GENOCID (II): Šta je genocid?

Konvencija o spreĉavanju
i kaţnjavanju zloĉina genocida, Fakultativni protokol.

Šta je genocid?

Zločin genocida definiran je meĎunarodnim pravom u Konvenciji o sprečavanju i

kažnjavanju genocida (pogledati u nastavku).

„Član II: U ovoj Konvenciji genocid znači bilo koje od sljedećih djela počinjenih s
namjerom da se u cijelosti ili djelomično uništi nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa
kao takva:

(a) Ubijanje ĉlanova grupe;

(b) nanošenje teške tjelesne ili mentalne povrede ĉlanovima grupe;

(c) namjerno nametanje grupi ţivotnih uslova sraĉunatih da dovedu do njenog fiziĉkog uništenja
u cijelosti ili djelomiĉno;

(d) izricanje mjera s ciljem spreĉavanja raĊanja unutar grupe;

(e) Prisilno premještanje djece iz grupe u drugu grupu.

Član III: Kažnjiva su sljedeća djela:

(a) genocid;
(b) zavjera radi poĉinjenja genocida;
(c) direktno i javno poticanje na poĉinjenje genocida;
(d) pokušaj izvršenja genocida;
(e) Sauĉesništvo u genocidu. ”

Konvenciju o genocidu usvojila je Generalna skupština Ujedinjenih nacija 9. decembra 1948.

godine. Konvencija je stupila na snagu 12. januara 1951. Više od 130 nacija ratificiralo je
Konvenciju o genocidu, a preko 70 drţava donijelo je odredbe o kaţnjavanju genocida u
domaćem kriviĉnom zakonu. Tekst ĉlana II Konvencije o genocidu ukljuĉen je kao kriviĉno djelo
u ĉlan 6 Rimskog statuta MeĊunarodnog kriviĉnog suda iz 1998.

Kažnjiva djela

Slijede genocidna djela poĉinjena kao dio politike uništavanja postojanja grupe:

Ubijanje ĉlanova grupe ukljuĉuje direktno ubijanje i radnje koje uzrokuju smrt.

Uzrokovanje ozbiljnih tjelesnih ili mentalnih ozljeda ukljuĉuje nanošenje traume ĉlanovima
grupe širokim muĉenjem, silovanjem, seksualnim nasiljem, prisilnom ili prisilnom upotrebom
droga i sakaćenjem.

Namjerno nanošenje ţivotnih uslova sraĉunato na uništavanje grupe ukljuĉuje namjerno lišavanje
resursa potrebnih za fiziĉki opstanak grupe, poput ĉiste vode, hrane, odjeće, skloništa ili
medicinskih usluga. Lišavanje sredstava za odrţavanje ţivota moţe se nametnuti oduzimanjem
ţetve, blokadom prehrambenih proizvoda, zadrţavanjem u logorima, prisilnim preseljenjem ili
proterivanjem.

Prevencija raĊanja ukljuĉuje nehotiĉnu sterilizaciju, prisilni pobaĉaj, zabranu braka i dugotrajno
razdvajanje muškaraca i ţena s ciljem spreĉavanja biološkog razmnoţavanja.

Prisilno premještanje djece moţe se nametnuti izravnom silom ili strahom od nasilja, prinude,
pritvora, psihološkog ugnjetavanja ili drugih metoda prisile. Konvencija o pravima djeteta
definira djecu kao osobe mlaĊe od 14 godina.

Genocidna djela ne moraju ubijati niti uzrokovati smrt ĉlanova grupe.

Nanošenje ozbiljnih tjelesnih ili mentalnih ozljeda, spreĉavanje roĊenja i premještanje djece djela
su genocida kada su poĉinjena kao dio politike uništavanja postojanja grupe:

Zloĉin je planirati ili poticati na genocid, ĉak i prije nego što zapoĉne ubijanje, i pomagati ili
podrţavati genocid: Krivična djela uključuju zavjeru, izravno i javno poticanje, pokušaje
počinjenja genocida kao i saučesništvo u genocidu.
Zločin genocida

Zloĉin genocida u sebi sadrţi dva elementa: namjeru i radnju.

„Namjerno“ znaĉi svrsishodno. Namjera se moţe dokazati izravno (neposredno, direktno) iz

izjava ili naredbi. Ali ĉešće se to mora zakljuĉiti iz sistematskog obrasca koordiniranih djela.

Namjera se razlikuje od motiva. Bez obzira na to koji je motiv zločina (eksproprijacija

zemljišta, nacionalna sigurnost, teritorijalni integritet, itd.) Ako počinioci čine djela koja
imaju za cilj uništavanje skupine, ČAK I DIJELA grupe, to je genocid.

Izraz „u cijelosti ili djelomično“ je važan. Počinitelji ne trebaju namjeravati uništiti cijelu
grupu. Uništavanje samo dijela grupe (poput školovanih ĉlanova ili ĉlanova koji ţive u jednoj
regiji) takoĊer je genocid. Većina VLASTI koja se vodi politikom genocida traţi namjeru i teţi
da uništi znaĉajan broj ĉlanova grupe – masovno ubistvo. Nasuprot tome, pojedinačni
kriminalac moţe biti kriv za genocid ĉak i ako ubije samo jednu osobu, sve dok je znao da
sudjeluje u širem planu uništavanja grupe.

Zakon štiti četiri skupine – nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe.

Nacionalna skupina znaĉi skup pojedinaca ĉiji identitet definira zajednička država
državljanstva ili nacionalno porijeklo.

Etniĉka grupa je skup pojedinaca ĉiji je identitet definiran zajedničkim kulturnim tradicijama,
jezikom ili nasljeĎem.

Rasna skupina znaĉi skup pojedinaca ĉiji je identitet definiran fizičkim karakteristikama.

Vjerska grupa je skup pojedinaca ĉiji je identitet definiran uobiĉajenim vjerskim vjerovanjima,
vjerovanjima, doktrinama, praksama ili ritualima.

Pojam genocida prvi definira Raphael Lemkin

Raphael Lemkin je u svojoj knjizi (remek-djelu), „Pravilo osi u okupiranoj Evropi“, napisanoj
1943. a objavljenoj 1944., upotrijebio termin „genocid“, kombinirajući „genos“ (rasa, narod) i
„cide“ (ubijanje).

S obzirom na zloĉine nacistiĉkog reţima, napisao je: »Novi koncepti zahtijevaju nove pojmove.
Pod „genocidom“ mislimo na uništavanje nacije ili etniĉka grupa. «Ovaj novi pojam», kojim je
Lemkin htio “opisati moderni oblik zastarjele prakse”, autor je reţirao “od grĉkog genos (rasa,
pleme) i iz latinskog cide (ubiti)“; kojem »tako u svom sastavu odgovaraju rijeĉi
poput tiranicid, homocid, čedomorstvo itd.« Lemkin se takoĊe osvrnuo na genocid kao
»koordinirano izvršenje plana za uništavanje svih sredstava za ţivot nacionalne grupe, usmjeren
na njihovo potpuno uništenje«. Lemkin razlikuje dvije dimenzije nacional-socijalistiĉkog
genocida: a) Ţidovi su traţeni da bi se »u potpunosti uništili”, dok se u sluĉaju negermanskih
grupa “uništavaju samo njihovi nacionalni temelji”.

Konvencija Ujedinjenih nacija o genocidu od 9. decembra 1948. godine, koja je i danas na snazi,
precizirala je i proširila Lemkinovu definiciju. Nakon toga, genocid će se kao serija radnji
razumjeti ĉija je „namjerna namjera‟ uništenje »nacionalnih, etniĉkih, rasnih, vjerskih skupina
odreĊenih nacionalnošću, u cijelosti ili djelomiĉno«.

Lemkin je definirao genocid kako slijedi:

„Uopšteno govoreći, genocid ne znaĉi nuţno trenutno uništavanje nacije, osim ako je izvršeno
masovnim ubistvima svih ĉlanova nacije. Namjera je da oznaĉi koordinirani plan razliĉitih akcija
usmjerenih na uništavanje osnovnih osnova ţivota nacionalnih grupa, s ciljem uništavanja samih
grupa. Ciljevi takvog plana bili bi raspad politiĉkih i društvenih institucija, kulture, jezika,
nacionalnih osjećaja, religije i ekonomskog postojanja nacionalnih grupa te uništavanje liĉne
sigurnosti, slobode, zdravlja, dostojanstva i ĉak i ţivote pojedinaca koji pripadaju takvim
grupama. ”

Kada je Lemkin 1945. godine Ujedinjenim nacijama predloţio ugovor protiv genocida, definirao
ga je na sljedeći naĉin:

„Zloĉin genocida u njemu treba prepoznati kao zavjeru za istrebljenje nacionalnih, vjerskih ili
rasnih grupa. Otvoreni postupci takve zavjere mogu se sastojati od napada na ţivot, slobodu ili
imovinu ĉlanova takvih grupa samo zbog njihove pripadnosti takvim grupama. Formulacija
zloĉina moţe biti sljedeća:

„Ko god, učestvujući u zavjeri za uništavanje nacionalne, rasne ili vjerske grupe, izvrši
napad na život, slobodu ili imovinu članova takvih grupa, kriv je za zločin genocida.“

Do prije nekoliko godina, pravnik Raphael Lemkin koji je bio poljsko-jevrejskog porijekla
mogao se smatrati uglavnom zaboravljenim imigrantom. Kada je Lemkin umro u New Yorku
1959. godine, bio je tako siromašan da je Ameriĉki jevrejski komitet morao platiti sahranu. Tek
2001. godine Lemkin je otrgnut od zaborava kada je MeĊunarodni sud za ratne zloĉine za bivšu
Jugoslaviju i Tribunal u Ruandi donio prve presude za zloĉin genocida. Nagrade Univerziteta
Yale, u meĊuvremenu »Nagrada Raphael Lemkin za internacionalna ljudska prava“, a povodom
njegovog stotog roĊendana, Ujedinjene nacije prepoznale su ĉovjeka koji razumije u koncept
genocida. Kasna ĉast koja je uslijedila ceremonijom u junu 2001 rezultiraće naslovom idejnog
tvorca pojma genocid koji je inicirao Konvenciju o genocidu 1940-ih.

U svojoj knjizi nagraĊenoj Pulitzerom, “Problem iz pakla”, Amerika i doba genocida, Samantha
Power kritikuje Sjedinjene Ameriĉke Drţave zbog toga što više od pet decenija nisu slijedili
Lemkinov Lemkinov koncept u spreĉavanju genocida, koji je našao nove i strasne pristalice – i to
ne samo u SAD-u. Posebno je šokantna ĉinjenica da kreatori politike bez Konvencije ne bi uĉinili
gotovo ništa u spreĉavanju genocida a odgovorni ne bi poklanjali dovoljnu moralnu i politiĉku
paţnju na genocid kojoj je Konvencija posvećena, jer u njihovim oĉima genocid nije zloĉin.
Konvencija o genocidu

Konvencija o genocidu koju su UN usvojile u Parizu 1948. godine definira genocid bez
prethodnika i progona koje je Lemkin primijetio u svojim definicijama. Konvencija definira
genocid na sljedeći naĉin:

„Ĉlan II: U ovoj Konvenciji genocid znaĉi bilo koje od sljedećih djela poĉinjenih s namjerom da
se u cijelosti ili djelomiĉno uništi nacionalna, etniĉka, rasna ili vjerska grupa kao takva:

(a) Ubijanje ĉlanova grupe;

(b) nanošenje teške tjelesne ili mentalne povrede ĉlanovima grupe;
(c) namjerno nanošenje na grupu ţivotnih uslova sraĉunatih da dovedu do njenog fiziĉkog
uništenja u cijelosti ili djelomiĉno;
(d) izricanje mjera s ciljem spreĉavanja raĊanja unutar grupe;
(e) Prisilno premještanje djece iz grupe u drugu grupu. ”

„Ĉlan III: Kaţnjavaju se sljedeća djela:

(a) genocid;
(b) zavjera radi poĉinjenja genocida;
(c) direktno i javno poticanje na poĉinjenje genocida;
(d) pokušaj izvršenja genocida;
(e) Sauĉesništvo u genocidu. ”

Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju genocida

S obzirom da je deklaracija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u njenoj rezoluciji 96 (I) od

11. decembra 1946. godine proglasila da je genocid zloĉin po meĊunarodnom pravu koji je u
suprotnosti sa duhom i

ciljevima Ujedinjenih nacija i koji civilizovani svijet osuĊuje;

PRIZNAJUĆI da je u svim periodima historije genocid izazvao velike štete ĉovjeĉanstvu, i

UBJEĐENE da je za osloboĊenje ĉovjeĉanstva od tako uţasnog zla nuţna meĊunarodna

saradnja;

SPORAZUMJELE SU SE u sljedećem:

Odobren i predloţen za potpisivanje i ratifikaciju ili pristupanje Rezolucijom 260 A (III)

Generalne skupštine od 9. decembra 1948

Stupanje na snagu 12. januara 1951., u skladu sa ĉlanom XIII

Ugovorne strane,

Razmotrivši izjavu Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u svojoj rezoluciji 96 (I) od 11.
decembra 1946. da je genocid po meĊunarodnom pravu zloĉin, suprotan duhu i ciljevima
Ujedinjenih nacija i koji je civilizirani svijet osudio,

Prepoznajući da je u svim periodima istorije genocid nanio velike gubitke ĉovjeĉanstvu, i

Uvjereni da je za oslobaĊanje ĉovjeĉanstva od tako odvratne pošasti potrebna meĊunarodna

suradnja,

Ovime se slažemo kako je u daljem tekstu navedeno:

Član 1

Ugovorne strane potvrĊuju da je genocid, bilo da je poĉinjen u vrijeme mira ili u vrijeme rata,
zloĉin prema meĊunarodnom pravu koji preduzimaju da bi sprijeĉili i kaznili.

Član 2

U ovoj Konvenciji genocid znaĉi bilo koje od sljedećih djela poĉinjenih s namjerom da se u
cijelosti ili djelomiĉno uništi nacionalna, etniĉka, rasna ili vjerska grupa kao takva:

(a) Ubijanje ĉlanova grupe;

(b) nanošenje teške tjelesne ili mentalne povrede ĉlanovima grupe;

(c) namjerno nanošenje na grupu ţivotnih uslova sraĉunatih da dovedu do njenog fiziĉkog
uništenja u cijelosti ili djelomiĉno;

(d) izricanje mjera s ciljem spreĉavanja raĊanja unutar grupe;

(e) prisilno premeštanje djece iz grupe u drugu grupu.

Član 3

Kazniće se sljedeća djela:

(a) genocid;

(b) zavjera radi poĉinjenja genocida;

(c) direktno i javno poticanje na poĉinjenje genocida;

(d) pokušaj izvršenja genocida;

(e) Sauĉesništvo u genocidu.

Član 4

Osobe koje ĉine genocid ili neko drugo djelo nabrojano u ĉlanu III kazniće se, bilo da su to
ustavno odgovorni vladari, javni sluţbenici ili privatna lica.

Član 5

Ugovorne strane se obavezuju da će donijeti, u skladu sa svojim ustavima, potrebno

zakonodavstvo kako bi se izvršile odredbe ove Konvencije, a posebno da će osigurati efikasne
kazne za osobe krive za genocid ili bilo koje drugo djelo nabrojano u Ĉlanu III.

Član 6

Osobama optuţenim za genocid ili bilo koje drugo djelo nabrojano u ĉlanu III sudiće nadleţni
sud drţave na teritoriji na kojoj je djelo poĉinjeno ili meĊunarodni kazneni sud koji moţe biti
nadleţan u odnosu na te ugovorne strane koja će prihvatiti svoju nadleţnost.

Član 7

Genocid i druga djela nabrojana u ĉlanu III neće se smatrati politiĉkim zloĉinima u svrhu
izruĉenja.

Ugovorne strane se obvezuju da će u takvim sluĉajevima odobriti izruĉenje u skladu sa svojim

zakonima i ugovorima na snazi.

Član 8

Svaka ugovorna stranka moţe pozvati nadleţne organe Ujedinjenih nacija da poduzmu takve
radnje prema Povelji Ujedinjenih nacija koje smatraju prikladnim za spreĉavanje i suzbijanje
djela genocida ili bilo kojeg drugog djela nabrojanog u ĉlanu III.

Član 9

Sporovi izmeĊu ugovornih strana u vezi s tumaĉenjem, primjenom ili ispunjavanjem ove
konvencije, ukljuĉujući one koji se odnose na odgovornost drţave za genocid ili bilo koji drugi
akt nabrojan u ĉlanu III, podnijet će se MeĊunarodnom sudu pravde na zahtjev bilo koje strane u
sporu.

Član 10
Ova konvencija, ĉiji su kineski, engleski, francuski, ruski i španski tekstovi podjednako
vjerodostojni, ima datum 9. decembra 1948. godine.

Član 11

Ova Konvencija bit će otvorena do 31. decembra 1949. godine za potpisivanje u ime bilo koje
ĉlanice Ujedinjenih nacija i bilo koje drţave neĉlanice kojoj je Generalna skupština uputila poziv
za potpisivanje.

Ova će konvencija biti ratificirana, a instrumenti o ratifikaciji deponirani će kod generalnog

sekretara Ujedinjenih nacija.

Nakon 1. januara 1950., ovoj Konvenciji moţe se pristupiti u ime bilo koje ĉlanice Ujedinjenih
nacija i bilo koje drţave neĉlanice koja je dobila poziv kao što je prethodno reĉeno. Instrumenti o
pristupu deponirat će se kod generalnog sekretara Ujedinjenih nacija.

Član 12

Svaka ugovorna stranka moţe u bilo koje vrijeme, notifikacijom upućenom generalnom sekretaru
Ujedinjenih nacija, proširiti primjenu ove Konvencije na sve ili bilo koje teritorije za ĉije je
vanjske odnose odgovorna.

Član 13

Na dan polaganja prvih dvadeset instrumenata o ratifikaciji ili pristupu, generalni sekretar sastavit
će usmeni postupak i dostaviti njegovu kopiju svakoj ĉlanici Ujedinjenih nacija i svakoj od
drţava neĉlanica predviĊenih u ĉlanu 11.

Ova konvencija stupa na snagu devedesetog dana od dana deponovanja dvadesetog instrumenta o
ratifikaciji ili pristupanju.

Svaka ratifikacija ili pristupanje izvršeno nakon ovog datuma stupa na snagu devedesetog dana
nakon deponovanja instrumenta o ratifikaciji ili pristupanju.

Član 14

Ova Konvencija ostaje na snazi deset godina od datuma stupanja na snagu.

Nakon toga ostaje na snazi narednih pet godina za one ugovorne strane koje ga nisu otkazale
najmanje šest mjeseci prije isteka tekućeg perioda.

Otkaz će se izvršiti pismenim obavještenjem upućenim generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija.

Član 15
Ako bi, kao rezultat otkaza, broj stranaka ove Konvencije trebao postati manji od šesnaest,
Konvencija prestaje na snazi od datuma kada posljednje od ovih otkaza stupa na snagu.

Član 16

Zahtjev za reviziju ove konvencije moţe u bilo koje vrijeme podnijeti bilo koja ugovorna stranka
putem pismenog obavještenja upućenog generalnom sekretaru.

Generalna skupština odluĉuje o koracima, ako postoje, koji će se poduzeti u vezi s takvim
zahtjevom.

Član 17

Generalni sekretar Ujedinjenih nacija obavijestit će sve ĉlanice Ujedinjenih nacija i drţave koje
nisu ĉlanice predviĊene u ĉlanu XI o sljedećem:

(a) Potpisi, ratifikacije i pristupi primljeni u skladu sa ĉlanom 11;

(b) Obaveštenja primljena u skladu sa ĉlanom 12;

(c) Datum stupanja na snagu ove Konvencije u skladu sa ĉlanom 13;

(d) Otkazi primljeni u skladu sa ĉlanom 14;

(e) Ukidanje Konvencije u skladu sa ĉlanom 15;

(f) Obavijesti primljene u skladu sa ĉlanom 16.

Član 18

Izvornik ove konvencije deponirat će se u arhivi Ujedinjenih nacija.

Ovjerena kopija Konvencije dostavlja se svakoj ĉlanici Ujedinjenih nacija i svakoj drţavi
neĉlanici predviĊenoj u ĉlanu XI.

Član 19

Generalni sekretar Ujedinjenih nacija registrirat će ovu Konvenciju na dan stupanja na snagu.

(https://www.un.org/en/genocideprevention/documents/atrocity-
crimes/Doc.1_Convention%20on%20the%20Prevention%20and%20Punishment%20of%20the%
20Crime%20of%20Genocide.pdf)
Fakultativni protokol uz Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida

Ugovorne strane,

Razmotrivši potrebu za jaĉanjem primjene Konvencije o spreĉavanju i kaţnjavanju zloĉina

genocida;

Odlučujući o provedbi konsenzusa Svjetskog samita 2005. o odgovornosti za zaštitu;

Slaţući se da je posebno potrebno sprijeĉiti zloĉin genocida prije nego što se dogodi i ojaĉati
suradnju izmeĊu nacionalnih, regionalnih i meĊunarodnih institucija posvećenih prevenciji;

Svjesni presudne uloge koju imaju regionalne organizacije u odrţavanju meĊunarodnog mira i
sigurnosti u svojim regijama; i

Uvjereni da, kada drţava oĉito ne uspije zaštititi svoje stanovništvo od genocida, Ujedinjene
nacije i regionalne organizacije trebaju poduzeti pravovremenu i odluĉnu akciju kako bi spasili
ţivote i bolje postigle svrhe i principe Povelje Ujedinjenih nacija,

Dogovorili su se kako slijedi:

Član 1

Predmet i svrha

Cilj ovog protokola je:

– Uspostaviti nacionalne, regionalne i multilateralne mehanizme za podsticanje saradnje u

spreĉavanju genocida kroz razmenu informacija i obuku za voĊstvo;

– uspostaviti institucije zaduţene za brzo prepoznavanje situacija koje mogu dovesti do genocida;

– ojaĉati regionalne mehanizme za intervenciju u sluĉaju genocida i saradnju izmeĊu regionalnih

organizacija i Ujedinjenih nacija;

u svrhu:

– Doprinos meĊunarodnom i regionalnom miru, sigurnosti i stabilnosti;

– Omogućavanje pravovremenog i odluĉnog odgovora usredotoĉenog na spašavanje ţivota, ako

drţava oĉito ne uspije zaštititi svoje stanovništvo od genocida.

Član 2
Prevencija i razmjena informacija

Ugovorne strane se slaţu da pojaĉaju svoje napore na spreĉavanju genocida. Konkretno, slaţu se
da će poduzeti sljedeće:

(a) nadgledati i dokumentovati genocid i znakove ranog upozoravanja na genocid gdje god se
mogu dogoditi genocid ili znaci ranog upozoravanja na genocid;

(b) Slobodno dijele informacije prikupljene u (a) s regionalnim i multilateralnim organizacijama

ĉiji su ĉlanovi i koje nadgledaju ili spreĉavaju genocid;

(c) Podrţati slobodnu razmjenu informacija o spreĉavanju genocida meĊu organizacijama

opisanim u (b);

(d) osigurati saradnju i razmjenu informacija prikupljenih na nacionalnom i regionalnom nivou sa

Uredom Ujedinjenih nacija specijalnog savjetnika za spreĉavanje genocida; tako da taj ured
moţe:

– Koordinirati UN-ovu prevenciju ili suzbijanje genocida;

– ponuditi obuku za rukovoĊenje procjenom rizika i spreĉavanjem genocida ugovornim stranama

i regionalnim organizacijama koje saraĊuju sa Uredom; i

– Osigurati da hitne informacije doĊu do: svih relevantnih specijaliziranih agencija i ureda UN-a
koje je Generalna skupština odredila za postizanje cilja i svrhe ovog protokola; javnost, novinari i
novinski mediji; kao i nevladine organizacije za ljudska prava, humanitarne i druge zainteresirane
u konsultativnom statusu pri Ekonomskom i socijalnom vijeću UN-a ili povezane sa Odjelom za
javno informiranje UN-a;

(e) SaraĊivati sa nacionalnim agencijama drugih ugovornih strana vodeći sliĉne napore pod (a), a
posebno u saradnji sa susjednim ugovornim stranama kada se ove informacije tiĉu kriminalnih
aktivnosti milicija ili drugih organizacija koje djeluju preko drţavnih granica.

Član 3

Odluka o genocidu i genocidnim djelima

1. Ugovorne strane priznaju i slaţu se da:

(a) Na savjet generalnog sekretara Ujedinjenih nacija u vezi s bilo kojim aktima opisanim u
ĉlanovima II i III Konvencije o genocidu iz 1948. godine, ukljuĉujući pripremne korake poduzete
u pravcu postizanja takvih djela, kako Vijeća sigurnosti UN-a Generalna skupština UN-a ima
pravo i duţnost odluĉiti mogu li ta djela dovesti do genocida ili predstavljaju genocid;
(b) Regionalne organizacije kojima je dodijeljeno ovlaštenje opisano u ĉlanu 5 (1) (a) takoĊer
imaju pravo i duţnost odluĉiti mogu li ta djela dovesti do genocida ili predstavljaju genocid
unutar njihovih regija;

(c) Ugovorne strane ovog protokola duţne su, pojedinaĉne i kolektivne, skrenuti paţnju na takva
djela Ujedinjenim nacijama i relevantnim regionalnim organizacijama i pravovremeno i efikasno
odluĉiti mogu li ta djela dovesti do genocida ili predstavljaju genocid;

(d) Ako se na osnovu ovog ĉlana donese odluka koja bi djela mogla dovesti do genocida ili
predstavljati genocid, ugovorne strane duţne su poduzeti kolektivnu akciju prema ovom
protokolu.

2. Takve odluke neće se koristiti kao dokaz drţavne ili pojedinaĉne odgovornosti pred
meĊunarodnim sudom.

Član 4

Preporuke o genocidu

Ugovorne strane slaţu se da će se, ukoliko Vijeće sigurnosti UN-a ne poduzme efikasne mjere za
spreĉavanje ili zaustavljanje genocida nakon odluke iz ĉlana 3., preporuke Generalne skupštine
UN-a ili relevantne regionalne organizacije za spreĉavanje ili zaustavljanje genocida smatrati
obavezujućim prema ugovornim stranama i da će takve obaveze, neophodne za postizanje svrha i
principa Ujedinjenih nacija, prevladati nad obvezama koje proizlaze iz drugih ugovora, osim
Povelje Ujedinjenih nacija prema ĉlanu 103.

Član 5

Regionalne organizacije

1. Ugovorne strane priznaju da:

(a) Drţave imaju pravo dodijeliti regionalnim organizacijama ovlašćenje da intervenišu radi
spreĉavanja ili zaustavljanja genocida i drugih zloĉina protiv ĉovjeĉnosti na njihovim teritorijama
i da je takva akcija u skladu s Naĉelima i svrhama Ujedinjenih nacija;

(b) Regionalne organizacije moraju igrati presudnu ulogu u svojim regijama kako bi zaštitile
civile od genocida i drugih zloĉina protiv ĉovjeĉnosti;

(c) Ako Vijeće sigurnosti UN-a ne poduzme efikasne mjere za spreĉavanje ili zaustavljanje
genocida nakon odluke prema ĉlanu 3, na regionalnim organizacijama koje su ovlaštene tako da
pravovremeno i efikasno odgovore kako bi sprijeĉile ili zaustavile genocid.

2. Ugovorne strane se dalje slažu da će:

(a) Nastojati stvoriti standardne sporazume izmeĊu Vijeća sigurnosti UN-a i regionalnih
organizacija koje su njihove drţave ĉlanice ovlastile prema ĉlanku 5. stavku 1. toĉki (a) da
odobre intervencije ureĊene pravilima uspostavljenim u Regionalnoj organizaciji, posebno nakon
odluke saĉinjen prema ĉlanu 3;

(b) podrţati budţetske doprinose UN-a u Generalnoj skupštini za finansiranje intervencija koje
vode regionalne organizacije nakon odluke prema ĉlanu 3 (1) (a);

(c) podršku akcijama bilo koje regionalne organizacije ĉiji su ĉlanovi nakon odluke donesene
prema ĉlanu 3 (1) (b);

Član 6

Snage za očuvanje mira i brzi odgovor

1. Ugovorne strane slaţu se da:

(a) Bilo koji Memorandum o razumijevanju ili drugi sporazum koji pokriva uslove njihovog
doprinosa mirovnim snagama ili snagama za brzi odgovor, izmeĊu njih i Ujedinjenih nacija, neće
iskljuĉiti upotrebu sile za zaštitu civila nakon odluke prema ĉlanu 3 (1) ( a);

(b) Bilo koji Memorandum o razumijevanju ili drugi sporazum koji pokriva uslove njihovog
doprinosa mirovnim snagama ili snagama za brzi odgovor, izmeĊu sebe i regionalne organizacije
ĉiji su ĉlanovi, neće iskljuĉiti upotrebu sile za zaštitu civila nakon odluke na osnovu ĉlana 3 (1)
(b);

2. Nakon odluke prema ĉlanu 3, ugovorne strane će:

(a) kolektivno pregledati opremu, broj i mandat bilo kojih mirovnih snaga rasporeĊenih u
odgovarajućoj drţavi ili regiji i dati preporuke kako bi se osiguralo da bilo koja rasporeĊena
snaga moţe osigurati efikasnu zaštitu civila;

(b) kolektivno razmotriti rasporeĊivanje takvih snaga, ako nijedna nije rasporeĊena, i po potrebi
dati preporuke;

(c) kolektivno pregledati snage za brzi odgovor na raspolaganju UN-u ili njihovim
odgovarajućim regionalnim organizacijama, ako je primjenjivo, i dati preporuke da li bi se te
snage mogle odmah staviti na raspolaganje za efikasnu zaštitu civila; i

(d) pojedinaĉno pregledati vlastite nacionalne oruţane snage i policiju i procijeniti koje osoblje i
oprema mogu odmah biti dostupni UN-u ili regionalnim operacijama kako bi se osigurala
efikasna zaštita civila;
3. Ugovorne strane se potiĉu da meĊusobno saraĊuju i istraţe saradnju sa regionalnim
organizacijama ĉiji oni nisu ĉlanovi radi razvijanja odgovarajuće obuke mirovnih snaga i snaga
za brzi odgovor kako bi se efikasno zaštitili civili od genocida.

Član 7

Ostale norme meĎunarodnog prava

Ugovorne strane poduzet će sve mjere potrebne da osiguraju da snage koje intervenišu u
sprjeĉavanju ili zaustavljanju genocida i drugih zloĉina protiv ĉovjeĉnosti, u kontekstu odluka
Ujedinjenih nacija ili regionalnih organizacija ĉiji su ĉlanovi, poštuju sve norme meĊunarodnog
prava , posebno meĊunarodno humanitarno pravo, izbjegliĉko pravo i pravo ljudskih prava. Dalje
se slaţu da se ništa u sadašnjem Protokolu neće shvatiti kao odobravanje upotrebe sile protiv
teritorijalnog integriteta ili politiĉke neovisnosti bilo koje drţave, te da će se ovaj protokol ĉitati
na naĉin koji je u skladu i jaĉa Naĉela i svrhe Ujedinjenih Drţava. Nacije.

Član 8

Rješavanje sporova

Sporovi izmeĊu ugovornih strana u vezi s tumaĉenjem, primjenom ili ispunjavanjem ovog
protokola podnijet će se MeĊunarodnom sudu na zahtjev bilo koje od strana u sporu.

Član 9

Potpis, ratifikacija, stupanje na snagu, pristupanje

Ovaj će protokol biti otvoren do 31. decembra 20. godine za potpisivanje u ime bilo koje drţave
potpisnice Konvencije o spreĉavanju i kaţnjavanju zloĉina genocida.

Potpisnice će ratificirati ovaj protokol u skladu s njihovim internim pravilima za ratifikaciju

ugovora, a njihovi instrumenti o ratifikaciji deponirat će se kod generalnog sekretara Ujedinjenih
nacija.

Ovaj protokol stupa na snagu devedesetog dana od datuma polaganja ĉetrdesetog instrumenta o
ratifikaciji ili pristupu kod generalnog sekretara Ujedinjenih nacija.

Nakon 1. januara 2020. godine, ovom protokolu moţe se pristupiti u ime bilo koje drţave
potpisnice Konvencije o spreĉavanju i kaţnjavanju zloĉina genocida. Instrumenti o pristupu
deponirat će se kod generalnog sekretara Ujedinjenih nacija.

Svaka ratifikacija ili pristupanje izvršeno nakon ovog datuma stupa na snagu devedesetog dana
nakon polaganja instrumenta o ratifikaciji ili pristupanju.
(http://genocidewatch.net/wp-content/uploads/2012/06/Protocol-to-the-Convention-on-the-
Prevention-and-Punishment-of-the-Crime-of-Genocide-29-01-2014.htm)

DODATAK:

(No. 1021)
Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide. Adopted by the General
Assembly of the United Nations on 9 December 1948.

(https://treaties.un.org/doc/publication/unts/volume%2078/volume-78-i-1021-english.pdf)

Status od Ratification
(https://www.un.org/en/genocideprevention/documents/atrocity-
crimes/Doc.1_Convention%20on%20the%20Prevention%20and%20Punishment%20of%20the%
20Crime%20of%20Genocide.pdf)

MeĎunarodno pravo
https://www.un.org/en/genocideprevention/international-law.shtml

Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida

http://www.preventgenocide.org/yu/pravo/konvencija.htm

Piše: Hamdo Čamo