NIKOLAJ VASILJEVIČ GOGOLJ (1809.

-1852)
Otac ruske proze, osnivač naturalne škole, koja se suprotstavila idealnoj, to jest pseudoromantičarskoj i
pseudoklasicističkoj. Začetnik kritičkog i satiričkog pravca u ruskoj književnosti 19. stoljeća.
Rođen u malom mjestu Soročinci kraj Mirgoroda. Prvo obrazovanje stiče u porodici. Još u gimnaziji piše
svoje prvo djelo, idiličnu (klasicističko-romantičarsku) poemu Hans Kihelgarten. U Petrogradu nastavlja svoje
fakultetsko obrazovanje i počinje sa pisanjem prvih pripovjedaka. Na Puškinov podsticaj počinje pisati Mrtve
duše.
Nakon prvog prikazivanja komedije Revizor, na meti je oštre kritike visokih krugova, nakon čega odlazi u
inozemstvo. U više navrata vraćat će se u Rusiju i ponovo odlaziti u inozemstvo. U Rimu će završiti rad na
prvom tomu Mrtvih duša. Nezadovoljan radom na drugom tomu spalit će rukopis i u duševnom rastrojstvu
umrijeti 1852. godine.
Djela: Romani: Taras Buljba; Mrtve duše; Pripovijetke: Večeri na zaseoku kraj Dikanjke (zbirka); Mirgorod
(zbirka); Arabeske (kasnije dopunjene pripovijetkama Nos i Šinjel čine poznati ciklus Petrogradske
pripovijetke); Komedije: Revizor
Slika ogoljenog ruskog života
Bjelinski je prihvatio i teorijski osnažio novu književnu, tzv. naturalnu školu, metod kritičkog realizma čiji
su predstavnici Puškin i Gogolj. Oni su optuživali rusko društvo saosjećajući sa svim poniženim i uvrijeđenim i
tako se svrstali u glasoviti humanizam klasične ruske književnosti XIX stoljeća. Černjiševski je čitav jedan
duži period ruske književnosti nazvao Gogoljevim imenom. Gogolj: Predmet mije uvijek bio jedan te isti:
predmet mi je bio - život, a ne nešto drugo. (...) U stopu sam pratio život u njegovoj zbilji, a ne u maštama svoje
uobrazilje.
Petrogradske pripovijetke
Pisac je u ovom ciklusu romantičarskim maštanjima htio suprotstaviti zbiljski petrogradski život, ukazati na
nesklad između onog što samo izgleda i onog što jeste u biti tog života.

ŠINJEL
U odjeljenju... ali bolje je ne imenovati u kojem odjeljenju. Jer ništa nije tako sklono da se rasrdi kao raznorazna
odjeljenja, pukovi, kancelarije i, jednom riječju, svakojaki službeni staleži. Sad već svaki pojedinac, kad ga neko uvrijedi,
smatra da je time uvrijeđeno cijelo društvo. Priča se da je tu nedavno stigla predstavka od strane nekog sreskog načelnika
policije, ne sjećam se iz kojeg grada, u kojoj on jasno iznosi kako se državne naredbe ne poštuju i kako se sveto ime
samoga cara tek onako, u svakoj prilici, izgovara. A kao dokaz taj sreski načelnik priložio je uz svoju predstavku ogromnu
knjižurinu nekakvog romantičarskog djela, u kojem se na svakoj desetoj stranici pojavljuje sreski načelnik, mjestimično
čak u potpuno pijanom stanju. Prema tome, kako bismo izbjegli bilo kakve neprijatnosti, bolje je da odjeljenje o kojem se
radi nazovemo jednim odjeljenjem. Dakle, u jednom odjeljenju služio je jedan činovnik; za tog činovnika ne bi se baš
moglo reći da je bio dopadljiv; bio je onizak, malko ospičav, malko riđokos, na izgled čak malko kratkovid, s omanjom
ćelom iznad čela, s borama s obje strane obraza i takve boje lica koja se naziva hemoroidalnom... Pa šta se tu može! Kriva
je petrogradska klima. Sto se tiče čina (jer u nas prije svega treba navesti čin), taj činovnik bio je ono administrativno
ništavilo što se naziva stalni titularni savjetnik, na čiji su račun, koliko su htjeli, zbijali šale i pravili dosjetke razni pisci
koji imaju poštovanja vrijedan običaj da navale na one što ne umiju ujedati. Činovnikovo prezime bilo je Bašmačkin; već
po samoj riječi vidi se da je ono nekoć nastalo od cipele; ali kada, u koje vrijeme i na koji način je ono nastalo od cipele,
nije se uopšte znalo. I otac i djed, pa čak i sura, i svi dojednog Bašmačkini nosili su čizme, mijenjajući jedino dvaput-
triput godišnje njihove donove. Ime mu je bilo Akakije Akakijevič. Možda će se čitaocu takvo ime učiniti ponešto
neobičnim i namjerno traženim, ali može se sa sigurnošću reći da pomenuto ime nipošto nisu tražili već da su se same od
sebe stekle takve okolnosti da mu se nikako nije moglo nadjenuti drukčije ime. A evo kako se to dogodilo.
 Akakije Akakijevič rodio se, ako me pamćenje dobro služi, pod noć 23. marta. Njegova pokojna mati, činovnička
supruga i vrlo dobra žena, postarala se, kao što je i red, da se dijete krsti. Porodilja je još ležala u krevetu, nasuprot sobnih
vrata, dok joj je s desne strane stajao kum, divan čovjek, Ivan Ivanovič Jeroškin, načelnik jednog odjeljenja u senatu, i
kuma, supruga žandarskog oficira, žena rijetkih vrlina, Arina Semjonovna Bjelobrjuškova. Mladoj majci stavili su da bira
između tri imena: Mokija, Sosija ili mučenika Hozdazata. "Ne - pomisli pokojnica - to baš nisu nikakva imena". Da bi joj
ugodili, otvoriše kalendar na drugom mjestu; ponovo iziđoše tri imena: Trifilije, Đula i Varahasije. "E, pa dobro, to je
kazna božija - reče majka - sve nekakva naopaka imena; takva, zaista, nikad nisam čula. Još da je Varadat, ili Varuh, pa i
nekako, a ono Trifilije i Varahasije." Okrenuše još stranicu - iziđoše: Pavsikahije i Vahtisije. "Pa lijepo, sad već vidim -
reče pokojna mati - to je prst sudbine. Pa ako je tako, biće najbolje da se nazove kao i njegov otac. Otac je bio Akakije, pa
neka i sin bude Akakije." Eto, tako je i nastao Akakije Akakijevič. Prilikom krštenja dijete je zaplakalo i napravilo takvu
tužnu grimasu kao da je predosjećalo da će, kad odraste, postati titularni savjetnik. Eto, dakle, kako se sve to zbilo. Ovo
smo naveli zbog toga da bi čitalac sam mogao da zaključi kako se sve dogodilo nekom višom silom i kako se nikakvo
drugo ime novorođenčetu nije moglo nadjenuti.
Kada je i u koje vrijeme Akakije Akakijevič počeo da služi u onom odjeljenju, i ko ga je tamo postavio, niko nije
mogao da se prisjeti. Mijenjali su se direktori i razne druge starješine, a on je uvijek mogao da se vidi na jednom te istom
mjestu, na istom položaju, stalno naistoj dužnosti, kao činovnik za prepisivanje službenih spisa; zato se najzad stvorilo
uvjerenje da se on, očigledno, takav i rodio, u činovničkoj uniformi i s ćelom na glavi. Niko ga u odjeljenju nije poštovao.
Čuvari ne samo da nisu ustajali sa svojih mjesta kad bi on prolazio, već ga čak nisu ni gledali - baš kao da je kroz
prijemnu kancelariju proletjela obična muha. Pretpostavljeni su se prema njemu odnosili nekako despotski hladno. Bilo
koji pomoćnik načelnika odjeljenja pravo bi mu pod nos gurao spise, ne rekavši čak "prepišite", ili "evo zanimljive, lijepe
stvarčice", ili makar nešto ljubazno, kako je to običaj u uglednim ustanovama. I on bi uzimao, bacivši pogled jedino na
hartiju i ne gledajući ko mu je dodaje i da li na to ima pravo. On bi uzimao i smjesta se prihvatao da je prepiše. Mladi
činovnici su ga ismijavali i zbijali s njim neslane šale, koliko im je to dozvoljavala njihova kancelarijska oštroumnost,
pričali su pred njim razne anegdote koje su se odnosile upravo na njega; govorili su o njegovoj gazdarici,
sedamdesetogodišnjoj starici, da ga tuče, pitali su ga kad će biti njihova svadba, sipali mu na glavu papiriće, nazivajući to
snijegom. Ali na sve to Akakije Akakijevič nije izgovarao nijedne riječi, kao da pred njim nikoga i nema; štaviše, to nije
imalo nikakvog uticaja na njegov rad: makar i da je bio pritisnut svim tim dosađivanjima, on prilikom prepisivanja nije
pravio ni jednu jedinu grešku. Jedino kada bi to šegačenje s njim postajalo već nepodnošljivim, kada bi mu gurali ruku,
ometajući mu da se bavi svojim poslom, on bi izrekao: "Okanite me se, zašto me vrijeđate?" I nešto čudno nalazilo se u
tim riječima i u glasu kojim su one bile izgovorene. U tom glasu bilo je nešto što je izazivalo saosjećanje, tako da je neki
mladić, početnik u službi, koji je, krenuvši za primjerom drugih, i sam već bio počeo da mu se ismijava, odjednom zastao,
kao gromom pogođen, i od tada kao da se sve pred njim promijenilo i pokazalo u drugoj svjetlosti. Neka neprirodna slika
odgurnula ga je od drugova s kojima se upoznao, smatrajući ih pristojnim i svjetskim ljudima. I dugo poslije toga, usred
najveselijih trenutaka, izlazio mu je pred oči oniski činovnik, s omanjom ćelom iznad čela, s onim prodornim riječima:
"Okanite me se, zašto me vrijeđate?" - a u tim prodornim riječima zvučale su druge riječi: "Ja sam tvoj brat". I jadni
mladić zaklanjao bi lice rukama i ko zna koliko bi puta u svome t životu poslije toga uzdrhtao, videći Jcoliko je mnogo u )
čovjeku nečovječnosti, koliko je mnogo okrutne grubosti sakriveno u prefinjenim i uglađenim ljudima i, bože, i čak i u
onom čovjeku koga društvo smatra plemenitim i čestitim...
Teško da bi se igdje mogao naći čovjek koji bi se tako odnosio prema svojoj dužnosti kao on. Nije dovoljno reći za
Akakija Akakijeviča: služio je revnosno - ne, on je svoj posao obavljao s ljubavlju. Tu, u tom prepisivanju, pred njim se
otkrivao neki njegov svijet, raznolik i prijatan. Na licu mu se tada izražavalo zadovoljstvo; neka slova bila su mu miljenici
i kad bi dolazio do njih, topio bi se od radosti; i smijuckao bi se, i podmigivao, i usnama bi ih izvodio, tako da mu se na
licu, kako je izgledalo, mogla pročitati svaka riječ koju je njegovo pero ispisivalo. Da su mu prema njegovoj marljivosti
davali nagrade, on bi čak, na svoje čuđenje, dogurao sve do državnog savjetnika; ali, kako su se izražavali njegovi
drugovi, uvijek sp'remni na dosjetku i šalu, on je za svoju službu dobio u petljici kopču, a u krstima bolove i hemoroide.
Uostalom, ne bi se moglo reći da mu nisu ukazivali nikakvu pažnju. Neki starješina, kako je bio dobar čovjek, želeći da ga
nagradi za dugogodišnju službu, naredi da mu se dade nešto što bi bilo malo ozbiljnije od običnog prepisivanja; bude mu,
dakle, naređeno da iz već urađenog spisa sam izvuče i napravi nekakvu novu predstavku za drugu kancelariju; stvar se
sastojala samo u tome da se promijeni naskrj i da se ovdje-ondje glagoli prenesu iz prvog lica u treće. To mu je zadalo
toliko posla da se sav oznojio, brisao čelo i naposljetku reka: "Ne, dajte mi bolje da štogod prepišem." Od tog doba
zauvijek su mu ostavili da prepisuje. Činilo se da izvan toga prepisivanja za njega na svijetu nije postojalo ništa drugo.
Uopšte nije mislio o svome odijevanju: gornji kaput nije mu bio zelen, već nekakve riđastobrašnjave boje. Okovratnik na
njemu bio je uzak i plitak, zbog čega mu se vrat, koji mu i nije bio dugačak, izlazeći iz tog ovratnika, činio baš neobično
dugim, kao uonih gipsanih mačića što klate glavama dok ih ruski Parižani po čitavo tuce nose na svojim glavama. I uvijek
bi se nešto samo lijepilo za njegovu uniformu: ili slamčica, ili nekakav končić; uz to je imao poseban dar da hodajući
ulicom stigne pod neki prozor upravo u trenutku kad kroz njega izbacuju kakve otpatke te je zato na svome šeširu uvijek
odnosio kore od lubenice i dinje, i tome slično smeće. Niti jednom u životu nije obratio pažnju na to šta se svakoga dana
radi i dešava na ulici; a to, kako je poznato, uvijek čine njegove mlade kolege, bacajući tako daleko svoj živi i pronicljivi
pogled da čak mogu da primijete kome se s druge strane trotoara otporio porub na dnu pantalona - što im uvijek izaziva
lukavi smiješak na licu.
Ako je pak Akakije Akakijevič nešto i posmatrao, onda je na svemu vidio svoje jasne, ujednačenim rukopisom
ispisane redove, i tek onda kada bi mu odnekud konjska njuška dospjela na samo rame, zapuhujući mu iz nozdrva u lice
čitav vjetar, on bi primjećivao da se ne nalazi na sredini nekog retka, već prije na sredini ulice. Stigavši kući, on bi odmah
sjedao za sto, kusao na brzu ruku svoj šči1 i jeo parče govedine s lukom, ne osjećajući uopšte ukus jela; sve to gutao je
zajedno s mušicama i sa svim onim što mu je sam bog slao u tom času. Opazivši da mu se želudac počinjao da nadima,
dizao bi se od stola, vadio mastionicu i počeo da prepisuje spise koje je donio sa sobom. A ako takvih nije bilo, on bi
pravio kopiju nekog akta onako, za svoju dušu, čineći to naročito onda ako se taj spis odlikovao time što je bio upućen
nekoj novoj, ili značajnoj osobi, a ne ljepotom svoga stila.
Čak i u one mirne sate, kad sivo petrogradsko nebo sasvim ugasne i kad se sav činovnički narod nahranio i završio svoj
svagdanji ručak, kako je ko mogao, već prema plati i sopstvenim prohtjevima - kad se već sve odmorilo od škripanja
perima po kancelarijama, od užurbanosti, od svojih i tuđih neodložnih poslova, a i od svega onog što neumorni čovjek
samome sebi natovari dragovoljno, čak i više nego što je potrebno - kada činovnici žure da se u preostalom vremenu
prepuste uživanjima, kako već kome odgovara: oni okretniji hitaju prema pozorištu; neko će na ulicu, da provede
slobodno vrijeme u razgledanju kojekakvih šeširića; drugi će na posijelo da ga protraće dijeleći komplimente kakvoj
Ijepuškastoj djevojci, zvijezdi malog činovničkog društva; neko opet, i to se najčešće događa, odlazi prosto svome kolegi
na treći ili drugi sprat, gdje su dvije sobice s pretsobljem ili kuhinjom uređene tako da, tobože, izgledaju moderno, uz
pomoć neke lampe ili kakve druge stvarčice, što je koštala velikih žrtava, odricanja od ručaka, izlazaka - jednom riječju,
čak i u vrijeme kada se svi činovnici razilaze po malim stanovima svojih prijatelja da odigraju koju partiju brzog vista,
srčući čaj iz čaša s jeftinim čajnim pecivom, uvlačeći dim iz dugačkih čibuka, pričajući za vrijeme dijeljenja karata
nekakvu spletku dolutalu iz visokog društva, kojega se Rus nikada i ni u kakvom stanju ne može da odrekne, ili čak, kad
već nema o čemu drugom da se govori, prepričavajući vječitu anegdotu o nekom komandantu kome su došli da saopšte
kako je u konja Falkonetovog spomenika podrezan rep - jednom riječju, čak i onda kad sve hita da se zabavi, naš Akakije
Akakijevič nije se prepuštao nikakvim užicima. Niko nije mogao reći da ga je bilo kada vidio na nekom večernjem
posijelu. Pošto bi se u slast naprepisivao, lijegao bi, unaprijed se smješkajući pri pomisli na sutrašnji dan: šta li će mu bog
sutra poslati da prepisuje? Tako je prolazio mirni život čovjeka koji je sa svojih četiri stotine rubalja plate znao da bude
zadovoljan svojom sudbinom i tako bi, možda, taj njegov život dogurao i do duboke starosti da nije bilo raznih nedaća,
razasutih po životnoj stazi ne samo titularnih već čak i tajnih, aktivnih, dvorskih i svakih drugih savjetnika, pa i onih koji
nikome ne daju nikakve savjete niti ih sami bilo od koga primaju. U Petrogradu postoji veliki neprijatelj svih onih koji
godišnje dobijaju četiri stotine rubalja ili približno toliko. Taj neprijatelj nije niko drugi nego naša sjevernastuden, premda
se za nju veli da je vrlo zdrava. Ujutru poslije osam sati, upravo u vrijeme kada su ulice prepune onih što odlaze u ured,
ona počinje da tako jako i oštro štipa sve nosove redom da jadni činovnici zaista ne znaju kuda će s njima. U to vrijeme
kad čak i one koji zauzimaju najviše položaje boli od velike hladnoće čelo, a izbijaju suze, jadni titularni savjetnici
ponekad su sasvim bespomoćni. Jedini spas nalaze u tome da u svom tankom šinjelčiću što brže pretrče pet-šest ulica i da
zatim u portirnici što bolje mogu cupkaju nogama o pod, dok na taj način ne raskrave sve svoje sposobnosti i obdarenosti
za vršenje službe, koje su im se putem zamrzle. Akakije Akakijevič od nekog vremena počeo je da osjeća kako ga studen
naročito jako pali po leđima i ramenima, bez obzira što je nastojao da što brže može pretrči obaveznu razdaljinu.
Naposljetku on pomisli na to ne krije li se uzrok u njegovom šinjelu. Pregledavši ga dobro kod kuće, on otkri da je na dva-
tri mjesta, i to baš na leđima i na ramenima, on postao prava razvlaka; sukno se toliko izlizalo da je postalo providno, a
postava se sva raspala. Valja znati da je i šinjel Akakija Akakijeviča takođe služio kao predmet činovničkih dosjetki; čak
su mu uskraćivali plemeniti naziv šinjela i nazivali ga kućnom haljinom. Doista, taj šinjel imao je čudan izgled - prostrani
okovratnik mu se svake godine sve više i više smanjivao, pošto je služio za podšivanje i krpljenje drugih njegovih
dijelova. Podmetanje zakrpa nije pokazivalo krojačku umjetnost i zaista je ispadalo vrećasto i ružno. Uvidjevši u čemu je
stvar, Akakije Akakijevič odluči da šinjel svakako odnese Petroviču, krojaču koji je živio negdje na trećem spratu, kada se
ide sporednim stepeništem, i koji se, i pored toga što je bio ćorav na jedno oko i ospičav po cijelom licu, dosta uspješno
bavio popravkom činovničkih i svih drugih pantalona i frakova - naravno, kad je bivao trijezan i kad u glavi nije smišljao
neke druge nakane. O tom krojaču, razumije se, ne bi trebalo više govoriti, ali pošto je već postalo običaj da se u
pripovijetki potpuno prikaže karakter svake ličnosti, onda ne preostaje ništa drugo nego da i Petrovič bude naslikan.
Isprva se on zvao samo Grigorije i bio je kmet nekog spahije; Petrovičem se počeo zvati otkako je dobio slobodu i počeo
da se opija dosta jako o svim praznicima, iz početka o velikim, a zatim, bez razlike, o svim crkvenim praznicima, gdje god
je u kalendaru stajao krstić. U tom pogledu on je bio vjeran djedovskim običajima i, kad bi se prepirao s ženom, nazivao
ju je bogohulnicom i Njemicom. Kako nam je na jezik došla i njegova žena, valjaće i o njoj reći koju riječ; ali, na žalost, o
njoj se nije mnogo znalo, osim da Petrovič ima ženu i da ona čak nosi kapicu, a ne maramu; ali ljepotom, izgleda, ona se
baš nije mogla pohvaliti; u najmanju ruku, samo su joj se gardijski vojnici, kad bi se s njom susreli, zagledali pod kapicu,
mrdnuvši brkom i ispustivši neki neobičan glas.
Penjući se uz stepenice što su vodile ka Petroviču - koje su, da kažemo istinu, bile skroz-naskroz ispolijevane vodom i
pomijama i smrdile na alkohol, onim žestokim vonjem što nagriza oči i kojim je, kako je poznato, uvijek zasićeno svako
sporedno stubište u petrogradskim kućama - penjući se, dakle, stepeništem, Akakije Akakijevič već je mislio na to koliko
će mu Petrovič zatražiti za opravku i u mislima odluči da mu ne da više od dvije rublje. Vrata su bila otvorena, jer je
domaćica, pržila nekakvu ribu, od čega se kuhinja toliko bila zadimila da se čak ni bubašvabe nisu mogle vidjeti. Akakije
Akakijevič prođe kroz kuhinju da ga ni sama domaćica nije primijetila i najzad uđe u sobu, ugledavši Petroviča kako sjedi
na velikom drvenom neobojenom stolu, podavijenih nogu, kao da je neki turski paša. Noge su mu bile gole golcate, kako
je to običaj u krojača dok sjede za poslom. I prije svega pade mu u oči palac, još od ranije dobro poznat, s nekakvim
unakaženim noktom, debelim i jakim, baš kao kornjačin oklop. Oko Petrovičevog vrata visio je namotak svile i konca, a u
krilu mu je ležala nekakva starež. On je već dvije-tri minute uvlačio konac u iglene uši, nikako ne pogađajući, zbog čega
se jako ljutio na pomrčinu u sobi, a i na sam konac, poiuglasno gunđajući: "Baš nećeš da uđeš, poganštino; sasvim si me
izmučio, nevaljalče jedan!" Akakiju Akakijeviču bi neugodno što je došao upravo u trenutku kad se Petrovič srdio: volio
je da nešto kod Petroviča poručuje kad je ovaj već bio malo pod gasom, ili, kako je njegova žena govorila, kad bi već
"dobro cugnuo mučenice, đavo jednooki". U takvom stanju Petrovič je obično rado popuštao i pristajao na ponuđenu
cijenu, pa se, štaviše, svaki put klanjao i zahvaljivao. Poslije toga bi, doduše, dolazila žena, jadikujući kako joj je, eto,
muž bio pijan, pa se zato jeftino pogodio; a onda obično dodaš deset kopjejaka, i stvar je time riješena. Ali sada je
Petrovič, po svemu sudeći, bio u trijeznom stanju, i zato tvrd, nepopustljiv i sklon da zalomi vrag bi ga znao koliku cijenu.
Akakije Akakijevič osjeti to i već htjede, kako se kaže, da podbrusi pete, ali je stvar nepovratno bila krenula. Petrovič
zaškilji i uperi u njega vrlo pronicljivo svoje jedino oko, te Akakije Akakijevič i nevoljno izusti:
- Zdravo, Petroviču!
- Neka ste mi zdravo, gospodine! - reče Petrovič i iskosa pogleda svojim okom na ruke Akakija Akakijeviča, želeći da
sazna kakav li mu plijen ovaj nosi.
- A ja evo do tebe, Petroviču, ovaj...
Treba znati da je Akakije Akakijevič u govoru najviše upotrebljavao prijedloge, priloge i, naposljetku, takve riječice
koje nemaju baš nikakvog značenja. A ako se radilo o nečem što je teško mogao da izrazi, onda je imao običaj da uopšte
ne završi rečenicu, tako da bi veoma često svoj govor počinjao riječima: "To je, zaista, sasvim, ovaj..." a dalje ništa nije ni
slijedilo, pošto bi sam sve pozaboravljao, misleći da je sve već rekao.
 Pa šta ima? - reče Petrovič, obuhvativši istovremeno svojim jedinim okom cijeli njegov kaput, počevši od okovratnika
pa do rukava, leđa, nabora i petlji, što mu je sve bilo vrlo dobro poznato, pošto je to bio njegov vlastoručni rad. Svaki
krojač ima takav običaj: to je prvo što on uradi prilikom susreta.
A ja, evo, Petroviču... ovaj... šinjel, sukno... evo vidiš, na drugim mjestima svuda je jako, jeste da je malo zaprašeno,
pa izgleda kao da je staro, ali je novo, samo je, eto, na jednom mjestu malo, ovaj... na leđima, i još, evo, na jednom
ramenu, malo izlizano, pa i na ovom drugom ramenu malo je popustilo - vidiš, i to ti je sve.
Nema tu mnogo posla...
Petrovič uze kaput, razastre ga prvo po stolu, pa ga je dugo pregledao, odmahnuvši glavom i posegnuvši rukom prema
prozoru da dohvati okruglu tabakeru sa slikom nekog generala - a koga nije se moglo znati, pošto je ono mjesto gdje se
nalazilo lice bilo probijeno prstom i onda zalijepljeno četvrtastim parčencetom papira. Ušmrknuvši duvana, Petrovič raširi
kaput među svojim rukama, razgleda ga prema svjetlosti i opet odmahnu glavom. Zatim ga izvrnu postavom prema licu i
još jednom odmahnu glavom, ponovo skinu poklopac s generalom prilijepljenim papirićem i, naguravši u nos duvana,
zatvori i sklopi burmuticu, rekavši na kraju: "Ne, ne može se popraviti: slabo je to parče!"
Kad on to izgovori, Akakiju Akakijeviču se steže srce.
- Ta zašto ne može, Petroviču? - reče on gotovo molećim dječijim glasom - ta samo se na ramenima malko istrlo, naći
će se, valjda, kakva zakrpica...
- Ta lako je za krpice, krpice će se naći - reče Petrovič - samo što se ne mogu našiti: jer podloga je sasvim trula,
dotakneš iglom, a sve se odmah raspada.
- Nek' se raspada, a ti odmah udari zakrpicu.
- Ma nemam je na šta udariti, nema ona na čemu da se drži, materija je suviše istrošena. Čast suknu, ali nek' puhne
vjetar, razletjeće se.
- Ma hajde, pričvrsti nekako. Kako to sad, zbilja!..
- Ne ide - reče Petrovič odlučno - ništa se tu ne može učiniti. Gore ne može biti. Nego kad nastupe velike studeni,
napravite vi od njega dobrih obojaka, pošto čarape ne griju valjano. Njih su Nijemci izmislili da izvuku što više para
(Petrovič je volio da u svakoj zgodnoj prilici zadjene Nijemce); a što se tiče šinjela, valja vam, zbilja, praviti novi.
- Kad ču riječ "novi", Akakiju Akakijeviču zamagli se pred očima i sve što se nalazilo u sobi poče pred njim da se
miješa i okreće. Jedino što je jasno razaznavao bio je onaj general s licem zalijepljenim hartijicom, što se nalazio na
poklopcu Petrovičeve duvanske kutijice.
- Ma kako novi? - reče on, kao da se još uvijek nalazi u snu - pa ja za to nemam para.
Pa tako, novi - reče Petrovič sa surovom ravnodušnošću.
- Pa ako bih već morao novi, koliko bi to, ovaj...
- Mislite, koliko će koštati?
- Da.
- Pa trebaće položiti više od tri pedesetice - reče Petrovič, skupivši pri tom značajno usne. On je veoma volio snažne
efekte, volio je da nekoga nenadano dočeka i sasvim zbuni, pa da onda iskosa pogleda kakvu li će grimasu napraviti
preneraženi jadnik kad čuje takve riječi.
- Sto i pedeset rubalja za šinjel! - uzviknu siroti Akakije Akakijevič, uzviknu možda prvi put otkako se rodio, pošto je
uvijek govorio tihim glasom.
- E, tako vam je to - reče Petrovič - toliko košta običan šinjel. A ako stavim na okovratnik kunu zlaticu, i kapuljaču
postavim svilom, onda će izići i na dvije stotine.
- Petroviču, molim te - govorio je i dalje Akakije Akakijevič, preklinjujući ga, ne slušajući i ne želeći da čuje sve
Petrovičeve riječi i sve njegove efekte - popravi ovaj kako znaš pa da mi još koliko-toliko posluži.
- Neću ni da čujem za to, jer bi ispalo: i uzalud raditi i uludo bacati novac - reče Petrovič; poslije tih riječi Akakije
Akakijevič iziđe sav ubijen.
Petrovič je, pak, pošto on ode, još dugo stajao, značajno skupivši usne i ne laćajući se posla; bio je zadovoljan time što
i sebe nije ponizio i što, isto tako, nije posramio ni krojačku umjetnost.
 Pošto je izišao na ulicu, Akakije Akakijevič bio je kao u snu. "Takva li je ta stvar - govorio je samome sebi - zaista
nisam ni sanjao da će ispasti ovaj..." - A zatim je, poćutavši, dodao: "Tako, dakle! Eto šta je na kraju ispalo, a ja, doista,
nikako nisam mogao ni misliti da bi se to tako okrenulo". Iza toga nastupi opet dugo ćutanje, poslije kojeg on reče: "Tako
li je to! Kako je to, stvarno, sasvim neočekivano, ovaj... to se, izgleda, nikako nije... takve su same prilike!" Rekavši to, on
se, umjesto da krene kući, uputi na sasvim suprotnu stranu, čega ni sam nije bio svjestan. Putem se o njega otro dimnjičar
svom svojom čađavom slabinom i ogaravio mu cijelo rame; a s vrha neke kuće koja se gradila sručila se na njega čitava
kupa kreča. Od svega toga on ništa nije primijetio i tek onda kad je nabasao na pozornika, koji je, ostavivši pored sebe
halebardu, istresao iz roga duvan na svoj žulj e viti dlan, malo se prenuo, i to zato što mu je stražar rekao: "Kud si zapeo,
zar ti truhtuar nije dosta širok?" To ga navede da se osvrne oko sebe i da se vrati kući. Tek tu on poče da sređuje svoje
misli, sagleda u jasnom i pravom vidu svoj položaj, poče da razgovara sa sobom, ali ne onako isprekidano kao dotada, već
razložno i iskreno, kao s razboritim prijateljem, s kojim se slobodno može porazgovarati o najosjetljivijoj i najintimnijoj
stvari.
- Ma ne, nikako - reče Akakije Akakijevič - sad se s Petrovićem ne može razgovarati; on je sad, ovaj... valjda ga je
žena tu nekako izlemala. Biće bolje da mu ja navratim u nedjelju ujutro: on će poslije subotnjeg provoda, onako pospan,
jedva gledati na ono svoje oko, biće mu potrebno da se otrijezni, a žena mu neće dati para, pa ću mu ja tutnuti u ruku deset
kopjejaka i on će se onda smekšati, te će šinjel, ovaj..." Tako je Akakije Akakijevič sam sa sobom presudio, malo se
ohrabrio i tako dočekao prvu nedjelju; i kad je izdaleka spazio da Petrovičeva žena nekud iz kuće odlazi, on se uputi pravo
k njemu. Petrovič je zbilja, poslije subotnje pijanke s mukom zrikao okom, glava mu je padala naniže, i jedva se otimao
od sna; ali unatoč tome, čim je saznao o čemu se radi, trže se kao da ga je sam đavo gurnuo. "Ne može - reče - izvolite
poručiti novi šinjel". Uto mu Akakije Akakijevič tutnu grivenjik u ruku. - "Hvala vam, gospodaru, popiću čašicu u vaše
zdravlje - reče Petrovič - a što se tiče šinjela nemojte se žalostiti: taj vam više nije ni za šta. A novi šinjel ću vam sašiti da
ne može biti bolje, to vam garantujem".
Akakije Akakijevič zausti još nešto o popravci starog šinjela, ali ga Petrovič ne sasluša dokraja i reče: "Novi ću vam
šinjel obavezno sašiti, što se toga tiče slobodno se na mene oslonite, potruđiću se koliko znam i umijem. Može se čak
napraviti po sadašnjoj modi: oko vratnik će se zakopčavati srebrenim šapicama koje služe i kao ukras."
Sad već Akakiju Akakijeviču postade sasvim jasno da bez novog šinjela nikako neće proći te potpuno klonu duhom. I
zbilja kako će ga, čime, kojim novcem napraviti? Mogao bi, doduše, jednim dijelom da se pouzda u buduću nagradu za
praznike, ali ta suma već je odavno unaprijed bila razvrstana i podijeljena. Treba nabaviti nove pantalone, isplatiti obućaru
stari dug za nagla vke koje mu je prišio na stare sare od čizama, trebalo bi još poručiti kod švelje tri košulje i dva komada
onog rublja koje ne priliči imenovati u štamparskom slogu - jednom riječju, sve će se pare sasvim utrošiti; pa čak kad bi
načelnik bio tako milostiv da mu umjesto četrdeset rubalja nagrade dodijeli četrdeset i pet, ili pedeset, i onda bi mu ostao
samo neki sitniš, koji bi prema sumi potrebnoj za šinjel bio ravan kapljici vode u moru. Naravno, on je znao i to da
Petroviču ponekad prahne da odvali tako neumjerenu cijenu da se ni sama njegova žena ne bi više mogla da suzdrži a da
ne poviče: "Šta ti je, jesi li pamet izgubio, budalo jedna! Jednom se prihvati da radi budzašto, a sad ga je sam đavo
navratio da zacijeni toliko koliko ni sam ne vrijedi". Znao je, istina, i to da će se Petrovič prihvatiti posla i za osamdeset
rubalja; ali odakle samo da uzme i tih osamdeset rubalja? Polovinu bi još i mogao naći: nekako bi je ipak pronašao, pa
možda čak i nešto više; ali gdje da uzme drugu polovinu? ..
Međutim, čitalac najprije treba da sazna gdje bi se našla prva polovina. Akakije Akakijevič imao je običaj da od svake
rublje koju je trošio odvoji jedan groš u kašicu zaključanu ključem i sa prorezom na poklopcu, kroz koji se ubacivao
novac. Kad bi isteklo šest mjeseci, on bi vršio reviziju skupljene bakarne sume i zamjenjivao je sitnim srebrenim novcem.
Tako je on to radio već odavna i, na taj način, za nekoliko godina skupio je više od četrdeset rubalja. Dakle, polovina mu
je bila u rukama; ali gdje samo da uzme drugu polovinu? Gdje da uzme drugih četrdeset rubalja? Akakije Akakijevič
mislio je i mislio, i najzad smislio da će morati smanjiti svakodnevne troškove, i to barem u toku jedne godine: neće više
uveče piti čaj, neće paliti svijeću, a ako šta bude morao da radi, otići će u gazdaričinu sobu i raditi uz njenu svijeću;
hodajući ulicama, gaziće što je moguće lakše i pažljivije po kaldrmi i pločniku, gotovo na vrhovima prstiju, kako na taj
način ne bi suviše brzo izlizao donove; rublje će što je moguće rjeđe davati pralji na pranje, a da se ne bi brzo pocijepalo,
on će ga svaki put, čim dođe kući, skidati, te ostajati samo u polupamučnom kućnom haljetku, vrlo starom, koji je i "amo
vrijeme štedjelo.
Treba reći istinu da mu je iz početka bilo ponešto teško da se navikava na takva ograničenja, ali se kasnije nekako
navikao i sve je krenulo kako valja; čak se sasvim navikao da uveče ostane gladan; ali se zato hranio duhovno, noseći u
svojim mislima stalno prisutnu ideju o budućem šinjelu. Od tog vremena kao da je sam njegov život postao nekako puniji,
kao kad bi bio oženjen, kao da je neki drugi čovjek bio uz njega, kao da nije bio sam, već kao da se neka prijazna životna
drugarica složila da zajedno s njim prolazi životnom stazom - a ta drugarica nije bio niko drugi nego baš taj šinjel, debelo
vatiran i sa čvrstom postavom kojoj nema izdera. On je postao nekako življi, čak i čvršći karakterom, kao čovjek koji je
sebi odredio i postavio cilj. S njegovog lica i postupaka sama od sebe nestala je sumnja, neodlučnost - jednom riječju, sve
kolebljive i neodređene crte. U njegovim očima koji put bi se pokazao plam, a kroz glavu su mu čak prolazile najsmjelije i
najodvažnije misli: a šta, ako zbilja stavi kunu zlaticu na okovratnik? Razmišljanja o tome umalo ne izazvaše kod njega
rasijanost. Jedanput, prepisujući neki spis, samo što nije čak i pogrešku napravio, tako da je gotovo glasno uzviknuo: "Uh"
i prekrstio se. U toku svakog mjeseca on je makar jedanput navraćao kod Petroviča da s njim porazgovara o šinjelu - gdje
je bolje kupiti sukno, i kakve boje, i po kojoj cijeni, pa se onda, iako malo zabrinut, uvijek zadovoljan vraćao kući, misleći
na to da će najzad, eto, doći vrijeme kad će sve što treba biti nabavljeno i šinjel biti sašiven.
Stvar je, štaviše, krenula brže nego što je on očekivao. Izvan svake nade, načelnik je Akakiju Akakijeviču dodijelio ne
četrdeset ili četrdeset i pet, već punih šezdeset rubalja nagrade; da li je on unaprijed znao da je Akakiju Akakijeviču
potreban šinjel, ili se to samo od sebe dogodilo, ko bi znao, ali, eto, u njega se zbog toga nenadano nađe višak od dvadeset
rubalja. Ta okolnost ubrza tok stvari. Još nekih dva-tri mjeseca lakog gladovanja - i u Akakija Akakijeviča skupi se zaista
oko osamdeset rubalja. Njegovo srce, dotle sasvim mirno, poče jako da udara. Još istoga dana on krenu zajedno s
Petrovičem po radnjama. Kupili su veoma dobro sukno, što im nije bilo teško, pošto su to već pola godine imali na umu i
pošto je malo koji mjesec prošao da nisu navraćali u dućane da se raspitaju o cijenama; zato i sam Petrovič reče da boljeg
sukna nigdje i nema. Za postavu izabraše običan kreton, ali jako dobar i čvrst, takav da je, po Petrovičevim riječima, bio
još bolji nego svila i čak na izgled priličniji i sjajniji. Kunu nisu kupili jer je zbilja bila skupa; a umjesto nje izabrali su
mačku, najbolju koja je bila u dućanu, takvu da bi čovjek izdaleka od nje uvijek mogao pomisliti da je kuna. Petrovič se
zadržao na izradi šinjela čitave dvije nedjelje, pošto je morao mnogo da prešiva, inače bi i prije bio gotov. Za ruke
Petrovič je uzeo dvanaest rubalja - manje nikako nije moglo; sve je bilo rađeno svilenim koncem, dvostrukim sitnim
šavom, a preko svakog šava Petrovič je još prelazio vlastitim zubima, izvlačeći njima razne figure.
To je bilo... teško je reći kojega dana tačno, ali vjerovatno onog najsvečanijeg dana u životu Akakija Akakijeviča, kada
mu je Petrovič najzad donio šinjel. Donio ga je ujutro, pred sam odlazak Akakija Akakijeviča u nadleštvo. Šinjel mu ni u
kakvo drugo vrijeme ne bi tako dobro došao, jer su već počinjale dosta velike hladnoće, koje su, kako je izgledalo,
prijetile da budu samo još jače. Petrovič dođe sam s šinjelom kako to i pristoji dobrom krojaču. Na licu mu se pomolio
tako dostojanstven izraz kakav Akakije Akakijevič dotad nije imao prilike da na njemu vidi. Kao da je Petrovič u srcu
osjećao da je uradio neku veliku stvar i time najbolje pokazao onaj jaz koji dijeli krojače što ne idu dalje od stavljanja
postave i prekrajanja starih odijela od onih koji šiju od novog materijala. On izvadi šinjel iz velike marame u kojoj ga je
bio donio; marama je bila svježa, tek donesena od pralje; on je onda ponovo savi i stavi u džep da mu se nađe. Izvadivši
šinjel, on ga pogleda pun ponosa i, držeći ga objema rukama, nabaci ga vrlo spretno Akakiju Akakijeviču preko ramena;
zatim ga s leđa malo potegnu i povuče nadolje, rukom takođe udesi nabore da na Akakiju Akakijeviču padaju malo
otvorenije. Akakije Akakijevič, kao čovjek u godinama, htjede još da vidi kako mu šinjel stoji kada ruke uvuče u rukave;
Petrovič mu pomože da navuče rukave - pokaza se da je i tako bilo sasvim dobro. Jednom riječju, šinjel je bio bez
zamjerke, a stigao je u pravi čas. Petrovič ne propusti priliku da kaže kako je samo zato što radi bez firme i u maloj ulici, i
što uz to odavno poznaje Akakija Akakijeviča, pristao da šinjel uradi tako jeftino; a na Nevskom prospektu uzeli bi mu
samo za ruke sedamdeset i pet rubalja. Akakije Akakijevič ne htjede da o tom razglaba s Petrovičem, a i bojao se svih
onih velikih suma kojima je Petrovič volio da baca prašinu u oči. On mu plati, zahvalivši mu se, i odmah krenu u novom
šinjelu u svoju kancelariju. Petrovič iziđe za njim u istom trenu, pa je stojeći na ulici još dugo izdaleka gledao šinjel; a
zatim namjerno pođe u stranu, kako bi kroz jednu krivu uličicu ponovo izbio na onu ulicu kojom je išao Akakije
Akakijevič; htio je, naime, da se nađe ispred njega i da s druge, to jest, prednje strane još jednom pogleda svoj šinjel.
 A dotle je Akakije Akakijevič koračao u najsvečanijem raspoloženju svih svojih osjećanja. U svakom djeliću sekunde
osjećao je da mu je na ramenima novi šinjel, pa se nekoliko puta čak i osmjehnuo od unutrašnjeg zadovoljstva. Dvije su
koristi bile posrijedi: šinjel je bio topao, a u isto vrijeme i lijep. Put mu brzo promače te se on odjednom nađe u svom
odjeljenju; u pretsoblju svuče šinjel, pogleda ga sa svake strane i stavi u dužnost portiru da ga dobro čuva. Ne zna se kako,
ali u odjeljenju su začas svi saznali da Akakije Akakijevič ima novi šinjel i da više nema onog njegovog kaputa. Svi su
istog trena istrčali i pojurili u pretsoblje da vide novi šinjel Akakija Akakijeviča. Počeše da mu čestitaju i da mu
izražavaju srdačne želje, tako da se on isprva samo smješ kao, a onda čak i zastidio. A kad su mu se svi primakli i počeli
da govore kako novi šinjel treba "pokvasiti" i kako on svima treba barem da priredi posijelo, Akakije Akakijevič sasvim
se zbuni, te nije znao šta da radi, šta da im odgovori i kako da se odbrani. Istom poslije nekoliko trenutaka, sav se
zacrvenivši u licu, on poče da ih dosta naivno uvjerava kako to uopšte nije novi šinjel, kako je to tek onako, kako je to, u
stvari, stari šinjel. Naposljetku neki činovnik, čak nekakav pomoćnik načelnika odjeljenja, da bi pokazao kako nije ohol i
uobražen čovjek i kako se druži i sa nižim od sebe, reče: "Neka bude, umjesto Akakija Akakijeviča ja vas sve pozivam na
večernje posijelo i molim vas da dođete danas do mene na čaj; a kao da je poručeno, meni je upravo danas imendan".
Naravno, svi činovnici odmah počeše da čestitaju imendan pomoćniku načelnika odjeljenja i rado primiše njegov poziv.
Akakije Akakijevič stade da se izgovara, ali svi zagrajaše da je to neučtivo, da je to prava sramota, te on više nikako nije
mogao da odbije laskavu ponudu. Uostalom, poslije mu je bilo čak i prijatno, kad bi se prisjetio da će zahvaljujući tome
imati prilike da se čak i uveče prošeta u novom šinjelu.
Cijeli taj dan bio je za Akakija Akakijeviča baš kao najveći svečani praznik. Vratio se kući u najvedrijem duševnom
raspoloženju, skinuo šinjel i pažljivo ga objesio o klin na zidu, pa je još jednom s užitkom gledao i lice i postavu; a onda
je namjerno izvukao svoj stari kaput što je bio u punom raspadanju, da bi ih uporedio. On ga pogleda pa se čak i sam
nasmija: ogromna razlika bila je među njima! I još dugo se on poslije toga, za ručkom, smjehuljio, čim bi mu pred oči
izišao njegov stari kaput, u onom svom jadnom stanju. Ručak mu prođe u veselom raspoloženju, a poslije njega ništa nije
pisao, ne uze ni jedan spis da ga prepiše, već je onako lješkario na krevetu, dok se nije smračilo. Onda se, ne otežući,
obukao, navukao šinjel i izišao na ulicu. Na žalost, ne bismo znali reći gdje je tačno stanovao onaj činovnik koji se
ponudio da pripremi čaj; jer pamćenje počinje da nam slabi, i sve što je god u Petrogradu, sve ulice i kuće tako su nam se
u glavi sastavile i izmiješale da je odatle veoma teško izvući nešto u valjanom vidu. Kako god bilo, ali je u najmanju ruku
bilo sigurno to da je taj činovnik živio u najotmenijem dijelu grada - a to će reći, dosta daleko od Akakija Akakijeviča. Iz
početka trebalo je da Akakije Akakijevič prođe kroz neke zabačene ulice sa škiljavim osvjetljenjem; ali što se više
približavao činovnikovom stanu, ulice su bivale sve življe, mnogoljudnije i bolje osvijetljene. Pješaci su već češće
promicali, počele su da se susreću i dame, lijepo odjevene, a na muškarcima viđali su se oko vratnici od dabrovog krzna;
rjeđe su nailazili obični kočijaši sa svojim drvenim saonama koje su imale rešetkastu ogradu sa pozabadanim pozlaćenim
čavlićima - naprotiv, sve vrijeme prolazili su fijakeristi u somotskim šubarama tamnocrvene boje, s luksuznim saonicama,
s prekrivačima od medvjeđeg krzna za umotavanje nogu; ulicom su jurile i kočije s okićenim sjedištima za kočijaše,
škripeći točkovima po snijegu. Akakije Akakijevič gledao je sve to kao nešto za njega sasvim novo. On već nekoliko
godina nije uveče izlazio na ulicu. Radoznalo je zastao pred osvijetljenim izlogom jedne radnje da pogleda sliku na kojoj
je bila prikazana neka lijepa žena koja je upravo skidala cipelu, pokazujući tako cijelu, sasvim golu i vrlo lijepu nogu; a
iza njenih leđa, kroz vrata susjedne sobe, proturio je glavu nekakav muškarac sa zaliscima i lijepom španskom bradicom
ispod usne. Akakije Akakijevič zavrtje glavom i osmjehnu se, da li zato što je naišao na sasvim nepoznatu stvar, ali takvu
prema kojoj ipak, unatoč svemu, svaki čovjek ima neko čulo, ili zato što je, poput mnogih drugih činovnika, pomislio ovo:
"Ih, što su ti Francuzi! Nema zbora, kad oni nešto, ovaj, namisle, onda je to zaista, ovaj..." A možda čak ni to nije
pomislio - ta nije moguće uvući se čovjeku u dušu i saznati baš sve što on misli.
Najzad on stiže do kuće u kojoj je stanovao pomoćnik načelnika odjeljenja. Taj pomoćnik načelnika odjeljenja živio je
gospodski otmjeno: na stepenicama gorio je fenjer, stan se nalazio na prvom spratu. Kad je stupio u predsoblje, Akakije
Akakijevič ugledao je na podu čitave redove kaljača. Među njima, nasred sobe, stajao je samovar, šišteći i ispuštajući
oblake pare. Na zidovima visili su sve sami šinjeli i ogrtači, među kojima je bilo i onih s dabrovim okovratnicima ili sa
somotskim reverima. Iz sobe je dopirao žagor i ujednačeno mrmoljenje; oni su najedared postali jasni i razgovijetni - onda
kada su se otvorila vrata i kada je izišao sluga s poslužavnikom koji su zapremale prazne čaše, zdjela za slatko vrhnje i
kotarica za čajno pecivo. Činovnici su se, očigledno, već odavna bili sakupili i popili po prvu čašu čaja. Okačivši sam svoj
šinjel, Akakije Akakijevič uđe u sobu i pred njim u isti čas zatitraše svijeće, činovnici, lule, stolovi za kartanje, a uši mu
zagluši sliven i živahan razgovor koji je navirao sa svih strana i škripa stolica po podu. On zbunjeno zastade nasred sobe,
premišljajući i pokušavajući da smisli šta mu valja činiti. Ali već ga primijetiše, dočekaše s glasnim povicima i svi istog
časa odoše u predsoblje te još jednom razgledaše njegov šinjel. Akakije Akakijevič time je donekle bio doveden u
nepriliku, ali, pošto je bio prostosrdačan čovjek, morao je da se obraduje videći kako su svi pohvalili njegov šinjel. Poslije
toga svi, naravno, ostaviše i njega i njegov šinjel i, kao što je uobičajeno, okrenuše se stolovima određenim za vist. Sve to:
buka, toliki razgovori i toliko mnoštvo ljudi - sve je to Akakiju Akakijeviču bilo nekako neobično. Prosto nije znao kako
da se ponaša, šta da uradi s rukama, nogama i sa sobom uopšte; naposljetku sjede uz one što su se kartali, pa je pratio igru,
zagledao se u lica čas jednog čas drugog kartaša i poslije nekog vremena počeo da zijeva, da se prepušta dosadi, tim prije
što je već odavno bio nastupio čas kada je on obično odlazio da spava. Htjede da se pozdravi s domaćinom, ali ga ne
pustiše, govoreći da u čast novog šinjela neizostavno treba da ispiju po čašu šampanjca. Nakon jednog sata poslužiše
večeru, koja se sastojala od miješane salate, hladne teletine, paštete, kolača iz slastičarnice i šampanjca. Akakija
Akakijeviča natjeraše da popije dvije čaše šampanjca, poslije kojih on osjeti da je u sobi postalo još veselije; pa ipak,
nikako nije mogao da zaboravi da je već dvanaest sati i da mu je odavno vrijeme da ide kući. Kako domaćinu ne bi opet
palo na um da ga zadržava, on neprimijećeno iziđe iz sobe, pronađe u predsoblju šinjel, koji je na svoju veliku žalost
ugledao da leži na podu, otrese ga, skide s njega svaku trunku, namaknu ga preko ramena i siđe niz stepenice na ulicu. Na
ulici je još uvijek bilo svijetlo. Neki mali dućani, ti stalni klubovi kućne posluge i svakojakih sličnih ljudi, bili su otvoreni;
a drugi, koji su bili zatvoreni, ipak su, cijelom dužinom uske linije na dnu vrata, propuštali podjednako dugačak mlaz
svjetlosti, koji je svjedočio da i u njima ima ljudi i da, vjerojatno, domaće služavke i sluge još nisu završili sa svojim
razgovorima i ogovaranjima, bacajući svoje gospodare u punu nedoumicu oko toga gdje su se zadržali. Akakije
Akakijevič koračao je odlično raspoložen, pa je čak i potrčao, ne bi se znalo reći zašto, za nekom damom, koja je kao
munja proletjela pored njega; svaki dio njenog tijela poigravao je nekom neobičnom gipkošću. Međutim, on se ipak brzo
okanio toga praćenja, zastao i ponovo krenuo laganim korakom, sam se čudeći otkud mu dođe taj žustri kas. Ubrzo počeše
da se nižu pred njim one puste ulice koje ni danju nisu baš vesele, a kamoli noću. Sad su postale još zabačenije i
osamljenije: fenjeri su sve rjeđe svjetlucali - manje su gasa, očigledno, za njih davali; onda se pojaviše drvene kuće,
plotovi; nigdje ni žive duše; samo se snijeg svjetlucao po ulicama i tužno su se crn jele usnule niske straćare sa zatvorenim
kapcima. On se približi mjestu na kojem je ulicu presijecao ogromni trg, koji je zijao poput neke strašne pustinje, i sa čije
su se druge strane jedva raspoznavale kuće.
U daljini, ko zna gdje, svjetlucao je plamičak u nekoj stražarnici, koja kao da je bila na kraju svijeta. Bodro
raspoloženje Akakija Akakijeviča u tom času nekako znatno opade. On zakorači na trg pun neke nehotične strepnje, baš
kao da je u srcu predosjećao nešto rđavo. Osvrnu se iza sebe i na sve strane: kao da se more prostiralo pred njim. "Ne,
biće bolje da i ne gledam" - pomisli, i pođe dalje zatvorenih očiju; a kada ih otvori, kako bi saznao da li je blizu kraja trga,
ugleda odjedared da pred njim, gotovo pred samim njegovim nosom, stoje nekakvi brkati ljudi, ali kakvi nije mogao tačno
da razazna. Zamagli mu se pred očima, a srce poče jako da mu lupa. "E, ovo je moj šinjel!" - reče jedan od njih
gromovitim glasom, zgrabivši ga za okovratnik. Akakije Akakijevič već htjede da vikne "u pomoć", kad mu drugi pred
sama usta podmetnu pesnicu u veličini činovničke, glave procijedivši: "Hajde, samo pisni!" Akakije Akakijevič osjeti
jedino kako s njega svukoše šinjel, kako ga ritnuše nogom, te pade naleđuške u snijeg i izgubi svijest. Poslije nekoliko
trenutaka on se povrati i ustade, ali više nikoga nije bilo. Osjećao je da je naokolo hladno i da nema šinjela, poče da viče,
ali mu glas, činilo se, nije ni namjeravao da dobaci do kraja trga. Sav očajan, neprestano se derući, on pojuri preko trga
pravo prema stražarnici kraj koje je stajao pozornik i, oslonivši se na svoju halebardu, gledao, izgleda, radoznalo, želeći
da sazna kog sad vraga trči čovjek iz daljine prema njemu i viče na sav glas. Akakije Akakijevič dotrča do njega i
isprekidanim glasom poče da na njega galami, da on, eto, tu spava i ni na šta ne pazi, da ne vidi kako čovjeka pljačkaju.
Čuvar reda mu je na to odgovarao da on zaista ništa nije vidio, da je, zapravo, vidio kako su ga nasred trga zaustavila neka
dva čovjeka, ali da je mislio kako su to bili njegovi prijatelji; pa umjesto da se sad, bez ikakve potrebe, prepire i svađa,
nek' sutra ode do policijskog nadzornika, pa će nadzornik pronaći ko mu je oteo šinjel.
 Akakije Akakijevič dojuri kući u potpunom neredu: ono malo kose što mu je još raslo na sljepoočnicama i potiljku bilo
je sasvim raščupano; slabine, prsa i sve pantalone bili su mu puni snijega. Postarija žena, njegova gazdarica, kad ču
strašno udaranje u vrata, brzo skoči iz kreveta i s papučom samo na jednoj nozi potrča da otvori vrata, sramežljivo
pridržavajući rukom košulju na grudima; ali, kad otvori vrata, ustuknu nazad, videći kako izgleda Akakije Akakijevič. A
kad joj on ispriča u čemu je stvar, ona pljesnu rakama i reče da treba poći ravno policijskom načelniku, da će ga
kvartovski nadzornik prevariti, prvo će mu obećati a onda će ga vući za nos; zato je najbolje poći ravno načelniku, a ona
ga čak i poznaje, zato što je Finkinja Ana, koja je ranije radila kod nje kao kuharica, sada dadilja u njegovoj kući; i njega
samog ona, veli, često viđa, kad prolazi u kočiji pored njihove kuće; a i u crkvi on, isto tako, biva svake nedjelje, moli se
bogu, a u isti čas veselo gleda sve ljude oko sebe; biće da je to, a i po svemu se vidi, neki dobar čovjek. Pošto je saslušao
njeno izlaganje, Akakije Akakijevič, onako tužan, lagano ode u svoju sobu; a kako je tamo proveo noć, toneka prosudi
svaki onaj ko bar donekle može da se unese u položaj svoga bližnjeg. Ujutro se on uputi policijskom načelniku, ali mu
rekoše da spava; on dođe u deset sati - opet mu rekoše: spava; dođe u jedanaest sati - reko še: načelnika nema; dođe u
vrijeme ručka - sad ga pisari u čekaonici nikako ne htjedoše pustiti, dok prvo ne saznaju zbog kakve stvari je došao, i
kakva ga je nužda dovela, i šta mu se dogodilo. Međutim, Akakije Akakijevič namisli da i on, naposljetku, makar jednom
u životu pokaže svoj čvrsti karakter, pa im odbrusi, da on mora lično da vidi načelnika, da ga oni moraju pustiti k njemu,
da je on došao iz svog odjeljenja po službenom poslu, pa kad se on na njih požali, onda će oni već vidjeti svoje. Na to
kancelaristi ništa ne smjedose da kažu te jedan od njih ode da pozove načelnika. Ovaj nekako sasvim neobično proprati
priču o otimanju šinjela. Umjesto da obrati pažnju na suštinu stvari, on poče da ispituje Akakija Akakijeviča: te zašto se
tako kasno vraćao kući, te da nije uz put svraćao i da li je bio u kakvoj sramotnoj kući, tako da se Akakije Akakijevič
sasvim zbuni i iziđe od njega i sam ne znajući da li će stvar sa šinjelom primiti zakonski tok ili neće. Cijelog toga dana
nije bio u kancelariji (jedini put u svom životu). Sutradan se pojavi sasvim blijed, u svom iznošenom kaputu koji je sada
izgledao još jadniji. Njegova priča o otmici šinjela - bez obzira na to što je bilo i takvih činovnika koji su se i u ovoj prilici
našalili s Akakijem Akakijevičem - ipak je mnoge dirnula. Tu odmah odlučiše da se za njega sakupi novčani prilog, ali
prikupiše sasvim malo, pošto su se činovnici i onako već bili mnogo istrošili; prije toga su se, naime, bili pretplatili na
sliku glavnog starješine, a i na neku knjigu koju im je preporučio načelnik odjeljenja, inače piščev prijatelj - elem, svota je
bila sasvim ništavna. Jedan činovnik, podstaknut jakim saosjećanjem, odluči da, ako ničim drugim, pomog ne Akakiju
Akakijeviču valjanim savjetom; reče mu da se ne obraća kvartovskom policijskom nadzorniku, zato što će šinjel - čak ako
ga taj nadzornik, vođen željom da zadobije pohvale svojih pretpostavljenih, nekako i pronađe svejedno ostati u policiji,
ako on ne podnese zakonske dokaze da je šinjel zaista njegov; biće, veli, najbolje da se on obrati nekoj važnoj osobi, jer će
ona stupiti u prepisku i uspostaviti vezu s kim treba, što stvar može brže i uspješnije pokrenuti. Nemajući kud, Akakije
Akakijevič odluči da ode važnoj osobi. A kakva je bila i u čemu se sastojala dužnost te važne osobe sve do danas ostalo je
nerazjašnjeno. Treba znati da je jedna važna osoba istom nedavno postala važna osoba, dok je sve dotle bila nevažna i
beznačajna osoba. Uostalom, njen položaj i dalje se nije smatrao važnim, u poređenju s drugim, još važnijim. Ali uvijek
će se naći takvi ljudi za koje je ono što je u očima ostalih beznačajno, i te kako značajno i važno. Najzad, ta osoba
nastojala je da uzdigne svoj ugled mnogim drugim sredstvima, a evo kojim: uvela je običaj da je sitni činovnici dočekuju
na stepenicama, kad je dolazila na dužnost; niko, zatim nije smio da joj se obrati direktno, već u strogo predviđenom redu:
koleški registrator podnio bi izvještaj gubernijskom sekretaru, gubernijski pak titularnom, ili nekom drugom, pa bi tek
tada predmet stizao do nje, te važne osobe. Tako je to odavno zavedeno u svetoj Rusiji, sve je u njoj zaraženo
oponašanjem, svako se krevelji i stavlja na sebe masku svoga načelnika. Priča se čak da je neki titularni savjetnik, čim je
postao šef neke posebne male kancelarije, istog časa pregradio za sebe odvojenu sobu, nazvavši je "sobom za primanje", i
postavio kod vrata nekakve posebno uniformisane ljude, koji su sa onim svojim crvenim okovratnicima, opšivenim
sjajnim gajtanom, više ličili na pozorišne razvodnike; njihova je dužnost bila da spremno prihvataju kvaku i da svakome
ko dođe otvaraju vrata; a u tu "sobu za primanje" jedva je mogao da stane običan pisaći sto!
Postupci i navike važne osobe bili su ozbiljni i dostojanstveni, ali ne i složeni, već jednostavni. Ono na čemu je
počivao njegov sistem bila je strogost. "Strogost, strogost i - samo strogost", govorio je on obično i pri posljednjoj riječi
najčešće bi vrlo značajno gledao u lice onome kome se obraćao. Uostalom, za to i nije bilo nekog posebnog razloga, jer je
onih desetak činovnika, koji su sačinjavali sav administrativni sastav njegove kancelarije, i onako živjelo u primjernom
strahu; čim bi ga izdaleka ugledali, odmah bi ostavljali posao i, opustivši ruke niz tijelo, čekali stojeći dok načelnik prođe
kroz sobu. Najobičniji njegov razgovor s podređenima imao je strog ton i sastojaose gotovo samo od tri rečenice: "Kako
se usuđujete? Znate li s kim razgovarate? Shvatate li ko stoji pred vama?" Uostalom, on je u duši bio dobar čovjek, lijepo
se odnosio prema drugovima, bio ljubazan prema njima, samo što ga je generalski čin1 sasvim pomeo. Nakon što je dobio
generalski čin, on se nekako sapeo, iskliznuo s uobičajenog kolosijeka i uopšte nije znao kako da se ponaša. Ako bi bio u
društvu sa ljudima ravnima sebi, on bi još i bio čovjek na svome mjestu, čovjek sasvim valjan, a u mnogom pogledu čak
nimalo glup čovjek; ali čim bi se zatekao među ljudima koji su makar samo za jedan čin bili niži od njega, bivao je sasvim
drukčiji: ćutao je i takvo njegovo stanje pobuđivalo je sažaljenje, tim prije što je i on sam osjećao da bi to vrijeme mogao
ispuniti nečim mnogo ljepšim. U njegovim se očima ponekad opažala silna želja da se uključi u neki zanimljiv razgovor i
da priđe nekoj manjoj grupi ljudi, ali ga je uvijek zaustavljala misao: da neće to biti malo i previše s njegove strane, da
neće to biti suviše familijarno, neće li on time izgubiti na ugledu? I uslijed takvih razmišljanja i dalje je ostajao u onom
svom jednom te istom, nepromijenjenom ćutljivom stanju, i tek bi ponekad izustio nekakve kratke zvuke; zbog svega toga
stekao je naziv veoma dosadnog čovjeka.
Evo takvoj je važnoj osobi došao naš Akakije Akakijevič, i prijavio joj se u vrijeme za sebe najnepogodnije; a
naprotiv, to je vrijeme za tu uticajnu osobu bilo i te kako podesno i ugodno. Važna osoba nalazila se u svome kabinetu,
usred živog i veselog razgovora s jednim svojim starim poznanikom i drugom iz djetinjstva, s kojim se nekoliko godina
nije viđala i koji je tek doputovao. Našeg generala baš tad izvjestiše da je došao neki Bašmačkin. On upita oštro: "A ko je
to?" Odgovoriše mu: "Nekakav činovnik". - "E pa može pričekati, sada nije vrijeme" - reče važna generalska osoba. Na
ovome mjestu treba reći da je važna osoba sasvim slagala: baš je bio povoljan trenutak, jer su se dvojica prijatelja već
odavno o svemu bili siti ispričali i već odavno presjecali su razgovor veoma dugim pauzama; jedino bi još jedan drugog
lako udarali po bedrima, stalno ponavljajući: "Tako ti je to, Ivane Abramoviču!" - "Baš će tako biti, Stjepane
Varlamoviču!" Ali, i pored svega, važna osoba ipak naredi da činovnik pričeka, da bi pokazala svome prijatelju, koji je
već davno ostavio službu i sasvim se zaparložio u svojoj kući na seoskom posjedu, kako činovnici dugo čekaju da ih on
primi. Naposljetku, pošto su se do mile volje narazgovarali, i još više naćutali, pošto su popušili cigaru u veoma udobnim
foteljama sa zabačenim naslonima, važna osoba, kao, tobož, odjednom se prisjetivši, reče sekretaru koji je zastao kod
vrata sa spisima u rukama: "Pa da, tamo, rekao bih, čeka neki činovnik; recite mu da može ući". Kad je ugledao poniznu
priliku Akakija Akakijeviča i njegov pohabani kaput, on mu se odjednom okrenu i reče: "Šta vam treba?"; glas mu je bio
nabusit i strog i on se u njemu naročito vježbao još otprije, u svojoj sobi, nasamo i pred ogledalom, na nedjelju dana prije
nego što je dobio sadašnju dužnost i generalski čin. Akakije Akakijevič osjeti na vrijeme, to jest, još malo ranije, da ga
obuzima neizbježni strah, donekle se zbuni i, onako kako je mogao i znao, koliko mu je to dozvoljavala sloboda jezika,
dodajući čak još češće nego obično riječcu "ovaj", iznese: imao je, veli, sasvim nov šinjel, i sad su ga, eto, divljački
opljačkali, pa se on obraća generalu, ne bi li se on nekako zauzeo, ne bi li, ovaj, pisao gospodinu glavnom policijskom
upravniku, ili nekom drugom, i pronašao njegov šinjel. Generalu se odnekud takvo ponašanje učini familijarnim.
- Zar vi, milostivi gospodine - nastavi on osorno - ne znate reda? Kud ste upali? Zar ne znate kako se takav postupak
pokreće? U toj stvari najprije biste morali podnijeti molbu prijemnoj kancelariji; odatle bi ona bila upućena načelniku
odjeljenja, zatim bi je predali se kretaru, a on bi je onda dostavio meni..."
- Ali, vaše prevashodstvo - reče Akakije Akakijevič, upinjući se da sačuva ono malo prisebnosti što je još imao i
osjećajući ujedno da se jako oznojio - ja sam se, vaše prevashodstvo, usudio da vam dosađujem zato što su sekretari, ovaj,
nepouzdani ljudi. ..
- Šta, šta, šta? - reče važna osoba. - Otkud u vama takav duh? Otkud su vam se narojile takve misli? Kakva se to
bezočnost raširila među mladim ljudima protiv načelnika i najviših starješina!
Važna osoba, izgleda, nije primijetila da je Akakije Akakijevič već prevalio pedesetu. Prema tome, ako bi on i mogao
da se nazove mladim čovjekom, onda bi to bilo samo relativno, to jest, u poređenju s onim kome je već bilo sedamdeset
godina.
- Znate li kome vi to govorite? Shvatate li ko stoji pred vama? Shvatate li vi to, shvatate li? - pitam ja vas.
Tu on lupnu nogom, podignuvši glas do tako visoke note da bi se uplašio i neko drugi a kamoli Akakije Akakijevič.
Akakije Akakijevič premre, zaljulja se i uzdrhta čitavim tijelom; noge mu se potkosiše. I da odmah ne pritrčaše služitelji
da ga prihvate, on bi se stropoštao na pod; iznesoše ga ni živog ni mrtvog. A važna osoba, zadovoljna time što je efekat
prevazišao svako očekivanje i sasvim ponesena mišlju da njena riječ može čak da čovjeku oduzme svijest, pogleda iskosa
svoga prijatelja da vidi kako on na to gleda; i opazi, ponovo osjetivši užitak, da se prijatelj nalazi u veoma neodređenom
stanju te da je, štaviše, i on počinjao da osjeća strah.
Kako se spustio niza stepenice, kako se našao na ulici, toga se Akakije Akaakijevič nikako nije sjećao. I ruke i noge
kao da su mu sasvim odrvenile i utrnule. Nikad u životu nije ga tako oštro prekorio neki general, pa još iz druge ustanove.
Ulicama je zavijala mećava, a on je išao široko otvorenih usta, posrćući i skrećući s trotoara; vjetar ga je, po
petrogradskom običaju, dohvatao sa svih strana, nemilosrdno udarao u njega iz svih poprečnih ulica. Začas ga stegnu u
grlu te se s mukom dotetura kući, ne mogavši da izgovori ni jednu riječ; onako otečen od silne hladnoće, sruči se u
postelju. Eto šta se sve dešava kad neko bude tako silno i bezdušno izgrđen! A već sutradan dohvatiše ga groznica i
vatruština. Zahvaljujući svesrdnoj pomoći petrogradske klime, bolest krenu brže nego što se moglo očekivati; kad je
stigao Ijekar, jedino što je mogao da posavjetuje, pošto je opipao puls, bilo je to da se bolesniku stavljaju topli oblozi, a i
to tek toliko da ovaj ne ostane bez velikodušne pomoći medicine; naposljetku, onodmah pogodi da će za dan i po bolesnik
svakako svršiti svoje. I još se jedino obrati gazdarici i reče: "A vi, majko, ne gubite uzalud vrijeme, već mu odmah
poručite jelov sanduk, jer će hrastov za njega biti skup." Da li je Akakije Akakijevič čuo ove, za njega kobne riječi? A ako
ih je i čuo, da li su one na njega potresno djelovale? Da li se sam sažalio na svoj jadni i kukavni život? - Od svega toga
ništa nam nije poznato, pošto je on cijelo vrijeme bio u jakom bunilu i vrućištini. Stalno su mu se pričinja vale
grozomorne pojave, jedna od druge čudnija: čas bi vidio Petroviča i poručivao kod njega šinjel s nekakvim klopkama za
lopove; oni su mu se stalno priviđali pod krevetom, te je on svakoga časa pozivao gazdaricu da izvuče lopova čak ispod
njegovog pokrivača; čas je pitao zašto pred njim visi njegov stari kaput, kad on ima novi šinjel; sad mu se pričinjavalo da
stoji pred generalom, slušajući kako ga ovaj na sva usta grdi, neprestano ponavljajući: "Kriv sam, vaše prevashodstvo l"; i
još bi okrenuo u gadno psovanje, izgovarajući najpogrdnije riječi, tako da se stara gazdarica čak i krstila, pošto od njega
nikada ništa slično nije čula, a i zato što su te riječi, da stvar bude gora, dolazile odmah iza riječi "vaše prevashodstvo".
Zatim je izgovarao sve same besmislice, tako da se više ništa nije moglo razumjeti; moglo se jedino ustanoviti da su se te
zbrkane riječi i misli uvijek vrtile oko jedne jedine stvari - šinjela.
Naposljetku siroti Akakije Akakijevič ispusti dušu. Nadležni ne zapečatiše ni njegovu sobu, a ni stvari, zato što, prvo,
nije imao nasljednika, a, drugo, što je iza njega ostalo sasvim malo nasljedstva, a evo šta: snopić guščjih pera, dva tabaka
bijele hartije za pisanje, tri para čarapa, dva-tri dugmeta koja su se otkinula s pantalona i čitaocu već poznati kaput. Kome
je sve to pripalo, sam bog zna; za to se, priznajem, čak i nije interesovao pisac ove pripovijetke. Akakija Akakijeviča
odvezoše i sahraniše. A Petrograd ostade bez Akakija Akakijeviča, kao da ga u njemu nikada nije ni bilo. Nestade i izgubi
se jedan ljudski stvor, koga niko nije štitio, biće koje nikome nije bilo drago, ni za koga zanimljivo, koje čak nije na sebe
skrenulo ni pažnju nekog prirodnjaka, što nije propuštao da na čiodu nabode običnu muhu i da je pogleda pod
mikroskopom; otišlo je stvorenje koje je bez roptanja podnosilo kancelarijska izrugivanja i podsmijehe i koje je na pravdi
boga sišlo u grob; ali njemu je ipak, makar i pred samim završetkom života, u posjetu došao svijetao gost, primivši na
sebe lik novoga šinjela, koji mu je za trenutak obasjao njegov jadni život; a onda se, na to stvorenje sručila nesreća, isto
onako naglo i nepodnosivo kako se obara na careve i gospodare svijeta...
Nekoliko dana poslije smrti Akakija Akakijeviča poslaše iz odjeljenja u njegov stan poslužitelja s naredbom da se
činovnik odmah javi na službu: to, reći će, zahtijeva načelnik. Ali, ovaj se morao vratiti neobavljena posla, izvijestivši da
Akakije Akakijevič više ne može doći; a na upit "zašto?" - on se ovako izrazio: "Pa zato što je umro, ima četiri dana kako
je sahranjen". Na taj način u odjeljenju se saznalo o smrti Akakija Akakijeviča, a već sutradan na njegovom je mjestu
sjedio novi činovnik, rastom znatno viši od njega, koji već nije ispisivao slova onako uspravnim rukopisom kao Akakije
Akakijevič, nego mnogo nagnutije i kosije.
Ali ko bi mogao i zamisliti da se ovim ne završava priča o Akakiju Akakijeviču i da mu je bilo suđeno da još nekoliko
dana poslije svoje smrti bučno proživi, kao za nagradu što je živio neprimijećeno i mirno. Ali tako se dogodilo i naša
nesretna priča neočekivano dobij a fantastičan kraj. Po Petrogradu se odjedared raširi glas da se kod Kaljinkina mosta, i
još dalje iza njega, noću pojavljuje mrtvac u liku činovnika koji traži oteti šinjel i pod izgovorom da je upravo našao šinjel
koji su s njega svukli, skida sa svih leđa redom, ne obazirući se na čin i zvanje, sve moguće šinjele: postavljene mačijim
krznom, dabrovinom, vatom; zatim bunde od rakunovog i lisičijeg krzna, kao i medvjeđe bunde; jednom riječju -
najrazličitija krzna i kože, kakve su samo izmislili ljudi da njima pokrivaju svoju rođenu. Jedan od činovnika odjeljenja
vlastitim očima vidio je mrtvaca i odmah u njemu prepoznao Akakija Akakijeviča; ali to je, svejedno, u njega ulilo toliki
strah da je počeo da trči glavom bez obzira, zbog čega i nije mogao sve dobro da razgleda, već je vidio jedino to kako mu
je mrtvac izdaleka zaprijetio prstom. Sa svihstrana stalno su stizale žalbe kako se leđa i ramena mnogih savjetnika izlažu
velikoj prehladi zbog noćnog otimanja šinjela; da se radilo samo o titularnim - još ni po muke, ali su u pitanju bili čak i
glavom visoki tajni savjetnici. U policiji izdadoše naredbu da se mrtvac mora po svaku cijenu uhvatiti, živ ili mrtav i da
se, za primjer drugima, mora zatim najoštrije kazniti; u tome ona umalo da nije i uspjela. Naime, stražar nekoga kvarta u
Kirjušinoj ulici već je bio čvrsto ščepao mrtvaca za jaku, i to baš na samome mjestu zločinačkog čina, prilikom njegovog
pokušaja da s jednog penzionisanog muzičara, koji je svojevremeno svirao na flauti, strgne čohani šinjel. Dohvati vši ga
za vrat, on svojim glasnim povicima dozva dva svoja druga i reče im da ga pridrže; a on se dotle, samo za cigli trenutak,
sagnu da iz čizme izvadi burmuticu ne bi li makar malo povratio od studeni svoj nos, koji mu se dotad šest puta lako
smrzavao; ali burmut mu je bio tako jak da mu čak ni mrtvac nije mogao odoljeti. Stražar još ne stiže da lijevom
nozdrvom ušmrkne pola šačice duhana, pošto je prstom začepio desnu, a mrtvac kihnu tako jako da im je svoj trojici
sasvim uprskao oči. Dok su oni prinijeli šake da njima obrisu oči, mrtvac nestade bez traga, tako da više nisu ni znali da li
im je, zbilja, bio u rukama ili nije. Od toga vremena stražari su zadobili takav strah od mrtvaca, da su se čak bojali da
hvataju i žive ljude, te su jedino izdaleka dovikivali: "Ej ti, idi svojim putem!"; a mrtvac-činovnik počeo je da se
pojavljuje čak iza Kaljinkina mosta, utjerujući strah u kosti svim plašljivim ljudima.
Ali mi snio ipak sasvim zaboravili jednu važnu osobu, koja je, ako ćemo pravo, i bila gotovo jedini uzrok fantastičnog
pravca ove, inače potpuno istinite priče. Prije svega, naša dužnost da budemo pravedni zahtijeva od nas da kažemo da je
jedna važna osoba, odmah po odlasku sirotog Akakija Akakijeviča, izgrđenog i ispsovanog na pasja preskakala, osjetila
nešto nalik na sažaljenje. Saosjećanje joj nije bilo tuđe; srce joj je bilo otvoreno za mnoge dobre pobude, bez obzira na to
što joj je čin veoma često smetao da ih ispolji. Čim je iz kabineta te osobe izišao onaj njezin pridošli prijatelj, ona se čak
dade u misli o Akakiju Akakijeviču. I od toga doba gotovo svaki dan izlazio joj je pred oči blijedi Akakije Akakijevič, što
nije mogao da izdrži preko mjere strogu grdnju. Pomisao na njega u toj mjeri je uznemiravala našega generala da je,
poslije nedjelju dana, odlučio da čak pošalje k njemu jednog činovnika, ne bi li saznao kako se osjeća i ne bi li mu se,
doista, nečim moglo pomoći; a kada su ga izvijestili da je Akakije Akakijevič iznenada umro od vrućice, čak se silno
zaprepastio, osjećajući grižnju savjesti, i cijeli dan bio je jako neraspoložen. Da bi se barem malo razonodio i zaboravio
taj neprijatni utisak, on ode na večernju sjedeljku jednom svome dobrom prijatelju, kod koga zateče pristojno društvo; a
što je bilo najvažnije - svi su tamo bili gotovo istoga čina, tako da ga ništa nije sputavalo. To je izvanredno djelovalo na
njegovo duševno raspoloženje. On i te kako živnu, postade prijatan u razgovoru, ljubazan - jednom riječju, veče je proveo
vrlo ugodno. Za vrijeme večere popio je dvije-tri čaše šampanjca, a to je sredstvo koje, kako se zna, prilično dobro djeluje
na podizanje raspoloženja. Šampanjac podstaknu u njemu želju za nekim izvanrednim postupcima, a pobliže: on odluči da
ne ide pravo kući, nego da svrati jednoj poznatoj dami, Karolini Ivanovnoj, koja je, izgleda, bila njemačkog porijekla i
prema kojoj je on gajio prava prijateljska osjećanja. Valja reći da je ova naša važna osoba već bila zašla u godine: bio je to
dobar suprug i uvaženi otac porodice. Dva sina, od kojih je jedan već služio u nekom nadleštvu, i ljupka šesnaestogodišnja
kćerka, s ponešto prćastim, ali lijepim nosićem, prilazili su ocu svakog dana da mu poljube ruku, ponavljajući: "Bonjour,
papa"1 . Njegova supruga, još uvijek držeća i zgodna žena, najprije mu je pružala svoju ruku da je poljubi, pa bi onda,
okrenuvši je na drugu stranu, ona ljubila njegovu ruku. Ali važna osoba, ma kako da je bila potpuno zadovoljna svojim
porodičnim nježnostima, ipak je smatrala nečim sasvim pristojnim da za prijateljske odnose ima i prijateljicu u drugom
dijelu grada. Ta prijateljica niti je bila mlađa, niti ljepša od njegove supruge; ali na svijetu ima takvih, za nekoga sretnih
prilika, i nije naše da o njima prosuđujemo.
Dakle, važna osoba spusti se stepenicama, sjede u saonice i reče kočijašu: "Vozi Karolini Ivanovnoj!" A onda, dobro
se umotavši u topli šinjel, uljuška se u ono udobno raspoloženje, od kojeg za svakog Rusa nema boljeg i ljepšeg: a to je,
kad on sam ni na šta ne misli, već mu misli same od sebe ulaze u glavu, i to jedna od druge prijatnija, te on nema nikakve
potrebe da ih juri i traži. U punom blaženstvu ona se lagano prisjećala svih veselih časova tek provedene večeri, svih riječi
što su u smijeh tjerale lijepo društvance; mnoge od njih uvaženi general je, šta više, poluglasno ponavljao, nalazeći da su
isto onako smiješne kao i prije, i da zato nije nimalo čudno što im se i sam od srca smijao. Ponekad mu je jedino smetao
jak vjetar, koji bi, ko zna odakle i bogzna zbog čega, odjedared naletio, prosto ga bodući u lice i bacajući u njega grudvice
snijega; od silnog vjetra okovratnik na šinjelu mu se napinjao kao da je jedro ili bi mu se, nekom neprirodnom silom,
nabacivao na glavu, tako da se general neprestano trudio da se iz njega izvuče. Odjedared on osjeti kako ga je neko snažno
dograbio za jaku. Okrenuvši se, on spazi čovjeka omanjega rasta, u starom, pohabanom kaputu, i, užasnuvši se,
prepoznade u njemu Akakija Akakijeviča. Činovnikovo lice bilo je blijedo, bijelilo se kao snijeg i izgledalo kao u pravog
mrtvaca. Ali užas naše važne osobe pređe sve granice kada ona opazi da su se usta na mrtvacu iskrivila i kad iz njih, uz
zadah strašnoga groba, dopriješe ove riječi: "Ha! Eto napokon i tebe! Najzad sam te, ovaj, ščepao za jaku! Baš mi tvoj
šinjel treba! Nisi htio da se zauzmeš za moj, pa si me još i ispsovao - pa daj mi sada svoj!" Jadna važna osoba zamalo da
ne ispusti dušu. Koliko god da je u službi to bio čvrst i jak čovjek, a i uopšte, pred svim nižim od sebe; i mada je svako,
bacivši pogled na njegov muževni izgled i stasitu priliku, govorio: "Uh, ovo je ljudina!" - u tom času, poput veoma
velikog broja onih što imaju junačku spoljašnost, njega obuze takav strah da se čak, s dosta razloga, poče pribojavati da ga
ne spopadne kakav bolesni napad. On, štaviše, sam žurno skide s pleća svoj šinjel i, glasom što nije ličio na onaj obični,
viknu kočijašu: "Tjeraj kući što možeš brže!" Kad kočijaš ču taj glas, koji mu je general slao obično u nekim odlučnim
trenucima, i koji je, štaviše, često bio propraćen i nečim mnogo opipljivijim, on za svaki slučaj uvuče glavu među ramena,
zamahnu korbačom i pojuri poput strijele. Za nešto više od šest minuta važna osoba već je bila pred ulazom u svoju kuću.
Blijed, isprepadan i bez šinjela, umjesto da ode Karolini Ivanovnoj, on stiže kući, nekako se dovuče do svoje sobe i
provede noć veoma nemirno, tako da mu kći sutradan ujutro, dok su pili čaj, ne okolišeći reče: "Ti si, tata, danas sasvim
blijed". Ali tata je ćutao i nikome nije ni riječi rekao o tome šta mu se dogodilo, gdje je bio i kuda je htio da ode. Taj
događaj na njega je jako djelovao. On je čak mnogo rjeđe govorio potčinjenima: "Kako se usuđujete? Shvatate li ko stoji
pred vama?"; a ako bi već i upućivao takva pitanja, onda to nije činio prije nego što sasluša u čemu je stvar. Ali još je
značajnije bilo to što se od toga doba više nije pojavljivao činovnik-mrtvac; očigledno mu je generalov šinjel sasvim
odgovarao; u najmanju ruku, više se nigdje nije čulo za takve slučajeve da bi s nekoga na silu skidali šinjel. Istina, mnogi
djelatni i brižni ljudi nikako se nisu htjeli umiriti pa su često govorili kako se u udaljenim dijelovima grada još uvijek
javljao činovnik-mrtvac. I zbilja, jedan stražar iz Kolomne vidio je vlastitim očima kako se iza jedne kuće pokazala neka
prikaza; ali, pošto je od prirode bio dosta nejak, tako da ga je jednom jedno obično, nešto veće prase, pojurivši iz nekog
dvorišta, oborilo na zemlju, zbog čega se kočijaši što su unaokolo stajali nadadoše kikotati, pa im je on poslije iskamčio
po jedan groš od svakog za duhan - dakle, pošto je bio slabe snage, on se ne usudi da tu prikazu zaustavi, već je tako išao
za njom kroz mrak, sve dok se ona, najzad, odjedared ne osvrnu i, zastavši, upita: "A šta bi ti htio?" - pa mu zaprijeti tako
velikom pesnicom kakvu nećeš naći ni u živog čovjeka. Stražar reče: "Mjesta" - i istoga trena okrenu nazad. Prikaza je,
međutim, ovoga puta bila rastom mnogo viša, nosila je strašno velike brkove i uputivši se, kako se činilo, prema
Obuhovom mostu, sasvim se izgubila u noćnoj tami.

Nepoznate riječi
Bašmačkin - izvedeno od ruske riječi bašmaki - vrsta cipela;
Titularni savjetnik - jedan od nižih činova u tadašnjoj Rusiji; na civilne poslove primjenjivani su vojni
činovi.
Karakaterizacija lika
Realizam u prvi plan stavlja socijalno-psihološku karakterizaciju lika.
1. Pronađi one detalje u pripovijeci koji upućuju na socijalnu motivaciju lika Bašmačkina uz pomoć sljedećih
teza:
- imovno stanje
- posao i čin
- stari pohabani šinjel
- visina plaće
- odnos važnih osoba prema njemu
 - njegov odnos prema važnim osobama
- odnos prema novom šinjelu
2. Ako pokušamo pronaći detalje koji upućuju na psihološku motivaciju naći ćemo se pred problemom kako
to učiniti. Psihološka se motivacija obično izvodi iz postupaka i radnji, misli i emocija, snova i odnosa prema
drugim likovima.
• Psihološki okarakteriziraj lik Bašmačkina iz njegovih radnji i postupaka i iz odnosa prema okruženju.
• Šta je sa njegovim mislima, emocijama i snovima?
• Kritičar Černjiševski je Bašmačkina okarakterizirao kao poluidiota? Šta mislite zašto?
• Kako biste objasnili sintagmu psihološki reduciran lik?
Psihologija
Jedan dio ruske kritike je ustvrdio da je Šinjel jedan od prvih izvora klasične ruske psihološke proze. Gogolj
je pribjegao čisto spoljašnjem načinu opisivanja unutarnjeg svijeta, što predstavlja psihološki realizam: da bi
svijet psihe učinio realnim, on realni svijet čini psihološkim. (R. A. Pis)
Dala je ruska književnost još likova malih ljudi (npr. Makar Djevuškin iz Bijednih ljudi Dostojevskog), ali
nijedan nije bio kao Bašmačkin, osim materijalnim, obdaren i duhovnim siromaštvom.
Gogoljev postupak psihološke motivacije je drugačiji, kod njega spoljašni svijet odražava unutrašnji.
Spoljašni svijet je samo metafora unutrašnjeg siromaštva.
• Opiši Bašmačkinovo duhovno siromaštvo.
• Njegov osnovni problem je komunikacija. Sa kojim osobama Bašmačkin komunicira i na koji način?
Prezime Bašmačkin
Već smo vidjeli da je prezime Bašmačkin izvedeno od riječi bašmačok - duboka cipela, dakle, iz naziva za
stvar, a ne iz ljudskog imena. On se tako rodio postvaren da bi živio, jer živjeti se mora i jer je sve u njegovom
životu nužnost.
• Objasni razliku između života iz nužde i života iz zadovoljstva.
Akakije Akakijevič Bašmačkin je čovek bez korena, dete gradskog pločnika, posmrče kome je majka umrla
na porođaju ostavivši mu u nasleđe očevo ime i prezime izvedeno iz reči bašmačok. (Mila Stojnić)
Groteska i fantastika
Za mnoga Gogoljeva djela se kaže da su groteskna, štaviše, da je Gogolj majstor groteske. I u Šinjelu se
autor koristi njome.
Groteska je hiperbolizirano-fantastična i iskrivljena slika stvarnosti. (Rječnik književnih termina)
• Šta je u Šinjelu dovedeno do hiperbole?
• Može li se u stvarnosti čovjek svesti tek na dio svoje odjeće?
• Pronađi elemente fantastike.
• Ako je šinjel nekada, između ostalog, bio i statusni simbol, razmisli šta bi danas moglo biti statusnim
simbolom (npr. mobitel?). Napiši sastav o tome, dajući novo ime svome junaku i sagledavajući ga kroz taj novi
statusni simbol.