HENRIK IBZEN

Ođgovorni urednik
HENRIK IBZENHENRIK
Dr LJUBOMIR CVIJETIC
IBZEN

Redakcioni odbor: DRAME

LUTKINA KUCA
SABLASTI
mr Mevlida Garić, dr Slavko Leovac,
DIVLJA PATKA

dr Josip Lešić i dr Božidar Pejović

»VESELIN MASLESA«,
SARAJEVO — 1978.
Naslovi autoriziranih njemaičkiih izdanja: EIN
PUPPENHEIM GESPBNSTER DIE
WILDENTE

Izbor, predgovori, bilješka o piscu, bibliografija

JOSIP LESIC
LUTKINA KUCA
Prevod

Zeina Mehmedbašić
 LUTKIINA KUCA

Proći iivot nije polje preči.

Pasternak

Napisana i objavljena 1879. goidine, Lutkina kuća je na

samom startu izazvala nesvakidašnji interes javnosti (tri izdanja
za nepuna četiri imjeseca), a kada je 1880. započelo
prikazivanje drame, najprije u Norveškoj i Njemačkoj, a zatim i
u ostalim evropskim zemljama, bio je to, po pisanju Halvdana
Kota, senzacionalni politički događaj, nalik na »eksplozdju
bombe«.^ Publika i kritika, dijele se oštro i žučno: pro i contra,
-mada su oni koji su smatrali da je Ibsen učinio »grubu
umjetničku grešku« bili i brojniji i grlatiji, napadajući ga
otvoreno za nemoral i perfidnoet, tvrdeći čaik da je Narin
odlazaJk na kraju drame izazvao brojne porodične nesreće, jer
je bio »nerazumni poziiv na dezertiraoije«, pa je »hiljade žena«
'Uzbuđeno sanjalo »samo o tome kako bi što prije napustilo
svoje domove«." Negativna reakcija je došla i od strane nelkih
vodećih pozorišnih .umjetnika toga vremena. Poznata njemačka
glumica Hedviga Niman-Rabe, iako je priželjkivala da tuanači
Noru, odbila je da igra finalnu scenu kako je napisana,
patetično uzvikujući da ona »nikada ne bi mogla da napoisti
svoju djecu«. Njemački po-zorišni producenti i direktori,
osjećajući da je Lutkina kuća svojevrsni komercijalni izazov i
unosan posao, samovoljno mijenjaju kraj komada, uvodeći
»sretan završetak« i po^mirljivi rasplet drame. Želeći da
spriječi »barbarski« odnos prema teksitu, a možda i poikoleban,
Ibsen odstupa od prvobitnog tragičnog finala i piše dodatnu
kompromisnu varijantu: u posljednjem tarenutku, tako reći
^ Michael Mey€r, Ibsen; Peniguira Bootks, str. 476.
' Spemann's Goldenes Buch des Theaters, 1902, str, 544—546.
pred sam Norin izlazak, Helmer otvara vrata dječje sobe, Nora
zastaje, posmatra usnuiu djecu, a zavjesa pada. Međutim,
poikazaće se da i ovakav neizvjestan »sretan završetak«, kao ni
potpuni happy end, nisu više mogli da zadovolje publiku, koja,
mada se protivila Norinom odlasku, više nije pristajala ni na
njen »nasilni« ostanalk. Ibsen će 'us'koro definitivno odbaciti
naknadnu varijantu, kao što će i pobunjena Hedviga Niman-
Rabe, konačno pristati da igra, kako je to već učinila i njena
koleginica Marija Ramle, »pravu« Noru, odnosno, onaj
integralni i prvobitni dramsiki finale.
Osvajajući evropsike scene, Lutkina kuća je, u posljednjim
decenij ama Xrx stoljeća, pa i docnije, pored Sablasti, drama o
kojoj se najupornije i najžešće pole-misalo. Nora i gospođa
Alving postaju prkosni simboli i dokazi ugroženog ženskog
prava, vatreni argumenti u brojnim diskuisijama euforičnih
feministkinja. Kolika je bila popularnost Lutkine kuće, ali i
ddkaz da se o »slučaju Nore« neumorno raspravljalo, najbolje
govori anegdota kojiu spominje Benedeto Kroče.* Naime, u
nekim skandinavskim porodicama u to vrijeme, prilikom slanja
poziva za večernja sijela, pri dnu pozivnice je obično stajalo i
upozorenje: »Moli se da se ne disikutira o Lutkinoj kući.« Čak
je Strindberg, koji se užasavao i bojao žena poput Nore,
priznao da je, zahvaljujući Ibsenovoj drami, postalo jasno da
brak nije nikakva >^božaruđka institucija«, i da je radkid
između tih »nesipojivih stranaka«, na kraju, sasvim logičan i
prirodan.*
I tako je, sticajem okolnosti, posljednja scena Lutkine
kuće, sukob, ili kako bi to rekao Fergason, agon između Nore i
Helmera, bacio u zasjenak cijelu dramu, sve njene prethodne
itokove, izvlačeći u prvi plan ten-dencioznost, probleme
moralne kazuistike, pitanja ženskog prava i emancipacije,
poistovećujući Noru sa ženom uopšte a Helmera sa
m,uškarce7n uopšte. I upravo to uap-
' Benedeto Kroče, Književna kritika kao filozofija; Beograd, 1869, str.
328.
* Michael Meyer, op. cit, str. 476.
8
štavanje problema na osnovu slučaja Nore, potkrijepljeno
»psihološkim i imoralizatorsikim ali amoralizatorskim di-
s;kusijama«, učinili su, po mišljenju Kročea, ovu dramu
»dosadnom i odbojnom«, a kako je vremenom i tendencija izg-
ulbila na oštrini i svježini, a problemi »žensJkog prava«
zatureni i modificirani, a možda i prevaziđeni, i Lutkina kuća je
gulbila postepeno i poklonike i protivnike, ali i interes
pozorišta. Nekaida, jedna od najprivlačnijih ženskih uloga, u
kojoj su se ogledale mnoge čuvene evropske glumice (Dibvald,
iSavina, Hemings, Rezana, Duže, Sorima, Borštnik,
Podgonska, Mansvjetova i dr.), prestala je da privlači nove
glumačke generacije, pa je izgleidalo kao da je Lutkina kuća
neipovratno otišla sa repertoara zajedno s vremenom u kome je
izazvala tolika kontro-verzna mišljenja.
Danas, sto godina od nastanlka Lutkine kuće, ostaje
pitanje, uostalom relevantno za rtmoge Ibsenove drame: je li
moguće da je taiko impresivan i osebujan dra:m®ki opus,
jednog od najvećih dramatičara »modernog realizma«, tek
idraga literarna ^uspomena, predmet interesantan više za isto
rij u dramske ^književnosti nego živo i pulsiraj uče scensko
štivo, efektan dokaz jedne specifične dramske tehnike,
zanimljiv fcomipendijum za izučavanje dramaturgije, ili, u tom
nizu drama, od prve, Katilina, do posljednje. Kad se mi mrtvi
probudimo, postoje, i za nas, u ovom itrenutku, bar u okvirima
jednog novog »čitanja«, ili rasterećenog čitanja, izvori za nove
impulse i nove ideje. Jednostavno rečeno: da li je Ibsen i naš
sa-vremenik?
Ali, vratimo se Nori.
Ibsenova dramsika tehnika, slikarski rečeno, ima nešto od
poentilizma, to je bezbroj sitnih idetaljantačkica, koje se
slijevaju i stapaju u određene tonove i nijanse, pomoću Ikojih
on neprimjetno, ali strpljivo i sigurno, karniponuje ne samo
pojedine scene već i oibrise likova i^ odnosa. U toj
poentilistiokoj tehnici, on ništa ne prepušta slučaju, svalka
riječ, gesta, indikacija i didaskalija, podređeni su svjesnom
insistiranju na detaljima, koji tek na kraju, u svojoj'
ukupnosti, omogućavaju kompletan
doživljaj. Ovome treba dodati i već ipoznatu konstataciju 0
Ibsenovoj analitiiSkoj tehnici drame, po kojoj se prošlost
(sablasti) javlja kao pokretač drame u sadaSnjosti, uz jednu
važnu dopuinu, da Ibsen, i pored zaista efektnog, goitovo
trilerslkog odimotavanja kluipka prošlosti, vodi 1 dramu
sadašnjosti i da se uipravo u iejgrađivanju itog dijela drame
služi već spomenutom poentilističkom tehnikom, niizanjem
detalj a-tačfcica.
Uzmimo, za primjer, sam početak Lutkine kuće. Već u uvodnoj
sceni, pretrpana mnoštvom paketa i »zadovoiljno pjevuckajući«,
Nora ipolkazuje prve znakove rasipnosti i infantilnosti. N'osač,
koji je donio jelku i korfpu, traži za svoju uslugu pedeset era, a
ona mu galantno daje krunu. Cim ostane sama, vadi iz tašne
kesicu sa slatkišima i krišom iih jede, a zatim na prstima prilazi
vratima Helmerove sobe, bojeći se da je ovaj ne iznenadi u
»nedozvoljenom« postupiku. Kad začuje njegov glas, kao dijete
uhvaćeno u krađi, brzo briše uista od mrvica i sakriva slatkiše.
Nasuprot Nore, Torvald Helmer se prvi put ipojavljoije na sceni
oabiljno, radimo, »sa perom u ruci« i očito je da, mada je Badnje
veče, on radi i da je njegov interes usmjeren u drugom pravcu.
Iz njegovog tepanja Nori (»cvrkuće ševa«, »skakuće vjeverica«,
»lakouimni če-šljuigar«), kroz smijeh i razidraganost, uz
»povlačenje za nos«, saznajemo, više usput, i tu je Ibsen
imajstor, da je »lakoumni češljugar opet izlazio i profućkao
novac«; detalj-taflkica, koju pisac još jednom podvlači u
direktnom pitanju: »Zar te opet spopala lakomislenost?«
Uvrijeđena zbog Helmerova prijekora, Nora se »duri«, »»mala
ševa je ObjeBiiila krila«. Međutim, njeno ponašanje je sistem,
provjerena i lukava igra s mužem, napad na njegove slabosti. I
zaista, da bi je razgalio i odobrovoljio, Torvald vadi novčanik, i
pokušava da je tako raspoloži. Ona ga i nehotice prisiljava na
infantilan postupak, na dječju igru. Sakrivajuai novčanik,
Helmer je golica pitanjem: »Noro, šta li ja to imam?« Nora se
»brzo okrene« i radosno uzvikne: »Novac!« Odjednom više nije
ljuta. Pohlepno zgrabi novac i bnzo ga, s radošću, prebrojava.
Ponovno cvi^feuće i pokazuje poklone. Znači, ova igra između
nje
10
i Helmera igra se često i ima već jedan ustaljeni red: prijekor
muža zbog rasipnosti — »durenje« i ljutnja povrijeđene žene
— popuštanje muža i izonirenje, ali sa otvorenim novčanikom.
I ne samo to. Koristeći slabost Helmera, »imala rasipnica« i
»lakoumni češljugar«, ide i dalje, umjesto božićnjeg poklona,
traži od muža da joj poMoni novac, s moitivadiijom da će
kasnije kupiti nešto za sebe. Istina, mi ćemo saznati zašto je
Nori novac potreban, ali ostaje činjenica da ona, s jedne strane,
ima razrađen čitav sistem izvlačenja novaca, a, s druge, da
jedan dio tog novca ipak rasipa, i to s radošću, jednostavno ga
»profućka« na »razne beakorisne stvari«. Helmer ovu
»slaibost« svoje vjeverice prtima kao naslijeđenu karakternu
osobinu: »Ti si čudno malo stvorenje. Sasvim kao i tvoj otac.
Trudiš se na sve načine da dobiješ novac u rulke, a čim ga
imaš, prospe ti se između prstiju; ti nikad ne znaš kud je otišao.
Da, ali moram te uzeti takvu kakva jesi. To ti je u krvi. Da, da,
da, Noro, takve stvari se nasljeđuju.« Jasno je, Norina
lakomislenost i opsjednutost novcem i trošenjem nije novijeg
datuma, i nije se javila tek kao posljedica potrebe da se isplati
krivotvorena mjenica, već je konstantni dio njenog karaktera,
nešto što je postojalo i prije udaje za Helmera. Ibsen to, malo
docnije, u razgovoru iizmeđu Nore i Kristine Linde, namjerno
podvlači, ubacujući novi detalj-taokicu, saop-štavajući nam
direktno, kroz smiješaik Linde, da se Nora »još nije opametila«
i da je i u »školi bila velika rasipnica«.
Završavajući temu rasipnosti i lakomislenosti, Ibsen
nastavlja sa slikanjem Nore i Torvalda, uključujući ponovno u
igru onaj početni detalj sa slatkišima. Naime, Helmeru je
njegova »draga, mala, raspjevana ševa« sumnjiva, i on traži da
ga »pogleda pravo u oči«, i pita je, prijeteći prstom: »Da li je
slatka njušk&ca i danas nešto grickala u gradu?« Nora se brani
poput nestašnog djeteta, ali i pomalo ženski koketno, laže imu
u oči i ljupko ga uvjerava da nije jela slatkiše. Helmerova
zabrana, očito, ima višestrulko značenje, nije samo zbog toga
da Nora bombonima »ne pokvari zube« već je i to dio nji-
11
hove bračne igre, odinos koji su oba partnera ne samo
prihvaitila nego ga gotovo ritualno održavaju, mada će Nora, u
kriznom trenutku, ovu »zabranu«, ialko je više nego očigledno
da Torvailld zna da je ona kriomice krši, doživjeti i proglasiti
ikao pitanje neislobode i ugrožavanja njene ličnosti.
Prateći pažljivo Norine postupke i nehoitice iskrsava
pitanje Norinih godina. Po njenom ponašanju, kad ne bismo
znali da je udata već osam godina i da je majka troje djece,
pomislili bismo da se radli o virginalnoj i nedozreloj djevojci, a
ne o ženi ikoja se nalazi na pragu srednjih godina (između 26. i
30). Ovaj nesklad između (psihološkog i fizičkog, ponašanja i
godina, temeljna je ikarafcte-ristika Norinog lika, njena
specifičnost i izuzetnost, osnovni uzrok mnogih nesporazuma,
izvor svih njenih postupaka, od krivotvorenja potpisa do
napuštanja muža i djece.
U Tbsenovoj oisrtavštini ostala su zalbilježena njegova
razmišljanja o izgraidnji dramskog lika, u kojima on kaže da
prije nego napiše ijedan redak, mora »u glavi imati karakter
sikroz-na^roz«, mora »prodrijeti do posljednjeg nabora njegove
duše«. I upravo ovaj metod detaljnog poniranja, najpotpunije
idolazi do izražaja upravo u kom-ponovanju Nore. Već druga
scena, dijalog između nje i Kristine Linde, ima trositruiku
ulogu, ona nastavlja sa oitkrivanjem »nalbora« Norine duše,
otvara jedan lik bitan za radinju, ali, fetovremeno, služi i za
suprotstavljanje dva različita načina i shvatanja života, sreće i
nesreće, lijepog i ružnog sna. Jer doik je Nora proživjela sa
imužem »posljednjih osam godina« kao »sretno vrijeme«,
Lindin život je bio lanac nesreća i nevolja. Zbog tešlko bolesne
majke, osiuđena da se brine o mlađoj braći, u materijalnoj
osikudici, Linde je prisiljena da napusti čovjeka koga je voljela
(Krogstad), i da se uda za bogataša. Poslije deset godina, na
kraju, ostaje sama, u potrazi za poslom. Majka joj je umrla,
braća se osamostalila i razišla, bogati muž, koji se bavio
nesigUirnim poslovima, talkođe je umro, ne ostavivši joj
nikakvih sredstava za život, tako da je Kristina primorana da se
sama probija kroz život. »Po-
12
sljednje tri godine —■ kaže ona Nori — bile su kao jedan
jedini dugi i nemirni radni dan.« Dvije ženske sudbine stoje
jedna prema drugoj: ogorčena i ostarjela Kristina, i vedra i
»sretna« Nora. Jedna je prošla »kalvariju« života, a druiga, sa
izuzetkom slučaja sa mjenicom, relativno bezbrižan i
bezibjedan život.
I Krogstad, slično Kristini Linde, nije samo pokretač
radnje i zapleta već služi i kao kontraipunlkt Totrvaldu i Nori,
neka vrsta tamne pozadine na kojoj se potpunije i oštrije
odražava »porodična sreća« bračnog para Heilmer. Uz pomoć
Krogstada mi saznajemo i nekoliko značajnih podataka iz
Torvaldove -mladosti, jer kao što je Kristina bila Norina
školska drugarica, tako se i njih dvoje poznaju »još iz
studentskih dana«, u kojima Helmer nije ispoljavao »«mušlku
hrabrost«, i već je bio na izvjestan način frustriran
konvencijama građanske pristojnosti i eti-kecije, ne usuđujući
se »ni da pisne«, samo da bi zadržao položaj i ugled u društvu.
Ponovno se suprotstavljaju dva antipodna životna puta, dvije
kontrasne Ijudđke sudbine: Helmer je uspio, a Krogstad je
izgubio »čvrsto tlo pod nogama i sada je kao brodolomndk na
svojoj olupini«. Saznanje da je Torvald postavljen za šefa
Akcionarsike banke u kojoj je on ništavni činovnik, i da ga
upravo Torvald hoće da otpusti, pokreće u Krogstadu
zatomljene sablasti prošlosti, njegovu povrijeđenu sujetu, i on,
ne birajući sredstva, i ne želeći da »ponovno doispije u blato«,
ucjenjuje Noru, jer »hoće gore«, hoće da »istane na noge«.
Njegove ruike su prljave, on se bavi »svakakvim poslovima«,
Rank ga naeiva »karakter pokvaren do srži«, on čak piše razne
paskvile za »najprljavije novine«, on je »^moralni Lazaruis«,
ali, istovremeno, za Krogstada je »uapjeh« Heimera, meikušca
bez talenta i vrijednosrti, kakvog lon zna iz studentsikih dana,
svojevrsna društvena neipravda, gotovo kao neka duboika lična
uvreda. Slično Nori, i Krogstad je svojevremeno krivotvorio
potpis i zbog toga je »iizopćen« iz društva, i »sva su imu vrata
bila zatvorena«. On se prema Nori ponaša kao prema »finoj,
razmaženoj dami«. Ibsen namjerno istvara scenu Norine igre sa
djecom, u kojoj ona ciči, pleše, smije se, skriva
13
pod stolom, da bi je u takvom »neoizJbiljnom« i infantilnom
stanju zatekao Krogstad, opterećen problemima ugrožene
egzistencije, poisrćući pod teretom zle sudbine: neostvarena
ljubav preima Kristini, neuspjeli brak, izopćenje iz društva,
brige o podizanju djece, prijetnja otkazom, jednom rječju:
promiašen i ugrožen živoit.
Suprotstavlijajuća ova dva para, Ihsen, u završnici Lutkine
kuće, izvodi dvostrulki obrt: Krogstad i Kristina Linde iako
pred zidom života, gotovo poraženi i pomireni sa sudbinom,
doživljavaju »ičaojdo«, nošeni nadom da sve još nije
izgubljeno; dok Helmer i Nora, suočeni sa stvarnošću,
probuđeni iz jednog lijepog ali lažnog sna o sreći, doživljavaju
brodolom, ostaju bez nade i bez vjere da se može desiti »čudo«.
U ponašanju Nore prema Kristini primjećuje se i jedna
vidljiva doza bezosjećajnosti, ili, lažne osjećajnosti, ona vrsta
odnosa koju sretni ljudi pokazuju prema nesretnima. U prvi
mah Nora ne prepoznaje Kristinu. Vge-rovatno da su deset
godina odsustva i promjene na Kristini doprinijele tom
neprepoznavanju nekada intimne školske dnugairice, ali, isto
talko, ostaje činjenica, Ibsen to registruje, da Nora, ikad je
saznala za simrt Kristininog muža, nije našla za potrebno da joj
izjavi saučešće, jer se »uvijek nešto ispriječilo«. Taj egoizam
sreće, potkrijepljen saznanjem da je Torvald unaprijeđen i da je
ipalk »divno imati puno, puno novaca i nikakvih briga«, pri-
sutan je i u Norinoj brbljivositi, u njenom lalkoraislenom
cvi^kutanju, sikakutanju, pljesikanju rukama, u infantilnom
ponašanju, koje primorava gospođu Linde da zaikljiuči da je
Nora »još uvijek dijete«. I sad dolazi do preloma. Želeći da
dokaže da nije dijete, da je odrasla, da je »sposobna za nešto
ozbiljno«, ona Kristini ispriča dio svoje velike tajne: ona je
sipasila život svome mužu. Opet jedna lakomislena i hvalisava
crta u Norinom karaikteru, jer tajnu ikoju je tako ljubomorno
čuvala i sakrivala, ona odjednom, samo da bi pdkazala da nije
dijete, ispriča, gotovo izbriblja, ženi koju nije vidjela punih
deset godina, i koju prije d^etak minuta nije čak ni prepoznala.
Koliika je Norina lakomisilenost i infantilnost, najbolje
14
pakaEuje njeno petljanje oko pitanja kako je došla do novaca
za Torvaldovo liječenje. U jednom trenuitku, »pjevuckajući i
smijješeći se tajanstveno«, ona kaže: »Mogla sam ga (novac)
do'taiti od nekog obožavaoca. Kad neko ovako 'fegleda kao
ja...« Nora zaista ima bujnu maštu i »dječju dušu«, pa nije ni
čudno što je ozbiljna Kristina odmah nakon toga prisiljena da
konstatuje da je ona »šašava«, osjećajući da se u cjelokupnoj
priči o »sipaša-vanju muža« krije neka Norina
»neprom^išljenost«. Ali, istovremeno, spominjući svoj izgled i
obožavaoca, Nora to ne čini baš potpuno napamet, ona to
iskustveno zna iz odnosa sa Helmer om, a ponešto naslućuje,
vidjećemo docnije, i iz odnosa sa doktorom Rankom. Nora je
svjesna svoga tijela i svoje senzualnosti.
I sad dolazimo do Norine tajne, ikoja je osnovni pokretač
radnje, jer kompletna tenzija u drami i nije ništa drugo nego
odlaganje saznanja, prolongiranje objelodanjivanja istine, kao
što je i odlazalk Nore na krajiu, reakcija na Helmerov stav
prema tajni, odnosno prema istini. U čemu je Norina tajna?
»Ona je krivotvorila« — piše Ihsen u Bilješkama o modernoj
tragediji — »i ponosi se time, jer je to učinila iz ljubavi prema
mužu, da bi spasla njegov život.« Ibsen je tako sam definisao
temu Lutkine kuće. Kao što će odmah zatim izreći i ideju: »Ali
taj muž sa svojim preovlađujućim principima o časti stavlja se
na stranu zakona i na to gleda s muškog stanovišta.«^
Međutim, sama priča o načinu i razlozima krivotvorenja ne
izgleda nam ubjedljiva i logična. Ibsen, koji će u sljedećoj
drami. Sablasti, upravo matematička tačno voditi priču
prošlosti kroz sadašnjost gospode Alving i Osvalda, u slučaju
Lutkine kuće, ne pokazuje dovoljno ni preciznosti ni
uvjerljiivosti.
Torvald je, nakon ženidbe, napustio državnu službu, jer
nije imao nikakvih izgleda za napredovanje. Prisiljen je da radi
danonoćno i tako se »smrtno razbolio«. Ljekari su to saopštili
Nori, jer Helmer »nije smio da zna kako je loše njegovo
stanje«, da nau je život u opasnosti i da
^ Isto, str. 466.
15
ga samo boravak na jugu može spasiti. Ibsen ne spominje o
kakvoj se bolesti radi, mada je izvjesno da je riječ o
tuberkulozi, kako zbog promjene klime tako i zbog mjesta
boravka u Italiji (Kapri). Teško je povjerovati, bez obzira na
vrstu bolesti, da Torvald nije znao, ili bar osjećao, da je smrtno
bolestan, kao što je imalo vjerovatno da su ljekari u
saopštavanju dijagnoze pretpostavili lakomislenu i djetinjastu
Noru, ozibiljnom i pedantnom Helmeru. Osnova priče je zaista
bez ubjedljivosti, tako da je i kompletan Norin podvig doveden
u pitanje. Pokušavajiuoi da ubijedi imuža da krenu na jug, a
kako nije smjela da spominje njegovu bolest, Nora je »plakala i
prelklinjala«, govoreći »kaiko bi joj se svidjelo da može kao i
druge mlade žene da oitputuje u inostranstvo«. Pošto nisu iimali
novaca, (nagovara ga da uzme zajam, ali je Torvald to odbio,
tvrdeći da je ona lakomislena i da mu je dužnost da ne popiišta
njenim »imušicama i kapricima«. Vidjevši da neće uspjeti da
nagovori muža, Nora uziima zajam od Krogstada, (krivotvori
mjenicu, a Torvalidu slaže da joj je novac poslao njen otac koji
je bio na samrti, ibsen, želeći po svaku čijemu da ositvari ideju
o Norinom spašavanju muža, ponovno prenebregava iogdiku i
činjenice. Potpuno neuvjerljivo djeluje da je racionalni Helmer,
koji danonoćno radi da bi se održao, u materijalnoj oskudici,
pristao, naravno ukoliko na izvjestan način nije 23nao da se
radi o njegovoj bolesti, da spiska 4.800 kruna, makar to bio i
novac Norinog oca, da bi zadovoljio njene »mušice i kaprice«.
Napokon, to »preikrasno putovanje«, kako ga je nazvala Nora,
koje je Helmeru spasilo život, nije ibilo »ikratak izlet« u
inostranstvo, već boravak dug godinu dana. I na kraju ispada da
se Helimer liječio od »sanrtoe bolesti«, a da to nije ni znao,
trošeći prHičaii novac (u trenutku kada su kiače teško živjeli),
samo zato da bi Nora kao i »ostale mlade žene« mogla da živi u
inostranstvu. Priča o spašavanju teško bolesnog muža odista je
nevjerovatna i nelogična. Sto se tiče uzimanja zajma od
Krogstada i krivotvorenja imjenice, naročito sa unošenjem
pogrešnog datuima, ostvareno je zaista dosljedno u stilu već
poznaite Norine nepromišljenosti. Po-
16
slije svega što je uonila, započevši svoju veliku igru, Nora kaže
da se »osjećala s!koiro kao muškarac«, mada bi, čini nam se,
istinitije bilo da je rekla da se osjećala skoro kao odrasla.
Vraitivši se sa Kaprija, Nora je prisiljena da redovno
isplaćuje zajam. Kako to ona čini? Najvećim dijelom igrajući
već poznatu igru sa mužem, tako da je Torvald, indirektno, i ne
znajući, isplaćivao dug. A kako to nije uvijek bilo dovoljno,
ona je noću, krasom, uz^iimala posao za prepisivanje {I'bsen
ne kaže ni kakav, ni od koga), a u trenucima kad nije znala
kako da dođe do novaca, zamišljala je — još jedan
simptomatičan detalj-tačlkica u Norinom karakteru — kako se
u nju zaljubio neki stari, bogati gospodin, i kako je on umro i
ostavio joj novac u nasljedstvo. Očifto je da Nora ovdje
podsvjesno ^misli na doktora Ranka, za koga zna da je u nju
zaljubljen, i koji je zaista star i bogat. Uostalom, Kristina, kad
prvi put ugleda Ranka, intuitivno ga dovodi u vezu sa Norom,
prepoznaje u njemu čovjeka iz Nordne imaste, i savjetuje je da
»okonča tu stvar« sa doktorom.
I Rank, sa svojom bolešću i slutnjama smrti, sa svojim
patnjama i svojom usamljenošću, nije samo, kako to misli
Helmer, »oblačna pozadina na njihovoj sunčanoj sreći«, već je,
slično Kristini i KrogBtadu, svojevrsni kontrapunkt, na kome
se poitpunije i kompiefcsnije osvjetljavaju karakteri Nore i
Helmera, njihova egoistična »sunčana sreća«. Tu, pored njih,
umire čovjek, prijatelj, a oni su gotovo bezosjećajini, kao da je
riječ o strancu. Helmer čak konstatuje »da je tako imožda
bolje«, a malo zatim, još uvijek uspaljen od iNorinog
senzualnog plesa, poziva svoju »voljenu ženu« u krevet. Nora
to, istina, iodlbija, jer nije u stanju da spava sa mužem, misleći
»na smrt«, mada je ovo odbijanje bračne postelje vezano i sa
krajnjom napetošću zbog Krogistadovog pisma koje Helmer
konačno ima u rukama. Prijateljstvo porodice Helmer, naročito
Torvalda, prema dofatoru Ranku, više je formalno, kurtoazno,
gotovo verbalno, bez pravih i dubokih osjećanja. Sto se tiče
Nore, upravo prelko njenog odnosa prema Ranku, Ibsen slika
onu »žensku«, kdketnu i senzualnu
Drame 17
stranu njenog karaiktera, njenu ipotrebu da se igra sa mu-
škarcima, da ih zavodi, da uživa u njihovim pogledisma,
pažnjama i mailim nježnostima. Ona jednostavno voli da se svi
dive njenoj ljepoti. Ranik je zaljubljen u Noru, zbog nje je
postao kućni prijatelj porodice, zbog nje svakodnevno dolazi.
Njegova ljubav je platonska, čista, ću-teća, on ništa ne traži
sem prostog fizičkog prisustva. Nora je, ženski inituiitivno,
osjetila ovu Rankovu.. »slaibost«, ona zna da je on voli, i ona
se tim njegovim pritajenim osjećanjem koristi za svoju igru.
Spremajući se za ples, u drugom činu, poikazuje mu svoje
svilene čarape u »boji kože«, dozvoljava mu da sutra na
kostimiranom badu može pomisliti da ona pleše samo za njega,
a zatiim se nonšalantno ispravlja, »naravno, i za Torvalda«.
Suitra će moći da vidi njeno stopalo, pa čaik, što se nje tiče i
gornji dio noge, a zatim ga kdketino i mazno udari čarapom
lako po uhu. Ona se ženski neodgovorno titra s njim, a da i nije
svjesna šta čini. I kada Rank ovakve njene pomalo slobodne
postupke pogrešno shvati i odluči da joj kaže da je vbli i da
samo zaito svalkodnevno dolazi, Nora se odmah naljuti,
povlači, odustaje od igre, čak ga preikorava zbog izgovorene
istine, jer je to »odista odvratno od nge-ga«. Svojim
ponašanjem, koketnošću i pritajenim golicanjem mašte, Nora je
Ranku davala nadu, držeći odškrinuta vrata moigućnosti, ali,
onog časa, kad ova igra prestaje da bude »igra«, i kada se
pretvaira u realnost, ona se »duri« poput djeteta kome je
oduzeita omiljena igračka i uskraćena zaibava, i Ijutito
zakljiičuje: »A sve je bilo tako lijepo!« Ona, koja će na kraju
drame optužiti muža da je bila samo njegova lutka, voljela je, i
te kako, da od drugih ljudi pravi svoje lutke.
I taiko se ponovno vraćamo na temu Norine »ženstve-
nosti«, njene seiksualnosti i njenog odnosa prema muškarcima.
Svjesna ili ne, ona osjeća da u njenom tijelu postoji ndka
privlačna imoć, neka tajna sila koja djejsrtvuje i ona to, ma
koliko nam izgledala djetinjasta i nepromišljena, zna da
iskoristi. U trenutku kada kod Helmera pokušava da interveniše
u korist Krogstadovog zaposlenja, ona se služi upravo tim
golicanjem Helmerove seksualne mašte,
18
obećavajući mu »igiru«, slutnju tijela: jplesaće samo za njega,
»kao vila na mjesečini«. Ova Norina potre^ba da izaziva
senzualne želje, još je potpunije izražena u Hel-merovom opisu
njene raiziJizdane tarantele u stanu konzula Stenbopga. Iako je
za svoju igru dobila buran aplaiiz, Torvald kaže da je njeno
»izvođenje bilo malo suviše naturalističko, — malo
naituralističkije nego što to strogo lOizevši odgovara
zahtjevima umjetnosti«. Gledajući je kako »zavodljivo« pleše
tarantelu, sjetimo se da je Ranku obećala razgolićenu nogu,
Helmer je osjetio intenzivnu sdteualnu želju, »uzavrela mu je
krv«, i odmah je, jer više nije smogao da izdrži, uzeo svoju
»dražesnu malu djevojku sa K^prija — svoju kapricioznu
djevojčicu sa Kaprija... pod ruke« i poveo je kući, s namjerom
da je što prije dovede do bračne postelje. Ustreptao od želje,
inače imimi i racionalni Helmer, požudno tepa svojog »za-
vodljivoj, dražesnoj ženici«: »imoja tajna ljubavnica«, »imoja
tajna mlada nevjesta«, »:mioja usitreptala ljepotica«; govori o
njenim »nježnim mladalačkim ramenima«, o »idivnom
zatiljku«, ističe da se nalaza u dobroj muškoj formi i sjeća se
prve bračne noći i prvog odnosa, ili, tač-nije Norinog
virginiteta. Posljedice ovakvog erotskog odnosa Helmera
prema Nori, koji se koncentriše na trenutak izgubljene
nevinosti, na neiku vratu virginomanije, Ispoljavaju se u
njegovom doživljaju Nore kao »djeteta«, »ptičice«, »malog
stvorenja«, »djevojčice«, u konstantnom nastojanju da već
odraslu osobu drži na nivou adolescent-nosti. Istovremeno, i
Nora, koja je raino ostala bez majke, mažena od lakomislenog
oca (»očeva lutka«), u odnosu na Helmera pokazuje neku vrstu
edipovog kompleksa: potrebu da se, i u realnosti i u mašti
(odnos iprema Ranku, »bogati starac«), potčini stariijem
muiškaircu, koja nije ništa drugo nego strah od života, zamjena
za vrijeme dje-tiaijstva u tome se, pored oca, osjećala sigurnom
i zaštićenom, i nesvjesnu želju da to bezbjedno adolescentno
doba što duže traje. Ovaj Norin psihološki infantilizam
pomiješan je s njenim tjelesni<m sazrijevanjem, tako da je
stvorena jedna čudesna smjesa najkontraverzniijih stanja, koja
se često ispoljavaju alogično, u oscilacijama i
2* 19
konvulzivno plesanje ipomamne tarantele na kraju drugog čina,
»ikao da se radi o životu«, potreba da kaže nešto ružno, igra sa
djecom, protest sa bombonima, polkušaj da ukosnicoim otvori
poštansko sanduče, kostimiranje za maskenbal, itd.).
U drugom činu, ddktor Ranlk u jednom trenutku kaže da
»nad svakom porodicom lelbdi nelka vrsta temeljite odmazde«.
Nairavno, on to misli u prvom redu na sebe i na svoja
ispaštanja zbog raakalašnih poručničkih dana njegovog oca. Ali
d na Noru. Anticipirajući sa Rankom dramu Sablasti, Ibsen
ovim sporadičnim likom, koiji je od rođenja stigmatiziran
nasljednim sifilisom, uvodi u Lutkinu kuću temu pra-grijeha,
one »bijele konje« iz RosmersholTna, koja bi, kako reče Ivo
Andrić, povodom Ćorovićeve drame Kao vihor, mogla »isažeti
u staru reč: očevi su grožđe jeli, a deci zulbi utrnuli«. Jer, nije
samo Rank taj koji »siušenjem kičme« ispašta, ni kriv ni dužan,
zbog raspusnog života svoga oca, već i ostali sudionici ove
drame, sa izuizetikom, možda, »čistog« Hđlmera, takođe su
žigosani, i nad njima prijeteći lebde sablasti njihove prošlosti.
Vidjeli smo, Kristina Linde, žrtvujući se za bližnje i odričući se
zbog toga ljubavi voljenog čovjeka, nije uspjela da ostvari
sreću. Nora je žigosana očevim karakterom, njegovom
lakomislenošću. Krogstada je jedan ne-prom'išljen postuipak,
krivotvorenje potpisa. Obilježio trajnim izopćenjem iz društva.
Pa čak i nad -dadiljom, koju je u mladosti jedan miušlkarac
»unesrećio« i ostavio, lebdi temeljita odmazda, jer je prisiljena
da se umjesto o svojoj brine o tuđoj djeci. Na izvjestan način i
Helmer, koji svojom »finom prirodom osjeća prema svemu što
je ružno izrazitu odvratnost«, kao da isipašta što je u prošlosti,
kao sudac-istražitelj, zjbog ljubavi prema Nori, »progledao
kroz prste« na financijsike malverzacije njenog oca i taiko ga
spasio zatvora. Ove salblaisti prošlosti priltiskaju poput more
Ibsenove junake u sadašnjosti i onemoguća-vajiu ih da ostvare
sreću, one postaju nešto sudbinsko, iataiističko, i vremenom,
umjesto da se smanjuju i nestaju, rastu i razaraju, pretvairajući
se u kaznu, koja vodi ili u smrt (Sablasti, Mali Ejolf,
Rosm,ersholm, Heda Gab-
20
ler, Graditelj Solnes, Divlja patka, Jon Gabrijel Bork-man), ili
u beznađe (Lutkina kuća).
U Bilješkama o modernoj tragediji (1878), Ibsen govori 0
idvije vrste »duhovnih zakona, o dvije vrste savjesti, jedna u
muškarcu, druga, sasvim idmkčija, u ženi«. Među njima je
latentno prisutan nesporseum i nerazumijevanje, jer se u
svakodnevnom životu »žena procjenjuje po m'Uiškom zakonu,
kao da i nije žena već muškarac«. U isključivo »muškom
društvu«, sa zakonima koji su stvorili imuškarci i sa »pravnim
sistemom koji o ženskom ponašanju suidi sa muiakog
stanovišta«, žena--majka je sasvim nalik na ženku nekih
inselkata, koja odlazi i ugine kad ispuni svoju dužnost. U
završnoj sceni Lutkine kuće, Ibsen oštro sukobljava ove dvije
vrste duhovnih zakona; imeđutim, ni Helmer ni Nora, saznali
smo to iz njihovih postupaka i ponašanja u drami, nisu idealni
nosioci muškog i ženskog stanovišta, naročito u odnosu na
Krogstaida i Krisitinu Linde, tako da njihov agon djeluje
pomalo neubjedljivo i nategnuto. Osjeća se tendencija koju je
pisac nasilno ubrizgao u likove, ali ne kao zadatak već kao
funkciju. Istini za volju, potrebno je reći, u toj spornoj i
izvikanoj sceni, sadržane su mo-guonoisti i drugačijeg sagledan
ja ovog sulkoba iTjmeđu »dvije vrste savjesti«. Uostalom, i
sam Ibsen je zapisao, u već spomenutim Bilješkama, da žena u
drami završava »nemajući pojma o tome šta je dobro ili loše,
potpuno je pometena s jedne strane prirodnim osjećanjima a s
druge vjerovanjem u autoritet«. I zato, upiikos prisutne simbo-
like o rađanju novog čovjeka, ili tačnije nove žene {Lutkina
kuća se dešava na Badnjak i Božić), znači jedne nove Nore,
koja je odjedno>m progledala i shvatila svoju ugroženu žensku
sudbinu u prevashoidno imuškom društvu, moguće je Lutkinu
kuću, u konteikstu svega onoga što je završnoj sceni
iprethodilo, analizirati i izvan teze o »ženskom i muiškom
pravu«. Konačno, u govoru održanom deset godina doonije u
»Savezu za odbranu ženskog prava«, Ibsen je priznao da ne
razumije šta je to — »žensko pravo«, lističući samo jedno
»čovjelkovo pravo«, u koone žena 4gra značajnu ulogu u
biiđenju težnje za kulturom
21
 i oisjećanja za idisci)plinoim, ali ograničenu na »dječju
soboi«, znači, na ulogu žeme^majike.
Nora je od Torvalda očekivala »čudo«, da u trenutku
objelodanjivanja tajne, ipreuzme krivicu i ddgovornoist na sebe,
a zatim bi ga ona, altruisitički, ali i egzaltirano, spriječila u
spašavanju i taiko oslobodila i^aštanja. Još jedina
nepromišljenost i naivnost Nore, jer je Ibsen kroz cijelu dramu
talko precizno vodio lilk Helmera, da je potpuno nerealno od
njega očekivati »čudo«. Norine patetične izjave o žrtvi i ljubavi
za njega su »ikomedija«, nasljeđe »lakomislenih principa«,
čista lakrdija, obične »fraze« koje je u prošlosti, -uhvaćen u
krivici, izdašno upotrebljavao i Norin otac. Za Helmera se,
dakle, događaji samo sablasno ponavljaju. Uplašen za svoj
'ugled 4 položaj u društvu, upravo je naimenovan za idirektora
Akcionarske banike, Torvald je iznerviran, prenapet, zibunjen i
nelkon-trolisan. Norin ipostupak može odjednom da ugrozi
čitavu njegovu egzistenciju, pa samim time i Norinu i dječju, i
on ošamućen saznanjem, u paničnom strahu, a inače frustriran,
prijeti Nori da joj neće dozvoliti vaspitavanje djece i da će
ubuduće njihov brak biti samo »zvaničan«, odnosno fonmalan.
Međutim, kad dobije pismo od Krog-stada sa imjenicama, on se
odjednom mijeaija, zaboravlja sve što je još -maločas u žestini
izrdkao, oprašta Nori, čak je moli da i ona njemu oprosti za
»grube riječi« koje je izgovorio u strahu, u trenutku kada je
pomislio da će se sve srušiti na njega. Torvald se ponaša
dosljedno, istina kao kukavica, ali dosljedno. Očeikivati od
njega »čudo« može samo »nerazuimno dijete«, »zaslijepljeno
neiskusno stvorenje«, jednom riječju: naivna Nora.
Shvativši najzad da Helmer nije sposoban za »čudo«,
razočarana i uvrijeđena Nora, prelazi u napad. Skidajtići kostim
i masku kapriciozne djevojčice sa Kaprija, Ibsen i simbolično
označava otkrivanje jedne nove Nore, koja iz pasivnog stanja
prelazi u aktivno, optužujiući »muSko društvo« (i oca i 'muža),
za egoizam i diskriminaciju. »Ovo je obračun, Torvalde!« —
uzvikuje Nora, tvrdeći da za osam godina bralka njih dvoje
nisu »razmijenili ni jednu oiabiljnu riječ o ozibiljnim
stvarima«. Još dok je živjela
22
sa ocem, ona je bila potpuno zavisna od njegovih nazora, ddk
je svoje, »ako 4h je nekada i imala«, imorala da krije. »On me
je zvao svojom lutkom i igrao se sa mnom, kao što sam se ja
igrala sa svojim lutkama.« Prelazeći iz očevih ruku u
Helmerove, sem nametanja novog »ukusa«, ništa se nije
promijenilo, kuća je i dalje ostala kao neka soba za igranje.
»Ovdje sam ja bila tvoja žena— luika, kao što sam <u tatinoj
kući bila kćeiika — lutka. A naša djeca, ona su bila moje lutke.
Kad bi me ti luzeo da se igraš sa mnom, imeni je bilo upravo
takvo zadovoljstvo kakvo je bilo djeci kad bih ja njih uzela i
igrala se s njima. To je bio naš brak, Torvalde.«
Optužujući oca i muža da su na izvjestan način ugušili i
uništili njenu ličnost i njen integritet, namećući joj svoje nazore
i svoj nkus, pretvarajući je u loiltfcu za dokono muško igranje,
Nora očito zaboravlja da u tom procesu deikrustiranja njene
ličnosti, dobar dio krivice snosi ona sama, jer je upravo njoj
takav pokroviteljsiki i za-štitnički odnos najviše pogodovao,
oslobađajući je nesnosnog tereta obaveza i odgovornosti. Svijet
igre i lutaka, taj udobni i bezbjedni kavez za pticu-pjevačicu,
potpuno je i^ljučio iz Norine svijesti osjećanje dužnosti, i
prema sebi i prema drujgitma. Pretvorena u igračku za odrasle
muškarce, ona je istovremeno i njih pretvarala u svoje igračke,
prenoseći taj neobavezni i neodgovorni odnos i na djecu, pa i
na poznanike (ponašanje u školi, odnos prema Ptanku, ples kod
konzula Stenbonga, itd.). Biti lutka i imati tretman djeteta
kome je sve dozvoljeno i sve onu se prašta, bila je posebna
Norina privilegija, koju je ona nametnula, i vidjeli smo,
sistematsiki izgrađivala. I zato rađanje nove Nore — kojoj se
odjedanput, samo zato što se nije desilo »čudo«, prošli život
otvorio kao promašen i od idrugih nametnut — djeluje
namješteno i nedovoljno m-otivisano, potpimo u službi
Ibsenove teze o »ipK>buni ljudskog duha« i »žensikom pravu«.
Međutim, sagledan u kontekstu razvojne linije Mika, na osnovu
brojnih detalja-tačkica, o kojima smo govorili, ovaj konačni
23
»abraoun« sa mužem, odnosno sa »imuSkim zakonima«, odlazak, iprema tome, nije samo i jedino »pobuna Ijutfekog
m'oiguće je protumačiti i kao još jedan Norm neiprotmi-šljeni i duha« protiv ugroženog »ženskog prava«, nisu to samo dvije
idjetinjasti gest, kao novu igru »nerazumnog djeteta«, 'ksbo savjesti i dvije vrste duhovnih zakona, muški i ženski, već je to
ponovni bijeg od stvarnositi, pa prema tome i od odgovornosti. i poraz jednog shvatanja da je moguće ostvariti vlastitu
U svojoj poibuni, ili, tačnije, u igri pobune, ona egzaltirano egoističnu sreću, izvan života, u udobnim zidovima građanskog
odlazi u krajnosti, odbacujući i bralk, i zakone, i religiigu, i salona, izolovano i ,po sebi, bez obzira na druge. I Helmer i
»moralni osjećaj«, i dužnosti prema mužu i djeci, izidvajajući Nora ne shvat^u da, kako to kaže Pasternaik: »Proći život —
jednu jedinu svetu »dužnost prema saimoj sebi«. I na kraju, nije polje preći.«
dosljedna u svojoj predstavi, Nora čak odbi|ja da vidi djecu, ali
ne zaboravlja da odigra scenu vraćanja prstena (»Taiko — evo
vraćam ti tvoj prsten. Daj i ti meni 'moj!«), koja treba da
simbolizira oslobađanje od ikoinvencionalnih bračnih obaveza
(za Noru izgleda i od obaveza majke). Svi ovi postupci
karaikteristični su 'upravo za adolescentnu psihologiju po-
vrajedenog djeteta koje bježi od kuće, ostavljajući »nepra-
vedne« rdditelje da pate i ispaštaju, podrazumijevajući i ome
poznate dječje svađe, Ikad se durovito d uvrijeđeno uzvikuje:
»Vrati mi imoje knpice, neću više s tobom da se igram«.
Ostavljajući sve za sobom, u potrazi za svojom istiinoim, Nora
ne ispoljava samo egoizam već i u punoj mjeri pokazuje
nesposobnost da se sa probleimdma života uihvalti u koštac, jer
njen odlazak je li bijeg od stvarnosti, paničan strah da je igra
prestala i da započinje »zrelo doba« odgovornosti i dužnosti. I
kao što se nije ostvarilo Torvaldovo »čudo«, nema nade ni za
ostvarivanje Norinog »čuida«.
Živeći pod staklenim zvonom, ove ptice-ipjevačice čim
napuste svoj bezbjedni i udobni malograđainskl kavez, osuđene
su na propast. Zatvoreni i izolovani, neotporni na život, bez
interesa za druge ljude (Nora nekoliko puta u draimi ponavlja
da se nje »drugi ne tiču«), navikli da sve pretvaraju u igru-
obmanu i šarenu lažu, bez osjećanja za realnost, suočeni sa
stvarnošću, Nora i Helmer su, očito, potpuno nesposobni za
borbu, pa nam na kraju izgledaju kao' dva brodolo>mnika,
izložena ojpasnostima i bespuću, nemoćna da shvate i seibe i
svijet koji ih okružuje. Norin

24 25
 PRVI CIN

Lica: Prijatno i ukusno, ali ne luksuzno namještena soba. Desno u

pozadini jedna vrata vode u predsoblje; druga vrata u pozadini
HELMER, advokat lijevo vode u Helmerovu radnu sobu. Između ova dvoja vrata je
mali klavir. Lijevo u sredini zida vrata, a dalje prema naprijed
NORA, njegova žena prozor. Blizu, uz prozor, okrugli sto sa naslonjačama i malom
DOKTOR RANK sofom. Desno uza zid sa strane dalje vrata, a uz isti zid prema
GOSPOĐA LINDE naprijed zidana peć, pred kojom stoji nekoliko naslonjača i jedna
stolica za ljuljanje. Između peći i vrata sa strane mali sto. Na
KROGSTAD, pravnik zidovima bakrorezi. Polica sa porcelanom i drugim umjetničkim
Troje male Helmerove djece ukrasima; mali ormar za knjige sa knjigama u raskošnim
ANAHMARIJA, dadilja kod Helmerovih povezima; tepih preko cijele sohe. U peči vatra. Zimski dan.
U predsoblju zvoni; odmah potom čuje se otvaranje vrata.
Služavka kod Helmerovih Nora ulazi u sohu pjevuckajući zadovoljno. Ona je u šeširu i
Nosa^ kaputu i nosi mnoštvo paketa koje stavlja desno na sto. Iza sebe
ostavlja otvorena vrata prema predsoblju i otuda se vidi n o s a č
koji nosi jelku i korpu; on to predaje s l u z a v ci koja im je
otvorila.
NORA: Dobro sakrijte jelku, Helena. Djeca je smiju vidjeti tek
Radnja se odvija u Helmerovom stanu večeras, kad bude oikićena. (Nosaču, vadeći novčanik)
Koliiko —?
NOSAČ: Pedeset era.
NORA: Evo jedne krune. Ne — ostaltalk zadržite. (Nosač
zahvaljuje i odlazi. Nora zatvara vrata. Ona se i dalje
zadovoljno smijucka za sebe, dok skida šešir i kaput. Izvadi iz
tašne kesicu sa slatkišima i pojede nekoliko; onda oprezno
priđe vratima svoga muža i oslušne.)

27
 m
Da, on je kod kuće. (Opet tiho pjevucka za sebe dok
prilazi stolu desno.)
HELMER (u svojoj sobi): Je li to tamo cvrkuće ševa?
NORA (otvarajući pakete): Da, cvrkuće!
HELMER: Je li to skakuće vjeverica?
NORA: Da.
HELMER: A kad je vjeverica idošla kući?
NORA: Ovog trena. (Stavlja kesicu sa slatkišima u tašnu i
hriše usta.) Dođi, Torvalde, da vidiš šta sam sve (kuipila.
HELMER: Ne smetati! (Uskoro potom, s perom u ruci, otvara
vrata i pogleda unutra.) Sta si sve kupila, kažeš? Ovako
mnogo stvari? Je li to mali lakoumni češlj'Ugar opet
Metio i profućkao novac?
NORA: Ali, Torvalde, ove godine zaista smijemio i malo više
potrošiti. Pa ovo nam je prvi Božić kad ne 'moramo da
štedimo.
HELMER: E, pa slušaj, ne smijemo baš preći u luiksuz.
NORA: Naprotiv, Torvalde, sad već sanijemo sebi dozvoliti i
malo lukB:Uza. Zar ne? Onalko sasvim, sasvim malo. Pa
ti sad dobiivaš veliku platu i zarađivaćeš m.'nogo, mnogo
novaca.
HELMER: Da, od Nove godine. Ali onda treba da prođu čitava
tri mjeseca dok nova plaita dođe.
NORA: Eh, do tada možemo i posuditi.
HELMER: Noro! (Prilazi joj i šaleći se vuče je za uho.) Zar te
opet spopada lakomiislenost? Zamisli da ja danas posudim
hiljadu kruna, ti ih potrošiš u ovoj božičnoj sedmici, a
meni na Silvestrovo padne cigla na glavu i ja ležim tu —
NORA (zapuši mu usta): Fuj, ne govori tako ružno!
HELMER: Da, pretpostavi da se taiko nešto dogodi — šfta
Oinda?
NORA: Kad bi se tako nešto groano dogodilo, bilo bi mi
sasvim svejedno imam li dugova ili ine.
HELMER: A Ijuidi od kojih sam posudio novac?
NORA: Oni? Koga je još za njih briga? Pa to su tuđi ljudi.
HELMER: Noro, Noro, ti si prava žena! Ali ozibiljno Noro: ti
znaš šta ja o tome mislim. Nikakvih dugova! Ni-
28
kaikvog posuđivanja! Nešto nelijepo i neslobodno padne
na kućanstvo koje se zasniva na dtigovima. Do damas smo
oboje hrabro izdržali i tako ćemo činiti ■još i ovo kratko
vrijeme, koliko je potrebno.
NORA (odlazi do peći): No da, kad ti želiš, TorvaMe.
HELMER (ide za njom): E, aii ne smije zato sada mala ševa da
objesi krila. Kalko? Zar da vjeverica tako stoji i da se
duri? — (Vadi novčanik.) Noro, šta li ja to imam ovdje?
NORA (hrzo se okrene): Novac!
HELMER: Evo, uzmi! (Daje joj nekoliko novčanica.) Dragi
bože, znam ja da za Božić toliko toga treba u kući.
NORA (broji); Deset, dvadesett, trideset, četrdeset. Najljepša
hvala, Torvalde, lijepa hvala; s ovim ču se duže pomoći.
HELMER: Da, a talko i moraš!
NORA: Da, da, i hoću. A sad hodi da vidiš šta sam sve kupila.
I to jeftino kupila. Gledaj ovamo — novo odijelo za Ivora
— i 'UZ to još sablja. Evo konja i truibe za Boba, evo
lutke sa kolijevkom za Emi. Ovo za nju je sasvim jedn-
ostavno, ali ona i onako sve polomi. A evo materijal za
haljinu i maramice za služavku. Majčica Ana-^Mari bi
zaipravo morala i mnogo više dobiti!
HELMER: A šta je u onom paiketu tamo?
NORA (viknu): Ostavi, Torvailde! To ćeš moći da vidiš tek
uveče!
TORVALD: Ah, tako! — Ali sad mi kaži, ti mala rasip-mice,
da li si se nečim i sebe sjetila?
NORA: Ma hajde — ja sebe? Ja stvarno ne bih ni znala šta —
HELMER: Ali moraš! Reci mi nešto pametno štO' bi ti
ipričindlo posebnu radost.
NORA: Ja stvarno ne bih znala. — Ijpak, Torvalde, slušaj —
HELMER: No?
NORA (spuštenog pogleda igra se s njegovim dugmetom):
Ako baš hoćeš da mi napraviš poklon, onda bi mogao,
ovaj, mogao bi —
29
HELMER: No, dakle — reci!
NORA (hrzo): Mogao bi mi pokloniti novac, TorvaMe. Samo
onolilko Ikoliko misliš da možeš odvojiti. Onda bih
moigla u melkoj prilici kasnije da nešto kupim.
HELMER: Ali, Noro, —
NORA: Ah, da, uradi tako, dragi Torvalide, lijjepo te molim.
Zamotaču omda novac u lijepi zlatni papir i objesiti ga na
božično drvce. Zar ito ne bi bilo divno?
HELMER: A kalko se zove ona ptičica koja profućka sav
novac?
NORA: Da, da, lakoumni češljugar — znam već. Ali ura-
dićemo ovalko kako sam rekla, Torvalde, onda ću imaiti
vremena da razmislim šta mi je najpotrebnije. Zar to nije
vrlo pametno, Torvalde, zar nije?
HELMER (smiješeći se): E, naravno, to jest, ako bi ti taj novac
koji ti dam, stvarno, mogla sačuvati i setbi nešto kupiti.
Ali ako ode u domaćinistvo i u razne beskorisne stvari,
onda opet ja moram da izvlačim.
NORA: Nipošto, Torvalde —
HELMER: To se ne da poreci, moja mala draga Nora! (Stavlja
ruku oko njenog struka.) Moj lakoumani če-šlj.uigar je
dražeistan, ali njemu treba teška gomila novaca. Ne bi se
vjerovalo koliko čovjetka staje takva jedina ptičica.
NORA: Ali ne! Kako samo možeš da kažeš tako nešto? Ja
zaista štedim, gdjegod mogu.
HELMER (smije se): To je prava riječ. Gdjegod možeš. Ali ti
to apsolutno ne možeš.
IfORA (pjevucka i smiješi se zadovoljno): Hm! Kad bi ti samo
znao kolike iizdatke imamo imi ševe i vjeverice, Torvalde.
HELMER: Ti si čudno malo stvorenje. Sasvim kao i tvoj otac.
Trudiš se na sve načine da dobiješ novac u ruke, a čim ga
imaš, prospe ti se između prstiju; ti nikad ne znaš kud je
otišao. Da, ali moraim te uzeti takvu kaikva jeisi. To ti je u
krvi. Da, da, da, Noro, takve stvari se nasljeđuju.
NORA: Pa, ja bih voOgela da saim od tate naslijedila više
osobina.
30
HELMER: A ja ne bih htio da mi budeš drugačija nego što jesi,
moja draga, mala, raspjevana ševo. Ali — nešto imi pada
na pamet. Danas mi izgledaš tako — tako — kako da
kažem? — tako sumnjivo.
NORA: Ja?
HELMER: Svakako. Pogledaj me pravo u oči.
NORA (gleda ga): No?
HELMER (prijeti prstom): Je li slatka njušikica i danas nešto
gricikaila u gradu?
NORA: Ali ne, odakle ti to?
HELMER: Zar slatka njuškica nikaiko nije svratila u sla-
stičarnu?
NORA: Ne, Torvalde, uvjeravam te —
HELMER: Nije se nimalo osladila?
NORA: Ne, zaista nije.
HELMER: Nije ni probala koji slatkiš od badema?
NORA: Ne, Torvalde, stvarno te uvjeravam —
HELMER: No, no, no, — ja se, naravno, samo šalim —
NORA: Ne bi mi nikad palo na paimet da postupim pro-itiv
tvoje volje.
HELMER: Da, to ja dobro anam. — Pa dala si mi časnu riječ.
— (Prilazi joj) Eto, zadrži za sebe svoja mala božična
iznenađenja, srce moje. Večeras, kad se drvce ujpali, i ona
će već doći na vidjelo, uto sam ubijeđen.
NORA: Da niisi zaboravio da pozoveš Ranka?
HELMER: Ne. Ali to nije ni potrebno. Razumije se samo po
sebi da će večerati s nama. Uostalom, pozvaću ga kad
jutros navrati. Već sam poručio dobrog vina. 'Noro, ti i ne
znaš koliko se radujem današnjoj večeri.
NORA: I ja. A kako će se tek djeca veseliti, Torvalde!
HELMER: Ah, zaista je divna pomisao da imam siguran
položao i izdašan dohodak. Zar ne? Sama ta pomisao je
pravo zadovoljstvo!
NORA: Ah, to je divino!
HELMER: Sjećaš li se prošlih Božića? Po tri drage, duge
sedmice unaprijed ti si se svake večeri zakljuičavala do
duboko u noć da bi naipravila cvijeće za drvce
31
 i razne druge lijepe stvari, da nas iznenadiš. Uh, to je bilo
najdosadnije vrijeme u mom životu.
NORA: Ja se pri tom uopšte nisam dasađivala.
HELMER (smiješeći se): Ali rezultat je ipak bio dosta siromašan,
Noro!
NORA: Opet me time zadirkuješ! Sta sam ja tu mogla :k3d se uvtiikla
mačka i sve mi poikvarila.
HELMER: Ne, ne, jadna moja Notrice, nisi, naravno, mogla baš ništa.
Imala si najbolju vdju da nas usrećiš i to je glavno. Ali ipalk je
dobre) što su ta oiđkudna vre-imena prošla.
NORA: Da, to je stvarno divno!
HELMER: Sad ne moram tu da sjedim sam i da se dosađujem. A ni ti
ne moraš tvoje drage oči i drage, nježne ruioice naprezati —
NORA (plješće rukama): Ne, zar ne, Torvalde, da više sad ne
moramo!? O, kako je to divno čuti. (Uzima ga za ruku) Sad
slušaj, Torvalde, kako sam zamislila naš ibudući namještarj. Cim
Božić prođe — (Zvono u predsoblju) — Ah, evo zvoni! (Brzo
malo pospremi po sohi) Sigurno neko dolazi. Baš glujpo!
HELMER: Za posjete nisam kod kuće, ne zaboravi to!
SLUŽAVKA (na vratima predsoblja): Milostiva gospođo, neka
netpoznata gospođa —
NORA: Molim.
SLUŽAVKA (Helmeru): I gospodin doktor je tu.
HELMER: On je sigurno već ušao kod mene?
SLUŽAVKA: Da, tamo je.
(Helmer odlazi u svoju sohu; služavka uvodi u sobu gospodu
Linde, koja je u putnom, kostimu, i zatvara vrata iza nje.)
GOSPOĐA LINDE (plašljivo i oklijevajući): Dobar dan, Noro.
NORA (nesigurno): Dobar dan —
GOSPOĐA LINDE: Ti kao da me više ne poznaješ?
NORA: Ne, ja ne znam — iip>ak, da, ja mislim — (Klikne)
Kaiko — Kristina! Jesi li to zaista ti?!
GOSPOĐA LINDE: Da, ja sam to.
32
NORA: Kristina! A ja te nisam prepoznala! Ali i kako 'bih — (Tiše)
Kako si se ti promijenila, Kristina!
GOSPOĐA LINDE: Svakako. Za devet^deset dugih go-idina —
NORA: Tako dugo se nismo vidjele? Zaista, ida! Ah, posljednjih
osam godina bile su sretno vrijeme! — To mi možeš vjerovati.
A ti si sad došla u grad? Krenula si na dalek put usred zime? To
je hrabro.
GOSPOĐA LINDE: Stigla sam jutrois rano parobrodoim.
NORA: Naravno, da sebi priuštiš božićnje zadovoljstvo. Kalko je to
lijepo! Mi ćemo se talkođe dobro proveseliti. Ali ostavi svoje
stvari. Da ti nije hladno? (Pomaže joj) Tako — sad ćemo lijepo
sjesti kraj peći. Ne, ovamo u naslonjaču! A ja ću sjesti u stolicu
za ljuljanje. (Hvata je za ruke) Da, to je ono staro, poznato lice;
samo u prvom trenutku —. Naravno, postala si nelkako bljeđa,
Kristina, i možda nešto mršavija.
GOSPOĐA LINDE: I mnogo, mnogo starija, Noro.
NORA: No, da, imožda i malo starija, ali samo sasvim, sasvim malo,
ne vrijedi ni pominjati. (Iznenada se prekine; ozbiljno) Kakva
sam ja bezobzirna osoba! Sjedim tu i brbljam. Najdraža, jedina
moja Kristina, možeš li imi oprostiti?
GOSPOĐA LINDE: Sta to, Noro?
NORA (tiho): Jadna Kristina, ipa ti si ostala udovica.
GOSPOĐA LINDE: Da, još prije tri godine.
NORA: Bože, pa ja sam to znala, pročitala sam u novinama. Ah,
Kristina, moraš mi vjerovati, u to vrijeme sam stalno htjela da ti
pišem. Ali svaki put sam opet odložila; uvijek me nešto
spriječilo.
GOSPOĐA LINDE: Draga Noro, ja to dobro shvatam.
NORA: Ne, Kristina, to je bilo ružno 'Od mene! Ah, jadnice moja, šta
si sve morala proći! — A on ti nije ništa ostavio za život?
GOSPOĐA LINDE: Ništa!
NORA: Ni djece?
GOSPOĐA LINDE: Ne!
3— 33
Dirame
NORA: Daikle, baš ništa.
GOSPOĐA LINDE: Čak ni brige ili boli, da iz njih nešto
crpim.
NORA (gleda je ne vjerujući): Ali, Kristina, kako je to
moguće?
GOSPOĐA LINDE (smiješi se turobno i gladi svoju kosu):
Ah, i to se ponekad događa, Noro.
NORA: Tako si sasvim saana! Kako to mora biti teško i strašno
za tebe. Ja imam troje dražesne djece. Trenutno ti ih ne
mogu predstaviti, izašli su sa dadiljom. Ali sad imi moraš
sve ispričati —
GOSPOĐA LINDE: Ah, ne! Radije pričaj ti meni!
NORA: Ne, ti moraš početi. Danas neću da budem sebična.
Danas hoću da mislim samo na tvoje stvari. Aid samo
j e d n o ti ipak moram reći. Da li si čiila kakva nas je
velika sreća zadesila ovih dana?
GOSPOĐA LINDE: Ne, a šta to?
NORA: Zamisli, moj muž je postao direktor Akcionarske
banke.
GOSPOĐA LINDE: Tvoj muž? O, kakva sreća —!
NORA: Da, ogromna sreća. Advokatski hljeb je tako ne-
siguran, naročito ako advokat hoće da se bavi samo finim i
pristojnim poslovima. A Torvald je, naravno, uvijđk to
htio; i u tome se s njim potpuno slažem. Vjeruj mi, toliko
se radujemo! On stupa u banku već za Novu godinu, a
onda će dobiti veliku platu i mnogo procenata. Od sada
možemo da živimo sasvim drugačije nego do sada —
sasvim kako md želimo. Ah, Elrdstina, kalko se osjećam
lako i sretno! Da, ipak je divno imati ipuno, ptino novaca i
nikakvih briga. Zar ne?
GOSPOĐA LINDE: Svakako mora da je lijepo imati ono što je
ipotrebno.
NORA: Ne, ne samo što je potrebno — nego puno, puno
novaca. GOSPOĐA LINDE (smiješi se): Noro, Noro! Zar
se još
nisi opametila? U školi si bMa velika rasipnica.
34
NORA (smiješi se): Da, to Torvald tvrdi još i danas. fPri-jeti
prstom) Ali »Nora, Nora« nije tako glupa kao što vi
mislite. — A nije nam ni išlo tako, da bih mogla -rasipati.
Oboje smo imorali da radimo.
GOSPOĐA LINDE: Zar i ti?
NORA: Da, sitnice — ručne radove, kukičanje, pletenje i slično
— (Tiho i polako) — i još neke druge stvari. Ti znaš da je
Torvald istupio iz državne službe kad snao se mi vjenčali?
U njegovom odjeljenju nije bilo nikakvih izgleda za
napredovanje, a morao je da zarađuje više novaca nego
ranije. U prvoj godini se strašno premorio radoan. Bio je,
kao što možeš i za-msliti, upućen na svakakve sporedne
službe i morao da radi od jutra do mraka. To nije mogao
da podnese i taiko se smrtno razbolio. Ljekari su rekli da je
neophodno da ode na jug.
GOSPOĐA LINDE: Ah, da, pa bili ste dijelu godinu u Italiji.
NORA: Da, jesmo. Vjeruj mi, nije bilo lako otići. Ivar je telk
bio rođen. Ali morali smo otići na svaki način. Ah, bilo je
to prekrasno putovanje, a Torvaldu je spasilo život. Ali je i
koštalo teških para, Kristina.
GOSPOĐA LINDE: Mogu misliti.
NORA: Hiljadu i dvjesta talira je koštalo — četiri hiljade i
osamsto kruna. Znaš, to je mmogo novaca.
GOSPOĐA LINDE: Ali u t^voj situaciji je svakaiko velika
sreća ako ih imaš.
NORA: Pa, da ti kažean, doibili smo ih od tate.
GOSPOĐA LINDE: Ah, tako. Upravo u to vrijeme je umro
tvoj otac.
NORA: Da, Kristina, iipravo tada. I zamisli samo, ja nisam
mogla da odem njemu i da ga njegujem. Svakodnevno sam
očekivala rođenje mog malog Ivara. A morala sam da
njegujem i mog jadnog smrtno bolesnog Torvalda. Dragi,
ddbri tata! Nisam ga više vidjela, Kristina. Ah! to je
najteže što sam doživjela poslije svoje udaje.
35
GOSPOĐA LINDE: Znam da si ga mnogo voljela. I taiko ste, dakle,
otišli u Italiju?
NORA: Da, tako smo imali novaca, a Ijekari su navaljivali.
Otputovali smo mjesec dana kasnije.
GOSPOĐA LINDE: A tvoj muž se vratio posve izliječen?
NORA: Cio kao riba u vodi.
GOSPOĐA LINDE: A — doktor?
NORA: Kaiko?
GOSPOĐA LINDE: Čini mi se da je djevojka rekla da je gospodin
što je ušao sa mno'm — doktor.
NORA: To je bio doktor Rank. Ali on nam ne dolazi kao ljekar. To je
naš najbolji prijatelj i možeš ga ovdje kod nas barem jedanput
dnevno vidjeti. Ne, Torvald nije više bio ni časa bolestan. I djeca
su čila i zdrava, ja taJkođe. (Skoči i plješče rukama) Bože, o bože,
Kristina, ipaik je divno živjeti i biiti sretan! — Ah, ali > ovo je
"talko ružno od imene — saimo govorim o svojim stvarima. (Sjeda
uz nju na stoličicu i stavlja ruke na krilo gospođe Linde) Ah,
nemioj se ljutiti na mene! — Reci, da li je stvarno istina da ti nisi
voljela svoga muža? Zašto si se onda udala za njega?
GOSPOĐA LINDE: Moja majka je još bila živa i ležala bolesna i bez
sredstava. A morala sam da se brinem i za svoja dva mlađa
brata. Izgledalo mi je neodgovorno da odbijem njegovu ponudu.
NORA: Da, da, to je saisvim pravo. On je, dalkle, tada bio bogat?
GOSPOĐA LINDE: Mislim da je bio vrlo imućan. Ali to su bili
nesigurni poslovi, Noro. Kad je umro, došlo je do sloma i ništa
nije ositalo.
NORA: I onda —?
GOSPOĐA LINDE: Onda sam se morala probijati kroz život s
malom sitničarslkom radnjom, s :maloim školom i svačim
drugim. Posljednje tri godine su mi bile kao jedan jedini dugi i
nemirni radni dan. A sad je on završen, Noro. Moja jadna majika
me više ne .treba —ona je umrla. Mladići taikođe ne — oni
imaju sada svoja namještenja i -mogu se sami brinuiti o sebi.
36
NORA: Kako mora da ti je laknulo —
GOSPOĐA LINDE: Ne, vidiš, saimo mi je tako neizrecivo prazno.
Neima više nikoga za koga mogu da živim. (Ustaje nemirno)
Zato više ne mogu da izdržim tamo u onom zabačenom
gnijezdu. Ovdje će se sigurno lakše moći da nađe nešto što
čovjeka zaokuplja i ispunjava mu 'misli. Ako mi sam.o uspije da
nađem ndko sigurno zaposlenje, neiki >mali kancelarijski posao
-—
NORA: Ali, Kristina, pa to je užasno naporno, a ti i bez toga izgledaš
tako iscrpljeno. Bilo bi ti mnogo bolje kad bi imogla da
otputuješ u neiku banju!
GOSPOĐA LINDE (ode do prozora): Ali ja nemam oca koji bi mi
dao novac za put, Noro!
NORA (ustaje): Ah, ne ljuti se na mene!
GOSPOĐA LINDE (prilazi joj): Draga Noro, ne ljuti se ti na mene.
To je ono najgore u prilikama kakve Bu moje, što čovjek postaje
taiko ogorčen. Nemaš za koga da radiš, a ipak stalno moraš
raditi. Ipak se mora živjeti i tako postaješ egoist. Kad si mi
ispričala o sretnim promjenama u vašem životu — vjeruj mi —■
ja se nisam toliko obradovala zbog tebe, koliko zbog sebe.
NORA: Kako to? Ah, da, razumijem te. Ti misliš da bi Torvald
mogao nešto učiniti za tebe.
GOSPOĐA LINDE: Da, to sam mislila.
NORA: Pa i hoće, Kristina. Prepuidti ti to samo meni; ja ću to već
tako fino izvesti, tako fino — već ču ja znati da nešto fino
izmislim, čime ću ga pridobiti. Ah, tako bih strašno željela da ti
pomognem!
GOSPOĐA LINDE: Kako je, Noro, lijepo od tebe što se tako
zauzimaš za moje stvari — utoliko ljepše što ti saana nisi nikad
upoznala teret i nevolje u životu.
NORA: Ja —? Ja da nisam —?
GOSPODA LINDE (smiješeći se): Dragi bože, to malo ručnog rada i
slično — ti si još dijete, Noro.
NORA (zahaci glavu i hoda po sohi): To nisi smjela reći s takvom
uvjerenošću.
37
rip
GOSPOĐA LINDE: Taiko?
NORA: Ti si kao i drugi. Svi vi mislite da ja nisam sposobna za nešto
ozbiljno —
GOSPOĐA LINDE: No, no —
NORA: da ja mišta nisam uradila u ovom teškom
životu.
GOSPOĐA LINDE: Draga Noro, pa ti si mi sama uipravo ipričala o
svom životu.
NORA: Ah, šta, — o beznačajnostima! — (Tiho) A ono značajno, ito ti
inisam ispričala.
GOSPOĐA LINDE: Značajno? Šta tiime misliš?
NORA: Ti me sasvim ipotcjenjuješ, Kristina; ali to ne bi smjela da činiš.
Ti si ponosna na to što si tako dugo i teško radila za svoju majku.
GOSPOĐA LINDE: Ja nikog ne potcjenjujem. Ali jedno je istina: ja sam
ponosna i sretna pri pomisli da sam imala priliku da svojoj majci u
izvjesnoj mjeri olakšam njene posljednje dane.
NORA: I takođe si ponosna pri poimis'li što si učinila za svoju braću.
GOSPOĐA LINDE: Mislim ida imam pravo na to.
NORA: To i ja mislim. Ali sad treba nešto da saiznaš, Kristina. I ja
itmam nešto što me čini ponosnom i sretnom.
GOSPOĐA LINDE: U to ne sumnjam. Ali kako to misliš?
NORA: Govori tiho. Zamisli kad bi Torvald čuo! Ni po koju čijemu ne
smije on — nilko ne smije to da sazna, niko osim tdbe, Kristina.
GOSPOĐA LINDE: Ali šta to?
NORA: Hodi ovamo. (Povuče je do sehe na sofu) Da, slušaj. — I ja
imam nešto šito me čini ponosnom i sretnom; j a sam Torvaldu
spasila život.
GOSPOĐA LINDE: Spasila? Kako to — spasila?
NORA: Pričala sam ti o iputu u Italiju. Da Torvald nije tamo otišao,
ipropao bi.
GOSPOĐA LINDE: No da, i tvoj otac vam je dao potrebna sredstva —
38
NORA (smiješi se): Da, u to vjeruje Torvald, u to vjeruju i svi drugi, ali
—
GOSPOĐA LINDE: Ali —?
NORA: Tata nam nije dao ni helera. J a sam pribavila taj novac.
GOSPOĐA LINDE; Ti? Tako veliku svotu?
NORA: Hiljadu dvjesta talira. Četiri hiljade i osam stotina ikruna. Sta
kažeš sada?
GOSPOĐA LINDE: Da, ali Noro, kako ti je to bilo moguće? Jesi li
dobila ma lutriji?
NORA (prezrivo): Na lutriji? (S potcjenjivanjem) Kakva bi to onda bila
vještina?
GOSPOĐA LINDE: Pa kako si ih dobila?
NORA (pjevucka i smiješi se tajanstveno): Hm, —- tra-4a-la!
GOSPOĐA LINDE: Nisi ih valjda mogla posuditi?
NORA: Tako? A zašto ne?
GOSPOĐA LINDE: Ne, žena ne množe uzeti zajaim bez saglasnosti
svoga muža.
NORA (zabaci glavu): Tako? — A ako je to žena koja ima nekog smisla
za poslove — žena koja se zna mudro ponašati — onda —
GOSPOĐA LINDE: Ali, Noro, ja ne razumijem ni riječi —
NORA: Nije ni potrebno. Niko i ne kaže da sam novac p o s u d i 1 a.
Mogla sam ga nabaviti i na drugi način. (Baca se natrag na sofu)
Mogla sam ga dobiti od nekog obožavaoca. Kad neko ovaiko zgodno
izgleda kao ,ja —
GOSPOĐA LINDE: Ti si šašava.
NORA: Sad si sigurno krajnje znatiželjna, Kristina.
GOSPOĐA LINDE: Slušaj, draga Noro, ti valjda nisi učinila k^kvu
neporomišljenost?
NORA fopet se uspravi): Zar je to nepromišljenost, sipa-siti život svome
mužu?
GOSPOĐA LINDE: Ja smatram da je to bila nepromi-
šljenosit što si bez njegovog znanja — NORA: Ali on nije smio ništa
znati! Gospode bože, zar
ne možeš to da shvatiš? Nije smio da zna kako je
39
 loše njegovo stanje. Ljetkari su meni došli i rekli da je njegov
život u opasnosti i da ga samo boravak na jugu može da spasi.
Zar misliš da nisam najprije pokušala da se na drugi način
izvučem iz neprilike? Govorila sam mu o toime, kalko bi :mi se
sviđalo da mogu kao druge mlade žene da putujem u inostram-
stvo. Plaikala sam i prelklinjala ga; govorila saim mu da bi
morao pomisliti na to u kakvom sam ja stanju, pa da bude tako
dobar i da mi učini po volji; a onda sam nagovijestila, da bi on,
valjda, mogao uzeti zajam. Ali tu je on skoro pobjesnio,
Kristina. Rekao je da saim lakoimislena i da je njegova dužnost
kao muža da ne popušta ^mojim .mušicama i kapricima — tako
je to nazvao, čini mi se. Pa sad, mislila sam u sebi, ti moraš biti
spašen; i onda sam pronašla ovaj izlaz —
GOSPOĐA LINDE: Zar tvoj muž nije saznao od tvoga cea, da vam
novac nije on poslao?
NORA: Ne, nikada. Tata je baš tih dana umro. Imala sam namjeru da
njemu stvar povjerim i da ga zamolim da ništa ne ada. Ali pošto
je bio tako tešiko bolestan — nažalost, to više nije bilo potrebno.
GOSPOĐA LINDE: A kasnije se nikad nisi povjerila svome mužu?
NORA: Ne, za ime božje, šta ti pada na pamet? Njemu koji je u tim
stvarima toliko strog! A osim toga — Torvaldu, s njegovom
m^ušlkam sujetom — kaiko bi imu imučna i ponižavajuća bila
spoznaja da mi je dužan zahvalnosti. To bi potpuno poremetilo
naše međusobne odnose. Naš lijepi, sretni dom ne bi više bio
ono što je sada.
GOSPOĐA LINDE: Zar mu nećeš nikada reći?
NORA (zamišljeno, s polusmiješkom): Da, imožda — jedanput
kasnije; poslije mnogo godina, kad više ne budem tako lijepa
kao sada. Ne smiješ se tome smijati. Ja samo mislim, kad me
Torvalid više ne bude tako mnogo volio kao sada, kad više ne
bude uživao u to-me da mu nešto otplešem, da se preobučem i
re-citujem. Onda će imožda biti dobro da imam nešto u rezervi
— (Prekine se) Ah, besmislica, besanislica,
40
besmislica! T o vrijeme nikad neće doći. — No, pa šta kažeš na
moju veliku tajnu, Kristina? Zar nisam i ja ipak za nešto
sposobna? — Uostalom, možeš mi vjerovati, ta stvar mi je
zadala mnogo rnuke. Nije 'mi bilo baš lako da uvijek
pravovremeno izvršavam svoje obaveze. Treba, naime, da znaš,
da u poslovnom životu ima nešto što se zove četvrtgodišnje ka-
mate i još nešto što zovu otplalta, a novac je uvijek tako strašno
teško stvoriti. Tako sam, vidiš, uvijek i stalno morala da štedim,
'gdje sam samo mogla. Od novca za k'UĆamstvo nisam mogla
gotovo ništa odvajati jer je Torvald m.orao 'dobro živjeti. Ni
djecu nisam 'mogla pustiti da hodaju oikolo loše odjevena; ono
što dobijem za njih, mislila sam, to moram na njih i pdtrošiti.
Slatki, 'dragi mališani!
GOSPOĐA LINDE: Onda si morala da smanjiš svoje vlastite
potrebe, jadna Noro?
NORA: Da, naravno. Pa ja sam toila na redu. Svaki put kad bi imi
Torvald dao novac za nove haljine i slično, ja ne bih potrošila ni
polovinu; stalno sam kupovala ono najjeftinije i
najjednostavnije. Prava je sreća što mi sve tako dobro stoji, pa
Torvald ništa ne primje-ćuije. Ali ponekad mi je bilo vrlo teško,
Kristina, jer špak. je divno biti lijeipo obučen. Zar ne?
GOSPOĐA LINDE: Da, naravno.
NORA: No, a onda sam imala i druge izvore prihoda. Posljednje zime
saim imala sreću da dobijem mnogo posla za prepisivanje. Tad
sam se zaključavala i pisala svake večeri do dulbako u noć. Ah,
ponekad sam bila tako umorna, taiko umorna. Ali, uiprkos tame,
bilo imi je ogromno zadovoljstvo 'da tako radim i zarađujem
novac. Izgledala sam sebi skoro kao muškarac.
GOSPOĐA LINDE: I koliko si mogla otplatiti na taj način?
N'ORA: Pa, to ti ne mogu reći tako 'tačno. Znaš, vrlo je teško snaći se
u takvim poslovima. Znam saimo da (sam plaćala koliko sam
god mogla sakupiti. Mnogo puta nisam ni znala kako ću.
(Smiješi se) Onda bih
41
I tu: sjela i zamišljada, kako se u mene zaljubio neki stari, bogati
gospodin —
GOSPOĐA LIONfDE: Kako? Kakav gospodin?
NORA: Ah, gluposti! — i kako je on umro i kad su otvorili njegov
testament, pisalo je u njemu velikim slovima: »Sav moj novac neka
odmah i u gotovoan bude isplaćen ljubaznoj gospođi Nori Helmer.«
GOSPOĐA LINDE: Ali, draga Noro, kalkav to gospodin?
NORA: Gospode bože, zar ne shvaćaš? Pa gosipodin nije ni postojao;
tako sam to sebi samo zamišljala — uvi-geik i neprestano, kad nisam
znala ikako ću oibeszibije-diti novac. Ali sad svejedno; što se mene tiče,
stari dosadni čovjek može i da ostane, gdje god je; ne zanima me više ni
on ni njegov 'testament, jer sad je mojim brigama kraj. fSkočij O, bože,
Kristina, pa to , f je božanska pomisao! Biti bez briga! Sasvim, sasvim
bez briga! Igraiti se i skakati s djecom, imati u kući : sve divno i
udobno, baš onako kako TorvaiM voli! I zaimisli, sad će proljeće sa
svojim dalekim, plavim nebom! Možda možemo poći na kakav mali
put. Možda ću opet vidjeti more. Ah, da, da! Kaiko je divno živjeiti i
biti sreltan! (Guje se zvono u predsoblju.)
GOSPOĐA LINDE (ustaje): Zvoni; možda je najbolje da ja odem.
NORA: Ne, samo ostani. To sigurno nije posjeta meni. To ndko dolazi
Torvaldu —
SLUŽAVKA (u predsoblju): Oprostite, milostiva gospođo —^ tu je
jedan gospodin — koji želi da govori s gospodinom advokatom.
NORA: misliš sa gospodinom d i r e k t o r o m
banke —
SLUŽAVKA: Da, s gospodinom direktorom bartke, pa ja ne zinam jer —
jer gospodin doktor je još unutra —
NORA: Ko je taj gospodin?
KROGSTAD (u predsoblju): Ja sam, milostiva gospođo.
NORA (ide mu korak u susret, uzbuđeno, poluglasno): Vi? Sta to treba
da znači? O čemu vi hoćete da razgovarate s mojim mužem?
42
KBOGSTAD: O bankovnim poslovima — talko reći. Ja imam u
Akcionoj banci malo namještenje, a kalko čujem, vaš mxiž nam je
sada šef —
NORA: To su dakle —
KROGSTAD: — samo suhoparni poslovi, milostiva gospođo, ništa
drugo.
NORA: Da, onda budite tako dobri pa se ipotrudiite do kancelarije.
(Pozdravi i ravnodušno zatvara vrata predsoblja; onda odlazi do peći i
sjeda prema vatri.)
GOSPOĐA LINDE: Noro, — ko je taj čovjek?
NORA: To je izvjesni Krogstad.
GOSPOĐA LINDE: Dakle zaista je on.
NORA: Poznaješ li tog čovjeka?
GOSPOĐA LINDE: Poznavala sam ga — ndkad prije. Bio je neko
vrijeme zamjenik pravobranioca u našem ikraju.
NORA: Sasvim tačno.
GOSPODA LINDE: Kako se promijenio.
NORA: Bio je, izgleda, vrlo nesretno oženjen.
GOSPOĐA LINDE: Sad je udovac.
NORA: S mnogo djece. — Talko — sad gori vaitra. (Zatvara peć i gurne
stolicu za ljuljanje malo u stranu.)
GOSPOĐA LINDE: Kažu da se on bavi svakakvim poslovima?
NORA: TE^O? TO može biti. Ja stvarno ne znam. — Ali, nećemo sad o
poslovima. To je taiko dosadno.
(Doktor Rank dolazi iz Helmerove sobe.)
DOKTOR RANK (još na vratima): Ne, ne, dragi prijatelju, ne volim da
smetam; radije ću malo uči kod tvoje žene. (Zatvara za sobom vrata
i ugleda gospodu Linde) O, — molim za izvinjenje, izgleda da i
ovdje smetam?
NORA: Ne, uopšte ne. (Predstavlja ih) Dr Rank — gospođa Linde.
RANK: Ah! Ime koje se u ovoj kući često spominje. Mislim da sam
prošao pored vas na stepeništu, kad sam dolazio.
43
GOSPOĐA LINDE: Da, ja uz stepenice idem vrlo lagano, ne
podnosim ih dobro.
RANK: Aha! Mala unutrašnja smetnja?
GOSPOĐA LINDE: Zapravo, više premorenost.
RANK: Ništa drugo? Onda ste sigurno došli u grad da se imalo
oporavite preiko praznika?
GOSPOĐA DINDE: Došla sam da tražim posao.
RANK: Zar je posao isprobano sredstvo protiv premore-ncfiti?
GOSPOĐA LINDE: Mora se živjeti, gosipodine doktore.
RANK: Đa, vrlo je rasprostranjeno mišljenje da se to mora.
NORA.: No, no, ddktore, pa i vi volite da živite.
RANK: Svakako, i ja. I ako patim, htio bih da ta patnja što
diiže potraje. I svi moji pacijenti žele to isto. A ni sa
'moralno oboljelim nije ništa drugačije. U ovom trenutku
je baš jedan takav ^moralni Lazarus kod Helmera —
GOSPOĐA LINDE (prigušenim glasom): Ah!
NORA: Na koga to mislite?
RANK: Ah, to je izvjesni Krogstad — vi ne poznajete tog
čovjelka. Taj je pdkvaren do srži karaktera, poštovana
gospođo. Ali i o n počinje da priča o tome kao 0 vrlo
važnoj stvari: da on mora živj eti.
NORA: Tako? — A o čemu on to ima da razgovara s Tor-
valdom?
RANK: Ja stvarno ne anam. Samo sam čuo da se tiče
Akcionarske banke.
NORA: Nisam iznala da Krog —, da taj gosipodin Krogstad
ima nekog posla s Akcionarđkom bankom.
RANK: O, naravno, on ima tamo nelku vrstu namještanja.
(Gospođi Linde) Ne znam da li i tajmo u vašem kraju ima
takvih ljudi, koji kao bez daha trče okolo ida nanjuše
moralnu trulež pa da onda dotične progone za neiko
unosno namještenje. A zdravi se onda moraju zadovoljiti
time da im gledaju kroz prste.
GOSPOĐA LINDE: Da, ali, zapravo, bolesnici imaju najviše
prava da ibuidu zJbrinuti.
44
RANK (slegne ramenim,a): Eto, tu smo. Upravo t a k v i
nazori prave cd ljudskog društva bolnicu.
(Nora, koja se bila zamislila, prsne u poluglasan smijeh
i zaplješće rukama.)
RANK: Zašto se vi tome smijete? Znate li vi uopšte šta je to
idruštvo?
NORA: Baš me briga za to glupo društvo!! Ja se sm.ijem
nečem sasvim drugOim — nečemu strašno komičnoan. —
Recite mi, doktore, jesu li sada svi, koji su namješteni u
Akcionarskoj banci, zavisni o Torvaldu?
RANK: To vam se čini taiko strašno komično?
NORA (smiješi se i pjevucka): Pustite me samo, pustite me
samo! (Seta po sohi taTno-amo) Ah, pomisao da mi — da
Torvald ima tako veliki uticaj na tako mnogo ljudi je,
zaista, zaibavna. (Vadi kesicu iz tašne) Doktore, izvolite
bombončić?
RANK: Gle, bo-mihona! Mislim da je to ovdje prokrijum-
čarena roba.
NORA: Da, svakako — ali o v e mi je Kristina poklonila.
GOSPOĐA LINDE: Kako? — Ja?
NORA: No, no, ništa se ne boj. Ti nisi mogla znati da je to
Torvald zabranio. Treba, naime, da anaš, da se on boji da
time ne poikvarim zube. Ah, šta! Jednom k'o nijednom! —
Zar ne, doktore? Evo, izvolite! (Stavlja mu bombon u
usta) 1 tebi Kristina. I meni još jedan, samo jedan —
najviše dva. (Opet hoda okolo) Sad sam iznad svega
sretna. Ima samo još jedna stvar ma svijetu, što bih ja
strašno željela.
RANK: A to je?
NORA: Strašno bih željela da nešto reknem, ali da to i TorvaM
čuje.
RANK: Pa što to ne reknete?
NORA: Ne, ne smijem. To je tako ružno.
GOSPOĐA LINDE: Ružno?
RANK: Pa, onda i nije baš preporučljivo. Ali nama ipak
možete. — No šta biste vi to tako rado rekli, da i Torvaild
čuje?
NORA: Strašno bih voljela da kažem: U božju mater!
45
RANK: Jeste li poludjeli?
GOSPOĐA LINDE: Ali, Noro —!
RANK: Pa recite. Evo njega.
NORA (sakriva bombone): Pst! Pst! Pst!
HELMER (dolazi s mantiloTn preko ruke i šeširom u ruci, iz
svoje sobe.)
NORA (ide mu u susret): No, dragi TorvaMe, jesi li ga se
riješio?
HELMER: Da, otišao je.
NORA: Mogu li te upoanati — to je Kristina. Danas je
doputovala.
HELMER: Kristina —? Izvinite, ali ja ne znam —
NORA: Gosipođa Linde, dragi Torvalde, gospođa Kristina
Liinde.
HELMER: Ah, talko. Vjerovatno prijateljica iz mladosti moje
supruge?
GOSPOĐA LINDE: Da, mi se poznajemo od ranije.
NORA: I zamisli, ona je prešla dalek put da bi govorila s
tobom.
HELMER: Kako to —?
GOSPOĐA LINDE: To baš ne —
NORA: Kristina je, naime, izvanredno vješta u kancelarijskim
poslovima. I sad bi jako voljela da radi pod nadzorom
nekog sposobnog čovjelka, i da nauči još više nego što zna
— Moji slatki, jedini —! Pogledaj ih, Kristina! Zar nisu
HELMER: Vrlo pameitno, gospođo Linde.
NORA: I ikad je sada čula da si ti postao direktor banke —
brzojav je to razglasio — doputovala je ovamo što je
mogla brže i — Zar ne, Torvalde, meni za ljubav ti ćeš već
nešto učiniti za Kristinu? Hoćeš?
HELMER: Pa sad, to ne bi bilo nemoguće, vi ste, pret-
postavljaon, udovica?
GOSPOĐA LINDE: Da.
HELMER: I poznajete kancelarijske poslove?
GOSPOĐA LINDE: Da, prilično.
HELMER: No, onda je vrlo vjerovatno da vam mogu naći
ndko namještenje —
NORA (plješće rukama): Vidiš li, vidiš li!?
46
HELMER: Naišli ste baš u pravom trenutđcu, gospođo Linde.
GOSPOĐA LINDE: Kako da vam zahvalim —?
HELMER: To nikalko nije potrebno. (Oblači mantil) Ali danas
one morate izviniti.
RANK: Ceikni, idem i ja. (Donosi iz predsoblja svoj krzneni
kaput i grije ga na peći.)
NORA: Nemoj ostati dugo, dragi Torvalde.
HELMER: Samo jedan sat, neću duže.
NORA: Ideš i ti, Kristina?
GOSPOĐA LINDE (oblači kaput): Da, moram sad ići da
potražim kalkvu sobu.
HELMER: Onda možda možemo zajedno niz ulicu.
NORA (pomaže joj): Kalko je glupo što mi nemamo više
prostora. Ali nemoguće je da te —
GOSPOĐA LINDE: Sta ti pada na pamet! Adieu, draga Noro, i
hvala ti za sve.
NORA: Doviđenja! Večeras ćeš, naravno, doći. I vi, ta-kođe,
doktore. Sta? Ako se budete dobro osjećali? Naravno da
ćete se osjećati dobro! Samo se sad dobro zamotajite.
(U opštem razgovoru idu u predsoblje. Na stepeništu se
čuju dječiji glasovi.)
NORA: Evo ih, evo ih! (Ona potrči i otvara. Ana-Mari dolazi
sa djecom.) Unutra, samo unutra! (Saginje se i ljubi ih)
dražesni?
RANK: Ne pričajte ovdje na propuhu.
HELMER: Dođite, gospođo Linde. Sad ovdje postaje ne-
izdržljivo za svakoga ko nije majka!
(Rank, Helmer i gospoda Linde odu niz stepenice, dadilja
s djecom u sobu. Za njima i Nora, pošto je zatvorila vrata
predsoblja.)
NORA: Kalko mi izgledate svježe i veselo. Pa kakve to crvene
obraze imate? Kao jabuke i ružice. (Djeca cijelo vrijeme
neprestano razgovaraju s njom) Jeste li se doibro
zabavljali? Pa to je idivno! Ah — ti si Emi i Boba vozio
na sankaima? — Zannisli! Da, ti si
47
 pravi dečko, Ivare. Daj mi je malo, Ana-Mari! Moju slatku,
malu lutkicu! (Uzme od dadilje najmanje dijete i pleše s njim,)
Da, da! Mama će plesati i sa Bobom. Sta? I grudvali ste se? O,
što i ja nisam bila s vama! Pusti, ja ću je sama svući, Ana-Mari.
Pusti samo, to mi je zadovoljstvo. Idi ti samo u dječju sobu. Ti
izgledaš taiko smrznuto. Na peći je topla kafa za teibe.
(Dadilja odlazi u sobu lijevo. Nora uzima od djece kapute i
kape i baca ih naokolo, a djeca neprestano pričaju.) NORA:
Ah, šta? Tjerao vas je neki veliki pas? Ali nije vas ugrizao?
Ne, talkve male lijepe lutkice, psi ne ujedaju. Ne gledaj pakete
Ivare! Sta je to? E, kad bi vi z n a l i ! Ah, nemoj, ne, unutra je
nešto ružno. Je li? Hoćete da se igramo? Sta ćemo se igrati?
Skrivanja? Neka se Bob prvi sakrije. Ja? Dobro, onda ću se ja
prva sakriti. (Ona i djeca se igraju uz vrisku i smijeh po sobi i
susjednoj prostoriji lijevo. Najzad se Nora sakrije pod. sto.
Djeca jure okolo, traže, ali ne mogu da je nadu. Onda čuju
njen prigušen smijeh, jure do stola, podižu stolnjak i vide je.
Burno klicanje. Ona ispuže napolje, kao da hoće da ih uplaši.
Nova vriska. Sada se vrata napola otvore i ukaže se
K r o g s t a d . On malo pričeka. Igra se nastavlja.)
KROGSTAD: Oprostite, gospođo Helmer — NORA
(prigušeno vrisne, okrene se i napola skoči): Ah!
Sta hoćete vi? KROGSTAD: Oprostite — vrata na stubištu bila
su samo pritvorena; -mora da je ne!ko zaboravio da ih zaključa.
NORA (ustaje): Moj imuž nije kod kuće, gospodine Krogstad.
KROGSTAD: To znam. NORA: Tako — pa šta onda hoćete
ovdje? KROGSTAD: Da s vama malo porazgovaram. NORA:
Sa —? (Djeci, tiho) Idite tamo kod Ane-Mari. Sta? Ne, strani
gOigpodin neće mami -ništa učiniti. Kad on ode, igraćemo se
dalje. (Ona odvodi djecu u sobu lijevo i zatvara za njima
vrata.)
48
"mm
NORA (nemirno, napeto): Hoćete da govorite sa nanom?
KROGSTAD: Svakako.
NORA: Danas — ali ovo još nije prvi.
KROGSTAD: Ne, ali je Badnjalk. Od vas samih zavisi, kalkav
će vam biti Božić!
NORA: Sta hoćete vi? Danas ja apsolutno ne mogu —
KROGSTAD: O tome zasad nećemo govoriti. Radi se o nečem
drugom. Valjda imate trenutak vremena?
NORA: O, da, sigurno, vremena imam, iako —
KROGSTAD: Dobro. Sjedio sam u restoranu Olsen i vidio
vašeg muža kako ide prefko uilke —
NORA: Da.
KROGSTAD: — s jednom damom.
NORA: I šta dalje?
KROGSTAD: Smijem li nešto upitati: je li ta dama izvjesna
gospođa Linde?
NORA: Da.
KROGSTAD: Ona nije dugo ovdje?
NORA: Od jutros.
KROGSTAD: To je sigurno vaša dobra prijateljica?
NORA: Da, jeste. Ali ja ne razumijem —
KROGSTAD: I ja saon je nekad poznavao.
NORA: To znam.
KROGSTAD: Tako? Vi ste, ddkle, upućeni u tu stvar? To sam
i imislio. Smijem li vas, idakle, kratko i jasno upitati: hoće
li gospođa Linde biti namještena u Akcionarskoj banci?
NORA: Gospodine Krogstad, kako vi to sebi dozvoljavate da
mene ispitujete?! Vi, jedan potčinjeni moga muža? Ali kad
one već pitate, onda znajte: da, gospođa Linde će biti
namještena. I ja sam se lično zauzela za nju, gospodine
Krogstad. Eto, sad znate.
KROGSTAD: Dakle, dobro sam pretpostavio.
NORA (hoda po sobi tamo-amo): Moj hože, pa imam, valjda,
nekog uticaja! Ako sam žena, to još ne znači da —■ A ako
se neko nalazi u potčinjenom položaju, onda treba da se
čuva, gospodine Krogstad, da ne uvrijedi nekoga, koji —
hm —
4 — Drame 49
KROGSTAD: — ima uticaja?
NORA: Svaikako.
KROGSTAD (prom^ijenjenim, tonom,): Gospođo Helmer,
hoćete li biti taiko dobri da ufpotrijeibite svoj uticaj u
moju korist?
NORA: K£yko? Sita mislite time?
KROGSTAD: Hoćete li biti tako dobri da se pobrinete da ja
svoj potčinjeni položaj u banci zadržim?
NORA: Sita to znači? Ko hoće da vam oduzme vaše mjesto?
KROGSTAD: Ah, ipreda immom ne morate igrati nai-^u. Meni
je poitpuno jasno da vašoj prijateljici ne može biti prijatno
da se izloži suisretinaa sa inmoim, a sad već shvatam i to,
kome imam da zahvalim što hoće da me otjeraju.
NORA: Ali ja vas uvjeravam —
KROGSTAD: Da, da, da, kratko i jasno: još ima vremena i ja
vam savjetujem da iskoristite svoj uiticaj i da to sipriječite.
NORA: Ali, gospodine Krogstad, ja nemam nikakvog uticaja.
KROGSTAD: Ne? Mislim da sam upravo čuo i to iz vaših
vlastitih usta. —
NORA: To inisite simjeli tako shvatiti. Ja! Kako samo možete
pomisliti da ja imam takav uticaj na moga muža?!
KROGSTAD: Ah, ja poznajem vašeg muža iz studentskih
dana. Ne mislim da je gospodin direlkltor banke čvršći od
ostalih .muževa.
NORA: Alko budete s potejenjivanjem govorili o mome
nriužu, pokaizaću vam vrata.
KROGSTAD: Vi ste hrabri, milostiva gospođo.
NORA: Ja se vas više ne bojim. Odmah poslije Nove godine
oslobodiću se čitave te brige.
KROGSTAD: Sad me slušajte, milostiva gospođo. U slučaju
potrebe, ja ću se boriti na život i smrt, da sačuvam to svoje
malo mjesto u banci.
NORA: Tako i izgleda.
50
KROGSTAD: Ne samo zbog prihoda. Do njih mi je najmanje
stalo. Radi se o nečem drugom. — No, da — .moraću sve
reći! Vidite — ovo je: Vama je, sigurno, kao i čitavom
svijetu poznato, da sam ja prije više godina učinio jednu
nepromišljenost.
NORA: Mislim da sam čula talko nešto.
KROGSTAD: Stvar nije stigla do suda. Ali od tog tre nutka
imeni su najeldanput sva vrata bila zatvorena. Onda sam se
bacio na poslove, teoje vi već poznajete. Nešto saon morao
početi, a mogu da kažem da nisam bio od onih najgorih.
Ali sad se moram iiz svega toga izvući. Moji simovi rastu i
njima za ljubav moram pdkušati da opet zadobijem
onoliko gradansikog ugleda koliko je to moguće. Ovo
mjesto u banci ani je bilo, taiko reći, prva stepenica. A
sada hoće vaš muž da me nogom gume sa stepeništa, pa da
opet dospi-jem u blato.
NORA: Ali za ime boga, gospodine Krogstad, to apsolutno nije
u miojoj moći da vam posmognem.
KROGSTAD: Zato što n e ć e t e . Ali ja imam sredstava da vas
prisilim.
NORA: Vi, valjda, nećete reći mom mužu da sam vam dužna
onaj novac?
KROGSTAD: Hm — a kad bih mu rekao?
NORA: To bi bilo srairmo od vas. (Prigušuje suze) Tu tajnu,
koja je moja radost i moj ponos — to da on sazma na tako
ružan i neukusan način? Da sazna od vas? Izložili biste me
najstrašnijim neugodnostima —
KROGSTAD: Samo neugodnostima?
NORA (žestokoj; Ali samo vi to iičinite! Vi sasmi ćete od toga
imati najviše štete; onda će tek moj moiž vidjeti kakav ste
vi zao čovjek. I tek tada nećete moći zadržati svoje
.mjesto!
KROGSTAD: Pitao sam: bojite li se vi to samo doma-ć i h
neugodnosti?
NORA: Ako to moj muž i sazna, on će, naravno, ostatak svote
odmah platiti i onda više nemamo s vama nikakvog posla.
4* 51
KROGSTAD (priđe korak bliže): iSlušajte me, gospođo Helmer, —
vi ili nemate doibro pamćenje ili nemate pojma 0 poslovima.
Moram vam čitavu stvar malo temeljitije rastumačiti.
NORA: Kako to?
KROGSTAD: Kad je vaš miož toio bolestan, došli ste kod mene da
posudite dvjesta talira.
NORA: Nisam znala nikog drugog.
KROGSTAD: Ja satm obećao da ću vam taj novac nabaviti —
NORA: Pa i nabavili ste mi —
KROGSTAD: Ja sam obećao da ću vam taj novac nabaviti ipod
izvjesniim oislovima. Vi ste tada bili talko zaokupljeni bolešću
svoga imuža i tako obuzeti željosm
'- da dobijete novac za put, da sporednim stvarima niste polklanjali
nikakve pažnje. Zato je vrlo uputno da vas ma njih podsjetim.
Pa, daikle, ja sam obećao da ću vam nabaviti taj novac uz
obveznicu ikoju sam ja sastavio.
NORA: I koju sam ja potpisala.
KROGSTAD: Ddbro. Ali tome sam još dolje dodao nekoliko redova,
prema kojima vaš otac jamči za dug. Ove redove morao je vaš
otac potpisati.
NORA: Morao —? Pa on ih jeste potpisao.
KROGSTAD: Datum sam bio ostavio in blanco. To je značilo da vaš
otac sam treba da naznači dan kada je papir potpisao. Sjećate li
se, milostiva gc^pođo?
NORA: Da, čini mi se —
KROGSTAD: Potom sam obveznicu predao vama, da je poštom
ipošaljete vašem ocu. Zar nije bilo tako?
NORA: Da.
KROGSTAD: I to ste vi, naravno, odmah i učinili, jer ste imi već
nakon pet-šest dana 'donijeli papir natrag sa potpisom vašeg oca.
Onda sam vam isplatio iznos.
NORA: Pa da. Zar vam nisam tačno otplaćivala?
KROGSTAD: Taiko, prilično. — Ali, da se vratimo na ono o čemu
smo govorili — to je bilo teško vrijeme za vas, (milostiva
gospođo.
52
NORA: Da, bilo je.
KROGSTAD: Vaš otac je sigurno ležao teško bolestan?
NORA: Ležao je na smrtnoj postelji.
KROGSTAD: I umro je brzo.
NORA: Da.
KROGSTAD: Recite .mi, gospođo Helmer, znate li, slučajno, dan
smrti vašeg oca? Datuim, mislim.
NORA: Tata je umro 29. septembra.
KROGSTAD: Sasvim tačno. Za to sam se raspitao. I zato sebi
nilkalko ne mogu da objasnim — (Vadi neki papir) — jednu
čudnovatu okolnost.
NORA: Kakvu čudnovatu okolnost? Ja ne znam —
KROGSTAD: Čudnovatu okolnost, miliostiva gospođo, da je vaš
otac ovu obveznicu potipisao tri dana poslije svoje smrti.
NORA: Kako? Ne razumijem —
KROGSTAD: Vaš otac je umro 29. septembra. A pogledajte ovdje,
ovdje je potpis vašeig oca datiran sa 2. olktobroim. Zar to nije
čudnovato, ^milostiva gospođo?
NORA (šuti).
KROGSTAD: Pada u oči, taikođe, da riječi »2. oktobar« i broj godine
ne odaju rukopis vašeg oca, već više jedan drugi rukopis koji mi
se čini poznat. No, to se već da objasniti. Vaš otac je ^mogao
zaboraviti da datira svoj poitpis i onda je imogao nelko drugi
staviti datuim otprilike, prije nego što je saznao za njegovu smrt.
U tome nema ništa loše. Važan je potpis imena, a taj je, valjda,
pravi, gospođo Helmer? Vaš otac je ipaik vlastoručno ovdje
potpisao svoje ime?
NORA (poslije kraće pauze — zabaci glavu i pogleda ga prkosno):
Ne, to nije taiko: j a sam potpisala tatino ime.
KROGSTAD: Oho, miLostiva gospođo, znate li vi da je to jedno
opasno priznanje?
NORA: Zbog čega? Pa vi ćete uskoro dobiti svoj novac.
KROGSTAD: Dozvolite mi jedno pitanje, — zibog čega niste taj
dokument poslali svom ocu?
NORA: Bilo je nemoguće. Pa tata je ležao bolestan. Da sam ga
zamolila za potpis, morala (bih mu i kazati za
53
 3ta mi je novac potreban. Ali (kako sam tako teškom
bolesniku imogla kazati da je život mog imuiža u životnoj
opasnosti? To je bilo sasvim nemoguće.
KROGSTAD: Onda bi za vas bilo bolje da ste odustali od puita
u inostranstvo.
NORA: Ne, i to je bido nemoguće. Taj put je trebao da spasi
život mome mužu, — od toga nisam mogla odustati.
KROGSTAD: Ali zar niste pomislili da ste time mene
prevarili?
NORA: Na to se niikaiko nisam .mogla obazirati. Vi me se
aipsolubno niste ticali. Nisam vas mogla podnijeti jer ste
bili talko bezdušni i stvarali oni toliko teškoća, ialko ste
znali Ikako je opasno bilo stanje moga muža.
KROGSTAD: Gospođo Helmer, vi očigledno nemate jasne
predstave o tome šta ste skrivili. Ali ja vam mogu reći:
ono što sam ja nekada učinio i što je poikopalo Čitav imoj
građanski ugled, nije bilo ništa veće ni gore.
NORA: Vi? Vi .mi, valjda, nećete pričati kaiko ste poduzeli
nešto hrabro da biste spasili život svoje žene?
KROGSTAD: ZaJkoni ne pitaju za razloge.
NORA: Onda to moraju biti vrlo loši zakoni.
KROGSTAD: Loši ili ne, — alko ja ovaj komad papira predam
suidu, vi ćete biti suđeni prema tim zakonima.
NORA: Ne vjerujem u to ni sada ni nikada! Zar da kći nema
pravo da svog starog na smrt bolesnog oca poštedi od
brige i straha? Zar žena nema pravo da svom imužu spasi
život? Ja ne poznajem dobro zalkone, ali ja saim uvjerena
da u njkna sigurno negdje stoji da je talko nešto
dcsvoljeno. I o tome vi ništa ne znate, vi koji ste
pravobranilac? Vi ste loš pravnik, gospodine Krogstad.
KROGSTAD: Može biti. Ali, zar ne, u poslove — u takve
poslove kaikve smo mi imali, u te se razumijem sasvim
dobro? U redu. Radite vi sada šta vas je volja.
, Ali ovo ću vam reći: ako ja još jedanput .budem
54
iPi>
izopćen, onda ćete mi i vi praviti društvo. (On pozdravlja
i odlazi kroz predsoblje.)
NORA (jedan trenutak zamišljena, onda zabaci glavu): Ah,
šta! — On hoće da me zaplaši! Tako glupa ipak nisam.
(Počne slagati dječje kapute, a onda zastane)
Ali —? Ne, pa to je nemoguće! Pa ja sam to
učinila iz ljubavi.
DJECA (lijevo na vratima): Mama, onaj strani gospodin je
upravo izašao iz kuće.
NORA: Da, da, znam. Ali nemojte mikome govoriti o stranom
gospodinu, čujete li? Cak ni tati.
DJECA: Ne, mama. A hoćeš li se sad opet igrati s nama?
NORA: Ne, ne, sada ne.
DJECA: Ali, mama, pa Obećala si!
NORA: Da, ali sad ne .mogu! Idite, imam suviše .mnogo
iposla. Idite, idite, moja .dra.ga, slatka djeco. (Ona ih s
mnogo ljubavi gura u susjednu sobu, zatvara vrata i sjeda
na sofu; uzima vez i uradi nekoliko uboda iglom, pa opet
zastane) Ne! (Odbaci vez, ustane, ode do predsoblja i
vikne) Helena! Jelku! (Ode lijevo do stola i otvori ladicu,
pa opet zastane) Ne, pa to je sasvim nemoguće!
SLUŽAVKA (s jelkom): Gdje da je stavim, milostiva go-
spođo?
NORA: Tamo, usred sobe.
SLUŽAVKA: Treba li još šta da donesem?
NORA: Ne, hvala, imam sve što mi treba. (Djevojka postavi
jelku i izađe. Nora počinje da kiti drvce) Ovdje će doći
svijeće, a tu cvjetovi. — Taj odvratan čovjek! Besimislica,
besmislica, besmislica! Sve je u najboljem redu. Božićmje
drvce treba da je lijepo. Sve ću učiniti da teibe obrađujem,
TorvaJde, nešto ću ti otpjevati — otplesati —
HELMER (dolazi izvana sa spisima u ruci.)
NORA: Ah, već se vraćaš?
HELMER: Da. Je li ko bio ovdje?
NORA: Ovdje? Ne.
HELMER: Čudno. Vidio sam kako Krogstad izlazi iz kuće.
55
NORA: Tako? — Ah, tačino, Krogstad — taj je bio za trenutak
ovdje.
HELMER: Noro, već vidim na tebi: on je bio ovdje i mo-ilio te da
progovoriš koju dobru riječ za njega.
NORA: Da.
HELMER: I da to uradiš kao iz vlaistite pobuide, a da meni prešutiš
da je on bio ovdje. Zar te nije i to zamolio?
NORA: Da, Torvalde, ali —
HELMER: Noro, Noro, i u tako n e š t o si se mogla uipuisititi? Zar
da s takvim čovjekom vodiš razgovore i još mu daješ obećanja?
A imeni povrh toga da govoriš neistinu?
NORA: Neistinu?
HELMER: Zar nisi rekla da niko nije bio ovdje? (Prijeti joj prstom)
To moja pitica-ipjevačica više nikad ne smije uraditi. Moja
iptica smije cvilkutati samo čistog kljuna — niikaikvih krivih
tonova! (Hvata je oko struka) Zar me mora talko biti? Da—
znao sam. (Pušta je) A isad nećemo više o tome. (Sjeda ispred
peći) Ah, kako je ovdje toplo i ugodno. (Lista po spisima)
NORA (zaposlena oko jelke, poslije kraće pauze): Torvalde!
HELMER: Da?!
NORA: Strašno se radujem preikosaitrašnijem kostimira-inom balu
kod Stenborgovih.
HELMER: A ja saim strašno radoznao čime ćeš me ti iznenaditi.
NORA: Ah, to je baš gluipo!
HELMER: Sta?
NORA: Pa ništa mi zgodno ne ipada na pamet. Sve mi je nekako
gluipo i bezizražajino.
HELMER: Zar je Nordca došla do te spoznaje?
NORA (iza njegove stolice s rukama na naslonu): Imaš li j alko
imnogo posla, Torvalde?
HELMER: Ah —
NORA: Kakvi su to papiri?
HELMER: Bankovni.
NORA: Već?
56
HELMER: Dobio sam punomoć od ranije direkcije da iz-vršion
potrebne izmjene u personalu i poslovnom planu. Za to moram
da iskoristim ovu božičnu sedmicu. Hoću da sve bude u redu do
Nove godine.
NORA: Zbog toga je, dakle, jadni Krogstad —
HELMER: Hm.
NORA (još se naslanja na naslon stolice, polako ga gladi po
zatiljku): Da nemaš tdko imnogo posla, zamolila bih te 'za jednu
vrlo veliku uslugu, Torvalde.
HELMER: Da čujem. Sta bi to bilo?
NORA: Niko nema tako fini ukus kao ti. Jako bih voljela da lijepo
izgledam na kostimiranom balu. Torvalde, izar mi me bi mogao
poimoči i savjetovati u šta da se ipresvučem i kakav kostim da
napravim?
HELMER: Aha, mala svojeglavica je u potrazi za anđe-lom-
apasiocem?
NORA: Da, Torvalde, bez tvoje podrške neću to znati da izvedeim.
HELMER: Pa, lijepo; razmisliću o tome. Već ćemo nešto izmisliti.
NORA: Ah, to je divno od tebe. (Ode ponovo do hožić-njeg drvceta.
Pauza.) Kako su lijepi ovi crveni cvjetovi. — Reci, da li je
zaista tako strašno to što je Iskrivio ovaj Krogstad?
HELMER: Krivotvorio je potpise. Imaš li uoipšte pojma, šta to
znači?
NORA: Zar to nije imogao učiniti iz nevolje?
HELMER: Da, ili — kako mnogi čine — iz lakomislenosti. No,
misam ja tako bezdušan da nekoga osudiim zbog jednog jedinog
takvog djela.
NORA: Ne — zar ne, Torvalde?
HELMER: Mnogi t^kvi se moralno opet uzdignu, ako otvoreno
priznaju svoju krivicu i kaznom je okajiu.
NORA: Kaznom —?
HELMER: Ali Krogstad nije krenuo tim putem. On se izvlačio
spletkama i iptrevarama; i upravo to ga je moralno upropastilo.
NORA: Misliš li da —?
57
T

HELMER: Pa pomisli samo kalko talkav čovjelk, svjestan NORA: Ne, ne, ne! Ne mogu meni! Ostani ti kod njih,
svoje krivice, imora ina sve strane da laže i petlja i Ana-Mari. DADILJA: Da, da, milostiva gospođo. (Zatvara vrata.) NORA
' da se pretvara. Kaiko i pred svojim najbližim, čak (blijeda od straha): Ja da svoju djecu kvarim —! Da im trujem dom —!
i pred svojom ženom i djecom mora da nosi masku. (Kratka pauza; diže glavu) To nije istina. To nikad ne može biti istina!
Pred d j e c o m , Noro, to je najužasnije.
NORA: Zašto?
HELMER: Zato što talkav zadaih laži unosi u cijelu porodicu zarazu i
bolest. Vazduh koji djeca udišu u taikvoj kujći ispunjen je iklicama zlih
djela.
NORA: Jesi li siguran u to?
HELMER: Zlato imoje, to sam kao advoikat više pulta zapazio. Go'tovo svi
rano iskvareni ljudi imali su lažljive majke.
NORA: Zašto baš — majke?
HELMER: Najčešće to dolazi od majki. Ali, zapravo, i očevi mogu da
djeluju na isti način. To je svakom pravnilku vrlo dobro poznato. A
ipak je taj Krogstad ibio u stanju da godinama lažima i pritvornošću
truje svoju vlastitu djecu; i zato ga ja smatram moralno ipropaliim.
(Pruža joj ruku) I zato, moja draga mala Nora, mora meni obećati da se
neće imiješati u njegove stvari. Rulku ovamo! No, no. Sta je sad? Daj
mi ruiku! Tako. Talko je u redu. Uvjeravam te da bi mi ibilo nemoguće
da radim s njim zajedno. U blizini takvih ljudi spopada me doslovno
fiizičiko gađenje.
NORA (izvuče svoju ruku i ode na drugu stranu jelke): Kaiko je ovdje
toplo. A ja imam taJko mnogo da radim.
HELMER (ustaje i skuplja svoje papire): Da, i ja moram za sto, da još
ponešto pročitam. A moram razmisliti i o tvojoj masiki. Možda čak
imam nešto na siMadištu, što bi se imoglo u zlatnom papiru oibjesiti na
božićnje drvce. (Stavlja ruku na njenu glavu) O, ti moja ljubljena
ptičlice-ipjevačdce! (Odlazi u svoju sohu i zatvara za sobom vrata.)
NORA {tiho. nakon kraće pauze): Ah, šta! To ne može biti tako. To je
nemogiiće. To mora biti nemoguće.
DADEUA (lijevo na vratima): Djeca lijepo mole simiju li doći mami.

58 59

,ijipii)i!Uffpf PPi>iii4iivpiwiw"<ii
nm\i
 ( DADILJA: Pa, navikli su na to da im je majka uvijek oko njih.
DRUGI CIN
Ista soba. U uglu kod klavira hožićnje drvce, opustjelo,
poskidanih ukrasa i dogorjelih svijeća. Na sofi leže Norin šešir
i kaput. Nora je sama u sohi, nemirno hoda tamo-amo;
konačno zastaje kraj sofe i uzima kaput.
NORA (opet spušta kaput): Neko dolazi. (Ode do vrata,
oslušne) Ne, ^ nije niko. Naravno — danas na prvi idan
Božića niko ne dolazi. — Ali, možlda — (Otvara vrata i
gleda napolje) Ne, nema ništa u sanđučetu za poštu.
Prazno je. (Hoda kroz sohu) Ah, besmislica! On to nije
mislio ozibiljno! Tako nešto se ne i m o ž e dogoditi. To je
nemoguće. Pa ja imam troje male djece. (Dadilja dolazi iz
lijeve sohe sa velikom kartonskom kutijom.)
DADILJA: Najzad sam našla kutiju sa kostimom za bal pod
maskaima.
NORA: Lijepo. Stavite je na sto.
DADILJA (uradi): Ali kostim nije uređen.
NORA: Ah, kad bih ga mogla istrgati u sto hiljada komadića!
DADILJA: Ali ne! Možete ga vrlo lijepo ipoipravdti. Samo
mailo strpljenja!
NORA: Da, idemo po gospođu Linde da mi pomogne.
DADILJA: Opet izlazite? Po ovaiko ružnom vremenu? Go-
spođo Noro, vi ćete se prehladiti — razboljeti.
NORA: To još ne bi bilo ono najgore. — Sta rafde djeca?
DADILJA: Jadni crvići, igraju se sa svojim božićnion da-
rovima. Ali —
NORA: Pitaju li često za mene?
60
NORA: Da, ali, Ana^Mari — ubuduće više neću moći da
budem tako mnogo s njima kao do sada.
DADILJA: No, mala djeca se naviknu na sve.
NORA: Misliš? Vjeruješ li da bi oni svoju mamu zaboravili,
kad bih ja sasvim otišla?
DADILJA: Bože sačuvaj — sasvim otišla!
NORA: Reci mi, Ana-Mari, često sam o tome mislila, kako si
ti imala srca da svoje dijete prepustiš tuđim ljudima?
DADILJA: Ali morala sam to, ako sam htjela da budem dadilja
maloj Nori.
NORA: Da, ali da li si to ht j ela?
DADILJA: Da, kad sam dobila tako dobro mjesto. Sirota
djevojka, koja se unesrećila mora se tome još i radovati.
Jer, onaj pokvareni čovjek nije baš ništa činio za mene.
NORA: Ali tvoja kći ite je sigurno zaboravila?
DADILJA: Ah, ne, nije. Pisala mi je kad je bila na krizmi, i
poslije kad se udala.
NORA (zagrli je): Moja stara Ana-iMari! Ti si mi bila tako
dobra -majka, kad sam bila imala!
DADILJA: Jadna mala Nora nije ni imala druge majke osim
mene.
NORA: I ako moja djeca ne budu više imala druge — ja znam
dobro da ćeš im ti —. Ah, besmislice, besmislice,
besmislice! (Otvara kartonsku kutiju) Idi tamo njima. Sad
moram — vidjećeš, kalko ću sutra biti lijepa.
DADILJA: Da, na čitavom balu neće niko biti tatko lijep kao
gospođa Nora (ode lijevo).
NORA (počinje raspakivati kutiju, ali opet sve odbaci): Ah,
kad bih samo smjela izaći! Samo da niko ne dođe! Da se u
međuvremenu u kući ništa ne dogodi. Ah, besmislica. Pa
ko da dođe? Ne treba da mislim na to. Sad da očetkam
muif. Pa lijepe rukavice. Li-jeipe rulkavice. Samo ntiirno!
Samo imirno! Jedan —
61
 dva — tri — četiri — pet — šest — (Krikne) Ah, evo ih
dolaze — (Hoće na vrata, ali zastaje neodlučno.)
(Gospoda Linde ulazi iz predsoblja gdje je ostavila šešir
i kaput.)
NORA: Ah, ti si to, Kristina. Nema nikog drugog napolju?
— Kaiko je dobro, što si došla.
GOSPOĐA LINDE: Ćula sam da si bila kod -mene i da si me
tražila.
NORA: Da, baš sam tuda prolazila. Moraš mi nešto pomoći.
Sjednimo na sofu. Dakle, čuj! Sutra je gore kod •konizuila
Stenbarga bal pod mađkaima pa Torvald hoće da se ja
preobučem u napolitansiku ribarsku djevojku i da plešem
taramtelu, koju sam naučila na Kaprdju.
GOSPODA LINDE: Vidi, vidi, pa ti ćeš, dakle, izvesti malu
predstavu?
NORA: Da, Torvald misli da bih trebala. Evo, tu je kostim.
Torvald mi ga je poručio u Italiji; ali sad je sve tako
potrgano da ni sama ne znam —
GOSPOĐA LINDE: To ćemo već urediti. Samo se rub na
ne'koliko mjesta isparao. Imaš li iglu i konca? Tako
— to je sve što nam treba.
NORA: O, kako je to lijepo od tebe.
GOSPOĐA LINDE (šije): Dakle, sutra ćeš biti kostimirana?
Znaš šta, Noro, — onda ću doći samo na trenutak, da te
vidim u pumom sjaju. Ali ja sam sasvim •zaboravila da ti
zahvalim za sinoćnje ugodno veče.
NORA (ustaje i hoda po sobi tamo-amo): Ah, meni sinoć nije
bilo ovdje tako ugodno kao inače. — Trebalo je da prije
dođeš u grad, Kristina. — Da, Torvald stvarno uimije kuću
učiniti ugodnom i prijatnom.
GOSPOĐA LINDE: A i ti, mislim, ništa manje. Nisi ti uzalud
kći svoga oca. Ali, reci mi, je li doktor Rank uvijek tako
neraapoložen kao juče?
NORA: Ne, — juče je to bilo naročito upadno. Uostalom, on
ima neku vrlo opasnu bolest. Njemu se, jadnikui, suši
Ikičma. Moraš, naime, znati, da je njegov otac bio
odvratan čovjek, jurio je žene i teko dalje; i od
toga je, sigurno razumiješ, njegov sin još od djetinjstva
bolestan.
GOSPOĐA LINDE (ispusti šivanje u krilo): Ali draga, dobra
Noro, odakle ti znaš takve stvari?
NORA (seta tamo-am,o): Eh, kad imaš troje djece, onda te
ponekad posjećuju žene — žene koje su u izvje-sinom
smislu n^ola doktori, i one ti onda ispričaju ovo i ono.
GOSPOĐA LINDE fopet šije; kratka pauza): Dolazi li go-
spodin doktor Rank svaki dan kod vas u kuću?
NORA: Svaki božji dan. Pa on je Torvaldov najbolji prijatelj iz
mladosti. I moj dobar prijatelj, takođe. Doktor, tako reći,
pripada porodici.
GOSPOĐA LINDE: Ali reci mi, je li taj čovjek iskreai?
Mislim, dijeli li rado ljudima koimplimente?
NORA: Baš naiprotiv. Kako ti je to palo na paimet?
GOSPOĐA LINDE: Kad si me juče predstavila njemu, tvrdio
je da se moje ime ovdje u ifcući često čuje. Ali kasnije
sam primijetila da tvoj muž, zapravo, pojma nema ko sam
ja. Kako je mogao onda gospodin doktor Rahk —?
NORA: Da, to je sasvim tačno, Kristina. Vidiš, Torvald one
tako neopisivo voli i zato hoće da me ima, kako on kaže,
sasvim i saimo za sebe. U prvo vrijeone je bio gotovo
ljubomoran, ako bih ja u kući samo spomenula neke ljude
koje volim. Onda sam to, naravno, prestala. Ali s
doktorom često govorim o njima, jer on to rado sluša.
GOSPOĐA LINDE: Slušaj, Noro, ti si u mnogim stvarima još
dijete. Ja sam koju godiaiu starija od tebe i knam nešto
više iiđkiistva. Nešto ću ti reći: ipdkušaj da okončaš tu
stvar sa doktorom Rankom.
NORA: Da okončam — kakvu to stvar?
GOSPOĐA LINDE: No, uopšte mislim. Juže si nešto pričala 0
nekom ibogatom obožavaocu, koji bi ti mogao nabaviti
novac —
NORA: Da, o nekom koji, nažalost, ne postoji. — Sta dalje?
6
3
GOSPOĐA LINDE: Da li je dofctor Ranik bogat?
NORA: Da, jeste.
GOSPOĐA LINDE: I nema n&og o kome se mora brinuti?
NORA: Niikoig. Ali —?
GOSPOĐA LINDE: A on svakodnevno dolatzi u vašu ikuću?
NORA: Pa čula si.
GOSPOĐA LINDE: Kaiko može taj fiini čovjetk biti tako
nametljiv?
NORA: Ja te aipsolutno ne razumijem.
GOSPOĐA LINDE: Ne pretvaraj se, Noro. Misliš li, možda,
da ja nisam pogodiila od koga si ti posuidila hiljadu
dvjesta talira?
NORA: Jesi li ti pri sebi? Kako možeš itako nešto pomisliti?
To je prijatelj naše kuće, koji nas svdki božji dan
posjećuje. — Kakva bi to bila užasno neugodna situacija!
GOSPOĐA LINDE: Dakle, stvarno to nije on?
NORA: Ne, zaista nije. Ni za trenutak nisam došla na tu misao.
— Tada on nije ni imao novaca za posuđivanje, tek
kasnije ga je naslijedio.
GOSPOĐA LINDE: Pa, mislim da je to bila sreća za tebe,
draga ^moja Noro.
NORA: Ne, da zamolim doktora — to mi nikad u životu me bi
palo na pamet. — Uostalom, čvrsto sam uvjerena, da kad
bih ga zamolila, onda —
GOSPOĐA LINDE: Ti to, naravno, nećeš 'učiniti.
NORA: Naravno da neću. Ne mogu da vjerujem, ne mogu da
zamislim, da bi moglo biti portrebno. Ali sam sasvim
sigurna: ako bih govorila s doktorom —
GOSPOĐA LINDE: Iza leđa svoga muža?
NORA: Ja se moram izvući iz one druge stvari — i to se
događa iza njegovih leđa. Ja se m o r a m izvući iz toga.
GOSPOĐA LINDE: Da, da, to sam ti rekla još juče, ali —
NORA (hoda tamo-amo): Muškarac može takve stvari mnogo
ibolje srediti nego žena —
GOSPOĐA LINDE: Vlastiti muž, da.
64
NORA: Besmislica! (Zastaje) Kad se isplati sve što se duguje,
onda se dobije obveznica natrag?
GOSPOĐA LINDE: Da, razumije se.
NORA: — i onda je smiješ isoijeipati u sto hiljada komadića i
spaliti je — taj odvratni, prljavi papir!
GOSPOĐA LINDE (čvrsto je pogleda, ostavi šivanje i polako
ustane): Noro, ti nešto kriješ od mene.
NORA: Zar se to vidi na meni?
GOSPOĐA LINDE: Od juče ujutro s tobom se nešto desilo,
Noro, šta je to?
NORA (prilazi joj): Kristina! (Oslušne) Tiho! Evo Torvald
dolazi kući. Tamo — uđi ti malo kod djece. Torvald ne
voli kad se šije. Neka ti Ana-Mari pomogne.
GOSPOĐA LINDE (skuplja stvari): Da, ali ja neću otići
odavde, dok nas dvije ne porazgovaramo. (Ona odlazi
nalijevo; u istom trenutku ulazi Helmer iz predsoblja.)
NORA (ide mu u susret): Ah, kalko sam te čekala, Torval-de
dragi.
HELMER: Je li to bila krojačica —?
NORA: Ne, to je Kristina. Pomaže mi da uredim svoj kostim.
Vidjećeš, kako ću lijepo izgledati.
HELMER: Zar nisam došao na sretnu zamisao?
NORA: Na sjajnu zamisao! Ali je i od mene lijepo što ovo
činim tebi za ljubav.
HELMER (uhvati je za bradu): Lijepo, što nešto činiš za
ljubav svoga ^muža? No, no, ti mala divljakušo, znam već
da nisi tako mislila. Ali neću da te smetam. Sigurno ćeš
morati da probaš.
NORA: A ti sigurno moraš raditi?
HELMER: Da. (Pokazuje joj papire) Pogledaj ovamo, bio sam
u banci. (Hoće u svoju sobu)
NORA: Torvalde!
HELMER (zastane): Da?
NORA: Kad bi te tvoja vjeverica lijepo i nježno nešto zamolila
—?
HELMER: Sta to?
NORA: Da li bi joj to učinio?
Drame
 1
HELMER: Prvo imoram znati o čemu se radi?
NORA: Vjeverica bi ti skakutala i zabavljala te kad bi ti bio
dobar i rpoipustljiv.
HELMER: Daj da čujem!
NORA: Ševa bi čas glascno, čas tibo cvrkutala po svim
sobama —
HELMER: Ah, šta, to moja ševa svakako radi.
NORA: Ja bih ti svirala i iplesala pred tobom kao vila na
mjesečini, Torvalde.
HELMER: Noro, valjda se ne radi opet o onome što si 'mi
jutros spominjala?
NORA (hrzo): Da, Torvalde, lijepo te molim.
HELMER: I ti baš imaš hrabrosti da se još jedantput na to
vratiš?
NORA: Da, da, ti to moraš učiniti, meni za ljubav. Ti moraš
Krogstadu ostaviti -njegovo mjesto u banci.
HELMER: Moja draga Noro, njegovo mjesto sam već odredio
gospođi Linde.
NORA: To je besikrajno lijepo od tebe. Ali ti samo treba da
umjesto Krogstada, otpustiš nekog drugog činov-niika.
HELMER: Pa to je nevjerovatna tvrdoglavost! Samo zato što si
ti laJkomisleno dala obećanje da ćeš progovoriti koju
dobru riječ za njega, trebao bih ja —?
NORA: Ne zibog toga, Torvalde. Zbog tebe samog. Pa taj
čovjek piše za najprljavije novine, ti sam si mi to rekao.
On ti može neizrecivo mnogo naškoditi. Ja se njega tako
strašno bojim —
HELMER: Aha — raziunioem — plaše te stare uspomene.
NORA: Sta time misliš?
HELMER: Naravno, sjetila si se svoga oca?
NORA: Da, dabome. Sjeti se samo kako su o tati zli ljudi pisali
po novinama i kako su ga grozno klevetali. Uvjerena sam
da bi to dovelo i dotle da bude ulklo-njen da vlada nije
poslala tebe da ispitaš stvar. I da ti nisi bio prema njemu
toliko dobronamjeran i uviđavan.
HELMER: Mala moja Noro, iameđu tvoga oca i mene postoji
znatna razlika. Tvoj otac kao činovnik nije bio
66
besprijekoran. Ali ja jesam. I nađaon se da ću ostati dokle
god sam na ovom polc^aju.
NORA: Ali nikad se ne zna šta mogu iičiniti zli ljudi. A sad
bismo mogli da živimo itako lijepo, talko mimo i sretno,
osloibođemi briga, ti i ja i naša djeca, Torvalde. Zbog
toga te tako uporno molim —
HELMER: I upravo zbog tvojih molbi, meni je nemoguće da
ga zadržim. U banci je već poznato da hoću da otkažem
Krogstadu. Alko se sada sazna da je novi dirdktor
prom,ijenio mišljenje zbog svoje žene —
NORA: Pa šta onda?
HELMER: Naravno, mala tvrdogiavica hoće da provede svoju
volju — volju — a ja bih ispao smiješan pred čitavim
personalom — naveo bih ljude da misle da sam ovisan o
svim mogućim stranim uticajima. Vjeruj mi, uskoro bih
morao osjetiti ^posljedice! A osim toga, ima još jedna
okolnost koja Krogstada potpuno onemogućava u banci
dokle god sam ja direktor.
NORA: A to je?
HELMER: Njegove moralne nedostatke bih mu za nevolju
mogao i da previdim —
NORA: Da, zar ne, Torvalde?
HELMER: Cuo sam, tMcođe, da je vrlo sposoban u poslu. Ali
on je moj poznanik iz mladosti. To je jedno od onih
preuranjenih poznanstava kojih se čovjek poslije u životu
često ženira. Moram ti otvoreno pri-anati: mi govorimo ti
jedan drugom. A ovaj netaktični čovjek to nipošto ne krije
u prisutnosti drugih. Naprotiv, on misli da mu to daje
pravo na neki fapii-lijaran ton prema meni; i tako svaki čas
trijumiuje sa svojim: ti, ti Helmer. Uvjeravam te da mi je
to mučno u najvećoj mjeri. To bi mi moj položaj u banci
učinilo nesnosnim.
NORA: Torvalde, to sve ti ne misliš oEbiljno.
HELMER: Tako? A zašto ne?
NORA: Ne, jer to su samo sitničavi obziri.
HELMER: Sta kažeš? Sitničavi obziri? Smatraš li ti mene
sitničavim?
67
NORA: Naprotiv, dragi Torvalde. I mpravo zato —
HELMBR: Svejedno. Ti moje razloge nazivaš sitničavim.
Onda moram i ja biti sitniićav. Sitničav! Vidi, molim te!
Ne, stvarno, ovom treba učiniti kraj. (Odlazi do vrata
predsoblja i viče) Helena!
NORA: Sta to hoćeš?
HELMER (traži medu papirima): Da učinim kraj! (Služavka
ulazi) Evo, laizmite pismo i pođite odmah dolje. Dajte ga
poslužitelju da ga preda. Ali brzo! Adresa je napisana. Evo
novac.
SLUŽAVKA: Dobro. (Odlazi s pismom. Helmer slaže papire.)
HELMER: Tako, mala moja prkosnice.
NORA (bez daha): Torvalde, kaikvo je bilo to pismo?
HELMER: Krogstadov otkaz.
NORA: Uzmi ga natrag, Torvalde! Još ima vremena. Ah,
Torvalde, vrati ga, meni za ljubav, sebi za ljubav, za
ljubav naše djece! Čuješ li me, Torvalde, učini mi to. Ti i
ne znaš šta nam sve taj otkaz može donijeti.
HELMER: Prekasno.
NORA: Da, prelkasno.
HELMER: Draga Noro, ja ti opraštam taj strah, iako je on,
zapravo, uvreda za mene. Da, jeste! Zar nije uvreda (to što
ti nfiisliš da j a treba da se bojim osvete nelkog prapalog
piskarala? Ali ja ti to ipalk opraštam, jer mi time pružaš
tako lijep dokaz svoje velike Iju-Ibavi. (Zagrli je) Talko
mora biti, moja ljubljena Noro. Pa neka se dogodi šta god
hoće. Vjeruj mi, alko do nečeg dođe, imam ja i hrabrosti i
snage. Ti ćeš vidjeti da sam ja muž koji sve uzima na sebe.
NORA (ukočena od straha): Sta time misliš?
HELMER: Sve, kažem —
NORA (sabrano): To ne smiješ ni sad ni nikad.
HELMER: Dobro, onda ćemo sve dijeliti, Noro, — kao muž i
žena. Tako kako i treba da bude. (Miluje je) Jesi li sada
zadovoljna? Eto — tako — tako a ne ovaiko uplašene oči
golulbice. Sve je to samo prazno uobraženje. — Sad treba
da još jedainiput isiprobaš
68
tarantelu i da vježbaš na tamburinu. A ja ću sjesti u
srednju kancelariju i dobro zatvoriti vrata da ništa ne
čujem. Možeš praviti buku, koliko hoćeš. (Okreće se
vratima) A ako dođe Rank, reci mu gdje će me naći.
(Klimne joj glavom i ide s papirima u svoju sohu, zatvara
za sohom vrata.)
NORA (izbezumljena od straha, stoji kao ukopana i šapće): On
bi bio u stanju da to učini. Učiniće to čitavom svijetu
tiprkos. — Ne — to ne — nikada! Sve, samo to ne!
Spasenje —! Sve drugo prije — pa šta god (bilo! (Pređe
rukom preko lica, pokušava da se sabere, otvori vrata
predsoblja. Napolju stoji doktor Rank i vješa krzneni
kaput o vješalicu. Za vrijeme slijedećeg zbivanja počinje
da se smrkava.)
NORA: Dobar dan, doktore. Prepoznala sam vaše zvonjenje.
Ali nemojte ulaziti kod Torvalda, jer mislim da je zauzet.
RANK: A vi?
NORA (ulazeći u sohu, zatvara vrata iza njega): AJh, pa vi
dobro znate, za vas uvijek imam vremena.
RANK: Hvala vam. Koristiću se time, dok još mogu.
NORA: Sta hoćete time da kažete? Dok još možete?
RANK: No da, zar vas to plaši?
NORA: To je tako čudno izražavanje. Zar će se nešto dogoditi?
RANK: Dogodiće se ono na šta saim već odavno pripremljen.
Samo što nikako nisam vjerovao da će doći tako brzo.
NORA (hvata ga za ruku): U šta ste to tako sigurni? Doktore,
to mi morate reći.
RANK (sjeda pored peći): Sa mnom je pošlo nizbrdo. Tu
____se ništa ne da izmijeniti.
NORA (odahne s olakšanjem): Vi govorite o sebi —
RANK: Nego o kome? Sta mi vrijedi da se zavaravam? Ja sam
bjedniji od svih mojih pacijenata, gospođo Helmer. Ovih
dana sam napravio bilans svog unutrašnjeg stanja.
BaoArot! Za mjesec dana ću sigurno već ležati na groblju
i trunuti.
69
NORA: Fuij, kakve vi ružne stvari govorite!
RANK: To i jesu prokleto ružne stvari. Ali najgore Je to što će
joj prethoditi još mnogo drugih ružnih stvari. Preostalo mi
je još samo jedno jedino ispitivanje. Kad ono bude gotovo,
onda 6u otprilike znati kada počinje ras.padanje. Htio bih
vam nešto reći. Helmer, sa svojom finom prirodom, osjeća
prema svemu što je ružno izrazitu odvratnost. Zato neću
da ga vidim u mojoj 'bolesniSkoj sobi.
NOP-A: Ali, doktore —
RANK: Neću da ga vidiim. Ni pod kaJkvim uslovima. Za-
tvoriču mu vrata. Čim budem siguran u ono najgore,
poslaću vama svoju vizitkartu i na njoj će biti crni križ.
Onda ćete znati da je gadno razaranje ipočelo.
NORA: Ne, danas ste stvarno neukusni. A ja bih tako voljela
da vas vidim u doibrom raspoloženju.
RANK: Sa smrću u srcu? — Morati isipaštati za grijehe
drugoga! Ima li u tome pravde? A ipak, nad svakom
porodicom leibdi neka vrsta takve netiimoljive odmazde
— NORA: Samo ida mi popravi kostim. Gospode bože, kako ste
NORA (začepi uši): Besmislica! Veselo, veselo!
RANK: Duše mi, čitava ta stvar, zapravo, i jeste za smi-jamje.
Moja jadna ned'užna kičma mora da isipašta za vesele
poručničke dane moga oca.
NORA (lijevo za stolom): On je, navodno, jalko volio špar-gle i
guščju jetrenu paštetu. Je li tako?
RANK: Da, i gljive.
NORA: I gljive. Ako se ne varam i školjke.
RANK: I školjke, naravno, i školjke.
NORA: I uz to porto i šampanjac. Žalosno je da ove sve
uSkusne stvari napadaju kosti.
RANK: I uz to još takve nesretne kosti koje od svega toga baš
ništa nisu imale.
NORA: Naravno, to je najžalosnije od svega.
RANK (pogleda je ispitujući): Hm...
NORA (odmah zatim): Zašto se smiješite?
RANK: Vi ste se nasmiješili.
NORA: Ne, doktore, vi ste se nasmiješili 1
70
RANK (ustaje): Vi ste ipak veći šeret nego što saim ja mislio.
NORA: Danas sam raspoložena za šeretluike.
RANK: I meni se čini.
NORA (stavi ruke na njegova ramena): Dragi, dragi doik-tore,
vi ne s m i j e t e umrijeti i ostaviti mene i Torvalda!
RANK: O, tu žalost ćete lalko preboljeti. Brzo budu zabo-
ravljeni oni kojih nema.
NORA (pogleda ga uplašeno): Mislite?
RANK: Stvaraju se nove veze i onda —
NORA: Ko stvara nove veze?
RANK: To ćete vas dvoje učiniti, kad mene ne bude. Čini mi
se da ste već na najboljem putu. Sta vam je trebala sinoć
ona gospođa Linde?
NORA: Aha, vi kao da ste Ijuibomoirni na jadnu Kristinu?
RANK: Naravno da jesam. Ona će u ovoj kući biti moja
nasljednica. Kad mene ne bude, možda će ta ženska —
NORA: Pst — ne govorite tako glasno. Ona je tu unutra.
RANK: I danas opet? Eto vidite!
vi neukusni. (Sjeda na sofu) Budite dobri, doktore. Sutra
ćete vijdjeti kako ja lijepo plešem. Oruđa možete zamisliti
da plešem samo za vas — naravno, i za Torvalda — to se
razumije. (Vadi razne predmete iz kutije) Doktore, dođite,
sjedite ovamo — nešto ću vam pokazati.
RANK (sjeda): Sta to?
NORA: Pogledajte ovamo.
RANK: Svilene čarape.
NORA: U boji kože. Zar nisu d a v n e ? Ovdje je sad
mračno, ali sutra — ne, ne, ne, samo stopalo smijete
vidjeti. No, što se mene tiče, možete vidjeti i gornji dio.
RANK: Hm . ..
NORA: Zašto gledate tako kritički? Zar mislite da mi ne
pristaju?
71
RANK: O tome ja ne mogu imati tako jasnu predstavu.
NORA (pogleda ga za trenutak): Fuj, stidite se! (Udari ga
lagano čarapom po uhu) Taiko, sad ste dobili svoje!
(Sprema čarape.)
RANK: Sta još smijem vidjeti od tih (krasota?
NORA: Ne smijete više mišta, ikad ste tako nepristojni. (Ona
tiho pjevucka i prevrće po stvarima.)
RANK (poslije kraće pauze): Kad ovaiko sjedim s vama u
potpunoj intiminosti, onda ne shvatam — ne, me mogu ni
zamisliti, šta bi bilo sa mnom da nikad nisam stupio u
vašu kuću.
NORA (smiješi se): Mislim da se vi kod nas osjećate sa-sviim
ugiodno.
RANK (tiho, gleda preda se): I sve ću to sada morati da
napustim —
NORA: iBesmislica! Vi ostajete s nama!
RANK (kao i ranije): — a iza sebe neću moći ostaviti ni
najbjednijeg znalka zahvalnosti. Jedva i površan osjećaj da
me nema — samo prazno .mjesto koje m.ože prvi bolji da
ispuni.
NORA: A kad bih vas ja zamolila za —? Ne —
RANK: Za šta?
NORA: Za jedan veliki dokaz prijateljstva —
RANK: Da, da!
NORA: Ne, ja mislim — za jednu ogromno velffloi uslugu —
RANK: Dakle, hoćete li me bar jedanput učiniti sretnim?
NORA: Ah, vi još ni ne znate o čemu se radi.
RANK: Pa dobro, recite mi.
NORA: Ne, ne mogu, doktore. To je tako nečuveno .mnogo —
savjet — i podrška i usluga —
RANK: Sto više, to bolje. Ne mogu, dod\aše, da zamislim, na
šta to mislite. Ali recite .mi. Zar nemate 'povjerenja u
nnene?
NORA: Da, više nego i u koga drugoga. Vi ste moj najvjerniji i
najbolji prijatelj, to ja dobro znam. Zato ću vam i reći.
Dakle, slušajte doktore: morate mi pomoći da nešto
spriječiim. Vi znate kako me Tor-
72
vald jako i neopisivo duboko voii; on ne bi ni trenutka
razmišljao da da svoj život za mene.
RANK (saginje se prema njoj): Noro — mislite li da je on
jedini koji bi —?
NORA (lagano ustukne): Koji bi —?
RANK: — koji bi za vas s radošću dao svoj život?
NORA (tužno): Ah, tako.
RANK: Zakleo sam se da ovo morate saznati prije moga :kraja.
Bolju priliku neću nikada naći. — Da, Noro, sad eto znate.
I sad znate i da se meni možete povjeriti kao nikom
drugom.
NORA (ustaje, mirno i jednostavno): Pustite me da prođem.
RANK (pravi joj mjesta, ali ostaje da sjedi): Noro —
NORA (na vratima predsoblja): Helena, donesite lampu. (Ode
do peći) Ah, dragi doktore, to je bilo zaista odvratno od
vas.
RANK (ustaje): To da sam vas isto tako odano volio kao i onaj
drugi? Zar je to bilo odvratno?
NORA: Ne, ali da ste mi to mogli reći. To nikako nije bilo
potrebno.
RANK: Sta to sad zinači? Zar ste vi znali —? (Služavka dolazi
s lampom,, stavlja je na sto i opet izlazi) Noro, gospođo
Helmer, pitam vas da li ste vi znali?
NORA: Ah, šta ja zmam, jesaim li znala ili nisam? To vam
zaista ne znam da kažem. — O, kako ste sasmo mogli biti
tako, nezgrapni, doktore! A sve je bilo tako lijepo!
RANK: No, sad barem znate da saim vam odan dušom i
tijelom. Sad možete govorirta.
NORA (pogleda ga): Zar sada?
RANK: Molim vas, mogu li saznati o čemu se radi?
NORA: Sad više ništa ne možete saznati.
RANK: Ali ipak! Ne smijete me tako kazniti. Dajte mi priliku i
ja ću za vas učiniti sve što je u ljudskoj moći!
NORA: Sad više ne možete učiniti ništa za mene. Uostalom,
možda mi neće ni trebati nikakva pomoć. Vidje-ćete, sve
je to samo uobraženje. Sasvim sigurno. Na-
73
 ravno! (Sjeda u stolicu za ljuljanje, pogleda ga i nasmije se) Baš
ste mi i vi fini gosipodin, moj dragi doktore! Pa stidite li se bar
sada, kad gori svjetlo?
RANK: Ne, zapravo ne! Ali treba li možda da odem — zaiuvijelk?
NORA: Ne, to ne s m i j e t e ! Dolaziićete, naravno, isto kao i do
sada. Pa vi znate da Torvald ne može bez vas.
RANK: A vi?
NORA: Ah, ja nalaizim da je ovdje uvijek tako strašno zaibavno, kad
vi dođete.
RANK: Eto, upravo to me je i zavelo na krivi puit. Vi ste za mene
prava zagonetka. Cesto mi se činilo da ste isto toliko rado bili sa
mnoim koliko i za Hel-merom.
NORA: Da, vidite, ima ljudi koje volimo iznad svega, i Ijoidi s
kojima se najradije družimo.
RAiNK: O, da, u tome ima istine.
NORA: Dok sam još bila kod kuće, voljela sam, naravno, tatu iiznad
svega. Ali, uvijek mi se činilo izvanredno zabavno kad bih se
mogla iđkrasti do^le kod posluge, jer tamo me nikad nisu korili,
a pričali su uvijek sve neke zabavne stvari.
RANK: Ah, ja sam, dakle, n j i h zamijenio!
NORA (skoči i priđe mu): Dragi, dobri doktore, nisaacn ja to tako
'mislila. Ali, vidite, sa Torvaldom je isto kao sa tatom —
(Služavka ulazi iz predsoblja.)
SDUZAVKA: Milostiva gospođo! (Nešto šapće i pruža joj kartu.)
NORA (baca pogled na kartu): Ah! (Stavlja je u džep.)
RANK: Nešto neugodno?
NORA: Ne, ne, nije uiopšte, samo — moj novi Ikostim —
RANK: Kako? Pa evo vam ga ovdje.
NORA: Ah, da! Taj! Ali radi se o jednom drugom; ja sam
poručila, — Torvald ne smije da zna — RANK: Aha, to je,
dakle, ta velika tajna! NORA: Da, svakako. Idite samo unutra kod
njega, on je
u srednjoj sobi. I zadržite ga tako dugo dok —
74
RANK: Budite bez brige, on mi neće pobjeći.fOdlazi u Helm,erovu
sobu.)
NORA (služavki): I on stoji u kuhinji i čeika?
SLUŽAVKA: Da, došao je stražnjim stepenicama — '-.
NORA: Ali jesi li mu rekla da nikog nema kod kuće?
SLUŽAVKA: Jesam, ali ništa nije koristilo.
NORA: Nije htio da ode?
SLUŽAVKA: Ne prije nego što govori s milostivom go-sipođom.
NORA: Onda ga pusti ovamo, ali tiho. Ne smiješ nikome pričati o
ovome, Helena. To je iznenađenje za moga muža.
SLUŽAVKA: Da, da, razumijem — (Ode.)
NORA: Najužasnije dolazi. Dolazi uprkos svemu. Ne, ne, ne, to se ne
sanije dogoditi! (Ode do Helmerovih vrata i povuče rezu.
Služavka otvara vrata od predsoblja, uvede Kr o g st ada i
zatvori za njim vrata. On je obučen u bundu, krznene čizme i
šubaru.)
NORA (ide prema njemu): Govorite tiho, moj muž je kod kuće.
KROGSTAD: No, što se mene tiče — /
NORA: Sta hoćete od mene?
KROGSTAD: Da mi date objašnjenje.
NORA: Dakle, brzo. Sta je?
KROGSTAD: Vi sigurno znate da sam dobio otkaiz?
NORA: Ja to nisam ;mogla spriječiti. Borila sam se za vašu stvar
svom snagom, ali ništa nije pomoglo.
KROGSTAD: Zar vas vaš muž tako malo voli? On zna čemu vas sve
mogu izložiti, a ipak se usuđuje —
NORA: Kako možete i pomislifti da on to zna?
KROGSTAD: Da, naravno, taiko sam i mislio. I nije mi ličilo na mog
dobrog Torvalda Helmera da pokazuje toliko muške hrabrosti —
NORA: Gospodine Krogstad, ja zahtijevam da poštujete moga muža!
KROGSTAD: O, naravno! Svo dužno poštovanje. Ali pošto vi čitavu
stvar tako brižljivo skrivate, poštovana
75
 gospođo, mogu da pretpostavim da ste danas malo boilje
ijipućeni u to nego juče.
NORA: Bolje nego što bi me vi ikad mogli uipuititi.
KROGiSTAD: Naravno, jedan tako loš pravnik kao ja —
NORA: Sta hoćete vi od mene?
KROGSTAD: Samo da vidim kako ste, gospođo Helmer. Ja
sam cijeli dan na vas mislio. Ovakav lihvar i piskaralo,
ovaJkav — no, ikratko i jasno, i ovakav čo-vjellc kao što
sam ja, može imati srca.
NORA: Pa dakažite to. Pomislite na moju malu djecu.
KROGSTAD: A zar ste vi i vaš muž mislili na moju djecu? Ali
to je sad svejedno! Nemojte čitavu stvar uzimati suviše
OKbiljno — to sam samo htio da vam kažem. Ja sa svoje
strane za sada neću ništa iznijeti u javnost.
NORA: Nećete, zar ne? Znala sam to.
KROGSTAD: Sve se to može lijepo i dobro srediti. Ne mora
svijet ništa saznati, neka sve ostane između nas troje.
NORA: Moj muž ne smije nikad ništa saznati o tome.
KROGSTAD: Kako ćete to spriječiti? Zar moižda možete
isplatiti ostatak?
NORA: Ne, trenutno ne imogu.
KROGSTAD: Ili imate načina da nabavite novac slijedećih
dana?
NORA: Ne, barem ne na način kojim bih se htjela poslužiti.
KROGSTAD: Ne bi vam ništa ni koristilo. I kad biste još
tolilko gotovog novca stavili preda me, ipak ne biste dobili
svoju obveznicu natrag.
NORA: Onda mi objasnite šta ćete s njoan ^lraditi.
KROGSTAD: Samo hoću da je zadržim, da je imam u svojim
ruikama. Niko koga se to ne tiče, neće ništa o njoj saznati.
Ako se, dakle, spremate na kaikvu očajničku odluku —
NORA: Da, spremam se.
KROGSTAD: — ako namjeravate da napustite kvubu i po-
rodicu —
76
NORA: Namjeravam.
KROGSTAD: — ili možda još nešto gore —
NORA: Otkud vi znate?
KROGSTAD: — onda se ostavite takvih misli.
NORA: Odalkle vi znate da se ja nosim takvim mislima?
KROGSTAD: Ljudi kao mi u početku se gotovo uvijek nose
takvim mislima. I ja samt na to poonišljao. Ali, draigi moj
bože, nisam imao hrabrosti —
NORA (bez glasa): Ni ja.
KROGSTAD (s olakšanjem): Zar ne? Nemate hraibrosti za to
— ni vi?
NORA: Nemam je. Nemaon je.
KROGSTAD: To bi i bila velika gilupost. Čim prođe prva bura
u kući — Evo, ovdje u tašni imam pis'mo za vašeg muža
—
NORA: U kojem ste sve napisali?
KROGSTAD: Sve je rečeno obzirno koliko je bilo moguće.
NORA fbrzo): To pismo ne smije doći u njegove ruke! Po-
cijepajte ga, ja ću poikušati da nabavim novac.
KROGSTAD: Izvinite, milostiva gospođo, ali mislim da sam
vam upravo rekao —
NORA: Ah, ne mislim novac koji vam dugujem. Recite mi,
koju svotu tražite od mog muža? Onda ću vam nabaviti
taj novac.
KROGSTAD: Ja ne tražim nikakav novac od vašeg muža.
NORA: Sta onda tražite?
KROGSTAD: To ćete saznati. Ja hoću da stanem na noge,
-milostiva gospođo, hoću gore. I u tome mi mora vaš muž
poimoći. Već godinu i po dana nisam učinio ni jedno
nepošteno djelo. Za to vrijeme sam se borio sa vrlo teškim
prilikama. Bio saim zadovoiljan da se opet -mogu podići,
korak po korak. Sad sam istjeran i sad se više neću
zadovoljiti time da Ibudem primljen iz imiloisti. Ja hoću
gore — kažem vam. Hoću opet u banku, ali hoću da imam
viši položaj: vaš muž mi mora obeabijediti mjesto —
NORA: To on nikad i nipošto neće učiniti.
77
KROGSTAD: On će to učiniti, poznajem ja njega. Neće se
usuditi ni da pisne. I kad sam jednom tamo, zajedno s njim
— onda ćete vidjeti! Za manje od godinu dana postaću
direktorova desna ruka. Onda će Nils Krogstad voditi
Akcionarsku banlku, a ne Tor-vald Helmer!
NORA: To nećete doživjeti!
KROGSTAD: Zar ćete možda —?
NORA: Sada imam hrabrosti za to.
KROGSTAD: Ah, nećete me uplašiti. Takva fina, razmažena
dama kao vi —
NORA: Vidjećete, vidjećete!
KROGSTAD: Pod led možda? U hladnu, kao smolu crnu
vodu? A onda vas u proljeće izbaci na obalu, ružnu,
unakaženu, opale kose —
NORA: Nećete me uplašiti!
KROGSTAD: Ni vi mene. To se ne radi, gos.pođo Helmer. I
inače, kakvog bi to imalo smisla? Pa ja ga uprkos tome
imam u svojim rukama.
NORA: Cak i tada? Kad mene više —?
1
KROGSTAD: Zar ste zaboravili da vaš dabar glas i poslije
vaše smrti zavisi od mene?
NORA (stoji bez riječi i gleda ga.)
KROGSTAD: No, sad znate na čemu ste. Ne pravite nikakve
gluposti. Od Helmera očekujem odgovor na moje pisano. I
ne zaboravite da me je vaš muž sam iprisilio na ovaj put.
To mu nikad neću oprostiti. Zbo-goan, milostiva gospodo!
(Odlazi kroz predsoblje.)
NORA (žuri do vrata predsoblja, malo ih otvori, oslušne):
Odlazi. Nije ubacio pismo. Ah, ne, ne, to bi bilo ne-
moguće. (Otvara šire vrata): Šta je to? Zastao je. Ne silazi
niz stepenice. Odlučuje se? Hoće li —? (Pismo pada u
sanduče, potom se čuju Krogstadovi koraci, koji se gube
niz stepenice. S prigušenim vriskom Nora trči kroz sobu
do stola kraj sofe. Kratka pauza.) Pismo je u sandučetu.
(Šulja se plašljivo do vrata predsoblja) Tamo je. —
Torvalde, Torvalde, — sad smo izgubljeni bez spasa.
78
GOSPOĐA LINDE (dolazi sa kostimom iz sobe lijevo): Tako,
nisam znala šta još da prepravim. Hoćemo li isprobati —?
NORA (promuklo i tiho): Kristina, dođi ovamo.
GOSPOĐA LINDE (baca kostim na sofu): Sta ti je? Izgledaš
potporno zbunjeno.
NORA: Dođi ovamo. Vidiš li ono pismo? Tamo — pogledaj
kroz oikno na sandučetu.
GOSPOĐA LINDE: Da, da, vidim ga.
NORA: To pismo je od Krogstada.
GOSPOĐA LINDE: Noro, — Krogstad ti je posudio novac!
NORA: Da, a sad će Torvald sve saznati.
GOSPOĐA LINDE: Ah, vjeruj mi, Noro, to je za vas oboje
najbolje.
NORA: Ti još ne znaš sve. Ja sam krivotvorila jedan potpis.
GOSPOĐA LINDE: Pravedni bože —
NORA: Jedno ću ti reći, Kristina: ti mi moraš biti svjedok.
GOSPOĐA LINDE: Kakav svjedok? Sta treba da —?
NORA: Ako izgubim razum — a to bi se lalko moglo dogoditi
—
GOSPOĐA LINDE: Noro!
NORA: Ili alko mi se šta drugo desi — slično tome, pa da ne
mogu biti ovdje prisutna, kad —
GOSPOĐA LINDE: Noro, Noro, pa ti si potpuno van sebe!
NORA: Ako tada nelko hoće sve da uzme na sebe — čitavu
krivicu — razuimiješ —
GOSPOĐA LINDE: Da, da, ali kako samo možeš misliti —?
NORA: Onda ti moraš posvjedočiti, da to nije istina, Kristina.
Ja uopšte nisam van sebe, pri punoj sam svijesti i kažem
ti: niko drugi nije znao za to, sve sam sama učinila. Ne
zaboravi to.
GOSPOĐA LINDE: Sigiurno da neću. Ali ja sve to uopšte ne
razumijem.
NORA: Pa kako bi i mogla razumjeti! Sad će se tek dogoditi
čudo!
79
GOSPOĐA bINDE: Čudo?
NORA: Da, čudo. Ali to je taiko strašno, Kristina, to se ne
smije dogoditi ni za šta na svijetu.
GOSPOĐA LINDE: Ja ću odmah poći Krogstadu i govoriti s
njim.
NORA: Ne idi njemu! On će te uvrijediti!
GOSPOĐA LINDE: Bilo je jedno vrijeme, ikad bi on meni za
ljubav rado učinio sve, ipa ma šta to bilo.
NORA: On?
GOSPOĐA LINDE: Gdje on stanuje?
NORA: Ah, šta ja znam —? Ipak — (Maši se za džep) evo
njegove karte. Ali pismo, pismo —!
HELMER (u svojoj sobi, kuca na vrata): Noro!
NORA (uzvikne od straha): Sta je?! Sta žeiliš od mene?
HELMER: No, no, — ne plaši se. Mi ne možemo ući. Stavila si
rezu na vrata. Sigurno probaš kostim?
NORA: Da, da, probam. Lijepo ću izgledati, Torvalde.
GOSPOĐA LINDE (pročitala je kartu): On stanuje odmah iza
ugla.
NORA: Da — ali to ipak ništa ne koristi. Mi smo izgubljeni
bez spasa. Pa pišamo je u sandučetu.
GOSPOĐA LINDE: A ključ je u tvog muža?
NORA: Da, uvijek.
GOSPOĐA LINDE: Krogstad mora svoje pismo zatražiti
natrag nepročitano. Moram naći ndci razlog —
NORA: Ali Torvald običmo baš u ovo vrijeme —
GOSPOĐA LINDE: Zadrži ga. Uđi za to vrijeme kod njega. Ja
se odmah vraćam. (Brzo odlazi kroz predsoblje.)
NORA (prilazi Helmerovim vratima i otvara ih): Torvalde!
HELMER (u drugoj sobi): No, smije li čovjek najzad ući u
svoju vlastitu sobu? Dođi, Rank, sad ćemo najzad vidjeti
— (Na vratima) Ali šta je t o?
NORA: Sta, dragi Torvalde?
HELMER: Pa Rank mi je najavio neku veliku imaakeradu.
RANK (na vratima): Ja saim taiko razumio, ali možda sam se
prevario.
80
NORA: Tek sutra ćete moći da se divite mojoj ljepoti.
HELMER: Ali, draga Noro, kako ti to loše izgledaš! Jesi li
previše vježibala?
NORA: Ne, nisam još nikako vježbala.
HELMER: Ali to će ipak biti potrebno. —
NORA: Da, to će i te kaiko biti potrebno, Torvalde. Ali bez
tvoje pomoći ne mogu ništa napraviti — gotovo sve sam
zaboravila.
HELMER: Ah, brzo ćemo ^mi to obnoviti.
NORA: Da, Torvalde, ti mi moraš pomoći. Hoćeš li mi to
obeća^ti? A ja se tako bojim! Pred tim velikim društvom.
— Večeras se moraš samo meni posvetiti. Ništa od
pođlova — ali baš ništa. Ni jedan potez pera! Je li? Zar ne,
dragi Torvalde?
HELMER: To ti obećavam. Večeras sam isključivo tebi na
raspoloženju — ti mali, besipomoćni stvore! Ali čelkaj!
Samo ću — (Pode prema predsoblju.)
NORA: Šta to hoćeš napolju?
HELMER: Hoću samo da vidim ima li pisama.
NORA: Ne, ne, Torvalde, nemoj!
HELMER: Zašto ne?
NORA: Torvalde, molim te, nema nijednog.
HELMER: Pusti me da vidim. (Hoće napolje.)
NORA (za klavirom, hvata prve taktove tarantele.)
HELMER (zastane na vratima): Aha!
NORA: Ako sutra treba da plešem, onda moram prije toga
vježbati s tobom.
HELMER (ide prema njoj): Zar se zaista toliko bojiš, draga
Noro?
NORA: Da, strašno se bojim. Hajde da sad vježbamo. Još ima
vremena do večere. Sjedi za klavir i sviraj, dragi Torvalde,
ispravljaj me, upućuj me kao d obično.
HELMER: Rado, vrlo rado, ako ti to želiš. (Sjeda za klavir.)
NORA (uzima iz kutije tamhurin i dugi šareni šal koji brzo
nabire oko sebe. Potom jednim skokom dolazi sasvim
naprijed i uzvikne): Sviraj mi! Sad ću plesati.
— 81
DTEum
e
 (Helmer svira a Nora pleše. Rank stoji iza Helmera i
gleda.)
HELMER (svira): Polaganije — polaganije.
NORA: Ne smijem diutečije.
HELMER: Ne taiko žestoko, Noro.
NORA: Baš taiko treba da bude.
HELMER (prestane svirati): Ne, ne, tako to apsolutno ne ide!
NORA (smije se i maše tamhurinoTn): Jesam li ti reikla?
RANK: Pusti da joj ja sviram za ples.
HELMER (ustaje): Da, sviraj ti — onda mi je lakše pokazivati.
RANK (sjeda za klavir i svira. Nora pleše sa sve većim
uzbuđenjem. Helmer je stao pored peći i za vrijeme plesa
neprestano upućuje primjedbe. Ona kao da ništa ne čuje,
kosa joj se raspe i padne na ramena, ona se ne osvrće na
to, već pleše dalje. Ulazi gospođa Linde.)
GOSPOĐA LINDE (stane kao skamenjena na vratima): Ah!
NORA (plešući): Ovdje je veselo, Kristina!
HELMER: Ali draga, dobra Noro, pa ti rplešeš kao da ti se radi
o životu.
NORA: Pa i radi se.
HELMER: Rank, prestani, pa to je čista ludost. Prestani,
ikažem ti! (Rank prestaje da svira i Nora iznenada
zastane. Helmer joj prilazi.) Nikad to ne bih povjerovao.
Pa ti si zaboravila sve što sam te učio.
NORA (odbaci tamhurin): Eto, i sam vidiš.
HELMER: No, tu je zaista ipotrebno još podučavanja.
NORA: Sad i ti vidiš, koliko je potrebno. Treba da vježbaš sa
mnom do posljednjeg trenutka. Obećavaš li tmi to,
Torvalde?
HELMER: Budi bez brige.
NORA: Ni danas ni suitra ne smiješ ni na šta drugo ni misliti,
saimo na mene. Ne smiješ ni jedno pismo otvoriti, ni u
pc^tainsko sanduče pogledati —
HELMER: Aha, ti se to još uvijek bojiš onog čovjeka —
82
NORA: O, da, da — i to je!
HELMER: Noro, ja vidim na tebi da njegovo pismo već leži
unuftra.
NORA: Ne znam. Možda. Ali tako nešto sad ne smiješ čitati.
Ništa ružno ne smije stupiti među nas, dok ovo sve ne
prođe.
RAiNK (tiho Helmeru): Nemoj joj protivrječiti.
HELMER (grli je): Neka dijete provede svoje volju. Ali sutra
naveče, kad budeš otplesaia —
NORA; Onda si slobodan.
SLUŽAVKA (na vratima): Milostiva gospođo, sto je po-
stavljen.
NORA: Donesi šampanjca, Helena.
HELMER: Ah, ah, daikle, neko veliko slavlje?
NORA: Slavlje sa šampanjcem do zore. (Viče napolje)
I slatkiša od badema, Helena, mnogo samo za ovaj
put.
HELMER (hvata je za ruke): Tako — samo tako, a ne ona
divlja uaplaihirenost! Budi opet moja draga, mala ševa kao
i uvijek.
NORA: Ah, da, to i hoću. Ali idi sada unutra, i vi, doktore.
Kristina, ti ćeš mi urediti frizuru.
RANK (dok odlazi sa Helmerom): Tu se, izgleda, nešto —
nešto događa.
HELMER: Ni govora, dragi prijatelju, to je samo taj djetinjasti
strah, 0 kome sam ti pričao. (Obojica odlaze desno.)
NORA: Pa?!
GOSPOĐA LINDE: Otputovao — u pokrajinu.
NORA: Vidjela sam na tebi.
GOSPOĐA LINDE: Vraća se sutra uveče. Ostavila sam mu
kratku -poruku.
NORA: To nisi treibala uraditi. Ne treba n^ta da sprečavaš. U
stvari, pravo je blaženstvo očekivati čudo.
GOSPOĐA LINDE: Sta ti očekuješ?
NORA: Ah, to ti ne možeš razumjeti. Idi untitra za njima, i ja
ću odmah doći^ (Gospođa Linde ide u trpezariju. Nora
stoji jedan trenutak kao da hoće da se pribere.
83
 onda pogleda na sat) Pet sati. Sedam sati do ponoći.
Onda još dvadeset četiri sata do sljedeće ponoći. Tada TREOl CM
će i tarantela biti svršena. Dvadeset četiri i sedam?
Još trideset i jedaai sat života. HELMER (desno na
vratima): Ali gdje je ostala moja mala
ševa? NORA (poleti prema njemu raširenih ruku): Evo
tvoje
ševe!

Ista soha. Sto sa

stolicama gurnut je u sredinu
sohe. Na stolu gori lampa.
Vrata predsohlja stoje
otvorena. Sa gornjeg sprata
čuje se muzika.
GOSOPOĐA LINDE (sjedi za
stolom i rastreseno lista
neku knjigu; pokušava da
čita, ali izgleda kao da ne
može da sahere misli.
Nekoliko puta oslušne
napeto u pravcu vrata
prema stepeništu. Gleda
na sat): Još ga nema. A
krajnje je vrigeme. A alko
on ne — (Oslušne
ponovo) Ah! evo ga. (Ona
ode u predsohlje i
oprezno otvara vanjska
vrata. Čuju se tihi koraci
po stepenicama. Ona
šapne:) Uđite. Ovdje
nema niikoga.
KROGSTAD (na vratima):
Našao sam u svom stanu
poruku od vas. Sta to
treba da znači?
GOStPOĐA LINDE: Moram hitno
razgovarati s vama.
KROGSTAD: Talko? I to
treba da bude upravo
ovdje, u ovoj kući?
GOSiPOĐA LINDE: Kod
mene kod kuće bilo bi
nemoguće. Moja soba
nema posebnog ulaza.
Dođite bliže, sasvim smo
sami. Djevojka spava, a
Helmerovi su gore na
balu.
KROGSTAD (ulazi u sohu):
Vidi, molim te!
HeiLmerovi večeras
plešu? Stvarno?
GOSPOĐA LINDE: Da, zašto da
ne?
KROGSTAD: No da, zašto da ne.
GOSPOĐA LINDE: Karogstade,
dajte da porazgovaramo.
KROGSTAD: Zar nas dvoje
imamo još o čemu da
razgovaramo?

8
GOSPOĐA LINDE: Nas dvoje imamo mnogo da razgo-
varaimo.
KROGSTAD: To nikad ne biih pomislio.
GOSPOĐA LINDE: Jer ime nikad niste sasvim razumjeli.
KROGSTAD: Sta je tu trebalo da se razumije? Zar to nije stara
i poznata priča: žena bez srca otjera muškarca kad joj se
uikaže bolja prilika.
GOSPOĐA LINDE: Zar mislite da sam toliko bez srca? I
vjerujete da sam laka srca preikinula s vama?
KROGSTAD: A zar niste?
GOSPOĐA LINDE: Krogstade, zar ste to zaista vjerovali?
KROGSTAD: Ako nije bilo talko, zašto ste mi onda na taj
način pisali?
GOSPOĐA LINDE: Nisam mogla drugačije. U onom trenutku
kad saan prekidala s vama, smatrala sam svojom dužnošću
da u vama uništim sve što ste osjećali za mene.
KROGSTAD (steže pesnicej: Zato, dakle! I samo — samo radi
novaca.
GOSPOĐA LINDE: Ne smijete zaboraviti da sam imala
bespomoćnu majku i dva mala brata. Mi nismo mogli
čekati na vas, Krogstade, a vaši izgledi su onda bili slabi.
KROGSTAD: Može biti. Ali vi niste imali pravo da me
naipustite zbog drugog čovjeka.
GOSPOĐA LMDE: Ne znam. Cesto sam se i sama pitala jesam
li imala pravo na to.
KROGSTAD (tiho): Kad sam vas izgojibio, bilo mi je kao da
sam i2^uibio čvrsto tlo pod nogama. Pogledajte me, sad
sam brodoloranik na svojoj olupini.
GOSPOĐA LINDE: Pomoć je, možda, blizu.
KROGSTAD: Bila je blizu. Onda ste došli vi i stali mi na put.
GOSPOĐA LINDE: A da to nisam znala, Krogstade. Tek danas
sam saznala, da je trebalo da dobijem vaše mjesto u banci.
KROGSTAD: Vjerujem vam, kad tako kažete. Ali eto, sad
znate, sada ćete se povući?
86
GOSPOĐA LINDE: Ne. Vi ne biste imali od toga ni najmanje
koristi.
KROGSTAD: Eh, koristi, koristi — ja bih uprkos toime tako
učinio.
GOSPOĐA LINDE: Ja sam naučila da postupam raizumno.
Život i tvrda, gonka oskudica su me tako naučili.
KROGSTAD: A mene je život naučio da ne vjerujem u praane
riječi.
GOSPOĐA LINDE: Onda vas je nešto vrlo pametno naučio.
Ali 11 djela valjda vjerujete?
KROGSTAD: Kako to mislite?
GOSPOĐA LINDE: Reikli ste da se osjećate kao brodo-
lomniik na vlastitoj olupini.
KROGSTAD: Valjda imam i razloga da to kažem.
GOSPOĐA LINDE: Pa i ja sam kao brodolomnik na olupini.
Nemam nikoga z a koga bih mogla da se brinem.
KROGSTAD: To je bio vaš vlastiti izlbor.
GOSPOĐA LINDE: Drugog izbora nisam imala.
KROGSTAD: Dobro, pa onda?
GOSPOĐA LINDE: Krogstade, kad bi nas dvoje brodo-
lominika sada mogli prići jedino drugom.
KROGSTAD: Sta to govorite?
GOSPOĐA LINDE: Bolje dvoje na jednoj oiupini, nego svako
na svojoj sam.
KROGSTAD: Kristina!
GOSPOĐA LINDE: A šta mislite da je mene dovelo u grad?
KROGSTAD: Valjda nije misao na mene?
GOSPOĐA LINDE: Ja moram raditi da bih podnijela ovaj
život. Čitavog svog života, koliko se mogu sjetiti, ja sam
radila i to je bila ^moija najljepša, moja jedina radost. Ali
sada sam sama na svijetu, sa strahovito praznom dušom i
napuštena. Raditi sama za sebe, to nije nikakva radost.
Krogstade, dajte mi nekoga, dajte mi nešto, za šta bih
mogla da radim.
KROGSTAD: U to ja ne vjerujem. To je heroizam pretjerane
žene, koja želi da se žrtvuje — ništa više.
87
GOSPOĐA LINDE: Da li ste ikad zapazili da sam ja bila
pretjerana?
KROGSTAD: Zar biste vi to zaiista mogli? Recite mi, da li je
vama sasvim poznata moja prošlost?
GOSPOĐA LINDE: Da.
KROGSTAD: I vi znate kalko se ovdje gleda na mene?
GOSPOĐA LINDE: Činilo se malo parije iz vaših riječi, ikao
da ste uvjereni da ste sa mnocm mogli postati sasvim
dragačiji.
KROGSTAD: To bez svake sumnje.
GOSPOĐA LINDE: Zar se to ne bi moglo još i sada dogoditi?
KROGSTAD: Kristina, govorite li vi to sasvim promišljeno?
Da, govorite, vidim to na vama. Vi, dakle, zaista imate
hrabrosti —?
GOSPODA LINDE: Treba mi neko kome bih mogla biti
majka, a vašoj djeci treba majka. Nas dvoje trebamo jedno
drugom. ELrogstade, ja vjerujem u ono što je dobro u
vama, zajedno s vama usuđujem se na sve.
KROGSTAD (uhvati je za ruke): Hvala, hvala Kristina! — Sad
ču već znati da se rehabilitujem u očima drugih! — O, ali
ja sam zaboravio —
GOSPOĐA LINDE (osluškuje): Čujte! Tarantela! Mite! Idite!
KROGSTAD: Zbog čega? Sta je sad?
GOSPOĐA LINDE: Čujete li ovaj ples gore? Kad se on završi,
možemo ih očeikivati.
KROGSTAD: Daboime! Idem ja. Sve je uzalud. Vi, narav-ino,
ne znate kakve sa.m ja korake poduzeo protiv Helmera.
GOSPOĐA LINDE: Da, Krogstade, i to znam.
KROGSTAD: I uprkos tome imate hrabrosti —?
GO'SPOĐA LINDE: Ja dobro razumijem u šta očajanje može
natjerati čovjeka kao što ste vi.
KROGSTAD: O, kad bih to nekako mogao izibrisati!
GOSPOĐA LINDE: To još možete, jer vaše pismo je još
uvijek u sandučetu.
KROGSTAD: Znate li to sigurno?
88
GOSPOĐA LINDE: Sasvim sigurno, ali —
KROGSTAD (gleda je ispitivački): Tretoa li to da tako
shvatim? Vi hoćete pod svaku cijenu da spasite svoju
prijateljicu. Recite mi otvoreno. Je li tako?
GOSPOĐA LINDE: Krogstade, ko se j e d a n p u t žrtvuje za
druige, taj to ne čini po drugi puit.
KROGSTAD: Ja ću povući svoje pismo.
GOSPOĐA LINDE: Ne, ne.
KROGSTAD: Da, naravno. Čekaču ovdje dok Holmer ne siđe i
reći mu da mi mora vratiti moje pismo — da se u pismu
govori samo o mome otkazu, da ne treba da ga čita —
GOSPOĐA LINDE: Ne, Krogstade, to pismo ne treba da
tražite natrag.
KROGSTAD: Ali recite mi: vi ste me ipak samo zbog njega
ipozvali ovamo?
GOSPOĐA LINDE: Da, u prvi mah; ali u međuvremenu je
prošlo dvadeset i četiri sata, a za to vrijeme sam bila
svjedok nevjerovatnih stvari u ovoj teući. Hel-mer mora
sve saznati. Ta nesretna tajna mora na svjetlo dana i
iameđu njih mora doći do otvorenog razgovora. Nemoguće
je nastaviti sa zataškavanjem i izbjegavanjem!
KROGSTAD: Pa dobro — ako vi rizikujete. — Ali je d-no
moram na svaki način učiniti, pa neka to bude odmah —
GOSPOĐA LINDE (osluškuje): Požurite! Idite, idite! Ples je
završen. Nismo više ni trenutJka sigurni.
KROGSTAD: Ja ću vas dolje pričelkati.
GOSPOĐA LINDE: Da, prič^ajte. Možete me ispratiti do
kućnih vrata.
KROGSTAD: Tako neisikazano sretan nisam bio nikada. (On
odlazi kroz stuhišna vrata. Vrata između sc^e i predsoblja
ostaju otvorena.)
GOSPOĐA LINDE (malo posprem^a i premješta svoj šešir i
kaput): Kakav preokret! Da, kakav preokret! Ljudi za koje
mogu da radim, z^ koje mogu da živim. Dom 11 koji ću
smjeti da unesem sreću i zadovoljstvo. Tu
89
 će biti ozbiljnog posla. — Kad bi samo brzo došli —
(Oslušne) Aha, evo ih već. Gdje su moje stvari? (Uzima
šešir i kaput.) (Napolju se čuju glasovi Helmera i Nore,
ključ se
okreće u hravi i Heltner gotovo silom uvodi Noru u predsoblje.
Ona je u talijanskom kostimu sa velikim crnim
šalom. Helmer je u večernjem odijelu sa otvorenim crnim
dominom preko njega.)
NORA (još na vratima, opirući se): Ne, ne, ne, neću ikući!
Hoću ponovo gore. Ne želim da odem taiko rano.
HELMER: Ali, draga Noro, —
NORA: Ah, molim te, Torvalde, molim te svim srcem — samo
još jedan sat.
HELMER: Ni minute duže, moja slatka Noro. Ti znaš, tako
smo se dogovorili! Tako —! Unutra u sobu. Ovdje ćeš se
samo prehladiti. (Uprkos njenom opiranju vodi je polako
u sobu)
GOSPOĐA LINDE: Dobro veče.
NORA: Kristina!
HELMER: Kako, gospođo Linde, vi ovaiko kasno ovdje?
GOSPOĐA LINDE: Da, oprostite, tdko sam željela da vidim
Noru u njenom punom sjaju.
NORA: Zar si me čitavo vrijeme čekala?
GOSPOĐA LINDE: Da. Došla sam, nažalost, preikasno. Ti si
već bila gore a onda nisam htjela da odem, prije nego što
te vidim.
HELMER (skida Nori šal): Da, samo je dobro pogledajte!
Mislim da je zaista vrijedna pažnje. Zar nije dražesna,
gospođo Linde?
GOSPOĐA LINDE: Da, zaista jeste —
HELMER: Zar nije neobično dražesna? To je bilo mišljenje i
čitavog društva. Ali užasno je tvrdoglavo — to slatko
malo stvorenje. Sta da se radi? Hoćete li mi vjerovati:
morao sam gotovo silu upotrijebiti, da je odvedem.
NORA: Torvalde, ti ćeš se još kajati što mi nisi priuštio bar još
pola sata.
90
HELMER: Eto, čujete je, gospođo Linde. Otplesala je svoju
tarantelu, — dobila burni pljesak — koji je i zaslužila —
iako je, mislim, izvođenje bilo malo suviše naturalističko
— malo naturalistiokije nego što, strogo uzevši, odgovara
zahtjevima umjetnosti. Ah kako god bilo, glavna stvar je
— postigla je uspjeh i buran aplauz. I zar da je poslije toga
još ostavim gore? Zar da tako razvodnimo efeikat? O,
nipošto! Uzeo sam svoju dražesnu malu djevojku sa Ka-
iprija — svoju kapricioznu djevojčicu sa Kaprija, zapravo
tako treba da kažem, pod rulku, onda brzi krug po sali,
nakloni na sve strane i — kako se to u romanima kaže —
lijepa slika je iščezla. Odlazak uvijek mora biti efektan,
gospođo Linde. Ali ja nisam u stanju da to objasnim Nori.
Uh, kako je ovdje toplo! (Odbaci domino na stolicu i
otvara vrata prema svojoj sobi) Sta? Pa ovdje je mralk!
Ah, da, naravno, izvinite — (Ulazi i zapali nekoliko
svijeća.)
NORA (šapće brzo i bez daha): Dakle?!
GOSPOĐA LINDE (tiho): Govorila sam s njim.
NORA: I ~?
GOSPOĐA LINDE: Noro, ti moraš sve reći svome mužu!
NORA (bez glasa): Znala sam.
GOSPOĐA LINDE: Krogstada ne moraš da se bojiš, ali ti
m o r a š govoriti.
NORA: Neću.
GOSPOĐA LINDE: Onda će govoriti pismo.
NORA: Hvala ti, Kristina, sad znam šta treba da radim. Pst!
—! (Helmer opet ulazi.)
HELMER: No, gospođo Linde, jeste li joj se nadivili?
GOSPOĐA LINDE: Da, a sad još da vam zaželim laku noć.
HELMER: Ah, šta, već? — Je li ovo vaše pletivo?
GOSPOĐA LINDE (uzima ga): Da, hvala. Skoro sam ga
zaboravila.
HELMER: Vi, dakle, pletete?
GOSPOĐA LINDE: Da, naravno.
HELMER: Znate šta, bolje bi bilo da vezete.
91
GOSPOĐA LINDE: Taiko? A zbog čega?
HLEMR: Jer to mnogo ljepše izgleda. Vidite samo: držite vez
lijevam rukom — tako — a desnom radite iglom — tako
— u laganim dijgim luikovima, zar ne?
GOSPOĐA LINDE: Da, može biti —
HELMER: A pletenje, naprotiv — nije lijepo vidjeti. Po-
gledajte: zgrčene ruke — igle koje idu gore^iolje — ima
nečeg kineslkog u tome. — Bio je stvarno sjajan
šampanjac koji su naon poslužili!
GOSPOĐA LILNDE: Laku noć, Noro — i nemoj vaše biti
tvrdoglava.
HELMER: To ste dobro rekli, gospođo Linde.
GOSPODA LINDE: Laku noć, gospodine direlfctore! (Hel-
mer je prati do vrata.)
HELMER: Laku noć, laku noć, nadam se da ćete sretno idoći
kući. Ja bih vas vrlo rado —, ali nije vam daleko. Laku
noć, laku noć. (Gospoda Linde ode. On zatvara za njom
vrata i vraća se) No, najzad smo je se riješili. Užasno
dosadna osoba —!
NORA: Jesi li jalko -umoran, Torvalde?
HELMER: Ne, ni najmanje.
NORA: Nisi ni pospan?
HELMER: Baš nimalo. Naprotiv, osjećam se izvanredno
svježe. Ali ti? Ti izgledaš umorno i pospano.
NORA: Da, ja sam vrlo umorna. Idem odmah na spavanje.
HELMER: Vidiš, vidiš! Bilo je, dalkle, pametno od mene, što
nismo duže ostali.
NORA: Ah, sve što ti radiš je pametno.
HELMER (poljubi je u čelo): Sad moja ševa govori kao
razuman čovjek. Reci, jesi li primijetila kako je Rank
večeras bio veseo?
NORA: Tako? Zar je bio? Nisam uopšte s njim razgovarala.
HELMER: Gotovo ni ja da nisam, ali ga već nisam vidio taJko
dobre volje. (Gleda je za trenutak, onda joj priđe bliže):
Hm — ijpak je divno opet biti u svoja četiri
92
zida — sasvim nasamo s tobom. — O, ti zavodljiva,
dražesna ženice!
NORA: Ne gledaj me tako, Torvalde!
HELMER: Da ne gledam svoje najveće Mago? Da ne gledam
svu tu divotu koja pripada samo meni, sasvim i isključivo
meni?
NORA (ode na drugu stranu stola): Večeras mi nemoj tako
govoriti.
HELMER (slijedi je): Još ti je tarantela u krvi, vidim. I to te
čini još zavodijivijom. Slušaj! To gosti odlaze. (Tiše)
Noro, sad će biti tiho u čitavoj kući.
NORA: Da, nadam se.
HELMER: Zar ne, moja jedina, voljena Noro? Ah, znaš — kad
sam ovaiko u društvu s tobom — znaš li zašto tako malo s
tobom razgovaram, stojim daleko od tebe i samo ti
ponelkad krišom dobacim po koji pogled? — Znaš li zašto
to radim? Jer onda uobra-žavam da si ti moja tajna
ljubavnica, moja tajna mlada nevjesta i da niko i ne sluti
da između nas postoji tajna.
NORA: Da, da, da, ja znam da su tvoje misli uvijek uz mene.
HELMER: A onda kad polazimo, i kad stavljam šal oko tvojih
nježnih, mladenačkih ramena — na taj divni zatiljak —
onda zamišljam da si ti moja mlada nevjesta i da upravo
dolazimo iz crkve, da te po prvi put vodim u svoj stan, da
sam po prvi put nasamo s tobom — sasvim sam s tobom,
ti mlada, ustreptala ljepotice! Čitavo ovo veče bila si moja
čežnja. Kad sam te gledao kako zavodljivo plešeš
tarantelu, uzavrela mi je krv. Nisam mogao da izdržim — i
zato sam te tako rano doveo kući —
NORA: Idi sad, Torvalde, treba da me pustiš na miru. Ja to sve
neću.
HELMER: Sta to treba da znači? Imaš me u najboljem
raspoloženju, Norice! Nećeš, nećeš? Zar ja nisam tvoj
muž?
(Neko zakuca na stubišna vrata.)
93
NORA (trgne se): Čuješ li —?
HELMER (idući prema predsoblju): Ko je?
RANK (napolju): Ja sam. Smijem li ući na trenutak?
HELMER (tiho, ljutite): Sta li taj sad hoće? (Glasno) Čekaj
malo. (Ode i otključa) No, to je lijepo od tebe što nisi
prošao pored naših vrata.
RANK: Učinilo mi se da sam čuo glasove, pa sam zaželio da
malo svratim. (Letimično gleda oko sebe) Ah, da, ove
drage i prijatne sobe. Vama je lijepo i ugodno, vama
dvoma.
HELMER: Ti se se očito i gore osjećao ugodno.
RANK: Izvanredno. Zašto da ne? Zašto da čovjek ne uzme sve
što može na ovome svijetu? Barem onoliko ko-liko može i
dok to može. Vino je bilo izvrsno —
HELMER: Naročito šampanjac.
RANK: I ti si to primijetio. Nevjerovatno koliko sam ga se ja
nalio!
NORA: I Torvald je večeras popio mnogo šampanjca.
RANK: Tako?
NORA: Da, a poslije toga je uvijek dobro raspoložen.
RANK: Zašto da čovjek sebi ne priiišti ugodno veče, nakon
dobro provedenog dana?
HELMER: Dobro provedenog dana! Time se ja, nažalost, ne
bih mogao pohvaliti.
RANK (tapše ga po ramenu): A ja, vidiš, mogu.
NORA: Vi ste danas sigurno imali neko naročito isp.iti-vanje,
doktore?
RANK: Svakako.
HELMER: Eh, eh, naša mala Nora govori o naučnom is-
pitivanju!
NORA: I smije li vam se čestitati na rezultatima?
RANK: Da, to možete mirne duše.
NORA: Rezultat je, dakle, dobar?
RANK: Najbolji mogući i za Ijekara d za pacijenta — iz-
vjesnost.
NORA (brzo i ispitivački): Izvjesnost?
RANK: Potpuna izvjesnost. Pa zar poslije toga nisam zaslužio
jedno ugodno veče?
94
NORA: Da, dobro ste učinili, doktore.
HELMER: To i ja kažem. Samo da se sutra ne budeš morao
kajati.
RANK: Ne, ništa se na svijetu ne dobiva badava.
NORA: Doktore, maskerade vam čine veliko zadovoljstvo?
RANK: Da, ako su maske stvarno komične —
NORA: Čujte, u šta da se prerušimo nas dvoje na sljedećoj
mađkeradi?
HELMER: Ti, mala šašavice, već misliš na sljedeću?
RANK: Nas dvoje? To ću vam reći: vi dođite kao dijete sreće
—
HELMER: Da, ali izmisli kostim koji će to značiti.
RANK: Pusti da tvoja žena dođe takva kakva jeste —
HELMER: To si, zaista, tačno rekao. Ali, znaš li već i kako ćeš
se ti maskirati?
RANK: Moj dr^i prijatelju, s tim sam potpuno načisto.
HELMER: Dakle?
RANK: Na sljedećoj maskeradi ja ću biti nevidljiv.
HELMER: To ti je smiješna ideja.
RANK: Ima jedna crna kapa — zar nisi nikad čuo za crnu
kapu? Staviš je na glavu i onda te niko ne vidi.
HELMER (sa suzdržanim smiješkom): Dabome, sasvim tačno!
RANK: Ali sasvim sam zaboravio zbog čega sam došao.
Helmere, daj mi cigaru, jednu od tvojih crnih ha-vana.
HELMER: S najvećim zadovoljstvom. (Pruža mu svoju kutiju
s cigarama.)
RANK (uzima jednu i zareže je na vrhu): Hvala!
NORA (kreše šibicu): Ja ću vam dati vatre.
RANK: Hvala lijepo. (Ona drži šibicu, on pripali) A sad,
adieu.
HELMER: Adieu, adieu, dr^i prijatelju!
NORA: Spavajte dobro, doktore!
RANK: Najljepša hvala na toj želji.
NORA: Zaželite i vi meni to isto.
95
RANK: Vama? No, dobro, ako hoćete. — Spavajte dobro. I
hvala za vatru. (Klimne im glavom i ode.)
HBLMER (prigušenim glasom): On se jako napio.
NORA (odsutna duhom): Može biti. (Helmer uzima svežanj
ključeva iz džepa i pođe u predsoblje) Torvalde, šta ćeš
tamo?
HELMER: Moram isprazniti sanduče za pisma. Sasvim je
puno. Inače ujutro neće biti mjesta za novine —
NORA: Hoćeš li ti večeras još raditi?
HELMER: Ne, pa to znaš već. — S>ta je ovo? Neko je ovdje
dirao bravu.
NORA: Bravu?
HELMER: Svakako. Sta to treba da znači? Ne mogu da
vjerujem, da bi služa\^ke — Evo i polomljene ukosnice.
Noro, to je tvoja —
NORA (hrzo): To mora da su bila djeca —
HELMER: Ali od toga ih stvarno moraš odviknuti! Hm, hm —
no, ipak sam ga otvorio. (Vadi sadržaj i viče u kuhinju):
Helena! — Helena, ugasite lamipu u hodniku. (Dolazi
opet u sohu i zatvara vrata predsoblja.)
HELMER (s pismima u ruci): Vidi, vidi, koliko se toga
nakupilo. (Prevrće pisma) Sta je ovo?
NORA (kraj prozora): Pismo! — Ah, ne, ne, Torvalde!
HELMER: Dvije posjetnice — od Ranka.
NORA: Od doktora?
HELMER (razgleda karte): Docktor medicinae Rarik. Bile su
na vrhu, mora da ih je na odlasku ubacio.
NORA: Piše li šta na njima?
HELMER: Crni križ iznad imena. Pogledaj. To je ipak jeziva
ideja. Baš kao da najavljuje vlastitu smrt.
NORA: Pa to i čini.
HELMER: Kako? Znaš li ti šta? Je li ti nešto rekao?
NORA: Da. Ovim kartama on se oprostio od nas. On će
se za;ključati i umrijeti. HELMER: Jadni prijatelju! Znao
sam da ga neću više
diugo iiimati, ali tako brzo. — A sad će se sakriti kao
ranjena životinja.
96
NORA: Ako to već mora biti, onda je najibolje da prođe bez
riječi. Zar ne, Torvalde?
HELMER: A bio je tako vezan za nas. Ne mogu ni zamisliti
naš život bez njega. On, sa svojim patnjama i svojom
osamljenošću, bio je kao neka oblačna pozadina našoj
sunčanoj sreći. No, možda je najbolje tako. — (Zastane) A
možda i za nas dvoje, Noro. Sad smo nas dvoje upućeni
samo na sebe. (Zagrli je) O, moja voljena ženo, čini mi se
kao da te ne mogu dovoljno čvrsto držati. Znaš li, Noro,
iponekad poželim da tebi zaprijeti kakva neposredna
ppasnost, pa da mogu i život i imetak i sve, sve staviti na
kocku za tebe.
NORA (otrgne se i kaže čvrsto i odlučno): Sad treba da
pročitaš svoja pisma, Torvalde!
HELMER: Ne, ne, sad više ne. Hoću s tobom da budem, moja
voljena ženo.
NORA: S mislima na smrt tvoga prijatelja —?
HELMER: Imaš pravo. To nas je oboje potreslo. Nešto što nije
lijepo kao da se javilo među nama: to je misao na smrt i
uništenje. Moramo se osloboditi toga. Do tada — otići
ćemo svako u svoju sobu.
NORA (grli ga): Torvalde, laku noć! Laku noć!
HELMER (ljubi je u čelo): L^ku noć, moja ptičice^pje-vačice,
dobro spavaj, Noro. Sad ću pročitati pisma. (On odlazi s
pismima u svoju sobu i zatvara za sobom vrata.)
NORA (s luđačkim pogledima, pipa oko sebe, hvata Hel-
merov domino, ogrne se njime i šapće brzo, promuklo i
isprekidano): Da ga više nikad ne vidim. Nikad! Niikad,
nikad! (Prebaci šal preko glave): A ni djecu. Ni njih.
Nikada više, nikada više! — O! ledene, crne vode. O
bffi;dane dubine — samo da i to prođe. — Sad je otvorio
pismo, čita ga. Ne ne, još ne! Torvalde, zbogom, — tebi i
djeci! (Hoće kroz predsoblje, pa napolje. U istom trenutku
otvara Helmer svoja vrata i stoji s otvorenim pismom u
ruci.)
HBLMER: Noro!
'i' — 97
Drame
NORA (krikne glasno): Ah —!
HELMER: Sta je ovo? Znaš li ti šta piše u ovom pismu?
NORA: Da, znam. Pusti me da idem! Pusti me napolje!
HELMER (zadržava je): Kuda ćeš?
NORA (pokušava da se otrgne): Ti mene ne smiješ spa--savati,
Torvalde!
HELMER (zatetura): Istina je, daikle? Je li istina ovo što
ipiše? Užasno! Ne, ne, to ne može biti istina!
NORA: To j e s t e istina. Više od svega na svijetu voljela sam
tebe!
HELMER: Pusti te bijedne isprike!
NORA (priđe mu korak hliže): Torvalde —!
HELMER: Ti, nesretnice, šta si ovo učinila?!
NORA: Pusti me da odem! Ti ne smiješ ispaštati zbog mene.
Ne smij^ to uzeti na sebe.
HELMER: Samo nikakve komedije. (Zatvara vrata pred-
soblja) Ovdje ćeš ostati i odgovarati. Imaš li ti pojma, šta
si učinila? Odgovaraj! Imaš li p o j m a o tome?
NORA (gleda ga netremice i govori sa sve jačim naglaskom):
Da, sad tek počinjem dobro da shvaćam.
HELMER (hoda okolo po sobi): O, kaikva strašna java! Za
svih ovih osam godina — ona, koja je bila moja radost i
moj ponos — ona da je licemjerka, lažljivica — gore, još
gore — zločinika! — Ah, kakva se bes-ikrajna odvratnost
krije u svemu tome! Fuj, fuj!
NORA (šuti i gleda ga ukočeno.)
HELMER (zastane pred njom): Trebalo je i prije da budem
spreman na taiko nešto. Morao sam to predvidjeti.
Lakomislene principe tvoga oca. — Šuti! Naslijedila si
lakomislene principe svoga oca. Ni vjere, ni morala, ni
osjećaja dužnosti. — O, kako sam kažnjen, što sam njemu
progledao ikroz prste. Tebi za ljubav sam to učinio. A ti
mi ovako zahvaljuješ!
NORA: Da — ovako.
HELMER: Raizoriia si čitavu moju sreću. Uništila si moju
budućinost. Ah, užasno je i pomisliti na to. Ja sam u vlasti
jednog besavjesnog čovjeka; on može uraditi sa mnom šta
god hoće; zahtijevati od mene sve što
7*
mu na pamet padne; zahtijevati šta hoće, zapovijedati mi
po svojoj volji. — A ja ne smijem ni pisnuti. Da tatko
bijedno potonem i propadnem zbog jedne lakomislene
žene!
NORA: Kad mene ne bude, bićeš slobodan.
HELMER: Samo bez lakrdije! Na takve fraze je i tvoj otac
uvijek bio spreman. Sta bi mi koristilo da tebe ne bude,
kako kažeš. Ništa mi to ne bi koristilo! On uiprikos tome
može stvar razglasiti; a ako to učini, može na mene pasti
sumnja da sam znao za tvoje zločinačko djelo. Može se
pomisliti da se ja krijem iza toga — da sam te j a na to
naveo! I to sve treba da zahvalim tebi, koju sam za sve
vrijeme našeg braka na rukama nosio. Shvaćaš li sada šta
si mi učinila?
NORA (hladna i mirno): Da.
HELMER: Tako je nevjerovatno da još uvijek ne mogu da
shvatim. Ali moramo vidjeti kako da se izvučemo! Skidaj
taj šal! Skidaj, kažem ti! Ja moram pokušati da tog čovjeka
smirim na bilo koji način. Stvar se mora zataškati po svaku
cijenu. — A što se tiče tebe i mene, treba da izgleda kao
da je medu nama sve kao i prije. Naravno, samo u očima
svijeta. Ti, dakle, ostaješ u kući kao i ranije, to se
razumije. Ali djecu više ne smiješ odgajati, njih ti ne
smijem povjeriti. — O, da ovako moram govoriti ženi koju
sam tako duboko volio i koju još uvijeik —! No, to se
mora završiti. Od danas se više ne radi o sreći, već o tome
da se spase ruševine, ostaci, privid — (Zvoni u predsoblju.
Helmer se trgne): Sta je to? Tako kasno? Zar je ono
najstrašnije —? Zar će on —? Sakrij se, Noro! Reci da si
bolesna. (Nora nepokretno stoji. Helmer ide i otvori vrata
predsoblja.)
SLUŽAVKA (napola obučena u predsoblju): Pismo za mi-
lostivu gospođu.
HELMER: Daj ga ovaimo. (Uzima pismo, zatvara vrata) Da —
od njega. Ti ga nećeš doibiti. Ja ču ga sam pročitati.
99
 j
NORA: Pa čitaj.
HELMBR (kraj lampe): Skoro da nemam hrabrosti za to. Možda
smo izgubljeni i ti i ja. Ipak — m o r a m znati. (Otvara
pismo, preleti nekoliko redova, gleda priloženi papir.
Radosno uzvikne) Noro!
NORA (gleda ga pitajući).
HELMER: Noro! — Ne! Moram još jednom pročitati. — Da, da,
tako je. Ja sam spašen! Noro, ja sam spašen!
NORA: A ja?
HELMER: I ti — nairavno. Oboje smo spašeni, i ti i ja. Pogledaj.
On ti šalje natrag tvoju oibvežjnicu. Piše da mu je žao, da se
kaje —, da je ndka sretna promjena u njegovom životu — ali
svejedno šta on piše — mi smo spašeni, Noro! Niko ti ništa
ne može. Ah, Noro, Noro — aii najprije da uništimo taj
odvratni papir. Da vidim — (Baca pogled na obveznicu) Ne,
neću to da vidim; nelka mi čitava ova priča ne bude ništa
drago nego ružan san (Cijepa papir i oba pisma u komadiće,
sve baca u peć i gleda kako gori) Tako, sad više ničeg nema.
— On piše da si od Badnje večeri — O, to su morala biti tri
strašna dana za tebe, Noro!
NORA: Ta tri dana sam provela u strašnoj borbi!
HELMER: I patila si i nisi vidjela drugog izlaza nego — Ali mi
ćemo sve te ružne događaje pokopati. Sad ćeimo samo
klicati i ponavljati: prošlo je, prošlo Je! Cuiješ li me, Noro?
Ti kao da još nisi shvatila: prošlo je. Sta je to — takav
ukočen izraz? Ah, moja jadna mala Noro, razumijem te, ti
još ine možeš da povjeruješ u to da sam. ti oprostio. Aii
jesam! Noro, kunem se, sve sam ti oprostio. Pa zinam ja, to
što si učinila, učinila si iz ljubavi prema meni.
NORA: To je istina.
HELMER: Voljela si me kao što žena treba da voli svoga muža.
Samo ti je nedostajao stav da procijeniš sredstvo. Ali zar
misliš da te manje volim zato što nisi sposobna da djeluješ
samostalno? Ne, ne, samo se ti oslanjaj na imene, ja i želim
da te savjetujem, da te
100
vodim. Ja ne bih bio muškarac kad te u-pravo tvoja ženska
bespomoćnost ne bi u mojim očima činila dvostruko
privlačnom. Ne osvrći se na grube riječi koje sam ti u prvom
strahu izigovorio, u trenutku kad sam poanislio da će se sve
srušiti na mene. Oprostio sam ti, Noro, zaklinjem se, da sam
ti oprostio.
NORA: Hvala ti na tvom oproštenju (Odlazi na desnu stranu.)
HELMER: Pa ostani sad. — (Gleda u sobu) Sta radiš taono?
NORA (iz sohe): Skidam kostim i masku.
HELMER (na otvorenim vratima): Dobro, pokušaj da se pribereš
i da opet nađeš ravnotežu u svojoj duši, ti moja mala
preplašena ptičice-ipjevačice! Smiri se, ja ću te pokriti
svojim snažnim krilima. (Seta oko vrata) O, kako je naša
kuća ugodna i lijepa, Noro. Ovdje si ti bezbjedna; ja ću te
čuvati kao progonjenu golubicu koju sam istrgnuo iz
ubilačkih kandži kopca; ja ću već umiriti tvoje jadno,
nemirno srce. Malo-^pomalo, Noro, vjeruj mi to. Već sutra
ćeš na sve ovo gledati sasvim drugim očima; uskoro će sve
biti po starom. Neću više morati često da ti ponavljam da
sam ti oprostio: ti ćeš sama jasno osjećati da je tako. Kako si
uopšte došla na misao da bih te js mogao odbaciti ili ti samo
predbacivati? O, Noro, ti ne poznanješ srce pravog
muškarca. Muškarcu je neopisivo milo i umirujuće u dtiši
kad zna da je svojoj ženi nešto oprostio — oprostio punim i
iskrenim srcem. Jer, ona tako na neki način dvostrulko
postaje njegovo vlasništvo: kao da ju je on po drugi put
doveo na svijet. Ona je, t^o reći, postala njegova žena i
istovremeno njegovo dijete. To ćeš ti meni i 'Uibuduće biti, ti
slabašna i bespomoćna stvarčice. Ništa se ne boj, Noro; budi
samo otvorena srca prema meni, a ja ću biti tvoja volja i
tvoja savjest. — Sta je to? Ti ne ideš u krevet? Ti si se
preobukla?
NORA (u svakodnevnoj odjeći): Da, Torvalde, preobukla sam se.
101
HELMER: Ali zašto? Sada? Ovalko kasno —?
NORA: Ovu noć ja neću spavati.
HELMER: Ali, draga Noro —
NORA (gleda na sat): Još nije taiko (kasno. Sjedi, Tor-valde:
imamo nas dvoje mnogo da razgovaramo. (Sjeda na jednu
stranu stola.)
HELMER: Noro, šta to treba da znači? To u/kočeno lice —
NORA: Sjedi: Već dugo je tako. Ja moram mnogo da
razigovaram s tobom.
HELMER (sjeda za sto preko puta nje): Ti me plašiš, Noro. I
ja te ne razumijem.
NORA: Da, to je upravo to. Ti me ne razumiješ. I ni ja tebe isto
tako nisam razumjela — sve do ovog časa. Molim te, ne
preikidaj me. Moraš me saslušati. — Ovo je obračun,
Torvalde.
HELMER: Kako to misliš?
NORA (poslije kraće šutnje): Kad ovako sjedimo, tebi ništa ne
pada na pamet?
HELMER: A šta bi to bilo?
NORA: Mi smo već osam godina u braiku. Ne pada ti na pamet
da mi, ti i ja, muž i žena, danas po prvi put vodimo
ozbiljan razgovor?
HELMER: Ozlbiljan razgovor — šta to znači?
NORA: Osam godina — i još duže — od prvog dana našeg
poznanstva do danas mi nismo razmijenili ni jednu
oabiljinu riječ o ozibiljnim stvarima.
HELMER: Zar sam te možda stalno trebao obavještavati o
neprijatnostima, koje ti ne bi ni mogla da dijeliš sa mnom?
NORA: Ne govorim ja o neprijatnostima. Kažem samo, da
nikad nisimo zajedno sjeli da o nečemu temeljito
razmislimo.
HELMER: Ali, draga Noro, to i nije za tebe.
NORA: Eto, došli smo na stvar. Ti mene nikad nisi razumio. —
Vi ste prema meni mnogo zgriješili, Torvalde. Prvo tata, a
onda ti.
HELMER: Sta? Nas dvojica —? Nas dvojica koji smo te voljeli
više od svega na svijetu?
102
NORA (klima glavom): Niste vi mene nikad voljeli. Vama
se samo dopadalo da budete zaljubljeni u mene. HELMER: Ali,
Noro, kakve su to riječi? NORA: Da, tako je to, Torvalde. Kad
sam bila kod kuće uz tatu, on mi je saopštavao sve svoje nazore,
pa sam tako i ja imala iste nazore. Ako sam nekad bila drugog
imišljenja, onda sam to krila, jer njemu to ne bi bilo pravo. On
me je zvao svojom lutkom i igrao se sa mnom, kao što sam se ja
igrala sa svojim lutkama. Onda sam došla u tvoju ikuću —
HELMER: Kako se ti to izražavaš o našem braJku? NORA (bez
zabune): Mislim, onda sam prešla iz očevih ruku u tvoje. Ti si
sve uredio prema svom ukusu i tako je to postao i moj uikus, ili
saim se samo tako pravila. Ne znam više tačno — možda je bilo
oboje: . malo jedno, malo drugo. Kad pogledam unazad, čini
mi se da sam živjela kao -prosjak — samo od milostinje.
Živjela sam od toga što sam tebi pravila predstave, Torvalde. Pa
ti si htio da bude talko. Ti i tata, vi ste teSko griješili prema
meni. Vi ste krivi što od mene nije ništa postalo. HELMER:
Kako je to smiješno i nezahvalno, Noro! Zar
ti ovdje nisi bila sretna? NORA: Ne, to nikad nisam bila.
Ja sam mislila da jesam,
ali nisam bila niikada.
HELMER: Nisi — nisi sretna?
NORA: Ne — samo vesela. I ti si uvijek bio tako drag prema
meni. Ali naša kuća nije bila ništa drugo nego ndka soba za
igranje. Ovdje sam ja bila tvoja žena--lutka, kao što sam u
tatinoj kući bila kćePka-lutka. A naša djeca, ona su bila moje
lutke. Kad bi me ti uzeo da se igraš sa mnom, meni je bilo
upravo takvo zadovoljstvo kakvo je bilo djeci kad bih ja njih
uzela i igrala se s njima. To je bio naš braik, Torvalde.
HELMER: Neke istine ima u tvojim riječima — koiliko god su
pretjerane i luokaste. AH od sada neka bude drugačije. Dani
igranja su sada prošli, sad dolazi vrijeme odgoja.
103
NORA: Čijeg odgoja? Mc^ ili dječjeg odgoja?
HELMER: I tvog i dječjeg, draga moja Noro.
NORA: Ah, Torvalde, ti nisi čovjek koji bi mene odgojio, da
budem prava žena za tebe.
HELMER: I ti to tako kažeš?
NORA: A ja — jesam li ja osiposobljena za takav zadatak kao
što je odgoj djece?
HELMER: Noro!
NORA: Zar mi i sam nisi maločas rdkao — da mi ne bi smio
povjeriti taj zadatak?
HELMER: U trenutku uzlbuđenja! Kako to možeš shvatiti
ozbiljno?
NORA: Ipak, imao si sasvim pravo. Ja nisam dorasla tom
zadatku. Ali tu je i jedan drugi zadatak koga se moram
prihvatiti. Moram pokušati da odgojim samu sebe. A ti nisi
čovjek koji bi mi u tome mogao pomoći. To moram sama
uraditi. I zato te sada napuštam —
HELMER (skoči): Sta ti to govoriš?
NORA: Moram da budem sasvim sama, ako hoću da se snađem
sa samom sobom i vanjskim svijetom. Zato više ne mogu
ostati kod teibe.
HELMER: Noro! Noro!
NORA: Napuštam te odmah. Kristina će me primiti za ovu noć
— NORA: Pa ja znam samo ono što je govorio pastor Han-sen
HELMER: Ti nisi pri sebi! Ti to ne smiješ! Ja ti to za-
branjujem!
NORA: Od sada više nema svrhe da mi bilo šta zabra-njuišeš.
Uzeću sa sobom ono što mi pripada. Od tebe neću ništa —
ni danas ni poslije.
HELMER: Kakve ludosti!
NORA: Sutra putujem kući — to znači u moj stari zavičaj.
Tamo će mi biti najlaikše da nešto otpočnem.
HELMER: O, ti zaslijepljeno, neisikusno stvorenje!
NORA: Moram pokucati da stdknem isikustvo, Torvalde.
HELMER: Da napustiš svoju kuću, svog muža, svoju djecu! Pa
zamisli šta će svijet reći!
104
NORA: Tu ne mogu imati nikakvih obzira. Znam samo da je
ovo meni potrebno.
HELMER: O, to je užasno. Zar tako da napustiš svoje
najsvetije dužnosti?
NORA: Sta ti smatraš mojim najsvetijim dužnostima?
HELMER: Zar ti to moram reći? Zar to nisu dužnosti prema
tvom mužu i prema tvojoj djeci?
NORA: Imam ja i drugih dužnosti koje su isto toliko svete.
HELMER: Nemaš. Kaikve bi t o mogle biti dužnosti?
NORA: Dužnosti prema samoj sebi.
HELMER: U prvom redu ti si supruga i majka.
NORA: Ja tako više ne mislim. Mislim da sam prije svega
čovjeik isto kao i ti — ili, još bolje, mislim da ću pokušati
da to postanem. Ja dobro znam da će svijet itebi dati za
pravo, Torvalde, i da nešto slično stoji i u knjigama. Ali to
što kaže svijet i šta stoji u knjigama, to za mene više ne
može biti mjerodavno. Ja sama moram razmisliti da bi mi
stvari bile jasne.
HELMER: Zar tebi nije jasan tvoj položaj u vlastitoj porodici?
Zar u takvim stvarima nemaš pouzdanu vodilju — zar
nemaš religiju?
NORA: Ah, Torvalde, šta je to religija, to ja uopšte ne znam
tačno.
HELMER: Sta ti to govoriš?
kad sam išla na krizmanje. On je govorio da je reMgija i
ovo i ono. Kad sada budem izvan svojih sadašnjih prilika i
upućena na samu sebe, onda ću i to pokušati da otkrijem.
Vidjeću da li je ono što je govorio pastor Hansen bilo
tačno, ili, još bolje, da li je to za mene tačno.
HELMER: Ah, — to je ipalk nečuveno iz usta jedne mlade
žene! Ali alko ti religija ne može biti vodilja, pusti me
barem da probudim tvoju savjest. Jer, moralni osjećaj
valjda imaš? Ili, odgovori mi, zar ni njega nemaš?
NORA: Da, Torvalde, nije mi lako da ti na to odgovorim,
Torvalde. Jer, ja to apsolutno ne znam, tu sam
105
 potpuno zbunjena. Znam samo da o tome imam potpuno
drugačije mišljenje nego ti. Da su zakoni drugačiji nego
što sam ja mislila, i to sam sada čula. Ali da su oni dobri
— to mi nikako ne ide u glavu. Jedna žena, dafcle, nema
prava da poštedi briga svog starog umirućeg oca ili da
spasi život svoga muža! To ja ne vjerujem!
HELMER: Ti govoriš kao dijete. Ti ne razumiješ društvo u
koime živiš.
NORA: Ne razumijem ga — svakako. Ali sad ću ga izbliza
pogledati. Moram saznati: ko ima pravo, društvo ili ja.
HE.LMER: Ti si bolesna, Noro; ti imaš groznicu, čak mislim
da nisi pri sebi.
NORA: Ja nikad nisam osjećala i mislila tako jasno i tako
sigurno kao sada.
HEJLMER: I talko jasno i sigurno odlaziš od svog miiža i svoje
djece?
NORA: Da, odlazim.
HELMER: Onda je moguće još samo jedno objašnjenje.
NORA: Koje?
HELMER: Ti me više ne voliš?
NORA: Da, to je upravo tako.
HELMER: Noro! — I to mi samo talko kažeš?!
NORA: Strašno mi je žao, Torvalde, jer ti si uvijek bio tako
dobar iprema meni. Ali šta da se radi?! Ja te ne volim više.
HELMER (jedva se pribere): Je li i to tvoje jasno i si-igu.rno
uvjerenje?
NORA: Sasvim jasno i sigurno uvjerenje. To je i razlog što
neću duže da ostanem ovdje.
HELMER: A možeš li mi i to objasniti, kako sam izgubio tvoju
ljubav?
NORA: Da, to mogu. To j« bilo večeras, kad čudo nije došlo; i
tad sam vidjela da ti nisi onakav čovjek kakvim sam te ja
smatrala.
HELMER: Budi jasnija, ne raizuimijem te.
106
NORA: Osam godina ja sam strpljivo čekala, jer, dragi bože,
uviđala sam da čudo ne može doći kao nešto svakodnevno.
Onda se nada mnom nadvila nesreća. Bila sam
nepokolebivo čvrsto uvjerena: sad će se dogoditi čudo.
Dok je Krogstadovo pismo ležalo tamo napolju — nisam
ni u jednom trenutku pomislila da bi se ti mogao
povinovati uslovima toga čovjeka. Bila sam čvrsto
uvjerena da ćeš mu se suprotstaviti i reći: objavi čitavom
svijetu! I da se to dogodilo —
HELMER: No, i —? Da sam svoju vlastitu ženu izvrgao rijglu
i sramoti —?
NORA: Da se to dogodilo, čvrsto sam vjerovala da bi ti onda
istupio, sve uzeo na sebe i rekao: ja sam krivac.
HELMER: Noro!
NORA: Misliš, ja od tebe takvu žrtvu nilkad ne bih primila?
Naravno da ne bih. Ali šta bi moja uvjeravanja vrijedila
prema tvojima? To je bilo čudo kome sam se nadala u
svom strahu i tjeskobi. I da bih to spriječila, htjela sam da
okončam svoj život.
HELMER: Noro, ja bih s velikom radošću dan i noć radio za
tebe — podnosio bih za tebe sve nevolje i brige. Ali svoju
čast ne žrtvuje ni)ko, ni za onoga koga voli.
NORA: Stotine i hiljade žena su to učinile!
HELMER: Ah, ti i misliš i govoriš kao nerazumno dijete.
NORA: Može biti. Ali ti, ti niti misliš niti govoriš kao čovjek
na koga bih se ja mogla osloniti. Kad je on •prošao — tvoj
strah — ne od onog što je meni prijetilo, nego od onog što
se tebi moglo dogoditi, kad je ta opasnost prošla — ti si se
ponašao kao da se ništa nije desilo. Baš kao i prije bila
sam opet tvoja ševa i tvoja lutka, koju si ubuduće htio još
opreznije nosiiti na rukama, jer je tako slaba i lomna.
(Ustane) Torvalde, u tom trenutku sam došla do spoznaje
da sam osam godina ovdje stanovala zajedno s jednim
stranim čovjelkom i da sam s njim imala troje djece. — O,
ne smijem misliti na to! Samu bih sebe razbila u hiljadu
komadića!
107
HELMER (tužno): Vidim, vidim. U stvari, između nas se
otvorio ponor. — Ali, Noro, zar se ne bi mogao
premostiti?
N'ORA; Ovakva kakva sam sada, ja nisam žena za tebe.
HELMER: Ja imam snage da postanem drugačiji.
NORA: Možda — kad ti bude odi^eta lutka.
HELMER: Rastanak — rastanak s tobom? Ne, Noro, tu misao
ne mogu podnijeti.
NORA (odlazi desno unutra): Utoliko odlučnije treba to
uraiditi. (Vraća se sa šeširom i kaputom, nosi putnu torhu
koju stavlja na stolicu pored stola.)
HELMER: Noro, Noro, ne sada! Čekaj do sutra.
NORA (oblači kaput): Ne mogu provesti noć u stanu jednog
stranog čovjeka.
HELMER: Ali zar ne bismo mogli zajedno stanovati kao brat i
sestra —?
NORA (stavlja šešir): Ti dobro znaš da to ne bi duigo trajalo.
(Umotava se u šal) Zbogom, Torvalde. Djecu neću da
vidim. Znam da su u boljim rukaana nego što su moje.
Ovakva kakva sam sada, ne mogu im biti
korisna.
HELMER: Ali jedinom poslije, Noro, — poslije?
NORA: Kako to mogu znati? Ja uoipšte ne znam šta će biti sa
mnom.
HELMER: Ali ti si moja žena, sada i Ubuduće.
NORA: Slušaj, Torvalde: ako žena napusti kuću svoga muža,
kao što ja to sada činim, onda njega, koliko ja znam, zakon
oslobađa svih obaveza prema njoj. Barem te ja oslobađam
svih obaveza. Ti ne smiješ ničiim biti vezan, kao što ni ja
neću da buidem. Obje strane moraju dobiti punu slobodu.
Tako — evo vraćam ti tvoj prsten. Daj i ti meni moj.
HELMER: Još i to?
NORA: I to.
HELMER: Evo ti ga.
NORA: Dobro. Sad je, dakle, i to gotovo. Ostavljaim ti
ključeve. Djevojke će se snaći u domaćinstvu — bolje
nego ja. Sutra, kad ja oljputujem, doći će Kristina
108
da sipakuje stvari koje sam donijela od svoje kuće. Njih
treba poslati za mnom.
HELMER: Gotovo?! Svršeno?! Noro, zar nikad nećeš misliti
na mene?
NORA: Sigurno ću često morati da mislim na tebe i djecu i na
ovu kuću.
HELMER: Smijem li ti pisati?
NORA: Ne nikada. To ti zabranjujem.
HELMER: Ali smijem ti barem nešto poslati — —
NORA: Ne, ništa, ništa.
HELMER: — da ti pomognem, kad ti zatreba poanoć.
NORA: Ne, kažem ti. Ništa ne primam od stranih ljudi.
HELMER: Noro, — — zar ja za tebe više nikad neću moći da
budem drugo nego stranac?
NORA (uzima putnu torhu): Ah, Torvalde, onda bi se moralo
dogoditi najveće čudo —
HELMER: Reci mi, kakvo najveće čudo?
NORA: Onda bismo se oboje nas, i ti i ja, morali toliko
promijeniti, da —- Ah, Torvalde, ja više ne vjerujem u
čuda.
HELMER: Ali ja hoću da vjerujem. Reci do kraja! Toliko
promijeniti da —?
NORA: — da naš zajednički život može da postane pravi
braik. Zbogom! (Odlazi kroz predsoblje.)
HELMER (spusti se na stolicu pored vrata i pokrije lice
rukama): Noro! Noro! (Gleda oko sebe i ustaje) Prazno.
Otišla je! (U njemu se javlja neka nada) A najveće čudo
—?
(Odozdo se čuje zvuk zalupljenih vrata).
109
SABLASTI
 SABLASTI

: ŽIVJETI znači suzbijati u sebi Tamne

sile i sablasti. PJEVATI — suditi
Svome sopstvenom »ja«. Ibsen
Drama Sablasti (1881), napisana je kao Ibsenov odgovor
kritičarima i komentatorima Lutkine kuće. Ako je sudbina
pobunjene Nore prouzrokovala burne reakcije i proteste puritanske
i konzervativne javnosti, onda je tragični slučaj gospođe Alving
naišao na još žešća protivljenja, s tom razlilko-m što je ovog puta u
napadu na pisca uzela učešća i liberalna štampa. I dok je Lutkina
kuća izazvala nesvakidašnji interes prilikom štampanja. Sablasti su
'dočekane opštim ćutanjem i bojkotom. Pojedini knj'ižari su vraćali
primjenke izdavaču, s motivacijo^m da je to knjiga koju pristojni
ljudi ne naipad na »svetinju braka« (Lutkina kuća je to isto činila), već je
bi tumačena i kao odbrana slobodne ljubavi, u kojoj je pod izvjesnim
trebalo okolnostima čak i incest prirodan i opravdan, kao što je, (pored
da drže neprijatne i »prljave« prisutnosti venerione bolesti, osuđeno i
u ikući. 'mišljenje autora po kome sin ima pravo da ne poštuje oca.
No Dočekana kao kulturni skandal, moralni i etički delikt, »porodična
va drama« Sablasti, doiprinijela je da su i neki od najodanijih
Ibsenov Ibsenovih branitelja, odjedanput postali neprijateljski raspoloženi,
a sprečavajući prikazivanje drame (u Stokholmu i Kopenhagenu),
draima otvoreno govoreći da je to »jedan od najprljavijih komada ikada
nije napisan u Skandinaviji« (Ludvig Joseipshon); »odvratan patološki
shvaćen fenomen koji, potkopavanjem morala našeg društvenog poretka,
a samo ugrožava njegove temelje« (Erik Bogh); i da Ibsen »ušjiva u
kao ipriičanju najružnijih
S — Drame
113
 stvari koje on zna, i to čini na najsramotniji način koji on može
zamisliti« (Ame Gai'borg).^
Nova Ibsenova drama nije naišla samo na otpore u
Skandinaviji već i u mnogim evroipslkim zemljama, tako da je
njeno prikazivanje redovno izazivalo burne skandale i
negodovanje javnosti, pa čak i policij;ske zabrame. Kada je
Georg II odlučio da Sablasti prikaže u Majnin-genu, uz
prisustvo samog Ibsena, dvorska kamarila minijaturne
imajningenovsike kneževine, smatrajući dramu »nemoralnom«,
odlučila je da bojkotuje predstavu. Zahvaljujući beisplatnim
poziviima i kneževoj upornosti i Ugledu, premijera je ipaik
održana (1886), mada među gledaocima nije bila prisutna ni
jedna ».dama«. Prilikom gostovanja majningenovaca u
Drezdenu, policijske vlasti su zabranile prikazivanje Sablasti, a
godinu dana docnije (1887), zabranjena je javna predstava u
Berlinu, u Rezi-dencteatru, pa je održana samo zatvorena, sa
specijalnim pozivnicama i za odaibranu publiku, među kojom
se nalazio i Ibsen. Tom prilikom, kritičar Paul Slenter je ob-
javio pozitivnu ocjenu drame i predstave. Međutim, redakcija
novina »Fosiše cajtung«, popratila je njegovu recenziju
posebnim komentarom: »Mi smo dali riječ našem recenzentu
da prikaže Ibsenov komad koji se može smatrati
najsenzacionalnijim događajem ove potzorišne sezone, ali se ne
možemo priključiti njegovom sudu. U filozofskiim traiktatima
mogu se rješavati najsloženiji etički, socijalni i filozofslki
problemi, ali za umjetnost, ma kako bili različiti njeni pravci,
postoji jedan nepokolebljivi zakon: umjetničko djelo treba da
nam pruži umjetnički užitak, radost, polet, a ne da nas užasava,
muči i, što je još gore, da beznadno očajavamo čalk onda kada
se radnja oslanja na istinu (što osporavamo u odnosu na
Ibsenov komad). Želja da se takvim sredstvima riješe socijalni i
etički problemi postaje zabludom čak i onda kada je tu težnju
oblikovao moćan dramski talenat kojim ra-:5polaže Ibsen.«^
1 Michael Mey€r, Ibsen, Penguin Books, str. 509.
^ Juiliiijs Bab, Das Theater der Gegemvart, 1928, str. 53.
114
8*
Na slične otpore nailazilo je prikazivanje Sablasti u
Francuskoj i Englesikoj. Nakon upornog insistiranja Emila
Zoile, Andre Antoan postavlja dramu na sceni »Slobodnog
pozorišta« (1890), mada su književnici okupljeni oko ovog
teatra proricali neuspjeh, smatrajući da komad nije prihvatljiv
za francuski ukus (Katil Mendes), i da bi u prologu predstave
trebalo prikazati »romantičnu istoriju« kapetana Alvinga i
Reginrne majke Johane, jer bi samo tako izmijenjena i
dopunjena drama mogla računati na izvjestan interes francuske
publike (Anri Sear). Međuitim, Antoan je ostao nepokolebljiv,
on je oduševljen Sablastima, koje ga, naročito u trećem činu,
podsjećaju na »mračnu veličinu grčke tragedije«. Pa ijpak,
predstava je primljena hladno, čalk sa dosadom, popraćena
ironičnim podsmijehom poanatog pozorišnog kritičara
Franciska Sarsea, dnače velikog protivnika naturalističkog
teatra.^ Prikazivanje Sablasti u Londonu (1891), na sceni
»Nezavisnog teatra«, oko koga se okupljala elita engleskih
književnika i dramatičara (T. Hardi, Dž. Meredit, H. Džons, A.
Pinero, "V. Arčer, B. So), izazvala je žučne polemike i žestok
naipad konzervativne i puiritansike javnosti, uz aktivno učešće
episkopa i pastora, koji su Ibsena proglasili za rušioca »osnova
porodice«, a samu dramu za »amoralan komad«, pun »strašnih
neprijatnosti«. Posebno se na Sablasti okomila štampa, tako da
se pojavilo oko pet stotina članaka, koji su nemilosrdno
razmatrali i osuđivali »nemoralnost« drame, ponavljajući sa
uživanjem mnogobrojna i raznovrsna »prokletstva« izrečena od
strane crkvenih dostojanstvenika. U odbranu Ibsena ustaju
Viljem Arčer i Bernard So, suprotstavljajući se smjelo
negativnom mišljenju gotovo kompletne engl^ke javnosti.
Uprlkos protivljenja i otpora. Sablasti su postupno ali
sigurno osvajale evropska pozorišta, omoguićavajuči plejadi
velikih glumaca (Eilza Leman, Ermete Zakoni, Josif Kaj ne,
Aleiksandar Mojsi, Emanuel Rajher, Eleonora Duže, Agneza
Sorma), da ostvare svoje najznačajnije umjet-
A. A. Gvoizdjev, Zapadnoevropsko pozori&te, lfl53, str. 73.
115
nioke kreacije. Početkom XX stoljeća, pod uticajem sim-
bolističkog teatra (Linje Po), i nakon posljednjih Ebse-novih
drama (Graditelj Solnes, Mali Ejolf, Jon Gahrijel Borkman,
Kad se mi mrtvi probudimo), dolazi do »revi^ zije« Ibsenovog
dramskog opusa. Komentarišući Rajnhar-tovu režiju Sablasti u
berlinskom »Kamernom teatru« (1901), kritičar Ziigfrid
Jalkobson se zalaže za, kako biismo mi to danas rekli, »novo
čitanje« iili »promjenu« Ibsena, ističući u (prvi plan, ne više
dramu »buntarsikog raapolo-žemja«, već »dramu rezignacije«,
u kojoj bi kritilku građanskog društva i morala zamijenio
priikaz majčinog bola, jer je »sada riječ o ljudskom sadržaju a
ne o tendenciji«. Tendencija Sablasti, ipo mišljenju Jaikobsona,
izvršila je svoj zadatak, »reformisala je naš moral«, prema
tome, već je »iživljena i može da ide«, ali »vječno ostaje
Iibsenova čovječnost«.* Nasuprot ovoim mišljenju, nekako u
isto vrijeme, G. V. Plehanov je smatrao da je osnovna Ibse-
nova slabost u tome što nije znao da nađe izlaz »iz morala u
poiitijku«, zlbog čega je u svoja djela i unosio »elemente
simbolizma i racionalnosti«. I kao što je njegova »pobuna
ljudskog duha« bila i ostala besciljna, pobuna radi 'pobune,
izraz Ibsenovog individualiz'ma, taiko su, po mišljenju
Plehanova, i njegove težnje za socijalnim, reformama,
tprihvačene od strane građanskog društva kao veintil i sredstvo
za sprečavanje socijalne revolucije.^ Izložene kontraverznim
mišljenjima i osvjetljenjima, Ibsenove drame središnjeg,
realističkog cikluisa (Stupovi društva, Lutkina kuća. Sablasti,
Neprijatelj naroda), u kojima se on bavi problemima odnosa
čovjeka i društva, doživljavale su nezahvalnu sudbinu svih
takozvanih idejnih drama ili drama sa tezom, koje su u svome
vremenu mnogo značile, snažno plamsale, ali se i brzo gasile.
Ibsen je često isticao da nije društveni i moralni reformator, već
pjesnik, i da je »doživljaj«, a ne »teza«, u prvom planu
njegovog interesovanja. I zaista, pored brojnih nedostataka i
oscilacija, i ipored često prisutne i naglašene tendencije, Ibsen
donosi jednu slojevitu slilku svijeta, dublju
* iSigfried Jacabson, Max Reinhard, 1910, str. 30.
° G. V. Plehanov, Umetnost i književnost, II, 196.6, str. 391.
116
i kompleksniju, nego što to na prvi pogled izgleda. U
»naborima« njegovih drama, nazire se, po riječima Fer-gasona,
»djelimično ostvaren tragični oblik stvarnog poetskog obima,
koji je rezultat Ibsenovog ozibi'l|jnijeg i ne-zainteresovanijeg
razmišljanja o ljudskoj sudbini koja se nalaza ispod kratkovidih
pobuna i praznih klišea vremena«.*
Za Sablasti je već rečeno da je matematički tačno
komponovana drama, uigpješna kombinacija teze i trilera,
vrhunski obrazac analitičke drame, najbliža klasičnom modelu
tragedije, »po jedinstvenoj suidlbonosnoj radnji koja se kreće
ka neizbježnoj katastrofi«.'' Istovremeno, ova »porodična
drama«, po svom dramaturškom sklopu, uspješno nastavlja i
produbljuje francusku tehniku drame (Dima-sin, Ski-ib), tzv.
»ddbro skrojenih komada«, kako po »načinu buđenja
interesovanja i njegovog održavanja« (odmotavanje klupka
prošlosti) tako i po unošenju »velikih scena« (Helena Alving
— pastor Manders, Helena Alving — Osvald), efektnih
završetaka činova, složene sudbinske povezanosti među
likovima (Kapetan Alving — Johana — Regina — Engstrand,
Kapetan Alving — Regina — Osvald), efektnih prekida u
razvoju intrige, koji pojačavaju dramsku napetost (gospođa Al-
ving se sprema da saoipšti istinu sinu, ali je u tome prvo
prekida dolazak pastora, a zatim izibijanje požara u siro-tištu, i
taiko se pojačava ne samo efekat otkrivanja istine već se stvara
i određena spoljna i unutarnja napetost).
Slično Lutkinoj kući i Sablasti su komponovane po-
entilistiSkom tehnikom detalja-tačkica, koja u konačnom
ishodu stvara jednu logičnu i zatvorenu cjelinu. Tako, na
primjer, Ibsen prvo ovlašno konstatuje da je »juče izbio požar u
stolariji gdje radi Engstrand«, onda malo docnije saznajemo da
je »on vrlo neoprezan sa šibicama« i da mu je glava puna nekih
iskušenja, da bi na kraju drugog crna zaista i izbio požar. Ili,
interpoliranje francuiskih riječi i izreka u govor Regine, koje u
prvi mah označavaju ^Pofcondirenosit«, da bismo na kraju
saznali, da ona uči
* Frensiis Fergason, Suštino požarišta, 1970, str. 202. ' Isto,
203.
117
 franctiski, jer je Osvald, iprililkom svog posljednjeg bo-ravtka,
obećao da će je voditi u Pariz. Ovaikvim nizanjem
detalja^tačkica Ibsen konstituiše lik, aili i razvoj radnje,
nastojeći da se događaji odvijaju po principima logike a ne kao
posiljedica slučaja.
U prošlosti Ibsenovih. junalka uvijek postoji neka vrsta
pra-igrijeha, »leš u utrobi broda«, crna mrlja, ružna istina, taiko
da sam tak drame i nije ništa drugo nego jedno očajno
putovanje do tog pakla i natrag, slično onom trenu/tku poslije
oluje i nevremena kada stihija izbaci na obalu prljavštinu i trul^,
iznad kojih stoji oprano i čisto plavetnilo neiba. Spuštajuići se
na samo dno paMa, u tom »dugom putovanju u noć«, Ibsenovi
jumaci istovremeno razigolićuiju skrivenu i zatomljenu mračnu
tajnu prošlosti, ali i saimi sebe, svoju sadašnjost. Ova autopsija
jpro-šlosti nije izvedena hladnom objektivnošću, već je ople-
menjena i subjektivnim odnosom pisca, kao dio njegove
vlaistite sudbine. »Sve šito sam isipjevao« — napisao je Ibsen
1880. jednom od svojih njemačkih prevodilaca — »do tančina
je ipovezano sa onim što sam proživio, iaJko ne doživio. Svako
novo pjesničko djelo imalo je za mene svrhu da mi posluži kao
duhovni proces oslobađanja i prečišćavanja, jer čovjek nikada
ne živi u društvu kome pripada bez ikakve sa0dgovomos.ti i
saučesoištva.«^ I upravo ovaj dvostruki proces »oslobađanja i
prečišćavanja«, i junaka i pisca, zajedno sa tehnikom
komponova-nja drame, odvajaju Ibsena od verizma i
naturaldstičke drame, koja se zalagala za svojevrsnu »društvenu
anketu« i bezlično registrovanje stanja i fakata, odbacivanjem
iracionalnog u ime fiziološkog, uabličavajući »isječke života« u
nepovezane scenske fragmente. I zato, u najboljim svojim
dramama, Ibsen nije suhoparni i pedantni moralni istoričar, već
pjesnik, koji se »iprometejskim pnkosom« buni iprotiv Ijudsike
sudbine, mada zna da je ona neizbježna i ».neotkloinjiva«."
Ibsenovi junaci ne žele da otkriju i objelodane istinu,
štaviše, oni je godinama pomno sakrivaju, u uvjerenju
** Frane Mehrinig, Prilozi istoriji književnosti, II, 1955, str. 215. 8 Isto,
210.
118
da taj neprijatni »leš« nikada neće izaći na površinu. Život
igosipođe Alving i nije ništa drugo nego uporna borba da se laž
proglasi za iistinu. Dvadeset godina ona krije da njen mm.,
fcomornik i kajpetan Alving, nije bio ni ugledan građanin, ni
stujp društva, već pritajeni ailko-holičar i razvratnik; dvadeset
godina ona prećutkuje istinu 0 Regininom ocu i zavedenoj
Johani; dvadeset godina ona strpljivo nastoji da sVijet ne
otkrije pravo stanje stvari u bračnoj zajednici ugledn-og para
Alving; dvadeset godina ona strejpi od pomisli da ne'ko ne
sazna da je ona u jednom trenutku očajanja i krize napustila
muža tražeći spasenje i ljubav u drugom muškarcu. Čitav ovaj
talog prošlosti nije, međutim, samo pasivno introvertiran, kao
intimni dio konvulzivmih trauma nesretne Helene Alving, već
je i aktivno prisutan u svakom trenutku njenog bitisanja,
pretvarajući to opsesivno skrivanje tajne u gotovo jedirn
simisao i zadatak života. Da ne bi istina izibila na vidjelo, ona
Osvalda šalje u Pariz a Reginu drži u kući, čuvajući je od
brbljivog i opasnog Engstranda. Izgradnjom sirotišta pokušava
da se oslobodi muževlje-vog novca i njegovog saiblasnog
prisustva, ali i da zataška i spriječi eventualne nepoželjne
glasove o njegovom po-ročnom životu. I uipravo u trenutku
kada je umorna od laži pomislila da je »leš« duboko zalkopan i
da smrad truleži neće izbiiti na površinu, Osvaldov odnos
prema »polusestri« Regini, primorava je da započne autopsiju
prošlosti, da bi spasila sadašnjost. Otkrivaj ući velove i naslage
pomno čuvanih tajni, razgolićujući vlastiti život i brak, iznoseći
istinu o mužu, goispođa Alving i ne sluti da njena istraga neće
donijeti spasenje i da će »mrtva ruka prošlosti«, svojim kužnim
prstima, učiniti život još užasnijim i besmislenijim, izbacujući
na svjetlo dana sve posljedice laži i poročnosti u najružnijem
obliku: nasljedni sifilis i ludilo Osvalda.
Ovo tragično otkrivanje istine koja, umjesto spasa 1
ozdravljenja, neumitno vodi ka konačnoj i nei23bježnoi
katastrofi, upoređivaii su mnogi kritičari i komentatori sa
Sofoiklovom tragedijom Kralj Edip, kako u dramafrur-skom
pogledu (na sceni se prikazuje samo završetaik istra-
119
ge) tako i u ostvarivanju »traigičnog ritma radmje«, odnosno u
smjenjdvanju Namjere, Patnje i Saznanja.i" Pa iipaik, potrebno
je upozoriti na nekoliko bitnih distinkcija 'izaneđu Edipa i
Helene Alving. Edip ne zna pravo stanje svog trenutačnog
života, istražujući Laj evo ubiistvo, saznaje da je proročanistvo
ispunjeno, i da je on ubk) oca i oženio majku, znači da on iz
sreće posteipeno prelazi u nesreću. Helena Alving zna i svoju
prošlost i svoju sadašnjost, znači da ona nema prelaza iz sreće u
nesreću, njen život je konstantno stanje nesreće i trpljenja, koje
se na kraju, otkrivanjem Osvaldove bolesti, samo hiipertro-fira
u beznađe. Uostalom, Osvaldovo ludilo i »omekšanje mozga«,
nije posljedica otkrivanja istine, jer bi se ono javilo i samo po
sebi i bez odmotavanja klupka prošlosti. Porodičini grijeh, koji
se u Sofoklovoj tragedija prenosi sa koljena na koljeno, kao dio
sudbinske neizlbježnosti, kod Ibsena je svelden i prizemljen u
»nasljedni sifilis«, talko ida siu i uzrok i posljedica odviše
materijalizovani i životno konkretni. I bez oibzira na činjenicu
da je sifilis u Ibsenovo vrijeme bio obavljen oreolom
tajanstvenosti i proikletstva, pa je pored fiziološkog imao i
izvjesno metafizičko značenje, on nije imao mitološku
univerzailnost, i prema tome nije mogao ni da bude »moderni
ekvivalent tragične sudbine«. Osvaldov sifilis, kaiko je tačno
kon-statovao Jovan Hristić, »u stvarii nije sudbina, nego kob, a
kob je degeneracija sudbine; tačnije rečeno, kob je usiljena
uzročnost koju po svaku cenu želimo da ijsiposta-vimo, iako
smo svesni da su u naše vreme veze između uzraka i posledice i
srazmer između uzroka i posledice, sasvim druikčije«.^^
Gospiođa Alving je Ibsenova protesna replika na Noru,
dalji korak u razobličavanju konvencionalnosti i laži
građansikog brdka, ali i kompletnog građanskog društvenog
ustrojstva. Međutim, dok su u Lutkinoj kući, uzroci Norinog
nezadovoljstva, pa prema tome i njeno napuštanje muža i
djece, bili nedovoljno motivisani, a
'" (Firansis Fergason, op. cit.
'' Jovan Hristić, Ibsenova dijalektika, Pozorište, 1978, br.
3—4.
120
ona kao lik odviše specifična i posebna; gospođa Alving je
koraponovana čvršće i komipalktnije, više u bloku, kao
skulptura, u odnosu na Noru koja je rađena slikarski
živopisnije, sa više nijansi i preliva. Nora je življa kao karakter
od ponešto suhoipame Helene Alving, koja je, opet, s druge
strane, čvršće i logičnije povezana sa tezom i idejom drame.
Već je nebrojeno puta rečeno da je gospođa Alving Nora koja
je ostala da živi i trpi u okvirima jeiđnog lažnog braika. Ali to
je samo djelimiono tačno. Ne smijemo zaboraviti da je i
Helena, slično Nori, u jednom trenutku nezadovoljstva i
razočaranja (njeni razlozi za odlazak su ubjedljiviji Od
Norinih), napustila muža i pošla u kuću čovjdka koga je
pi'itajeno voljela (pastor Manders), naivno uvjerena da će joj
on donijeti spasenje i izlaz, i da će se tako desiti ono Norino
»čudo«. Ali u trivijalno:m malograđanslkom životu,
natopljenom »strahom božjim«, ograničenom dekalogama i
religiozniim i svjetovnim, piiitisnutOim lažnim konvencijama,
»čuda« se ne dešavaju, a zakoni u toj »dolini jada«, bez svjetla
i sunca, neprikosnoveni su i kategorični, i ,po njima »žena nije
pozvana da bude sudija svom mužu«. Uvidjerei da nema izlaza
i da ne može pdbjeći, Helena Alving se »silom« vraća u bračni
kavez da isipunjava svoje »svete« dužnosti i obaveze. Od tog
trenutka u njoj započinje proces raslojavanja, s jedne strane,
ona prema svijetu održava lažnu sliku bračne sreće, nastojeći
da prikrije pravo stanje stvari, a, s druge, »čitavom svojom
dušom«, ispituje »učenje« i važeće etičke i moralne norme,
otkrivajući u »zabranjenim knjigama« i vlastitim isikustvom,
da sve što je proglašeno za Jedino i Neprikosnoveno, u stvari je
čisita laž, jer su svi ideali drioištva samo fasada, izmišljena i
postavljena da se zakamuflira ružna istina života. »Htjela sam«
— kaže ona pastoru — »da čujđsam samo po jednom čvoru, ali
kad sam ga razvezala, popustila je čitava stvar. I tako sam
vidjela da je to kao šav, šiven na mašini.«
Ibsen u Sablastima, i to se čelsto zaboravlja, rastvara 1
otikriva dvije istine, jedna je vezana za prošlost i raispu-sni
život komornika Alvdnga, a druga za Heleninu spo-
121
znaju svijeta u kome živi, znači i za prošlost i za sadašnjost.
Ova dva toka su u svijesti gospođe Alving dugo telkla
odvojeno, kao i u stvarnom životu, prvi aktivno, u sprečavanju
da se istina ne otkrije, a drugi pasivino, kontemjplativno, u
dugim branim noćima čitamja i razmišljanja. Želeći da priječi
incest, odnosno vezu između Osvalda i Regine, ona je
prisiljena da sruši »ideal« muža i oca i da pokaže ne samo
kalkav je uistinu bio kapetanov život nego i da otkrije da je
upravo ona sve činila da od njega stvori »ideal«. Ovo
oitkrivanje, i pored dramatičnosti, ima i izvjestan prizvuik
skandalozne hronilke i potipuno je trilenski komponovano.
Posljedice kapetanove ra'spusnostd, kao i u Lutkinoj kući, u
slučaju doktora Ranka, odražavaju se na djeci, u najružnijem
obliku: nasljednom sifilisu. Da je drama ostala samo na ovom
planu »nasljeđa«, tako omiljenom kod naturaiističikih dramati-
čara, naročito ranog Haufptmaina (Pred izlazak sunca),
Sablasti bi u mnogome izgubile na svojoj vrijednosti i značaju.
Zaiivaljujuoi druigom toku drame, nastojanju Helene Alving da
ispita i sipozna svijet u kome živi, u njegove moralne i etičke
zakone. Sablasti su ostvarene kao izuzetno pjesničiko djelo,
koje nosi univerzalnije poruke, savlađujući talbo efemerne i
kratkotrajine socijalne i moralne tendencije i pobune vezane i
važeće samo za jedmo vrijeme i za određenu društvenu i
istorijtsku situaciju.
Ova drama ovako sagledana nije samo tslika jednog
propalog građansikog braka sa svim neprijatnim i ružnim
posljedicama, niti je to hermetična ipriča koja se dešava u
okvirima iporodičnog kruga u jednom izolovanom i za-
tvorenom građanskom salonu. Sablasti su, i likovima, i
radnjom, i anibijenitom, i idejama, i simboličnim značenjima,
zahvatile daleko širi prastor, talko da događaji u kući gospođe
Alving, koji se odvijaju pred našim očima, liče na tijelo polipa,
6iji krakovi sežu i dalje i dublje, uključujući indirektno i svijet
koji oikružuje dom Helene Alving, koji je direktno uticao na
prošlost, kao što neposredno utiče i na sadašnjost. Na taj način
se pitanje krivice i odgovornosti, u toku drame, postepeno
prebacuje
122
sa nesretnog kapetana Alvinga, na širi društveni plan. Umjesto
individualnog slučaja, Ihsen u procesu raslojavanja gospođe
Alving, stigmatizira »zavičaj« u kome ona živi, i to posredno,
konkretnim likovima i odnosima, i neposredno, uvođenjem
simboličkih elemenata u tretmanu prostora i vremena.
I dok se prethodna drama, Lutkina kuća, dešava u jednom
gotovo hermetički- izatvorenom građansikom salonu, poid
staklenim zvonom, bez ikakvog dodira sa prirodom i
pejzažoim, u potpunoj izolaciji entterijera, Sablasti su, ne samo
u Ibsenovim didaskalijama već i u dijalogu, neposredno vezane
za »obrise tmurnog fjordskog pejzaža, utonulog u jednoličnu
kišu«. Da je za Ibsena ovo prisustvo sjevernjačkog krajolika
bilo od lizuzetne važnosti ukazuje i oipis scene, na kojoj u
pozadini dominira zimska baita sa »zastalklenim zidovima i
stalkienim oknima«, kroz koja se, takom cijele drame, vidi i
osjeća to prisustvo spoljnjeg svijeta, i kao realistička atmosfera
i kao simbol. Jednolična i ubitačna kiša traje već danima, i sve
je »tako strašno samotno«, vlažno i crvotočno, pa se čini kao da
pada »vječna kiša«, koja ipritišće krajolik poput more i zle
slutnje. Kiša, kaže Osvald, »neprestano pada«, danima,
nedjeljama, mjesecima. I tmina. »Nikada da čovjek ugleda ni
jedan sunčev zraik. Koliko puta sam bio u domovini a ne
sjećam se da sasra ikad vidio sunčev sjaj.« Paralelno sa kišom i
tmunnim pejzažom, na istoj ravni, atmosfere i simbola, protiče
i vrijeme, od smiraja dana do praskozorja. Ova dva znalka,
prostor (spoljni svijet) i vrijeme (otkrivanje unutarnje istine),
isprepliču se u Sablastima tako da dom Helene Alving djeluje
kao usamljeno ostrvo, koje je, s jedne strane, okruženo ne-
vremenom i nepogodama, pritisnuto tešikim i beskonačnim
kišama, a, s druge, izloženo mralku i tmini, što se postepeno
talože i zgrušavaju unutar zidova ikuće, da bi na kraju, u
svitanje, i eksterijer d enterijer, bljesnuli od hladne svjetlosti
jutarnjeg sunca i snježne bjeline »glečera i planinskih vrhova«.
Tmurni i olovni pejzaž, utonuo u jednoličnu kišu, pored
stvaranja realističke atmosfere i štimiumga, ima i
123

određeno simbolističlko značenje: svijet 'male varoši, pritisnut,
nemoćan, mračan, bez osmijeha i bez svjetla, jednom rječju:
dolino jada. Postepeno približavanje noći i tmine sirabolizuju
mračni <ponor koji se prijeteći javlja postepenim otkrivanjem
istine, jer, kako se raspliću konca prošlosti tako i vrijeme tiiazi
sve dublje u noć i mrak. I na kraju, kada se sspozna prljava
istina spoljnjeg svijeta bez »živottne radosti«, i kada se otkrije
ružna istina u kući Helene Alvling, javlja se naglo i iznenadno
hladna jU'-tarnja svjetlost koja svojom razornom bjelinom sve
raz-dbličava i obesmišljava. »Sada tek lijepo možeš da vidiš
svoj zavičaj« — kaže gospođa Aiving, umirućem Osvalđu, U
trenutku poitpune :moralne razgolićenosti i beznađa. Ta
iznenadna i konačna svjetlost — istina, poslije idugog mraka
— laži, djeluje oštro i ubitačno, razarajući sentimentalnu i
imelodramsku atmosferu, natapajući scenu hladnom i
zasljepij'uj'ućom bjelinom samrti i umiranja.
Slično prostoru i vremenu, i likovi u Sablastima posjeduju
dvostruko značenje, s jedne strane, sudbinski su povezani među
sabo'm i čvrsto utkani u radnju drame, kalko je (to već
uobičajno za analitičku itehniku ko^mpono-vanja, a, s druge,
izvan ovog fabuiarnog determinizma, postoje i kao određene
društvene jedirike, koje upečatljivo upotpunjuju sliku otuđenog
svijeta u ikome živi Helena Alving.
Oisvald, ni kriv ni dužan, trjpi posljedice ločevog ra-
spusnog života, ispoljene tt masljednom sifilisu. Međutim, ovo
»O'metešanje mozga«, ikako je to utvrdio doktor Easel Dejvis,
na osnovu Osvaldovog ponašanja i onog što on govori o svojoj
bolesti, poitpuno isiključuje sifilis i upućuje na »jedan oblik
shizofrenije«,^^ čime je temeljna tragična posljedica dovedena
u ipiltanje. Zanemarujući na trenuitak pitanje tačne
imedicinsike dijagnoze, kod Ibsena je, naravno, riječ o
nasljednom sifilisu, Osvald, kao i ostali likovi u Sablastima,
ima i svoje drugo značenje, koje ne mora da se veže lisključivo
za radnju, niti za probleme nasljeđe-nih osobina, već se može
posanatrati i »pročitati« kao posljedica umora od licemjernog,
praznog i trivijalnog ži-
Isto.
124
vota. Otkalko zna za sebe, on se ne sjeća da je ikada u
domovini vidio sunčev sjaj, niti je upoznao »radost rada«.
»Mislim da je ljudima ovdje oituvljeno u glavu da je rad neko
prokletstvo i kaana ibožja, a da je život jad i bijeda iz koga bi
se trebalo što prije izvući.« Osjećajući besmisao živ^ljenja u toj
»dolini jada«, pred tim »zidom plača«, »duševno slomljen i
uništen«, »mrtav u živom tijelu«, Osvald postaje »suvišan
čovjelk«, prerano umoran i razočaran, ugušene »životne
radosti«, zaražen porokom pasivnosti i inertnoisti, bez volje da
stvara i da živi. Tako, njegova tragična sudbina imože se
ishvatiti i kao posljedica raskoraka između intenziteta
'unutarnjih poriva i banalnosti živoitnih činjenica, znači i kao
dio onog pritisnuitog i apa-tičnog puritansikog života koji
poput »vječne kiše« na-taipa i rastače krajolik rodnog zavičaja,
zaklanjaj-ući svjetlost i sunce. Njegov umor moguće je
protumačiti i izvan konteiksta bolesti, ne samo kao fiziološku
već i kao psihološku determinantu.
Pastor Manders, čovjek koga je Helena Alving potajno
voljela u imladosti, i koji je, u trenutku njenog očajnog
pokušaja da pobjegne od razuzdanog muža i nepodnošljivog
braka, vraća na iapravni put vršenja »svetih dužnosti« i
obaveza, istovremeno je i tipični primjer tzv. »ajpsolutnih
moralnih zahtjeva«, koji su u neprestanoj koliziji sa stvarnošću,
tako da djeluju kao izraz dogmatske pokornosti, pa čak i
hipokrizije. »On kritikuje knjige koje nije pročitao niti se
visudio da ih čita; on osuđuje ljude kao što su pariški 'slikari, a
'da ih nikada nije vidio; šalje gospođu Alving da se vrati svom
pokvarenom mužu, a da ndje isjpitao ni užasne uslove pod
kojima će ona morati da živi, niti moguće posljedice njenog
povratka.«i^ Beskičmenjalk i formalista, sapet predrasudama i
konvencijama, on svijet posmatra kroz prizmu »više volje«, sli-
jepo izvršavajući nametnute religiozne i društvene zakone i
norme, užasavajući se i strepeći od bilo kaikvog slobodnijeg
ličnog stava koji bi mogao da dovede u sumnju ustaljeni
društveni i religiozni poredalk. Odani sluga božji,
'* F. M. KaiuifTnann, Ibsen's Ccmception oj Truth, Ibsen, A coidection
of critical €ssays, 1965, str. 25.
125
postaje tako frustrirana ličnost koja s apsolutnom pokor-nošću
modificira i svoj i ituđi život pretma mišljenju »utti-cajnih
Ijudii«, panično se plašeči napada javnosti i novina, ne želeći
da se izlaže »(krivim sudovima«, niiti da svojiim postupcima
izaziva podozrenje i »neraspoloženje u opšti-ni«. Podešavajući
se ikameleonski prema ustaljenim konvencijama,
prilagođavajućii se »ljudima na položaju«, pastor je, brinući se
za dušu svoje pastve, iZiguibio vlastitu dušu, i Ikao svi
»pravovjeimi«, postao je siparušen i emotivno prazan čovjelk,
lišen »životne radosti«. Boreći se protiv opasnih zabluda i
»duha samovolje«, propovijedajući poslušnost dekalogama i
odricanje, on je »bio i ostao veJiko dijete«, koje je prvo ubilo i
sasušilo saimo sebe, a zatim je počelo revnosno da preitvara i
živoit svojih bližnjih u pečalnu »dolinu jada«.
Kompletan pastorov duhovni angažman protiče u upornom
nastojanju da se stvarnost obavije dimnom zavjesom laži,
nekom vrstom ideološkog sljepila, kako bi se spriječilo
otkrivanje »ružne« istine. Zahvaljujući brizi o »duši«, a
vladajući se po normama i propisima »više volje«, Manders i
nije svjestan da su svi njegovi napori uzaludni i ida je život
kako ga on vidi, samo maska, iza koje se krije drukčije lice
svijeta. Pastor, kao i svi moralni i idejni čistunci, neće da vidi -
(ili se plaši da vidi), ono što se nalazi iza svih itih svetih,
neprikosnovenih, jedino ispravnih i apsolutnih »duhovnih«
vrijednositd, koje poput raslkošnih pozorišnih feulisa otvaraju
utisak iluzije i sjaja. Ostvarujući vlastiti život kao pokorno
služenje višim interesima i idealima, apašavajiući posrnule i
sve one koji se nalaze nad »prikrivenim ponorom« i na »rubu
propasti«, Manders i ne sluteći postaje i žrtva i krivac: gubi
vlastitu ličnost, pretvarajući se u igračku i oraižje ljudi koji
egoistično manipulišu -upravo onim svetinjama za koje se on
tako svesrdno zalaže. U okrilju pasitorovc^ pogleda na svijet,
pod njegovim blagoslovom i zaštitoim, egzistiraju sasvim
normalno i udobno, pored Engstranda, Regine, Johane,
komornika Alvinga, i ostali anonimni žitelji Osvaldove
»domovine bez sunca«, i Heleninog »zavičaja« obavijanog
tminom i kišama, zaklanjajući, iza lažnih
126
pastorovih fasada i »klišea vremena«, čitav jedan neslobodni i
licemjerni život, koji nije ništa drugo do jedna »duga i ružna
komedija«.
Zar opet hoćeš da »navučeš« pastora, pita Regdna fifto-
lara Engstranda koji, izigravajući kajanje i samooptuži-vanje,
jer »itolilko je iskušenja na ovome svijetu«, luikavo uspijeva
da pastorove moralne principe pretvara u ostvarivanje vlastitih
egoističnih ciljeva. I nije u pitanje Man-dersova naivnosit, već
upravo njegovo slijepo vjerovanje i poikoravanje, koji ga
dovode u gotovo komične situacije, jer živeći u »strahu
božjem«, po krutim konvencionalnim šemama i pravilima, on i
nesvjesno postaje i uzročnilk i zaštitnik zla. Da ne hi izložio
svoj ugled napadiima javnosti i tako se zamjerio »uticajnim
ljudima« od kojih zavisi (stolar ga je, naime, opltužio da je
nemarmošću prouzrokovao požar u sirotištu), pastor će,
oibmanjujući sebe da čini doibro djelo, postati na kraju čalk
vatreni zagovornik osnivanja Engstrandovog pansiona za
pomorce, u stvari običnog bordela, sa Reginom kao
primamljivim 'mamcem za seksualno ugrožene mornare.
Bngstranid sa svojim prljavim kombinacijama i računima,
Regina sa svojom neosjetljivošću i beziobzirnošću, slično
pastoru Mandersu, samo su dio svijeta koji okružuje dom
gospođe Alving, poput tmurnog i samoltnog pejzaža,
piiiitiskujući njen život, kao što je svojevremeno pritiskao i
život nesretnog komornika Alvinga. U potrazi za istinom,
okidajući velove prošlosti, rušeći ideal oca i muža, Helena, pod
uticajem »zaibranjenih 'knjiga«, otkriva odjednom da za sve
nevolje i nedaće kroz koje je prošla i još uvijek prolazi, nije bio
kriv samo njen razibludni muž, već i ona sama, a najviše
pritvoma, pritisnuta, trivijalna malograđansgka isredina. Kao
mlad poručnik, Alving je sav »plamtio od životne radosti«,
njegov pogled je bio kao »praznični dan«. Međutim, prisiljen
da provodi svoje dane u malom mjestu, koje ne zna za prave
radosti već samo za banalna i profana uživanja, lišen svrhe
života, bez zadataka kojima bi se mo-gao posvetiti čitavim
svojim bićem, bez prijatelja, okružen »dangubama i rasipnici-
ma«, mladi poručnik je postepeno tonuo u alkohol i raz-
127
vrait. Gubeći orijentacigiu, on se neprimjetno utapao u sivu i blatnu
moralnu kloaku, poprimajiući vremenom sve negativne osobine
licemjetmog »zavičaja«, Ibez svjetla i istinske »životne radosti«.
Njegov odnos sa Johanom, Re-gininoffn majkom, nije u tom
egoističinom i otuđenioim svijetu nikakav skandalozni izuzetak već
opšta pojava, kao što m incestni odnos Osvaida i Regine ne
predstavlja usamljeni slučaj. »Zar vi mislite« — kaže Helena pastoru
Mandersiu — »da je ovdje na selu malo bračnih parova koji su isto
tako bliski rođaci.« Uiostaloim, prijeteće i zlokobno prisustvo
sablasti, koje se javljaju kroz Osvaldovu požudu i Reginin rasikalašni
smijeh, da bi kulminirale u nasljednom sifilisu, gospođa Alving
doživljava manje kao ličnu tragediju a više kao posljedicu
iskvarenosti i licemjernosti svijeta u kome živi. »Znate, Mamderse, ja
gotovo vjerujem da smo .mi svi sablasti. Ne kreće se u nama samo
ono što smo naslijedila od oca i majke. To su i svi mogući stari i
mrtvi nazori, svakakva stara i mrtva vjerovanja i taiko dalje. To ne
živi u nama, ali nam leži u krvi i ne možemo ga se osloboditi. Kad
god uzmem noviue u rUke i čitaim lih, čini mi se kao da se salblasti
šunjagu između redova. Mora da svuda po zemlji žive salblasti. Mora
da ih ima toliko mnogo, koliko i pijeska u moru. I zato se svi mi talko
bijedno plašimo svjetla, svi redom.« I mada pastor Manders sve ove
potresne krikove opt^lžlbe shvata kao posljedicu »lektire«, onih
»odvratnih, buntovničkih, iglobodoumnih naipisa«, Helena Alving,
kao u 'nelkom lucidno-m transu istine doživljava, zajedno sa
svitanjem koje se javlja na obrisima snježnih planina, i neku vrstu
»moralne aultognazije, u kojoj oštro iskače i osjećanje vlastite krivice.
Puritansiki vai^pitana, hladna, suzdržana, osušena, bez vedrine i bez
osjećanja za »nabujale životne radosti«, ona je i nesvjesino
doprinijela da brzo agasne »praznični dan« u očima imladog
poručnika. »Učili su me nešto o dužnostima i sličnim stvarima i ja
sam u to dugo i čvrsto vjerovala. Taiko je sve proticalo u dužnositima
— mojim dužnostima i njegovim, dužnostima. Bojim se, Osvalde, da
sam tvom jadnom ocu kuću učinila neipodnošljivom.«
128
I kada se na kraju Sablasti, sve što je bilo salkriveno i obavljeno
lažima i obmanama, pojavi na površini, izloženo zasljepljujućoj
svjetlosti i raizgolićeno, positaje jasno da čitavo to razobličavanje
prošlosti nije ništa izmijenilo u životu koji okružuje dom gospođe
Alvtiing. Svijet ostaje kakav je i bio. Pastor Manders će nasitaviti
svoju besmislenu nrnsiju spašavanja duša, potpuno gluv i slijep za sve
što se dogodilo; stolar Engstrand, uz novčanu i moralnu podršku
pastora, podići će svoj bordel za mornare; Regina će poći u potragu
za zadovoljstvima i novcem, trudeći se da svoju rnladost proda
steuplje nego Sto je to učinila njena majka Johana. Jedino je Osvald
saznao za porijeklo svoje bolesti, mada mu to saznanje ne donosi ni
spas ni utjehu, kao što ni iznošenje istine ne pomaže Heleni Alving da
pobjegne od sablasti. Čini se kao da je sve bilo uzaludno i
besmisleno, jer osim sprečavanja incesta, sve bi se i bez te autoipsije
prošlosti desilo samo po sebi. Pa ipak, ono što se događa i otkriva u
okviru ove »porodične drame«, nalik je na lakmusovu tinkturu, u koju
je spušteno građansko društvo da se rastvori i talko po^kaže svoje lice
i svoju suštinu.
iSdlazeći ,positepeno na samo dno pakla, otkrivajući filistarstvo
i psihologiju malograđanskog oportunizma, opterećenog raznim
»starim i mrtvim« nazorima i vjerovanjima, samoobmanama i
licemjerstvom, Ibsen u Sa-hlastim,a ruši i razara zidove građansiki>h
salona, raizobli-čavajući i konkretno i simbolično, pored grešnog
života kapetana Alvkiga, i Tnrak 'domovine i zavičaja, tako da ova
»porodična drama« prerasta usike okvire »slučaja Alving«. I kao što
posljednja samrtnički vapaji Osvaida za suncem imaju puno
simlbolično i itragično značenje, tako i zaiključak Helene Alving, dok
gasi svjetlo i pokazuje umirućem sinu svitanje novog dana (»Sad teik
lijepo možeš da vidiš svoj zavičaj«), u trenutku kada je sve
ispovraćano i dovedeno do beznađa, ima ne samo simbolično i
tragično već i grotesikno značenje, koje potpuno ruši zidove salona,
pretvarajući doan gospođe Alving u otvorenu pozornicu svijeta.
Drame 129
 PRVI CM

Lica:

HELENA ALVING, udovica kapetana i komomika Alviaga Prostrana soha prema hašti sa jednim vratima u lijevom zidu i
OSVALD, njen sin, slikar dvoja vrata u desnom. U sredini sohe okrugli sto okružen stolicama. Na
stolu su knjige, časopisi i novine. Lijevo naprijed jedan prozor, pored
MANDERS, ipastar njega mala soja, pred njom stolić za šivanje. U pozadini prostor prelazi
ENGSTRAND, stolar u otvorenu, nešto užu zimsku haštu koja je zatvorena staklenim
zidovima i staklenim oknima. U desnom zidu zimske hašte su vrata koja
REGINA ENGSTRAiND, djevojka u kući gospođe Alvio«
vode u haštu. Kroz staklene zidove vide se obrisi tmurnog jjordskog
pejzaža, titonulog u jednoličnu kišu.
Engstrand stoji na haštenskim vratima. Lijeva noga mu je malo
iskrivljena; na donu čizme ima drveni dodatak, Regina, sa praznom
kanticom za zalijevanje cvijeća u ruci, sprečava ga da ude.
Radnja se odvija na imanju gospođe Alving uz veliki fjord u
zapadnoj Norveškoj. REGINA (prigušenim glasom): Sta hoćeš? Ne miči se
s mjesta. Sve (kapa vlaga s tebe. ENGSTRAND: Kišica našeg
Gospoda je to, dijete moje! REGINA: E, vražja je to kiša!
ENGSTRAND: iBtise bože, kakve su to riječi, Regina.
(došepa nekoliko koraka u sohu) Ali šta sam ono htio
da kažean — REGINA: Ne lupaj tom nogom, čovječe! Mladi
gospodin
gore leži i spava. ENGSTRAND: Još ležd i spava? Usred
bijela dana? REGINA: Sta se to tebe tiče! ENGSTRAND: Sinoć
sam bio na neukoj pijanki — REGINA: E, to ti vjerujem.
9»
131
ENGSTRAiND: Da, dijete moije, mi ljudi imamo svoje sla-
ibosti —
REGINA: Da, svakako!
ENGSTRAiND: — a, vidiš, toliko je isikušenja na ovome
svijetu; ali, sam .bog zna, da sam već u rano juitro, u ipola
šest, ibio na svom poslu.
REGINA: Pa dobro — ali sad gledaj da se iagsulbiš. Neću da
stojim ovdje kao da imam s tobom rendez-vous.
BNGSTRAND: Sta to nećeš da imaš?
REGINA: Neću da te ovdje ko vidi. Dakle, sad pult pod noge.
ENGSTRAiND (dođe nekoliko koraka hliže): Da znaš da neću
otići prije nego što s tobom ne porazgovarasm. Danas
(popodne završavam svoje iposao dolje u školskoj zigradi,
a onda ću gledati da još večeras parobrodom stignem kući.
REGINA (mrmlja): Sretan ti put!
ENGSTRAND: Hvala lijepa, dijete moje. Vidiš, sutra treba da
se posveti azil i tada će vjerovatno opet poteći opojna pića
na sve strane. Pa, ndka niko ne kaže za Jakoba En^^tranda
da ne može ostati čvrst kad naiđe iskušenje.
REGINA: Ha!
ENGSTRAND: A sutra će se ovdje sastati toliko finih ljudi.
Očekuje se i pastor Manders iz grada.
REGINA: On dolazi već danas.
ENGSTRAND; Eto vddiš. Dovraga — znaš, baš njemu neću
da dajem povoda za predbacivanje.
REGINA: Aha! To je, daikle!
ENGSTRAND: Sta je —?
REGINA (gleda ga oštro): Na šta to opet hoćeš da navu-češ
pastora?
ENGSTRAND: Pst! Pst! Ti baš nisi pri zdravoj pameti! Ja da
navučem pastora? Ma ne, pa pastor je uvijeik bio isuviše
dobar prema meni. Nego šta sam ono htio da ti kažem —
dakle, kako rekoh, večeras opet putujem kući.
REGINA: M o j blagoslov imaš.
132
ENGSTRAND: Da, ali ja bih htio i tebe da povedem, Re-
igina.
REGINA (otvorenih usta): Mene? '— Ma šta kažeš?
ENGSTRAND: Kažem da hoću tđbe da povedem kući.
REGINA (podrugljivo): E, pa, malo ćeš pričekati ddk mene
nagovoriš.
ENGSTRAND: To ćemo još vidjeti.
REGINA: E, pa, možeš biti siguran da ćemo to još vidjeti. J a
koja sam odrasla kod gospođe komornika Alvin-ga —? J a
koja sam skoro kao rođeno dijete u ovoj kući —? J a da
idem tebi? U jednu takvu kuću? Fuj, đavole!
ENGSTRAND: Dovraga, šta to treba da znači? Suiprot-
stavljaš se vlastitom ocu, ti, gudko!?
REGINA (mrmlja): A koliko si puta rekao da te se ja ne tičem?
ENGSTRAND: Koješta, ne obaziri se sad na to —?
REGINA: A koliko si me samo puta izgrdio i rekao da sam —?
Fi done!
ENGSTRAND: Ne, bog dragi zna da nikad nisam upotreb-
ljavao proste riječi.
REGINA: O! Znam ja vrlo dobro koju si ti riječ upotrebljavao.
ENGSTRAND: Možda, ali i to je bilo uvijek samo kad sam bio
malo — hm. Toliko je iskušenja na ovome svijetu, Regina.
REGINA: Uh!
ENGSTRAND: Ili onda kad bi se tvoja majka počela praviti
važna. Pa morao sam i ja imati nešto čime bih je ljutio,
idijete moje. Nije ona bila nizašta. (Imitira) »Pusti me,
Bngstrande! Pusti me na minu! Ja sam tri godine služila
kod komornika Alvinga na Rosenval-du — jesam!«
(Smije se) O, bože, bože, bože! Nikad nije mogla da
zaboravi da je kapetan postao komor-nik za vrijeme
njenog službovanja.
REGINA: Jadna majka — prerano si je u smrt otjerao.
ENGSTRAND (uspravi se): Da, zna se, za sve sam uvijek ja
kriv.
133
REGINA (okrene se, poluglasTw): Uh! Pa orada ova noga!
ENGSTRAND: Sta ks^eš, dijeite mjoge?
REGINA: Pied de mouton!
ENGSTRAND: To je sigurno engleski?
REGINA: Da.
ENGSTRANiD: Nara vino, ovdje si svašta naučila i to nam sad
može dobro doći, Regina.
REGINA (poslije kraće pauze): A šta to, zapravo, namjeravaš
sa mnom u gradu?
ENGSTRAND: Kaiko možeš i da pitaš, šta to namjerava jedan
otac sa svojim jedinim djetetom? Pa zar ja nisam
losamljen i naipušten udovac?
REGINA: Ah, samo ne pooinji s talkvim bnbljarijama. Zašto
hoćeš da budem s tobom u gradu?
ENGSTRAND: Pa, reći ću ti, htio bih da započnem nešto novo.
REGINA (zvizne): Cesto si ii to polkušavao pa je uvigek bilo
naopalko.
ENGSTRAND: Da, ali ovaj puta ćeš vidjeti, Regina! — Nek
me đavo odnese ako —
REGINA (udari nogom): Ne psuj!
ENGSTRAND: Doibro, doibro. Tu, bogami, imaš pravo, dijete
moje! Nego šta ono htjedoh da ikažem — ja sam ovdje
radeći na novom azilu lijepu svoticu ostavio na sitranu.
REGINA: Tako? Pa to ti je dobro.
ENGSTRAND: U šta bi čovjelk i potrošio ovdje kod seljaka to
malo svoje crkavice?
REGINA: Da, pa onda?
ENGSTRAND: Pa, vidiš, sad imam namjeru da novac uložim
u nešto što se isplati. Mislio sam tako neku vrstu
paTisiona za pomorce —
REGINA: Uh!
ENGSTRAND: Sasvim fini pansion, znaš, ne neki svinjac za
mornare. Nebesa, da, to bi moralo biti nešto za kapetane
brodova i kormilare i — za stvarno fine mušterije.
REGINA: A tu bi ja trebala da —?
134
ENGSTRAND: Da mi pomogineš, dabome. Samo tako, svo-
jom pojavom — ti to već shvataš. Prokletstvo, ne bi ti to
bilo teško, dijete moje. Biće ti sve onako kako ti želiš.
REGINA: Da — svakako!
ENGSTRAND: A žena mora biti u takvoj kući — to je jasno
kao dan. Jer uveče mora biti i malo zabave sa pjesmom i
plesom i tako dalje. Ne zaboravi da su to pomorci koji su
putovali po velikim morima, (priđe bliže) Nemoj biti
gluipa, Regina, da sama sebi staješ na puit. Kud to ntiožeš
odavde stići? Sta imaš od toga što te je milostiva gospođa
toliko mazila? čujem da treba ti da paziš na one bitanige u
novom azilu. Zar je to za tebe? Zar si na to spala da se do
smrti izmučiš za te prljave dripce?
REGINA: Ne, kad bi bilo po mojoj želji, onda — no, to još
može i doći. To još može doći!
ENGSTRAND: Sta to još može doći?
REGINA: Ništa, to se tebe ne tiče. — Je li to mnogo novaca
što si stavio na stranu?
ENGSTRAND: Sve u svemu moglo bi biti sedam-osam
stotima kruma.
REGINA: Nije nimalo loše.
ENGSTRAND: Za početak će biti dovoljno, dijete moje.
REGINA: I ne misliš da meni usitupiš nešto od tog novca?
ENGSTRAND: Ne, bogami, to ne mislim.
REGINA: Nećeš mi poslati ni toliko da kupim neki bijedni
materijal za haljinu?
ENGSTRAND: Samo ti pođi sa 'mnom u grad i ostani sa
mnom, pa ćeš imati haljina koliko god hoćeš.
REGINA: Pih! To bih mogla da radim i na svoju ruku da mi se
hoće.
ENGSTRAND: Ne, Regina, bolje je da te vodi očeva ruka. Ja
sad mogu ida imam lijepu kuću u Maloj luci. Zato ne
treba mnogo gotovog novca, a to bi mogla biti neka vrsta
doma za pomorce.
REGINA: Ali ja neću s tobom! Neću nikakvog posla s tobom.
Idi ti svojim putem!
135
ENGSTRAND: Neka me đavo odnese ako ti i ostaneš dugo sa
mnom, dijeite moje. Ah, nažalost! Kad bi se samo znala
ponašati kako treba. Tako zgodna djevojka kakva si
postala zadnjdh godina -—
REGINA: Pa?
ENGSTRAND: Pa ne bi dugo poitrajalo, a došao bi kakav
kormilar ili čak ka(petan —
REGINA: Za taikvog se ja ne bih ni udala. Pomorci nemaju
savoir vivre.
ENGSTRAND: Sta to nemaju?
REGINA: Kažem, poznajem ja pomorce. To nisu prilike za
udaju.
ENGSTRAND: Pa i ne moraš se udavati. To se i ovako isplati.
(Povjerljivije) On — Englez — onaj sa luk-suane jahte —
taj je dao trista Sipecijalnih talira — a ona, ona nije bila
ništa ljepša od tdbe.
REGINA (na njega): Guibi se!
ENGSTRAND: De, de, nećeš me valjda sjoš i udariti.
REGINA: Hoću! Udariću te ako taiko govoriš o majci. Guibi
se, kad ti kažem! (gura ga prema vrtnim vratima) 1 ne
lupaj vratima, jer mladi gospodin Al-ving —
ENGSTRAND: — spava, naravno. Čudnovato koliko se
ibrineš za mladog gosipodina Alvinga — (Tiše) Hoho!
Neće valjda taj —?
REGINA: Napolje! I to smjesta! Ti si uvrnut, čovječe! Ne, ne
tim putem. Otud će doći pastor Manders. Ti niz kuhinjske
stepenice.
ENGSTRAND (nadesno): Evo, odlazim ja, odlazim. A ti malo
porazgovaraj s ovim čovjekom što dolazi. Taj će ti već
kazati šta je svako 'dijete dužino svome ocu. Jer, vidiš,
ipak sam ja tvoj otac. To ti mogu i iz crkvene knjige
dokazati. (On izlazi na druga vrata koja mu Regina otvara
i prešao u jednom istom vozu. Mislim da je sad malo
zatvara ih za njim.
Regina se žurno pogleda u ogledalo, hladi se maramicom
i popravlja ovratnik; onda se opet počne baviti
cvijećem.
136
Manders u ogrtaču i s kišobranom; preko ramena nosi
malu putnu torbu; ulazi kroz baštenska vrata u zimsku
baštu.)
MANDERS: Dobar dan, djevojko Engstrand.
REGINA (okreće se radosno iznenađena): Gle, pa tu je
gospodin pastor! Dobar dan. Zar je parobrod već stigao?
MANDERS: Ovog trena. (Ide kroz zimsku baštu) Ovo kišno
vrijeme što danima traje — b^ je teško.
REGINA (slijedi ga): Ali za zemljoradnika je ovo vrijeme
pravi blagoslov, gosipodine pastore.
MANDERS: Tu, naravno, imate pravo. Mi gradski ljudi tako
malo na to mislimo. (Hoće da skine ogrtač.)
REGINA: Mogu li vam pomoći? — Evo — evo! Kako je
mdkar! Odmah ću ga objesiti u predsoblju. I kišobran —
njega ću otvorditi da se suši.
(Ona odlazi sa stvarima na druga vrata desno. Manders
skida torbu i šešir i stavlja ih na stolicu. U međuvremenu
Regina dolazi ponovo.)
MANDERS: Ah, baš je dobro naći se pod krovom i zaklonom.
No, ovdje na imanju su sigurno svi dobro i zdravo?
REGINA: Da, hvala lijepo.
MANDERS: A ima i dosta posla za sutrašnji dan, zar ne?
REGINA: Da, sve se mora pripremiti.
MANDERS: Nadam se da je gospođa Alving kod kuće?
REGINA: Da, naravno; otišla je gore da skuha čokoladu za
mladog gospodina.
MANDERS: Da, recite — čuo sam još dolje u pristaništu da je
Osvald tu.
REGINA: Stigao je prelkjuče. A tek danas smo ga oče-ikivali.
MANDERS: Nadam se da je svjež i čio?
REGINA: Hvala Ii!Jqpo, tako je. Ali strašno je umoran od
puta. Putovao je bez prekida čak iz Pariza. — Čitav put je
zaspao. Zato moramo tiše govoriti.
MANDERS: Pst! Bićemo sasvim tihi.
137
REGINA (namještajući fotelju kraj stola): Tako, izvolite sjesti,
gospodine pastore, i smjestite se udobno. (On sjeda. Ona
mu dotura stoličicu pod noge) Taiko —! Je li Vam dobro,
gospodine pastore?
MANDERS: Hvala, hvala, izvrsno mi je. (Posmatra je) Znate
šta, djevojko Engstraind — čini mi se da ste baš porasli,
od kad sam vas posljednji put vidio.
REGINA: Mislite, gospodine pastore? Milostiva gospođa kaže
da sam postala punija.
MANDERS: Punija? No da, malo možda — baš kao što tr^ba.
(Kratka pauza.)
REGINA: Treba li da odem po milostivu gospođu?
MANDERS: Hvala, hvala, nije nikakva žurba, drago morje
dijete. — Pa, recite imi sad, dobra moja Regina, kako je
vašem ocu ovdje?
REGINA: Hvala, gospodine pastore, nije mu loše.
MANDERS: On me je poftražio kad je zaidnji put bio u gradu.
REGINA: Stvarno? Uvijek je tako sretan kad može raiz-
govarati s gospodinom pastorom.
MANDERS: A i vi iga sigurno često abilaizite tamo dolje?
REGINA: Ja? Da, da, odem, kad god imam vremena. —
MANDERS: Kao čovjek, vas otac nije od najjačih, djevojko
Engstrand. Trebala bi mu neka čvrsta nika da ga vodi.
REGINA: Ah, da, to bi nelkako bila istina.
MANDERS: Tvdba da ima kraj sebe nekog kome je na-
klon(jen, do čijeg mu je mišljenja stalo. I sam je to tako
islkreno priznao kaid je zadnji put bio kod mene.
REKJINA: Da, i meni je govorio nešto sličino. Ali ne znam
kako bi gospođa Alving bez mene — i to baš said kad
treba da vodimo novi azil. A i ja bih vrlo nerado otišla od
gospođe Alvinig; uvijek je bila tako dobra prema meni.
MANDERS: Ali dužnost kćerke, moja dobra djevojko. —
Naravno, morali biste prvo dobiti pristanak gospođe
Alving.
138
REGINA: Ali ja ne znam ni je li to pristojno, da ja u ovim
godinama vodim domaćinstvo jednom samou.
MANDERS: Sta! Pa, draga djevojko Engstrand, riječ je o
vašem vlastitom ocu!
REGINA: Da, možda je tako, a ipak —. Da, kad bi to bila
dobra kuća i sasvim realan gosipodar —
MANDERS: Ali, draga moja Regina —
REGINA: — neko kome bih i ja bila naklonjena, u koga bih
mogla da se pouzidam, kome bih bila kao kćerka —
MANDERS: Da, ali, drago moje dobro dijete —
REGINA: — onda bih vrlo rado pošla u grad. Ovdje napolju je
sve tako strašno samotno — pa vi i sami znate, gospodine
pastore, šta znači biti sam na svijetu. A ja mogu da kažem
da sam hitra i voljna da radim. Da ne znate vi neko mjesto
za mene, gospodine pastore?
MANDERS: Ja? Zaista, ne, ne znam nikakvo.
REGINA: Ali dragi, dragi gospodine pastore — sjetite se
mene, ako nekad —
MANDERS (ustaje): Da, to zbilja hoću, djevojko Engstrand.
REGINA: Jer ako ja —
MANDERS: Hoćete li sada biti tako ljubazni da odete po
gospođu Alving?
REGINA: Ona će ^odmah biti ovdje, gospodine pastore.
(Odlazi lijevo.)
MANDERS (seta tamo-amo po sohi, u pozadini malo zastane
s rukama na leđima i gleda napolje u vrt. Onda se vrati u
blizinu stola, uzme u ruke knjigu, pogleda naslovnu
stranu, ustukne, a onda razgleda još neke): Hm — zar
tako?! (Gospođa Alving ulazi na desna vrata. Regina je
prati
i odmah zatim izađe na prednja vrata desno)
GOSPOĐA ALVING: (pruža Mandersu ruku): Dobro došli,
gospodine pastore.
MANDERS: Dobar dan, milostiva gospođo. Tu sam, dakle,
kao što sam obećao.
139
GOSPOĐA ALVING: Uvijek tačan kao sat.
MANDERS: Hvala lijepo. Dozvoljavate —?
MANDERS: A vjerujte mi, uopšte nije bilo laiko da se otrgnem.
GOSPOĐA ALVING: Ali naravno. (Sjeda za sto.)
Toliike komisije i službe u kojima sjedim —
MANDERS: Dobro. A sad pazite — (Ode do stolice na kojoj je
GOSPOĐA ALVING: Utoliko je još ljepše od vas što^ ste došli rano.
putna torba, vadi iz nje paket papira, sjeda s druge strane stola
Tako možemo i prije ručka obaviti poslove. Ali gdje vaim je
i oslobađa mjesto za papir) Dakle, evo prvo — (Zastane)
kofer?
Gospođo Alving, otkud ove knjige o v d j e ?
MANDERS (brzo): Maje stvari su dolrje kod bakalina. Tamo ću
GOSPOĐA ALVING: Ove knjige? To su knjige koje ja č i t a m .
prenoćiiti.
MANDERS: Takve knjige vi atate?
GOSPOĐA ALVING: (prikriva smiješak): Zar vas se stvarno ni ovaj
GOSPOĐA ALVING: Naravno da čitam.
puta ne može nagovoriti da prespavate kod mene?
MANDERS: Zar se osjećate bolji i sretnija s lektirom ove vrste?
MANDERS: Ne, ne, poštovana gospođo. Uostalom, najsrdačnije
GOSPOĐA ALVING: Kao da sam, u izvjesnoj mjeri, mirnija.
zahvaljujem. Ostaću itamo dolje, ka!ko sam navilkao. Tako mi
MANDERS: Čudno. U kojoj mjeri?
je zgodnije, kad opet budem morao na palulbu.
GOSPOĐA ALVING: Pa, tu nalazim nešto kao objašnjenje i potvrdu
GO)SPOĐA ALVING: Pa, kako gad želite. Ali inače mislim ipak,
za mnogo toga o čemu sam i sama razmišljala. To je, naime,
nas dvoje starih ljudi —
čudno, gospodine pastore, zapravo nema ništa novo u tim
MANDERS: Ne, nemojte se tako šaliti. Danas ste, naravno,
knjigama; tu je samo ono što svijet uglavnom misli i vjeruje.
zadovoljni iznad svega. Prvo, jer je sutra slavlje, a drugo, što
Samo svijet uglavnom nije načisto s tim, neće to da prizna.
opet imate svog Osvalda.
MANDERS: Ali, dragi bože! Zar vi ozbiljno vjerujete da svijet —?
GOSPOĐA ALVING: Da, kakva sreća, zar ne? Već su prošle dvije
GOSPOĐA ALVING: To svakako vjerujem.
godine otkako je posljednji put bio kod kuće. Ali sad je obećao
MANDERS: Da, ali valjda ipak ne ovdje na selu? Ne ovdje kod nas?
da će ostati kod mene preko cijele zime.
GOSPOĐA ALVING: O, naravno, i ovdje kod nas.
MANDERS: Je li? Obećao je? Pa to je baš lijepo od njega. Jer, mora
MANDERS: Pa, onda moram da kažem —!
da je mnogo privlačndje žlvjeiti u Rimu i Parizu, mogu da
GOSPOĐA ALVING: Uostalom, šta vi to imate da prigovorite ovim
zacmisliim.
knjigama?
GOSPOĐA ALVING: Ali, vidite, o v d j e mu je majka. Moj dragi,
MANDERS: Da prigovorim? Vi valjda ne mislite da se ja bavim
divini dječak — iipalk on ima osjećaja za svoju majku!
ispitivainjem ovakvih proizvoda?
MANDERS: Bilo bi to žalosno, kad bi odvojenost i bavljenje GOSPOĐA ALVING: Dm gim riječima vi i ne pozinajete to što
stvarima kao što je umjetnost bile u stanju da otupe taiko proklinjete?
prirodna osjećanja. MANDERS: Ja sam dovoljno čitao o ovakvim knjigama da ih mogu
GOSPOĐA ALVING: Svaikako. Ali ne, s njim, zaista, neće biti osuditi.
takve nevolje. Baš me zanima, hoćete li ga vi prqp>oznati. GOSPOĐA ALVING: Da, ali vaše vlastito mišljenje —
Uskoro će sići. Malo je prilegao na sofu da se odmori. — Ali
sjedite, idragi moj gospodine pastore.
140
141
MANDERS: Draga gospođo Alving, ima nekih slučajeva u
životu kad se moramo na druge osloniti. To je tako na
ovome svijetu i taiko je dobro. Sta bi ina)če bilo od
IjudsOcog dništva?
GOSPOĐA ALVING: Da, da, — možda imate pravo.
MANDERS: Uostalom, ja nikaiko ne poričem da takve knjige
mogu da budu i privlačne. Ne mogu vam ni zamjeriti što
želite da se upoznate s diihovnim strujanjima koja ipostoje
vam u velikom svijetu — kuda ste i svog sina pusitili da
tako duigo putuje. Ali —
GOSPOĐA ALVING: Ali —?
MANDELEIS (spušta glas): Ali o tome se ne govori, gospođo
Alving. Niko nije dužan da svakom pojedinom čovjeku
polaže račune o tome šta čita i šta misli u svoja četiri zida.
GOSPOĐA ALVING: Naravno da ne, i ja sam tog mišljenja.
MANDERS: Pomislite samo koliko ste obzira dužni ovom
azilu koji ste odlučili da podignete u ono vrijeme, kad su
se vaši pogledi o duhovnim stvarima jako razlikovali od
sadašnjih — koliko j a mogu da prosudim.
GOSPOĐA ALVING: Da, da, to bez daljnjeg priznajem. Ali
mi smo htjeli o azilu —
MANDERS: Htjeli smo govoriti o aizilu, dabome. Dakle, malo
pažnje, dobra gosipođo. Da pređemo na naše poslove.
(Otvara kovertu i vadi neke papire) Vidi/te li ovo?
GOSPOĐA ALVING: Dokumenta?
MANDERS: Sva su tu i u najboljem redu. Vjerujte mi, bUo je
teško da ih doibijean pravovremeno. Morao sam ih
formalno prisiliitii. Vlasti su gotovo mučno savjesne kad
se radi o rješenjima. Ali sad ih evo imamo (lista po
svežnju). Vidite, ovo je ustupnica koja je unesena i u
gruntovnicu za imanje Solvik koje pripada gospodi
Roizenvald, zajedno sa novim zgradama privatnih kuća,
Škole, učiteljskih stanova i kapele koja se tamo nalazi. A
evo i potvrde legaita i zaduž-
142
binskih pravila. Vidite, molim vas — (Čita) »Pravila
djeiojeg doma '2^dužbina kapetana Alvinga' —«
GOSPOĐA ALVING (gleda dokument): To je, dakle.
MANDERS: Za naslov sam uzeo titulu kaipetan, a ne ko-
mornik. Kapetan ne zvuči tako bahato.
GOSPOĐA ALVING: Svaikafco, kako vi mislite.
MANDERS: A evo i štedne knjižice sa ukamaćenim kapitalom
koji je predviđen da pokrije troškove uzdržavanja azila.
GOSPOĐA ALVING: Hvala lijepo. Ali budite tako dobri pa je
zadržite, tako je zgodnije.
MANDERS: Vrlo rado. Ja mislim da novac za sada još
ositavimo u štedionici. Kamatna stopa, doduše, nije bog
zna šta: četiri procenta za pola godine. Ako bi se kasnije
moglo doći do neke dobre založne obliga-cije —
razumljivo da bi prvi prioritet i papir morao biti
nesumnjivo siguran — može se o tome dalje razgovarati.
GOSPOĐA ALVING: Da, da, gospodine pastore, to sve vi
bolje razumijete.
MANDERS: U svalkom slučaju ja ću se raspitati. — A sad još
nešto što stalno hoću da vas pitam.
GOSPOĐA ALVING: A to je?
MANDERS: Treba li da osiguramo zgrade azila ili ne?
GOSPOĐA ALVING: Pa naravno da moraju biti osigurane!
MANDERS: Samo strpljenja, poštovana gosipođo. Moramo to
malo pobliže osmotriti.
GOSPOĐA ALVING: Kod mene je sve osigurano: i zgrada, i
pokretna imovina, i žetva i inventar.
MANDERS: Razumljivo. Na vašem vlastitom iposjedu. To i ja
radim — prirodno. Ali ovdje, vidite, stvari stoje sasvim
drugačije. Azil treba, tako reći, da bude po-svećen jednom
višem životnom zadatku.
t^OSPOĐA ALVING: Da, ali ako —
MANDERS: Sto se mene lično tiče, ja se, zaista, nimalo
r-^c^^^^^ protivio da se osiguramo za svaki slučaj —
GOSPOĐA ALVING: Pa to i ja mislim.
143
im
MANDER'S: — ali kako ćemo s raspoloženjem ljudi iz ove sredine. Njih
vi bolje ipozinajete nego ja.
GOSPODA ALVING: Hm — raspoloženje —
MANDERS: Ima li ovdje znaitan broj onih koji imaju pravo da kažu svoje
mišljenje — koji stvarno imaju pravo na to mišljenje i ikoiji bi se
mogli usprotiviti?
GOSPOĐA ALVING: Sta podrazumijevate pod tim pi-a-vom da kažu
svoje mišljenje?
MANDERS: Pa prije svega mislim na ljude koji su na talko nezavisnim i
uticajnim položajima da nikad nije na odmet ako se njihovo mišljenje
uvaži.
GOSPODA ALVING: Ima ih ovdje raznoraznih koji bi se možda
usprotivili ako —
MANDERS: No, vidite! U gradu ih ima mnoštvo. Pomislite samo na
mnoge pristalice mog kolege! Moglo bi se, zaista, lako iđoći do
zakljusoka da ni vi ni ja nemamo pravog povjerenja u višu volju.
GOSPODA ALVING: Ali šta se vas tiče, dragi gospcKiine pastore. Vi ste
svakaiko uvjereni da —
MANDERS: Da, znam, znam — ja imam svoje čvrsto unutrašnje uvjerenje,
to je svakako istina. Ali uprkos tome ne bismo mogli spriječiti kriva i
štetna tumačenja. A ova bi opet lako mogla da poremete djelatnost
samog azila.
GOSPODA ALVING: Ako se to može desiti, onda —
MANDERS: Takođe ne mogu a da ne pomenem i teški — da, gotovo bih
rekao mučni položaj u kome bih se ja sam mogao naći. U vodećim
krugovima u gradu postoji veliko interesovanje za ovo pitanje azila. Pa
azil je djelomično osnovan i u korist grada i nadajmo se da će u velikoj
mjeri doprinijeti da se olakša komunalna pomoć sirotinji. Ali pošto
sam ja bio vaš savjetnik i brinuo se za poslovni dio stvari, to se plašim
da će zavidljivci prije svega mene naipasti —
GOSPODA ALVING: Da, tome se ne smijete izlagati.
MANDERS: A da i ne pominjem napade koje bi neki listovi i novine bez
svake sumnje -usmjerili protiv mene —
144
GOSPODA ALVING: Dosta, dragi pastore, ovi obiziri su odlučujući.
MANDERS: Dakle, nećete da se osigura?
GOSPODA ALVING: Ne, ostavimo tako.
MANDERS (zavali se u stolicu): Ali ako se jednom d o-g o d i neka
nesreća? Nikad se ne zna. — Da li biste mogli da nadoknadite štetu?
GOSPOĐA ALVING: Ne, to vam otvoreno kažem — to ne bih mogla ni u
kojem slučaju.
MANDERS: Da, ali znate li, gospođo Alving, onda zapravo preuzimamo
značajnu odgovornost.
GOSPOĐA ALVING: Mislite li da možemo drugačije?
MANDERS: Ne. To je baš to. Zajpravo ne možemo drugačije. Ne smijemo
se izlagati nikakvim krivim sudovima. I ne smijemo nipošto izazivati
neraspoloženje u opštini.
GOSPOĐA ALVING: Vi kao svećenik svakako ne.
MANDERS: I ja zaista vjerujem da se možemo pouzdati da će sreća biti uz
jedan ovakav zavod — da, biće on pod posebnom zaštitom.
GOSPOĐA ALVING: Nadajmo se, gospodine pastore.
MANDERS: Hoćemo li, dakle, pri ovome i ostati?
GOSPOĐA ALVING: Da, sigurno.
MANDERS: Dobro. Kako vi hoćete. (Bilježi) Dakle — ne osigurati.
GOSPOĐA ALVING: Uostalom, baš čudno što upravo danas govorite o
tome —
MANDERS: Cesto sam to htio da vas pitam —
GOSPODA ALVING: — jer je juče skoro izibio požar.
MANDERS: Sta kažete?
GOSPODA ALVING: Pa nije se ništa dogodilo. Samo se u stolariji
zapalila blanjevina.
MANDERS: Tamo gdje radi Engstrand?
GOSPOĐA ALVING: Da, kažu da je on često vrlo neoprezan sa šibicama.
MANDERS: Taj čovjelk ima toliko toga u glavi — sve nelka iskušenja.
Bogu hvala sad, kako čujem, živi besprijekornim životom.
10 — 'Drame
145
GOSPOĐA ALVING: Tako? Ko to kaže?
MANDERS: Sam me je u to uvjeravao. A ipak je on i vrijedan
radnik.
GOSPODA ALVING: O, da, samo dok je trijezan —
MANDERS: Da, ta žalosna slabost! Ali ponekad je, kaže,
prisiljen na to zibog svoje bolesne noge. Sasvim me je
ra2aiježio kad je ono zadnji put bio u gradu. Do-
' išao je do mene i prosto nije znao kako da mi zahvali što sam
mu ovdje našao posao, pa može da bude sa Reginom.
GOSPOĐA ALVING: Ali on je ne viđa često.
MANDERS: O, naprotiv, razgovara s njom svaki dan, sam mi
je to rekao.
GOSPOĐA ALVING: No, da, može biti.
MANDEiRS: On jasno osjeća da mu treba neiko ko će ga
suBdržati kad padne u isikuišenje. To je ono što je lijepo
kod Jakoba Engstranda što tako bespomoćno dođe čovjeku
i sam sebe optužuje i prianaje svoje prestupe. Kad je
zadnji put bio kod mene i govorio mi — Cujite, gospođo
Alving, ako njegovo srce zahtijeva da Regina buide kraj
njega —
GOSPOĐA ALVING (hrzo ustaje): Regina!
MANDERS: — onda se vi tome ne biste smjeli suprot-stavdti.
GOSPOĐA ALVING: Tome ću se svakalko s^protstaviti. A
osim toga — Regina će dobiti namještenje u azilu. MANDERS:
Ali pomislite ipak — on joj je otac —
GOSPOĐA ALVING: Ah, znam ja najbolje, kakav joj je om
otac bio. Ne, njemu se ona s mojim pristankoon nikad
neće vratiti.
MANDERS (ustaje): Ali, dobra gospođo, ne budite tako
žestoki. Zaista je tužno kalko vi Engstranda ne shvaćate.
Čini se kao da ste užasnuti —
GOSPOĐA ALVING: (mirnije): Svejedno. Ja sam Reginu
uzela sebi i kod mene će i ostati. (Osluškuje) Tiše, dragi
pastore, dosta s tom temom. (Lice joj se ozari)
146
Oujte! Evo Osvald silazi niiz stepenice. Sad ćemo
samo njemu obratiti pažnju!
(Osvald u lakom ogrtaču sa šeširom u ruci ulazi na
lijeva vrata. Puši lulu)
OSVALD (zastaje na vratima): Ah — pardon — mislio sam
da su gospoda u radnoj sobi. (Dolazi hliže) Dobar dan,
gospodine pastore.
MANDERS fbulji u njega): A —! Pa to je čuidno —
GOSPOĐA ALVING: No, — šta kažete za ovog ov-d j e,
pastore?
MANDERS: Kažem — kažem — pa to je zaista —?
OSVALD: Da! To je zaista izguihljeni sin, gospodine pastore.
MANDERS: Ali, dragi moj mladi prijatelju —
OSVALD: Pa, doibro, recimo sin koji se vratio kući.
GOSPOĐA ALVING: Osvald misli na ono kako ste se vi
protivili da postane silikar.
MANDERS: Ponekad čovjeka zabrinu nečiji koraci, a poslije
ipak — (Potrese mu ruku) Pa, dobro došli! Dobro došli!
Dragi moj Osvalde — valjda vas smijem zvati imenom?
OSVALD: Da. kalko biste me to zvali drugačije?
MANDERS: Lijepo. Sta sam ono htio da kažem, dragi moj
Osvalde — nemojte samo misliti da ja bezuslov-no
proklinjem umjetnički stalež. Pretpostavljam da ih ima
mnogo i u to^m staležu koji uinutra u seibi sa-čiuvaju
nepokvarenu dušu.
OSVALD: Pa, nadajmo se.
GOSPOĐA ALVING (šija od radosti): A ja poznajem jednog
koji je i unutra i izvana nepokvarena duša. Pogledajte ga
samo, gospodine pastore!
OSVALD fšetfca po sohi): Da, draga majko. Dobro, dobro —
MANDERS: Pa, razumljivo — to se ne da sakriti. A vi ste već
postali i poznato ime. Novine su vas često pominjale i to u
vrlo povoljnom smislu. Da, to jest, u posljednje vrijeme
kao da su zašutjele.
10* 14';
OSVALD (stoji kraj cvijeća): U posljednje vrijeme nisam više
smio da đliikam tako mmogo.
GOSPOĐA ALVING: I siiikar se u međuvremenu mora
odmoriti.
MANDERS: Shvatam. Onda se priprema i skuplja snage za
nešto veliko.
OSVALD: Da. — Majko, zar nećemo uskoro jesti?
GOiSPOĐA ALVING: Za manje od pola sata. Ima apetit,
hvala bogu.
MANDERS: I duhan mu prija.
OSVALD: Našao sam očevu lulu gore u sobi i onda —
MANDERS: Aha, to je bHo to.
GOSPOĐA ALVING: Sta to?
MANDERS: Kad je Osvald ušao u sObu sa lulom u usiti-ma,
bilo mi je kao da vidim njegovog oca, živog pred sobom.
OSVALD: Stvarno?
GOSPOĐA ALVING: Kako možete tako nešto reći! Pa Osvald
je sav na imene.
MANDERS: Može biti. Ali tu je jedna crta u uglu usta, nešto
oko usana, što na dlaku podsjeća na Alvinga — barem
sada kad puši.
GOSPOĐA ALVING: Nikako. Ja mislim da Osvald prije ima
nečeg svećeničkog oko usta.
MANDERS: O, da! O, da! Mnoge moje kolege imaju sličnu
crtu.
GOSPOĐA ALVING: A sad ostavi tu lulu, dragi dječače, neću
da mi ovdje zadimiš.
OSVALD (učini to): Rado. Htio sam je samo isprobati jer sam
jednom kao dijete iz nje pušio.
GOSPOĐA ALVING: Ti?
OSVALD: Da. Bio sam još sasvim mali. Ali sjećam se jedne
večeri, došao sam tati u sobu, a on je bio tako veseo i
razuzdan.
GOSPOĐA ALVING: Ah, ne sjećaš se ti ničeg više iz tog
doba.
OSVALD: Naprotiv. Taono se sjećam da me je on posadio sebi
na koljena i dao mi lulu da piišim. »Puši,
148
dječače«, govorio je — »puši snažno!« I ja sam pušio šito
sam mogao bolje, dok nisam osjetio da sam blijed i da mi
sa čela cure krupne kapi znoja. A on se smijao iz sve
snage —
MANDERS: To je vrlo neobično.
GOSPOĐA ALVING: Dragi prijatelju, to je Osvald samo
sanjao. OSVALD: Ne, majko, to nikako nisam sanjao. Jer
onda
— zar si t o zaboravila — onda si ti došla i odnijela
me prdko u dječju sobu. Tamo mi je bilo zlo i vidio
sam da si ti plakala. — Zar je tata često zibijao takve
šale?
MANDERS: U svojoj mladosti bio je on neobično veseo
čovjek.
OSVALD: A ipak je toliko toga stvorio u životu. Toliko
dobrog i korisnog, a nije čak ni ostario.
MANDERS: Da, vi ste stvarno naslijedili ime jednog vrijednog
i časnog čovjeka, dragi moj Osvalde. Nadam se da će vam
to biti podstrek —
OSVALD: Da, trebalo bi da tako bude.
MANDERS: Svakako je lijeipo od vas što ste došli na njegov
dan pomena.
OSVALD: Toliko još mogu učiniti za tatu.
GOSPOĐA ALVING: I da mogu da ga zadržim tako dugo
— to je još najljepše.
MANDERS: Kako čujem, ostaćete ovdje preko zime.
OSVALD: Ostaču neodređeno vrijeme, gospodine pastore.
— Ah, divno je opet biti kod svoje majke.
GOSPOĐA ALVING: Da, zar ne, sine?
MANDERS (gleda ih tronuto): Rano ste otišli u svijet, dragi
moj Osvalde.
OSVALD: Svakako. Ponetkad mislim da je bilo prerano.
GOSPOĐA ALVING: Ah, to ne. Zdravom mladiću to samo
dobro čini. A naročito onome ko je jedinac. Taj ne treba
da čuči uz tatu i mamu i bude razmažen.
149
 MANDERS: To je veliko pitanje, gospođo Alving. Roditeljska
kuća jeste i ostaje najbolje skrovište svakom djjetetu.
OSVALD: Ja se potpuno slažem s gosipodinom pastorom.
MANDERS: Pogledajte samo svog vlasititog sina. Možemo i 0
tome mirno govoriti u njegovom prisustvu. Kakve je to
posljedice imalo za njega? Njemu je dvadeset šest ili dvadeset
sedam godina, a nilkaid još nije imao prilike da uipozna sređen
život i dom. OSVALD: Izvinite, gospodine pastore — ali tu ste
u velikoj zabludi. MANDERS: Taiko? Ja sam mislio da ste se
gotovo isključivo kretali u umjetni&kim krugovima. OSVALD:
Pa i jesam.
MANDERS: I to najviše s mladim umjetnicima. OSVALD: Pa
da. MANDERS: Mislio sam da ti ljudi uglavnom nemaju sred-
sitava da osnuju porodicu, kuću i ognjište. OSVALD:
Mnogo ih je koji nemaju sredstava da se žene,
gospodine pastore. MANDERS: No, upravo to i ja kažem.
OSVALD: Ali zato ipak nisu bez svog doma. Neki od njih ga i
imaj u, i to vrlo sređen i vrlo ugodan dom. (Gospođa Alving
napeto sluša, klimne glavom ali ne kaže ništa)
MANiDBRS: Ali ja ne govorim o neikom momačkom do-
maćinistvu!. Pod domom ja podrazumijevom porodični dom
gdje živi muž sa svojom ženom i djecom. OSVALD: Da. Ili sa
svojom djecom i majkom svoje djece. MANDERS (ustuknu,
zalomi rukama): Ali, milostivi bože —!
OSVALD: Zašto?
MANDERS: 2ivi zajedno sa — majkom svoje djece! OSVALD:
Da, zar bi vam draže bilo da majku svoje djece — otjera?
MANDERS: Vi, dakle, govorite o n e z a k o t n i t i m od-
nosima? O takozvanim d i v l j i m brakovima?
150
OSVALD: Nikad nisam vidio nešto naročito divlje u za-
jedničkom životu tih ljudi.
MANDERS: Ali kako je moguće da jedan — jedan imalo
pristojan čovjek ili jedna mlada žena može da živi takvim
životom — pred očima čitavog svijeta!
OSVALD: Ali šta da rade? Siromašan, mlad umjetnik —
siromašna, mlada djevojka. — Ženidba košta novaca. Sta,
dakle, da rade?
MANDERS: Sta da rade? Da, gospodine Alving, ja ću vam
reći šta treba da rade. Prije svega, trebalo je da se klone
jedno drugog — to je trebalo da rade!
OSVALD: S takvim govorom nećete daleko stići kod mladih
zaljubljenih ljudi od krvi i mesa.
GOSPOĐA ALVING: Ne, nećete daleko stići!
MANDERS (nastavlja): I da vlasti trpe tako nešto! Da Itako
nešto može da se događa pred očima svijeta. (Okreće se
gospođi Alving) Zar nisam imao razloga da budem
zaibrinut za vašeg sina? U krugovima gdje je nesikriveni
nemoral u punom jeku i gdje je već i korijen pustio.
OSVALD: Hoću da vam kažem nešto, gospodine pastore. Ja
sam stalan gost nedjeljo^m u nekim od tih nesređenih
doimaćinstava —
MANDERS: I to nedjeljom!
OSVALD: Da, pa tad se zabavlja. Ali nikad tamo nisa-m čuo
neku neugodnu riječ niti saim bio svjedok ičega što bi se
moglo nazvati nemoralnim. Ne, a znate li kad i gdje sam ja
naišao na nemoral u umjetničkim krugovima?
MANDERS: Hvala bogu, ne znam.
OSVALD: No, onda ću biti tako slobodan, da vam kažem.
Naišao sam na nemoral onda kad bi neki od naših
primjernih muževa i očeva porodice došao u Pariz da se
malo na svoj način zabavi — i onda nama umjetnicima
učinio čast da nas potrti u našim siromašnim krčmama. Tu
smo imali šta naučiti. T a gospoda su nam znala pričati o
nekim mjestima i stvarima 0 kojima mi ne bismo nikad ni
sanjali.
151
 MANDEiRS: Sta?! Vi hoćete da kažete, da časni muževi iz
našeg sela —
OSVALD; Zar niste nikad čuli kalko se ti časni muževi tuže na
sve veći nemoral u inostranstvu, kad se apet vrate kući?
MANDBRS: Da, naravno. —
OSVALD: Može im se mirno na riječ vjerovati. Ima među
njima stručnih ljudi. (Hvata se za glavu) Ah! — taj lijepi,
taj divni život slobode tamo vani — da tako smije da se
blati!
GOSPOĐA ALVING: Ne smiješ se ueibuđivati, Osvalde, to ti
šikodi.
OSVALD; Imaš pravo, majko. Nije mi to zdravo. Ovaj
proikleti umor, vidiš li? Pa, sad ću još malo prošetati prije
jela. Oprostite, gospodine pastore, vi ne možete da se
uživite u ovo, ali taiko je to sa mnom. (Ode na druga vrata
desno)
GOSPOĐA ALVING: Jadni moj dječak —!
MANDEEiS: Da, to već možete reći. Dotle je, dakle, došao!
(Gospođa Alving ga gleda i šuti)
MANDERS (hoda tamo-amo): Sam se nazvao izgubljenim
sinom. Da, nažalost — nažalost!
GOSPOĐA ALVING (gleda ga nepomično).
MANDBRS: I šta vi kažete na sve ovo?
GOSPOĐA ALVING: Kažem da Osvalld u svakoj riječi ima
pravo.
MANDERS: Pravo? Pravo! S ovalkvim dokazima!
GOSPOĐA ALVING: Ja sam ovdje u svojoj osamljenosti
došla na iste misli, got^podine pastore, ali nisam nikad
imala hrabrosti da u to dimem. Pa, dobro, moj dječak će
govoriti i za mene.
MANDERS: Vi ste žena vrijedna žaljenja, gosipođo Alving.
Ali sad ću vam uputiti oi^biljnu riječ. Sad ne stoji pred
vama vas potsilovođa i savjetnik niti pri-jateilj iz mladosti
vaš i vašeg muža. — Sad ovo stoji svećenik — onako kako
je stajao pred vama u onom času najveće zablude vašeg
života.
GOSPOĐA ALVING: I šta ima da mi kaže svećenik?
152
MANDBRS: Prije svega, hoću da vam osvježim sjećanje,
gosipođo Alving. Trenutak je dobro izabran. Sutra je
desetogodišnji pomen vašem mužu. Sutra će biti otkriven
spomenik njemu koji je otišao u vječnost. Sutra ću
govoriti čitavom jatu otkupljenih — ali danas hoću da
govorim samo vama.
GOSPOĐA ALVING: Dobro, gospodine pastore, onda go-
vorite!
MANDERS: Sjećate li se da ste se poslije nepune godine vašeg
ibraka našli na samom rulbu propasti? Da ste napustili
svoju kuću i ognjište, — da ste pobjegli od svog muža —
da, gospođo Alving, poibjegli, pobjegli, d da ste odbijali
da mu se vratite, kdliko god vas je molio i preklinjao?
GOSPOĐA ALVING: Zar ste zaboravili kako sam se osjećala
beskrajno nesretnom u toj prvoj godini?
MANDERS: Upravo to je pravi duh pobune, tražiti sreću u
ovome životu. Kakvo pravo na sreću imamo mi ljudi? Ne,
mi moramo vršiti svoju dužnosit, cijenjena gospođo! A
vaša dužnost je bila da ostanete uz svog mtiiža koga ste
jedanput izabrali i za koga ste bili vezani svetim vezama.
GOSPOLA ALVING: Vi vrlo dobro znate kalkav je život tada
vodio Alving i kud je bio zabrazidio.
MANDERS: Znam vrlo dobro kakve su se glasine širile o
njemu i ja sam, naravno, posljednji koji bi pohvalio njegov
način života u 'mlađim godinama, ukoliko bi te glasine
bile zasnovane na istini. Ali žena nije pozvana da bude
sudi ja svome mužu. Vaša dužnost je bila da u skrušenosti
nosite svoj križ koji vam je viša volja odredila. Ali mjesto
toga, vi ste s gnušanjem odbacili od sebe taj križ, naptistili
onoga koji se spoticao a koga ste morali poduprijeti, stavili
ste na kodku svoje ime i dobar glas i — zamalo pa da
uništite i glas nekih drugih.
GOSPOĐA ALVING: Nekih drugih? Valjda mislite j e d-n o g
drugog.
153
MANDERS: Bilo je to nečuveno bezobzirno od vas što
ste kod mene tražili utočište. GOSPOĐA ALVING: Kod
našeg svećenika? Kod našeg
ikučnog prijatelja?
MANDERS: Upravo zato. — Da, zahvalite našem dragom
Gosipodu bogu, što sam ja imao potrebne čvrstine — što
sam vas odgovorio od vaše lude namjere i što mi je bilo
dato da v^ vratim na put dužnosti i u kuću vašeg bračnog
gospodara.
GOSPOĐA ALVING: Da, Manders, zaista, to vama treba da
zahvalim.
MANDERS: Ja sam bio samo slaibo oruđe u ruci Svevišnjeg. I
zar mije iz toga, što sam vas poitčinio vašoj idužnositi i
poslušnosti — zar vam nije iz toga pro-izašao bogati
blagoslov za čitav dalji život? Zar nije bilo sve onako kako
sam vam i prorekao? Zar se nije Alving odrekao svojih
zabluda, kaiko i dolikuje jednom miužu? Zar nije od tada
živio s vama bes-prijelkorno i u ljubavi do kraja svog
života? Zar nije postao ddbroičiinitelj za čitav ovaj kraj i zar
nije i vas uzdigao tako da ste mu postepeno postali saradnica
u svim njegovim poduhvatima? I to vrijedna sarad-^ nica. O,
znam ja to, gosipođo Alving, i tu sam vam dužan pohvalu.
— Ali sada dolazim do druge velike pogreške u vašem
životu.
GOSPOĐA ALVING: Sta hoćete time da kažete?
MANDERS: Isto onako kako ste ranije zanemarili dužnost
žene taiko ste kasnije zanemarili dužnosit majke.
GOSPOĐA ALVING: A —!
MANDERS: Duh samovolje je neizlječivo zavladao vašim
životom. Sve vaše težnje su se okrenule ka neobuzdanosti
i bezakonju. Svaka spona vam je bila nepodnošljiva. Sve
što vam je u životu padalo teško, vi ste odbacivali bez
ikakvih obzira i savjesti kao nelki teret, s kojim smijete
uraditi šta god hoćete. Kad vam nije odgovaralo da budete
suipruga — vi ste napustila svoga muža. Kad vam je bilo
teško da
154
ibudete majka, poslali ste svoje dijete od sebe — među
tuđe ljude.
GOSPOĐA ALVING: Da, to je istina, to sam učinila.
MANDERS: Ali zato ste mu postali tuđi.
GOSPOĐA ALVING: Ne, ne, to nisam.
MANDERS: J e s t e . M o r a l i ste. I kako bi bilo drugačije?
Razmislite dobro, gospođo Alving. Vi ste teško sagriješili
prema svome mužu — to priznajete i time što mu dolje
podižete ovaj spomenik. Ali treba da spoznate da ste
griješili i prema sinu. Možda još ima vremena, da ga
vratite sa krivog puta. Vratite se i sami. Uspostavite u
njemu ono što se još da uspostaviti. Jer — (Podiže
kažiprst) — za ljubav istine, gospođo Alving, vi ste jedna
grešna majka. — Smatrao sam svojom dužnošću da vam
ovo kažem. (Pauza)
GOSPOĐA ALVING (lagano i savlađujući se): Sada ste vi
govorili, gospodine pastore, a i sUtra ćete govoriti javno,
kraj spomenika moga muža. Ja sutra neću govoriti. Ali
sada ću vam ponešto reći, isto tako kako ste vi govorili
meni.
MANDERS: Naravno. Hoćete da iznesete izvinjenje za svoja
djela.
GOSPOĐA ALVING: Ne. Hoću samo da pričam.
MANDERS: Dakle?
GOSPOĐA ALVING: Ovo što ste sada govorili o meni, mome
mužu i našem zajedničkom životu poslije, nakon što ste
me, kako ste se izrazili, vratili na put 'dlužnosti, — to sve
vi niste vidjeli svojim očima. Jer od onda vi — naš
svakodnevni gost i prijatelj — niste više sttipili u našu
kuću.
MANDERS: Pa vi i vaš muž ste odmah potom napustili grad.
GOSPOĐA ALVING: Da. I za života moga muža niste se
nikad kod nas ni pojavili. Tek sada su vas poslovi prisilili
da me posjetite, kad ste morali da se bavite pitanjem azila.
155
 MANDERS (tiho i nesigurno): Helena, ako je ovo predba-
civanje, onda, molim vas, razmislite —
GOSPOĐA ALVING: — kako ste morali imati obzira prema
svom položaju, dabome. I dalje, da sam ja bila jedna
odbjegla žena. Prema taikvim bezobzirnim žen-slkim
stvorenjima čovjek nikad nije dovoljno oprezan.
MANDERS: Draga — gospođo Alving, pa to je takvo bez-
mjemo pretjerivanje —
GOSPOĐA ALVIOSrG: Da, da, da — može biiti. Htjella sam
samo da kažem da se vi, govoreći o mojim bračnim
odnosima, bez daljnjeg oslanjate samo na opšte rašireno
mišljenje.
MANDERS: No, da. I šta onda?
GOSPOĐA ALVING: A sada, Manders, sad hoću da vam
kažem istinu. Z^klela sam se da ćete je jedanput saznati.
Samo vi!
MANDERS: I šta je istina?
GOSPOĐA ALVING: Istina je da je moj muž umro isto onako
izopačen kaiko je živio čitavog svog života.
MANDERS (rukom traži stolicu): Sta to govorite?
GOSPOĐA ALVING: Poslije devetnaest godina braka isto
onako izopačen — barem u svojoj pohoti — kakav je bio i
prije nego što ste nas vjerili.
MANDERS: I te mladenačke zablude — te neumjerenosti —
prestupe, ako hoćete, to vi zovete izopačenim životom!
GOSPOĐA ALVING: Naš kućni Ijekar je upotrijebio taj izraz.
MANDERS: Sad vas ne razumijem.
GOSPOĐA ALVING: Nije ni potrebno.
MANDERS: Sve mi se vrti. Vaš cijeli brak — dugogodišnji
zajednički život s mužem znači nije bio ništa drugo nego
prekriveni ponor!
GOSPOĐA ALVING: To i ništa drugo. Sad znate. MANDERS:
U tome — u tome ne mogu da se snađem. Ne mogu da shvatim!
Ne mogu da sagledam! Kako je bilo moguće da —? Kako se
tako nešto moglo zadržati u tajnosti?
156
GOSPOĐA ALVING: Zato sam se ja svakodnevno i ne-
prestano borila. Kad smo dobili Osvalda, izgledalo je da je kod
Alvinga nastupilo neko poboljšanje. Ali to nije dugo trajalo.
Sad sam se morala dvostruko boriti, boriti se na život i smrt da
nilko ne sazna kakav je čovjeik otac moga djeteta. A vi i sami
znate kako je Alving pridobijao svačije srce za seibe. Niko o
njemu ne bi pomislio ništa loše. On je ipripadao onim ljudima,
čiji dobar glas ne strada zbog njihovog života. Ali onda,
Manderse, i ovo morate saznati — onda je došlo ono
najodvratnije. MANDERS: Nešto još odvratnije?
GOSPOĐA ALVING: Gledala sam mu kroz prste, iako sam vrlo
dobro znala šta se potajno događalo izvan kuće. Ali onda je
sablazan prodrla i u naša četiri zida — MANDERS: Sta kažete!
Ovdje!
GOSPOĐA ALVING: Da, ovdje u našoj vlastitoj kući. Tamo
unutra — (Pokazuje prva vrata desno) — u trpezariji, tamo su
mi se prvi puta otvorile oči. Imala sam tamo nekog podla, a
vrata su bila samo pritvorena. Tako sam čula kako je naša
sobarica došla iz bašte s vodom za cvijeće. MANDERS: No, i
—?
GOSPODA ALVING: Odmah iza toga čula sam da je ušao i
Alving. Čula sam kako joj on nešto šapuće. A onda sam čula —
(S kratkim smijehom) — o, još i danas mi to tako grozno i
istovremeno tako smiješno odjekuje u ušima — čula sam svoju
vlastitu služavku kako šapće: Pustite me, gospodine
komorniče! Ostavite me na miru! MANDERS: Kakva
neiprisitojna lakomislenost! Ah, tu nije bilo ništa drugo, nego ta
lakomislenost, gospodo Alving. Vjerujte mi!
GOSPOĐA ALVING: Uskoro sam saznala što sam morala
.povjerovati. Komornik je kod djevojke proveo svoju volju
— i taj odnos je imao posljedice, gospodine ipastore.
157
MANDERS (kao okamenjen): I to sve ovdje u kući! U ovoj
kući!
GOSPOĐA ALVING: Mnogo sam ja propatila u ovoj kući. Da
bih ga privezala za kuću — uveče i noću — morala sam
mu gore u njegovoj sobi praviti društvo u njegovom
tajnom pijančevanju. Tu sam morala da
i . sjedim s njim u četiri Oka, da se s njim kucam i pijem, da
slušam njegove bezobrazne i besmislene govore, morala
sam da se hrvam s njim, da bih ga stavila u krevet —
MANDERS (potresen): I to ste sve mogli podnijeti?!
GOSPODA ALVING: Sve sam to podnosila za svog malog
sina. Ali kad me je snašla i ta posljednja nevolja, ikad je
moja vlastita služavka —, tada sam se za-
■ Iklela da to mora prestati! I tad sam ja preuzela uzde
i vlast u kući u svoje ruke — i to sasvim i potpimo
— vlast nad njim i nad svima drugima. Jer sad sam,
vidite, imala oružje protiv njega: nije se usudio ni
da pisne. To je bilo u ono vrijeme, kad sam Osvalda
' ' dala od kuće. Ulazio je već u sedmu godinu, počeo da
primjećuje i zapitkuje, kako to već sva djeca rade. To
nisam mogla da podnesem, Manderse. Činilo mi se da će i
saim zrak koji udiše u ovoj okuženoj kući otrovati moje
dijete. To je bio razlog što sam ga dala
■od sebe. A sad shvatate i to, zašto nije smio više ni
■nogom stupiti u ovu kuću, dok mu je otac bio živ. Niko živi
ne zna koliko me je to koštalo.
MANDERS: Vi ste, stvarno, isikuisili šta je život.
GOSPODA ALVING: Nikad ja to ne bih izdržala da nije bilo
mog rada. Da — jer ja, stvanno, mogu reći da sam radila!
Povećavanje našeg posjeda, sva ona usavršavanja i
praiktična usmjeravanja za koja je Alving požnjeo slavu i
hvalu — zar mislite da je on za tako nešto imao
inicijative? On koji je po cijele dane ležao na sofi i čitao
neki stari kalendar! Ne. Još ću Vam i ovo kazati: ja sam
bila ta koja ga je pod-sticala ako je ponelkad i imao
svijetle trenutke. J a sam bila ta koja sam morala da vučem
čitav teret.
158
kad bi on ponovo zaipadao u svoje razuzdanosti ili se
lomio u jadu i bijedi.
MANDERS: I u sjećanje na takvog čovjeka vi podižete
spomenik.
GOSPOĐA ALVING: Tu vidite moć zle savjesti.
MANDERS: Savjesti? Kako to mislite?
GOSPOĐA ALVING: Uvijek sam mislila da će istina jedanput
neminovno izbiti na svjetlo dana i da će se u nju
povjerovati. Zato bi ovaj azil trebao da pobije sve ružne
glasine i otkloni svaku sumnju.
MANDERS: Tu svrhu ste sigurno i postigli, gospođo Alving.
GOSPOĐA ALVING: A onda sam imala i drugi razlog. Nisam
željela da Osvald, moj dragi dječak, bilo šta naslijedi od
svoga oca.
MANDERS: Dafcle, od A l v i n g o v o g imetka je —?
GOSPOĐA ALVING: Da. Iznosi koje sam iz godine u godinu
ulagala u ovaj azil, čine otprilike onu sumu — to sam
tačno izračunala — sumu zlbog koje je u svoje vrijeme
poručnik Alving bio dobra partija —
MANDERS: Razumijem vas.
GOSPOĐA ALVING: To je bila Oitikupnina —. Ja neću da
išta od tog novca pređe u Osvaldove ruike. Neka moj sin
sve dobije od mene — talko neka bude. (Osvald ulazi na
druga vrata desno. Šešir i ogrtač je
ostavio napolju.)
GOSPOĐA ALVING (ide mu u susret): Već se vratio, moj
dragi, dragi dječak!
OSVALD: Da. Sta da radim napolju po toj vječnoj kiši? Ali,
čujem da idemo za sto. To je famozno!
REGINA (s paketom izlazi iz trpezarije): Evo paket za
milostivu gospođu. (Pruža joj ga.)
GOSPOĐA ALVING (gleda u Mandersa): Možda su svečane
pjesme za sutra.
MANDERS: Hm.
REGINA: I sto je postavljen.
GOSPOĐA ALVING: Dobro, odmah ćemo doći. Hoću samo
— (Počinje da otvara paket.)
159
 \i
REGINA (Osvaldu): Želi li g0SiP>0idin Alving bijelo ili crno
porto vino?
OSVALD: Oba, djevojko Engstrand.
REGINA: Bien —, vrlo dobro, gospodine Alving. (Odlazi u
trpezariju.)
OSVALD: Pomoći ću joj da otvori flaše. — (Odlazi u trpezariju,
vrata ostaju poluotvorena.)
GOSPOĐA ALVING (otvorila je paket): Tačno, to su svečane
pjesme, gosipodine pastore.
MANDERS (sklopljenih ruku): Kako li ću sutra da održim svoj
svečani govor radosne duše, kad —!
GOSPOĐA ALVING: Ah, već ćete nekako znati da se izvučete.
MANDERS (tiho, da ga ne čuju u trpezariji): Da, ne smijemo
izazivati neprilike.
GOSPOĐA ALVING (prigušenim ali čvrstim glasom): Ne. Ali
tiane je i duga, ružna koimedija završena. Od prekosutra će
za mene biti, kao da umrli nikad nije ni živio u ovoj kući.
Nikog drugog neće biti ovdje, samo moj dječak i njegova
majka. (Iz trpezarije se čuje da se prevrnula stolica. Odmah
zatim i govor.)
REGININ GLAS (oštrim šapatom): Ali, Osvalde! Jesi li lud?
Pusti me na miru!
GOSPOĐA ALVING (grozi se): Ah —! (Bulji kao van sehe u
poluotvorena vrata. Čuje se kako Osvald kašlje i pjevucka.
Otvara se flaša.)
MANDERS (zaprepašteno); Sta je ovo? Sta se to do-g a đ a,
gospođo Alving?
GOSPOĐA ALVING (promuklo): Sablasti. Onaj par iz zimske
bašte — obilazi!
MANDERS: Sta kažete! Regina —? Ona je —?
GOSPOĐA ALVING: Da. Dođite. Ni riječi — (Ona uzima
Mandersa pod ruku i ide teturajući prema trpezariji.)
160
DRUGI CiN
Jsta soha. Maglena kiša još uvijek pritišće krajolik. M an d
er s i g o s p o d a A l v i n g dolaze iz trpezarije.
GOSPOĐA ALVING (još na vratima): Nazdravlje, gospodine
pastore. fGouori gledajući u trpezariju) Zar nećeš s nama,
Osvalde?
OSVALD (iznutra): Hvala, ne. Htio bih još malo da izađem.
GOSPOĐA ALVING: Da, možeš. Baš je malo prestala kiša.
(Zatvara vrata trpezarije, ode do vrata predsoblja i zove)
Regina!
REGINA (izvana): Da, milostiva?
GOSPOĐA ALVING: Siđi u praonu i pomozi ako vijenaca.
REGINA: Svakako, milostiva.
GOSPOĐA ALVING (uvjeri se da je Regina otišla, pa zatvori
vrata).
MANDERS: Može li on unutra šta čuti?
GOSPOĐA ALVING: Kad su vrata zatvorena, ne može. Osim
toga, izašao je.
MANDERS: Još sam kao da me neko udario po glavi. Ne znam
kako sam mogao progutati i jedan zalogaj od onog dobrog
jela.
GOSPOĐA ALVING: Ni ja. Ali šta da radimo?
MANDERS: Da, šta da radimo? Duše mi, ja ne znam. Nisam
dorastao ovakvoj situaciji.
GOSPOĐA ALVING: Uvjerena sam da se nesreća još nije
dogodila.
11 — Drame 161
MANDERS: Ne, neka nas nebesa očuvaju! Ali i ovo je već
nepristojan odnos.
GOSPOĐA ALVING: Čitava stvar je Osvaldova luda ideja, u
to možete biti sigurni.
MANDERS: Da, ja, kao što sam rekao, nisam upućen u ovakve
stvari, ali stvarno mislim —
GOSPOĐA ALVING: Ona m o r a iz kuće. I to smjesta. To je
jasno kao dan.
MANDERS: Da, razumljivo.
GOSPOĐA ALVING: Ali kuda? Ne možemo preuzeti od-
govornost ako —
MANDERS: Kako kuda? Naravno, kući, svome ocu.
GOSPOĐA ALVING: Kome, rekoste?
MANDERS: Svome — ne, Engstrand joj onda nije —. Ali,
dragi bože, kako je to moguće, dobra gospođo? Možda se
ipak varate.
GOSPOĐA ALVING: Nažalost, uopšte se ne varam. Jo-hana
mi je morala priznati, pa Alving nije mogao da poriče.
Tako nije preositalo ništa drugo nego da se stvar zataška.
MANDERS: Da, to je valjda bio jedini izlaz.
GOSPOĐA ALVING: Djevojka je morala odmah iz službe, i
dobila je znatnu svotu da do daljnjega šuti. Za ostalo se
pobrinula sama, kad je stigla u grad. Obnovila je svoje
staro poznanstvo sa stolarom Eng-strandom, dala mu
vjerovatno do znanja koliko ima novaca i ispričala neku
priču o strancu koji se ovdje preko ljeta bio usidrio sa
luksuzmo-m jahtom. Onda su se ona i Engstrand na vrat
na nos vjenčali. Pa vjenčali ste ih vi lično.
MANDERS: Ali kako da objasnim sebi —. Još se jasno sjećam
kako je Engstrand došao da naruči vjenčanje. Bio je
totalno slomljen i gorko se optuživao zbog lakomislenosti
za koju su krivi i on i njegova vjerenica.
GOSPOĐA ALVING: Pa on je morao da uzme krivicu na
sebe.
162
MANDERS: Ali taikva neiskrenost! I to prema m e n i ! To
nikaiko i nikad ne bih pomislio o Jakobu Eng-strandu. No,
za to će mi još odgovarati, neka se dobro pripremi. — A
onda nemoral takve veze! Radi novca —! Kolika je bila
svota, kojOim je djevojka raspolagala?
GOSPOĐA ALVING: Bilo je trista talira.
MANDERS: Da, zamislite samo, vjenčavati se s nekom
propalom djevojkom za bijednih trista talira.
GOSPOĐA ALVING: Da, a šta kažete za mene koja sam se
vjenčala sa jednim propalim čovjekom?
MANDERS: Ali zaboga milog — šta to govorite? Kakav
propali čovjek!
GOSPOĐA ALVING: Zar vi mislite da je Alving, kad sam ja
poišla s njim pred oltar, bio čistiji od Johane, kad se
Engstrand vjenčao s njom?
MANDERS: Da, ali to su toliko različite stvari, kao nebo i
zemlja —
GOSPOĐA ALVING: Nipošto nisu toli/ko različite. Svakako,
razlika u cijeni je bila ogroimna — bijednih trista talira i
čitav jedan imetaik.
MANDERS: Ma kako to možete i porediti. Pa vi ste se
posavjetovali i sa svojim srcem i sa svojom porodicom.
GOSPOĐA ALVING (ne gledajući ga): Mislim da ste vi
mogli znati kuda je bilo tada zalutalo ono što zovete
mojim srcem.
MANDERS (otuđeno): Da sam to mogao znati, ne bih bio
svakodnevni gost u kući vašeg muža.
GOSPOĐA ALVING: Pa, jedno je sigurno, da se ja sa samom
sobom nisam istinski posavjetovala.
MANDERS: Onda jeste barem sa svojom najbližom poro-
dico^m, kako je i red: sa svojom majkom i dvjema
tetkama.
GOSPOĐA ALVING: Da, to je istina. Njih tri su riješile
računski zadatak mjesto mene. Ah, ne bi čovjek vjerovao
kako su jasno umjele da izlože, da bi bila prava ludost
odbiti jednu takvu ponudu. Kad bi moja majka
u* 163
 mogla sada pogledati odozgo i vidjeti kud me je odvela
sva ta divota!
MANDERS: Niko ne može biti odgovoran za ovakav lis'hod.
Jedno je svakako sigurno, vaš brak je sklopljen u
potpunom skladu sa redom i zakonom.
GOSPOĐA ALVING (kraj prozora): Da, da, red i zakon!
Ponekad mislim da se na n j i m a i zasnivaju sve nevolje
ovoga svijeta.
MANDEiRS: Gospođo Alving, vi griješite dušu.
GOSPOĐA ALVING: Da, može ibiti, ali ne mogu više da
podnosim sve te okove i obzire. Ne mogu. Moram se
domoći slobode.
MANDERS: Kalko to mislite?
GOSPOĐA ALVING (bubnja prstima po prozoru): Nisam
trebala držati u tajnosti Alvingov način života. Ali onda se
nisam usuđivala ninašta drugo — ni zbog same sebe.
Takva sam bila kukavica.
MANDEIRS: Kukavica?
GOSPOĐA ALVING: Da su ljudi nešto saznali, rekli bi: jadan
čovjek! Sasvim je shvatljivo da tako poročno živi. Pa on
ima ženu koja mu bježi.
MANDERS: Moglo bi se tako govoriti s izvjesnim pravom.
GOSPOĐA ALVING (gleda ga čvrsto): Da sam ja kao što
■treba, uzela bih Osvalda preda se i r^kla mu: Slušaj,
dječače moj, tvoj otac je bio propao čovjek —
MANDERS: Milostivi bože —
GOSPOĐA ALVING: — i onda mu sve ispričala što sam
ispričala vama — u tančine sve.
MANDERS: Još malo pa ću se izgroziti nad vama, gospođo
Alving.
GOSPOĐA ALVING: Znam. Pa ja to znam! I sama se grozim
talkvih misli. (Napušta prozor) Takva sam /kukavdca.
MANDERS: I to zovete kukavičlukom, što jednostavno vršite
svoju dužnost i obavezu? Zar ste zaiboravili da je dijete
dužno da poštuje i voli oca i majku?
164
GOSPOĐA ALVING: Bolje da ne uzimamo sve taiko opće-
nito. Bolje da se upitamo: je li Osvald dužan da poštuje i
voli komornilka Alvinga?
MANDERS: Zar se u vašem materinsikom srcu ne javlja ni
glas, koji vam zabranjuje da rušite ideale svoga sina?
GOSPOĐA ALVING: No, a istina?
MANDERS: A ideali?
GOSPOĐA ALVING: Ah — ideali, ideali! Da samo nisam
takva kukavica, kakva jesam!
MANDERS: Nemojte prezirati ideale, gospođo Alving, jer —
to će vam se teško osvetiti. A tek Osvaldiu! Osvald i
onako nema mnogo ideala — nažalost! Ali koliko sam ja
mogao da primijetim, on svoga oca smatra nekom vrstom
ideala.
GOSPOĐA ALVING: Tu imate pravo.
MANDERS: A takvo njegovo gledanje ste vi sami pobudili i
njegovali ga putem pisama.
GOSPOĐA ALVING: Da. Bila sam prisiljena dužnošću i
Oibzirima i zato sam lagala svog dječaka iz godine u
godinu. O, kakva sam kulkavica, kakva sam samo
kukavica bila!
MANDERS: Vi ste u svome sinu učvrstili jednu sretnu iluiziju,
gospođo Alving — i to ne smijete omalovažavati.
GOSPOĐA ALVING: Hm, ko zna je li to bilo dobro. — U
svakom slučaju neću da znam za tu petljavinu sa
Reginom. On ne smije unesrećiti jadnu djevojku.
MANDERS: Ne, dobri bože, to bi bilo strašno.
GOSPOĐA ALVING: Kad bih znala da on misli ozibiljno i da
bi to bilo na njegovu sreću —
MANDERS: Kako? Sta bi onda?
GOSPOĐA ALVING: Ali to ne bi bilo, Regina nije za to.
MANDERS: Sta? Na šta to mislite?
GOSPOĐA ALVING: Da nisam takva bijedna kukavica,
kaJkva jesam, rekla bih mu, oženi je, ili radite šta god
hoćete ali samo bez prevare.
165
MANDERS: Milostivi bože —! Još i zaikooiiti brak! Tako nešto
užasno —! Nečuveno.
GOSPOĐA ALVING: Da. Vi kažete nečuveno. A riiku na srce,
gospodine pastore, zar mislite da je ovdje na selu malo bračnih
parova koji su isto tako bliski rođaci?
MANDERS: Ja vas uopšte ne razumijem?
GOSPOĐA ALVING: O, razumijete vi mene sasvim doibro.
MANDERS: No, da, vi mislite na ne'ki mogući slučaj kada —. Da,
nažalost, porodični život nije uvijek tako čist, kakav bi trebao da
bude. Ali to na šta vi ^ mislite, to se nikad ne može znati — barem
ne si-igurno. Ovdje naprotiv — da biste vi, jedna majka, mogili
pristati da vaš sin —!
GOSPOĐA ALVING: Ali ja to neću. Ja ne bih mogla na to pristati
nizašta na svijetu. To upravo i kažem.
MANDERS: Zato što ste kukavica, kako ste se izrazili. A da niste
kukavica — o. Stvoritelju, — t^va strašna veza.
GOSPOĐA ALVING: Uostalom i mi svi zajedno potičemo od neke
vrste takve veze, rečeno je. A k o je to tako uredio na svijetu?
MANDERS: O takvim pitanjima neću da raispravljam s vama,
gospođo Alving, zato vi uopšte nemate prave razJboritosti.
Usuđujete se da kažete da je kukavički od vas—!
GOSPOĐA ALVING: Slušajte, dakle, kako ja to mislim. Ja sam
plašljiva i plaha jer u seibi osjećam nešto sablasno, čega nikad
ne mogu sasvim da se oslobodim.
MANDERS: Kako ste to nazvali?
GOSPOĐA ALVING: Sablasno. Kad sam tamo unutra čula Reginu i
Osvalda, bilo mi je kao da vidim sa-
- ;: blESti pred soibom. Znate, Manderse, ja gotovo vje-
i ' rujem da smo mi svi sablasti. Ne kreće se u nama samo ono što
smo naslijedili oid oca i majke. To su
166
i svi mogući stari i mrtvi nazori, svakakva stara vjerovanja i tako
dalje. To ne živi u nama, ali nam leži u krvi i ne možemo ga se
osloiboditi. Samo ako uzmem novine u ruke i čitam ih, čini mi
se kao da se sablasti šunjaju između redova. Mora da svuda po
zemlji žive sablasti. Mora da ih ima toliko mnogo, koliko i
pijeska u moru. I zato se svi mi tako bijedno plašimo svjetla, svi
redom.
MANDERS: Aha — evo nam, dakle, posljedica vaše lektire. Krasni
plodovi, stvarno! O, ovi odvratni, bun-tovnič'ki, slobodoumni
naipisi.
GOSPOĐA ALVING: Varate se, gosipodine pastore. Vi lično ste me
podstakli na razmišljanje i neka vam je za to slava i hvala!
MANDERS: Ja!
GOSPOĐA ALVING: Dabome. Kad ste me silom gurnuli u ono što
zovete mojom dužnošću i obavezom. Kad ste hvalili kao pravo i
ispravno ono protiv čega sam se kao protiv nečeg groznog
bunila čitavom svojom dušom. Onda sam se dala na to da
ispitam vaše učenje do tančina. Htjela sam da cupkam samo po
jednom čvoru, ali kad sam ga razvezala, popustila je čitava
stvar. I taiko sam vidjela da je to kao šav, šiven na mašini.
MANDERS (tiho, potreseno): Zar je to ishod najteže borbe -moga
života?
GOSPOĐA ALVING: Zovite to radije svojim najjadnijim porazom.
AIANDERS: Bila je to najveća pobjeda moga života, Helena,
pobjeda nad samim sobom.
GOSPOĐA ALVING: Bio je to zločin na nama dvoma.
MANDERS: To što sam zapovjedio i rekao: »Gospođo, idite kući,
svome zalkonitom mužu«, kad ste u svojoj zabludi došli meni i
vikali: evo me, uzmi me! Zar je to bio zločin?
GOSPOĐA ALVING: Da, mislim da jeste.
MANDERS: Nas dvoje se ne razumijemo.
GOSPOĐA ALVING: Bar sada više ne.
167
MANDEiRS: Nikada — ni u mojim najskrivenijim mislima vi za
imene niste bili ništa drugo nego bračna drugarica jednog
drugog.
GOSPOĐA ALVING: Tako — vjerujete u to?
Mu^STDEiRS: Helena —!
GOSPOĐA ALVING: Čovjek lako sebe zaboravi.
MANDERS: Ja ne. Ja sam isti kalkav sam uvijek bio.
GOSPOĐA ALVING (promijenjenog tona): Da, da, da, — nećemo
govoriti o starim vremenima. Vi ste do vrata upali u razne
službe i uiprave, a ja jurim okolo i borim se sa sablastima, i u
sdbi i napollju.
MANDERS: Poimoći ću vam da (Se rijeišite ovih napolju. /Naikon
svega što sam danas s 'Užasom čuo iz vaših usta, ne bih mogao
da odgovaram pred svojom savješću alko ova mlada neobuzdana
djevojka ostane u vašoj kući.
GOSPOĐA ALVING: Zar ne mislite i vi da bi bilo najbolje kad
bismo je mogli dobro zbrinuti? Mislim pri tom — na dabru
udaju.
MANDERS: Bez svake sumnje. Mislim da bi to u svakom pogledu
bilo najpoželjnije za nju. Regina je sada u dobu kada — da, ja
se, doduše, u to ne razumijem, ali —
GOSPOĐA ALVING: Regina je vrlo rano sazrela.
MANDERS: Da, zar ne? Još se sjećam da je tjelesno bila upadno
razvijena kad sam je priipremao za krizmanje. Za sada ona
sva/kako mora kući. Pod nadzor svoga oca —. Ah, da,
Engistrand uapšte nije —. Da on onda meni tako zataji istinu!
(Kucanje na vratima predsoblja.)
GOSPOĐA ALVING: Ko bi to mogao biti? Naprijed!
ENGSTRAND (praznički obučen, na vratima): Lijepo molim za
izvinjenje, ali —
MANDERS: Aha. Hm —
GOSPOĐA ALVING: Vi ste to, Engstrande?
ENGSTRAND: — nije bilo ni jedne služavke, pa sam bio tako drzak
i slobodan, da odmah pokucam.
168
GOSPOĐA ALVING: No, da, da. Uđite. Imate nešto da mi kažete?
ENGSTRAND (ulazi): Ne, hvala najpakornije. Samo bih želio
progovoriti nekoliko riječi s gospodinom pastorom.
MANDERS (hoda tamo-amo): Hm, taiko? Sa mnom hoćete da
razgovarate? Ah, stvarno?
ENGSTRAND: Da, to bih tako želio —
MANDERS (zastane pred njim): No, smijem li upitati, o čemu se
radi?
ENGSTRAND: Svakako, gospodine pastore, evo, o ovome: sad nam
je dolje raščišćavanje. Hvala lijepa, milostiva gospođo. — I sad
smo sve svršili. Pa sam mislio da bi bilo lijepo i prikladno, kad
bismo svi mi koji smo cijelo vrijeme radili zajedno — eto,
mislim, treibalo bi da večeras završimo s jednom malom po-
božnošću.
MANDERS: Jednom pdbožnošću? Dolje u azilu?
ENGSTRAND: Da, ali ako gospodin pastor misli da nije prikladno,
onda —
MAiNDERS: Da, sigurno, mislim da je, ali — hm —
ENGSTRAND: Ja sam i sam obično uveče održavao tako neku malu
pobožnost —
GOSPOĐA ALVING: Je li?
ENGSTRAND: Da, tu i tamo. Tako reći čas pobožnosti. Ali ja sam
samo sitan i prost čovjek i, neka mi bog oprosti, nemam ni dara,
pa sam mislio, pošto je go-sipodin Manders baš stigao, ovaj —
MANDERS: Da, ali, vidite, Engstrand, moram vam prvo postaviti
jedno pitanje. Nalazite li se vi u pravom raspoloženju za ovakvu
pobožnost? Osjećate li da vam je savjest čista i laka?
ENGSTRAND: Ah, dragi bože, ne isplati se govoriti o savjesti,
gospodine pastore.
MANDERS: Naprotiv, i te kako ćemo o njoj govoriti. Dakle,
odgovorite!
ENGSTRAND: Da, savjest — to vam je ponekad gadna stvar.
169
MANDERS: No, barem to uviđate. A sad ćete mi reći kratko i
jasno — kako je to bilo sa Reginom?
GOSPOĐA ALVING (brzo): Gospodine pastore!
MANDERS (umiruje je): Pustite to meni —
ENGSTRAND: S Reginom? Gospode, što me uplašiste!
(Gleda u gospođu Alving) Nije se valjda Regini desilo
neko zlo?
MANDERS: Nadajmo se da nije. Ali ja mislim, kako to stoji s
vama i Reginom? Vi važite Ikao njen otac. Pa?
ENGSTRAND (nesigurno): Da — hm — pa gospodin pastor
zna čitavu priču o meni i pokojnoj Johani.
MANDERS: Samo bez ikakvog izvrtanja istine. Vaša umrla
žena je ispričala gospođi Alving pravu istinu, prije nego
što je napustila službu.
ENGSTRAND: No, pa eto, —! Ipak je to, dakle, učinila?
MANDERS: Raskrinkani ste, Engistrande.
ENGSTRAND: A toliko se klela i zaklinjala na sve načine da
— svoju riječ?
MANDERS: Klela?
ENGSTRAND: Ne, samo se zaklinjala svim srcem.
MANDERS: I tolike goidine ste vi od mene tajili istinu,
ENGSTRAND: Da, nažalost, zaista jesam.
MANDERS: Zar sam ja to od vas zaslužio, Engstrande? , Zar
ja nisam uvijek bio spreman da vam i savjetom '' i djelom
izađem u susret, kolikogod je to bilo u mojoj moći?
Odgovorite mi! Zar nisam?
ENGSTRAND: Cesto bi se sa mnom svašta dogodilo, da nisam
imao pastora Mandersa.
MANDERS: A evo na kakav mi način zahvaljujete. Puštate me
da unosim netačnosti u crkvenu knjigu, a onda mi
godinama usikraćujete objašnjenje koje ste ibili dužni i
meni i crkvi. Ponijeili ste se potpuno neodgovorno,
Engstrande, i od danas neću da znam za vas.
ENGSTRAND (s uzdahom): Da, to vjerujem, mogu zamisliti.
MANDERS: A i kako ste se mogli opravdati? . gospodine pastore, da mi se goriko sažalila, dok sam je
170
ENGSTRAND: Zar je trebalo da je daljnjim tračevima još više
nagrdim? Pa zamislite, gospodine pastore, da ste to vi bili
na mjestu pokojne Johane, —
MANDERS: Ja!
ENGSTRAND: Isuse, Isuse, nisam baš tako mislio. Mislim
samo, kad bi i gospodin pastor imao tako neki grijeh u
očima ljudi. Mi muškarci ne bismo trebali tako strogo
suditi toj jadnoj ženi, gospodine pastore.
MANDERS: Ali ja to i ne činim. Moji prijekori su upućeni
vama.
ENGSTRAND: Smijem li se iisuditi da vas ^nešto sasvim,
sasvim povjerljivo upitam?
MANDERS: Pa, dobro, upitajte.
ENGSTRAND: Zar nije pravo i dobro ako čovjek pomogne
posrnuloj ženi?
MANDERS: Da, razumljivo da jeste.
ENGSTRAND: I zar čovjeku nije dužnost da pošteno održi
MANDERS: Naravno, ali —
ENGSTRAND: Onda, kad je Johana nastradala s onim
Englezom — ili je možda bio Amerikanac ili Rus, ko će
znati — no, dalkle, onda je došla u grad. Jadno stvorenje,
ranije me je jednom ili dvaput odbila, jer joj je bilo stalo
samo do ljepote. A ja sam imao ovu nesreću s nogom.
Gospodin pastor sigurno zna, jedanput sam se usudio na
igranku, gdje su mornari fbjesnili u pijanstvu i pomami. I
kad sam htio da ih opomenem, da treba da promijene svoj
život —
GOSPOĐA ALVING (prijeko kraj prozora): Hm —
MANDERS: Znam, Engstrande, ti surovi ljudi su vas bacili niz
stepenice. Taj događaj ste mi jednom prije ispričali. Vi
časno podnosite svoju nevolju.
ENGSTRAND: Ne hvalim se time, gospodine pastore. Ali šta
sam htio da kažem — onda je ona, dakle, došla i povjerila
mi se cvileći i škripeći zubima. Moram da kažem,
slušao.
MANDERS: Je li, Engstrande? No, i onda?
171
ENGSTRAND: No, i onda sam joj rekao: taj Amerikanac, taj ti
plovi dalje po bijelom svijetu, a ti si, Johana, rekao sam
joj, ti si sagriješila i sad si jedno propalo stvorenje. Ali
Jakob Engstrand, rekao sam, da, taj još stoji na svoje dvije
noge — to sam rekao kao figurativno, gospodine pastore.
MANDERS: Razumijem. Nastavite.
ENGSTRAND: No i tako sam je podigao i pošteno se vjenčao
s njo-m, tako da svijet nije ni saznao da se motala s tim
Englezom.
MANDERS: To ste vrlo lijepo uradili. Samo ne mogu da
pohvaliim i to što ste se mogli toliko zaboraviti, da primite
novac —
ENGSTRAND: Novac? Ja? Ni groša.
MANDERS (upitno prema gospodi Alving): Ali —!
ENGSTRAND: Ah, da — četkajte malo, sad se sjećam. Johana
je, zaista, imala nešto groša. Ali o tome ja nisam htio ni da
čujem. Fuj, rekao sam, Mamon, to je grešan novac, to
bijedno zilato — ili banknote, šta je već bilo — bacićemo
Amerikancu u lice, rekao sam. Ali on je bio otišao i nestao
daleko preko sinjeg mora, gospodine pastore.
MANDERS: Zar jeste, dobri moj Engstrande?
ENGSTRAND: Dabome. Onda smo ja i Johana zaključili da taj
novac treba da upotrijebimo za odgajanje djeteta. I tako je
i bilo i ja mogu da položim račun o svakom pfenigu u šta
je potrošen.
MANDERS: To onda svakako znatno mijenja čitavu stvar.
ENGSTRAND: Tako je to bilo, gosipodine pastore. A mogu
vam, zaista, reći da sam Regini bio pošten otac — koliko
su mi dozvoljavale moje snage — jer ja sam samo jedan
slabi čovjek, nažalost.
MANDERS: De, de, dragi moj Engstrande —
ENGSTRAND: Ali mogu da kažem da sam dijete odgojio, sa
pokojnom Johanom živio u ljubavi i brinuo se za kuću,
kako nam je bog zapovjedio. A nikad mi nije ni palo na
pamet da odem gore gospodinu pastoru, da se hvalim i
sebi u dobro pripisujem što
172
sam i ja, eto, učinio dobro djelo. Ne, ako se Jakobu
Engstrandu ovaiko nešto desi, on šuti. Nažalost, ne dešava
se previše često, to znam. Zato ako i dođem gospodinu
pastoru, onda vječno moram da govorim 0 onome što je
glupo i grešno. Zato i kažem ono što sam malo prije rekao:
savjest je ponekad gadna stvar.
MANDERS: Pružite mi ruiku, Jakobe Engstrande —
ENGSTRAND: Isuse, gosipodine pastore —
MANDERS: Bez uvijanja. (Stisne mu ruku) T a k o !
ENGSTRAND: I kad bih sada onako sasvim lijepo zamolio
gospodina pastora za izvinjenje —
MANDERS: Vi mene? Ne, naiprotiv, ja vas moram da
zamolim za izvinjenje —
ENGSTRAND: Sačuvaj bože, to ne!
MANDERS: Da, to svakako moram. I činim to od sveg srca.
Oprostite što sam tako pogrešno mislio o vama. Želio bih
da vam mogu dati dokaz svoga iskrenog žaljenja i svoje
dobre volje —
ENGSTRAND: Zaista želite, gospodine pastore?
MANDERS: Da i s najvećim zadovoljstvom.
ENGSTRAND: E, pa za to sad imate priliku. Od novca što sam
ga ovdje stavljao na stranu, mislim da osnu-jem u gradu
neku vrstu do'ma za pomorce.
GOSPOĐA ALVING: Vi?
ENGSTRAND: Da, to bi trebala da bude neka vrsta azila.
Toliko je iskušenja za pomorce kad se vrate na kopno, pa
sam mislio da bi u toj mojoj kući mogli da budu kao pod
očinskim nadzorom.
MANDERS: Sta vi na to kažete, go,spođo Alving?
ENGSTRAND: Bog zna da nemam baš mnogo za početak.
Kad bi mi samo kakav dobročinitelj pružio ruku-
ipomoćnicu, onda —
MANDERS: Da, da, tu stvar ćemo pobliže razmotriti. Posebno
mi je stalo do vašeg poduhvata. A sad pođite naprijed i
uredite sve, zaipalite svjetlo, da bude malo svečano, dragi
moj Engstrande. Jer sad ste, vjerujem, u pravom
raspoloženju za polbožnost.
173
ENGSTRAND: Da, i ja vjerujem. A zatim adieu milostiva gospođo, i
hvala vam za sve. Samo mi dobro pazite na Reginu. (Briše suzu)
Dijete moje pokojne Johane — hm — čudna je to stvar — ali
baš kao da mi je za srce prirasla. Bog sami zna, da je tako.
(Pozdravlja i odlazi kroz predsoblje.)
MANDERS: No, gospođo Alving, šta sad kažete o ovome čovjeku?
Ovo je bilo sasvim drugačije objašnjenje što smo ga sada dobili.
GOSPOĐA ALVilNG: Da, sv^kaiko.
MANDERS: Vidite li kako čovjek mora da bude izvanredno oprezan,
kad osuđuje svoje bližnje. Ali je i prava radost srcu, kad se
uvjerimo, da smo se prevarili. Ali šta vi kažete?
GOSPOĐA ALVING: Kažem da ste vi bili i ostali jedno veliko
dijete, Manderse.
MANDERS: Ja?
GOSPOĐA ALVING (stavlja mu obje ruke na ramena): 1 kažem da
želim da vam objema rukama padnem dko vrata.
MANDERS (brzo se povuče): Ne, ne, bog nek vas čuva — takva
želja —
GOSPOĐA ALVING (s lakim smiješkom): Nemojte samo da me se
plašite —
MANDERS (za stolom): Vi ponekad imate tako pretjeran način
izražavanja. Ali sada ću prvo spremiti dokumenta i staviti ih u
tašnu. (Čini kako kaže) Tako. A sada adieu, dovlđenja. Pazite
kad se Osvald vrati. Kasnije ču ponovo razgovarati s vama.
(Uzima šešir i odlazi kroz predsoblje.)
GOSPOĐA ALVING (uzdiše, na čas gleda kroz prozor, posprevfii
malo po sobi, pode u trpezariju, ali ostaje na vratima uz
prigušen krik): Osvalde, pa ti još sjediš za stolom!
OSVALD (u trpezariji): Samo dok ne ispušim cigaretu.
GOSPOĐA ALVING: Mislila sam da si otišao u šetnju do ceste.
174
OSVALD: Po ovakvo^m vremenu?
(Zazveči čaša. Gospoda Alving ostavlja vrata otvorena i sjeda
sa svojim pletivom na sofu kraj prozora.) OSVALD (iznutra): Zar to
nije bio pastor Manders, što
je uipravo otišao? GOSPOĐA ALVING: Da,
sišao je u azil. OSVALD: Hm.
(Čaša i flaša opet zazveče.) GOSPOĐA ALVING (zabrinutog
pogleda): Dragi Osvalde,
treba da budeš oprezan s tim likerom, jak je. OSVALD: Dobar
je protiv vlažnog vremena. GOSPOĐA ALVING: Zar nećeš radije
ući kod mene? OSVALD: Pa tu unutra ne smijem da pušim.
GOSPOĐA ALVING: Jednu cigaretu smiješ ispušiti, pa
ti to znaš.
OSVALD: Da, dobro, dolazim. Samo još malu kapljicu. —
Tako. (Dolazi u sobu s cigarom i zatvara za sobom
vrata. Kratka pauza.) OSVALD; A kud je to pastor otišao?
GOSPOĐA ALVING: Već sam ti rekla da je otišao u azil. OSVALD:
Ah, da — to je istina. GOSPOĐA ALVING: Ne treba da sjediš za
stolom tako
dugo, Osvalde. OSVALD (s cigarom za leđima): Ali, majko, to
mi je tako
ugodno. (Gladi je i miluje): Pomisli samo — šta znači
za mene sada, kad sam qpet kod kuće, sjediti opet
u majčinoj sobi, za majčinim stolom i jesti majčina
ukusna jela. GOSPOĐA ALVING: Dragi, dragi moj dječače!
OSVALD (malo nestrpljivo hoda tamo-amo i puši): A šta
drugo i da poduzmem ovdje? Ne mogu da stvaram —
GOSPOĐA ALVING: To ne možeš? OSVALD: Po ovom tmurnom
vremenu? Kad se čitav dan
ne likaže ni tračak sunca? (Hoda po sobi) Ah! ne moći
r a d i t i —! GOSPOĐA ALVING: Možda je bilo
nepromišljeno od
tebe, to što si došao kući. OSVALD: Ne,
majko, to je moralo biti.
175
GOSPOĐA ALVING: Stoput bih se radije odrekla sreće
da te imam kraj sebe, nego da — OSVALD (zastaje kraj
stola): Reci, majiko, da li je to,
zaista, takva sreća za tebe što me qpet imaš kraj
sebe? GOSPOĐA ALVING: Da li je to za mene sreća?
OSVALD (zgužva neke novine): Čini mi se da bi tebi
moglo biti svejedno jesam li ja ovdje ili ne. GOSPOĐA
ALVING: I ti imaš srca da tako nešto kažeš
svojoj majci, Osvalde? OSVALD: Pa ranije si sasvim
dobro živjella i bez mene. GOSPOĐA ALVING: Da, živjela
sam bez tebe — to je
istina.
(Pauza. Sumrak se lagano spušta. Osvald hoda po sohi
tamo-amo. Bacio je cigaru.) OSVALD (zastaje kod gospode
Alving): Majiko, mogu li
malo sjesti kraj tebe na sofu? GOSPOĐA ALVING (pravi
mu mjesta): Da, hodi, dragi
moij dječače! OSVALD (sjeda): Sad ti moram nešto
kazati, majko. GOSPOĐA ALVING (napeto): Sta?
OSVALD (zuri preda se): Jer ja to ne mogu duže da podnosim.
GOSPOĐA ALVING: Sta t o? Sta je? OSVALD (kao gore):
Nisam se usudio da ti o tome pišem,
a otkad sam opet koid kuće — GOSPOĐA ALVING
(hvata ga za ruku): Osvalde, šta je? OSVALD: I juče i danas
pokušavam da se otresem tih
misli — da se otrgnem. Ali ne ide. GOSPOĐA ALVING
(ustaje): Moraš mi sve reći, Osvalde! OSVALD (povuče je
natrag na sofu): Ostani, sjedi, hoću
da pokušam da ti kažem. — Tužio sam se na umor
od puta — GOSPOĐA ALVING:
Pa, da. I —
OSVALD: Ali nije to ono što mi nedostaje. Nije to običan
umor — GOSPOĐA ALVING (hoće da skoči): Nisi valjda
bolestan,
Osvalde!
176
OSVALD (opet je povuče dolje): Sjedi, majko! Umiri se! I
nisam ja baš tako bolestan, nije to ono što se uopšte zove
bolesnim. (Krši ruke iznad glave) Majko, ja sam duševno
slomljen — uništen — ja više nikad ne smijem ni
pomiđliti na rad! (Pokrije lice rukama, baca se gospodi
Alving u krilo i zajeca.)
GOSPOĐA ALVING (blijeda i dršće): Osvalde! Pogledaj me!
Ne, ne, to nije istina!
OSVALD (diže očajno pogled): Da, ne mogu nikad više raditi!
Nikad — nikad više! Biti mrtav u živom tijelu. Majko,
možeš li zamisliti nešto strasnije?
GOSPOĐA ALVING: Nesretni moj dječače! Kako te je ta
strahota snašla?
OSVALD (uspravi se, sjedi): Da, ibaš to je ono što apsolutno
ne mogu da dokučim i shvatim. Ja nikad nisam vodio
rasipusan život. Ni u kojem smislu. To ne smiješ 0 meni
misliti, majko! To nikad nisam činio,
GOSPOĐA ALVING: To i ne mislim, Osvalde.
OSVALD: A ipak me je tako nešto snašlo! Takva strašna
nesreća!
GOSPOĐA ALVING: Ah, sve će to opet biti dobro, drago
moje ljubimce. To je samo prenapregnutost, vjeruj mi.
OSVALD (tegobno): To sam i sam u početku mislio, ali nije
tako.
GOSPOĐA ALVING: Ispričaj mi sve od početka do kraja.
OSVALD: To i hoću.
GOSPOĐA ALVING: Kad si to prvi put primijetio?
OSVALD: Odmah, kad sam se zadnji put odavde vratio u
Pariz. Počelo je time što sam dobivao grozne glavobolje
— najviše, kako mi se činilo, u potiljku. Bilo mi je kao da
mi neko steže uski željezni prsten oko potiljka pa prema
gore.
GOSPOĐA ALVING: I, dalje?
OSVALD: Prvo sam mislio da je to obična glavobolja od koje
sam patio i u vrijeme moga razvijanja.
GOSPOĐA ALVING: Da, da —
12 —
Drame
177
DSVALD: Ali nije bilo to, to sam uskoro shvatio. Nisam više
mogao da radim. Htio sam da započnem jednu novu veliku
sliku, ali izgledalo je kao da su me napustile sve moje
snage. Čitava moja energija kao da je bila uzeta. Nisam se
mogao koncentrisati na određene predstave. Vrt jelo mi se
pred očima — sve se okretalo u krugu. Ah, bilo je to
užasno stanje! Konačno sam otišao Ijdkaru — i od njega
sam dobio objašnjenje.
GOSPOĐA ALVING: Kako to misliš?
OSVALD: Bio je to jedan od prvih Ijekara Pariza. Morao sam
mu opisati, šta i kako to osjećam. A onda je on počeo da
mi postavlja čitav niz pitanja koja kao da s čitavom stvari
nisu imala nikakve veze. Nisam shva-tao kud smjera taj
čovjek —
GOSPODA ALVING: I?
OSVALD: Konačno je rekao: Vi ste od rođenja imali u sebi
nešto crvotočno — upotrijebio je tačno taj izraz:
»vermoulu«.
GOSPOĐA ALVING (napeto): Sta je time mislio?
OSVALD: Ni ja nisam razumio, pa sam zatražio pobliže
objašnjenje. A onda je reikao, taj stari cinik — (Steže
pesnice) Oh —!
GOSPOĐA ALVING: Sta je rekao?
OSVALD: Rekao je: Grijesi očeva javljaju se u djeci.
GOSPOĐA ALVING (Polako ustaje): Grijesi očeva —!
OSVALD: Došlo mi je da ga ošamarim —
GOSPOĐA ALVING fhoda po sohi): Grijesi očeva —
OSVALD (smiješi se tužno): Da, šta kažeš na to? Naravno, ja
sam ga uvjeravao da o tako čemu ne može biti ni igovora.
Ali, misliš li da se dao razuvjeriti? Ne, ostao je pri tome.
Tek pošto sam mu donio tvoja pisma i preveo mu sva ona
mjesta koja su se ticala oca —
GOSPOĐA ALVING: T a d a ?
OSVALD: Tada je, razumljivo, morao priznati da je bio na
krivom putu. I onda sam saznao istinu. Neshvatljivu istinu.
Da sam se morao odreći onog blaženog, sretnog
mladenačkog života s drugovima. Da je to
178
znatno prevazilazilo moje snage. Dakle, sam sam sebi
kriv!
GOSPOĐA ALVING: Osvalde! Ah, ne, ne vjeruj u to!
OSVALD: Drugo n^ko objašnjenje ne bi bilo moguće, rekao
je: To je ono strašno. Izgubljen bez spasa za čitav život —
i to svojom vlastitom nepromišljeno-BĆu. Sta sve nisam
mogao da uradim na ovome svijetu — pa sad da ne
smijem ni misliti o tome — da ne mogu misliti. O, kad bih
samo mogao da započnem novi život — da izbrišem sve,
kao da se nije ni dogodilo! (Baca se licem na sofu.)
(Gospođa Alving krši ruke i korača tamo-amo boreći
se u sebi.)
OSVALD (ležeći i oslonjen na laktove, gleda za trenutak za
njom): Kad bi to barem bilo nešto naslijeđeno — nešto
protiv čega se ništa ne može. Ali ovako! Proigrati na
ovako sramotan, nepromišljen i lakomislen način svu
svoju sreću, svoje zdravlje, sve, ali baš sve — svoju
budućnost, svoj život —!
GOSPOĐA ALVING: Ne, ne, moj ljubimce! To je nemoguće!
(Saginje se nad njim) Nije to s tobom tako očajno, kako ti
misliš.
OSVALD: Ah, ti ne znaš. — (Skoči) A oruđa, -majko — da
tebi moram stvarati tolike brige! Ponekad sam gotovo
zaželio da me manje voliš i nadao se da je tako.
GOSPOĐA ALVING: Ja! Osvalde, jedini moj dječače! Jedino
što ja posjedujem i imam na ovome svijetu! Jedino što
volim.
OSVALD (uhvati je za obje ruke i ljubi ih): Naravno, vidim ja
to dobro. Kad sam kod kuće, onda to vidim. I to mi je
najteže. — Eto, sad znaš. I danas više nećemo razgovarati
o tome. Ne mogu da podnesem da dugo i stalno
razmišljam o tome. (Hoda po sobi) Nabavi mi nešto da
pijem, majko.
GOSPOĐA ALVING: Da piješ? Šta hoćeš sad da piješ?
OSVALD: Ah, šta bilo. Pa imaš valjda hladnog punča u kući.
12»
179
GOSPODA ALVING: Da, ali dragi Osvalde —!
OSVALD: Ne smiješ se protiviti, majko. Budi dobra! Moram imati
nešto čime ču isprati ove mijčne misli. (Odlazi u zimsku
haštu) I onda — kako je ovdje tamno! (Gospođa Alving
povuče zvono.)
OSVALD; I ova neiprestana kiša. Može trajati nedjeljama. Čitave
mjesece. Nikad da čovjek ugleda ni jedan sunčev zrak. Koliko
puta sam bio u domovini a ne sjećam se da sam ikad vidio
sunčev sjaj.
GOSPODA ALVING: Osvalde, ti pomišljaš da me opet ostaviš!
OSVALD: Hm — (Teško diše) Ne pomišljam ja ništa. N e mogu ništa
da mislim! (Tiho) To lijeipo ostavljam na stranu.
REGINA (iz trpezarije): Je li milostiva gospođa zvonila?
GOSPODA ALVING: Da, donesi nam lam,pu.
RBGINA: Odmah, milostiva gosipođo. Već je upaljena. (Odlazi.)
GOSPOĐA ALVING (prilazi Osvaldu): Nemoj ništa da kriješ od
mene, Osvalde.
OSVALD: Pa to i ne činim, majko. (Ide do stola) Mislim da sam ti
već dosta rekao.
REGINA (donosi lampu i stavlja je na sto).
GOSPODA ALVING: A ti, Regina, mogla bi nam donijeti pola flaše
šampanjca.
REGINA: Lijepo, milostiva gospođo. (Ode.)
OSVALD (hvata objema rukama glavu gospode Alving): To je lijejpo
od tebe. Znao sam ja da majka neće dopustiti da njen dječak
ožedni.
GOSPOĐA ALVING: Jadni moj dragi Osvalde, kako bih sada mogla
išta da ti odbijem?
OSVALD (živahno): Je li to i s t i n a, majko? Je li to ozbiljno?
GOSPOĐA ALVING: Kako? Sta? OSVALD: To da ne bi
mogla ništa da mi odbiješ? GOSPOĐA ALVING: Ali dragi
Osvalde — OSVALD: Pst!
180
REGINA (donosi na tacni pola flaše šampanjca i dvije
čaše, koje stavlja na sto): Treba li da otvorim —?
OSVALD: Ne, hvala lijepo, to ću uraditi sam.
(Regina opet ode.) GOSPOĐA ALVING (sjeda za sto): Sta si
ono mislio —
šta ti to ne bih smjela odbiti? OSVALD (zauzet otvaranjem
flaše): Najprije čašu — ili
dvije. (Cep odskoči. On napuni jednu čašu, pa hoće
i drugu.) GOSPOĐA ALVING (pokriva rukom čašu): Hvala, meni
ne. OSVALD: Dobro, onda tdbi ne! (Ispije svoju Čašu, puni je
ponovo, pa opet ispije. Onda sjedne za sto.) GOSPOĐA
ALVING (napeto): No, i —? OSVALD (ne dižući pogled): Slušaj, ti
— pastor Manders
i ti, ibili ste mi tako čudni — him, talko šutljivi za
stolom. GOSPOĐA ALVING: To si primijetio? OSVALD: Da.
Hm —. Reci mi — kako ti se čini Regina? GOSPOĐA ALVING:
Kako mi se čini? OSVALD: Da, zar nije divna? GOSPOĐA
ALVING: Dragi Osvalde, pa ti je ne poznaješ
tako dobro kao ja — OSVALD: Pa? GOSPOĐA ALVING:
Regina je, nažalost, predugo bila
kod svojih roditelja kod kuće. Trebala sam je prije
uzeti sebi.
OSVALD: Da, ali zar nije divna na izgled, majko? (Puni svoju čašu.)
GOSPOĐA ALVING: Regina ima mnoge velike mane — OSVALD:
No, da, ali šta to smeta? (Opet pije.) GOSPOĐA ALVING: Uprkos
tome mogu da je podnosim; i ja sam odgovorna za nju. Nizašta na
svijetu ne bih htjela da joj se nešto dogodi. OSVALD (skoči): Majko,
Regina je moj jedini spas! GOSPOĐA ALVING (ustaje): Sta hoćeš
time da kažeš? OSVALD: Ja ne mogu ove duševne patnje uvijek da
podnosim sam.
181
GOSPOĐA ALVING: Zar nemaš svoju majlku koja će ti
pomoći da ih podnosiš? OSVALD: Da, to sam mislio i
zato sam se vratio tebi.
Ali ovako ne ide. Vidim da ne ide. Ovdje ne mogu
da izdržim svoj život!
GOSPOĐA ALVING: Osvalde!
OSVALD: Moram da živim drugačije, majko. Zato moram da
odem od tebe. Ja neću da ti moraš to sve da
gledaš. GOSPOĐA ALVING: Moj nesretni dječače! Ali,
Osvalde,
dok god si tako bolestan kao sada — OSVALD: Kad bi to
bila samo bolest, ja bih ostao uz
tePoe, majko. Jer ja na svijetu nemam boljeg prijatelja od tebe.
GOSPOĐA ALVING: Da, zar ne, Osvalde, da nemaš?
OSVALD (hoda nemirno okolo): Ali sve te patnje — zašto
— to kajanje — a onda strašni, smrtni strah. O —
taj užasni strah! GOSPOĐA ALVING (polazi za
njim): Strah? Kakav
strah? Sta to govoriš? OSVALD: Ah, ne smiješ dalje
pitati. Ja to ne znam. Ne
znam ti to opisati. GOSPOĐA ALVING (ode
nadesno i povuče zvono). OSVALD: Sta to hoćeš?
GOSPOĐA ALVING: Hoću da vidim svog dječaka veselog —
to hoću. Neće on meni tumarati i mozgati.
(Regini, koja se pojavi na vratim,a) Još šampanjca.
Punu flašu. {Regina ode.) OSVALD: Majko! GOSPOĐA
ALVING: Zar misliš da mi ovdje na selu ne
iznamo kako se živi? OSVALD: Zar nije na izgled divna?
Kako je građena! I
kako puca od zdravlja! GOSPOĐA ALVING (sjeda za
sto): Sjedi, Osvalde, i daj
da mirno porazigovaramo. OSVALD (sjeda): Ti sigurno
ne znaš, majko, da ja kod
Regine moram ispraviti jednu počinjenu nepravdu?
GOSPOĐA ALVING: Ti?
182
OSVALD: Ili malu nepromišljenost — ako hoćeš da to tako
nazoveš. Vrlo nedužnu, uostalom. Kad sam posljednji put
bio ovdje —
GOSPOĐA ALVING: Da?
OSVALD: — tad me je ona često pitala o Parizu i ja sam joj 0
njemu pričao. Tako se sjećam da sam je jednog dana
uzgred upitao: Da li biste vi željeli da odete tamo?
GOSPOĐA ALVING: I?
OSVALD: Vidio sam da je pocrvenjela kao vatra kad je rdkla:
da, to bih strašno željela. — No, da, odgovorio sam, i to bi
se moglo jednom uraditi — ili nešto slično.
GOSPOĐA ALVING: I dalje?
OSVALD: Bio sam, naravno, čitavu stvar zaboravio. Ali kad
sam je prekjuče upitao da li se raduje što ću sada ostati
tako dugo kod kuće —
GOSPOĐA ALVING: Da?
OSVALD: — ona me nekalko neobično pogleda a onda upita:
pa šta će onda biti od mog puta u Pariz?
GOSPOĐA ALVING: Njenog puta!
OSVALD: A onda sam neikako izvukao iz nje to da je ona
čitavu stvar bila shvatila ozbiljno, da je čitavo ovo vrijeme
neprestano mislila na mene i da je revnosno učila
francuski —
GOSPOĐA ALVING: Zato, dakle —
OSVALD: Majko, kad sam vidio tu raskošnu, lijepu i kao
cvijet svježu djevojku kako stoji preda mnom — ranije
nisam ni obraćao pažnju — ali sada — kako stoji preda
mnom tako reći raširenih rulku, sipremna da me primi —
GOSPOĐA ALVING: Osvalde!
OSVALD: — tad mi je postalo jasno da je u njoj moj spas. Jer
sam vidio da je u njoj životna radost.
GOSPOĐA ALVING (ustukne): Životna radost —? Zar u
tome može biti spas?
REGINA (iz trpezarije s flašom šampanjca u ruci): Molim za
izvinjenje što sam se tako dugo zadržala, ali morala sam u
podrum. — (Stavlja flašu na sto.)
183
OSVALD: Donesi još jednu čašu.
REGINA (pogleda ga iznenađeno): Čaša za milostivu gospođu
stoji ovdje, gospodine Alving.
OSVALD: Da, ali treba da doneseš još jednu za sebe, Re-gina.
REGINA (trgne se i baci hrz i plašljiv pogled u stranu prema
gospođi Alving.)
OSVALD: No?
REGINA (tiho, oklijevajući): Ako milostiva gospođa do-
zvoljava —?
GOSPOĐA ALVING: Donesi čašu, Regina.
(Regina ode u trpezariju.)
OSVALD (gleda za njom): Jesi li primijetila kako ona samo
hoda? Tako čvrsto i sigurno.
GOSPOĐA ALVING: To se neće dogoditi, Osvalde!
OSVALD: To je svršena stvar. Ti to doibro vidiš. Protiv toga
više ne vrijedi govoriti.
REGINA (dolazi s praznom čašom koju zadržava u ruci).
OSVALD: Sjedi, Regina.
(Regina upitno gleda gospođu Alving.)
GOSPOĐA ALVING: Sjedi.
REGINA (sjeda na stolicu kraj trpezarijskih vrata i drži čašu u
ruci).
GOSPOĐA ALVING: Osvalde — šta si ono rekao o životnoj
radosti?
OSVALD: Da, majko, životna radost — o njoj vi ovdje na selu
ne znate mnogo. Ja je ovdje ne osjećam.
GOSPOĐA ALVING: Zar ni onda kad si kod mene?
OSVALD: Ni onda kad sam kod kuće. Ali ti to ne razumiješ.
GOSPOĐA ALVING: O, da, gotovo mi se čini da razumijem
— sada.
OSVALD: Životna radost — pa onda radost rada. U osnovi je
to skoro isto. A o to;me vi ništa ne znate.
GOSPOĐA ALVING: Možda imaš ipravo. Osvalde, ispričaj
mi nešto više o tome.
OSVALD: Da, mislim samo da je ljudima ovdje utuvijeno u
glavu da je rad neko prokletstvo^ i kazna božja, a
184
da je život jad i bijeda iz koga bi se trebalo što prije
izvući. GOSPOĐA ALVING: Dolina jada, da. I još se
vrijedno
trudimo da tako bude. OSVALD: A vani u inostranstvu
ljudi za taiko nešto više
neće ni da znaju. Ni živa duša tamo više ne vjeruje
u takve pouke. Tamo se smatra čistim blaženstvom
to što je čovjek na svijetu. Majko, zar ti nije palo
u oči da se u svemu što sam ja naslikao radilo o
životnoj radosti? Stalno i uvijek o životnoj radosti.
Tu su svjetlo i sunčev sjaj i praznični vazduh — i
blistava, zadovoljna ljudska lica. Zato se bojim da
ostanem ovdje kod tdbe kod kuće. GOSPOĐA ALVING:
Boješ se? Čega se to bojiš ovdje
kod mene? OSVALD: Bojim se da bi se sve što u meni
plamti moglo
izokrenuti u nešto ružno. GOSPOĐA ALVING (gleda ga
čvrsto): Misliš da bi se to
moglo dogoditi? OSVALD: Ubijeđen sam u to. I kad bih
ovdje kod nas
živio isti život kao u tuđini, to iipaik ne bi bio isti
život. GOSPOĐA ALVING (napeto sluša, a onda podiže
širom
otvorene oči zamišljenog pogleda i kaže): Sada vidim
vezu. OSVALD: Šta vidiš? GOSPOĐA ALVING: Sad je
vidim ipo iprvi put. I sada
mogu da govorim. OSVALD (ustaje): Majko, ja te ne
razumijem. REGINA (takođe ustaje): Treba li, možda, da
odem? GOSPOĐA ALVING: Ne, ostani samo. Sada mogu
da
govorim. Sada treba, dječače moj, sve da saznaš. A
onda možeš birati. Osvalde! Regina! OSVALD: Tiše.
Pastor — PASTOR MANDERS (dolazi kroz predsoblje): Tako
—,
baš smo sad imali tamo dolje ugodan čas koji okrijepi srce.
OSVALD: Mi takođe.
185
MANDERS: Engstrandu se mora pomoći dko njegovog doma
za pomorce. Regina će da ide s njim i da mu pomogne —
REGINA: Ne, hvala, gospodine pastore.
MANDERS (sad je tek primijeti): Kaiko —? Ovdje — i s
čašom u ruci!
REGINA (brzo ostavi čašu): Pardon —!
OSVALD: Regina ide sa mnom, gos,podine pastore.
MANDERS: Ide —! S vama!
OSVALD: Da, kao moja žena — ako to bude zahtijevala.
MANDERS: Ali milostivi bože —!
REGINA: Sta ja mogu, gospodine pastore?
OSVALD: Ili ostaje ovdje, ako ja budem ostao.
REGINA (nehotice): Ovdje!?
MANDERS: Ja se vama čudim, gospođo Alving.
GOSPOĐA ALVING: Nijedno od toga se neće dogoditi, jer
sad smijem slobodno da govorim.
MANDERS: Ali valjda nećete! Ne, ne, ne!
GOSPOĐA ALVING: Naprotiv, mogu i hoću. A ipak neće biti
srušeni nikakvi ideali.
OSVALD: Majko, ovdje se nešto krije od mene!
REGINA (osluškuje): Milostiva gospođo! Slušajte! Napolju
ljudi viču. (Ide u zimsku haštu i gleda napolje.)
OSVALD (žuri do prozora lijeuo): Pa šta je to? Odakle ovaj
sjaj vatre?
REGINA (viče): Gori u azilu!
GOSPOĐA ALVING (poleti prozoru): Gori?!
MANDERS: Gori? Nemoguće. Pa sad sam bio tamo.
OSVALD: Gdje mi je šešir? Ah, svejedno —. Očev azil —!
(Poleti na haštenska vrata.)
GOSPOĐA ALVING: Moju maramu, Regina! Sve je u
plamenu!
MANDERS: Užasno! Gosipođo Alving, to kazna božja bi jesti
nad ovom kućom zaibluda!
GOSPOĐA ALVING: Da, da, sigurno. Hodi, Regina. (Ona i
Regina odjure kroz predsoblje.)
MANDERS: (pljesne rukama): A nije osigurano! (Ode istim
putem.)
186
TRECI CIN
Soba kao i ranije. Sva vrata su otvorena. Lampa još uvijek
gori na stolu. Napolju je mrak. Samo slab odsjaj vatre lijevo u
pozadini. Gospoda Alving s velikom maramom preko glave
stoji otraga u zimskoj bašti i gleda napolje; Regina, takode
ogrnuta maramonfi, stoji malo iza nje.
GOSPOĐA ALVING: Izgorjelo, sve! Do temelja. REGINA:
Još gori u podrumima. GOSPOĐA ALVING: A Osvald ne
dolazi! Nema više šta
da se spašava. REGINA: Treba li, možda, da mu odnesem
šešir? GOSPOĐA ALVING: Zar nema ni šešira na glavi?
REGINA (pokazuje prema predsoblju): Ne, eno tamo visi.
GOSPOĐA ALVING: Ndka visi. On će sigurno svaki čas doći.
Sama ću da pogledam. (Odlazi kroz baštenska vrata.)
MANDERS (dolazi iz predsoblja): Je li gospođa Alving tu?
REGINA: Upravo je sišla u baštu.
MANDERS: Ovo je najužasnija noć što sam je ikad doživio.
REGINA: Da, zar ovo nije grozna nesreća, gospodine pastore?
MANDERS: Ah, ne govorite o tome! Ne smijem na to ni
da pomislim! REGINA: Ali kako se to samo moglo dogoditi
— MANDERS: Nemojte me pitati, djevojko Engstrand! Otkud
j a da znam? Zar i v i hoćete —? Zar nije dosta što vaš
otac —?
187
RBGINA: Sta je s njim?
MANDERS: On me je sasvim izludio.
ENGSTRAND (dolazi kroz predsoblje): Gospodine pastore
—!
MANDERS (okreče se preplašeno): Jeste li mi već za petama?
ENGSTRAND: Da, dođavola —! Isuse bože, ne! Ali to je ipak
previše ružno, gospodine pastore!
MANDERS (hoda tamo-amo): Nažalost, nažalost!
REGINA: Sta to?
ENGSTRAND: Ah, vidiš, sve je došlo od one pobožnosti.
(Tiho) Sad mi je pao šaka, dijete moje? (Glasno) i da j a
moram biti kriv što se gospodinu pastoru dogodila ova
nevolja.
MANDERS: Ali ja vas uvjeravam, Engstrande —
ENGSTRAND: Ali niko drugi osim gospodina pastora nije
mahao sa svijećom u ruci.
MANDERS (zastaje): Da, to vi tvrdite. Ali ja se, zaista, ne
sjećam da sam imao svijeću u ruci.
ENGSTRAND: Svojim sam očima vidio kako je gospodin
pastor dohvatio svijeću, kako je očistio prstima i ostatak
bacio u blanjevinu.
MANDERS: I to ste vi vidjeli?
ENGSTRAND: Sasvim sigurno.
MANDERS: To mi je potpuno neshvatljivo. Inače mi nije
dbičaj da čistim svijeću prstima.
ENGSTRAND: Da, i izgledalo je dosta nezgrapno — jeste,
zaista. Ali može li vas to, stvarno, koštati glave, gospodine
pastore?
MANDERS (nemirno hoda tamo-amo): Ah! i ne pitajte!
ENGSTRAND (hoda s njim): A gospodin pastor nije ni
osigurao?
MANDERS: Ne, ne i ne; pa valjda čujete!
ENGSTRAND (iza njega): Nije osigurano. Izvući se po-lalko
iz prašine a onda ;đkuhati paipicu. (Glasno) Isuse bože,
Isuse bože, kakva nesreća!
MANDERS (hriše znoj sa čela): Da, Erugstrande, to već
smijete reći.
188
ENGSTRAND: I da se tako nešto moralo dogoditi jednoj
dobrotvornoj ustanovi, od koje bi, kako se kaže, i grad i
selo imalo koristi. Novine se sigurno neće do-taći
gosipodina pastora u rukavicama.
MANDERS: O tome upravo i razmišljam. To je gotovo
najgore u cijeloj stvari. Ogavni napadi i okrivljava-nja —.
Ah, strašno je i pomisliti na to!
GOSPOĐA ALVING (dolazi iz hašte): Ne mogu da ga na-
govorim da se ostavi gašenja.
MANDERS: Ah, tu ste i vi, poštovana gospođo!
GOSPOĐA ALVING: Pa, sad ste i vi oslobođeni vašeg
svečanog govora, gosipodine pastore.
MANDERS: Ah, ja bih sa zadovoljstvom —
GOSPOĐA ALVING (prigušenim glasom): Možda je najbolje
što se desilo ovako, a ne drugačije. Ovaj azil ne bi nikome
donio blagoslova.
MANDERS: Mislite?
GOSPOĐA ALVING: A zar vi ne mislite?
MANDERS: Ali to je ipak bila strašno velika nesreća.
GOSPOĐA ALVING: Bolje da govorimo o tome ukratko, kao
o poslovnoj stvari. — Vi čekate gospodina pastora,
Engstrande?
ENGSTRAND (na vratima predsoblja): Da, čekam.
GOSPOĐA ALVING: Onda sjedite za to vrijeme.
ENGSTRAND: Hvala lijepo, mogu ja i da stojim. GOSPOĐA
ALVING (Mandersu): Vi sigurno putujete sljedećim
parobrodom?
MANDERS: Svaikalko. Polazi za jedan sat.
GOSPOĐA ALVING: Onda budite tako dobri i ponesite sve
papire sa sobom. Neću više ni riječi da čujem o ovoj
stvari. Sad su mi u glavi druge brige.
MANDERS: Gospođo Alving —
GOSPOĐA ALVING: Poslaću za vama i punomoć, da sve
uredite po svojim željama. MANDERS: To ću od srca
rado preuzeti. Prvobitna svrha
legata sad, nažalost, mora biti sasvim izmijenjena.
GOSPOĐA ALVING: To se razumije.
189
MANDEiRS: Da, onda mislim da ću zasad urediti tako da
imanje Solvik padne pod upravu distrikta. Zemljište se
iipak ne može nikako smatrati potpuno bezvrijednim.
Neka korisna svrha će mu se ipak nekaiko naći. A kamate
od glavnice koje stoje u banci mogao bih, možda,
upotrijebiti za potporu nekog odgovarajućeg poduhvata
koji bi bio od priznate koristi gradu.
GOSPOĐA ALVING: Kako god vi hoćete. Meni je sve
potpuno svejedno.
ENGSTRAND: Nemojte zaboraviti moj dom za pomorce,
igospodine pastore!
MANDEiRS: Naravno — imate pravo, da. Ali o tome će se još
razmisliti.
ENGSTRAND: Dođavola i razmišljanje—. Ah, Isuse bože!
MANDERS (sa uzdahom): Nažalost, ja i ne znam koliiko ću
još imati te stvari u r\a)kama. Možda će me javno mnjenje
natjerati da se povučem. Sve zavisi od ishoda istrage ovog
požara.
GOSPOĐA ALVING: Sta vi to govorite?
MANDERS: A ishod se ne može unaiprijed odrediti.
ENGSTRAND (priđe hliže): Ali, naravno. Jer ne bih bio ja
Jakob Engstrand.
MANDERS: Da, da, ali —?
ENGSTRAND (tiše): Jer Jaikob Engstrand nije čovjek koji bi
jednog dostojnog dobročinitelja u času nevolje ostavio na
cjedilu, kako se to obično kaže.
MANDERS: Ali, dragi moj, kako —?
ENGSTRAND: Jakoba Engstranda treba, tako reći, upo-rediti s
anđelom spasiteljem, gospodine pastore!
MANDERS: Ne, ne, to, zaista, ne mogu prihvatiti.
ENGSTRAND: O, to sad već morate. Poznajem jednog koji je
već jednom uzeo na sebe krivicu drugih ljudi — da!
MANDERS: Jakobe! (Stišče mu ruku) Vi ste rijedak čovjek!
No, vi, stvarno, treba da -dobijete svoj azil za pomorce; na
to možete računati.
ENGSTRAND fhoće da zahvali, ali ne može od ganuća).
190
MANDERS (stavlja putnu torbu na rame): A sad, naprijed!
Nas dvojica putujemo zajedno.
ENGSTRAND (na vratima, trpezarije, tiho Regini): Dođi s
nama, curo! Zivjećeš kao bubreg u loju!
REGINA (zabaci glavu): Merci! (Odlazi u predsoblje i donosi
pastorov prtljag.)
MANDERS: Zbogom, gospođo Alving! I neka duh reda i
zakona zavlada u ovoj kući.
GOSPOĐA ALVING: Zbogom, Manderse! (Ide prema
zimskoj bašti i gleda kako Osvald ulazi na baštenska
vrata.)
ENGSTRAND (dok on i Regina pomažu pastoru da obuče
ogrtač): Zbogom, moje dijete. I ako ti se išta desi, ti znaš
gdje ćeš naći Jalkoba Engstranda. (Tiho) Ulica u Maloj
luci — hm —! (Gospodi Alving i Osvaldu) A dom za
namjernike, taj će se zvati »Dom komor-nika Alvinga«. I
ako budem smio da vodim kuću po svom ukusu, onda
sigurno mogu obećati da će biti dostojna pokojnog
gosipodina komornika.
MANDERS (na vratima): Hm — hm! Hodite sad, dragi moj
Engstrande. Zbogom! (On i Engstrand odlaze kroz
predsoblje.)
OSVALD (prilazi stolu): O kakvom on to domu govori?
GOSPOĐA ALVING: O nekoj vrsti azila koji hoće da osnuje
zajedno sa pastorom Mandersom.
OSVALD: I taj će izgorjeti kao i čitava ova stvar ovdje.
GOSPOĐA ALVING: Kako ti to pada na pamet?
OSVALD: Sve će izgorjeti. Ništa neće preostati, ništa šta
podsjeća na oca. I ja ću izgorjeti.
REGINA (gleda ga iznenađeno).
GOSPODA ALVING: Osvalde, jadni moj dječače, nije
treibalo da ostaješ dolje tako dugo.
OSVALD (sjeda za sto): Skoro da mislim da imaš pravo.
GOSPOĐA ALVING: Daj da ti osušim lice, Osvalde; ti si sav
mokar. (Suši mu lice svojom maramicom.)
OSVALD (gleda ravnodušno preda se): Hvala, majko.
GOSPOĐA ALVING: Zar nisi umoran, Osvalde? Hoćeš li,
možda, da spavaš?
191
OSVALD (plašljivo): Ne, ne, ne spavati! Ja nitkad i ne spavam, samo
se pretvaram. (Turobno) To će ionako prerano doći.
GOSPOĐA ALVING (gleda ga zabrinuto): Da, ti si stvarno
bolestan, moj ljubimce.
REGINA (napeto): Gosipodin Alving je bolestan?
OSVALD (nestrpljivo): Zatvorite sva vrata! Ovaj smrtni strah —
GOSPOĐA ALVING: Zatvori ih, Regina. (Regina zatvara i zastaje
na vratima predsoblja. Gospoda Alving skida maramu, Regina
takođe.)
GOSPODA ALVING (gurne stolicu do Osvalda i sjede pored
njega): Tako! Hoću da sjednem kraj tebe —
OSVALD: Da, sjedi. Neka i Regina ostane ovdje. Neka Regina stalno
bude uza me. Pa ti ćeš mi učiniti uslugu iz ljubavi, Regina, zar
ne?
REGINA: Ne razumijem.
GOSPOĐA ALVING: Uslugu iz Ijuibavi?
OSVALD: Da, ako bude potreibno.
GOSPODA ALVING: Osvalde, zar tvoja majka nije tu, da ti čini
usluge iz ljubavi?
OSVALD: Ti? (Smiješi se) Ne, majiko, ovu mi ti nećeš učiniti.
(Smiješi se bolno) Ti! Ha-ha! (Pogleda je ozbiljno) Uostalom, ti
bi bila najbliža za to (Žestoko) Zašto ne moižeš da mi kažeš t i,
Regina? Zašto me ne zoveš Osvald?
REGINA (tihoj; Ne vjerujem da bi gospođa Alving pristala na to.
GOSPOĐA ALVING: Samo još trenutak i to će biti dozvoljeno.
Sjedi i ti ovdje s nama.
REGINA (sjeda skromno i oklijevajući za drugu stranu stola).
GOSPOĐA ALVING: A sada, moj jadni patnice, sad ću da ti skinem
teret s duše —
OSVALD: Ti, majiko?
GOSPOĐA ALVING: — i sve ono što nazivaš grižnjom savjesti i
kajanjem i prijekorom —
OSVALD: Zar misliš da to možeš?
192
GOSPOĐA ALVING: Da, sada mogu, Osvalde. Maloprije, kad si
govorio o životnoj radosti, kao da mi se čitavo moje
bivstvovanje vratilo ali u jednom novom svjetlu.
OSVALD (trese glavom): Ne razumijem ni riječi.
GOSPOĐA ALVING: Trebalo je da poznaješ svoga oca kad je bio
još sasvim mlad poručnik. Kako je u njemu plamtjela životna
radost!
OSVALD: Da, to znam.
GOSPOĐA ALVING: I sam njegov pogled bio je kao praznični dan.
A onda — kakva je neobuzdana snaga i životna radost bila u
njemu!
OSVALD: I onda —?
GOSPOĐA ALVING: I onda je jedno takvo dijete životne radosti —
jer tada je on bio kao dijete — moralo da provodi svoje dane u
malom mjestu koje nije pružalo nikakve prave radosti, nego
sama uživanja. Morao je da provodi dane ovdje, gdje nije
nalazio nikakve svrhe života; imao je samo službu. Gdje da nađe
zadatak ko-me bi se mogao posvetiti čitavom svojom dušom?
Imao je samo poslove. Nemati ni j e d n o g druga koji bi bio u
stanju da osjeti šta je to životna radost — samo dangube i
rasipnike —!
OSVALD: Majko —!
GOSPODA ALVING: I tako je došlo, što je i moralo doći.
OSVALD: A šta je moralo doći?
GOSPOĐA ALVING: I sam si ranije rekao šta bi se s tobom desilo,
ako ostaneš kod kuće.
OSVALD: Hoćeš li time da kažeš da otac —?
GOSPOĐA ALVING: Tvoj jadni otac nije imao nikakvog ventila za
tu nabujalu životnu radost koja je bila u njemu. Pa ni ja mu
nisam unosila vedrine u kuću.
OSVALD: Ni ti?
GOSPOĐA ALVING: Učili su me nešto o dužnostima i sličnim
stvarima i ja sam u to dugo i čvrsto vjerovala. Tako je sve
proticalo u dužnostima — m o j i m dužnostima i
n j e g o v i m idužnostima —. Bojim se, Osvalde, da sam tvom
jadnom ocu kuću učinila nepodnošljivom.
13 — 193
Drame
OSVALD: Zašto mi o tome niikad ništa nisi pisala? GOSPOĐA
ALVING: Dosada to nikad nisam vidjela u
takvom svjetlu, da bih tebi, svom sinu, to mogla po-
minjati. OSVALD: Pa kako si to onda vidjela? GOSPOĐA
ALVING (polako): Vidjela sam samo jedno
— da je tvoj otac bio slomljen čovjek, još prije nego
što si se ti rodio. OSVALD (prigušenim glasom): Ah —!
(Ustaje i ide do
prozora.) GOSPOĐA ALVING: A onda me je progonila iz
dana
u dan samo jedna misao, da Regina, u stvari, pripada
ovamo u ovu kuću isto tako — kao i moje vlastito
dijete. OSVALD (hrzo se okrene): Regina —! REGINA (skoči i
pita prigušenim glasom): Ja —? GOSPOĐA ALVING: Da. Sad znate
oboje. OSVALD: Regina! REGINA (gleda preda se): Majka je,
dakle, bila jedna od
onih. GOSPOĐA ALVING: Tvoja majka je imala mnogo
dobrih
osobina, Reigina. REGINA: Da, ali je ipak bila od onih.
Ponekad sam
to i mislila; ali —. Da, milostiva gospođo, otpustite
me, molim vas, da smjesta odem. GOSPOĐA ALVING:
Misliš li to ozbiljno, Regina? REGINA: Svakako.
GOSPOĐA ALVING: Ti si, naravno, slobodna, ali — OSVALD
(približi se Regini): Da odeš? Sada? Pa ti pripadaš ovamo. REGINA:
Merci, gospodine Alving, sad već smijem da
ikažem Osvalde. Naravno, ne na onaj način, kaiko
sam ja zamišljala. GOSPOĐA ALVING: Regina, ja prema tebi
nisam bila
i^rena — REGINA: Da, to je bio i grijeh i sramota! Da sam
znala
da je Osvald bolestan, onda —. Ali sada kad između
nas i ne može biti ništa o^bUjno —. Ne, ja, zaista.
194
ne mogu da trčkaram ovdje na selu i da se mučim oko nekih
bolesnih ljudi.
OSVALD: Cak ni oko jednog jedinog koji ti je inače tako blizak?
REGINA: Ne, zaista, ni to ne mogu. Svaka siromašna djevojka mora
da iskoristi svoju mladost, jer inače se nađe na cjedilu prije nego
što se i nadala. A j a u sebi takođe imam životne radosti,
milostiva gospođo!
GOSPOĐA ALVING: Da, nažalost, ali nemoj sebe da proćerdaš,
Regina.
REGINA: No, ako i to dođe, onda je tako moralo biti. Ako je Osvald
krenuo za svojim ocem, moram i ja za svojom majko'm. —
Smijem li da pitam, milostiva gospođo, zna li gospodin pastor
Manders za ovu priču o meni?
GOSPOĐA ALVING: Pastor Manders zna sve.
REGINA (zabavljena svojom maramoTn): Da, onda ću gledati da što
je moguće prije odem parobrodom. Sa pastorom se uvijek mogu
lako nagoditi; jer onda mislim da isto taiko imam pravo na malo
novaca, kao i on — taj odvratni stolar.
GOSPOĐA ALVING: Neka ti bude, Regina.
REGINA (gleda je čvrsto): A milostiva gosipođa je baš mogla i da
me vasipita kao dijete jedne osobe od položaja, to bi meni bolje
odgovaralo. (Zabaci glavu) Ah, koješta, i to me je briga! (S
ogorčenim pogledom na zatvorenu flašu) Imala sam barem
priliku da pijem šampanjac s ljudima od položaja.
GOSPOĐA ALVING: A ako budeš treibala dom, Regina, onda dođi
meni.
REGINA: Ne, hvala lijepo, milostiva gosipođo. Pastor Manders, taj
će me već prihvatiti. A ako baš sve bude išlo naopako, onda
znam kuću u koju i spadam.
GOSPOĐA ALVING: A ta je?
REGINA: Azil komornika Alvinga.
GOSPOĐA ALVING: Regina, — sad vidim — ti ćeš se upropastiti!
13*
195
REGINA: Ah, koješta! Adieu. (Pozdravlja i odlazi kroz predsoblje.)
OSVALD (stoji kraj prozora i gleda napolje): Je li otišla?
GOSPOĐA ALVING: Da.
OSVALD (mrmlja za sehe): Kakva glupa priča, da!
GOSPOĐA ALVING (stupi iza njega i stavi mu ruke na ramena):
Osvalde, dragi moj dječače — ovo te je sigurno jako potreslo?
OSVALD (okrene lice prema njoj): Ta stvar s ocem, misliš?
GOSPOĐA ALVING: Da, s tvojim nesretnim ocem. Bojim se da je
to na tebe ostavilo prejak dojam.
OSVALD: Sta ti pada na pamet? Svakalko da me je veoma
iznenadilo; ali mi, u stvari, to može biti i sasvim svejedno.
GOSPOĐA ALVING (povuče ruke): Sasvim svejedno! To što je tvoj
otac bio tako bezgranično nesretan!
OSVALD: Naravno da osjećam sažaljenje prema njemu kao i prema
svakom drugom, ali —
GOSPOĐA ALVING: Inače ništa? Za svoga vlastitog oca!
OSVALD (nestrpljivo): Ah, otac — otac. Pa ja oca nisam ni
poznavao. Samo mi je jedno ostalo u sjećanju, da mi je zbog
njega jedanput pozlilo.
GOSPOĐA ALVING: Kakva užasna misao! Zar dijete ne bi trebalo
da osjeća ljubav prema svom ocu u svim prilikama?
OSVALD: A a'ko dijete nema ništa da zahvali svome ocu? Ako ga
nikako nije poznavalo? Zar se ti stvarno^ još držiš starih
jpraznovjerja, ti koja si inače tako prosvijećena?
GOSPOĐA ALVING: Zar su tebi to samo praznovjerja?
OSVALD: Da, to moraš da uvidiš, majko. Ipak je to jedno od onih
gledanja koja se povlače po svijetu, a —
GOSPOĐA ALVING (potresena): Sablasti!
OSVALD (hoda po sohi): Da, možeš ih nazvati i sablastima.
GOSPOĐA ALVING (strastveno): Osvalde, onda ti ni mene ne
voliš!
196
OSVALD: Tebe barem poznajem —
GOSPOĐA ALVING: Da, poznaješ me; — ali to je sve!
OSVALD: I ja takođe znam, kako ti mene voliš; već zbog toga bih ti
morao biti zahvalan. A sada, kad sam bolestan, ti mi možeš biti
od velike koristi.
GOSPOĐA ALVING: Da, zar ne, Osvalde? O, skoro da bih
blagoslovila tvoju bolest koja te je dotjerala meni i kući. Jer, ja
sad vidim: ja tebe nemam, ja te moram zadobiti.
OSVALD (nestrpljivo): Da, da, da, sve su to samo fraze. Ne zaboravi
da sam ja bolestan čovjek, majko. Ja više ne mogu da se bavim
drugim ljudima; dosta mi je da se bavim samim sobom.
GOSPOĐA ALVING (tiho): Biću strpljiva i zadovoljna.
OSVALD: A i vesela, majiko!
GOSPOĐA ALVING: Da, moj dragi dječače, imaš pravo. (Prilazi
mu) Jesam li te sada oslobodila svake grižnje savjesti i
pređbacivanja samom sebi?
OSVALD: Da, to jesi. Ali ko će me osloboditi straha?
GOSPOĐA ALVING: Straha?
OSVALD (hoda po sohi): Regina bi to učinila za dobru riječ.
GOSPOĐA ALVING: Ne razumijem te, šta je to sa strahom — i s
Reginom?
OSVALD: Zar nije već kasna noć, majko?
GOSPOĐA ALVING: Već se bliži jutro. (Gleda napolje iz zimske
hašte) Dan počinje da se bijeli gore na visovima. I biće lijepo
vrijeme, Osvalde! Za koji trenutak vidjećeš sunce.
OSVALD: Tome se radujem. Ah, ipak ima još ponešto čemu se
mogu radovati i za šta mogu da živim —
GOSPOĐA ALVING: To i ja mislim!
OSVALD: Ako ne mogu da radim, onda —
GOSPOĐA ALVING: Ah, uskoro ćeš ti opet moći da radiš, moj
dragi dječače. Sad više ne smiješ razbijati glavu tim mučnim i
poražavajućim mislima.
OSVALD: Ne, dobro je što si mi ova uobraženja svalila sa duše. A
kad bih se još samo jednog riješio —
19';
(Sjeda na sofu) Sad ćemo da porazgovaramo, majko —
GOSPODA ALVING: Da, hoćemo. (Ona gurne fotelju do
soje i sjedne sasvim hlizu njega.) OSVALD: — a uskoro
će i sunce. A onda ćeš znati sve.
I ja više neću imati ovog straha. GOSPOĐA ALVING: S
t a kažeš da ću znati? OSVALD (ne sluša je): Majko, zar nisi
ranije rekla da
nema ničeg na svijetu što ti ne bi za mene učinila
ako bih te zamolio? GOSPODA ALVING: Naravno da
sam rekla! OSVALD: I ti si i sad kao i prije spremna na to,
majko? GOSPODA ALVING: U to se možeš pouzdati, moj
dragi,
jedini dječače. Pa ja i ne živim nizašto drugo, nego
samo za tebe. OSVALD: Da, da; onda treba da čuješ — ti
majko, ti si
jaka, snažne duše. Moraš ostati sasvim mirna, kad
ovo čuješ. GOSPOĐA ALVING: Ali šta je to tako strašno
—? OSVALD: Ne smiješ vikati. Čuješ li? Obećavaš li mi to?
Sjedićemo i sasvim mirno govoriti o tome. Obećavaš
li mi to, majko? GOSPOĐA ALVING: Da, da, obećavam
ti, samo govori! OSVALD: Da, onda treba da znaš, da ovo
stanje umora
— i nesposobnosti da pomislim na rad — da to sve
nije ona prava bolest — GOSPOĐA ALVING: Ali š t a je
onda ta bolest? OSVALD: Ta bolest koju sam naslijedio, ona
— (Pokazuje na čelo i dodaje sasvim tiho) — ona je ovdje,
unutra. GOSPOĐA ALVING (gotovo bez glasa):
Osvalde! Ne —
ne! OSVALD: Ne viči. Ne mogu to da podnesem. Da,
ona
sjedi ovdje unutra i vreba. I može da izbije u svako
vrijeme i svakog časa. GOSPOĐA ALVING: O, k^ko
užasno —! OSVALD: Samo mirno sada! Talko je to sa
mnom —
198
GOSPOĐA ALVING (skoči): To nije istina, Osvalde! To nije
moguće! Ne može biti tako!
OSVALD: U Parizu sam imao j e d a n napad. Ubrzo je
prošao. Ali kad sam saznao kako je to bilo sa mnom,
spopao me je strah, talko luđački i tako divlji, da sam
otputovao kući i teibi što sam brže mogao.
GOSPOĐA ALVING: To je, dakle, taj strah —!
OSVALD: Da, jer to je neopisivo mučno, vidiš li. Kad bi to
bila obična, smrtna bolest —. Jer smrti se ja ne bojim,
iaiko bih volio da živim što duže.
GOSPOĐA ALVING: Da, da, Osvalde, i treba da živiš!
OSVALD: Ali to je tako neopisivo mučno. Kao da opet
postajem dijete u povitku; da me drugi hrane i tako dalje.
Ah, to je neopisivo!
GOSPOĐA ALVING: Dijete ima majku da ga njeguje.
OSVALD (skoči): Nikad i nikad! Upravo t o neću! Ne mogu
da podnesem ni pomisao da bih možda godinama talko
ležao — tako i ostario i osi jedio. Konačno, i ti bi još
mogla da umreš prije mene. (Sjeda na stolicu gospođe
Alving) Jer to ne mora odmah da završi smrću, relkao je
Ijekar. On je to nazvao nekom vrstom omekšanja mozga
ili nešto đlično. (Smiješi se turobno) Nalazim da sam izraz
zvuči lijepo. Uvijek pri tom pomislim na zavjese od
svilenog baršuna, kao trešnja crvene boje — na nešto po
čemu se delikatno klizi.
GOSPOĐA ALVING (uzvikne): Osvalde!
OSVALD (opet skoči i hoda po sobi): A sad si mi oduzela i
Reginu! Da sam barem n j u imao. Ona bi mi već učinila
uslugu iz ljubavi.
GOSPOĐA ALVING (prilazi mu): Sta misliš time, moj
ljubimce? Zar ima na svijetu ikakve usluge iz ljubavi koju
ja tebi ne bih učinila?
OSVALD: Kad sam se u Parizu oporavio od napada, onda mi
je Ijekar rekao da, kad naipad opet dođe — a on će opet
doći — onda više nema nikakve nade.
GOSPOĐA ALVING: Zar je bio tako bezdušan, da ti —
199
OSVALD: Zahtijevao sam to od njega. Rekao sam mu da imam
načina da to predusretnem — (Smiješi se veselo) — I zaista
imam. (Vadi neku kutijicu iz unutrašnjeg džeipa na grudima)
Majko, vidiš li ovo ovdje?
GOSPOĐA ALVING: Sta je to?
OSVALD: Morfij u prahu.
GOSPOĐA ALVING (gleda ga užasnuto): Osvalde — dječače moj?
OSVALD: Saikuipio sam dvanaest kapsula —
GOSPOĐA ALVING (pruža ruku): Daj mi tu kutiju, Osvalde!
OSVALD: Još ne, majko. (Stavlja kutiju opet u džep.)
GOSPOĐA ALVING: To neću preživjeti!
OSVALD: Moraćeš. Da sam imao Reginu, rekao bih joj šta je sa
mnom — i zamolio bih je za tu posljednju uslugu iz ljubavi; ona
bi mi pomogla, to znam sigurno.
GOSPOĐA ALVING: Nikada!
OSVALD: Kad bi me onaj užas savladao, kad bi me vidjela kako
bespomoćno ležim kao malo dijete u po-vitku, prepuštenog
sudhini, izgubljenog bez nade — bez spasa —
GOSPOĐA ALVING: Nizašto na svijetu to Regina ne bi učinila!
OSVALD: Regina bi to učinila. Regina ima tako čudno lako srce. I
ubrzio bi joj bilo preko glave to da njeguje jednog takvog
bolesnika kao što sam ja.
GOSPOĐA ALVING: Onda neka je slava i hvala nebesima što
Regina nije tu!
OSVALD: Da, ali sad mi onda ti moraš učiniti tu uslugu iz Ijuhavi,
majko.
GOSPOĐA ALVING (viče glasno): Ja!
OSVALD: Zar mi ti nisi najbliža?
GOSPOĐA ALVING: Ja! Tvoja majka!
OSVALD: Upravo zato.
GOSPOĐA ALVING: Ja, koja sam ti dala život?
OSVALD: Za život te nisam molio. I kakav si mi to život dala? Ja ga
više neću! Uzmi ga natrag!
9nr
GOSPOĐA ALVING: U pomoć! U pomoć! (Istrči u predsoblje.)
OSVALD (za njom): Ne odlazi od mene! Kuda ćeš?
GOSPOĐA ALVING: Da ti dovedem Ijekara, Osvalde! Pusti me da
idem!
OSVALD (takode napolju): Nećeš ići. I unutra neće više niko ući.
(Okreće ključ u hravi.)
GOSPOĐA ALVING (ponovo ulazi): Osvalde, Osvalde, dijete moje!
OSVALD (ide za njom): Ti tvrdiš da me voliš kao majka — a možeš
da me gledaš kako se mučim u ovom bezimenom strahu?!
GOSPOĐA ALVING (poslije kraće pauze, potpuno se savladava):
Evo moje ruke.
OSVALD: Znači — hoćeš?
GOSPOĐA ALVING: Ako bude potrebno. Ali to neće biti potrebno.
Ne, ne, ni sada ni nikada.
OSVALD: Nadaćemo se. I živjeti zajedno koliko možemo. Hvala ti,
majko. (On sjeda u fotelju koju je gospoda Alving dogurala do
sofe. Sviće. Lampa na stolu još gori.)
GOSPOĐA ALVING (približi se oprezno): Jesi li sada miran?
OSVALD: Da.
GOSPOĐA ALVING (sagnuta nad njim): To je bilo neko tvoje
užasno uoibraženje, Osvalde. Ti ne možeš da pod-neseš tako
mnoga uzbuđenja. Ali sad se moraš odmarati. Kod kuće, kod svoje
majke, moj ljubimce. Svaka tvoja i najmanja želja biće ispunjena
— kao onda kad si bio malo dijete. — Tđko. Sad je napad prošao.
Vidiš li kako je to lako? Ah, znala sam ja to doibro. — I vidiš li,
Osvalde, kakav nam divan dan dolazi? Sjajni sunčevi zraci. Sad
tek možeš lijepo da vidiš svoj zavičaj. (Ona ode do stola i ugasi
lampu. Izlazi sunce. Glečeri i planinski vrhovi leže u sjajnom
jutarnjem svjetlu.)
OSVALD (sjedi u fotelji, leđima okrenut pozadini i ne miče se.
Iznenada kaže): Majko, daj mi sunce!
201
GOSPOĐA ALVING (kraj stola, lecne se i pogleda ga): Šta
kažeš?
OSVALD (ponavlja tupo i muklo): Sunce. Sunce.
GOSPOĐA ALVING (pritrči mu): Osvalde, šta ti je?
OSVALD (izgleda kao da se grči u stolici, svi m^išići m,u
popuštaju, lice mu je bezizražajno, zuri slijepo preda se).
GOSPOĐA ALVING (drhti od užasa): Sta je to? (Viče)
Osvalde! Sta ti je! (Baca se pred njega na koljena i drma
ga) Osvalde! Osvalde! Pogledaj me! Zar me ne poznaješ?
OSVALD (muklo kao i prije): Sunce. — Sunce.
GOSPOĐA ALVING (skače očajna, hvata se objema ru-
kam,a za kosu i viče): Ovo se ne može pcMinijeti! (Šapće
kao ukočena) Ovo se ne može podnijeti! Nikad više!
(Iznenada) Gdje mu je samo? (Brzo ga pipa po grudima)
Evo! (Ustukne koji korak i vikne) Ne, ne, ne!
— Da! — Ne, ne! (Stoji malo udaljena od njega, s ru
kama u kosi i zuri u njega u nijemom užasu.)
OSVALD (sjedi nepokretno kao i prije i govori): Sunce.
— Sunce.
DIVLJA PATKA

202
 DIVLJA PATKA

Od mraka niskih istina meni je draia obnmna

koja nas podiže.
Puškin

Zahvaljujući velikom usipjehu koji su na brojnim

evropskim scenama postigle prethodne Ibsenove drame
(Stupovi društva, Lutkina kuća, Sablasti, Narodni neprijatelj),
a još više bučnim skandalima, policijskim zabranama i
kontraverznim polemikama, i prvo izdanje Divlje patke (1884)
rasprodano je u toku četiri dana, dok su se vodeća
skandinavska pozorišta u Berganu, Kristijaniji, Stokholmu,
Kopenhagenu i Helsinkiju, žurila da što prije otkupe autorska
prava i započnu sa prohama. Ovaj početni uspjeh Divlje patke,
međutim, bio je samo trenutačan, prouzrokovan radoznalim i
napetim iščekivanjem javnosti da će to biti ponovni susret sa
još jednom Ibse-novom polemičnom dramom, kakva je bila
Neprijatelj naroda, ili sa novim »prljavim« i »amoralnim«
komadom, poput anatemisanih Sablasti. Prve reakcije i kritike i
publike pokazuju nedoumicu i zbunjenost, a zatim, iznevjereni
u iščekivanju, javljaju se glasovi nezadovoljstva i negacije:
simbolična značenja u drami su nejasna i čovjek se uzalud
napreže da otikrije o čemu Ibsen zapravo raspravlja; sve je to
artificijelno i izmišljeno; zaplet je podjednako čudan koliko i
otrcan, a kompletan utisak izaziva prazninu i neprijatnost, itd.
Čak je i Georg Brandes, u pismu Alefcandru Kielandu, napisao
da ga je čitanje Divlje patke oneraspoložilo, pitajući se zašto je
piscu potrebno »da nas muči isključivo tako beznačajnim ljudi-
ma «.i

1 Michael Mey6r, Ihsen, Penguin Books, :sitr. 549.

205
 Engleski kritičari, pa i vatreni »ibsenisti«, ispoljavaju
takođe nedoumicu, ističući da je Divlja patka »čudna me-
lanholična i pesimistička drama, bez trunke svijetlog od
početka do kraja. Zaista, nema lika u komadu koji budi
povjerenje ili dopadanje« (Edmund Gosse).^ U poređenju sa
prethodnim tekstovima, mnogi smatraju da je to drama »manje
vrijednosti«, »najbeznačajnija od svih ostalih Ib-senovih
komada«. Ovom negativnom mišljenju pridružio se i strasni
zagovornik i prevodilac Ibsena, Viljem Arčer, kome se Divlja
patka u prvi mah nije dopala, i koji će tek docnije, na sceni
otkriti i shvatiti njene prave vrijednosti.^ Jedino je Bernard So,
u svojoj studiji Suština ibsenizma (1891), (posvetio -posebnu
pažnju uipravo Divljoj patki, konstatujući da Ibsen poslije
Neprijatelja naroda, napušta »vulgarne ideale«, otkrivaj ući
karaktere »nepopravljivih idealista koji idealiizuju najviše sami
sebe«, upuštajući se tako u tragikomičan obračun sa postojećim
»zabludama ibsenizma«, povodoim koga su njegove »za-
panjene žrtve izjavile da je to satira na njegove ranije koimade,
dok su se pabožni, koje je on toliko puta razočarao svojom
interpretacijoim Branda, počeli nadati da se on pokajnički
vrača crkvi«."*
Neiposredno nakon neuspjeha Sablasti, Andre Antoan
(tumačio je Jalmara Ekdala), uporno nastavlja sa propa-
giranje'in Ibsena u Franciisfeoj, postavljajući na sceni
»Slobodnog pozorišta« i Divlju patku (1891), koja je takođe
izazvala podijeljena mišljenja. Manji dio puiblike je zadovoljno
aplaudirao, dok je veći dio bučno protesto-vao i zviždao.
Predstava najnovije Ihsenove drame u Parizu izaziva oštru
literarnu polemiku između kritičara Franciska Sarsea — za
koga je Divlja patka »opskuran komad«, »nepodnošljiv« i
»nekoherentan«, sa nejasnim i nerazumljivim centralnim
simbolo-m — i Žila Lemetra, koji pokušava da protumači
značenje i vrijednosti kako
2Isto, 55S.
3Isto, 537.
* George Bernard iSihaw, The Ouimtessence af IbsenAsm, New Vork
1958, sitr. 143.
206
osnovnog simbola tako i čitave drame.^ Zanimljivo je i
negativno mišljenje koje je o Ibsenu, povodom predstave
Divlje patke, izrekao Romen Rolan, u pismu Linje-Pou,
reditelju simbolističkog teatra »Djelo«: »Zao mi je što se svi
njegovi komadi igraju u Franci^koj. Eto šta se radi sa nama!
On je čovjek, ali nije od naše rase, i zato ostavimo tog
varvarina u njegovim fjordovima.«*
Iako su predstave Lutkina kuća i Sablasti izazvale u
Njemačkoj žestok otpor i ipublike i kritike, Ibsen će upravo na
sceni njemačkog pozorišta doživjeti svoju punu umjetničku
afirmaciju. Pozorišni kritičar Paul Slenter i reditelj Oto Bram, u
okviru novoosnovanog »Slobodnog pozorišta«, a docnije i
»'Njemačkog pozorišta«, prikazujući čitavu seriju njegovih
drama, proglašavaju ga za »trago-lovcem one dramske
umjetnosti koja najbliže prilazi sadržaju savremenog života«.'^
Pobornik i vatreni pristalica naturalističke režije, Bram
uglavnom tumači Ibsenove socijalne i društvene drame, ne
pokazujući interes za njegova ranija djela (Brand, Per Gint),
kao ni za tekstove koji su nastali poslije Neprijatelja naroda. U
Bramovoj rediteljsikoj interpretaciji dominira verizam sa
»fotografski tačno naslikanim detaljima života«. U polemici
koja se na stranicama časopisa Slobodno požarište vodila iz-
među Paula Ernesta i Hermana Bara, u vezi sa »ženskim
pitanjem u svjetlosti Ihsenove dramaturgije«, umiješao se i
Fridrih Engels. Braneći Ibsena od njegovih vulgarno--
mehanističkih i naturalističkih njemačkih interpretatora, on je
ukazao na suštinske razlike između njemačkog i norveškog
malograđanstva, podvlačeći da ». . . ma kakvi bili nedostaci
Ibsenovih drama, u njima je ijpak prikazan ■ pa ma i sitni,
srednjoburžujski svijet, koji stoji neupo-•redivo iznad
njemačkog, i u kome ljudi još imaju karaktera, sposoibni su za
inicijativu i djeluju samostalno, mada često i ćudljivo sa
gledišta stranog posmatrača«.®
A. A. Gvoiadjev, Zapadnoevropsko pozorište, 1953, str. 73.
*Michael Meyer, op. cit., str. 696. ' A. A.
Gvozdjev, op. cit., str. 165.
*Isto, 181.
20^

Praizvedba Divlje patke u Minlienu (1888) bila je veliki
trijumf. Publika je autora i izvođače izazvala šesnaest puta pred
zavjesu. Međutim, prvo prikazivanje u Beču (1891) nije
ponovilo ovaj uspjeh. Nakon prva dva čina gledaoci su tražili
da se Ibsen pojavi na sceni, doc-nije je ovo početno
oduševljenje splasnulo, pretvarajući se postepeno u
negodovanje i protest, da bi na kraju završilo zviždanjem većeg
dijela publike, tako da je Divlja patka, nakon tri reprize, pred
praznim gledalištem, skinuta sa repertoara.^
Kontraverzne ocjene i neujednačeni prijem prate najnoviju
Ibsenovu dramu i na sceni rusikog pozorišta. Tolstoj je u svom
dnevniku (20. VIII1890) zapisao da je pročitao Divlju patku,
zaključivši kratko: »Nije dobro!«^" Cehov je, sjeća se
Stanislavski, na probama Divlje patke pokazivao znakove
dosade, pa čak i izvjesnog unutrašnjeg otpoira: »Pogledajte
ovo, Ilbsen ne poznaje život. U životu se to ne dešava tako.« Za
njega je Ibsen bio suviše hladan i racionalan. Ovakav odnos bio
je uslovljen vjero-vatno i lošim i neadekvatnim prevodima, ali i
načinom na koji je Ilbsen igran. Pred kraj života, Cehov
mijenja mišljenje o autoru Divlje patke, i u pismu A. L.
Višnjev-skom (1903) piše da je Ibsen njegov »najomiljeniji pi-
sac«." I Stanislavski, mada je režirao Neprijatelja naroda i
Divlju patku, takođe nije pokazivao veći afinitet za Ibsena,
jednostavno ga nije osjećao, ili kako je to sam izjavio: ». . . za
njegov simbolizam — mi glumci — nismo bili dorasli. Da bi se
igrala simbolična djela, treba se čvrsto saživjeti sa ulogoim i
komadom, spoznati i usisati u sebe njegov duhovni sadržaj,
iskristalisati ga, izglačati dobijeni kristal, naći za nj jasnu,
sočnu umjetničku formu 'koja sintetizuje svu mnogostruku i
složenu bit djela. Za takav zadatak mi smo bili malo iskiisni, a
naša unutrašnja tehnika nije bila dovoljno razvijena.
Poznavaoci su objasnili neuspjeh koimada realističkom
usmjerenošću
' Miohael Meyar, op. cit., sitr. 690, 10
Isto, 865—866. " Isto, 866.
208
naše umjetnosti, koja kao da ne može da se pomiri sa
simbolizmom. Ali, u stvari, razlog je bio drugi, upravo obratan:
u Ibsenu smo mi iapali nedovoljno realistični u oblasti
unutarnjeg života komada.»^^ Pa ipak, zahvaljujući upornosti i
zalaganju Nemiroviča-Dančenka, koji je pokazivao izuzetni
interes i afinitet za Ibsena, Moskovski hudožestveni teatar,
prikazujući jednu malu antologiju njegovih drama (Heda
Gahler, Kad se mi mrtvi probudimo. Divlja patka, Brand,
Sablasti, Neprijatelj naroda, Rosmersholm, Per Gint), najviše
je doprinio afirmaciji ■Ibsena na sceni ruskog pozorišta.
Sa Divljom, patkom, započinje nova faza u Ibsenovom
stvaralaštvu. On postepeno prestaje da se bavi »vulgarnim
idealima«, odnosno opštim pitanjima društvenog i ličnog
morala. U pismu pjesniku Teodoru Kaspariju, napisanom
povodom Divlje patke, on kaže da je prestao tražiti
»univerzalne zahtjeve« od ljudi, jer više ne vjeruje da je
»ikome dato pravo da postavlja takve zahtjeve«, kao što ne
vjeruje da »iko od nas može imati veći cilj u životu od
samoostvarivanja u duši i u istini«.** Pristupajući istraživanju
čovjekovog »duhovnog bića«, Ibsen je, normalno, morao
donekle da mijenja dramsku tehniku, odbacujući postepeno
uzročno-posljedičnu faktografiju i naturalistioki determinizam.
Natapajući sve više svoje ■nove drame mnogostrukim
simbolističkim značenjima, koja su rastvarala i pročišćavala
očiglednost realnih događaja, omogućavajući pojavu
višesložnih planova i raznovrsnih sazvučja, Ibsen daje prevagu
intuitivnom i iracionalnom, pretvarajući dramsku prozu
(svaikodnevnica vulgarnog života), u dramsku poeziju
(samoostvarivanje čovjeka »u duši i u istini«). Ova promjena,
mada nije došla odjednom, već postuipno, uticala je na
Ibsenove savremenike, i oni počinju na njega da gledaju kao na
neku »zagonetnu sfingu«, koja se »skriva iza nejasnih
namjera«, što je svakako i doprinijelo nerazumijevanju, a
samim time i neshvatanju Ibsenovih posljednjih drama.
1^ K. S, Stanislavslci, Moj život u umjetnosti, 1955, str. 224.
Mixjhael Meyeir, op. cit., 549.
1* — Drame
209
u pismu Hegelu (2. IX 1884), sam Ibsen je istakao da Divlja
patka zauzima »jedinstveno mjesto« među njegovim dramama,
i da se njegov »metod razlikuje od onog kojim se ranije
koristio«, napominjući da će kritika ovu promjenu »vidjeti na
svoj način«, tražeći i pronalazeći »nešto o!ko čega će
raspravljati«, stvarajući pri tome proizvoljne konstrukcije i
raznovrsna tumačenja.^*
U čemu je novi metod? U simbolima? Ali simboli se
javljaju u većoj ili manjoj mjeri i u ranijim IbsenoAnm
dramama. U promijenjenoj dramskoj tehnici? Ali ova drama je
komponovana kao Lutkina kuća ili Sablasti, i dalje postoji
analitički metod i dobro poznati način »pre-turanja« po očito
mrtvim ostacima prošlosti i »raspirivanja'žive žeravice« pod
njima. Staviše, Divlja patka proširuje i nastavlja neka već
poznata Ibsenova tematska i sadržajna interesovanja. Jer, kao
što je epizoda sa doktorom Rankom i nasljednim sifilisom u
Lutkinaj kući, interpblirana i proširena u Sablastima u
Osvaldovoj tragičnoj sudbini, tako se i vanbračni odnos
kapetana Al-vinga i Johane, sa Reginom kao posljedicom,
ponovno našao, u razvijenom i nešto izmijenjenom obliku, u
središtu priče Divlje patke (Verle — Gina — Hedvig). Znači da
je i uobičajena pddjela Ibsenovog dramskog rada na istorijske,
rano sinibolističlke, realističke i kasno simbo-lističke drame,
odviše uska i vještačka, jer se svi pobrojani elementi
nefprestano miješaju i »rukopis« je uglavnom konstantno
prepoznatljiv, bez obzira na razlike koje postoje između, na
primjer, prve, Katiline, i, posljednje. Kad se mi mrtvi
probudimo. Pa ipak, postoji nešto novo u Divljoj patki, kako u
tretmanu dramskog sklopa tako i u značenjima i zračenjima
brojnih simbola.
U odnosu na Lutkinu kuću i Sablasti, Ibsen u Divljoj patki,
zadržavajući analitički metod, mijenja donekle tehniku
komponovanja drame. Otkrivanje prošlosti više nije stvar
intimnih ispovijedanja, izazvanih nekim logičnim ili slučajnim
događajem iz sadašnjosti, pod pritiskom i protiv volje glavnih
junaka. Na primjer, pojava Krog-
" Isto, 553.
210
stada i njegovo prijeteće pismo prisiljavaju Noru da počne sa
otkrivanjem tajne, kao što mogi:ićnost incestnog odnosa
između Osvalda i Regine utiče na Helenu Alving,
primoravajući je da objelodani istinu o svom promašenom
braku sa komornikom Alvingom. Umjesto subjektivne
projekcije onog što se dogodilo, Ibsen uvodi istragu koju poput
isljednika vodi treće lice (Gregers Verle), razobli-čavajući
postepeno, policijskom metodom dedukcije, »kaljugu tajni« iz
prošlosti. Nasuprot Nori i gospođi Alving, koje S'U svjesne šta
se dogodilo i to na izvjestan način nose U sebi kao »krst«,
porodici Ekdal, sem neke mutne slike, najveći dio prošlosti je
nepoznat i zamagljen, i bez aktivnog djejstva na njihovu
sadašnjost. Cak se i Gina odnosi, prema svemu što se desilo
prije petnaest godina sa starim Verleom, na zdrav način, »bilo
pa prošlo«, neopterećeno i bez grize savjesti. Istina, posljedice
prošlosti poput saiblasti lebde i u Divljoj patki (Hedvijgino i
Ver-leovo sljepilo, izopćenje i poremećenost starog Ekdala),
međutim, članovi porodice ne znaju za njihovo pravo porijeklo,
i da nema Gregersovog »njuškanja« po »smradu«, oni bi
proživjeli život koji im je dat, mimo i u neznanju, bez svijesti
da nose »leš u utrobi broda«. Ova promijenjena tehnika u
konstitiadsanju intrige, omogućila je Ibsenu da prvu polovinu
drame razvije na dva simultana plana; s jedne strane, teče
Gregersova istraga, kroz koju se rafinirano i matematički tačno
i precizno odmotava klupko prošlosti i otkriva »zločin«; a, s
druge, kao kontrapunkt, odvija se .svakodnevni porodačni život
Bkda-lovih, opterećen raznovrsnim brigama i radostima. Pa-
ralelizam ova dva toka, njihovo ukrštanje i sučeljavanje, pored
uvođenja siraboličnih značenja koja i nastaju kao posljedica
ove sprege, omogućava uspostavljanje dvostruke tenzije, jer se
i istraga i svakodnevni porodični život Bkdalovih, pa i
Verleovih, međusobno osvjetljavaju, sjen-če, dobijajući svaki
za sebe, zahvaljujući prožimanju, jednu specifičnu unutrašnju
dramatiku koja se, poput ofclačnog neiba pred olujoi, prijeteći
gomila, ispunjavajući »vazduh« drame atmosferom napetosti i
iščekivanja. U
14*
211
trenutku kada se Gregersova istraga »zločina« približava kraju,
Ibsen uvodi novu ličnost (Reling), koja svojim pro-tiv-akcijama
sprečava da Divlja patka, u drugoj polovini, 'krene prema
brzom rasipletu i »kazni«, zadržavajući tako, pa i pojačavajući
već uspostavljenu tenziju novim nabojima i novim
elektricitetom. U dkviru ovakvog dramskog sklopa, porodica
Bkdal je nalik na usamljeno ostrvo koje živi trostruki život,
onaj po sebi — poklonjen od industrijalca Verlea, onaj koji vidi
ili žeM da vidi Gregers, i onaj koji je form.irao i sada želi da
sačuva Reling. Izložena suprotnim radijacijama, opkoljena i
ugrožena sa svih strana »iprijateljskim« vatrama, osvijetljena
blještavim i zasjenjujućim reflektorima Verlea, Gregersa i Re-
linga, porodica fotografa Jalmara Ekdala gubi i pc»ljed-nje
ostatke svog ljudskog identiteta, i sve više liči na škorpiona
opkoljenog vatrom. U trenutku beznađa i bez-izlaznosti ona
uipire smrtonosni žalac prema samoj sebi, odnosno, prema
najslabijem i najosjetljivijem dijelu svog ugroženog organizma,
prema čistoj i potpuno nevinoj Hedvig.
U Čehovljevoj drami Galeb, u finalnoj sceni, podsjećajući
Trepljeva da je jednom prilikom ubio galeba, Nina "Zarečna
kaže, aludirajući na sebe i Trigoiuna: »Slučajno je naišao jedan
čovjek, vidio, i prosto iz dosade upropa-stio . . . Siže za malu
priču . . .« Ove riječi u potpunosti se mogu primijeniti i na
ulogu Gregersa i njegovu funk--ciju, s tom razlikom što su
njegovi motivi drukčiji od motiva Trigorinas mada su
posljedice iste. Uostalom, centralni simbol, ustrijeljeni galeb,
odnosno ranjena divlja patka, i kod Cehova i kod Ibsena, imaju
isto značenje i istu vrijednosnu dimenziju, jer »podižu radnju
koja raspravlja samo o individualnom slučaju na visinu uop-
štene tenae«.^®
Još u toku stvaranja Divlje patke, Ibsen je u pismu Hegelu
— vjerovatno zamoren od napada, skandala i ne-
razuimijevamja, koje su izazvale njegove posljednje dru-
" Đerđ Liukać, Istorija razvoja modeme drame, Beograd,
1878.
212
štveno angažovane drame, naročito Lutkina kuća i Sablasti —
napisao da njegovo novo dramsko djelo »ne dotiče ni
ipolitičike, ni socijalne probleme, niti ima išta od of^teg
značaja« i da se dešava »potpuno u granicama porodičnog
života«.** Ova konstatacija je tačna samo u okviru osnovne
radnje koja priča događaje iz prošlosti i sadašnjosti jedne
porodice, izlažući postepeno i faktografski jedan niz
međusobno povezanih činjenica. Istovremeno, na planu ideje, u
sukobu Gregersa i Relinga, drama raspravlja o nekim
značajnim etičkim, moralnim, pa i filozofskim problemima »od
opšteg značaja«, da bi svojim brojnim simboličnim
značenjima, i tema i ideja biie podignute na visinu jedne
univerzalne istine. I mada su simlboli prisutni, u manjoj ili
većoj mjeri, i u prethodnim njegovim dramama, ipak. Divljom
patkom, Ibsen započinje seriju od osam drama u kojima su
simbolistička zračenja sve naglašenija i — zamršenija, tako da
su i nova »čitanja« ovih drama iz posljednjeg ciklusa razino
vrsni ja, ali i kontraverznija. Već je rečeno da se simboli u Div-
ljoj patki javljaju u »takvom intenzitetu, u tako mnogostrukom
osvjetljenju, dobijajući mnogobrojna značenja prema tonu
razgovora u raznolikoj atmosferi, da izrastaju u simbol nečega;
najčešće u simbol mnoštva stvari i ako bismo htjeli reći šta
zapravo znače, morali bismo išarati cijelu dramu«."
I upravo ova koncentracija simbola, odnosno njihovo
drukčije tretiranje, razlikuju u mnogome Divlju patku od
ranijih Ibsenovih drama. Naime, simboli nisu više usputni,
uzgredno nabačeni, više formalni, pa samim time i više
očigledni. Čini se kao da je simbolističko ozarenje prešlo iz
kvantiteta u kvalitet. Umjesto simbola koji stoje po strani
drame, odvojeni svaki za sebe, u Divljoj patki su oni
osmišljena i fokusirani u okviru jednog centralnog simbola,
koji sudbinski, fatalistički, lebdi nad čitavom dramom, gotovo
je davi, tako da sve što se dešava, likovi 1 njihovi odnosi,
radnja, atmosfera, ambijent, vrijeme, sve
" Micha^ Meyer, op. cit., 553. " Đerđ
Luikalč, op. cit.
213
je to na izvjestan način zavisno od osnovnog simbola (divlja
patka), koji poput magnetizma privlači i sabire u jednu žižu sve
ostale dramske elemente, a zatim ih u procesu kataJize ne samo
rastvara i pročišćava već i drukčije osvjetljava. Simboli u
prethodnim Ibsenovim dramama su bili odviše očigledni, često
»srozani« do alegorije, tako da je prelaz od početnog realnog
polazišta prema z;avršenom poetsko-asooijativnom vrhu bio
odviše ili bukvalan ili jednosmjeran (atmosfera kiše koja
neprestano pada, dolazaik noći i krajolik bez sunca kao pandan
atmosferi u kući i u duši gospođe Alving u Sablastima; praznik
Božića i rađanje nove Nore u Lutkinoj kući, itd.). Umjesto ovih
jasnih, zatvorenih i apštih simbola, Ibsen u Divlju patku uvodi
otvorene simbole, čija značenja nisu očigledna, već slično
slikarskoj tehnici sfumata, djeluju mutno, nedorečeno,
razliveno, tako da ostavljaju mogućnost za raznovrsna
naslućivanja, tumačenja i asocijacije. Mada se još uvijek
javljaju i jednostavni, otpštd simiboli sa običnim alegorijskim
smislom (trinaest kao nesretni i zlokobni broj, ili kao
asocijacija na »posljednju večeru«, Hrist sa dvanaest apostola i
pitanje ko je izdajica-Juda; sljepilo — i kao bolest i kao odnos
prema životu, itd.). Pdkušaćemo da detaljnije razmotrimo
centralni simbol — divlje patke — iskaizan, ne bez razloga, u
naslovu drame. Prije svega, u svojoj osnovi, u polazištu, on
postoji kao konkretan realan događaj. Naime, stari Verle, prili-
kom lova, pucao je iz čamca, ali kako mu je vid oslabio, nije
uspio da ustrijeli, već je samo ranio divlju patku. Ranjena ptica,
koja je dobila »sačmu pod krilo«, više nije mogla da leti. U
talkvoj bezizilaznoj situaciji divlje patke se obično ustreme
prema vodi, i tonući najdublje što mogu, čvrsto kljunom
zagrizu morsku travu i alge, »i onda se više nikada ne vrate«,
jer bez krila i letenja ne mogu da opstanu. Tako je učinila i
divlja patka koju je ranio Verle. Međutim, Verle je imao
»strašno hitrog psa«, koji je zaronio i izvadio patku iz vode.
Ranjena ptica je jedno vrijeme držana u kući Verleovih, ali
kako se teško oporavljala i »nije napredovala«, sli^ga Petenson
je dobio
214
nalog da je zakolje. Stari Ekdal, zahvaljujući prijateljstvu sa
Petersonom, uspijeva da ga nagovori i izmoli da njemu
prepuisti ranjenu divlju patku, pa je talko ptica došla u dom
Ekdalovih, i tu je, u njihovom potkrovlju, među ostalom
raznovrsnom menažerijom, našla utočište. Zahvaljujući
posebnoj pažnji i ljubavi čitave porodice, a naročito male
Hedvig, iako joj »jedno krilo malo visi, i vuče jednu nogu«,
iako ne može da leti, ona ipak živi, »lOdeibljala je» i »famozno
naipreduje«. Ova konkretna i realna priča o ranjenoj ptici služi
Ibsenu kao simbolična osnova u kojoj se rastvaraju i likovi i
odnosi i radnja drame, prošlost i sadašnjost, ali ne linearno, već
zraka-sto, na različitim planovima i sa raznovrsnim poetskim i
misaonim značenjima.
Sudbina divlje patke kao i život kompletne menažerije na
tavanu porodice Ekdal, posjeduju i opšta i pojedinačna
simbolična značenja, koja^ se poput fuge, u jednoj raskošnoj
orikestraciji, neprestano konoidno izmjenjuju, kontrapuiiktiraju
i dopunjavaju, proširujući i rasplamsavajući konkretnu
polazišnu osnovu u jedan čudesni asocijativni fcošmar. »Kad
nema pravog života« — kaže Cehov u Ujka Vanji — »čovjek
živi od fatamorgana.« I upravo ova misao o obmani »koja nas
podiže«, o samozavaravanju koje nas sipasava, kad se život
javlja kao ne--realnost ili izmišljena realnost, sadržani su i
prosijavaju iz jezgra centralnog simbola kao njegovo opšte
značenje. Jer, svi likovi u Divljoj patki, i Ekdalovi i Verleovi, i
oni oko njih, (Molvik, Reling, gospođa Serbi), živjeli su nekada
slobodno poput divlje ptice, a onda su, teško ranjeni i odbačeni,
uplašeni od života i »n^kih istina«, potonuli na dno, hvatajući
se očajnički za močvarne trave i alge, gubeći pri tom svoj
identitet. Uplašeni i užasnuti od pomisli da bi se morali suočiti
sa realnošću, koja nije ništa drugo do porazna istina o sebi, oni
se panično drže »morskog bezdana«, strvarajući u njemu magle
novih iluzija 1^ novih obmana. Mi, pobjeći od stvarnosti nije
moguće, cak. ni u ljubav, jer uvijek postoji »strašno hitar pas«,
koji će nas, kad-tad, oštrim zuibima ščepati za vrat i iz-
215
vući sa dna i mraka naših zavaravanja, na povreinu i svjetlo
istine, razgolićene, razobličene i — uništene. Ovome treba
dodati da Ibsen svjesno igra sličnostima nor-vešikih riječi and
(patka) i aand (duh), tako da ovaj centralni simbol postaje
paradigma za još komipleiksnija simbolička zračenja, u kojima
snažno vibrira i ona njegova pernata težnja za
samoostvarivanje »u duši i u istini«.
Izvan ovog opšteg značenja, divlja patka i svijet koji je
okružuje na tavanu Ekdalove kuće, imaju i pojedinačna
simbolična ozarenja. Hedvig je posljedica i žrtva Ver-leove
lovačke straisti. Kao divlja patka, ni ona »nema nikog, potpuno
je otrgnuta od svojih, niko je ne pozna i ne zna odakle je«, jer
čaik ni Gina ne može precizno da odgovori ko je njen otac,
Jalmar ili Verle. Osim toga, sve što okružuje ranjenu pticu,
sasušeno drveće i tavanska menažerija, u potpunosti je nalik na
vještački život porodice Efcdal. Obilježena sljepilom, i Hedvig
je, kao i ptici, iiskraćena budućnost, odnosno slobodan let u
život. I kao što ranjena patka napušta plavetnilo neba i odlazi u
dubinu vode da umre, tako i Hedvig odlazi iz realnog života u
svijet iluzija u potkrovlju da tamo istpali na sebe smrtonosni
hitac. Jalmar Ekdal je »zaronio i čvrsto zagrizao trave dolje u
dubini«, »zaglibio se u neiku otrovnu močvaru«, i ne shvatajući
da na dnu tog bezdana umire u travama-obmanama. Čitav
njegov život je posljedica Verleove igre, koji mu je »-
poklonio«, poput lovačkog trofeja, i profesiju, i ženu, i kćer, pa
čak i ranjenu pticu. Jalmarov nestvarni, utopijski »veliki izum«,
istovetan je sa vještačkim ambijentom na tavanu, samo jedna
zaludna iluzija. Ostaii članovi porodice, Gina i stari Eikdal,
uistrijeljeni svojevremeno od Verlea, podrezanih krila i
prekinutog zamaha, zaustavili su vrijeme — »tamo kod divlje
patke«. Slično Hedvig, koja nježnošću i ljubavlju pokušava da
spasi svoju ranjenu pticu, i Gina nastoji da spasi Jalmara, i
vjerovatno bi u tome i uspjela da se nije umiješao »hitri pas«
— Gregers Verle. Stari Ekdal, umjesto istinskog lova,
obmanjuje se »lovoan« na
216
tavanu, zaboravljaj ući svoj »stari, divlji život« u planinama
Hej dala.
Porodica Verle takođe je ozračena direktno ili indirektno
centralnim simlbolom. Stari Verle, igrajući se, stvara život
Ekdalovih. Njegova neobuzdana lovačka strast ne ubija već
ranjava, ostavljajući ptice bez krila, osuđene na bijedno i
neprirodno životarenje. Ali ni on nije pošteđen od Neumoljivog
i Zagonetnog. Kažnjen sljepilom, i njemu je potrebna Hedvig-
nježnost, koja se javlja u liku gospođe Serbi. Međutim, kao što
ljubav ne može učiniti da se divlja patka vine u plavetnilo
beskraja tako ni goispođa Serbi ne može da učini za starog
Verlea ništa više od stvaranja udobne »korpe«, u kojoj će i on
postepeno fconuti u mraik, sanjajući »more i nebo«. Gregers
Verle, kome je otac »O!pi;istoeio dušu«, ide njegovim tragom,
jer poput lovačkog psa nastoji da otrgne Ekdala od močvarnog
dna-laži i izbaci ga na površinu-iistinu. Pri tome, u svom
ortodoksnom idealističkom »sljepilu«, on zaboravlja
naravoučenije basne o ranjenog divljoj patki, zaboravlja da
ptica sa »sačmom pod krilom« ne može više da leti, a samim
time ni da živi.
Molvik i Reling, likovi izvan :porodičnog kruga, stavljeni
su takođe pod okrilje simbola »divlje paitke«. Molvik,
preuzimajući nametnutu mu »demonsku prirodu«, preistaje da
»hoda pravo na svojim nogama«. Reling, igrajući se poput
starog Verlea, hrani okolinu lažnim nadama, l)oklanjajući joj
jedan izmišljeni svijet. Boreći se protiv »niskih istina«, on i
nesvjesno dovodi Ekđalovu porodicu na ravan vještačke
menažerije u potkrovlju. Zanoseći se »obmanama koje nas
podižu«, Reling u isto vrijeme vrši i operaciju
samooibmanjivanja, tako da je njegovo slje-!pilo na izvjestan
način dvostruko, i prema Ekdalovima i prema samome sebi.
Paralelno sa mnogostrukim i raznovrsnim značenjima
'koja »divlja patka« ima za razumijevanje ove drame, Mihael
Mejer, proteže njenu simboliku čak i na samog Ibsena, tvrdeći
da je on, svjesno ili nesvjesno, otkrio i »šta je mislio o sebi dok
je pisao komad«. Po Mejeru,
217
 Ibsen je Jiao čovjek — umjetnik — zaboravio šta znači živjeti
prirodno i neobuzdano, »ugojio se i pripitomio« u svojoj
»koiipi«, i prepušten samozadovoljstvu, kao i Ekdal, udaljio se
od života.** Stvarajući Divlju patku, Ibsen postavlja dva
temeljna pitanja, ali i iskušava i analizira samog sebe. Da li je
svijet baš toliko različit od Ekdalo-vog tavana sa njegovom
imitacijom stvaraoisti? I koje je »utočište kukavičkije«,
Bkdalova menažerija ili Brandova »ledena crkva«? I konačmo,
nije li stvarni život nešto druigo od onog što registruje i bilježi
fotografski aparat u Efedalovom ateljeu?
Probijajući se kroz košmar ove drame, otkrivajući
»nabora« njene duiše, ono što se nalazi i nad i ispod razapete
mreže simbola, nama se čini da je suština Divlje patke, njena
osnovna ideja: nasilje nad čovjekom, surovo nastojanje da se
ugrozi integritet slobodne ličnosti, neka vrsta bezočnog
manipulisanja i »ispiranja«, u težnji ostvarivanja ne čovjeka po
sehi, već čovjeka za sebe, po mjerilima svojih ideja i ciljeva.
Gregers, stari Verle, Reling, svaki na svoj način, žele da
modeliraju i programiraju članove porodice Bkdal isključivo
prema svojim shvata-njima. I tako, umjesto radosnog i
nesiputanog leta divlje patke, oni stvaraju degenerisanu i
nepokretnu pticu koja tavori dane na tavanu lažnih iluzija, u
okviru jednog vje-štačkog života.
U brojnim triangularnim odnosima koji postoje u
korrapoziciji Divlje patke, centralni trougao zauzima upravo
trijalizam Verlea, Gregensa i Relinga, ostvaren nad porodicom
Jalmara Etedala. Ova tri lika opkoljavaju i zatvaraju dom
Ekdalovih i sa isturenih tačaka vrše snažan pritisak,
ugrožavajući, i materijalno i duhovno, inače već krhak i
porozan organizam porodice, koja je primorana da se iz
nepodnošljivog i ugroženog života povlači u fatamorgane. U
ovom surovoim procesu pretvaranja slobodne i neobuzdane
divlije patke u bespomoćnu, »ugojenu« i »pitomu« pticu,
upravo »velika trojika«, bez oib-
^ MkJhaal Meyer, op. cit., 562.
218
žira na njihove lične međuodnc^e i netrpeljivosti, ima
odlučujuću ulogu.
Stari Verle je razorio Ekdalove egzistencijalno. Oni su i u
prošlosti i u sadašnjosti zavisni isključivo od njegove
materijalne moći. Staviše, Verle je, odbacivši Ginu, modelirao
ne samo Jalmarov brak već i kompletan njegov lični život
(izučavanje fotografskog zanata, kupovina ateljea); kao što je
starog Ekdala, svog nekadašnjeg poslovnog partnera i prijatelja
iz mladosti, prvo poslao na robiju, a zatim poniizio do
prosjaka, dozvoljavajući mu milostivo da se hrani mrvicama sa
njegove bogate trpeze. Cak je i budućnost porodice, a naročito
Hedvig, zavisna od njegove »dobre duše«, jer im oporukom
obezbjeđuje pristojan ostatak života. Verle je uvjeren da se
novcem može sve kupiti i sve opravdati: i odbačena Gina s dje-
tetom, i prevareni i nasamareni Jalmar, i izopćenje i robijanje
starog Ekdala, i Hedvigino sljepilo. Ovaj »legalno ustoličena
'kralj sunce', okružen je svojim kammerherre ili 'komornicima'
kojima je potrebna, kako ih gospođa Seribi podsjeća, sunčeva
svjetlost dvora«.*® Verle se i ponaša kraljevski. »Veliki
mangup u mladosti«, a sada siportiista lovac, bezobziran u
ostvarivanju moći i vlasti, veletrgovac i industrijalac, on se
odnosi prema porodici Jalmara Ekdala mecenatski, kao prema
nekom karitativnom zavodu, u cilju javnog demonstriranja
dobrote i milosrđa, milosrđa koje ubija i ponižava, oduzimajući
identitet i nezavisnost.
Nasuprot senioru Verleu, junior Verle preuzima ulogu
spašavanja poisrnulih »duša«, uvjeren da čovjek ne može biti
slobodan dok se ne oslobodi svojih zabluda i laži. U težnji za
ostvarivanjem »idealnih zahtjeva« i »idealnog napretka«, kao i
svi pravovjerni čistunci i ideolozi, i Gregers posmatra svijet sa
apstraktnih etičkih visina kao »kaljugu tajni«, »močvarni
smrad«, jednom rječju, kao moralnu kloaku, u kojoj ljudi žive
sapeti u »okovima laži i obmana«. Preuzimajući mesijanske
zadatke, ovaj, kako ga je So nazvao, »idealist visoko
razvijenog tipa«,
"• Đžonston Brajar;, Truplo i teret, Pozonište, 1978, 3—i.
219

strasno voli u »sve da se miješa« i da pri tome pasionirano
»kapa po starim, mučnim stvarima«. Opsjednut »akutnom
groznicom pravičnosti«, on neiprestano tumara okolo u nekom
»abožavailačkom delirijumu«, i poput Ver-leovog »strašno
hitrog psa« izvlači ranjene i posrnule divlje patke sa dna
močvarnih zabluda. Istovremeno, Gre-gers je razapet (u
okvirima poznatog trougla građanske drame: otac — sin —
,majka) između iskonske mržnje i »nekog bezimenog straha«
prema ocu, i snažne, gotovo »opterećene« ljubavi prema
uspomeni mrtve majke. Iz ove raspolućenosti, poput Krležinog
Leona Glembaja sa njegovim »glembajevskim« i
»danijeliovskim« kompleksima i sudarima, proiz.lazi, s jedne
strane, Gregersova nagonska potreba da se očisti zle krvi svoga
oca i oslobodi kužnog imena Verle i »križa« koje to ime nosi,
a, s drvige, njegova pritajena ali intenzivna želja za osvetom i
obračunom, ali ne u direktnom sukobu sa ocem, jer za to on
nema ni snage ni hrabrosti, već indirektno, preko nedužne
porodice fotografa Jalmara Ekdala. Slično Leonu, koji uzalud
nastoji da prevaziđe ono animalno »glembaje\^ko« u sebi, i
Gregers, protiv svoje volje, završava svoj veliki »životni
zadatak«, verleovski, razaranjem Ekdalovih i sa-moubistvom
Hedvig.
U konstituijsanju lika Gregersa Verlea, Ibsen je upo-
trijebio već spomenurfcu poentilističku tehniku: njegove ideje
je rješavao u bloku, dok je njegov karakter uobli-čavao
miniiciozno, ubrizgavajući mu mnoštvo živopisnih i duhovitih
detalja^tačkica. Kao i u slučaju doktora Stok-mana u
Neprijatelju naroda, Ibsen je i Gregersa na trenutke sjenčio
humorno sa primjesama infantilizma i smu-šenosti (sipanje
vode u peć koja se dimi, razgovor sa Hedvig o »morskom
bezdanu«, itd.). U njegovom životu postoji cilj, postoji zadatak,
ali ne postoje rezultati. On luta po planinama i naseljima
Hajdala loveći žrtve za potrebe svog »idealnog napretka«.
Međutim, njegovo mesijanstvo nije bez poze, on poimalo
»paradira« s njim, u iskazivanju ideja pokazuje manje
upornosti a više dosadne tvrdoglavosti. Osim toga, Gregers je
neostvarena
220
ličnost, sam kaže da »ne zna u šta mu je vrijeme prošlo«, tako
da je njegovo uporno »njuišlkanje« po tuđim »muč-niim
stvarima« i bijeg od sagledanja samoga sebe, neka vTstsL
rekomipenzacije za vl^titi promašeni život. Za Redinga je
Gregers »momak uvrnut, lud i šašav«, za Ginu je »smrdljiva
haringa« sa »psihičkim smetnjama« koje je ispoljavala i
njegova majka. I stari Verle kaže sinu da mu je »savjest bila
bolesna još od djetinjstva« i da je to »jedino nasljeđe« koje mu
je ostavila njegova »poremećena mati«. On je i fizički
oMlježen: »Je li Gregers još uvije*k onako ružan?« — pita
Gina, a Jalmar odgovara: »Pa, lije,p baš nije.« U ostvarivanju
svog »životnog zadatka« ovaj košmarni idealista, koji po
riječima Soa, »najviše idealiizuje sebe sama«, pokazuje jednu
zbunju-juću mješavinu naivncsti i perfiđnosti. Jalmaru Bkdalu,
on mirno, s punim uibjeđenjem u svoju izuzetnu misiju, »otvara
oči«, otkrivajući rau ružnu istinu o njegovom braku i
kompletnom njegovom životu (predbračni odnosi Gine i starog
Verlea, izučavanje fotografskog zanata i kupovina ateljea,
materijalna zavisnost, itd.). A kada ga je raz;goiitio i iiništio, on
ga velikodušno šalje kući na iscjeliteljski razgovor, sa ženom,
uvjeren da će porazna otkrića koja je učinio biti »polazište za
ostvarivanje zajedničkog života bez tajni i u istini«. Kolika je
njegova "zaluđenost i sljepilo, najbolje pokazuje scena u kojoj
on, pošto je saopštio istinu i tako potpuno razorio jedan brak,
ulazi trijumfalno kod Jalmara i Gine, ništa ne »hvatajući,
»blistavog i zadovoljnog lica«, sa pobjednički »ispruženim
rukama« i sa osjećanjem da je to »najuzvišeniji trenutak
njegovog života«.
Nasuprot Gregersu, zadataik Relinga se sastoji u odr-
žavanju i pothranjivanju »životne laži«. I za jednog i za
drugog, ljudi su samo eksperimentalni kunići. I dok im Gregers
ubrizgava smrtonosne doze istine, Reling ih klguka
spasoncsnim ali i otrovnim pilulama laži. Za njega su ljudi
Uiglavnom bez vrijednosti, zaludni na svijetu, i da bi nekako
proživjeii svoj besmisleni život, potrebno ih je obmanjivati i
drogirati iluzijama. On Molvika, tog
221
»jadnog i dobrog magarca«, koji bi davno propao u »sa-
mopreziranju i očajanju«, on je napravio »demonsku prirodu«.
Starom Ekdalu, koji je »čitav svoj život proveo kao govedo«,
tom »ostarjelom dječaku«, sačinio je, od pet-šest saisušenih
božičnih jelki na tavanu, »veliku i svježu Hajdalisku šumu«.
Bespomoćnom i krhkom Jal-maru Ekdalu, sa djetinjom i
naivnom dušom, nesposobnom da se u životu ispolji i dokaže,
podario je spasonosnu ideju 0 njegovoj izuzetnoj misiji, o
fenomenalnom »fotografskom kumu«, koji će mu donijeti
slavu i tako potvrditi smisao njegovog positojanja.
Obmanjujući svijet oko sebe, Reling ipolazi od stanovišta da
ako »prosječnom čovjeku oduzmete njegovu životnu laž,
istovremeno mu oduzimate i njegovu sreću«. Slično Gregersu, i
on ima svoje ljudsko naličje: »prosječna« i neostvarena ličnost,
Ijekar bez reputacije i sposobnosti, alkoholičar, skitnica,
»besposličar«, čovjek koji je »spiskao i proćerdao sve što je
imao«, bez ljubavi i nježnosti, obilježen i opterećen
promašenim životom (neostvarena ljubav prema gospođi Serbi
u mladosti). Reling, kao i svi junaci Divlje patke, posjeduje
vlasitito sljepilo, jer ofomainjujući druge, on obmanjuje i
samoga sebe. I zato je sukob Gregersa i Re-linga, koji se vodi
preko porodice Ekdal, nakon samoubi-stva Hedvig lišen
čovječnosti, to je egoistična rasprava dvojice zaludnika o tome
ko je bio u pravu i čiji je me-tod, u eksperimentu nad
Ekdalovima, ispravniji i djelotvorniji.
Usmjerena i determinisana trijaliizimom Verlea, Gregersa
i Relinga, porodica Ekdal ima u drami izrazito pasivnu ulogu,
isključivo zavisnu od spoljniih faktora i uticaja. Izložena
unakrsnoj radijaciji, ona se, a da to i ne želi, povinjava i
prelama, po diktatu nametnutih obaveza, bez istinske
unutarruje potrebe, pa čak i bez smisla za bilo kakav otpor ili
sukob. Jalmar Ekdal, koga je Gregers, otkrivši mu prljavu
istinu o njegovom braku, prosto natjerao da se izjasni i zauzme
stav prema Gini, očito hi bio najsretniji kad bi neko mogao da
ga oslobodi te nesnosne i nametnute mu uloge angažovanja i
djelovanja. I upravo
222
u tom neskladu između »(»biljnosti« povjerenog zadatka i
Jalmarove pitome i blage prirode nesposobne za akciju,
sadržana je izuzetna tragičnost Divlje patke, ibsenovi junaci, u
prvom redu Hedvig, a zatim i ostali članovi porodice, uvučeni
su nasilno u dramski konflikt, osuđeni da ispaštaju, ne zbog
onog što su sami učinili, već zbog onog što su im drugi
nametnuli kao obavezu da učine. Uzrok, pokretačka snaga
drame, i posljedica, tragična reperkusija, ne proizlaze, u
sltičagu Divlje patke, iz iste ličnosti već su razidvojeni, jedni
pokreću zamajac drame (Verle, Gregers, Reling), a druge taj
zamajac uništava i rastače (porodica Ekdal). Nad Ekdailovima
ne stoji više ni sudbina, ni kob, ni neka viša sila »nasljeđa«,
nad njima se jednostavno ukrštavaju tuđi interesi, koji
otstvarujući vlastite egoistične ciljeve i ideale, vrše pritisak i
nasilje i prouizrokuju trpljenje i patnju nedužnih i nezaštićenih.
Ibsen je, upravo u liku Hedvig — koja je čiftavim svojim
bićem, od sljepila do samoubistva, uslovljena ovom akcijom
sipolja, i koja je zaista potpuno nedužna postala žrtvom tuđih
postupaka i namjera — doveo dramu do, kako bi to rekao
Direnmat, »najgoreg mogućeg obrta«, gotovo ad absurdum, i
time je po prvi put ostvario zaista istinsiku tragediju modernog
doba. Naiime, »u moderno vreme« — kako je tačno
konstatovao Jovan Hristić — »okviri tragedije popustili su
sasvim, i u njih ulaze i oni koji ndsu mogli ni sanjati da će im
sudbina dostići tra-gičke sraizmere, i kod Ibsena je težište
počelo definitivno da se pomera: oni koji delaju, postaju
smešni i apsurdni zato što ono što čine više ne odgovara sasvim
svetu u kome se kreću i žive, a oni što trpe, postaće tragični«.^"
Postoji u Divljoj patki, u odnosu na prethodne Ibse-nove
drame, i izrazito prisustvo komičnih situacija, koje su upravo i
nastale kao posljedica nesporazuma između onih koji djelaju i
onih koji trpe. Jaknarova priČa o toka jcu, razgovor Hedvig i
Gregersa o »morskom bezdanu« i, naročito, antologijska scena
između Gine i Jaimara u petom činu, kada je on »rigešio da
definitivno« napusti
^ Jovan HirisMić, Ibsenova diialektika, Pozorištet 1978, 3—4.
223
kuću, koja se dešava paralelno sa Hedviginiim odlaskiom na i mnogostrukim, simboličkim značenjima, kompleksnim
tavan i samoubistvom, demonstriraju na najbolji način poznatu likovima i idejama, zauzima zaista ».izuzetno mjesto« u
istinu koju je Sekapir znao a klasicisti i romantičari je njegovom dramiskom radu. Kao da su se u njoj, na najbolji
zaboravili, da je stepen tragičnog udara jači i razorniji ukoliko način, sublimirala i kristalisala Ibsen ova iskustva iz sred'išnje
mu prethodi komičiko olakšan/je. Ovaj spoj tragičnog i realističke faze d čisti i još neopterećeni počeci kasno
komičnog, ostvaren, kao u navedenoj sceni između Gine i simbolističkih nastojanja. Ako ovome dodamo i uspješan spoj
Jalmara, čak i simultano, zbunjivao je Ibsenove savremenike. tragičnog i komičnog, onda je, čini nam se, bio u pravu
Jedino je Bernard So, povodom londonđke premijere Divlje Ibsenov biograf Halvdan Kot, koji je Divlju patku smatrao
patke (1S97), pisao oduševljeno o čudesnom osjećanju koje je njegovom najboljom dramom.
imao posmatrajući »s užaisom i sažaljenjem tu di±>oku
tragediju, tresući se istovremeno od smijeha toj neodoljivoj
komediji«.^^ Međutim, Ibsen kao da je osjetio opasnost ovog
sinkretizma i plašeći se da u glumačkoj interpretaciji ne dođe
do prevage komiičkih elemenata i detalja, zahtijevao je od
izvođača »aipsolutnu prirodnost i istinitost i u igri glumaca i u
scenskoj postavci«. U pismu Hansu Šrederu, reditelju teatra u
Kristijaniji (Oslo), on je budućim realiizatorima Divlje patke,
uputio nekoliko zanimljivih upozorenja, interesantnih
prevashodno za pravilno razumijevanje pojedinih likova. Od
isticanja da je Gregersova uloga »naj-komplikovanija u
komadu« i da se on ne smije igraiti kao tip »zloibnika«, preko
upozorenja da gospođa Serbi »mora biti lijepa, domišljata i
nimalo vulgarna«, do posebnog in'sistiranja na opasnost
shvatanja Jalmara kao komične figure. »Jalmar se« •— piše
Ibsen — »ne smije igrati nimalo parodično. Glumac ne smije ni
u jednom trenuitku pokazati da je svjestan ičega smiješnog u
onome šta govori i čini. Njegov glais je, kao što napominje
Reldng, 'nešto tiigodno' i ova oisoibina mora biti jasno
ispoljena. Njegova sentimentalnost je iskrena a njegova
melanho-lija na svoj način Ijupika i bez trunlka afektacije.«^
Nastala u periodu Ibsenove ptme stvaralačke zrelosti, u
trenutku kada on počinje da napušta »vulgarne ideale« i
društveno-isocijalnu tematiku i upušta se u ispitivanje
čovjekovog »duhoivnog bića«. Divlja patka, sa brojnim
2» Michael Meyer, op. cit,
558. 22 Isto. 559.

224 15 — 225
Drame

Lica:
VERLE, veletrgovac, fabrlkant itxi.
GEEGERS, njegov sin
STARI EKDAL
JAUVtAR EKDAL, starčev sin, fotograif
GINA, Jalmajeva žena
HEDVIG, njihova kćerka od 14 godina
GOSPOĐA SERBl, kućedomaćica kod Verlea
RELMG, Ijekar
MOLVIK, bivši teolog
GREBERG, knjigovođa PETERSEN, sluga kod
Verlea JENSEN, najmljeni sluga D&beli gospodin
tolijedog lica Ćelavi gospodin Kraitkovidni
gOispodin Šestoro druge gospode^ Verleovi gosti
Više naomljenih slugu
15*
PRVI Om
u Verleovoj kući. Bogato i udobno "namještena radna soha.
Ormari za knjige i presvučeni namještaj, pisaći sto s
dokumentima i protokolima. Usred sohe gore lampe sa zelenim
ahažurima, tako da u sohi vlada prigušeno svjetlo. Otvorena
dvokrilna vrata sa povučenom zavjesom na zadnjem zidu. Iz ove
sohe vidi se velika elegantna soha jako osvijetljena lampama i
stonim svjetiljkama. Naprijed desno u radnoj sohi mala
tapecirana vrata iJode u kancelariju. Lijevo naprijed je kamin u
kome se žari ugalj; dalje u {pozadini dvostruka vrata koja vode u
trpezariju.
Petersen, u livreji, i Jansen, u fraku, prave red u radnoj sohi.
Po većoj sohi se kreću dvojica 'ili trojica najmljenih slugu,
pospremaju i pale svjetla. Iz trpezarije se čuje bitijanje rozgouora
i smijeh više glasova; kucanje noža u čašu; nastupi tišina; drži se
zdravica. Povici »bravo«, aplauz, onda ponovo hrujanje
razgovora.
PETERSON (pali lampu na kaminu i stavlja abažur): Hej,
Jensene, poslušaj malo; sad stari ustaje i drži dugu zdravicu
gospođi Sertoi.
JENSEN (gura jedan naslonjač): Je li istina ono što ljudi govore,
da ima nešto među njima?
PETERSEN: A vrag bi znao.
JENSEN: On mora da je bio u mladosti veld'ki mangup.
PETERSEN: To je moguće.
JENSEN: A ovu večeru sigurno daje zlbog svoga sina.
PETERSEN: Da. Sin mu je od juče opet ovdje.
227
JENSEN: Ja nisam ni, znao da gospodin Verle ima sina.
PETERSEN: Dabome, ima sina. AH taj nikad ne dolazi
ovamo dolje iz Haj dala. Sve ove godine otkad ja
ovdje služim, nije bio kod kuće. NAJMLJENI SLUGA
(na vratima prema drugoj sohi):
Hej, Peterisene, ovdje je neka stara mušterija, —
PETERSEN (gunđa): Dođavola, ko sad hoće da uđe?
(Stari Ekdal ulazi s desne strane. Obučen je u izn,o-šen
ogrtač s visokom kragnom, na rukama vunene rukavice. U ruci
drži štap i šubaru, pod rukom paket u pak-papiru. Ima riđu
prljavu periku i male sijede brkove.) PETERSEN (ide mu u
susret): Gospode! — Sta hoćete v i
ovdje? EKDAL (na vratima): Moram hitno u kancelariju,
Pe-
tersene. PETERSEN: Kancelarija je već čitav sat
zatvorena, i — EKDAL: Cuo sam to još dolje, družicu! Ali
Greberg je
još unuitra. Budite dobri, Petersene, pa me pustite
unutra na ona vrata. (Pokazuje na tapecirana vrata) Nekad
sam ulazio tim putem. PETERSEN: Pa, što se mene tiče —!
(Otvara mu vrata)
Ali pazite da i siđete pravim putem. Imamo goste.
EKDAL: Znam već — hm! Hvala, Petersenčiću! Stari,
dobri druže. Hvala lijeipo. (Mrmlja tiho) Tupoglavac!
(Odlazi u kancelariju, Petersen zatvara za njim
vrata.) JENSBN: Zar i ovaj spada u kancelarijske ljude?
PETERSEN: Nee, to je samo jedan od onih što pišu kod
Picuće kad je potrebna ispomoć. Ali ranije je bio baš
fini momak, taj stari Efedal.
JENSEN: Da, taiko i izgleda.
PETERSEN: No, da! Bio je čak a poručnik!
JENSEN: Vidi vraga — baš poručnik!
PETERSEN: Dalbome. Onda se ubacio u neku trgovinu
drvetom lUi nešto slično. Kažu da je i Verlea propisno
uvalio. Tada su, naime, njih dvojica zajedno bili vlasnici
pogona u Hajidalu, razioimijete. O, poznajem ja malo
bolje starog Ekdala. Popijemo mi tako po
228
(koju ljutu ili flašu piva zajedno — kod madam Erik-
sen. JENSEN: No, sa plaćanjem kao da on baš nije u redu?
PETERSEN: Bože moj, Jensene, pa mogli biiste znati da
sam ja taj koji časti. Ja ipak mislim da trdba biti
fin s ljudima, kojima j"e nekad bolje išlo u životu.^
JENSEN: Je li on bankrotirao? PETERSEN: Nee, prošao je još
mnogo gore. Zaradio je
robiju. JENSEN: Robiju? PETERSEN: Ili je to možda bio
zatvor. ~ (Oslušne) Pst,
evo, ustaju od stola.
(Nekoliko sluga otvaraju vrata trpezarije iznutra. Go-
spođa Serbi, u razgovoru s nekoliko gospode, ulazi. Čitavo
društvo je prati u stopu. Između ostalih Verle. Zadnji dolaze
Hjalmar i Gregers.) GOSPOĐA SERBI (u prolazu):
Peterisene, neika se kafa
servira u muzičkoj sali. PETERSEN:
Vrlo dobro, gospođo Seiibi.
(Ona sa dvojicom gospode tblazi u veliku sohu i odlaze
nadesno. Petersen i Jensen odlaze za njima.) DEBELI
(Ćelavom): Uh, ta večera! — bio je to težak
posao! ĆELAVI: Ah, sa malo dobre volje može se za tri
sata
nevjerovatno mnogo postići. DEBELI: Da, ali poslije,
poslije toga, dragi moj komor-
niče! TRECi GOSPODIN: Čujem da se moka i mars^kino
služe
u muzičkoj sali. DEBELI: Bravo! Onda Ć€ nam gospođa Ser'bi
možda nešto odsvirati. ĆELAVI (prigušenim glasom): Cuj^ da
nama gospođa Serbi uskoro ne odzviždd! DEBELI: Bože
sačuvaj. Berta ne ostavlja na cjedilu stare
prijatelje.
(Oni se smiju i odlaze u sobu.) VERLE (tiho i
neraspoloženo): Miiislim da niko nije ništa
prkniijetio, Gr^erse.
229
GREGBRS (pogleda ga): A šta to?
VERLE: Zar rfi ti niisi primijetio?
GRBGERS: Sta je trefbalo da primijetim?
VERLE: Bilo nais je trinaest za stolom.
GREGERS: Je li? Trinaest?
VERLE (gledajući Jalmara Ekdala): Inače nas obično bude samo
dvanaest. (Ostalima) Izvolite, moja gospodo!
(On i ostali, osim Jalmara i Gregersa, odlaze nadesno.)
JALMAR (koji je čuo razgovor): Nisi me trebao pozvati Gregerse.
GREGERS: Sta! Pa rečeno je da je društvo pozvano u moj u čast. A
da ja onida ne poizovem svog jedinog i najboljeg prijatelja. —
JALMAR: Ali ja mislian da tvome ocu nije pravo. Ja iinače nikad ne
dolaaim ovamo.
GREGERS: Da, to sam čuo. Ali morao sam te vidjeti i porazgovarati
s tobom, jer ću uskoro opet otputovati. — Da, vidciš, — nas dva
stara školska druga — svakako smo se jako udaljili jedan od
drugog. Nismo se vidjeli već šesnaesinsedamnaest godina!
JALMAR: Zar je već toMIko prošlo?
GREGERS: Svakako. Pa, kako si? Izgledaš dobro. Postao si vrlo
snažan.
JALMAR: Hm, pa ne bi se baš moglo reći da sam snažan. Ali,
naravno, izgledam muževnije nego onda.
GREGBRS: Sitvamo. Tvoja vanjština se nije mnogo promijenila.
JALMAR (tužno): Ali unutrašnjost! Znaš, tu već stvari drugačije
sitoje, možeš mi vjerovati! Ti valjda znaš kako je meni i
mojrima sve pošlo nizibrdo, otkad smo se zadnji put vidje'M,
GREGERS (tiše): Kako je s^a tvoj otac?
JALMAR fplaho); Dragi moj, o tome radije nećemo raizgovarati. Moj
jadni, nesretni otac živi, naravno, kod mene. Pa on i nema na
cijelom svijetu drugog pribježišta. Ali, vidiš, meni strašno
teško pada da
230
govorim o toj stvari. — Pričaj radije ti, kako ti je bilo gore u
fabrici.
GREGERS: Živio sam u divnoj samoći — imao mnogo vremena da
razmišljam o raznim stvarima. — Ali hodi ovamo, da se udobno
smjestimo. (On sjeda u naslonjač kraj kamina, a Jalmaru nudi
drugi naslonjač pored sehe.)
JALMAR (meko): Uprkos svemu, Gregers, ja ti kažem hvala što si
me pozvao za trpezu tvoga oca; jer sad barem znam, da više
nemaš ništa protiv mene.
GREGBRS (iznenađen): Kako si došao na misao da bih ja mogao
imati nešto protiv tebe?
JALMAR: Pa, prvih godina je ipak bilo tako.
GREGERS: Kojih prvih godina?
JALMAR: Nakon što se velika nesreća dogodila. Pa to je i bilo
sasvim prirodno. Samo za dlaku, pa bi i tvoj otac bio u — o, bio
bi i on uvučen u tu sitrašmi aferu!
GREGERS: I zbog toga bih j a trelbao da imam nešto prdtiv t e b e ?
Ko ti je to naprdčao?
JALMAR: Ja znam da sa imao, Gregers; to mi je tvoj otac lično
rekao.
GREGERS (ustukne).- Moj otac! Tako. Hm. — I samo zato se nikad
više nisi javio — ni jednom riječju?
JALMAR: Da.
GREGERS: Cak ni u ono vrijeme kad si postao fotograf?
JALMAR: Tvoj otac je rekao da nije vrijedno truda da ti pdšem ni o
tome ni o čemu drugom.
GREGERS (gleda preda se): Ne, ne — može biti da je u tome imao
pravo. Ali reci mi sada, Jalmare, da li te tvoj položaj donekle
zadovoljava?
JALMAR (lako uzdahne): Ah, da, zašto ne; zapravo se ne mogu
potužiti. U početku mi je, naravno, bilo malo neobično, znaš. Pa
našao sam se u sasvim drugim prilikama. Catav moj život se
pot5>uno promijenio. Ta nesrećna propast moga oca — ta
sramota i skandal, Gregerse —
GRBGERS (dirnut): Da, da, svakako.
231
JALMAR: Da nastavim studije, na to više nisam mogao ni
pomisliti. Ni pfeniga nije bilo ostalo, naprotiv, još i
dugovi, čak tvome ocu mislim —
GREGERS: Hm —
JALMAR: Tako sam, vidiš, smatrao da je najbolje, da se
jednim potezom iščupam iz svih starih veza i odnosa. I
tvoij otac mi je to posebno savjetovao. I povšto se on tako
prihvatio da mi pomogne —
GREGERS: To je moj otac učinio?
JALMAR: Da, pa to valjda znaš? Odakle bih ja mogao nabaviti
novac da izučim fotografiranje, da uredim atelje i da se
smjestim? Znaš, to košta novaca!
GREGERS: A troškove za sve to snosk) je moj otac?
JALMAR: Da, dragi moij, zar to ne znaš? Ja sam ga razumio
kao da ti je pisao o tome.
GREGERS: Ni riječi, da je to on pomogao. Mora da je
,zaboravio. Mi smo uvijek razmjenjivali samo poslovna
pisma. Tako, dakle, moj otac je —!
JALMAR: Da, naravno. Samo nije želio da to ljudi saznaju. Ali
on je to bio. I on je bio taj koji mi je ženidbu omogućio.
Ali ti ni to ne znaš?
GREGERS: Ne, to zaista nisam znao — (Hvata ga za ruku)
Ali, dragi moj Jalmare, ne mogu ti reći, koliko me s-ve to
raduje — a i muči. Možda sam ja svome ocu učinio iipak
nepravdu — u nekim stvarima. Jer, vidiš li, ovo ponašanje
je iipak znak da ima dtiše. — To je kao neka vrsta savjesti
— GREGERS: Bilo je iste godine. A ja sam tada bio gore u
JALMAR: Savjesti!
GREGERS: Dabome, ili kako već hoćeš da to naizoveš. Ne, ja
nemam riječi da ti iskažem svoju radost što sam ovako
nešto čuo o ocu. — Dakle, ti si oženjen, Jalmare. Dotle ja
nikad neću stići. Pa, nadam se da si sretan kao muž?
JALMAR: O, naravno. Ona> je tako vrijedna i dobra žena,
kakvu čovjek samo može poželjeti. A, osim toga, nije ni
bez dbraizovanja.
GREGERS (malo začuđen): Ne, pa to i ne može biti.
232
JALMAR: Znaš, i život odgaja čovjeka. Svakodnevno je u
mom društvu — a onda, dolazi nam često i nekoliko
nadarenih ljudi. Uvjeravam te da ti Ginu ne bi prepoznao.
GREGERS: Ginu?
JALMAR: Da, dragi nrioj, zar si zaboravio da se zvala Gina?
GREGERS: Ko se zvao Gina? Ja nikako ne znam —
JALMAR: Ali zar si zaboravio da je ona jedno vrijeme raddla
kod vas?
GREGERS (pogleda ga): Je li to Gina Hansen?
JALMAR: Da, naravno da je Gina Hansen.
GREGERS: — koja nam je vodila domaćinstvo posljednjih
godina, kad je majka bila bolesna?
JALMAR: Da, sigurno. Ali, dragi prijatelju, ja sasvim sigurno
znam da ti je tvoj otac pisao o mojoj ženiAi.
GREGERS (ustao je): Da, to mi je, naravno, pisao, ali ne da je
— (Hoda po sobi) Ali, čekaij malo, možda i jeste, kad
bolje razmislim. Otac piše uvijek vrlo kratko. (Sjeda na
naslon stolice) Čuj, Jalmare, reci mi
— smiiješna stvar — reci mi, kako je došlo do toga
da si se ti sa Ginom — mislim, sa svojom ženom,
upoznao?
JALMAR: O, to je hilo vrlo jednostavno. Gina nije još dugo
ostala ovdje u kući, jer ovdje je tada sve krenulo drugim
tokom. Bolest tvoje majke — i sve to, -bilo je za Ginu
previše i zato je otkaizala i otišla. To je bilo godinu dana
prije smrti tvoje majke — ili možda iste godine.
pogonu. I, šta je bilo dalje?
JALMAR: Da, Gina je ponovo otišla svojoj majci, izvjesnoj
gospođi Hansen, neobično vrijednoj i snalažlji-voj ženi
koja je vodila malu gostionicu. Ali, imala je i jednu sobu
za izdavanje, vrlo lijepu i udobnu sobu.
GREGERS: I ti si imao sreću da je iznajmiš?
JALMAR: Da. I na to me je upozorio tvoj otac. I tamo
— vidiš — tamo sam zapravo Ginu bolje upoznao.
233
GREGERS: I onda je došlo do zaruka?
JALMAR: Da. Mladi Ijuidl se lako zaljube i — hm —
GREGERS (ustaje i hoda): Reci mi — pošto si se zaručio
— tek tada te je moj otac poslao — mislim — tek
tada te je vi/putio na fotografiranje? JALMAR: Da,
naravno. Jer ja sam želio da napredujem
i da se što prije, to bolje, osamostalim. A onda je
tvoj otac mislio, kao ja, da će to najlakše ići ako
ipakušam s fotografiranjem. Gina je bila istog mišljenja.
A osim toga, vidiš, bio je još jedan razlog.
Desilo se i da je Gina izučila retuširanje. GREGERS: Pa
se to sve skupa divno slagalo. JALMAR (zadovoljan, ustaje):
Da, zar nije? I ti misliš
da se sve divno složilo? GREGERS: Da, to moram
priznati. Tako je moj otac bio
za tebe neka vrsta proviđenja. JALMAR (tronuto): On nije
napvustio sina svog starog prijatelja u njegovim teškim
daniana. Jer, vidiš, on
ima duše. GOSPOĐA SERBI (ulazi, s Verleom ispod
ruke): Dosta
je zdravica, dobri moj gospodine Verle; tamo više ne .
možete ostati i gledati u tolika svjetla. To nije dobro
za vas. VERLE (pušta njenu ruku i prelazi rukom preko
očiju):
Možda zaista imate pravo.
(Petersen i Jensen dolaze sa poslužavnicima.) GOSPOĐA
SERBI (gostima u drugoj sohi): Izvolite, moja
gospodo, ko želi čašu punča, moraće se potruditi
ovamo. DEBELI (prilazi gospodi Serhi): Moj bože, zar je
istina
da ste vi iikinuli divnu slobodu pušenja? GOSPOĐA
SERBI: Svakako, ovdje u blizini gospodina
Verlea ona je ukinuta, gospodine komorniće. ĆELAVI: A
otkad ste uveli te ipooštrene mjere i zakone
za cigarete, gospođo Senbi? GOSPOĐA SERBI: Nakon
zadnje večere, gospodme ko-
morniče. Jer, tada su izvjesni Ijiodi seibi dozvolili da
pređu granicu.
234
F ĆELAVI: A to nije dozvoljeno — da se malo pređe granica,
gospođo Berta? Zaista nije?
GOSPOĐA SERBI: Ni u kojem smislu, gospodine Bale!
(Većina gostiju se skupila u radnoj sohi. Sluge raznose punč.)
VERLE (Jalmaru, koji stoji kraj stola): Sta vi to tako revnosno
studirate, Ekdale?
JALMAR: To je samo album, gospodine Verle.
ĆELAVI (okrene se): Ah, fotografije. Da, to je upravo nešto za
vas.
DEBELI (u naslonjaču): Jeste li ponijeli koju od svojih
fotografija?
JALMAR: Ne, žao imi je.
DEBELI: E, to ste trebali. Dobro je za probavu kad se tako
sjedne i razgleda slike.
ĆELAVI: A onda, vadite, to uvijek malo podstakne i razgovor.
KRATKOVIDNI: A svaki podisticaj se prima sa zahvalnošću.
GOSPOĐA SERBI: Gospoda mi^le, kad je čovjek pozvan na
večeru, onda mora i on nešto dopriniijeti, gospodine
Ekdale.
DEBELI: U kući gdje se tako dobro jede, to je pravo za-
dovoljstvo.
ĆELAVI: Dragi bože, a kad je riječ o boribi za egizisten-ciju,
onda —
GOSPOĐA SERBI: Tu imate pravo! (Nastavljaju razgovor sa
smijehom, i šalama.)
GREGERS (tiho); Moraš malo razgovarati, Jalmare —
JALMAR (nevoljno): O čemu da razgovaram!?
DEBELI: Zar ne mislite i vi, goapodine Verle, da se to-kajac
može smatrati pićem zdravim za stomak?
VERLE (kraj kamina): Za tokajac koji ste večeras dobili, mogu
garantirati. To je jedno od naj-, najfinijih godišta. Pa, to
ste valjda i sami primijetili.
DEBELI: Dabome, ima tako delikatan ukus.
JALMAR (nesigurno): Zar ima razlike u godištima?
DEBELI (smijući se): Staa? — Vi ste dobri!
235
VERLE (smiješi se): Vama, stvarno, ne vrijedi ponuditi
:plemenitu kapljicu. ĆELAVI: Tokajac je kao i fotografija,
gospodine Ekdale.
Treba mu sunčevo svjetlo. Ili, možda, nije tako?
JALMAR: Da, svjetlo čini svoje. GOSPOĐA SERBI: Pa onda
je to sasvim kao sa komor-
nicima, jer i njima je sunčevo svjetlo jako potrdino,
kako se priča. ĆELAVI: Au! Au! To je bio pravi vic sa
bradom! KRATKOVIDNI: Milostiva gospođa je duhovita —
DEBELI: — i to na naš račun. (Prijeti) Gospođo Berta!
Gospođo Berta! GOSPOĐA SERBI: Da, ali jedno je ipak
sasvim sigurno
— da godišta imogu biti sasvim različita. A stara godišta su
najfinija. KRATKOVIDNI: Ubrajate li mene u stara?
GOSPOĐA SERBI: A, — ni govora. ĆELAVI: Ali mene,
najpoštovanija gospođo —? Pogle-
idajte mene! DEBELI: Da, i mene! U koga godišta nas
ubrajate? GOSPOĐA SERBI: Vas ubrajam u slatka godišta,
moja
gospodo. (Ona srkuče punč iz svoje čaše, komomici
se smiju i šale s njom.)
VERLE: Gospođa Sertbi uvijek zna da se izvuče iz ne-zigođe
— kad samo hoće. Ali vi ništa ne pijete, moja gospodo. —
Peteraene, pazite malo —! Gregerse, hajde da ispijemo
jednu čašu zajedno. (Gregers se ne miče) Hoćete li i vi s
nama, Ekdale? Za stolom nisam imao prilike da se
kucnem s vama. (Greherg kroz tapecirana vrata.)
GRBBERG: Pardon, gospodine Verle, ali ja ne mogu napolje.
VERLE: Zar su vas opet zaMjučali?
GREBERG: Ma jesu, a Flakstad odnio ključeve sa sobom —
VERT.E: No, onda prođite ovuda.
GREBERG: Ali tu je još neko ~
236
VERLE: Pa, prođite, prođite samo, obojica — nemojte se
ženirati. (Greberg i stari Ekdal dolaze iz kancelarije.)
VERLE (nehotice): O-o —!
(Smijeh i razgovor gostiju zamukne. Jalmar se trgne
kad ugleda svoga oca, ostavi čašu i okrene sa kaminu.)
EKDAL (ne diže pogled, ali prolazeći pravi na sve strane
kratke naklone i mrmlja): Molim za izvinjenje. Pogriješio
sam put. Dolje je bilo zatvoreno — dolje je zatvoreno.
Molim za izvinjenje. (On i Greherg odlaze desno.)
VERLE (kroz zube): Prokleti Greberg!
GREGERS (bulji u Jalmara otvorenih usta) To valjda nije bio
—1
DEBELI: Sta je? Ko je to bio?
GREGERS: O, niko. Samo knjigovođa i još neki.
KRATKOVIDNI (Jalmaru): Jeste li vi poznali tog čovjeka?
JALMAR: Ne znam — nisam obratio pažnju —
DEBELI (ustaje): Nebesa, pa šta je to? (Hoda od jednog do
drugog i tiho govore.)
GOSPOĐA SERBI (šapće slugi): Poslužite ga nečim tamo
napolju. Nešto ddbro mu dajte.
PETERSEN (klimne): U redu. (Ode.)
GREGERS (tiho i tronuto, Jalmaru): Dakle, stvarno je to on
bio!
JALMAR: Da.
GREGERS: A ti si stajao tu i odricao ga se!
JALMAR (šapće uzbuđeno): Ali zar sam mogao —!
GREGERS: — da ga priznaš za svoga oca?
JALMAR (bolno): O, da si ti na mom mjestu —
(Razgovor gostiju, do sada voden ispod glasa, sada
postaje usiljeno glasan.)
ĆELAVI (približava se prijateljski Jalmaru i Gregersu): Aha,
ovdje se osvježavaju stare uspomene iz studentskih dana!
Zar ne? Pušite li, gospodine Ekdal? Hoćete vatre? Istina,
ne smijemo ovdje —
JALMAR: Hvala, ja ne pušim
237
DEBELI: Zar nam nećete odreciitovati ndcu malu lijepu
pjesmu, gospodine Ekdal? Ranije ste to taiko lijepo znali.
JALMAR: Nažalost, više ne znam ni jednu.
DEBELI: Ah, to je prava šteta. Da, pa šta ćemo onda raditi,
Bale? {Oba gospodina odlaze u drugu sohu.)
JALMAR (potišteno): Gregerse — ja idem. Kad je čovjek
osjetio riiku sudbine nad svojom glavom kao ja, vidiš —.
Preporuči me svome ocu.
GREGERS: Da, da. Ideš li odmah kući?
JALMAR: Da. Zašto pitaš?
GREGERS: Ja ću možda kasnije doći do tebe.
JALMAR: Ne, to nemoj. Ne u moj stan. Kod mene je tužno,
Gregerse, pogotovo poslije tako sjajne sveča^ nosti, kao
ove ovdje. Možemo se naći negdje u gradu.
GOSPOĐA SERBI (približi se, prigušenim glasom): Vi od-
lazite, Ekdal?
JALMAR: Da.
GOSPOĐA SERBI: Onda pozdravite Ginu.
JALMAR: Hvala.
GOSPOĐA SERBI: I recite joj da ću navratiti do nje uskoro.
JALMAR: Najljepša hvala. (Gregersu) Ti ostani ovdje. Ja ću
neprimjetno iščeznuti. (Ide polako kroz sohu, pa u drugu
sobu i najzad ode
nadesno.)
GOSPOĐA SERBI (tiho sluzi koji se vratio.): No, je li stari šta
dobio da ponese?
PETERSEN: Dabome, ćušnuo sam mu flašu konjaka.
GOSPOĐA SERBI: Trebali ste mu nešto bolje izabrati.
PETERSEN: Nee, gospođo Serbi, taj vam ne zna ništa bolje od
konjaka.
DEBELI (na vratima sa notama u ruci): Da nešto odsviramo
zajedno, gospođo Serbi?
GOSPOĐA SERBI: Ah, da — hoćemo.
GOSTI: Bravo, ibravo!
(Ona i svi gosti odlaze kroz sohu pa nadesno. Gregers
ostaje kod kamina. Verle nešto traži po pisačem, stolu i
238
čini se da želi da Gregers ode. Pošto se ovaj ne miče, Verle
pode ka izlaznim vratima.)
GREGERS: Oče, zar nećeš ostati za trenuitak?
VERLE (zastaje): Sta je?
GREGERS: Treba da govorim s tobom.
VERLE: Ne možeš pričeikati da budemo sami?
GREGERS: Ne. Jer možda više uopšte nećemo bila sami.
VERLE (stupi bliže): Sta to treba da znači?
(Za to vrijeme odjekuju prigušeni zvuči glasovira iz
muzičke sale.)
GREGERS: Kako se moglo pustiti da ova porodica ovako
bijedno propadne?
VERLE: Sigurno misiliš na Ekdalove?
GREGERS: Da, mislim na Ekdalove. Pa poručnik Ekdal
ti je nekada bio tako blizak ,— VERLE: Da, nažalost, bio
mi je suviše blizu. I to sam
poslije godinama osjećao i spaštao. N j e m u treba
da zahvalim što su se na mome dobrom glasu i imenu
pojavile mrlje.
GREGERS (tiho): Je li stvarno samo on bio krivac?
VERLE: Nego ko?
GREGERS: Pa vi ste zajedno otkupili šume —
VERLE: Ali zar nije Ekdal bio taj koji je snimio kartu terena
— onako sumnjivu kartu? On je bio taj koji je
preduizimao nezakonitu sječu na tuđem tlu i vlasništvu.
On je bio odgovoran za čitav posao. Ja nisam imao
nikakvog uvida u to šta je radio poručnik Bkdal.
GREGERS: Kao da poručnik Ekdal nije ni sam imao uvida u
ono što je radio.
VERLE: Može biti. Ali činjenica je da je on osuđen, a ja
oslobođen.
GREGERS: To znam. U nedostatku dokaza.
VERLE: Svejedno: oslobođen je, oslobođen. A 23bog čega
ti kopaš po tim starim, mučnim stvarima, abog kojih
sam prije vremena osijedio? Da nisi o tome tamo
•gore iz goditie u godinu razmišljao? Uvjeravam te.
239
 Gregerse, ovdje u gradu su te stare priče davno za-
boravljene — barem što se mene tiče.
GREGERS: A nesretna porodica BMal —?
VERLE: A šta ti misliš da je trebalo da ja učinim za te ljude?
Kad je Ekdal opet bio na slobodi, vidjelo se da je potpuno
slomljen, nepovratno izgubljen čovjek. Ima ljudi ikoji
propadnu na ovome svijetu ako im se desi neikoiiko
neprijatnosti — i više do kraja života ne stanu na svoje
noge. Moraš mi na riječ vjerovati, Gregerse, da sam im
pomogao koliko sam mogao — a da sebe ne izložim i da
ne dam povoda raznim sumnjičenjima i ogovaranjima —
GREGERS: Sumnjičenjima —? No, da, dabome.
VERLE: Ekdalu sam povjeravao pisarsike poslove za kan-
celariju i plaćam mu za njegov rad daleko, daleko više,
nego što vrijedi —
GREGERS (ne gledajući ga): Hm, u to ne sumnjam.
VERLE: Ti se smiješ? Možda misliš da ne govorim istinu?
Naravno, toga nema u mojim knjigama — takvi izdaci se
nikad ne uvode u knjige.
GREGERS (smiješi se hladno): Svakc^ko, ima izdataka koji se
radije ne unose u knjige.
VERLE (ustukne): Sta hoćeš da kažeš?
GREGERS (skupi hrabrost): Jesi li uveo u knjige i to koliko je
koštalo Jalmarovo učenje fotografskog zanata?
VERLE: J a? Zašto da to unosim u knjige?
GREGERS: Pa, sada znam da si to t i platio. A znam i to, da si
ti bio taj koji mu je tako izdašno pomagao da otpočne novi
život.
VERLE: No — i onda još kažeš da nisam dovoljno učinio za
Bkdalove! Mogu ti reći da su mi ti ljudi dosta izdataka
napravili.
GREGERS: I o tim izdacima nisi vodio n i k a k v e knji-ee'
VERLE: Zašto me to pitaš?
GREGERS: O, imam nekih razloga za to. Reci mi — kad si se
tako žarko interesirao za sina tvog starog pri-
240
jatelja — to je bilo upravo u vrijeme kad se on htio
oženiti?
VERLE: Da, do vraga — kako se mogu poslije toliko godina
još —
GREGERS: Ti si mi tada napisao jedno pismo — poslovno
pismo, naravno. I u dodatku, tu je stajalo sasvim kratko,
da se Jalmar Ekdal oženio s izvjesnom go-sipođicom
Hansen.
VERLE: Da, sasvim tačno, tako se zvala.
GREGERS: Ali nisi ništa naipisao o tome, da je ta gospođica
Hansen — Gina Hansen, naša nekadašnja domaćica.
VERLE (smije se podrugljivo, ali usiljeno): Ne, jer zaista
nisam mogao misliti da se ti toliko interesuješ za našu
bivišu domaćicu.
GREGERS: To i nisam činio. Ali — (Spušta glas) — bilo je
ovdje u ikući drugih koji su se za nju jako interesirali.
VERLE: Sta to treiba da znači? (Prasne) Ti time valjda ne
misliš na mene?
GREGERS (tiho, ali odlučno): Da, mislim na tebe.
VERLE: I ti se usuđuješ —! To se usuđuješ —! Kako može taj
nezahvalni čovjek, taj fotograf — kako može biti tako
dnzak, da tako optužuje —!
GREGERS: Jalmar nije izgovorio ni jedne takve riječi. Ja
mislim da on nema ni pojima o tome.
VERLE: Ali odakle to onda tebi? Ko ti je mogao tako nešto
kazati?
GREGERS: To mi je moja jadna, nesretna majka kazala.
Posljednji put kad sam je vidio.
VERLE: Tvoja majika! Mogao sam i misliti! Ona i ti — uvijek
ste se držali zajedno. Ona je od početka otuđila tvoje srce
od mene.
GREGERS: Ne, to su učinile patnje i uvrede, koje je ona ovdje
morala podnositi, sve dok je to nije slomilo i upropastilo.
VERLE: O, nije ona podnosila patnje i uvrede — barem ne
više od minogih drugih ljudi! Ali sa bolesnim.
16 —
Drame
241
 ilervoznim ljudima teško se ojzlazi na kraj. Tu sam j a
isuviše morao podnositi. — A sad mi ti dolaziš sa takvim
sumnjičenjima — podgrijavaš svakakve stare glasine i
klevete protiv svoga oca. Dragi Gre-gerse, ja mislim da bi
ti u svojim godinama zaista mogao da se baviš korisnijim
stvarima.
GREGERS: Da, svakaiko je vrijeme tome.
VERLE: Onda će ti biti laikše oko srca, nego što ti je, izgleda,
sada. Jer, kuda bi te i dovelo to što iz godine u godinu
sjediš tamo gore u pogonu kao oibičan činovnik, mučiš se
i nećeš da primiš ni pare preko uobičajene mjesečne plate?
Pa to ti je čisto ludilo.
GREGERS: Da, kad bih ja to tako sigurno znao.
VERLE: Ja te sasvim razumijem. Ti hoćeš da budeš neovisan,
nećeš da meni i na čemu zahvaljuješ; ali upravo sada imaš
priliku da postaneš neovisan — da po-staneš u svakom
smilslu svoj gosipodar.
GREGERS: Tako? A na Ikoji način —?
VERLE: Kad sam ti pisao da obavezno dođeš ovamo — hm —
GREGERS: Da, šta, zapravo, hoćeš od mene? Cijeli dan
čekam da to saznam.
VERLE: Htio sam da ti predložim da stupiš u firmu kao
suvlasnik.
GREGERS: Ja? U tvoju firmu? Kao partner?
VERLE: Da. Zbog toga ne moramo stalno biti zajedno. Ti bi
mogao preuzeti poslove ovdje u gradu, a ja ibih se
poivukao gore u fabriku.
GREGERS: To bi ti h t i o ?
VERLE: Da, jer, vidiš, ja nisam više toliko sposoban za rad
kao prije. Prisiljen sam da štedim svoje oči, Gre-gerse, jer
su mi nekako oslabile.
GREGERS: Takve su ti uvijek i bile.
VERLE: Ne baš kao sada. A povrh toga — za moje prilike bi
možda moglo biti poželjno da stanujem tamo gore —
barem jedno vrijeme.
GREGERS: Sve bih drugo prije pomislio nego tako nešto.
242
VERLE: Poslušaj me, Gregerse. Nas mnogo toga razdvaja —
sigurno. Ali ipak smo mi otac i sin. Ja mislim da bismo
mogli doći do nekog sporazuma.
GREGERS: Ti valjda misliš: prividno.
VERLE: No, i to bi već bilo nešto. Razmisli, Gregerse. Zar ne
misliš da bismo mogli? Je li?
GREGERS (gleda ga hladno): Iza toga se nešto krije.
VERLE: Kako to misliš?
GREGERS: Sigurno sam ti za nešto potreban.
VERLE: U ovako blislkom odnosu, u kakvom smo nas
dvojica, ljudi su uvijek potrebni jedan drugom.
GREGERS: Da, tako se kaže.
VERLE: Sad bih volio da budeš jedno vrijeme kraj mene. Ja
sam tako usamljen čovjek, Gregerse, uvijek sam bio
usamljen — čitav isvoj život; a naročito sada, kad osjećam
da se bliži starost. Moram imati nekog kraj seibe.
GREGERS: Imaš gospođu Serbi.
VBRLE: Svakako. I ona mi je, tako reći, postala neophodna.
Ona je čila, dobrog raspoloženja — unosi život u ovu
kuću. A to je baš ono što mi je potrebno.
GREGERS: Pa, onda imaš sve što ti srce želi,
VERLE: Da, ali se bojim da tako ne može ostati. Jednu ženu u
takvoj situaciji svijet lako može krivo shvatiti. Da, gotovo
bih rekao, da to ni muškarcu nige sasvim zgodno.
GREGERS: O, ako muškarac priređuje ovakve večere kao ti,
onda sigurno može ponešto i reskirati.
VERLE: Da, ali ona, Gregerse? Bojim se da bi se ona mogla
naći u nezgodnoj situaciji. I ako se nađe — i ako čak iz
odanosti prema meni pređe preko tračeva i ogovaranja
ljudi —? Misliš li, Gregerse, da bi ti, sa svojim toliko
izraženim osjećajem za pravičnost —
GREGERS (prekine): Reci mi kratko i jasno: je li ti to imaš
namjeru da se oženiš s njom?
VERLE: A ako bih imao tu namjeru? Sta onda?
GREGERS: Da, to i ja pitam: šta onda?
16*
243
VERLE: Da li bi to tebi jaiko smetalo? GREGERS (ne sluša ga): — i sada se on, sa svojom be-
GREGERS: Ne, nikako. Uopšte ne. zazlenom, djetinjom dušom, nalazi usred prevare — živi
VERLE: Pa, nisam mogao znati, da možda sjećanje na tvoju pod istim krovom s jednom takvom — a i ne sluti da je
pokojnu majku — ono, što naziva svojim domom, sazdano na laži! (Korak
GREGERS: Ja nisam opterećen. hliže) Kad se osvrnem na čitav tvoj život, čini mi se kao
VERLE: No, kako god bilo — svakako si mi težak kamen da gledam bojno polje puno ubijenih ljudskih sudbina.
skinuo sa srca. Jako mi je drago da u toj stvari mogu VERLE: Sad i sam vidim: jaz između nas je suviše veliki.
računati na tvoju saglasnost. GREGERS (nakloni se, savladava se): To sam primijetio. I
GREGERS (gleda ga netremice): Sad znam i za šta ćeš me zato uzimam svoj šešir i idem.
upotrijeibiti-. VERLE: Ideš? Iz kuće?
VERLE: Upotrijebiti te? Kakvo je to iEraižavanje? GREGERS: Da. Jer sad najzad vidim zadatalk, zbog koga
GREGERS: Ah, ne budimo sitničavi u ižlboru riječi — barem mogu živjeti.
ne u četiri oka. (Nasmije se kratko) Da, tako je! Dođavola VERLE: Kakav zadatak?
— dakle, zbog toga sam se morao ovdje pojaviti. Gospođi GREGERS: Ti bi se samo smijao, da to čuješ.
Serbi za ljubav. Trebalo je inscenirati ovdje u kući VERLE: Osamljen čovjek se ne smije tako lako, Gregerse.
porodični život. Talbleau između oca i sina! To je nešto GREGERS (pokazuje prema pozadini): Vidi, oče, eno ko-
novo, o, da! mornici igraju ćora-Jbake sa gospođom Seiibi! — Laku
VERLE: Kako se usuđuješ da govoriš takvim tonom! noć i adieu. (Ode u pozadinu nadesno. Čuje se društvo
GREGERS: Kad je ovdje bilo porodičnog života? Nikada, kako se smije i šali.)
koliko se ja sjećam. Ali sada se osjetila potreba za malo VERLE (mrmlja podrugljivo za Gregersom): He —! Zvekan
nečeg takvog. Jer, sigurno će vrlo dobro djelovati, ^ko se — i još kaže da nije opterećen.
bude pričalo, da je sin, na krilima poštovanja — pohrlio na
svadbeno slavlje ostarjelom ocu. I šta će ostati od svih
onih glasina o patnjama mrtve mučenice? Ne tako mnogo.
Pa njen sin ih ipobija.
VERLE: Gregerse, vjerujem da tebi ni jedan čovjek na svijetu
nije tako odvratan kao ja.
GREGERS (tiho): Suviše sam te izibliza gledao.
VERLE: Gledao si me očima tvoje majke. (Malo spusti glas)
Ali ne smiješ zaboraviti da su njene oči — ponekad bile
zamagljene.
GREGERS (drhteći): Znam šta hoćeš da kažeš. Ali ko snosi
krivicu za nesretnu bolest moje majke? Ti i sve ove —!
Posljednja je bila ona cura koju si privezao Jalmaru
Ekdalu, kad ti više nisi — o!
VERLE (slegne ramenima): Od riječi do riječi — kao da
slušam tvoju majku.

244
245
 DRUGI CIN
Atelje Jalmara Ekdala. Prilično velika prostorija, ali se
vidi da je vfiansarda. Desno kosi krov sa velikim oknima,
napola navučene plave zavjese. U desnom uglu ulazna vrata.
Na istoj strani naprijed vrata za dnevnu sohu. Na lijevom zidu
takode dvoja vrata, a između njih željezna peć. Na zadnjem
zidu široka dvostruka vrata, čiji se dijelovi mogu gurnuti u
stranu. Atelje je jednostavan, ali prijatno namješten. Između
vrata desno, malo odmaknuta od zida sofa sa stolom i nekoliko
stolica; na stolu upaljena lampa sa ahažurom. U uglu kraj peći
stari naslonjač. Tu i tamo, po sohi, vide se fotografski aparati i
instrumenti. Na zadnjem zidu, lijevo od dvostrukih vrata regal
sa knjigama, kutijama, flašama kemikalija, raznim uređajima,
alatom i drugim predmetima. Na stolu se vide fotografije i
sitnice, kao četkice, papir i slično. Gina sjedi na stolici za
stolom i šije. Hedvig sjedi na sofi, drži palčeve na ušima, ruke
pred očima i čita neku knjigu.
GINA (pogleda nekoliko puta prema Hedvig kao u potajnoj
hrizi, i krišom): Hedvig!
HEDVIG (ne čuje).
GINA (glasnije): Hedvig!
HEDVIG (skida ruke i diže pogled): Da, majko?
GINA: Hedice, sad više ne smiješ čitati.
HEDVIG: Ah, majko, pusti me još malo! Samo malo!
GINA: Ne, ne, sad ćeš ostaviti knjigu. Tvoj otac to ne voli; ni
on nikad ne čita uveče.
HEDVIG (zatvara knjigu): Ne, otac ne. On i ne čita baš
mnogo.
246
GINA (ostavlja šivanje i stavlja olovku i svesku na sto): Sjećaš
li se ti koliko smo danas potrošili na buter?
HEDVIG: Jednu ikrunu i šezdeset pet era.
GINA: Tačno. (Bilježi) Strašno, koliko nam ode za buter. A
onda za kobasicu i sir — daj da vidimo — (Bilježi) — pa
za šunku — hu — (Zbraja) To je tačno —
HEDVIG: Pa onda dodaj i pivo.
GINA: Da, razumije se. (Bilježi) Odlazi novac; ali tako mora
biti.
HEDVIG: Ali zato ti i ja danas nismo morale kuhati ručak —
kad otac nije kod kuće.
GINA: Da, to je bilo dobro. No, a onda sam danas naplatila za
fotografije osam kruna i pedeset.
HEDVIG: Zamisli — toliko je bilo!
GINA: Tačno osam kruna i pedeset.
(Pauza. Gina opet šije. Hedvig uzima papir i olovku i
počinje da crta. Lijevom rukom zasjenjuje oči.)
HEDVIG: Zar nije divno pomisliti da je otac na toj velikoj
večeri kod bogatog gospodina Verlea?
GINA: To baš ne možeš reći, da je kod bogatog gospodina
Verlea. Njega je sin pozvao. (Poslije kraće pauze) Sa
starim Verleom mi nemamo nikakve veze.
HEDVIG: Ja se strašno radujem očevom povratku. Obećao mi
je da će zamoliti gospođu Serbi da mu da nešto lijepo za
mene.
GINA; Da, kažu da u toj kući ima svega i svačega.
HEDVIG (crtajući): Sad sam ipak malo gladna.
(Stari Ekdal ulazi iz hodnika. Nosi mnogo papira pod
rukom i neki paket u džepu kaputa.)
GINA: Kako kasno danas dolazite kući, djede.
EKDAL: Kancelarija je bila zatvorena. Morao sam čekati kod
Greberga. A onda sam još morao kroz — hm.
HEDVIG: Jesu li ti opet dali nešto za prepisivanje, dje-de?
EKDAL: Evo, čitavu gomilu. Pogledaj samo.
GINA: To je lij^o.
HBDVIG: A u džepu imaš još jedan paket!
247
BKDAL: Je li? Ah, šta, nije to ništa. (Ostavlja štap u ugao)
Opet ima posla za duže vrijeme, Gino. (Gura malo
ustranu jedno krilo vrata) Pst! (Trenutak gleda unutra, a
onda oprezno gura vrata natrag) He-he! Spavaju već —
svi zajedno. A ona je legla u korpu. He-ihe!
HEDVIG: Jesi li siguran, djede, da joj u korpi nije zima?
EKDAL: Sta ti pada na pamet! Zima! U tolikoj slami? (Ide
prema lijevim vratima) Gdje su šibice?
GINA: Eto ih na komodi.
(Ekdal odlazi u svoju sohu.)
HEDVIG: To je zaista dobro što je djed opet dobio toliko posla
da prepisuje.
GINA: Da, jadan stari djed. Tako zaradi barem sebi malo
idžeparca.
HEDVIG: I onda ne može po cijelo prije podne da sjedi u toj
odvratnoj krčmi kod gospođe Erikisen.
GINA: I to, svakako.
(Kratka pauza.)
HEDVIG: Misliš li da su još za stolom?
GINA: A bog zna. Može biti.
HEDVIG: Zamisli samo tolika fina jela što će ih otac dobiti.
Sigurna sam da će biti veseo i zadovoljan kad dođe. Sta ti
misliš, majko?
GINA: Da. Znaš, voljela bih da mu i mi možemo reći da smo
iznajmili sobu.
HEDVIG: Ali t o danas nije potreibno.
GINA: Ah, pa znaš kako bi nam ddbro došlo. A nama ta soba i
nije potrebna.
HEDVIG: Ne, samo mislim da to nije potrebno d a n a s ,
jer će otac svakako biti dobro rasipoložen. Bolje je
da vijest o sobii ostane za drugi put. GINA (gleda je): Ti
se toliko raduješ da će otac pričati
same lijepe stvari, kad večeras dođe kući? HEDVIG:
Da, jer kad on dođe, ovdje je veselije. GINA (zamišljeno):
Da, to je istina.
(Stari Ekdal ulazi ponovo i hoće da izađe lijevo na prednja
vrata.)
248
GINA (okreće se napola na stolici): Djede, hoćete li to u
kuhinju?
EKDAL: Da, hoću nešto. Ali samo ti sjedi. (Ode.)
GINA: Neće valjda prenositi žar od uglja tamo na/polje? (Čeka
trenutak) Hedvig, pogledaj malo, šta on to radi. (Ekdal se
vraća sa malim krčagom punim vrele vode
koja se puši.)
HEDVIG: Nosiš toplu vodu, djede?
EKDAL: Dabome — nosim. Treba mi za nešto. Eto, moram da
pišem a tinta se zgusnula kao 'kaša — hm.
GINA: Ali, djede, pojedite prvo svoju večeru. Ja sam vam je
postavila.
EKDAL: Od moje večere nema ništa, Gino. Imam mnogo
posla, kažem ti. Neću da mi iko ulazi u moju sobu. Niko
— hm. (Odlazi u svoju sohu. Gina i Hedvig izmijene
poglede.)
GINA: (tiho): Sta misliš, odafcle mu novac?
HEDVIG: Sigurno je dobio od Greberga.
GINA: Ni govora. Pa Greberg uvijek pošalje novac meni.
HEDVIG: Onda mora da je negdje uzeo jednu flašu na zajam.
GINA: Jadni djed, njemu niko više ne daje na zajam.
(Jalmar u mantilu i sivom filcanom šeširu dolazi
s desna.)
GINA (odhaci šivanje i ustane): Ali, Ekdale, zar si se već
vratio?
HEDVIG (skoči istovremeno): Već si kod kuće, tata?
JALMAR (ostavi šešir): Da, i većina drugih je otišla.
HEDVIG: Tako rano.
JALMAR: Da, pa to je bila samo večera. (Hoće
da skine mantil.)
GINA: Daj da ti pomognem.
HEDVIG: Ja ću. (Skidaju mu kaput, Gina ga vješa rm zadnji
zid.)
HEDVIG: Je li bilo mnogo ljudi, oče?
JALMAR: Ah, ne, nije mnogo. Bilo nas je otpriiliike dvanaest
do četrnaest osoba za stolom.
GINA: I sa svima si razgovarao?
249
JALMAR: O, da, pomalo. Uglavnom se Gregers bavio sa ■mnom.
GINA: Je li Gregers još uvijek onako ružan? JALMAR: Pa, lijepo baš
ne izgleda. — Je li stari već kod ikuće?
HEDVIG: Da, djed sjedi unutra i piše. , ,
JALMAR: Je li šta rekao?
GINA: Ne, a šta je trebalo da kaže?
JALMAR: Zar nije pričao da je —? Mislim da su mi rekli,
da je bio kod Greberga. Ući ću malo kod njega. GINA:
Nee, ne, puisti ga — JALMAR: Zašto? Je li rekao da mu ne
ulazim? GINA: Rekao je da mu danas n i k o ne ulazi —
JALMAR (daje znak): Hm-hm!
GINA (ne primjećuje): — bio je ovdje i uzeo tople vođe —
JALMAR: Aha! sad sjedi i —? GINA: Biće da je taiko. JALMAR:
Bože dragi, jadni moj ostarjeli otac —! Da,
pustimo ga, neka sjedi i okrijepi svoju dušu.
(Stari Ekdal u kućnom kaputu sa zapaljenom, lulom duhana
dolazi iz svoje sohe.)
EKDAL: Već si tu? Učinilo mi se kao da čujem tvoj glas. JALMAR:
Ovaj čas sam stigao.
EKDAL: Ti mene sigurno nisi vidio, je U? JALMAR: Ne, ali relkli su
mi da si prošao kroz sobu i — i tako sam došao za tobom.
EKDAL: Hm, lijepo od tebe, Jalmare. Ko je sve bio tamo,
zapravo? JALMAR: O, razni ljudi. Bio je komornik Flor i
komor-
nilk Bale i komornik Kasipersen i komornik taj i taj
— šta ja znam —
EKDAL (klimnu): Jesi li čula, Gino? Pa on je bio sa samim
komornicima!
GINA: Da, sad je sve lijepo i fino u toj kući. HEDVIG: Jesu li
'komornici pjevali, oče? Ili nešto predstavljali?
250
JALMAR: Ne, samo su lupetali koješta. A onda su tražili od mene,
da im nešto odrecitujem. Ali za to me nisu pridobili.
EKDAL: Nisu te pridobili?
GINA: Ali, to si im ipak mogao učiniti.
JALMAR; Ne, ne mora čovjek odmah i na svaki zvižduk da igra.
(Seta po sohi) Barem j a neću.
EKDAL: O, ne, Jalmara neće niko tako lako pridobiti.
JALMAR: Ne znam zašto bih se baš j a morao brinuti za razgovor i
zabavu, kad odem u društvo. Neka se drugi malo potrude. Ta
rulja hoda od jedne žderan-cije do druge, ždere i loče iz dana u
dan. Onda oni trebaju da budu korisni, kad su toliko dobrih jela
dobili.
GINA: Nisi im valjda tako rekao?
JALMAR (pjevuckajući): Ho-iho~ho! Imali su prUiiku da svašta
čuju.
EKDAL: I to si ti rekao komornicima u lice?
JALMAR: Tako nešto, tako nešto. A kasnije smo imali malu
raspravu o tokajcu.
EKDAL: O tokajcu? Eh, to ti je fino vino!
JALMAR (zastane): On m o ž e da bude fin. Ali reći ću ti, sva
godišta nisu jednako fina. Sve zavisi od toga, koliko je sunca
dobilo grožđe.
GINA: Ah, kako ti sve znaš, Ekdale.
EKDAL: I o tome se počelo raspravljati?
JALMAR: Pokušali su, ali onda im je dato na znanje da je isti slučaj i
sa komornicima. Ni kod njih nisu sva godišta jednako fina — to
im je rečeno!
EKDAL: He-he! I time im je natrljan nos?
JALMAR: To im je rečeno u lice.
EKDAL: Ctuješ li, Gino, on im je to reikao u lice!
GINA: Zamisli, pravo u lice!
JALMAR: Da, samo ja ne bih htio da se o tome govori. Takve stvari
se ne pričaju dalje. Pa sve je, naravno, i proteklo u prijateljstvu.
Ipak su to fini, prijatni ljudi — zašto da ih vrijeđam? Ne!
EKDAL: Ali, u lice —
251
HEDVIG (umiljava se): Kako divno izgledaš u fraku. Dobro ti
stoji frak, oče.
JALMAR: Da, zar ne? A ovaj mi, stvarno, odlično odgovara.
Stoji mi kao saliven — možda je malo preuzak pod
ruikom —; pomozi mi, Hedvig. (Skida frak) Obuči ću
radije sako. Gdje mi je sa!ko, Gino?
GINA: Evo ti ga. (Donosi mu sako i pridržava.)
JALMAR: Tako. Nemoij zaboraviti da Mol viku vratiš frak
sutra ujutro.
GINA (ostavlja frak): Pobrinuću se.
JALMAR (proteže se): Ah, ovo je ipalk Uigodnije. I ovako
ležerno i udobno odijevanje bolje pristaje čitavoj mojoj
pojavi. Zar ne misliš i ti tako, Hedvig?
HEDVIG: Da, oče.
JALMAR: Naročito kad vežem kravatu ovako, sa dva lepršava
kraja —; vidi, ovako —! Zar ne?
HEDVIG: Da, to bolje pristaje uiz bradicu i gustu kovr-džavu
kosu.
JALMAR: Pa, zapravo ne bih rekao baš kovrdžavu, više je
talasasta.
HEDVIG: Da, jer su ti kovrdže dugačke.
JALMAR: Zapravo, talasi.
HBDVIG (poslije kraće pauze, cupka ga za rukav): Oč^!
JALMAR: No, šta je?
HEDVIG: O, ti dobro znaš šta je!
JALMAR: Ne, stvarno ne znam.
HBDVIG (smije se plačljivo): O, znaš, oče, nemoj me dalje
miuičiti!
JALMAR: Ali, šta ti je?
HEDVIG (drmusa ga): Dosta je, daj mi to sad, oče! Pa, (znaš,
ono l i j e p o što si mi obećao.
JALMAR: Ah, bože, kako sam to zaboravio!
HEDVIG: Oče, ti me samo bockaš — stidi se! Gdje ti je?
JALMAR: Stvarno sam zaboravio. Ali, čekaj malo! Ipak
imam nešto za tebe, Hedvig. (Ode da traži u džepu fraka.)
HEDVIG (skače okolo i plješće rukama): Ah, majko, majko!
GINA: Vidiš, kad imaš malo strpljenja, onda —
252
JALMAR (drži neki papir): Vidi — evo ga.
HEDVIG: To? Pa to je samo komad paipira.
JALMAR: Znaš, to je jelovnik. Čitav jelovnik. Evo piše
»meni« — a to znači, jelovnik.
HEDVIG: I ništa drugo?
JALMAR: Pa, čula si, drugo sam zaboravio. Ali, možeš mi na
riječ vjerovati: sve te poslastice, nisu ti to neka xxživanja.
Sjedi sad za sto i čitaj nam kartu. Onda ću ti ja sve opisati,
kakva su to jela. Ovdje — Hedvig.
HEDVIG (guta suze): Hvala. (Sjedne, ali ne može da čita.
Gina joj daje znak, Jalmar to primijeti.)
JALMAR (hoda okolo po sobi): Da, otac porodice mora da
misli na sve moguće stvari; ali ako samo jedanput
zalboravi i najmanju sitnicu, svi naprave kisela lica! No,
čovjek se i na to navikne. (Zastaje pored starog kraj peći)
Jesi li večeras zavirio unutra, oče?
EKDAL: Možeš misiliti — ona je u korpi.
JALMAR: Tako? U korpi? Počinje, dakle, da se navikava.
EKDAL: Da, naravno. To sam ja unaprijed govorio. Ali ipak
ima još nekoliko sitnica —
JALMAR: Nelkih popravaka, da.
EKDAL: Koji se m o r a j u naipraviti.
JALMAR: Dobro, porazgovarajmo malo o tim popravcima,
oče. Hodi ovamo, da sjednemo na sofu.
EKDAL: Lijepo! Hm! — Ali prvo da napunim lulu. — Moram
je prvo očistiti. Hm. (Ode u svoju sohu.)
GINA (smiješi se Jalmaru): Da očisti lulu, eh!
JALMAR: Znam, znam, Gino, pustimo ga — jadni, slomljeni
starac. — Da, ti popravci — najbolje da to odmah sutra
uradimo.
GINA: Sutra sigurno nećeš imati vremena, Ekdale.
HEDVIG (upada): O, hoće, majko.
GINA: — jer ne zaboravi na kopije, koje moraju biti re-
tuširane. Ljudi su već više puta slali po njih.
JALMAR: Tako? Dakle, opet kopije! One će već biti gotove.
Ima li, možda, novih narudžbi?
GINA: Nažalost, ne; sutra imam samo ona dva portreta, kao
što znaš.
253
JALMAR: Inače ništa? Naravno, ako se sjedi skrštenih rulku
— u ovakvom trenutku. Daj mi frulu.
GINA: Ali šta da radim? Mislim da sam koliko sam mogla
stavljala u novine.
JALMAR: U novine, u novine! Pa vidiš kakva je korist od
toga. Ni radi sobe sigurno niko nije dolazio?
GINA: Ne, još nije.
JALMAR: To se i moglo očekivati. Ako se ne potrudiš, onda
—. Moraš se pošteno napregnuti, Gino!
HEDVIG (pritrči mu): Da ti donesem frulu, oče?
JALMAR: Ne, nikakve frule! Meni ne treba nikakve radosti na
ovome svijetu. (Hoda okolo) Da, sutra ću raditi, kao što j a
znam, i moram, to neće izostati. Radiću koliko god imam
snage —
GINA: Ali, dragi, dobri Ekdale, ja uppšte nisam tako mislila.
HEDVilG: Oče, hoću li ti donijeti jednu flašu piva?
JALMAR: Ne, nikakvog piva! I nikakvog truda zibog mene!
(Zastane) Pivo? — Pomenula si pivo?
HEDViIG (živahno): Da, oče, dobro, svježe pivo.
JALMAR: Pa, ako baš hoćeš, donesi jednu flašu, nemam ništa
protiv.
GINA: Da, donesi, pa ćemo lijepo da posjedimo.
(Hedvig trči u kuhinju.)
JALMAR (kraj peći, zadrži je, uhvati njenu glavu u ruJce,
gleda je i privlači sebi.) Hedvig! Hedvig!
HEDVIG (radosno, kroz suze): O, dragi moj oče!
JALMAR: Ne, ne zovi me tako! Sjedio sam za stolom bogatog
čovjeka, sjedio sam i uživao za prepunom tnpezom! A
ipak se nisam sjetio —!
GINA (sjeda za sto): Ah, nije to važno, Ekdale!
JALMAR: ipak! Ali vi mi to ne smijete uzeti za zlo. Pa vi
znate koliko vas ja volim.
HEDVIG (grli ga): I mi tebe strašno volimo, oče!
JALMAR: I ako ponekad budem neiprijatan — onda — dragi
bože, ne zaboravite da sam ja čovjek koga stal-
254
no pritišće more briga. Da. (Protrlja oči) Neću piva
(Hedvig otrči do regala i donese je.) JALMAR: Hvala
lijeipo! To je ono pravo. Sa frulom u
ruci i sa vas dvije kraj sebe — eto!
(Hedvig sjeda za sto uz Ginu. Jalmar prvo hoda po sobi, onda
sjeda i svira neku češku narodnu igru; ali svira laganim
elegičnim tempom i s puno osjećaja.) JALMAR (prekine
sviranje, pruži Gini lijevu ruku i govori tronuto): Možda je
tijesno i siromašno pod našim
krovom, Gino, ali to je ipak dom. I ja vam kažem:
dobro je biti ovdje!
(Opet počne da svira. Neko zakuca na vrata hodnika.)
GINA (ustaje): Tiho, Ekdale, izgleda, neko dolazi. JALMAR
(ostavlja frulu u regal): Ko bi to sad mogao
biti?
(Gina ode i otvori vrata.) GREGBRS VERLE (napolju na
hodniku): Oprostite — GINA (malo ustukne iznenađena): Oh!
GREGBRS: — zar ovdje ne stanuje fotograf Ekdal? GINA: Da,
stanuje. JALMAR (dođe do vrata): Gregers? Ti si to, ipak? No,
bodi, uđi unutra. GREGBRS (ulazi): Pa rekao sam ti da ću
navratiti. JALMAR: Ali još večeras —? Naipustio si društvo?
GREGERS: I društvo i svoju očinsku kuću. — Dobro veče,
gospođo Ekdal. Ne znam da li me još poznajete. GINA:
O, da, mladog gospodina Verle nije talko teško
prepoznati.
GREGBRS: Nije — jer sam sličan majci. A nje se valjda
sjećate.
JALMAR: Napustio si kuću, kažeš?
GREGERS: Jesam, preselio sam u hotel.
JALMAR: Da, da. Pa, kad si već tu, onda barem odioži
kaput, sjedi — GREGERS:
Hvala lijepo.
(Skida mantil. On se presvukao i sad je u jednostavnom
sivom čohanom odijelu seoskog kroja.)
255
JALMAR: Hodi ovamo, na sofu. Smjesti se udobno.
(Gregers sjeda na soju, Jalmar na stolicu za stolom.)
GRBGERS fgleda po sobi): Dakle, ovdje stanuješ, Jalma-re.
Ovo ti je, daikle, kuća —
JALMAR: Ovo ovdje je atelje, kao što vidiš —
GINA: Ali ovdje je više mjesta i zato se najradije ovdje
zadržavamo.
JALMAR: Ranije smo bolje stanovali, ali ovaj stan ima jednu
veliku prednost: ima divne nusprostorije —
GINA: A onda, s jedne strane hodnika imamo jednu sabu koju
možemo izdati.
GREGERS (Jalmaru) Tako, tako, imaš, dakle, i podstanare?
JALMAR: Ne, još nemam. To ne ide tako brzo, vidiš. Moramo
se potruditi. (Hedvigi) Ali, Hedvig, šta je bilo s pivom?
(Hedvig klimne i ode u kuhinju.)
GREGERS: To je, dakle, tvoja kćer?
JALMAR: Da, to je Hedvig.
GREGERS: I to vam je jedino dijete?
JALMAR: Jeste, ona nam je jedinica. Naša najveća radost na
svijetu, i — (Spušta glas) naša najdublja bol, Gregerse.
GREGERS: Sta to govoriš!
JALMAR: Da, Gregerse, jer njoj prijeti strašna opasnost da
i^ubi vid.
GREGERS: Da oslijep.!
JALMAR: Da. Do sada se pokazuju samo prvi znaci; još neko
vrijeme može njeno stanje da ostane ovako. Ali Ijeikar je
rekao šta nas čeka. To se ne može promijeniti.
GREGERS: Pa to je strašna nesreća. Kako je to dobila?
JALMAR (uzdiše): Vjerovatno nasljeđem.
GREGERS (iznenađen): Nasljeđem?
GINA: Ekdalova majka je takođe imala slabe oči.
JALMAR: Da, to kaže otac. Ja se majke i ne sjećam.
GREGERS: Jadno dijete. I kako ona to podnosi?
256
JALMAR: Ah, pa znaš valjda da mi nemamo srca da joj
tako nešto kažemo. Ona nema pojma u kaikvoj je
opasnosti. Radosno i bezbrižno, cvrkućući kao ptičica,
dolepršaće do vječne tame svog života. (Sauladan)
O, to je beskrajno bolno za mene, Gregerse.
(Hedvig donosi poslužavnik sa pivom i čašama i stavlja na
sto.) JALMAR (Pogladi joj kosu): Hvala, hvala, Hedvig.
(Hedvig mu ovije ruku oko vrata i nešto mu šapće na
uho.) JALMAR: Ne, hljeb i buter sada ne. (Pogleda Gregersa)
Ili bi Gregers, možda, htio komadić? GREGERS (odbijaj:
Ne, ne, hvala. JALMAR (još uvijek tužno): Pa, donesi ipaik
malo. Ja bih
volio okrajak, ako ima. A buter nemoj da štediš, znaš?
(Hedvig klimne zadovolJ7io i opet ode u kuhinju.)
GREGERS (prati je pogledom): Inače, čini mi se, izgleda
sasvim svježe i zdravo. GINA: Inače i jeste sasvim zdrava,
hvala bogu. GREGERS: S vremenom će postati slična vama,
gosipođo
Bkdal. Koliko joj je sada godina? GINA: Hedvig će
upravo napuniti četrnaest. Prekosutra
joj je rođendan. GREGERS: Onda je prilično velika za
svoje godine. GINA: Da, u ovoj godini se dobro protegla u
visinu. GREGERS: Po njima što rastu najbolje se vidi kako mi
starimo. — Koliko ste to vi već u braku? GINA: U braku
smo upravo —; da, sad će tome petnaest
godina. GREGERS: Zamislite, već tako dugo. GINA
(postaje pažljiva, gleda ga): Da, jeste — svakako. JALMAR:
Da, tačno. Još nekoliko mjeseci po petnaest
godina. Ali tebi mora da je vrijeme bilo dugo tamo
gore u fabrici, Gregerse. GREGERS: Svalkako, dok sam
živio gore; a sada poslije
svega i ne znam u šta mi je vrijeme prošlo.
(Stari Ekdal dolazi iz svoje sobe, bez lule, ali sa svojom
starom vojničkom kapom na glavi. Hod mu je malo nesiguran.)
1'? — Drame OR?
EKDAL: Tako, Jalmare, sad možemo sjesti i porazgovarati o
svemu — hm. A šta je sad to?
JALMAR (ide mu u susret): Oče, imamo posjetu. Gregers
Verle —, ne znam da li ga se ti još sjećaš.
EKDAL (gleda Gregersa koji je ustao): Verle? Je li to sin —?
Šta hoće on od mene?
JALMAR: Ništa, oče. Došao je kod mene. ■ -• •
EKDAL: No, onda nije ništa loše?
JALMAR: Ne — ni govora.
EKDAL (maše rukama): Nije zbog o n o g a , vidiš. Ne da se ja
bojim, ali —
GREGERS (ide prema njemu): Htio sam samo da vam
iprenesem pozdrave sa starih lovišta, gospodine poručnice.
EKDAL: Sa lovišta?
GREGERS: Jeste, onih gore kod Hej dala.
EKDAL: Ah, onih gore. Da, tamo sam ja nekad bio poznat.
GREGERS: Bili ste nekada veliki lovac.
EKDAL: O, naravno, Biće da je tako. Vidite li ovu uniformu?
Ne pitam nikog za dozvolu, smijem li je ovdje noisiti ili ne.
Ako ne izlazim u njoj na ulicu, onda — (Hedvig donosi tanjir
sa hljebom i huterom koji stavlja na sto.)
JALMAR: Sad sjedi, oče, i uzmi čašu piva. Izvoli, Gre-gerse.
(Ekđal nešto mrmlja i spotiče se o sofu. Gregers sjeda
na najbližu stolicu, Jalmar do Gregersa, s druge strane.
Gina sjeda malo dalje od stola i šije. Hedvig stoji kraj
svoga oca.)
GREGERS: Sjećate li se još, gospodine poručnice, kako smo
vas Jalmar i ja posjećivali tamo gore ljeti i u vrijeme
Božića?
EKDAL: Tako? Zar jeste? Ne, ne, nemam pojma. Ali bio sam
lovac i po, to već smijem tvrditi. Lovio sam i medvjede.
Devet sam ih ustrijelio.
GREGERS (saučestvujući): A sad više nikako ne idete u lov.
258
EKDAL: O, nemojte to reći, dragi moj. Bavim se ja i sad
lovom, i te kako. Naravno, ne na onaj način! Jer, šuma je,
vidite, — šuma, šuma — (Pijej Sta radi šuma? Je li lijepa?
GREGERS: Nije tako ponosita kao u vaše vrijeme. Mnogo je
iskrčena.
EKDAL: Iskrčena? (Tiho i plašljivo) To je opasna rabota. To
ne prolazi bez poisljeidica. Da, šuma — ona se sveti.
JALMAR (puni mu čašu): Izvoli, oče, još gutljaj.
GREGERS: Kako može čovjek kao vi — čovjeik prirode — da
živi usred grada, među četiri uiska zida?
EKDAL (cereka se i nam,iguje Jalmaru): Ah, nije meni tako
loše. Uopšte mi nije tako loše.
GREGERS: Ali nema svega onoga što vam je za srce priraslo.
Svjež vazduh, slobodan život u šumi i na proplanku, među
pticama i divljači.
EKDAL (smiješi se): Jalmare, hoćemo li mu pokazati?
JALMAR (brzo i malo zbunjeno): Ah, ne, oče, ne danas.
GREGERS: Sta to hoće da mi pokaže?
JALMAR: Ma, nije ništa. — Vidjećeš drugi put.
GREGERS (okreće se staroTn^ i nastavlja): Evo šta sam vam
htio reći, gospodine poručnice: vi biste trebali poći gore sa
mnom; jer ja ću uskoro opet otputovati. Možete i tamo
dobiti posla za prepisivanje. Pa ovdje nemate baš ništa, što
bi vas moglo utješiti i osvježiti.
EKDAL (gleda ga iznenađeno): Nemam baš ništa, šta
bi !
GREGERS: No, da, imate Jalmara. Ali i on sad ima svoju
porodicu. A čovjek kao vi, koga je uvijek privlačila
priroda i nešto iskonsko —
EKDAL (udari po stolu): Jalmare, on mora da vidi!
JALMAR: Oče, ma pusti to — čemu to? Pa i mrak je —
EKDAL: Gluposti! Baš je mjesečina. (Ustaje) On mora to da
vidi, kažem ti. Pusti da prođem. Hodi, Jalmare, pomozi
mi!
HEDVIG: Da, oce, pomozi mu!
JALMAR (ustaje): Pa, što se mene tiče -—
GREGERS (Gini): Sta je to, zE^pravo?
17*
259
GINA: Ah, nemojte zamišljati da je bog zna šta.
(Ekdal i Jalmar odlaze do zadnjeg zida i guraju svaki po jedno
krilo dvostrukih vrata. Hedvig pomaže starom. Gregers stoji
kraj soje. Gina nezainteresirano šije dalje. Kroz otvor vrata vidi
se velika i dugačka tavanska prostorija sa nepravilnim uglovima
i stuhovima dimnjaka. Otvori na krovu kroz koje jasna
mjesečina osvjetljava pojedine dijelove prostorije, dok je sve
drugo u tami.) EKDAL (Gregersu): Možete vi i bliže prići!
GREGERS (ide za njima): Sta ima tamo? EKDAL: Možete se
sami uvjeriti — hm! JALMAR (malo zbunjen): To pripada ocu,
znaš. GREGERS (na vratima, gleda unutra): Pa vi držite ko-
koši, gospodine poručnice! EKDAL: Držim li kdkoši, eh! Sad
leže, ali da ih samo vidite po danu!
HEDVIG: A onda još i
EKDAL: Pst-pst! Još nećemo reći! GREGERS: Vidim, imate i
golubove. EKDAL: O, da! Biće da imamo i golubove. Oni
imaju svoje sandučiće gdje se legu gore pod samim krovom, jer
golubovi, oni vam vole da sjede visoko, znate. JALMAR: A to
nije ni obična vrsta golubova. EKDAL: Obična vrsta! Bogami i
nije! Imamo i pismonoše i nekoliko gušana. — Ali dođite vi
ovamo! Vidite li onaj sanduk tamo uza zid? GREGERS: Vidim,
šta vam je u njemu? EKDAL: U njemu nam noću spavaju
kunići, dragi moj! GREGERS: Kunići? Zar imate i kuniće?
EKDAL: Dođavola, da! — Mogli ste i misliti da imamo i
kuniće. Čuješ li, on pita imamo li kuniće? He-he! Ali sad
dolazi ono pravo, vidjećete. Sad dolazi pravo! Skloni se,
Hedvig. Stanite vi ovamo. Tako! No, i šta sad vidite tamo? Zar
ne vidite jednu korpu naipunjenu slamom? GREGERS: Da. I
vidim da u korpi leži neka ptica. EKDAL: Hm! — »Ptica« —
GREGERS: Zar to nije patka?
260
EKDAL (uvrijeđeno): Pa, biće da jeste.
JALMAR: Ali šta misliš, k a k v a je to patka?
HEDVIG: To nije obična patka —
EKDAL: Pst!
GREGERS: A nije ni turska patka.
EKDAL: Ne, gospodine — Verle; to nikako nije turska patka,
jer to je d i v l j a p a t k a .
GREGERS: Zaista? Divlja patka?
EKDAL: Da-a, tako je. Ta »ptica«, kako vi reikoste, to je
divlja patka. Naša divlja patka, dragi moj.
HEDVIG: Moja divlja patka. Jer ona je moj a.
GREGERS: I ona može da živi ovdje na tavanu? I da
napreduje?
EKDAL: Naravno, ona ima i svoje korito sa vodom gdje -može
da se brčka.
JALMAR: I svaki dan dobije svježu vodu.
GINA (obraća se Jalmaru): Ali, dragi Efcdale, ovdje postaje
hladno.
EKDAL: Hm, onda ćemo zatvoriti. Ionako ih ne smijemo
smetati u njihovom noćnom odmoru. Prihvati, Hedvig.
(Jalmar i Hedvig guraju vrata.)
EKDAL: Drugi put ih možete bolje pogledati. (On sjeda u
naslonjač kraj peči) Čujte, možete mi vjerovati, divlje
patke, one su vam nešto sasvim čudno i posebno.
GREGERS: Ali kako ste je samo uhvatili, gospodine po-
ručnice?
EKDAL: Ni'sam je ja uhvatio. Za nju treba da zahvalimo
nekome u građu.
GREGERS (trgnu se): Valjda ne mome ocu?
EKDAL: Svakako. Hm. I nikom drugom do njemu!
JALMAR: Baš komično, Gregerse, kako si mogao da pogodiš?
GREGERS: Pa ti si mi pričao da za ponešto zahvaljuješ mome
ocu; i tako sam, eto, pomislio —
GINA: Ali patku nismo dobili od go^sipođina Verlea lično —
261
EKDAL: Ipak nam je došla od Verlea, Gino. (Gregersu) On je
bio napolju, na čamcu, znate, i pucao u nju. Ali, on ima
slabe oči, vaš otac, zar ne? Hm — i tako ju je samo ranio.
GREGERS: No, da, dobila je valjda nešto sačme.
JALMAR: Možda tri-'četiri.
HBDVIG: Ali dobila ih je pod krilo i više nije mogla letjeti.
GREGERS: A onda je sigurno otišla u dubinu?
EKDAL (pospano, teškog jezika): To je prirodno: Uvijek tako
učine divlje patke. Potonu — najdublje što mogu, dragi
moj, čvrsto zagrizu u morsku travu i alge — i vrag zna
čega još ima dolje. A onda se više nikad ne vrate.
GREGERS: Ali vaša divlja patka se ipak vratila, gospodine
poručnice.
EKDAL: On ima strašno hitrog psa, — vaš otac. I taj pas — on
je zaronio do dna i iznio patku.
GREGERS (okrenut Jalmaru): I onda ste je vi dobili?
JALMAR: Ne odmah. Prvo je stigla u kuću tvoga oca. Ali tamo
nikako nije napredovala. Onda je Petersen dobio naređenje
da je zakolje.
EKDAL (napola spava): Hm-ida, Petersen — taj tupogla-vac
— idu u skitnju, a onda dođu kasno noću kući i tada
JALMAR (govori tiše): I, vidiš, na kraju smo je mi dobili. Otac
malo poznaje Petersena. I kad je saznao priču o divljoj
patki, nagovorio ga je da je njemu prepusti.
GREGERS: I sad ovdje na tavanu tako famozno napreduje?
JALMAR: Još kako! Odebljala je. No, pa već je tako dugo tu,
da je svoj stari, divlji život posve zaboravila. A to je ipak
najvažnije.
GREGERS: Imaš pravo, Jalmare. Ne daj joj samo da vidi more
i nebo. — Ali, sad ne smijem duže ostati — izgleda da
tvoj otac spava.
JALMAR: Ah, 2Jbog toga —
GREGERS: Tačno, da — zar nisi rekao da imaš sobu za
izdavanje — nenastanjenu sobu?
262
JALMAR: Da, zašto pitaš? Znaš li možda nekog —?
GREGERS: Mogu li j a uzeti tu sobu?
JALMAR: Ti?
GINA: Ali, ne, gostpodine Verle —
GREGERS: Mogu li je uzeti? Onda ću preseliti odmah
rano ujutro. JALMAR: Ali s velikim zadovoljstvom —
GINA: Ali, ne, gospodine Verle — nije to nikako soba za
vas. JALMAR: Gino, kako možeš da kažeš tako nešto?
GINA: Mogu. Jer soba nije ni dovoljno velika ni dovoljno
svijetla i — GREGERS: To nije tako važno, gospođo
Bkdal. JALMAR: A ja mislim da je to posve zgodna soba: a
nije
ni tako loše namještena. GINA: Ali ne zaboravi onu
dvojicu koji dolje stanuju. GREGERS: Pa kakvi su ti ljudi?
GINA: Ah, jedan je nekad bio kućni učitelj — JALMAR:
Izvjesni kandidat Molvik. GENA: — a drugi je doktor, koji se
zove Reling. GREGERS: Reling? Toga površno poznajem. On
je jedno
vrijeme prakticirao gore na Hej dalu. GINA: To su vam
prava dva probisvijeta. Uveče često
nisu sasvim — tako — GREGERS: Na to se čovjek brzo
navikne. Nadam se da
ću i ja, kao divlja patka — GINA: Hm, ja miislim da biste
trebali prvo jednu noć prespavati. GREGERS: Vi me vrlo
nerado primate u kuću, gospođo
Ekdal? GINA: Moj bože, kako možete tako nešto misliti?
JALMAR: Da, to je stvarno čudno od tebe, Gino. (Gregersu)
Ali, reci mi, misliš li to za prvo vrijeme ostati
u gradu? GREGERS (navlači mantil): Da, sad miislim da
ostanem
ovdje. JALMAR: A ne u očevoj kući? Sta ćeš
raditi?
263
GREGERS: E, slušaj, kad bih samo to znao — onda ne bi
bilo tako loše. Ali kad neko ima nesreću da se zove
Gregers — »Gregers« — i još »Verle« — pa jesi li
ikad čuo nešto tako odvratno? JALMAR: Meni ne zvuči
tako. GREGERS: Ah, fuj! Da čovjek zaželi da udari onoga ko
se tako zove. Ali, ako već imaš taj križ, da budeš
Gregers — Verle na ovom svijetu, kao ja — JALMAR:
Ha-ha-ha, a da nisi Gregers Verle, šta bi htio
da budeš? GREGERS: Kad bih mogao da biram, najradije
bih bio
neki hitar pas.
GINA: Pas!
HEDVIG (nehotice): O, ne! GREGERS: Da, pas; i to onaj hitri
što roni po divlje patke
kad ove potonu i uhvate se čvrsto za rastinje na dnu.
JALMAR: Znaš šta, Gregerse — tu ti ja ne razumijem
ini jedno slovo. GREGERS: Ah, i nema nekog naročitog
značenja. Pa,
dakle, sutra ujutro — useljavam. (Gini) Mnogo posla
nećete imati oko mene; ja sve radim sam. (Jalmaru)
Sutra ćemo dalje razgovarati. Laku noć, gospođo
Ekdal. (Klimne Hedvig) Laku noć! GINA: Laku noć,
gospodine Verle. HEDVIG: Laku noć. JALMAR (pali
svijeću): Trenutak, ja ću ti posvijetliti —
sigurno je mračno na stepenicama.
(Gregers i Jalmar odlaze na vrata hodnika.) GINA (gleda
preda se, sa šivanjem u krilu): Zar ovo nije
bilo koješta što je rekao da bi volio da je pas? HEDVIG:
Nešto ću ti reći, majko — mislim da je time
htio da kaže nešto drugo. GINA: A šta bi to moglo biti?
HEDVIG: To ne znam; ali čitavo vrijeme je izgledalo kao
da misli nešto drugo od onog što govori. GINA: Misliš?
Da, bilo je čudno. JALMAR (vraća se): Još je gorjela lamipa.
(Ugasi svijeću
i ostavi je) No, da najzad malo budemo sami. (Počinje
264
da jede hljeh i huter) No, vidiš li, Gino — kad se -čovjek
samo malo potrudi —
GINA: Kako to potrudi?
JALMAR: Pa, eto, zar nije ovo sreća što smo najzad izdali
sobu. I pomisli samo — čovjeku kao Gregers —-starom,
dobrom prijatelju.
GINA: Pa, ja — ja baš ne znam šta bih rekla.
HEDVIG: Ali, majko, vidjećeš kako će biti lijepo!
JALMAR: E, baš si ti čudna. Prvo si bila kao opsjednuta da se
riješiš te sobe, a sad kao da ti nije pravo.
GINA: Znaš, Ekdale, da je to neko drugi — onda —. Ali šta
misliš, šta će reći stari Verle?
JALMAR: Stari Verle? Sta se to njega tiče?
GINA: Ali zar ne vidiš da je između njih opet pukla tikva, čim
mladić napušta kuću. Znaš već kakvi su njihovi odnosi.
JALMAR: Da, može biti, ali —
GINA: Pa stari može na koncu pomisliti da i ti tu imaš svoje
prste —
JALMAR: Ma, pusti ga nek misli šta hoće! Stari Verle je
stvarno strašno puno učinio za mene, to, da, i to mu
priznajem. Ali ne može ipak zbog toga raspolagati sa
mnom za vječna vremena.
GINA: Ali, dragi Ekdale, možda djed mora misliti na to.
Izgubiće na kraju i ono malo zarade što mu daje Greberg.
JALMAR: Skoro bih rekao: daj bože! Zar nije ponižavajuće za
čovjeka kao što sam ja da gleda svog starog sijedog oca
kako hoda po svijetu kao izopćenik? Ali, uskoro će
kucnuti čas, mislim. (Uzima novi hljeb i huter) Ako j a
preduzmem nešto u životu, onda ću to i sprovesti!
HEDVIG: Ah, da, oče — hoćeš, hoćeš!
GINA: Pst! nemojte ga probuditi!
JALMAR (tiše): I hoću, kažem vam. Doći će uskoro taj dan,
evo — I zato je dobro što smo iznajmili sobu. Jer tako
postajem nezavisniji. A to mora biti čovjek, koji ima neku
zadaću u životu. (Prema naslo-
265
 njaču, tronuto) Jadni, stari oče. — Samo se ti osloni na TRiECl CIN
svog Jalmara. — Ima on široka pleća — barem snažna
pleća ima. — Jednog lijeipog dana ćeš se probuditi i —
(Gini) Ti možda ne vjeruješ?
GINA (ustaje), Da, da, svakako. Ali sad prvo da vidimo kako
ćemo ga smjestiti u krevet.
JALMAR: Da, hoćemo.
(Pažljivo ohuhvataju starog i nose ga.)

Atelje Jalmara Ekdala.

Jutro je. Dnevno svjetlo pada
kroz veliki prozor kosog krova.
Zavjesa je razmaknuta. Jalmar
sjedi za stolom. Zabavljen je
retuširanjem fotografije. Gina
dolazi iz hodnika, u šeširu i
kaputu, nosi pokrivenu korpu na
ruci.
JALMAR: Već si se vratila, Gino?
GINA: Da, morala sam požuriti.
(Ostavlja korpu na stolicu,
skida šešir i kaput.)
JALMAR: Jesi li ulazila kod
Gregersa?
GINA: O, da, jesam. Kod njega
ti baš krasno izgleda. Jedva
što je uiselio, a već mi je
priredio lijepe stvari.
JALMAR: Kako to?
GINA: Reikao je da hoće sve
sam da radi. Pa je onda htio
da naloži. Ali zatvorio je
otvor na peći, tako da je
čitava soba bila puna dima.
O-oh, to je takav smrad, da
se —
JALMAR: Ma nije moguće!
GINA: Da-da. A najljepše tek
dolazi. Sad je htio da ugasi
vatru, pa je sasuo svu vodu
za umivanje u peć, tako da
čitav pod pliva u prljavštini.
JALMAR: Ali to je grozno.
GINA: Ja sam odmah htjela da
pozovem portirku da taj
svinjac počisti, ali ona ne
dežura prije podne.
JALMAR: Pa kud će on sa sobom do
tada?
GINA: Kaže da će izaći.
JALMAR: I ja sam bio malo kod
njega, kad si ti izašla.
GINA: To sam čula. Pozvao si ga i na
doručak.

2
JALMAR: Samo na sasvim mali doručak, znaš. Pa ovo mu je
prvi dan — možemo ga, valjda, pozvati. Ti uvijek imaš
ponešto u kući.
GINA: Moram pogledati šta imamo.
JALMAR: Samo neka ne bude ni suviše malo. Jer mislim da će
doći i Reling i Molvik do nas. Znaš, Relinga sam sreo baš
na stepenicama i tako sam nrorao —
GINA: Sta? Neće, valjda, doći još i njih dvojica?
JALMAR: Bože dragi, dva čovjeka više ili manje, nećemo
zJbog toga prqpasti.
EKDAL (otvori svoja vrata i pogleda unutra): Ej, Jalmare,
slušaj — (Primijeti Ginu) Ah, tako.
GINA: Sta ste htjeli, djede?
EKDAL: Ma ništa, svejedno. Hm! (Ode opet unutra.)
GINA (uzima korpu): Pripazi na njega da ne izađe.
JALMAR: Da, da — svakako. — Cuj, Gino, malo salate od
haringe — to bi bilo divno. Jer Reling i Molvik su ove
noći opet izlazili u skitnju.
GINA: Samo da mi ne dođu prerano, ,pa da —
JALMAR: Ne, sigurno neće, imaš vremena.
GINA: No, dobro. A ti možeš do tada još malo raditi.
JALMAR: Evo sjedim i radim! Radim koliko god treba!
GINA: Vidiš, onda ćeš i završiti. (Odlazi s korpom u kuhinju.)
JALMAR (sjedi neko vrijeme i radi na fotografiji, ali radi
lijeno i bez volje).
EKDAL (pomoli glavu kroz vrata, gleda po ateljeu i kaže
prigušenim glasom): Cuj, imaš li posla?
JALMAR: Da'bome, .sjedim ovdje i mučim se sa slikama još
od —
EKDAL: Da, da, naravno, ako imaš tako mnogo posla, onda —
hm! (Opet ode unutra, vrata ostaju otvorena.)
JALMAR (radi šuteći dalje, onda ostavi četkicu i ode do
vrata): Imaš li ti posla, oče?
EKDAL (iznutra): Ako ti imaš poisla, imam i ja. Hm!
JALMAR: Da, svakako. (Ode ponovo na posao.)
EKDAL (opet dođe do vrata): Hm, znaš, Jalmare, tako mnogo
posla baš i nemam.
268
JALMAR: Mislio sam da sjediš i pišeš.
EKDAL: Pa dođavola i taj Greberg, valjda može još dan--dva
pričekati. Ne radi se o životu — koliko ja znam.
JALMAR: Ne, i nisi ti njegov rob.
EKDAL: A onda ove druge stvari tu unutra —
JALMAR: Naravno, znam. Ti bi htio unutra? Hoćeš da ti
otvorim?
EKDAL: Pa — ne bih se ljutio —
JALMAR (ustane): Onda bismo bili gotovi.
EKDAL: Da, naravno. Do sutra ujutro treba da budem gotov.
Jer to j e sutra? Hm?
JALMAR: Da, svakako da je sutra.
(Jalmar i Ekdal guraju svaki po jedno krilo vrata na
strane. Jutarnje sunce šija kroz otvore krova. Nekoliko
golubova leti tamo-amo, drugi guguču na prečagama.
Dolje unutra na podu kokodaču kokoši.)
JALMAR: Pa, hajde sad uđi, oče.
EKDAL (ulazi): Zar ti nećeš sa mnom?
JALMAR: Pa, vidiš — ne znam — (Ugleda Ginu na ku-
hinjskim vratima) Ja? Ne, ja nemam vremena, moram da
radim. — Ali taj mehanizam koji — (On povlači neki
kanap. Unutra se povlači zavjesa, čiji se unutrašnji dio
sastoji od starog platna za jedra. Gornji dio je napravljen
od komada nategnute ribarske mreže. Na ovaj način se
pod prostorije više ne vidi.)
JALMAR (ode do stola): Tako, sad ću neko vrijeme moći da
sjedim nesmetano.
GINA: Zar je baš morao opet da bjesni unutra?
JALMAR: A zar bi bilo bolje da je otišao kod madam Erikson?
(Sjeda) Jesi li htjela nešto? Rekla si da —
GINA: Htjela sam samo da pitam, misliš li da bismo mogli
o v d j e poslužiti taj doručak?
JALMAR: Da, — pa valjda se ovako rano nije niko najavio?
GINA: Ne, ne očekujem nikoga sem onih mladenaca koji hoće
da se slikaju zajedno.
JALMAR: Dođavola, zar nisu mogli odabrati neki drugi dan!
269
GINA: Ne, dragi Ekdale, pa ja sam ih poručila za danas
poislije podne — kad ti, dragi, spavaš.
JALMAR: Pa, onda je u redu. Onda ćemo jesti ovdje.
GINA: Lijepo. Ali nije žurbe za postavljanje. Možeš se ti
mirno još koristiti stolom.
JALMAR: Valjda vidiš da sjedim i koristim se tim stolom
koliko god je moguće?!
GINA: Vidiš, onda ćeš poslije biti slobodan. (Opet ode u
kuhinju.)
(Kratka pauza.)
EKDAL fs tavanskih vrata iza mreže): Jalmare!
JALMAR: Sta je?
EKDAL: Bojim se da moramo još malo gurnuti korito sa
vodom. JALMAR: Pa to sam ja uvijek govorio. EKDAL:
Hm-hm-hm. fOde s vrata.) JALMAR (još malo radi, škilji
prema tavanu i napola
ustaje. Hedvig dolazi iz kuhinje.) JALMAR (hrzo opet
sjeda): Sta ti hoćeš? HEDVIG: Htjela sam samo malo kod
tebe, oče. JALMAR (poslije kraće pauze): Čini mi se da ti
ovdje
samo paziš i njuškaš. Je li treba da me nadgledaš?
HEDVIG: Ali ne, nikako. JALMAR: Sta to sad radi majka?
HEDVIG: Ah, majka je sva u salati od haringa. (Dođe
do stola) Mogu li ti nekako pomoći, oče? JALMAR: Ah,
ne. Ja ću radije raditi sam — dok imam
snage. Nema potrebe, Hedvig. Ako tvoga oca samo
ne izda zdravlje — HEDVIG: Nemoj, oče! Ne smiješ tako
slutiti. (Ona hoda
okolo po sohi, zastaje na otvoru vrata i gleda unutra
u tavan.)
JALMAR: Cuj, šta on to tamo pravi?
HEDVIG: Vjerovatno novi put za korito sa vodom.
JALMAR: To mu samom nikada neće uspjeti! A j a sam
osuđen da ovdje sjedim i —!
270
HEDVIG (priđe mu): Daj meni četkicu, oče. Pa i ja to umijem.
JALMAR: Ma ne — samo ćeš poikvariti oči.
HEDVIG: Bože sačuvaj. Samo ti meni daj četkicu.
JALMAR (ustaje): No, pa ovo će potrajati samo jednu ili dvije
sekunde.
HEDVIG: E, pa, onda, šta smeta? (Uzima četkicu) Talko —
(Sjedne) A ovdje, evo, imam i poduipirač.
JALMAR: Ali nemoj da pdkvariš oči! Čuješ li me? J a ne
odgovaram za to, t i sama moraš preuzeti odgovornost —
to da znalš.
HEDVIG: Svakako, i hoću.
JALMAR: Ti si tako spretna, Hedvig. Samo nekoliko minuta,
znaš? /On se provlači između vrata i zavjese u tavansku
prostoriju. Hedvig sjedi i radi. Čuje se kako Jalmar i
Ekdal unutra raspravljaju.)
JALMAR (pojavi se iza mreže): Hedvig, dodaj mu kliješta
tamo sa police. I čekić, takođe. (Okreće se natrag) Sad
ćeš vidjeti, oče. Htio bih da ti pokažem kako ja to mislim.
(Hedvig donosi sa police traženi alat i pruža im ga.)
JALMAR: Hvala lijepo. Prava je sreća što sam uišao
ovamo. (Ode s vrata. Unutra kuju i razgovaraju. Hedvig
stoji
i gleda za njima. Uhrzo potom neko zakuca na vrata hodnika.
Ona ne primjećuje.)
GREGERS VERLE (ulazi gologlav i bez kaputa i zastane na
vratima): Hm-hm!
HEDVIG (okrene se i pođe mu u susret): Dobro jutro. Izvolite,
molim vas.
GREGERS: Hvala lijepo. (Gleda prema tavanu) Izgleda da su
vam majstori u kući.
HEDVIG: Ne, to su samo otac i djed. Ali ja ću im odmah
kazati, da —
GREGERS: Ne, nemojte — radije ću malo pričeikati. (On
sjeda na sofu.)
271
HEDVIG: Ovdje je tako neuredno. — (Hoće da skloni
fotografije.)
GREGERS: Ah, ostavite to samo. To su slike koje treba
završiti.
HEDVIG: Da, hoću da malo pomognem ocu. - ;,
GREGERS: Ne bih htio da vam smetam.
HEDVIG: O, ne smeta:te mi.
(Ona privuče pribor i sjeda za posao. Gregers je šuteći
posmatra.)
GREGERS: Je li divlja patka noćas dobro sipavala?
HEDVIG: Hvala, mislim da jeste.
GREGERS (okrenut je prema tavanskoj prostoriji): Bar nas
izigleda sasvim drugačije nego sinoć na mjesečini.
HEDVIG: Da, beskrajno se razlikuje. Ujutro izgleda drugačije
nego pqpo|dne. A kad pada kiša, drugačije je nego kad je
vrijeme lijepo.
GREGERS: Primijetili ste to?
HEDVIG: Da, pa to se vidi.
GREGERS: Je li i vi volite biti unutra kod divlje piaitke?
HEDVIG: Da, kad god mogu, onda —
GREGERS: Ali vi sigurno nemate tako mnogo slobodnog
vremena. Vi ipak idete u školu.
HEDVIG: Ne, sad više ne. Jer otac se boji da ne pokvarim oči.
GREGERS: Tako? onda vas sigurno on sam podučava, zar ne?
HEDVIG: Otac je obećao da će me ponešto naučiti, ali još nije
imao vremena za to.
GREGERS: Zar nema nikog drugog ko bi vas malo prihvatio?
HEDVIG: Da, kandidat Molving; ali on nije uvijek sasvim —
on je često, ovaj —
GREGERS: Pijan?
HEDVIG: Da, to je.
GREGERS: No, pa onda vi imate vremena za svašta. A ovo
unutra, to je svijet za sebe — je li?
HEDVIG: Da, sasvim tako. A onda tamo ima toliko mnogo
čudnih stvari.
272
GREGERS: Tako?
HEDVIG: Da, veliki ormari sa knjigama i u knjigama mnogo
lijepih sMka.
GREGERS: Aha!
HEDVIG: Pa orada kasa sa ladicama i pokloipcima i veliki sat
sa figurama koje izlaze. Samo tag sat više ne ra'di.
GREGERS: Znači vrijeme je stalo — tamo kod divlje patke.
HEDVIG: Da. A ima tamo i starih sanduka i drugih stvari. I
knjige — mnogo knjiga.
GREGERS: Knjige koje vi sigurno čitate?
HEDVIG: O, da, alko znam. Ali većina su na engleskom, ipa
ih ne razumijem. Ali onda gledam slike. — Ima jedna
velika knjiga koja se zove »Harrvsons History of London«
— ta je stara stotine godina. I unutra je masa slika.
Naprijed je naslikana smrt sa časov-nikom i jedna djevica.
To mi je ružno. Ali tu je tako mnogo drugih slika sa cr-
kvama i dvorcima i ulicama — i veliki brodovi što jedre
po moru.
GREGERS: Recite, odakle vam sve te čudne stvari?
HEDVIG: Ah, pa ovdje je nekad stanovao stari kapetan ibroda
koji ih je donio. Zvali su ga »leteći Holanđa-nin«. I to je
čudno — jer on uopšte nije bio Ho-lanđanin.
GREGERS: Tako?
HEDVIG: Ne, nije. Ali jednog dana je otišao. A sve te njegove
stvari su ostale ovdje.
GREGERS: Pa, recite mi, kad tako tamo sjedite i gledate slike,
aar ne dobijete volju da izađete napolje i vidite pravi veliki
svijet?
HEDVIG: O, ne. Ja hoću da uvijek ostanem ovdje i pomažem
ocu i majci.
GREGERS: I da pravite fotografije?
HEDVIG: Ne, ne samo to. Najradije bih naučila da pra-vim
takve slike kakve su tu u engleskim knjigama.
GREGERS: Hm — a šta kaže vaš otac na to?
18 _ 273
Drame
HEDVIG: Mislim da otac to nerado gleda, jer on je čudan u
takvim stvarima. Pomislite samo, on stalno govori kako
treba da naučim pleisti korpe od slame! Ali ja mislim da to
nije bog zna šta.
GREGERS: To i ja mislim.
HEDVIG: Ali u jednom otac ima pravo: da sam naučila pleisti
korpe, sad bih mogla napraviti novu korpu za divlju patku.
GREGERS: Da, to svakako. A to biste i trebali baš vi.
HEDVIG: Da, jer to je moji a divlja patka.
GREGERS: Da, naravno.
HEDVIG: Da, da, meni ona pripada. Ali otac i djed je mogu
posuđivati, kad god hoće.
GREGERS: Tako? A za šta im ona treba?
HEDVIG: O, oni je paze i maze i prave joj šta treba i tako
dalje.
GREGERS: Mogu zamisliti. Jer divlja patika je najotmjenija
od svih životinja unutra.
HEDVIG: Da, jeste, zato što je ona ipak p r a v a divlja ptica. I
može je neko povrijediti, jadnu životinju.
GREGERS: Ona nema porodice kao zečevi —
HEDVIG: Ne. Kokoši ima tako mnogo koje su bile zajedno još
kao pilići. A ona je od svojih tako potpuno otrgnuta. I
onda, s divljom patkom stvari svoje sasvim drugačije.
Niko je ne poznaje i niko ne zna odakle je.
GREGERS: I još je bila i u morskom bezdanu.
HEDVIG (pogleda ga, potiskuje smiješak i pita): Zašto kažete
»morski bezdan«?
GREGERS: A kako bi trebalo da kažem?
HEDVIG: Mogli biste reći: dno mora — ild morsko dno.
GREGERS: Zar ne mogu isito tako reći morski bezdan?
HEDVIG: Da, ali meni to uvijek tako čudno zvuči, kad se kaže
morsiki bezjdan.
GREGERS: Zašto? Recite mi — zašto?
HEDVIG: Ne, neću. To je suviše glupo.
GREGERS: Bože sačuvaj. No, recite mi, zašto se tako smij
ešite?
274
HEDVIG: Jer ja uvijek kad najedanput — onako sasvim
iznenada — pomislim na sve to što je unutra — meni se
čini kao da se cijela ta prostorija i sve drugo zove »morski
bezdan«. — Ali to je tako glupo.
GREGERS: Možda i nije.
HEDVIG: O, jeste. Pa to je ipak samo tavan.
GREGERS (gleda je odlučno): Jeste li sasvim sigurni?
(Hedvig šuti i gleda ga otvorenih usta. Gina dolazi iz
kuhinje da postavi sto.)
GREGERS (ustane): Ja sam sigurno došao prerano?
GINA: Ah, pa negdje morate biti. A i ja sam već skoro gotova.
Rasipremi sto, Hedvig.
(Hedvig rasprema. Ona i Gina serviraju. Gregers
sjedi u naslonjaču i lista neki album.)
GREGERS: Čujem da vi znate retuširati, gosipođo Ekdal.
GENA (pogleda ga sa strane): Naravno da znam.
GREGERS: To vam je stvarno dobro došlo.
GINA: Kako to mislite?
GREGERS: Pa mislim što je Ekdal postao fotograf, zar ne?
HEDVIG: Majka zna takođe fotografirati.
GINA: O, da, tu vještinu sam takođe izučila.
GREGERS: Onda valjda v i vodite posao?
GINA: Da, ako Ekdal nema vremena, onda —
GREGERS: On je sigurno mnogo zauzet svojim ocem.
GINA: Da, a onda i nije to bog zna šta za čovjeka kao što je
Ekdal, da pravi portrete svakom ko dođe.
GREGERS: To i ja mislim, ali ako je već jedamput pošao tim
pravcem, onda —
GINA: Pa vi valjda znate, gospodine Verle, — Ekdal
nije ta!ko neki običan fotograf.
GREGERS: No, da, ali uprkos tome —
(Na tavanu se čuje pucanj.)
GREGERS (trgne se): Sta je said to?
GINA: E-eh, opet pucaju!
GREGERS: Zar i pucaj'U? ■
HEDVIG: To oni idu u lov.
18*
275
GRiEGERS: Sta?! (Na tavanskim vratima) Ti to ideš u lov,
Jalmare?
JALMAR (iza mreže): Td si tu? Nisam te čuo, bio sam tako
zauzet — (Hedvig) A ti nam ništa ne kažeš! (Dolazi u
atelje.)
GREGERS: Ti juriš tamo po tavanu i pucaš?
JALMAR (pokazuje pištolj sa dvije cijevi): Ma, samo ovom
stvarčicom, evo.
GINA: Da, ti i djed — vi ćete još napraviti neku nesreću s tim
p d k s t o 1 o m.
JALMAR (Ijutito): Rekao sam ti da se ovakvo oružje zove IP
iš t 0 1 j.
GINA: Ah, to ništa ne mijenja na stvari, —
GREGERS: Ti si, dakle, postao lovac, Jalmare?
JALMAR: Samo tu i tamo malo lova na zečeve. To je više ocu
za ljubav, razumiješ.
GINA: Muškarci su tako smiješni. Uvijek moraju imati nešto,
kao svoju i n v e n t u r u —
JALMAR (Ijutito): Svakako, da, moramo uvijek imati nešto
kao svojui a v a n t u r u !
GINA: Pa, upravo to i ja kažem.
JALMAR: No — hm! (Gregersu) I, vidiš, dogodilo se da je
tavan okrenut tamo odakle se ne može čuti kako pucamo.
(Ostavlja pištolj na najgornju policu regala) Nemoj da
diraš pištolj, Hedvig! Ne zaboravi da je jedna cijev
napunjena.
GREGERS (gleda unutra kroz mrežu): Imaš i lovačko oružje,
kako vidim.
JALMAR: To je očeva stara puška. Njo;m se ne može pucati,
nešto joj nije u redu. Ali ipak je sasvim zabavno što je
imamo; jer, možemo je ponekad rastaviti, pa očistiti, pa je
dobro na:mazati mašću iz koistiju, pa opet sastaviti —
Naročito se otac rado time zabavi.
HEDVIG (pored Gregersa): Sad možete dobro vidjeti divlju
patku.
GREGERS: Upravo je gledam. Čini mi se da joj jedno krilo
malo visi.
JALMAR: No, to nije nikakvo čudo — pa bila je ranjena.
276
GREGERS: I kao da vuče jednu nogu — ili nije tako?
JALMAR: Možda sasvim malo.
HEDVIG: Da, to je ona noga za koju ju je ugrizao pas.
JALMAR: Ali inače nema ni najmanjeg loma dli nedostatka.
To je pravo čudo, jer je dobila dosta sačme pod kožu i 'bila
u psećoj čeljusti —
GREGERS (gledajući Hedvig): — a bila je i u morskom
bezdanu — tako dugo.
HEDVIG (smiješi se): Da.
GINA (ureduje sto): Eh, vječno ta divlja patika! Ta stalno
ddbiva k u m p l i m e n t e .
JALMAR: Hm-ihm, je li postavljen sto?
GINA: Evo, odmah. Hedvig, dođi 'sad da md pomogneš. (Gina
i Hedvig odlaze u kuhinju.)
JALMAR (poluglasno): Mislim da nema smisla da tu stojiš i
posmatraš oca. On to ne voli. (Gregers odlazi sa tavanskih
vrata.)
JALMAR: Najbolje je da zatvorim dok drugi ne dođu. (Plješće
rukama) Iš-iš! Bjež'te odatle! — (Dok zatvara vrata i
zavjesu) Ove naprave su moji vlastiti izumi. Zaista je
zabavno imati ovako nešto čime se možeš baviti, dovoditi
ga u red — kad se pokvari. A onda, vidiš, ovo je i vrlo
potrebno, jer Gina ne voli da joj zečevi i kokoši dolaze u
atelje.
GREGERS: Svakako, svakako. A tvoja žena se ovdje brine za
sve?
JALMAR: Ja joj, uglavnom, prepuštam sve telkuće poslove.
Tako mogu u međuvremenu ostati u dnevnoj sobi i
razmišljati o važnijim stvarima.
GREGERS: Jalmare, a koje su ti to stvari, zapravo?
JALMAR: Čudim se da me to odavno nisi upitao. Ili, možda,
nisi ništa čuo o pronalasku?
GREGERS: Pronalasku? Ne, nisam.
JALMAR: Tako? Stvarno rtisi? Naravno, tamo gore u tvojim
šumama i pustinji —
GREGERS: Ti si, dakle, napravio neki pronalazak?
JALMAR: Nisam ga još sasvim napravio, ali uskoro ću. Pa
valjda nisi pomislio da sam se posvetio fotografi-
277
 sanju samo zato da portretiram sve d svakoga ko mi dođe.
GREGERS: Znam (da nisi. To mi je upravo rekla i tvoja žena.
JALMAR: Zakleo sam se: ako već žrtvujem svoje snage tako
nekom zanatu, onda ga moram tako uzdići da poistane
prava umjetnost ili znanost. I tako sam odlučio da
naipravim taj čudni pronalazak.
GREGERS: A u čemu se tvoj pronalazak sastoji? Sta mu je
svrha?
JALMAR: Pa, dragi moj, za talkve pojedinosti me još ne
smiješ pitati. Zato, vidiš, treba vremena. I, takođe, ne
smiješ pomisliti, da me neka sujeta na to tjera. Ja zaista ne
radim zibog sebe. O, ne, radim zbog svog životnog
zadatka, koji mi dan i noć lebdi pred očima.
GREGERS: Kakvog životnog zađatika?
JALMAR: Zar si zaboravio ovog starca sijede kose?
GREGERS: Tvoj jadni otac? Da, ali šta, zapravo, možeš učiniti
za njega?
JALMAR: Mogu njegovu ubijenu samosvijest pobuditi za novi
život itime što ću imenu Ekdal vratiti čast i ugled.
GREGERS: To je, dakle, tvoj životni zadatak.
JALMAR: Da. Hoću da spasim brodolomnika. Jer on je
pretrpio brodolom kad je naišla oluja. Za vrijeme istrage
on već nije bio on. Onaj pištolj tamo — koji
upotrebljavamo za lov na zečeve — e, taj je odigrao svoju
ulogu u tragediji ikuće Ekdal.
GREGERS: Onaj pištolj?
JALMAR: Kad je donesena presuda d on trebao da bude
zatvoren — držao je taj pištolj u ruci —
GREGERS: Zaista?
JALMAR: Da, ali nije imao hrabrosti. Bio je kukavica. Bio je
već tada u svojoj duši tako istrošen. O, možeš li to da
shvatiš? Jedan oificir — čovjek koji je ustri-! jelio devet
medvjeda — ikojd potiče od dva potpukovnika — mislim,
naravno, na dvije generacije —. Možeš li to da shvatiš,
Gregerse?
278
GREGERS: O, da, ja to sasvim dobro shvaćam.
JALMAR: Ja ne. Ali taj pištolj je još jedamput nastupio u našoj
ikući. Kad su ocu obukli onu sivu odjeću i stavili ga iza
brave — o, vjeruj md, to su za mene bila užasna vremena.
Navukao sam zavjese na svoja oba prozora. Kad bih
pogledao napolje, vidio bih da sunce još šija — nisam to
mosao shvatiti. Da ljudi hodaju ulicom, smiju se i
čavrljaiu o običnim stvarima — nisam to mogao podnijeti.
Činilo mi se da čitav život mora da se zauistavi kao pri
pomračenju sunca.
GREGERS: Tako je i meni bilo pri duiši kad je moja majka
umrla.
JALMAR: I tako sam u jednom trenutku, ja, Jalmar Ekdal,
upravio pištolj u svoje grudi.
GRJBGERS: I ti si htio da — .
JALMAR: Da, jesam.
GREGERS: Ali nisi pritisnuo?
JALMAR: Ne. U presudnom treniitku sam odnio pobjedu nad
samim sobom. Ostao sam da živim. Ali, vjeruj mi, to je
bila hrabrost, pod taikvim dkolnostima odabrati život.
GREGERS: Pa — kako se uzme.
JALMAR: Ne — bezuslovno. Ali ispalo je da je najbolie
ovalko, jer uskoro ću napraviti svoj pronalazalk i onda
— i doktor Reling misli kao ja — onda će otac dobiti
dozvolu da opet nosi svoju uniformu. To ću zahti
jevati kao jedinu nagradu.
GREGERS: Dakle, uniforma je to što on —?
JALMAR: Da, za nju je vezano svo njegovo mišljenje i
ponašanje. Ne možeš ni zamisliti kako mi se srce cijepa
zbog njega. Uvijek kad imamo u kući neku malu
svečanost — Ginin i moj dan vjenčanja ili tako nešto
— starac se pojavi obučen u svoju poručničku uni
formu iz sretnih dana. Ali ako samo neko poS^uca
na vrata hodnika — znaš, on se ne usuđuje da se
takav pokaže pred stranim ljudima — on odmah
279
 jurne u svoju sobu, (koliko ga noge nose. E, vidiš, takve
stvari jednom sinu skrhaju srce.
GREGERS: A kad, otprilike, misliš zavr'šiti svoj pronalazak?
JALMAR; Bože dragi, za takve pojedinosti, kao što je
?■:■ vrijeme, ne smiješ me pitati. Pronalazak ti je nešto
'što nikad nije sasvim u tvojim rulkama. To dosta
zavisi od insipiracije — od nadahnuća — a saisvim je
nemoguće unaprijed izračunati, kad će ti on doći.
GREGERS: Ali inače ipak dobro napreduje?
JALMAR: (Naravno da napreduje. Svakog božjeg dana ja se
bavim tim pronalaskom. On me sasvim ispunjava. Svako
popodne, poslije jela izatvorim se u dnevnu sobu gdje
mogu da razmišljam u miru. Ali samo me se ne smije
tjerati, od toga nema koristi. To kaže i Reling.
GREGERS: A zar ne misliš da te ovo sve što radite na tavanu
ne rastrojava i ne odvraća ti pažnju?
JAtMAR: Sačuvaj bože, naprotiv. To nipošto ne smiješ
miiisliti. Pa ne mogu ipak vječno biti izauzet jednim te
istim napornim razmišljanjem. Moram imati nešto pored
toga što će mi isipunjavati vrijeme. Jer, vidiš —
inspiracija, naiđahnuće — kad hoće ida dođu — onda i
dođu.
GREGERS: Dragi moj Jalmare, meni se čind, da u tebi ima
nešto od divlje patke.
JALMAR: Od divlje patike? Kako to misliš?
GREGERS: I ti kao da si zaronio i čvrsto zagrizao travu dolje u
dubini.
JALMAR: Možda misliš na pucanj, koji je zamalo smrtno
pogodio moga oca u krilo — a poslije i mene?
GREGERS: Ne baš to. Neću da kažem da si pogođen, ali 'ti
kao da si se zaglibio u neku otrovnu močvaru, Jalmare. U
tvoje tijelo se uvukla n^ka bolest, pa si se spustio dolje da
umreš u tami.
JALMAR: Ja? Da umrem u tami? Slušaj, Gregense, stvarno bi
trebalo da se ostaviš takvih gluposti.
280
GREGERS: Budi ti miran. Ja ću te već postaviti na noge. Jer,
vidiš, i ja sad imam svoj životni zadatak. Od juče.
JALMAR: Lijepo — ali m e n e ostavi na miru. Ja se osjećam
— naravno, aiko izuzmemo moju sasvim objašnjivu
melanholiju — tako dobro, kalko čovjek samo može
poželjeti.
GREGERS: I ako je tako, to ti je od otrova.
JALMAR: Dragi moj Gregefse, nemoj sad više da .mi govoriš
0 bolesti i o otrovu. Ja nisam navikao na takve razgovore.
U mojoj kući se nikad ne govori o neprijatnim stvarima,
vjeruj mi.
GREGERS: Da, t o ću ti rado povjerovati.
JALMAR: Svakako, jer to mi samo škodi. I ovdje nema
nikakve .močvare, kako ti kažeš. Kuća siromašnog
fotografa ima nizak krov — to ja dobro znam — i moje
prilike su ograničene. Ali — ja sam zato pronalazač, hej,
— i otac porodice. T o me uzdiže iznad mojih oskudnih
prilika. — Ah, evo i doručka. (Gina i Hedvig unose flaše
sa pivom, čaše, zdjele i
ostalo. Istovremeno se pojave Reling i Molvik iz hodnika.
Obojica su bez šešira i kaputa. Molvik je obučen u crno.)
GINA (stavlja stvari no, sto): No, ova dvojica su tačni.
RELING: Molvik je udbrazio da mu miriše salata od haringa
— a onda ga se ne može zadržati. Još jednom dobro jutro,
Bkdale.
JALMAR: Gregerse, smijem li ti predstaviti gospodina
kandidata Molvika. I doktora Relinga — ah, da, njega
poznaješ.
GREGERS: Da, sasvim površno.
RELING: O, gospodine Verle junior! Da, mi smo se susretali
tamo gore na Hejdalu. Vi ste se upravo uselili?
GREGERS: Uselio sam ovog jutra.
RELING: A ispod vas stanujemo Molvik i ja. Tako imate u
blizini i doktora i popa, ako vam zatreba.
GREGERS: Hvala lijepo. To bi se moglo očekivati — juče nas
je bilo trinaest za stolom.
JALMAR: Ah, ne počinji opet sa neugodnim pričama.
281
RELIN'G: Ne uizibuđuj se, Ekdale. Jer, bog zna da se to ne
odnosi na tebe.
JALMAR: Nadaću se da je tako u interesu moje porodice. A
sad ćemo sjesti, jesti i piti i biti veseli.
GREGBRS: Hoćemo li ipričekati tvoga oca?
JALMAR: Ne, on će ikasnije jesti u svojoj soibi. Dakle,
izvolite! (Muškarci sjedaju za sto, jedu i piju. Gina i
Hedvig
hodaju okolo i služe.)
RELING: Juiče je Molvik bio u krasnom stanju, igosipođo
Ekdal.
GINA: Taiko? Zar Qpet?
RELING: Zar ga niste noćas čuTi kad je došao kuići?
GINA: Ne, ne sjećam se.
RELING: To je dobro. Jer, Molvik je bio gadan.
GINA: Je li to istina, Molvik?
MOLVIK: Ah, bolje ida iprekrižimo noćašnje događaje. Oni
nemaju nikakve veze sa mojim boljim J a.
RELING (Gregersu): Njemu ta'ko dođe neko nadahnuće i onda
mora van, u skitnju. Jer, vidite, naš Molvik je demonska
priroda.
GREGBRS: Demonska?
RELING: MolVilk je demon^a priroda, daibome.
GREGERS: Hm.
RELING: A demonske prirode nisu stvorene zato da hodaju po
svijetu pravo na svojim nogama. One moraju tu i tamo
skrenuti. — No, a vi još uvijek izdržavate gore u onoj
groznoj čađavoj fabrici?
GREGBRS: Do sada sam izdržao.
RELING: A jeste li u međuvremenu mogli ostvariti onaj
napredak, s kojim ste paradirali dkolo?
GREGERS: Napredak? (Shvati ga) Ah, to.
JALMAR: Ti sd ostvarivao napredalk, Gregerse?
GREGERS: Ma, (gluposti.
RELING: Naravno da jeste. Išao je od jedne kolibe do druge i
predstavljao nešto išto je nazivao »idealni napredak«.
GREGERS: Bio sam tada još mlad.
282
RELING: Tu imate pravo. Bili ste vrlo mladi. A taj
»idealni napredak« — nije vam se nikad isplatio, dok
sam j a bio ;tamo. GREGERS: Ndje ni poslije.
RELING: No, i onda ste — nadam se — postali dovoljno
pametni, da od tog ponašanja malo odustanete.
GREGERS: Nikada, ako stojim pred pravim, istinskim
čovjekom. JALMAR: Mislim da je to sasvim razumno. —
Malo bu-
tera, Gino.
RELING: I malo slanine za Mol vika. '
MOLVIK: Ah, neću slanine!
(Kucanje na tavanskim vratima.) JALMAR:
Otvori, Hedvig. Otac hoće napolje.
(Hedvig ode i malo otvori. Stari Ekdal ulazi sa svježom
zečjom kožicom. Ona zatvara vrata za njim.) EKDAL: Dobro
jutro, moja igospođo! Danas sam imao
dobar lov. Pogodio sam jednog od velikih! JALMAR: I
ogulio si ga iDrije nego sam ja došao —! EKDAL: Cak i
usolio. Dobro je zečje meso. I slatko je.
Prija kao šećer. Prijatno, gospodo moja! (Odlazi u
svoju sohu.) MOLVIK (ustaje): Izvinite — ja ne mogu —
moram dolje
išto prije — RBLIiNG: Pij sodu, čovječe! MOLVIK: Ah-
a-a^h! (Odjuri u hodnik.) RELING (Jalmaru): Hoćemo li
isipiti po čašu rakije u
zdravlje starog pustinjaka? JALMAR (kuca se s njim): Za
sportaša na rubu groba
— da! RELING: Za starca sa — (Ispije) Da, reci mi, je li
njegova
prava kosa siva ili bijela? JALMAR: Nešto srednje.
Uostalom, on i nema više tako
mnogo kose na glavi. RELING: No, i sa lažnom kosom se
može hodati po svijetu. Znaš, Ekdale, — da, ti si, u stvari, ipak
sretan
čovjek. Imaš svoj lijepi životni zadatak, kome možeš
da stremiš —
283
JALMAR: To i činim — možeš mi vjerovati.
RELING: Pa imaš svoju hitru ženu što se tako punačika u
svojim čohanim cipelama tamo-amo kreće i u ku-ikovima
ljulja i tebe njeguje i štiti kao majka.
JALMAR: Da, Gina, (Klimne joj) — ti si hrabra saput-nica na
mom životnom putu — to si ti.
GINA: Ah, ne pričajte o meni.
RELING: Pa, onda — Ekdale, tvoia Heđvig!
JALMAR (tronuto): Da, to dijete! Dijete na prvom mjestu.
HedVig, dođi ovamo. (Gladi joj kosu) Koji je dan sutra, je
li?
HEDVIG (cupka ga za kaput): Ah, ne, oče, io ne smiješ reći.
JALMAR: Kad pomislim ikako će sve biti tako skromno, kao
da mi nož ulazi u srce. Samo mala svečana priredba
unutra na tavanu —
HEDVIG: Ali meni je to baš divno!
RELING: Samo strpljenja, Heđvig, dok čudesni pronalazak
dođe na svjetlo!
JALMAR: Da, onda — onda ćeš vidjeti —! Heđvig, ja sam
odlučio da ot^isruram tvoju budućnost. Da ti bude dobro
dok god si živa. Tražiću nešto za tebe — bilo šta. T 0 neka
bude jedina nagrada siromašnom pronalazaču.
HEDVIG (obavije ruku oko njegovog vrata i šapće): O, dragi,
dragi oče!
RELING (Gregersu): No, zar ne mislite da je fina stvar —
onako za promjenu — jedno,m sjediti za dobro po-
stavljenim stolom u ikrugu sretne porodice?
JALMAR: Da, ove časove za stolom ja stvarno vrlo cijenim.
GREGERS: Sto se mene tiče, ja se ne osjećam dobro u
močvarnom zraku.
RELING: Močvarnom — zraku?
JALMAR: Ah, ti, nemoj opet početi svoje priče!
GINA: Bog zna da ovdje nema lošeg zraka, gospodine Verle,
jer se svaki božji dan izvjetri.
284
GREGERS (ustaje od stola): Smrad na ikoji ja mislim, nećete
vjetrenjem ukloniti.
JALMAR: Smrad!
GINA: Sta kažeš na ovo, Ekdale?
RELING: Pardon — ali jeste li sasvim sigurni da Vi niste taj
koji je donio smrad sa sobom?
GREGERS: To je vama slično — da nazovete smradom ovo
šta ja donosim u ovu kuću.
RELING (približi mu se): Slušajte vi, gosipodine Verle junior,
meni se sve čini da vi svoj »idealni napredak« još nosite u
nelkom džepu i to u neskraćenom izdanju.
GREGERS: Nosim ga u svojim grudima.
RELING: Nosite vi njega i do sto đavola, ako hoćete, ali ja
vam ne bih savjetovao da počinjete tu igru dok sam ja
ovdje.
GREGERS: A ako to ipak učinim?
RELING: Onda ćete glavaoke letjeti niz stepenice, razumijete
li?
JALMAR (ustaje): Ali, Reling!
GREGERS: Da, samo me izibacite —
GINA (stane između njih): Na to nemate prava, Reling. Ali
vama moram reći, gospodine Verle, da neko ko je
napravio onakvu svinjariju u peći, ne bi smio poslije doći
ovdje u moju sobu i pričati o smradu.
HEDVIG: Majko, neko kuca.
JALMAR: Tako, baš lijepa zbrka.
GINA: Pa otvori. (Ode, otvori vrata, ustukne) 0-ih! Blagi bože
—! (Stari Verle, u krznu, uđe jedan korak.)
VERLE: Izvinjavam se — ali moj sin stanuje negdje u ovoj
kući.
GINA (hvata zrak): D-da.
JALMAR (dođe bliže): Hoćete li biti tako ljubazni, gospodine
Verle, —?
VERLE: Hvala lijepo. Htio sam samo da razgovaram sa svojim
sinom.
GREGERS: Pa, šta ima? Evo me.
VERLE: Želio bih da razgovaramo u tvojoj sobi.
285

GREGERS: U mojoj sobi — pa — (Hoće da pode.)
GINA: Tamo ne izgleda baš taJko da Ibi —
VERLE: Pa dobro, onda vand u hodniku. Hoću razgovor u četiri oka.
JALMAR: To možete i ovdje, gospođine Verle. Hajdemo mi u dnevnu
sobu, Reling. (Jalmar i Reling odlaze desno. Gina vodi Hedvig sa
sohom u kuhinju.)
GREGERS (poslije kraće pauze): No, evo nas, dakle, u ■četiri oka.
VERLE: Ti si sinoć rekao neikoliko stvari —. I pošto si ■sada uselio
kod Ekdala, moram preitipostaViti da sipre-maš nešto protiv mene.
GREGERS: Hoću da Jalmaru Bkdalu otvorim oči — eto, to spremam.
On treba da vidi svoj položaj — onakav kakav je. — To je sve.
VERLE: Zar je to životni zadatak o kome si juče govorio?
GREGERS: Da. Neki drugi mi ti nisi ostavio.
VERLE: Ja sam, dakle, taj koji je opustošio tvoju dušu, Gregerse.
GREGERS: Čitav moj život si ti opustošio. Ne mislim na ono sve sa
majkom —. Ali tebi treba da zahvalim što ovako stenjem pod
teretom krivice i savjesti.
VERLE: Ah! Savjest je to što te muči.
GREGERS: Trebalo je da ustanem protiv tebe onda kad je poručniku
Ekdalu postavljena zamka. Trebalo je da ga opomenem. Jer, ja sam
slutio kuda to vodi.
VERLE: Da, onda je trebalo da govoriš.
GREGERS: Nijsam imao hrabrosti, taiko sam bio preplašen i kukavan.
Nosio sam u sebi neki bezimeni strah od tebe — tada i još dugo
poslije.
VERLE: Izgleda da si sada taj strah savladao.
GREGERS: Srećom —jesam. Grijeh kojd smo učinili prema starom
Bkdalu, ja i — drugi, taj se više nikad ne može popraviti. Ali
Jalmara, njega još mogu da oslobodim iz okova laži i obmane koji
su ga doveli na rub propasti.
286
I
VERLE: Misliš li da time činiš dobro djelo?
GREGERS: U to sam čvrsto uvjeren.
VERLE: Zar misliš da je taj Ekdal takav čovjek koji će ti biti zahvalan
za tu prijateljsiku uslvigu?
GREGERS: Da! On jeste t a k a v čovjek.
VERLE: Hm, to ćemo još vidjeti.
GREGERS: A osim toga — ako treba dalje da živim, moram potražiti
ozdravljenja za svoju bolesnu savjest.
VERLE: Toga nećeš više naći. Tvoja savjest je bila bolesna još od
djetinjstva. To je nasljeđe tvoje majke, Gregerse, jedino nasljeđe
koje ti je ona ostavila.
GREGERS (smiješeći se): Još nisi prebolio svoju zabludu, što si je
smatrao bogatam i preračunao se?
VERLE: Nećemo govoriti o stvarima tkoje ne sipadaju
ovamo. — Ti, dalkle, tvrdoglavo ostaj eš pri svom
planu da Ekdala dovedeš na put koji ti smatraš pra
vim? 1
GREGERS: Da, čvrsto ostajem pri tom planu.
VERLE: Pa, onda sam si mogao uštedjeti put ovamo; jer pod ova.kvim
okolnostima sigurno nema svrhe da te pitam hoćeš li se vratiti kući?
GREGERS: Neću.
VERLE: Dobro. Ali pošto ja imam namjeru da osnuj em novi brak,
moramo podijeliti imetak među sobom.
GREGERS (brzo): Ne, to ne želim.
VERLE: To ne želiš?
GREGERS: Ne, to ne smijem zbog svoje savjesti.
VERLE (poslije kraće pauze): Ideš li natrag u fabriku?
GREGERS: Ne. Smatraj da sam istupio iz tvoje službe.
VERLE: Ali šta ćeš onda raditi?
GREGERS: Samo rješavati svoj životni zadatak — ništa
više. ;
VERLE: Hm, a onda? Od čega ćeš živjeti?
GREGERS: Nešto sam ušteddo od svoje plate.
VERLE: Da, ali koliko će dugo to trajati?
GREGERS: Mislim da će potrajati koliko i moj život.
VERLE: Sta to trđba da znači?!
GREGERS: Više ne želim odgovarati na tvoja pitanja.
287
VERLE: Onda, izbogom Gregerse. HEDVIG: Je li to neka vnsta bolesti?
GREGERS: Zbogom. RELING: O, da. To je nacionalna bolest, ali nastupa samo
(Verle ode.) JALMAR (proviri u sporadično. (Klimne Gini) Hvala lijepo na doručiku! (Ode
sohu): Je li otišao? GREGERS: Da. kroz hodnik.)
(Jalmar i Reling ulaze. Gina i Hedvig takode dolaze iz GINA (hoda nemirno): E-eh, — taj Gregers — taj je uvijek
kuhinje.) bio smrdljiva haringa.
RELING: Doručak se, dakle, rasipršio. GREGERS: Obuci se, HEDVIG (stoji kraj stola i gleda je ispitujući): Meni je sve to
Jalmare. Moraćeš sa mnom u dugačku šetnju. JALMAR: Hoću,
vrlo rado. Sta je htio tvoj otac od tebe? tako čudno.
Tiče li se moje osobe? GREGERS: Dođi samo. Mi treiba
da razgovaramo. Odoh
samo dolje da uzmem ogrtač. {Ode u hodnik.) GINA: Ne
bi trebalo da ideš s njim, Bkdale. RELING: Ne, nemoj. Ostani
kod kuće. JALMAR {uzima šešir i kaput): Sta je to s vama?
Alko
moj prijatelj dz mladosti osjeća potrebu da mi otvori
svoje srce u četiri oka —! RELING: Ali doda vola — zar
ti ne vidiš da je momak
■uvrnut, lud i šašav? GINA: Pa, evo da čuješ: i njegova
majika je ponekad imala
takve psihičke smetnje. JALMAR: Utoliko mu je
potrebnija prijateljlska paižnja.
(Gini) Da mi ručak bude na vrijeme gotov. Adieu,
do tada.
(Odlazi hodnikom.)
RELING: Prava je nesreća što taj čovjek nije otišao doda vola
u nekoj od hejdalskih jama!
GINA: Isuse, zašto to mislite?
RELING (mrmlja): Ma, eto, mislim nešto svoje.
GINA: Vjerujete li vi, zaista, da je mladi Verle lud?
RELING: Nažalost, ne. Nije ništa luđi nego što su to ljudi
općenito. Ali bolest je sigurno u njemu.
GINA: Sta mu je?
RELING: Da, to ću vam reći, gospođo Ekdal. On f>ati od
akutne groznice pravičnosti.
GINA: Groznice pravičnosti?

288 19 — 289
Drame
 ČETVRTI CIN
Ekdalov atelje. Upravo je napravljen jedan fotografski
snimak. Aparat je pokriven crnim platnom, oko njega stoje
stativ, nekoliko stolica i slično. Popodnevno svjetlo, sunce je
pred zalaskom, počinje da se mrači. Gina stoji na otvorenim
vratima hodnika sa malonn kutijom i mokrom staklenom
pločom u ruci i razgovara s nekim napolju.
GINA: Da, sasvim sigurno. Kad ja nešto obećam, tako i bude.
U ponedjeljak će biti gotovo. — Preporučujem se,
preporučujem se!
(Čuje se neko na stepenicama kako silazi. Gina zatvori
vrata, stavlja ploču u kutiju i gurne je u pokriveni aparat.)
HEDVIG (dolazi iz kuhinje): Jesu li otišli?
GINA (posprema): Jesu, hvala bogu. Sad sam, najzad,
sldbodna. HEDVIG: Ali razumiješ li ti, zašto otac još nije
kod kuće? GINA: Jesi li siiguma da nije dolje, kod Relinga?
HEDVIG: Ne, tamo nije. Štrcala sam niz zadnje stepenice
i pitala. GINA: A jelo mu, eto, Sitoji i hladi se. HEDVIG:
Da, zamisli, otac koji uvijek tako tačno dođe
na ručak! GINA: Ma, sad će on, vidjećeš. HEDVIG:
Daj bože! On mi sad tako čudno izgleda. GINA (viknu):
Evo ga!
(Jalmar dolazi na vrata hodnika.)
290
HEDVIG (prema njemu): Oče! Koliko smo te čekale!
GINA (gleda ga krišom): Dugo si se zadržao, Ekdale.
JALMAR (ne gledajući je): Zadržao sam se, da.
(Skida mantil. Gina i Hedvig hoće da mu pomognu, on se
brani.)
GINA: Jesi li, možda, jeo sa Verleom?
JALMAR (vješa kaput): Nisam.
GINA (pode prema kuhinji): Onda ću ti donijeti jelo.
JALMAR: Pusti, neću ga. Sad ne mogu jesti. HEDVIG (priđe
bliže): Zar ti nije dobro, oče? JALMAR: Dobro? Ah, da, tako
ndkako. Gregers i ja smo
napravili napornu šetnju. GINA: To nisi trebao, Ekdale. Ti
nisi navikao na to. JALMAR: Hm! Ima nekih stvari na svijetu
na koje se
čovjek mora naviknuti. (Hoda okolo) Je li ko dolazio
u mojoj odsutnosti? GINA: Samo ono
dvoje mladenaca. JALMAR: Nikakvih novih
narudžbi? , GINA: Ne, danas ih nije bilo.
HEDVIG: Vidjećeš, oče, sutra će sigurno neko doći.
JALMAR: Nadajmo se najboljem! Jer, sutra ču se ozbiljno
prihvatiti posla. HEDVIG: Sutra? Ali zar si zaboravio, šta je
sutra? JALMAR: Ah, da, stvarno. — Onda, dakle, prekosutra.
Odsad ću sve da radim ja. Sav ću posao da obavljam
sam. GINA: Ali zašto, Eikdale? Samo ćeš sebi zagorčati
život.
Za fotografiranje mogu ja da se brinem. Samo se ti
ibavi svojim pronalaskom. HEDVIG: I divljom patkom,
oče, i kokošima i zečevima
JALMAR: Ne spominji md taj cirkus! Od sutra moja noga
više neće stupiti na tavan. HEDVIG: Ali, oče, pa ti si mi
obećao, sutra je trebala biti
priredba — JALMAR: Da, istina je. No, onda od
preikosutra. A toj
prokletoj divljoj patki bih najradije zavrnuo vratom!
HEDVIG (viče): Divljoj patki!
19* 291
GINA: Zar je neko nešto čuo?
HEDVIG (drma ga): Ali, oče, — ipa to je moja divlja patka.
JALMAR: Zato to i neću učiniti. Nemam srca za to — nemam
srca, Hedvig, jer si to ti. Ali u svojoj duši osjećam da bih
to morao uraditi. Ne bih smio da trjpim pod svojim
krovom ništa isto je bilo u tim rukama.
GINA: Goapode, ne, jer djed ju je ddbio od onog ništavnog
Petersena, pa —
JALMAR (hoda okolo): Ima izvjesnih zahtjeva — kako da to
nazovem — recimo: i d e a l n i h zahtjeva — !za
n a p r e d a k , preko kojih pravi čovjek ne može preći, a
da ne ošteti svoju duišu.
HEDVIG (hoda za njim): Ali, divlja patka, jadna divlja patka!
JALMAR (zastane): Pa čula si, poštediću je — tebi za ljubav.
Njoj neće nedostajati ni dlaka sa — no, kako sam rekao,
— poštediću je. Ima i većih zadataika kojima se čovjeik
može baViti. Ali sad ti treba malo da izađeš, Hedvig, kao i
obično. Sad je upravo vrijeme za tebe, lijep suton.
HEDVIG: Ne, sad ne želim da izađem.
JALMAR: Ipak izađi. Čini mi se da žmirkaš očima. Ovaj zrak
ti ne čini dobro. Ovdje pod krovom je sparina.
HEDVIG: No, da, onda ću štrcati niz zadnje stepenice i malo
izaći. Moj šešir i mantil —? Ah, unutra su, kod mene.
Oče, ti sigurno nećeš ništa nažao učiniti divljoj patki, dok
sam ja napolju?
JALMAR: Ni perca sa glave. (Zagrli je) Ti i ja, Hedvig,
nas dvoje ! No, idi sad.
(Hedvig klimne roditeljima i ode kroz kuhinju.)
JALMAR (hoda okolo, spuštenih očiju): Gina.
GINA: Da?
JALMAR: Od sutra — ili recimo od prekosutra — htio
bih da ja vodim knjigu domačinistva. GINA: Sad
hoćeš da vodiš još i knjigu domaćinstva?
292
JALMAR: Da, ili barem da budem obaviješten o prihodima.
GINA: O, blagi bože, t o barem nije teško.
JALMAR: Pa, ne znam. Meni se čini da novac kod tebe
čudesno dugo traje. (Zastane i gleda je) Kako to postižeš?
GINA: Taiko što Hedvig i meni tako malo treba.
JALMAR: A je li istina da stari Verle taiko dobro plaća ocu za
njegovo piskaranje?
GINA: Ne znam da li se to zove dobro plaćeno. Ja ne znam
cijene takvom poslu.
JALMAR: Pa, koliko dobije, otprilike? Daj da čujem!
GINA: To je različito. Biće otprilike onoliko — koliko nas on
košta i još malo džeparca.
JALMAR: Koliko nas košta! I ti mi to nikad nisi rekla!
GINA: Ne, t o nisam mogla. Toliko si bio sretan vjerujući da
mu ti sve pružaš.
JALMAR: A zapravo mu sve pruža taj stari Verle?
GINA: No, da, stari Verle, on i onako ima previše.
JALMAR: Upali lampu!
GINA (pali lampu): A onda, mi ne znamo je li to baš stari
Verle; to isto tako može biti Greberg —
JALMAR: Sta će sad taj izgovor sa Grebergom?
GINA: Ne znam, mislila sam samo —
JALMAR: Hm!
GINA: Nisam j a starom naišla to piskaranje. To je Berta —
kad nam je ono dolazila u kuću.
JALMAR: Čini mi se da ti drhće glas.
GINA (stavlja dbažur na lampu): M o j glas?
JALMAR: I ruke ti drhću. Ili nije tako?
GINA (odlučno): Reci mi sve, Ekdale. Sta ti je govorio o
meni?
JALMAR: Je li istina — m o ž e li biti istina — da je između
tebe i Verlea postojala neka vrsta odnosa, kad si ti služila
u njegovoj kući?
GINA: To nije istina. T a d a nije — ne. Verle me je
proganjao, to da. A njegova žena je vjerovala da tu nešto
ima, pa je pravila cirkuis i velike predstave
293
 i tukla me i grdila. Da, to je radila; — i onda sam
ostavila tu službu. JALMAR: A kasnije? GMA: Kasnije
sam došla kući. A majka — ona nije bila
onako fer, kako si ti mislio, Ekdale — ona me je nago-
varala i obećavala zvijezde s neba. Jer, Verle je
upravo onda ostao udovac. JALMAR: I — dalje? GINA:
Dobro, i bolje je da sad saznaš. On me nije ostavio
na miru dok nije sproveo svoju volju. JALMAR (pljesne
rukama): I to je majka mog djeteta!
Kalko si mi mogla taiko nešto prešutjeti? GINA: Da, to
nije bilo lijepo od mene. Trebala sam to
davno kazati. JALMAR: Odmah si mi to morala kazati
— onda bih
znao kakva si ti. GINA: Ali, bi li me onda, ipak, oženio?
JALMAR: Kako možeš tako nešto i pomisliti! GINA: Eto
vidiš, zato ti to tada nisam smjela da kažem.
Pa ti znaš koliko sam se bila zacopala u teibe. Nisam
valjda mogla samu sebe tako totalno unesrećiti —
JALMAR (hoda okolo): 1 to da je majka moje Hedvig!
I da znam, da sve što mi ovdje oči vide — (Gurne
nogom stolicu) — moj čitav dom — sve to treba da
zahvalim svom zadovoljenom prethodniku! O! Taj
Verle, taj pokvarenjak! GINA: Zar ti je žao ovih četrnaest-
ipetnaest godina, što
smo ih proživjeli zajedno? JALMAR (stane pred nju):
Reci mi: zar te nije svaki dan
i svaki sat pekla savjest, što si me kao paulk uhvatila
u mrežu svojih tajtii? Odgovori mi! Zar nisi jecala
od muke i kajanja? GINA: Ah, dragi Ekdale, imala sam
stalno toliko briga
u kućanstvu i svakodnevnog posla — JALMAR: Ti,
dakle, nikad nisi bacila ispitujući pogled
na svoju prošlost! GINA: Ne-e, pa slušaj, bog mi je
svjedok da sam te stare
intrige skoro i zaboravila.
294
JALMAR: O, taj lijeni, bezosjećajni mir! Kakvu on pobunu
izaziva u meni! Zar se može misliti samo na —. Zar nema
ni kajanja!
GINA: Ali, reci mi, Ekdale, šta bi bilo od te^be, da nisi dobio
ženu kao što sam ja?
JALMAR: Taikvu jednu —!
GINA: Da, jer ja sam uvijek bila, tako reći, spretnija i
snalažljivija nego ti. No, to je i razumljivo, ipak sam ja
koju godinu starija od tebe.
JALMAR: I pitaš, šta bi bilo od mene?
GINA: Da, jer ti si bio pošao svakakvim lošim putevima tada,
kad si mene upoznao, to ne možeš poreći.
JALMAR: Dakle, ti to zoveš lošim putem? Ah, ti ne znaš kako
je čovjeku pri duši, kad tuguje i očajava — mislim
čovjeku vatrene duše kao što sam ja.
GINA: E-e, neka je tako. Ja i ne dajem ništa na to, jer ti si
postao čovjek tako dobra srca, otkad imaš svoju kuću i
ognjište. — A sad je baš bilo tako lijepo i ugodno kod nas,
a Hedvig i ja, pa nama je samo ponekad trebalo da nešto
malo potrošimo za jelo i haljine.
JALMAR: Da, ugodno, — u kaljuzi tajni, — da!
GINA: Fuj, taj odvratni kli(pan, zar se baš morao dovući
ovamo u našu kuću!
JALMAR: Da, i ja sam mislio da je dobro u našem domu. Ali
to je bila zabluda. Odakle ću sada da crpim po-tre^bnu
snagu da bih svoj pronalazaik doveo u svijet stvarnosti?
Možda će on sada umrijeti u meni. A onda, Gino, tvoja
prošlost će biti ta koja ga je uibila.
GINA (suznih očiju): Ne, tako nešto ne smiješ govoriti, Ekdale.
Ja sam ti cijeloga života željela samo najbolje!
JALMAR: Pitam se, šta je sada sa mojim snom o ocu
porodice? Jer, kad sam tamo ležao na sofi, i razmišljao 0
pronalasku, onda sam jasno osjećao da će on liscrpiti sve
moje snage. Slutio sam da će dan, kad svoj patent budem
držao u rukama, da će taj dan biti dan moga rastanka. Ali
moj san je uvijek bio da ćeš
295
 ti onda ostati kao bogata udovica preminulog pronalazača.
GINA (hriše suze): Ne, t a k o ne smiješ govoriti. Neka mi
dragi bog ne dopiisti da doživim dan kad ču sjediti ovdje
kao tvoja udovica!
JAIiMAR: Ah, svejedno. Sad je i onako sve propalo. Sve!
(Gregers pažljivo otvara vrata hodnika i gleda unutra.)
GREGERS: Smijem li uči?
JALMAR: Da, uđi samo.
GREGERS (ulazi blistavog i zadovoljnog lica i hoće oboma da
pruži ruku): Pa, dragi moji —! (Gleda ih naizmjenično i
šapće Jalmaru): Još nije gotovo?
JALMAR (glasno): Gotovo je.
GREGERS: Stvarno?
JALMAR; Proživio sam najgorči čas svoga života.
GREGERS: Ali, ja mislim, i najuzvišeniji.
J2\LMAR: No, pa to prvo sam barem obavio.
GINA: Bog neka vam oprosti, goispodine Verle.
GREGERS (vrlo iznenađeno): Ali ja ovo ne razumijem.
JALMAR: Sta ne razumiješ?
GREGERS: Takav jedan veliki obračun — obračun na kome
treba zasnovati sasvim novo življenje — življenje kao
zajednički život u istini i bez tajni —
JALMAR: Da, znam već; znam to sasvim dobro.
GREGERS: Ja sam zasigurno očekivao: kad uđem na vrata,
ugledaću ozarena lica muža i žene kao svjetlo
prosvjećenja. A sad evo vidim samo natmureno, teško i
tužno lice —
GINA: No, da.
{Skida abažur sa lampe.)
GREGERS: Vi nećete da me shvatite, gosipođo Ekdal. Pa da,
treba vam vremena. — Ali t i, Jalmare! T i si ipak valjda
osjetio više posvećenje od velikog obračuna.
JALMAR: Da, naravno da jesam. To jest — u izvjesnoj mjeri.
296
GREGERS: Jer, ipak se ništa na svijetu ne može upo-
rediti sa srećom što opraštaš grešnici i što je ljubavlju
uzdižeš do sebe. JALMAR: Zar misliš da je čovjeku tako
lako da proguta
igorku pilulu koja mu je pružena? GREGERS: Ne,
o b i č n o m čovjeiku nije, to može biti.
Ali čovjdcu kao ti —! JALMAR: Gospode, da, to znam.
Ali moraš me podigri-
javati, Gregerse. Vidiš, treba mi vremena za to.
GREGERS: Ti imaš u sebi m n o g o od divlje patke,
Jalmare.
(Reling je ušao, iz hodnika.) RBLING: Tako. Sta je to opet
sa divljom patkom? JALMAR: Ah, da, — u krilo ranjeni
lovački plijen starog
Verlea. RELING: Starog Verlea —? O n j e m u
govorite? JALMAR: O njemu i o — nama. RELING
(poluglasno Gregersu): Đavo neka vas nosi! JALMAR: Sta to
kažeš? REIJNG: Samo dajem oduška svojoj vrućoj želji da se
ovaj brbljivac tornja svojoj kući. Ako duže ostane,
on je u stanju da vas oboje potpuno izludi. GREGERS:
Njih dvoje ne može niko da izludi, frospodine
Reling. O Jalmaru neću ni da govorim, njega znamo.
Ali i ona. bez sumnje, ona u dnu svoga bića nečeg
pouzdanog, nečeg povjerenija dostojnog — GINA
(nlaSlnvo): Onda ste me trebali ostaviti onakvu
kakva sam b i il a. RELING (Gregersu): Da li je
neskromno ako pitam, šta
vi, zapravo, hoćete u ovoj kući? GREGERS: Hoću da
osnujem jedan istinski brak. RELING: Vi, dakle, nalazite da
Ekdalov brak nije dobar
— ovakav kakav je? GREGERS: Nažalost, on je sigurno
isto tako dobar kao
i mnogo drugih brakova. ATi istinski brak još nije
postao. JALMAR: A ti, Reling, ti nikad nisi ni imao smisla
za
idealni napredak.
297
RELING: Luk i voda, moj mladiću! — Pardon, gospodine
Verle, ikoliko ste vi — onako od oka — koliko ste tih
i s t i n s k i h brakova već vidjeli u svom životu?
GREGERS: Vjerujem da sam jedva i jedan jedini vidio.
RELING: Nisam ni ja.
GREGERS: Ali zato sam vidio bezbroj ;brakova one druge
vrste. I imao sam priliku da izibliza vidim šta sve jedan
takav brak može da sruši u ljudima.
JALMAR: Može da uzdrma čovjeku čitavo moralno tlo pod
nogama, to je ono strašno,
RELIiNG: Da, pa ja nikad nisam bio z a p r a v o oženjen,
stoga ne mogu da sudim o toj stvari. Ali nešto ipak znam,
a to je da u bralk spada i dijete. I dijete ćete mi ostaviti na
miru.
JALMAR: Ah, Hedvig, moja jadna Hedvig!
RELING: Da, Hedvig, nju mi izvolite izostaviti iz te igre. Vais
dvoje ste odrasli ljudi i svoje bračne odnose možete da
kudite i sramotite, s božjom pomoću, koliko vam je volja.
Ali sa Hedvig morate biti oprezni, to vam ozbiljno kažem,
inače joj možete jednog dana nanijeta bol,
JALMAR: Bol!
RELING: Ili može doći do toga da ona sama sebi nanese ibol
— a možda time i drugima.
GINA: Odakle to vi možete znati, Reling?
JALMAR: Zar već prijeti opasnost njenim očima?
RELING: To sa očima nema nikakve veze. Ali Hedvig je u
opasnim godinama. Ona može doći na sve moguće glupe
ideje,
GINA: Da, zamislite samo — tako i jeste s njom! Ona sad
počinje tamo u kuhinji baš gadno da se petlja s vatrom i to
zove igrom vatrometa. Sve se bojim da kuću ne zapali.
RELING: Eto vidite, znao sam ja to.
GREGERS (Relingu): Ali čime vi to objašnjavate?
RELING (nahusito): Pa ona je u prelaznom dobu, dragi
moj, 'i
298
JALMAR: Dokle god dijete ima mene —! Doikle god j a ne
budem pod zemljom —! (Neko kuca.)
GINA: Pst, Ekdale, neko je u hodniku. (Viče) Naprijed! (Ulazi
gospođa Serhi u kostimu za šetnju.)
GOSPOĐA SERBI: Dobro veče!
GINA (ide joj u susret): Vidi je, zar ti, Berta!
GOSPOĐA SERBI: Da, lično ja. Ali, valjda ne dolazim u
nezgodno vrijeme?
JALMAR: Sačuvaj bože! Vijesnik iz t e kuće —
GOSPOĐA SERBI (Gini): Iskreno rečeno, nisam mislila da ću
u ovo vrijeme sresti i muške u kući. I tako sam skočila do
tebe na mali raagovor i oproštaj.
GINA: Tako? Zar putuješ?
GOSPOĐA SERBI: Da, sutra ujutro; — u Hej dal — Gospodin
Verle je otputovao danas popodne. (Uzgred, Gregersu)
Treba da vam izručim pozdrave.
GINA: Ma, zamisli —!
JALMAR: Tako? Gospodin Verle je otputovao? A vi putujete
za njim?
GOSPOĐA SERBI: Da, šta kažete n a t o, Ekdale?
JALMAR: Pripazite se, to kažem.
GREGERS: Ja ću ti objasniti. Moj otac se ženi sa gospođom
Serbi,
JALMAR: 2eni se s njom!
GINA: Ah, Berta, najzad je i to došlo!
RELING (tihim glasom): To valjda nije istina,
GOSPOĐA SERBI: Jeste, dragi moj Reling, to je sušta istina.
RELING: Vi hoćete ponovo da se udate?
GOSPOĐA SERBI: Da, — tako će biti. Verle je nabavio
potrebne papire, pa ćemo obaviti vjenčanje u potpunoj
tišini gore u Hejdalu.
GREGERS: Kao dobar pastoraik moram vam zaželjeti mnogo
sreće,
GOSPOĐA SERBI: Hvala vam, — ako to ozbiljno mislite. Ja
se nadam da će to i biti sreća, i za Verlea i za mene.
299
RELING: U toj nadi se nećete prevariti. Gospodin Verle
se nikad ne naloče — koliko j a znam; i sigurno
nema naviku da svoje žene tuče do besvijesti, kako
je to činio poikojni konjski doktor. GOSPOĐA SERBI:
Ah, ostavite vi jadnog Serbia na miru
u njegovom grobu. Imao je on i svojih doibrih strana.
RELING: Ali, gospodin Verle, taj ima još boljih strana
— očigledno. GOSPOĐA SERBI: On barem nije spiskao
i proćerdao
sve što ima. Čovjek koji t o uradi, mora da snosi
i poisljedice. RELING: Danas ću ja izaći — sa Molvikom.
GOSPOĐA SERBI: To ne bi trebalo, Reling. Ne činite
to — meni za ljubav. RELING: Tu se više ništa ne može
izmijeniti. (Jalmaru)
Ako hoćeš s nama, dođi.
GINA: Ne, hvala. Ekdal neće ići s vama na talkve iskur-z i j e.
JALMAR (Ijutito, poluglasno): Ah, zaveži!
RELING: Adieu, gosipođo — Verle.
(Odlazi kroz vrata hodnika.)
GREGERS (gospodi Serbi): Izgleda da se vi i Reling prilično
dobro poznajete međusobno?
GOSPOĐA SERBI: Da, poznajemo se godinama. Bilo je
vrijeme kad je od nas moglo nešto i postati.
GREGERS: Za vas je dobro što nije ništa postalo.
GOSPOĐA SERBI: Da, tu imate pravo. Ali ja sam se uvijek
čuvala da postupam prema nadahnućima. Jedna žena se
nikad ne smije tako nečemu prepustiti.
GREGERS: Zar se ne bojite da bih ja mogao svome ocu
prenijeti ovu priču o vašem starom poznanstvu?
GOSPOĐA SERBI: Pa vi biste mogli znati da sam mu to ja
sama ispričala.
GREGERS: Tako?
GOSPOĐA SERBI: Vaš otac zna i najmanju istinu koju bi mu
ljudi mogli reći o meni. Sve takve stvari sam mu j a rekla.
To je bilo prvo što sam učinila, kad mi je dao do znanja
kakve su njegove namjere.
300
GREGERS: Onda nalazim da ste vi neobično otvorenog srca.
GOSPODA SERBI: Uvijek sam bila otvorenog srca. Mi žene
time najviše potstižemo.
JALMAR: Sta kažeš ti, Gino, na ovo?
GINA: Ah, mi žene smo vrlo različite. Jedna uradi ovako,
druga onako.
GOSPOĐA SERBI: Da, Gino, j a smatram da je najbolje
uraditi ovako kako sam ja uradila. Ni Verle nije od mene
zatajio ništa što se tiče njegove osobe. Vidiš, upravo to nas
je tako čvrsto vezalo. Sad on može sjesti i tako otvoreno
razgovarati sa mnom, kao malo dijete. Prije nikad nije
imao prilike za to. Taj zdravi čovjek pun životne snage
morao je čitavu svoju mladost i svoje najbolje godine
slušati samo pređbaci-vanja i moralne pridike. A često su
se ta predbaci-vanja odnosila samo na neke prolazne
izmišljotine — prema svemu što sam čula.
GINA: Da, tako je i bilo kako si čula.
GREGERS: Ako se dame misle zadržavati na ovoj temi, ja bih
se radije oprostio.
GOSPOĐA SERBI: Zbog toga možete sasvim mirno ostati.
Neću više reći ni riječi. Samo sam htjela da znate da se nisam
poslužila nikakvim prikrivanjem stvari niti lukavstvom.
Možda izgleda da mi se pruža ogroimna sreća; i u izvjesnom
smislu to i jeste tako. • Ali ja ipak mislim da ne uzimam više
nego što dajem. Ja ga nikad neću o&taiviti na cjedilu. A
služiti ga i biti mu od koristi, to niko ne može bolje od mene,
sada kad on postaje bespomoćan.
JALMAR: Postaje bespomoćan?
GREGERS (gospodi Serhi): No da, ne govorite sada o tome!
GOSPOĐA SERBI: Ništa ne koristi da se i dalje krije, koliko
god bih ja to željela. On slijepi.
JALMAR (trgne se): Slijepi? Ali to je čudno. I on slijepi!
GINA: Pa to se mnogima dogodi.
301
GOSPOĐA SERBI: A možete zamisliti šta će t o značiti za
jednog poslovnog čovjeka. No, ja ću poikušati da mu
ustupim svoje oči, koliko god budem mogla. A sad ne
mogu duže ostati, imam pune ruke posla. — Da, vama
sam još htjela da kažem, Ekdale: ako vam Verle za bilo šta
bude trebao, možete se obratiti Grebergu.
GREGERS: Za ovu ponudu će vam se Jalmar Ekdal si-gunno
samo zahvaliti.
GOSPODA SERBI: Je li? Pa mislila sam jer je ranije —
GINA: Da, Berta, Ekdal sad više ništa neće primati od
gospodina Verlea.
JALMAR (polako i značajno): Moilim vais, pozidravite od
mene vašeg budućeg muža i recite smu da ja namjeravam
u najskorije vrijeme da dođem do gospodina Greberga —
GREGERS: Sta! Ti hoćeš —!
JALMAR: — da dođem do gospodina Greberga, kažem, i da
zatražim izvještaj o svoti koju dugujem njegovom
gospodaru. Ja ću platiti taj dug časti — ha-ha-ha, to se
mora nazvati dug časti! Ali dobro. Sve ću isplatiti sa pet
posto kamata.
GINA: Ali, najdraži Ekdale, bog zna da za to nemamo novaca.
JALMAR: Moldm vas, recite svoim vjereniku da ja neprekidno
radim na svom pronalasku. Recite mu: ono što moje
duhovne snage održava u tom naipornom radu jeste želja
da se oslobodim tereta tog mučnog duga. Čitavu zaradu ću
utrošiti u to da se riješim nepriličnih obaveza prema
vašem budućem mužu.
GOSPOĐA SERBI: U ovoj kući se nešto desilo.
JALMAR: Svakaiko.
GOSPOĐA SERBI: No, adieu, dakle. Rado bih još malo
pqpričala s tobom, Gino. Drugi put ćemo. Adieu. (Jalmar i
Gregers se nijemo naklone. Gina prati gospodu Serhi do
vrata.)
JALMAR: Ne dalje od praga, Gino!
(Gospoda Serhi ode. Gina zatvara vrata za njom.)
302
JALMAR: Tako, Gregerse, sad je gotovo i to s dugovima.
GREGERS: Barem za sada.
JALMAR: Mislim da se moje držanje može nazvati korektnim.
GREGERS: Ti si, zaista, onakav čovjek kakvim sam te ja
uvije'k smatrao.
JALMAR: U izvjesnim sluča,jevima je nemoguće preći preko
idealnih zahtjeva. Kao ocu porodice meni bi to bilo vrlo
teško. Ali moraš mi vjerovati da ni ovo nije šala za
čovjeka bez sredstava, ako treba da se
< oslobodi dugoigodiišnjih dugoiva koji su, tako reći, već biili
pali u prašinu zaborava. Ali to je jednostrano; čovjek u
meni traži i svoja prava.
GREGERS (stavlja mu ruku na rame): Dragi Jalmare, izar nije
dobro što sam došao?
JALMAR: Jeste.
GREGERS: Sto su ti sada jasni svi tvoji odnosi — zar to nije
dobro?
JALMAR (malo nestrpljivo): Svaikako da je dolbro. Ali
j e d n o ipak smeta mom osjećaju pravičnosti.
GREGERS: A to je?
JALMAR: Sto sam — da, ne znam jesam li se smio tako
bezobzirno izražavati o tvome ocu.
GREGERS: Prema meni ne moraš imati nikakvih obzira.
JALMAR: Pa lijepo. Ali, vidiš, mislim da tu ima nečeg što me
buni: čini mi se da je on sada taj koji ostvaruje istinski
brak, a ne ja.
GREGERS: Ali kako možeš tako nešto reći!
JALMAR: Sigurno da je tako. Tvoj otac i gosipođa Serbi ulaze
sada u jedan brak, koji zasnivaju na punom ■povjerenju,
na potpunoj i obostranoj is'krenosti; oni ništa ne skrivaju
jedno od drugoga; nema nikakve tajne u njihovom odnosu;
među njima je — ako tako smijem da se izrazim —
dogovoreno obostrano opra-
! stanje grijeha.
GREGERS: No da, pa šta onda?
303
JALMAR: Pa tu je onda sve kako treba. Prema svemu onome
što si mi ti govorio, tu bi bili svi oni uslovi da se osnuje
istinski brak.
GREGERS: Ali to je ijpak nešto sasvim dnxgo, Jalmare.
iNećeš valjda sebe i nju porediti s njima dvoma —? No —
ti me već razumiješ.
JALMAR: ipak ne mogu da se oslobodim misli da u svemu
ovome ima nešto što pogađa i vrijeđa moju svijest o
pravičnosti. l!2qgleda baš kao da uopšte nema pravde ni
reda na svijetu.
GINA: Fuj, Ekdale, tako nešto ne smiješ reći dragom bogu!
GREGERS: Hm. Bolje da ostavimo to pitanje na miru.
JALMAR: A s druge strane mi se qpet čini, kao da viidim ruku
sudbine koja izravnava. Jer, on će oslijepiti.
GINA: Ah, to još nije tako sigurno.
JALMAR: To je nesumnjivo. Mi barem u to ne bismo ismjeld
sumnjati. Jer, upravo u toj činjenici leži pravedno izravnan
je. On je svojevremeno zaslijepio jedno bezazleno
stvorenje —
GREGERS: Nažalost, on je mnoge zaslijepio.
JALMAR: A sada dolazi nešto Neumoljivo i Zagonetno i
zahtijeva od Verlea njegove vlastite oči.
GINA: 0-0, kakve ružne stvari ti govoriš. Mene hvata straih.
JALMAR: Korisno je da se tu i tamo malo zadubimo u mračne
strane života. (Hedvig, u šeširu i kaputu, ulazi veselo i
zadihano na
vrata hodnika.)
GINA: Već si se vratila?
HEDVIG: Da, nisam išla daleko. I to je bilo dobro: jer nekog
sam srela pred kućom.
JALMAR: Sigurno gospođu Serbi.
HEDVIG: Da.
JALMAR (hoda okolo): Nadam se da si je sada posljednji iput
srela. (Pauza. Hedvig zbunjeno gleda sad jedno sad drugo
kao da traži odobrenje.)
304
HEDVIG (prilazi i umiljava se): Oče —
JALMAR: No, šta je — Hedvig?
HEDVIG: Gospođa SePbi mi je nešto donijela.
JALMAR (zastaje): Tebi?
HEDVIG: Svakako, — nešto za sutra.
GINA: Berta ti je za taj dan uvijek donosila po neku sitnicu.
JALMAR: Pa šta ti je donijela?
HEDVIG: Ne, to sad još ne treba da znaš, jer to će mi imajka
sutra rano staviti na krevet.
JALMAR: Ah, te petljavine iea mojih leđa!
HEDVIG (brzo): Ma dobro, možeš odmah vidjeti. To je jedno
veliko pismo. (Vadi pismo iz džepa.)
JALMAR: Još i pismo?
HEDVIG: Da, to je samo pismo. Drugo će doći kasnije.
Zamislite samo — pismo! Ja još nikad nisam dobila
pismo. A ovdje stoji »gotapođica«, na kovertu. (Čita)
»Gosipođica Hedvig Ekdal« — hej, — to sam ja!
JALMAR: Daj da vidim to pismo.
HEDVIG (pruža mu pismo): Evo ti ga.
JALMAR: To je Verleov rukopis.
GINA: Jesi li siguran, Ekdale?
JALMAR: Evo, vidi i sama.
GINA: Ah, zar misliš da se ja u to raizumijem?
JALMAR: Hedvig, smiijem li otvoriti pismo — i pročitati?
HEDVIG: Otvori ako hoćeš, da.
GINA: Ne, nemoj sada, Ekdale, to je za sutra.
HEDVIG (tiho): Ma pusti ga neka pročita! Sigurno je nešto
dobro, pa će otac biti zadovoljan i onda će ovdje biti opet
veselo.
JALMAR: Daikle, smijem ga otvoriti?
HEDVIG: Da, da, molim te, oče. Baš lijepo da s^namo šta piše
unutra!
JALMAR: Dobro. (Otvori pismo, vadi papir, čita i izgleda
zbunjen) Sta sad ovo znači —?
GINA: Sta piše?
HEDVIG: Ah, pa reci nam, oče!
20 — 305
Drame
 JALMAR: Budite mirni! (Čita još jedanput, pohlijedi ali
govori pribrano): Ovo je darovno pismo, Hedvig.
HEDVIG: Zamisli! A šta ću dobiti?
JALMAR: Čitaj sama.
HEDVIG (ode do lampe i čita).
JALMAR fpoluglasno, steže pesnice): Oči! Oči! — a sad još to
pismo!
HEDVIG (usred čitanja): Da, ali cimi mi se da se ovo odnosi
na 'djeda.
JALMAR (uzme joj pismo): Sluša,j, Gino, shvataš li ti ovo?
GINA: Ja ništa ne znam. Govori šta je.
JALMAR: Verle piše Hedvig, da njen stari djed više ne mora
da se bavi piskaranjem, nego da svakog mjeseca može u
kancelariji podići stotinu kruna. —
GREGERS: Aha!
HEDVIG: Sto kruna, majko! To piše.
GINA: Pa to je sreća za djeda.
JALMAR: — stotinu kruna, dok mu je potrebno — to svakako
znači dok ne sklopi oči.
GINA: No, onda je zbrinut, jadni čovjek.
JALMAR: A sad dolazi ovo. To sigurno nisi pročitala, Hedvig.
Kasnije ovo darovanje prelazi na tebe.
HEDVIG: Na mene? Sve skupa?
JALMAR: Piše da je tebi za cijeli život osigurana ista svota.
Čuješ li, Gino?
HEDVIG: Zamisli samo — toliki novac da dobijem! (Drma
ga) Oče, oče, zar niisi zadovoljan?
JALMAR (otklanja je): Zadovoljan! (Hoda okolo) Kakav
vidilk — kakva penspektiva se otvara pred mojim očima!
Hedvig je to; o n a je ta koju on tako bogato dariva!
GINA: No da, njoj je rođendan —
HEDVIG: Pa i ti ćeš dobiti, oče! Ti valjda znaš da ću ja sav
novac dati tebi i majci.
JALMAR: M a j c i — da! Eto, tu smo.
GREGERS: Jalmare, to je neka klo(pka koju ti postavljaju.
306
JALMAR: Misliš da je opet klppka?
GREGERS: Kad je on juče bio ovdje, rekao mi je: Jal-mar
Ekdal nije takav čovjek, kakvim ga ti smatraš.
JALMAR: Nije takav čovjek —!
GREGERS: To ćeš ti još vidjeti, rekao sam ja.
JALMAR: I vidjeće da se ja ne dam podmititi novcem —!
HEDVIG: Ali, majko, šta znači ovo sve?
GINA: Idi i skini kaput.
(Hedvig ode, skoro plačući prema kuhinjskim vratima.)
GREGERS: Jalmare, sad će se pokazati ko ima pravo, on ili ja.
JALMAR (cijepa papir polako po dužini, stavlja oba komada
na sto i kaže); Ovo je moj odgovor.
GREGERS: To sam i očekivao.
JALMAR (ode do Gine koja sjedi kraj peći i govori pri-
gušenim glasom): A sad više nikakvih prikrivanja. Ako se
odnos između tebe i Verlea sasvim završio kad si se ti,
kako ti kažeš, bila zacopala u mene, zašto nam je on onda
pomagao da se oženimo?
GINA: Valjda je mislio da će moći navraćati ovamo.
JALMAR: Samo to? Zar se nije bojao izvjesne mogućnosti?
GINA: Ne razumijem šta misliš.
JALMAR: Hoću da znam da li — tvoje dijete ima pravo da
živi pod mojim krovom.
GINA (uspravi se, oči joj sijevaju): 1 to pitaš t i!
JALMAR: Moraš mi odgovoriti na ovo j e d i n o pitanje!
Pripada li Hedvig meni — ili —? No?
GLNA (gleda ga s hladnim prkosom): Ja ne znam.
JALMAR (drhteći): T i ne znaš!
GINA: Odakle j a da znam? Ovakva jedna kao što sam ja —
JALMAR (tiho, okreće joj leda): Onda ja više nemam šta da
tražim u ovoj kući.
GREGERS: RazmMi, Jalmare.
JALMAR (oblači kaput): Tu nema šta da razmišlja čovjek kao
što sam ja.
20*
307
GREGERS: Naprotiv, tu je beskrajno mnogo za razmišljanje.
Vas troje mora-te ostati zajedno ako hoćeš da se žrtvuješ
velikom oproštaju.
JALMAR: To neću. Nikad, nikad više! (Uzme šešir) Moj dom
leži oko mene u ruševinama. (Briše suze) Gre-gerse, ja
više nemam djeteta!
HEDVIG (koja je otvorila kuhinjska vrata): Sta to kažeš!
(Pritrči mu) Oče! Oče!
GINA: Zaboga!
JALMAR: Ne približavaj mi se, Hedvig! Bježi — bježi! Ne
mogu da te podnesem. O, te oči —! Zbogom! (Hoće na
vrata.)
HEDVIG (vješa se na njega i viče glasno): Nemoj! Nemoj!
Ostani kod mene! GINA (viče): Pogledaj dijete, Ekdale!
Pogledaj dijete! JALMAR: Neću! Ne mogu! Moram otići —
što dalje iz
svega ovoga! (Otrgne se od Hedvig i ode kroz vrata
hodnika.)
HEDVIG (očajnog pogleda): On odlazi od nas, majko! On
odlazi od nas! On se nikad neće vratiti. GINA:
Ne plači, Hedvig. Otac će se već vratiti.
HEDVIG (haca se jecajući na sofu): Ne, ne, on se neće više
nikad nama vratiti.
GREGERS: Vjerujte mi, gospođo Ekdal, htio sam sve da
Okrenem na doibro.
GINA: Da, može biti. A ipak — bog neik' vam plati.
HEDVIG (leži na sofi): Ah, čini mi se da 6u umrijeti! Sta sam
mu učinila? Majko, ti ga moraš vratiti ovamo!
GINA: Da, da, da. Samo ti budi mirna, pa 6u ja otići da ga
potražim. (Oblači kaput) Možda je ušao kod Re-linga. Ali
sad ne smiješ više da ležiš i plačeš. Obećavaš li mi?
HEDVIG (grčevito plače): Da, neću više, samo da se otac
vrati.
GREGERS (Gini koja hoće da ide): Zar ne bi bilo bolje da ga
puistite da se sam oibraičuna sa svojim bolom?
308
GINA: Ah, koješta, to može i poslije. Prije svega, moramo
vidjeti kako ćemo umiriti ovo dijete. (Ode na vrata
hodnika.)
HEDVIG (uspravi se i obriše suze): Sad mi morate reći šta ovo
sve ima da znači. Zbog čega otac više neće da zna za
mene?
GREGERS: To ćete smjeti da pitate tek kad budete veliki i
odrasli.
HEDVIG (jeca): Ali ja ne mogu stalno ostati ovako strašno
tužna, sve dok ne budem velika i odrasla! — Ja već znam
šta je. — Možda ja nisam pravo očevo dijete.
GREGERS (nemirno): Kako bi se to moglo dogoditi?
HEDVIG: Možda me je majka negdje našla. A sad je otac
saznao. O takvim stvarima sam čitala.
GREGERS: No, i kad bi bilo ta!ko —
HEDVIG: Da, ali ja mislim da bi me ipak mogao isto tako
voljeti. Možda još i više. Kako i ja divlju patku, koju smo
dobili na poklon, tako strašno volim.
GREGERS (skreće razgovor): Da, tačno! Divlju patku!
Hedvig, da malo razgovaramo o divljoj patki.
HEDVIG: Jadna divlja patka! Ni nju on više neće ni da vidi
svojim očima. Zamislite samoi, on bi joj najradije zavmuo
vratom!
GREGERS: Ah, to on sigurno neće uraditi!
HEDVIG: Ne, — aili tako je rekao. A to je baš ružno od oca,
da tako nešto i kaže. Jer ja se svako veče molim za divlju
patku i molim boga da je sačuva od smrti i od svakog zla.
GREGERS (gleda je): Da li se svake večeri molite?
HEDVIG: Da, svđkako.
GREGERS: Ko vas je tome nauičio?
HEDVIG: Ja sama. Kad je otac jedanput bio jako bolestan i
imao pijavice na vratu, govorio je da mu je smrt za leđima
—
GREGERS: I onda —?
HEDVIG: Onda sam naveče u krevetu molila za njega. I od
tada mi je to ostalo.
309
GREGER'S: Pa sad molite i za divlju patku? GREGERS: I to u ovom trenutku, kad njegova duša toliko čezne da
HEDVIG: Da, mislila sam da bi bilo dobro da i divlju ipatku se bori u samoći!
uključim. Jer je bila tako slaba u početku. GENA (odlaže kaput): Da, da, muškarci su tako različiti. Bog zna
GREGERS: Sigurno se molite i ujutro? kud ga je Reling odvukao! Išla sam i prijeko, kod madaim
HEDVIG: A, ne, to ne radim! Eriksen, ali ni tamo ih nema.
GREGERS: A zašto ne molite i ujutro? HEDVIG (hori se sa suzama): O, ako on sad više nikada ne dođe
HEDVilG: Pa ujutro je tako svijetlo. I onda se više ničeg ne treba
bojati. kući!
GREGERS: A divljoj paljki, koju toliko volite, otac hoće da zavrne GREGEEJS: On će opet d o ć i kući, J a ču ga sutra ujutro potražiti;
vratom? i onda ćete vidjeti k a k a v će doći. Zato sad mirno spavajte,
HEDVIG: Ne, samo je rekao da bi za njega bilo najbolje da tako Hedvig. Laku noć! (Odlazi na vrata hodnika.)
učini. Ali meni za ljubav on će je poštedjeti. Ipak je to lijepo od HEDVIG (jecajući pada majci na grudi): Majko, majko!
oca. GINA (tapše je po leđima i uzdiše): E, da, Reling, on je imao pravo.
GREGERS (približi se): A kad biste sad vi, njemu za ljubav, Tako je to kad ti dođu uvrnuti momci i naklapaju o nekakvom
doibrovoljno žrtvovali divlju patku? napretku.
HEDVIG (ustaje): Divlju patku?!
GREGERS: Kad biste vi bili voljni da žrtvujete za njega to
najvrednije što Zinate i imate na svijetu?
HEDVIG: Vjerujete da bi to pomoglo?
GREGERS: Pokušajte, Hedvig.
HEDVIG (tiho, sjajnih očiju): Da, ja ću to pokušati.
GREGERS: Mislite li da ćete imati prave duševne snage za to?
HEDVIG: Zamoiliću djeida da ustrijeli divlju patku mjesto mene.
GREGERS: Da, učinite tako. Ali ni riječi o tome vašoj majci!
HEDVIG: Zašto?
GREGERS: Ona nas ne razumije.
HEDVIG (zamišljeno): Divlja patka, da. Sutra rano ću ja to
pokušati. (Gina ulazi na vrata hodnika.)
HEDVIG (njoj u susret): Jesi li ga našla, majko?
GINA: Ne, ali sam čula da je bio kod Relinga i da je s njim izašao.
GREGERS: Znate li to sigurno?
GINA: Da, portirka mi je rekla. Kaže da je i Molvik izašao s njima.

310 311
 PWFl CIN
Atelje Jalmara Ekdala. Unutra pada sivo i hladno
jutarnje svjetlo. Na velikim oknima krovnog prozora leži mokri
snijeg.
Gina, sa kućnom keceljom, dolazi iz kuhinje sa metlicom
za prašinu i krpom za brisanje i ide prema dnevnoj sobi. U
istom trenutku brzo ulazi Hedvig iz hodnika. GINA (zastaje):
No?
HEDVIG: Da, majko, mislim da je on dolje kod Relin-
:ga — GINA: Eto vidiš! HEDVIG: — jer portirka kaže da
je čula, kako je Reling
doveo dvojicu, kad je noćas došao kući.
GINA: Taiko sam i mislila.
HEDVIG: Ali šta to koristi, ako neće da dođe gore kad nas.
GINA: Onda ću barem ja sići dolje i govoriti s njim.
(Stari Ekdal u kućnom ogrtaču i papučama, sa zapaljenom
lulom, pojavi se na vratima svoje sobe.) EKDAL: Cuj, Jalmare
—; zar Jalmar nije kod kuće? GINA: Ne, valjda je izašao.
EKDAL: Tako rano? I po ovako glupoj snježnoj vijavici? No,
dobro, molim lijepo. Mogu ja i sam napraviti svoju
jutarnju promenadu.
(On gurne tavanska vrata u stranu. Hedvig mu pomaže. On uđe
a ona zatvori vrata za njim.) HEDVIG (poluglasno): O, majko,
samo da jadni djed ne čuije da otac hoće da ode od nas.
312
&&i^^&^ii^^^^^^^^ž,i.
GINA: Ah, ni govora! Djed ne smije ništa saznati. Prava je
sreća što juče nije bio kod kuće, da vidi onaj skandal.
HEDVIG: Da, ali -—
(Gregers ulazi na vrata hodnika.)
GREGERS: No? Jeste li ga pronašli?
GINA: Kažu da je dolje, kod Relinga.
GREGERS: Kod Relinga! Zar je stvarno izlazio s toro dvo-
jicom?
GINA: Biće da je tako.
GREGERS: Da, ali o n kome sada toliko treba sam^oća i
ozbiljno razmišljanje —
GINA: To ste dobro rekli. (Reling
ulazi iz hodnika.)
HEDVIG (njemu u susret): Je li otac kod vas?
GINA (istovremeno): Je li kod vas?
RELING: Da, naravno.
HEDVIG: A vi nam ništa ne kažete!
RELING: Da, ja sam zvi-jer! Ali prvo sam morao onu drugu
zvi-jer zauzdati —, onu demonsiku prirodu, naravno; i
sad je tako čvrsto zasipao da —
GINA: Sta kaže Ekdal danais?
RELING: Ne kaže uopšte ništa.
HEDVIG: Zar ništa ne govori?
RELING: Ni slova.
GINA: Pa šta onda radi?
RELING: Leži na sofi i hrče.
GINA: Tako? Da, Ekdal može baš strašno da hrče.
HEDVIG: On spava? Om može da spava?
RELING: Da, sva je prilika.
GREGERS: To se može shvatiti. Nakon dtiševne borbe,
njegove snage su iscrpljene —
GINA: A nije on ni navikao da skata okolo i da noću nije kod
kuće.
HEDVIG: Majko, možda je to dobro što može da spava.
GINA: I ja mislim. Ali onda ne treba ni da ga prerano
probudimo. Treba da budete pažsljivi, Reling; a ja
313
 sad moram prvo kuću lijepo urediti i počistiti, pa onda —.
Hodi, Hedvig, pomozi mi. (Gina i Hedvig odlaze u dnevnu
sohu.)
GREGERS (obraća se Relingu): Možete li mi objasniti duševni
nemir koji Jalmar sada prolazi?
RELING; Ja, zaista, nisam primijetio da on prolazi neki duševni
nemir.
GREGERS: Sta! Na jednoj ovakvoj preikretnici, kaid njegov život
dobiva sasvim novu osnovu —? Kako možete misliti da jedna
takva ličnost kao Jalmar —?
RELING: Ah, ličnost — on! Ako je on nekad i imao pred-uislova za
takav digapaizon, oni su još u njegovim dječačkim godinama iz
korijena temeljito uništeni. U to vas ja uvjeravam.
GREGERS: T o bi ipak bilo čudno — kraj odgoja punog ljubavi,
'kakav je on imao.
RELING: Mislite kod one dvije luckaste i histerične gospođice tetke?
GREGERS: Mogu samo da vam kažem da su to bile žene 'koje nikad
nisu zaboravljale na idealni napredak — no, da, — sad ćete vi
opet napraviti neki vic.
RELING: Ne, za to nisam raspoložen. Uostalom, ja to sve znam. On
mi je dovoljno bulaznio o tim svojim »duhovnim majoicama«.
Ali ja ne vjerujem da on ima bog zna šta da im zahvali.
Ekdalova nesreća je u tome što je njegova okolina uvijek vidjela
u njemu neko svjetlo —
GREGERS: A zar on to možda nije? Mislim u dubini svoje duše?
RELING: J a ništa od toga nikad nisam primijetio. Da je tako mislio
njegov otac — to se može razumjeti. Jer stari gospodin poručnik
je čitav svoj život bio pravo govedo.
GREGERS: On je čitav svoj život bio čovjek sa dječijom dušom; t o
je ono što vi ne shvatate.
RELING; No, dobro! Ali kad je dragi i slatki Jalmar s teškom mukom
postao student, važio je odmah i među svojim kolegama za neko
veliko svjetlo budućnosti.
314
Pa bio je Ijepuškast — to privlači — rumen i bijel — upravo
onakav momčić kakvog vole male djevojke; i jer je imao tu dušu
koja lako zatreperi i nešto u glasu što plijeni srca i jer je ta:ko
lijepo znao da deklamuje stihove i misli drugih ljudi —
GREGERS (Ijutito): Govorite li vi to o J a 1 m a r u E k-dalu?
RELING: S vašim dopuštenjem — da; tako vam, eto, izgleda slika
idola, pred kojim vi padate na nos.
GREGERS: Ne vjerujem da sam tako potpuno slijep.
RELING: O, da, niste ni daleko od toga. Jer, vidite, vi ste takođe
bolestan čovjek.
GREGERS: Tu imate pravo.
RELING: O, da. Vi ste korqpliciran slučaj. Tu je najprije ta teška
groznica pravičnosti, a onda —■ što je još gore — vi neprestano
tumarate u nekom obožava-lačkom delirijiumu. Uvijek se
morate diviti nečemu izvan svog vlastitog života.
GREGERS: Naravno da moram tražiti nešto izvan svog vlastitog Ja.
RELING: Ali vi se tako sramotno varate u tim čudima koja, čini vam
se, i čujete i vidite oko sebe. Opet ste, evo, dospjeli u jednu
siromašnu kuću sa svojim idealnim napretkom; a u ovoj kući
vam se to neće isplatiti.
GREGERS: Ako nemate bolje mišljenje o Jalmaru Ek-dalu, kakvo
vam je onda zadovoljstvo da- budete stalno s njim?
RELING: Bože moj, pa ja sam ipak nešto kao doktor, da kažem, na
svoju sramotu. A onda se moramo zauzimati za jadne bolesnike
koji ovdje u kući stanuju.
GREGERS: Tako? Zar je i Jalmar Bkdal bolestan?
RELING: Kao što su, otprilike, svi ljudi bolesni, nažalost.
GREGERS: I kakvu kuru primjenjujete kod Jalmara?
RELING: Svoju uobičajenu. Brinem se da se u njemu održi životna
laž.
GREGERS: Životna — laž? Jesam li dobro čuo —?
315
RELING: Da, rekao sam: životna laž. Jer, vidite, životna laž, to
vam je stimtilativan princijp.
GREGERS: Smije li se pitati s kakvom je životnom laži
snabdjeven Jalmar?
RELING: Tu ću vas zamoliti za izvinjenje — takve tajne ne
odajem brbljivcima. Vi biste bili u stanju da mi ga još više
izludiite. Ali metoda je isprabana. Ja sam je primijenio i
na Mol viku. Njega sam napravio »demonskom
prirodom«. T o je bubica koju sam njemu morao staviti u
glavu.
GREGERS: Zar on nije demonska priroda?
RELING: Dođavola, a što znači demonska priroda? I to je
samo tlapnja, koju sam. izmislio da čovjeka održim u
životu. Da to nisam učinio, taj dobri i jadni magarac bi već
prije mnogo godina propao u samo-preziranJTi i očajanju.
A tek stari poručnik! Taj je, naravno, sam pronašao svoju
kuru.
GREGERS: Poručnik Ekdal? U čemu?
RELING: Pa, šta vi mislite zašto se taj lovac na medvjede jurca
tamo pod krovoin i lovi vlastite zečeve? Na čitavom
svijetu nema sretnijeg stvora nego što je taj ostarjeli
dječak kad može da tumara tamo po toj svojoj
staretinarnici. Cetiri-ipet osušenih božićnjih jelki koje je
tamo poredao, za njega su isto što i velika, svježa
hejdalska šuma. Pijetao i kokoši su mu tetrijebi i tetrebice
u borovim vrhovima; zečići i kunići što skakuću po tavanu
su medvjedi, za koje je toliko vezan, taj hrabri starac-
iprirodnjak.
GREGERS: Da, nesretni, stari poručnik. On je morao da
napusti mnoge svoje ideale.
RELING: Dok nisam zaboravio, gospodine Verle junior,
nemojte upotrebljavati tu stranu riječ: ideali. Pa mi imamo
za to dobru domaću riječ: laži.
GREGERS: Mislite da su to slične stvari? RELING: Da,
otprilike kao tifus i groznica. GREGERS: Gospodine doktore,
ja se neću smiriti doik ne spasim Jalmara iz vaših kandži.
316
RELING: To bi za njega bila najveća nesreća. Ako prosječnom
čovjeku odtiizmete njegovu životnu laž, oduzeli ste mu
istovremeno i njegovu sreću. (Hedvig koja dolazi iz
dnevne sohe) No, mala mamice divlje patke, sad ću ja
dolje da vidim da li otac još leži i mozga o svom
čudesnom pronalasku. (Ode kroz hodnik.)
GREGERS (približi se Hedvig): Vidim na vama da ono još
nije učinjeno.
HEDVIG: Sta? Ah, ono sa divljom patkom. Ne, nije.
GREGERS: Mogao sam i misliti — kad je trebalo izvršiti
djelo, napustila vas je duševna snaga.
HEDVIG: Ne, t o uojpšte nije. Ali kad sam se jutros probudila
i pomislila na sve to o čemu smo govorili, učinilo mi se
nekako čudno.
GREGERS: Čudno?
HEDVIG: Da, ne znam ni sama. — Juče mi se u prvi trenutak
učinilo da ima nečeg divnog u tome. Ali pošto sam
prespavala pa se opet sjetila toga, učinilo mi se da to nije
ništa naročito.
GREGERS: No da, a kako mislite ovdje narasti, a da ništa u
sebi ne okajete —
HEDVIG: To mi je svejedno. Samo da otac dođe kući —
GREGERS: Ah, kad biste samo imali oko koje vidi šta daje
vrijednost životu — kad biste imali prave, radosne
požrtvovanosti, vidjeli biste onda kako bi vam , se otac
vratio. — Ali ja još vjerujem u vas, Hedvig. (Ode na vrata
hodnika.)
(Hedvig hoda tamo-amo. Onda pode u kuhinju. U istom
trenutku kucanje iznutra, na tavanska vrata. Hedvig ode i
otvori ih. Stari Ekdal izlazi. Ona opet zatvori vrata.)
EKDAL: Hm, veliko je zadovoljstvo ovako sam poći u
šetnju. HEDVIG: Bi li imao volju da loviš,
djede?
EKDAL: Danas nije vrijeme za lov. Mračno je. Ne vidi se rd
prst pred okom.
317
 HEDVIG: Zar nikad ne zaželiš da pucaš u nešto drugo
osim u zečeve? EKDAL: Šta je, zar zečevi možda nisu
dobri? HEiDVIG: Jesu, ali — divlja ipatka? EKDAL: Ho-ho, ti
se bajiš da ne ustrijelim tvoja divlju
ipatku! Neću, dok sam živ. Dok sam živ! HEDVIG: Ne,
pa ti to sigurno ne bi ni mogao. Teško je
ustrijeliti divlju patku, kažu. EKDAL: Ja da ne bih mogao!
Mogu, i te kako! HEDVIG: Kako bi to učinio, djede? Ne
mislim na moju
divlju patiku, nego na druge. EKDAL: Gledao bih da je
pogodim iigpod grudi, raizu-
miješ? Jer to je najteže. A onda, mora se gađati u
suprotnom smjeru, a ne u smjeru perja. HEDVIG: I onda
umru, djede? EKDAL: Naravno da umru — ako se dobro gađa.
No,
sad moram unutra da se dotjeram. Hm — znam već
— hm. (Ode u svoju sohu.)
(Hedvig malo pričeka, krišom gleda prema sobnim
vratima. Onda ode do police, popne se na prste, uzima
dvocijevni pištolj i posmatra ga.)
(Gina sa metlom i krpom dolazi iz dnevne sohe. Hedvig
hrzo ostavi pištolj.)
GINA: Hedvig, nemoj da stojiš tu i kopaš po očevim stvarima.
HEDVIG (odlazi od police): Samo sam htjela da malo po-
lapreraim. GINA: Idi radije u kuhinju i vidi je li kafa još
topla.
Ponijeću mu doručak kad pođem dolje.
(Hedvig ode. Gina počinje da sprema po ateljeu. Do-malo
se polako otvaraju vrata i Jalmar oklijevajući poviri unutra. On
je u kaputu, hez šešira, izgužvan, kosa mu je neočešljana, oči
hlijede i hez sjaja.) GINA (zastaje s metlom u ruci i gleda ga):
Bože moj, ipak
si došao, Eikdale?
JALMAR (ulazi i odgovara tupim glasom): Došao sam — da
odmah ponovo nestanem.
GINA: No, da. Mogu misliti. Ali, ibože, kako to izgledaš? 318
JALMAR: Kako izgledam?
GINA: A tek tvoj fini zimski kaput! No, baš si ga udesio!
HEDVIG (na kuhinjskim vratima): Majko, hoću li prvo —
(Ugleda Jalmara, potrči prema njemu i viče od radosti):
Oče, oče!
JALMAR (okreće se i odhija je rukom): Idi, idi, idi! (Gini)
SMoni je od mene, kad ti kažem!
GINA (poluglasno): Idi u sobu, Hedvig.
(Hedvig tiho ode.)
JALMAR (zaposlen, izvlači ladicu stola): Moram ponijeti
svoje knjige. Gdje su mi knjige?
GINA: Kakve knjige?
JALMAR: Moja naučna djela, naravno — tehnički časopisi
koji mi trebaju za pronalazak.
GINA (traži na polici): Jesu li to ove što nemaju korica?
JALMAR: Da, to su.
GINA (stavlja naslagane sveske na sto): Da ti ih Hedvig
uokviri?
JALMAR: Ne trebaju mi okviri.
(Kratka pauza.)
GINA: Ti, dakle, ostaješ pri tom da ćeš otići od nas, Ek-dale?
JALMAR (rovi po knjigama): To se, valjda, razumije samo po
sebi.
GINA: No, da.
JALMAR (žestoko): Ne mogu, valjda, pustiti da mi svakog
dana i sata srce puca i krvari.
GINA: Neka ti bog oprosti što tako ružno misliš o meni.
JALMAR: Dokaži mi —!
GINA: Čini mi se da bi ti trebao dokazaiti.
JALMAR: I pored takve prošlosti kakva je tvoja? Ima
izvjeisnih zahtjeva — osjećam potrebu da ih nazovem
idealnim zahtjevima —
GINA: A djed? Sta će biti s tim jadnim čovjekom?
JALMAR: Ja znam svoju diižnost. Starac će sa mnom. Ja ću u
grad da izvršim pripreme — hm. (Oklijevajući) Da li je
neko našao moj šešir na stepenicama?
319
 GINA: Nije. Zar si ga izgubio?
JALMA'R: Bio mi je, naravno, na glavi kad sam noćas došao
kući; tu nema sumnje; ali jutros nisam mogao da ga
nađem.
GINA: Isuse, gdje li si samo bio s onim skitnicama?
JALMAR: Ah, ne ipitaj me za tako nebitne stvari. Zar misliš
da sam raspoložen da se sjećam pojedinosti?
GI'NA: Samo da se nisi prehlaidio, Hkidale! (Ode u kuhinju.)
JALMAR (govori sam sebi, poluglasno i ogorčeno, dok istresa
ladicu): Ti si budala, Reling! — Hulja si ti! — Ah, -kakav
ništavan zavodnik! — Kad bih samo znao neukog da te
ucmeka. (Stavlja na stranu stara pisma. Onda nade
pocijepano pismo od juče, uzima ga, sastavlja dijelove.
Brzo ga ostavlja, jer ulazi Gina.)
GENA (stavlja punu posudu kaje na sto): Evo, popij nešto
toplo ako nemaš apetita. A evo i hljeiba sa bute-rom i
malo salame.
JALMAR (krišom gleda kaju): Salame? Pod ovim krovom
nikad više! Jest da posljednjih dvadeset i četiri .; sata nisam
ništa okuisio, ali to je svejedno. — Moji crteži! Moja
započeta sjećanja! A gdje mi je dnevnitk i moji važni papiri?
(Otvara sobna vrata, ali ustukne natrag) Evo je opet!
GINA: Pa, dragi bože, mora dijete negdje biti.
JALMAR: Izlazi!
(Ukloni se. Hedvig preplašeno ulazi u atelje.)
JALMAR (s rukom na kvaki, Gini): Za vrijenae posljednjih
trenutaka ikoje provodim u svom prijašnjem domu, želim
da budem pošteđen stranih osoba — (Odlazi u sohu.)
HEDVIG (pritrči majci, pita tiho i drhteći): Je li on to miisli
mene?
GINA: Idi u kuhinju, Hedvig, ili ne, idi radije u svoju sobu.
(Govori Jalmaru idući u sobu) Čekaj malo, Ekdale. Ne
kopaj tako po komodi. Ja znam gdje su ti stvari.
320
HEOV'IG (trenutak stoji nepokretna od straha i zbunjenosti,
grize usne da zadrži suze, a onda grčevito steže pesnice i
kaže tiho): Divlja patka! (Ona se šunja do police, skida
pištolj, otvori malo
tavanska vrata, provuće se unutra i povuče vrata.)
(Jalmar i Gina započinju razgovor u dnevnoj sohi.)
JALMAR (dolazi sa starim tekama i papirima i stavlja ih na
sto): Kako da sve stane u putnu torbu? Imam hiljade stvari
da ponesem!
GINA (ide za njim sa putnom torbom): Pa onda ostavi sve to i
uzmi samo košulju i neikoliko gaća.
JALMAR: Puh, to naporno spremanje —! (Skine kaput i baci
ga na sofu.)
GINA: A kafa ti stoji tu i hladi se.
JALMAR: Hm. — (Nehotice popije gutljaj a onda još jedan.)
GINA (briše naslone stolica): Najteže će ti biti da nađeš ovako
veliki tavan za zečeve.
JALMAR: Sta? Zar moram i zečeve vući sa sobom?
GINA: Pa stari ne može biti bez zečeva, to znaš.
JALMAR: Moraće se naviknuti. Ima i većih stvari u životu irr
kojih se j a moram odreći, nego što su njegovi zečevi.
GINA (praši ormar): Hoću li ti i sviralu staviti u torbu?
JALMAR: Ne. Sviralu neću. Ali daj mi pištolj.
GINA: Pikstolu ćeš ponijeti?
JALMAR: Da, moj nabijeni pištolj.
GINA (traži ga): Nema ga. Mora da ga je stari odnio unutra.
JALMAR: Zar je on na tavanu?
GINA: Vjerovatno jeste.
JALMAR: Hm, osamljeni starac. (On uzima komad hljeha s
buterom, jede i ispije kafu.)
GINA: Da nismo iznajmili onu sobu, mogao si se sad ti tamo
useliti.
JALMAR: Da ostanem pod i s t i m krovom sa —! Nikad!
Nikad više!
21 — Drame 321
GINA: Ali mogao bi dan-dva ostati u dnevnoj sdbi! Tamo
bi bio sam. JALMAR: Napolje iz ovih zidova! GINA: No,
a kako bi bilo kod Relinga i Mol vika? JALMAR: Ne pominji
mi ni imena tih ljudi! Izgubim
apetit, kad ih se samo sjetim. — Ah, ne, ja moram
napolje u oluju i vijavicu — moram da idem od kuće
do kuće, da tražim krov nad glavom za svog oca i za
sebe. GINA: Ali nemaš šešira, Ekdale! Izgubio si šešir.
JALMAR: O, te hulje i probisvijeti! Šešir se mora naći.
(Uzima drugi komad hljeba s huterom,) Mora se naći.
Jer, stvarno, nemam volje da rizikujem i svoj život.
(Traži nešto na stolu.)
GINA: Sta to tražiš?
JALMAR: Buter. , ,
GINA: Evo, odmah ću.
(Ode u kuhinju.) JALMAR (viče za njom): Ah, nije
potrebno, mogu ja da
jedem i suh hljeib —
GINA (donosi sud sa huterom): Pogledaj, sasvim je svjež!
(Ona mu sipa novu kafu. On sjeda na sofu, maže još hutera po
hljebu, jede i pije šuteći.)
JALMAR: Da li bih mogao, ali da me niko — pa ma ko to bio
— ne smeta, stanovati još dan-dva ovdje u sobi?
GINA: Svakako da bi mogao, samo ako hoćeš.
JALMAR: Jer ne vidim nikakve mogućnosti da sve te zečeve,
stvari, otpremim.
GINA: I onda — moraš mu pravo kazati da nećeš više da živiš
s nama.
JALMAR (odgurnu šoljicu): Ah, i to, daibome; sve ove
zapetljane odnose ću moraiti još jedanput da sažva-čem.
— Moram razmisliti, prvo razmisliti. Ne mogu sav taj
teret uzeti na sebe u jednom danu.
GINA: Ne, ne možeš. I to još po ovakvom groznom vremenu
kakvo je napolju.
322
JALMAR (uzima Verleovo pismo): Vidim, ovaj papir se još
ovuda povlači.
GINA: J a ga nisam ni dotakla.
JALMAR: Mene se on i ne tiče —
GINA: No, a ja, zaista, nemam namjeru da nešto profitiram —
JALMAR: — ali ipak nije potrebno ni da se ovako cijepa;
— u ovoj zbrci oko moje selidbe mogao bi se lako —
GINA: Ja ću već pripaziti, Ekdale.
JALMAR: Darovno pismo pripada, u prvom redu, ocu. I
njegova je stvar hoće li ga ujpotrijebiti.
GINA (uzdiše): Da, jadni, stari otac —
JALMAR: Za svaJku sigurnost —. Gdje ću naći malo ljepila?
GINA (ode do policej; Ovdije je kutija sa ljepilom.
JALMAR: A četkica?
GINA: Evo i četkice.
(Donosi mu oboje.)
JALMAR (uzima makaze): Samo jedna pa^pirna traika na
poleđini — (Reže i lijepi) Daleko sam ja od toga da
posegnem za tuđim vlasništvom — a najmanje za nečim
što pripada siromašnom starcu. Da, ni za tim
— ni za nečim drugim. — Tako. Neka za sada stoji
ovdje. A kad se osuši, ti ga ostavi. J a taj papir neću
da vidim svojim očima. Nikad više!
(Gregers dolazi iz hodnika.)
GREGERS (malo začuđen): Sta, ti sjediš ovdje, Jalmaire?
JALMAR (brzo ustane): Pao sam od iscrpljenosti.
GREGERS: I doručkovao si, kako vidim.
JALMAR: I tijelo ponekad traiži svoja prava.
GREGERS: Pa, šta si odlučio?
JALMAR: Za čovjeka kao što sam ja, postoji samo j e-d a n
put. Imam namjeru da pokupim svoje najpotrebnije stvari.
Ali, razuanjećeš — za to treba vremena.
GINA (malo nestrpljivo): Onda — treba li da uredim sobu ili
da ti spakujem tonbu?
21* 323
JALMAR (krišom pogleda prema Gregersu, Ijutito): Spa-;kurj
— i uredi sobu.
GINA (uzima torbu): No, da. 0,nda ću, da'kle, ponijeti košulju i
drugo ovamo. (Odlazi u dnevnu sohu i zatvori za sobom,
vrata.)
GREGE'RS (poslije kraće pauze): Nikad nisam pomislio da će
se to ovako zavnšiti. Zar stvarno osjećaš toliku potrebu da
napustiš svoju kuću i ognjište?
JALMAR (nemirno hoda okolo): A šta ti misliš da treiba da
radim? Ja nisam stvoren za to da budem nesretan,
Gregerse. Oko mene sve mora biti lijepo, tiho i mirno.
GREGBRS: Ali to i može da bude! Samo pokušaj malo!
Meni se čini da je baš sada čvrsta osnova za gradnju.
Počni iz početka! I ne zaboravi da ti moraš da živiš
za svoj pronalazak. JALMAR: Ah, -ne govori mi o
pronalasku. Za to još ima
vremena. GRBGERS: Tako? JALMAR: Pa, dragi bože,
šta ja to treba da pronađem
na ovome svijetu? Drugi su već ipronaišli većinu
stvari. To iz dana u dan postaje teže — GREGERS: Ali ti
si toliko rada uložio u to! JALMAR: Taj besposličar Reling, on
me je na to naveo. GREGEiRS: Reling? JALMAR: Da, on mi
je prvi ukazao na moj talenat da
napravim nelki značajan fotografski pronalazak.
GREGERS: Aha, — dakle, Reling! JALMAR: Ah, tako sam u
svom srcu bio sretan zfbog toga.
Ne toliko radi samog pronalaska — koliko zato što
je Hedvig u njega vjerovala — a vjerovala je svom
snagom svoje dječje duše. To jest, ja sam, budala, bio
uobrazio da je tako vjerovala!
GREGERS: Zar misliš da je moguće da je Hedvig bila
neiskrena prema tebi? JALMAR: Sad mislim da je sve na
svijetu moguće! H e d-
V i g mi stoji na putu. Ona će zakloniti sunce u mom
životu.
324
GRBGERS: Hedvig! Hedvig, kažeš? Kako bi ti ona mogla
zakloniti sunce?
JALMAR (ne odgovara mu): Kako sam ja neopisivo volio to
dijete! Kako sam neojpisivo bio sretan svaki put ikad
dođem kući u svoju siromašnu sobu, a ona me dočeka sa
svojim slatkim, malo žmirkavim očima. O, ja, lakovjerna
budala! Volio sam je tako neizmjerno — i zamišljao i
ispredao u svojoj ludosti, da i ona mene taiko neizmjerno
voli.
GREGBRS: I sad misliš da je to bila ludost?
JALMAR: Kako mogu znati? Iz Gine ne mogu ništa da
izvučem. A, osim toga, pa njoj nedostaje svaiki smisao za
idealnu stranu stvari. Ali ja osjećam potrebu da se tebi
povjerim, Gregerse. Ova strašna sumnja —! Možda me
Hedvig nikad nije od sveg srca voljela!
GREGBRS: Za to ćeš, možda, ddbiti dokaz. (Osluškuje) Sta je
to? Mislim da se čuje divlja patka.
JALMAR: Divlja patka gače. Otac je na tavanu.
GRBGERS: Tako? (Šija od radosti) Kaižem ti da ćeš, po svoj
prilici dobiti dokaz da te jadna, neshvaćena Heidvig voli!
JALMAR: Ah, kakav mi dokaz može dati? Ne smijem
prihvatiti nikaikva uvjeravanja s te strane.
GREGBRS: U Hedvig sigurno nema ničeg lažnog.
JALMAR: Ah, Gregerse, baš to nije tako sigurno. Ko zna šta
su Gina i ta gospođa Serbi ovdje brbljale i šaptale jedna
drugoj na uho? A Hedvig, ona ima fini sluh. Možda ono
dairovanje nije došlo tako neočekivano. Mislim da sam
tako nešto i primijetio.
GREGERS: Kakav je to duh ušao u teibe!
JALMAR: Meni su se otvorile oči. Pazi samo, vidjećeš,
darovanje je samo početak. Gospođa Serbi je uvijek imala
ponešto za Hedvig. A sada je u njenoj moći da učini za
dijete šta samo zamisli. Oni mi je mogu uzeti u svaikom
trenutku — kad god im bude volja.
GREGERS: Hedvig te ni sada ni nikada neće napustiti.
325
 JALMAR: Samo ne budi tako siguran. Ako se o n i pojave i
mahnu joj punim rukama —? Ah, a ja sam je tako
neizrecivo volio! Najveća bi mi sreća bila da 'je pažljivo
uzmem za ruku i da je vadim kao dijete koje se boji mraka
kroz veliki prazni prostor! — A sa'da osjećam mučnu
stvarnost, — siromašni fotograf u tavanskoj sobici nije
njoj nikad ništa značio. Ona se samo lukavo trudila da
ostane s njim u dobrim odnosima, dok ne dođe drugo
vrijeme.
GREGERS: To ti ni sam ne vjeruješ, Jalmare.
JALMAR: To i jeste ono groizno, što ja ne znam šta treba da
vjerujem — što to nikad neću znati. Pa, zar i ti možeš
ozbiljno sumnjati da će biti ovako kako ja 'kažem? Ho-ho-
^ho! Ti previše gradiš na svom idealnom napretku, dragi
moj Grogerse! Ako se oni pojave — oni sa punini rukama
— i do viknu djetetu: naipusti ga — kod nas tebe čeka
život —
GREGERS (brzo): Da, pa šta onda —?
JALMAR: — i ako je ja onda uipitam: Hedviig, jesi li spremna
da napiustiš život Zbog mene? (Smije se podrugljivo) Da,
nazdravlje, vidjećeš već kakav ću odgovor dobiti! (Čuje se
pucanj na tavanu.)
GREGERS (viče od radosti): Jalmare!
JALMAR: Tako. On još ide i u lov.
GINA (utrči): Jao, Jalmare, izgleda da stari sam tutnji
tamo po tavanu. JALMAR: Odmah
ću pogledati —
GREGERS (živahno): Trenutak! Znaš li šta je to biilo?
JALMAR: Naravno da znam.
GREGERS: Ne, ne znaš. Ali j a znam. To je bio dokaz.
JALMAR: Kakav dokaz? GREGERS: To je bio jedan djetinji
žrtveni čin. Ona je
nagovorila tvoga oca da ustrijeli divlju patku.
JALMAR: Da ustrijeli divlju patku! GMA: Zamisli —!
JALMAR: Zbog čega?
326
GREGERS: Htjela je tebi da žrtvuje ono najbolje što ona ima
na svijetu; mislila je da bi onda opet morao da je voliš.
JALMAR (meko, tronuto): Ah, jadno dijete!
GINA: Da, šta t a neće izmisliti!
GREGERS: Htjela je samo da opet ima tvoji^^jubav, Jalmare;
mislila je da bez nje ne može živjeti.
GINA (bori se sa suzama): Sad, eto, i sam vidiš, Ekdale.
JALMAR: Gino, pa gdje je ona?
GINA (jecajući): Jadno stvorenje — sigurno sjedi tamo u
kuhinji.
JALMAR (ode tamo, gurne kuhinjska vrata i viče): Hed-vig —
dođi! Dođi ovamo kod mene. (Gleda okolo) Ne, nije
ovdje.
GINA: Onda će biti u svojoj soibici.
JALMAR (izvana): Ne, nije ni ovdjei fVrati se) Mora da je
izašla.
GINA: Da, kaid ti nigdje u kući nisi htio da je vidiš.
JALMAR: Ah, samo da brzo dođe kući — pa da joj sve lijepo
mogu kazati. — Sad će sve biti dobro, Gre-gerse. Jer, ja
mislim, da sad možemo početi novi život.
GREGERS (tiho): Znao sam ja to — da će dijete sve popraviti.
(Stari Ekdal se pojavi na vratima svoje sobe. On je
u punoj uniformi, zauzet je opasavanjem sablje.)
JALMAR (začuđen): Oče! Zar si ti tu?!
GINA: Oče, zar ste pucali u svojoj sobi?
EKDAL (prilazi bliže): Tako, Jalmare! Ti, dakle, ideš sam u
lov?
JALMAR (napeto): To, dakle, nisi ti pucao na tavanu?
EKDAL: Ja pucao? Hm!
GREGERS (dovikuje Jalmaru): Slušaj! To je ona sama
ustrijelila divlju patku!
JALMAR: Sta to treba da znači?! (Jurne ka tavanskim
vratima, gurne ih, pogleda unutra i viče) Hedvig!
GINA (trči na vrata): Isuse! Sta je to?
JALMAR (ude unutra): Ona leži na zemlji!
327
 GREGERS: Na zemlji?! (Ulazi za Jalmarom.)
GINA (istovremeno): Hedvig! (Unutra) Ne, ne, ne!
EKDAL: Ho-ho — i ona ide u lov?
(Jalmar, Gina i Gregers nose Hedvig u atelje. Ona
još čvrsto drži pištolj u ruci koja visi.)
JALMAR (zbunjeno): Pištolj je opalio. Hedvig je pogodila
sebe. Zovite pomoć! — Pomoć!
GINA (trči na hodnik i viče dolje): Reling! Reling! Gospodine
doktore Reling! Dođite što možete brže! {Jalmar i
Gregers polažu Hedvig na sofu.)
EKDAL (tiho): Suma se sveti.
JALMAR (kraj sofe, na koljenima): Sad će ona doći seibi. —
Sad će doći sebi — da, da, da —
GINA (vratila se): Gdje se ranila? Ja nikako ne vi
dim
(Reling ulazi žurno. Odmah za njim i Molvik, hez
kravate, otkopčanog kaputa.)
RELING: Sta je to ovidje?
GINA: Oni kažu da je Hedvig pucala u sebe.
JALMAR: Hodi ovamo i pomozi!
RELING: Pucala u sebe! (Gurne sto u stranu i pregleda je.)
JALMAR (još uvijek na koljenima, gleda ga preplašeno): To
ne može biti opasno? Sta kažeš, Reling? Ona gotovo ništa
ne krvari. Zar ne, to ne može biti ništa opasno?
RELING: Kako se to dogodilo?
JALMAR: Ah, otkud ja znam —!
GINA: Htjela je da ubije divlju patku.
RELING: Divlju patku?
JALMAR: Mora da je pištolj ojpalio.
RELING: Hm. Tako.
EKDAL: Suma se sveti. Ali ja je se ipaik ne bojim. (Ode
na tavan i zatvori vrata.)
JALMAR: No, Reling, zašto ništa ne kažeš?
RELING: Metak je pogodio u grudi! - ,
JALMAR: Da, aU Hedvig će ipak doći seibi? .:
RELING: Zar ne vidiš da više nije živa!
328
GINA (brižne u plač): O, dijete! Jadno dijete!
JALMAR (skoči): Ali, ali ona mora živjeti! Ah, na koljenima
ću ti zahvaliti, Relinig, mora, bar samo jedan jedini
trenutak, samo da joj kažem kako sam je beskrajno volio
čitavo vrijeme.
RELING: U srce je pogođena. Unutrašnje krvarenje. Bila je na
mjestu mrtva.
JALMAR: A ja, ja sam je otjerao kao životinju! I tako se sva
uplašena uvukla na tavan i iz ljubavi prema meni otišla u
smrt. (Jecajući) Ovo nikad neću moći ipapraviti! Nikad joj
više neću moći da kažem —! (Steže pesnice i viče) O, ti,
tamo gore —! — Ako ,te i m a! Zašto si mi ovo učinio!
GINA: Nemoj! Nemoj! Ne smiješ huliti tako groizno-. Nismo,
valjda, imali prava da je zadržimo.
MOLVIK: Dijete nije mrtvo, ono spava.
RELING: Koješta!
JALMAR (šuti, ode do sofe i skrštenih ruku gleda Hedvig):
Kako leži, ukočena i mirna!
RELING (pokuša da oslobodi pištolj): Kako ga drži, čvrsto,
čvrsto.
GINA: Ne, nemojte, Reling, slomićete djetetu prste. Ostavite
joj taj pifestol.
JALMAR: Da, neka ga ponese sa sobom.
GINA: Ostavite joj ga. Ali dijete ne treba više tu da leži kao u
izlogu. Ona mora u svoju sobu, to je. Prihvati, Ekdale.
(Gina i Jalmar uzimaju Hedvig između sebe.)
JALMAR Cdok je nose): Ah, Gino, zar možeš ovo izdržati?
GINA: Moramo pomoći jedno drugom. Jer sada ona,
mislim, pripada nama: tdbi pola, meni pola. MOLVIK (ispruža
ruke i mrmlja): Hvaljen budi. Gospode; prašina ćeš postati;
prašina ćeš postati — RELING (šapće): Jezik za zube, čovječe.
Pa ti si pijan. (Gina i Jalmar iznose leš kroz kuhinjska vrata.
Reling zatvara za njima. Molvik se izvuče u hodnik.) RELING
(prilazi Gregersu): Neka mi niko ne priča priču da je pištolj
sam opalio.
329
GREGERS (stoji užasnut u grčevitim, trzajima): Niko ne može
znati kako se ovaij užas dogodio.
RELING: Naiboj joj je sagorio haljinu. Hedvig je pritisnula
pištolj direktno na grudi i onda opalila.
GREGERS: Ona nije umrla uzalud. Jeste li vidjeli kako je bol
oBloboidio nešto uzvišeno u njemu?
RELING: Većina nas postaje uzvišena kad stoji u žalosti
pdkraj lesa. Ali šta mislite koliko će ta divota kod njega
potrajati?
GREGERS: Zar ne bi trebala da traje i raste s njegovim
životom?
RELING: Ni godina dana i mala Hedvig će za njega postati
lijepa tema za deklamaciju i ništa drugo.
GREGERS: I to se uisuđujete reći o Jalmaru Ekdalu?
RELING: Razgovaraćemo mi opet, kada se osuši prva trava na
njenom grobu. Onda ćete imati priliku da ga čujete kako
pompezno govori »o djetetu koje je prerano otrgnuto od
očevog srca«; vidjećete kako napreduje u dirljivosti i u
samodivljenju, u sažaljenju za samim sobom. Pazite samo!
GREGERS: Ako v i imate pravo a j a nemam, onda život nije
vrijedan življenja.
RELING: Ah, život bi ipak mogao biti lijep kad bi nas [pustili
na miru ti famozni zanesenjaci, (koji nama siromašnim
ljudima opsjedaju kuću sa svojim idealnim napretkom.
GREGERS (spuštenih očiju): Ako je tako, onda mogu biti
sretan što j a bar imam svoju sudbinu.
RELING: S dopuštenjem — a šta je vaša sudbina?
GREGERS (polazeći): Da budem trinaesti za stolom.
RELING: Ah, đavo će znati.
330
BILJEŠKA O PilSOU
Henrik Ibsen, jedan od najznačajnijih evropskih dra-
matičara druge polovine XIX stoljeća, rođen je 20. marta 1828.
u Norveškoj, u Sfeienu, od oca Knuda Hendiksena Ibsena,
trgovca, i majke Marije Kamelije Altenburg. iS'kien je u to
vrijeme, kako je zapisao Franz Mehring, bio jedan od onih
malih norveških gradova u kojima se miješao slani morski
vazduh sa mirisom šuma i planina. »Varošica je bila čuveno
bogomoljačko mjesto i, istovremeno, mikrokozam modernog
trgovačkog prometa koji je ovtdje, na vanredno malom
prostoru, već stvarao najoštrije socijalne kontraste«. Ibsenov
otac bankrotira, osiromašuje i odaje se piću, a majka pada u
neku vrstu mistične religioznosti, što sve ubrzo dovodi do
razvoda i raspada porodice. Nakon očeve smrti (1844), u svojoj
šesnaestoj godini, Ibsen preseljava u gradić Grimštad i postaje
apotekarski pomoćnik. Mjesto od osam stotina stanovnika,
malograđanska sredina, nezadovoljstvo poslom kojim se bavi,
osnovna su rasipoloženja Ibsenove mladosti, koja će ostaviti
snažan i neizbrisivi uticaj na budućeg dramskog autora. Mjesta
kao što su Skien i Griimštad, sa njihovim zatvorenim
filistarskim sredinama, poislužiće mu doonije kao inspiracija za
mnoge njegove drame. Paralelno sa dosadnom i zaparloženom
svakidašnjicom, mladi Ibsen pokazuje i umjetničke sklonosti,
prvo za slikarstvo, a zatim za poeziju, dok prazninu života
ispunjava intenzivnim čitanjem i učenjem.
Književni rad započinje stihovima. Godine 1848. upućuje
»plamene pjesme pdbunjenim Mađarima i u dugačkom nizu
soneta moli švedskog kralja da s oružjem u ruci
331

pomogne dansku braću protiv Nijemaca«. Inspirisan ma-
đarskom bunom i revolucionarnim zbivanjima, piše i svoju
prvu dramu Katilina, i štampa je 1850. pod pseudonimom.
Kritika je dramu primila uglavnom nepovoljno. Iste godine,
Ibsen napušta Grimštad i odlazi u Kristija-niju (današnje Oslo),
s namjerom da studira medicinu. Međutim, godinu dana
docnije (1851), postaje dramaturg i reditelj »Norveškog
pozorišta« u Berganu, koje je imalo za cilj unapređivanje
norveške nacionalne dramske i po-zorišne umjetnosti. U toku
svog šestogodišnjeg boravka u Berganu (1851—1857), sa
obavezom da svake godine na;piše jednu dramu, u
neposrednom kontaktu sa scenom i glumcima, Ibsen postepeno
stiče dragocjeno pozorišno islkuistvo. Istovremeno, odlascima
u Kopenhagen i Darez-den, on upotpunjuje svoje literarno i
pozorišno. obrazovanje, upoznaje se sa repertoarom evropskih
pozorišta, naročito sa francuskim piscima (Sfcrib), čita
Kirkegora i proučava Sekspira i Lesinga. U dramskom radu
(Ivanjska noć, 1853, Gospoda Inger iz Estrota, 1854,
Svečanost u Solhaugu, 1856, Olaf Ljiljenkras, 1857), Ibsen se
još uvijek kreće »putevima danskog romanizma«, u želji da
pjesnički i scenski ovaploti herojsku prošlost Norveške.
Inspirisanje narodnim predanj ima i starim skandinavskim
sagama i baijkama smatrao je kao preduslov i obavezu za
stvaranje norveškog nacionalnog pozorišta. »Doći će vrijeme«
— pisao je 1857. — »kada će se nacionalna poezija obratiti
narodnim pjesmaima kao neiscrpnom zlatnom rudniku i kada
će se junačke pjesme, vraćene svojoj prvobitnoj čisto ti i
uzvišenoj umjetnosti, ponovno ukorijeniti i u narodnoij
sredini.«
Godine 1857, nalkon vjeridbe i vjenčanja sa Suza-nom
Torsen, Ibsen odlazi u Kristijaniju, gdje smjenjuje pjesnika i
dramatičara Bjernstjerne-Bjernisona u norveškom
Nacionalnom teatru, dok Bjernson prelazi u Bergan i postaje
direktor pozorišta kojim je do tada rukovodio Ibsen. Promjena
sredine, zajedno sa postepenim sazrijevanjem, doprinose još
snažnijem razmahu Ibsenovog talenta. Sa dramama Junaci na
Helgolandu (1858) i Pretendenti za prijestolje (1864), on
postiže prve veće uis-
332
pjehe, pokazujući »mekušnijem pokoljenju sadašnjice, liicnosti
pune grube veličine i snage iz norveške daleke prošlosti«.
Komedijom ljubavi (1862), koja je izazvala buru protesta i
negodovanja, Ibsen prvi put naipušta herojsku prošlost i
započinje slikanje neherojske savremenosti. U ovoj drami u
stihovima, punoj ironije i satiričnih žaoka, on ismijava
licemjenstvo i moralnu izopačenost građanskog društva u
usponu. Paralelno sa brojnim otporima koji su se javili,
sprečavajući prikazivanje Komedije ljubavi na sceni (ona će
prvi put biti igrana tek nakon deset godina), dolazi i do
značajnih promjena u Ibsenovom ličnom životu. Poput
Bjernisona, koji je dobio neku vrstu pjesničke penzije, i Ibsen
je 1B62. zatražio od države materijalnu pomoć, ali je odbijen.
Odmah zatim, uslijedila je materijalna propast i bankrotstvo
pozorišta u Kristi-janiji, i on se odjednom našao na ivici bijede
i siromaštva. Razočaran i ogorčen, pomišlja čak i na
saimoubistvo. Krajem 1863. ijpak uspijeva da dobije od države
malu stipendiju koja mu omogućava odlazak u inostranstvo.
Napušta Norvešku, kratko vrijeme boravi u Kopenhagenu, a
zatim preko Berlina i Beča odlazi u Rim (1864), docnije
prelazi u Njemačku, prvo u Dreaden (1868), pa u Minhen
(1874), da bi se tek 1891. definitivno vratio u Norvešku.
Tokom gotovo tridesetgodišnjeg boravka izvan rodne
zemlje, živeći u tuđini, »u gordoj samoći«, Ibsen piše svoja
najznačajnija dramska djela, koja mu uskoro donose svjetsku
slavu i priznanje. U Italiji nastaju njegove velike
ranosimbolične drame Brand (1865) i Per Gint (1867), a u
Njemačkoj dovršava dvodijelniu istorijsku tragediju Cesar i
Galilejac (1871—1873). Sa komedijom Savez omladine
(1869), Ibsen se ponovno vraća savreme-nim temama,
naznačenim u Komediji ljubavi, slikajući na satirični način
političku borbu raznih buržoaskih partija u jednom malom
norveškom mjestu. Izlažući podsmijehu razne politikante i
»političike« avantuiriste koji prikrivaju svoju pohlepu i
koristoljublje licemjernim parolama 0 slobodi, slikajući
samoljubive aristokrate i raz-
333
novrsne »nacionalne« špeloilante i »štrebere«, ova komedija je, (1890), Građevinar Solnes (1892), Mali Ejolf (1894), Jon
prilikom prikazivanja u Kristijaniji, dočekana burnim Gahrijel Borkman (1897) i Kad se mi mrtvi probudimo (1899).
protestima i negodovanjem jednog dijela puiblike, stvarajući Ovaj period, istovremeno, označava apsolutnu dominaciju
Ibsenu nove neprijatelje u domovini, što je svakako i uticalo na Ibsena u evropskom, pa i šire, u svjetskom po-zorištu. On
njegovu odluku da se ne vraća u Norvešku. Komedija Savez postaje jedan od najznačajnijih dramatičara posljednjih
omladine značajna je po tome što Ibsen napušta stih i decenija XIX stoljeća, pisac čije svako novo djelo uzbuđuje i
zajpočinje sa praznom obradom dijaloga i sa »velikim inspiriše njegove savremenike. Ibsenove drame režiraju i
majstorstvom donosi u živom i slo-bodnoim govoru obrte glume najveći umjetnici scene toga doba (Andre Antoan, Oto
svakodnevnog jezika«. Bram, Linje-Po, Maks Rajnhart, Sta-nislavski, Dančenko,
Ihsen postepeno postaje poznat i izvan skandinavskih Gordon Kreg, Ludvig Kroneg, Ele-onora Duže, Agneza Sorma,
zemalja, naročito u Njema5koj, gdje se njegove drame prevode Sandro Mojsi, Josif Kajnc, KaČalov, Višnjevski i drugi).
i prikaizuju (Pretendenti za prijestolje, Brand). Međutim, tek Sa dramoim Kad se mi mrtvi probudimo (1899), završava
sa četiri drame iz takozvanog velikog realističkog perioda Ibsenov književni i dramski rad, a zajedno s njim, moglo bi se
(Stupovi društva, 1877, Lutkina kuća, 1879, Sablasti, 1881, reći, završava i njegov život. Jer, sve ono što se desilo od prvog
Neprijatelj naroda, 1882), u kojima se on javlja kao udarca paralize 1900. godine, koji mu je djelimično
besko^rnipromasriii analitičar i kritičar savremenog
građanskog društva, Ibsen postiže svjetsku slavu. Tako se, na onesposobio desnu stranu tijela, pa do smrti (23. V 1906), i nije
primjer. Stupovi društva igraju u Berlinu 1878. goidine na pet više bio istiinski život, već stalno pogoršavanje bolesti, novi
pozornica istovremeno, dok se ostale drame nalaze na udarci paralize, vezivanje za postelju, nepokretnost, gubljenje
retpertoaru najvećih evroipskih i američkih pozorišta toga doba svijesti i teško, sporo, dugotrajno umiranje. Ono što je tih
(London, Pariz, Minhen, Cikago, Moskva, Beograd, Zagreb, godina intenzivno živjelo i plamsalo, bilo je njegovo dramsko
itd.). Ibsen, s jedne strane, u krugovima naprednih djelo.
intelektualaca, naročito onih koji su bili vezani za naturalistički
pokret (Zola, Antoan, Bram), stiče sve veću popularnost i
uvažavanje, a, s druge, jedan dio filistarske građanske javnosti
neprestano diže glasove protesta i gnjeva, aptojžujući ga za
»nemoral« i »moralnu prljavštinu«. Preds'tave njegovih
najnovijih drama, naročito Lutkine kuće i Sablasti, izazivaju,
svuda gdje se prikazu,ju, žučne proteste javnosti, ogorčene
polemike, pa čak i policijske zabrane.
iSa Divljom patkom (1884), Ibsen postepeno napušta,
kaiko je to napisao Bernard Šo, »vulgarne ideale« i dru-
štvenoHsocijalnu problematiku, napušta kritiku konven-
cionaMog građanskog morala i zajpočinje istraživanje čovjeka
kao »duhovnog bića«, unoseći u svoje drame sve više
simbolističkih elemenata. U toku posljednjih trinaest godina,
sve do bolesti, on piše sljedeće drame: Ros-mersholm (1886),
Gospođa s mora (1888), Heda Gabler
334
335
 BIBIJIOGRAfUA
D' Amico, Silvio: Povijest dramskog teatra, Zagreb, 1972,
str. 332—341.
Džonston, Brajam: Truplo i teret (Hegelijaaoska prošlost
u IbSenovom naturaliisti&kom. ciklusu), PoKorište, 1978, 3—
4.
Finci, Eli: Jon Gabrijel Borkman, »Više i manje od
života«. I, Beograd, 1955, str. 162—^168.
iFergason, Frenisiis: Suština požarišta, Beograd, 1970, str.
197—215.
Gligorić, Velibor: Henrik Ihsen, »Pozorišne kritike«,
Beograd, 1953, str. 109—128.
Gvozd]ev, A. A.: Zapadnoevropsko pozorište, Sarajevo,
1953, str. 109—1.28.
Hristić, Jovan: Ihsenova dijalektika, Pozorište, 1978, 3—-
4.
Jovanović, Slobodan: Ihsenov »Narodni neprijatelj«
'^predgovor uz knjigu Narodni neprijatelj), Beograd, 1974, 5
—16.
Kohan, P. S.: Istorija zapadnoevropske književnosti, III,
Sarajevo, 1958, str. 54—106.
Kroče, Benedeto: Ihsen, »Književna kritika kao filo-
zofija«, Beograd, 1969, str. 316—330.
Kostić, Predrag: Rani i realistički konnadi Henrika
Ihsena, Pozorište, 1974, 1—2, str. 47—74.
336
22 —
Drame
Kaufmann, F. W.: Ihsenova koncepcija istine, Pozorište,
1978, 3—4.
Koht, Halvdan: Sekspir i Ihsen, Pozorište, 1978, 3—4.
Lukač, Đerđ: Istorija razvoja moderne drame, Beograd,
1978.
Le Roux Monique: Opis jedne scenografije za »Divlju
patku«, Pozorište, 1978, 3—4.
Mehring, Franz: Prilozi istoriji književnosti, II, Beograd,
1955, str. 185—217.
Matković, Marjan: Henrik Ihsen (pogovor knjizi »Stupovi
društva« i »Nora«), Zagreb, 1947, str. 413—433.
Martinović Juraj: »Kralj Betajnove« — ili Shake-
speare, Ihsen, Krleža i Cankar, Pozorište, 1978, 3—4.
Plehainov, G. V.: Umetnost i književnost, II, Beograd,
1966, 341—393.
iSajko, Rosanda: Henrik Ihsen in prve drame Ivana
Cankar a, Ljubljana, 1966.
Sinding, Terje: Sta činiti s Ihsenom? Pozorište, 1978, 3—
4.
Šnajder, Slobodan: Mreža i štap (Uz Ibsenova »iPeer
Gyinta«), Prolog, IX, 1977, 33—34, 113—115.
So, Bernard: Tehničke novine u Ihsenovim dramama,
»Drama«, Beograd, 1975, str. 68—75.
Tennant, P. F.: Ihsen — čarohnjak pozornice, Pozorište,
1978, 3—4.
337
IBSlJNOVE DRAME NA SCENAMA JUGOSLOVENŽKIH
POZORISTA
Kronologija izvođenja
(1878—1918)
1878. STUBOVI DRUŠTVA — Narodno pozorište, Beograd,
preveo Aleksandar Jovičić (po njemačkoj verziji V.
Langa), reditelj Miloš Cvetić (21. V). Iste godine
održana je i svjetska premijera ove drame.
1888.LUTKINA KUCA — Hrvatsko narodno kazalište,
Zagreb, preveo Nikola Kokotović, u glavnim ulogama:
Josip Anić (Helmer), Sofija Borštnik (Nora), Ignjat
Borštnik (Rank), Nina Vavra (Kristina), Nikola Milan
(Krogstad) (19. IV).
1889.LUTKINA KUCA — Narodno pozorište, Beograd,
preveo Milan Sević, reditelj Miloš Cvetić (28. I).
1891.STUBOVI DRUŠTVA — Hrvatsko narodno kazalište,
Zagreb, preveo Slavoj Marik, u glavnim ulogama:
Adam Mandrović (Bernik), Sofija Borštnik (Betika),
Milica Mihačić (Bernikova), Marija Ru-žička Stroci
(Heselova), Dragutin Frajderajh (Hil-mer), i dr. (28.
XI).
1892.LUTKINA KUCA — Slovensko narodno gledališče,
Ljubljana, preveo F. Gestrina, reditelj Ignjat Borštnik
(27. III).
1894.LUTKINA KUCA — Srpsko narodno pozorište. Novi
Sad, preveo Milan Sević, na gostovanju u Srem-skim
Karlovcima (31. III).
1895.LUTKINA KUCA — Srpsko narodno pozorište, Novi
Sad, na gostovanju u Kiikindi (21. II).
338
1896.LUTKINA KUCA — Srpsko narodno pozorište, Novi
Sad (1. II). NARODNI NEPRIJATELJ — Hrvatsko
narodno kazalište, Zagreb, preveo Janko Ibler, u
naslovnoj ulozi Andrija Fijan (25. II). SABLASTI —
Hrvatsko narodno kazalište Zagreb, preveo Milan
Begović, u glavnim ulogama: Tonka Savić (Helena
Alving), Ignjat Borštnik (Osvald), Dragutin Frajdenrajih
(Manderes), Gavro Savić (Engstrand), Sofija Borštnik
(Regina) (1. X).
1897.JON GABRIJEL BORKMAN — Hrvatsko narodno
kazalište, Zagreb, preveo Nikola Andrić, u glavnim
ulogama: Andrija Fijan (Borkman), Sofija Borštnik
(Gunhilda), Marija Ružička Stroci (Ela) i dr. (5. VI).
STUBOVI DRUŠTVA — Hrvatsko narodno kazalište,
Zagreb (9. XI).
1899. SABLASTI — Slovensko narodno gledališče, Ljubljana,
preveo F. Goestel, režija R. Inemann (7. XI).
LUTKINA KUCA — Hrvatsko narodno kazalište,
Zagreb, preveo Nikola Kokotović (8. I).
1902.POHOD NA SEVER — Narodno pozorište, Beograd,
preveo Pavle Mijatović, reditelj Milorad Gav-rilović
(21. IX). JON GABRIJEL BORKMAN — Narodno
pozorište, Beograd, preveo Doka Nikolić ,(23. XI).
1903.POHOD NA SJEVER (Junaci na Helgelandu) —
Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, prevela Nina
Vavra, reditelj Andrija Fijan (8. III). POHOD NA
SEVER — Srpsko narodno pozorište, Novi Sad, preveo
Pavle Mijatović. na gostovanju u Beloj Crkvi (13. V),
Vršcu (3. VI) i Rumi (10. VHI).
1904.POHOD NA SEVER — Srpsko narodno pozorište. Novi
Sad, na gostovanju u Sremskoj Mitrovici (26. II) i
Somboru (13. XII). DIVLJA PATKA — Hrvatsko
narodno kazalište, Zagreb, prevela Nina Vavra, reditelj
Andrija Fijan, u glavnim ulogama: Gavro Savić (Verle),
Ignjat Borštnik (Gregers), Dragutin Frajdenrajh (Ekdal),
Andrija Fijan (Jalmar), Ema Souvan (Hedviga) i dr. (14.
V). SABLASTI — Na-
32*
339
 rodno pozor^te, Beograd, preveo Pavle Mijatović,
reditelj Milorad Gavrilović (15. V).
1905. POHOD NA SEVER — Srpsko narodno pozorište,
Novi Sad (13. IV).
1906. NARODNI NEPRIJATELJ — Slovensko narodno
gledališče, Ljiibljana, preveo F. Goestl, reditelj F. Lier
(30. I). HEDA GABLER — Hrvatsko narodno
ikazalište, Zagreb, prevela Nina Vavra, reditelj Andrija
Fijan, u glavnim ulogama: Josip Anić (Te-sman), Ema
Boić (Heda), Andrija Fijan (Levborg), Ignjat Borštnik
(Brak) i dr. (19. V). GOSiPOĐA S MORA — Narodno
pozorište Beograd, preveo iStevan Pređić, reditelj Sava
Todorović (13. VI). GOSPOĐA S MORA — Srpsko
narodno pozorište. Novi Sad, na gostovanju u Kikindi
(28. X). NARODNI NEPRIJATELJ — Srpsko narodno
1&07. pozorište, Novi Sad, na gostovanju u Vršcu (2.
1), Pančevu (6. III), Zemunu (1. V) i u Novom
Sadu (27. XI). NARODNI NEPRIJATELJ — Hrvatsko
narodno kazalište, Osijek (10. X). NARODNI NE-
PRIJATELJ — Narodno pozorište. Beograd, preveo
Stevan Predić (10. XI). LUTKINA KUCA — Slovensko
narodno gledališče, Ljuibljana, preveo F. Ge-strin,
reditelj Leon Dragutinović (7. XII). SABLASTI —
Pozorišno društvo Dragoš — Sarajevo, na gostovanju u
Banjaluci i Sarajevu, reditelj Bogo-Ijub Rucović.
SABLASTI — Putujuća družina Lju-bomira Micića, na
gostovanju u Mostaru, reditelj Bosoboj Rucović.
1908. SABLASTI — Narodno kazalište, Osijek (16. I).
GOSPOĐA S MORA — Hrvatlsko narodno kazalište Zagreb,
preveo Nikola Kokotović, reditelj Josip Bach, u glavnim
ulogama: Borivoj Rašković (Van-gle), Marija Ružička Stroci
(Elida), Ignjat Borštnik (Stranac) i dr. (19. III). 1909.
LUTKINA KUCA — Slovensko narodno gledališče Trst,
preveo F. Gestrin, reditelj A. Danilova (12. XII).
340
1910.SABLASTI — Hrvateko narodno kazalište, Zagreb,
gostovanje Wande Siemaszowske kao Helene Al-ving.
LUTKINA KUCA — Hrvatsko narodno kazalište,
Zagreb, gostovanje Wande Siemaszowske i Irene Solske
kao Nore. ROSMERSHOLM — Hrvatsko narodno
kazalište, Zagreb, preveo Josip Pecka, reditelj Josip
Bach, u glavnim ulogama: Andrija Fijan (Rosmer), Nina
Vavra (Rebeka), Ignjat Borštnik (Krol), Dragutin
Frajdenrajh (Brendel), Josip Papić (MortenBgard),
Paula Gitoić (Helset) (19. III). STUBOVI DRUŠTVA
— Slovensko narodno gledališče, Ljubljana, preveo F.
Goestel, reditelj Hinko Nučić (6. XII). LUTKINA
KUCA — Narodno kazalište, Osijek (6. XII).
1911.MALI EJOLF — Hrvatsko narodno kazalište, Za-igreb,
preveo Nikola Polovina, reditelj Josip Bach, u glavnim
ulogama: Borivoj Rašković (Alfred), Marija Ružička
Stroci (Rita), Zlata Markovac (Asta), Milivoj Bartoarić
(Borgheim), Paula Grabić (Stako-rovica) i dr. (22. III).
1912.SAVEZ OMLADINE — Slovensko narodno gledališče,
Ljubljana, preveo F. Govekar, reditelj Hinko Nučić (10.
II). KAD SE MI MRTVI PROBUDIMO — Hrvatsko
narodno kazalište, Zagreb, preveo Ivo Vojnović, reditelj
Josip Bach, u glavnim ulogama: Ignjat Borštnik
(Rubek), Milica Mihačić (Maja), Josip Papić (Ulfheim),
Marija Ružička Stroci (Jedna gospođa) i dr. (21. III).
SABLASTI — Hrvatsko na-rodlio pokrajinsko kazalište
na gostovanju u Sarajevu, preveo Milan Begović, u
glavnim ulogama: Marija Ružička Stroci (Helena
Alving), Ivo Raić Lonjski (Osvald), i dr. (26. X).
1913. GRADITELJ SOLNES — Hrvatsko narodno kaza
lište, Zagreb, preveo Milan Ogrizović, u glavnim
ulogama: Ignjat Borštnik (Solnes), Marija Ružičika
Stroci (Alina), Zlata Markovac (Hilda) i dr. (28. IV).
1915. HEDA GABLER — Hrvatsko narodno kazalište,
Zagreb, reditelj Emil Nadvornik (10. XII).
341
 1917.GRADITELJ SOLNES — Hrvatsko narodno kazalište,
Osijek (6. III). ZA PRIJESTOLJE — Hrvatsko narodno SADRŽAJ
kazalište, Zagreb, preveo Milan Bog-danović, reditelj
Josip Bach, u glavnim ulogama: Josip Papić (Hankon),
Paula Grbić (Inge), Hinko Nučić (Jari), Marija Ružička
Stroci /Ragnhilda), Zlata Markovac (Sigfrid), Ignjat
Boretnik (Ivar), Dragutin Frajdenrajh (Nikolas) i dr. (20.
III).
1918.DIVLJA PATKA — Hrvatsko narodno kazalište,
Zagreb, reditelj Branko Gavella (8. III).
Ograničena na period od 1878. do 1918. godine, ova
hronologija ima namjeru da pokaže interes našeg teatra za Lutkina kuća (Josip Lešić).............................................. 7
Ibsenove drame za vrijeme njegovog života i neposredno LUTKTNA KUCA......................................................... 27
poslije njegove smrti. Potpuna hronologija zahtijevala bi i dalja
istraživanja i znatno veći prostor. Sablasti (Josip Lešić)....................................................... 113
SABLASTI..................................................................... 131
Divlja patka (Josip Lešić) ............................................. 205
DIVLJA PATKA............................................................ 227
Bilješka o piscu (J. L.).................................................... 331
Bibliografija (J. L.)........................................................ 336
Ibsenove drame na scenama jugoslovenski pozorišta 338

&n
 Henrik Ibzen
DRAME
(Lutkina kuća, Sablasti, Divlja patka)

i
Izdavač
IRO »Veselin Masleša«, OO'UR Izdavačka djelatnost,
Sarajevo
Recenzent
Josiip Lešić
Za izdavača
Boro Vidović
Tehniički urednik Ahmed
Muhamedagić, graf. ing.

Korektor Kira
Mertkulov

Štampa: NISRO »Oslobođenje«, Sarajevo

Za šta:mpariju Pero
Skert, graf. ing.

Tiraž: 5.000 primjeraka