1931 godine, na nagovor dr.

 Vite Kajona, velikog jugoslavenskog i sarajevskog pisca-intelektualca,

piše monografiju "Sefardska žena u Bosni" ("La mužer sefardi de Bosna"), nastalu na osnovi članka-
odgovora Bernadzikowskoj-Belović iz 1916 godine. Zahvaljujući dr. Muhamedu Neziroviću, koji je
monografiju preveo na bosanski, danas to Laurino djelo može upoznati veći broj čitatelja. Laura je u
knjizi detaljno opisala običaje, način odijevanja, kuhanja, vrline i mane sefardske žene,
naglašavajući tradicionalne vrijednosti koje se ne smiju predati zaboravu, ali istovremeno potiče
žene da se prilagode aktualnoj situaciji i da prihvate zahtjeve što ih pred njih stavljaju moderna
dolazeća vremena. Tijekom 1930-ih Laura je napisala je sedam drama: jednočinke "Bilo nekad"
("Avia de ser"), "Strpljenje para vrijedi" ("La pasjensija vale mučo"), "Prošla vremena" ("Tjempos
pasados"), jednu običajnu dramu u tri čina "Moje oči" ("Ožos mios"), te tri drame socijalnoga
sadržaja u tri čina "Svekrva ni od blata dobra" ("Esterka, Shuegra ni de baro buena") i "Bratstvo
maćeha, ime dovoljno govori" ("Hermandat Madrasta el nombre le abasta"). Što se tiče feminizma u
njezinom dramskom opusu, treba naglasiti kako je njezina namjera bila podučiti žene, kroz poznate i
česte situacije u svakoj obitelji, kako živjeti, kako nadvladati tekuće probleme i zadovoljiti potrebe i
prema obitelji i prema društvu. Svaka žena može biti majka i raditi izvan kuće, bez grižnje savjesti,
istovremeno poštujući sefardsku tradiciju. Treba imati na umu činjenicu da je Laura živjela
na Balkanu, u razdoblju prije, za vrijeme i poslije Prvog svjetskog rata, te između dva rata, u
razdoblju velike svjetske ekonomske krize i u vrijeme fašističkih progona Jevreja.