Knjige.

Club Books

1
 Knjige.Club Books

Naslov izvornika
La vita bugiarda degli adulti

Elena Ferrante

S talijanskog prevela Ana Badurina

2
Knjige.Club Books

I.

3
 Knjige.Club Books

1.

Dvije godine prije nego što je otišao od kuće, otac je majci rekao da sam veoma
ružna. Rečenicu je izgovorio ispod glasa, u stanu koji su moji roditelji kupili u
Gornjem rajonu, navrh Ulice svetog Jakova Kapreškog odmah nakon
vjenčanja. Sve se zaustavilo - prostor Napulja, modro svjetlo studene veljače, te
riječi. Ja sam pak pobjegla odande, a i sada nastavljam bježati u ove retke koji mi
žele iznjedriti priču, dok zapravo nisu ništa, ništa moje, ništa što je doista počelo
ili je doista dokončalo: tek klupko za koje nitko, čak ni osoba koja u ovom času
piše, ne zna sadrži li pravu pripovjednu nit ili je to tek zamršena, neiskupljiva bol.

2.

Veoma sam voljela oca, bio je uvijek ljubazan. Držanje mu je bilo uglađeno, posve
u skladu s mršavim tijelom na kojemu mu je odjeća djelovala broj preveliko zbog
čega sam uvijek smatrala da zrači jedinstvenom otmjenošću. Crte lica bile su mu
nježne i ništa im - izražajne oči s dugim trepavicama, besprijekorno građen nos,
pune usne - nije narušavalo sklad. U svakoj mi se prilici obraćao veselo, bez
obzira na njegovo ili moje raspoloženje, i ne bi se zatvorio u radnu sobu - stalno
je radio - dok mi ne bi izmamio barem jedan osmijeh. Osobito ga je oduševljavala
moja kosa, ali sad je teško reći kad miju je počeo hvaliti, možda još kad sam imala
dvije ili tri godine. Sigurno je da smo u djetinjstvu vodili razgovore u stilu:
“Kako lijepa kosa, kako kvalitetna, kako sjajna, pokloniš mi je?”
“Ne, moja je.”
“Nemojmo biti sebični.”
“Ako hoćeš, mogu ti je posuditi.”
“Izvrsno, ionako ti je neću vratiti.”
“Već imaš svoju.”
“To što imam uzeo sam tebi.”
“Nije istina, lažeš.”
“Provjeri: bila je prelijepa, pa sam ti je ukrao.”
Ja bih provjerila, ali iz fore, znala sam da mi je nikad ne bi ukrao. I smijala
sam se, mnogo sam se smijala, zabavljala sam se više s njim nego s majkom.
Uvijek je htio nešto moje, uho, nos, bradu, govorio je da su toliko savršeni da ne
može živjeti bez njih. Obožavala sam taj ton, neprestano mi je dokazivao da sam
mu nužna.

4
 Knjige.Club Books

Naravno, otac nije bio takav prema svima. Katkad, kad bi ga nešto snažno
zaokupilo, izrazito uglađenim razgovorima uzbuđeno bi nadodao neobuzdane
osjećaje. U drugim je situacijama pak bio osoran i posezao za kratkim,
krajnje preciznim rečenicama, toliko sadržajnim da mu više nitko ne bi odvraćao.
Ta su se dva oca veoma razlikovala od oca kojeg sam voljela, a njihovo sam
postojanje počela otkrivati oko sedme ili osme godine, kad bih čula kako s
prijateljima i poznanicima, koji bi katkad došli k nama na vrlo burne sastanke,
raspravlja o problemima u koje se uopće ne razumijem. Uglavnom sam bila s
majkom u kuhinji i nisam obraćala veliku pozornost na nekoliko metara udaljene
svađe. Ali kad bi se majka zbog posla zatvorila u svoju sobu, ja bih katkad ostala
sama u hodniku, igrala se ili čitala, osobito čitala, čini mi se, jer otac je mnogo
čitao, kao i majka, a ja sam voljela biti poput njih. Nisam obraćala pozornost
na rasprave, prestala bih se igrati ili čitati tek kad bi odjednom nastupio tajac i
začuo se onaj nepoznati očev glas. Od tog je časa šefovao, a ja sam čekala da
sastanak završi da vidim je li opet postao onaj stari, onaj koji govori ljubazno i
nježno.
One večeri kad je izgovorio tu rečenicu, taman je doznao da sam loša u školi.
Bilo je to nešto novo. Od prvog osnovne uvijek sam bila dobra i tek mi je u
posljednja dva mjeseca loše krenulo. Ali roditeljima je bilo veoma stalo do mog
školskog uspjeha, a prve loše ocjene osobito su uzrujale majku.
“Što se događa?”
“Ne znam.”
“Moraš učiti.”
“Učim.”
“I?”
“Nešto zapamtim, a nešto ne.”
“Uči dok sve ne zapamtiš.”
Učila sam do iznemoglosti, ali rezultati su i dalje bili razočaravajući. Tog
konkretnog popodneva majka je otišla na razgovor u školu i vratila se veoma
uzrujana. Nije me prekorila, roditelji me nikad nisu korili. Rekla je samo:
najnezadovoljnija je profesorica matematike, ali rekla je da ako želiš, možeš
uspjeti. Potom je otišla u kuhinju pripremiti večeru, a u međuvremenu se vratio
otac. Iz sobe sam čula samo da mu prepričava na što se učitelji žale, shvatila sam
da spominje pubertetske promjene kako bi me opravdala. Ali on ju je prekinuo i
jednim od tonova kojima se meni nikad ne obraća - posegnuvši čak i za
dijalektom, potpuno zabranjenim u našem domu - dopustio si je da mu iz usta
izleti nešto što sigurno nije htio da izleti:
“Nema to veze s pubertetom: počinje izgledati kao Vittoria.”
Da je znao da ga mogu čuti, sigurna sam da nikada ne bi upotrijebio taj izraz
koji toliko odudara od naše uobičajene, razigrane ležernosti. Oboje su mislili da
su mi vrata sobe zatvorena, uvijek ih zatvaram, i nisu primijetili da ih je netko od

5
 Knjige.Club Books

njih ostavio otvorenima. Tako sam s dvanaest godina iz očeva glasa, prigušena
željom da govori tiho, doznala da postajem nalik na njegovu sestru, ženu u kojoj
se - slušala sam kako to ponavlja otkad znam za sebe - savršeno sljubljuju ružnoća
i zloba.
Tu biste mi mogli prigovoriti: možda pretjeruješ, tvoj otac nije doslovno
rekao: Giovanna je ružna. Istina, nije mu bilo svojstveno izgovarati tako surove
riječi. Alija sam bila u vrlo krhkom razdoblju. Prošlo je već gotovo godinu dana
od prve menstruacije, grudi su mi se i previše isticale, a ja sam se toga sramila,
bojala sam se da smrdim, neprestano se prala, bezvoljno išla spavati i bezvoljno
se budila. Jedino što me u tom razdoblju tješilo, jedino što mi je bilo izvjesno, bilo
je da on obožava ama baš sve što ima veze sa mnom. Tako da je to što me povezao
s tetom Vittorijom bilo gore nego da je rekao: Giovanna je nekad bila lijepa, sad
je poružnjela. Vittorijino je ime u mom domu zvučalo kao ime čudovišta
koje uprlja i zarazi svakoga o koga se očeše. O njoj nisam znala gotovo ništa, vrlo
sam je rijetko viđala, ali - a u tome je bit - od svakog sam susreta pamtila samo
gnušanje i strah. Ne gnušanje i strah koje je osobno mogla pobuditi u meni, toga se
uopće nisam sjećala. Plašili su me gnušanje i strah koje je izazivala u mojih
roditelja. Otac je oduvijek zagonetno govorio o sestri, kao da prakticira sramotne
obrede koji okaljaju i nju i svakoga tko se viđa s njom. Majka je pak gotovo nikad
nije spominjala i štoviše, kad bi se umiješala u muževe tirade, uglavnom ga je
ušutkavala, kao da se boji da ih ona, gdje god bila, može čuti, pa će odmah velikim
koracima pojuriti uzbrdo Ulicom svetog Jakova Kapreškog, premda je veoma
duga i strma, te da će za sobom namjerno dovući sve bolesti iz obližnjih bolnica,
doletjeti do našeg stana na šestom katu, polomiti pokućstvo sijevajući pijanim
crnim munjama iz očiju, išamarati je ako samo pokuša prigovoriti.
Naravno, slutila sam da se iza te napetosti vjerojatno krije priča o nanesenoj i
pretrpljenoj nepravdi, ali u to sam doba malo znala o obiteljskim zgodama i
nezgodama, a povrh svega, tu strašnu tetu nisam smatrala članom obitelji. Ona je
bila bauk iz djetinjstva, bila je mršav i opsjednut obris, bila je raščupan lik koji
vreba iz kutova stana kad se spusti mrak. Je li stoga moguće da sam tako, iz čista
mira, doznala da joj počinjem sličiti? Ja? Ja, premda sam se dotad smatrala
lijepom i, zahvaljujući ocu, bila uvjerena da ću takva ostati zauvijek? Ja, premda
sam mislila da imam prekrasnu kosu jer mi je on to stalno govorio, ja, premda
sam htjela biti silno voljena kako me on volio, kakvom me naviknuo da se
smatram, ja, premda sam već patila jer sam odjednom osjetila da su oba roditelja
nezadovoljna mnome, a to me nezadovoljstvo uzrujavalo i sve je pomutilo?
Pričekala sam majčine riječi, ali njezina me reakcija nije utješila. Iako je
mrzila svu muževu rodbinu i prezirala šogoricu kako prezireš guštera koji ti
projuri po goloj nozi, nije reagirala vičući mu: ti si lud, moja kći i tvoja sestra
nemaju ništa zajedničkog. Ograničila se, pak, samo na klonulo, vrlo kratko: što to
govoriš, ma nije. A ja sam otrčala zatvoriti vrata svoje sobe da ne čujem više ništa.

6
 Knjige.Club Books

Potom sam tiho plakala, a prestala sam tek kad se otac vratio obznaniti - ovog puta
svojim dobrim glasom - da je večera spremna.
Pridružila sam im se u kuhinji suhih očiju, pogleda prikovana za tanjur bila
sam prisiljena podnositi niz korisnih savjeta za veću produktivnost u školi. Potom
sam se vratila praviti se da učim dok su se oni smjestili pred televizor. Prožela me
bol koja nikako da nestane ni da popusti. Zašto je otac izgovorio tu rečenicu, zašto
mu majka nije oštro proturječila? Jesu li njihovo nezadovoljstvo izazvale loše
ocjene ili uzbuna koja nije imala veze sa školom, koja traje tko zna otkad? I je li
on, povrh svega on, te ružne riječi izgovorio jer sam ga privremeno razočarala ili
je svojim oštroumnim pogledom, kao osoba koja sve vidi i zna, odavno
prepoznao značajke neke moje izopačene budućnosti, nekog zla koje napreduje i
koje ga obeshrabruje i prema kojemu se ni on sam ne zna postaviti? Čitavu sam
noć očajavala. Ujutro sam se uvjerila da, želim li se spasiti, moram otići vidjeti
kako zaista izgleda teta Vittoria.

3.

Bio je to naporan pothvat. Otac je pak - u gradu poput Napulja, napučena vrlo
razgranatim obiteljima koje, unatoč i krvavim svađama, nikad doista ne poruše
sve mostove - živio posve suprotno, potpuno samostalno, kao da nema krvnog
srodstva, kao da se sam stvorio. Naravno, ja sam često imala posla s majčinim
roditeljima i bratom. Bile su to redom srdačne osobe koje su mi donosile mnogo
darova i sve dok mi djed i baka nisu umrli - prvo djed, a godinu nakon njega baka:
iznenadnom smrću, što me uznemirilo, majka je plakala kako plačemo mi
djevojčice kad se ozlijedimo - sve dok mi ujak nije otišao raditi daleko, s
njima smo se družili često i s velikim veseljem. O očevoj rodbini pak nisam znala
gotovo ništa. Pojavili su mi se u životu tek u rijetkim prilikama - jednom
vjenčanju, jednom sprovodu - i uvijek u tako umjetno srdačnom ozračju da mi je
to donijelo tek nelagodu nametnutih druženja: pozdravi djeda, daj teti pusu. Ta
me rodbina stoga nikad nije previše zanimala, između ostalog i zato što su mi
roditelji nakon tih susreta bili nervozni i jednoglasno su ih zaboravljali kao da su
sudjelovali u lošoj predstavi.
Tome treba pridodati i da je, za razliku od majčine rodbine koja je živjela na
točno određenom mjestu sugestivna imena, Muzeju - bili su to djed i baka iz
Muzeja - mjesto na kojemu je živjela očeva rodbina bilo neodređeno, bezimeno.
Znala sam samo jedno: da bih otišla k njima, morala sam sići, sići dolje, još niže,
do dna napuljskoga dna, a put je bio toliko dug da mi se u tim okolnostima činilo
da mi i očeva rodbina živimo u dva različita grada. U što sam dugo vjerovala. Naš
je stan bio u najvišem dijelu Napulja, a da bismo otišli bilo kamo, bilo je nužno
sići. Otac i majka rado su silazili do Vomera ili do djeda i bake u Muzej, premda

7
 Knjige.Club Books

to već pomalo nevoljko. A prijatelji su im bili poglavito u Suarezovoj, na

Umjetničkom trgu, u Giordanovoj, Scarlattijevoj, Cimarosinoj, ulicama koje su
mi bile dobro poznate jer su ondje živjeli i mnogi moji školski kolege. Ne
računajući da su sve vodile do Vile Floridiane, parka koji sam voljela, gdje me
majka vodila da uživam u zraku i suncu još dok sam bila novorođenče i u kojemu
sam ugodno provodila vrijeme s dvjema prijateljicama iz ranog djetinjstva,
Angelom i Idom.
Tek je nakon tih toponima, uspješno obojenih biljkama, komadićima mora,
vrtovima, cvijećem, igrama i lijepim ponašanjem, počinjao pravi spust, onaj koji
je mojim roditeljima bio gnjavaža. Zbog posla, kupovine, potrebe koju je osobito
otac imao za izučavanjem, susretima i raspravama, svakodnevno su, poglavito
uspinjačama, silazili do Chiaije, do Toledske, a odande bi se otisnuli do
Plebiscitarnog trga, do Nacionalne knjižnice, do Albinskih vrata i Ulice
Ventaglieri i do Forije ili najdalje do Trga Karla III., gdje se nalazila škola u kojoj
je predavala moja majka. I ta su mi imena bila savršeno poznata - roditelji su ih
često spominjali - ali rijetko bi me poveli sa sobom, pa me možda zato nisu
jednako veselila. Grad izvan Vomera jedva da mi je pripadao, zapravo, što smo
se kretali dalje nizinom, to mi je bio nepoznatiji. Stoga je bilo normalno da
predjele u kojima je živjela očeva rodbina zamišljam kao još dijelom divlji i
neistražen svijet. Oni za mene ne samo da su bili bezimeni nego sam, zbog načina
na koji su ih oni spominjali, vjerovala i da su teško dostižni. Svaki put kad je
trebalo otići do njih, inače uglavnom energični i dobro raspoloženi roditelji
doimali su se posebno umornima, posebno zabrinutima. Bila sam malena, ali u
sjećanje su mi se urezala njihova napetost, njihova uvijek ista dobacivanja.
“Andre”, rekla bi majka iscrpljenim glasom, “obuci se, moramo ići.”
Ali on bi nastavio čitati i podcrtavati knjige olovkom kojom je pravio bilješke
u bilježnici sa strane.
“André, kasno je, naljutit će se.”
“Ti si spremna?”
“Spremna sam.”
“A malena?”
“I malena je.”
Otac bi tada knjige i bilježnice ostavio otvorene na radnom stolu, odjenuo bi
čistu košulju, fino odijelo. Ali bio je šutljiv, napet, kao da u glavi ponavlja tekst
neke neizbježne uloge. Sve samo ne spremna, majka je neprestano provjeravala
kako izgledamo ona, ja, otac, gotovo kao da samo primjerena odjeća može jamčiti
da ćemo se svi troje vratiti kući živi i zdravi. Ukratko, bilo je očito da u svakoj
od tih prilika smatraju da se moraju braniti od mjesta i ljudi koje meni uopće ne
spominju kako me ne bi uzrujali. Ali ja sam svejedno primjećivala njihovu
neobičnu zabrinutost, zapravo, prepoznavala sam je, uvijek je bila prisutna, bio
je to možda jedini podsjetnik na zebnju u inače sretnu djetinjstvu. Brinule su me

8
 Knjige.Club Books

rečenice izgovorene na talijanskom koji je zvučao, ne znam kako bih to rekla,

raslojeno, u stilu: “Pazi, ako Vittoria nešto kaže, pravi se da nisi čuo.”
“Hoćeš reći ako se ona bude ponašala kao luđakinja, ja da šutim?”
“Da, sjeti se da je Giovanna s nama.”
“Dobro.”
“Nemoj mi reći dobro pa da ne bude. Ne tražim puno. Ostat ćemo pola sata i
vratiti se kući.”
Pamtila sam malošto s tih posjeta. Žamor, vrućinu, rastresene poljupce u čelo,
glasove na dijalektu, neugodan miris koji smo od straha vjerojatno svi širili.
Ta atmosfera s godinama me uvjerila da očeva rodbina - odvratno raspuštene
urličuće siluete, osobito najcrnja, najraspuštenija silueta tete Vittorije - predstavlja
opasnost premda nisam mogla shvatiti od čega se ta opasnost sastoji. Treba li
mjesto na kojemu žive smatrati opasnim? Jesu li opasni djed i baka, stric i tete,
bratići i sestrične ili samo teta Vittoria? Činilo se da odgovor znaju samo moji
roditelji, a sad kad sam sama osjetila potrebu da doznam kako mi izgleda teta,
kakva je osoba, morat ću se obratiti njima da to shvatim.
Ali sve i ako ih stanem ispitivati, što ću doznati? Ili će me se riješiti
dobronamjernim odbijanjem - želiš vidjeti tetu, želiš otići k njoj, čemu? - ili će se
uzrujati i nastojati je više ne spominjati. Stoga sam pomislila da za početak trebam
potražiti njezinu fotografiju.

4.

Iskoristila sam popodne kad su oboje bili odsutni i otišla u njihovu spavaću sobu
pretražiti ormarić u kojemu je majka čuvala albume s uredno poslaganim
njezinim, očevim i mojim fotografijama. Napamet sam znala te albume, često
sam ih listala: dokumentirali su prije svega njihovu vezu, mojih gotovo trinaest
godina života. I već sam znala da u njima majčine rodbine iz nekog neobjašnjivog
razloga ima napretek, dok je očeva vrlo rijetka, a osobito da među to malo rodbine
nema tete Vittorije. Svejedno sam se sjećala da se negdje u ormariću nalazi i stara
limena kutija u kojoj majka čuva rasute svoje i očeve slike iz vremena prije nego
što su se upoznali. Budući da sam njih gledala rijetko ili nikada i to uvijek s
majkom, nadala sam se da ću u njoj pronaći tetinu fotografiju.
Pronašla sam kutiju na dnu ormara, ali prvo sam odlučila još jednom pomno
proučiti albume u kojima su njih dvoje kao cura i dečko, kao namrgođeni
mladenci u središtu vjenčanja s malobrojnim uzvanicima, njih dvoje kao
uvijek sretan par i naposljetku ja, njihova kći, fotografirana nebrojeno puta od
rođenja do danas. Osobito sam zastala nad fotografijama s vjenčanja. Otac je
nosio tamno, vidno zgužvano odijelo i u svakom se kadru mrštio; majka je stajala

9
 Knjige.Club Books

kraj njega bez vjenčanice, u krem kostimu, na glavi joj veo iste boje, izraz lica
donekle ganut. Već sam znala da je među trideset ili nešto više uzvanika bilo
nekoliko njihovih prijatelja s Vomera s kojima se još viđaju te rodbina s majčine
strane, dobri djed i baka iz Muzeja. Ali svejedno sam ponovno pogledala nadajući
se liku koji će me barem iz pozadine ne znam kako uputiti na ženu koje se uopće
ne sjećam. Ništa. Tad sam prešla na kutiju i nakon mnogo pokušaja uspjela je
otvoriti.
Sadržaj sam istresla na krevet, sve su fotografije bile crno-bijele. Među
fotografijama iz njihove odvojene mladosti nije bilo nikakva reda: vesela majka
sa školskim kolegama, sa svojim vršnjakinjama i prijateljicama, na moru, na
ulici, ljupka i lijepo odjevena, bila je izmiješana sa zamišljenim, uvijek
osamljenim ocem, nikada na praznicima, u širokim hlačama do koljena i jaknama
prekratkih rukava. Fotografije iz djetinjstva i rane mladosti bile su pak složene u
dvjema omotnicama, u jednoj one iz majčine obitelji, a u drugoj one iz očeve
obitelji. Na potonjima - pomislila sam - silom prilika mora biti teta, pa sam ih
stala pregledavati jednu po jednu. Nije ih bilo više od dvadesetak i odmah me
zapanjilo što se otac, koji se na ostalima pojavljivao kao dijete, dječak,
s roditeljima, s rodbinom koju nikad nisam vidjela, na tri ili četiri fotografije
pojavljuje kraj crnog pravokutnika nacrtanog flomasterom. Nije mi dugo trebalo
da shvatim da je taj vrlo precizni pravokutnik revno i potajno nacrtao
on. Zamišljala sam kako ravnalom s radnog stola zatvara dio fotografije u taj
geometrijski lik, a potom ga pomno precrtava flomasterom pazeći da ne prijeđe
preko unaprijed zadanih rubova. Za to je trebalo strpljenja, nisam imala dvojbi:
pravokutnici su izbrisana mjesta, a pod crnilom se nalazi teta Vittoria. Neko
vrijeme nisam bila sigurna što dalje. Na kraju sam se odlučila, potražila nož u
kuhinji i nježno sastrugala malen komad dijela fotografije koji je otac prekrio.
Ubrzo sam uvidjela da se pojavljuje samo bjelina papira. Zabrinula sam se,
prestala. Dobro sam znala da djelujem protiv očeve volje i uplašila se radnji zbog
kojih bi mi mogao dodatno uskratiti ljubav. Zabrinutost je porasla kad sam u dnu
omotnice pronašla jedinu fotografiju na kojoj on nije malo dijete ili dječak, nego
nasmiješeni mladić, što je bila prava rijetkost na fotografijama iz razdoblja prije
nego što je upoznao majku. Bio je prikazan iz profila, pogled mu je bio veseo,
zubi pravilni i izrazito bijeli. Ali taj osmijeh, veselje, nije uputio nikomu. Kraj
sebe je imao čak dva vrlo precizna pravokutnika, dva lijesa u koja je, u času
zacijelo drugačijem od tog srdačnog s fotografije, zatvorio tijelo svoje sestre i tko
zna još čije.
Dugo sam bila usredotočena na tu sliku. Otac je bio na ulici, nosio kariranu
košulju kratkih rukava, zacijelo je bilo ljeto. Iza njega je bio ulaz u prodavaonicu,
na natpisu se moglo pročitati samo ICA, vidio se izlog, ali ne i što je izloženo. Uz
tamnu mrlju isticao se izrazito bijel stup s izraženim obrubom. Osim toga, vidjele
su se sjene, duge sjene, od kojih je jedna jasno pripadala ženskom tijelu. Premda
je ljutito izbrisao osobe koje su se nalazile kraj njega, otac je ostavio njihov trag
na pločniku.
10
 Knjige.Club Books

Ponovno sam se potrudila sasvim polako sastrugati tintu s pravokutnika, ali

zaustavila sam se čim sam primijetila da se iznova pojavljuje bjelina. Pričekala
sam minutu ili dvije pa nastavila. Radila sam s lakoćom, čula svoje disanje u tišini
stana. Potpuno sam prestala tek kad je jedino što sam na mjestu na kojemu je
nekoć zacijelo bila Vittorijina glava uspjela izvući mrljicu za koju nije bilo jasno
je li ostatak flomastera ili komadić njezinih usana.

5.

Sve sam vratila na mjesto i potisnula prijetnju sličnosti s izbrisanom očevom

sestrom. U međuvremenu sam postajala sve rastresenijom, a i sve sam više
odbijala školu, što me plašilo. Pa ipak sam željela ponovno biti dobra kao
prije nekoliko mjeseci, roditeljima je bilo veoma stalo do toga, pomislila sam čak
i da ću, budem li ponovno dobivala odlične ocjene, opet postati lijepa i dobra. Ali
nisam uspjela, u učionici se nisam mogla usredotočiti, kod kuće sam
tratila vrijeme pred zrcalom. Štoviše, opsjednuto sam se promatrala u njemu.
Htjela sam shvatiti pomalja li se teta doista kroz moje tijelo, ali s obzirom na to
da nisam znala kako izgleda, na kraju sam je počela tražiti u svakom detalju koji
je označavao promjenu u meni. Tako su crte lica koje do maločas nisam
primjećivala postale očite: izrazito guste obrve, premale, zagasite smeđe oči,
previsoko čelo, tanka, nimalo lijepa - ili tada ne više lijepa - kosa slijepljena za
lubanju, velike uši teških resica, tanka gornja usna s odvratnim tamnim maljama,
vrlo debela donja usna, zubi koji još izgledaju kao mliječni, šiljata brada, a nos,
ah, nos, kako li se nezgrapno pruža prema zrcalu, kako li se širi, kako li su mračne
duplje između septuma i krila nosa. Jesu li to već dijelovi lica tete Vittorije ili
moji i samo moji? Trebam li očekivati da ću se popraviti ili pogoršati? Je li moje
tijelo, taj dugi vrat koji se doima lomljivim poput paukove izlučine, ta ravna i
koščata ramena, te grudi koje i dalje bujaju i imaju crne bradavice, te suhonjave
noge koje idu previsoko i sežu mi gotovo do pazuha, jesam li to ja ili tetina
preteča, ona sa svim svojini užasom?
Proučavala sam se i pritom promatrala roditelje. Stvarno mi se posrećilo,
nisam mogla dobiti bolje. Bili su prelijepi, a zavoljeli su se još u mladosti. Ono
malo što sam znala o njihovoj vezi on mi je ispričao uobičajeno distancirano,
ali dobre volje, ona s ljupkim uzbuđenjem. Oduvijek su toliko uživali baveći se
jedno drugim da je odluka da naprave dijete došla relativno kasno s obzirom na
to da su se vrlo mladi vjenčali. Ja sam se rodila kad je majci bilo trideset, a
ocu nešto više od trideset i dvije godine. Začeta sam uz mnogo strepnje koju je
ona izražavala naglas, on u sebi. Trudnoća je bila teška, porođaj - 3. lipnja 1979.
- beskrajna muka, moje prve dvije godine života praktičan dokaz da im se život
zakomplicirao otkako sam došla na svijet. Zabrinut za budućnost, otac je, profesor

11
 Knjige.Club Books

povijesti i filozofije u najuglednijoj napuljskoj gimnaziji, u gradu prilično poznat

intelektualac omiljen među učenicima kojima je posvećivao ne samo jutra nego i
čitava popodneva, iz nužde stao držati instrukcije. Zabrinuta pak za sadašnjost
ispunjenu mojim neprestanim noćnim plačem, neumornim crvenilom, grčevima u
trbuhu, žestokim hirovima, moja je majka, koja je predavala latinski i grčki u
gimnaziji na Trgu Karla III. i radila korekturu jeftinih ljubica, zapala u dugotrajnu
depresiju, postala loša nastavnica i veoma rastresena korektorica.
To su nevolje koje sam izazvala čim sam se rodila. Ali poslije sam
postala mirna i poslušna djevojčica, a oni su polako došli k sebi. Završilo je
razdoblje u kojemu su oboje provodili vrijeme uzalud me nastojeći zaštititi od
svih nedaća kojima su izložena sva ljudska bića. Pronašli su novu ravnotežu
zahvaljujući kojoj su se, premda je ljubav prema meni bila na prvome mjestu, na
drugo vratili očeva izučavanja i majčini poslići. Stoga, što reći? Oni su voljeli
mene, ja sam voljela njih. Oca sam smatrala iznimnim muškarcem, majku vrlo
ljubaznom ženom, a oboje su bili jedini jasni likovi u inače kaotičnom svijetu.
Kaosu kojeg sam bila dio. Katkad sam zamišljala da se u meni vodi vrlo
žestoka bitka između oca i njegove sestre i nadala se da će on pobijediti. Naravno
- razmišljala sam - Vittoria je jednom već prevladala, u času kad sam se rodila,
zato sam neko vrijeme bila nepodnošljiva djevojčica; ali potom sam se - pomislila
sam s olakšanjem - popravila, što znači da ju je moguće otjerati. Pokušavala sam
se tako umiriti i trudila se prepoznati roditelje u sebi kako bih se osjećala
snažnom. Ali osobito sam se uvečer, prije nego što bih legla u krevet, po stoti put
promatrala u zrcalu i činilo mi se da sam ih odavno izgubila. Moje ih je lice trebalo
što više sažimati, no ja sam počela izgledati kao Vittoria. Trebao me čekati lijep
život, no počinjalo je grozno razdoblje u kojem nijednom neću uživati osjećajući
se kako su se oni osjećali ili se osjećaju.

6.

U nekom sam času pokušala shvatiti jesu li Angela i Ida, dvije sestre, moje vjerne
prijateljice, primijetile kakvo pogoršanje i mijenja li se prije svega Angela, moja
vršnjakinja (Ida je bila dvije godine mlađa od mene), također nagore. Trebao mi
je pogled koji će me ocijeniti, a činilo mi se da na njih mogu računati. Roditelji
koji su desetljećima prijateljevali odgojili su nas na isti način i imale smo jednake
nazore. To znači da nijedna od nas triju nije bila krštena, nijedna od nas triju nije
znala molitve, sve smo tri prijevremeno informirane o načinima na koje
funkcionira naš organizam (slikovnicama, didaktičkim filmićima i crtićima), sve
tri znale smo da trebamo biti ponosne što smo se rodile kao žene, sve tri u prvi
smo razred krenule ne sa sedam nego sa šest godina, sve tri uvijek smo se ponašale
razborito, sve tri u glavi smo imale gustu mrežu savjeta korisnih za izbjegavanje

12
 Knjige.Club Books

zamki Napulja i svijeta, sve tri uvijek smo se mogle obratiti roditeljima kako
bismo udovoljile znatiželji, sve tri izrazito srno mnogo čitale, naposljetku, sve tri
razumno smo prezirale sve na što troše naše vršnjakinje i njihov ukus premda
smo, na poticaj svojih odgajatelja, bile veoma upućene u glazbu, filmove,
televizijske programe, pjevače, glumce, a potajno smo htjele postati filmske dive
s fenomenalnim dečkima s kojima ćemo se dugo ljubiti i čija će se
spolovila dodirivati s našima. Naravno, moje i Angelino prijateljstvo bilo je
prisnije, Ida je bila malena, ali katkad bi nas zapanjila, čitala je čak i više od nas,
a i pisala je pjesme i priče. Tako da, koliko se sjećam, između mene i njih nije
bilo trzavica, a sve i kad bi se pojavile, umjele smo otvoreno razgovarati i pomiriti
se. Stoga sam ih nekoliko puta oprezno ispitala kao pouzdane svjedoke. Ali nisu
rekle ništa neugodnog, štoviše, pokazale su da me veoma cijene, a ja sam ih
smatrala sve ljupkijima. Bile su vrlo skladne, tako pomno cizelirane da sam
osjećala potrebu za njihovom toplinom čim bih ih ugledala, a grlila sam ih i ljubila
kao da želim da se stope sa mnom. Ali jedne večeri kad sam bila prilično utučena,
došle su s roditeljima na večeru gore u Svetog Jakova Kapreškog i situacija se
zakomplicirala. Nisam bila raspoložena. Imala sam osjećaj da sam im posebno
nedorasla, da sam duga, mršava, blijeda, da su mi svaka riječ i kretnja prostačke,
pa sam stoga vidjela aluzije na svoje propadanje čak i gdje ih nije bilo. Primjerice,
pokazujući na moje cipele, Ida me upitala:
“Nove su?”
“Ne, imam ih već sto godina.”
“Ne sjećam ih se.”
“Nešto nije u redu.”
“Sve je u redu.”
“Ako si ih sad primijetila, znači da sad nešto nije u redu.”
“Ma ne.”
“Noge su mi premršave?”
Nastavile smo tako neko vrijeme, one su me hrabrile, ja sam kopala po
njihovim riječima ohrabrenja da vidim govore li ozbiljno ili lijepim ponašanjem
skrivaju loš dojam koji sam ostavila. Moja se majka umiješala klonulo
govoreći: Giovanna, dostaje, nemaš mršave noge, a ja sam se posramila, odmah
zašutjela dok je Costanza, Angelina i Idina majka, naglasila: imaš predivne
gležnjeve, a Mariano, njihov otac, uskliknuo je smijući se: odlični bataci, pečeni
s krumpirima bili bi izvrsni. Nije tu stao, nastavio me zadirkivati, neprestano se
šalio, bio je od onih koji smatraju da mogu podignuti raspoloženje i na pogrebu.
“Što je večeras ovoj djevojčici?”
Odmahnula sam glavom da mu dam do znanja da mi nije ništa i pokušala mu
se nasmiješiti, ali bezuspješno, nervirao me način na koji nas zabavlja.
“Kako lijepa griva, što je to, sirkova metla?”

13
 Knjige.Club Books

Ponovno sam odmahnula glavom, a taj put nisam uspjela prikriti napetost,
prema meni se ophodio kao da sam još šestogodišnjakinja.
“Draga, to je kompliment: sirak je bucmasta biljka, dijelom zelena, dijelom
crvena, a dijelom crna.”
Natmureno sam ispalila:
“Nisam ni bucmasta ni zelena ni crvena ni crna.” Zapanjeno se zagledao u
mene, nasmiješio se i obratio kćerima:
“Kako to da je Giovanna večeras tako nabusita?”
Još sam natmurenije rekla:
“Nisam nabusita.”
“Nabusit nije uvreda, govori o tvom raspoloženju. Znaš li što to znači?”
Šutjela sam. Ponovno se obratio kćerima praveći se potištenim:
“Ne zna. Ida, ti joj reci.”
Ida je nevoljko rekla:
“Da ti je lice kiselo. To i meni govori.”
Mariano je bio takav. On i moj otac znali su se iz studentskih dana, a kako su
se stalno viđali, oduvijek je bio prisutan u mojem životu. Pomalo težak, posve
ćelav, plavih očiju, odmalena me sablažnjavao previše blijedim i pomalo nadutim
licem. Kad bi se pojavio kod nas, a to je bilo vrlo često, učinio bi to kako bi satima
razgovarao s prijateljem, unoseći u svaku rečenicu dozu opora nezadovoljstva
koje me nerviralo. Predavao je povijest na fakultetu i bio stalni suradnik
prestižnog napuljskog časopisa. On i tata neprestano su raspravljali, a premda mi
tri djevojčice nismo shvaćale gotovo ništa od onoga što su govorili, odrasle smo u
uvjerenju da su si zadali nekakav vrlo težak zadatak koji zahtijeva izučavanje i
usredotočenost. Ali Mariano nije kao moj otac samo danonoćno izučavao, on je i
vrlo glasno napadao brojne neprijatelje - stanovnike Napulja, Rima i drugih
gradova - koji su obojicu htjeli spriječiti da pošteno odrade svoj posao. Premda
nismo bile u stanju zauzeti stav, Angela, Ida i ja uvijek smo imale osjećaj da smo
na strani roditelja i protiv onih koji im žele nauditi. Ali, kad se podvuče crta,
odmalena su nas u svim tim njihovim raspravama zanimale samo ružne riječi koje
je Mariano na dijalektu upućivao tada poznatim ljudima. Bilo je to zato što je
nama trima - ali osobito meni - bilo zabranjeno ne samo prostački nego i općenito
govoriti na napuljskom dijalektu, pa makar to bio i samo slog. Besmislena
zabrana. Roditelji, koji nam gotovo nikada ništa nisu branili, bili su popustljivi
čak i kad bi nam nešto zabranili. Stoga smo među sobom iz fore potiho ponavljale
imena i prezimena Marianovih neprijatelja ukrašavajući ih vulgarnim epitetima
koje smo čule. Ali dok je Angeli i Idi očev vokabular bio samo zabavan, ja se
nisam mogla oteti dojmu da je zloban.
Nisu li mu šale uvijek bile zlonamjerne? Nisu li takve bile i te večeri? Ja sam
nabusita, moje je lice kiselo, ja sam sirkova metla? Je li se Mariano samo šalio ili
je u šali okrutno rekao istinu? Sjeli smo za stol. Odrasli su se upustili u
14
 Knjige.Club Books

dosadne razgovore o ne znam kojim prijateljima koji se planiraju preseliti u Rim,

mi smo se tiho dosađivale u nadi da će večera brzo završiti pa da ćemo moći
pronaći utočište u mojoj sobi. Sve vrijeme imala sam dojam da se moj otac uopće
ne smije, da se majka jedva smiješi, da se Mariano smije mnogo, a njegova žena
Costanza ne previše, ali od srca. Možda se moji roditelji nisu zabavljali kao
Angelini i Idini jer sam ih rastužila. Njihovi su prijatelji zadovoljni kćerima dok
oni više nisu zadovoljni mnome. Strašno sam nabusita, a sam pogled na mene za
tim stolom sprečava ih da se vesele. Kako li je ozbiljna moja majka, a kako lijepa
i sretna Angelina i [dina. Moj joj je otac natočio vino, obratio joj se
ljubazno odsutan. Costanza je predavala talijanski i latinski, njezini vrlo bogati
roditelji izvrsno su je odgojili. Bila je toliko profinjena da se katkad činilo da je
moja majka proučava kako bije mogla oponašati, a ja sam gotovo i ne primijetivši
činila isto. Kako je moguće da je ta žena izabrala muža kakav je Mariano?
Zasljepljivali su me sjaj nakita, boje haljina koje su na njoj uvijek lijepo padale.
Baš sam prethodne noći sanjala da mi vrškom jezika ljupko liže uho poput mačke.
A taj me san utješio, pružio mi neku vrstu fizičkog blagostanja zbog kojeg sam se
nakon buđenja nekoliko sati osjećala sigurnom.
Sjedeći kraj nje za stolom, ponadala sam se da će mi njezin pozitivni utjecaj
iz glave odagnati Marianove riječi. No one su ostale čitavu večer - zbog kose
nalikujem na sirkovu metlu, lice mi je kiselo - i naglasile moju nervozu.
Neprestano sam lavirala između želje da se zabavim šapćući Angeli prostote i
zlovolje koja nikako da mine. Čim smo pojeli desert, ostavile smo roditelje da u
miru čavrljaju, a mi smo se zatvorile u moju sobu. Ondje sam Idu bez okolišanja
upitala: “Je li mi lice kiselo? Mislite da se poružnjujem?” Pogledale su se, gotovo
istodobno odgovorile:
“Ma ne.”
“Budite iskrene.”
Primijetila sam da oklijevaju, Angela je napokon rekla: “Malo, ali ne fizički.”
“Fizički si lijepa”, naglasila je Ida, “samo si malo ružnija jer si zabrinuta.”
Angela me poljubila rekavši:
“I ja sam takva: kad se zabrinem, poružnim se, ali to prođe.”

7.

Ta veza između brige i ružnoće neočekivano me utješila. Možeš se poružniti

ovisno o strepnji - rekle su Angela i Ida - ako strepnja prođe, ponovno se
proljepšaš. Htjela sam povjerovati u to i trudila se dane provoditi bezbrižno. Ali
to što sam se prisiljavala da budem vedra nije polučilo rezultate, glava bi mi se
odjednom pomutila i ponovno bih postala opsjednuta time. Porasla je averzija

15
 Knjige.Club Books

prema svemu, teško sam je potiskivala lažnom dobronamjernošću. I ubrzo

zaključila da brige uopće nisu prolazne, možda to i nisu brige, nego ružni osjećaji
koji mi se šire žilama.
Angela i Ida nisu mi lagale u vezi s time, nisu bile kadre, odgojene smo tako
da nikada ne lažemo. Povezavši ružnoću i strepnju, vjerojatno su govorile o sebi,
o svom iskustvu, rabeći riječi kojima ih je Mariano - glave su nam vrvjele idejama
koje smo čule od roditelja - nekom prilikom umirio. Ali Angela i Ida nisu bile ja.
Angela i Ida nisu u obitelji imale neku tetu Vittoriju kojoj su prema riječima
njihova oca - njihova oca - počele sličici. Jednog sam jutra u školi odjednom
shvatila da nikada neću ponovno biti onakva kakvom su roditelji htjeli da budem,
a okrutni Mariano to će primijetiti, pa će moje prijateljice naći primjerenije
prijatelje, a ja ću ostati sama.
Bila sam potištena, zlovolja je idućih dana ponovno porasla, jedino u čemu
sam nalazila malo utjehe bilo je neprestano se trljati među nogama kako bi me
omamio užitak. Ali kako li me ponižavalo tako zaboravljati na sebe, poslije
sam bila još nezadovoljnija, ponekad sam si bila čak i odvratna. Čuvala sam
izrazito ugodne uspomene na igre s Angelom na trosjedu u mome stanu, kad
bismo pred uključenim televizorom legle okrenute jedna prema drugoj, ispreplele
noge i bez dogovora, bez pravila, šutke smjestile lutkicu na gaće pa se trljale, nije
nam bilo neugodno izvijati se, čvrsto između sebe pritiskati lutku koja se doimala
izrazito živom i sretnom.
Bilo je to prije, užitak više nisam smatrala veselom igrom. Sva bih se oznojila,
imala sam osjećaj da izgledam sve lošije. Stoga sam iz dana u dan sve opsjednutije
pregledavala svoje lice i još zagriženije opet provodila mnogo vremena pred
zrcalom. Zapanjila me posljedica takva ponašanja: uporno promatrajući sve što
mi se činilo manjkavim, poželjela sam se pobrinuti za to.
Proučavala sam svoje lice i, rastežući ga, pomišljala: evo, trebala bih samo
imati ovakav nos, ovakve oči, ovakve uši i bila bih savršena. Te su me preinake
ispunjale sjetom, raznježivale me. Jadna ti, pomislila bih, baš ti se nije posrećilo.
I odjednom bih se zanijela vlastitim odrazom pa sam se jednom čak i poljubila u
usta upravo kad sam u očaju pomislila da me nitko nikada neće poljubiti. Tako
sam počela reagirati. Sasvim me polako, nakon omamljenosti u kojoj sam dane
provodila proučavajući se, obuzela potreba da popravim sebe kao da sam komad
kvalitetnog materijala što ga je oštetio nespretan radnik. To sam ja - tko god to
bio - i moram se pozabaviti tim licem, tim tijelom, tim mislima.
Jedne nedjelje ujutro pokušala sam se popraviti majčinom šminkom. Ali kad
se ona pojavila u mojoj sobi, rekla je smijući se: izgledaš kao karnevalska maska,
to mora bolje. Nisam prigovorila, nisam se branila, najpopustljivije što sam mogla
upitala sam je:
“Hoćeš me naučiti da se šminkam kao ti?”
“Svako lice ima svoju šminku.”
“Ja želim biti kao ti.”
16
 Knjige.Club Books

To ju je obradovalo, udijelila mi je dosta komplimenata i stala me iznimno

pomno šminkati. Provele smo nekoliko predivnih sati, koliko smo se zafrkavale,
koliko se smijale. Ona je inače bila tiha, vrlo odmjerena, ali sa mnom - samo sa
mnom - bila je spremna ponovno podjetinjiti.
U nekom se času pojavio otac sa svojim novinama, zatekao nas kako se tako
igramo i razveselio se.
“Baš ste lijepe”, rekao je.
“Stvarno?” upitala sam.
“Stvarno, nikad nisam vidio tako divne žene.”
I otišao se zatvoriti u svoju sobu, nedjeljom je čitao novine, a potom izučavao.
Ali kao da je taj kratkotrajni posjet bio nekakav znak, čim smo majka i ja ostale
same, ona je svojim uvijek pomalo umornim, ali nikad napetim ni zabrinutim
glasom upitala:
“Kako to da si zavirila u kutiju s fotografijama?”
Tajac. Dakle, primijetila je da sam prčkala po njezinim stvarima. Primijetila
je da sam pokušala izgrepsti crnilo flomastera. Koliko dugo zna? Nisam uspjela
suspregnuti suze iako sam im se opirala iz petnih žila. Mama, rekla sam jecajući,
htjela sam, mislila, smatrala - ali nisam uspjela izreći ništa od onoga što sam
htjela, mislila, smatrala. Razmahala sam se, suze su tekle, a ona me nije mogla
smiriti, zapravo, čim bi nabacila kakvu rečenicu smiješeći se s razumijevanjem -
nema potrebe da plačeš, trebaš me samo pitati, ili tatu, a uostalom slike možeš
pogledati kad god hoćeš, zašto plačeš, smiri se - ja bih još više zajecala. Na kraju
me primila za ruke pa sama smireno rekla:
„Što si tražila? Sliku tete Vittorije?”

8.

Tada sam uvidjela da su roditelji shvatili kako sam čula što su rekli. Zacijelo su
dugo razgovarali o tome, možda su se čak i posavjetovali s prijateljima. Ocu je
sigurno bilo veoma žao te je vrlo vjerojatno poslao majku da me uvjeri kako
smisao izjave koju sam čula nije onaj koji me možda povrijedio. Sigurno je bilo
tako, majčin glas bio je vrlo djelotvoran kad je trebalo zakrpati neku situaciju.
Nikad nije imala ispade bijesa ili pokazivala zlovolju. Kad bi je, primjerice,
Costanza zadirkivala što toliko vremena trati pripremajući nastavu, korigirajući
otrcane priče, a katkad i iznova pišući čitave stranice, odvratila bi uvijek tiho,
jasno i bez pizme. Čak i kad bi joj rekla: Costanza, ti imaš brdo novca, možeš
raditi što te volja, a ja moram rintati, uspjela bi to izreći s nekoliko mekih riječi,
bez očite gorčine. Stoga, tko je mogao ispraviti pogrešku bolje od nje? Nakon što
sam se smirila, tim je svojim glasom rekla: volimo te i ponovila to još jedanput ili

17
 Knjige.Club Books

dvaput. Potom se upustila u govor koji mi dotad nijednom nije održala. Rekla je
da su se i ona i moj otac jako žrtvovali da bi postali to što jesu. Promrmljala je: ne
žalim se, roditelji su mi pružili što su mogli, znaš kako su bili ljubazni i srdačni,
pomogli su nam kupiti ovaj stan; ali tvojem su ocu djetinjstvo i mladost bili
stvarno teški jer nije imao ama baš ništa, morao je goloruk i bosonog osvojiti
planinu, i još nije gotovo, nikad nije gotovo, uvijek se pojavi oluja koja te obori
pa moraš sve nanovo. Potom se napokon dotakla Vittorije i odala mi da je oluja
koja oca želi oboriti s planine nedvojbeno ona.
“Ona?”
“Da. Očeva je sestra zavidna žena. Ne zavidna kako svatko od nas može biti
zavidan, nego mnogo gore.”
“Što je napravila?”
“Sve. Ali prije svega nikad nije htjela prihvatiti uspjeh tvog oca.”
“Kako to misliš?”
“Životni uspjeh. Kako se trudio u školi i na fakultetu. Što je pametan. Sve ono
što je stvorio. Što je diplomirao. Njegov posao, naš brak, njegova istraživanja,
poštovanje kojim je okružen, naše prijatelje, tebe.”
“Ni mene?”
“Tako je. Nema toga što ili tko za Vittoriju nije neka vrsta osobne uvrede. Ali
najviše je vrijeđa život tvog oca.”
“Čime se ona bavi?”
“Služavka je, što bi drugo bila, ima četiri razreda osnovne. Nema ništa lošeg
u tome da je žena služavka, znaš kako je dobra gospođa koja Costanzi pomaže
oko kućanskih poslova. Problem je što i za to optužuje brata.”
“Zašto?”
“Bez posebnog razloga. Pogotovo ako pomisliš da ju je on spasio. Mogla se
još više upropastiti. Zaljubila se u oženjenog muškarca s troje djece, kriminalca.
Pa se tvoj otac kao stariji brat umiješao. Ali ona je i to dodala na popis stvari koje
mu nikad nije oprostila.”
“Možda je tata trebao gledati svoja posla.”
“Kad je netko u opasnosti, nitko ne smije gledati svoja posla.”
“Da.”
“Ali uvijek je bilo teško čak i pomagati joj, uzvratila nam je svim zlom ovoga
svijeta.”
“Teta Vittoria bi da tata umre?”
“Ružno je reći, ali tako je.”
“i nema šanse da se pomire?”
“Nema. Da bi se pomirili, tvoj bi otac za Vittoriju trebao postati mediokritet
kao svi ljudi koje ona poznaje. Ali kako je to nemoguće, okrenula je obitelj protiv

18
 Knjige.Club Books

nas. Ona je kriva što nismo mogli uspostaviti pravi odnos s rodbinom nakon što
su umrli djed i baka.”
Nisam bitno odvratila, izgovorila sam tek nekoliko opreznih rečenica ili
jednosložnih riječi. Ali sam u međuvremenu s gnušanjem pomislila: znači,
poprimam crte lica nekoga tko priželjkuje da mi otac umre, da mi
obitelj propadne, i ponovno su mi navrle suze. Majka je to primijetila i potrudila
se zaustaviti ih. Zagrlila me, promrmljala: nema potrebe da se žalostimo, je li ti
sad jasno što je tata mislio tom rečenicom?
Energično sam odmahnula glavom, spuštena pogleda. Ona mi je tada tiho,
odjednom vedrim tonom objasnila: teta Vittoria za nas već dugo nije osoba nego
samo fraza; pazi, ponekad, kad mi otac digne tlak, u šali mu povičem: pazi se,
André, upravo izgledaš kao Vittoria. A potom me srdačno prodrmala, ponovila:
to je samo fora.
Smrknuto sam promrmljala:
“Mama, ne vjerujem, nikad nisam čula da tako govorite.”
“Možda ne pred tobom, ali nasamo da. To je kao crveno na semaforu, treba
nam da kažemo: oprezno, potrebno je malo da izgubimo sve što smo tražili od
života.”
“I mene?”
“Ne, što to govoriš, tebe nikad nećemo izgubiti. Ti si nam najvažnija na
svijetu, želimo ti svu moguću sreću u životu. Zato tata i ja toliko inzistiramo na
učenju. Sad imaš manjih poteškoća, ali proći će. Vidjet ćeš koliko te
lijepoga čeka.”
Smrknuta sam, htjela mi je ispuhati nos maramicom kao da sam još dijete, a
možda sam to i bila, ali sam joj se izmaknuta, rekla:
“A ako više ne budem učila?”
“Postat ćeš neznalica.”
“Pa?”
“Pa neznanje je prepreka. Ali ti si već počela opet učiti, ne? Šteta je ne
njegovati vlastitu inteligenciju.”
Povikala sam:
“Mama, ne želim biti inteligentna, želim biti lijepa kao vas dvoje.”
“Postat ćeš mnogo ljepša.”
“Neću ako sličim teti Vittoriji.”
“Toliko si drugačija, to se neće dogoditi.”
“Kako znaš? S kim da se usporedim da vidim događa li se ili ne?”
“Ja sam tu, uvijek ću biti tu.”
“To nije dovoljno.”
“Što predlažeš?”

19
 Knjige.Club Books

Gotovo sam šapnula:

“Moram posjetiti tetu.”
Časak je šutjela, potom rekla:
“O tomu moraš razgovarati s ocem.”

9.

Riječi joj nisam shvatila doslovno. Podrazumijevala sam da će o tomu prije svega
ona razgovarati s njim i da će mi otac već idućeg dana glasom koji najviše volim
reći: evo nas, na zapovijed, ako je kraljevna zaključila da moramo otići u posjet
teti Vittoriji, ovaj će je njezin siroti roditelj odvesti pa makar i s omčom oko vrata.
Potom će nazvati sestru da dogovore susret ili će možda zamoliti majku da to
učini, nikad se osobno ne bavi onim što ga živcira ili mu smeta ili ga boli. Potom
će me odvesti do njezina stana.
Ali nije bilo tako. Prolazili su sati, dani, a oca smo rijetko viđale, uvijek
uznemirena, uvijek rastrgana između škole, instrukcija i zahtjevna eseja koji je
pisao s Marianom. Izašao bi ujutro i vratio se uvečer, tih je dana stalno kišilo,
bojala sam se da će se prehladiti, da će mu skočiti temperatura pa će tko zna dokad
biti prikovan za krevet.
Kako je moguće - razmišljala sam - da se tako sitan, tako nježan čovjek
cijeli život bori sa zlobom tete Vittorije? Još mi se nevjerojatnijim činilo da se
suočio s oženjenim kriminalcem s troje djece koji mu je namjeravao upropastiti
sestru i da ga je otjerao. Upitala sam Angelu:
“Da se Ida zaljubi u oženjenog kriminalca s troje djece, što bi ti kao starija
sestra napravila?”
Angela je bez oklijevanja odgovorila:
“Rekla bih tati.”
Ali Idi se taj odgovor nije svidio, rekla je sestri:
“Ti si tužibaba, a tata kaže da su tužibabe nešto najgore na svijetu.”
Angela je smireno odgovorila:
“Nisam tužibaba, napravila bih to za tvoje dobro.” Oprezno sam se umiješala,
obratila se Idi:
“Znači, da se Angela zaljubi u oženjenog kriminalca s troje djece, ti to ne bi
rekla ocu?”
Ida je, kao zagrižena čitateljica, razmislila i rekla:
“Rekla bih mu samo kad bi kriminalac bio ružan i zao.”
Eto, pomislila sam, ružnoća i zloba imaju najveću težinu. Ba sam jednog
popodneva, kad je otac izašao na sastanak, oprezno nastavila nagovarati majku:
20
 Knjige.Club Books

“Rekla si da ćemo se naći s tetom Vittorijom.”

“Rekla sam da o tome moraš razgovarati s ocem.”
“Mislila sam da ćeš ti s njim razgovarati.”
“Ovih je dana u velikoj gužvi.”
“Idemo nas dvije.”
“Bolje da se on pobrine za to. A uostalom, skoro će kraj školske godine, moraš
učiti.”
“Ne želite me odvesti k njoj. Već ste odlučili da nećete.” Majka je poprimila
ton nalik na onaj kojim je do prije nekoliko godina predlagala igru koju mogu
sama igrati kako bih je nakratko ostavila na miru.
“Hajdemo ovako: znaš gdje je Miraglina?”
“Ne.”
“A Ulica Vage?”
“Ne.”
“A Gospe od Plača?”
“Ne.”
“A Poggioreale?”
“Ne.”
“A Narodni trg?”
“Ne.”
“A Arenaccia?”
“Ne.”
“A cijelo područje koje se zove Industrijska zona?”
“Ne, mama, ne znam.”
“Pa, moraš naučiti, ovo je tvoj grad. Sad ću ti dati stradarij pa ćeš nakon što
napišeš zadaću proučiti put. Ako ti je to toliko hitno, možeš jednom i sama otići
do tete Vittorije.”
Zadnja me rečenica zbunila, možda i povrijedila. Roditelji me samu nisu slali
ni po kruh dvjesto metara od kuće. A kad sam se trebala naći s Angelom i Idom,
otac, ili još češće majka, bacili bi me autom do Marianova i Costanzina stana, a
potom bi i došli po mene. Sad su odjednom spremni poslati me na nepoznata
mjesta u koja i sami nerado zalaze? Ne, ne, jednostavno im je dosta mojeg
kukanja, smatraju nevažnim ono što je meni hitno, ukratko, ne shvaćaju
me ozbiljno. Možda se u tom času negdje u mojem tijelu nešto slomilo, možda
bih ondje trebala smjestiti kraj djetinjstva. Sigurno je da sam se osjećala kao
spremnik za granule koje su neprimjetno ispadale iz mene kroz sićušan otvor. I
nije bilo sumnje, majka se već posavjetovala s ocem i u dogovoru s njim spremala
se odvojiti mene od njih i njih od mene, objasniti mi da se sama moram iskobeljati
iz svojih nerazumnih postupaka i hirova. Pogledam li bolje iza njezina klonula i

21
 Knjige.Club Books

ljubazna tona, upravo mi je rekla: postala si dosadna, kompliciraš mi život, ne

učiš, nastavnici se žale i ne prestaješ tupiti o teti Vittoriji, ah, Giovanna, previše
filozofiraš, kako da ti kažem da ti je otac to rekao iz dragosti, dostaje, idi
se zabavljati stradarijem i prestani me gnjaviti.
Sad, bilo to tako ili ne, bio je to prvi put da mi je netko nešto uskratio. Osjetila
sam izrazito bolnu prazninu koja se uglavnom pojavi kad nam je odjednom
oduzeto nešto od čega mislimo da nas ništa ne može odvojiti. I dalje sam šutjela.
A kako je ona dodala: molim te, zatvori vrata, izašla sam iz sobe.
Neko sam se vrijeme smeteno zadržala pred zatvorenim vratima u iščekivanju
da mi doista dade stradarij. To se nije dogodilo, pa sam se gotovo na vršcima
prstiju povukla učiti u svoju sobu. Ali naravno, nisam ni otvorila knjigu, glava mi
je kao po tipkovnici počela udarati dotad nezamislive naume. Nema potrebe da
mi majka dade stradarij, sama ću ga uzeti, proučiti ga i otići do tete Vittorije
pješice. Hodat ću danima, mjesecima. Kako li me samo privlačila ta pomisao.
Sunce, vrućina, kiša, vjetar, hladnoća, a ja hodam i hodam među stotinama
opasnosti sve dok ne sretnem vlastitu budućnost u kojoj sam ružna i pokvarena
žena. Učinit ću to. Zapamtila sam velik dio nepoznatih imena ulica koje mi je
nabrojila majka, mogla sam odmah potražiti barem jedno. Osobito mi se po glavi
motala Ulica Gospe od Plača. To je zacijelo vrlo žalosno mjesto, teta mi, znači,
živi u području u kojemu se bol osjeća ili možda nanosi. Ulici punoj patnje, sa
stubištem, grmovima punim trnja koji ti izgrebu noge, psima lutalicama prljavim
od blata, s golemim i slinavim ždrijelom. Pomislila sam kako ću u stradanju
potražiti prije svega to mjesto pa sam otišla u hodnik, ondje gdje se nalazi telefon.
Pokušala sam izvući svezak, bio je prignječen među golemim telefonskim
imenicima. Ali pritom sam povrh imenika primijetila adresar u koji su upisani svi
brojevi koje roditelji upotrebljavaju. Kako se prije nisam sjetila. Broj tete
Vittorije vjerojatno je u adresaru, a ako je ondje, zašto da čekam da je nazovu
roditelji? I sama je mogu nazvati. Uzela sam adresar, otvorila slovo V, nisam
pronašla nikakvu Vittoriju. Tada sam pomislila: preziva se kao ja, kao moj otac,
Trada, i odmah zatim potražila T, bila je ondje: Trada Vittoria. Pomalo izblijedio
rukopis bio je očev, isticao se između mnogih ostalih poput tuđinca.
U tim mi je trenucima lupalo srce, likovala sam, imala sam osjećaj da sam
pred ulazom u tajni prolaz koji će me odvesti do nje bez drugih prepreka.
Pomislila sam: nazvat ću je. Odmah. Reći: ovdje tvoja nećakinja Giovanna,
trebamo se naći. Možda ona sama dođe po mene. Dogovorit ćemo dan, sat i naći
se tu pred zgradom ili dolje na Vanvitellijevu trgu. Provjerila sam jesu li majčina
vrata zatvorena, vratila se do telefona, podignula slušalicu. Ali baš kad sam
okrenula broj i ispostavilo se da je linija slobodna, uplašila sam se. Bio je to, kad
bolje razmislim, prvi put nakon onoga s fotografijama da sam preuzela konkretnu
inicijativu. Da je poduzimam. Ako ne majci, moram to reći ocu, netko od njih
mora mi dati dopuštenje. Oprezno, oprezno, oprezno. Ali predugo sam oklijevala
i dubok glas nalik na glas pušača koji se vratio kući nakon dugog sastanka rekao

22
 Knjige.Club Books

je: halo. Rekao je to tako odlučno, tako neljubazno, s tako snažnim napuljskim
izgovorom da je taj halo bio dovoljan da se užasnem i poklopim. U posljednji čas.
Čula sam kako se ključ okreće u bravi, otac se vratio kući.

10.

Udaljila sam se nekoliko koraka od telefona upravo dok je on ulazio nakon što je
kišobran s kojeg se cijedila kiša odložio pred vratima, nakon što je pomno otro
potplate o otirač.
Pozdravio me, ali smeteno, bez uobičajena veselja, zapravo, psujući ružno
vrijeme. Tek nakon što se riješio balonera, pozabavio se mnome.
„Što radiš?”
“Ništa.”
“Mama?”
“Radi.”
“Napisala si zadaću?”
“Jesam.”
“Trebam ti objasniti nešto što nisi razumjela?”
Kad je zastao kraj telefona da uobičajenom kretnjom uključi telefonsku
sekretaricu, shvatila sam da sam adresar ostavila otvoren na slovu T. Primijetio
ga je, prstom prošao po njemu, zatvorio ga, odustao od preslušavanja poruka.
Ponadala sam se da će pribjeći kakvoj šali, umirio bi me da jest. No on me vrškom
prstiju pomilovao po glavi i otišao k majci. Za razliku od inače, za sobom je
pažljivo zatvorio vrata.
Pričekala sam, čula tihu raspravu, žagor koji bi iznenada kulminirao tek
slogovima: ti, ne, ali. Vratila sam se u svoju sobu, ali ostavila sam vrata otvorena
u nadi da se neće posvađati. Prošlo je barem deset minuta, u hodniku su se
napokon začuli očevi koraci, ali ne u smjeru moje sobe. Otišao je u svoju gdje je
bio još jedan telefon, čula sam da tiho razgovara, nekoliko nerazgovijetnih riječi
i duge stanke. Pomislila sam - ponadala se - da ima ozbiljnih problema s
Marianom i da zacijelo pretresa uobičajene, njemu važne teme, pojmove o kojima
sam oduvijek slušala poput politike, vrijednosti, marksizma, krize, države. Kad je
razgovor završio, opet sam čula da je u hodniku, ovog je puta došao u moju sobu.
Inače se dugo ironično prenemagao prije nego što bi ušao: slobodno, gdje da se
smjestim, smetam li, oprosti; ali tom prilikom sjeo je na krevet i bez okolišanja
svojim najhladnijim glasom rekao:
“Majka ti je objasnila da nisam mislio ozbiljno, nisam te htio uvrijediti, uopće
ne sličiš mojoj sestri.”

23
 Knjige.Club Books

Odmah sam iznova briznula u plač, promucala: nije to, tata, to znam, vjerujem
ti, ali. Činilo se da ga moje suze nisu ganule, prekinuo me, rekao:
“Ne trebaš se pravdati. Ja sam kriv, ne ti, ja trebam ispraviti stvar. Sad sam ti
nazvao tetu, u nedjelju ću te odvesti k njoj. Dobro?”
Zajecala sam:
“Ako ne želiš, ne idemo.”
“Naravno da ne želim, ali ti želiš, pa ćemo ići. Ostavit ću te pred njezinom
zgradom, ostat ćeš koliko god želiš, čekat ću te u autu.”
Pokušala sam se smiriti, suspregnula suze.
“Jesi siguran?”
“Jesam.”
Trenutak smo šutjeli, potom se on potrudio nasmiješiti mi se, prstom mi
obrisao suze. Ali nije to uspio učiniti prirodno, upustio se u jedan od onih svojih
dugih, uzrujanih govora, govorio sad povišenim, sad tihim glasom. Ali, rekao je,
zapamti ovo, Giovanna. Tvoja teta voli mi nanositi bol. Na sve sam načine
pokušao razgovarati s njom, pomogao sam joj, podupirao je, dao joj koliko god
sam novca mogao.
Uzalud, svaku moju riječ doživjela je kao napad, svaku moju pomoć smatrala
je nepravdom. Ohola je, nezahvalna, okrutna. Zato te upozoravam: pokušat će mi
oduzeti tvoju ljubav, iskoristit će te kako bi me povrijedila. Već je tako
iskoristila naše roditelje, brata i sestre, razne rođake i rođakinje. Zbog nje me više
nitko u obitelji ne voli. A vidjet ćeš da će i tebe pokušati pridobiti. Ta mi je
mogućnost - rekao je napet kao gotovo nikad prije - nepodnošljiva. I preklinjao
me - stvarno preklinjao, sklopio je ruke i mahao njima naprijed-nazad - da utišam
svoju strepnju, posve neutemeljenu strepnju, to da, ali da je ne slušam, da uši
začepim voskom poput Odiseja.
Zagrlila sam ga kako ga u posljednje dvije godine, otkako sam se htjela
osjećati velikom, nisam grlila, snažno ga stisnula. Ali iznenađeno sam, iritirano,
na njemu osjetila miris koji nije bio njegov, miris na koji nisam navikla. Iz toga
je proizašao osjećaj otuđenosti zbog kojeg su me proželi patnja i proturječno joj
zadovoljstvo. Jasno sam osjetila da sam, iako sam se dotad nadala da će me
zauvijek štititi, počela uživati u pomisli da se otuđujemo. Bila sam ushićena kao
da sam od tog mogućeg zla - zla za koje on i majka tvrde da ga u svom bračnom
žargonu zovu Vittoria - neočekivano ustreptala.

11.

Potisnula sam taj osjećaj, krivnja mi je bila nepodnošljiva. Brojila sam dane koji
me dijele od nedjelje. Majka je bila brižna, htjela mi je pomoći da riješim što je
24
 Knjige.Club Books

moguće više zadaća za ponedjeljak kako bih se s tim susretom mogla suočiti
neopterećena mišlju da moram učiti. I ne samo to. Jednog popodneva pojavila se
u mojoj sobi sa stradanjem, sjela kraj mene, pokazala mi Ulicu svetog Jakova
Kapreškog pa cijeli put do kuće tete Vittorije, stranicu po stranicu. Htjela mi
je dati do znanja da me voli i da, jednako kao moj otac, želi samo da budem sretna.
Ali to malo predavanje o topografiji nije mi bilo dovoljno, pa sam se idućih
dana potajno zaokupljala kartama grada. Kažiprstom sam se kretala Svetim
Jakovom Kapreškim, došla bih do Trga zlatnih odličja, sišla Suarezovom i
Ulicom Salvatorea Rose, došla do Muzeja, prešla cijelu Foriju do Trga Karla III.,
skrenula Garibaldijevim šetalištem, ušla u Casanovinu, došla do Narodnog trga,
krenula Ulicom Poggioreale, potom Ulicom Vage, a u visini groblja Gospe
od Plača kliznula bih Miraglinom, Klaoničkom, Ulicom Pascone i tako dalje, a
prst bi zavio u Industrijsku zonu boje spaljene zemlje. U tim sam satima bila tiho
opsjednuta imenima svih tih ulica, kao i mnogih drugih. Naučila sam ih napamet
kao za školu, samo ne bezvoljno, i sve sam uzbuđenija čekala nedjelju. Ako se
otac ne predomisli, napokon ću se naći s tetom Vittorijom.
Ali nisam računala na klupko svojih emocija. Što su dani teže prolazili, to bih
seja češće uhvatila - osobito uvečer, u krevetu - kako se nadam da će posjet iz
nekog razloga biti odgođen. Počela sam se pitati zašto primoravam roditelje na to,
zašto želim da budu nezadovoljni, zašto ne marim za njihovu zabrinutost. Budući
da su svi odgovori bili nedorečeni, moja je opsjednutost počela gubiti na snazi, a
susret s tetom Vittorijom ubrzo mi je zvučao kao pretjeran i beskoristan zahtjev.
Kakva mi korist od toga da unaprijed doznam kakav ću fizički i moralni izgled
vjerojatno poprimiti. Ionako ga neću moći strgnuti s lica, iz grudi, a možda i neću
htjeti, to ću i dalje biti ja, snuždena, nesretna ja, ali ja. Tu želju da upoznam tetu
vjerojatno je trebalo uvrstiti u kategoriju malih izazova. Na kraju krajeva, ona je
bila tek tko zna koji po redu način da iskušam strpljenje svojih roditelja, kako sam
činila kad bismo išli u restoran s Marianom i Costanzom pa bih na kraju uvijek,
držeći se kao iskusna žena, umiljato se smiješeći osobito Costanzi, naručila ono
na što me majka upozorila da ne naručim jer je preskupo. Zato sam postala još
nezadovoljnija sobom, možda sam ovog puta pretjerala. Prisjetila sam se riječi
kojima mi je majka govorila o šogoričinoj mržnji, pomislila na očev zabrinuti
govor. U mraku se njihov zazor prema toj ženi pribrojio strahu koji je u meni
pobudio njezin glas u telefonu, taj nesmiljeni halo s dijalektalnim naglaskom.
Stoga sam u subotu uvečer rekla majci: više mi se ne ide, jutros su mi zadali brdo
zadaće za ponedjeljak. Ali ona je odgovorila: susret je već dogovoren, ne znaš
kako bi se tvoja teta naljutila da ne odeš, okrivila bi tvog oca. A kako me to nije
uvjerilo, rekla je da sam već i previše fantazirala i kako ću se iako se sada
povlačim, sljedećeg dana predomisliti pa ćemo opet sve ispočetka. Smijući se,
zaključila je: idi vidjeti kakva je i tko je teta Vittoria, onda ćeš dati sve od sebe da
ne postaneš kao ona. Nakon što je danima kišilo, nedjelja je svanula kao predivan
dan s modrim nebom i rijetkim, malim bijelim oblacima.

25
 Knjige.Club Books

Otac se trudio ponovno uspostaviti naš uobičajeno vedar odnos, ali činije
pokrenuo automobil, postao je šutljiv. Mrzio je obilaznicu, brzo sišao s nje. Rekao
je da su mu draže stare ceste, a kako smo zalazili u drugi grad, pun nizova turobnih
zgrada, izblijedjelih zidova, industrijskih hala te većih i manjih daščara, komadića
zelenila onečišćenih svakojakim otpadom, dubokih rupa sa svježom kišom, trulog
zraka, sve se više smrkavao. Ali potom kao da je zaključio da me ne može obaviti
tišinom kao da je zaboravio na mene, pa je prvi put spomenuo svoje podrijetlo.
Rođen sam i odrastao u ovom području - rekao je i napravio široku kretnju koja je
kroz vjetrobran obuhvatila zidove od pršinca, sive, žute i ružičaste zgrade, ulice
puste čak i na neradni dan - moja obitelj bila je gola i bosa. Zatim je zašao u još
turobnije područje, zaustavio se, napeto uzdahnuo, pokazao mi zgradu boje cigle
s koje su otpali veliki komadi žbuke. Tu sam živio, rekao je, i tu živi teta Vittoria,
ono je njezin ulaz, idi, čekam te. Prestravljeno sam ga pogledala što je on
primijetio: “Što je?”
“Ostani tu.”
“Ne mičem se.”
“A ako me zadrži?”
“Kad se zasitiš, reci: sad moram ići.”
“A ako me ne pusti da odem?”
“Ja ću doći po tebe.”
“Ne, ne miči se odavde, ja ću doći.”
“Dobro.”
Izašla sam iz auta, ušla u vežu. Osjećao se snažan vonj smeća izmiješan s
mirisom nedjeljnih umaka. Nisam vidjela dizalo. Uspela sam se klimavim
stubama, na zidovima su se vidjele prostrane bijele rupe, jedna je bila duboka kao
da je iskopana da se u nju nešto sakrije. Nastojala sam ne odgonetati vulgarne
natpise i crteže, imala sam prečeg posla. Moj je otac u ovoj zgradi proveo
djetinjstvo i mladost? Brojila sam katove, zaustavila se na trećem, ondje su bila
troja vrata. Samo je na vratima desno od mene bilo prezime, na drvo je bio
zalijepljen komadić papira na kojemu je kemijskom pisalo: Trada. Pozvonila sam,
suspregnula dah. Ništa. Brojila sam barem do četrdeset, otac mi je prije nekoliko
godina rekao da svaki put kad se kolebamo, trebamo tako postupiti. Kad sam
došla do četrdeset jedan, ponovno sam pozvonila, drugi električni jek zvučao je
pretjerano glasno. Do mene je dopro dijalektalni povik, eksplozija promuklih
zvukova, i koji kurac, čemu žurba, dolazim. Potom odrješiti koraci, ključ koji se
čak četiri puta okreće u ključanici. Vrata su se otvorila, pojavila se žena odjevena
sva u plavo, visoka, s golemom količinom izrazito crne kose svezane na
zatiljku, mršava poput usoljena inćuna, ali širokih ramena i velikih grudi. Među
prstima je držala upaljenu cigaretu, zakašljala se, rekla lavirajući između
talijanskog i dijalekta:
“Što je, nije ti dobro, trebaš pišat?”

26
 Knjige.Club Books

“Ne.”
“Pa što onda zvoniš dvaput?”
Promrmljala sam:
“Teto, ja sam Giovanna.”
“Znam da si Giovanna, ali ako me još jednom nazoveš teto, bolje ti je da se
okreneš i odeš.”
Kimnula sam, bila sam prestravljena. Nekoliko sekunda promatrala sam joj
nenašminkano lice, potom se zagledala u pod. Vittoria mi je bila tako
nepodnošljivo lijepa da ju je bilo nužno smatrati ružnom.

27
Knjige.Club Books

II.

28
 Knjige.Club Books

1.

Naučila sam sve bolje lagati roditeljima. U početku nisam izgovarala prave laži,
ali kako nisam imala snage suprotstavljati se njihovu uvijek dobro povezanu
svijetu, pravila sam se da ga prihvaćam, a u međuvremenu si krčila puteljak s
kojeg bih žurno skrenula čim bi se smrknuli. Tako sam se ponašala osobito s
ocem, premda je svaka njegova riječ za mene imala autoritet koji bi me zaslijepio
i bilo ga je iscrpljujuće i bolno nastojati prevariti.
On mi je i više nego majka utuvljivao u glavu da se ne smije lagati. Ali nakon
posjeta Vittoriji, to mi se činilo neizbježnim. Dočim sam izašla iz veže, odlučila
sam da ću glumiti da mi je laknulo pa sam otrčala do automobila kao da sam
umaknula opasnosti. Čim sam zatvorila vrata, otac je pokrenuo auto, mrko
pogledavajući zgradu u kojoj je proveo djetinjstvo i krenuo tako trznuvši prema
naprijed da je nagonski pružio ruku kako bi spriječio da glavom udarim
o vjetrobransko staklo. Nekoje vrijeme čekao da kažem nešto umirujuće, a i dio
mene žudio je za tim, bilo je bolno gledati ga uzrujana; svejedno, natjerala sam se
da šutim, bojala se da je dovoljna tek jedna pogrešna riječ da ga naljutim. Nakon
nekoliko minuta, držeći na oku sad cestu, sad mene, upitao me kako je prošlo.
Rekla sam da me teta pitala za školu, da mi je ponudila čašu vode, da ju je
zanimalo imam li prijateljica, da je tražila da joj govorim o Angeli i Idi.
“I to je sve?”
“Da.”
“Je li pitala za mene?”
“Nije.”
“Nijednom?”
“Nijednom.”
“A za tvoju majku?”
“Ni za nju.”
“Punih sat vremena razgovarale ste samo o tebi i tvojim prijateljicama?”
“I o školi.”
“Što je s glazbom?”
“Kojom glazbom?”
“Vrlo glasnom glazbom.”
“Nisam čula nikakvu glazbu.”
“Bila je ljubazna?”
“Malo neuljudna.”
“Je li ti rekla što ružno?”
“Nije, ali antipatično se drži.”

29
 Knjige.Club Books

“Upozorio sam te na to.”

“Jesi.”
“Jesi li sad zadovoljila znatiželju? Jesi li vidjela da uopće nisi kao ona?”
“Jesam.”
“Dođi, daj mi pusu, prelijepa si. Opraštaš mi što sam izgovorio tu glupost?”
Rekla sam da se uopće nisam naljutila na njega i pustila ga da me poljubi u
obraz iako je vozio. Ali odmah zatim odgurnula sam ga, prigovorila: izgrebao si
me bradom. Premda mi se uopće nije dalo upuštati u naše igre, nadala sam se da
ćemo se početi šaliti i da će zaboraviti na Vittoriju.
Ali on je odvratio: zamisli kako tek grebe tvoja teta s onim brčinama, a meni
su odmah pale na pamet ne tamne malje nad Vittorijinom usnom, nego one nad
mojom. Tiho sam promrmljala:
“Nema brčine.”
“Ima.”
“Nema.”
“Dobro, nema: samo nam još treba da se odlučiš vratiti k njoj da provjeriš ima
li brčine.”
Ozbiljno sam rekla:
“Ne želim je više vidjeti.”

2.

Ni to nije bila baš laž, plašila sam se ponovnog susreta s Vittorijom. Ali dok sam
izgovarala tu rečenicu, već sam znala kojeg čuje dana, u koji sat, na kojemu
mjestu ponovno sresti. Zapravo, uopće se nisam odvojila od nje, u glavi su mi bile
sve njezine riječi, svaka kretnja, svaki izraz lica, i nisam ih doživljavala kao nešto
što se upravo dogodilo, imala sam dojam da se sve i dalje odvija. Otac je
neprestano govorio kako bi mi pokazao koliko me voli, a ja sam za to vrijeme
gledala i slušala njegovu sestru, i sad je slušam i gledam. Gledam kako se pojavila
preda mnom odjevena u plavo, gledam kako mi je na svom oštrom dijalektu rekla:
zatvori vrata, i već mi je okrenula leđa kao da nemam izbora osim slijediti je. U
Vittorijinu glasu, ali možda i u cijelom njezinu tijelu, krila se nefiltrirana
netrpeljivost koja me munjevito zapljusnula, kao kad šibicom palim plin pa na
ruci osjetim plamen koji šikne kroz rupice na štednjaku. Zatvorila sam za sobom
vrata, krenula za njom kao da me vodi na povodcu.
Napravile smo nekoliko koraka u prostoriji koja je smrdjela po dimu, bez
prozora, jedino svjetlo dopiralo je kroz širom otvorena vrata. Njezin lik nestao je

30
 Knjige.Club Books

iza vrata, ja sam pošla za njom, ušla u malenu kuhinju u kojoj me zapanjio potpuni
nered i vonj ugašenih opušaka i prljavštine. “Hoćeš sok od naranče?”
“Ne bih htjela smetati.”
“Hoćeš ga ili ne?”
“Može, hvala.”
Dodijelila mi je stolicu, predomislila se, rekla da je razbijena, dodijelila mi
drugu. Potom me iznenadila kad iz hladnjaka - bjeložućkasta hladnjaka - nije
izvukla sok u limenki ili boci kako sam očekivala, nego je iz košare uzela dvije
naranče, prerezala ih i počela cijediti u čašu, bez iscjeđivača, ručno, pomažući si
vilicom. Za to je vrijeme rekla ne pogledavši me:
“Nisi stavila narukvicu.”
Uznemirila sam se:
“Koju narukvicu?”
“Onu koju sam ti poklonila na rođenju.”
Koliko sam se mogla sjetiti, nikad nisam dobila nikakvu narukvicu. Ali
osjećala sam da joj je to važan predmet i da bi se mogla uvrijediti što je nisam
stavila. Rekla sam:
“Možda mi ju je majka stavljala kad sam bila dijete, dok nisam navršila
godinu, dvije, onda sam narasla, pa mi je postala premala.”
Okrenula se pogledati me, pokazala sam joj zapešće da joj dokažem da je
predebelo za dječju narukvicu, a ona je iznenada prasnula u smijeh. Imala je velika
usta s velikim zubima, dok se smijala, pokazivala je desni. Rekla je: “Pametna si.”
“Rekla sam istinu.”
“Bojiš me se?”
“Malo.”
“Dobro je da se bojiš. Trebaš se bojati čak i kad nema potrebe, to te drži
budnom.”
Preda me je stavila čašu po kojoj se cijedio sok, po narančastoj površini plutali
su komadići pulpe i bijelih sjemenki. Pogledala sam joj kosu, bila je pomno
začešljana, takve sam frizure vidjela u starim filmovima na televiziji i na
majčinim mladenačkim fotografijama, neka njezina prijateljica nosila je takvu
frizuru. Vittoria je imala vrlo guste obrve, poput štapića sladića, izrazito crne
odsječke pod visokim čelom i nad dubokim šupljinama u kojima je krila oči. Pij,
rekla je. Odmah sam uzela čašu da je ne ozlovoljim, ali gadilo mi se piti, vidjela
sam kako joj je sok curio po dlanu, a k tomu, od majke bih zatražila da makne
pulpu i sjemenke. Pij, ponovila je, prijat će ti. Otpila sam gutljaj, a ona je sjela na
stolicu koju je prije nekoliko minuta smatrala nedovoljno čvrstom. Pohvalila me,
ali svojim hladnim tonom: da, pametna si, odmah si našla ispriku da zaštitiš
roditelje, svaka čast. Ali objasnila mi je da sam se prevarila, nije mi poklonila
dječju narukvicu, poklonila mi je narukvicu za odrasle, narukvicu do koje joj je

31
 Knjige.Club Books

veoma stalo. Jer, naglasila je, ja nisam kao tvoj otac koji se veže samo za novac,
koji se veže za predmete; zaboli mene za stvari, ja volim osobe, a kad si se rodila,
pomislila sam: dat ću je malenoj, nosit će je kad naraste, tvojim roditeljima sam
to čak i napisala u čestitki - dajte joj je kad naraste - i sve sam ostavila u vašem
poštanskom sandučiću, nije mi padalo na pamet doći gore, tvoji otac i majka su
zvijeri, otjerali bi me.
Rekla sam:
“Možda su je lopovi ukrali, nisi je trebala ostaviti u sandučiću.’'
Odmahnula je glavom, njezine izrazito crne oči zasjale su:
“Kakvi lopovi? O čemu ti to, ništa ne znaš: popij sok. Je l’ ti mama cijedi
naranče?”
Kimnula sam, ali ona nije marila. Govorila je da su cijeđene naranče dobre i
primijetila sam da joj je lice krajnje gipko. U tren oka uspjela je opustiti nabore
između nosa i usana od kojih se činila nabusitom (upravo tako: nabusitom), a lice,
koje mi se sekundu prije doimalo dugim ispod visokih jagodica - siva krpa
potpuno napeta između sljepoočnica i čeljusti - poprimilo je boju, smekšalo se.
Moja pokojna mama, rekla je, na imendan bi mi donijela u krevet vruću čokoladu,
pustila bi je da se pretvori u kremu, nadula bi se kao da je puhala u nju. Prave li i
tebi vruću čokoladu za imendan? Bila sam u napasti da joj to potvrdim iako u
mojoj kući nikada nismo proslavili nijedan imendan, nitko mi nikada nije donio
vruću čokoladu u krevet. Ali bojala sam se da bi to primijetila, pa sam rekla da
ne. Nezadovoljno je odmahnula glavom:
“Tvoji otac i majka ne poštuju tradiciju, misle da su tko zna što, ne ponižavaju
se praveći vruću čokoladu.”
“Otac mi pravi bijelu kavu.”
“Otac ti je šupak, nema šanse da zna napraviti bijelu kavu. Tvoja baka je znala
napraviti bijelu kavu. Stavila bi u nju dvije žlice tučenog jaja. Je l’ ti rekao kako
smo pili kavu, mlijeko i zabajone kad smo bili djeca?”
“Nije.”
“Vidiš? Takav ti je otac. Samo on zna napraviti nešto dobro, ne može
prihvatiti da znaju i drugi. A ako mu kažeš da nije tako, prekriži te.”
Nezadovoljno je odmahnula glavom, govorila distanciranim tonom, ali ne
hladno. Prekrižio je mojega Enza, rekla je, čovjeka do kojeg mi je najviše bilo
stalo. Tvoj otac prekriži sve što može biti bolje od njega, uvijek je to radio, još kad
je bio dijete. On misli da je pametan, ali nikad nije bio pametan: ja sam pametna,
on je samo lukav. Instinktivno zna postati netko bez koga više ne možeš. Kad sam
bila mala, smrknulo bi se kad nije bio u blizini. Mislila sam da će me, ako se ne
budem ponašala kako on želi, ostaviti samu i da ću umrijeti. Tako me tjerao da
napravim sve što želi, on je određivao što je za mene dobro, a što nije. Čisto da ti
dam primjer, muzika je od rođenja bila dio mene, htjela sam biti plesačica. Znala
sam da mi je to suđeno i da samo on može nagovoriti roditelje da mi to dopuste.

32
 Knjige.Club Books

Ali za tvog su oca plesačice bile zlo i zabranio mi je da to postanem. Smatrao

je da zaslužuješ kročiti zemljom samo ako stalno imaš knjigu u ruci, ako se ne
školuješ, za njega si nula. Govorio mi je: kakva plesačica, Vitto, ti i ne znaš što je
plesačica, nastavi učiti i tišina. U to je vrijeme on već nešto zarađivao
instrukcijama tako da mi je mogao platiti školu plesa umjesto da si stalno kupuje
samo knjige. Ali nije, volio je omalovažavati sve i svakoga, osim sebe i ono što
je njegovo. Mojeg Enza je - zaključila je teta odjednom - prvo uvjerio da su
prijatelji pa mu je oduzeo dušu, iščupao je i raskomadao.
Tako mi je nešto rekla, ali s mnogo više prostota, zbunila me tolika prisnost.
Lice joj se u vrlo kratkom roku opustilo i namrštilo, uzburkavali su ga različiti
osjećaji: gorčina, zazor, bijes, sjeta. Oca je zasula psovkama koje nikad nisam
čula. Ali kad je spomenula tog Enza, ganula se i zaustavila pognute glave,
teatralno sakrila oči, žurno izašla iz kuhinje.
Nisam se ni pomaknula, bila sam vrlo uzrujana. Iskoristila sam njezinu
odsutnost da u čašu ispljunem koštice naranče koje sam držala u ustima. Prošla je
minuta, prošle su dvije, sramila sam se što nisam reagirala kad mi je uvrijedila
oca. Moram joj reći da nije pravedno da tako govori o nekome koga svi poštuju,
pomislila sam. U međuvremenu se začula tiha glazba koja je u samo nekoliko
sekunda glasno eksplodirala.
Doviknula mi je: dođi, Gianni, što je, spavaš? Skočila sam na noge, izašla iz
kuhinje u mračan hodnik. Nakon nekoliko koraka završila sam u sobici sa starim
naslonjačem, harmonikom ostavljenom na podu u kutu, stolom na kojem je bio
televizor i klupicom na kojoj je bio gramofon. Vittoria je stajala pred prozorom,
gledala je van. Odande je sigurno vidjela automobil u kojem me čekao otac. I
doista, ne okrećući se, govoreći o glazbi rekla je: taj smrad mora je čut’, nek’ se
sjeti. Primijetila sam da ritmično pokreće tijelo, sitnim koracima, pokretima
bokova, ramena. Zapanjeno sam joj se zagledala u leđa.
“Enza sam prvi put vidjela na plesnjaku i plesali smo ovaj ples”, čula sam
gdje govori.
“Prije koliko?”
“Dvadeset i trećeg petog bit će sedamnaest godina.”
“Prošlo je puno vremena.”
“Nije prošla ni minuta.”
“Voljela si ga?”
Okrenula se.
“Otac ti ništa nije rekao?”
Oklijevala sam, ona kao da se ukočila, prvi put doimala mi se starijom od
mojih roditelja iako sam znala da je nekoliko godina mlađa. Odgovorila sam:
“Znam samo da je bio oženjen i da je imao troje djece.”
“I ništa više? Nije ti rekao da je bio pokvarenjak?” Oklijevala sam.

33
 Knjige.Club Books

“Malo pokvaren.”
“I što još?”
“Kriminalac.”
Ispalila je:
“Otac ti je pokvarenjak, on je kriminalac. Enzo je bio narednik i bio je dobar
čak i prema kriminalcima, nedjeljom je uvijek išao na misu. Pazi, ja nisam
vjerovala u Boga, tvoj otac uvjerio me da ne postoji. Ali čim sam ugledala
Enza, predomislila sam se. Bolji i pravedniji i tankoćutniji muškarac nikad nije
kročio Zemljom. Kako je samo lijep glas imao, kako je lijepo pjevao, naučio me
svirati harmoniku. Prije njega mi se bljuvalo od muškaraca, nakon njega s
gnušanjem sam otjerala svakoga tko bi mi se približio. Roditelji su ti napričali
same laži.”
S nelagodom sam pogledala u pod, nisam odvratila. Pritisnula me:
“Ne vjeruješ, ha?”
“Ne znam.”
“Ne znaš jer vjeruješ više lažima nego istini. Gianni, krivo odrastaš. Pogledaj
kako si smiješna, sva si u rozom, roza cipelice, roza jaknica, roza špange. Kladim
se da ne znaš ni plesati.”
“Vježbam s prijateljicama svaki put kad se nađemo.”
“Kako ti se zovu prijateljice?”
“Angela i Ida.”
“I sliče ti?”
“Da.”
Namrštila se s neodobravanjem, nagnula se da ponovno zavrti ploču.
“Znaš ovaj ples?”
“To je stari ples.”
Trznula se, zgrabila me oko struka, privila me uza se. Iz velikih grudi širio joj
se miris osunčanih borovih iglica. “Stani mi na noge.”
“Boljet će te.”
“Stani.”
Stala sam joj na noge, a ona me vrtjela po sobi vrlo precizno i elegantno sve
dok glazba nije završila. Tada se zaustavila, ali nije me pustila, i dalje me čvrsto
držala, rekla je:
“Reci ocu da si sa mnom plesala isti onaj ples koji sam prvi put otplesala s
Enzom. To mu reci, od riječi do riječi.”
“Dobro.”
“A sad je dosta.”
Snažno me odmaknula od sebe, a ja sam, nakon što mi je naprasito uskratila
toplinu, potisnula krik, kao da sam negdje osjetila bol, ali se sramim pokazati da
34
 Knjige.Club Books

sam krhka. Smatrala sam da je predivno što joj se nakon tog plesa s Enzom više
nije svidio nitko drugi. I pomislila sam da zacijelo pamti svaki detalj te
neponovljive ljubavi zbog čega je možda, plešući sa mnom, u glavi ponovno
proživjela svaki njezin tren. To me oduševilo, poželjela sam i ja ubrzo
tako potpuno voljeti. Enza sigurno pamti tako snažno da su mi njezin koščati
organizam, njezine grudi, dah prenijeli malo ljubavi u trbuh. Ošamućeno sam
promrmljala:
“Kako je izgledao Enzo, imaš njegovu sliku?”
Veselo me pogledala:
“Bravo, sretna sam što ga želiš vidjeti. Ajmo se naći dvadeset trećeg petog pa
ćemo ga posjetiti: na groblju je.”

3.

Majka je idućih dana nastojala ljubazno privesti kraju misiju koju joj je zacijelo
povjerio otac: vidjeti je li susret s Vittorijom zaliječio nehotičnu ozljedu koju su
mi oni sami nanijeli. Zbog toga sam neprestano bila na oprezu. Nisam im
htjela pokazati da mi Vittoria nije mrska. Zato sam se trudila sakriti da sam,
premda sam i dalje vjerovala u njihovu verziju priče, pomalo povjerovala i u
tetinu. Brižljivo sam izbjegavala reći da mi se, na moje veliko iznenađenje,
Vittorijino lice doimalo tako živahno drskim da mi je istodobno bilo i užasno
ružno i prelijepo zbog čega sam smeteno lavirala između tih dvaju superlativa.
Osobito sam se nadala da nijedan od onih znakova koje ne možemo kontrolirati,
kao bljesak u očima, crvenilo, neće odati naš svibanjski susret. Ali bila sam
neiskusna prevarantica, dobro odgojena djevojčica, pa sam se kretala naslijepo,
sad pretjerano oprezno odgovarala na majčina pitanja, sad bila pretjerano
nonšalantna i na kraju ishitreno reagirala.
Pogriješila sam još te nedjelje uvečer kad me ona upitala: “Kakva ti je teta?”
“Stara.”
“Mlađa je od mene pet godina.”
“Izgledaš kao da si joj kći.”
“Ne zafrkavaj me.”
“Mama, stvarno. Vas dvije ste skroz različite.”
“U to nema sumnje. Vittoria i ja nikada nismo bile prijateljice iako sam dala
sve od sebe da je zavolim. Teško je biti u dobrim odnosima s njom.”
“Primijetila sam.”
“Rekla ti je nešto ružno?”
“Bila je hladna.”

35
 Knjige.Club Books

“I što još?”
“I još se malo naljutila jer nisam stavila narukvicu koju mi je poklonila na
rođenju.”
Pokajala sam se čim sam to izgovorila. Ali dogodilo se, osjetila sam kako se
crvenim, odmah pokušala vidjeti je li joj nelagodno što sam spomenula taj komad
nakita. Majka je reagirala posve prirodno.
“Dječju narukvicu?”
“Narukvicu za odrasle.”
“Koju ti je ona navodno poklonila?”
“Da.”
“Ja ne znam za nju. Teta Vittoria nam nikad ništa nije poklonila, čak ni cvijet.
Ali ako te zanima, pitat ću oca.” Uznemirila sam se. Sad će mu majka prenijeti
sve i on će pomisliti: znači nije istina da su razgovarale samo o školi, o Idi i
Angeli, razgovarale su i o drugim temama, o mnogim drugim temama koje nam
Giovanna želi sakriti. Kako sam bila glupa. Smeteno sam nabacila da me nije
briga za narukvicu i s gnušanjem dodala: teta Vittoria se ne šminka, ne depilira
se, ima debele obrve, a kad sam je vidjela, nije nosila naušnice, pa čak ni lančić;
zato je narukvica sigurno bila odvratna, pod uvjetom da mi ju je ikad poklonila.
Ali znala sam da je svaka izjava kojom pokušavam ublažiti situaciju besmislena:
otada će, što god ja rekla, majka prvo razgovarati s ocem pa će mi prenijeti ono
što dogovore, a ne svoj pravi odgovor.
Spavala sam malo i loše, u školi su me često opominjali jer sam bila
rastresena. O narukvici smo ponovno razgovarale kad sam već bila uvjerena da su
roditelji zaboravili na nju.
“Ni tvoj otac ne zna ništa o tome.”
“O čemu?”
“O narukvici za koju teta Vittoria kaže da ti ju je poklonila.”
“Mislim da laže.”
“To sigurno. U svakom slučaju, ako želiš staviti narukvicu, pogledaj što ja
imam.”
Doista sam otišla pretražiti njezin nakit, premda sam napamet znala što ima,
igrala sam se njime od svoje treće ili četvrte godine. Nisu to bili posebno vrijedni
predmeti, osobito dvije narukvice koje je imala: jedna pozlaćena s privjescima
anđela, druga srebrna s modrim listićima i biserima. Kad sam bila dijete, veoma
sam voljela prvu, a ignorirala drugu. Ali u posljednje vrijeme veoma mi se
sviđala narukvica s modrim listićima, jednom ju je čak i Costanza pohvalila jer su
tako lijepo izrađeni. Stoga sam, kako bih im dala do znanja da me ne zanima
Vittorijin dar, počela nositi srebrnu narukvicu po kući, u školi ili kad sam se
nalazila s Angelom i Idom.
“Kako je lijepa”, uskliknula je jednom Ida.

36
 Knjige.Club Books

“Mamina je. Ali rekla je da je mogu nositi kad god želim.”

“Nama mama ne da da nosimo njezin nakit”, rekla je Angela.
“A ovo?” upitala sam pokazujući na zlatni lančić njoj oko vrata.
“To mi je poklonila baka.”
“A ovaj moj mi je”, rekla je Ida, “poklonila tatina sestrična.”
Često su spominjale darežljive rođake, nekima od njih bile su veoma
privržene. Ja sam imala samo ljubazne djeda i baku iz Muzeja, ali oni su bili
pokojni i jedva sam ih se sjećala tako da sam im često zavidjela na toj rodbini. Ali
sad kad sam uspostavila odnos s tetom Vittorijom, došlo mi je da kažem:
“Menije teta poklonila narukvicu puno ljepšu od ove.”
“A zašto je nikad ne nosiš?”
“Predragocjena je, mama mi ne da.”
“Pokaži nam je.”
“Hoću, jednom kad mame ne bude. Vama pripremaju vruću čokoladu?”
“Meni je tata dao da kušam vino”, rekla je Angela.
“I meni”, dodala je Ida.
Ja sam ponosno objasnila:
“Vruću čokoladu pripremala mi je baka kad sam bila mala i pripremala mi ju
je skoro do smrti: ne običnu čokoladu, bakina je bila skroz naduta krema, izvrsna.”
Nikada prije nisam lagala Angeli i Idi, bio je to prvi put. Otkrila sam da
strepim kad lažem roditeljima, ali da mi je lijepo kad lažem njima. Uvijek su imale
igračke primamljivije od mojih, šareniju odjeću, zanimljivije obiteljske
priče. Costanza, njihova majka, pripadnica jedne od loza toledskih zlatara, imala
je škrinje pune izuzetno dragocjena nakita, mnogobrojne ogrlice od zlata i bisera,
hrpu naušnice i brdo raznih narukvica, dvije nisu smjele ni taknuti, jednu je
k tomu osobito voljela, vrlo ju je često nosila, ali što se ostalih tiče - što se ostalih
tiče uvijek je dopuštala da se njima igraju i one i ja. Stoga sam je potanko opisala
čim se Angela prestala zanimati za vruću čokoladu - odnosno gotovo odmah - pa
zatražila više detalja o tom vrlo dragocjenom komadu nakita tete Vittorije. Od
čistog je zlata s rubinima i smaragdima - rekla sam - sjajna kao nakit koji viđamo
u filmovima i na televiziji.
A upravo dok sam govorila istinu o toj narukvici, nisam izdržala a da ne
izmislim i da sam se jednom pogledala u zrcalu bez ičega na sebi, samo s
majčinim naušnicama, ogrlicom i tom predivnom narukvicom. Angela me
očarano pogledala, Ida me pitala jesam li ostavila barem gaćice. Rekla sam da
nisam, a od te mi je laži toliko laknulo da sam pretpostavila da bih, da sam doista
to učinila, doživjela trenutak apsolutne sreće.
Kako bih to dokazala, jednog sam popodneva laž pretvorila u stvarnost.
Svukla sam se, stavila na sebe nekoliko majčinih komada nakita, pogledala se u
zrcalu. Ali bio je to tako bolan prizor, vidjela sam se kao otužnu blijedo-zelenu
37
 Knjige.Club Books

biljčicu koja se sasušila na žarkome suncu. Premda sam se pomno našminkala,

imala sam tako beznačajno lice, ruž je bio grozna crvena mrlja na licu koje je
nalikovalo na sivo dno kakve tave. Sad kad sam upoznala Vittoriju, pokušala sam
shvatiti imamo li nas dvije doista nešto zajedničko, ali bio je to uporan i jalov
posao.
Ona je bila vremešna žena - barem iz mojeg trinaestogodišnjeg kuta gledanja
- ja djevojčica: prevelik je bio nerazmjer među tijelima, prevelika vremenska
razlika među našim licima. A k tomu, gdje se u meni krila ta njezina energija, ta
toplina od koje joj pogled blista? Ako zaista počinjem izgledati kao Vittoria,
mojemu licu nedostaje ono najvažnije, njezina snaga. Tako sam nošena tom
mišlju, dok sam uspoređivala njezine obrve sa svojima, njezino čelo sa svojim,
primijetila da priželjkujem da mi je zaista poklonila narukvicu i osjetila da bih se
osjećala moćnijom kad bih je u tom času imala i nosila.
Ta pomisao blago me ugrijala i osokolila, kao da je moje klonulo tijelo
iznenada pronašlo odgovarajući lijek. Prisjetila sam se riječi koje mi je Vittoria
izgovorila prije rastanka, dok me pratila prema izlazu. Tebi je - naljutila se -
otac uskratio veliku obitelj, sve nas, djeda i baku, tete i strica, bratiće i sestrične
jer nismo pametni i školovani kao on; presjekao nas je sjekirom, podignuo te
izolirano od nas iz straha da te ne pokvarimo. Iz nje je šikljala mržnja, ali te su me
riječi sada svejedno utješile, ponovila sam ih u sebi. Potvrđivale su postojanje
snažne i pozitivne veze, iziskivale je. Teta nije rekla: imaš moje lice ili mi barem
malo sličiš; teta je rekla: ne pripadaš samo mami i tati, pripadaš i meni, pripadaš
i cijeloj obitelji iz koje je on potekao, a tko je na našoj strani, nikada nije sam, crpi
snagu. Nisam li joj zbog tih riječi nakon kratka oklijevanja obećala da dvadeset i
trećeg svibnja neću otići u školu i da ću poći s njom na groblje? Pomislivši da će
me ona tog dana u devet ujutro čekati na Trgu zlatnih odličja kraj svojeg staroga
tamnozelenog fiće - tako mi je naložila dok smo se pozdravljale - počela sam
plakati, smijati se, grozno se kreveljiti pred zrcalom.

4.

Svakog smo jutra svi troje išli u školu, roditelji podučavati, ja učiti. Majka je
uglavnom prva ustajala, trebalo joj je vremena da pripremi doručak, da se sredi.
Otac bi pak ustao tek kad je doručak bio spreman jer bi, čim bi otvorio oči, stao
čitati, zapisivao je nešto u svoje bilježnice, činio je to i u kupaonici. Ja bih ustala
zadnja premda sam se - otkako je počela cijela ta priča - htjela ponašati poput
majke: vrlo često prati kosu, šminkati se, pomno birati sve što stavljam na sebe.
Zato su me oboje neprestano požurivali: Giovanna, koliko još; Giovanna, zakasnit
ćemo i ti i mi. A u međuvremenu su se i međusobno požurivali. Otac je pritiskao:
Nella, požuri se, trebam na zahod, majka je smireno odgovarala: već je pola sata

38
 Knjige.Club Books

slobodan, zar još nisi ušao? U svakom slučaju, to mi nisu bila najdraža jutra.
Voljela sam dane kad je tata imao prvi sat, a majka drugi ili treći, ili još bolje, kad
je imala slobodan dan. Tada bi ona samo pripremila doručak, s vremena na
vrijeme povikala: Giovanna, požuri se, smireno bi se posvetila brojnim
kućanskim obavezama i pričama koje je korigirala, a često i nanovo pisala. Meni
je tada sve bilo lakše: majka bi se zadnja umila, pa sam imala više vremena u
kupaonici; otac je uvijek kasnio i, osim što me nastojao oraspoložiti uobičajenim
šalama, žurio se, ostavio bi me pred školom, odjurio ne zadržavajući se
oprezno poput majke, kao da sam već dovoljno velika i mogu se sama suočiti s
gradom. Malo sam računala i s olakšanjem shvatila da će jutro dvadeset i trećeg
biti tog drugog tipa: otac me trebao odvesti u školu. Prethodne večeri pripremila
sam odjeću za sutradan (izbacila sam ružičastu), kako mi je majka uvijek
preporučivala, ali ja je nisam slušala. A ujutro sam se probudila vrlo rano, veoma
uzbuđena. Otrčala sam u kupaonicu, krajnje se pomno našminkala, nakon
kratkotrajna oklijevanja stavila narukvicu s modrim listićima i biserima, pojavila
se u kuhinji kad je majka tek ustala. Kako to da si već budna, upitala me. Ne želim
zakasniti, odgovorila sam, imam test iz talijanskog, a ona je, vidjevši me
uzbuđenu, otišla požuriti oca.
Doručak je prošao glatko, oni su se zafrkavali kao da me nema pa me mogu
slobodno ogovarati. Rekli su da sam se sigurno zaljubila kad ne spavam i jedva
čekam odjuriti u školu, ja sam se osmjehivala, a moji osmijesi nisu govorili ni da
ni ne. Potom je otac nestao u kupaonici, a tog sam mu puta ja doviknula požuri
se. Moram reći da nije gubio vrijeme, osim što zatim nije mogao pronaći čiste
čarape ili što je zaboravio knjige koje su mu trebale, pa je otrčao natrag u radnu
sobu. Ukratko, sjećam se da je bilo točno sedam i dvadeset, otac je bio na kraju
hodnika sa svojom punom torbom, ja sam majci upravo dala obavezan poljubac,
kad se začuo silovit jek zvona.
Iznenadili smo se što netko zvoni u to doba. Majci se žurilo zatvoriti se u
kupaonicu, ljutito se namrštila, rekla mi: otvori, pogledaj tko je. Otvorila sam,
pred sobom zatekla Vittoriju.
“Zdravo”, rekla je, “sva sreća da si već spremna, pokreni se da ne zakasnimo.”
Srce mi je ozlijedilo prsnu šupljinu. Majka je ugledala šogoricu li okviru vrata
i povikala - da, baš povikala: André, dođi, došla ti je sestra. Ugledavši Vittoriju,
on je zapanjeno razrogačio oči, s nevjericom razjapio usta, uskliknuo: što ćeš ti
ovdje? Meni je od straha od onoga što će se dogoditi za koji tren, za koju minutu,
malo pozlilo, oblio me znoj, nisam znala kako odgovoriti teti, nisam znala kako
da se opravdam roditeljima, mislila sam da ću umrijeti. Ali sve je brzo završilo i
to na način koji me iznenadio i mnogo toga razjasnio.
Vittoria je na dijalektu rekla:
“Došla sam po Gianninu, danas je sedamnaest godina od mog susreta s
Enzom.”

39
 Knjige.Club Books

Nije dodala ništa drugo, kao da moji roditelji zacijelo odmah shvaćaju dobar
razlog s kojim se pojavila i da su dužni bez pogovora me pustiti da idem. Ali
majka je prigovorila na talijanskom:
“Giovanna mora u školu.”
Otac me pak, ne obraćajući se ni ženi ni sestri, svojim ledenim tonom upitao:
“Ti si znala za to?”
Pognute glave zurila sam u pod, a on je ustrajao, istim tonom:
“Imale ste dogovor, želiš ići s tetom?”
Majka je polako rekla:
“Kakvo je to pitanje, André, naravno da želi ići, naravno da su imale dogovor,
inače ti sestra ne bi bila ovdje.”
On mi je tada rekao samo: ako je tako, idi, i vrškom prstiju sestri dao znak da
se pomakne. Vittoria se pomaknula - izgledala je poput bezosjećajne maske
smještene nad žutom mrljom lagane haljine - a otac je, napadno gledajući na
sat, izbjegao dizalo, krenuo stubama ne pozdravivši nikoga, pa čak ni mene.
“Kad ćeš mi je vratiti?” upitala je majka šogoricu.
“Kad se umori.”
Hladno su pregovarale oko vremena povratka i dogovorile se da to bude u
13.30. Vittoria mi je pružila ruku, primila sam je poput djevojčice, bila je hladna.
Snažno me stisnula, možda se bojala da ću joj pobjeći i otrčati natrag kući. U
međuvremenu je slobodnom rukom pozvala dizalo dok ju je moja majka,
zdvajajući bi li zatvorila vrata, s praga pratila pogledom.
Tako se to odigralo, uz koju riječ više ili manje.

5.

Taj me drugi susret obilježio još jače od prvoga. Za početak, doznala sam da u
sebi krijem prazninu koja u vrlo kratkom vremenu može progutati svaki osjećaj.
Teret razotkrivene laži, sram zbog izdaje, sva bol zbog boli koju sam
sigurno nanijela roditeljima potrajali su dok kroz željeznu mrežu dizala, kroz
ostakljena vrata nisam vidjela kako majka zatvara ulazna vrata stana. Ali čim sam
se ponovno zatekla u atriju, a potom i u Vittorijinu automobilu, dok sam
sjedila kraj nje, a ona je odmah pripalila cigaretu vidno drhtavim prstima,
dogodilo mi se nešto što mi se poslije često događalo u životu, katkad pružajući
mi olakšanje, katkad tišteći me. Veza s poznatim mjestima, sa sigurnim
osjećajima, popustila je pred željom da saznam što će mi se dogoditi. Blizina te
prijeteće i privlačne žene zaintrigirala me i evo, već sam nadzirala svaku njezinu
kretnju. Prljavo vozilo koje je vonjalo po dimu sad nije vozila čvrsto, odlučno kao

40
 Knjige.Club Books

moj otac, ni vedro kao moja majka, nego rastreseno ili previše tjeskobno, s mnogo
trzaja, uznemirujućeg cviljenja, naglih kočenja, loših kretanja, zbog čega se motor
svako malo gasio pa su pljuštale uvrede nestrpljivih vozača na koje je ona,
s cigaretom među prstima ili usnama, odgovarala posežući za prostotama koje
nikad nisam čula iz ženskih usta. Ukratko, roditelji su mi bez problema završili
po strani, a ja sam zaboravila na nepravdu koju sam im nanijela dogovarajući se
s njihovom neprijateljicom. Nakon tek nekoliko minuta prestala sam se osjećati
krivom, nije me brinulo ni kako ću se suočiti s njima popodne, kad se svi troje
vratimo u stan u Svetom Jakovu Kapreškom. Naravno, strepnja mi i dalje nije dala
mira. Ali sigurnost da će me voljeti uvijek i unatoč svemu, opasna jurnjava u
zelenom vozilu, sve nepoznatiji grad kojim smo prolazile i nepovezane Vittorijine
riječi primoravale su me da budem oprezna, napeta, što je na mene djelovalo
poput anestetika.
Uspele smo se Doganellom, parkirale nakon žestoke svađe s lažnim
djelatnikom parkirališta koji je tražio novac. Teta je kupila crvene ruže i bijele
ivančice, prigovorila na cijenu, predomislila se nakon što je prodavačica
omotala buket pa ju je natjerala da ga razmota i izvadi dva cvijeta. Rekla mi je:
ovaj ću mu odnijeti ja, ovaj ti, bit će mu drago. Naravno, mislila je na svog Enza,
o kojemu mi je otkako smo ušle u automobil, premda uz brojne prekide,
neprestano govorila s nježnošću oprečnom njezinu okrutnom suočavanju s
gradom. Nastavila mi je govoriti o njemu i dok smo zalazile medu grobne niše i
stare ili nove monumentalne grobnice, po stazicama i stubištima koje su
neprestano išle nizbrdo, kao da smo u elitnim četvrtima pokojnika, a da bismo
pronašle Enzov grob, moramo se pak spuštati sve niže. Zapanjila me tišina, sivilo
grobnih niša prošaranih hrđom, miris trule zemlje, stanovite mračne križne
pukotine u mramoru koje kao da su ostavljene kako bi mogli disati oni koji više
ne dišu.
Nikad prije nisam bila na groblju. Otac i majka nisu me odveli, a nisam znala
jesu li oni ikad išli na groblje, zacijelo to ne čine na Dan mrtvih. Vittoria je to
odmah primijetila i iskoristila kako bi i za to okrivila mojega oca. Boji se, rekla
je, uvijek je bio takav, boji se bolesti i smrti: Gianni, svi oholi ljudi, svi oni koji
misle da su tko zna što, prave se da smrt ne postoji. Kad ti je umrla baka, pokoj
joj duši, tvoj se otac nije ni pojavio na sprovodu. A isto je napravio kad ti je umro
djed, dvije minute i bježi, jer je kukavica, nije ih htio vidjeti mrtve kako ne bi
osjetio da će i on umrijeti.
Pokušala sam joj odvratiti, ali oprezno, da je moj tata veoma hrabar, a da bih
ga obranila, posegnula sam za onim što mi je jednom rekao, odnosno, da su mrtvi
razbijeni predmeti, poput televizora, radija, miksera, i da je najbolje pamtiti ih
kakvi su bili dok su radili jer je sjećanje jedini prihvatljivi grob.
Ali taj joj se odgovor nije svidio, a budući da se prema meni nije ophodila kao
prema djevojčici pred kojom treba vagati riječi, prekorila me, rekla da kao
papagaj ponavljam očeve gluposti, i tvoja mama se tako ponaša, a i ja sam se tako

41
 Knjige.Club Books

ponašala kad sam bila mala. Ali otkako je upoznala Enza, izbrisala je oca iz
pamćenja. Iz-bri-sa-la, naglasila je i napokon se zaustavila pred zidom s grobnim
nišama, pokazala mi jednu nisko dolje, koja je pred sobom imala
malenu ograđenu lijehu, upaljen lampion u obliku plamena i dvije slike u ovalnom
okviru. Evo, rekla je, stigle smo, Enzo je ovaj lijevo, ova kraj njega je njegova
majka. Ali umjesto da zauzme svečano i skrušeno držanje kako sam očekivala,
naljutila se jer je nedaleko odande bilo malo odbačena papira i suha cvijeća.
Ispustila je dubok nezadovoljan uzdah, dala mi svoje cvijeće, rekla: tu čekaj, ne
miči se, ako se na ovom šugavom mjestu malo ne raspizdiš, ništa ne funkcionira,
i ostavila me.
Ostala sam s dva buketa cvijeća u ruci zuriti u Enza na crno-bijeloj fotografiji.
Nije mi bio lijep i to me razočaralo. Imao je okruglo lice, smijao se vučjim bijelim
zubima. Nos mu je bio velik, oči vrlo živahne, čelo veoma nisko i obrubljeno
valovitom crnom kosom. Sigurno je bio budala, pomislila sam, u mojoj se kući
visoko čelo - majčino, očevo i moje bilo je visoko - smatralo sigurnim znakom
inteligencije i plemenitih osjećaja, dok je nisko čelo - govorio je moj otac - tipično
za imbecile. Ali - pomislila sam - i oči su važne (to je tvrdila moja majka): što
više blistaju, to je čovjek budniji, a iz Enzovih očiju sijevale su vesele strelice, što
me zbunilo, njegov je pogled bio očito proturječan njegovu čelu.
Za to se vrijeme u tišini groblja glasno čula Vittoria, koja se s nekim borila
što me zabrinulo, bojala sam se da će je istući ili je dati uhititi, a ja neću znati
sama izaći s tog mjesta gdje je sve isto, zvukovi, ptičice, uvelo cvijeće. No ubrzo
se vratila sa starijim gospodinom koji joj je sav pokisao rastvorio sjedalo od
metala i prugaste tkanine i odmah stao mesti prolaz. Ona ga je neprijateljski
nadzirala, a u međuvremenu me upitala:
„Što kažeš na Enza? Lijep je, nije li lijep?”
“Lijep je”, slagala sam.
“Prelijep je”, ispravila me. A čim se stariji muškarac udaljio, izvadila je staro
cvijeće iz vaza, bacila ga ustranu s ustajalom vodom, naredila mi da idem po
svježu vodu na malu česmu koju ću naći odmah iza ugla. Budući da sam se
bojala da ću se izgubiti, oklijevala sam, a ona mc otjerala mašući rukom: ajde,
ajde.
Otišla sam, pronašla česmu sa slabim mlazom. Naježurila sam se kad sam
pomislila kako Enzov duh Vittoriji šapuće nježne riječi kroz križne pukotine.
Kako mi se sviđala ta nikad prekinuta veza. Voda je šištala, sporo ispuštala
svoj mlaz u metalne vaze. Pa što ako je Enzo bio pomalo ružan muškarac, njegova
me ružnoća neočekivano ganula, zapravo, ta je riječ izgubila smisao, rastopila se
u grgljanju vode. Ono što je doista važno jest sposobnost da probudimo ljubav, pa
makar bili i ružni, pa makar bili t zlobni, pa makar bili i glupi. Osjetila sam da je
to nešto veliko i ponadala se da će, bez obzira na to komu počinjem sličiti, i mene
dopasti ta sposobnost, kao što je zacijelo dopala Enza, Vittoriju. Vratila sam se do
groba s dvjema vazama punim vode i željom da mi teta nastavi govoriti kao da
42
 Knjige.Club Books

sam odrasla i potanko mi na svom drskom poludijalektalnom jeziku ispriča priču

o toj apsolutnoj ljubavi.
Ali čim sam skrenula u prolaz, uplašila sam se. Vittoria je sjedila raširenih
nogu na sklopivoj stoličici koju joj je donio stariji muškarac i nagnula se, lice joj
je bilo među rukama, laktovi na bedrima. Razgovarala je - razgovarala s Enzom,
nisam to umislila, čula sam joj glas, ali ne i što govori. Stvarno je bila s njim u
vezi i nakon smrti, taj me njihov razgovor ganuo. Kretala sam se što je moguće
sporije, udarala potplatima po zemljanoj stazi kako bi me čula. Ali ona kao da me
nije primijetila sve dok nisam došla do nje. Tada je odvojila ruke od lica polako
ih vukući po koži, učinilo mi se da je to bolna kretnja čija je svrha izbrisati suze,
a ujedno mi namjerno pokazati njezinu bol, bez srama, zapravo, kao diku. Oči joj
crvene i sjajne, vlažnih kutova. U mom su se domu osjećaji obavezno skrivali, sve
drugo bio je znak lošeg odgoja. No ona je nakon čak sedamnaest godina - za
mene prava vječnost - i dalje očajavala, plakala pred grobnom nišom, razgovarala
s mramorom, obraćala se kostima koje nije ni vidjela, muškarcu koji više ne
postoji. Uzela je samo jednu vazu, klonulo rekla: ti smjesti svoje cvijeće, ja ću
svoje. Poslušala sam je, odložila vazu na tlo, razmotala cvijeće dok je ona gunđala
šmrcajući, razmotavajući cvijeće:
“Jesi rekla ocu da sam ti spomenula Enza? A je l’ ti ga on spomenuo? Je l’
rekao istinu? Je l’ rekao da mu je prvo glumio prijatelja - htio je znati sve o Enzu,
reci mi, govorio mu je - a onda mi ga je povrijedio, upropastio mi ga je? Je l’ ti
rekao kako smo se poklali oko kuće, kuće naših roditelja, rupetine u kojoj sad ja
živim?”
Odmahnula sam glavom i htjela joj objasniti da me uopće ne zanimaju njihove
svađe, htjela sam samo da mi govori o ljubavi, nisam znala nikoga tko bi mi o njoj
mogao govoriti kao ona. Ali Vittoria je prije svega željela opanjkavati mojega oca
i htjela je da slušam, htjela je da dobro shvatim zašto se ljuti na njega. Stoga je -
dok je na stoličici slagala cvijeće u vazu, a ja to isto činila čučeći na manje od
metra od nje - udarila u priču o svađi oko stana, jedine imovine koju su njihovi
roditelji ostavili u nasljeđe za svoje petero djece.
Bila je to duga i za mene bolna priča. Tvoj otac - rekla je - nije htio popustiti.
Inzistirao je: ovo je stan nas petero djece, to je tatin i mamin stan, oni su ga
otkupili svojim novcem, a samo sam im ja pomogao, a da bih im pomogao, uložio
sam svoj novac. Odgovorila sam mu: to je točno, André, ali svi ste se vi smjestili,
imate posao, dobar ili loš, a ja nemam ništa, ostali su za to da sve prepustite meni.
Ali on je rekao da stan trebamo prodati, a ono što dobijemo podijeliti na nas
petero. Ako ostali ne žele svoj dio, odlično, ali on svoj želi. Mjesecima smo
raspravljali o tome: tvoj otac s jedne strane, a ja i ostalo troje s druge. Budući da
u nekom času nismo mogli naći rješenje, umiješao se Enzo - pogledaj ga, pogledaj
to lice, te oči, taj osmijeh. Tada nitko nije znao za našu golemu ljubav, samo tvoj
otac, koji je njemu bio prijatelj, meni brat, a nama savjetnik. Enzo me branio,
rekao je: André, sestra te ne može isplatiti, odakle joj novac. A tvoj otac mu je

43
 Knjige.Club Books

odgovorio: ti začepi, tko si ti, ne znaš složiti rečenicu, kakve ti veze imaš s mojim
i sestrinim poslima. Enzo se previše ražalostio, rekao je: dobro, dajmo procijeniti
stan, a ja ću ti iz svog džepa dati tvoj udio. Ali tvoj otac počeo je psovati, povikao
mu je: šta ćeš mi ti dat’, đubre, ti si policijski narednik, gdje ćeš naći novac za to,
ako ga imaš, onda si lopina, lopina u uniformi. I stalno tako, razumiješ? Otac ti je
otišao tako daleko da mu je rekao - sad dobro slušaj, izgleda kao fin čovjek, ali je
seljačina - da on, Enzo, ne samo da jebe mene, nego bi sad još jebao i nas za stan
naših roditelja. Enzo mu je tada rekao da će, ako tako nastavi, izvući pištolj i
upucati ga. Tako je samouvjereno rekao upucat ću te, da je tvoj otac problijedio
od straha, umuknuo, otišao. Ali sada, Gianni - tu je moja teta ispuhala nos,
obrisala vlažne oči, počela kriviti usta kako bi zatomila ganuće i bijes -
moraš dobro čuti što je tvoj otac napravio: otišao je ravno Enzovoj ženi i pred
troje djece rekao: Margheriti, tvoj muž ševi moju sestru. To je napravio, preuzeo
je tu odgovornost pa zagorčao moj život, Enzov, Margheritin i život to troje jadne,
još male djece.
Sunce je sad palo na lijehu i cvijeće u vazi blistalo je mnogo snažnije od
svjetiljke u obliku plamena: na dnevnom svjetlu boje su bile tako žive da mi je
svjetlo pokojnika djelovalo beskorisno, kao ugaslo. Ražalostila sam se, ražalostila
zbog Vittorije, Enza, njegove žene Margherite, zbog troje male djece. Je li
moguće da mi se otac tako ponio? Nisam mogla vjerovati u to, uvijek mi je
govorio: Giovanna, nešto najgore što možeš učiniti jest biti tužibaba. Ali on
je, tvrdila je Vittoria, upravo to učinio, a premda je zacijelo imao opravdane
razloge za to - bila sam uvjerena u to - to nije bilo uobičajeno za njega, ne,
odbacila sam tu mogućnost. Ali nisam se to usudila reći Vittoriji, smatrala sam
da bi bilo veoma uvredljivo na sedamnaestu godišnjicu njihove ljubavi ustvrditi
da laže pred Enzovim grobom. Stoga sam zašutjela, premda sam bila nesretna što
još jednom ne branim svojega oca, i nesigurno ju pogledala dok je ona, kao da se
želi smiriti, rupčićem navlaženim suzama brisala ovalna stakla koja su štitila
fotografije. Tada me tišina počela tištati pa sam je upitala:
“Kako je Enzo umro?”
“Od grozne boleštine.”
“Kada?”
“Nekoliko mjeseci nakon što smo skroz prekinuli.”
“Umro je od boli?”
“Da, od boli. Razbolio se zbog tvog oca, koji je doveo do našeg prekida. Ubio
mi ga je.”
Rekla sam:
“A zašto se ti onda nisi razboljela i umrla? Tebe nije boljelo?”
Zagledala mi se ravno u oči, pa sam odmah oborila pogled.
“Ja sam patila, Gianni, i dalje patim. Ali bol me nije ubila, kao prvo kako bi
me natjerala da uvijek mislim na Enza; kao drugo njegovoj djeci za ljubav kao i

44
 Knjige.Club Books

Margheriti, jer ja sam dobra žena, pa sam se osjećala dužnom pomoći joj
podignuti to troje djece, zbog njih sam radila, a radim i dalje kao služavka po
gospodskim stanovima pola Napulja, od jutra do mraka; kao treće iz mržnje,
mržnje prema tvom ocu, mržnje koja te tjera da guraš čak i kad ti to više ne
želiš.” Navaljivala sam:
“A kako je moguće da se Margherita nije naljutila kad si joj uzela muža, nego
je još dopustila da joj pomogneš baš ti iako si joj ga otela?”
Pripalila je cigaretu, snažno udahnula. Dok moji roditelji ne bi ni trepnuli pred
mojim pitanjima, ali bi poslije prešli preko njih kad bi im bilo neugodno, a katkad
bi se konzultirali prije nego što bi mi odgovorili, Vittoria se pak živcirala,
prostačila, bez problema izražavala netrpeljivost, ali je odgovarala, i to
nedvosmisleno kako mi nijedan odrasli nikada nije odgovarao. Vidiš da imam
pravo, rekla je, pametna si, pametna kurvica kao ja, ali stvarno kučka,
glumiš sveticu, ali voliš okrenuti nož u rani. Otela sam muža, točno, imaš pravo,
to sam napravila. Otela sam Enza, oduzela ga Margheriti i djeci, i radije bih umrla
nego im ga vratila. To je, uskliknula je, ružno, ali kad je ljubav snažna,
ponekad moraš tako. Ne biraš, shvatiš da bez ružnog nema lijepog pa reagiraš tako
jer ne možeš drugačije. Što se Margherite tiče, da, naljutila se, uzela si je muža
natrag vrišteći i udarajući, ali kad je poslije vidjela da je Enzu loše, da mu je
loše od bolesti koja je planula u njemu nakon nekoliko tjedana punih bijesa,
snuždila se, rekla mu je idi, vrati se Vittoriji, žao mi je, da sam znala da ćeš se
razboljeti, i prije bih joj te vratila. Ali bilo je prekasno, pa smo se s njegovom
bolešću zajedno nosile, ona i ja, sve do posljednje minute. Kakva je osoba ta
Margherita, fantastična žena, tankoćutna, želim da je upoznaš. Čim je shvatila
koliko volim njezinog muža i koliko patim, rekla je: u redu, voljele smo istog
muškarca i razumijem te, bilo je nemoguće ne voljeti Enza. Zato dosta, ovu djecu
napravila sam s Enzom, ako ih i ti želiš voljeti, ja nemam ništa protiv. Razumiješ?
Razumiješ kako je velikodušna? Jesu tvoji otac i majka, njihovi prijatelji,
redom važili ljudi, tako veliki, jesu i oni tako velikodušni?
Nisam znala što da joj odgovorim, promrmljala sam samo:
“Upropastila sam ti obljetnicu, žao mi je, nisam te trebala to pitati.”
“Ništa mi nisi upropastila, zapravo, usrećila si me. Govorila sam o Enzu, a
svaki put kad govorim o njemu, ne sjetim se samo boli, nego i koliko smo bili
sretni.”
“To je nešto o čemu najviše želim znati.”
“O sreći?”
“Da.”
Oči su joj još više usplamtjele.
“Znaš što rade muškarci i žene?”
“Znam.”
“Kažeš da znaš, ali ništa ne znaš. Ševe se. Znaš što to znači?”
45
 Knjige.Club Books

Lecnula sam se.

“Znam.”
“Enzo i ja napravili smo to ukupno jedanaest puta. Onda se on vratio ženi, a
ja to nisam ni s kim ponovila. Enzo me ljubio i dirao i lizao posvuda, a i ja sam
njega dirala i ljubila ga sve do nožnih prstiju i milovala ga i lizala i sisala. Onda bi
on tako gurnuo kurac u mene i držao me za guzicu s obje ruke, jednu s ove, drugu
s one strane i tako me snažno prčio da sam vrištala. Ako to u cijelom svom životu
ne napraviš kako sam ja to radila, strastveno kao ja, s toliko ljubavi kao ja, i to ne
mislim baš jedanaest puta, nego barem jednom, onda nema smisla životariti. Reci
to ocu: Vittoria je rekla da ako se ne poševim kako se ona ševila s Enzom, nema
smisla da životarim. Moraš mu reći točno tako. On misli da mi je nešto uskratio
kad je to napravio. Ali nije mi uskratio ništa, ja sam imala sve, ja imam sve. A
tvoj otac nema ništa.”
Te riječi više nisam uspjela izbrisati. Došle su neočekivano, nikada ne bih ni
zamislila da mi ih može izgovoriti.
Naravno, prema meni se ponašala kao da sam odrasla i bila sam sretna što je
od samog početka ostavila po strani način na koji ljudi razgovaraju s
trinaestogodišnjakinjama. Ali te su me rečenice svejedno iznenadile, pa sam bila
u napasti začepiti uši. Nisam to učinila, nisam se pomaknula, a nisam uspjela ni
izbjeći njezin pogled koji je na mojemu licu tražio posljedice tili riječi. Ukratko,
bilo je fizički - da, fizički - potresno što mi se tako obraćala ondje, na groblju,
pred Enzovom slikom, ne mareći hoće lije tko čuti. Ah, kakva priča, ah, da mi je
naučiti tako govoriti, izvan svih pravila moje kuće. Preda mnom se - baš preda
mnom - dotad nitko nije uživio u tako puten užitak, zaprepastila sam se. U utrobi
sam osjetila toplinu mnogo jaču od one koja me prožela kad me Vittoria pozvala
da zaplešem s njom. I nije se mogla usporediti s blagom toplinom stanovitih
potajnih razgovora koje vodim s Angelom, s čežnjom koju u meni bude neki naši
nedavni zagrljaji, kad bismo se zatvorile zajedno u kupaonicu u mojemu ili
njezinu stanu. Slušajući Vittoriju, poželjela sam ne samo vrhunac koji je rekla da
je doživjela nego sam pomislila i da je taj vrhunac nemoguć ako za njim odmah
ne uslijede bol koju ona i dalje osjeća i njezina nepromjenjiva odanost. Budući da
nisam ništa rekla, dobacila mi je uzrujane poglede, progunđala:
“Idemo, kasno je. Ali upamti ovo što sam ti rekla: je l’ ti se svidjelo?”
“Je.”
“Znala sam: ti i ja smo iste.”
Uspravila se obodrena, složila stoličicu, potom se na trenutak zagledala u
narukvicu s modrim listovima.
“Ja sam ti poklonila”, rekla je, “jednu puno ljepšu.”

6.

46
 Knjige.Club Books

Ubrzo mi je prešlo u naviku viđati se s Vittorijom. Roditelji su me iznenadili - ali,

kad bolje razmislim, možda posve u skladu sa svojim životnim izborima i
odgojem koji su mi pružili - i nisu me prekorili ni zajedno ni zasebno. Nisu mi
rekli: trebala si nas upozoriti da imaš dogovor s tetom Vittorijom. Nisu mi rekli:
smislila si kako markirati školu i to nam zatajila, što je grozno, bilo je to glupo od
tebe. Nisu mi rekli: grad je strašno opasan, ne možeš se tako skitati, u tim
godinama može ti se svašta dogoditi. A povrh svega nisu mi rekli: zaboravi tu
ženu, znaš da nas mrzi, više se nećeš viđati s njom. Postupili su upravo suprotno,
osobito majka. Htjeli su znati je li to jutro bilo zanimljivo. Pitali su me kakav je
dojam na mene ostavilo groblje. Razdragano su se nasmijali čim sam počela
govoriti kako loše vozi Vittoria. Čak i kad me otac upitao - ali gotovo usputno - o
čemu smo razgovarale, a ja sam spomenula - ali gotovo nenamjerno - svađu oko
nasljeđivanja stana i Enza, nije se uzrujao, kratko je odgovorio: da, posvađali smo
se, nisam se slagao s njezinim odlukama, bilo je jasno da taj Enzo želi
prisvojiti stan naših roditelja, pod odorom se krio kriminalac, otišao je tako daleko
da mi je zaprijetio pištoljem pa sam, kako bih pokušao spriječiti sestrinu propast,
morao sve reći njegovoj ženi. Što se majke tiče, na to je dodala samo da joj je
šogorica unatoč teškom karakteru naivna žena i da je treba žaliti, a ne ljutiti se na
nju jer si je tom naivnošću uništila život. Kako bilo - rekla mi je potom nasamo -
otac i ja imamo povjerenja u tebe i tvoju razboritost, nemoj nas razočarati. A s
obzirom na to da sam joj upravo rekla da želim upoznati i strica i tete koje je
Vittoria spomenula, a možda i bratiće i sestrične koji su negdje mojih godina,
majka me posjela u krilo, rekla da je sretna što sam se zainteresirala i
zaključila: ako se i dalje želiš viđati s Vittorijom, nema problema, samo nam to
kaži.
Tada smo se suočile s pitanjem mogućih novih susreta, a ja sam odmah
poprimila razborit ton. Rekla sam da moram učiti, da sam pogriješila što sam
markirala, da ću, ako se baš moram naći s tetom, to činiti nedjeljom. Naravno,
nijednom nisam spomenula kako mi je Vittoria govorila o svojoj ljubavi prema
Enzu. Naslutila sam da bi se naljutili da sam im prenijela i samo jednu od tih riječi.
Tako je počelo spokojnije razdoblje. U školi se stanje popravilo, prošla sam s
trojkom, počeli su praznici. U skladu sa starom navikom proveli smo petnaest
dana u srpnju na moru, u Kalabriji, s Marianom, Costanzom, Angelom, Idom. A
s njima smo proveli i prvih deset dana kolovoza u mjestu Villetta Barrea u
Abruzzu. Vrijeme je proletjelo, počela je nova školska godina, krenula sam u
gimnaziju, ali ne onu u kojoj je predavao moj otac ili u kojoj je predavala moja
majka, nego u gimnaziju na Vomeru. Odnos s Vittorijom u međuvremenu nije
izblijedio, štoviše, učvrstio se. Još prije ljetnih praznika počela sam je nazivati,
osjećala sam potrebu za njezinim grubim tonom, voljela sam što se prema meni
ophodi kao da smo vršnjakinje. Tijekom boravka na moru i u planinama
neprestano sam je spominjala čim bi se Angela i Ida pohvalile bogatim djedom i
bakom i ostalom dobrostojećom rodbinom. A u rujnu sam se uz majčino i očevo

47
 Knjige.Club Books

dopuštenje nekoliko puta našla s njom. Ujesen su, s obzirom na to da u mojemu

domu nije bilo velikih napetosti, naši susreti napokon prerasli u naviku.
U prvi sam mah mislila da će se zahvaljujući meni brat i sestra ponovno
zbližiti, čak sam se uvjerila da je moj zadatak ponukati ih da se pomire. Ali to se
nije dogodilo. Ustalio se pak krajnje hladan ritual. Majka bi me odvezla pred
šogoričinu zgradu, ali ponijela bi nešto što će čitati ili ispravljati dok me čeka u
automobilu; ili bi Vittoria došla po mene u Svetog Jakova Kapreškog, ali ne bi
iznenada pokucala na naša vrata kao prvi put, ja bih joj se pridružila na ulici.
Teta nikada nije rekla; pitaj majku želi li doći gore, skuhat ću joj kavu. Otac je
dobro pazio da mu ne izleti: pozovi je gore, neka malo sjedne, razmijenit ćemo
nekoliko riječi pa ćete otići. Njihova uzajamna mržnja ostala je netaknuta, a i ja
sam ubrzo odustala od svakog pokušaja posredovanja. Počela sam pak otvoreno
misliti da mi ta mržnja odgovara: da se otac i njegova sestra pomire, moji susreti
s Vittorijom više ne bi bili posebni, možda bi me deklasirala u nećakinju, sigurno
bih izgubila ulogu prijateljice, osobe od povjerenja, suučesnice. Ponekad sam
imala osjećaj da bih se, kad bi se prestali mrziti, sama pobrinula da se opet zamrze.

7.

Jednom me teta nenajavljeno odvela upoznati svojeg i očeva brata i sestre. Otišli
smo k stricu Nicoli, koji je bio željeznički radnik. Vittoria ga je zvala stariji brat
kao da se moj otac, prvorođenac, uopće nije rodio. Otišle smo k teti Anni i
teti Rosetti, kućanicama. Prva je bila udana za tiskara dnevnog lista Il Mattino,
druga za poštanskog službenika. Bila je to neka vrsta istraživanja krvnih srodnika,
sama je Vittoria za to tumaranje rekla na dijalektu: idemo upoznati rodbinu tvoje
krvi. Kretale smo se Napuljem u zelenom fići, prvo smo otišle u Cavone, gdje je
stanovala teta Anna, potom u Campi Flegrei, gdje je stanovao stric Nicola, zatim
u Pozzuoli, gdje je živjela teta Rosetta.
Shvatila sam da se te rodbine jedva sjećam, možda nikad nisam ni znala kako
se zovu. Pokušala sam to prikriti, ali Vittoria je primijetila i odmah počela blatiti
mog oca da mi je uskratio ljubav ljudi koji se možda nisu školovali, koji
nisu blagoglagoljivi, ali koji imaju veliko srce. Koliko lije držala do srca, u
njezinim se kretnjama podudaralo s golemim dojkama o koje je udarala širokom
rukom, kvrgavim prstima. U tim mi je okolnostima počela sugerirati: pogledaj
malo kakvi smo mi, a kakvi su tvoji roditelji pa mi reci. Snažno je ustrajala na
gledanju. Govorila je da imam naočnjake poput konja, gledam, ali ne vidim sve
što me može omesti. Gledaj, gledaj, gledaj, tupila mi je.
Doista sam pazila da mi ništa ne promakne. Ti ljudi, njihova djeca od mene
tek nešto starija ili mojih godina, bili su ugodna novost. Vittoria me gurnula u
njihove domove bez najave, a stric i tete, rođaci, primili su me vrlo prisno, kao

48
 Knjige.Club Books

da me dobro poznaju i da tijekom godina nisu činili ništa drugo osmi što su čekali
taj moj posjet. Njihovi su stanovi bili maleni, sivi, opremljeni predmetima koje
sam bila naučena smatrati priprostima, a možda i vulgarnima.
Nijedne knjige, samo sam u stanu tete Anne vidjela nekoliko krimića. Svi su
mi se obraćali na srdačnom dijalektu izmiješanom s talijanskim, a ja sam se trudila
govoriti kao oni ili sam barem u svom krajnje ispravnom talijanskom napravila
mjesta za nešto napuljskog naglaska. Nitko nije spomenuo mojega oca, nitko nije
pitao kako je, nitko me nije zadužio da ga pozdravim, što su očiti znakovi
neprijateljstva, ali na sve su mi načine nastojali dati do znanja da se ne ljute na
mene. Zvali su me Giannina, kako me zvala Vittoria i kako me moji nikada nisu
zvali. Sve sam ih zavoljela, nikad se nisam osjećala tako otvorenom prema ljubavi
kao tada. I bila sam tako živahna i zabavna da sam pomislila da se zahvaljujući
imenu koje mi je dala Vittoria - Giannina - iz samog mojeg tijela rodila neka
druga, ugodnija ili u svakom slučaju drugačija osoba od Giovanne kroz koju su
me znali moji, Angela, Ida, školski kolege.
Bili su to za mene radosni susreti, a vjerujem i za Vittoriju koja se tijekom tih
posjeta ponašala dobronamjerno umjesto da se razmeće svojim agresivnim
stranama. Povrh svega, primijetila sam da se brat, sestre, šogori, nećaci prema njoj
ophode nježno kako se ophodimo s nesretnim ljudima koje volimo. Osobito je
stric Nicola bio ljubazan prema njoj, sjetio se da voli sladoled od jagode, pa je,
čim je doznao da ga i ja volim, poslao jednog od sinova da ga svima kupi.
Kad smo odlazile, poljubio me u čelo i rekao:
“Sva sreća da uopće nisi na oca.”
U međuvremenu sam naučila roditeljima sve bolje skrivati što mi se događa.
Ili, bolje rečeno, usavršila sam kako im lagati govoreći istinu. Naravno, nisam to
činila laka srca, bilo mi je teško. Kad sam bila kod kuće i slušala kako se kreću
prostorijama uobičajenim, meni dragim korakom, kad smo doručkovali zajedno,
ručali, večerali, prevladala bi moja ljubav prema njima, uvijek mi je malo
nedostajalo da im povičem: tata, mama, imate pravo, Vittoria vas prezire,
osvetoljubiva je, želi vam me oduzeti da vam naudi, zadržite me, zabranite mi da
se viđam s njom. Ali čim bi počeli sa svojim krajnje ispravnim rečenicama, s tim
svojim suzdržanim tonovima, kao da svaka riječ doista krije druge, istinitije, od
kojih su me držali podalje, potajno bih nazvala Vittoriju, dogovorila susret.
Tada je već samo majka ljubazno istraživala što mi se događa:
“Kamo ste otišle?”
“Stricu Nicoli, pozdravlja vas.”
“Kakav ti je?”
“Pomalo bedast.”
“Ne smiješ tako govoriti o stricu.”
“Uvijek se smije bez razloga.”
“Da, sjećam se toga.”
49
 Knjige.Club Books

“Uopće ne sliči tati.”

“Točno.”
Ubrzo sam sudjelovala u još jednom važnom posjetu. Teta me - opet bez
najave - odvela Margheriti koja je stanovala nedaleko od njezine kuće. Cijelo to
područje u meni je oživljavalo strepnje iz djetinjstva. Uzrujavali su me
oljušteni zidovi, niske zgrade koje su se doimale praznima, sivoplava ili žućkasta
boja, divlji psi koji su dio puta lajući pratili fiću, miris plina. Vittoria je parkirala,
uputila se prema širokom dvorištu okruženu niskim bljedoplavim zgradama, ušla
u malenu vežu, a tek kad se uputila uza stube, okrenula se da mi kaže: tu stanuje
Enzova žena s djecom.
I Došle smo na treći kat i umjesto da pozvonimo - prvo iznenađenje - Vittoria
je otključala svojim ključem. Naglas je rekla: mi smo, i odmah se začuo
oduševljen usklik na dijalektu - oh, baš sam sretna - koji je najavio pojavu
malene, okrugle žene odjevene u crno, lijepa lica koje je, skupa s plavim očima,
izgledalo kao da se utopilo u krugu ružičaste masti. Smjestila nas je u mračnu
kuhinju, predstavila me djeci, dvojici mladića od više od dvadeset godina, Toninu
i Corradu, te djevojci, Giuliani, kojoj je moglo biti osamnaest godina. Bila je
vitka, prelijepa, tamnokosa, upadljivo našminkanih očiju, vjerojatno joj je majka
tako izgledala kad je bila mlada. I stariji sin, Tonino, bio je lijep, zračio je snagom,
ali doimao mi se veoma sramežljivim, pocrvenio je na sam stisak moje ruke i
nijednom mi se nije obratio. Corrado mi se pak, jedini ekstrovertiran, doimao
istovjetnim s muškarcem kojeg sam vidjela na fotografiji na groblju: jednaka
valovita kosa, jednako nisko čelo, jednak živahan pogled, jednak osmijeh. Kad
sam na kuhinjskom zidu ugledala fotografiju Enza u policijskoj odori s pištoljem
postrani, znatno veću od one na groblju - bila je raskošno uokvirena, a pred njom
je gorjela crvena svjećica - i primijetila da je bio muškarac duga trupa i kratkih
nogu, učinilo mi se da mu je taj sin vižlasti duh. Smireno mi je, privlačno, u šali
izgovorio tko zna što sve ne, sasuo mi paljbu ironičnih komplimenata, a ja sam se
zabavljala, bila sam sretna što sam u središtu pozornosti. Ali Margheriti je to bilo
neljubazno, više je puta progunđala: Currà, nepristojan si, ostavi djevojčicu, i na
dijalektu mu naredila da prestane. Corrado je zašutio promatrajući me s iskrom u
očima dok me njegova majka trpala kolačima, lijepa Giuliana bujnih oblina,
živih boja, umiljavala mi se piskutavim glasom, Tonino me nijemo obasipao
nježnošću.
Tijekom tog posjeta često su i Margherita i Vittoria bacale pogled prema
uokvirenom muškarcu. Jednako su ga često spominjale u polovičnim rečenicama
poput: znaš kako bi to Enzu bilo zabavno, znaš kako bi se naljutio, znaš kako bi
to volio. Vjerojatno se gotovo dvadeset godina tako ponašaju, kao ženski par koji
se prisjeća istog muškarca. Pogledala sam ih, proučila. Zamislila sam mladu
Margheritu koja izgleda kao Giuliana i Enza kao Corrada te Vittoriju sličnu meni,
a svog oca - i svog oca također - kao na fotografiji koja je bila zaključana u
metalnoj kutiji, onoj u čijoj je pozadini pisalo ICA. Po tim je ulicama sigurno bila

50
 Knjige.Club Books

neka slastičarnica, mesnica, krojačnica, tko zna, a oni su onuda prolazili uvijek
iznova pa su se čak i fotografirali ondje, možda prije nego što je mlada
grabežljivica Vittoria prelijepoj nježnoj Margheriti otela muža s vučjim
zubima, ili možda i poslije, dok su krili svoju vezu, a poslije, nakon što ih je moj
otac odao, nikad više, i ostale su samo patnja i bijes. Ali svako je vrijeme
prolazno. Moja teta i Margherita sada su zvučale smireno, spokojno, ali ja ipak
nisam uspjela ne razmišljati o tome da je muškarac s fotografije vjerojatno stiskao
Margheritinu stražnjicu točno onako kako ju je stiskao mojoj teti kad ga je ona
otela, istom vještom snagom. Od te sam se pomisli zajapurila toliko da je Corrado
rekao: razmišljaš o nečem lijepom, a ja sam gotovo kriknula: ne, ali nisam se
uspjela otarasiti tih prizora, pa sam nastavila maštati kako su se ondje, u mračnoj
kuhinji, dvije žene tko zna koliko puta potanko prisjećale djela i riječi muškarca
kojeg su dijelile i kako su se sigurno namučile dok nisu uspostavile ravnotežu
između pozitivnih i negativnih osjećaja.
I to dijeljenje djece zacijelo nije prošlo posve mirno. Vjerojatno nije ni sada.
Naime, ubrzo sam primijetila barem tri detalja: prvo, Corrado je Vittorijin
miljenik, što smeta drugim dvoma; drugo, Margherita je podložna mojoj
teti, govori, a istodobno je drži na oku da vidi slaže li se s njom, a kad se ne slaže,
odmah povuče sve što je rekla; treće, troje mladih voli majku, katkad se čini da je
štite od Vittorije, ali svejedno su nekako uplašeno odani mojoj teti, poštuju je kao
da je božica zaštitnica njihova života zbog čega je se boje. Priroda njihova odnosa
postala mi je posve jasna kad je, ne znam kako, ispalo da Tonino ima prijatelja,
nekog Roberta, koji je odrastao ondje na Pasconeu, i koji se s petnaest godina
preselio s obitelji u Milano, ali sad će taj mladić uvečer doći, a Tonino ga je
pozvao da prespava kod njih. To je razljutilo Margheritu:
“Kako ti je to palo na pamet, gdje ćemo ga smjestiti?”
“Nisam ga mogao odbiti.”
“Zašto? Dužan si mu? Koju uslugu ti je napravio?”
“Nijednu.”
“Pa onda?”
Neko su se vrijeme svađali: Giuliana je stala na Toninovu stranu, Corrado na
majčinu. Svi su - shvatila sam - odavno poznavali tog mladića, on i Tonino
zajedno su išli u školu, Giuliana je strastveno naglasila da je dobar, skroman, vrlo
pametan. Samo ga je Corrado prezirao. Obratio mi se, ispravljajući sestru:
“Ne vjeruj im, tip je drkadžija.”
“Biraj riječi kad govoriš o njemu”, naljutila se Giuliana, a Tonino ga je napao:
“I dalje je bolji od tvojih prijatelja.”
“Moji prijatelji ubit će boga u njemu ako ponovi što je rekao prošli put”,
uzvratio je Corrado.
Nastupila je kratkotrajna tišina. Margherita, Tonino i Giuliana okrenuli su se
prema Vittoriji, a i Corrado je zašutio kao da želi povući što je rekao. Teta je
51
 Knjige.Club Books

pričekala još trenutak, potom se umiješala tonom koji nikad nisam čula od nje,
istodobno prijetećim i punim patnje kao da je boli želudac:
“Da čujemo, tko su ti tvoji prijatelji?”
“Nitko”, rekao je Corrado nervozno se smijuljeći.
“Misliš na sina odvjetnika Sargentea?”
“Ne.”
“Misliš na Rosarija Sargentea?”
“Rekao sam da ne mislim na nikoga.”
“Currà, ti znaš da ću ti polomiti kosti ako samo i pozdraviš tog ‘nikoga’?”
Napetost je toliko porasla da mi se činilo kako se Margherita, Tonino i
Giuliana spremaju sami ublažiti sukob s Corradom samo kako bi ga poštedjeli
tetine srdžbe. Ali Corrado se nije predao, ponovno je stao blatiti Roberta.
“On je svejedno otišao u Milano i nema nam pravo govoriti kako ćemo se tu
ponašati.”
Budući da joj brat nije popuštao, što nije bilo pravedno ni prema mojoj teti,
Giuliana se iznova naljutila:
“Ti začepi, ja bili stalno slušala Roberta.”
“Jer si glupača.”
“Dosta, Currà ”, prekorila ga je majka, “Roberto je zlatni dečko. Ali, Toni,
zašto mora baš tu spavati?”
“Jer sam ga pozvao”, rekao je Tonino.
“Pa? Reći ćeš mu da si se zeznuo, da je stan malen i da nema mjesta.”
“Zapravo, reci mu”, ponovno se umiješao Corrado, “da mu je bolje da se
uopće ne pojavljuje u rajonu.”
Tada su se Tonino i Giuliana istodobno ogorčeno okrenuli prema Vittoriji kao
da je na njoj da to riješi milom ili silom. I zapanjilo me što se i sama Margherita
okrenula prema njoj kao da govori: što ću, Vitto? Vittoria je tiho rekla: vaša mama
ima pravo, nema mjesta, neka Corrado dođe prespavati kod mene. Nekoliko riječi
i Margheritin, Toninov, Giulianin pogled zahvalno se ozario. Corrado je pak
frknuo, pokušao reći još nešto protiv gosta, ali teta je odmah procijedila: tišina.
Mladić je lagano podignuo ruke u znak predaje, ali nevoljko. Potom je, kao da mu
je jasno da Vittoriji treba očitije izraziti svoju pokornost, otišao iza Vittorije i
nekoliko je puta glasno cmoknuo, u vrat i u obraz. Ona je sjedila kraj kuhinjskog
stola i pravila se da je živcira, rekla na dijalektu: Majko Božja, Currà , što si
napastan. Je li i njih troje nekako njezine krvi, što znači i moje? Tonino, Giuliana
i Corrado svidjeli su mi se, svidjela mi se i Margherita. Kakva šteta što sam
posljednja došla, što s njima ne dijelim njihov jezik, što ne dijelimo nikakvu pravu
prisnost.

52
 Knjige.Club Books

8.

Kao da je primijetila taj moj osjećaj nepripadnosti, Vittoria u određenim

trenucima kao da mi je htjela pomoći da ga prevladam, u drugim ga je pak sama
namjerno naglašavala. Majko Božja, uskliknula bi, vidi, imamo iste ruke, pa bi
ih primaknula mojima i palci bi nam se sudarili, a taj bi me sudar dirnuo, htjela
sam je snažno zagrliti ili leći kraj nje i položiti joj glavu na rame, slušati kako
diše, njezin grubi glas. Ali češće bi me, čim bih rekla nešto što je smatrala
pogrešnim, prekorila, uzviknula: kakav otac, takva kći; ili bi me zadirkivala jer se
odijevam kako moja majka želi: velika si, vidi kakve cice imaš, ne možeš izlaziti
iz kuće obučena kao lutkica, Gianni, moraš se pobuniti, uništavaš se. Pa bi krenula
sa svojom uvijek istom pjesmom: pogledaj si roditelje, dobro ih pogledaj, ne daj
da te prevare.
Do toga joj je bilo veoma stalo, a svaki put kad bismo se našle, navaljivala je
da joj kažem kako provode dane. Ali kako sam se ograničavala na općenite
informacije, ubrzo bi se rasrdila, zlobno me zadirkivala ili se glasno smijala širom
razjapljenih velikih usta. Izluđivalo ju je što joj govorim samo koliko moj otac
istražuje, kako ga poštuju i da mu je objavljen članak u poznatom časopisu te da
ga moja majka obožava jer je lijep i pametan i da su oboje pametni, ona korigira
i često nanovo piše ljubavne priče pisane ciljano za žene, sve zna, vrlo je ljubazna.
Ti ih voliš, rekla bi mi Vittoria bijesno, jer su ti roditelji, ali ako ne možeš
vidjeti da su govna, postat ćeš govno kao oni, a meni onda više ne dolazi na oči.
Kako bih je usrećila, jednom sam joj rekla da mi otac ima mnogo glasova i da
ih mijenja ovisno o okolnostima. Ima nježan glas, oštar glas, leden glas, svakim
govori divan talijanski, ali ima i prezriv glas kojim i dalje govori talijanski, ali
ponekad i na dijalektu, a upotrebljava ga sa svakim tko ga iživcira, osobito s
prevarantskim prodavačima, s vozačima koji ne znaju voziti, s neodgojenim
ljudima. Za majku sam joj pak rekla da je pomalo podložna prijateljici po
imenu Costanza i da je ponekad izluđuje njezin muž, Mariano, s kojim je moj otac
u bratskim odnosima i koji se podlo šali. Ali Vittoria nije cijenila ni te konkretnije
tajne, štoviše, rekla je da su to nevažne priče. Doznala sam da se sjeća Mariana,
opisala ga je kao kretena, a ne nekog s kim mi je otac u bratskim odnosima.
Naljutila se zbog tog pridjeva. Andrea, rekla je vrlo grubo, ne zna što znači
bratski. Sjećam se da smo bili kod nje, u kuhinji, a vani je, po pustoj ulici,
kišilo. Zacijelo sam se doimala tužnom, zacaklile su mi se oči, što ju je, na moje
iznenađenje, na moje veselje, raznježilo kao nikad prije. Nasmiješila mi se,
privukla me k sebi, posjela na koljena i snažno poljubila u obraz, gricnula mi ga.
Potom je na dijalektu prošaputala: oprosti, ne ljutim se na tebe, nego na tvog oca;
potom mi je zavukla ruku pod suknju i lagano me nekoliko puta pljesnula dlanom
između bedra i stražnjice. Na uho mi je još jednom rekla: dobro pogledaj
svoje roditelje, inače ti nema spasa.

53
 Knjige.Club Books

9.

Povećali su se ti iznenadni izljevi nježnosti iz gotovo uvijek nezadovoljna tona

zbog čega mi je ona postajala sve nužnijom. Prazno vrijeme između naših susreta
prolazilo je nepodnošljivo sporo, a u tom međuvremenu u kojem se nisam viđala
s njom ili je ne bih uspjela nazvati, osjećala sam potrebu govoriti o njoj. Tako sam
se počela sve više povjeravati Angeli i Idi nakon što sam zatražila da mi se zakunu
na krajnju povjerljivost. Bile su jedine kojima sam se mogla hvaliti odnosom s
tetom, ali u početku su me slabo slušale, htjele su mi odmah ispričati pričice i
anegdote o svojoj mušičavoj rodbini. Ali ubrzo su morale popustiti, rodbina o
kojoj su mi govorile nije se mogla usporediti s Vittorijom koja je - onako kako
sam je ja prikazivala - bila nešto što nikad nisu iskusile. Njihove tete i sestrične i
bake bile su dobrostojeće gospođe s Vomera, Posillipa, iz Manzonijeve, Tassove.
Ja sam pak maštovito smještala očevu sestru u područje puno groblja, rječina,
divljih pasa, plamsaja plina, kostura napuštenih zgrada, i govorila: njezina je
ljubav bila nesretna i jedinstvena, on je umro od boli, ali ona će ga zauvijek voljeti.
Jednom sam im sasvim tiho povjerila: kad teta Vittoria govori kako su se
voljeli, upotrebljava riječ “ševiti se”, rekla mi je koliko su se i kako ona i Enzo
ševili. Angelu je osobito zapanjilo ovo posljednje, dugo me ispitivala, i možda
sam pretjerala u odgovorima, kroz Vittoriju izgovorila ono o čemu sam ja dugo
maštala. Ali nisam se osjećala krivom, prenijela sam bit, teta je sa mnom upravo
tako razgovarala. Vi ne znate - rekla sam ganuto - kako smo se lijepo sprijateljile:
osjećamo veliku bliskost, grli me, ljubi me, često mi govori da smo jednake.
Naravno, prešutjela sam njezine svađe s mojim ocem, prepirke oko nasljeđivanja
bijedne straćare, kako ju je zbog toga odao, smatrala sam ih nedovoljno
dostojanstvenim. Ali rekla sam da Margherita i Vittoria nakon Enzovc smrti žive
u divljenja vrijednu suradničkom duhu i da se djecom bave kao da su ih
naizmjence rodile, malo jedna, malo druga. Moram reći da mi je taj prizor
slučajno pao na pamet, ali sam ga u idućim pričama razradila tako da sam i ja
povjerovala da su Tonina, Giulianu i Corrada nekim čudom zajedno napravile.
Osobito mi je pred Idom malo nedostajalo da dvjema ženama gotovo nesvjesno
pripišem sposobnost da lete noćnim nebesima ili smišljaju čarobne napitke nakon
što u šumi Parka Capodimonte poberu magične trave. Sigurno sam im rekla da
Vittoria razgovara s Enzom na groblju, a on joj dijeli savjete.
“Razgovaraju kao što ti i ja razgovaramo?” upitala je Ida.
“Da.”
“Znači da je on htio da tvoja teta bude mama njegovoj djeci.”
“To sigurno. Bio je policajac, mogao je što je htio, imao je i pištolj.”
“Odnosno kao da su moja mama i tvoja mama mame nas triju?”
“Da.”

54
 Knjige.Club Books

Idu je to veoma uznemirilo, ali Angela se zagrijala. Što sam ja više ponavljala
te priče i obogaćivala ih, one su sve češće kliktale: baš lijepo, zaplakat ću. No
njihovo zanimanje posebno je poraslo kad sam počela govoriti kako je Corrado
zabavan, kako je Giuliana lijepa, kako je Tonino šarmantan. I sama sam se
zapanjila što sam potonjeg tako toplo opisala. I za mene je bilo otkriće da mi
se svidio, na prvu nije ostavio snažan dojam na mene, zapravo, doimao mi se
najmanje postojanim od njih troje. Ali toliko sam ga spominjala, tako sam ga
dobro osmislila da kad je Ida, stručnjakinja za romane, rekla: ti si se zaljubila,
priznala sam - prije svega da vidim kako će reagirati Angela - da je to točno, volim
ga.
Tako su me prijateljice počele neprestano tražiti nove detalje o Vittoriji,
Toninu, Corradu, Giuliani i njihovoj majci, a mene nije trebalo moliti. Donekle je
sve išlo dobro. Potom su me počele moliti da ih upoznam barem s tetom
Vittorijom i Toninom. Odmah sam ih odbila, bilo je to samo moje, maštarija
zahvaljujući kojoj sam se dobro osjećala dok je trajala: otišla sam predaleko,
stvarnost bi zvučala loše. A k tomu, predosjećala sam da je miran život mojih
roditelja narušen, već sam se uvelike mučila održati ravnotežu. Dovoljan bi bio
jedan pogrešan potez - mama, tata, mogu li odvesti Angelu i Idu k teti Vittoriji? -
i u tren oka razbuktat će se negativni osjećaji.
Ali Angela i Ida bile su znatiželjne, navaljivale su. Jesen sam provela
rastreseno, u škripcu pritisaka prijateljica i Vittorije. Njih dvije htjele su
provjeriti je li svijet u koji sam kročila doista uzbudljiviji od onoga u kojem
stanujemo; teta kao da me namjeravala udaljiti od tog svijeta, od sebe, ako ne
priznam da sam na njezinoj strani, a ne na strani svojih roditelja. Stoga sam imala
osjećaj da blijedim pred roditeljima, da blijedim pred Vittorijom, da skrivam
pravo lice pred prijateljicama. U takvu sam ozračju, gotovo neprimjetno, počela
doista uhoditi roditelje.

10.

Jedino što sam uspjela utvrditi o svom ocu bila je njegova neočekivana vezanost
uz novac. Više sam ga puta uhvatila da majku tiho, ali vrlo uporno optužuje da
previše troši na beskorisne stvari. Što se ostalog tiče, život mu je bio uobičajen:
ujutro škola, popodne izučavanje, uvečer sastanci ili kod nas ili kod drugih. Majku
sam pak o pitanju novca čula kako često, uvijek tiho odvraća: to je novac koji ja
zarađujem, valjda smijem nešto potrošiti na sebe. Ali novost je bila da ona,
premda je uvijek blago ismijavala očeve sastanke koje je, osobito kako bi
zadirkivala Mariana, zvala “urotama koje teže popraviti svijet”, iznebuha počela
sudjelovati u njima. Nije to činila samo kad su se održavali kod nas, nego i kad su

55
 Knjige.Club Books

se održavali u kućama drugih ljudi što je oca otvoreno iritiralo, pa sam ja često
večeri provodila na telefonu s Angelom ili Vittorijom.
Od Angele sam doznala da se Costanza ne zanima za te sastanke kao moja
majka i da joj je draže izaći ili u krajnjem slučaju gledati televiziju, čitati, čak i
kad se održavaju u njezinu stanu. Vittoriji sam pak na kraju rekla - premda
sam malo dvojila - i za svađu oko novca i za iznenadno majčino zanimanje za
očeve večernje aktivnosti. Neočekivano me pohvalila:
“Napokon si shvatila koliko ti je otac vezan uz novac.”
“Jesam.”
“Zbog novca mi je upropastio život.”
Nisam odvratila, bila sam odveć sretna što sam napokon pronašla podatak koji
je zadovoljava. Ona je navaljivala:
„Što si kupuje tvoja majka?”
“Haljine, gaće. I puno krema.”
“Vidi ti kučke”, zadovoljno je uskliknula.
Shvatila sam da Vittoria priželjkuje takve događaje i ponašanja, ne samo kako
bi potvrdili činjenicu da ona ima pravo, a moji otac i majka krivo, nego i kako bi
pokazali da i sama učim prozreti privid, shvatiti.
Sve u svemu, ohrabrilo me što je zadovoljna takvim dojavama. Nisam htjela
prestati biti kći, kako je ona čini se priželjkivala, bila sam snažno povezana s
roditeljima i smatrala sam da ih ne mogu prestati voljeti zbog pozornosti koju
otac pridaje novcu ili majčina sitnog rasipništva. Prije mi je prijetila opasnost da
ću, kako bih udovoljila Vittoriji i učvrstila našu prisnost, početi gotovo nesvjesno
izmišljati s obzirom na to da nisam imala gotovo ništa što bih joj prenijela. Ali su,
srećom, laži koje su mi padale na pamet bile pretjerane, svojoj sam obitelji
pripisivala tako fantastične zločine da bih se suzdržala, bojala sam se da će mi
Vittoria reći: lažeš. Stoga sam na kraju samo tražila stvarne male anomalije i
jedva ih primjetno napuhivala. Ali svejedno sam bila nespokojna. Nisam bila
stvarno privržena kći ni stvarno revna uhoda.
Jedne večeri otišli smo na večeru k Marianu i Costanzi. Dok smo se spuštali
Cimarosinom, uznemirio me crni oblak koji je poput crne slutnje pružao iskrzane
prste. U velikom stanu mojih prijateljica odmah mi je postalo hladno, grijanje još
nije radilo, zadržala sam vuneni sako koji je majka smatrala vrlo otmjenim.
Premda se kod naših domaćina uvijek dobro jelo - imali su tihu služavku koja
odlično kuha, gledala sam je i razmišljala o Vittoriji koja služi u takvim stanovima
- slabo sam jela iz straha da ne uprljam sako, majka mi je savjetovala da ga
skinem. Ida, Angela i ja dosađivale smo se, da bismo došli do deserta, trebala je
cijela vječnost koju je Mariano dupkom ispunio svojim pričama. Napokon je
došao trenutak da ih pitamo smijemo li ustati od stola što nam je Costanza
dopustila. Izašle smo u hodnik, sjele na pod, Ida je počela bacati crvenu gumenu

56
 Knjige.Club Books

lopticu kako bi iživcirala mene i Angelu koja me u međuvremenu počela ispitivati

kad ću ih napokon upoznati s tetom. Bila je posebno ustrajna, rekla je:
“Hoćeš da ti kažem što mislim?”
“Što?”
“Mislim da tvoja teta ne postoji.”
“Naravno da postoji.”
“Onda ako postoji, nije kakvom je prikazuješ. Zato nas ne želiš upoznati.”
“I bolja je nego što je prikazujem.”
“Onda nas odvedi k njoj”, rekla je Ida i snažno mi bacila lopticu. Kako bih je
izbjegla, bacila sam se unatrag i ispružila se koliko sam duga i široka na podu
između zida i širom otvorenih vrata blagovaonice. Stol za kojim su se
zadržali naši roditelji bio je pravokutan, smješten u središte blagovaonice. Sa
svojeg sam položaja sve četvero gledala iz profila. Moja majka sjedila je nasuprot
Marianu, Costanza nasuprot mom ocu, razgovarali su o ne znam točno čemu.
Otac je nešto rekao, Costanza se nasmijala, Mariano uzvratio. Ležala sam na podu
i bolje vidjela linije njihovih nogu, njihovih stopala nego njihova lica. Mariano ih
je skroz ispružio pod stolom, razgovarao je s mojim ocem i istodobno među
gležnjevima stiskao gležanj moje majke.
Brzo sam ustala s nejasnim osjećajem srama i snažno bacila lopticu Idi. Ali
izdržala sam tek nekoliko minuta pa opet legla na pod. Mariano je i dalje imao
pružene noge pod stolom, ali moja je majka u međuvremenu svoje
povukla odande i bila je okrenuta cijelim tijelom prema mome ocu. Govorila je:
studeni je, ali i dalje je vruće.
Što je, upitala je Angela, pa je oprezno, sasvim polako legla na mene,
govoreći: do maloprije smo si savršeno pristajale, a vidi sada, duža si od mene.

11.

Ostatak večeri nisam ispuštala iz vida majku i Mariana. Ona je slabo sudjelovala
u razgovoru, s njim nije razmijenila ni pogled, sve je vrijeme promatrala Costanzu
ili mojega oca, ali kao da ima prečih misli pa ih ne vidi. Mariano pak ni
na trenutak nije skidao pogled s nje. Gledao joj je sad stopala, sad koljeno, sad
uho namrštenim, sjetnim pogledom koji je odudarao od uobičajena tona njegove
nametljive blagoglagoljivosti. U rijetkim prilikama kad su razmijenili koju
riječ, majka je odgovarala jednosložnim riječima, Mariano joj se bez razloga
obraćao tihim i nježnim glasom kakav nikad prije nisam čula od njega. Nakon
nekog vremena Angela je počela navaljivati da ostanem spavati kod njih, uvijek
je to činila u tim prilikama, a majka bi me uglavnom pustila nakon nekoliko izjava
o tome kako ću im smetati, dok je otac uvijek prešutno bio za.

57
 Knjige.Club Books

Ali ovog puta zahtjev nije odmah prihvaćen, majka se izmotavala. Tada se
umiješao Mariano koji joj je, nakon što je naglasio da je sutradan nedjelja, da
nema nastave, obećao da će me osobno dovesti u Svetog Jakova Kapreškog prije
ručka. Čula sam kako uzaludno raspravljaju, bilo je jasno da ću ostati prespavati,
pa sam posumnjala da si tim dijalogom - majka se mlitavo opirala, Mariano
uporno zahtijevao - govore nešto drugo što je njima jasno, a svima nama promiče.
Kad je majka pristala da spavam s Angelom, Mariano je poprimio ozbiljan,
gotovo ganut izraz lica, kao da o mojemu noćenju ovisi, što ja znam, njegova
sveučilišna karijera ili rješavanje ozbiljnih problema kojima se on i moj otac
desetljećima bave.
Malo prije dvadeset i tri sata, nakon mnogo oklijevanja, moji roditelji odlučili
su otići.
“Nemaš pidžamu”, rekla je moja majka.
“Stavit će moju”, rekla je Angela.
“A četkica?”
“Ima svoju, ostala joj je prošli put, pa sam joj je spremila.” Costanza se mrvicu
podrugljivo umiješala zbog neobičnog opiranja posve uobičajenoj situaciji. Zar
Angela, kad ostane kod vas, rekla je, ne obuče Giovanninu pidžamu, nema li svoju
četkicu? Da, naravno, predala se moja majka s nelagodom i rekla: Andrea, idemo,
kasno je. Otac je pomalo iritirano ustao s trosjeda, od mene zatražio poljubac za
laku noć. Majka je bila rastresena i nije ga zatražila, ali je zato poljubila Costanzu
u oba obraza, glasno je cmoknula kako nikad nije činila što sam doživjela kao
potrebu da naglasi njihov dugogodišnji sporazum o prijateljstvu. Pogled joj je bio
uzrujan, pomislila sam: što joj je, je li joj dobro? Krenula je prema vratima, ali
kao da se odjednom sjetila da je Mariano odmah iza nje i da ga nije pozdravila,
gotovo da mu je leđima klonula na prsa kao da gubi svijest, i u tom položaju - dok
je moj otac pozdravljao Costanzu i stoti put hvalio večeru - okrenula glavu nudeći
mu usne. Bio je to tek tren, ja sam s knedlom u grlu pomislila da će se filmski
poljubiti. No on joj je okrznuo obraz usnama, a isto je učinila i ona.
Čim su moji roditelji izašli iz stana, Mariano i Costanza počeli su raspremati
i primorali nas da se spremimo za spavanje. Alija se nisam mogla usredotočiti.
Što se to dogodilo meni pred nosom, što sam vidjela: nevinu Marianovu
šalu, njegov nezakoniti čin s predumišljajem, njihov nezakoniti čin? Moja je
majka uvijek tako jasna: kako li je mogla tolerirati taj dodir pod stolom, i to s
muškarcem koji je mnogo neprivlačniji od mojega oca? Mariano joj nije bio
simpatičan - kako je glup, rekla je nekoliko puta preda mnom - a čak se ni pred
Costanzom nije suzdržavala, često ju je mlitavo šaljivim tonom pitala kako može
podnijeti čovjeka koji ne zna šutjeti. Kakvo je, stoga, značenje njezina gležnja
među njegovim gležnjevima? Koliko su dugo bili u tom položaju? Nekoliko
sekunda, minutu, deset? Zašto mama nije istog časa povukla nogu? A rastresenost
koja je uslijedila? Bila sam zbunjena.

58
 Knjige.Club Books

Zube sam prala predugo, pa je Ida neljubazno rekla: dosta, izderat ćeš ih.
Uvijek je bilo tako, čim bismo se zatvorile u njezinu i Angelinu sobu, ona bi
postala agresivna. Zapravo se bojala da ćemo je nas dvije starije isključiti, stoga
se preventivno mrštila. Zato je odmah ratoborno objavila da i ona želi spavati u
Angelinu krevetu, a ne sama u svojem. Dvije su se sestre kratko posvađale - nema
mjesta, miči se, ne, super nam je - ali Ida nije popustila, u tim prilikama nikad nije
popuštala. Stoga mi je Angela namignula, rekla joj: ali čim zaspiš, ja idem spavati
u tvoj krevet. Izvrsno, kliknula je Ida i, sretna ne toliko što će cijelu noć spavati
sa mnom, koliko zato što njezina sestra neće, pokušala započeti borbu jastucima.
Nas dvije bezvoljno smo uzvratile, ona je prestala, smjestila se između nas i
ugasila svjetlo. U mraku je vrlo veselo rekla: pada kiša, baš mi je drago da smo
skupa, ne spava mi se, molim vas, ajmo cijelu noć razgovarati. Ali Angela ju je
ušutkala, rekla da joj se spava, a nakon kratkog smijuljenja preostao je samo zvuk
kiše koja udara o staklo.
Odmah sam se prisjetila majčina gležnja među Marianovim. Pokušala sam
zamagliti taj prizor, htjela se uvjeriti da ništa ne znači, da je to samo prijateljska
šala. Nisam uspjela. Ako ništa ne znači, pomislila sam, reci Vittoriji. Teta će
sigurno znati reći koliku važnost trebam pridati tom prizoru, nije li me ona
ponukala da uhodim roditelje? Gledaj, dobro gledaj, rekla je. Sad sam pogledala
pa sam nešto i vidjela. Bilo bi dovoljno revnije joj se pokoravati da doznam je li
to glupost ili nije. Ali odmah sam shvatila da joj nikad, ama baš nikad neću
prenijeti što sam vidjela. Premda u tome nije bilo ničeg lošeg, Vittoria bi pronašla
nešto loše. Vidjela sam na djelu - objasnila bi mi - želju za ševom, i to ne želju
za ševom iz edukativnih knjižuljaka koje su mi poklonili roditelji, s izrazito
šarenim likovima, bazičnim i jasnim opisima, nego nešto odvratno i istodobno
smiješno, poput grgljanja kad te boli grlo. To ne bih mogla podnijeti. Ali čim bih
pomislila na nju, teta bi mi zaposjela misli svojim uzbudljivo neugodnim jezikom
pa sam u mraku jasno vidjela Mariana i svoju majku zagrljene kako sugerira
njezin vokabular. Je li moguće da su njih dvoje zajedno u stanju osjetiti isti
onaj iznimni užitak za koji je Vittoria tvrdila da ga je upoznala i koji je poželjela
i meni kao jedini pravi dar koji mi život može pružiti? Sama pomisao da bi, da
sam ih odala, ona upotrijebila riječi za kojima je posegnula govoreći o sebi i Enzu,
ali bi ih obezvrijedila kako bi obezvrijedila moju majku, a preko nje i mojega oca,
dodatno me uvjerila da je najbolje da nikada ne spomenem taj prizor.
“Spava”, šapnula je Angela.
“Spavajmo i mi.”
“Da, ali u njezinom krevetu.”
Čula sam kako se oprezno kreće po mraku. Pojavila se s moje strane, primila
me za ruku, ja sam pažljivo klisnula, pošla za njom u drugi krevetac. Navukle smo
pokrivač, bilo je hladno. Pomislila sam na Mariana i svoju majku, pomislila na
oca u času kad dozna njihovu tajnu. Jasno sam znala da će se u mojem domu ubrzo
sve promijeniti nagore. Rekla sam si: Vittoria će to doznati čak i ako joj ja ne

59
 Knjige.Club Books

kažem; ili možda već zna i samo me ponukala da to vidim svojim očima. Angela
je šapnula:
“Pričaj mi o Toninu.”
“Visok je.”
“I?”
“Ima skroz crne i duboke oči.”
“Stvarno želi prohodati s tobom?”
“Da.”
“Hoćete se ljubiti ako prohodate?”
“Hoćemo.”
“Jezikom?”
“Da.”
Čvrsto me zagrlila, a ja sam zagrlila nju onako kako se grlimo kad zajedno
spavamo. Ostale smo tako, nastojeći se što više priljubiti jedna uz drugu, ja sam
je grlila oko vrata, ona moje bokove. Do mene je polako dopro njezin dobro mi
poznat miris, bio je istodobno prodoran i nježan, grijao me. Prejako si me stisnula,
promrmljala sam, a ona je prigušila podsmijeh mojim grudima, nazvala me
Tonino. Uzdahnula sam, rekla: Angela. Ona je ponovila, ovog puta bez smijeha:
Tonino, Tonino, Tonino, i dodala: zakuni se da ćeš me upoznati s njim, inače ti
više nisam prijateljica. Zaklela sam joj se pa smo razmijenili vrlo dug poljubac,
milovale se. Premda nam se spavalo, nismo mogle prestati. Bio je to vedar užitak,
tjerao je strepnju i zato smo smatrale da nema razloga da ga se odreknemo.

60
Knjige.Club Books

III.

61
 Knjige.Club Books

1.

Danima sam nadzirala majku. Kad bi zazvonio telefon, a ona previše žurno otrčala
javiti se prvo vrlo glasno, da bi joj se glas ubrzo pretvorio u šapat, posumnjala bih
da joj je sugovornik Mariano. Kad bi provela previše vremena dotjerujući se pa
odbacivala sad jednu, sad drugu, sad treću haljinu, a na kraju me čak i pozvala da
čuje što ja mislim koja joj najbolje pristaje, bila sam posve uvjerena da treba otići
na tajni sastanak sa svojim priležnikom, te sam izraze naučila čituckajući
povremeno radne verzije ljubavnih romana.
Tako sam doznala da mogu postati neizlječivo ljubomorna. Sve do tog časa
bila sam uvjerena da mi majka pripada i da je moje pravo, da je moje neosporno
pravo da mi stalno bude na raspolaganju. U predstavama u mojoj glavi otac
je uvijek bio moj, a po zakonu i njezin. Spavali su zajedno, razmjenjivali poljupce,
začeli me u skladu s načinima koji su mi objašnjeni još kad sam imala nekih šest
godina. Njihov mi je odnos bio nepobitna činjenica i upravo me zato nikad nije
svjesno uznemirio. Ali izvan tog odnosa, majku sam nedosljedno doživljavala kao
nedjeljivu i nepovredivu, pripadala je samo meni. Njezino sam tijelo smatrala
svojim, a meni je pripadao i njezin miris, pa čak i njezine misli koje sam - bila
sam uvjerena otkad znam za sebe - mogla zaokupiti isključivo ja. Sad sam, pak,
odjednom imala valjan razlog smatrati - i tu sam upotrebljavala formule naučene
iz romana na kojima je ona radila - da se moja majka predaje nekom izvan
obiteljskog sporazuma, i to kradom. Taj netko smatra da ima pravo pod stolom
gležnjevima stiskati njezin, i sliniti joj u usta, sisati bradavice koje sam joj ja sisala
i - kako je Vittoria rekla dijalektalnim naglaskom koji mi nije bio svojstven, ali za
koji sam sada više no ikad poželjela da to postane - primati je za jednu stranu
stražnjice, primati je za drugu. Kad bi se vratila zadihana jer je zaokupljaju stotine
poslovnih i kućanskih obaveza, vidjela sam joj sjaj u očima, pod odjećom joj
opažala tragove Marianovih ruku, na cijelom joj tijelu, iako nije pušila, osjećala
miris dima s njegovih od nikotina žutih prstiju. Ubrzo mi se počelo gaditi kad bih
je i samo okrznula, ali svejedno nisam mogla podnijeti što više ne mogu uživati
sjedeći joj na koljenima, igrajući se njezinim ušnim resicama kako bih je
iživcirala, a ona mi rekla prestanem, poplavjet će mi uši, pa bismo se zajedno
smijale. Zašto je takva, razbijala sam glavu. Nisam vidjela nijedan dobar razlog
koji bi opravdao njezinu prijevaru, pa sam nastojala shvatiti kako da se pobrinem
da opet postane kakva je bila prije tog dodira pod blagovaonskim stolom i da opet
bude moja kao kad nisam ni primjećivala koliko mi je stalo do nje i kad mi se
zapravo činilo da je očito da je tu, spremna udovoljiti mojim potrebama, i da će
uvijek biti tu.

2.

62
 Knjige.Club Books

U toj sam fazi izbjegavala telefonirati Vittoriji, viđati se s njom. Opravdavala sam
se mišlju: tako je lakše Angeli i Idi reći da je zaposlena i nema vremena nalaziti
se čak ni sa mnom. Ali imala sam drugi razlog. Neprestano mi se plakalo i znala
sam da samo uz tetu mogu plakati potpuno slobodno, vičući, jecajući. Oh, da,
htjela sam si dati oduška, bez riječi, bez povjeravanja, samo izbaciti bol. Ali tko
mi jamči da joj kad briznem u plač, neću predbaciti sve za što je odgovorna, da
neću što bjesnije mogu vrisnuti da jesam, učinila sam što mi je rekla, pogledala
sam točno kako mi je rekla da gledam i sad znam da nisam smjela, nisam smjela
ni u kojem slučaju jer sam otkrila da je očev najbolji prijatelj - u biti odvratan
muškarac - dok smo večerali, gležnjevima stisnuo mamin gležanj, a mama nije
ljutito poskočila, nije povikala: kako se usuđuješ, nego mu je dopustila da joj
ga stisne? Ukratko, bojala sam se da će, pustim li suze, odjednom popustiti i moja
odluka da šutim, a to nipošto nisam htjela. Vrlo sam dobro znala da bi, čim joj se
povjerim, Vittoria uzela telefon i sve rekla mojemu ocu samo kako bi uživala
nanoseći mu bol.
Ali što sve? Polako sam se smirila. Stoti sam put analizirala što sam zapravo
vidjela, nasilu odagnala maštarije, dan za danom nastojala se riješiti dojma da se
mojoj obitelji sprema nešto vrlo ozbiljno.
Osjećala sam potrebu za društvom, htjela sam zaboraviti na to. Stoga sam se
još češće nego prije viđala s Angelom i Idom na što je porasla njihova želja
da upoznaju moju tetu. Naposljetku sam pomislila: što me to košta, što je u tom
loše? Stoga sam jednog popodneva odlučila upitati majku: a što ako jedne nedjelje
k teti Vittoriji odvedeni Angelu i Idu?
Neovisno o mojim fiks-idejama, ona je u tom razdoblju bila objektivno
zatrpana poslom. Jurila je u školu, vraćala se kući, ponovno izlazila, dolazila,
zatvarala se u svoju sobu i radila do kasno u noć. Podrazumijevala sam da će
rastreseno odgovoriti: dobro. No nije se doimala sretnom.
“Kakve sad veze imaju Angela i Ida s tetom Vittorijom?”
“Prijateljice su mi, žele je upoznati.”
“Znaš da teta Vittoria neće ostaviti dobar dojam.”
“Zašto?”
“Jer nije dolična žena.”
“Kako to misliš?”
“Dosta, nema sad vremena za rasprave. Mislim da bi se i ti trebala prestati
viđati s njom.”
Naljutila sam se, rekla da o tome želim razgovarati s ocem. A u međuvremenu
mi je protiv moje volje u glavi buknulo: ti nisi dolična žena, a ne teta Vittoria; sad
ću reći tati što radiš s Marianom pa ćeš za to platiti. Potom sam, ne čekajući da
posreduje kao inače, otišla u očev ured, osjećala sam - samu sam sebe zapanjila,
bila sam užasnuta, nisam se mogla zaustaviti - da ću mu stvarno biti u stanju sasuti
u lice što sam vidjela i dodati što sam naslutila. Ali kad sam ušla u sobu i gotovo

63
 Knjige.Club Books

povikala, kao da je to pitanje života ili smrti, da želim Angelu i Idu poznati s
Vittorijom, on je podignuo pogled sa svojih papira i nježno mi rekao: ne trebaš
vikati, što se događa?
Odmah mi je laknulo. Spriječila sam se odati što mi je na vrhu jezika, snažno
ga poljubila u obraz, rekla mu što žele Angela i Ida, požalila se na majčin kruti
stav. On je zadržao pomirljiv ton i nije mi zabranio inicijativu, ali je potvrdio da
zazire od sestre. Rekao je: Vittoria je tvoj problem, osobno te intrigira, ja se ne
želim miješati, ali vidjet ćeš da se Angeli i Idi neće svidjeti.
Začudo, i Costanza, koja nikad u životu nije vidjela moju tetu, bila je jednako
protiv, kao da se konzultirala s mojom majkom. Njezine kćeri morale su se dugo
boriti da bi im dopustila, prenijele su mi da je predložila: pozovite je k nama, ili
se nađite u, što ja znam, nekom kafiću na Vanvitellijevu trgu, koliko vam treba da
je upoznate da usrećite Giovannu pa bris odande. Što se Mariana tiče, ni on nije
zaostajao za njom: kakve potrebe ima provesti nedjelju s tom gospodom i još ići
onamo, Bože sveti, to je grozno mjesto, nema ondje ničeg zanimljivog. Ali on po
meni nije imao pravo ni disati, pa sam lažju objasnila Angeli da mi je teta rekla
da ili ćemo k njoj, u njezin stan, ili ništa od svega. Costanza i Mariano na kraju su
popustili, ali su s mojima potanko organizirali moja kretanja: Vittoria će doći
po mene u devet i trideset; zatim ćemo u deset zajedno otići po Angelu i Idu;
naposljetku će na povratku u četrnaest ostaviti moje prijateljice pred njihovom
zgradom, a mene pred mojom u četrnaest i trideset.
Tada sam nazvala Vittoriju i to, moram reći, sa strepnjom, dotad se uopće
nisam konzultirala s njom. Bila je uobičajeno osorna, prekorila me što se već dugo
nisam javila, ali u biti je zvučala sretno što želim dovesti i prijateljice. Rekla je:
sve što veseli tebe, veseli i mene, i prihvatila je sitničav raspored koji nam je
nametnut premda je njezin ton govorio: da, kako da ne, ja ću po svom.

3.

Tako je jedne nedjelje, kad su se u izlozima već pojavili božićni ukrasi, Vittoria
točno na vrijeme svratila do mene. Vrlo napeta, čekala sam je u veži već petnaest
minuta. Doimala mi se veselom, sjurila se fićom do Cimarosine pjevušeći i
nagovarajući i mene da zapjevam. Ondje su nas čekale Costanza i kćeri, sve tri
bile su lijepe i uredne kao u televizijskim reklamama. Budući da sam odmah
primijetila da se teta nije ni primaknula nogostupu, a već je, s cigaretom u ustima,
podrugljivo odmjeravala krajnju Costanzinu otmjenost, sa strepnjom sam rekla:
“Ne izlazi, idem po prijateljice pa idemo.”
Ali ona me nije ni čula, nasmijala se, progunđala na dijalektu:

64
 Knjige.Club Books

“Ova je tako spavala ili ide na ranojutarnji prijam?” Zatim je izašla iz

automobila i pozdravila Costanzu tako pretjerano srdačno da je bilo očito da
glumata. I ja sam pokušala izaći, ali vrata se nisu dala otvoriti, pa sam, dok sam se
borila s njima, vrlo uzrujano nadzirala Costanzu koja se ljubazno smiješila s
Angelom sjedne i Idom s druge strane, a Vittoria je nešto govorila i sjekla zrak
širokim kretnjama. Ponadala sam se da ne poseže za psovkama, a u međuvremenu
uspjela otvoriti vrata. Istrčala sam iz auta taman da čujem tetu kako na mješavini
dijalekta i talijanskog dijeli komplimente mojim prijateljicama:
“Lijepe, baš lijepe. Kao majka.”
“Hvala”, rekla je Costanza.
“A te naušnice?”
Udarila je hvaliti Costanzine naušnice - lagano ih dotaknula prstima - potom
je prešla na ogrlicu, na haljinu, sve je nekoliko sekunda dirala kao da je pred
urešenom krojačkom lutkom. U nekom sam se času uplašila da će joj
zadignuti jedan kraj haljine da joj bolje prouči najlonke, da joj pogleda gaće, bila
bi u stanju to učiniti. No odjednom se primirila kao da ju je nevidljiv laso zgrabio
za vrat i upozorio da se mora upristojiti pa se s vrlo ozbiljnim izrazom lica
zaustavila na narukvici koju je Costanza nosila oko ruke, dobro mi poznatoj
narukvici, bila je to ona za koju je Angelina i Idina majka bila vrlo vezana, od
bijelog zlata s cvijetom čije su latice bili briljanti i rubini, sjajnom baš u smislu da
je isijavala svjetlo, čak joj je i moja majka zavidjela na njoj.
“Baš je lijepa”, rekla je Vittoria držeći Costanzinu ruku i dirajući narukvicu
jagodicama kao da joj se iskreno divi.
“Da, i meni se sviđa.”
“Jako vam je stalo do nje?”
“Privržena sam joj, imam je godinama.”
“Onda se pazite jer je tako šesna da bi mogo doć lopov i ukrast vam je.”
Zatim joj je pustila ruku kao da je pohvalu odjednom zamijenilo gnušanje i
vratila se Angeli i Idi. Usiljeno je rekla da su puno dragocjenije od svih narukvica
na svijetu i poslala nas u auto dok je Costanza opominjala kćeri: djevojčice, budite
dobre, nemojte da se brinem, čekam vas u dva, a kako moja teta nije odgovorila,
nego je bez pozdrava i s jednim od svojih najsmrknutijih izraza sjela za upravljač,
ja sam kroz prozor usiljeno veselo povikala: da, Costanza, u dva, ne brini se.

4.

Krenule smo, a Vittoria nas je svojom nestručnom, ali svejedno smionom

vožnjom odvezla obilaznicom pa sve niže i niže do Pasconea. Bila je neljubazna
prema mojim prijateljicama, putem ih često korila jer preglasno govore. I ja
65
 Knjige.Club Books

sam vikala, motor je snažno bučao pa smo prirodno dizale glas, ali ona se
namjerila samo na njih. Nastojale smo se kontrolirati, svejedno se ljutila, rekla da
je boli glava, naredila nam da ne smijemo ni disati. Naslutila sam da joj se
nešto zamjerilo, možda joj se njih dvije nisu svidjele, teško je reći. Prevalile smo
dug put bez riječi, ja kraj nje, Angela i Ida na vrlo neudobnu stražnjem sjedalu.
Sve dok odjednom sama moja teta nije prekinula šutnju, ali ispustila je
promukao, zloban glas, moje je prijateljice upitala:
“Ni vi se niste krstile?”
“Nismo”, odgovorila je spremno Ida.
“Ali”, dodala je Angela, “tata je rekao da se, ako želimo, možemo krstiti kad
odrastemo.”
“A ako u međuvremenu umrete? Znate da ćete onda u limb?”
“Limb ne postoji”, rekla je Ida.
“Kao ni raj, čistilište i pakao”, dodala je Angela.
“Tko kaže?”
“Tata.”
“A što on misli, kamo Bog šalje grešnike i ljude koji to nisu?”
“Ni Bog ne postoji”, rekla je Ida.
“A ne postoji ni grijeh”, objasnila je Angela.
“I to vam je rekao tata?”
“Da.”
“Tata je šupak.”
“Ne smiju se govoriti ružne riječi”, prekorila ju je Ida.
Umiješala sam se kako Vittoria ne bi do kraja izgubila strpljenje:
“Grijeh postoji: grijeh je kad nema prijateljstva, nema ljubavi i kad protratimo
nešto lijepo.”
“Vidite?” rekla je Vittoria, “Giannina razumije, a vi ne.”
“Nije istina, i ja razumijem”, iživcirala se Ida, “to je grehota, šteta. Kažemo
kakva grehota kad nešto što volimo padne na pod i razbije se.”
Čekala je pohvalu, ali nije ju dočekala, moja teta je rekla samo: šteta, ha? A
ja sam zaključila da je nepravedna kad se tako ponaša prema mojoj prijateljici,
bila je mlađa, ali vrlo bistra, gutala je važne knjige, meni se njezino zapažanje
svidjelo. Zato sam jednom ili dvaput ponovila kakva grehota, htjela sam da
Vittoria dobro čuje, kakva grehota, kakva grehota.
Za to sam vrijeme sve više strepila, ali bez određenog razloga. Možda sam
pomislila kako je sve postalo krhko, čak i prije one ružne očeve izjave o mom
izgledu, kad sam dobila menstruaciju, kad su mi nabrekle grudi, tko zna. Što sad.
Pridala sam preveliko značenje riječima koje su me povrijedile, pridala sam
preveliku važnost ovoj teti, ah, da mi je opet biti mala, sa šest, sedam, možda osam

66
 Knjige.Club Books

godina, ili još mlađa, pa da izbrišem dijelove koji su me doveli do Marianovih i

majčinih gležnjeva, do toga da sada sjedim u ovom očajnom automobilu uvijek
na rubu sudara s ostalima, koji samo što ne izleti s ceste, možda ču za koju
minutu i umrijeti ili se ozbiljno ozlijediti, izgubiti ruku, nogu ili ostati ćorava do
kraja života.
“Kamo ćemo?” upitala sam, svjesna da kršim pravila, dotad sam se samo
jednom usudila postaviti to pitanje, a Vittoria mi je srdito odvratila: znam ja. No
tom prilikom kao da mi je rado odgovorila. Nije pogledala mene, pogledala
je Angelu i Idu u retrovizoru i rekla:
“U crkvu.”
“Ne znamo nijednu molitvu”, upozorila sam je.
“Nije dobro, morate ih naučiti, to je korisno.”
“Zasad ih ne znamo.”
“Sad to nije važno. Sad ne idemo moliti, idemo na župski sajam. Možda ne
znate moliti, ali sigurno znate pomoći prodavati.”
“Da”, uskliknula je Ida radosno, “meni to ide.”
Laknulo mi je.
“Ti si ga organizirala?” upitala sam Vittoriju.
“Cijela župa, ali posebno moja djeca.”
Prvi je put preda mnom troje Margheritine djece nazvala svojom i to ponosno.
“I Corrado?” upitala sam.
“Corrado je šupak, ali napravit će što mu kažem, inače ću mu polomiti noge.”
“A Tonino?”
“Tonino je dobar.”
Angela se nije uspjela suzdržati i ushićeno je vrisnula.

5.

Rijetko sam ulazila u crkve i to samo kad mi je otac htio pokazati one koje je
smatrao posebno lijepima. Držao je da napuljske crkve imaju elegantnu
konstrukciju, da su bogate umjetničkim djelima i da se nije smjelo dopustiti da ih
se tako zapusti. Jednom zgodom - mislim da smo bili u Svetom Lovri, ali ne bih
se kladila - prekorio me jer sam počela trčati među brodovima, a onda sam ga,
kako ga više nisam mogla naći, zazvala užasnuto vrišteći. On smatra da se
ljudi koji ne vjeruju u Boga, poput mene i njega, svejedno moraju lijepo ponašati
iz poštovanja prema onima koji vjeruju: u redu je ne umočiti prste u
blagoslovljenu vodu, u redu je ne prekrižiti se, ali treba skinuti kapu čak i zimi,
ne smije se glasno govoriti, pripaliti cigaretu ni ući pušeći. Vittoria nas je pak s
67
 Knjige.Club Books

upaljenom cigaretom u ustima odvukla u izvana sivo-bijelu, iznutra mračnu

crkvu, naglas govoreći: prekrižite se. Nismo je poslušali, ona je to primijetila pa
nam je jednoj po jednoj - prvo Idi, meni zadnjoj - uzela ruku i prinijela je čelu,
grudima i ramenima srdito govoreći: u ime Oca, i Sina i Duha Svetoga. Zatim nas
je, sve lošije volje, odvukla slabo osvijetljenim brodom, gunđajući: kasnim zbog
vas. Kad smo došli do vrata na kojima se kvaka pretjerano sjajila, otvorila ih je ne
pokucavši i zatvorila ih za sobom, ostavivši nas same.
“Teta ti nije simpatična i jako je ružna”, šapnula mi je Ida.
“Nije istina.”
“Je”, rekla je Angela ozbiljno.
Osjetila sam da mi naviru suze, borila se da ih suspregnem.
“Ona kaže da smo identične.”
“Ma kakvi”, rekla je Angela, “ti nisi ružna ni antipatična.”
Ida je precizirala:
“Ponekad jesi, ali malo.”
Vittoria se vratila u društvu mlada, niska muškarca lijepa i srdačna lica. Nosio
je crni pulover, sive hlače i drveni križ bez Isusova tijela na kožnatoj vrpci oko
vrata.
“Ovo je Giannina, a ovo su njezine dvije prijateljice”, rekla je teta.
“Giacomo”, predstavio se mladić, a glas mu je bio profinjen, ni traga
dijalektu.
“Don Giacomo”, ispravila ga je Vittoria iritirano.
“Ti si tu svećenik?” upitala je Ida.
“Jesam.”
“Mi ne znamo molitve.”
“Nema veze. Čovjek se može moliti i bez molitvi.”
Zaintrigirala sam se.
“Kako?”
“Dovoljno je biti iskren. Sklopiš ruke i kažeš: Bože moj, molim te, štiti me,
pomogni mi, i tako dalje.”
“Moliti se može samo u crkvi?”
“Svugdje.”
“A Bog te usliša i ako ne znaš ništa o njemu, zapravo, i ako ne vjeruješ da
uopće postoji?”
“Bog sve sluša”, ljubazno je odgovorio svećenik.
“Nemoguće”, rekla je Ida, “nastala bi takva buka da se ništa ne bi razumjelo.”
Teta ju je čvrgnula vrškom prsta i prekorila je jer se Bogu ne može reći:
nemoguće, njemu je sve moguće. Don Giacomo primijetio je tugu u Idinim očima

68
 Knjige.Club Books

i pomilovao je točno gdje ju je Vittoria udarila, gotovo šaptom rekao da djeca

mogu reći i učiniti što god žele, ionako ostaju nevina. Potom me iznenadio
spomenuvši Roberta, koji je - ubrzo sam shvatila - isti onaj o kojem su prije nekog
vremena govorili u Margheritinu stanu, odnosno mladić podrijetlom iz tog
područja koji sada živi i školuje se u Milanu, Toninov i Giulianin prijatelj. Don
Giacomo nazvao ga je naš Roberto i srdačno ga citirao jer ga je on upozorio da
smo nerijetko osorni prema djeci, to se dogodilo čak i svetim apostolima, nisu
shvatili da trebaju biti maleni kako bi ušli u kraljevsko nebesko, pa ih Isus kori,
kaže: što je ovo, ne udaljavajte djecu, pustite ih da mi priđu. Tad se znakovito
obratio teti - djeca nikad ne smiju osjetiti našu zlovolju, rekao je, a ja
sam pomislila da je zacijelo i svećenik primijetio kod Vittorije zlovolju drugačiju
od uobičajene - i dalje držeći ruku na Idinoj glavi. Potom je nastavio s nekoliko
sjetnih izjava o djetinjstvu, nevinosti, mladosti, opasnostima na putu.
“Ne slažeš se?” upitao je pomirljivo moju tetu, a ona se zajapurila kao da ga
nije slušala.
“S kim?”
“S Robertom?”
“Dobro je rekao, ali nije mislio na posljedice.”
“Dobro kažemo upravo kad ne mislimo na posljedice.” Angela je
zaintrigirano šapnula:
“Tko je taj Roberto?”
Nisam znala ništa o Robertu. Htjela sam reći: dobro ga poznajem, dobar je;
ili nabaciti Corradovim riječima: ma ne, tip je drkadžija. No dala sam joj znak da
šuti, iživcirana kako se uvijek iživciram kad se ispostavi da je moja pripadnost
tetinu svijetu površna. Angela je poslušno zašutjela, ali ne i Ida, upitala je
svećenika:
“Kakav je Roberto?”
Don Giacomo se nasmijao, rekao da Roberto posjeduje ljepotu i pamet kakve
posjeduju vjernici. Kad sljedeći put dođete - obećao nam je - upoznat ću vas s
njim, ali sad idemo prodavati, hajde, jer inače će se siromasi pobuniti. Tako smo
kroz vratašca ušle u neku vrstu dvorišta u kojem su se, pod trijemom u obliku
slova L ukrašenom zlatnim girlandama i šarenim božićnim lampicama, nalazili
štandovi prepuni rabljenih predmeta, a sve su ukrašavali i sređivali Margherita,
Giuliana, Corrado, Tonino i meni nepoznati ljudi koji su pretjerano radosno
dočekivali moguće kupce u dobrotvorne svrhe, ljude koji su - prema onom što
sam vidjela - izgledali jedva nešto manje siromašno od onoga kako sam ja
zamišljala siromahe.

6.

69
 Knjige.Club Books

Margherita je pohvalila moje prijateljice, nazvala ih lijepim gospođicama,

predstavila ih djeci koja su ih srdačno prihvatila. Giuliana je za pomoćnicu
izabrala Idu, Tonino je tražio Angelu, ja sam ostala slušati Corrada koji se
pokušavao šaliti s Vittorijom, ali ona se prema njemu ružno ophodila. Svejedno
nisam dugo izdržala, nisam se mogla usredotočiti, pa sam s izlikom da želim
pogledati robu otišla među štandove rastreseno dodirivati sad ovo, sad ono, brojne
domaće kolače i kekse, a pogotovo naočale, špilove karata, stari telefonski aparat,
čaše, šalice, pladnjeve, knjige, kafetijeru, redom itekako pohabane predmete koje
su godinama dirale ruke da nas vjerojatno pokojnika, bijedu koja rasprodaje
bijedu.
Za to su vrijeme dolazili ljudi i čula sam da netko pred svećenikom
upotrebljava riječ udovica - tu je i udovica, govorili su - a kako su gledali prema
štandovima koje nadziru Margherita, njezina djeca, moja teta, u početku sam
mislila da govore o Margheriti. Ali postupno sam shvatila da tako zovu Vittoriju.
Tu je udovica, govorili su, danas ćemo svirat i tancat. I nisam shvatila izgovaraju
li riječ udovica podrugljivo ili s poštovanjem: naravno, zapanjilo me što moju
tetu, koja je bila neudana, povezuju i s udovištvom i sa zabavom.
Pozorno sam je pogledala izdaleka. Stajala je uspravno za jednim od štandova,
tanak trup s velikim grudima kao da je frcao iz hrpa prašnjavih predmeta. Nije mi
bila ružna, nisam htjela da bude, ali Angela i Ida svejedno su rekle da jest. Možda
zato što je danas nešto pošlo krivo, pomislila sam. Pogled joj je bio nemiran,
gestikulirala je uobičajeno nasrtljivo ili bi iznenada povikala i nekoliko se časaka
kretala u ritmu glazbe koja je dopirala iz staroga gramofona. Pomislila sam: da,
naljutila se iz nekog svog razloga u koji nisam upućena, ili zabrinuta je za
Corrada. Takve smo nas dvije, proljepšamo se pozitivnim mislima, ali poružnimo
se negativnim, moramo si ih izbiti iz glave.
Bezvoljno sam lutala dvorištem. Tim sam jutrom htjela odagnati tjeskobu, ali
evo, nije mi išlo. Majka i Mariano bili su prevelik teret, od njega su me boljele
kosti kao da imam gripu. Angeli kao da je glava bila puna sretnih misli, bila
je lijepa, smijala se s Toninom. Svi su mi se u tom času doimali predivnim i
dobrim i pravednim, osobito don Giacomo, srdačno je dočekivao župljane,
rukovao se, nije izbjegavao zagrljaje, bio je ozaren. Je li moguće da smo samo
Vittoria i ja smrknute, zgrčene? Sad su me pekle i oči, usta su mi bila puna
gorčine, bojala sam se da će Corrado - vratila sam se kraj njega dijelom da mu
pomognem prodavati, dijelom da potražim olakšanje - osjetiti moj neugodni
zadah. Možda kiseo, a istodobno slatkast vonj ne dopire iz dubine mojega ždrijela,
nego iz predmeta sa štandova. Obuzela me velika tuga. A tijekom cijelog
božićnog sajma deprimiralo me što se zrcalim u svojoj teti koja je čas usiljeno
živahno dočekivala župljane, čas zurila u prazno razrogačenih očiju. Da, bilo joj
je loše barem koliko i meni. Corrado joj je rekao: što je, Vittò, jesi bolesna, baš
loše izgledaš, a ona je odgovorila: da, bolesno mi je srce, bolesne su mi grudi,
bolestan mi je želudac, jako loše izgledam. I pokušala se široko nasmijati, ali nije

70
 Knjige.Club Books

uspjela, pa ga je u određenom trenutku sasvim blijeda zamolila: odi mi po čašu

vode.
Dok je Corrado išao potražiti joj vodu, pomislila sam: bolesna je iznutra, a ja
sam ista kao ona, prema njoj osjećam najveću bliskost. Jutro je prolazilo, vratit ću
se majci i ocu, a nisam znala koliko ću izdržati zbrku u kući. Tako mi je, kao kad
me majka naljutila pa sam odjurila odati je ocu, grudi odjednom spopala prijeka
potreba da si dam oduška. Bilo mi je neprihvatljivo da Mariano grli i stišće moju
majku dok na sebi ima meni poznatu odjeću, dok je urešena naušnicama i ostalim
nakitom kojim sam se igrala kad sam bila dijete i koji i sama ponekad nosim.
Ljubomora je rasla i smišljala odvratne prizore. Nepodnošljivo mi je bilo uplitanje
tog zlobnog tuđinca pa u određenom trenutku nisam mogla izdržati, odlučila sam
i ne uviđajući da sam to učinila, glasom koji mi je zvučao kao staklo koje se lomi
iznebuha rekla sam: teto (iako mi je ona naredila da je nikad ne zovem tako),
teto, moram ti nešto reći, ali to je tajna i ne smiješ nikom reći, zakuni se da nećeš.
Ona je mlako odvratila da se nikad ne zaklinje, jedino na što se ikad zaklela bilo
je da će zauvijek voljeti Enza i tog će se držati do smrti. Pala sam u očaj, rekla joj
da ne mogu ništa reći ako se ne zakune. Onda se jebi, progunđala je, sve ružno što
nikom ne kažeš pretvori se u pse koji ti noću, dok spavaš, žderu mozak. Tako da
sam je, prestrašena tim prizorom, željna utjehe, već sljedećeg časa odvukla
ustranu i rekla joj za Mariana, za moju majku, sve što sam vidjela, izmiješano s
onim što sam izmislila. Zatim sam je stala preklinjati:
“Molim te, nemoj reći tati.”
Ona me promatrala trenutak koji je trajao vječnost, zatim je zlobno,
nerazumljivo podrugljivo rekla na dijalektu: “Tati? A ti misliš da tatu zaboli za
to, za Marianove i Nelline gležnjeve ispod stola?”

7.

Vrijeme je prolazilo veoma sporo, neprestano sam gledala na sat. Ida se zabavljala
s Giulianom, Tonino se doimao opuštenim uz Angelu, imala sam osjećaj da sam
neuspjela, kao da sam torta s pogrešnim sastojcima. Što sam učinila. Što će se sad
dogoditi. Corrado se vratio s vodom za Vittoriju, bez žurbe, bezvoljno. Bio mi je
dosadan, ali u tom trenu osjećala sam se izgubljenom pa sam se ponadala da će se
još malo baviti mnome. Nije, zapravo, nije pričekao ni da teta prestane piti, nestao
je među župljanima. Vittoria ga je slijedila pogledom, zaboravila je da sam kraj
nje, čekam objašnjenja, savjete. Je li moguće da je taj tako ozbiljan događaj za
koji sam joj rekla ocijenila nevažnim? Kradom sam je promatrala, od neke je
debele žene od pedesetak godina nervozno tražila papren iznos za sunčane
naočale, a pritom nije skidala pogled s Corrada, u mladićevu ponašanju primijetila
je nešto - učinilo mi se - što je smatrala ozbiljnijim od onoga što sam joj odala.

71
 Knjige.Club Books

Pogledaj ga, rekla mi je, predruštven je, baš kao njegov otac. I odjednom ga je
zazvala: Currà , a kako je mladić nije čuo, ili se pravio da ne čuje, ostavila je
debelu ženu kojoj je omatala naočale i, stišćući škarice kojima je rezala vrpcu za
omatanje velikih i malih paketa, zgrabila me ljevicom i odvukla za sobom
dvorištem.
Corrado je razgovarao s trojicom ili četvoricom mladića, jedan od njih bio je
dugačak, suhonjav, zubi su mu bili toliko prema van da se činilo da se smije i kad
ništa nije bilo smiješno. Naizgled smirena, teta je kumčetu - danas mi se to čini
primjerenim nazivom za njih troje - naložila da se odmah vrati za štand. On joj je
razigrano odgovorio: evo me za dvije minute, a mladić sa zubima prema van kao
da se nasmijao. Teta se tada naglo okrenula prema njemu i rekla mu da će mu
odsjeći miša - upotrijebila je baš taj izraz, govorila je na dijalektu, smirenim
tonom, mašivši se škarica - ako se nastavi smijati. Ali mladić kao da nije želio
prestati, pa sam uočila sav Vittorijin bijes, samo što nije eksplodirala. Zabrinula
sam se, mislim da nije uviđala da zbog pretjerano isturenih zuba mladić ne može
zatvoriti usta, nije shvaćala da bi se taj smijao i tijekom potresa. Doista, odjednom
mu je povikala:
“Smiješ se, Rosa, usuđuješ se smijati?”
“Ne.”
“Da, smiješ se jer misliš da te otac štiti, ali griješiš, od mene te nitko ne štiti.
Da si mi ostavio Corrada na miru, jasno?”
“Je.”
“Ne, nisi ti razumio, ti si siguran da ti ništa ne mogu, ali vidi.”
Okrenula je prema njemu vrh škara i meni pred očima, pred nekoliko
župljanina koji su se počeli zanimati za te odjednom povišene glasove, ubola
mladića u nogu, a on je poskočio unatrag i stalno nasmiješenu masku pokvario
užasnuto zapanjenim pogledom.
Teta nije popuštala, prijetila je da će ga opet ubosti.
“Jesi sad shvatio, Rosa”, rekla mu je, “ili trebam nastaviti? Meni se živo jebe
što si ti sin advokata Sargentea.”
Mladić, koji se zvao Rosario i očito je bio sin tog meni nepoznata odvjetnika,
podignuo je ruku u znak predaje, ustuknuo, šmugnuo sa svojim prijateljima.
Corrado je tada ljutito krenuo za njima, ali Vittoria mu je prepriječila put i sa
škarama u ruci rekla:
“Ne miči se jer ako me raspizdiš, i ti ćeš ih osjetiti.” Povukla sam je za ruku.
“Taj dečko”, rekla sam uplašeno, “ne može zatvoriti usta.”
“Usudio se nasmijati mi se u facu”, odvratila je Vittoria, sad je dahtala, “a
meni se nitko neće smijati u facu.”
“Smijao se, ali nenamjerno.”
“Namjerno ili ne, smijao se.”

72
 Knjige.Club Books

Corrado je frknuo, rekao;

“Pusti to, Gianni, nema smisla razgovarati s njom.”
Ali teta je viknula, kriknula mu isprekidanim dahom: “Ti začepi, ne želim čuti
ni riječ.”
Stiskala je škare, shvatila sam da se jedva kontrolira. Zacijelo je odavno
prestala biti sposobna voljeti, ta se mogućnost vjerojatno iscrpila s Enzovom
smrću, ali, učinilo mi se, bila je bezgranično sposobna mrziti. Upravo sam
vidjela kako se ponijela prema jadnom Rosariju Sargenteu, a bila je u stanju
nauditi i Corradu; mogu samo zamisliti što će napraviti mojoj majci, a kamoli
mojemu ocu sad kad sam joj rekla za Mariana. Na tu mi je pomisao opet došlo
do zaplačem. Bila sam ishitrena, riječi su mi nehotice izletjele. Ili možda nisu,
možda sam u nekom dijelu sebe još prije odlučila da ću Vittoriji reći što sam
vidjela, odlučila sam to još kad sam popustila pred pritiskom svojih prijateljica
i organizirala taj susret. Više nisam mogla ostati nevina, iza mojih misli krile su
se druge misli, djetinjstvo je završilo. Trudila sam se, ali djetinjstvo je svejedno
izmicalo, same suze koje sam neprestano osjećala u očima bile su sve samo ne
dokaz moje nevinosti. Srećom pa je don Giacomo došao pomirljivo i to me
spriječilo da zaplačem. No, no, rekao je Corradu i prebacio mu ruku preko
ramena, nemoj ljutiti Vittoriju jer joj danas nije dobro, i pomogni joj da donese
kolače. Teta je ogorčeno uzdahnula, odložila škare na rub jednog od štandova,
bacila pogled prema ulici iza dvorišta, možda kako bi provjerila jesu li Rosario i
ostali još ondje, potom mrko rekla: ne želim da mi se pomogne, i nestala je iza
vratašca koja vode u crkvu.

8.

Vratila se nedugo zatim s dvama velikim pladnjevima punim kolačića od badema

ukrašenim modrim i ružičastim šarama te s malim srebrnim konfetom na svakom.
Župljani su se prepirali oko njih, meni je dovoljan bio jedan da mi pozli, želudac
mi se stisnuo, srce mi je tuklo u grlu. Don Giacomo u međuvremenu je donio
harmoniku, držao ju je objema rukama kao da je bijelo-crvena djevojčica.
Pomislila sam da je zna svirati, ali on ju je pomalo šeprtljavo predao Vittoriji, koja
ju je uzela bez pogovora - je li to ista ona harmonika koju sam vidjela u kutu
njezina stana? - namršteno je sjela na stolac i zasvirala sklopljenih vjeđa, praveći
grimase.
Angela mi je prišla sleđa i veselo rekla: teta ti je - vidiš je - skroz ružna. U
tom je času to doista bilo točno, dok je svirala, Vittoria je krivila lice kao vražica,
a iako je dobro svirala i župljani su joj pljeskali, bila je odbojan prizor. Podizala
je ramena, mrštila usne, nabirala čelo, toliko se naginjala unatrag trupom da se
činilo da joj je mnogo duži od nogu raširenih kako ih se ne smije širiti. Dobro je
73
 Knjige.Club Books

što ju je u nekom trenutku zamijenio neki tip sijede kose i zasvirao. Teta se
svejedno nije smirila, otišla je Toninu, zgrabila ga za ruku i natjerala da zapleše,
oduzevši ga Angeli. Doimala se veselom, ali možda je to bilo samo od prevelike
žestine u tijelu, kojoj je htjela dati oduška plesom. Vidjevši je, zaplesali su i ostali,
čak i don Giacomo. Ja sam zatvorila oči kako bih sve izbrisala. Osjećala sam se
napuštenom i prvi sam se put u životu, unatoč svom odgoju, pokušala moliti. Bože
- rekla sam - Bože, molim te, ako stvarno možeš sve, daj da moja teta ne kaže
ništa mome ocu, pa sam veoma snažno stisnula oči, kao da ću stiskanjem vjeđa u
molitvi koncentrirati svu snagu potrebnu da je odbacim do Gospodina u
kraljevstvo nebesko. Zatim sam se pomolila i da mi teta prestane plesati i odvede
nas na vrijeme Costanzi, ta mi je molitva nekim čudom uslišana. Iznenadilo me
što smo, unatoč kolačima, glazbi, pjesmi, beskrajnom plesu, na vrijeme krenuli
da za sobom ostavimo tmurnu Industrijsku zonu i nimalo ne zakasnimo vratiti se
u Vomero, u Cimarosinu, pred Angelinu i Idinu zgradu.
Točna je bila i Costanza, pojavila se u još ljepšoj haljini od one koju je imala
ujutro. Vittoria je izašla iz fiće, predala joj Angelu i Idu i ponovno je pohvalila,
ponovno se divila svemu što ima. Divila se haljini, frizuri, šminki,
naušnicama, ogrlici, narukvici, koju je dotaknula, gotovo pomilovala, pitajući me:
Gianni, sviđa ti se?
Meni se sve vrijeme činilo da je hvali kako bi joj se narugala još i više nego
ujutro. Zacijelo smo bile toliko usklađene da mi se učinilo da u glavi osjećam
razornu energiju njezina podmukla glasa, njezine prostote: šta se toliko sređuješ,
kučko, kad ti muž svejedno ševi mamu moje nećakinje Giannine, ha, ha, ha. Stoga
sam se ponovno stala moliti Gospodu Bogu, osobito kad se Vittoria vratila u
automobil pa smo opet krenule. Molila sam se cijelim putem do Svetog Jakova
Kapreškog, na tom beskrajnom putovanju tijekom kojeg Vittoria nije izgovorila
ni riječ, pa se nisam usudila ponovno je zamoliti: preklinjem te, nemoj ništa reći
mome ocu; ako želiš učiniti nešto za mene, prekori moju majku, ali čuvaj tajnu od
oca. Umjesto nju, stala sam preklinjati Boga premda Bog ne postoji: Bože, daj da
Vittoria ne kaže idem gore s tobom, moram razgovarati s tvojim ocem.
Na moje veliko iznenađenje, molitva mi je ponovno nekim čudom uslišana.
Kako li su bila lijepa ta čuda, i kako su riješila problem: Vittoria me ostavila pred
zgradom i ne spomenuvši moju majku, Mariana, mojega oca. Rekla je samo na
dijalektu: Gianni, zapamti da si mi nećakinja, da smo ti i ja iste i da ću, ako me
nazoveš i kažeš: Vittoria, dođi, ja odmah dojuriti, nikad te neću ostaviti samu.
Njezino mi se lice nakon tih riječi doimalo vedrijim i htjela sam vjerovati da bi
Angeli, da je sada vidi, bila lijepa, baš kako je meni tada bila lijepa. Ali čim sam
ostala sama, u stanu sam se - dok sam se zaključana u sobi promatrala u zrcalu
svog ormara pa zaključila da nikakvo čudo nikada neće uspjeti izbrisati izgled
koji sam počela poprimati - raspala i napokon zaplakala. Nakanila sam više ne
uhoditi roditelje, više se nikad ne naći s tetom.

74
 Knjige.Club Books

9.

Dok se trudim dodijeliti rečenice dosadašnjem neprekinutom životnom toku,

uvjeravam se da sam se zauvijek promijenila kad je Costanza jednog popodneva
došla u posjet bez svojih kćeri i - pod budnim okom moje majke koja je danima
imala natečene oči i lice crveno od krivnje, tvrdila je da je to od ledenog vjetra
koji puše s mora i od kojeg podrhtavaju prozorska stakla i balkonske ograde - sa
strogim izrazom žućkasta lica predala mi svoju narukvicu od bijeloga zlata.
“Zašto mi je poklanjaš?” upitala sam zapanjeno.
“Ne poklanja ti je”, rekla je moja majka, “vraća ti je.” Costanzina su lijepa
usta drhtala izrazito dugotrajnu sekundu prije nego što je uspjela reći:
“Mislila sam da je moja, a zapravo je bila tvoja.”
Nisam shvaćala, nisam htjela shvatiti. Radije sam zahvalila i pokušala je
staviti oko ruke, ali nisam uspjela. Costanza mi je drhtavim prstima pomogla u
potpunoj tišini.
“Kako mi stoji?” upitala sam majku praveći se frivolnom. “Dobro”, rekla je
ona bez ijednog osmijeha i izašla iz prostorije u pratnji Costanze koja se nakon
toga više nikad nije vratila u naš dom.
I Mariano je nestao iz Ulice svetog Jakova Kapreškog zbog čega sam se
počela rjeđe viđati s Angelom i Idom. U početku smo si telefonirale, nijedna od
nas triju nije shvaćala što se događa. Nekoliko dana prije Costanzina
posjeta Angela mi je rekla da su se moj i njezin otac posvađali u stanu u
Cimarosinoj. Svađa je u početku zvučala vrlo nalik na rasprave koje su vodili na
uobičajene teme, politiku, marksizam, kraj povijesti, gospodarstvo, državu, ali
potom je postala iznenađujuće žestoka. Mariano je povikao: da si odmah izašao
iz moje kuće, da te više nikad nisam vidio; a moj je otac, raspršivši time odjednom
dojam strpljiva prijatelja, počeo također izvikivati veoma ružne riječi na dijalektu.
Angela i Ida uplašile su se, ali nitko nije mario, čak ni Costanza, koja u određenom
trenutku više nije mogla slušati kako vrište, pa je rekla da ide malo na zrak. Na
što je Mariano povikao također na dijalektu: da, odlazi, droljo, i da se više nisi
vratila, a Costanza je tako snažno zalupila vratima da su se ova otvorila, Mariano
ih je morao šutnuti da se zatvore, moj otac ih je opet otvorio da bi odjurio
za Costanzom.
Idućih dana neprestano smo telefonski razgovarale samo o toj svađi. Ni
Angela ni Ida ni ja nismo mogle shvatiti zašto su marksizam i ostale teme o kojima
su naši roditelji strastveno raspravljali još i prije nego što smo se rodile odjednom
uzrokovale toliko problema. Zapravo smo iz različitih razloga i one i ja shvatile
tu scenu mnogo bolje nego što smo htjele priznati. Primjerice, naslutile smo da s
tim ima više veze seks nego marksizam, ali ne seks koji nas je intrigirao
i zabavljao u svakoj prilici; osjećale smo da posve neočekivano u naše živote

75
 Knjige.Club Books

upada neprivlačan seks, zapravo, seks koji nam se čak i gadio jer smo nejasno
osjećale da se ne tiče naših tijela, da se ne tiče tijela naših vršnjaka ili glumaca
ili pjevača, nego tijela naših roditelja. Seks ih je - pretpostavile smo - obuhvatio
ljepljivo, gnusno, posve drugačije nego što su nam ga sami propagirali odgojem.
Riječi kojima su se zasuli Mariano i moj otac, smatrala je Ida, podsjećale su na
grozničave hračke, na razvučenu sluz koja sve zamaže, a osobito naše
najskrivenije želje.
Možda su se zato moje prijateljice - veoma sklone razgovorima o Toninu,
Corradu i o tome koliko su im se svidjela ta dva momka - ražalostile i počele
izbjegavati razgovor o takvome seksu. Što se mene tiče, pa, ja sam znala mnogo
više o tajnim poslovima naših obitelji, stoga sam se trebala znatno više potruditi
da ne shvatim što se događa s mojim ocem, mojom majkom, Marianom,
Costanzom, pa me to iscrpilo. Zapravo sam se ja prva sa zebnjom povukla i
odustala čak i od telefonskog povjeravanja. Možda sam snažnije nego Angela,
snažnije nego Ida osjećala da bi samo jedna pogrešna riječ otvorila opasan prolaz
stvarnim činjenicama.
Laž i molitva u toj su fazi stabilno ušle u moj svakodnevni život i ponovno
mi veoma pomogle. Lagala sam ponajprije sebi. Bila sam nesretna, a pravila sam
se i previše sretnom u školi i kod kuće. Ujutro bih ugledala majku gotovo
neprepoznatljivih crta lica, s crvenilom oko nosa, izobličenu od tuge i radosno
iznijela zaključak: kako danas dobro izgledaš. Što se tiče oca - koji se iz vedra
neba prestao bacati na izučavanje čim bi otvorio oči, zatekla bih ga već spremna
za izlazak rano ujutro, ili navečer ugaslih očiju, izrazito blijeda - neprestano sam
mu podastirala školske zadatke iako nisu bili teški, kao da nije očito da su mu
misli negdje drugdje i da mu se uopće ne da pomagati mi.
Istodobno sam se, iako i dalje nisam vjerovala u Boga, nastavila moliti kao da
vjerujem. Bože - preklinjala sam - daj da su se moj otac i Mariano stvarno
posvađali zbog marksizma i kraja povijesti, daj da to nije zato što je
Vittoria nazvala oca i prenijela mu što sam joj rekla. U prvi čas činilo mi se da me
Gospodin još jednom poslušao. Koliko sam znala, Mariano je nasrnuo na mojega
oca, a ne obratno, što bi se sigurno dogodilo da je Vittoria iskoristila što sam joj
ja odala da to i sama oda dalje. Ali ubrzo sam shvatila da nešto ne štima. Zašto se
otac okomio na Mariana na dijalektu za kojim nikada ne poseže? Zašto je
Costanza otišla od kuće zalupivši vratima? Zašto je za njom potrčao moj otac, a
ne njezin muž?
Iza svojih nonšalantnih laži, iza svojih molitva živjela sam u strahu. Vittoria
je zacijelo sve rekla ocu, a otac je odjurio Marianu da se posvađa s njim. Costanza
je zahvaljujući toj svađi doznala da je njezin muž pod stolom gležnjevima zadržao
gležanj moje majke, pa je i ona napravila scenu. Sigurno se sve tako odigralo. Ali
zašto je Mariano ženi, dok je u očaju odlazila iz stana u Cimarosinoj, povikao: da,
odlazi, droljo, i da se više nisi vratila? I zašto je otac odjurio za njom?

76
 Knjige.Club Books

Osjećala sam da mi nešto promiče, nešto čemu bih se povremeno približila da

shvatim, ali bih se zatim povukla čim bi smisao pokušao izaći na vidjelo.
Zato sam se neprestano vraćala na najnerazumljivije događaje: primjerice,
na Costanzin posjet, onaj koji je uslijedio nakon svađe; na majčino tako istrošeno
lice i ljubičaste oči iz kojih su odjednom počele sijevati naredbe staroj prijateljici
kojoj se bila sklona podređivati; na Costanzin pokajnički izgled i skrušenu kretnju
kojom mi se činilo da mi želi pokloniti narukvicu, a ona mi ju je - kako je
precizirala moja majka - vratila, a ne poklonila; na drhtave prste kojima mi je
Angelina i Idina majka pomogla da oko ruke stavim njoj vrlo dragu narukvicu
od bijelog zlata; na samu narukvicu koju sam sad danonoćno nosila. Oh, sigurno
sam znala i više nego što sam mogla pomisliti o tim događajima koji su se zbili u
mojoj sobi, o toj gustoj mreži pogleda, kretnji, riječi oko komada nakita koji mi
je predan bez objašnjenja i nazvan mojim. Stoga sam se molila, osobito noću, kad
bih se probudila u strahu od onoga što sam se bojala da će se dogoditi. Bože,
šaputala sam, Bože, znam da sam ja kriva, nisam smjela tražiti da se nađem s
Vittorijom, nisam smjela ići protiv volje svojih roditelja; ali sad se to dogodilo,
molim te, vrati sve kako je bilo. Nadala sam se da će Bog to doista učiniti jer ne
bude li, sve će se srušiti. Ulica svetog Jakova Kapreškog stropoštat će se na
Vomero, a Vomero na čitav grad, a čitav će se grad utopiti u moru.
U mraku sam umirala od muke. Osjećala takav pritisak u želucu da bih ustala
usred noći i išla povraćati. Namjerno sam bučala, u grudima, u mislima rojile su
mi se oštre misli koje su me duboko boljele, nadala sam se da će se roditelji
pojaviti i pomoći mi. Ali nisu. A bili su budni, komadić svjetla rezao je tamu točno
u visini njihove spavaće sobe. Iz toga sam zaključila da im se više ne da baviti
mnome, zato nikad, ni iz kojeg razloga nisu prekidali svoj noćni žagor. U
najboljem slučaju, monotoniju bi razbili iznenada kulminirajućim slogom,
polovicom riječi koju bi majka izgovorila kao da vršak noža vuče po staklu, otac
kao da grmi izdaleka. Ujutro su mi izgledali oronulo. Šutke smo doručkovali,
spuštenih pogleda, nisam to više mogla izdržati. Molila sam se: Bože, dosta je,
daj da se nešto dogodi, bilo što, lijepo ili ružno, briga me: na primjer, daj da
umrem, to bi ih trebalo trgnuti, pomiriti, a poslije daj da uskrsnem u iznova sretnoj
obitelji.
Jedne mi je nedjelje, za ručkom, nekakva izrazito silovita unutarnja energija
odjednom pokrenula misli i jezik. Veselo sam, pokazujući narukvicu, rekla:
“Tata, poklonila mi ju je teta Vittoria, je li tako?”
Majka je otpila gutljaj vina, otac nije podignuo pogled s tanjura, rekao je:
“Da, na neki način.”
“A kako to da si je ti dao Costanzi?”
Ovog puta podignuo je pogled, zagledao se u mene ledenim pogledom, bez
riječi.

77
 Knjige.Club Books

“Odgovori joj”, naredila mu je majka, ali nije ju poslušao. Tada je ona gotovo
povikala:
“Tvoj otac već petnaest godina ima drugu ženu.”
Crvene mrlje žarile su joj lice, pogled joj je bio očajan. Naslutila sam da joj
je to otkriće zacijelo zvučalo užasnim, već se kajala zbog njega. Ali ja se nisam
iznenadila, a nisam ga ni doživjela kao tko zna kakvu krivnju, zapravo, imala sam
dojam da sam to uvijek znala i na trenutak sam povjerovala da se sve može
popraviti. Ako to traje već petnaest godina, može potrajati zauvijek, trebamo samo
svi troje reći to je u redu i vratit će se mir, majka u svojoj sobi, otac u radnoj,
sastanci, knjige. Stoga sam, kao da im želim pomoći da krenu put pomirenja, rekla
obraćajući se majci:
“Pa i ti imaš drugog muža.”
Majka je problijedjela, promrmljala:
“Nemam, stvarno ti kažem, to nije istina.”
Zanijekala je to tako očajnički da mi je, možda zato što me sva ta patnja
previše boljela, došlo da piskutavim glasom ponovim: stvarno ti kažem, stvarno
ti kažem, pa sam se nasmijala. Smijeh je pobjegao nehotice, vidjela sam gnjev
u očevu pogledu i uplašila ga se, posramila se. Htjela sam mu objasniti: tata,
nisam se stvarno nasmijala, zgrčila sam se, nisam se mogla zaustaviti, događa se,
vidjela sam to nedavno na licu momka koji se zove Rosario Sargente. Ali smijeh
mi nije silazio s lica, prerastao je u ukočen osmijeh, osjećala sam ga na licu i
nisam ga mogla utrnuti.
Otac je polako ustao, počeo se udaljavati od stola. “Kamo ćeš?” uzrujala se
majka.
“Spavati”, rekao je on.
Bila su dva sata popodne: u to se doba uglavnom zatvori izučavati, osobito
nedjeljom ili kad nema nastavu, i tako produži do večere. No bučno je zijevnuo
da nam da do znanja da mu se stvarno spava. Majka je rekla:
“Idem i ja spavati.”
On je odmahnuo glavom i obje smo mu na licu pročitale da mu je pomisao da
s njom kao inače legne u krevet postala nepodnošljiva. Prije nego što je izašao iz
kuhinje, obratio mi se za njega prilično rijetkim rezigniranim tonom i
rekao: “Ništa se tu ne može, Giovanna, stvarno si kao moja sestra.”

78
Knjige.Club Books

IV.

79
 Knjige.Club Books

1.

Roditeljima su trebale gotovo dvije godine da se odluče rastati premda su zapravo

pod istim krovom živjeli samo u kratkim razdobljima. Otac bi bez riječi iščeznuo
na nekoliko tjedana, ostavio me u strahu da sije oduzeo život na nekom mračnom
i prljavom mjestu u Napulju. Tek sam poslije doznala da je išao sretno živjeti u
lijepom stanu na Posillipu što su ga Costanzini roditelji ostavili kćeri koja je tada
već bila u trajnoj svađi s Marianom. Kad bi se pojavio, bio je nježan, ljubazan,
činilo se da se želi vratiti majci i meni. Ali nakon nekoliko dana pomirenja
roditelji bi se opet počeli svađati oko svega, osim oko jednoga u čemu su se uvijek
slagali: za svoje dobro više se nikad ne smijem viđati s Vittorijom.
Nisam prigovarala, dijelila sam njihovo mišljenje. A s druge strane, od moje
tete, otkako se rasplamsala ta kriza, više ni traga ni glasa. Slutila sam da očekuje
da ja potražim nju: ta je služavka mislila da sam zauvijek u njezinoj službi. Ali
ponovno sam si obećala da joj više neću udovoljavati. Bila sam iscrpljena, na
mene je istovarila cijelu sebe, svoju mržnju, potrebu za osvetom, jezik, i nadala
sam se da iz te smjese straha i očaranosti njome sada hlapi barem očaranost.
Samo što me Vittoria jednog popodneva ponovno počela napastovati.
Zazvonio je telefon, odgovorila sam i čula kako na drugoj strani govori: halo, je
l’ Giannina tamo, trebam razgovarati s Gianninom. Poklopila sam susprežući dah.
Ali ona je telefonirala opet i opet, svakog dana, uvijek u isto vrijeme, nikad
nedjeljom. Prisilila sam se ne javljati se. Pustila bih telefon da zvoni, a kad mi je
majka bila kod kuće i išla se javiti, povikala bih: nema me ni za koga,
oponašajući zapovjedni ton kojim mi je katkad dovikivala iste riječi iz svoje sobe.
U tim bih prilikama suspregnula dah, molila se pritvorenih vjeđa da to nije
Vittoria. I srećom, nije bila, ili mi barem, ako je i bila, majka to nije rekla. Ali
pozivi su se postupno prorijedili, a ja sam pomislila da je odustala, počela sam se
bez straha javljati na telefon. No Vittoria je iznenada opet banula, vikala s druge
strane žice: halo, Giannina, jesi to ti, želim razgovarati s Gianninom. Ali ja više
nisam htjela biti Giannina, pa sam zauvijek poklopila. Naravno, njezin zadihani
glas katkad mi je zvučao napaćeno, žalila sam je i poželjela je ponovno vidjeti,
ispitati je, isprovocirati je. U nekim sam trenucima, kad sam bila posebno utučena,
bila u napasti povikati: da, ja sam, objasni mi što se dogodilo, što si napravila
mom ocu i mojoj majci. Ali uvijek sam šutjela i prekidala razgovor i naviknula
sam se ne spominjati je čak ni u sebi.
U nekom sam se trenutku odlučila rastati i od njezine narukvice. Prestala sam
je nositi oko ruke, zatvorila je u ladicu svojeg noćnog ormarića. Ali svaki put kad
bih je se sjetila, zgrčio bi mi se želudac, oblio me znoj, obuzele me misli koje
nikako da otiđu. Kako je moguće da su se moj otac i Costanza toliko dugo voljeli
- još i prije mojeg rođenja - a da moja majka i Mariano to nisu primijetili? I kako
to da se moj otac zaljubio u ženu svojeg najboljeg prijatelja ne kao žrtva prolazne
80
 Knjige.Club Books

zaluđenosti, nego - razmišljala sam - promišljeno, tako da njegova ljubav i dalje

traje? I kako je Costanza, tako profinjena, tako lijepo odgojena, tako srdačna, naša
kućna prijateljica otkako znam za sebe, mogla svojatati muža moje majke njoj
pred nosom? I zašto je Mariano, koji oduvijek poznaje moju majku, tek u
posljednje vrijeme počeo stiskati majčin gležanj svojima, k tomu - kako je tada
već bilo očito, majka mi se neprestano zaklinjala u to - bez njezina pristanka?
Ukratko, što se događa u svijetu odraslih, u glavama izrazito razboritih ljudi, u
njihovim tijelima punim znanja? Što ih pretvara u jednu od najmanje pouzdanih
životinjskih vrsta, goru i od gmazova?
Moja je zlovolja bila tako snažna da na ta i ostala pitanja nikad nisam potražila
prave odgovore. Potisnula bih ih čim bi se pojavila, a i danas mi je teško vratiti se
na njih.
Problem je, posumnjala sam, u narukvici. Očito je bila natopljena sokovima
tog događaja, a premda sam pazila da ne otvorim ladicu u koju sam je zatvorila,
svejedno se nametala, gotovo kao da je njezino kamenje, njezin meta]
svjetlucajući sijao patnju. Kako je moguće da mi je otac, za kojeg se činilo da me
neizmjerno voli, oduzeo tetin dar i dao ga Costanzi? Ako je narukvica izvorno
pripadala Vittoriji, ako je zato pokazatelj njezina ukusa, njezine predodžbe ljepote
i otmjenosti, kako to da se toliko svidjela Costanzi da ju je čuvala i nosila trinaest
godina? Zašto je sam moj otac - razmišljala sam - koji je toliko protiv svoje sestre,
toliko različit od nje u svemu, vjerovao da nakit koji joj pripada, ukras namijenjen
meni, može pristajati ne, primjerice, mojoj majci, nego toj njegovoj vrlo otmjenoj
drugoj ženi, izdanku zlatarske obitelji, toliko dobrostojećoj da uopće nema
potrebu za nakitom? Vittoria i Costanza bile su tako različite žene, u svemu su se
razilazile. Prva je bila neobrazovana, druga visokoškolovana; prva je bila prosta,
druga profinjena; prva je bila siromašna, druga bogata. Pa ipak, narukvica mi ih
je gurala jednu u drugu i miješala ih zbunjujući me.
Danas mislim da sam zahvaljujući tom opsesivnom buncanju polako uspjela
udaljiti bol svojih roditelja, uvjeriti se čak i da sam ostala potpuno ravnodušna
prema njihovu međusobnom optuživanju, preklinjanju, preziranju. Ali trebali su
mi mjeseci. U početku sam se razmahala kao da tonem i užasnuto tražim nešto za
što bih se uhvatila. Katkad sam, osobito noću, kad sam se budila puna zebnje,
mislila da se otac, premda je bio otvoreno protiv svakog oblika magije, bojao da
bi mi taj predmet, s obzirom na svoje podrijetlo, nekim čudom mogao nauditi pa
ga je odstranio iz kuće za moje dobro. Ta me pomisao smirivala, zahvaljujući
njoj, vratio mi se nježni otac koji me od prvih mjeseci mojega života nastojao
držati podalje od zla tete Vittorije, želje tete vještice da me posjeduje i poistovjeti
sa sobom. Ali to je kratko trajalo, prije ili poslije zapitala bih se: ali ako je
on toliko volio Costanzu da je prevario moju majku, da se rastao od nje i od mene,
zašto joj je dao zlokobnu narukvicu? Možda - maštala sam u polusnu - zato što
mu se toliko sviđala da je nije mogao baciti u more? Ili jer ga je, i sam očaran tim
predmetom, htio barem jednom vidjeti oko Costanzine ruke prije nego što ga se

81
 Knjige.Club Books

otarasi, a ta ga je želja upropastila. Costanza mu se učinila još ljepšom nego što

je bila, a začarana narukvica zauvijek ga je prikovala za nju, onemogućila mu da
nastavi voljeti samo moju majku. Ukratko, kako bi zaštitio mene, otac je na kraju
sam podlegao sestrinoj vradžbini (često sam išla tako daleko da sam zamišljala da
je Vittoria potanko predvidjela taj njegov pogrešan korak), a to je upropastilo
cijelu obitelj.
Zahvaljujući tom povratku bajkama iz djetinjstva, upravo kad sam osjetila da
sam zauvijek izašla iz njega, neko su vrijeme očeva, ali i moja odgovornost
svedene na minimum. Naime, ako je izvor svih zala bilo Vittorijino
čarobnjaštvo, današnja drama počela je kad sam se tek rodila, pa ja stoga nisam
kriva, mračna sila koja me ponukala da potražim i upoznam tetu odavno je na
djelu, ja s tim nemam veze, ja sam nevina kao Isusova dječica. Ali i ta je slika
prije ili poslije izblijedjela. S vradžbinom ili bez nje, činjenica je da je moj otac
prije trinaest godina ocijenio lijepim predmet koji mi je darovala njegova sestra,
a tu je ljepotu potvrdila profinjena žena poput Costanze.
Zato je - čak i u bajkovitom svijetu koji sam gradila - u središte vratilo
neskladnu bliskost vulgarnosti i profinjenosti, a od te dodatne odsutnosti jasnih
granica u trenutku u kojem sam ostala bez svakog starog orijentira, još sam se više
pogubila. Teta se iz trivijalne pretvorila u ženu s ukusom. Otac i Costanza, ljudi
s ukusom, postali su - na što je uostalom ukazivala nepravda koju su nanijeli
mojoj majci, pa čak i mrskom Marianu - trivijalni.
Stoga sam katkad, prije nego što bih usnula, zamišljala podzemni tunel koji
povezuje mog oca, Costanzu, Vittoriju, čak i protiv njihove volje. Premda su se
smatrali različitima, sve mi se više činilo da su istog soja. Otac je u mojim
maštarijama grabio Costanzu za stražnjicu i privlačio je k sebi upravo kako je
Enzo činio s mojom tetom, a zacijelo i s Margheritom. Tako je nanosio bol mojoj
majci koja je plakala kao u bajkama, uvijek iznova punila bočice suzama sve dok
nije sišla s uma. A ja sam ostala živjeti s njom i dopao me sumoran život, bez
zabave koju mi je on umio pružiti, bez njegove životne mudrosti, osobina koje
će uživati Costanza, Ida, Angela.
U takvom sam ozračju jednom na povratku iz škole doznala da narukvica nije
bolno važna samo meni. Otključala sam vrata, zatekla majku u svojoj sobi,
zadubljeno je stajala pred noćnim ormarićem. Izvadila ju je iz ladice i držala među
prstima promatrajući je kao da je Harmonijina ogrlica i želi prodrijeti pod njezinu
površinu kako bi došla do srži zlokobnog predmeta. U toj sam prilici primijetila
da se pogurila, jako je smršavjela i pogrbila se.
“Više je ne nosiš?” upitala je osjetivši moju prisutnost, ali ne okrenuvši se.
“Ne sviđa mi se.”
“Znaš da nije pripadala Vittoriji, nego tvojoj baki?”
“Tko ti je to rekao?”

82
 Knjige.Club Books

Rekla mi je da je nazvala samu Vittoriju i od nje doznala da joj ju je majka

ostavila na samrti. Zapanjeno sam je pogledala, mislila sam da više nikad ne
smijemo razgovarati s Vittorijom jer je nepouzdana i opasna, ali očito se
zabrana odnosila samo na mene.
“Stvarno?” upitala sam izražavajući skepsu.
“Tko zna, sve što dolazi iz obitelji tvog oca, gotovo je uvijek neiskreno,
uključujući njega.”
“Čula si se s njim?”
“Jesam.”
Upravo kako bi došla do odgovora na to pitanje, gnjavila je oca - je li
narukvica stvarno pripadala tvojoj majci, je li je ona ostavila tvojoj sestri? - a on
je stao mucati da mu je veoma stalo do nje, da se sjeća kako ju je nosila njegova
majka i da je zato Vittoriji, kad je doznao da je želi prodati, dao nešto novca i
zadržao je.
“Kad je umrla baka?” upitala sam.
“Prije tvog rođenja.”
“Dakle, teta Vittoria je lagala, nije mi poklonila narukvicu.”
“Tako tvrdi tvoj otac.”
Osjetila sam da mu ne vjeruje, a budući da sam Vittoriji vjerovala i prije i
tada, iako nerado, ni ja mu nisam povjerovala. Ali, protiv moje volje, narukvica
je već krenula putem nove priče pune posljedica. Taj je predmet u mojoj glavi u
nekoliko sekunda postao važan dio svađa između brata i sestre, dodatni dio
njihove mržnje. Zamislila sam kako baka leži i dašće, oči joj razrogačene, usta
razjapljena, a moj otac i Vittoria kraj njezine se agonije prepiru oko narukvice.
On joj ju je istrgnuo, odnio je obasut uvredama i psovkama, bacivši novčanice u
zrak. Upitala sam:
“Misliš da je tata, barem u početku, uzeo Vittoriji narukvice kako bi je dao
meni kad narastem?”
“Ne.”
Taj me tako jasan slog povrijedio, rekla sam:
“Ali nije ju uzeo ni kako bi je dao tebi.”
Majka je kimnula, spremila narukvicu natrag u ladicu i, kao da je na izmaku
snage, jecajući legla na moj krevet. Bilo mi je neugodno, iako nikad prije nije
plakala, sada mjesecima stalno plače, a i ja bih to htjela, ali se suzdržavam,
zašto ne i ona? Pomilovala sam je po ramenu, poljubila je u kosu. Tada je već bilo
sasvim jasno da je, kako god da se domogao te narukvice, očev cilj bio zakvačiti
je oko tanke Costanzine ruke. S koje god da je se strane promatralo, u koju god da
je se priču ubacilo - bajku, zanimljivu ili banalnu priču - narukvica je iznosila na
vidjelo samo da naše tijelo, uskomešano životom koji se izvija u njemu i troši ga,
čini gluposti koje ne bi smjelo.

83
 Knjige.Club Books

A dok sam to općenito mogla prihvatiti - primjerice za Mariana, pa čak i za

majku i sebe - nikada ne bih pomislila da glupost može pokvariti i superiorne ljude
poput Costanze, poput mojega oca. Dugo sam mozgala o cijeloj toj priči, maštala
u školi, na ulici, za ručkom, noću. Tražila značenja kako bih zaobišla dojam
nedostatka pameti u ljudima koji su je imali napretek.

2.

U te dvije godine dogodilo se mnogo važnoga. Kad je otac, nakon što je ponovio
da sam baš kao njegova sestra, prvi put nestao iz kuće, pomislila sam da je to
učinio jer mu se gadim. Žalosna, srdita, odlučila sam da više neću učiti. Nisam ni
otvorila knjigu, prestala sam pisati zadaće, a zima je prošla dok sam se nastojala
sve više otuđiti od sebe. Izbrisala sam neke od navika koje mi je on nametnuo:
čitati novine, gledati dnevnik. S bijele ili ružičaste prešla sam na crnu boju, crne
mi oči, crne usne, crn svaki komad odjeće. Bila sam rastresena, pravila se gluha
na prijekore nastavnika, ravnodušna na majčino naricanje. Umjesto da učim,
gutala sam romane, gledala filmove na TV-u, zaglušivala se glazbom. Povrh
svega, živjela sam šutke, nekoliko riječi i gotovo. Ni inače nisam imala prijatelja,
izuzev dugogodišnje navike na Angelu i Idu. No otkako je i njih progutala
tragedija naših obitelji, ostala sam posve sama s glasom koji mi je uprazno kružio
glavom. Smijala sam se sama sa sobom, kreveljila se, provodila mnogo vremena
ili na stubama iza svoje gimnazije ili u parku Floridiana, po stazama obrubljenim
stablima i živicama kojima sam nekoć prolazila s majkom, s Costanzom, s
Angelom, s Idom u kolicima. Voljela sam se omamljeno otkotrljati u nekadašnje
radosno vrijeme, kao da sam već stara, zureći u zidić, u vrtove vile Santarella
premda ih nišani vidjela ili sjedeći na klupici u Floridiam gledajući u more i cijeli
grad.
Angela i Ida ponovno su se pojavile kasno i samo telefonski. Angela je
nazvala sva radosna, rekla da me želi čim prije vidjeti u novom stanu na Posillipu.
“Kad ćeš doći?” upitala je.
“Ne znam.”
“Tvoj otac rekao je da ćeš često biti s nama.”
“Moram praviti društvo mami.”
“Ljutiš se na mene?”
“Ne.”
Utvrdivši da je još volim, promijenila je ton, uzrujala se i povjerila mi
nekoliko svojih tajni iako je zacijelo shvatila kako mi ih se ne da slušati. Rekla je
da će moj otac postati neka vrsta njihova oca jer će se nakon rastave oženiti
Costanzom. Rekla je da Mariano ne samo da više ne želi ni vidjeti Costanzu, nego

84
 Knjige.Club Books

ni njih dvije i to zato što - povikao je to jedne večeri, a ona i Ida su čule - nema
sumnje da je njihov pravi otac moj tata. Naposljetku mi je odala da ima dečka, ali
ne smijem nikome reći: dečko je Tonino; često joj je telefonirao, našli su se na
Posillipu, bezbroj puta prošetali po Mergellini, a prije nešto manje od tjedan dana
izjavili su si ljubav.
Premda je telefonski razgovor bio dug, gotovo sve sam vrijeme šutjela. Nisam
se izjasnila ni kad mi je ironično šapnula da ću, s obzirom na to da smo možda
sestre, postati Toninova šogorica. Tek kad mi je Ida, koja je zacijelo bila kraj nje,
tužno doviknula: nije istina da smo sestre, tvoj otac je simpatičan, ali ja hoću
svojega, tiho sam rekla: slažem se s Idom, a iako će se vaša majka i moj otac
vjenčati, vi ćete ostati Marianove kćeri, a ja Andreina. Za sebe sam pak zadržala
koliko mi je zasmetalo kad sam doznala da je prohodala s Toninom. Promrmljala
sam tek:
“Zafrkavala sam se kad sam rekla da mu se sviđam, Toninu se nikad nisam
sviđala.”
“Znam, pitala sam ga prije nego što sam pristala, a on mi se zakleo da ga nikad
nisi privlačila. Voli me od trenutka kad me prvi put vidio, misli samo na mene.”
Zatim je, kao da je pritisak jada na razgovor probio nasip, briznula u plač,
rekla oprosti i poklopila.
Koliko smo svi plakali, više nisam mogla podnijeti suze. Moja je majka u
lipnju otišla vidjeti kako sam prošla u školi i doznala da sam pala razred. Naravno,
znala je da sam stvarno loša u školi, ali smatrala je da su pretjerali srušivši me.
Htjela je razgovarati s profesorima, htjela je razgovarati s ravnateljicom, odvukla
me sa sobom kao da sam ja dokaz da su mi nanijeli nepravdu. Za obje je to bilo
mučenje. Profesori su me se jedva sjećali, ali pokazali su imenik pun loših ocjena,
dokazali joj da sam imala previše izostanaka. Ona je to loše primila, osobito
izostanke. Promrmljala je: gdje si bila, što si radila. Rekla sam: bila sam u
Floridiani. Djevojka, umiješao se u nekom trenutku profesor talijanskog,
očito nije stvorena za klasičnu gimnaziju. I ljubazno mi se obratio: nije li tako?
Nisam mu odgovorila, ali rado bih mu bila povikala da se otkako sam odrasla,
otkako više nisam lutkica, ne osjećam stvorenom ni za što: nisam pametna,
nesposobna sam za pozitivne osjećaje, nisam lijepa, nisam čak ni simpatična.
Majka je - s previše šminke na očima, previše rumenila na obrazima, kože lica
napete poput jedra - odgovorila umjesto mene: stvorena je, itekako je stvorena,
samo što se ove godine malo pogubila.
Još se na ulici počela ljutiti na oca: on je kriv, otišao je, on te trebao nadzirati,
on ti je trebao pomoći i bodriti te. Nastavila je kod kuće, a s obzirom na to da nije
znala kako doći do krivca, sutradan ga je potražila u školi. Ne znam kako je prošao
susret, ali uvečer mi je majka rekla:
“Nikome nećemo reći.”
“Što?”

85
 Knjige.Club Books

“Da si pala razred.”

To me još više ponizilo. Shvatila sam da želim da se dozna, na kraju krajeva,
taj pad jedino je po čemu se razlikujem. Nadala sam se da će majka to reći
kolegama u školi, osobama kojima korigira i piskara tekstove, i da će otac -
osobito otac - to prenijeti onima koji ga poštuju i vole: Giovanna nije poput mene
i svoje majke, ne uči, ne trudi se, ružna je iznutra i izvana poput svoje tete, možda
će otići živjeti s njom u području oko Klaoničke, u Industrijsku zonu.
“Zašto?” upitala sam.
“Jer nema smisla od toga praviti dramu, to je samo mali neuspjeh. Ponovit ćeš
razred, učit ćeš i postati najbolja u razredu. Dogovoreno?”
“Da”, nevoljko sam odgovorila i krenula prema svojoj sobi, ali ona me
zadržala:
“Čekaj, pazi da to ne kažeš ni Angeli i Idi.”
“Prošle su?”
“Jesu.”
“To te tata tražio da ne kažeš ni njima?”
Nije mi odgovorila, nagnula se nad posao, doimala mi se još mršavijom.
Shvatila sam da se srame mojeg neuspjeha, bio je to možda jedini osjećaj koji ih
još veže.

3.

Tog ljeta majka nije otišla na godišnji, za oca ne znam, vidjele smo ga tek iduće
godine, kad ga je ona u odmaklu zimu pozvala da ga zamoli da ozakone rastavu.
Ali nisam patila zbog toga, provela sam cijelo ljeto praveći se da ne vidim da mi
majka očajava. Ostala sam ravnodušna čak i kad su se ona i otac počeli prepirati
oko podjele zajedničkih stvari, pa su se žestoko posvađali kad je on počeo s:
Nella, hitno mi trebaju bilješke koje se nalaze u prvoj ladici radnog stola, a majka
mu je povikala da će mu uvijek, na sve načine braniti da iz stana uzme i samo
jednu knjigu, i samo jednu bilježnicu, i samo kemijsku koju je najčešće
upotrebljavao kao i pisaći stroj. Rastužila me pak, ponizila, naredba:
nemoj nikome reći da si pala. Prvi put doimali su mi se zadrtima kako ih je
prikazala Vittoria, pa sam stoga na sve načine izbjegavala čuti se ili vidjeti s
Angelom i Idom: bojala sam da će me pitati kako je prošla škola ili, što ja znam,
kako je u drugom gimnazije, a ja sam ponavljala prvi. Sve sam više voljela lagati,
tada sam već osjećala da me jednako tješi moliti se i prodavati maglu. Ali vrijeđalo
me, deprimiralo me što moram posezati za lovačkim pričama kako mi roditelje ne
bi uhvatili u laži i kako ne bi postalo očito da nisam naslijedila njihove
sposobnosti.

86
 Knjige.Club Books

Jednom kad je nazvala Ida, rekla sam mami da kaže da me nema iako bih u
toj fazi kad sam intenzivno čitala i još intenzivnije gledala filmove, radije
razgovarala s njom nego s Angelom. Draža mi je bila potpuna osama, da je
bilo moguće, ne bih se više obraćala ni majci. U školi sam se tada odijevala i
šminkala tako da izgledam kao raskalašenica među pristojnom djecom i sve sam
držala na distanci, uključujući profesore, koji su tolerirali moju otresitost samo
zato što je majka pronašla način da im da do znanja da je i ona profesorica. Kod
kuće sam, kad nje nije bilo, nabijala glazbu do daske, a katkad se i mahnito
uživljavala plešući. Susjedi su često dolazili prigovarati, zvonili, ali ja nisam
otvarala.
Jednog popodneva kad sam bila sama i davala si oduška, zazvonilo je zvonce,
pogledala sam kroz špijunku uvjerena da su to gnjevni ljudi i vidjela da je pred
vratima Corrado. Odlučila sam da ni tada neću otvoriti, ali sinulo mi je da je
sigurno čuo kako koračam hodnikom. Nepomično je, s uobičajenom drskošću
gledao otvor špijunke, možda je čuo i kako dišem s druge strane vrata, i doista,
njegovo ozbiljno lice ozario je širok i umirujući osmijeh. Prisjetila sam
se fotografije njegova oca s groblja, one na kojoj se Vittorijin ljubavnik
zadovoljno smije, i pomislila da na grobljima ne bi smjeli stavljati fotografije
nasmiješenih mrtvaca, sva sreća da je Corradov osmijeh bio osmijeh živa mladića.
Pustila sam ga unutra prije svega jer su mi roditelji uvijek nalagali da nikog ne
smijeni pustiti u stan dok njih nema, i nisam se pokajala. Zadržao se sat vremena
i prvi put otkako je počela ta dugotrajna kriza razveselila sam se kako sam mislila
da više nisam u stanju.
Kad sam upoznala Margheritinu djecu, svidjele su mi se Toninova
staloženost, živahne reakcije prelijepe Giuliane, ali zasmetala mi je Corradova
pomalo podmukla rječitost, to što sve, pa čak i tetu Vittoriju, ismijava upadicama
koje nisu smiješne. No tog sam se popodneva na sve što bi izašlo iz njegovih usta
- uglavnom nepopravljive gluposti - previjala sa suzama u očima. Bilo je to nešto
novo što je poslije postalo tipičnim za mene: počnem se smijati iz čista mira, a
onda ne mogu prestati, smijeh se pretvori u hihot. Vrhunac je tog popodneva bila
riječ pandolo. Nikad je prije nisam čula, a kad ju je izgovorio, bila mi je smiješna,
prasnula sam u smijeh. Corrado je to primijetio i udario govoriti talijaniziranim
dijalektom i neprestano je ponavljati - on je pandolo, ona je pandolo - kako bi
ponizio sad brata Tonina, sad sestru Giulianu, a za to mu je vrijeme zadovoljstvo
i poticaj pružao moj smijeh. Tonino je za njega bio pandolo jer je prohodao s
mojom prijateljicom Angelom koja je još veći pandolo od njega. Pitao je brata:
jesi je poljubio? Nekoliko puta. A je l’ joj guraš ruku pod majicu? Ne jer je
poštujem. Poštuješ je? Pa ti si onda pandolo, samo pandolo prohoda s curom pa
je onda poštuje, koji si kurac prohodao s njom ako je poštuješ? Vidjet ćeš da će ti
Angela, ako nije veći pandolo od tebe, reći: Toni, molim te, nemoj me više
poštovati jer ću inače prekinuti. Ha, ha, ha.

87
 Knjige.Club Books

Kako sam se zabavila tog popodneva. Svidjela mi se osobito nonšalantnost s

kojom je Corrado govorio o seksu, svidjelo mi se kako ismijava brata i Angelu
kao par. Činilo se da iz vlastita iskustva zna mnogo o ponašanju cure i dečka i
povremeno bi nabacio dijalektalno ime kakve seksualne prakse pa mi na dijalektu
objasnio o čemu je riječ. Iako mi je taj rječnik bio nepoznat i nisam vladala njime,
oprezno sam se, grčevito smijuljila da bih se ozbiljno nasmijala tek kad bi on na
ovaj ili onaj način ponovno rekao pandolo.
Nije mogao razlikovati ozbiljno i dovitljivo, njemu se seks uvijek činio
komičnim. Za njega je - shvatila sam - komično ljubiti se, ali i ne ljubiti se, dirati
se, ali i ne dirati se. Najkomičniji su mu bili njegova sestra Giuliana i
Roberto, izrazito pametan Toninov prijatelj. Nakon što su se odmalena voljeli a
da si to nikad nisu rekli, njih su dvoje sad napokon zajedno. Giuliana je ludo
zaljubljena u Roberta, on je za nju najljepši, najpametniji, najhrabriji,
najpametniji, a još i vjeruje u Boga znatno više od Isusa Krista iako mu je ovaj sin.
Sve bogomoljke na Pasconeu kao i one u Milanu, gradu u kojem se Roberto
školovao, dijele Giulianino mišljenje, ali, rekao mi je Corrado, mnogo je i onih
koji imaju soli u glavi i ne dijele to oduševljenje. Među njih treba uvrstiti i njega
i njegove prijatelje, na primjer, momka sa zubima prema van, Rosarija.
“Možda griješite, možda Giuliana ima pravo”, rekla sam.
Poprimio je ozbiljan ton, ali odmah sam shvatila da glumi.
“Ne znaš ti Roberta, nego samo Giulianu, bila si u župi i vidjela kako plešu,
Vittoriju kako svira harmoniku, ljude koji su tamo. Zato mi sad reci: dijeliš li
njihovo mišljenje ili moje mišljenje?”
Ja sam se već smijala, rekla sam:
“Tvoje mišljenje.”
“Onda mi reci, nepristrano, što ti misliš, što je Roberto?”
“Pandolo”, gotovo sam povikala i stala se kidati od smijeha, toliko da su me
već boljeli mišići na licu.
Što smo više tako razgovarali, to je u meni više rastao ugodan osjećaj
prijestupa. Ja sam pustila u prazan stan tog mladića barem šest ili sedam godina
starijeg od sebe, ja sam pristala gotovo sat vremena veselo razgovarati s njim o
seksu. Postupno sam osjetila da sam spremna prekršiti sva moguća pravila, a on
je to osjetio, oči su mu zasjale, rekao je: hoćeš nešto vidjeti? Ja sam odmahnula
glavom, ali kroz smijeh, a Corrado se također smijuljio, spustio je patentni
zatvarač, promrmljao daj mi ruku da ga barem primiš. Ali kako sam se smijala i
nisam mu je pružila, sam ju je pristojno uzeo.
Stisni, rekao je, ne, prejako, bravo, tako, nikad nisi primila tog pandola, ha.
Namjerno je to rekao da se opet počnem hihotati, i počela sam se smijati, šapnula
mu dosta, mogla bi mi se vratiti mama, a on je odvratio: pa ćemo i njoj dati da ga
primi, tog pandola. Ah, koliko smo se smijali, bilo mi je tako smiješno držati mu
onu zdepastu i tvrdu stvar u ruci, sama sam mu je izvukla, sjetila se da me nije ni

88
 Knjige.Club Books

poljubio. Pomislila sam to kad me upitao: hoćeš ga staviti u usta, a ja bih to i

učinila, u tom bih trenutku učinila što god da me pitao samo kako bih se smijala,
ali iz njegovih me hlača zapljusnuo opor vonj zahoda koji mi se zgadio, a s
druge strane, on je upravo u tom času naglo rekao dosta, maknuo mi ga iz ruke i
strpao ga u gaće grleno zastenjavši što me zapanjilo. Vidjela sam kako se
sklopljenih vjeđa zavalio u naslonjač na nekoliko trenutaka, potom se prenuo,
zatvorio cif, skočio, pogledao na sat i rekao:
“Gianni, moram bježati, ali bilo je tako zabavno da se moramo opet naći.”
“Mama mi ne da van, moram učiti.”
“Nema smisla da učiš, već si pametna.”
“Nisam pametna, pala sam, ponavljam razred.”
Pogledao me s nevjericom.
“Ma da, nemoguće. Ja nikad nisam pao, a ti jesi? To je nepravedno, moraš se
pobuniti. Znaš da ja stvarno nisam bio stvoren za školu? Pustili su me da završim
školu za mehaničkog tehničara jer sam simpatičan.”
“Nisi simpatičan, ti si budala.”
“Želiš reći da ti je bilo zabavno s budalom?”
“Da.”
“Onda si i ti budala?”
“Jesam.”
Tek kad je već izašao na odmorište, Corrado se pljesnuo po čelu i uskliknuo:
skoro sam zaboravio nešto važno, pa je iz džepa na hlačama izvukao zgužvanu
omotnicu. Rekao je da je došao upravo zbog nje, šalje mi je Vittoria. Sva sreća
da se sjetio, da je zaboravio, teta bi vrištala na njega kao žaba. Rekao je žaba kako
bih se nasmijala besmislenoj usporedbi, ali tog mi puta nije bilo do smijeha. Čim
mi je dao omotnicu i iščeznuo niza stube, opet me prožela tjeskoba.
Omotnica je bila zalijepljena, sva izgužvana, prljava. Brže-bolje sam je
otvorila prije nego što mi se vrati majka. Bilo je to tek nekoliko redaka, ali
svejedno punih pravopisnih pogrešaka. Vittoria je rekla da sam joj, kako se
više nisam javila, kako se ne javljam na telefon, dokazala da nisam sposobna
voljeti rodbinu jednako kao moji otac i majka i da joj zato moram vratiti
narukvicu. Poslat će Corrada da je preuzme.

4.

Ponovno sam počela nositi narukvicu iz dvaju razloga: prvo, kako ju je Vittoria
tražila natrag, htjela sam se barem malo praviti važna njome u razredu i dati do
znanja da to što ponavljam razred ne govori gotovo ništa o tome kakva

89
 Knjige.Club Books

sam djevojka, drugo, jer je moj otac nakon rastave nastojao ponovno biti u
doticaju sa mnom, a ja sam htjela da je svaki put kad se pojavi pred školom vidi
oko moje ruke kako bi shvatio da ću je, pozove li me ikad u Costanzin dom,
sigurno staviti. Ali i moje kolegice i otac kao da nisu marili za taj komad nakita,
one iz zavisti, on jer bi mu vjerojatno bilo neugodno i spomenuti ga.
Otac bi se uglavnom sa srdačnim tonom pojavio na izlazu iz škole pa bismo
otišli pojesti pancarote i uštipke u pečenjarnicu nedaleko od uspinjače. Raspitivao
se o profesorima, o predavanjima, o ocjenama, ali imala sam dojam da ga
moji odgovori ne zanimaju premda je imao pozoran izraz lica. Uostalom, ubrzo
bismo iscrpili tu temu, on ne bi prešao na drugo, ja nisam postavljala pitanja o
njegovu novom životu i na kraju bi nastupio tajac.
Taj me tajac žalostio, srdio, osjećala sam da mi otac prestaje biti otac.
Promatrao me kad je mislio da sam odlutala i da to ne primjećujem, ali ja sam
primjećivala i osjećala da mu je pogled zapanjen, kao da me ne prepoznaje, u
crnom od glave do pete, s teškom šminkom; ili možda kao da me predobro
poznaje, više nego kad sam bila njegova ljubljena kći, znao je da sam licemjerna
i podmukla. Pred zgradom bi opet postao srdačan, poljubio me u čelo, rekao:
pozdravi mamu. Mahnula bih mu posljednji put, a čim bi se za mnom zatvorila
vrata, sjetno sam zamišljala da je s olakšanjem bučno odjurio odande.
Na stubištu ili u dizalu često bi mi došlo da zapjevušim napuljske pjesme koje
sam prezirala. Pravila sam se da sam pjevačica, malo bih se raskopčala i, dopola
otvarajući usta, modulirala stihove koji su mi zvučali posebno smiješnima. Na
odmorištu bih se sabrala, otključala vrata stana, a kad bih ušla, zatekla bih majku
koja se također upravo vratila iz škole.
“Pozdravlja te tata.”
“Odlično. Jesi li jela?”
“Jesam.”
“Što?”
“Pancarote i uštipke.”
“Molim te, reci mu da ne možeš stalno jesti pancarote i uštipke. Uostalom, i
njemu škode.”
Čudio me iskren ton zadnje rečenice kao i mnogih drugih sličnih rečenica koje
bi joj katkad pobjegle. Nakon što je dugo očajavala, nešto se u njoj počelo
mijenjati, možda sama srž očaja. Bila je sama kost i koža, pušila je više
od Vittorije, ramena su joj bila sve pogrbljenija, kad je sjedila i radila, izgledala
je poput udice bačene da upeca tko zna koje neuhvatljive ribe. Pa ipak, već neko
vrijeme kao da se brinula za bivšeg muža umjesto za sebe. Katkad sam
bila uvjerena kako smatra da je na korak do smrti ili čak da je već umro iako to
još nitko nije shvatio. Što ne znači da mu je prestala pripisivati svaku moguću
krivnju, ali miješala je gorčinu i zabrinutost, prezirala ga, ali svejedno kao da
se bojala da će ubrzo izgubiti zdravlje i život ne bude li ga čuvala. Nisam znala

90
 Knjige.Club Books

što bih. Brinula me njezina vanjština, ali ljutio me postupan gubitak zanimanja za
sve što nije njezina i muževa zajednička prošlost. Kad sam čitala priče koje
je korigirala, a često i nanovo pisala, u njima je uvijek bio neki izniman muškarac
koji je iz ovog ili onog razloga nestao. A kad bi se kod nas pojavila neka njezina
prijateljica - uglavnom nastavnice iz gimnazije u kojoj je radila - često bih
čula kako izgovara rečenice poput: moj bivši ima sto mana, ali u ovome ima
sasvim pravo, on kaže da, on misli da. Citirala ga je često i s poštovanjem. Ali ne
samo to. Kad je doznala da je otac počeo relativno redovito pisati za list L’Unita,
počela je kupovati i njega iako je inače kupovala La Repubblicu pa bi mi pokazala
njegov potpis, podcrtala pokoju rečenicu, izrezak članak. Ja sam pomislila kako
bih, da mi je muškarac učinio što je on njoj učinio, tom muškarcu probila prsni
koš i iščupala mu srce i bila sam uvjerena da je i ona sve vrijeme sigurno sanjala
slične pokolje. Ali sad sve češće ogorčeni sarkazam izmjenjuje s tihim kultom
sjećanja. Jedne večeri zatekla sam je dok je slagala obiteljske fotografije,
uključujući one koje je držala zaključane u metalnoj kutiji. Rekla je: “Dođi,
pogledaj kako ti je otac tu bio lijep.”
Pokazala mi je crno-bijelu fotografiju koju nikada nisam vidjela premda sam
prije nekog vremena sve pretresla. Upravo ju je izvukla iz svojeg talijanskog
rječnika koji je imala još iz gimnazijskih dana, mjesta na kojem mi nikad ne
bi palo na pamet tražiti fotografije. Ni otac zacijelo nije znao za nju s obzirom na
to da se na njoj, neprekrivena crnim flomasterom, vidjela Vittoria kad je bila
djevojka kao i ni više ni manje nego - odmah sam ga prepoznala - Enzo. I to nije
sve: između oca i tete s jedne te Enza s druge strane u naslonjaču je sjedila neka
sitna, još ne stara, ali ni više mlada žena koja mi se doimala okrutnom.
Promrmljala sam:
“Tu se tata i teta Vittoria čine sretnima, vidi kako mu se smiješi.”
“Da.”
“A to je Enzo, policajac kriminalac.”
“Da.”
“Ni on i tata tu nisu ljuti.”
“Nisu, u početku su bili prijatelji, Enzo im je bio obiteljski prijatelj.”
“Tko je ta gospođa?”
“Tvoja baka.”
“Kakva je bila?”
“Grozna.”
“Zašto?”
“Nije voljela tvog oca pa zato ni mene. Nikad nije htjela ni razgovarati sa
mnom, ni vidjeti me, uvijek sam bila ona koja ne pripada obitelji, tuđinka.
Zamisli, draži joj je bio Enzo od tvog oca.”

91
 Knjige.Club Books

Vrlo sam pomno proučila fotografiju, srce mi je poskočilo. Iz stalka za olovke

uzela sam povećalo, uvećala desnu ruku očeve i Vittorijine majke.
“Gle”, rekla sam, “baka ima moju narukvicu.”
Uzela je povećalo, nagnula se nad fotografiju poput udice, odmahnula
glavom, progunđala:
“Nikad je nisam primijetila.”
“Ja sam je odmah vidjela.”
Napravila je iritiranu grimasu.
“Da, ti si je odmah vidjela. Ali ja sam ti pokazala oca, a ti ga nisi ni
pogledala.”
“Pogledala sam ga i nije mi tako lijep kako ti kažeš.”
“Prelijep je, još si mala pa ne razumiješ koliko može biti lijep tako pametan
muškarac.”
“Jako dobro razumijem. Ali tu izgleda kao blizanac tete Vittorije.”
Majka je naglasila klonuo ton.
“Ne zaboravi da je ostavio mene, ne tebe.”
“Ostavio je obje, mrzim ga.”
Odmahnula je glavom.
“Ja ga trebam mrziti.”
“I ja.”
“Ne, ti si sad ljuta pa govoriš što ne misliš. Ali on je u biti dobar čovjek.
Djeluje kao lažljivi varalica, ali je pošten, a u nekom smislu čak i odan. Costanza
je njegova prava velika ljubav, s njom je ostao svih tih godina, a s njom će ostati
i do smrti. Ali, što je najvažnije, njoj je htio dati narukvicu svoje majke.”

5.

Moje otkriće objema je bilo bolno, ali reagirale smo različito. Tko zna koliko je
puta majka listala taj rječnik, tko zna koliko je puta gledala tu sliku, a svejedno
nijednom nije primijetila da je narukvica kojom se Marianova žena godinama
šepirila, koju je ona godinama smatrala profinjenim predmetom koji bi voljela
imati, ista ona koja se vidjela na svekrvinoj ruci na toj fotografiji.
Na slici ovjekovječenoj u crno-bijelom uvijek je vidjela isključivo mojeg oca
kao mladića. Na njoj je prepoznala razloge zbog kojih ga voli pa je fotografiju
čuvala u rječniku poput cvijeta koji nas, premda suh, mora podsjećati na trenutak
u kojem su nam ga poklonili. Nikad nije obraćala pozornost na ostatak, zacijelo je
strašno patila kad sam joj pokazala narukvicu.

92
 Knjige.Club Books

Ali nije mi to pokazala, kontrolirala je reakciju i nastojala zamagliti moj

neumjesni pogled sladunjavim ili nostalgičnim pričicama. Moj je otac dobar,
pošten, vjeran? Costanza je njegova velika ljubav, prava supruga? Baki je draži
bio Enzo, Vittorijin zavodnik, od vlastita sina? Improvizirala je takve pričice i
skačući s jedne na drugu polako opet potražila utočište u kultu bivšeg muža.
Naravno, danas mogu reći da bi se, da nije nekako ispunila prazninu koja je ostala
iza njega, survala u nju i umrla. Ali način na koji je to odlučila učiniti bio mi je
najodvratniji.
Što se mene tiče, fotografija mi je omogućila da odvažno pomislim kako
nipošto neću vratiti narukvicu Vittoriji. Razlozi koje sam si navela bili su vrlo
zamršeni. Moja je - pomislila sam - jer je bila bakina. Moja je - pomislila sam -
jer ju je Vittoria prisvojila protiv volje mojega oca, jer ju je otac prisvojio protiv
Vittorijine volje. Moja je - pomislila sam - jer mi pripada, svejedno mi pripada, i
ako mi ju je Vittoria doista poklonila, i ako je to laž pa ju je otac uzeo kako
bije dao tuđinki. Moja je - pomislila sam - jer ju je ta tuđinka, Costanza, vratila
meni, stoga nije pravedno da je teta želi za sebe. Moja je - zaključila sam - jer sam
je ja prepoznala na fotografiji, a majka nije, jer ja znam pogledati boli u lice
i podnijeti je i zadati je, a ona ne, žalim je, nije bila u stanju čak ni postati
Marianova ljubavnica, ne zna se veseliti, mršava je, a tako grbava trati energiju
na glupe stranice za sebi slične ljude.
Ja joj ne sličim. Ja sličim Vittoriji i ocu koji na toj fotografiji veoma nalikuju.
Stoga sam pripremila pismo za tetu. Ispalo je znatno duže od pisma koje je ona
napisala meni, nabrojila sam joj sve zbrkane razloge zbog kojih želim zadržati
narukvicu. Potom sam stavila pismo u ruksak u kojem sam nosila školske knjige
i pričekala dan kad će se opet pojaviti ili Corrado ili Vittoria.

6.

Pred školom se pak iznenada pojavila Costanza. Nisam je vidjela od jutra kad mi
je donijela narukvicu nakon što ju je na to prisilila moja majka. Doimala mi se još
ljepšom nego prije, još otmjenijom, namirisana parfemom koji je moja majka
godinama nosila, ali koji je sada prestala stavljati. Jedini detalj koji mi se nije
svidio: njezine otečene oči. Svojim mi je zavodljivim punim glasom rekla da me
želi odvesti na malu obiteljsku zabavu, samo ja i njezine kćeri: moj je otac zauzet
u školi dobar dio popodneva, ali već je nazvao moju majku koja je pristala.
“Kamo?” upitala sam.
“K meni.”
“Zašto?”
“Zaboravila si? Idi je rođendan.”

93
 Knjige.Club Books

“Imam brdo zadaće.”

“Sutra je nedjelja.”
“Mrzim učiti nedjeljom.”
“Nisi raspoložena za malu žrtvu? Ida te stalno spominje, jako te voli.”
Popustila sam, ušla u automobil mirisan poput nje, uputile smo se prema
Posillipu. Pitala me za školu i dobro sam pazila da joj ne kažem da sam još u
prvom gimnazije iako nisam znala što se uči u drugom, a kako je ona profesorica,
sa svakim sam se odgovorom bojala da ću pogriješiti. Promijenila sam temu
raspitujući se o Angeli, a Costanza je odmah udarila govoriti kako joj kćeri pate
jer se više ne viđamo. Rekla mi je da me Angela nedavno sanjala, u snu je izgubila
cipelu, a ja sam joj je pronašla ili takvo što. Dok je govorila, igrala sam se
narukvicom, htjela sam da primijeti da je nosim. Potom sam rekla: nismo mi krive
što se više ne viđamo. Čim sam to izgovorila, nestalo je Costanzina srdačna tona,
promrmljala je: imaš pravo, niste vi krive, pa je zašutjela kao da je zaključila da
se zbog prometa mora usredotočiti santo na vožnju. Ali nije se uspjela suzdržati
i odjednom je dodala: nemoj misliti da je za to kriv tvoj otac, nitko nije kriv za to
što se dogodilo, bol nanosimo nehotice. Pa je usporila, zaustavila se, rekla: oprosti
i - Bože sveti, stvarno mi je bilo dosta suza - briznula u plač.
“Ti ne znaš”, jecala je, “koliko ti otac pati, kako je zabrinut za tebe, ne spava,
nedostaješ mu, a nedostaješ i Angeli, Idi, meni.”
“I on meni nedostaje”, rekla sam s nelagodom, “svi mi nedostajete, nedostaje
mi i Mariano. I znam da nitko nije kriv, dogodilo se, nema tu pomoći.”
Obrisala je oči vršcima prstiju, svaka joj je kretnja bila polagana, pažljiva.
“Baš si mudra”, rekla je, “uvijek si odlično utjecala na moje kćeri.”
“Nisam mudra, ali čitam puno romana.”
“Bravo, rasteš, duhovito odgovaraš.”
“Ne, ozbiljno to mislim: umjesto mojih riječi, na pamet mi padaju rečenice iz
knjiga.”
“Angela više ne čita. Znaš da ima dečka?”
“Znam.”
“Imaš li ga i ti?”
“Ne.”
“Ljubav je zamršena, Angela je prerano počela.” Našminkala je crvene oči,
upitala me je li u redu, ponovno krenula. U međuvremenu mi je nastavila
diskretno spominjati kćer, htjela je bez izravnih pitanja shvatiti jesam li upućenija
od nje. Uzrujala sam se, nisam htjela reći nešto pogrešno. Ubrzo sam shvatila da
ne zna ništa o Toninu, ni koliko je star, ni što radi, pa čak ni kako se zove, a ja
sam pazila da ga ne povezem s Vittorijom, Margheritom, Enzom, nisam rekla čak
ni da je deset godina stariji od Angele. Promrmljala sam samo da je vrlo ozbiljan
dečko, a kako ne bih rekla ništa više, taman sam se spremala izmisliti da mi je

94
 Knjige.Club Books

loše i da se želim vratiti kući. Ali već smo došle, automobil je već klizio nekom
alejom, Costanza je parkirala. Zaokupili su me svjetlo koje nas je obasjavalo s
mora i veličanstven vrt: koliko se samo Napulja vidjelo, koliko neba, koliko
Vezuva. Eto, dakle, gdje mi živi otac. Otišavši iz Svetog Jakova Kapreškog, nije
izgubio previše na visini, a još je dobio na ljepoti. Costanza me upitala: “Bi li mi
napravila stvarno sitnu uslugu?”
“Da.”
“Možeš li skinuti narukvicu? Cure ne znaju da sam je dala tebi.”
“Možda bi sve bilo lakše kad bismo govorili istinu.”
Napaćeno je rekla:
“Istina je teška, shvatit ćeš kad odrasteš, romani za to nisu dovoljni. Onda,
napravit ćeš mi tu uslugu?”
Laži, laži, odrasli ih brane, a u međuvremenu samo lažu. Kimnula sam,
otkvačila narukvicu, stavila je u džep. Zahvalila mi je, ušle smo u stan. Nakon
dugo vremena ponovno sam vidjela Angelu, Idu, ubrzo smo opet bile
prividno uigrane iako smo se sve tri veoma promijenile. Kako si mršava, rekla mi
je Ida, kako su ti duga stopala, kolike su ti grudi, da, goleme su: zašto si sva u
crnom?
Jele smo u kuhinji punoj svjetla, sjajnih elemenata i kućanskih aparata. Nas
tri djevojke počele smo se zafrkavati, mene je uhvatilo hihotanje, Costanzi kao da
je laknulo kad nas je vidjela. Na njoj više nije bilo ni traga plaču, bila je tako
ljubazna da se bavila više mnome nego kćerima. U nekom ih je času prekorila jer
su mi u zanosu potanko opisivale putovanje u London s djedom i bakom, a meni
nisu davale do riječi. Sve vrijeme blagonaklono me gledala, dvaput mi šapnula na
uho: kako sam sretna što si tu, postala si stvarno lijepa gospođica. Zapitala sam se
što smjera. Možda mojoj majci želi oduzeti i mene, želi da dođem živjeti ovamo.
Bi li mi to smetalo? Ne, možda ne bi. Stan je bio prostran, svijetao, vrlo udoban.
Tu bi mi gotovo sigurno bilo dobro da moj otac u tom prostoru ne spava, ne jede,
ne ide na zahod točno onako kako je to činio kad je živio s nama u Svetom Jakovu
Kapreškom. Ali upravo me to sprečavalo. Živio je ondje, a zbog njegove
prisutnosti bilo mi je nezamislivo doseliti se, ponovno se početi družiti s Angelom
i Idom, jesti hranu koju je pripremila Costanzina nijema i radišna služavka.
Najviše sam se bojala - shvatila sam - upravo časa u kojem će se moj otac vratiti
tko zna odakle s torbom punom knjiga i poljubiti u usta tu suprugu kako je uvijek
ljubio onu drugu i reći da je vrlo umoran, ali će se svejedno zafrkavati s nama
trima, praviti se da nas voli, posjesti Idu na koljena i pomoći joj da puhne u
svjećice i pjevati joj sretan rođendan, a zatim će se, odjednom hladan kakav je
ponekad, povući u drugu prostoriju, u novu radnu sobu, čija je funkcija ista kao u
Svetom Jakovu Kapreškom, pa će se zatvoriti u nju, a Costanza će, baš kako je
uvijek govorila moja majka, reći: budite tihe, molim vas, ne smetajte Andrei, ima
posla.
„Što ti je?” upitala me Costanza. “Problijedjela si, nešto nije u redu?”
95
 Knjige.Club Books

“Mama”, frknula je Angela, “možeš nas malo ostaviti na miru?”

7.

Nas tri popodne smo provele same, a dobar dio vremena Angela je bez
zaustavljanja govorila o Toninu. Dala je sve od sebe da me uvjeri da joj je veoma
stalo do tog dečka. Tonino govori malo, previše flegmatično, ali uvijek kaže nešto
važno. Tonino joj dopušta da mu dirigira jer je voli, ali zna se nametnuti svakome
tko ga pokuša gaziti. Tonino dolazi svaki dan po nju u školu, visok, kovrčav, uoči
ga među stotinama koliko je zgodan, ima široka ramena, mišići mu se vide čak i
kad nosi jaknu. Tonino je završio za geodeta i već pomalo radi, ali silno je
ambiciozan i potajno, ne rekavši ništa čak ni mami, bratu i sestri, studira
arhitekturu. Tonino i Roberto, Giulianin zaručnik, veliki su prijatelji iako su skroz
različiti: upoznala ga je jer su otišli svi četvero zajedno na pizzu i stvarno ju je
razočarao, Roberto je skroz običan tip, pomalo dosadan, nije joj jasno zašto ga
Giuliana, koja je prelijepa, tako voli, kao ni zašto ga Tonino, koji je puno ljepši i
pametniji od Roberta, toliko poštuje.
Slušala sam je, ali Angela me nije uspjela uvjeriti, zapravo, učinilo mi se da
joj dečko treba da bi mi dala do znanja da je sretna iako su joj se roditelji razveli.
Upitala sam je: “Kako to da nisi rekla mami?”
“Kakve veze ima moja mama?”
“Raspitivala se kod mene.”
Uzrujala se:
“Rekla si joj tko je, rekla si joj gdje sam ga upoznala?”
“Nisam.”
“Ona ne smije ništa doznati.”
“A Mariano?”
“Još manje.”
“Znaš da će te, ako ga vidi, moj otac odmah natjerati da ga ostaviš?”
“Tvoj otac nije nitko i ništa, ima da šuti, nema mi pravo govoriti što da radim.”
Ida je snažno kimala, naglasila je:
“Naš otac je Mariano, to smo razjasnili. Ali ja i sestra odlučile smo da nismo
ničije kćeri: čak i mamu više ne smatramo svojom mamom.”
Angela je spustila glas kako smo tradicionalno činile kad smo o seksu
razgovarale nepristojnim jezikom:
“Ona je kurva, kurva tvog oca.”
Rekla sam:

96
 Knjige.Club Books

“Čitam knjigu u kojoj cura pljune na očevu fotografiju, a to napravi i njezina

prijateljica.”
Angela je upitala:
“Ti bi pljunula na tatinu fotku?”
“A ti?” uzvratila sam.
“Na maminu da.”
“Ja ne”, rekla je Ida.
Trenutak sam razmišljala, rekla:
“Ja bih se na tatinu popišala.”
Ta je pomisao oduševila Angelu.
“Možemo zajedno.”
“Ako to napravite”, rekla je Ida, “gledat ću vas i napisat ću vas.”
“Što znači da ćeš nas napisati?” upitala sam.
“Napisat ću kako pišate po Andreinoj fotki.”
“Priču?”
“Da.”
Bila sam zadovoljna. Svidjelo mi se to povlačenje dviju sestara u vlastiti dom,
to presijecanje krvnih veza kako sam ih ja htjela presjeći, a svidjelo mi se i njihovo
prostačenje.
“Ako voliš pisati takve priče, mogu ti reći što sam stvarno napravila”, rekla
sam.
“Što?” upitala je Angela.
Spustila sam glas:
“Ja sam veća kurva od vaše mame.”
Pokazale su veliko zanimanje za to moje otkriće, navalile da im sve kažem.
“Imaš dečka?” upitala me Ida.
“Pa ne treba mi dečko da budem kurva. Kurvaš se s onim na koga naiđeš.”
“A ti se kurvaš s onima na koje naiđeš?” upitala je Angela. Potvrdila sam.
Rekla sam da s dečkima o seksu razgovaram prosto i na dijalektu i da se puno
smijem, stvarno puno, a kad se dovoljno nasmijem, dečki ga izvade van i traže
da im ga primim u ruku ili da ga stavim u usta.
“Odvratno”, rekla je Ida.
“Je”, priznala sam, “sve je malo odvratno.”
„Što sve?” upitalaje Angela.
“Muški, imaš osjećaj da si u zahodu u vlaku.”
“Ali lijepo se ljubiti”, rekla je Ida.
Snažno sam odmahnula glavom.

97
 Knjige.Club Books

“Dečkima je dosta poljubaca, i ne dotaknu te, odmah spuste cif, žele samo da
im ga primiš.”
“Nije točno”, ispalila je Angela, “mene Tonino ljubi.” Uvrijedilo me što
dovodi u pitanje što ja kažem. “Tonino te ljubi, ali to je sve.”
“Nije tako.”
“Onda da čujemo: što to radiš s Toninom?”
Angela je promrmljala:
“On je jako religiozan i poštuje me.”
“Vidiš? Što će ti dečko ako te poštuje?”
Angela je zašutjela, odmahnula glavom, nestrpljivo se trznula:
“Imam ga jer me voli. Tebe možda nitko ne voli. Čak su te i srušili.”
“Je li to istina?” upitala je Ida.
“Tko vam je rekao?”
Angela je oklijevala, činilo se da joj je žao što se prepustila nagonu da me
ponizi. Promrmljala je:
“Ti si rekla Corradu, a Corrado je rekao Toninu.”
Ida me htjela utješiti.
“Ali mi nikome nismo rekle”, kazala je i pokušala mi pomilovati obraz.
Izmaknula sam se, procijedila:
“Samo kučke kakve ste vi uče napamet, prolaze razred i daju da ih dečki
poštuju. Ja ne učim, padam razred i kurvam se.”

8.

Kad je otac došao, bio je mrak. Costanza mi se doimala nervoznom, rekla mu je:
kako to da dolaziš tako kasno, znao si da je tu Giovanna. Večerali smo, pravio se
da mu je drago. Dobro sam ga poznavala, njegovo je veselje bilo
predstava. Ponadala sam se da prije, kad je živio s majkom i sa mnom, nikad nije
glumio tako očito kako je glumio te večeri.
Ja pak nisam učinila ništa kako bih sakrila da sam ljuta, da me živcira
Costanzina sladunjava pažnja, da me Angela uvrijedila i da više ne želim imati
veze s njom, da su mi nepodnošljivi brojni izljevi ljubavi kojima me Ida pokušava
oraspoložiti. Iznutra sam osjećala zlobu koja je po svaku cijenu htjela izaći na
vidjelo, sigurno mi je u pogledu i na cijelom licu, pomislila sam zabrinuvši sebe
samu. Otišla sam tako daleko da sam Idi šapnula: rođendan ti je, a nema Mariana,
sigurno postoji neki razlog; možda se previše žališ, možda si previše nametljiva.
Ida mi se prestala obraćati, zadrhtala joj je donja usna, bilo je to kao da sam je
ošamarila.
98
 Knjige.Club Books

To nije prošlo nezamijećeno. Otac je primijetio da sam Idi rekla nešto ružno
i, prekinuvši ne znam kakav ljubazan razgovor s Angelom, naglo se okrenuo
prema meni, prekorio me: Giovanna, molim te, nemoj biti nepristojna, prestani.
Nisam rekla ništa, na licu mi se pojavila neka vrsta osmijeha koja ga je još više
rasrdila, pa je oštro dodao: jasno? Ja sam kimnula pazeći da se ne nasmijem, malo
pričekala, užarena lica rekla: idem sekundu na zahod.
Zaključala sam se, umila se opsjednuta željom da s lica sperem bijesno
crvenilo. Misli da me može povrijediti, ali i ja to mogu. Prije nego što sam se
vratila u blagovaonicu, ponovno sam našminkala oči kao Costanza nakon što
se isplakala, izvukla iz džepa narukvicu i zakvačila je oko ruke, vratila se za stol.
Angela je zapanjeno razrogačila oči, rekla: “Kako to da imaš maminu narukvicu?”
“Dala mi ju je.”
Obratila se Costanzi:
“Zašto si joj je dala, ja sam je htjela.”
“I meni se sviđala”, promrmljala je Ida.
Otac se mrko umiješao:
“Giovanna, vrati narukvicu.”
Costanza je odmahnula glavom, i ona mi se odjednom doimala iscrpljenom.
“Ne dolazi u obzir, narukvica je Giovannina, poklonila sam joj je.”
“Zašto?” upitala je Ida.
“Jer je dobra i marljiva cura.”
Pogledala sam Angelu i Idu, bilo im je žao. Osjećaj zadovoljstva izblijedio je,
bilo mi je žao što im je žao. Sve je bilo tužno i turobno, nije bilo ničeg, ama baš
ničeg čemu bih se mogla veseliti kao kad sam bila dijete, kad su i one bile djeca.
Ali sada su - lecnula sam se - tako povrijeđene, tako tužne, da će, kako bi se
osjećale bolje, reći da znaju moju tajnu, reći će da sam pala razred, da ne učim,
da sam prirodno glupa, imam samo loše osobine, ne zaslužujem narukvicu.
Costanzi sam brže-bolje rekla:
“Nisam ni dobra ni marljiva. Prošle godine su me srušili, ponavljam razred.”
Costanza je nesigurno pogledala mojega oca, on se lagano zakašljao,
umanjujući problem kao da mora popraviti nešto u čemu sam pretjerala, nevoljko
rekao:
“To je točno, ali ove godine je stvarno dobra i vjerojatno će preskočiti razred.
Hajde, Giovanna, daj narukvicu Angeli i Idi.”
Ja sam rekla:
“To je bakina narukvica, ne mogu je dati nepoznatima.” Otac je tada iz dubine
grla izvukao svoj strašni glas, onaj ledeni i prezrivi:
“Znam ja čija je to narukvica, da si je istog časa skinula.” Strgnula sam je s
ruke i bacila o jedan od elemenata.

99
 Knjige.Club Books

9.

Otac me odvezao kući. Nenadano sam iz stana na Posillipu izašla kao pobjednica,
ali iscrpljena zlovoljom. U ruksaku sam nosila narukvicu i komad torte za majku.
Costanza se naljutila na mojeg oca, osobno je otišla podignuti narukvicu s poda.
Nakon što je provjerila je li se razbila, ne skrećući pogled s pogleda svojeg
partnera, naglašavajući svaku riječ, ponovila je da je narukvica nepovratno moja
i da ne želi više raspravljati o tome. Tako je Ida u ozračju u kojem više nije bilo
moguće ni hiniti veselje puhnula u svjećice, zabava je završila, Costanza mi je
naložila da malo kolača odnesem njezinoj bivšoj prijateljici - ovo je za Nellu - a
utučena Angela odrezala je debelu krišku i brižljivo je omotala. Otac je sada vozio
prema Vomeru, ali bio je uzrujan, nikad ga nisam vidjela takvog. Crte lice veoma
su mu se razlikovale od uobičajenih, oči su mu bile izrazito sjajne, blijeda koža
napeta na kostima, povrh svega, riječi je izgovarao zbrkano, kriveći usta kao da
ih može artikulirati samo ako uloži krajnji napor.
Počeo je rečenicom u stilu: razumijem te, misliš da sam majci uništio život i
sad se želiš osvetiti uništavajući moj, Costanzin, Angelin i Idin. Ton mu je zvučao
blago, ali osjetila sam svu njegovu napetost i uplašila se, pobojala se da će me
svakog časa udariti, da ćemo se zabiti u zid ili drugi automobil. On je to primijetio,
promrmljao je bojiš me se, slagala sam, rekla ne, uskliknula da nije istina, da ga ne
želim upropastiti, volim ga. Ali on nije odustao, sasuo je na mene bujicu riječi.
Bojiš me se, rekao je, misliš da više nisam tko sam bio, a možda i imaš pravo,
možda svako malo postanem tko nikada nisam želio biti, oprosti mi ako te plašim,
daj mi vremena, vidjet ćeš da ću opet biti onaj stari, ovo je za mene gadno
razdoblje, sve se ruši, imao sam predosjećaj da će tako završiti i ne trebaš se
pravdati zbog negativnih osjećaja, nisu oni ništa neobično, samo nemoj zaboraviti
da si mi ti jedina kći, uvijek ćeš mi biti jedina kći, a i tvoju majku ću zauvijek
voljeti, sada ne možeš shvatiti, ali shvatit ćeš, teško je, stvarno sam dugo bio
vjeran tvojoj majci, ali Costanzu sam zavolio prije nego što si se ti rodila, ali među
nama svejedno nije bilo ničega, smatrao sam je sestrom kakvu sam želio imati,
suprotnost tvojoj teti, čistu suprotnost, pametna je, obrazovana, tankoćutna,
smatrao sam je sestrom kao što sam Mariana smatrao bratom, bratom s kojim
istražujem, raspravljam, kojem se povjeravam, i znao sam sve o Marianu, uvijek
je varao Costanzu, sad si velika, mogu ti to reći, Mariano je imao još žena i volio
mi je govoriti o svakoj svojoj nevjeri, a ja bih pomislio jadna Costanza, žalio sam
je, htio sam je zaštititi od samog njenog zaručnika, samog njenog muža, mislio
sam da sam toliko zainteresiran jer se osjećamo kao brat i sestra, ali jednom smo,
slučajno, razumiješ, slučajno zajedno otputovali, bilo je to zbog posla, nešto za
nastavnike, njoj je bilo veoma stalo do toga, a bilo je i meni, ali ne podlo, kunem
ti se da nikada nisam prevario tvoju majku - tvoju sam majku volio još od škole,
a volim je i danas, volim i nju i tebe - ali večerali smo, ja, Costanza i mnogi drugi,

100
 Knjige.Club Books

i koliko smo razgovarali, prvo smo razgovarali u restoranu pa na ulici pa cijelu

noć u mojoj sobi, ležali smo na krevetu kao i kad su s nama bili Mariano i tvoja
majka, tada smo bili četvero mladih, stisnuli bismo se jedni uz druge i razgovarali,
to razumiješ, zar ne, kao kad ti, Ida i Angela razgovarate o svemu, ali tada smo u
sobi bili samo Costanza i ja i otkrili smo da naša ljubav nije bratska, bila je to
druga vrsta ljubavi, i sami smo se začudili, nikad ne znaš kako i zašto se to dogodi,
koji su dubinski razlozi, a koji površinski, ali nemoj misliti da smo poslije
nastavili, nismo, bio je to samo snažan i nezaobilazan osjećaj, tako mi je žao,
Giovanna, oprosti mi, oprosti i zbog narukvice, uvijek sam je smatrao
Costanzinom, gledao sam je i mislio: znaš kako bi joj se svidjela, znaš kako bi joj
dobro pristajala, zato sam je, kad mi je umrla majka, htio po svaku cijenu,
ošamario sam Vittoriju jer je uporno tvrdila da je njezina, a kad si se ti rodila,
rekao sam joj: pokloni je malenoj, a ona me jednom za promjenu poslušala, ali
jesam, odmah sam je poklonio Costanzi, bila je to narukvica majke koja me nikad
nije voljela, nikad, možda je patila što je toliko volim, ne znam, ponekad naši
postupci nisu postupci nego simboli, znaš što su simboli, moram ti to
objasniti, ljubav se pretvori u patnju a da to i ne primijetiš, shvati me, tebi nisam
učinio ništa nažao, ti si se tek rodila, ali učinio bih Costanzi, narukvicu sam u
svojim mislima već odavno dao njoj.
Nastavio je tako cijelim putem, zapravo je bio još nesuvisliji nego što sam
ovdje sažela. Nikad nisam shvatila kako je moguće da čovjek toliko predan
promišljanju i izučavanju, u stanju smisliti savršeno jasne rečenice, ponekad,
kad ga ponesu osjećaji, govori tako nepovezano. Nekoliko sam ga puta pokušala
prekinuti. Rekla: tata, razumijem te. Rekla: to me se ne tiče, to je između tebe i
mame, to je između tebe i Costanze, ne želim to znati. Rekla: žao mi je što patiš, a
to je i pomalo smiješno, ne misliš li da sva ta patnja znači da nas voliš.
Nisam htjela biti sarkastična. Dio mene doista je htio razgovarati s njim o
patnji koja ti se, dok misliš da je pozitivna, postupno ili odjednom proširi glavom,
želucem, cijelim tijelom. Tata, gdje se rađa - htjela sam ga upitati - kako je
kontroliramo, i zašto ne pomete ljubav, nego još i živi s njom? U tom mi se času
činilo da dok govori prije svega o ljubavi, o patnji zna više od tete Vittorjje, a
kako sam i ja u sebi patila, osjećala sam kako se patnja sve više širi, htjela sam
razgovarati o tome. Ali to nije bilo moguće, on je osjetio tek sarkastičnu stranu
mojih riječi i nastavio sa strepnjom nizati opravdanja, optužbe, uporno se blatiti i
uporno se iskupljivati nabrajajući svoje važne razloge, što sve njega boli. Pred
zgradom sam ga poljubila kraj usta i pobjegla, zadah mu je bio odvratno kiseo.
Majka me sa zanimanjem upitala:
“Kako je prošlo?”
“Dobro. Costanza ti šalje krišku torte.”
“Ti je pojedi.”
“Ne da mi se.”
“Ni sutra za doručak?”
101
 Knjige.Club Books

“Ne.”
“Onda je baci.”

10.

Nakon nekog vremena opet se pojavio Corrado. Spremala sam se ući u školu kad
sam čula kako me doziva, ali još i prije nego što sam mu čula glas, prije nego što
sam se okrenula i ugledala ga među mnoštvom učenika, znala sam da ću ga tog
jutra sresti. Bila sam sretna, smatrala sam to predosjećajem, ali moram priznati da
sam neprestano mislila na njega, osobito kad sam se popodne dosađivala učeći,
kad bi majka izašla, a ja ostala sama u stanu pa sam se nadala da će se odjednom
pojaviti kao prošli put. Nijednom nisam pomislila da je to ljubav, glavom mi se
motalo nešto drugo. Prije bih rekla da sam bila zabrinuta jer da se nije pojavio
Corrado, to bi moglo značiti da će teta osobno doći tražiti narukvicu, a pismo koje
sam pripremila bilo bi beskorisno, trebala bih se obračunati izravno s njom, a to
me užasavalo.
Ali to nije sve. U meni je tada već rasla silovita potreba za ponižavanjem -
ali neustrašivim ponižavanjem, pomamila sam se za junačkim besramljem - i
činilo mi se da je Corrado naslutio tu moju nuždu i da je spreman udovoljiti joj
bez previše filozofiranja. Stoga sam ga očekivala, htjela sam da se pojavi, a on se,
eto, napokon ukazao. Zamolio me, opet lavirajući između ozbiljnosti i
dovitljivosti, da ne idem na nastavu, a ja sam odmah pristala, zapravo,
odvukla sam ga dalje od ulaza u gimnaziju u strahu da će ga vidjeti profesori pa
sam mu predložila da odemo u Floridianu, sa zadovoljstvom ga odvukla onamo.
Počeo se zafrkavati kako bi me nasmijao, ali zaustavila sam ga, izvukla pismo.
“Dat ćeš ga Vittoriji?”
“A narukvicu?”
“Moja je, ne dam joj je.”
“Pazi jer će se naljutiti, gnjavi me, ne znaš koliko joj je važna.”
“A ti ne znaš koliko je meni važna.”
“Kakav zločesti pogled. Jako lijep, baš si mi se svidjela.”
“Nije to samo pogled, po prirodi sam sva zločesta.”
“Sva?”
Bili smo daleko od puteljaka, skriveni među stablima i živicama koje su
mirisale po živom lišću. Ovog me puta poljubio, ali nije mi se svidio njegov jezik,
bio je velik, hrapav, imala sam osjećaj da moj želi gurnuti duboko u grlo. Ljubio
me i dirao mi grudi, ali nespretno, presnažno me stisnuo. Prvo je to učinio preko
majice, potom mi je pokušao zavući ruku u grudnjak, ali nezainteresirano, ubrzo

102
 Knjige.Club Books

se zasitio. Odustao je od grudi i nastavio me ljubiti, zadignuo mi suknju, silovito

mi gurnuo ruku u gaćice i nekoliko me sekunda trljao. Smijući se, promrmljala
sam: dosta, i nisam trebala ustrajati, činilo mi se da mu je drago što sam
ga poštedjela te zadaće. Osvrnuo se, spustio patentni zatvarač, gurnuo mi ruku u
hlače. Procijenila sam situaciju. Kad me on dira, onda me boli, smeta mi, dođe mi
da se vratim kući i idem spavati. Odlučila sam da ću ja djelovati, mislila sam da ću
tako spriječiti njega da djeluje. Oprezno sam mu ga izvukla, na uho ga pitala:
mogu ti popušiti? Poznata mi je bila samo riječ, ništa više, i izgovorila sam je na
neprirodnom dijalektu. Pretpostavila sam da treba snažno cuclati, kao da sam se
zakvačila za golemu bradavicu, ili možda lizati. Ponadala sam se da će mi
objasniti što mi je činiti, a s druge strane, što god to bilo, bolje je od doticaja s
njegovim hrapavim jezikom. Bila sam izgubljena, zašto sam tu, zašto to želim
učiniti. Nisam bila požudna, ta me igra nije zanimala, nisam bila čak ni
znatiželjna, vonj koji je širila ta njegova velika i napeta, vrlo zbijena izraslina bio
je neugodan. Sa strepnjom sam se ponadala da će nas netko - neka majka koja je
izvela djecu na zrak - vidjeti s puteljka i početi izvikivati prijekore i uvrede. To se
nije dogodilo, a kako je on šutio, zapravo, bio je - čini mi se - zapanjen, odlučila
sam se na lagan poljubac, blagi dodir usnama. Srećom, to je bilo dovoljno. Onu
je stvar odmah spremio natrag u gaće i ispustio kratkotrajan hropac. Poslije smo
šetali Floridianom, ali dosađivala sam se. Corrado je prestao biti opsjednut
željom da me nasmijava, sad je govorio ozbiljnim tonom, usiljenim, trudio se
govoriti talijanskim, a meni je bio draži dijalekt. Prije nego što smo se rastali,
upitao me:
“Sjećaš se mog prijatelja Rosarija?”
“Onog sa zubima prema van?”
“Da, malo je ružan, ali simpatičan.”
“Nije ružan, srednja žalost."’
“U svakom slučaju, ja sam ljepši.”
“Ma.”
“On ima auto. Hoćeš se provozati s nama?”
“Ovisi.”
“O čemu?”
“O tome hoćete li se pobrinuti da se zabavim ili ne.”
“Hoćemo.”
“Vidjet ćemo”, rekla sam.

11.

103
 Knjige.Club Books

Corrado me nazvao nakon nekoliko dana da mi kaže za tetu. Vittoria mu je

naredila da mi od riječi do riječi prenese kako će, ako se opet usudim pametovati
joj kao u onom pismu, doći k meni i išamarati me pred onom kučkom od
moje majke. Zbog čega joj - savjetovao mi je - molim te, odnesi narukvicu, želi
je točno sljedeće nedjelje, treba joj, želi se praviti važna na ne znam kakvom
događaju u župi.
Nije mi samo sažeo poruku, rekao mi je i kako se trebamo organizirati za tu
priliku. On i njegov prijatelj doći će po mene autom i odvesti me do Pasconea. Ja
ću vratiti narukvicu - ali pazi, mi ostajemo na trgu: ne smiješ reći da sam došao
po tebe prijateljevim autom, zapamti, popizdit će, moraš reći da si došla
autobusom - a onda ćemo se stvarno otići zabaviti. Zadovoljna?
Tih sam dana bila osobito nespokojna, nisam se dobro osjećala, kašljala sam.
Mislila sam da sam užasna i htjela biti sve užasnija. Već sam se neko vrijeme prije
škole pred zrcalom trsila odjenuti i počešljati kao neka luđakinja. Htjela sam da
ljudi sa mnom budu preko volje, točno kako sam im seja na sve načine trudila
pokazati da sam s njima. Svi su me živcirali, susjedi, prolaznici, kolege, profesori.
Osobito me živcirala majka s tom cigaretom uvijek u ruci, s tim svojim džinom
prije spavanja, s tim svojim vječnim kukanjem, s tim svojim zabrinuto ogađenim
izrazom lica koji bi poprimila čim bih joj rekla da mi treba bilježnica ili neka
knjiga. Ali osobito mi je nepodnošljiva bila zbog sve naglašenije privrženosti koju
je pokazivala prema svemu što bi učinio ili rekao otac, kao da je nije barem
petnaest godina varao s njezinom prijateljicom, udanom za njegova najboljeg
prijatelja. Ukratko, izluđivala me. Odnedavno sam stekla naviku da s lica skinem
ravnodušan izraz i da se na nju na polunapuljskom namjerno izderem da mora
prestati, da je treba prestati biti briga, mama, idi u kino, idi plesati, više ti nije
muž, prekriži ga kao da je umro, otišao je živjeti s Costanzom, je li moguće da se
još baviš samo njime, da još misliš samo na njega? Htjela sam joj dati do znanja
da je prezirem, da nisam kao ona i da nikad neću biti kao ona.
Zato sam jednom, kad je otac nazvao, a ona je krenula s poslušnim riječima u
stilu: ne brini se, ja ću to riješiti, veoma glasno stala deklamirati njezine pokorne
izjave, ali sam ih isprekidala pogrešno upamćenim, pogrešno izgovorenim
dijalektalnim uvredama i prostotama.
Odmah je poklopila nastojeći poštedjeti bivšeg muža mojeg raspojasanoga
glasa, nekoliko me sekunda netremice promatrala, potom je otišla u radnu
sobu, očito plakati. I zato dosta, odmah sam prihvatila Corradov prijedlog. Bolje
se suočiti s tetom i otići popušiti toj dvojici, nego ostati zatvorena tu u Svetom
Jakovu Kapreškom, u tom šugavom životu.
Majci sam rekla da idem na izlet u Casertu sa školskim kolegama. Našminkala
sam se, stavila najkraću suknju koju sam imala, izabrala usku i vrlo dekoltiranu
majicu, narukvicu zgurala u torbicu u slučaju da se nađem u situaciji da je moram
silom vratiti i sjurila se pred zgradu točno u devet ujutro, u vrijeme koje sam
dogovorila s Corradom. Na moje veliko iznenađenje pred zgradom me čekao žut

104
 Knjige.Club Books

automobil ne znam koje marke - otac uopće nije bio zaluđen automobilima, pa
sam bila posve neupućena - ali kad sam ga ugledala, učinio mi se toliko luksuznim
da sam požalila što više nisam dobra s Angelom i Idom, sa zadovoljstvom bih im
se pohvalila. Za upravljačem je bio Rosario, na stražnjem sjedalu Corrado, a
obojica su se izložila zraku i suncu jer automobil nije imao krov, bio je to
kabriolet.
Čim je vidio da izlazim iz veže, Corrado se pretjerano radosno razmahao da
me pozdravi, ali kad sam pokušala sjesti kraj Rosarija, odlučno mi je rekao:
“Ne, ljepotice, ti ćeš sjesti kraj mene.”
To me razočaralo, htjela sam se praviti važna na sjedalu kraj vozača, koji je
odjenuo modri sako sa zlatnom dugmadi, plavu košulju, crvenu kravatu i svu je
kosu začešljao unatrag zbog čega se iz profila doimao snažnim i opasnim
muškarcem, k tomu i zubatim. Ostala sam pri svom pomirljivo se nasmiješivši:
“Tu ću sjesti, hvala.”
Ali Corrado je odjednom posegnuo za neočekivano zlobnim glasom, rekao:
“Gianni, jesi gluha, rekao sam ti da odmah tu dođeš.” Nisam bila naviknuta
na takav ton, plašio me, ali svejedno mi je došlo da odvratim:
“Pravit ću društvo Rosariju, pa nije ti on šofer.”
“Kakve sad veze ima šofer, ti si moja, moraš sjesti gdje ja sjedim.”
“Nisam ja ničija, Corra, a uostalom, auto je Rosariov, pa ću sjesti gdje on
kaže.”
Rosario nije rekao ništa, jednostavno se prema meni okrenuo svojim licem
vječno nasmiješena dječaka, dug mi trenutak zurio u grudi pa desnom rukom
potapšao suvozačko sjedalo. Odmah sam sjela, zatvorila vrata, on je
krenuo proračunato zaškripavši gumama. Ah, uspjela sam, vjetar u kosi, sunce tog
lijepog nedjeljnog dana na licu, opustila sam se. I kako je Rosario dobro vozio,
jurcao sad amo, sad tamo nonšalantno kao automobilistički as, nisam se bojala.
“To je tvoj auto?”
“Je.”
“Bogat si?”
“Jesam.”
“Poslije idemo u Spomen-park.”
“Idemo kamo god hoćeš.”
Corrado se odmah umiješao ispruživši ruku na moje rame i stisnuvši ga:
“Ali ponašat ćeš se kako ja kažem.”
Rosario je pogledao u retrovizor.
“Currà, smiri se, Giannina će se ponašati kako ona želi.”
“Ajde se ti smiri: ja sam je doveo.”
“Pa?” umiješala sam se i maknula mu ruku.

105
 Knjige.Club Books

“Tišina, ovo je između mene i Rosarija.”

Odgovorila sam mu da ću govoriti kako i kad želim i ostatak puta posvetila
se Rosariju. Shvatila sam da je ponosan na automobil i rekla mu da vozi mnogo
bolje od mojega oca. Potaknula sam ga da se pohvali, zanimala se za njegovo
znanje o motorima, čak sam ga i pitala bi li me u nekoj bliskoj budućnosti naučio
voziti kako on vozi. Iskoristivši na kraju činjenicu da je gotovo stalno držao ruku
na ručici mjenjača, položila sam svoju na nju i rekla: tako ću ti pomoći s brzinama,
pa udri u smijeh, ja sam se smijala jer me uhvatio hihot, on se smijao zbog svoje
građe. Uzbudio ga je dodir moje ruke, primijetila sam to. Kako je moguće,
pomislila sam, da su muškarci tako glupi, kako je moguće da ova dvojica oslijepe
čim ih dotaknem, čim im dopustim da me dotaknu, ne vide i ne čuju čak ni koliko
se gadim sebi samoj. Corradu je bilo teško jer nisam sjela kraj njega, Rosario je
bio sav sretan što sam kraj njega s rukom na njegovoj. Može li ih se s malo
lukavstva navesti na bilo što? Jesu li dovoljna razgolićena bedra, grudi na izvolte?
Je li ih dovoljno dotaknuti? Je li tako moja majka uzela mojega oca kad je bila
mlada? Je li joj ga Costanza tako oduzela? Je li tako postupila i Vittoria s Enzom,
otevši ga Margheriti? Kad mi je Corrado prstima nesretno dotaknuo vrat, a zatim
pomilovao rub tkanine iza koje se uzdizala oblina mojih grudi, pustila sam ga. Ali
sam istodobno nekoliko sekunda snažno stiskala Rosariovu ruku. A nisam ni
lijepa, zapanjeno sam pomislila dok je uz milovanja, hihot, aluzivne, a možda i
proste riječi i vjetar i nebo išarano bijelim oblacima automobil letio skupa s
vremenom pa su se pojavili zidovi od pršinca s bodljikavom žicom na vrhu,
napušteni hangari, niske bljedoplave zgrade Pasconea.
Pozlilo mi je čim sam ih prepoznala, iščeznuo je osjećaj moći: sad se moram
obračunati s tetom. Kako bi opet prije svega sebi potvrdio da on meni šefuje,
Corrado je rekao:
“Tu ćemo te ostaviti.”
“Dobro.”
“Smjestit ćemo se na trgu, nemoj dugo. I sjeti se da si došla javnim
prijevozom.”
“Kojim javnim prijevozom?”
“Autobusom, uspinjačom, podzemnom. Samo pazi da ne kažeš da smo te mi
dovezli.”
“Dobro.”
“Lijepo molim, budi brza.”
Kimnula sam, izašla iz automobila.

12.

106
 Knjige.Club Books

Prešla sam kratak dio puta pješice, srce mi je lupalo, došla sam do Vittorijina
stana, pozvonila, otvorila mi je. Nisam odmah shvatila. Imala sam spreman govor
koji ću održati odrješito, sav usredotočen na osjećaje nakupljene oko narukvice i
zbog kojih je ona definitivno moja. Ali nije bilo vremena za to. Čim me vidjela,
zapljusnula me dugim, agresivnim, bolnim, patetičnim monologom koji me
smeo, zastrašio. Što je ona više govorila, to sam ja više uviđala da je vraćanje
narukvice bilo tek izlika. Vittoria se vezala za mene, mislila je da i ja nju volim,
pa je htjela da dođem onamo prije svega kako bi mi predbacila koliko sam
je razočarala.
Nadala sam se - rekla je izrazito visokim glasom, na dijalektu koji mi je bilo
teško shvatiti premda sam se odnedavno trudila naučiti ga - da si na mojoj strani,
da će ti biti dovoljno da vidiš kakvi su ti zapravo otac i majka pa da shvatiš tko
sam ja, kakav mi je zbog brata bio život. Ali ne, uzalud sam te čekala svake
nedjelje. Dovoljan bi mi bio samo jedan poziv, ali ne, ništa nisi shvatila, zapravo,
pomislila si da sam ja kriva što se ispostavilo da imaš šugavu obitelj, i što si na
kraju napravila, vidi ovo, napisala si mi ovo pismo - ovo pismo, meni - da mi
nabiješ na nos da se nisam školovala, da mi nabiješ na nos da ti znaš pisati, a ja
ne. Ah, ista si otac, zapravo ne, još i gora, ne poštuješ me, ne možeš vidjeti kakva
sam, nisi sposobna voljeti. Zato mi vrati narukvicu, pripadala je mojoj pokojnoj
majci, a ti je ne zaslužuješ. Pogriješila sam, nisi ti moje krvi, ti si tuđa.
Ukratko, pomislila sam da želi reći kako bi, da sam u toj beskrajnoj obiteljskoj
svađi izabrala pravu stranu, da sam je doživljavala kao jedinu preostalu podršku,
jedinu životnu učiteljicu, da sam prihvatila župu, Margheritu, njezinu djecu kao
neku vrstu stalnog nedjeljnog utočišta, vraćanje narukvice bilo nevažno. Dok je
vikala, oči su joj bile nesmiljeno tužne, usne bi joj povremeno umrljala bijela
slina. Vittoria je jednostavno htjela da priznam da je volim, da sam joj zahvalna
što mi je pokazala kakav mi je otac mediokritet, da ću joj zbog toga uvijek biti
privržena, da ću joj iz zahvalnosti postati oslonac u starosti i slično. A ja sam joj
na licu mjesta odlučila reći upravo to. U tek nekoliko rečenica izmislila sam čak i
da su mi roditelji zabranili da je zovem, potom sam dodala da je to što piše u
pismu istina: narukvica je vrlo drag podsjetnik na to kako mi je pomogla, spasila
me, usmjerila. Izgovorila sam to tako ganuto da sam se i sama zapanjila što sam
se u stanju praviti tako ožalošćenom dok joj se obraćam, tako pomno birati
efektne riječi, ukratko, što nisam poput nje, nego gora.
Vittoria se polako smirila, laknulo mi je. Sad je još trebalo samo pronaći pravi
način da se pozdravim i vratim dečkima koji me čekaju, u nadi da je zaboravila
na narukvicu.
Doista je više nije spomenula, ali navalila je da odem s njom poslušati Roberta
koji će govoriti u župi. Lijepo sam se uvalila, bilo joj je veoma stalo do toga.
Nahvalila je Toninova prijatelja, zacijelo joj je postao miljenik nakon što se
zaručio s Giulianom. Ne možeš ni zamisliti kako je to dobar momak - rekla je -
pametan, pribran: poslije ćemo svi na ručak kod Margherite, ostani i ti. Ljubazno

107
 Knjige.Club Books

sam odgovorila da stvarno ne mogu, da se moram vratiti kući pa sam je zagrlila

kao da je stvarno volim, a tko zna, možda i jesam, više mi uopće nisu bili jasni
moji osjećaji. Promrmljala sam: “Idem, mama me čeka, vratit ću se ubrzo.”
Predala se:
“Dobro, odvest ću te.”
“Ne, ne, ne, nema potrebe.”
“Otpratit ću te do autobusnog stajališta.”
“Ne, hvala, znam gdje je stajalište.”
Nije bilo pomoći, htjela me otpratiti. Nisam imala pojma gdje je stajalište,
ponadala sam se da je daleko od mjesta na kojem me čekaju Rosario i Corrado.
Ali činilo se da idemo upravo onamo i cijelim sam putem sa zebnjom
ponavljala: dobro, hvala, dalje ću sama. Ali teta nije odustala, zapravo, što sam je
se više pokušavala riješiti, to je više izgledala kao da je nanjušila da nešto ne
štima. Na kraju smo skrenule iza ugla i, točno kako sam se bojala, autobusno
stajalište bilo je točno na trgu na kojem su me čekali Corrado i Rosario, jasno
vidljivi u automobilu spuštena krova.
Vittoria je odmah uočila automobil, bio je sjajna, suncem okupana žuta limena
mrlja.
“Došla si s Corradom i tim đubretom?”
“Ne.”
“Zakuni se.”
“Kunem ti se, nisam.”
Odgurnula me udarcem dlanom u prsa i otišla prema automobilu izvikujući
uvrede na dijalektu. Ali Rosario je odmah krenuo zaškripavši gumama, a ona je
prvo pretrčala nekoliko metara žestoko vičući, potom je izula cipelu i hitnula je u
smjeru kabrioleta. Automobil je odmaglio i ostavio je bijesnu, previla se uz rub
ceste.
“Lažljivice”, rekla mi je kad se, podignuvši cipelu, vratila prema meni i dalje
dašćući.
“Kunem ti se da ne lažem.”
“Sad ću ti nazvati mamu pa ćemo vidjeti.”
“Nemoj, molim te. Nisam došla s njima, ali nemoj zvati mamu.”
Rekla sam joj da majka nije htjela da je posjetim, ali je meni bilo previše stalo
do toga da je vidim, pa sam joj rekla da idem na izlet u Casertu sa školskim
kolegama. Bila sam uvjerljiva: umirila ju je činjenica da sam prevarila
majku kako bih se našla s njom.
“Cijeli dan?”
“Moram se vratiti popodne.”
Zapanjeno mi se zagledala u oči.

108
 Knjige.Club Books

“Onda dođi sa mnom poslušati Roberta pa ideš.”

“Mogla bih zakasniti.”
“Mogla bih te ja išćuškati ako doznam da me varaš i da hoćeš poći s onom
dvojicom.”
Nezadovoljno sam krenula za njom, pomolila se: Bože, molim te, ne daj da
moram u župu, daj da Corrado i Rosario nisu otišli, daj da me negdje čekaju, riješi
me tete, u crkvi ću umrijeti od dosade. Tada sam već znala put: prazne ulice, korov
i smeće, zidovi prekriveni natpisima, trošne zgrade. Vittoria me cijelim putem
grlila, katkad bi me snažno privila uza se. Govorila je prije svega o Giuliani -
Corrado ju je brinuo; dok je tu djevojku i Tonina veoma poštovala - kako lije
postala razborita. Ljubav je - nadahnuto je izgovorila rečenicu koja joj nije bila
svojstvena, koja me zapravo zbunila i rasrdila - sunčeva zraka koja ti grije dušu.
Razočarala sam se. Možda sam trebala tetu promatrati jednako pomno kako me
ona nagnala da uhodim roditelje. Možda bih doznala da se iza oštrine koja me
očarala krije blaga žena koju je lako preveslati, tek prividno bezosjećajna, u
dubini mekana. Ako je Vittoria zaista takva - pomislila sam obeshrabreno - onda
je ružna, ružna jer je banalna.
U međuvremenu sam svaku tutnjavu automobila popratila krajičkom oka u
nadi da će se Rosario i Corrado ponovno pojaviti i oteti me, ali i iz straha da će
ona opet početi urlati, ljutiti se na mene. Došle smo u crkvu, iznenadilo me što je
puna. Otišla sam ravno po blagoslovljenu vodu, umočila prste, prekrižila se prije
nego što me Vittoria na to prisili. Osjećao se vonj zadaha i cvijeća, čuo se pristojan
žagor, piskutavo dijete odmah ušutkano prigušenim glasom. Iza stola smještena
na kraju središnjeg broda ugledala sam oltaru leđima okrenut skladan lik don
Giacoma, naglašavao je završne riječi. Činilo se da ga je razveselio naš ulazak,
kimnuo nanije ne zastajkujući. Ja sam htjela sjesti u prazne zadnje klupe, ali teta
me zgrabila za ruku i odvela me desnim brodom. Sjele smo u prve redove, kraj
Margherite koja joj je čuvala mjesto i koja je pocrvenjela od sreće što me vidi.
Stisnula sam se između nje i Vittorije, prva je bila krupna, meka, druga napeta,
ispijena. Don Giacomo je zašutio, žagor se pojačao, jedva sam se uspjela osvrnuti,
prepoznati zapanjujuće zapuštenu Giulianu u prvom redu i Tonina desno od
nje, ramena mu široka, trup uspravan. Potom je svećenik rekao; dođi, Roberto, što
ćeš ondje, sjedni kraj mene, pa se spustila dojmljiva tišina, kao da su svi prisutni
odjednom ostali bez daha.
Ali možda nije bilo tako, vjerojatno sam izbrisala svaki zvuk kad je ustao
visok, ali pogrbljen mladić, tanašan poput sjene. Činilo mi se da ga za leđa drži
dugačak zlatni lanac koji samo ja vidim, a on se lagano njiše kao da visi s
kupole, vrškom cipela ovlaš dodiruje pod. Kad je došao do stola i okrenuo se,
imala sam dojam da su mu oči veće od lica: bile su plave, plave na tamnu,
koštunjavu, neskladnu licu uokvirenu gustom grivom nepokorne kose i gustom
bradom koja se doimala modrom.

109
 Knjige.Club Books

Bilo mi je gotovo petnaest godina i do tog me časa nijedan dečko nije stvarno
privukao, ponajmanje Corrado, ponajmanje Rosario. Ali čim sam ugledala
Roberta - još i prije negoli je zaustio, još i prije negoli se zapalio zbog bilo
kojeg osjećaja, još i prije negoli je izgovorio ijednu riječ - osjetila sam žestok bol
u grudima i znala da će mi se sve u životu promijeniti, da ga želim, da ga obavezno
moram imati, da ću se iako ne vjerujem u Boga danonoćno moliti da bude tako i
da me samo ta želja, samo ta nada, samo ta molitva mogu spriječiti da se sada,
odmah mrtva srušim na pod.

110
Knjige.Club Books

V.

111
 Knjige.Club Books

1.

Don Giacomo sjeo je za trošan stol u dnu broda i sve vrijeme promatrao i sabrano
slušao Roberta obraza naslonjena na dlan. Roberto je pak govorio stojećke,
osornim, ali svejedno privlačnim tonom, leđima okrenut oltaru i velikom raspelu s
tamnim križem i žutim Kristom. Ne sjećam se gotovo ničega od onoga što je
rekao, možda zato što je govorio iz kulture koja mi je bila nepoznata, možda zato
što sam bila previše uzbuđena da bih slušala. Na pameti su mi mnoge rečenice
koje su zacijelo njegove, ali ne mogu ih smjestiti u vremenu, miješam tadašnje
riječi s onima koje su uslijedile. Svejedno je za neke vjerojatnije da su izgovorene
te nedjelje. Ponekad sam, primjerice, uvjerena da je u crkvi govorio o prispodobi
o dobrim stablima koja rađaju dobre plodove, o nevaljalima koja rađaju zle
plodove pa zato završe kao drva za ogrjev. Ili sam češće sigurna da je inzistirao
na točnom izračunu sredstava prije upuštanja u velik pothvat jer pogrešno je
započeti, primjerice, graditi kulu ako nemaš novca da postaviš i zadnju ciglu. Ili
smatram da nas je sve pozvao da budemo hrabri, podsjećajući nas da je jedini
način da ne protratimo život izgubiti ga kako bi se drugi spasili. Ili pretpostavljam
da je govorio o potrebi da budemo doista pravedni, milostivi, vjerni, da nepravdu,
tvrdo srce, nevjeru ne skrivamo pridržavajući se konvencija. Ukratko, ne znam,
prošlo je vremena i ne mogu se odlučiti. Meni je njegov govor otpočetka do kraja
bio prije svega bujica očaravajućih zvukova koji su dopirali iz njegovih lijepih
usta, iz grla. Promatrala sam njegovu vrlo izraženu adamovu jabučicu kao da iza
te izbočine doista titra dah prvoga ljudskog bića muškog roda na ovome svijetu,
a ne jedna od bezbrojnih reprodukcija koje napučuju planet. Kako li su bile lijepe
i strašne njegove svijetle oči urezane u tamno lice, njegovi dugi prsti, sjajne usne.
Samo u vezi s jednom njegovom riječi nemam dvojbi, tom ju je prilikom često
izgovarao, kao da trga latice s ivančice. Mislim na “skrušenost”, shvatila sam da
je neobično upotrebljava. Rekao je da je treba očistiti od zlouporabe koja ju je
okaljala, spominjao je kao iglu koja koncem treba spojiti rasuta poglavlja našeg
života. Za njega je ona značila u potpunosti bdjeti nad sobom, bila je nož kojim
treba raniti savjest kako ne bi zaspala.

2.

Čim je Roberto zašutio, teta me odvukla k Giuliani. Zapanjilo me kako se

promijenila, njezina mi se ljepota doimala djetinjastom. Nema šminke, pomislila
sam, nema boje žene, pa mi je postalo neugodno zbog minice, zbog
namazanih vjeđa i ruža, zbog dekoltea. Neumjesna sam, pomislila sam dok je
Giuliana šaptala: baš mi je drago što te vidim, je l’ ti bilo dobro? Mrmljajući sam

112
 Knjige.Club Books

joj dala nekoliko smetenih komplimenata, izrazila oduševljenje govorom njezina

zaručnika. Daj da ih upoznamo, umiješala se Vittoria, a Giuliana nas je odvela do
Roberta.
“Ovo mi je nećakinja”, rekla je teta ponosno od čega mi je postalo još
neugodnije, “jako pametna cura.”
“Nisam pametna”, gotovo sam povikala i pružila mu ruku, htjela sam da je
barem ovlaš dotakne.
Primio ju je svojima bez stiska, uz srdačan pogled rekao drago mi je, a teta
me prekorila: previše je skromna, čista suprotnost mom bratu koji je uvijek bio
uobražen. Roberto me pitao za školu, što učim, što čitam.
Tek nekoliko sekunda, a ja sam imala dojam da me ne pita reda radi, shvatila
sam da sam se smrznula. Promucala sam nešto o dosadnim predavanjima, o
zahtjevnoj knjizi koju čitam mjesecima, nema joj kraja, govori o potrazi za
izgubljenim vremenom. Giuliana mu je šapnula: zovu te, ali on nije skretao
pogled s mojega, zapanjilo ga je što čitam tako lijep i složen tekst, zaručnici
je rekao: rekla si mi da je pametna, ali ona je genijalna. Teta je pucala od ponosa,
ponovila da sam joj nećakinja, a nekoliko je župljana s osmijehom pokazalo
prema svećeniku. Tražila sam riječ koja bi se duboko dojmila Roberta, ali glava
mi je bila prazna, ništa nisam našla. S druge strane, njega je odanle već odvukla
simpatija koju je pobudio, mahnuo mi je izražavajući žaljenje, završio u
zbijenome mnoštvu u kojem je bio don Giacomo.
Nisam ga se usudila slijediti ni pogledom, ostala sam kraj Giuliane koja kao
da se ozarila. Prisjetila sam se uokvirene fotografije njezina oca u Margheritinoj
kuhinji, plamena svjećice koji se trzao na staklu i zažario mu zjenice, i zapanjila
se što mlada žena može toliko nalikovati na muškarca, a svejedno biti prelijepa.
Osjetila sam da joj zavidim, njezino elegantno tijelo u bež haljinici, njezino čisto
lice širili su neku radosnu snagu. Ali kad sam je upoznala, ta se energija izražavala
piskutavim glasom i pretjeranom gestikulacijom; sada je pak Giuliana bila čedna
kao da joj je ponos što voli i što je voljena nevidljivim nitima zauzdao polet.
Usiljenim talijanskim rekla je: čula sam što ti se dogodilo, stvarno mi je žao,
savršeno te razumijem. Pa me čak primila za ruku kao malo prije njezin zaručnik.
Ali nije mi zasmetalo, iskreno sam joj govorila o majčinoj patnji iako budniji dio
mene ni na tren nije ispuštao Roberta iz vida, nadala sam se da će me potražiti
pogledom. Nije, štoviše, shvatila sam da se svima obraća s jednakim srdačnim
zanimanjem koje je pokazao prema meni. Činio je to bez žurbe, zabavljajući
sugovornike i ponašajući se tako da bi svatko tko bi mu prišao samo kako bi
razgovarao s njim, kako bi se približio simpatiji njegova osmijeha, ljepoti lica
koja se hranila neskladom, polako počeo razgovarati i s ostalima. Kad bih mu se
približila, pomislila sam, sigurno bi napravio mjesta i za mene, uključio me u
razgovor. Ali tako bih bila prisiljena artikuliranije se izražavati i odmah bi
primijetio da nije istina da sam pametna, da ne znam ništa o onome što mu je
zaista važno. Stoga sam se obeshrabrila, ponizila bih se ustrajući na razgovoru s

113
 Knjige.Club Books

njim, pomislio bi: kako je neuka ova djevojka. I odjednom sam Giuliani, koja me
još zabavljala, objavila da moram ići. Navalila je da dođem k njoj na ručak: ostat
će i Roberto, rekla je. Ali ja sam se dotad već prepala, htjela sam doslovno
pobjeći. Žurno sam izašla iz crkve.
Kad sam izašla pred crkvu, zavrtjelo mi se u glavi od svježeg zraka. Osvrnula
sam se kao da sam izašla iz kina nakon vrlo zanimljiva filma. Ne samo da nisam
znala kako da se vratim kući, nego nisam imala ni želju vratiti se. Zauvijek ću
ostati ondje: spavati pod trijemom, neću jesti ni piti, prepustit ću se smrti misleći
na Roberta. U tom času uopće nisam marila ni za koji drugi osjećaj ili želju.
Ali čula sam da me netko zove, bila je to Vittoria, sustigla me. Posegnula je
za najnametljivijim tonom kako bi me zadržala, ali je na kraju odustala i objasnila
mi kako da se vratim do Svetog Jakova Kapreškog: podzemnom ćeš doći do
Amedeova trga pa ondje odi na uspinjaču, a kad dođeš na Vanvitellijev trg, znaš
kako dalje. Budući da je vidjela da sam smetena - što je , nisi shvatila? - ponudila
se odvesti me do kuće fićom iako je trebala na ručak k Margheriti. Ljubazno sam
odbila prijevoz, udarila je govoriti mi na pretjerano srceparajućem dijalektu,
milovala mi kosu, primila me za ruku, nekoliko me puta poljubila vlažnim usnama
u obraz, a ja sam bila još više uvjerena da nije osvetnički vir, nego jadna
usamljena žena koja samo želi ljubav i koja me u tom času osobito voljela jer je
zahvaljujući meni ostavila dobar dojam na Roberta. Bila si izvrsna, rekla je, učim
ovo, čitam ono, svaka čast, stvarno svaka čast. Imala sam osjećaj da sam joj nešto
skrivila, barem koliko joj je sigurno skrivio moj otac, i htjela sam to popraviti,
prekopala sam džep u kojem mi je bila narukvica, pružila joj je.
“Nisam ti je htjela dati”, rekla sam, “smatrala sam da je moja, ali tvoja je i ne
smije je imati nitko osim tebe.”
Nije očekivala tu moju gestu, narukvicu je pogledala vidno iritirana kao da je
nekakva zmijica ili da sluti na zlo.
Rekla je:
“Ne, poklonila sam ti je, meni je dovoljno da me voliš.”
“Uzmi je.”
Naposljetku ju je nevoljko uzela, nije ju stavila oko ruke. Gurnula ju je u
torbicu i ostala na stajalištu, čvrsto me grlila, smijala se, pjevušila sve dok nije
došao autobus. Ušla sam u njega kao da je svaki korak zadnji, a ja ću svakog trena
iznenada preplaviti neku svoju drugu priču i neki svoj drugi život.
Vozila sam se nekoliko minuta sjedeći kraj prozora kad sam začula upornu
trubnjavu. Vidjela sam da nam se u pretjecajnoj traci približio Rosariov sportski
automobil. Corrado se razmahao, vikao je: izađi, Gianni, dođi. Strpljivo su me
čekali skriveni tko zna gdje, sve vrijeme pretpostavljali da ću im udovoljiti svakoj
želji. Suosjećajno sam ih pogledala, bili su nježno beznačajni dok su jurili izloženi
vjetru. Rosario je vozio i rukom mi polako davao znak da siđem, Corrado je i dalje
vikao: čekamo te na sljedećem stajalištu, bit će zabavno, a u međuvremenu me

114
 Knjige.Club Books

strijeljao zapovjednim pogledima, nadao se da ću mu se pokoriti. Budući da sam

se odsutno smiješila i nisam odgovarala, i Rosario je podignuo pogled da vidi što
namjeravam. Samo sam njemu odmahnula glavom, nečujno mu rekla: više ne
mogu.
Kabriolet je ubrzao, ostavio autobus iza sebe.

3.

Majka se iznenadila što je izlet u Casertu tako kratko trajao. Kako to da si se,
upitala je bezvoljno, već vratila, je li se što dogodilo, posvađala si se? Mogla sam
šutjeti, otići u svoju sobu kao uvijek, raspaliti muziku pa čitati i čitati i čitati o
izgubljenom vremenu ili bilo čemu drugomu, ali nisam. Bez okolišanja priznala
sam joj da nisam otišla u Casertu, nego Vittoriji, a kad sam vidjela da je požutjela
od razočaranja, učinila sam nešto što već nekoliko godina nisam: sjela sam joj na
koljena i zagrlila je oko vrata, lagano je poljubila u oči. Opirala se. Grleći me
mršavim rukama oko struka, promrmljala je da sam velika i teška, prekorila me
jer sam joj lagala, jer sam se tako odjenula, jer sam se vulgarno našminkala. U
nekom času pitala me za Vittoriju.
“Je li te nečim uplašila?”
“Nije.”
“Osjećam da si nervozna.”
“Dobro sam.”
“Ali ruke su ti hladne, oznojila si se. Sigurno se ništa nije dogodilo?”
“Sto posto.”
Bila je zapanjena, bila je uzrujana, bila je sretna ili su se možda u meni
miješale sreća, zapanjenost i zabrinutost, a ja sam mislila da su to njezine reakcije.
Nijednom nisam spomenula Roberta, osjećala sam da neću pronaći prave
riječi, zbog čega bih se prezirala. Ali sam joj objasnila da mi se svidjelo što sam
čula u župi.
“Svake nedjelje”, rekla sam joj, “svećenik pozove nekog svog pametnog
prijatelja, stavi stol na dno središnjeg broda pa se razgovara.”
“O čemu?”
“Ne znam ti to sad ponoviti.”
“Vidiš da si nervozna?”
Nisam bila nervozna, bila sam prije radosno uzbuđena, a to stanje nije prošlo
ni kad mi je s nelagodom rekla da je prije nekoliko dana posve slučajno srela
Mariana i da ga je, kako je znala da ću biti u Caserti, pozvala da tog
popodneva svrati na kavu.

115
 Knjige.Club Books

Ni ta mi vijest nije utjecala na raspoloženje, upitala sam: “Namjeravaš se

spetljati s Marianom?”
“Ma kakvi.”
“Zar baš nikad ne možete reći istinu?”
“Giovanna, kunem ti se, to jest istina: među nama nema ničega, a nikad nije
ni bilo. Ali kako se tvoj otac opet počeo viđati s njim, zašto ja ne bih smjela?”
Posljednja me vijest povrijedila. Majka mi je potiho rekla da se to nedavno
dogodilo, dvojica prijatelja srela su se kad je Mariano navratio posjetiti kćeri pa
su, djevojčicama za ljubav, pristojno razgovarali.
Ispalila sam:
“Ako je tata opet u dobrim odnosima s prijateljem kojeg je izdao, zašto ne
preispita savjest i ne popravi odnose sa sestrom?”
“Zato što je Mariano uljuđen, a Vittoria nije.”
“Glupost. Mariano predaje na faksu, pa se uz njega osjeća dobro, podiže mu
rejting, a uz Vittoriju se osjeća kao ono što jest.”
“Shvaćaš li ti kako govoriš o svom ocu?”
“Da.”
“Onda prestani.”
“Govorim što mislim.”
Otišla sam u svoju sobu, utočište pronašla u mislima na Roberta. Vittoria me
upoznala s njim. Pripada tetinu svijetu, ne svijetu mojih roditelja. Vittoria se druži
s njim, cijeni ga, odobrila je, ako ne i pomogla njegove i Giulianine zaruke. Zbog
toga je u mojim očima bila tankoćutnija, pametnija od osoba s kojima se moji
roditelji druže cijeli život, počevši od Mariana i Costanze.
Zaključala sam se u kupaonicu vrlo nervozna, pažljivo skinula šminku, stavila
traperice i bijelu košulju. Što bi rekao Roberto da mu kažem što mi se događa kod
kuće, kako mi se ponašaju roditelji, kako rekonstruiraju prijateljstvo na truleži
starog. Lecnula sam se na silovit jek portafona. Prošlo je nekoliko minuta, do
mene je dopro Marianov glas, majčin, ponadala sam se da me neće silom pozvati.
Nije, dala sam se na učenje, ali nije bilo spasa, u nekom sam času čula kako viče:
Giovanna, dođi pozdraviti Mariana. Frknula sam, zaklopila knjigu, otišla.
Zapanjila me mršavost Angelina i Idina oca, kao da se natječe s mojom
majkom. Sažalila sam se kad sam ga vidjela, ali to je kratko trajalo. Zasmetao mi
je njegov bjesomučni pogled na mojim grudima, istovjetan Corradovu i
Robertovu iako mi je ovog puta bluza dobro skrivala grudi.
“Baš si narasla”, uskliknuo je ganuto pa me odlučio zagrliti, poljubiti u obraz.
“Hoćeš čokoladicu? Donio ih je Mariano.”
Odbila sam, rekla da moram učiti.
“Znam da daješ sve od sebe da preskočiš razred”, rekao je.

116
 Knjige.Club Books

Kimnula sam, promrmljala: idem. Prije nego što sam izašla, opet sam osjetila
njegov pogled i posramila se. Prisjetila sam se da me Roberto gledao samo u oči.

4.

Ubrzo sam shvatila što se dogodilo: zaljubila sam se na prvi pogled. O takvoj sam
ljubavi dosta čitala, ali, ne znam zašto, taj izraz nikad nisam upotrijebila za sebe.
Radije sam Roberta - njegovo lice, njegov glas, njegove ruke oko moje - smatrala
nekom vrstom čudesne utjehe za nemirne dane i noći. Naravno, htjela sam ga opet
vidjeti, ali nakon prve pomutnje - nezaboravnog trenutka u kojem se pogled na
njega podudario sa silovitom potrebom za njim - uslijedio je stanovit spokojni
realizam. Roberto je muškarac, ja djevojčica.
Roberto voli drugu, koja je vrlo lijepa i dobra. Roberto je nedostižan, živi u
Milanu, ne znam ništa o onome do čega mu je stalo. Jedini je mogući kontakt
Vittoria, a Vittoria je komplicirana osoba, da i ne spominjem da bi majci teško pao
svaki moj pokušaj da se nađem s njom. Ukratko, pustila sam da prolaze dani,
nisam znala što mi je činiti. Potom sam pomislila da valjda imam pravo na vlastiti
život, a ne da se stalno moram brinuti kako će mi reagirati roditelji, tim više što
se oni uopće ne brinu kako ću ja reagirati. I nisam izdržala, jednog popodneva kad
sam bila sama kod kuće, nazvala sam tetu. Požalila sam što nisam prihvatila poziv
na ručak, smatrala sam da sam protratila važnu priliku i htjela oprezno vidjeti kad
je mogu opet posjetiti i biti donekle sigurna da ću sresti Roberta. Bila sam
uvjerena da će me, nakon što sam joj vratila narukvicu, lijepo primiti, ali Vittoria
mi nije dopustila ni da izgovorim pola rečenice. Od nje sam doznala da ju je moja
majka nazvala već dan nakon što sam slagala za Casertu kako bi joj onako klonulo
rekla da me mora ostaviti na miru, da se više ne smijemo viđati. Što ju je
razbjesnilo. Izvrijeđala je šogoricu, povikala da će je dočekati pred zgradom i
probosti nožem, vrisnula: kako se usuđuje reći da ja dajem sve od sebe da joj te
ukradem kad ste vi ti koji su mom životu oduzeli svaki smisao, vi, tvoj otac, tvoja
majka i ti jer si pomislila da je dovoljno da mi vratiš narukvicu i da će se sve
srediti. Povikala mi je: ako si na strani roditelja, nemoj me više nikad nazvati,
jasno? Pa je stala zadihano psovati brata i šogoricu nakon čega je poklopila.
Pokušala sam je opet nazvati da joj kažem da sam na njezinoj strani, da sam
zapravo bijesna što ju je mama nazvala, ali nije se javila. Bila sam utučena, njezina
mi je ljubav u tom času bila nužna, uplašila sam se da bez nje više nikad neću biti
u prilici vidjeti Roberta. A vrijeme je u međuvremenu proletjelo, prvo dani
sumorna nezadovoljstva, potom neumorna razmišljanja. Počela sam misliti na
njega kao na obris vrlo daleke planine, modričastu tvar koju obuzdavaju istaknute
linije. Vjerojatno ga - pomislila sam - nitko na Pasconeu nikad nije vidio jasno
kako sam ga ja bila u stanju vidjeti u crkvi. Rođen je ondje, odrastao, Toninov je

117
 Knjige.Club Books

prijatelj iz djetinjstva. Svi ga cijene kao posebno sjajan dio te turobne pozadine, a
i sama Giuliana zacijelo se zaljubila u njega ne zbog onoga što on doista jest nego
zbog njihova zajedničkog podrijetla i jer je zračio kao netko tko se školovao u
Milanu i umio se istaknuti iako dolazi iz Industrijske zone pune neugodnih mirisa.
Ali - bila sam uvjerena - upravo značajke koje su ondje svi u stanju voljeti
sprečavaju ih da ga doista vide i prepoznaju njegovu izvanrednost. Roberta se ne
može tretirati kao bilo kojeg sposobnog čovjeka, Roberta treba zaštititi. Da sam,
primjerice, Giuliana, borila bih se svim snagama da ne dođe k meni na ručak,
htjela bih spriječiti Vittoriju, Margheritu, Corrada da mi ga pokvare i da pokvare
razloge zbog kojih me izabrao. Držala bih ga podalje od tog svijeta, rekla mu:
pobjegnimo odavde, doći ću k tebi u Milano. Ali mislim da Giuliana zapravo ne
shvaća koliko joj se posrećilo. Što se mene tiče, kad bi mi pošlo za rukom barem
se malo sprijateljiti s njim, ne bih mu dala da gubi vrijeme s mojom majkom
premda je ona znatno doličnija od Vittorije i Margherite. A osobito bih
izbjegavala svaki mogući susret s ocem. Energiji kojom zrači Roberto potrebna je
njega kako se ne bi raspršila, a ja sam osjećala da bih bila u stanju osigurati mu
je. Ah, da, sprijateljiti se s njim, samo to, i dokazati mu da u nekom i meni
nepoznatom dijelu sebe krijem kvalitete koje su mu potrebne.

5.

U tom sam razdoblju počela misliti da, ako nisam fizički lijepa, možda to mogu
biti duhovno. Ali kako? Dotad sam već doznala da nisam dobra, iz mene proizlaze
zle riječi i djela. Ako i imam neke kvalitete, sama ih namjerno zatomljujem kako
se ne bih osjećala kao patetična djevojčica iz fine obitelji. Imala sam dojam da
sam pronašla put za svoje spasenje, ali da ga ne umijem prijeći te da ga možda ne
zaslužujem.
U tom sam stanju bila kad sam tog popodneva posve slučajno srela don
Giacoma, svećenika s Pasconea. Bila sam na Vanvitcllijevu trgu, ne sjećam se
više zašto, hodala sam gledajući svoja posla i umalo se sudarila s njim.
Giannina, uskliknuo je. Susret s njim na nekoliko je sekunda izbrisao trg, zgrade,
i ponovno me bacio u crkvu, sjedila sam kraj Vittorije, Roberto je stajao iza stola.
Kad se sve vratilo na mjesto, bila sam sretna što me svećenik prepoznao, što se
sjetio kako se zovem. Tako sam se razveselila da sam ga zagrlila kao da mi je
vršnjak kojeg poznajem još od osnovne. Ali potom sam se posramila, počela
mucati, počela mu persirati, on je tražio da budemo na ti. Krenuo je prema
uspinjači na Montesantu, ponudila sam se otpratiti ga, odmah počela možda i
pretjerano oduševljeno govoriti o iskustvu u župi.
“Kad će Roberto opet održati susret?” upitala sam.
“Svidjelo ti se?”

118
 Knjige.Club Books

“Da.”
“Jesi li vidjela što uspijeva izvući iz evanđelja?”
Ničeg se nisam sjećala - što sam ja znala o evanđeljima - u pamćenje mi se
jasno utisnuo samo Roberto. Ali svejedno sam kimnula, promrmljala:
“Nijedan profesor u školi ne zna tako očarati ljude, opet ću ga doći slušati.”
Svećenik se smrknuo i tek sam tada primijetila da, premda je bio ista osoba,
izgleda drugačije: put mu je bila žućkasta, oči crvene.
“Roberto se neće vratiti”, rekao je, “a u crkvi više neće biti takvih inicijativa.”
To mi je veoma teško palo.
“Ljudima se nisu svidjele?”
“Nisu mojim nadređenima i nekolicini župljanina.”
Sad sam bila razočarana i ljuta, rekla sam:
“Nije li tvoj nadređeni Bog?”
“Je, ali njegovi bojovnici vedre i oblače.”
“A ti se obrati izravno njemu.”
Don Giacomo je rukom napravio kretnju kao da želi upozoriti na beskrajnu
udaljenost pa sam primijetila da na prstima, na nadlanici i sve do zapešća ima
široke ljubičaste mrlje.
“Bog je vani”, rekao je smiješeći se.
“A molitva?”
“Izmoren sam, očito se sad već samo rutinski molim. Ali ti? Jesi li se molila
iako ne vjeruješ?”
“Jesam.”
“I je li bilo koristi?”
“Nije, ta čarolija na kraju ne djeluje.”
Don Giacomo je zašutio. Shvatila sam da sam u nečemu pogriješila, poželjela
se ispričati.
“Nekad kažem sve što mi prođe kroz glavu”, promrmljala sam, “oprosti.”
“Na čemu? Uljepšala si mi dan, sva sreća da sam te sreo.” Pogledao je svoju
desnu ruku kao da ona krije tajnu. “Nije ti dobro?” upitala sam.
“Upravo sam bio kod prijatelja liječnika tu u Kerbakerovoj, to je samo osip.”
“Od čega?”
“Kad te prisile da učiniš nešto što ne želiš, a ti se pokoriš, pogorša ti se stanje
uma, pogorša ti se sve.”
“Pokornost je kožna bolest?”
Trenutak me zapanjeno promatrao, nasmiješio se:
“Bravo, točno tako, kožna bolest. A ti si dobar lijek, nemoj se mijenjati, uvijek
reci što ti padne na pamet. Još par riječi s tobom i kladim se da ću se popraviti.”
119
 Knjige.Club Books

Odjednom sam rekla:

“I ja se želim popraviti. Što mi je činiti?”
Svećenik je odgovorio:
“Odagnati oholost koja uvijek vreba.”
“I što još?”
“Prema drugima se odnositi dobronamjerno i pravedno.”
“I što još?”
“Još ono što je u tvojoj dobi najteže: poštovati oca i majku. Ali moraš
pokušati, Gianni, važno je.”
“Oca i majku više ne shvaćam.”
“Shvatit ćeš ih kad odrasteš.”
Svi su mi govorili da ću shvatiti kad odrastem. Odgovorila sam:
“Onda neću odrasti.”
Pozdravili smo se kod uspinjače i više ga nisam vidjela. Nisam se usudila
raspitivati o Robertu, nisam pitala je li me Vittoria spominjala, je li mu rekla što
mi se događa kod kuće. Samo sam posramljeno rekla:
“Imam osjećaj da sam ružna, da sam zla, ali bih svejedno voljela da me vole.”
Ali rekla sam to prekasno, u dahu, kad mi je on već bio okrenut leđima.

6.

Taj mi je susret pomogao, nastojala sam prije svega promijeniti odnos prema
roditeljima. Odbila sam ih poštovati, ali možda sam mogla potražiti način da im
se ponovno barem malo približim.
S majkom se situacija dosta popravila iako nije bilo lako kontrolirati agresivan
ton. Nikad joj nisam spomenula da sam nazvala Vittoriju, ali svako malo došlo bi
mi da se izderem na nju i nešto joj zapovjedim, predbacim, optužim je, dobacim
joj nešto pakosno. Ona uglavnom nije reagirala, ostala bi ravnodušna kao da može
oglušiti na zahtjev. Ali postupno sam promijenila držanje. Promatrala sam je iz
hodnika, pomno odjevenu i začešljanu čak i kad se nije spremala van ili očekivala
goste i raznježila bi me njezina bolom izjedena koštunjava leđa, pogrbljena od sati
provedenih radeći. Jedne večeri, dok sam je kradom promatrala, odjednom sam je
usporedila sa svojom tetom. Naravno da nisu prijateljice, naravno da ih se ne
može usporediti po obrazovanju, profinjenosti. Ali nije li Vittoria ostala privržena
Enzu premda je odavno umro? I nisam li tu vjernost doživjela kao znak njezine
velikodušnosti? Odjednom sam se iznenadila pomislivši da se majka pokazuje još
plemenitijom i satima se bavila tom mišlju.

120
 Knjige.Club Books

Vittorijina je ljubav bila uzvraćena, ljubavnik ju je uvijek volio. Majka je pak

prevarena na najpodliji mogući način, ali je svejedno ljubav uspjela sačuvati
netaknutom. Nije se ni znala ni htjela zamisliti bez bivšeg muža, štoviše, njezin
život kao da je imao smisla samo kad bi se otac udostojao nazvati je i dati joj ga.
Njezina mi se popustljivost odjednom počela sviđati. Kako sam je mogla
napadati i vrijeđati zbog te ovisnosti? je li moguće da sam njezinu snagu - da,
snagu - te njezine apsolutne ljubavi pobrkala sa slabošću?
Jednom sam joj nepristrano konstatirajući rekla:
“Budući da ti se Mariano sviđa, uzmi si ga.”
“Koliko ti puta moram reći? Mariano mi se gadi.”
“A tata?”
“Tata je tata.”
“Zašto nikad ne kažeš ništa ružno o njemu?”
“Jedno je ono što govorim, a drugo ono što mislim.”
“Oduška si daješ u mislima?”
“Dijelom, ali onda se na kraju vratim na sve naše sretne godine i zaboravim
ga mrziti.”
Učinilo mi se da je taj izraz - zaboravim ga mrziti - proniknuo u nešto stvarno,
živo, i upravo sam na taj način pokušala nanovo razmisliti o ocu. Tada smo se već
vrlo rijetko viđali, u stan na Posillipu više se nisam vratila, Angelu i Idu izbrisala
sam iz svog života. A premda sam se trudila shvatiti zašto je ostavio majku i mene
i otišao živjeti s Costanzom i njezinim kćerima, u tome nisam uspjela. Nekoć sam
ga smatrala daleko superiornijim majci, ali sad sam imala osjećaj da u njemu
nema velikodušnosti, pa čak ni u zlu. U rijetkim prilikama kad bi došao po mene
u školu dobro sam pazila kako se jada, ali samo kako bih si potvrdila da su to
lažne jadikovke. Htio me uvjeriti da nije sretan ili da je jedva nešto manje nesretan
nego kad je živio s nama u stanu u Svetom Jakovu Kapreškom.
Naravno, nisam mu povjerovala, ali u međuvremenu sam ga proučavala i
mislila: moram zaboraviti što sada osjećam, moram razmišljati o djetinjstvu i
kako sam ga obožavala; jer ako ga mama i dalje, unatoč svemu voli, ako ga
uspijeva zaboraviti mrziti, možda njegova posebnost nije samo posljedica
djetinjstva. Ukratko, uložila sam znatan napor da mu povratim neku kvalitetu. Ali
ne iz ljubavi, tada sam već smatrala da ne osjećam ništa prema njemu: samo sam
se htjela uvjeriti da je majka svejedno voljela čovjeka koji nešto znači i stoga sam
se trudila biti srdačna kad bismo se našli. Govorila sam mu o školi, o ponekoj
gluposti nastavnika, a udijelila bih mu čak i komplimente sad zato što mi je
objasnio koji odvažan odlomak nekog latinskog autora, sad zbog nove frizure.
“Sva sreća pa te ovaj put nisu previše podšišali. Promijenio si bricu?”
“Ne, ovaj je na dva koraka od mene, ne isplati se. A uostalom, baš me briga
za kosu, već je sijeda, važna je tvoja jer je mlada i lijepa.”

121
 Knjige.Club Books

Nisam se obazirala na aluziju na ljepotu moje kose, zapravo, učinila mi se

neumjesnom. Rekla sam:
“Nije sijeda, samo je malo siva na sljepoočnicama.”
“Starim.”
“Kad sam bila mala, bio si puno stariji, pomladio si se.”
“Patnja ne pomlađuje.”
“Vidi se da nisi dovoljno patio. Znam da se ponovno viđaš s Marianom.”
“Tko ti je rekao?”
“Mama.”
“Nije istina, ali ponekad se sretnemo kad dođe u posjet kćerima.”
“Pa se svađate?”
“Ne.”
“U čemu je onda problem?”
Nije bilo problema, samo je htio da pomislim kako mu nedostajem i kako
zbog toga pati. Što je katkad tako dobro glumio da bih zaboravila da mu ne smijem
vjerovati. I dalje je bio zgodan, nije smršavio kao moja majka, nije imao čak ni
osip: bilo je lako zaplesti se u mrežu njegova srdačna glasa, vratiti se u djetinjstvo,
povjeriti mu se. Jednog dana dok smo nakon škole kao uvijek jeli pancarote i
uštipke, iznebuha sam mu rekla da želim pročitati evanđelja.
“Kako to?”
“Griješim li?”
“Nipošto.”
“A ako postanem kršćanka?”
“Ne vidim ništa loše u tome.”
“A ako se krstim?”
“Važno da to nije hir. Ako postaneš vjernica, sve je u redu.”
Dakle nije se opirao, ali odmah sam se pokajala što sam mu rekla što
namjeravam. Sada, nakon Roberta, bilo mi je nepodnošljivo razmišljati o njemu
kao o mjerodavnoj osobi dostojnoj ljubavi. Kakve je još veze imao s mojim
životom? Nisam mu ni na koji način htjela vratiti autoritet i ljubav. Budem li ikada
pročitala evanđelja, bit će to zbog muškarca koji je govorio u crkvi.

7.

Od tog - u samom startu propalog - pokušaja da se ponovno zbližim s ocem

porasla mi je želja da ponovno vidim Roberta. Nisam uspjela odoljeti i odlučila
sam ponovno nazvati Vittoriju.
122
 Knjige.Club Books

Odgovorila je utučenim, od cigareta promuklim glasom i ovog me puta nije

napala, nije me izvrijeđala, ali nije bila ni srdačna.
„Što trebaš?”
“Htjela sam čuti kako si.”
“Dobro sam.”
“Mogu svratiti do tebe jedne nedjelje?”
“Čemu?”
“Pozdraviti te. A i drago mi je što sam upoznala Giulianinog zaručnika: ako
opet dođe, rado ću ga doći pozdraviti.”
“U crkvi više ništa ne organiziraju, hoće otjerati svećenika.”
Nije mi dala vremena da joj kažem da sam srela don Giacoma i da već sve
znam. Prešla je na čisti dijalekt, bila je ljutita na sve, župljane, biskupe, kardinale,
papu, ali i na don Giacoma, pa čak i na Roberta.
“Svećenik je pretjerao”, rekla je, “ponio se kao lijekovi: prvo nas je izliječio,
onda su se pojavile nuspojave, a sad nam je puno lošije nego prije."
“A Roberto?”
“Roberto to previše olako shvaća. Dođe, sve poremeti i ode, ne viđaš ga
mjesecima. Ili će biti u Milanu ili će biti tu, ovo nije dobro za Giulianu.”
“Ah ljubav jest”, rekla sam, “ljubav ne boli.”
“Što ti znaš?”
“Ljubav je dobra, prevlada i duga izbivanja, svemu odolijeva.”
“Nemaš pojma, Gianni, govoriš talijanski, ali nemaš pojma. Ljubav je mutna
kao stakla na zahodskim prozorima.”
Taj me prizor zapanjio, odmah mi se učinilo da je proturječan načinu na koji
mi je govorila o svojoj vezi s Enzom. Pohvalila sam je, rekla da želim više
razgovarati s njom, upitala je:
“Mogu li i ja doći jednom kad organizirate zajednički ručak - ti, Margherita,
Giuliana, Corrado, Tonino, Roberto?”
Iživcirala se, postala agresivna.
“Bolje da ostaneš doma: tvoja majka misli da ovo nije mjesto za tebe.”
“Ali rado bih vas vidjela. Je li Giuliana ondje? S njom ću se dogovoriti.”
“Giuliana je doma.”
“A Tonino?”
“Misliš da Tonino tu jede, spava i sere?”
Naglo je prekinula razgovor, nepristojna, vulgarna kao uvijek. Priželjkivala
sam poziv, točan datum, jamstvo da ću i za šest mjeseci, godinu opet vidjeti
Roberta. Nisam ih dobila, ali svejedno sam bila ugodno uzbuđena. Vittoria
nije rekla ništa određeno o odnosu Giuliane i Roberta, ali shvatila sam da je negdje
zapelo. Naravno, nisam se mogla pouzdati u tetine procjene, vrlo vjerojatno joj je
123
 Knjige.Club Books

smetalo točno ono što se zaručnicima sviđalo. Svejedno sam maštala

da ustrajnošću, strpljenjem, dobrim namjerama mogu postati neka vrsta
posrednika između tete i njih, netko tko govori njihov zajednički jezik. Potražila
sam evanđelja.

8.

Kod kuće ih nisam pronašla, ali nisam uzela u obzir da je ocu dovoljno spomenuti
knjigu da bi mi je on odmah nabavio. Nekoliko dana nakon tog našeg razgovora
pojavio se pred školom s komentiranim izdanjem evanđelja.
“Nije dovoljno pročitati”, rekao je, “ovakve tekstove treba proučiti.”
Oči su mu zaiskrile dok je izgovarao tu rečenicu. Njegovo pravo ja odalo bi
se čim se mogao baviti knjigama, idejama, uzvišenim pitanjima. U tom bi času
postalo očito da je nesretan samo kad mu je glava prazna pa ne može sakriti što je
učinio majci i meni. Kad se pak posveti važnim mislima potkrijepljenim knjigama
iz kojih marljivo vadi bilješke, onda je presretan, ništa mu ne nedostaje. Svoj je
život prenio u Costanzin stan i ondje lagodno živio. Nova radna soba bila mu je
velika i svijetla, a s prozora se vidjelo more. Ponovno se počeo sastajati sa svima
koje sam pamtila još iz djetinjstva izuzev s Marianom, naravno, ali prijetvoran
povratak redu dotad je već konsolidiran i moglo se predvidjeti da će se uskoro i
on vratiti na te debate. Dane su mu, dakle, kvarili samo prazni trenuci u kojima bi
se zatekao licem u lice sa svojim pogreškama. Ali nije mu trebalo mnogo da se
izmigolji, a taj mu je moj zahtjev sigurno bio dobra prilika, vjerojatno mu je
pružila dojam da i sa mnom opet sve funkcionira.
Naime, nakon izdanja s komentarima brzo je dodao staru knjigu s evanđeljima
na grčkom i latinskom - dobri su prijevodi, ali izvorni je tekst temeljan - a potom
me, bez prekida, potaknuo da majku zamolim da mu pomogne riješiti neku
gnjavažu s potvrdama ili ne znam čime. Uzela sam knjige, obećala da ću
razgovarati s njom. Kad sam to učinila, frknula je, iživcirala se, postala ironična,
ali je pristala. I premda je dane provodila u školi ili ispravljajući zadaće i radne
verzije romana, uvijek je nalazila vremena za stajanje u dugačkim redovima pred
šalterima raznih ustanova, borbu s tromim službenicima.
Tom sam prilikom primijetila da sam se i sama promijenila. Gotovo se uopće
nisam razljutila zbog majčine podložnosti kad sam iz sobe čula kako mu
telefonski obznanjuje da je uspjela. Nisam pobješnjela kad joj se glas, uništen od
previše cigareta, od žestokih pića koja je ispijala uvečer, raznježio i pozvao ga da
svrati doma po dokumente koje mu je pronašla u matičnom uredu, fotokopije iz
Nacionalne knjižnice, potvrde koje mu je izvadila na fakultetu. Nisam bila previše
namrgođena ni kad se otac jedne večeri pojavio s nepovjerljivim izrazom lica pa
su razgovarali nasamo u dnevnoj. Čula sam kako se majka jednom ili dvaput
124
 Knjige.Club Books

nasmijala i gotovo, vjerojatno je primijetila da je to smijeh iz prošlog vremena.

Ukratko, nisam pomislila: ako je glupa, tim gore za nju; činilo mi se da razumijem
njezinu ljubav. Promjenjiviji je pak bio stav prema ocu, prezirala sam njegov
oportunizam. Narogušila sam se kad me pozvao da me pozdravi, rastreseno
upitao:
“Onda? Jesi li proučila evanđelja?”
“Jesam”, rekla sam, “ali ne sviđa mi se to.”
Ironično se nasmiješio:
“Zanimljivo: ne sviđa ti se to.”
Potom me poljubio u čelo i na vratima rekao: “Razgovarat ćemo o tome.”
Razgovarati o tome s njim, nema šanse. Što sam mu mogla reći. Počela sam
čitati misleći da je riječ o bajci koja će me navesti da zavolim Boga kao Roberto.
To mi je bilo potrebno, moje je tijelo bilo tako napeto da su mi živci ponekad bili
kao visokonaponski električni kabeli. No ti tekstovi nisu bili bajkoviti, odvijali su
se na stvarnim mjestima, ljudi su se bavili stvarnim zanimanjima, bilo je ljudi koji
su stvarno postojali. A više od bilo kojeg osjećaja isticala se nečovječnost. Kad
bih završila jedno evanđelje, počela bih drugo, a priča mi je djelovala sve
užasnije. Da, bila je to potresna priča. Čitala sam i živcirala se. Svi smo u
službi Gospodina koji nas nadzire da vidi što ćemo izabrati, dobro ili zlo. Kakva
glupost, kako je moguće prihvatiti tako servilan položaj? Grozila sam se pomisli
da postoji Otac na nebesima, a mi smo djeca pod njim, u blatu i krvi. Kakav je to
Bog otac, kakva su obitelj njegova stvorenja, istodobno me plašila i ljutila.
Grozila sam se tog Oca koji je stvorio tako krhka bića, neprestano izložena boli,
pokvarljiva. Grozila sam se što promatra kako se mi marionete nosimo s gladi,
žeđi, bolestima, užasima, okrutnošću, ohološću, pa čak i pozitivnim osjećajima
koji, pod stalnom prijetnjom nepoštenja, prikrivaju izdaju. Grozila sam se što ima
sina kojeg je rodila majka djevica i izlaže ga najgorem kao najnesretnija od
njegovih stvorenja. Grozila sam se što taj sin, premda ima moć činiti čuda, tu moć
upotrebljava u nedovoljno ključnim igrama, ni u čemu što bi doista
popravilo ljudsko stanje. Grozila sam se što je taj sin sklon maltretirati majku, a
ne smogne snagu okomiti se na oca. Grozila sam se što je Gospod Bog dopustio
da mu sin umre u strašnim mukama i što se nije udostojao odgovoriti kad je
zatražio pomoć. Da, ta me priča deprimirala. A konačno uskrsnuće?
Strašno napaćeno tijelo koje se vraća u život? Užasavala sam se uskrslih, noću
nisam mogla zaspati. Zašto iskusiti smrt ako ćeš se poslije vratiti u vječni život?
I kakvog smisla ima vječni život u mnoštvu nanovo oživjelih? Je li to doista
nagrada ili nesnosni užas? Ne, ne, otac koji sjedi na nebesima istovjetan je
blaziranu ocu iz Matejevih i Lukinih stihova, onom koji gladnome sinu koji traži
kruha da je kamenje, zmije i štipavce. Da o tome razgovaram sa svojim ocem, bila
bih u opasnosti da mi pobjegne: tata, ovaj je Otac gori i od tebe. Zato sam imala
potrebu opravdati sva stvorenja, čak i najgora. Njihovo je stanje teško, a kad iz
svojega gliba svejedno uspiju izraziti prave velike osjećaje, onda sam na njihovoj
125
 Knjige.Club Books

strani. Primjerice na majčinoj strani, ne na strani njezina bivšeg muža. On bi je

iskoristio, a potom se prenemagao zahvaljujući joj, iskorištavajući to što je u
stanju iskusiti uzvišene osjećaje.
Majka mi je jedne večeri rekla:
“Tvoj otac je mlađi od tebe. Ti odrastaš, a on je ostao dijete. Zauvijek će ostati
dijete, iznimno pametno dijete hipnotizirano svojim igrama. Kad ga ne nadzireš,
ozlijedi se. Trebala sam to shvatiti kad sam bila mlada, ali onda sam ga smatrala
zrelim muškarcem.”
Pogriješila je i svejedno je ustrajala u svojoj ljubavi. Nježno sam je pogledala.
I ja sam htjela tako voljeti, ali ne muškarca koji to ne zaslužuje. Upitala me:
„Što čitaš?”
“Evanđelja”
“Pa zašto?”
“Jer mi se sviđa dečko koji se stvarno razumije u njih.”
“Zaljubila si se?”
“Ne, jesi normalna, zaručen je: želim mu samo biti prijateljica.”
“Nemoj reći tati, htjet će razgovarati s tobom pa će ti pokvariti čitanje.”
Ali nisam bila u toj opasnosti, već sam sve pročitala do posljednjeg retka, a
da me otac stao ispitivati, odgovorila bih mu tek općenitim frazama. Nadala sam
se o tome jednom podrobno razgovarati s Robertom i iznijeti precizna zapažanja.
U crkvi sam imala dojam da ne mogu živjeti bez njega, ali vrijeme je prolazilo, ja
sam i dalje bila živa. Dojam nužnosti počeo se mijenjati. Sad nisam smatrala da
mi je nužna njegova fizička prisutnost - zamišljala sam ga daleko u Milanu,
sretna, angažirana u mnogočemu lijepome i korisnome, svi ga prepoznaju po
njegovim zaslugama - nego da se reorganiziram oko ovog cilja: da postanem
osoba koja može zaslužiti njegovo poštovanje. Tada sam ga već doživljavala kao
autoritet, neodređen - bi li on odobrio ovaj moj potez ili bi mu se protivio? -
jednako koliko neosporan. U tom sam se razdoblju prestala iz navike milovati
svake večeri prije nego što zaspim kako bih nadoknadila nepodnošljiv napor
postojanja. Činilo mi se da očajna stvorenja predodređena da umru ipak imaju
nešto sreće: mogu ublažiti bol, nakratko je zaboraviti, pokrećući među nogama
napravu koja im pruža nešto užitka. Ali uvjerila sam se da bi se Roberto, kad bi
to doznao, pokajao što je kraj sebe, premda i samo nekoliko minuta, trpio osobu
naviknutu samoj sebi pružati zadovoljstvo.

9.

U toj sam fazi, i ne odlučivši to, zapravo, kao da sam ponovno stekla neku naviku,
ponovno počela učiti iako sam školu još i više nego prije smatrala mjestom za
126
 Knjige.Club Books

priproste razgovore. Ubrzo sam postigla skromne rezultate, a u međuvremenu se

natjerala biti dostupnija svojim kolegama, pa sam subotom navečer počela izlaziti
s njima premda sam izbjegavala uspostaviti prijateljski odnos. Naravno, nisam
uspjela u potpunosti izbrisati ogorčen ton, agresivne ispade, osornu šutnju.
Svejedno mi se činilo da se mogu popraviti. Katkad sam promatrala zdjele, čaše,
žlice ili čak i kamen na putu, sub list, pa bi me zapanjio njihov oblik, i kad je bio
obrađen i kad se pojavljivao u prirodnom stanju. Ulice Gornjeg rajona koje sam
poznavala odmalena sada sam proučavala kao da ih prvi put vidim, prodavaonice,
prolaznike, osmerokatnice, balkone nalik na bijele pruge naslonjene na oker ili
zelene ili plave zidove. Očaravalo me crno vulkansko kamenje u Svetom Jakovu
Kapreškom kojima sam prošla stotinama puta, stare sivo-ružičaste zgrade ili one
boje hrđe, vrtovi. Isto mi se događalo i s ljudima: profesorima, susjedima,
prodavačima, prolaznicima na ulicama Vomera. Zapanjila bi me neka njihova
kretnja, pogled, izraz lica. U tim mi se trenucima činilo da sve ima skrivenu
pozadinu i da je na meni da je otkrijem. Ali to ne bi potrajalo. Iako sam se
nastojala oduprijeti, povremeno bi me sve iritiralo, prevladala bi sklonost oštrim
kritičkim sudovima, prijeka potreba za svađom. Ne želim biti takva, pomislila bih
osobito u polusnu, no svejedno sam bila takva, a primijetiti da uspijevam pokazati
samo tu svoju stranu - grubu, jezičavu - katkad me ne bi ponukalo da se popravim,
nego da s podmuklim užitkom postanem još gora. Razmišljala sam: ako nisam
ljupka, dobro, ne moraju me voljeti; nitko od njih ne zna što me danonoćno tišti,
a utočište sam tražila u pomisli na Roberta.
Ali u međuvremenu sam iznenađeno i s užitkom sve više primjećivala da me
unatoč mojoj neumjerenosti školski kolege traže, pozivaju me na zabave, činilo
mi se da cijene čak i moje šikaniranje. Mislim da sam zahvaljujući tom novom
ozračju uspjela obuzdati Corrada i Rosarija. Od njih dvojice prvo se opet pojavio
Corrado. Došao je pred školu, rekao mi:
“Hoćemo prošetati Floridianom?”
Htjela sam odbiti, ali kako bih zaintrigirala kolegice koje su me promatrale,
kimnula sam, a kad mi je on rukom obavio ramena, izmigoljila sam se. U početku
me pokušavao nasmijati, a ja sam se ljubazno smijala, ali kad je pokušao sići sa
staze i odvesti me među živice, odbila sam, prvo pristojno, potom odlučno.
“Nismo zajedno?” upitao me iskreno zapanjen.
“Ne.”
“Kako ne? A ono što smo radili?”
“Što?”
Smeo se.
“Znaš što.”
“Ne sjećam se.”
“Rekla si da te to zabavlja.”
“Lagala sam.”
127
 Knjige.Club Books

Začudilo me što se doimao posramljenim. Opet je navaljivao, smeteno me

opet pokušao poljubiti. Potom je odustao, klonuo, progunđao: ne razumijem te,
rastužuješ me. Otišli smo sjesti na bijelo stubište s pogledom na blistavi Napulj
koji kao da je bio pod prozirnom kupolom, izvana modro nebo, a iznutra para, kao
da sve kamenje u gradu diše. “Griješiš”, rekao je.
“U čemu?”
“Misliš da si bolja od mene, nisi shvatila tko sam ja.”
“Tko si ti?”
“Čekaj i vidjet ćeš.”
“Čekat ću.”
“Ali, Gianni, Rosario ne čeka.”
“Kakve veze ima Rosario?”
“Zaljubio se u tebe.”
“Ma nije.”
“Je. Dala si mu krila i sad je siguran da ga voliš i stalno govori o tvojim
sisama.”
“Griješi, reci mu da volim drugoga.”
“Koga?”
“Ne mogu ti reći.”
Navaljivao je, pokušala sam promijeniti temu, a on me opet zagrlio oko
ramena.
“Jesam li ja taj drugi?”
“Ma ne.”
“Nisi mi valjda napravila sve one divote a da me ne voliš.”
“Vjeruj mi da je tako.”
“Onda si drolja.”
“Jesam kad želim.”
Pomislila sam ga upitati za Roberta, ali znala sam da ga prezire, da bi nakon
nekoliko uvredljivih dosjetki promijenio temu, pa sam se suzdržala, pokušala doći
do njega preko Giuliane.
“Prelijepa je”, pohvalila sam mu sestru.
“Ma vraga, toliko mršavi da izgleda kao ispijeni mrtvac, nisi je vidjela kad se
jutros probudila.”
Nabacio je brojne vulgarne opaske, rekao da Giuliana sada glumi sveticu kako
bi zadržala zaručnika s diplomom, ali da ništa kod nje nije sveto. Kad imaš sestru,
zaključio je, prođe te volja za ženama jer znaš da ste u svemu i po svemu gore od
nas muških.
“Onda miči ruke s mene i prestani me pokušavati poljubiti.”

128
 Knjige.Club Books

“Kakve to veze ima, zaljubio sam se.”

“A kad se zaljubiš, više me ne vidiš?”
“Vidim te, ali zaboravim da si kao moja sestra.”
“I Roberto je takav: ne vidi Giulianu kako je ti vidiš, nego kako ti vidiš mene.”
Iznervirao se, ta ga je tema rasrdila.
„Što bi Roberto vidio, slijep je, ne razumije ništa o ženama.”
“Možda, ali kad govori, svi ga slušaju.”
“I ti?”
“Ma ne.”
“Taj se sviđa samo glupim ljudima.”
“Sestra ti je glupa?”
“Da.”
“Samo si ti pametan?”
“Ja, ti i Rosario. Hoće se naći s tobom.”
Časak sam razmišljala pa rekla:
“Imam brdo zadaće.”
“Popizdit će, to je sin advokata Sargentea.”
“Neki važan lik?”
“Važan i opasan.”
“Corrà, nemam vremena, vas dvojica ne morate učiti, ja da.”
“Ti bi bila samo s onima koji moraju učiti?”
“Ne, ali postoji velika razlika između tebe i - na primjer - Roberta. Možeš
misliti kako on ima vremena za bacanje, sigurno je stalno nad knjigama.”
“Opet? Da se nisi zaljubila?”
“Ma kakvi.”
“Ako Rosario pomisli da si se zaljubila u Roberta, ili će ga ubiti ili će ga dati
ubiti.”
Rekla sam da obavezno moram ići. Roberta više nisam spomenula.

10.

Nedugo zatim pred školom se pojavio i Rosario. Odmah sam ga vidjela naslonjena
na kabriolet, visoka, mršava, silom nasmiješena, u tako upadljivo skupocjenoj
odjeći da su je moji kolege smatrali seljačkom. Nikakvom kretnjom nije pokušao
privući pozornost, kao da je bio uvjeren da, ako ne on, onda njegov žuti automobil
ne može proći neopaženo. I imao je pravo, automobilu su se svi divili. I,

129
 Knjige.Club Books

naravno, primijetili su me kad sam mu se pridružila, nerado, ali kao da mnome

upravlja na daljinski. Rosario se pravio da flegmatično sjeda za upravljač, ja sam
se jednako flegmatično smjestila kraj njega.
“Moraš me odmah odvesti kući”, rekla sam.
“Ti si gospodarica, a ja tvoj rob”, odgovorio je.
Upalio je automobil i nervozno krenuo, trubnjavom se probio među
učenicima.
“Sjećaš se gdje živim?” odmah sam uzrujano upitala jer je krenuo uzbrdo
cestom koja vodi u San Martino.
“Na vrhu Svetog Jakova Kapreškog.”
“Ali ne idemo na vrh Svetog Jakova Kapreškog.”
“Ići ćemo.”
Zaustavio se u uličici ispod utvrde Sant’Elmo, okrenuo se prema meni i
pogledao me svojim uvijek veselim licem.
“Gianni”, rekao je ozbiljno, “svidjela si mi se čim sam te ugledao. Htio sam
to reći nasamo, na mirnom mjestu.”
“Ružna sam, potraži si neku zgodnu žensku.”
“Nisi ružna, ti si osebujna.”
“To znači da sam ružna.”
“Ma kakvi, takve sise nemaju ni kipovi.”
Nagnuo se da će me poljubiti u usta, ustuknula sam, okrenula se.
“Ne možemo se poljubiti”, rekla sam, “zubi su ti previše prema van, a usne
pretanke.”
“Zašto su me onda druge poljubile?”
“Vidi se da su bile krezube, neka te one ljube.”
“Ne igraj se uvredama, Gianni, nije fer.”
“Ne igram se ja nego ti. Neprestano se smiješ, pa mi dođe da se zafrkavam.”
“Znaš da je to vanjski izgled. Iznutra sam skroz ozbiljan.”
“I ja sam. Rekao si mi da sam ružna, a ja sam ti rekla da imaš zube prema van.
Sad smo jedan - jedan, odvezi me doma jer će mi se mama brinuti.”
Ali nije se povukao, ostao je na nekoliko centimetara od mene. Ponovio je da
sam osebujna, osebujna kako voli, i tiho se požalio da nisam shvatila koliko su
ozbiljne njegove namjere. Potom je naglo podignuo glas i sa strepnjom rekao:
“Corrado laže, kaže da si s njim napravila nešto u što ne vjerujem.”
Pokušala sam otvoriti vrata auta, ljutito rekla:
“Moram ići.”
“Čekaj: ako si to napravila s njim, zašto nećeš i sa mnom?” Izgubila sam
strpljenje:

130
 Knjige.Club Books

“Rosa, dosta mi te, ništa ja ne radim ni s kim.”

“Zaljubljena si u drugoga.”
“Nisam zaljubljena ni u koga.”
“Corrado kaže da otkako si vidjela Roberta Matesea, više ništa ne razumiješ.”
“Ne znam ni tko je Roberto Matese.”
“Ja ću ti reći: tip koji si svašta umišlja.”
“Onda to nije Roberto kojeg ja znam.”
“Vjeruj mi, on je. A ako ne vjeruješ, dovest ću ti ga pa ćemo vidjeti.”
“Dovest ćeš mi ga? Ovamo?”
“Samo reci.”
“I on će doći?”
“Ne, ne samoinicijativno. Dovest ću ti ga nasilu.”
“Smiješan si. Robertu kojega ja poznajem nitko ne može ništa nasilu.”
“Ovisi o sili. Uz pravu silu svi naprave što moraju.” Zabrinuto sam ga
pogledala. Smijao se, ali pogled mu je bio vrlo ozbiljan.
“Nije me briga ni za kakvog Roberta ni za Corrada ni za tebe”, rekla sam.
Zagledao mi se u grudi kao da krijem nešto u grudnjaku, potom je progunđao:
“Daj mi pusu pa ću te odvesti doma.”
U tom sam času bila sigurna da će me ozlijediti, ali sam unatoč tome svejedno
pomislila da mi se, iako je ružan, sviđa više od Corrada. Na tren sam ga vidjela
kao izrazito sjajna demona koji me objema rukama grabi za glavu i prvo me nasilu
ljubi, potom njome udara o prozorsko staklo dok me ne ubije.
“Ništa ti ja ne dam”, rekla sam. “Ili ćeš me odvesti ili izlazim i odlazim.”
Dug me trenutak gledao u oči, potom je upalio auto.
“Ti si gospodarica.”

11.

Doznala sam da i dečki iz mojega razreda sa zanimanjem govore o mojim velikim

grudima. Rekla mi je to Mirella, djevojka s kojom sam dijelila klupu, i dodala da
je njezin prijatelj iz četvrtog razreda - sjećam se, zvao se Silvestro, uživao je
određeni ugled jer je dolazio u školu motorom na kojem su mu svi zavidjeli - na
dvorištu naglas rekao: ni guzica joj nije loša, samo joj lice prekriješ jastukom pa
se dobro poševiš.
Tu noć nisam spavala, plakala sam zbog poniženja i bijesa. Palo mi je na
pamet da to kažem ocu, ta je pomisao bila iritantan ostatak iz djetinjstva, kad sam
bila dijete, pretpostavljala sam da bi se on suočio sa svakim mojim problemom i
131
 Knjige.Club Books

riješio ga. Ali odmah zatim sjetila sam se majke koja uopće nema grudi i Costanze
čije su okrugle, jedre, pa sam pomislila da otac naše ženske grudi sigurno voli i
više nego Silvestro, Corrado, Rosario. Isti je kao svi muškarci i sigurno bi, da mu
nisam kći, o Vittoriji preda mnom govorio s istim prijezirom s kojim je Silvestro
govorio o meni, rekao bi da je ružna, ali da ima goleme sise, čvrstu guzu i da joj je
Enzo sigurno lice prekrivao jastukom. Jadna Vittoria s takvim bratom: kako su
muškarci grubi, kako je okrutna svaka riječ koju posvete ljubavi. Uživaju
ponižavajući nas i vukući nas svojim putem besramlja. Bila sam potištena i
na trenutke sam se - u bolnim trenucima i danas imam osjećaj da mi u glavi bjesni
električna oluja - pitala je li i Roberto takav, izražava li se tako. To mi se činilo
nemogućim, zapravo, sama činjenica da sam se to zapitala dodatno me
ogorčila. Giuliani se, pomislila sam, sigurno obraća ljubaznim rečenicama i
sigurno čezne za njom, još najbolje da nije tako, ali nježno. Na kraju sam se
smirila zamišljajući koliko je njihov odnos sigurno profinjen i obećala si da ću
pronaći način da ih oboje volim i da im čitav život budem osoba kojoj će
sve povjeravati. Dakle, dosta je sisa, guze, jastuka. Tko je uopće Silvestro, što on
zna o meni, nije mi čak ni brat koji je odmalena uz mene pa je upoznat sa
svakodnevicom mojega tijela, srećom, nemam ni brata ni sestru. Kako se
usuđuje tako govoriti pred svima?
Smirila sam se, ali trebalo je nekoliko dana da izblijedi Mirellina informacija.
Jednog jutra bila sam u učionici, glava mi je bila bezbrižna. Dok sam šiljila
olovku, zvono je označilo odmor. Otišla sam u hodnik i pred sobom zatekla
Silvestra. Bio je krupan momak, deset centimetara viši od mene, izrazito bijele i
pjegave puti. Bilo je vruće, nosio je žutu košulju kratkih rukava. Bez
predumišljaja sam ga vrškom olovke udarila u ruku, zabila je svom snagom. A
on je kriknuo, ispustio dugačak krik nalik na galeblji, i zagledao se u ruku
govoreći: zabio mi se špic. Navrle su mu suze, povikala sam: gurnuli su me,
oprosti, nije bilo namjerno. U međuvremenu sam provjerila olovku, promrmljala:
stvarno je otpao špic, daj da vidim.
Zapanjila sam se. Što bih učinila da mi je u ruci bio nož, bih li mu ga zabila u
ruku ili tko zna kamo? Uz pomoć prijatelja Silvestro me odvukao k ravnateljici,
ja sam se i pred njom nastavila braniti, zaklela se da su me gurnuli u gužvi pod
odmorom. Činilo mi se previše ponižavajućim spomenuti priču o velikim prsima
i jastuku, nepodnošljiva mi je bila pomisao da ispadnem kao neka koja ne želi
priznati da je ružna. Kad je postalo jasno da se Mirella neće umiješati i iznijeti
moj motiv, čak mi je i laknulo. Bila je to nezgoda, ponavljala sam dok to svima
nije počelo izlaziti na uši. Ravnateljica je polako smirila Silvestra i pozvala moje
roditelje.

12.

132
 Knjige.Club Books

Majka je to vrlo teško primila. Znala je da sam opet počela učiti i veoma je
računala na činjenicu da sam odlučila preskočiti razred. Tu glupost doživjela je
kao još jednu izdaju u nizu, možda joj je potvrdila da, otkako je otac otišao, ni ona
ni ja više ne znamo dostojanstveno živjeti. Promrmljala je da moramo zaštititi to
što jesmo, da moramo biti svjesne sebe. I naljutila se kako se nikada ne ljuti, ali
ne na mene, tada je već svaku moju nevolju opsjednuto dovodila u vezu
s Vittorijom. Rekla je da joj tako pomažem, da teta želi se poistovjetim s njom po
ponašanju, riječima, svemu. Male oči još su joj više upale, činilo se da će joj kosti
lica svakog časa razderati kožu. Polako je rekla: želi te iskoristiti da dokaže kako
smo tvoj otac i ja tek privid, da smo se mi možda malo uzdignuli, ali ti ćeš se
survati nizbrdo pa će se sve izjednačiti. Potom je otišla do telefona i sve prenijela
bivšem mužu, ali dok je sa mnom izgubila živce, s njim ih je smirila. Obraćala mu
se posve tiho, kao da imaju sporazum koji me isključuje sve više kako ja prijetim
da ću ih obeščastiti svojim pogrešnim postupcima. Tužno sam pomislila: kako se
sve raspalo, nastojim održati sve na okupu, ali ne mogu, sa mnom nešto ne štima,
sa svima nešto ne štima, osim s Robertom i Giulianom. Majka je za to vrijeme na
telefon govorila: molim te, idi ti. I više je puta ponovila: dobro, imaš pravo,
znam da si zauzet, ali molim te, idi. Kad je prekinula razgovor, ogorčeno sam
rekla:
“Neću da tata ide ravnateljici.”
Ona mi je odgovorila:
“Šuti, ti želiš ono što mi želimo.”
Znalo se da je ravnateljica pomirljiva prema roditeljima koji šutke slušaju
njezine govorancije i blago prekore svoje potomstvo, a osobito oštra prema onima
koji stanu braniti svoju djecu. Bila sam sigurna da se mogu pouzdati u
majku, uvijek je odlično izlazila na kraj s ravnateljicom. Otac je pak više puta,
katkad čak i veselo izjavio da ga sve što ima veze sa školskim svijetom nervira -
kolege mu kvare raspoloženje, grozi se hijerarhija, rituala školskih tijela - stoga
je uvijek dobro pazio da ne kroči u moju školu kao roditelj, znao je da bi me
sigurno oštetio. No tog je puta došao na vrijeme, kad je završila nastava. Vidjela
sam ga u hodniku i nevoljko mu se pridružila. Zabrinuto sam mu, namjerno
napuljskim naglaskom promrmljala: tata, ja to stvarno nisam namjerno učinila, ali
bolje da mi ne daš za pravo, inače neće biti dobro.
Rekao je da se ne brinem, a u ravnateljičinu društvu bio je vrlo srdačan. Vrlo
ju je pozorno slušao dok mu je potanko govorila koliko je teško voditi gimnaziju,
ispričao joj pričicu o neukosti trenutačnog školskog nadzornika, iznebuha joj stao
komplimentirati naušnice koje joj tako dobro pristaju. Ravnateljica je zadovoljno
stisnula vjeđe, rukom lagano pljesnula zrak kao da ga želi otjerati, nasmijala se
pa istom rukom prekrila usta. Tek kad se već činilo da nikad neće prestati
čavrljati, otac se naglo vratio na moje nedjelo. Oduzeo mi je dah rekavši da sam
sigurno namjerno udarila Silvestra, da me dobro poznaje, da sam sigurno imala
dobar razlog da to učinim, da ne zna koji je to dobar razlog i da ga ne zanima, ali

133
 Knjige.Club Books

je odavno naučio da u muško-ženskim čarkama muškarac uvijek ima krivo, a žena

pravo te da sve i ako tom prilikom nije bilo tako, muškarce svejedno treba naučiti
da preuzmu odgovornost čak i kad se čini da nisu odgovorni. Naravno, to je
okvirni sažetak, otac je govorio dugo i njegove su rečenice bile privlačne i oštre,
rečenice čija te elegancija ostavi bez teksta, a istodobno ti je jasno da ne ostavljaju
mjesta prigovorima, izgovorene su vrlo autoritativno.
Sa strepnjom sam čekala da ravnateljica odgovori. Učinila je to odanim
glasom, zvala ga profesore, bila je toliko zavedena da sam se posramila što sam
rođena kao žena, što mi je suđeno da se muškarci prema meni tako ophode
bez obzira na moje obrazovanje, bez obzira na važan položaj koji zauzimam.
Svejedno, umjesto da stanem bijesno vrištati, bila sam čak i sretna. Ravnateljica
više nije htjela pustiti oca da otiđe i vidjelo se da mu postavlja pitanje za
pitanjem samo kako bi mu još slušala glas i tko zna, možda u nadi da će joj opet
komplimentirati ili da je to početak prijateljstva s ljubaznom i profinjenom
osobom koja je smatra dostojnom svojih vrlih promišljanja.
Dok ona još nikako da nas pusti da odemo, ja sam bila uvjerena da će me, čim
izađemo na dvorište, otac pokušati nasmijati oponašajući taj njezin ton, način na
koji je provjeravala je li joj frizura postojana, izraz lica kojim je reagirala na
njegove komplimente. I bilo je točno tako.
“Jesi li vidjela kako je treptala? A kako je rukom popravljala frizuru? A taj
glas? Oh, da, eh, eh, profesore, ma ne.”
Smijala sam se baš kao djevojčica, već sam se počela opet djetinjasto diviti
tom muškarcu. Smijala sam se glasno, ali s nelagodom. Nisam znala bih li se
prepustila ili prisjetila da ne zaslužuje da mu se divim i povikala mu: rekao si joj
da muškarci uvijek imaju krivo i da moraju preuzeti odgovornost, ali ti je pred
mamom nikad nisi preuzeo, kao ni preda mnom. Tata ti si lažov, lažov koji me
plaši upravo zbog simpatija koje znaš izazvati kad želiš.

13.

Ushićenost njegovim uspješnim pothvatom potrajala je dok nismo ušli u

automobil. Još dok je sjedao za upravljač, otac je počeo nizati jednu bahatu
rečenicu za drugom.
“Ovo shvati kao lekciju. Svakog možeš dovesti u red. Budi uvjerena da će ta
žena dok ne završiš gimnaziju uvijek biti na tvojoj strani.”
Nisam se uspjela obuzdati i odgovorila sam:
“Ne na mojoj, nego na tvojoj.”

134
 Knjige.Club Books

Osjetio je gorčinu, činilo se da se posramio što si tako pjeva hvalospjeve. Nije

upalio auto, objema rukama prošao je po licu, od čela do brade, kao da želi
izbrisati muškarca koji je bio do prije nekoliko trenutaka.
“Bilo bi ti draže da si se sa svime sama suočila?”
“Bi.”
“Nije ti se svidjelo kako sam se ponio?”
“Bio si dobar. Da si je pitao želi li hodati s tobom, pristala bi.”
„Što ti misliš da sam trebao?”
“Ništa, gledati svoja posla. Otišao si, imaš drugu ženu i druge kćeri, zaboravi
na mamu i mene.”
“Tvoja majka i ja se volimo. A ti si moja jedina, ljubljena kći.”
“Lažeš.”
Ocu je gnjev sijevnuo u očima, činilo mi se da se uvrijedio. Eto, pomislila
sam, odakle mi snaga da udarim Silvestra. Ali krv mu je udarila u glavu samo na
tren, tiho je rekao: “Odvest ću te kući.”
“Mojoj ili svojoj?”
“Kamo želiš.”
“Ne želim ništa. Uvijek je kako ti želiš, tata, znaš kako ljudima zavrtjeti
mozgom.”
„Što to govoriš?”
Evo mu opet krv udara, vidim mu je u zjenicama: zaista mu mogu dići tlak
ako želim. Ali nikada neće otići tako daleko da me išamara, pomislila sam, nema
potrebe za tim. Mogao bi me uništiti riječima, zna kako, trenira to od mladih dana,
tako je uništio Vittorijinu i Enzovu ljubav. I sigurno je trenirao i mene, htio je da
budem kao on sve dok ga nisam razočarala. Ali neće me napasti ni verbalno, misli
da me voli i boji se povrijediti me. Promijenila sam ploču.
“Oprosti”, promrmljala sam, “ne želim da se brineš zbog mene, ne želim da
zbog mene gubiš vrijeme na nešto čime ti se ne da baviti.”
“Onda se lijepo ponašaj. Kako ti je palo na pamet udariti tog dečka? To se ne
radi, pogrešno je. Tako mi se sestra ponašala i, naime, nije dogurala dalje od
četvrtog osnovne.”
“Odlučila sam preskočiti razred.”
“To je lijepa vijest.”
“I odlučila sam da se više neću viđati s tetom Vittorijom.”
“Drago mi je ako si ti tako odlučila.”
“Ali nastavit ću se viđati s Margheritinom djecom.” Zapanjeno me pogledao:
“Tko je Margherita?”
Nekoliko sekunda mislila sam da glumi, onda sam se predomislila. Dok je
njegova sestra bila opsesivno upućena i u njegove najskrovitije odluke, on nakon
135
 Knjige.Club Books

prekida nije više htio ni čuti za nju. Desetljećima se borio s Vittorijom, ali
o njezinu životu nije znao ništa, taj oholi nehaj bio je važan dio njegova prijezira.
Objasnila sam mu:
“Margherita je prijateljica tete Vittorije.”
Iritirano je zamahnuo.
“Tako je, zaboravio sam joj ime.”
“Ima troje djece: Tonina, Giulianu i Corrada. Giuliana je najbolja. Stalo mi je
do nje, starija je pet godina od mene i stvarno je pametna. Zaručnik joj studira u
Milanu, ondje je diplomirao. Upoznala sam ga i stvarno je bistar.”
“Kako se zove?”
“Roberto Matese.”
Smeteno me pogledao.
“Roberto Matese?”
Kad otac posegne za tim tonom, nema sumnje: na pameti mu je netko komu
se iskreno divi i komu jedva primjetno zavidi. Naime, zaintrigirao se, htio je znati
u kakvim sam ga okolnostima upoznala, odmah je shvatio da se moj
Roberto podudara s mladim znanstvenikom koji piše vrlo znamenite članke u
važnom časopisu Katoličkog sveučilišta. Osjetila sam kako mi se lice zažarilo od
ponosa, od zadovoljstva. Pomislila sam: čitaj, istražuj, piši, ali on je mnogo bolji
od tebe, i ti to znaš, upravo to priznaješ. Zapanjeno je pitao: “Upoznali ste se na
Pasconeu?”
“Da, u župi, ondje se rodio, ali je poslije otišao u Milano. Teta Vittoria me
upoznala s njim.”
Doimao se zbunjenim, kao da mu je tih nekoliko rečenica poremetilo
geografske koordinate pa se muči povezati Milano, Vomero, Pascone, zgradu u
kojoj se rodio. Ali ubrzo je povratio uobičajeno uviđavan ton između očinskog
i profesorskog:
“Dobro, drago mi je. Imaš pravo i obvezu produbiti poznanstvo sa svakim tko
te zaintrigira. Tako rasteš. Šteta samo što si odnos s Angelom i Idom svela na
minimum. Imate toliko toga zajedničkog. Trebale biste se opet zbližiti kao
nekada. Znaš da i Angela ima prijatelje s Pasconea?” Učinilo mi se da je toponim
koji uglavnom izgovara iritirano, ogorčeno, prezrivo ne samo u mojoj
prisutnosti, nego i Angelinoj, kako bi bacio ljagu na prijateljstvo svoje pokćerke,
ovog puta izgovorio manje srdito. Ali možda sam pretjerala, nisam mogla
kontrolirati nagon da ga prikažem još zadrtijim, što mi je također teško padalo.
Zagledala sam se u njegovu ruku koja je okretala ključ s namjerom da pokrene
automobil, odlučila:
“Dobro, idem malo k tebi.”
“Bez obješenih nosova?”
“Da.”

136
 Knjige.Club Books

Razveselio se, krenuo.

“Ali to nije samo moj dom, i tvoj je.”
“Znam”, rekla sam.
Dok je vozio prema Posillipu, nakon dugotrajna muka upitala sam ga:
“Često razgovaraš s Angelom i Idom, u dobrim ste odnosima?”
“Dosta.”
“S tobom su u boljim nego s Marianom?”
“Možda.”
“Više voliš njih nego mene?”
„Što to govoriš? Tebe puno više volim.”

14.

Bilo je to lijepo popodne. Ida mi je htjela pročitati nekoliko svojih pjesama koje
su mi se veoma svidjele. Snažno me zagrlila kad sam se oduševljeno osvrnula na
njih; požalila se na školu, dosadna je, nesnosna, najveća prepreka slobodnom
očitovanju njezina književnog poziva; obećala je da će mi dati da pročitam
dugačak roman nadahnut nama trima, samo da pronađe vremena da ga završi.
Angela me pak neprestano dodirivala, grlila, kao da se odviknula od moje
prisutnosti i želi se uvjeriti da sam doista ondje. Iz čista mira udarila je vrlo
povjerljivo spominjati epizode iz našeg djetinjstva, sad kroz smijeh, sad očiju
punih suza. Nisam se sjećala gotovo ničega čega se ona prisjetila, ali nisam joj to
rekla. Stalno sam kimala, smijala se, a ponekad bi me, kad bih osjetila da je
stvarno sretna, uhvatila prava nostalgija za vremenom za koje sam svejedno
smatrala da je zauvijek minulo i da ga je njezina pretjerano privržena mašta
nespretno oživjela.
Kako se lijepo izražavaš, rekla mi je čim se Ida nevoljko usredotočila na
učenje. Shvatila sam da sam i ja njoj to htjela reći. Otisnula sam se na Vittorijin
teritorij, da i ne spominjem ono s Corradoni, Rosanom, i namjerno sam si usta
napunila dijalektom i dijalektalnim naglascima. Ali evo, već je isplivao naš
žargon koji je najvećim dijelom proizlazio iz isječaka naših dječjih štiva kojih se
više i nismo sjećale. Napustila si me - potužila se, ali ne prijekorno - i smijući se
priznala da se gotovo uvijek osjećala neumjesnom, ja sam njezina normalnost.
Ukratko, opet smo se ugodno zbližile i doimala se sretnom. Upitala sam je za
Tonina, odgovorila mi je:
“Izbjegavam ga.”
“Kako to?”
“Ne sviđa mi se.”

137
 Knjige.Club Books

“Zgodan je.”
“Ako želiš, poklanjam ti ga.”
“Ne, hvala.”
“Vidiš? Ni tebi se ne sviđa. A meni se svidio samo zato što sam mislila da se
tebi sviđa.”
“Nije istina.”
“Bome jest. Oduvijek, odmah se prisilim da mi se svidi što se tebi sviđa.”
Utrošila sam nekoliko riječi u korist Tonina i njegovih brata i sestre, pohvalila
ga jer je dobar momak s ispravnim ambicijama. Ali Angela je odvratila da je
uvijek tako ozbiljan, tako patetičan s tim svojim kratkim opaskama koje zvuče
kao proročanstvo. Opisala ga je kao dečka koji se rodio prestar, previše je vezan
uz svećenike. U rijetkim prilikama kad bi se našli, Tonino se neprestano žalio što
su don Giacoma otjerali iz župe zbog debata koje je organizirao, poslali su ga u
Kolumbiju. To mu je bila jedina tema, nije znao ništa o filmovima, o televiziji, o
knjigama, o pjevačima. U najboljem je slučaju katkad govorio o kućama, tvrdio da
su ljudska bića puževi koji su ostali bez kućice, ali ne mogu dugo živjeti bez krova
nad glavom. Sestra mu ne sliči, Giuliana je karakternija, a povrh svega, prelijepa
je iako previše mršavi.
“Ima dvadeset godina”, rekla je, “ali izgleda mlađe. Sluša sve što mi izađe iz
usta, kao da sam tko zna tko. Ponekad mi se čini da joj ulijevam strah. A znaš što
mi je rekla za tebe? Rekla je da si posebna.”
“Ja?”
“Da.”
“Nije istina.”
“Je. Kaže da je to rekla i zaručniku.”
Te su me rečenice uskomešale, ali nisam to pokazala. Trebam li povjerovati
u njih? Giuliana me smatra posebnom, Roberto također? Ilije to ljubazan način da
me usreći i učvrsti naš odnos? Rekla sam Angeli da se osjećam kao kamen pod
kojim se skriva rudimentaran život, sve samo ne izvanredan, ali da ću, bude li ikad
izašla s Toninom i Giulianom i možda Robertom, rado prošetati s njima.
To ju je oduševilo i sljedeće me subote nazvala. Giuliane nije bilo, naravno,
ni njezina zaručnika, ali dogovorila se s Toninom, a ne želi izaći sama s njim,
zamolila me da im se pridružim. Rado sam pristala pa smo šetale uz more od
Mergelline do Kraljevske palače, Tonino u sredini, ja sjedne, Angela s druge
strane.
Koliko sam puta srela tog dečka? Jednom, dvaput? Pamtila sam ga kao
šeprtljava, ali ugodna, i doista je bio visok mladić, sav snažan i mišićav, izrazito
crne kose, pravilnih crta lica, sramežljivost ga je navodila da škrtari na
riječima, kretnjama. Ali ubrzo mi se učinilo da razumijem zašto ga Angela ne
podnosi. Tonino kao da je vagao posljedice svake riječi i čovjek bi mu poželio

138
 Knjige.Club Books

dovršiti rečenice ili mu izbrisati one besmislene, povikati mu: shvatila sam,
nastavi. Bila sam strpljiva. Za razliku od Angele koja bi se izgubila, zagledala se
u more, palače, ja sam ga dugo ispitivala i sve što bi rekao zvučalo mi je
zanimljivo. Prvo mi je govorio o arhitekturi, koju potajno studira, i iscrpno mi,
detalj po detalj, opisao neki težak ispit koji je sjajno položio. Potom mi je rekao da
je Vittoria, otkako je don Giacomo morao otići iz župe, postala još nepodnošljivija
nego inače i da svima zagorčava život. Na kraju je, nakon što sam ga oprezno
potaknula, dugo govorio o Robertu, vrlo srdačno i s tako beskrajnim poštovanjem
da je Angela rekla: za njega se nije trebala zaručiti tvoja sestra, ti si se trebao
zaručiti za njega. Meni se pak svidjela ta odanost bez trunke zavisti ili zlobe,
njegove su me riječi raznježile. Roberta čeka sjajna sveučilišna karijera. Roberto
je nedavno objavio esej u prestižnom međunarodnom časopisu. Roberto je dobar,
skroman je, njegova energija pokreće i najnepovjerljivije ljude. Roberto oko
sebe širi najplemenitije osjećaje. Slušala sam ne prekidajući ga, pustila bih da to
sasvim polagano gomilanje pohvala vječno potraje. Ali Angela je bila sve
napetija, pa je večer završila nakon još nekoliko rečenica.
“On i tvoja sestra živjet će u Milanu?” upitala sam.
“Hoće.”
“Nakon vjenčanja?”
“Giuliana bi mu se odmah htjela pridružiti.”
“A zašto to ne učini?”
“Znaš kakva je Vittoria, okrenula je mamu protiv nje. Pa sad obje žele da se
prvo vjenčaju.”
“Ako Roberto dođe u Napulj, bit će mi drago razgovarati s njim.”
“Naravno.”
“S njim i Giulianom.”
“Daj mi svoj broj, reći ću im da te nazovu.”
Kad smo se razdvojili, zahvalno mi je rekao:
“Bila je to lijepa večer, hvala, nadam se da ćemo se ubrzo opet vidjeti.”
“Moramo puno učiti”, obrecnula se Angela.
“Da”, rekla sam, “ali naći ćemo vremena.”
“Više ne dolaziš na Pascone?”
“Znaš kakva mi je teta, jednom je srdačna, drugi put bi me ubila.”
Tužno je odmahnuo glavom.
“Nije ona zla, ali nastavi li ovako, ostat će sama. Ni Giuliana je više ne
podnosi.”
Htio je udariti u priču o tom križu - Vittoriju je baš tako nazvao - koji su on i
njegovi sestra i brat morali podnositi odmalena, ali Angela ga je osorno srezala.
Pokušao ju je poljubiti, ali mu se izmaknula. Dosta - gotovo da je povikala moja

139
 Knjige.Club Books

prijateljica kad smo ga ostavile za sobom - jesi vidjela kako je naporan, uvijek
govori isto, od riječi do riječi, nikad se ne zafrkava, nikad se ne nasmije, učmao
je.
Pustila sam je da si dade oduška, zapravo, više sam joj puta dala za pravo.
Dosadan je kao uš, rekla sam, ali potom sam dodala: svejedno je poseban, svi su
dečki ružni i agresivni i smrde, on je samo malo previše suzdržan, a čak i ako ti
pije krv na slamku, nemoj ga ostaviti, jadan, gdje ćeš naći nekog takvog.
Neprestano smo se smijale. Smijale se riječima kakva je učmalost, uš, a
osobito izrazima koje smo slušale odmalena, možda od Mariana: piti krv na
slamku. Smijale smo se jer Tonino nikad ne gleda u oči ni Angelu ni bilo koga,
kao da skriva tko zna što. Na kraju smo se smijale jer mi je rekla da, iako mu se
čim je zagrli hlače tako napuhnu da ona odmah s gnušanjem udalji trbuh, ne
poduzima inicijativu, nikad joj nije ni ruku gurnuo pod majicu.

15.

Sutradan je zazvonio telefon, javila sam se, bila je to Giuliana. Zvučala mi je

srdačno, a istodobno i vrlo ozbiljno, kao da cilja na nešto važno što ne dopušta
šaljiv ton ili banalnosti. Rekla je da je od Tonina doznala da je planiram nazvati
pa me rado preduhitrila. Htjela je da se vidimo, i Roberto bi to volio. Idući tjedan
doći će u Napulj na konferenciju i oboma bi bilo stvarno drago da se nađemo.
“Da se nađete sa mnom?”
“Da.”
“Ne, rado ću se naći s tobom, ali s njim ne, bit će mi neugodno.”
“Zašto? Roberto je ljubazan.”
Naravno, pristala sam, dugo sam čekala takvu priliku. Ali da bih obuzdala
uzbuđenje, možda čak i kako bih se zbližila s njom prije tog susreta, predložila
sam joj šetnju. Razveselila se, rekla: može i danas. Bila je tajnica u zubarskoj
ordinaciji u Foriji, našle smo se kasno popodne na postaji podzemne željeznice na
Cavourovu trgu, odnedavno meni vrlo dragom području jer me podsjećalo na
djeda i baku iz Muzeja, ljubaznu rodbinu iz mojega djetinjstva.
No već sam pogled izdaleka na Giulianu utukao me. Bila je visoka, skladnih
pokreta, približavala mi se odišući samopouzdanjem i ponosom. Njezina čednost
koju sam primijetila još onomad u crkvi kao da joj se prenijela na odjeću, na
korak, i sad joj se doimala prirođenom. Dočekala me veselo i brbljavo kako bi me
opustila pa smo krenule besciljno šetati. Prešle smo Muzej, na kraju krenule
uzbrdo prema Svetoj Tereziji, ja sam ostala bez riječi, zapanjilo me kako zbog
krajnje mršavosti, lagane šminke poprima neku vrstu asketske ljepote koja izaziva
poštovanje.

140
 Knjige.Club Books

Eto, pomislila sam, što je Roberto učinio: preobrazio je curu iz predgrađa u

djevojku o kakvima se pišu pjesme.
U nekom sam času uskliknula:
“Kako si se promijenila, još si i ljepša nego kad sam te vidjela u crkvi."
“Hvala.”
“Mora da je to od ljubavi”, ustvrdila sam, tu sam rečenicu mnogo puta čula
od Costanze, od majke.
Nasmijala se, zanijekala, rekla:
“Ako pod ljubavi misliš na Roberta, onda ne, Roberto nema veze s tim.”
Ona je osjetila potrebu da se promijeni pa je uložila golem trud što i dalje čini.
Prvo mi je pokušala općenito objasniti potrebu da se svidimo onima koje
poštujemo, volimo, ali potom se to nastojanje da se apstraktno izražava postupno
zakompliciralo, pa mi je stala govoriti kako Robertu odgovara sve u vezi s njom,
i da ostane kakva je bila odmalena i da se promijeni. Ništa joj ne nameće,
ovakvu frizuru, onakvu haljinu, ništa.
“Ti mi”, rekla je, “zvučiš zabrinuto, misliš da je on jedan od onih koji su stalno
nad knjigama i ulijevaju strah i stalno diktiraju. Nije tako, ja ga se sjećam dok je
bio dijete, nikad nije pretjerano učio, zapravo, nikad nije učio kao najbolji učenici.
Stalno se vani loptao, on uči usput, uvijek je radio deset stvari istovremeno. On je
kao životinja koja ne razlikuje dobro od otrovnoga, sve mu paše jer - vidjela sam
to - sve preobrazi samo laganim dodirom i to tako da ostaneš bez teksta.”
“Možda onda tako djeluje i na ljude.”
Nasmijala se, nervozno nasmijala.
“Da, bravo, i na ljude. Recimo da sam u njegovoj blizini osjetila potrebu za
promjenom koju i dalje osjećam. Naravno, prva koja je primijetila da se mijenjam
bila je Vittoria, ne može podnijeti što ne ovisimo u svemu i u potpunosti o njoj,
naljutila se, rekla je da oglupljujem, da ne jedem i da postajem ravna kao daska.
Mama je pak sretna, htjela bi da se još promijenim i da se promijeni Tonino, da
se promijeni Corrado. Jedne večeri potajno mi je rekla kako je Vittoria ne bi čula:
kad odeš u Milano s Robertom, povedi i braću, nemojte ostati tu, ništa dobro ne
može proizaći iz toga. Ali Vittoriji ništa ne promakne, Gianni, čuje čak i ono što
kažemo tiho ili što uopće ne kažemo. Zato se, umjesto da se naljuti na moju mamu,
posljednji put kad je Roberto došao na Pascone, suočila s njim i rekla mu: rodio
si se u ovim kućama, odrastao na ovim ulicama, Milano je došao poslije, moraš
se vratiti ovamo. On ju je kao uvijek saslušao - takav je, sasluša čak i lišće kad
zapuše vjetar - a onda ljubazno odgovorio kako uvijek treba izravnati sve račune
i dodao da prvo treba podmiriti one u Milanu. Takav je: sasluša te pa ode svojim
putem, ili pak svim putevima koji ga zanimaju, uključujući možda i put koji mu
ti predložiš.”
“Znači da ćete se vjenčati i živjeti u Milanu?”
“Da.”
141
 Knjige.Club Books

“Odnosno, Roberto će se posvađati s Vittorijom?”

“Ne, s Vittorijom ću ja prekinuti, prekinut će Tonino, prekinut će Corrado.
Ali ne i Roberto, Roberto učini što mora i nikad ni s kim ne prekine.”
Divila mu se, kod zaručnika je najviše voljela njegovu dobronamjernu
odlučnost. Osjetila sam da mu se potpuno predala, smatrala ga je svojini
spasiteljem, osobom koja će je izbaviti iz mjesta rođenja, iz nedovoljne
obrazovanosti, iz majčine krhkosti, iz moći moje tete. Upitala sam je ide li često
u Milano k Robertu, a ona se smrknula, rekla da je to komplicirano, Vittoria se
protivi. Bila je tri ili četiri puta i to samo zato što je Tonino išao s njom, ali već
nakon tih nekoliko boravaka zaljubila se u taj grad. Roberto ima brdo prijatelja,
neki su stvarno važni ljudi. On je sa svima želi upoznati i uvijek je vodi sa sobom,
sad ovome u goste, sad na sastanak s onim. Sve je to bilo predivno, ali je i jako
strepila. Nakon tih iskustava dobila je tahikardiju. U svakoj se prilici pitala zašto
je Roberto izabrao baš nju iako je glupa, neuka, ne zna se oblačiti, kad su u Milanu
najbolje od najboljih. A i u Napulju, ti si svakako djevojka kako treba. A Angelu
da i ne spominjemo, tako se lijepo izražava, lijepa je, otmjena. A ja? Što sam ja,
kakve veze imam s njim?
Bilo mi je drago što mi priznaje tu superiornost, svejedno sam rekla da je to
glupost. Angela i ja govorimo kako su nas roditelji odgojili, a odjeću nam biraju
majke ili je biramo prema njihovu ukusu koji smo prisvojile. Činjenica je da je
Roberto poželio nju i samo nju jer se zaljubio u to što jest i zato je nikada neće
zamijeniti drugom. Tako si lijepa, tako živa, uskliknula sam, ostalo se nauči, već
učiš: ako želiš, pomoći ću ti, i Angela, mi ćemo ti pomoći.
Vratile smo se, otpratila sam je do podzemne na Cavourovu trgu.
“Pazi, neka ti ne bude neugodno pred Robertom”, ponovila je, “vidjet ćeš,
jako je pristupačan.”
Zagrlile smo se, veselio me taj početak prijateljstva. Ali shvatila sam i da sam
na Vittorijinoj strani. Htjela sam da Roberto otiđe iz Milana, da se doseli u Napulj.
Htjela sam da moja teta pobijedi i budućim mladencima naloži da žive, što ja
znam, na Pasconeu, kako bih mogla vezati svoj život uz njihov i viđati ih kad
želim, čak i svakog dana.

16.

Pogriješila sam: rekla sam Angeli da sam se našla s Giulianom i da ću se ubrzo

naći i s Robertom. To joj se nije svidjelo. Premda mi je ogovarala Tonina, a hvalila
Giulianu, naglo se predomislila: rekla je da je Tonino dobar dečko, a njegova
sestra harpija i da ga gnjavi. Nije mi dugo trebalo da shvatim da je ljubomorna:
nije mogla podnijeti da mi se Giuliana nije obratila preko nje.

142
 Knjige.Club Books

“Bolje da mi više ne dođe pred oči”, rekla mi je jedne večeri kad smo izašle
prošetati. “Odrasla je, a prema nama se odnosi kao prema djeci.”
“Nije točno.”
“Bome je. U početku se pravila da sam ja učiteljica, a ona učenica. Zakvačila
se za mene, govorila: baš lijepo, ako se udaš za Tonina, bit ćemo u rodu. Ali
licemjerna je. Uvuče ti se pod kožu, glumi prijateljicu, a zapravo misli na sebe.
Sad je zapela za tebe, ja joj više nisam dovoljna. Iskoristila me i sad me odbacuje.”
“Ne pretjeruj. Dobra je ona cura, može biti i tvoja i moja prijateljica.”
Morala sam se namučiti da je smirim i nisam do kraja uspjela. U razgovoru
sam shvatila da želi više toga istodobno zbog čega je neprestano nezadovoljna.
Htjela je ostaviti Tonina, ali ne prekinuti odnos s Giulianom; htjela je da
se Giuliana ne veže uz mene i isključi nju; htjela je da Roberto ne ometa naš
eventualni vrlo uigran trio, pa makar i samo kao duh; htjela je da ja, premda bih
bila dio tog eventualnog trija, stavim nju na prvo mjesto, a ne Giulianu. U nekom
je trenutku, s obzirom na to da nije naišla na moje odobravanje, odustala od
ogovaranja Giuliane i počela je spominjati kao zaručnikovu žrtvu.
“Sve što Giuliana napravi, napravi zbog njega”, rekla je.
“A to nije lijepo?”
“Ti misliš da je lijepo biti nečija robinja?”
“Ja mislim da je lijepo voljeti.”
“Iako je on ne voli?”
“Otkud ti znaš da je ne voli?”
“Tako ona kaže, kaže da je nemoguće da je on voli.”
“Svatko tko voli boji se da nije voljen.”
“Ako zbog nekoga živiš u strahu kako živi Giuliana, kako ćeš uživati u
ljubavi?”
“Otkud ti znaš da živi u strahu?”
“Vidjela sam ih jednom zajedno, s Toninom.”
“Pa?”
“Giuliana ne može podnijeti pomisao da mu se više ne sviđa.”
“Vjerojatno je tako i njemu.”
“On živi u Milanu, da samo znaš koliko žena ima.” Posljednja me izjava
posebno iživcirala. Nisam htjela ni pomisliti da bi Roberto mogao imati druge.
Draži mi je predan Giuliani i vjeran joj do smrti. Upitala sam je: “Giuliana se boji
da je vara?”
“Nije mi to nikad rekla, ali mislim da da.”
“Meni se, kad sam ga vidjela, nije učinio kao netko tko bi varao.”
“A tvoj tata ti je izgledao kao netko tko bi varao? Pa ipak jest: varao je tvoju
mamu s mojom.”

143
 Knjige.Club Books

Oštro sam reagirala.

“Moj tata i tvoja mama su licemjerni.”
Zapanjila se.
“Ne da ti se razgovarati o tome?”
“Ne. Te usporedbe nemaju smisla.”
“Možda. Ali želim iskušati tog Roberta.”
“Kako?”
Oči su joj zaiskrile, pritvorila je usta, izvila leđa i isprsila se. Tako, rekla je.
Htjela mu se obratiti s tim izrazom lica i provokativnim držanjem. Štoviše, obući
će nešto skroz dekoltirano i minicu i često će se ramenom sudarati s Robertom i
položiti mu sise na ruku i stavit će mu ruku na bedro i uhvatit će ga pod ruku u
šetnji. Ah, rekla je s bjelodanim gnušanjem, muškarci su takvi šupci, trebaš im
samo napraviti nešto od toga i poludjet će bez obzira na godine, bila ti sama kost
i koža ili predebela ili s prištevima i ušima.
Ta me tirada razljutila. Počela je našim tonom iz djetinjstva, a sad odjednom
govori trivijalno kao zrela žena. Trudeći se obuzdati prijeteći ton, rekla sam:
“Da se nisi usudila to napraviti Robertu.”
“Zašto?” prenerazila se. “To je radi Giuliane. Ako je on pošten dečko, dobro,
ali ako nije tako, spasit ćemo je.”
“Ja na njezinu mjestu ne bih htjela da me spase.”
Pogledala me kao da ne može shvatiti, rekla:
“Šalila sam se. Možeš mi nešto obećati?”
“Što?”
“Ako ti se Giulianajavi, odmah me nazovi, i ja želim biti na tom susretu s
Robertom.”
“Dobro. Ali ako ona kaže da će mu to smetati, ja tu ništa ne mogu.”
Zašutjela je, oborila pogled, a kad ga je djelić sekunde poslije ponovno
podignula, njime je bolno tražila objašnjenje.
“Među nama je sve izgubljeno, više me ne voliš.”
“Nije tako, volim te i voljet ću te do smrti.”
“Onda me poljubi.”
Poljubila sam je u obraz. Potražila mi je usne, izmaknula sam ih.
“Više nismo djeca”, rekla sam.
Nesretna se uputila prema Mergellini.

17.

144
 Knjige.Club Books

Giuliana me nazvala jednog popodneva i dogovorila da se nađemo iduće nedjelje

na Amedeovu trgu, doći će i Roberto. Osjetila sam da je toliko priželjkivan, toliko
zamišljan trenutak doista došao i ponovno se, još silovitije uplašila. Zamuckivala
sam, spomenula brdo zadaće kojom me zatrpala škola, ona je smijući se rekla:
Gianni, ne brini se, Roberto te neće pojesti, želim mu pokazati da i ja imam
prijateljice koje uče, koje se lijepo izražavaju, napravi mi tu uslugu.
Ustuknula sam, zbunila se, uplela Angelu kako bih pronašla nešto što će toliko
zamrsiti klupko da će spriječiti taj susret. Već sam i ne priznavši si to bila odlučila
da Angeli neću reći ništa ako me Giuliana stvarno namjerava pozvati da se
nađemo s njezinim zaručnikom, htjela sam se poštedjeti dodatnih gnjavaža i
napetosti. Ali misli katkad oslobađaju nevidljivu snagu, dograbe prizore protiv
tvoje volje, gurnu ti ih pred oči na djelić sekunde. Zacijelo sam pomislila da kad
je spomenem, Angelin skladni lik neće biti mio Giuliani i da ću je stoga moći
navesti da kaže: dobro, odgodimo to za neku drugu priliku. Ali u glavi mi se
dogodilo i više od toga: zamislila sam prijateljicu kako maše trepavicama,
pući usne u obliku slova O, razgolićuje se, izvija leda; i odjednom mi se učinilo
da bih, smjestivši je kraj Roberta, dopustivši joj da slobodno razvrgne i razdvoji
taj par, mogla pokrenuti presudan cunami. Rekla sam:
“A imam i problem: rekla sam Angeli da ćemo se vidjeti i da ćemo se
vjerojatno naći s Robertom.”
“Pa?”
“I ona želi doći.”
Giuliana je nakratko zašutjela, potom je rekla:
“Gianni, volim Angelu, ali s njom nije lako, uvijek se želi miješati.”
“Znam.”
“A da joj ne spomeneš da se nalazimo?”
“Nemoguće. Ovako ili onako doznat će da sam se našla s tvojim zaručnikom
i prestat će razgovarati sa mnom. Bolje da zaboravimo na to.”
Još nekoliko sekunda tišine, potom je pristala:
“Dobro, neka i ona dođe.”
Srce mi je počelo ubrzano lupati. Počela sam se bojati da ću ispasti neuka i
nedovoljno pametna pred Robertom zbog čega nisam mogla zaspati, pa sam skoro
nazvala oca da mu postavim pitanja o životu, smrti, Bogu, kršćanstvu,
komunizmu, kako bih njegove uvijek učene odgovore mogla upotrijebiti u
eventualnom razgovoru. Ali oduprla sam se tomu, Giulianina zaručnika, kojeg
sam pamtila kao gotovo nebesko ukazanje, nisam htjela kontaminirati očevom
zemaljskom uskogrudnošću. A potom sam postala još opsjednutija vlastitim
izgledom. Kako ću se odjenuti? Mogu li se barem malo popraviti?
Za razliku od Angele, koja je odmalena snažno vodila računa o odjeći, ja sam
otkako je počelo to dugo krizno razdoblje provokativno odustala od manije
dotjerivanja. Ružna si - zaključila sam - a ružni su ljudi smiješni kad se
145
 Knjige.Club Books

pokušaju dotjerati. Tako je moja jedina manija ostala čistoća, neprestano sam se
prala. Što se ostalog tiče, umotala bih se u crno skrivajući se ili bih se, upravo
suprotno, snažno našminkala, stavila upadljive boje, namjerno se raspojasala. Ali
tom prilikom pokušavala sam uvijek iznova vidjeti mogu li pronaći sredinu od
koje ću postati prihvatljivom. Budući da nikako nisam bila zadovoljna izgledom,
na kraju sam samo pazila da boje koje izaberem ne bodu oči te sam, nakon što
sam majci doviknula da idem van s Angelom, izašla, pješice se sjurila niz Svetog
Jakova Kapreškog.
Pozlit će mi od napetosti, razmišljala sam dok se uspinjača spuštala
uobičajeno bučnom sporošću prema Amedeovu trgu, spotaknut ću se, udariti
glavom, umrijeti. Ili ću se naljutili i nekome iskopati oči. Kasnila sam, oznojila
se, neprestano si prstima kvarila frizuru iz straha da će mi se kosa slijepiti uz
lubanju kao ponekad Vittoriji. Kad sam došla na trg, odmah sam ugledala Angelu
koja mi je mahnula, sjedila je na terasi nekog kafića, već je nešto pijuckala.
Pridružila sam joj se, i ja sam sjela, sunce je grijalo. Evo zaljubljenih, rekla mi je
tiho, a ja sam shvatila da mi je par iza leđa. Ne samo da sam se prisilila ne okrenuti
se, nego sam umjesto da ustanem, što je Angela već činila, ostala sjediti.
Osjetila sam Giulianinu ruku koja mi se lagano naslonila na rame - bok, Gianni -
krajičkom oka pogledala njezine njegovane nokte, rukav smeđeg sakoa,
narukvicu koja je lagano virila. Angela je već izgovarala prve srdačne rečenice,
sad sam i ja htjela nešto reći, odzdraviti. Ali narukvica koju je prekrivao rukav
sakoa bila je narukvica koju sam vratila teti, pa sam se toliko iznenadila da nisam
uspjela izustiti ni bok. Vittoria, Vittoria, nisam znala što bih mislila, doista jest
kakvom je prikazuju moji roditelji. Uzela ju je meni, svojoj nećakinji, a sad ju je
dala svom kumčetu iako se činilo da ne može bez nje. Kako li je blistala oko
Giulianine ruke, kako li joj je porasla vrijednost.

18.

Drugi susret s Robertom potvrdio mi je da se prvoga gotovo uopće ne sjećam.

Naposljetku sam ustala, bio je nekoliko koraka iza Giuliane. Doimao mi se vrlo
visokim, višim od metar i devedeset, ali kad je sjeo, sklupčao se kao da sve udove
stavlja na hrpu i kompaktno odlaže na stolicu kako ne bi smetali. Ja sam pamtila
muškarca srednjeg stasa kad evo ga, istodobno mišićava i malena, osobe koja se
zna raširiti i skupiti kako joj drago. Da je bio zgodan, jest, mnogo ljepši nego što
sam pamtila: izrazito crne kose, visoka čela, sjajnih očiju, visokih jagodica, lijepo
ocrtana nosa, a usta, ah, usta s pravilnim i posve bijelim zubima bila su poput
trunke svjetla na tamnoj puti. Ali smelo me njegovo ponašanje. Dobar dio
vremena koje smo proveli za tim stolom uopće nije pokazao govornički dar koji

146
 Knjige.Club Books

je pokazao u crkvi i koji me duboko obilježio. Posezao je za kratkim rečenicama,

ne pretjerano komunikativnim kretnjama.
Samo mu je pogled bio kao dok je govorio na oltaru, pomalo ironično
pratio svaki detalj. Što se ostalog tiče, podsjetio me na sramežljive profesore koji
zrače dobroćudnošću i razumijevanjem, ne ulijevaju ti strah i ne samo da
ljubazno, jasno i precizno postavljaju lagana pitanja nego te, nakon što odgovore,
saslušaju ne prekidajući te, bez komentara, na kraju s dobronamjernim osmijehom
kažu: možeš ići.
Za razliku od Roberta, Giuliana je bila nervozno brbljava. Predstavila nas je
zaručniku pripisujući brojne kvalitete svakoj od nas, a dok je govorila, premda je
sjedila u hladovini, doimala mi se ozarenom. Naložila sam si da zanemarim
narukvicu iako nisam mogla izbjeći da svako malo primijetim kako joj sjaji oko
tanke ruke i pomislim: možda je to tajni izvor njezina sjaja. Riječi ne, one su
bile zagasite. Zašto toliko govori, upitala sam se, što je brine, sigurno ne naša
ljepota. Suprotno svakom mojem predviđanju, Angela je doista bila lijepa kao
uvijek, ali nije pretjerala u odijevanju: suknja joj je bila kratka, ali ne previše,
imala je usku majicu, ali ne dekoltiranu, a premda se razbacivala osmijesima,
premda se doimala spontanom, nije činila ništa osobito zavodljivo. Što se mene
tiče, bila sam kao vreća krumpira - tako sam se osjećala, htjela sam biti vreća
krumpira - siva, zbijena, s izbočenim grudima zakopanim pod jaknom, i to mi je
sjajno polazilo za rukom. Zbog čega je sigurno nije brinula naša vanjština, nismo
se natjecale s njom.
Stoga sam se uvjerila da je brine mogućnost da se ne iskažemo. Jasno
je izjavila da joj je namjera pokazati nas zaručniku kao njezino društvo iz finih
obitelji. Htjela je da mu se svidimo jer smo djevojke s Vomera, gimnazijalke,
uglađeni ljudi. Odnosno, pozvala nas je onamo da posvjedočimo kako iz sebe
briše Pascone, sprema se dostojanstveno živjeti s njim u Milanu. I mislim da je to
- a ne narukvica - naglasilo moju nervozu.
Nisam htjela da me pokazuju, nisam se htjela osjećati kao u doba kad su mi
roditelji nalagali da njihovim prijateljima pokažem koliko sam dobra u ovome,
koliko dobro govorim ono, i čim bih osjetila da me prisiljavaju da dam najbolje od
sebe, pamet bi mi se pomutila. Šutjela sam, prazne glave, čak sam nekoliko puta
upadljivo pogledala na sat. Posljedica toga bila je da se Roberto nakon ljubaznih
formalnosti, na kraju klasičnim profesorskim tonom usredotočio prije svega na
Angelu. Upitao ju je: kakva ti je škola, u kakvom je stanju, imate li dvoranu,
koliko su ti stari nastavnici, kakva su im predavanja, što radiš u slobodno vrijeme,
a ona je govorila i govorila svojim glasom neusiljene učenice i smiješila se i
smijala se zabavnim pričama o svojim kolegama, o profesorima.
Giuliana ne samo da ju je slušala s osmijehom na usnama nego se često
ubacivala u razgovor. Približila je stolicu zaručnikovoj, ponekad mu naslanjala
glavu na rame glasno se smijući kad se on tiho smijao Angelinim dosjetkama.

147
 Knjige.Club Books

Doimala mi se vedrijom, Angeli je dobro išlo, činilo se da se Roberto ne dosađuje.

U nekom je času rekao:
“A gdje nađeš vrijeme za čitanje?”
“Ne nađem ga”, odgovorila je Angela. “Kad sam bila mala, čitala sam, ali sad
više ne, škola me živu pojede. Moja sestra je ta koja stvarno puno čita. A i ona,
ona bome čita.”
Pokazala je na mene dražesnom kretnjom i pogledom punim ljubavi.
“Giannina”, rekao je Roberto.
Namrgođeno sam ga ispravila:
“Giovanna.”
“Giovanna”, rekao je Roberto, “dobro te se sjećam.”
Progunđala sam:
“Nije teško, pljunuta sam teta Vittoria.”
“Ne, ne zato.”
“Zašto onda?”
“Sad ne znam, ali ako se sjetim, reći ću ti.”
“Nema potrebe.”
A zapravo je itekako bilo potrebe, nisam htjela da me pamti jer sam zapuštena,
ružna, mrka, obavljena uobraženom tišinom. Uprla sam pogled u njega, a kako
me gledao sa simpatijom i to me ohrabrilo - nije to bila sladunjava simpatija, nego
nježno ironična simpatija - prisilila sam se ne skrenuti pogled, htjela sam vidjeti
hoće li se simpatija pretvoriti u iživciranost. Ustrajala sam u tome kako
do nekoliko trenutaka prije nisam znala da mogu, čak bih treptanje smatrala
porazom.
Nastavio je tonom dobronamjerna profesora, upitao me kako to da meni škola
ostavlja vremena za čitanje, a Angeli ne: moji nastavnici zadaju malo zadaće?
Smrknuto sam odgovorila da su moji nastavnici dresirane životinje, automatski
recitiraju svoja predavanja i jednako automatski zadaju toliko zadaće da ih, kad
bismo ih mi učenici zadavali njima, nikada ne bi uspjeli napisati. Ali mene zadaće
ne brinu, čitam kad poželim, ako me knjiga zaokupi, čitam danonoćno, uopće me
nije briga za školu. Što čitaš, upitao me on, a kako sam neodređeno odgovorila -
kod mene nema ničeg osim knjiga, nekad mi ih je preporučivao otac, ali onda je
otišao pa ih biram sama, svako malo izvučem jednu, eseje, romane, što mi se čita
- navalio je da mu navedem koji naslov, zadnji koji sam čitala. Stoga sam mu
odgovorila: evanđelja, slagavši da ga impresioniram, pročitala sam ih prije
nekoliko mjeseci, sad sam čitala nešto drugo. Ali toliko sam se nadala da će doći
taj trenutak, a za slučaj da se to dogodi, u bilježnicu sam namjerno zapisala sve
dojmove kako bih mu ih nabrojila. Sad se to dogodilo, a ja sam odjednom bez
zadrške govorila i govorila i dalje ga gledajući ravno u oči, praveći se smirenom.
Zapravo sam iznutra bjesnjela, bjesnjela bez razloga, ili još gore, kao da su me

148
 Knjige.Club Books

naljutili upravo tekstovi Marka, Mateja, Luke i Ivana, a bijes briše sve oko mene,
trg, prodavača novina, tunel podzemne, žarkozelenu boju parka, Angelu i
Giulianu, sve osim Roberta. Kad sam zašutjela, napokon sam spustila pogled.
Počela me boljeti glava, nastojala sam kontrolirati disanje da ne primijeti da
dašćem.
Uslijedio je dugotrajan tajac. Tek sam tada primijetila da me Angela ponosno
promatra - ja sam joj prijateljica iz djetinjstva, ponosila se mnome, govorila mi je
to bez riječi - i iz toga sam crpila snagu. Giuliana se pak stisnula uz zaručnika
zapanjeno me promatrajući kao da je na meni nešto nedolično i želi me upozoriti
pogledom. Roberto me upitao:
“Znači ti misliš da je priča iz evanđelja loša.”
“Da.”
“Zašto?”
“Ne funkcionira. Isus je sin Božji, ali čini besmislena čudesa, dopušta da ga
izdaju i završi na križu. Ne samo to: traži od oca da ga poštedi križa, ali otac ne
mrdne ni prstom i ne poštedi ga nijedne muke. Zašto Bog osobno nije
došao patiti? Zašto je sinu na vrat natovario loše funkcioniranje svijeta koji je sam
stvorio? Što znači vršiti očevu volju, do kraja ispiti kalež patnje?”
Roberto je lagano odmahnuo glavom, nestalo je ironije.
Rekao je, ali sad ću sažeti, bila sam uzbuđena, gotovo se ničega dobro ne
sjećam:
“Bog nije jednostavan.”
“Bilo bi mu bolje da postane ako želi da ja tu nešto shvatim.”
“Jednostavan Bog nije Bog. On nije kao mi. Ne možeš razgovarati s Bogom,
toliko je iznad naše razine da ga ne možemo ispitivati, samo zazivati. Pokazuje
se, čini to u tišini, malim dragocjenim nijemim signalima koji se kriju u posve
općim imenicama. Vršiti njegovu volju znači pognuti glavu i natjerati se vjerovati
mu.”
“Imam već previše obaveza.”
U pogled mu se vratila ironija, radosno sam osjetila da ga zanima moja
osornost.
“Obveza prema Bogu se isplati. Voliš poeziju?”
“Da.”
“Čitaš je.”
“Tu i tamo.”
“Poezija je satkana od riječi, jednako kao naš razgovor. Ako pjesnik uzme
naše banalne riječi i oslobodi ih razgovora, one iz svoje banalnosti oslobode
neočekivanu energiju. Bog se manifestira na isti način.”
“Pjesnik nije Bog, on je tek netko poput nas tko, k tomu, zna i pisati pjesme.”

149
 Knjige.Club Books

“Ali njegov ti rad otvara oči, zadivljuje te.”

“Kad je pjesnik dobar, onda da.”
“I zapanji te, trgne te.”
“Ponekad.”
“To je Bog: trzaj u mračnoj sobi u kojoj više ne nalazim pod, zidove, strop.
Nema se tu što razmišljati, nema se što raspravljati. To je pitanje vjere. Ako
vjeruješ, djeluje. U suprotnom ne.”
“Zašto moram vjerovati u trzaj?”
“Zbog religioznog duha.”
“Ne znam što je to.”
“Zamisli istragu poput one iz krimića, samo što misterij ostaje misterij. To je
religiozni duh: ići naprijed, sve više naprijed, kako bi otkrila ono što ostaje
skriveno.”
“Ne razumijem te.”
“Misterije ne možemo razumjeti.”
“Neriješeni misteriji me plaše. Ja sam se identificirala s trima ženama koje
idu na grob, ne nalaze Isusovo tijelo i bježe.”
“Na bijeg bi te trebao nagnati život kad je apatičan.”
“Na bijeg me nagoni život kad je čista patnja.”
“Hoćeš reći da nisi zadovoljna situacijom?”
“Hoću reći da nitko ne bi trebao završiti na križu, osobito ne jer mu otac tako
želi. A to se događa.”
“Ako ti se situacija ne sviđa, moraš je promijeniti.”
“Hoću li promijeniti i stvaranje?”
“Naravno, zato smo stvoreni.”
“A Boga?”
“I Boga, ako treba.”
“Pazi, bogohuliš.”
Na trenutak mi se učinilo da je Roberto toliko osjetio moj napor da mu
pokažem zube da su mu se oči zacaklile od ganuća. Rekao je:
“Ako mi bogohuljenje omogući i samo jedan mali korak naprijed, bogohulit
ću.”
“Stvarno?”
“Da. Volim Boga i učinio bih sve, čak i ono što ga vrijeđa, da mu se približim.
Zato ti savjetujem da se ne žuriš dići ruke od svega: pričekaj malo, priča iz
evanđelja govori više nego što sad vidiš u njoj.”
“Postoji još mnogo knjiga. Evanđelja sam pročitala samo zato što si ih ti
spomenuo onaj put u crkvi pa su me zaintrigirala.”

150
 Knjige.Club Books

“Pročitaj ih opet. Govore o pasiji i križu, odnosno o muci, onomu što te

najviše zbunilo.”
“Zbunjuje me tišina.”
“I ti si šutjela dobrih pola sata. Ali vidiš, poslije si progovorila.”
Angela je raspoloženo uskliknula:
“Možda je ona Bog.”
Roberto se nije nasmijao, a ja sam na vrijeme zaustavila nervozan hihot.
Rekao je:
“Sad znam zašto sam te se sjetio.”
„Što sam napravila?”
“Unosiš mnogo snage u riječi.”
“Ti je unosiš još više.”
“Ne činim to namjerno.”
“Ja da. Ohola sam, nisam dobra, često sam nepravedna.” Ovog se puta on
nasmijao, nas tri ne. Giuliana ga je tiho podsjetila da imaju dogovor i ne smiju
zakasniti. Rekla je to tužno kao da joj je žao što mora napustiti ugodno
društvo, potom je ustala, zagrlila Angelu, meni ljubazno kimnula.
I Roberto nas je pozdravio, prošli su me srsi kad se nagnuo nad mene, poljubio
me u obraze. Čim su se zaručnici udaljili Crispijevom, Angela me povukla za
ruku.
“Zaintrigirala si ga”, oduševljeno je uskliknula.
“Rekao mi je da pogrešno čitam.”
“Nije istina. Ne samo da te slušao nego se i upustio u diskusiju s tobom.”
“Možeš misliti, taj sa svima diskutira. Nego ti, samo pričaš, nisi li se trebala
zalijepiti za njega?”
“Rekla si da ne smijem. A uostalom nisam mogla. Onaj put kad sam ga srela
s Toninom, doimao mi se glupim, sad mi je čaroban.”
“Isti je kao svi.”
Cijelo sam vrijeme imala taj omalovažavajući ton iako bi me Angela svaki
put poklopila rečenicama u stilu: usporedi kako se ophodio prema tebi, a kako
prema meni, zvučali ste kao profesori. Pa je oponašala naše glasove, ismijala
poneki dio razgovora. Ja sam se kreveljila, smijuljila, ali u sebi sam zapravo
likovala. Angela je imala pravo, Roberto je razgovarao sa mnom. Ali ne dovoljno,
htjela sam uvijek iznova razgovarati s njim. sada, popodne, sutradan, uvijek. No
to je bilo nemoguće i već me napustilo zadovoljstvo, vratila se gorčina od koje
sam malaksala.

19.

151
 Knjige.Club Books

Ubrzo mi je postalo još gore. Imala sam dojam da mi je susret s Robertom samo
dokazao da se svijet jedine osobe do koje mi je stalo - jedine osobe s kojom sam
u vrlo kratkom razgovoru u nutrini osjetila ugodno uzbudljiv plamen - nalazi
negdje drugdje, da mi može posvetiti tek nekoliko minuta.
Na povratku sam zatekla prazan stan u Svetom Jakovu Kapreškom, čula se
samo gradska buka, majka je izašla s jednom od svojih najdosadnijih prijateljica.
Osjećala sam se usamljeno i što je još važnije, bez ikakvih izgleda da se iskupim.
Otišla sam leći na krevet da se smirim, pokušala zaspati, prenula se iz sna s
narukvicom oko Giulianine ruke na pameti. Bila sam uzrujana, možda sam ružno
sanjala, okrenula sam Vittorijin broj. Odmah mi se javila, ali taj halo kao da je
izgovorila usred svađe, zaurlala ga na kraju rečenice koju je još glasnije zaurlala
trenutak prije negoli je zazvonio telefon.
“Giovanna je”, gotovo sam šapnula.
Vittoria je spustila glas:
“Odlično. Koji kurac hoćeš?”
“Htjela sam te pitati za svoju narukvicu.”
Prekinula me.
“Tvoju? Ah, tu smo, zoveš me da mi kažeš da je tvoja? Gianni, bila sam
predobra prema tebi, ali sad je dosta, nauči gdje ti je mjesto, jasno? Narukvica
pripada nekome tko me voli, ne znam jesam li dovoljno jasna.”
Ne, nije bila dovoljno jasna ili barem ja nisam shvaćala. Spremala sam se
poklopiti, bojala sam se, nisam se sjećala ni zašto sam je nazvala, trenutak je
definitivno bio pogrešan. Ali čula sam Giulianu kako vrišti:
“Je li to Giannina? Daj mi je. Ma daj šuti, Vittò, šuti, da ne čujem više ni
riječ.”
Odmah zatim začuo se i Margheritin glas, majka i kći očito su bile kod moje
tete. Margherita je rekla nešto u stilu: “Vitto, molim te, zaboravi to, mala nema
veze s tim.”
Ali Vittoria je vrisnula:
“Jesi čula, Gianni, tu te zovu mala. Ali jesi li ti mala? Jesi? Pa zašto se onda
guraš između Giuliane i njezinog zaručnika? Odgovori umjesto da mi dižeš tlak s
tom narukvicom. Jesi h gora od mog brata? Reci mi, slušam te: jesi li uobraženija
od svog oca?”
Ponovno je Giuliana vrisnula, zaderala se:
“Dosta, ti si luda. Pregrizi jezik ako ne znaš što govoriš.” Razgovor je tada
prekinut. Ostala sam sa slušalicom u ruci, nisam mogla vjerovati. Što se to
događa. I zašto me teta tako napala. Jesam li možda pogriješila rekavši
“svoju narukvicu”, bila sam neumjesna. No izraz je svejedno bio ispravan,
poklonila mi ju je. Ali sigurno nisam nazvala da je dobijem natrag, htjela sam

152
 Knjige.Club Books

samo da mi objasni kako to da je nije zadržala za sebe. Zašto toliko voli tu

narukvicu, a neprestano je se želi otarasiti?
Poklopila sam, opet legla na krevet. Zacijelo sam stvarno usnula ružan san
koji je imao veze s Enzovom fotografijom na grobu, izjela me tjeskoba. A sad je
tu to preklapanje glasova u telefonskoj slušalici, opet sam ih čula u glavi i tek tada
shvatila da se Vittoria ljuti na mene zbog susreta tog jutra. Giuliana joj je očito
upravo ispričala kako je prošao, ali što je u toj priči vidjela Vittoria da je
pobješnjela? Sad bih htjela da sam bila prisutna i čula od riječi do riječi što je
rekla Giuliana. Možda bih, da sam i ja čula taj sažetak, shvatila što se doista
dogodilo na Ainedeovu trgu.
Ponovno je zazvonio telefon, lecnula sam se, bojala se javiti. Onda sam
pomislila da bi to mogla biti mama, pa sam se vratila u hodnik, oprezno podignula
slušalicu. Giuliana je promrmljala: halo. Ispričala se zbog Vittorije,
šmrknula, možda je plakala. Upitala sam:
“Jutros sam negdje pogriješila?”
“Ma ne, Gianni, Roberto je oduševljen tobom.”
“Stvarno?”
“Kunem ti se.”
“Drago mi je, reci mu da mi je razgovor s njim stvarno pomogao.”
“Nema potrebe da mu kažem, ti ćeš mu reći. Želi da se ponovno nađete sutra
popodne, ako možeš. Idemo svi troje na kavu.”
Bolna omča glavobolje još me čvršće stisnula. Promrmljala sam:
“Može. Vittoria se još ljuti?”
“Ne, ne brini se.”
“Mogu li razgovarati s njom?”
“Bolje ne, malo je nervozna.”
“Zašto se ljuti na mene?”
“Jer je luda, uvijek je bila luda i svima nam je upropastila život.”

153
Knjige.Club Books

VI.

154
 Knjige.Club Books

1.

Vrijeme moje mladosti sporo je, sačinjeno od velikih sivih blokova i iznenadnih
grba zelene ili crvene ili ljubičaste boje. Blokovi nemaju sate, dane, mjesece,
godine, a godišnja su doba neizvjesna, vruće je i hladno, kiši i sunčano je. Ni
izbočine nemaju sigurno vrijeme, boja vrijedi više od bilo kojeg datuma.
Uostalom, vijek nijanse koju poprime stanoviti osjećaji beznačajan je, tko piše,
svjestan je toga. Čim potražiš riječi, sporost se preobrazi u vrtlog, a boje
se miješaju poput boja različita voća u blenderu. Ne samo da “s vremenom”
postaje isprazna fraza, nego se i za “jednog popodneva”, “jednog jutra”, “jedne
večeri” ispostavlja da su tek korisne oznake. Sve što mogu reći jest da sam
doista uspjela preskočiti razred i to bez većeg napora. Imala sam dobro pamćenje
- shvatila sam - i učila iz knjiga više nego od škole. Dovoljno mi je bilo da i samo
rastreseno čitam i sve bih upamtila.
Taj mali uspjeh popravio je odnose s mojim roditeljima koji su se ponovno
ponosili mnome, osobito otac. Ali meni to nije pružalo nikakvo zadovoljstvo,
njihove sjene bile su mi kao nesnosan bol koji nikako da prođe, nedoličan
dio mene koji treba odstraniti. Odlučila sam ih - u početku samo kako bih ih
ironično distancirala, a zatim promišljeno odbijajući roditeljsku vezu - zvati
imenom. Sve neuhranjenija i njurgavíja, Nella se pretvorila u očevu udovicu iako
je on i dalje živio, izvrsna zdravlja i u popriličnu blagostanju. I dalje mu je brižno
čuvala stvari koje mu je tvrdoglavo zabranila da odnese. Uvijek je bila na
raspolaganju za posjete njegove sablasti, za telefonske pozive iz zagrobnog života
njihova braka. A bila sam uvjerena čak i da se s vremena na vrijeme nalazi s
Marianom samo kako bi doznala kakvim joj se velikim pitanjima bavi bivši muž.
Inače se disciplinirano pokoravala, stiskala zube pred dugim nizom svakodnevnih
obaveza među kojima sam bila i ja. Ali na mene se - što je bilo olakšanje - nije
više koncentrirala žestoko kao što je korigirala hrpe i hrpe zadaće ili sređivala
ljubavne pričice. Velika si, sve je češće govorila, snađi se.
Radovalo me što napokon mogu odlaziti i dolaziti bez prevelikog nadzora.
Što su se ona i otac manje bavili mnome, to sam se bolje osjećala. Osobito Andrea,
ah, kad bi zašutio. Sve sam manje podnosila mudre upute za uporabu života
kojima me se otac osjećao dužnim opskrbiti kad bismo se vidjeli na Posillipu
prilikom posjeta Angeli i Idi ili pred školom kad bismo išli zajedno jesti pancarote
i uštipke. Pretpostavka da se između Roberta i mene rada prijateljstvo nekim se
čudom počela ostvarivati, pa mi se činilo da me vodi i poučava kako moj otac,
pretjerano zaokupljen sobom i svojim nedjelima, nikada nije umio. Andrea je,
jedne tada već daleke večeri u bezličnom stanu u Ulici svetog Jakova Kapreškog,
brzopleto govoreći ubio moje samopouzdanje, Giulianin zaručnik mi ga je
srdačno, nježno vraćao. Ukratko, bila sam tako ponosna na taj odnos s Robertom
da sam ga katkad spominjala ocu samo kako bih uživala što se sav uozbiljio i

155
 Knjige.Club Books

pozorno me slušao. Raspitivao se, htio je doznati kakav je, o čemu razgovaramo,
jesam li mu ikad spomenula njega i njegov posao. Ne znam je li doista poštovao
Roberta, teško je reći, odavno sam Andreine riječi smatrala posve nepouzdanima.
Sjećam se da ga je jednom samouvjereno opisao kao mladog sretnika koji je bio
sposoban na vrijeme se izvući iz rupe poput Napulja i ostvariti uglednu
sveučilišnu karijeru u Milanu. Drugom zgodom rekao mi je: dobro je što se družiš
s boljima od sebe, to je jedini način da se uspneš i više ne siđeš. U nekoliko me
prilika naposljetku čak i upitao bih li ga eventualno mogla upoznati s njim,
osjećao je potrebu da izađe iz užasno svadljive i zadrte klike u kojoj je zatočen od
mladih dana. Pomislila sam kako je krhak čovječuljak.

2.

Upravo se to dogodilo, Roberto i ja sprijateljili smo se. Ali ne želim pretjerivati,

nije često dolazio u Napulj, prilike da se vidimo bile su rijetke. Ali malo-pomalo
stekli smo malu rutinu koja je, ne prerastavši nikada u pravo druženje,
podrazumijevala da, kad bi se pružila prilika i uvijek u Giulianinoj prisutnosti,
pronađemo način da razgovaramo makar i samo nekoliko minuta.
Moram priznati da sam u početku bila vrlo zabrinuta. Pri svakom susretu
pomislila bih da sam možda pretjerala, da je pokušaj da mu pokažem zube - bilo
je gotovo deset godina stariji od mene, ja sam bila gimnazijalka, on je predavao
na fakultetu - bio pokazatelj moje uobraženosti, da sam sigurno bila smiješna.
Stoput sam u glavi odvrtjela što je on rekao, što sam ja odgovorila, i ubrzo se
posramila svake svoje riječi. Čula sam ispraznu ležernost s kojom sam odbacila
komplicirana pitanja, a u grudima mi je rasla zlovolja kakva me, kad sam bila
dijete, obuzimala kad bih odjednom učinila nešto što se sigurno neće svidjeti
mojim roditeljima. Tada sam sumnjala da sam pobudila simpatiju. Njegov
ironični ton u pamćenju sam preuveličavala i pretvarala u nedvosmisleno
ismijavanje. Prisjećala sam se prezriva tona koji sam poprimila, određenih
dijelova razgovora kojima sam ga htjela zadiviti, i prožele bi me hladnoća i
mučnina, htjela sam odagnati sebe iz sebe kao da ću samu sebe izrigati.
Ali zapravo nije bilo tako. Sa svakim od tih susreta postajala sam bolja,
Robertove riječi odmah bi izazvale glad za čitanjem i informacijama. Dani su
postali jurnjava da na neki budući susret dođem pripremljena, sa složenim
pitanjima navrh jezika. Počela sam kopati po knjigama koje je otac ostavio u stanu
kako bih pronašla one koje će mi pomoći da bolje shvatim. Ali što da bolje
shvatim, koga? Evanđelja, Oca, Sina, Duha Svetoga, transcendenciju i tišinu,
koloplet vjere i pomanjkanja iste, Kristovu radikalnost, užase nejednakosti,
zlostavljanje isključivo najslabijih, divlji bezgranični svijet kapitalističkog
sistema, dolazak robota, prijeku potrebu za komunizmom? Roberto je imao tako

156
 Knjige.Club Books

široke poglede, neprestano je skakao s teme na temu. Povezivao je nebo i zemlju,

sve je znao, miješao malene primjere, priče, citate, teorije, a ja sam ga nastojala
pratiti, lavirajući između uvjerenja da sam zvučala kao djevojčica koja govori
praveći se da zna i nade da ću uskoro dobiti novu priliku da se pokažem u boljem
svjetlu.

3.

U tom sam se razdoblju često obraćala i Giuliani i Angeli da se smirim. Giulianu

sam iz očitih razloga doživljavala prisnijom, utješnijom. Pomisao na Roberta
pružala nam je razlog da provodimo vrijeme zajedno, a tijekom njegovih dugih
odsutnosti tumarale smo Vomerom čavrljajući o njemu. Držala sam je na oku:
zračila je očaravajućom otmjenošću, oko ruke je uvijek nosila tetinu narukvicu,
muškarci bi je spazili pa se još jednom okrenuli baciti posljednji pogled kao da se
ne mogu lišiti njezina lika. Ja kraj nje nisam postojala, no svejedno je bio dovoljan
moj sveznalački ton, birane riječi da joj oduzmu energiju, u određenim trenucima
imala sam osjećaj da je zamrla. Jednom mi je rekla:
“Koliko knjiga čitaš.”
“To mi je draže od zadaća.”
“Ja se odmah umorim.”
“Stvar navike.”
Priznala sam da mi ljubav prema čitanju nije svojstvena, nego da sam je
preuzela od oca: on me odmalena uvjeravao u važnost knjiga i golemu vrijednost
intelektualnih aktivnosti.
“Jednom kad ti ta ideja uđe u glavu”, rekla sam, “više je se ne možeš otarasiti.”
“Sva sreća. Intelektualci su dobri ljudi.”
“Moj otac nije dobar.”
“Ali Roberto je, a i ti si.”
“Ja nisam intelektualka.”
“Jesi. Učiš, o svemu znaš raspravljati i pristupačna si prema svima, čak i
Vittoriji. Ja nisam sposobna za to pa odmah izgubim živce.”
Bila sam sretna - moram priznati - što mi je tako iskazala poštovanje. Budući
da je tako zamišljala intelektualce, nastojala sam joj ispuniti očekivanja između
ostalog i zato što joj nije bilo milo kad sam neobavezno čavrljala, kao da pred
njezinim zaručnikom dajem sve od sebe, a s njom se ograničavam na gluposti.
Naime, poticala me na zahtjevne razgovore, tražila da joj govorim o knjigama
koje su mi se svidjele ili koje mi se sviđaju. Rekla bi mi: prepričaj mi ih. A isto
nestrpljivo zanimanje pokazivala je prema filmu, glazbi. Ni Angela i Ida dotad

157
 Knjige.Club Books

me nisu puštale da toliko govorim o onome što volim i što ne doživljavam kao
obavezu, nego kao razbibrigu. U školi pak nikad nisu primijetili zbrkano mnoštvo
interesa proizašlih iz onoga što sam čitala, a nijedna od kolegica nikada nije
zatražila da joj prepričam - čisto primjera radi - radnju Toma Jonesa. Stoga smo
se u toj fazi dobro slagale.
Često smo se viđale, čekala sam je na izlazu iz uspinjače na Montesantu,
uspela bi se na Vomero kao da je to strana zemlja u kojoj je na bezbrižnom
odmoru. Išle smo od Vanvitellijeva do Umjetničkog trga i obratno, ne mareći za
prolaznike, za promet, za prodavaonice jer sam ja uživala očaravajući je imenima,
naslovima, pričama, a ona kao da nije vidjela ništa drugo osim onoga što sam ja
vidjela čitajući ili u kinu ili slušajući glazbu.
U Robertovoj odsutnosti, u društvu njegove zaručnice igrala sam se čuvarice
široke naobrazbe, a Giuliana je upijala svaku moju riječ kao da ne traži ništa više
osim priznati koliko sam superiornija od nje unatoč razlici u godinama, unatoč
njezinoj ljepoti.
Ali ponekad bih osjetila da nešto s njom ne štima, silom je zatomljivala
nekakvu zlovolju. Pa bih se uzrujala, prisjetila se svadljiva Vittorijina glasa u
slušalici: “Zašto se guraš između Giuliane i njezinog zaručnika? Jesi li gora od
mog brata? Reci mi, slušam te: jesi li uobraženija od svog oca?” Ja sam samo
htjela biti dobra prijateljica i bojala sam se da će se Giuliana zbog Vittorijinih
podlih trikova uvjeriti u suprotno i udaljiti me.

4.

Često smo se viđale i s Angelom, koja bi se uvrijedila kad bismo je isključile. Ali
njih dvije nisu se slagale, pa se Giulianina zlovolja snažnije očitovala. Vrlo
brbljava Angela bila je sklona zadirkivati mene kao i nju, provokativno
ogovarati Tonina, ironijom osujetiti svaki pokušaj ozbiljnog razgovora. Ja se
nisam ljutila, ali Giuliana bi se smrknula, branila brata, prije ili poslije na dosjetke
odgovarala izljevima na agresivnu dijalektu.
Ukratko, ono što je sa mnom bilo prikriveno, s Angelom se očitovalo, a
opasnost od konačnog prekida uvijek je prijetila iza ugla. Kad smo bile nasamo,
Angela bi pokazala da je dobro upućena u Giulianu i Roberta premda je
nakon susreta na Amedeovu trgu u potpunosti odustala od zabadanja nosa u tu
vezu. To što se povukla dijelom mi je pružilo olakšanje, dijelom me rasrdilo.
Jednom kad je došla k meni, upitala sam je:
“Roberto ti je antipatičan?”
“Nije.”
„Što onda ne štima.”

158
 Knjige.Club Books

“Ništa. Ali kad vas dvoje razgovarate, nema mjesta ni za koga.”

“Ima za Giulianu.”
“Jadna Giuliana.”
“Kako to misliš.”
“Da znaš kako se dosađuje s vama sveznalicama.”
“Ne dosađuje se.”
“Dosađuje se, ali glumi da bi sačuvala mjesto.”
“Kakvo mjesto?”
“Zaručnice. Misliš da se netko poput Giuliane, tajnice u zubarskoj ordinaciji,
stvarno ne dosađuje dok vas sluša kako razgovarate o razumu, vjeri?”
Ispalila sam:
“Misliš da je zabavno pričati samo o ogrlicama, narukvicama, gaćama i
grudnjacima?”
Uvrijedila se:
“Ne govorim samo o tome.”
“Nekad nisi, ali već neko vrijeme da.”
“Nije istina.”
Ispričala sam joj se, odvratila je: dobro, ali bila si podla. I naravno, nastavila
je posebno zlobno:
“Sva sreća da ga povremeno posjeti u Milanu.”
“Kako to misliš?”
“Da se napokon zavuku u krevet i rade što trebaju.”
“Giuliana u Milano uvijek ide s Toninom.”
“A ti misliš da joj Tonino danonoćno drži stražu?” Frknula sam:
“Misliš da tko se voli obavezno mora spavati zajedno?”
“Da.”
“Pitaj Tonina spavaju li zajedno pa ćemo vidjeti.”
“Već jesam, ali Tonino o tome šuti.”
“Znači da nema što reći.”
“Znači da i on misli da ljubav može i bez seksa.”
“Tko to još misli?”
Odgovorila mi je odjednom tužnim osmijehom: “Ti.”

5.

159
 Knjige.Club Books

Angela misli da ja više ne govorim ništa zabavno o toj temi. E sad, istina je da
sam naglo prestala s raspojasanim pričama, ali samo zato što mi se učinilo
djetinjastim pretjerivati u mojim malobrojnim iskustvima, a sočnijeg materijala
nisam imala. Otkako sam učvrstila odnos s Robertom i Giulianom, držala sam na
distanci školskog kolegu, Silvestra, koji se nakon epizode s olovkom zakvačio za
mene i više mi je puta predložio da potajno prohodamo. Ali povrh svega, bila
sam oštra prema Corradu, koji je nastavio sa svojim ponudama, te oprezna, ali
odrješita prema Rosariju, koji se u pravilnim razmacima pojavljivao pred školom
i predlagao mi da pođem s njim u njegovu mansardu u Manzonijevoj. Ta moja tri
udvarača tada kao da su već pripadala degradiranom čovječanstvu čiji sam, na
svoju žalost, bila dio. Angela pak kao da je postala netko drugi, varala je Tonina,
a mene i Idu nije štedjela nijednog detalja o usputnim vezama koje je imala sa
školskim kolegama, pa čak i s profesorom koji je prešao pedesetu, pa se i sama
grozila dok je govorila o njemu.
Ta me se groza dojmila, bila je iskrena. Bila mi je poznata i htjela sam reći:
ispisana ti je na licu, razgovarajmo o tome. Ali nikada nismo, kao da nas seks
mora silom prilika oduševljavati. I sama nisam htjela priznati Angeli i Idi da bi
mi bilo draže otići u časne nego opet osjetiti Corradov zahodski vonj. K tomu,
nisam htjela da Angela taj moj nedostatak oduševljenja protumači kao odanost
Robertu. A uostalom, budimo iskreni, istina je bila neugodna. Groza je imala
svoje dvosmislenosti koje je teško izraziti riječima. Ono što mi se gadilo kod
Corrada možda mi se ne bi gadilo kod Roberta. Stoga sam samo isticala
proturječja, govorila:
“Zašto si i dalje s Toninom ako sve to radiš s drugima?”
“Jer je Tonino dobar dečko, a ti drugi su svinje.”
“A ti izlaziš sa svinjama?”
“Da.”
“Zašto?”
“Zato što mi se sviđa kako me gledaju.”
“Neka te i Tonino tako gleda.”
“On ne gleda tako.”
“Možda nije muškarac”, rekla je jednom Ida.
“Bome je muškarac.”
“Onda?”
“Nije svinja, to je sve.”
“Ne vjerujem”, rekla je Ida, “ne postoje muškarci koji nisu svinje.”
“Postoje”, rekla sam misleći na Roberta.
“Postoje”, rekla je Angela maštovitim izrazima opisujući kako Tonino doživi
erekciju čim ga dotakne.

160
 Knjige.Club Books

Tada sam, mislim, dok se ona zabavljala govoreći, osjetila da mi nedostaje

ozbiljan razgovor o toj temi, ne s njima, nego s Robertom i Giulianom. Bi li ga
Roberto izbjegao? Ne, bila sam sigurna da bi mi odgovorio i da bi pronašao način
da i u tom slučaju vrlo artikulirano promišlja. Problem je bio što sam riskirala da
ispadnem neumjesna pred Giulianom. Zašto se uhvatiti te teme pred njezinim
zaručnikom? Na kraju krajeva, vidjeli smo se šest puta, ako ne računamo susret
na Amedeovu trgu, i gotovo uvijek nakratko. Stoga objektivno nismo bili
pretjerano prisni. Premda je on uvijek bio sklon davati vrlo konkretne primjere
kad je razgovarao o velikim pitanjima, ne bih ga imala hrabrosti upitati: zašto, kad
malo zagrebeš, nalaziš seks u svemu, čak i u najuzvišenijem; zašto samo jedan
pridjev nije dovoljan da definira seks, potrebno ih je mnogo - nelagodan, banalan,
tragičan, veseo, ugodan, oduran - i nikad pojedinačno, nego svi odjednom; je li
moguće da se velika ljubav uzdrži od seksa, je li moguće da seksualna ponašanja
između muškarca i žene ne pokvare potrebu da voliš onoga tko te voli? Zamišljala
sam ta i druga pitanja, distanciranim, možda pomalo pompoznim tonom, prije
svega kako ni Giuliana ne bi mogla pomisliti da se pačam u njihov privatni život.
Ali znala sam da ih nikada neću postaviti. No s Idom sam navaljivala:
“Zašto misliš da ne postoje muškarci koji nisu svinje?”
“Ne mislim, znam to.”
“Onda je i Mariano svinja?”
“Naravno, spava s tvojom mamom.”
Lecnula sam se, hladno rekla:
“Ponekad se viđaju, ali kao prijatelji.”
“I ja mislim da su samo prijatelji”, umiješala se Angela. Ida je energično
odmahnula glavom, odrješito ponovila: nisu samo prijatelji. Pa je uskliknula:
“Neću poljubiti muškarca, to mi se gadi.”
“Čak ni dobrog i zgodnog kakav je Tonino?” upitala je Angela.
"Ne, ljubit ću samo ženske. Hoćete čuti priču koju sam napisala?”
“Ne”, rekla je Angela.
Ja sam šutke promatrala Idine cipele, bile su zelene. Sjetila sam se da mi je
njezin otac gledao u dekolte.

6.

Često smo se vraćale na temu Robertova i Giulianina odnosa, Angela je izvlačila

informacije od Tonina samo kako bi ih mogla meni prenijeti. Jednog me dana
nazvala jer je doznala da je došlo do tko zna koje po redu svađe, ovog puta između
Vittorije i Margherite. Počupale su se jer Margherita nije dijelila Vittorijino

161
 Knjige.Club Books

mišljenje da se Roberto mora odmah oženiti Giulianom i doći živjeti u Napulj.

Teta je uglavnom dizala galamu, Margherita je uglavnom smireno prigovarala, a
Giuliana šutjela kao da je se to ne tiče. Ali Giuliana je odjednom stala vikati,
počela je razbijati tanjure, zdjele, čaše, a čak je ni Vittoria, vrlo snažna, nije
uspjela zaustaviti. Vrištala je: odmah odlazim, idem živjeti s njim, više vas
ne mogu podnijeti. Morali su se umiješati Tonino i Corrado.
Ta me priča smela, rekla sam:
“Kriva je Vittoria koja nikad ne gleda svoja posla.”
“Svi su krivi, čini se da je Giuliana jako ljubomorna. Tonino kaže da bi za
Roberta stavio ruku u vatru, pravedan je i vjeran. Ali svaki put kad Tonino ode s
njom u Milano, ona pravi scene jer ne podnosi, ne znam, što je ona
studentica previše prisna, što se ona kolegica previše krevelji, i tako dalje, i tako
dalje.”
“Ne vjerujem.”
“Griješiš. Giuliana se čini smirenom, ali Tonino mi je rekao da doživi živčani
slom.”
“Kako to misliš?”
“Kad joj je loše, ne jede, plače i vrišti.”
“Kako je sada?”
“Dobro. Večeras ide u kino sa mnom i Toninom, ideš i ti?”
“Ako dođem, bit ću s Giulianom, nemoj mi ostaviti Tonina.”
Angela se nasmijala.
“Zovem te upravo zato da me oslobodiš Tonina, ne mogu više.”
Otišla sam, ali dan je krenuo nizbrdo: prvo su popodne, a onda i večer bili
osobito bolni. Našli smo se svi četvero na Plebiscitarnom trgu, pred
Gambrinusom, pa smo se uputili Toledskom prema kinu Modernissimo. Nisam
uspjela razmijeniti ni riječ s Giulianom, primijetila sam tek nemiran pogled,
bjeloočnicu prošaranu krvlju i narukvicu oko ruke. Angela ju je odmah primila
podruku, ja sam ostala nekoliko koraka iza s Toninom. Upitala sam ga:
“Sve u redu?”
“Je.”
“Znam da često ideš sa sestrom k Robertu.”
“Ne, ne često.”
“Znaš da smo se našli nekoliko puta.”
“Znam, rekla mi je Giuliana.”
“Lijep su par.”
“Istina.”
“Ako sam dobro shvatila, kad se vjenčaju, preselit će se u Napulj.”
“Čini se da neće.”
162
 Knjige.Club Books

Nisam uspjela izvući ništa drugo iz njega, bio je ljubazan momak i htio me
zabaviti, ali ne tom temom. Stoga sam u nekom času pustila da mi govori o svom
prijatelju iz Venecije, planirao mu se pridružiti i vidjeti može li se preseliti onamo.
“Ali Angela?”
“Angeli nije dobro sa mnom.”
“Nije točno.”
“Je.”
Došli smo do kina, više se ne sjećam koji je film igrao, možda se poslije
sjetim. Tonino je htio platiti kartu za sve, a kupio je i bombone, sladolede. Ušle
smo žvačući, svjetla u dvorani još su bila otvorena. Sjeli smo, prvo Tonino
pa Angela pa Giuliana pa ja. Na početku nismo previše obraćale pozornost na tri
momka koja su sjedila točno iza nas, školarce nalik na moje ili Angeline kolege,
od najviše šesnaest godina, čuli smo samo da brbljaju, smiju se, ali za to smo
vrijeme mi djevojke već izopćile Tonina, stale čavrljati medu sobom ne mareći ni
za što.
Upravo zbog tog našeg ignoriranja njih su se trojica uskomešala. Doista sam
ih primijetila tek kad sam čula kako onaj možda najodvažniji glasno govori:
dođite sjesti kraj nas, mi ćemo vam pokazati film. Angela je prasnula u
smijeh, možda od nervoze, pa se okrenula, mladići su se također nasmijali, onaj
odvažni nastavio nas je pozivati. I ja sam se okrenula i predomislila se, nisu bili
poput naših kolega iz razreda, podsjetili su me na Corrada, Rosarija, ali u
manje sirovoj verziji zahvaljujući školi. Obratila sam se Giuliani, ona je bila
najstarija, očekivala sam suosjećajan osmijeh. No doimala mi se ozbiljnom,
krutom, pogledom je nadzirala Tonina koji kao da je bio gluh, ravnodušno je zurio
u bijelo platno.
Počele su reklame, onaj odvažili pomilovao je Giulianinu kosu šapćući: kako
je lijepa, a njegov je prijatelj stao tresti Angelino sjedalo, pa je ona povukla Tonina
za ruku, rekla mu: ometaju me, neka prestanu. Giuliana je promrmljala: ne miješaj
se, ne znam je li se obraćala njoj ili izravno bratu. Ono što je sigurno jest da ju je
Angela ignorirala i ljutito rekla Toninu: neću više izlaziti s tobom, gotovo je, dosta
mi te. Odvažni mladić odmah je uskliknuo: bravo, rekli smo ti, dođi k nama, ima
mjesta. Netko u dvorani ispustio je pst, piskom zatražio tišinu. Tonino je bez
žurbe, otežući rekao: sjednimo malo naprijed, ovdje nam nije dobro. Ustao je,
a njegova je sestra učinila isto toliko hitro da sam i ja odmah ustala. Angela je
sjedila još nekoliko časaka, potom je ustala i rekla Toninu: smiješan si.
Smjestili smo se istim redoslijedom nekoliko redova naprijed, Angela je
udarila govoriti Toninu na uho, bila je ljutita, shvatila sam da iskorištava priliku
da ga se riješi. Vječnost posvećena reklamama potrošila se, svjetla su se opet
upalila. Trojica momaka zabavljala su se, čula sam da se smiju, okrenula se. Ustali
su, bučno preskakali jedan, dva, tri reda i u tren oka opet su sjedili iza nas. Njihov
je glasnogovornik rekao: slušate zapovijedi tog šupka, ali to nas vrijeđa, ne

163
 Knjige.Club Books

možemo dopustiti da se ovako ponašate prema nama, želimo pogledati film s

vama.
Sve se dalje odvilo u nekoliko sekunda. Svjetla su se ugasila, film je zaglušno
počeo. Mladićev glas progutala je glazba, svi smo se pretvorili u bljeskove svjetla.
Angela je glasno rekla Toninu: jesi li čuo da ti je rekao da si šupak? Smijeh
mladića, pst pisnuli su gledatelji, Tonino je neočekivano skočio, Giuliana je rekla:
Toni, nemoj. Ali on je svejedno Angelu tako silovito ošamario da joj je glava
udarila o moju jagodicu, zaboljelo me. Mladići su smeteno zašutjeli, Tonino se
savio kao kad zapuh vjetra zalupi širom otvorena vrata, iz usta su mu oštrim
ritmom izašle prostote koje bi bilo neumjesno prenijeti. Angela je u međuvremenu
briznula u plač, Giuliana mi je stisnula ruku, rekla: moramo ići, vodimo ga
odavde. Silom odvesti brata, na to je mislila, kao da u opasnosti nije Angela ili
nas dvije, nego on. Glasnogovornik mladića u međuvremenu se pribrao od šoka,
rekao: oh, baš me strah, tresemo se, šaljivčino, znaš se obrušiti samo na cure, dođi
ovamo, a Giuliana kao da mu je htjela izbrisati glas, povikala je: Toni, to su djeca.
Ali trenuci su jurili, Tonino je rukom zgrabio mladića za glavu - možda za uho,
ali ne bih se kladila - zgrabio ga je i privukao k sebi kao da mu je želi otrgnuti.
Ali udario ga je pod bradu drugom rukom stisnutom u šaku, a mladić je poskočio
unatrag, sjeo natrag na svoje mjesto raskrvavljene usne. Ostala dvojica htjela
su pomoći prijatelju, ali kad su vidjeli da Tonino namjerava preskočiti red sjedala,
pohrlili su potražiti izlaz. Giuliana se uhvatila za brata kako ih ne bi sustigao, čula
se glasna glazba uvodne špice, gledatelji su vikali, Angela je plakala, ozlijeđeni
dječak je vrištao. Tonino je odgurnuo sestru, opet se okomio na onoga koji je u
suzama i stenjući i psujući pao u sjedalo. Šamarao ga je i udarao šakama, a u
međuvremenu ga vrijeđao na dijalektu koji mi je bio nerazumljiv, toliko je bio brz
i pun bijesa, riječi su izbijale jedna za drugom. U kinu su tada već svi galamili,
tražili da se upale svjetla, da se pozove policija, a Giuliana i Angela i ja zakvačile
smo se za Toninove ruke vičući: idemo, dosta je, idemo. Na kraju smo ga uspjele
odvući i krenule prema izlazu. Idi, Toni, idi, bježi, povikala je Giuliana udarivši
ga u leđa, a on je dvaput na dijalektu ponovio: je li moguće da čovjek u ovom
gradu ne može biti fin i u miru pogledati film. Obraćao se prije svega meni, da
vidi slažem li se. Složila sam se da ga smirim, a on je otrčao prema Danteovu trgu,
zgodan unatoč razrogačenim očima, modrim usnama.

7.

I mi smo odmaglile žurnim korakom po Svetom Duhu, a usporile smo tek kad
smo osjetile da nas štiti mnoštvo na Pignasecci. Tada sam primijetila sav strah
koji me obuzeo.

164
 Knjige.Club Books

I Angela je bila užasnuta, i Giuliana, koja je izgledala kao da je aktivno

sudjelovala u tučnjavi, kosa joj je bila raščupana, ovratnik sakoa dijelom potrgan.
Provjerila sam je li joj narukvica i dalje oko ruke, bila je, ali nije blistala.
“Moram odmah odjuriti kući”, rekla je Giuliana obraćajući se meni.
“Idi pa me nazovi, javi mi kako je Tonino.”
“Jesi li se uplašila?”
“Jesam.”
“Žao mi je, Tonino se obično suzdržava, ali ponekad mu se smrači pred
očima.”
Angela se umiješala očima punim suza:
“I ja sam se uplašila.”
Giuliana je problijedjela od bijesa, gotovo povikala:
“Šuti, ti samo šuti i gotovo.”
Nikad je nisam vidjela tako bijesnu. Poljubila me u obraze i otišla.
Angela i ja došle smo do uspinjače. Bila sam zbunjena, usjekla mi se rečenica:
ponekad mu se smrači pred očima. Cijelim sam putem odsutno slušala
prijateljičino kukanje. Bila je očajna, bila sam glupa, govorila je. Ali potom si
je dotaknula crveni i otečeni obraz, bolio ju je vrat, vrištala je: kako se usuđuje,
ošamario me, mene, a mene ni otac i majka nikad nisu udarili, više ga nikad,
nikad, nikad ne želim vidjeti. Plakala je, potom je krenula od druge bolne točke:
Giuliana je nije pozdravila, pozdravila je samo mene. Nije fer mene kriviti za sve,
mrmljala je, što sam ja znala da je Tonino životinja. Kad sam je ostavila pred
njezinom zgradom, priznala je: dobro, griješim, ali i Tonino i Giuliana su
neodgojeni, nikad to ne bih očekivala, opaliti mi takav šamar, mogao me
ubiti, mogao je ubiti i te dečke, pogriješila sam kad sam zavoljela takvu životinju.
Ja sam progunđala: griješiš, Tonino i Giuliana itekako su dobro odgojeni, ali u
određenom trenutku može se dogoditi da se nekom ozbiljno smrači pred očima.
Uspela sam se do kuće polaganim korakom. Taj izraz - smračilo mu se pred
očima - neprestano mi se vrzmao po glavi. Sve se čini u redu, dobar dan, vidimo
se uskoro, uđite, što ćete popiti, možete li malo stišati, hvala, molim. Ali tu je crni
veo koji svakog trena može pasti. Iznenadno sljepilo, ne možeš više zadržati
distancu, sudariš se. Događa li se samo nekim ljudima ili svima da im se, kad se
prijeđe određena razina, smrači pred očima? I jesi li autentičniji kad sve
jasno vidiš ili kad te zaslijepe najsnažniji i najčvršći osjećaji - mržnja, ljubav?
Nije li se Enzu smračilo pred Margheritom pošto ga je zaslijepila Vittoria? Nije li
se mojemu ocu smračilo pred mojom majkom pošto ga je zaslijepila Costanza?
Nije li se meni smračilo pošto me uvrijedio moj kolega Silvestro? Može li se i
Robertu dogoditi da mu se smrači pred očima?
Ili on uvijek, u svakoj situaciji, uspijeva zadržati bistrinu i vedrinu u sudaru
sa svakim emotivnim poticajem?

165
 Knjige.Club Books

Stanje bio mračan, tih. Majka je subotnju večer zacijelo odlučila provesti vani.
Zazvonio je telefon, odmah sam se javila, uvjerena da je Giuliana. Tonino je,
rekao je polako, s mirnoćom koja mi se svidjela jer je sad zvučala kao
njegova pouzdana izmišljotina:
“Htio sam ti se ispričati i pozdraviti te.”
“Kamo ćeš.”
“U Veneciju.”
“Kad krećeš?”
“Večeras.”
“Jer ti je došlo.”
“Jer ću inače protratiti život.”
„Što kaže Giuliana.”
“Ništa, ne zna, nitko ne zna.”
“Ni Roberto?”
“Ne, da zna što sam večeras napravio, više ne bi razgovarao sa mnom.”
“Giuliana će mu reći.”
“Ja neću.”
“Poslat ćeš mi adresu?”
“Čim je budem imao, pisat ću ti.”
“Zašto zoveš baš mene?”
“Jer ti razumiješ.”
Poklopila sam, rastužila se. Otišla sam u kuhinju, uzela malo vode, vratila se
u hodnik. Ali dan još nije bio gotov. Otvorila su se vrata spavaće sobe koja je
nekoć pripadala mojim roditeljima i pojavila se majka.
Nije imala uobičajenu odjeću, nego se odjenula kao za svečane prilike.
Neusiljeno je rekla:
“Nisi li trebala ići u kino?”
“Na kraju nismo otišle.”
“Sad mi idemo: kako je vani, treba li mi baloner?”
Iz iste je sobe, također pomno odjeven, izvirio Mariano.

8.

Bila je to posljednja faza duge krize u mojemu domu, a istodobno i važan trenutak
u mukotrpnu približavanju svijetu odraslih. Znala sam - upravo u času u kojem
sam odlučila biti srdačna i odgovoriti majci da je večer topla i prihvatiti uobičajen

166
 Knjige.Club Books

Marianov poljubac u obraz kao i tradicionalno virenje u moje grudi - da je

nemoguće zaustaviti odrastanje. Kad su njih dvoje za sobom zatvorili vrata stana,
otišla sam u kupaonicu i dugo se tuširala kao da ih želim sprati sa sebe.
Dok sam sušila kosu pred zrcalom, došlo mi je da se nasmijem. U svemu su
me prevarili, čak mi ni kosa nije bila lijepa, slijepila mi se za lubanju i nikako da
joj podarim volumen i sjaj. Što se lica tiče, da, nije bilo nimalo skladno, baš kao
ni Vittorijino. Ali bilo je pogrešno raditi dramu od toga. Bilo bi dovoljno i na
trenutak pogledati nekoga tko ima povlasticu lijepa, profinjena lica da se otkrije
kako krije pakao koji se ne razlikuje od pakla koji izražavaju ružna i gruba lica.
Sjaj lica obogaćen, između ostalog, ljubaznošću, krije i jamči patnju i više od
sumorna lica.
Angela se, primjerice, nakon epizode u kinu i nestanka Tonina iz njezina
života izopačila, postala je zla. U dugim telefonskim pozivima optuživala me da
nisam stala na njezinu stranu, da sam dopustila da je muškarac išamara, da sam
Giuliani dala za pravo. Pokušala sam to zanijekati, uzalud. Rekla mi je da je tu
epizodu prenijela Costanzi, čak i mojemu ocu; a Costanza je stala na njezinu
stranu, ali Andrea je učinio i više od toga: kad je shvatio tko je taj Tonino, čiji je
sin, gdje se rodio i odrastao, jako se naljutio i to ne toliko na nju, koliko na mene.
Prenijela mi je da je moj otac rekao doslovno: Giovanna savršeno dobro zna kakvi
su to ljudi, trebala te zaštititi. Ali ti me nisi zaštitila, vrisnula je, a ja sam
pretpostavila da je njezino nježno skladno zavodljivo lice, ondje u stanu na
Posillipu, s bijelom slušalicom na uhu, u tom času postalo ružnije od mojega.
Rekla sam joj: molim te, odsad me ostavi na miru; povjeravaj se Andrei i
Costanzi, oni te bolje razumiju. I poklopila.
Odmah zatim intenzivirala sam odnos s Giulianom. Angela se često
pokušavala pomiriti, govorila mi: izađimo. Uvijek sam joj, čak i kad nije bilo tako,
odgovarala: imam dogovor, nalazim se s Giulianom, i dala joj do znanja ili
joj otvoreno rekla: ne možeš sa mnom, ona te ne podnosi.
Svela sam na minimum i odnos s majkom, prešla na kratke grube rečenice
poput: danas me nema, idem na Pascone, a kad bi ona upitala zašto, odgovorila
bih: zato. Sigurno sam se tako ponašala kako bih imala osjećaj da sam se
oslobodila svih starih spona, kako bih razjasnila da me nije briga za mišljenje
rođaka i prijatelja, za njihove vrijednosti, za njihovu želju da se usuglasim s
njihovim viđenjem sebe.

9.

Nema sumnje da sam se sve više vezala za Giulianu kako bih njegovala
prijateljstvo s Robertom, ne želim to nijekati. Ali činilo mi se i da sam Giuliani
doista potrebna sad kad je Tonino otišao bez objašnjenja i ostavio je da se sama
167
 Knjige.Club Books

bori protiv Vittorije i njezine samovolje. Jednog popodneva nazvala me vrlo

uzrujana da mi kaže kako njezina majka - naravno, na tetin nagovor - želi da
Robertu kaže: ili ćeš me odmah oženiti pa ćemo ići živjeti u Napulj ili ćemo
razvrgnuti zaruke.
“Ali ne mogu”, očajavala je, “on je jako zaposlen, radi na nečemu što mu je
važno za karijeru. Bila bih luda kad bih mu rekla: odmah me oženi. A uostalom,
ja želim zauvijek otići iz ovoga grada.”
Bila je sita svega. Savjetovala sam joj da Margheriti i Vittoriji objasni
Robertove i svoje probleme i nakon dugog oklijevanja poslušala me, ali dvije žene
nisu se dale uvjeriti, nego su je stale kljucati u mozak raznim insinuacijama.
Neuke su - očajavala je - i žele me uvjeriti da to što Roberto na prvo mjesto stavlja
svoje profesorske probleme, a na drugo vjenčanje znači da me ne voli dovoljno i
da s njim samo gubim vrijeme.
To salijetanje nije ostalo bez učinka, ubrzo sam primijetila da i Giuliana
ponekad sumnja u Roberta. Naravno, uglavnom je reagirala bijesno i ljutila se na
Vittoriju koja joj majci u glavu utuvljuje loše ideje, ali od silnog ponavljanja te
loše ideje počele su krčiti put u njoj i ispunjati je sjetom.
“Vidiš gdje živim?” rekla mi je jednog popodneva kad sam otišla k njoj pa
smo prošetale sumornim ulicama oko njezine zgrade. “A Roberto je u Milanu,
uvijek zauzet, nalaži se s brojnim intelektualcima i katkad ima toliko posla da ga
ne uspijem dobiti ni na telefon.”
“To je njegov život.”
“Ja bih mu trebala biti život.”
“Ne znam."
Iznervirala se.
“Ne? A što onda: istraživanje, čavrljanje s kolegicama i studenticama? Možda
Vittoria ima pravo: ili će me oženiti ili je gotovo.”
Situacija se dodatno zakomplicirala kad joj je Roberto rekao da mora
poslovno otići na deset dana u London. Giuliana se uzrujala više nego inače i
polako je postalo očito da problem nije toliko boravak u inozemstvu - doznala sam
da to nije prvi put, premda je dotad izbivao dva ili tri dana - koliko činjenica da
ne putuje sam. Tada sam se i ja zabrinula.
“S kim ide?”
“S Michelom i još dvoje profesora.”
“Tko je Michela?”
“Ženska koja se stalno lijepi na njega.”
“Idi i ti.”
“Kamo, Giuliana? Kamo? Nemoj razmišljati o tome kako su tebe odgajali,
sjeti se kako sam ja odgajana, sjeti se Vittorije, sjeti se moje majke, sjeti se ovog
šugavog mjesta. Tebi je sve lako, meni nije.”

168
 Knjige.Club Books

Zvučala mi je nepravedno: dok seja trudim shvatiti njezine probleme, ona

nema pojma o mojima. Ali pravila sam se luda, pustila sam je da si da oduška,
stala je smirivati. Moji su se argumenti uglavnom vrtjeli oko iznimnih osobina
njezina zaručnika. Roberto nije bilo tko, nego muškarac velike duhovne snage,
izrazito učen, vjeran. Sve i ako ta Michela nešto kani, on neće popustiti. Voli te,
rekla sam, i časno će se ponijeti.
Prasnula je u smijeh, postala osorna. Promjena je bila tako nagla da me
podsjetila na Tonina i epizodu u kinu.
Uprla je u mene zabrinut pogled, odjednom prestala govoriti na svojemu
poludijalektalnom talijanskom i prešla na čisti dijalekt.
“Kako znaš da me voli?”
“Ne znam to samo ja, svi znaju, sigurno i ta Michela.”
“Bili oni uglađeni ili ne, muškarce trebaš samo dotaknuti i već te hoće jebati.”
“To ti je rekla Vittoria, ali to je glupost.”
“Vittoria govori gadarije, ali ne i gluposti.”
“Svejedno moraš vjerovati Robertu, inače će ti biti loše.”
“Već mi je jako loše, Gianni.”
Tada sam naslutila da Giuliana ne pripisuje Micheh samo opsjednutost željom
da završi s Robertom u krevetu nego i plan da joj ga oduzme i uda se za njega.
Palo mi je na pamet da on, posve zaokupljen svojim istraživanjima,
vjerojatno nije ni pomislio da bije mogle mučiti te zebnje. I pomislila sam kako
bi bilo dovoljno reći mu: Giuliana se boji da će te izgubiti, vrlo je uzrujana, smiri
je. Ili sam si barem tako to objasnila kad sam je zatražila broj telefona njezina
zaručnika.
“Ako hoćeš”, nabacila sam, “razgovarat ću s njim i pokušati shvatiti što se
događa s tom Michelom.”
“Napravila bi to?”
“Naravno.”
“Ali ne smije pomisliti da zoveš u moje ime.”
“Nikako.”
“I moraš mi prenijeti sve što ti kažeš i sve što on kaže.”
“Naravno.”

10.

Prepisala sam broj u svoj notes, uokvirila ga u pravokutnik crvenom pastelom.

Jednog sam ga popodneva, vrlo uzbuđena, nazvala kad mi majke nije bilo kod

169
 Knjige.Club Books

kuće. Roberto je zvučao iznenađeno, čak i zabrinuto. Zacijelo je pomislio da se

nešto dogodilo Giuliani, to mu je bilo prvo pitanje. Rekla sam mu da je dobro,
izgovorila nekoliko zbrkanih rečenica, a zatim, odbacivši odjednom sve izlike
koje sam smislila da poziv zvuči dostojanstveno, gotovo prijetećim tonom rekla:
“Ako si obećao oženiti Giulianu, a ne ženiš je, onda si neodgovoran.”
Trenutak je šutio, potom sam čula da se smije.
“Uvijek održim obećanja. Teta ti je rekla da me nazoveš?”
“Ne, ja radim što mi se hoće.”
Tu smo se upustili u razgovor koji me veoma uzrujao jer je pokazao toliku
spremnost da sa mnom razgovara o osobnim pitanjima. Rekao je da voli Giulianu,
jedino što bi ga moglo spriječiti da se oženi njome jest da se ona
predomisli. Zaklela sam mu se da Giuliana to želi više i od čega, ali sam dodala
da je nesigurna, boji se da će ga izgubiti, boji se da će se zaljubiti u drugu.
Odgovorio je da to zna i da daje sve od sebe da je razuvjeri. Vjerujem ti, rekla
sam, ali sad ideš u London, mogao bi upoznati drugu: što ćeš ako shvatiš
da Giuliana ne razumije ništa o tebi i tvome poslu, a ta druga da? Odgovorio mi
je nadugačko. Počeo je od Napulja, od Pasconea, od djetinjstva koje je ondje
proveo. Govorio je o njima kao o divnim mjestima, u svakom slučaju posve
drugačijima nego što ih ja vidim. Rekao je da se ondje zadužio i da mora otplatiti
dug. Pokušao mi je objasniti da je ljubav prema Giuliani, rođena na tim ulicama,
neka vrsta promemorije, trajni podsjetnik na taj dug. A kad sam ga upitala na što
misli pod dugom, objasnio mi je da duguje idealnu naknadu mjestu na kojem je
rođen i da čitav život neće biti dovoljan da ponovno uravnoteži vagu. Tada sam
odvratila: želiš se oženiti njome kao da se ženiš Pasconeom? Osjetila sam da mu
je nelagodno, rekao je da mi je zahvalan što ga tjeram da razmisli, sa stanovitim
naporom naglasio: želim se oženiti njome jer je utjelovljenje samoga mojeg duga.
Do kraja je zadržao nizak ton premda je katkad izgovarao znamenite rečenice
poput “nitko se ne spasi sam”. Povremeno sam imala dojam da razgovaram sa
školskim kolegama, birao je toliko jednostavne konstrukcije, a to me
dijelom opuštalo, dijelom me ogorčilo. U nekim sam trenucima posumnjala da se
sa mnom prilagođava onome što jesam, djevojčica, pa na trenutak pomislila da bi
s tom Michelom možda razgovarao bogatije i složenije. S druge strane, što sam si
umišljala? Zahvalila sam mu na razgovoru, on meni što sam mu omogućila da
govori o Giuliani i što iskazujem takvo prijateljstvo prema oboma. Bez
razmišljanja sam rekla:
“Tonino je otišao, ona jako pati, sama je.”
“Znam i nastojat ću to nadoknaditi. Stvarno mi je drago da smo se čuli.”
“I meni.”

11.

170
 Knjige.Club Books

Giuliani sam prenijela svaku riječ, lagano je povratila boju, a to joj je trebalo.
Mislim da nisam primijetila pogoršanje kad je Roberto otputovao u London.
Rekla mi je da je zove, da joj je napisao lijepo pismo i nijednom nije spomenula
Michelu. Razveselila se kad joj je rekao da je upravo izašao njegov novi članak u
važnom časopisu. Činilo mi se da je ponosna na njega, bila je sretna kao da je
sama napisala članak. Ali kroz smijeh se požalila da se time može pohvaliti samo
meni: Vittoria, njezina majka, Corrado ne mogu to cijeniti; a Tonino, jedini koji
bi shvatio, daleko je, konobari, tko zna studira li i dalje.
“Daš mi da ga pročitam?”
“Nemam časopis.”
“Ali pročitala si ga?”
Shvatila je da podrazumijevam da joj on da je da pročita sve što napiše, što je
bilo točno: otac je tako činio s majkom, ponekad je čak i meni nalagao da pročitam
tekst do kojeg mu je bilo stalo. Smrknula se, pročitala sam joj u očima da bi mi
htjela odgovoriti da, pročitala sam ga, čak je i automatski kimnula. Ali potom je
oborila pogled, bijesno ga opet podignula, rekla:
“Ne, nisam ga pročitala i ne želim ga pročitati.”
“Zašto.”
“Jer se bojim da neću shvatiti.”
“Možda ga svejedno trebaš pročitati, njemu je sigurno stalo.”
“Da mu je stalo, dao bi mi ga. Ali nije i stoga je siguran da ne mogu shvatiti.”
Šetale smo Toledskom, sjećam se, bilo je vruće. Nastava je završavala,
slijedilo je zaključivanje ocjena. Po ulicama su se okupljali djevojke i mladići,
bilo je lijepo nemati zadaće, boraviti vani. Giuliana ih je promatrala kao da ne
razumije zašto je tako živahno. Prstima je prošla po čelu, osjetila sam da se
deprimira, brže-bolje rekla:
“To je zato što živite odvojeno, ali vidjet ćeš da će ti dati da sve pročitaš kad
se oženite.”
“Micheli sve daje da pročita.”
Taje informacija i mene povrijedila, ali nisam imala vremena reagirati.
Upravo na kraju te rečenice zazvao nas je snažan muški glas, prvo sam čula
Giulianino, odmah zatim svoje ime. Istodobno smo se okrenule i na drugoj strani
ulice ugledale Rosarija na pragu kafića. Giuliana je razdraženost izrazila
kretnjom, rukom pljesnula zrak, htjela je prijeći preko toga kao da nije čula. Alija
sam već mahnula, a on je prelazio cestu da nam se pridruži.
“Poznaješ sina odvjetnika Sargentea?” rekla je Giuliana.
“Corrado me upoznao s njim.”
“Corrado je kreten.”
Rosario je za to vrijeme prelazio cestu i, naravno, smijao se, činilo se da je
stvarno sretan što nas je sreo.
171
 Knjige.Club Books

“Ovo je sudbina na djelu”, rekao je, “kad sam vas sreo tako daleko od
Pasconea. Dođite, ja častim.”
Giuliana je oštro odgovorila:
“Žurimo.”
Složio je pretjerano zabrinut izraz.
“Što je, nisi dobro danas, popustili živci?”
“Odlično sam.”
“Zaručnik je ljubomoran? Zabranio ti je da razgovaraš sa mnom?”
“Zaručnik ne zna ni da postojiš.”
“Ali ti znaš, nije li tako? Znaš i stalno misliš na mene, ali to ne govoriš
zaručniku. A trebala bi mu reći, sve bi mu trebala reći. Među zaručnicima ne smije
biti tajni, inače veza ne funkcionira pa patiš. Ja vidim da patiš, gledam te i mislim:
kako je propala, kakva šteta. Bila si tako bujna i meka, a sad postaješ ravna kao
daska.”
“A ti si premija.”
“I dalje sam bolji od tvog zaručnika. Gianni, dođi, hoćeš na lisnato?”
Odgovorila sam:
“Kasno je, moramo ići.”
“Ja ću vas odvesti. Prvo odvezimo Giulianu na Pascone, a onda ćemo se uspeti
na Gornji rajon.”
Odvukao nas je u kafić, ali za šankom je u potpunosti ignorirao Giulianu koja
se smjestila u kut kraj vrata i netremice promatrala ulicu i prolaznike. Dok sam
jela lisnato, neprestano mi se obraćao toliko se naslanjajući na mene da sam se s
vremena na vrijeme morala malo izmaknuti. Na uho mi je dijelio škakljive
komplimente, a naglas hvalio, što ja znam, moje oči, kosu. Šaptom me upitao čak
i jesam li još djevica, a ja sam se nervozno nasmijala, rekla da jesam.
“Idem”, progunđala je Giuliana i izašla iz kafića.
Rosario je spomenuo svoj stan u Manzonijevoj, broj, kat, rekao da se vidi
more. Naposljetku je promrmljao:
“Ja te očekujem, doći ćeš?”
“Sada?” upitala sam praveći se da se zabavljam.
“Kad god hoćeš.”
“Ne sada”, rekla sam ozbiljno, zahvalila na lisnatom i sustigla Giulianu na
ulici. Ona je ljutito uskliknula:
“Ne zbližavaj se s tim šupkom.”
“Ne zbližavam se ja, on se zbližava.”
“Ako vas teta vidi zajedno, ubit će i tebe i njega.”
“Znam.”

172
 Knjige.Club Books

“Spomenuo ti je Manzonijevu?”
“Je, znaš nešto o tome?”
Giuliana je snažno odmahnula glavom, kao da tom negacijom želi udaljiti i
prizore koje je prizvala u sjećanje. “Bila sam ondje.”
“S Rosariom?”
“A s kim drugim?”
“Sada?”
“Ma jok, bila sam mlađa od tebe.”
“Zašto?”
“Jer sam onda bila još gluplja nego danas.”
Htjela sam da mi ispriča, ali rekla je da nema što ispričati. Rosario je nitko i
ništa, ali zahvaljujući ocu - ono najgore od Napulja, Gianni, ono stvarno najgore
od Italije što nitko neće promijeniti, još najmanje Roberto lijepim riječima koje
govori i piše - misli da je tko zna tko. Toliko je glup da misli kako je, s obzirom
na to da su nekoliko puta bili zajedno, ima pravo podsjećati na to u svakoj prilici.
Oči su joj se zacaklile od suza:
“Moram otići iz Pasconea, Gianni, moram otići iz Napulja. Vittoria me želi
zadržati tu, ona voli uvijek biti u ratu. A Roberto u dubini duše gleda na to kao
ona, rekao ti je da ima neriješen dug. Ali kakav dug? Ja se želim udati i živjeti u
Milanu u lijepom stanu, u miru.”
Zapanjeno sam je pogledala.
“Čak i ako je njemu važno vratiti se ovamo?”
Energično je odmahnula glavom, počela plakati, zaustavile smo se na
Danteovu trgu. Rekla sam:
“Zašto si takva?”
Obrisala je oči vrškom prstiju, promrmljala:
“Bi li išla sa mnom Robertu?”
Odmah sam odgovorila:
“Da.”

12.

Margherita me pozvala u nedjelju ujutro, ali nisam otišla izravno k njoj, prvo sam
svratila do Vittorije. Bila sam uvjerena da ona stoji iza odluke da Giuliana mene
zamoli da idem s njom k Robertu i naslutila sam da će me ukloniti s te dužnosti
ne pokažem li se srdačno podložnom. U cijelom tom razdoblju jedva da bih je
nazrela kad bih otišla posjetiti Giulianu i uglavnom je bila ambivalentna. S

173
 Knjige.Club Books

vremenom sam se uvjerila da bi se raznježila kad bi se prepoznala u meni dok

bi, kad bi u meni prepoznala nešto od mojega oca, pomislila da bih njoj ili ljudima
do kojih joj je stalo mogla učiniti ono što je njoj nekoć učinio brat. Uostalom, ja
nisam bila ništa bolja. Bila mi je iznimna kad sam zamišljala da ću odrasti u
ratobornu ženu, a odvratna kad bih u njoj prepoznala očeve crte. Tog jutra
iznenada sam se sjetila nečega što mi je bilo istodobno nepodnošljivo i zabavno:
ni ja ni Vittoria ni otac nismo doista mogli presjeći svoje zajedničko korijenje, pa
smo na kraju, ovisno o situaciji, uvijek voljeli i mrzili sebe same.
Ispostavilo se da mi je to sretan dan, Vittoriji je bilo veoma drago što me vidi.
Dala sam da me izgrli i izljubi uobičajenom nametljivom silinom. Tako te volim,
rekla je pa smo žurno izašle da odemo k Margheriti. Putem mi je odala ono što
sam već znala, ali sam se pravila da ne znam, odnosno da je u rijetkim prilikama
kad je Giuliani dopušteno da se nađe s Robertom u Milanu, Tonino uvijek išao
s njom. Ali mladić je sad odlučio otići u Veneciju i napustio obitelj - Vittorijine
oči napunile su se suznom mješavinom boli i prkosa - a kako na Corrada nikako
ne mogu računati, pala sam joj na pamet ja.
“Rado ću ići s njom”, rekla sam.
“Ali moraš to dobro odraditi.”
Odlučila sam malo debatirati, voljela je to kad je bila dobre volje. Upitala
sam:
“U kojem smislu?”
“Gianni, Margheritaje sramežljiva, ali ja nisam, pa ću ti stoga otvoreno reći:
moraš mi obećati da će Giuliana uvijek biti s tobom, danonoćno. Razumiješ što to
znači?”
“Da.”
“Bravo. Muškarci - zapamti to - žele samo jedno. Ali Giuliana mu to ne smije
dati prije braka jer je on inače neće oženiti.”
“Mislim da Roberto nije taj tip muškarca.”
“Svi su taj tip muškarca.”
“Nisam sigurna.”
“Ako kažem svi, Gianni, onda su to svi.”
“I Enzo?”
“Enzo prvi.”
“A zašto si mu onda dala?”
Vittoria me pogledala zadovoljno zapanjena. Prasnula je u smijeh, čvrstim mi
stiskom zagrlila ramena, poljubila me u obraz.
“Ista si ja, Gianni, još i gora, zato mi se sviđaš. Dala sam mu jer je već bio
oženjen, imao troje djece, a da mu nisam dala, morala bih ga se odreći. Ali nisam
mogla jer sam ga previše voljela.”

174
 Knjige.Club Books

Pravila sam se da sam se zadovoljila tim odgovorom iako bih joj rado
dokazala da je kontradiktorna, da to što je muškarcima na pameti ne možemo dati
na temelju oportunističkih procjena, da je Giuliana odrasla i može činiti što joj
se hoće, ukratko, da ona i Margherita nemaju nikakvo pravo nadzirati
dvadesetogodišnjakinju. Ali šutjela sam jer mi je jedina želja bila otići u Milano i
naći se s Robertom, na vlastite oči vidjeti gdje i kako živi. A uostalom, znala sam
da ne smijem ići predaleko s Vittorijom, sad je nasmijavam, ali dovoljan je mali
kiks i bila bi me u stanju otjerati. Stoga sam izabrala put susretljivosti i došle smo
do Margheritina stana.
Ondje sam Giulianinoj majci obećala da ću zdušno nadzirati zaručnike, a
Vittoria je, dok sam govorila na lijepom talijanskom kako bih zvučala
autoritativnije, kumčetu često mrmljala: jesi shvatila, ti i Giannina morate stalno
biti zajedno, prije svega morate spavati zajedno, a Giuliana je odsutno kimala, a
jedini koji me iživcirao svojim podrugljivim pogledima bio je Corrado. Više mi
je puta predložio da me otprati do autobusa, a kad je s Vittorijom sve dogovoreno
- obavezno smo se trebale vratiti u nedjelju uvečer, karte za vlak platit će Roberto
- otišla sam i on je pošao za mnom. Putem i dok sam na stajalištu čekala autobus,
neprestano me zadirkivao, izgovarao uvredljive rečenice kao da se šali. Povrh
svega, otvoreno je zatražio od mene da ponovim ono što sam mu nekad radila.
“Popuši mi jednom”, zatražio je na dijalektu, “i gotovo: tu blizu je napuštena
zgrada.”
“Neću, gadi mi se.”
“Znam da si popušila Rosariju, reći ću Vittoriji.”
“Jebe mi se”, odgovorila sam na dijalektu koji je bio toliko loš da se snažno
nasmijao.
I ja sam se nasmijala kad sam se čula. Nisam se htjela svađati ni s Corradom,
previše sam se veselila putovanju. Još dok sam se vraćala kući, usredotočila sam
se na biranje laži koju ću izreći majci da opravdam odlazak u Milano. Ali ubrzo
sam pomislila da joj više nisam dužna čak ni nastojati lagati, pa sam joj za
večerom tonom koji ne dopušta rasprave rekla da Giuliana, Vittorijino kumče, ide
posjetiti zaručnika u Milano i da sam joj obećala da ću ići s njom.
“Ovaj vikend?”
“Da.”
“Ali u subotu ti je rođendan, organizirala sam proslavu, doći će ti i otac,
dolaze Angela i Ida.”
Nekoliko trenutaka osjećala sam prazninu u grudima. Koliko sam kao dijete
držala do rođendana, a ovog sam ga puta smetnula s uma. Imala sam dojam da
sam nepravedna, ne toliko prema majci koliko prema sebi. Vidjela sam se
bezvrijednom, pretvarala se u pozadinski lik, sjenu kraj Giuliane, ružnjikavu
pratiteljicu princeze koja ide svome princu. Zar sam zbog te uloge bila spremna

175
 Knjige.Club Books

odustati od ugodne dugogodišnje obiteljske tradicije, od puhanja svjećica, od

iznenađujućih darova? Jesam, priznala sam, i predložila Nelli:
“Proslavit ćemo kad se vratim.”
“Žalostiš me.”
“Mama, ne dramatiziraj oko sitnice.”
“I otac će ti se žalostiti.”
“Vidjet ćeš da će se obradovati: Giulianin zaručnik je vrlo pametan, tata ga
cijeni.”
Napravila je nezadovoljnu grimasu, kao da je odgovorna za moj nedostatak
ljubavi.
“Proći ćeš razred?”
“Mama, to je moja stvar, ne miješaj se.”
Progunđala je:
“Više ti ništa ne značimo.”
Odgovorila sam da nije istina i pomislila: ali Roberto mi znači više.

13.

U petak navečer počeo je jedan od najbesmislenijih pothvata moje mladosti.

Noćno putovanje prema Milanu bilo je vrlo dosadno. Pokušala sam
razgovarati s Giulianom, ali ona je, osobito otkako sam joj rekla da ću sutradan
navršiti šesnaest godina, dodatno naglasila nelagodu koju je pokazivala otkako je
došla na kolodvor s golemim crvenim kovčegom i nabubrenom torbom pa
primijetila da ja imam tek kovčežić s nekoliko esencijalnih predmeta. Žao mi je,
rekla je, što sam te odvukla sa sobom i upropastila ti proslavu, a nakon tog kratkog
razgovora, ništa, nismo uspjele pronaći ni odgovarajući ton ni ono malo ugode
koja bi potaknula prisnost. U nekom sam času obznanila da sam gladna i da želim
istražiti vlak u potrazi za hranom. Giuliana je iz torbe bezvoljno izvukla fina jela
koja joj je pripremila majka, ali za sebe je uzela samo zalogaj složenca od
tjestenine, sve sam sama progutala. Odjeljak je bio pun, neudobno smo se
smjestile na ležajeve. Činilo se da ju je zatupila zebnja, čula sam kako
se neprestano okreće u krevetu, nijednom nije otišla na zahod.
Dugo je pak bila zatvorena u njemu sat vremena prije dolaska, a vratila se
počešljana i lagano našminkana, čak se i presvukla. Zadržale smo se na hodniku,
vani se budio blijed dan. Upitala me je li na njoj nešto pretjerano ili
neumjesno. Umirila sam je i tada kao da se malo opustila, obratila mi se s nježnom
iskrenošću.
“Zavidim ti”, rekla je.

176
 Knjige.Club Books

“Zašto.”
“Ne uređuješ se, osjećaš se dobro kakva jesi.”
“Nije tako.”
“Tako je. U sebi imaš nešto samo svoje i to ti je dovoljno.”
“Nemam ništa, ti si ta koja ima sve.”
Odmahnula je glavom, promrmljala:
“Roberto uvijek govori da si tako pametna, da si tako tankoćutna.”
Lice mi se zažarilo.
“Griješi.”
“Bome je točno. Kad mi Vittoria nije dala da otputujem, on mi je predložio
da te zamolim da dođeš sa mnom.”
“Mislila sam da je to teta odlučila.”
Nasmiješila se. Naravno da je ona odlučila, ništa ne ide bez Vittorijina
pristanka. Ali ideja je potekla od Roberta, Giuliana je o tome razgovarala s
majkom ne spomenuvši Roberta, a Margherita se posavjetovala s Vittorijom.
Proželo me uzbuđenje - dakle on je htio da dođem u Milano - pa sam Giuliani,
koja je sad bila razgovorljiva, odgovarala jednosložnim riječima, nisam se mogla
smiriti. Uskoro ću ga opet vidjeti i cijeli dan biti s njim, ručat ću, večerati,
spavati u njegovu stanu. Polako sam se smirila, rekla:
“Znaš doći do Robertove kuće?”
“Da, ali on će doći po nas.”
Giuliana je još jednom provjerila kako izgleda, potom je iz torbe izvukla
kožnatu vrećicu, protresla je, na dlan joj je kliznula tetina narukvica.
“Da je stavim?” upitala me.
“Zašto ne?”
“Uvijek se brinem. Vittoria se ljuti kad je ne vidi oko moje ruke. Ali onda se
boji da ću je izgubiti, gnjavi me, a ja se uplašim.”
“Pazi na nju. Sviđa ti se?”
“Ne.”
“Zašto?”
Nastupila je duga neugodna stanka.
“Ne znaš?”
“Ne.”
“Ni Tonino ti nije rekao?”
“Nije.”
“Moj otac poklonio ju je Vittorijinoj mami nakon što ju je ukrao mojoj baki,
maminoj mami, koja je tada već bila jako bolesna.”
“Ukrao? Tvoj otac, Enzo?”

177
 Knjige.Club Books

“Da, uzeo ju je kradom.”

“A Vittoria to zna?”
“Naravno da zna.”
“A tvoja mama?”
“Ona mi je to rekla.”
Prisjetila sam se Enzove fotografije u kuhinji, one u policijskoj odori. Bdio je
nad dvjema ženama čak i kad je umro, naoružan pištoljem. Ženu i ljubavnicu
povezao je da zajedno štuju njegov lik. Kakvu moć imaju muškarci, čak i oni
najjadniji, čak i nad hrabrim i silovitim ženama poput moje tete. Ne uspijevajući
prikriti sarkazam, rekla sam: “Tvoj otac ukrao je narukvicu umirućoj punici da bi
je poklonio ljubavničinoj zdravoj mami.”
“Bravo, točno tako. Kod nas nikad nije bilo novca, a on je bio muškarac koji
je volio ostavljati dobar dojam na ljude koje još ne poznaje, ali nije se libio
povrijediti one čiju je privrženost već stekao. Majka se napatila zbog njega.”
Bez razmišljanja sam rekla:
“I Vittoria.”
Ali odmah zatim osjetila sam svu istinitost, svu težinu tih dviju riječi i kao da
sam shvatila zašto se Vittoria držala dvojako prema narukvici. Formalno ju je
htjela, ali je u biti bila sklona otarasiti je se. Formalno je pripadala njezinoj majci,
ali u biti nije. Formalno je zacijelo bila dar povodom tko zna koje proslave nove
punice, ali u biti ju je Enzo ukrao staroj na samrti. Kad se podvuče crta, narukvica
je bila dokaz da otac nije u potpunosti pogriješio o pitanju sestrina ljubavnika. A,
općenitije gledano, svjedočila je da je besprimjerna idila o kojoj je govorila teta
bila sve samo ne idila. Giuliana je prezrivo rekla:
“Gianni, Vittoria ne pati, Vittoria sije patnju. Za mene je ova narukvica trajni
podsjetnik na ružna i bolna vremena. Uznemirava me, donosi nesreću.”
“Nisu krivi predmeti, meni se sviđa.”
Giuliana je poprimila izraz ironična malodušja:
“Kladila bih se da je tako, sviđa se i Robertu.”
Pomogla sam joj da je zakvači oko ruke, vlak je ulazio na kolodvor.

14.

Roberta sam prepoznala i prije Giuliane, stajao je u mnoštvu na peronu. Podignula

sam ruku kako bi nas primijetio u povorci putnika, a odmah ju je podignuo i on.
Giuliana je ubrzala korak, vukući kovčeg, Roberto joj je pošao ususret. Zagrlili su
se kao da se žele zdrobiti pa izmiješati komadiće svojih tijela, ali razmijenili su
samo lagan poljubac u usta. Potom mi je ruku uzeo među svoje i zahvalio mi što

178
 Knjige.Club Books

sam dopratila Giulianu: da nije tebe, rekao je, tko zna kad bismo se ona i ja
ponovno vidjeli. Potom je zaručnici uzeo velik kovčeg i torbu, ja sam ih slijedila
nekoliko koraka iza sa svojom jadnom prtljagom.
Normalan je čovjek, pomislila sam, ili se možda među njegovim brojnim
kvalitetama krije upravo ta da umije biti normalan. U kafiću na Amedeovu trgu,
a potom i u ostalim prilikama kad smo se sreli, imala sam osjećaj da imam posla s
vrlo važnim profesorom koji se bavi ne znam točno čime, ali sigurno složenim
disciplinama. Sad sam gledala kako je bok priljubio uz Giulianin, kako se
neprestano saginje da je poljubi, i bio je kao bilo koji dvadesetpetogodišnjak
kakve viđamo po ulici, u kinu, na televiziji.
Prije negoli smo sišli velikim žućkastim stubištem, htio je uzeti i moj
kovčežić, ali ja sam ga odlučno spriječila pa se nastavio nježno baviti Giulianom.
Nisam znala ništa o Milanu, putovali smo podzemnom barem dvadeset minuta, a
kako bismo došli do stana, trebalo nam je još petnaest minuta pješice. Uzverali
smo se starim tamnim kamenim stubištem do petog kata. Osjetila sam da sam
ponosno tiha, sama sa svojim kovčegom, dok se Giuliana kretala neopterećeno,
vrlo brbljava i napokon sretna u svakoj svojoj kretnji.
Došli smo do galerije na kojoj su bila troja vrata. Roberto je otvorio prva i
pustio nas u stan koji mi se odmah svidio unatoč blagom vonju plina. Za razliku
od stana u Svetom Jakovu Kapreškom, čistog i sputanog majčinim redom, tu sam
stekla dojam neuredne čistoće. Prešli smo hodnik s hrpama knjiga odloženima na
pod i ušli u veliku prostoriju s rijetkim starim pokućstvom, radnim stolom
prekrivenim registratorima, stolom, bljedocrvenim trosjedom, zidnim policama
dupkom punih knjiga, televizorom položenim na plastičnu kocku.
Obraćajući se prije svega meni, Roberto se ispričao, rekao da iako
kućepaziteljica svakog dana posprema, stan u biti nije pretjerano udoban.
Pokušala sam nabaciti nešto ironično, htjela sam zadržati drski ton koji mu se -
sad sam bila sigurna u to - sviđao. Ali Giuliana mi nije dala do riječi, rekla je:
kakva kućepaziteljica, ja ću se za to pobrinuti, vidjet ćeš kako će postati udoban,
pa mu se objesila oko vrata, privila se uz njega jednako energično kao pri
susretu na kolodvoru, ovog mu puta dala dugačak poljubac. Ja sam odmah
skrenula pogled kao da tražim kamo da smjestim kovčeg, ona mi je već sljedeće
minute davala točne upute držeći se kao gazdarica.
Znala je sve o stanu, odvukla me u kuhinju izblijedjelih boja koje su se
doimale još bljeđe zbog svjetla niskog napona, provjeravala ima li ovoga, ima li
onoga, kritizirala kućepaziteljicu zbog nemara koji je stala žurno popravljati. U
međuvremenu se uopće nije prestala obraćati Robertu, govorila je i govorila
raspitujući se o osobama koje je zvala poimence - Gigi, Sandro, Nina - a svaka je
od njih vodila do nekog problema iz fakultetskog života u koji se činilo da je
upućena. Roberto je jednom ili dvaput rekao: možda je Giovanni dosadno, ja sam
uskliknula nije, a ona je nastavila nonšalantno razgovarati s njim.

179
 Knjige.Club Books

Bila je to Giuliana drugačija od one koju sam dotad mislila da poznajem.

Govorila je odlučno, ponekad čak i odrješito, a iz svega što je govorila - ili na što
je aludirala - bilo je jasno da on ne samo da je potanko informira o svom životu,
o poslovnim i istraživačkim problemima, nego je smatra sposobnom pratiti ga i
podržavati i voditi kao da je doista dovoljno mjerodavna i mudra da to čini.
Ukratko, Roberto je vjerovao u nju, a iz te je vjere - učinilo mi se - Giuliana
iznenađujuće, odvažno crpila snagu da igra tu ulogu. Ali potom joj je nekoliko
puta nešto ljubazno, nježno prigovorio, rekao je: ne, nije baš tako. Giuliana je tada
zastala, pocrvenjela, poprimila agresivan ton, potom se brzo predomislila
nastojeći mu dokazati da je mislila točno to što je on mislio. U tim sam je
trenucima prepoznala, osjetila patnju tih zastoja, pomislila da bi se, kad bi joj
Roberto odjednom dao do znanja da niže gluposti, da mu njezin glas zvuči poput
čavla koji grebe po limu, mrtva srušila na pod.
Naravno, nisam samo ja primijetila da je to krhka predstava. Kad su se
pojavile te male napukline, Roberto ju je odmah privukao sebi, nježno joj se
obratio, poljubio je, a ja sam se opet posvetila nečemu što će ih nakratko izbrisati.
Mislim da je zbog te moje nelagode uskliknuo: kladim se da ste gladne, idemo
dolje u kafić, imaju odlične kolače. Nakon deset minuta gutala sam kolače, pila
kavu, počela se zanimati za nepoznati grad. Rekla sam to Robertu pa nas je htio
provesti po centru. Znao je sve o Milanu i silno se trsio pokazati nam najvažnije
znamenitosti, pedantno nam iznijeti njihovu povijest. Lutali smo od crkve do
dvorišta do trga do muzeja, bez zaustavljanja, kao da nam je to posljednja prilika
da razgledamo grad prije njegova uništenja. Premda je često govorila da u vlaku
nije oka sklopila i da je umorna, Giuliana je pokazala veliko zanimanje i
mislim da nije glumila. Bila je stvarno opsjednuta željom za učenjem koja se
pridružila nekoj vrsti osjećaja dužnosti, gotovo kao da joj uloga zaručnice mladog
profesora nalaže uvijek pozoran pogled, uvijek dobro otvorene uši. Ja sam pak
bila podijeljena. Tog sam dana otkrila da uživam pretvarajući nepoznato mjesto u
savršeno mi poznato mjesto povezujući ime i povijest te ulice s imenom i
poviješću tog trga, te zgrade. Ali istodobno sam se zlovoljno povukla. Prisjetila
sam se poučnih šetnji Napuljem pod očevim vodstvom, neprestana razmetanja
znanjem i svoje uloge malene kćeri koja se divi. Je li Roberto, zapitala sam se, tek
moj mladi otac, odnosno klopka? Pogledala sam ga dok smo jeli sendvič i pili
pivo, a on se šalio i pripremao novi plan razgledavanja. Promatrala sam ga dok je
s Giulianom, u kutu na otvorenom, pod velikim stablom, razgovarao o nečem
njihovom, ona napeta, on vedar, ona s pokojom suzom, on pocrvenjelih
ušiju. Promatrala sam ga dok mi je veselo prilazio, raširenih dugih ruku, upravo
je doznao da mi je rođendan. Odbacila sam mogućnost da je poput mojega oca,
golema je razlika. Ja sam bila ta koja se doživljavala u ulozi kćeri koja
pozorno sluša, a nisam se voljela tako doživljavati, htjela sam biti žena, voljena
žena.
Naš se obilazak nastavio. Slušala sam Roberta i pitala se zašto sam ondje,
pratim njega i Giulianu, i mislila se što ću ja u njihovu društvu. Katkad bih se
180
 Knjige.Club Books

namjerno zaustavila na detaljima neke freske kojoj, što ja znam, opravdano

nije pripisao nikakvu važnost. Kao da sam to činila kako bih razbila ritam, a
Giuliana bi se okrenula i protisnula: Gianni, što radiš, dođi inače ćeš se izgubiti.
Oh, kad bih se mogla stvarno izgubiti, pomislila sam u nekom času, ostaviti
se negdje poput kišobrana i nikada više čuti za sebe. Ali čim bi me Roberto
zazvao, pričekao, ponovio mi što je već rekao Giuliani, pohvalio dva ili tri moja
opažanja rečenicama poput: da, točno, nisam razmišljao o tome, odmah bih
se oraspoložila i razdragala. Kako lije lijepo putovati, kako je lijepo poznavati
nekoga tko zna sve, i iznimno je pametan i lijep i dobar, i objašnjava ti vrijednost
onoga što sama ne bi znala cijeniti.

15.

Situacija se zakomplicirala kad smo se kasno popodne vratili kući. Roberta je na

telefonskoj sekretarici dočekala poruka kojom ga je prpošan ženski glas podsjetio
na dogovor koji ima te večeri. Giuliana je bila umorna, čula je taj glas, vidjela sam
da se veoma iživcirala. Robertu je pak bilo krivo što je zaboravio na taj dogovor,
bila je to davno dogovorena večera s ljudima koje je zvao svojim društvom s
posla, ljudima koje je Giuliana već poznavala. Naime, ona ih se odmah sjetila, s
lica izbrisala neodobravanje i pokazala veliko oduševljenje. Ali tad sam je već
malo poznavala, znala sam razlikovati kad je nešto usrećuje, a kad je pak
uznemirava. Ta večera pokvarila joj je dan.
“Ja ću prošetati”, rekla sam.
“Zašto”, rekao je Roberto, “moraš doći s nama, simpatični su, svidjet će ti se.”
Odupirala sam se, stvarno nisam htjela ići. Znala sam da ću namrgođeno
šutjeti ili postati agresivna. Giuliana se neočekivano umiješala i poduprla me.
“Ima pravo”, rekla je, “nikoga ne poznaje, bit će joj dosadno.”
Ali on me uporno gledao kao da sam ispisana stranica čiji se smisao odbija
pokazati. Rekao je:
“Izgledaš mi kao netko tko uvijek misli da će se dosađivati, ali se na kraju
nikad ne dosađuje.”
Ta me rečenica zapanjila svojim tonom. Nije ju izgovorio kolokvijalno, nego
tonom kojim sam ga čula da govori samo jednom, u crkvi: toplim, izrazito
samouvjerenim, zasljepljujućim tonom, kao da o meni zna i više od mene. Tada
je narušena dotadašnja manja ili veća ravnoteža. Stvarno se dosađujem - pomislila
sam bijesno - nemaš pojma koliko se dosađujem, nemaš pojma koliko sam se
dosađivala dosad i koliko se upravo dosađujem. Pogriješila sam što sam
došla skroz ovamo radi tebe, samo sam taložila nered na nered, unatoč tvojoj
ljubaznosti, tvojoj pristupačnosti. A u međuvremenu se, upravo dok je taj bijes

181
 Knjige.Club Books

rovao po meni, sve promijenilo. Htjela sam da ne griješi. U nekom zapećku

mozga formirala se pomisao da Roberto ima moć razjašnjavanja i poželjela sam
da mi od tog časa on - samo on - pokazuje što nisam, a što pak jesam. Giuliana je
gotovo šapnula:
“Bila je i previše ljubazna, nemojmo je siliti na nešto što ne želi.”
Ali ja sam je prekinula.
“Ne, ne, u redu je, idem s vama”, rekla sam, ali bezvoljno, ničim nisam
ublažila dojam da ću im se pridružiti samo da ne kompliciram.
Ona se na to zapanjila i otrčala oprati kosu. Dok ju je sušila nezadovoljna
frizurom, dok se šminkala, dok se kolebala između crvene haljine i smeđe suknje
sa zelenom bluzom, dok je zdvajala između samo naušnica i ogrlice ili i
narukvice i ispitivala me u želji da je umirim, često je govorila: nemoj se osjećati
dužnom, ostani kad već možeš, ja sam prisiljena ići, ali rado bih ostala s tobom,
sve su to ljudi s faksa koji govore i govore i govore, a ne možeš ni zamisliti što si
umišljaju. Tako je sažela ono što ju je u tom času plašilo, mislila je da plaši i mene.
Ali meni je taj bahati žagor obrazovanih bio poznat odmalena, Mariano i moj otac
i njihovi prijatelji samo su tako razgovarali. Naravno, sad sam ga prezirala, ali nije
me plašio razgovor sam po sebi. Zato sam joj rekla: ne brini se, dolazim tebi za
ljubav, pravit ću ti društvo.
Tako samo završili u malenom restoranu u kojem je vlasnik, sijed, visok,
izrazito mršav, Roberta dočekao sa smjernom naklonošću. Spremno je, rekao je i
uigranim ga tonom usmjerio prema malenoj sali u kojoj se nazirao dugačak stol za
kojim je sjedila glasna skupina. Koliko ljudi, pomislila sam i posramila se svog
bijednog izgleda, na sebi nisam vidjela nikakve draži koja bi olakšala uspostavu
odnosa sa strancima. K tomu, sve su mi djevojke na prvi pogled djelovale vrlo
mlado, sve dražesno, sve izobraženo, tipovi djevojaka poput Angele, znale su
blistati mekim držanjem, svilenkastim glasom. Muškarci su bili u manjini, dvojica
ili trojica, Robertovi vršnjaci ili tek nešto stariji. Poglede su usredotočili na
Giulianu, prelijepu, srdačnu, a čak i kad me Roberto predstavio, zadržali su
pozornost nekoliko sekunda, bila sam previše zabundana.
Sjeli smo, završila sam daleko od Roberta i Giuliane koji su našli mjesto jedno
uz drugo. Odmah sam osjetila da nitko od tih mladih ljudi nije ondje jer uživa u
društvu. Iza lijepa ponašanja krila se napetost, krilo se neprijateljstvo, a da su
mogli, sigurno bi drugačije proveli večer. Ali još dok je Roberto razmjenjivao
prve dosjetke, za stolom se stvorio ugođaj sličan onome koji sam vidjela kako se
širi među župljanima crkve na Pasconeu. Robertovo tijelo - glas, kretnje, pogled
- počelo je djelovati poput ljepila, a promatrajući ga među tim ljudima koji su ga
voljeli poput mene, i voljeli su se među sobom samo zato što vole njega,
odjednom sam i sama stekla dojam da se posljedično neizbježno uigravam. Kakav
lije glas imao, kakve oči: sada, u tom mnoštvu, pomislila sam da je Roberto
mnogo više od onoga što je bio s Giulianom, sa mnom, u satima provedenim
obilazeći Milano. Postao je kakav je bio kad mi je izgovorio onu rečenicu
182
 Knjige.Club Books

(“Izgledaš mi kao netko tko uvijek misli da će se dosađivati, ali se na kraju nikad
ne dosađuje”) i morala sam priznati da to nije bila moja povlastica, imao je dar
da drugima pokaže više nego što su u stanju vidjeti.
Svi su jeli, smijali se, raspravljali, skakali si u riječ. Tištale su ih velike teme,
nisam ih pretjerano razumjela. Danas mogu reći samo da su cijelu večer
razgovarali o nepravdi, gladi, bijedi, što činimo pred surovošću nepravednika
koji uzimaju sebi oduzimajući svima ostalima, kako se odnositi prema njima.
Raspravu koja je s veselom ozbiljnošću odskakivala s jednog na drugi kraj stola
mogla bih sažeti otprilike ovako: Treba li pribjeći zakonu? A ako zakon
podupire nepravdu? A ako je sam zakon nepravda, ako je državno nasilje štiti?
Oči su napeto sjale, sve učenije riječi zvučale iskreno gorljivo. Debatirali su
mnogo, učeno, dok su jeli i pili, a zapanjilo me što su se djevojke zagrijale i više
od mladića. Meni su poznati bili svadljivi glasovi koji su dopirali iz očeve radne
sobe, ironične rasprave s Angelom, himbena strast s kojom sam katkad glumila u
školi kako bih udovoljila profesorima kad bi se dotaknuli osjećaja koje ni sami
nisu ćutjeli. Te su pak djevojke, koje su vjerojatno predavale ili će predavati na
fakultetu, bile iskrene i ratoborne i dobronamjerne. Spominjale su skupine ili
udruženja za koje nikad nisam čula, neke su se upravo vratile iz dalekih zemalja
i govorile o užasima koje su upoznale iz prve ruke.
Mlada crnomanjasta žena koja se zvala Michela odmah se istaknula gorljivim
riječima, sjedila je točno preko puta Roberta, bila je to naravno Michela kojom je
Giuliana bila opsjednuta. Iznijela je nasilni prizor koji joj se možda odigrao pred
očima, ne sjećam se više gdje, ili se možda ne želim sjetiti. Bio je to tako užasan
prizor da se u nekom času morala zaustaviti kako se ne bi rasplakala. Giuliana je
dotad šutjela, bezvoljno jela, lice joj smrknuto od zamorne noći i turističkog
dana. Ali kad je počela duga Michelina tirada, spustila je vilicu u tanjur i sve je
vrijeme promatrala.
Djevojka je - gruba lica, sjajna pogleda iza velikih naočala tankog okvira,
istaknutih i izrazito crvenih usana - počela govoriti svima za stolom, ali sad se
obraćala samo Robertu. Ništa neobično, svi su bili skloni tome, neopazice su mu
priznavali ulogu skupljača pojedinačnih izlaganja koja su potom, kad bi ih sažeo
svojim glasom, postajala svačije uvjerenje. Ali dok bi se ostali povremeno sjetili
prisutnih, vidjelo se da je Micheli stalo samo do njegove pozornosti, a što je ona
više govorila, to se Giuliana - vidjela sam - više stanjivala. Kao da joj lice mršavi
i pretvara se u tek prozirnu kožu koja unaprijed pokazuje što će postati kad je
upropaste bolest i starost. Što ju je unakazilo u tom času? Vjerojatno ljubomora.
Ili možda ne, Michela ničim nije pobuđivala njezinu ljubomoru, primjerice,
nijednom od onih kretnji koje mi je svojedobno nabrojila Angela prikazujući mi
svoju zavodničku strategiju. Giuliana se vjerojatno jednostavno izobličila jer je
toliko patila zbog kvalitete Michelina glasa, djelotvornosti njezinih izjava,
sposobnosti kojom je umjela postavljati pitanja izmjenjujući primjere i
generalizacije. Kad se činilo da je život posve iščeznuo s njezina lica, iz nje

183
 Knjige.Club Books

je izašao promukao, agresivan, dijalektom snažno obojen glas: “Da si ga ubola

nožem, sve bi riješila.”
Odmah sam znala da su te riječi neumjesne u tom okruženju, a sigurna sam
da je i Giuliana to znala. Ali jednako sam uvjerena i da ih je izgovorila jer su bile
jedine koje su joj pale na pamet da bi naglo presjekla nit Michelinih
riječi. Nastupio je tajac, Giuliana je shvatila da je izgovorila pogrešne riječi, a oči
su joj se zacaklile kao da će izgubiti svijest. Pokušala se distancirati od sebe same
nervoznim smijehom, okrenuta Robertu rekla je na suzdržanijem talijanskom:
“Ili bi barem tako postupili tamo gdje smo se rodili ti i ja, zar ne?”
Roberto ju je privukao sebi zagrlivši joj ramena, poljubio je u čelo i stao dugo
govoriti, postupno brišući trivijalan učinak riječi svoje zaručnice. Tako bi
postupili ne samo gdje smo mi rođeni, rekao je, nego svugdje, jer je to
najjednostavnije rješenje. Ali naravno, on nije za najjednostavnija rješenja, nitko
od mladih ljudi za tim stolom nije bio. A i Giuliana je požurila reći, ponovno
gotovo na dijalektu, da se protivi nasilnom odgovoru na nasilje, ali se zaplela -
silno sam se sažalila nad njom - odmah zašutjela, već su svi slušali Roberta. Na
nepravdu - rekao je - treba odlučno odgovoriti, jogunasto: nanosiš je svojemu
bližnjemu, a ja ti kažem da ne smiješ, i ako ti nastaviš, ja ću se nastaviti opirati, i
ako me zdrobiš svojom snagom, ja ću ponovno ustati, ili ako ne budem više
mogao ustati, ustat će netko drugi i opet drugi. Dok je govorio, gledao je u stol, a
potom je odjednom podignuo glavu, svakog ponaosob pogledao u lice
očaravajućim pogledom.
Na kraju su svi bili uvjereni da je to prava reakcija, uključujući Giulianu,
mene. Ali Michela je - a primijetila sam da su se prisutni zapanjili - ogorčeno
skočila, uskliknula da se na nepravednu silu ne odgovara slabošću. Muk,
ogorčenost, pa makar i blaga, nije bila predviđena za tim stolom. Pogledala sam
Giulianu, bijesno je zurila u Michelu, uplašila sam se da će ponovno reći nešto
protiv nje, premda je tih nekoliko riječi njezine navodne suparnice zvučalo slično
tvrdnji o nožu. Ali Roberto je već odgovarao: pravednici mogu biti tek slabi, oni
su hrabri bez sile. A ja sam se odjednom sjetila onih nekoliko redaka koje sam
nedavno pročitala, izmiješala sam ih s drugima, gotovo nehotice promrmljala: oni
su slabi poput lude koja prestaje prinositi meso i loj ionako presitom Bogu pa je
da je bližnjemu svome, udovici, siročetu, tuđincu. Izustila sam samo to, smirenim,
čak i pomalo ironičnim tonom. A kako se na moje riječi Roberto odmah
nadovezao s odobravanjem, upotrebljavajući i razvijajući metaforu ludosti, svima
su se svidjele, osim možda Micheli. Prostrijelila me znatiželjnim pogledom, a
Giuliana se tada nasmijala bez razloga, glasno.
“Što je smiješno?” hladno je upitala Michela.
“Ne smijem se smijati?”
“Da, smijmo se”, umiješao se Roberto rabeći prvo lice množine premda se on
nije smijao, “jer danas slavimo, Giovanna navršava šesnaest godina.”

184
 Knjige.Club Books

U tom su se času ugasila svjetla u sali, pojavio se konobar s velikom tortom i

šesnaest plamenova svjećica koji su treperili nad bjelinom glazure.

16.

Bio je to predivan rođendan, imala sam osjećaj da sam okružena ljubaznošću i

srdačnošću. Ali Giuliana je u nekom trenutku rekla da je veoma umorna, pa smo
se vratili kući. Zapanjilo me što, kad smo došli u stan, nije ponovno poprimila ton
gazdarice kao tog jutra, kroz prozor u dnevnoj zagledala se u mrak i pustila
Roberta da sam sve odradi. On je bio vrlo brižan, dao nam čiste ručnike, ironično
komentirao kako je trosjed neudoban i kako ga je teško otvoriti. Satno ga
kućepaziteljica nonšalantno otvara, rekao je pa se i sam našao u neprilici,
pokušavao i pokušavao sve dok posred sobe nije prevrnuo već napravljen bračni
ležaj, s bijelim plahtama. Dodirnula sam plahte, rekla: prohladno je, imaš deku?
On je kimnuo, iščeznuo u spavaćoj sobi.
Giuliani sam rekla:
“Na kojoj strani spavaš?”
Giuliana se odvojila od mraka s druge strane stakla i rekla:
“Spavat ću s Robertom, tako ćeš imati mjesta.”
Bila sam uvjerena da će tako završiti, ali svejedno sam naglasila:
“Vittoria me natjerala da joj obećam da ćemo zajedno spavati.”
“I Tonino joj je to morao obećavati, ali nikad nije održao obećanje. Ti ga želiš
održati?”
“Ne.”
“Volim te”, rekla je poljubivši me u obraz bez zanosa, a u međuvremenu se
vratio Roberto s pokrivačem i jastukom. Tada je Giuliana iščeznula u spavaćoj
sobi, a on mi je pokazao gdje su kava, keksi, šalice za slučaj da se prva probudim
i poželim doručkovati. Iz bojlera se širio vrlo opor miris plina, rekla sam mu:
“Curi, hoćemo li umrijeti?”
“Ne, mislim da nećemo, stolarija je očajna.”
“Ne bi baš bilo fora umrijeti sa šesnaest godina.”
“Živim ovdje sedam godina i nisam umro.”
“Tko mi to garantira?”
Nasmiješio se, rekao:
“Nitko. Sretan sam što si tu, laku noć.”
Bile su to jedine riječi koje smo razmijenili nasamo. Pridružio se Giuliani u
spavaćoj sobi, zatvorio vrata.

185
 Knjige.Club Books

Otvorila sam kovčeg u potrazi za pidžamom, čula da Giuliana plače, on je

nešto šapnuo, šapnula je i ona. Potom su se počeli smijati, prvo Giuliana, potom
Roberto. Otišla sam u kupaonicu u nadi da će brzo zaspati, svukla se, oprala zube.
Vrata se otvaraju, vrata se zatvaraju, koraci. Giuliana je pokucala, upitala: mogu
ući? Pustila sam je unutra, preko ruke je prebacila modru spavaćicu s bijelom
čipkom, pitala me sviđa li mi se, nahvalila sam joj je. Pustila je vodu u bideu i
počela se svlačiti. Žurno sam izašla (kako sam glupa, zašto sam se dovela u tu
situaciju), trosjed je zaškripao kad sam se zavukla pod pokrivač. Giuliana je
ponovno prošla dnevnom u spavaćici koja joj je prianjala uz skladno tijelo. Ispod
nje nije ostavila ništa, imala je malene, ali čvrste i vrlo ljupke grudi. Laku noć,
rekla je, odgovorila sam laku noć. Ugasila sam svjetlo, stavila glavu pod jastuk,
stisnula ga na uši. Što ja znam o seksu, sve i ništa: ono što sam pročitala u
knjizi, užitak masturbacije, Angelina usta i tijelo, Corradove genitalije. Prvi put
svoju sam nevinost doživjela kao poniženje. Ono što ne želim da se dogodi jest
zamišljati kako Giuliana uživa, doživljavati se na njezinu mjestu. Ja nisam ona.
Nalazim se tu, a ne u toj sobi, ne želim da me on ljubi i dodiruje i uđe u mene
kako je Vittoria rekla da je činio Enzo, oboma sam prijateljica. Svejedno sam se
znojila pod pokrivačem, kosa mi je već bila mokra, nisam disala, maknula sam
jastuk. Kako li je put krhka i nametljiva, pokušala sam osjetiti tek kostur,
pojedinačno klasificirala svaki zvuk u stanu: drvo koje škripi, hladnjak koji titra,
sitno pucketanje vjerojatno bojlera, crve u radnome stolu. Iz spavaće sobe nije
dopirao nikakav zvuk, ni najmanja škripa opruge, ni najmanji uzdah. Možda su si
priznali da su umorni i već spavaju. Možda su se gestikulirajući dogovorili da
neće upotrijebiti krevet kako bi izbjegli zvukove. Možda stoje. Možda i ne dišu, i
ne stenju, diskretni su. Zamislila sam kako im se tijela spajaju u pozama koje sam
vidjela samo nacrtane ili naslikane, ali čim sam to primijetila, odagnala sam te
prizore. Možda zapravo ne čeznu jedno za drugim, cijeli su dan protratili na
turističke obilaske i razgovore. Tako je, nema strasti, sumnjala sam da se ljubav
može voditi u tako potpunoj tišini: ja bih se smijala, izgovarala velike riječi. Vrata
spavaće sobe oprezno su se otvorila, vidjela sam kako Giulianin mračni obris
prolazi dnevnom na vršcima prstiju, čula sam kako se ponovno zaključava u
kupaonicu. Evo, potekla je voda. Malo sam plakala, zaspala.

17.

Probudila me sirena kola hitne pomoći. Bila su četiri sata ujutro, trebalo mi je da
shvatim gdje sam, a kad sam se sjetila, odmah sam pomislila: cijeli ću život biti
nesretna. Ostala sam budna u krevetu sve dok se nije razdanilo, sitničavo
organizirala nesreću koja me očekuje. Moram diskretno ostati uz Roberta, mora
me zavoljeti. Moram naučiti što više o svemu do čega mu je stalo. Moram si
pribaviti posao nedaleko od njegova, i ja predavati na fakultetu, možda u
186
 Knjige.Club Books

Milanu ako pobijedi Giuliana, u Napulju ako pobijedi moja teta. Moram se
pobrinuti da zauvijek potraju kao par, sama im začepiti pukotine, oboma pomoći
da podignu svoju djecu. Ukratko, definitivno sam odlučila da ću živjeti na
njihovoj periferiji, zadovoljavati se mrvicama. Potom sam, nehotice, opet zaspala.
U devet sam skočila, stan je i dalje bio tih. Otišla sam u kupaonicu,
izbjegavala pogledati se u zrcalo, umila se, sakrila se u košulju koju sam nosila
prethodnog dana. Budući da mi se činilo da iz spavaće sobe dopiru prigušeni
glasovi, istražila sam kuhinju, postavila stol za troje, pripremila kafetijeru. Ali
zvukovi u drugoj sobi nisu postali glasniji, vrata se nisu otvorila, nijedno od njih
nije povirilo. Samo mi se u nekom času učinilo da čujem kako se Giuliana
prigušeno smije ili možda stenje. To me toliko zaboljelo da sam odlučila - ali
možda to nije bila odluka, više gubitak strpljenja - šakom pokucati na vrata, bez
oklijevanja.
Potpuni tajac. Ponovno sam pokucala, imperativnim udarcem.
“Da?” rekao je Roberto.
Prpošno sam upitala:
“Da vam donesem kavu? Gotova je.”
“Dolazimo”, rekao je Roberto, ali Giuliana je istodobno uskliknula:
“Baš dobro, može, hvala.”
Čula sam kako se smiju tom preklapanju oprečnih riječi pa sam još prpošnije
obećala:
“Za pet minuta.”
Pronašla sam pladanj, na njega rasporedila šalice, pribor za jelo, kruh, kekse,
maslac, pekmez od jagoda s kojeg sam maknula pokoji bjelkasti trag plijesni i
zadimljenu kafetijeru. Učinila sam to iznenada radosno, kao da je u tom času
poprimala oblik moja jedina mogućnost preživljavanja. A jedino što me uplašilo
bilo je naglo naginjanje pladnja dok sam slobodnom rukom spuštala kvaku.
Pobojala sam se da će kafetijera, sve pasti na pod, ali nije, a radost je svejedno
iščeznula, zarazila me narušena ravnoteža pladnja. Nastavila sam kao da meni
prijeti opasnost da završim na podu, a ne pladnju.
Soba nije bila u mraku kako sam očekivala. Bila je osvijetljena, roleta je bila
podignuta, prozor pritvoren. Njih dvoje bili su u krevetu pod laganim bijelim
pokrivačem. Ali Roberto je imao glavu na uzglavlju i nelagodu na licu - tipičan
muškarac, preširokih ramena, uskog prsnog koša - dok je Giuliana, golih ramena,
obraza naslonjena na njegova dlakava tamna prsa, s rukom na njegovu licu kao
da ga je upravo prestala milovati, bila radosna. Taj je prizor raspršio sve moje
planove. Približivši se njima, nisam ublažila svoj nesretni položaj, nego sam se
pretvorila u promatrača njihove sreće. Što je - učinilo mi se u tom času -
ponajprije priželjkivala Giuliana. U nekoliko minuta koliko mi je trebalo da
pripremim pladanj mogli su se odjenuti, ali ona je to zacijelo spriječila, gola se
izmigoljila, otvorila prozor da promijeni zrak i ponovno se zavukla u krevet kako

187
 Knjige.Club Books

bi pozirala kao mlada žena nakon noći pune ljubavi, privijena uza njega među
plahtama, noga joj nad njegovima. Ne, ne, moja zamisao da postanem neka vrsta
tete uvijek spremne priteći, pomoći, nije najgori otrov. Tu predstavu - za Giulianu
je to zacijelo bila predstava: pokazala se kao na filmu, vrlo vjerojatno nipošto
zlonamjerno uobličila svoju dobrobit kako bi moj upad urodio plodom i kako bih
je vidjela, a time i ovjekovječila ono što ne traje, postala im svjedok - doživjela
sam kao nepodnošljivo okrutnu. No svejedno sam ostala ondje, sjela na rub
kreveta, oprezno s Giulianine strane, još jednom zahvalila na zabavi prethodne
večeri, pijuckala kavu s njima nakon što su se oslobodili zagrljaja, ona se ovlaš
pokrila plahtom, on je napokon navukao košulju koju sam mu sama dodala na
Giulianin zahtjev.
“Baš si ljubazna, Gianni, nikad neću zaboraviti ovo jutro”, uskliknula je i
pokušala me zagrliti opasno zatresavši pladanj naslonjen na jastuk. Roberto je
pak, otpivši gutljaj kave, promatrajući me kao da sam slika o kojoj je
pozvan formirati mišljenje, distancirano rekao:
“Vrlo si lijepa.”

18.

Na povratku je Giuliana učinila što nije na putu prema Milanu. Dok je vlak
zamorno sporo putovao, zadržala me u hodniku između odjeljka i mračnog
prozora, nezaustavljivo govorila.
Roberto nas je dopratio do kolodvora, njihov je rastanak bio bolan, ljubili su
se i ljubili i grlili se i privijali. Nisam mogla a da ih ne gledam, kao par bili su
praznik za oči, on ju je nesumnjivo volio, a ona nije mogla bez te ljubavi.
Ali rečenica - vrlo si lijepa - nije se dala izbiti iz glave, toliko me dirnula u srce.
Grubo sam, neugođeno, od uzbuđenja izobličavajući vokale odgovorila: ne
zafrkavaj me. A Giuliana je odmah ozbiljno dodala: istina je, Gianni, prelijepa
si. Promrmljala sam: ista sam Vittoria, ali oboje su negodujući uskliknuli, on kroz
smijeh, ona odmahnuvši rukom: Vittoria, ma daj molim te, jesi ti luda? Tada sam
glupavo briznula u plača. Kratkotrajan plač, svega nekoliko sekunda, kao odmah
prekinut napad kašlja, ali koji ih je uzrujao. Osobito je ona promrmljala: što je,
smiri se, gdje smo pogriješili? A ja sam se odmah pribrala, posramivši se, ali taj
je kompliment ostao ondje, netaknut u mojoj glavi, a ostao je prisutan i
na kolodvoru, na peronu, dok sam smještala kovčege u odjeljak, a oni su u
međuvremenu do posljednjeg trena razgovarali kroz prozor.
Vlak je krenuo, ostale smo u hodniku. Kako bih se zbrojila, kako bih odagnala
Robertov glas - vrlo si lijepa - kako bih utješila Giulianu, rekla sam: kako te voli,
sigurno je divno imati takvog ljubavnika. A ona si je, odjednom zapavši u očaj,
počela davati oduška dijelom na talijanskom, dijelom na dijalektu i više se nije
188
 Knjige.Club Books

zaustavila. Putovale smo u bliskom kontaktu - dodirivali su nam se bokovi, ona

me često primala za rame, za ruku - ali zapravo razdvojene: ja sam i dalje čula
kako mi Roberto izgovara te tri riječi - i uživala u tome, zvučale su mi kao posve
tajna čarobna formula za moje uskrsnuće - ona je imala potrebu do kraja
izgovoriti zbog čega pati. Dugo sije davala oduška svijajući se od bijesa, tjeskobe,
a ja sam je pozorno slušala, bodrila je da nastavi. Ali dok je patila, razrogačivala
je oči, opsesivno dodirivala kosu uvijajući pramen oko kažiprsta i srednjaka, a
potom naglo oslobađala prste kao da su zmije, ja sam bila sretna, a navrh jezika
neprestano mi je bilo pitanje kojim bih je bez okolišanja prekinula: što kažeš, je
li Roberto ozbiljno mislio kad je rekao da sam vrlo lijepa?
Giulianin monolog bio je dugačak. Da, rekla je ukratko, voli me, ali ja ga
volim mnogo, mnogo više jer mi je promijenio život, iznenada me izbavio iz
mjesta koje mi je bilo suđeno i postavio me uza se, a sad mogu biti jedino
ondje, shvaćaš, ako se predomisli i udalji me, više neću znati biti ja, više neću
znati ni tko sam; dok on, on oduvijek zna tko je, znao je to odmalena, sjećam se,
ne možeš ni zamisliti što se događalo kad bi progovorio, vidjela si sina odvjetnika
Sargentea, Rosario je zao, Rosaria nitko ne smije ni taknuti, ali Roberto ga je
očarao kao zmiju i smirio ga, tko to nikad nije vidio, ne zna što je Roberto, ja sam
se toga nagledala, i to ne samo s nekim poput Rosaria, on je budala, sjeti se
jučerašnje večeri, jučer uvečer svi su bili profesori, najbolji od najboljih, ali
primijetila si, bili su ondje zbog njega, tako su pametni, tako su pristojni samo
njemu za ljubav, jer bez njega bi se poklali, trebala bi ih čuti čim Roberto skrene
pogled; zavist, zloba, ružne riječi, prostote; tako da, Gianni, među nama nema
jednakosti, kad bih sad umrla, u ovom vlaku, o da, Robertu bi sigurno bilo
žao, Roberto bi patio, ali onda bi nastavio biti što jest, dok ja, neću reći ako umre
- ne mogu to ni pomisliti - ali ako me ostavi - vidjela si kako ga sve cure gledaju,
i vidjela si kako su lijepe, pametne i koliko toga znaju - ako me ostavi zbog neke
od njih - na primjer Michele koja je tamo samo da bi razgovarala s njim, zaboli je
za sve prisutne, ona je važna, tko zna dokle će dogurati, i upravo ga zato želi, jer
uz njega može postati, što ja znam, predsjednica republike - ako Michela preuzme
moje mjesto, ja ću se ubiti, Gianni, moram se ubiti silom prilika jer i ako preživim,
životarit ću kao nitko i ništa.
To je otprilike govorila satima, opsesivno, širom otvarajući oči, kriveći usta.
Sve sam vrijeme slušala taj beskrajni žagor u pustom hodniku vlaka i, moram
priznati, sve sam je više žalila, ali i na neki joj se način divila. Smatrala sam
je odraslom, ja sam bila djevojčica. Sigurno ne bih mogla biti tako nemilosrdno
lucidna, u najkritičnijim trenucima znala sam se sakriti čak i od sebe. Ona pak nije
zatvorila oči, nije si začepila uši, precizno je ocrtala svoju situaciju. Svejedno
nisam učinila tko zna što kako bih je utješila, samo sam joj povremeno ponavljala
predodžbu koju sam i samoj sebi htjela konačno osvijestiti. Roberto, rekla sam,
dugo živi u Milanu, upoznao je tko zna koliko djevojaka poput te Michele, i imaš
pravo, vidi se da su sve očarane njime, ali on želi živjeti s tobom jer si potpuno

189
 Knjige.Club Books

drugačija od ostalih, što znači da se ne smiješ mijenjati, moraš ostati to što jesi,
samo će te tako zauvijek voljeti.
I to je sve, kratak govor održan s pomalo umjetnim ohrabrenjem. Nakon toga
i sama sam se upustila u tihi monolog koji se odvijao paralelno s njezinim. Nisam,
pomislila sam, stvarno lijepa, nikad neću biti. Roberto je osjetio da se osjećam
ružnom i izgubljenom i htio me utješiti samilosnom laži, vjerojatno je to razlog
toj rečenici. Ali što ako je doista vidio neku meni svojstvenu ljepotu koju ja ne
umijem vidjeti, ako sam mu se doista svidjela? Naravno, rekao mi je vrlo si lijepa
u Giulianinoj prisutnosti, dakle bez skrivenih namjera. A Giuliana se složila, ni
ona u tome nije vidjela skrivene namjere. Ali što ako se skrivena namjera dobro
sakrila u riječima, promaknula čak i njemu? I što ako sada, u ovom času, isplivava,
a Roberto se, prisjećajući je se, pita: zašto sam to tako rekao, što sam namjeravao?
Da, što je namjeravao? Moram to dokučiti, važno je. Imam njegov broj, nazvat ću
ga, reći mu: stvarno misliš da sam vrlo lijepa? Pazi što ćeš reći, lice mi se već
promijenilo zbog oca i poružnjela sam; nemoj se i ti igrati mijenjajući mi ga
tako da se proljepša. Umorna sam od izlaganja tuđim riječima. Moram znati što
sam doista i tko mogu postati, pomogni mi. Eto, te bi mu se riječi mogle svidjeti.
Ali kakva smisla ima prenijeti mu ih? Što doista želim od njega, k tomu
upravo sada, dok me ova djevojka preplavljuje svojom boli? Želim li da mi
potvrdi da sam lijepa, ljepša od svih, čak i od njegove zaručnice? To želim? Ili
više, još više?
Giuliana mi je bila zahvalna što sam je strpljivo slušala. U nekom me času
primila za ruku, ganula se, pohvalila me - ah, bila si sjajna, Micheli si s pola
rečenice opalila takav šamar, hvala ti, Gianni, moraš mi pomoći, moraš mi
uvijek pomagati, ako ikad rodim kćer, nazvat ću je po tebi, mora postati pametna
kao ti - i tražila je da je podržim na sve moguće načine. Zaklela sam joj se da
hoću, ali to joj nije bilo dovoljno, nametnula mi je pravi sporazum: barem dok se
ne uda i ne otiđe živjeti u Milano, moram paziti da ne siđe s uma i ne povjeruje u
nešto što nije točno.
Pristala sam, doimala mi se smirenijom, odlučile smo se malo opružiti na
ležajevima. Odmah sam zadrijemala, ali nekoliko kilometara od Napulja, kad se
već razdanilo, osjetila sam da me netko prodrmao, prenula sam se iz polusna
i vidjela kako mi sa strahom u očima pokazuje ruku:
“Isuse, Gianni, nemam narukvicu.”

19.

Sišla sam s ležaja:

“Kako to?”

190
 Knjige.Club Books

“Ne znam, ne znam gdje sam je stavila.”

Kopala je po torbi, po kovčegu i nije ju našla. Pokušala sam je smiriti:
“Sigurno si je ostavila kod Roberta.”
“Nisam, tu sam je imala, u džepu torbe.”
“Sigurno?”
“U ništa nisam sigurna.”
“Imala si je u pizzeriji?”
“Sjećam se da sam je htjela staviti, ali možda na kraju nisam.”
“Meni se čini da si je imala.”
Nastavile smo tako sve dok vlak nije ušao na kolodvor. Zarazila sam se
njezinom nervozom. I ja sam se počela plašiti da se razbila kopča i da ju je
izgubila, ili da su joj je ukrali u podzemnoj ili čak da joj ju je netko od putnika iz
odjeljka oduzeo u snu. Obje smo bile upoznate s Vittorijinim gnjevom i
podrazumijevale da će nam, vratimo li se bez narukvice, zagorčati život.
Kad smo sišle s vlaka, Giuliana je otrčala do telefona, birala Robertov broj.
Telefon je zvonio, a ona je u međuvremenu češljala kosu prstima, mrmljala
poluotvorenih usta: ne javlja se, zurila u mene, ponavljala: ne javlja se.
Nakon nekoliko sekunda, suludo samodestruktivno rušeći zapreke između
primjerenih i neprimjerenih riječi, na dijalektu je rekla: valjda ševi Michelu pa ne
želi stati. Ali Roberto se napokon javio, a ona je odmah poprimila srdačan
ton, prigušila strepnju, ali i dalje se igrala uvijajući kosu. Rekla mu je za
narukvicu, neko vrijeme šutjela, popustljivo promrmljala: dobro, nazvat ću te za
pet minuta. Poklopila je, bijesno rekla: mora završiti s jebanjem. Dosta,
iživcirano sam uskliknula, smiri se. Posramljeno je kimnula, ispričala mi se, rekla
da Roberto ne zna ništa o narukvici, sad će je potražiti po stanu. Ostala sam uz
prtljagu, ona je nastavila šetati naprijed-natrag, neprestano nervozna, agresivna
prema muškarcima koji bije pogledali ili joj dobacili prostote.
“Je l’ prošlo pet minuta?” gotovo se izderala na mene.
“Prošlo je deset.”
“I nisi mi to mogla reći?”
Odjurila je ubaciti žetone u telefon. Roberto se odmah javio, ona je slušala,
uskliknula: sva sreća. Robertov glas nerazgovijetno je dopro i do mene. Dok je on
govorio, Giuliana mi je šapnula s olakšanjem: našao ju je, ostavila sam je
u kuhinji. Okrenula mi je leđa kako bi mu izgovorila nježne riječi, svejedno sam
je čula. Poklopila je, doimala se radosnom, ali kratko je trajalo, promrmljala je:
kako da budem sigurna da mu se Michela ne zavuče u krevet čim ja
odem? Zaustavila se kraj stuba koje vode do podzemne, ondje smo se trebale
pozdraviti, išle smo u suprotnim smjerovima, ali ona je rekla:
“Pričekaj još malo, ne želim se vratiti kući, ne želim da me Vittoria ispituje.”
“Nemoj joj odgovarati.”

191
 Knjige.Club Books

“Svejedno će me gnjaviti jer nemam jebenu narukvicu.”

“Previše si zabrinuta, ne možeš tako živjeti.”
“Ja sam stalno zabrinuta oko svega. Hoćeš čuti što mi je sada palo na pamet,
dok mi razgovaramo?”
“Reci.”
„Što ako Michela ode k Robertu? Ako vidi narukvicu? Ako je uzme?”
“Osim što joj Roberto to ne bi dopustio, znaš li koliko si narukvica Michela
može priuštiti? Baš nju briga za tvoju, pa ni tebi se ne sviđa.”
Zagledala se u mene, uvila pramen oko prstiju, promrmljala:
“Ali sviđa se Robertu, a sve što se njemu sviđa, sviđa se i njoj.”
Htjela je osloboditi pramen automatskom kretnjom koju je satima izvodila,
ali nije bilo potrebe, kosa joj je ostala oko prstiju. Užasnuto ju je pogledala.
Promrmljala:
“Što se događa?”
“Toliko si uzrujana da si počupala kosu.”
Gledala je pramen, sva je pocrvenjela.
“Nisam je počupala, sama je otpala.”
Zgrabila je još jedan pramen, rekla:
“Pogledaj.”
“Nemoj vući.”
Povukla je, a među prstima joj je ostao još jedan pramen duge kose, crvenilo
koje ju je oblilo povuklo se, potpuno je problijedjela.
“Umirem li, Gianni, umirem li?”
“Ne umire se kad ti otpadne malo kose.”
Potrudila sam se umiriti je, ali kao da ju je svladalo sve od čega je strepjela
od djetinjstva do tog dana: otac, majke, Vittoria, nerazumljivo urlanje odraslih
koji je okružuju, a sada i Roberto i strah da ga ne zaslužuje i da će ga
izgubiti. Htjela mi je pokazati lubanju, rekla: pomakni mi kosu, pogledaj što mi
je. Poslušala sam je, na vlasištu je imala malu bijelu mrlju, beznačajnu prazninu
posred glave.
Otpratila sam je dolje, do perona.
“Nemoj Vittoriji reći za narukvicu”, savjetovala sam joj, “reci joj samo za naš
turistički obilazak Milana.”
“A ako me pita?”
“Zavlači je.”
“A ako je bude htjela odmah vidjeti?”
“Reci da si mi je posudila. U međuvremenu se odmori.” Uspjela sam je
nagovoriti da uđe u vlak za Gianturco.

192
 Knjige.Club Books

20.

I danas me zanima kako naš mozak razrađuje strategije i provodi ih ne odajući

nam ih. Čini mi se da je neprecizno reći da je riječ o nesvjesnim radnjama, možda
čak i licemjerno. Vrlo sam dobro znala da se po svaku cijenu želim odmah vratiti
u Milano, znala sam to cijelim svojim bićem, ali nisam si to rekla. I nijednom si
ne priznavši svrhu tog svog novog napornog putovanja, uvjerila sam se da je
nužno, prijeko potrebno, da su razlozi tog polaska sat vremena nakon dolaska
plemeniti: ublažiti Giulianinu strepnju vraćanjem narukvice; reći njezinu
zaručniku što mu je ona prešutjela, odnosno da je odmah, prije nego što bude
prekasno, mora oženiti i odvesti iz Pasconea ne mareći za moralne i društvene
dugove i ostale gluposti; zaštititi svoju odraslu prijateljicu odvraćajući tetinu
srdžbu na sebe, još djevojčicu.
Stoga sam kupila novu kartu i nazvala majku da je obavijestim da ću ostati
još jedan dan u Milanu, ne dopuštajući joj da se pobuni. Bližio se polazak vlaka
kad sam shvatila da nisam obavijestila Roberta. Nazvala sam ga kao da
se ispunjava ono što još jednim korisnim izrazom zovemo sudbinom. Odmah mi
se javio i, iskreno, ne znam što smo si rekli, ali voljela bih reći da je razgovor
tekao ovako:
“Giuliani hitno treba narukvica, krećem svakog trena.”
“Žao mi je, sigurno si umorna.”
“Nije važno, rado ću se vratiti.”
“Kad dolaziš?”
“U 22.08.”
“Doći ću po tebe.”
“Čekat ću te.”
Ali to je zamišljeni razgovor, ugrubo da je naslutiti neku vrstu skrivenog
dogovora između Roberta i mene: rekao si mi da sam vrlo lijepa pa zato, čim sam
sišla s vlaka, iako mrtva umorna, sad eto ulazim u drugi vlak uz izliku te
čarobne narukvice kod koje je - ti to znaš bolje od mene - čarobna samo
mogućnost koju nam nudi da večeras spavamo zajedno, u istom onom krevetu u
kojem sam te jučer ujutro vidjela s Giulianom. Pretpostavljam da među nama pak
nije bilo pravog razgovora, nego sam mu samo bez cifranja obznanila, kako sam
tada običavala.
“Giuliani hitno treba narukvica. Sad ću na vlak, večeras sam u Milanu.”
Možda mi je nešto odgovorio, možda nije.

21.

193
 Knjige.Club Books

Bila sam tako umorna da sam satima spavala unatoč gužvi u odjeljku, žagoru,
lupanju vratima, glasovima iz razglasa, dugini zvižducima, klopotu. Problemi su
počeli kad sam se probudila. Odmah sam si dotaknula glavu uvjerena da
sam ćelava, vjerojatno sam ružno sanjala. Ali san je već iščeznuo, ostavio mi tek
dojam da mi kosa otpada u pramenovima još i više nego Giuliani, ali ne stvarna
kosa, ona koju mi je otac hvalio kad sam bila dijete.
Nisam otvorila oči, ostala sam u polusnu. Imala sam dojam da me pretjerana
Giulianina blizina zarazila. Njezin očaj postao je i moj, zacijelo mi ga je prenijela,
organizam mi se trošio poput njezina. U strahu sam se prisilila u potpunosti
rasaniti, ali i dalje me opsjedala pomisao na Giulíanu i njezine patnje upravo dok
sam putovala k njezinu zaručniku.
Rasrdila sam se, počeli su me živcirati suputnici, izašla sam u hodnik.
Pokušala sam se utješiti citatima o moći ljubavi kojoj, uza svu volju, nije moguće
izmaknuti. Bili su to stihovi iz pjesama, riječi iz romana, pročitala sam ih u
knjigama koje su mi se svidjele, prepisala sam ih u svoje notese. Ali Giuliana nije
izblijedjela, osobito je ustrajna bila kretnja kojom su joj u ruci ostajali pramenovi
kose, dio nje koji se gotovo nježno odvajao. Nevezano za to pomislila sam:
ako još ne izgledam kao Vittoria, uskoro će mi se njezino lice definitivno
nataložiti na kosti i nikad neće otići.
Bio je to grozan trenutak, možda najgrozniji tih groznih godina. Stajala sam
u hodniku istovjetnom onome u kojem sam provela dobar dio prethodne noći
slušajući Giulianu koja me, da bi bila sigurna da je pozorno pratim, primala za
ruku, povlačila za rame, neprestano se sudarala s mojim tijelom. Sunce je bilo na
zalazu, plavičasta polja proparao je štropot jurećeg vlaka, spuštala se još jedna
noć. Odjednom sam uspjela jasno pomisliti da nemam plemenite namjere, ne
putujem iznova kako bih otišla po narukvicu, ne namjeravam pomoći Giuliani.
Išla sam je prevariti, išla sam uzeti muškarca kojeg voli. Ja sam je, mnogo
podmuklije od Michele, namjeravala otjerati s mjesta koje joj je Roberto ponudio
kraj sebe i uništiti joj život. Osjećala sam da imam pravo na to jer mi je mladić
kojeg sam smatrala posebnim, posebnijim nego što sam smatrala oca kad je
dopustio da mu izleti da počinjem izgledati kao Vittoria, rekao da sam, naprotiv,
vrlo lijepa. Ali sad sam - dok je vlak bio pred ulazom u Milano - morala osvijestiti
da upravo zato što, ponosna što imam tu čast, idem učiniti ono što mi je na pameti,
upravo zato što nemam namjeru dopustiti da me išta spriječi, moje lice ne može
izgledati nikako drugačije nego kao odljev Vittorijina. Naime, iznevjerivši
Giulianino povjerenje, postat ću poput tete koja je uništila Margheritin život i,
zašto ne, poput njezina brata, mojega oca, kad je uništio život moje majke.
Obuzeo me osjećaj krivnje. Bila sam nevina i iste sam večeri htjela izgubiti
nevinost s jedinom osobom koja mi je, zahvaljujući svom golemom muškom
autoritetu, pripisala neku novu ljepotu. Činilo mi se da na to imam pravo, tako ću
prijeći u odraslu dob. Ali dok sam izlazila iz vlaka, bojala sam se, nisam htjela

194
 Knjige.Club Books

tako odrasti. Ljepota koju je Roberto prepoznao u meni previše je nalikovala na

ljepotu onih zbog kojih ljudi pate.

22.

Činilo mi se da sam u telefonskom razgovoru shvatila da će me dočekati na peronu

kao Giulianu, ali nisam ga pronašla. Malo sam pričekala, nazvala ga. Bilo mu je
krivo, bio je uvjeren da ću mu se pridružiti u stanu, radio je na eseju koji je trebao
predati sutradan. To me snuždilo, ali nisam ništa rekla. Slijedila sam njegove
upute, ušla u podzemnu, pridružila mu se u stanu. Srdačno me dočekao. Ponadala
sam se da će me poljubiti u usta, poljubio me u obraze. Postavio je stol za večeru,
djelo uslužne kućepaziteljice, pa smo večerali. Nije spomenuo narukvicu, nije
spomenuo Giulianu, a nisam ni ja. Obraćao mi se kao da sam mu potrebna kako bi
si razbistrio misli o temi na kojoj je radio, a ja sam ponovno sjela u vlak upravo
kako bih ga saslušala. Esej je bio o skrušenosti. Više ju je puta nazvao obukom da
si probadamo savjest, kroz nju provlačimo iglu i konac kao da je tkanina od koje
treba sašiti odijelo. Slušala sam ga, služio se glasom koji me onomad očarao. I
ponovno me zaveo - u njegovu sam stanu, medu njegovim knjigama, ono mu je
radni stol, jedemo zajedno, govori mi o svom poslu - osjećala sam se kao ona koja
mu je potrebna, točno ono što sam htjela biti.
Nakon večere dao mi je narukvicu, ali kao da je riječ o zubnoj pasti, ručniku,
a Giulianu i dalje nije spominjao, kao da ju je izbrisao iz svojega života. Pokušala
sam preuzeti taj njegov način ponašanja, ali nisam uspjela, svladala me pomisao
na Vittorijino kumče. Bolje sam od njega znala u kakvom je psihofizičkom stanju,
daleko od tog lijepoga grada, daleko od tog stana, skroz, skroz, skroz dolje na
rubovima Napulja, u bezličnom stanu s velikom fotografijom Enza u odori. Pa
ipak, nekoliko sati prije bile smo zajedno u toj sobi, vidjela sam je u kupaonici
dok je sušila kosu i krila svoje strepnje pred zrcalom, dok je sjedila kraj njega
u restoranu, dok se privijala uz njega u krevetu. Je li moguće da se sad doima
mrtvom, ja sam ondje, a nje više nema? Zar je tako jednostavno - pomislila sam -
umrijeti upravo u životu ljudi bez kojih ne možemo živjeti? I na tragu tih
misli, dok je on blago ironično govorio o tko zna čemu - više ga nisam slušala,
uhvatila bih samo pokoju riječ: san, trosjed na razvlačenje, mrak koji pritišće,
besana noć, a Robertov glas povremeno mi je zvučao kao najljepši od očevih
glasova - potišteno sam rekla:
“Jako sam umorna i uplašena.”
On je odgovorio:
“Možeš spavati sa mnom.”
Moje i njegove riječi nisu se uspjele stopiti, zvučale su kao da se nadovezuju,
ali nije bilo tako.
195
 Knjige.Club Books

U moje su se survali ludost tog zamornog putovanja, Giulianin očaj, strah da

ću počiniti neoprostivu pogrešku.
U njegovima se krio ishod aluzivnog izbjegavanja problema s razvlačenjem
trosjeda. Čim sam to shvatila, odgovorila sam:
“Ne, snaći ću se ovako.”
A kako bih to dokazala, šćućurila sam se na trosjed. “Sigurno?”
“Da.”
Rekao je:
“Zašto si se vratila?”
“Ne znam više.”
Prošlo je nekoliko sekunda, on je stajao, sa simpatijom me gledao odozgo, ja
na trosjedu, zbunjeno sam ga promatrala odozdo. Nije se nagnuo nad mene, nije
me pomilovao, nije rekao ništa osim laku noć i povukao se u svoju sobu.
Smjestila sam se na trosjed ne svukavši se, nisam se htjela odreći oklopa
odjeće. Ali ubrzo sam poželjela pričekati da zaspi kako bih ustala i otišla k njemu
i odjevena mu se zavukla u krevet samo kako bih bila uz njega. Dok nisam srela
Roberta, nijednom nisam osjetila potrebu da netko ude u mene, u najbolju ruku
osjetila sam blagu znatiželju koju bih odmah odagnala strahom da će me zaboljeti
u tako osjetljivom dijelu tijela za koji sam se i sama bojala da ću ga ogrepsti dok
se diram. Nakon što sam ga ugledala u crkvi, obuzela me silovita koliko i smetena
čežnja, uzbuđenje koje je nalikovalo na radosnu napetost i koje se, nakon što mi
je, naravno, zapljusnulo genitalije kao da ih napuhuje, raspršivalo cijelim tijelom.
I nakon susreta na Amedeovu trgu i rijetkih slučajnih druženja koja su uslijedila
nijednom nisam zamislila da bi mogao ući u mene, zapravo, kad bolje razmislim,
u rijetkim prilikama kad sam maštala u tom smislu, učinilo mi se da je to vulgarna
radnja. Tek u Milanu, kad sam ga prethodnog jutra vidjela u krevetu s Giulianom,
morala sam osvijestiti da, kao svaki muškarac, i on ima viseće ili dignuto
spolovilo, stavlja ga u Giulianu poput utikača i da bi bio spreman staviti ga i u
mene. Ali ni taj zaključak nije bio odlučujući. Sigurno sam ponovno doputovala u
uvjerenju da će doći do penetracije, da će se i mene ticati erotska scenografija
koju je moja teta davno zorno ocrtala. Ipak, potreba koja me ponukala tražila je
nešto posve drugo i sada sam, u polusnu, to uvidjela. U krevetu kraj njega,
privijena uza nj, htjela sam uživati u njegovu poštovanju, htjela sam raspravljati
o skrušenosti, o Bogu koji je sit dok mnoga stvorenja umiru od gladi i žeđi, htjela
sam imati osjećaj da sam mnogo više od dražesne ili čak i vrlo lijepe životinjice s
kojima će se muškarac s velikim mislima malo poigrati i zabaviti. Zaspala sam s
bolnom mišlju da se to, upravo to, nikada neće dogoditi. Bilo bi ga lako imati u
sebi, on bi čak i sada ušao u mene, u snu, ne bi se zapanjio. Bio je uvjeren da sam
se vratila zbog takve izdaje, a ne zbog mnogo surovijih izdaja.

196
Knjige.Club Books

VII.

197
 Knjige.Club Books

1.

Majke po povratku nije bilo kod kuće. Nisam ništa jela, otišla sam u krevet, odmah
zaspala. Stan mi se ujutro doimao praznim i tihim, otišla sam u kupaonicu, vratila
se u krevet i opet zaspala. Ali u nekom sam se času prenula, Nella je sjedila na
rubu kreveta i drmala me.
“Sve u redu?”
“Da.”
“Dosta je spavanja.”
“Koliko je sati?”
“Jedan i dvadeset.”
“Tako sam gladna.”
Odsutno se raspitala o Milanu, jednako rastreseno navela sam joj znamenitosti
koje smo vidjele, katedralu, Scalu, Galeriju, Naviglie. Potom mi je rekla da ima
dobru vijest: ravnateljica je nazvala oca i rekla mu da sam razred prošla
s odličnim, imam pet čak iz grčkog.
“Ravnateljica je nazvala tatu?”
“Da.”
“Ravnateljica je glupa.”
Majka se nasmiješila, rekla:
“Obuci se, tu je Mariano.”
Otišla sam u kuhinju bosa, raščupana, u pidžami. Mariano, koji je već sjedio
za stolom, skočio je, zagrljajima i poljupcima mi čestitao na uspjehu. Zaključio je
da sam već velika, veća nego kad me zadnji put vidio, i rekao: izrasla si u
ljepoticu, Giovanna, ovih dana otići ćemo na večeru samo ti i ja pa ćemo fino
popričati. Zatim se obratio majci, praveći se ogorčenim, uskliknuo: nije moguće
da se ova gospođica druži s Robertom Mateseom, jednim od naših mladih koji
najviše obećavaju, i s njim nasamo razgovara o tko zna kakvim zanimljivostima,
a ja je poznajem odmalena i ne mogu s njom obaviti nijedan razgovor. Majka
je ponosno kimnula, ali vidjelo se da ne zna ništa o Robertu, pa sam zaključila da
je otac rekao Marianu da mi je Roberto dobar prijatelj.
“Slabo ga poznajem”, rekla sam.
“Simpatičan je?”
“Vrlo.”
“Je li stvarno Napolitanac?”
“Je, ali ne s Vomera, odozdo je.”
“I dalje Napolitanac.”
“Da.”
198
 Knjige.Club Books

“Čime se bavi?”
“Skrušenošću.”
Zapanjeno me pogledao:
“Skrušenošću?”
Kao da se razočarao, ali svejedno odmah zaintrigirao. Neki zapećak njegova
mozga već je mislio da je skrušenost možda tema o kojoj pod hitno mora
razmisliti. “Skrušenošću”, potvrdila sam mu.
Mariano se kroz smijeh obratio mojoj majci:
“Razumiješ ti to, Nella? Tvoja kći kaže da slabo zna Roberta Matesea, a onda
doznamo da joj je govorio o skrušenosti.”
Mnogo sam jela, svako malo dodirivala sam si kosu da vidim je li čvrsto
usađena u vlasište, milovala je prstima, lagano cupkala. Kad sam završila s jelom,
skočila sam i rekla da se idem umiti. Mariano, koji je dotad nizao rečenicu
za rečenicom uvjeren da zabavlja i mene i Nellu, poprimio je zabrinut izraz lica,
rekao:
“Čula si za Idu?”
Odmahnula sam glavom, ubacila se majka:
“Pala je razred.”
“Ako imaš malo vremena”, rekao je Mariano, “budi uz nju. Angela je prošla
i još jučer ujutro otputovala za Grčku s prijateljem. Idi su potrebni društvo i
utjeha, samo čita i piše. Zbog toga su je srušili: čita, piše i ne uči.”
Iživcirala su me njihova ožalošćena lica, rekla sam: “Kakvu utjehu? Ne
budete li dramatizirali oko toga, vidjet ćete da Idi neće trebati utjeha.”
Otišla sam se zaključati u kupaonicu, a kad sam izašla, vladala je potpuna
tišina. Primaknula sam uho majčinoj sobi, ni daha. Odškrinula sam je, ništa. Nella
i Mariano očito su zaključili da sam nepristojna i šmugnuli su ne doviknuvši
mi ni: bok, Giovanna. Tada sam nazvala Idu, javio mi se otac. “Svaka čast”,
uskliknuo je radosno čim mi je začuo glas.
“Svaka čast tebi: ravnateljica je tvoja špijunka.” Zadovoljno se nasmijao.
“Dobra je ona.”
“Naravno.”
“Znam da si bila u Milanu, Mateseu u gostima.”
“Tko ti je rekao?”
Trebalo mu je nekoliko sekunda da mi odgovori. “Vittoria.”
S nevjericom sam uskliknula:
“Čujete se?”
“Ne samo to: jučer je došla ovamo. Costanza ima prijateljicu kojoj treba
danonoćna pomoć, pa smo je se sjetili.” Promrmljala sam:
“Pomirili ste se.”
199
 Knjige.Club Books

“Ne, s Vittorijom se ne možeš pomiriti. Ali godine prolaze, starimo. A i ti si

polako, oprezno, uspostavila most, svaka čast. Snalažljiva si, ista ja.”
“I ja ću zavoditi ravnatelje?”
“I ne samo to. Kako je prošlo s Mateseom?”
“Neka ti Mariano kaže, već sam njemu ispričala.”
“Vittoria mi je dala njegovu adresu, želim mu pisati. Ovo su ubitačna
vremena, ljudi koji nešto vrijede moraju se držati zajedno. Imaš njegov broj?”
“Ne. Daš mi Idu?”
“Nećeš me ni pozdraviti?”
“Bok, Andrea.”
Šutio je dugu sekundu.
“Bok.”
Čula sam kako Idu zove istim tonom kojim je prije nekoliko godina, kad bi
me tražili na telefon, zvao mene. Ida je odmah došla, pokislo, gotovo šaptom
rekla:
“Daj mi razlog da izađem odavde.”
“Vidimo se za sat vremena u Floridiani.”

2.

Otišla sam pričekati Idu na ulazu u park. Došla je sva oznojena, smeđa joj kosa
podignuta u konjski rep, mnogo viša nego prije nekoliko mjeseci i izrazito mršava
i tanka poput vlati trave. Imala je nabubrenu crnu torbu, crnu minicu, zebrasti top
i vrlo blijedo lice koje se lišavalo djetinjstva, nabrekle usne, velike i okrugle
jagodice. Potražile smo klupu u hladovini. Rekla mi je da je sretna što je pala,
htjela je odustati od škole i samo pisati. Podsjetila sam je da sam i ja pala razred,
ali nisam bila sretna, zapravo sam patila. S izazivačkim pogledom odgovorila mi
je:
“Tebe je bilo sram, ja se ne sramim.”
Rekla sam:
“Bilo me sram jer su mi se sramili roditelji.”
“Zaboli me za sram mojih, imaju se oni čega sramiti.”
“To su uplašeni ljudi. Boje se da ih nećemo biti dostojne.”
“Ne želim biti dostojna, želim biti nedostojna, želim loše svršiti.”
Rekla mi je kako je, da bi bila što je moguće nedostojnija, pobijedila gnušanje
i našla se s nekim tipom koji im je neko vrijeme radio u vrtu u stanu na Posillipu,
oženjenim, s troje djece.

200
 Knjige.Club Books

“Kako je bilo?” upitala sam.

“Grozno. Slina mu je bila kao voda iz kanalizacije i neprestano je prostačio.”
“Ali barem se više ne moraš time zamarati.”
“To da.”
“Ali sad se smiri i čuvaj sebe.”
“Kako?”
Predložila sam joj da zajedno odemo k Toninu u Veneciju. Odvratila je da joj
je draža druga destinacija, Rim. Ustrajala sam na Veneciji, shvatila da problem
nije grad, nego Tonino. Naime, ispostavilo se da joj je Angela rekla za šamar, za
bijes koji je mladića obuzeo toliko da je izgubio kontrolu. Povrijedio mi je sestru,
rekla je. Da, priznala sam, ali cijenim napor koji ulaže kako bi se lijepo ponašao.
“S mojom sestrom nije uspio.”
“Ali se trudio znatno više od nje.”
“Želiš izgubiti nevinost s Toninom?”
“Ne.”
“Mogu razmisliti pa javiti?”
“Da.”
“Htjela bih otići nekamo gdje će mi biti dobro i gdje ću pisati.”
“Želiš napisati priču o vrtlaru?”
“To već jesam, ali neću ti je pročitati jer si još nevina pa će te proći volja.”
“Onda mi pročitaj nešto drugo.”
“Stvarno?”
“Da.”
“Ima jedna koju ti dugo želim pročitati.”
Prekopala je po torbi, izvukla bilježnice i rasute listove. Izabrala je bilježnicu
crvene naslovnice, pronašla što je tražila. Bilo je to nekoliko stranica, priča o
neostvarenoj dugogodišnjoj želji. Dvije sestre imale su prijateljicu koja je često
dolazila k njima prespavati. Prijateljica je bila više prijateljica starijoj nego mlađoj
sestri. Starija je čekala da mlađa zaspi kako bi otišla u gošćin krevet i spavala s
njom. Mlađa se nastojala oduprijeti snu, boljela ju je pomisao da je njih dvije
izopćuju, ali na kraju bi popustila. No jednom je glumila da spava i tako je, u
tišini, u samoći, ostala slušati njihov šapat i poljupce koje razmjenjuju. Otada više
nije prestala glumiti kako bi ih mogla uhoditi i uvijek bi, kad bi velike cure
napokon zaspale, malo zaplakala jer joj se činilo da je nitko ne voli.
Ida je čitala ravnodušno, brzo, ali precizno naglašavajući riječi. Nijednom nije
podignula pogled s bilježnice, nijednom me nije pogledala u oči. Na kraju je
briznula u plač kao napaćeno dijete iz priče.
Potražila sam maramicu, obrisala joj suze. Poljubila sam je u usta premda su
nekoliko metara od nas dvije majke prolazile gurajući kolica i čavrljajući.

201
 Knjige.Club Books

3.

Idućeg sam jutra i ne pokušavši je nazvati otišla ravno Margheriti, noseći

narukvicu. Oprezno sam zaobišla Vittorijinu zgradu, prvo zato što sam se htjela
naći nasamo s Giulianom, a drugo zato što sam nakon tog njezina iznenadnog i
vjerojatno privremenog pomirenja s mojim ocem izgubila zanimanje za nju. Ali
uzalud mi domišljatost, vrata je otvorila upravo teta, kao da je Margheritin
stan njezin. Dočekala me s očajničkom dobrom voljom. Giuliane nema,
Margherita ju je odvela liječniku, ona posprema kuhinju.
“Ali dođi, dođi”, rekla je, “baš si zgodna, pravi mi društvo.”
“Kako je Giuliana?”
“Muči je nešto s kosom.”
“Znam.”
“Znam da znaš, a znam i koliko si joj pomogla i kako si na sve mislila. Bravo,
bravo, bravo. I Giuliana i Roberto te jako vole. I ja te volim. Ako te otac takvom
napravio, znači da nije potpuni šupak kakvim se čini.”
“Tata mi je rekao da imaš novi posao.”
Stajala je kraj sudopera, iza nje je bila Enzova fotografija s upaljenom
svijećom. Prvi put otkako se družim s njom primijetila sam da joj je očima
prostrujala blaga nelagoda. “Da, jako dobar.”
“Seliš se na Posillipo.”
“Eh, da.”
“Drago mi je.”
“A meni je malo žao. Moram se odvojiti od Margherite, Corrada, Giuliane, a
Tonina sam već izgubila. Nekad mislim da mi je tvoj otac to namjerno napravio,
pronašao mi taj posao. Hoće da patim.”
Prasnula sam u smijeh, ali odmah sam se pribrala. “Moguće”, rekla sam.
“Ne vjeruješ?”
“Vjerujem: od mog oca možeš svašta očekivati.” Prostrijelila me pogledom.
“Nemoj tako govoriti o ocu da ti ne bi doletjela pljuska.”
“Oprosti.”
“Samo ga ja smijem ogovarati, ti ne, ti si mu kći.”
“Dobro.”
“Tu dođi, poljubi me. Volim te iako me nekad raspizdiš.” Poljubila sam je u
obraz, stala kopati po torbi.
“Donijela sam Giulianinu narukvicu, slučajno je završila u mojoj torbi.”
Zaustavila mi je ruku.

202
 Knjige.Club Books

“Kako da ne, slučajno. Uzmi je, znam da ti je draga.”

“Sad je Giulianina.”
“Giuliani se ne sviđa, a tebi da.”
“Kako to da si joj je dala ako joj se ne sviđa?”
Nesigurno me pogledala, činilo se da je muči smisao tog pitanja.
“Ljubomorna si?”
“Ne.”
“Dala sam joj jer mi je djelovala nervozno. Ali narukvica je tvoja otkad si se
rodila.”
“Ali to nije bila dječja narukvica. Zašto je nisi zadržala? Mogla si je nositi
nedjeljom na misu.”
Pogled joj je postao pakostan, uskliknula je:
“Sad ćeš mi ti govoriti što ću s maminom narukvicom? Zadrži je i tišina. Ako
ćemo iskreno, Giuliani ne treba. Ona toliko zrači da su joj narukvica ili bilo koji
drugi komad nakita višak. Sad ima taj problem s kosom, ali ništa ozbiljno, doktor
će joj dati nešto za jačanje i proći će. A ti se pak ne znaš dotjerati, Gianni, dođi.”
Uzvrpoljila se kao da je kuhinja uzak prostor u kojem nema zraka. Odvukla
me u Margheritinu spavaću sobu, otvorila ormar, pojavila sam se u dugačkom
zrcalu. Vittoria mi je naredila: pogledaj se. Pogledala sam se, ali vidjela sam prije
svega nju iza sebe. Rekla je: ti se, draga moja, ne oblačiš, ti se skrivaš u odjeći.
Zadignula mi je suknju do struka, uskliknula: vidi te bokove, Bože dragi, i okreni
se, to ja zovem guzicom. Natjerala me da se okrenem, prilično me snažno
pljesnula po gaćama, potom mi opet naložila da se okrenem prema zrcalu. Majko
Božja, vidi tu liniju - uskliknula je milujući mi bokove - moraš se upoznati, moraš
se cijeniti, ljepotu treba pokazati. Pogotovo prsa, oh, kakva prsa, znaš li ti što bi
cure dale za takva prsa. A ti ih kažnjavaš, sramiš se cica, zaključavaš ih. Vidi kako
trebaš s njima. Tada mi je, dok sam ja spuštala suknju, zavukla ruku u izrez
na bluzi, prvo u jednu košaricu grudnjaka, zatim u drugu, i namjestila mi prsa tako
da postanu bujna oblina, visoko iznad izreza. Oduševila se: vidiš? Mi smo lijepe,
Gianni, lijepe i pametne. Rodile smo se dobre građe i ne smijemo se tratiti. Želim
te vidjeti i sređeniju od Giuliane, zaslužuješ se popeti do raja na nebesima, a ne
ono đubre od tvojega oca koji je ostao prizeman, ali si umišlja da je tko zna što.
Ali zapamti: nju - na djelić sekunde nježno mi je dotaknula međunožje - stoput
sam ti rekla, nju dobro čuvaj. Prije nego što je daš, odvagni prednosti i mane,
inače nećeš daleko stići. Zapravo, dobro me slušaj: ako doznam da sije protratila,
reći ću tvom ocu pa ćemo te zajedno namlatiti. Sad miruj - ovog je puta ona stala
kopati po mojoj torbi, uzela narukvicu, zakvačila mi je oko ruke - vidiš kako
dobro izgledaš, vidiš kako te diže?
Tada se u dnu zrcala pojavio i Corrado.
“Bok”, rekao je.

203
 Knjige.Club Books

Vittoria se okrenula, ja također. Hladeći se rukom zbog vrućine, upitala ga je:

“Lijepa je Giannina, ne?”
“Prelijepa.”

4.

Više sam puta ponovila Vittoriji da mi pozdravi Giulianu, da joj kaže da je volim
i da se ništa ne brine, sve će biti dobro. Potom sam krenula prema vratima, ali
očekivala sam da će Corrado reći: prošetat ću s tobom. No on je šutio,
bezvoljno se muvao, ja sam njemu rekla:
“Corrà, hoćeš me otpratiti do autobusa?”
“Da, otprati je”, naredila mu je Vittoria, a on me nevoljko otpratio niza stube,
po ulici, po užarenu suncu.
“Što ti je?” upitala sam ga.
Slegnuo je ramenima, progunđao nešto što nisam razumjela, jasnije rekao da
je usamljen. Tonino je otišao, Giuliana će se uskoro udati, a Vittoria preseliti na
Posillipo što je kao da ide u drugi grad.
“Ja sam tu dežurni glupan i moram ostati s mamom koja je još gluplja od
mene”, rekao je.
“Otiđi i ti.”
“Kamo? Da radim što? A uostalom, ne želim otići. Tu sam rođen i tu želim
ostati.”
“I?”
Pokušao mi je objasniti. Rekao je da je uvijek imao osjećaj da ga štite Tonino,
Giuliana, a osobito Vittoria. Promrmljao je: Gianni, ja sam kao moja mama, mi
smo od onih koji sve trpe jer ništa ne znaju i ništa ne vrijede. Ali - hoćeš da ti
nešto kažem? - čim Vittoria ode, maknut ću tatinu sliku iz kuhinje, oduvijek me
živcira, plaši me, a znam da će se mama složiti s tim.
Potaknula sam ga na to, ali rekla sam mu i da se ne smije zavaravati, Vittoria
nikada neće zauvijek otići, vraćat će se i vraćati i vraćati, sve izmučenija i sve
nepodnošljivija.
“Trebaš otići Toninu”, savjetovala sam mu.
“Ne slažemo se.”
“Tonino se zna oduprijeti.”
“Ja ne.”
“Možda svratim do Venecije i pozdravim ga.”

204
 Knjige.Club Books

“Odlično, pozdravi ga i od mene i reci mu da je mislio samo na sebe i da ga

zaboli za mamu, Giulianu i mene.”
Zamolila sam ga bratovu adresu, ali imao je samo ime restorana u kojem radi.
Sad kad si je dao malo oduška, pokušao je navući uobičajenu masku. Šalio se
miješajući nježnost i vulgarne ponude tako da sam mu kroz smijeh rekla: Corrà,
utuvi si to tu glavu, između nas neće biti više ničega. Potom sam se uozbiljila,
zatražila Rosariov broj. Zapanjeno me pogledao, htio je znati jesam li se odlučila
pojebati s njegovim prijateljem. Budući da sam mu odgovorila da ne znam, a on
je pak očekivao odlučno ne, zabrinuo se, tonom starijeg brata dodao da me želi
zaštititi od opasnih odluka. Nastavio je tako još neko vrijeme, primijetila sam da
mi stvarno ne želi dati broj. Tada sam mu zaprijetila: dobro, sama ću ga naći, ali
reći ću Rosariju da si ljubomoran i da mi ga nisi htio dati. Odmah je popustio,
premda je i dalje gunđao: reći ću Vittoriji, a ona će reći tvom ocu pa će se dogoditi
nešto jako gadno. Nasmiješila sam se, poželjela ga poljubiti u obraz, krajnje
ozbiljno rekla: Corrà, tako ćeš mi napraviti uslugu, ja prva želim da Vittoria i tata
to doznaju, zapravo, obećaj mi da ćeš im, ako se to dogodi, sigurno reći. U
međuvremenu je došao autobus pa sam ga zbunjenog ostavila na pločniku.

5.

Idućih sati shvatila sam da mi se uopće ne žuri izgubiti nevinost. Naravno, Rosario
me iz meni nepoznatih razloga malo privlačio, ali nisam ga nazvala. Nazvala sam
pak Idu da vidim je li odlučila otputovati sa mnom u Veneciju, a ona je rekla da
je spremna, upravo je to rekla Costanzi, mami je drago što će imati malo mira i
dala joj je dosta novca.
Odmah zatim potražila sam Tonina na broju restorana u kojem je radio. U
početku se činilo da ga moj plan raduje, ali kad je čuo da sa mnom dolazi Ida,
pustio je da prođe nekoliko sekunda, potom je rekao da živi u sobičku u Mestrima,
nema mjesta za troje. Odvratila sam: Toni, mi te svejedno dolazimo pozdraviti;
ako se budeš htio naći s nama, super, ako ne, što se može. Promijenio je ton,
zakleo se da mu je drago, čeka nas.
Budući da sam na vlakove već potrošila sav novac koji mi je majka darovala
za rođendan prije puta u Milano, pritiskala sam je sve dok mi nije dala još, ovog
puta jer sam prošla razred. Sve je već bilo spremno za polazak kad me
jednog blago kišnog i ugodno svježeg jutra točno u devet nazvao Rosario.
Corrado mu je zacijelo nešto rekao jer je prvo što je izgovorio bilo:
“Gianni, rekli su mi da si se napokon odlučila.”
“Gdje si.”
“Dolje u kafiću.”

205
 Knjige.Club Books

“Gdje dolje?”
“Ispod tvoje zgrade. Siđi, čekam te s kišobranom.”
Nisam se iživcirala, imala sam osjećaj da se sve pokreće i da je bolje završiti
u nečijem zagrljaju kad je vani svježe nego kad je vruće.
“Ne treba mi tvoj kišobran”, odgovorila sam.
“Želiš reći da moram ići?”
“Ne.”
“Onda se pokreni.”
“Kamo me vodiš?”
“U Manzonijevu.”
Nisam se počešljala, nisam se našminkala, nisam poslušala nijedan od
Vittorijinih savjeta osim što sam stavila njezinu narukvicu. Rosarija sam zatekla
u veži s uobičajenim prividnim veseljem ispisanim na licu, ali kad smo zapeli u
prometu, onom najgorem, po kiši, sve je vrijeme prijetio, vrijeđao dobar dio po
njemu nesposobnih vozača. Zabrinula sam se, rekla:
“Rosa, ako nije tvoj dan, vrati me kući.”
“Ne brini se, moj je dan, samo vidi kako vozi ovaj šupak.”
“Smiri se.”
“Što je, nisam dovoljno fin za tvoj ukus?”
“Ne.”
“Zanima te zašto sam nervozan?”
“Ne.”
“Gianni, nervozan sam jer te želim od časa kad sam te prvi put ugledao, ali ne
razumijem želiš li me. Što kažeš, želiš li me?”
“Da. Ali ne smije me boljeti.”
„Što boljeti: godit će ti.”
“I ne smije predugo trajati, imam posla.”
“Trajat će koliko treba.”
Pronašao je parkirno mjesto točno ispred stana, zgrade od barem pet katova.
“Kakva sreća”, rekla sam dok se on žurno kretao prema ulazu i ne zaključavši
automobil.
“Nije to sreća”, rekao je, “znaju da je to moje mjesto i da ga nitko ne smije
zauzeti.”
“Inače?”
“Inače pucam.”
“Ti si nekakav gangster?”
“A ti si gimnazijalka iz fine familije?”

206
 Knjige.Club Books

Nisam odgovorila, šutke smo se uspeli na peti kat. Pomislila sam kako ću mu
za pedeset godina, budemo li Roberto i ja mnogo bliži nego sada, ispričati sve o
tom popodnevu kako bi mi ga objasnio. Znao je pronaći smisao u svemu
što činimo, to mu je posao, a sudeći po mom ocu i Marianu, dobar je u tome.
Rosario je otvorio vrata, stan je bio posve mračan. Čekaj, rekao je. Nije upalio
svjetlo, kretao se sigurno, dizao roletu za roletom. Sivo svjetlo ružnog vremena
razlilo se velikom praznom prostorijom, nije bilo ni stolice. Ušla sam, za sobom
zatvorila vrata, čula kako kiša šiba prozore, a vjetar zavija.
“Ništa se ne vidi”, rekla sam gledajući kroz prozor.
“Izabrali smo krivi dan.”
“Ne, čini mi se da je pravi dan.”
Prišao mi je žurnim korakom, jednom me rukom zgrabio za zatiljak i poljubio
me snažno utisnuvši usne u moje i nastojeći mi jezikom otvoriti usta. Drugom mi
je za to vrijeme stisnuo dojku. Lagano sam ga odgurnula o prsa, nervozno mu se
zahihotala u usta i frknula kroz nos. Povukao se, ostala mu je samo ruka na dojci.
“Stoje?” upitao je.
“Baš me moraš ljubiti?”
“Ne paše ti?”
“Ne.”
“Sve cure to vole.”
“Ja ne, a i draže mi je da mi ne diraš prsa. Ali ako ti to treba, dobro.”
Ostavio mi je grudi, progunđao:
“Ništa meni ne treba.”
Spustio je cif, izvukao spolovilo da mi to dokaže. Bojala sam se da u hlačama
krije nešto neizmjerno, ali laknulo mi je kad sam vidjela da mu ona stvar nije
pretjerano drugačija od Corradove, k tomu, učinilo mi se da je elegantnijeg oblika.
Uzeo mi je ruku, rekao:
“Primi.”
Primila sam ga, bio je vruć kao da je pod temperaturom. Budući da mu ga je
sve u svemu bilo ugodno stiskati, nisam povukla ruku.
“Paše ti?”
“Da.”
“Onda mi reci što bi radila, želim da ti se sviđa.”
“Mogu ostati obučena?”
“Cure se skidaju.”
“Ako može bez skidanja, napravit ćeš mi uslugu.”
“Moraš skinuti barem gaće.”
Pustila sam mu spolovilo, svukla traperice i gaćice. “Dobro ovako?”

207
 Knjige.Club Books

“Dobro je, ali ne ide to tako.”

“Znam, ali žicam uslugu.”
“Mogu ja skinuti barem hlače?”
“Možeš.”
Skinuo je cipele, hlače i gaće. Imao je izrazito mršave i dlakave noge, duga
tanka stopala, nosio je barem 45. Ostao je u lanenu sakou, košulji, kravati, s
uspravnim udom koji se pod njima pružao nad nogama i bosim stopalima
poput svadljiva stanara kojeg je netko omeo. Oboje smo bili ružni, sva sreća da
nije bilo zrcala.
“Da legnem na pod?” upitala sam.
“Jok, tu je krevet.”
Krenuo je prema rastvorenim vratima, ugledala sam mu malenu stražnjicu,
udubljene guzove. Ondje je bio tek razbacan krevet i ništa više. Ovog puta nije
podignuo žaluzinu, upalio je svjetlo. Upitala sam:
“Nećeš se oprati?”
“Jutros sam se oprao.”
“Barem ruke.”
“Ti ćeš ih oprati?”
“Ja ne.”
“Onda neću ni ja.”
“Dobro, i ja ću ih oprati.”
“Gianni, vidiš li što mi se događa?”
Spolovilo mu se spustilo i smanjilo.
“Ako se opereš, više se neće dići?”
“Ma hoće, idem.”
Nestao je u kupaonici. Koliko sam filozofirala, nikada ne bih ni zamislila da
ću se tako ponašati. Vratio se, a među nogama mu je visjela stvarčica koju sam
ljupko pogledala. “Dražestan je”, rekla sam.
Frknuo je.
“Daj jasno reci ako nećeš ništa.”
“Naravno da hoću, sad ću se oprati.”
“Dođi tu, dobro je ovako. Ti si dama, siguran sam da se pereš stoput na dan.”
“Mogu ti ga primiti?”
“Budi ljubazna.”
Prišla sam mu, nježno ga primila. Budući da je bio neočekivano strpljiv, htjela
sam ga iskusno zadovoljiti, ali nisam znala što mi je točno činiti pa sam ga samo
držala u ruci. Trebalo je samo nekoliko sekunda da se poveća.
“I ja ću tebe dirati”, rekao je blago promuklim glasom.

208
 Knjige.Club Books

“Ne”, rekla sam, “ne znaš kako pa će me boljeti.”

“Bome znam.”
“Hvala, Rosa, ljubazno od tebe, ali ne vjerujem ti.”
“Gianni, ako te ne budem malo dirao, na kraju će te stvarno boljeti.”
Pala sam u napast da pristanem, sigurno je imao više prakse nego ja, ali bojala
sam se njegovih ruku, prljavih noktiju. Odlučno sam odmahnula glavom, pustila
tu njegovu izraslinu, legla na krevet stisnutih nogu. Vidjela sam ga visoko nad
sobom, zapanjenih očiju usječenih u zadovoljno lice, trup mu je bio tako dobro
odjeven, a od struka naniže bio je tako neuglađeno gol. Na djeličak sekunde
pomislila sam kako su me roditelji odmalena pomno pripremali da svoj spolni
život doživim svjesno i bez straha.
Rosario me u međuvremenu primio za gležnjeve, raširio mi noge. Uzbuđeno
je rekao: kakvu ljepotu kriješ među bedrima, pa je oprezno legao na mene.
Potražio je moje spolovilo pomažući se rukom, a kad se činilo da se smjestio,
gurnuo me polako, sasvim polako, potom se odjednom snažno trznuo.
“Au”, rekla sam.
“Boli te?”
“Malo. Nemoj da zatrudnim.”
“Ne brini se.”
“Jesi?”
“Čekaj.”
Ponovno je gurnuo, bolje se smjestio, nastavio tiskati. Otada se samo povlačio
unatrag pa ajmo, opet naprijed. Ali što se ustrajnije tako kretao, to me više boljelo,
a on bi to primijetio, mrmljao: opusti se, previše se grčiš. Ja sam šaptala: ne grčim
se, au, opuštena sam, a on je ljubazno rekao: Gianni, moraš surađivati, što to imaš
dolje, komad željeza, protuprovalna vrata. Stiskala sam zube, mrmljala: ne, tiskaj,
daj, jače, ali oznojila sam se, osjećala znoj na licu i grudima, i sam je govorio kako
si znojna pa sam se posramila, šapnula: nikad se ne znojim, samo danas, žao mi
je, ako ti se gadi, odustani.
Napokon je cijeli ušao u mene takvom silinom da sam imala osjećaj da mi je
u trbuhu dugačak raspor. Bio je to tren, naglo je izašao i pritom me zaboljelo i
više nego kad je ušao. Podignula sam glavu da vidim što se događa i ugledala ga
gdje kleči među mojim nogama s okrvavljenim spolovilom iz kojeg je štrcala
sperma. Premda se smijao, bio je bijesan.
“Jesi uspio?” iscrpljeno sam upitala.
“Jesam”, rekao je i legao kraj mene.
“Sva sreća.”
“Stvarno sva sreća.”
“Peče me.”

209
 Knjige.Club Books

“Sama si kriva, moglo je bolje.”

Okrenula sam se prema njemu, rekla:
“Htjela sam da bude točno ovako”, i poljubila sam ga protežući što je moguće
više jezik preko zuba. U sljedećem trenutku otrčala sam se oprati, ponovno
odjenula gaće i traperice. Kad je on otišao u kupaonicu, otkačila sam narukvicu i
odložila je na pod, kraj kreveta, kao dar zle sreće. Odvezao me pred zgradu, on
nesretan, ja vesela.
Sutradan sam otputovala u Veneciju s Idom. U vlaku smo si ponovno obećale
da ćemo odrasti kao nijedna prije nas.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

210