Analiza lika Ahmeda Nurudina

Ahmed Nurudin je glavni lik i narator u romanu "Derviš i smrt". On je vjeran čovjek i u vjeri je čitav svoj
život. Imao je troje braće koje je izgubio u toku svog života. Jedan brat poginuo je u ratu, jedan je umro
od sušice, a jedan je ubijen u tvrđavi. On je bio dobar i pošten čovjek i sam je u to vjerovao sve do
trenutka kada uhapse njegovog brata.
"Kakvo sam ja svjetlo? Čime sam prosvijetljen? Znanjem? Višom poukom? Čistim srcem? Pravim putem?
Nesumnjanjem? Sve je došlo u pitanje i sad sam samo Ahmed, ni šejh ni Nurudin."
Njegovo ime znači " svjetlo vjere", ali on se ne slaže sa tom činjenicom i on misli da nije prosvijetljen
nikakvim višim znanjima. On je četrdesetogodišnjak koji živi u derviškom samostanu, tekiji i on je
starješina te tekije. Prije nego što njegov brat biva uhapšen on je bio dosta naivan, vjerovao je u ljude i
sve je gledao kroz vjeru. Kada saznaje nepravdo o njegovom bratu on se počinje mijenjati i saznaje kakva
je realnost i svijet o kom živi. Počinje da sumnja u vjeru i u ljude oko sebe. Osjeća se poniženo kada vidi
kako se ono odnose prema njemu. Počinje raditi neka djela za koja nije ni siguran da li ih treba raditi i da
li je to dobro.
Bio je povučen i nije se htio previše vezati za ljude.

"Nismo znali mnogo jedan o drugome, iako smo živjeli zajedno, jer nikad nismo razgovarali o sebi, i nikad
potpuno, već o onome što nam je zajedničko. I to je dobro."

U potpunosti se mijenja kada dolazi na vlast. Nije ni sličan onom čovjeku koji je opisan na početku
romana.
Mislim da je on jedan u nizu ljudi kojeg je vjera "zaglupila". Ne bih želio nikoga da uvrijedim ali vjera i
realnost života su kao nebo i zemlja. Da je na početku živio u realnosti i da mu je realnost postepeno
dolazila mislim da na kraju ne bi postao što je postao. Nemam ništa protiv ljudi koji su vjernici, čak im se
i divim, ali mislim da trebamu odvojiti duh i um.