Manfred Lütz

Ludilo
Liječimo pogrešne — pravi problem su normalni
ljudi

Psihijatrija s daškom vedrine

Prevela s njemačkoga
Maja Šešok
 Dragi čitatelji!
Ta ni oni sami nisu normalni!« najčešća je predrasuda prema
psihijatrima. Na sreću, ova knjiga tu predrasudu može samo potvrditi.
Manfred Lütz nije normalan, to je sigurno. Međutim, je li »normalno«
suprotno od »bolesnoga,« »neobičnoga« ili nečega posve drugog — to
morate sami doznati čitajući ovu knjigu. Autor je psihijatar dušom i srcem,
a takve liječnike trebamo. Njegova se klinika nalazi u blizini kelnske
zračne luke. Tko se vozi u tom smjeru, ponovno će se uvjeriti da život piše
najbolje priče. Na tamošnjem izlazu s autoceste ne piše uzalud »Wahn«.1
Umijeće liječničke profesije je u tome da čine što je MANJE
moguće. To jednako vrijedi za psihijatre i kirurge. Kirurgu trebaju dvije
godine da nauči kako izvesti neku operaciju, a dvadeset godina da nauči
kad neku operaciju NE treba izvoditi. Isto tako, psihijatru trebaju godine da
nauči kad neku neobičnu osobu NE treba liječiti. Tko se bavi psihičkim
bolesnicima, počinje bolje uočavati što je sve još uvijek normalno, a što
pravi problem. To je uistinu »ludo« iskustvo, a ovom nam knjigom autor
pruža priliku da i sami sudjelujemo u njemu.
Kad pomislimo koliko se često sruši sustav na svakom
jednostavnom računalu, ne treba nas čuditi da se psihičke bolesti ubrajaju u
najčešća od svih. Ova je knjiga uzbudljiva i iznimno zabavna ekspedicija
kroz fascinantni svijet naše psihe. Možda ćete čitajući je početi gledati
drukčijim očima svoju čudnovatu tetu i bizarnoga bratića. A možda i same
sebe.
Ljudski je mozak najsloženija stvar na svijetu. I kao za vraga, ne
postoje upute za uporabu. Većina ljudi slijedi intuiciju i automatski ga
pogrešno koristi. Kažu si: »Želim da mi mozak ostane što duže svjež pa ću
ga koristiti najmanje što mogu!«
Pogrešno! Mozak se može istrenirati poput mišića. Ne koristite ga
kao sfinkter. Sve ono što često činimo mijenja strukturu našega mozga.
»Tijekom duljeg vremena duša poprima boju naših misli,« još je prije
gotovo dvije tisuće godina rekao rimski car i filozof Marko Aurelije. Danas
to nazivamo »neuroplastičnošću,« što znači da se živčane stanice iznova
preoblikuju kad ih se koristi. U ovoj se knjizi vaš mozak može malo baviti
mozgom. Priuštite mu to!
Naš um želi jednoznačno sortirati stvari, ali svijet se protivi
jednostavnoj podjeli na zdravo i bolesno, lijevo i desno, ispravno i
pogrešno. Proturječnosti možemo uočiti u tri različita funkcionalna stanja
mozga: u snu, psihozi i smijehu. Ova se knjiga bavi svim trima, ali smijeh
je najzdraviji od njih.
Liječnički žargon katkad u sebi skriva poeziju. Primjerice,
»shizofrenija« doslovno znači »podijeljeni ošit«. Naime, Grci su mislili da
se duša nalazi u ošitu. Meni je, kao komičaru, vrlo simpatična ideja da su
smijeh, duša i disanje usko povezani. Aristotel je još mislio da mozak služi
samo za hlađenje krvi. Danas znamo da je u slučaju mnogih ljudi imao
pravo…
Kad su liječnici u pitanju, sumnja u samoga sebe znak je njihove
kvalitete. Onoga tko zna odgovor na svako pitanje najbolje bi bilo ništa ne
pitati. Stoga želim naglasiti da se u nekim stvarima ne slažem s
Manfredom Lützom, ali da je on bio vrlo otvoren za moje prijedloge — i
više nego što je normalno. Mi smo ujedinjeni na našem zadatku: želimo
pokazati ljudima da smijeh uljepšava život te da se čak i o teškim stvarima
mirne duše može raspravljati svakodnevnim jezikom i uz dozu humora.
Komedija nastaje kad promatramo tragedije i pritom žmirimo na jedno
oko. Ova knjiga tako povremeno ima samo jedno oko, dok nam istodobno
namiguje. Nadam se da će mnogim čitateljima otvoriti oba oka i da će
shvatiti staru rajnsku izreku: »Svaka je luda drukčija.«
Od srca vam želim puno sreće.
Dr. Eckart von Hirschhausen, liječnik, kabaretist i autor knjiga
Liječnički žargon, Jetra raste sa svojim zadaćama i Sreća je zarazna,
osnivač zaklade »Humor pomaže izlječenju«

Ludilo u pojedinaca je rijetkost — ali kad je riječ o skupinama,

strankama, narodima, vremenima, ludilo je pravilo.
Friedrich Nietzsche
 Preludij
Ja sam psihijatar i psihoterapeut. Kad navečer gledam vijesti, svaki
put se uzrujam. Uvijek se govori o ratnim huškačima, teroristima,
ubojicama, gospodarskim kriminalcima, proračunatim hladnim
knjigovođama i besramnim egomanijacima — a njih nitko ne liječi.
Štoviše, takve likove smatra se posve normalnima. Kad se onda sjetim
ljudi kojima sam se bavio tijekom dana — dirljivih staraca oboljelih od
demencije, tankoćutnih ovisnika, iznimno osjetljivih shizofrenika,
potresnih depresivaca i očaravajućih maničara — katkad mi se u misli
uvuče grozomorna sumnja. Pa mi liječimo pogrešne ljude! Naš problem
nisu ludi, naš problem su normalni!
Međutim, da bi se potkrijepila ova smiona tvrdnja, nije dovoljno
baviti se neobičnim ponašanjem normalnih ljudi. Treba i dobro upoznati
lude ljude. Dakako, običan građanin to neće tako lako ostvariti. Nekoć se
psihičke bolesnike odbacivalo u sanatorije smještene na zelenoj livadi
izvan grada zbog prostodušne pretpostavke da im svjež zrak ne može
štetiti. Kad su liječnici zatim ustanovili da odlučno izdvajanje čudnih
sugrađana iz njihove društvene sredine dotične čini još čudnijima, žurno su
ih vratili usred gradova. Međutim, i danas ti ljudi žive u nevjerojatno
profesionalno vođenim ustanovama te prosječan građanin ima dojam kako
mu treba diploma psihijatrije da bi nekog shizofrenika pitao gdje se nalazi
željeznički kolodvor. Sveopća pretencioznost nekih psihijatrijskih
stručnjaka stvorila je profesionalni geto zbog kojeg se običnom čovjeku
psihički bolesnici često doimaju strano kao da su stigli s nekoga drugog
planeta.
Kako se to može ispraviti? Ljude valja informirati. Informirati o
suludo normalnima i posve normalnim luđacima. Stoga sam si postavio u
zadatak da u ovoj knjizi na razumljiv način predstavim sve psihičke bolesti
i uobičajene metode liječenja u današnjoj psihijatriji. Gotovo svatko među
svojom rodbinom ima neku čudnovatu tetu ili bizarnog bratića o kojima se
samo potajice šapuće. Isto tako, svatko u susjedstvu ima pokoju neobičnu
osobu koju dosad nikako nije uspio prokljuviti. Nakon čitanja ove knjige
stvari bi trebale biti jasnije. Ona će vas promijeniti — a vi ćete se drukčije
ophoditi s drugim ljudima.
Cjelokupna psihijatrija i psihoterapija na 185 stranica? Ne slušajte
one koji nadmeno, podignutih obrva tvrde kako se o psihijatriji i
psihoterapiji mogu pisati samo debele suhoparne knjižurine! Sigurnosti
radi, zamolio sam da moju knjigu pročitaju vodeći stručnjaci koji su i sami
napisali debele udžbenike. Zaključili su da je ovih 185 stranica posve
dovoljno. Velika hvala za važne sugestije ponajprije profesoru Klausu
Dörneru, nekadašnjem predavaču na Sveučilištu u Güterslohu, profesoru
Wolfgangu Maieru sa Sveučilišta u Bonnu, profesoru Klausu Windgassenu
sa Sveučilišta u Remscheidu, profesoru Martinu Hautzingeru sa Sveučilišta
u Tübingenu i profesoru Christianu Reimeru, nekadašnjem predavaču na
Sveučilištu u Gießenu. Isto tako zahvaljujem predstavniku oboljelih, dr.
Joachimu Brandenburgu, i predstavnici obitelji oboljelih, gđi Susanne
Heim, što su kritički pročitali moju knjigu. Dr. Eckartu von Hirschhausenu
posebno toplo zahvaljujem na duhovitom predgovoru, aktivnom
sudjelovanju u raspravama i brojnim dobrim prijedlozima. Knjigu je
naposljetku pročitao jedan mesar kojega iznimno cijenim, a koji je strogo
pazio da bude razumljiva svima. Jedno je, dakle, sigurno: ako ste pročitali
ovu knjigu, svakako možete razgovarati s bilo kojim luđakom. U najgorem
slučaju, sami sa sobom.
I još nešto: knjigu mogu čitati i kirurzi, ti prirodni neprijatelji
psihijatara. Kirurzi se, doduše, u pravilu ne bave knjigama jer one ne
krvare. Međutim, s oduševljenjem čitaju upute za uporabu — a ovo je
uputa za uporabu neobičnih ljudi i onih koji to žele postati.
Iz pravnih razloga moram još istaknuti upozorenje. Kao i obično,
temi sam pristupio s humorom. Međutim, to nije svakome po volji. Budući
da je izdavač odbio posebno obilježiti moje šale, ljudi iz istočne Vestfalije
možda će se za pomoć u njihovu razumijevanju morati obratiti svojim
rođacima s rajnskoga područja. Ostfalija je još u redu, Vestfalija nama iz
Porajnja već predstavlja problem, ali kad dođemo do istočne Vestfalije, 2
više uopće ne znamo kamo krenuti. Upravo klasičan primjer dvostruke
poruke, koja sa stanovišta sistemske terapije može prouzročiti shizofreniju,
granični poremećaj osobnosti ili neku još goru bolest. Unatoč tome, ljudi u
tom zabačenom kraju doimaju se začuđujuće normalnima — i unatoč
mojim groznim uvredama na njihov račun, uvijek me iznova pozivaju da
im držim predavanja. Narod Vestfalije zapravo ima smisla za humor — s
odgodom!
Ali smije li se uopće humoristično govoriti o psihičkim
bolesnicima? Držim da smije. Naime, humor je način na koji pojave i ljude
oko sebe s ljubavlju možemo uključiti u svakodnevni život. To sam naučio
od jedne skupine koju sam susreo prije 25 godina u Bonnu. U njoj su svoje
slobodno vrijeme zajedno provodili hendikepirani i zdravi mladi. Ako neki
od mojih hendikepiranih prijatelja zbija odlične šale, ima pravo na to da
mu se smijem. Tko, uostalom, misli da se o »jadnim psihički bolesnim
ljudima« smije govoriti samo ozbiljna, dirnuta lica, i to u svečanim
prigodama, izdvaja te ljude kao objekte naše afektirane socijalne svijesti
koja se tek povremeno budi. Međutim, ponajprije o nama normalnima
zapravo se isključivo može govoriti s humorom. Ruku na srce, ljudi koji su
normalni do boli (normopati) uglavnom su urnebesno smiješni.
 Uvod
Jetra rastu sa svojim zadaćama, tvrdi Eckart von Hirschhausen. Nije
li tako i s mozgom? Kabaretist Jürgen Becker ima drukčije mišljenje. On
misli da su, s evolucijskoga stajališta, trakavice naprednije od ljudi jer su
izgubile mozak. Žive kao nametnici u crijevu, odlično se hrane i općenito
se osjećaju kao bubreg u loju. Mozak bi im samo smetao. S druge strane,
mi ljudi puni smo problema. Iznimno nam je teško kvalitetno se hraniti,
učinkovito se razmnožavati i uživati u životu. Stoga sa sobom moramo
vući mozak, namijenjen rješavanju problema koje bez tog suvišnog
luksuznog organa uopće ne bismo imali.
Nema veze. U usporedbi sa životinjama, mi smo u svakom slučaju
»manjkava bića,« kako nas je opisao filozof Arnold Gehlen. On misli kako
nam upravo stoga trebaju ustanove koje nam pomažu svladati svoje
manjkavosti. Naposljetku, na početku života iziskujemo prilično pomoći sa
strane, a na kraju života također. U kratkom međuvremenu mi smo ti koji
organiziramo pomoć drugima — generaciji koja je tek stigla i generaciji na
odlasku. U principu je hendikepiranost naše normalno stanje. Cijelu smo
svoju povijest proveli mučeći se u znoju lica svoga oko izuma dalekozora
da bolje vidimo, slušnih aparata da bolje čujemo, automobila da se bolje
krećemo te odjeće da bolje zaštitimo svoja smiješno gola tijela bez dlaka.
Sva nam ta nastojanja očigledno nisu baš prijala. Naime, za razliku
od životinja, skloni smo čudnovatim oblicima ponašanja. Biolog Midas
Dekkers ukazuje na to da je, primjerice, sport posve neprirodna pojava:
»Nijedna se životinja ne bavi sportom. Naime, nijedna nije tako glupa.«
Osim toga, zacijelo ne postoji nijedna druga vrsta sisavaca koja tako
uporno ubija pripadnike vlastite vrste. Razlog tome nipošto nisu priprosti
umovi i jaki mišići. Psihijatar Thomas Fuchs kaže da viši stupanj
kultiviranosti čak povećava sklonost međusobnom likvidiranju. Situacija je
kritična. Da postoji kakav globalni sud, mi bismo na optuženičkoj klupi
imali vrlo slabe izglede. S pravom bismo se bojali da će cijeli ljudski rod
zbog dokazanoga ludog ponašanja i akutnoga ugrožavanja cjelokupnoga
živog svijeta biti poslan na psihijatriju.
Ako stvari tako stoje, zaključit ćemo da oni koje cijeli ludi ljudski
rod drži izrazito ludima dosežu astronomski stupanj ludosti. Začudo, nije
tako. Kad psihički bolesnik počini neko spektakularno zlodjelo, katkad me
intervjuiraju za televiziju. Nakon što na primjeren način odam priznanje
konkretnom slučaju, uvijek upozorim da, statistički gledano, psihički
bolesnici čine manje zlodjela od normalnih ljudi. Moj zaključak: »Čuvajte
se normalnih!«
Što je razlog tom neobičnom zaključku? Ljudi koji pate od
psihičkih smetnja često jednostavno ne sudjeluju u posve normalnom
ludilu našega društva. U usporedbi s njime, njihovo osobno ludilo katkad
prestaje imati odlučujuće značenje. Štoviše, psihički poremećaj čak može
biti posebna sposobnost. Neutralno rečeno, psihički bolesnici su zapravo
samo posebni.
Većina pati zbog takve posebnosti. Stoga su se liječnici odlučili
pozabaviti njima i izmislili psihijatriju. Razvijene su metode terapije
kojima se ublažavaju njihove patnje te se od posebnih ljudi ponovno može
napraviti obične. Ali je li običnost uvijek prednost? Moderni su terapeuti
nedavno otkrili da je posve besmisleno psihički poremećaj tretirati kao
nekakvu pogrešku koju pod hitno valja ispraviti. Nerijetko se uz nekoliko
genijalnih trikova problem može pretvoriti u rješenje. »Što je dobro u
lošemu?« pitao je već Paul Watzlawick, američki psihoterapeut
austrijskoga podrijetla i autor bestselera Kako biti nesretan. On je time
obrazložio resursno orijentiran stav psihoterapije koja je pokušavala u
središte pozornosti staviti ljudske sposobnosti, dok je čovjek istodobno
sam sebe smatrao hrpom problema. »Rješenje nema nikakve veze s
problemom,« dodao je Steve de Shazer, veliki revolucionar psihoterapije,
koji se zalagao za radikalno i isključivo isticanje skrivenih ili zaboravljenih
sposobnosti pacijenta. Osvijesti li pacijent ponovno svoje sposobnosti, one
mogu opet početi funkcionirati, a to je uvijek dovoljno da se pronađu dobra
rješenja.
S druge strane, normalni ljudi ne moraju ništa osvijestiti. Zbog
svoje predebele kože ili dosadnoga dobrog života nikad neće imati priliku
doseći granice koje predstavljaju pravi izazov. Normalnost može značiti
tragičnu sudbinu. Nije ni čudo da se normalni stoga osvećuju, pokreću
ratove, upuštaju u razbojstva, ubojstva i prijevare, a sve ne bi li život
začinili uzbuđenjem kojeg u njemu inače ne bi bilo. Katkad se jednostavno
prave ludi. »Vrlo je korisno ako vas posvuda smatraju ludim,« kaže
Audrey Hepburn u filmu Doručak kod Tiffanyja.
 A) Naš problem su normalni ljudi

I. Ludilo
Psihijatri ludilo dijagnosticiraju kod nekih psihičkih bolesti.
Međutim, u javnosti se znatno češće govori o »slučajevima posve
normalnoga ludila«. Time se ne misli na psihičke bolesti, nego na
raznorazne neobične pojave o kojima neprekidno izvješćuju masovni
mediji. Posljedice toga posve normalnog ludila daleko su katastrofalnije od
bezazlenih nebuloza shizofrenika iz susjedstva. To svakodnevno,
neskriveno ludilo neosporno dokazuje uznemirujuću tezu ove knjige: naš
problem su normalni ljudi!

1. Posve normalno ludilo — Hitler, Staljin i istraživanje mozga

Je li Hitler bio lud? Mnogi ljudi nimalo ne sumnjaju u odgovor na
to pitanje. Taj masovni ubojica takva kalibra morao je biti poremećen!
Istina, nije normalno pokrenuti svjetski rat i provoditi genocid. Ali je li to
nužno znak bolesti? Nipošto! Naime, kad bi bilo tako, ljude poput Hitlera
možda bismo čak morali proglasiti neuračunljivima, što bi značilo da ne
mogu odgovarati za svoja zlodjela. Koliko nam je poznato, samo je jedan
jedini psihijatar vidio Hitlera izbliza. Bio je to Karl Willmanns, kasniji
predstojnik Katedre za psihijatriju u Heidelbergu. Međutim, Hitlera nikada
nijedan ozbiljan psihijatar nije ni iz daljine proglasio neuračunljivim. On je
nedvojbeno bio čudovišna pojava: njegova mržnja, agresivnost i
destruktivnost nisu imale granica, ali bolestan ipak nije bio. Onaj tko tvrdi
da je Adolf Hitler bio bolestan banalizira jezovitost povijesne katastrofe
koja se vezuje uz njegovo ime. To bi značilo da je on samo trebao biti
podvrgnut dobrom psihijatrijskom liječenju i cijeli bi se problem riješio na
opće zadovoljstvo. Smrt milijuna ljudi moglo se, dakle, spriječiti da je
jednom psihički bolesnom minhenskom slikaru propisano malo lijekova,
boravak u psihijatrijskom sanatoriju, a ponajviše radna terapija. Međutim,
to su gluposti. Hitler je bio normalan, zastrašujuće normalan. Bio je toliko
normalan da je čak posjedovao iznimnu sposobnost uspostavljanja
kontakta s normalnima: znao je reći točno ono što su oni željeli čuti, što im
se sviđalo. U čuvenoj Hitlerovoj biografiji Joachim Fest ustvrdio je da se
veličina neke povijesne osobe utvrđuje po tome koliko je umješno znala
spojiti razmišljanje i osjećaje svoga vremena. Time je Fest došao do
zastrašujućeg zaključka da se Adolfu Hitleru u tom pogledu jednostavno ne
može poreći povijesna veličina. Činjenica je da je morao izvanredno
komunicirati s masama kako bi ih populističkom retorikom nadasve
uspješno privukao na svoju stranu, fiksirao ih uz sebe, iskoristio ih za
vlastite ciljeve te cijelu državu — štoviše, cijeli svijet — gurnuo u rat. Taj
je proces trajao gotovo trideset godina i iziskivao vrlo mnogo energije.
Psihička bolest onemogućila bi ga od samoga početka. Ne postoji
opravdanje za zlo koje je učinio Hitler, ali ni za ono koje su učinili njegovi
sljedbenici. Hitler nije bio bolestan, bio je normalan. Upravo je to ono
potresno. Ratove ionako nikad ne vode psihički bolesnici jer ratovanje
iziskuje preveliku i dugotrajnu usredotočenost na cilj. Da je Hitler bio
psihički bolestan, ne bi mogao počiniti svoje zločine.
Mnogi vjeruju kako je i nekadašnji kandidat za svećeničku službu
Josif Staljin ujedno bio i kandidat za psihijatra. To ponajprije potkrepljuju
»bolesnom« nepovjerljivošću staroga diktatora, koja je nebrojene ljude
stajala života. Međutim, osobi koja uistinu divlja isključivo pod dojmom
svoje neutemeljene paranoje uskoro bi svi otkazali poslušnost. Određena
nepovjerljivost diktatorima je zapravo od životne važnosti. Među
milijunima žrtava Staljinova posve normalnoga ludila zacijelo je bilo i onih
koji su doista mogli ugroziti njegovu vlast. Osim toga, preživjeli Staljinovi
protivnici nakon svih su masovnih ubojstava zacijelo vrlo dobro razmislili
jesu li uistinu spremni riskirati svoj život. Nema nikakvih indikacija da je
Josif Staljin mogao biti psihički bolestan. Upravo suprotno: njegova mu je
robusna zločinačka učinkovitost osigurala vlast. No, kad samodršci ostare i
razbole se, popuste u sustavnom progonu svojih protivnika. To ih nerijetko
stoji vlasti, što nam svojim primjerom dokazuju perzijski šah, Erich
Honecker i kongoanski diktator Mobutu.
S druge strane, osoba koja uistinu pati od megalomanije stat će na
raskrižje u svome provincijskom gradiću i tvrditi da je nesumnjivo
najvažnija na svijetu. Nakon relativno kratkog liječenja u lokalnoj
psihijatriji, taj se problem brzo riješi i čovjek se može ponovno posvetiti
svome poslu u gradskom arhivu. Čovjek po imenu Kim Il Sung stao je na
središnji trg u Pyongyangu, glavnome gradu Sjeverne Koreje, i ustvrdio
istu stvar za sebe — doduše, okružen brojnim pristašama koji su mu klicali
— ali to je bio problem koji se nije mogao riješiti psihijatrijskim
liječenjem. Naime, taj je čovjek bio normalan, nipošto bolestan. A da takvo
posve normalno ludilo može biti i nasljedno vidimo na primjeru njegova
krajnje neobična potomka, koji nesmanjenom okrutnošću i posvemašnjom
neuračunljivošću zapovijeda najvećim zarobljeničkim logorom na svijetu.
Poznato je da ni Mao Zedong nije bio drag striček kakvim se u javnosti
volio predstavljati, nego sadistički egomanijak i pohotnik koji je na savjesti
zacijelo imao više ubojstava od bilo kojega drugog čovjeka u povijesti
ljudskoga roda. Međutim, sve te osobine nisu kod navedenih subjekata
nikad dosegle razmjere koji bi iziskivali psihijatrijsko liječenje, a što bi na
koncu značilo da postoji i mogućnost izlječenja.
I u današnje vrijeme imamo primjere posve normalnoga ludila:
diktator Sadam Husein, terorist Osama bin Laden, ali i njemački ljudožder
Armin Meiwes, čije se priče primio čak i Hollywood. Međutim, Sadam
Husein uspio je jednu veliku zemlju godinama držati pod svojom vlašću,
Osama bin Laden već se vrlo dugo uspješno skriva pred Amerikancima,
dok istodobno održava svoju terorističku mrežu, a Armin Meiwes
inscenirao je vlastitu priču s neskrivenim uživanjem. Sve to nije bolesno,
nego odvratno. Ti se slučajevi ne mogu liječiti, možemo ih samo prezirati i
osuđivati.
U posljednje su nas vrijeme istraživači mozga pokušali uvjeriti da
ne snosimo odgovornost za te sramotne mračne strane posve normalnoga
ljudskog roda. Neurolog Gerhard Roth zadovoljno obznanjuje da sve to
uopće nije naša krivnja. On se zalaže za ukidanje kaznenoga prava i drži da
prijestupnike valja uputiti u ustanove za preodgoj. Odlična ideja! Nismo mi
krivi, nego naš mozak! A dokazano je da za njega nismo odgovorni. Što
mogu ako neurotransmiteri u mom prednjem mozgu luduju i tako mi
zbrkaju moralne zasade? Ideja gospodina Rotha i njegovih prijatelja
neurologa nije posebno nova: ovih dana slavimo njezin 290. rođendan.
Naime, neki gospodin Toland već je 1720. mozak proglasio strojem koji
stvara naše misli prema vlastitim zakonima. U to su vrijeme ljudi još
uvijek bili dovoljno naobraženi da shvate kako je to zabluda. Naravno da
se bez glasovira ne može odsvirati sonata za glasovir, kao što se ni bez
pomicanja tipke ne može proizvesti nikakav ton. Ipak, da nije genijalnih
ideja ljudi poput Ludwiga van Beethovena i pijanista poput mojih kćeri,
uopće ne bi bilo sonata za glasovir. Dakako da se iza svake naše misli kriju
neke konkretne promjene u mozgu. Prije nego što naše misli postanu
artikulirane i jasne, u mozgu se odvijaju mjerljive akcije neurotransmitera.
Međutim, kad bi netko pobrkao glasovir sa skladateljem ili pijanistom,
zapao bi u sličnu zabludu kao gost u restoranu koji bi pomislio da je
jelovnik prava hrana i zdušno zagrizao u karton. U filozofiji se to naziva
kategoričkom pogreškom. Nekoć su se o tome mogle zbijati šale. Danas se
u svetim odajama neurologa ezoterična pogleda mnogi više uopće ne usude
glasno govoriti ni smijati, a kamoli otvoreno proturječiti bjelodanoj
besmislici. Potrebni su nam filozofi poput Jürgena Habermasa, koji
razotkrivaju sljeparije i upozoravaju nas da će takvo nepromišljeno
naklapanje dovesti do propasti našega liberalnog društvenog uređenja.
Ali zašto su takve teorije tako privlačne? Zato što nas oslobađaju
odgovornosti! Oslobađaju nas, normalne ljude, od sve neugodnije potpune
odgovornosti za djela posve normalnoga ludila koja činimo svaki dan. Žao
nam je, nismo mi bili krivi, nismo ni sad niti ćemo to biti! Tako nam naših
neurotransmitera! Nismo mi odgovorni za sve one ratove, za masovnu
glad, za izrabljivanje čovjeka i prirode. Nismo mi ljudi krivi za sve te
primjere iskazivanja prijezira spram čovjeka. Neurotransmiteri su ti koji
nas preziru. Time smo na zabavan način uspjeli sami sebe maknuti iz
jednadžbe. Nas u načelu uopće nema; u svakom slučaju nismo ni za što
krivi. Tako smo se, pod okriljem »znanosti,« odjednom našli s onu stranu
dobra i zla. Ondje se možemo dobro osjećati, uživati u godišnjem odmoru i
radovati se idućoj zabavi. Ali ako se malo razbolimo — možda čak
neizlječivo razbolimo — moramo, nažalost, očekivati da se to neće svidjeti
neurotransmiterima drugih ljudi. Doduše, malo društvenoga angažmana
dobro dođe kako bi se čovjek ugodno osjećao u vlastitoj koži, a korisno je i
s evolucijskoga stajališta. Po tome se vidi da je čovjek ipak čovjek, a ne
vuk. Ali bez pretjerivanja, molim! Ako ljudi slijeću na Mjesec, onda je
zacijelo moguće humanim metodama riješiti problem dugogodišnjih teških
bolesnika! Patnja je gadno neurotransmitersko stanje za samoga bolesnika,
za one koji pate jer se za bolesnika skrbe, ali i za cijelo društvo, koje radije
ulaže u dvorce na napuhavanje nego u madrace protiv dekubitusa. Midas
Dekkers je sveprisutne saune i salone za wellness nazvao dvorcima na
napuhavanje za odrasle. U svome romanu Suvišni švedska spisateljica
Ninni Holmqvist opisuje društvo iz ne predaleke budućnosti. U njemu se,
po odluci parlamenta, sve osobe iznad 50 godina koje društvu nisu podarile
djecu odvode u neko luksuzno uređeno područje. Ondje stoje na
raspolaganju za darivanje organa, ali od njih se ponajprije očekuje da ubrzo
— u ugodnoj atmosferi — oslobode svoje mjesto. Tko na kraju krajeva želi
postići najveću moguću sreću za najveći mogući broj ljudi, može biti
zadovoljan. Neurotransmiteri se smješkaju.
Posve normalno ludilo danas se, dakle, više ne javlja u
zastrašujućim pojavama od krvi i mesa — u jednom Hitleru, Staljinu, Mao
Zedongu. U međuvremenu je prodrlo čak i u beskrvne teorije, odakle se
njegov podmukli otrov širi na cijelo društvo. Uostalom, ni vi, dragi
čitatelju koji ovo upravo čitate, ne izgledate više tako svježe. Nekako vam
nedostaje radosti, vitalnosti, zdušne predanosti budućnosti našega društva.
Ne želite valjda doista pokvariti bilancu sreće svojega sretnog društva
svojim otužnim opstankom? Dobro znate: i za vas postoji izlaz…

2. Suludo normalna osoba — Važno je ne isticati se i stajati u stavu

»mirno«
Ne postoji samo posve normalno ludilo. Postoje i suludo normalni
ljudi. To su one bezlične blijede pojave kojih se uopće ne možemo sjetiti,
iako smo u vlaku satima sjedili preko puta njih. To su neugledni likovi
našega normalnog društva, a njihova je krilatica: Nipošto se ne isticati! U
školi su bili dobri, prosječni, pomalo štreberi, ali ne toliko da bi se ostali
učenici osjećali ugroženima. Tijekom puberteta učiteljima su lijepili
žvakaće gume na stolac — ali nisu to nikome rekli, da ne bi bili uhvaćeni.
Životnu su suputnicu upoznali u lokalnoj praonici rublja, ženu kojoj je
čistoća na prvome mjestu. Dubinska čistoća, razumije se. Postali su
knjigovođe u financijskoj upravi, gdje su se oduprli potrebi za nošenjem
štitnika za rukave, i to samo kako se time ne bi isticali. Odjeću su uvijek
birali onako kako to pristoji jednom gospodinu koji drži do sebe: muškarac
zna da se dobro odjenuo ako se kasnije više nitko ne može sjetiti što je
imao na sebi. Svojim razmišljanjem također uvijek prate trendove. Pomalo
su kritički nastrojeni, ali ne previše. Umiru posve nespektakularno, od
srčanog udara, kao i većina njihovih prijatelja. Na nadgrobnoj ploči piše
im: »Živio je tiho i neupadljivo, umro je jer je takav bio običaj.« Tako čak
i kao leševi potpuno prate trend. Takvi ljudi nikad ne bi mogli završiti na
psihijatriji. Na svim bi psihološkim testiranjima postigli krajnje normalan
rezultat. Kad ih čovjek gleda, nije uvijek siguran jesu li uopće živi, a ako
jesu, kako je to moguće? Vjerojatno su ipak živi na neki način, samo mi to
ne primjećujemo.
Nije nam cilj iskazati svoj prijezir prema takvim suludo normalnim
ljudima. Oni su naposljetku potka našega društva. Preduvjet su bilo kakvog
reda u cestovnom prometu. Radost su svih statističara, koji ništa ne mrze
više od ljudi koji odskaču od statistike. Suludo normalni su okvir koji
omogućuje iznimnima da se doista i osjećaju iznimno.
Međutim, ima jedan problem s takvim normalnim ljudima. Oni ne
vole druge. Mrze sve šarene, upadljive, glasne. Ljuti ih što su posvuda
prisutni ti anarhisti koji ne poštuju nikakva pravila, koji se nepropisno
parkiraju, voze iznad dopuštene brzine, a na autocesti predugo ostaju u
lijevoj traci. Normalnima nikada ne bi palo na pamet razgovarati s takvim
ljudima. Ipak, kad se čaša prelije, iz njih sve prosuklja. Uzorni građanin tad
se može pretvoriti u pravu furiju i zagrmjeti u svome pravedničkom
gnjevu. Psihoterapeut Paul Watzlawick u svojoj je čuvenoj priči o čekiću
opisao muke takva života. Neki čovjek želi objesiti sliku, a onda ustanovi
da nema čekić. Razmišlja ne bi li susjeda pitao za čekić. Ali, taj mu čudni
čovjek na pitanja uvijek odgovara jednosložnim riječima, vjerojatno je
ohol, arogantan, egoističan, možda je čak i toliko podmukao tip da, doduše,
ima čekić, ali ga ne želi nikome posuditi. Nevjerojatno, kakva drskost,
neviđen bezobrazluk! I tako on pozvoni susjedu kojeg uopće ne poznaje i
crven u licu izdere se na zapanjena čovjeka: »Ma samo vi zadržite svoj
čekić!«
Suludo normalni ljudi su, doduše, normalni, ali mogu biti
neuračunljivi. Nedavno sam čitao o nekom čovjeku koji se na svome
malom posjedu izvan grada sa susjedima stalno svađao oko tričarija. A
onda je jednoga dana bez razmišljanja zatukao tročlanu obitelj iz
susjedstva. Svi podaci o njegovu životu govore da je taj čovjek bio suludo
normalan.
Onaj tko ne može podnijeti krv i iz tog razloga ne želi odmah zatući
susjeda, danas ga može psihički uništiti. U ovo vrijeme političke
korektnosti ponovno je uveden stup srama. U srednjemu su vijeku ljudi za
kaznu bili privezani za stup srama na javnome mjestu, a uz njih je stajala
ploča na kojoj je pisalo što su loše učinili. Danas se takvo što smatra
bezočnom povredom ljudskoga dostojanstva. Međutim, istodobno nas
uopće ne muči kad nekoga zbog kakve nekorektne izjave mediji izlažu
podsmijehu i prijeziru. U srednjemu se vijeku na stupu srama stajalo tek
nekoliko sati, na točno određenome mjestu. Žrtve političke korektnosti u
pravilu dobiju doživotnu kaznu, i to kamo god krenuli. Naime, preko
elektroničkih medija javno diskreditiranje ima globalno djelovanje i
praktički neograničeno trajanje. Stječe se dojam da ljudski rod posjeduje
prirodnu, ali i neutaživu, duboku potrebu za inkvizicijom. Budući da nas
Crkva više ne želi počastiti tom institucijom, inkviziciju smo
demokratizirali. Sad svatko svakoga može proglasiti podmuklim đavlom,
odvratnom vješticom, nepopravljivim heretikom. Novija su istraživanja
pokazala da je inkvizicija zapravo slijedila stroga pravila i bila daleko
suzdržanija nego što tvrdi čudovišan glas koji je prati. Inkvizicija je često
smatrala kako joj je zadaća osigurati pravdu žrtvama difuznoga narodnoga
gnjeva. Progona vještica bilo je samo u krajevima u kojima inkvizicija nije
funkcionirala. Primjerice, nije ga bilo u Španjolskoj, ali u nas jest.
Međutim, danas žrtve političke korektnosti nemaju sud pravde na kojem bi
se mogle braniti. Svi suludo normalni neumorno ustraju na tome da svi, ali
baš svi, govore ono što svi govore. Dakle, da govore normalno. A o tome
što je normalno odlučuju oni sami, suludo normalni.
Stoga nije ni čudo da sve što odskače od norme ti normalni ljudi
doživljavaju kao pravi skandal. Dakako, protiv onih koji od norme odskaču
prema gore neugledni se mali čovjek ne usuđuje pobuniti. Tako se sav
neiživljeni bijes prema onima gore pretvara u agresiju protiv onih dolje.
Ponizno spustiti glavu pred onima gore i gaziti one dolje — suludo
normalnima to odlično ide. Oni to drže svojim pravom, čak svojim
ljudskim pravom. Nisu li oni ti koji cijelo društvo održavaju na životu?
Nisu li oni ti koji svojim porezima sve plaćaju, koji svojom posvemašnjom
poslušnošću jamče sigurnost i blagostanje svih ljudi? Stoga se obrušavaju
na strance, invalide, posrnule članove društva. Doduše, gađaju ih samo
riječima, ali te su riječi često poput puščanih zrna. Ne čine to
nepromišljeno. Tek pošto brižno provjere razmišlja li i njihov sugovornik
normalno, u ugodnoj atmosferi jednako normalnih izreći će sva svoja
normalna razmišljanja: da bi se stranci trebali lijepo vratiti odakle su i
došli, da su posrnuli na kraju krajeva sami krivi za to što im se dogodilo,
jer nema kruha bez motike, a što se invalida tiče, ta sad već postoje
precizne pretrage kojima se može spriječiti rađanje invalida: »Danas takvih
stvari više uopće ne bi trebalo biti…«
U takvim krugovima vlada učmala malograđanska atmosfera.
Zacijelo je tako bilo već u staroj Ateni, kad je Diogen iz Sinope usred
bijela dana s fenjerom u ruci prolazio pokraj svojih normalnih suvremenika
i, kad su ga pitali što to radi, rekao da traži čovjeka. Suludo normalnih
očigledno je uvijek bilo, a potječu iz svih društvenih slojeva. Ima ih i među
liječnicima. Pokret za eutanaziju bezvrijednih života nipošto nisu izmislili
nacisti, nego liječnici, psihijatri. Ugledni kolega Hoche, zajedno s nekim
gospodinom Bindingom, već se 1920. zalagao za to da se »bezvrijednim
životima« priušti »dobra smrt« (riječ eutanazija u prijevodu s grčkoga
znači upravo to). Bilo je to, dakle, u vrijeme dok je Hitler još vježbao.
Hoche je držao da nenormalni više ne bi trebali previše opterećivati
društvo normalnih. Dobro je kad liječnici bolesti smatraju nedostacima
koje pokušavaju ukloniti. To je razlog što ih cijenimo. Međutim, kad od
svoga profesionalnoga gledišta stvore svjetonazor, liječničko naklapanje
počinje izražavati prijezir prema čovjeku. Taj je mentalitet bez problema
preživio propast nacizma i širi se diljem društva. Nobelovac Watson, koji
je zajedno s gospodinom Crickom pedesetih godina prošloga stoljeća
otkrio dvostruku zavojnicu DNK-a, najozbiljnije je predlagao da se
osobama niskoga kvocijenta inteligencije nametnu viši porezi ako imaju
djecu jer time nepotrebno opterećuju društvo. Tek kad je mnogo kasnije
izjavio da crna rasa posjeduje nižu inteligenciju, oglasila se politička
korektnost. Naime, iz svima znanih povijesnih razloga više se ne govori o
»rasi«. Valja se drukčije izraziti. Primjerice, mogu se spominjati »stranci«
pa se tako izraz »poplava stranaca« udomaćio kod normalnih, od krajnje
desnice do krajnje ljevice.
Suludo normalnih ima u svim kulturama. U nekim dijelovima
Turske nitko ne bi na psihijatrijsko liječenje poslao oca koji prisili svoju
kćer na udaju za čovjeka kojeg je on izabrao, a zatim je ubije kad ona
prekrši bračni zavjet, iako sam sebi — jer je muškarac — dopušta
povremene izvanbračne izlete. U nekim dijelovima Sicilije navodno je i
danas posve normalno postupiti onako kako svojim uvjerljivim
»argumentima« savjetuje mafija. Omertà, zakon šutnje, nalaže što se smije,
a ponajprije što se ne smije reći. To ide na ruku suludo normalnima — oni
zapravo ne vole govoriti, pogotovo ne u javnosti.
Od takvih se bezličnih pojava možemo, dakako, i naježiti. One,
doduše, ništa ne govore, ali su rođeni sljedbenici. Jedan od mitova u
poslijeratnoj Francuskoj bio je da su gotovo svi Francuzi pružali aktivan
otpor Hitleru i njegovu vazalu, starom maršalu Pétainu. Međutim, u
Francuskoj se početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća pojavio
obrazovni film utemeljen na pomnim istraživanjima, koji je malčice
ispravio početnu pretpostavku. U njemu se tako moglo vidjeti kako se
maršal Pétain početkom 1944. vozi kroz Pariz pod njemačkom
okupacijom. Ulice i trgovi bili su dupkom puni naroda. »Cijeli je Pariz
klicao verdunskom junaku.« Dva milijuna ljudi bilo je na nogama. Bila je
to trijumfalna povorka! Četiri mjeseca kasnije isti prizor. Međutim, taj je
put kroz oslobođeni Pariz prolazio Pétainov zakleti neprijatelj, general de
Gaulle. I opet je na nogama bilo dva milijuna ljudi. »Cijeli je Pariz klicao
osloboditelju.« Uslijedio je komentar: »Pariz je u to vrijeme imao dva
milijuna stanovnika. Oba su puta morali klicati jedni te isti ljudi.«
I u Njemačkoj su normalni ljudi sadržajno bili nevjerojatno
fleksibilni. Werner Höfer bio je prava novinarska poštenjačina i voditelj
kultne emisije Frühschoppen,3 koja je na njemačkoj televiziji
poslijeratnoga razdoblja slavila posve normalan demokratski svjetonazor
posve normalne nove demokracije. Međutim, naposljetku je završio manji
od makova zrna jer je nekoć i nacističke stavove smatrao posve
normalnima te ih komentirao s posve normalnoga izrazito nacističkoga
stajališta. George Orwell u svome je vizionarskom romanu 1984. prikazao
kakvu premoć masa ima nad pojedincem i kako se on teško može othrvati
njezinoj golemoj snazi. Utopljeni u masu, suludo normalni rado plješću s
odobravanjem. Kliču i Hitleru, Staljinu, Mao Zedongu i Kim Il Sungu.
Tada prestaju biti sivi: postaju smeđi,4 crveni ili poprimaju neku drugu
boju. Bitno je samo da ostanu jednobojni. A onda tisuće tih suludo
normalnih formira vojničke redove pred nekim ogavnim predstavnikom
posve normalnoga ludila i osjeća se dobro u svojoj koži. Sad mogu izraziti
svoj prijezir prema svima onima koji su inače prezirali mediokritete. Sad
će oni na svojoj koži osjetiti da mediokriteta ima itekako puno i da imaju
moć nad svim tim devijantnim šarenim pticama. Kroz masu suludo
normalnih prolazi uzdah olakšanja, a njihova normalnost postaje
militantna.
Normopati — pomalo je ironičan naziv za ljude koji su suludo
normalni do boli. U najmanju ruku, bol osjeća njihova okolina. Međutim,
čak i takva ironija može biti opasna. Naime, humor, to propitivanje samoga
sebe, zagriženim je normopatima potpuno stran. Oni nisu u stanju život
sagledati s manje ozbiljne strane, katkad im možda čak posve nedostaje
bezbrižnosti. Stoga odlaze na komičarske nastupe i smiju se samo onda kad
se smiju svi ostali. Nije važno što ne razumiju pošalice, osjećaju se dobro u
atmosferi općeg slaganja. Međutim, kad predstava završi, život ponovno
postaje smrtno ozbiljan kao i prije. Takvim ljudima, kojima je bitno da sve
uvijek učine kako valja i koji se nikad nepropisno ne parkiraju,
raspoloženje se jednostavno nikad ne popravlja. Riječ »glupost« za njih je
destruktivna psovka.

II. Glupost
Glupost, međutim, može biti i nešto vrlo ugodno. Rajnski karneval
proslava je gluposti: odrasli ljudi postaju djetinjasti i blesavi — i u tome
uživaju. Uobičajeni mehanizmi samokontrole prestaju funkcionirati. Dijete
u čovjeku može se izludirati baš kao i sva ostala djeca. Mi se kao djeca
nikada nismo odijevali u kupljene kostime, nego smo navlačili odbačenu,
posve neprimjerenu »običnu« odjeću. Oboružan slamnatim šeširom bake
po ocu i kućnim ogrtačem bake po majci, trebao sam još samo malo
nagrditi lice kako bi dojam bio bolji i već sam bio spreman baciti se u
karnevalsko mnoštvo. Svi su ludovali i u tome uživali. Neki ljudi tvrde da
stanovnici Porajnja samo u vrijeme karnevala pokazuju svoje pravo lice,
dok se ostatak godine pretvaraju i navlače kostime normalnosti.
Nešto slično doživio sam na karnevalu u Veneciji. Taj se karneval
posve razlikuje od rajnskoga. Ispunjen je umjetničkom kreativnošću. U to
se vrijeme Venecija pretvara u pozornicu, a Talijani, odjeveni u
najmaštovitije kostime, glume sami sebe i druge ljude. Tom sam prilikom
posumnjao kako i Talijani možda cijelu godinu samo igraju propisane
uloge, a tek se na karnevalu prepuštaju i postaju ono što jesu. Imao sam
priliku vidjeti kako se nekoliko »papa« s velikom svitom odjednom susrelo
na ulici i improviziralo odličnu komediju. Egzotične maske satima su se
pokazivale na gradskim trgovima, ništa nije bilo ozbiljno, sve je bilo vedro,
ali ipak ne šaljivo. Nehotice šaljivo djelovala je samo nekolicina prognanih
maski iz Porajnja, koje su sa svojim identičnim karnevalskim kapama
usred šarene gomile djelovali kao šaka u oko.
Svaki kazališni komad posve je beskoristan, ali iznimno smislen.
On potiče ljudski duh, budi maštu, ispunjava neponovljivi životni trenutak
u kojem se odigrava i na taj način uvlači gledatelja u duhovnu pustolovinu.
Tako svaka maštovita igra, pa i kazališna predstava, širi naš vidokrug izvan
uskih okvira normalnoga života.
Postoje, dakle, maštoviti ljudi koji samo izigravaju glupost. Oni na
taj način samo pokušavaju izvesti vježbu opuštanja i izvući sebe i druge iz
kolotečine. Doduše, postoje, nažalost, i ljudi koji kao da pokušavaju
osobno utjeloviti glupost. Međutim, to onda ne djeluje veselo, bezbrižno i
zabavno. Djeluje smrtno ozbiljno. U međuvremenu se ta pojava javlja
posvuda, širi se poput pošasti. Riječ je o posve normalnoj gluposti.

1. Posve normalna glupost — Dieter Bohlen, Paris Hilton i životne

istine
Dieter Bohlen osrednje je talentiran glazbenik koji voli da ga
nazivaju velikanom pop-glazbe. Uspio je pridobiti naklonost medija kao
malo tko prije njega. Njegova autobiografija, u kojoj ponajprije izvještava
o aktivnostima donjega dijela svoga tijela, još je prije nekoliko godina
postala bestseler. U emisijama kojima traži nove pjevačke talente blista sa
svojim patentiranim prostaštvima, kojima pridaje veliku vrijednost. Njima
zasipa narod skromnih mogućnosti, koji nastup na televiziji — i
posvemašnju blamažu — drži vrhuncem svoga ovozemaljskog života.
Dieter Bohlen svoje žrtve nemilosrdno bombardira prezirnim komentarima
— i time zarađuje nevjerojatno bogatstvo. Naposljetku, Dieter je dijete
ulice i ne želi umrijeti od dosade na svijetu na kojem postoji samo jedan
takav izvanredan primjerak. On je ionako jedina osoba koja ga iskreno
zanima. Koja je tajna Dietera Bohlena? Prodaje samoga sebe kao proizvod.
Primjerice, netko bi možda rekao da je on teško emocionalno hendikepiran.
Ali, on je taj hendikep pretvorio u marketinški trik kojim se probio na
tržište. Dieter Bohlen zapravo je dobar materijal za tragediju. U vezama sa
ženama izdrži tek nekoliko godina. Nakon toga u očima svojih partnerica
gubi sjaj zvijezde i postaje običan čovjek te mu one više ne iskazuju
divljenje kakvo taj velikan zaslužuje. Ili se pak na licu njegovih
privremenih životnih suputnica pojavila koja bora previše ili je nastupila
kakva druga katastrofa. Kako god bilo, Dieter u tom slučaju smjesta mora
promijeniti partnericu. O dramatičnom kraju svake svoje veze uredno
izvješćuje tabloide. Nedugo zatim javnosti predstavi »novu«. Naravno, to
se mora oglasiti i u tisku. Nova uglavnom izgleda gotovo isto kao stara, a
ako nije tako, morat će u skorije vrijeme izvršiti neke prepravke. Dieter
Bohlen je onda sretan, o čemu opširno govori u medijima — sve dok i
»novoj« ne odzvoni. Kako bi ta sapunica iz stvarnoga života bila malo
dramatičnija, povremeno se promijeni redoslijed. Najprije u žutom tisku
obznani da ima novu, a tek onda ostavi staru. To je, doduše, neugodno po
staru ljubav, ali barem će već znati na čemu je kad joj Dieter Bohlen kaže
da je bivša. Nitko je neće žaliti — odrasle žene prosječne inteligencije i
psihičkoga zdravlja znaju na što mogu računati upuste li se u vezu s
velikanom.
Nijedan moj pacijent nije tako pomaknut kao Dieter Bohlen, a
nijedna moja pacijentica tako naivna kao njegove družice. Unatoč tome što
je cijela situacija suluda, ni Dieter Bohlen ni njegove stare i nove ljubavi
nikad ne bi mogli završiti na psihijatrijskom liječenju. Po svemu sudeći,
Dieter Bohlen blagoslovljen je tjelesnim i duševnim zdravljem. Koliko god
se vi tome opirali, dragi čitatelju, Dieter Bohlen je normalan. Tko još može
osporiti moju tezu da naš problem nisu psihički bolesnici. Ovaj nam
primjer posve normalne gluposti zorno dokazuje: naš problem su normalni
ljudi.
Dieter Bohlen nije usamljen slučaj. Nije čak ni prvi takav slučaj. U
istoj toj Njemačkoj prije njega je već postojao izvjesni Gunter Sachs. On je
u doba njemačkoga gospodarskog čuda pokazao da čovjek ništa ne mora
znati raditi, a da svejedno može trošiti puno novca. Po zanimanju je bio
nasljednik i tome se poslu pred očima javnosti zdušno predao. Nije
sačuvana nijedna njegova iole duhovita izjava. U novije vrijeme Boris
Becker je pokazao izvanrednu koordinaciju desne ruke i nogu.
Zahvaljujući toj sposobnosti, igrajući tenis zaradio je puno novca. Tome se
doista nema što prigovoriti. Međutim, pomisao da njegova sposobnost
dobre koordinacije određenih mišićnih skupina automatski signalizira kako
taj čovjek može prosipati bisere životne mudrosti neobična je i pogrešna.
Nisam siguran trebamo li za stalnu produkciju takve posve normalne
gluposti kriviti one koji umna životna pitanja uporno postavljaju
pogrešnom sugovorniku ili samoga Borisa Beckera, koji ne propušta
nijednu kameru i mikrofon. Ni Gunteru Sachsu ni Borisu Beckeru
psihijatrijsko liječenje ne bi donijelo poboljšanje. Naime, oni ne
zadovoljavaju osnovni preduvjet za izlječenje: nisu bolesni. Baš naprotiv,
zastrašuje činjenica da pucaju od psihičkoga zdravlja.
U Americi također postoji osoba takva kalibra: izvjesna Paris
Hilton. Bogata nasljednica hotelskoga lanca odlučila je živjeti život pod
povećalom javnosti. Čini se da je spremna na svaku glupost. Njezino
devijantno ponašanje nedavno je s pravom kažnjeno određenim brojem sati
društveno korisnoga rada. Slavna manekenka Naomi Campbell također
povremeno pokazuje društveno neprihvatljivo ponašanje — kad telefonima
i čašama gađa svoje kućne pomoćnice. I ona tada na opće zadovoljstvo i uz
veliku medijsku pompu mora nekoliko sati čistiti za dobro zajednice.
Suludo, pomislili biste. Međutim, nijedna od tih narcisoidnih zvijezda nije
bolesna. One ne pate zbog svoje bjelodane narcisoidnosti, nego zarađuju
zahvaljujući njoj. Sa svom svojom egocentričnošću, nude se kao uzori.
Time, doduše, dugoročno srozavaju društvene standarde naših društava, ali
ih to ne zabrinjava previše jer se posve normalna glupost, koju generiraju
iz dana u dan, fantastično dobro prodaje. Nijedna moja pacijentica nikad se
nije ponijela tako glupo i neodgovorno kao te gospođice koje žive za
zabavu. Unatoč tome, ni gđici Hilton ni gđici Campbell nije potrebno
psihijatrijsko liječenje. One su posve normalne!
Posve normalna glupost u međuvremenu se razvila u zasebnu
struku. Riječ je o improviziranim komičarskim nastupima na televiziji: uz
isforsirane pošalice obično se montira pljesak publike snimljen nekom
drugom prilikom. Takva vrsta komedije nema veze s humorom, ona računa
na psihologiju mase. Komičari u takvim emisijama jednostavno sve
ismijavaju. Svaka neduhovita opaska koja iole može asocirati na spolne
organe u publici izaziva histeričan smijeh. Razina humora je negdje
između posljednje godine dječjega vrtića i početka puberteta. Bezvezni
lakrdijaši jurcaju po scenografiji koja neodoljivo podsjeća na dječji
rođendan. U usporedbi s tim mrcvarenjem, kompulzivan smijeh pacijenata
koji pate od bolesti srednjega mozga čini se kao prava blagodat. Pošalice
nekoga šarmantnog maničara svakako su duhovitije od takvoga
komičarskog smeća. Posve normalna glupost improvizirane komedije sad
već trajno ugrožava dobar ukus. Međutim, tome nema lijeka. Takva posve
normalna glupost je, nažalost, upravo to — posve normalna.
Ezoterija je nekoć bila zabavna tema dokonim damama s previše
slobodnoga vremena. Horoskopi su se proučavali na opće veselje i uz
međusobno namigivanje. Međutim, sve te gluposti nitko, naravno, nije
ozbiljno shvaćao. Kad se pojavila opasnost da bi skromniji umovi sve to
uistinu mogli povjerovati, Hans Jürgen Eysenck i drugi znanstvenici
osamdesetih su godina prošloga stoljeća neosporno dokazali da astrologija
i druge slične gluposti ne drže vodu. Ipak, već je bilo kasno: val
iracionalnosti već se nezaustavljivo pokrenuo. Tako su normalni ljudi
otkrili svoje oduševljenje tom temom. Akribijom se tako čovjek može
udubiti u mračne tajne ovoga svijeta, koje se — baš zgodno — ipak mogu
odgonetnuti. Isto tako, posve normalni ljudi slute, štoviše, znaju da se u
posve običnom kamenju skriva neslućena količina energije koja je njima
uvijek nedostajala. S rašljama u rukama jure po neprohodnom terenu ne bi
li pronašli vodene žile. Osim toga, čvrsto vjeruju u neidentificirane leteće
objekte kojima putuju bića tako nadmoćne inteligencije da se moramo
zapitati što bi ih uopće moglo zanimati na ljudskome rodu koji je tako
oduševljen glupošću. Tajanstveno ezoterično šaputanje uvelike je
povezano s nevjerojatno dobrim osjećajem da napokon znamo nešto više
od naše priproste susjede. Osim toga, u ovome kratkom životu ništa ne
želimo propustiti. Slabo obrazovanje i polupismenost hrane suludu ideju da
nam nekakvo tajno znanje može u trenu omogućiti uvid u životne istine.
Suočen s takvom sveprisutnom, opipljivom, posve normalnom glupošću,
Sokrat bi se ironično, a Buda blago nasmiješio, dok bi se Luther zajapurio
od bijesa.
 Baš kao u doba kasne antike, još uvijek vrijedi pravilo: tko više ni u
što ne vjeruje, vjeruje u sve. Vratio se poganski strah. Kako ne bi učinile
nešto krivo, odrasle, visokoobrazovane osobe viskom kruže nad
raznoraznim predmetima kako bi doznali što im je činiti. Odlaze gatarama i
žele da im se čita iz karata. Bez problema razgovaraju s ljudima na onome
svijetu kao da sjede s njima za stolom i pritom se smatraju savršeno
normalnima, dok pacijentu u psihijatrijskoj bolnici iza ugla povećavaju
dozu lijekova jer opet čuje glasove. Ipak, da izbjegnemo nesporazume:
prisiljavanje pokojnika da nam se iz nekih glupih razloga obrate, i to u
društvu još nekolicine istomišljenika, nije bolest. To je glupost. Posve
normalna glupost.
Jedan posve normalan, simpatičan poduzetnik ispričao mi je kako
su nakon puničine smrti on i žena potražili pomoć medija u gorju Taunusu
želeći ostvariti kontakt s pokojnicom. Protiv sve jačeg straha od smrti ljudi
se ne bore samo sveprisutnom religijom zdravoga života, kojom se pomoću
pridržavanja određenih pravila pokušava prevariti smrt. Kako bi se posve
osigurali, neki ljudi vjeruju i u reinkarnaciju. Stari mudraci su se u rijetko
čemu slagali, ali u jednome jesu: da beskrajni život mora biti pakao.
Zamislimo užitak ponovnog rađanja s praktičnoga gledišta: valjalo bi opet
proći svu neugodnost dojenačke dobi i neprekidno plakanje (s dobrim
razlogom), pubertetske muke s prištićima, a onda još i sva ostala životna
iskušenja, koja su nas naposljetku ipak učinila malo opuštenijima. Onoga
tko ozbiljno priželjkuje da se ponovno rodi trebalo bi zapravo podvrgnuti
psihijatrijskom testiranju. Ipak, sa stručnoga psihijatrijskoga stajališta
moramo, nažalost, odustati od te zamisli. I u ovom slučaju moramo
pretpostaviti da je u pitanju ono najgore: izlječenje nemoguće. Naime,
pacijent je posve normalan!
Danas se u ezoteričnim krugovima vjeruje u iste stvari u koje se
vjerovalo u apsurdnim tajanstvenim kultovima staroga svijeta. U usporedbi
s posvemašnjim besmislicama u koje se tamo vjeruje, mnogi su
shizofrenici u akutnoj fazi bolesti oličenje čiste racionalnosti. Naime, takvi
se slučajevi daleko teže rješavaju od povremenog shizofrenog uvjerenja da
vas susjeda muči laserskim zrakama. Međutim, poklonike ezoterije u
našemu društvu to uopće ne uznemirava. Oni su sigurni da napokon sve
vide mrvicu dublje i točnije. Što je priča kompliciranija i nerazumljivija, to
joj se oni u svom vjerskom ushićenju više dive. Međutim, i komplicirane
gluposti su, nažalost, samo gluposti. Ezoterici se tako neprekidno bave
brojnim očaravajućim, zagonetnim i artikuliranim — bedastoćama.
Najradije bismo sve to proglasili apsolutnom slaboumnošću. Ali sa
psihijatrijskoga stajališta, takvi ljudi nisu slaboumni. Sa psihijatrijskoga
stajališta inteligencija poklonika ezoterije komotno se nalazi u prosjeku.
Sve te ezoterične gluposti nisu znak slaboumnosti, nego posve normalne
gluposti. A njoj se, dakako, ne smijemo smijati. Ezoterija je područje
lišeno humora.

2. Glupo normalna osoba — O ženama koje peru suđe i jelenima koji

riču
Norme su stoljećima označavale skup tradicionalnih mjerila. Tajna
njihove moći bila je u tome što su obvezivale sve članove društva. Bile su
neupitne i pouzdane. Vjerovalo se da se na tom temelju društvo može
razvijati unutar sigurnih granica. Grčka tragedija zasniva se na naizgled
bezizlaznim sukobima tradicionalnih normi i samovolje vladara. I danas je
dojmljiv lik Sofoklove Antigone, koja vlastiti život stavlja na kocku kako
bi ispunila svoju sestrinsku dužnost i pokopala brata. Skup svih vrijedećih
norma nekog društva naziva se moralom. Već su se stari Grci suočili s
činjenicom da je obveza djece pokopati roditelje nakon smrti, ali znali su i
da su u nekim dijelovima Azije djeca dužna poštovanje svojim preminulim
roditeljima odati time što ih pojedu. Prema tome, što je normalno i dobro
doznat ćemo tek kad dobro upoznamo moral određenoga društva. O moralu
se ne mora razmišljati, u njemu se živi, njega se provodi. Grci koji su
pokapali svoje roditelje obično to nisu činili na temelju teoretskog
promišljanja, nego zato što su znali da se tako pristoji. Za čudnovate
običaje u dalekoj Aziji ionako su znali samo neki učenjaci. Međutim, danas
je sve drukčije. Otkriće, kolonizacija i dekolonizacija Novoga svijeta
doveli su do fenomena globalizacije. Mi se danas odjednom nalazimo u
situaciji da u određenom trenutku na određenome mjestu više ne znamo što
bismo zapravo trebali činiti. Naravno, u zadanom času možemo si zorno
predočiti što su sve činili ljudi diljem svijeta tijekom povijesti — i kakve
su sve norme poštivali. Koje su onda još sad vrijedeće i zašto baš te?
Dakako, znanje o raznim normama može nas, na naše veliko zadovoljstvo,
osloboditi od svih onih naslijeđenih norma koje su nam trebale poslužiti
kao orijentacija, a koje nas guše i ograničavaju. Naime, uvijek negdje
postoji sretan način života koji ne poznaje posebne norme koje su igrom
slučaja nama usađene.
Dakako, cijena takvoga oslobođenja je gubitak tla pod nogama.
Naime, ako su sve norme jednako važne, nisu li onda automatski posve
nevažne? »Dopušteno je što se kome svidi,« geslo je Goetheova Torquata
Tassa. Međutim, vratimo se u svakodnevicu. U njoj takvo oslobođenje ne
funkcionira. Ako više ne postoje neupitna pravila, javlja se stres. Riječ je o
istom onom stresu zbog kojega je pubertet tako naporan. U oba slučaja
osoba želi sve, ali baš sve, učiniti na svoj poseban način i, naravno, posve
drukčije od ostatka ljudskog roda. Ali koje kriterije treba slijediti? U kojem
se smjeru orijentirati ako sve stoji na raspolaganju? Ako je u principu baš
sve u nekom trenu negdje na svijetu bilo normalno ili još uvijek jest — što
je onda još uopće normalno?
Ne bi li izbjegli stres, ljudi su stvorili nove, umjetne miljee, u
kojima odjednom opet vlada svojevrsna normalnost. Doduše, često je riječ
o prilično glupoj normalnosti. Već su studenti koji su aktivno sudjelovali u
prosvjedima 1968. neizbježan traper prepoznavali kao uniformu svoga
društva nekonformista. Danas znamo da su čak i u čuvenoj Komuni 1, koja
je svojim golim fotografijama učinila revolucionaran korak, nakon gašenja
kamera vrijedila neizgovorena pravila: žene su prale suđe, dok su se
muškarci bavili revolucijom.
Međutim, i ne tako revolucionarni ljudi trebaju svoje neupitne
normalnosti. Kad su crkve nedavno razmišljale kako se što bolje približiti
današnjim ljudima, angažirale su nekoliko mudrih sociologa, koji su, kao
što se moglo i očekivati, ustanovili ono što sociolozi uvijek ustanove: da
»ljudi« uopće ne postoje. Otkrili su da postoje vrlo različiti tzv. sinusni
miljei, u kojima današnji ljudi zadovoljavaju svoju potrebu za
normalnošću. Takve ugodne kutke našega društva ponajprije karakterizira
njihova jedinstvena estetika. Tako postoji rustikalni milje, čvrsto
ukorijenjen u tradiciji (slika jelena koji riče iznad kauča u dnevnoj sobi),
ali i etablirani otkačeni milje sa stanovima koji su sami po sebi umjetničke
instalacije (supermoderna umjetnost i »postmaterijalističke,« ekološki
stilizirane garniture za sjedenje, od kojih arheolozi u budućnosti ništa neće
naći jer će se one u potpunosti pretvoriti u kompost). Ni monotoni
srednjostrujaški miljei, u kojima je normalnost normalna, ni hedonistički
miljei, u kojima je dobra zabava građanska dužnost, ne popravljaju stanje
stvari. Danas postoje predstavnici crkava koji svakom od tih miljea žele
odaslati poruku po njihovoj mjeri. Međutim, to je posve pogrešno
shvaćanje funkcije ozbiljne religije. Religija je važan izvor iritacije koji
ljude može izvući iz njihove dosadne svakodnevice. Ona bi u principu sve
glupo normalne krugove ljudi, usmjerene protiv svih koji su drukčiji i
pažljivo odvojene od takvih, mogla dobro protresti. To bi baš bilo zgodno.
S druge strane, »meke« verzije religije, prilagođene svakom pojedincu,
jednako glupo normalne kao što to glupo normalni ljudi već ionako jesu,
postaju posve suvišne. Katkad čovjek ne može reći tko je ovdje luđi: oni
koji žive u takvim svjetovima ili oni koji u njih uistinu vjeruju, kao da to
nisu tek zanimljivi sociološki pojmovi, nego konkretne izvorne stvarnosti.
Ipak, u sinusnim miljeima baš ništa nije ludo, u njima je sve na svome
mjestu. Ljudi u takvim sinusnim miljeima osjećaju se savršeno normalno,
glupo normalno.
Sinusni miljei su simptomi krize društva koje eksplodira iz svojih
okvira. Još jedan simptom su brojni »savjetnici«. Sociolog Ulrich Beck
jednom je ustanovio da raznorazna savjetodavna literatura za sobom
ostavlja pustoš. I uistinu: za sve ono što se nekoć razumjelo samo po sebi,
što se učilo od majke ili oca, što se moglo čuti i vidjeti u svome selu, danas
postoji stručna literatura koja nudi savjete. Mnogi ljudi misle da više nisu
kompetentni sami za sebe. Tako postoje savjetnici za sve i svašta. Zapravo
posve obične situacije pretvaraju se u tajanstvene fenomene koje se može
svladati samo uz hitnu pomoć stručnjaka. Milijunima je godina dojenčad
homo sapiensa (o tom potom koliko je uistinu »čovjek koji misli«) u većoj
ili manjoj mjeri dojila majka. I to uspješno, što se vidi po vama, dragi
čitatelju. Danas postoje savjetnici za dojenje — namijenjeni ženama.
Muškarcima ostaje bolna praznina. Naime, i očeve muče neki problemi:
kad ljuljaju djetešce u naručju, a malom vragolanu odjednom se aktivira
refleks za sisanje, koji, naravno, ostaje posve nezadovoljen. Neizbježno
slijedi glasna vriska. Očevi su danas još prepušteni sami sebi u nošenju s
takvom bolnom frustracijom. Oho, neiskorištena tržišna niša! Uskoro će
biti i savjetnika za kopanje nosa — kako slučajno ne biste ozlijedili kakvu
arteriju. Savjetodavna literatura jedan je od normalizatora, koji nesigurnom
društvu barem u malim razmjerima jasno govore kako stvari stoje.
Međutim, ni na taj način ne možete postati doista normalni, nego u
najboljem slučaju glupo normalni.
Ono što pripadnike glupo normalnih sinusnih miljea ponajviše drži
na okupu jest prijezir. Prijezir prema drugima. Kojem miljeu netko pripada
najočitije pokazuje gnušanje što ga spopadne u drugim miljeima. Zbog
svoje malograđanštine samoga sebe, naravno, doživljava oličenjem
normalnosti. Bračni savjetnik Jürg Willi primijetio je da parove ne
povezuju zajedničke sklonosti, nego odbojnosti. Prema njegovim riječima,
malo toga unosi stabilnost u vezu kao trenutak kad se par iz gostiju vraća
kući i u četiri oka ogovara ostale goste na sva usta: »Haljina gđe Schmitz
doista je bila grozna!« »Bogme, imaš pravo!« Priznajte, dragi čitatelju,
vama i meni takvo što se još nikada nije dogodilo…
Kako se na najsigurniji način može zaraditi hrpa love? Naravno,
iskorištavajući ljudske slabosti. Na njih možete računati kao na »amen« u
crkvi. Konformizam je jedna od takvih neiskorjenjivih slabosti ljudskoga
karaktera i kao takav majka svih modernih marketinških strategija. Ono što
svi čine ne može biti pogrešno, zar ne? Sigurnosti radi, i ja ću kao i svi
ostali! Čovjek pod svaku cijenu želi sudjelovati, nebitno u čemu. Na sve
drugo se reagira s prijezirom. Čarobna riječ je »moda«. Ako svi nose
kariranu odjeću, želim je nositi i ja. To svi rade, a što svi rade mora biti
normalno. Tako možemo jedino izgledati glupo normalno, a to nema
nikakve veze s pravom ljepotom, što će se pokazati kada deset godina
kasnije odjeću koju smo nosili glavom i bradom smatramo zastrašujuće
odvratnom.
Pretpostavka da će se za deset godina isti scenarij ponoviti s
krpicama kojima se danas dičimo je tabu. Naime, pomno razrađena
strategija stalne promjene »normalnoga« ukusa je ekonomska poenta cijele
stvari. Ako modna industrija uz bojni poklič »Ovo je sad moderno!« svake
godine uspijeva sve ljude na silu ugurati u novu posve normalnu odjeću,
opravdana su najsvjetlija ekonomska očekivanja. Nalijepimo li joj etiketu
modernoga, svaku glupost možemo proglasiti normalnom. Zbog tiranije
mode tako svake godina svi ljudi iznova izgledaju glupo normalno, a
upravo to hrani tekstilnu industriju. Novac pokreće svijet. Žrtve su modni
konzumenti, sljedbenici novoga vremena koji se neprekidno presvlače i
spremno sudjeluju u svakoj bedastoći. Ne zaboravimo da je i dobar ukus
žrtva takve strategije. Međutim, to je cijena koju moramo platiti želimo li
biti u trendu zajedno sa svim ostalim normalnim ljudima. To nije bolesno.
Baš naprotiv. Naposljetku, ovako izgledamo posve normalno, a bude li
potrebno, i glupo normalno.
»Taj i taj se nemoguće ponio,« tijekom mojega je djetinjstva bila
uobičajena formulacija za osobe koje slučajno ili namjerno ne bi poštovale
neki proizvoljni kanon očekivanoga ponašanja. Međutim, s filozofskog
stajališta, ponašanje takve osobe bilo je ne samo moguće nego i —
dokazano — stvarno. Unatoč tome, društvo je takvom devijantnom
pojedincu negiralo ne samo realnost njegova postojanja nego čak i
mogućnost da postoji. »Taj i taj je nemoguć!« bio je zapravo zao komentar
nekih glupo normalnih koji su mislili da se svijet okreće oko njih. Danas se
u govoru mladih te kategorije izražavaju riječima »kuler« i »luzer«.
»Zemljo, otvori se!« pak bezvremenski je osjećaj koji nas spopadne kad se
odjednom nađemo u okolini koja nam ne odgovara ili kojoj mi — ili barem
naša odjeća — ne odgovaramo. Pubertetlije, koje se još nisu odlučile ni za
jedan od »normalnih« miljea, u prvu ruku zabavlja stav da je sve blamaža.
Prije svega vlastiti roditelji.
»Mi zapravo nemamo nikakav psihički problem, doktore. Naš bi
problem bio riješen kad bi moj muž napokon shvatio da ja imam pravo!«
potpuno je samouvjereno izjavila jedna žena na početku prve seanse bračne
terapije. Njezin je suprug bio već iskusan borac pa je ljutito uzvratio:
»Tako je, nemamo psihički problem. Naš bi problem bio riješen kad bi
moja žena opet radila što joj kažem — kao nekoć.« Kad stvari tako stoje,
terapeut je u nezahvalnom položaju. Naime, on mora pristojno odbiti
koalicijske ponude obaju partnera. S vlastitim se postrojbama umiješati u
takav rat do uništenja bilo bi iznimno nepromišljeno. U najboljem slučaju,
zaraćene strane udruže se protiv terapeuta, što barem stabilizira njihov
brak. Terapeut u takvoj situaciji može pokušati razgovarati o nekadašnjim
mirnim fazama braka i oprezno diskutirati o tome kako ponovno
uspostaviti takve uspješne faze. Međutim, katkad u ratobornim brakovima
supružnici nisu zainteresirani za dosadan mir. Moguće je rješenje rat voditi
štedeći snagu. Dakako, bračna terapija bit će uspješna tek kad partneri
uspiju shvatiti da njihov stav nije jedini normalan. Međutim, normalnim
ljudima to uvijek teško polazi za rukom. Za razliku od nekih shizofrenika,
koji samo u akutnoj fazi bolesti misle da su jedino oni normalni, kod tzv.
normalnih ljudi takvo stanje u većoj ili manjoj mjeri traje cijeli život.
Pokušati propitati same sebe dobro bi došlo takvim normalnim ljudima, ali
i svima nama jer, ruku na srce, svi mi povremeno reagiramo pomalo suludo
ili glupo normalno. Humor bi bila dobra, prokušana metoda. Nažalost,
pravi je humor u normalnom životu rijedak.
Međutim, pravi nas humor može osloboditi od suhoparnoga svijeta
glupo normalnih. On nam pomaže da iz daljine promatrano sami sebe,
svoju uvjerenost kako baš mi imamo pravo, svoje učmale miljee. Tako
možemo naučiti kako bismo zbog ljubaznoga ophođenja s drugim ljudima
trebali, doduše, ovladati određenim formama očekivanoga ponašanja, ali da
nikada ne smijemo dopustiti da forme ovladaju nama. Humorom katkad
možemo do mile volje biti veličanstveno nenormalni. Upravo to glupo
normalni mrze više od bilo čega.
Na kraju poglavlja o posve normalnom ludilu, suludo normalnima,
posve normalnoj gluposti i glupo normalnima bjelodano je da su upravo ti
normalni pravi problem našega društva. Pune su ih vijesti na televiziji, ali i
žuti tisak. Poboljšanju se ne moramo ni nadati — jer ne postoji mogućnost
liječenja. Suludo normalne političare možemo svrgnuti tek nakon četiri
godine. Međutim, takvi u mnogim zemljama jednostavno ukinu izbore,
čime onemoguće i to rješenje te se godinama u medijima slikom i zvukom
nameću iživciranoj javnosti. S druge strane, budući da se predstavnike
posve normalne gluposti ne može ni birati ni svrgnuti, protiv likova poput
Dietera Bohlena, nažalost, uopće nema lijeka. Situacija se doima
bezizlazno. Svi ti suludo i glupo normalni određuju naš život i pretvaraju
ga u pakao. Čeznemo za nečim izvanrednim, a dobivamo samo obično.
 B) Zašto liječiti i koga? — O besmislicama i smislu
psihijatrije i psihoterapije
Ipak, možda ima nade. U davna vremena ljudi još nisu tako strogo
razlikovali bolest i zdravlje. Epilepsiju je tako krasio naziv morbus sacer,
»sveta bolest,« jer se pretpostavljalo da je epileptičar za svoga napadaja u
izravnom kontaktu s božanstvom. Ni psihičke bolesnike nekoć se nije tako
rigidno i sustavno izdvajalo iz normalnoga društva, kao što je to slučaj
danas. Zbog svoje su osobitosti takvi ljudi stvarali maštovitiji svijet.
Podsmjehivali su se normalnosti i taj je podsmijeh grijao sve, pa čak i
normalne.
Ne bi li novi pogled na psihičke bolesti mogao pomoći cijelom
malograđanskom društvu da se opusti i oslobodi iz čeličnoga stiska suludo
i glupo normalnih? Moguće je. Daleko od očiju šire javnosti, u psihijatriji i
psihoterapiji razvio se novi stav koji u psihičkim bolestima ne vidi samo
pogreške, nego i resurse, posebne sposobnosti koje mogu pomoći pacijentu
da se sam izbavi iz psihičke krize. Ali što kad bismo te sposobnosti mogli
upotrijebiti na korist cijelome društvu?
Dakako, da bismo to proveli u djelo, prvo moramo informirati ljude.
Stoga ću na stranicama koje slijede zainteresiranom čitatelju pokušati na
razumljiv način predstaviti cjelokupnu psihijatriju i psihoterapiju u okviru
trenutačnih znanstvenih spoznaja. Pritom neću uzimati u obzir blagotvorna
djelovanja apsurdnih skupina u kojima ljudi ne umiru od smijeha, nego se
njime liječe, a kojih danas ima sve više. Ipak, knjigu ću začiniti
primjerenom dozom humora.

I. Zašto uopće liječiti?

1. »Za dlaku« se ipak broji kao promašaj — Kad psihijatri griješe?

Bio sam u šoku. Upravo sam s jednim katoličkim psihijatrom
razgovarao o svojim prvim spoznajama s područja psihijatrije i ogorčilo
me ono što mi je taj visokokvalificirani simpatični kolega rekao ležernim
tonom. Naime, rekao je kako mu je uvijek imponirao način na koji se sveti
Franjo Asiški nosio sa svojom shizofrenijom. Sveti Franjo Asiški —
shizofrenik! Bila je to kap koja je prelila čašu. Ja sam, kao i mnogi drugi
ljudi, uvijek cijenio svetoga Franju Asiškog. Poverello, sirotan iz Umbrije
protresao je srednjovjekovnu elitu, zagovarao radikalno siromaštvo,
ponovno je otkrio živi svijet oko sebe, propovijedao je pticama. Taj je
buntovni, radišni sin bogatoga industrijalca svakako bio čudnovat, ali da je
bio shizofrenik? Ponovno sam u mislima prošao biografiju toga omiljenog
sveca i pokušao na njoj primijeniti psihijatrijske termine koje sam upravo
naučio. I uistinu, rezultat je bio zastrašujuć! Činilo se da je moj kolega
imao pravo! Sveti Franjo Asiški nedvojbeno je imao slušne halucinacije
imperativnoga karaktera, tj. čuo je glasove koji su mu nešto naređivali, a to
se smatra jednim od glavnih simptoma shizofrenije. U San Damianu, maloj
trošnoj crkvi u blizini Assisija, sveti Franjo je s raspela začuo Isusov glas:
»Obnovi moju crkvu!« On te riječi nije shvatio samo u prenesenom
značenju, nego vrlo konkretno, zapravo »konkretistički,« kako to nazivaju
psihijatri. Obnovio je Božji hram kamen po kamen. Zamišljam što bi bilo
da sutra na gravitacijskom području bolnice u kojoj radim neki mladić u
prnjama počne obnavljati trošnu kapelicu koja mu uopće ne pripada. To bi
primijetili prolaznici i pozvali bi policiju. Kad bi ga pitali što to radi,
presretno bi ustvrdio kako mu je to naložio glas s raspela. Ruku na srce,
vjerojatno bismo tad imali novog pacijenta. Zapravo je riječ o jasnom
slučaju. Ili ipak nije?
Problem mi nije dao mira. Rješenje mi se činilo prejednostavnim.
Zar je moguće da svi oni izvanredni pripadnici raznih naroda koji su
katkad doživljavali i čudnovate stvari uopće nisu bili izvanredni, nego
jednostavno ludi: Buda, Ivan Krstitelj, car Konstantin, Martin Luther, a
naposljetku i sveti Franjo? Neosporna je činjenica da je psihijatar Kurt
Schneider određeni oblik slušnih halucinacija nazvao »prvorazrednim
simptomom« u dijagnozi shizofrenije. Neosporno je da su kasnije na isti
način okarakterizirani glasovi koji naređuju. Međutim, nešto u cijeloj priči
nije valjalo. Stoga sam se zadubio u znanstvene temelje psihijatrije — i
došao do iznenađujućeg rezultata.
Riječ »psihijatrija« potječe iz grčkoga jezika. Psyche znači »duša,«
a iatros »liječnik«. Jedina prava zadaća liječnika je izliječiti oboljele ili im
barem olakšati patnje. U tu svrhu — i samo u tu svrhu! — liječnicima
trebaju dijagnoze. Prema tome, dijagnoza je, kao što je već Aristotel
shvatio, posebna vrsta spoznaje. Dijagnoza nije spoznaja sama po sebi, kao
što su to spoznaje s područja prirodnih znanosti. Ona je u svojoj biti
spoznaja sa svrhom — a jedina svrha dijagnoze jest terapija, liječenje ljudi
koji pate. Patnja psihičkih bolesnika ne sastoji se samo od tereta neobičnih
fenomena koji ih tište. Njihovoj patnji pridonosi i često duboko
poremećena komunikacija s drugima, s normalnim svijetom. Mnogi se
psihički bolesnici posve zatvaraju u svoj vlastiti svijet. Oni imaju čvrsta
uvjerenja koja nema nijedan drugi čovjek, a zbog svog osjećaja
nesposobnosti zaziru od kontakta s drugim ljudima. Uspješna terapija u
psihijatriji stoga, znači, nije samo uklanjanje ili barem ublažavanje
psihičkog poremećaja. Terapija djeluje i na njegove društvene posljedice.
Čovjek mora ponovno biti u stanju promotriti sebe kao slobodno i
komunikativno društveno biće. Postizanje takvih rezultata svim sredstvima
psihoterapije, terapije lijekovima i brojnim drugim metodama je, ukratko,
jedina zadaća psihijatrije.
Odlučujuće pitanje, dakle, glasi: je li sveti Franjo Asiški patio? Je li
imao teškoća u odnosu s drugim ljudima, je li imao problema u
komunikaciji? Očigledno nije. Bio je vedre prirode, doslovno ni muhu ne
bi bio zgazio, a usto je bio nevjerojatno spretan u komunikaciji, i to toliko
da je svojim propovijedima uspio oduševiti tisuće mladih suvremenika. Još
i danas deseci tisuća ljudi diljem svijeta slijede zavjet siromaštva svetoga
Franje. Njegova ličnost čak ima posebnu ulogu u pokušajima da se ujedine
svi kršćani. Naime, on je blistav uzor kršćanskoga života katolicima,
protestantima, pa čak i pravoslavcima. Drugim riječima, svi razlozi koji
psihijatre navode da liječe oboljele od psihičkih bolesti kod svetog Franje
Asiškog padaju u vodu. Da postoje samo ljudi poput njega, psihijatrija
nikad ne bi ni nastala. Sveti Franjo Asiški bio je, doduše, iznimno neobičan
čovjek kojemu su se događale uistinu posebne stvari, ali prštao je od
zdravlja. Posve je nebitno drži li netko glas s raspela Božjim glasom ili
»nema sluha za religiju« pa misli da je riječ o produktu bujne mašte. Ni
jedno ni drugo nije bolesno.
Dakle, bjelodano je da je opasno na zdrave ljude bezrazložno
prenositi zaključke koje je psihijatrija donijela proučavajući bolesne.
Ružna navika nekih psihijatara da dijagnoze postavljaju i ljudima koji se
nisu kod njih prijavili na liječenje — posebice kolegama — zloporaba je
tih istih dijagnoza. Mora se poštovati osnovno načelo: ako nismo sigurni da
je bolestan, čovjek je zdrav. Inače će se svijet pretvoriti u diktaturu
dosadnih normopata, neuglednih sivih likova kakvi postoje u svakom
društvu, koji svojom ideologijom ispravne normalnosti sve posebno žele
utopiti u moru običnoga, a voljnu psihijatriju zloporabe da sve što ih iritira
zaključaju u dijagnostičke ladice. Tad bi cijelim ovim šarenim svijetom
totalitaristički zavladala nepotrebna i štetna psihijatrijska liječenja — i više
ne bi bilo vremena za liječenja pravih bolesnika.
Afera oko svetoga Franje Asiškog otvorila mi je oči za puno toga pa
sam ubuduće znao ležernije baratati psihijatrijskim znanjem. Moderna
teorija znanosti kaže da znanost nije nauka o istini. Psihijatrija počiva na
hermeneutičkoj metodi, tj. daje nam više ili manje korisne opise slučajeva
na temelju kojih možemo donijeti određene zaključke o tome kako liječiti
bolesne. Ništa više i ništa manje.

2. Fantastično nenormalno — O geniju i ludosti

Psihijatrija sa sve većim imperijalističkim težnjama ne bi posve
pogrešno liječila samo nekog maštovitog poput svetoga Franje Asiškog.
Ljudima koji su u potpunosti produkti nečije mašte doslovno bi radila o
glavi. Pomislimo samo na Don Camilla iz besmrtnih priča o Don Camillu i
Pepponeu. Možda se sjećate kako Don Camillo (u izvedbi odličnoga
glumca Fernandela) u seoskoj crkvi vodi djelomično vrlo žestoke rasprave
s raspetim Isusom, koji nije uvijek sretan zbog eskapada svoga
nadobudnog sluge. Nerijetko tako Božji sin kori Božjeg čovjeka.
»Komentarske halucinacije,« prosiktat će pokoji psihijatrijski šegrt,
»prema Kurtu Schneideru, prvorazredni simptom u dijagnozi shizofrenije.«
Pomislimo na moguće posljedice! Komunist Peppone bio je Don Camillov
zakleti neprijatelj. Kao gradonačelnik bio je, naravno, prvi čovjek
gradskoga redarstva, koje je zaduženo za održavanje javnoga reda i
sigurnosti. Ako netko zbog psihičke bolesti ugrožava sebe ili druge, preko
nadležnog redarstva može i protiv svoje volje biti poslan u lokalnu
psihijatrijsku bolnicu. Takvo što se relativno rijetko događa. Međutim, s
aspekta gradonačelnika Pepponea, Don Camillo je itekako odgovarao opisu
čovjeka kojega treba prisilno liječiti zbog ugrožavanja drugih, a pogotovo
njega, gradonačelnika. I tako bi dobroga Don Camilla dijagnoza
shizofrenije odvela ravno na psihijatriju te bi sve lijepe priče završile i prije
nego što su počele — a sve zbog drastične pogreške u dijagnozi i
skandalozne sudske zablude. Naime, bezbrižni seoski župnik nije
pokazivao ni najmanji znak bolesti. Bio je vitalan, neobičan, pun ideja.
Jednom riječju, lik Don Camilla bio je oličenje tjelesnog i duševnog
zdravlja.
Nedavno su ekscentričnoga glumca Klausa Kinskog pokušali svesti
na zajednički psihijatrijski nazivnik jer je jednom prilikom proveo
nekoliko dana u psihijatrijskoj klinici. Pritom su postavljene raznorazne
moguće dijagnoze. Nije neobično da tankoćutni ljudi u nekom trenutku
života svoju tanku kožu štite iza zidova psihijatrijske bolnice. To ipak ništa
ne dokazuje, pogotovo kad je riječ o hipersenzibilnom neobičnom
umjetniku. Psihijatrija ne smije dopustiti da je se iskoristi za umirivanje
neobičnih i ekscentričnih postavljanjem dijagnoza. Svi mi više-manje
spretno plešemo na rubu ponora sigurne smrti. Ljudi obično ne vire u taj
jaz. To, doduše, ne znači da sve te ljude jednostavno trebamo proglasiti
kratkovidnima. Međutim, isto tako ne smijemo proglasiti ludima one koji
se svako malo zabulje u taj ponor i onda se doimaju malo drukčije od
većine. Nitko nije toliko razmišljao o granicama našega postojanja, napisao
toliko pjesama o njima i patio zbog njih kao veliki Friedrich Nietzsche.
Mnogi kršćani njegov cjelokupan filozofski opus vole prikazivati kao
nusprodukt ludila, međutim, to nije znak njihova zdravog razuma.
Friedrich Nietzsche nije bio lud. Tek je pred kraj života obolio od
posljedica upale mozga izazvane bakterijama sifilisa. To ga je privremeno
dezorijentiralo. Međutim, njegovi veliki filozofski eksperimenti uopće nisu
bili sumanuti, bila je to najdosljednija formulacija njegova bolnog ateizma.
Nije takav način razmišljanja otjerao Friedricha Nietzschea u ludilo, kao
što mnogi tvrde, nego male bakterije koje su mu uništile mozak. Zavidni i
ograničeni kavanski filozofi stvorili su mit da previše razmišljanja može
izluditi čovjeka. U psihijatriji takav slučaj nije poznat. Stoga psihijatrija
nije pogodna za deaktiviranje teških ili opasnih misli. Malo je ispravnih
misli, mnogo je pogrešnih, ali najmanje je onih bolesnih.
Tanka je granica između genijalnosti i ludosti, kaže narodna
poslovica. Međutim, ovdje narod — iznimno — nema pravo. Ljudi koji
stvaraju genijalna djela nisu, doduše, normalni, ali to nipošto ne znači da
su ludi. Baš naprotiv, da bi stvorio genijalno djelo, čovjeku itekako moraju
biti sve daske na mjestu. Doduše, katkad i »luđaci« znaju pokazivati
genijalnost, ali to je uglavnom u trenucima kad njihova bolest nije u
akutnoj fazi. S vremena na vrijeme diže se previše prašine o umjetnosti
psihičkih bolesnika. Zbirka Prinzhorn u Heidelbergu je legendarna. Ipak,
ludost nije istoznačna s umjetnošću. Psihički bolesni umjetnici svoju
umjetnost u pravilu ne stvaraju zbog bolesti, nego usprkos njoj, iako ih je
bolest možda dovela u neposredniji kontakt s egzistencijalnim dubinama.
Dakako, psihički bolesnici koji stvaraju značajna umjetnička djela imaju
pravo na jednako divljenje kao i njihovi zdravi kolege. U tom su pogledu
važne zbirke umjetnosti psihički bolesnih autora. Ipak, valja se čuvati
pretjerane ljubaznosti. Držimo li črčkarije kakvoga dezorijentiranog
pacijenta umjetnošću samo stoga što su nam jednako neshvatljive kao i
mnogi Picassovi radovi, to pokazuje da baš i ne razumijemo modernu
umjetnost — a same psihičke bolesnike baš i ne poštujemo. Takvi ljudi
zaslužuju naše iskreno mišljenje kao i svi drugi.
S druge strane, bilo je pokušaja da se poznate umjetnike razotkrije
kao psihičke bolesnike. Kao što sam upravo rekao, to ne bi nimalo
promijenilo sud o njihovoj umjetnosti. Međutim, većinom je ionako riječ
tek o refleksu zavisti suludo ili glupo normalnih, koji najradije smatraju
ludim svakoga tko nije tako prazan kao oni. Salvador Dalí sa svojim
fantastičnim kompozicijama, Joseph Beuys sa svojom upadljivom
odjećom, Andy Warhol sa svojom ekscentričnošću — svi oni sigurno nisu
bili normalni, ali nisu zato automatski bili bolesni.
Koliko je uopće važno je li neka iznimna osoba bolesna ili zdrava?
Nazivanje nekoga bolesnim ili zdravim u velikoj mjeri ovisi o društvenim
konvencijama. Čini se da smo danas manje tolerantni nego nekadašnji
ljudi, dakle, da smo skloniji nešto osobito proglasiti bolesnim. Međutim,
psihijatrija se ne smije staviti u službu takve prakse. Dok čitamo knjigu
Johana Huizinge Jesen srednjega vijeka, uranjamo u fascinantno šarenilo
petnaestoga stoljeća, u vrijeme ekscentričnih vladara i upadljivih dvorjana
te puka koji pršti od vitalnosti. Burleskne dvorske lude, seoske budale i
ostali neobični likovi u običnom puku bili su zaslužni što je normalnost
obuhvaćala širok spektar karaktera i obrazaca ponašanja. Tako je
normalnost, doduše, bila širokogrudnija, ali istodobno vrlo krhka. Vladar
ili neki drugi moćnik mogao je iznenada poludjeti i svi bi zbog toga patili.

3. Luđaci i njihovi liječnici — Kako je nastala psihijatrija?

Dakako da je i u ono vrijeme bilo psihičkih bolesnika. Međutim,
nisu ih tako doživljavali. Naime, psihijatrija još uopće nije bila izumljena.
Stoga se vjerovalo da su psihički bolesnici opsjednuti zlim duhovima ili su
jednostavno obični zločinci te su se prema njima odnosili na odgovarajući
način. Neke od njih su na sajmovima izlagali javnom prijeziru. Još su od
1807. pa sve do njegove smrti 1843. psihički bolesnoga pjesnika
Hölderlina držali zatvorenog kao životinju u njegovoj sobi u Tübingenu,
unatoč svoj ljubaznosti njegovih stanodavaca.
Nije znanost prva prepoznala da su psihički bolesnici zapravo ljudi
koji pate, nego neškolovani kršćanski redovnici, koji su im odlučili i
pomoći. Tzv. aleksijanska braća u Belgiji, Nizozemskoj i sjevernoj
Njemačkoj već su se od sedamnaestoga stoljeća nadalje brinula za takve
ljude, primala ih u svoje kuće i tako ih spašavali od opće poruge i progona.
Tek puno kasnije, krajem osamnaestoga stoljeća, psihičke bolesnike otkrila
je i znanost. Na slici izloženoj u Medicinskoj akademiji u Parizu na
dramatičan je način prikazano kako francuski psihijatar Philippe Pinel
psihičke bolesnike oslobađa njihovih okova. Bilo je to godine 1793., u
Parizu je buktjela revolucija, a Revolucionarno vijeće upravo je imenovalo
Pinela predstojnikom klinike Bicêtre. Uz mnogo bujne mašte, taj se
događaj kasnije pretvorio u mit o osnutku moderne psihijatrije. Ostaje
otvoreno pitanje nije li se već nekoliko godina ranije dogodio takav proboj
na tom području. U svakom slučaju, znanost je tad odjednom otkrila
psihičke bolesnike. Nova je disciplina eksplodirala u devetnaestome
stoljeću. Wilhelm Griesinger shvatio je da je mozak korijen svih zala:
psihičke bolesti su bolesti mozga. Počele su se graditi ustanove za liječenje
i njegu bolesnih. U ustanovama za liječenje liječila su se akutna stanja, dok
su one za njegu služile primjerenom zbrinjavanju kroničnih bolesnika. Tad
je to bio velik napredak. Klinike su preseljene izvan gradova, na zelene
livade, jer se vjerovalo da svjež zrak i odmor povoljno djeluju na bolesne.
Dakako, to je dovelo do pucanja ionako krhkih društvenih kontakata tih
ljudi te su se javili psihički poremećaji izazvani samim liječenjem. Taj je
fenomen kasnije nazvan hospitalizmom. Bolesnici su ukočeno stajali
naokolo, stalno se odsutno njihali, a pokazivali su i druge neobične oblike
ponašanja. U ustanovama su tako, doduše, zaštitili psihičke bolesnike od
zanemarivanja, ali time su istodobno stvorili nove probleme.
Međutim, znanost je uistinu napredovala. Prije stotinjak godina
njemački je psihijatar Emil Kraepelin podijelio tzv. duševne bolesti u dvije
skupine. S jedne strane nalazilo se izlječivo »manično-depresivno ludilo,«
koje se javljalo u fazama, dok je s druge strane bila neizlječiva dementia
praecox, kronično »prijevremeno otupljivanje,« kako je to nazivala
drastična terminologija tadašnje psihijatrije, a koje će Eugen Bleuler
kasnije preimenovati u shizofreniju. Uvesti takvu podjelu u posvemašnje
šarenilo različitih vrsta ludila bio je velik napredak. Naime, pacijentu i
njegovoj obitelji prognoza je imala odlučujuće značenje. Temelj nove
znanstvene discipline bio je postaviti dijagnozu ne samo na temelju
laboratorijskih nalaza i različitih mjerenja nego i pomoću opisa čudnovatih
psihičkih fenomena. Priča se da je jedan poznati psihijatar prolazio kroz
svoju kliniku i kliničkim pogledom dijagnosticirao: »Ozdravit će — neće
ozdraviti.« Kasnije je već spomenuti Kurt Schneider definirao tzv.
prvorazredne simptome, čija je pojava jasan pokazatelj shizofrenije.
Njemački su psihijatri naposljetku cijeli svijet psihijatrije podijelili na tri
skupine: 1. organske psihoze (krvarenja, tumori ili upale mozga), 2.
endogene psihoze (klasične »duševne bolesti,« kako ih se nekoć nazivalo, a
koje se dijele na manično-depresivan poremećaj i shizofreniju), te napokon
3. duševne varijacije, tj. psihopatije (bolesne varijante osobnosti —
neuroze, ovisnosti i drugi bolesni fenomeni koji se mogu razviti tijekom
života). Izraz »psihoza« pritom je označavao psihičku bolest s konkretnim
(1.) ili barem pretpostavljenim (2.) organskim uzrokom. Za razliku od toga,
pojam »neuroza« odnosio se na poremećaj nastao tijekom života zbog
određenih psihičkih učinaka. Stajalište psihoanalize je bilo da neuroze
korijen ponajprije vuku iz nerazriješenih konflikata nastalih u ranom
djetinjstvu. Psihijatri na drugim govornim područjima odlučili su se za
drukčije podjele psihičkih poremećaja. Amerikanci su, primjerice, uveli
DSM (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders).5 Zbog toga
se rezultati psihijatrijskih istraživanje gotovo uopće nisu mogli
uspoređivati na međunarodnoj razini. Naposljetku se pred petnaestak
godina i na području srednje Europe etablirala deseta verzija Međunarodne
klasifikacije bolesti (ICD-10), koju je uvela Svjetska zdravstvena
organizacija. Ona odbija podjelu bolesti prema uzroku i prognozi te se
koncentrira na prikaz vanjskih značajki, koje se diljem svijeta vjerojatno
mogu slično opisati.

4. Nesporazumi — Zašto dijagnoze nikad nisu istinite?

Iz svega toga jasno je da dijagnoze i klasifikacije zapravo uopće
nisu stvarne. Naravno da ne postoji shizofrenija, depresija, ovisnost.
Postoje samo ljudi koji pate od različitih fenomena, a dijagnoze su riječi
koje su izmislili psihijatri kako bi na pravilan stručan način pomogli tim
bolesnicima. Dijagnoze ukazuju na to koju terapiju primijeniti. Dakle, ako
se susrećete s ljudima koji pate od psihičkih poremećaja, mirne duše
možete zaboraviti dijagnoze. Naime, ne postoje ni shizofrenici, depresivci,
ovisnici. Riječ je o vrlo različitim dojmljivim ljudima koji privremeno ili
dugoročnije pate od određenih neobičnih fenomena — svaki na drugačiji,
posve osoban način. Prema tome, dijagnoze se ne mogu tumačiti kao da su
živa istina. One su tek više-manje korisni opisi različitih fenomena, a tako
će biti predstavljene i u ovoj knjizi. Naposljetku, ne smijemo zaboraviti da
su se u Njemačkoj dijagnoze neko vrijeme brutalno zlorabile. Nisu više
služile kako bi se bolesnima pomoglo, nego ih se držalo živim istinama,
smrtno ozbiljnim istinama. Poistovjećivanje ljudi s njihovim dijagnozama
je perverzija.
Nije se samo teorija psihijatrije promijenila tijekom proteklih
desetljeća. U praksi su psihički bolesnici iz perifernih klinika vraćeni u
društvo. Mnoge su velike umobolnice ukinute, a kronični psihički bolesnici
sada žive slobodno u običnim stanovima ili sustanarskim zajednicama.
Glavno pravilo glasi: »Pokušati s ambulantnim liječenjem prije dnevnoga
bolničkog (pacijent noći kod kuće), s dnevnim bolničkim prije potpuno
bolničkog.« Tako danas pacijenti tek rijetko, u akutnoj krizi, moraju
boraviti u bolnicama, u kojima su nekadašnje velike bolesničke dvorane
zamijenile obične, ugodne bolničke sobe. Postoje i moderni modeli
alternativnoga stacionarnog liječenja, koje karakteriziraju ustaljeniji
međuljudski odnosi i veći mir nego što je to bio slučaj s klasičnim
bolničkim liječenjem. Nekoć su psihički bolesnici godinama boravili u
umobolnicama. Danas pacijenti u njima prosječno provedu tri do četiri
tjedna! To možemo zahvaliti ponajprije činjenici da sad svaki bolestan u
svojoj blizini može potražiti učinkovitu ambulantnu pomoć, koja mu
omogućuje da ostane u svome normalnom društvenom okruženju. Što je
psihijatrijska pomoć udaljenija, to su veći izgledi da će se bolesni osjećati
kao jadnik koji sada mora potražiti velikog gurua psihijatrije. Takva je
situacija kontraproduktivna za liječenje pacijenta, a k tome i ponižavajuća.
Stoga danas svako selo u Njemačkoj ima nadležnu psihijatrijsku ustanovu
koja je dužna smjesta primiti svakoga psihičkog bolesnika u akutnom
stanju sa svoga gravitacijskog područja te ga potom što prije otpustiti na
dobro ambulantno liječenje. Naime, najvažnije je pitanje na psihijatriji,
naravno: »Kako da odem odavde?« Odgovor: »Što brže!«
Razvoj moderne psihijatrije psihičkim je bolesnicima otvorio brojne
mogućnosti. To je dobro, ali krije i opasnosti. Naime, nismo li sigurni da je
osoba bolesna, moramo pretpostaviti da je zdrava! Međutim, Svjetska
zdravstvena organizacija svojom je starom, apsurdnom definicijom
zdravlja uvelike pridonijela nerealističnoj, utopističkoj slici o njemu.
»Potpuno tjelesno, duševno i društveno blagostanje,« glasio je njezin
dekret iz tih davnih vremena. To je, naravno, neostvarivo, a utopistički
pojmovi pozivaju na bezgranično obožavanje. Tako je nastala apsurdna
religija zdravog života, čiji poklonici žive preventivno kako bi na koncu
umrli zdravi. Ta je religija zdravoga života odličan recept za nesreću. Jer,
ako je zdravlje zapravo nemoguće postići, svi se moraju osjećati nekako
bolesno. »Zdrav je samo onaj čovjek kojeg nisu dovoljno temeljito
pregledali,« jednom je rekao neki ugledni internist. Karl Kraus bio je
zloguki prorok: »Najčešća bolest je dijagnoza.« Kultu zdravlja koji tako
hara našim društvom moraju se othrvati upravo psihijatri jer imajući pred
očima utopistički ideal psihičkoga zdravlja, nesreću mogu proizvoditi kao
na tekućoj vrpci. Naravno da se svakom čovjeku može ustanoviti
nedostatak, možda čak i dva. Katkad je dovoljno bezazleno pitanje: »Nešto
se smješkate, što potiskujete?« da nekoga zbunite. Čuveni njemački
psihijatar Klaus Dörner u ozbiljnim je dnevnim novinama pokušao
procijeniti postotak Nijemaca kojima treba psihoterapija. Koliki je, dakle,
postotak Nijemaca koji pate od tjeskobnih poremećaja, napadaja panike,
poremećaja u prehrani, depresija, shizofrenija, ovisnosti, demencija itd.?
Jednostavna je računica pokazala: više od 21 posto Nijemaca iziskuje
psihijatrijsko liječenje — zbog toga nam trebaju imigranti!
Stoga mnoge alarmantne izvještaje iz svijeta psihijatrije čitam
podijeljenih osjećaja. Svatko je zdrav dok mu se ne dokaže da je bolestan.
A zbog imperijalističkoga širenja carstva psihijatrije, koje sad obuhvaća i
nekakve više-manje banalne poremećaje raspoloženja, ljudima koji su
uistinu bolesni oduzimaju se nužne mogućnosti liječenja.
Posljednjih su godina smišljeni testovi kojima se i kod naizgled
posve zdravih ljudi mogu utvrditi određeni nedostaci. To može biti
zanimljivo sa znanstvenoga stajališta, u otkrivanju novih spoznaja.
Međutim, držim da je osporavanje psihičkoga zdravlja takvim ljudima
etički opravdano samo ako će iz tih studija proizići relevantne opcije
liječenja bolesti koje su doista prisutne. Isto vrijedi i za ranu dijagnostiku
bolesti, koju promiču različita područja psihijatrije. To svoje duboko
uvjerenje ovdje iznosim ponajprije imajući u vidu opise različitih bolesti
koji slijede.
Za privatni život psihijatara vrijedi pravilo: onaj tko po završetku
radnoga vremena ne može svoje stručno psihijatrijsko znanje ostaviti na
radnome mjestu, nego i u privatnome životu veselo postavlja dijagnoze
gdje god stigne, taj nije rođen za psihijatra. Uskoro više uopće ne bi imao
prijatelja. Osim toga, nepristojno je postavljati dijagnozu nekome tko od
vas uopće nije zatražio liječničku pomoć. A sad ozbiljno: obijesna ili
cinična potraga za psihičkim nedostacima kod zdravih ljudi nedostojna je
čovjeka. To je zloporaba ljudi i psihijatrije.
Zadaća je psihijatrije pomoći uistinu bolesnim ljudima. Ona mora
braniti prava pacijenata i ne smije postati sluga društva koje se želi riješiti
iritacija što mu ga stvaraju njegovi psihički bolesnici. Umjesto toga,
psihijatrija se mora truditi pomoći psihičkim bolesnicima da sa svim
svojim čudnovatim osobinama i navikama žive usred toga društva. Stoga
ona mora dokazati svoju neovisnost: hoće li se dosljedno odupirati pritisku
društva da osobite i nezgodne ljude proglasi bolesnima? I društvo mora
pokazati svoj liberalan stav: hoće li ono doista pustiti sve svoje čudnovate,
neprilagođene članove da slobodno hodaju naokolo? To se odnosi i na one
koje bi se moglo liječiti, ali koji to ne žele. Sve dok ne ugrožavaju druge, a
ni sami sebe, liberalno društvo mora poštovati njihovu odluku.
Vratimo se na pitanje je li u procjeni osobitih ljudi doista važno jesu
li zdravi ili bolesni. I nakon stoljećâ na to je pitanje i dalje teško
odgovoriti, a svaki je odgovor ionako bespredmetan. Ekscentrični zdravi
ljudi, ali i psihički bolesnici mogu društvu prenijeti impuls nadahnuća,
mogu fascinirati i pridonijeti napretku čovječanstva. Samo je to važno u
odavanju počasti povijesnim ličnostima. A ako je jedini smisao dijagnoze
određivanje odgovarajuće terapije, postavljanje dijagnoza mrtvima ionako
nije od neke koristi.

II. Koga liječiti?

1. Mali svijet psihijatrije — Moj mozak i ja

Svime o čemu sam upravo govorio uveliko smo ograničili područje
djelovanja psihijatrije. Tek vrlo mali broj posebnih ljudi koje tijekom
života susretnemo tu svoju posebnost duguju bolesti.
a) Što je dobro u lošemu? — O izgledima za izlječenje
Dakako, čovjek se lecne kad čuje da netko nešto duguje bolesti.
Međutim, činjenica je da čak i teške psihičke bolesti, uz one mučne, imaju
i dobre strane. Mnogi pacijenti dugo nakon ozdravljenja svoju bolesnu fazu
doživljavaju kao pozitivnu prekretnicu u životu. Oni ne idealiziraju svoju
bolest, za to ionako nema potrebe, ali svrstavaju je u pustolovne djeliće
svoga životnog puta, koji su ih doveli i do mnogih važnih spoznaja. Zvuči
banalno, ali osoba koja je već jednom pretrpjela iznenadnu fazu depresije
više nikad ne može nepripremljena zapasti u novu. Možda će čak tijekom
svijetlih faza života živjeti zahvalnije i intenzivnije od osobe koja je uvijek
bila zdrava, kojoj cijeli život protječe u istoj mutnoj svjetlosti. Osoba koja
je u napadu shizofrenije doživjela slušne halucinacije osjetila je život
intenzitetom koji je teško nadmašiti. To je patnja, ali postoje ljudi koji je
čak shvaćaju i prihvaćaju kao obogaćivanje njihova života.
Upravo to pokušavaju postići i moderne metode psihijatrije i
psihoterapije. Ono poremećeno u poremećaju, bolesno u bolesti, otegotno u
tegobi, sve to pacijent dovoljno osjeća na svojoj koži kad prvi put dolazi
terapeutu. Stoga je zadaća profesionalnog terapeuta da ne suzbija samo
simptome, nego da pomogne pacijentu sagledati bolest u drugom svjetlu i
tako stvoriti korisnu perspektivu koja može dovesti do rješenja. Dječja
psihijatrica Thea Schönfelder to je dubokoumno formulirala: »Ono što me
razlikuje od mojih psihotičnih bližnjih jest moja sposobnost da ih vidim
›zdravijima‹ nego što oni sami sebe mogu vidjeti.« Takva korisna
perspektiva može pacijenta podsjetiti na sposobnosti i snagu koje je nekoć
pokazivao, ali ih je sad u krizi zaboravio. Jer čime pacijent treba riješiti
krizu? Sigurno ne sposobnostima koje bi rado imao, nego samo onima koje
već ionako ima.
Nesposobnost promjene perspektive u psihijatriji se definira kao
ludilo. Luđak cijeli svijet vidi isključivo s jednoga jedinog dominantnog
gledišta, s kojeg ga, primjerice, susjeda muči laserskim zrakama. Nikakav
ga razuman argument ne može odvratiti od te misli, iako inače reagira
posve racionalno. U ideologijama se također često mogu vidjeti
karakteristike nalik ludilu: i one na svijet gledaju iz određene perspektive.
Psihijatrija je uvijek podložna ideologijama. Na studiju psihijatrije i
psihologije čovjeka se također gleda samo s jednoga stajališta. Međutim,
nedavno se shvatilo da je upravo njegova sposobnost da promijeni
pacijentovu perspektivu ono što čini dobrog terapeuta. Uspije li on
pacijentu pomoći da se zamisli u raznim životnim scenarijima, ali i da isti
život i isti poremećaj promatra s različitih stajališta, može mu otvoriti
obećavajući izlaz iz životne stranputice.
b) Stvar gledišta — Čovjek, njegov mozak i neobični životni putovi
Svaki psihički poremećaj, ali i svaku zdravu psihičku reakciju
možemo promatrati s biološkoga stajališta. Neosporno je da se iza svake
naše misli krije neki biološki proces u mozgu. Kad se radujemo, određeni
neurotransmiteri luduju. Kad smo tužni, aktiviraju se neke druge kemijske
tvari u našem mozgu. Paralelno sa svijetom naših misli u našemu mozgu
živi i drugi svijet, sastavljen od molekula. Ovdje se postavlja staro pitanje:
što je bilo prije, kokoš ili jaje? Jesu li izvor svega nevidljivi organski
procesi u mozgu — a vidljivi psihički fenomeni tek su njihova nužna
posljedica? Jesmo li, dakle, marionete vlastitoga mozga? Ili je možda
obrnuto? Služimo li se mozgom za svoje psihičke reakcije, odnosno, jesu li
njegove aktivnosti tek vanjski pokazatelj da mislimo? Sa strogo
znanstvenoga stajališta, nemoguće je dati konačan odgovor na to pitanje.
Međutim, nama to nije ni potrebno. Naime, neosporna je činjenica
da se svi duševni procesi mogu promatrati s biološkoga stajališta. Je li to
stajalište izvorno, jedino ili čak odlučujuće, uopće nas ne treba zanimati.
Odlučujuće je pitanje može li nam stajalište pomoći u konkretnom slučaju.
Biološko je stajalište, naravno, najkorisnije u slučajevima kirurških zahvata
na mozgu. Ako se mozak ozlijedi, krvari, upali ili otruje, biološko-
organsko stajalište uvijek je odlučujuće za dijagnozu i terapiju. Naravno,
uz to će u pobjeđivanju bolesti važnu ulogu imati pacijentova životna
priča, reakcije njegovih bližnjih i izvanredni događaji iz bliže prošlosti.
Ipak, u središtu pozornosti i dalje je način na koji mozak reagira na
organsko oštećenje. Čak i kod psihičkih bolesti čiji se fizički uzrok dosad
nije mogao jasno utvrditi — kod shizofrenije, depresije, manije i mnogih
drugih — psihijatri su stekli bolji uvid u tjelesne aspekte tih bolesti i tako
došli do zaključaka korisnih za terapiju.
U međuvremenu biološko stajalište ima glavnu ulogu u proučavanju
svih psihičkih poremećaja. Sporni »doping mozga« pokušava poboljšati
psihičke sposobnosti biološkom manipulacijom čak i kod zdravih ljudi.
Napomenimo i da »biološko« automatski znači »nasljedno«. Sva neobična
psihička stanja mogu se promatrati i iz perspektive genetskoga nasljeđa.
Prema tome, biološko je stajalište s pravom perspektiva s koje možemo
promatrati sve psihičke fenomene, bez iznimke. Biološko stajalište postaje
ideološko, dakle, neznanstveno, tek kad se počne smatrati jedinim
istinitim. Nije istinito, tek je više-manje korisno.
S druge strane, sve psihičke fenomene možemo isto tako sagledati i
iz perspektive pacijentove životne priče. Događaje koji su se odigrali u
nedavnoj prošlosti možemo smatrati uzrokom psihičkoga poremećaja.
Takvo je stajalište jednako neosporno kao i biološka hipoteza. Uostalom,
sami pacijenti i njihovi bližnji stvari najčešće promatraju upravo iz tog
kuta. Depresija može biti posljedica bračne krize, sukoba na poslu, svađe s
prijateljima ili susjedima, a shizofreno ludilo posljedica mobbinga. Čak
možemo neosporno tvrditi da su psihički simptomi nakon organskog
oštećenja mozga velikim djelom nastali pod utjecajem onoga što se
događalo posljednjih tjedana. Ni takvo stajalište nikad nije ni ispravno ni
pogrešno; s terapeutskog je gledišta u konkretnom slučaju jednostavno više
ili manje korisno.
Uzmimo primjer. Pacijent dolazi na liječenje zbog teške depresije, u
kojoj veliku ulogu ima genetski čimbenik. Takav oblik depresije često se
javlja iznenada, usred inače sretnog života. Dotad posve zdrav pacijent
jednog se jutra odjednom probudi u dubokoj depresiji, očajava, više ne vidi
izlaz i nikakav ga razgovor ne može umiriti. Nikakvo podsjećanje na
njegov sretan život ne pogađa cilj, nego samo navodi pacijenta da počne
sam sebi predbacivati što to čini svojoj divnoj obitelji. Kad razgovarate s
takvim pacijentom, gotovo imate dojam da se borite s molekulama.
Argumenti takva čovjeka uopće ne dodiruju. U takvom je slučaju biološko
stajalište u pravilo najprimjerenije i najkorisnije za sve uključene. Naime,
njime se izbjegava zabluda da je netko »kriv« za depresiju. Nije kriv
pacijent, ali ni njegovi bližnji, koji si nerijetko jako predbacuju jer su
možda nekoliko dana ranije vodili banalnu svađu s bolesnim. Tu je i
posebna vrsta rodbine, koja živi 150 km dalje i ne zna ništa konkretno, ali
svakako ima najbolji uvid. Njima takva kriza služi kao odličan povod za
pljuvanje po pacijentovoj bezdušnoj ženi. Prava drskost — supruga je,
nakon samog pacijenta, druga žrtva bolesti. Ona s njime pati, osjeća se
posve nemoćno, a često si i bezrazložno predbacuje. Terapeut joj sa svim
svojim autoritetom mora objasniti da nitko, ali doista nitko nije kriv za
depresiju. Mora objasniti da je riječ o bolesti metabolizma u mozgu, na
koju se može dobro utjecati lijekovima i koja je vrlo vjerojatno u
potpunosti izlječiva. To, naravno, ne znači da određeni utjecaji ne mogu
depresiji dati neku osobitu nijansu. Međutim, u ovom slučaju
najkonkretnija, a u pogledu terapije i najkorisnija perspektiva je biološka.
Ipak, tu je i drugi slučaj. Bračni par dolazi na zajedničku terapiju jer
imaju problem: muž stalno tuče ženu. Suprug sav sretan izjavi kako je
nedavno u nekom časopisu pročitao da je agresivnost povezana s razinom
serotonina. Pita ne bi li mogao popiti nekoliko zgodnih tabletica i tako
riješiti problem. U takvom slučaju terapeut biološko stajalište uopće neće
držati primjerenim i korisnim. Ja povremeno takvim supruzima kažem da
muskulaturu desne ruke pokreće svjesni dio našega mozga, dakle naša
slobodna volja, te da njegova šaka samo njegovom voljom može završiti u
ženinom licu. Odgovornost za takav čin snosi agresivni suprug, a ne
nedužni serotonin. U takvome ću slučaju pokušati metodama psihoterapije
prekinuti zlostavljanje i podučiti par drukčijim oblicima sukoba. Dakako,
hipoteza o utjecaju serotonina nije pogrešna i katkad, u ekstremnim
slučajevima, pomažu određeni lijekovi. Ipak, ostaje činjenica da u slučaju
takvog problema biološka perspektiva uopće nije korisna. Ovdje daleko
više pomaže perspektiva životne priče bračnoga para. Ono što se tijekom
života razvilo u pogrešnom smjeru uz puno psihoterapije može se ponovno
vratiti na pravi put. Ali samo ako je pacijent motiviran.
Mnogi pacijenti odgovornost za problem ne prebacuju na biologiju,
nego na razvoj u ranome djetinjstvu, čije su bespomoćne žrtve bili.
Dakako, psihoanaliza, koju su razvili Sigmund Freud i njegovi sljedbenici,
doista je u neprikladno riješenim sukobima iz ranoga djetinjstva vidjela
uzrok kasnijih duševnih patnja. Psihoanalitičko liječenje pokušava
ponovno osvijestiti te potisnute sukobe, dobro ih proučiti i time postići
blagotvoran učinak. Sve se psihičke fenomene bez iznimke može pokušati
shvatiti iz perspektive ranoga djetinjstva. Međutim, takva perspektiva
također nije ni ispravna ni pogrešna. Ipak, bilo je psihoanalitičara koji su
psihoanalizu smatrali jedinim pravim pogledom na ljudsku dušu. Moderni
će psihoanalitičari, dakako, odbiti takav ideološki stav. Oni znaju da
psihoanaliza može pomoći u određenim slučajevima, ali da nije čudesan
lijek za sve probleme. Pogotovo ne bi dopustili da se psihoanaliza koristi
kao paušalna isprika nasilnih mačo tipova.
U vrijeme studentskoga pokreta 1968. došlo je do prave eksplozije
socioloških tumačenja. Društvo se tad smatralo krivcem za sve i svašta,
uključujući, naravno, i psihičke bolesti. U Heidelbergu je postojao
»Socijalistički kolektiv pacijenata,« koji nije želio da psihijatrija bude
građanska pilula za smirenje psihičkih bolesnika, u stvarnosti potlačenih od
većine društva. Slijedeći geslo: »Slomite ono što vas lomi,« krenuli su u
napad na društvo koje ih čini bolesnima i postali teroristička organizacija.
Ali, ni ta perspektiva nije pogrešna. Naravno da se svi psihički fenomeni
bez iznimke mogu objasniti kao posljedice utjecaja društva. Naime, ništa
što je ljudsko nije samo pojedinačno. Stres na poslu nećete srezati u
korijenu omogućite li radniku lakši kontakt sa psihijatrima i
psihoterapeutima. Bilo bi daleko važnije stvoriti radne uvjete za
izbjegavanje stresa, tako da se radnik uopće ne mora liječiti. Ipak, i u tom
je slučaju sociološka perspektiva tek jedna od mogućih. Ona nikad ne
smije biti jedino gledište i u svakom konkretnom slučaju treba provjeriti je
li takvo gledište bitno i korisno ili nije.
2. Veliko carstvo slobode — Ja i moj mozak
Sve te perspektive — biološka, psihoanalitička, sociološka,
perspektiva pacijentove životne priče i mnoge druge — pokušavaju
tumačiti psihičke probleme kao da ne postoji sloboda svakog čovjeka. Nije
slobodan čovjek kriv za svoje stanje, »krive« su molekule, životna sudbina,
rano djetinjstvo, društvo. Takva su stajališta također posve u redu jer se
upravo to s pravom očekuje od psiholoških spoznaja: da istraže uzroke koji
određuju ljudsko ponašanje i pomoću kojih ga možemo predvidjeti.
Međutim, kad bismo tvrdili da ti uzroci kažu sve o nekom čovjeku, više ne
bismo bili ozbiljni. Naime, polaganje prava na jedino ispravno tumačenje
ne bi bila znanost, nego ideologija. Znanost stoga ne može izostaviti
ljudsku slobodu, ali ne može je ni obuhvatiti jer sloboda onda više ne bi
bila sloboda. Slobodno se ponašanje po definiciji ne može predvidjeti jer
inače ne bi bilo slobodno. Doduše, u znatnom dijelu našega života naše
ponašanje nije uistinu slobodno. Postoje pravilnosti, uobičajeni načini
ponašanja i reagiranja, koje smo naučili od roditelja, društva ili određenih
utjecaja tijekom života. Takve načine ponašanja ne odabiremo svaki put
iznova posve slobodno, nego su se oni pretvorili u svojevrsne
automatizme. Zbog njih smo uračunljivi samima sebi i drugima. Uzrok i
posljedica takvog ponašanja omogućuju pristup znanstvenom istraživanju.
Ipak, takve automatizme uvijek možemo isključiti. Možemo se namjerno
ponašati drukčije nego što bi se zbog utjecaja, nagona i navika u našim
životima očekivalo. Upravo se to naziva slobodom.
a) Sloboda i bolest — S ove strane dobra i zla
Ta sloboda, koju su za prosvjetiteljstva smatrali razlogom ljudskoga
dostojanstva koje zaslužuje svaki čovjek, također je jedna od perspektiva s
kojih možemo promatrati psihičke fenomene — i to sve fenomene, bez
iznimke. Međutim, i sama je sloboda uvijek tek jedno više-manje
primjereno gledište. U upravo spomenutom primjeru terapeut bi zacijelo
apelirao na slobodu i odgovornost čovjeka koji tuče svoju ženu. S druge
strane, u slučaju izbijanja teške depresije to u pravilu nije dobra ideja.
Ovisnost je nesloboda. Ali ne potpuna nesloboda. Ovisnost danas
smatramo bolešću slobode izbora. Ovisnik nema izbora. On mora piti.
Terapija pokušava pacijentu ponovno omogućiti slobodu izbora. Međutim,
da bismo uopće započeli terapiju s izgledima za uspjeh, moramo
pretpostaviti da u pacijentu tinja barem jedna iskra slobode. Inače se
pacijent, naravno, ne bi ni mogao odlučiti za terapiju, a pogotovo ne na to
da pomoću terapije svoj život ponovno uzme u vlastite ruke.
Jedna je suviše ideološka teorija ovisnosti bila posebno neugodna
jer je ovisnost opisivala kao nepromjenjiv poremećaj koji traje do kraja
života. Takav je stav, doduše, pomogao nekim pacijentima, ali mnogim
drugima ulio je paralizirajući osjećaj posvemašnje bespomoćnosti pred
vlastitom ovisnošću. Kad je ovisnik naučio da je »kompulzivno posezanje
za opojnim sredstvom« vrlo opasno, da »recidiv« znači propast, čija je
neizbježna posljedica »gubitak kontrole,« ti su se događaji redom javljali u
smislu proročanstva koje se samo ispunjava. Bolesnik je nakon toga samog
sebe vidio tek u sramotnoj ulozi bespomoćne žrtve. Pacijent kao aktivan
subjekt uopće se nije spominjao. U takvim je uvjetima bilo teško stvoriti
modernu kontrolu recidiva. Već i sama riječ »recidiv« zvuči kao da se radi
o napadu izvana. Što je najgore, u tom se izrazu krije tvrdnja da će se
ponoviti ono što se već dogodilo u prošlosti. Ni jedno ni drugo u pravilu
nisu korisne sugestije.
Stoga danas više volimo reći da je netko odlučio piti i govorimo
neodređenije o »prolapsu« — njega u prošlosti još nije bilo i eventualno
imamo razloga vjerovati kako ga neće biti ni u budućnosti. Oprezno biranje
riječi važno je za dobru psihoterapiju jer je jezik skalpel psihoterapeuta.
»Odabir« je relativno neutralan izraz. On ne okrivljuje jer uopće ne
spominje kompulzivno posezanje za opojnim sredstvom, gubitak kontrole i
druge otegotne čimbenike. »Odabir« podsjeća na pacijentovu slobodu, koja
još uvijek postoji, unatoč ovisnosti. A upravo tu slobodu pacijent treba
iskoristiti kako bi donio odluku da ništa neće popiti. Tako se ovisnik nalazi
u procjepu između kompulzivne ovisnosti i vlastite slobode. Zadaća je
svake dobre terapije podsjetiti pacijenta na mogućnosti njegove slobode,
ali imajmo na umu da nitko ne može izvana utjecati na to koliko je u
pacijentu ovisnosti, a koliko slobode. Najvažnije od svega, nitko ne može
biti siguran ne bi li pod sličnim pritiskom ovisničke kompulzivnosti i sam
protiv svoje volje posegao za bocom. Zbog te je spoznaje terapeut ponizan.
Stoga se sloboda ponajprije spominje u kontekstu terapije. S aspekta
slobode možemo se itekako zapitati što bi mogao biti smisao nekog
psihičkog poremećaja. Postoje tzv. umirovljeničke neuroze — ljudi kojima
se mirovina sviđa više od rada potpuno svjesno simuliraju simptome neke
bolesti ne bi li postigli cilj. Liječenje takvih poremećaja je, naravno,
bezizgledno. Naime, motiviranost takvih navodnih bolesnika za
izlječenjem obično je ravna nuli. Međutim, ima i poremećaja koji nisu
nastali tako hotimice. Mnogi ljudi na neki događaj u životu »reagiraju«
psihičkim poremećajem a da psihijatar ne može utvrditi koliko je riječ o
podsvjesnim procesima, koliko o svjesnoj inscenaciji. Kako god bilo,
svako je psihičko stanje uvijek moguće promotriti s perspektive slobode.
Naravno, i ta je perspektiva uvijek više ili manje primjerena. Cijeli život
nekog čovjeka možemo promatrati kao umjetničko djelo kojim on izražava
svoju bit. To vrijedi za velike umjetnike, ali i za svakog čovjeka. Svatko je
kovač svoje sreće, kaže narodna poslovica. U ovom slučaju nije posve u
krivu.
Ono za što se svjesno odlučimo ne može biti bolesno. Može biti
dobro ili zlo, čak nevjerojatno dobro ili zvjerski zlo. Unatoč tome, ne
postoji psihijatrijska metoda kojom bi se dobro ili zlo umnožavali ili
potiskivali jer činiti dobro ili zlo nikad nije bolesno. S druge strane,
psihičke su bolesti uvijek ograničavanja slobode nekog čovjeka da čini
dobro ili zlo. Simptomi bolesti u većoj ili manjoj mjeri sprječavaju
pacijenta da govori i čini ono što sam po sebi zapravo želi reći i učiniti.
Stoga će psihijatar pacijenta u fazi teške psihičke bolesti pokušati
odgovoriti od velikih životnih odluka, primjerice od sklapanja ili razvoda
braka, zapošljavanja na novom radnom mjestu ili davanja otkaza. Zadaća
je svake dobre terapije da svim svojim razrađenim metodama što prije
ponovno uspostavi pacijentovu slobodu izbora u takvim situacijama.
b) Ljudsko dostojanstvo i sloboda izbora — Naši gospodari,
bolesnici
Ta perspektiva slobode, to egzistencijalno gledište, najvažniji je od
svih pogleda na život. Njime se tako reći otkriva sam čovjek, a ne tek
njegova bolest. Iza psihičkih poremećaja koji se guraju u prvi plan uvijek
se skriva pojedini čovjek kao slobodno biće, iako se to kod vrlo izraženih
psihičkih bolesti može tek naslutiti. Upravo je poštovanje prema toj
tajanstvenoj, jedinstvenoj jezgri svakoga čovjeka, na kojoj počiva njegovo
dostojanstvo, ono po čemu se čovjekoljubiva psihijatrija razlikuje od svoje
prezirne varijante, koja pacijenta vidi samo kao hrpu simptoma. Stoga je u
humanoj psihijatriji važno ostaviti prostora slobodi. Psihijatar ne smije sve
gledati samo s terapeutskog stajališta. Pacijentima se ponekad mora
omogućiti da nešto učine — ili ne učine — po svojoj volji. Oni bi ionako
trebali biti što više uključeni u planiranje terapije. Postoji tek mali broj
studija o blagotvornom učinku radne terapije, kao i terapije umjetnošću ili
glazbom, ali sigurno je da ne mogu postići terapeutski učinak ako ih
pacijent doživljava kao nametnuti oblik liječenja. Sloboda izbora tako
postaje konkretan prijevod ljudskoga dostojanstva na jezik terapeutske
prakse.
Načelo »informiranoga pristanka« pacijenta na liječenje primjenjuje
se na svim područjima medicine, ali posebno je osjetljivo u psihijatriji.
Naime, s jedne je strane pacijentova sloboda izbora zbog njegove bolesti
katkad privremeno smanjena i pravna država prema strogim pravilima
određuje skrbnike koji moraju donositi odluke u njegovo ime. Međutim, s
druge strane, u središtu svih pokušaja liječenja mora biti poštovanje prema
pacijentovoj slobodi jer je cilj svake terapije pobijediti bolesnu neslobodu
u korist pacijentove slobode. Stoga, naposljetku, uvijek pacijent mora biti
taj koji će odrediti cilj terapije, a mi terapeuti trebamo imati suradnički stav
u ostvarivanju toga cilja, o koliko god čudnovatom cilju bila riječ.
Kao mladi liječnik na odjelu psihijatrije doživio sam odlučujuće
iskustvo. Mlada, kronično shizofrena pacijentica čula je glasove. Bila je
pametna, pomalo bizarnog ponašanja, zbog kojeg je i iziskivala
psihijatrijsku pomoć, ali dobra raspoloženja. Pomno sam se posvetio
povijesti njezine bolesti i ustanovio da, iz meni nepoznatih razloga, nitko
nije pokušao povećati dozu psihofarmaka kako bi njezine slušne
halucinacije napokon prestale. Kratko sam o tome porazgovarao s
pacijenticom. Na sljedećoj ambulantnoj kontroli pacijentica se pojavila
ekstremno loše raspoložena. »Što ste to učinili?!« pitala je. Rekla je da joj
je puno lošije nego prije. Ja sam je pitao jesu li slušne halucinacije prestale.
»Jesu, prestale su, ali u tome i jest problem. Uvijek sam čula ljubazni glas
svoje pokojne učiteljice i on mi je godio. A sad je taj glas nestao…« Bio
sam bez riječi. Na studiju sam naučio kako ukloniti slušne halucinacije i to
sam znanje korektno, a ponajprije uspješno primijenio u praksi. Međutim,
pacijentica mi za to nije bila nimalo zahvalna, baš naprotiv, izgrdila me.
Pokušao sam se uživjeti u njezin unutarnji svijet. Ona nije patila zbog glasa
koji je čula, on je pripadao njezinome svijetu, u kojem se očigledno dobro
osjećala. Stoga sam odlučio ponovno smanjiti dozu neuroleptika, tako da
ona opet začuje učiteljičin glas. Pacijentica je bila zadovoljna — a ja sam
opet puno toga naučio. Slušne su halucinacije većini ljudi, naravno,
neugodna smetnja. Međutim, ponekad i nisu. Budući da ne liječimo
dijagnoze, nego ljude, a ti ljudi i njihovi ciljevi stoje u središtu, u tom je
konkretnom slučaju meni bilo jasno što mi je činiti.
Kasnije sam s iskusnim pacijentima uvijek imao običaj objasniti im
stav znanosti prema njihovoj bolesti, tako da su mogli sami odlučiti koji
lijek žele uzimati i u kojoj mjeri. Razumije se da sam prihvaćao samo one
terapijske ciljeve i metode za koje sam mogao etički odgovarati, ali do
sukoba gotovo nikada nije došlo. Naime, pacijenti su u pravilu razumni
ljudi. A zašto bi razumni ljudi dugoročno željeli naštetiti samima sebi?
Psihijatriji odgovara moderni stav, prema kojem se ona smatra
uslužnom djelatnošću, ali možda i sjećanje na srednjovjekovne sanatorije
maltezera, koji su uvijek govorili o »svojim gospodarima, bolesnicima«.
Prostori slobode u psihijatriji mogu biti i razgovori s dušobrižnicima
pojedinih religija. Naime, to nisu terapijsko-metodički razgovori vođeni u
svrhu liječenja, tijekom kojih terapeut, na kraju krajeva, uvijek skriva svoje
pravo »ja«. U idealnom slučaju riječ je o slobodnoj razmjeni ideja između
dvaju Božjih stvorenja.
Vjerska perspektiva kolektivan je oblik egzistencijalne perspektive.
Sva psihička stanja, bez iznimke, mogu se promotriti iz vjerske
perspektive: kao znak Božje providnosti ili đavoljega iskušenja. Sa
znanstvenoga stajališta to nije ispravno, ali nije ni pogrešno. Vjerska
perspektiva jedino može biti primjerena ili neprimjerena, korisna ili manje
korisna za određeni slučaj. Stoga je sumanuta ideja bolesnoga od depresije
kako ga je Bog napustio ili pripada đavlu bolesna tlapnja. Pacijent se bez
liječenja ne može osloboditi od takve ideje. Psihijatar, bio on vjernik ili
ateist, izričito će pobijati tu ideju. Međutim, ako netko svoju bolest
naknadno želi tumačiti kao Božju kušnju vjere ili đavolje iskušenje, to je
jedna od mogućih perspektiva tog određenog pacijenta, koju se sa
psihijatrijskoga stajališta ne može pobiti. Ako psihijatri i psihoterapeuti na
takav način poštuju pacijentove vjerske stavove, nije potrebno da vjernika
liječi isključivo psihijatar koji je i sam vjernik. Katkad to može biti i
štetno, naime onda kad kod nekih terapeuta postoji opasnost da se izgubi
nužna granica između psihoterapije i dušobrižništva.
Primjer vjerske perspektive ponovno nam zorno pokazuje da
različita gledišta s kojih možemo promotriti psihičke fenomene nisu ni
ispravna ni pogrešna. Nekadašnji sukobi različitih škola psihoterapije o
tome je li ispravna biološka, psihoanalitička, bihevioristička ili neka druga
perspektiva, u međuvremenu su, srećom, nadvladani. Stara Aristotelova
misao kako je jedina svrha dijagnoze odabrati dobru terapiju pridonijela je
ukidanju ideoloških debata. Stoga se od modernoga psihijatra i
psihoterapeuta traži da bude sposoban za promjenu perspektive. On mora
poznavati mnogo metoda i zatim izabrati onu koja je najprimjerenija za
pacijenta, ali i za samog terapeuta.
III. Kako liječiti?

1. Umjetna, plaćena veza na određeno vrijeme — Kratak uvod u

psihoterapiju
Što pomaže? Izbor je velik. Na raspolaganju nam stoji više od
petsto metoda. Moramo li ih sve poznavati? Moramo li ih sve iskušati da
bismo pronašli primjerenu? Netko je ustvrdio kako metoda psihoterapije
ima koliko i psihoterapeuta. Prema tome, ne preostaje nam ništa drugo
nego da razlikujemo važno od nevažnoga. Mnoge su metode nekoć služile
kao nadomjestak za religiju, a profilirale su se kroz uvijek iste predodžbe o
neprijatelju. Međutim, dim iz jurišnih pušaka se razišao. Sada trezvenije
vidimo prednosti i mane nekog oblika terapije. Jasno je da ozbiljna
psihoterapija nije znanost o istini, kao što je to religija. S druge strane,
psihoterapiju se od obične svakodnevne komunikacije mora razlikovati po
stručnosti osobe koja je vodi. Stoga je istraživanje učinkovitosti terapije
itekako potrebno. Njime psihoterapija osigurava vlastiti opstanak, a ono
opravdava i naplatu komunikacije psihoterapeuta s pacijentom. Klaus
Grawe je 1994. po nalogu njemačke vlade istražio učinkovitost različitih
metoda psihoterapije i došao do spektakularnih rezultata. U njegovu su
istraživanju osobito loše prošle psihoanalitičke metode. Stoga se na njega
sručio gnjev nekolicine psihoanalitičara bez smisla za humor, pogotovo
nakon što su njegove spoznaje osvanule na naslovnici uglednoga tjednika
Der Spiegel. Psihoanaliza se jednostavno nije mogla pohvaliti s dovoljno
znanstveno provedenih ispitivanja učinkovitosti. Graweov zaključak da je
velika psihoanaliza primjerena jedino za komunikaciju sa zdravim ljudima
vjernim pobornicima psihoanalize uopće nije bio duhovit.
a) Psihoanaliza — Nešto se smješkate, što potiskujete?
Dakako, psihoanaliza je baka psihoterapije. Dugo se morala boriti
za priznanje, a sjećanje na to razdoblje borbe još i danas utječe na mnoge
perjanice psihoanalize. Sigmund Freud, njezin utemeljitelj, svoje je
suvremenike provocirao suludom teorijom. Usred apsurdne i štetne
iskrivljenosti građanskoga društva pod čijom su krhkom površinom
navodne pristojnosti ključale opsesivne seksualne fantazije, obznanio je da
se ključ čudnovatih psihičkih fenomena krije u tajnoj stvarnosti naše
podsvijesti. Time je ponajprije pokušao doskočiti u to vrijeme
zabrinjavajuće raširenim histeričnim stanjima uzrujanih dama. Nova je
metoda omogućila uvid u sveprisutan svijet nagona i više-manje uspješnog
nošenja s njima. Freud je svoje konstrukcije, s polazišnom teorijom o
ranom razvijanju erotskih osjećaja djeteta prema ocu i majci, predstavljao
kao znanstvene, a ponajprije prirodoznanstvene. One su tako u potpunosti
slijedile tadašnje trendove, a istodobno su mogle pomoći uspješnom
uzburkavanju seksualno inhibiranoga društva. Ipak, Freudove teorije nisu
bile prirodoznanstvene pa čak ni znanstvene u užem smislu riječi. Poznata
je kritika koju je iznio Jürgen Habermas, o tome kako »psihoanaliza svojim
scijentističkim pristupom pogrešno shvaća samu sebe«. Psihoanaliza je u
početku više nalikovala ideologiji ili tradicionalnim vjerskim zajednicama.
Freud je svojim najbližim i najvažnijim sljedbenicima dijelio prstene, kao
što je inače običaj s biskupima, ekskomunicirao je svoga najboljeg učenika
Carla Gustava Junga, a njegovi su tekstovi katkad još i danas predmet
obožavanja poput svetih spisa. Sam Freud psihoanalizu nije primjenjivao
isključivo na pacijentima, nego ju je pretvorio u poticajan nauk o Bogu i
svijetu. Kod ne tako prosvijećenih pobornika psihoanalize sve to nerijetko
je vodilo — a još i danas vodi — do toga da se psihoanalitička tumačenja
shvaćaju kao apsolutne istine, a ona to nisu.
Iako bi sam Freud duševne procese najradije bio objasnio s
neurološkog, dakle, fizičkog aspekta, u stvarnosti nam je dao tek neke više
ili manje uvjerljive opise koji tijekom razgovora s pacijentom u određenim
uvjetima mogu imati blagotvoran učinak. Snovi i slobodne asocijacije
pacijentove struje misli na psihoanalitičkom kauču prenose nesvjesne
elemente u svjestan govor, nakon čega ih analitičar tumači. Važnu ulogu
pritom ima veza između sada prisutnih fenomena i neriješenih sukoba iz
ranoga djetinjstva, ali i dinamičan odnos pacijenta i terapeuta. Odlučujući
čimbenik izlječenja je dublji uvid pacijenta u njegovu simptomatiku, do
kojeg on dolazi tijekom razgovora s analitičarom. I brojne druge
psihoanalitičke ili dubinskopsihološke metode počivaju na istim temeljima
pa tako i analitička psihologija Carla Gustava Junga, individualna
psihologija Alfreda Adlera, na određen način i tzv. humanističke terapije,
Gestalt terapija Fritza Pearla, Morenova psihodrama i mnoge druge. Ni ove
metode ne dovode nas do nekakvih istina. Poput svih ostalih terapeutskih
metoda, one su tek više ili manje korisne.
Stoga su se mnogima srušile iluzije kad je ustanovljeno da je takav
učinak teže dokazati psihoanalizi nego drugim metodama. Klasične
psihoanalitičare ideološke vrste to nije omelo u njihovim daljnjim
nastojanjima jer izostanak učinka ne može osporiti »istinu«. Međutim,
mudriji predstavnici te škole prepoznali su opasnost koja je sad prijetila
psihoanalizi te su nadvladali stare probleme s područja teorije znanosti, iz
korijena promijenili koncept psihoanalize, tako da je ona postala
humanistička znanost, kako joj i dolikuje, a počeli su provoditi i
istraživanja učinkovitosti. Doduše, i oni su, proturječno, ostali pod
utjecajem praoca Freuda, i to na katkad dirljiv način. Briljantni analitičar
Otto Kernberg ponekad diže ruke prema nebu zaklinjući, ali s dozom fine
ironije: »Sveti Sigmunde, oprosti mi!« Međutim, nisu svi tako lišeni
strahopoštovanja pred autoritetom. Odlučujući je problem bila i ostala
koncentriranost na pacijentovu prošlost, a posebice na njegovo djetinjstvo.
Dobre od loših analitičara možemo razlikovati po tome znaju li mudro
koristiti taj aspekt. Čvrsta ukorijenjenost trenutačnog poremećaja u
fenomenima iz prošlosti u najgorem slučaju može sugerirati da je
poremećaj nepromjenjiv — čovjek se svoje prošlosti po definiciji ne može
nikako riješiti. A ako je trenutačni poremećaj velikim dijelom povezan s
prošlošću, kako ga se onda riješiti? Usredotočenost na prošle događaje i
pacijentove slabe točke u nespretnijim rukama čak mogu izazvati tzv.
»psihoterapijski defekt«: pojavu psihičkoga poremećaja izazvanog
psihoterapijom.
Jednoga mi je dana došao uspješni medijski mogul koji je prošao
takav tretman. Nakon nekoliko tjedana razmišljanja o svojim eventualnim
psihičkim nedostacima, taj je inače iznimno samouvjeren čovjek posve
izgubio sigurnost. Naime, pseudoautoritet tajanstvenih psihijatrijskih
spoznaja neprekidno ga je poticao da kritički promotri jezgru svoje psihe.
Kao što se moglo i očekivati, sad se osjećao apsolutno užasno. Zadaća
terapije u tom slučaju bila je da svim svojim autoritetom ponovno istakne
itekako prisutne sposobnosti žrtve psihoterapije. Vrlo brzo pacijent više
nije bio pacijent, nego ponovno ono što jest.
Dug je popis zabrinjavajućih nuspojava metoda orijentiranih na
pacijentove slabosti. Klasična je ilustracija vječito nesretan izraz lica
Woodyja Allena, koji se u svojim filmovima zapleće u sva moguća
psihoanalitička tumačenja samoga sebe i drugih te očigledno iz tog gustiša
više ne nalazi izlaz: »A što ti kaže tvoj psihoanalitičar?« Dakako, crni
humor Woodyja Allena ponajprije je satira jezovite popularizacije
psihoanalize. Tako svaki predani čitatelj ilustriranih časopisa misli da
dobro zna kako iritacije u oralnoj fazi (prvoj godini života) — prerano
cuclanje dudice, prekasno cuclanje dudice, predugo cuclanje dudice —
neizbježno formiraju »oralni karakter,« koji uzrokuje ovisnost i druge teške
poremećaje. Međutim, posebno je gadno onima koji probleme imaju u
sljedećoj, analnoj fazi — prerano na kahlicu, prekasno na kahlicu ili čak
pokraj kahlice… Neminovno prijeti formiranje agresivnog, pokvarenog
»analnog karaktera,« koji u životu može izabrati samo dvije profesije: ili će
biti knjigovođa ili masovni ubojica. Istina, to su tek karikirane zablude o
psihoanalizi, ali one nipošto nisu rijetkost.
Međutim, odlučujuća nije nužno metoda koja se primjenjuje. Koliko
će učinak psihoanalitičke terapije biti dobar ili loš, koliko će dugo ili
kratko trajati, u velikoj mjeri ovisi o karakteru samog terapeuta, kao i kod
svih metoda psihoterapije. Ima briljantnih, životnih psihoanalitičara koji su
izišli iz slijepih ulica psihoanalize, okrenuli se modernim znanstvenim
standardima i vrlo uspješno provode terapiju. Osim terapeuta, eventualni
uspjeh psihoterapije ovisi, naravno, o samom pacijentu i vrsti njegova
psihičkog poremećaja. Stoga su nužne probne seanse, kako bi terapeut i
pacijent mogli ustanoviti »ima li među njima kemije«. Nažalost, još ni
približno ne možemo ustvrditi koja će metoda i koji terapeut biti
najučinkovitiji u liječenju određenog poremećaja u određenog pacijenta.
Ako neka osoba tijekom života svako malo zaluta u istu bezizglednu
slijepu ulicu te se može ustanoviti uzorak koji se ponavlja, psihoanaliza u
rukama modernog analitičara može biti od velike pomoći. Stoga je i
analiza tek psihoterapijska metoda koja u nekim slučajevima može biti
više, a u nekima manje korisna. Budući da je dugotrajna i skupa, ionako
nije za svakoga psihičkog bolesnika. Usto, u svomu klasičnom obliku nije
primjerena za liječenje nekih teških psihičkih poremećaja, primjerice
shizofrenije i teških depresija, a može biti čak i štetna.
b) Bihevioristička terapija — Jednostavna i praktična
Velika suparnica psihoanalize bila je i ostala bihevioristička
terapija. Ona nema tajanstvenu, pomalo mračnu auru psihoanalize.
Trezvena je i usmjerena na učinkovitost. Bihevioristički psiholozi nisu
jedni od onih koji samo govore — ili kojima se govori — nego nešto i
čine. Susretnete li na tornju s pogledom na grad čovjeka sa strahom u
očima u pratnji koja odaje potpunu sigurnost, vjerojatno je riječ o pacijentu
koji pati od straha od visine i njegovom biheviorističkom terapeutu, koji ga
prati tijekom njegova »suočavanja«. Pacijent u prisustvu terapeuta čini ono
što već godinama ni u kojem slučaju nije činio. Takav pacijent zapravo već
dugo nema nikakva iskustva sa situacijom koja ga plaši. Ljudi sa strahom
od visine ne penju se na tornjeve, oni koji se boje dizala u njih ne ulaze,
agorafobi ne šeću prostranim trgovima. Međutim, strah je tijekom godina u
njihovoj glavi neprekidno rastao, a često se proširio i na druga životna
područja. Metoda suočavanja sa situacijom koja plaši u pratnji osobe kojoj
vjerujemo računa na sposobnost ljudske psihe da se nakon nekog vremena
na sve navikne. Tako se ispočetka visoka razina straha nakon nekoliko
minuta smanjuje, a pacijent prvi put nakon dugo vremena tu posve
nepojmljivu situaciju doživljava više-manje bez straha. Na taj način
moguće je riješiti se straha od visine — ali i mnogih drugih strahova.
Klasična bihevioristička terapija ne bavi se dinamikom koja se
možda skriva iza simptoma. Bavi se isključivo samim simptomima,
vanjskim ponašanjem koje možemo jasno opisati, a ponajprije time kako se
riješiti simptoma. Prema tumačenju biheviorističke terapije takvi bolesni
obrasci ponašanja naučeni su tijekom života, što znači da se od njih može i
odučiti. Stoga je ona razvila znanstvene, strogo provjerene metode za što
brže i trajnije uklanjanje simptoma. Nesumnjivo, upravo to želi i pacijent.
Psihoanaliza je takvim metodama tipično predbacivala da ostaju na
površini pa ne zadiru dovoljno »duboko«. Međutim, ispitivanja su
pokazala da biheviorističke metode imaju itekako dugotrajan učinak.
Bihevioristička je terapija tijekom vremena svoju često osporavanu
koncentriranost na vanjske simptome i njihovo liječenje nadopunila
kognitivnim aspektima, koji potiču uvid u dublje stanje psihe, a javljaju se
i kod psihoanalitičkih metoda. Taj »kognitivni obrat« biheviorističke
terapije pretvorio ju je u zacijelo najbolje znanstveno utemeljenu
psihoterapijsku metodu na svijetu. U međuvremenu postoje razrađeni
priručnici pomoću kojih stručnjaci metodama biheviorističke terapije
donekle šablonizirano mogu liječiti određene poremećaje. Međutim, ima
pacijenata kojima ta metoda jednostavno ne pomaže.
c) Sistemske revolucije — Kako se riješiti problema?
Psihoanaliza pokušava svojim metodama liječiti pojedine osobe,
dok bihevioristička terapija ponajprije liječi pojedine simptome. Međutim,
čovjek je, između ostaloga, uvijek i društveno biće. Stoga je sistemska
terapija, koja se paralelno razvila u Americi i Italiji, u središte pozornosti
stavila čovjeka s njegovim društvenim vezama. Milanska psihoanalitičarka
Mara Selvini Pallazoli anoreksične je djevojke liječila klasičnom
psihoanalitičkom metodom pojedinačnih razgovora. Anoreksija je jeziva
bolest jer ju je vrlo teško liječiti, a usto se ubraja u najsmrtonosnije
psihičke poremećaje. Naime, čak dvadeset posto bolesnih djevojaka umire.
Stoga je Maru Selvini Pallazoli posebno deprimiralo što njezina intenzivna
terapeutska nastojanja ostaju bez rezultata. A onda je počela u terapiju
uključivati obitelji bolesnih i koristiti druge terapijske opcije — i
odjednom su se pojavili prvi uspjesi.
Anoreksija je kod djevojaka i djevojčica često povezana s nekakvim
krizama. Možda su joj roditelji pred rastavom. Kći je ionako u pubertetu,
ima problema s novim oblikom svoga tijela, osjeća napetost između
roditelja i mršavi. Roditelji to primjećuju i, zabrinuti, reagiraju. Djevojka
— često natprosječnih sposobnosti — jede sve manje, suludo puno vježba,
potajice povraća i još više mršavi, dok istodobno sve više raste roditeljska
zabrinutost. Roditelji u svom očaju sve više međusobno surađuju kako bi
pomogli djetetu koje se pred njihovim očima pretvara u kostura. Tad
započinje psihoanalitička pojedinačna terapija s pacijenticom. Međutim,
kako da se djevojka u toj situaciji udeblja? Ako se udeblja, mora se
pobojati da roditelji više neće međusobno surađivati i da će se rastati.
Užasna simptomatika dobila je neki smisao te se više ne može tako lako
riješiti. Svakome je jasno da je terapija u takvom slučaju osuđena na
propast ako ne obuhvati cijelu obitelj. Stoga je Mara Selvini Pallazoli
počela uključivati roditelje u terapiju. Zahvaljujući tome, uspjelo joj je
takvoj djevojci objasniti da se roditelji neće razići ako se ona udeblja ili da
njihov razlaz za nju ne bi bio katastrofa. Tek kad ona to doista shvati, može
si tako reći »dopustiti« debljanje.
I druge su terapijske škole u međuvremenu naučile pojačano
uključivati društvenu okolinu u proces liječenja. Ali, novi je sistemski stav
imao i druge, raznovrsne i revolucionarne utjecaje na psihoterapiju. Takav
je način razmišljanja nastao već četrdesetih godina dvadesetoga stoljeća u
kalifornijskome Palo Altu, neovisno o spoznajama iz Milana. Razvili su
ga, između ostalih, Gregory Bateson i Paul Watzlawik, autor bestselera
Kako biti nesretan. Kalifornijska škola odbacila je klasičan stav da postoji
»jedna jedina« anoreksija, shizofrenija ili depresija. »Koliko je stvarnost
stvarna?« glasilo je provokativno pitanje Paula Watzlawika. Sistemska
terapija ponudila je posve nov, ne tako krut pogled na stvarnost. Stoga ona
nije sinonim za obiteljsku terapiju, iako je tom obliku terapije dala mnogo
važnih poticaja. Obiteljska se terapija u načelu može provoditi bilo kojim
oblikom terapije. S Watzlawikova sistemskoga stajališta stvarnost »jedne
jedine« depresije rasplinula se na često vrlo različita stajališta pacijenta,
njegove obitelji i terapeuta, a tijekom vremena je stalno pokazivala nova
lica. Zadaća terapeuta bila je prepoznati i ojačati najkorisnije perspektive.
Oni su pritom odjednom primijetili da simptomi bolesti imaju i neki
smisao te da ih ne treba doživljavati samo kao deficit, nego i kao resurs,
izvor energije, a onda i koristiti. »Što je dobro u lošemu?« pitao je Paul
Watzlawik. Njegov je odgovor glasio: promjene perspektive i neočekivane
intervencije. Tako je čak i u vrlo zamršenim situacijama mogao postići
»uočljiv napredak koji je doista bio korak naprijed«. Sistemski su terapeuti
unijeli novi polet u područje koje je prije toga zaglavilo u određenim
nedovoljno korisnim i stoga bolnim navadama.
»A zašto ste vi tako depresivni?« pitanje je koje s terapeutskoga
stajališta nije baš pametno postaviti potištenoj osobi. Naime, depresivac to
ionako već dugo pita sam sebe — bezuspješno. Ako će sad još četrdeset
pet minuta nekom drugom iznositi sav jad svoga života, vjerojatno mu
neće biti ništa bolje. Naprotiv, sad će mu tek biti uistinu loše — a ovaj put
će znati i zašto! Stoga sistemski terapeuti postavljaju posve druga pitanja,
primjerice: »Kako ste uspjeli tako dugo izdržati sa svojom depresijom?«
Na to će pitanje isti pacijent odgovoriti posve drukčijom pričom. Ispričat
će kako još uvijek može malo slikati, da može malo šetati, posjećivati još
nekolicinu prijatelja, ne onoliko koliko je mogao prije, ali svejedno. To
znači da će isti pacijent nakon takvoga neočekivanog pitanja pričati o
svojim posve individualnim sposobnostima koje ga u njegovoj depresiji još
drže na nogama. A čime provoditi psihoterapiju ako ne pacijentovim
sposobnostima? Smisao svake terapije orijentirane na pacijentove resurse
jest brižno razvijati i često koristiti ono što pomaže. S druge strane, što se
na psihoterapijskim seansama više govori o pacijentovim neospornim
nedostacima, njihovim uzrocima i posljedicama, to se više pojačava njegov
osjećaj bespomoćnosti. Profesionalnom terapeutu mora poći za rukom
usmjeriti pacijentove misli na vlastite snage. Naime, ono što mislimo i
govorimo oblikuje stvarnost koja je u punom značenju riječi »stvarna«.
Stoga nije baš korisno s bolesnikom stalno govoriti o »depresiji«.
Sistemski terapeuti se prema dijagnozama i simptomima ne odnose kao da
su to vječne istine, nego brišu te krute pojmove i usmjeravaju pozornost na
pacijentova, često iznimno individualna rješenja iz prošlosti i sadašnjosti.
»Dijagnoze nam trebaju samo zbog Zavoda za zdravstveno osiguranje,«
obješenjački je rekao Paul Watzlawik na jednom simpoziju moje klinike.
d) Rješenja bez problema — Tajna razmaka među zubima
Amerikanac Steve de Shazer taj je koncept sustavno dalje razvijao i
tako stvorio terapiju orijentiranu na rješenje, koja radikalno ignorira sam
problem i isključivo se posvećuje rješenju. To skraćuje trajanje terapije i
rezultira učinkovitim individualnim rješenjima. De Shazer se u razvijanju
svoje teorije vodio idejama najgenijalnijega psihoterapeuta dvadesetoga
stoljeća, Miltona Ericksona. On je bio invalid u kolicima te je stoga morao
vrlo pomno promatrati ljude. Terapija koja se iz toga razvila naziva se
hipnoterapijom, ali taj je izraz vrlo neprecizno definiran. Ericksonove su se
intervencije bazirale na djelovanju jezika — počevši od izbora pojedinih
riječi, preko intonacije pa sve do gestikulacije — optimalnog za rješenje
nekog problema. S druge strane, hipnoza je za Ericksona tek usputni
fenomen. Ipak, kao što je poznato, hipnoza nije nekakva neozbiljna
gluparija, nego dobra metoda opuštanja tijekom koje pacijent sugestije za
opuštanje ne govori sam sebi, kao što je slučaj s autogenim treningom,
nego tu zadaću preuzima drugi govornik.
Slučajevi iz prakse Miltona Ericksona su legendarni. Jednog mu je
dana došla neka mlada žena, stavila svežanj dolara na stol i rekla kako joj
je to sva ušteđevina. Tim je novcem željela platiti psihoterapiju kod njega,
a kad novca nestane, ubit će se. Obično nitko ne bi pristao provesti terapiju
u takvim uvjetima. Ta tko želi liječiti pacijenta čije je samoubojstvo samo
pitanje vremena? Međutim, Ericksonovo poznavanje ljudske prirode bilo je
doista dojmljivo te je iznimno preuzeo taj slučaj. Pacijentica mu je
ispričala kako uvijek ima problema u vezama s muškarcima. Upravo joj je
propala još jedna veza. Osim toga, imala je dojam da izgleda zastrašujuće
— imala je razmak između prednjih zubi. Kolege na radnome mjestu
gotovo da joj uopće nisu pridavali pozornost. Kolega s kojim je dijelila
sobu potpuno ju je ignorirao, nije ju čak ni pozdravljao. Nakon što je sve to
predočila Ericksonu, on ju je pozvao da izađe s njim u dvorište. Tamo se
nalazio zdenac. Erickson je rekao pacijentici da iz zdenca zagrabi vode,
malo otpije i kroz razmak među zubima je ištrca u određenom smjeru.
Učinila je kako joj je rekao. Nakon malo vježbe stekla je svojevrsnu
vještinu da kroz razmak među zubima točno pogađa metu udaljenu
nekoliko metara. Erickson joj je zatim rekao neka kroz isti razmak
iznenada i bez povoda vodom poprska kolegu s kojim sjedi u sobi, a potom
bez objašnjenja izađe iz sobe. Pacijentici se taj zadatak zacijelo činio
čudnovatim, ali ionako nije imala što izgubiti. Postupila je kako joj je
rekao. I gle čuda: prvi put je došlo do razgovora između nje i toga kolege.
Zatim su počeli češće razgovarati. Naposljetku su se čak sastajali privatno.
Sve su se češće viđali privatno... Terapija je bila odavno okončana kad je
nekoliko godina kasnije Milton Erickson primio pismo s fotografijom. Na
njoj je bila sretna američka obitelj s četvero djece, svi sa širokim
osmijesima na licu, a ispod slike pisalo je: »Kao što vidite, Miltone, troje
moje djece blagoslovljeno je razmakom među zubima.« To je primjer
genijalne psihoterapije: razmak među zubima, koji je gotovo bio povod
samoubojstvu, pretvorio se u blagoslov, u rješenje koje je pacijenticu
oslobodilo njezine teške nesigurnosti. Miltonu Ericksonu pošlo je za rukom
puno takvih intervencija.
Terapija orijentirana na rješenje pokazala se posebno učinkovitom u
liječenju ovisnika. Oni su sami po sebi iznimno usredotočeni na svoje
probleme, a to još više potencira njihova okolina. Stoga, naravno, očekuju
da ih i terapeut pita što je to sve kod njih pošlo po zlu. A onda se zapanje
kad ih on najprije pita kako im je uspjelo okončati recidive. Zabezeknuto
slušaju kako terapeuta ne zanimaju toliko faze opijanja, koliko razdoblja
apstinencije. Što više zamišljaju ono što im je u životu pošlo za rukom, to
se više sjećaju sposobnosti pomoću kojih su to postigli. Slika koju imaju
sami o sebi postaje sve pozitivnija. Već samim time raste vjerojatnost da će
opet uspjeti. Tako način na koji se terapeut raspituje o povijesti bolesti
postaje odlučujući čimbenik, koji presuđuje u kojem će smjeru terapija
krenuti. Onaj tko se — bez takva terapeutskog poticaja — samo vrti oko
uzroka svoga problema, stalno živo zamišlja vlastiti neuspjeh. To ga,
doduše, može dovesti do određenih spoznaja, ali ne pomaže mu nužno
pronaći rješenje.
»Rješenje nema nikakve veze s problemom.« Tom nas je rečenicom
iznenadio Steve de Shazer na početku prvoga seminara koji je držao u
mojoj klinici. Ono što je ponajprije dubokoumnim njemačkim umovima
zvučalo kao bezočna provokacija bilo je rezultat pomnog znanstvenog
istraživanja. Analizirani su svi slučajevi Psihijatrijskoga instituta u
Milwaukeeju. Precizno je opisan svaki problem s kojim je određeni
pacijent došao na liječenje. Jednako je egzaktno opisano rješenje koje je
okončalo terapiju. Kad su znanstvenici zatim pokušali utvrditi koja je
poveznica između problema i rješenja — ustanovili su da ona ne postoji.
Upravo nevjerojatno! Ta najprije moramo znati u čemu je problem da
bismo ga mogli riješiti! Međutim, ako pomnije promotrimo stvari, vidjet
ćemo da je upravo suprotno. Naime, problem je neki životni događaj koji
na neki način izvana dodirne nečiji životni put. S druge strane, rješenje u
svakom slučaju moramo postići pomoću posebnih, samo nama svojstvenih
sposobnosti koje nosimo u sebi. Ako se netko u stresnoj situaciji može
umiriti pomoću glazbe, tu će sposobnost koristiti u rješavanju posve
različitih problema: privatnih, poslovnih, društvenih. Kod drugih ljudi
glazba neće pomoći. Međutim, i oni su tijekom svoga života uspješno
rješavali probleme — drugim sposobnostima.
Stoga savjet »Na vašem mjestu ja bih...« svjedoči o manjkavoj
profesionalnosti. Rješenje počiva na našim ograničenim, individualnim, za
svakog čovjeka specifičnim sposobnostima. Upravo na te sposobnosti
profesionalna terapija mora usmjeriti svu pozornost. S druge strane,
problem se hrani bezgraničnim nesrećama koje nudi ovaj svijet. Stoga je
nepredvidljiv i na njega, ako nije u nama samima, ne možemo utjecati.
Dakle, ne valja uzalud trošiti vrijeme na razmatranje problema. »Sranja se
događaju,« naslov je de Shazerova članka u kojem se ponajprije bavi
jezičnom filozofijom Ludwiga Wittgesteina, a koji je vrlo uvjerljiv s
aspekta teorije znanosti. Takvi su mi članci vrlo brzo izbili iz glave tipičnu
njemačku predrasudu kako je de Shazerova brza terapija tek američki fast
food za siromašne duhom. Novi oblici terapije su ne samo vrlo ozbiljno
utemeljeni u teoriji nego svojom radikalnom dosljednošću ponajprije jamče
što brže i trajnije uklanjanje pacijentovih simptoma. Takvo što ne može biti
posve pogrešno.
Jednog je dana de Shazeru došla pacijentica koja mu je objasnila da
ima problem kojeg se toliko srami da mu ga ni u kojem slučaju ne može
ispričati. Inače bi to zacijelo značilo da je terapija okončana prije nego što
je i počela. S de Shazerom je bilo drukčije. On je preuzimao sve pacijente
pa čak i tzv. »nemotivirane«. Njegov je stav bio da su mu se oni obratili
zato što ih nešto muči, a smisliti rješenje čak i u kompliciranim
slučajevima nije zadaća pacijenta, nego profesionalnog terapeuta. U ovom
je konkretnom slučaju zadatak bio jasan: trebao je pronaći rješenje a da
nije znao u čemu je problem. De Shazer je poštivao uvjet koji je pacijentica
postavila te se služio metodom brojčane ljestvice: »Ako na ljestvici od nule
do deset nula znači da je toliko grozno da ne može biti gore, a deset da je
vaš problem potpuno riješen, kojim biste brojem ocijenili svoje stanje u
ovom času?« Pacijentica je rekla 2. De Shazer je dalje postavljao svoja
standardna pitanja: »Kako ste se uspjeli s nule pomaknuti na dvojku? Što
vam je pomoglo da to postignete? Što je sad na dvojki bolje nego što je
bilo na nuli?«
Budući da pacijentica nije željela navesti svoj problem, a odgovori
na ta pitanja ukazali bi o čemu je riječ, de Shazer joj je rekao neka
odgovore samo zamisli, ali vrlo precizno. Učinila je kako joj je rekao. Kad
je završila, de Shazer je postavio ovo pitanje: »U kojem ste trenutku u
proteklo vrijeme nakratko dosegli 3 ili 4?« Pacijentica je zamislila i te —
bolje — faze. Nakon još nekoliko pitanja uslijedilo je »ključno pitanje prve
seanse«: »Ponovno ćemo se vidjeti za tri tjedna. Molim vas da dotad
razmislite što se u vašem životu i ponašanju ne bi trebalo mijenjati.«
Pacijenti itekako dobro znaju što žele promijeniti, a pomisao na to
stalno im skreće pozornost na nedostatke koje svaki čovjek ima i koji ga
sprječavaju u ostvarivanju lijepog cilja. S druge strane, »ključno pitanje
prve seanse« skreće pozornost na sve one brojne individualne sposobnosti
koje je pacijent pod teretom svojih problema u posljednje vrijeme,
razumljivo, izgubio iz vida. Uopće nije bitno hoće li terapeut na idućoj
seansi doista pitati pacijenta što to ne želi mijenjati. To je pitanje
pacijentovu pozornost u međuvremenu skrenulo na nešto vrlo korisno — a
to je učinkovito. Na drugoj je seansi Steve de Shazer postavljao čuveno
»čudotvorno« pitanje: »Zamislite da ste umorni i navečer idete leći. Dok
spavate, dogodi se čudo. Vaš je problem odjednom potpuno nestao. Ujutro
se probudite, ali ne znate da se dogodilo čudo jer ste, naravno, spavali. Po
čemu ćete primijetiti da se dogodilo čudo?« Ako pacijent odgovori nekom
generalnom formulacijom kao što je: »Osjećam se bolje,« terapeut
postavlja nova pitanja: »Po čemu to primjećujete?« sve dok pacijent ne
opiše oblike ponašanja koji se mogu konkretno uočiti.
Da bi stekao još bolju sliku, terapeut može pitati po čemu bi članovi
obitelji primijetili da se dogodilo čudo ili se može zanimati kako bi,
primjerice, izgledao film o situaciji nakon čuda. Takvo ustrajanje na
konkretnom opisu sprječava nastanak utopističkih predodžbi o cilju te on
postaje realističniji. Poenta »čudotvornog« pitanja je u tome da pacijent
opisuje svoj posve individualni cilj terapije. Netko će reći da će si nakon
čuda napokon ponovno moći sam skuhati jaje za doručak i otići po novine.
Drugome će pak čudo ponovno omogućiti da se posve opusti i konačno
dobro naspava. Što se duže o tome govori, to su slike rješenja intenzivnije,
a pacijent iz transa problema prelazi u trans rješenja, koji moćno ubrzava
proces izlječenja.
Vratimo se našem slučaju. Steve de Shazer održao je još dvije ili tri
seanse s pacijenticom, tijekom kojih je postavljao još pitanja, dok je ona
odgovore na njih samo zamišljala. Pacijentica je dobro napredovala i
motivirano surađivala. Napokon je dosegla broj 8 na ljestvici do 10 i
izjavila da se osjeća dovoljno dobro te želi okončati terapiju. Nekoliko
mjeseci kasnije de Shazer je primio razglednicu. Na njoj mu je pacijentica
izrazila svoju golemu zahvalnost, a završila je riječima: »... usput, sad sam
na broju 12.« De Shazer nikad nije doznao koji je problem zapravo mučio
pacijenticu, ali unatoč tome, zajedno su vrlo uspješno smislili rješenje.
 Time ćemo završiti s ovim, sigurno prekratkim i proizvoljnim
pregledom psihoterapijskih metoda. Ponešto bi se moglo još jasnije
prikazati. Tako je jedna od prokušanih metoda psihoterapija razgovorom,
koju je smislio Carl Rogers. Tijekom takve terapije terapeut ne iznosi svoje
interpretacije, nego pušta pacijenta da u atmosferi prihvaćanja dođe k sebi.
Moderna se psihoterapija u samo sto godina od svoga nastanka drastično
razvila. Razdoblje sukoba u međuvremenu je zamijenio suživot pun
poštovanja prema drugima. Stručnjaci u svoje terapijske oblike integriraju
korisne aspekte drugih škola i shvatili su bit temeljnih pitanja. Ako je
psihoterapija umjetan, asimetričan, strogo prema cilju usmjeren,
metodičan, privremen i plaćen odnos između pacijenta koji pati i terapeuta
koji je upućen u razne metode, onda je ona jasno definiran projekt.
»Definiran« znači isto što i »ograničen«. A kod ozbiljne je psihoterapije
uvijek ograničen i uspjeh.
Psihoterapija u svojoj ponudi nema sreću i smisao života, kao ni
stvaranje savršenog čovjeka. Psihoterapeuti nisu mudriji ni bogatiji
životnim iskustvom od drugih ljudi. Razgovori s terapeutom ionako su
uvijek tek zamjena za pravu komunikaciju. Uvijek su umjetni, ako su
dobri, čak i umjetnički, ali nikad neposredni. Najbolji oblik komunikacije
čak su i za shizofrenike, depresivce i druge psihičke bolesnike razgovori s
mesarima, pekarima i prodavačicama, dakle, s normalnim ljudima. Tek kad
to više ne funkcionira jer je psihički poremećaj trenutačno uzeo maha,
moraju se uključiti psihijatrijski stručnjaci, ali samo dok se ponovno ne
omogući najbolja i najprirodnija komunikacija. Iz etičkih razloga svaka
terapija mora kratko trajati. Naime, terapija je rad, a ne pravi život. Ona bi
zapravo trebala pomoći ljudima da što brže počnu ponovno uživati u životu
— i zaborave sve psihijatre.
Stoga je skromnost znak svake dobre psihoterapije. Uz silno
mnoštvo metoda psihoterapija je tek jedna od brojnih metoda liječenja,
koja katkad pomaže, rijetko šteti, a uvijek se mora oprezno koristiti.
Naime, svaka metoda koja učinkovito djeluje ima i nuspojave. To osnovno
pravilo farmakologije vrijedi i za psihoterapiju. Poznati psihoanalitičar
Christian Reimer razotkrio je potresne slučajeve zlostavljanja pacijenata
predugim psihoterapijama. Ta je tema dugo bila tabu. Reimer je citirao
gnjevno pismo jedne terapeutkinje, upućeno pacijentici koja je nakon više
od deset godina terapije, posve s pravom, odlučila prekinuti liječenje.
Narcisoidna zaljubljenost terapeuta u same sebe može terapiju pretvoriti u
nekakav bolestan aranžman. Ako terapeut sebe smatra Bogom i batinom,
on pacijenta ne vodi u slobodu, kao što je to slučaj sa svakom dobrom
terapijom, nego u neslobodu i ovisnost. Steve de Shazer ustrajao je na tome
da terapiju orijentiranu na rješenje problema uvijek mora karakterizirati što
brže odvajanje od terapeuta. »Kratkotrajna terapija koristi pacijentima, ali
ne i terapeutima,« pisalo je na vratima njegove ordinacije.

2. Na kraju — Liječiti tijelo kako bismo izliječili dušu?

a) Kontroverzije — Sjaj i bijeda psihokemije
Nedavno je među visokoobrazovanim Nijemcima provedena anketa
o tome koju metodu liječenja shizofrenije drže najboljom:
»medikamentoznu terapiju,« »medikamentoznu terapiju u kombinaciji sa
psihoterapijom« ili »samo psihoterapiju«. Većina ispitanih odlučila se za
»samu psihoterapiju«. Međutim, to bi bez sumnje bila liječnika pogreška.
Što je razlog takve neobične predrasude prema psihofarmacima?
Psihofarmaci to sigurno nisu. Naime, čak su i psihoterapijske škole
u međuvremenu napustile stav da je razgovor dovoljan za liječenje
psihičkih poremećaja. Stručnjaci su jednostavno morali uvidjeti da su
lijekovi neizostavni kod određenih psihičkih poremećaja, štoviše, da oni
kod nekih dijagnoza imaju odlučujući blagotvoran učinak. U takve se
poremećaje ponajprije ubrajaju shizofrenija i teške depresije. Međutim,
mnogi su ljudi o tome zastrašujuće loše obaviješteni, što može imati
tragične posljedice. Već je mnoge pacijente ležerna primjedba nekog
sugovornika kako »ne bi trebali dopustiti da ih šopaju lijekovima« toliko
pokolebala da su jednostavno prestali uzimati lijekove, ponovno se
razboljeli — i oduzeli si život. Stoga upravo ta tema iziskuje da se javnost
bolje informira.
Kad smo na studiju stjecali prve uvide u psihijatriju, i ja sam isprva
bio skeptičan prema psihofarmacima. Lijekovi protiv dijabetesa, slabosti
srca ili drugih tjelesnih bolesti nisu uopće bili upitni. Tijelu trebaju te tvari
jer ih zbog bolesti samo više ne proizvodi u dovoljnim količinama ili mu
one pomažu u pobjeđivanju bolesti ili je barem donekle olakšavaju. Ali što
je sa psihom, dušom čovjeka? Imamo neugodan osjećaj ako i na tom
području treba upotrijebiti kemiju — lijekove. Nije li takva intervencija u
svakom slučaju manipulacija, oduzimanje slobode? Čak i ako se pacijent
slaže, smije li liječnik učiniti takvo što?
Možda je ta bojazan povezana sa starom platonističkom tradicijom,
koja je dušu strogo dijelila od tijela. Neoplatonisti su dušu smatrali onim
pravim dijelom čovjeka, a tijelo tek privremenim, gadnim zatvorom u
kojem čami plemenita duša. Kršćani su, dakako, odbacili takav podijeljeni
pogled na čovjeka. Oni su vjerovali u »utjelovljenje Božje,« s
neoplatonističkoga stajališta upravo odvratan, bogohulan događaj. Stoga se
kršćani u svojoj definiciji duše nisu poslužili Platonom, nego njegovim
učenikom i protivnikom Aristotelom te su tako na Crkvenom saboru u
Viennu 1313. dušu definirali kao formu corporis, silu koja oblikuje tijelo.
Ta je definicija na Zapadu ostala dominantna sve dok Njemačka liječnička
komora nije definirala smrt kao »kraj organizma u njegovoj funkcionalnoj
cjelovitosti,« a ne odsutnost duševnih titraja. Ta tradicija, dakle, drži da je
duša usko povezana s tijelom, kojemu ulijeva dah života. Strogo gledano,
kršćani dušu uopće ne mogu zamisliti bez tijela ispunjena duhom.
Razdoblje između smrti i »uskrsnuća dušom i tijelom« kršćanima je
nedefinirano stanje duše. S takvoga sveobuhvatnog stajališta liječenje
duševnih problema lijekovima nije principijelni problem. Naime, prema
tom svjetonazoru svaki duševni utjecaj na čovjeka ionako ima posljedice
za tijelo, kao što i svaki tjelesni utjecaj ima posljedice za dušu. To je
današnjem znanstvenom pogledu na čovjeka znatno bliži stav od
platonističkoga. S takvoga integralnog stajališta terapija psihofarmacima
uopće ne predstavlja nedopušteno prekoračenje granice jer granica uopće
ne postoji.
Danas s jedne strane znamo koje fizičke posljedice psihoterapija
ima u mozgu. S druge strane, već je dugo poznato koje su psihičke
posljedice fizičkih promjena u mozgu. Stoga je jasno: katkad je korisnija
fizička intervencija lijekovima, katkad psihoterapijski pristup, a u mnogim
slučajevima poslužit ćemo se jednim i drugim kako bismo polučili uspjeh.
Iako se psihofarmacima teoretski ne može pronaći zamjerku, mene
je isprva pratio nelagodan osjećaj. A onda sam na početku svoga studija
doživio dolazak shizofrenog pacijenta u najakutnijoj fazi u bolnicu. Imao je
slušne halucinacije, a čuo je i glasove koji su neprekidno podcjenjivački
komentirali njegovo ponašanje i naređivali mu. Unatoč tome, bio je posve
dobro orijentiran, točno je znao gdje je, mogao je razumno i iznijansirano
razgovarati o političkoj situaciji i sličnim temama. Međutim, bio je čvrsto
uvjeren u ludu ideju da ga proganjaju, da će biti podvrgnut teškim mukama
i da smo svi mi u dosluhu s mračnim silama koje ga gone.
Taj je čovjek bio matematičar, natprosječno inteligentan, ali unatoč
svim nastojanjima, psihijatri ga nisu uspijevali uvjeriti kako je manija
proganjanja koja ga tako užasno straši neutemeljena. Dakako, ludilo
karakterizira upravo činjenica da ga se ne može ukloniti argumentima.
Pođe li to nekome za rukom, svejedno nije uspio dokazati kako su svi
ostali psihijatri na svijetu u krivu. Naime, u tom slučaju nije bila riječ o
ludilu, nego eventualno o nekoj fiksnoj ideji, a sve prema poznatoj
krilatici: »Bacite li bumerang i on vam se ne vrati, to uopće nije bio
bumerang.« Pacijentu su tad počeli davati tzv. neuroleptike, najprije
injekcijom, kako bi ubrzali djelovanje, zatim u obliku kapi, a kasnije u
tabletama. I gle čuda, nakon otprilike četiri tjedna pacijent se posve
distancirao od svoga ludila i u nevjerici pitao: »Recite, doktore, kako mi je
takva besmislica mogla pasti na um?« Kad mu je doza lijekova malo
smanjena, sulude misli vratile su se u blažem obliku te je pacijent ustrajao
na ponovnom povećanju doze. Lijekovi, a posve sigurno ne naši razgovori,
izliječili su toga pacijenta. Nisu ograničili njegovu slobodu, baš naprotiv,
vratili su mu slobodu da ponovno može misliti ono što sam želi misliti.
Mahnite misli uzrokovane njegovom bolešću dotad su ga sprječavale da
slobodno i samostalno misli.
Psihofarmake treba koristiti tako da djeluju oslobađajuće. Sve bi
drugo uistinu bila neodgovorna manipulacija. S teškim depresijama slična
je situacija kao sa shizofrenijom — moguće ih je izliječiti antidepresivima.
Neuroleptici i antidepresivi, koji postoje već više od pedeset godina, nikad
ne stvaraju ovisnost, a moderni preparati imaju daleko manje nuspojava od
svojih prethodnika. Neuroleptici mogu tako izazvati kratkotrajan, prolazan
nalet Parkinsonove bolesti (ukočenost, nepokretnost i drhtanje), motorički
nemir, a ponajprije nehotične pokrete, koji se mogu javiti nakon dužeg
uzimanja lijekova. Naravno, dogodi se da netko dobije previše lijekova.
Pacijenti tad doista djeluju kao da su ih »našopali« lijekovima, kao da su
»omamljeni sedativima,« što je još jedan grozan izraz koji često možemo
čuti. Međutim, ako ih se pravilno primjenjuje, neuroleptici i antidepresivi
ne omamljuju. Upravo suprotno: kad ispravno dozirani lijekovi izliječe
shizofrenog pacijenta od njegovih mahnitih tlapnja, on može ponovno
aktivno sudjelovati u životu. Kad se teški depresivac oslobodi svoje
depresije, nije »omamljen,« nego se može ponovno vitalnije i dinamičnije
približiti drugim ljudima. Povrh toga, lijekovi tijekom zdravih faza mogu
imati preventivno djelovanje. Kao i uvijek, vrijedi pravilo da lijekovi,
dakle, psihofarmaci, kod nekih psihičkih bolesti mogu biti važna opcija u
liječenju. Odbijati ih dati pacijentu znači uskratiti mu liječničku pomoć.
Dakako, ako se tek generalno pljuje po psihofarmacima, ja se rado
pridružujem. Naime, psihofarmaci koji se još uvijek najviše uzimaju su
tzv. benzodiazepini, sredstva za smirenje i spavanje, od kojih neka skrivaju
vrlo velik rizik od stvaranja ovisnosti. Brojni ih ljudi posve nekritički
uzimaju, premda u nekim slučajevima već i mjesec dana uzimanja može
izazvati ovisnost. Doduše, čak i kod tih lijekova postoji »indikacija,« tj.
medicinski razlog zbog kojeg su propisani. Može ih se kratkotrajno uzimati
u slučaju teških strahova i drugih nemirnih stanja, ali i kod ozbiljnih
poremećaja spavanja. Naravno, samo dok je to doista nužno. Međutim,
upravo takve »sretne pilule« često se nesmiljeno bagateliziraju. Valja imati
na umu da benzodiazepini ne vode do sreće, nego do ovisnosti.
»Doktore, može li se to izliječiti?« Začudo, psihijatri to pitanje
zacijelo najčešće čuju od obitelji psihičkih bolesnika. Odgovor će u većini
slučajeva biti odlučno »da«. Naravno da se danas upravo pomoću
psihofarmaka može izliječiti teška depresija, i to tako da pacijent kasnije
bude u jednako dobrom stanju kao prije izbijanja depresije. Čak je i veći
dio shizofrenika moguće potpuno izliječiti ili barem ponovno osposobiti da
rade neki posao, ali i da ostvaruju normalne društvene kontakte. Pitanje o
izlječivosti poremećaja liječnicima je, naravno, središnje pitanje jer su sva
naša nastojanja usmjerena eventualnom izlječenju. Međutim, kad je to
pitanje postavljeno psihijatrima, iza njega se najčešće krije nešto drugo.
Članove obitelji ne zanima hoće li pacijent ozdraviti, nego može li se sa
sigurnošću reći da više nikad neće oboljeti od neke psihičke bolesti.
Doduše, svatko vjeruje da je gripa izliječena kad prestane groznica i drugi
simptomi. Razumije se da to ne znači kako ista osoba više nikad u životu
neće oboljeti od gripe. Isto je s depresijom i drugim psihičkim bolestima.
Nitko ne može isključiti mogućnost da će netko ponovno oboljeti od
depresije, a upravo to ljudi žele čuti od psihijatra. Stoga se od
psihijatrijskog stručnjaka često očekuje malo više nego od drugih
polubogova u bijelim kutama — ne samo privremeno izlječenje nego
sigurno i trajno zdravlje. Tu se stvari, naravno, kompliciraju. Naime,
»psihić« uopće nije nadležan za zdravlje. Ozbiljnost terapeuta stoga se vidi
po tome može li na to čeznutljivo pitanje odgovoriti trezveno, pa čak i
malo frustrirano, i objasniti kako je izlječenje kod svih bolesti — tjelesnih i
duševnih — dobrodošao, ali nikad vječit uspjeh. Katkad terapeut svoj rad
smatra posebno smislenim kad mu pođe za rukom olakšati bol nekoga
tragičnog razvoja događaja svojim sigurnim praćenjem pacijenta kroz
bolest, a da pritom ne dolazi do znatnog poboljšanja.
Dakako, treba priznati da posao psihijatra pruža toliko zadovoljstva
ponajprije stoga jer se ne sastoji od običnoga krpanja kostiju, nego se
danas relativno jednostavnim metodama mogu izliječiti bolesti koje nekog
čovjeka pogađaju u dubinu duše ili se barem mogu učinkovito ublažiti
patnje. Nekoć je bilo drukčije. Tad se jedino moglo čekati. U
umobolnicama su radili bolničari koji su psihičke bolesnike više nadgledali
nego liječili. Stoga su stručnjaci upozorili da nijedna znanstvena disciplina
proteklih desetljeća nije ostvarila takav napredak kao psihijatrija. Više se
nikoga trajno ne »zatvara« u ludnicu. Psihičke bolesnike danas je moguće
uspješno liječiti, a većinu života isti su kao i mi zdravi. Sigurno je da su
moderni mehanizmi psihosocijalne pomoći i učinkovite metode
psihoterapije itekako pridonijeli ublažavanju patnje bolesnih. Međutim,
upravo najteže pogođenim pacijentima nedvojbeno su najviše pomogli
moderni psihofarmaci, koji im često omogućavaju da vode uglavnom
posve normalan život. Dakle, rašireno mišljenje o izboru između dobre
psihoterapije i loših psihofarmaka očigledno je obična besmislica, i to
opasna besmislica. Živote spašavaju i psihoterapija i medikamentozna
terapija. Oba oblika liječenja imaju i nuspojave. Voditi se krilaticom »Ne
može štetiti,« u oba bi slučaja bio koban nesporazum. Kljukanje pilulama
već pri pojavi lakših poremećaja raspoloženja ne pomaže pacijentu nego
eventualno farmaceutskoj industriji. Prema tome, pri odabiru lijekova
uvijek je ključno da terapeut prema indikacijama odgovorno odluči koji je
lijek pravi. Inače se mogu uzimati pogrešni lijekovi ili pak pravi lijekovi u
premalim ili prevelikim dozama. Medalja tako ima dvije strane — to su
sjaj i bijeda psihokemije.
b) Šokantne spoznaje — Ultimatum samosvjesne pacijentice
»Doktore, možete li mi obećati terapiju elektrošokovima? U
protivnom se ne želim prijaviti na liječenje.« Još se uvijek sjećam te
samosvjesne pacijentice. Patila je od faza teške depresije. Isprobala je sve
druge metode liječenja i nijedna joj nije dovoljno pomogla. Na početku
svoga studija bio sam krajnje skeptičan prema »elektrošokovima«. Dok je
stimulacija srca elektrošokovima vrhunac svake sentimentalne TV serije o
liječnicima, u javnosti se na psihijatrijsku terapiju elektrošokovima gleda
kao na nešto između sadizma i mučenja.
Međutim, o čemu je zapravo riječ? Psihijatri su slučajno primijetili
da se psihički bolesnici nakon spontanih epileptičnih napadaja odjednom
osjećaju znatno bolje. U vrijeme kad gotovo uopće nije bilo učinkovitih
metoda liječenja teških psihičkih bolesti, bila je to senzacija. Stoga su prije
sedamdesetak godina psihijatri počeli umjetno izazivati epileptične
napadaje u svrhu liječenja. Doduše, tad je to bilo povezano sa značajnim
nuspojavama jer su se pacijenti tijekom velikih grčenja nerijetko
ozljeđivali. U međuvremenu se terapija elektrošokovima počela provoditi
pod narkozom i uz korištenje sredstava za opuštanje mišića te se razvila u
učinkovit oblik liječenja s rijetkim nuspojavama. Kratak električni impuls
na sljepoočicama u pacijenta pod narkozom izaziva tek lagano titranje
očnih vjeđa. Prolazni poremećaji pamćenja na koje su se pacijenti nekoć
žalili u međuvremenu su, zahvaljujući tehničkim promjenama, svedeni na
minimum. Ipak, najfrapantnija od svega je učinkovitost. Nerijetko pacijent
koji pati od teške depresije, kojeg mjesecima mori osjećaj bezrazložne
krivnje i stalno osjeća snažan poriv da si učini nešto nažao, nakon nekoliko
terapija elektrošokovima odjednom u potpunosti pobjeđuje depresiju i više
mu uopće nije jasno kako su mu takve sulude ideje padale na um te je
presretan što ponovno može bezbrižno živjeti svoj život. Kad jednom to
doživite, brzo će vas proći početna sumnjičavost. Dakako, terapija
elektrošokovima ne pomaže svakome, zapravo je tek rijetko indicirana.
Međutim, iz etičkih bi razloga bilo zabrinjavajuće kad bi se zbog
manjkavog znanja zaobilazila metoda koja je u međuvremenu znanstveno
razvijena do pojedinosti i posve sigurna. Ispravno informirati ljude o
blagodatima i granicama terapije elektrošokovima bio bi prvoklasni izazov
za svakog znanstvenog novinara. Ne mora to uvijek biti elegantan
psihijatar s pogledom punim razumijevanja iz nove serije o liječnicima…
Tu su i drugi tehnički postupci kojima psihijatri u posljednje
vrijeme pokušavaju razbiti kruti »ritam patnje,« primjerice, transkranijalna
magnetna stimulacija, pri kojoj se koriste magnetna polja u mozgu koja
ispuštaju električnu struju, stimulacija živca vagusa, kojom se stimulira
vagusni živac u vratu, te druge metode. Ponajprije se iskušava njihova
učinkovitost u liječenju teških depresija koje ne reagiraju na druge metode.
Međutim, i obična neispavanost može popraviti raspoloženje
bolesnih od teških depresija, a funkcionira i kod ljudi koji nisu depresivni.
Pomislili bismo da neprospavana noć vodi do mrzovoljnog jutra. Međutim,
to nipošto nije pravilo. I sam sam to iskusio kad sam tijekom studija morao
zgotoviti neki rad — noć prije seminara na kojem sam ga morao predati,
razumije se. Nisam cijelu noć oka sklopio i odlično sam se pripremio.
Doduše, bio sam neobično dobro raspoložen. Kad je profesor u uvodnom
izlaganju pogriješio, čuo sam samog sebe kako bez okolišanja, glasno i
vedro kažem: »Pogrešno!« Svi studenti na seminaru skamenili su se od
užasa. Smjesta sam shvatio kako sam netaktično postupio te sam
promrmljao nešto da popravim stvar. Profesor je, na sreću, bio ljubazan te
je prešao preko moje opaske. Neispavanost mi nije dobro legla.
Mnogi će se moji čitatelji sjetiti sličnih iskustava iz vlastitih života.
Upravo taj učinak koristi se u liječenju depresije. Obično se pacijente
probudi oko pola dva u noći i ne dopušta im se da ponovno zaspu. Katkad
sljedeći dan sa sobom donese prvi svijetli trenutak nakon puno tjedana, a i
sretnu spoznaju — u punom smislu riječi — da ipak postoji svjetlo na
kraju tunela. Svjetlo se također koristi u terapijske svrhe. Naime,
znanstvenici su utvrdili da postoje tzv. sezonske depresije, koje se javljaju
u mračno doba godine. Sjednu li pacijenti tad ispred žarkoga svjetla,
njihova depresija može popustiti. Mogli bismo spomenuti još mnoštvo
postupaka. Nije čudo da su psihijatri neumorno smišljali nove načine kako
ublažiti teške patnje psihičkih bolesnika. Onaj tko stalno susreće očajni
pogled bolesnih od depresije, taj želi pomoći, i to što brže, učinkovitije,
bolje. Taj je suosjećajni pogled u lice očajnih ljudi oduvijek pokretao
psihijatrijsku znanost.
Ali, za psihičke bolesnike ne brinu se samo psihijatri. Tu su i
psihoterapeuti, medicinske sestre i bolničari, koji su za oporavak pacijenata
često važniji od samih liječnika. Za ozdravljenje cijele osobe nesumnjivo
su vrlo važne i terapija glazbom i umjetnošću, radna terapija, sport i
rekreacija, pa čak i bolesnička gimnastika. Pacijent tada svim svojim
osjetilima može sebe ponovno doživjeti kao aktivna čovjeka, a ne samo
kao pasivnog bolesnika koji pati. Psihičkim bolesnicima posebno je važna
radna terapija. Naime, proizvesti nešto za što će drugi izdvojiti novac
važan je doživljaj uspjeha za nekoga tko možda mjesecima ili godinama
ništa nije uspijevao postići. Prije početka medikamentozne ere u psihijatriji
radna je terapija bila jedina metoda liječenja s trajnim učinkom. U
međuvremenu je ta metoda vrlo profesionalno razvijena. Tako je moderna
psihijatrija pomoću metoda radne terapije dobila brojne ideje kako
psihičkim bolesnicima utabati put do uspješnog obavljanja nekog posla.
Svi znaju da posao pruža osjećaj uspjeha, ali i važne društvene kontakte.
Stoga je ponovno aktualna definicija zdravlja Friedricha Nietzschea, koji je
trezvenim realizmom rastjerao sve utopističke sanjarije o zdravlju i rekao:
»Zdravlje označava onu količinu bolesti koja mi još uvijek dopušta da
obavljam veći dio svojih poslova.« Raditi na ostvarenju toga cilja potpuno
je smisleno.
 C) Psihijatrija s daškom vedrine — Sve dijagnoze,
sve terapije
Svi su instrumenti spremni. Možemo započeti veliki pothvat
predstavljanja svih dijagnoza i terapija. Znamo što su dijagnoze, a
ponajprije što nisu. One nisu nekakve istine, nego šifre čija je svrha
pokrenuti primjerenu terapiju. Znamo da sve psihičke poremećaje možemo
promatrati s posve različitih aspekata i da nijedna od tih perspektiva nije
jedina prava. Doznali smo ponešto o smislu i besmislenosti raznih terapija.
Time smo stekli uvid u uobičajene terapijske postupke. Sada to temeljno
znanje o dijagnozama i terapijama još samo moramo primijeniti na veliki
šareni svijet psihičkih poremećaja.

I. Kad mozak nadrapa — Lagani udarci po zatiljku

nepovećavaju sposobnost razmišljanja

1. Kako uhvatiti kameleona — Detektivski posao

Preda mnom je sjedio bračni par. Već su godinama bili u braku.
Međutim, sad je bilo očigledno da njihov odnos više nije harmoničan,
nimalo. Muškarac je sjedio kao šaka jada. Žena je svojoj boljoj polovici
gotovo posve okrenula leđa. Doimala se živčano, ali i ratoborno i
samosvjesno. Ona je dogovorila termin terapije — »za njega,« kako je
naglasila. Oboje sam promatrao s očekivanjem, ali nitko nije progovarao.
Naposljetku je ona progunđala: »Daj reci nešto! Pa zbog tebe i jesmo
ovdje.« Nato je on počeo zamuckivati: »Znate, doktore, moja žena misli da
sam alkoholičar i da moram nešto poduzeti… Istina, tu i tamo popijem…«
»Redovito!« prosiktala je ona iz svog kuta. »… čašicu više,« dovršio je on.
»Puno više!« zlobno je dodala ona. Dobro sam poznavao takvu situaciju.
Alkoholičara koji se dugo zavaravao o svom problemu, suprugu koja je
jadnika dugo štitila, ali joj je naposljetku puknuo film. Već sam planirao
rezervirati mu krevet na odjelu za detoksikaciju, preporučiti paru skupinu
za samopomoć, možda čak pripremiti se za dugotrajnu terapiju, vidjet
ćemo. Rutinski slučaj, činilo se.
 Zamolio sam ženu da nakratko izađe jer moram fizički pregledati
njezina muža. Provjera fizičkog stanja organizma dio je svakoga
psihijatrijskog pregleda. A onda se dogodilo. Dok sam provjeravao mišićne
reflekse primijetio sam pojačane reflekse na cijeloj lijevoj strani tijela.
Očekivao sam sve, samo to ne. Provjerio sam još nekoliko puta, ali nalaz je
bio jasan: pojačani refleksi lijeve strane tijela, što ukazuje na nekakav
fizički proces u desnoj moždanoj polutki. Ništa u onome što su mi pacijent
i njegova žena rekli nije ukazivalo na takvo što. Nisu spominjali teškoće
pri hodanju ni bilo kakve neobične pokrete, ništa. Nekoć bi se stvari zbog
toga komplicirale. Naime, običnim rendgenskim snimanjem dobivamo
samo slike kostiju, ali ne i mekih tkiva pa tako ni mozga. Međutim, danas,
na sreću, imamo složeniju rendgensku tehnologiju, računalni tomogram
(CT), kojim se može snimiti mozak. Još je preciznija tzv. magnetno-
rezonantna tomografija (MRT), pomoću koje se mozak može vidjeti do
detalja, kao u anatomskom atlasu. Takve pretrage danas nisu neugodne za
pacijenta. (Uostalom, ljudi kojima je mozak snimljen naprednom
tehnologijom jedini su za koje sa sigurnošću možemo reći da ga uopće
imaju!) Stoga sam odmah naručio snimanje mozga pacijenta — i gle, na
desnoj moždanoj polutki vidio se jasno definiran tumor.
Kad sam se zatim počeo podrobnije raspitivati, doznao sam da se
pacijent otprilike u posljednjih šest mjeseci neobično promijenio. Po
riječima supruge, kao da više nije bio onaj stari. Osim toga, postao je
zaboravan, a povremeno je imao i problema s orijentacijom — nije znao
gdje je. Stoga su se javili problemi na poslu, ali on ih je pripisao običnim
intrigama među kolegama. Otišao je u prijevremenu mirovinu te je sad više
bio kod kuće i žena ga je upregnula u kućanske poslove, primjerice
kupovinu. Bio je brižan suprug, koji je to nekoć volio raditi, ali sad bi
svaki put nešto zaboravio kupiti. Supruga je tu, za njega posve
nekarakterističnu rastresenost pripisivala manjku poštovanja prema njoj i
zadacima koje mu je povjerila. Izbijale su bračne svađe. Nikada prije nije
pio previše alkohola. Sad je pak počeo gotovo svaku večer piti nekoliko
boca piva. Više nije imao posao, njegov nekoć harmonični brak iz
tajanstvenih je razloga zapao u krizu, a alkohol ga je malčice smirivao.
Osim toga, pivo je imalo i dodatni ugodni efekt: pozitivno je djelovalo na
glavobolje, koje su ga, prvi put u životu, mučile nekoliko posljednjih
mjeseci. Međutim, ispijanje piva dugoročno nije nimalo popravilo njegov
odnos sa suprugom jer je sad alkohol postao glavni uzrok sukoba među
supružnicima. Ona mu je predbacivala da gotovo uopće ne obraća
pozornost na nju, da odbija učiniti ono što ga zamoli, a sad još i loče!
Nakon takvih razmirica imao je još veću potrebu piti pivo. Činilo se da živi
u začaranom krugu bez izlaza. Supruga mu je prijetila rastavom nakon
trideset godina uglavnom harmonična braka. Bio je očajan. Zato ga je i
uspjela nagovoriti da zajedno posjete liječnika.
Bilo je to u zadnji čas, kako se pokazalo. Tumor, doduše, nije bio
zloćudan, ali svako tkivo koje neobuzdano raste u lubanji dugoročno ima
smrtan ishod. Naime, prostor u lubanji je ograničen pa svako povećanje u
njoj neizbježno znači pritisak na mozak. To najprije uzrokuje glavobolje,
nespecifične psihičke simptome, manjak koncentracije, poremećaje
orijentacije, a nakon nekog vremena sve veći umor, pospanost, komu i
naposljetku smrt. Pacijent je smjesta prebačen na odjel neurokirurgije.
Otvorili su mu lubanju, uklonili tumor, a njegovo se psihičko stanje
naočigled popravilo. Popustili su poremećaji koncentracije, orijentacija mu
je ponovno bila besprijekorna. Bez problema se mogao odreći alkohola, a
mučne glavobolje su nestale. Skalpel neurokirurga jednim je potezom
izliječio neobične promjene osobnosti, probleme s pamćenjem, bračnu
krizu i »alkoholizam«. I pacijent i njegova supruga bili su presretni. Njihov
se dugogodišnji harmonični brak potvrdio kao takav jer je veza među
njima bila dovoljno snažna da prevlada krizu.
Ovaj nam primjer zorno pokazuje kako nikad ne smijemo zaboraviti
da čovjek ima mozak te da je mozak organ kao i svaki drugi. Oštećenja
mozga mogu vjerno imitirati sve druge psihičke poremećaje, poput
kameleona. Tumor na mozgu može oponašati shizofreniju, depresiju,
maniju, ovisnost i bilo koju drugu psihičku bolest. Međutim, iste simptome
može izazvati, primjerice, moždano krvarenje, upala ili trovanje mozga,
kao i neka fizička bolest koja tek neizravno djeluje na mozak.
Dakako, postoje znaci za uzbunu koji nam pokazuju da nije riječ o
običnim psihičkim problemima, nego da je nadrapao mozak. Evolucija je s
razlogom mozak tako dobro zapakirala. Naravno, mozak je uglavnom sav
naš ponos. Ali taj naš organ za razmišljanje vrlo je ranjiv, poput mimoze.
Na sve ozljede reagira na ne baš inteligentan način. Zapravo, reagira
prilično priprosto i jednolično. Mozgu je posve svejedno je li udaren,
nagnječen, otrovan ili tretira li ga se loše na neki drugi način. Doduše, u
tim slučajevima može proizvesti različite čudnovate psihičke fenomene, ali
u biti reagira monotono. Ako se osoba odjednom osjeća sve više
dezorijentirano, dakle, ako ne zna gdje je, koji je danas datum, u kojoj se
situaciji upravo nalazi, ako je zatim sve pospanija, a naposljetku izgubi
svijest, riječ je o tipičnom tijeku akutnoga organskog psihičkog
poremećaja. Mozak je na ovaj ili onaj način nadrapao.
U mozgu se razvija tumor: dezorijentiranost, pospanost, koma.
Krvarenje u mozgu: dezorijentiranost, pospanost, koma. Previsoka razina
šećera u krvi: dezorijentiranost, pospanost, koma. Preniska razina šećera u
krvi: dezorijentiranost, pospanost, koma. Mozak je otrovan prevelikom
dozom lijekova: dezorijentiranost, pospanost, koma. Katkad je dovoljan
alkohol: dezorijentiranost, pospanost, koma. Doduše, često moramo ciljano
tragati za takvim simptomima. Ako shizofrenik odjednom više ne može
pronaći svoj stan, onda vjerojatno ili nema shizofreniju ili više nema samo
shizofreniju, nego i neko dodatno oštećenje mozga, koje treba pod hitno
pregledati. Ako je depresivac sve pospaniji, nije riječ o poznatoj
depresivnoj bezvoljnosti. Možda je pokušao počiniti samoubojstvo
predoziranjem lijekovima ili je uzrok depresije neki dotad neuočen
hormonalni poremećaj, moždano krvarenje ili — kao u ovom slučaju —
tumor na mozgu.
Sve te organske psihičke poremećaje ili organski uvjetovane
psihoze, kako ih se nekad nazivalo, u pravilu ne liječi psihijatar. Međutim,
on je taj koji ih mora što prije prepoznati i pacijenta zatim pod hitno poslati
odgovarajućim stručnjacima: neurokirurgu, koji može uspješno ukloniti
tumor na mozgu ili zaustaviti moždano krvarenje, internistu, koji može
profesionalno riješiti hormonalni poremećaj, ili stručnjaku za hitnu
medicinu, koji može učinkovito izliječiti trovanje. Međutim, odlučujuća je
ispravna dijagnoza. Zvjezdani trenutak u profesionalnom životu psihijatra
izgleda ovako: očajna obitelj dovodi pacijenta koji se zbog preniskog
šećera ponaša čudnovato i gubi svijest. Psihijatar zamoli bližnje da
pričekaju vani, pacijentu da injekciju šećera, tako da se ovaj odmah
probudi, a zatim pozove zapanjenu obitelj natrag u ordinaciju. Relativno
jednostavna dijagnoza, relativno jednostavna terapija, ali snažan dojam na
pacijentove bližnje.
Liječenje nije uvijek tako teatralno. Primjerice, ima pacijenata koji
se mjesecima muče s depresijom, a onda im se dijagnosticira smanjena
funkcija štitne žlijezde. Kad se normalizira rad štitne žlijezde, nestaje i
depresija.

2. Akutna svađa — Kad mozak sve uzima za zlo

Sve su to bili psihički poremećaji s fizičkim uzrokom. Oni mogu
biti akutni ili kronični, odnosno trajni. Akutno stanje je, primjerice, potres
mozga. Obično je riječ o udarcu u glavu, koji nakon nekoliko minuta
izaziva gubitak svijesti. Suprotno uvriježenom mišljenju, lagani udarci po
zatiljku ne povećavaju sposobnost razmišljanja. Mozak zamjera takve
postupke te katkad čak privremeno potpuno isključuje razmišljanje. Kad se
pacijent zatim probudi, nekoliko je minuta dezorijentiran — kao što je i red
s akutnim organskim psihičkim poremećajem. Potom se uz malo mučnine i
opće slabosti vraća u normalan život. Katkad takav udarac ostavlja i sitna
trajna oštećenja mozga, vidljiva na snimkama s računalne tomografije.
»Zamislite da je vaša lubanja lavor,« takvim nam je eksperimentom uživo
profesor objasnio tlačne valove koji pri udarcu po glavi prolaze kroz
mozak i mogu ostaviti trajnu ozljedu na mjestu udarca, ali i na suprotnoj
strani. U takvim slučajevima nesvjestica traje duže od jednoga sata, a
slijedi duža dezorijentiranost. Takvi su slučajevi zanimljivi s
kriminalističkoga stajališta jer se žrtva kasnije ne može sjetiti nesvjestice,
ali uglavnom ni razdoblja dezorijentiranosti. Stoga, naravno, nije
odgovorna za ono što učini u takvom stanju. Izvana laici možda neće
prepoznati to stanje, koje se zbog svoga prolaznoga karaktera naziva i
»prijelaznim sindromom«. Postoje čak i tzv. kratkotrajne pomutnje svijesti
uz očuvanu orijentiranost, koja ostavljaju dojam da pacijent nema nikakvih
problema s orijentacijom. Međutim, pacijent se kasnije ne sjeća ničega.
Kad pacijent u takvom stanju likvidira susjeda kojeg je oduvijek mrzio,
postavlja se teško pitanje treba li mu vjerovati kad kaže da se ama baš
ničega ne sjeća. Događa se da nakon teških prometnih nesreća
dezorijentirani sudionici u stanju prijelaznog sindroma lutaju obližnjom
šumom i izlažu se velikoj opasnosti. Ako se pacijent probudi nakon potresa
mozga i zatim mu se opet prispava, to je apsolutni znak za uzbunu. Naime,
u nesreći je vjerojatno pretrpio moždano krvarenje koje mu sad pritišće
mozak.
Akutne organske poremećaje moždane funkcije mogu izazvati i
trovanja, metabolički poremećaji, pregrijanost zbog sunčanice ili upale
mozga. Meningitis je, doduše, upala moždane ovojnice, ali uglavnom je
pogođen i sam mozak, što se onda naziva meningoencefalitisom. Postoji i
čisti encefalitis, upala mozga. Krivci za takva bolesna stanja su bakterije i
virusi. U ekstremnim slučajevima mozak ponovno reagira
dezorijentiranošću, pospanošću, komom. Život spašavaju antibiotici, koji
suzbijaju bakterije, i virostatici, kojima se viruse drži u šaci.
Prije stotinu godina velik dio pacijenata u psihijatrijskim
ustanovama patio je od progresivne paralize. Bio je to kronični završni
stadij sifilisa, bakterijske spolno prenosive bolesti koju se tada, prije pojave
prvih antibiotika, još zapravo nije moglo liječiti. Friedrich Nietzsche, jedan
od velikih mislilaca devetnaestoga stoljeća, umro je upravo od te teške
organske bolesti mozga. Bio je posve dezorijentiran i lišen briljantnosti
svoga uma.
Akutni organski poremećaji funkcije mozga nisu rijetkost. Ako u tu
skupinu ubrojimo i trovanje alkoholom, kako glasi nelijep znanstveni naziv
za pijanost, gotovo svatko je u nekom času svoj mozak doveo u stanje
akutnoga organskog stresa. Takvo je stanje moguće izazvati namjerno,
ispijanjem veće količine alkohola, ali i posve nehotice i bez alkohola.
Jedna je moja kolegica zbog upale mokraćnog mjehura uzimala moderan
antibiotik. Unatoč tome, radila je u noćnoj smjeni. Idućeg je jutra na
sastanku svih liječnika ispričala kako je te noći doživjela nekoliko
zabavnih slušnih halucinacija. Čula je glasove ljudi koji uopće nisu bili
ondje. Na sreću, cijelu je situaciju shvatila s dozom humora, ali je ipak
prekinula uzimanje lijeka jer sve skupa ipak nije bilo tako smiješno.
Jednog su dana u bolnicu dovezli starijeg pacijenta. On je bio dobro
raspoložen, ali njegova je obitelj bila jako zabrinuta. Naime, već je
nekoliko tjedana po zidovima svoga stana vidio žućkaste slike, dok ondje
zapravo nije bilo ničega. Ustanovili smo da se predozirao lijekom za srce te
mu je smanjena doza. Slike su nestale, a obitelj je odahnula. Međutim,
pacijent se žalio da je život izgubio boju — ta žute su slike bile tako lijepe!
Njegovi su bližnji silom prilika kupili nekoliko šarenih slika kako bi goli
zidovi izgledali malo ljepše.
Moždano krvarenje nije jedina situacija na koju naš mozak obično
reagira ljutito. On se isključuje i ako je dotok krvi privremeno smanjen.
Pacijent gubi svijest. To se ne mora nužno dogoditi u trenu. Pacijenta,
između ostaloga, može pogoditi prijelazni sindrom, tijekom kojeg on može
doživjeti vidne, slušne i scenske halucinacije. Katkad mu se čini da ga
obasjava svjetlost, a prati ga osjećaj velike ugode. Takva se stanja ponekad
javljaju prije ili poslije epileptičnih napadaja. To je opisao Dostojevski,
koji je i sam bio epileptičar. Međutim, takvi doživljaji mogu se javiti i kod
prestanka rada srca, što se u narodu rado naziva »kliničkom smrću«. Ipak,
to je glupost jer uz današnju medicinsku tehniku takvo stanje nema
nikakve veze sa smrću. Smrt je nepovratan kraj čovjeka. Privremen
prestanak rada srca, koji se danas može relativno brzo riješiti, znači tek
trenutačno smanjenu opskrbu mozga krvlju. Međutim, uz
senzacionalistički izraz »klinička smrt« proširio se i pojam »iskustva bliske
smrti«. Ima autora koji prema krilatici »bio sam mrtav i bilo je
veličanstveno« svoje prijelazne sindrome ispunjene svjetlom prodaju kao
spektakularne ekspedicije u vječni život. Dakako, svaki izvanredni događaj
može čovjeka tako duboko dirnuti da počne ozbiljno razmišljati o smislu
života. Tada takva »iskustva bliske smrti« nekome mogu donijeti
dobrodošao bijeg iz svakodnevne kolotečine i probuditi ga. Dakle, takve je
događaje moguće ozbiljno promatrati s religioznoga stajališta. Međutim, to
što neki izabrani tvrde da su već unaprijed smjeli razgledati veliku dvoranu
sudnjega dana, da bi onda o tome iscrpno govorili, ne uči nas ni kršćanstvu
ni bilo kojoj drugoj uobičajenoj religiji. Iskustva bliske smrti sa
znanstvenoga stajališta se najuvjerljivije mogu opisati kao posljedice
smanjene prokrvljenosti mozga. Ništa više i ništa manje.

3. Kronični problemi — Posmrtna osvajanja gospodina Alzheimera

Dok se bolesni od akutnih organskih psihičkih bolesti nakon
ispravne dijagnoze često šalju stručnjacima za druga medicinska područja,
osobe s kroničnim poremećajima, koji tijekom mjeseci i godina sve više
uzimaju maha, uglavnom ostaju na psihijatrijskom liječenju. Postoji cijeli
niz takvih kroničnih bolesti koje sve više oštećuju mozak. S jedne strane,
postoje genetske bolesti poput Huntingtonove koreje, koja uzrokuje
nehotične pokrete nalik plesu, ali i psihička ograničenja. S druge strane,
ima i bolesti stečenih tijekom života, primjerice Korsakovljev sindrom,
koji se najčešće javlja nakon dugogodišnje pretjerane konzumacije
alkohola, a uglavnom ga karakteriziraju trajni teški poremećaji pamćenja i
orijentacije.
Najviše pozornosti u javnosti izazvala je Alzheimerova bolest. S
pravom — daleko je najčešća od svih kroničnih organskih psihičkih
bolesti, a i predstavlja najveći makroekonomski izazov idućih godina.
Kad sam tek počeo raditi kao psihijatar, Alzheimerova bolest
nazivala se presenilnom demencijom, dakle, demencijom koja nastupa
prije 65. godine života. Ako nije bio otkriven nikakav drugi uzrok, sve su
se druge demencije koje se javljaju u poznoj dobi smatrale »senilnim
demencijama«. Alois Alzheimer otkrio je kod, kasnije po njemu nazvanog,
oblika demencije karakteristične promjene u moždanim stanicama i na
njima. Njih se, naravno, moglo sa sigurnošću prepoznati tek nakon
pacijentove smrti, tijekom obdukcije. Stoga se već tada Alzheimerova
bolest dijagnosticirala metodom eliminacije ostalih mogućih dijagnoza i
nikad se sa sigurnošću nije moglo reći da je baš ona u pitanju. Trebalo je
najprije eliminirati sve druge moguće bolesti mozga da bi se na kraju
izrekla sumnja kako je riječ o Alzheimerovoj bolesti. Osamdesetih godina
dvadesetoga stoljeća znanstvenici su ustanovili da gotovo sve senilne
demencije pokazuju iste karakteristike kao Alzheimerova presenilna
demencija. Tako je Alois Alzheimer, neuropatolog sa Sveučilišta u
Wrocławu, šezdeset godina nakon svoje smrti u stilu posmrtnog
imperijalizma osvojio daleko najveće područje demencija.
Demencija je ograničenje moždanih funkcija koje se javlja u nekom
trenutku života, a ima organske uzroke. Ponajprije su smanjene
intelektualne sposobnosti, ali i pozornost, koncentracija, shvaćanje, moć
zapažanja i pamćenje, kao i orijentacija u vremenu, prostoru i situaciji.
Štoviše, pacijent na kraju može izgubiti orijentaciju sam prema sebi —
bolesnik više ne zna tko je. Bolest se u pravilu progresivno razvija, a
intelektualne sposobnosti sve su više smanjene, što i čini samu bolest. Na
kraju pacijent bez tuđe pomoći više ne može normalno živjeti.
Alzheimerova demencija velikim je dijelom kontinuiran proces.
Razvija li se demencija pak u naglim skokovima, uglavnom je riječ o
demenciji uzrokovanoj oštećenjima krvnih žila u mozgu, što vodi do malih
moždanih udara. Posljedica je da određena područja mozga odjednom
ostaju bez dotoka krvi. Međutim, ako moždane stanice ostanu bez dotoka
krvi duže od tri minute, nepovratno propadaju. Događa li se to na mnogo
dijelova mozga, razvija se tzv. vaskularna demencija. Na snimci s
računalne tomografije vaskularnu demenciju prepoznajemo po brojnim
sitnim »rupicama« u mozgu. Iako se bolest razvija u naglim skokovima,
pacijent je uglavnom više percipira kao kontinuiran proces. Takvo
samoopažanje je iznimno mučno. Stoga je, kao i kod svih drugih
demencija, posebno važno pacijentu pružati nježnu potporu. Valja nastojati
da bolesnik što duže ostane u svojoj staroj, dobro poznatoj okolini. Treba
mu što više pomoći u orijentaciji i pamćenju. Ipak, ponajprije se mora
pomoći članovima obitelji bolesnika jer oni nerijetko pate više od njega.
Naravno, demencija se javlja kod još mnoštva kroničnih bolesti
mozga, primjerice kod Parkinsonove bolesti, gotovo uvijek kod već
spomenute Huntingtonove koreje, ali i kod lokalnih skleroza mozga. U
potonju se skupinu ubraja i Pickova bolest, koja pogađa prednji mozak i
uzrokuje katkad vrlo žestoke emocionalne ispade. Od svih je demencija
daleko najčešće ona Alzheimerova (otprilike 60%). Vaskularna demencija
javlja se u otprilike 20% slučajeva, a pravog izlječenja nema. U
međuvremenu su pronađeni lijekovi koji u ranim stadijima mogu usporiti
razvoj demencije. Osim toga, kod bolesti starije dobi stabiliziranjem stanja
organizma, srca i krvotoka, rada bubrega itd. znatno se može popraviti i
psihičko stanje. Već je i dobar san noću dovoljan da stvori čuda.
Takva osjetna poboljšanja životne kvalitete podsjećaju nas da si kod
demencije moramo postavljati posve drukčija pitanja nego kod izlječivih
bolesti, pitanja koja se dotiču same biti čovjeka. Čovjeku na početku i na
kraju života u pravilu treba pomoć drugih ljudi. To zapravo nije ništa loše,
nego topla karakteristika ljudske vrste. Nazvati tu činjenicu bolešću bilo bi
apsurdno. Kad je u pitanje dojenče, nikome takvo što ne bi palo na um.
Međutim, i kod ljudi na samome kraju života postavlja se pitanje je li
»bolest« pravi naziv za nepovratno slabljenje sposobnosti.
Kod mnogih ljudi pri kraju života slabe tjelesne sposobnosti, iako
su mentalno još u vrhunskoj formi. Takvi ljudi nerijetko pate zato što se u
nekim ustanovama prema starim ljudima odnose kao prema maloj djeci.
Poznavao sam u visokoobrazovanu sociologinju, koja je u dubokoj starosti
patila od Parkinsonove bolesti. Mentalno je bila na vrlo visokoj razini, ali
je zbog fizičkih ograničenja iziskivala njegu. Smatrala je bezobrazlukom to
što su je u domu za starije i nemoćne željeli na silu razveseliti čitanjem
bajka. Ipak, djetinjarije medicinskog osoblja podnijela je s dostojanstvom.
Kod demencija uočavamo obrnut fenomen. U slučaju takvih bolesti
tjelesne su funkcije često začuđujuće dobre, samo su mentalne sposobnosti
ograničene. Intelektualne sposobnosti, kojima se normalni ljudi u naponu
snage toliko ponose, na kraju svakog života ponovno slabe: brzo računanje,
brzo logičko zaključivanje, brza prilagodba promijenjenim uvjetima.
Dakako, sve su to sposobnosti u kojima ionako kaskamo daleko iza
računala. Prave ljudske sposobnosti — ljubav, povjerenje, blagost,
milosrđe, zahvalnost, ljubaznost, solidarnost, veselje, uživanje u životu
posve svjesni neponovljivosti svakoga trenutka — čak i kod bolesnih od
demencije dugo ostaju očuvane. Mnogi mladi menadžeri, koji pucaju od
zdravlja i savršeno se orijentiraju u vremenu i prostoru, napamet znaju
današnje burzovne tečajeve, ali možda su zaboravili da kod kuće imaju
ženu koja ih voli i djecu koja ih trebaju. Pacijent s uznapredovalom
Alzheimerovom bolešću sve je zaboravio, više ne zna gdje je, koji je danas
datum, ništa više ne zna. Posljednje što još zna je da ima ženu i djecu koji
ga vole. I još nešto, sposobnost primanja pomoći jednako je dragocjena
osobina ljudske vrste kao i pružanje pomoći drugima. Ipak, nije svaki
normalan čovjek sposoban za takvo što.

4. Dementni i normalni — Približavanje dvaju svjetova

Tako bolesnici s Alzheimerovom bolesti ukazuju normalnima što je
zapravo bitno u životu. Normalni imaju natrpane rasporede pa jure kroz
svoj neponovljivi život i zaboravljaju na sadašnjost. Oni, naime, žive u
suludom uvjerenju da se život sastoji od odrađene prošlosti i budućnosti
koju tek treba odraditi. S druge strane, bolesni od demencije, koji su
zaboravili prošlost, a za budućnost nemaju planova, sve nas podsjećaju da
se život odvija isključivo u sadašnjosti. Ima dementnih ljudi koji su se
pomirili sa svojom demencijom i zadovoljno žive svoj život. Naravno, to je
moguće jedino uz pomoć obitelji i profesionalnih služba. Čak i tad bolesni
od demencije neprekidno doživljava neugodne situacije. Međutim, i zdravi
ljudi s vremena na vrijeme imaju problema. Užas koji normalni ljudi
osjećaju pri pomisli na demenciju velikim dijelom proizlazi iz fiksne ideje
da dobar ljudski život znači uvijek imati kontrolu nad svime. Takav životni
cilj nije mudar — on je čista utopija čak i kad demencija nije prisutna.
Čovjek je neizbježno uvijek ovisan o nečemu. Razgovori s bolesnima od
demencije katkad su besmisleni, odnosno, ne vode nikamo. Ali mora li baš
sve u životu nekamo voditi? Dokolica je starim Grcima bila vrhunac
života: bilo je to posve beskorisno provedeno vrijeme, a upravo zato
iznimno smisleno provedeno. Nervozni normalni ljudi, za koje je vrijeme
novac, više gotovo uopće nisu sposobni voditi smislene razgovore čija
tema nisu neki kratkoročni ciljevi. Međutim, upravo je vrijeme u kojem
sad živimo neprocjenjivo jer je neponovljivo, a time i nepovratno. Na tu
dragocjenu istinu dementni pacijenti mogu podsjetiti zdrave ljude.
Kad nisu uzrujani zbog neke nejasnoće, bolesni od demencije mogu
biti daleko ugodniji ljudi od normalnih. Ne žele vas preveslati, nikad ne
lažu, a ako i kažu neistinu, nikad to ne čine sa zlom namjerom. Nisu
zlopamtila. Uz njih ne osjećate pritisak da se pravite važni jer im je bitna
jedino ljudska blizina. To ne znači da je demencija sretna okolnost.
Nijedan član obitelji nekog bolesnog, koji grozno pati pod teretom njegove
bolesti, nikada to ne bi mogao promatrati na taj način. Ipak, demencija nije
ni kraj. Štoviše, na trenutke iz nje kao da zasja prava ljudskost.
Razvoj demencije svim je uključenima najviše mučan na samom
početku. Kad oslabi pamćenje, a tipično ponajprije slabi pamćenje novijih
događaja, dolazi do neugodnih situacija. Bolesnik često zametne neki
predmet, a onda krivi druge da su mu ga ukrali. Gubi pregled nad
svakodnevnim stvarima, što najprije doživi kao bolan gubitak
samostalnosti. Pacijenti upravo u toj početnoj fazi često reagiraju
depresijom. Članovi obitelji također se uz puno muke moraju priviknuti na
tu posve novu situaciju.
Međutim, mnogi pacijenti ubrzo razvijaju izvanrednu sposobnost
spretnog prikrivanja svoga neugodnog stanja. Još se dobro sjećam kako nas
je tijekom mog studija medicine asistent doveo na psihijatrijski odjel
sveučilišne bolnice kako bismo ispitali jednog pacijenta, otprilike
pedesetogodišnjaka. Bilo nas je šestero studenata, bili smo žedni znanja te
smo toga čovjeka eksploatirali po svim pravilima liječničkoga umijeća.
Pacijent je bio ljubazan, spremno nam je ispripovjedio da je inženjer po
zanimanju, rekao gdje je studirao, pričao o svojim hobijima i naposljetku
došao na temu svoga braka, u kojem ima nekih problema. U tom smo mu
trenutku postavili nekoliko dodatnih pitanja. Naposljetku, nalazili smo se
na psihijatriji, a psihijatrija se ponajprije bavi problemima. Doznali smo da
je njegova žena očigledno vrlo dominantna i da on ne osjeća da ga ona
ozbiljno shvaća. Na kraju gotovo jednosatnog ispitivanja pacijent je
uljudno zahvalio na iscrpnom razgovoru, a mi smo se krenuli naći s
asistentom, koji se sa zanimanjem raspitivao o onome što smo doznali.
Bili smo sigurni u svoju dijagnozu. Ovdje je bila riječ o klasičnom
slučaju problematičnoga braka. Naš šestero bacali smo svoje opservacije,
ali što smo više stručnih izraza s oduševljenjem izgovarali, to je asistent
čudnije reagirao. Nije odobravao, nije ni proturječio, ali na licu mu je titrao
zagonetni smiješak. Na kraju našega uzbuđenog izlaganja staloženo nas je
pitao jesmo li primijetili još nešto. Rekli smo da nismo. Tada je pozvao
pacijenta. Ljubazno ga je pozdravio, razmijenili su nekoliko pristojnih
fraza, a zatim ga je, tobože usput, pitao gdje se to nalazimo. »U hotelu,«
odgovorio je pacijent posve samouvjereno. Kao da nas je pogodio grom.
Svatko je mogao odmah prepoznati da se nalazimo u bolnici. Asistent je
ljubaznim tonom nastavio postavljati pitanja. Pacijent nije znao tko je
aktualni njemački kancelar, koji je datum — nije znao ni koja je godina,
koji mjesec ni koji dan. Nas je držao novinarima. Asistent je uljudno
okončao razgovor. Pacijent se oprostio od nas, a mi smo ostali sjediti kao
pokisle kokoši. Pacijent je općenitim šupljim frazama i beznačajnim
pričicama uspio sat vremena prikrivati da ima Alzheimerovu demenciju.
Sjećanje na stare događaje još je funkcioniralo. Kad smo ga pitali koliko
ima godina, odgovorio je da je rođen 1927. Nismo primijetili da uopće nije
odgovorio na pitanje. Ne bi ni mogao odgovoriti na njega jer uopće nije
znao koja je godina. Tako se odlučio za čest trik među dementnim
pacijentima: naveo je godinu, što je podatak pohranjen u dugoročnom
pamćenju pa je još uvijek mogao bez problema doći do njega. Na takav
način bolesni od demencije neupućenog posjetitelja mogu dugo zavaravati.
To katkad izaziva probleme. Primjerice, kad zavidni rođaci koji žive
daleko posjete obitelj koja požrtvovno njeguje dementnog djeda, često
pričaju znancima kako uopće nije istina da djed mentalno više nije u formi.
Kažu da je to zlobna kleveta i da se rođaci zacijelo samo žele domoći
djedova novca. On, štoviše, ima »briljantno pamćenje« — ta znao je sve
moguće detalje iz rata i nekadašnjih vremena. To je istina jer je za bolesne
od demencije tipično da im katkad dugoročno pamćenje naizgled
funkcionira bolje čak i od onog u zdravih ljudi. Međutim, djed je
vjerojatno već sutradan posve zaboravio da mu je dan ranije netko došao u
posjet. Naime, pravi je problem pamćenje novijih događaja, važno za
funkcioniranje u svakodnevici.
Iznimno je važno odnositi se s poštovanjem prema ljudima koji pate
od takvih neugodnih poremećaja pamćenja i orijentacije. Na studiju su nam
jednom doveli pacijenta bolesnog od teške demencije, kojem je
funkcioniralo još samo kratkoročno pamćenje te bi smjesta zaboravio ono
što je upravo rekao. Bilo je očigledno da pacijent naša pitanja doživljava
kao inkviziciju. Pošto je pacijent izašao, raspravljali smo o tome je li etički
opravdano nekoga dovoditi u tako neugodnu situaciju. Docent nas je
umirio rekavši da je pacijent ionako odmah zaboravio neugodu. Međutim,
ja to nikako nisam mogao shvatiti. Smatrao sam kako je za donošenje suda
o etičnosti postupka posve nebitno sjeća li se čovjek neugodne situacije u
koju je doveden protiv svoje volje. Taj je čovjek u svakom slučaju jedan
neponovljivi trenutak svoga života prisilno proveo u za njega očigledno
krajnje neugodnoj situaciji.
Stoga se trudim posebno obzirno postupati s bolesnima od
demencije. To počinje već od uzimanja anamneze. Mnogi psihijatri odmah
pitaju pacijenta koji je datum, gdje se nalaze i slično. Pacijentima se to
često doima kao da drugi već u startu sumnjaju u njihov razum. Ipak, kao
što smo vidjeli, ta su pitanja važna i pretjerana ljubaznost nas ne smije
spriječiti da ih postavimo. Tako sam stvorio naviku da ta pitanja
»integriram« tijekom razgovora. Jednom sam neku otmjenu stariju
gospođu koja je trebala biti primljena na liječenje zbog sumnje na
demenciju usred razgovora usput zapitao: »Ah, možete li mi reći koji je
danas dan?« Kao iz puške je ispalila točan datum, doduše, uz osmijeh i
komentar: »I vi ste ponekad smušeni, doktore, zar ne?« Uljudnost ima
svoju cijenu.
Naravno, ima još smiješnih situacija koje psihijatar mora svladati s
poštovanjem. Liječio sam, tako, župnika koji je stalno zaboravljao da više
nije župnik u svojoj župi te bi se uvijek iznova radosno spremao započeti
misu, iako je njegov nasljednik već stajao kraj oltara. Bio je tu i dementni
primarijus kojemu je njegov kolega dopuštao da ga prati na vizitama jer
mu se to očito sviđalo. Crnohumorna je bila situacija kad je pacijent
zaboravio da se rastao te je svoju bivšu ženu, koja ga je još uvijek
posjećivala, doveo u nevolje. Drugi pacijent pobrkao je jednu također
dementnu pacijenticu sa svojom ženom, što je prouzročilo neka trvenja. U
takvim se situacijama traži dovitljivost i maštovitost, ali i dobra doza
humora. Pacijentu ne koristi ako se svi koji mu pomažu svojim zadacima
posvećuju smrtno ozbiljna, odgovorna izraza lica. Pored svega toga, uvijek
treba zadržati poštovanje prema pacijentu i nipošto ne govoriti neistine jer i
time pokazujete da ga cijenite.
Najveću pomoć u slučajevima demencije ne pružaju psihijatri. Oni
su neizostavni u postavljanju dijagnoze. Međutim, zatim na scenu stupaju
posebno obrazovani bolničari i ostali: socijalni radnici, stručnjaci za radnu
terapiju, bolesničku gimnastiku itd. Ipak, članovi obitelji su ti koji se do
iznemoglosti trude oko naših dementnih sugrađana. Dok ih se bolesnik još
uvijek sjeća, oni su nezamjenjivi, ali upravo zbog toga ne bi se smjeli
preforsirati, nego paziti na svoju snagu i raspodijeliti je poput maratonca.
Psihijatri su već odavno shvatili da je rasterećenje i potpora obitelji
bolesnika od odlučujuće važnosti. Gerontopsihijatrijski centri preuzeli su
zadatak pružanja konkretne i raznovrsne pomoći u doista svim mogućim
slučajevima. Zahvaljujući tome, od same dijagnoze za pacijenta i njegovu
obitelj može započeti srednjoročno planiranje života, a na svakom novom
koraku mogu računati na profesionalnu pomoć.
Nema sumnje, upravo će se na tom području idućih godina odigrati
odlučujuća bitka koja će pokazati što su pravi temelji našega društva.
Mnogi normalni ljudi sugeriraju da su odlučujuće čovjekove osobine one
nalik računalu. To znači da je ljudsko računalo nakon pojave demencije
pokvareno. Pokvarena računala u pravilu se bacaju u smeće uz riječi: »Ne
isplati se popravljati.« Moramo priznati da njega dementnih ljudi stoji
novca, i to puno. Takvi ljudi više nisu korisni za društvo u smislu
posjedovanja sposobnosti koje se mogu unovčiti. Iz tog kuta gledano,
pravo je iskušenje ne pomoći takvim ljudima da brže odu. U Švicarskoj
čak postoji organizacija »Exit,« koja »pokvarenim« ljudima olakšava put u
vječnost. Diskusije o pravu na odlučivanje o vlastitoj smrti su zakučaste jer
pravna regulacija takvih egzistencijalnih situacija nipošto ne vodi do
ostvarivanja prava na vlastitu smrt. Ona na određeni način vodi do moralne
obveze samoubojstva čim pomislimo da smo postali teret društvu ili svojoj
iscrpljenoj obitelji. Kad bi se takve situacije pravno regulirale, mogli bismo
se bez problema povući iz prometa čim to poželimo... Izbriše li se ta
posljednja granica, postaje gusto, pogotovo našim dementnim
sugrađanima. U takvoj hladnoj diktaturi normalnih, koji se ponose svojim
računalnim osobinama, nema mjesta za emocionalne, slabe, senzibilne i
bolesne.
»Ne želim ovisiti o tuđoj pomoći.« Iz usta normalnih ljudi često
čujemo tu rečenicu. Međutim, ona je posve nestvarna jer je čovjek u
svakom trenu svog života ovisan o pomoći drugih ljudi. Takve
programatske rečenice guraju društvo na moralnu stranputicu, na čijem
kraju gubimo svoju humanost. Način na koji neko društvo postupa sa
svojim dementnim članovima je kamen kušnje njegove ljudskosti.

II. Ima briga, ali i likera — Ovisnost, sramotna bolest

1. Posao, žena, vozačka dozvola — Tri osjetljive varijable

Opet sam bio dežuran na psihijatrijskom odjelu bolnice. Baš u fazi
najdubljeg sna, tamo negdje oko 3 ujutro, probudili su me. Pacijent čeka da
ga primimo na liječenje. Teškom sam se mukom izvukao iz kreveta. I
liječnici su samo ljudi; u to se doba noći naš interes za uzbudljive
dijagnoze zadržava u skromnim granicama. Novi se slučaj ionako nije
činio posebno uzbudljivim. Već sam izdaleka vidio muškarca srednjih
godina kako lagano tetura. Kad sam se približio, zapuhnuo me alkoholni
zadah s kojim se nije bilo šaliti. Čak sam se pobojao da će dugoročno
smanjiti moje vozačke sposobnosti. Pijani muškarac bio je znatno vedrijeg
raspoloženja od mene te me odmah srdačno pitao kako sam. Nešto manje
srdačnim tonom priznao sam mu da se nakon iznenadnog buđenja u 3
ujutro obično ne osjećam posebno dobro. Jedva sam svladao svoju
bezvoljnost i pitao ga što on radi u bolnici u taj kasni sat. Spremno mi je
objasnio da je zacijelo malo previše popio te se upleo u posve bezazlene
sukobe u nekoj birtiji. Gostioničar nije imao smisla za šalu pa je potpuno
nepotrebno pozvao policiju. Policajci su mu ponudili apsurdnu alternativu:
ili će u zatvorsku ćeliju za triježnjenje ili na psihijatriju. On je, naravno,
izabrao psihijatriju. Pritom mi je uputio široki dobrohotni osmijeh kao da
očekuje da mu od srca zahvalim što se odlučio baš za nas, a posebno za
mene. Prema pacijentima, doduše, ne trebate uvijek biti otvoreni, ali
obvezno morate biti iskreni. Osim toga, još uvijek nisam bio siguran ima li
pacijent doista smisla za humor. Stoga sam se ipak suzdržao da mu
najtoplije zahvalim za njegov noćni posjet. Umjesto toga sam, da uštedim
vrijeme, smjesta krenuo na stvar: »Dakle, vi ste alkoholičar.« Pacijent je
ostao beskrajno zapanjen: »Otkud vam to?« »Ljudi koje u ovo doba
dovezu s takvim alkoholnim zadahom uglavnom su alkoholičari,« ljubazno
sam odgovorio. Pacijent je zapao u pajdaško raspoloženje: »Potpuno vas
razumijem, doktore, ali varate se. Ja sam daleko od alkoholičara.
Uostalom, uopće ne želim ostati, najradije bih odmah kući. Znate i sami, vi
povremeno popijete koju više, ja povremeno popijem čašicu više. Takav je
život. Ni vi ni ja nismo zbog toga alkoholičari...« Pijani je pacijent naceren
stajao preda mnom. Koža na licu bila mu je lagano crvena, a pokazivala je
i druge simptome tipične za alkoholičare. Nisam se želio upuštati u dugu
raspravu pa sam odmah prešao na stvar: »Jeste li ikad na poslu dobili
opomenu pred otkaz?« »Jesam, doktore, prošle godine.« »Zbog alkohola?«
»Da, ali bila je to obična slučajnost. Imali smo proslavu u poduzeću i svi su
svojski potegnuli, ali šef je samo mene uzeo na zub. Valjda sam bio malo
preglasan. I onda mi je stari uvalio opomenu pred otkaz. Svijet je
nepravedan...« »Jeste li oženjeni?« »Jesam.« »Je li vam žena ikad prijetila
da će se rastati od vas?« Pacijent me pogledao u nevjerici: »Kako znate?«
»Zbog alkohola?« »No, da, bila je to vrlo glupa situacija. Imao sam
problema na poslu i među prijateljima pa sam navečer jednu popio. Ni sam
više ne znam kako sam legao u krevet. Idućega jutra žena mi je rekla da joj
se više ne da spavati pokraj pijanca. To me jako pogodilo jer volim svoju
ženu. Osim toga, nije to prvi put rekla. A već smo trideset godina u
sretnom braku i uvijek sam joj bio vjeran...« »Jeste li ikad ostali bez
vozačke dozvole?« »Jesam...« »Zbog alkohola?« »Pa znate, bilo je to
nakon jedne proslave u klubu. Vozio sam onih nekoliko stotina metara do
kuće...« Pacijent se zaustavio. Zabezeknuti izraz lica otkrivao je kako
napeto razmišlja. Uhvatio me za nadlakticu, značajno nabrao čelo kao da je
upravo otkrio nešto nevjerojatno i prostodušno izvalio: »Doktore, to je
doista čudno. Opet alkohol. Čini se da imam problem...« Iskreno sam se
složio s njime i predložio mu da opširnije porazgovaramo sutradan, kad se
on otrijezni, a ja naspavam. Pacijent je sad bez otpora pristao ostati u
bolnici te je, odmahujući glavom u nevjerici zbog samoga sebe i još uvijek
lagano teturajući, otišao u krevet.
Dijagnoza ovisnosti o alkoholu specifična je na jedan način — u
principu je može postaviti samo pacijent. Doduše, postoje laboratorijske
pretrage kojima se može mjeriti koliko je alkohola pacijent konzumirao u
posljednje vrijeme. Međutim, samo pacijent zapravo zna je li ta
konzumacija povezana sa psihičkom bolešću alkoholizma, koja tako
ograničava čovjekovu slobodu da se on gotovo uopće ne može othrvati
porivu za pićem.
Postoji izreka: »Alkoholičar se kloni liječnika, a liječnik
alkoholičara.« Naime, alkoholičari se nerado suočavaju sa svojim
problemom, a liječnici su već stoljećima navikli da ih pacijenti spremno
slušaju. Upravo je to ono što kod alkoholičara ne funkcionira, što ih čini
neomiljenim pacijentima. Nerijetko alkoholičar samome sebi i liječniku
obeća brda i doline, ali takva obećanja prečesto završavaju pogažena.
Takav obrazac ovisničkog ponašanja frustrira sve uključene u proces
liječenja.
Mnogi izvanredni liječnici obiteljske medicine stoga imaju tek
skučen pojam o alkoholizmu i rado obznane pacijentu: »Niste alkoholičar,
jetrene vrijednosti su vam savršene!« Međutim, jetrene vrijednosti same po
sebi nisu nikakav pokazatelj. Ima ljudi koji nisu alkoholičari, a već na male
količine alkohola reagiraju povišenim jetrenim vrijednostima. Isto tako,
ima alkoholičara koji svakodnevno ispijaju monstruozne količine piva, a
svejedno imaju jetrene vrijednosti poput dječice. Katkad je situacija u kojoj
se alkohol konzumira daleko opasnija od popijene količine. Kod
stanovnika mediteranskih zemalja, kojima je običaj piti vino uz jelo,
konzumacija alkohola znatno rjeđe prelazi u ekscesivan alkoholizam.
Problem je u privatizaciji konzumacije alkohola, u mentalitetu »ja i moj
hladnjak«. Činjenica da su u našem individualiziranom društvu nestali
zajednički obroci, dakle, izgubila se kultura prehrane, jedan je od važnih
uzroka sve prisutnijeg alkoholizma i bolesnog prežderavanja.
Količina popijenog alkohola nije, dakle, siguran kriterij za
utvrđivanje alkoholizma. Dakako, jedna čaša piva na dan ne čini vas
alkoholičarom. Međutim, diskusija o količinama ionako ne vodi nikamo jer
alkoholičar neće priznati liječniku koliko pije, a to zapravo i nije važno. U
Porajnju je katkad vrlo teško doznati pije li pacijent uopće alkohol. Pitate li
prosječnog stanovnika toga kraja pije li alkohol, katkad će izričito
zanijekati. Međutim, trebate se pribrati i pitati ga pije li puno kelnskoga
piva. Vjerojatno će vam odgovoriti: »Aha, to ste mislili, doktore. Pa
recimo gajbu na dan...« I pokoja njegovana starija gospođa teatralno će
poreći da konzumira alkohol: »Što je vama, doktore, ni kapi!« Pitate li je
zatim, najbezazlenije što možete, koliko tonika od matičnjaka prosječno na
dan popije, na vidjelo izlaze goleme količine — bočica-dvije svakoga
dana! Morate imati na umu da je tonik od matičnjaka jedna od najjačih
njemačkih rakija. Čini ga gotovo čisti alkohol, čak 79%! »Ali baš godi...
Malo u čaj, u kavu... Pomaže protiv svih boljki...« Šarmantna starija
gospođa zapravo je pijana kao majka, ali zahvaljujući dugogodišnjem
treniranju još uvijek uspijeva relativno uspravno prijeći hodnik. Nažalost,
sad joj slijedi neugodno odvikavanje od alkohola.
Dijagnoza alkoholizma ne ovisi, dakle, toliko o količini popijenog
alkohola, jetrenim vrijednostima ili drugim mjerljivim podacima. Umjesto
toga, alkoholizam se daleko bolje prepoznaje po pacijentovoj nemoći pred
pićem i kompulzivnoj konzumaciji koja mu uništava život. Stoga su
kompulzivno posezanje za pićem, gubitak kontrole nad porivom da se pije
i simptomi apstinencije pravi znaci ovisnosti o alkoholu. Tu se ubraja i
povišen prag tolerancije na alkohol: alkoholičar privremeno može podnijeti
više alkohola od drugih ljudi jer ga njegova oštećena jetra brže prerađuje.
Međutim, dugo vremena ovisnik ne želi sve to priznati sebi i drugima.
Stoga pomaže raspitati se o »tri osjetljive varijable« — poslu, ženi i
vozačkoj dozvoli. Posao je s egzistencijalnoga stanovišta nesumnjivo od
odlučujućeg značenja. Prema tome, onaj tko riskira opomenu pred otkaz
zbog pijanosti ima nezdrav odnos prema alkoholu. Ljubavna je veza bitan
uvjet za sretan život. Onaj tko je zbog pića nepromišljeno stavlja na kocku
dokazuje da mu je alkohol postao važniji od žene. Ne treba podcijeniti ni
važnost vozačke dozvole. Mnogim ljudima ona pruža slobodu kretanja.
Ugrožavanje te slobode zbog opijanja jasan je pokazatelj kako je nestalo
slobode prema alkoholu. Kako bih pacijentima objasnio njihovu ovisnost,
ponekad kažem: »Kad bih vam savjetovao da odsad više ne jedete jogurt
jer ćete si inače prouzročiti gadne probleme, zacijelo biste se bez problema
držali te upute. Međutim, za alkohol ste spremni žrtvovati čak i posao,
vezu i vozačku dozvolu. Očigledno prema alkoholu imate posve drukčiji
odnos nego prema jogurtu.« Na takav ili sličan način pacijenti koji ne žele
sebe nazvati alkoholičarima mogu priznati da imaju »problema s
alkoholom«. Takva točna samodijagnoza posve je dovoljna da se započne
odgovarajuća terapija.

2. Čovječuljak staklene glave — Što povezuje psihijatriju i mafiju?

Terapija započinje odvikavanjem. Što je zapravo to?
Prva faza odvikavanja je detoksikacija. Uglavnom traje tek nekoliko
dana. U toj se fazi liječe pacijentovi simptomi apstinencije. U lakše oblike
ubraja se znojenje, nemir, drhtanje, tjeskoba, nesanica. Ako su simptomi
jako izraženi, pacijentu se daju lijekovi za odvikavanje, koji ponajprije
sprječavaju pojavu dviju najopasnijih nuspojava odvikavanja:
apstinencijskog sindroma s epileptičnim napadajima i deliriuma tremens, u
kojem alkoholičar »vidi bijele miševe,« kako se kaže u narodu. Koji će
simptom nastupiti prvi razlikuje se od pacijenta do pacijenta i zapravo se
ne može predvidjeti, osim ako je pacijent već bio na odvikavanju. Mnogi
liječnici pacijentima na odvikavanju daju benzodiazepin, koji umiruje, a
ponajprije štiti od napadaja; drugi daju distraneurin, koji prvenstveno liječi
delirium tremens. Oba lijeka i sama mogu izazvati ovisnost te ih se
pacijentima smije davati samo strogo kontrolirano i strogo privremeno.
Alkoholičar koji na odvikavanju doživi napadaj nije epileptičar te, dok nije
na odvikavanju, uglavnom može biti siguran da ga neće doživjeti.
Daleko je teži problem delirij, iznimno neobičan fenomen koji kao
organski psihički poremećaj može imati mnogo uzroka, ali ipak ga
najčešće susrećemo na odvikavanjima od alkohola. Delirij je ozbiljna stvar
jer, ako se ne liječi, može završiti smrću. Ipak, njegov tijek može biti
nenamjerno smiješan. Pacijent u deliriju je u promijenjenom stanju svijesti,
kojega se kasnije uglavnom više ne sjeća. Potpuno je dezorijentiran i
istodobno krajnje podložan sugestijama. To znači da ga možete uvjeriti u
sve što vam padne na pamet. Još se dobro sjećam predavanja na koje su
nam doveli deliričnoga pacijenta u krevetu. Profesor mu je pod nos stavio
prazan list papira i rekao mu da pročita — nepostojeći — tekst. Nakon
kraćeg oklijevanja pacijent je s lista spremno pročitao fantastičan,
nesuvisao tekst. Pacijenti u deliriju često imaju vidne halucinacije pa vide
sitne pokretne fenomene, koji im se čine kao »životinjice,« »bijeli miševi«
ili nešto slično i jako ih uznemiruju. Osim toga, situaciju često doživljavaju
na groteskno iskrivljen način. Jednom je primarijus na viziti pitao
deliričnog pacijenta gdje se nalazi. Pacijent je nesigurno promotrio hodnik
zatvorenoga psihijatrijskog odjela, a zatim, upitno gledajući liječnika,
rekao: »U pekarnici?« Primarijus je ustrajao da pacijent pokuša još jednom
odgovoriti na pitanje te ga je upozorio na vlastitu bijelu kutu: »Ali tko sam
ja?« Pacijent je sad osjetio olakšanje i potpuno samouvjereno uskliknuo:
»Pekar, naravno!« Primarijus više nije imao pitanja, a studenti su se
smijuljili. Drugi pacijent mislio je da je u vlaku te je svako malo dolazio do
sobe za medicinske sestre kako bi kupio voznu kartu. Treći, koji je nekoć
bio moreplovac, mislio je da se nalazi na prekooceanskom brodu te se
grčevito držao za rukohvat jer je »nemirno more«. Pacijenti u tom stanju
uglavnom su puni povjerenja, nesigurni i gotovo nikad nisu agresivni.
Nikad neću zaboraviti slučaj iz razdoblja stažiranja na završnoj
godini studija medicine. Radio sam na novom, malom psihijatrijskom
odjelu opće bolnice. Liječili smo vrlo simpatičnoga pacijenta pomalo
bizarna ponašanja, podrijetlom iz dubina gorja Eifela, koji je patio od vrlo
uočljivog fenomena. Stalno je viđao čovječuljka »staklene glave s
mnoštvom kotačića u njoj. A kad ga, doktore, uhvatim — razbit ću ga...«
Ujutro smo tijekom vizite došli u njegovu sobu. Vladao je totalni kaos.
Madraci su bili podignuti okomito, jastuci i pokrivači na podu. Pacijent je
ponovno lovio čovječuljka. »Onda? Gdje li je sad?« pitao je primarijus.
Pacijent je dramatično pokazao visoko postavljen prozor. »Eno ga gore,
doktore, čuči na prozoru...« Liječili su ga neurolepticima kako bi
halucinacije i tlapnje prestale. Moj zadatak bio je da na dnevnim
razgovorima utvrdim je li se pacijent distancirao od svojih suludih ideja.
Već se nakon nekoliko dana pacijent u određenoj mjeri primirio, a
njegova ogorčenost je popustila. Skeptično sam ga pitao ne počinje li se
polako kolebati u svom uvjerenju jer takvih čovječuljaka u stvarnosti
uopće nema. Nakon toga pacijent je doista počeo pokazivati sumnju u cijeli
taj doživljaj. Mojemu ponosu nije bilo kraja. Bio je vidljiv napredak u
liječenju, a pacijent se doimao slobodnijim. Jednog smo dana u drugi
krevet u sobi toga pacijenta smjestili alkoholičara. Na odjelu se
primjenjivalo načelo miješanja oboljelih od različitih bolesti. Zbog toga
nitko nije mislio da bi moglo biti problema zbog takva razmještaja. Kad
sam idućega jutra svog već gotovo izliječenog pacijenta s »čovječuljkom«
pozvao u ordinaciju na naš rutinski jutarnji razgovor, uočio sam čudnu
promjenu. Odjednom je opet izgledao nekako ratoborno, a vratio mu se i
onaj nadmeni osmijeh koji luđaci katkad pokazuju nama, priprostim
ideolozima stvarnosti. Jedva smo sjeli, kadli je izvalio: »Doktore, sad je
jasno — i onaj drugi ga je vidio!« Potpuno me iznenadio. »Što je vidio?«
»Pa čovječuljka!« trijumfalno je povikao pacijent. Očekivao sam sve, samo
to ne. Skočio sam na noge i s pacijentom odjurio u njegovu sobu. Drugi je
pacijent još bio u krevetu. Izgledao je drukčije. Dan ranije samo je drhtao,
što je još i sad bilo vidljivo. Međutim, drhtanje se pogoršalo, a usto je
nekoordinirano petljao po svom poplunu. Oči su mu bile pomalo staklaste,
jako se znojio i nesigurno ogledavao po sobi. »Što ste vidjeli?« pitao sam
ga. Počeo je rukama pokazivati oblik okrugle glave i rekao: »Vidio sam
čovječuljka staklene glave s mnoštvom kotačića u njoj...« Opis je bio
identičan. Bio je to jedan od onih kratkih trenutaka kad se zaposleni na
psihijatriji zapitaju tko je ovdje zapravo lud. Ipak, kad sam se pribrao,
shvatio sam što se dogodilo. Alkoholičar je tijekom noći zapao u delirij.
Slušao je kako mu cimer zorno opisuje svoga čovječuljka, a budući da je
zbog svog stanja bio podložan sugestijama, te je opise primio zdravo za
gotovo. Nije uopće bilo jednostavno objasniti pacijentu da dvije identične
izjave u psihijatriji, kao i u mafiji, ne znače uvijek istinu.
Međutim, moguće su i druge komplikacije. Jednom je na odjel
primljen pacijent star više od sedamdeset godina s dijagnozom
Parkinsonove bolesti. Dijagnozu je postavio njegov liječnik opće medicine.
U to smo vrijeme bili nadležni i za neurološke bolesti, a pacijent je doista
bio teško pogođen svojom bolešću. Cijelo mu je tijelo drhtalo, sjedio je u
invalidskim kolicima i bio posve bespomoćan. Ali, jedna je stvar bila
uočljiva na prvi pogled. Drhtanje je bilo nekako čudno. Naime, pacijent
nije drhtao relativno sporim ritmom tipičnim za bolesnike s
Parkinsonovom bolesti. Umjesto toga, drhtao je kao prut na vodi. Usto, i
razvoj njegove bolesti bio je neobičan. Drhtanje je započelo prije otprilike
tri mjeseca, više-manje iznenada, a lijekovi protiv Parkinsonove bolesti,
koje mu je propisao liječnik opće medicine, još su samo pogoršali stvar.
Pomno smo se raspitali. Daleko najviše dijagnoza proizlazi iz brižnog
opisa povijesti bolesti iz usta samoga pacijenta. Pri ispitivanju ovog
pacijenta na površinu je isplivalo nešto neočekivano — već je godinama
uzimao benzodiazepine, i to u sve većim dozama. Njegov liječnik to nije
znao jer je pacijent »tablete za spavanje« dobivao od žene. Ona je,
međutim, prije tri mjeseca preminula, a on je lijekove uzimao sve
zbrkanije. Jednom duže vrijeme uopće nije uzeo lijek te ga je uhvatila
apstinencijska kriza odvikavanja od benzodiazepina. Ona u tom slučaju ne
počinje odmah, kao što je to s alkoholom, nego se uglavnom javlja tek
nekoliko dana nakon posljednje doze. Uhvatio ga je nemir, tjeskoba, lošije
je spavao, a prvenstveno je počeo drhtati. Onda je opet uzeo
benzodiazepine i simptomi su popustili. Međutim, budući da nije više
dobivao nove doze, drhtanje se pogoršalo i naposljetku ga bacilo u
invalidska kolica. Lijekovi protiv Parkinsonove bolesti, koje mu je
propisao njegov liječnik, još su više pogoršali apstinencijsko drhtanje i
tako je započeo začarani krug koji ga je doveo do psihijatrije. Ljude koji su
godinama uzimali benzodiazepine u starijoj se dobi ne skida s njihovih
lijekova jer je odvikavanje vrlo mučno. Međutim, zbog nedovršenih
odvikavanja u ovom je slučaju situacija za pacijenta bila još gora pa smo
ga podvrgnuli potpunom odvikavanju. Pacijent je čak zapao u delirij, noću
je pokušao iskopati građevnu jamu ispod kreveta, ali time je njegovo
odvikavanje završilo — stao je na noge. Mogao je ponovno hodati bez
pomoći. Prodao je invalidska kolica i s odjela je, pun zahvalnosti, otišao
kao njegovan stariji gospodin u relativno dobrom stanju.
Ovisnost o benzodiazepinima baca mračnu sjenu na liječničku
profesiju. Vrlo često su sami liječnici ti koji zbog prakse nepromišljenog
propisivanja lijekova snose krivnju za tu vrstu ovisnosti. Dakako,
pridonose joj i pacijenti koji ustraju da im liječnici osiguraju dobar san.
»Mom je susjedu njegov liječnik propisao nešto fantastično...« Tako želja
za trenutačnim utonućem u san ili uklanjanjem straha vodi u ovisnost. Na
isti način može se razviti i ovisnost o analgeticima, koja ima i dodatni
neugodan učinak: sredstvo protiv bolova u jednom trenu počne samo
izazivati bolove. Tako nastaje začarani krug zbog kojeg je hitno potrebno
provesti odvikavanje.
Pacijentima ovisnima o lijekovima nude se slični mehanizmi
pomoći kao alkoholičarima. Postoje savjetovališta koja informiraju,
motiviraju i organiziraju sve što treba. Nakon uglavnom stacionarnog
liječenja pacijenti se mogu uključiti u skupine za samopomoć, koje su se
pokazale vrlo uspješnima. Međutim, liječenje se može nastaviti u
ambulanti, dnevnoj bolnici ili dugoročno u stacionaru.

3. Terapija — Što raditi kad niste ovisni?

Kako se može liječiti alkoholizam? Danas ovisnost smatramo
bolešću slobode izbora pa je važan suradnički odnos terapeuta i pacijenta.
Kao mladi liječnik znao sam se naći u neugodnoj situaciji s alkoholičarima.
Uvijek je bila riječ ili o pacijentima koje treba preobratiti ili o već
preobraćenim pacijentima. Pacijent kojeg treba preobratiti pajdaškim
tonom pokušava liječniku objasniti da uopće nije alkoholičar: »Znate i
sami, doktore, svatko tu i tamo popije koju...« Kao mladi liječnik tad bih
oslikao čitavu užasnu scenografiju katastrofalnog života prouzročenog
alkoholom. Na kraju bih uvijek završio riječima da će pacijent, ako tako
nastavi, uskoro pod ledinu. Takve kilometarske debate, nakon kojih bih bio
na rubu živaca, pacijente uopće nisu dirale te bi preda mnom obično sjedio
relativno opušten čovjek koji bi me ljubaznim glasom umirivao: »Nemojte
sve gledati tako crno. Znam da imate dobre namjere, ali ja jednostavno
nisam alkoholičar...« Tek sam puno kasnije shvatio da je pacijent, naravno,
godinama uvježbavao taj razgovor. Naime, takvih se dodijavanja naslušao
od svoje supruge, prijatelja, obitelji. Svi su ga oni u svom sve većem očaju
sve više pritiskivali pa se pacijent usavršio u izbjegavanju takvih
»motivacijskih razgovora«.
Sad biste možda pomislili kako je suprotan slučaj, već preobraćeni
pacijent, terapeutu kao melem na ranu. Ni blizu. Takav pacijent sjedi pred
terapeutom sa širokim osmijehom na licu i spremno priznaje kako je opet
pio. Pomalo učiteljskim tonom objašnjava da je alkoholičar, da
»kompulzivno poseže za pićem« te je zbog toga i ovaj put pio. Zatim je
nastupio »gubitak kontrole« tipičan za alkoholičare i sad je, eto, opet u
bolnici. I što sad? Što terapeut takvom pacijentu treba još objasniti? On
ionako sve već zna! Preobraćeni pacijent mnoge terapeute može zbuniti
više od žutokljunca kojeg tek treba preobratiti.
Stav današnjih terapeuta je da u oba slučaja treba igrati na
pacijentovu odgovornost i jačati njegovu slobodu izbora. Zbog toga jako
pazimo da s pacijentom izgradimo suradnički odnos međusobnog
uvažavanja i da svu pozornost usmjerimo na njegove sposobnosti. Ti ljudi
često uopće nisu navikli da se prema njima netko ophodi na takav način.
Očekuju da ih terapeut, kao i svi ostali ljudi, pita: »Zašto ste opet počeli
piti?« To pitanje ionako nije posebno zanimljivo. Nerijetko se radi o uvijek
istim situacijama, a pacijent se svaki put osjeća posramljeno dok opisuje
svoj »preveliki grijeh«. Puno je korisnije pitanje: »Kako ste uspjeli
okončati svoj recidiv?« Pokoji rezignirani pacijent, koji možda i od
terapeuta očekuje samo nova ponižavanja, odgovorit će: »Boca je bila
prazna, doktore.« Liječnik nato može ljubazno reći: »Ako ijedan od nas
dvojice zna gdje se može nabaviti nova boca, onda ste to vjerojatno ipak
vi,« a pacijent će klimnuti i ispričati kako je mislio na svoju ženu, na svoju
djecu i odlučio je: »Ideš se liječiti!« Takav čovjek sjedi sa suzama u očima,
a terapeut je katkad vrlo dirnut nevjerojatnim trudom i borbom
alkoholičara da ponovno, tko zna koji put, stane na noge. Početak
razgovora koji sam upravo opisao ne stavlja pacijenta u podređeni položaj
prema terapeutu, nego mu omogućuje da ga pogleda u oči kao netko tko je
u nečemu uspio i sad želi još dalje.
Zadaća terapeuta je zatim objektivno i sukladno najnovijim
znanstvenim spoznajama informirati pacijenta o njegovoj situaciji, ali i
mehanizmima pomoći koji se nude i među kojima on može odabrati onaj
koji mu se čini najkorisnijim. Pacijent se ne mora pritom držati omiljenih
izraza svoga terapeuta kao pijan plota. Je li on »alkoholičar« ili »ima
problema s alkoholom« za uspješnu je terapiju potpuno nebitno. Čak nije
odlučujuće ni odlučuje li se prestati piti zauvijek ili, za prvu ruku, samo na
određeno vrijeme. Važno je da pacijent ima dojam kako može otvoreno
govoriti te se nakon dobrog informiranja sam odlučiti za mjere koje smatra
korisnima. On ne smije imati osjećaj sputanosti nekakvim planovima koji
dobro zvuče. Odlučujuća nije svečana zakletva kako više neće piti alkohol;
pravo je pitanje što on može ili želi raditi umjesto opijanja. Naime, iza
pretjerane konzumacije alkohola često se skrivaju posve shvatljivi motivi:
problemi, nesigurnost, dosada itd. Ako se takav čovjek samo odrekne
alkohola, ostaju mu isti problemi, ista nesigurnost, ista dosada, ali ovaj put
bez alkohola. To nimalo ne pomaže. Što on, dakle, može poduzeti sa
svojim problemima, nesigurnošću i dosadom umjesto opijanja, koje mu je
dosad na neki način pomagalo?
Važno je u proces izlječenja uključiti obitelj, koja često godinama
pati zajedno s pacijentom zbog njegove ovisnosti. Međutim, mora biti
jasno da odgovornost za izlječenje uvijek snosi sam pacijent. U obiteljima
s ovisnim članom nerijetko nastaju odnosi koji se nazivaju »dramskim
trokutom«. Tu su »spasioci,« koji se iscrpljuju ne bi li spasili pacijenta
(nazovimo ga Willi). Sklanjaju njegove boce, ponedjeljkom ujutro nazivaju
njegova poslodavca kako bi ga ispričali zbog gripe, održavaju fasadu
harmonične obitelji pred susjedima i prijateljima. Često tu ulogu na sebe
preuzimaju supruge. Zatim su tu »progonitelji,« uglavnom umirovljeni
»spasioci« koji su godinama pokušavali spasiti Willija, ali su svaki put
iznova doživjeli razočaranje jer je on prekršio sve svečane zakletve te se
oni na njega sad još samo ljute. Između njih razvija se epski sukob.
»Progonitelji« krive »spasioce« da su oni ti koji su pacijentu omogućili da
sve više pije. Nemaju posve krivo. S druge strane, »spasioci« optužuju
»progonitelje« da svojim neprekidnim zlobnim kritikama pacijenta stalno
tjeraju u ovisnost. Ni oni nisu posve u krivu. Tako bjesni borba između
»spasioca« i »progonitelja« — a Willi može mirno dalje piti jer se za njega
nitko ne brine. Kad se obje strane priberu i razmisle tko ovdje zapravo pije,
pogledi će im istodobno pasti na Willija te će shvatiti da je on taj koji mora
odlučiti. Tad ima izgleda za uspješnu terapiju.
Rekli smo da su tri osjetljive varijable — posao, žena, vozačka
dozvola — odlučujući pokazatelji alkoholizma. Stoga je razumljivo da je
ponajprije radno mjesto ono na kojem pacijentu treba zorno predočiti
njegov problem. Naime, obitelj je usko emocionalno vezana za pacijenta te
joj često preteško pada zadatak suočavanja ovisnika s njegovim
problemom. Onaj tko je zbog pijanosti izgubio vozačku dozvolu već je,
naravno, ugrozio tuđe živote. Stoga je kolegijalna pomoć ovisnicima važna
jer im pomaže naći izlaz iz ovisnosti, a omogućuje i da nadređeni
primjereno progovori o tom problemu. Reagiraju li kolege posve
instinktivno, dugo će tolerirati i skrivati pacijentovu ovisnost. Naime,
alkoholičari su često vrlo omiljeni kolege koji svojom spremnošću da
pomognu drugima podsvjesno žele izbjeći suočavanje sa svojim
problemom. Međutim, ovisnost kad-tad preuzima glavnu riječ, ekscesi
postaju sve učestaliji, alkoholičar je sve manje pouzdan i atmosfera na
poslu postaje nepodnošljiva. Iznenada nitko više nema ni mrvice
razumijevanja za ovisnika. Naravno, nijedan od tih dvaju obrazaca
ponašanja nije profesionalan. Ispravno bi bilo kad bi nadređeni pravodobno
i trezveno pogovorio o uočljivim promjenama u pacijentovu ponašanju te
mu ukazao na to da potraži pomoć, a da pritom sam ne postavlja dijagnozu.
Ne poduzme li ovisni zaposlenik ni nakon toga ništa, treba misliti i na
posljedice propisane radnim pravom, imajući na umu ono što je najbolje za
tvrtku — ali i za pacijenta.

4. Ovisnici i normalni — O smislu ovisnosti

Normalni su ljudi nekoć prezirali ovisnike i nazivali ih grešnicima.
Međutim, i sveta Monika, hrabra Augustinova majka, očigledno se na neko
vrijeme odala alkoholu. U svojoj autobiografiji Ispovijesti, prvoj
psihološkoj knjizi svjetske književnosti, sveti Augustin piše kako je
njegova majka kao djevojka iz ljubavi prema zabranjenom voću znala
potajice gucnuti malo vina, a »naposljetku je ispijala gotovo pune pehare
čistoga vina«. »Lječilišta za alkoholičare« uvedena su u devetnaestome
stoljeću kako bi se »pijane grešnike« potaklo na preobraćenje. Stari
prijezir, neugoda zbog vlastite bolesti, sram — to su i danas najveće
prepreke koje sprječavaju ljude u priznavanju svoje ovisnosti.
Ipak, ovisnost nije grijeh. Tko se ponosi time što nije ovisnik,
trebao bi znati da postoji i genetski čimbenik, za koji nitko nije odgovoran.
Osim toga, svatko može doživjeti neku tragičnu situaciju na koju reagira
ovisničkim ponašanjem. U takvim slučajevima ovisnost o opojnim
sredstvima ponajprije razvijaju vrlo osjetljivi ljudi. Onaj tko je u stanju bez
problema gaziti preko mrtvih teško da će postati ovisnik. Ovisnici tako
predstavljaju tamnu stranu društva normalnih, koje zdrave ljude tjera k sve
teže ostvarivim ciljevima, a posrnulima nudi samo zaborav i niše na svome
rubu. U takvom društvu nema više mjesta za one tankoćutne i pune
razumijevanja. Sve je hladnije, a hladnokrvni ljigavi tipovi povlašteni su i
sposobni za opstanak u svijetu koji savršeno funkcionira, ali u kojem
ljudska toplina naglo pada. Ovisnici često zrače većom ljudskom toplinom
od normalnih ljudi. Nerijetko su osjetljiviji od njih, dok s druge strane
samouvjereni normalni svojom neobazrivom agresivnošću mogu ljude
otjerati u ovisnost. Unatoč tome, terapija se, u svrhu što veće uspješnosti,
usredotočuje na pacijentovu odgovornost za vlastito ponašanje. Ipak,
pacijent nije sam kriv za svoju ovisnost. Onaj tko je slijedio naporne
životne priče mnogih ovisnika može osjećati samo strahopoštovanje pred
katkad gotovo nadljudskim naporima tih ljudi, koji svaki put iznova posrnu
i svaki put iznova kreću ispočetka.
Kad se naviknete tražiti pacijentove sposobnosti, upravo ćete kod
ovisnika otkriti velika blaga. Alkoholičare beskućnike obično se smatra
ljudima koji ništa ne mogu, koji su potpuno propali. Međutim, pogledate li
malo bolje, ukazat će vam se posve druga slika. Gotovo nitko od normalnih
ne bi mogao preživjeti ni tjedan kelnske zime na ulici: svakoga dana
iznova pronaći mjesto gdje će prenoćiti, hranu, a ponajprije piće kako ne bi
zapao u apstinencijsku krizu. Za takvo što treba imati dobre društvene veze
koje iziskuju da ih se njeguje iz dana u dan. Koji bi normalan čovjek to
mogao bez pripreme? Kad to osvijestimo, prema takvim ćemo se
pacijentima odnositi s daleko više poštovanja, a međusobni suradnički
odnos razvit će se sam od sebe. U mojoj bolnici mnogo smo puta liječili
jednoga teškog alkoholičara, koji je bio beskućnik i invalid u kolicima, ali
bi on svaki put ostao prekratko. Bilo je to zato što je zarađivao proseći te
nije želio izgubiti zaradu. Za njega smo smislili »rajnsko rješenje«:
poslijepodne je mogao odlaziti na »praksu« u pješačkoj zoni te je sad
napokon pristao ostati na liječenju dovoljno dugo. Što se više bavite
ovisnicima, to će više poštovanja oni pobuditi u vama i posramit ćete se
zbog svih onih normalnih ljudi kamena srca koji misle da su puno bolji od
»onih tamo«.
 U Njemačkoj je tek odlukom Saveznoga ustavnog suda iz 1968.
alkoholizmu priznat status bolesti. Time je s njega skinuta stigma grijeha, a
pacijentima napokon pruženo pravo na liječenje.
Alkoholizam je ozbiljna bolest. Sa sobom nosi vrlo visok rizik od
samoubojstva. Alkoholičar oštećuje sve organe u svome tijelu, ne samo
jetra. Razlikujemo različite tipove alkoholizma: opijanje zbog problema u
životu, opijanje po prigodi, ali i teški oblici bolesti. U posljednju skupinu
ubrajamo kronične alkoholičare, koji se učestalo opijaju do besvijesti,
uravnotežene pijance, koji održavaju uvijek istu razinu alkohola u krvi pa
nikad nisu pretjerano pijani, ali ni posve trijezni, te naposljetku periodične
pijance, koji između pojedinih ekscesnih pijančevanja ne konzumiraju
alkohol. Usput, žene u prosjeku mogu podnijeti tek trećinu količine
alkohola koju podnose muškarci.
Alkoholizam sa sobom nosi još neke čudnovate fenomene. Tako
postoji alkoholna halucinoza, koja se može javiti nakon dugogodišnje
ovisnosti o alkoholu. Pacijent u takvom stanju čuje glasove, često iz
utičnice ili drugih predmeta. Alkoholna halucinoza od luđačkih se
halucinacija razlikuje po tome što pacijent kojeg je spopala zna da to što
čuje uopće nije moguće. Unatoč tome, vrlo je uznemirujuća, što je posve
razumljivo. Sjećam se pacijentice koja je stalno čula glas svoga pokojnog
zaručnika Willija iz limenke Coca-Cole.
Još više uznemiruje tzv. Korsakovljev sindrom. U narodu se za
nekoga s tim poremećajem kaže da mu je »alkohol popio mozak«. Pacijenti
s tim »amnestičkim sindromom« zapravo manje-više iznenada gube
orijentaciju, a ponajprije pamćenje novijih događaja. Međutim, za razliku
od demencije, intelektualne sposobnosti još su velikim dijelom očuvane.
Taj se sindrom od delirija razlikuje po tome što je pacijent svjestan i ne
muče ga halucinacije. Budući da se Korsakovljev sindrom uvijek javlja uz
manjak vitamina B1, on se pacijentima u akutnom stadiju daje u visokim
dozama da bi se spasilo što se spasiti da. Ipak, napredak je spor i
dugotrajan. Često se još i nakon nekoliko mjeseci može postići osjetan
napredak. Doduše, mnogi pacijenti nikad ne uspiju pronaći izlaz iz tog
stanja ili završe u alkoholnoj demenciji. Glumac Harald Juhnke pred kraj je
života zbog dugotrajne ovisnosti o alkoholu pretrpio težak gubitak
orijentacije i pamćenja. Halucinoza i amnestički sindrom su organski
psihički poremećaji koje mogu izazvati i drugi uzroci. Napomenimo još i
da uglavnom genetika određuje koji će organ najviše stradati zbog
alkoholizma.
 Osobe ovisne o opojnim drogama uglavnom se ne slažu dobro s
ostalim ovisnicima. Međutim, ponajprije su normalnima trn u oku. Ti
nemirni mladi pacijenti, često bez ikakva radnog iskustva, žive samo za
šut, vrlo kratak i vrlo intenzivan osjećaj. Međutim, uskoro ih samo još
strah od apstinencije tjera iz jednog sloma u drugi. Pritom je kanabis
(hašiš) sigurno manje destruktivan od heroina. Štoviše, hašiš manje
oštećuje organe od alkohola. Sve je to u novije vrijeme rezultiralo
podcjenjivanjem njegove štetnosti — posve neutemeljeno. Naime, za
razliku od alkohola, hašiš se konzumira isključivo radi postizanja
promijenjenog stanja svijesti, što skriva još i znatno veće opasnosti. Stoga
nije čudo što je hašiš mnogim ovisnicima bio tek prva stepenica na putu
prema kobnoj narkomanskoj tragediji.
Hašiša se još lako riješiti. Simptomi apstinencije su blagi. S druge
strane, ovisnost o heroinu i apstinencija od njega znatno su žešći. Osim
toga, ovisnost o heroinu brže se javlja. Još se dobro sjećam kako sam
liječio djevojku koja je konzumirala hašiš i koja se naposljetku uspjela
osloboditi te ovisnosti. A onda je jednog dana uzela heroin. Odjednom se
potpuno promijenila. Ne samo da je izgubila kontrolu nad svojim životom,
to se dogodilo i njezinoj obitelji i meni kao terapeutu. U posljednjem nam
je trenu uspjelo dovesti je na odvikavanje. Uspjela je i danas je sretno
udana supruga i majka.
Prevencija je od odlučujuće važnosti. Moramo spriječiti prvu
konzumaciju. Stoga je važno da mladi ljudi stasaju u okružju u kojem
njihovi najbliži ne postupaju olako s opojnim sredstvima i da umjesto
pasivnog uživanja u šutu nauče aktivno oblikovati svoj život.
I opojne droge imaju svoju povijest. U devetnaestome stoljeću bilo
je puno morfinista, još više opijumskih jazbina, kojima su zapadne
kolonijalne sile pokušavale baciti Kinu na koljena. Naposljetku, Britanci su
vodili dva prava pravcata Opijumska rata ne bi li prisilili kineskoga cara da
dopusti daljnji uvoz opijuma. Na kraju je u Kini bilo sto milijuna ovisnika
o opijumu. Taj nevjerojatni cinizam Europljana najbolje objašnjava zašto
mnogi Kinezi svjesni svoje povijesti gaje predrasudu prema zapadnjacima.
Djeca cvijeća generacije 1968. svoju su superdrogu pronašli u LSD-u, koji
im je omogućavao da u halucinacijama vide svijet onakvim kakav su željeli
da bude. Da barem nije bilo tzv. horor-tripova, koji su znali iznenada
spopasti konzumente LSD-a. I hašiš je povremeno izazivao neugodne
flešbekove, iznenadne napadaje panike, koji su se mogli javiti i nekoliko
tjedana nakon konzumacije kanabisa. Kokain je, pak, bio droga lijepih i
bogatih te onih koji su željeli pripadati tom svijetu, koliko god to stajalo.
On, doduše, gotovo uopće ne izaziva fizičku ovisnost, ali je zato psihička
toliko jaka da može iz temelja uništiti ovisnikov život, jednako kao i sve
ostale droge koje uzrokuju promijenjena stanja svijesti, dizajnerske droge i
stimulansi koji će vas otjerati u grob. Međutim, ono što pokreće globalnu
trgovinu drogama nije neobuzdana pohlepa ovisnika za srećom, nego
beskrajna pohlepa dilera za novcem.
Heroin je, kao i oni užasni ružičasti jogurti, proizvod farmaceutskog
koncerna Bayer. Kad je krajem devetnaestoga stoljeća ta tvar proizvedena
za suzbijanje bolova i kašlja, farmaceuti nisu još imali pojma da su time
stvorili jednu od najopasnijih droga na svijetu. Ovisnost o heroinu može
nastupiti već i nakon jednokratnog konzumiranja, iznimno je jaka, fizičke
reakcije na apstinenciju krajnje su neugodne, a opasna komplikacija su i
narkomanske psihoze. O odvikavanju od heroina dugo se žestoko
debatiralo. Nekoć se znalo samo za stacionarno liječenje pacijenata, koji
nisu dobivali nikakve lijekove s potencijalom za razvijanje ovisnosti i
proživljavali kratku apstinenciju. Budući da, začudo, ne postoje skupine za
samopomoć za narkomane, na kraju je u obzir dolazilo samo rigidno
višemjesečno liječenje u specijaliziranoj klinici. Svečane zakletve
narkomana kako više nikad u životu neće uzeti drogu bile su neizbježne.
Na brutalnost droga reagiralo se brutalnim metodama liječenja. Međutim,
gotovo nitko nije odlazio u takve klinike! Većina pacijenata jednostavno
nije prihvaćala takve ponude za liječenje. Broj umrlih od droga među
mladom populacijom dramatično se povećao. Stoga su liječnici odlučili
potražiti drugi način. Odustali su od radikalnih metoda i smislili tzv.
metode niskoga praga. Posebno je osporavano bilo davanje zamjenske
droge metadona. Naime, to sredstvo ima još veći potencijal za stvaranje
ovisnosti od heroina. Ipak, metadon s jedne strane olakšava apstinenciju,
dok se s druge strane trajnom supstitucijom (zamjenjivanjem heroina
metadonom) teške ovisnike može maknuti s kriminalne scene. Ali pojavilo
se pitanje je li s medicinskoga stajališta opravdano propisivati ljudima
opojna sredstva samo da bi se smanjio broj provala u kuće i stanove.
Međutim, odlučujuća je bila činjenica da se ovako na liječenje doista
javljalo više ovisnika, a teški ovisnici spašeni su od bijede i smrti. Ovisni o
heroinu boje se naglog odvikavanja i spremnije pristaju na odvikavanje
pomoću metadona. Često dolaze na liječenje samo kako bi se na neko
vrijeme maknuli sa scene. Tamo im se prvi put nakon dugo vremena
razbistri glava pa ponekad razmisle ne bi li se ipak pokušali odviknuti od
droge.
Normalni ljudi često su obuzeti konzumerističkim ludilom te žive u
zabludi da se sreća i smisao života mogu kupiti novcem. Svima njima
ovisnici o drogama pokazuju gdje takav put završava, dopustimo li da nas
zavede do kraja. Narkoman je suludo čvrsto uvjeren da mu sreću u životu
donosi šut, odnosno da sreću može postići uz mnogo novca, ali i droge. Na
taj način narkomani nam zorno pokazuju svu patologiju podivljale
autonomije. Ovdje se licem u lice susrećemo sa samim dnom ljudske
egzistencije: krivnjom, borbom, patnjom i smrću, dakle, »neizbježnim
graničnim situacijama,« kako ih je nazivao filozof Karl Jaspers. Jednog će
dana one sustići svakoga od nas. Tako droge barem nude umjetan odgovor
na duboko pitanje o smislu života, koje nas sve uznemiruje i odzvanja u
ništavilu. Dakle, ovisnici o drogama naposljetku čine ono čemu svi
čeznutljivo težimo, a što je ipak obična stranputica. Stoga se problem
ovisnosti nikad ne može do kraja riješiti, a ovisnici su svojom pukom
egzistencijom provokacija za društvo bolno normalnih, koje svoje
probleme radije potiskuje. Na takve provokacije normalni reagiraju
odbacivanjem.
Postizanje sreće novcem u korijenu je i ovisnosti o kocki. Ona ima
primat među svim tzv. nekemijskim ovisnostima, koje danas sve više
uzimaju maha. Kad sam liječeći svoga prvog ovisnika o kocki kod njega
uočio fizičke simptome apstinencije (znojenje, nemir, drhtanje itd.), isprva
nisam mogao vjerovati. U međuvremenu su organizirani specijalizirani
programi odvikavanja i za tu vrstu ovisnosti. Gotovo svaki oblik ponašanja
može u principu završiti ovisnošću. Međutim, kod svih metoda liječenja
središnje pitanje mora biti: Čime ovisnik može zamijeniti svoje ovisničko
ponašanje? Što pacijentu više uspije (ponovno) pronaći takve smislene
sadržaje, to se prije može trajno odreći ovisničkog ponašanja.
Ovisnost je, dakle, cijena utopističkog projekta lako ostvarive sreće,
koji normalni ljudi pokreću svim silama. Iako je osuđen na propast, taj
projekt neće prestati sve dok ima ljudi. A sve veći broj senzibilnih ovisnika
plaća ceh za vrtoglavu lakomislenost svih nas.

III. Griješiti je ljudski — Shizofrenija

1. Iskušajte shizofreniju na vlastitoj koži — Što je zajedničko
psihijatriji i ministarstvu?
Ovdje nešto nije u redu. Ova je knjiga čudna. Inicijal moga
prezimena stalno se javlja u sumnjivim kombinacijama. Neke me priče
podsjećaju na vlastite doživljaje, za koje ovaj Lütz uopće ne može znati.
Kako mi je ova knjiga uopće dospjela u ruke? Čovjek u knjižari čudnovato
me pogledao. Nije li se nekako zagonetno smješkao? Tko mi je tako
ustrajno spominjao ovu knjigu koju sad čitam? I čemu to zapravo? Zašto
bih baš ja čitao ovu knjigu o psihijatriji? Želi li to netko reći da sam lud?
Želi li me netko odvesti na psihijatriju? A sad još čitam i ove rečenice!
Znači li to da će istina uskoro izaći na vidjelo? Neće li za koji čas, dok
čitam o odvođenju na psihijatriju koje mi prijeti, netko ući u sobu i
ljubaznim suosjećajnim glasom mi reći da spakiram stvari i pođem s njim u
bolnicu? Sad još osjećam i lagani pritisak na želudac. Otkud odjednom to?
A i soba u kojoj se nalazim nekako je čudna. Kvaka na prozoru pokazuje
na mene. Zašto? Slika na zidu visi malo ukoso. Što bi mi to trebalo značiti?
Sve je ovdje nekako namješteno. Čak ni čovjek kojeg sam susreo prije
nego što sam se povukao da bih čitao nije reagirao kao inače. Njegove
riječi nisu, doduše, bile posebno sumnjive, ali kad sam ga počeo pozornije
slušati, osjetio sam neki prizvuk. Sad trebam okrenuti stranicu, zašto baš
sad?
Moram li sad obvezatno nastaviti čitati? Što ako zatvorim knjigu?
Hoće li to biti znak da će se dogoditi nešto strašno? Ionako već dulje
vrijeme imam neki čudan osjećaj… Hoće li se dogoditi sad? Idućega trena?
Sve je tako jezovito. Nekako nestvarno. Nije kao inače. Ali što se zapravo
skriva iza toga? Tko to kuje urotu protiv mene? Zašto se ne pokaže? Čemu
sva ta tajanstvenost? Ipak, što više razmišljam, to mi više na um pada onaj
knjižar. Baš se čudnovato smješkao. Vjerojatno je on iza svega. Pa
naravno, on je sve to organizirao! On mi je prijevarom uvalio u ruke ovu
izmanipuliranu knjigu sa svim tim neizravnim porukama, on me želi
izluditi, poniziti, uništiti. On je i ovdje u sobi sumnjivim tehničkim
metodama stvorio neke neobične pojave. Možda on i moj želudac obasjava
nekakvim nevidljivim laserskim zrakama. Taj je tip iza svega! Sad je
jasno! Ali neću ja njemu dopustiti da me tako lako slomi! Neću mu
dopustiti da me terorizira zrakama! Neću dopustiti da me izludi! Ja nisam
lud! Moja je okolina poludjela — izludio ih je onaj odurni knjižar.
Kako se osjećate, dragi čitatelju? Možda trenutačno i niste baš
dobro. Naime, ono što ste upravo proživjeli je tzv. mahnito stanje duha,
koje se pretvorilo u konkretnu mahnitost. Imali ste priliku iskusiti kako je
mahnito stanje duha izrazito jezovito i da je pojava prave mahnitosti — da
se iza svega skriva knjižar — donijela pravo olakšanje. Možda ćete onda
pomalo shvatiti zašto se mahnitog bolesnika ne može razgovorom odvratiti
od njegove mahnitosti. Naime, dok se njegov »ja« za mahnitog stanja duha
gotovo raspada, prava mahnitost, uvjerenje da je knjižar kriv za sve, daje
mu određenu sigurnost. Bolesnu sigurnost, doduše, ali i bolesna sigurnost
bolja je od raspada vlastitoga »ja«.
Duboka nesigurnost vlastitoga »ja,« nesposobnost da njime
razlikuje bitno od nebitnoga, iz čega proizlazi osjećaj bespomoćne
izloženosti golemoj količini dojmova koje prima, temeljni je poremećaj
oboljelog od shizofrenije. Shizofrenija nije, dakle, bolest »podijeljene
osobnosti,« kao što katkad možemo čuti. Naime, sama riječ na grčkom
znači »podijeljenu dušu«. Takvo što prije bismo mogli okarakterizirati kao
poremećaj »višestrukih osobnosti«. Shizofrenija je nešto drugo. Normalno
je da svatko zna što znači kad kaže »ja«. Međutim, upravo u to shizofrenik
počinje sumnjati. Što je on sam, što čini njegovu okolinu? Jesu li glasovi
koje čuje on i samo on, koji komentiraju njegove postupke, naređuju mu ili
međusobno razgovaraju o njemu, glasovi iz njegove glave ili su to ipak
glasovi drugih ljudi? Jesu li njegove misli, koje katkad čuje naglas,
njegove vlastite misli ili mu ih je zapravo usadio netko izvana? I obrnuto,
mogu li drugi čuti njegove misli ili mu ih čak oduzeti? Je li on još gazda u
svojoj kući ili njegovom voljom zapravo upravlja netko drugi? Jesu li
njegovi tjelesni osjeti stvoreni izvana — zrakama ili nečim sličnim — pa,
dakle, uopće nisu njegovi? Ne progone li ga neki ljudi, ne predstoji li mu
sigurna smrt? Nemaju li sve stvari koje opaža u svojoj okolini nekakve
veze s njim samim? — Shizofreniku u akutnoj fazi bolesti sve ovo uopće
nije upitno. To su sigurne stvari, sigurnije od vašeg relativno slabog
uvjerenja da upravo čitate knjigu u kojoj se opisuju čudnovate stvari.
Takva sigurnost koja se ne može korigirati argumentima naziva se
mahnitošću.
Napadaj akutne shizofrenije za žrtvu je vrlo naporan i potresan do
srži. Stoga ta bolest priziva bolesnikova najdublja životna uvjerenja. Tako
vjerske teme nisu rijetkost. To ne znači da vjera nekog može otjerati u
shizofreniju, nego da ta bolest traži takve sadržaje. Primjerice, netko tko
nikad nije imao veze s crkvom odjednom misli da je Bog, Krist ili papa. U
okružju u kojem vjera nema takav utjecaj, shizofrenici će potražiti druge
sadržaje.
 Sama bolest uvelike je neovisna o tim sadržajima, ali i o ostalim
društvenim utjecajima. Znanstvenici su ustanovili da je u svim kulturama,
od Europe do južnoga Pacifika, postotak bolesnih od shizofrenije otprilike
isti: oko 1% ljudi u nekom času svog života oboli od shizofrenije. To je
zapravo prilično mnogo. Biste li očekivali podatak kako je od stotinu ljudi
koje susretnete jedan vjerojatno bio, bit će ili je upravo sad u akutnoj
shizofrenoj fazi? Dakako, neki su shizofrenici na bolničkom liječenju —
ali vrlo rijetki. Neki kronični shizofrenici žive u domovima ili drugim
specijaliziranim ustanovama. Međutim, većina ih živi posve normalno u
društvu, putuju autobusom i vlakom, a ostali ne prepoznaju njihovu
shizofreniju. Međutim, još je uvijek vrlo raširena zabluda kako dijagnoza
shizofrenije znači doživotnu »ludost«.
I psihijatrija snosi dio krivnje za tu javnu zabludu. Dementia
praecox, prijevremeno otupljivanje — tako je Emil Kraepelin 1893. nazvao
shizofreniju. Ni izraz »shizofrenija,« koji je smislio Eugen Bleuler 1911.,
nije bio posebno pametan. Oba naziva su s današnjega psihijatrijskog
stajališta potpune besmislice. Kao što smo upravo objasnili, podijeljena
duša je nejasan izraz. S druge strane, shizofreniju ne prati smanjenje
inteligencije. Shizofrenici su često briljantni učenici koje odjednom pogodi
bolest, istaknuti intelektualci i nerijetko posebno senzibilni ljudi koje ta
nasljedna bolest uglavnom pogodi između dvadesete i četrdesete godine
života. Nekoć se ljude smanjene inteligencije zatvaralo u sanatorije
zajedno sa psihičkim bolesnicima. To nije pogodovalo nijednoj od tih dviju
skupina. Osim toga, drastično je povećalo predrasude o »luđacima«. Prava
je istina da je prosječni kvocijent inteligencije u psihijatrijskoj bolnici i
Ministarstvu zdravstva vjerojatno potpuno jednak. Ne šalim se!
Jednog me dana nazvao profesor teologije. Ispričao mi je kako je
njegova bivša učenica, sad već nastavnica, odjednom postala vrlo čudna i
zamolio me da je malo pogledam. Tako je u moj ured uskoro došla uređena
mlada žena koja uopće nije izgledala čudno. Rekla mi je da ima povjerenje
u svoga profesora teologije te da je i došla samo zato što ju je on tako
ustrajno nagovarao. U posljednje je vrijeme doživljavala neobične stvari,
ali nije se osjećala bolesno. Doznao sam da je udana, da ima dvoje male
djece i stabilan brak. Već je nekoliko godina radila kao nastavnica u
gimnaziji i posao ju je veselio. Razgovor je dotad tekao posve normalno,
ali na njoj sam primijetio određeni nemir. Stoga sam je pitao što li je
moglo nagnati profesora teologije da je pošalje k meni, psihijatru. Zastala
je. Svojim me ispitivačkim pogledom brzo odmjerila. Još sam je jednom
izričito upozorio da sam obvezan čuvati liječničku tajnu. Nato mi je ona
počela polako pričati kako se posljednjih tjedana osjeća neobično
prosvijetljeno. U međuvremenu nije sigurna je li ona možda Krist.
Naposljetku je sa sigurnošću utvrdila da je — nakratko je oklijevala —
prorok Ilija.
Ostao sam iznenađen. Posljednje je riječi izgovorila samosvjesnim
tonom bez zrna sumnje. Upitao sam je zna li za to još netko. Odgovorila je
da nije nikome rekla, jedino je profesoru teologije natuknula svoju
spoznaju, ali on ju je pogrešno shvatio. Pitao sam je kako je na njezinim
satovima vjeronauka. Teško, priznala je. Prorok Ilija trenutačno se morao
mučiti s višim razredima gimnazije, ali od učenika je skrivala svoju pravu
bit. Oprezno sam joj natuknuo da je Ilija starozavjetni prorok i da je
neshvatljivo kako bi ona sad mogla biti upravo on. Međutim, što se njezina
uvjerenja ticalo, pacijentica nije prihvaćala nikakve razumske argumente.
Ipak, bilo joj je na neki način jasno da bi mogla imati problema na poslu
kad bi javno obznanila svoje uvjerenje. Osim toga, u posljednje je vrijeme
loše spavala. Stoga sam je uspio nagovoriti da počne uzimati neuroleptike.
Predložio sam joj i bolničko liječenje kako bih je maknuo iz nesumnjivo
naporne situacije, ali to nije željela. Tako mi nije preostalo ništa drugo
nego da je — nakon što sam isključio eventualne fizičke uzroke njezine
bolesti — pokušam liječiti ambulantno.
Već je na našem idućem susretu pacijentica ispričala kako lijek
dobro djeluje. Ovaj je put kazala i kako je dulje vrijeme čula glas Božji,
koji ju je zazivao, davao joj upute i komentirao njezino ponašanje. Sad ga
više nije čula. Dakako, još je uvijek bila uvjerena da je prorok Ilija.
Povjerila mi se da joj je posebno teško održavati nastavu vjeronauka.
Međutim, nije željela otići na bolovanje kako se ne bi izdvajala od ostalih;
osim toga, ionako nije bolesna. Liječenje je napredovalo, nuspojave lijeka
nisu bile značajne, a pacijenticu su obuzele sumnje te se počela distancirati
od svoje mahnite uvjerenosti da je prorok Ilija. Naposljetku je pobijedila
mahnitost i ozdravila. Uopće joj nije bilo jasno kako joj je sinula takva
besmislena zamisao, ali sad je, hvala Bogu, sve opet bilo dobro. Dogovorili
smo još nekoliko susreta kako bismo bili sigurni da možemo vjerovati
tome zatišju. Nijedna bolesna ideja nije se vratila. Nekoliko godina kasnije
pacijentica mi je ispričala kako i dalje vodi uspješan život.
Postoje različiti oblici shizofrenije. Najčešća je paranoidno-
halucinatorna shizofrenija, od kojeg je patila i gore spomenuta nastavnica.
U akutnim fazama bolesti pacijent je mahnit i ima slušne halucinacije,
dakle, čuje glasove. Taj se oblik shizofrenije dobro liječi neurolepticima.
Hebefrena shizofrenija (grčki hebe znači »mladost«) najčešće se
javlja u ranoj mladosti. Taj se oblik bolesti teže liječi i podmuklo se
razvija. Mladi pacijent govori otežano i nepovezano te u razgovoru, kao i u
životu, sve više gubi nit. Nema jasnog pokazatelja da pati od halucinacija
ili mahnitosti, ali njegova emocionalnost, dakle, njegovi osjećaji teško su
pogođeni. Kao i kod svih drugih oblika shizofrenije, a pogotovo kod ovog,
pacijentovo raspoloženje i izraz lica ne slažu se nužno s onime što on
govori. Njegova emocionalna sposobnost uživljavanja u razgovor vrlo je
slabo izražena.
Tom obliku slična je tzv. shizofrenija simpleks. Karakterizira je
samo »prekid u liniji života,« opće smanjenje dinamičnosti, a pacijent kao
da počinje nestajati. Nema »pozitivnih simptoma,« poput halucinacija i
mahnitosti. Umjesto toga, pacijent razvija »negativne simptome,« poput
slabljenja emocija i motivacije, ali i smetnja koncentracije i pozornosti.
Mogu se javiti i tzv. formalni poremećaji mišljenja, česti kod shizofrenika.
Možemo ih prepoznati po teškoćama bolesnih da ispravno shvate značenje
poslovica. Primjerice, upitamo li shizofrenika da nam objasni što znači
poslovica: »Tko drugom jamu kopa, sam u nju pada,« on će nam možda
početi objašnjavati kako postoje razni padovi, ali i prepadi, upadi, napadi
itd. Bolesnici katkad — ali ne uvijek! — mogu pogrešno shvatiti i duhovite
komentare. Nadalje, nerijetko se uočava izražena neodlučnost. U
ekstremnim psihotičnim stanjima shizofrenikov tijek misli može se naglo
prekinuti ili potpuno ispremiješati. Kažemo da je pacijent »rastrojen«.
Pacijenti u tom stanju logički nepovezano skaču s teme na temu. »Tri puta
tri je četvrtak. Nova godina pada na prvi…,« ponekad je znao govoriti naš
nastavnik engleskog, koji nije bio shizofrenik, ali je time pokazivao tipičnu
rastrojenost. Rastrojenom pacijentu na pamet padaju maštovite izvedenice
od već postojećih riječi, ali jezik se može pretvoriti i u potpuni kupus.
Formalni poremećaji mišljenja u više ili manje izraženom obliku mogu se
javiti kod svih oblika shizofrenije. Kod shizofrenije simpleks su tek
suptilno vidljivi te dijagnozu potvrđuju »negativni simptomi«. Isto je s
rezidualnom shizofrenijom, kroničnom shizofrenom stanju mirovanja.
Stariji neuroleptici gotovo uopće nisu pomagali, dok novija generacija
lijekova pokazuje određen učinak i kod te bolesti.
Posljednji oblik, katatonu shizofreniju, psihijatri su prije stotinu
godina još često dijagnosticirali. Pacijenti su napeti i često satima stoje u
neobičnim pozama nasred prostorije. Takvo što danas se više gotovo uopće
ne viđa.

2. Dobre vijesti — Jeziva bolest prestaje biti bauk

Trećina shizofrenika potpuno ozdravi. Trećina ih uvijek ima mali
nedostatak, koji ih ipak ne sprječava u obavljanju nekog posla. Preostala
trećina ostaje kronično bolesna, a trećina od njih kasnije doživi i tzv.
»drugi pozitivni prekid«. Što je početak takve psihoze akutniji, to je bolja
prognoza za izlječenje. Takve su informacije vrlo važne članovima obitelji,
čiji očaj nema kraja dok sjede pokraj potpuno poludjela pacijenta. Ako se
psihoza razvija podmuklo, bez halucinacija i očigledne mahnitosti, njezin
je tijek često znatno teži. Kronični shizofrenici u međuvremenu mogu
računati na razne vrste pomoći, tako da unatoč svojoj bolesti mogu voditi
posve sretan život. Često su mudriji od svojih »normalnih« prijatelja jer su
uspješno svladali teške životne krize. Osim toga, doživjeli su doslovno
fantastične stvari, koje su, doduše, često bile mučne, ali su zato životu dale
jedinstvenu nijansu. Riječ »shizofrenija« danas se često pogrešno shvaća.
Naime, svi oni užasi koji su se nekoć vezivali uz tu bolest odavno su
nadvladani.
Riječ »shizofrenija« najbesmislenije koriste tzv. normalni ljudi.
Zlorabe je kao pogrdu i ponašanje svoga također normalnog suparnika rado
opisuju kao shizofreno, želeći time reći da je posve proturječno ili
besmisleno. Međutim, upravo se normalni ljudi iz ne baš lijepih razloga
nerijetko ponašaju proturječno i besmisleno. S druge strane, osobe koje
doista boluju od shizofrenije ponašaju se čudno bez ikakvih zlih namjera.
U svojoj su mahnitosti posve dosljedni, njihovo je ludilo samo po sebi
odlično organizirano i, unutar svojih granica, logično. Samo su mahnite
premise potpuno pogrešne. Po svojoj inteligenciji i strateškom razmišljanju
shizofrenik koji pati od manije proganjanja može se mjeriti sa svakim
visokim časnikom. Razlika je samo u tome da se časnik slaže barem sa
svojim zapovjednikom oko toga da uistinu postoji neprijatelj. Shizofrenik
je pak u tom svom uvjerenju prepušten sam sebi. Ipak, ima slučajeva kad
shizofrenicima uspije drugu osobu, primjerice suprugu (ako ona i sama ima
kakav poremećaj osobnosti), tako dobro uvjeriti u svoju mahnitost da je
psihijatar suočen s tzv. ludilom u dvoje (folie à deux). U takvim
slučajevima oba bračna druga marljivo skupljaju aluminijske folije te ih
vežu oko bračne postelje ne bi li se zaštitili od laserskih zraka. Ili supruga
piše ogorčena pisma svim mogućim institucijama, a gospodi iz Zavoda za
javno zdravstvo ne dopušta da uđu u stan jer žele odvesti njezina supruga
na liječenje. U takvim situacijama na ulaznim vratima stana nađu se
pomalo zbunjeni zdravstveni radnici. Pošto se donekle saberu, prvo moraju
otkriti tko je ovdje pravi »luđak«.
Međutim, katkad se dogodi da pacijent sa svojim uvjerenjem naiđe
na odobravanje većine, a psihijatar ostane jedini koji čvrsto vjeruje da je
pacijent bolestan. To je posljednji čas da se prepozna kako taj psihijatar
ima problem te mu treba profesionalna i suosjećajna pomoć njegovih
kolega. Stoga se u slučaju uvjerljivih protuargumenata preporučuje na
vrijeme obaviti posao kako treba. Jednom nam je na liječenje došao
pacijent koji je bio čvrsto uvjeren da mu je po noći u vrtu nastupio neki
portugalski bend i omeo mu san. Budući da je živio u zabačenom selu u
gorju Eifelu, u razmatranje smo već uzeli različite dijagnostičke hipoteze.
Kad smo na kraju istraživanja nazvali pacijentovu obitelj, ostali smo
zaprepašteni: u njegovu je zabačenom selu doista nakratko nastupao
portugalski bend. I psihijatri mogu griješiti. Što prije to primijete, to bolje
za pacijente, ali i za njih same. Jer u protivnom, kao što smo upravo
ustanovili, moraju doći oni kolege puni razumijevanja…
Postoje i drugi poremećaji koje prati mahnitost, ali se ona nikad ne
razmaše do razmjera shizofrenije. Jedna od tih bolesti je paranoja. U nju se
ubraja i opsjednutost slavnima, koja nerijetko pogađa inače sramežljive i
psihički vrlo krhke žene. One su tad posve obuzete svojom mahnitošću, ali
inače su u odličnoj formi, toliko dobroj da objekt svoje opsesije, često neku
istaknutu ličnost, tjeraju u očaj. Jednom sam imao pacijenticu koju čak ni
sudska odluka o zabrani pristupa nije mogla odvratiti od toga da nekog
evangeličkog pastora svakodnevno muči svojim izjavama ljubavi. Nije čula
glasove, a i inače je bila dobroga zdravlja. Samo se svoje bolesne i
bezizgledne ljubavi nikako nije mogla riješiti.
Istaknute osobe veliku ulogu imaju i kod prave shizofrenije. Jedna
kronično shizofrena pacijentica, koja je čula kako je glasovi komentiraju, a
usto se već dulje vrijeme čudno ponašala, po dolasku u bolnicu govorila je
kako pod svaku cijenu mora posjetiti papu u Rimu. Morala je hitno s njime
razgovarati i on se njoj već bio javio. Dao joj je neke jasne znakove. Sretno
se osmjehnula kad je to izgovorila. Naravno, nije uviđala da je bolesna. U
bolnicu je došla po nagovoru obitelji, ali odbijala je lijekove. Pokušali smo
s njome izgraditi odnos povjerenja jer je isprva bila vrlo nepovjerljiva.
Poput mnogih iskusnih pacijenata, pokušavala je sakriti tematiku svoje
mahnitosti jer bi svaki put iznova naišla na nerazumijevanje. Kad smo
zadobili njezino povjerenje, ispričala je kako pod svaku cijenu mora
navesti papu da izađe iz celibata. Malo kasnije obznanila nam je da se
mora udati za njega. Cijela je priča zapravo bila vrlo dosljedna. S
vremenom se čovjek može vrlo dobro uživjeti u shizofreno mišljenje — a
da ga pritom, naravno, ne dijeli!
Shizofreni pacijenti povremeno izgrađuju cijele sustave svoje
mahnitosti. Sjećam se pacijenta kojeg sam potražio u nekom selu u gorju
Eifelu. Pet metara ispred ploče s oznakom početka mjesta stajao je znak za
slijepu ulicu. Selo je bilo u magli. Sve se doimalo prilično jezovito. Znao
sam da pacijent misli kako ga opsjedaju zeleni čovječuljci, posvuda ih je
vidio kako sjede na ogradama. Bio je čvrsto uvjeren da ga žele ubiti. U
onoj maglovitoj atmosferi gotovo sam ga mogao shvatiti. Stoga smo i
pacijent i ja osjetili olakšanje kad smo napokon došli u bolnicu. Ima
sustava mahnitosti punih fantastičnih predodžaba upravo kozmičkih
razmjera. Jedan mi je pacijent redovito poklanjao cijele galaktike i
upozoravao me na intergalaktičke prijetnje. Dok bi mi priopćavao sve te
nevjerojatne ideje koje su ga mučile, uvijek bi bio uljudan i drag.
Shizofrene pacijente katkad okružuje gotovo svetačka aura. Oni se
nesvjesno trude da ne gnjave druge ljude svojim teškim emocijama jer ne
žele nepotrebno iritirati labilnu granicu svoga »ja« s okolinom. Stoga im se
zapravo ne može prići, uvijek ostajete na pristojnoj distanci, iako su ti
pacijenti često vrlo dirljivi, puno dirljiviji od mnogih nezgrapnih normalnih
koji vas tapšu po ramenu.
Američke studije kao idealno okružje za shizofrenike navode uvjete
sniženih emocija. Ako u obitelji shizofrenika pak vladaju povišene
emocije, on će prema statistici bolovati češće i duže. Osim toga, ako
zabrinuti roditelji stalno nadgledaju svoga shizofrenog jedinca te on na taj
način osjeća sav njihov jad i brigu, to nije baš dobro za bolesnika. Bolje je
ako je shizofrenik jedno od desetero djece i stalno je s njima, a da se nitko
previše ne brine za njega.

3. Katastrofa u psihologiji — O uzrocima i posljedicama

Međutim, takvo što je lakše reći nego učiniti, a još je lakše
istraživati na sveučilištu nego doživjeti u vlastitoj obitelji. Što li sve
roditelji shizofrenika nisu morali pretrpjeti! U psihologiji je jednom izbila
katastrofa zbog teze o »shizofrenogenoj majci,« koju je iznijela
psihoanalitičarka Frieda Fromm-Reichmann. Njezina je teza bila da
određeno majčino ponašanje može kod djeteta izazvati shizofreniju. Isprva
je to zvučalo kao tek jedna moguća znanstvena hipoteza. Ipak, ta je teza
imala dramatične posljedice. Mi psihijatri shizofrene pacijente u pravilu
upoznamo kad se njihova bolest već razvije i onda možemo pokušati
pomoći tim ljudima. Međutim, jednom sam svjedočio slučaju zdrave,
vitalne osamnaestogodišnjakinje koju je obuzela teška shizofrenija. To je
zacijelo jedno od najpotresnijih iskustava u mom životu. Kad samo
zamislim koliko je to još potresnije kad to majka doživi za svoje vlastito
dijete. A kad onda zamislim da netko optužuje takvu majku da je ona kriva
za djetetovu bolest, vjerujem da je to jedna od najvećih duševnih okrutnosti
koje mogu pojmiti. Teorija o »shizofrenogenoj majci« uzrokovala je brojna
samoubojstva majki bolesnika. Nakon deset godina psihoanaliza je
odbacila tu teoriju jer su oblici ponašanja koji navodno uzrokuju bolest bili
previše neodređeni pa su stoga imali posve različite posljedice — ali majke
su već bile mrtve.
Naravno, psihijatri mogu dati dobre savjete za ophođenje sa
shizofrenim pacijentima: strukturirano, obazrivo, trezveno i ne previše
emocionalno. Ali pokušajte tako postupati ako ste roditelj oboljelog! Kad
vidite kako vam se dijete čudnovato mijenja, sve više povlači u sebe,
možda čak prekida sve društvene kontakte, nije više ni približno uspješno
kao nekoć. Dakle, kad dođe do »prekida u liniji života,« koji ponajprije
karakterizira podmukli tijek shizofrenih bolesti, pokušajte reagirati
trezveno i ne previše emocionalno! Pokušajte ne biti previše zaštitnički
raspoloženi! Ponašanje roditelja uglavnom nije uzrok, nego posljedica
bolesti.
Shizofrenija je velikim dijelom nasljedna bolest. Ipak, i s ovim
izrazom moramo biti oprezni. Kad me obitelj pita: »Je li to nasljedno?«
uvijek prvo kažem da nije. Naime, u korijenu toga pitanja uglavnom se
skriva pretpostavka da se shizofrenija automatski prenosi na svu djecu ili
barem na većinu njih. Pogrešno. Kao što smo već spomenuli, rizik od
bolesti shizofrenije u sveukupnom stanovništvu iznosi otprilike jedan
posto. Statistički, samo će dvanaest posto djece shizofrenih majka oboljeti
od shizofrenije, dakle rizik je tek dvanaest puta veći nego u sveukupnom
stanovništvu. To znači da će od osmero djece bolesne majke u prosjeku
jedno razviti shizofreniju. S druge strane, nasljedni čimbenik je bitan da
obitelji objasnimo kako ta bolest ne nastaje zbog pogrešnoga roditeljskog
ponašanja. Doduše, moguće je da problematično ponašanje tu i tamo
uzrokuje napadaj. Takve posljedice može imati svaki »nespecifični stres,«
primjerice zaljubljenost ili razočaranje, silna sreća ili duboki očaj, ali i
obična upala pluća. Međutim, do napadaja bi vjerojatno došlo i bez takvog
stresa, samo možda malo kasnije. Ionako je vjerovanje da nekoga možemo
izluditi obična glupost, iako takve zaplete i dalje možemo vidjeti u mnogim
filmovima. Dakako, teškim traumama moguće je nanijeti nekome teška
psihička oštećenja. Najdramatičnija posljedica takvih trauma je
posttraumatski stresni poremećaj, koji ću opisati malo kasnije. Ipak,
nemoguće je u drugome čovjeku izazvati shizofreniju.
Stoga je kod postavljanja prve dijagnoze shizofrenije ili neke druge
teške psihičke bolesti važno iscrpno razgovarati s roditeljima bolesnika.
Naime, iz iskustva znam da su gotovo svi roditelji u takvoj situaciji
ispunjeni osjećajem krivnje. Strahuju da su tijekom odgoja u nečemu
grozno pogriješili. Ja tad postajem vrlo odrješit. Sa svim autoritetom
primarijusa psihijatrije objašnjavam roditeljima da baš nikako nisu
pridonijeli nastanku bolesti. Važno je da oni to znaju jer su roditelji tako
reći druga žrtva bolesti, a često pate čak i više od samog pacijenta. Naime,
naš moderni individualistički pogled na čovjeka upravo se kod psihičkih
bolesnika pokazuje nedostatnim. Svaki je čovjek povezan s drugima, bilo u
sreći ili patnji. Drugi pate zajedno s njime, ali nude i blagotvornu pomoć.
Stoga su korisne skupine za samopomoć. Obitelji bolesnika tamo si mogu
međusobno pružati potporu te se više ne osjećaju posve usamljeno u svojoj
muci. Međutim, prešutan strah roditelja da su sve pogrešno učinili nije
jedina stavka koja im dodatno otežava život. Tu je i neizbježna rodbina,
sve sami pametnjakovići koji sve svoje znanje crpe iz raznih govorkanja.
Čuje se njihovo glasno šuškanje da uz takvu majku nije ni čudo da mu se
javila shizofrenija, to su oni oduvijek znali, a sad su svi u sosu itd.
Psihijatar mora zaštititi roditelje pacijenata i od takvih udaraca u ionako
otvorene rane. Uostalom, gotovo svatko ima nekog rođaka s teškom
psihičkom bolešću, ali teško je za njih doznati jer normalni ljudi rado
prešućuju takve slučajeve. Raspitajte se o »čudnoj« teti i »bizarnom«
ujaku. U svakoj obitelji ima takvih slikovitih likova, kojih se njihovi
dosadni crno-bijeli rođaci srame pa ih prešućuju.
Shizofrenija se ponajprije liječi tzv. neurolepticima. Doduše,
korisno je medikamentoznu terapiju upotpuniti psihoterapijskim
razgovorima, tijekom kojih liječnik pruža potporu pacijentu, ali i raznim
drugim terapijskim metodama, poput radne terapije, terapije sportom itd.
Nažalost, moram priznati da glavni čimbenik izlječenja od shizofrenije
nismo mi, blistavi terapeuti, nego banalni psihofarmaci. Na početku ere
lijekova to se još osporavalo. Bilo je psihoterapeuta koji su svu svoju
ambiciju usmjerili na dokazivanje kako mogu bez ikakvih lijekova izliječiti
shizofreniju. Međutim, takvi su terapeuti odavno shvatili kako su bili u
zabludi. Psihijatar koji ne želi ni pokušati pomoći shizofrenom pacijentu
modernim neurolepticima i time ga možda osloboditi njegove patnje čini
veliku liječničku pogrešku. Neuroleptici su učinkoviti lijekovi koji
pacijentu život ponovno mogu učiniti podnošljivim ili čak postići potpuno
psihičko zdravlje.
Kada doživite kako ljudi nakon višemjesečnoga križnog puta, koji
ih je vodio od travara, preko spiritualnih liječnika pa do raznih drugih
ezoteričnih gluparija, zahvaljujući pravilno doziranom lijeku uspiju pobjeći
iz svoje mahnitosti, ne diraju vas nikakva ideološka protivljenja
medikamentoznoj terapiji.

4. Shizofrenici i normalni ljudi — Odnos pun iritacije

Dakako, pacijent uz blagotvoran učinak lijeka osjeća i neželjene
nuspojave. Stoga je dobro da psihijatar iskusne bolesnike uključi u
suradnički odnos kako bi sami mogli odvagnuti pozitivne učinke i
negativne nuspojave. Bilo je pacijenata koji su dobro poznavali znanstvenu
literaturu o neurolepticima. Njima bih predstavio neki neuroleptik i dao
popratnu stručnu literaturu, tako da su mogli sami odlučiti žele li ga
iskušati. Isto tako, dobro je da pacijenti svjesni svoje bolesti nauče sami
kontrolirati dozu lijekova. Oni tad lijekove doista dožive kao nešto što će
im pomoći, a sebe kao upravitelje vlastite bolesti. Na taj način nauče i da si
ne postavljaju previsoke, ali ni preniske ciljeve, kao i da se tijekom akutnih
faza bolesti povuku kako njihova ranjiva duša ne bi pretrpjela neku štetu.
Postoje i skupine za samopomoć u kojima oboljeli razmjenjuju iskustva i
uče svoja prava, uključujući ona u odnosu prema liječnicima koji ne
poštuju pravo pacijenta na vlastito odlučivanje u dovoljnoj mjeri. Iskusni
pacijenti o svojoj bolesti znaju mnogo više od nas visokoobrazovanih
liječnika te je s naše strane dobrodošlo malo skromnosti.
Kroničnim shizofrenim pacijentima bitno je da imaju preglednu
strukturu. U jednom domu za nemoćne, u kojem sam radio, vladao je
emocionalni kaos. Svatko je pokušavao svakoga shvatiti, pacijenti su
govorili o svojim osjećajima, a liječnici su se prema njima odnosili kao
prema prijateljima. Pacijenti su se stalno vraćali na liječenje. A onda je na
mjesto ravnatelja postavljen socijalni radnik koji je uveo jasne strukture.
Osoblje se međusobno počelo smjesta oslovljavati s »vi,« na isti su se
način, naravno, morali obraćati i pacijentima. Pacijenti su se mogli žaliti
upravi doma na ono što im smeta, ali isticala se i njihova vlastita
odgovornost. Atmosfera se naglo promijenila. Pacijenti su odjednom
djelovali puno zrelije, broj bolničkih liječenja drastično se smanjio, a
naglašeno kronično shizofreni gospodin L., koji je inače potpuno nesuvislo
blebetao i poklanjao mi stranice posve nečitljivih tekstova, novim se
bolničarima obraćao posve jasnim uvodom: »Zovem se gospodin L.
Govorite mi ›vi‹.« Poštivale su se osobne granice, što je imalo blagotvoran
učinak na sve pacijente.
Gospodin L. je unatoč svojoj pomalo nepristupačnoj prirodi bio vrlo
simpatičan. Tu i tamo bi krenuo u Strasbourg na Europski sud za ljudska
prava, ali bi ga redovito zaustavila policija i vratila natrag. Tad bi se
poprilično naljutio na policajce te bi mjesecima svoj proces ponovno vodio
iz bolničke sobe. Ondje su nastale kilometarske pismene izjave, posve
nerazumljive. Unatoč tome, nudio se da čita iz tih tekstova pacijentima i
medicinskom osoblju. Od svojih je slušatelja zahtijevao potpunu
pozornost, ali nisu mogli čuti ništa osim nesuvisle verbalne salate na
krajnje subjektivnom jeziku, koji je u najboljem slučaju razumio on sam.
Ipak, svi su ga voljeli.
To je vjerojatno povezano s time što se na shizofrenicima vidi da su
osjetljiviji od drugih ljudi. Takvo što je i svojevrsna vještina. Među
bolesnicima su i pjesnici poput Hölderlina ili, u novije vrijeme, Roberta
Walsera, koji je velik dio svoga života proveo u psihijatrijskoj bolnici. I
slikar van Gogh je zacijelo patio od shizofrenih napadaja. Poznavao sam
jednog vrlo pobožnog mladića koji je želio pristupiti svećeničkom redu.
Iako je patio od psihoze, znao je vrlo dobro odijeliti dva svijeta u kojima je
povremeno živio. Red u samostanu mu je godio te je sa svojom bolešću
vodio doduše naporan, ali upravo zato predan redovnički život. Shizofreni
brat katkad može ostalim redovnicima dati duboko duhovno nadahnuće
načinom na koji živi sa svojom bolešću.
Bolesni od shizofrenije jednako su pametni kao svi normalni, ali su
daleko manje od njih skloni podmuklo preveslati druge. Ne kažu uvijek
ono što misle jer su zbog toga često imali neugodna iskustva. Međutim,
kad nešto kažu, kao da su iskreniji od mnogih drugih ljudi. Moglo bi se
reći da shizofrenici povremeno proživljavaju svoju subjektivnu istinu, a
način na koji to čine može biti vrlo dojmljiv. U svakom slučaju,
shizofrenici još nisu pokrenuli i vodili nijedan rat, nitko od mojih
shizofrenih pacijenata nije bio gospodarski kriminalac ili na bilo koji drugi
način mutan tip. Istina, svojim neobičnim i neprilagođenim ponašanjem
izazivaju sablazan u društvu neizlječivo normalnih, a u akutnim fazama
bolesti mogu čak postati agresivni. Dakako, tko je u sebi zadržao dovoljno
senzibilnosti za ljude može profitirati od slikovitosti tih neobičnih ljudi.
Oni nikad nisu dezorijentirani, što ne mora biti slučaj s normalnima.
Jednom sam prilikom dobrom prijatelju sa smislom za humor tumačio
kako se dolazi u moju bolnicu, a on me prilično glupavo gledao pa sam mu
objasnio još jednom. Kad ni treći put nije ništa shvatio, povikao sam:
»Odvezi se u južni dio grada, udari policajca i reci mu da su ti glasovi
naredili da to učiniš. I odmah ćeš završiti kod mene!« Naš problem su
normalni ljudi!
Svako podcjenjivanje naših shizofrenih sugrađana i svako
precjenjivanje »normalnih« vodi u zabludu. Naime, sve nas ljude povezuje
jedna činjenica: griješiti je ljudski. Ili, kako bi Goethe rekao: »Čovjek
griješi sve dok se trudi nešto postići.«

IV. Skaču od sreće, ginu od tuge — Depresivci i manični

Tko to uopće skače od sreće i gine od tuge? Uistinu, ima ljudi koje
bolest vodi kroz upravo takve ekstremne vrhunce i ponore.

1. Depresija — Što je dobro u lošemu?

Menadžer u najboljim godinama bio je očajan. Raspoloženje mu je
već mjesecima bilo sve lošije, ništa ga više nije veselilo. Nedostajalo mu je
motivacije, brzo se umarao, a ipak je nemirno spavao, nikakva hrana nije
mu išla u slast. Mučio ga je strah da će mu cijeli život otići k vragu. Unatoč
svemu tome, on zapravo nije imao nikakvih problema. Imao je dobar
posao, milu ženu punu razumijevanja, odraslu djecu koja su živjela vlastiti
život i koja su mu sad pružala potporu. Zapravo je imao sve uvjete da se
navečer mirno zavali u naslonjač, popije čašu dobrog vina sa ženom i uživa
u životu. Umjesto toga, ujutro se budio već s osjećajem straha i nemira.
Tištala ga je pomisao da je pred njim dug naporan dan. Kako da uspije sve
to? Neće li uništiti i osiromašiti svoju obitelj? Nije li kriv za vlastitu
propast, ali i za probleme svoje tvrtke, prijatelja, obitelji? Uistinu očajna
situacija. To nikad neće prestati, a on, nedostojan jadnik, više se nikad neće
moći radovati suncu. Nikad se više neće moći smijati kao prije, dok se još
dobro osjećao. A gotovo da čak ne može ni biti tužan zbog svega toga.
Istina, prije nekoliko mjeseci još je plakao zbog svoje zle sudbine. Ali u
jednom su trenu čak i suze presušile. Iznutra se osjećao kao da je od
kamena. Obamrlo, ali ipak očajno zbog crnog ništavila u koje je
bespomoćno sve dublje klizio…
Iskusni psihijatri kažu da nakon godina rada mogu donekle shvatiti
shizofreniju, ali ne i depresiju koja izvire iznutra, melankoliju. Pritom
sama riječ »depresija« uglavnom vodi u zabludu. Naime, mnogima ona
označava duboku žalost čovjeka kojem je umrla voljena osoba ili je
jednostavno doživio bolan prekid veze pa se danima i tjednima loše osjeća.
Međutim, to je miljama daleko od onoga što doživljava osoba čija
depresija izvire iznutra. Američki psihoterapeut Steve de Shazer jednom je
rekao da je depresija, doduše, omiljena riječ među psihijatrima, ali da nitko
ne zna o čemu se zapravo radi. Naime, uz tu riječ svatko vezuje nešto
krajnje subjektivno.
Jednom smo liječili pacijenticu koja je bila doista originalna i u
normalnom je stanju cijele auditorije mogla navesti da se tresu od smijeha.
Međutim, kad bi joj uspjelo razvedriti tek mali broj ljudi, imala je »onu
svoju« depresiju. Jako je patila zbog takvih faza. Tako smo pacijenticu
koja u usporedbi s drugim ljudima uopće nije izgledala depresivno liječili
od depresije sve dok faze nisu sustavno jenjale, a prevencije radi, dali smo
joj i stabilizator raspoloženja. Prema tome, opažanje vlastite depresije u
njezinu je slučaju ponajprije bilo subjektivno.
Kad čuje riječ »depresija,« svatko od nas sjeti se razdoblja svoga
života kad se baš i nije osjećao dobro. Uglavnom su pad raspoloženja
uzrokovali nekakvi tužni događaji. Ipak, sve to nema nikakve veze s
kliničkom depresijom. Reagirati na tužne životne događaje s tugom nije
bolesno, nego normalno. Kad normalni ljudi, potaknuti nadobudnim
psihijatrima, te poremećaje raspoloženja preuveličaju i počnu doživljavati
kao bolest te kad pretjeranim analiziranjem svoga stanja uspiju razviti
psihički poremećaj, štete sami sebi. Riječ »depresija« je nezgodna pa su
psihijatri pokušali uvesti pojam »melankolije« za tešku depresiju koja
navire iznutra, ne bi li je razlikovali od sveprisutnih »depresija«. Međutim,
novi se naziv nije uspio proširiti. Kako god bilo, jedno je jasno: teška
depresija, o kojoj je ovdje riječ, nije loše raspoloženje izazvano nekim
neugodnim životnim događajima, iako i kod te bolesti nespecifični stres u
pojedinim slučajevima može biti okidač — ali ne i uzrok. Klinička
depresija nije tek znak preopterećenosti ili »sindrom izgaranja na poslu«.
Usto, budući da se i kod depresije često nepravedno okrivljava sirotu
obitelj, valja jasno reći da nitko nije »kriv« za tešku, kliničku depresiju.
Znatan utjecaj na njezin nastanak ima genetski čimbenik.
Takvu bismo depresiju najbolje mogli opisati kao metaboličku
bolest mozga, koja se ponajprije liječi proizvodima metabolizma, dakle,
lijekovima. Ta bolest u svakom slučaju ima vlastitu dinamiku i u teškim
slučajevima ne pomažu umirujući razgovori ni profesionalna psihoterapija.
U najtežim oblicima javlja se čak i depresivna psihoza, koja se najčešće
očituje kao paničan strah od osiromašivanja, osjećaj strašne krivnje ili
uvjerenost pacijenta da nikad više neće ozdraviti. Može doći čak i do
depresivnih slušnih halucinacija. Poznato je da kod takvih slučajeva ne
pomažu nikakvi razgovori. Ono što je loše kod depresije jest teška patnja
koju pacijent osjeća. Ono što je dobro jest činjenica da ta patnja u
potpunosti prestaje. Dakako, depresivci često ne pate samo zbog svoje
depresije, nego i zbog »normalnih« ljudi koji svojim »dobrim savjetima«
mogu depresiju učiniti uistinu nepodnošljivom. Takvi ljudi neprekidno
nagovaraju pacijenta na aktivnosti koje on uopće nije u stanju činiti te
njegovo samopouzdanje trpi još veću štetu. Kućanica se zbog jutarnjeg
naleta depresije ne može ujutro dići iz kreveta. Suprug je gotovo ljutito
nagovara da ustane i govori kako nije ni čudo što je izgubila kontrolu nad
svojim životom. Međutim, ona jednostavno ne može ustati. Stoga odlazak
u bolnicu često donese znatno olakšanje — konačno prestaje to
svakodnevno nagovaranje, nakon kojeg neizbježno ostaje osjećaj vlastite
manjkavosti. Ne pomažu ni savjeti poput: »Daj se saberi!« ili naivno
uvjeravanje depresivne osobe kako je zapravo sve sjajno. Takvi potezi kod
depresivnih pacijenata često samo izazovu novu depresivnu misao: da nisu
ni za što, a zbog svoje se nezahvalnosti ne mogu ni veseliti lijepim
stvarima. Odlasci na godišnji odmor takvim ljudima mogu biti prava muka
jer tamo susreću vesele i opuštene ljude koji se sjajno zabavljaju na
predivnom vremenu, dok se oni sami iznutra i dalje osjećaju poput
kamena. Taj kontrast samo dodatno pogoršava ionako tešku situaciju.
Međutim, postoji i nešto dobro u lošemu. Teška depresija može se
lako liječiti te bolesna faza kad-tad završi. Nitko ne može točno predvidjeti
kad će se to dogoditi, ali posve je sigurno da će faza proći. Hans Bürger-
Prinz, poznati njemački psihijatar iz poslijeratnoga razdoblja, u svojim
memoarima iz tridesetih godina dvadesetoga stoljeća opisuje spektakularan
pad supruge bogatoga industrijalca iz Leipziga, koju je teška depresija
pogodila kao grom iz vedra neba. Otišla je psihijatru, ali u to vrijeme još
zapravo nije bilo učinkovite medikamentozne terapije. Stoga je tijekom
godina obišla gotovo sve poznate psihijatre u Europi. Nitko joj nije uspio
pomoći. A onda iznenada, nakon sedamnaest godina, kad se više nitko nije
nadao njezinu ozdravljenju, ujutro se probudila — zdrava. Depresivna faza
je završila, potpuno završila. Pacijentica je bila presretna te je sve liječnike
koji su je liječili pozvala na veliku proslavu. Tako je elita europske
psihijatrije raskošnom večerom proslavila vlastiti neuspjeh i sreću
pacijentice koja se napokon othrvala svojoj depresiji.
Ali vratimo se našemu menadžeru. Ni on se nije nadao da će se
njegovo stanje ikada popraviti. Tu i tamo bi pomislio na samoubojstvo, ali
ipak nam je mogao iskreno obećati kako si tijekom boravka u bolnici neće
učiniti ništa nažao. Stalno sam ga iznova morao uvjeravati da će ozdraviti.
Liječili smo ga lijekovima, a svi popratni razgovori neprekidno su se vrtjeli
oko njegova beznađa. Nije bio sposoban ni na kakvu korisnu promjenu
perspektive. Prvi antidepresiv koji smo mu dali nije imao učinka. Stoga
smo probali s drugim. I gle: raspoloženje mu se popravilo. Vratila mu se
motivacija. Beznađe je nestalo te je pacijent prvi put mogao zainteresirano
i s punom pozornošću razgovarati o temama koje se nisu ticale njegova
raspoloženja. Supruga je bila prva koja je primijetila poboljšanje, potom
bolničari i mi liječnici. Pacijenti, nažalost, obično posljednji uoče da im je
bolje. Naposljetku je i sam pacijent primijetio da je sve bliže ozdravljenju.
Bio je presretan. Uskoro smo ga otpustili iz bolnice. Na poslu je isprva bio
pomalo hiperaktivan, a u privatnom životu pretjerano veseo. Nakon dugoga
mračnog razdoblja to je zapravo posve shvatljivo. Psihijatri takvo stanje
nazivaju »hipomanijom«. Ona je potpuno prolazna i označava konačan kraj
depresije. Nakon što depresija jenja, zanimljivo je još jednom temeljito
porazgovarati s pacijentima. Oni se svega sjećaju, i liječnikovih riječi
punih nade i vlastite duboke sumnje u te riječi. »Iako nisam mogao
vjerovati u to, doktore, bilo je važno što ste mi vi stalno ponavljali isto!«
Nekoć su se pacijenti nerijetko godinama mučili s depresijom. Danas su
ponajprije moderni antidepresivi zaslužni što se takvom stanju može brzo
stati na kraj. Ako ih se ne liječi, takve depresivne faze u prosjeku traju oko
pola godine. Pravodobna i pravilna terapija stoga je od neprocjenjive
važnosti, pogotovo jer antidepresivi uglavnom počnu djelovati tek nakon
dva-tri tjedna. Svaki dan bez depresije ponovno je osvojen za ispunjen
život.
Sigurno je da u liječenju teške depresije važnu ulogu ima i popratna
psihoterapija, pogotovo kognitivno bihevioralna terapija, ali i druge
terapijske metode: radna terapija, terapija glazbom ili sportom. Za liječenje
depresije specifično se koristi i metoda prisilne neispavanosti. Kod
sezonskih depresija može pomoći terapija svjetlom: tijekom mračnog
razdoblja godine pacijentima se pomoću umjetnog svjetla pomaže da
pobijede potištenost. Ipak, u svakom je slučaju odlučujuće antidepresivno
liječenje psihofarmacima. Izostane li uspjeh u liječenju i nakon nekoliko
iskušanih antidepresiva, u slučaju teške depresije u razmatranje se može
uzeti i terapija elektrošokovima.
Često se čuje kako je depresija bolest vrlo raširena u narodu, ali to
je vjerojatno ipak pretjerano jer, kao što smo rekli, nije svaka prirodna
reakcija žalošću automatski depresija. Otprilike tri do četiri posto ljudi u
svom životu pretrpi tešku kliničku depresiju. Mnogi su slavni i talentirani
ljudi tijekom života imali depresivnih faza: Ernest Hemingway, slikar
Hugo van der Goes i još pokoji posebno senzibilan umjetnik. Mnogi
prešućuju svoju depresiju. Ipak, tu i tamo netko javno prizna da boluje,
primjerice sad već pokojni suprug nizozemske kraljice, poznati
profesionalni nogometaš i drugi, a psihijatar Piet Kuiper u svojoj odličnoj
knjizi Tama u duši zorno opisuje kako je i sam obolio od depresije te kako
je doživio svoju bolest.

2. Razorne misli — Kad je sve propalo?

Dakako, katkad izostane uspjeh u liječenju. Mnogi ljudi zbog
depresije počine samoubojstvo. To se nerijetko dogodi u fazi oporavka,
kad se vrati motivacija, ali raspoloženje je još ništavno. Samoubojstvo
teško pogađa pokojnikovu obitelj. Ali, potreseni su i liječnici i drugi
terapeuti koji su žalosni i suočeni s vlastitim neuspjehom. Ipak, stvari nisu
tako jednostavne. Naravno da pacijentovo samoubojstvo može biti
posljedica liječničke pogreške njegova psihijatra. U tom je slučaju riječ o
psihijatrovu neuspjehu. Ali, u samoubojstvu se ogleda i posljednja
nepredvidljivost svakog čovjeka, izraz slobode na kojoj se temelji njegovo
dostojanstvo. Jasno je da treba poduzeti sve što je u našoj moći da
spriječimo samoubojstvo depresivnog pacijenta. Naime, njegovu smrt u
pravilu ne priželjkuje njegova sloboda, nego njegova bolest. Kada dođe do
samoubojstva, mi izvana nikad ne možemo sa sigurnošću reći koliki je
udio u njemu imala još uvijek prisutna pacijentova sloboda, a koliki bolest.
Terapeuti nikad ne smiju preuzeti potpunu kontrolu nad jednom od tih
sastavnica, inače bi psihijatrija postala totalitarna. Nečije samoubojstvo
možemo sigurno spriječiti prikujemo li mu na nogu veliku željeznu kuglu i
damo li mu čuvara koji će ga nadgledati dan i noć. Međutim, takvo
potpuno preuzimanje kontrole bilo bi nehumano, a ionako depresivnom
pacijentu sigurno ne bi pomoglo da izađe iz svoje depresije, nego bi ga još
dublje gurnulo u nju. Humana psihijatrija uvijek se mora oslanjati i na
pacijentovu slobodu i odgovornost, a to uključuje određeni rizik.
Samoubojstva se mogu javiti kod svih psihičkih bolesti. Doduše,
postoje određeni standardi za ophođenje sa suicidalnim pacijentima, dakle,
onima kod kojih postoji akutna opasnost od samoubojstva. Važno je uvijek
ozbiljno shvatiti pacijenta kad natukne nešto u tom smjeru. Neiskusni
terapeuti često se boje da bi upravo konkretnim ispitivanjem naveli
pacijente »na glupe ideje« i stoga izbjegavaju tu temu. No, to je potpuno
pogrešno. Čovjek koji se bori sa suicidalnim mislima obično je u svojoj
nevolji stravično sam. Ni s kim ne može razgovarati o tome, s nepoznatima
ionako ne, prijatelje ne želi uznemirivati, a obitelj šokirati. Stoga sam
samcat mozga o tom užasnom pitanju. Međutim, kad ga u takvoj situaciji
liječnik konkretno pita: »Jeste li ikad pomislili da vam je dosta života?«
prava istina katkad upravo prosuklja iz pacijenta jer napokon može s
drugom osobom porazgovarati o toj mučnoj temi. Pitate li ga potom kad je
posljednji put razmišljao o tome, nerijetko ćete doznati kako je to bilo prije
samo tri sata. Postavite li pacijentu pitanje je li već smislio kako bi se
točno mogao ubiti, može se dogoditi da čujete kako je sve već pomno
isplanirao. Takav je scenarij znak za uzbunu. Ako ste laik, svakako se
obratite za pomoć stručnjaku, po mogućnosti psihijatru. Primjerice, otiđite
s pacijentom u lokalnu psihijatrijsku bolnicu. Nakon takvih konkretnih
izjava suicidalnu osobu ne smijete više ostaviti samu. Uglavnom je dobro
objasniti takvom pacijentu da se, kao laik, ne možete nositi s tom temom.
To se ponajprije odnosi na užu obitelj ili bračnoga druga, koji su jako
emocionalno vezani za bolesnika. Ako psihijatar na kraju utvrdi kako nema
neposredne opasnosti od suicida, obavili ste svoju dužnost. Moramo znati
da većina samoubojica najavi svoju namjeru najbližima. Dakako, u
slučajevima bračnih kriza, gubitka posla i sličnih događaja ljudi znaju
iznositi prazne prijetnje samoubojstvom ne bi li prisilili suprotnu stranu da
promijeni svoju odluku. Ipak, čak je i tad pametno ozbiljno shvatiti te
prijetnje i potražiti stručnu pomoć. Tako se osoba o kojoj je riječ ubuduće
neće olako razbacivati sličnim prijetnjama.
Po kojim znakovima stručnjak prepoznaje neposrednu opasnost od
suicida? Ako pacijent govori samo o toj temi, ako više ne kuje planove za
budućnost, ako ne može više navesti ništa i nikoga za što se isplati živjeti,
ako već mašta o samoubojstvu, opasnost je velika. Ako je u njegovoj
obitelji ili krugu prijatelja već bilo samoubojstava, a ponajprije ako je već i
sam pokušao počiniti samoubojstvo, granica je spuštena. Za daljnje
postupke odlučujuće je hoće li terapeut uspjeti izgraditi odnos s
pacijentom, na temelju kojeg će s pacijentom sklopiti »ugovor« da si on
barem tijekom liječenja neće učiniti ništa nažao. Ukoliko se s pacijentom
može dogovoriti na taj način, u rijetkim ga se slučajevima čak može liječiti
ambulantno, a u svakom slučaju na otvorenom psihijatrijskom odjelu.
Ukoliko je psihički bolestan pacijent posve obuzet suicidalnim
mislima, a s njime se ne može postići nikakav dogovor i ne pristaje na
liječenje, radi njegove zaštite treba i protiv volje biti poslan na zatvoreni
psihijatrijski odjel. Nakon što službeno odabran liječnik iznese stručno
mišljenje da pacijentu prijeti samoubojstvo, policija bolesnika smjesta
može prebaciti na psihijatriju. Potraje li takva mjera oduzimanja slobode
dulje vrijeme, mora je odobriti sudac. Odvođenje pacijenta u psihijatrijsku
bolnicu protiv njegove volje, razumljivo, najteže pada članovima njegove
obitelji. Međutim, valja ih upozoriti da u gotovo svim slučajevima pacijenti
naknadno, kad ozdrave, od srca zahvale obitelji i drugima koji su
sudjelovali u njihovoj hospitalizaciji što su im spasili život. A upravo je o
tome riječ. Postoje operacije koje spašavaju živote, ali i prisilne
hospitalizacije koje imaju isti učinak. Pritom najvažniji čimbenik nisu
mjere sigurnosti, nego pouzdan odnos s terapeutom i dobro stručno
liječenje psihičkoga poremećaja koji uzrokuje suicidalne misli. No, bez
prisilne hospitalizacije takvo liječenje uopće ne bi imalo šanse.

3. Odlično raspoloženje u predavaonici — Vojska pod stresom

Jedan je od, doduše, najljepših doživljaja u životu psihijatra kad ima
priliku vidjeti kako depresivan čovjek ponovno ozdravlja. Međutim, pratiti
samu depresiju može biti i vrlo mučno. Naš profesor psihijatrije šćućurio
se pred debeljuškastom pacijenticom koja je također sav teret svoje
depresije pokazivala potištenim držanjem. Razgovor vođen tihim
prigušenim glasom upravo je završio, pacijentica je ustala i spuštenih
ramena napustila predavaonicu. Profesor Vogel objašnjavao je još neke
karakteristike depresije, kad je netko naglo otvorio vrata predavaonice. Uz
povik: »Ptičice,6 baš lijepo da si ovdje!« i istodobno vrteći malenu torbicu
oko ispruženog kažiprsta, na podij predavaonice uletjela je također
punašna, crvenokosa žena srednjih godina, odjevena u crno. Profesor
Vogel smjesta je zauzeo opušten, srdačan stav. Ta pacijentica očigledno
nije bila depresivna, upravo suprotno, njezini simptomi izričito su
ukazivali na oprečan pol bipolarnoga afektivnog poremećaja, na maniju.
Riječi su joj navirale bez točke i zareza. Jučer se opet vozila autobusom i
bogme je izvela predstavu. Ljudima je bilo super. Gotovo su je ispratili
ovacijama… »… Uostalom, Ptičice, zašto mi se obraćaš s ›vi‹, i ti meni
uvijek govoriš ›ti‹, ljudi su danas tako sramežljivi, evo jučer u mesnici,
pitala sam prodavačicu je li ikad prevarila muža, e da si je vidio, sva se
zacrvenjela i počela zamuckivati, a sigurno mnoge kupce to zanima, ali
nema veze, kupci su ionako svugdje važni, pa i kod vas… Ptičice, a što
rade svi ovi ljudi ovdje?« »To su studenti…« »Aha, znači ja sam ovdje
predmet izučavanja… to nikad nisam voljela, bilo mi je dosadno učiti,
voljela sam svoga Willija, on je uvijek činio sve što sam željela, a onda je
u nekom času otišao, ne, zapravo sam ja otišla… taksijem do Hamburga,
tako je, taksijem od Bonna do Hamburga, popila sam kavu na jezeru
Alsteru, a onda se vratila, to sam oduvijek željela… bio je to bogovski
provod. Zašto se kaže ›bogovski‹, a ne ›boginjski‹? Zapravo je prava
drskost, Ptičice, da se vi muškarci uvijek uspijete ogrebati za bolje riječi.
Usput, nisi odrezao nokte, moraš malo bolje održavati osobnu higijenu…
Ništa ne govoriš, radije idem…« »Osjećate li se bolesno?« »Bolesno?
Otkud ti sad to? Još nikad nisam bila ovako zdrava! Ti si, doduše, profesor,
ali ne razumiješ se u medicinu. Zdrave ljude nazivaš bolesnima, samo želiš
popuniti krevete na svom odjelu. Kreativna sam kao nikad u životu. Zbog
toga više uopće ne spavam. Sinoć sam napisala roman, aha, eto ti sad…«
»Imate li još nešto važno za reći?« »Ne, a sad više nemam ni vremena,
čekaju me drugdje, bok, ljudi… kako se zoveš, ti tamo, sa super
frizurom?… Ma svejedno, idem, dobro slušajte, od Ptičice možete puno
naučiti…« Skočila je na noge, zgrabila svoju torbicu, ponovno je počela
vrtjeti oko kažiprsta te je, praćena gromoglasnim pljeskom nas studenata,
izašla iz predavaonice.
Profesor Vogel uopće nije morao puno objašnjavati. Nije bilo
sumnje da pacijentica boluje od manije. Skakala je s teme na temu, što se u
psihijatriji naziva bijegom ideja. Takve jedva povezane asocijacije još je
nekako moguće pratiti, dok shizofrenu rastrojenost karakteriziraju pravi
skokovi s jedne teme na drugu, posve nevezanu. Tijekom živoga razgovora
profesor je opušteno sjedio u svome naslonjaču, povremeno bi prekrižio
prste na zatiljku te se i sad, kao i s depresivnom pacijenticom, trudio
svojim držanjem tijela pokazati suosjećanje — ionako gotovo uopće nije
mogao doći do riječi. U ophođenju s maničarima nužan je vrlo istančan
osjećaj za ljude. Maničari mogu, s jedne strane, biti urnebesno duhoviti,
čime izazivaju iskren smijeh terapeuta koji ih sluša. S druge strane, stalno
valja imati na umu da se čovjek pred nama često razotkriva preko svih
granica srama. Kasnije će se svega toga sjećati, možda čak i zluradog
smijeha neotesanog terapeuta. Stoga je ophođenje s maničnim pacijentima
uvijek hod po rubu provalije, tijekom kojeg psihijatar pokušava zadržati
služben odnos pun poštovanja prema pacijentu, ali i stalno paziti na
njegovo dostojanstvo. Nužna je spremnost na kompromis. Psihijatar ne
mora trpjeti baš sve, ali mora uzeti u obzir da su pacijentovi suviše intimni
komentari nastali zbog njegove bolesti. Bolesniku tijekom manične faze
poprilično fali daska u glavi. On doista uočava razne mane, ali nema
nikakvih kočnica koje bi ga spriječile da ih smjesta istrese onome koga se
tiču. Time nas može uvaliti u vrlo neugodnu situaciju.
Vedro raspoloženje prati ushićenost koja se može pretvoriti u
megalomaniju. Sjećam se vrlo simpatičnog, pomalo slabašnog i uvijek
iznimno korektnoga bankovnog službenika kojeg je prvo iznenadila
manija. Doduše, svoje je megalomanske prosudbe o svemu i svačemu
uvijek započinjao frazom: »Ja, kao čovjek i knjigovođa…,« ali njegov je
ego svejedno bio divovskih razmjera. Tad se nikad nije mogao odlučiti bi li
trebao biti američki predsjednik, glavni tajnik Komunističke partije u
Moskvi ili papa. Međutim, uvijek je ljubazno naglašavao da mi, obični
smrtnici, moramo strpljivo čekati da se on odluči za vodeće mjesto koje
mu najbolje odgovara. Ipak, uzimao je lijekove pa se polako prizemljio —
prije nego što se uspio odlučiti koji bi svjetski vođa najbolje bio.
Naposljetku je ozdravio. Opet je shvatio da nema veće sreće nego biti
knjigovođa.
Nije uvijek jednostavno dijagnosticirati maniju. Je li riječ o
veselom, ali posve normalnom stanovniku Porajnja ili o bolesniku kojeg
treba liječiti? Nerijetko moramo ispitati obitelj da bismo otkrili pravu istinu
— ponajprije da bismo utvrdili je li se pacijent ponovno spustio na zemlju.
Maničari stalno dospijevaju na naslovnice. Neprosvijećena javnost
se, naravno, sjajno zabavlja dok čita o odvjetniku odjevenom u kostim
kauboja, koji s izvučenim pištoljem upada u noćni klub ne bi li ondje
»oslobodio« barsku damu koja uopće ne želi biti »oslobođena«. Ipak, svi
takvi pacijenti u pravilu ozdrave. Jednom je u nekoj velikoj tvrtki visoko
pozicionirani službenik na probnom roku postao maničan. Počeo se šefu
obraćati pajdaški, govoriti mu »ti,« a raspoloženje mu je prolazilo nagle
uspone i padove. Nakon svršetka manične faze oslobodio je svoga
psihijatra obveze čuvanja liječničke tajne te je on opisao šefu pacijentovu
povijest bolesti, što ga je spasilo od otkaza. Naime, manični postižu
potpuno ozdravljenje. Tako je tvrtka zadržala jednoga zahvalnog i vrlo
motiviranog radnika, a pacijent svoj posao.
Ponovno je na odjel bila dovezena dobro nam poznata manična
pacijentica. Bila je, doduše, vedrog raspoloženja, ali i pomalo razdražena.
Razdražljiva manija neugodan je oblik bolesti. Kako god bilo, pacijentica
je kod kuće pravila izgrede pa je protiv svoje volje hospitalizirana. Bila
nam je posebno draga jer je upravo u maničnoj fazi imala bujnu maštu,
stalno je dobacivala originalne, a često i bolno iskrene komentare o nama i
svojim je šalama unosila živost na cijeli odjel. Naravno, dobro smo je
liječili te se počela osjećati bolje. A onda nas je zamolila da joj dopustimo
izlazak u područje oko bolnice. Bez problema smo je pustili, ali zaboravili
smo da »područje oko bolnice« jednoj maničarki seže znatno dalje nego što
smo očekivali. Tako smo nakon otprilike jedan sat primili hitan poziv iz
lokalne vojarne. Dežurni časnik bio je na sto muka. Ispričao nam je kako se
kod njih nalazi naša »odbjegla« pacijentica, koja trenutačno pleše po
njegovu stolu. Zamolio je da pošaljemo nekoliko »čuvara« koji bi
pacijenticu ponovno »sproveli u ustanovu« (time je mislio na nas). Odlučili
smo se zabaviti pa smo u vojarnu poslali najsitniju učenicu medicinske
škole, koja je bez problema pacijenticu živu i zdravu vratila na odjel.
Pacijentica je izvanredno uživala u svom izletu, dok je vojska bila na rubu
živaca. Zamislite samo: petsto do zuba naoružanih muškaraca i jedna
nenaoružana pacijentica iz naše bolnice! Otad više ne vjerujem da bi
Njemačka uspjela odbiti napad izvana…
Često je teško nagovoriti manične da se počnu liječiti jer se oni
trenutačno ne osjećaju bolesno. To sadrži i etički problem. Smijemo li
liječiti ljude koji to ne žele? Osim toga, maničari nakon ozdravljenja svoje
manične faze uvijek pamte kao vrlo vedre dijelove svoga života. Međutim,
mnogi si pacijenti tijekom relativno kratke bolesne faze unište cijeli život.
Nezaustavljivo bacaju novac, sukobljavaju se s kim god stignu, varaju
svoje partnere, svađaju se s prijateljima. Tako se na kraju svoje manične
faze znaju naći pred ruševinama vlastitoga života. Na maniju se onda
nerijetko nastavlja depresija, koja može imati vrlo stvarne i opipljive
razloge. Dok zdravi ljudi prema bolesnom od depresije gaje prirodnu sućut,
s maničarom je situacija posve drukčija. On ne izgleda kao da ga treba
žaliti, nego svojom nametljivom vedrinom ili razdraženošću živcira ljude
oko sebe. Manični u drugim ljudima ne pobuđuju želju da im oni
pomognu. Od depresije ponajprije pati pacijent, a od manije bolesnikova
okolina. Međutim, kad faza završi, on vrlo jasno vidi što je učinio. Mogli
bismo stoga reći da liječnik radi po nalogu ponovno zdravog pacijenta,
kakav će on biti kad prođe faza. I doista: pacijenti su kasnije obično
zahvalni liječniku i članovima svoje obitelji, koji su se u međuvremenu
informirali o bolesti, što su ih spasili od najgorega dok sami nisu uviđali
svoju bolest.
Sjećam se dojmljivog predavanja jednoga liberalnog nizozemskog
psihijatra. Govorio je o maničnoj pacijentici koja je nemilosrdno
terorizirala cijelo mjesto. Nisu je prisilno hospitalizirali jer su, razumije se,
bili liberalni. Žena je naposljetku gola trčala glavnom ulicom i popustile su
joj sve kočnice. Tad su napokon odlučili protiv njezine volje odvesti je u
lokalnu psihijatriju. Ona je ondje odbila bilo kakvo liječenje i bez ikakve
zadrške se upustila u intimne odnose s muškarcima na odjelu. Tjednima su
se liječnici držali svojih liberalnih stajališta. No, naposljetku su odlučili
pacijentici prisilno davati lijek. I gle: manija je ubrzo jenjala. Međutim,
bilo je očito da je ono što je uslijedilo još uvijek duboko tištalo psihijatra.
Naime, ponovno zdrava pacijentica sad je ogorčeno predbacivala
»liberalnim« psihijatrima da su svojim oklijevanjem dopustili da ona
izgubi dostojanstvo. Njezina su je se djeca grozno sramila, a i ona sama s
užasom se prisjećala svega što je učinila za svoje manične faze. Prisilne
hospitalizacije katkad su hrabar humani čin. Doduše, u praksi to s
maničarima nije baš tako jednostavno. Pacijenta i protiv njegove volje
možemo odvesti na psihijatrijsko liječenje ako ugrožava samoga sebe ili
druge ljude. Međutim, maničar se ne želi ubiti — čak ni ako puca od dobra
raspoloženja! — niti želi drugima učiniti nešto nažao pa često nisu
ispunjeni pravni uvjeti za prisilnu hospitalizaciju.
Stoga nema druge nego maničara nekako nagovoriti na liječenje.
Začudo, iskusnom stručnjaku to najčešće pođe za rukom. Naime, mnogi
manični pacijenti u nekom zakutku svoga uma ipak slute da s njima nije
sve u redu. Nikad ne bi priznali da su bolesni, ali ipak spremno pristaju na
bolničko liječenje. Takvo dvostruko knjigovodstvo pacijenti katkad čak
otvoreno artikuliraju. Tako mi je tijekom vizite jedan manični pacijent koji
je neprekidno stvarao megalomanske ideje i smatrao se najbogatijim i
najmoćnijim čovjekom na svijetu posve mirno rekao: »Doktore, pa to je
zapravo pravi skandal. Ja sam, eto, multimilijarder, a ne mogu si priuštiti ni
kutiju cigareta!«
4. Manični i normalni ljudi — Zakleti neprijatelji
Manični su ljudi živopisniji od normalnih. Dakako, okolini, ali i
samom pacijentu takvo stanje u jednom trenutku može postati previše
živahno pa se bolesnik mora liječiti. Međutim, manija ima i dobrih strana.
Umjetnici i drugi stvaratelji maničnu fazu nerijetko doživljavaju kao
razdoblje visoke kreativnosti. Ako se ne liječi, manija u prosjeku traje
četiri mjeseca, a kod mnogih pacijenata ostavlja nostalgično sjećanje na
vrijeme ushićenosti i uživanja punim plućima. Ta se bolest u akutnoj fazi
ponajprije liječi tzv. stabilizatorima raspoloženja, primjerice litijem ili
drugim lijekovima. Te tvari pomažu i u prevenciji bipolarnih afektivnih
poremećaja, ali i faza teške depresije. Zahvaljujući lijekovima, u otprilike
sedamdeset posto slučajeva depresivne faze postaju rjeđe, kraće i blaže. To
je otkriće jedno od najvećih u modernoj psihijatriji. Liječnici su dugo
čekali trenutak kad će stvoriti dokazano učinkovit preventivan lijek.
Sjećam se pacijentice koja je pretrpjela strašne depresivne faze, a onda pod
utjecajem litija posve ozdravila. Međutim, došlo je do oštećenja bubrega pa
joj je njezin internist savjetovao da prestane uzimati litij. Pacijentica je
opet teško oboljela. Pošto su joj se bubrezi oporavili, ustrajala je da
ponovno počne uzimati litij. Bila je odlično obaviještena i spremna riskirati
ponovno oštećenje bubrega samo kako bi izbjegla svoje grozne depresije.
Ali, ima i slučajeva kad pacijenti koji su tek prevladali maničnu fazu
prestanu uzimati lijek jer u sivilu normalne svakodnevice potajice čeznu za
ponovnim osjećajem razigranog života.
Maničarima su normalni ljudi doista pravi problem jer postavljaju
više-manje besmislena pravila. A maničari se groze pravila. S druge strane,
normalni ljudi nerijetko pokušavaju nekakvom pedagogijom doskočiti
maničarima. No, njihova su nastojanja dirljivo naivna jer maničar, naravno,
zna pravila pristojnog ponašanja i ne mora ih učiti. On dobro poznaje
pravila, čak i predobro, ali trenutačno ih se ne želi pridržavati. U svojem
eksplozivno dobrom raspoloženju ne želi da mu itko išta propisuje, a
pogotovo ne ti dosadni normalni ljudi. Stoga je preporučljivo biti do
određene mjere tolerantan prema maničarima, ali samo toliko da ipak
vrijede nekakva civilizacijska pravila. Unutar toga okvira valja pacijentu
ostaviti određenu slobodu za njegovu maničnu poduzetnost. Pogotovo
»bipolarnim« pacijentima koji su već morali proživjeti mnoge depresivne
faze liječnik drage volje priušti taj trenutak veselja. Doduše, većina teških
kliničkih depresija je monopolarna, kako se to stručno naziva, što znači da
izbijaju samo depresivna stanja. Međutim, postoje i bipolarni pacijenti, koji
doživljavaju i manične faze. Pacijenti koji pak doživljavaju samo manične,
ali ne i depresivne faze, tek su iznimke. Relativno liberalan stil ophođenja s
pacijentima olakšava im terapiju, ali ih možda čak i motivira da idući put
ranije potraže liječničku pomoć. Tako, u najboljem slučaju, imaju mira od
groznih normalnih ljudi, a normalni ljudi imaju mira od maničara koji ih
provociraju. Normalni ljudi katkad posebno agresivno reagiraju na
manične. Možda je to stoga što si oni dopuštaju svakojake slobode, što
potajice priželjkuju i normalni, ali, naravno, nikada ne ostvare. Ni sami
maničari ne žele imati previše posla s normalnim ljudima. Oni su ionako
čvrsto uvjereni da psihijatri u njihovu slučaju nesumnjivo liječe pogrešne
ljude — po mišljenju svih maničara na svijetu jedini su problem, naravno,
normalni ljudi.

V. Ovo ipak nije raj — Varijacije ljudskih osobnosti

»Varijacije duševnog bića,« tako je stara psihijatrija nazivala sve

ostale čudne psihičke pojave. Ovdje je posebice riječ o poremećajima koje
ljudi razviju tijekom života i karakterima koji su toliko čudnovati da ih
moramo nazvati bolesnima jer oni sami ili njihova okolina pate. Svi takvi
poremećaji iziskuju ponajprije dobru psihoterapiju. Strogo gledano, šanse
za izlječenje veće su kod poremećaja koji su nastali tijekom života nego
kod ekstremno čudnih karaktera. Naime, u takvim slučajevima
psihoterapijom često možemo postići samo to da se osoba (ali i njezina
okolina) bolje nosi s čudnim osobinama koje oduvijek ima. Naravno, u
svom prikazu tih raznolikih psihičkih poremećaja neću se zaplesti u opis
svakog, pa i najrjeđega mogućeg slučaja. Ipak, i ovdje ću spomenuti sve
ono najvažnije.

1. Trauma, strah i kompulzivne radnje — Poremećene reakcije

Svakome se čovjeku tijekom života mogu dogoditi stvari koje
uzrokuju neku psihičku bolest. Netko je sam po sebi malo osjetljiviji, netko
nije. Međutim, ako je događaj dovoljno stresan, svakome se može dogoditi
da razvije neki psihički poremećaj. Psihijatri, pogotovo njemački, isprva su
o tome imali drukčije mišljenje. Naime, oni su striktno vjerovali da se
prave i trajne psihičke bolesti mogu javiti samo zbog oštećenja mozga ili
zbog genetske uvjetovanosti. Tako se žrtvama nacističkih logora koje su
preživjele torture i zbog toga psihički oboljele pokušalo pripisati da su
ionako bile duševno vrlo ranjive te bi se razboljele i da nisu bile u logoru.
Suočeni s takvom znanošću, koja je o svijetu sudila promatrajući ga iz
bjelokosne kule, i kojoj su praktična iskustva sa žrtvama koncentracijskih
logora drastično proturječila, psihijatri su naposljetku posumnjali u vlastiti
kruti sustav. Uz brojne otpore, naposljetku se uvriježio pojam tzv.
posttraumatskoga stresnog poremećaja (PTSP-a), bolesti koja osobu može
spopasti nakon potresnih događaja tijekom kojih se osjećala prestrašeno i
bespomoćno. Tipični takvi događaji su rat, mučenje, silovanje, teror,
talačka kriza itd. Trajne posljedice te bolesti katkad mogu biti čak i vidljive
na mozgu. Bolesnici se stalno prisjećaju traumatičnog događaja, te ih slike
nekontrolirano muče, povlače se u sebe, napeti su, loše spavaju, iznutra kao
da su se okamenili. Naravno, ne postoji samo jedan uzrok toga poremećaja.
Jedan od čimbenika njegova nastanka uvijek je i temeljno duševno stanje
pojedine osobe. Tako znamo da postoje zaštitni čimbenici koji smanjuju
mogućnost pojave takva poremećaja. Stoga nam pomaže velik broj
psihoterapijskih metoda. Uz specijaliziranu psihoterapiju i
psihofarmakoterapiju postoji i neobična metoda zvana EMDR (Eye
Movement Desensitization and Reprocessing).7 Naime, stručnjaci su posve
slučajno otkrili da brzi sljedovi pokreta očiju pomažu ponajprije u
oporavku od PTSP-a. Dobro obrazovan psihijatar stane ispred pacijenta i
pomiče kažiprst amo-tamo, dok ga pacijent prati pogledom. Onaj tko bi
vidio taj prizor, a da ne zna o čemu je riječ, zacijelo bi se sjetio poznate
izreke da se psihijatri od pacijenata razlikuju samo po tome što nose
liječničku kutu. Molim vas, nemojte me pitati zašto je metoda EMDR tako
učinkovita. Ne morate se ni truditi pitati nekoga drugog jer mi jednostavno
ne znamo odgovoriti na to pitanje. Međutim, budući da je psihijatrija, kao i
sve ostale grane medicine, praktična znanost, primjenjujemo svaku
dokazano učinkovitu metodu. A učinkovitost EMDR-a dokazana je
brojnim studijama.
Međutim, situacija je u međuvremenu otišla u drugu krajnost: u
posljednje vrijeme gotovo se sve tumači posttraumatskim stresnim
poremećajem. Nije svako oštećenje karoserije trauma niti je svaki
poremećaj spavanja ili neugodna uspomena znak psihičke bolesti. Ponovno
su pravi problem normalni ljudi, koji svojim svakodnevnim jadikovkama
doista bolesnima oduzimaju termine kod liječnika.
Posttraumatski stresni poremećaj zacijelo je najekstremnija
posljedica onoga što se čovjeku tijekom života može dogoditi. No, ima i
manje ozbiljnih događaja, s blažim psihičkim reakcijama. U tu se
kategoriju ubraja prolazni »akutni stresni poremećaj,« koji se javlja nakon
iznenadnih stresnih životnih događaja. »Poremećaj prilagodbe« traje duže,
a najčešće je izazvan promjenom mjesta stanovanja ili bračnog statusa te
teškim fizičkim bolestima. To nije depresija koja navire iznutra, poput gore
opisane melankolije, ovdje su u prvom planu vanjske okolnosti kao uzroci
poremećaja. Kao i kod svih lakših depresija, antidepresivi ni ovdje nemaju
gotovo nikakav učinak.
Psihoanaliza je za psihičke poremećaje koji nastaju tijekom života i
koji, prema toj teoriji, na kraju krajeva počivaju na neriješenim konfliktima
iz ranoga djetinjstva skovala naziv »neuroza«. Postoje depresivne neuroze,
tjeskobne neuroze, kompulzivne neuroze itd. Kod svih poremećaja
izazvanih nekim zlim trenutkom u životu pacijenta od odlučujuće je
pomoći, naravno, psihoterapija.
Strah ima veliku ulogu kod gotovo svih psihičkih poremećaja.
Dakako, kad govorimo o strahu, moramo biti vrlo kritični. Tako postoji
egzistencijalni strah, koji ima svaki čovjek. To je strah od patnje i smrti, od
ograničenosti vlastitoga postojanja. Takav je strah posve normalan. Kad bi,
primjerice, pacijent u stanju ekstremne manije u potpunosti izgubio taj
strah, bilo bi to jako opasno. Takav bi čovjek u svojoj ushićenosti bez
razmišljanja istrčao pred jureći automobil. Dakle, postoji zdrav strah.
Međutim, postoji i bolestan, tjeskoban strah, koji čovjeka sve više
obuzima, koji kao da puzi po njemu izazivajući neobične osjete, koji je ili
posve općenit i mučno neodređen ili se odnosi na određene situacije i
objekte. Takav bolestan strah od nečega određenog naziva se fobijom.
Tako postoji socijalna fobija, dakle, strah od druženja s ljudima, strah od
dizala, strah od životinja, strah od škara i brojne druge fobije. Nerijetko
postoji konkretan događaj i trenutak od kojeg su se simptomi počeli
razvijati. Liječenje se može provesti na različite načine. Uz
medikamentoznu terapiju antidepresivima posebno učinkovitima pokazale
su se metode biheviorističke terapije. Primjerice, terapeut se s pacijentom
vozi dizalom sve dok se njegova fobija od vožnje dizalom ne povuče.
Strah, i to panični strah, karakterizira panični poremećaj. Elementarni
događaj kod toga poremećaja je napad panike, nerijetko pomiješan sa
smrtnim strahom. Raste krvni tlak, srce odjednom samo što ne iskoči iz
prsa, javlja se pojačano znojenje, drhtanje, nemir itd. Takvo stanje obično
traje samo nekih pola sata. I kod takvih slučajeva može pomoći
medikamentozna, a pogotovo kognitivno bihevioralna terapija.
 Kompulzivni poremećaj neobična je bolest. Liječio sam jednu staru
nastavnicu, dirljivu, inteligentnu, društveno angažiranu ženu koja je
potpuno živjela za svoje učenike. Već je desetljećima patila od
kompulzivnog poremećaja: kad god bi izlazila iz kuće, morala je provjeriti
jesu li vrata zaključana. Na ulici se stalno morala vraćati dio puta jer joj je
sinula ideja da netko ozlijeđen leži u jarku uz cestu. U svome je stanu
neprekidno izvodila opsežne kompulzivne rituale, koji su joj odnosili velik
dio vremena. Bila je svjesna da su to sve besmislice. Nije imala puno
imovine, zašto bi joj netko provalio u stan? Bilo je vrlo neizgledno da bi
previdjela nekoga tko leži u jarku uz cestu, a kompulzivni rituali njezin
stan nisu učinili ništa urednijim, nego naprotiv, samo su povećali
grozomorni kaos. Kod psihoze pacijent je čvrsto uvjeren u ispravnost
svojih nenormalnih doživljaja i vjerovanja. Kod kompulzivnog poremećaja
pacijent je svjestan besmislenosti svojih prisilnih radnja ili misli. Međutim,
ne postupi li onako kako mu njegova kompulzija nalaže, javlja se neizdrživ
strah. Postoje i izražene kompulzivne bolesti, kod kojih prisila određuje
pacijentov cijeli život. Takvi pacijenti razvijaju ritual čišćenja koji traje
satima i tako »temeljito« čiste stan da ga cijelog unište. Raditi više,
naravno, ne mogu, a u svoje rituale uvlače cijelu obitelj. U nekim se
dobrostojećim kućama znaju odigrati prave tragedije.
Kompulzivni poremećaj teško se liječi. Ipak, medikamentozna i
bihevioristička terapija obećavaju uspjeh. Ranije spomenuta stara
nastavnica u svome je životu prošla puno psihoterapije, ali bez trajnog
uspjeha. Tek je medikamentozna terapija određenom skupinom
antidepresiva djelovala tako povoljno da je otad mogla lakše živjeti sa
svojim poremećajem. Kompulzivnost nije potpuno nestala, ali kvaliteta
života znatno se poboljšala.

2. Hrana, piće, spolnost — Kad biološke potrebe izmaknu kontroli

Strah je do određene granice zdrav, urednost je u redu sve dok ne
postane kompulzivna. Hrana, piće i spolnost također povoljno djeluju na
naš život. Međutim, kao što je slučaj i sa svim ostalim, i tih stvari može biti
previše ili premalo, točnije rečeno, bolesno previše ili bolesno premalo.
Najopasnija bolest s toga područja je anoreksija.
Anoreksija je jedna od najsmrtonosnijih bolesti uopće. Dvadeset
posto pacijentica umre. Bolest se obično javi kod inteligentnih mladih
djevojaka koje tijekom puberteta imaju problema sa svojom ženstvenošću
koja pupa. Jedu sve manje, potajno povraćaju, uzimaju laksative, a
pretjeranim vježbanjem pokušavaju i dodatno smršavjeti. Razvijaju
čudnovatu sliku o sebi i misle da su grozno debele, iako izgledaju izrazito
izgladnjelo. U obiteljima često nastaje dinamika krajnje naporna za sve
uključene. S jedne su strane očajni roditelji: oni svim silama žele spasiti od
vidljivo sigurne smrti pacijenticu koja je na kraju izvan svake kontrole i
premazana svim mastima. S druge je strane pacijentica, koja balansira na
rubu ponora između života i smrti. Liječenje je uglavnom dugotrajno, ali
kad je uspješno, njime je zaustavljeno postupno samoubojstvo, a mlada je
osoba vraćena u život. Međutim, postoji i suprotan poremećaj: hiperfagija,
bolesna proždrljivost. I ona se prvenstveno liječi psihoterapijom. Naravno,
nije svaka prekomjerna težina znak bolesti, kao ni premala težina. U ovoj
ćemo skupini spomenuti još i bulimiju, poremećaj koji karakteriziraju
napadaji proždrljivosti, izazivanje povraćanja i pretjerana usredotočenost
na tjelesnu težinu. Liječenje se također uglavnom provodi psihoterapijom.
Kod tzv. somatoformnih poremećaja tijelo je u središtu bolesno
pretjerane pozornosti, iako je dokazano da pacijent nema nikakvih fizičkih
poremećaja. Hipohondričan pacijent ide tako daleko da neprekidno strahuje
kako je teško bolestan te će od toga sigurno umrijeti. Cijeli mu je život
podređen tom strahu. Međutim, takvi ljudi nerijetko dožive duboku starost
jer stalno idu na liječničke preglede. Postoje i somatizacijski poremećaji,
koji se usredotočuju na pojedine organe. Primjerice, pacijent se neprekidno
boji da bi mu već idućeg trena moglo stati srce. Isto tako, unutar toga
poremećaja postoji strah od prestanka disanja, probavne funkcije i slično.
Naposljetku spomenimo dizmorfofobiju, neobičan poremećaj kod kojeg je
čovjek posve »normalna« izgleda čvrsto uvjeren da izgleda unakaženo. To
se može razmahati do teških psihotičnih stanja. Nažalost, postoje
beskrupulozni plastični kirurzi koji takve pacijente neobuzdano operiraju
sve dok se ovi ne ubiju. Pacijenti bolesni od somatoformnih poremećaja u
pravilu ne potraže sami pomoć psihijatra, nego katkad i dulje vrijeme
obilaze plastične kirurge, što je za sve uključene bolan proces.
Što se seksualnosti tiče, postoji mnoštvo varijanta koje danas više
ne bismo nazvali bolesnima. I ovdje je odlučujući čimbenik pate li ljudi
zbog svoje seksualnosti ili pak zbog nje pate drugi. Obično se seksualni
poremećaji liječe psihoterapijom, ali u međuvremenu za liječenje
smanjenoga ili pojačanoga spolnog nagona, ali i seksualne disfunkcije,
postoje i medikamenti. Napomenimo usput da transseksualnost nema
prevelike veze sa seksualnošću. Zapravo je riječ o patnji zbog
nemogućnosti identifikacije sa svojim biološkim spolom — muškarac se
osjeća kao žena, žena se osjeća kao muškarac. Takva situacija može biti
iznimno bolna. Terapija seže sve do operacija, iako se njima, naravno,
muškarca nikad ne može pretvoriti u genetsku ženu ili obrnuto. Umjesto
toga, posrijedi je tek kozmetička operacija koja katkad može ublažiti
pacijentovu patnju, a pitanje spolnih aktivnosti kod ovih je pacijenata
uglavnom sporedno. I mnoge druge životne navike mogu izmaći kontroli i
postati problem. Poznati su poremećaji piromanija (patološko podmetanje
požara), kleptomanija (patološka krađa), trihotilomanija (patološko čupanje
vlastite kose). Naravno, postoji i nepatološko podmetanje požara radi
prijevare oko osiguranja, nepatološka bezobzirna krađa i nepatološko
brutalno čupanje nečije kose: krajnje iritantne pojave. Međutim, ne postoji
terapija za takve slučajeve jer je to, nažalost, normalno.

3. Dr. Jekyll i g. Hyde — Psihijatrijske drame

Preostali su nam još slučajevi poput slavnih dr. Jekylla i g. Hydea,
višestruke osobnosti, psihički uzrokovane paralize, epileptični napadaji,
»stanja opsjednutosti«. Zatim je ovdje bizarna skupina tzv. disocijativnih
poremećaja, koji su oduvijek pobuđivali veliko zanimanje javnosti i uvijek
se dobro mogu iskoristiti kao predložak za film, iako se u praksi relativno
rijetko javljaju. Ima ljudi koji, uglavnom nakon iznenadnih potresnih
događaja, tako reći odcijepe dio svoje osobnosti, kao da im više ne pripada.
Ti dijelovi zatim pokreću određene poremećaje. Ne može se uvijek točno
reći u kolikoj je mjeri neki dio osobnosti odcijepljen od matice, odnosno,
koliko su ta čudnovata stanja bliska pacijentovoj svijesti. Kako god bilo, ti
manje-više automatizirani fenomeni ponekad znatno smanjuju kvalitetu
života pogođenih ljudi. Zadaća je empatičnog terapeuta izgraditi
pacijentima mostove na kojima oni mogu ostaviti patološke oblike
ponašanja i ponovno se vratiti manje-više normalnim reakcijama.
Jednog nas je dana primarijus pozvao da vidimo pacijenta koji je na
odjel stigao s paralizom desne ruke. Nisu ustanovljene nikakve neurološke
smetnje, refleksi desne ruke bili su jednako živahni kao oni lijeve, osjetilo
opipa bilo je očuvano. Dakle, zapravo su sve živčane i mišićne funkcije
bile intaktne. Ipak, pacijent se stalno demonstrativno žalio na svoju
»paralizu«. Njegova je »paraliza,« dakako, pogodila mišiće koje uopće ne
pokreće isti živac. Pacijent se doimao paralizirano onako kako laik za
medicinu zamišlja »paralizu ruke«. Taj je mladi čovjek imao problema na
poslu, gdje ga je i uhvatila paraliza. Sugestivnim uvjeravanjem naposljetku
nam je uspjelo da polako ponovno pomakne ruku. Nakon jednoga sata
njegova je noćna mora završila. Bilo bi pogrešno tvrditi kako je taj čovjek
hladnom proračunatošću inscenirao cijeli događaj, ali on nije bio ni posve
nesvjestan. Zbog toga je i bilo moguće doprijeti do njega sugestivnim
govorom.
Nemaju svi ljudi sposobnost za takve reakcije. Osobama koje mogu
reagirati na taj način takvi se fenomeni mogu javiti u posebno stresnim
situacijama. Postoje terapijske škole koje pokušavaju shvatiti simbolično
značenje tih poremećaja: psihički uvjetovano »sljepilo« pored zdravih
očiju, kad ljudi očigledno nešto više ne žele vidjeti; psihički uvjetovano
otežano kretanje pored zdravih nogu, kad ljudi odbijaju načiniti određeni
korak u svom životu; psihički uvjetovan poremećaj pamćenja, kad se ljudi
više ne žele ili ne mogu sjetiti nekoga sramotnog događaja. U svim tim
slučajevima, dakle, pacijent psihički poremećaj nesvjesno simbolički
iznosi na vidjelo.
Kod tzv. fuge pacijent nije paraliziran, nego iznenada bježi, nestaje
iz vlastitoga života na nekoliko dana ili tjedana. Obitelj ne zna gdje je, a on
dolazi k sebi danima i tjednima kasnije, katkad i stotinama kilometara od
kuće. Svoga se lutanja uopće ne sjeća ili se sjeća tek mutno. O takvim
slučajevima nerijetko možemo čitati u časopisima, kao i o psihički
uvjetovanom gubitku pamćenja, kod kojeg pacijenti odjednom zaborave
sve, pa čak i svoje ime.
Postoje i psihički uvjetovani epileptični napadaji, koji često
izgledaju puno dramatičnije od »pravih«. Ako se takvi napadaji zabilježe
kamerom, na usporenoj snimci može se vidjeti kako su se takvi pacijenti
neposredno prije rušenja brzo poduprli kako bi izbjegli ozljede. Međutim,
ni ovdje ne možemo pacijenta optužiti za namjernu varku. Kao i kod svih
pacijenata s disocijativnim poremećajima, takvi događaji nisu rezultat
smišljene odluke pacijenta. Posebno je bizaran tzv. Ganserov sindrom, kod
kojeg pacijent »izigrava ludilo« te, primjerice, na postavljena pitanja
naglašeno sumanuto nudi promašene odgovore.
Najspektakularnija dijagnoza zacijelo je ona »višestrukih
osobnosti«. Pacijenti s tim poremećajem pokazuju dvije ili više osobnosti
koje ne znaju jedna za drugu, a često imaju vlastiti glas, vlastito pamćenje
— ukratko, vlastiti identitet. Pacijenti time mogu privući veliku pozornost,
a terapeuta toliko fascinirati i prikovati uz svoj slučaj da nastanu prilično
složene konstelacije u njihovu odnosu. Međutim, i sami pacijenti teško
pronalaze izlaz iz svoje drame. Kod svih se tih poremećaja nameće pitanje
o slobodi pacijenta u odnosu prema vlastitim simptomima. Terapeute ljuti
što ti poremećaji djeluju inscenirano, ali ih svejedno ne odbijaju prihvatiti
jer su svjesni da pacijenti naposljetku ne uspijevaju sami pronaći izlaz i
često teško pate zbog svojih simptoma. Sigurno je da u njihovu liječenju
pomaže izbjegavanje prevelike usredotočenosti na simptome. Umjesto
toga, treba intenzivno i angažirano tragati za korisnijim strategijama i
primjerenijim oblicima izražavanja nevolje i brige.

4. Ekstremni ljudi i posljednji čovjek — Kako su normalni ljudi

izumili »sreću«?
Takvi se fenomeni nerijetko javljaju kod ekstravertiranih ljudi,
dakle onih koji su skloni razotkrivati samu svoju dušu. Takva se crta
osobnosti nekoć nazivala histeričnošću. Međutim, ta je riječ, kao prvo,
nastala pod utjecajem psihoanalitičke škole. Kao drugo, u međuvremenu se
srozala i postala pogrda te se za takve neobične karaktere danas koristi
izraz »histrionski,« koji znači otprilike isto. I evo je opet — ponovno se
pokazuje sva bijeda psihijatrije. Normalni uvijek iznova zlorabe dijagnoze
— riječi smišljene isključivo za pomoć pacijentima — za diskriminiranje
ljudi.
Takvu sudbinu doživjela je i riječ »psihopat«. Ona je izvorno
označavala ljude zbog čijeg su poremećaja osobnosti patili oni sami ili
drugi ljudi, a koji mogu biti vrlo naporni i imati važnu ulogu upravo u
velikim kriznim situacijama. »Dok je hladno, mi procjenjujemo njihovo
stanje; kad je vruće, oni zavladaju nama,« tim je riječima jedan čuveni
njemački psihijatar opisao psihopate. I doista je tako. Naime, klasični nauk
o psihopatiji opisivao je samo određenu nenormalnost karaktera, ali nije
nudio prave mogućnosti liječenja. Kod ekstremno izraženih slučajeva
čovjek bi mogao pomisliti da je te ljude dragi Bog stvorio kako bi nas
podsjetio da ovo ipak nije raj. Međutim, dosta predrasuda. Kad jednom
shvatimo kako je poneki iritantni ili čak odbojni gnus, čudni gnjavator ili
bizarni osobenjak postao ono što jest, odjednom uviđamo širu sliku.
Naime, sve one averzije i iritacije koje već u prvom trenu izaziva u nama
on, naravno, uvijek izaziva i u svim ostalim ljudima i oni mu to otvoreno
pokazuju. Takav život mora biti vrlo mučan pa takve ljude odjednom
možemo shvatiti i čak suosjećati s njima. »Psihopatija« je stoga empatičan
izraz, koji u prvi plan stavlja patnju tih katkad malo napornih ljudi.
 Svaki čovjek ima svojih mušica. I dobro da je tako. Te mušice ne
smijemo smjesta diskriminirati kao bolesne ili poremećene. Međutim, iz
iskustva znamo da postoje neregularnosti osobnosti koje su tako ekstremno
izražene da osoba koja ih ima ili njezina okolina zbog njih jako pate. Tek je
u tom slučaju opravdano postaviti dijagnozu. Među svim pacijentima s
psihičkim poremećajima, psihopati su najsličniji normalnim ljudima.
Možda upravo zbog toga normalni prema njima osjećaju gorljivu mržnju.
Psihopati svojom upadljivom, vrlo difuznom različitošću ometaju
normalan, dosadan život, a to u normalnim ljudima izaziva posebnu
agresiju. Stoga oni izraz »psihopat« koriste iznimno zlurado. Od riječi
smišljene da pomogne ljudima napravili su oružje i pokušavali njome
povrijediti jedni druge. Na kraju je ta dobra riječ stoga postala
neupotrebljiva za ono za što je bila stvorena pa danas radije govorimo o
»poremećajima osobnosti,« što, nažalost, zvuči vrlo hladno. Poremećaji
osobnosti su relativno ekstremne karakterne crte, uglavnom nastale još u
djetinjstvu, koje uzrokuju patnju. Za samog bolesnika i njegovu okolinu
takve su različitosti vrlo mučne, a zapisane su u njegovu genetskom kodu.
Njega, naravno, u načelu ne možemo mijenjati. Ipak, psihoterapija može
pomoći pacijentu da se sa svojim neobičnim karakterom bolje nosi, možda
otkrije područja života u kojima će se zbog njega izdvajati u pozitivnom
smislu te naposljetku bolje svladava povremene krize.
Histeričan, histrioničan, gladan pozornosti, demonstrativan,
ekstravertiran — svi ti izrazi znače otprilike isto. Osoba koja pati od takvih
poremećaja zbog svoje sklonosti kaosu vjerojatno se neće dobro uklopiti u
posao u arhivu, a ravnatelja će dovesti do ludila. Znamo da zapravo nije
moguće izluditi ravnatelja arhiva, ali do očaja će ga svakako dovesti. No,
isti čovjek na pozornici može ostvariti blistav uspjeh, na zadovoljstvo
publike, ali i svoje vlastito. U takvim slučajevima dobra profesionalna
orijentacija može biti najbolja terapija. S druge strane, kompulzivna,
anankastična, pretjerano uredna osoba može biti pravi blagoslov za kakav
arhiv ili knjigovodstvo. Ako pak svojim korektnim, nesigurnim,
suhoparnim nastupom stupi na pozornicu, redatelj će se ustrijeliti, a
publika pobjeći iz kazališta.
Postoji još i ekstremna bojažljivost i sramežljivost, »ovisni«
poremećaj osobnosti (npr. vječiti mamim sinčić), konstantno nepovjerljivi
»paranoidni« poremećaj osobnosti te »shizoidni,« koji nema nikakve veze
sa shizofrenijom, nego se odnosi na pretjerano samotnjački karakter.
Naposljetku, ovdje je i »dissocijalni« poremećaj osobnosti. Oboljeli od
njega svojim bezobzirnim ponašanjem ponajprije daju posla sudovima, a
mnogi kažu da uspješno liječenje uopće nije moguće. Na tom su području
psihijatri predložili posve različite podjele poremećaja. Prema trenutačno
vrijedećoj shemi Svjetske zdravstvene organizacije, ICD-10, na kojoj se
temelji i ovaj popis psihičkih poremećaja, u istu skupinu spadaju još i
emocionalno nestabilni poremećaji osobnosti impulzivnog i graničnog tipa.
Impulzivni tip odnosi se na stare, dobro poznate »razdražljive psihopate«.
Međutim, već nekoliko godina svi bruje o »graničnom poremećaju
osobnosti«. Riječ je o pacijentima na granici razdvajanja između neuroze i
psihoze. Oni nikad ne gube do kraja stabilnost vlastitoga »ja,« dakle, nikad
ne postaju doista psihotični. Ipak, njihovo je »ja« duboko nesigurno. Jedan
od simptoma graničnog poremećaja osobnosti su vrlo kratke i vrlo
intenzivne veze s drugim ljudima. Takve ljude njihovi osjećaji čas vuku
naglo gore, čas strmoglavo dolje te oni žive pod stalnom napetošću. Njihov
osjećaj vlastite vrijednosti katkad je na samom dnu. Stalno ih opsjedaju
suicidalni impulsi. Gotovo uopće nemaju osjećaja prema samima sebi te si
nanose bolne rezove kako bi barem nešto osjetili i smanjili nepodnošljivu
napetost. Odnos s bolesnima od toga poremećaja naporan je. Ne samo da je
u njihovim osjećajima katkad vidljiv raskol, nego unose raskol i u svoju
okolinu.
Kad čujem da na nekom psihijatrijskom odjelu vlada napeta
atmosfera među bolničkim osobljem, katkad znam pitati kako se zove
pacijentica s graničnim poremećajem osobnosti. Takvi se društveni raskoli
odvijaju posve suptilno. Osvjedočeno teška pacijentica prvo će novoj sestri
na odjelu u četiri oka reći da je upravo ta sestra prva osoba kojoj se ona
može u potpunosti otvoriti, ima toliko razumijevanja za nju, zna slušati, a
ono što govori neizmjerno pomaže pacijentici. S ostalim bolničarima na
odjelu ona ne može ostvariti takav odnos, oni nisu tako dobri u tome…
Nova će si sestra zatim možda reći da je, doduše, oduvijek znala da je
dobra, ali ovako dobro to još nitko nije shvatio i formulirao, a kolege
uistinu nisu baš nešto posebno… Pošto nekolicini ionako živčanih kolega
da neke, kako misli, poučne upute za bolji odnos s napornom pacijenticom,
sestra poletno odlazi kući. Takvim ponašanjem ne stječe popularnost među
kolegama, koji mrmljaju kako i sami znaju što im je činiti, ne treba se ona
miješati. Idućega jutra sestra se vraća na posao. Kad vidi pacijenticu, ova je
začudo ledeno ignorira. Pita je u čemu je problem, a pacijentica eksplodira:
»Nekoga kao što ste vi doista još nikad nisam srela! Kažem vam neke
stvari u najvećem povjerenju, a vi onda nemate pametnijeg posla nego
satima ugodno ćaskati s kolegama. Na mene više uopće niste obraćali
pozornost. Ostavili ste me na cjedilu. S vama više ne razgovaram…«
Sestra je još jučer bila na sedmom nebu, smatrala se najboljom na svijetu, a
sad odjednom ovo! Takve su oscilacije uobičajene za granični poremećaj
osobnosti. Moramo uvijek imati na umu da su one ponajprije naporne za
samog pacijenta, ali i za okolinu.
Amerikanka Marsha Linehan razvila je trenutačno zacijelo najbolji
terapijski program za taj poremećaj, »dijalektičko-bihevioralnu terapiju«
(DBT). Taj program biheviorističke orijentacije pokušava pacijentima uliti
veću sigurnost u odnosu sa samima sobom i drugim ljudima u
svakodnevnim situacijama. Ipak, liječenje je uvijek dugotrajno i teško.
Granični poremećaji osobnosti uglavnom pogađaju žene, a posljednjih je
godina drastično porastao broj slučajeva. Dok sam u vrijeme svoga
stažiranja vidio možda dvije takve pacijentice godišnje, danas na odjel
katkad primamo dvije na tjedan. Nitko ne zna zbog čega se taj poremećaj
tako proširio. Naravno, postoje različite teorije. Primjerice, psihoanaliza
granični poremećaj osobnosti ubraja u tzv. rane poremećaje, dakle one koji
su uzrokovani u najranijem djetinjstvu jer se dijete nije osjećalo posve
prihvaćeno. Po mišljenju psihoanalitičara, to dovodi do egzistencijalne
nesigurnosti koja se očituje kao granični poremećaj.
Prema psihoanalitičkoj teoriji, bolesna narcisoidnost također je rani
poremećaj. Bolesni od nje u svojoj se biti ne osjećaju doista prihvaćeno.
Izrazito se lako vrijeđaju, a zanimaju se zapravo isključivo za same sebe.
Cijeli život gotovo ovisnički tragaju za ljubavlju i pozornošću, ali sva ona
ljubav i pozornost koju uspiju iskamčiti nikad im nije dovoljna. Mnoge
osobe iz javnoga života, koje pod blještavom svjetlošću reflektora s
okamenjenim smiješkom žude za odobravanjem, potajno pate od toga
tragičnog poremećaja. Međutim, ta se prešutna patnja u svijetu slavnih
smatra gotovo normalnom.
Na kraju ovoga poglavlja želim još jednom podsjetiti da je svatko
zdrav dok mu se ne dokaže da je bolestan, uključujući vas i mene. Nema
svaka neuravnotežena i impulzivna osoba nužno granični poremećaj
osobnosti, nije svaki sjajni zabavljač automatski »histeričan« ili
»histrioničan« niti je svatko tko brižno vodi neki arhiv odmah
kompulzivno »anankastičan«. Međutim, znamo da u toj paleti ljudskih
osobina ima i drastičnih, bolnih pretjerivanja, od kojih pati i pogođena
osoba i njezina okolina. Tek kad nastupi prava patnja, potrebna je terapija.
Da bismo to mogli, valja postaviti dijagnozu. No, onaj tko bez povoda
postavlja dijagnoze i pomoću njih odmah sve nenormalne, neobične,
različite ljude želi ugurati u uniformne kalupe politički korektnog društva
normalnih, svojim cinizmom privodi čovječanstvo propasti, onako kako je
to zamišljao Friedrich Nietzsche:
»Zemlja se onda smanjila, a po njoj skakuće posljednji čovjek, koji
sve smanjuje… Posljednji ljudi su pametni i znaju sve što se dogodilo te se
mogu podsmjehivati do mile volje… Imaju svoje male užitke za dan i male
užitke za noć, ali štuju zdravlje. ›Mi smo izumili sreću‹, kažu posljednji
ljudi i žmirkaju očima.«
Konačna pobjeda tih žmirkajućih normalnih, skupljenih u
nepregledne mase, nad svim onim milim živopisnim originalima bio bi
trijumf jednolične malograđanštine, diktatura politički korektnog
razmišljanja i politički korektnog djelovanja, propast neponovljivog
čovjeka u bjesnilu sivih mediokriteta. Čini se da ta opasnost baš i nije
mala.
 Na kraju priče
I tako smo stigli do kraja ekspedicije kroz taj svijet neograničenih
mogućnosti, kroz svijet svih onih milih, čudnovatih, neobičnih, maštovitih
i živopisnih likova koji nastanjuju naše psihijatrijske odjele i bolnice, a koji
su još jučer sjedili preko puta vas u autobusu ili vlaku i vi ništa niste
primijetili. Dakako, oni su u većini slučajeva bolesni samo tijekom vrlo
kratkih faza svoga života. I još nešto: oni zapravo nisu »oni,« to smo u
principu svi »mi« jer svakoga od nas na početku, na vrhuncu ili tek na
kraju života može pogoditi neki psihički poremećaj. Stoga je krajnje
vrijeme da se počnemo sa zanimanjem, poštovanjem i bez predrasuda
odnositi prema ljudima koji cijeli život ili tek povremeno žive na
granicama onoga što običavamo nazivati normalnim, a možda čak i daleko
preko njih.
Psihoanaliza uči da ljudi postaju teško poremećeni kada dijelove
svoje životne povijesti ili vlastite raznolike psihe odcijepe od sebe, kao da
su im potpuno strani i ne pripadaju njima. Jednako se crno piše društvu
koje svoje luđake odbacuje, u najboljem ih slučaju prepušta u ruke
plaćenih profesionalaca u zatvorenim ustanovama. Takvo društvo pokazuje
stravičnu, krutu, netolerantnu sliku normalnosti, koja je tek fasada. Društvo
tako nesigurno u sebe ne bi bilo suvereno i opušteno, nego bi ga svaka
ogrebotina u fasadi duboko uznemirila i učinila latentno agresivnim. Time
bi ono bilo na pravom putu do uspostave diktature normalnosti, koja
vlastitu nesigurnost skriva iza priprostih parola, a sve što odudara od
prosjeka nemilosrdno suzbija. »Normalnost je laka slaboumnost,«
početkom poludjeloga dvadesetog stoljeća jedan je psihijatar izgovorio ovu
čuvenu rečenicu, doduše, govoreći o inteligenciji. Ona danas baca varljivo
svjetlo puno blistave ironije. Totalitarni sustavi dvadesetoga stoljeća u
svakom su slučaju izumili i iskušali instrumente kojima se takva diktatura
normalnosti može provesti u djelo. Doduše, ti su se državni oblici u ratu s
drugim sustavima pokazali preslabima, a njihovi sadržaji s pravom završili
na smetlištu povijesti. Međutim, u pamćenje ljudi zauvijek se urezalo da je
moguće modernim metodama ukalupiti cijelo društvo. Stojimo li danas
opet pred istom katastrofom? Filozofi se već žale da već odavno ne mogu
govoriti slobodno kao prije pedeset godina, da politička korektnost osvaja
sva životna područja, a javnost nemilosrdno napada one koji kažu ono što
ne smiju ili ne kažu ono što moraju.
 Međutim, upravo to čine ljudi sa psihičkim poremećajima. Oni se
ne daju ukalupiti. Dopuštaju samo sebi lude misli. Razbijaju krute
konvencije. Time nam svima čine veliku uslugu jer održavaju temperaturu
humanosti našega društva iznad točke smrzavanja dajući mu ljudsko lice,
odnosno mnogo različitih ljudskih lica. Psihički bolesnici nisu jednostavno
obični, oni su neobični. Nisu jednostavno u redu kao svi mi, oni su
izvanredni. Ništa ljudsko nije im strano. Kad na taj način srušimo
nevidljive ograde koje dijele još uvijek normalne od ostalih, pruža nam se
pogled na taj ljupki i šareni drugi svijet: kaotičniji, ali i maštovitiji,
potresniji, ali i dublji, bolniji, ali manje ciničan od ispolirane normalnosti
kakva svuda vlada.
Ovdje su ambiciozni, tašti poslovni ljudi koji pošto obole od
demencije, prvi put od djetinjstva iziskuju tuđu pomoć, ali istodobno prvi
put djeluju kao pravi živi ljudi. Ovdje su uvijek tako korektni i osjetljivi
ovisnici što cijeli život neumorno traže čovjeka koji ih neće ponižavati,
prezirati, povrijediti i koji svojom ovisnošću bježe iz svijeta što tako
bezobzirno gazi po njihovoj osjetljivosti. Ovdje su mudri shizofrenici, koji
ne žive samo u jednom, nego u mnoštvu maštovitih svjetova, koji uljudno
odbijaju nasrtljive pokušaje drugih da ih ukalupe, a svoju tajnu ne nameću
nikome. Oni su tankoćutniji od drugih, ali zbog toga i osjetljiviji na puno
toga što se nama uopće ne čini vrijednim spomena. Ovdje su potresni
depresivci, koji prestrašeno zure u egzistencijalno ništavilo, koji dio svoga
života ne uspijevaju odvratiti pogled od temeljnih iskustava čovječanstva,
koja sve dovode u pitanje: bezizlazna krivnja, egzistencijalna ugroženost,
beznadni strah. Društvo koje pleše na rubu provalije na njih ne obraća
pozornost. Slijepo je za uistinu važna pitanja, a tu sljepoću začudo drži
normalnom. Ovdje su očaravajući maničari koji svojom žestokom i
neposrednom vitalnošću upadaju usred normalnoga društva okamenjena u
svojim beživotnim ritualima. Oni unatoč svojoj megalomaniji bez zadrške
govore istinu, onako kako to katkad čine djeca, i time spektakularno
razotkrivaju svu prijetvornost »normalnih«. Ovdje su ljudi koje su neki
događaji u životu izbacili sa zacrtanih putanja i koji sad ranjeni traže svoj
pravi put, koji često kroz bolne faze vodi do veće zrelosti i dublje
opuštenosti. Naposljetku, ovdje su svi oni ekscentrični likovi koji sami
sebe i druge ljude neprekidno uznemiruju, koji dakle nisu normalni, ali
nisu ni uistinu bolesni. Oni unose boju u monoton život, uzbuđuju,
pretjeruju. To su oni neprilagođeni likovi koji vas katkad mogu povrijediti,
ali ih ipak ne možete zaobići. Je li dragi Bog doista te ljude stvorio takve
kakvi jesu zato da nas podsjeti kako ovo ipak nije raj jer u njemu zacijelo
nema takvih psihopata? Ili možda u raju nije puno drukčije, samo što se
tamo ne bismo toliko uzrujavali? Možda će nam, kada dođemo u raj, sve te
posve neobične pojave čak dobro izgledati. Možda u raju vlada vesela
zbrka shizofrenika, maničara, neurotika i psihopata — ali više neće biti
nikoga tko zbog toga pati, a pogotovo ne psihijatara, koji svu šarolikost
neobičnih karaktera stišću u naivne dijagnoze.
A ako za vječnost uopće nije stvoreno sve ono obično, nego ono
neobično, možda na nebu uopće neće postojati ništa normalno, nego samo
ono originalno, ništa serijsko, nego samo ono pravo, ništa prosječno, nego
samo zadivljujuće. Možda će se Bavarac na nebu onda osjećati baš dobro i
neće svisnuti od vječitog pjevanja »aleluja«.
Doduše, danas smo na zemlji od takvoga šarenog raja udaljeniji
nego ikad. Svi oni uredni normalni ukrotili su nas, a život ukalupili. U
međuvremenu hoteli diljem svijeta izgledaju isto, kao i kravate i odijela, a
čak su i pravila ponašanja postala sličnija. Egzotika zapravo postoji još
samo u muzeju. Sve iritantno treba barem dobiti nekakvo psihološko
objašnjenje, a po mogućnosti završiti iza zaključanih vrata psihijatrije.
Normalni su ljudi ti koji izdvajuju psihičke bolesnike iz svoje zajednice, a
istodobno demoniziraju učinkovite terapijske metode.
Tiranija normalnosti hrani se velikom iluzijom o vječnom
postojanju normalnoga i prolaznosti neobičnoga. Međutim, situacija je
zacijelo upravo obrnuta. Naime, u normalnosti se ništa ne zbiva, ona je
samo kulisa za prave događaje. Normalnost zapravo uopće ne postoji jer
nema suštine. Pitanje vječnosti postavlja se tek kad uvidimo neponovljivost
svakog čovjeka. Tko malo pomnije pogleda, može uočiti neobičnost
svakoga od nas. U svijetlim trenucima čak i iza vela pristojne normalnosti
svih onih normopata na vidjelo izlaze njihove zaboravljene žive boje. Tih
se jedinstvenih nijansa sjećamo kad se prisjećamo ljudi.
Dakako, velovi su u normiranom društvu često tako debeli da više
uopće ne vidimo boje. U takvim trenucima preostaju nam još samo
neobični ljudi da nas podsjete što se zapravo skriva iza fasada svih ljudi.
Prema tome, antonim od riječi »normalan« nije »bolestan,« nego
»neobičan«. Među neobičnim ljudima ima onih koji su izlječivo bolesni,
ali i onih koji su trajno hendikepirani i ovisni o pomoći drugih. No, svi
ostali neobični ljudi su šareni likovi na granici našega društva.
U srednjemu i novom vijeku takvi su likovi bili slavljeni. Tko čita
opise životnoga šarenila u knjizi Jesen srednjega vijeka, tko se divi
književnom približavanju s minulim vremenima u Zvonaru crkve Notre
Dame, očaravajućoj ljudskoj drami Victora Hugoa ili Rigolettu, operi
Giuseppea Verdija o tragičnoj ludi, taj će možda nakratko zažaliti što ne
može uživo iskusiti nevjerojatan intenzitet toga vremena i ljudi. To ne
znači da neće uočiti žestoke kontraste i mračne sjene koje su se nadvile
iznad tih epoha. Međutim, iz tih vremena još nam i danas do ušiju dopire
galama s neke gozbe jer su se ljudi tad još znali veseliti, iako nikad nisu
bili sigurni neće li već idućeg trena po njih doći smrt, u kakvom god
obliku. Bilo je to vrijeme davno prije pojave neobveznih razgovora, davno
prije izuma neizbježnih, uvijek istih kanapea, koje nam danas od kolijevke
pa do groba nude u svakoj prilici, davno prije ritualnih svečanih govora,
sastavljenih od brojnih praznih riječi. Dakako, i u ona su vremena ljudi
griješili, ali griješili su zdušno, a ne rutinski. Stoga su čak i veliki grešnici
poticali ljude, bilo na dobro, bilo na zlo.
U to se vrijeme zacijelo nije moralo posebno tražiti neobične ljude.
Međutim, ima ih još i danas, tih ljudi s onim nečim. Još i danas oni životu
pridaju onu aromu koja ga i čini vrijednim življenja.
Liječimo li onda uistinu pogrešne ljude? I da i ne. Na sreću,
psihičkim bolesnicima u današnjem društvu na raspolaganju stoje mnoge
dobre metode liječenja. I dobro je da je tako. Međutim, ako se liječenje ne
odnosi isključivo na terapiju, mnogi normalni ljudi doista zaslužuju veću
psihijatrijsku pozornost od malobrojnih psihičkih bolesnika. Jednostavno
ne treba više sve trpjeti. Pomoću glasačkog listića i satire može ih se
uspješno obuzdati, sve te suludo i glupo normalne. Možda će tad to posve
normalno ludilo i posve normalna glupost malo jenjati — a šarena paleta
neobičnih ljudi ponovno će u svijet unijeti više boje i životne radosti.
Možda ćete se sad na kraju zapitati jeste li i sami normalni ili
neobični? Mogu vam pomoći oko odgovora na to pitanje, dragi čitatelju.
»Ja ovdje odlučujem tko je normalan!« katkad ustvrdim u svojoj bolnici —
naravno, pošto sam se nedvojbeno uvjerio da moji slušatelji imaju smisla
za humor. Dakle, ovime svečano izjavljujem da vas, dragi čitatelju — ne
smatram normalnim. Čvrsto sam uvjeren da pripadate skupini neobičnih
ljudi. Onaj tko kupuje knjige ionako je pripadnik manjinske skupine, a onaj
tko ih ne daruje drugima, nego sam čita, taj doista nije normalan. Prema
tome, ništa se ne brinite, ako ste uspjeli pročitati knjigu dovde, posve
sigurno niste normalni. Drugim riječima, ako je istina da su naš pravi
problem normalni ljudi, dragi čitatelju, čovječanstvo s vama nema
nikakvih problema…
 Pogovor
Ova knjiga ima velike pretenzije: želi prikazati ono najbitnije iz
psihijatrije i psihoterapije. To je zacijelo škakljiv pothvat. Neki tvrde da
metoda psihoterapije ima koliko i psihoterapeuta. Sigurno je da ima i
jednak broj različitih poimanja onoga što je bitno na tom području. Ja
stojim iza svoga vrlo subjektivnog izbora, načinjenog na temelju događaja
viđenih tijekom tridesetogodišnjeg rada na psihijatriji. Vjerojatno je
posebno subjektivan pregled psihoterapijskih metoda, koji je uvelike
povezan s mojim vlastitim životom. Unatoč tome, pokušao sam cjelokupnu
psihijatriju i psihoterapiju predstaviti tako da spomenem najčešće i
najvažnije poremećaje. U ovoj knjizi nedostaje psihijatrija djece i mladeži
jer je to u međuvremenu postala zasebna znanost, u kojoj nemam nikakva
iskustva. Osim toga, ne spominje se ni mentalna zaostalost, smanjena
inteligencija. Naravno, i mentalno zaostali mogu psihički oboljeti, njihova
smanjena inteligencija bolesti tad daje posebnu dimenziju. Međutim,
mentalna zaostalost nije relevantan predmet proučavanja u psihijatrijskoj
znanosti, a preduga praksa miješanja tih dviju skupina ljudi u velikim
»ludnicama« ostavila je trajnu mrlju na ugledu psihijatrije.
Uostalom, moram se ispričati psiholozima, jer sam, da ne
kompliciram, stalno govorio o psihijatrima. U mnogim su stvarima
psiholozi, ako su se dodatno obrazovali u psihijatriji, kompetentni jednako
kao psihijatri, ako ne i kompetentniji. Oni jedino ne smiju fizički pregledati
pacijenta i propisivati lijekove. Podjela psihičkih poremećaja koju sam
odabrao otprilike slijedi najnoviju klasifikaciju ICD-10 Svjetske
zdravstvene organizacije, koja je iznimno korisna za znanstvene svrhe.
Međutim, ova knjiga koristi i brojne prednosti tzv. »trijadnog sustava
psihijatrije,« koji je djelomično lakše razumljiv. Naime, da bismo shvatili
psihičke bolesti, a pogotovo psihičke bolesnike, nije ih dovoljno
jednostavno opisati. Potrudio sam se brojnim pričama o pacijentima dati
ljudsko lice psihijatrijskim dijagnozama. Naravno, radi očuvanja njihove
anonimnosti, priče sam izmijenio do neprepoznatljivosti.
Zapravo bih se morao ispričati i svim normalnim ljudima, koje sam
nedvojbeno često prestrogo i nepravedno opisivao. Međutim, ispričati se
mogu samo nekome tko doista postoji. Nekoliko redaka prije sve sam
čitatelje ove knjige proglasio nenormalnima, a ni inače ne poznajem
čovjeka kojeg bih, kad ga bolje promotrim, pogrdno nazvao »normalnim«.
Dakle, nedostaje uvrijeđena strana pa se nemam kome ispričati. Nitko nije
jednostavno normalan. Ako normalnost nije stvorena da bi trajala vječno,
onda su normalni oblici ponašanja tek prolazni i mogu se zalomiti
svakome, uključujući vas i mene. Ovom sam knjigom želio ukazati na
opasnosti te »normalnosti,« ali dakako, spomenuti i njezine blagodati.
Naime, većina stvari u životu nužno se mora odvijati »normalno«. Tek
onda možemo smoći snage i vremena da cijenimo neobično — i pazimo da
se i ono ne pretvori u »normalno«. I naposljetku, psihijatar ima povlasticu
lijepe strane svojih pacijenata malo više gurnuti u prvi plan, a ne samo
katalogizirati mučne simptome, koji su, naravno, prvo na što pomisle sami
pacijenti, ali i drugi ljudi kad čuju da se govori o psihičkim bolestima.
Ako netko nakon čitanja ove knjige misli kako sve to »nije tako
jednostavno« i da se to mora »prikazati puno drukčije i opširnije,« odmah
želim izjaviti kako se s time slažem bez okolišanja. Doduše, umjesto
»mora se prikazati« rekao bih »može se prikazati«. Naime, opsežnih
psihijatrijskih udžbenika ima dovoljno. Trenutačno najpoznatiji udžbenik
toliko je težak da bi pri padu s jednog metra visine čovjeku mogao slomiti
metatarzalnu kost. S toga traumatološkog aspekta ova je knjiga potpuno
bezopasna. Ona nema pretenzija biti velika torta, nego čokoladni
bombončić, predjelo, a ne zasitan prilog. Ova je knjiga napisana za laike
koji žele steći uvid u uzbudljiv svijet psihijatrije i psihoterapije. Osjetio
sam veliko olakšanje kad mi je mesar koji je čitao knjigu radi kontrole
rekao da mu je bila razumljiva. Pokolebali su ga jedino glupo normalni
»sinusni miljei«. U rječniku je pročitao da su »sinusi« šupljine. Stoga je
zaključio da sinusni miljei imaju neke veze sa zaštitom karoserije od
korozije. Mislim da je to dobro pogođen opis.
Onome tko se želi bolje informirati predlažem, naravno, opsežnu
stručnu literaturu. Mogu se kupiti i vrlo razumljivo pisana džepna izdanja o
pojedinim psihičkim bolestima, namijenjena pacijentima i članovima
njihovih obitelji. Posebno želim istaknuti sjajne inicijative za samopomoć
pogođenih i njihovih obitelji, koji se nerijetko u materiju razumiju bolje od
nekih stručnjaka. Upravo mi stručnjaci na području psihijatrije i
psihoterapije moramo uvijek ostati otvoreni i na kritičke upite odgovarati
argumentima. Trebalo bi se podrazumijevati da pacijent tek kad se
informira, pita svog terapeuta kojom metodom namjerava provoditi
psihoterapiju te koji su mogući učinci i nuspojave tog oblika terapije.
Postoji stari psihijatrijski vic: »Pita prolaznik psihijatra: ›Kako da dođem
do željezničkoga kolodvora?‹ Psihijatar mu odgovori: ›Ne znam ni ja, ali
baš dobro da smo o tome razgovarali.‹« No, psihijatrija i psihoterapija ne
funkcioniraju na taj način.
Međutim, najvažnije je da se čovjek ne bavi neprestano svojom
psihom. Ona nije stvorena za to. Ne bi se trebao ni previše družiti sa
svojim psihijatrom, najbolje bi ga bilo u jednom času zaboraviti. Uostalom,
orijentacija na rješenje označava i odvajanje pacijenta od psihijatra. On
ionako nije učinio ništa drugo nego na spretan način omogućio pacijentu
ponovni pristup vlastitim sposobnostima — pomoću kojih može riješiti
svoje probleme i okončati terapiju. Psihijatar koji očekuje da mu pacijenti
pišu pisma zahvale pogrešno je shvatio što mu je profesionalna dužnost.
Dakako, ako ih ipak prima, ne treba se previše ljutiti. Psihijatrija i
psihoterapija samo nude korisne metode ublažavanja ili uklanjanja
privremenih poremećaja. To je jako ograničen posao. Psihijatrija ne nudi
putove do sreće. A sigurno ima istine i u izjavi njemačkoga filozofa Oda
Marquarda: »Smisao — to je nedvojbeno — uvijek je tek besmisao koji
dopuštamo.« Ako ljude časopisi i savjetodavna literatura neprekidno
zasipaju psihijatrijskim izrazima, javlja se opasnost da se kad-tad i na tom
području dogodi ono što je Aldous Huxley upozoravajući prorekao cijeloj
medicini: »Medicina je toliko napredovala da više nitko nije zdrav.«
 Nakladnik:
Znanje d. o. o.
Mandićeva 2, Zagreb

Za nakladnika: Zvonimir Čimić

Glavni urednik: Davor Uskoković

Urednica: Nataša Pejić

Stručna urednica: Ivana Todorić Laidlaw

Tehnički urednik: Davor Dombaj

Lektor: Jakov Lovrić

Korektorica: Jasna Penzar

Dizajn omota: Janka Carev

Tisak: Znanje d. o. o.
Mandićeva 2, Zagreb – rujan 2011.

ISBN 978-953-324-344-3

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 777938
1
Naziv kelnske zračne luke; u doslovnom prijevodu »ludilo« (op. prev.).
2
Igra riječima: prefiks west u riječi Westfalen (»Vestfalija«) znači »zapad« (op. prev.).
3
»Jutarnja čašica« (op. prev.).
4
Simbolična boja nacističke ideologije (op. prev.).
5
Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje (op. prev.).
6
Njem. Vogel = »ptica« (op. prev.).
7
Desenzitizacija i prerada podataka pokretima očiju (op. prev.).