Professional Documents
Culture Documents
godine
Treći juli 1941. osvanuo je kao i prva dva, lijep, sunčan i veoma pogodan za
poljske radove. To malo muškaraca, žena i djece što je bilo oko kuća budno
je motrilo i radilo. Radila je i moba kopača kukuruza kod Save Medića u
Zegaru, grupa od 12 djevojaka i momaka. Kod Vase Petrovića grupa, od 10
kopača i Miloša Medića, moba od 9 djevojaka i momaka.
Rane do danas nisu zacjelile. Zidine zapaljene kuće Škrbića u Malom Bubnju.
U ovoj kući je stao život krvave 1941.godine.
Pucalo se po Bubnju. Dim se kovitlao i ljudima okolnih sela bilo je jasno šta
se događa. Mnogi su mislih da su ustaše krenule u akciju i pretragu šuma.
U prvom naletu na Dobroselski Bubanj ustaše su zaklale i ubile 13 žena, 6
djece i 1 čovjeka: Banjac Dragu, Stanu, Miku, Savu i još troje djece; Jeku
Drču, Kantar Milku, Soku, Saju i Sokicu; Kerkez Jeku i Dragicu, Smilju i Miku
(9) godina). Dvije su familije skoro uništene (Pajan Škrbić, Marija i njihova
sluškinja Smilja). Gorjele su kuće, ali se nije znalo da u zapaljenim kućama
Mile Kerkeza i Nikole Banjca gore i njihove žene i djeca.35
Ustaše su trčale za iznemoglim starcima, ženama i djecom. Uplašene i iznemogle
bilo je lako savladati. Jedan dio ustaša je prešao u Dobroselo. Muškarci
su pobjegli, a žene i djeca nisu daleko išli od kuća. Bilo je i radoznalih, kao
udovica Soka Šarac, koja nije vjerovala u ustaška zlodjela. Hrabrila je oko
sebe žene i djecu. Pucnjava je odmicala kućama Radakovića, a Soka je radoznalo
pošla prema ustašama. Povela je sobom i kćerku Dušanku i komšinicu
Jej u. Primijetile su ih ustaše i pripucale. Vidjevši da nema šale, sklonile su se
u gusto žito, ali su ih ustaše pratile, opkolile i naredile da ustanu. Soka nije
ustala. Ustaša je udara cipelom u sljepoočicu. Ostala je mrtva. Dušanka se teško
odvajala od mrtve majke.
Ustaša Nine Markovinović, zakržljali osamnaestogodišnji momak, želio je dokazati
sebe, svoju snagu i ustašku vlast i teror kojeg čine nad nedužnim srpskim
narodom. Dušanku je rafal pokosio i pala je preko svoje majke teško ranjena. Tek kad je
vidjela da je njena kuća zapaljena i da gori, vrisnula je i sa
ono malo snage potrčala. Ustaša je ponovo pucao. Dušanka se mrtva survala
na zemlju.
U kući Ilije Radakovića ustaše su zatekle četiri člana porodice. Maloljetni sin
Rade je čuvao ovce. Majka Boja je zvala djecu kući, jer su joj ustaše naredile.
U kući je bila i strina Milica i Radina sestra Milka. Rade, jedan od preživjelih
članova priča:36 »Sve su nas natjerali u kuću da legnemo. Dok su žene preklinjale
da nas ne ubiju, ustaše su već pucali iz pušaka. Osjetio sam jak bol u lijevoj
plećki. Pao sam pored majke, strine i sestre. Uspio sam vidjeti kako ustaše
bodu noževima moje koji su pokazivah znakove života. Uporno sam ćutao
i mirovao. Ustaše su izašle i zapalile kuću, a ja sav obliven krvlju, htio sam da
se nekako izvučem iz kuće u kojoj se već osjećao dim, ali još su se čuli koraci
ustaša po1 dvorištu te sam se brzo< vratio i ponovo legao pored mrtve majke. Jedan
od ustaša otvorio je vrata i progunđao: »Lako je vragu za njih«, a zatim
otišao. Vatra i dim su sve više zahvaćah kuću i Rade je odlučio da oprezno
izađe. Nije mogao svoje mrtve ukućane da izvuče. Nije imao snage. Izašao je
i brzo umakao u šumu. Tamo je našao* oca Iliju i rekao mu šta se dogodilo.
Malo dalje od kuće Ilije Radakovića i njegovih susjeda, poginule su 4 žene:
Radaković Sava, Sara, Janja i Janja Danina.
Na drugom pravcu ustaškog naleta bio je Žegar i u njemu grupa kuća Doljanskog
Bubnja. Tu su radili kopači kukuruza. Bilo je više moba. Na udaru je
bila moba Save Medića, kojeg su ustaše otjerale već među prvima. Kopači kukuruza
radili su na maloj njivi ispod Ljutice i njenih padina. Među 12 pari
mladih i vrijednih ruku bilo je 9 djevojaka. Radile su ne znajući šta se događa
nedaleko od njih. Pucnjava im se sve više približavala. Nedaleko od njih vidjeli
su kako' su ustaše pobile dvoje djece Jove Medića koja su se do tada igrala
kod ovaca. Bili su nemilosrdni i svirepi i prema djeci. Videći šta se događa,
prestao je rad ruku i udarci motika. Trojica muškaraca brzo su se dogovorili
za bježanje. Petar i Dušan Medić i Mile Potkonjak bježah su svak na svoju
stranu. Imali su sreće i koristeći šumu i ograde, nestali su ispred ustaša. Kod
djevojaka su brzo stigle ustaše. A one, okružene naoružanim ustašama, nisu
imale snage da bježe. Obuzete strahom, grlile su jedna drugu, dok su ustaše postavljale
puškomitraljeze za dejstvo. Najprije je opalio samo jedan metak iz
puškomitraljeza. Taj jedini hitac pogodio je Stanu Medić, djevojku od 19 godina
i ona je prva postala žrtva ustaškog terora. Ostale djevojke postale su još zbunjenije
i počele su da se još više privijaju jedna drugoj. Ustašama su tako bile
još pogodnija meta da ih iz pušaka jednu po jednu dotuku.
Ostale su ležeći, mrtve, jedna preko druge kao požnjeveno snoplje. Njihove
motike i bijele bluze bile su krvlju poprskane.
Povrh njive i danas prolazi put, a ispod njega je nekoliko grobova sa spomenikom37
i imenima djevojaka. To su: Medić Nikole Mika (17 godina), Medić Marije
Boja (18), Medić Pavla Dara (16), Medić Ilije Mika (19), Đapa Jovana Bika
(23), Đapa Jovana Dara (21), Radaković Petra Jela (18) i Radaković Petra Dara
(15 godina).
Ustaše, razjareni krvnici klali su nemilice sve živo, starce, žene i djecu. Stigli
su i pred kuću Miloša Medića (Miše). Tu je bilo nekoliko žena i s njima Sara
Medić. Nju su pogodili u vrat. Sara je sve to preživjela i priča: »Ustaše su došle
pred kuću i pucale u mene. Nisu me smrtno pogodile. Pala sam sva oblivena
krvlju. Rana je bila na vratu, pa je krvavljenje bilo bolje vidljivo. Gutala sam
i mirovala, kao da sam mrtva. Čula sam kad je moja majka rekla ustašama
»Sto to radite, boga ne vidjeli«. Opalio je metak i moja majka je pala mrtva
kraj naše kuće. Isto tako čula sam kad je jedan ustaša pitao »Šta ćemo sa njima?
«. Drugi je odgovorio — »Zatrpaćemo ih kad se vratimo«.39
Čim se malo smirilo Sara je ustala i potrčala najbližoj šumi. U blizini je bilo
ustaša koje su pucale za njom. Pobjegla je u Burzinku. Na njivi su bili kopači.
Sara je ispričala kopačima šta se dogodilo u Zegaru. Prestao je rad. Motike su
ostale na njivi. Kopači su zaprepašteni pobjegli daleko u šumu gdje su mislili
da će spasiti život. Ustaše su stigle i do kuća Adžića. Tu su zatekli: Smilju.
Anicu i Jelenu Joce Medića (Ljujčića). Jelena je izmakla na druga vrata i sklonila
se. To je primijetio Delač, komandir oružničke postaje iz Doljana i rekao:
»Nemoj mislti da ja koljem. Ja sam zaklao samo jare Jove Đuđića. Da su tebe
našle ustaše, ne bi ti oprostile«. Dok je Jelena razgovarala s Delačem, jedan
ustaša je zapalio sijeno, a drugi je primijetio: »Znaš da je naređeno da se ove
kuće ne pale«.
Žegar / Veliki Bubanj - spomenik streljanim djevojkama od strane ustaša 1941.godine.
Spomenik oštećen u " oluji " avgusta 1995.godine
( Snimljeno 2015.godine )
Tih dana dobro se sjeća i Nikica Medić koji priča: »Ostala je moja majka
Marija kod kuće. Bio sam radoznao šta se sve dogodilo. Ja i Danika krenuh smo
pažljivo na zgarište gdje se još naveliko vatra svjetlucala i rušili pojedini dijelovi
ogorjele građe. Pucnjave nije bilo, ali tišinu je remetila rika goveda, zveket
klepki i bronzi stoke koja je harala po napuštenim poljima.
U kući Save Medica ustaše su zatekle Smilju Medić, njenu nećaku Milku
Medić (učenicu gimnazije u Zemunu) i njenog šestogodišnjeg brata Bogdana.
Milka je molila Smilju da bježe, što je ova odbila. Milka se s malim bratom
sklonila u sobu, u koju je ušao ustaša. Prepoznao je Milku, jer su zajedno išli
u gimnaziju. »Otkud ti, Milka, ovdje?« — upita je znanac. »Došla sam kod svojih
na ferije«. Nato će on — »Sada nikuda ne kreći, a kasnije bježi kuda znaš«.
Izišavši pred kuću reče ostalima da u kući nema nikoga (Milkina ujna je ubijena
pred kućnim vratima).
Milka je pobjegla s bratom Bogdanom i pričala o zločinu: »Ispred kuće Nikole
Medića ležalo je troje mrtve djece izbodene ustaškim bajonetama i nabacane
jedno na drugo. Nisu bila starija od pet godina. Pred vratima kuće Save
Medića ležala je mrtva Savina snaha, ruku oblijepljenih tijestom, kojim je pripremala
hljeb za težake. Malo dalje ležala je krvlju zalivena Milka, a kod kuće
Stanka Medića napola izgorjela Draga. Na guvnu Nikole Medića ubijene su i
ostavljene Dara i Smiljana. Nešto dalje od njih ležalo je četvoro mrtve djece;
dvoje Jove Medića, a dvoje Stanka Medića. Ustaški koljači su im prekinuli bezbrižnu
dječju igru kod ovaca. Nedaleko od djece ležale su mrtve: Smilja i Jeka
Medić. Tamo dalje, u Tavanima, na nekošenoj livadi, ležao je Sava Đapa, bubanjski
gorostas, a pored njega kosa i zadnji otkosi. Kod grupe kuća Krneta,
nedaleko kuće Dane Krnete, ubijena je njegova žena Boja, pred očima svoje
kćeri Kate. Malo dalje ležala je na putu Smiljana, Davidova žena, na kojoj je
izgorjela odjeća, a tijelo djelomično opaljeno, što je psima pogodovalo da je
mrtvu razvlače. Tu u neposrednoj blizini, u štali sa sijenom izgorjela je Joka,
Jovanova žena. Stravično je to izgledalo.«
Žegar / Veliki Bubanj - spomenici uz spomenik 12.srpski cura, gdje su pokopavane same
nastradale cure i njihova bliža rodbina , sami mještani Žegara ( Medići ) .
( Snimljeno 2015.godine )
Prema kazivanju Miće Medića pjesmu je spjevao Dušan Opačić Jojin iz Poljica kod
Doljana.
Poginuo u NOB-i. Događaj i pjesmu narod je prihvatio pa je zabilježeno nekoliko
varijanata.
Događaj svojom tragikom ima čisto mitsku neprolaznost, a baladnu ljepotu.