Samuel P.

Huntington

Sukob civilizacija
1993. godina
Samuel P. Huntington Sukob civilizacija
Ovdje možete pročitati hrvatski prijevod izvorne
analize Samuela P. Huntingtona «Sukob civilizacija», napisane
1993. godine, čiji je veliki odjek njezinog autora potakao na
pisanje (u Hrvatskoj poznatije) knjige «Sukob civilizacija i
preustroj svjetskog poretka».

Poglavlja:

1. Nastupajući obrazac sukoba

2. Priroda civilizacija
3. Zašto će se civilizacije sukobiti
4. Rasjedne granice između civilizacija
5. Okupljanje civilizacija: sindrom bratske zemlje
6. Zapad protiv svih
7. Rastrgane zemlje
8. Konfucijansko-islamska veza
9. Posljedice za Zapad

Dodaci:

Huntingtonov odgovor kritičarima (engleski)

Civilizacije svijeta po Huntingtonu

1. Nastupajući obrazac sukoba

Svjetska politika ulazi u novu fazu, a intelektualci nisu
oklijevali namnožiti vizije onoga što će se dogoditi – kraj
povijesti, povratak tradicionalnim suparništvima između
nacija-država i pad nacija-država pod suprostavljenim silama
plemenstva i globalizma, među ostalima. Svaka od ovih vizija
hvata aspekte stvarnosti koja dolazi. Ipak, sve one previđaju
ključni, zaista, središnji aspekt onoga što će globalna politika
postati u nadolazećim godinama.

Moja postavka je da temeljni uzrok sukoba u ovom novom

svijetu neće biti ni prevladavajuće ideološki ni prevladavajuće
ekonomski. Velike podjele među ljudskom vrstom i
prevladavajući izvor sukoba biti će kulturni. Nacije-države
ostati će najmoćniji igrači u svjetskim zbivanjima, ali glavni
sukobi globalne politike pojavit će se između nacija i grupa
različitih civilizacija. Sukob civilizacija će dominirati globalnom
politikom. Nestabilna razgraničenja među civilizacijama
postati će bojišnice budućnosti.

Sukob između civilizacija biti će zadnja faza u evoluciji sukoba

u modernom svijetu. Kroz stoljeće i pol nakon što se sa
Westphalskim Mirom pojavio moderan međunarodni sustav,
sukobi zapadnog svijeta vodili su se uglavnom između
prinčeva – careva, apsolutnih monarha i konstitutivnih
monarha koji su pokušavali proširiti svoje birokracije, svoje
vojske, svoju trgovačku ekonomsku snagu i, najvažnije,
teritorij kojim su vladali. U procesu su stvorili nacije-države, a
počevši sa Francuskom Revolucijom, glavne crte sukoba bile
su između nacija, prije nego između prinčeva. U 1793., kako
je R. R. Palmer rekao, “Ratovi kraljeva bijahu gotovi; ratovi
nacija bijahu počeli.” Ovaj uzorak iz devetnaestog stoljeća
trajao je do kraja Prvog Svjetskog Rata. Tada, kao rezultat
Ruske Revolucije i reakcije na nju, sukob nacija ustupa mjesto
sukobu ideologija, prvo između komunizma, fašizma-nacizma
i liberalne demokracije, a nakon toga između komunizma i
liberalne demokracije. Tijekom Hladnog Rata, ovaj potonji
sukob postao je utjelovljen u borbi dviju supersila, od kojih ni
jedna nije bila nacija-država u klasičnom europskom smislu i
od kojih je svaka definirala svoj identitet u pojmovima svoje
ideologije.

Ovi sukobi između prinčeva, nacija-država i ideologija, bili su

u prvom redu sukobi unutar Zapadne civilizacije, “Građanski
ratovi Zapada,” kako ih je William Lind nazvao. To je bilo
točno, kako za Hladni Rat tako i za svjetske ratove te za ranije
ratove sedamnaestog, osamnaestog i devetnaestog stoljeća.
S krajem Hladnog Rata, međunarodna politika izlazi iz svoje
zapadne faze, a njezino središte postaje interakcija između
Zapada i ne-zapadnih civilizacija i među ne-zapadnim
civilizacijama. U politici civilizacija, narodi i vlade ne-zapadnih
civilizacija prestaju biti objekti povijesti kao mete zapadnog
kolonijalizma te se pridružuju Zapadu kao njezini pokretači i
oblikovatelji.

2. Priroda civilizacija
Tijekom Hladnog rata svijet je bio podijeljen na Prvi, Drugi i
Treći svijet. Te podjele više nisu bitne. Sada je mnogo
smislenije zemlje razvrstati ne prema njihovim ekonomskim
sustavima ili razini ekonomskog razvoja, već radije u
pojmovima njihove kulture i civilizacije.

Na što mislimo kada govorimo o civilizaciji? Civilizacija je

kulturni entitet. Sela, regije, etničke grupe, narodi, religijske
grupe, svi oni imaju posebne kulture na različitim razinama
kulturne raznolikosti. Kultura sela u južnoj Italiji je možda
drugačija od sela u sjevernoj Italiji, ali oba sela će dijeliti istu
zajedničku talijansku kulturu, koja ih razlikuje od njemačkih
sela. Isto tako, europske zajednice dijelit ce zajedničke
kulturne značajke koje ih razlikuju od arapskih ili kineskih
zajednica. Međutim, Arapi, Kinezi i Zapadnjaci nisu dio ni
jednog šireg kulturnog entiteta. Oni ustanovljuju civilizacije.
Civilizacija je dakle najviše kulturno svrstavanje ljudi i najšira
razina kulturnog identiteta koje ljudi imaju, izuzevši ono što ih
razlikuje od drugih živih vrsta. Ona je određena objektivnim
zajedničkim elementima, kao što su jezik, povijest, religija,
običaji, institucije, ali i subjektivnom samo-identifikacijom
ljudi. Ljudi imaju razine identiteta: stanovnik Rima može sam
sebe definirati, u različitim stupnjevima intenziteta, kao
Rimljanina, Talijana, katolika, kršćanina, Europljanina,
Zapadnjaka. Civilizacija kojoj pripada je našira razina
identificiranja sa kojom se on intenzivno identificira. Ljudi
mogu, a to i čine, redefinirati svoje identitete i, kao rezultat,
sastav i granice civilizacija se mijenjaju.

Civilizacija može uključivati velik broj ljudi, kao što je to slučaj

sa Kinom (“civilizacija koja se pretvara da je država,” kako je
to rekao Lucian Pye), ili vrlo mali broj ljudi, kao Anglofoni
Karibi. Civilizacija može uključivati nekoliko nacija-država, kao
što je slučaj sa Zapadnom, Latinoameričkom i Arapskom
civilizacijom, ili samo jedan, što je slučaj sa Japanskom
civilizacijom. Civilizacije se očito miješaju i preklapaju, te
mogu uključivati i podcivilizacije. Zapadna civilizacija ima
dvije glavne varijante, europsku i sjevernoameričku, a islam
ima svoje arapske, turske i malajske poddjelove. Bez obzira
na to, civilizacije su entiteti sa vlastitim značajem, a iako su
crte koje ih razdvajaju rijetko oštre, one su stvarne.
Civilizacije su dinamične; one se dižu i padaju; one se dijele i
spajaju. A kao što svaki student povijesti zna, civilizacije i
nestaju te bivaju pokapane u pijesku vremena.
Zapadnjaci običavaju misliti kako su nacije-države najvažniji
igrači u globalnim poslovima. Međutim, one su to bile samo
nekoliko stoljeća. Širi dosezi ljudske povijesti bile su povijesti
civilizacija. U svojoj Studiji Povijesti, Arnold Toynbee je
identificirao 21 veliku civilizaciju; samo šest od njih postoji u
suvremenom svijetu.

3. Zašto će se civilizacije sukobiti

Civilizacijska će pripadnost u budućnosti bivati sve važnija, a
svijet će u velikoj mjeri biti oblikovan međudjelovanjem
sedam ili osam velikih civilizacija. Te civilizacije uključuju
Zapadnu, Konfucijansku, Japansku, Islamsku, Hinduističku,
Slavensko-Pravoslavnu, Latinoameričku i vjerojatno Afričku
civilizaciju. Najvažniji sukobi budućnosti pojavit će se duž
nestabilnih granica koje ove civilizacije razdvajaju jednu od
druge.

Zašto će ovo biti slučaj?

Prvo, razlike među civilizacijama nisu samo stvarne; one su

osnovne. Civilizacije se jedna od druge razlikuju poviješću,
jezikom, kulturom, tradicijom i najvažnije, religijom. Ljudi
različitih civilizacija imaju drugačije poglede na odnose
između Boga i čovjeka, pojedinca i grupe, građanina i države,
roditelja i djeteta, muža i žene, kao i različite poglede na
relativnu važnost prava i odgovornosti, slobode i autoriteta,
jednakosti i hijerarhije. Ove razlike rezultat su stoljeća. One
neće brzo nestati. One su daleko temeljnije nego razlike
između političkih ideologija i političkih režima. Razlike ne
znače nužno i sukob, a sukob ne znači, nužno, nasilje. Ipak,
kroz stoljeća, razlike između civilizacija prouzrokovale su
najduže i najnasilnije sukobe.

Drugo, svijet postaje sve manje mjesto. Interakcije između

ljudi različitih civilizacija su u porastu; ove interakcije u
porastu jačaju civilizacijsku svijest i svijesnost o razlikama
između različitih civilizacija te o istovjetnostima unutar jedne
civilizacije. Sjevernoafričko doseljavanje u Francusku stvara
otpor među Francuzima i, istovremeno, prihvatljivost
doseljavanja “dobrih” europskih katoličkih Poljaka. Amerikanci
tako negativnije reagiraju na Japanska ulaganja nego na
velika ulaganja iz Kanade i europskih zemalja. Slično tome,
kako je Donald Horowitz istaknuo, “Ibo može biti … Owerri Ibo
ili Onitsha Ibo u Istočnoj pokrajini Nigerije. U Lagosu (glavni
grad Nigerije, op. p.), on je jednostavno Ibo. U Londonu, on je
Nigerijac. U New Yorku, on je Afrikanac.” Interakcije između
ljudi različitih civilizacija poboljšavaju civilizacijsku svjest ljudi,
koja, zauzvrat, okrepljuje razlike i neprijateljstva što se
protežu, ili se drži da se protežu, duboko natrag u povijest.

Treće, u čitavom svijetu procesi ekonomskih modernizacija i

socijalnih promjena odvajaju ljude od starih lokalnih
identiteta. U većini svijeta religija se pokrenula popuniti ovu
prazninu, često u obliku pokreta koji su označeni kao
“fundamentalistički”. Takvi se pokreti mogu naći u Zapadnom
Kršćanstvu, Judaizmu, Budizmu i Hinduizmu, kao i u Islamu. U
većini zemalja i većini religija ljudi koji su aktivni u
fundamentalističkim pokretima su mladi, visoko obrazovani,
stručnjaci iz srednje klase, profesionalci i poslovni ljudi.
“Posvjetovljenje svijeta”, kako je George Weigel primjetio, “je
jedna od prevladavajućih društvenih činjenica u životu kasnog
dvadesetog stoljeća.” Oživljavanje religije, “la revanche de
Dieu,” kako je to označio Gilles Kepel, pruža osnovu za
identitet i predanost koja nadmašuje nacionalne granice i
ujedinjava civilizacije.

Četvrto, rast civilizacijske svijesti pojačan je dvostrukom

ulogom Zapada. Na jednoj strani, Zapad je na vrhuncu moći.
Međutim istovremeno, a možda i kao posljedica toga, među
ne-zapadnim civilizacijama pojavljuje se fenomen povratka
korijenima. Sve se više može čuti spominjanje trendova
okretanja prema unutra i “Azijanizacije” u Japanu, kraja
Nehruova naslijeđa i “Hinduizacije” Indije, sloma Zapadnih
ideja socijalizma i nacionalizma i stoga “re-Islamizacije”
Srednjeg Istoka, a sada i rasprava o pozapađivanju protiv
Rusijanizacije u zemlji Borisa Jeljcina. Zapad se na vrhu svoje
moći suočava sa ne-Zapadom koji sve više ima želju, volju i
sredstva da oblikuje svijet na ne-Zapadne načine.

U prošlosti su elite ne-Zapadnih društava obično činili ljudi

koji su bili najpovezaniji sa Zapadom, koji su bili školovani na
Oxford-u, Sorbonne-i ili Sandhurst-u, i koji su upili zapadne
stavove i vrijednosti. Istovremeno, stanovništvo u ne-
Zapadnim zemljama je često ostajalo duboko prožeto
domaćom kulturom. Ali, sada se ovi odnosi obrću.
Odzapađivanje i podomaćivanje elita pojavljuje se u mnogim
ne-zapadnim zemljama, dok u isto vrijeme zapadne, obično
američke, kulture, stilovi i navike postaju sve popularniji
među narodnim masama.

Peto, kulturne osobine i različitosti su manje promjenjive i

dakle manje podložne kompomitiranju i rastakanju od onih
političkih i ekonomskih. U bivšem Sovjetskom Savezu,
komunisti mogu postati demokrati, bogati mogu postati
siromašni i siromašni bogati, ali Rusi ne mogu postati Estonci i
Azeri ne mogu postati Armenci. U klasnim i ideološkom
sukobima ključno je pitanje bilo “Na kojoj si strani?”, a ljudi su
mogli birati i mijenjati strane, te su to i činili. U sukobu
između civilizacija, pitanje je “Tko si?” To je datost koja se ne
može promijeniti. A kao što znamo, od Bosne do Kavkaza do
Sudana, pogrešan odgovor na to pitanje može značiti metak u
glavu. Čak i više od etničke pripadnosti, religija pravi oštru i
ekskluzivnu razliku izmežu ljudi. Neka osoba može biti polu-
Francuz i polu-Arapin te čak istovremeno biti stanovnik dviju
zemalja. Biti polu-katolik i polu-musliman je puno teže.

Konačno, ekonomski regionalizam je u porastu. Razmjeri

međuregionalnog dijela ukupne trgovine između 1980. i 1989.
porasli su sa 51 posto na 59 posto u Europi, 33 posto na 37
posto u Sjevernoj Americi. Izgledno je da će u budućnosti
važnost regionalnih ekonomskih blokova nastaviti rasti. Sa
jedne strane, uspješni ekonomski regionalizam će pojačati
civilizacijsku svjesnost. Sa druge strane, ekonomski
regionalizam može uspjeti samo kada je ukorijenjen u
zajedničkoj civilizaciji. Europska Unija počiva na zajedničkom
temelju europske kulture i zapadnog kršćanstva. Uspjeh
Svjevernoameričke Zone Slobodne Trgovine ovisi o
usklađivanju koje je trenutno u tijeku u kulturama Meksika,
Kanade i Amerike. Japan, kao kontrast tome, susreće teškoće
u stvaranju usporedivog ekonomskog entiteta u Istočnoj Aziji,
iz razloga što je Japan jedinstveno društvo i civilizacija. Koliko
bi god snažne trgovačke i ulagačke sa ostalim Istočno
Azijskim zemljama Japan razvio, njegove kuturne razlike sa
tim zemljama koče, a možda i sprječavaju, njegovo
promicanje regionalne ekonomske integracije nalik na one u
Europi i Sjevernoj Americi.

S druge strane, zajednička kultura očito olakšava brzo širenje

ekonomskih odnosa između Narodne Republike Kine i Hong
Konga, Tajvana, Singapura i prekomorskih kineskih zajednica
u drugim azijskim zemljama. Sa krajem Hladnog Rata,
kulturne istovjetnosti sve više nadvladavaju ideološke razlike
te se kontinentalna Kina i Tajvan približavaju jedno drugome.
Ako su kulturne istovjetnosti nužan uvjet za ekonomsku
integraciju, glavni istočnoazijski ekonomski blok budućnosti
će za središte imati Kinu. Zapravo, ovaj blok polako već dolazi
u postojanje. Kako je Murray Weidenbaum primjetio,

“Unatoč trenutnoj Japanskoj dominaciji u regiji, azijska

ekonomija temeljena na Kini brzo izranja kao novo središte
industrije, trgovine i financija. Ovo strateško područje
sadrži značajne tehnološke i proizvodne mogućnosti
(Tajvan), izvanredne poduzetničke, marketinške i uslužne
sposobnosti (Hong Kong), dobru komunikacijsku mrežu
(Singapur), ogroman bazen financijskog kapitala (svo
troje) te vrlo veliku obdarenost zemljom, resursima i
radnom snagom (kontinentalna Kina)…. Od Guangzhoua
do Singapura, od Kuala Lumpura do Manile, ova utjecajna
mreža–često temeljena na proširenjima tradicionalnih
klanova–biva opisivana kao kralježnica istočnoazijske
ekonomije.” (1)

Kultura i religija također čine temelj Organizacije Ekonomske

Suradnje (Economic Cooperation Organization), koja okuplja
deset ne-arapskih muslimanskih zemalja: Iran, Pakistan,
Tursku, Azerbejdžan, Kazahstan, Kirgizstan, Turkmenistan,
Tadžikistan, Uzbekistan i Afganistan. Jedan pokretač
oživljavanja i proširenja ove organizacije, osnovane 1960. od
strane Turske, Pakistana i Irana, jest shvaćanje vođa ovih
nekoliko država kako nemaju prilike postati prihvatljivi
Europskoj Zajednici. Slično, Caricom, Centralnoameričko
Zajedničko Tržište (Central American Common Market) i
Mercosur počivaju na zajedničkim kulturnim temeljima.
Međutim, pokušaji da se izgradi širi Karipsko-
Centralnoamerički ekonomski entitet koji bi premostio Anglo-
Latinsku podjelu, do danas nisu uspjeli.

Kako će ljudi definirati svoj identitet kroz etničku i religijsku

pripadnost, tako je vjerojatnije da će odnose sa ljudima druge
etničke ili religijske pripadnosti gledati u pojmovima “mi”
protiv “njih”. Kraj ideološki definiranih država u Istočnoj
Europi i bivšem Sovjetskom Savezu dozvoljava tradicionalnim
etničkim identitetima i netrpeljivostima izbiti u prvi plan.
Razlike u kulturi i religiji stvaraju razlike oko političkih pitanja,
a to se proteže od ljudskih prava do doseljavanja, od
razmjene i trgovine do okoliša. Od Bosne do Mindanaa,
zemljopisna bliskost omogućava sve više teritorijalnih
zahtjeva. Najvažnije, pokušaji Zapada u nametanju svojih
vrijednosti demokracije i liberalizma kao univerzalnih
vrijednosti, u održavanju svoje vojne prevlasti i širenju svojih
ekonomskih interesa, dovode do opasnosti da druge
civilizacije odgovore protumjerama. Kako će vlade i grupe
bivati sve manje u stanju dobiti potporu za osnivanje koalicija
na bazi ideologije, tako će sve više pokušavati dobiti potporu
pozivanjem na zajednički religijski i civilizacijski identitet.

Sukob civilizacija se tako pojavljuje na dvije razine. Na mikro-

razini, duž nestabilnih granica između civilizacija susjedne
grupe se trve, često nasilno, za kontrolu teritorija i jedni
drugih. Na makro-razini, države iz različitih civilizacija natječu
se za relativnu vojnu i ekonomsku moć, bore se za kontrolu
međunarodnih institucija i trećih strana te se nadmeću u
promicanju svojih posebnih političkih i religijskih vrijednosti.

(1)
Murray Weidenbaum, Greater China: The Next Economic Superpower?, St. Louis: Washington University

Center for the Study of American Business, Contemporary Issues, Series 57, February 1993, pp. 2-3.

4. Rasjedne granice između civilizacija

Kao žarišta kriza i krvoprolića, nestabilne granice između
civilizacija zamjenjuju političke i ideološke granice Hladnog
rata. Hladni rat počeo je kada je Željezna Zavjesa politički i
ideološki podjelila Europu. Nestankom Željezne Zavjese,
završio je Hladni rat. Ali, kako je nestala ideološka podjela
Europe, tako su se ponovo pojavile kulturne podjele između
zapadnog kršćanstva sa jedne te pravoslavnog kršćanstva i
islama sa druge strane. Kako je to predložio William Wallace,
najznačajnija podjela u Europi bi mogla biti istočna granica
zapadnog kršćanstva u godini 1500. Ova crta ide uz sadašnju
granicu Finske i Rusije te baltičkih država i Rusije, presjeca
Bjelorusiju i Ukrajinu odvajajući većinski katoličku zapadnu
Ukrajinu od pravoslavne istočne Ukrajine, skreće zapadno da
bi odvojila Transilvaniju od ostatka Rumunjske i konačno
prolazi kroz Jugoslaviju, gotovo točno granicama koje sada
odvajaju Hrvatsku i Sloveniju od ostatka Jugoslavije. Naravno,
na Balkanu se ova crta podudara sa povijesnom granicom
Habsburškog i Otomanskog carstva. Narodi sjeverno i
zapadno od ove crte su protestantski ili katolički; oni su dijelili
zajednička iskustva europske povijesti – feudalizam,
Renesansu, Reformaciju, Prosvjetljenje, Francusku Revoluciju,
Industrijsku Revoluciju; oni su općenito ekonomski razvijeniji
od naroda sa istočne strane; oni se mogu nadati sve većoj
uključenosti u zajedničku europsku ekonomiju te učvršćenju
demokratskih političkih sustava. Narodi istočno i južno od ove
crte su pravoslavni ili muslimanski; oni su povijesno pripadali
Otomanskom ili Carističkom carstvu te su bili samo neznatno
dodirnuti oblikujućim događajima u ostatku Europe; oni su
općenito ekonomski manje razvijeni; mnogo je manje
vjerojatno da će razviti stabilne demokratske sustave. Kao
najznačajnija crta podjele u Europi, baršunasta zavjesa
kulture zamijenila je Željeznu Zavjesu ideologije. A kako su
događanja u Jugoslaviji pokazala, to nije samo crta razlika;
povremeno, to je i crta krvavog sukoba.

Sukob duž nestabilnih granica između zapadne i islamske

civilizacije traje vec 1,300 godina. Nakon osnutka islama,
arapska i maurska pomicanja prema zapadu i sjeveru stala su
tek kod Toursa (Francuska, op. p.) u godini 732. Od
jedanaestog do trinaestog stoljeća Križari su, s privremenim
uspjehom, pokušali vratiti kršćanstvo i kršćansku vladavinu u
Svetu Zemlju. Od četrnaestog do sedamnaestog stoljeća,
Turci Osmanlije su preokrenuli ravnotežu snaga, proširili svoj
utjecaj preko Bliskog istoka i Balkana, osvojili Carigrad i
dvaput opsjeli Beč. U devetnaestom i ranom dvadesetom
stoljeću, kako je Osmanlijska snaga okopnila, Britanija,
Francuska i Italija ponovo su uspostavile zapadnu kontrolu
nad većinom Sjeverne Afrike i Srednjeg Istoka.

Nakon Drugog Svjetskog Rata, Zapad se počeo povlačiti;

kolonijalna carstva su nestala; manifestirao se arapski
nacionalizam, a zatim i Islamski fundamentalizam; Zapad je
postao energetski vrlo ovisan o zemljama Perzijskog Zaljeva;
naftom bogate muslimanske zemlje postale su bogate
novcem i, kada su to poželjele, bogate oružjem. Dogodilo se
nekoliko ratova između Arapa i Izraela (stvorenog od strane
Zapada). Francuska je u Alžiru vodila krvavi i nemilosrdni rat,
kroz veći dio 1950-ih; Britanci i Francuzi napali su Egipat u
1958.; slijedeći te događaje, američke snage vratile su se u
Libanon, napale Libiju te se uključile u razne vojne susrete sa
Iranom; Arapski i Islamistički teroristi, podržani od strane
barem triju Bliskoistočnih vlada, upotrijebili su oružje slabih i
minirali Zapadne zrakoplove i instalacije te oteli Zapadne
taoce. Ova vojna između Arapa i Zapada kulminirala je u
1990., kada su Sjedinjene Države poslale veliku vojsku u
Perzijski Zaljev, kako bi neke arapske zemlje obranili od
agresije drugih arapskih zemalja. Kao posljedica, planiranje
NATO-a sve je više usmjereno na moguće prijetnje i
nestabilnosti duž njegove “južne granice.”

Nije vjerojatno da će ovo stoljetno vojno međudjelovanje

Zapada i Islama oslabiti. Naprotiv, ono bi moglo prerasti u
zarazu. Zaljevski Rat je nekim Arapima donio ponos zbog toga
što je Sadam Husein napao Izrael i odupro se Zapadu. Također
je mnogim Arapima donio osjećaj poniženja i ozlojeđenosti
zbog vojne prisutnosti Zapada u Perzijskom Zaljevu, zbog
smlavljujuće vojne premoći Zapada te zbog njihove vlastite
nesposobnosti oblikovanja vlastite sudbine. Mnoge arapske
zemlje, uz one izvoznike nafte, dosižu razine ekonomskog i
društvenog razvoja na kojima autokratski oblici vladanja
postaju neprikladni, a pokušaji uvođenja demokracije jačaju.
Neka su se otvaranja u političkim sustavima Arapa već
pojavila. Ovim otvaranjima najviše su se okoristili Islamistički
pokreti. Ukratko, u arapskom svijetu, Zapadna demokracija
jača protu-Zapadne političke snage. Ovaj bi fenomen mogao
biti prolazan, ali on u svakom slučaju usložnjuje odnose
između Islamskih zemalja i Zapada.

Ti su odnosti također usložnjeni i demografijom. Spektakularni

rast populacije u arapskim zemljama, posebno u Sjevernoj
Africi, doveo je do povećanog doseljavanja u Zapadnu
Europu. Nastojanja Zapadne Europe u smanjivanju
unutrašnjih granica izoštrila su političke osjetljivosti u osnosu
na taj razvoj. U Italiji, Francuskoj i Njemačkoj, rasizam sve
više pokazuje svoje lice, a politička reagiranja i nasilje prema
arapskim i turskim doseljenicima od 1990. postaju sve
rašireniji.

Na obje strane, na međudjelovanje Islama i Zapada gleda se

kao na sukob civilizacija. “Slijedeći sukob” Zapada, primjećuje
M. J. Akbar, indijski musliman, “definitivno će doći iz
muslimanskog svijeta. Potez Islamskih naroda od Magreba do
Pakistana, to je ono područje sa kojeg će započeti borba za
novi svjetski poredak.” Bernard Lewis došao je do sličnog
zaključka:

Suočeni smo sa djelovanjem i raspoloženjem koje daleko

nadilazi razinu pitanja, politika i vlada koje ih izvršavaju. Ovo
je ništa manje nego sukob civilizacija–možda iracionalna, ali
zasigurno povijesna reakcija drevnog protivnika našeg
židovsko-kršćanskog nasljeđa, naše svjetovne sadašnjosti te
svjetskog širenja obojeg. (2)

Povijesno, drugo veliko nesprijateljsko međudjelovanje

arapske Islamske civilizacije bilo je sa paganskim,
animističkim, a sada sve više i kršćanskim crnim narodima
juga. U prošlosti, ovo neprijateljstvo bivalo je sažetno u slici
arapskih trgovaca robljem i crnih robova. Ono se zrcali se u
tekućem ratu između Arapa i crnaca u Sudanu, u borbama
između pobunjenika podržanih od strane Libije i vlade u Čadu,
napetostima između pravoslavnih kršćana i muslimana na
Rogu Afrike te političkim sukobima, opetovanim pobunama i
nasiljem između muslimanskih i kršćanskih zajednica u
Nigeriji. Izgledno je da će modernizacija Afrike i širenje
kršćanstva povećati vjerojatnost sukoba duž ove nemirne
granice. Simptomatičan glede pojačavanja ovog sukoba govor
je pape Ivana Pavla II u Khartoumu, u siječnju 1993., kada je
napao djelovanja sudanske islamističke vlade protiv lokalne
kršćanske manjine.

Na sjevernoj granici islama, eruptirao je sukob između

pravoslavnih i kršćanskih naroda, što uključuje pokolj u Bosni
i Sarajevu, provrelo nasilje između Srba i Albanaca, loše
odnose između Bugara i njihove turske manjine, nasilje
između Oseta i Inguša, neprekidan međusobni pokolj
Armenaca i Azera, napete odnose između Rusa i muslimana u
Središnjoj Aziji, razmještanje ruskih vojnika u svrhu zaštite
ruskih interesa na Kavkazu i u Središnjoj Aziji. Religija
pojačava oživljavanje etničkih identiteta i ponovno stimulira
ruske strahove o sigurnosti njihovih južnih granica. Ovaj
koncept je dobro primjetio Archie Roosevelt:

Velik dio ruske povijesti leži u borbi Slavena i turskih naroda

na njihovim granicama, borbi koja seže unatrag sve do
osnivanja ruske države, prije više od tisuću godina. U
tisućugodišnjem sukobljavanju Slavena sa njihovim istočnim
susjedima leži ključ razumijevanja ne samo ruske povijesti,
već i ruske naravi. Da bi se razumijele ruske stvarnosti danas,
potrebno je usvojiti koncept velikih turskih etničkih grupa,
koje su zaokupljale Ruse kroz stoljeća. (3)

I drugdje u Aziji je sukobljavanje civilizacija duboko

ukorijenjeno. Povijesni sukob mislimana i hindusa na
podkontitnentu očituje se ne samo u suparništvu između
Pakistana i Indije, već i u jačajućem religijskom razdoru
između sve militantnijih hinduskih grupa i značajne indijske
muslimanske manjine. Uništavanje džamije Ayodhya u
studenom 1992. dovelo je na površinu pitanje da li će Indija
ostati svjetovna demokratska država, ili će postati
hinduistička država. U istočnoj Aziji, Kina ima značajne
teritorijalne nesuglasice sa svojim susjedima. Provodila je
okrutnu politiku prema budističkim Tibetancima, a provodi i
sve okrutniju politiku prema svojoj tursko-muslimanskoj
manjini. S krajem Hladnog rata, temeljne razlike između Kine i
Sjedinjenih Država ponovno su se nametnule, u područjima
poput ljudkih prava, trgovine i širenja naoružanja. Nije
vjerojatno da će se ove razlike ublažiti. Kako je u 1991. izjavio
Deng Xaioping, “novi hladni rat” između Kine i Sjedinjenih
Država je već u tijeku.

Isti izraz bivao je primjenjivan i za sve teže odnose između

Japana i Sjedinjenih Država. Ovdje, kulturna razlika pogoršava
ekonomski sukob. Ljudi na svakoj strani optužuju drugu
stranu za rasizam, ali, barem što se tiče američke strane,
antipatija nije rasna, već kulturna. Osnovne vrijednosti,
stavovi, uzorci ponašanja ova dva društva bi teško mogli biti
različitiji nego što jesu. Ekonomska pitanja između Sjedinjenih
Država i Europe nisu manje ozbiljna od onih između
Sjedinjenih Država i Japana, ali ta pitanja nemaju jednaku
političku naglašenost i emocionalni intenzitet, a iz razloga što
su razlike između američke i europske kulture mnogo manje
od onih između američke civilizacije i japanske civilizacije.

Međudjelovanja civilizacija vrlo se razlikuju u stupnju, u toj

mjeri da je vjerojatno kako će neka biti obilježena i nasiljem.
Između američkih i europskih podcivilizacija zapada, te
između njih i Japana, očito je kako prevladava ekonomsko
natjecanje. Međutim, na euroazijskom kontinentu, širenje
etničkih sukoba, u svom sktremu okarakterizirano kao
“etničko čišćenje”, nije bilo posve nasumično. Ono je bilo
najčešće i najnasilnije između grupa koje pripadaju različitim
civilizacijama. U Euroaziji, povijesno nemirne granice između
civilizacija još jednom su u plamenu. Ovo je posebno točno
duž granica polumjesecolikog bloka islamskih naroda, od
zapada Afrike do središnje Azije. Nasilje se također pojavljuje
između muslimana, sa jedne strane, te pravoslavnih Srba na
Balkanu, židova u Izraelu, hindusa u Indiji, budista u Burmi i
katolika na Filipinima. Islam ima krvave granice.

(2)
Bernard Lewis, “The Roots of Muslim Rage,” The Atlantic Monthly, vol. 266, September 1990, p. 6o;

Time, June 15, 1992, pp. 24-28.

(3)
Archie Roosevelt, For Lust of Knowing, Boston: Little, Brown, i988, PP 332-333.

5. Okupljanje civilizacija: sindrom

bratske zemlje
Grupe ili države koje pripadaju jednoj civilizaciji, a koje su se
uplele u rat sa ljudima iz neke druge civilizacije, prirodno
pokušavaju dobiti podršku drugih članova svoje civilizacije.
Kako svijet nakon Hladnog rata evoluira, civilizacijsko
zajedništvo, kako je H. D. S. Greenway nazvao sindrom
“bratske zemlje,” zamjenjuje promišljanja političke ideologije i
tradicionalne ravnoteže snaga kao osnova suradnje i
udruživanja. Ovo je, u postupnoj pojavi, moguće opaziti u
post-hladnoratovskim sukobima u Perzijskom zaljevu, na
Kavkazu i u Bosni. Nijedan od navedenih sukoba nije bio
potpuni rat između civilizacija, ali je svaki uključivao
elemente okupljanja civilizacija, za što se činilo kako postaje
sve važnije kako se sukob nastavlja, i što može pružiti
obećanje budućnosti.

Prvo, u Zaljevskom ratu jedna arapska država napala je

drugu, a zatim je ratovala protiv saveza arapskih, zapadnih i
drugih država. Iako je samo nekoliko muslimanskih vlada
otvoreno podržavalo Saddama Huseina, mnoge arapske elite
privatno su navijale za njega, a osim toga bio je jako omiljen
među velikim djelovima arapske javnosti. Islamski
fundamentalistički pokreti do jednoga su podržavali Irak, prije
nego li od zapada poduprte vlade Kuvajta i Saudijske Arabije.
Jasno odbacujući arapski nacionalizam, Saddam Husein je
izričito pozvao na pomoć u ime islama. On i oni koji su ga
podržavali pokušali su definirati rat kao rat između civilizacija.
“Ovo nije rat protiv Iraka,” snimio je Safar Al-Hawali, dekan
islamskih studija na sveučilištu Al-Qura u Meki, na vrpcu koja
je naširoko kružila. “Ovo je Zapad protiv islama.” Ignorirajući
suparništvo između Irana i Iraka, glavni iranski vjerski vođa,
Ajatolah Ali Khamnenei, pozvao je na sveti rat protiv Zapada:
“Borba protiv američke agresije, pohlepe, ciljeva i politika
smatrat će se džihadom, a bilo tko ubijen na tom putu je
mučenik.” “Ovo je rat,” ustvrdio je Jordanski kralj Husein,
“protiv svih Arapa i svih muslimana, a ne samo protiv Iraka.”

Okupljanje značajnih djelova arapskih elita i javnosti iza

Sadama Huesina prisililo je one arapske vlade koje su bile u
anti-iračkoj koaliciji da primire svoje djelovanje i ublaže javne
izjave. Arapske vlade suprostavile su se ili udaljile od
slijedećih pokušaja zapada u primjeni pritiska na Irak,
uključujući nametanje zone zabrane letenja u ljeto 1992. i
bombardiranje u siječnju 1993. Zapadno-sovjetsko-tursko-
arapska anti-iračka koalicija iz 1990. je do 1993. postala
gotovo isključivo koalicija zapada i Kuvajta protiv Iraka.

Muslimani su zapadna djelovanja protiv Iraka uspoređivali sa

neuspjehom zapada u zaštiti bosanskih muslimana od Srba i
nametanju sankcija Izraelu zbog kršenja rezolucija UN-a.
Zapad je, navodili su, koristio dvostruka mjerila. Međutim,
svijet civilizacija u sukobu neizbježno je i svijet dvostrukih
mjerila: ljudi jedno mjerilo primjenjuju na njima bratske
zemlje, a na druge primjenjuju drugačije mjerilo.

Drugo, sindrom bratske zemlje pojavio se i u sukobima na

području bivšeg Sovjetskog Saveza. Armenski vojni uspjesi u
1992. i 1993. potakli su Tursku na veću podršku svojoj
religijskoj, etničkoj i vjerskoj braći u Azerbejdžanu. “Mi smo
turski narod i imamo iste osjećaje kao i Azerbejdžanci,” rekao
je 1992. jedan tuski službenik. “Mi smo pod pritiskom. Naše
novine pune su fotografija zvjerstava i pitanja jesmo li još
uvijek odlučni naganjati politiku neutralnosti. Možda bismo
Armeniji trebali dati do znanja kako joj je u susjedstvu velika
Turska.” Predsjednik Turgut Ozal se složio, primjetivši kako bi
Turska trebala barem “malo prestrašiti Armence.” Turska će,
ponovo je 1993. priprijetio Ozal, “pokazati zube.” Mlažnjaci
turskog Vojnog zrakoplovsta izvodili su izviđačke letove duž
armenske granice; Turska je zaustavila pošiljke hrane i
zrakoplovne letove prema Armeniji; također je zajedno sa
Iranom objavila kako neće prihvatiti cijepanje Azerbejdžana. U
svojim zadnjim godinama postojanja, sovjetska vlada
podržavala je Azerbejđan zbog toga što je imao vladu u kojoj
su dominirali bivši komunisti. Međutim, padom Sovjetskog
Saveza politička razmatranja ustuknula su pred religijskim
razmatranjima. Ruske jedinice borile su se na strani
Armenaca, a Azerbejdžan je optužio “rusku vladu za zaokret
od 180 sutpnjeva,” prema podršci kršćanskoj Armeniji.

Treće, imajući na umu sukobe u bivšoj Jugoslaviji, zapadna

javnost očitovala je prema bosanskim muslimanima
suosjećanje i podršku, u užasima koje su pretrpjeli od ruke
bosanskih Srba. Međutim, razmjerno malo zabrinutosti je
izraženo prema hrvatskim napadima na muslimane i
sudjelovanju u cijepanju Bosne i Hercegovine. U ranom
stadiju jugoslavenskog raspada, Njemačka je, u neobičnoj
demonstraciji diplomatske poduzetnosti i snage, potakla
drugih 11 članova Europske Zajednice na slijeđenje primjera u
priznanju Hrvatske i Slovenije. Kao posljedicu odlučnosti pape
u pružanju snažne podrške dvjema katoličkim zemljama,
Vatikan ih je priznao čak i prije Zajednice. Sjedinjene Države
su slijedile Europu. Tako su se vodeći igrači zapadne
civilizacije svrstali iza svojih sureligijaca. Slijedno tome
izvješteno je kako je Hrvatska primila značajne količine oružja
od srednjeeuropskih i drugih zapadnih zemalja. S druge
strane, vlada Borisa Jeljcina pokušala je ići srednjim putem
koji bi vodio računa o pravoslavnim Srbima, ali Rusiju ne bi
udaljio od zapada. Međutim, ruske konzervativne i
nacionalističke skupine, uključujući mnoge zakonodavce,
napale su vladu zbog toga što nije otvorenija prema podršci
Srbima. Do rane 1993. nekoliko stotina Rusa služilo je u
srpskim snagama, a kružili su i izvještaji o isporukama ruskog
oružja Srbiji.

S druge strane, islamske vlade i skupine kudile su zapad zbog

nepomaganja Bošnjacima. Iranske vođe zatražile su od
muslimana iz svih zemalja da Bosni pruže pomoć; kršeći
embargo na oružje UN-a Iran je Bošnjake opskrbio ljudstvom i
oružjem; od Irana podržane libanonske skupine poslale su
gerilce da uvježbaju i organiziraju bošnjačke snage. U 1993.
je izviješteno kako se u Bosni bori gotovo 4000 muslimana iz
više od dvadeset islamskih zemalja. Vlade Saudijske Arabije i
drugih zemalja su se našle pod sve većim pritiskom
fundamentalističih skupina iz svojih vlastitih društava, koje su
tražile veću podršku Bošnjacima. Do kraja 1992. izvješteno je
kako je Saudijska Arabija Bošnjacima dostavila znatna
sredstva za oružje i druge potrepštine, što je značajno
povećalo njihove vojne sposobnosti naspram Srba.

U 1930-ima španjolski građanski rat izazvao je intervenciju

zemalja koje su politički bile fašističke, komunističke i
demokratske. U 1990. jugoslavenski sukob izazvao je
intervenciju zemalja koje su muslimanske, pravoslavne i
zapadno-kršćanske. Ova paralela nije prošla neprimjećeno.
“Rat u Bosni i Hercegovini s osjećajne strane postao je jednak
borbi protiv fašizma u Španjolskom građanskom ratu,”
primjetio je jedan saudijski urednik. “One koji su poginuli
smatra se mučenicima koji su pokušali spasiti svoju braću
muslimane.”

Sukobi i nasilje će se isto tako pojaviti između država i grupa

unutar iste civilizacije. Međutim, vjerojatno je da će takvi
sukobi biti manjeg intenziteta i manje vjerojatnosti širenja
nego sukobi između civilizacija. Zajedničko članstvo u
civilizaciji smanjuje vjerojatnost nasilja u situacijama u kojima
bi se ono inače pojavilo. U 1991. i 1992. mnogi su bili
uzbunjeni mogućnošću nasilnog sukoba oko teritorija između
Rusije i Ukrajine, posebno oko Krima, crnomorske flote,
nuklearnog oružja i raznih ekonomskih pitanja. Međutim, ako
je civilizacija ono što je bitno, vjerojatnost sukoba između
Ukrajinaca i Rusa trebala bi biti niska. Radi se o dva
slavenska, ponajprije pravoslavna naroda, koji su stoljećima
održavali bliske odnose. Unatoč svim razlozima za sukob, već
su 1993. vođe ovih dvaju zemalja uspješno pregovarale i
deaktivirale probleme između dviju zemalja. Dok je drugdje u
bivšem Sovjetskom Savezu bilo ozbiljnih borbi između
muslimana i kršćana, a i mnogo napetosti i nešto sukkoba
između zapadnih i pravoslavnih kršćana u baltičkim
državama, između Rusa i Ukrajinaca nasilja uopće nije bilo.
Okupljanje civilizacija do danas je bilo ograničeno, ali u
porastu i jasno je kako ima potencijal mnogo daljnjeg širenja.
Kako su se sukobi u Perzijskom zaljevu, na Kavkazu i u Bosni
nastavili, položaji naroda i pukotina među njima sve više su
bili duž civilizacijskih crta. Političari populisti, religijski vođe i
mediji našli su u tome snažan način poticanja masovne
potpore i pritiska na neodlučne vlade. U nadolazećim
godinama, lokalni sukobi sa najvećom vjerojatnošću
prerastanja u velike ratove biti će oni u Bosni i na Kavkazu,
duž rasjednih granica između civilizacija. Slijedeći svjetski rat,
ako će ga biti, biti će rat između civilizacija.

6. Zapad protiv svih

Zapad se sada u odnosu na druge civilizacije nalazi na
neobičnom vrhuncu moći. Njegov supersilni protivnik nestao
je sa karte svijeta. Vojni sukobi izmedu zapadnih država su
nezamislivi, a zapadna vojna moć nema ozbiljnog protivnika.
Uz iznimku Japana, zapad nema ni ekonomskog izazivača.
Dominira međunarodnim političkim i sugurnosnim
institucijama, a sa Japanom i međunarodnim ekonomskim
institucijama. Globalna politička i ekonomska pitanja
učinkovito rješava direktorat Sjedinjenih Država, Velike
Britanije i Francuske, ekonomska pitanja direktorat Sjedinjenih
Država, Njemačke i Japana, od kojih svi među sobom
održavaju neobično bliske odnose, tako isključujući manje i
uglavnom ne-zapadne zemlje. Odluke donesene u Vijeću
Sigurnosti UN-a ili u Međunarodnom Monetarnom Fondu, a
koje odražavaju interese Zapada, svijetu se predstavljaju tako
kao da odražavaju želje svjetske zajednice. Sama fraza
“svjetska zajednica” postala je kolektivni eufemizam
(zamjena za “Slobodan Svijet”) koji bi djelovanjima koja
odražavaju interese Sjedinjenih Država i drugih zapadnih sila
trebala dati globalnu legitimnost. (4) Kroz MMF i druge
međunarodne ekonomske institucije, Zapad promiče svoje
ekonomske interese i drugim narodima nameće ekonomske
politike koje nalazi prikladnim. U bilo kojoj anketi ne-zapadnih
naroda, MMF bi bez sumnje dobio podršku ministara financija
i nekolicine drugih, ali i jasnu negativnu ocjenu gotovo svih
drugih, koji bi se složili sa Georgyjem Arbatovom, a koji je
službenike MMF-a okarakterizirao kao “neo-Boljševike koji vole
iznuđivati novac od drugih, nametati strana i nedemokratska
pravila ekonomskog i političkog ponašanja i gušiti ekonomsku
slobodu.”

Zapadna dominacija Vijećem Sigurnosti UN-a i njegovim

odlukama, remećena samo povremenim suzdržavanjem Kine,
rezultirala je legitimacijom UN-a zapadnom korištenju sile
kako bi se Irak potjerao iz Kuvajta te uništavanju iračkog
sofisticiranog oružja i sposobnosti da takvo oružje proizvede.
Isto tako, rezultirala je i djelovanjem bez presedana, kada su
Sjedinjene Države, Britanija i Francuska natjerale Vijeće
Sigurnosti da od Libije zatraži izručenje osumnjičenika za
rušenje zrakoplova Pan Am 103, a zatim, kada je Libija odbila,
nametne sankcije. Nakon pobjede nad najvećom arapskom
vojskom, zapad nije oklijevao proširiti utjecaj u arapskom
svijetu. Zapad učinkovito koristi međunarodne institucije,
vojnu moć i ekonomske resurse kako bi vodio svijet na način
koji će omogućiti njegovu prevlast, zaštititi njegove interese i
promicati njegove političke i kulturne vrijednosti.

U najmanju ruku, tako ne-zapadnjaci vide novi svijet, a

njihovo gledište je u značajnom dijelu ispravno. Dakle, razlike
u moći i nastojanja na vojnoj, ekonomskoj i institucionalnoj
moći su jedan izvor sukoba između Zapada i drugih
civilizacija. Razlike u kulturi, a to znači razlike u osnovnim
vrijednostima i vjerovanjima, drugi su izvor sukoba. V. S.
Naipaul je tvrdio kako je zapadna civilizacija “univerzalna
civilizacija” koja je “prikladna za sve ljude.” Na površinskoj
razini, zaista je mnogo od zapadne kulture prodrlo u ostatak
svijeta. Međutim, na nešto osnovnijoj razini, zapadni koncepti
suštinski se razlikuju od onih koji prevladavaju u drugim
civilizacijama. Zapadne ideje individualnosti, liberalizma,
konstitucionalizma, ljudskih prava, jednakosti, slobode,
vladavine zakona, demokracije, slobodnog tržišta, odvojenosti
crkve i države, često imaju vrlo malo rezonancije u islamskoj,
konfucijanskoj, japanskoj, hinduističkoj, budističkoj ili
pravoslavnoj kulturi. Zapadna nastojanja na širenju takvih
ideja zauzvrat stvaraju reakciju protiv “imeprijalizma ljudskih
prava” te ponovnog potvrđvanja urođeničkih vrijednosti, kao
što je moguće vidjeti u podršci mlade generacije ne-zapadnih
kultura religijskom fundamentalizmu. Sama pomisao kako bi
“univerzalna civilizacija” mogla postojati je zapadna ideja,
izravno u opreci sa jednostranošću većine azijskih društava i
njihovog naglašavanja onoga što ljude razlikuje jedne od
drugih. I zaista, autor pregleda 100 komparativnih studija
vrijednosti u različitim društvima zaključuje kako su
“vrijednosti koje su na Zapadu najvažnije, u ostatku svijeta
najmanje važne.” (5) U političkom carstvu ove razlike se,
naravno, očituju u naporima Sjedinjenih Država i drugih
zapadnih sila u poticanju ljudi na prihvaćanje zapadnih ideja
koje se tiču demokracije i ljudskih prava. Moderna
demokratska vlada nastala je na Zapadu. Kada se razvije u
ne-zapadnim društvima, obično je rezultat zapadnog
nametanja ili kolonijalizma.

Središnja os svjetske politike u budućnosti će vjerojatno, kao

u frazi Kishorea Mahbubanija, biti sukob “Zapada i Ostalih” i u
odgovoru ne-zapadnih civilizacija na zapadnu moć i zapadne
vrijednosti. (6) Vjerojatno je kako će ti odgovori biti
kombinacija tri oblika. Na jednoj krajnosti, ne-zapadne države,
poput Burme i Sjeverne Koreje, pokušati će voditi politiku
izolacije, kako bi svoja društva izolirali od zapadnog proboja ili
“korupcije” te će se, u stvari, isključiti iz sudjelovanja u
globalnoj zajednici pod zapadnom dominacijom. Međutim,
cijena ovoga je visoka i malo je država koje su se odlučile
isključivo na tu opciju. Druga alternativa, ekvivalent “hvatanja
priključka na željezničku kompoziciju” u teoriji međunarodnih
odnosa, pokušaj je priključenja Zapadu i prihvaćanja njegovih
vrijednosti i institucija. Treća je alternativa pokušaj
“uravnotežavanja” Zapada razvijanjem vlastite ekonomske i
vojne snage te protuzapadnom suradnjom sa drugim ne-
zapadnim društvima, uz istovremeno čuvanje urođeničkih
vrijednosti i institucija; ukratko, modernizacija, ali bez
pozapađivanja.

(4)
Almost invariably Western leaders claim they are acting on behalf of “the world community.” One minor

lapse occurred during the run-up to the Gulf War. In an interview on “Good Morning America,” Dec. 21,

1990, British Prime Minister John Major referred to the actions “the West” was taking against Saddam

Hussein. He quickly corrected himself and subsequently referred to “the world community.” He was,

however, right when he erred.

(5)
Harry C. Triandis, The New York Times, Dec. 2S, 1990, p. 41, and “Cross-Cultural Studies
of Individualism and Collectivism,” Nebraska Symposium on Motivation, vol. 37, 1989, pp.
41-133.
(6)
Kishore Mahbubani, “The West and the Rest,” The National Interest, Summer 1992, pp.
3-13.

7. Rastrgane zemlje
Kako se u budućnosti ljudi međusobno budu razlikovali po
civilizacijama, zemlje sa velikim brojem ljudi iz različitih
civilizacija, poput Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, kandidati
su za raspad. Neke druge zemlje imaju visok stupanj kulturne
homogenosti, ali su podijeljene oko pripadnosti jednoj ili
drugoj civilizaciji. To su rastrgane zemlje. Za njih su
svojstvena vodstva koja svoje zemlje žele učiniti članicama
Zapada, ali su povijest, kultura i tradicija njihovih zemalja ne-
zapadni. Najočitija, izvorno rastrgana zemlja je Turska. Turska
vodstva iz kasnog dvadesetog stoljeća slijedila su Ataturkovu
tradiciju te su Tursku definirali kao modernu i svjetovnu,
zapadnu narod-državu. Ona su sklopila savezništva sa
Zapadom u NATO-u i Zaljevskom Ratu; ona su zatražila
članstvo u Europskoj Zajednici. Međutim, istovremeno su
djelovi turskog društva podržavali buđenje Islama te su tvrdili
da je Turska u svom temelju bliskoistočno muslimansko
društvo. Uz to, dok su turske elite definirale Tursku kao
zapadno društvo, elite Zapada su Tursku odbijale prihvatiti
kao takvu. Turska neće postati članicom Europske Zajednice,
a pravi razlog tome, kako je rekao predsjednik Ozal, “je taj što
smo mi muslimani, a oni su kršćani, ali oni to ne žele reći.”
Odbacivši Meku, a zatim bivajući odbačena od strane
Bruxellessa, gdje Turska gleda? Taškent bi mogao biti
odgovor. Kraj Sovjetskog Saveza daje Turskoj priliku da
postane vođa oživjele turske civilizacije koja uključuje sedam
zemalja, od granica Grčke do granica Kine. Ohrabrena od
Zapada, Turska ulaže napore da sama oblikuje svoj vlastiti
identitet.

Tijekom proteklog desetljeća Meksiko je zauzeo položaj

donekle sličan položaju Turske. Jednako kao što je Turska
napustila svoju povijesnu suprostavljenost Europi te joj se
pokušala priključiti, tako je i Meksiko prestao definirati sebe
kroz suprostavljanje Sjedinjenim Državama te umjesto toga
pokušava imitirati Sjedinjene Države i priključiti se
Sjevernoameričkoj Zoni Slobodne Trgovine (North American
Free Trade Area). Meksički vođe su se uključile u veliki posao
ponovnog definiranja meksičkog identiteta te su započele
korijenitu ekonomsku transformaciju, koja će, konačno, voditi i
korijenitim političkim promjenama. U 1991. godini, visoki
savjetnik predsjednika Carlosa Salinasa de Gortarija detaljno
mi je opisao sve promjene koje je Salinasova vlada
poduzimala. Kada je završio, primjetio sam: “To je vrlo
dojmljivo. Čini mi se, da ono što pokušave učiniti jest
preobražaj Meksika iz latinoameričke u sjevernoameričku
zemlju.” On me je pogledao sa iznenađenjem, te uzviknuo:
“Točno! Upravo je to ono što pokušavamo učiniti, ali, naravno,
to nikad ne bismo javno rekli.” Kao što njegova primjedba
daje za naslutiti, u Meksiku, jednako kao i u Turskoj, značajni
dijelovi društva se opiru redefiniciji identiteta svoje zemlje. U
Turskoj, europski orijentirane vođe radile su geste prema
islamu (Ozalovo hodočašće u Meku); tako i meksičke
sjevernoamerički orijentirane vođe moraju raditi geste prema
onima koji Meksiko smatraju latinoameričkom zemljom
(Salinasov Ibero-Američki susret u Gualdalajari).

Povijesno, Turska je bila najdublje rastrgana zemlja. Za

Sjedinjene Države, Meksiko je najbliža rastrgana zemlja.
Globalno, najznačajnija rastrgana zemlja je Rusija. Pitanje da
li je Rusija dio Zapada ili vođa zasebne slavensko-pravoslavne
civilizacije, uvijek se ponovo pojavljuje u ruskoj povijesti. To
pitanje bilo je zamagljeno pobjedom komunista u Rusiji, koji
su uvezli Zapadnu ideologiju, prilagodili je ruskim uvijetima te
u ime iste te ideologije izazvali Zapad. Dominacija komunizma
prekinula je povijesnu raspravu između pozapađivanja i
rusificiranja. Kako je komunizam propao, Rusi se ponovo
suočavaju s ovim pitanjem.

Predsjednik Jeljcin usvaja zapadna načela i ciljeve te

pokušava Rusiju učiniti “normalnom” zemljom i dijelom
Zapada. Međutim, i ruska elita i ruska javnost podijeljeni su
oko ovog pitanja. Među umjerenijim protivnicima, Sergej
Stankevič tvrdi da bi Rusija trebala odbaciti “Atlantski” smjer,
koji bi za nju značio “postati europskom, postati dijelom
svjetske ekonomije na brz i organiziran način, postati osmim
članom Sedmorke te stavljanje posebnog naglaska na
Njemačku i Sjedinjene Države kao dva dominantna člana
Atlantskog saveza.” Iako odbacije i ekskluzivno Europsku
politiku, Stankevič i pored toga tvrdi da Rusija mora dati
prioritet zaštiti Rusa u drugim zemljama, naglasiti svoje
turske i islamske veze te promicati “bitnu preraspodjelu naših
resursa, naših izbora, naših veza i naših interesa u smjeru
Azije, u smjeru istoka.” Ljudi ovog uvjerenja kritiziraju Jeljcina
zbog podređivanja ruskih interesa interesima zapada, zbog
smanjenja ruske vojne snage, zbog propuštanja podržavanja
tradicionalnih prijatelja poput Srbije te zbog guranja
ekonomskog i političkog preustroja koji šteti ruskom puku.
Značajka ove opće sklonosti je i nova simpatija prema
idejama Petra Savitskyja, koji je 1920-tih tvrdio kako je Rusija
jedinstvena euro-azijska civilizacija. (7) Ekstremniji među
ovima iznose i mnogo sirovije nacionalističke, protuzapadne i
protusemitske stavove te potiču Rusiju da obnovi svoju vojnu
snagu i uspostavi jače veze sa Kinom i islamskim zemljama.
Poput svoje elite, podjeljen je i ruski narod. Istraživanje
mišljenja u europskoj Rusiji u proljeće 1992. otkrio je kako
40% javnosti ima pozitivan stav prema zapadu, a 36%
negativan. Kao što je bila kroz većinu svoje povijesti, Rusija je
i ranih 1990-ih istinski rastrgana zemlja.

Kako bi redefinirala svoj civilizacijski identitet, rastrgana

zemlja treba ispuniti tri uvjeta. Prvo, njezina politička i
ekonomska elita općenito treba davati podršku i biti
entuzijastična prema ovom kretanju. Drugo, njezina javnost
mora pristati na redefiniciju. Treće, dominantne skupine u
civilizaciji primatelju trebaju biti voljne prihvatiti
preobraćenika. Kod Meksika su ova tri uvjeta u velikoj mjeri
ispunjena. Kod Turske, u velikoj mjeri su prisutna prva dva
uvjeta. Kod ruskog pridruživanja zapadu, nijedan od uvjeta
nije jasno prisutan. Sukob između liberalne demokracije i
marksizma-lenjinizma bio je sukob između ideologija, koje su,
usprkos velikim razlikama, očito dijelile krajnje ciljeve
slobode, jednakosti i napretka. Tradicionalna, autoritarna,
nacionalistička Rusija mogla bi imati potpuno drugačije
ciljeve. Zapadni demokrat mogao je voditi intelektualnu
raspravu sa sovjetskim marksistom. Sa ruskim
tradicionalistom, to bi bilo gotovo nemoguće. Ako bi, nakon
što su se prestali ponašati kao marksisti, odbacili liberalnu
demokraciju i počeli se ponašati poput Rusa, a ne zapadnjaka,
odnosi između Rusije i zapada ponovo bi mogli postati
udaljeni i konfliktni. (8)

(7)
Sergei Stankevich, “Russia in Search of Itself,” The National Interest, Summer 1992, pp. 47-51; Daniel

Schneider, “A Russian Movement Rejects Western Tilt,” Christian Science Monitor, Feb. 5, 1993, pp. 5-7.
(8)
Owen Harries has pointed out that Australia is trying (unwisely in his view) to become a
torn country in reverse. Although it has been a full member not only of the West but also
of the ABCA military and intelligence core of the West, its current leaders are in effect
proposing that it defect from the West, redefine itself as an Asian country and cultivate
dose ties with its neighbors. Australia’s future, they argue, is with the dynamic economies
of East Asia. But, as I have suggested, close economic cooperation normally requires a
common cultural base. In addition, none of the three conditions necessary for a torn
country to join another civilization is likely to exist in Australia’s case.

8. Konfucijansko-islamska veza
Prepreke ne-zapadnih zemalja u pridruživanju Zapadu
značajno se razlikuju. One su najmanje za latinoameričke i
istočnoeuropske zemlje. One su veće za pravoslavne zemlje
bivšeg Sovjetskog Saveza. One su još veće za muslimanska,
konfucijanska, hinduistička i budistička društva. Japan je za
sebe uspostavio jedinstven položaj pridruženog člana
Zapada: prema nekim gledištima jest na Zapadu, ali očito nije
u značajnim razmjerima od Zapada. One zemlje, koje se iz
razloga kulture i moći ne žele ili ne mogu pridružiti Zapadu,
natječu se sa Zapadom razvijajući vlastitu ekonomsku, vojnu i
političku moć. One ovo čine promičući svoj unutrašnji razvoj i
surađujući sa drugim ne-zapadnim zemljama. Najistaknutiji
oblik ovakve suradnje je konfucijansko-islamska veza, koja se
pojavila zbog suprostavljanja interesima, vrijednostima i moći
Zapada.

Gotovo bez iznimke, zemlje Zapada smanjuju svoju vojnu

moć; pod Jeljcinovim vodstvom jednako je i u Rusiji. Međutim,
Kina, Sjeverna Koreja i nekoliko zemalja Srednjeg istoka
značajno proširuju svoje vojne sposobnosti. One to čine kroz
uvoz oružja iz zapadnih i ne-zapadnih izvora, kao i
razvijanjem vlastitih vojnih industrija. Jedna posljedica toga je
pojava onog što je Charles Krauthammer nazvao “Države
Oružja,” a Države Oružja nisu države Zapada. Druga
posljedica je promjena definicije kontrole naoružanja, a ta
kontrola je koncept i cilj Zapada. Tijekom Hladnog Rata glavna
je svrha kontrole naoružanja bila uspostaviti stabilnu vojnu
ravnotežu između Sjedinjenih Država i njihovih saveznika i
Sovjetskog Saveza i njegovih saveznika. U nakon-
hladnoratovskom svijetu glavni cilj kontrole naoružanja je
sprječavanje ne-zapadnih društava u razvoju vojnih
sposobnosti koje bi mogle zaprijetiti interesima Zapada.
Zapad ovo pokušava postići kroz međunarodne sporazume,
ekonomski pritisak i kontrole prijenosa naoružanja i
tehnologije oružja.

Sukobljavanje između Zapada i konfucijansko-islamskih

država zadržava se uglavnom, iako ne i jedino, na
nuklearnim, kemijskim i biološkim oružjima, balističkim
raketama i drugim sofisticiranim sredstvima za isporuku tih
oružja, kao i sustavima za navođenje, obavještavanje i drugim
elektroničkim sredstvima za postizanje tog cilja. Zapad
promiče neproliferaciju kao sveobuhvatno pravilo te
neproliferacijske sporazume i inspekcije kao sredstva za
ostvarivanje tog pravila. Također prijeti i raznolikim
sankcijama protiv onih koji promiču širenje naprednih oružja
te nudi neke pogodnosti za one koji to ne čine. Pažnja Zapada
se usredotočava, što je shvatljivo, na one narode koji su
stvarno ili potencijalno Zapadu neprijateljski.

S druge strane, ne-Zapadni narodi ističu svoja prava na

nabavu i razvoj kojeg god oružja kojeg nalaze potrebitim za
svoju sigurnost. Oni su također usvojili, do kraja, istinitost
odgovora indijskog ministra obrane na pitanje o najvažnijoj
lekciji Zaljevskog Rata: “Ne borite se sa Sjedinjenim
Državama osim ako nemate nuklearno oružje.” Na nuklearno
oružje, kemijska oružja i projektile, gleda se, vjerojatno
pogrešno, kao na potencijalna sredstva za izjednačavanje sa
nadmoćnom konvencionalnom moći Zapada. Kina, naravno,
već ima nuklearno oružje; Pakistan i Indija imaju sposobnost
da ga razviju. Čini se da ga Sjeverna Koreja, Iran, Irak, Libija i
Alžir pokušavaju nabaviti. Visoki iranski dužnosnik je izjavio
da bi sve Muslimanske države trebale nabaviti nuklearno
naoružanje, a predsjednik Irana je u 1988. godini navodno
izdao nalog za razvojem “napadačkih i obrambenih kemijskih,
bioloških i radioloških oružja.”

Od središnje važnosti za razvoj protu-zapadnih vojnih

sposobnosti je stalno povećanje vojne moći Kine, kao i
sredstava za stvaranje vojne moći. Potpomognuta
spektakularnim ekonomskim razvojem, Kina brzo povećava
svoje vojne troškove i energično napreduje u modernizaciji
svojih vojnih snaga. Ona nabavlja oružja od bivših država
Sovjetskog Saveza; ona ona razvija dalekometne rakete;
1992. je testirala jedno-megatonsku nuklearnu bombu. Ona
razvija sposobnosti za projekciju moći, dobavljajući
tehnologiju za nadopunu gorivom u zraku i pokušavajući
nabaviti nosač aviona. Njezino vojno jačanje i nametanje
suvereniteta nad Južnokineskim morem izaziva višestranu
vojnu utrku u Istočnoj Aziji. Kina je isto tako i veliki izvoznik
naoružanja i tehnologije oružja. Ona je u Libiju i Irak izvezla
materijale koji bi mogli biti iskorišteni za proizvodnju
nuklearnog oružja i nervnih plinova. Alžiru je pomogla
izgraditi reaktor pogodan za istraživanje i proizvodnju
nuklearnih oružja. Kina je Iranu prodala nuklearnu tehnologiju,
za koju američki službenici vjeruju da može biti iskorištena
isključivo za stvaranje oružja te se čini da je Pakistanu
isporučila dijelove za rakete dometa 300 milja. Sjeverna
Koreja već neko vrijeme ima program nuklearnog naoružanja,
a Siriji i Iranu je prodala napredne rakete i raketnu
tehnologiju. Smjer toka oružja i tehnologije za proizvodnju
oružja općenito ide iz Istočne Azije na Srednji istok. Međutim,
nesto toka postoji i u suprotnom smjeru; Kina je rakete
Stinger dobila iz Pakistana.

Tako je zaživjela konfucijansko-islamska vojna povezanost,

osmišljena kako bi među svojim članovima promicala nabavu
oružja i tehnologija oružja potrebnih za suprostavljanje vojnoj
moći Zapada. Možda će potrajati, a možda i neće. Međutim,
trenutno je to, kako je Dave McCurdy rekao, “odmetnička
pogodba, vođena proliferatorima i njihovim sponzorima.” Tako
se pojavljuje novi oblik natjecanja u naoružanju, između
konfucijansko-islamskih zemalja i Zapada. U staromodnoj
utrci u naoružanju svaka je strana razvijala vlastita oružja,
kako bi postigla ravnotežu ili nadmoć nad drugom stranom. U
ovom novom obliku natjecanja u naoružanju jedna strana
razvija svoja oružja, a druga strana pokušava ne postići
ravnotežu, već ograničiti i spriječiti taj razvoj oružja,
istovremeno smanjujući svoje vlastite vojne sposobnosti.

9. Posljedice za zapad
Ovaj članak ne tvrdi da će civilizacijski identiteti zamijeniti
sve druge identitete, da će nacije-države nestati, da će svaka
civilizacija postati jedinstven i koherentan politički entitet, da
se grupe unutar civilizacije neće sukobiti te da će se čak i
boriti. Ova studija zagovara hipotezu da su razlike između
civilizacija stvarne i važne; civilizacijska svijest je u porastu;
sukobi između civilizacija zamijenit će ideološke i druge oblike
sukoba kao dominantni oblik; međunarodni odnosi, povijesno
predstava rezervirana za Zapadnu civilizaciju bivati će sve
više odzapađivani te će postati igra u kojoj su nezapadne
civilizacije sudionici, a ne samo objekti; uspješne političke i
ekonomske međunarodne institucije vjerojatnije će se razviti
unutar civilizacija nego između civilizacija; sukobi između
grupa unutar različitih civilizacija će biti učestaliji, duži i
nasilniji od sukoba između grupa unutar istih civilizacija;
nasilni sukobi između grupa iz različitih civilizacija su
najvjerojatniji i najopasniji izvor eskalacije, koja bi mogla
voditi globalnim ratovima; glavna os svjetske politike biti će
odnos između “Zapada i Ostalih”; elite u nekim rastrganim
nezapadnim zemljama će pokušati svoje zemlje učiniti dijelom
Zapada, ali će u većini slučajeva putem naići na velike
prepreke; središnje žarište sukoba u neposrednoj budućnosti
biti će između Zapada i nekoliko islamsko-konfucijanskih
zemalja.

Ovo nije zagovaranje poželjnosti sukoba između civilizacija.

Ovo je, jednostavno, postavljanje opisnih hipoteza o
mogućem izgledu budućnosti. Ako su ove hipoteze
vjerodostojne, potrebno je razmotriti njihovo značenje za
politiku Zapada. Ove implikacije bi trebalo podjeliti u
kratkoročne prednosti i dugoročne prilagodbe. Očito je da je u
kratkoročnom interesu Zapada promoviranje veće suradnje i
jedinstva u svojoj vlastitoj civilizaciji, posebno između njezinih
europskih i sjevernoameričkih komponenti; priključivanje
Zapadu društava Istočne Europe i Latinske Amerike čije su
kulture bliske Zapadnoj; promoviranje i održavanje
suradničkih odnosa sa Rusijom i Japanom; sprječavanje
eskalacija lokalnih unutarcivilizacijskih sukoba u velike
unutarcivilizacijske ratove; ograničavanje povećanja vojnih
moći konfucijanskih i islamskih država; ublažavanje
smanjivanja vojnih sposobnosti Zapada i održanje vojne
prevlasti u Istočnoj i Jugozapadnoj Aziji; iskorištavanje razlika i
sukoba između konfucijanskih i islamskih država; podržavanje
grupa u drugim civilizacijama koje simpatiziraju zapadne
vrijednosti i interese; ojačavanje međunarodnih institucija
koje odražavaju i legitimiraju interese i vrijednosti Zapada i
promicanje uključivanja nezapadnih država u te institucije.
U dužem razdoblju bile bi primjenjene i druge mjere. Zapadna
civilizacija je i zapadna i moderna. Nezapadne civilizacije su
pokušale postati moderne, a bez da postanu zapadne. Do
danas, to je uspjelo samo Japanu. Nezapadne civilizacije će
nastaviti pokušavati dosegnuti bogastva, tehnologije,
vještine, strojeve i oružja, sve što je dio bivanja modernim.
Također će pokušati pomiriti ovu modernost sa svojim
tradicionalnim kulturama i vrijednostima. Njihova relativna
ekonomska i vojna snaga prema Zapadu će se povećati.
Stoga će se Zapad sve više morati prilagođavati ovim
modernim nezapadnim civilizacijama, čija se moć približava
moći Zapada, ali čije se vrijednosti i interesi značajno
razlikuju od onih Zapada. Ovo će od Zapada zahtjevati da
održi svoju ekonomsku i vojnu moć, potrebnu za zaštitu svojih
interesa naspram interesa tih civilizacija. To će, međutim, od
Zapada zahtjevati i razvijanje dubljeg razumijevanja temeljnih
religijskih i filozofskih pretpostavki drugih civilizacija te načina
na koje ljudi u tim civilizacijama vide njihove interese. To će
zahtjevati ulaganje napora u prepoznavanje elementata
istovjetnosti između Zapada i drugih civilizacija. U doglednoj
budućnosti neće biti univerzalne civilizacije, već će postojati
svijet različitih civilizacija, od kojih će se svaka morati naučiti
suživotu sa drugima.

Dodaci:

Huntingtonov odgovor kritičarima (engleski)

If Not Civilizations, What? Samuel Huntington

Responds to His Critics
By Samuel P. Huntington
 NOVEMBER/DECEMBER 1993
When people think seriously, they think abstractly; they conjure up
simplified pictures of reality called concepts, theories, models,
paradigms. Without such intellectual constructs, there is, William
James said, only "a bloomin' buzzin' confusion." Intellectual and
scientific advance, as Thomas Kuhn showed in his classic The
Structure of Scientific Revolutions, consists of the displacement of
one paradigm, which has become increasingly incapable of
explaining new or newly discovered facts, by a new paradigm that
accounts for those facts in a more satisfactory fashion. "To be
accepted as a paradigm," Kuhn wrote, "a theory must seem better
than its competitors, but it need not, and in fact never does, explain
all the facts with which it can be confronted."

For 40 years students and practitioners of international relations

thought and acted in terms of a highly simplified but very useful
picture of world affairs, the Cold War paradigm. The world was
divided between one group of relatively wealthy and mostly
democratic societies, led by the United States, engaged in a
pervasive ideological, political, economic, and, at times, military
conflict with another group of somewhat poorer, communist societies
led by the Soviet Union. Much of this conflict occurred in the Third
World outside of these two camps, composed of countries which
often were poor, lacked political stability, were recently independent
and claimed to be nonaligned. The Cold War paradigm could not
account for everything that went on in world politics. There were
many anomalies, to use Kuhn's term, and at times the paradigm
blinded scholars and statesmen to major developments, such as the
Sino-Soviet split. Yet as a simple model of global politics, it
accounted for more important phenomena than any of its rivals; it
was an indispensable starting point for thinking about international
affairs; it came to be almost universally accepted; and it shaped
thinking about world politics for two generations.

The dramatic events of the past five years have made that paradigm
intellectual history. There is clearly a need for a new model that will
help us to order and to understand central developments in world
politics. What is the best simple map of the post-Cold War world?

A MAP OF THE NEW WORLD

"The Clash of Civilizations?" is an effort to lay out elements of a post-

Cold War paradigm. As with any paradigm, there is much the
civilization paradigm does not account for, and critics will have no
trouble citing events-even important events like Iraq's invasion of
Kuwait-that it does not explain and would not have predicted
(although it would have predicted the evaporation of the anti-Iraq
coalition after March 1991). Yet, as Kuhn demonstrates, anomalous
events do not falsify a paradigm. A paradigm is disproved only by
the creation of an alternative paradigm that accounts for more
crucial facts in equally simple or simpler terms (that is, at a
comparable level of intellectual abstraction; a more complex theory
can always account for more things than a more parsimonious
theory). The debates the civilizational paradigm has generated
around the world show that, in some measure, it strikes home; it
either accords with reality as people see it or it comes close enough
so that people who do not accept it have to attack it.

What groupings of countries will be most important in world affairs

and most relevant to understanding and making sense of global
politics? Countries no longer belong to the Free World, the
communist bloc, or the Third World. Simple two-way divisions of
countries into rich and poor or democratic and nondemocratic may
help some but not all that much. Global politics are now too complex
to be stuffed into two pigeonholes. For reasons outlined in the
original article, civilizations are the natural successors to the three
worlds of the Cold War. At the macro level world politics are likely to
involve conflicts and shifting power balances of states from different
civilizations, and at the micro level the most violent, prolonged and
dangerous (because of the possibility of escalation) conflicts are
likely to be between states and groups from different civilizations. As
the article pointed out, this civilization paradigm accounts for many
important developments in international affairs in recent years,
including the breakup of the Soviet Union and Yugoslavia, the wars
going on in their former territories, the rise of religious
fundamentalism throughout the world, the struggles within Russia,
Turkey and Mexico over their identity, the intensity of the trade
conflicts between the United States and Japan, the resistance of
Islamic states to Western pressure on Iraq and Libya, the efforts of
Islamic and Confucian states to acquire nuclear weapons and the
means to deliver them, China's continuing role as an "outsider" great
power, the consolidation of new democratic regimes in some
countries and not in others, and the escalating arms race in East
Asia.

In the few months since the article was written, the following events
have occurred that also fit the civilizational paradigm and might
have been predicted from it:

-the continuation and intensification of the fighting among Croats,

Muslims and Serbs in the former Yugoslavia;

-the failure of the West to provide meaningful support to the Bosnian

Muslims or to denounce Croat atrocities in the same way Serb
atrocities were denounced;
-Russia's unwillingness to join other U.N. Security Council members
in getting the Serbs in Croatia to make peace with the Croatian
government, and the offer of Iran and other Muslim nations to
provide 18,000 troops to protect Bosnian Muslims;

-the intensification of the war between Armenians and Azeris, Turkish

and Iranian demands that the Armenians surrender their conquests,
the deployment of Turkish troops to and Iranian troops across the
Azerbaijan border, and Russia's warning that the Iranian action
contributes to "escalation of the conflict" and "pushes it to
dangerous limits of internationalization";

-the continued fighting in central Asia between Russian troops and

Mujaheddin guerrillas;

-the confrontation at the Vienna Human Rights Conference between

the West, led by U.S. Secretary of State Warren Christopher,
denouncing "cultural relativism," and a coalition of Islamic and
Confucian states rejecting "Western universalism";

-the refocusing in parallel fashion of Russian and NATO military

planners on "the threat from the South";

-the voting, apparently almost entirely along civilizational lines, that

gave the 2000 Olympics to Sydney rather than Beijing;

-the sale of missile components from China to Pakistan, the resulting

imposition of U.S. sanctions against China, and the confrontation
between China and the United States over the alleged shipment of
nuclear technology to Iran;

-China's breaking the moratorium and testing a nuclear weapon,

despite vigorous U.S. protests, and North Korea's refusal to
participate further in talks on its own nuclear weapons program;

-the revelation that the U.S. State Department was following a "dual
containment" policy directed at both Iran and Iraq;

-the announcement by the U.S. Defense Department of a new

strategy of preparing for two "major regional conflicts," one against
North Korea, the other against Iran or Iraq;

-the call by Iran's president for alliances with China and India so that
"we can have the last word on international events";

-new German legislation drastically curtailing the admission of

refugees;
-the agreement between Russian President Boris Yeltsin and
Ukrainian President Leonid Kravchuk on the disposition of the Black
Sea fleet and other issues;

-U.S. bombing of Baghdad, its virtually unanimous support by

Western governments, and its condemnation by almost all Muslim
governments as another example of the West's "double standard";

-the United States listing Sudan as a terrorist state and the

indictment of Sheik Omar Abdel Rahman and his followers for
conspiring "to levy a war of urban terrorism against the United
States";

-the improved prospects for the eventual admission of Poland,

Hungary, the Czech Republic and Slovakia into NATO.

Does a "clash of civilizations" perspective account for everything of

significance in world affairs during these past few months? Of course
not. It could be argued, for instance, that the agreement between
the Palestine Liberation Organization and the Israeli government on
the Gaza Strip and Jericho is a dramatic anomaly to the civilizational
paradigm, and in some sense it is. Such an event, however, does not
invalidate a civilizational approach: it is historically significant
precisely because it is between groups from two different
civilizations who have been fighting each other for over four
decades. Truces and limited agreements are as much a part of the
clashes between civilizations as Soviet-American arms control
agreements were part of the Cold War; and while the conflict
between Jew and Arab may be circumscribed, it still continues.

Inter-civilizational issues are increasingly replacing inter-superpower

issues as the top items on the international agenda. These issues
include arms proliferation (particularly of weapons of mass
destruction and the means of delivering them), human rights, and
immigration. On these three issues, the West is on one side and
most of the other major civilizations are on the other. President
Clinton at the United Nations urges intensified efforts to curb nuclear
and other unconventional weapons; Islamic and Confucian states
plunge ahead in their efforts to acquire them; Russia practices
ambivalence. The extent to which countries observe human rights
corresponds overwhelmingly with divisions among civilizations: the
West and Japan are highly protective of human rights; Latin America,
India, Russia, and parts of Africa protect some human rights; China,
many other Asian countries, and most Muslim societies are least
protective of human rights. Rising immigration from non-Western
sources is provoking rising concern in both Europe and America.
Other European countries in addition to Germany are tightening their
restrictions at the same time that the barriers to movement of
people within the European Community are rapidly disappearing. In
the United States, massive waves of new immigrants are generating
support for new controls, despite the fact that most studies show
immigrants to be making a net positive contribution to the American
economy.

AMERICA UNDONE?

One function of a paradigm is to highlight what is important (e.g.,

the potential for escalation in clashes between groups from different
civilizations); another is to place familiar phenomena in a new
perspective. In this respect, the civilizational paradigm may have
implications for the United States. Countries like the Soviet Union
and Yugoslavia that bestride civilizational fault lines tend to come
apart. The unity of the United States has historically rested on the
twin bedrocks of European culture and political democracy. These
have been essentials of America to which generations of immigrants
have assimilated. The essence of the American creed has been equal
rights for the individual, and historically immigrant and outcast
groups have invoked and thereby reinvigorated the principles of the
creed in their struggles for equal treatment in American society. The
most notable and successful effort was the civil rights movement led
by Martin Luther King, Jr., in the 1950s and 1960s. Subsequently,
however, the demand shifted from equal rights for individuals to
special rights (affirmative action and similar measures) for blacks
and other groups. Such claims run directly counter to the underlying
principles that have been the basis of American political unity; they
reject the idea of a "color-blind" society of equal individuals and
instead promote a "color-conscious" society with government-
sanctioned privileges for some groups. In a parallel movement,
intellectuals and politicians began to push the ideology of
"multiculturalism," and to insist on the rewriting of American
political, social, and literary history from the viewpoint of non-
European groups. At the extreme, this movement tends to elevate
obscure leaders of minority groups to a level of importance equal to
that of the Founding Fathers. Both the demands for special group
rights and for multiculturalism encourage a clash of civilizations
within the United States and encourage what Arthur M. Schlesinger,
Jr., terms "the disuniting of America."

The United States is becoming increasingly diverse ethnically and

racially. The Census Bureau estimates that by 2050 the American
population will be 23 percent Hispanic, 16 percent black and 10
percent Asian-American. In the past the United States has
successfully absorbed millions of immigrants from scores of
countries because they adapted to the prevailing European culture
and enthusiastically embraced the American Creed of liberty,
equality, individualism, democracy. Will this pattern continue to
prevail as 50 percent of the population becomes Hispanic or
nonwhite? Will the new immigrants be assimilated into the hitherto
dominant European culture of the United States? If they are not, if
the United States becomes truly multicultural and pervaded with an
internal clash of civilizations, will it survive as a liberal democracy?
The political identity of the United States is rooted in the principles
articulated in its founding documents. Will the de-Westernization of
the United States, if it occurs, also mean its de-Americanization? If it
does and Americans cease to adhere to their liberal democratic and
European-rooted political ideology, the United States as we have
known it will cease to exist and will follow the other ideologically
defined superpower onto the ash heap of history.

GOT A BETTER IDEA?

A civilizational approach explains much and orders much of the

"bloomin' buzzin' confusion" of the post-Cold War world, which is why
it has attracted so much attention and generated so much debate
around the world. Can any other paradigm do better? If not
civilizations, what? The responses in Foreign Affairs to my article did
not provide any compelling alternative picture of the world. At best
they suggested one pseudo-alternative and one unreal alternative.

The pseudo-alternative is a statist paradigm that constructs a totally

irrelevant and artificial opposition between states and civilizations:
"Civilizations do not control states," says Fouad Ajami, "states control
civilizations." But it is meaningless to talk about states and
civilizations in terms of "control." States, of course, try to balance
power, but if that is all they did, West European countries would
have coalesced with the Soviet Union against the United States in
the late 1940s. States respond primarily to perceived threats, and
the West European states then saw a political and ideological threat
from the East. As my original article argued, civilizations are
composed of one or more states, and "Nation states will remain the
most powerful actors in world affairs." Just as nation states generally
belonged to one of three worlds in the Cold War, they also belong to
civilizations. With the demise of the three worlds, nation states
increasingly define their identity and their interests in civilizational
terms, and West European peoples and states now see a cultural
threat from the South replacing the ideological threat from the East.

We do not live in a world of countries characterized by the "solitude

of states" (to use Ajami's phrase) with no connections between
them. Our world is one of overlapping groupings of states brought
together in varying degrees by history, culture, religion, language,
location and institutions. At the broadest level these groupings are
civilizations. To deny their existence is to deny the basic realities of
human existence.

The unreal alternative is the one-world paradigm that a universal

civilization now exists or is likely to exist in the coming years.
Obviously people now have and for millennia have had common
characteristics that distinguish humans from other species. These
characteristics have always been compatible with the existence of
very different cultures. The argument that a universal culture or
civilization is now emerging takes various forms, none of which
withstands even passing scrutiny.

First, there is the argument that the collapse of Soviet communism

means the end of history and the universal victory of liberal
democracy throughout the world. This argument suffers from the
Single Alternative Fallacy. It is rooted in the Cold War assumption
that the only alternative to communism is liberal democracy and
that the demise of the first produces the universality of the second.
Obviously, however, there are many forms of authoritarianism,
nationalism, corporatism and market communism (as in China) that
are alive and well in today's world. More significantly, there are all
the religious alternatives that lie outside the world that is perceived
in terms of secular ideologies. In the modern world, religion is a
central, perhaps the central, force that motivates and mobilizes
people. It is sheer hubris to think that because Soviet communism
has collapsed the West has won the world for all time.

Second, there is the assumption that increased interaction-greater

communication and transportation-produces a common culture. In
some circumstances this may be the case. But wars occur most
frequently between societies with high levels of interaction, and
interaction frequently reinforces existing identities and produces
resistance, reaction and confrontation.

Third, there is the assumption that modernization and economic

development have a homogenizing effect and produce a common
modern culture closely resembling that which has existed in the
West in this century. Clearly, modern urban, literate, wealthy,
industrialized societies do share cultural traits that distinguish them
from backward, rural, poor, undeveloped societies. In the
contemporary world most modern societies have been Western
societies. But modernization does not equal Westernization. Japan,
Singapore and Saudi Arabia are modern, prosperous societies but
they clearly are non-Western. The presumption of Westerners that
other peoples who modernize must become "like us" is a bit of
Western arrogance that in itself illustrates the clash of civilizations.
To argue that Slovenes and Serbs, Arabs and Jews, Hindus and
Muslims, Russians and Tajiks, Tamils and Sinhalese, Tibetans and
Chinese, Japanese and Americans all belong to a single Western-
defined universal civilization is to fly in the face of reality.

A universal civilization can only be the product of universal power.

Roman power created a near-universal civilization within the limited
confines of the ancient world. Western power in the form of European
colonialism in the nineteenth century and American hegemony in the
twentieth century extended Western culture throughout much of the
contemporary world. European colonialism is over; American
hegemony is receding. The erosion of Western culture follows, as
indigenous, historically rooted mores, languages, beliefs and
institutions reassert themselves.

Amazingly, Ajami cites India as evidence of the sweeping power of

Western modernity. "India," he says, "will not become a Hindu state.
The inheritance of Indian secularism will hold." Maybe it will, but
certainly the overwhelming trend is away from Nehru's vision of a
secular, socialist, Western, parliamentary democracy to a society
shaped by Hindu fundamentalism. In India, Ajami goes on to say,
"The vast middle class will defend it [secularism], keep the order
intact to maintain India's-and its own-place in the modern world of
nations." Really? A long New York Times (September 23, 1993) story
on this subject begins: "Slowly, gradually, but with the relentlessness
of floodwaters, a growing Hindu rage toward India's Muslim minority
has been spreading among India's solid middle class Hindus-its
merchants and accountants, its lawyers and engineers-creating
uncertainty about the future ability of adherents of the two religions
to get along." An op-ed piece in the Times (August 3, 1993) by an
Indian journalist also highlights the role of the middle class: "The
most disturbing development is the increasing number of senior civil
servants, intellectuals, and journalists who have begun to talk the
language of Hindu fundamentalism, protesting that religious
minorities, particularly the Muslims, have pushed them beyond the
limits of patience." This author, Khushwant Singh, concludes sadly
that while India may retain a secular facade, India "will no longer be
the India we have known over the past 47 years" and "the spirit
within will be that of militant Hinduism." In India, as in other
societies, fundamentalism is on the rise and is largely a middle class
phenomenon.

The decline of Western power will be followed, and is beginning to be

followed, by the retreat of Western culture. The rapidly increasing
economic power of East Asian states will, as Kishore Mahbubani
asserted, lead to increasing military power, political influence and
cultural assertiveness. A colleague of his has elaborated this warning
with respect to human rights:

[E]fforts to promote human rights in Asia must also reckon with the
altered distribution of power in the post-Cold War world. . . . Western
leverage over East and Southeast Asia has been greatly reduced. . . .
There is far less scope for conditionality and sanctions to force
compliance with human rights. . . .

For the first time since the Universal Declaration [on Human Rights]
was adopted in 1948, countries not thoroughly steeped in the Judeo-
Christian and natural law traditions are in the first rank: That
unprecedented situation will define the new international politics of
human rights. It will also multiply the occasions for conflict. . . .

Economic success has engendered a greater cultural self-confidence.

Whatever their differences, East and Southeast Asian countries are
increasingly conscious of their own civilizations and tend to locate
the sources of their economic success in their own distinctive
traditions and institutions. The self-congratulatory, simplistic, and
sanctimonious tone of much Western commentary at the end of the
Cold War and the current triumphalism of Western values grate on
East and Southeast Asians.

Language is, of course, central to culture, and Ajami and Robert

Bartley both cite the widespread use of English as evidence for the
universality of Western culture (although Ajami's fictional example
dates from 1900). Is, however, use of English increasing or
decreasing in relation to other languages? In India, Africa and
elsewhere, indigenous languages have been replacing those of the
colonial rulers. Even as Ajami and Bartley were penning their
comments, Newsweek ran an article entitled "English Not Spoken
Here Much Anymore" on Chinese replacing English as the lingua
franca of Hong Kong.› In a parallel development, Serbs now call their
language Serbian, not Serbo-Croatian, and write it in the Cyrillic
script of their Russian kinsmen, not in the Western script of their
Catholic enemies. At the same time, Azerbaijan, Turkmenistan, and
Uzbekistan have shifted from the Cyrillic script of their former
Russian masters to the Western script of their Turkish kinsmen. On
the language front, Babelization prevails over universalization and
further evidences the rise of civilization identity.

CULTURE IS TO DIE FOR

Wherever one turns, the world is at odds with itself. If differences in

civilization are not responsible for these conflicts, what is? The critics
of the civilization paradigm have not produced a better explanation
for what is going on in the world. The civilizational paradigm, in
contrast, strikes a responsive chord throughout the world. In Asia, as
one U.S. ambassador reported, it is "spreading like wildfire." In
Europe, European Community President Jacques Delors explicitly
endorsed its argument that "future conflicts will be sparked by
cultural factors rather than economics or ideology" and warned, "The
West needs to develop a deeper understanding of the religious and
philosophical assumptions underlying other civilizations, and the way
other nations see their interests, to identify what we have in
common." Muslims, in turn, have seen "the clash" as providing
recognition and, in some degree, legitimation for the distinctiveness
of their own civilization and its independence from the West. That
civilizations are meaningful entities accords with the way in which
people see and experience reality.

History has not ended. The world is not one. Civilizations unite and
divide humankind. The forces making for clashes between
civilizations can be contained only if they are recognized. In a "world
of different civilizations," as my article concluded, each "will have to
learn to coexist with the others." What ultimately counts for people is
not political ideology or economic interest. Faith and family, blood
and belief, are what people identify with and what they will fight and
die for. And that is why the clash of civilizations is replacing the Cold
War as the central phenomenon of global politics, and why a
civilizational paradigm provides, better than any alternative, a useful
starting point for understanding and coping with the changes going
on in the world.