Dvije tipično švicarske osobine - preciznost i neutralnost - ostvarile su sretan spoj u helvetici,

tipografiji koju danas s puno razloga nazivamo najpoznatijom na svijetu. Prisutnost u svakom
urbanom kutu planeta - od javne signalizacije do korporacijskih logotipova - učinila je
helveticu toliko bliskom prosječnom promatraču da je švicarski dizajner i izdavač Lars Müller
naziva "parfemom grada".Odlična čitljivost nametnula je helveticu kao standardno pismo za
sitne tekstove ljekarničkih uputstava i informacija o kalorijskoj vrijednosti prehrambenih
proizvoda, ali ona je i glavni instrument avangardnih dizajnerskih ostvarenja

Ako razmišljamo o povijesti pisma, i prije svega pojavi fenomena ljudske pismenosti
shvaćamo kako je pismo zapravo jedan od ključnih faktora u postavljanju temeljne ljudske
civilizacije, pismo jest civilizacija na određen način. U ranom razvoju čovjeka kao svjesnog
razumnog bića pratimo određene, nazovimo ih, faze mentalnog razvoja.

Od samog prvotnog shvaćanja kako iskoristiti okoliš u vlastitu korist i razumnim dosjetkama
u nekom ranom tehnološkom smislu ojačati svoje slabosti i zaštiti se od okrutnosti. Čovjek se
uzdiže ka mentalnoj nadmoći preko prihvaćanja sjedilačkog načina života i početka uzgoja
kultura pa sve do kulminacije u tim ranim fazama čovjekova razvoja koja je dakako izum
pisma.

Izumom pisma ne samo da započinje jedno drastično drugačije i novo razdoblje u ljudskom
postojanju, već to znači i temelj za razvoj ljudske kulture kakvu poznajemo danas jer ono
upravo donosi apsolutnu revoluciju u smislu očuvanja kulturne baštine i prijenosa
informacija. Čini nas onakvima kakav i upravo jesmo. Ako sada odemo ipak malo bliže u
povijest, u vremena današnje, moderne ili već postmoderne civilizacije, da budemo slobodni
tako govoriti, zasnovane na logici uskog odnosa čovjeka i stroja, shvaćamo kako se sve
dimenzije mentalnog ravoja modernog čovjeka uvelike šire prema sve zahtjevnijim potrebama
uređenja sve kompliciranijih sustava. Također u ovoj čitavoj priči potrebno je i napomunti
važnost uloga svemoćnih korporacija, koje na neki način, zapravo upravljaju današnjom
kultorom i civilizacijom. Sve što vidimo da se događa u svijetu možemo sagledati kao
posljedicu (proizvod) jednog ogromnog mlina (stroja) moćnih korporacijskih aparata koji
serviraju stvarnost i nameću kulturu modernom čovječanstvu.

Gdje u toj cijeloj priči nalazimo jedan font, pismo kao što je Helvetica i koji je uopće značaj
pisama za ljudsku kulturu i modernu komunikaciju? Ako se vratimo na posljedice industrijkih
revolucija i smjestimo se na početak 20. st. gdje počinje razvoj civilizacije kakvu poznajemo
danas. Nastaju temelji za ekonomiju velikih razmjera, posljedično se naravno javljaju i novi
profesionalni smjerovi. Odjednom se shvaća kako je marketing i dizajn proizvoda jako bitan
za njegovu prodaju koja stvara kapital, a ako imamo društvo koje se temelji na ekonomskom
ustrojstvu kao što je kapitalizam odjednom se cijela kultura počinje pretvarati u sredstva želje
za boljom i većom prodajom. Izgled postaje važan. Ako govorimo o jednom pismu i ono
samo predstavlja oblik estetike, komunikacije, što i želim naglasiti kako pismo nije sušto
sredstvo komunikacije već ono kao vizualna i semantička cjelina predstavlja veoma bitan
aspekt komunikacije, pa čak donekle i prestiža koji govori koliko je netko ili nešto važno ili
kvalitetno.

Helvetica se ovdje pojavljuje kao jedan čvrst stup modernističke filozofije i racionalnosti,
simbol ozbiljnosti korporacija i korporativne i urbane kulture i jedan vizualni smjer u
grafičkom dizajnu tako snažnog utiska da ova disciplina jednostavno ne bi bila ista niti
zamišljiva bez elementa kao što je Helvetica. Ona diktira određeni vizualni jezik koji
komunicira čistoću, snagu i neutralnost. I time što je utjecaj jednog pisma toliko snažan, on
izaziva brojne reakcije struke i one pozitivne i one negativne, no glavno pitanje ostaje, što je
to što je učinilo upravo ovo pismo fenomenom modernizma? Za početak jedno je sigurno,
Helvetica je sveprisutna, ona obativa svuda oko nas, toliko da je već postala nešto što je
utkano u našu svijest i naše navike.

Ako se vratimo u vrijeme nakon I. svjetskog rata u Europi, možemo pratiti razvoj avangardnih
pokreta kao što su futurizam i dadaizam. Razlog zašto je bitno napomenuti razvoj avangarde
jest što se tada po prvi puta želi stvoriti internacionalna estetika, umjesto dotadašnjih
nacionalnih stilova. To je od izrazitog značenja u kontekstu masovne konzumacije kulture.
Prema avangardnoj filozofiji umjetnost treba govoriti cijelom društvu kao cjelini. Nastoji se
probuditi svijest koliku moć umjetnost kao sredstvo estetike u komunikaciji može imati u
globalnom društvu. Nadalje, što je važno za ovu temu, u svojim manifestima i publikacijama
umjetnici se koriste sa mnogim tipografskim rješenjima jer zapravo shvaćaju koliko je važan
sam izgled pisma i da ono što je napisano ima veliku važnost kako je napisano. Umjetnici,
najprije kubisti, počinju eksperimentirati s tipografijom izrezujući riječi iz novina. Ovdje stoji
naglasak na eksperimentiranje kao glavnu odliku avangarde i ključnu prekretnicu u poimanju
umjetnosti. Dakako, u ovom vremenu se pojavljuju i prvi moderni dizajneri pisma koji svoj
rad posvećuju isključivo eksperimentiranju s tipografijom, čitljivosti teksta, oblikovanju
vizualnih cjelina temeljenih isključivo na tipografiji. Jedan od možda najznačajnih tipografa
tog doba je zasigurno Jan Tschichold, koji svojom knjigom Die Neue Typographie postavlja
temelje moderne tipografije:

“Jan tschichold je grafički dizajner koji je ostavio enormnu impresiju na svijet grafičkog
dizajna i tipografije, protiv koje bi se malo tko mogao natjecati, možda jedan od najbitnijih
čimbenika je njegovo snažno zalaganje za estetiku i čistoću sans serif pisama, te jasnog i
organiziranog dizajna kakav stupa na snagu tek možda nekih dvadesetak godina nakon
njegovih argumenata... ”. Poprilično je jasno da za čitav koncept razvoja pisma kao što je
Helvetica temelji nastaju davno prije i njih je svakako važno napomenuti kako bi se u
potpunosti shvatilo važnost i afirmaciju Helvetice. Drugi bitan period u međuratnom razvoju
umjetničke svijesti je pojava ruskog smjera konstruktivizma i weimarske škole za arhitekturu
i dizajn Bauhaus. Kao što i sama imena daju naslutiti, njihova filozofija temelji se na
pojednostavljivanju, biti konstrukcije, biti funkcije i racionalizma. U europskom stilu tog
vremena koji je proizašao iz ruskog konstruktivizma osjeća se također i veliki utjecaj pokreta
De Stijl koji naglašava uporabu apstraktne, s naglaskom na kompoziciju, geometrijske forme.
“Ne zaboravimo da su šezdesete i sedamdesete godine prijelaza na masovnu potrošnju u
Europi, dok su Sjedinjenje Američke Države već 1925. godine prihvatile koncept sa
sloanizmom.” (Dizajn, Jocelyn De Noblet, Golden Marketing, str. 157.)

Od samih početaka možemo primjetiti kako je interes za pisma i njegovanje oblikovanja

pisma nekako najzastupljeniji u Njemačkoj, Nizozemskoj i Švicarskoj. Možda je to neko
područje gdje se oblikovanje pisma spremno i prihvatilo jer ono kao takvo ima svoje temelje
od samog izuma tiskarskog stroja na tim područjima pa je i samim time dio kulture koji se
njeguje. Diljem tih zemalja krajem II. svjetskog rada postoje različite kuće koje se bave
izradom i distribucijom pisama. U to vrijeme također mnogi poslijeratni arhitekti inspirirani
su radom švicarskog arhitekta Le Corbusiera koji je razvio sustav dimenzija i struktura u
građevinama koji se temelje na ljudskom tijelu i klasičnim naukama proporcija. Također
mnogi utjecaji pristižu i od američkih slikara kao što su Jacskon Pollock(1) sa
karakterističnim kaotičnim slikama stvorenim prolijevanjem, špricanjem i kapanjem boje, kao
i Mark Rothko koji se koristi pravokutnim višeslojnim plohama. Takvi utjecaji u ratom
devastiranoj Europi dolaze kao svježa i potrebna inspiracija. U svijetu dizajna, u kasnim
pedesetima dizajneri žele ponovno izgraditi i rekonstruirati sve ono što je uništeno i
humanizirati, učiniti optimističnijom i više demokratskom razrušenu kulturu. Osjeća se
važnost i odgovornost prema utjecaju koji će upravo oni imati prema budućnosti. “To je
period kada se uzdiže takozvani internacionalni tipografski stil poznatatiji pod imenom Swiss
style.” (Poynor, Helvetica 2007).

Upravo je to vrijeme kada Helvetica dolazi na svijet. Kao rezultat svega, to je racionalno
pismo koje lako može biti primjenjeno na oblikovanje svih vrsta informacijskih cjelina od
gradske signalizacije, tehnoloških sustava i korporativnih ideniteta. Helvetica je upravo ono
što je modernizam čekao. Ona nastaje 1957. u Švicarskoj kući Haas pod upravom direktora
Eduarda Hoffmana koji od svoga tadašnjeg zapravo distributera pisama Maxa Miedengera
traži da poboljša i modernizira pismo imena Akzidenz Grotesk, koje je zapravo klasično
njemačko sans serif pismo. Miedenger izrađuje prve skice pisma i uz njihovu zajedničku
suradnju stvara pismo koje donosi revoluciju na svim područjima komunikacije koje smo
prije spomenuli. Pismo koje se najprije zvalo Die Neue Haas Grotesk, nakon što je njemačka
kuća Stempel pod čijom je upravom bio Haas shvatila kako se ime treba promjeniti da bi bilo
privlačnije za američko tržište zajedničkom suradnjom nastaje ime Helvetica, koje u
doslovnom prijevodu znači švicarsko pismo. Dotadašnji korporativni grafički dizajn bio je
izrazito ilustrativan, sa nasumičnom rukopisnom tipografijom, šaren i crtan rukom, bez jasne
hijerarhije. Dolaskom Helvetice događa se revolucija u smislu da najednom korporacije u
svom predstavljanju dobivaju ozbiljnost i dojam kvalitete koju su trebale, a istovremeno
postaju, na neki način, pristupačnije masama svojom jasnom i humanijom komunikacijom, iz
razloga što se sve više reklamnih oglasa oblikuje na isti način, dobiva se jedinstvenost,
jasnoća komunikacije i jedna snaga korporativnog identiteta koja se nikad prije nije osjećala.“
Nastavljajući učenja njemačke škole Bauhaus, dizajneri poput Josefa Müller-Brockmanna,
Armina Hoffmana i Emila Rudera, stvorili su u prvim poslijeratnim decenijama takozvani
švicarski stil, čije su glavne odlike bile racionalnost, matematička kompozicija i jasnoća
komunikacije.

Trojezičnoj švicarskoj zajednici bio je potreban dizajn koji bi poništio nacionalne razlike i
nadomjestio teško čitljiva pisma poput njemačke gotice koja su otežavala komunikaciju
između kultura, stoga su nacionalne institucije među prvima usvojile inovativna rješenja
Müller-Brockmanna i njegovih kolega. Državno financirane putujuće izložbe švicarskog
plakata propagirale su novi izraz, koji uskoro postaje poznat i kao internacionalni tipografski
stil.

Rješenje specifično lokalnog problema postupno se afirmiralo kao univerzalni jezik koji je
odgovarao novim komunikacijskim potrebama, projektima poput signalizacije u
međunarodnim zračnim lukama ili na Olimpijskim igrama. Marketing nove tipografije spretno
se poslužio uspjehom švicarskog dizajna - prve promocijske brošure helvetice izgledale su
kao knjige uradi-sam uputstava za dizajn u švicarskoj maniri. Premda je nastavljala
tipografsku tradiciju staru više od stoljeća, helvetica je predstavljena kao lice budućnosti.

Nizozemski dizajner Wim Crouwel, koji je odigrao važnu ulogu u širenju internacionalnog
stila na sjeveru Europe, kaže: "Ona je bila veliki korak naprijed u odnosu na pisma 19.
stoljeća. Djelovala je kao proizvod mašinske obrade, lišen individualnosti i ručno izrađenih
detalja. S helveticom je tipografija prvi put postala neutralna, a neutralnost je bila ono čemu
su dizajneri moje generacije težili. Vjerovali smo da tipografija ne smije sadržati značenje,
njega je trebalo prepustiti tekstu".

Nakon 1957., sve je veći broj industrija shvatio da je prijeko potrebno publici dati cjelovitu
sliku proizvoda.” (Dizajn, Jocelyin DeNoblet, Golden Marketing, str. 170.) Najednom gotovo
svi dizajneri modernizma gotovo po defaultu koriste Helveticu (2), Massimo Vignelli
dizajnira signalizaciju u New Yorškoj podzemnoj željeznici koji se koristi i danas (3).
Zaključno, Helvetica donosi revoluciju svijesti u dizajnerskom oblikovanju, svojom
jasnoćom, snažnom gotovo konstruktivnom estetikom koja nastoji da svako slovo izgleda što
sličnije jedno drugome ostavlja utjecaj koji je teško zanemariti i prebrisati.

Do kraja 70-ih helvetica je bila toliko popularna da nekoliko osnovnih debljina više ni
izdaleka nije moglo zadovoljiti sve potrebe, stoga je slovolivnica Linotype 1983. izbacila na
tržište prošireno izdanje nazvano helvetica Neue. Nova verzija nudila je 50-ak različitih
rezova, koji su omogućili uvođenje finih nijansi o kojima u Hustwitovom filmu govori
talijanski dizajner Massimo Vignelli: "helvetica je pismo nastalo iz potrebe za boljom
čitljivošću.

To je vrlo jasna tipografija, primjerena gotovo svakoj namjeni. helveticom možete napisati
'volim te'. Ako želite pokazati da imate stila, možete to isto napisati helveticom Extra Light, a
ako su vaši osjećaji puni strasti, možete 'volim te' napisati helveticom Extra Bold - i opet će
upaliti!"
Pojava Apple Macintosh osobnih računala donijela je sa sobom novu inkarnaciju helvetice,
koja 1985. postaje sistemsko pismo, zadani element standardnih programskih obrazaca.
Računala su uskoro staru grafičku tehnologiju i pripadajuće osoblje učinili suvišnima, a
zajedno s helveticom, čije mjesto zauzimaju ekspresivnije tipografije, nestaju i svi dotadašnji
tipografski standardi.

Nije to bio slučaj samo s dizajnom alternativnih časopisa, poput američkog RayGuna ili
domaćeg Arkzina - dovoljno se sjetiti nasilno rastegnutih slova hrvatskih političkih tabloida
početkom 90-ih da bi uočili koliko je demokratizacija grafičke tehnologije dramatično
promijenila ranije obrasce vizualne kulture. Čak se i korporacija Microsoft, čiji je logotip
izveden iz helvetice, tada odlučuje "iznerediti" svoj izgled i angažira za dizajn svojih oglasnih
kampanja Davida Carsona, vodećeg eksperimentatora 90-ih.

Nakon desetljeća distorzije, helvetica oko 2000. doživljava reafirmaciju pojavom generacije
dizajnera koji se zalažu za povratak jednostavnosti i internacionalnom tipografskom stilu.
Dizajneri, poput mlade švicarske grupe Norm, vratili su posljednjih godina helvetici autoritet
usporediv s onim koji je imala četvrt stoljeća ranije, na vrhuncu svoje popularnosti.

Danas je možda teško razumjeti da je bilo potrebno više od deset godina da helvetica stigne u
hrvatsku, ali treba imati na umu da je tipografija većim dijelom 20. stoljeća bila hardware u
doslovnom smislu riječi — teške olovne matrice izrađivane su za svaku pojedinačnu veličinu
slova i distribuirane zajedno s glomaznim tiskarskim strojevima. slovoslaganje je bilo
kompliciran, čak i opasan posao — u hrvatskoj je bilo uobičajeno plaćati unutar cijene za slog
poseban dodatak za mlijeko, koje su slovoslagari morali piti u velikim količinama da bi iz
organizma lakše očistili olovo. smijući se na spomen legende po kojoj je matrice helvetice u
hrvatsku donio “u koferu”, doajen našeg modernizma ivan picelj se prisjeća: “grafički zavod
hrvatske je kao izvođač krležinih leksikografskih projekata imao povlašten pristup
najsuvremenijoj tiskarskoj tehnologiji, pa su na moj poticaj krajem 1960-ih prvi u zemlji
nabavili helveticu. sjever europe odmah je prihvatio helveticu, a kod nas je trebalo više
vremena za njezin proboj. isto je bilo i u francuskoj, gdje je postojala snažna domaća
tipografska tradicija. Radove prvih nekoliko generacija diplomanata zagrebačkog Studija
dizajna također je snažno obilježila ova estetika, koju su kod nas najmilitantnije zagovarali
članovi grupe Numen.

Početkom 70ih godina javljaju se nove generacije dizajnera koje su pomalo već zasićene
neutralnošću i preučestalim korištenjem Helvetice. Usporedno i sa svjetskim zbivanjima u
dizajnu se javlja želja za oslobođenjem od pravila i strogo zatvorenih gridova koji uglavnom
čine konstrukciju većine modernističkih vizuala. Javlja se pobuna protiv hladnog
korporativnog dizajna čiji je nositelj i simbol Helvetica i neki čak povezuju tu čitavu kulturu s
Vijetnamskim ratom, kontrolom svijesti i zapravo dehumanizacijom društva. Zapravo je
interesantno promatrati tu činjenicu kako je nešto što je u početku trebalo biti sredstvo za
rekonstrukciju razrušenog društva i optimizma sada postaje glavni neprijatelj mira i čovjekove
intime. Novi vizualni smjerovi razvijaju se prema živoj ilustraciji, slodobnim, rukom
oblikovanim pismima, vapi se za bojom, za životom, za osjećajom da je to oblikovala ljudska
ruka (4).Iako među starijim generacijama i dalje se pomno njeguje modernistički stil. Ipak tu
kritike ne prestaju, u devedesetima se javlja nova, još intenzivnija pobuna protiv uštogljenog
modernizma. Ovdje pak dolazi do želje da se strogo pravilna mreža i posložena tipografija
unutar nje potpuno destruira i tako zapravo ostavi postavljajući aposloutnu slobodu u
oblikovanju teksta i bijeg od pravila. Kao pionire grunge pokreta nalazimo američkog
dizajnera Davida Carsona i Nevilla Brodyija i također je važno spomenuti kontroverznog, ali i
proslavljenog austrijskog dizajnera

Stefana Sagmeistera (5). Svi oni zajedno razvijaju svaki na svoju stranu svoje individualne
stilove, koji su u najmanju ruku svaki na svoju stranu i dovoljno kaotični, no u isto vrijeme
nude svježinu i novi pogled te nasljeđe u dizajnu vizualnih komunikacija. Svaki od njih iako
poštivajući bitnost Helvetice smatra kako je korištenje samo jednog pisma bezlično i u
krajnjoj liniji dosadno.

U današnjem poimanju pisma, mišljenja su podijeljena, mnoge stvari ostaju zapamćenima kao
dio posvijesti i sveprisutni simboli. Nije čudno što će mnogi današnji mladi dizajneri
posegnuti za Helveticom pri oblikovanju svojih vizuala (6), ipak je to jedno pismo koje je
ostavilo zaista snažan utjecaj koji ostaje sve do danas. Drugi pak nalaze alternative i vode se
učenjima generacija sedamdesetih i devedesetih, izbor je sasvim subjektivan, pa se i samim
time Helvetica nalazi u jednom sasvim drugačijem kontekstu nego što je to bila kada je
nastala. Danas ćemo to pismo doživjeti kao nešto što je ovdje oduvijek, sveprisutno, možda i
lagano, za neke, zastarjelo. Mnoge mlade dizajnere u razvoju, Helvetica ih je impresionirala,
mnogočemu naučila, ali mi i kasnije dosadila, ako se moram koristiti tim terminom, jer u
svakoj novoj generaciji javljati će se potreba za pobunom protiv onoga što je bilo prije. I
danas postoje mnogi vrsni dizajneri pisma koji zasigurno oblikuju stvarno odlična pisma i
doći će vremena kada će se mlade generacije pobuniti protiv dizajna kakvog danas
poznajemo. Zaključno, bez utjecaja ovoga pisma, ne bismo poznavali dizajn vizualnih
komunikacija kakav poznajemo danas. Helvetica je nešto što je jednostavno dio kulture
moderne civilizacije i dzajnerske kulture uopće, to pismo je na neki način temelj za sve što
ćemo kasnije graditi u tipografiji i bez Helvetice oblikovanje pisma ne bi bilo to što je danas.