UNIVERZTET U SARAJEVU

FAKULTET ZA KRIMINALISTIKU, KRIMINOLOGIJU I SIGURNOSNE STUDIJE

Marko Kordi

NEUROPSIHOLOGIJA
(seminarski rad)

Predmet: Psihologija
Mentor: Prof. dr. sc. Mustafa uvalija
Student: Marko Kordi

Sarajevo, januar, 2016. godine

Sadraj

1. UVOD

Neuropsihologiju moemo definirati kao znanost koja prouava utjecaj patolokih promjena
sredinjeg ivanog sustava na doivljavanje i ponaanje ovjeka.
Lezak definira neuropshologiju kao primijenjenu znanost koja se bavi bihevioralnim
posljedicama disfunkcije mozga.
Turdiu (1990) navodi kako je u prvom broju meunarodnog asopisa Neuropsychologia u
sijenju 1963. g. pojam neuropsihologija definiran kao podruje neurologije.
Postoji jo drugih definicija neuropsihologije, ali uglavnom se sve dodiruju, a u radu e se
ponajvie koristiti Lezak.
Jedna od najvanijih grana neuropsihologije je klinika neuropsihologija. Klinika
neuropsihologija je zapoela svoj razvoj kao viedisciplinarno podruje na granici izmeu
neurologije,

klinike

psihologije

neurofiziologije.

Metode

tehnike

klinike

neuropsihologije preuzete su dobrim dijelom iz klinike psihologije te upotpunjene

neuropsihologijskim tehnikama osjetljivim na postojanje razliitih tipova i stupnjeva
oteenja sredinjeg ivanog sustava. Danas je to najua suradna struka u neurologije,
psihijatriji, pedijatriji, a poznavanje neuropsihologijskih naela i tehnika potrebno je i u
drugim granama medicine.
Postoji i disciplina bihevioralne neurologije koja koristi podatke o anatomiji i fiziologiji
sredinjeg ivanog sustava za objanjavanje poremeaja ponaanja, koji je posljedica
neuralnog oteenja. Iako neuropsihologija dijeli te ciljeve, barem utoliko to je i sama
zainteresirana za bolesnikovu dijagnozu i tretiranje poremeaja, ipak je njen krajnji interes
pojanjenje mehanizama koji su osnova nenormalnog i normalnog ponaanja. Suvremena se
neuropsihologija zasniva na podacima dobijenim ne samo na ispitanicima s mozgovnim
oteenjima nego i na normalnim ispitanicima; ona se za objanjavanje obrazaca oteenih
perceptivnih, spoznajnih i motorikih procesa, koje moemo vidjeti u bolesnika s neuralnim
oteenjima, koristi podacima eksperimentalne psihologije dobijenim tijekom preko sto
godina istraivanja.1

LEZAK MD. HOWIESON DB, LORING DW. (2004) Neuropsychological assessment. New York:
Oxford University Press.

2. POVIJESNI RAZVOJ NERUOPSIHOLOGIJE

Osnivaima neuropsihologije smatraju se Goldstein (1878-l965) i Vygotskii (1885-1934).

Goldstein je uveo metodu neuropsihologijske analize simptoma, a Vygotskii se poglavito
bavio istraivanjima viih psihikih funkcija i njihovom dezintegracijom nakon oteenja
mozga.
Prvi neuropsihologijski laboratorij osnovao je Ward C. Halstead 1935. godine na sveuilitu u
Chicagu. Povijest neuropsihologije dosee nekoliko stoljea prije nae ere. Grci su ve znali
da je mozak sjedite due, odnosno mentalnih funkcija. Hipokrat je prvi povezao epileptine
napadaje s mozgom. Prema teoriji lokalizacije funkcija sjedite mentalnih funkcija je u
ventrikularnim prostorima. Ti prostori shvaeni su kao stanice, i to tako da lateralni ventrikli
oblikuju prvu stanicu, trei ventrikl predstavlja drugu, a etvrti ventrikl predstavlja treu
stanicu. Ta se doktrina obino naziva The cell doctrine of function. 2 Prvi se puta jasno
formulirana spominje u 4. stoljeu nae ere i kao takva se odrala do poetka renesanse, preko
1000 godina. Meutim, porijeklo takvog stava nalazimo jo kod Aristotela i Galena u 2.
stoljeu prije nae ere. 1504. godine Gregor Reisch je u svojoj enciklopediji prikazao prvu
stanicu sjeditem mate i imaginacije, drugu miljenja, a treu pamenja.
Slijedea vana teorija je Gallova, koji je podijelio mentalne procese na vei broj odvojenih
funkcija i povezao ih s tono odreenim lokalizacijama, to se suprostavlja dotadanjim
teorijama ekvipotencijalnosti. On je smatrao kako se mozak sastoji od veeg broja razliitih
organa, a svaki od njih kontrolira jednu odvojenu sposobnost, tj. postoji onoliko mozgovnih
organa koliko ima razliitih sposobnosti. Gallovo je znaenje u tome to je naglasio ulogu
korteksa te doao do vanih otkria u neuroanatomiji - pretpostavio je da se vitalne funkcije
nalaze u mozgovnom deblu, a intelektualne u mozgovnim hemisferama. Na alost, on je i
zaetnik frenologije, za koju je dokazano da se zasniva na pogrenim pretpostavkama.3
Bouillaud je 1825. godine ukazao na uestalu povezanost deficita govora s oteenjima
eonog renja. Dax 1836. godine naglaava povezanost oteenja lijeve mozgovne hemisfere i
afazije. Broca 1861. godine povezuje oteenje stranjeg dijela lijevog eonog renja s
ekspresivnim govorom (tzv. Brocaino podruje). Broca je takoer prvi primijetio da se
iznimke po pitanju lokalizacije funkcije govora u lijevoj mozgovnoj hemisferi pojavljuju
2

NESTOD

NESTO

samo katkada u ljevaka. Zaetak neuropsihologije kao discipline vezan je za kraj 19. stoljea,
kada su Broca, Wernicke, Lichtheim i Hughlings Jackson objavili prikaz sluaja bolesnika.
Oni su usvojili princip funkcionalne lokalizacije, koja pretpostavlja da su specifine
spoznajne funkcije povezane s odreenim mozgovnim podrujima. Uspostavili su vezu
izmeu oteenja odreenih mozgovnih podruja i pojavljivanja odreenih poremeaja
ponaanja, kao to je primjerice afazija, koristei metodu anatomsko-klinike korelacije.
Meutim, obzirom da rana anatomsko-klinika istraivanja ustraju na povezivanju sloenih
funkcija s odreenim mozgovnim podrujima, do pravog napretka u tumaenju prirode
odnosa mozak - ljudsko ponaanje nije dolo sve dok Hughlings Jackson nije uspostavio svoje
poznato

naelo

da

treba

konceptualno

razlikovati

lokalizaciju

oteenja i lokalizaciju funkcije.

3. POSTUPAK NEUROPSIHOLOGIJSKE PROCJENE

Zadaa neuropsihologa je specifina i razlikuje se od rada klinikog psihologa u
dispanzerima, medicini rada i u psihijatrijskim ustanovama. Neuropsihologijski postupak
ukljuuje primjenu veeg broja klinikih testova koji se upotpunjuju sa specifinim
neuropsihologijskim tehnikama osjetljivim na postojanje razliitih tipova i stupnjeva
cerebralnih oteenja. Nakon toga se obavlja kvantitativna i kvalitativna analiza rezultata, a
tijekom ispitivanja promatra se i ponaanje bolesnika. Sam postupak neuropsihologijske
procjene traje nekoliko sati, a ukoliko se pacijent brzo umara (to je esta pojava u bolesnika s
mozgovnim oteenjima) neuropsihologijsko testiranje moe se napraviti u dva ili tri posebna
termina. Takoer treba voditi rauna o tome da pacijenti s mozgovnim oteenjima, ba zbog
dosta brzog umaranje, bolje funkcioniraju prijepodne nego poslijepodne, pa je stoga, posebice
ako se radi testiranju u vie navrata, dobro promatrati mentalnu uinkovitost pacijenta bar u
dva razliita doba dana. Svako neuropsihologijsko ispitivanje prvo ukljuuje kliniki intervju,
uzimanje

anamnestikih

heteroanamnestikih

podataka

te

pregled

medicinske

dokumentacije. Kliniki intervju je najee polustrukturirani koji se u praksi pokazao

najboljim i najuinkovitijim jer omoguava pacijentu da izrazi svoje subjektivne smetnje, a
ispitivau da, budui da je veliki dio pitanja unaprijed pripremljen, ne propusti neko vano
podruje mentalnog funkcioniranja. Heteronamnestiki podaci su veoma vani u djece ali i
bolesnika koji ne mogu ili ne ele dati podatke o sebi, a ne smije se zaboraviti da odreeni
broj pacijenata s mozgovnim oteenjem nije niti svjestan svojih deficita i potekoa u
svakodnevnom ivotu. Zatim se pristupa ispitivanju razliitih psihikih funkcija, a to su

slijedee tri grupe funkcija: 1. kognitivne ili spoznajne funkcije 2. izvrne funkcije 3. emocije
i promjene linosti. Na kraju ispitivanja psiholog pie svoj samostalni nalaz i miljenje koje je
sastavni dio medicinske dokumentacije. Nalaz i miljenje psihologa mora sadravati:
- osnovne podatke o pacijentu
- razlog dolaska i subjektivne smetnje
- popis koritenih tehnika procjene
- rezultate testiranja - rezultate opaanja
- zakljuak i preporuke.

4. CILJEVI NEUROPSIHOLOGIJSKE PROCJENE

Neuropsihologijsko testiranje pokazalo se vrlo vanim u dijagnosticiranju postojanja ili
nepostojanja oteenja mentalnih funkcija nakon oteenja mozga bilo koje etiologije.
Usprkos dobrog neurolokog oporavka bolesnici se esto i dalje tue na postojanje
subjektivnih smetnji - oslabljeno pamenje i koncentraciju, brzo umaranje i slino. Zadaa
neuropsihologa je tada viestruka - dijagnosticirati postojanje ili nepostojanje smetnji, utvrditi
jesu li one preteno uvjetovane organski ili moda i psihogeno te pratiti oporavak bolesnika
tijekom vremena, posebno u razliitim fazama neuropsihologijske rehabilitacije. Davison
razlikuje tri podruja neuropsihologijskog rada: eksperimentalno, bihevioralno i kliniko. Sva
tri podruja bave se upravo povezanou mozga i ponaanja, ali se razlikuju po svojoj
metodologiji i objektima istraivanja.

1. Eksperimentalna neuropsihologija ponajprije se bavi istraivanjima temeljnih naela

funkcioniranja mozga i to posebice u pokusima sa ivotinjama pri strogo odredjenim
uvjetima. Pojedina su se istraivanja pokazala veoma korisnim kasnije u klinikim
situacijama, posebno neka tehnika rjeenja i naini ispitivanja, ali je njihov nedostatak u
tome to je oteana generalizacija na funkcioniranje mozga ovjeka.
2. Bihevioralna neuropsihologija se bavi ovjekom-pojedincem i temelji se na konceptualnim
definicijama ponaanja tj. teorijama. Bihevioralni neuropsiholog bolesnika individualno
testira velikim brojem testova kako bi otkrio moebitna odstupanja od normalnog

funkcioniranja polazei od tono odreene teorije. U tome je podruju najvei doprinos dao
Luria.
3. Klinika neuropsihologija koristi operacionalne definicije ponaanja i promatra odstupanje
kvantitativno na kontinuumu, te obuhvaa dijagnostiku, tretman, rehabilitaciju i prognozu
oporavka bolesnika s disfunkcijama sredinjeg ivanog sustava.
Kliniki neuropsiholog prosuuje ope intelektualno funkcioniranje i druge kognitivne
(spoznajne) funkcije te specifine funkcije kao i linost bolesnika, u kojeg je prema saznanju
ili pretpostavljeno nastalo oteenje sredinjeg ivanog 17 sustava. U svom radu
neuropsiholozi koriste tono odreene standardizirane testove, a rezultate bolesnika
usporeuju s rezultatima kontrolne skupine (tj. s "normalnom populacijom") te vre
kvalitativnu analizu rezultata. Kliniki neuropsiholog takoer prati kakav je uinak razliitih
terapijskih postupaka na restituciju funkcija u procesu rehabilitacije a u novije se vrijeme i
sam ukljuuje u proces rehabilitacije razliitih psihikih funkcija (miljenje, pamenje,
pozornost) i drugo.
Neuropsihologijski pristup u klinikom radu ima nekoliko zadaa, i to su:
1. Diferencijalna dijagnostika, koja ukljuuje potvrivanje postojanja ili nepostojanja
mozgovne disfunkcije, a ukljuuje i razluivanje psiholokih od organskih poremeaja.
2. Utvrivanje lokalizacije mozgovnih oteenja, to pretpostavlja da se na osnovi rezultata
neuropsihologijskih testova moe s prilinom sigurnou ukazati na disfunkciju jedne ili
druge mozgovne hemisfere, pa ak i na oteenje pojedinih mozgovnih renjeva. Do tih se
podataka dolazi primjenom posebnih neuropsihologijskih tehnika i otkrivanjem specifinih
deficita. Oteenje lijeve mozgovne hemisfere (u denjaka, te u 70% ljevaka) najee
uzrokuje deficit verbalnih funkcija (miljenja, pamenja verbalnih sadraja, govora), a
oteenje desne mozgovne hemisfere uzrokuje deficit neverbalnih ili spacijalnih (prostornih)
funkcija (snalaenje u prostornim odnosima, pamenje neverbalnih sadraja i sl.). Danas se
neuropsihologijsko testiranje sve manje koristi u ovu svrhu zbog razvoja visoko diferenciranih
neuroradiolokih postupaka mozgovnog oslikavanja.
3. Ispitivanje preostalih psihikih funkcija i opeg psihikog i emocijskog stanja nakon
difuznog ili lokaliziranog mozgovnog oteenja.
4. Praenje oporavka i/ili praenje napredovanja organske bolesti. U veine bolesnika nakon
pretrpljene kraniocerebralne ozljede ili neurokirurkog zahvata moemo s vremenom

oekivati oporavak funkcija. Brzina i kvaliteta oporavka ovise o vrsti i opsegu oteenja,
bolesnikovoj ivotnoj dobi te opem premorbidnom tjelesnom i psihikom statusu.
5. Rehabilitacija psihikih funkcija se za sada kod nas ne provodi sistematski. Iskustva u
drugim zemljama su pokazala kako rad s bolesnikom na poboljanju funkcija miljenja,
pamenja, percepcije i govora ubrzava opi oporavak i poveava vjerojatnost povratka
bolesnika u radnu sredinu.
6. Istraivanja.

5. FUNKCIONALNA ORGANIZACIJA MOZGA

Ako elimo neto detaljnije prikazati lokalizacije funkcija ovisno o vrsti ukljuenih
mozgovnih struktura moe nam posluiti slijedei grubi prikaz:

Mozgovna kora - miljenje, svjesni pokreti, jezik, rezoniranje, percepcija

Mali mozak - odravanje ravnotee i stava tijela, kontrola motorikog ponaanja

Modano deblo - disanje, rad srca, krvni tlak, pobuenost organizma

Hipotalamus - tjelesna temperatura, emocije, glad, e, seksualno ponaanje,

cirkadijurni r.

Talamus - senzorika i motorika integracija

Limbiki sustav - emocionalno ponaanje

Hipokampus pamenje i uenje

Bazalni gangliji pokreti

Srednji mozak - vid, sluh, pokreti oiju, pokreti tijela

Mesulam razlikuje pet neurokognitivnih mrea:4

1. mreu prostorne panje, za koju je dominantna desna mozgovna hemisfera tj. posteriorni
tjemeni korteks, eona podruja za upravljanje onim pokretima te gyrus cinguli
2. mreu za govor, gdje je dominantna lijeva mozgovna hemisfera, posebice Wernickeovo i
Brokino podruje
3. mreu za eksplicitno pamenje/emocije, u koju je ukljueno hipokampalnoentorinalno
podruje i amigdaloidne jezgre
4. mreu za radno pamenje i izvrne funkcije, koja ukljuuje prednji dio eonog korteksa i
dijelove posteriornog tjemenog korteksa

http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/9648540

5. mreu za prepoznavanje lica i objekata, koja se odnosi na sredinji temporalni korteks i

temporopolarni korteks

Slika 1. Funkcionalna podjela mozgove kore

Poznato je da je u denjaka lijeva mozgovna hemisfera dominantna za govor, dok je u ljevaka
organizacija funkcija neto drugaija uglavnom se u literaturi navode podaci istraivanja
koji pokazuju da je u 70 % ispitivanja i u ljevaka lijeva hemisfera dominantna za govor, u
15% sluajeva desna je hemisfera dominantna za govor, dok takoer u 15% sluajeva
nailazimo na obostranu prezentaciju funkcija, tj. prezentaciju funkcija u obje hemisfere.
Lijeva mozgovna hemisfera je, prema tome, najee dominantna za verbalne funkcije
govor i jezik. U njoj se nalaze centri za razumijevanje govora i verbalno izraavanje; njeno
oteenje dovodi do smetnji itanja, pisanja i raunanja (usmenog). Oteenja lijeve
mozgovne polutke dovode i do slabljenja verbalnog pamenja (npr. pamenja pria ili
brojeva), te potekoa u orjentaciji desno lijevo. Ona je takoer zaduena za analitiko
miljenje i formiranje pojmova ili konceptualizaciju. Ona obrauje podatke na nain da radi
sekvencijalnu obradu podataka, odnosno vremensku analizu informacija i povezivanje uzroka
i posljedica. Istraivanja bolesnika s oteenjem lijeve hemisfere pokazuju da takvi bolesnici
imaju potekoe u verbalnoj komunikaciji (problemi s receptivnim i ekspresivnim govorom,
deficiti verbalnog pamenja, oteeno sekvencioniranje, izvoenje sloenih manualnih i

oralnih motorikih sekvenci). Desna mozgovna hemisfera je, meutim, uglavnom zaduena za
neverbalne ili prostorne (spacijalne) funkcije i to: prostornu orjentaciju, procjenu oblika i
udaljenosti, zahvaanje cjeline lika, konstrukcijske sposobnosti te takoer orjentaciju desnolijevo, ali prostornu inverziju odnosa tj. u odnosu na ispitivaa (primjerice, Pokaite moju
desnu ruku ili Svojom lijevom rukom pokaite moju 26 desnu ruku). Desna hemisfera je
takoer bitna za vizualno pamenje i pamenje prostornih odnosa ili spacijalno pamenje,
zatim za vizualno i taktilno prepoznavanje te glazbene sposobnosti. Ona ima glavnu ulogu u
sintetikom i kreativnom miljenju. Obrauje podatke na nain da radi simultanu i holistiku
(integrativnu) obradu podataka. I napokon, posljednje, ali ni u kojem sluaju najmanje vano,
desna mozgovna hemisfera ima najvaniju ulogu u nastanku emocija. Istraivanja s
bolesnicima koji imaju oteenja desne mozgovne hemisfere pokazuju da takvi bolesnici
imaju dominantno deficite vidnoprostorne percepcije i pamenja, konstrukcijske probleme i
zanemarivanje jedne strane prostora.

Slika 2. Ope funkcije lijeve i desne hemisfere mozga

6. IZVRNE FUNKCIJE
Sve nae kognitivne vjetine integrirane su na vioj razini izvrnim sustavom, jer izvrne
funkcije usmjeravaju i reguliraju kognitivne funkcije. Izvrne funkcije su samoregulirajue i
kontrolne funkcije, koje usmjeravaju i organiziraju ponaanje.
Oteenje izvrnih funkcija onemoguava osobu da se na zadovoljavajui nain brine za sebe,
samostalno obavlja korisne poslove, odrava normalne socijalne odnose. Ono globalno i
praktino pogaa sve aspekte ponaanja, pa tako i kognitivnu efikasnost, jer je oteeno
planiranje, izvoenje ili nadziranje izvoenje kognitivnih zadataka, oteena je samokontrola i
samousmjeravanje, dolazi do emocionalna labilnosti, iritabilnosti i ekscitabilnosti, nekritine
bezbrinosti, a sve to praeno i potekoama u premjetanju panje. U takvih osoba mogue
je znaajno fiziko zaputanje i zanemarivanje osobne njege. Karakterizira ih nesposobnost da
se zapone aktivnost, znaajno je smanjena ili sasvim odsutna motivacija i pomanjkanje
energije. ak i kad su ouvane sposobnosti da se neto izvede, nedostaje sposobnost
planiranja, prepoznavanja i izbora alternativa, ne anticipiraju se budue potrebe.
Najpoznatiji je prikaz sluaja Phineasa Gagea (Harlow, 1868), koji je pokazivao ope
oteenje s karakteristikama dezinhibicije ponaanja, antisocijalnog ponaanja i promjene
raspoloenja i linosti (Slika 3).

Slika 3. prikaz sluaja Phineasa Gagea

Oteenja izvrnih funkcija uz lezije eonih (frontalnih) renjeva dovodi do problema u

zapoinjanju aktivnosti, potekoa u prelasku s jedne na drugu aktivnost, probleme kontrole
ponaanja, deficitarne svijesti o sebi i nekritinosti te konkretnog miljenja.
Danas se taj sindrom naziva sindrom oteenja izvrnih funkcija (Baddeley, 1986), dok se
ranije ee spominjao kao frontalni sindrom. Za razliku od deficita kognitivnih funkcija
koje je specifino za pojedine funkcije, oteenje izvrnih funkcija je globalno i pogaa
praktino sve aspekte ponaanja.