1

S ENGLESKOGA PREVELA
Duška Gerić Koren

2
3
 1.
Prije nego što je zašlo sunce Nayir je napunio čuturicu, uzeo molitvenu prostirku
pod ruku i popeo se na dinu juţno od logora. Iz šatora iza njegovih leđa doprla je provala
glasnoga smijeha, a on je u mislima vidio svoje ljude kako se kartaju, vjerojatno tarneep i u
krug šalju siddiqi. Godine putovanja pustinjom naučile su ga da ne moţeš zabraniti
ljudima da rade ono što ţele. Ovdje nema zakona, i ako muškarci ţele alkohol oni će ga
piti. Nayiru se gadilo što će u petak, na sveti dan, ustati tijela onečišćena dţinom. Ali nije
rekao ništa. Nakon deset dana uzaludne potrage, nije bio raspoloţen za kaţnjavanje.
Lakim korakom uspeo se uz dinu i zastao tek kad je stigao do vrha. Odavde je pucao
beskonačan pogled na pustinjsku dolinu, mjestimice namreškanu a mjestimice ravnu,
okruţenu niskim dinama koje su vijugale obasjane zlatnom bojom zalaska sunca. No
njegovo je oko privukla mrlja na obzoru: šest strvinara kruţilo je nad kosturom šakala.
Zato su i stali ovdje još jedan laţan trag.
Prije dva dana odustali su od jurnjave kroz pustinju i počeli su slijediti strvinare, ali
svako jato dovelo ih je tek do uginula šakala ili gazele. Osjetio bi olakšanje, naravno, ali i
razočaranje. Još se nadao da će je pronaći.
Uz pomoć kompasa koji je izvadio iz dţepa pronašao je smjer u kojem se nalazi
Meka i u tom smjeru okrenuo molitvenu prostirku. Otvorio je čuturicu i pomirisao, za
svaki slučaj. Voda je mirisala po kositru. Otpio je gutljaj a onda brzo kleknuo na pijesak
kako bi obavio obredno pranje. Istrljao je ruke, vrat i dlanove, a kada je završio čvrsto je
zatvorio čuturicu, uţivajući na trenutak u hladnoći vode na koţi.
Stojeći na prostirci, počeo je moliti, ali u misli mu se stalno vraćala Nouf. Iz
pristojnosti nije ţelio zamišljati njezino lice ili tijelo, ali što je više razmišljao o njoj to je
njezina slika bila ţivlja. Zamišljao je kako korača kroz pustinju, nošena vjetrom, dok joj
crna tkanina šiba suncem opaljene gleţnjeve. Neka mi Alah oprosti što zamišljam njezine
gležnjeve, pomislio je. A onda mu kroz glavu prostruji: Bar mislim da je još živa.
Dok nije molio, zamišljao je i drukčije slike. Vidio ju je kako kleči i trpa pijesak u usta
misleći da je voda. Vidio ju je ispruţenu na leđima, dok joj metalni mobitel ostavlja uţaren
trag na dlanu. Vidio je šakale kako trgaju njezino tijelo na komade. Dok se molio,
pokušavao je potisnuti strahove i zamisliti kako se još bori za ţivot. Večeras su njegove
misli vodile još ogorčeniju bitku za ţivot u, kako se činilo, izgubljenu slučaju.
Nakon molitve osjećao je još veći umor nego prije. Smotao je prostirku i sjeo na
pijesak na samom rubu brijega, promatrajući dine koje su okruţivale dolinu. Zapuhao je
vjetar koji je šibajući pustinjsko tlo raznosio zrnca pijeska da još više naglase njegovu
ljepotu, dok je zemlja mreškajući se odbacivala koţu i izgledala kao da će poletjeti.
Vjetrovi su mijenjali tijela dina u beskraj. Uzdizale su se u vrhove ili vijugale poput
zmijskih tragova. Beduini su ga naučili tumačiti njihove oblike kako bi mogao procijeniti
mogućnost pješčane oluje ili odrediti u kojem će smjeru sutra puhati vjetar. Neki su
beduini vjerovali da oblici dina imaju i proročansko značenje. Baš sada su se pred njim
prostirali nizovi polumjeseca, ljupkih srpolikih oblika koji su sezali sve do obzora.
Polumjeseci su značili da nadolazi promjena.
Tada su mu misli skrenule prema slici koju je čuvao u dţepu. Pogledavši prilazi li
mu tko s leđa uz brdo, izvadi sliku i priušti si rijedak trenutak kada moţe pogledati
ţenino lice.
Nouf ash-Shrawi bila je u sredini slike i veselo se smijala reţući tortu na
rođendanskoj zabavi svoje mlađe sestre. Imala je uzak nos, crne oči i prekrasan osmijeh.
Bilo je teško zamisliti da će, samo četiri tjedna nakon što je ta slika snimljena, pobjeći ni
više ni manje nego u pustinju i ostaviti sve: zaručnika, raskošan ţivot i veliku sretnu

4
obitelj. Napustila je čak i petogodišnju sestru koja je stajala uz nju na slici i gledala je s
oboţavanjem od kojega se slamalo srce. Zašto, pitao se. Nouf je imala samo šesnaest
godina. Cijeli je ţivot bio pred njom.
I kamo je otišla?
Kada ga je Othman nazvao i rekao da mu je sestra nestala, Nayiru se činilo da još
nikad nije bio tako shrvan. »Dao bih ţivot«, promucao je, »kada bi to pomoglo da je
pronađem.« Uslijedila je duga šutnja i Nayir je znao da plače. Čuo je kako se guši u
suzama. Othman još nikad od njega nije ništa traţio. Nayir je rekao da će pomoći.
Godinama je vodio muškarce iz obitelji Shrawi na izlete u pustinju. Zapravo, vodio je
desetke obitelji poput Shrawijevih i svi su bili isti: bogati i pompozni očajnički su ţeljeli
dokazati da nisu izgubili svoje beduinstvo stečeno rođenjem, premda će većini njih izvori
nafte postati privlačniji od pustinjskih krajolika. Ali Othman je bio drukčiji. On je bio
jedan od malobrojnih koji su voljeli pustinju gotovo jednako kao Nayir i koji su bili
dovoljno pametni da u pustolovinama uţivaju razborito i promišljeno. On ne bi uzjahao
devu prije nego što bi mu netko objasnio kako će sjahati. Nikad nije dobio opekotine od
sunca, nikad se nije izgubio. Povezani ljubavlju prema pustinji, on i Nayir lako su sklopili
prijateljstvo koje se s godinama produbilo.
U telefonskom razgovoru Othman je zvučao jako rastreseno pa je priču o tome što se
dogodilo ispričao zbrkano i u fragmentima. Sestra mu je nestala. Pobjegla je. Moţda je
oteta. Zbog njihova bogatstva moţda netko zatraţi otkupninu ali otmice su rijetkost i još
nisu dobili nikakav zahtjev. Prošao je tek jedan dan, ali to se čini dovoljno dugo. Nayir je
morao izvlačiti činjenice. Nitko nije točno znao kada je otišla, samo su kasno popodne
primijetili da je nema. Zadnji put je viđena ujutro, kada je majci rekla da ide u trgovački
centar zamijeniti cipele. Ali navečer je obitelj otkrila da nije nestala samo ona: nije bilo ni
kamiona, ni novoga crnog ogrtača koji je čuvala za medeni mjesec. Kada su shvatili da je
nestala i deva iz staje, zaključili su da je pobjegla u pustinju.
Njezin je nestanak sve iznenadio. »Bila je sretna«, rekao je Othman. »Trebala se
udati.«
»Moţda ju je uhvatila panika«, pitao je blago Nayir.
»Ne, ţeljela je taj brak.«
Ako to i nije bilo sve, Othman nije znao više reći.
Nayir je idući dan proveo u pripremama. Odbio je velikodušnu nagradu koju je
obitelj ponudila i uzeo samo onoliko koliko mu je trebalo za organiziranje potrage.
Unajmio je pedeset dvije deve, pozvao sve pustinjske ljude koje je poznavao. Nazvao je
čak i Specijalni odjel sluţbu Ministarstva unutarnjih poslova da provjeri mogu li je oni
pronaći vojnim satelitom, ali njihova nebeska optika bila je rezervirana za druge stvari.
Ipak, uspio je skupiti ekipu za potragu i operaciju spašavanja u koju je uključio desetke
ljudi i cijelu postrojbu honorarnih beduina koji nisu ţeljeli ni pogledati Noufinu sliku,
tvrdeći da je ne moraju vidjeti, jer postoji samo jedna vrsta ţene za koju bi lutanje
najvećom pustinjom na svijetu bilo svojevrsno poboljšanje u odnosu na njezinu
svakodnevicu. Oni su razvili teoriju da je Nouf pobjegla s ljubavnikom iz Amerike kako bi
izbjegla dogovoren brak. Bilo je teško reći zašto svi vjeruju u to. Bilo je nekoliko slučajeva
da su se bogate saudijske djevojke zaljubile u Amerikance a priče o tome bile su dovoljno
šokantne da preţive u kolektivnom pamćenju. Ali to se nije događalo baš tako često kao
što su ljudi mislili, a koliko je Nayir znao, nijedna saudijska djevojka nikad nije pobjegla u
pustinju.
Shrawijevi su zamolili Nayira da potragu usredotoči na jedan dio pustinje, s
radijusom koji bi se protezao izvan As-Sulayyila. Druge su ekipe za traganje razmjestili na
sjeveru i sjeverozapadu, a jednu na jugozapadu. Njemu bi bilo draţe da je imao više
slobode i da je mogao proširiti operaciju po svojem nahođenju. Ovako su ga usporavali

5
stranci koji su se rijetko trudili progovoriti s njim. Zato je zanemario pravila. Dva dana
poslije zapovjedio je svojim ljudima da slijede instinkt, čak i ako ih to odvede na susjedni
teritorij. Ako je Nouf još tamo, njezini izgledi da preţivi smanjuju se svakim satom
danjega svjetla. Ovo nije vrijeme za formalnosti, kao da je potraga svadbena večera na
kojoj svaki gost dobije svoje mjesto.
Usto, njegova je ekipa bila najveća, a on je, premda nije često traţio i spašavao
nestale, poznavao pustinju bolje od većine njih. Praktički je odrastao u pustinji. Odgojio ga
je njegov stric Samir, koji je imao puno prijatelja iz inozemstva: znanstvenike, profesore,
ljude koji su dolazili proučavati Crveno more, ptice i ribe, ili beduinski ţivot. Nayir je
provodio ljeta na arheološkim nalazištima u sluţbi bogatih Europljana koji su traţili
Abrahamov grob ili ostatke zlata koje su Zidovi iznijeli iz Egipta. Zime je provodio na
leđima deva, jašući kroz pijesak natovaren limenim loncima i čuturicama. Postao je
strijelac, sokolar, stručnjak za preţivljavanje kojemu za povratak s najudaljenijeg mjesta u
pustinji nije trebalo više od pokrivala za glavu, vode i neba. Nije bio rođeni beduin, ali se
osjećao takvim.
Uvijek bi uspio pronaći zalutala putnika. Ako je Nouf pobjegla, morao je
pretpostaviti da nije ţeljela biti pronađena. Deset dana su češljali dine u Roverima, na
devama, iz zrakoplova i helikoptera i najčešće bi nailazili jedni na druge, što bi donijelo
određeno olakšanje, s obzirom na to koliko je bilo teško pronaći bilo kakav znak ţivota u
pijesku. Ali nisu našli Nouf i naposljetku su izvješća koja su mu njegovi ljudi podnosili
počela upućivati na druge mogućnosti: od toga da je odvedena noćnim autobusom u
Muscat do toga da je ukrcana u zrakoplov za Aman.
Proklinjao je situaciju. Moţda je prenoćila u divljini i zaključila da je previše
neudobno i previše prljavo pa je nastavila dalje. Ipak, Nayir se bojao da je ostala i da je
sada prekasno. Muškarac u pustinji umre za samo dva dana. Djevojka iz bogate obitelji,
djevojka koja vjerojatno nikad nije napustila udobnost rashlađene sobe umrla bi mnogo
prije.
Suton je prošarao krajolik toplom narančastom svjetlošću, a snaţni široko uskovitlao
je zrak. S njim i duboku čeţnju koja je sezala dalje od njegove zabrinutosti za Nouf. U
zadnje ga je vrijeme opsjedalo pitanje što mu nedostaje u ţivotu. Iracionalno je osjećao da
nije izgubio samo Nouf nego da nikad u ţivotu neće pronaći nijednu ţenu. Zaţmirio je i
ponovno pitao Alaha: Koji je tvoj plan za mene? Vjerujem u tvoj plan, ali sam nestrpljiv. Molim
te, otkrij mi svoj nacrt.
Iza njega se začuo povik. Brzo je gurnuo sliku natrag u dţep, ustao i ugledao jednoga
od svojih ljudi u podnoţju brda kako pokazuje svjetla u daljini. Nayir zgrabi prostirku i
čuturicu i krene niz dinu. Netko je dolazio, a ruţan predosjećaj govorio mu je da donosi
loše vijesti. Potrčao je podnoţjem dine i pričekao da Rover uđe u logor. Stao je pokraj
najvećeg šatora.
Nayir nije prepoznao mladića za volanom. Zbog oštrih crta lica i tamne puti izgledao
je poput beduina. Na sebi je imao koţnatu avijatičarsku jaknu koju je navukao preko
prasne bijele haljine, a kada je izišao iz automobila pogledao je Nayira s tjeskobom u
očima.
Nayir pozdravi gosta i pruţi mu ruku. Znao je da njegova visoka i impozantna
pojava baš ne djeluje opuštajuće na ljude, pa ga je pokušao umiriti. Dječak se nervozno
predstavio kao Ibrahim Suleiman, sin jednoga od Shrawijevih slugu. Ljudi su se okupili
očekujući vijesti, ali Ibrahim je šutke stajao pa je Nayir shvatio da ţeli razgovarati nasamo.
Poveo je mladića u šator, nadajući se da ljudi ipak nisu pili. Nema veće sramote nego
uvesti čovjeka u šator koji smrdi po alkoholu. Ali šator je bio otvoren i vjetar je prodirao
unutra zajedno s obilatim zapusima pijeska.
Nayir je upalio svjetiljku, ponudio gostu da sjedne na jastuk na podu i otišao skuhati

6
čaj. Suzdrţao se od pitanja, ali je ţurno pripremio čaj jer je silno ţelio čuti vijesti. Vrativši
se sa šalicama, sjeo je prekriţenih nogu uz gosta i pričekao da najprije popije čaj.
Kada je natočena druga šalica Ibrahim se nagnuo naprijed pridrţavajući šalicu na
koljenu. »Pronašli su je«, rekao je spuštena pogleda.
»Doista?« Napetost koja se nakupljala u Nayirovu tijelu nestala je tako brzo da je
osjetio bol. »Gdje?«
»Oko dva kilometra juţno od Shrawijeva logora. Pronađena je blizu wadija.«
»Tamo su imali ljude tjedan dana. Jesu li sigurni da je ona?«
»Jesu.«
»Tko ju je pronašao?«
»Nismo sigurni. Netko tko nije radio za obitelj. Putnici koji su prolazili kroz
pustinju.«
»Kako znaš?«
»Tahsinov rođak Majid došao je u naš logor i donio vijest. Razgovarao je s
mrtvozornikom.« Ibrahim je otpio gutljaj čaja. »Rekao je da su je putnici prevezli u Jeddu.
Već je bila mrtva.«
»Mrtva?«
»Da« Ibrahim se ponovno odmaknuo. »Odnijeli su je mrtvozorniku u Jeddi. Nisu
imali pojma tko je.«
Bilo je gotovo. Pomislio je na svoje ljude vani, pitajući se hoće li osjetiti olakšanje ili
razočaranje. Vjerojatno olakšanje. Nije bio siguran što bi im rekao o djevojci. Bilo je čudno
što je baš ekipa za potragu sastavljena od članova obitelji bila smještena u blizini wadija.
Skupina rođaka i slugu sigurno je bila u njezinoj blizini, ali je nisu primijetili. Nisu vidjeli
ni putnike na tom području. Putnici su sigurno odvezli njezino tijelo u grad prije nego što
su Shrawijevi uopće shvatili da su onuda prošli. Sve je to uznemirilo Nayira, ali će još
provjeriti informaciju. Nije baš bila pouzdana.
»Kako je obitelj doznala?«, pitao je Nayir.
»Netko iz mrtvozorničkog ureda poznaje Shrawijeve pa su ih obavijestili telefonom.«
Nayir kimne još osjećajući tupost. Čajnik je bio prazan. Polako je ustao i otišao do
peći. Dotočio je još vode u lonac i nespretnim trzajem upalio šibicu, opekavši pritom prste.
Oštar bol trgnuo ga je iz tuposti, probudivši iznenadan osjećaj ţestokog gnjeva. Potreba da
je pronađe još je bila jaka. Bože, oprosti mi zbog oholosti, mislio je. Sada bih morao misliti na
njezinu obitelj. Ali nije mogao.
Vratio se i sjeo. »Znaš li od čega je umrla?«
»Ne.« U dječakovim očima naziralo se tuţno prihvaćanje istine. »Valjda od toplotnog
udara.«
»To je strašna smrt«, rekao je Nayir. »Ne mogu se oteti dojmu da smo nešto mogli
učiniti.«
»Sumnjam.«
»Zašto«, pitao je Nayir. »Što ti misliš da joj se dogodilo?«
Beduin ga je pogledao ravno u oči. »Isto što se događa svim djevojkama,
pretpostavljam.«
»A što je to?«, pitao je Nayir. Ljubav? Seks? Sto ti uopće znaš o tome? Ibrahimovo lice
reklo mu je da je pogriješio što je postavio to pitanje: dječak se zacrvenio. Nayir je ţelio
znati više, iščupati odgovore iz njega, ali je znao i to da bi iskren odgovor bio posve
neprikladan u slučaju da je Nouf doista umrla zbog ljubavi ili seksa. Strpljivo je čekao
objašnjenje, ali je Ibrahim samo pijuckao čaj, odlučan u svojoj šutnji.

7
 2.
Vlaţna, mračna i prljava uličica Rawashin nije ni najmanje podsjećala na stanicu n a
putu u Raj, prolaznu postaju za tijela na njihovom putu prema Alahu. Pa ipak, ondje se
nalazio mrtvozornički ured, stiješnjen između dviju vrlo sličnih ruţnih uredskih zgrada.
Gornji dio građevine, koji je izgledao kao da je izgrađen sedamdesetih, bio je siv i
pravokutan s okruglim betonskim izbočinama koje su djelomice štitile niz obojenih
prozora. Ţeljezne šipke ispresijecale su pročelje, kao da gledaš ispucale ljuske jajeta. Niţi
kat nije imao prozore i svodio se na blok betona koji su prekidala samo dvoja metalna
vrata i ploča za unošenje lozinke. Nayir je pokušao ući, ali ga je postariji straţar uputio na
stubište s bočne strane zgrade.
Posve drukčiju sliku pruţalo je pročelje podruma koje se činilo poput reklame
Društva za obnovu stare Jedde. Duţ cijelog podrumskog dijela zgrade nizali su se slavni
izbočeni prozori po kojima je ulica dobila ime, Ramashin, ukrašeni rešetkama od tikovine i
plitkim lukovima. Oguljena boja kovrčala se na kamenim zidovima ispod njih. Na dnu
stubišta bila su širom otvorena jednokrilna drvena vrata što su vodila u hodnik obavijen
mrakom.
Oklijevajući u podnoţju stuba, Nayir se pokušavao pribrati ţvačući ljutkasti misvak i
pijuckajući njegova vlakna na pod. U mislima je samome sebi rekao da mora ući i da to ne
moţe izbjeći. Sunce je tuklo i znoj mu je bolno peckao koţu kao da je probijaju čavli. Ovaj
posjet nije bio samo usluga Shrawijima u što je samoga sebe uvjeravao cijelim putem. Ovo
je, sada mu je bilo jasno, bilo zadiranje u intimu. Noufino tijelo leţi tu unutra, a on je na
sebe preuzeo zadaću da ga dopremi kući.
Cijelu se noć u pustinji borio sa svojim neuspjehom. Dok mu je tijelo traţilo prijeko
potreban san, u mislima je tvrdoglavo preţvakavao niz odluka koje je mogao donijeti,
zapovijedi koje je mogao izdati, instinkta koje je mogao slijediti a koji su joj mogli spasiti
ţivot. Napokon je zaspao oko pet ujutro da bi se jedan sat poslije trgnuo iz sna i otkrio da
se njegov bijes pretvorio u osjećaj ţaljenja i krivnje. Za Nouf više ništa nije mogao učiniti,
ali koliko god se nevjerojatnim činilo da još moţe pomoći njezinoj obitelji, osjetio je
obavezu da pokuša.
Nakon jutarnje molitve razmišljao je što mu je činiti. Obitelj Shrawi bila je previše
povučena, previše zatvorena da bi primala izraze sućuti. Moralo je to biti nešto korisno i
diskretno. Dok je pakirao opremu, tovario je u Jeep i vozio se prema gradu, pomno je
traţio savršenu gestu, ali iscrpljenost proteklih tjedana uzela je danak. Tek kada je ugledao
obrise Jedde snaga mu se počela vraćati, a s njom i još nerazrađena ideja: Noufino tijelo
moţda je još u mrtvozorničkom uredu. Shrawijevi sinovi su se vjerojatno tek vratili iz
pustinje; bit će rastreseni i iscrpljeni. Vjerojatno će poslati sluge po tijelo, ili moţda nekoga
iz dţamije. Vrlo je poniţavajuća pomisao na cijelu paradu stranaca koji su rukama i
pogledom već pretresli njezino truplo. Ne bi li im bilo draţe da se netko bliskiji obitelji
pobrine za Noufino posljednje putovanje kući?
Iz Jeepa je nazvao Othmana i s oklijevanjem izgovorio pitanje: Ţelite li... bi li bilo u
redu, mislio sam da mogu pomoći, ako je još kod mrtvozornika...?
»Puno ti hvala«, rekao je Othman tiho. »Bila bi to golema pomoć.«
Zvuk olakšanja u njegovu glasu potaknuo je Nayira da kaţe: »Samo mi reci što da
učinim.«
Sada se, dok je zurio u isprepletene letvice na izbočenim prozorima, umorna tijela ali
iz minute u minutu sve bistrijih misli, Nayir suočio s neugodnijim razlozima svojega
dolaska. S morbidnom znatiţeljom. Potrebom da stavi točku. Ţeljom da si dokaţe da je
sposoban za nešto. Sebičnost ovog zadnjeg razloga najviše ga je mučila.

8
 Obitelj čeka.
Bacivši misvak u kanalizaciju, pribrao se i ušao u zgradu gdje je pred njim bilo još
jedno stubište. Sišao je niz stube čvrsto se pridrţavajući za zid objema rukama. Nakon
zasljepljujuće bjeline dana, mrak je bio iznenadan i potpun.
Kada su mu se oči prilagodile, vidio je čuvara kako čita za stolom. Uznemirio ga je
pogled na smeđu uniformu i namrgođeno lice. Ovo je bio pravi čuvar zgrade. Rezanje i
proučavanje mrtvoga ljudskoga tijela bilo je zabranjeno zakonom, i dok je vlada prešutno
odobravala obdukcije, uvijek je bilo dušobriţnika koji su vrebali nastojeći otkriti
nemuslimansko ponašanje.
Kada je ugledao Nayira, straţareve su se oči stisnule. Nayir priđe stolu i pogleda iza
čuvarevih leđa prema dugačkom hodniku mutno osvijetljenom fluorescentnim svjetlima.
»Došao sam po tijelo«. Potraţio je u dţepu sluţbenu dozvolu koju mu je toga popodneva
donio jedan od Shrawijevih slugu.
Straţar pozorno prouči dokument, presavine ga i vrati. »Tamo je, niz hodnik«, rekao
je.
»Gdje...?«
Muškarac ga začuđeno pogleda i pokaţe prstom iza leđa, prema jedinom hodniku na
vidiku. Nayir kimne. Pokušao se opustiti.
Obrisao je znoj sa zatiljka i prišao dvokrilnim vratima na kraju hodnika. Kada ih je
otvorio, zapljusnuo ga je smrad amonijaka, smrti, krvi i još nečega jednako odvratnog.
Kada se prisilio da proguta nakupljenu slinu, učinilo mu se kao da osjeća okus sumpora
koji su beduini katkada koristili u obredu pročišćenja duše pokojnika. Ne, pomisli, to je
moja mašta. Prostorija je bila sterilna i svijetla. U sredini prostorije mrtvozornik se naginjao
nad tijelo na stolu. Štrkljast čovjek sijede kose, tek nešto tamnije od laboratorijske kute.
Podignuo je pogled. »Salaam aleikum«.
»W'aleikum as-salaam.« Nayiru se zavrtjelo u glavi dok je pokušavao gledati u tijelo.
Okrenuo je pogled prema ormarićima ispunjenima priručnicima, gazom i praznim
staklenkama.
»Mogu li vam pomoći«, pitao je mrtvozornik.
»Čuo sam da je kod vas djevojka koja... «
»Vi ste član obitelji?«
»Ne, nisam. Ne.« Nayir se posve bezrazloţno osjećao poput pervertita. Poţelio je
objasniti da je ovamo došao sluţbeno, a ne zato što bi to ţelio. Bilo je vruće i sparno;
osjećao je vonj tijela i od toga mu je bilo mučno. Krajičkom oka pogledavao je u tamu.
Duboko je udahnuo, okrenuo se i ugledao krvlju natopljen ogrtač koji je visio na zidu.
»Onda ne smijete ulaziti ovamo«, rekao je mrtvozornik.
»Imam dopuštenje da vidim tijelo. Moram ga vidjeti... odnosno, preuzeti.« Prešao je
rukom preko lica. »Došao sam po tijelo.«
Mrtvozornik ispusti skalpel na srebrni pladanj i razdraţljivo pogleda Nayira.
»Nismo još gotovi. Morat ćete pričekati.«
Nayiru je donekle laknulo. »Prije nego što je preuzmem, ţelio bih provjeriti je li to
doista ona.«
»Ona je.« Mrtvozornik, vidjevši Nayirovo oklijevanje, zaobiđe stol. »Pokaţite mi
papire. Nouf Ash-Shrawi, je li tako?« Uzeo je papire iz Nayirove ruke i paţljivo ih
pročitao. »Da, to je ona.« Pokazao je prema stolu iza svojih leđa.
Nayir je oklijevao, jer mu je bilo neugodno zbog onoga što će reći. »Htio bih joj
vidjeti lice.«
Mrtvozornik je zurio u njega, a Nayir je shvatio da je prešao granicu, da mrtvozornik
sada misli da je nastran, iako ima sve potrebne papire.
»Samo iz principa«, rekao je Nayir.

9
 »Već je identificirana.«
Nayir je pročitao ime na mrtvozornikovoj sluţbenoj pločici: Abdullah Maamoon,
mrtvozornik. Zaustio je da ponovno nešto kaţe, kada su se iza njega otvorila vrata i u
prostoriju je ušla ţena. Naravno, postoje mrtvozornice koje obavljaju obdukciju ţenskih
tijela, ali se ipak iznenadio kada ju je ugledao. Na sebi je imala bijelu kutu i hidţab, crnu
maramu preko kose. Kako joj je lice bilo otkriveno, skrenuo je pogled i pocrvenio. Ne
znajući kamo bi gledao, pogled mu je pao na plastični identifikacijski bedţ koji joj je visio
oko vrata: Katya Hijazi, laboratorijska tehničarka. Iznenadio se kada je ugledao njezino ime
trebala ga je skrivati, kao i kosu ili obline tijela i zbog toga mu se činila prkosnom.
Bojeći se da bi stariji muškarac mogao misliti da joj zuri u grudi, Nayir spusti pogled
i ugleda dva lijepo oblikovana stopala u jarkomodrim sandalama. Ponovno se zacrveni i
okrene od nje, ali ne posve nego baš onoliko koliko je potrebno da pokaţe kako je ne ţeli
gledati.
Ţenina ramena su se blago spustila, čime je pokazala da je primijetila Nayirovu
nelagodu te da je njome razočarana. Posegnuvši u dţep, izvadi burku, prekrije njome lice i
pričvrsti je čičkom iza glave. Zadovoljan tim potezom, ali još osjećajući nelagodu zbog
njezine nazočnosti u prostoriji, Nayir ju je gledao krajičkom oka. Kada je pokrila lice i
kada je smio pogledati prema njoj, usudio se zaviriti, ali kroz prorez su se vidjele oči koje
su gledale ravno u njega. Brzo je skrenuo pogled, uznemiren njezinom izravnošću.
»Salaam aleikum, dr. Maamoon«, rekla je pribliţavajući se mrtvozorniku. Glas joj je
bio izazovan. »Niste valjda bili neugodni prema gospodinu Sharqiju?«
Nayir se nadao da se ne vidi njegova zbunjenost. Kako je znala njegovo ime? I kakva
to ţena tako samouvjereno izgovara ime nepoznata muškarca? Sigurno joj je straţar rekao.
Ali zašto?
Mrtvozornika je ubola njezina izravnost pa je promrmljao nešto nerazumljivo.
Sigurno je bila nova zaposlenica koja se još nije naviknula razgovarati s tradicionalno
odgojenim starijim muškarcem.
»Onda dobro«, rekla je, »jer on je došao po tijelo.«
Maamoon je sumnjičavo pogledao Nayira. »Tako je rekao.«
Gospođica Hijazi okrenula se prema Nayiru. Stajala je tik uz njega, nešto bliţe nego
što bi bilo primjereno, mislio je. »Kako ćete je transportirati?«, pitala je.
Oklijevao je, ne ţeleći razgovarati izravno s njom. Spustio je pogled i ugledao njezinu
ruku. Imala je vjenčani, ili moţda zaručnički prsten, nije mogao točno odrediti. Činjenica
da je bila zaručena ili udata učinila mu je njezinu prisutnost malo podnošljivijom ali samo
malo.
Nayir se obratio mrtvozorniku: »Ispred zgrade sam ostavio Jeep, ali rado bih
identificirao tijelo prije nego što ga odvezem.«
»U redu«, odgovorila je gospođica Hijazi. Nayir je pomislio da je drska kada govori
dok joj se nitko ne obraća, ali njezina profesionalnost ga je iznenadila. Ţene, čak i one
slobodnije, obično su ga gledale kao ţivotinju zbog visokoga krupnog stasa i dubokog,
hrapavog glasa. Ali ova se, premda je oprezno kruţila oko njega, ponašala prirodno. »Već
smo je identificirali, znate.«
Nayiru je titralo u ţelucu. Činilo se da ona ne ţeli prihvatiti njegovo odbijanje da
razgovara s njom, iako je on i dalje uporno gledao Maamoona. No starac je samo
sumnjičavo stajao. »Ţelim sam pogledati tijelo«, rekao je Nayir, misleći pritom: U ovom
trenutku jedino ţelim otići.
»Ona je sad na stolu. Moţete pogledati.«
Gospođica Hijazi povede ga do metalnoga stola na kojemu je leţalo Noufino tijelo i
povuče plahtu s njezina lica. Nayir spusti pogled i ponovno osjeti vrtoglavicu. Isprva nije
primijetio nikakvu sličnost s Nouf, ali dok je pomno proučavao crte njezina lica počeo ju je

10
primjećivati: mala, oprezna usta, visoke jagodice kakve je imala cijela obitelj Shrawi.
»Mislim da je to ona.« Zakašljao se od smrada koji ga je obavio. Sirota djevojka. Pola
lica bilo joj je opečeno od sunca, dok je druga polovica bila sablasno siva. Sigurno je
danima leţala na boku. Opekotine su bile vrlo teške. S druge strane, siva strana lica bila je
poprskana blatom. »Hvala«, rekao je i odmaknuo se.
Gospođica Hijazi pregledavala je Noufinu glavu. Nayir je primijetio nešto ljepljivo u
njezinoj kosi, tik iznad lijevoga uha. Okrenuo se Maamoonu i pitao: »Je li to krv?«
Maamoon samo slegne ramenima dok je gospođica Hijazi pregledavala ranu. »Da«,
odgovorila je napokon. »Tu je trag udarca. Izgleda kao da ju je netko prilično jako udario.
A ima i još nešto...« Pincetom je izvadila sićušan iver iz rane i podignula ga. »Izgleda kao
komadić drva.«
Nayir osjeti čudan nemir. Nije odvajao pogled od mrtvozornika. »Je li ta rana
uzrokovala smrt?«
»Nije«, rekao je Maamoon. »Utopila se.«
Uslijedila je šutnja, ali Maamoon je, dok su mu oči blistale profesionalnim
zadovoljstvom, pokazao rendgensku snimku na zidu koja je prikazivala Noufin grudni
koš. Nayir je proučavao snimku, ali nije bio siguran što bi iz nje trebao zaključiti. »Utopila
se?«
»Upravo tako. Klasičan primjer. Pjena na ustima. Pluća i ţeludac puni vode.«
Dijagnoza utapanja nametala je cijeli niz pitanja. Ako se ţena utopi u najvećoj
pješčanoj pustinji na svijetu, onda bi za to moralo postojati jako uvjerljivo objašnjenje.
»Ako se utopila«, rekao je Nayir, »kako objašnjavate ranu na glavi?«
Mrtvozornik se obrecnuo: »Sigurno se udarila.«
»Dok se utapala?«
»Da, dok se utapala.«
Tijekom njihovog razgovora gospođica Hijazi nastavila je pregledavati Noufinu
glavu. Nayir je primijetio oklijevanje u pokretima ruku. Usudio se pogledati ju u oči i
primijetio je da se mršti. »Ako je ovo rana nastala prilikom utapanja«, rekla je naposljetku,
»onda na njezinu tijelu moraju postojati druge slične rane.«
Nayir se čudio njezinoj smjelosti i pitao se kako je mrtvozornik trpi. Ponovno
pogleda pločicu s njezinim imenom, primijetivši ovaj put da je ona laboratorijska
tehničarka, a ne forenzičarka. U čemu je zapravo razlika?
»Prije tjedan dana je kišilo, zar ne?« pitao je Maamoon.
»Prije gotovo dva tjedna«, odgovorio je Nayir. »Padala je kiša onoga dana kada je
nestala. Koliko je dugo mrtva?«
»Teško je reći.«
Nayir je osjetio ţenin pogled na licu, ali je i dalje pozorno gledao Maamoona. »Je li
moguće da se udarila u glavu dok je još bila ţiva?«
»Moguće je«, odgovorila je ţena.
Nayir je čekao objašnjenje, ali ona ga nije dala. Uslijedila je šutnja, a gospođica Hijazi
njeţno je pomaknula plahtu s Noufinih ruku. Dok je pregledavala niz modrica na
zapešćima i šakama, Nayir se usudio pogledati. Povukla je vatom na štapiću preko rane.
»Izgleda kao pijesak«, rekla je. »Nečega ima i ispod noktiju. Ove rane izgledaju kao da se
branila.«
»Ne, ne, ne«, usprotivio se Maamoon, gurajući je u stranu i pokazujući Noufino
zapešće. »Ovo su tragovi devinih uzda. Zar ne vidite kako izgledaju?«
Nayir je pomnije proučio ozljede. Nisu bile jednolične, a Nouf je imala i ogrebotine
na vrhovima prstiju. »Meni izgleda kao da se branila.«
Maamoon se narogušio. »Rekao sam da je to od koţnatih traka.«
Gospođica Hijazi ubaci štapić od vate u staklenu epruvetu i polako je spusti na pult.

11
Okrenuvši se opet prema tijelu zastane na trenutak a onda vrlo oprezno podigne rub sive
plahte koja je pokrivala Noufine noge. Drţala ga je u zraku i dugo proučavala tijelo. Nayir
je gledao njezine oči kako prelaze preko tijela jednako briţno i osjećajno kao ruke i
iznenadilo ga je što je tako dirnuta ovom smrću. Tuga u njezinim očima govorila je o
osobnom gubitku, a on se pitao poznaje li obitelj i je li ih ona obavijestila.
Napokon je spustila plahtu. Dok je govorila u glasu joj se osjetila nevoljkost i
oklijevanje, u oštroj suprotnosti s izrečenim riječima. »Ne vidim dokaza da je bila blizu
deve. Nema dlaka na tijelu, nema ogrebotina na bedrima.« Maamoon ju je pokušao
prekinuti, ali ona je nastavila: »Nemam mnogo iskustva u određivanju vremena smrti, ali
bih rekla da je mrtva najmanje tjedan dana.«
»Naravno!« odbrusio je Maamoon. »S obzirom na to koliko rijetko kiši u pustinji, ja
bih rekao da je umrla kada je kišilo. Evo što se dogodilo. Wadiji su se napunili, a ona
prelazi pustinju kroz jedan od wadija i - pljus! - počne kišiti. Pokuša plivati, ali bujica je
odnosi. Udara glavom, ozljeđuje zapešća. Yanni, utapa se.«
Nayir je pogledao u mrtvozornika. »Ali imala je devu.«
»Pa što?« viknuo je. »Deve ne znaju plivati!«
Što uopće nije točno. Gorile su jedine ţivotinje koje ne znaju plivati. Deve, unatoč
tome što ne dolaze često u dodir s vodom, izvrsno vladaju tom vještinom. Nayir je to vidio
svojim očima u Centru za rehabilitaciju dromedara u Dubaiju, gdje terapeuti potiču
bolesne deve da uđu u bazen radi liječenja slomljenih kostiju i ublaţavanja artritičnih
bolova u zglobovima. Kada se nađu u vodi, deve se vesele poput djece, a čak se i naljute
kada sat završi. Zastoje, čini se da se pitaju, Allah stvorio naše tijelo da živi izvan vode?
»Deve plivaju«, rekao je. »I deva bi joj spasila ţivot.« Nayir je potraţio u dţepu još
jedan misvak i strpao ga u usta, zahvalan zbog ljutkastoga okusa koji je ublaţio miris smrti.
Ţvakao ga je neko vrijeme i kruţio oko stola. Noufina desna ruka virila je ispod plahte.
Zapešće je bilo poprskano smeđim blatom. Činilo se da joj se zapeklo u koţu na vrućini.
»Što je ovo?«, pitao je.
»Izgleda kao blato«, rekla je gospođica Hijazi. Ostrugala je uzorak koţe u staklenku.
Maamoon je zgrabio staklenku. »Ona se utopila, prijatelji. Gospodine Sharqi, jeste li
sigurni da je to ona?«
Nayir je prestao ţvakati. »Da, ona je. Ali čudno je to s devom.«
Maamoon je slegnuo ramenima. »Moţda su se razdvojile, recimo prije nego što je
ušla u wadi?«
»Nitko ne gubi devu u pustinji. To je samoubojstvo.«
»Nisam rekao da je posrijedi samoubojstvo!« vapio je starac.
»Nisam ni ja«, uzvratio je Nayir.
Forenzičar je stisnuo oči. »Nemojte to ni izgovoriti. To je smiješno! Mislite da je
ubijena?«
Nayir ga začuđeno pogleda.
»Kako? Pitam... kako?« Maamoon se zagrcnuo slinom i nakašljao. »Netko bi morao
čekati da se ova ţena nađe u wadiju, sama, usred pustinje, bez deve, i morala bi padati
kiša i istodobno nastati bujica. A onda bi taj ubojica, kojemu je Allah podario strpljivost,
morao pronaći načina da je udavi u poplavi tako da i sam ne potone. Tko bi to učinio?
Zašto je ne bi jednostavno uboo noţem i gotovo?«
Nitko nije odgovorio. Nayir krišom pogleda u oči gospođice Hijazi, no pogled joj je
bio neproničan. Mrtvozornik je imao pravo ubojstvo utapanjem činilo se nategnutim. Je li
Nouf pronašla izvor vode i umrla očajnički pokušavajući utaţiti ţeđ? Moţda je ušla u
poplavljeni wadi. Kiša je bila jaka, a on se sjećao kako joj se obradovao, nadajući se da bi
joj baš ona mogla dati priliku da preţivi.
»Zanima li vas još nešto?« obrecnuo se mrtvozornik izazivački odmjeravajući Nayira.

12
 »Samo sam se pitao je li sve drugo u redu«, rekao je. »S tijelom, hoću reći... je li s
njom sve u redu?«
Maamoon se namrštio. Nayiru je bilo jasno da je to pitanje izlagalo mrtvozornika
velikom pritisku. Ono mu je davalo neobičan osjećaj moći, makar je bilo samo rezultat
ovlasti koje je dobio od obitelji.
»Znam što pitate«, rekao je mrtvozornik. »Nismo išli tako daleko. Premda nije
stručnjakinja za sudsku medicinu, gospođica Hijazi će« ime je izgovorio prezirnim tonom
»obaviti ultrazvuk.« Naglo je zamahnuo plahtom i otkrio djelo Noufino tijelo. Nayir je
problijedio kao krpa i oborio pogled, ali ga to nije spriječilo da primijeti sve bokove, noge,
pubis. Očajnički traţeći u što bi gledao, primijetio je epruvetu s gelom, injekciju i metalni
instrument koji je izgledao poput falusa.
»Hvala«, rekao je iznenada. »Mislim da ću pričekati vani.« Dok se okretao prema
vratima, zastao je. Prostorija se vrtjela. Duboko je udahnuo i nagnuo se, pridrţavajući se
rukama za koljena, dok mu je u glavi bubnjalo. Srce mu je panično tuklo. Zamišljao je
ponor među djevojčinim nogama, ali taj se trenutak čudno stopio sa sljedećim, u kojemu je
već leţao na tlu, dok mu je u glavi brujalo.
»Gospodine Sharqi!« Maamoon je klečao uz njega, drţeći bočicu kamfora uz njegov
nos. »Gospodine Sharqi, čuvao vas Allah, vi ste častan čovjek.«
»Vode«, krkljao je Nayir.
»Donijet ću vam!« Maamoon je ustao vrteći glavom i napustio prostoriju.
Nayir je s mukom ustao, zastavši kako bi bio siguran da se neće opet onesvijestiti.
Gospođica Hijazi činila se uznemirenom. »Ţao mi je, gospodine Sharqi.«
Bilo mu je previše neugodno da bi odgovorio, a ona je bila dovoljno obzirna da
nastavi obavljati svoj posao. Uzela je pribor za uzimanje otisaka i privukavši stolac sjela i
počela uzimati Noufine otiske.
Dugo su šutjeli, a on je gledao Nouf, odnosno ono što je od nje ostalo. Tijelo je sada
bilo posve pokriveno plahtom, ali on je još osjećao mučninu i svako malo pogledao bi u
stranu.
»Zašto morate napraviti ultrazvuk?«, pitao je, ne gledajući gospođicu Hijazi u
lice.
»Moţda bi bilo bolje da sjednete«, ponudila mu je.
Bio je previše zatečen njezinom izravnošću da bi odgovorio.
»Došli ste po tijelo«, rekla je, »pa onda uzmite tijelo i zaboravite sve ostalo. Slučaj je
završen. Zaključili su da je riječ o nesretnom slučaju. Kao što je rekao Maamoon, ja nisam
forenzičarka. Prava forenzičarka je na porodiljnom. Ja sam tu samo zato što nisu mogli
naći zamjenu, a trebala im je ţena koja će biti prisutna dok mrtvozornik obavlja posao.
Kako je ovo vaţan slučaj, doveli su Maamoona iz Riyadha, a on je zaključio da je smrt
nastupila utapanjem.
Dakle, riječ je o utapanju. Nema potrebe za postavljanjem pitanja. Sve je završeno.«
Iznenadio ga je sarkazam u njezinu glasu. »Mislite da je riječ o zataškavanju?«, pitao
je. Slegnula je ramenima. Kad bi to bilo točno, onda bi obitelj morala stajati iza svega. Oni
su dovoljno moćni za to. Mogao je zamisliti nekoliko razloga zašto bi Shrawijevi ţeljeli
sakriti istinu, ali najvaţniji je bio ispred njega.
Oklijevao je prije nego što je postavio pitanje. »Nije bila djevica?«
Gospođica Hijazi uzela je sve otiske i pospremila pribor. Ustala je i vratila pribor na
policu. Nayir je čekao, nadajući se da će mu nešto reći, ali kada se okrenula prema njemu
brzo je odvratio pogled. Poţelio je da nekako moţe steći njezino povjerenje, ali ona mu s
pravom nije vjerovala. Bio je stranac i muškarac. Nevoljko je priznao doličnost njezine
šutnje, koliko god se činila prkosnom.
Pogleda na sat. Bilo je 3.15. Nouf je morala biti pokopana do zalaska sunca. Imao je

13
manje od sata da preveze tijelo do imanja Shrawijevih. Obitelji će biti potreban još jedan
sat da je pripremi za ukop.
Maamoon je dotrčao s čašom vode. Imala je okus po sapunu, ali Nayir se nije bunio.
Starac ga je pljesnuo po leđima i sućutno se osmjehnuo. »Nije tako loše dok su ţive, znate,
nemojte dopustiti da vam to sve pokvari.«

Najbolja je žena ona, rekao je Prorok, koja je ugodna oku i koja čini ono što joj se kaže. Ta
mu je rečenica prostrujala kroz glavu dok je izlazio Jeepom iz dvorišta za utovar sa
straţnje strane zgrade i skretao lijevo u prometnu ulicu. Premda je Prorok imao pravo,
činilo se da ţena moţe biti kreposna a da ne bude poslušna. Razmišljao je o šutnji
gospođice Hijazi na kraju posjeta.
Prisjetio se njezina ponašanja, i mada ga je drţao drskim, pitao se nije li ona samo
ţeljela zaštititi Nouf. Gospođica Hijazi prepirala se s Maamoonom o uzroku Noufine
smrti, o devi, o uzrocima rane na glavi. Nayir nije bio siguran je li njezina drskost
potaknuta obranom Noufinih interesa, profesionalnim suparništvom, ili je jednostavno
takva. Instinkt mu je govorio da je posrijedi ono prvo i da čuva tajne kako bi zaštitila
Nouf.
U jednome je ipak imala pravo. Rane su nastale u samoobrani. Udarac u glavu.
Utapanje, bez deve. Zvučalo je čudno. Posebno ga je mučio onaj dio s devom jer, ako je
išta znao, onda je posve sigurno znao da još nitko nije izgubio devu u pustinji.

14
 3.
Vozeći se prema jugu uz obalu, Nayir je promatrao kako neboderi i gradska vreva u
stupaju prostor pustinji koja se lijeno pruţala pred njim. S lijeve su strane malene kolibe
prošarale gola polja obasjana popodnevnim suncem, dok se s desne more lelujalo poput
modroga satenskoga šala. Gledajući krajolik, nadao se da će zaboraviti da je u prtljaţniku
Noufino tijelo, ali opet, kako bi to mogao zaboraviti? Vozio je polako, skretao paţljivo i
stao svaki put kad je semafor pokazivao crveno iako nije bilo prometa, jer bi se, makar se
mrtve više ne moţe uznemiriti, ţivi vrlo uzrujali kada bi ozlijedio ili osakatio tijelo njihove
voljene kćeri.
Sišao je s auto-ceste i skrenuo na prilaznu cestu koja je pratila obalu prema jugu. Tu
je na osami na ţalu stajala veličanstvena dţamija, posve bijele kupole i vitkoga minareta.
Cesta se pretvorila u privatni put, obiljeţen drvenim znakom na kojemu je pisalo
»Zabranjen pristup«. Nastavio je voziti sve dok nije stigao do velikog ulaza s dvjema
bijelim betonskim straţarskim kulama i ţeljeznom ogradom između njih. Stara slomljena
videokamera visjela je s jednog krila kapije.
Nayir je nekoliko puta duboko udahnuo i pokušao se usredotočiti. Pred njim se
pruţao dva kilometra dugačak most. Bio je uzak - jedva dovoljno širok za kamionet - a
dok ga se gledalo s obale, izgledao je kao da je od gume. Na vrućini se makadam
svjetlucao poput tobogana. Lančana ograda nije mu bila utjeha - na nekim je mjestima bila
probijena, baš kao da se u nju zaletio automobil. To je bio jedini cestovni prilaz imanju.
Stotinu je puta proteklih godina prošao tim mostom, ali još je osjećao nelagodu.
Vozio je sporo, pogleda uprtog u cestu, polako dišući sve dok nije uhvatio ritam.
Dok je pokušavao potisnuti sliku koja ga je obično proganjala kako mu puca guma, kako
prelijeće kroz ogradu i pada u tamno more Shrawijev je otok postajao pred njim sve veći.
Pogledao je gore i ugledao meke obrise bijele palače na nazupčanim stijenama.
Na otoku je slijedio šljunčani put prema malenu, rijetko korištenom zapadnom ulazu
na imanje. Tamo su ga čekala dvojica muškaraca. Izvadili su Noufino tijelo iz prtljaţnika,
ljubazno mu zahvalili i rekli da se automobilom vrati na prednji ulaz. Dok je gledao kako
njegov teret nestaje kroz vrata, Nayira pogodi iznenadan osjećaj gubitka.
Htio je pozvati Othmana i reći mu da je tijelo stiglo, ali je oklijevao, pitajući se što
obitelj zna o uzrocima smrti. Sjetio se da bi ga mogli traţiti da im prepriča što je doznao
kod mrtvozornika. Mrtvozornik je rekao da je netko iz obitelji već identificirao tijelo i
došao po Noufine stvari, ali to je mogao biti sluga ili netko iz pratnje, a ne netko tko bi
traţio osjetljive informacije. Nayir nije bio siguran što bi im rekao. Mogao je objasniti da je
Nouf stradala u bujici, ali morao je biti oprezan da ne kaţe ništa što bi značilo da je
ubijena, ako su oni ţeljeli sve zataškati. Osjećao se izgubljenim dok je gledao kuću. Nikad
je nije doista vidio iz ove perspektive. Vanjski zidovi bili su blistavo bijeli, ali prozori su
bili manji, kapci posve crni, nimalo slični kićenim drvenim kapcima s prednje strane kuće
kroz koje bi se nešto moglo vidjeti, kad bi se pozorno promotrilo. Ovo je sigurno ženski dio
kuće.
Ušao je u Jeep i udaljio se od ulaza za poslugu. Palo mu je na pamet da bi se Nouf
odvezla tim putem. Othman je rekao da je ukrala kamionet s parkirališta ispred kuće, ali je
Nayir ostatak morao zamisliti sam. Na parkiralištu je bilo desetak automobila koje je
obitelj posjedovala ali se rijetko njima koristila. Prošli bi dani prije nego što bi netko
primijetio da nedostaje stara Toyota. Ključevi svih automobila visjeli su u garderobi pokraj
ulaznih vrta. Bili su pomno označeni. Nayir ih je često sam uzimao dok je pripremao
kamione za izlete u pustinju na koje su odlazili muškarci. Nouf je mogla ukrasti ključeve
iz garderobe, dok nitko nije gledao, iskrasti se van i uzeti kamionet.

15
 Zatim se morala odvesti niz prilazni put, pokraj maloga straţnjeg ulaza, odnosno
drvenih vrata koja su obično bila otvorena. Na cesti je gotovo nitko ne bi primijetio. Bila je
okruţena ţivicom i stablima. Sama kuća bila je vrlo visoko i okruţena strmim stijenama
pa je uglavnom bilo teško vidjeti cestu čak i s terase. Staje su bile odmah uz straţnji ulaz
na imanje. Zamislio je kako se odvozi do stajskih vrata, izvodi devu i nagovara je -
prisiljava? - da uđe u straţnji dio kamiona. Kako je to uspjela izvesti bilo mu je zagonetno.
Kada je završila, odvezla bi se duţ dostavnog puta, prošla pokraj parkirališta, gdje bi
mogla doći do mosta a da je nitko ne vidi. Nije to bio posve siguran plan za bijeg, ali
vjerojatno je otišla dok je većina muškaraca bila na poslu. Ţene su rijetko izlazile pa zato
vjerojatno nisu ništa primijetile. Tek bi je sluge mogli vidjeti, ali Othman mu je već rekao
da nisu.
Nayir je stao na parkiralištu popločanom mramorom u blizini glavnoga ulaza na
imanje. Sve je bilo zakrčeno mnoštvom automobila, uglavnom cadillaca i rovera, pa je
morao mjesto potraţiti vozeći se natrag prema mostu. Nije mu smetalo što je parkirao tako
daleko od kuće - tako je bila manja mogućnost da netko vidi njegov ruţan, hrđavi Jeep -
ali dok je prelazio parkiralište i slušao glasno odzvanjanje vlastitih koraka bilo mu je ţao
što nije pronašao mjesto bliţe ulazu. Vrućina je bila nesnosna, a njegovo odijelo ravno
spravi za mučenje. Milijunti put se pitao koliko je obitelj platila izgradnju uglačanog
mramornog parkirališta. Sjaj je bio tako snaţan da je Nayir, koji se hvalio da mu nikad ne
trebaju sunčane naočale, bio prisiljen staviti ruku iznad očiju kako bi ih zaštitio.
Na vratima ga je dočekala Othmanova majka Nusra. Kao i mnoge starije ţene,
odustala je od nošenja feredţe pa je kosu samo pokrila jednostavnom crnom maramom -
koju je tako čvrsto zakopčala da je izgledala poput kape za plivanje. Njezino duboko
izborano lice nije bilo prijetnja strancu, i sigurno nije moglo izazvati erotsku
uznemirenost, ali njezini su se sinovi ipak ţalili i prigovarali joj da se neprimjereno izlaţe
u javnosti. Nayir je sumnjao da su njihovi prigovori imali ikakve veze s doličnošću. On je
vjerovao da im je bilo neugodno gledati njezine oči.
Oslijepivši iz neobjašnjivih razloga pri porodu prvoga djeteta, Nusra je odbijala
nositi tamne naočale. Voljela je osjećati svjetlost na licu i tvrdila je da joj rasvjetljava tamu
u glavi. Jednoga će joj se dana, govorila je, vid vratiti jednako naglo kao što je nestao prije
trideset tri godine, a kada taj dan dođe, kako će primijetiti čudesnu promjenu budu li joj
oči skrivene?
Kada je otvorila vrata Nayir je pogledao u stranu, iz poštovanja i zbog toga što ga je
od pogleda na staklaste oči obrubljene modrom crtom prolazila jeza. Iznenadio se što je
ona otvorila vrata. Ona je trebala biti okruţena tješiteljicama, potresana grčevima nijemog
bola.
»Nayir«, kliknula je. (Kako je znala? Uvijek je znala.) »'Ahlan wa'Sahlan. Uđi, molim
te.«
Zakoračio je kroz golema vrata pribirući se. »Alah vas čuvao, Um-Tahsin. Iskrena
sućut zbog vašega gubitka.«
»Hvala.« Potraţila je njegovu ruku, uzela je i pomilovala mu dlan dok su joj grubi,
suhi prsti zapinjali o njegovu koţu. »Hvala vam za sve. Vaša potraga za Nouf donijela
nam je nadu kada je nismo imali.«
»Bila mi je čast.«
»Molim te, uđi.« Povela je Nayira niz hodnik, koračajući nesigurno poput djeteta.
»Uvijek znam kada si ti na vratima, jer zrak u kući postaje svjeţiji, veseliji. I osjećam miris
pustinje na tvojoj koţi.«
»Kako miriše?« pitao je.
»Na sunce.« Otvorila je vrata i pokazala mu da uđe u salon. »I pijesak.«
Pogledao je oko sebe. Društvo se prorijedilo, a on među muškarcima nije vidio

16
Othmana. Male skupine rođaka i stričeva, većina s kefijama na glavi i u dugim bijelim
thobama, šetali su terasom koja je okruţivala kuću tiho razgovarajući, a na licima im se
ogledala pomirenost pomiješana s poštovanjem. Nayir je nekako očekivao da će zateći
braću kako šutke sjede lica umrljana suzama, ali to je bilo glupo. Oni, naravno, neće
dopustiti da se vidi što osjećaju.
»Obred će uskoro početi«, rekla je Nusra. »Ali u međuvremenu, počini.«
Nayir se okrenuo da joj se zahvali, ali ona je već nestala.

Ţene obitelji Shrawi oprale su Noufino tijelo i umotale ga u kafan koji je nosila
prošloga ljeta na hadţu. Bijeli pokrov, dugačak i neprekinut šavovima, okruţivao je
njezino tijelo u tri čvrsta povoja. Zene su poloţile tijelo na drvenu dasku u središnjem
prostoru obiteljske dţamije, najčišćoj prostoriji na otoku.
Noufina glava bila je okrenuta prema Meki u skladu s preciznim proračunima GPS
sustava kojim su se graditelji sluţili u izgradnji dţamije. Cijela prostorija stršala je pod
čudnim sjeveroistočnim kutom u odnosu na kuću, ali graditelji su tvrdili da je prostorija
savršeno smještena u odnosu na Ka'abu u središtu velike dţamije u Meki udaljene oko
stotinu kilometara.
Desna strana prostorije bila je najbliţa Jeddi i planinama i pustinji iza nje. Tu je stajao
Nayir i čekao početak molitve. Ispred njega su dostojanstveno stajala braća Shrawi. U toj
skupini samo Nayir nije pripadao obitelji barem među muškarcima i ta mu je čast godila,
gotovo i previše s obzirom na tuţnu prigodu. Iza njih stajala je skupina ţena. Kutkom oka
Nayir je primijetio da neke nisu bile potpuno pokrivene vidjele su im se oči pa se trudio
pogled prikovati na muškarce.
U tom času imam je podigao ruke do ušiju zazivajući jedno od devedeset devet
Alahovih imena, Al-Hasib, Onaj koji vodi računa o svemu. Kada je počela molitva, svi
prisutni spustili su ruke na trbuh, desnu iznad lijeve, i počeli izgovarati vlastite verzije
molitve. Kako se molitva širila, izvikivanje je postajalo sve silovitije a ţene sve glasnije, a
neke su iz tradicionalnih molitava prelazile u spontane. U buci je Nayir razabirao Nusrin
glas kako ponavlja molitvu: O, Alahu, neka kraj mojega života bude najbolje u mojem životu i
mojim djelima, njihov završetak, a najbolji od mojih dana neka bude onaj kada ću sresti Tebe.
Njezin je glas bio tako snaţan da su je muškarci počeli ušutkavati. Odjekivao je kroz
otvorenu prostoriju i nadjačavao huk valova koji su se lomili o stijene ispod njih.
Na kraju je, dok joj se glas uzdizao do krova poput hučanja vjetra, uzviknula: Djela
su učinjena u skladu s nakanama. Čovjek dobiva ono što je tražio.
Nije bilo jasno zašto je to izrekla. Nusra valjda ne bi ispraćala vlastitu kćer do vrata
Raja tako Čini čnim riječima. Sigurno su bile namijenjene nekom drugom. Nije se smio
okrenuti i pogledati je u lice a da se pritom ne osramoti, pa je nastojao pogoditi što je
mislila promatrajući lica njezinih sinova koji su stajali ukočeno, kao u borbenoj formaciji.
Cak i površni pogled otkrivao je da iz njih izbija isti bijes koji je zaprepastio Nayira u
glasu njihove majke, i u tom mu je trenutku postalo jasno da je obitelj morala znati da je
netko ubio Nouf i da je ubojica još na slobodi.
Othman je primijetio njegov pogled, pa se Nayir ţurno vratio molitvi. Kada su
završili, slijedio je povorku do groblja. Nouf je bila prva pripadnica obitelji Shrawi koja će
leţati u zemlji na otoku u Crvenom moru na prostranom groblju koje je obitelj dala
ograditi crnim kamenim zidom. Debeo sloj cedrova iverja prekrivao je zemlju, osim na
mjestu gdje su grobari iskopali grob.
Kada su grobari spustili tijelo u raku i odmaknuli se, obitelj se poredala kako bi
izrazila posljednju počast. Svatko od prisutnih s nadlanice je bacio malo pijeska na njezino

17
tijelo koje je bilo umotano u kafan. Lijes bi bio znak taštine.
Nayir zagrabi pregršt pijeska iz bijele keramičke zdjele i raširi ga po nadlanici.
Pijesak je bio vrlo fin, nijansu svjetliji od njegove puti. Grobari su ga sigurno donijeli sa
ţala. Dodir pijeska vratio je sjećanja na pustinju i vrijeme dok je još vjerovao da je Nouf
ţiva, dok je zamišljao da se moţda negdje skriva.
Prišavši grobu, primijetio je nešto neobično. Pijesak nije sakrio poloţaj njezina tijela.
Bila je posve umotana u kafan, ali je blagi pregib njezinih koljena pokazivao u kojem je
smjeru okrenuta. Bacio je pijesak u grob i potraţio kompas u dţepu. Brz pogled na
kompas pokazao mu je da je u pravu: Nouf je prema Meki bila okrenuta leđima. Ne
vrhovima stopala nego leđima. Promrmljao je molitvu i odmaknuo se.
Taj ga je prizor uznemirio. Ako je ono u što je sumnjao bilo točno, zašto mu to
gospođica Hijazi nije rekla?
Obitelj će ţenu pokopati leđima okrenutu Meki samo ako u utrobi nosi dijete čije lice
u smrti mora biti okrenuto prema Svetoj dţamiji.

18
 4.
Nayir je ušao u mušku sobu za goste i stao uz prozor okrenut prema dvorištu. Niz
rukom izrezbarenih kapaka od mahagonija ukrašavalo je prostoriju, a kroz njihovu
geometrijsku mreţu dopirao je ţubor fontana. U središtu svakoga kapka bila je vjerska
rečenica izrezbarena u obliku sokola raširenih krila. Slova i znakovi bili su omotani jedni
oko drugih poput pera što prekrivaju krila, oblaka što prekrivaju sunce. Većina muškaraca
koji su ulazili u sobu vidjela je tek prikaz sokola; ali strpljivo, istraţivačko oko pronašlo bi
rečenicu koju je Nayir odavno uočio: Onaj tko plaća porez na bogatstvo, bit će pošteđen zla.
Ta se rečenica odnosila na poslove obitelji Shrawi, Prvu muslimansku međunarodnu
korporaciju, mreţu dobrotvornih organizacija čiji je prihod pritjecao na temelju drevnoga
vjerskoga načela zekata, prikupljanja milostinje. Saudijci su davali dva i pol posto svih
mjesečnih zarada kao milostinju, što je bilo regulirano zakonom. Svake godine bogati su
siromašnima davali deset milijardi dolara. Bio je to novac namijenjen isključivo pomoći
siromašnim muslimanima, a ne bolnicama i dţamijama ili vjerskim školama, pa je tako po
zakonu Korporacija mogla primati samo donacije za siromašne.
I doista su ih primali. Prikupljali su gotovo četvrtinu od ukupnog novca i imovine
koju su siromašnima darovali građani Jedde. S godinama je Shrawijeva korporacija
postala toliko poznata, a obitelj toliko ugledna, da su donatori počeli donirati novac i za
samu obitelj Shrawi, kojoj je to omogućilo vrlo udoban ţivot.
No, u čast beduinskih predaka, njihov je namještaj bio otmjen i jednostavan. Osim
staklene kugle koja je visjela sa stropa, u sobama u kojima su primali goste nije bilo
razmetljivih ukrasa tipičnih za bogataše. Tepisi su bili tanki i bijeli, sofe prilično izlizane.
Cak i servis za posluţivanje vode bio je jednostavan: bijeli keramički ibrici i bambusov
pladanj. Bog je dostojanstven, rekao je Prorok, i otmjenost mu godi.
Shrawijevi sinovi drţali su se toga kodeksa, kojemu ih je otac neumorno poučavao.
Abu-Tahsin bio je beduin koji je odrastao u pustinji, gdje čovjek posjeduje samo ono što
moţe ponijeti. Vjerovao je da je sva materijalna imovina suvišna. »Ne moţeš je ponijeti sa
sobom kada umreš«, govorio bi. »Zapamtite to! Na posljednje putovanje čovjek ide bez
prtljage.« Bio je poznat po darivanju, ne samo novca nego i automobila, brodova i
punokrvnih konja. I sinovi su dijelili svoju imovinu, pa je obitelj zapravo bila kanal kroz
koji je bogatstvo protjecalo, ali nikad se nije zadrţavalo.
I zato ih, mislio je Nayir, mogu podnijeti.
Cuo je komešanje u hodniku. Vrata su se otvorila i braća Shrawi su ušla u prostoriju
s još dvojicom muškaraca koje je Nayir površno poznavao kao njihove rođake. Braća su ga
pozdravila zagrljajima i poljupcima u obraz. Da je bio slijep raspoznao bi ih po mirisima -
Tahsin je koristio Gucci, Fahad Giorgio. Ali kada je poljubio Othmana, osjetio je miris
mošusa koji je odavao da se znoji u snu.
Najstariji brat, Tahsin, predstavio mu je rođake. Jedan od njih čvrsto mu je stisnuo
ruku i rekao: »Ti si beduin o kojemu stalno slušam!«
»Nayir nije beduin«, umiješao se Othman.
»A što si onda?«, pitao je rođak tonom koji je sugerirao da očekuje da će čuti za neku
novu fantastičnu rasu, još čudniju i nazadniju od beduinske.
»Palestinac«, odgovorio je Othman preduhitrivši Nayira.
»Ah, Palestinac.« Rođak je potonuo u sofu i gledao Nayira, kojemu je bilo neugodno
stajati na sredini sobe. S Palestincima se ne valja šaliti. Svi su gledali u njegovu neskladnu
odjeću, a Nayir se tisućiti put pitao zašto ljudi toliko zure u njega. Moţda se zbog visine i
krutog ponašanja činio nepristupačnim i nezgrapnim. Ili to, ili izgleda kao glup, prašan,
potplaćen čovjek koji je predugo boravio na otupljujućoj vrućini.

19
 »Lijepo te vidjeti, Nayire. Molim te, sjedni.« Tahsin je raširio ruke u velikodušan luk,
a zatim skupio haljinu šakom i smjestio se na sofu. Spustio je njegovane ruke na krilo,
poigravajući se nemirno golemim prstenom na malom prstu. »Nečim bismo te ponudili,
ali...«
Nayir podigne ruku. Bilo je nepristojno nuditi hranu osobama koje su došle izraziti
sućut dok ne prođu tri dana od sprovoda. Othman mu je pokazao da sjedne na jedan od
pjenastih bijelih jastuka razmještenih po sobi, što je Nayir s olakšanjem prihvatio.
Usudio se pogledati Othmana. On je bio jedini brat u hlačama ostali su nosili haljine
ali ovaj put nije izgledao nimalo formalno. Zapravo, košulja mu je bila zguţvana i jedan
rukav zavrnut. Inače se trudio izgledati i ponašati se poput svoje braće. On je bio usvojeni
sin, i stoga moţda skloniji dokazivanju pripadnosti obitelji, ili je barem nastojao sakriti
svaku razliku. Bio je viši i vitkiji od ostalih, a njegove krupne sive oči posve su sigurno
bile iznimka među smeđookim pripadnicima obitelji Shrawi. No njegovo je ponašanje bilo
besprijekorno - nenametljivo, suzdrţano i poboţno - potpuno u skladu s pravilima
ponašanja u obitelji Shrawi.
Kada je posluţena voda, Nayir je osjetio kako ga pritišće sumoran teret čvrsto
utvrđenih pravila ponašanja. Znao je koje mu mjesto ovdje pripada. On je bio pustinjski
vodič, prijatelj čija nazočnost nameće teret noblesse oblige sinovima ove obitelji. Nayir je
krišom pogledao Othmana, svojega jedinog saveznika. Othman je bio blijed i umoran, ali
je pogledao Nayira kao da ţeli reći: Moramo o mnogočemu razgovarati.
Nayir je imao milijun pitanja, ali nije ih mogao postaviti pred drugima. Posebno se
pitao što će biti s Othmanovim vjenčanjem. Trebao bi se oţeniti sljedećeg mjeseca. Je li
odlučio odgoditi vjenčanje?
Nayir je pristojno pitao kako je Othmanov otac, Abu-Tahsin, koji je prije tjedan dana
imao operaciju srca - neki kaţu da je doţivio infarkt zbog kćerina bijega - pa su ga
pristojno izvijestili da otac dolazi iz bolnice sljedeći tjedan, bude li Alah tako htio.
Abu-Tahsinov infarkt sve je iznenadio. Otkako ga je Nayir poznavao, činio se
zdravijim od upola mlađeg čovjeka. Neumorno je radio za dobrotvorna društva, a u
slobodno vrijeme sudjelovao u utrkama na devama, motociklima i terencima. Njegova
posvećenost sinovima nikad nije oslabila pa ih je vodio kamo god bi išao. Kada su odrasli,
dobro su poznavali svijet i jednako su se dobro osjećali u rijadskim palačama kao i s
opremom za ronjenje na dnu mora. Zahvaljujući Abu-Tahsinu obitelj je dvaput godišnje
odlazila na izlete u pustinju.
Tahsin se okrenuo Nayiru. »Hvala ti što si došao, brate. Nikad ti se nećemo moći
oduţiti za sve što si učinio za Nouf. Nadam se da ćeš nam dati prigodu da ti jednoga dana
uzvratimo uslugu.«
Nayir se nakašljao. »Ne svanuo nikad taj dan.«
»Imaš pravo«, rekao je Tahsin. Kad god bi Nayir sjedio s braćom, Tahsin bi vodio
glavnu riječ. On je bio najstariji i moţda naviknut da se za sve brine, ali izgledao je i
ponašao se kao neobično samozatajan čovjek. Nikad ne bi gledao Nayira u oči, nego je
stalno imao spušten pogled. Govorio je jasno ali tiho, a njegovo je lice Nayira podsjećalo
na lice ţrtve - njeţna usta nenavikla na zlo, oči širom otvorene i budne pred opasnošću.
No Nayir nije bio siguran je li Tahsin doista toliko skroman ili je sve to samo poza - jer
kada je Tahsin nešto ţelio, on bi to i dobio.
»Zao mi je što je ishod moje potrage bio takav«, rekao je Nayir. Tahsin je pucnuo
jezikom, ali Nayir je nastavio. »Nadao sam se da ću je naći.«
»Nikad nismo sumnjali u tvoje najbolje namjere!« uzviknuo je Tahsin.
Nayir je paţljivo odvagnuo svoje sljedeće riječi. »Nadao sam se također da ću vam
pomoći pronaći odgovor zašto je otišla.« Pogledao ih je i primijetio da su im lica poput
neproničnih maski. Samo je Othman pokazao nelagodu, ali nije pogledao Nayira u oči.

20
 »Nikada nećemo shvatiti zašto je pobjegla«, rekao je Tahsin gnijezdeći se dublje u
jastuke. »Djevojka poput moje sestre, tako naivna i čista, tako nedirnuta. Znaš li da je
nikada nisam vidio da plače? Ili da se mršti? Ili da je tuţna? Bila je blaţenstvo u
djevojačkom tijelu, kreposna je bila poput majke, ism'allah, moja Nouf. Ne mogu
povjerovati. Cak ni sada, kada imamo njezino tijelo kao dokaz.«
»Da«, dodao je Fahad stidljivo, tihim glasom. Svi su se okrenuli prema njemu,
iznenađeni što je progovorio. »Mislili smo da je oteta. Mislili smo: Nikada ne bi sama otišla!
Ali kada smo ustanovili da je nestala i deva, postalo je jasno da je... otišla. Pobjegla je.«
»Nije bilo nikakvih znakova da bi se to moglo dogoditi«, nastavio je Tahsin. »Neka
strast ju je gonila, ali ne sjećam se da sam ikad u sestri primijetio i najmanji tračak strasti.
Ni najmanji!«
»Barem to nikad nikome nije povjerila«, primijetio je Othman.
Nastupila je neugodna šutnja. Nitko nije pogledao u Othmana. Braća su se, činilo se,
povukla u sebe.
Nayir je bio skloniji prikloniti se Othmanovoj procjeni. Nouf je, naravno, imala
vlastitih ţelja, čak i strastvenih, ali oni nisu o tome ništa znali. Nije mogao razumjeti da
braća tek površno poznaju vlastite sestre. Bilo mu je jasno da su ţene ţivjele svoj ţivot, u
odvojenim dijelovima kuće. Zamišljao je kako su im se ţivoti jedva ispreplitali samo u
vrijeme obroka, blagdana, izleta. Ali razgovor sa sestrom nije bio zabranjen. Sestra bi,
zamišljao je, morala biti najsućutnija od svih ţena - dostupno ţensko biće s kojim
muškarac moţe otvoreno razgovarati o svemu - koja bi bratu mogla objasniti neke
osjetljive stvari, o kojima bi se ustručavao razgovarati s bilo kim drugim. Nayir nije imao
braće, ali je cijeli ţivot čeznuo za sestrom. Imati sedam sestara i ne poznavati ih!
Nemoguće. Jedan od njih morao je u nekom trenutku razgovarati s Nouf. Moralo ih je
barem površno zanimati njezino školovanje, njezini interesi, kakve cipele voli.
Proučavao ih je. Tahsin, koji je imao ţenu i devetero djece, kao i veliku odgovornost
na poslu, vjerojatno je bio previše zaposlen ili se barem pravio da je previše zaposlen. I
Fahad je stalno radio. On i njegova ţena imali su tri kćeri, ali nisu više ţivjeli na otoku.
Imali su kuću u gradu i vjerojatno nisu viđali Nouf previše često. Samo bi je Othman
redovito viđao. On je još ţivio u kući. Ali ni on nije ništa znao reći Nayiru dok su
razgovarali telefonom. Moţda je bio u šoku.
Nije bilo čudno što su braća toliko suzdrţana - osjećaje su drţali skrivene duboko u
sebi, ili ih dijelili među sobom - i u bilo kojoj drugoj prigodi on tome ne bi pridavao
nikakvu pozornost. Ali kako su minute prolazile pitanja su mu se nametala sama od sebe.
Ako se već činilo da je Nouf jako sretna kod kuće, nije li onda moguće da je ipak oteta?
Otmičar bi mogao ukrasti devu kako bi izgledalo da je pobjegla. Je li ikad spominjala da će
otići? Ako ne braći, onda sestrama ili nekoj prijateljici? A najvaţnije, jesu li znali da je
trudna prije nego što je pobjegla? Nije znao kako bi postavio ta pitanja, a nije imao ni volje
za isprazno čavrljanje. Proučavao je svakoga od njih, nadajući se da će progovoriti, ali
njihova je šutnja bila neprobojna i svjesna. Nije bilo na njemu da nameće tu temu. Hoće li
se itko od njih odlučiti postaviti to teško pitanje: što se dogodilo Nouf? Hoće li itko
preuzeti odgovornost, ako ne za njezinu smrt, onda barem za okolnosti koje su do nje
dovele?
Sluga je došao s upaljenom nargilom koju je spustio pokraj Tahsina. Krpom koju je
nosio zataknutu za pojas obrisao je usnik nargile i pruţio je Tahsinu koji ju je mrko
prihvatio. Sluga se naklonio i otišao.
Tahsin je prinio nargilu ustima. Svi su zurili u njega čekajući da prvi put uvuče.
Nayir je čeznuo da začuje utješni zvuk grgljanja vode u luli, zvuk blagog pucketanja
ugljena kojim se palio duhan, čeznuo je za bilo kojim zvukom koji bi prekinuo tišinu.
Tahsin je napokon povukao dim i u tom času dugo ispuštanje slatkastoga dima popratili

21
su uzdasi olakšanja koji dopirali iz svih smjerova.
Nargila je polako krenula u krug. Jedan od rođaka pohvalio je duhan i pitao odakle
je, i to je konačno pokrenulo razgovor. Nayiru je bilo jasno da braća više neće razgovarati
o Nouf. Naslonio se na zid. Razočaranje zbog neuspješne potrage još ga je mučilo. Zašto
nije poslao ljude da pregledaju mjesto na kojemu obitelj kampira kako bi bili sigurni da
znaju tko što radi? Bila slučajna ili ne, njezina se smrt mogla spriječiti. Bio je odlučan da
otkrije što joj se dogodilo. Ne uplićem li se previše? Činim li to samo zato da bih udovoljio svojoj
bolesnoj znatiželji? Ne, mislio je. To je ispravan put, a na neki je način osjećao da to duguje
Othmanu.
S druge strane, rješavanje ovakvoga problema traţilo bi da dozna što više o Nouf, a
to bi bilo gotovo nemoguće. Samo njezine sestre znale bi štošta, ali ne bi mu dopustili da
razgovara s njima niti da im postavlja osobna pitanja. Nikad nije upoznao stariju sestru,
ali je neke od mlađih vidio dok su još bile male i nisu morale pokrivati lice. Jednom prije
mnogo godina, kada je došao zbog priprema za izlet u pustinju, djevojke su ga dočekale sa
srameţljivim pozdravom. Bile su pristojno odgojene, no u nedostatku bilo kakvih crta po
kojima bi se isticale teško ih je razlikovao. Moţda je tada čak i upoznao Nouf. Ali sjećao se
jedino djeteta koje je tom prilikom uzeo na ruke. Na jedan bolni trenutak to ga je malo biće
suočilo s osjećajem straha koji je njegova snaga ponekad pobuđivala u ljudima. Vrištala je,
a on ju je brzo vratio sluškinji.
Sigurno postoji mnogo ovakvih situacija u istraţiteljskom poslu, mislio je. Slučajeva
kada se muškarac nađe u situaciji da mora proniknuti u ţivot ţene; doznati pojedinosti iz
njezinih posljednjih dana, tjedana, mjeseci; saznati gdje je provodila vrijeme, zašto i s kim;
doznati njezine ţelje i tajne. Frustracija i razočaranje kojim su rezultirali takvi pokušaji
mora da su bili nepodnošljivi: ţene su naviknute na tajnovitost i nedvojbeno svoje tajne
nose u grob.
Othman je uhvatio njegov pogled: »Hoćemo li prošetati?«
To je bio njihov tipičan manevar pristojno se udaljiti kako bi mogli nesmetano
razgovarati. Nayir je zahvalno kimnuo pa su ustali i zakoračili na terasu.
Balustrada je vijugala oko kuće. Polako je padao sumrak, obavijajući nebo
magličastim crvenilom. Nayir je slijedio Othmana duţ vijugave terase. Na kraju je skrenuo
na prljavo stubište između dvaju crnih zidova. Spuštali su se beskrajno dugo, sve dok nisu
začuli tiho gunđanje ţivotinja koje su se spremale na počinak.

22
 5.
Na dnu stuba ušli su u dvorište i Nayiru je postalo jasno da je već prije bio ovdje, z
apravo mnogo puta, ali je uvijek dolazio drugim putem. Sada je prepoznao niske grane
smokve koje su visjele oko kamenih staja. S lijeve strane bio je sporedan ulaz na imanje,
straţnja vrata kojima se sigurno posluţila Nouf. Bila su to golema drvena vrata kroz koja
bi mogla proći dva kamiona a da se ne dodirnu. Na ta su se vrata dostavljale zalihe hrane.
A tu su Nayir i njegovi ljudi tovarili deve i opremu koju bi Shrawiji nosili u pustinju.
Ali Othman je poveo Nayira desno, kroz ţeljezna vrata u vrt okruţen ţivicom.
Šljunčana staza vijugala je između grmlja i drveća, pa su hodali sve sporije.
»Još ne mogu vjerovati da se to dogodilo«, rekao je Othman.
»Zao mi je... «
»Znam da si učinio sve što si mogao«, prekinuo ga je i dodao: »I hvala ti što si
dopremio Nouf kući.«
»Nema na čemu«, rekao je Nayir, primijetivši napetost na Othmanovu licu. Došli su
do kamene klupe i prazne fontane, ali su nastavili hodati. »Mrtvozornik mi nije dao
nikakve papire«, rekao je Nayir. »Pretpostavljam da te nazvao.«
»Da.«
Nayir se ponovno sjetio mrtvozornikova ureda, nesiguran bi li rekao Othmanu da je
vidio tijelo i doznao kako je umrla. Odlučio je pričekati da Othman prvi progovori. Činilo
se da ţeli nešto reći.
Hodali su u krug kroz vrtove, razmijenivši tek nekoliko riječi, sve dok šutnja nije
postala neugodna.
»Razgovarao sam s mrtvozornikom neposredno prije pokopa«, rekao je iznenada
Othman. »Začudilo me da se utopila.«
Nayir je kimnuo. »On misli da je zapela u wadiju. Bujica brzo naiđe. Nekad je teško
izvući se na vrijeme.«
»Jesi li ikad čuo da se tako što dogodilo?«
»Jesam, ali to je rijetkost.«
»Čini mi se da je morala znati što će se dogoditi.«
»Moţda je izgubila svijest«, rekao je Nayir, »recimo zbog vrućine. Usput, jeste li
pronašli devu?«
»Jesmo. Tu je«, rekao je Othman. »Premda, kako se čini, nije dobro.«
»Što se dogodilo?«
»Ne znam. Gotovo je ozlijedila jednoga od stajskih radnika pa su je zatvorili u
mračnu komoru. To je jedino smiruje.«
»Gdje su je pronašli?«
»Jedna skupina za potragu pronašla ju je nedaleko od mjesta na kojemu je
pronađeno tijelo, čini mi se. Morao bih pogledati kartu.«
Prošli su pokraj još jedne prazne fontane. Razgovor se polako iscrpljivao. »Znači,
prihvatio si tvrdnju da je njezina smrt bila nesreća?« usudio se izgovoriti Nayir, nadajući
se da će zvučati kao da to govori tek tako, usput.
Osjetio se trenutak oklijevanja. »Ubojstvo mi se čini malo vjerojatnim.«
Nayir je odlučio nastaviti. »Je li ti mrtvozornik spomenuo da je Nouf na zapešćima
imala ozljede koje pokazuju da se branila, a i ranu na glavi?«
Othman nije odgovorio.
»Rane na njezinim zapešćima moţda su nastale od devinih uzda«, rekao je Nayir,
»ali jednome mrtvozorniku nisu se činile dovoljno jednoličnima. Bile su vidljive modrice i
ogrebotine, kao da ju je netko zgrabio a ona se branila.«

23
 »To su mogle biti slučajne rane«, rekao je Othman napokon. »Ali ako nisu bile... ne
znam. Netko ju je moţda zgrabio, ali je li ju i udavio? Mislim da to ne bi mogao a da se i
sam ne udavi.«
Imao je pravo: ozljede nastale u samoobrani nisu bile dokaz da je ubijena. Ali mogle
su biti dokaz da je silovana ili oteta. Nayir je to ţelio reći, ali mu se činilo da je već
pretjerao i polako je gubio hrabrost.
»Ali, ne«, iznenada je priznao Othman. »Nisam siguran da je njezina smrt bila
slučajna. Točno je da su moja braća zamolila mrtvozornika da tako napiše u sluţbeno
izvješće, u interesu obitelji.«
Nayir je zastao. »Platili su da se sve zataška?«
»Tahsin je platio.« Othmanu kao da je bilo pomalo nelagodno. »On ne vjeruje policiji.
I svi smo mislili da bi majci bilo lakše kada ne bi morala ništa objašnjavati rođacima.
Dovoljno joj je teško što je otac bolestan.«
»Razumijem«, rekao je Nayir, »ali zbog zataškavanja sumnja pada na cijelu obitelj.«
»Znam, no imam nekoga u laboratoriju tko i dalje prikuplja nuţne dokaze. Ona će se
ponašati kao da je istraga još otvorena.«
Nayir je osjetio neobičnu mješavinu olakšanja i nemira - olakšanja zbog ţelje obitelji
da otkrije istinu, pa makar i ne nelegalan način i nemira jer je rekao 'ona'.
»To je... gospođica Hijazi?« pitao je.
»Da«, rekao je Othman. »Upoznao si je?«
Nayiru na trenutak nije bilo jasno zašto mu gospođica Hijazi nije rekla za svoju
povezanost s obitelji. On je u to posumnjao, naravno, ali se sjetio da se činila
uznemirenom zbog zataškavanja u kojemu je očito i ona sudjelovala. »Bila je tamo«, rekao
je. »Odakle je poznaješ?«
»Ona mi je zaručnica.«
Nayir nije mogao zamisliti ništa što bi ga moglo više zaprepastiti od ove Othmanove
izjave. Vjenčanje je spomenuto mnogo puta - Nayir je isto tako znao da je mladenkino
prezime Hijazi ali mnogo je obitelji Hijazi, a Othman ju je inače spominjao samo riječima
»moja zaručnica«. Znao je i to da se Othman s njom sastajao nasamo i da ju je dovozio
njezin vozač. Djevojčina je majka bila mrtva i Um-Tahsin je preuzela ulogu majke u
organiziranju vjenčanja, pomaţući joj da izabere haljinu i prstenje. Nayiru je bilo
neugodno postavljati pitanja da ne bi ispao znatiţeljan. Nije znao iz kakve je obitelji, niti
kakva je karaktera, a nije znao ni kako izgleda. Jednostavno je pretpostavio da je draga i
pristojna, djevojka iz bogate obitelji. Nije ni slutio da bi mogla biti zaposlena, posebno ne
na takvom mjestu gdje bi se susretala s muškarcima.
»A tako...« rekao je, osjećajući se zbunjeno. »Oprosti, nisam povezao. Je li ona tvoja
rođakinja?«
»Nije, ne pripada obitelji.« Činilo se da je Othmanu neugodno. »Upoznali smo se
preko prijatelja. Nije ti rekla tko je?«
Nayir odmahne glavom. Vjerojatno je bilo primjereno da skriva identitet, ali njemu je
ipak bilo neugodno. Pitao se koliko je Othman doista poznaje. Sigurno je primijetio
njezinu drskost. Ili u njegovu društvu moţda nije bila toliko drska? Bila je previše izravna
za Nayirov ukus, a nije mogao zamisliti ni da bi Othman trpio takvo ponašanje. Ţelio je
znati što njegov prijatelj misli, ali nije znao kako bi obazrivo progovorio o tome.
»To te jako čudi?« pitao je Othman.
»Ne, ne. Samo... nisi mi rekao da radi u mrtvozorničkom uredu.«
Othman se zacrvenio. »Pa nisam mislio da je potrebno.«
Nayir je skrenuo pogled, ali ga je kopkao Othmanov stid. Sigurno je iskreno voli,
pomislio je, kada podnosi da radi.

24
 »Cestitam«, rekao je napokon, shvativši da je to morao reći prije.
Othman se prigušeno nasmijao.
»Doista to mislim.«
»Vjerujem ti!« Pogledao je u Nayira i nastavio hodati.
»Znači, sami nastavljate istragu?« pitao je Nayir, skrećući temu s gospođice Hijazi.
»Da.« Othman se uozbiljio. »Zapravo sam se nadao da ćeš nam pomoći. Angaţirali
smo privatnog detektiva, a on ţeli vidjeti gdje je pronađena. Imam kartu, ali sam se nadao
da ćeš mu pomoći pronaći mjesto.«
Nayir je ponovno bio zatečen. Privatni detektiv?
Obitelj je trebala prvo pitati njega. Znali su koliko dobro poznaje pustinju. Ali to je već
oholo, pomislio je. Oprosti mi na oholosti. »Pomoći ću, naravno.«
»Hvala.«
»Je li i angaţiranje privatnoga detektiva bila zamisao tvojega brata?«
»Ne, to je bila moja ideja. Moja obitelj nije sigurna je li poginula nesretnim slučajem
ili nije.« Othman je odmahnuo glavom. »Ţeljeli bismo saznati istinu.«
Nayir je osjetio da je nastupio trenutak iskrenosti. »A ti? Što ti misliš kako se to
dogodilo?«
Othman zastane. Uzdahnuo je i prekriţio ruke. »Otkako sam otkrio da je nestala,
osjećao sam da ju je netko oteo. Razgovarali smo s čovjekom zaduţenim da joj bude
pratnja, Mohammedom, ali on je rekao da ga je Nouf to jutro nazvala i rekla mu da ga ne
treba pa je izišao sa ţenom u kupovinu. Majci je međutim rekla da ide u trgovački centar
zamijeniti vjenčane cipele.«
»Kako je uspjela izići bez pratnje?« pitao je Nayir. »Hoću reći, samo se pitam kako
nitko nije primijetio da Mohammed nije došao po nju.«
»Majka je ne prati svaki put kada izlazi. Nouf se s Mohammedom obično sastane
kod staja. Cesto je sama odlazila tamo - obično ujutro. Voljela je provoditi vrijeme s
devama. Kada bi bila spremna za izlazak nazvala bi ga, a on bi auto dovezao do straţnjeg
ulaza i tamo je pokupio.«
Nayir je kimnuo. »Znači da je mogla otići mnogo prije nego što bi itko primijetio da
je nema.«
»Da. Nouf je rekla majci da će biti u staji cijelo jutro i da će se s Mohammedom
sastati oko podneva. Koliko znamo, mogla je otići odmah nakon tog razgovora s majkom.«
»Je li itko od slugu primijetio da se zadrţala kod staja?«
Othman je odmahnuo. »Oni ništa nisu vidjeli.«
»Tko je otkrio da je nema?«
»Majka. Očekivala je da će se Nouf vratiti oko pet, ali kada se nije pojavila majka je
nazvala Mohammeda. On joj je ispričao da mu je Nouf ujutro telefonom javila da ne mora
dolaziti po nju. To je uzbunilo cijelu kuću. Brat je otišao do staja. Ispitali smo sve sluge.
Majka ih je poslala da potraţe njezin skuter za vodu. Katkada bi se Nouf sama vozila oko
otoka, ali skuter je bio u pristaništu. Nitko od slugu nije vidio ni čuo ništa neobično.«
Nayir je nešto od toga već čuo, ali je ţelio čuti ponovno. »Nije ostavila poruku?«
»Nije.«
»A ti nemaš pojma kamo je mogla otići?«
»Ne. Iskreno, ona je često odlazila u kupnju. Pripremala se za vjenčanje. Zato nisam
mogao vjerovati da bi pobjegla.«
Nayir je kimnuo. »Znači da je bilo normalno da majka pomisli da je Nouf pet ili šest
sati provela u trgovačkom centru.«
»Svakako. Treba ti dobar sat samo da dođeš do grada i to kada nema guţve.«
Nayir je zamišljeno kimnuo.

25
 »Vjeruj mi«, rekao je Othman, »jedva je čekala vjenčanje. Ne vjerujem da bi ugrozila
vlastitu budućnost.« Zaţmirio je, i na trenutak se činilo da ga je svladala iscrpljenost.
Ţustro je protrljao čelo i prešao dlanovima preko obraza. Nayir je čekao da nastavi. »Cak i
da je potajno ţeljela pobjeći od ovakvog ţivota, to jednostavno nema smisla. Nije bila
toliko prijetvorna.«
»Ne mogu zamisliti da bi itko poţelio pobjeći od ovakvog ţivota.« Nayir pokaţe
prema kući. »Sigurno je ovdje ţivjela u velikom komforu.« Udaljena grmljavina motora
prekine njihov razgovor. Zvučalo je kao gliser.
»Kada smo tek otkrili da je nestala«, rekao je Othman, »Tahsin je pomislio da se
uplašila braka. Da se predomislila. Brak sigurno moţe biti zastrašujući za
šesnaestogodišnjakinju, ali mi smo svi vjerovali da ga ona ţarko ţeli, a ona ne bi sama
pokvarila vlastite planove. Isto tako, zašto bi je itko oteo a da pritom ne traţi otkupninu?
To nema smisla.«
Buka motora postajala je sve glasnija, a onda je odjednom prestala. Nayir je odsutno
gledao u tlo. Sve je ovo bilo vrlo zbunjujuće, a on se u mislima neprestano vraćao na
modrice na Noufinim zapešćima i činjenicu da je izgubila devu.
Zazvonio je Othmanov mobitel. Ţurno se ispričao, odgovorio na poziv i udaljio se
prema ţivici tako da ga Nayir ne moţe čuti. Nayir je pretpostavio da ga zove gospođica
Hijazi i osjetio je kako ga probada osjećaj krivnje. Cinjenica da se s njom sreo bez Othmana
sada mu je izgledala poput izdaje. Sjetio se da je gospođica Hijaz i sada vjerojatno kod
kuće. Neobičan osjećaj zavisti obuzimao ga je dok je zamišljao njezinu dnevnu sobu i
pomišljao na to kako Othman smije ući u tu sobu, pa makar i putem telefonske veze. Što bi
mu mogla reći? Bi li mu rekla o čemu su ţene razgovarale? Jesu li razgovarale o Nouf
poput braće i Nayira, ili su zaobilazile temu bojeći se da ne uznemire Um-Tahsin?
Ponovno je razmišljao o njezinom smjelom ponašanju i pitao se bi li rekao Othmanu
da je njegova zaručnica bila previše izravna u razgovoru s drugim muškarcem. Othman
ga je, barem se tako Nayiru učinilo, znatiţeljno pogledao, a Nayir se okrenuo na drugu
stranu osjetivši neugodu. Ne, mislio je, bolje je sve to zaboraviti.
Iza ţeljeznih vrata pokraj njega pruţao se kratak put do terase iznad mora. Buka
motora u njemu je probudila znatiţelju pa je prošao kroz vrata, spustio se do terase i
zastao uz ogradu. Od pogleda je zastajao dah. More se širilo prema obzoru, dok se
kobaltna boja dana miješala s njeţnocrvenom bojom sutona. Obitelj Shrawi bila je sretna
što posjeduje ovakvo imanje, daleko od gradske buke i prašine, daleko od naglo izniklih
predgrađa. Jeddah je ubrzano rasla, šireći se duţ obale i zadirući duboko u pustinju kako
bi mogla prihvatiti svojih dva milijuna stanovnika. Jednoga će dana postati predgrađe
Meke, koja se nalazi devedeset kilometara prema istoku. Obitelj Shrawi očito se umorila
od ţivota u metropoli tako čudovišnih proporcija. Njihov je otok bio raj, dovoljno blizu da
budu dijelom gradskoga ţivota, ali opet dovoljno daleko da imaju osjećaj privatnosti i
mira. Kraljevska obitelj posjedovala je mnoge naseljene otoke uz obale Jedde. Ostali su bili
proglašeni rezervatima za rijetke vrste ptica. Ovaj je otok nekad pripadao kraljevu bratu,
ali ga je princ velikodušno darovao Abu-Tahsinu iz razloga o kojima nitko nije ţelio
pričati.
Zvuk motora postajao je sve glasniji pa je Nayir spustio pogled. Strmi kameni zid
spuštao se sve do plaţe, a kada mu je pogled pao na plaţu primijetio je izvor buke. Neka
se ţena vozila na jarko ţutom vodenom skuteru. Na sebi je imala crnu haljinu, no marama
joj je skliznula s lica i lepršala joj je oko vrata. Dugačak, debeo konjski rep visio joj je niz
leđa.
Sigurno je pripadala obitelji Shrawi. U blizini nije bilo drugih otoka, a sigurno
nijedna ţena ne bi skuterom otišla tako daleko od kopna sama i bez burke. Nije se činilo

26
vjerojatnim da bi obitelj Shrawi dopustila kćerima da jure uokolo, posebno na dan
pogreba, ali tko bi drugi mogao biti? Nitko od posluge ne bi si mogao priuštiti skuter za
vodu, a on je ionako sumnjao da bi ijedan sluga dopustio vlastitoj ţeni da se izlaţe tuđim
pogledima.
Pogledao je preko ramena, provjerivši gleda li ga tko, a zatim se ponovno okrenuo
prema ţeni gledajući je s neprikrivenim zanimanjem. Ostala je blizu otoka, a glasna buka
motora odbijala se od stijena dok je jurila prema juţnom pristaništu. Cak i iz daljine
mogao je vidjeti napet poloţaj tijela u voţnji dok je parala vodu skuterom koji je rezao
valove i ostavljao pjenu za sobom. Zamišljao je da je i Nouf vozila tako te da je, ako je ovo
jedna od njezinih sestara ili sestrični, ovo bijesno poskakivanje po valovima bilo primjeren
izraz tuge.
»Što...?« Othman je stajao iza njega i zurio u ţenu na skuteru. Izgledao je
prestravljeno.
»Što je?« pitao je Nayir.
Othman je i dalje nepomično zurio, sve dok se ţena nije okrenula prema otoku i
pokazala lice. Ruka mu je polako krenula prema grudima. Drugom se uhvatio za ogradu.
Nagnuo se naprijed, čvrsto zatvorio oči i duboko udahnuo, kao da pokušava suzbiti
nesvjesticu koja ga je počela obuzimati.
Nayir je zurio u njega. »Bismillah ar-Rahman ar-Rahim«, U ime Alaha, milostivog i
samilosnog, šaptao je.
Othman je duboko udahnuo a drhtaj mu je potresao cijelo tijelo. Nayir je okrenuo
glavu, bojeći se da svojim pogledom narušava njegovu privatnost. Gledao je kako se
skuter okreće prema sjeveru i nestaje iza stijena.
Nekoliko trenutaka poslije Othman se odupro rukama o ogradu i uspravio se. Lice
mu je bilo boje paste od sezama. »Mislio sam da je Nouf«, rekao je. Ruke su mu se tresle.
»To je njezin skuter, ali na njemu je bila Ab - jedna od mojih sestara.«
Nayir je oborio pogled; sada se još samo čuo udaljeni huk motora.
Othman je opustio ruke niz tijelo. »Ne bi smjela biti vani.«
»Moţda je uznemirena.« Nayir je gledao prijatelja. Polako mu se vraćala boja u
obraze. »Ljudi znaju na neobične načine izraţavati tugu.«
»Znam«, mrmljao je Othman. »Ali to će uznemiriti majku.«
»Tvoja sestra se često vozi na skuteru?«
»Da. Ne.« Othman pogleda na sat. Taj je pokret više izgledao kao nervozan tik nego
stvarna ţelja da vidi koliko je sati. »Otkako je Nouf nestala, Tahsin nikamo ne pušta
djevojke, a to uključuje i voţnju na vodi. Ispričaj me, moram ovo riješiti.«
»Da, samo idi. Ne moraš me pra... «
Othman se okrenuo prije nego što je rečenica izgovorena do kraja i poţurio prema
vratima.
Nayir je napustio terasu i krenuo niz šljunčani puteljak pitajući se što se zapravo
dogodilo. Činilo mu se posve normalnim da čovjeka obuzme nesvjestica kada ugleda
duha. Ali u zgodi koja se maloprije odigrala, izraz uţasa na Othmanovu licu kada je
ugledao kako se po vodi pribliţava skuter njegove sestre činio se poput posve
neočekivane i pretjerane reakcije. Kao da je Othmanova uţasnutost bila posljedica
iznenadnog suočavanja s realnošću.
Sam sam rekao, pomisli potišteno Nayir. Ljudi se znaju čudno ponašati kad tuguju.

Nayir je stigao u dvorište baš kad su se palila svjetla. Čuvar deva, Amad, stajao je

27
ispred staja i kratkovidno škiljio u Nayira.
Nayir mu je prišao. »Sada vas prepoznajem«, rekao je Amad, zakoračivši prema
njemu i spotaknuvši se o razbijenu ciglu. Šutnuo ju je u stranu. »Vi ste pustinjski vodič.
Dugo se nismo vidjeli.«
»Da, Nayir ash-Sharqi.« Pruţio je ruku. »Drago mi je što se opet susrećemo.« Sjetio se
da se Amad rodio u pustinji. Prepoznao je u njemu nešto beduinsko, premda nije bio
siguran što. Cvrstu bradu, ravno drţanje, odsječan govor. Ili moţda njegovo neprestano
treptanje.
»Hoćete li uskoro ponovno izvesti obitelj na izlet? Devama nedostaje pustinja,
znate.«
»I meni«, rekao je Nayir. Vratio se u grad tek toga jutra, ali ovoga puta boravak u
pustinji nije mu nimalo godio. Uzaludna potraga ga je iscrpila, a udarac koji mu je zadala
vijest o Noufinoj smrti stvorio mu je grč u ţelucu - ljutio se na obitelj jer su bili tako
tajnoviti i na sebe jer je nije pronašao. Dijelom je silno ţelio da se još večeras moţe vratiti u
pustinju i tamo se odmarati nekoliko dana, da ga nitko ne ometa. Ali ţelio je odrţati riječ
koju je zadao Othmanu i pričekati da ga nazove privatni detektiv.
Stajali su ispred širokih drvenih vrata koja su vodila u staju.
»Kako je deva koju su pronašli u pustinji?« pitao je Nayir. »Cuo sam da je imala
nekih problema.«
Amad je oklijevao. Nayiru je bilo jasno da je postavio nezgodno pitanje. »Nema
problema«, rekao je čuvar. »Dobro je. Tko vam je to rekao?«
»Onda sam se zabunio.« Nayir je iz dţepa izvukao misvak. Amad je ţmirkajući
promatrao njegove pokrete. Bilo je pravo čudo da starac ne nosi naočale.
»Strašno je to što se dogodilo djevojci«, rekao je Nayir.
»Da. Zao mi ih je.«
Nayir je primijetio njegovu iznenadnu suzdrţanost. Stavio je misvak u usta i ponovno
pogledao prema dvorištu. »Djevojka koja je nestala provodila je mnogo vremena s
devama«, rekao je.
Činilo mu se da ga Amad sumnjičavo odmjerava. »Voljela je ţivotinje. Cesto je bila
ovdje, obično s pratiocem. Ili bi došla s bratom. Sve su djevojke dolazile devama, ali
posebno ona.« Amad je rastreseno gledao prema vratima.
»Ali to je čudno, nije li?« rekao je Nayir. »Ne mogu zamisliti kako je uspjela ukrcati
devu... u što ono? U kamionet? To se čini gotovo nemogućim pothvatom za tako mladu
djevojku.«
»Nemojte previše istraţivati.« Amad pljune i podigne pogled prema kući. »Ako
mene pitate, to je jedna od onih stvari koje je bolje ostaviti nerazjašnjene.«
»Zašto to kaţete?«
»Ovdje sam naučio jedno: kada ulaziš u slijepčevu kuću, ne gledaj uokolo. Ispričajte
me. Moram istovariti hranu.«
Nayir je promatrao Amada kako ulazi u staju dodirujući jednom rukom zid, a
drugom nervozno opipavajući zrak. »Moram popraviti svjetlo«, mrmljao je nestajući u
mraku.
Osjetivši se čudno izloţenim, Nayir se ponovno okrene prema vratima koja su vodila
u vrt, ali Othman se nije vratio. Iza njegovih leđa začula se škripa. Okrenuo se i ugledao
ţenu kako velikim koracima izlazi iz staje. Bila je krupne građe, široka gotovo kao Nayir,
a u njezinim je kretnjama prepoznao sigurno drţanje osobe koja je dosta vremena
provodila u pustinji. To je bila, bio je uvjeren, čuvareva kći.
Kada ga je ugledala podignula je ruku prema licu koje je bilo otkriveno. Duţ obraza
spuštao joj se slap crne kose. Nayir nije propustio primijetiti golemu modricu iznad lijevog

28
oka, trenutak prije nego što je brzo otrčala kroz vrata u kamenu zidu s njegove desne
strane i nestala.
Moţda ju je netko svladao da bi ukrao devu, ali tko bi se bavio kćeri kada bi oca bilo
mnogo lakše svladati, s obzirom na to da je bio star i napola slijep? Moţda je morao.
Moţda je kći naletjela na Nouf ili njezina otmičara. Pitao se znatiţeljno je li Othman znao
išta o tome, i ako je znao zašto to nije spomenuo. Nayir je poţelio da nekako moţe
razgovarati s djevojkom.
Deva, međutim, nije bila tabu. Bacivši zadnji pogled na vrata koja su vodila u vrt,
Nayir se ušuljao kroz stajska vrata i pričekao da Amad ode. Uza zid je bilo naslonjeno šest
dugačkih dasaka i nekoliko olovnih cijevi. Daske su bile lakše nego što su izgledale. Nouf,
ili netko drugi, lako bi se njima mogao posluţiti kao rampom da uvede devu u kamionet.
Nayir je podignuo cijev. Bila je dovoljno teška da se čovjeka onesvijesti njome. Pregledao
je sve cijevi, ali ni na jednoj nije bilo tragova krvi. Činilo se da ih nitko nije nedavno čistio,
jer su bile prekrivene sićušnim iverjem i piljevinom cedrovine posute po tlu, nalik
komadićima koje je gospođica Hijazi našla u Noufinoj rani na glavi.
Čuo je Amada kako gunđa. Nekoliko trenutaka poslije, čuvar je izišao, pozvao kćer
po imenu i krenuo u smjeru kojim je ona otišla. Zgrabivši šaku šećera iz vreće uz vrata,
Nayir se ušuljao u staju.
Unutra je bilo mračno kao u naborima ţenskoga ogrtača. Iščeprkao je malu bateriju i
upalio je zaklanjajući svjetlo dlanom, da ne bi uznemirio ţivotinje. Gušio ga je smrad
izmeta.
Kada su mu se oči prilagodile, podignuo je bateriju, pribliţio se prvom boksu i
zavirio unutra. Deva je spavala na trbuhu. Nayir je prvo ustuknuo, no instinkt mu je
govorio da njeţno mrmlja ţivotinjama. Nisu bile budne, ali su ga svejedno mogle čuti i
osjetiti je li prijatelj ili neprijatelj. Šaptao im je provlačeći se kroz prolaz. Prošao je između
boksova. Većina ih je bila zakračunana, a iz nekih je dopiralo komešanje. Zavirivši u svaki
od njih, pogledao je zatočenika koji spava u njemu i odšuljao se prema sljedećem. Traţio je
devu koja ne spava, devu koja je previše uznemirena da bi se odmarala. Probijao se kroz
staju i odjednom ga je zasmetalo što Shrawijevi imaju toliko deva na beskorisnom otoku
usred mora.
Napokon ju je pronašao. Bila je bijela, ali joj je dlaka izgledala ţuta obasjana
baterijskom svjetiljkom. Nayir se odmaknuo od vrata vabeći je njeţnim mrmljanjem.
Činilo se da je trebalo jako dugo, moţda punih deset minuta, da deva ustane pušući i
stenjući, pri čemu ga je opet zapahnuo smrad izmeta. Šaptao joj je umirujuće riječi sve dok
nije čuo kako ţivotinja gurka vrata, a onda je prestao. Deva je opet gurnula vrata.
Vrlo paţljivo otvorio je zasun i pustio da se vrata otvore. Gledao je u pod i tepao joj
sve dok deva nije zatresla glavom i tiho zanjištala, što je značilo da Nayir moţe prići.
Gledao ju je kako graciozno kleči na snopu slame. Debele trepavice naglašavale su
njezine smeđe oči i činilo se kao da ga gleda napola stidljivo a napola znatiţeljno.
»Salaam aleikum«, rekao je. Njuškom je gurkala njegovu ruku. Čuvar je imao pravo:
ova deva nije bila traumatizirana, pa zašto mu je onda Othman rekao suprotno? Nayir nije
mislio da bi lagao o devi, vjerojatnije je bilo da je i sam podlegao napuhavanju glasina.
Otvorio je dlan i pokazao šećer obasjan slabom svjetlošću baterije. Zabacila je njušku
i dostojanstveno zarzala. Kada joj je šećer prinio do gubice, brzo ga je progutala. Nikad
nije vidio devu da jede tako brzo, a kada je završila dopustila mu je da je pomiluje po
stegnu, po mjestu na kojemu su se ţivci i zglobovi spajali u osjetljiv čvor. Bila je napeta -
ne toliko napeta koliko je očekivao, nego od toga što je nedavno vjeţbala, što je bio još
jedan dokaz da je nisu drţali zatvorenu. Kada joj je napokon prišao dovoljno blizu da je
pregleda, osvijetlio je svaki centimetar njezina krzna traţeći znakove ozljeda ili mučenja.

29
Nije pronašao ništa. Bila je zadovoljna i u dobroj formi, kao da je upravo pobijedila u utrci,
a blagu uznemirenost lako je smirivao njeţnim riječima.
Tapšao ju je i gladio po šiji i leđima, no kad joj je prešao dlanom niz lijevu prednju
nogu napipao je nešto čudno. Na opip mu se činilo kao da joj se ţelatina skorila u
dlakama, ali kada je bolje pogledao vidio je da nije riječ o lošem timarenju. Primaknuo je
svjetiljku i razmaknuvši duţe dlake pronašao mjesto gdje joj je dlaka bila kraća. Ugledao je
nekoliko linija zapravo, točno pet, od kojih nijedna nije bila duţa od njegova palca.
Izgledale su poput opekotina.
Što znači pet crta na devinoj nozi? Na trenutak se zamislio, a onda mu je sinulo.
Kada ju je ponovno uljuljkao u san i poţelio joj laku noć, išuljao se u prazno dvorište,
zbunjen ovim otkrićem.

30
 6.
Katya Hijazi sjedila je na straţnjem sjedalu Toyote dok se njezin vozač Ahmad
probijao kroz mračne ulice. Na svakom uglu bi stao, otpio kavu iz omiljenog bijelog
lončića, provjerio dolazi li tko iz pokrajnjih ulica (koje su u ovo doba bile puste) i polako
krenuo naprijed, uţivajući u polaganoj voţnji. Na jednom raskršću spustio je prednji
prozor i pustio svjeţ zrak, a Katya je krišom učinila isto tek toliko da vidi komadić
noćnoga neba.
Izlazak u svijet uvijek je nosio svoje rizike, ali toga je jutra bila posebno oprezna,
puna mračnih predosjećaja. Sinoć je nazvala Ahmada i rekla mu da dođe po nju prije zore.
Nije rekla zašto, a Ahmad kao i obično nije pitao.
Ali pitao je njezin otac. Kada se probudila, u kući je sve još bilo tiho i ona se uspjela
na prstima odšuljati ne probudivši oca, ali čim je automobil došao do ugla, zazvonio joj je
mobitel pa je pet minuta morala ocu objašnjavati da mora rano biti na poslu, da će joj
platiti prekovremeno i da njezina šefica neće steći naviku da joj stalno postavlja takve
nehumane zahtjeve. Sve jedna laţ za drugom, a Abu se i dalje brinuo. Njegova se
zabrinutost, koliko god on daleko bio, sada osjećala u autu i u njoj budila još veći osjećaj
krivnje.
Nije ţeljela da zna koliko intenzivno radi na Noufinu slučaju. Podupirao je njezinu
potragu za istinom o Noufinoj smrti, ali nije mu ţeljela objašnjavati da mora raditi
kriomice od šefice i kolegica. Abuu se to ne bi svidjelo - nije volio da Katya krši pravila, ali
nije odobravao ni način na koji je istraţitelj zaključio Noufin slučaj ne ispitavši pomno sve
činjenice. Kako god bilo, imao bi što prigovoriti, a što manje kritika izgovori na račun
njezina posla, to bolje.
U torbicu je sakrila uzorke s Noufina tijela koje je ţeljela obraditi, a to moţe samo
kada nikoga nema u laboratoriju. Još nikad nije bila na poslu tako rano i nije bila sigurna
hoće li ţenski ulaz u zgradu uopće biti otvoren i hoće li je čuvar pustiti. Imala je uzorak
koţe koji je uzela ispod Noufinih noktiju, iverje iz rane na glavi, tragove izmeta sa zapešća
i tragove blata s koţe i kose. Imala je i uzorak krvi fetusa. Pomna obrada svih uzoraka
trajat će nekoliko dana. Zenski odjel u laboratoriju otvara se tek u osam, pa bi mogla imati
dovoljno vremena da analizira barem neke uzorke.
Ako šefica otkrije da obrađuje uzorke koji se odnose na zaključeni slučaj , izgubit će
posao. Nije bilo bitno da je obitelj zatraţila da zatvore slučaj ni to što zapravo radi za
obitelj na Othmanov zahtjev. Bila je to previše problematična situacija. Moţe li se očekivati
da mrtvozornik prizna da je bio podmićen? Ili da Tahsin prizna da ga je potplatio? Moţe li
obitelj priznati da je angaţirala ţenu? Ni govora.
Ahmad je i dalje vozio puţevom brzinom, dok su farovi Toyote bacali mutno svjetlo.
Kada su napustili stari dio grada ulice su postale šire i praznije, zgrade su bile novije i
odbojnije. Smirujući prizor starih drvenih prozorskih kapaka i pomno ukrašenih vrata
ustuknuo je pred nakaradnim hrđavim ţeljeznim rešetkama i starim klima-uređajima koji
su visjeli s prozora poput krivih zuba između kojih se cijedi slina. Bilo je uličnih
svjetiljaka, ali su bacale sumorno sivo svjetlo.
»Sve u redu?« pitao je Ahmad.
»Da, Ahmade. Hvala.«
Naglo je skrenuo lijevo, u ulicu koja je izgledala poput ţenskog carstva. U svim
izlozima bilo je parfema i mirisnih ulja, abaja, nakita i biţuterije. Izlozi su bili osvijetljeni,
ali dok je Toyota sporo prolazila svjetla su se jedno za drugim gasila jer je bilo vrijeme za
jutarnju molitvu. Ulicom su se kretale još jedino crne ţenske prikaze. Inače su tim ulicama

31
prolazili muškarci, ali ovako rano ujutro bile su pune ţena, tihih i opreznih poput srna,
koje su koristile priliku da se nesmetano kreću. Muškarac bi stršao u tom prizoru u svojoj
bijeloj odjeći blještavijoj od mjeseca, tjerajući od sebe tamne noćne sjene.
Ahmad je stao na uglu. Katya ga je molila da se pribliţi raskršću i pričeka. Gledajući
niz ulicu mogla je vidjeti blijedu pjenu svjetlosti kako se poput vala uzdiţe nad obzorom.
Promatrala je, čekajući da sablasno proziran sjaj obiljeţi prvu sekundu zore. Sve što je
naučila o svemiru na kolegiju astronomije koji je slušala na fakultetu bilo je na neki način
povezano s izračunavanjem vremena za molitvu. Taj proračun bio je golem posao. Da bi
mogao izračunati vrijeme molitve, moraš znati sve o zemljopisnim širinama, otklonu
sunca, azimutima, prividnom sunčevu vremenu i vremenskim jednadţbama. Vojske
muškaraca cijeli su ţivot proučavale nebo samo da bi izračunale i predvidjele točan
trenutak osvita i točan broj minuta i sekundi koje će proći između zore i izlaska sunca, jer
se sabah namaz moli baš u tim minutama. Zadrţala je dah zureći u obzor, znatiţeljno
čekajući hoće li se mujezinov poziv poklopiti s prvim trenutkom svitanja.
Doista, daleki tračak svjetla pojavio se baš u trenutku kada je prvi Allahu akbar
odjeknuo sa zvučnika obliţnje dţamije. Bog je velik. Prošli su je trnci od istodobnosti tih
događaja.
Zatim pomisli, s puno manje oduševljenja, kako ona beskrajno nebesko prostranstvo
smije promatrati samo s krova svoje kuće ili kroz uzak prorez tek malo spuštenog
automobilskog prozora za razliku od muškaraca koji su slobodno podizali oči prema
nebu.
Ahmad je prešao raskriţje, stao uz rub pločnika i uzeo molitvenu prostirku sa
suvozačkog mjesta. Izišao je, raširio prostirku na pločniku i počeo molitvu. Katya ga je
promatrala premećući u glavi neugodne misli. Cijelu noć nije prestajala razmišljati o Nouf.
A sada je osjećala da je u njoj, baš kao i svjetlost u obliţnjim prodavaonicama, sve utrnulo.
Prethodnoga dana bila je sigurna da je Nouf ubijena, ali što ako su ogrebotine na njezinim
rukama i rane na glavi nastale dok se utapala? Ili ako su posljedica nesretnog slučaja?
Katya je isto tako bila sigurna da razumije obitelj. Zeljeli su da provede tihu istragu. Ona
je poštovala njihovu potrebu za privatnošću. Ali što ako nešto skrivaju?
Moţda nikad ne bi ni doznala za pokušaj zataškavanja da nije nazvala Othmana i
upozorila ga na to da je mrtvozornik loše obavio posao. Othman ju je nakon toga zamolio
za pomoć. Pristala je, naravno, ali tehnički je bilo prekasno da prikupi dokaze Noufino
tijelo već je vraćeno. Katya je potajno sačuvala uzorke iz istrage, ali Othman nije mogao
znati da će ona to učiniti. Nije znao čak ni to da mijenja stalnu forenzičarku. Zar je
jednostavno pretpostavio da je svemoćna na poslu?
Mrzila je kada su je opsjedale takve misli. Neizbjeţno su je dovodile do pitanja
postupa li ispravno time što se udaje za muškarca kojega je sama izabrala. Za čovjeka koji
se ne sviđa njezinu ocu.
Katya podigne pogled i ugleda dvije mlade ţene kako izlaze iz obliţnje
prodavaonice. Vidjevši Ahmada na pločniku zastale su i povukle se iza staklenih vrata,
moţda u strahu da je Ahmad jedan od onih muškaraca koji, kada ugledaju ţenu nakon što
su obavili obredno čišćenje ili abdest, osjećaju potrebu da obred ponove. Katya im je
poţeljela reći da Ahmadu ne bi smetalo da prođu pokraj njega, jer je on ionako slijep na
samo njemu svojstven način moţe gledati ţenu da joj uopće ne vidi lice. Ali nije im
dospjela ništa reći jer su se hitro sklonile iza zastora, a kroz zatamnjene prozore izvana se
nije ništa vidjelo. Gledala je stoga Ahmada kako se moli, promatrala ga kako okreće glavu
i šapće tasleem, »mir s tobom i milost Boţja«, diveći se spokoju kojim je odisalo njegovo
lice.
Upravo taj izraz dobrote, smirenosti i pouzdanosti bio je razlog da mu je njezin otac

32
vjerovao. Njih su dvojica prijatelji iz djetinjstva provedenog u Libanonu, a kada su navršili
21 godinu zajedno su emigrirali u Saudijsku Arabiju. Katya je ime dobila po Ahmadovoj
ţeni, odavno pokojnoj prekrasnoj ruskoj emigrantici. Katya je nikad nije upoznala ali je u
odjeljku za rukavice stajala njezina slika, stara fotografija snimljena u sirijskim planinama.
Šubara prekrivena snijegom i čupavi šal oko vrata savršeno su pristajali blijedoj,
svjetlokosoj ţeni koja je oboţavala zimu. Katya je nije mogla zamisliti ni na kojem drugom
mjestu, a činilo se da ne moţe ni Ahmad. Svaku priču o njoj počinjao bi riječima: »Sjećam
se zimovanja u Siriji. Ona je tako voljela hladnoću...« Katkada bi se Katya prisjetila da je
Ahmadova ţena ţivjela i u Jeddi. Umrla je ovdje od raka u ljeto 1968.
I dok je Abu uspio ostvariti uspješnu karijeru kemičara, Ahmad je bio zadovoljan
kao taksist i povremena pratnja ţenama, tvrdeći da mu zanimanje koje je izabrao moţda
ne omogućuje osobitu zaradu ali mu barem pruţa zadovoljstvo da moţe štititi djevice od
zlih ljudi, uključujući i vjersku policiju. Ahmada je doţivljavala kao razblaţenu verziju
vlastitog oca, kao čovjeka koji je potpuno posvećen njezinoj sigurnosti, ali čija je briga
oslobođena roditeljske tjeskobe. Većinu vremena se prema njoj ponašao kao prema
princezi, ali unatoč svoj njegovoj usluţnosti i ljubaznosti, Katya je znala da je u njezinome
malom svijetu Ahmad kralj. Da nije bilo njega, ne bi uopće mogla izlaziti iz kuće. Bilo je
taksija za ţene, i vozili su ih pristojni imigranti, ali otac joj ne bi dopustio voţnju u takvom
taksiju.
Daleko niz ulicu ugledala je muškarce kako izlaze iz domova, odazivajući se pozivu
na molitvu. Bilo je vrijeme da zatvori prozor. Okrenuvši se, zadnji je put pogledala
rumeno nebo, nadajući se da će je ispuniti osjećaj strahopoštovanja, ali ostao je samo
osjećaj krivnje. Zato što je lagala Abuu, zato što nije klanjala namaz, zato što je prisilila
Ahmada da je vozi na posao prije nego što se razdani. Zato što je sumnjala u Othmana.
Samo je za jedno odbila osjećati krivnju: za rad na Noufinu slučaju.
Majka joj je govorila da je salat plemenita riječ. Značila je moliti, blagosloviti,
poštovati, veličati, ali njezino je osnovno značenje bilo »okrenuti se prema bogu«. Pa kada
se nije mogla moliti - zbog bolesti ili menstruacije - ipak je bila duţna okrenuti svoje misli
prema Alahu. I nije li baš to sada činila - okretala svoje misli prema tajnama Njegova
stvaranja? Posebno zato što su se odnosile na molitvu i Nouf? Alah je barem u tome bio uz
nju, jer u Kuranu stoji: »... dobro ili zlo, teško koliko zrno gorušice, bilo u stijeni ili na
nebesima ili u zemlji, Allah će na vidjelo iznijeti, jer Allah zna najskrivenije stvari, On je
Sveznajući.«
Ipak, znala je da se izvlači. Propustila je molitvu.
Ahmad je smotao molitvenu prostirku i otro prašinu s resa. Vratio se u automobil i
tu su sjedili, čekajući da molitve završe. Niţe, niz ulicu, muškarci su se okupili u dţamiji,
a neki su se molili na pločnicima ispred trgovina. Ahmad uzme šalicu i srkne. Gledala je
njegovo umirujuće lice u retrovizoru i ţeljela mu povjeriti sve sumnje u vezi s Othmanom
i njegovom obitelji. Ali on bi to neizbjeţno rekao njezinu ocu, a ona nije htjela da Abu
dozna da u njoj postoji i tračak sumnje. Pričekali su kraj molitve, a onda je mnoštvo
muškaraca počelo izlaziti iz dţamije.
Ahmad je upalio auto i skrenuo na sljedećem raskršću. Svakoga dana je do
laboratorija vozio drugim putem, samo da bi ona vidjela nešto novo. Premda nije bilo
beskonačno mnogo putova do posla, ulice su se tako brzo mijenjale da se svaka voţnja
činila novom. Prije nepuna dva tjedna vozili su se niz ovu ulicu u kojoj su se prave palme
nadvijale nad plastične i izgledale kao da šušteći razgovaraju iznad njihovih glava. Ulica
je bila prepuna građevinskih radnika, uglavnom Jemenaca i Azijaca. Miješalica za beton
glasno je brujala uz praznu parcelu, dok su s druge strane ulice kuglom rušili dotrajalu
stambenu zgradu. Sada više nije bilo ničega osim praznog prostora i golema valjka

33
omotana kablovima. Radnici su prskali zemlju uljem da se pijesak ne rasipa po ulici.
Deset minuta poslije Ahmad je stao pokraj malih metalnih vrata koja su izgledala
kao stari ulaz za sluţinčad. Bio je to zapravo ţenski ulaz u laboratorij. Zahvalila mu je,
provjerila je li joj burka dobro pričvršćena i brzo izišla iz automobila. Pogledala je uokolo i
primijetila da je parkiralište prazno, sišla niza stube do vrata i mahnula identifikacijskom
pločicom. Zeleno svjetlo je bljesnulo, a vrata se naglo otvorila. Odahnula je od olakšanja.
Straţara nije bilo - ili je moţda negdje spavao - a ona se odšuljala pokraj njegova
stola u hodnik osvijetljen uobičajenim sivim fluorescentnim svjetlom. Nove sandale
škripale su po podu dok je jurila niz hodnik u laboratorij. Tamo je upalila svjetla i brzo
otišla do svojega glavnog radnog mjesta, maloga bijelog stola u kutu koji je drţala
besprijekorno čistim. Spustila je torbicu na stol i prekopala je traţeći vrećice s uzorcima
koţe i ostalih supstanci te dvije male bočice s uzorcima fetusa. Vrećicu s uzorcima koţe
gurnula je u dţep košulje.
Ruke su joj se tresle dok je uţurbano otvarala ladicu stola i ostavljala ostale uzorke u
nju, gurajući ih ispod uredno sloţenih ubrusa da se ne kotrljaju. Paţljivo ih je označila
laţnim identifikacijskim brojevima i imenima drugih slučajeva na kojima je radila. At-
Talib, Ibrahim. Radnik koji je umro od trovanja. Roderigo, Thelma. Sobarica koja je umrla od
udarca u glavu. Zatvorila je ladicu i zaključala.
Trebalo joj je nekoliko minuta da pripremi uzorak koţe koji je uzela ispod Noufinih
noktiju, ali baš kad ga je stavljala pod mikroskop, začula je šum iza leđa.
»Sabaah al-khayr!«
Bilo je to obično »dobro jutro«, ali od pretrpljenog šoka, glasnoće i oštrine glasa,
gotovo je vrisnula. Uspjela je zadrţati uzorak u ruci. Okrenula se i ugled ala kolegicu
Salwu.
Katya je odgovorila prigušenim glasom: »Sabah an-nur.« Jutarnja svjetlost bila s
vama.
»Tko je to?« pitala je Salwa. Uvijek je govorila tako glasno da se Katya osjećala
uhvaćenom u prijestupu, čak i kada nije bila kriva.
Katya se sjetila da nije skinula burku. Podignula ju je i pokazala Salwi lice.
Salwa se namrštila. Samoimenovana šefica ţenskoga odjela laboratorija bila je niska,
ţustra i jedra ţena koja je koračala velikim koracima s olovkom iza uha i podignutom
burkom. Stajala joj je na tjemenu poput dijademe i nosila ju je s kraljevskim ponosom.
Kada bi, a to je bilo rijetko, muškarac provirio kroz vrata, druge bi ţene uvijek potrčale po
burke i pričvršćivale ih, šapćući isprike i skrivajući lica od straha. Ali Salwa, čija je burka
uvijek bila spremna, prkosno bi se zagledala u uljeza. Ako bi procijenila da je posrijedi
netko tko bi je mogao tuţiti šefu, gunđajući bi povukla olovku koju je nosila iza uha i
njome spustila burku, baš kao što bi srednjovjekovni mula razmotao pergament pred
nepismenim kraljem.
Čak i kada joj je burka bila spuštena, nije skrivala moćan glas kojim ju je Alah
obdario. Bio je to glas od kojega su se tresli stolovi i podrhtavale čaše. Stalno je odjekivao,
a čiste linije i ravne površine zgrade još su više pojačavale rezonanciju. Jednom se čak
poklopio s mujezinovim pozivom na molitvu. Katya je slutila da Salwa uvijek dobije što
ţeli jer su mnogi oko nje ţeljeli da što prije zašuti.
»Sto ti radiš ovdje ovako rano?« pitala je Salwa dok je prilazila Katyi ne skrivajući
sumnjičavost. »Skini abaju. Pokaţi mi ruke i ramena.«
Katya je bez razloga osjetila paniku. »Abaju?«
»Da. Učini to.«
Otkopčala je zatvarač s prednje strane crnoga ogrtača i spustila ga otkrivajući bijelu
košulju i dugu crnu suknju. Salwa joj se pribliţila, otkopčala Katyine rukave i podignula

34
ih olovkom. Katya je shvatila da traţi modrice.
»Nije mi ništa«, tvrdila je.
Salwa spusti ruku i pogleda Katyu ravno u oči. »Zene ovamo dolaze rano samo zato
da pobjegnu od muţeva ili očeva.«
Katya je osjetila kako joj obrazi gore. Unatoč tome što je Salwa pokazala zabrinutost,
zbog nje se osjećala kao zlostavljana ţena. »Nitko me ne tuče«, rekla je.
»Pa zašto si onda ovdje?«
Katya spusti rukave i ponovno odjene abaju. »Nisam mogla spavati.«
Salwa ju je pogledala zadovoljno, više kao majka nego kao sudac. »Ah. To je zato što
se skoro udaješ?«
Katya je dobro znala da joj se ne smije povjeriti. Sada kad je njihova šefica Adara bila
na porodiljnom dopustu - drugi put u godinu dana - Salwa je, čini se, mislila da je ona
zauvijek postavljena za šeficu. Bila je tu dulje od bilo koje druge ţene, ali zapravo nije
radila ništa, osim što je gnjavila druge zaposlenice. Njezina stvarna moć počivala je u
činjenici da je šef odjela Abdul-Aziz njezin šogor. A kako je bio član njezine obitelji, Salwa
je mogla s njim razgovarati nasamo, što joj je donosilo prednost pred drugima. Kad bi
netko dobro obavio posao, Salwa bi preuzela sve zasluge. Kada je bila površna, potrudila
bi se da netko drugi bude okrivljen. Prema Abdul-Azizu bila je ponizna i dojurila bi u
njegov ured kad god bi ju pozvao, nosila mu odjeću u čistionicu, donosila objed, pazila na
raspored obaveza i donosila mu darove za djecu barem jednom na tjedan, ali to je
dodvoravanje nadoknađivala kada je, vrativši se u ţenski odjel laboratorija, postavljala
ţenama svoje tiranske zahtjeve. Izdvojene u najmanje krilo zgrade, tehničarke su ţivjele u
mračnom ozračju njezine hirovitosti. Ljutnja. Pretjerana ljubaznost. Iza leđa su je nazivale
Sadamovom kćeri.
Ali sada je Katya morala nešto reći. »Nervozna sam«, priznala je. »Iskreno, ne mogu
spavati. Mislim da je sada za mene rad najbolji lijek.«
Salwa je ponovno zataknula olovku za uho, procjenujući Katyine riječi. Kako joj se
izgovor učinio uvjerljivim, iako ne potpuno zadovoljavajućim, povukla se i rekla. »Dobro.
Imam za tebe puno posla. Ali nećeš biti plaćena za prekovremeni rad, nadam se da ti je to
jasno.«
»Naravno«, rekla je Katya suspreţući ljutnju. Kao da je očekivala prekovremene. Kao
da joj je novac jedina briga.
»Sto sada radiš?« pitala je Salwa.
»Analizu stanica koţe iz slučaja Roderigo.«
Salwa je pogledala mikroskop s gađenjem, kao da je riječ o prljavom psu. »Dobro,
pusti sad to. Imam dva hitnija slučaja.«
Katya kimne, sjedne za mikroskop, izvuče podloţak i spusti ga na stol. Proklinjala je
zlu sreću i odjednom se zapitala zašto je Salwa ovdje tako rano. Ona ionako nikad ništa
nije radila. Moţda ona bjeţi od nasilnika. Ili, što je vjerojatnije, izbjegava kućanske -
duţnosti muţa invalida, troje male djece i, bar je tako sama govorila, najdrskiju
indoneţansku sluškinju na svijetu. Moţda je za nju posao doista bio bijeg.
Ipak, Katya se morala diviti nekim Salwinim kvalitetama. Bila je dovoljno odvaţna
da traţi povišicu za ţene. Kada nije bilo Abdul-Aziza, i kada bi joj to uspjelo, preuzela bi
neke poslove muškaraca i dodijelila ih ţenama. Poslala je Katyu da zamijeni Adaru u
Noufinu slučaju. Osim toga, upravo ju je Salwa, nastojeći ojačati poloţaj ţena na poslu,
poticala da ne nosi burku. »Muškarci te ne poštuju ako se stalno drţiš propisa. Katkada im
se moraš izravno obratiti i pokazati im lice, pa makar ga poslije morala pokriti burkom.«
Katya se zapitala što bi Salwa učinila da je otkrila modrice na njezinim rukama? Bi li
je otpustila? Tješila? Poslala u bolnicu? Vjerojatno bi sve prijavila Abdul-Azizu, a tko zna

35
što bi on učinio. Za nju je on bio hladan, suzdrţan nadređeni čije su je profesionalne
odluke - ako su doista bile njegove - povremeno ljutile.
Salwa se vratila i spustila dva debela dosjea na stol. »Obradi ovo što prije.« Prije
nego što je Katya stigla odgovoriti, okrenula se ulijevo, mrmljajući nešto o brisanju prašine
u Abdul-Azizovu uredu prije nego što se on pojavi. Katya je pretpostavila da ţeli
upotrijebiti njegov talijanski aparat za kavu, sjesti u njegov tisuću rijala vrijedan masaţni
stolac i pogledati vijesti i moţda reprizu Oprahina showa prije početka radnoga dana.
Katya i njezina kolegica Maddawi jednom su zavirile u njegov ured.
Katya otvori dosjee i pregleda njihov sadrţaj. Osjeti bespomoćnost. Danima će se
njima baviti. Obećala je Othmanu da će učiniti sve što bude mogla. Nije mu rekla ništa o
opasnosti da dobije otkaz ako je otkriju. Nije ni pitao. Ali je čekao odgovore. Obitelj je
čekala. Pa čak i da se radi otvoreno, analiza DNK traje neko vrijeme.
Pogledala je prema vratima. Salwa se neće vratiti. Soba nije imala prozore pa Katya
nije mogla vidjeti dolazi li netko, ali opet, ni drugi nisu mogli vidjeti nju. Vrativši se do
stola, odgurnula je dosjee u stranu, uzela Noufin uzorak iz stola, i baš kada ga je htjela
ponovno staviti pod mikroskop, otvorila su se vrata i ušla je Salwa. Muvala se uokolo
nešto pjevušeći a onda prišla Katyi provjeravajući radi li svoj posao.
Katya je uspjela sakriti Noufine uzorke i neko se vrijeme baviti novim slučajevima, a
kada se napokon vratila do mikroskopa i počela pripremati uzorak, bacila je pogled na sat
- 6.15 ujutro - i shvatila da će to biti vrlo dugačak dan.

36
 7.
Nayir je ţvakao misvak i dalekozorom promatrao pustinjsko prostranstvo. Prema
jugu se prostirala velika pješčana površina, dovoljno čvrsta da se po njoj moţe voziti, ali
mjestimice toliko oštra da bi mogla probušiti gume. Na sjeveru se podnoţje Hijaza ljeskalo
u ţutim tonovima obasjano sjajnom jutarnjom svjetlošću.
Spustio je dalekozor. Samo metar od njega stajao je Suleiman Suhail, privatni
detektiv i vlasnik Detektivske agencije Benson & Hedges, i zaklanjao mu savršen pogled
prema prirodi. Tijekom jednosatne voţnje do ovoga mjesta Nayir je mislio da će zapaliti
cigaretu, ali Suhail očito nije bio pušač.
»Gdje smo?«, upitao je Nayira.
Kada su krenuli, Suhail mu je dao zemljovid i rekao: »Uzmi ovu beduinsku kartu i
reci mi znaš li je čitati.« Nayir mu je ţelio reći da je »beduinska karta« oksimoron, jer pravi
beduini ne rabe niti trebaju takav alat, ali bilo mu je jasno što Suhail ţeli reći. Bila je to
topografska karta zapadnog dijela pustinje, na kojoj bi svakom laiku jedina orijentacija
bila obala Crvenog mora. Netko je olovkom na rubu označio koordinate određene
pomoću GPS-a i bilješku »djevojčino tijelo«, kao i datum i vrijeme. Nayir se nadao da je
bilješku zapisao beduin, premda se nije činilo vjerojatnim da bi se beduini u određivanju
poloţaja koristili GPS-om. Bilo je to pribliţno jednako vjerojatno kao da beduin uza se nosi
zemljovid. Karta pred njim bila je slična nekoj od karata iz atlasa koji je Nayir vidio u
Othmanovoj velikoj putnoj vreći kada su išli u pustinju, u mapi punoj specijaliziranih
zemljovida koje bi povremeno dobio na dar od nekoga u ministarstvu nafte ili od geologa
iz Aramca. Netko drugi bi takav zemljovid moţda uokvirio i objesio iznad stola, ali
Othman se njime ţelio i koristiti. Nayir pomisli da je baš Othman dao Suhailu zemljovid,
upisavši koordinate nakon što su mu beduini pokazali mjesto gdje su pronašli tijelo.
Cudno je bilo to što je na zemljovidu ucrtan znak koji je označavao naftnu platformu.
Nayir je prilično dobro poznavao ovaj dio pustinje dovoljno dobro da zna da u blizini
nema naftnih bušotina - ali moţda je podignuta nova istraţivačka postaja. Morat će
nazvati Aramco i raspitati se.
»Ovo je mjesto koje je označeno na karti«, rekao je Nayir provjerivši koordinate
svojim GPS-om.
Pogledao je prema zapadu i ugledao Mutlaqov kamion kako se pribliţava
ostavljajući za sobom gust oblak prašine. Mutlaq je bio najbolji beduinski tragač koji je
sudjelovao u potrazi za Nouf. Njegov današnji dolazak bio je prijateljska usluga, a Nayir
je, premda mu je potpuno vjerovao, ipak bio znatiţeljan kako će proći susret između njega
i detektiva. Mutlaq je znao biti ekscentričan, a Suhail se nije činio kao čovjek koji bi imao
strpljenja ili poštovanja prema beduinima.
»Mislio sam da se utopila u wadiju.« Suhail je škiljio kroz sunčane naočale. »Gdje je
wadi?«
Pred njima je leţala plitka brazda koja se protezala od sjevera prema jugu dokle god
im je dopirao pogled. Nayir je rukom pokazao prema brazdi.
»Sve ovo?« zavapio je Suhail. Nayir je primijetio da mu je košulja natopljena znojem.
»Vidi li se odavde mjesto zločina?«, upitao je Suhail na silu se nasmijavši, pokazujući
prstom prema očima. »Ovo su gradske oči i ne snalaze se baš u pustinji.« Skiljio je prema
suncu kroz graške znoja koje su mu kapale s obrva. Nayir primijeti da mu je lice opasno
pocrvenjelo. Vjerojatno je rijetko napuštao mir i tišinu rashlađenog ureda.
»Misliš li da mobiteli ovdje rade?«, pitao je Suhail.
»Ponekad.«

37
 Suhail kroz prozor Jeepa uzme mobitel. Nije radio. Bacio ga je na sjedalo. »Usput,
ovo su njezine stvari«, rekao je, uzevši crnu plastičnu vrećicu sa straţnjeg sjedala i
pruţivši je Nayiru. »Beduini su to našli uz tijelo. Moţda se tu skriva rješenje.«
Iznenađen što su Shrawiji dali Noufine stvari detektivu, Nayir uzme vrećicu. Bilo bi
bolje kad bi mogao razgovarati s ljudima koji su je pronašli, ali po onome što im je rekla
obitelj, oni su nestali čim su ostavili tijelo kod mrtvozornika. Nayir gurne nos u vrećicu. U
njoj je bila prljava bijela haljina - muška haljina. Izvadio ju je i razmotao. Jedna je strana
potamnjela, vjerojatno od pretjerane izloţenosti suncu, i sve je smrdjelo po
mrtvozorničkom uredu. Lijevo rame bilo je pošpricano krvlju. Vjerojatno Noufinom. U
vreći je našao i uzak zlatan ručni sat optočen dijamantima, i jednu ţarkoruţičastu cipelu.
Izvadio ju je iz torbe. Imala je 12 centimetara visoku potpeticu. Premda je bila umrljana
vodom, s remenčića nije nedostajala nijedna šljokica, a potplat je bio neoguljen.
»Nije baš cipela za šetnju«, nacerio se Suhail. »Ovakva cipela sluţi samo za jedno.«
Nayir ga je pogledao. »Oprostite«, rekao je Suhail smijuljeći se, »ali uvijek sam govorio da
mrtvi ne bi smjeli kvariti zadovoljstvo ţivih. Nemojte me krivo shvatiti mislim da je
strašno što je umrla. Samo hoću reći da vrištanje ne moţe uznemiriti odsječenu glavu.«
Uzrujan i donekle šokiran, Nayir je odlučio da ga neće poticati. Još jednom pogleda u
vrećicu. Na dnu je bio zguţvan ţuti papir. Uzme ga i pokuša rastvoriti, ali uoči da su
pregibi, sudeći po tragovima savijanja, davali oblik ptice - moţda rode, s njezinim dugim
vitkim nogama. Vrlo neobičan predmet. Kako je preţivio poplavu? Sigurno ga je drţala uz
tijelo - moţda u cipeli - u pravoj cipeli jer sigurno je na nogama imala praktične cipele za
pustinju. Nitko ne odlazi u pustinju bez cipela na nogama, ako ni zbog čega drugoga onda
bar da zaštiti stopala od sunca.
»Jesi li što našao?« pitao je Suhail.
»Nisam.« Nayir odnese vrećicu u Jeep i gurne je u svoj ruksak. Suhaila, kako se
činilo, nije smetalo što je Nayir zadrţao Noufine stvari. Proučavao je Nayirovo lice.
»Prestani biti tako ozbiljan«, rekao je detektiv. »Doista misliš da činimo nešto
pogrešno kad tako razgovaramo o djevojci? Da vrijeđamo čast obitelji? Ma daj, molim te.
Ti zapravo u to ne vjeruješ, je li?« Izgledao je iskreno zabrinut, ali Nayir se trudio zadrţati
što neutralniji izraz lica. »Oprosti mi, brate«, nastavio je Suhail pomalo u nevjerici. »Nisam
shvatio koliko si pravovjeran. I ja sam musliman, ali u Siriji ne slijedimo tako strogo
pravila islama. Mi smo opuštenije društvo, rekao bih.«
»Ja sam Palestinac«, rekao je Nayir, kao da je time sve objasnio.
»Stvarno? A meni izgledaš kao beduin.«
»Nisam beduin.«
Nayir se odmaknuo od Jeepa pokušavajući prikriti gađenje prema Suhailu. Tijekom
svojih pustinjskih godina surađivao je kao tragač i spasilac s mnogim beduinskim
plemenima. Jednostavno se moraš osloniti na njih, na njihove savjete i upute u traganju i
spašavanju ţivota. Nekada mu je godilo što su mislili da je beduin, i neko je vrijeme
njegovao imidţ gruba, opora pustinjskog čovjeka kojega ne zanimaju trivijalnosti
gradskoga ţivota. Nosio je pušku na ramenu i zakrivljen bodeţ za pojasom. Cak bi savijao
kefiju u turban. Ali nikad nije imao osjećaj da im pripada. Beduini su bili gostoljubivi ali
vrlo zatvoreni u svoj klan, i premda su mu širom otvarali vrata, uvijek je ostajao tek gost.
Posebno ga je pogodilo kada je shvatio da mu nikad neće dopustiti da upozna njihove
kćeri, sestre ili ţene. A kako je većinu vremena provodio u Jeddi, što su ga češće zabunom
proglašavali beduinom, sve više su ga podsjećali na to da nije ni Saudijac. Bez
dvoumljenja su pretpostavljali: Ti si sigurno beduin. A to je značilo: Ne možeš biti Saudijac.
Ljudi su imali pravo. Nije bio Saudijac. Nije pripadao nikamo. Kao većina Palestinaca, bio
je čovjek bez zemlje.

38
 Mutlaqov kamionet stigao je u oblaku prašine dok su gume škripale po skorenoj
zemlji. Nekoliko trenutaka poslije tragač je izišao iz auta, ţustro otro haljinu dlanom i
otresao pijesak sa sandala. Kada je ugledao Nayira, oči su mu zasjale od radosti. »Ovdje
ima previše prašine.«
Nayir se nasmijao i zagrlio prijatelja. Mutlaq ga pozdravi tradicionalnim poljupcem
nosom, jedinom beduinskom gestom koju se Nayir nikad nije usudio oponašati. Mutlaq je
djelovao impozantno: visok i širokih ramena, kretnje su mu bile oštre i nagle i imao je
najponosnije lice koje je Nayir ikad vidio. Uvijek je bio glatko izbrijan, čak i opsjednut
time, toliko da je u autu imao pincetu da bi mogao iščupati neposlušnu dlaku dok čeka na
semaforu (ako bi uopće stao). Kada ga je Nayir pitao zašto ne pušta bradu kao i drugi
beduini, Mutlaq je pokazao rukom u zrcalo: »Ovo je lice mojega djeda, blagoslovio ga
Alah. Ne smijem ga pokrivati.«
Kada su se pozdravili, Nayir se odmaknuo. »Hvala što si došao«, rekao je.
»Nema problema, brate.«
»Prema zemljovidu, pronađena je ovdje.« Pokazao je wadi koji se pruţao iza njih.
»Ali nismo još sve dobro pogledali. Ne znam hoćemo li uopće išta pronaći. Kiša je moţda
sve isprala.«
Suhail im se pribliţio i Mutlaq se ukočio. Pozdravio je detektiva čvrstim stiskom
ruke i pomno promotrio svaku boru i brazdu, svaku grašku znoja na njegovu tijelu. Nayir
ih je upoznao, no Mutlaq se već preko istraţiteljeva ramena zagledao u stope koje je ovaj
ostavio u pijesku. Suhail se polako okrenuo i pogledao iza sebe kao da očekuje da će
ugledati risa.
»Sto radi?« pitao je Suhail kad se Mutlaq odmaknuo.
»Proučava tvoje stope«, rekao je Nayir.
»Gazi preko njih.«
»Nema veze. Svejedno će ih zapamtiti.«
»Zar mene prati?« pitao je Suhail.
»Shvati to kao uzimanje otiska. Ako se tvoji tragovi pomiješaju s tuđima, on će znati
koji su tvoji.« Nayir je osjetio poriv da pohvali izuzetne sposobnosti svojeg prijatelja
beduina. Poţelio je Suhailu reći da Mutlaq nikad nije zaboravio otisak stopala. Moţda bi
zaboravio ime ili pojedinosti susreta, ali kada bi za pet godina, recimo, naišao na
Suhailove stope na prašnim ulicama Jedde, sjetio bi se lica - i obuće - koji ih prate.
Ipak, odlučio je ostati u granicama vjerojatnoga, pa mu je objasnio da Mutlaq
pripada plemenu Murrah, skupini poznatoj po vještini praćenja tragova. Suhail je, čini se,
znao što znači pripadati plemenu Murrah. Odmahnuo je rukom, otklanjajući potrebu za
dodatnim objašnjavanjem i pogledao Mutlaqa s novim zanimanjem.
Mutlaq je proučio Suhailove stope i sada je njegova pozornost bila usmjerena na
wadi.
»Je li našao djevojčine tragove?« pitao je Suhail Nayira.
»Još nisam«, rekao je Mutlaq preko ramena. »Ali znat ću kad ih ugledam.«
Suhail obriše čelo i sumnjičavo pogleda Nayira.
Mutlaq se okrene prema njima. »Mnogo je djevojaka u pustinji, ali kladim se da je
samo jedna od njih uplašeno bjeţala u gradskim cipelama.«
»Dobro«, rekao je Suhail nakon stanke. »Ali kako znaš koji tragovi pripadaju
djevojci? Moţda je imala muške cipele?«
Mutlaq se nasmijao, ali nije odgovorio. Umjesto toga vratio se do kamioneta i počeo
kopati po prtljaţniku. Nayir ga je gledao pun očekivanja. Znao je da se moţe odrediti jesu
li tragovi muški ili ţenski, ali nije nikad vidio kako se to radi.
»Sve sam već vidio«, rekao je Mutlaq. »Ljudi pokušavaju sakriti svoje tragove

39
svakakvim trikovima. Ţene nose muške cipele, muškarci nose ţenske cipele. Ljudi se sluţe
starim automobilskim gumama i kartonom. Metlom brišu tragove, zaboravljajući da metla
ima svoj trag. Nakon nekog vremena počneš razlikovati stopala i cipele. Moţeš
promijeniti cipelu, ali ne moţeš promijeniti način na koji te stopalo nosi svijetom.«
Nayir je morao priznati da je zbog Mutlaqa poţelio biti beduin. Ne samo biti sjajan
tragač, nego i poznavati ţene dovoljno dobro da primijeti po čemu se trag njihova stopala
razlikuje od muškoga traga.
Da je mogao birati, sigurno bi bio Murrah. Svaka policijska stanica i protuteroristička
postrojba u zemlji imala je u svojim redovima barem jednoga tragača i velika je
vjerojatnost da je bio Murrah. Mutlaq je jednom radio za policiju u Jeddi, ali plaća je bila
bijedna. Zarađivao je više sada kad je imao prodavaonicu cipela u trgovačkom centru u
Comicheu. Ali kad god bi mogao, rado se vraćao u pustinju. Bio je stručnjak za drevnu
vještinu otkrivanja krvnoga srodstva na temelju proučavanja stopala nazvanu firaasa.
Prije mnogo godina Nayir je posumnjao u vjerodostojnost te vještine, ali Mutlaq je
dokazao da je bio u krivu. Dok je radio za policiju, firaasa mu je pomogla u pronalaţenju
lopova, terorista i nestalih osoba, u rješavanju sukoba oko nasljedstva i spašavanju
neduţnih od optuţbi za preljub. Cak je znao vratiti zalutalog magarca pravom vlasniku.
Katkada je bilo teško povjerovati što je sve mogao učiniti jednostavnim promatranjem
krivulja u pijesku, ali, mislio je Nayir, u zemlji u kojoj je svaki centimetar prekriven
prašinom, uvijek negdje postoji otisak stopala.
Mutlaq je iz kamioneta izvadio nekoliko tankih drvenih kolaca. Kad su se udaljili od
vozila i pribliţili rubu wadija, Nayirov pogled privuče neočekivan prizor: boje. Isprva
ugleda blijedoruţičaste i ljubičaste nijanse, a iza njih jarko ţute mrlje. Stigavši do ruba,
ugledali su veličanstven cvjetni sag. Biljke su se prostirale wadijem u svim smjerovima,
prepune mladih zelenih izdanaka koji su se borili za svoje mjesto pod suncem. Za tjedan
ili dva biljke će biti u punom cvatu, ali već su se sada vidjeli modri, ruţičasti i biserno
bijeli napola rascvali cvjetovi različka, pupoljci i još zatvoreni cvjetovi čička, mesnato lišće
i bodljikave zelene stabljike. Nayir je već prije vidio pustinju u cvatu, ali nikad tako bujnu.
»Čudesno«, rekao je.
»Ovo je«, šapnuo je Mutlaq pokazujući niz wadi, »otisak kiše.«
Oprezno je zakoračio uz rub wadija, a Nayir je krenuo za njim i čučnuo da bolje
pogleda. Pronašao je izdanke boraţine uz ljubičasti sag divljih irisa i posebnu vrstu
metvice kojom Beduini liječe ţelučane tegobe. Obuzela su ga sjećanja, proţeta istodobnim
zadovoljstvom i stidom, na berbu ljekovitog bilja u koju su ga poveli mlada beduinka i
njezin otac. Djevojka, čije ime nikad nije doznao, slobodno je čavrljala s njim skrivena
burkom obrubljenom dukatima. Kada se sagnula da ubere stabljiku mlječike, burka joj je
pala i on je ugledao njezino lice. Zagledao se bez stida, nadvladan neduţnošću njezina
izraza, pogledom koji je zrcalio sve njegove osjećaje prema njoj. Ali djevojka je,
primijetivši kako je gleda, ustala i okrenula se. Ostatak berbe potpuno ga je ignorirala.
Dok se divio cvijeću, sjetio se Nouf. Vode koju je donijela kiša više nema, ali njezina
ostavština bujala je u probuđenom bilju. Ono je svjedočilo, mislio je, o obilnom pljusku i
silini bujice koja ju je usmrtila.
Obale wadija nisu bile strme, što je značilo da bi se Nouf, da je vidjela vodu kako
nailazi, mogla izvući iz riječnog korita. I najvjerojatnije bi primijetila nadolazeću bujicu.
Sigurno je bila u nesvijesti kada je voda navrla - u dubokoj nesvijesti, jer bi huk vode bio
dovoljno snaţan da protrese cijelu zemlju.
Nayir je pogledao biljke. Nisu još bile niknule kad je Nouf bila ondje. Pa što ju je
onda uopće privuklo u wadi?
Suhail je izišao iz wadija i vratio se do Jeepa popiti vode. Nayir je slijedio Mutlaqa

40
niz riječno korito, koračajući oprezno da ne zgnječi cvijeće i zastajući povremeno da prouči
pokoju biljku. Hodali su dobrih pola kilometra. Mutlaq se drţao ruba wadija i traţio
tragove na obali, dok je Nayir koračao po sredini da mu ne smeta.
»Jesi li našao nešto zanimljivo?« pitao je Nayir.
»Lisičje tragove, pokoji mišji. Ništa neuobičajeno. Ali što je ovo?« Popeo se na obalu i
proučavao tragove. Nayir ga je ţelio slijediti, ali se nije usudio pomaknuti bojeći se da ne
uskovitla pijesak. Mutlaq se vratio na rub wadija. »Ovdje su bili beduini. Kamion.
Četvorica mladića. Bez deva.« Proučavao je cvijeće u wadiju. »Eno«, rekao je pokazavši
lijevo od Nayirova stopala.
Nayir je pogledao dolje no nije vidio ništa osim gustoga zelenog raslinja. Mutlaq je
sišao, čučnuo kraj njega i počeo razmicati stabljike, proučavajući zemlju ispod njih.
»Tu su je našli«, rekao je Mutlaq. Ustao je i, sluţeći se kolcima, ogradio područje
veličine tijela.
»Nisu li biljke oštetile tragove?« pitao je Nayir.
»Ne, nisu. Ovo je duboko uleknuće. Vidiš, donijela ju je bujica, a kada je prestala,
voda je utonula u zemlju. Kao i tijelo. Priđi bliţe.«
Nayir je čučnuo i vidio da doista postoji duboko uleknuće u zemlji. »Imaš pravo.«
»Najlakše je čitati otiske u mokrom pijesku. Pogledaj, moţeš joj vidjeti čak i prste.«
Imao je pravo: obrisi njezine ruke bili su gotovo savršeni. Leţala je na boku, a kada
su proučili mjesto na kojemu je počivalo njezino lice, ugledali su oblik njezine čeljusti.
Nayira je obuzela jeza. Ako je bujica bila tako jaka kao što je mislio, Nouf bi bila odnesena
još dalje nizvodno. Moţda je tijelo dugo putovalo prije nego što je završilo ovdje.
»Moţeš li odrediti koliko je vode bilo?« pitao je Nayir.
Mutlaq je razmislio, ali je odmahnuo glavom. »Ţeliš znati koliko ju je daleko nosila
bujica?«
»Da.«
»To je teško reći.« Ustao je i pogledao duţ wadija. »Ovisilo bi o količini vode. Morat
ćemo slijediti wadi i vidjeti koliko ju je daleko bujica mogla odnijeti.«
Obiljeţili su mjesto zabivši kolac u obalu i nastavili pratiti wadi. Suhail je teturao za
njima i spoticao se o pijesak. Dvaput su stali kako bi provjerili pije li dovoljno vode, ali on
je tvrdio da je dobro. Na kraju ga je Mutlaq poslao natrag u Jeep a Suhail ga je, vidno
iscrpljen, rado poslušao.
Krenuli su uz wadi, polako hodajući jedan sat. Sudeći po pijesku na obali, u ovom
dijelu pustinje nije kišilo. Zaključili su da bi put mogao biti mnogo duţi nego što su mislili
pa su se vratili po vozila kako bi u njima pratili obalu wadija. Vratili su se istim putem.
Sunce je bilo u zenitu, a kako su se njihove sjene sve više skupljale ispod stopala, tako su
njihovi koraci postajali sve sporiji i teţi.
»Umorna stopala«, rekao je Mutlaq, »mogu ti reći koje je doba dana.« Nayir se pitao
hoće li po tragovima koje je ostavila moći odrediti i Noufino psihičko stanje.
Kad su se vratili do Jeepa, začudilo ga je što Suhail spava. Gurnuo je ruku kroz
prozor i dodirnuo mu čelo. Detektiv se trgnuo, tupo zureći u njega. Nayir je povukao
ruku. »Trebao bi popiti vode.«
»Jesam.«
Nayir je ispljunuo misvak i otišao do prtljaţnika. Iznenadan vjetar donio mu je
pijesak u lice. Uzeo je šal i omotao ga oko glave, a jedan je kraj prebacio preko usta.
Izvadio je vodu iz prtljaţnika i napunio čuturicu, cijelo vrijeme proučavajući wadi. Bit će
to teţak put, ali vozit će se uzvodno dokle god budu mogli. Beduini su moţda ovdje našli
njezino tijelo, ali nije tu umrla. Ovo nije bilo pravo mjesto zločina.

41
 Nayir je slijedio Mutlaqov kamion pitajući se kako njegov prijatelj išta vidi od silne
prašine koja se uskovitlala oko njih. Suhail je drţao glavu vani, pozorno proučavajući
pijesak i traţeći tragove nedavne kiše. Vozili su se sve dok Nayir nije primijetio stabla
akacije u daljini. Bila su podalje od wadija, razmještena u polukrug oko velikoga kamena.
Mjesto mu je bilo poznato. Nedavno je bio ovdje s Othmanom. Sjećao se mjesta po
kamenu i neobičnom prisustvu stabala na području prekrivenom samim šljunkom i
pijeskom. Planirali su da izlet traje tjedan dana, ali Othman je imao previše posla da bi
izostao više od dvije noći, pa su tako podignuli mali logor i poslijepodneva provodili u
šetnji niz wadi u potrazi za ţivotinjama. Vidjeli su lisicu, ili im se barem tako učinilo.
Nayir je prišao stablima i dao Mutlaqu znak da stane. Svi su izišli.
»Sto je?« pitao je Suhail. Nayir se pribliţio i pregledao stabla i kamen. Bilo je to isto
mjesto. U kamenu je bilo izdubljeno uleknuće u kojem se mogao smjestiti samo jedan
čovjek. Obojica su stoga radije sjela na pijesak. Mutlaq mu je prišao s leđa i proučio tlo.
»Ovi otisci izgledaju kao tvoji.«
»I jesu«, rekao je Nayir, proučavajući splet otisaka u pijesku. Unatoč tome što je tako
dobro poznavao Mutlaqa, ipak je bio impresioniran.
»Tko je bio s tobom?« pitao je Mutlaq.
»Othman ash-Shrawi. Ţrtvin brat.«
»Aaah. Da.« Mutlaq je bolje pogledao, hodajući oko kamena i prateći tragove, drţeći
jednu ruku ispred sebe poput magičnog štapa kojim se sluţe proricatelji. »On je
nervozan.«
»Othman?«
»Da. I slijedi te.«
Nayir nije mogao ništa zaključiti iz otisaka. Bilo mu je vruće i bio je umoran. Sjeo je
na kamen, zahvalan za malo hlada. Otčepivši čuturicu ponjuši je i otpije velik gutljaj
pogleda uprtog u wadi. Kao da je osjetio Nayirovu nelagodu, Mutlaq se malo udaljio.
Nayir otpije još jedan gutljaj. Zaprepastilo ga je to što je Noufino tijelo pronađeno
blizu mjesta na kojemu je bio s Othmanom. Neobična slučajnost. Bio je to njihov posljednji
odlazak u pustinju ako se ne računa potraga za Nouf.
Ugledao je Suhaila kako mu prilazi. Nosio je cipelu. »Primijetio sam ovo ispod onoga
cvijeća«, rekao je prilazeći.
Bila je to čvrsta cipela iznošena potplata. Nayir ju je proučio. Nije bio siguran, ali
izblijedjela boja na peti pokazivala je da se smočila. Bila je veličine 36, ista kao i ona
visokih potpetica.
»Mogla bi biti njezina«, rekao je Nayir. »Mogla ju je odnijeti poplava. Ponijet ću je
obitelji, moţda je prepoznaju.«
Suhail je kimnuo i ponovno se udaljio kada se Mutlaq vratio.
»Mogu pogledati?« pitao je Mutlaq. Nayir mu je pruţio cipelu, a on ju je pozorno
proučio ne komentirajući. Vratio ju je Nayiru.
Sljedećih nekoliko minuta hodali su gore-dolje mjestom gdje je Suhail pronašao
cipelu traţeći otiske stopala, ţivotinjske tragove, bilo što. Osim nekoliko ptičjih tragova,
tlo je bilo glatko.
»Gle«, rekao je Mutlaq uzbuđeno. »Ogrličasta droplja je bila ovdje.«
Nayir je ugledao jasne tragove kandţi u pijesku i osjetio neobično olakšanje što je bar
nešto uspjelo ovdje preţivjeti.
»Kako razlikuješ muške i ţenske tragove?« pitao je Nayir.
Mutlaq je podignuo glavu i pogledao ga.

42
 »Hoću reći«, Nayir mahne rukom, »siguran sam da ţene obično imaju manja stopala,
ali po čemu još?«
»Nije bitna samo veličina stopala«, odgovori Mutlaq. »Nikad se ne radi samo o
jednoj stvari.« Otpio je gutljaj vode i pogledao prema obzoru zamagljenom od vrućine.
»Ovo radim već jako dugo pa se više ne sjećam pravila. Procjenjujem po instinktu. Kada
vidim ţenske otiske, jednostavno znam da je to ţena.«
»Hodaju drukčije od muškaraca?«
Mutlaq je stisnuo oči. »Pa, da. Tijela su im drukčija. Kukovi su im drukčiji. Ali ja bih
rekao da drukčije hodaju i iz drugih razloga.«
Trojica muškaraca vratila su se do vozila i nastavila put. Prošli su samo nekoliko
kilometara, a onda je Mutlaq stao i nagnuo se kroz prozor dozivajući Nayira: »Ovdje je
pala kiša pa dalje više nećemo naći tragove.«
Nayir je razočaran izišao iz Jeepa, ostavivši Suhaila da spava na suputničkom
mjestu. Mutlaq je imao pravo, kiša je isprala tragove. Mutlaq je izišao i pridruţio mu se.
Otišli su do ruba wadija i pogledali dolje. Nije bio dubok - 3 metra do dna. Netko ju je
mogao baciti dolje pošto ju je udario po glavi, a ona se nakon nekog vremena moţda
probudila iz nesvjestice i krenula niz wadi ne znajući da će kišiti...
Ili se moţda uopće nije probudila.
On i Mutlaq pregledali su područje još jednom, traţeći otiske stopala. Hodali su
polako uz wadi. Pedeset metara dalje ugledali su tkaninu u grmlju, ali bio je to muški šal,
a sudeći po prašini i izblijedjeloj boji tu je bio mnogo duţe nego Nouf. Nisu našli nijedan
novi trag.
»Ţao mi je što nisam mogao više pomoći«, rekao je Mutlaq. »Nešto mi govori da je
cipela koju si pronašao njezina. Ako to moţeš provjeriti, rado ću ti pomoći u novoj potrazi
za otiscima. Morala ih je negdje ostaviti.«
Kada su se vratili do Jeepa, zatekli su Suhaila budnog kako prtlja oko GPS-a. Prsti su
mu se tresli i činilo se da ne moţe koordinirati pokrete. Nayir mu se zagledao u lice. Više
se nije znojio. Posegnuvši kroz prozor, uhvatio ga je za zapešće.
»Što to radiš?«, pobunio se Suhail.
Nayir mu je izmjerio bilo. 135.
»Nešto nije u redu?« pitao je Suhail.
»Jasno da nije. Umireš.«
Suhail se sarkastično nasmijao. Mutlaq se vratio u kamion i izvadio spremnik s
vodom od osam litara. Donio ga je, otvorio i izlio na Suhaila.
»Idi k vragu!« Suhail je otro vodu s lica. »Ovo je bila fina košulja!«
Nayir mu je dao bocu i rekao mu da malo po malo pije sve dok ne stignu do Jedde.
Sunce je zalazilo kad se Nayir oprostio od Mutlaqa, pokrenuo Jeep i odvezao se niz
cestu. Pustinja nije baš često u njemu izazivala depresiju. Ovaj je dan vratio svu nemoć
koju je osjetio traţeći Nouf i to ga je mučilo.
Tek kada se vratio na autocestu primijetio je da je Suhail u nesvijesti. Mogao ga je
samo odvesti u bolnicu kada se vrate u Jeddu. I to vam je detektiv, slavni Benson &
Hedges. Da bi se pronašao Noufin ubojica bit će potreban puno čvršći čovjek. Ovaj
mekušac nije u stanju pronaći ni vodu u hladnjaku.

43
 8.
Premda je Nayirov stric Samir cijeli ţivot posvetio znanosti i nije se obazirao na p
raznovjerje - ţalosno naslijeđe, nazivao ga je, koje je svaku bolest objašnjavalo
opsjednutošću - ipak je vjerovao u jedno: u moć urokljiva oka.
Bilo je to više od zlokobna pogleda. Djelovanje uroka sezalo je od neduţnih
posljedica poput štucavice pa sve do smrtnih poput embolije u zdrava mlada čovjeka.
Budući da je Samir bio kemičar, njegovi prijatelji i susjedi drţali su ga stručnim za sva
pitanja povezana s obrazovanošću - medicinu, pravo, tumačenje vjere - i često su traţili
njegov savjet. S godinama su ljudi otkrili da od njega nema koristi kada treba namjestiti
slomljenu kost ili razumjeti pravosudne nijanse, ali je znao gotovo sve o ljudskom
pogledu, njegovoj povijesti, moći pa čak i kulturološkim obiljeţjima. Ubrzo se proširio glas
o toj njegovoj vještini pa je mogao računati na tri do četiri posjeta na tjedan, većinom
nepoznatih ljudi koji su se uglavnom tuţili da su ţrtve urokljiva oka.
Samir bi svakoga tko bi mu došao na vrata dočekao s ozbiljnim pitanjem kakvo bi
mogao postaviti liječnik pacijentu. Ako je i mislio da je ironično to što se on, legitimni
znanstvenik, bavi pitanjima koja imaju stariju povijest prijevara nego vještičarenje,
telekineza i liječenje vjerom zajedno, nikad te misli nije podijelio sa svojim posjetiteljima.
Biljeţio je njihove prituţbe i pazio da zapiše opis svake bolesti od samoga početka. Iako
svojim gostima nije mogao ponuditi ništa praktičnije od talismana i imena dobrog
beduinskog egzorcista, uspijevao je svojim ljubaznim glasom i općenitim dojmom
profesionalca ublaţiti bar dio njihovih patnji i pritom se baviti svojim omiljenim
predmetom. To ga je ispunjavalo zadovoljstvom.
Baš kao što liječnik jača imunitet stalnom izloţenošću bacilima, Samir sam nikad nije
patio od uroka premda je tvrdio da je za to zasluţna njegova izvanredno dobra zaštita.
Ispod košulje nosio je plavi stakleni amulet, ali još vaţnije, preduhitrio je svaki prijeteći
pogled suptilno se sluţeći znakom petice, što je kod njega poprimalo različite oblike.
Počešao bi bradu pet puta, trepnuo bi pet puta, pet puta bi dlanom prešao preko ruke.
Katkada bi zaštitio i Nayira, pet puta ga blago potapšavši po ramenu ili ponovivši njegovo
ime pet puta.
Nayir nikad nije prihvatio stričev običaj. Potajno je prezirao nepraktične geste.
Obično su privlačile pozornost i izazivale novo zlo. Ali duboko u sebi bio je sklon
vjerovati da urokljivo oko nije puki mit.
Sjedio je u stričevoj radnoj sobi za golemim hrastovim stolom, baš na mjestu koje je
njeţno milovao povjetarac stropnog ventilatora. Pojeli su vrlo kasnu večeru, a mošusni
miris janjetine još se osjećao na njihovoj odjeći. Osjetio je kako ga misvak kroz dţep bocka
u bedro, ali ga nije izvadio - u Samirovoj kući nije imao kamo ispljunuti vlakna - pa je
promatrao zidove, zemljovid svijeta i primjerke dudova svilca savršeno uokvirene i
označene. S desne je strane stajala polica s udţbenicima različitih oblika i veličina kojima
je jedina dodirna točka neka zastarjela tema iz kemije i vrlo tanak sloj prašine.
S druge strane stola sjedio je Samir i pušio kratku zapadnjačku lulu, smeđi primjerak
koji mu je darovao jedan britanski arheolog 1968. Otpuhnuo je dim prema stropnom
ventilatoru - koji ga je vratio natrag prema Nayiru - i dodirnuo usnikom lule prištav nos.
»Kako je bilo u pustinji«, pitao je.
»Dobro«, rekao je Nayir a potom je zavladala ugodna tišina koju su često dijelili.
Nayirovi roditelji poginuli su u nesreći dok je još bio beba i Samir ga je odgojio. Bio je
brat Nayirova oca i jedini član obitelji koji je bio dovoljno bogat da se moţe brinuti o
malom djetetu. Samir je na sudu izborio pravo da preuzme Nayirov odgoj. Jedina druga

44
mogućnosti bila je da ga ostavi odrastati u Palestini sa Samirovom sestrom Aishom, koja je
već imala sedmero djece ali nije imala ni muţa ni novca. Samir je rado podsjećao Nayira
na to da je Palestina strašno mjesto za odgoj djeteta i da bi, da je odrastao tamo, danas
vjerojatno bio mrtav ili u izraelskom zarobljeništvu.
Samir je već godinama surađivao s arheolozima s cijeloga Bliskog istoka,
proučavajući pronađene artefakte i učeći arheologe da se koriste najnovijom opremom za
kemijsku analizu. Nayiru je djetinjstvo ostalo u sjećanju kao niz arheoloških iskapanja.
Obično su trajala mjesecima i često bi izostajao iz škole kako bi pratio Samira u pustinju.
Kako je Samir uvijek bio previše zaokupljen poslom, Nayir je bio prepušten samome sebi.
Postao je samotnjak, ali i pustolov, koji se još kao dječak znao iskrasti i sam krenuti u
istraţivanje pustinje.
Unatoč neovisnosti, ili moţda baš zato što je bio previše neovisan, u djetinjstvu je
osjećao veliku čeţnju za obitelji - čeţnju koja se protegnula i na njegovu zrelost i koja
nikad, u to je bio siguran, neće biti zadovoljena. Njegov je najdublji strah bio da se nikad
neće oţeniti. Brakove su dogovarali roditelji. Roditelji su imali bratiće i sestrične koji su
imali djecu koju se moralo poţeniti. Oni su organizirali susrete između obitelji tijekom
kojih bi muškarac upoznao potencijalnu ţenu (pod velom, naravno), ali bi imao priliku
proučiti barem njezine prste i stopala (ako nije imala čarape i rukavice) i iz tih otkrivenih
dijelova tijela doznati što je mogao. (Najviše se, naravno, moglo doznati pomnim
proučavanjem lica njezina brata.) Samir mu to nije mogao pruţiti - nije bilo rođakinja
kojima bi se mogao oţeniti, barem ne u Saudijskoj Arabiji. Cak i da je mogao dogovoriti
brak za Nayira, Samir je mislio da muškarac mora »proţivjeti« prije nego što se skrasi.
Sam je Samir, kojemu je sada šezdeset pet godina, još »proţivljavao«.
Nayir je često govorio da Kuran potiče brak, da ga zapravo zapovijeda, riječima:
»Oženite one među vama koji su neoženjeni.« Ali Samir je uvijek odgovarao drugim retkom:
»Neka oni koji ne pronađu sredstva ostanu čisti dok im Alah ne pruži sredstva svojom milošću«. A
Nayir nije mogao pobiti takav argument.
Katkada je imao osjećaj da je u njegovu djetinjstvu najviše nedostajala ţenska ruka.
Majka ili teta, ili barem sestra. Samir je upoznao neke ţene - strankinje koje nisu mislile da
je neprikladno druţiti se s muškarcem izvan obitelji - ali te su veze bile kratke. Arheološka
iskapanja bila su gotovo potpuno muški svijet. Bila je rijetkost susresti ţenu u pustinji, još
veća nego susresti ţenu u Jeddi. Nayir se s prijateljima šalio da je sve što zna o ţenama
doznao iz glasina, Kurana i ilegalno nabavljenih televizijskih serija: Sretni dani, Columbo i
WKRP u Cincinnatiju. Premda su se njegovi prijatelji smijali, to je bila tuţna istina i Nayira
je obuzimao tjeskoban osjećaj da nikad neće imati pristup u ţenski svijet.
Samir mu je pronašao posao pustinjskoga vodiča, preporučivši ga obitelji Shrawi kao
pouzdanog čovjeka koji bi im mogao organizirati izlete u pustinju. Samir je upoznao
Shrawijeve jer je ta obitelj darovala goleme iznose za arheološka istraţivanja. Ubrzo su i
drugi počeli traţiti Nayirove usluge, pa je sada imao pune ruke posla vodeći turiste i
bogate Saudijce u obilazak pustinje. Posao pustinjskoga vodiča ga je zadovoljavao - davao
mu je priliku da se druţi s ljudima i omogućavao mu je da dobro ţivi - makar se on
odlučio stanovati na brodu, što je po Samirovu često ponavljanom mišljenju bio »ţivot
tinejdţera u limenci«. Nayirov posao sa Shrawijevima bio je zamišljen kao razonoda a ne
karijera, i koliko god on u njemu uţivao, u tom poslu nije bilo budućnosti. Kada napokon
shvati da više nema šesnaest godina, morat će kupiti pravu kuću i naći posao koji
podrazumijeva knjige, radni stol i uokvirenu diplomu. Nayir bi radije cijeli ţivot patio od
štucavice i pretrpio emboliju nego našao »pravi« posao, ali to nikad nije rekao stricu.
Toga popodneva Nayir je donio uzorke s Noufina tijela nadajući se da će mu ih
Samir pomoći analizirati u svojem podrumskom laboratoriju.

45
 Samir je prekinuo šutnju tiho se nakašljavši. »Ti, znači, misliš da mala Shrawijeva
nije pobjegla?« pitao je. Dotaknuli su se Nouf za večerom, ali samo nakratko.
»Zbunjujuće je«, rekao je Nayir. »Svi dokazi upućuju na otmicu. Dobila je udarac u
glavu. Obitelj misli da je uspjela svladati kćer čuvara deva na imanju i pobjeći, ali ja sam
tu curu nakratko vidio...« Pritisnuo je prstom obraz da obuzda iznenadno trzanje mišića.
»Visoka je kao ja, moţda i jednako jaka, a Nouf je bila niska. I kako bi se sama odvezla?
Morala bi putovati cijelom mreţom autocesta do pustinjske ceste. Znala je voziti skuter za
vodu, ali kamion? Iskreno...« Odmahnuo je glavom.
»Jesu li pronašli kamion?«
»Ne, još nisu. A tu je i deva. Nouf je ne bi pustila. Deva joj je bila jedina šansa da
preţivi u pustinji.« Naslonio se i uzdahnuo. »Moţda je oteta s devom, kako bi izgledalo da
je pobjegla. Otmičar ju je bacio u wadi, udario u glavu, a deva je odlutala.«
»A onda?« pitao je Samir.
»Onda se otmičar vratio u Jeddu? Ne znam. Otkrio sam znak protiv urokljiva oka na
devinoj nozi. Izgledalo je da je star dva tjedna, moţda i manje. Moţda je Nouf napravila te
crte u pustinji, ali to bi značilo da nije bila sama. Ona bi se ţeljela zaštititi, a pet crta ne štiti
od pustinje i sunca, one štite samo od ljudskoga oka.«
»To ne mora biti istina«, rekao je Samir. »Recitiraj mi dva prizivanja zaštite.«
Nayir uzdahne. Ako se dobro sjećao, Samir je zatraţio da recitira zadnje dvije sure iz
Kurana koje govore o traţenju zaštite i utočišta nevolji. »Znam na koje stihove misliš«,
rekao je.
Samir je počeo recitirati:
»Reci: 'Utječem se Gospodaru svitanja
od zla onoga što On stvara, i od zla mrkle noći kada razastre tmine, i od zla
smutljivca kad smutnje sije, i od zla zavidljivca kad zavist ne krije!«
Nije se obazirao na Nayirov rezignirani uzdah nego je nastavio:
Reci: »Traţim zaštitu Gospodara ljudi,
Vladara ljudi,
Boga ljudi,
od zla šejtana napasnika, koji zle misli unosi u srca ljudi od dţina i od ljudi!«
Nayir je potisnuo svoju razdraţenost. To su doista bile dvije prekrasne sure; bile su i
jedina prava zaštita od urokljiva oka, jer su jedine izravno prizivale Alahovu pomoć. »Pa
zašto Nouf onda nije jednostavno izgovorila ta dva prizivanja zaštite?« pitao je. »A kad
smo već kod toga, zašto bi se itko koristio simbolima ili amuletima kada su ta dva priziva
uvijek uz njega?«
Samir je uzdahnuo i naslonio se, što je značilo da sprema pouku. Nayir se uspravio.
»Skraćenu verziju, molim.«
Samir se nasmiješio. »Većina zaštitnih simbola počiva na broju pet. Pet prstiju. Pet
riječi. Neki ljudi čak izgovaraju dva prizivanja zaštite pet puta.«
»Znam to.« Nayir odmahne rukom. »Pet stupova islama. Pet molitvi na dan.«
»Savršena Ka'ba na nebu izgrađena je od kamena s pet svetih planina: Sinaja, al-Judije,
Hire, Maslinske gore i Libanona.« Samir je izgledao kao da se priprema izgovoriti najduţi
popis - ili barem pet primjera - ali Nayir je bio nestrpljiv.
»Dobro«, rekao je nervozno. »Znam magično značenje tog broja. To nije odgovor na
moje pitanje.«
»Molitvu moţeš šaptati, ali za to ti treba vremena. S druge strane, vidljivi simbol je
uvijek s tobom, štiti te čak i kada ti toga nisi svjestan.«
»Nije li to Alahova zadaća?« pitao je Nayir.
»Jest, ali i simboli pruţaju utjehu. Moţda je ta tvoja djevojka iz obitelji Shrawi ţeljela

46
utjehu. Moţda se bojala. Cak je moguće da se pokušala zaštititi od ljudskoga oka. Mislim
da bi tvoje pitanje moralo glasiti: tko je bio s njom u pustinji?«
»Otmičar, stranac ili netko izvan obitelji. To bi moralo značiti da je bila s nekim kome
ne vjeruje. Ili ne zna smije li mu vjerovati. A ako je pobjegla, onda je to bio netko kome je
dovoljno vjerovala da ostane s njim sama u pustinji, ali mu nije vjerovala u potpunosti.
Mogla je napraviti crte za svaki slučaj.«
»Zašto bi je netko oteo?« pitao je Samir. »Nije bilo zahtjeva za otkupninom.«
»Moţda zato da je ušutka. Bila je trudna.«
Samir je kimnuo. »Ne misliš da je zataškavanje od strane obitelji sumnjivo?«
»Zele slučaj riješiti sami. Postupili su poput svake druge bogataške obitelji. Ne znači
da su krivi.«
»Ali moraš imati na umu da bi ţena Noufina statusa teško mogla susresti druge
muškarce osim svoje braće.«
Nayir se namrštio. »Ne budi smiješan. Ti poznaješ njezinu braću. Oni to ne bi učinili.«
»Braniš ih kao da se bojiš da bi mogli biti krivi.«
Nayir se nakostriješio. Naravno, bojao se da su krivi. Tko god je ukrao devu
poznavao je imanje dovoljno dobro da je moţe ukrasti. Ali nije ga poznavao dovoljno
dobro jer naletio je na kćer čuvara deva.
Samirovo lice bilo je napeto od zlovolje, ali se polako počinjalo opuštati dok mu se
nije vratio izraz strpljivosti i mira. »Već dugo poznajem muškarce iz obitelji Shrawi, i imaš
pravo - oni ne bi učinili tako nešto. Ali logika mi govori: ţena poput Nouf, iz dobre
obitelji, poznavala bi samo svoju braću.«
Nayir je sjedio i gledao strica - njegovu lulu, grivu sijede kose i diplome na zidu iza
njega. Prozirna aureola dima lebdjela je u zraku. Nije se mogao oduprijeti osjećaju da je još
malen dječak kojega poučava strpljivi starac.
»Moţemo li sada pogledati te uzorke?« pitao je nestrpljivo.
Uglovi Samirovih usana su se podignuli. Spustio je lulu na stalak i ustao lagano
zateturavši. Bez stola koji mu je sluţio kao štit, odjednom se činio krhkim. Paţljivo se
zagledao u nećaka.
»Drago mi je da se baviš nečim korisnim.«
Nayir se ugrizao za jezik.

Podrum je bio slabo osvijetljen prostor niska stropa i prašnih kamenih zidova. Ovih
je dana Samir većinu vremena provodio u hladovitoj samotnoj sobi proučavajući
opskurnu granu kemije koju se Nayir nikad nije potrudio razumjeti. Laboratorij je bio
čudna mješavina staroga i novoga: golemi spektrometar stajao je uz stare i trošne knjige,
dok su nizovi sterilnih bočica i pipeta dijelili prostor s aparatom za zagrijavanje vode
presvučenim ţeljezom koji je mogao biti i relikt iz Otomanskog carstva. Iznad njega visio
je izblijedjeli plakat Jeruzalema noću.
Tu je Samir proveo poslijepodne obrađujući uzorke koje mu je Nayir donio. Bilo je
nekoliko uzoraka s Noufina tijela tragovi blata sa zapešća, te pijesak i drugi tragovi s
njezine koţe i rane na glavi zahvaljujući tvrtki Benson & Hedges, koji su ih dobili od
Othmana a on ih je očito dobio od gospođice Hijazi.
»Uzorci su zanimljivi«, rekao je Samir. Pruţio je Nayiru ispis, ali Nayir ga je spustio
na stol.
»Ispričaj mi što piše.«
»Prvi je uzorak blato.«

47
 »Da, hvala to sam i sam znao.«
»I izmet.« Samir je zamišljeno gledao nećaka. »Uzorak je bio kontaminiran krvlju i
pijeskom, ali izmet je izmet.«
Tamna tvar na Noufinu zapešću sadrţavala je tragove izmeta? »Moţeš li odrediti je li
od deve?«, upitao je Nayir.
»Samo ako deve jedu Apocynaceae. U izmetu sam našao tragove kardiotoničnih
glikozida, cijanovodika i rutina, aktivnih otrova iz biljke nerium poznatije kao oleander.«
»Molim?«
»To je cvjetnica. Nije česta u Jeddi, ali sam siguran da je se tu i tamo moţe naći.«
»Znam što je. Samo sam začuđen.«
»Stvar je u tome da njima ne treba puno vode. To su otporne biljke. Vole pijesak i
sunce, ali vjerojatno ih nećeš naći u pustinji.« Izvukao je knjigu s police i počeo je listati.
»Ovo je oleander.«
Nayir je pristojno pogledao crno-bijeli crteţ. »Znači da je ţivotinja, koja god bila,
vjerojatno biljku pojela u Jeddi.«
»Da. Na pjeskovitu mjestu s malo vode.«
»To suţava prostor.«
Samiru se nije svidio sarkazam pa se namrštio s neodobravanjem. »Riječ je o otrovnoj
biljci. Vrlo toksičnoj.«
Nayir je podatak saslušao gotovo nezainteresirano.
»Drugi uzorak moţda je korisniji«, nastavio je Samir. »Pregledao sam pijesak iz rane
na njezinoj glavi. Prilično je grub, gotovo poput šljunka, i tamnonarančaste boje.«
»Nisam vidio tamni pijesak u wadiju«, rekao je Nayir. »Koliko je taman?«
»Imao sam vrlo malen uzorak, ali bio je tamniji od većine pijeska. U mješavini je bilo
i tragova gline.«
»Znači pijesak i zemlja?«
»Čini se.« Samir je počeo isključivati aparate, a kako je prolazio po sobi tako je
skupljao opremu za Nayira: kutiju plastičnih rukavica, sterilne štapiće za bris, vrećice i
spremnike od čvrste plastike. »Ovo će ti trebati«, rekao je tovareći stvari Nayiru na ruke.
»Još ti je preostalo mnogo posla.«
Nayir je rastreseno pustio strica da mu trpa stvari u dţepove u koje su mogli stati.
»Hvala, to je dovoljno. Doista mi ne treba sve ovo.«
»Što nije u redu?« pitao je stric proučavajući mu lice.
»Koja ţivotinja na svijetu jede otrovne biljke?«
Samir je malo razmislio. »To je sigurno bio očajnički čin.«

48
 9.
Sljedećeg jutra Nayir je stajao u kabini svojega broda Fatima pokušavajući zaboraviti
san. Opet je sanjao Fatimu. Zadnji ju je put vidio prije gotovo četiri godine, ali snovi su
svaki put bili sve ţivlji. Bila je jedina ţena kojoj je ikad udvarao.
Upoznao ih je njegov pustinjski prijatelj Bilal, rekavši da je Fatima ţena koja sama
ţeli izabrati muţa. Nayir je oklijevao, ali bila je Bilalova rođakinja i Bilal ga je uvjeravao da
je dobra muslimanka. Nayir je ubrzo uvidio da ima pravo. Fatima je ţivjela skromno, u
trosobnom stanu s majkom. Svake je godine odlazila na hadţ i redovito molila. Zbog
njezine smirenosti i načina na koji se slatko ali čedno smijala njegovim šalama imao je
osjećaj da je pristojna i skromna.
Viđali su se nekoliko tjedana. Susretali bi se u njezinoj dnevnoj sobi, ugodno
prohladnoj i mirnoj prostoriji koja je gledala na dvorište. Na stoliću je stajao prekrasan
primjerak Kurana uvezan u koţu, svakoga dana otvoren na drugoj suri. Iako ga je
prisutnost njezine majke ţivcirala, Nayir je isprva bio zahvalan što je bila tamo.
Zahvaljujući tome ti posjeti su mu bili manje nelagodni. Ali kada je bolje upoznao Fatimu i
shvatio koliko je kreposna, majčina se pratnja činila suvišnom. Fatima je voljela
raspravljati o dubljem smislu islamskoga učenja, primjerice o tome treba li ţena pokrivati
lice ili samo kosu. Opširno je citirala Kuran, a jednom je napamet izgovorila cijele četiri
stranice iz sure En-Nur koja govori o nošenju vela: »I reci vjernicama«, kaţe se u toj suri,
»neka spuste svoja vela na svoje grudi i neka pokazuju svoje ukrase samo muţevima
svojim ...« Ona je vjerovala da je pokrivanje grudi velom obavezno propisano, a da sve
ostalo ovisi o pojedincu. Ona pokriva kosu, rekla je, zato što je to znak čednosti, a potom
se našalila da joj lice nije dovoljno lijepo da bi previše uznemirilo muškarce, ali ona će ga
pokriti da je se ne prestraše. Nayir se nasmijao šali, premda se u dubini duše nije s njom
slagao. Njezino lice nije ga zabljesnulo, ali ga je ipak privuklo, postajući mu svakim
danom sve ljepše. Bila je upola niţa od njega i, koliko je mogao vidjeti kroz crne ogrtače
koje je uvijek nosila, jedra.
Počeli su se sastajati češće, katkada dvaput na dan. Ona je njemu bila čudo, prva
ţena koju je ikad upoznao, a opet najsavršenija. Nakon što su se viđali tri mjeseca, više
nije mogao zamisliti kako je bilo ne poznavati je. Ipak, ona se sastajala i s drugim
muškarcima i jednoga je dana najavila da je izabrala muţa - liječnika.
Primio je to sa začuđujućom pribranošću. Kada je toga dana izišao iz njezina stana,
stajao je na ulici i gledao u njezine prozore zaklonjene kapcima. Bilo mu je jasno da se više
nikad neće onamo vratiti. Bit će ţena drugome muškarcu. Zelio je sačuvati barem nešto,
bar tračak njihova prijateljstva, ali to bi jednostavno bilo neprimjereno. Začudo, bio je
ponosan na svoju čvrstinu. Činilo mu se da je dovoljno racionalan da podnese ljubavno
razočarenje. Sljedećih nekoliko tjedana satima je molio i mislio da je samoća moţda pravi
Alahov plan za njega - nije znao s kojim uzvišenijim ciljem, ali se prepustio vjeri.
Srce mu se slamalo polako, godinama. Razmišljao je o njoj sa sve većom tugom, i
svaki puta kad bi pomislio na nju rana je postajala sve dublja. Sve ju je češće sanjao.
Pojavljivala se baš onakva kakva je bila u dnevnoj sobi: znatiţeljna, blaga, odjevena u crno,
s Kuranom otvorenim na stoliću ispred nje. Katkada bi vodila ljubav s muškarcima koji su
je posjećivali dok bi Nayir gledao. Skidala bi se za njih, izazivala ih. On ju je ţelio, i
pokušavao ju je dobiti, zagrliti, moleći kroz suze da mu se vrati, ali nikad mu se nije
vratila. Muškarci bi svjedočili Nayirovu neuspjehu i smijali mu se. Snovi su bili tako
stvarni da mu se uvijek činilo da je doista putovao kroz noć i vidio pravu Fatimu uz
pomoć magije. Kada bi se probudio osjećao bi duboko gađenje zbog svoje ţudnje, a zatim i

49
zbog načina na koji je prevaren.
Sada se, ljuljajući se blago u ritmu vode, zagledao u maleni ormar u kojemu je bila
sva odjeća koju nikad nije nosio. Većina je bila nagomilana na dnu ormara, ali nešto je
ipak ostalo na vješalicama, a među tom odjećom paţnju mu je privuklo jedno odijelo - ono
smeđe, u kojemu je često odlazio u Fatiminu kuću. Skinuo ga je s vješalice razmišljajući o
svojem snu, pokušavajući otjerati stid. Tumačenje Kurana kaţe da je tijelo poput odjeće za
dušu. Dobro je i čisto, obdareno divnim slabostima. Samo pretjerujući čovjek upada u
grijeh, a njega se posve sigurno nije moglo optuţiti za pretjerivanje, osim ako se njegovu
krepost ne nazove pretjeranom.
Pomirisao je odijelo; osjećao se zadah ustajalosti, više nije bilo ni traga mirisu
tamjana koji je Fatima katkada palila u svojoj dnevnoj sobi. Pretraţio je dţepove i
pronašao misvak, rezervni ključ za čamac i svoj stari misyar. Izvadio ga je osjećajući kako
ga razdire nostalgija. Bila je to laţna dozvola za brak koju je potpisao neki šeik i koja je
imala praznu rubriku za imena mladenke i mladoţenje. Ta bi dozvola štitila hedonistički
par u slučaju da ih vjerska policija zatekne u delikatnoj situaciji mogli bi je predočiti
policajcu kao dokaz da su u braku. Zakon nije baš blagonaklon prema nevjenčanim
ljubavnicima. Za seks izvan braka kazna je - čak i ako muškarca zateknu s neudanom
ţenom - uhićenje, optuţba za prostituciju i javni nemoral, suđenje bez odvjetnika i, ako se
optuţeni proglase krivima, javno odrubljivanje glave. Naravno, izgledi da ga uhvate s
Fatimom u njezinu stanu bili su ravni nuli, ali on je uvijek sanjao o tome da je nekamo
odvede, moţda u pustinju, ili na mirnu plaţu. Za takav bi izlet trebao misyar.
Sada je izgledao istrošeno, zguţvan od znoja, presavijanja i nošenja u dţepu. U
rubriku »mladoţenja« odavno je krasopisom upisao 'Nayir ibn Suleiman ash- Sharqi', ali je
rubrika za »mladenku« bila prazna još otkako je prije četiri godine kupio dozvolu od
egipatskoga šeika koji je radio kao mesar u starom dijelu grada.
Koliko je puta gotovo upisao Fatimino ime u rubriku? Koliko je blizu bio da se oţeni
njome? Sigurno je bio lud kada je vjerovao ţeni kojoj nije imao razloga vjerovati. No još se
uvijek s bolnom jasnoćom sjećao svjeţine njezine dnevne sobe. Zato je i nosio sako. Bez
obzira na vrijeme, u toj je sobi uvijek bilo prohladno, kao da nije ţivjela u ovome
zagušljivom svijetu gdje je sve venulo i umiralo.

Večer prije razmišljao je o Nouf. Sada kad je njegov posao s privatnim detektivom
završio, njegovo zanimanje za slučaj nije se više činilo legitimnim. Ali on je ţelio odgovore
na pitanja koja su ga mučila: Zašto je umrla tako blizu mjesta na kojemu je obitelj
logorovala? Ako se tamo odvezla, zašto nitko nije pronašao kamionet? Gdje su pronašli
devu? Zašto je Othman mislio da je deva pretrpjela traumu? Svako pitanje o Othmanu kao
da je izazivalo još desetke novih: Sile li ga njegova braća da šuti? Skriva li nešto čak i od
svoje obitelji? Ili ne vjeruje Nayiru?
Iz misli ga je prenula zvonjava telefona. Na trenutak se s čuđenjem zagledao u njega,
ali se ipak javio.
»Što si napravio mojem detektivu?« pitao je Othman umjesto pozdrava. Nayir mu je
u glasu čuo šaljiv ton. »Izišao je iz bolnice, ali se jutros došao ispričati. Odustaje. Pokušao
sam ga odgovoriti, ali nije me slušao.«
»Tvrdoglav čovjek.«
»Da je barem toliko tvrdoglav u vezi sa slučajem«, rekao je Othman. »Što sad radiš?«
»Pa... zurim u ormar.«
»Jutros sam slobodan. Propao mi je sastanak, ali moram kupiti odjeću za nevjestinu

50
opremu. Jakne - moţeš li vjerovati? Sada je moderno nositi jakne.«
Nayiru je bilo previše neugodno priznati da je već čuo za vjenčane jakne, pa se
našalio: »Prodaju li ih s uputama kako se u njima obraniti od toplotnog udara?«
Othman se nasmijao. »I to ne samo jednu. Mnogo jakni, i kaputa. Mislim da uz njih
ide obećanje o putovanjima u hladnije krajeve.«
»Ah.«
»Zapravo, i meni bi dobrodošla jakna. Ne mogu pronaći svoju parku za pustinju.«
Nayir je ponovno pogledao u ormar pitajući se što se dogodilo s parkom koju mu je
Samir poklonio za rođendan. Ponio ju je jednom u pustinju, ali nije bilo dovoljno hladno a
on je otad nije vidio. »Znam jedan bazar gdje se mogu kupiti dobre jakne«, rekao je. »Ima
jedan na Haraj al-Sawarikhu, ali još je bolji onaj na jugu.«
»Ti si bio na bazaru gdje se kupuju jakne?« Othman se očito zabavljao. »Nisam
mislio da si ti taj tip.«
U Nayirovu smijehu osjećao se prizvuk nelagode. Nositi kaput po vrućini očito je
značilo da ispod nemaš ništa drugo. »Da, takav sam ti ja.«
»Znači vidimo se u marini za jedan sat?« pitao je Othman.
Oklijevao je. »Vrijedi. Tako ću imati dovoljno vremena za jutarnju molitvu.«
Kada je spustio slušalicu pitao se je li ispravno postupio. Preko telefona se bilo lako
pretvarati da je sve u redu, ali neće biti lako u četiri oka. Uzeo je smeđe odijelo. Bilo je
ruţno, izblijedjelo i prašno. Jedan se porub rasparao pa ga, čak i da ga nije podsjećalo na
Fatimu, više ne bi ni nosio koliko je bilo iznošeno i izvan mode. Bacio je odijelo u smeće i
otišao se oprati u kupaonicu.

Bazar na kojemu su se prodavale jakne bio je na rubu grada, dio velike trţnice na
kojoj su se prodavali CD-i, kasete, ukosnice i sunčane naočale. Nayir je uvijek mislio da
među tim stvarima mora postojati neka veza, ali nikad je nije uspio odgonetnuti. Cijelo je
područje trţnice bilo ograđeno visokim stupovima povezanim crvenim uţetom s resicama
s kojeg su visjele zelene svjetiljke. Neonski natpis na ulazu, koji je svijetlio čak i danju,
otkrivao je moto trţnice: Kraljevski bazar, mi uvijek imamo sitno.
Sjedili su u Othmanovu srebrnu Porscheu. Premda se Nayiru auto sviđao, bio je
previsok da bi uţivao u voţnji, jer su mu koljena dodirivala komandnu ploču. Šutjeli su
veći dio puta. U marini je Nayir Othmanu pokazao cipelu koju su pronašli u wadiju, a
Othman ju je prepoznao i rekao da je pripadala Nouf. To je obojici pokvarilo raspoloţenje.
Othman je vozio po neasfaltiranu parkiralištu podiţući za sobom šljunak i prašinu,
sve dok nije pronašao mjesto u sjeni SUV-a i parkirao. Pokušavajući se izvući iz auta,
Nayir je zamišljao da izgleda kao rak koji se pokušava izvući iz oklopa.
Dok su prelazili parkiralište, odjeknuo je poziv na molitvu. Zastali su i pogledali se.
Po kraljevskom dekretu sve se prodavaonice u vrijeme molitve zatvaraju, a za one koji bi
se oglušili na naredbu bila je predviđena stroga kazna: bili bi vraćeni na Filipine, ili u
Singapur, ili u Palestinu, a dozvole i viza bili bi im zauvijek oduzeti.
»Ţeliš li se pomoliti?« pitao je Othman.
»Maloprije sam se pomolio.«
»I ja.« Krenuli su prema malom drvenom kiosku. Da je bio otvoren, kupili bi dvije
ledeno-hladne Mirande od naranče, ali ovako im je mogao ponuditi samo malo hladovine.
Stajali su u tišini dok su im tijela zapljuskivali valovi vrućine. Nayir je poţelio da moţe
zapodjenuti lagani, neobavezni razgovor, ali je znao da Othman to ne voli, jer stalno mora
voditi takve razgovore na poslu. Jednom je rekao Nayiru da mu se sviđa kako se u pustinji

51
šutnja čini iskrenom.
»Istraţitelj mi je rekao da niste pronašli mnogo u wadiju.«
Nayiru je laknulo kada je Othman potaknuo tu temu. Objasnio mu je što je doznao
od Samira da pijesak iz wadija ne odgovara tragovima s Noufina zapešća.
Činilo se da je Othman uzrujan. »Pa što ti misliš da joj se dogodilo?«
»Kada bih bar znao.«
»Moram ponovno razgovarati s njezinim pratiocem. Već sam pokušao, ali nije ţelio
govoriti. Drţi se svoje priče, ali siguran sam da zna više nego što kaţe.«
»Rekao je da je s njom razgovarao samo telefonom«, brzo je dodao Nayir.
»Da. Nazvala ga je onoga dana kada je nestala i rekla da ga ne treba. Nije ništa vidio.
Nas se dvojica baš i ne slaţemo najbolje. To traje još od vremena kad smo bili djeca.
Moţda bi radije razgovarao s nekim drugim.«
»Rado ću razgovarati s njim«, rekao je Nayir. Protiv svoje volje osjetio je zadovoljstvo
što se Suhail pokazao takvim slabićem i što Othman još ţeli njegovu pomoć. Razgovor je
počinjao raspršivati njegove sumnje.
»Već si mnogo napravio«, rekao je Othman.
»Nije mi teško. Znam da ţeliš otkriti što se dogodilo. Usput, deva koju sam vidio u
tvojoj staji uopće nije traumatizirana.«
»Oh.« Činilo se da je Othman iznenađen. »Pa ja je, zapravo, nisam ni vidio. To mi je
rekao sluga. Jesi li našao još nešto u pustinji?«
Nayir je oklijevao. »Mjesto mi je bilo poznato. Bilo je to ono mjesto na kojemu smo
logorovali prije nekoliko mjeseci.«
Nakon njegove primjedbe uslijedila je duga nelagodna šutnja. »Mjesto na kojemu
smo ti i ja logorovali?«, pitao je napokon Othman. »Ono s kamenom?«
»Da. Baš to.«
»Siguran si?«
»Jesam.«
Nayir je pozorno promatrao njegovo lice, osjećajući olakšanje što na njemu vidi
zbunjenost. Othman očito nije imao pojma kako je moglo doći do takve podudarnosti.
»Njezino tijelo nije pronađeno na tom mjestu«, rekao je Nayir. Objasnio je da nagađa
da ju je bujica odnijela nizvodno do mjesta koje su beduini označili na karti, premda u
logoru nisu pronašli ništa.
Othman je zurio u tlo. »Nisi pronašao moju jaknu?«
»Tvoju jaknu?«
»Nestala je. Ona koju uvijek nosim u pustinju. Sve dosad nisam mislio da bi to moglo
biti sumnjivo, ali karte s našega zadnjeg izleta bile su u dţepu te jakne. U njoj je bio i moj
prijenosni GPS, tablete soli i slično. Moţda ju je ona uzela. To bi nam odgovorilo na
pitanje kako je završila tamo ili u blizini mjesta na kojemu smo logorovali.«
Nayir prekriţi ruke. Moţda je Nouf ukrala jaknu, ali najveća je vjerojatnost da se
njome sluţio samo Othman. Tko bi drugi znao za nju? Je li Nouf i inače kopala po njegovu
ormaru? Bi li ona znala za njegove karte? Bila je nesretna ironija to što je Othman
otkrivajući pojedinosti koje su sve trebale razjasniti postao još sumnjiviji.
Neka mi Alah oprosti sumnjičavost. »Koliko dugo nema jakne?« pitao je.
»Tek sam jučer primijetio.«
»Tko još zna za nju?«
»Mnogi su je vidjeli na meni, ali tko je znao što u njoj nosim? Nisam siguran.«
Kada je molitva završila, zaputili su se prema bazaru. Provukli su se ispod uţeta sa
resama i našli pod fluorescentnim svjetlom prodavaonice igračaka jedine na bazaru gdje
su se na sanduke prodavali ručnici za plaţu sa slikama iz Ratova zvijezda, baloni s likom

52
G.I. Joea i plastični kišobrani s likom Barbie. Skrenuvši lijevo, prošli su pokraj prodavača
piratskih kaseta Um-Kalthoum, »Zvijezde s istoka«. Nayir je rastreseno zurio oko sebe
dok su se pribliţavali mjestu gdje su se prodavale jakne.
Pred njima su se pruţali deseci štandova s kaputima i jaknama. Othman se počeo
smijati. »Nikad se neću oporaviti od ovog prizora.«
Nayir je morao priznati: kupovati kaput u zemlji s najtoplijom klimom na svijetu bilo
je pomalo čudno iskustvo. No prodavači čini se nisu primjećivali uzaludnost svojega
posla. Obavljali su ga sa strašću s kojom se mogla mjeriti samo ona prodavača kamina i
radijatora na drugoj trţnici, na suprotnoj strani grada. Prodavači kaputa izloţili su cijele
redove bunda od samurovine, nerca, zeca i lisice. Baloneri su uvijek bili modemi, kao i
pelerine s uzorkom dalmatinera, muški sivi i crni tričetvrt kaputi krutih podstava i vuneni
sakoi u veličinama koje su sezale od najmanjih do groteskno velikih. Svaki je prodavač
imao ravan stol za robu okrenut prema prolaznicima, na kojemu su kaputi bili uredno
sloţeni poput krda slonova sa surlama obješenim prema ulici.
Među mnogobrojnim prodavačima Nayir je najbolje poznavao braću Qahtani.
Najviše je volio njihov štand. Imali su najveći izbor, nikad se nisu ţalili kada je isprobavao
robu i činilo se da im ne smeta što nikad nije ništa kupio nego je samo svakih nekoliko
mjeseci lutao između vješalica u potrazi za nečim nedefiniranim.
Baš kada su prišli štandu braće Qahtani, svita neoţenjenih bogatih Saudijaca u
blještavo bijelim haljinama razmiljela se po odjeljku za dame. Razmjestili su se poput
vojnika na okupiranom području, dok su njegovanim prstima spretno prebirali robu.
Nayir ih je promatrao s gađenjem i pitao se jesu li i oni došli kupiti kapute zaručnicama.
Vidjevši kako Othman prilazi skupini neţenja osjetio je nelagodu, jer je i on izgledao i
ponašao se baš poput njih. Svi su oni bili licemjeri, svjesni da je radosno iščekivano
putovanje - vaţan element svake prosidbe - samo obična iluzija. Nijedan od tih lakrdijaša
nema namjeru voditi nevjestu na putovanje, osim ako baš ne bude morao. Što je Othman
obećao gospođici Hijazi?
Nayir se zaputi na svoju stranu. Gledao je kapute i pokušao zamisliti koji bi pristajao
njegovoj budućoj ţeni. Rusko krzno? Previše napadno. Avijatičarska jakna s američkim
znakovljem? U kojem bi to svijetu iz mašte on ikad ţenu odveo u
Ameriku? Ne, on ţeni nikad ne bi kupio kaput. Ako ţeli kaput, morat će ga sama
kupiti.
»Beduine!« Eissa je zaobišao blagajnu i došao ga pozdraviti. Njegov brat Sha'aban,
koji je iza pulta sjedio na stolcu na sklapanje, podignuo je glavu i nasmiješio se.
»Drago mi je što te vidim!« rekao je Eissa. »Dugo te nije bilo. Reci, nisi valjda ovdje
zato što je sezona vjenčanja?«
»Nikako«, suho se nasmijao Nayir. »Ne, hvala na pitanju.«
»A ti se ne ţeliš oţeniti?« pitao je Sha'aban, ustajući. »Zašto?«
Nayir slegne ramenima. Eissa i Sha’aban su se pogledali.
»Moja me ţena izluđuje«, rekao je Sha'aban, »ali ne mogu zamisliti ţivot bez nje. Tko
bi se brinuo za mene?«
»Ti si lijenčina, Sha'aban.« Eissa se okrenuo prema Nayiru: »Ne zna si sam ni čaj
napraviti. Reci, što trebaš, brate.«
»Došao sam s prijateljem. On kupuje za svoju zaručnicu.«
Eissine obrve su se podignule. »Pa dok čekaš, dopusti da ti pokaţem najnoviju
robu.« Nestao je iza blagajne i izvadio plastičnu prozirnu vreću za odijela kroz koju je
Nayir ugledao najruţniju jaknu na svijetu strukiranu, od velura, s napadnim porubom i
resicama. Vez na grudima podsjećao ga je na nešto.
»Kauboj«, rekao je Eissa. »Ovo je originalna kaubojska odjeća.«

53
 Vidjevši oklijevanje na Nayirovu licu, Sha'aban je pljesnuo brata po ruci. »Rekao sam
ti da je ruţna.«
»Nije ruţna!« Eissa podigne plastičnu vreću i oduševljeno pokaţe resice. »Pogledaj
tu kvalitetu. Jučer sam jednu prodao. Ti nemaš ukusa, Sha'aban.«
»Mislim da traţim nešto drukčije«, rekao je Nayir.
Eissa spusti kaubojsku jaknu na pult i pokaţe kapute širokim zamahom ruke.
»Biraj.«
Nayir je ponovno zašao među vješalice, zastavši kod kišnih ogrtača, diveći se bojama
sve dok nije došao do balonera. Jedan mu je posebno zapeo za oko: beţ, lagan, klasična
kroja.
Eissa je primijetio i gurnuo rukom brata. »Gle, Sha’aban, Columbov baloner.«
»Taj hoće?«
»Kako si ga nazvao?« pitao je Nayir.
»Znaš, Columbo, Peter Falk.« Eissa napne nepostojeći pištolj. »Beng, beng, privatni
detektiv.« Pravio se kao da puca, dok je Nayir navlačio baloner. Eissa ispusti oduševljeni
uzvik: »Da-a! To je to! One hundred per cent man!« Svi su se nasmijali rečenici izgovorenoj
na engleskom.
Nayir ode do blagajne i stane ispred zrcala. Baloner mu je savršeno pristajao. Gurnuo
je ruku u dţep podstavljen satenom i napipao par zrnaca pijeska u najdubljem kutku
dţepa. Zakopčao ga je, pa otkopčao, podignuo ovratnik i prešao rukom po njemu da
poravna nabore.
Othman mu je prišao s osmjehom na licu. »Nešto kupuješ?« pitao je.
Nayir se okrene od zrcala. »Nije baš moj stil.«
»Ma kako nije. Zar me danas nitko ne sluša?«, povikao je Eissa toboţe uvrijeđenim
tonom.
»Istina je.« Sha’aban mahne rukom prema Nayiru. »Ti si Columbo!«
»Nisam siguran.« Skine kaput.
»Ma kako nisi!« Eissa uzme kaput i podigne ga do Nayirovih ramena. »Daj, kao
stvoren je za tebe! Nevjerojatno. Nisam isprva tako mislio, ali čovjek se nekad iznenadi: ne
vjeruješ u nešto zato što ti je to netko rekao, nego zato što si to sam otkrio..« Spojio je prste
i podignuo ih u zrak. »Odsad je tvoj. To je tvoj tajni otok. Tvoja Amerika! Znaš, ja bih te
odjenuo u Armani, moţda u avijatičarsku jaknu, ali ne u Columba. Ali sada kad sam vidio
svojim očima, za mene je to činjenica.« Eissa je bio iskren, a Sha'aban je samo kimao, očito
zanijemivši pred uvjerljivom činjenicom. Nayir pogleda jednog pa drugog, iznenađen
njihovim neobičnim uzbuđenjem.
»Zapravo nisam došao ovamo kupiti kaput.«
Eissa se namrgodio. »U redu je. Znam da si skroman čovjek, ali dat ću ti dobru
cijenu.«
Nayir je oklijevao. Bilo mu je glupo kupiti kaput. Što je to zapravo? Tašti odjevni
predmet, a nije li jedan od najvećih grijeha oholo nositi odjeću? Ne moţe ga odjenuti u
pustinji. Neće ga moći nositi u gradu, osim u ona dva-tri dana na godinu kada
temperatura padne na 20 stupnjeva i kada je dovoljno hladno. I nije li to, napokon, kišni
ogrtač? U Jeddi u najboljem slučaju kiši jednom na godinu pribliţno pet minuta. Ali svidio
mu se, ţelio ga je. Usto, Kuran kaţe da odjeća sluţi čovjeku da pokrije svoju sramotu, ali i
da ga krasi. Ukrašavanje nije grijeh. O, sinovi Adamovi! Nosite svoju krasnu odjeću u svako
vrijeme i na svakom mjestu... ali ne pretjerujte.
Othman mu je prišao. »Ovo je skroman kaput. Mislim da ti pristaje.«
Nayir se nesigurno okrenuo prema zrcalu. Othman je imao pravo: bio je to
jednostavan ogrtač.

54
 Othman je stavio ono što je izabrao na pult - šest ţenskih ogrtača, od koţnatog do
krznenog. Nayir je primijetio da kupuje i jaknu za pustinju. Othman mu je pokazao sve
ogrtače za gospođicu Hijazi, zabrinuto gunđajući nad svakim. »Stvarno ne znam hoće li joj
pristajati.«
Nayir je htio pitati je li to doista bitno, ali je zadrţao misao za sebe. Izbor ga je
zaprepastio. Ako su kaputi doista pokazatelj planova za putovanje, par će medeni mjesec
provesti na Antarktiku.
»Znači kupit ćeš Columbov baloner?« pitao je Eissa.
»Hoću«, promrmlja Nayir. »Zašto ne.«
Braća su mu naplatila pedeset rijala. Dok je stajao kraj blagajne čekajući da mu Eissa
vrati kusur, počeo se osjećati glupo. Kupovao je kaput. Vrućina mu je udarila u glavu.
Pogledao je oko sebe u potrazi za najbliţim kioskom s pićem, a onda je ugledao prizor od
kojeg je problijedio kao krpa. Iza susjednoga štanda stajala je ţena, sama. Ispod rastvorene
haljine vidjelo se golo, dobro građeno tijelo. Boja puti bila joj je njeţno smeđa, poput
kreme od karamela, svjetlucava od znoja obasjanog neonskim svjetlom. Nasmiješila se
Nayiru. Trenutak poslije stopila se s guţvom.
Nayir se sledio. Pokušao ju je odagnati iz glave prisjećajući se drugih prizora -
slijepih očiju Um-Tahsin, Samirova podrigivanja za večerom - ali pred sobom je vidio
samo tu ţenu, blago razmaknuta sjajna bedra, dugačke čvrste prste koji miluju prepone.
Pogledao je oko sebe, ali sve se dogodilo previše brzo da bi itko drugi primijetio. Obrazi
su mu gorjeli. Instinktivno je posegnuo rukom i prekrio prepone. Da je na sebi imao
haljinu, mogao se nagnuti naprijed i sakriti, ali u tim prokletim hlačama koje su mu
stiskale međunoţje bio je izloţen i bespomoćan.
»Što se dogodilo?« pitao je Othman. »Izgledaš kao da ti nije dobro.«
Nayir se sklonio u sjenu iza blagajne i mahnuo rukom prema mnoštvu. »Vidio sam
golo tijelo.«
Othman se okrenuo oko sebe, zgroţen. »Pokazao ti se muškarac?«
»Ne, ţena.« I kad je to rekao, prisjetio se samodopadnosti u njezinu pogledu, taštine i
raskalašenosti. Poţelio je pozvati policiju.
Othmanov zgroţen pogled ubrzo je zamijenio izraz u očima koji je govorio da se
zabavlja. Počeo se smijati. »Oprosti.« Pokušao je prestati ali nije mogao, i što je više
susprezao smijeh to je postajao crveniji, pa su to čak i Eissa i Sha'aban primijetili. Nayir se
kiselo nasmiješio.
»Oprosti«, rekao je Othman hvatajući dah.
»Nema veze.«
Zahvalili su braći Qahtani i pošli dalje, gurajući se kroz sve veću guţvu. Sunce je
nemilosrdno prţilo pa su stali da kupe limenke Mirande, ali kada su ih otvorili piće je već
bilo toplo. Vrativši se u guţvu, prošli su kroz trgovinu s igračkama provlačeći se ispod
nanizanih ţaruljica. Kada su došli do parkirališta, pred Nayirovim očima još je jednom
bljesnula slika ţene koja miluje prepone, a ovaj put je u njemu izazvala još veću eksploziju
bijesa. Nije mogao vjerovati da se to dogodilo, a sada kad su odlazili poţalio je što nije
pozvao policiju.
No odjednom mu se u mislima pojavila Nouf - na metalnom stolu s plahtom koja je
spuznula s njezinih bedara - i njegov je bijes iznenada splasnuo.
Činilo se da se i Othman uozbiljio. »Nemoj to uzimati osobno«, rekao je. »Čuo sam
da se to ovdje događa prilično često.«
»Govoriš o ekshibicionistici?«
»Da.«
»Oh.«

55
 Othman je napućio usnice. »Razmisli malo svi ti ljudi koji isprobavaju odjeću. Gdje
se ekshibicionist moţe bolje sakriti?«
»Oni sigurno biraju ţrtve«, rekao je Nayir, iznenada se raţestivši. »Vjerojatno imaju
urođeni osjećaj koji im govori koji će se muškarac najviše uvrijediti.«
»Je li ti se to već prije dogodilo?«
»Nije.«
»Onda si ispao slučajna ţrtva«, rekao je Othman. »Doista mislim da ljudi u tebi
prepoznaju dobrog čovjeka.«
Nayir ga sumnjičavo pogleda. »Nisam imao taj dojam.«
»Brate«, rekao je Othman smiješeći se, »ja tebe nikad ne bih optuţio za taštinu i
oholost.«
Nayir kimne, no osjećaj nelagode i dalje je bio prisutan. Pitao se je li na bilo koji način
izazvao ekshibicionisticu, je li znala da će se on osjetiti uvrijeđenim više od većine drugih
muškaraca i je li ga vrebala poput đavla. Ili je to znak? Upozorenje da je moţda otišao
predaleko te da je kupnja balonera podlijeganje taštini?
Cijelim putem do kuće razmišljao je o taštini i kao lijek svojem sve snaţnijem osjećaju
stida izgovorio molitvu koju je prorok Muhamed uvijek izgovarao odijevajući novu
odjeću: Slava Alahu. Odjenuo si me u ovu odjeću. Molim te da mi dobro služi i da služi dobrome
za koje je stvorena i zaštiti me od zla koje donosi i od zla za koje je stvorena. Slava Alahu.
Dvaput je izgovorio molitvu, jer mu se baloner sve više sviđao što ga je dulje gledao.

56
 10.
Toga se popodneva Nayir odvezao do četvrti Kilo Seven i parkirao uz blok zgrada
koji mu je Othman opisao. Ulica je bila gotovo pusta, a sunce je prţilo usku prašnjavu
cestu odbijajući se od zgrada i stvarajući svjetlost koja je prodirala u oči i kroz zatvorene
kapke. Na uglu je skupina Sudanki sjedila na tkanim prostirkama i prodavala bundevine
koštice u malim plastičnim vrećicama koje su teţile manje od novčića za koji su se mogle
kupiti.
Na sebi je imao baloner. Isprva se u njemu osjećao nelagodno, ali već ga je bio
odjenuo kada je išao u supermarket i otkrio da mu pruţa nov osjećaj autoriteta. U tom se
osjećaju skrivala đavolska oholost, ali je podsjetio samoga sebe da mu je cilj ispravan i da
će oholost ubrzo nestati, kao i uvijek dosad.
Pronašao je kuću koju je traţio, ali kada je pokucao na vrata nitko nije odgovarao.
Kucanje je odjeknulo na drugoj strani, gdje se vjerojatno nalazilo dvorište. Ponovno je
pokucao, a zatim se odmaknuo i pogledao gore. S krova ga je gledalo lice pokriveno
velom.
Nekoliko minuta poslije vrata su se otvorila. Na njima je stajao mladić koji je
izgledao kao da mu je dvadesetak godina. Tjedan dana stara brada prekrivala mu je
čeljust i davala mu neuredan izgled. Na sebi je imao zguţvanu bijelu košulju i široke
lanene hlače. Zbog jarkoga sunca Nayir nije mogao odgonetnuti izraz njegova lica.
»Traţim Mohammeda Ramdanija«, rekao je Nayir.
»Tko ste vi?« Mladićev glas zvučao je promuklo.
»Zovem se Nayir ash-Sharqi. Zivi li Mohammed ovdje?«
»Tko vam je to rekao?«
»Jeste li vi Mohammed?«
Čovjek se nije ni pomaknuo. »Što ţelite?«
»Došao sam s vama razgovarati o Nouf ash-Shrawi. Rečeno mi je da ste joj vi bili
pratilac.«
Muškarčevo lice iskrivilo se od nelagode. »Je li vas poslala obitelj?«
»Nije.«
»Vi ste iz policije?«
»Ne, ja sam privatni istraţitelj.«
Mohammed je nervozno zatreptao i nakon duge stanke i pomnog proučavanja
odmaknuo se u stranu pokazavši Nayiru da uđe.
Nayir je prošao kroz dvorište u razmjerno mračan hodnik. Na vješalici je visio
ogrtač, a desetak pari cipela bilo je poslagano uza zid. Osjetio je čudan, neugodni miris.
Ţivotinjski izmet.
»Imate ţivotinje?« pitao je.
»Ne.«
»Ništa? Čak ni piliće?«
Mohammed je izgledao zbunjeno. »Ne. Zašto?«
Nayir je shvatio da su njegova pitanja pomalo uvredljiva. »Nije bitno«, odgovorio je.
Mohammed ga je poveo niz uzak hodnik do dnevne sobe. Pokraj vrata dnevne sobe
bio je ulaz u glavni dio kuće, i baš iznad dovratka visjela je Hamsina ruka, peteroprsti
simbol zaštite od urokljiva oka. Hrpa izlizanih jastuka bila je nagurana u jednom kutu, a
tri prostirke od bambusa raširene na podu. Mohammed je gostu ponudio najčišću
prostirku i pozvao nekoga da donese čaj. Dvojica muškaraca sjela su jedan uz drugog,
prekriţenih nogu.

57
 Šutke su čekali. Kapci na prozorima bili su zatvoreni, ali vrućina se ipak probijala. U
obliţnjoj sobi zaplakalo je dijete.
Mohammed se vrlo brzo opustio. Nayir je osjetio da je naviknut na lako
uspostavljanje kontakata. Sada se činilo da brzo stječe samopouzdanje. Nije čudo što je
radio kao pratilac.
Netko je zakucao na vrata i Mohammed je ustao i otišao u hodnik. Nayir je čuo
ţenski glas. »Više nemamo datulja!« šaptala je neka ţena. »Imam samo pirjano meso. Tako
mi je neugodno! Da ga posluţim?«
»Ne, čaj je dovoljan, habibti. Hvala.« Mohammed se vratio u sobu noseći pladanj s
čajem. Zatvorio je vrata nogom. »Moja ţena, Hend«, objasnio je nervozno se smiješeći.
Kada je sjeo, natočio je dvije male šalice, dodajući jednu Nayiru i spuštajući drugu na pod
uz nogu. Dijete je sada vrištalo, ali Mohammed se nije obazirao.
Nayir je srknuo čaj i začudio se leţernosti kojom je Mohammed spomenuo svoju
ţenu. Nije bilo potrebe da objašnjava tko je, a to što je Nayiru rekao njezino ime bilo je
nešto nečuveno. Svrstavalo je Mohammeda među one koji su se nehajno odnosili prema
vjerskim pravilima. Prošli su dani kada se o ţeni govorilo kao o »majci Mohammeda
mlađeg«. Danas ţene imaju imena, prezimena, posao i što sve ne. Pitao se koliko je
muškaraca znalo Noufino ime.
Nayir je spustio šalicu, a Mohammed ju je ponovno napunio.
»Moja sućut zbog Nouf«, rekao je Nayir.
»Hvala.«
»Znam što znači pretrpjeti gubitak.«
»Ne mogu doći k sebi.« Mohammed je prošao rukom kroz kosu.
Do Nayirova nosa ponovno je dopro smrad ţivotinjskog izmeta. »Dugo radite za
obitelj?« pitao je.
»Od djetinjstva. Otac je bio Abu-Tahsinov vozač kada je bio mojih godina.«
Mohammed odmahne glavom. »Umro je prošle godine.«
»Neka ga Alah čuva.«
»Hvala.«
»Je li bio zadovoljan poslom?« pitao je Nayir.
»Da. Shrawijevi su prema njemu dobro postupali. Ja sam odrastao na njihovu starom
imanju, ondje su ţivjeli prije nego što su se preselili na otok. Nedugo nakon što su se
preselili ja sam se oţenio, pa sada imam svoj stan.« Mahnuo je rukom prema praznim
zidovima. »Pa makar bio ovako ruţan. Prije sam mislio da bi bilo bolje da sam ostao na
otoku, ali drago mi je što nisam.«
»Da?« Nayir je pogledao domaćina.
»Tamo nisam bio sretan. Osim s Nouf. Ona je bila drukčija.«
»Kako drukčija?«
Mohammed slegne ramenima. Oči su mu se stisnule. »Vi ste bliski s obitelji?«
»Samo koliko mi posao dopušta. Ja sam njihov pustinjski vodič.«
»Ah, mislim da sam čuo za vas. Vi ste onaj beduin.«
Nayir stisne usnice. »Obitelj me angaţirala da pronađem Nouf kada je nestala.«
Mohammed zamišljeno, kimne. »Znači sada vas nitko ne plaća?«
»Ne.«
»Pa zašto ste onda tu?«
»Nisam zadovoljan objašnjenjem da je njezina smrt bila nesretan slučaj.«
Mohammed rukom pokaţe Nayirov baloner i nasmiješi se. »Uklapa se. Ali moram
priznati da nisam pomislio da je u njezinoj smrti bilo ičega neobičnog. Bila je tragična, ali
ništa me nije navelo da pomislim na ubojstvo.«

58
 »Ubojstvo?«
»O... pa niste li zato ovdje?«
Nayir pogleda domaćina. »Mislite da je ubijena?«
»Ne. Ne mislim. Hoću reći, samo sam pretpostavio da ste vi na to mislili.«
»Ne baš.«
Mohammed otare znoj sa sljepoočnica. »Pa zašto ste onda došli?«
Nayir zastane. »Recite mi što se dogodilo onoga dana kada je nestala. Sigurno ste je
vidjeli toga dana.«
On odmahne glavom. »Nazvala me i rekla da me ne treba.«
»Je li to bilo uobičajeno?«
»Pa ne znam. I prije je to radila, ako me to pitate.«
»Rekla je majci da ide zamijeniti vjenčane cipele«, rekao je Nayir. »A vi je niste
odvezli u trgovački centar?«
»Nisam.«
Nayir se nagnuo naprijed. »Kako je otišla od kuće ako je vi niste odvezli?«
»Ne znam. Kada nisam tamo obično izlazi s majkom, šogoricama i jednim od
njihovih pratilaca...« Mohammed raširi ruke. »Slušajte, već sam rekao Tahsinu i Othmanu
sve što znam. Desetak puta smo prošli kroz sve to.«
»Ja ţelim čuti vašu stranu priče. Kada ste shvatili da je pobjegla?«
Mohammed je nervozno trepnuo. »Te me večeri nazvala njezina majka. Rekao sam
joj sve što sam znao. Odmah sam otišao na imanje, ali, naravno, tamo ništa nisam
mogao...«
Nayir je pričekao, ali Mohammed više ništa nije rekao. »Što ste radili toga dana?«
Mohammed se kolebao. »Morao sam obaviti kupovinu sa ţenom.«
»Je li ona bila s vama cijeli dan?«
»Da, i njezina sestra je bila s nama.«
Nayir je znao da bi morao razgovarati s Mohammedovom ţenom i njezinom sestrom
kako bi potvrdile njegovu priču, ali to ne bi bilo primjereno. Spustio je šalicu na pod.
»Pitam se zašto bi djevojka poput Nouf pobjegla. To se ne čini vjerojatnim, zar ne? Imala je
sve - novac, dobru obitelj, zaručnika. Moţda mi vi moţete pomoći da u svemu pronađem
smisao. Vi ste je poznavali.«
Mohammed je htio natočiti Nayiru još jednu šalicu čaja, ali više nije bilo vode.
Iznenada spusti čajnik i pritisne prstima oči. Zavladala je duga šutnja. Kada j e spustio
ruku, lice mu je bilo crveno i otečeno. »Molim vas, oprostite mi. Ja sam je trebao čuvati.«
Nayir osjeti bol svojega domaćina, ali se pitao koliko je ta bol tek profesionalan
osjećaj krivnje.
»Čujte«, rekao je Mohammed, »očito je da je Nouf pobjegla jer joj je bilo dosta
takvoga ţivota.« Prisilio se da gleda Nayira u oči. »Moţda mi nećete htjeti vjerovati, ali
reći ću vam, nije samo ona poţeljela pobjeći. Većina djevojaka tako se osjeća. Mrze ţivot
na otoku. Bjeţe od njega tako što stalno odlaze u kupovinu ili na voţnju vodenim
skuterom. No, nikad nisam mislio da će to doista učiniti. Ne tako - ne na taj način.«
Nayir je gledao kako se suze slijevaju niz Mohammed ove obraze. Posegnuo je u
dţep i izvukao novi misvak. »Smeta li vam...?«
»Ne. Samo izvolite.«
Vrhom palca Nayir je otrgnuo vrh štapića i stavio ga na pladanj s čajem. Gurnuo je
misvak u usta. »Kaţu da ovdje ţene pate«, rekao je. »Ali koliko ja znam, samo je jedna
patila dovoljno da se odluči na bijeg u pustinju i izloţi pogibli. Što ju je, dakle, navelo na
to?«
Mohammed proguta slinu. »Ne znam.«

59
 »Rekli ste da je bila drukčija. Što ste pod tim mislili?«
»Ne znam.« Mohammed je uzdahnuo. »Hoću reći ona je bila Nouf.« Nije znao kamo
bi s rukama, a znoj mu se tako obilato cijedio niz lice da mu je ovratnik bio sav mokar.
Nastupio je dugačak trenutak šutnje. Nayir ga je proučavao.
»Nouf poznajete - koliko - šesnaest godina? Dovoljno dugo da znate podosta o
njoj.

»Da, naravno, mi smo gotovo obitelj.«

Obitelj. Riječ je ostala visjeti u zraku. »Dovoljno dugo da razvijete... odnos s njom?«
Naravno, Nayir je mislio na prisan odnos, lišen sputavajućih pravila ponašanja među
rođacima ili bračnim partnerima. Mohammed se lako mogao zaljubiti u Nouf. Bila je lijepa
i bogata djevojka i imala je sve što je njemu nedostajalo. Poznavao ju je bolje od ikoga, a
ipak mu je bila zabranjena.
Mohammed je zurio u pod brzo trepćući. Lice mu je bilo sablasno sivo. »Nisam imao
ništa s njezinom smrti«, rekao je.
»Još nešto ne razumijem«, nastavio je Nayir. »Ako je točno da se odvezla s imanja -
gdje je naučila voziti?«
Mohammed je i dalje zurio u pod. »Ja sam je naučio. Bilo je zabavno. I druge su
djevojke u tome sudjelovale, čak i Zainab, a ona ima samo šest godina. Znam da sam
glupo postupio, ali one bi to ionako učinile, pa sam mislio da je bolje da ih naučim
sigurnoj voţnji i postavim im neka pravila. Morale su vjeţbati na prašnjavom putu iza
kuće gdje ih nitko ne moţe vidjeti.«
»Dobro. Ali recimo da je pobjegla. Ona bi se za to morala pripremiti. Morala je
odlučiti kamo ide. Je li imala zemljovid? GPS? Kako bi to mogla nabaviti? Pitam se... Bi li
ih ukrala? Ili bi joj netko pomogao?«
»Ja ne bih.«
»Zašto ne? Naučili ste ju voziti, što je mnogo opasnije od krađe. A i zabranjeno.«
Mohammed je izgledao prestrašeno. »Znam, ali nije... «
»Kako je uopće znala gdje su ključevi kamiona? I kako je navabila devu u kamion?
To je prilično teško izvesti. Za to je potrebna snaga. Usto, netko je udario kćer čuvara deva
po glavi, ali ta je djevojka puno krupnija i snaţnija od Nouf. Kako ju je Nouf uspjela
onesvijestiti? Mislim da joj je netko pomogao, netko tko je znao da bjeţi.«
»Ya Allah, Allah, Bism'allah.« Mohammed je izgledao kao da će zaplakati.
»I kako je dospjela u pustinju?«
Mohammed se ljuljao naprijed-natrag, ruku prekriţenih na krilu. »Ne znam.«
»I njezino... stanje...«
»Allah! Ja je nikad ne bih dirnuo!«
»Ali netko ipak jest. Koliko znam, vi ste bili jedini muškarac s kojim se redovito
susretala.«
Mohammedova ramena počela su se tresti. »Ne, ne. Slušajte. Bio je jedan tip. Eric.
Eric Scarsberry. Više puta sam je vozio na sastanak s njim. Ţeljela je otići u Ameriku, a on
joj je trebao u tome pomoći.«
Nayir se uspravi. »U Ameriku? Kako?«
»Dala mu je milijun rijala. Trebao je tim novcem kupiti stan u New Yorku, nabaviti
zelenu kartu i tko zna što još. To je oduvijek ţeljela. Ţeljela je otići.«
Nayir je zurio u domaćina. Nouf je ţeljela pobjeći s Amerikancem? Unatoč svemu
bio je iznenađen. Kako je to moguće? Ţene nisu mogle napustiti zemlju bez izlazne vize za
koju im je trebao potpis muţa ili oca. Abu-Tahsin sigurno joj nikad ne bi dopustio da bilo
kamo otputuje. Za to bi joj trebao muţ, ali to ne bi mogao biti Eric. Muslimanke se ne
smiju udavati za nevjernike.

60
 »Kako je mislila otići?« pitao je Nayir.
»Na medenom mjesecu. Trebala je otputovati u New York s Qazijem.«
»Zaručnikom?«
»Da. Planirala ga je napustiti u hotelu i potom se sastati s Ericom.«
»Ona se namjeravala udati za Qazija i onda pobjeći s Amerikancem?«
Mohammed se prestao tresti i zario je lice u ruke. Nešto je mrmljao.
»Molim?«
Spustio je ruke. »Znam da sam ja kriv. Nisam to smio dopustiti. Znao sam da je
pogrešno, ali ona je to toliko ţeljela... «
»Što je ţeljela?« Nayir zaustavi dah.
»Ona... ona je ţeljela ţivjeti u Americi.« Kada je vidio Nayirov zgroţen pogled,
objasnio je: »Jednoga je dana vidjela televizijsku emisiju o ţeni koja proučava divlje pse u
Africi. Ţeljela je biti poput te ţene, premda je ona ţivjela sa psima... sa psima! Bila je
prljava. Bila je u Africi tri mjeseca, ali je voljela svoj ţivot. Mislim da je to ostavilo dojam
na Nouf više nego bilo što drugo - to da ţena moţe ţivjeti poput psa i biti sretna. Ako
ništa drugo, sretnija od Nouf.« Teškom mukom je progutao slinu. »Sve njezine prijateljice
u školi putovale su u London i New York. To su bogataška djeca, baš kao Nouf, i imaju
sve što ţele. Ali Nouf njezini roditelji nikad ne bi dopustili da napusti zemlju, a pogotovo
da ide u Ameriku! Ona je samo ţeljela ići u školu, studirati zoologiju i onda ţivjeti negdje
u divljini. Moţda u Africi. Ali ovdje nije mogla ništa od toga, otac joj ne bi dopustio. To je
ţeljela više od ičega na svijetu, a ja... ja nisam rekao ne!« Suze su mu potekle. Nayir je
skrenuo pogled, ali tihi Mohammedovi jecaji ipak su ga uznemirili.
»Ţao mi je«, rekao je, ne znajući što bi dodao.
Mohammed je ljutito obrisao obraz. »Bism'allah«, protisnuo je. »Gotovo se osjećam
kao da sam je ja ubio.«
»Recite mi«, rekao je Nayir, »kako je komunicirala s Ericom?«
»Sastajala bi se s njim u trgovačkom centru u Comicheu. Ne znam gdje on
ţivi.«
»Išli ste s njom?«
»Jesam.«
»Kada ste zadnji put vidjeli Erica?«
»Prije otprilike tri tjedna. Dao joj je ključ i adresu svojega stana u New Yorku.«
»Svojega stana?«
»Da.« Mohammed je posegnuo u dţep i izvukao privjesak za ključeve. »Ovo je kopija
ključa, dala mi ga je za slučaj da ona svoj izgubi ili ako se nešto dogodi. Tamo je trebala
ostati dok njezin stan ne bude spreman.«
»Mogu li posuditi ključ?«
»Nećete... «
»Ne, neću ga pokazati obitelji.«
Muhammed skine ključ s privjeska i pruţi ga Nayiru. »Slušajte, morate mi vjerovati«,
rekao je, »lud sam od osjećaja krivnje. Imam predosjećaj da bi Eric mogao biti nekako
upleten u njezinu smrt, ali nemam pojma gdje bih ga mogao naći. Ne znam gdje ţivi, za
koju tvrtku radi niti je li još u zemlji.« Pogled mu je na trenutak postao divlji.
Nayir nije ţelio postaviti sljedeće pitanje, ali nije imao izbora. »Mislite li da je bilo
ozbiljno to s Ericom... toliko ozbiljno da...«
»Da bude intimna s njim?« Mohammed je izgledao kao da mu se sve to gadi ili ga
vrijeđa, ili oboje. »Kada sam je vozio da se sastane s Ericom«, dotaknuo je obraz ispod oka,
»uvijek mi je bila na oku. Nikad joj nije vidio lice.«
Nayir je pokušao procijeniti govori li istinu. Duboko u sebi osjećao je da govori,

61
premda se to činilo nevjerojatnim.
Mohammed rezignirano spusti ruku. »Reći ćete obitelji.«
»Zasad ću«, rekao je Nayir, »čuvati vašu tajnu. Ali objasnite mi nešto: Nouf je nestala
tri dana prije vjenčanja. Ako je to što govorite točno, zašto bi iznenada odustala od plana i
pobjegla prije vjenčanja? Bez Qazija nije mogla napustiti zemlju.«
»Moţda joj je Eric obećao da će pronaći neki drugi način. Ne znam kako, ali nije bilo
nemoguće. Imao je veze u pristaništu, pa čak i svoj brod! Mogao ju je prokrijumčariti.«
»Je li spominjala da bi se to moglo dogoditi?«
»Nije.« Mohammed se zadubio u misli. Zaţmirio je. »Uvijek sam zamišljao da ćemo
se oprostiti, bude li odlazila zauvijek.«
Od prizvuka očaja u njegovu glasu Nayira je stegnulo u grlu, ali se obuzdao.
Mohammed je, napokon, bio sudionik njezina plana za bijeg. Pomagao joj je da se sastaje s
Ericom, a onda je sakrio istinu od obitelji. Po svemu je ispao osoba koja nije zasluţivala
povjerenje.
A mučile su ga i pojedinosti Mohammedove priče. Zašto je ţeljela ţivjeti u Americi?
Zašto ne u Europi? Ili u Egiptu? U Kairu bi imala isto toliko slobode koliko i u Americi, ali
bez poteškoća izazvanih jezičnom barijerom. Ali moţda je to bilo preblizu. Egipat je bio s
druge strane mora, putovanje u Egipat nije bilo ni izbliza toliko dramatično kao putovanje
u Ameriku, zemlju nevjernika. Očito je napuštanjem obitelji ţeljela jasno izraziti određen
stav. Putovanje u Ameriku nije bilo samo obična pljuska nego teţak udarac
konzervativnoj obitelji Shrawi.
Shvatio je da lupka misvakom po nadlanici pa je prestao.
»Je li Nouf ikad odlazila u muški dio kuće u spavaće sobe svoje braće? Ili njihove
bivše spavaće sobe? U njihove urede?
»Ne, mislim da nije. Zašto?«
»Nikad je niste vidjeli da ulazi u muške spavaće sobe?«
»Iskreno, ja tamo ne ulazim pa ne znam kamo je ona zalazila. Zašto bi nju zanimale
njihove nekadašnje spavaće sobe?«
»Je li ikad spominjala odjeću svoje braće? Moţda jakne?«
Mohammed je morao razmisliti, ali je odmahnuo glavom. »Jedva da je uopće
govorila o braći. Bila je nervozna u njihovoj blizini. Oni baš nisu pokazivali razumijevanje
prema njoj.«
»Kakvi su bili?«
»Hladni.«
»Još nešto«, rekao je Nayir, začuvši buku u hodniku. »Je li Nouf bila praznovjerna?«
Mohammed ga sumnjičavo pogleda. »Ne, baš i nije.«
»Deva koju je odvela u pustinju imala je na nozi znak - zaštitu od urokljiva oka.
Zašto bi ona napravila takav znak?«
»Ne znam«, rekao je. »Čini se čudnim.«
»Primijetio sam Hamsinu ruku na dovratku...« Nayir pokaţe prema hodniku, a
Mohammed se naglo okrene. »Vi ste praznovjerni?«
»To je stavila moja ţena...« Odjednom se otvore vrata i uđe Mohammedova ţena. Na
rukama je drţala usnulo dijete. Glavu je pokrila maramom, ali joj je lice bilo otkriveno dok
se široko, srdačno osmjehivala. Nayir skrene pogled, a Mohammed ustane. Poljubio je
ţenu u obraz i uzeo dijete, okrenuvši se da ga pokaţe Nayiru.
»Moja kći«, rekao je blistajući. »Glasna je poput aviona, ali moţemo se njome hvaliti
dok spava.«
Nayir je pogladio dijete po obrazu. »Ism'allah, ism'allah.«
Ţelio je pitati Mohammedovu ţenu da potvrdi muţev alibi, ali bilo ga je stid. Ne

62
skrećući pogled s djeteta pitao se je li Mohammedova ţena ikad upoznala Nouf i što misli
o njoj.
»Molim vas, nemojte otići«, rekla je ţena. »Odmah ću posluţiti večeru.«
»Ne, hvala.« Nayir je ignorirao ţenu obraćajući se Mohammedu. Njegovo ih je
ponašanje začudilo, no kad je ţena shvatila Nayirovu nelagodu tiho je uzela dijete i izišla
iz sobe.
Mohammed ga je ispratio. »Obavijestite me pronađete li Erica«, rekao je.

Kada se vratio na cestu, Sudanki više nije bilo. Nayir stavi misvak u usta i vrati se do
auta koji je u međuvremenu prekrio novi sloj prašine. Otvorio je vrata i pustio da vrućina
izađe van, a onda se naslonio na odbojnik, zbunjen i uznemiren posve novom slikom
Nouf. Činjenica da je htjela pobjeći u Ameriku smještala ju je izvan kategorije ţena u koju
ju je on svrstao: među uplašene nevjeste koje bjeţe od dogovorenoga braka. Iako je i prije
smatrao da je bila neiskrena prema obitelji, ova nova Nouf pokazala se krajnje
prijetvornom i sebičnom, kujući plan kojim će udovoljiti vlastitim hirovima i povrijediti
obitelj. Nije bila prestrašena, bila je beskrupulozna. Nije marila što će svojim postupcima
zgroziti obitelj, a moţda čak i uništiti njihov ugled, a zbog čega? Mogućnosti da ţivi sa
psima? Trudio se predočiti tu novu Nouf i odjednom je shvatio da ju je sve dosad cijelo
vrijeme doţivljavao kao ţrtvu.
Ipak, nova verzija događaja nosila je svoje probleme. Ako ju je Mohammed
poznavao bolje od braće, i ako mu je toliko vjerovala, ne bi li se bar pokušala od njega
oprostiti? Ili je lagala i Mohammedu?
Dok je ulazio u Jeep, Nayira je najviše uznemiravala jedna misao: čudno je da bi se
Mohammed toliko trudio pomoći Nouf da otiđe iz Saudijske Arabije, a nije učinio ništa da
pomogne otkriti tko ju je ubio.

63
 11.
Bilo je mnogo razloga zbog kojih je volio marinu. Budio se ujutro uz miris mora i
prekrasan pogled na modri obzor. Cijeli je dan bio na svjeţem zraku rashlađenom vodom
i vjetrom. Promatrao je putujuće trgovce koji od kuće do kuće prodaju molitvene prostirke
i misvak, bakrene lonce i kineske platnene cipele. Velik srebrni kamion uvijek je bio
parkiran kraj ulaza u marinu i točno u 6 ujutro kroz njegove prozore počeo bi se širiti
miris svjeţe lepinje, boba kuhanog u češnjaku i najbolje kave na svijetu. U 6.15 bočna vrata
kamiona podignula bi se poput kujine noge, a ljudi koji su čekali u redu nahrupili bi po
doručak, tiskajući se oko prodavačeva prozora poput štenaca oko kuje. Susjedi su ovdje
drţali širom otvorene oči. Tu nije bilo kriminala. Nitko se nije tukao za parkirališno
mjesto. Noću je čarobno, uspavljujuće ljuljuškanje broda davalo pokret potpunoj
smirenosti. Ali moţda je u marini najljepše bilo stalno zapljuskivanje vode o trup broda i
tiho udaranje brodova o dokove, Nayirov podsjetnik da nije zarobljenik u kući i da je
dovoljno samo odvezati uţe i pokrenuti motor pa da on i sva njegova imovina slobodno
zaplove valovima.
A ipak, uvijek je bilo znatiţeljnika koji su pitali kako je čovjek vjeran pustinji toliko
zavolio more. On zapravo nije na to znao odgovoriti. Dok je bio mali naučio je voljeti
pustinju, ali kad je odrastao poţelio je novu vrstu divljine. U moru je pronašao neobičnu
repliku pješčanoga beskraja. Ono je nosilo mir, prostranstvo, skriveni ţivot i paradoksalni
spoj monotonije i avanture. A bila je tu i mogućnost da se makne od susjeda ako mu
njihova znatiţelja, pitanja o poslu, obitelji, planovima za brak postanu prenaporni. U tom
slučaju jednostavno će se premjestiti na drugi dok, a iza zastrtih prozorčića virit će novi
parovi znatiţeljnih očiju ljudi koji se još nisu dovoljno opustili da bi počeli postavljati
indiskretna pitanja. Otkako je došao u marinu bio je stalno privezan uz isti dok, ali već
samo to što je znao da se moţe premjestiti davalo mu je golem osjećaj slobode i činilo
susjede podnošljivijima.
Toga jutra stajao je na doku s Columbovim balonerom prebačenim preko ruke i
gledao u zapadno nebo. Pokušavao je ublaţiti loše raspoloţenje razmišljajući o ugodnim
stranama svojega malog svijeta, a moţda bi njegovo sanjarenje potrajalo i duţe da nije bilo
njegova susjeda Majida.
»Salaam!« pozdravio ga je Majid s nasuprotnog mola. Stajao je na pramcu i
znatiţeljno gledao Nayira.
»Sabaah al-khayr.« Prekasno je shvatio da time što stoji ondje sam s neobičnim
odjevnim predmetom preko ruke samo potiče komentare.
»Sto ima novoga?«
»Al-hamdulillah«, uzvrati Nayir.
Majid je bio još jedan frustrirani neţenja s doka, a kao takav bio mu je i utjeha i
upozorenje. Obojica su osjećala blagu nelagodu zbog te usporedbe, koju je još više
naglašavala činjenica da su bili iste visine i dobi, da su im lica imala nevjerojatno sličnu
strukturu i da su obojica imali palestinske krvi. Velika razlika među njima bila je u tome
što je Majid bio najmlađi sin u jako velikoj obitelji, što je imao bezbroj rođakinja, a ipak se
nikad nije oţenio. Bio je cjepidlaka u svojem pretjeranom iskazivanju poboţnosti i čini se
da nijedna ţena nije bila dovoljno kreposna da bi ga zasluţila.
Majid iziđe na mol. »Jutros idemo van?« pitao je.
»Da. Imam nekog posla.«
»A što je ovo?« Majid pokaţe kaput. »Da vidim. Kupio si kaput?« Pruţio je ruku i
opipao gumbe. »To je kišni ogrtač?« Nasmijao se. »Reci kamo to ideš gdje bi mogao

64
pokisnuti?«
»Nikamo ne idem.«
Majid se naceri. »Moţda ovdje očekujemo kišu?«
Njegov zloban osmijeh bio je dovoljan podsjetnik da su Nayir i Majid različiti poput
psa i mačke. Mayid je bio čovjek koji je točno pet puta na dan obavljao obredno pranje a
potom paradnim korakom prelazio preko 15 metara širokog parkirališta do dţamije u
marini. Ako bi na toj kratkoj šetnji preko mjesta gdje nema previše pješaka primijetio ţenu
(i tako poništio svoje pranje gledanjem nečistoga), zaurlao bi na nju iz petnih ţila, vratio se
do broda, uz tresak otvorio vrata kabine, sišao i uz silnu buku i pljuskanje ponovno se
oprao. Zatim bi provirio, očišćene duše i tijela, i pogledao niz dok, kao da se nadao da će
ţenu ugledati krajičkom oka, što ne bi bilo isto kao da je doista vidi. A zatim bi, kada bi se
uvjerio da nema nijedne na vidiku, nataknuo sunčane naočale na nos i spustio se niz dok.
Nayir nikad nije vidio da je dvaput naletio na ţenu pri jednom odlasku na molitvu.
Obično je prva eksplozija gnjeva bila dovoljna da s dokova otjera sve ţene - ptice da i ne
spominjemo - pa bi Majid mogao sigurnim korakom krenuti prema dţamiji.
Pogledao je Majida u oči. Upravo su ga te oči sklone osuđivanju najviše zabrinjavale
i zato se uvijek isplatilo biti ljubazan. »A što ima kod tebe? Kako je na poslu?«
Majid slegne ramenima. »Isto. A ti - kako je u pustinji ovih dana?«
»Dobro.« Nayir krene niz mol, dovikujući preko ramena: »Ugodno jutro ti ţelim.«
Ali ga je snishodljiv ton u Majidovu pitanju izjedao putem do Jeepa.
Toga je jutra sve krenulo naopako. Prometna guţva bila je nepodnošljiva. Na kiosku
uz cestu uzeo je kavu i jaja, ali zrak je bio tako gust od ispušnih plinova da nije mogao
disati, pa se vratio u Jeep i odjurio vratolomnom brzinom, zaboravljajući sve što je
isplanirao za taj dan i ţeleći samo pobjeći od zaglušujućeg prometa i zagušljiva smrada
dizela. Ali nije se mogao opustiti, čak ni kada su se zgrade još više prorijedile i kada uz
autocestu nije bilo više ničega osim pješčanih prostranstava. Bijesno se zavezao preko
bankine, prebacio pogon na sva četiri kotača i skrenuo na pijesak vozeći bez cilja. Kada je
autocesta bila tek tanka crta na obzoru, zaustavio je Jeep, doručkovao i onda, provjerivši
molitveni raspored, izvadio prostirku kako bi se pomolio na pijesku.
Tek tada je nestalo njegova bijesa. Dovršio je molitvu, sjeo na pijesak u sjenu Jeepa i
razmislio o uzrocima svojega neraspoloţenja. Nakon razgovora s Mohammedom u njemu
se budio novi strah. Nouf je planirala bijeg. U Ameriku. Umrla je u pustinji, ali njezin bijeg
u Ameriku bio bi druga vrsta smrti. I to ga je zgrozilo. Da Amerika predstavlja slobodu i
uzbuđenje, da je to cilj zbog kojega je vrijedno izbrisati prethodni ţivot, da ovo mjesto,
ovaj grad, ova pustinja, ovo more, ne mogu ispuniti djevojačke snove.

Qazi ash-Shrawi spustio je mapu na stol i prišao prozoru kako bi bio bliţe Nayiru.
Imao je tih glas, a zbog buke iz skladišta ispod njih morao je neprirodno naprezati
glasnice.
Bili su u Qazijevu uredu u skladištu cipela njegova oca. Bila je to prostorija
pregrađena staklom iz koje su se vidjeli nepregledni redovi kutija, od kojih su neke bile
toliko visoko da ih se moglo dosegnuti samo dizalicom.
Qazi je bio skoro iste visine kao i Nayir, ali je Nayir bio gotovo dvostruko širi. Na
sebi je imao čistu bijelu haljinu i besprijekorno izglačanu kefiju učvršćenu novim crnim
igalom od kozje dlake. Dok je hodao, Nayir je primijetio kako mu ispod haljine proviruje
par iznošenih tenisica - što je bilo čudno, s obzirom na to da je njegov otac vodio najveću
tvrtku za uvoz cipela u Jeddi koju će Qazi, najstariji sin, jednoga dana naslijediti. Ipak,

65
tenisice su izgledale udobno i pokazivale su da je Qazi, unatoč eleganciji i profinjenosti,
marljiv radnik i praktičan čovjek.
»Samo sam je jednom vidio«, rekao je. »I svi su bili tamo stric, bratići, otac. U sobi je
bilo slugu. Nije smjela podignuti burku pa joj nisam vidio lice.«
»Jeste li razgovarali s njom?« pitao je Nayir.
»Pitao sam ju je li uzbuđena zbog vjenčanja, a ona je odgovorila da je i to je bilo
sve.«
»Je li zvučala uzbuđeno?«
»Ne znam. Mislim da je bila nervozna.« Qazi je pogledao dolje prema radnicima i
zamislio se.
»Znači niste imali pojma kako izgleda?« pitao je Nayir.
»Pa, vidio sam sliku. Othman mi ju je pokazao.«
»Kakva je bila?«
Qazi se tjeskobno nasmiješio.
Od prvog časa poznanstva s Qazijem, Nayir je gajio zaštitničke osjećaje prema
njemu. Ostavljao je dojam da je stalno na oprezu, no istodobno je zračio dobrodušnošću.
Bio je poput ţirafe u savani: naćuljenih ušiju kojima je osluškivao opasnost, a baš kao i
ţirafa u sebi je imao nešto dirljivo i ranjivo.
Nayir ga je sućutno pogledao, nastojeći zamisliti što ga je doista nagnalo da se poţeli
oţeniti Nouf. Pritisak obitelji? Novac? Ljubav?
Nije se činio čovjekom koji bi se ţurio u brak dok svaka pojedinost ne bi bila na
svojem mjestu. Imao je bistre smeđe oči i četvrtastu čeljust i bio je prilično zgodan. Nayir
je mogao zamisliti ţene kako stoje u redu da bi ga se dočepale. Sigurno je postojao razlog
zašto je izabrao Nouf.
»Znate li što joj se dogodilo?« pitao je Qazi.
»Kao što sam rekao, još istraţujemo.«
»Mislio sam da je policija rekla kako je posrijedi nesreća«, šapnuo je.
»Točno.«
Radnik je otvorio vrata iza njih i kada ih je ugledao ispričao se zbog ometanja.
»Nema problema, Da'ud«, rekao je Qazi. »Daj mi par minuta.«
»Oprostite što vam oduzimam vrijeme«, rekao je Nayir.
»Ništa zato.« Qazi podigne ruku. »Sigurno ne ţelite kavu?«
»Ne, hvala.«
»Onda, molim vas, sjednite. Imamo vremena koliko hoćete.«
Nayir se vratio do stola, a Qazi ga je pratio odmaknuvši mapu u stranu i spustivši
lakat na stol, kao da govori: Hajde, pitajte me što god hoćete.
»Znači, osim toga puta nikad niste razgovarali s Nouf?« pitao je Nayir.
Qazi stisne usnice i zagleda se u stol pogledom koji je govorio: Povlačim izjavu, pitajte
me nešto drugo.
»Vjenčanje je... velika odluka«, rekao je Nayir. »Vi ste mladi.«
»Imam devetnaest godina.«
»Kada bih se ja ţenio u vašim godinama ţelio bih znati sve o ţeni prije nego što
preuzmem tu obvezu.« Nayir opazi grč na njegovu licu. »To je odluka za cijeli ţivot. Ja bih
ţelio biti siguran da ispravno postupam, a onda bih ţelio sve još jednom provjeriti,
posebno kada ne bih dobro poznavao djevojku.«
»Ja sam je na neki način poznavao«, rekao je Qazi. »Igrali smo se zajedno dok smo
bili mali.«
»Kakva je bila u to vrijeme?«
Slegnuo je ramenima. »Svidjela mi se. Bila je prekrasna.«

66
 »I to je sve?«
»Pa«, melankolično se nasmiješio, »sjećam se kako me jednom pobijedila u nogometu
dok smo još bili djeca. Bili smo na krovu kuće mojih roditelja. Mislim da je imala šest
godina. Nakon toga me bacila na beton i počela udarati šakama u grudi. Iznenadila me.
Bio sam tri godine stariji od nje. Nisam je ţelio ozlijediti. Vrištala je da će me ubiti pustim
li joj još jednom da pobijedi.« Nasmijao se. »Mislila je da joj namjerno popuštam u igri.«
»Jeste li?«
»Nisam. Pustio sam je da vjeruje u to dok me još jednom nije pobijedila i... « Prestao
se smijati. »Bili smo djeca, ali mogao sam se zaštititi jedino tako da je napadnem, bacim na
tlo i udarim.« Odmahnuo je glavom. »Raskrvario sam joj nos. Još ne mogu vjerovati da
sam to učinio. Poslije mi je rekla da mi nije zamjerila.«
»Znači, bila je snaţna djevojčica«, rekao je Nayir. Qazi nije odgovorio, pa je nastavio.
»Ljudi se promijene kada odrastu. Mene bi zanimalo kakva je postala.«
Qazi se ugrizao za usnicu.
»Čujte«, rekao je Nayir, »obitelj nije traţila od mene da dođem ovamo. Ja sam sam
poţelio razgovarati s vama. Pomislio sam da mi moţete pomoći da je bolje razumijem.
Njezina braća - oni su stariji od nje. Oni je nisu tako dobro poznavali. Nadao sam se da
ćete mi vi moći reći nešto više. Prema vama bi se drukčije ponašala, zar ne?«
»Oni vas nisu poslali ovamo?«
»Nisu. I neću im ništa reći. Imate moju riječ.«
»Dobro«, rekao je tiho. »Nazvao sam je jednom ili dvaput.« Pogledao je Nayira. »Nije
to što mislite... «
»Kakvom se doimala preko telefona?«
»Bila je... ne znam, zvučala je milo.« Lice mu je na trenutak poprimilo sanjarski izraz
i kao da se nasmiješio. »Pitala me volim li pse, a ja sam odgovorio da ih volim. I ţeljela je
znati hoću li je voditi u New York na medeni mjesec. Morao sam joj to obećati.« Nasmijao
se. »Isprva sam se zabrinuo jer se činila previše uzbuđenom, ali je rekla da je uvijek sanjala
o putovanju u New York i da ţeli da sam ja uz nju kada joj se to napokon ostvari.«
Nayir se nadao da njegovo lice ne otkriva koliko je ţalostan. To je već bilo previše -
ovaj visoki, paţljiv, briţan muškarac sprema se na put u New York i nema pojma da ga
njegova ţena planira napustiti. Činilo se nemogućim da bi je on ubio. Čak i da je
posumnjao da ga iskorištava, nije se činilo vjerojatnim da je to dovoljan motiv za Qazija.
»O čemu ste još razgovarali?« pitao je Nayir.
»Uglavnom o New Yorku - o tome što ćemo tamo raditi, gdje ćemo odsjesti. Stalno
me ispitivala smije li ostaviti lice nepokriveno i nositi samo maramu.«
»A što ste joj vi odgovorili.«
»Rekao sam da je to u redu. Ţelio sam da vidi New York.«
Nayir je spustio pogled kako bi sakrio koliko je dirnut. Mrzio je situaciju u kojoj se
našao. Osjetio je novu provalu bijesa, a sve saţaljenje koje je osjećao prema Nouf sada se
činilo posve neprimjerenim. Morao se podsjećati da je vjerojatno ubijena i da bi njezinim
ponašanjem mogao biti poniţen jedino Qazi.
»Jasno mi je da je bila je lijepa i da vas je to privuklo. Ali zašto ste je poţeljeli
oţeniti?« pitao je Nayir. »Sigurno je po nečemu bila posebna.«
Qazi se lagano nasmiješio i pognuo glavu. »Da. Bila je lijepa i to me privuklo, ali
kada sam je počeo upoznavati osvojila me svojom vedrinom.« Podignuo je pogled. »Ona
je moja jedina rođakinja koja se smijala od srca i koja nije stalno govorila o ispravnom
ponašanju. Pripovijedala je o svojim psima, šetnjama na plaţi, skijanju na vodi. No nije
cijelo vrijeme bila luckasta, bila je... savršeno uravnoteţena.« Pritisnuo je rukama usta.
Nayiru je bilo jasno da ga je gubitak duboko pogodio i da se još nije potpuno suočio s boli.

67
Bio je na rubu suza, pa se ispričao i otišao u malu kupaonicu uz ured. Nayira je iznenadilo
što ga je toliko ţalio. Razgovarao je s Nouf telefonom samo nekoliko puta, sreo ju je
jednom, prekrivenu burkom, ali sigurno se duboko vezao uz nju ili bar uz svoju sliku o
njoj. A zašto i ne bi. Poznavali su se od djetinjstva. Trebala mu je postati ţenom. Sigurno je
o njoj već razmišljao kao o svojoj ţeni.
Qazi se vratio trenutak poslije otečenih i crvenih očiju. Ponovno je sjeo za stol i
ispričao se zbog prekida. Nayir mu je dao vremena prije nego što mu je postavio sljedeće
pitanje.
»Kada ste doznali za... njezino neprimjereno ponašanje?«
Qazijeve ruke bile su sve nemirnije pa ih je spustio na krilo. »Otac mi je rekao na
sprovodu.«
»Tako. Prilično kasno. Prije toga niste ništa znali?«
Qazi se namrštio. »Ne, nisam.«
»Moţete li mi reći gdje ste bili onoga jutra kada je nestala?«
»Bio sam... zapravo sam bio u njihovoj kući.«
»Na imanju Shrawijevih?«
»Da. Morao sam donijeti još jedan dio opreme za mladenku.« Nervozno
pogledavajući prema Nayiru, dodao je: »Tamo sam bio samo petnaestak minuta. Othman
moţe posvjedočiti za mene.«
»Kada ste bili tamo?«
»Nešto prije podneva«, rekao je. »Ne mislite valjda da sam upleten u ovo?«
»A gdje ste bili nakon toga?«
»Vratio sam se ovamo. Ali prije toga otišao sam na objed i neko se vrijeme vozio
uokolo.« Sada je bio napet, čvrsto prekriţenih ruku na grudima. »I nisam imao nikakve
veze s njezinim bijegom, nadam se da to znate.«
»Koliko vas nije bilo?«
»Pribliţno jedan sat. Svaki dan se izvezem autom u vrijeme objeda. Moţete pitati
koga god hoćete.«
»Znači, nitko ne moţe posvjedočiti da vas je vidio u vrijeme kada je Nouf nestala.«
Qazi uzdahne i ponovno se namršti. »Ne«, rekao je. »Mislio sam da ste samo ţeljeli
doznati nešto više o njoj.«
»I jesam«, odgovorio je blago Nayir. Bilo mu je ţao zbog pritiska, ali činilo se da ga
Qazi prilično dobro podnosi. »Ali morate priznati da ste vi najviše mogli izgubiti zbog
njezine indiskrecije. Ako je netko doznao kako se ponaša, mogao vam je reći... «
»Ali zašto bi mi rekao?«
»Da spriječi vjenčanje.«
Qazi tuţno odmahne glavom. »A ja bih na problem reagirao tako da je kidnapiram?
To je suludo.« Gledao je Nayira ravno u oči. »Da sam ţelio otkazati vjenčanje, naprosto
bih ga otkazao. To bi bilo jednostavno.«
Imao je pravo bilo bi jednostavno, a ako bi netko pitao zašto, mogao bi izmisliti
desetak isprika. Nije spreman. Predomislio se. Nitko ne bi osudio devetnaestogodišnjega
dječaka zbog oklijevanja. Da je Nouf oteo njezin zaručnik, on bi morao biti arogantniji,
oholiji muškarac, netko koga bi njezina indiskrecija duboko uvrijedila. Nije se činilo da je
Qazi takav čovjek.

68
 12.
Kada je Katya otvorila vrata, zaglušila ju je buka miksera. Uzdahnuvši izula je c
ipele, skinula maramu i spustila ogrtač i torbicu na stolić. Trenutak poslije mikser je
utihnuo.
»Doma sam!« viknula je.
Otac se pojavio na kuhinjskim vratima sa sokom u ledenoj čaši.
»To je za mene?« pitala je.
»Ako ţeliš.«
Srušila se na sofu i umorno ispruţila ruku. Otac joj je prišao i paţljivo joj pruţio čašu.
»Kako je bilo na poslu?«
»Dobro«, rekla je. Kimnuo je i vratio se u kuhinju. »Hvala, Abi«, viknula je za
njim.
»Othman je nazvao popodne.«
Pričekala je da nastavi, dok joj je piće hladilo ruke, ali Abu je šutio pa je ustala i otišla
do kuhinjskih vrata. Pustio je vodu i počeo prati posuđe.
»Sto si danas radio?« pitala je. Nije odgovorio. Oprezno je kušala sok. Bio je čudan i
imao je okus po zemlji, kao da je dodao travu, ali uspjela ga je progutati. »Sto je za
večeru?« pitala je.
Slegnuo je ramenima. »Hladnjak je gotovo prazan, ali imamo jaja.«
Bila je toliko gladna da bi pojela cijelu kutiju jaja, ali kada bi ga zamolila da ih ispeče
on bi joj odgovorio: »Ispeci ih sama.«
Osjećala se umorno i frustrirano. Prekovremeni sati na poslu napokon su počeli
ostavljati posljedice. Kada je prije gotovo godinu dana počela raditi bila je vrlo uzbuđena
zbog posla i nikad nije osjećala umor, a ako bi ga i osjetila to je bio ugodan umor. Ali sada
se osjećala iscrpljeno. Na nogama je od šest sati ujutro i sada nije imala snage otići do
prodavaonice niti skuhati objed. To je trebao napraviti Abu.
U mirovini je, mislila je osjećajući bijes. Ima dovoljno vremena. Ali pogled na
njegovo lice rekao joj je da nema doovoljno snage. Nešto ga je mučilo, a to nije bio samo
Othman.
Kada je umrla Katyina majka, napustio je posao u tvornici kemikalija i ubrzo otišao u
mirovinu. Gotovo preko noći njegova prosijeda kosa posve je pobijelila, njegove bistre
crne oči više nisu izgledale tako ţivo, a njegovo tijelo, nekad neobično snaţno i stasito,
nekako se skupilo. Moţda zbog toga što više nije nosio odije la. Nosio je samo kućnu
haljinu u kojoj je izgledao neuredno.
Kako nije radio, imali su malo novca. Njegova mirovina nije bila dovoljna za
troškove. Srećom, već su imali stan s dvije spavaonice u starom dijelu grada, ali katkada
ne bi mogli platiti račune pa se Katya, kada su im zbog neplaćanja iskopčali telefon,
odlučila zaposliti.
Godinama je učenicama Djevojačke škole koja je bila u istoj ulici drţala instrukcije iz
kemije. Dolazile su u paru, s pratnjom, obično s braćom ili bratićima - koji bi čekali dok bi
Katya pomagala djevojkama napisati zadaću. Katkada bi, dok su djevojke odlazile, čula
njihove pratitelje kako ih zadirkuju: »Zašto učiš kemiju? Kako ti moţe koristiti u kuhanju?
Pa nećeš se valjda zaposliti.« Ti su je komentari vrijeđali baš kao što su vrijeđali njezine
učenice. Uţivala je u radu i za nju je imalo smisla poticati djevojke da postanu nešto više
od dobrih kuharica. Zarađivala je pristojno i mogla taj posao obavljati kod kuće, no
godinama je čeznula za poslom u kojemu će njezina vještina biti bolje iskorištena.
Stekla je doktorat iz molekularne biologije na Sveučilištu kralja Abdul-Aziza, ali kao

69
i sve druge ţene iz njezine grupe - ţenske grupe - završila je studij uz gorak okus spoznaje
da budućnost nije osobito obećavajuća, premda je postigla pravi pothvat. Bilo je vrlo malo
poslova za ţene, posebno one školovane. Ţene su smjele raditi samo na mjestima gdje
neće dolaziti u doticaj s muškarcima, ili će s njima dolaziti u doticaj tako rijetko da neće
privlačiti paţnju na sebe, što ih je ograničavalo na ţenske škole i ţenske bolnice.
Kada je tek završila studij, Katya je prihvatila posao učiteljice. Izdrţala je godinu
dana. Previše posla za premalu plaću jednostavno nije bila dovoljno motivirana. Više je
voljela tišinu laboratorija, gdje nije morala cijelo vrijeme biti u blizini ljudi, gdje je mogla
osjetiti uzbuđenje otkrića, i zadovoljstvo čistoće, organizacije i kontrole. Činilo se da u
takvoj okolini mora biti više poslova za ţene, a ipak su sve znanstvene poslove u zemlji u
pravilu dobivali muškarci. Frustrirana i sve ogorčenija, gotovo dvije godine poučavala je
biologiju i kemiju.
Baš kada je postalo jasno da nema izbora i da mora pronaći bolji posao, gradski
kriminalistički laboratorij otvorio je odjel za ţene i ona se prijavila. Odmah su je primili
impresionirani njezinim diplomama. Mogućnost rada u laboratoriju ju je uzbuđivala, ali
se grozila trenutka kada će to morati reći ocu. Nije mu se svidjela ni zamisao da poučava,
a to se događalo u strogo ţenskom okruţju. Premda bi kriminalistički laboratorij bio
odvojen, postojala je mogućnost da katkada vidi muškarca.
Vijest mu je priopćila strepeći od njegove reakcije. Sjedili su za kuhinjskim stolom,
gulili mrkve i pijuckali čaj. Hladnjak je bio prazan, štednjak je bio neispravan i oboje su se
osjećali potišteno.
Kada mu je rekla za posao, uspravio se i stisnuo oči. »Ma daj, pa nismo baš toliko
siromašni«, rekao je.
To ju je toliko duboko pogodilo da je poţeljela zaplakati. Dopustiti ţeni da radi za
njega je bio očajnički čin. To je značilo priznati da im ide loše. Razočaranje na njezinu licu
Abu nije mogao ignorirati.
»Čekaj«, rekao je. »Je li to nešto što ti ţeliš?«
Kimnula je, ne usuđujući se progovoriti.
»Onda zasad...«, jedva je to izgovorio, »prihvati.« Tuţno joj se nasmiješio dok su joj
se suze slijevale niz obraze. Ljutito ih je obrisala, osjećajući stid jer se rasplakala. »Ne
uspije li«, dodao je, »uvijek moţeš dati otkaz.«
Opet je kimnula, osjećajući duboko olakšanje. Premda zapravo nisu imali izbora, bila
je zahvalna što je smogao snage izdignuti se iznad kritičkog stava okoline zbog činjenice
da mu kći radi. Bila je uzbuđena što će imati posao u javnom sektoru, no istodobno ju je
mučila pomisao da radeći priznaje njihovo siromaštvo i tako oca na neki način izlaţe
sramoti.
Nakon toga bio je prema njoj vrlo paţljiv. Rekao joj je da je ponosan na nju što je
našla posao koji se tako dobro plaća i zato što je molekularni biolog. Katya je slutila da se
duboko u sebi još stidi. To se vidjelo po njegovu nevoljkom prihvaćanju kućanskih
poslova. Svakoga jutra zaustavio bi je na vratima. »Tko danas kuha večeru?«, pitao bi.
Obećala je da će i dalje kuhati i obavljati kućanske poslove, čistiti i prati rublje te
obavljati kupnju kao što je majka radila prije nego što je umrla. Dogovor se činio
razumnim premda je zapravo bio nepošten, no pomislila je da je bolje ići postupno. Zasad
ju podupire u tome da se zaposli i to je dovoljno.
Katya je počela raditi. Premda joj je trebalo vremena da se navikne na blizinu smrti,
oduševljavala ju je činjenica što pomaţe u rješavanju zločina. Malo-pomalo Abu je shvatio
da ona nema ni vremena ni snage sve sama obavljati, pa je počeo preuzimati dio poslova.
Sada je čistio kuću i prao rublje. Čak je i odlazio u kupnju, ali večeru bi skuhao samo kad
je bio jako gladan, a kako je imao šezdeset četiri godine rijetko je bio gladan. Ima tek staroga

70
čovjeka, često bi pomislila, a ja imam teka za nas oboje.
Shvatila je da je lagano deprimiran - tko ne bi bio, nakon gubitka ţene s kojom je
proveo trideset godina i napuštanja posla koji je radio cijeli ţivot? Nadala se da će vrijeme
zacijeliti njegovu tugu ili je bar učiniti podnošljivijom. Katkada bi došla s posla i zatekla
kompletnu večeru janjetinu, riţu, patlidţane i kruh a drugi put bi bilo kao danas: jaja u
hladnjaku i sok.
Stisnula je čašu sa sokom i duboko udahnula. »Cijeli sam dan razmišljala o Noufinu
slučaju.« Abu se okrene prema njoj. Mjehurići deterdţenta slijevali su mu se niz zapešće.
»Počinjem vjerovati da je oteta, kao što je rekao Othman.«
Namrštio se. Na licu mu je vidjela da ga nešto muči. »Pitam se koliko o tome zna
njezina obitelj«, rekao je.
Slegnula je ramenima i spustila čašu na pult. »Othman mi je rekao sve što zna.«
»Mogao bih se kladiti da to nije puno.«
»Pokušava svladati bol. A osim toga jako je zaposlen...« Odmahnula je rukom kako
bi pokazala da je sve to već prije rekla. »Ţelim se okupati prije večere.«
Izišla je iz sobe nadajući se da će izbjeći njegovo redovito kritiziranje Othmana. Abu
nije odobravao njezine planove za udaju. Njegovo nezadovoljstvo pretvorilo se u stalno
gunđanje ispod glasa, niz sitnih prigovora Othmanu i njegovoj obitelji. Znala je da je
zabrinut za nju, da se boji da je Othman zapravo ne voli, ili da će se predomisliti, otkazati
vjenčanje i odbaciti je naiđe li bolja prilika jer je bogat i stoga moţe raditi što god ţeli.
Moţda Abu jednostavno nije mogao vjerovati da je dostojna ljubavi bogata čovjeka - ona,
djevojka iz srednje klase, prije svega prestara za udaju. Pomisao na to uznemirivala ju je
jer se i sama katkada isto pitala. Voli li je Othman doista? Je li razočaran što ima dvadeset
osam godina? Hoće li se pokajati nakon što se vjenčaju? Ali u Othmanovoj nazočnosti
uvijek je bila uvjerena u njegovu ljubav. Izvor Abuove napetosti vjerojatnije je bio on sam i
njegovo staromodno vjerovanje da brak mora biti rezultat dogovora između roditelja. U
tom pogledu nije bio ravnopravan sa Shrawijima, bio je tek rođak niska roda kojemu je
oduzeta povlastica pogađanja nakon što su Katya i Othman sami dogovorili brak.
Othmana je upoznala preko najbolje prijateljice Maddawi, koja se udala za njegova
bliskog rođaka i koja je i sama bila daleka rođakinja obitelji Shrawi. Vjenčanje je bilo pravi
primjer segregacije. U golemoj kući u predgrađu, Katya se išuljala na uzak balkon kako bi
se izvukla od kakofonije slavlja na kojemu je bilo još pet stotina gostiju i naletjela na
Othmana. Kada je vidio da joj je lice otkriveno, nije skrenuo pogled. Pogledi su im se sreli
i on se nasmiješio sjetno, pomislila je. Ali predstavio se, pitao je kako se zove i rukovao se s
njom. Njegova pribranost i tiha samouvjerenost su joj se svidjeli. Isprva je bila nervozna,
nesigurna što bi mislila o njemu, ali razgovor je potekao posve prirodno, kao da su bliski
rođaci. Razgovarali su puna dva sata, a onda je on morao otići. Poslije se čudila činjenici
da su se smijali kao stari prijatelji i prepričavali obiteljske priče koje, bila je sigurna,
nijedno od njih dvoje nikad prije nije nikome ispričalo.
Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci nastavili su se sastajati. Vozili su se njegovim
autom u kojemu su bili zaštićeni od vjerske policije. Sastajali bi se i u guţvi trgovačkih
centara, gdje je zahvaljujući rashladnim uređajima šetnja bila ugodna i gdje su među
tisućama kupaca bili mali izgledi da ih primijeti netko koga poznaju. Isprva joj se činilo da
je privlači njegov pritajeni seksualni magnetizam, ali nakon nekog vremena zaključila je
da on čini se nema nikakvih seksualnih namjera. On je mogao gledati ţenu u lice, rukovati
se s njom, a da ga ništa od toga ne bi uzbudilo. Bio je topao i zabavan, katkada vrlo
ugodan sugovornik, ali ona je slutila da je duboko u nutrini hladan. S razočaranjem je
otkrila bolnu istinu: suvremen i prosvijetljen muškarac poput Othmana, muškarac koji se
moţe sastajati sa ţenom u javnosti i ne misliti pritom da je ona kurva, moţda nije sposoban

71
za strastven odnos.
Ali kada ju je jedne večeri, nakon četiri mjeseca druţenja, odveo na osamljenu cestu i
napokon poljubio, pomislila je da je moţda bila u krivu. Bio je strastven, no nije se ţurio i
bio je oprezan čovjek. I sviđao joj se više nego ikad. Nekoliko tjedana poslije zaprosio ju je
i ona je pristala.
Naravno, bilo je sablaţnjivo to što se u javnosti sastajala s neoţenjenim muškarcem.
Nikad nije rekla Abuu, čak ni kada mu je objavila da se kani udati. Jednostavno mu je
rekla da je upoznala Othmana na vjenčanju, da mu se svidjela i da su nastavili prijateljstvo
preko telefona. Znala je da joj Abu ne vjeruje, ali nije mogla priznati istinu. U nekim je
stvarima Abu još bio neumoljivo tradicionalan pa je ustrajno traţio od nje da pokriva lice
kada njegovi prijatelji ulaze u kuću (prijatelji koje je poznavao četrdeset godina) i oštro
kritizirao njezine sestrične koje su same izabrale svoje muţeve. Ali vremena su se
mijenjala, a s njima se, makar polako, mijenjao i Abu, davao joj potporu za posao, pa čak i
obavljao kućanske poslove. Nadala se da je ovo negodovanje protiv Othmana samo zadnje
uporište tradicije.
Katkada je mislila da su njezine godine pravi razlog zbog kojega nije odmah
zabranio taj brak: po Abuovom mišljenju - i po mišljenju gotovo svih koje je poznavala -
bila je sretna što je u dvadeset osmoj pronašla muškarca koji još nema tri ţene i
šesnaestero djece.
Otišla je u kupaonicu i pritvorila vrata. Pustila je vodu i ukosnicom pričvrstila kosu,
ali baš kada se htjela nagnuti nad umivaonik, na vratima je ugledala Abua.
»Baš mi je ţao te djevojke«, rekao je, otvarajući košaru i vadeći prljavo rublje. »Rekla
si da je bila bistra. Pretpostavljam da je mogla imati vrlo lijep ţivot.«
»I ja tako mislim.« Umivaonik se napunio vodom pa je Katya zatvorila pipu i
povukla čep. Bio je prekriven kosom i sapunicom. Skinula je talog s čepa, bacila ga u koš
za smeće i brzo oprala ruke.
»Sto misliš tko ju je oteo?« pitao je.
»Nemam pojma.«
»Nema sumnjivih?«
»Još ne«, rekla je. »Koliko znamo, pobjegla je.«
»Ali ti se s tim ne slaţeš?«
Katya nije odgovorila. Drţeći gomilu prljavih ručnika u rukama, Abu se naslonio na
dovratak. »Čini se da je sve povezano s činjenicom da je bila trudna. Ali pitam se kome bi
najviše smetala vijest o njezinoj trudnoći? Njezinoj majci? Ocu? Mislim da bi najviše
smetala samoj Nouf, slaţeš li se?
Katya kimne. Pitanje se doticalo straha koji je u njoj tinjao otkako je otkrila da je Nouf
bila trudna. A što ako je silovana? Ne onoga dana kada je nestala - trudna je bila najmanje
nekoliko tjedana - nego prije toga. A što ako je otkriće trudnoće bilo takav šok da ju je
nagnalo na bijeg? Katya je vidjela Nouf dva tjedna prije nego što je nestala. Tada je već
morala biti trudna. Nije se ponašala drukčije nego prije, ali moţda je skrivala tjeskobu i
očaj.
Ipak, na tijelu nije bilo dokaza o silovanju starom mjesec dana nije bilo ogrebotina i
zacijeljenih modrica.
»Moţda«, rekla je Katya. »Nouf bi bila uplašena. Ali ja ne mislim da je bila sklona
samoubojstvu, a ogrebotine na njezinu zapešću znače da se, čak i ako je pobjegla, prije
toga s nekim borila.«
»Moţda imaš pravo«, rekao je Abu, »ali mene muči način na koji ta obitelj odgaja
djecu. Ti to znaš, pa neću više ništa reći, osim da mislim da je Nouf bila ţrtva krivog
odgoja.«

72
 »Kako to misliš?«
»Mislim da se sama moţda ţeljela kazniti više nego što ju je itko drugi namjeravao
kazniti. Shrawijevi silno nastoje ostaviti dojam pravične obitelji. I moraju, to im je posao.
Oni uzimaju novac od svih u ime Alaha, pa moraju biti kreposni i bez mrlje na savjesti.
No, to je velik pritisak, posebno za djevojku s buntovnom crtom u karakteru.«
Katya je proučavala očeve velike smeđe oči. Imao je pravo. Na neki su način
Shrawijevi bili obitelj pod vrlo snaţnim pritiskom, ali jednostavne riječi kojima je opisao
Nouf su je fasČini rale. Misli li on to iskreno - da je Nouf bila obična djevojka s
»buntovničkom crtom«? Zvučalo je privlačno, pa čak bezazleno. Taj isti čovjek, njezin
otac, mogao ju je u nekoj drugoj prilici nazvati muškaračom ili lošim primjerom. U
mirovini je, čini se, omekšao. Sjećala se kako je bio ljutit kada je prije dvije godine, nakon
što joj je tjednima dogovarao brak, otkrio da se ona ne ţeli udati za muškarca kojeg joj je
odabrao. Cijeli dan nije razgovarao s njom, a kada je napokon progovorio iz njega je izbio
nakupljeni bijes, silovita tirada u kojoj ju je nazvao »odvratnom nezahvalnicom« i
upozorio je da će postati »beskorisna ţena«. Kako bi je, pitala se, danas opisao?
»Moţda imaš pravo«, rekla je.
Trenutak poslije, dok je brisala lice ručnikom, promatrala je oca naslonjenog na
dovratak. Pogled mu je bio tuţan.
»Nećeš mi ispeći jaja?« pitala je.
Isprva se namrgodio, ali onda se odmah nasmijao. »Ja se bavim rubljem«, rekao je.
»Ti si na redu za kuhanje.«

U kuhinji je skinula zaručnički prsten i paţljivo ga spustila na prozorski okvir.

Oprala je posuđe koje je Abu ostavio u sudoperu i pitala se kako razgovarati o Nouf a da
ne uplete Othmana. Slučaj ju je doista počeo opsjedati. S kim se Nouf sukobila prije nego
što je nestala? Je li ju ta ista osoba udarila po glavi? Zašto je na njezinu zapešću bilo
tragova ţivotinjskog izmeta? A iverje u rani na glavi? Ona se nije slučajno utopila. Katya je
osjećala obvezu da poveţe činjenice, a ako već ne dokaţe ubojstvo onda da bar udovolji
sebi i Othmanu i dokaţe da je sve doista bila nesreća.
Ali koliko god se trudila, svim teorijama o Nouf ispriječio bi se Othman ili još gore,
njezin posao.
Nekoliko minuta poslije Abu joj se pridruţio u kuhinji. Naslonio se na ormarić i uzeo
njezin sok. »Nije ti se svidio?«
»Dobar je«, rekla je. Vidjelo se da mu se raspoloţenje popravilo otkako je došla doma
i pitala se koliko se usamljenim osjeća dok je ona na poslu. »Kako si proveo dan?« pitala
ga je ponovno.
Slegnuo je ramenima. »Dosta dobro.« Došao je i stao uz nju pokraj sudopera. »Onaj
tvoj kolega s posla još te gnjavi?«
»Ne, sad je dobro«, rekla je. Mislio je na Qasima, jednoga od laboratorijskih tehničara
u muškom odjelu koji se jednoga dana pojavio u ţenskom odjelu i zahtijevao od ţena da
počnu nositi čarape. Uznemirivalo ga je previše razotkrivenih gleţnjeva.
»Ulaze li muškarci često u ţenski odjel?« pitao je Abu.
»Ne, Abu, nije tako. I bez brige. Vrata se zaključavaju.«
»Znači i dalje nemaš kontakata s muškarcima?«
»Nemam.« Odjednom se sjetila Maamoona i Nayira i osjetila blagu griţnju savjesti.
Da, sretala se s muškarcima, ali Maamoon je bio mrzovoljan stari forenzičar, a Nayir se ne
računa. Bio je Shrawijev lakaj, i sudeći po tome kako Othman govori o njemu, gotovo sveti

73
čovjek. Svakih nekoliko mjeseci on i Othman odlazili bi u pustinju sroditi se s prirodom.
Otvorila je hladnjak i pogledala što ima - osim jaja nije bilo ničega. Uzela je četiri jaja
iz kutije, uključila plamenik, stavila tavu na štednjak i ulila u nju malo ulja. Morala je
priznati da ju je još i prije nego što je upoznala Nayira zaintrigirao Othmanov opis tog
čovjeka - čistog i plemenitog, romantičnog beduina. Ispao je pravi ajatolah. Nije mogao s
njom razgovarati a da ne pocrveni. Nije ju htio pogledati u oči i onesvijestio se kada je
ugledao Noufino golo tijelo kao da je vidio lice samoga đavla. Nayir je bio muškarac koji
je u stanju zaustaviti ţenu na cesti i prigovoriti joj ako ne nosi rukavice ili ako joj se ispod
burke nazire lice.
Upoznavši Nayira, morala je još više cijeniti Othmana, ali umjesto toga se zabrinula.
Poznaje li Othman uopće svoje prijatelje? Ili je Nayir posve drukčiji u društvu s
Othmanom? Moţda je on doista duhovni uzor i nadahnuće za Othmana.
Na neki način joj se sve to gadilo - muškarci se ne moraju brinuti za kreposnost
svojih prijatelja i to je jedna od njihovih povlastica.
Abu je stajao pokraj nje. Sutke su čekali da se jaja ispeku. Katya ih je vješto prebacila
na tanjure, vratila tavu na štednjak i ugasila plamenik. Abu je gledao njezine ruke.
»Podsjećaš me na tvoju majku«, rekao je. »Po načinu na koji drţiš tavu.«
Iznenadan grč ugušio joj je riječ u grlu. Majka je umrla prije više od dvije godine, ali
Katya još nije mogla razmišljati o njoj bez osjećaja neizmjerne tuge. Kada bi si ovih dana
dopustila da razmišlja o njoj, nije mogla izbjeći duboku tugu zbog činjenice da ona neće
biti na njezinu vjenčanju. Majka nije mogla roditi više od jednoga djeteta i upravo je zato
silno ţeljela unuke što više njih. Vjerovala je da brak mora biti ţenin najviši cilj, a Katyino
odupiranje toj pomisli za nju je bilo duboko razočaranje.
Jeli su uglavnom u tišini, a kada su dovršili večeru sjeli su u dvorište s pogledom na
ulicu. Abu ju je prijekorno pogledao, nezadovoljan što ne nosi burku, a ona je promrmljala
da je previše umorna da bi otišla u kuću po nju.
Dnevna vreva je jenjala, štandovi prodavača u suku su raspremljeni i sada su ulicom
šetali susjedi. Neki od njih bi mahnuli pozdravljajući Abua, a drugi su odvraćali pogled
bojeći se da ne vide Katyino otkriveno lice. Brojala ih je dok su prolazili - muškarce koji
neće pozdraviti prijatelja jer je ona tamo, jer bi pogled na nju bio opasan baš kao i zurenje
u sunce a kada je došla do četvrtog, ušla je u kuću.
Povukla se u spavaću sobu i odlučila nazvati Othmana. Ţeljela mu je reći da je
otkrila da koţa i krv ispod Noufinih noktiju nisu njezini. Odgađala je to jer nije znala kako
bi mu rekla da se Nouf branila od nekoga. Najprije mu je morala reći da je pronađena
mrtva, a onda i to da je bila trudna. Nije ţeljela da je povezuje sa lošim vijestima. Kad god
bi spomenula Noufino ime, on bi ušutio. Znala je da ga je sestrina smrt duboko pogodila
te da je Othman općenito teško izraţavao osjećaje, ali zabrinjavalo ju je što o tome ne ţeli
razgovarati. Pretpostavljala je da ga sve to pogađa mnogo više nego što je spreman
priznati.
Kada se javio, zvučao je umorno, ali se ispričao rekavši da je cijeli dan imao sastanke.
»Ţelim te vidjeti«, rekao je. »Moţemo li se sastati ovaj tjedan?«
Pristala je s olakšanjem. Razgovarali su na sprovodu, ali se otada nisu stigli vidjeti.
Prije toga on je deset dana bio u pustinji u potrazi za Nouf. Za to se vrijeme ona gotovo
pretvorila u zombija, jer noću nije spavala od brige za njega.
Trebalo joj je vremena da skupi hrabrosti i kaţe mu za tragove koje je pronašla ispod
Noufinih noktiju. Ušutio je, kao što je i očekivala, a ona je odjednom osjetila griţnju
savjesti. Ovo je moglo pričekati do sutra, pomislila je. Nakon duge šutnje, čula je kako
uzdiše.
»Ţao mi je«, rekao je. »Razmišljao sam cijeli dan o njezinom nestanku i o tome što se

74
zapravo dogodilo. Doista cijenim tvoju pomoć.«
»Nije mi teško.«
»Ipak, cijenim to.«
»Imaš li ikakvu ideju tko bi je napao?«
»Ne«, odgovorio je. »Nitko mi ne pada na pamet.«
»Još samo nešto«, rekla je, »i više te neću time zamarati večeras. Voljela bih imati
uzorak DNK njezina vozača. Pitam se moţeš li s njim razgovarati.«
»Zašto ti treba DNK?«
»Ako ju je itko oteo, onda je to bio on. Voljela bih usporediti njegov DNK s uzorcima
tkiva ispod njezinih noktiju.«
»To je dobra ideja«, rekao je Othman. »Ali on me ne trpi. Moţda bi bilo bolje da
razgovaraš s Nayirom. On će razgovarati s Mohammedom. A moţda je to već i obavio.
Dat ću ti Nayirov broj.«
Htjela se pobuniti, no ipak je nevoljko zapisala broj. Nije ţeljela nazvati Nayira. On je
bio od onih muškaraca koji sigurno neće htjeti razgovarati sa ţenom, čak ni telefonom.
»Nazvat ću ga«, rekla je, »ako ti misliš da je to u redu.«
»Naravno da je u redu. On je malo tradicionalnih nazora, ali objasni mu što trebaš i
rado će ti pomoći.«
Bila je sigurna da neće, ali će ipak pokušati.
»Ne javi li se na telefon ili mobitel«, rekao je Othman oklijevajući, »morat ćeš otići do
njegova broda. Ili poslati vozača po njega.«
»O, ne bih to smjela.«
»Vjeruj mi, sve će biti u redu. Imam povjerenja u tebe.«
Bilo joj je drago što je Othman imao povjerenja u njezinu čednost, ali to nije bio
problem. »Nayir će se uznemiriti ako se pojavim na njegovu brodu«, rekla je. Mislit će da
je krajnje nepristojna.
»Znam da to nije baš dolično«, rekao je Othman, »ali katkada se danima ne javlja na
mobitel. To moţe biti vrlo frustrirajuće ako ţeliš razgovarati s njim.«
Katya je šutjela.
»Otiđi sa svojim vozačem«, rekao je Othman, »i svakako ponesi burku. Bit će u redu.
Nayir je pravi beduin kada su posrijedi ţene, ali je dobar čovjek. Razumjet će.«
Zeljela mu je objasniti koliko će njoj teško pasti odlazak na Nayirov brod - za nju je
uvijek bilo poniţavajuće kada su je muškarci ignorirali, kada je nisu ţeljeli gledati u oči i
kada su se ponašali kao da je prostitutka samo zato što se usudila progovoriti ali Othman
je imao tako visoko mišljenje o Nayiru da nije o njemu ţeljela govoriti loše. »Nazvat ću
ga«, obećala je zaručniku.

Te je noći sanjala da peče kolače, tople, slasne kolače, baš onakve kakve je pekla
njezina majka. Ali kada ih je počela jesti, majka se pojavila na kuhinjskim vratima i
upozorila je da ne jede previše. Muškarac ne voli debelu ţenu, rekla je, bar dok ne rodi
dvoje-troje djece, jer inače misli da jede previše. Sve će pojesti, odvratna proţdrljivica,
pojest će i hranu namijenjenu djeci, koja će zato biti ţgoljava, zaostala i na sramotu svome
ocu. Kakva će ona to majka biti?
Katya je zaplakala u snu.

75
 13.
Nayir se vratio u marinu nakon cjelojutarnje uzaludne potrage za Ericom
Scarsberryjem. Obišao je tri naselja u kojima ţive Amerikanci, ali nije našao nikakav trag.
Dok se vozio od jednoga do drugoga, stalno mu se vraćala pomisao na to da je Nouf imala
ljubavnika Amerikanca i na to kako su njegovi ljudi tu teoriju nakitili maštovitim
detaljima. Jedne su večeri uz logorsku vatru nabrajali sve što je taj muškarac mogao reći i
obećati kako bi zaveo djevojku poput Nouf: »U Americi moţeš ići u kupovinu kada god
ţeliš«, ili »U Americi moţeš imati svoj auto!« Ali u misli mu se najviše urezala rečenica:
»U Americi muškarac ne moţe imati dvije ţene.«
Spominjanje druge ţene uvijek mu je privlačilo pozornost. Na neki način je
podrţavao teţnju ţene da bude jedina pa je pomislio da je u tom smislu Nouf moţda ipak
imala dobar razlog da izbjegne saudijsko vjenčanje. On je sam odbijao zamisao o nekoliko
ţena. Kuran dopušta četiri, ali samo ako se prema svakoj ţeni muţ ponaša potpuno
jednako, što je po Nayirovu mišljenju na neki način nepodrţavanje poligamije jer koji bi se
muškarac mogao potpuno jednako ponašati prema četiri ţene? Svakoj od njih cijelo vrijeme
poklanjati istu paţnju, istu količinu novca, isti broj djece? Iste poljupce? Isti seks?
Muškarac kojemu bi takvo što pošlo za rukom očito se ne bi bavio ničim drugim. Kada bi
onda našao vremena za rad, odgoj djece, molitvu? To je bilo smiješno, a ipak je takve
obitelji viđao stalno, viđao je muţeve koji su nastojali uskladiti obaveze prema četiri ţene i
dvadesetero djece. Viđao ih je na pikniku u Comicheu - djecu koja jurcaju uokolo poput
pripadnika malih razbojničkih plemena, ţene koje se prepiru dok prostiru goleme tepihe i
postavljaju kompliciranu poljsku kuhinju s pećima i desecima hladnjaka. On bi sjeo na
klupu i promatrao izdaleka, proučavao zamotane ţene zastrtih lica i pokušao zaključiti
ponaša li se muţ prema svakoj od njih posve jednako. U većini slučajeva muţ bi sjedio na
posebnom tepihu s drugim muškarcima i nadgledao bitku. Djeca bi mu prilazila sa
strahom. Zene su prilazile jedino kada su nosile hranu. Muţevi su ih, mislio je Nayir, sve
ignorirali. Svaku od njih jednako.
I bez obzira na to koliko puta je vidio takve obitelji, bez obzira na to koliko su se one
činile općim mjestom, svaki put ga je razljutilo kada bi vidio muškarca s četiri ţene. Nije
mu se činilo poštenim da neki muškarci imaju četiri ţene, a neki nijednu.
Iscrpljen podnevnom vrućinom, zaustavio je Jeep na parkiralištu u marini. Obično je
parkirao u hladu, ako se tako mogao nazvati jedan nepostojan komadić sjene koju je
bacalo ruševno skladište. Budući da je ţivio u marini dulje od ikoga, uvijek su mu
ostavljali to mjesto. Bez obzira na to što bi sjena potrajala tek jedan sat i što je njegov Jeep
bio najstarija krntija na parkiralištu, bio je dirnut njihovim dobrosusjedskim obzirima.
Danas mu je, međutim, neki automobil uzurpirao to povlašteno mjesto. Bila je to crna
Toyota s novim tablicama i Kuranom na komandnoj ploči.
Na trenutak je začuđeno zastao pokraj auta. Moţda ima novog susjeda. Uličnog
prodavača ili jedriličara koji plovi samo vikendom.
Dok je prolazio dokom što se ljuljao pod nogama, staro drvo pucketalo je pod
njegovom teţinom, a brodovi su se ritmički njihali. Pretraţivao je pogledom sidrište ne bi
li ugledao brod novog susjeda ali umjesto toga primijeti ţenu na doku. Nije vidio tko je jer
je na sebi imala crnu haljinu i burku. Vidjele su se samo njezine oči.
Kada je ugledala Nayira uspravila se, a on je odmah znao da je to gospođica Hijazi.
Nije poznavao nijednu drugu ţenu. Sto radi ovdje? Gotovo se spotaknuo o kolut uţeta.
Dok je prilazio, prepoznao je njezine oči i oblik njezinih ramena. Ona je čekala da on prvi
progovori.

76
 »Gospođice Hijazi«, rekao je.
»Gospodine Sharqi«, uzvratila je, namjerno mu ne pruţajući ruku. Zagledala se u
Nayirov baloner, odmjerila ga dvaput od glave do pete, ali nije ništa rekla.
»Ahlan ma'Sahlan«, rekao je, ne znajući što da napravi. Ako su je susjedi vidjeli, počet
će govorkanja tko zna, moţda čak pozovu vjersku policiju a on je nije imao kamo sakriti.
Nije dolazilo u obzir da je pozove na brod. To bi bilo kao da je poziva u krevet. Već samo
to što je stajao pokraj nje budilo je u njemu osjećaj krivnje.
»Gdje je Othman?«, pitao je, pogledavajući prema Majidovu brodu.
»Na poslu.«
»Zna li da ste ovdje?«
»Zna. On mi je dao adresu.«
»Stvarno?«
»Oprostite«, rekla je. »Pokušala sam nazvati, ali mobitel vam je isključen.«
Izvadio je telefon iz dţepa. Doista je isključen. »Nemate pratnju?«
»Imam vozača.« U glasu joj se čula prigušena ljutnja.
»Gdje je?«
»U šetnji.«
Nije ništa rekao. Spustila je pogled. »Nisam došla ovamo iz loših pobuda, gospodine
Sharqi. Moj vozač me poznaje još od djetinjstva. Vjeruje mi.«
Cuo je tup udarac na susjednom brodu. To je bio poticaj koji mu je trebao da se
napokon pokrene. »Dođite«, rekao je, vodeći je niz dok. »Moj brod je tamo.«
S udaljenosti od četrdesetak metara pogled na Fatimu bio je veličanstven. Bio je to
model Catalina dugačak deset metara, s jarkocrvenim glavnim jedrom i mornarskoplavim
flokom omotanim čvrsto oko jarbola. Ali kako su se pribliţavali, Nayir je postao svjestan
zapuštenog izgleda luke. Istrgnute stranice iz časopisa i gomile smeća plutali su na vodi.
Poveo ju je ravno do rampe. Zakoračivši na palubu pruţio joj je ruku, ali ona ga je
ignorirala i sama skočila na brod.
»Tfaddalu«, rekao je pokazujući ulaz u kabinu. Skočiti na brod bilo je jedno, a spustiti
se niz klimave ljestve nešto posve drugo. Sišao je i okrenuo se s namjerom da joj pomogne,
no kako je nije ţelio dodirnuti, niti je htio da izgleda kao da joj viri pod suknju,
naposljetku se odmaknuo.
Graciozno se spustila niz ljestve.
»Sjednite«, rekao je pokazavši stol i malu sofu. Brzo je maknuo hrpu navigacijskih
karata sa sofe i odnio ih u spavaću sobu, ali kada se vratio šokiralo ga je kada je na sofi
ugledao nešto što je sličilo sasušenu izmetu. Trebalo mu je par sekundi da prepozna staru
cigaru koju je tu sigurno ostavio njegov dragi prijatelj Azim. Gurnuo ju je u dţep.
»Tfaddalu. Sjednite. Pokazao je rukom prema sofi. Nijedna pristojna ţena ne bi ih
oboje dovela u tako nepriličnu situaciju. Tko zna što se sve moţe dogoditi ako su je susjedi
vidjeli. Ya'Allah, za ovo bi mogli biti uhićeni. Zauzela je ponuđeno mjesto s oprezom i
nelagodom. Činilo se da zadrţava dah.
»Nešto nije u redu?« pitao je. Nije odgovorila.
Osjećao je krivnju što joj je tako neugodno, ali istodobno i određeno olakšanje to je
bar značilo da je svjesna da je njezina prisutnost nametljiva i neprilična. Sjetivši se da mora
biti pristojan domaćin ponudio joj je kavu, slatkiše i datulje, što je ona pristojno odbila.
Ipak je skuhao kavu i, dok ju je pio uzeo jednu datulju. Imala je okus svjeţe izmiješanog
betona. Diskretno ju je pljunuo u sudoper a ostatak bacio u koš.
Donio je kavu na stol, natočio joj šalicu i vratio se u kuhinju kako bi mogao s njom
razgovarati sa sigurne udaljenosti. »Niste mi rekli da poznajete obitelj Shrawi«, rekao je.
»Nisam ţeljela da mrtvozornik zna da imam veze s njima«, rekla je. »On bi to jedva

77
dočekao kao izgovor da me makne sa slučaja.«
Nayir se osjećao glupo što mu to nije palo na pamet.
»Ovdje sam samo zbog posla, gospodine Sharqi. Nadam se da vam je to jasno.«
Premda je komentar bio čedan, naveo ga je da pomisli na razloge koji su je naveli da
to kaţe. To je na neki način bila optuţba: Vi imate prljave misli. Na trenutak je osjetio
ogorčenje.
»Već sam obradio uzorke«, rekao je.
»Koje uzorke?«
»Privatni detektiv mi je dao uzorke zemlje iz rane na glavi. Čini se da udarac nije
zadobila u pustinji. Zemlja iz njezine rane bila je tamnonarančasta i pomiješana s glinom.
Ne odgovara zemlji iz wadija.«
»Dobro.« Kimnula je. »To su uzorci koje sam ja dala Othmanu. Ja ih nisam stigla
obraditi.« Čini la se nervoznom. Prstima je guţvala porub rukava. »Othman mi je rekao da
znate da je bila trudna.«
Kimnuo je, ali ona ga nije gledala, pa je to morao izgovoriti: »Da«.
»Nadala sam se da ćete mi pomoći prikupiti uzorke DNK«, rekla je. »Da odredim tko
je bio otac djeteta.« Gledala je u pod, a on u štednjak. »Trebam uzorke njezina zaručnika,
njezine braće, vozača, svakoga muškarca koji je dolazio u kuću. Htjela bih ih usporediti s
uzorcima koţe i krvi koje sam uzela ispod njezinih noktiju i sa zapešća. Otac djeteta
vjerojatno je imao najveću motivaciju da je otme, tko god to bio.«
»Moţete li se vi pobrinuti za uzorke DNK njezine braće?«
Činila se iznenađenom, a on je istog časa shvatio što podrazumijeva takvo pitanje.
Osjetio je kako se crveni od stida.
Gospođica Hijazi bila je uvrijeđena. Napeto je sjedila i šutjela punu minutu.
Uzdahnula je. »Što sada radite?«
Pogledao je oko sebe. »Kako to mislite?«
»Imate li kakve planove za danas popodne?«
»Da, imam posla. A vi? Mislio sam da radite.«
»Uzela sam slobodno popodne«, rekla je. »Jeste li već razgovarali s njezinim
pratiocem?«
Zar joj Othman sve govori?, pitao se.
»Gospodine Sharqi.« Pribrala se. »Jasno mi je da vas dovodim u neugodnu...«
»Ne, nije tako«, lagao je.
»Znam da jest. Ali to radim za Nouf. Nismo bitni ni vi ni ja. Bitna je ţena koja je sada
mrtva i koja treba nekoga tko će otkriti istinu. Othman vjeruje samo vama, samo na vas
moţe računati.«
Nayir šutke prekriţi ruke, ali pomisao da mu Othman vjeruje donekle je ublaţila
njegovu napetost.
»To vas pitam samo zato što se nadam da ćete mi ispričati nešto više o pratiocu. Čini
se da je on glavni sumnjivac.«
»Ne slaţem se.« Ukratko je prenio što mu je Mohammed rekao o Ericu Scarsberryju.
Osim što su joj se neznatno ukočila ramena, nije ničim odavala čuđenje, ali nije ni
progovorila. »Nadam se da ovo nikome nećete ispričati«, rekao je.
»Neću, naravno.«
»Jutros sam pokušao pronaći gdje Eric stanuje«, rekao je. »Pretpostavljam da ţivi u
američkom naselju. Znam ih šest. Dosad sam provjerio tri, ali još nisam našao pravo.«
Neko vrijeme nije rekla ništa. »Rado bih išla s vama«, rekla je napokon i ustala.
»Ne. Ne, ne. Mogu sam. Samo vi idite...«
»Ne morate me voziti«, rekla je. »Imam svoj prijevoz. Slijedite me.«

78
 Oklijevao je. Nešto u njemu bunilo se protiv zamisli da prati prijateljevu zaručnicu i
to baš u američko naselje! - ali je znao da ima pravo: oni to rade za Nouf i, napokon,
Othman to ţeli. Ipak, nije bilo razloga da ona ide s njim, ali bila je tvrdoglava, ili je samo
pokušavala impresionirati Othmana. Velikodušniji dio njega mislio je da je iskreno
zainteresirana da se slučaj riješi. Nije bila mala stvar nastaviti proučavati dokazni materijal
povezan s nečim što je već klasificirano kao nesretan slučaj. Vjerojatno to radi protivno
ţelji svojih šefova, moţda time čak ugroţava vlastiti posao. Nevoljko je morao priznati da
se divi njezinoj upornosti u potrazi za istinom.
»Dobro«, rekao je. »S obzirom na to da imate svoj prijevoz.«

79
 14.
Dok je slijedio Toyotu gospođice Hijazi, Nayir se pitao kakvi su to njezini roditelji
kad joj dopuštaju da radi u miješanoj radnoj sredini. Sigurno su zapadnjački orijentirani.
Mogao je zamisliti njezina oca u poslovnu odijelu, kako govori savršenim engleskim;
majka joj je moţda bila jedna od onih ţena koje su pisale pisma kralju i ministrima tuţeći
se na zakone usmjerene protiv ţena. (Zašto ne smijemo voziti automobile? Zašto ne
moţemo putovati u Meku bez muţeva dopuštenja?) Ali teško je povezivao ovu sliku
zapadnjački orijentirane obitelji s ljudima koji bi se druţili sa Shrawijevima. Još je bilo
čudnije što se sama gospođica Hijazi udaje u tu obitelj. Začudilo ga je da Othman
podrţava njezinu odluku da radi, ne samo zato što u svom poslu dolazi u doticaj s
muškarcima, nego i zato što to pokazuje da joj treba novac. Shrawijevi moţda neće biti
sretni zbog toga.
Stigli su do ulaza u američko naselje. S lijeve strane je na neonskom natpisu modrim
slovima pisalo »Club Jed« kićenim, laţnim arapskim pismom. Čuvar je prišao Toyoti i
nekoliko minuta razgovarao s vozačem. Napokon je mahnuo da prođu, pokazujući isto i
Nayiru.
Samo naselje odavalo je drukčiju sliku. Kuće su bile uglavnom građene u saudijskom
stilu, svijetlo oţbukane građevine s ukrašenim prozorskim kapcima i ravnim krovovima,
ali vrtovi su bili tipični američki, prepuni cvijeća koje nije poznavao. Ovdje su ţivjeli
Amerikanci i drugi Zapadnjaci koji su potpisali ugovor na dvije, moţda i tri godine rada u
Saudijskoj Arabiji. Većina ih je došla jer je posao unosan i oslobođen poreza. Neke su
tvrtke čak plaćale zaposlenicima put kući jednom ili dvaput na godinu. Uvozna radna
snaga bila je vrlo traţena - većina Saudijaca bila je dovoljno bogata da ne mora raditi, a
osim toga, mislio je Nayir, vjerovali su da je posao nešto poniţavajuće - no iako je znao da
postoji potreba za američkom radnom snagom, zamjerao je Amerikancima što su po
dolasku ovamo izgradili izolirane male svjetove, privatna naselja u kojima su ţivjeli kao
da su još u Americi.
Nayir je slijedio automobil gospođice Hijazi duţ pravilno raspoređenih ulica do
parkirališta punog kamioneta i SUV-ova. Izišli su iz auta. S desne strane bila je staza koja
je vodila prema niskom brijegu.
»Čuvar kaţe da je to klub«, rekla je gospođica Hijazi pokazujući zgradu na vrhu
brijega. Premda je zgrada bila niska i pomalo zapuštena, mramorna balustrada davala joj
je dašak otmjenosti. »Tamo moţemo pitati za Erica.«
»To je ţenski klub?« pitao je.
»Pristup je dopušten svima. To je bar.«
»Bar?« Alkohol je bio zabranjen čak i u američkom naselju.
»Nema alkohola, naravno«, umirila ga je. »Dođite, pogledajmo unutra. Moţda je Eric
tamo, ili netko tko ga poznaje.«
»Vaš vozač ne ide s nama?« pitao je Nayir.
Oklijevala je. »Nema razloga. Bar ne dok ste vi sa mnom«, rekla je, premda je nešto u
njezinu tonu davalo naslutiti nastavak: Ako se nisam prevarila u vama.
Klub je bio gotovo prazan. U kutu je sjedilo tek nekoliko gostiju. Mutne stropne
svjetiljke bacale su prigušeno svjetlo. Zbog tišine koja je vladala u prostoriji i čudne
rasvjete koja kao da je gostima presijecala tijela, atmosfera se činila depresivnom. Klub je
podsjećao na muzej voštanih figura. Zrak je bio ustajao. Prošli su pokraj stola za kojim su
sjedile tri ţene i razgovarale. Jedna mu se nasmiješila, ali on skrene pogled.
Gospođica Hijazi djelovala je zamišljeno, moţda malo nervozno. Podignula je burku

80
nehajnim pokretom. Nayir se trudio da joj ne gleda lice, ali nije se mogao oduprijeti; sjalo
je poput mjeseca. Primijetio je da je zgodna na osebujan način - nos uzak i dugačak, a
usnice malo iskrivljene. Da je bila imalo čedna pokrila bi lice pred svim tim strancima, ali
primijetio je da nitko ne zuri.
Kroz klizna staklena vrata izišli su u dvorište u kojemu su bili razmješteni ţeljezni
kavanski stolovi. Na travnatom rubu bilo je mnoštvo neprepoznatljiva cvijeća, a u sredini
dvorišta ludost nad ludostima - bazen. Voda se ljeskala privlačeći svjeţinom, ali zrak je
bio zagušljiv od klora.
Dvije su se ţene sunčale uz bazen. Nayir ih nije mogao ne zapaziti, pa je ţmirkajući
podignuo ruku do očiju pretvarajući se da mu je sunce prejako. U kutu je na niskom stolcu
sjedio preplanuo muškarac naborana lica. Pijuckao je ledenu vodu i proučavao novine na
stolu ispred sebe. Ugledao ih je i podigao pogled s novina.
Nayir mu je instinktivno prišao i pitao za Erica Scarsberryja.
»Mislite Scarberryja«, rekao je muškarac. »Da, poznajem ga. Zivi ovdje.«
»Znate li adresu? Istraţujemo zločin i moramo mu postaviti nekoliko pitanja.«
»Naravno. On stanuje u ulici Peachtree.« Dao im je adresu i kućni broj. »Nisam ga
vidio već neko vrijeme. Je li u nevolji?«
»Nije, ali bi nam mogao pomoći.« Nayir je vidio da je gospođica Hijazi ostala stajati
pokraj vrata. Ponovno je spustila burku.
Nayir mu je zahvalio i ispričao se. Vratio se gospođici Hijazi. »Mislim da imam
adresu«, rekao je. »Moţete pričekati s vozačem, ako ţelite.«
Nije odgovorila, nego ga je slijedila dok je zaobilazio bazen i prelazio jarko zeleni
travnjak. Trava je bila poput gume. Stigavši do bijele ograde prošli su kroz sjenicu i izišli
na pločnik našavši se u mirnoj stambenoj ulici. Išli su ulicom i zagledali zgrade.
Čovjek je rekao da je tu negdje«, rekao je Nayir pokazujući lijevo. Skrenuli su u
pokrajnju ulicu. Nayir je obrisao znoj s vrata. Gospođica Hijazi sada se činila mirnijom,
dok je lakim korakom hodala uz njega, ni najmanje uznemirena zbog toga što je sama s
Nayirom. Moţda se opustila zato što je sve oko njih proţimalo amerikanizirano ozračje.
On je još bio napet.
»Nešto me zanima«, rekla je. »Zašto nikad niste vodili Nouf u pustinju?«
»Njezin otac to ne bi dopustio. Mislio je da nije sigurno.«
»Je li bio u pravu?«
U jednom trenutku vjetar je uskovitlao zrak oko njih i njezin je miris dopro do
njegova nosa. Bilo je topao i čist, i dok ga je udisao cijelo mu je tijelo zatreperilo. Moţda je
i ona to osjetila, jer je primij etio da se iznenada povukla i kao da od nelagode nije znala
što bi s rukama.
»Uz mene bi bila sigurna«, rekao je. Proučavao je ulicu u kojoj su se našli. To nije bila
saudijska ulica, ovdje nije bilo vjerske policije, nitko ih nije zaustavljao i traţio dozvolu za
brak, a ipak je osjećao trnce na potiljku.
Pronašli su ulicu Peachtree i skrenuli lijevo prema bloku blještavo bijelih zgrada. U
tišini koja ih je okruţivala njihovi koraci glasno su odjekivali po pločniku pa su skrenuli u
travu.
Pribliţili su se nizu zgrada i pronašli stan 229-B skriven iza visokog kamenoga zida.
Vitice hene probijale su se kroz pukotine, a usamljeni gušter priljubio se uza zid,
nepomičan poput kamena. Prošli su kroz još jednu sjenicu. U kući su bila dva stana i u oba
je vladala tišina. Stan s desne strane imao je malo straţnje dvorište prekriveno razbacanim
predmetima: baseballska loptica, plastični pješčanik, razbijeni tanjur. Skrenuli su prema
lijevom stanu. Kroz klizna staklena vrata vidjeli su praznu sobu. Nayir je pokucao ali se
nitko nije javio pa je pokušao ući. Vrata su bila otvorena.

81
 Ušli su u kuću. U kutu je bio smeđi naslonjač i mali televizor na kartonskoj kutiji.
»Smrdi«, primijetio je. »Kakav je to smrad?«
»Neka ţivotinja.« Ponjušila je zrak. »Moţda kućni ljubimac.«
Šutke su pretraţivali sobu po sobu. Nije se imalo što vidjeti. Jedina prostorija u kojoj
je bilo znakova ţivota bila je spavaća soba. Rublje je bilo razbacano uokolo, plahte
zguţvane, prazne boce od mineralne vode nagomilane na vitrini. Na zidovima nije bilo
slika.
»Moram reći«, šapnula je gospođica Hijazi, »da ovdje ne vidim tragove ţenske ruke.«
Produţili su do radne sobe, gdje su na brzinu pregledali radni stol i otkrili da papiri
pripadaju Ericu Scarberryju. Potvrda o plaćenoj stanarini, obrazac za osiguranje. Nije bilo
knjiga ni računala, nikakvih dokaza da ovdje provodi više vremena nego što je potrebno
da pokupi račune.
»Mislite li da je netko već bio ovdje?« pitala je.
»Ne. Vjerojatno je sam napravio ovaj nered.«
Ušli su u kuhinju gdje su omiljen izbor očito bili plastični tanjuri i pribor za jelo. Koš
za smeće bio je prazan. Zavirivši u hladnjak pronašli su tanjur pljesniva sira i mjesec dana
staro mlijeko u tetrapaku. Gospođica Hijazi otišla je u dnevnu sobu.
Pregledavši još jednom kuhinju, Nayir je uočio knjigu zataknutu između hladnjaka i
kuhinjskog ormarića. Kad ju je izvukao vidio je da je riječ o kuharici 1001 recept iz Arabije,
koju su sastavile Američke gospođe u Jeddi. Listajući stranice primijetio je nekoliko
masnih mrlja. Netko se njome koristio, ali sudeći po prašini koja se nakupila, to je bilo jako
davno.
»Otkrila sam što smrdi«, viknula je gospođica Hijazi.
Ušao je u dnevnu sobu. Čučala je pokraj krletke na stoliću. Ptica u njoj je uginula.
Sudeći po veličini, bila je to papigica. Zdjelica za vodu bila je prazna. Nayir pregleda
zdjelicu za hranu i otkrije da je zrnje pojedeno. Ostale su samo ljuskice.
»Pretpostavljam da ga nema već neko vrijeme«, rekao je. »Čini se čudnim da bi tako
neuredan tip imao pticu.«
»To je najnoviji običaj. Ptice navodno upozoravaju na kemijski napad. One uginu
prve. Cula sam da ih Amerikanci drţe u svojim naseljima.«
Okrenuo se oko sebe. »Jeste li igdje vidjeli plinsku masku?«
Namrštila se.
Gurnuvši ruku kroz vratašca krletke, izvadio je dio novina kojima je bilo obloţeno
dno. Otresao je izmet i okrenuo stranicu. Bila je to naslovnica Arab Newsa, datirana cijeli
mjesec prije Noufina nestanka.
Spustio je novine. »Čini se da je Eric otišao odavde prije nego što je ona nestala.«
Ona baci pogled na novine. »Moţda se vraćao ali je zaboravio promijeniti papir. Čini
se da se ne brine baš previše za kuću.«
Gospođica Hijazi zamota papigicu u novine i odnese je u kupaonicu. Nayir je zurio u
krletku pitajući se je li Eric pobjegao ili je i on završio kao i njegova ptica. Kako god bilo,
morao je postojati način da ga pronađu.

82
 15.
Kada su se vratili do parkirališta njezin je vozač čekao u autu. Nayir je nekako z
amišljao da će biti nervozan, ili da će mu biti dosadno, ili da će umrijeti od toplotnog
udara, ali on je sjedio u autu i mimo čitao Kuran. Toyota je bila upaljena. Rashladni uređaj
mora da je radio do daske jer ga je, kada je otvorio straţnja vrata da pusti unutra
gospođicu Hijazi, po prsima zapuhnuo hladan zrak. Na trenutak je zadrhtao od hladnoće.
Nije odmah ušla u auto. Činilo se da se još nije spremna oprostiti, a on je s čuđenjem
shvatio što se njegovo mišljenje o njoj donekle promijenilo. Nije baš bila čedna, ali nije bila
ni besramna. Bila je nešto između i mijenjala se poput fatamorgane. Kada se sjetio da je to
Othmanova zaručnica, u njegovoj se glavi podigne zid i on joj rukom pokaţe da uđe u
auto.
»Još sam negdje htjela svratiti prije nego što se vratim na posao«, rekla je. »Moj vozač
ima dogovorenu još jednu voţnju pa me prije toga moţe ondje iskrcati, ali mislim da to ne
mogu obaviti sama.«
»A o čemu je riječ?«
»Um-Tahsin mi je rekla da ju je nazvao optičar. Nouf je naručila naočale prije nego
što je pobjegla. Um-Tahsin nije znala ništa o tome. Htjela je poslati slugu po njih, ali
ponudila sam se da ću ih ja podignuti. Mislila sam da će joj nešto značiti ako ja to učinim.
Mislim da ţeli te naočale.«
»Ja vas mogu otpratiti«, rekao je.
Kimnula je sa zahvalnošću i ušla u automobil.
Dok je Nayir slijedio Toyotu prema središtu grada, pomislio je kako Othmanu čini
uslugu time što prati njegovu zaručnicu, ali duboko u sebi znao je da time što prati
neudanu ţenu ne čini nikakve usluge, nego grijeh zina prema prijatelju koji mu vjeruje.
Premda je njezin posjet nedvojbeno bio nepriličan, morao je priznati da je od njega
mogao imati koristi. Moţda će mu reći nešto o Nouf što inače nikad ne bi otkrio nešto što
ne zna čak ni Othman. Mogla bi znati nešto i o rezultatima obdukcije koje je mrtvozornik
prikrivao jer su ga potplatili da ih zataška. I priznao je sebi da želi biti u njezinom društvu.
Nije točno znao zašto.
Kada se Toyota zaustavila u prometnoj ulici u središtu grada, on je stao iza nje i
parkirao. Izišao je iz auta, brzo provjerivši oko sebe ima li vjerske policije. Na ulici je bilo
nekoliko muškaraca, ali nitko nije izgledao sumnjivo. Nalazili su se samo nekoliko ulica
od mrtvozornikova ureda.
Gospođica Hijazi gledala je kako odlazi njezin automobil. »Mislim da moramo ići
onuda«, rekla je, i počela kopati po torbi. Torba je bila golema, i trebalo joj je nekoliko
minuta da se probije kroz novčanike, ključeve, kalendare i zastrašujuću gomilu sitniša.
Uzrujano je podignula burku i ponovno se bacila u potragu. Trudeći se da je ne gleda,
zagledao se u unutrašnjost torbe i ugledao punjač za mobitel, molitveni raspored, još
jednu burku i, kao najveće čudo, bočicu laka za nokte.
»Lakirate nokte?« nehotice mu je izletjelo pitanje.
Oštro ga je pogledala, prisiljavajući ga da skrene pogled. Nastavila je kopati.
U tom trenutku netko spusti znojnu ruku na njegovo rame. Nayir se usplahireno
okrene.
»Oprostite«, rekao je muškarac zureći u Nayira i pokazujući prema gospođici Hijazi
trzajem glave. »U ime Alaha i Alahov mir s vama, gospodine. Oprostite, ali vaša ţena nije
dolično pokrivena.«
Nayir nakratko osjeti napadaj panike, ali hladno pogleda muškarca. Bio je uredno

83
podšišan, u hlačama s naborima, i s kravatom s otisnutih 99 Alahovih imena. Izgledao je
previše zapadnjački da bi pripadao vjerskoj policiji, a ipak su ga muškarčeve crne oči kroz
debele naočale gledale s pravedničkim zgraţanjem.
Nayir se namršti. »Vi gledate moju ţenu?« upitao je. Muškarac je zaustio da mu
odgovori, ali Nayir ga prekine. »Ona je moja ţena«, vikao je. »Otkud vam pravo da zurite
u nju!«
Čovjek ustukne. »Ispričavam se, brate, ali morate razumjeti da je to pitanje
pristojnosti.«
»Nema isprike.« Nayir mu se primakne opasno sijevajući očima. »Nemate li svoju
ţenu o kojoj biste se trebali brinuti?«
Muškarac pocrveni, okrene se i ode, zamičući za ugao. Nayira preplavi osjećaj
krivnje i on brzo zatraţi oprost od Alaha za laţ koju je izrekao. To se ne bi dogodilo da nije
počinio grijeh zina. Okrenuo se i vidio da je gospođica Hijazi spustila burku.
»Je li otišao?« šapnula je.
»Da.« Spustio je ruku na grudi da umiri lupanje srca. »Da, otišao je.«
»Je li to bio pripadnik vjerske policije?«
»Ne. Običan dušobriţnik.«
»Kako moţete biti sigurni?« pitala je.
»Na sebi je imao Armanijevo odijelo.«
»Ah.« U očima joj se vidjelo olakšanje. U ruci je drţala malu posjetnicu. »Našla sam
je.«
»Al-hamdulillah.« Uzeo joj je posjetnicu iz ruke, pročitao adresu i krenuo.

Dr. Ahed Jahiz nekad je bio najbolji optičar u Egiptu. Posao koji se počeo razvijati u
dučančiću u uličici u središtu Kaira, nakon dugih godina mukotrpna rada i potpune
posvećenosti optici napokon je prerastao u trokatno ostakljeno carstvo. Prodavao je
talijanske naočale koje su stajale više od prosječnoga automobila. Cak je nudio i stipendije
dječacima sa sela i slao ih u najbolje optičarske škole u Europi, pod uvjetom da rade za
njega kada se vrate.
Ali kako se militantni islamizam širio poput pošasti kroz cijeli muslimanski svijet,
tako je i popustljiva i nedovoljno čedna sestra, egipatska prijestolnica Kairo, postala
ţrtvom čestih ispada nasilja, poput, među ostalim, zalijetanja chevroletovom limuzinom
kroz izloge tvrtke Jahiz & Co. i slanja u nebo dvanaest mušterija, pet članova osoblja i troje
njemačkih turista.
Dr. Jahiz, koji je u to vrijeme bio u Maliju zbog isporuke kamiona naočala za čitanje
siromašnima, vratio se u Kairo i zatekao svoju zgradu u ruševinama, razorene utrobe,
onako kako bi gomila gladne djece mogla opustošiti rođendanski kolač kada bi izmakla
nadzoru odraslih. Njegovo ţivotno djelo bilo je razbacano kroz tri gradska bloka. (Okvire
su pronalazili u Nilu.) Ljudi su poginuli. Dobri muslimani bili su ljutiti, loši muslimani
puni ţelje za osvetom, pa je Jahiz zaključio da je vrijeme za novi početak. Podignuo je
novac od osiguranja i krenuo u Saudijsku Arabiju, prorokovu domovinu - počivao u miru
- u zemlju u kojoj se nalazi najsvetiji islamski grad, u zemlju koja, nadao se, neće biti tako
kratkovidna kao njegov blagoslovljeni Egipat.
Ali ako je Kairo bio kratkovidan, Saudijska Arabija bila je zaslijepljena. Jahiz je
pretpostavio da će najbogatije stanovništvo na muslimanskom srednjem istoku cijeniti
njegovu vještinu i predanost, njegovu veličanstvenu viziju optičkoga carstva koje će
jednoga dana moći popraviti i ispraviti svaku i najsitniju pogrešku ljudskoga oka, ali

84
njegove su pretpostavke bile pogrešne. Saudijci, pokazalo se, odlaze saudijskim
optičarima. Moţda je to zato, mislio je Jahiz, što samo saudijski optičari razumiju da su
Saudijci u svijetu poznati po sjajnom vidu. Malo Saudijaca nosi naočale. One nikad nisu
bile moderne niti će ikad biti. Nošenje naočala bilo je, otkrio je, osjetljivo pitanje, jer se
svaki beduin hvali svojom superiornom sposobnošću da vidi bilo što na bilo kojoj
udaljenosti u bilo koje doba ţivota. Premda je doba beduina odavno prošlo, a sjedilački
saudijski narod napustio mnoge običaje iz svoje pustinjske prošlosti - kao što je pljuvanje
svakih pet minuta, putovanje noću, umivanje djece devinom mokraćom - još nisu
napustili iluziju da su svi blagoslovljeni savršenim vidom.
Tako je njegov posao ostao u najboljem slučaju siromašno carstvo, i premda Jahiz
nikad nije izgubio svoje poboţno štovanje prema znanosti posvećenoj očima, osjetio je
kako se njegova strast polako ispuhuje kao rođendanski baloni tjedan dana nakon
proslave. Stario je. Bio je razdraţljiv i sklon povremenim napadima depresije. Najgore od
svega bilo je to što je prezirao vlastite mušterije. Bili su smiješni a što biste drugo mogli
reći o bogatome društvu koje polovicu pučanstva svjesno zastire velom, dok se druga
polovica pravi da vidi i kroz zid?
Toga jutra Jahiz se zabavljao čišćenjem sunčanih naočala Calvin Klein u vitrinama uz
sam izlog. Sunčane naočale bile su najbolje prodavana roba - svakoga tjedna dolazila je
nova pošiljka. Spašavale su ga od bankrota i predaje svojega bijednog ţivota Alahu koji
sve vidi.
Gospođica Hijazi i Nayir ušli su u prodavaonicu, zastali na rubu raskošnog
perzijskog tepiha i pozdravili Jahiza koji je spremio krpicu za čišćenje stakala u dţep i
ustao kako bi ih posluţio, blagoslivljajući ih uobičajenim pozdravom kojim je dočekivao
svaku mušteriju: Pratio vas Alahov mir i vječna milost. Nayir je objasnio što ţele, a Jahiz je
uzdišući otišao u radionicu po naručene naočale.
»Model Sofia Loren, veličina 12, s intarzijama boje sljeza, mjedena krilca. Prozirne
plastične leće, bez dioptrije.«
Nayir se namršti. »Bez dioptrije?«
»Tako piše.« Drhtavom rukom Jahiz pokaţe karton. »Nazvala je prošlog mjeseca i
traţila naočale bez dioptrije.«
»Bez dioptrije?« Nayir je trljao bradu i mrštio se gledajući gospođicu Hijazi.
Činilo se da ih ne sluša. Burka joj je bila spuštena, a ruke gurnute u rukave ogrtača.
»Dobro«, rekao je Nayir. »Ako tako piše.«
»Molim vas recite svojoj ţeni da sjedne za stol.«
»Nisu za nju«, rekao je Nayir. »Bile su za prijateljicu koja je umrla.«
»Oh.« Jahizova ramena su se spustila. »Iskrena sućut.«
»Hvala.« Nayir je gledao kako Jahiz sprema naočale u tvrdu koţnatu kutijicu. Pruţio
ih je Nayiru.
»Vidim da ţmirkate«, rekao je Jahiz. »Recite, provodite li mnogo vremena u
pustinji?«
»Pa... da.« Nayir je bio zatečen.
»Znate, gospodine, pustinja je vrlo svijetlo mjesto. Pijesak snaţno reflektira svjetlo
što moţe biti opasno za oči. Ispirete li ih redovito?«
»Oči?«
»Da, oči se moraju ispirati svaki tjedan, posebno ako ste u pustinji. Pijesak ulazi u
oči, iritira sluznicu, uzrokuje krvarenje, oticanje i na kraju infekciju. Moţe čak i uzrokovati
različite bolesti. Imate li problema u čitanju uličnih znakova?«
»Ne... dobro, ponekad noću.«
»Noćni vid prvi nas napušta. Mislim da bi vam bilo u interesu da vas pregledamo.

85
Tek toliko da se uvjerite da su vam oči u najboljem redu.«
»A, ne«, rekao je Nayir, »ja savršeno dobro vidim.«
»Da«, gukao je Jahiz, »da, naravno. Ali ponekad prašina moţe pogoršati vid, i nikad
ne znate kakve mogu biti posljedice. Ja imam najbolje aparate. Prvorazredne aparate
uvezene iz Europe. Mogu vas odmah pregledati, ako ţelite. Neće trajati ni pola sata.«
Nayir pogleda gospođicu Hijazi koja se pretvarala da gleda kroz prozor. »Sada
nemam vremena.«
»Onda moţda moţemo dogovoriti posjet?«
Nayir je nastavio odbijati, ali Jahiz je bio uporan. Napokon mu je doktor ponudio
popust na Guccijeve sunčane naočale koje su baš stigle iz Rima. »Znate«, rekao je, mašući
rukama ispred očiju, »katkada i sokolu treba odmor od savršenog pogleda na svijet.«
Nayir je oklijevao. »Ja obično ne nosim sunčane naočale«, rekao je.
Jahiz ogorčeno uzdahne. Nayir plati Noufine naočale, ponovno zahvali Jahizu i s
gospođicom Hijazi izađe iz prodavaonice. Stali su na pločniku.
»Zašto bi kupila naočale bez dioptrije?« pitao je.
»Moţda iz štosa?«
Nesigurno je kimnuo i pruţio joj naočale, ali je primijetio da ona ne gleda u njegove
ruke. »Evo«, rekao je, »uzmite ih.«
Uzela je naočale, ali se činilo da se izgubila u mislima. Nayir je stajao i gledao je, ne
znajući kako bi se pozdravio.
»Hvala, Nayir«, rekla je. »Odavde mogu sama na posao.«
Bio je toliko iznenađen kada ju je čuo kako izgovara njegovo ime da je njegov
pozdrav stigao prekasno, kada se ona već okrenula. Zbunjen i posramljen, vratio se u Jeep.

86
 16.
Na kartonskom natpisu na vratima stajalo je: SAMO ZA ŢENE. A ipak vrata su bila
širom otvorena i ljudi su neprestano ulazili i izlazili - većinom ţene, otkrivenih lica i
nasmiješene. Dva Arapina velikim su koracima vedro ušla u prostoriju. Obojica su na sebi
imala zapadnjačka odijela i čavrljali su na engleskom, ali jedan je među prstima isprepleo
tespih.
Nayir zakopča baloner i krene za njima.
Hotelska konferencijska dvorana bila je prostrana. Debeli tepisi, teški zastori i
mnoštvo ljudi prigušivali su zvuk, utišavali bučne glasove i grohotan smijeh koji je, kako
se čini, uvijek odzvanjao svagdje gdje bi bilo Amerikanaca. Pa ipak, izgledalo je kao da je
zabava pri kraju. Nekoliko indoneţanskih konobara raščišćavalo je ostatke s desetak
banketnih stolova, dok su gosti još oklijevali napustiti zabavu. Nayir je u prolazu
privukao nekoliko usputnih pogleda.
Kroz sredinu prostorije vijugalo je desetak stolova na kojima su bili izloţeni ručni
radovi, umjetnički pribor, knjige, kolači, dječja odjeća. Nayir se probio do stola s knjigama.
Uzeo je u ruke knjigu Kako preživjeti godinu dana u Saudijskoj Arabiji: priručnik za iseljene žene
i Beduinski vez: autentični uzorci za makrame, vez i tkanje! Nije bilo dvojbe, ovo je bio
domjenak Društva američkih gospođa u Jeddi.
Pregledao je i druge stolove s knjigama, krišom promotrio ljude koji su stajali kraj
njih, i upravo je ţelio upitati za kuharicu pod nazivom 1001 recept iz Arabije kada je jedan
štand privukao njegovu pozornost. Na njemu su bili izlošci od papira. Iako manji od
drugih, podsjećao je na to da katkada traţeći očito pronađemo ono skriveno.
Iz dubine dţepa Nayir je izvukao ţutu rodu koja je pronađena uz Noufino tijelo.
Sakrio je pohabanu pticu u šaku i prišao bliţe štandu, zahvalan zbog guţve u kojoj je
njegova markantna muška pojava manje upadala u oči.
Vlasnica štanda, sitna ţena u majici i trapericama, sjedila je na visokom uskom
stolcu. Bila je zaokupljena poslom. Nayira je prvo šokiralo što gleda ţenu iz takve blizine,
a zatim to što je vidi nepokrivenu velom, u uskoj odjeći ispod koje očito nije nosila donje
rublje. Gotovo u istom trenutku vratio se staroj navici i prikovao pogled na ţenine ruke.
Bile su ţustre i brze dok su malim škaricama, koje bi svojom minijaturnošću više
odgovarale mišu, rezuckale sićušne kvadrate od crvena papira. A zatim je bacio pogled na
njezino lice: zelene oči, tople, rumene obraze i bore u uglovima usana i očiju, neobične za
tako mladu djevojku vilenjačkog izgleda.
Humor i duhovitost u umjetničkim radovima prostrtim ispred nje dodatno su je
razotkrivali. Od papira pastelnih boja oblikovala je beduinski čajnik, svetu Ka'bu, devu,
nekoliko ovaca i vrlo romantičan prizor iz pustinje pun vezenih jastučića i nargila. Među
tim romantičnim elementima bio je i jedan mračniji lik, gojazni princ koji sjedi na
prijestolju i na krilu drţi pladanj pun napola pojedenih origami hamburgera i
McDonaldsovih vrećica. Debela bedra razlijevala su mu se preko stolca. Izgledao je kao da
mu se sve gadi i tjera ga na podrigivanje. Drugi prizor prikazivao je muškarca koji stoji na
molitvenoj prostirci i drţi u ruci GPS na kojemu piše: »Uvijek se moli okrenut prema
Meki!« Ali pokraj njega u oblačiću je pisalo: »Zlo mi je od tih nevjernika i njihove invazije
na našu kulturu!« No rad koji je Nayira najviše šokirao i natjerao ga da pocrveni bio je niz
muškaraca od origamija u bijelim haljinama koji se drţe za ruke poput papirnatih lutaka:
nacrtala im je lica s lascivnim osmjesima, a pod njihovim nogama je pisalo: »Muškarci su
zabavniji.«
Pitao se je li toliko cinična i prema svojoj kulturi.

87
 Ostali kupci su se razišli i ostavili ga da promatra njezina djela u tišini koj a se
odjednom činila neprobojnom. Prestala je rezati.
Prisilio se da je pogleda u lice. Bilo je u redu. Prizivalo je pogled. Prisjećajući se
engleskoga koji je naučio od Samirovih prijatelja i dok je boravio s turistima u pustinji,
rekao je: »Ovo ste vi napravili«. Nije bio siguran je li to pitanje ili tvrdnja, sve dok ga ona
nije pogledala i odgovorila:
»Aha.«
Roda od origamija sada je bila zguţvana loptica u njegovoj znojnoj šaci. Stavio ju je
na stol i pokušao je izravnati.
Zena se nagnula i uzela pticu, proučavajući je i poravnavajući nabore.
»Ptica ljubavi«, rekla je. »Simbol plodnosti. Izgleda kao jedna od mojih. Gdje ste ju
našli?«
»Poznajete li Erica Scarberryja?«
Prešla je pogledom preko njegova balonera. »Aha. Znam ga. Koga zanima?«
»Mene.«
Kad je vidjela kako je ozbiljan nasmijala se nestašnim zvonkim smijehom. »Onda
OK.«
Osjetio je iznenadnu ţelju da udovolji znatiţelji i pita je kako se zove, zašto je tu, je li
udana, ima li djece, jesu li sva poput nje, svjetlokosa i dječačkog izgleda? Sto ovakva
muškobanjasta ţena radi u Saudijskoj Arabiji? Da li u Americi ţene poput nje izazivaju
nelagodu ili su posve normalna pojava? Ali rekao je samo: »Znate li da je Eric nestao?«
Spustila je škarice na stol i zamišljeno grizla donju usnicu. »Ti si murjak?«
»Nisam.«
»A što si onda?«
»Istraţitelj.«
»Policijski?«
»Ne, istraţujem za prijatelja.«
Kimnula je, trenutak razmišljala, a onda mu odjednom uputila vragolasti osmijeh.
»Onda mi objasni zašto nosiš taj baloner.«
Pogledao joj je ruke. »Ovako ćemo: vi odgovorite na moje pitanje, a ja ću na vaše.
Zelio bih znati moţete li mi pomoći da pronađem Erica.«
Pogledao ju je još jednom u lice, ovaj put ravno u oči, i otkrio kako ne moţe izdrţati
njegov pogled. Uzela je škare i nastavila rezati, još grizući usnicu. Kada j e ponovno
podignula pogled, izgledala je kao da se sakrila iza vela.
»Nije pošteno«, rekla je. »Odgovor na tvoje pitanje imat će mnogo veće posljedice od
odgovora na moje.«
»Kako znate?«
Gledala ga je. »Ti prvi.«
»Samo ako obećate da se nećete smijati.«
Nasmijala se, kao u grču. »Dobro, neću.«
»Dobro. Kupio sam ogrtač jer sam trebao... tilasm?«
»Talisman.«
»Nešto što će mi pomoći kada...« Pogledao je prema stropu, traţeći riječi kojima bi
opisao nešto što još nije opisao čak ni samome sebi.
Spustila je škarice i, naginjući se preko stola, pruţila mu ruku. »Ja sam Juliet«, rekla
je. »A ti?«
Zurio je u ruku oklijevajući, a onda ju je prihvatio s jednakom paţljivošću kojom je
drţao rodu. »Nayir ash-Sharqi.«
»Drago mi je.« Osmjeh joj je bio topao, znatiţeljan, ne više tako seksi.

88
 »Rodu sam dala Ericu«, rekla je. »Prošle godine. Obično ne radim rode - one su pravi
kliše - ali to se dogodi kada se zaljubiš. Svaki glupi kliše...« Otresla je papiriće iz krila i
ustala. »Ali ja sam doista ţeljela imati djecu s njim. Puno djece. Deset. Moţda dvadeset.«
Oči su joj odavale tugu. »Sada sam prestara za dvadeset, ali još stignem imati deset, ako se
brzo bacim na posao.«
Nayir joj se ljubazno nasmiješio.
»I doista ne znam gdje je Eric«, rekla je prividno bezbriţno. »Izgubili smo kontakt
kada smo prekinuli. On je ţivio u klubu Jed, ali sam čula da se odselio dečku...« Zastala je
i pogledala Nayira. »Je li to dovoljno dobar odgovor na tvoje pitanje?«
»Da, hvala.«
Nayir pogleda u stranu u dvojicu muškaraca koje je vidio kad je ušao, Arape u
odijelima a la George Bush. Razgovarali su sa svjetlokosom Amerikankom u oskudnoj
haljinici koja je njemu djelovala poput donjeg rublja. Bilo je očito da ţena uţiva u njihovoj
pozornosti i da oni pomalo nezgrapno pokušavaju otkriti dokle mogu ići. Iskušavanje
Amerikanaca. Kulturološka studija. I odjednom ga je bilo stid samoga sebe, zadovoljstva
koje je osjetio razgovarajući sa ţenom koju je poznavao samo deset minuta, koja bi mogla
jednako opušteno razgovarati i s dvojcem u odijelima. Bila je apsurdna s tim svojim
slobodnim ponašanjem gospođica Rukuj se sa mnom i Gle kako podrhtavaju, gospođica Rodit
ću ti desetero djece i, Usput, kako se ono zoveš?
»Znači, vi ne znate gdje mogu pronaći Erica«, rekao je.
Nije odgovorila.
»Niste čak ni znatiţeljni...« počeo je, pokazujući prema rodi.
»Nisam.« Skočila je. »Mislim da to ne bih mogla podnijeti.« Odmahnula je rukom.
No odjednom se stara rana rastvorila kao prezrela smokva.
Nayir uzme rodu sa stola. »Zena koja ju je imala sada je mrtva.«
Juliet podigne pogled. »Tko?«
»Zvala se Nouf ash-Shrawi. Poznavali ste je?«
Netremice je gledala Nayira. »Nisam.«
»Nedavno je umrla u pustinji. Imala je tu pticu uza se kada je umrla, ali bila je u
boljem stanju. Slučajno sam je zguţvao.«
»I ti misliš da je to Eric napravio. Da ju je on ubio?«
Nayir slegne ramenima. »Eric ju je moţda poznavao. Zato ga traţim.«
Tupo je zurila u pod, činilo se kako se bori sa zbrkanim osjećajima. »Sigurna sam da
nije imao nikakve veze s njezinom smrću.« Nervozno se nasmijala. »Ako ga traţiš zbog
seksualnih zločina, vjeruj mi, traţiš krivog čovjeka.«
»Samo mu moram postaviti nekoliko pitanja«, rekao je.
»Nećeš ga uhititi, ha?«
Odmahnuo je glavom. »Nemam te ovlasti.«
Počela je gristi nokat na palcu.
»Gledajte, ako nije kriv to ću dokazati. Samo ću uzeti njegov DNK i bit će oslobođen
sumnje. Nema problema.«
»A kako si me uopće našao?«, pitala je.
Objasnio je kako je pronašao kuharicu. Slušala je sumnjičavo dok joj je pričao o
Ericovu stanu, ali sumnjičavost je zamijenila rezignacija.
Sutke je počela skupljati svoje figure od papira. Izravnala ih je, stavila u plastične
fascikle i gurnula u aktovku. Osjetio je poriv da joj pomogne, ali nije se usudio. Bilo bi to
kao da joj dodiruje koţu.
»Eric ne ţivi u naselju«, rekla je. »Tamo plaća stan, ali nikad nije ondje. Zivi u starom
gradu s prijateljem.«

89
 Nayir je čuo neugodan naglasak na riječi prijatelj. »A gdje ţivi taj prijatelj?«
Dala mu je adresu. Nayir joj je zahvalio, ali ona je bila toliko zaokupljena svojim
mislima da je jedva uspjela odsutnim glasom izgovoriti:
»Samo mu nemoj reći da sam te ja poslala. I nemoj ga ozlijediti. Vjerujem da ćeš biti
obziran prema njemu.«
»Naravno«, rekao je Nayir, a to je i mislio.

90
 17.
Muškarac koji je otvorio masivna vrata od orahovine imao je četrdesetak godina,
svijetlu kosu koja je polako počela sijedjeti i bistre plave oči. Pogledao je Nayira od glave
do pete. »Izvolite.«
»Traţim Erica Scarberryja.«
»Ja sam Eric.«
»Zovem se Nayir ash-Sharqi. Ja sam prijatelj obitelji Shrawi. Rado bih razgovarao s
vama, ako nemate ništa protiv.«
Eric je na trenutak oklijevao, ali se ipak odmaknuo u stranu. »Svaki prijatelj obitelji
Shrawi je i moj prijatelj. Uđite, molim vas.« Nayir je ušao u rashlađeni hodnik.
»O čemu je riječ?« pitao je Eric.
»O smrti Nouf ash-Shrawi.«
Eric je namršteno kimnuo i poveo Nayira niz elegantan hodnik do goleme dnevne
sobe u sredini kuće. Siroke cedrove grede ukrašavale su prekrasan strop. Podovi od tamna
drva bili su u kontrastu s bijelim sofama i stolcima, a kroz odškrinut stropni prozor
probijao se tračak sunca. Soba bi moţda bila udobna da nije bilo tisuća knjiga, prašnih i
oštećenih kao da su odnošene u pustinju. Prepune su ih bile police na zidovima, stolovi,
stolci. Bile su razbacane po podu, a iz njih se širio miris plijesni. Nagomilane u visoke
hrpe, nadvijale su se iznad prostorije prijeteći seizmičkim kolapsom.
»Sjednite«, rekao je Eric. »Odmah ću se vratiti.«
Nayir baci pogled na knjige. Redom arheološki priručnici. Nikad ih nije vidio toliko
na jednom mjestu. Dok se probijao kroz intelektualne ostatke opsjednutosti jednoga
čovjeka svime mrtvim, daske su opasno pucketale pod njegovom teţinom.
Pozornost mu je privukao pogled na unutarnje dvorište. Kliznuvši kroz francuski
prozor, ušao je u ugodno prohladan prostor u sjeni limuna i palmi. Tlo se presijavalo u
blistavo modrim nijansama srednjovjekovnoga mozaika koji se širio od kruţne fontane u
sredini dvorišta. Nayir uroni ruke u vodu i pošprica se po vratu. Koliko vode ishlapi
svakoga dana? Galoni, pomisli. Samo super-bogataš mogao bi si priuštiti toliko rasipanje.
Obriše vrat rukavom i pogleda oko sebe. Većinu domova iz otomanskoga razdoblja u
starome gradu posjedovali su članovi kraljevske obitelji i elitnih obitelji iz Jedde.
Malobrojni koji su se našli na trţištu stajali su milijune. Ipak, ovu je posjedovao - ili
iznajmio - Amerikanac.
Nayir se sjetio na koji je način Juliet govorila o Ericovu »prijatelju« i pitao se je li Eric
homoseksualac. Činilo mu se nemogućim i smiješnim - američki homoseksualac koji ţivi u
Saudijskoj Arabiji. Zna li on da ovdje homoseksualce osuđuju na smrt jer krše vjerske
zakone? Nayirov prijatelj Azim kaţe da u Comicheu ima mnogo homoseksualaca, ali su
diskretni i vlasti ih puštaju na miru. Kada policija ţeli egzemplarno kazniti
homoseksualne prijestupnike, okreće se protiv stranaca.
Eric se pojavio na vratima i oslonio na dovratak, mlitav poput ţene. Nayir je gledao
u spiralni mozaik koji je stvarao geometrijsku simfoniju na juţnome zidu, proučavajući
Erica krajičkom oka. Na sebi je imao kaki hlače i bijelu lanenu košulju. Kosa glatka poput
jedra na povjetarcu sjala je unatoč sjeni, a lagana nestrpljivost u njegovu pogrbljenom
drţanju činila je Nayira nemirnim.
»Čaj?« pitao je Eric. »Ili kava?«
Nayir mu stane sučelice. Teško je uspijevao pojavu ovog čovjeka pomiriti sa slikom
koju je unaprijed stekao o muškarcu iz tijesne nastambe u Klubu Jed, u koju se vraća samo
platiti račune i kojemu ptica ugiba zbog nemara. »Moţe čaj, molim.«

91
 Eric kimne i nestane. On, pomisli Nayir, nikako ne pristaje ni Juliet. Ona je doduše
previše otvorena i druţeljubiva, no istodobno zrači nekom nepatvorenom dobrotom, pa
čak i naivnošću. Nayir nije poznavao mnogo Amerikanaca, ali je jako dobro poznavao
šakale.
Vratio se u dnevnu sobu baš kada je Eric ušao s vrčem ledenoga čaja i dvije čaše.
Spustio ih je na stolić i pokazao Nayiru da sjedne u mekani naslonjač koji je izgledao kao
da nudi sve čari biljke mesoţderke. Eric se vratio u kuhinju. Nayir je oprezno sjedio na
rubu stolca i začuđeno gledao Erica kako se vraća s pladnjem punim mesa, pasiranoga
graha i kruha, ruţica od špinata, pečenih paprika i krišaka patlidţana sloţenih u obliku
lišća. Primijetio je da su Ericove ruke crvene do lakata, kao da ih je ribao četkom.
Eric natoči piće, sjedne nasuprot njega i bez formalnosti ponudi Nayiru jelo.
Nayir nije bio siguran kakva je hrana. Premda bi odbijanje bilo nepristojno i
neprimjereno, on je to poţelio učiniti samo da vidi Ericovu reakciju. Ali se ipak prisilio
barem kušati.
»Ja mislim da se prema gostima moramo odnositi kao prema kraljevima«, rekao je
Eric mekanim dubokim glasom. »To je jedna od stvari koje volim u ovoj zemlji.«
»Vi ste arheolog?«
»Nisam. Ja sam analitičar naftnih nalazišta. Moj cimer je arheolog.« Pokazao je
knjige.
»To je čudna kombinacija.«
»Pustinja nam je zajednička.«
»Gdje točno radite?« pitao je Nayir.
»Uglavnom u planinama. Arapski štit. Tamo ima mnogo različitih nalazišta.«
Nayir se sjetio da je na beduinskoj karti bilo označeno moguće mjesto bušotine
nedaleko od wadija. »Rado bih točno znao gdje su, ako nemate ništa protiv.«
Eric je oklijevao. »Zašto?«
»Nouf je pronađena u pustinji u blizini mjesta koje je označeno kao moguće naftno
nalazište.«
»Vi mislite da sam ja imao nešto s tim?«
»Jeste li?«
»Nisam, naravno!«
Nayir je proučavao njegovo lice i zaključio da je iskreno zgroţen. »Kako ste upoznali
obitelj Shrawi?« pitao je.
»Oni su u prošlosti financirali istraţivanja mojeg cimera. Oni su vrlo velikodušni
donatori.«
»Jeste li tako upoznali Nouf?«
Ako je pitanje i zasmetalo Ericu, to je odavao tek tračak uznemirenosti. »Nisam je baš
tako dobro poznavao.«
»Dobro obaviješten izvor rekao mi je da ste joj pomagali isplanirati bijeg u New
York.«
Eric spusti kruh na stol. Usta su mu se stisnula u grču. »Nemam pojma na što
mislite.«
»Koliko sam shvatio, vi ste se sastajali s Nouf u Comicheu da bi se dogovarali o
pojedinostima tog plana.«
Eric je ustao, ali je Nayir primijetio da mu se ruke tresu. »Slušajte... gospodin Sharqi,
zar ne? Jeste li vi iz policije?«
»Ja ovo radim za obitelj.«
»No dobro. Onda ću vam u znak poštovanja prema njezinoj obitelji reći ovo: ne
običavam se sastajati s djevojkama iz moćnih obitelji. Ako mislite da je njezina smrt

92
sumnjiva, onda vam predlaţem da se pozabavite njezinim ţivotom, posebno obiteljskim,
jer vjerojatno drugi nije ni poznavala.«
»Prema mojim izvorima, ona se s vama sastala na nekoliko mjesta u gradu, jer ste joj
pomagali oko planova za bijeg u New York. Vi ste joj trebali pomoći da dobije vizu, stan,
moţda i da bude primljena na fakultet sve što joj treba.«
»A to ćete dokazati...?«
Nayir posegne u dţep i izvuče papirnatu rodu. »Jeste li ovo već prije vidjeli?«
»Vidio sam ih na desetke.«
Nayir spusti rodu na stol. »Vi ste je dali Nouf.«
Eric prezirno dobaci: »Pretpostavljam da to moţete i dokazati.«
Odlučnim pokretom Nayir ponovno posegne u dţep i izvadi ključ koji mu je dao
Mohammed. »A ovo? Prepoznajete li ovo?«
Eric problijedi.
»To je ključ vašega stana u New Yorku. Taj ste ključ dali Nouf. Rekli ste joj da moţe
ostati tamo neko vrijeme dok njezin stan ne bude spreman.« Eric je šutio pa je Nayir
nastavio. »Znam da ste joj vi pomagali. Trebala je nekoga tko će joj pomoći isplanirati novi
ţivot i trebala je Amerikanca. Vama se vjerojatno svidjela ideja da joj pomognete. U
pitanju je bio novac. Mnogo novca. Tko zna, moţda vam se čak i ona sviđala. Bila je mlada
i ljupka. Plan je bio savršen - sve dok niste otkrili da je trudna.«
Eric se zagrcnuo od zaprepaštenja, ali Nayir se nije obazirao. »To je bio problem, zar
ne? Čak i u Americi. Odjednom je predstavljala prijetnju pa ste je se odlučili riješiti.«
»Nisam učinio ništa slično.« Eric ustane. »Mislim da smo završili razgovor.«
»Ako vam je stalo do toga da Shrawijevi nastave financirati vašeg cimera«, zareţao je
Nayir, »sjest ćete.«
Eric nevoljko sjedne. Prekriţio je ruke i čekao.
»Nouf je vjerojatno oteta i odvedena u pustinju. Usudio bih se pretpostaviti da jedna
od vaših bušotina nije daleko od mjesta gdje smo je pronašli, stoga ste vi savršen
sumnjivac.«
Eric nije odgovorio.
»Moţete mi ili reći istinu odmah i vjerovati mi da ću biti diskretan ili ću sve prenijeti
obitelji«, rekao je Nayir. »Siguran sam da će ţeljeti znati sve pojedinosti, pa makar to
narušilo njihov odnos s vašim cimerom.«
»Dobro.« Eric otpuhne primjetno drhteći. »Pomagao sam joj. Nije imala nikoga. Ja
sam bio jedina njezina veza sa slobodom. Ali ja nemam apsolutno nikakve veze s
njezinom smrću. Zašto bih je ubio? Trebala mi je platiti gotovo pola milijuna rijala.« Mrko
je pogledao svog gosta. »Sada nemam ništa.«
»Znači, vi ste se toliko namučili da joj pomognete, a ona vam nije dala ništa? Čak. ni
predujam?«
»Ne... da, da, dala mi je nešto novca za stan i upis na sveučilište. Ali to nije bilo
mnogo.«
»Milijun rijala«, rekao je Nayir. »To se vama ne čini mnogo?« Mohammed je rekao
milijun rijala. Nayir je bio voljan povjerovati da je ta brojka moţda i preuveličana, ali Eric
je djelovao uznemireno.
»Platila vam je«, rekao je Nayir. »Ne pola milijuna. Milijun. To je lijepa svota - koliko,
dvjesto pedeset tisuća dolara? U svakom slučaju, to vas čini sumnjivim. Recite, je li se
predomislila i traţila da joj vratite novac?«
Eric se posprdno nasmijao.
»Naravno, ne biste morali vratiti novac«, nastavio je Nayir, »jer vjerojatno niste
potpisali nikakav ugovor, a nitko osim njezina pratioca nije znao za plan. Ali ona je mogla

93
zaprijetiti da će ispričati braći sve o vama. Mogla je izmisliti priču o tome da ste joj ukrali
novac. To bi značilo vašu riječ protiv njezine. A kome bi oni vjerovali - njoj ili vama?«
Podrugljiv naglasak na riječi »vama« još je više iznervirao Erica. Pokušao je zadrţati
mirnoću, ali kada je progovorio, glas mu je podrhtavao.
»Opr... oprostite, ali nije bilo tako. Točno je da je mogla otkriti plan, ali ona to nije
ţeljela.«
Nayir mu je u očima traţio tragove neiskrenosti. Činilo se da se boji da ga ne uhvate,
ali bilo je teško reći je li to bio strah da se ne razotkriju financijske makinacije ili pak
ubojstvo.
»Koliko vam je platila?« pitao je Nayir.
»Pola milijuna.«
»Kako?«
»U gotovini. Ali većinom u zlatu. Kao i većina ţena u ovoj zemlji, ona je osobnu
imovinu najviše voljela čuvati u zlatu. Vezanu zlatnim lancima, ako baš hoćete.«
»Kako mlada djevojka moţe nabaviti toliki novac?«
»Dajte, molim vas, pa njezina obitelj je bogata. Netko ne znam tko dao joj je veliku
svotu za vjenčanje, a ostatak je vjerojatno bio njezin.«
Nayir se pitao tko joj je dao novac i je li ta osoba otkrila da nije potrošen za vjenčanje.
»Kada ste je zadnji put vidjeli?« pitao je.
»Dva dana prije nego što je nestala. I kunem se, nisam je ni dirnuo. Nisam čak ni
znao da je trudna.«
»Sto se dogodilo na zadnjem sastanku?«
»Ništa.« Ericov glas bio je čvrst. »Ponovili smo sve pojedinosti. Dao sam joj ključ.«
»Znači, trebali ste provesti plan?«
»Da. Sve je bilo u redu.«
Nayiru se njegov sugovornik ni najmanje nije sviđao, ali to ne znači da je bio kriv.
Obrisao je ruke ubrusom. »Gdje ste bili onoga dana kada je nestala?«
»Ovdje, u Jeddi.«
»Jeste li bili na poslu?«
»Najvjerojatnije.«
»Moţe li to itko potvrditi?«
»Da.«
»Onda ču trebati broj vašeg ureda i sve informacije o bušotini. Ali, najprije, ako ste
tako neduţni kako tvrdite, siguran sam da vam neće smetati ako vam uzmem uzorak
DNK.« Nije mogao odmah odrediti reakciju na zahtjev. Eric je nepomično sjedio, zureći
znatiţeljno u njega.
»Naravno, moţete uzeti uzorak mojeg DNK«, rekao je napokon.
Nayir je uspio ostati miran, ali se nelagoda koju je osjećao produbila. Pokušao je
razumjeti zašto mu je Eric toliko odbojan. U njegovu je ponašanju bilo umišljenosti i
snobizma. Eric je na neki način bio oličenje američkoga zla, pohlepan čovjek koji je došao
u Saudijsku Arabiju spreman učiniti bilo što za novac, gaziti društvene norme, poigravati
se tuđim ţivotima - u ovom slučaju ţivotom mlade neduţne djevojke - a ipak se činilo da
nema pojma da uništava ţivote. Nayir je osjećao da bi se Eric, čak i da je vlastitim rukama
ubio Nouf, uznemirio jedino zbog straha da će ga otkriti, ali ne i da bi poţalio zbog onoga
što je učinio.
Eric se nelagodno nasmiješio. »Koji uzorak ţelite?«
»Kosu«, promrmljao je Nayir i u dţepu potraţio vrećicu. Eric je iščupao nekoliko
vlasi.
»A roda?« pitao je Nayir uzimajući je sa stola.

94
 »Ja sam joj dao rodu«, rekao je Eric. »To je bio naš ugovor.«
»Roda?«
»Obećanje plodne budućnosti.« Eric umorno odmahne rukom, kao da je htio reći da
je naivno vjerovati u plodnu budućnost. »Kao što ste rekli, nismo mogli potpisati pravi
ugovor. Postojala je opasnost da padne u krive ruke.«
»Naravno«, odgovorio je Nayir. Ericovo blazirano odmahivanje rukom ga je uzrujalo
kao da je time sugerirao da je Nouf bila glupa što je vjerovala da će se njezini snovi ikad
ostvariti.
»Kako ste se upoznali?« pitao je Nayir. »Ne vjerujem da bi vas njezina obitelj
predstavila svojoj kćeri.«
»Ne, nisu.« Činilo se da Nayirove riječi nisu uvrijedile Erica. »To je, zapravo, bilo
slučajno. Moj cimer i ja jednoga smo poslijepodneva posjetili Shrawijeve. Šetali smo
plaţom i na ţutom skuteru ugledali lijepu djevojku. Bila je čedna, naravno, i kada nas je
ugledala, odmah je srameţljivo prebacila šal preko glave i omotala ga oko lica. Ken - to je
moj cimer - pristojno ju je pozdravio. Činila se nervoznom što razgovara s nama, ali pitala
je jesmo li Amerikanci a mi smo odgovorili da jesmo. Zatim je iznenada otišla.
Pretpostavili smo da misli da smo prljavi nevjernici, ali kada smo napuštali kuću mladi
sluga došao je za nama i traţio naš broj telefona. Ispalo je da je to njezin vozač i da ga je
ona poslala za nama dok njezina braća nisu gledala.«
»I dali ste mu broj.«
»A zašto ne? Nismo imali pojma što ţeli, ali...« Eric je sljedeće riječi vrlo paţljivo
odmjerio, »... bio sam siguran da zahtjev nije - kako da to kaţem? Nemoralne prirode.«
Nayir je imao dojam da je Ericova prva pomisao ipak bila da su Noufine namjere
nemoralne. Zlurado je zamišljao kako se Eric sigurno razočarao kada je otkrio da ga ona
treba radi posla, no shvatio je da je pretjerao.
»Još nešto«, rekao je. »Kada ste bili kod Shrawijevih jeste li ikad bili dalje od sobe za
goste? Moţda u muškim spavaonicama?«
»Ne«, odreţe Eric. Ovaj put se uvrijedio, što se vidjelo po ogorčenom izrazu lica.
Vrat mu je poprimio ljubičastu boju. Nayira je to zbunilo, sve dok mu nije postalo jasno da
je pitanje sugeriralo seks.
»Htio sam reći...« Htio je pitati za Othmanovu jaknu koja je nestala, no osjećaj
nelagode natjerao ga je da preskoči to pitanje. Nespretno je ustao. »Nema veze.«
Činilo se da je Eric odahnuo od olakšanja što Nayir odlazi.
Vani je zrak bio svjeţ poput pustinjske noći. Nayir duboko udahne i navuče baloner.
Zahvali Ericu na večeri, ali još više zahvali Alahu na slobodi ulice, na pravu da ode.
Još je bila rana večer kada je stigao do Mohammedove kuće. Vozač je bio doma i
dragovoljno je ustupio uzorak svoje kose. Nayir ga je stavio u vrećicu i otišao ravno
mrtvozorniku. Nije ni pokušao pronaći gospođicu Hijazi, nego je jednostavno ostavio
uzorke u papirnatoj vrećici na ulazu. Straţar je obećao da će joj ih predati. Kada je pitao
Nayira ţeli li ostaviti poruku, Nayir je odmahnuo glavom.

Učinio je isto što i uvijek kada je ţelio prestati razmišljati. Vozio se. U krug. Nije baš
imao prevelik izbor. Saudijci nemaju barove, noćne klubove, diskoteke ili kina. Postoje
tajna sastajališta, naravno, u domovima elite i nekih članova kraljevske obitelji, gdje se
moţe popiti čaša vina ili viski. Još je više bordela, privatnih stanova gdje muškarci mogu
naći prostitutku - nemuslimanku jer je haram spavati s muslimanskom kurvom. Nayira
bordeli i barovi nisu zanimali, šokirao se pri pomisli na to što se događa na takvim

95
mjestima. Ipak, jedna zabava bila je nepresušna: uz cijenu benzina od 52 centa za 4 litre
mogao se voziti koliko je god htio, pa je to i činio, kao i još milijun muškaraca kojima je
bilo dosadno. Promet je bio tako gust da se morao voziti u sve širim krugovima.
Grad nema velikih raskršća, samo kruţne tokove. Oni se granaju u deset, dvadeset
smjerova. U središtu svakoga od njih nalazi se po jedna skulptura koja svojim golemim,
katkada zbunjujućim oblikom, prigodno privlači pozornost vozača. Divovski beduinski
lonci za kavu. Leteći automobili zabijeni u betonski blok. Dijelovi tijela - šaka, golemo
stopalo. Ali između četiristo skulptura u Jeddi - u rasponu od apstraktnih do apsurdno
realističnih - nijedna nije pokazivala ljudsko obličje.
Kao i mnogi stanovnici grada, Nayir je uţivao u voţnji po kruţnim tokovima i
davanju pogrdnih imena skulpturama. Tu je naviku preuzeo od Azima, koji je prije sedam
tjedana otišao u Palestinu na tetin sprovod i o kojemu se otada ništa nije čulo. Nayir je
ušao u prvi kruţni tok pokraj ceste prema Medini sa skulpturom golemog bicikla, čiji je
volan bio tri puta viši od čovjeka. (On ju je nazvao 'Made in China'). Napravio je dva
kruga i krenuo prema istoku, projurivši kroz kruţni tok na kojemu je bio prvi saudijski
mlaţnjak ('Bog blagoslovio Ameriku za bezboţničku tehnologiju') sve dok nije došao do
zakrčenih traka oko 'Matematičkoga pribora' - kompasa i nekoliko kocaka na koje je bio
naslonjen kutomjer veličine Boeinga. Sporo je kruţio, proučavajući skulpturu sa svih
strana, ali nije mogao smisliti pametno ime. 'Arapski izumi'? 'Što smo radili onda kada
smo radili nešto vaţno'? Što su uostalom radili? Zaboravio je.
Napustila ga je snaga kad je otkrio da se ne uspijeva izvući iz kruţnog toka. Previše
je automobila kruţilo oko njega. Osjetio je paniku pri pomisli da će zauvijek ostati kruţiti.
Očajnički je skrenuo desno i zatrubivši nekoliko puta uspio se izbaviti.
Obuzet iznenadnom potrebom da pobjegne iz grada, svu je svoju pozornost usmjerio
u nastojanje da stigne do Comichea. Tamo će imati 80 kilometara slobode. Vozit će se uz
obalu dok ne izađe iz grada i gledati zvijezde. Moţda bi mogao prespavati na plaţi.
Katkada je razmišljao o tome da se odseli iz grada u kolibu bliţe pustinji, ali tu su bile sve
njegove veze, tu je pronalazio nove klijente i odrţavao kontakt sa starima. Ne bi mogao
napustiti strica Samira - posebno sada kada je ostario. Usto, ţivot na brodu bio bi gotovo
kao ţivot u divljini, kada bi plovio dovoljno često.
Odlučio je sići s ceste i pronaći mirno mjesto. Sama pomisao na to da je sam blizu
pustinje smirivala mu je misli pa je u iznenadnom naletu energije uključio radio.
Namjestio je na Radio Jeddu i slušao imama kako mekeće o pravilnom ponašanju prema
ţenama. Obično nije volio ovakvu vrstu bijesne prodike, ali večeras ga je ona neobično
smirivala.
»Dodir«, reţao je imam. »Dodir je blud ruke. Ne smijete gledati na-mehram ţene, ne
gledajte nijednu ţenu koja vam nije u rodu jer to je blud oka.«
Pomislio je na gospođicu Hijazi i sjetio se njihove šetnje kroz američko naselje. U
jednom trenutku osjetio je snaţno treperenje u ţelucu kada je opazio neobičan izraz u
njezinim očima - je li to bilo divljenje? Zašto bi se ona njemu divila? Zamišljao je Othmana
kako govori o njemu, prikazuje ga kao... što? Kreposnoga muslimana? Čovjeka koji se
moli pet puta na dan, svake godine ide na hadţ, plaća zekat i skroman je u svemu što radi?
Sumnjao je da bi to moglo impresionirati ţenu poput nje. Moţda ga je Othman prikazao
kao neustrašivog pustinjskog vodiča. Kao čovjeka koji moţe ubiti šakala.
Prošao je pokraj blackpoolskih svjetiljaka, viktorijanskih uličnih lampi uvezenih iz
Engleske koje su bile u potpunom neskladu s palmama i dinama.
Promatrao je građevine - dţamije nalik na saće koje su promicale kraj njegovih
prozora i visoke nebodere, poput raketa Patriot razbacane uokolo, prijeteće poput
stršljena. Odjednom se pred njim opet prostrla ravnica - dugačka prazna polja

96
ispresijecana ruţnim stambenim zgradama koje su u sumrak izgledale napušteno i
njegove su misli odlutale Ericu. Što je u muškarcu poput njega privuklo ţenu poput Juliet?
Bio je prestar za nju, previše afektiran i arogantan. Je li spavao s njom? Nayira probode
iznenadno sjećanje na Nouf, ali protrese glavu da otjera sliku.
Zašto bi Eric pomogao djevojci poput Nouf? Za seksualnu uslugu? Iz uvjerenja?
Nayir je pretpostavljao da je njegov pravi motiv pohlepa. Činilo se da Ericu dobro ide
kada ţivi u takvoj kući. Ipak, Nayir je mogao zamisliti izvor njegove nesigurnosti - bila je
to »cimerova« kuća. Eric je, na neki način, bio gost. Još je plaćao stan u američkom naselju.
Moţda je njegov posao s Nouf bio način da se osigura, odluči li ga cimer jednom izbaciti iz
stana.
»Pa čak i glas!« Radijska emisija probila mu se u misli. »Njegova zavodljivost moţe
značiti grijeh usana, zuba, samoga daha kojim slavimo Alaha!« Nayir se pitao kakav je bio
Noufin glas. Je li, kao neke ţene, stavljala novčić u usta da priguši slatkoću svojega glasa?
Je li govorila kroz burku ili je bila dovoljno modernih nazora da Ericu pokaţe lice? Eric je
bio Amerikanac, a Amerikanci imaju običaj rušiti pravila. Dok razgovaraš s njima nekad je
u redu da se ponašaš kao oni. Nayir je to doţivio s Juliet, gledajući je ravno u lice. Nouf,
koja je bila dovoljno buntovna da napusti zaručnika, vjerojatno je pokazala Ericu lice.
Vjerojatno se rukovala s njim i gledala ga ravno u oči, pokušavajući dokazati da i ona
moţe biti poput Amerikanki.
Imamov glas, unjkav i zloban, počeo ga je ometati u voţnji pa je ugasio radio i
spustio prozor, puštajući da ga zrak šiba po licu. Pokušao se sjetiti glasa gospođice Hijazi.
Za tako smjelu i izravnu ţenu, govorila je neobično blagim glasom. Posumnjao je da
pokušava ublaţiti riječi kako bi se prikazala čednom, iako to zapravo nije. Njezin glas nije
bio posebno melodičan niti zavodljiv, pa je zaključio da nije sramota što ga je čuo.
No jedna mnogo teţa misao vrebala je iz mraka i probijala se na svjetlo. Eric
vjerojatno nije znao ništa o Othmanovoj jakni, a da je i znao, zašto bi je ukrao? To je bilo
smiješno: on je bez sumnje imao vlastiti GPS i mape. Nayir se osjećao glupo što ga je to
uopće htio pitati. Sad mu je bilo jasno da se nadao da će izbjeći činjenicu da je netko s
imanja oteo Nouf. Od samoga je početka tako mislio. Samir je to rekao. Svi novi dokazi
upućuju na to. A on to ipak ignorira.
Što će se sada dogoditi? Gospođica Hijazi obradit će uzorke DNK, ali hoće li ga
nazvati? Ili će učiniti ono što je ispravno i najprije razgovarati s Othmanom? Ako se to
dogodi, ako uzorci otkriju identitet djetetova oca, onda on vjerojatno više neće vidjeti
gospođicu Hijazi. Bilo bi olakšanje kada više ne bi morao paziti na svoje ponašanje, ali
iskreno, nije osjetio olakšanje.
Vraćajući se u grad, našao se na kruţnom toku sa skulpturom na koju prije nije
obraćao previše pozornosti. Bila je to gruba apstrakcija, visok čelični stup zašiljen poput
trna. Bio je slomljen napola, a gornji dio visio je iznad ulice, što je očito bila umjetnikova
namjera. Dvije riječi projurile su mu kroz misli prije nego što ih je uspio odagnati. Molim
Viagru. A onda se bijesno probio kroz gusti promet i jurnuo u mračnu uličicu gdje je stao
uz škripu kočnica.
Našao se u slijepoj ulici.

97
 18.
Bila je najgora moguća vrsta podneva, uţarenog i sparnog, oprţenog suncem koje se
širilo i ispunjavalo svaki kutak neba. Sparan i gust zrak prelijevao se poput otopljene lave
preko svih površina, izazivajući valove vrućine, bljeskove svjetlosti i fatamorgane koje bi
mogle namamiti cijelu vojsku u najuţareniji dio pakla. Katya je čekala Ahmada na
uobičajenom mjestu iza mrtvozorničkog ureda, ali za pet minuta koliko je tamo stajala
potplati novih sandala su joj se rastalili, zalijepivši se poput uţarene gume za pločnik.
Kada je Toyota stala, Ahmad ju je ugledao kako poskakuje na prstima poput jogija
koji pokušava prijeći preko uţarenog ugljena i skočio je iz auta. Razderao je svoje omiljene
novine i poloţio listove jedan do drugoga iskušavajući bosom nogom jesu li slojevi
dovoljno debeli da moţe sigurno doći do automobila. U blizini je stajao stranac, Jemenac u
dugoj sivoj haljini i sakou. Pojurio je upomoć, trgajući vlastite novine i proklinjući vrućinu
tako zdušno da je uspio izmamiti osmijeh i na Ahmadovo rijetko kada nasmijano lice. U
strančevoj gesti bilo je prijateljske srdačnosti pa je Katya pomislila kako bi bilo u redu da
mu sama zahvali. To je i učinila, a on joj se široko osmijehnuo i duboko naklonio.
Ahmad je u pretincu za rukavice imao hvataljku za vruće posuđe, baš za ovakve
dane kada bi dodirivanje automobila izazvalo opekotine trećeg stupnja, kada je za drţanje
volana trebalo pravo junaštvo. Sada je hvataljku imao u dţepu - veliku modru plastičnu
rukavicu koja je izgledala kao da je dizajnirana za ruski svemirski program - i njome je
lagano otvorio vrata, upozoravajući je da ne dodiruje okvir vrata niti prozor.
Jemenac se smijao rukavici. »Izgleda kao nešto čime biste pomogli ovci da se ojanji.«
Ahmad se nasmiješio. »Ova je hvataljka pripadala mojoj ţeni«, rekao je. »Bojim se da
se ona njome sluţila samo kada je kuhala ovčetinu.«
»Ah.« Jemenac podigne obrve kao da je sve razumio. »Zao mi je«, rekao je.
Katyi se učini da se njihova konverzacija odvija u nekom paralelnom svijetu. Nije joj
bilo čudno što je ovakav usputni razgovor doveo ravno do pitanja ţenske plodnosti, nego
se pitala koliko je takvih razgovora čula tijekom godina a da nije razumjela njihov smisao.
Ušla je u Toyotu. Ahmad je ostavio upaljen motor, a klima uređaj je radio punom
parom. Za posebno vrućih dana u hladnjaku s ledom drţao je ručnike, a sada je jedan bio
prostrt preko straţnjeg sjedala. Ali unatoč svom luksuzu, za pet minuta koliko ga je čekala
vrućina joj je proţela cijelo tijelo pa razmjerna svjeţina automobila nije spriječila valove
znoja.
Zastali su u prvoj prodavaonici cipela na koju su naišli. Ahmad je izišao kupiti
sandale i vraćao se dvaput kako bi je pitao za veličinu i cijenu. Sandale koje je kupio bile
su ravne i čvrste, s čičkom - moţda najruţnije koje je ikad imala - ali činilo joj se da bi
preţivjele i izlet na Sunce. Obula ih je puna zahvalnosti.
Autoceste su bile zakrčene. Bilo je vrijeme objeda i svi su napuštali urede, ali nitko
nije ţelio napustiti svjeţu udobnost svojeg automobila. Ahmadu i Katyi trebalo je gotovo
cijeli sat da se probiju iz grada, a kada su napokon stigli na cestu prema imanju
Shrawijevih, Katya se naslonila na sjedalo i umorno zaţmirila.
Posao je bio naporan. Toga je tjedna svakoga dana dolazila u laboratorij ranije, ali
Salwa je uvijek bila tamo i očekivala da Katya sve sama obavlja, tako da si je tim ranim
dolascima uspjela natovariti samo još više posla. Upravo je dobila zadatak da analizira
tragove u slučaju koji se odnosio na obiteljsko nasilje. Zena je ubila muţa zapalivši mu
krevet. Katya je znala malo o ţeni, ali je pretpostavljala da je riječ o uobičajenom slučaju
zlostavljanja ţene od strane muţa: ţena je spašavala vlastiti ţivot.
Htjela je da je više uključuju u istrage - ili bar da joj daju više informacija o

98
slučajevima - ali njezin je posao bio analizirati dokaze, a ne otkrivati tragove. U većini
slučajeva nije imala prilike doznati bilo što o ubojičinim motivima. Odjel je obećavao da će
jednoga dana dopustiti ţenama da vode istrage. Napokon, među optuţenima je bilo i
ţena, i ne bi li ih onda trebale ispitivati ţene? Ali uvijek se našlo neko opravdanje da se
ţene drţi u zatvorenom, daleko od terenskog rada. Odjel nema novca. Vlada neće
odobriti. Ovih dana svi su pratili rezultate rada novog tima sastavljenog od policajki koje
su nedavno prvi put poslane na teren. Nisu se osobito iskazale, ali što bi se očekivalo od
ţena koje ne smiju voziti ni automobil ni bicikl, i koje čak nemaju ovlasti zaustaviti
muškarca na cesti?
Automobil je lagano poskočio i Katya je otvorila oči. S desne strane ljeskala se modra
površina Crvenoga mora, a ona je odjednom silno poţeljela izići iz auta, otrčati na plaţu i
baciti se u vodu, potpuno odjevena.
»Moţemo li zastati samo na minutu?« pitala je.
Ahmad nestrpljivo slegne ramenima. »Imam drugi dogovor u gradu u dva.«
Katya pogleda na sat. Nisu imali vremena. Čekaj malo, budi strpljiva, pomislila je. A
onda: A što da čekam? Slobodan dan? Dan kada će temperatura pasti ispod 40 stupnjeva.
Dan kada će otac biti napokon raspoloţen da je odvede na plaţu? Prije nego što je
upoznala Othmana, godinama je čekala muţa. On bi je mogao voditi na plaţu. On bi je
vozio na posao i pratio u kupnju. A sada novo odgađanje: imala je zaručnika, ali je još
čekala brak. Još nisu odredili datum vjenčanja.
Ahmad je otvorio hladnjak na suvozačkom mjestu i izvadio ledeno-hladnu bocu
vode. Pruţio joj je. Podignula je burku i nasmiješila mu se. »Hvala, Ahmad.«
»Jesi li doznala nešto novo o smrti male Shrawijeve?« pitao je.
Pogledala je u odraz njegovih očiju u retrovizoru i pokušala otkriti je li ga otac
nagovorio da ju to pita. »Nešto malo«, rekla je. »Ništa na čemu bi se mogli temeljiti bilo
kakvi konkretni zaključci.«
»Baš sam se pitao nosiš li kakve vijesti obitelji.«
»Ne, samo idem u posjet.« Znala je da se pita zašto nije išla nakon posla, ali navečer
bi i muškarci bili doma, a ţene bi bile previše zaposlene. »Nisam ih vidjela od sprovoda«,
rekla je. »Samo ţelim provjeriti jesu li dobro.«
Ahmad kimne, očito zadovoljan objašnjenjem, a Katya prekori samu sebe zbog laţi.
Zeljela je posjetiti, ţene, naravno, ali na umu je imala mnogo vaţniju zadaću.
Tijekom proteklih nekoliko dana uspjela je ustanoviti da DNK ispod Noufinih
noktiju odgovara DNK-u djetetova oca. Znači da ga je Nouf susrela neposredno prije
smrti. Moţda mu je otišla priopćiti vijest o trudnoći, a on se zgrozio. Sukobili su se...
Ali tu se priča račvala u desetak smjerova. Jesu li se posvađali jer se on uplašio zbog
njezine trudnoće? Zato što je bio oţenjen i nije htio uzeti još jednu ţenu? Ili zato što je znao
da je zaručena s drugim? Nouf se ne bi morala udati za njega. Uskoro je trebala postati
Qazijevom ţenom. Mogla se praviti da je dijete Qazijevo naravno ako nije pripadalo
drugoj rasi. Bjelačkoj, sa svijetlom kosom recimo. Crnačkoj ili azijatskoj. A što ako se nije
ţeljela udati za Qazija? Što ako se ţeljela udati za djetetova oca, a on je to odbio? To bi je
moglo baciti u očaj i navesti da pobjegne. Tučnjava bi objasnila tragove koţe ispod
njezinih noktiju i obrambene ogrebotine na rukama, ali što je s ranom na glavi. Udarac u
glavu je nije ubio, ali je bio dovoljno jak da je onesvijesti. Je li uopće mogla pobjeći nakon
takvog udarca?
A što ako je Qazi otac? Bi li se razljutio? Vjerojatno ne bi. Trebali su se vjenčati, pa to
ne bi bilo bitno.
Unatoč Katyinom nastojanju da drţi sve opcije otvorenima, jedna se mogućnost
izrazito nametala. A što ako je Nouf rekla djetetovu ocu da se kani preseliti u Ameriku a

99
on ju je pokušavao zaustaviti? To bi razljutilo svakog muškarca - uključujući i Qazija. Bi li
mu rekla takvo nešto?
Katya frustrirano uzdahne. Nije dobro poznavala Nouf. Većinom su se sretale u
ţenskoj gostinskoj sobi koja je bila javni i prilično formalni prostor. Nekoliko puta
razgovarala je nasamo s Nouf, dovoljno da primijeti da je mnogo ţivahnija od ostalih
sestara. Rado bi se smijala i s uzbuđenjem pričala o svojim perzijskim hrtovima. Jednoga
joj je dana povjerila da ţivotinje voli više nego djecu i da bi, kada bi mogla, imala pseću
obitelj.
Ali kao i druge ţene u obitelji, i Nouf je bila neobično suzdrţana i znala bi zašutjeti
usred razgovora, često baš u trenutku kada bi se činilo da se počinje otvarati. Katya nikad
nije znala kako bi protumačila te trenutke koji su obično prethodili pristojnom povlačenju,
a koje bi Nouf opravdavala poslom koji mora obaviti. Katya bi se u takvoj prigodi uvijek
osjećala pomalo napušteno. Nouf ju je privukla, moţda zato što je bila Othmanova
miljenica. Katya nikad nije imala sestru, pa je čeznula za time da postane dijelom Noufine
svakodnevice, da smije ući u njezinu sobu, vidjeti koje knjige čita, razgledati ukrasne
sitnice ili crteţe ili omiljene plišane ţivotinje. Je li neuredna? Uredna? Na kakvom krevetu
spava? Koje joj je boje soba? Ima li vlastitog slugu? Katya je osjećala da bi Nouf bila
opuštenija u svojoj sobi, pa se nadala da će njezinom udajom za Othmana osjećaj neugode
i nedoličnosti nestati i da će je bolje upoznati.
Kada su skrenuli na most koji je vodio do imanja, grlo joj se stegnulo. Od početka je
ţeljela razgovarati sa ţenama, zamoliti ih da joj pričaju o Noufinu ţivotu. Ali od onoga
strašnog jutra kada je identificirala tijelo u mrtvačnici nije uspjela progovoriti o tome a da
ne naiđe na zid šutnje i suze. Sada se nadala da je prošlo dovoljno vremena.
Ahmad je spustio prednje prozore, puštajući u automobil svjeţ povjetarac. Sada su
bili iznad vode i imanje se naziralo u daljini. Još ju je proţimalo uzbuđenje kada bi
ugledala bijele zidine zdanja i pomislila kako će jednoga dana i ona ovamo pripadati. Ako
danas ne prestane biti dobrodošla.
Dovoljno je vremena provela sa ţenama iz obitelji Shrawi da shvati kako se njihov
ţivot dobrim dijelom odvijao u zajedničkoj dnevnoj sobi. Nisu kuhale, prale posuđe ni
rublje, nisu se bavile ničim osim dočekivanjem gostiju, izgovaranjem molitvi i ugađanjem
vlastitim ţeljama. Mlađa djeca igrala su se u udaljenim sobama s dvjema filipinskim
dadiljama, dok su majke i starije kćeri veći dio dana provodile u rashlađenoj dnevnoj sobi
- bijelom, dobro osvijetljenom prostoru s mekanim sofama, zastrtim prozorima,
televizorom i izrekama iz Kurana obješenim na zidove. Kroz niz prozora na drugoj strani
sobe pruţao se pogled na obiteljsku dţamiju. S desne strane dvostruka vrata vodila su u
dvorište opasano visokim zidom. Vanjskom je prostoru ţivost davala fontana koja kao da
je izrastala iz kamenoga zida. Loza je puzala pergolom iznad stolaca i klupa obloţenih
jastucima, a uredan red limuna posađenih u lonce proţimao je prostor ugodnim mirisom,
no unatoč fontani i hladu često je bilo prevruće sjediti u tom dvorištu pa su ţene radije
ostajale unutra.
Nusra je bila stalno u pokretu, stalno je ulazila uvodeći goste i ponovno odlazila
provjeriti kako se obavljaju poslovi u domaćinstvu. Zenama njezinih sinova često su u
posjet dolazile sestrične ili prijateljice. Dok je Nouf bila ţiva, ona i njezina mlađa sestra
Abir provodile su ovdje većinu vremena. Sluge su uvijek bili u blizini donoseći dţezve s
kavom, odnoseći zdjelice s hranom i unoseći nove. Abir bi mučila sluškinje sjedeći uz
stolić i igrajući se hranom dok bi one stajale pokraj nje i pokušavale procijeniti trebaju li se
umiješati.
Katyi je trebalo neko vrijeme da zapamti imena svih ţena iz obitelji, ali joj je pomoglo
što su uvijek sjedile na istim mjestima. U prostoriji su bile četiri sofe postavljene u

100
pravokutnik. Snahe su sjedile sa strane. Fahadova ţena Zahra sjedila je lijevo, a uz nju je
obično sjedila njezina sestra Fatima i češljala se, uređivala nokte ili čitala. Desna strana bila
je rezervirana za Nusru i njezine mlađe kćeri. Muruj, Noufina najstarija sestra, sjedila je
leđima okrenuta vratima, dok je Tahsinova ţena Fadila sjedila preko puta nje, u sredini
sofe.
Kad je toga popodneva kročila u ţensku odaju, Katya je podignula burku i uzvratila
na zborni pozdrav koji ju je dočekao. Po tišini što je uslijedila vidjelo se da je ušla usred
razgovora. Kada su se svi pogledi okrenuli prema njoj, zamislila je kako se hodajući prema
sofi spotiče na porub haljine ili sapliće i pada preko Abir.
Opreznim koracima uspjela je doći do Zahre i sjesti pokraj nje. Bila je zahvalna kad je
posluţena kava. Imala je čime zaposliti ruke. Pogledala je oko sebe i vidjela da se na
televizoru u kutu bez tona izmjenjuju prizori iz Meke.
»Danas ne radiš?« pitala je Zahra.
»Uzela sam slobodno popodne«, odgovorila je Katya.
»To ćeš mnogo češće raditi kada se udaš«, uzvratila je Zahra namignuvši.
Katya se osmjehnula, a ţene oko nje su šutjele. Nije mogla odrediti je li im neugodno
zbog Zahrina komentara ili su očekivale da i ona kaţe nešto duhovito. Nije imala što reći.
»Dakle, buduća ţeno mladoga Othmana«, rekla je Fadila, »jesi li već izabrala
haljinu?«
Katya pogleda buduću šogoricu. Tahsinova ţena bila je slična muţu po građi i
kretnjama - izgledala je kao parodija svoje jače polovice. Imali su isto lice okruglih obraza i
mesnate usnice, iste pospane oči. Oboje su nosili dobro krojene, besprijekorne haljine i
sjedili uspravno, kraljevski, promatrajući ostale kao da su im podanici.
Fadila je pitala za haljinu, a Katya je još uopće nije ni počela birati. Iskreno, svaka
haljina koja je odgovarala njezinu stilu činila se ili suviše jednostavnom ili jeftinom.
Premda je to bilo njezino vjenčanje, osjećala je duboku potrebu da se svidi budućoj svojti
ili barem da im ne bude odbojna. Prije nekoliko tjedana Nusra je dogovorila sastanak s
profesionalnom krojačicom koja je donijela dvadeset haljina, od kojih su sve bile
prenapadne i preskupe, pretjerano nakićene šljokicama i bizantskim vezom, zlatnim
lameom i resicama, teškim slojevima satena i čipke. Neke su imale prave korzete od
kostiju a druge monstruozne suknje s kolutovima u kojima se osjećala poput figurice koja
se okreće, kao nešto u što moţeš samo blenuti od čuda. A najgore od svega bile su grozne
boje boja senfa i jarkoruţičasta, zelena poput paprike i drečavo narančasta. Zeljela je
objasniti Nusri da su haljine prenapadne, ali nije je htjela povrijediti ili ispasti nezahvalna.
Katya bi više voljela smirenu tamnozelenu nijansu tamarindova lišća ili jednostavnu
crvenu boju beduinske prostirke.
Kada je Katya odbila haljine, Nusra se počela ispričavati: »Nisam baš prava osoba
koja bi trebala preporučivati krojačicu«, našalila se, pokazujući svoje slijepe oči. Katya se
ispričala, rekavši da joj još treba vremena da odluči što doista ţeli.
»Još nisam odlučila«, rekla je Fadili. »Nadala sam se da ću pronaći nešto jednostavno
i elegantno.«
Fadila se nelagodno promeškoljila, što je bio neverbalni ekvivalent nakašljavanju.
»Moja sestra je krojačica«, rekla je. »Reci mi koja ti se boja sviđa i napravit će ti haljinu.«
Katya nije mogla zamisliti ništa gore od toga da mora nositi haljinu koju je sašila
Fadilina sestra, ţena koju nikad nije vidjela. Ali nešto u pogledu drugih ţena govorilo joj
je da Fadila ne nudi nešto slično svaki dan i da to nipošto ne smije odbiti.
»Hvala«, rekla je Katya. »Zapravo, ovaj vikend mi dolazi krojačica. To je stara
prijateljica moje majke. Ali neću zaboraviti tvoju ponudu.«
Fadila je izgledala kao da se koleba - moţda je osjećala da Katya laţe - ali je

101
pomirljivo kimnula i razgovor je zamro.
Dok se napetost uvlačila u jednu od najduţih tišina koje su vladale ovom
prostorijom, Katya je sve više osjećala da je njezin dolazak promašaj. Nije bila dovoljno
zanimljiva da potakne bilo kakav interes ovih ţena. Očajnički je pokušavala pronaći način
da probije led, počne razgovor o Nouf a da ne izazove nelagodu, ali glava kao da joj je bila
prazna. Sve se još više pogoršalo kada su se otvorila vrata i kada je ušla mlada Huda. Ona
je bila rođakinja Shrawijevih koja je došla iz Dhahrana na hadţ. Za dvije godine otkako je
stigla, desetak je puta bila na hadţu. Daleko od toga da se zasite njezina dugotrajnog
posjeta, ţene iz obitelji Shrawi govorile su o njoj s najvećim pohvalama, nazivale je
najgorljivijom hodočasnicom na svijetu i Alahovom desnom rukom, a uvijek skromna
Huda nije im prestajala zahvaljivati na tome što su joj omogućile da joj Meka bude tako
blizu.
Hudin dolazak izazvao je ţivost, a Muruj je hitro skočila da je pozdravi. Huda se
blago nasmiješila i objavila da je vrijeme za molitvu, baš u času kada je mujezinov poziv
ispunio sobu, glasno dopirući kroz prozor s kojega se pruţao pogled na strm stjenovit zid
iznad obiteljske dţamije. Zvučnici su bili razmješteni po cijelom otoku, ali dva najveća bila
su usmjerena baš prema ţenskoj dnevnoj sobi, tako da je pet puta na dan soba odzvanjala
poboţnim pjevanjem uz koje je bilo nemoguće razgovarati. Huda i Muruj otišle su u
pokrajnju kupaonicu da bi obavile obredno pranje a snahe su šutke sjedile ne gledajući
jedna drugu, osjećajući se pomalo neugodno jer su izostavljene a ipak se ne trudeći
priključiti molitvi.
I Katya je čekala. Već se prije našla u ovakvoj situaciji. Da je Nusra bila ovdje, ili da je
bilo gošći koje ne pripadaju obitelji, sve bi sudjelovale u molitvi, ali bile su prisutne samo
mlađe ţene a one su činile što ih je volja.
Katya je šutke promatrala ţene. Nelagoda koju je osjećala u njihovoj blizini
proizlazila je iz ukočenog i formalnog ponašanja kojem je upravo svjedočila. Dosad se
čitav njezin odnos s njima svodio na elegantnu igru pretvaranja, formalnih fraza i
ukočene, hladne doličnosti. Ali ona će mnogo vremena provoditi s tim ţenama, bez
Othmana u blizini. Nikad nije vjerovala u udaju za muškarca zbog njegove majke i
sestara, premda su to njezine prijateljice činile. Muţ nije bio toliko bitan. Njega ionako
nikad nema, a ako je kućanstvo dovoljno veliko ne viđaju ga čak ni kad je kod kuće.
Tvrdile su da se zapravo udaješ za svekrvu, šogorice i nećakinje. Katya si je stalno
ponavljala da će se uzajamno poštovati, da će njihovi odnosi postati prisniji ili bar
podnošljiviji, a ipak, ona ima tako malo zajedničkoga s tim ţenama. Ova obitelj nije
nimalo slična njezinoj, gdje Abu provodi cijeli dan u kuhinji, kuha, puši, čita novine i
gleda televiziju. U ovoj obitelji nitko ne kuha i ne čita novine, za njih sve rade sluge.
Othman joj je obećao stan u gradu, ali on će ipak ţeljeti često posjećivati obitelj. Ona će
ovdje provoditi blagdane, dovoditi ovamo svoga oca, čak i djecu. Ovu će sobu viđati češće
nego što je ikad mogla zamisliti.
Sada se pitala što je Nouf mislila o njima. Nouf, koja je ţeljela ţivjeti među psima,
preseliti se u Ameriku, studirati i voditi ljubav prije braka, kako je ona ţivjela uz ţene
poput Hude i Muruj? Sigurno joj je bilo teško kad se doselila Huda godinu dana mlađa od
Nouf, ali deset puta poboţnija, dijete kakvo bi svaka poboţna majka mogla poţeljeti. Ili je
Hudina prisutnost bila blagoslov skretanje pozornosti koje je Nouf omogućilo da provede
svoje planove?
Na podu preko puta Katye sjedila je Abir prekriţenih nogu i hladna izraza lica. Bila
je toliko slična Nouf da su mogle biti blizanke. Njezina kućna haljina bila je jednostavna,
crne boje, a ruke je sklopila u krilu, nesvjesno time pokazujući svoju čednost. Na njezinu je
licu bilo gorčine koju Nouf nije imala ili ju je moţda bolje skrivala. Abir je bila najsličnija

102
Nouf, moţda ne po temperamentu nego po poloţaju. Mlada. Podobna za udaju. Obitelj je
te djevojke promatrala s određenim očekivanjem. Kako će se ponašati? Za koga će se
udati?
Ali, dok su se ţene prema Nouf odnosile kao prema odrasloj osobi, Abir je još bila
djevojčica koju je majka korila jer se igra s hranom. Sada je pogledavala prema kupaonici,
moţda osjećajući pritisak da se pridruţi sestri i rođakinji, ili ih blago prezirući iz samo njoj
znanih razloga.
Kada su se Muruj i Huda pojavile, otišle su do prozora u kutu sobe, odmotale
molitvene prostirke koje su tamo bile i počele se moliti. Katya ih je promatrala s leđa
misleći kako je čudno što je Huda došla u posjet i nikad nije otišla. Obitelj ju je praktično
usvojila, baš kao što su prije mnogo godina usvojili Othmana, premda je njegova priča bila
mnogo dramatičnija od Hudine. Bila je to, sjećala se Katya, jedna od prvih stvari koje joj je
ispričao o sebi.
Shrawijevi zapravo nisu doista poznavali Othmanova oca - znali su samo da se zvao
Hussein i da je u potrazi za poslom došao iz juţnoga Iraka. Bio je u Jeddi samo šest
mjeseci kada mu je građevinska tvrtka za koju je radio prestala isplaćivati nadnicu.
Ostavši bez posla nije mogao obnoviti dozvolu boravka, a nije imao novca da se vrati u
Irak. Za mjesec dana počeo je prositi po ulicama Jedde sa svojim šestogodišnjim sinom.
Jednoga dana ih je kroz prozor limuzine ugledao Abu-Tahsin i rekao vozaču da
stane. Poveo je Husseina i njegova sina u jednu od obiteljskih uboţnica gdje se pobrinuo
da ih nahrane i daju im novu odjeću. Poslao je Othmana u mjesnu školu i čak omogućio
Husseinu da dobije novu radnu dozvolu. Dao im je dovoljno novca za nekoliko dana i
prepustio ih sudbini.
Ali dva dana poslije, dok je obilazio grad u potrazi za poslom, Hussein je doţivio
infarkt. Umro je iste noći.
Abu-Tahsin se toliko saţalio nad dječakom da je odmah pokrenuo postupak za
posvojenje. Katya se često pitala što ga je navelo na tu odluku. Nije baš bila nagla, jer je
procedura posvojenja trajala godinu i pol ali nije bila ni nešto što se naknadno moţe
povući, i vezala je Othmana uz obitelj Shrawi za cijeli ţivot. Što je Abu-Tahsin vidio u
dječaku što mu je tako dirnulo srce? Po čemu je Othman bio drukčiji od ostalih dječaka
bez doma? U svakom slučaju, mislila je Katya, ta je priča puno govorila o Abu-Tahsinu i o
tome kako je rijetkost naći čovjeka koji u sebi sjedinjuje takvu spontanost i impulzivnost i
tako postojanu velikodušnost.
Kada su molitve završile i ţene se vratile na mjesta, Muruj je predloţila da pojedu
nešto voća pa je Zahra uzela telefon i nazvala sluge da ga donesu. Huda je stavila praznu
dţezvu za kavu i šalice na pladanj. Abir je odsutno skupljala mrvice s kauča. Katya se
pitala kako je Noufina smrt utjecala na sve njih. Činile su se pribrane kao i uvijek.
Zahra je spustila slušalicu i okrenula se Katyi. »Izgledaš iscrpljeno«, rekla je. Ostale
su ţene čavrljale, pa je Katya osjetila da moţe iskreno odgovoriti.
»Umorna sam«, rekla je. »Tuţno je sjediti ovdje bez Nouf.«
Kada je ime izgovoreno, svi su razgovori zamrli. Čak se i Abir prenula iz sanjarenja.
»Da, tuţno je«, rekla je Zahra tihim glasom. Razgovori su se opet nastavili, ali sada u
turobnijem raspoloţenju. »Pitala sam se«, nastavila je, »hoćeš li dati otkaz nakon
vjenčanja?«
Opet je nastupilo zatišje i svi su se okrenuli prema Katyi, znatiţeljno očekujući njezin
odgovor. Slegnula je ramenima. »Nisam još o tome razgovarala s Othmanom«, rekla je.
»Ali sigurno ţelite djecu.«
»Da, ţelimo.« Pocrvenjela je. Znala je sljedeće pitanje, znala je što bi Zahra rekla da
nisu bile okruţene tako formalnom i ukočenom atmosferom: počni rađati djecu prije nego

103
budeš prestara. Moţda si već prestara! što je posao u usporedbi s vrijednošću koju imaju
djeca?
Ali umjesto toga Zahra se nasmijala i kimnula. »Zelim ti da rodiš toliko djece kao
Um-Tahsin.«
»Hvala«, rekla je Katya, procjenjujući hoće li njezina sljedeća rečenica biti dočekana
kao neprilična: »Kako je Nusra? Pretpostavljam da je strašno izgubiti dijete.«
»Najgore na svijetu«, sloţila se Zahra.
Nastupio je trenutak šutnje pune poštovanja. Katya je umirala od ţelje da postavi
pitanje: Mislite li da je pobjegla? Ali Hudin tihi glas prekinuo je šutnju:
»Neka joj Alah oprosti. Morala je biti pametnija.«
Nitko joj nije proturječio. Katya je pogledala u ţene koje su šutjele oborena pogleda.
»Čudno«, rekla je. »Ja sam cijelo vrijeme mislila da je oteta.«
Muruj je glasno šmrcnula i uspravila se. »Nije.« Gledala je ravno u Katyu pogledom
punim prezira. »Ja ću ti reći što se dogodilo. Moja je sestra imala glavu punu fantazija. Još
od malih nogu!« Glas joj je bio neugodno piskutav. Druge su se ţene slagale s njom. Fadila
je kimala, a Abir oštro otpuhnula kao da ţeli reći: Naravno, to smo sve znale!
»Pobjegla je iz najsramotnijeg razloga«, rekla je Muruj. »Za muškarcem! Vjerojatno
za mladićem kojega je upoznala u trgovačkom centru ili - neka nam Alah svima pomogne
- posredstvom svog vozača. Zaljubila se, ili je mislila da je zaljubljena, a kada je pobjegla
kako bi se sastala s njim on se nije pojavio. Ostavio ju je u pustinji da umre.«
Fadila je dobacila Katyi pogled koji je govorio: Zašto si to spomenula?
»Tog vozača bi trebalo otpustiti!« odbrusila je Muruj.
»Ako za to imate dokaza«, rekla je Katya blagim glasom, »ne bi li onda obitelj morala
pokušati otkriti tko je taj mladić?«
»Kako god okreneš«, nastavila se ţestiti Muruj, »to je uvijek ista stara priča.
Muškarac djevojku upropasti a onda je napusti. Tako prođeš kada se upustiš u
izvanbračnu vezu. Nouf nije prva nesretnica koja je to iskusila!«
»Da«, mrmljala je Zahra. »Pokušavamo otkriti tko je on. Nije li Tahsin...?« pogledala
je Fadilu koja je podignula ruku pokazujući da ne ţeli da se o tome govori i da je zgroţena
tonom koji je poprimio taj razgovor.
Suočena s prezirom Fadile i Muruj, Katya je morala prikupiti zadnje mrvice hrabrosti
kako bi postavila sljedeće pitanje: »Zar nitko nema predodţbu tko bi to mogao biti?«
Nitko nije odmah odgovorio, ali su Huda i Muruj razmijenile znakovite poglede,
nakon kojih je Huda zaţmirila i šaptom počela nizati molitve.
»Tko god je to učinio mojoj sestri, stići će ga kazna na nebu«, rekla je napokon Muruj.
Odjednom je nestalo prezira s njezina lica, i ona je klonula na sofu shrvana bolom i
rezignacijom, što je nekako djelovalo iskrenije od Čini čnih i ogorčenih komentara što ih je
izrekla prije toga.
Samo je Abir netremice gledala Katyu, ali kada je Katya uzvratila pogled netko je
pokucao na vrata i Abir je skočila otvoriti. U sobu su ušle tri ţene.
Katya je bila razočarana; nije bilo nade da će nastaviti privatan razgovor, jer
pridošlice očito nisu pripadale obitelji. Kada su ţene skinule burke ispostavilo se da su
prvi puta ovdje; prilično su nezgrapno pozdravile prisutne. Jedna se ţena predstavila,
objašnjavajući da je njezin muţ ovdje zbog donacije. Druge su dvije ţene ostale anonimne,
no Katya je nagađala da su i one došle u pratnji muţeva. Bile su skupo odjevene i muţevi
su im očito bili bogati. Nosile su Guccijeve torbice, i cipele s visokim potpeticama što su
drsko otkrivale gleţnjeve, a o njima su najviše govorili svileni ogrtači krojeni tako da se
jasno mogu naslutiti obrisi tijela ispod njih. Jedna od njih čak je imala umjetne nokte
nalakirane crvenim lakom. U usporedbi s tim sljedbenicama mode, ţene iz obitelji Shrawi

104
izgledale su kao da su upravo stigle iz pustinje. Nisu se šminkale niti su nosile svilene
ogrtače i visoke potpetice, a posve sigurno nikad nisu lakirale nokte. Abir je zurila u ruke
pridošlica, no po izrazu lica nije se moglo naslutiti što misli. Je li uvrijeđena? Zgroţena?
Zavidna? Prije nego što su se vrata ponovno zatvorila, Abir se iskrala iz prostorije.
Muruj je ponudila ţenama da sjednu, a Katya je brzo ustala nudeći svoje mjesto i
pristojno odbijajući proteste. Iskoristila je priliku da se ispriča rekavši da se mora vratiti na
posao. Fadila ju je čudno pogledala, a Katyi je tek kad je izišla postalo jasno zašto: već je
rekla da je uzela slobodno poslijepodne. Pocrvenjela je kada je shvatila kako se prozirnom
pokazala njezina laţ.
Prošavši predvorje došla je do uskog prolaza. S lijeve strane bio je izlaz kojim su se
sluţile samo ţene, a s desne cijelo neistraţeno carstvo ţenske strane kuće: njihove sobe,
kupaonice, kuhinje, sobe za šivanje. Katya je jednom bila tamo kada ju je nakratko onuda
provela Nusra, ali nije vidjela taj dio kuće od prvoga posjeta. Abir je vjerojatno krenula
tim putem.
Nije bilo nikoga na vidiku pa je Katya skrenula desno, šuljajući se hodnikom i
osluškujući zvukove karakteristične za tinejdţerku. Je li to škripa olovke kojom piše
domaću zadaću? Zvuk rock glazbe koji se probija kroz slušalice? Sluša li uopće glazbu?
Bila je to jedina usporedba s vlastitim tinejdţerskim ţivotom koje se Katya mogla sjetiti,
osim što u njezino vrijeme nije bilo današnje tehnologije.
Prošla je kroz otvorena vrata i ugledala praznu kupaonicu. Nekoliko metara niz
hodnik bio je niz vrata. Otvorila je prva i ušla u predvorje, pravokutnu prostoriju s malim
stolićem u kutu. Na njemu je bio primjerak Kurana.
Tiho je pokucala na vrata sobe. Nitko se nije javio pa ih je otvorila. Prvo je ugledala
modra drvena slova kojima je na zidu pisalo NOUF. Pogledala je prema hodniku
provjeravajući da li je tko vidi a onda je ušla u sobu.
Bila je to prostrana soba. Pod je bio obloţen modrim tepihom, poput mora na kojemu
su slobodno plutali komadi namještaja. Bijeli krevet s baldahinom plovio je između dvaju
jednakih noćnih ormarića. Zidovi su bili glatki i bijeli, a jedini ukras na njima bila su
drvena slova. Na noćnom ormariću bilo je nekoliko obiteljskih fotografija u zlatnim
okvirima. Dvije palme pokraj ulaza u kupaonicu izgledale su kao prave. Poput tereta
bačenog s broda u luci, svi ostali, manji predmeti - razbacane cipele, plišane ţivotinje i
kutije s nakitom - otplutali su u kut sobe.
Nije bilo prozora, ali je svjetlost ulazila kroz dva otvora na stropu. Pokraj kreveta
stajala je svjetiljka, a do nje mali stolić s ladicom iz koje su virili časopisi. Katya se
pribliţila krevetu. Srca izvezena na jastucima i mekoća bijelih pamučnih plahta bili su
dirljivo djevičanski. Mreţa za komarce samo je pojačavala osjećaj da je u ovom krevetu
spavalo neduţno i milo biće koje je trebalo zaštitu. Otvorila je ladicu stolića i uzela časopis
koji je bio otvoren na stranici s člankom pod naslovom »Sedamdeset sedam riječi za
ljubav«.
Katya je instinktivno pogledala prema ulazu. Nije bilo nikoga. Sa svih strana sobe
bila su vrata, i sva su bila zatvorena, no nijedna se nisu mogla zaključati. Netko bi mogao
ući u svakom trenutku, iz bilo kojega smjera. Nouf se ovdje morala osjećati izloţenom a
ipak se osjećala dovoljno sigurnom da ostavi ovakav članak na vidiku. Roditelji ga
vjerojatno ne bi odobravali, ako ne bi nosio naslov »Sedamdeset sedam riječi za Alaha«.
Katya je sjela na krevet i pogledala članak. Moţda je uz slijepu majku tinejdţerka mogla
raditi što je htjela.
Čula je zvuk koraka i jedna su se vrata otvorila. Katya je brzo ustala i gurnula
časopis u torbicu gonjena nekim idiotskim instinktom. Odmah je poţalila - sad je još i
lopov.

105
 Abir je stajala na vratima. »Što ti radiš ovdje?«
»Ja, ah... oprosti. Traţila sam te i umjesto tebe našla sam ovo.« Pokazala je rukom po
sobi.
Abir je pogledala dolje i ugledala časopis koji je Katya nespretno gurnula u torbu.
»Zašto si me traţila?«
»Pa postalo mi je dosadno u dnevnoj sobi, a vidjela sam da si otišla pa sam mislila...«
Slegnula je ramenima.
Abir joj je dobacila procjenjivački pogled kakvim tinejdţeri prosuđuju odraslu osobu
koja izgleda puna razumijevanja nesigurni je li to razumijevanje iskreno i strahujući da
nije, no u svakom slučaju s odbojnošću. Katya joj je uzvratila pogled. Na glavi je imala
maramu - vjerojatno je molila - a uz grudi je privila Kuran. Abir je bila iste dobi kao i
Huda.
»Koju suru čitaš?«, pitala je Katya.
Abir zaklopi knjigu i spusti je na noćni ormarić. Nespretno sjedne na krevet.
»Zapravo sam samo pokušavala čitati.«
Katya osjeti kako se nad sobu nadvija turobno raspoloţenje. Pogledala je fotografije
poredane na toaletnom stoliću i primijetila da ni na jednoj nema Abir. Bila su tu četiri
okvira: na dvije slike bili su Abu-Tahsin i Nusra, na jednoj Nouf na rođendanskoj zabavi
mlađe sestre - rezala je tortu i veselo se smijala. Četvrta slika prikazivala je par perzijskih
hrtova kako radosno mašu repom. »Zao mi je zbog tvoje sestre«, rekla je.
Abir nije odgovorila.
»Sigurno ste bile bliske«, ispipavala je Katya.
Abir nervozno zavuče ruke ispod bedara. »Vidjela si njezino tijelo, zar ne?«
Katya oprezno sjedne na krevet uz nju. »Jesam.«
»Onda znaš kako je umrla?«
»Da«, odgovorila je, gledajući u ruke. Slutila je kamo razgovor vodi. »Utopila
se.«
Abir stavi ruku na usta. »Oh.«
»Zao mi je.« Katya shvati da nije znala. Jesu li njezini roditelji mislili da je premlada
za istinu? Zašto bi utapanje bilo sramota, kada je poloţaj Noufina tijela na sprovodu
praktično bio objava još goreg grijeha, odavanja bludu? Ili Abir to nije primijetila? Ipak,
bilo je na neki način olakšanje otkriti da Katya nije jedina ţrtva tajnovitosti te obitelji.
Abirina ruke su drhtale i činilo se da suspreţe plač. »Ništa nam ne govore. Znam da
je pobjegla. Izgubila se u pustinji i umrla, ali ne znam pojedinosti. A moram znati. Brinem
se...« Sklopila je dlanove i spustila ih u krilo. »Stalno mislim da - a što ako - a što ako nije
bio nesretan slučaj? A što ako je pobjegla i nije se ţeljela vratiti? Moţda je ţeljela... «
»Pitaš se je li počinila samoubojstvo?« pomogla joj je Katya.
Abir je kimnula i suze su joj potekle niz obraze. »Ne ţelim misliti da je njezina duša u
paklu. Ona je bila moja sestra.« Na to joj glas zadrhti i počne još jače plakati. Katya se
oduprla ţelji da je zagrli. Osjetila je da njezin zagrljaj ne bi bio dobrodošao.
»Ne znam što se točno dogodilo«, rekla je, »ali sam prilično sigurna da se nije ubila.«
Abir proguta suze i pogleda je.
»Netko ju je udario u glavu«, rekla je Katya. »To je nije ubilo, ali ju je moţda
onesvijestilo pa nije uspjela pobjeći kada je naišla bujica.«
Abir je problijedjela. »Ali, ne razumijem. Tko ju je udario? Zar je netko bio s njom?«
»Ne znam.« Katya je oklijevala. »Slušaj, Abir, moţeš li se sjetiti bilo kojeg razloga
zašto bi Nouf ţeljela pobjeći?«
Abir odmahne glavom. »Znam da je bila uznemirena zbog vjenčanja.«
»Zašto?«

106
 Abir slegne ramenima. »Nije dobro poznavala Qazija.«
»Je li ikad spominjala da bi mogla otići?«
»Nije. Moţda samo u šali.« Abir ponovno obriše suze. »Je li pobjegla?«
Katya je oklijevala. »Ne znam.«
Abir se postupno uspjela pribrati. Sjela je uspravnije, a ramena su joj se prestala
tresti. Obrisala je nos rukavom.
Nastupila je neugodna tišina i Katya je promrmljala: »Zao mi je što sam ti postavljala
toliko pitanja o Nouf. Nisam te htjela uznemiriti. Znam da je to neće vratiti.«
Abir kimne.
»Voljela bih da sam je bolje poznavala«, rekla je Katya.
Abir je ukočeno ustala i krenula prema vratima u kutu. Otvorila ih je, upalila svjetlo i
dala znak Katyi da uđe.
Bila je to golema garderoba prepuna odjeće na vješalicama, u ladicama, kovčezima i
policama koje su sezale iznad glave. Police za cipele bile su pretrpane obućom. Sve je bilo
čisto i izglačano. Katya je u čudu zakoračila u garderobu.
»Aaa«, prošaptala je zadivljeno. »Je li uvijek bila ovako uredna?«
»Ne, nije. Nakon sprovoda majka je dala sve uredno sloţiti.«
Katya se bojala bilo što dodirnuti, ali Abir je počela vaditi odjeću. šarolik izbor:
prugasti muški sako uz koraljno crveni negliţe. Pripijena balska haljina sa šljokicama,
pahuljasta vesta od ruţičastoga mohera uz vestu od grube vune i ruţičaste koţnate hlače.
Kratke hlače i majice bile su sloţene na policu, dok se donje rublje činilo apsurdno
oskudnim - tange i prozirni grudnjaci. Katya je imala dojam da će ovdje uspjeti otkriti
barem neke od Noufinih osobina, kada je već njezina soba tako malo govorila o njoj. Ova
raskošna garderoba - vjerojatno stotine tisuća rijala vrijedna odjeća - bila je svijet snova u
kojemu je Nouf mogla odjenuti muški sako ili kratke hlače. Bilo je tu i traperica, naravno, i
desetak crnih suknji i modrih košulja, koje su, kako se čini, bile dio školske uniforme. A
odmah uz njih visjela je prekrasna bijela dugačka bunda od najfinijega krzna.
Katya je zastala uz bundu, opipala je i osjetila strašnu ţudnju za upravo ovakvom
bundom i svijetom u kojemu bi je mogla nositi. Takav bi odjevni predmet nosila njezina
imenjakinja, Ahmadova pokojna ţena. Na vješalici uz bundu bile su rukavice, muf, šal i
velika šubara. Uronila je prste u mekano krzno šubare. Bilo je hladno i glatko i na trenutak
je zamislila da je ona Nouf i da stoji u garderobi, premošćujući vrijeme i prostor kako bi
dodimula bistro ledeno jezero ili vrh ledenjaka.
Okrenuvši se ugledala je Abir kako drţi svečanu ţarkoruţičastu haljinu. Suknja je
bila dovoljno široka da bi haljina mogla i sama stajati. Katya shvati što je to.
»Njezina vjenčanica?«
»Da.«
»Ekstravagantna je.« Katya pogleda oko sebe. »Čekaj malo, koliko od ovoga je
njezina svadbena oprema?«
»Sve s ove strane i trećina s one.« Abir pokaţe prema atraktivnoj odjeći u ormaru.
Katya ponovno pogleda bundu i osjeti razočaranje. Nouf nije kupila tu odjeću. Qazi ju je
kupio. Noufini su bili ogrtači, traperice, nekoliko majica i desetak kućnih haljina.
Katya pokaţe opremu. »Mislila sam da je ona ovo birala.«
Abir odmahne glavom. »Nije voljela ruţičasto.«
Qazi, naravno, nije imao pojma. Je li kupovao odjeću misleći da sve ţene vole
ruţičasto? Ili je to on ţelio: ţenu kojoj pristaje ruţičasto? Katya je razmišljala o svojoj
opremi. Othman još nije sve kupio, ali se nadala da će izbjeći ovakve zavodljive odjevne
predmete kojima je jedina svrha da simboliziraju ono što osoba koja ih nosi nikad neće
biti.

107
 Kada se ponovno okrenula prema Abir, vidjela je da se djevojka sprema otići. Katya
ju je slijedila natrag u sobu. Abirin izraz lica bio je sada hladan i ukočen. Uzela je svoj
Kuran.
»Morala bih ići«, rekla je.
»Da, naravno.«
Nastupio je trenutak neugodne tišine prije nego što se Abir okrenula i pošla.
»Oprosti«, ponovila je Katya. Abir se osvrnula i odmahnula glavom kao da ţeli reći:
nisi ti kriva. Otišla je uz tiho šuštanje haljina.

108
 19.
Katya zaviri u laboratorij da provjeri je li prazan. Bilo je vrijeme objeda pa se bila p
ridruţila kolegicama u ţenskoj blagovaonici, no nakon petnaestak minuta se ispričala da
mora na zahod. Nitko je nije primijetio dok se iskradala kroz hodnike na putu u
laboratorij. Muškarci su obično objedovali izvan zgrade pa nije bilo nikoga.
Ušla je i odmah sjela za laboratorijski pult. Protekla dva dana potajno je pripremala
uzorke za DNK analizu, izvlačila varijante i miješala ih s razblaţenom otopinom
polimeraze i primera. Ujutro je uzorke stavila u termocikler, uređaj za izvođenje lančane
reakcije polimeraze. Uređaj uzorke obrađuje nekoliko sati i morala je biti u blizini kada
završi, da ih netko zabunom ne uzme.
Imala je tek toliko vremena da gurne ispis profila u torbicu i ukloni sve tragove prije
nego što se Maddawi, a zatim i Bassma, vrate u laboratorij. Zene su se vratile s pauze ne
pokazujući čuđenje što je Katya već tamo. Činile su se veselima i nastavile su razgovore
koje su vodile za objedom.
Katya se s olakšanjem vratila obradi krvnih uzoraka iz slučaja na kojem je počela
raditi toga jutra. Bacila je pogled na torbicu. Nije stigla pogledati rezultate i sada ju je to
mučilo. Poklapa li se bilo koji DNK s onim Noufina djeteta? Odgovor na pitanje doznat će
tek kada se vrati doma.
Navečer je bila vrlo rastresena. Abu je primijetio da nešto nije u redu, a kada ju je
pitao lagala mu je i rekla da je hvata prehlada. Za večerom je razmišljala o Othmanu i
pitala se kako će mu reći što je otkrila.
Nakon večere nazvala je Ahmada. Stigao je za pola sata. Abu ga je pozvao unutra pa
su razgovarali dok se Katya u svojoj sobi odijevala i namještala burku. Nije rekla ocu da
izlazi, ali to će mu reći Ahmad, pusti li ih da dovoljno dugo razgovaraju. Tako će Abu teţe
odbiti.
Malo poslije, Abu je pokucao na vrata. »Katya.« Zvučao je ljutito.
Izišla je potpuno pokrivena. »Izići ću na kratko.«
»Znam. Ahmad mi je rekao. Kamo ideš?«
»Moram se nakratko vidjeti s Othmanom. Riječ je o njegovoj sestri.«
Abu ju je sumnjičavo osmotrio. »Zašto ga ne nazoveš?«
»Ne bih mu to ţeljela reći preko telefona.« Molećivo je gledala oca ali on se sve više
mrštio, i da se Ahmad nije pojavio u dnu hodnika on bi joj bio zabranio da bilo kamo ide.
»Jesi li spremna?« pitao je Ahmad. »Obavimo to što prije.«
Katya bi ga najradije poljubila. Uvijek je točno znao što treba reći.
Abu se okrene prijatelju. »Pazi na nju«, rekao je mrzovoljno. Katya je osjećala njegov
pogled na leđima cijelim putem niz hodnik. Ahmad je kimnuo i nastojeći glumiti strogost
poveo je do automobila.
Dok su se vozili kroz stari dio grada, Katya je tupo zurila kroz prozor i gledala
sukove koji su se zatvarali i zgrade ukrašene koraljima s crvenomorskih grebena. Poţeljela
je pruţiti ruku i dodirnuti jednu od njih, samo da osjeti njezinu hrapavu površinu pod
prstima i tako se trgne iz beskonačnoga vrtloga misli. O Abuu. O Nouf. O Nayiru. O Salwi
i Abdul-Azizu. O Othmanu.
Kada su se zaustavili na parkiralištu dječjega zabavnog parka, primijetila je da je
Othman već tu. Došao je srebrnim Porscheom sa spuštenim krovom. Na sebi je imao
modru košulju, a gusta crna kovrčava kosa bila je kraća nego prije. Nešto ju je stegnulo u
grlu kada je ugledala njegov profil, duge ruke i način na koji je stiskao volan.
Iza njegovih leđa, u parku koji se zatvarao gasila su se svjetla, najprije na toboganu

109
pa na vrtuljku i na kraju na velikom kotaču s gondolama. Katya zamoli Ahmada da
pričeka da se svjetla potpuno ugase i da onda stane uz Othmanov auto. Bilo je manje
izgleda da ih netko vidi u mraku - jer bi bilo sumnjivo što na praznom parkiralištu ţena
prelazi iz jednoga auta u drugi. Noću je bilo malo vjerske policije, ali Katya je ipak osjećala
nervozu i napetost.
»Tvoj bi otac ţelio da krov ostane spušten«, rekao je Ahmad. »Naravno, osim ako
krenete autocestom.«
Nasmiješila mu se i izišla iz auta.
Kada je ušla u Porsche, Othman je pritisnuo gumb za podizanje krova. Oči su mu
bile vlaţne kao da je plakao, no pretpostavila je da je samo umoran. Podignula je burku.
Stisnuo joj je ruku i poljubio je. »Tako te dobro vidjeti.«
Osjetila je podrhtavanje u ţelucu. »Nedostajao si mi«, rekla je i skupivši hrabrost
nagnula se i poljubila ga u obraz. Nije se uspjela opustiti. Bila bi mnogo opuštenija, pomislila
je, da Ahmad ne gleda.
Uzvratio joj je poljubac i pomilovao joj obraz rukom.
»Jesi li dobro«, pitala je, prolazeći mu rukom kroz kosu.
»Jesam.«
»Sviđa mi se kako si se ošišao.«
Nasmiješio se. »Zeliš li se provozati?«
»Da.«
Poljubivši je u čelo, pustio joj je ruku i pokrenuo auto. Skrenuli su s parkirališta.
Othman je stalno pogledavao u retrovizor kako bi bio siguran da ih Ahmad slijedi, dok su
se vozili bez riječi, puštajući buku motora da ispuni mali prostor. Kad je bila s njim bila je
puna ljubavi. Nije se mogla sjetiti zašto je posumnjala u njega. Pretpostavljala je da su
uzrok tome samo njezin stres i to što se stjecajem okolnosti danima nisu čuli. Ipak, u njoj
se sve više budio strah zbog krhkosti njezine lojalnosti, koji je uzmicao dok je pogledavala
u njegove mirne ruke i sjetne oči i udisala ugodan mošusni miris koji ga je obavijao.
Dvadeset minuta poslije zaustavio je auto na mračnoj plaţi juţno od grada. Tu je bio
niz ograđenih privatnih plaţa. Kao i ostale, i ova je s tri strane bila opasana visokim
kamenim zidom. Ušli su kroz mala metalna vrata i zatvorili ih za sobom. Kroz ţeljeznu
rešetku mogli su vidjeti Ahmada kako sjedi u autu, dok mu lice na prekide obasjava
ţmirkava svjetlost njegova prenosiva DVD-playera.
»Što gleda?« pitao je Othman.
»Piratske snimke Hur el-Ayn.«
»Što je to?«
Pomalo se iznenadila što nikad nije čuo za Lijepe djevice. »To je TV-serija o nedavnim
vojnim napadima na američko naselje.«
»I zove se Hur el-Ayn?«
»Govori o ljudima koji ginu i o njihovim napadačima. Pretpostavljam da se
pojavljuju i djevice.«
Othman se nasmiješio i odmahnuo glavom, a zatim je poveo prema pijesku. Blizu
vode bila je koliba zatvorena lokotom i lancem.
»To je vaša obiteljska plaţa?« pitala je.
»Da, ali nisam ovdje bio godinama. Sada imamo plaţe na otoku.«
»Lijepo je.« Već je prije bila na privatnim plaţama, ali zaštitni su se zidovi uvijek
pruţali tako daleko u vodu da su kupači jedni do drugih mogli doći samo plivajući.
Zidovi na ovoj plaţi završavali su nepuna tri metra od ruba vode i premda
Katya nije čula zvukove sa susjednih plaţa, mjesec je bacao jako svjetlo na vodu pa
se nije osjećala dovoljno ugodno da skine abaju. Othman je predloţio da sjednu na pijesak.

110
 Sjeli su tako blizu jedno drugome da su im se noge dodirivale. Obuhvativši koljena
rukama, gledao je prema vodi s čeţnjom koju je ona protumačila ţeljom za kupanjem.
Kada je primijetio da ga gleda, spustio je glavu.
»Zeliš li plivati?« pitala ga je.
»Ne. Ne, iscrpljen sam.«
»Ne suzdrţavaj se zbog mene.«
Uzdahnuo je. »U redu je. Doista sam umoran. Cijeli dan sam imao sastanke. Uvijek ti
sastanci! Da bar mogu pobjeći.«
»Zar ne moţeš uzeti slobodan dan?«
»Ovaj tjedan ne mogu. Dok je otac još u bolnici, svi radimo dvostruko više.«
Odmahnuo je glavom. »Ne znam što ćemo kada - neka mi Alah oprosti - kada njega više
ne bude.«
Kada je spomenuo oca, ona se opet sjetila Nouf i uzoraka DNK. Nije ţeljela odmah to
spominjati pa je pustila Othmana da govori. Najbolje je da ga neko vrijeme samo sluša i
onda procijeni u kakvom je stanju. Othman je nastavio pričati o poslu, o jednome od
donatora koji se stalno raspituje o svakoj donaciji, ma koliko ona mala bila. Slušala je,
smijala se kada je trebalo, ali u njezinoj se glavi vrtio drugi film. Uvijek je tako tuţan kada
govori o Nouf. Bojim se da ga ne razljutim. Ne bih se smjela bojati! Zelimo li da brak
uspije, moramo otvoreno razgovarati. Morao bi znati da je to vaţno. Ali ja razumijem
njegovu bol...
»Čini se kao da si odlutala«, rekao je napokon. Nije to bila optuţba nego tek
primjedba. Osjetila je olakšanje.
»Oprosti. I ja sam opterećena svojim poslom.« Primijetila je da gleda u njezinu ruku.
Uzeo ju je u svoju i počeo joj milovati prste. »Vidjela sam jučer tvoju sestru Abir.«
Nasmiješio se. »Cuo sam.« Prstima je pisao po njezinu dlanu. Nije odmah shvatila da
joj piše poruku. Slovkala je... Z-E-L-I-Š... L-I... S-K-O-R-O... V-J-E-N- C-A-NJ-E? Nasmijala
se i zgrabila mu dlan da napiše odgovor.
D-A.
Stisnuo joj je ruku. »A što tebe brine na poslu?«
»Šefica. I sve što i inače«, rekla je. »Zapravo, danas sam se malo pozabavila
Noufinim slučajem.«
Ukočio se, ali tek toliko da gotovo nije ni primijetila. »Ah.«
»Zao mi je što ti prije nisam donijela rezultate. Tek sam... morala sam mnogo toga
napraviti izvan radnog vremena.«
»Nadam se da time ne ugroţavaš svoj posao?« Namrštio se.
»Ne.« Vidjela je da joj ne vjeruje. »Oprezna sam.«
Nastupila je neugodna šutnja. Ispustio je njezinu ruku, uzdahnuo i prošao prstima
kroz kosu. »Ya Allah. Nikad nisam o tome razmišljao.«
»Ma ne«, rekla je, »ne brini se.«
»Ne, ne. Moram ti se ispričati! Zao mi je. Nije mi palo na pamet da moraš... Ne znam,
da se moraš šuljati i skrivati stvari. Tako radiš, zar ne?«
Nije mogla zanijekati.
»Kakav sam ja idiot! Katya...« Ponovno je uzeo njezinu ruku, sada čvršće. »Oprosti.«
»Ne ispričavaj se. Ja to ţelim.« Stisnula mu je ruku. »Slušaj, nije problem. Samo sam
pokušavala odrediti DNK djetetova oca«, rekla je njeţno. »Nadala sam se da odgovara
vozačevu.«
Stisak mu je oslabio. »I odgovara li?«
»Ne.« Zeljela mu je reći za Erica, ali se činilo da bi to bilo previše. Odjednom je bila
sigurna da ne zna za Erica. Kako bi mu mogla objasniti ono što joj je Nayir ispričao? Da se

111
Nouf planirala preseliti u New York. Da se sastajala s Amerikancem. Bilo je opasno to
otkrivati, posebno ako je Eric još povezan s obitelji. Ne mogu mu to reći večeras.
»Imaš li druge osumnjičene?« pitao je.
Zadrţala je dah.
»Ne, čekaj«, rekao je. »Ne moraš odgovoriti. Zao mi je. To čak i nije tvoj posao.
Sebičan sam što sam ti to natovario.«
»Molim te, ne moraš se ispričavati.«
»Katya.« Odjednom mu je glas zazvučao drukčije. »Koliko god ja cijenio tvoju
posvećenost sestrinu slučaju, mislim da ti tvoj posao mora biti na prvom mjestu.«
To ju je zbunilo.
»Hoću reći, nema svaka ţena hrabrosti raditi«, rekao je. »Znam da sam ti to već
rekao, ali doista sam ponosan na tebe. Iskreno, ne ţelim da poduzimaš išta što bi moglo
ugroziti tvoj posao.«
»Vjeruj mi«, rekla je. »Jako sam oprezna.«
Nakon neugodne stanke kimnuo je, ali ona je osjetila da se povlači u sebe. Njegov ju
je pogled podsjetio na Nouf u trenutku prije nego što bi se povukla u sebe.
Opet je nastupila šutnja. Obgrlio je rukama koljena. šutnja i njegovo povlačenje bili
su poput prijekora. Samu sebe uvjeravala je da nije osobno, da on na taj način tuguje, ali
njegovo mračno raspoloţenje trovalo je zrak i njoj se činilo da se njihova veza od toga
nikad neće oporaviti.
»Oprosti«, rekla je.
To ga je trgnulo iz zamišljenosti. »Ne ispričavaj se. Ali, slušaj me. Zahvalan sam ti za
sve što si učinila i što ti je toliko stalo do Nouf. To si mi dokazala. Znam da ti je stalo. Ali što
je tu je. Pomisli samo koliko bi ovime mogla izgubiti. Ne moţeš je vratiti.« Pogledao ju je.
»Mislim da bi morala odustati.«
Bila je toliko zatečena da nije znala što bi rekla. »Od čega?«
»Od ovoga... od svega ovoga što radiš. Ja to cijenim. I ja ţelim otkriti što joj se
dogodilo. Ali to je opasno. I - i ovo s njezinim djetetom, mislim da će samo donijeti još više
boli. što će se dogoditi ako otkriješ tko je otac njezina djeteta? Mi ne ţelimo nikoga
kaţnjavati. Mi ne ţelimo nove patnje.«
Katya je mislila da će zaplakati i u tom joj je trenutku postalo jasno koliko je njemu
bilo teško gutati sve te osjećaje.
»Znam da ti je bilo teško«, rekla je napokon. »Ne ţelim ti nanositi više boli. Ali
mislim da je otac njezina djeteta, tko god to bio, moţda imao neke veze s njezinim
nestankom.«
»Moţda«, rekao je, grabeći rukama pijesak, »ali što onda? Netko će biti kaţnjen jer se
zaljubio? Jer je prekršio pravila?« Glas mu se povisio. Pričekala je trenutak da ga tišina
smiri. »Slušaj, moja obitelj sada pokušava prihvatiti činjenicu da je bila trudna. Svaka nova
vijest o tome mogla bi biti razorna. A ti u međuvremenu dovodiš svoj posao u pitanje.«
»Oprosti«, rekla je. »Moţda se miješam... «
»Ne miješaš se.«
»Ali otac njezina djeteta moţda joj je nanio zlo. Zar ne bi bilo bolje da znaš tko je to
bio?«
»Ako moja obitelj mora vjerovati da je Noufina smrt bila nesretan slučaj, onda neka
zasad tako bude.« Podignuo je ruku da je ušutka. »Zasad, rekao sam. Ako te uhvate, neću
si oprostiti što si ugrozila karijeru.«
Pogledala je u stranu smirujući buru osjećaja. Poţeljela mu je reći da se ponaša
sumnjivo, da bi joj morao reći ako zna tko je otac, ako nekoga štiti.
»Molim te, ne uništavaj si ţivot.« Othman ju je uhvatio za bradu i primaknuo njezino

112
lice svojemu. Pogledao ju je ravno u oči. »Nouf je mrtva«, rekao je, »ali ti nisi.«
Kimnula je kao da razumije, ako ne baš svaku riječ onda bar pobudu koja stoji iza
njih. Njeţno ju je poljubio i pomilovao po obrazu, ali umjesto da se povuče nastavio ju je
ljubiti sa sve većom strašću. Osjetila je grč ugode kada mu je ruka spuznula do njezina
struka, ali u tom se trenutku iza njih začula buka - zvučalo je kao da je Ahmad spustio
prozor; zvukovi s njegova DVD-a odjednom su se pojačali - i oboje su to shvatili kao
upozorenje: Sad je dosta. Othman je povukao ruku i uspravio se.
Njegove su je riječi mučile. Je li doista mislio da ona provodi istragu samo zato da
mu nešto dokaţe? I zašto se tako uznemirio da bi mogla izgubiti posao? Ona bi se morala
uznemiriti. A što ako ona nakon vjenčanja odluči prestati raditi? Vjerojatno će jednoga
dana poţeljeti djecu. Hoće li joj oprostiti što je dala otkaz? Hoće li razumjeti? Odjednom je
shvatila da nikad nisu razgovarali o djeci - bar ne onoliko koliko bi ona to ţeljela - i to ju je
uznemirilo.
Razjedala ju je sve dublja sumnja. Iznenadilo ju je što je tako odlučan u pogledu
njezina posla. Ne voli razgovarati o Nouf, to zna - uvijek se povlači. Po dosadašnjim
mjerilima, ova je večer praktično bila katarza za njega. Nešto ju je uzrokovalo, ali ona nije
ţeljela nagađati što je to bilo. Bilo je kasno i bilo joj je dosta nagađanja.

113
 20.
Leţala je na njemu. Njezina duga kosa padala mu je preko grudiju i lica, škakljajući
mu obraze. U sobi je bilo svjeţe, ali tamo gdje je njezina koţa dodirivala njegovu osjećao je
ugodnu toplinu. Sanjao je tu ţenu stotinu puta, ali nikad joj nije vidio lice. Slapovi njezine
duge crne kose potpuno su ga sakrili, a kada bi posegnuo rukom da ih razmakne, ona bi
se povukla. Činilo mu se da je svojim dodirom zapravo odguruje, i što se on više trudio,
ona je brţe nestajala. U snu je naučio da će je uhvatiti jedino ako to prestane ţeljeti, ako
prestane pokušavati i ako pusti njezinu kosu da ga prekriva u mraku, ako pusti njezino
tijelo da ga grli i prepusti se čaroliji dodira. Jednoga će joj dana vidjeti lice, a u
međuvremenu moţe uţivati u teţini njezina tijela i mekoći njezine koţe.
Nayir je otvorio oči no činilo mu se da još uvijek sanja. Prepone su mu pulsirale i
nešto mu je škakljalo obraze, ali brod se zaljuljao i on shvati da je netko na palubi. Začulo
se kucanje na vratima. Odgurnuvši plahtu, skočio je na noge i ugledao gospođicu Hijazi
na vrhu stepenica kako rukom stišće rub ogrtača. »Nayir?« dozivala ga je. »Jeste li tu?«
Oteturao je do kupaonice.
»Nayir? Oprostite. Moram razgovarati s vama. Pokušala sam vas nazvati na mobitel,
ali je isključen.« Nastupila je neugodna stanka. »Mogu li ući?«
Pritvorio je vrata kupaonice i protrljao lice. Nekoliko dana nije vidio gospođicu
Hijazi. Trudio se ne razmišljati o njoj.
»Silazim«, rekla je. Učinilo mu se da čuje oklijevanje u njezinu glasu. Vireći kroz
vrata kupaonice vidio je kako se spušta niz ljestve. Ugledao je njezin gleţanj i opet
pritvorio vrata.
»Oprostite što smetam«, doviknula je. »Vaš susjed me je vidio.«
»Pa ste samo tako ušli?« pitao je.
»Rekla sam mu da sam vaša sestra.«
»O, ne!«
»Nisam imala izbora. Slušajte, Nayir, pokušala sam vas nazvati. Zašto ne uključite
mobitel?«
»Imam posla. Zna li Othman da ste tu?«
»Vaţno je. Dobila sam DNK uzoraka koje ste ostavili. Napokon sam ih uspjela
analizirati i ispalo je da ni Eric ni Mohammed nije otac Noufina djeteta.«
Bio je toliko uznemiren da nije mogao shvatiti što mu govori. Otvorio je pipu. Voda
je bila mlaka i sluzava. Pogledao se u zrcalo. Izgledao je iscrpljeno. Kada je zaspao? Bio je
budan gotovo cijelu noć i proučavao karte pustinje u potrazi za mjestom gdje Ericova
tvrtka istraţuje nalazišta nafte.
»Jeste li me čuli, Nayir?« Bila je bez daha. »Netko drugi je otac.«
Pribravši se, uzeo je haljinu što je visjela na vratima i obukao je. Otvorivši vrata tek
toliko da se provuče kroz njih, šmugnuo je u spavaonicu i zatvorio vrata za sobom.
Krajičkom oka primijetio je da mu je okrenula leđa i bio joj je zbog toga zahvalan. Skinuo
je kućnu haljinu, zgrabio hlače s poda i pronašao košulju na krevetu. Odjeća je bila
zguţvana, ali ju je ipak obukao.
»Znači da mora postojati treći čovjek«, viknula je.
Nekoliko trenutaka poslije izišao je iz spavaonice i zatekao je kako stoji u kuhinjici.
»Ja nisam taj.«
Prasnula je u smijeh i pokrila rukom usta skrivena burkom.
Namrštio se.
»Oprostite«, rekla je.

114
 »Ne biste smjeli biti ovdje«, planuo je. »Ovo je grijeh zina, znate. Jeste li rekli
Othmanu da ćete doći ovamo?«
»Nisam, ali... «
»I zašto niste na poslu? Mislio sam da radite.«
»Uzela sam slobodno jutro. Cujte, ţao mi je što smetam.« Zvučala je iskreno. Skrenuo
je pogled u stranu. Imala je burku, no nije htio zuriti u njezine oči. »Morate mi u nečemu
pomoći«, rekla je.
»U čemu?«
»Ţelim istraţiti mjesto koje bi moglo biti povezano s Noufinom smrću.«
»Zašto zovete mene? Imate vozača. I zaručnika.«
Nije odgovorila. Okrenula se prema prozoru, prekriţila ruke i uhvatila se za laktove.
Nayir je čekao, postajući svakim trenutkom sve napetiji.
»Othman više ne ţeli da se time bavim«, rekla je drhtavim glasom. »Razgovarali smo
o tome, a on je rekao da dovodim u pitanje svoj posao.«
Nayir je polako sjeo na sofu i potraţio pogledom cipele. »Je li u pravu?«
»Zapravo i nije... moţda malo. Ali ja sam jako oprezna, a i riječ je o Nouf. Riječ je o
njegovoj sestri. Čovjek bi mislio da će prihvatiti svu pomoć koja mu se pruţa.«
Nayir je bio rastrgan. Zelio joj je reći da nema smisla da se njemu ţali na Othmana.
On je Othmanov prijatelj i to se neće promijeniti. Nije joj vidio lice skriveno iza burke, ali
njezine su mu oči dovoljno izraţajno pokazale koliko je uznemirena. Uza svu lojalnost
prema Othmanu osjetio je simpatije prema njoj.
»Znam da Othman ţeli otkriti što se dogodilo Nouf«, rekao je, oprezno izbjegavajući
sljedeću misao koja mu je pala na pamet: Možda samo ne želi da ti budeš uključena. Moţda je
Othmanu počelo biti neugodno zbog činjenice da je ona zaposlena, zbog odlučnosti koju je
pokazala u istraţivanju ovog slučaja. Pitao se je li rekla Othmanu da su bili u Ericovu
stanu i kod optičara.
»Zašto mislite da vas je zamolio da prestanete raditi na slučaju?«
Uzdahnula je. »Ne znam. Činilo se da mu je neugodno.«
»Jeste li mu rekli da sam bio s vama u Ericovu stanu?«
»Rekla sam mu da smo zajedno istraţivali«, rekla je. »Ali to sam mu rekla prije
nekoliko dana. Tek sinoć se uznemirio. Uvijek se uznemiri kada govorim o Nouf. Sinoć
sam ga obavijestila o rezultatima DNK analize. Mislim da ga jako uznemiruje razgovor o
njezinoj trudnoći, a ovaj puta ta ga je tema osobito uzrujala. Rekao je da se brine za mene.
Rekla sam mu da se ne mora brinuti, ali je zahtijevao da prestanem s istraţivanjem. Rekao
je da mi nikad neće oprostiti ako nastavim i time ugrozim karijeru.«
Nayira je to iznenadilo, jer mada je razumio Othmanovo oklijevanje, ovdje više nije
posrijedi bilo samo oklijevanje. Bilo je sumnjivo. I još je nešto bilo čudno: Othman se
previše brinuo da ona ne izgubi posao. Je li mu to doista tako bitno? Zar on uistinu ţeli da
ona radi?
Katya je očito čekala njegov odgovor. Premda mu je to laskalo, bojao se posljedica
izraţavanja vlastitog mišljenja. Ustao je, otvorio ormar i izvadio baloner.
»Ne mogu objasniti Othmanovo ponašanje«, rekao je.
»Ali ne mislite li da je tu nešto čudno?«
Nije odgovorio. Moţda Othman zna nešto o Noufinu nestanku, ali ne ţeli da to
dozna gospođica Hijazi. To ne znači da je kriv.
»Vi mislite da mi on ne vjeruje«, rekla je.
»Nisam to rekao.«
»Vaše lice mi je to reklo.«
Unatoč nelagodi, bio je impresioniran time što je primijetila izraz njegova lica ne

115
gledajući ga izravno. Ruke su joj još bile prkosno prekriţene, a on se sjetio njezine
tvrdoglave šutnje u mrtvozornikovu uredu. Ona neće odustati od istrage, pomisli. Ni za
Othmana. I osjeti istu mješavinu prijekora i poštovanja koju je osjetio i tada. Bila je prkosna,
ali nije mogao prigovoriti njezinim argumentima.
»Razgovarat ću s njim«, rekao je Nayir. »To ste htjeli, zar ne?«
Okrenula se licem prema njemu, a on je brzo skrenuo pogled. »Da, ako moţete. Ali
više od toga...« - ponovno je pogledala prema prozoru - »... ţeljela bih čuti da i dalje
sudjelujete u istrazi.«
Oklijevao je. »Zelim znati što joj se dogodilo. A mislim da to ţeli i Othman, bio on
toga svjestan ili ne.«
Činilo se da je odahnula s olakšanjem, ili sa zahvalnošću. Spustila je ruke. »Hoćete li
onda odmah poći sa mnom? Ovo je vaţno. Trebam vaše stručno mišljenje.«
Opet je oklijevao.
»U čitanju tragova«, rekla je, kao da je time sve objasnila.
Kimnuo je nakon stanke. »Dajte mi samo vremena za jutarnju molitvu.«

Gospođica Hijazi rekla mu je da idu u napušteni zoološki vrt. Sinoć je listajući

novine naišla na članak »Majmunarije na djelu«, o ilegalnoj prodaji čimpanza kao kućnih
ljubimaca koja cvjeta unatoč zakonskoj zabrani. Autor članka upozorava i na bijedne
uvjete u kojima ţive ţivotinje u manjim zoološkim vrtovima u Jeddi. Proučavajući slike
olinjalih ţgoljavih čimpanzi, ponovno se sjetila tragova izmeta na Noufinu zapešću i
otkrića Nayirova strica da je ţivotinja koja ga je 'proizvela' vjerojatno otrovana. Još nije
zaključila odakle dolazi izmet, ali ima li boljeg mjesta za potragu od napuštenog
zoološkog vrta?
Tako je Nayir, ponovno vozeči za Toyotom, sišao s autoceste i krenuo u unutrašnjost
pustom cestom koja je presijecala polje sivoga pijeska. Sa svakim kilometrom obuzimao ga
je sve veći osjećaj krivnje. Sada doista rade Othmanu iza leđa. Rekao je samome sebi da će
Othman prihvatiti njihove argumente, bez obzira na to što je sinoć rekao gospođici Hijazi,
ali u srcu je znao istinu: kada ga je zamolila da pođe s njom u zoološki vrt, on je na to
pristao jer je ţelio biti u njezinu društvu. *
U mislima se stalno vraćao na činjenicu da se Othman nije uznemirio kada mu je
rekla da je s Nayirom bila u Ericovu stanu. Naravno, nije se ni morao uznemiriti -
vjerovao je Nayiru. Ali ga je zaboljelo kada je shvatio da je riječ o istom povjerenju kakvo
ima kralj u svojega eunuha. On je bio gori od eunuha. Njemu nije nedostajao dio tijela,
njemu je nedostajalo nešto drugo, nešto što bi ga činilo pravim muškarcem. Sjećao se kako
se Othman smijao kada su kupovali kapute na bazaru. Smijao se jer je Nayir bio zadnja
osoba na svijetu koja bi trebala vidjeti ţensko tijelo. Kao da se ţena s bazara razotkrila
pred ajatolahom. Sto je više mislio o tome, to se više sam sebi gadio što uopće o tome
misli.
Počeo se uspinjati uz strmi brijeg. Prašina je zasipala vjetrobransko staklo i zastirala
mu vidik, ali kada je stigao do vrha panorama se otvorila. Ispod njega su se uz rubove
doline vidjeli deseci bijelih nastamba, dok je iznad njih hrđava bodljikava ţica tvorila
zapadni perimetar napuštenoga zoološkog vrta.
Nayir je spustio prozor i duboko udahnuo. Ovo nije bio devin izmet, taj vonj je
poznavao. Ovo je nesumnjivo bio vonj zoološkog vrta. Morao je priznati da se gospođica
Hijazi pametno sjetila doći ovamo. Ako je Nouf htjela ići u zoološki vrt mogla je birati
između nekoliko njih, ali ako se s nekim potajno sastajala odabrala bi ovaj, izoliran i

116
napušten.
Zaustavili su se na praznom parkiralištu u blizini dječjeg igrališta koje kao da
godinama nije korišteno. Izišao je iz Jeepa i vidio gospođicu Hijazi kako iz Toyote
pokušava izvući kutiju s priborom. Vozač joj je pomagao trčkarajući oko nje, prvo
preuzimajući od nje kutiju s priborom, a poslije zatvarajući prtljaţnik.
»Hvala, Ahmad«, rekla je, a u glasu joj se osjetila trunka iritiranosti zbog njegovog
asistiranja. »Ne bi smjelo trajati dugo.«
Pridruţila se Nayiru i zajedno su prišli starom ulazu pokraj metalne blagajne za
prodaju karata u sjeni palme. Uz blagajnu je stajala metalna ploča s natpisom: Djeca mogu
doći u pratnji majke ili oca, ali ne i s oba roditelja zajedno. Dječaci stariji od 10 godina smatraju se
odraslima. Na ploči je bio izvješen i raspored ulaska za muškarce, ţene, djecu i školske
grupe, kako se različite vrste posjetilaca ne bi preklapale.
Nayir se okrene prema vozaču i primijeti da se vratio u rashlađeni auto. Pretjerano
nonšalantan način na koji je gospođici Hijazi dopuštao da bude u društvu muškarca koji
nije iz njezine obitelji izjedao je Nayira, premda se to i prije događalo. I Ahmad sigurno
misli da on ne predstavlja opasnost. Bio je vrijedan povjerenja, ali to mu nije bila utjeha.
Rampa je bila zaglavljena pa ju je Nayir preskočio i okrenuo se da joj pomogne, ali
mu je ona dodala pribor i rekla da moţe sama.
»Mogu ja to obaviti i bez vas«, rekao je.
Prostrijelila ga je pogledom tako da je pocrvenio i uzela od njega pribor.
Skrenuli su na put obrubljen palmama koji je vodio pokraj ţivotinjskih nastamba,
praznih kaveza, ustajalih fontana i oštećenih klupa.
»Nouf je imala tragove izmeta na zapešću«, rekla je.
»I njezin vozač imao je izmeta na cipelama«, uzvratio je Nayir, prisjećajući se smrada
Mohammedovih cipela.
»Oh, pa to mi niste rekli.« Vidjevši da ne kani odgovoriti, nastavila je: »Sto biste vi
učinili na Mohammedovu mjestu? Zašto bi došao u zoološki vrt? Nekoga potraţiti? S
nekim se sastati?« Zakoračili su u sjenu koju je bacala obliţnja zgrada.
»Pravo je pitanje«, rekao je Nayir, »što bi vi radili da ste Nouf i da dođete u zoološki
vrt?«
Nervozno ga je pogledala. »Moţda bih se sastala s muškarcem?«
Dobrodošla svjeţina obavijala ih je dok su hodali ispod palma koje su se nadvile nad
dio vrta koji je bio načinjen kao minijaturna replika parka Serengeti. Nekoliko ţivotinjskih
kostiju leţalo je u dubokim usjecima između kaveza i platforma za gledatelje - komadić
ţirafina vrata, lubanja velike mačke. Lavovi, kraljevi dţungle, bili su pravi slabići u
pustinji. Vrućina ih je sve pobila.
Ne, pomisli Nayir, Saudijci su ih sve pobili svojim ambicijama da izgrade zoološki
vrt na otvorenom u najnepogodnijoj klimi na svijetu. Uvezli su ţivotinje, ali ljudi nisu
dolazili. A zašto i bi? Tko bi ţelio hodati po zagušljivoj vrućini i gledati hrpu iscrpljenih
ţivotinja? Sigurno ne Saudijci, koji su poznati po tome da preziru sve što je na niţem
stupnju hranidbenoga lanca od njih samih.
Slabašan povjetarac propuhivao je ispod njegova balonera dok su ulazili u nastambu
za gmazove. Ovdje su kosti bile zanimljivije. Vidio je duge fragmente kralješnice unutar
većih ostataka, kao da je jedna zmija progutala drugu, manju, a onda i sama uginula. Bi li
zmije preţivjele da su ih čuvari oslobodili? Pričalo se da su neopasne ţivotinje prebacili u
lokalnu prodavaonicu kućnih ljubimaca, a opasnije ostavili da ovdje uginu.
Napustili su nastambu za gmazove i ponovno su se našli na stazi, pokraj kaveza za
krokodile i starih nastambi za ptice prekrivenih suhim viticama. U daljini su vidjeli vrh
replike planine Matterhom, na kojoj su nekad nedvojbeno ţivjele koze.

117
 »Pogledajmo«, rekla je. On uzvrati mrmljanjem.
Matterhom je bio tih poput grobnice dok su mu se oprezno pribliţavali. Nije bio tako
visok kako je iz daljine izgledao, moţda tek desetak metara. Njegovo je podnoţje bilo
puno rascvjetalih biljaka.
»Mislim da je to oleander«, rekao je.
»Da«, rekla je. »Cudno je da raste ovdje, gdje su se ţivotinje mogle otrovati ako ga
pojedu.« Probili su se kroz grmlje, zakoračivši preko niske ograde koja je okruţivala
repliku planine i prešli preko uskog pojasa osušene trave i jarka punog pijeska. Gospođica
Hijazi spustila je pribor na tlo i otvorila kutiju. Izvukavši vrećicu uzela je uzorak oleandra
i zemlje oko njega.
Dok je radila, Nayir je kruţio oko replike planine Matterhom načinjene od zelenog i
smeđeg gipsa s vrhom obojenim u bijelo da izgleda poput snijeţnog vrhunca. U podnoţju
je primijetio vrata. Lagano povukavši, otvorio ih je i zavirio unutra.
Unutrašnjost je bila prazna. Kroz pukotine u gipsu probijalo se vanjsko svjetlo i
otkrivalo zemljani pod, bijele zidove i deku zguţvanu u kutu. Zrak je bio vlaţan i teţak.
Nayir je očima pretraţivao prostor. Odmah iza vrata vidio je tragove na zemlji, kao da je
netko ovdje nedavno nešto pomeo. Tragovi su izlazili van i nestajali u travi. U prašini nije
bilo otisaka stopala.
»Nešto ste našli?« pitala je.
»Skrovište«, rekao je.
Ušla je u prostoriju. »Miriše na...«, oklijevajući je pogledala Nayira, »... seks.«
»Znam«, rekao je, a zatim u sebi zamolio oprost zbog laţi. Zakoračio je unutra i
pritisnuo rukav na nos. U glavi mu se oglasio alarm. Kako bi ona to mogla znati? Moţda
joj je spadalo u posao da to zna, ali kako se to uči? A onda se ponovo oglasio alarm,
upozoravajući ga da se nalaze u vrlo malenom, intimnom prostoru. U kojemu miriše na
seks. Izišao je van.
Ona je izišla za njim noseći u ruci deku. Paţljivo ju je raširila i podignula
proučavajući njezinu površinu. »Moţda nešto izvučem iz ovoga.«
Nayir se vratio u sklonište, upalio bateriju i prešao njome preko zemljanog poda,
zastavši jednom kod nekog kamenčića a onda nastavljajući dalje. Provirila je unutra.
»Ima li još nečeg?« pitala je.
Odmahnuo je glavom. »Tlo je prilično glatko, s obzirom na to što se ovdje događalo.
Netko je počistio.« Još jednom je pogledao uokolo i uvjerivši se da ničega više nema
napustio skrovište.
»Ponijet ću deku«, rekla je. »Budem li imala sreće, pronaći ću stanice koţe.«
Nayir zatvori vrata skrovišta. »Moţda uopće nema veze s našim slučajem.«
Primijetio je osmijeh u njezinim očima. »Sto je?«
»Rekli ste s našim slučajem.«
»Rekao sam s vašim slučajem.«
Zabavljalo ju je što se nevješto pokušava izvući. Vratila se do kutije s priborom kako
bi pronašla dovoljno veliku vreću za deku, a potom su još pola sata pretraţivali travu oko
planine, ali njihova potraga nije donijela ništa novo. Kada su završili, napustili su alpski
dio vrta, prošli pokraj dugačkoga niza krletki za ptice pa niz usku prašnjavu stazu koja je
vodila do ograde. Ograda je na vrhu završavala bodljikavom ţicom, ali vrata su bila
otključana. Izlazeći iz zoološkog vrta, slijedili su stazu niz strmo brdo do doline s juţne
strane vrta. Zrak je postajao sve topliji i oboje su se počeli znojiti.
»Moram znati što ste sve dosad pronašli«, rekla je. »Ima li još nešto što mi niste rekli?
Bit će lakše budemo li oboje znali sve činjenice.«
»Mislio sam što sam rekao: ovo je vaš slučaj.«

118
 »Dobro. Ima li još nešto što mi niste rekli?«
»Jesam li vam rekao za trag na devinoj nozi?«
»Niste«, odgovorila je. Vidjelo se da mu je malo neugodno dok joj je pričao o devi i
znaku protiv urokljiva oka. Hodala je ispred njega, povremeno se spotičući kada je staza
postala prestrma.
»Uvijek sam se čudila onima koji vjeruju u moć urokljiva oka«, rekla je. »Ja osobno
mislim da je to smiješno.«
Nije odgovorio.
»I mislim da bi se Nouf sloţila sa mnom«, rekla je. »Nisam je tako dobro poznavala,
ali u onih nekoliko razgovora s njom učinila mi se vrlo praktičnom. Ne mislim da je
vjerovala u duhove i dţine i sve to.«
»Pa tko je onda napravio taj znak na devi?«
Slegnula je ramenima. »Tko je s njom bio u pustinji? Tko je mogao biti s njom? Svi
imaju alibi. Cijela njezina obitelj bila je doma. Othman mi kaţe da je njezin vozač bio u
kupnji sa ţenom. A Eric?«
»I on ima alibi. Sinoć sam obavio nekoliko poziva. Cijeli je dan bio na poslu.«
Zastala je u podnoţju brijega. »Ja mislim da mora postojati treći čovjek. Netko za
koga još ne znamo.«
Stigli su do kruţnoga dijela koji je označavao kraj puta. Prvo što je primijetio bila je
tamnonarančasta boja zemlje. Zagrebao je zemlju prstima i osjetio tvrdoću gline.
»Znate da je moj stric analizirao zemlju iz Noufine rane na glavi«, rekao je. »Mislim
da je ovo ista zemlja.«
Katya uzme uzorak. »Znači da ju je moţda tu udario.«
Nayir se okrenuo prema zakrţljalim palmama čije su grane još uvijek bile dovoljno
guste da pruţe bar malo hlada. Iza stabala bilo je gusto, isprepleteno grmlje. Bilo je to
tuţno, napušteno mjesto. Ali zemlja ispod palmi pokazivala je da se tu nešto događalo.
Otišao je do ruba čistine i proučavao tragove guma.
»Pazite da ne hodate po tragovima«, rekao je.
Spustila je kutiju s priborom u blizini grmlja i pogledala oko sebe. Nayir je slijedio
tragove duţ prilazne ceste. Pokušao ih je vidjeti Mutlaqovim očima, ali tu su bili deseci
tragova i on ih nije znao razlikovati. Činilo se da su automobili i kamioni često prolazili
ovim putem. Tragovi stopala udaljavali su se od tragova guma u svim smjerovima, ali nije
mogao reći koje stope odgovaraju kojim tragovima.
Tragovi jednih guma vodili su do sredine čistine. Pazeći da ih ne izbriše, Nayir ih je
slijedio do ruba ceste gdje se činilo da se auto okrenuo i vratio natrag, prolazeći pokraj
zoološkog vrta. A tamo, na najdaljem rubu čistine, primijetio je metalni sjaj u grmlju. Kada
je prišao bliţe, pronašao je limenku napola zakopanu u zemlju. Razočarano ju je
podignuo.
»Nayir?« Glas gospođice Hijazi zvučao je čudno. Klečala je na zemlji i lagano nešto
otkopavala. »Mislim da morate doći ovamo.« Bacivši limenku, otišao je do nje i ugledao
kako otire pijesak s iskrivljenog ruţičastog predmeta. Bila je to cipela. S potpeticom,
zgnječena kao da je preko nje prešao automobilski kotač.
»To je par cipeli pronađenoj uz nju u pustinji«, rekao je i kleknuo da joj pomogne
iskopati je iz prašine. »Sigurno joj je ispala.«
»Ali ne bi li primijetila da joj je ispala? Ne bi li se vratila po nju?«
Nayir kimne. Sačuvala je drugu čak i u pustinji, gdje joj je bila posve beskorisna. »Ne
mislim da bi je ovdje namjerno ostavila.«
»Jedino ako je htjela za sobom ostaviti trag... « Gospođica Hijazi je šaptala. »Sigurno
je oteta.«

119
 Oboje je zahvatilo uzbuđenje zbog novog otkrića. Nayir je poţelio iskoristiti trenutak
i ispričati joj sve o mjestu gdje su pronašli Noufino tijelo i o Othmanovoj nestaloj jakni,
koja ukazuje na to da je upleten netko s imanja. No nije bio siguran smije li joj to reći, jer to
sumnju baca najprije na Othmana.
Gledao je u tlo. »Vidite li tragove krvi?« pitao je. »Dobila je udarac u glavu, moralo je
biti mnogo krvi.«
»Nije nuţno«, odgovorila je gospođica Hijazi. »Većina je mogla završiti na njezinu
licu ili haljini. Ali evo...« pokazala je nešto na cesti. »Izgleda da je netko brisao tragove.
Ako je bilo krvi, moţda ju je netko pokušao očistiti.«
»Ovo izgleda kao trag povlačenja«, rekao je. »A što ako je udarena ovdje? Pala bi.
Otmičar bi je morao podignuti i odvući do auta.« Pratio je tragove povlačenja do tragova
guma. »Ako je tako, ne bi li duţ ovoga puta bilo tragova krvi?«
»Ja ih ne vidim«, rekla je gospođica Hijazi, »ali uzet ću uzorke tla i analizirati ih.«
Ustala je i vratila se do pribora. Vrlo briţljivo spustila je cipelu u plastičnu vrećicu, ali
umjesto da je stavi u kutiju, zadrţala ju je na trenutak. »Neobično je da je imala cipele uza
se«, rekla je.
»Da. Zašto ih nije jednostavno ostavila u kamionu?«
»Moţda je mislila da bi se oštetile od pretjerane vrućine?«
»Ljudi drţe Kuran na komandnoj ploči«, rekao je. »Uostalom, mogla je parkirati u
hladu.« Nayir je nastavio kruţiti oko tragova povlačenja, traţeći krv.
»Moţda ih je ostavila u kamionu«, rekla je gospođica Hijazi. »Moţda ju je netko
izvukao iz kamiona pa je cipela ispala.«
Podignuo je pogled. »Gdje su pronašli drugu cipelu?«
»Kako to mislite?«
»Je li ju nosila u torbi?«
»Ne, nije bilo torbe.«
»Onda joj je morala biti u dţepu«, rekao je. »Inače je ne bi našli uz tijelo. Poplava je
bila dovoljno jaka da joj odnese sportske cipele koje je imala na nogama.«
»Da«, rekla je zamišljeno. Spustila je cipelu u torbu i otresla prašinu s ogrtača.
»Recimo da je Nouf došla u zoološki vrt na sastanak s nekim kome je dovoljno vjerovala
da se s njime sastane nasamo. Kako je stigla ovamo? Kamionom. Dovezla se ovamo i
čekala.«
»Zašto nije parkirala na parkiralištu?« pitao je.
»Vjerojatno je parkirala ovdje da je ne primijete. Bila je ţena, i makar je na sebi imala
mušku odjeću netko je mogao primijetiti obrise njezina tijela. Osoba s kojom se trebala
sastati stigla je svojim autom i oboje su izišli van. Ovdje.« Pokazala je stope oko tragova
guma. »Svi ovi tragovi stopala prilično su mali. Izgleda kao da je osoba s kojom se sastala
razmjerno niska.« Uzela je iz torbe metar i izmjerila stope.
Nayir je hodao uokolo. »Znate, sve bi ovo mogli biti tragovi istih nogu.«
»Nisu svi istog uzorka, ali su slični.« Podignula je pogled. »Sve je veličina trideset
šest. A izgledaju kao muške cipele.« Pruţio joj je uništenu cipelu s potpeticom, a ona ju je
izmjerila pogledavši ga razočarano. »Trideset šest.«
»Ako je namjeravala zamijeniti cipele, vjerojatno joj nije odgovarala veličina.«
»Moţda je lagala«, rekla je gospođica Hijazi.
»Imam cipelu koju je nosila u pustinji«, rekao je Nayir. »Na brodu mi je. Večeras ću
je izmjeriti. A što je s devom? Čini mi se da ju je dovezao otmičar... « Zastao je, osjećajući
da je nastavak očit: ako je otmičar dovezao devu, onda je i ranije bio na imanju i znao
dovoljno o njemu da moţe ukrasti devu i kamion.
Gospođica Hijazi djelovala je zabrinuto. »Ne znamo je li deva bila ovdje.«

120
 »Sumnjam da bi netko oteo Nouf i onda se vratio na imanje ukrasti devu vozeći
njezino tijelo u autu.«
»I ja tako mislim.« Izvukla je nekoliko bočica za uzorke iz torbe i vratila se do
tragova vučenja. »Zapravo, ne znamo u kakvom je odnosu Nouf bila s otmičarem. Mogla
je sama dovesti devu, u sklopu nekakvoga... dogovora. Tko zna.« Izgubila je dah. Klečeći
na tlu, uzela je dva uzorka i stavila ih u bočice. »Moţda je doista bjeţala, a netko ju je
pokušao zaustaviti. Ako ju je udario ovdje, još je mogla sama pobjeći nakon udarca. Mogla
je biti pokretna, ali dezorijentirana. To bi moglo objasniti i kako je izgubila cipelu, a poslije
i devu.«
»Moguće je«, rekao je, »ali to ne objašnjava nestali kamion. Još ga nisu pronašli. Ako
se sama odvezla u pustinju, kamion bi morao biti negdje blizu wadija.«
»Netko je mogao ukrasti kamion u pustinji.«
Suzdrţao se od komentara da je takvo nešto krajnje nevjerojatno. Najbolje je uopće
ne raspravljati o kamionu jer nemaju dokaza. Gledao ju je kako stavlja uzorke zemlje u
kutiju. »Ako se ovdje sastala s nekim tko ju je onesvijestio, onda bi jedan automobil još bio
ovdje. Gdje je?« pitao je.
»Moţda ga je otmičar ostavio ovdje«, rekla je, »a onda se vratio po njega da ga se
riješi.«
Zvučalo je neuvjerljivo, ali je prihvatio. »Kako je uopće doznala za ovo mjesto?«
»Bi li njezin vozač to znao? On nije spominjao zoološki vrt, zar ne?«
»Nije«, rekao je Nayir. Ali je smrdio na izmet. Još je malo proučavao tragove.
Zatvorila je kutiju s priborom. »Ima dokaza da su ovdje bili i drugi ljudi«, rekla je,
»ali nisu nuţno povezani s Nouf. Mislim da se morate vratiti do Mohammeda. On će nam
znati reći kako je doznala za ovo mjesto i je li bila ovdje više nego jednom. Mogao bi
objasniti i cipele.«
»Već sam ga to pitao.«
»Ali razmislite: Nouf je zadrţala cipele. Moţda ih je doista ţeljela zamijeniti. Za to bi
trebala Mohammeda, moţda je upravo zato donijela cipele ovamo. Trebala se sastati s
Mohammedom.« Zabrinuto je gledala Nayira. »Morate opet s njim razgovarati. Idem s
vama.«
»Ne«, rekao je.
»Da.«
»Ne.« Po pogledu u njezinim očima mogao je vidjeti da samo pogoršava situaciju.
»Bolje bi bilo da idem sam«, rekao je blaţim glasom. »On mi vjeruje i mislim da će mi se
opet povjeriti, a to neće učiniti budete li i vi tamo.«
Nevoljko je pristala. Na trenutak su šutke stajali jedno nasuprot drugome i bilo im je
prevruće ili su bili preumorni da bi progovorili. Sunce im je tuklo u glavu, a zrak je bio
ispunjen prašinom. U daljini su čuli bijesno kreštanje ptice. Nayir shvati da zuri u njezinu
burku. U tom trenutku nije ţelio izbjeći njezin pogled. Činilo mu se da smije proučavati
njezine oči, gledati pokrete njezinih ruku, primjećivati obrise njezina tijela kroz ogrtač.
Tkanina je bila tanka i na suncu gotovo prozirna. Imala je lijepo oblikovane ruke i uzak
struk. Nakratko je uţivao u maštariji da ona nije Othmanova zaručnica nego tek ţena koju
je upoznao. Pitao se mašta li i ona o njemu i u njezinim je očima traţio odgovor, ali ona je
sumnjičavo proučavala njegovo lice.
»Morat ću sve ovo ispričati Othmanu«, rekla je.
Panično se trgnuo. »Sto?«
»O cipeli.«
Preplavio ga je osjećaj olakšanja. Neka mi Alah oprosti grešne misli.
»To ne moţemo sakriti«, dodala je.

121
 »Ja ću mu reći, ako hoćete.«
Okrenula se i ţmirnula prema suncu. »To bi moglo biti bolje rješenje. Zašto mu ne
kaţete da je sve to bila vaša ideja? Zapravo, nemojte mene uopće spominjati.«
»Ne mogu to učiniti.«
Opet se okrenula prema njemu. »Ne, imate pravo. Ne ţelim da laţete.« Protrljala je
čelo. »Hvala što ste došli ovamo. Nadam se da zbog toga nećete imati problema s
Othmanom. Ne ţelim uzrokovati nikakve probleme među vama.«
Prekasno, pomisli. »Bez brige.«
»Često govori o vama, znate. Vi ste za njega junak.«
Nije znao što bi rekao.
»Moţda bi bilo najbolje«, rekla je, »kada bismo oboje rekli Othmanu što smo danas
otkrili. Moţda će mu nešto značiti da sve čuje i od vas.«
Kimnuo je. Umorno uzdahnuvši, gospođica Hijazi zatvorila je kutiju s priborom,
ustala i okrenula se prema brijegu. »Imam još sat i pol do posla. Morali bismo se
dogovoriti što ćemo reći. Ahmad mora uskoro otići. Hoćete li me otpratiti na objed?«
Mogao je navesti deset razloga da odbije, ali nije mogao suspregnuti ţelju koja mu je
nadimala grudi. Ipak se namrštio, tek tako, iz principa. »Ne znam kako bi to bilo
moguće.«
»Znam jedno mjesto«, rekla je. »Samo me slijedite.«

122
 21.
Nayir je izišao iz Jeepa na vrućinu koja se činila pogibeljnom. Gušio ga je vlaţan zrak
pomiješan s industrijskim smradom. Parkirali su na dva preostala slobodna mjesta na
malenom parkiralištu u blizini al-Barada. Parkiralište okruţeno visokim stambenim
zgradama bilo je napola u hladu, ali gotovo nije bilo razlike. Pod snaţnim popodnevnim
suncem sve je izgledalo iskrivljeno kao u pustinjskoj fatamorgani - automobili, pločnik,
reklame. Osamljena, presušena fontana na početku uličice izgledala je kao da isijava
valove vrućine. Samo su zgrade odolijevale čvrste vapnenačke strukture s mnoštvom
prozora i rešetkastih kapaka koji su štitili od vrućine.
Neka je ţena promaknula pokraj njega ţureći preko parkirališta prema pokrajnjoj
uličici. Osvrtala se oko sebe provjeravajući da li je tko prati. U Nayiru je zazvonio poznati
alarm koji se oglašavao svaki put kad bi vidio ţenu samu na ulici. Kako im to uspijeva,
pitao se. Kako mogu hodati tako brzo pokrivena lica? Zamaknula je u uličicu i usporila
korak. Moţda se ţurila samo zbog vrućine.
Krenuo je prema autu gospođice Hijazi, no dok je došao do njega košulja mu je već
bila posve mokra a hlače su mu se lijepile oko gleţnjeva. Poţalio je što nije odjenuo
haljinu.
Izvadila je pribor iz prtljaţnika i pozdravila se s Ahmadom. Vozač je strogo
pogledao Nayira i ušao u auto. U pogledu se miješalo upozorenje da se prema njoj mora
odnositi s poštovanjem, ali i izraz određene solidarnosti s njim.
»Ja ću to ponijeti«, rekao je Nayir pokazujući kutiju s priborom.
»Mogu ja.« Krenula je niz uličicu. Bilo mu je neugodno dok ju je slijedio hodajući iza
nje osjećao se poput djeteta ali on nije poznavao put pa nije bilo logično da hoda ispred
nje. Mogao bi hodati uz nju, ali to mu se nije činilo ispravnim. Zamislio je da ih Othman
vidi zajedno. Cak ni muţ i ţena ne hodaju jedno uz drugo. Ţena bi uvijek malo zaostajala
u znak poštovanja.
Sustigao ju je baš kada su izlazili iz uličice. Skrenula je desno i usporila gledajući oko
sebe, okrećući glavu u stranu na svakom uglu jer joj je burka ograničavala pogled. »Tu je
negdje«, rekla je.
»Kamo idemo?«
»U jednu od obiteljskih zalogajnica u koje moţeš dovesti neudanu ţenu na objed.«
Cuo je za takva mjesta restorani u kojima su ţene i muškarci mogli zajedno jesti a da
ih ne odvajaju u »obiteljske« odjeljke. To je bio obiteljski restoran, ali od ţena se nije
očekivalo da pokrivaju lice, nego samo kosu. Još je veće iznenađenje bilo to što su tu ţene
mogle objedovati same - ali i muškarci su smjeli ući, pod uvjetom da su u društvu ţene.
Nayir je već čuo da muškarci plaćaju Filipinkama da im prave društvo i tako im omoguće
pristup u »obiteljske« restorane. Kada uđu smiju se udvarati svakoj ţeni koju tamo
zateknu. Uglavnom su to bila mjesta gdje se moglo »pokupiti« partnera, a on se molio
Alahu da to baš ne bude jedno od tih. Kako bi to ikad objasnio Othmanu?
Dok su prolazili pokraj izloga s parfemima i ostalim luksuznim sitnicama, dlanovi su
mu se počeli jako znojiti. Osjećao se glupo traţeći lokal koji su vlasti vjerojatno zatvorile
odmah nakon otvaranja. No, nakon nekoliko koraka ugledali su iznad jednih vrata
metalnu ploču s natpisom: Miješano društvo - obitelji dobrodošle!
»To je to«, rekla je potiskujući uzbuđenje.
Stao je. »Mislim da ovo nije... «
»Bez brige«, rekla je, kao da je situacija pomalo zabavlja. »To nije ono što mislite.«
Prije nego što je stigao odgovoriti, okrenula se prema vratima i počela uspinjati uskim

123
drvenim stubama. Slijedio ju je pitajući se ne vodi li ga u zamku. Već je zamišljao scenarij:
zaključila je da je osamljen i da si ne moţe naći ţenu, uz to još i toliko nesretan da nema
obitelj koja bi mu dogovorila brak. Stoga je smislila plan da ga dovuče ovamo, nadajući se
da će nešto zaiskriti. Ako to misli onda ne zna koliko je na pogrešnom putu.
Stepenice su vodile do ulaza u ostakljeno predvorje restorana. »Moja prijateljica je
već ovdje bila«, rekla je. »Rekla mi je da je hrana izvrsna.« Konobar ih je dočekao i poveo
ih u blagovaonicu.
Prostorija je bila golemi atrij pod staklenom kupolom, s raskošnom fontanom u
sredini. Sunčeva svjetlost prodirala je kroz prozore i obasjavala modre tepihe i staklene
stolove na sredini dvorane. Niz stuba vodio je do gornje prostorije gdje su bili separei s
malim ili velikim stolovima odvojenim i zaštićenim palmama. Glavni konobar rekao im je
da slobodno sjednu gdje ţele pa ga je gospođica Hijazi povela na galeriju do stola za dvoje
koji kao da je baš njih čekao. Nayir baci brzi pogled oko sebe. U mnoštvu je bilo malo
muškaraca, ali bili su dovoljno daleko i usto zabavljeni jelom.
Gospođica Hijazi spustila je kutiju s priborom na pod, sjela za stol i podignula
burku. Kako nije imao drugog izbora, on joj je sjeo nasuprot pitajući se kako će preţivjeti
cijeli objed dok ona sjedi pred njim otkrivena lica. Ali ona ga nije gledala. Promatrala je
ljude: muškarce, djecu, ţene otkrivenih lica. »Gotovo da ne mogu vjerovati«, rekla je.
»Odavno ţelim doći ovamo kako bih se uvjerila da ovakvo mjesto stvarno postoji.«
I Nayir je upijao prizore oko sebe, briţno izbjegavajući otkrivena ţenska lica, pa je
umjesto toga gledao u muškarce. Činilo se da nema nijednoga neţenje: svi su muškarci
sjedili sa ţenama i djecom. Izgledali su sretno i opušteno i nije ih zabrinjavalo što su lica
njihovih ţena izloţena u javnosti. Usudivši se pogledati jednu ili dvije ţene, primijetio je
da se ponašaju čedno. Većina njih imala je ogrtače i marame i bile su usredotočene na
obitelj. Osjetio je olakšanje pomiješano s iznenađenjem što u ovako moderan restoran
zalaze pristojni ljudi doličnog ponašanja.
Krajičkom oka opazio je kako se gospođica Hijazi razdragano smiješi diveći se
priboru za jelo, oduševljavajući se svijećnjakom i lijepo uređenim stolom. Bilo mu je drago
kad je shvatio da je ona unatoč svoj neovisnosti u nekim stvarima ipak tipična ţena.
Odjednom je postao snaţno svjestan činjenice da još nikad nije bio u restoranu sa
ţenom. Ovo je na neki način bila prekretnica, ali bio je previše opterećen osjećajem krivnje
da bi potpuno uţivao. Gurnuo je ruku u dţep i dodirnuo misyar. Morao bi samo dodati
ime gospođice Hijazi u predviđenu rubriku ako ih netko uhvati, ali čak i pomisao na to
činila mu se kao prijestup.
»Kako vam se čini?« pitala je.
Povukao je ruku iz dţepa. »Lijepo je.«
»I ugodno svjeţe«, rekla je. »Nije prehladno kao u pretjerano klimatiziranim
trgovinama. A sada dolazi ono najbolje.« Ustala je. »Moţeš sam uzimati hranu.«
»Odmah ću vam se pridruţiti.«
Upitno ga je pogledala, ali je ipak krenula sama prema švedskom stolu. Kada je
otišla, izvadio je misyar i potraţio olovku u dţepu. Pomislio je na to kako misyar ima već
godinama, kako je mislio da će ga iskoristiti u nekoj velikoj prigodi, a sada se ta prigoda
stvorila bez upozorenja i sa ţenom koja mu je potpuno nedostupna. Činilo mu se da bi bio
grijeh napisati njezino ime u rubriku. Nije to htio.
Presavinuo je misyar, vratio ga u dţep i pošao do švedskog stola.
Dvadeset minuta razgledao je primamljiv izbor voća i kolača, toplih sendviča, mesa
na raţnjiću, povrća, riţe. Jogurta i sladoleda. Deset vrsta čaja. Kava - turska ili američka.
Vruća čokolada. Hladna čokolada. Led - led! - kante leda u svakom izlogu. Kada su se
napokon vratili za stol, gospođica Hijazi bila je razdragana i uzbuđena poput djeteta.

124
 »Mogla bih dolaziti ovamo svaki dan«, rekla je prostirući ubrus i uzimajući vilicu.
Nayir ju je pokušao zamisliti ovdje s Othmanom. Bila je tako sretna da bi mogla i njega
zaraziti. A moţda mu se to i sviđalo kod nje ta bezbriţnost koja je podizala njegova
sumorna raspoloţenja. Nayir ih je zamislio ovdje za nekoliko godina nju i Othmana kako
sjede oko stola zajedno sa svojom dječicom i pitao se: Hoće li i tada biti ovako sretna?
Usudio se pogledati je u lice i ugledao je dječje uzbuđenje u njezinim očima.
Pretpostavio je da takva radost moţe trajati. Smiješila se - moţda ne izravno njemu, ali kao
odgovor na njegovu paţnju - i on si je na trenutak dopustio da zamisli budućnost s tom
ţenom. Sjedio je s njom za stolom okruţen njihovom djecom, a njezin je razdragan osmijeh
bio namijenjen njemu. To ga je uzbuđivalo, i gušilo. Neka mi Alah oprosti. Ja sam grešan,
sebičan čovjek. To se ne bi dogodilo da imam ženu.
»Mislim da moţemo s priličnom sigurnošću pretpostaviti da je oteta«, rekla je
gospođica Hijazi vraćajući se na Nouf.
»Moţda.«
»Ali tko je to učinio?« Uzela je zalogaj hrane. »Moţda bismo o tome morali
razmišljati ovako: Sto je najstrašnije napravila Nouf? Zatrudnjela je. A kome bi to najviše
smetalo?«
»Njezinoj obitelji, kada bi doznali.«
»Recimo da su doznali«, rekla je. »Qazi bi prve bračne noći otkrio da nije djevica.
Rastao bi se. Moţda ju je obitelj odvela u pustinju da izbjegne javnu sramotu koju bi
donijelo otkrivanje njezina stanja.«
»Nije vjerojatno«, rekao je Nayir.
»To nije ubojstvo iz časti u pravom smislu riječi«, nastavila je gospođica Hijazi, »to je
zapravo otmica iz časti, a oni pokušavaju zataškati svoju krivnju. Ako to prikaţu kao da je
pobjegla, onda je za sve sama kriva i ljudi će reći da je ona pokušala izbjeći vjenčanje.«
Zašutjela je i nastavila jesti.
»Zar u tom slučaju ne bi bilo logičnije da su je odmah ubili?« pitao je. »Ovako bi
postojala mogućnost da se izbavi iz pustinje i vrati, a što onda.«
»Imate pravo.«
Njezina razmišljanja unijela su u njega nemir. Činilo se da je to primijetila jer je
nastavila jesti u tišini. Nayir je razmišljao o teoriji otmice iz časti dok je bio u pustinji, a i
poslije, sa stricem Samirom, ali kad god bi to pokušao zamisliti činilo mu se smiješnim.
Poput komedije u kojoj uredna i izglačana gospoda iz visokih društvenih slojeva
pokušavaju namamiti devu u kamion trudeći se da ne uprljaju svoje skupe pustinjske
čizme i u kojoj uspijevaju razbiti sestri glavu olovnom cijevi i odvući je u pustinju pazeći
da krv ne poprska njihove dizajnerske košulje. Nije mislio da bi oni bili sposobni ubiti
sestru, a posebno ne u ime časti.
»Nayir«, rekla je, »što vi doista mislite o ovom slučaju?«
Uhvaćen nespreman, nije znao što bi rekao.
»Ma, dajte. Ništa vas ne muči?«
»Pa, da.« Trebao mu je trenutak da se pribere. »Nouf se udavala za Qazija samo da bi
mogla napustiti zemlju. To me muči. Htjela ga je napustiti na medenom mjesecu.«
Osmijeh joj je nestao s lica. »Znam da to zvuči strašno. Sigurno je bila očajna.«
»Moţete li zamisliti što bi se dogodilo da je uspjela u naumu da ostavi muţa i
pobjegne s nekakvim Amerikancem? Njezina bi obitelj poludjela. Tko zna što bi učinili
Mohammedu. U najmanju ruku bi izgubio posao. Obitelj bi vjerojatno poslala nekoga da
pronađe Nouf i dovede je doma. Mislite da Mohammed toga nije bio svjestan? Mislite da
Nouf toga nije bila svjesna?«
Gospođica Hijazi kimne. »Čini se da je njezinom vozaču bilo više stalo do nje nego

125
do samoga sebe.«
»Ili je imao koristi od toga.«
»A što ako se samo saţalio nad njom?«
»Zašto?« pitao je. »Imala je sve. Njezina joj je obitelj dopuštala da se vozika na
vodenom skuteru. Dali su joj pratnju da moţe ići u kupnju. A znam i da je imala svojeg
novca.«
Na licu joj se vidjelo koliko joj se neumjesnim čini njegov komentar. »Ali nije mogla
učiniti jedino što je ţeljela! Nije im se sviđala zamisao da je pošalju u školu, a ja sumnjam
da bi joj dopustili da se zaposli - posebno da radi sa ţivotinjama. Ti doista nemaš pojma,
zar ne? Nouf je imala sve što joj je otac dopustio da ima.«
Obrisao je lice ubrusom. »Većina ljudi bila bi sretna i s polovicom od toga.«
»Ne, većina ljudi ne bi bila sretna.« Govorila je tiho, a on je prepoznao promjenu u
njezinu tonu: što je tiše govorila, to je strastvenije vjerovala u to što govori.
»Zamislite da ne smijete u pustinju«, rekla je. »Da ne moţete napustiti kuću bez
nečijeg dopuštenja. Da imate novac i skupe stvari, ali ako poţelite učiniti bilo što, neće
vam dopustiti. Jedino što smijete je vjenčati se i imati djecu.«
Nayir joj je htio reći da je baš to ono što on doista ţeli, ali nije imalo smisla.
»Mislim da je ne bi silili na brak«, rekao je, pokušavajući ostati miran. »Sama je
odlučila prihvatiti brak.«
»Ali to nije bitno«, uzvratila je. »Da se nije udala, opet joj ne bi dopustili da ostvari
svoje snove. Ona je smjela ostvarivati samo snove svoje obitelji biti poslušna kći i ţena.«
»I zbog toga je bila toliko ogorčena da je pobjegla od kuće.«
Gospođica Hijazi je prestala jesti i sada se igrala hranom premećući je zamišljeno po
tanjuru. »Mislim da vjerojatno jest.«
»Pa je smislila da se osveti obitelji tako što će napustiti zaručnika. Pretpostavljam da
je time ţeljela pljunuti roditeljima u lice.«
Nije odgovorila.
»Umjesto da jednostavno napusti zemlju«, rekao je, »ona je planirala uvući zaručnika
u cijelu tu zbrku. Nije je bilo briga hoće li mu slomiti srce. Nije je bilo briga hoće li
razočarati roditelje. Znate da je mogla sama napustiti zemlju; imala je dovoljno novca.
Mogla je platiti nekome da je prokrijumčari u Egipat. Za to bi joj trebalo manje od dana.«
Shvatio je da bi morao obuzdati bijes pa je zastao na trenutak i udahnuo. »To što je
planirala čini se okrutnim.«
Spustivši pogled, gospođica Hijazi je kimnula. »Imate pravo. Mogla je otići na drugi
način.« Zurila je u čašu s vodom. Neko su vrijeme šutjeli i ta tišina ga je frustrirala.
Polako su nastavili jesti. Pogled mu je odlutao na njezine ruke i odjednom mu je kroz
glavu prošla slika tih ruku kako miluju Othmanov obraz. Zadrhtao je od nepodnošljivog
stida.
Proučavao je pogledom muške goste restorana. Djelovali su pristojno samo izvana;
iznutra su vjerojatno bili baš poput njega i ţudjeli za onim za čime nisu smjeli. Postidio se
što se trenutak ranije divio njezinim rukama. To je samo bio dokaz da muškarci i ţene nisu
stvoreni da budu prijatelji. Ne stoji li u temeljima svih pravila i zakona o muško-ţenskim
odnosima ideja da muškarac i ţena imaju različito mjesto u svijetu? To nije ljudska
zamisao, to je boţja poruka i temelj filozofskog i pravnog sustava. Tko je on da to dovodi
u pitanje? Nevjernik.
Činilo se da je gospođica Hijazi osjetila promjenu u njegovu raspoloţenju. Očima je
nervozno prelazila preko njegova lica. »Ali, zar vam nije barem malo ţao Nouf?«, pitala je.
Kimnuo je. »Naravno, ţao mi je. Ali ipak mislim da ono što je planirala nije bilo u
redu. Biste li vi ikad učinili takvo što - udali se samo zato da dobijete vizu?«

126
 »Ne znam.«
»Ma dajte, smisliti takav kompliciran plan, zbog čega... da bi mogla ići u školu? I ovdje
ima ţenskih škola, znate.«
Borila se da nađe prave riječi: »Ja bih se udala za muškarca ako bi to značilo da ću
dobiti slobodu koju ţelim. Da sam ja na Noufinu mjestu, mislim da bih mogla učiniti ono
što je ona planirala učiniti.«
Nayir se pitao ne čini li ona upravo nešto slično - Nouf se udavala samo zato da
dođe do vize a ona se udaje za Othmana samo zato da bi stekla povlastice koje je imala
Nouf: novac i pratioca i raskošan šoping. Pitao se hoće li i ona završiti kao Nouf,
nezadovoljna bogatstvom, gladna još veće slobode, hoće li prestati mariti za obitelj i muţa
i posvetiti se samo sebi i svojim neutaţivim apetitima. To je bilo to, sada mu je postalo
jasno, Noufini apetiti.
»Moţda ste u krivu«, rekla je. »Moţda je Nouf doista nekoga voljela. Moţda je
voljela oca svojega djeteta i samo je pokušala biti s njim.«
»Mislite?«
»Odlazak u Ameriku samo znači da je ţeljela biti poput američkih djevojaka. Ne
znači da je bila bludnica.«
»Ali...«, ljutio se. »Bila je trudna.«
»Moţda s muškarcem kojega je doista voljela.«
»Dobro, moţda je bila zaljubljena«, rekao je, »i nije bjeţala zato što je htjela ići u
školu, ali ako je to točno onda nije bila potlačena kao što biste vi htjeli vjerovati. Moţda je
ipak ţeljela biti ţena i majka.«
Iz izraza njezina lica mogao je zaključiti da ju je ta zamisao zaprepastila, ili ju je
moţda iznenadila vlastita nedosljednost. »Pa«, rekla je, »samo zato što ţena ţeli biti
supruga i majka ne znači da mora odustati od snova o karijeri.« Netremice ga je gledala.
Kad su im se pogledi na trenutak sreli pročitao joj je na licu molbu da je pokuša razumjeti
i odjednom mu se njezin prkos učinio kao nevješta fasada kojom je skrivala ranjivost koju
prije nije primijetio. U trenutku kad je to shvatio osjetio je iznenadnu ţelju da je zaštiti.
»Je li to ono što ţelite?« pitao ju je, gledajući u stranu. »Udati se i imati karijeru?«
»Da«, rekla je. »To ţelim.«
»A što ako vaš muţ ne bude htio da radite?« pitao je.
»Ja ţelim muţa koji cijeni moj rad.«
Oklijevao je trenutak prije nego što je postavio sljedeće pitanje. »A što ako ne bude
tako? Sto ako vam kaţe da je to u redu, a onda se nakon vjenčanja predomisli i zahtijeva
da budete doma i brinete se za djecu?«
Paţljivo ga je pogledala. »Moţda ću i ja ţeljeti isto kada dobijem djecu. Zelim da mi
ostane mogućnost izbora.«
Nije se činilo da ju je uznemirilo to što govori o Othmanu. Umjesto toga nastavila je
jesti, a Nayir je zašutio, izgubljen u ruţnim mislima. Othman se ponašao kao i svaki drugi
mladoţenja: obećavao je zaručnici sve što poţeli. Bundu. Posao. Raskošan dom. Ni sam ne
zna koliko je puta slušao priče poznanika o prekršenim obećanjima što su ih izrekli prije
braka: o sitnim laţima, podmićivanjima, opravdanjima, isprikama. Nervirao ga je način na
koji su govorili o svojim ţenama. »Stara krava, ne zna kad treba začepiti gubicu.« Ili
»Napravit ću joj još jedno dijete, da se ima čime baviti.« Ili: »Dovest ću drugu ţenu pa da
vidimo što će onda reći!« Ako su priče njegovih poznanika bile istinite, ţene su od jutra do
mraka samo prigovarale. U kući su se osjećale sputanima, bilo im je dosadno. Kada bi se
muţevi vratili s posla, ţene bi ih zaskočile molbama i ucjenama, raskošnim jelima i
obećanjima seksa u zamjenu za izlazak u grad, novac, kupnju, piknik, izlet. Neke ţene
nisu se ţalile i bile su zadovoljne svojim ţivotom, ali bilo je mnogo loših brakova, i

127
katkada mu se činilo da su njegovi izgledi da završi u lošem braku vrlo izvjesni. A ipak su
mu oni muškarci koji su se najglasnije jadali bili najmanje simpatični. Sve njihove laţi i
izmotavanja srozavali su njegovo mišljenje o njima. Odlučio je da nikad neće biti takav
prema svojoj ţeni.
Nije ga iznenadila pomisao da se moţda nije htio oţeniti, da je momaštvo moţda i
nesvjesno njegov izbor. Ali ga je iznenadilo otkriće da pogled na lice gospođice Hijazi
raspršuje njegove unutarnje nemire. Ona je nastavila jesti, utonula u vlastite misli. Poţelio
ju je pitati o čemu razmišlja, doznati više o njoj, ali ga je od toga odvratio novi napadaj
krivnje. Alahu, bilo bi lijepo kada bih je mogao pitati. Samo jednom. I da ne moram misliti na
posljedice. Želim tu mogućnost izbora.
»Mogućnosti«, rekao je, iznenadivši samoga sebe time što je naglas izgovorio tu riječ.
»Da, mogućnosti«, odgovorila je zahvalno mu se nasmiješivši. »Mislim da je to i
Nouf ţeljela, mogućnost izbora.«
»Zar je mislila da će joj Amerika pruţiti više mogućnosti?«
Slegnula je ramenima. Nayiru je palo na pamet da mogu do beskonačnosti nagađati
o njezinim motivima a da se nikad ne pribliţe istini. Rastuţilo ga je što moţda nitko ne
zna istinu. A što ako je otac njezina djeteta nije volio, nije znao da je trudna, ili ga nije bilo
briga?
»Nikad mi niste rekli je li bilo kakvih tragova opiranja, mislim na tijelu.«
Prestala je jesti. »Ne, nije bilo znakova silovanja.«
»Zašto to niste rekli kod mrtvozornika?«
»Mislila sam da ćete je osuđivati«, rekla je, dobacivši mu nervozan pogled.
Kimnuo je, iznenađen što je imao pravo u pogledu njezinih razloga. »Ima li još nešto
što mi niste rekli jer ste mislili da ću je osuđivati?«
Oklijevala je. »Trenutno se ničega ne mogu sjetiti.«
Oklijevanje ga je zapeklo. Ona je mislila da je krut, a on je bio racionalan čovjek,
obziran i pristojan. Ako se činio strogim, to je bilo samo zato što je vjerovao u
tradicionalne vrline. Zapeklo ga je kad joj je po izrazu lica vidio da se zatvara.
»Mislite da sam sklon osuđivanju«, rekao je, »ali nemojte mi reći da vi nimalo ne
vjerujete u ovaj sistem. Ja mislim da vjerujete. On je stvoren da štiti ţene. Nije li smisao
svih pravila koja propisuju čednost i pokrivanje lica, pristojno ponašanje i apstinenciju
prije braka, sprječavanje baš ovakvih stvari?«
»Da...«, rekla je. »Teoretski je moţda tako. Ali morate priznati da upravo ta pravila
katkada mogu uzrokovati degradaciju koje se ljudi najviše boje.« Sada je bila nervozna.
Nije mogla umiriti ruke pa ih je u neprilici sklopila i poloţila u krilo. »Mislim da se baš to
dogodilo Nouf.«
S čuđenjem je shvatio da ga ona ne prezire kao što je mislio. Bojala se njegove osude.
To je značilo da joj je bitno što on misli. Potresao ga je snaţan osjećaj krivnje i poţelio se
ispričati, povući ne riječi, nego krutost i hladnoću kojom ih je izgovorio.
»Oprostite«, rekao je.
Podignula je pogled.
»Imate pravo«, rekao je. »Ništa nije savršeno - ni sustav ni pravila.«
Ostala je bez riječi. Kimnula je. Osjećao je da prihvaća ispriku. Ali trenutak poslije
pogledala ga je i upitala: »A vi? Ima li još nešto što vi meni niste rekli o slučaju?«
Odmah je pomislio na Othmanovu jaknu, ali je oklijevao jer nije znao moţe li to reći
tako da sumnja ne padne na Othmana ili da je ne uznemiri.
»Ima nešto«, počeo je, osjećajući nervozu u svojem glasu. »Moglo bi biti bitno.«
Suspreţući nelagodu, ispričao joj je o wadiju i Othmanovoj nestaloj jakni. Gospođica
Hijazi je slušala mirna izraza lica, ali kada je završio namrštila se.

128
 »Otkada to znate?«
»Ah«, rekao je zbunjeno. »Nekoliko dana? Ne sjećam se točno.«
Pogledala ga je, a onda skrenula pogled, očito povrijeđena. Osjećao se grozno.
»Ne morate od mene ništa skrivati«, rekla je. »Ja sve ovo radim zato što mislim da se
mogu suočiti s istinom. To mi je bitno.«
Nayiru je bilo jasno da je u pravu. Bila je odlučna u ovoj istrazi, ali ne iz sebičnih
pobuda. Radila je to protiv Othmanove ţelje, moţda je ugrozila posao, a za vrijeme i
snagu koju je utrošila jedina je nagrada bila istina. Osjećao se nevjerojatno glupo i
prostrujalo mu je kroz misli da ovako glupi ljudi ne bi smjeli biti istraţitelji.
Dovršili su ručak u tišini. Utonula je u misli, a on je silno ţelio znati o čemu
razmišlja, iako je znao da je i to grijeh i molio je Alaha da mu oprosti. Oprosti mi za ovo.
Dopušteno je griješiti no ovo su opasni grijesi. Oprosti mi.
Plativši objed otpratio ju je do mrtvozorničkog ureda, gdje su se pomalo usiljeno
pozdravili. I tek kada je otišao shvatio je da se nisu dogovorili što će reći Othmanu.

129
 22.
Čim je Ahmad skrenuo na cestu prema otoku, Katya je osjetila kako je svladava
iscrpljenost koja se u njoj nakupljala cijeli dan. Zaustavio je auto pred ulazom na imanje,
ali ona se nije pomaknula.
»Hoćeš li radije da te odvezem doma?« pitao ju je.
Nije bila umorna samo od toga dana, nego od cijela protekla dva tjedna. Otkako je
Nouf nestala mahnito je pokušavala nastaviti svakodnevni ţivot kao da se ništa nije
promijenilo, ali sve se promijenilo. Njezini osjećaji prema obitelji Shrawi pretvorili su se u
mračno klupko sumnje i neprekidan izvor dvojbi i briga koje su je, sada joj je to bilo jasno,
potpuno izluđivale. Ako Nouf nije bila odbjegla nevjesta, onda netko iz obitelji zna točno
što se dogodilo. Katyine misli stalno su se vraćale na jedinu osobu koju je dovoljno dobro
poznavala da je moţe prosuđivati: na Othmana koji je navodno najbolje poznavao sestru.
Spektar mogućnosti širio joj se u mislima: on je oteo Nouf, navabio je u pustinju, a onda
sve pomno zataškao. Platio je nekoga da je otme. Otkrio je da je trudna i dogovorio se s
njom da na neko vrijeme nestane. Dokazi? Svaki je mogao biti podmetnut: blato, nestala
jakna, cipela. Ako je Othman organizirao otmicu, onda je mislio na sve. Ali jedan dokaz
koji ne laţe bio joj je nadohvat ruke.
»Kati?«
»Oprosti. Ne, ne ţelim još ići doma. Moram nešto uzeti, ali ne bih se trebala dugo
zadrţati.« Otvorila je vrata i izišla. Ahmad je izvadio njezinu kutiju s priborom iz
prtljaţnika i dobacio joj jedan od svojih sućutnih pogleda. »Hvala, Ahmad.« Uzela je
nekoliko vrećica i štapića iz pribora. »Odmah se vraćam.«
Noufina mlađa sestra Jannah dočekala ju je na vratima. Srameţljivo joj se nasmiješila
i povela je u ţensku sobu gdje je Nusra pila čaj sa skupinom ţena. Katya je prepoznala
nekoliko Othmanovih strina, ali Zahra i Fadila nisu bile tu.
»Katya!« Nusra se nasmiješila i ustala da je pozdravi. Pomalo zbunjena što ju je
Nusra odmah prepoznala, i smetena pogledom na njezine slijepe staklaste oči, Katya ju je
nespretno pozdravila ne znajući kamo bi spustila ruke. Zene su zurile u nju nedvojbeno
misleći kako je Othman lud što se ţeni tako starom ţenom. S dvadeset osam godina bila je
tek koju godinu mlađa od najmlađe među njima, ali nije izgledala ni pribliţno tako
propalo kao one. Sve su bile sijede, naborane i pretile i vrijeme su uglavnom provodile
lijeno sjedeći na sofi. Salo im je u naborima visjelo oko struka i ruku tako da su i same
podsjećale na sofu. Katya spusti pogled, posramljena vlastitim mislima.
Nusra ju je uvela u krug i ponudila joj čaj koji nije mogla odbiti. Šutke je sjedila na
rubu sofe sve dok joj se jedna od ţena nije obratila. »Onda, Katya, jesi li uzbuđena zbog
vjenčanja?«
U jednom čudnom trenutku učinilo joj se da to pitanje nudi zlokobne mogućnosti:
što bi se dogodilo da kaţe ne? Što misli time - uzbuđena? Zbog bogatstva? Seksa? Ili misli
na samo vjenčanje, gozbu i pompu? Sablaznile bi se da im je rekla istinu: da su uzbuđenje
prigušile Noufina smrt i Othmanova reakcija na nju. Počela je sumnjati da će se vjenčanje
odrţati u roku od nekoliko mjeseci. Othman treba vremena za ţalovanje. Ne bi ga se sada
smjelo siliti na slavlje. Ali ona to ne bi smjela reći. Mislile bi da je luda. Zena njezinih
godina morala bi prihvatiti sve što joj se ponudi.
»Da«, odgovorila je Katya. »Jako sam uzbuđena.«
»Sigurno ti je teška pomisao na vjenčanje neposredno nakon takve tragedije.«
»Pa...« Katya je pogledala lica ţena. Sva su redom bila ispitivačka. »Da, Noufina smrt
je sve oteţala. Svima je teško.«

130
 »Ne misli na to«, rekla je Nusra. »Sada je sve gotovo. Imat ćeš dovoljno vremena za
oplakivanje kada budeš starija. Sada ti se otvara ţivot.« Raširila je ruke u cvijet. »Budi
radosna zbog toga.«
Katya se nasmiješila i pocrvenjela. »Hvala.«
Zenski pogledi polako su se ponovo usmjerili prema nevidljivom središtu kruga pa
su nastavile prekinuti razgovor o djeci i unucima, o beskonačnom nizu sitnica i problema
koji more svaku skupinu majki. Katya je sjedila na sofi osjećajući se kao netko tko se
uspješno izvukao iz opasne situacije. Dok su ţene nastavljale razgovor, ona se u mislima
vratila na niz pitanja bez odgovora i počela shvaćati da ono što brine nju dokazi, mjesta
zločina, komplicirani motivi vjerojatno nikad neće brinuti te ţene, a da ono što zanima
njih vjerojatno nikad neće zanimati nju.
Prisjetila se objeda s Nayirom i obzirnosti koju je prema njoj pokazao, zatečena
naglim obratom u načinu na koji ga je doţivljavala. Umjesto nametljiva, pretjerano
kreposnog ajatolaha, sada je u njemu vidjela muškarca svjesnog svoje tjelesne snage no
koji tu tjelesnu snagu izraţava pokazujući muţevnu plemenitost i dostojanstvo - osobine
koje su u Nayirovu slučaju bile glavno obiljeţje njegova karaktera. Sada joj je bilo jasno
zašto ga Othman voli. On nije bahat, on je drag, paţljiv, pametan i pouzdan. I trenutačno
je jedina osoba kojoj moţe povjeriti podatke iz Noufina slučaja.
Ušla je sluškinja s pladnjem kolača od datulja, a jedna od strina oduševljeno se
nasmijala kada ih je kušala. »Svaka čast, Nusra, izvrsni su!« hvalila je.
Nekoć se Katyi ţivotni stil ove obitelji činio privlačnim, ali što je bolje upoznavala
ţene to joj je bilo jasnije da ne ţeli postati poput njih: izolirana i dosadna, zaokupljena
smiješnim sitnicama njihova lagodna ţivota. Zasad se činilo da prihvaćaju to da ona radi,
a jedna ju je čak pitala o poslu, premda je ubrzo izgubila zanimanje i ponovno počela
razgovor o djeci. Katya je pokušala razmišljati o Othmanu. On je cijenio i podupirao
njezine odluke. Vjerovala je da mu se sviđa baš zato što nije nimalo slična ţenama iz
njegove obitelji.
»Ne izgledaš dobro«, rekla je jedna od starijih strina.
»Ne, dobro sam.« Katya se uspravila. »Samo sam umorna.«
»Nadam se da to nije od ţivaca«, dodala je druga.
»Nije, ne.« Spustila je šalicu na stol i okrenula se Nusri. »Zao mi je što sam došla
ovako umorna. Samo sam ţeljela vidjeti kako ste.«
Nusra, koja je inače uvijek imala spreman ljubazan odgovor, samo je stisnula usnice i
hladno kimnula.
»Zao mi je«, rekla je Katya, osjećajući teţinu velikog gafa koji je napravila, premda
nije bila sigurna u čemu je pogriješila.
»Neću se uvrijediti što si došla na tako kratko«, rekla je Nusra, »ali ne ţelim te pustiti
da odeš ovako iscrpljena. Zašto se ne odmoriš malo? Reći ću jednoj od sluškinja da ti
pripremi sobu za goste.«
»O, ne, to je prevelika gnjavaţa.«
»Ni najmanje.« Nusra je ustala i pucnula prstima sluškinji koja je stajala kraj
vrata.
»Molim vas, nemojte se gnjaviti«, rekla je Katya.
»Glupost. Aaliyah, odvedi Katyu u jednu od soba za goste i pobrini se da dobije sve
što joj treba.«
»Da, sayeeda.«
Katya je uzdahnula. »Hvala, Um-Tahsin.«
»Nema na čemu.« Nusra ju je uhvatila za ruku i otpratila je prema izlazu.
Katya je zahvalno pošla za sluškinjom u hodnik zatvorivši za sobom vrata. »Slušaj«,

131
rekla je, »rado bih objesila ogrtač, ako je moguće.«
»Da, ja ću ga uzeti«, sluškinja je pruţila ruku.
»Ne, ne, ja ću. Tako ću znati gdje je kada budem ţeljela otići.«
»Dobro, pođite ovuda.«
Sluškinja ju je povela niz hodnik prema muškom ulazu. Mala vrata odmah uz
predvorje vodila su u garderobu. Sluškinja je upalila svjetla i otkrila desetak ogrtača i
šalova na vješalicama. Okrenula se Katyi kako bi joj pomogla da skine ogrtač.
»Zapravo«, rekla je Katya, »mogu sama. Ali bila bih ti zahvalna da mi doneseš čašu
vode.« Nagnula se prema sluškinji i šapnula: »Moram popiti aspirin.«
»Ah. Da, naravno.« Sluškinja se diskretno nasmiješila, naklonila i otišla iz prostorije.
Čim je izašla, Katya je zatvorila vrata i zaključala ih. Poloţila je ogrtač na pod i
pogledala oko sebe. Muški ogrtači visjeli su s jedne strane prostorije, a ţenski s druge.
Otišla je na mušku stranu, kleknula i bacila se u potragu za vlasima kose. Na podu ih je
pronašla dovoljno i brzo ih spremila u vrećice. Nije bilo bitno kome pripadaju. Ona je
samo ţeljela uzorke svih muškaraca koji su stanovali u kući ili su tu nedavno bili u
posjetu, uključujući i sluge.
Ni Mohammed ni Eric nisu bili očevi Noufina djeteta. Nije bilo drugih tragova. Kosa
prikupljena s poda garderobe bila je njezina najveća nada. Moţda je neće moći odmah
povezati s određenim imenom ili licem, ali će dokazati da je taj muškarac bio u kući, a
bude li to mogla dokazati počet će ispitivati Othmana o tome tko je tijekom proteklih
nekoliko mjeseci posjetio obitelj.
Ustavši, napokon se suočila s obješenim ogrtačima. Dosad je briţno izbjegavala
pomisao da bi Nouf mogla zatrudnjeti s bilo kojim bratom. To je bila strašna pomisao, ali
bilo je jednako pogrešno odbaciti najmračnije sumnje samo zato što joj se ne sviđaju.
Nije znala što muškarci iz ove obitelji nose kad su u kući, ali je poznavala njihove
šalove i ogrtače. Tahsin je imao savršeno bijeli ogrtač s upadljivim zlatnim ukrasima,
Fahadov je bio star i iznošen, a Othmanov svijetloplav. Pronašla je prva dva i brzo na
njima potraţila kosu. Uzela je uzorke sa svakoga, stavila ih u vrećice i označila. Kada je
došla do Othmanova ogrtača, iznenadan osjećaj nelagode natjerao ju je da zastane. Je li
oklijevala zbog osjećaja da je to izdaja njegovog povjerenja ili iz straha da bi on mogao biti
upleten?
Moralo bi biti lako, mislila je. DNK će dokazati da je neduţan. Pronašla je tri dlake na
njegovu ogrtaču i spustila ih u vrećicu.
Kada je uţurbano sve sortirala i označila, zgrabila je svoj ogrtač i otključala vrata.
Hodnik je bio prazan. Odlučivši da se neće obazirati na posljedice, krenula je prema
izlazu.
»Katya?«
Stala je, okrenula se i ugledala Nusru kako stoji na vratima garderobe.
»Što radiš tu, Katya?«
Katyi je palo na pamet da se pravi da je netko drugi. Ali to joj nikad ne bi prošlo kod
Nusre.
»Da, Um-Tahsin, oprostite, malo sam se izgubila.«
»Gdje je Aaliyah? Ona te trebala odvesti do sobe.« Glas joj je bio tih i sumnjičav.
Katya se osjetila obveznom da objasni. »Zao mi je. Samo sam ţeljela nakratko izići iz
dnevne sobe. Katkada se ondje osjećam pomalo nelagodno.«
Nakon stanke, Nusra joj se pribliţila i ispruţila ruku. »Razumijem«, rekla je. »Znam
da ti je teško. Ali nemaš se razloga brinuti. Mi te ne prosuđujemo.«
Katya osjeti veliko olakšanje, ali baš u tom trenutku otvorila su se ulazna vrata i
začule su muške glasove. Katya je izvukla rub marame iz ovratnika i prekrila lice,

132
ostavljajući izloţene samo oči. Othman je ušao s još nekim muškarcem. Nakratko ju je
pogledao i okrenuo se majci.
»Ay, ummi?«
Nusra se nasmiješila i raširila ruke. Poljubio ju je u čelo i predstavio prijatelja. Katya
je stajala ukočena. Osjetila je, najprije polako a onda uz silovit udarac, da je Othman nije
prepoznao i da vjerojatno misli da je sluškinja. Netremice ga je gledala, sigurna da se neće
usuditi pogledati je u oči, bar ne pred majkom. Zar nije prepoznao njezine oči, ili ruku
kojom je drţala šal, ili bar torbicu na ramenu? Nije je više ni pogledao. Trebala je biti
zadovoljna zbog toga jer je sada znala da on nije muškarac koji bi gledao nepoznate ţene,
ali srce joj se stisnulo i ona ga je gledala kao da ga prvi put vidi. U majčinoj prisutnosti bio
je njeţniji i blaţi, poput dječaka. Takvu otvorenost nikad nije pokazao prema njoj i to ju je
duboko zaboljelo. I Nusra se preobrazila. Glas joj je postao ţivlji, cijelo lice vedrije. Najviše
ju je iznenadilo što su joj pokreti postali nespretni, kao da je slijepa od jučer i mora se
oslanjati na sina da je vodi.
Katya je očekivala da će Nusra nešto reći: Gle, Katya je ovdje, ili Zar nisi prepoznao
zaručnicu? Ali umjesto toga ona je otpratila Othmana i njegova prijatelja u mušku sobu,
ostavljajući Katyu u predvorju ukočenu i slomljena srca, misli rastrganih pitanjem tko je
od njih dvoje veći slijepac - Nusra ili njezin sin.
Otišli su. Ona se naglo okrenula i pošla ravno prema vratima, očajnički se nadajući
da nitko neće vidjeti kako odlazi. Glava joj je bila prazna, a tijelo teško poput nakovnja. U
njoj su se počeli nakupljati mračni osjećaji, strah, tuga, potreba za smijehom dok se ne
rasplače. Čim je došla do auta, briznula je u plač.
Ahmad je priskočio, zagrlio je i drţao u naručju puštajući je da se isplače na njegovu
ramenu, šuteći kao i obično. Kada se isplakala, rubom kefije obrisao joj je suze, a zatim joj
pomogao da sjedne na straţnje sjedište.

Stolić je bio dovoljno velik da na njemu rasprostre sve dokaze, pa ih je sloţila u

pregledan niz: tragove zemlje i izmeta s Noufina zapešća i iz zoološkog vrta; iverje cedra i
tragove pijeska iz Noufine rane na glavi; stanice koţe s deke koju su našli u zoološkom
vrtu; uzorke DNK svih članova obitelji i dosadašnje rezultate analize isprintane na papiru.
Prije nego što je sjela, presvukla se u omiljenu kućnu haljinu, skuhala si šalicu jake kave i
podignula kosu. Bila je spremna za posao. S papirom i olovkom u ruci počela je
katalogizirati dokaze pokušavajući rekonstruirati događaje povezane s Noufinom smrću.
Zemlja iz zoološkog vrta odgovarala je zemlji nađenoj na Noufinoj ruci. U oba su
uzorka nađeni tragovi toksina iz oleandera. Nije bilo tragova krvi u uzorku tla iz
zoološkog vrta, ali prisutnost izmeta bila je dovoljna da bi pokazala da je Nouf, a ne samo
njezina cipela, bila u zoološkom vrtu prije nego što je nestala.
Deka koju su pronašli u zoološkom vrtu bila je mnogo zanimljivija. Na njoj je
pronašla stanice dviju osoba: Nouf i djetetova oca. Znači da je Nouf vodila ljubav u
zoološkom vrtu, ali ne s Mohammedom ili Ericom...
Na red su došli uzorci DNK koje je skupila na imanju Shrawijevih. Zbog hitnosti, a
malo i zbog nemara, na poslu ih je obradila u skupinama. Salwa i ostale radnice leţale su
doma u vrućici pa joj je trebalo samo dan i pol da dovrši analizu svih uzoraka. Danas
popodne stavila je rezultate analize zadnje skupine uzoraka u torbicu kako bi ih poslije
pogledala. S posla se u pratnji Ahmada koji ju je uvijek znao utješiti vratila u prazan stan -
Abu se kartao s prijateljima - te je pojela laganu večeru, ali nije mogla skupiti hrabrost da
se suoči s rezultatima. Sada su stajali pred njom na stoliću.

133
 Spuštajući šalicu, pruţila je ruku i podignula sveţanj papira. Deset različitih dlaka iz
garderobe, od kojih je sedam bilo muških. Sigurno će joj nešto iz te zadnje skupine dati
odgovor koji traţi.

134
 23.
Nayira su probudili zvuci koji se razlijeţu po marini kada je dan posebno pogodan
za jedrenje. Buka koraka na doku. Zvuk motora dok brodovi isplovljavaju iz marine.
Glasovi izletnika što se dovikuju, zveckanje boca u metalnim prijenosnim hladnjacima.
Kada bi na trenutke sve utihnulo, mogao je čuti poznato kloparanje maloga platnenog
jedra o Fatimin jarbol. Vjetar je bio snaţan i obećavao savršen dan na moru.
Odsutno razmišljajući o jedrenju, ustao je i pristavio kavu i naslonjen na štednjak
prešao umornim pogledom uokolo. Kabina je bila u neredu. Zaliha vode u spremniku bila
je pri kraju a njegova mjesečna naknada za sidrenje trebala je biti plaćena prije dva dana.
Znao je i bez provjere da više nema čiste odjeće. Uza sve ostalo, misli su mu bile potpuno
nesređene i nije se mogao sjetiti zašto mora ponovno razgovarati s Noufinim vozačem, niti
što su zapravo on i gospođica Hijazi otkrili u zoološkom vrtu. Platno koje mu je kloparalo
iznad glave počelo je zvučati poput bubnja koji poziva na vojnu disciplinu. Zaboravivši
kavu, oprao se nad sudoperom, zgrabio molitvenu prostirku i popeo se na palubu.
Nakon molitve jutro je proveo čisteći kabinu, perući rublje i plaćajući račune.
Strujanje svjeţeg zraka učinilo mu je njegovo dobrovoljno zatočeništvo gotovo ugodnim, a
dok je pospremao ţivotni prostor i njegove misli su se postupno sređivale. Dokazi koje je
prikupio tijekom proteklog tjedna počeli su dobivati smisao. No jedno ga je pitanje i dalje
mučilo: zašto je Nouf strpala cipele s potpeticom u dţep?
Da bi došao do odgovora znao je da najprije mora otkriti kada se presvukla u bijelu
mušku haljinu. Dok je još bila na otoku? Morala se presvući prije nego što je ušla u
kamion. Da je ostala u crnom ţenskom ogrtaču izloţila bi se opasnosti da je zaustave na
autocesti. Ali, ako je napustila otok u bijeloj haljini, zašto nije cipele jednostavno ostavila
na suvozačkom mjestu? Zašto bi ih nosila u dţepu?
Moţda se morala šuljati otokom u bijeloj haljini i nije ţeljela da je vide s cipelama u
ruci. Nayir je izvadio njezine stvari iz plastične vrećice i poloţio ih na sofu. Bijela je haljina
imala dţepove, i mogla je u njima sakriti cipele s visokom potpeticom, premda je
potpetica malo virila van, a bijela tkanina bila je tako tanka da se kroz nju vidjela ruţičasta
boja. To je vjerojatno bilo bolje nego nositi ih u ruci, ali zašto ih nije stavila u plastičnu
vrećicu?
Moţda ih je gurnula u dţepove a onda zaboravila na njih? Iz vlastitog nedavnog
iskustva znao je da je teško zaboraviti cipelu s 12 centimetara visokom potpeticom u
dţepu. Cak i da ih je na trenutak zaboravila, zašto ih nije izvadila kada je došla u zoološki
vrt - ili dok je vozila? Smetale bi joj u dţepu. Da bi to dokazao, gurnuo je po jednu cipelu u
dţepove kućne haljine i sjeo na sofu, ali ubrzo je morao ustati da potpetica ne probije
dţep.
Više od bilo čega drugog, cipele su potvrđivale da je pobjegla - nije mogao zamisliti
otmičara koji bi se potrudio gurnuti joj ruţičaste cipele u dţepove.
Toga dana Nayir se ponovno odvezao u četvrt Kilo Seven. Dok je parkirao u uličici
ispred Mohammedove kuće, ugledao je sudanske ulične prodavačice kako slaţu prostirke.
Kad je smjestio Jeep u hlad, bacio je pogled na svoju sjenu na cesti. Bila je kratka i
okrenuta prema jugozapadu. Uskoro će biti vrijeme za molitvu. Brzim korakom zaputio se
prema Mohammedovoj kući, nadajući se da će ga zateći doma.
Mohammed je otvorio vrata kao da je stajao pokraj njih i pripremao se nekamo otići.
Na sebi je imao skupe hlače i modru satensku košulju. Kada je sreo Nayirov pogled,
posramio se. Stid se pretvorio u ţaljenje, ţaljenje u griţnju savjesti dok se nije učinilo da
mu priliči posve drugačija odjeća.

135
 »Marhaba, Mohammed.«
»Baš sam krenuo van.«
»Otvorena je samo dţamija. Ti si vjernik, zar ne?«
»Jesam.« Mohammed proguta knedlu. »Naravno.«
»Onda ćemo se pomoliti, moţe?« Nayir je krenuo, a Mohammed je oklijevajući
zatvorio vrata i krenuo za njim.
»Pronašao sam Erica«, obavijestio ga je Nayir.
»Što je rekao?«
»Zasad smo ga oslobodili krivnje.«
»A, tako.« Činilo se da je Mohammed nervozan. Mujezinov poziv razlijegao se
zrakom, a Nayir je slijedio zvuk probijajući se kroz niz uskih uličica u kojima su prodavači
spuštali metalne rešetke i gasili svjetla u prodavaonicama.
Pronašli su dţamiju stiješnjenu između brijačnice i ruševne stambene zgrade, koja je
izgledala kao da je odavno napuštena. Muškarci su ulazili u dţamiju u sumornoj tišini,
brišući znoj s čela kao da je krv. Izuvši cipele, Nayir i Mohammed su ušli i probili se kroz
mnoštvo do raskošne fontane, mrmljajući svaki svoju verziju nijjeta. Kraj fontane je bila
guţva pa su morali čekati.
Kada su napokon stigli do vode, Mohammed je pokazao Nayiru da prvi uroni ruke -
moţda je to bio znak poštovanja, Nayir nije bio siguran. Muškarci oko njih bili su
zaokupljeni vlastitim mislima. Nakon što je oprao lice, Nayir reče: »Bio sam u zoološkom
vrtu.«
Mohammed se nastavio prati, ali Nayir je primijetio da oklijeva.
»Tamo sam pronašao drugu ruţičastu cipelu«, nastavio je. Mohammed je šutio.
Nayir umoči prste u vodu i opere uši. »Pronašao sam i skrovište u replici planine
Matterhorn.« Ustao je i primijetio da se Mohammedove ruke tresu. Njegov je hitac
pogodio metu. Dok su ulazili u dvoranu za molitve, Mohammedovo lice bilo je blijedo
poput zida.
Molitve nisu mogle smiriti Nayirove misli. Osjećao se krivim što obavlja Alahov
posao sabotirajući obred. Nije vaţno, pomisli, Alah će razumjeti. Pokraj njega Mohammed
je glasno izgovarao molitvu. »Daj mi svoj oprost i smiluj mi se. Ti si onaj koji oprašta,
Milostivi.«
Kada su izgovorili zadnju salu i ustali, Mohammed je opet propustio Nayira ispred
sebe. Vratili su se do fontane u predvorju gdje su se muškarci okupljali i razgovarali.
Činilo se da Mohammed misli da će ga Nayir povesti van, ali on nije htio napustiti
dţamiju nego ga je poveo u nišu iza fontane, gdje su sjeli na kamenu klupu uza zid. U
blizini je bilo drugih muškaraca, ali fontana je prigušila njihov razgovor.
»Netko je čekao Nouf u zoološkom vrtu«, rekao je Nayir, »a ja vjerujem da si to bio
ti. Nanjušio sam taj miris na tvojoj odjeći prošloga puta.«
Mohammed je problijedio. Nayir je znao da on nije djetetov otac - to je dokazalo
ispitivanje DNK - ali ga je ipak odlučio pritisnuti.
»Znam da je povremeno odlazila tamo«, promrmljao je Mohammed.
»Na sastanak s tobom?«
»Ne«, šaptao je.
»Netko je imao odnos s Nouf u zoološkom vrtu«, Nayir je to rekao glasnije.
»Vjerojatno je ondje zatrudnjela.«
»Kunem se, nisam ja... «
»Koliko ja znam, samo ti uopće znaš za zoološki vrt!«
»Nije to što misliš!«, lanuo je Mohammed. Dvojica muškaraca pogledala su prema
njima, a on spusti glas trudeći se pribrati. »Dobro. Ja sam se s njom tamo sastajao, ali samo

136
zato što je htjela da nešto za nju obavim.«
»Nisi je tamo vozio?«
»Nisam.« Mohammed prekriţi ruke. »Išla je sama.«
Nayir osjeti snaţno uzbuđenje u trbuhu. »Pa kako je onda došla?«
»Imala je motor. Znala ga je voziti. Cijele dane vozila bi se sa sestrom po imanju.«
»I jednostavno se odvezla s imanja, da je svi vide?«
»Ne, motor je bio na plaţi, na kopnu. S otoka je otišla vodenim skuterom, iskrcala se
na kopnu i tamo uzela motor.« Nervozno je gledao Nayira. »Ţeljela je uţivati u slobodi što
ju je osjećala vozeći se na motoru, inače bih je ja povezao.«
»Kako si znao kada će biti u zoološkom vrtu?«
Mohammed duboko uzdahne. »Nazvala bi me ujutro i rekla mi kada ćemo se sastati.
Obično me trebala za alibi. Ako je majci rekla da ide u kupnju, onda bih se ja morao
pojaviti u zoološkom vrtu s vrećicama punim stvari. Bilo joj je svejedno što je u njima. Nije
bila materijalist. Voţnja na motoru značila joj je puno više od nove odjeće.«
Nayir je hladno kimao. To je bar objasnilo zašto je Nouf uzela cipele u zoološki vrt.
»Trebala ti je dati ruţičaste cipele«, rekao je. »Ti si ih trebao zamijeniti.«
Mohammed potišteno kimne.
»Znači da si je vidio onoga dana kada je nestala.«
»Ne, nisam!« prosiktao je Mohhammed, gledajući nervozno muškarce koji su stajali
u blizini. »Nazvala me toga jutra i rekla mi da je čekam kod zoološkog vrta, ali kada sam
stigao nje nije bilo.«
»Koliko je bilo sati?«
»Trebao sam se s njom sastati u 11. Malo sam zakasnio, a njoj nije bilo ni traga.«
»Ako se niste sastali, zašto sam onda nanjušio vonj zoološkog vrta na tvojoj odjeći?«
Mohammed se slomi. »Otkako je nestala, vraćao sam se u zoološki vrt nekoliko puta
da vidim mogu li naći nešto što će mi pomoći otkriti što joj se dogodilo.«
Nayir se nasloni i prekriţi ruke. »Jesi li išta našao?«
»Nisam.« S rukama sklopljenim u krilu, spuštena pogleda, Mohammed je izgledao
posramljeno poput dječaka koji je kaţnjen zbog nepodopštine. »Nisam našao čak ni
cipelu.«
»Bila je na prilaznoj cesti iza zoološkog vrta, zakopana u prašinu.«
»Tamo sam traţio«, šaptao je.
Nayir se morao podsjećati da Mohammed nije otac Noufina djeteta. A ipak je znao
za Noufine izlete u zoološki vrt, potajno se tamo s njom sastajao, mjesecima je lagao
obitelji, moţda godinama, a kada je Nouf nestala nikome nije rekao istinu. On bi ispao
najveći krivac. U svojem je stanu Mohammed ostavljao dojam kreposnog čovjeka; mislio je
da štiti Nouf čuvajući njezinu tajnu. No nije valjda istinski vjerovao da je prikrivanjem
istine pokazao vrlinu. Sigurno je u svemu tome nalazio i vlastiti interes. Priliku da podijeli
tajnu s prelijepom ţenom. Priliku da se pobuni protiv Shrawijevih koje nije volio. Ili je sve
bilo mnogo praktičnije: da ga Nouf nije trebala, ostao bi bez posla.
Nayir je zurio u fontanu i razmišljao. Odjednom mu je sinulo zašto je Nouf drţala
cipele u dţepovima. Vozila se na vodenom skuteru i na motoru. Na skuteru vjerojatno nije
bilo pretinca pa je bilo sigurnije gurnuti cipele u dţep nego objesiti vrećicu o zapešće.
»A motor?« pitao je. »Gdje je inače drţala motor?«
Mohammed odmahne glavom. »To je bila njezina tajna. Jednom ili dvaput sam ga
pronašao, ali ona bi promijenila mjesto.« Otirući znoj s brade, utonuo je u nelagodnu
šutnju.
»Kako je uopće dopremila motor na kopno?«
»Neka mi Alah oprosti.« Zaţmirio je. »Nemam pojma. Cuj, ne znam gdje ga je

137
drţala, ne znam koliko često je mijenjala mjesto. Obitelj ima u vlasništvu veći dio plaţe i to
je sve što znam. Pitao sam je, ali mi nije htjela reći. Jednostavno nije. Ona je rekla da samo
jedna osoba zna - vjerojatno jedan od njezine braće. Hoću reći, kako bi inače dobila ključ?«
»Ključ?«
»Od privatne plaţe.«
»Dobro. Je li rekla tko joj je dao ključ?«
»Nije«, Mohammed se namrštio. »Mislim da je to bio Othman.«
»Zašto?«
»Ne znam. To me mučilo. Razmišljam o tome već tjednima, ali morao je biti Othman.
On je jedini brat s kojim je povremeno razgovarala.«
Nayir protrlja bradu. »Kada se vozila na motoru na sebi je imala mušku haljinu? «
»Da. I kacigu tako da joj nitko ne vidi lice. I rukavice da sakrije ruke.«
»Nitko nije primijetio da napušta imanje odjevena kao muškarac?«
»Nije. Uvijek je odlazila iz kuće u crnom ţenskom ogrtaču. Tek na kopnu se
presvlačila u mušku haljinu. Pokušao sam s njom o tome razgovarati. Rekao sam joj da je
to opasno, ali ona je rekla da to čini samo ponekad, iz zabave. Uostalom, nije me nikad
slušala.«
»A ti nisi rekao nikome iz obitelji.«
Mohammed prekriţi ruke i čvrsto stisne usnice. Nayir je već znao odgovor:
Mohammed ne bi rekao obitelji što Nouf radi kao što ne bi rekao ni policiji. A ipak, ta je
šutnja naljutila Nayira. Posao pratioca je da štiti ţenu, a ne da je razmazi. Sjetio se omiljene
rečenice svojega strica: Ako ne možeš očvrsnuti srce, ne možeš odgajati djecu.
»Zašto im nisi rekao?« pitao je hladno Nayir.
Mohammed obriše znoj sa čela. »Kada sam toga dana došao u zoološki vrt, njezinoga
motora nije bilo. Čekao sam kod pokrajnjeg ulaza jedan sat, a onda sam ušao u zoološki
vrt, ali ni tamo je nije bilo. Pa sam otišao. Mislio sam da se predomislila i da će me nazvati
bude li me trebala.«
»Da, ali poslije, kada si shvatio da je nestala - nisi mislio da bi obitelj trebala znati da
se planirala s tobom sastati u zoološkom vrtu, čak i ako si mislio da nije bila tamo?«
Mohammed pocrveni. »Slušaj, pretraţio sam cijeli zoološki vrt, nije je bilo, a nije bilo
ni znakova da je bila tamo. Nisam mislio da to moţe ikako pomoći... « Ali glas mu je
puknuo, odajući tako koliko mu je zbog svega ţao. »Iskreno sam mislio da tamo nije ni
bila toga dana.«
Nayir potisne bijes zbog mladićeve sebičnosti i gluposti. »Zašto je uopće išla u
zoološki vrt?« pitao je.
»Voljela je gledati stare izloške. Rekao sam ti da je voljela ţivotinje.« Glas mu je
podrhtavao. »Kunem se da je nisam vidio toga dana. Kunem se pred Alahom.«
Nayir jedva suspregne prezrivi komentar. Ljudi se često zaklinju pred Alahom,
većina od njih iskreno, ali ovo je bilo sramotno. Mohammed je bio jedina osoba kojoj je
Nouf vjerovala, a ipak nije učinio ništa da je pronađe. Da je samo rekao obitelji o njezinim
izletima u zoološki vrt, mogli su brţe sastaviti komadiće mozaika. Moţda su je mogli
pronaći ţivu.
»Vjerovala ti je«, rekao je Nayir. »Sigurno ti je rekla s kim se trebala sastati toga
dana.«
Mohammedovo lice oblilo je snaţno rumenilo. Pocrvenio je sve do vrata. »S Ericom,
pretpostavljam.« Pokušao je izgledati hladnokrvno ali glas mu je zadrhtao od gnjeva.
Značenje toga gnjeva pogodilo je Nayira kao udarac u trbuh. Mohammed nije bio samo
zabrinut za njezinu sigurnost, on je bio ljubomoran i bojao se da je spavala s Ericom.
»Moţda se sastajala s Ericom kada ti nisi bio s njom.«

138
 Mohammed je s mukom obuzdavao bijes. Nayir se sjetio njegove lijepe ţene, djeteta,
prividne obiteljske sreće. Nije mogao zamisliti da je Mohammed spavao s Nouf, ali sada je
znao da ju je volio ili je bar u to vjerovao. Posve sigurno joj se divio i dopustio je da ga
navede da joj pomaţe u cijelom nizu potencijalno opasnih pothvata: u bijegu, voţnji na
motoru, sastancima sa strancem na skrovitim mjestima. Više ga nije šokiralo što je
Mohammed prikrivao Noufine tajne; zaprepastila ga je njegova posesivnost. Kako je
mogao očekivati iskrenost od Nouf, kada je on, na neki način, lagao ţeni?
Odjednom se Nayir postidio što je poveo ovakav razgovor u dţamiji. Naglo je ustao.
»Oprosti«, rekao je vozač. »Morao sam ti sve prije reći.«
»Ja nisam tvoj sudac.« Nayir mu pokaţe da ustane i krene za njim prema izlazu.
Kada su izašli na ulicu, Nayirove su se misli komešale i jedva se uspijevao
usredotočiti. Prisilio se pogledati Mohammeda. »Je li tvoja ţena znala što osjećaš za
Nouf«?
Grč nelagode na čuvarevu licu bio je jasan odgovor na to pitanje.
»Jasno«, rekao je Nayir. »Ma'salaama.«
Već je odmaknuo pola bloka kada se sjetio još nečega. Vratio se i zatekao
Mohammeda kako još stoji ispred dţamije. Izgledao je shrvano.
»Zašto bi Nouf naručila naočale bez dioptrije?« pitao je Nayir.
Mohammedov postiđen izraz lica pretvorio se u bolnu grimasu koja je odavala
prijezir prema samome sebi. »To je bio jedan od rekvizita za prerušavanje«, mrmljao je.
»Imala je torbu s odjećom koju je namjeravala nositi kada stigne u New York. Trebala je
ostaviti Qazija u knjiţnici pa je kupila odjeću u kojoj bi izgledala kao knjiţničarka.«
»Što je još bilo u torbi?«
»Perika, smeđi kostim, cipele visokih potpetica. Trebala je imati i naočale.«
Nayir ga još jednom prezirno pogleda i vrati se u Jeep.

Kad je izašao iz grada Nayir skrene na jug prema imanju Shrawijevih. Sunce je prţilo
cestu, a s njegove desne strane more je izgledalo kao da ljenčari na vrućini. Slijedeći
autocestu uz obalu, provezao se pokraj mosta i došao do bijele prostrane plaţe popularne
među daskašima. Bila je juţno od imanja Shrawijevih. Kada bi ljeti plovio uz obalu prošao
je ovuda mnogo puta, ali mnoštvo čamaca i daskaša priječili su mu da priđe bliţe.
Parkirao je Jeep na rubu plaţe, pod palmama. Voda je bila mirna, nitko nije jedrio na
dasci. S njegove lijeve strane pijesak se pruţao sve dokle je sezao pogled, ali s desne strane
bila je čudna gomila stijena iza kojih se prostirao niz privatnih plaţica odvojenih visokim
kamenim zidovima. Zidovi su sezali dobrih deset metara u more. Obitelji su dolazile
ovamo u potrazi za privatnošću kako bi i ţene mogle uţivati u moru. U blizini nije bilo
kuća, a svaka plaţa imala je teška ţeljezna vrata i lokot.
Činilo se logičnim da bi Nouf, kad bi se dovezla s otoka na vodenom skuteru,
pristala upravo na ovom dijelu plaţe. Struje su bile pogodne za to, a i ovo je mjesto bilo
najpogodnije za pristajanje. Ostatak obale bio je stjenovit. Činilo se malo vjerojatnim da bi
izvlačila skuter iz vode mnogo lakše bilo bi ga ostaviti na mirnom mjestu, iza kamenoga
zida na privatnoj plaţi.
Da bi došao do ograđenih područja Nayir je morao prijeći stjenovit dio plaţe.
Trebalo mu je dobrih petnaest minuta spoticanja da prijeđe nazupčano crno kamenje.
Očito je bilo doneseno ovamo s nekog drugog mjesta ali nije mogao odgonetnuti s kojom
svrhom. Moţda su se bogati vlasnici plaţa nadali da će tako spriječiti navalu daskaša.
Kada je napokon stigao do prvoga kamenoga zida bio je zadihan, ogreben na desetak

139
mjesta i bijesan, gotovo dovoljno da ostavi Jeep i otpliva do broda, bez obzira na baloner.
Kameni zid bio je pomalo trošan. Na pojedinim mjestima nedostajao je pokoji
kamen, a mješavina pijeska, prašine i alga prekrila je gornji rub zida. Najprije se popeo uz
obalu kako bi pregledao vrata. Bila su zaključana i neprobojna, načinjena od ţeljezne
ploče. Zatim se vratio do zida i potraţio dovoljno veliku rupu da se provuče. Nijedno
mjesto nije bilo za to pogodno, a osim toga provlačenje mu nikad nije bilo jača strana.
Njegov napad uvijek je morao biti uspravan.
Zbog neravne površine zida penjanje se pokazalo lakšim nego što je očekivao. Kada
je došao do vrha, uspravio se i pogledao oko sebe. Pred njim se prostirao niz identičnih
zidova koji su uredno dijelili plaţu na desetak metara široke odjeljke. Točno ispod njega
bile su privatne plaţe.
Razmjeri njegove zadaće odmah su postali očiti. Trebat će mu cijeli tjedan da ispita
svaku plaţu, uspne se na svaki zid, spusti s druge strane i pronjuška u potrazi za... čime?
Kućicom za plaţu? Malim dokom? Vjerojatno je svaka plaţa imala i jedno i drugo. A čak i
da je imao cijeli tjedan, sumnjao je da se moţe popeti uz toliko zidova.
Spustio se niza zid prve zagrađene plaţe. Bila je prazna, ali je ipak pogledao oko
sebe. Nouf bi mogla izabrati baš ovu. Bila je na juţnom rubu. Sjeverni rub nalazio se baš
uz most koji je vodio na imanje. Ona ne bi pristala tu, bilo je preblizu doma. Morala bi ići
glavnom cestom do autoceste, a to bi bilo previše opasno: svatko tko bi dolazio na imanje
mogao bi je vidjeti. Izabrala bi ovaj dio plaţe. To bi bar on učinio na njezinu mjestu.
Ne pronašavši ništa, popeo se uza sljedeći zid i pogledao dolje. Mali čamac, koji je
izgledao kao da ga desetljećima nitko nije dirao, bio je vezan za metalnu kuku u zidu.
Pokraj njega bila je stara koliba, trošna ali nekako ugodna. Obuzelo ga je uzbuđenje.
Mogao je zamisliti Noufinu vitku figuru kako poput ose zuji kroz valove na ţutom
skuteru i pristaje na ovoj plaţi. Spustio se niza zid.
Pregledavajući pijesak našao je zamršenu mreţu stopa, od kojih su neke bile
dovoljno male da budu ţenske. Izvadio je ruţičastu cipelu iz dţepa. Površna usporedba
pokazala je da bi najmanje tri para stopa mogla odgovarati Nouf. Mnoge su stope
završavale u kolibi.
Vrata kolibe bila su čvrsto zatvorena šifriranom bravom. Nayir obiđe kolibu u
potrazi za drugim ulazom, ali na njoj nije bilo prozora pa se vratio do vrata. Brava isprva
nije popuštala, ali kada je snaţno povukao kvaku drvo je zapucketalo i cijela metalna
pločica zajedno s kvakom ostala mu je u ruci a vrata su se otvorila.
Polako je zavirio unutra. Ono što je ondje ugledao navelo ga je da zazviţdi od
oduševljenja. Bilo je baš kako je zamišljao. U sredini prostorije bio je sjajan crni motocikl,
elegantno propet na nogare.
U kolibi je pronašao svjetiljku za kampiranje i podbočio vrata da se ne zatvaraju.
Sunce je obasjalo uzak prostor, koji je bio oskudno opremljen, prašan i mirisao je na kreme
za sunčanje. Na čavlu na zidu visjela je košara, a u njoj je našao ruţ, puder, losion i mali
paketić ţvakaćih guma s okusom kardamona. Uz košaru je visjela bijela haljina, a pokraj
nje kaciga s rukavicama. Na podu je, napola skrivena ispod poruba haljine, bila karta
staroga dijela grada. Podignuo ju je i pročitao bilješke na rubovima. Rukopis je bio
graciozan, ţenski. Druga lijevo poslije semafora i desno na prvi makadam poslije toga. Netko je
zaokruţio zoološki vrt.
Nouf. Protrljao je vrat iznenada osjetivši hladne trnce. Zamišljao ju je puno puta, ali
još nikad nije imao tako snaţan osjećaj da bi u svakom trenutku mogla zakoračiti u
prostoriju. Izišao je i pogledao oko sebe, nekako očekujući da će netko biti tu. Plaţa je bila
prazna, ali ostao je sablastan osjećaj njezine prisutnosti.
Prošao je rukom niz lice i vratio se unutra. Motor je bio vitak i elegantan. Kruţio je

140
oko njega, a onda je odjednom nogom udario o nešto mekano i tada se uz glasno
pucketanje odvojila daska, a noga mu je propala u pijesak ispod kolibe. Oslobodio je nogu
i ugledao nešto crno kako viri iz pijeska. Nagnuo se i podignuvši dasku ugledao šupljinu,
poput tajnog pretinca. Ondje je leţala mala crna knjiga, ne veća od njegovog dlana. Toliko
se iznenadio da je isprva nije dirao. Samo je zurio i čekao da se pretvori u staru ciglu ili
trulo drvo. Ali ne, bila je to knjiţica uvezana u koţu. Paţljivo je otresao pijesak s njezine
površine i izvadio je.
Do pretinca je slijeva dopro tračak svjetlosti, a on je, pribliţivši lice podu što je više
mogao, uočio da se nalazi vrlo blizu ruba kolibe. Netko je vjerojatno gurnuo knjiţicu
izvana.
Kada ju je otvorio, otkrio je da je riječ o dnevniku sa stranicama gusto ispisanim istim
elegantnim rukopisom koji je vidio na karti.
»Neka mi Alah oprosti.« Otvorio je knjiţicu nasumce i počeo čitati:
Neka mi oprosti Alah, milostivi i sveznajući, danas sam umalo odlučila da se ubijem,
ali me je bilo previše strah da bih to učinila. Nisam imala hrabrosti vidjeti vlastitu krv, pa
sam uzjahala na skuter i vozila se kao luda. Vozila sam se i vozila dok nisam ostala bez
benzina i našla se sama usred mora. Još sam mogla vidjeti obalu, ali bilo je mračno i
mislila sam da ću umrijeti, i TEK TADA sam shvatila da zapravo ne ţelim umrijeti, da
samo ţelim pobjeći. Bila sam presretna kada sam to shvatila i jako prestrašena kada sam
shvatila da bih MOGLA umrijeti zbog svoje gluposti. Ali tada se, kao anđeo glasnik,
pojavio ON. Prišao je brodom opremljenim reflektorima i brodskom sirenom, a na brodu
je bio još netko. Onda me on izvukao iz vode. Neka mi Alah oprosti, stisnula sam se uz
njega i plakala i nisam ga puštala dok me nije odveo doma. I nikad ga nisam pitala kako
me našao.
Nayir je preskočio sljedećih nekoliko stranica i nasumce pročitao još jedan odlomak.
Neka mi Alah oprosti, znam da je pogrešno voljeti ga, znam da će me ta ljubav
upropastiti i učiniti nesretnom za cijeli ţivot, ali cijelo moje tijelo ţudi za njim. Ne mogu
prestati misliti o njemu. Pamtim svaku sitnicu koju učini. Voljela bih uvijek gledati njegov
osmijeh, slušati njegov glas, njegove blage, utješne i mudre riječi. Ţudim za njegovim
dodirom i on to ZNA, ali ne čini ništa. Ne moţe. A ne mogu ni ja. To bi uzrokovalo toliko
boli, toliko opasnosti za mene - i za njega, naravno, znam to.
Odmaknuo je pogled. O kome je pisala? O nekome tko ima brod ili bar pristup brodu
- ali to bi mogao biti bilo tko. Jedrenje je bilo omiljena zabava, posebno za ljetnih večeri
kada je blizina vode jedina mogućnost osvjeţenja.
Gospođica Hijazi imala je pravo. Morao je postojati treći čovjek. Nayir je preskočio
još nekoliko stranica, ali nije pronašao ime, samo beskonačne izljeve sputane ţudnje.
Odlučio je pročitati dnevnik poslije, kada mu misli budu jasnije. Gurnuo ga je u dţep.
Zatim je ustao da pregleda motor. Bio je prekriven slojem pijeska. Odjeljak za
rukavice bio je otključan, ali prazan i premalen za par cipela. Pregledao je upravljač,
pedale, sjedalo, sve što je mogla dodirnuti samo da bude siguran da je sve provjerio. Na
gumama je bio debeo sloj stvrdnutog pijeska nakupljenog u brazdama. Gurnuo je prst u
jednu od njih i ostrugao pijesak na dlan. Zrna su bila sitna, blijeda. Najvjerojatnije iz
pustinje.
Kada je ustao, pogled mu je pao na kromirani logo na spremniku za benzin. Honda.
Prstima je prešao poznati dizajn: ptica s jednim raširenim krilom. Svako pero predstavljalo
je jedan utor. A onda mu je sinulo.
»Boţe, kako sam glup!« Ponovno je dodirnuo logo. Pet pera, poput pet crta na
devinoj nozi. Kada je pogledao izbliza, ugledao je trag krvi i dlake. Vjerojatno devine.
Kockice su se odjednom sloţile. Znači tako se ubojica vratio iz pustinje. Nouf je u

141
zoološki vrt stigla motorom. Ubojica se tamo s njom sastao, onesvijestio je i bacio u
kamion. Ugurao je motor u straţnji dio kamiona, uz devu, a onda se odvezao u wadi. Od
vrućine logo se pretvorio u ţig - i otuda tragovi na devinoj nozi. Kada je ubojica ostavio
Nouf, devu i kamion u pustinji, skočio je na motor i vratio se ovamo.
Nayir iziđe iz kolibe i zagleda se u pijesak. Stotinjak tragova vodilo je do vode, a još
pedesetak do vrata. Bar je jedno bilo očito: nakon što je ostavio motor, ubojica je mogao
otići u bilo kojem smjeru.
Izvadio je misvak iz dţepa i počeo ţvakati. Premda ubojica nije ostavio jasne tragove
u pijesku, ipak je ostavio jedan vaţan trag: činjenicu da je vratio motor. Očito je dobro
poznavao Nouf pa je znao za plaţu i kolibu, dovoljno veliku da u njoj sakrije motor. To bi
znao netko tko ju je pratio, čak i brodom na moru. Ali kada je vratio motor, kojim je putem
otišao?
Nayir se uputio prema vodi. Nije bilo skutera, samo mali čamac. Pogledom je
potraţio vesla, ali ih nije vidio. Mohammed je rekao da je Nouf na plaţu dolazila vodenim
skuterom. Po onome što je rekao Othman, sluge su pronašle njezin skuter na molu na
otoku istoga popodneva kada je nestala. Tko god je vratio motor, sigurno se na otok vratio
skuterom. Je li to učinio da uništi dokaz da je Nouf bila na plaţi? Ili je to učinio jer se samo
tako mogao vratiti doma?
Nayir se zagleda u labirint otisaka i zaključi da je vrijeme da pozove Mutlaqa.
Kasnije toga popodneva preko zida su se penjala dvojica muškaraca. Kada je Mutlaq
vidio pijesak, oteo mu se dugi zviţduk.
»Puno kretanja«, rekao je, zadovoljno trljajući ruke.
Nayir ga je slijedio i slušao svaki prigušeni uzvik, pokušavajući po izrazu Mutlaqova
lica odgonetnuti što bi mogao značiti. Ali njegov prijatelj bio je posve usredotočen na
tragove.
»Ti si bio ovdje«, primijetio je Mutlaq. »I tvoj prijatelj Othman. Ali ne u isto vrijeme.«
Nayir je pokušao shvatiti otkud to Mutlaq zna, a onda se sjetio da je Othmanove
otiske vidio u pustinjskom logoru.
»On je ovdje bio prije tebe«, rekao je Mutlaq. »To su njegovi otisci, prilično svjeţi.«
Otisci su bili duboki, i kada ih je Nayir uspio izdvojiti iz desetaka drugih ugledao je još
nešto.
»Bio je s nekim u društvu?«
»Sa ţenom, mislim.« Mutlaq pokaţe druge otiske, koji su bili manji, ali isto duboki.
»Neobična je činjenica da ljudi noću u nekim vrstama pijeska ostavljaju dublje tragove.«
Nayir pomisli da je Othman ovdje bio s Katyom, premda je mogao doći i s nekom od
svojih sestara. »Ti znači misliš da su tu bili navečer?«
»Rekao bih da je bilo prilično mračno.«
»Prepoznaješ li druge otiske iz pustinje?« pitao je Nayir.
»Da. Othman nije bio ovdje s djevojkom iz pustinje. Ali ona je tu bila prije njega.
Pogledaj.« Pokazao je trag koji je vodio od skutera do kolibe i još jedan od kolibe do izlaza
s plaţe. Osim veličine stopala, dva para tragova nisu bili nimalo slični. Kada je Nayir na to
upozorio, Mutlaq je samo slegnuo ramenima. »Znači da je presvukla cipele u kolibi. Od
kolibe do izlaza gurala je motor tu su tragovi guma. Vjerojatno je za voţnju na motoru
trebala sportske cipele.«
Nayir nije znao što bi rekao. Vjerovao je Mutlaqu.
»Kako god bilo«, rekao je Mutlaq pokazujući stope u blizini tragova motora, »ovo su
isti tragovi koje smo našli u pustinji.«
»Recimo da je Nouf otišla odavde motorom«, rekao je Nayir. »Tko ga je vratio u
kolibu.«

142
 Mutlaq je hodao okolo. Uspio je izolirati tragove vraćanja motora, ali stope oko tih
tragova bile su gotovo posve prekrivene nedavnim tragovima. Sačuvan je samo jedan
otisak i taj je pripadao Nouf.
Mutlaq je obišao otisak paţljivo ga proučavajući iz svih kutova. Zatim je kleknuo
kako bi ga pogledao izbliza. Cak je pritisnuo obraz uz pijesak i proučio ga i iz tog kuta.
Kada je ponovno ustao, brišući obraz rekao je: »To je Noufin otisak. Ona je vratila motor.«
Nayir je bio zaprepašten. »Siguran si?«
»Jesam.«
»Vidiš li ikakve dokaze koji bi navodili na zaključak da je ovdje oteta?«
»Ne. Još ništa.« Mutlaq je nastavio proučavati pijesak, tu i tamo bi čučnuo prateći
prstom obrise tragova, dodirujući otisak pete, prstiju, proučavajući čvrstoću. Nayir ga je
promatrao s divljenjem. Bio je poput spasioca koji sudjeluje u potrazi i koji dovoljno dobro
poznaje teren i sve njegove tajne, samo što je Mutlaqov teren bio minijaturni krajolik koji
su činila brda i doline u brazdi stope. I smjena noći i dana, i kiša koju Alah s neba spušta
da pomoću nje Zemlju nakon mrtvila njena oţivi, i promjena vjetrova dokaz su za ljude
koji imaju pameti. To su Alahovi dokazi, a krajolik svijeta najveći je od njih. Ali Mutlaqov
krajolik, manji i stvoren od čovjeka, čuvao je vlastite boţanske tajne.
Mutlaq nije otkrio ništa više, ali je potvrdio ono što je Nayir već znao: da Nouf nije
oteta ovdje i da je ona zadnja vratila motor u kolibu.
Nayir je očajnički osjećao kako tonu sve njegove nade pa je počeo tragati za
alternativnim teorijama. »Je li moguće da se ovdje s nekim sastala?« pitao je. »Moţda je
vratila motor i onda ušla u nečiji auto.«
»Nema znakova da se to dogodilo. Zapravo, njezin zadnji trag su stope koje vode
ravno prema moru. Mislim da je ušla u čamac ili brod.«
Nayir se prisjetio kratkoga odlomka iz dnevnika koji je pročitao. Nouf je upoznala
tajanstvenog čovjeka na brodu. Moţda je ubojica stigao brodom, ali ako je tako, gdje je
onda skuter kojim je došla na plaţu? Moţda ga se njezin otmičar riješio? Ili se ona njime
vratila na otok?
Sve se zaplelo, a njegova jedina teorija da je Nouf oteta u zoološkom vrtu rušila se
pod teretom novih dokaza. Mutlaq primijeti njegovu zabrinutost. Cim mu je Nayir sve
objasnio, Mutlaq je ponudio da ode s njim u zoološki vrt i sve pogleda još jednom. Nayir
je sa zahvalnošću pristao.

143
 24.
Sljedećega dana Nayir je stigao na otok Shrawijevih s kutijom datulja iz suka B alad,
gdje su ih još valjali rukom, slagali u geometrijske oblike i umatali u ukrasnu zlatnu foliju.
Parkirao je ispred kuće i paţljivo uzeo datulje sa sjedala. Kutija je bila teška i topla, a on ju
je poţelio zadrţati, ne zbog iznenadne ţelje za datuljama ni zbog neodoljivog sjaja kutije,
nego zato što njegova današnja zadaća nije baš bila plemenita, pa je ovakav lijep i
jednostavan dar mirisao na izdaju.
Na vratima ga je dočekala ţena odjevena u crnu kućnu haljinu i crnu burku kroz
koju su joj se vidjele samo oči. Pogledavši joj ruke, vidio je da su nokti čedno kratki, a da je
oko zapešća omotate tespih. Brzo je spustila glavu, gurnula ruke u rukave i pozdravila
Nayira s Ahlan ma'Sahlan. On je skrenuo pogled.
»Oprostite«, rekla je tiho i ponizno. »Odvest ću vas u primaću sobu.«
»Ne, ne. Budite tako dobri i recite nekome od braće da Nayir ash-Sharqi čeka na
vratima.«
Plaho je ustuknula i prošaptala: »Molim, Ahlan ma'Sahlan. Osjećajte se kao kod kuće.
Ako znate put do primaće sobe, moţete sami otići onamo.« Kao da joj je bilo neugodno
zbog otvorenosti, pa se brzo okrenula i odskakutala niz hodnik.
Gledao ju je kako odlazi. Kada je nestala, zakoračio je u hodnik i zatvorio vrata. Dok
se šuljao predvorjem, pitao se hoće li biti toliko obzirna i obavijestiti muškarce o njegovu
dolasku.
Deset minuta poslije, ţena u ogrtaču i pokrivena lica pojavila se na vratima s kavom.
Čini la se nervoznom, oklijevala je na vratima, grčevito drţeći pladanj drhtavim rukama.
Umjesto da ga ostavi pokraj vrata, ušla je u sobu i pokušala ga donijeti do Nayira, ali bila
je niska, a teţak pladanj podrhtavao je pod teretom staklenih šalica, zdjelice datulja i
bakrenoga lonca za kavu. Da bi sve bilo još gore, uokolo su bili razbacani jastuci, a netko je
na podu ostavio knjigu, još jedan servis za kavu i špil karata. Nayir je skočio i ispruţio
ruke, ali nije je uspio zaustaviti prije nego što je stala na jastuk.
»Ya'rub!« viknula je spotičući se. Uhvatio je dvije šalice prije nego što su otklizale s
pladnja.
Pogledao joj je u ruke i shvatio da je to ista djevojka koju je sreo na vratima. Pruţila
mu je pladanj s kavom i on ga je uzeo, što joj je dalo vremena da podigne burku. Kada je
podignula crni veo, Nayir je ustuknuo.
Bila je jako slična svojoj sestri Nouf.
Zacrvenjevši se, uzela je pladanj natrag i pognula glavu. Nayir je u neprilici
zatreptao a zatim skrenuo pogled, ali njegove su se oči nekontrolirano vraćale njezinom
licu. Samo je jednom vidio Nouf na slici, ali njegovo sjećanje na mrtvozornički ured bilo je
vrlo ţivo.
»Oprostite. Vi ste... iz obitelji Shrawi.«
»Da. Zovem se Abir.«
»Noufina sestra.« Ona sa skutera, pomislio je, ali nije mogao biti siguran. Ona je bila
jedina sestra pribliţno Noufinih godina. Gledao ju je netremice ne mogavši odvojiti
pogled od njezina lica, i što je duţe zurio to mu je lakše bilo gledati je, proučavati liniju
njezina čela, brade, čeljusti, traţiti neki detalj po kojem se razlikovala od Nouf. Premda je
to bilo apsurdno, činilo mu se da je poznaje i da ona na neki način poznaje njega.
Nakon nekoliko trenutaka djevojka se pribrala, gurnula jastuke u stranu i spustila
servis za kavu na čistinu na podu. Kleknula je i natočila mu šalicu kave. Pocrvenjela je
pruţajući mu je. Shvatio je da zuri u nju.

144
 Spustila je ruke u krilo. »Moj otac kaţe da ste pošten čovjek.«
Ponavljao je u sebi, kao da ţeli samoga sebe uvjeriti: Ja jesam pošten čovjek!
»Pustinjski čovjek«, dodala je prešavši brzo pogledom preko njegova lica. Odjednom
mu se srce stisnulo. Da, ona je moţda baš poput Nouf: ţena koja će se udati za poštena
čovjeka i onda ga ostaviti zbog tlapnji. Ta misao ga je otrijeznila i uzeo je kavu, zahvalan
da ima što raditi s rukama. Kakva god bila, znao je da mu njezina prisutnost nudi priliku
da dozna nešto o Nouf, ali nije mu palo na pamet nijedno pametno pitanje. A ona koja su
mu prolazila kroz misli činila su mu se nepristojnima. Kada ju je opet pogledao, primijetio
je strah u njezinim očima.
»Oprostite«, šapnula je. »Nikad nisam ovako prišla muškarcu. Molim vas, vjerujte, ja
ovo radim samo zato što moram. Naš se ţivot jako promijenio otkako je Nouf umrla.
Zatvorene smo na otoku, ne smijemo više na kopno. Moja se braća boje da ćemo postati
kao Nouf. Tako kaţu, ali zapravo se boje da ne doznamo nešto što ne smijemo.« U glasu
joj se čula panika koja je probudila njegove zaštitničke instinkte.
»A što to?«
»Oprostite, to je samo... čula sam da ste istraţivali što joj se dogodilo. Inače vas ne
bih pitala i oprostite što to spominjem, ali...«
»Ne, samo nastavite, gospođice... Shrawi.«
Duboko je udahnula. »Gospođica Hijazi raspitivala se o Nouf. Ţeljela sam joj reći sve
što znam, ali nisam mogla.« Pogledala je u ruke.
Ţelio je znati zašto nije ono što zna rekla gospođici Hijazi nego se odlučila sve otkriti
njemu, ali bojao se pitati da je ne prestraši i izgubi njezino povjerenje. Kako se šutnja
nastavljala, postao je nervozan pa je blago rekao: »Što znaš?«
Djevojčin pogled unezvijereno je lutao od servisa za kavu do Nayirova koljena, kao
da pokušava obuzdati još veći strah. »Onoga dana kada je nestala«, rekla je, »Nouf se
posvađala s mojim bratom.«
Osjetio je grč u ţelucu. »S kojim?«
»S Othmanom.«
Pokušao je ostati miran, ali srce mu je tuklo.
»To je bila gadna svađa«, rekla je. »Bili su u kuhinji i prepirali se oko nečeg. Nisam
čula oko čega jer su isprva šaptali. Spremali su se izvesti pse u šetnju, ali odjednom su se
počeli svađati. Nisam razumjela o čemu govore. Nouf je otrčala u svoju sobu. Othman je
ostao u kuhinji. Izgledao je zaprepašteno. Zatim je krenuo za njom.«
»Što se tada dogodilo?«
Ruke su joj se tresle i gledala je prema vratima. »Isprva su se svađali ispod glasa, ali
onda je svađa postala glasna. Ona je vrištala, a ja ne znam što je on radio. Stajala sam pred
vratima pa ih nisam mogla vidjeti.«
»Što su govorili?« pitao je Nayir.
»Nešto... nisam razumjela. Nešto o tome da se nešto ne smije dogoditi. Ona mu je
rekla nešto što ga je naljutilo. Stekla sam dojam da je ona ţeljela nešto učiniti, a da se
Othman tome protivio. Ne znam što je to bilo. On je bio ljutit. Nouf je zvučala
prestrašeno.«
»I što se zatim dogodilo? Kako je završilo?«
»Nouf je istrčala iz sobe, a Othman je krenuo za njom. Ona...«, gospođica Shrawi je
zastala i pritisnula ruku na usta. »Imala je krvi na ruci. Otrčala je iz kuće - kroz kuhinjska
vrata. Mislim da je otišla na plaţu sa psima. Došla je majka i pitala što se događa. Othman
je rekao da se ne brine, da je Nouf samo nervozna zbog vjenčanja. I ona mu je
povjerovala.«
»A vi joj niste rekli istinu?«

145
 »Ne bi me slušala. Bila bi to moja riječ protiv Othmanove.«
Nayir je klonuo na sofu, zaprepašten neočekivanim obratom. Othman mu nije rekao
ništa o tome, a i teško je mogao zamisliti da bi se njegov staloţeni prijatelj mogao tako
uzrujati. Sigurno je imao dobar razlog. Što mu je Nouf rekla? Je li mu priznala trudnoću?
Plan za bijeg u New York? Zašto bi to učinila?
»Jasno mi je zašto niste rekli gospođici Hijazi«, rekao je. »To je bilo vrlo obzirno od
vas.«
Nervozno je kimnula. Culi su prigušeni zvuk u hodniku i ona je brzo ustala, ali nitko
nije ušao.
»Mogu li vas još nešto pitati?« rekao je Nayir.
Uznemireno je gledala prema vratima. »Da.«
»Jeste li ikad vidjeli Nouf da odlazi u Othmanovu sobu? Konkretno, je li ikad
govorila o njegovim jaknama?«
Zbunjeno je treptala. »Ne. Koliko se sjećam, nije. Zašto?«
»Nestala je Othmanova jakna.«
Ţmirnula je, razmišljajući. »Kad bolje razmislim, sjećam se da ju je traţio. Jedan od
njegovih slugu pitao nas je jesmo li je vidjeli. Nikad nisam vidjela Nouf da ulazi u njegovu
sobu, ali upravo sam se sjetila da je ipak jednom spomenula njegovu jaknu prije nego što
je otišla. Razgovarale smo o njezinoj vjenčanoj opremi. Silno je ţeljela vidjeti jakne i kapute
koje joj je izabrao Qazi. Rekla je nešto kao: 'Nadam se da ću dobiti jaknu za pustinju poput
Othmanove'. Tada sam mislila da je uzbuđena zbog odjeće. Ţeljela je sve, pa makar to
nikad ne odjenula. Ali sada mi se to čini čudnim.«
Nayir se nagnuo naprijed: »Je li još nešto nestalo osim jakne i deve?«
»Da.« Pogledala ga je u lice, ali je brzo skrenula pogled. »Uzela je svoj nakit. Zato
sam pomislila da je pobjegla.«
»O kojoj je vrijednosti riječ?«
Zastala je. »Gotovo dva milijuna rijala, uključujući dragulje.«
Nayir se sledio, osupnut svotom. S dva milijuna rijala čovjek moţe godinama
udobno ţivjeti. »Zašto niste rekli braći?«
»Bila sam uvjerena da ga je ona uzela i nisam je ţeljela uvući u još veću nevolju.
Bojala sam se da bih je tako na neki način izdala. A onda poslije, kada sam doznala da je
mrtva...« Glasno je progutala slinu i zastala na trenutak da se pribere. »Bojala sam se reći
braći jer sam se počela pitati - a što ako nije pobjegla? Što ako ju je netko oteo i ukrao
nakit? Bojala sam se reći čak i majci jer sam znala da će ona reći braći... i što ako Oth-... što
ako on zna što se dogodilo s Nouf? Znam da to zvuči ludo.« Uspravila se i prošaptala. »Ne
smijete nikome reći ovo što sam vam sada ispričala.«
»Neću«, obećao joj je Nayir. »Ali pitao bih vas još nešto. Odakle Othmanu pristup
sefu?«
Drhtala je, nesposobna da išta kaţe. Bespomoćno je gledao kako joj počinju kliziti
suze. Potraţio je rupčić u dţepu premda je znao da nema nijedan.
Tada su se začuli koraci u hodniku. Gospođica Shrawi je spustila burku baš kada su
se otvorila vrata.
Ušao je Tahsin a Fahad ga je pratio u stopu. Nayir se pokušao pribrati, ali nitko nije
ni primijetio njegovu uznemirenost. Tahsin je izgledao kao da se upravo najeo i da je
spreman za popodnevni počinak. Pogledao je u nered, ali kada je ugledao Nayira lice mu
se razvedrilo.
»Brate, kako si?« Prešao je sobu, začuđeno pogledavši sestru. Ona je jumula prema
vratima, ali Fahad ju je zgrabio za ruku.
»Hej!« ljutito je viknuo.

146
 Tahsin se okrenuo. »Tko je to?«
»Tvoja sestra!« Fahad ju je čvrsto drţao za ruku. »Što radiš ovdje?«
»Posluţujem kavu«, promrmljala je.
»Kraj stotinu slugu u kući, baš ti posluţuješ kavu?« Fahad je pruţio ruku prema
njezinoj burki, ali ona se oslobodila i istrčala. Fahad je krenuo za njom. Glasovi su im
odjekivali hodnikom.
Jesi li mu pokazala lice?
Samo sam posluţila kavu i datulje!
Kakav si mu još slatkiš spustila u krilo?
Tahsin se okrenuo Nayiru. »Oprosti zbog ovog. Sjedni, molim te.«
»Hvala.«
»Raskomoti se.«
Nayir uzme kutiju datulja sa stola i pruţi ih Tahsinu koji ih prihvati uz lagani
naklon.
»Znam da voliš kandirane«, rekao je Nayir. »Ali ovo je nešto novo. Punjene su
breskvama.«
»Hvala. Molim te, sjedni.« Tahsin je napućio usnice i otvorio kutiju. »Izgledaju
savršeno. Izvoli, kušaj.«
Nayir je uzeo datulju i mehanički je ţvakao dok su mu se misli neobuzdano rojile.
Fahad se vratio i pojeo nekoliko datulja, a Nayir je doznao da Othmana ne očekuju još
nekoliko sati. Odjednom je bio sretan što ga je izbjegao. Ostatak razgovora bio je posvećen
lakšim temama, a Nayir je otišao čim mu se za to pruţila prilika.

147
 25.
Djevojački je mozak nevjerojatan. Odgurnuo je knjiţicu i ustao od stola, trljajući o či.
Dnevnik je bio duţi od komentara Kurana i ispunjen ljubavnom čeţnjom i romantičnim
sanjarenjima o budućnosti. On ga je čitao s opsesivnim zanimanjem, brzo i pozorno, kako
bi ga što prije dovršio, jer se osjećao kao da je oskvrnuo intimu pokojnice.
Ono što je dosad o njoj znao bili su tek sitni fragmenti. Nije ju poznavao ništa bolje
nego neku prolaznicu na ulici. Sada kao da je napokon čuo njezin glas i mogao ju je
zamisliti kako se kreće i razmišlja. Vidio ju je nisku i viţljastu i zamišljao da su joj kretnje
bile meke, ali odlučne. Voljela je bombone od peperminta, crne vrpce za kosu i nije joj
smetalo kada bi se zaprljala. Voljela je ţivotinje sve vrste, a posebno svoje pse Šamsa i
Talja koje je drţala u staji i šetala s njima svaki dan. U nekim stvarima je bila pedantna,
primjerice kada je crtala svoje pse i opisivala ih elegantnim rukopisom. Briţno je biljeţila
njihovo ponašanje, kao u pravoj znanstvenoj studiji na koju bi i Samir bio ponosan.
Dnevnik je većinom bio posvećen tajanstvenome muškarcu koji ju je spasio svojim
brodom, ali nije bilo dovoljno podataka po kojima bi se moglo odgonetnuti tko je on.
Premda je pomno pazila da ne spomene njegovo ime, uspjela ga je pomno opisati. Bio je
samozatajan, tajnovit, pametan. Kada ju je spasio brodom bio je praktično superheroj. Pa
ipak, nije bio čovjek kojem bi se povjeravala, nego upravo suprotno, čovjek kojem je
mnogo toga tajila i rijetko ga viđala. Nije baš zvučalo kao Mohammedov opis. Nayiru se
činilo da je Nouf otvoreno razgovarala s Mohammedom, da su se dobro slagali i
poznavali. Muškarac iz dnevnika bio je romantični stranac.
Njezin je dnevnik obilovao izljevima strasti i čeţnje, no nešto je nedostajalo: razlog
zbog kojega su njezine djevojačke maštarije prerasle u lakoumnost. U mnogo čemu bila je i
previše naivna, naročito kad je bila riječ o pitanjima srca, tajnim sastancima i planovima za
budućnost. Plaćala je Ericu, ali nigdje nije spomenut ugovor nego samo »prijateljstvo« i
»povjerenje«, a dala mu je pola novca unaprijed, uz tu i tamo pokoji dodatak. Zašto je
bijeg u New York bio jedino rješenje? Nije li mogla naći bolji način ispunjenja svojih snova,
bliţe domu, na sigurnijem mjestu? Je li bila tek beznadno romantična? Ili se upravo u
vlastitom domu nije osjećala sigurno?
Nigdje se nisu spominjali tajni telefonski razgovori s Qazijem, što je bilo čudno s
obzirom na to da je opisala različite pojedinosti svoje nedopuštene veze. Ako je njezin
ljubavnik bio Qazi, onda bi telefonski razgovori bili njihov najmanji grijeh. Osim ako Qazi
nije lagao i zapravo nije bilo telefonskih razgovora nego samo tajni sastanci. Ali Nayiru je
instinkt govorio da Qazi nije bio njezin ljubavnik. Spomenula ga je jedino u kasnijem
dijelu dnevnika.
Danas sam prihvatila Qazijevu prošnju. Uţasava me pomisao na to da ću se za njega
udati, ali to je jedini način...
Jedini način za što? Valjda da napusti zemlju. I zašto? Zato što je Qazi bio dovoljno
naivan da ne posumnja u njezine planove i imao je dovoljno povjerenja u nju da ispuni
obećanje i odvede je u New York.
Bilo je zbunjujuće otkriti toliku proračunatost usred toliko sentimentalne romantike.
Ipak, jedna stvar u dnevniku učinila mu se donekle zabavnom. Na vrhu jedne stranice
napisala je »77 riječi za ljubav« i svojim elegantnim rukopisom nabrojala te riječi i sva
njihova značenja: hubb, što znači ljubav ali i sjeme; ishq, zapletenost i bršljan koji guši
stablo; hama, dopadanje i pogreška; fitna, strastvena ţelja ali i kaos; hayam, lutati ţedan
pustinjom; sakan, spokoj; i izaz, uzvišena ljubav. A onda je popis postao mračniji, počevši
od riječi kao što su zarobljenost, zbrka i patnja pa sve do riječi depresija, tuga i bol,

148
kulminirajući riječju fama, nepostojanje. Stranicu je umjetnički ukrasila crteţima u
kutovima i savršeno simetričnim natpisom na vrhu »U ime Alaha, najpravednijeg,
najmilostivijeg«. Svaka je riječ ispisana savršenim rukopisom, svaki dijakritički znak bio je
na svojem mjestu. Bilo je neobično da se jedino na toj stranici otvoreno spominjao islam i
da je jedino ona sadrţavala filozofski pogled na ljubav. što znači da se nije potpuno
predala adolescentskim snovima.
Najviše ga se dojmio naslov. Premda bi se moglo raspravljati moţe li se doista svih
sedamdeset sedam navedenih riječi nazvati riječima koje označavaju »ljubav«, one sigurno
opisuju emocionalna stanja ljubavnika. A takvo bogatstvo vokabulara samo je pojačalo
njegov osjećaj vlastite prikraćenosti u pitanju romantične ljubavi. Kako je moguće da
postoji toliko vrsta ljubavi, a da čovjek obično umre ne upoznavši ni mali dio njih? Dugo
je zurio u stranicu i napokon zaključio da je Nouf ţeljela baš to: upoznati sve vrste ljubavi,
pa makar je neke od njih bolje izbjegavati.
Stajao je u kuhinji i čekao da zavri voda za kavu. Odmarajući se od čitanja dnevnika,
sjedio je za stolom u salonu broda okruţen pustinjskim i pomorskim navigacijskim
kartama. Kada mu je bilo dosadno, ili kada je jednostavno bio previše umoran da bi radio
bilo što drugo, često je zurio u karte prisjećajući se lijepih uspomena, pronalazeći određen
duševni mir u takvim trenucima potpunog opuštanja. No večeras je rasprostro karte da
mu pomognu vizualizirati Noufino putovanje u pustinju, kao da bi obiljeţavajući mjesto s
kojega je krenula i umjesto smrti mogao pronaći kockicu koja nedostaje.
Zaključio je da je mogla otići s imanja vozeći se na vodenom skuteru oko zapadne
strane otoka. Tako ne bi prošla ispod ţenske dnevne sobe i ţene ne bi čule buku skutera.
Pristala je na kopnu, presvukla se, uzela cipele iz dţepova crnoga ogrtača i premjestila ih
u dţepove muške bijele haljine. Zatim se zaputila u zoološki vrt na motoru, radosna zbog
osjećaja slobode.
Rezultati Mutlaqova pretraţivanja tragova u zoološkom vrtu unijeli su još veću
zbrku. Pronašao je Noufine tragove na putu i dokaze da je bilo naguravanja, ali zbog
kaosa u prašini nije mogao reći je li tu bio otmičar. Izgledalo je kao da je Nouf pala pokraj
grmlja tada je vjerojatno izgubila ruţičastu cipelu. Tragovi vučenja nisu, čini se, imali veze
s Nouf, jer je u jednom trenutku ustala i vratila se u kamion. Je li joj se moţda zavrtjelo i
uhvatila je nesvjestica moţda zbog trudnoće? Još je više zbrke unijelo Mutlaqovo otkriće
da je tragove motora na putu, odmah uz tragove kamiona, napravio isti motor koji se
nalazi u kolibi na plaţi.
Mutlaq je u zoološkom vrtu pronašao i Othmanove tragove, ali oni nisu bili na putu,
nego oko Matterhoma. Tu su bili tragovi još jednoga muškarca, ali Mutlaq ih nije
prepoznao.
Znači Othman je bio u zoološkom vrtu, ali Mutlaq nije mogao reći je li tamo bio onaj
dan kad je Nouf oteta. Tlo oko Matterhoma bilo je suho i prašnjavo i nije bilo tako lako
čitati tragove kao na zemljanom putu. Moţda je Othman znao za Noufine posjete
zoološkom vrtu pa je otišao sam istraţivati. To nije bilo nešto što je morao reći Nayiru,
premda bi moglo biti korisno. Objašnjavanje razloga Noufina odlaska u zoološki vrt
moţda bi dovelo do neugodnih pitanja o njezinim aktivnostima, a Othman je to ţelio
izbjeći kako bi je zaštitio. To je donekle imalo smisla.
Ali ništa drugo nije imalo smisla. Sudeći po tragovima, Nouf je u zoološki vrt došla
na motoru. Ali onda je vratila motor u kolibu. S toga se mjesta vjerojatno odvezla vodenim
skuterom natrag na otok. Činilo se vjerojatnim da je sama ukrala kamion iz kuće. Ali onda
se opet vratila u zoološki vrt. Mutlaq je bio gotovo siguran da su tragovi kamiona i motora
nastali istoga dana. Zašto bi se vratila u zoološki vrt?
Je li traţila izgubljenu cipelu? Nayir je iz dnevnika shvatio da je često sama odlazila

149
u zoološki vrt i čitala natpise s opisima ţivotinja. Moţda je tamo traţila samoću i utjehu.
Ali tamo se isto tako sastajala s ljubavnikom.
Donijevši kavu na stol, ponovno je pogledao kartu. Zastao je kod wadija i pomislio
na sve stvari kojih nije bilo na mjestu zločina. Noufina torba s odjećom knjiţničarke još je
kod Mohammeda. Njezine naočale, koje nije stigla preuzeti. Ključ za stan u New Yorku.
Ako je bjeţala od kuće morao je naći nešto od toga pokraj tijela. Umjesto toga pronašao je
ruţičastu cipelu s potpeticom, njezin alibi da toga dana izađe iz kuće. Ujutro je otišla s
cipelama onda se vratila na imanje, ukrala kamion i devu i odvezla se u zoološki vrt, cijelo
vrijeme noseći sa sobom jednu cipelu. Zašto cipelu a ne neke druge stvari, potrebne za
bijeg?
Nayir je otišao u kupaonicu i isprao oči. Imao je osjećaj kao da mu ih je netko natrljao
pijeskom. Bile su crvene i mutne. Možda bih, pomislio je, ipak morao otići onom ludom
okulistu.
Ponovno je sjeo i uzeo Noufin dnevnik. Zadnja trećina uglavnom je bila posvećena
promatranju pasa i njihova ponašanja - ni spomena o planovima za bijeg u Ameriku, ni
spomena bilo kojeg imena. Premda su ljubavni dijelovi postajali sve bolniji, bili su
pribraniji. Činilo se da joj je dosta neuzvraćene ljubavi. Umjesto toga okrenula je svoju
pozornost ţivotinjama, pronalazeći utjehu u njihovim tajnama. Svako malo bi ponovno
spomenula ljubav. »Danas sam ga vidjela, a njegov me pogled bacio u najmračnije
predjele pakla. Znam da ću umrijeti ako se ovo nastavi.« Ako se nastavi što? Nayir se pitao.
Ova frustrirajuća ljubavna igra? S kime?
Okrenuo je posljednju stranicu rukopisa. Sadrţavala je samo dva odlomka. Rukopis
je bio neuredniji nego prije, gotovo mahnit.
Više nisam djevojka. Napravila sam to, MI SMO to napravili, a najčudnije od svega je
što ne ţalim. Osjećam se tako glupo kada se sjetim svih strahova koje sam proţivjela.
Boţe, gotovo sam počinila najveći grijeh, umalo sam se ubila! Sada mi je jasno da je sve
čega sam se bojala samo početak nečega prekrasnog. Prvi put se osjećam ţivom. A najluđe
je što nisam vjerovala da će se to dogoditi. Mislila sam da je gotovo među nama.
Izbjegavao me, a kada bih ga susrela, ne bi me ni pogledao. Mislila sam da je odustao. Ali
kada sam stigla do zoološkog vrta, on je čekao blizu replike planine gdje su nekad drţali
koze. Bila sam šokirana! Pitala sam kako me našao. Nikad nikome nisam rekla! Rekao je
da je sam pogodio, ali nije rekao kako. Bila sam nervozna, ali me zagrlio. Gotovo sam se
onesvijestila od uzbuđenja, a onda me poljubio! Pokušala sam reći ne, ali on je rekao: 'Srce
mi govori da to ne misliš'.
Rekao mi je da me nikad neće prestati voljeti, kamo god otišla, za koga god se udala.
Počela sam plakati, a on me podignuo i odnio u srce planine. Bilo je svjeţe i mračno.
Stalno se ispričavao što nismo na nekom skupom ili romantičnom mjestu, ali je znao da ja
volim ovo mjesto i da nijedno drugo ne bi bilo bolje.
Nayir je polako sklopio knjigu i spustio je na stol. Zatvorio je bolne oči a suza mu se
iskrala iz oka i potekla niz nos. Premda je umrla mlada, bar je upoznala značenje jedne od
riječi za ljubav.
Iznenadno ljuljanje broda najavilo mu je da netko dolazi. Bolno trepćući ustao je od
stola i pošao prema ljestvama. Crna figura zaklonila je ulaz; znao je da je to gospođica
Hijazi i prije nego što ju je vidio.
»Nayir?« pozvala je. Glas joj je zvučao potišteno.
Pogledao je na sat u kabini. Bilo je 9 i 30 - neuobičajeno vrijeme za posjet, premda ne
i prekasno. Popeo se uza stube i ugledao njezine oči, crvene i otečene od suza. »Što nije u
redu?« pitao je. Zateturala je, a on joj je pruţio ruku da ne padne. »Što se dogodilo?«
»Moţemo li razgovarati?«

150
 »Da, uđite.« On je sišao prvi i stao ispod kako bi je dočekao ako opet posrne. Srce mu
je silovito tuklo.
Kad je ušla u kabinu izgledala je kao da će se onesvijestiti. Uspio ju je zgrabiti oko
ramena i odvući do sofe na koju se srušila treskom kakav ne bi očekivao od tako vitke
ţene. Zgrčena od bola, zarinula je lice u ruke.
On je grizao usnicu i u neprilici gledao oko sebe. Trebao bi je tješiti, ali kako? Otišao
je u kuhinju s namjerom da skuha još kave, ali se ipak odlučio za čaj. Pristavio je vodu na
štednjak. Iza njegovih leđa ona se sklupčala podignuvši koljena i rukama obujmivši noge,
lica zarinuta u ogrtač. Tiho je jecala. Kada je čaj bio gotov, odnio joj je šalicu i spustio na
stol.
»Popijte nešto«, rekao je sjedajući na sofu pokraj nje.
Duboko je udahnula i podignula glavu. Nakon nekoliko trenutaka spustila je noge,
poravnala ogrtač i uspravila se. Podignula je burku i uzela šalicu.
Nayir se okrenuo da joj ne bude neugodno.
»Otkrila sam tko je djetetov otac«, rekla je.
Pogled mu je i nehotice pobjegao prema njezinu licu a njegov izraz sve mu je
govorio. Othman.
»On joj i nije pravi brat.« Suho se nasmijala. »Ali nikad nisam mislila...«
Bio je previše osupnut da bi progovorio.
»Pronašla sam stanice njegove koţe i tragove krvi ispod njezinih noktiju. Sjećate se
onih obrambenih rana? Krv nije bila njezina.«
»Njegova?«
Kimnula je i ponovno briznula u plač. Nayir joj je uzeo šalicu iz ruke i spustio je na
stol. Iznenadila ga je vlastita mirnoća. Njeţno ju je zagrlio, napola očekujući da će se
trgnuti ili povući, ali ona se okrenula prema njemu i sklupčala uz njega poput djeteta.
»Othman je spavao sa svojom sestrom!« jecala je. Podignuo je drugu ruku i obgrlio je. Nije
mu bilo neugodno kako je očekivao. Ona je neutješno jecala, a on je čekao da se smiri,
pitajući se smrdi li mu dah po češnjaku, je li trebao reći nešto drugo i kako će sve to
završiti. Cudio se samome sebi. Nije se mogao sjetiti zašto je prije bio tako grub prema
njoj, jer sada mu je bilo jasno da se uvijek radilo o njegovoj grubosti, a ne njezinoj. Drhtala
je, a on ju je ljuljao tješeći je, šapćući joj ism'allah ism'allah na uho. U tom zasljepljujućem
trenutku kada je briznula u plač pale su sve barijere među njima.
Napokon je prestala plakati i polako, jako polako se odmaknula. »Zao mi je«, rekla je.
»Ne mora ti biti.« Povukao je ruku i gledao je kako donjim rubom marame briše nos.
»Znaš što je moja majka govorila?« rekla je. »Kada vidiš ţenu da ispuhuje nos u
svoju maramu, rastani se.«
Nasmijao se.
»Znaš što je smiješno? Otac nije ţelio da se udam za Othmana.« Obrisala je nos i
ponovno namjestila maramu. »Valjda je imao pravo. Spašena sam u zadnji čas. Da sam se
udala za njega, on me ne bi volio. Moţda bi i mene dao ubiti!«
»Ne znači da ju je on ubio.«
»A kako objašnjavaš tragove njegove koţe pod njezinim noktima?«
»Moţda su se potukli prije nego što je oteta.«
»I netko drugi ju je oteo? Molim te. Imao je motiv morao je sakriti trudnoću. Bio je
ljubomoran jer se udaje za drugoga. Kladim se da je doznao za Erica, za njezin plan bijega
i to ga je izludjelo. Znao je dovoljno o njoj da je otme i prikaţe to kao bijeg. I dovoljno je
poznavao pustinju da zna gdje je mora ostaviti jer je bio preveliki kukavica da je odmah
ubije. Zelio je da je ubije pustinja kako on ne bi osjećao krivnju.«
Nayiru je bilo teško zamisliti da bi Othman oteo Nouf, udario je po glavi i odvezao u

151
pustinju. Ali Katya je imala pravo: imao je motiv i priliku. Ipak, zašto je Othman, ako ju je
oteo, toliko ţelio pronaći otmičara?
»Jesi li već s njim razgovarala?« pitao je.
»Nisam.« šmrcala je. »Napravit ću to sutra kada se smirim.« On je kimnuo. »Oprosti
što sam došla ovamo i opteretila te svojim problemima«, rekla je.
»Ionako bih otkrio.« U mislima se vratio dnevniku i bilo mu je jasno zašto Nouf nije
napisala muškarčevo ime ljudi koji bi mogli pronaći i pročitati dnevnik sablaznili bi se
kada bi otkrili s kim je bila u vezi. Zapravo, većina zapisa iz dnevnika bi ih zgrozila, ali
Nouf je smatrala bitnim zaštititi Othmanov identitet.
Najeţio se pri pomisli na to da ga je mogao pronaći netko iz obitelji.
Pogledao je dnevnik koji je stajao na stolu. Ţelio joj je reći što je pročitao, ali nije ţelio
da to pročita i ona. Ne večeras, moţda nikad. Ustajući, pokupio je mape i karte, gurnuo
dnevnik među njih i sve zajedno premjestio na kapetanski stol u kuhinji.
Katya je podignula noge na sofu i obavila koljena rukama. Činilo se da će još neko
vrijeme biti ovdje. Pronašao je kutiju papirnatih rupčića u kupaonici i stavio ih na stol.
Donio je jastuk iz spavaonice. Zahvalila mu je i privinula jastuk uz grudi. Vratio se u
kuhinjicu i polako pripremio još čaja. Kada je donio čajnik, zahvalno se nasmiješila.
»Hvala, Nayir. Jasno mi je da ti je ovo neugodno.«
»Ne«, rekao je. »Uopće mi nije neugodno.« Sjeo je za stol i natočio čaj.

Jedan sat poslije popeo se na palubu. Katya je dolje čvrsto spavala na sofi. Ona je
zaspala, a on je zaključio da je najbolje da je ne budi. Donio je iz kabine nekoliko starih
deka i prostro ih po palubi napravivši jastuk od starog pohabanog prsluka za spašavanje.
Brod se ritmično ljuljao, i osim laganog zapljuskivanja vode sve je bilo nevjerojatno mirno
i tiho. Najednom je sve što ga je mučilo palo u drugi plan - Nouf, Othman, nerođeno
dijete. Jedino na što je mogao misliti bila je Katya.

152
 26.
Deset minuta poslije došao je Katyin vozač. Koraci su mu tupo odzvanjali po molu
dok je dozivao njezino ime. Gotovo istoga časa ona se uzverala na palubu i u neprilici
poklopila rukom usta.
»Dobro sam, Ahmad! Zao mi je, objasnit ću ti!«
Nayir je ustao i pogledao prema susjednim brodovima. Nikoga nije bilo na vidiku, a
on je mrzio samoga sebe što je zbog toga osjetio takvo olakšanje.
»Kati«, viknuo je Ahmad jedva suzdrţavajući zgraţanje. »Pokušavao sam te
nazvati!«
Izišla je na mol. »Oprosti.«
»Rekla si da ćeš ostaviti mobitel uključen. Tvoj otac se strašno zabrinuo. Dobro da
nije pozvao policiju!«
»Wallahi«. Izvukla je mobitel i odmah nazvala oca.
Nayir ju je promatrao kako razgovara trudeći se zanemariti vozačev ljutit pogled.
»Ništa se nije dogodilo«, rekao je napokon, »ako to mislite.«
»Ne mislim«, odbrusio je vozač.
»Ja ne bih učinio ništa... «
Vozač je bijesno puhnuo i otišao niz mol.

Kada je Katya otišla, shvatio je da neće zaspati pa je skuhao kavu i sjeo za stol,
neugodno sam sa svojim mislima. Slika Othmana kako vodi ljubav s Nouf budila je u
njemu gađenje. Mogao je zamisliti njihove slučajne susrete u skrovitim zakucima imanja
Shrawijevih - kako ispunjeni strahovima i nelagodom bjeţe jedno od drugoga kao da hoće
pobijediti moćnu silu uzajamne privlačnosti. Mogao ih je vidjeti kako se, odustajući od
borbe, prepuštaju ţudnji njih dvoje u zoološkom vrtu, prljavi od prašine, znoja i seksa. A
onda konačni obrat: Othmanovo otkriće njezina plana bijega, njegov očajnički plan da je
spriječi - udarac u glavu, napuštanje u pustinji. U najmanju ruku bio je laţac i preljubnik.
U najgorem, bio je ubojica. A ipak, unatoč svoj strahoti, ta je činjenica Nayiru donijela
olakšanje. Katya se sada sigurno neće udati za njega.
Oprosti mi zbog ovih zlih misli! Zaţmirio je i pokušao ono što se dogodilo s Nouf
zamisliti kao izdvojen slučaj, ne kao Othmanovu dublju mračnu stranu nego kao obično
posrtanje koje bi se moglo svakome dogoditi. Othman je bio u teškoj situaciji. Kada se
muškarac zaljubi u sestru, ostaje vezan uz nju cijeli ţivot. Ne moţe je izbjegavati, ne moţe
tako lako skrenuti pogled. Trebala bi mu samokontrola koju bi čak i Nayir teško odrţao.
Katyu je poznavao tek kratko, a već je imao razvratne misli o njoj. Kad bi morao s njom
ţivjeti a pritom znati da mu nije sestra po krvi, moţda bi on pao u grijeh.
Ipak, Othman je bio oličenje doličnosti, toliko umjeren i skroman unatoč
neumjerenom bogatstvu da je Nayirovo razočaranje bilo golemo. Je li dobrota samo na
površini - dio koji vidiš? Je li srce uvijek zlo? Cak i najčasniji ljudi uvijek su na rubu
gubitka kontrole. A Katya - vjeruje li joj samo zato što to ţeli, jer mu to govori njegovo
tijelo? Ako ne moţe vjerovati muškarcu poput Othmana, kako bi mogao vjerovati ţeni?
Pogodila ga je spoznaja da je otišla, moţda zauvijek. Bilo bi neprilično nastaviti
kontakt. Upravo sada kada se oslobodila Othmana postala mu je nedostupnija nego ikad.

153
 Nakon besane noći uslijedio je besciljan dan. Nayir je bio previše umoran da bi
izlazio, jedino je u vrijeme objeda otišao do parkirališta i kupio kebab od prodavača u
marini. Uspio je izbjeći Majida, ali kad se vratio na brod zagušljiva samoća koju je ondje
zatekao učinila je da se dan vuče još prazniji nego prije. Nikad nije osjetio toliku
beskorisnost i dosadu. Trebalo mu je neko vrijeme da shvati kako osjeća neizmjeran i
sputavajući strah od spoznaje da će morati razgovarati s Othmanom, iako bi se radije
bacio u more. Ipak, dok ne vidi Othmana neće se uspjeti usredotočiti ni na što drugo.
Popodne se odvezao do imanja. Sluga ga je dočekao na vratima i poveo u gostinjsku
sobu gdje je Tahsin sjedio i razgovarao s usplahirenim Qazijem. Bilo je čudno da je Qazi
ovdje. Je li blizak s braćom? Nayiru je rekao da je na imanju bio samo jednom, kad je
prosio Nouf. Othman ga nikad nije spominjao. Zapravo, prvi put ga je spomenuo tek kada
je Nouf nestala.
Sjedeći preko puta golemoga Tahsina Qazi je djelovao kao nedozreli dječak. Šalica
mu se tresla u krilu, no bio je previše nervozan da bi pio čaj, a čelo mu se sjajilo od znoja.
Kada je ugledao Nayira, na licu mu se jasno vidjelo olakšanje. Moţda je došao nasamo
izraziti sućut obitelji.
Tahsin je pozdravio Nayira i pozvao ga u sobu. Nayir se rukovao s Qazijem i sjeo
kraj njega pitajući se zašto je tako uznemiren.
»Baš smo razgovarali o budućnosti«, rekao je Tahsin.
Qazi se nervozno smiješio, dok mu je čaj drhtao u ruci. Nayir je bio sklon vjerovati u
ono što mu je Qazi odgovorio kad ga je pitao zašto voli Nouf: zato što nije bila ukočena i
formalna. U ovoj dnevnoj sobi izgledao je kao da se doista našao na krivom mjestu.
»Moţemo nastaviti poslije«, primijetio je Tahsin.
Baš u tom trenutku na vratima su se pojavili Othman i Fahad koji su dopratili oca,
Abu-Tahsina.
Tahsin je ustao kako bi maknuo jastuke s poda. Koracima sporim poput velike
kazaljke na satu trojica muškaraca ušla su u sobu. Iznemoglost Abu-Tahsina bilo je bolno
gledati. Za nekoliko tjedana taj gibak i ţivahan čovjek skupio se poput suhe šljive. Grudi
su mu upale, ruke su mu se smeţurale, a mnoštvo novih bora izbrazdalo mu je lice. Jedva
je sam stajao, a svakim korakom izraz lica bio mu je sve grčevitiji. Nije primijetio gosta sve
dok se nije našao gotovo uz njega.
»To je Nayir, oče«, rekao je Tahsin. »Nayir ash-Sharqi.«
Abu-Tahsinov glas s mukom se probijao iz dubine grla. »Ahmmm.«
Nayir je bio šokiran. »Na sluţbu, Abu-Tahsine.«
»Hahhhhmmmmm.«
Nayir se odmaknuo i pustio ga da prođe. Abu-Tahsina najradije se sjećao kako stoji
nad Wadi Jawwahom u blizini Abu-Arisha i sa sjajem u očima nišani puškom u jato bijelih
roda. Bilo je kasno poslijepodne i sunce je na njega bacalo zlatnu izmaglicu, produbljujući
pješčanu boju njegove puti. Nayir se sjećao iznenadnog pucnja, rodina sablasnoga krika i
baruta koji je lebdio zrakom poput niti bijele svile. Abu-Tahsin se okrenuo prema njemu i
rekao dubokim glasom: »Ptice na nebu ne moţeš prebrajati, a ipak, svaka od njih uklapa
se u boţji plan. Misliš li da je to znak za razboritog čovjeka?«
Nayir je odgovorio da je to vjerojatno znak. Tada je mislio samo na očito značenje,
kao što piše u Kuranu, da Alah svoje postojanje objavljuje znakovima, tajanstvenim
ustrojem Svemira. Ipak, ovdje u dnevnoj sobi vidio se još jedan znak: nemoć starosti,
mračna i neumitna poput noći.
Othman pogleda Nayira neproničnim pogledom i došapne mu u prolazu: »Liječnik
kaţe da mora hodati. Tri puta na dan oko kuće. To sprječava grušanje krvi.«
Nayir tuţno kimne. Starčev se duh ugasio.

154
 Tahsin pokaţe Fahadu da pusti Abu-Tahsina i sam uzme oca pod ruku. Dvojica
braće povela su ga kroz vrata terase.
Trenutak poslije Othman se vratio. Svi su se okrenuli očekujući moţda da će se Abu-
Tahsin pojaviti iza njega. Othman ih pogleda i, da bi razbio atmosferu nelagode koja se
osjećala u zraku, zamoli ih da sjednu. No Nayira nelagoda nije napuštala i tada je shvatio
da prijateljstvo - bar što se njega tiče - pomalo nestaje i ustupa mjesto hladnoj formalnosti
gostinske sobe. Činilo se da i Othman to osjeća. Izbjegavao je Nayirov pogled.
Nayir se trudio da ne zuri, ali nije se mogao suspregnuti. Othman se nije obrijao;
odjeća mu je bila zguţvana, koţa blijeda od nedostatka sna. Fahad je pitao Qazija kako ide
obiteljski posao, a Qazi je počeo govoriti o cipelama, računima, zaposlenicima i vanjskoj
trgovini. Nayir je čekao i iz minute u minutu postajao sve nervozniji. Osjećao se smiješno
inferiornim jer nije mogao sudjelovati u razgovoru a niti ga razumjeti. Morao se stalno
podsjećati na to da je Othman prijetvoran, da je lagao, da bi ga trebalo biti stid samoga
sebe.
Othman se iznenada nagne naprijed, podigne kutiju datulja i pruţi je Nayiru.
»Izvoli, uzmi datulju.«
»Ne, hvala.« Nayir pokaţe na ţeludac kao da mu nije dobro.
»Molim te, samo jednu.«
Nayir podigne ruku. »Stvarno, ne bih smio.« Qazi i Fahad koji su sjedili kraj njega
bili su zaokupljeni razgovorom.
»Blijed si«, rekao je Othman.
Nayir povuče košulju zalijepljenu na grudima. »To je sigurno od vrućine.«
»Moţeš li vjerovati da sam sada, po ovakvoj vrućini, pronašao jaknu?«
»Gdje je bila?«
»U dnu ormara.«
»Jesi li prije tamo traţio?« pitao je Nayir.
»Mislio sam da jesam.« Činilo se da Othman više nije zainteresiran za tu temu. Uzeo
je šaku datulja i ustao uzdahnuvši. »Vruće ti je. Hoćemo li prošetati?«
Zatečen vlastitom nepromišljenim priznanjem da je njemu, Nayiru ash- Sharqiju,
stručnom pustinjskom vodiču, zapravo vruće, Nayir je ustao i krenuo za Othmanom u
predvorje. Šutke su prolazili kroz mračne prolaze i prostrane prazne sobe sve dok nisu
došli do izlaza na terasu. Othman ga je poveo do uske lođe iznad mora a Nayir se
odjednom osjetio posve dezorijentirano. Još nikad nije bio u ovom dijelu kuće. Teren se
opasno strmo spuštao prema litici. Samo ih je kameni zid na rubu unutarnjeg dvorišta
štitio od provalije duboke stotinu metara u čijem se podnoţju pruţala stjenovita plaţa.
Othman mu je rukom pokazao da krene prema uskim vratima. »Pazi na stube.«
Sišli su vlaţnim metalnim stubištem jedva dovoljno širokim za Nayirova ramena. U
zraku se osjećao ljepljiv industrijski smrad. Na kraju metalnih stuba počinjalo je blistavo
stakleno stubište kroz koje se prosijavala modra svjetlost. Nayir je hodao oprezno, boreći
se protiv straha. Odjednom je primijetio da mu se pod nogama nešto miče, primijetio je
valovit ritam morskih alga i trava, iznenadno svjetlucanje šarenih ribica. Na dnu stuba
počinjao je akvarij.
Stajali su usred goleme staklene špilje velike gotovo poput cijele kuće, koja se caklila
i odbijala fluorescentnu svjetlost. Sa svih strana more je vrvjelo od svjetlucavih bića
utonulih u tuţnu osamu. Ovdje je bilo svjeţije, ali Nayir je još osjećao pritisak, a
podmorski tlak oteţavao mu je disanje. Činilo mu se kao da je ušao u tamnicu.
»Impresivno«, mrmljao je. »To je izgradila tvoja obitelj?«
Othman je odmahnuo glavom. Šutke su hodali promatrajući bezbrojne vrste riba.
Nayir je prepoznao kraljevsku koraljnu ribu. Othman ga je upozorio na golemu raţu s

155
modrim pjegama. Gledao je kako klizi u daljinu, dok mu se u misli vraćala slika iz
Noufina dnevnika: trenutak kada je Othman spašava iz mora. Nakon nje slijedile su
drukčije slike: Othman je grabi za zapešće, udara u glavu, baca njezino tijelo na dno
wadija. Bile su zastrašujuće, a Nayir je, pomalo sebično, mislio samo o tome kako se osjeća
izdanim. Ne moţeš reći da poznaješ prijatelja dok nisi upoznao ţestinu njegova bijesa.
Je li Othman, koji je imao tako strog osjećaj za tradiciju i obiteljsku čast, doista mogao
to učiniti? Bludničiti, oteti, a moţda i ubiti. Čovjek koji je uz njega stajao u akvariju
izgledao je kao da je i sam ţrtva otmice.
»Izvoli.« Othman pokaţe metalnu klupu nasuprot najvećem staklenom zidu. Obojica
su sjeli. Jato ribica s crnim pjegama uznemireno se gibalo pod blještavim svjetlom.
Othman ih je gledao, no činilo se da se povukao u sebe i izgubio u mračnim mislima.
Nayir je prekriţio ruke da sakrije drhtanje. »Mislio sam da samo kralj ima podzemni
akvarij.«
»Ovo je nekad bila kraljevska rezidencija.«
»Ah, da.«, Nayir poravna košulju. Slutio je da slijedi ispovijed.
»Brate, ţao mi je što sam te upleo u ovo«, rekao je Othman. Zvučao je iskreno, ali
nešto u njegovu glasu navelo je Nayira da okrene glavu. »Jutros sam razgovarao s
Katyom. Rekla mi je...«
Nayir je oklijevao. »Zao mi je. Htio sam ti reći da smo se vidjeli.« Othman ga je
čudno gledao. »Objedovali smo zajedno«, rekao je Nayir, što nije bilo tako teško kao
sljedeće priznanje. »I bili smo u zoološkom vrtu.«
»Da, zoološki vrt.«
»Znam da sam ti morao prije reći.«
Othman se gorko nasmijao. »Ne duguješ mi ispriku. Moji su grijesi mnogo veći od
tvojih.«
Nayir se sloţio, ali je osjetio potrebu da ga ipak utješi: »Grijeh je grijeh.«
»Cijenim sve što si učinio, Nayir.« Riječi su zvučale rezignirano, prazno, kao da je
doista umoran od formalnosti. Nayir osjeti da će se nešto slomiti, da će biti dovoljan tek
blagi dodir da se sruši zid suzdrţavanja.
Othman je zurio u morska bića. »Dolazio sam ovamo s Nouf.« Spustio je ruku na
usta i na trenutak izgledao kao da tuguje, ali kada je maknuo ruku lice mu je bilo
ogorčeno i zatvoreno. »Prije nego što se zaručila.«
Nayiru se nekontrolirano trzao kapak. »To ti je sigurno bilo teško podnositi.«
Nije odgovorio. Moţda zato što je odgovor bio očit. Othman napokon podigne
bradu. »Voljela je kada sam joj pričao o različitim ribama. Ovdje je bila riba koju smo
stalno gledali. Jedna od onih koje ţive u jatu i koje se sve izlegu kao ţenke. Tek poslije,
kada odrastu, neke od njih postaju muţjaci.« Suho se nasmijao. »To joj se sviđalo. Rekla je
da ţeli biti kao ta riba pa da se kad odraste moţe ponašati kao muškarac.«
Nayir je osjetio da ga obuzima ista tuga koju je osjetio u kolibi na plaţi. Nepomično
je sjedio i čekao.
»Povjerio sam se ocu«, rekao je Othman gorko se nasmijavši. »To je bila velika
pogreška. Rekao sam mu da se ţelim oţeniti Nouf. Isprva je mislio da se šalim pa ga
nisam htio razuvjeravati, ali mislim da je napokon shvatio da mislim ozbiljno i bio je
zgroţen. Toliko zgroţen da je, kada se pojavila Katya, odlučio zanemariti činjenicu da
njezina obitelj nije poput naše. Nije ga smetalo što je starija. Samo je ţelio da se oţenim.
Napokon smo sve dogovorili.
Ali s Katyom sam napravio najveću pogrešku.« Zastao je boreći se sa sljedećim
riječima: »Bila mi je prijateljica, a ja joj nisam rekao što mi je doista u srcu.«
»Da je zapravo ne voliš?«

156
 Othman je odmahnuo glavom. »Ne toliko koliko sam volio Nouf.«
Nayir osjeti pogubnu mješavinu olakšanja, krivnje i nemoćnog bijesa. Pomisao da je
Othman bio zaljubljen u sestru nije mu se više činila tako odvratnom. Blijedila je u
usporedbi s Othmanovim ponašanjem prema Katyi. Iskoristio ju je najprije da očuva
privid u obitelji, a onda kao utjehu, kao lijek za slomljeno srce, ne obazirući se na to što je
slomio njezino srce. Moţda ju je čak iskoristio da kazni Nouf, koja se usudila zaručiti za
drugoga. Nayir se sjetio bazara i gomile tuţne, besmislene svadbene opreme namijenjene
nekom zaboravljenom ormaru.
»Znači tvoj je otac znao što osjećaš prema njoj«, rekao je Nayir.
»Na neki način. Nisam mu sve rekao.«
»Zna da si ti otac djeteta?«
»Mislim da je naslutio.«
Nayir je znao da će Othmanove sljedeće riječi biti odgovor na teţe pitanje koj e ga je
mučilo - je li ju Othman oteo. Bojao se pitati, ali morao je znati.
»Jesi li zato platio privatnoga detektiva da im dokaţeš da je nisi ti oteo?«
Othman je nepomično, gotovo katatonično sjedio kraj njega. Nayir je znao da to
mora izreći.
»Ti si je oteo.«
Othman zatvori oči. Suze su se počele slijevati niz njegove obraze. Nayir odvrati
pogled.
»Oprosti«, rekao je Othman. »Znam što misliš.« Nakon bolnoga trenutka, kada se
činilo da su čak i ribe usporile kretanje u svojem svijetu, podignuo je glavu. »Istina je da
sam je volio, ali brate, vjeruj mi, ne znam što se dogodilo. Bio sam sluđen neuspješnim
pokušajima da doznam istinu. Nisu vodili nikamo. Nisam otkrio ništa...« Glas mu je
puknuo i on je zašutio. »Angaţirao sam detektiva jer nisam uspio otkriti što se dogodilo, i
to je istina.«
»Nouf je imala modrice na zapešćima.«
Othman odmahne glavom. »Nisam je oteo.«
»Našli smo tvoje tragove na modricama.«
Činio se zbunjenim, moţda zbog riječi »mi«. Ali ako ga je to zaboljelo, nije pokazao.
»Nouf i ja posvađali smo se neposredno prije nego što je oteta.« Jedva je progutao slinu.
»Rekla mi je da kani pobjeći u New York. Nisam mogao vjerovati.«
»Pa si je zgrabio?«
»Ne, bio sam oduševljen. Rekao sam joj da ţelim ţivot s njom. Dao bih joj sve,
dopustio joj da radi što ţeli, ali...« Zastao je. »Ona to nije htjela. Zeljela je novi početak.«
»Kako je došlo do toga da je zgrabiš za zapešća?«
»Molio sam je, molim te, molim te ne idi! Iščupala bi mi dušu. Ona je plakala. Počela me
udarati. Zgrabio sam je da je zaustavim, ali bilo je teško.« Otkopčao je rukav i podignuo
ga pokazujući niz blijedih modrica od zapešća do lakta. To su mogle biti ogrebotine koje
su nastale prije dva tjedna. »Oborila se na mene. Morao sam je zaustaviti. Bila je mahnita.
Nisam shvatio da sam je povrijedio.«
»Zašto je bila toliko ljutita?«
Othman je polako spustio rukav. »Kada sam shvatio da govori istinu, da ne ţeli da
idem s njom, rekao sam nešto što nisam trebao. Rekao sam joj da ću je zaustaviti. Nisam
pritom mislio reći da ću je oteti, samo sam htio reći da ću odati ocu njezine planove.«
Pokrio je lice rukama i stresao glavom. »Ispričao sam se. Rekao sam joj da nisam mislio
ozbiljno - i doista nisam. Samo nisam ţelio da ode.«
Nayir je kimnuo. Nije znao u što bi vjerovao, ali je bio potresen iskrenošću
Othmanovih riječi. »Vi ste se, dakle, sastajali u zoološkom vrtu.«

157
 »Da, tamo smo se sastajali. Mjesto je bilo skrovito. Njoj se sviđalo.«
»Koliko često ste se tamo sastajali?«
Oklijevao je. »Jednom na tjedan.«
»Bila je u zoološkom vrtu onoga dana kada je nestala«, rekao je Nayir.
Othman ga je pogledao. »Jesi li siguran?«
»Jesam. Pronašli smo cipelu i tragove njezinih stopa na zemljanoj stazi iza zoološkog
vrta. Pronašli smo i dokaze na njezinu tijelu. Na rani na glavi pronađeni su tragovi zemlje
sa staze iza zoološkoga vrta. Na njezinu zapešću bilo je tragova izmeta. Ali nešto ne
razumijem. Posvađala se s tobom toga jutra, a nakon toga je otišla u zoološki vrt. Zašto bi
izmislila laţ da mora zamijeniti vjenčane cipele, a onda umjesto toga otišla u zoološki vrt
iako ti nisi trebao biti tamo?«
Nayir je čekao, ali Othman je nepomično zurio u ribe. »Ne znam«, prošaptao je.
»Je li moguće da se namjeravala sastati s nekim drugim?« pitao je Nayir.
»Ne, to je smiješno. Vjerojatno je išla... Ne znam, moţda zato što ju je to mjesto
podsjećalo na nas.« Prekrio je dlanovima oči. »Moţda se išla oprostiti.«
»Ali tko bi još znao za zoološki vrt?«
Othman uzdahne. »Ne znam. Moţda je rekla Mohammedu. Njemu je sve govorila.«
»A nekome iz obitelji?«
»Nije rekla nikome u kući - bilo bi preopasno.«
»Je li imala prijateljice?«
Odmahnuo je glavom. »Imala je prijateljice, ali ona ne bi nešto takvo nikome
povjerila. Više je vjerovala svojim psima.«
»Koliko znamo, samo si ti znao gdje je mogla biti toga dana.« Nayir je pokušao
sakriti osudu u glasu, ali što je više razmišljao, to se Othmanova krivnja činila očitijom. Ne
samo da je Othman znao za zoološki vrt, on je i jedini imao motiva da je slijedi toga dana.
Upravo su se bili posvađali. Ona je odjurila iz kuće. On je vjerojatno krenuo za njom da
pokuša popraviti stvar ili da je spriječi da otputuje u New York.
»Kamo si otišao poslije svađe?« pitao je Nayir.
Othman je prekriţio ruke preko grudi. »Bio sam previše uznemiren da bih ostao
ovdje«, rekao je. »Otišao sam se voziti. Kada sam se popodne vratio, nije je bilo.«
»Bio si sam u autu?«
»Jesam.«
»Jasno.«
»Znam«, rekao je Othman. »Kad bih ti bar mogao ponuditi neki dokaz, ali ne mogu. I
ja sam se kao i ti našao u čudu. I još uvijek ne mogu doći k sebi. Dosad se nisam istinski
suočio sa zbrkom koju sam izazvao.« Spojio je prste i njima probadao zrak sa svakom
izgovorenom riječi. Nayir je vidio stid i bijes u njegovim kretnjama. »Nikad nisam imao
hrabrosti. Nikad mi se nije otvorila. Mjesecima sam pokušavao, nastojao je usrećiti,
prisiliti je da mi vjeruje.« Stisnuo je usnice da suspregne nemoćan bijes. »Kada se to
dogodilo, kada sam joj rekao da je volim, odgurnula me još dalje. I, k vragu...« puknuo mu
je glas. »Još je volim.« Okrenuo se nemoćno brišući suze s obraza.
Nayir je promatrao akvarij. Riba klaun otplivala je pokraj njih, uţurbana i
prestrašena. Negdje iznad njih ugasio se generator i nastupila je tišina. Nayir se osjećao
krajnje nepodobnim sugovornikom u temi o ljubavnim osjećajima pa je utonuo u svoje
misli. Čekao je da Othman progovori.
»Nikad je ne bih ozlijedio«, rekao je Othman na kraju. »Koliko god ti se to činilo
vrijednim prijezira i zgraţanja, volio sam je, i nosila je moje dijete.«

158
 Nayir se vratio u Jeep. Osjećao je kako u njega polako sipi nemoć, ispunjava ga i
pritišće poput pijeska u pješčanom satu, a on se ţeli samo vratiti na svoj brod i otploviti do
nekoga mirnog mjesta na obali. Baciti sidro. Pecati. Da, pecao bi i sunčao se, gledao ljude
kako jedre na dasci i galebove i brodove kako prolaze. Samo mu je to trebalo. Samo
nekoliko riba i mimo mjesto da zaboravi ono što ga je najviše mučilo: Othman ga nije pitao
što je još otkrio. Bilo je previše neodgovorenih pitanja. Zašto je njezino tijelo pronađeno
tako blizu starog pustinjskog logora? Zašto su deva i motor bili smješteni zajedno u
straţnjem dijelu kamiona? Bi li Nouf sve to mogla izvesti sama? Gdje je kamion? Ako je
Othman iskreno zbunjen njezinom otmicom, ne bi li i on ţelio odgovore na sva ta pitanja?
Baš kada je Nayir ulazio u automobil, ugledao je crnu priliku ţene kako izlazi iz
Toyote parkirane u blizini. Bila je to Katya. Zaprepastilo ga je što je tako brzo smogla
hrabrost da se suoči s Othmanom.
»Zdravo«, rekla je.
Uzvratio joj je pozdrav, no ona kao da nije znala što bi još rekla. Neugodna tišina
umrtvila je prostor između njih.
»Hvala ti«, rekla je napokon, »za sve što si sinoć učinio za mene.«
»Nema na čemu.« Osjećao je potrebu da nešto kaţe - bilo što - no ništa mu nije
zvučalo dovoljno dobro. Osjećao je nepodnošljivu nelagodu. Nije znao što bi pa se
pozdravio i krenuo prema autu. Ona se okrenula jednako brzo i uputila prema kući.

159
 27.
Brod se tiho ljuljao na valovima. Nayir je sjedio na palubi s udicom u ruci i zurio u
morsko prostranstvo. S lijeve strane čuo je zujanje vodenog skutera, a trenutak poslije
pokraj broda je projurila mlada neznanka. Na sebi je imala bikini koji je izgledao kao da je
sašiven od otpadaka iz krojačnice, kao nešto što će se rasparati ako kihne. Pritiskala je
tipke na mobitelu, drţeći drugu ruku na upravljaču. Namjerno nije skrenuo pogled. Cekao
je i gledao. Kada će shvatiti da zuri u nju? Ali ona to nije primijetila. Bila je obuzeta
telefonskim razgovorom. Njezino vitko smeđe bedro nije ga uzbudilo. Mislio je samo na
ribe koje će otjerati.
Nakon dva dana provedena na vodi uspio je steći distancu prema događajima što su
se zbili proteklih nekoliko tjedana. Jutros je napokon mogao razmišljati o razgovoru s
Othmanom. S ove distance sve se činilo apsurdnim i pogrešnim. Othman je udario Nouf u
glavu, odvukao je u pustinju i ondje ostavio. Pa što ako nisu našli njegove tragove na stazi
kraj zoološkog vrta? Mogli su biti izbrisani u tučnjavi. Cak i Mutlaq bi prihvatio takvo
objašnjenje.
Ali zašto bi Othman to učinio? Je li morao ispuhati bijes? Zašto nije izabrao neki
drugi ispušni ventil - zaborav, nastavak ţivota? Pravovjerni koji su se iselili i borili se na
Alahovu putu imecima i životima - najveći su po položaju kod Alaha. To je pravi dţihad,
odricanje od dobara, nada, ţelja ako to od nas traţi ţivot, kada bi neodricanje vodilo na
krivi put. Ali Othman nije pristao na odricanje nego je postao laţac. Je li i njegova ljubav
prema Nouf bila laţ?
Sada je jedino pitanje bilo kako postupiti dalje. Teoretski, Nayir bi sve morao prijaviti
policiji, sudstvu ili dţamiji i ljudima zaduţenim za provedbu zakona, ali budući da je
istraţiteljev ured već zaključio slučaj odnosno zaključio da nema slučaja koji bi trebalo
zatvarati je li bilo ikakve nade za pravdu u sustavu u kojem se bogati tako lako mogu
izvući potkupljivanjem? Cak i sa svime što su on i Katya prikupili, nije bilo dovoljno
dokaza da je Othman doista oteo sestru ili zadao posljednji udarac, onaj koji ju je
onesvijestio i prouzročio da se utopi u wadiju. Nayir je ostavljao i mogućnost da Othman
ipak nije krivac i u mislima se neprestano vraćao toj nadi.
Naravno, bilo je moguće suditi Othmanu za zinu, odnosno za grijeh izvanbračnog
seksa. Ali obitelj bi to kaznila kaznom koja bi vjerojatno bila vrlo blaga. Nayir je mogao
zamisliti izraz na Nusrinu licu ako ikad dozna da je Othman spavao s Nouf. On se nadao
da će je poštedjeti te spoznaje. Othmanu bi se moglo suditi za incest, ali ni to se nije činilo
poštenim. Tehnički nije bio posrijedi incest - on joj nije krvni rod pa čak i ako bi sud tvrdio
da joj je on brat po zakonu i time joj nije mehram, Nayir je mislio da nije humano kazniti
čovjeka zato što se zaljubio ili zato što je mislio da se zaljubio.
Nije mu preostajalo ništa drugo nego se upustiti u vlastiti dţihad: odreći se
prijateljstva s Othmanom, što bi bio tih ali moţda najsnaţniji protest protiv prijateljeva
ponašanja.
Alah prima pokajanje, kaţe Kuran, ali samo od onog čovjeka koji počini grijeh iz
neznanja i odmah se pokaje. Nema oprosta za one koji do smrti ponavljaju iste grijehe.
Ipak, Kuran kaţe i to da Alah oprašta sve grijehe i da je milostiv i samilostan.
Skuter se izgubio na pučini, a do Nayira je dopro zvuk zvonjave iz kabine. Telefon.
Ozlovoljen što mu ometa mir polako je odloţio ribički štap, sišao niz ljestve i
prekopavajući po gomili stvari razbacanih po stolu konačno ugledao prokletu spravu.
Nastavila je zvoniti sve dok se nije javio. Prvo je začuo pucketanje a zatim glas.
»Nayir? Katya.«

160
 »Zdravo... «
»Oprosti što te smetam, ali razmišljala sam o tvojem pitanju. Znaš, ono što si me
pitao u restoranu - bih li prevarila muţa kao što je to Nouf planirala učiniti? Toga sam ti
dana rekla da vjerojatno bih i još mislim da bih kada bih bila dovoljno očajna, ali nisam. O
tome se radi - mislim da nikad neću biti toliko očajna.«
Nije znao što bi rekao.
Uzdahnula je. »Oprosti što sam te ovako nazvala. Sigurno misliš da sam luda.
Mučilo me to. Mislim da moraš biti očajan da bi nekoga prevario. Nouf je prevarila i
Othmana. Nije mu rekla za Erica ni za plan da ode u New York sve do zadnjeg časa. I to
ga je naljutilo, to da je sve skrivala. Ali slušaj: mislim da je ona bjeţala od kuće zbog njega,
jer se stidjela svojih osjećaja. Mogla je i ovdje imati dobar ţivot sve što je ţeljela. Ali
Othman bi bio ovdje, i za koga god se udala, što god učinila, ona bi ga uvijek morala
susretati.«
Nayir se sjetio odlomka iz dnevnika. Premećući papire na stolu našao je biljeţnicu,
otvorio je i potraţio stranicu. Tu je bio kratak, jednostavan odlomak koji prije za njega nije
imao previše smisla:
Više ne mogu ostati ovdje. Ne mogu to podnijeti. Taj će osjećaj uvijek biti prisutan.
Nikad ovdje od njega neću pobjeći.
Kada ga je pročitao prvi put, mislio je da se odnosi na općenit osjećaj sputanosti, ali
Katya je imala pravo. Vjerojatno je govorio o njezinim osjećajima prema Othmanu.
»Što točno ţeliš reći?« pitao je Nayir.
»Nouf je bila dovoljno očajna da pobjegne u New York zbog Othmana, ali time je
zapravo priznala da ga beskrajno voli. To ju je plašilo.«
»Shvaćam.«
»Bila je dovoljno očajna da pobjegne, ali ne mislim da je Othman bio dovoljno očajan
da je ubije.«
Nayir zatvori dnevnik i sjedne. Zamislio je Katyu kako negdje sjedi za stolom, baš
kao što on sjedi ovdje, i kako oboje traţe načina da Othmana oslobode krivnje. On je znao
o čemu ona razmišlja, čemu se nada i što priţeljkuje - da Othman voli nju, a ne Nouf. To je
bilo tuţno. On ju je duboko ţalio - više nego sebe - jer on se, ako ništa drugo, uspio suočiti
sa strašnom istinom.
Šuplje se nasmijala. »Othman nije mogao biti takva ţivotinja - ima li to smisla?«
Nije odgovorio.
»Ima, vjeruj mi.«
Shvatio je da joj još nije ni spomenuo dnevnik. Nije mogao, ne sada, moţda nikada.
U dnevniku Othman nije baš opisan kao ţivotinja, ali Noufine riječi prikazuju sliku očajna
čovjeka, nekoga tko ju prati na moru, po zoološkom vrtu. Neugodna šutnja zavukla se
među njih. Nije mogao pronaći riječi kojima bi je prekinuo.
»Nayir.«
»Da.«
»Molim te, reci mi o čemu razmišljaš.«
Oklijevao je. »Neke stvari mogu muškarca pretvoriti u ţivotinju«, rekao je, »premda
inače nije takav.«
Druga je stanka, čini se, trajala vječno. »Misliš da ga samo pokušavam opravdati«,
rekla je. »Ne pokušavam. Razmisli. On je unajmio privatnog detektiva. On te poslao u
pustinju.«
»Ali tebe je pokušao spriječiti da analiziraš DNK.«
»To je točno«, rekla je. »Nije ţelio da otkrijem da je on otac djeteta - očito je zašto. Ali
je ţelio otkriti što se dogodilo s Nouf u pustinji jer nije znao.«.

161
 Nayir je morao priznati da to objašnjava njegovo nedosljedno ponašanje. »Moţda si
u pravu«, rekao je boreći se protiv čudne mješavine nade i razočaranja. Moţda Othman
ipak nije kriv. »Tko ju je onda ubio?« pitao je.
»Ne znam. Tko je bio dovoljno očajan?«
Činilo mu se da je već nebrojeno puta mozgao nad tim pitanjima. Tko bi ţelio
ušutkati Nouf? Tko je za to imao razloga? Nije bilo dovoljno dokaza koji bi mu usmjerili
misli. Opet se našao izgubljen u bespućima vlastite mašte i činilo mu se da se sve više
udaljava od odgovora na pitanja što su ga mučila.
»Razgovarala sam s Othmanom«, rekla je oklijevajući. »Ispričao se. I mislim da je bio
iskren.«
»Mogu misliti.«
»Ali smo ipak odlučili otkazati vjenčanje.«
Nayiru je ţeludac skočio u grlo. »Ţao mi je što to čujem.«
»što se moţe...« Ispustila je rezignirani uzdah koji je trebao pokazati da se s tim
dobro nosi, ali je zapravo pokazala da se osjeća posve izgubljenom. Ili je bar tako zvučalo
njemu.
Ostatak razgovora bio je pomalo usiljen. Kratko su razgovarali o pecanju i vremenu
na moru. Ispričao joj je kako je pronašao motor u kolibi na plaţi i kako nisu pouzdano
identificirani tragovi stopa koje su pronašli u zoološkom vrtu. No dok se tako mučio da
odrţi konverzaciju, imao je osjećaj da su zapravo trebali razgovarati o Othmanu. Moţda
on nije postavio prava pitanja, jer nije imao hrabrosti suočiti se s temom ljubavnih osjećaja
o kojoj je vrlo malo znao. Ali uţasavao se mogućnosti da se to neznanje razotkrije. Bilo mu
je drago što je zanima kako provodi vrijeme. Tek kada je spustio slušalicu sjetio se da
moţda ona uopće nije ţeljela razgovarati o Othmanu i da joj je njihovo čavrljanje o
vremenu pruţilo dovoljno snage i utjehe. Nadao se da je tako.
Te je noći leţao na palubi ljuljuškajući se na morskim valovima. Razmišljajući o
Fatimi, shvatio je da joj je najviše zamjerio prikrivanje istine, to što mu nije rekla da se viđa
i s drugim muškarcima a ne samo s njim. Othmanovo prešućivanje istine nije ga toliko
intimno pogodilo, ali ga je zaboljelo na svoj način, no tada se upitao radi li i on isto, laţe li
i on drugima. Što prešućuje onima koje voli? Njegov osobni dţihad protiv Othmana
odjednom mu se činio kukavičkim, iznenada ga je preplavio osjećaj da je njegova šutnja
nečasna a poboţnost laţna. Prisjetio se stihova iz Kurana: Darovali smo ti odjeću da
prekrijemo tvoju sramotu, ali i da te ukrasimo, ali odjeća pravednosti je najbolja. Kaţe se da je
Alah stvorio čovjeka slobodnoga od zla i stida, ali jednom kada je čovjek iskusio grijeh,
njegove su misli i djela postali odjeća koja ga prekriva i otkriva, pokazujući njegovo pravo
lice. Nayir je znao da bi se, da je pošten čovjek, prestao pokrivati da sakrije sramotu
Othmanova gologa grijeha. Morat će se s njim suočiti.

162
 28.
Stojeći ispred kuće Shrawijevih, u bijelom mramornom dvorištu koje je u p
redvečerje poprimilo boju lososa, Nayir je promatrao crvenu sunčevu utrobu kako
obuhvaća svijet. Pročelje kuće je najljepše u ovo doba dana kad su oblaci prošarani
blijedim rumenilom, a more se presijava u ruţičastim bojama. Divio se detaljima koje
ranije nije uočio: elegantnoj zakrivljenosti crepova na krovu, kompleksnosti stjenovitoga
zida i finom mramoru ispod svojih nogu.
Povjetarac je podizao rub njegove svijetlomodre haljine i donosio vonj izmeta iz staja
koji je djelovao smirujuće. Sjetio se poznate molitve i šaptom je izgovorio.

Na nebu se svake noći pojavljuje!

Tko li je taj noćni posjetitelj?
Sjajna zvijezda,
Jer svaka duša ima anđela čuvara koji bdije nad njom.
I on se uzdao u anđela čuvara.

Okrenuo se i prešao dvorište pred glavnim ulazom traţeći vrata koja vode u staje.
Ţelio je još jednom vidjeti devu. A to bi, pomislio je, moglo biti zadnji put. Bilo je mračnije
nego što je očekivao, ali imao je bateriju koja je bila dovoljna da mu rasvijetli put niza
stube.
Dvorište ispred staje bilo je prazno. Obasjavala su ga svjetla iz kuće pa je ugasio
bateriju i prešao preko dvorišta do ulaza u staju. Vrata su bila otvorena i on se uvukao
unutra. Nakon nekoliko minuta ponovno je izvadio bateriju, zaklanjajući je rukom. Ništa
se nije micalo. Probijao se između boksova sve dok nije stigao do zadnjeg s lijeve strane.
Provirio je kroz pukotinu i vidio da Noufina deva spava. Oklijevao je bojeći se da je ne
probudi. Mogla bi se prestrašiti i probuditi ostale. Ali čuo je tiho komešanje iza vrata
boksa. Pritisnuo je usnice uz pukotinu i blago puhnuo, najblaţe što je mogao. Zavirivši
ponovno unutra primijetio je da se pomaknula.
Tada je začuo šušanj iza leđa. Naglo se okrenuo i usmjerio bateriju niz dugačak
prolaz, ali ništa se nije micalo. Čekao je. Kako se više ništa nije čulo, i činilo se da nema
nikog u blizini, ponovo se okrenuo prema boksu.
Deva je bila budna. Oprezno je otvorio vrata i zakoračio unutra pruţajući ruku da joj
počeše uši. Njuškom mu je dotaknula ruku, a on joj je dlanom pogladio vrat i leđa. Na
kraju je prstima potraţio opekotinu na nozi i ponovno je opipao. Bio je to doista Hondin
logo.
Nastavio je milovati devu a ona je zadovoljnim glasanjem dala na znanje da joj godi
njegova paţnja. Izvana je opet čuo šušanj. Zvučalo je kao lepršanje haljine. Okrenuo se i
oslušnuo. Potaknut znatiţeljom, iskrao se iz boksa i zatvorio vrata. šušanj se ponovio.
Kada je stao, stalo je i šuštanje. Sada je znao da je netko tu. Netko je stajao na slami između
njega i vrata. Ugasio je bateriju da mu se oči prilagode na mrak i oklijevajući načinio
korak, pa još jedan, a šuštanje se nastavilo. Kretao se prema zvuku, drţeći se što bliţe
vratima boksova. Uljez je bio blizu, toliko da je osjetio toplinu tijela. Izvadio je bateriju i
osvijetlio lice ţene pred sobom.
Lecnuo se i povukao. Prepoznao je kćer čuvara deva. Velika modrica iznad oka
izblijedjela je, ali još je bila vidljiva. Premda je glavu pokrila maramom, lice joj je bilo
potpuno otkriveno. Nije se okrenula nego je strpljivo stajala dok je on zurio u nju.
Pobijedila je njegova pristojnost pa je spustio bateriju, ali njegov pogled nije napuštao

163
njezino lice.
»Odakle ti modrica?« pitao je.
Lice joj je bilo napeto od tjeskobe. Podignula je drhtavi prst i pozvala ga bliţe. Zurio
je iznenađeno, ali ona je pokazivala Dođi, slijedi me.
Krenuo je za njom nošen znatiţeljom. Na pola puta niz hodnik zastala je kraj jednog
boksa i stavila ruku na zasun. Čekala je da se Nayir pribliţi s baterijom. Otvorila je vrata
tako da je ona sada stajala s unutarnje, a Nayir s vanjske strane. Zurio je u prazan boks,
dok je ona rukom pridrţavala vrata.
»Što...«, nakašljao se. »Što ţeliš od mene?«
Učinilo mu se da je čuo uzdah. »Uđi unutra«, šapnula je.
Bilo mu je neugodno, ali je ušao u boks i baterijom osvijetlio zidove. U dnu boksa
visjela je teška nepromočiva siva cerada, ali inače nije bilo ničega.
»Pogledaj pod«, rekla je.
Svjetiljkom je zahvatio metalni sjaj na podu. Bila je to ručka od trapa. Sagnuvši se
maknuo je slamu. Zasun se otvorio uz škripu, a on je polako podizao poklopac ispod
kojega se nalazio mali odjeljak. Osvijetlio je unutrašnjost i pronašao crnu baršunastu
vrećicu veliku poput ţenske torbice. Podignuo ju je i odvezao.
Vrećica je bila puna zlatnine. Bilo je tu prstenja, narukvica, naušnica i ogrlica, sve od
24-karatnog zlata. Rubini i dijamanti svjetlucali su obasjani baterijom. Na većini zlatnih
predmeta bilo je slovo N. Zatvorio je vrećicu i izišao iz boksa.
Djevojčini prsti još su drţali vrata. Premda joj je ţelio vidjeti lice dok joj postavlja
pitanja, pomislio je da je najbolje da ih ipak dijele vrata.
»Tko je to ovdje ostavio?« pitao je. Nije odgovorila. »Reci tko te udario da ti je ostala
modrica? Je li te udario onoga dana kada je Nouf nestala.«
Tišina. Gotovo je gurnuo vrata, ali je nije ţelio prestrašiti.
»Tko je to bio?« pitao je blago.
»Ne znam«, šaptala je.
»Ali ti mi vjeruješ.«
Nije odgovorila.
»Ako si mi dovoljno vjerovala da mi pokaţeš nakit u skrovištu, vjeruj mi i sada.«
Izašla je iz boksa a potom je čuo kako uţurbano odlazi prema vratima staje.

U dvorištu ispred kuće Nusra ash-Shrawi stajala je u sjeni između noćne tame i
blještavog svjetla koje je dopiralo iz predvorja. Kada je čula njegove korake kako prilaze s
pokrajnje staze, okrenula se prema zvuku.
»Nayir«, rekla je.
Drţao je baršunastu vrećicu uza se i nadao se da Nusra neće čuti tiho zveckanje
dragulja. »Dobra večer, Um-Tahsin.«
»Gdje si bio?« pitala je. »Cula sam tvoj Jeep, ali nisi odmah došao.«
Nayir je stao uz nju. »Otišao sam najprije pogledati deve.«
Tiho se nasmijala, potraţila mu ruku i povukla ga prema kući. »Ti moţda nisi beduin
po krvi«, rekla je tapšući ga po grudima, »ali jesi po duhu.«
»Hvala«, promrmljao je.
»Odvest ću te u gostinsku sobu.«
Zakoračio je kroz vrata obuzet strepnjom. Ako je Um-Tahsin znala da je ovdje, tko je
još mogao opaziti njegovo prisustvo?
Kad su ušli u kuću pustila je njegovu ruku i pokazala mu da je slijedi, ali umjesto da

164
krene poznatim putem do sobe za goste, povela ga je dublje u kuću, niz hodnike mračne
poput njezine sljepoće. Nayir je bio prisiljen usporiti i napipavati put. Zelio je pitati kamo
ga vodi, ali nije imao hrabrosti prekinuti tišinu. Na trenutak se čak zapitao ne vodi li ga u
stupicu.
Najednom su se našli u dvorištu opasanom visokim zidovima koje su obasjavale
samo zvijezde. Nusra mu pokaţe još jedna vrata i povede ga uskim hodnikom prema
prostranoj galeriji koja, čini se, nije imala druge svrhe osim kao golem prazan prostor
kojim su prolazili sluge. Stala je tako naglo da ga je preplašila.
Uhvatila ga je za ruku čvrstim stiskom. »Ja moţda ne vidim«, rekla je, »ali znam što
se događa u mojoj kući bolje od većine.« Nagnula se bliţe, toliko blizu da je mogao osjetiti
njezin dah. »Znala sam da si bio među devama.«
Nije se micao. Sjaj obliţnje svijeće bacao je dugu sjenu preko njezinih obraza i
produbljivao joj bore. »Čula sam te kad si išao tamo, a sada osjećam njezin miris na tvojoj
odjeći«, siktala je pojačavajući stisak. »Zove se Asiya. A ako je upropastiš, morat ćeš je
oţeniti.«
Nayir je zadrţavao dah, a onda jedva primjetno uzdahnuo. »Molim vas, Um- Tahsin.
Ja sam pošten čovjek.«
Strogo je podignula bradu a on je osjetio kako ga oblijeva rumenilo. »Ionako je već
vrijeme da se oţeniš.«
Nije mogao govoriti. Nakon duge, bolne stanke, pustila mu je ruku i odmaknula se,
zauzimajući ponovo svoje uobičajeno dostojanstveno drţanje. »Kad smo već kod braka, je
li ti Othman rekao novosti?«
»Ne, a što?
Okrenula se i povela ga. »Naša kći Abir udaje se sljedeći mjesec.«
»Čestitam.«
»Udaje se za rođaka Qazija, mladića koji je trebao oţeniti Nouf.«
»Doista? To je prikladna odluka.« Zato je dakle Qazi bio ovdje onoga dana. Nayir se
sjetio dječakova lica, tako mladog i zbunjenog.
»Da, i mudra.« Stala je na ulazu u sobu za goste. »Abir je za njega pravi izbor.«
Njezine su riječi ostale zlokobno visjeti u zraku. Je li Abir bila bolji izbor od Nouf?
Um-Tahsin otvori vrata i pokaţe mu da uđe. »Mislim da se Othman još nije vratio, ali
provjerit ću. U međuvremenu će sluškinja donijeti čaj.«
Otišla je ne rekavši više ništa.
Nayir se ogleda po sobi. Na dva prozora zastori su bili odmaknuti, a na prozorsku
dasku postavljeno je postolje s bijelim svijećama koje su treperile i bacale zlatno svjetlo.
Sjeo je na sofu i nestrpljivo čekao Othmanov dolazak, zamišljajući nelagodu koju će, znao
je, obojica osjetiti. Sve što je kanio reći sada se činilo pregrubim. Znam da si ubio sestru.
Udario si je, odvukao u pustinju i ostavio ondje: želio si da umre. Nije li ta izvjesnost u
nedostatku dokaza tek još jedan primjer grešne oholosti?
Poseţući rukom u prostrani dţep, Nayir izvadi vrećicu sa zlatninom koja je
pripadala Nouf. Moţda je Othman doista ukrao zlato i sakrio ga da spriječi Nouf u
odlasku. Ali kako je otkrio šifru sefa u kojem ga je čuvala?
Trebam tvoju pomoć, Alahu. Vodi moje misli. Nayir se u mislima vratio na mjesta na
kojima su pronađeni dokazi: u zoološki vrt, Ericov stan, kolibu na plaţi. Je li nešto
previdio? Nekakav ključni detalj koji bi potpuno izmijenio postojeću sliku? Pomozi, Alahu,
pomozi mi da pronađem taj ključni detalj. Zatvorio je oči i pokušao razbistriti misli, ali u glavi
mu je vladala zbrka. A što ako ne pronađe taj ključni detalj? Moţda ubojica nije ostavio
trag, ništa što bi upućivalo na njega.
Jedna mu slika nije napuštala misli: karta, plan grada koji je našao u kolibi, napola

165
skriven ispod ruba haljine. Moţda je u tome ključ, pomislio je. Na karti nije bilo ničega
neobičnog. Nouf se njome posluţila da pronađe zoološki vrt. Dodirnuo je tespih u dţepu.
Zatvorivši oči počeo je izgovarati dugu molitvu koja se razvijala poput hipnotizirajućeg
sna i koja je našla svoj refren u jednostavnoj kitici:

O, Alahu, moja svjetlosti,

moj vodiču pokaži mi zrno istine
daj mi srce lava i oko sokola.

Ponavljao ju je peti put kada su se otvorila vrata i kada je u sobu ušla neka ţena.
Nayir otvori oči. Zaprepašteno je zurio u crnu haljinu, burku i napokon u ruke koje su
pripadale Abir. Ustao je.
Ovaj put je spustila servis za kavu na stol ne podiţući veo, natočila kavu u šalicu i
pruţila je Nayiru prolivši tek kapljicu. Iznenadilo ga je njezino novo samopouzdanje.
»Vjeţbala sam«, rekla je. »Molim vas, pazite, vruće je.«
Uzeo je šalicu, sjeo i zagledao se u rukav njezine haljine. Odjednom mu se sve sloţilo
u mislima. Nije bila bitna karta - karta nije značila ništa - bitna je bila haljina koja je
prekrila kartu.
Muška bijela haljina koja je visjela u kolibi.
Tada mu se to činilo normalnim. Nouf je na sebi imala bijelu mušku haljinu kada se
vozila na motoru. Morala se odjenuti kao muškarac. Ali Mohammed je rekao da je Nouf s
otoka otišla u crnoj ţenskoj haljini, a da se zatim presvukla u bijelu mušku kada je došla
na plaţu. Na sebi je imala bijelu haljinu kada je umrla pa gdje je onda završila crna? I
zašto je još jedna bijela haljina bila u kolibi?
Tko je još mogao nositi bijelu haljinu i onda je ostaviti na plaţi?
Nayir je bio zaprepašten otkrićem, ono mu je dalo novu snagu dok se čudio kako se
toga nije prije sjetio. Pogledao je Abir pitajući se odjednom zašto je došla. Je li ţeljela
informacije ili se bojala da će on nešto reći Othmanu?
»Mislim da znam što se dogodilo tvojoj sestri«, rekao je mirno.
Abir je ustuknula i prekriţila ruke na grudima kao da se brani. Opazio je sjenu u
njezinim očima.
»A mislim da bi i ti mogla znati«, dodao je.
Spustila je glavu, no taj mu je pokret sada izgledao kao laţna čednost. »Kako bih ja to
znala?«
»Pronašao sam ovo.« Spustio je na stol crnu vrećicu. Abir je gledala vrećicu hineći
zbunjenost, a zatim dopustila da joj se u pogledu vidi da ju je prepoznala, no sve je
izgledalo kao djetinjasto prenemaganje. »Je li to Noufina vrećica za nakit?« pitala je
promuklim šaptom. Šireći ruke kleknula je kraj stola, podignula burku i otvorila vrećicu.
Ugledavši sadrţaj, zakolutala je očima i zajecala, što je gotovo zvučalo kao iskrena bol.
»Zašto je to ostavila doma?« pitala je pritiskajući vrećicu s nakitom na prsa.
»Kako znaš da ju je ostavila doma?«
Problijedjela je.
»Mislim da se sada moţeš prestati pretvarati«, rekao je. U Abirinoj zbunjenosti bio je
tračak neprijateljstva. »Nikad je nije ni izvadila iz sefa«, nastavio je ohrabren time što mu
je odjednom sve postalo jasno. »Ti si je uzela. Ti si se morala pobrinuti da sve izgleda kao
da je pobjegla a znala si da će nakon njezina nestanka netko provjeriti je li i zlato nestalo.
Moje je jedino pitanje zašto nisi pronašla bolje skrovište?«
»Vi mislite da sam ja...«, neuvjerljivo je promucala. Progutala je slinu, ţmirnula i
stresla glavom kao da tjera muhu. Na licu joj se nakratko pojavio strah, ali ga je ubrzo

166
zamijenio dobro uvjeţban neproničan izraz koji se često mogao vidjeti u ţenskim odajama
Shrawijevih. »Griješite«, rekla je hladno. »Nemam pojma što se dogodilo... «
»Prestani«, podignuo je ruku. »Laţ će tvoj grijeh učiniti još većim. Znam što si
učinila.« Učinilo mu se da vidi tračak panike u njezinim očima. Trudila se pribrati.
Paţljivo je spustila vrećicu na stol, bezuspješno pokušavajući ustati. Drhtala je.
»Ne znam o čemu govorite«, rekla je ali u očima joj se vidio strah.
»Čujem da se udaješ«, rekao je, »za Noufina zaručnika.«
»On nije njezin zaručnik.« U tom je komentaru bilo više ţestine nego što je očekivao.
»On se trebao njome oţeniti.«
»Ali on je nije volio«, prosiktala je. »Ni ona njega nije voljela.«
Nayir je vidio gnjev na njezinu licu i odlučio riskirati: »Imala je sve, zar ne? Sve što si
ti ţeljela.«
»Ne znam«, namrštila se.
»Bila si ljubomorna jer se ona trebala udati za Qazija. Ti si se ţeljela udati za njega, ali
nisi mogla. Ona je bila starija pa je imala pravo prva birati.«
»Nije ga voljela.« Sklupčala se i počela drhtati dok su joj iz očiju tekle suze gnjeva.
»Znala sam što radi. Povlačila se uokolo i spavala s Mohammedom.«
»To ti je ona rekla?«
»Kako je onda ostala trudna? Odvratno je to što je napravila! Za Qazija se ţeljela
udati jedino zato što će jednoga dana biti bogat i što će mu biti svejedno hoće li ga varati
ili ne.«
Nedvojbeno je govorila istinu, barem ju je ona tako vidjela. Njezini su osjećaji bili
ţestoki i neobuzdani, a suze su joj se iskreno slijevale niz obraze. Ali tu je njegova teorija
prelazila u nagađanje utemeljeno na premalo dokaza i njegovoj imaginaciji.
»Zašto mi ne ispričaš što se dogodilo?« rekao je. »Kuran kaţe da postoji oprost za
one koji se pokaju.«
Pogledala je u pod a onda zatvorila oči i oholo odbila ponudu odmahivanjem glave.
»Dobro«, rekao je Nayir. »Evo što ja mislim. Ti si sve isplanirala. Sigurno ti je trebalo
vremena da sve smisliš - kako je odvući u pustinju, koji kamion uzeti, kako ukrasti devu,
sve. Bilo je tu mnogo posla. Ali ja mislim da si znala da će se ona s nekim sastati u
zoološkom vrtu.«
Otvorila je oči i pogledala ga sa znatiţeljom i strahom.
»Je li ti bilo mučno od toga?«
»Viđala se s Mohammedom«, prasnula je Abir.
»Imam vijest za tebe«, rekao je. »Nije se viđala s Mohammedom. Spavala je s nekim
drugim.«
»S kim?«
Nayir odšuti, uţivajući u činjenici da je napokon dobio neke odgovore, no nije ţelio
izdati Othmana. »Vratimo se malo unatrag«, rekao je. »Ţeljela si se riješiti Nouf da bi
dobila Qazija za sebe...« Vidjevši iskru u njezinim očima on podigne ruku. »Ili da zaštitiš
Qazija od nje. A to si mogla samo tako da se pobrineš da izgleda kao da je pobjegla.
Najbolje mjesto da je se riješiš bila je pustinja. Nitko je nikad tamo neće naći. Ali da bi
izgledalo kao da je otišla u pustinju, morala si ukrasti devu.«
Pogledala ga je s prijezirom no to je na njega djelovalo gotovo poticajno.
»Teško je ukrasti devu, posebno usred dana, ali ti si ovu poznavala. Nouf ju je
najviše voljela, a deva ti je vjerojatno vjerovala. Nije bilo preteško ugurati je u straţnji dio
kamiona. Sto si učinila? Natjerala je da hoda po dasci? Istu si dasku poslije iskoristila da
uguraš Noufin motor u kamion?« Kada je spomenuo motor, Abirino čvrsto drţanje počelo
je popuštati pred naletom straha, ali čeljust joj je i dalje bila prkosno isturena.

167
 »Bilo tko je mogao ukrasti devu«, rekla je.
»Da, to je velik pothvat za sitnu djevojku poput tebe. Samo sam razmišljao o
praktičnim pojedinostima. To je prilično poslušna deva, ali ipak.« Vidjevši da mu neće
ponuditi objašnjenje, nastavio je: »Mislim da je daska bila najjednostavniji način. Na
dvorištu je bilo dasaka. Dovezla si kamion s prednjeg parkirališta. Kamion je prilično lako
ukrasti. Tvoja braća drţe ključeve u garderobi kraj ulaznih vrata. Ukrala si kamion s
parkirališta. Odvezla si se do straţnjeg dvorišta i navela devu da se po dasci popne u
kamion. Uzela si i cijev koja se nalazila iza stajskih vrata. I nitko te nije primijetio osim
kćeri čuvara deva, ali ti si je jednostavno udarila cijevi. To ju je vjerojatno onesvijestilo.«
Na licu joj se pokazao čudan, samozadovoljan izraz, ali onda je spustila pogled
dobro izvjeţban pokret, pomislio je, da sakrije ponos. Njezino pritajeno zadovoljstvo ga je
iritiralo. Sigurno je pogriješio.
»Ne, naravno...« rekao je razmišljajući. »Bila si dovoljno pametna da znaš kada je
najbolje ukrasti devu kada nikoga nema u blizini. Čuvareva kći uhvatila te dok si skrivala
Noufinu vrećicu s nakitom.« Abirine oči zasjale su od bijesa i on je znao da je u pravu. »Je
li to bilo istoga dana kada si otela Nouf?«
Nije odgovorila.
»Nije bitno«, rekao je. »Uvela si devu u kamion. Imala si oruţje - cijev. Stavila si
dasku u kamion. Samo si još trebala Nouf, a znala si gdje ćeš je naći. Sigurno ti je rekla za
svoje sastanke u zoološkom vrtu.«
»To sam sama otkrila«, rekla je Abir.
»Kako?«
»To što sam znala njezine navike«, rekla je Abir, »ne znači da sam je ubila.«
Nayir se prisilio biti strpljiv. »Kako si otkrila?«
»Slijedila sam je jednoga dana do kolibe na plaţi i pronašla njezinu kartu zoološkog
vrta. Kada je došla doma, otišla sam na plaţu, uzela motor i sama otišla u zoološki vrt.«
Izbacila je bradu s pravedničkim izrazom lica. »U motoru sam našla kondome.«
»Ali ipak nisi znala s kim se sastaje.« Traţio je reakciju i vidio jedino masku moralne
ispravnosti. »Otišla si u zoološki vrt prije nje«, rekao je, »i čekala je. Kada je zaustavila
motor, udarila si je. Kako?«
Šutjela je.
»Sada kad o tome razmišljam«, rekao je, »kako si mogla biti sigurna da neće biti s
ljubavnikom? Mislim da nisi kanila oteti oboje.«
»Vidiš«, rekla je, dok joj se u očima budilo zlurado zadovoljstvo, »tvoja priča nema
smisla.«
»Sigurno si planirala doći tamo prije njezina ljubavnika ili kada on ode. Već si znala
da Nouf odlazi u zoološki vrt sama da bi uţivala u trenucima slobode i u voţnji na
motoru koji su joj tako puno značili...« Nayir je pomno promatrao njezino lice. »Znala si
da se tamo sastajala s Mohammedom i vjerojatno si shvatila da je on obavljao kupovinu u
gradu umjesto nje kako bi doma imala alibi.«
»Bio je glup«, rekla je.
»Je li dolazila doma s vrećicama punim odjeće koju nikad nije nosila?«
»Došla je smrdeći kao ţivotinja.« Mrţnja u njezinu glasu nakratko je u njemu
izazvala zlurado zadovoljstvo. U njoj je kipio neobuzdani bijes koji ju je naveo na to da
ubije sestru. Premda se nije posve slomila, pukotina što je načela njezino samopouzdanje
odavala je dovoljno jasan znak krivnje.
»Znači znala si da će u jednom trenutku Mohammed otići u kupnju«, nastavio je, »i
da će Nouf ostati sama. Imala si sreće što si stigla dok je bila sa ma, vjerojatno prije nego
što je stigao Mohammed. Ali ja se i dalje pitam kako si je onesvijestila. Njezin bi motor

168
obično bio parkiran na pokrajnjem putu i ti bi ga bez problema mogla ugurati u kamion. A
što onda? Čekala si u grmlju i zaskočila ju? Ili si s njom razgovarala?« Proučavao joj je lice
traţeći odgovor, ali vidio je samo suzdrţanost. »Ne mogu zamisliti da si se s njom suočila.
Kako bi objasnila zašto si tamo, a da ne spominjemo da si stigla kamionom u kojemu si
vozila devu - a poslije i njezin motor? Ne, sigurno si je iznenadila. Zaskočila si je iz
grmlja...« Dodirnuo je mjesto na sljepoočnici koje se podudaralo s poloţajem rane na
Noufinoj glavi. »Tim si je udarcem s boka onesvijestila. Nije se probudila ni kad je počelo
kišiti. Ali previše brzam... Onesvijestila si je. Pala je. Pronašli smo tragove povlačenja kao
dokaz da si vukla njezino tijelo do kamiona.«
Abir je izgledala kao netko tko strpljivo sluša suludo blebetanje senilna strica.
»Smiješno«, rekao je, »moj stručnjak za tragove pomiješao je tvoje i njezine stope pa
je izgledalo kao da je Nouf ponovno ustala. I na plaţi su tvoji tragovi.«
»Tvoja je priča smiješna«, rekla je.
»To je i tvoja priča.« Vidio je kako su joj obrazi buknuli pa je shvativši da je na dobru
tragu nastavio: »Tvoj sljedeći problem bio je kako doći u pustinju«, rekao je, »ali i to si
isplanirala. Ukrala si bratu jaknu s pustinjskim kartama i GPS-om i proučila kako se
koristi. Morala si pronaći mjesto gdje neće tako brzo otkriti njezino tijelo, pa si se prvo
odlučila uputiti do pustinjskog logora gdje je Othman zadnji put logorovao, jer bi te GPS
mogao odvesti tamo i natrag, zar ne? Već je bio programiran, i makar je to prilično sloţen
uređaj, nije teško njime rukovati. Iz logora si kamionom produţila uz wadi kako bi
potraţila mjesto gdje ćeš baciti njezino tijelo da ga nitko ne uspije pronaći. Tako će ona
ostati zarobljena u divljini, ali ti nećeš, jer ćeš prateći wadi lako doći natrag do logora i uz
pomoć GPS-a vratiti se na imanje. Logor nije bilo teško naći, zar ne?«
Hladno ga je pogledala, učinilo mu se da se gotovo uvrijedila. Njezina je oholost
sada nesputano izbila na površinu. Jedini trag čednosti koji je još preostao ogledao se u
gesti kojom je ruke sakrila pod pazuha.
»Vozeći kamion uz sam rub wadija jednostavno si gurnula Nouf s prednjeg sjedala u
wadi. Moţda nisi ni znala da je to wadi. Bio je to zgodan jarak gdje će je ljudi teţe
primijetiti.«
»Znam što je wadi«, prasnula je.
»Dakle gurnula si je iz kamiona u wadi i odvezla se kamo? Moţda dalje uzvodno?
Morala si naći mjesto gdje ćeš ostaviti devu, dovoljno daleko od Nouf da je ona ne nađe.«
Abir je i dalje tvrdoglavo šutjela.
»Zatim si se odvezla prema gradu, ali morala si se riješiti kamiona. Očito si lukavo
izabrala mjesto. Još nije pronađen. U grad si se vratila na motoru. Vrlo si se pametno
dosjetila upotrijebiti njezin motor. Ali si ipak ostavila neke dokaze. Opeklinu u obliku
logoa motora na devinoj nozi.«
Licem joj je prešao drhtaj straha. »Kakve to ima veze?«
»Mislim da je to očit dokaz da su se deva i motor našli zajedno u malom prostoru«,
rekao je. »Negdje gdje je jako vruće.« Izgledala je kao da će progovoriti ali mu ipak nije
kanila olakšati posao. »Koliko je trajao cijeli put? Tri sata? Pola sata do zoološkog vrta,
jedan sat do pustinje, pola sata za istovar tijela i još jedan sat do plaţe. Vratila si se prije
nego što je itko primijetio da te nema, a kada si došla na skuteru svi su sigurno mislili da
si se vozila u blizini kao obično.
Kada o tome sada razmišljam, prilično je zaprepašćujuće da si sve to sama uspjela
izvesti. Tako mlada djevojka.«
»Ne znate ništa o djevojkama«, prosiktala je.
Taj ga je komentar neočekivano bolno pogodio, ali ga je zanemario i usredotočio se
na njezino lice. Vidio je u njemu hladnoću i okrutnost koju bi očekivao kod ubojice. Je li to

169
bio rezultat odgoja ili urođena osobina nije znao, ali mu je bilo mučno. Gotovo se nije
bunila protiv njegove rekonstrukcije događaja i premda su njezini ispadi odavali da je
motiv ljubomora, njezina ga je šutnja uznemirila. Prihvatila je njegovu priču, no sudeći po
odsutnom pogledu nije se suočavala s krivnjom. Umjesto toga podigula je zaštitni zid oko
sebe skrivajući istinu iza zastora ţenstvenosti i prava na šutnju.
»Čestitam«, rekao je gorko. »Nevjerojatno je kako si to uspjela izvesti i sve zbuniti.«
»Ljudi su glupi.«
Sjedio je mirno suspreţući bijes. »Ako su ljudi glupi onda si i ti među njima. Bilo je
mnogo pojedinosti koje si morala razraditi, ali si jedno zaboravila.«
»Da?«
»Odjeću. Kada si se vratila u kolibu, morala si se riješiti bijele haljine, one kojom si se
prerušila u muškarca, pa si je objesila na kuku.«
Ponos i prkos napustili su joj lice.
»Da je Nouf pobjegla ne bi li njezina crna haljina još visjela na toj kuki?«
Abir se brzo pribrala i prekrila lice izrazom kreposti. »To moţe biti bilo čija haljina.«
»Ja mislim da to dokazuje da je netko bio u kolibi nakon Noufina nestanka. Ta je
osoba ukrala Noufinu crnu haljinu da sakrije činjenicu da je ona bila tamo. Tko bi to ţelio
učiniti?«
»Ne znam.«
Bijes ga je sve više obuzimao pa se nagnuo naprijed unoseći joj se u lice. »Ti. Ti si je
ostavila u pustinji da umre. Ti bi moţda voljela misliti o tome kao o nesreći, ali tvoj ju je
udarac u glavu onesvijestio, a kada je naišla bujica nije imala šanse. Utopila se. Misliš li da
za to nisi ti kriva? Da je ona kriva jer se nije probudila na vrijeme i pobjegla iz wadija? Reći
ću ti da bi, čak i da je uspjela izići iz wadija, umrla od vrućine i sunca. Nisi joj ostavila
devu ni kamion, čak ni bocu vode. Ostavila si je tamo da umre.«
Abir je na lice navukla izraz prkosnog prijezira, ali je šutjela.
»Stid me što to moram priznati«, rekao je, »ali nikad nisam mislio da ţena moţe
učiniti tako nešto. To je pitanje moje neupućenosti, naravno. Nisam mogao zamisliti.«
Udahnuo je pokušavajući se smiriti, ali mu nije uspjelo. »I sve to zbog Qazija? To valjda
znači da nisi znala da Nouf kani napustiti Qazija na medenom mjesecu.«
Abir se nije trudila sakriti šok.
»Da«, rekao je. »Planirala je ţivjeti u New Yorku. Čak je našla nekoga kod koga bi
boravila dok se ne snađe.«
»To nije istina!«
»Istina je.« Nije osjetio zadovoljstvo kad je opazio njezin uţas. To ga je samo još više
razljutilo. »Nije ţeljela biti s Qazijem. Zeljela je nekog drugog i nešto drugo.«
Abir je zagrizla usnicu tako jako da je pomislio da će je raskrvariti. »Udavala se za
Qazija samo zbog novca«, rekla je, no činilo se da ni sama u to ne vjeruje. »Ne bi se tako
lako odlučila napustiti ga.«
»Sigurna si?«
Strah joj je bljesnuo preko lica, ali u njemu je bjesnila ljutnja i nije mogao osjećati
samilost, samo gađenje. Koliko su sestre morale mučiti jedna drugu da bi probudile
ovakvu mrţnju? Nije imao pojma da je među njima vladala tolika netrpeljivost. Katya bi
to mogla bolje znati, ali on je pretpostavljao da je ovdje riječ o Abirinoj nesvakidašnjoj
sebičnosti. Odvrativši pogled, ponovno je sjeo na sofu i zagledao se u servis za kavu.
»Ne vjerujem da se ozbiljno viđala još s nekim«, rekla je. »To kaţete samo zato da me
uznemirite.«
»Postojao je netko«, rekao je Nayir. »Netko koga je voljela mnogo više nego Qazija.
Ali neću ti reći tko je to bio jer mislim da bi to uzrokovalo još više bola.« I dalo ti prigodu

170
da optuţiš nekog drugog, pomislio je.
»Ipak je iskoristila Qazija!« Sada je vrištala. »Lagala mu je i spavala s drugim
muškarcem!«
Nayir je nevoljko kimnuo. »Pa ipak ne razumijem zašto bi to značilo da je moraš
ubiti. Ne mislim da to ima smisla, kada si mogla spriječiti brak tako da ispričaš Qaziju sve
o njezinu ponašanju.«
Sjedila je na rubu stolca, obuhvativši rukama bedra i grčevito guţvajući prstima
nabore haljine. Nešto je u poigravanju mišića na njezinu licu pokazivalo da je dotaknuo
bolnu točku. Nayir se uspravio s novim zanimanjem.
»Ili ti on ne bi vjerovao?« šapnuo je.
»Bi, naravno«, rekla je tiho.
»Moţda ju je toliko volio da bi mu bilo svejedno.«
»To nije istina!« vikala je. »Moţda mi ne bi vjerovao, ali samo zato što on ne misli
loše o drugima.«
»Ali nisi sigurna«, nastavio je Nayir. »Sto da si mu rekla, a da je on pomislio: Ta Abir
je sigurno luda!«
»Nisam luda!«
»Samo bi jedno moglo biti gore«, rekao je Nayir. »Sto da ti je povjerovao, ali ipak
odlučio ostati s njom?«
»On to ne bi učinio!«
»Ali te to muči, zar ne - to što ne znaš što bi učinio.«
Sjedila je zureći u njega mračnim pogledom u kojem se zrcalila sva zloća njezina
bića, ali on je sada na to bio imun.
»Jesi li ikad razgovarala s Nouf o tome?« pitao je.
Suho se nasmijala. »S Nouf se ne moţe razgovarati. Ona se brine samo o sebi.«
Osjetio je čudnu uznemirenost zbog toga što o Nouf govori u sadašnjem vremenu.
»Jesi li ikad pokušala.«
»Jesam«, odbrusila je. »Pokušala sam ali nije me slušala. Htjela je to vjenčanje bez
obzira na sve.« Usta su joj se iskrivila u zlokobni smiješak. »Tada sam joj rekla da znam
što radi i da se ja ţelim udati za Qazija, i da ona nema pravo na njega, i znaš što je
učinila?« Pogled joj je bio izazivački. »Ništa. Bilo joj je svejedno.«
»Zato si ju mrzila.«
»Da«. Premda se još drţala kruto, govorila je s iskrenošću koja ga je dirnula i
odjednom u njemu pobudila saţaljenje. Mogao je razumjeti njezine osjećaje, ali postupke
koji su uslijedili nije razumio. Ni pribliţno.
»Na neki način bih mogao reći da stvari vidim manje jasno nego prije«, rekao je
ţmirkajući prema Abir. »Sada sam doznao istinu, ali još ne znam što bi bilo ispravno
poduzeti.«
Abirin je vrat bio ukočen, cijelo tijelo napeto. »Nećete me odati«, rekla je. »Znate što
će mi učiniti.« Naglo je ustala. Ruke su joj se još tresle kada je paţljivo podignula vrećicu s
nakitom sa stola. »Osim toga, nemate dokaza«, rekla je. Spustivši burku okrenula se
prema vratima.
»Čekaj.« Nayir je ustao i posegnuo rukom u dţep. »Mislio sam ovo predati obitelji.«
Izvadio je Noufin dnevnik. »Našao sam ga u kolibi na plaţi.«
S uţasom je gledala u dnevnik.
»To je njezin dnevnik. Mislim da bi ţeljeli imati nešto za uspomenu na nju.«
Abir je pruţila ruku, ali on ga je povukao. Pogledali su se. »Ovo nije za tebe«, rekao
je.
Okrenuvši se, nesigurnim je korakom izišla iz sobe. Nije je ni pokušao zaustaviti,

171
osjećajući da neće nikamo otići. Jedino je ţalio što joj nije vidio izraz lica dok je izlazila.
Kada je zamro odjek njezinih koraka, iz dţepa je izvadio još nešto: origami rodu.
Taknuo joj je rep. Zadrţala je oblik, unatoč tome što je toliko vremena provela u njegovu
dţepu. Zelio je vratiti te predmete Othmanu, ali sada se više nije usudio ostaviti ih ovdje
gdje bi ih se mogla dočepati Abir. Vratio je dnevnik i rodu u dţep.
Svijeće su dogorjele. Vani je čuo zvuk valova što su se lomili o stijene. Čudno, jer
nikad prije nije čuo more s ovako visoke točke na otoku. Otvorio je vrata terase i zakoračio
u noć.
U daljini je čuo zvuk paljenja skutera. Osjetio je potrebu da nekome kaţe, da pozove
policiju, moţda čak i da nazove njezina zaručnika i sve mu ispriča. Tako bi bar prekinuo
planove za brak. No nije imao srca za to. Njegovu je odlučnost oslabilo nešto što je rekla,
jer unatoč njegovoj zgroţenosti, njezinoj okrutnosti, unatoč ljutnji i gađenju, ona je bila u
pravu: znao je što bi joj učinili. No najviše ga je priječilo saznanje o tome kakve bi
posljedice bile za obitelj.
Nešto puno veće nepovratno se srušilo u njemu - zid koji je nosio snagu njegovih
uvjerenja. Bolio ga je osjećaj da popušta u svojim uvjerenjima, da osjeća toliko sućuti
prema ţenama poput Nouf, ţenama sputanim ţivotima ispunjenim pravilima o čednosti i
kućnim obavezama. Jer ta su pravila mogla odgovarati ţenama iz Prorokova vremena, ali
ne i ţenama modernog doba, obuzetima ţeljom da se školuju i putuju i rade, ţenama koje
imaju sve veće mogućnosti i apetite. Trudio se ne misliti da se svijet ruši, ali on se rušio i
tu se nije moglo više ništa osim gledati s bolnim, gorkim osjećajem gubitka.
Zakoračivši na mramornu balustradu, zavukao je ruku u dţep. Tu je bilo još nešto.
Stari misyar. Rubrika za ţenino ime još je bila prazna, a njegovo je ime bljedilo. Proučavao
je dokument prelazeći prstom preko njega i diveći se pečatu. Izgledao je kao pravi. Bio je
to vrlo lijep misyar.
Zvuk vodenog skutera je postajao sve glasniji dok se pribliţavao mjestu iznad kojeg
je stajao Nayir. Mogao je vidjeti kako prednje svjetlo ostavlja trag pulumjeseca na vodi.
Gledao je kako se vrti, vozi u krug, zuji kroz noć. Uzeo je upaljač i drţao ga ispod misyara
slušajući kako papir pucketa pod plamenom. Jednom je oklijevao jer je znao koliko ga je
teško ponovno nabaviti. Ali znao je istinu: nikad ga neće upotrijebiti.
Mirnom rukom drţao je plamen pred očima i gledao kako papir nestaje i raspada se.
Kad je vjetar raznio pougljenjene ostatke preko balustrade bacio je zadnji pogled na njih
dok su padali u more, a onda se okrenuo i pošao.

172
 29.
Po uzavreloj popodnevnoj vrućini u radni dan u zabavnom parku nikad nije bila
guţva. To mu je rekao njegov prijatelj Azim, dodajući da je to savršeno mjesto kamo bi
mogao odvesti ţenu. Ostali parkovi u sjevernom dijelu Comichea bili su strogo
segregirani, ali ovaj je bio obiteljski, pa bi ljudi ako ga vide u društvu sa ţenom
automatski pretpostavili da je riječ o bračnom paru. Park nije bio osobito uzbudljivo
mjesto, ali bi ondje barem mogli na miru razgovarati, a s vrha panoramskog kotača s
gondolama imali bi prekrasan pogled na more.
Dva je dana jedrio sam, a onda je pristao u marinu i uključio mobitel. Katya ga je
dvaput zvala. Prva poruka bila je jednostavna, gotovo sluţbena: »Molim te, nazovi.«
Druga je odavala ţelju za hranom: »Sto misliš o odlasku u onaj obiteljski restoran?«
Isprva su ga šokirali njezini pozivi, ali njegovo se snebivanje topilo poput leda na
ljetnoj vrućini. Bio je uzbuđen što ga je zvala. Kada joj je uzvratio poziv, zvučala je kao da
joj je jako drago što ga čuje, a on je zbog toga bio istovremeno nervozan i sretan.
Dogovorili su se da će se naći u parku. On je inzistirao na tome da dođu svaki svojim
autom i da Katya dođe s vozačem.
Sljedećeg popodneva u jedan Nayir je stajao na ulazu u park. Nekoliko je obitelji
prošlo kraj njega na putu prema izlazu. Postalo je previše vruće za djecu. Lica ţena bila su
prekrivena burkom i sve su bile u pratnji muškaraca. Sinulo mu je da im ti muškarci
moţda nisu muţevi ili braća, pa je proučavao parove pokušavajući odgonetnuti njihov
odnos. Katkada su ih djeca zvala »mama« i »tata«, ali bilo je parova bez djece i on ih je
paţljivo promatrao studirajući njihovo drţanje, geste, ton glasa. Primijetio je da većina
parova gotovo i ne razgovara. Izgledali su klonulo, spremni za odlazak. Jedan se
muškarac obraćao ţeni s prisnošću koja je sugerirala bliskost. Drugi se svojoj ţeni obraćao
nehajno, ne trudeći se čak ni da ju pogleda. Nayir je pokušavao zamisliti da tako
razgovara s Katyom, ali nije mogao.
Katya je napokon stigla, obilazeći ţeljezna ulazna vrata. Nayir ju je uočio još prije
nego što se na vidiku pojavio Ahmad, pa se na trenutak uspaničio pomislivši da on nije ni
došao. Ali vjerni pratilac ipak se pojavio, a njegova siva kosa presijavala se na suncu. Dok
mu se Katya pribliţavala razaznao joj je osmijeh ispod burke.
»Zdravo, Nayir«, rekla je. »Drago mi je što te vidim.«
»I meni je drago.«
Ahmad se pribliţio i pruţio mu ruku. Krenuli su prema kotaču, ali je Katya zastala
kod štanda sa sladoledom, a s njom i Nayir. Sladoled je bio sjajna ideja. Jedini je problem,
shvatio je, bilo vrijeme koje će proći od trenutka kada kupe sladoled pa do trenutka kada
dođu do mjesta gdje će Katya moći podignuti burku i pojesti ga. Trebat će im najmanje tri
minute da kupe sladoled, a zatim ulaznice, popnu se u gondolu i pričekaju da se kotač
podigne kako bi se maknuli izvan vidokruga. No nije bilo izgleda da bilo koja ledena tvar
izdrţi tri minute po ovakvoj paklenoj vrućini.
Nayir je objasnio problem prodavaču sladoleda kojemu je trebalo vremena da
razumije što ţeli, ali kada je napokon shvatio ponudio im je prijenosni hladnjak i vreću
leda. Sladolede su smjestili u hladnjak i, obećavši da će ga vratiti, krenuli prema kotaču.
Tri minute poslije Nayir i Katya sjedili su zajedno u otvorenoj gondoli, a u gondoli
iza njih sjedio je Ahmad i čitao novine. Čuvar je bio naviknut na parove bez djece koji se
ponašaju kao djeca. Rekao im je da će ih pustiti da se voze dok mu ne doviknu da ih
spusti, a potom se udaljio.
Kada se kotač počeo okretati, lagani povjetarac zapuhao je po njima i oni su izvadili

173
sladolede. Katya je podignula veo, a Nayir nije mogao odoljeti da ju ne pogleda. Nije
izgledala drukčije nego zadnji put kada ju je vidio, ali je očekivao više
tuge.

Nervozno je čekao drţeći u ruci sladoled i gledajući kako mu se cijedi niz prste.
Jedno od njih moralo je nešto reći, ali njemu ništa nije padalo na pamet. Kad su stigli do
vrha Nayir je promatrao more, a kada su se spustili proučavao je malo sladoled a malo
more, pa onda opet more i sladoled, sve dok napokon Katya nije prikupila hrabrost i
upitala: »Jesi li vidio Othmana u zadnje vrijeme?«
Premda mu se sladoled topio, nije micao pogled s obzora. »Nisam ga vidio od onoga
dana kad smo se sreli na parkiralištu.«
»Ah, tako«. Uslijedila je šutnja tijekom koje su lizali sladoled, pa još malo šutnje.
»Jeste li vas dvojica još prijatelji?«
Morao je razmisliti o pitanju - prvo o tonu kojim je izrečeno (znatiţeljno?
ljubomorno?) - a potom o odgovoru, koliko god on zvučao nevjerojatno. »Da, još ga
smatram prijateljem«.
»Ali niste... bliski.«
Primijetio je da joj se sladoled opasno nagnuo preko ruba korneta. »Sto time ţeliš
reći?«
Slegnula je ramenima. Bio je to najprozimiji pokušaj nonšalancije koji je ikad vidio.
Nije, međutim, uspjela sačuvati sladoled, koji joj je skliznuo niz nogu i završio na cipeli.
»Ya Allah! Ne mogu vjerovati«. Otresla je nogu i sladoled je poletio iz kabine i pljusnuo na
pločnik.
Nije znao bi li se nasmijao ili namrštio, ali ona je izgledala posramljeno pa joj je za
utjehu ponudio svoj kornet. Nakon malo oklijevanja prihvatila je. »Hvala.«
Obrisao je prste u haljinu, ali od toga su bili još ljepljiviji. Sutjeli su. Već joj je ranije,
preko telefona, rekao sve o svojem razgovoru s Abir, ali tada nije puno komentirala
vjerojatno zato što je bila posve zatečena onim što je čula. Volio bi znati što o tome misli
sada, ali se bojao pitati.
»Uzgred«, rekla je, »Ured je odlučio ponovno otvoriti Noufin slučaj.«
Pogledao ju je. »Stvarno?«
»Da. Pokazala sam šefici rezultate naše istrage sve dokaze i uzorke DNK koje smo
prikupili. Odnijela ih je svom nadređenom i on je podnio zahtjev za ponovno otvaranje
slučaja. Sef odjela ga je upravo odobrio.«
»I što će sada biti?«
»Poslat će policiju da ispita članove obitelji.« Slegnula je ramenima. »Shrawijevi su
moćni. Mogli bi opet pokušati sve zataškati, ali ja sam već o tome razgovarala s Nusrom.«
Pogledao ju je sa zanimanjem. »Sto si joj rekla?«
»Rekla sam joj što smo našli u zoološkom vrtu - mislim na cipelu. Rekla sam joj da
smo imali razloga posumnjati u Abir, zbog bijele muške haljine što je ostala u kolibi na
plaţi i nestanka zlata.«
»Kladim se da je Abir ponovno sakrila zlato.«
»Ne znam«, rekla je Katya. »Ali kada sam razgovarala s njom, Nusra nije imala
pojma što se dogodilo i obećala je da će surađivati s istraţiteljima.«
Nayir se divio Katyinoj hrabroj odluci da preda dokaze, ali i da razgovara s Nusrom
koja je već izgubila jednu kćer a sada bi mogla i drugu. »Impresioniran sam«, rekao je.
Potisnula je osmijeh. »Moja šefica je nazvala Qazija da ga upozori da mu je zaručnica
pod istragom.«
Nayir se nasmije. »To je poetska pravda.«
»I ja tako mislim. Ne znam što će se dogoditi s Abir ako je proglase krivom.

174
Vjerojatno će provesti neko vrijeme u zatvoru.«
»Zasluţeno, mislim.«
»Htjela sam ti osim toga reći da odjel treba istraţitelje poput tebe. Jesi li ikad
razmišljao da radiš u drţavnoj sluţbi?«
Širom je otvorio oči. »Nisam.« Je li ga zato pozvala?
»Zašto ne?«
»To nije dobra ideja.«
»Ma daj! Ti si dobar detektiv. Bolji od mnogih... «
»Ne volim mrtvace«, rekao je brzo.
Prestala je lizati sladoled. »Pa da, točno. Zaboravila sam.« Nasmiješila se.
»To je vrlo velikodušno od tebe«, rekao je postiđeno se prisjećajući kako se
onesvijestio u mrtvozornikovu uredu.
»Ali to se moţe nadvladati.« Prigušila je smijeh.
»Čuj, ne mogu dugo ostati.« Bio je smeten i pokušao to prikriti posegnuvši za ledom
iz hladnjaka kojim je obrisao ruke.
»Zašto?« Činila se razočaranom, a njemu je zbog toga bilo drago.
»Imam dogovor kod okulista«, rekao je na kraju.
»Oh! Pa dobro, idem s tobom. Ideš kod doktora Jahiza?«
»Da, no ti ne moraš ići.«
»Ali ţelim.« Pogledavala ga je nekim neobičnim pogledom, činilo mu se i jela
sladoled. »Zamisli da sam ti profesionalna pratnja, u slučaju da kakvoj ţeni padne na um
da ti se nabacuje. Mislit će da sam ti supruga.«
Osjetio je kako crveni. Baš glupo. »Zene se ne bacaju na mene.«
»Bacaju se. Samo nisi obraćao paţnju.«

»Tako sam sretan što ste se vratili!« Dr. Jahiz poveo ih je niz hodnik prekriven
tepisima do sobe za preglede. »Rekli ste da vam pustinja loše utječe na vid?«
»Da.« Nayir je otpratio Katyu do stolca blizu vrata, a onda se s nelagodom popeo na
stolac za pacijente. »Mislim da prašina škodi mojim očima.«
»Naravno«. Jahiz je prigušio svjetla i upalio svijetleču ploču na zidu sa slovima
poredanim u stupce. »Vjerujte mi. Uvijek je kriva prašina!«
Nayir je gledao u ploču sa slovima, ali nije mogao pročitati nijedno. »Zapravo najviše
problema s vidom imam u gradu. Ne znam zašto. U pustinji sve vidim savršeno.«
Zazvonio je telefon u susjednoj prostoriji i doktor je izišao. »Oprostite, odmah ću se
vratiti.«
Dok ga nije bilo, Katya je podignula burku, prekriţila noge i spustila ruke na koljena.
Ona nešto želi, mislio je. Pitao se kako zna. To nije bilo ponašanje koje je prije kod nje vidio,
ali mu se činilo univerzalnim.
»Htjela sam te pozvati na večeru idući tjedan. Otac i ja planiramo malu zabavu, za
samo nekoliko ljudi, i voljela bih da dođeš.«
Nayir je ljubazno podignuo obrve ali ga je instinkt opominjao da odbije. Večera? S
njezinim ocem? Ne, ne, nije spreman. Ne za to.
»Puno bi mi značilo«, rekla je gledajući ga plaho. »Znam da ti se takav poziv moţe
činiti čudnim, ali i drugi će ljudi biti tamo, a moj otac bi te volio upoznati.«
Nayir kimne, ili je to moţda bio nervozni trzaj.
»Kao što sam rekla, tamo će biti i drugih ljudi«. Katya upitno podigne obrvu.
Iz pokrajnje sobe dopirao je uzrujan Jahizov glas. Onda odmah prestanite s kapima!

175
Ne stavljajte ništa toplo, otečeno je, ya'Allah! Tko je čuo da se na oteklinu stavlja topli
oblog? Katya je čekala odgovor. Nije se mogao izvući. Ne samo da je ţeljela da upozna
njezina oca, nego i prijatelje njezinog oca. Rukav haljine zapeo mu je za ručicu
optometrijskog uređaja pa je zahvalno proveo nekoliko polaganih trenutaka oslobađajući
ga. Opet se začuo Jahizov glas. Da, stavite leda. Ali znate što, ako u cijeloj ovoj prokletoj
pustinji nađete kockicu leda koja se neće otopiti prije nego se smanji oteklina, ja ću vam
sljedeći put kada dođete pokloniti par Guccijevih sunčanih naočala po sniţenoj cijeni... Da,
imate moju riječ. Gucci!
»Kada si planirala prirediti tu večeru?« pitao je Nayir.
»U četvrtak navečer.«
»Naţalost, četvrtkom večeram sa stricem.«
»Oh.«
»Rado bih došao, ali to će uznemiriti strica. Nema nikoga, pa... «
»Razumijem«, kimnula je smiješeći se.
Doktor se vratio i Katya je spustila veo. Jahiz je sjeo u svoj stolac na kotačićima i
odgurnuo se unatrag prema Nayiru poput kakvog energičnoga raka. »Zapamtite da
morate disati mirno«, rekao je. »Ovo neće boljeti.«
Nayir se pun zahvalnosti okrenuo doktoru. Osim povremene obeshrabrujuće
primjedbe Bože, minus 5 na lijevom oku! i Sigurno vam je teško bilo što pročitati, ha? postupak
je bio opuštajući. Bilo je mračno i mirno. Sloţeni instrumenti u vještoj ruci stručnjaka koji
je radio u poboţnoj tišini sve ga je to ispunjavalo osjećajem univerzalne dobrobiti. Doktor
mu moţe popraviti vid. Hvala Allahu, sve se moţe popraviti ako dospije u prave ruke.
Minus pet!
Sjetio se devine noge i Othmana, njegove očajničke ljubavi prema Nouf i osjećaja koje
mu je uzvratila. Ona je htjela biti slobodna poput onih riba koje se izliježu kao ženke a poslije
postanu mužjaci. Ali Nouf u njegovim mislima već je bila slobodna i nesputano je jurila
autocestom na Harley-Davidsonu. Na sebi je imala kacigu poput rakova oklopa, rukavice
od aligatora i mušku bijelu haljinu. Haljina ju je šibala po gleţnjevima dok je pretjecala
SUV-ove, poput kakvog poludjelog beduina na devi svemirskog doba.
Jahiz je ustao i isključio svijetleću ploču sa slovima. »Odmah ćemo vam izraditi
naočale. Neće trajati više od sata. Dok čekate, moţda bi i vaša sestra ţeljela pregled.«
Nayir pogleda Katyu. Glava joj se trznula kao da ţeli reći »ne«.
»Ne, hvala«, rekao je Nayir ustajući.
»Znate«, Jahizov je pogled bio lukav. »Nema mnogo ţena koje se odlučuju za
korekciju vida. Muškarci im ne dopuštaju. Samo snaţna, slobodna ţena dolazi na
pregled.«
Premda je imala pokriveno lice i ruke zavučene u rukave, Nayir je mogao primijetiti
iznenadno oklijevanje. Polako se okrenula prema njemu kao da ţeli reći: Nije loša ideja!
»Napokon«, nastavio je Jahiz, »s licem pokrivenim velom po cijeli dan... ţene ţude za
tim da vide svijet, znate. I to jasno, prijatelju, jasno.«
Nayir je vidio kako se Katyina burka polako podiţe kad je udahnula. Zeljela je nešto
reći, razmišljala je o tome...
»Ja mislim«, rekao je Nayir, »da ona ima savršen vid.«
Učinilo mu se da je vidio kako se nasmiješila.

176