Tri dana vida

Nedavno me posjetila veoma dobra prijateljica koja se upravo bjese vratila iz setnje u sumi, te sam je
upitala sta je vidjela. “Nista posebno” odgovorila je.

Kako je moguce, pitala sam se, setati sat vremena sumom I ne vidjeti nista vrijedno vidjenja?

Oni koji imaju oci malo vide ocigledno. I, koja ne vidim, nadem stotine stvari koje su mi zanimljive samo
kroz dodir. U proljece diram grane drveca nadajuci se da cu napipati pupoljak. Osjetim prefinjenu
simetriju lista svojim prstima. Njezno stavim svoju ruku na mao drvi I osjetim drhtaj ptice koja cvrkuce.

Da sam ja predsjednica sveuculista pokrenula bih obavezni predmet “Kako koristiti svoje oci”.

Studenti bi ucili kako bi mogli dodati uzitka svojim zivotima tako sto bi stvarno vidjeli sta se desava pred
njima.

Pretpostavite imate vid jos tri dana. U sta biste najvise zeljeli gledati?

Ja, naravno, bih najvise zeljela gledati u stvari koje su mi postale drage kroz godine tame da mogu
sjecanje na njih ponijeti sa sobom u noc.

Gledala bih ljude cija ljubaznost i njeznost i drugarstvo su ucinili moj zivot vrijednim zivljenja.

Prvo bih dugo gledala lice moje uciteljice, gospodice Ann Sullivan Macy, koja mi je dosla kada sam bila
dijete i otvorila mi spoljasnji svijet, ne bih joj gledala lice, da ga se mogu sjecati nego i da ga mogu
proucavati I u njemu naci zivi dokaz suosjecajne njeznosti i strpljenja kojima je ostavrila teski zadatak
mojega obrazvanja. Voljela bih u njenim ocima tu vidjeti snagu licnosti koja joj je omogucila da ostane
jaka uprkos nevoljama, i tu saosjecajnost prema svom covjecanstvu koju mi je tako cesto pokazivala.