar 20 proba, dobio se dijagram N - a, izgleda kao
na si. 14.
Dobivena kriva naziva se Velerova kriva.
Iz dijagrama se vidi da postoji takva veličina napona koju promjenljivo napregnut
materijal može trajno izdržavati. Taj napon je ordinata <r D, i to je osnovna dinamička
čvrstoća materijala, ili kratko dinamička čvrstoća.
Broj promjena opterećenja ND, naziva se granični broj promjena opterećenja (granični
broj ciklusa). Nakon graničnog broja ciklusa ND, Velerova kriva prelazi u liniju paralelnu
apscisnoj osi. Ova pravilnost važi za čelik. Napon koji poslije n = oc promjena
opterećenja dovodi do loma je tražena karakteristika dinamičke čvrstoće <JD, ili
još preciznije rečeno, kao definicija: dinamička čvrstoća je napon koji materijal
još može da izdrži pri proizvoljnom broju promjena opterećenja. Dinamička
čvrstoća se kod čelika dostiže poslije (3 + 10) • IO 6 promjena opterećenja, a kod
ostalih negvo- zdenih metala (50 -s-100) • IO6.

3.6. STEPEN SIGURNOSTI

Još u Uvodu je rečeno, da se prethodni proračun mašinskih elemenata, nastoji
provesti prema što tačnijim obrascima, i da se iskustveni obrasci nastoje zamijeniti
tačnim, ili što tačnijim obrascima.
Da bi postojala neka mjera sigurnosti pri preračunavanju mašinskih
elemenata, uveden je pojam stepena sigurnosti, koji služi za upoređivanje
stvarnog napona koji vlada u nekom presjeku mašinskog elementa, sa nekim
karakterističnim naponom, mjerodavnim za proračun mašinskih elemenata u
datim uslovima.
U neposrednoj vezi sa stepenom sigurnosti su i dozvoljeni naponi.
Proračun mašinskih elemenata može se vršiti na dva načina:
a) Na osnovu dozvoljenog stepena sigumsoti, odredi se dozvoljeni naponi, za pret-
postavljeni materijal elementa i uslove rada, i na osnovu dozvoljenih napona, prema i
tačnim izrazima iz otpornosti materijala, odrede se dimenzije elementa.
b) Usvoje se dimenzije elementa na osnovu neke približne metode za preračuna-
vanje, na osnovu već izvedene slične konstrukcije, ili na osnovu iskustva, pa se nakon
toga vrši provjeravanje stepena sigurnosti po tačnim metodama proračuna.
Prema već rečenom, stepen sigurnosti je odnos između nekog
karakterističnog napona i maksimalnog napona na elementu, koji se odredi ili
računski ili eksperimentalno. Kao karakteristični naponi, po potrebi i uslovima
opterećenja mogu se uzeti: statička čvrstoća mašinskog elementa c M (odnosno Tm),
granica razvlačenja <7V (odnosno Tv), ili dinamička čvrstoća mašinskog elementa
&D (odnosno rD).

3.6.1. STEPEN SIGURNOSTI PREMA ČVRSTOĆI MATERIJALA

Ovaj stepen sigurnosti predstavlja se izrazom:

odnosno

max

Ovaj stepen sigurnosti je najstariji (Bah), a može se i danas koristiti u prvom redu za
statički proračun, i kad su u pitanju mašinski elementi izrađeni od krtih materijala, bez
granice razvlačenja (npr. sivi liv).

HL
 Također je već spomenuto, da je Bah razvrstao sve stepene sigurnosti prema
značaju i veličini na tri grupe:
vM, = 3 + 5 .... I slučaj opterećenja (opterećenje nepromjenljivo po vremenu),
vM|I = 1,5 • vM[ = 4,5 - 7,5 .. II slučaj opterećenja (jednosmjerno promjenljivo
opterećenje)
=
V
MIII 3 ' VMI = 9 - 15 .. III slučaj opterećenja (naizmjenično promjenljivo
opterećenje)
Obično se za preračunavanje usvajaju vrijednosti:
V

M
I

M
I
I

M
I
I
I
=
1

2
tj. postoji odnos
V
V • V ' V
MI • *MII • VMIII
= 1 : 1,5 : 3 što bi odgovaralo odnosu dozvoljenih
napona:
°doz. i' °do7.. II ’ °doz . IH 3 : 2 : 1

3.6.2. STEPEN SIGURNOSTI PREMA GRANICI RAZVLAČENJA

Ovaj stepen sigurnosti predstavlja se izrazom:
gy
vv =
^max

odnosno

^max
gdje je: <TV(Tv) [N/cm2] - napon na
granici razvlačenja materijala
elementa, a ajtj [N/cm 2], najveći
napon na elementu. Ovaj stepen
sigurnosti zove se još i stepen
sigurnosti protuplastičnih defor-
macija, jer kod tzv. razvlačljivih ma-
terijala, on pokazuje da li je element
napregnut u području elastičnosti,
odnosno u oblasti koja se proteže do granice razvlačenja, slika 15.
 Ovo ne može pokazati stepen sigumoti u odnosu na statičku jačinu materijala, zbog toga
što odnos V°M> kod raznih materijala (čelika) je različit i kreće se u granicama:
C7V : aM = 0,4 + 0,9
(npr. za čelik č . 0545 je <rM = 500 -s- 600 N/mm 2, a crv = 270 + 340 N/mm2 pa je za ovaj
čelik crv/ <rM = 0,5, a kod čelika č. 4221 je cr M = 1000 N/mm2, a av = 700 N/mm2, pa je
(Jv/aM = 0,7, pa se veličina stepena sigurnosti prema granici razvlačenja, za I slučaj
opterećenja kreće u granicama:
vVI = l,5-2,5
kada je odnos <rv/ cM = 0,5, a kada je crv / crM ^ 0,5, treba vV[ birati u granicama na
dijagramu, slika 16.
Slika 16.

r = 1 : 1,5 : 3
vi • r VII 'VIII

0,4 0,5 0,6 0,7 0,8 0,9

Inače, i ovdje se mogu koristiti isti odnosi, kada je naprezanje promjenljivo:

Ako se proračun mašinskih elemenata vrši prema ovako, prilično uprošćenom načinu,
usvajanje stepena sigurnosti, pa shodno tome i dozvoljenih napona, onda je za sve ma-
terijale, koji imaju granicu razvlačenja, potrebno vršiti proračun prema stepenu sigurnosti
“ vv”
 3.7. OBLIK, ESTETSKI ZAHTJEVI I TEŽINA
Oblik pojedinih dijelova zavisi od konstrukcije same mašine, od upotrijebljenog
materijala i načina izrade dijelova. Konačne dimenzije dijelova uslovljene su proračunom
i nizom raznih propisa i obzira, kao što su obavezne norme, standardi, mogućnost izmjene
dijelova, uslovi pod kojima dijelovi rade itd.
Također, ne treba zanemariti ni težinu konstruisanih elemenata kako bi konstrukcija
bila što lakša, a ujedno odgovarala svojoj namjeni. U tom cilju, naravno vodeći računa o
ekonomičnosti izrade, treba koristiti onaj materijal koji će svojim kvalitetom zadovoljiti i
funkciju i što povoljnije troškove izrade.

PITANJA I ZADACI ZA VJEŽBU

1. Šta nazivamo mašinskim elementima?
2. Šta je sklop, mašinska grupa i mašina?
3. Objasni opću i posebnu grupu mašinskih elemenata.
4. Kojim vrstama naprezanja su izloženi mašinski elementi?
5. Kako faktor vremena utiče na vrstu spoljašnjeg opterećenja elementa?
6. Objasni pojam projektovanja i konstruisania.
7. Objasni faktore koji utiču na konstrukciju.
8. Nacrtaj dijagrame (F, t ) za statičko i promjenljiva opterećenja. *
9. Nacrtaj mašinski element oslabljen rupom, izložen zatezanju i nacrtaj dijagram napona u poprečnom
presjeku.
10. Objasni spoljašnje i unutrašnje uzroke zamora materijala.
11. Nacrtaj N - o dijagram i objasni Velerovu krivu.
12. Objasni stepen sigurnosti koji se uzima u zavisnosti od čvrstoće materijala.
13. Objasni stepen sigurnosti koii se uzima u zavisnosti od granice razvlačenja.
 4. ELEMENTI VEZE
Povezivanje dijelova konstrukcije u zajedničku cjelinu vrši se elementima za
spajanje. Njih ima na svakom stroju i na svakoj konstrukciji, a standardima su
najače zahvaćeni, te se na taj način omogućuje masovna serijska proizvodnja.
Ovim se elementima mogu izvesti nerazdvojive, razdvojive, pokretne i elastične
veze.
Nerazdvojive veze ne mogu se rastaviti, a da se pritom ne unište (odnosno
ošteti) i sam elemenat veze. Ovamo spadaju i presovane veze kod kojih su dakle,
spojeni dijelovi mogu rastaviti samo primjenom velikih sila. Nerazdvojivo
vezivanje se vrši zakovicama, zavarivanjem, lemljenjem, lijepljenjem i steznim
obručima. i
Pazdvojivim vezama nazivaju se one koje se mogu razdvojiti, a da se ne
unište ili oštete elementi. Takve spojeve čine klinovi, zavrtnji i čivije.
Elastično vezivanje mašinskih elemenata vrši se oprugama.

4.1. ZAKOVICE
 Spajanje elemenata zakovicama primjenjuje se u gradnji kotlova i rezervoara,
čeličnim konstrukcijama, finoj mehanici i si. Veze ove vrste su jeftine i mogu se

Zakovice su elementi koji imaju glavu i stablp. Upotrebljavaju se, uglavnom, za

spajanje limova i profila u nerazdvojiv spoj.
Zakovani spoj predstavljen je na slici 17.
Kao što se vidi iz slike, dio stabla
(predstavljen isprekidanim linijama) služi za stablo
završna glava
izradu završne glave zakivka. /£>c
i™
Prema veličini prečnika stabla zakovice,
dijele se u dvije grupe:
1. Sitne zakovice sa prečnikom stabla do
10 mm, a stablo može biti puno ili šuplje.
i gotova (nasadna) glava Slika
17.

brzo izraditi.
2. Normalne (krupne) zakovice prečnika preko 10 mm.
Sitne zakovice se izrađuju od mehkog čelika i od obojenih metala (bakra,
aluminija mesinga i si.). Odlikuju se razmjerno većim prečnikom glave, što
dolazi od potrebe da se pri zakivanju tankih limova pritisak zakovice prenese na
veću površinu lima.
■u