DeO GOVORA ODRŽAN PRILIKOM OTKRIVANJA SPOMENIKA A. S.
PUŠKINU U MOSKVI, NA SVEČANOJ SEDNICI DRUŠTVA
PRIJATELJA RUSKE KNJIŽEVNOSTI - 8. JUNA, 1880 GODINE
„Puškin je isključiva, a možda i jedinstvena manifestacija ruskog duha“
- rekao je Gogolj. Ja ću sa svoje strane dodati još: i proročanska. Zaista, u njegovoj pojavi ima nečeg neosporno proročanskog za sve nas Ruse. Puškin dolazi baš u samom početku našega pravilnog samosaznanja, koje tek što se pojavilo i začelo u našem društvu čitav jedan vek posle Petrovskih reformi, i njegov dolazak snažno pomaže osvetljavanju našeg tamnoga puta jednom novom svetlošću, koja daje nove smernice. U tom pogledu Puškin je proročanstvo i putokaz. Ja delim delatnost našega velikog pesnika na tri periode. Ne govorim sada kao književni kritičar: dotičući se Puškinovog stvaralačkog rada ja hoću da protumačim moju misao o njegovom proročanskom značaju za nas i da objasnim kako ja shvatam tu reč.
Napomenuću, uzgred, da po mom mišljenju ipak nema čvrstih granica
izmedu pojedinih perioda Puškinove delatnosti. Tako, na primer, ja mislim da početak „Onjegina” spada u prvu periodu pesnikovog rada, a da je Onjegin završen u drugoj periodi, pošto je Puškin već našao svoje ideale u svojoj zemlji, pošto ih je potpuno shvatio i zavoeo svojom vidovitom dušom, koja je umela da voli. Često kažu da je Puškin u prvoj periodi svoga rada podražavao evropske pesnike -Parnia, Andrea Šenie i druge, a naročito Bajrona. Nema sumnje, evropski pesnici uticali su znatno na razvitak njegovoga genija, i taj uticaj je delovao kroz čitav njegov život. Pa ipak, čak ni najranije Puškinove poeme nisu bile samo podražavanje, u njima se već izražavala vanredna samostalnost njegova genija. U podražavanjima se nigde ne može naći toliko samostalnosti patnje i toliko dubine samosvesti, koliko ih je Puškin dao, na primer, u „Ciganima” - poemi, koja po mom mišljenju spada čitava još u prvu periodu njegovog stvaralačkog rada. A da već i ne govorim o stvaralačkoj snazi i zamahu, kojih ne bi bilo toliko da je on samo podražavao. U tipu Aleksa, junaka poeme Cigani, nazire se već snažna i duboka, potpuno ruska misao, koja je kasnije izražena u tako harmoničnom savršenstvu u Onjeginu, gde se skoro taj isti Aleksa javlja, ali ne više u fantastičnoj svetlosti, već u opipljivo-realnom i razumljivom obliku. U Aleksu Puškin je našao I genijalno ocrtao nesrećnog skitnicu koji se potuca po svojoj rođenoj zemlji, onoga istorijskog ruskog paćenika koji se po istorijskoj neophodnosti pojavio u našem društvu, odvojenom od naroda. On ga, naravno, nije našao samo kod Bajrona. Taj tip je vjeran i bez pogreške pogođen, on je stalan i trajno ukorijenjen u našoj ruskoj zemlji. Ti ruski beskućnici-skitnice potucaju se još i do danas i njihovo skitanje, izgleda, neće se tako skoro svršiti. Oni, istina, ne idu danas više u ciganske tabore, da u tom divljem i neobičnom ambijentu, kod Cigana, traže svoje svjetske ideale i da se u naručju prirode odmaraju od haotičnog i apsurdnog života našega ruskoga - inteligentnoga društva, ali zato udaraju u socijalizam, koga za Alekovo vrijeme još nije bilo, idu sa novom vjerom na drugu njivu i rade još na njoj revnosno, vjerujući - kao i Aleko - da će svojim fantastičnim radom postići svoje smjerove i sreću ne samo za sebe već i za čitavo čovječanstvo. Jer ruskoj skitnici je potrebna sreća čitavoga svijeta, da bi se mogao smiriti: od toga on ne popušta nikako, - razumije se, dok se radi samo po teoriji. To je uvijek onaj isti ruski čovjek, koji se javlja samo u raz¬nim epohama. Taj čovjek, ponavljam, začeo se baš početkom drugog vijeka poslije velike Petrovske reforme, u našem inteligentnom društvu, otrgnutom od naroda, od narodne snage. Aleko, narav¬no, još ne umije da pravilno izrazi svoju tugu: kod njega je sve to još nekako apstraktno, u njemu vidimo samo čežnju za prirodom, žalbu na velikosvjetsko društvo, svjetske težnje, plač za istinom, koju je neko neđe izgubio i koju on nikako ne može da nađe. Ima tu malo Žan-Žaka Rusoa. U čemu se sastoji ta istina, đe bi se i u čemu ona mogla manifestovati i kada je stvarno iz¬gubljena - on, razumije se, ne može ni sam da kaže, ali on pati, pati iskreno. Jasno je, žena, „divlja žena“, kako kaže jedan pjes¬nik, mogla mu je još ponajprije pružiti nadu na spasenje od nje¬gove patnje, i on se sa lakomislenom ali strasnom vjerom hvata za Zemfiru: „Evo, misli, đe je moj spas, evo đe je, možda, moja sreća, ođe u naručju prirode, daleko od svijeta, ođe kod ljudi koji nemaju civilizacije ni zakona!“ I šta se ispostavlja? - kod prvog sukoba sa uslovima te divlje prirode on ne izdržava i prlja krvlju svoje ruke. Nesrećni fantasta ne samo što nije valjao za svesvjetsku harmoniju, već nije bio potreban ni Ciganima i oni ga ćeraju - bez osvete, bez zlobe veličanstveno i prostodušno:
O, ostavi nas, gordi čovječe
Divljaci smo, za zakon mi ne znamo, Mi ne mučimo i ne kažnjavamo.
Sve je to, razumije se, fantastično, ali „gordi čovjek“ je realan i
vješto pogođen. Puškin ga je kod nas prvi pogodio, i to treba pamtiti. Ne, ta genijalna poema nije podražavanje. U njoj se već naslućuje rusko rješenje problema, „prokletoga problema“, u du¬hu narodne vjere i pravde: „Smiri se, gordi čovječe, i prije svega skrši svoju gordost. Smiri se, besposleni čovječe i pregni na posao najprije na svojoj njivi“, to je rješenje po narodnoj pravdi i po narodnom razumu. „Nije istina van tebe, već u tebi samom: nađi sebe u samom sebi, potčini se sam sebi, zagospodari sam sobom - i sagledaćeš istinu. Ta istina nije u stvarima, nije van tebe, nije tamo neđe iza mora, ona je prije svega u tvom sopstvenom radu na samom sebi: pobijediš li sam sebe, smirićeš se - i postaćeš slobodan, kako nikad nijesi mogao ni zamisliti, započećeš veliko djelo i oslobodićeš i druge, poznaćeš sreću, jer će se život tvoj ispuniti i razumjećeš najzad narod svoj i svetu istinu njegovu. Svesvjetske harmonije nema ni kod Cigana ni niđe na drugom mjestu, ako je ti prvi nisi dostojan, ako si zloban i gord i ako zahtijevaš „da ti se život dadne zabadava i ne pomišljajući da za njega treba platiti“. To rješenje problema je u Puškinovoj poemi snažno nagoviješteno. Ono je još jasnije izraženo u Evgeniju Onjeginu, poemi koja nije više fantastična več opipljiva, realna, u kojoj je pravi ruski život utjelovljen sa toliko stvaralačke snage i sa toliko savršenosti, kao nikad prije Puškina, a valjda ni poslije njega. Onjegin dolazi iz Petrograda - obavezno iz Petrograda, to je u poemi bilo nesumnjivo neophodno, i Puškin nije mogao pre¬puštiti tako krupnu realnu crtu u biografiji svoga junaka. U početku poeme on je još napola đilkoš i svjetski čovek, još je i suviše malo živio, da bi mogao biti već razočaran životom. Ali ga već i tada počinje pohađati i uznemiravati
Dosade tajne plemeniti demon.
U zabačenoj provinciji, u srcu svoje domovine, on se, na¬ravno, ne
osjeća kod svoje kuće. On ne zna šta da radi tu, izgleda sam sebi kao gost u svojoj sopstvenoj kući. Kasnije, potucajući se od dosade po svojoj rođenoj zemlji i po inostranstvu, on - kao čovjek neosporno uraan i neosporno iskren - osjeća da je i u tuđini sam sebi tuđ. Istina, i on voli svoj zavičaj, ali nema prema njemu povjerenja. Slušao je on, naravno, i o domaćim idealima, ali im ne vjeruje. On vjeruje samo u potpunu nemogućnost bilo kakvog ra¬da na domaćoj njivi, a na sve koji vjeruju da je takav rad moguć - i kojih je i onda kao i danas bilo malo - on gleda sa tužnim podsmijehom. Lenskog je ubio prosto iz dosade, iz neke neodređene čežnje za nečim, ko zna, možda iz čeznje za svjetskim idealom, -to i suviše liči na nas, to je vjerovatno. Tatjana je sasvim drugačija: to je čvrst tip, koji stoji stabilno na svom podnožju. Ona je dublja od Onjegina, - i naravno - pametnija. Ona već samim svo¬jim plemenitim instinktom predosjeća đe je i u čemu je istina, što se i pokazalo u završetku poeme. Puškin bi, možda, bolje uradio, da je svojoj poemi dao Tatjanino ime, a ne Onjeginovo, jer ona je neosporno glavna junakinja poeme. Ona je tip pozitivan, a ne negativan, tip pozitivne ljepote, ona je apoteoza ruske žene i njoj je pjesnik odredio da iskaže misao poeme u znamenitoj sceni poslednjeg Tatjaninog susreta sa Onjeginom. Moglo bi se čak reći da se u ruskoj umjetničkoj literaturi nije skoro nikada više ponovio toliko lijep pozitivan tip ruske žene - izuzev, možda, lik Lize u Turgenjevljevom Plemićkom gnezdu. Ali Onjegin, vičan da gle¬da sa visine, nije uopšte nikako shvatio Tatjanu, kada ju je prvi put sreo u zabačenoj provinciji, u skromnom liku čiste nevine đevojke, koja je od samog početka osjetila pred njim neku strepnju. On nije bio u stanju da u sirotoj đevojci zapazi njenu završenost i savršenstvo, pa je možda nju zbilja smatrao za „moralni embrion“. Ona - embrion, i to još poslije njenog pisma Onjeginu! Ako je u toj poemi neko embrion, onda je to zacijelo samo on, Onjegin, to je neosporno. Ta on nju uopšte nije ni mogao shvatiti: zar je on poznavao čovječiju dušu? On je apstraktan čovjek, ne¬mirni fantasta kroz čitav svoj život. Nije on nju shvatio ni kasnije, u Petrogradu, u liku otmene dame, kada je, kako kaže u svom pismu Tatjani „razumijevao u duši sva njena savršenstva“. To su, međutim, samo prazne riječi: ona je prošla kroz njegov život - mi¬mo njega, on je nije shvatio ni ocijenio; u tome i jeste tragedija njihovog romana. O, da je nešto onda, na selu, kod prvog susreta s njom, stigao tamo iz Engleske Čajld-Harold ili da se nekako tu obreo sam lord Bajron, pa videći njenu skromnu i ustreptalo-zaplašenu ljepotu, da ga je upozorio na nju, - o! Onjegin bi smjesta bio poražen i zadivljen. Ali, to se nije dogodilo i on, koji je tražio svesvjetsku harmoniju, očitao joj je propovijed i postupio ipak sas¬vim pošteno, pa se onda, sa svojim vaseljenskim bolom i sa rukama okrvavljenim u glupoj srdžbi, puštio u skitnju po domovini, ne zapažajuči je, i klicao kletvu:
Ja pun sam snažnog života i mlad,
A šta da čekam - tugu, čežnju, jad! Tatjana je to shvatila. U besmrtnim strofama svoga romana pjesnik je opisao kako je ona posjetila dom toga čovjeka, za nju još uvijek čudnovata i zagonetna, da ne govorim o umjetničkom savršenstvu, nedostižnoj ljepoti i dubini tih strofa. Vidimo je u njegovom kabinetu kako razgleda njegove knjige, stvari, predmete, kako se stara da iz njih odgonetne njegovu dušu, da riješi svoju zagonetku, pa najzad taj „moralni embrion“ zastaje zamišljeno, sa čudnovatim osmijehom, naslućujuči rješenje zagonetke i njene usne šapuču tiho: