FOA 1992.

: SODOMA I GOMORA U FOI

(ISPOVIJESTI SILOVANIH BONJAKINJA)
priredio:Kenan Sara

izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka

Posted on April 16, 2017

FOA 1992. : SODOMA I GOMORA U FOI (ISPOVIJESTI

SILOVANIH BONJAKINJA)

1
AZRA I LAJLA
Knjiga Madness Visible: A Memoir of war (Vidljivo ludilo: Ratni memoari) koju je
napisala Janine di Giovani, ratna novinarka britanskog Daily telegrapha.

Ovo je jedna pria koju je ova novinarka napisala o silovanoj eni iz Foe i njenoj kerki.

Vozili smo se satima sjeverno od Sarajeva, vrtei se i vraajuci gore dole po blatnjavim
putevima pokrivenim snijegom, sve dok nismo stigli do ulaza u kamp sa montanim kuama
smjetenim u planinskom selu. Na ogradi je bila bodljikava ica. Kroz kamp je vodila
dugaka cesta i na njoj je bila gomila djece koja su oito krenula u kolu. Jedno od njih na
sebi je imalo ruiaste pantalone ije su nogavice bile utrpane u izme koje su dosezale do
koljena. Kosa joj je bila skupljena u rep, povezana plavom trakom. Bila je bez sumnje lijepa.
Imala je grudvu snijega i pomalo se ukoila kad smo joj prili. Bila je to Lajla.

2
SODOMA I GOMORA U FOI
Stanite. To je ona!, povikala je Meliha, ena iz Asocijacije bivih zatoenica logora BiH.
Skoila je iz auta u snijeg i posegnula za djetetom. Lajla se stidljivo primakla. Oh, Lajla,
kazala je Meliha grlei dijete. Lajla, ovo je Denana. Iskoristila je bosansku verziju mog
imena kako bi me predstavila i dijete me poelo gledati s panjom. Ona je dola ovdje kako
bi vidjela tvoju majku. Lajla izgleda starije od svojih osam godina. Gledam u nju. Kako je
mogue da tako lijepo dijete moe biti roeno iz tako surovog nasilja? Silovali su njenu
majku. Ponovo, i ponovo, i ponovo, toliko mnogo puta da se ona ne moe sjetiti ko bi od tih
mukaraca mogao biti Lajlin otac. Nakon nekog vremena, svi izgledaju isto, imaju isti
odvratan smrad izgleda da se nikad ne peru i piju, sve to rade jeste da piju ljivovicu.
Nakon nekog vremena, Azra je pokuala da ne misli o tome ta joj rade. U nekim noima, bilo
ih je petorica, estorica ili vie, jedan za drugim. Azru su odveli iz njene kue u Foi i doveli
je u zgradu. U Foi, Srbi su brzo ustanovili mjesta na kojima bi muslimanske ene mogle biti
dostupne njihovim vojnicima. Neke su ene odvoene na mjesta na kojima su se vojnici, koji
su bili po petnaest dana na dunosti, zadovoljavali prije odlaska na front. Sve dok su bili u
Foi, trebali su ene. Muslimanske ene su smatrali ivotinjama. Nije im smetalo da ih bacaju
u zgrade, siluju, tuku ili more glau. Neke su ene odvoene u salu Partizan.

3
4
Bilo je to mjesto na koje su doveli Azru. Sjea se da je u sali bilo djevojaka ne starijih od 11
godina. Pokuavala je da ne gleda i da ostane mirna. No, smjestili su je u sobu punu krvavih
madraca i nakon toga su, veoma brzo, stigli mukarci. Unutar sebe je umrla, a kada je shvatila
da je trudna, eljela je da je mrtva, da se ubije. No nadzirali su ih cijelo vrijeme. Idemo sada
napraviti dobrog malog srpskog vojnika, kazivali su joj viui na nju tokom silovanja. Nakon
nekog vremena, Azra vie nije marila ko je otac djeteta. Bilo je to njeno dijete i na njoj je bilo
da ga zatiti. Nadala se i molila za to vie no ita, da njena ljupka kerka nikada u ivotu ne
doivi majinu sudbinu. Sauvala je svoju kerku. Veina ostalih ena koje su na isti nain
ostale trudne, na stotine djeaka i curica rodile su muslimanke irom Bosne nakon silovanja,
svoju su djecu odluile odbaciti. Odlazila sam, tokom rata, da ih vidim. Postojalo je malo
sirotite u Sarajevu, na Bjelavama. Djeca roena nakon silovanja drana su u sobama,
odvajana od ostalih djeaka i djevojica. Bila je to strana stigma, mjesto na koje su morali
doi. Nakon to bih okonala svoj posao, ila sam tamo i grlila ih.

5
SAN O TELEVIZORU
Sada, u rano proljee 2001. godine donijela sam neto stvari Azri, koja je ivjela od niega.
Imala je samo ono to bi joj poklonile humanitarne organizacije ili malo novca koji bi dobila
od asocijacije iji je budet ionako minoran. Naselje u kojem Lajla ivi sa svojom majkom je
jednospratna zgrada, hladna, sa zajednikim kupatilom na kraju hodnika. Njihova soba ima
mali krevet, nekoliko lutki i zavjesu. U njoj je i maleni sto na kojem je ipka, pokuaj da se
mjesto uini makar malo ljepim. Nema televizora. Lajla voli crtane filmove, kae nam
Azra tiho. No, ja joj to ne mogu priutiti.
Azra kae da bi radije umrla nego dopustila da joj kerka sazna da joj je majka silovana, da je
ostala trudna samo da bi se rasplinuo njen muslimanski gen. Ne elim da Lajla ikad sazna ta
se desilo, kaze Azra tresui se. uvau tu tajnu. Pali jo jednu cigaretu, kaljui. Azra ne
vidja mnogo ljudi. ivi tri sata vonje daleko od Sarajeva. Otac joj je ubijen u ratu, a sestra i
majka su takoe izbjeglice. Nana i dajda ubijeni su ispred kue u Foi, u noi kada su vojnici
doli po nju. Nita nije, kae, ostalo iz njene prolosti.

6
Posljednje sjeanje na normalan ivot jeste ono kada je otila kupiti ocu cigarete u junu 1992.
godine. Srpska je vojska ula u grad i polahko je iskliznula iz kue. ula je zvuke pucnjave.
Kada je ugledala straara, ljubazno je kazala dobro jutro, i tada je shvatila, na svoj uas, da je
straar njen komija. Druge su ene dolazile u njenu kuu kako bi se sakrile. Nekoliko dana
kasnije, vojnici, mnogi od njih njene komije, doli su po ene. Odveli su ih, strpali u kamion,
vritei vrijejajui njihovu religiju. Neke od djevojaka bile su tako mlade. Azra je bila
prestravljena, ali one mlae su bile izbezumljene. Kada prica o tome, kalje jo vie. Lice joj
se gri. Ponekada Azra ode u Zenicu da posjeti roake. Ali nikada vie nee otii natrag u
Fou, koja je danas na granici republike srpske.

Kada je konano izala iz kampa za silovanje, otila je u Tursku uz pomo humanitarne

organizacije, gdje je Lajla i roena.
Njeni silovatelji jo uvijek ive u Foi. Sjede u kafanama, piju kafu, ene se i raaju djecu.
Moete li zamisliti?, kae Azra. ive danas normalnim ivotima. Mnogi od njih rade u
policiji, gradskoj upravi, osnovnoj koli, mjestu gdje Bonjaci povratnici alju svoju djecu.
Sjede mirno i posmatraju svoje rtve. Hag ih nikada nee nai, kazala mi je Azra. No,
nekoliko nedjelja prije no to sam je vidjela, trojica njenih muitelja Dragoljub Kunarac,
Radomir Kova i Zoran Vukovi osueni su zbog silovanja, torture i zarobljavanja u Foi.
Bilo je to po prvi put da je silovanje definirano kao zloin protiv ovjenosti i prvi proces na
kojem se sud fokusirao na seksualne zloine. Ti su mukarci dobili 28, 20 i 12 godina
zatvorske kazne. Kada sam joj ovo rekla, Azra je zapalila jo jednu cigaretu. Nije ih eljela
iza zatvorskih reetaka. eljela ih je mrtve. elim da ih objese na drvetu, toliko su mi boli i
patnje nanijeli. Osim toga, dodaje, ima jo najmanje pedeset mukaraca iz Foe koji su
uradili isto i oni jo uvijek lutaju okolo. Kada bih vidjela bilo koga od njih, znate li ta bih
uradila? Nala bih bilo kakvo oruje i ubila ga!.

7
MAJKA SVOJOJ MAMI
Postoji jo razloga zbog kojih Azra ne moe natrag kui, no ona ne eli da govori o njima. Za
muslimane, biti silovan je tako strana tvar, da veina ena koje su mjesecima drane u
logorima i u njima konstantno silovane nikada ustvari nisu svojim muevima ili porodicama,
priale o tome. Veina od njih je dala nekome svoju djecu. Vjeruju kako e zaboraviti nonu
moru ako ne priaju o tome, kae mi Meliha tiho u automobilu tokom povratka. No sve im
se vraa, minute kada su ostale trudne i dani u kojima su raale. Ne moete pobjei od
sjeanja, kako god da su ona loa.
Sjeam se, kada sam prvi put vidjela bebu roenu nakon silovanja, Francuza koji je doao
kako bi usvojio jedno takvo dijete i prokrijumario ga preko srpskih barikada. To dijete, kao i
Lajla, danas ima deset godina. Odrasta u Francuskoj. Nikada vjerovatno nee znati svoje
korijene i nikada nee saznati kako je stiglo na ovaj svijet. Brojka koja tano govori o tome
koliko je djece roeno nakon silovanja je nejasna.
Azra kae: Rat je okonan, no bol nije. Trese se dok pali ibicu. Trese se kada mirno sjedi
na malom krevetu, u maloj sobi u kojoj ivi sa Lajlom. Trese se dok jede picu u restoranu u
koji smo je odveli kasnije tog dana. Kada kopa po kutiji sa lijekovima od kojih ivi, njene se
ruke tresu tako jako da sam se morala dobro potruditi kako bih proitala naziv lijeka. Ima
dana sa kojima se jednostavno teko suoiti. Ima strane none more. Sanja o sobi u kojoj je
bila zatoena i gotovo da sve moe uti. Vriske i krikove drugih ena. Moe namirisati krv.
Moe tano vidjeti svako lice. Vidim njihove slike. Noi su najgore. Dobija napade panike
od nonih mora i tada se znoji. Lei tamo razmiljajui: Ko e se brinuti o mojoj kerci ako
ja umrem?. Kao rezultat svega toga, Lajla je ustvari majka. Po noi, uje majku kako plae i
onda joj dolazi u krevet kako bi je utjeila. Masira majin vrat. Donosi joj pekir kako bi joj
obrisala znoj. Radi sve ovo i uz sve to ima najbolje ocjene u svom razredu. Ona je tako dobra
djevojica, kae Azra, dodajui da je ono to je ini najtunijom to to joj ne moe kupiti
odjeu, ili je smjestiti u pravi, lijepo namjeten stan. Vie od svega, Lajla eli televizor. To
boli Azru. Voljela bih razmiljati o boljoj budunosti, kae Azra. Ali kakva je budunost
ako ja svojoj kerci ne mogu kupiti televizor?. Pokupili smo Lajlu iz kole i odveli je na
ruak u italijanski restoran, koji izgleda kao da je s druge planete u ovom zabaenom,
snijegom okovanom gradu. Azra naruuje neto, no stalno pui umjesto da jede. Bolesno je
mrava i njena koa je blijeda od aneminosti. To je zbog stomaka, kae. Uniten je zbog
uzimanja tableta na prazan stomak. Nisam mnogo gladna. Smije se i kae kako su kafa i
cigarete njena medicina. Azra ne radi, takoer. U posljednjih deset godina, otkako je zatoena
u logoru, selila se iz jednog izbjeglikog kampa u drugi. Ovdje je ve trinaest mjeseci.
Komije su uredu, kae, ali ih ne eli zvati prijateljima. Samo smo Lajla i ja, pojanjava.
Lajla jede picu, koja je plastinog ukusa i pria i pria. O koli, o lutkama koje voli, o
televizoru. Ne lii mnogo na svoju majku, iako je teko zamisliti kako je njena majka, koja je
danas u svojim srednjim tridesetima, izgledala prije no to je potonula u pakao. Stvarno
elim televizor, kae mi, jedui picu i baratajui nespretno sa viljukom i noem. Zbog

8
crtanih filmova. Pitam je zbog ega crtani filmovi. Gleda me nijemo. Njene oi imaju boju
gorke kafe. A onda se poinje pomalo smijati. Zato, kae Lajla glasom odraslog ovjeka,
jer to nije stvaran svijet.

Knjiga Madness Visible: A Memoir of war (Vidljivo ludilo: Ratni memoari) koju je
napisala Janine di Giovani, ratna novinarka britanskog Daily telegrapha.
priredio:Kenan Sara

fotografije:flickr ekranportal13

Posted on April 16, 2017

FOA 1992. : MOLILA SAM IH DA ME UBIJU(SVJEDOENJA DA

SE GENOCID U FOI NE ZABORAVI!!!)

9
ISPOVIJESTI SILOVANIH BONJAKINJA. NE ZABORAVI, NE OPROSTI!
iz knjige Molila sam ih da me ubiju: Zloin nad enom Bosne i Hercegovine, Knjiga prva,
Savez logoraa Bosne i Hercegovine. Centar za istraivanje zloina, 1999.,stranica 484,
ilustrovana.

SVJEDOENJE PRVO : Gdje e me ovako staru,majka ti mogu biti

Zloinci Predrag Pedo Trivun i Goran Mitrainovi u akciji

10
11
12
13
SVJEDOENJE DRUGO : ISTINA SE NEE I NE MOE SAKRITI
Gledala sam lino kada su zapalili kuu Sulje ore, u kojoj je bilo 12 osoba.Tu je zapaljena i
Munira Ramovi koja je bila trudna

14
15
16
17
18
19
20
21
22
SVJEDOENJE TREE : PAENICI SAMO VI IDITE ODAVDE I NIKADA SE
OVAMO NEMOJTE VRATITI
Izabirali su nas upirui u nas prstom : Ti,ti,ti

23
24
25
26
27
SVJEDOENJE ETVRTO : MOLILA IH JE DA JE UBIJU
Semka je vritala i molila ih da je ubiju, da joj prekrate muke, da je ne obeaste. Potom smo

28
uli lupu u baraci, pa dva pucnja. Onda su Semku iznijeli mrtvu i bacili joj tijelo u oblinji
umarak

29
30
31
32
33
 iz knjige Molila sam ih da me ubiju: Zloin nad enom Bosne i Hercegovine, Knjiga prva,
Savez logoraa Bosne i Hercegovine. Centar za istraivanje zloina, 1999.,stranica 484,
ilustrovana.

priredio:Kenan Sara

fotografije:flickr ekranportal13

34
Posted on April 12, 2017

FOA 25 godina poslije : Enisina pria

35
Enisa Salinovi je Foanka koja se sjea, i nakon 25 godina, prve ispaljene granate koja je
pala u Foi. ivjela je u porodinoj kui u foanskom naselju Alada. Radila je u lokalnoj
bolnici. Prisjea se da je tog kobnog 7. aprila 1992. godine pozvana da doe na posao, jer je,
kako kae, u gradu nastao haos.

-Vratila sam se s posla oko pola jedan. Izala sam ranije jer sam vidjela da situacija na poslu
nije dobra. Kada sam dola kui, zatekla sam dvije porodice iz komiluka koje su dole jer je
na podrum bio dobro ukopan u zemlju. Sjeam se dobro prve granate koja je pala u 17:25
sati. Tada nas je u podrumu bilo osamnaestero. Prva granata je pala na srednjokolski centar.
Trea granata je pala u nae dvorite prisjea se Enisa uz duboke uzdahe.

36
U ranu zoru 8. aprila Enisa je ponovo otila u bolnicu, u nadi da e u njoj nai sigurno utoite
za svoju porodicu. Meutim, poslije se ispostavilo da u Foi vie nije bilo sigurnog mjesta za
Bonjake.

-Kada je Foa pala, 18. aprila, suprug je pokuao da ide iz Foe u Gorade. Uhvatili su ga
pred bolnicom kada je krenuo, mislei, putem spasa. Nisu tada samo njega zatvorili, nego sve
mukarce koji su bili u bolnici, a nisu bili Srbi. Sve su ih odveli u Kazneno-popravni dom
(KPD) Foa. Jedino su tada bili poteeni, svih tih golgota, tadanji direktor bolnice Reuf
Tafro i rahmetli Fadil Kuuk pria Enisa, drhtavim glasom, jer u nastavku njene prie
saznajemo najstranije golgote koje je prola u Foi te 1992. godine.

-Otila sam 14. maja da posjetim supruga u zatvoru. Tada sam vidjela doslovno pola ovjeka,
ije je lice bilo sive boje. Nisam mogla vjerovati da je to on. Tada smo razgovarali doslovno
pet minuta, a njegove zadnje rijei bile su: Bjei, Enisa, iz ovoga grada i ne osvri se ni na
koga prisjea se Salinovi, ije svjedoenje prekida snaan pla.

Dani pakla su se nastavili. Enisa je ubrzo prebaena u logor u sportskoj dvorani Partizan u
Foi.
-Zatoena sam krajem jula u Partizanu. Tu nisam dugo ostala. Goru sam torturu i silovanje
proivjela u stanu svoga oca, u koji sam se preselila izlaskom iz bolnice. Tamo su me zatoili
Bijeli orlovi. Bila sam rtva silovanja. O onome to sam vidjela u logoru Partizan ne mogu
ni da priam. Tu su majke gledale kako im siluju kerke, a nisu imale mo da to zaustave
pria nam Enisa ne krijui suze i bol koju i dan-danas nosi sa sobom.

Zloinac koji je njoj najvie boli nanio bio je radni kolega njenog supruga. Nikada nije
doveden pred lice pravde, a Enisa smatra da nikada i nee. Upoznala je Tuilatvo BiH i
navela njegovo ime, ali pravda ga nikada nije stigla.

Ova dama, koja danas ponosno koraa, ne eli da uti o onome to je preivjela. Jednom
prilikom je rekla kako bi voljela da sunce nikada ne zae, jer kada se smrkne, i njene misli su
jednake nonoj tami.

-Sada bih voljela da dan traje 22 sata, a ona ostala dva sata bih spavala, jer toliko moji snovi
traju. Nikada, ali nikada, nijedna ena koja je prola najgore zlo u ratu nee moi spavati, niti
o lijepim stvarima razmiljati. Ne samo ene koje su iz Foe, to se deavalo enama iz
Rogatice, Viegrada pria Enisa, koja je iz Foe izala 13. augusta 1992. godine. Iz
Partizana ju je izveo bivi radni kolega iz bolnice.

-Prepoznao me u logoru. Izveo me iz grupe ena i naredio da izaem s njim. Izveo me je

izvan dvorane, u neki sokak, a onda mi je rekao: Ja ti vie ne mogu pomoi. Vratila sam se u
stan svoga oca, odakle sam, nekoliko dana kasnije, uspjela pobjei na slobodnu teritoriju
ispriala je Enisa.
Enisa se od mnogih drugih razlikuje jer glasno govori o onome to joj se desilo. Kako kae,
nema ega da se stidi. Trebaju se stidjeti samo oni koji su to poinili.

-Podstaklo me je mnogo stvari da govorim javno o ovome, a najvie negiranje Republike

Srpske i Srbije svega onoga to se nama desilo. Kako da ne progovorim kada neki negiraju
postojanje logora i silovanje ena. Neki tvrde kako smo se same ubijale, silovale Kako
neko moe biti toliko bezobrazan. Ja hou u lice da kaem i evo, stala sam da im kaem da ne
govore istinu, da su bezobrazni. Dovoljno su nas potcjenjivali, pljuvali nas i oni nisu

37
jednostavno eljeli da budemo ene, majke Njihova elja je bila da budemo nita. Ja nisam
mogla da utim i da sjedim skrtenih ruku i da gledam taj bezobrazluk koji su oni sve vrijeme
isticali poruuje Enisa, ena koja je poslala jasnu poruku svim rtvama koje se danas stide i
ute o zloinama koje su preivjeli.

-Treba u ivotu dii glavu i glas. Rei istinu i sluiti se njom. Jer istina uvijek pobijedi i ona
ispliva. Istina e donijeti mir u nae due i u naoj zemlji.

_____

L
OGOR Partizan

Tokom posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini procjenjuje se da je silovano izmeu 20.000 i

50.000 ena. Dvadeset godina nakon tih zloina u BiH jo uvijek ne postoji registar o
prezicnom broju rtava, a samo neto vie od 700 ena ostvarilo je status civilne rtve rate.

Drava ne poduzima gotovo nikakve mjere kako bi rtvama olakala suoavanje sa

posljedicama zlostavljanja. Pomo im prua tek nekoliko nevladnih organizacija. Jedna od
njih je Medica Zenica, koja je ovih dana obiljeila dva desteljea postojanja. Tim povodom u
Zenici je odrana konferencija pod nazivom Djelujui ka dostojanstvu 20 godina borbe za
dostojanstvo onih koji su preivjeli ratna silovanja.

Tisue ena koje su silovane u Bosni i Hercegovini i danas ekaju kanjavanje poinitelja tih
zloina. Neka od njih poele se i javno govoriti o tome to im se dogodilo poetkom
devedesetih godina. Svoju priu bosanskohercegovakim medijima, prije godinu dana,
ispriala je 59-ogodinja Enisa Salinovi iz Foe. Silovana je 1992. godine u foanskom
logoru Partizan:

38
Zamislite kad u Partizanu ne uje se ni pla djece. Zamislite kako izgleda kad dumanin
siluje pred majkom kerku, a vi to morate stojei da gledate i ne moete da joj pomognete.

Enisa danas ivi u Sarajevu. U rodni grad se ne eli vratiti:

Ja sam kroz moju priu i kroz moje svjedoenje eljela da zloinci budu kanjeni, da se
prepoznaju, da makar ne mogu mirno spavati jer ja ne mogu mirno da spavam, pa elim ni
oni da mirno ne spavaju.

_____

Koncentracioni logori u Foi

Sarajevo, 20 years on
The Telegraph, 08 Apr 2012
By Kim Willsher
For the first time in two decades, our award-winning reporter returns to the Bosnian city and
hears how the pain of a brutal conflict still remains.

Enisa Salcinovic is telling a story. It is one she has told many times before, but her hands are
shaking and tears roll down her cheeks as if it happened yesterday. It is a story of war, of
killings and rape, of hatred and despair; of the evil people can do to fellow human beings. It is
a story of Bosnia.
This weekend, the Bosnian capital of Sarajevo is marking the 20th anniversary of the start of
the 44-month siege that came to symbolise the most bloody conflict in Europe since the
Second World War. It was sparked by the disintegration of what was Yugoslavia. By the time

39
it ended in an uneasy truce in 1995, it had claimed an estimated 100,000 lives and left around
2.2 million people dispossessed.
Today, 17 years after the shelling and sniping stopped, the pain has continued for women like
Enisa. It doesnt go away, however many times I tell my story, she says, weeping in a caf
near her home in the Dobrinja district of Sarajevo. Even now I find myself thinking, how
could it have happened? How could such hatred, such violence have risen up to consume us
all?
In April 1992, Enisa, a hospital administrator, her electrician husband Nusret and their two
young daughters were living in Foca, a river valley town in eastern Bosnia. One day, without
warning, local Bosnian Serbs began rounding up thousands of Muslim and Croat civilians, as
they were to do across the country. Much later, it would be given a name: ethnic cleansing.
Nusret was among those taken away. A few days later, Enisa was visited by one of his
colleagues. The man, a Bosnian Serb, had not come to commiserate. Instead he raped her. He
then told the terrified woman he would be back in a few days and warned her not to leave
home or he would hunt her down and kill her.

Over the next few months, the man repeatedly raped her in the family home, often with her
children and elderly parents in the next room. In August, Focas Muslims were told to leave.
Enisa never saw Nusret again. Later, she learnt he had been shot by his captors and his body
dumped in the Drina river. He was on a bus being moved somewhere. They stopped by a
bridge and took off 24 men, one of them my husband. He knew he was going to die. He told a
relative, Give my wife and my children a kiss from me, says Enisa, now 58. The river
rose, the river fell. We never found him.
At the start of 1992, Sarajevo was a cosmopolitan, cultured and ethnically diverse city, home
to around 400,000 people. In April that year, Bosnian Serb forces led by Radovan Karadzic
took to the hills surrounding the capital and cut it off from the world for three times longer
than the siege of Stalingrad.
From vantage points overlooking the city, the Bosnian Serbs attempted to pound Sarajevo into
submission with mortars and shells. The average number of shells launched daily on the
mainly civilian population was 329. On the worst day July 22 1993 3,777 fell.
Crowds foraging the almost-bare market stalls for food, or queuing at water standpipes, were
easy targets. A football match was hit, killing 15; a water queue hit, killing 12; and at Markale
marketplace in February 1994, a shell killed 68 civilians.
Snipers, who could pick off a child walking hand-in-hand with his grandfather at 500 metres
and did terrorised the local population. Death came in many guises. The sub-zero winter
temperatures took their toll on a weakened population without water, electricity and little, if
any, food. Desperate Sarajevans cut down almost every tree in the city and dug up bushes to
burn to stave off the cold. When there was no plant life left, they burnt their books and their
furniture.
Hardly a family emerged from the war unscathed. In a small park by the main road running
through Sarajevo, there is a memorial to the children who were killed. Name after name is
engraved on seven turning cylinders: Aldin Sipovic 1992-1993; Mirza Parla 1983-1993;
Damir Mekic 1988-1992 the list goes on. In the spring sunshine, an elderly woman
approaches the monument, kisses her middle and index fingers and touches the cylinder. As
she stands, head bowed, the sound of the water in the fountain seems to drown out the traffic.
In 1992, Marina Emersic, then 31, and her sister Mirna, 23, lived in a tower block just 100
yards from the front line. At the entrance to their estate in 1992 someone had written,
Welcome to hell. That year, they invited me to stay with them, offering a mattress in the
hallway. Its the safest place, they assured me. The term safest was relative: the inside
walls of the flat were peppered with holes where shrapnel from the shells crashing down

40
outside had passed straight through, and sometimes out the other side of, the building.
Every day Marina braved what became known as snipers alley to reach her office in the
accounts department at the Holiday Inn, home to visiting journalists. In the beginning
everyone ran. Towards the end, weary and despairing at what had become a living death,
Sarajevans would walk, leaving their fate to chance and the mood of the Bosnian Serbs that
day.
I try to think of happier times, the things we laughed about, and not the bad days, says
Marina, who still lives in the same flat and shared a lunch with me last week. But even today
when I see a table full of food, I thank God there is something to eat.
It took her sister Mirna, who now lives in Germany, years to get over the trauma and guilt of
seeing her father injured by a shell that fell just feet from the apartment, and being so
paralysed with fear that she was unable to run for help. I will never forget that. Never, she
says. He was lying there bleeding and I could not move.
During the siege, everyday items soap, toothpaste, cosmetics became luxuries. For Mirna,
pizza and sweets were the stuff of dreams. During one visit, I brought Marina and Mirna some
chocolate. Later, I discovered they had argued all the way home about whether to eat it en
route or save it to share with family and neighbours. But what if we are shot and killed on
the way home? Then we will never have tasted the chocolate, argued Mirna.
When the war ended in 1995, Bosnia was divided into three areas representing the countrys
warring factions: the Bosniaks, the Croats and the Serbs. Today, representatives of all three
have a say in running the country. Since they mostly disagree, the result is often paralysis.
Yet there is a glimmer of hope in the absence, on the surface at least, of outright hostility
between the previously warring factions. Some complain of discrimination against the now-
minority Bosnian Serbs and Bosnian Croats, but no one I spoke to was anything other than
conciliatory. There is anger and frustration particularly at the rampant unemployment and
accusations of official corruption, but no hatred; at least none that is openly expressed. It is as
if everyone is aware where hatred took them to 20 years ago.
Few of the Serbs who fled Sarajevo, crossing to the side of the besiegers, have returned, and
for those like Maja Kraljavca, 34, who lost their homes, there has been little closure. In a
shanty settlement in Lukavica, an area of what used to be known as Serb Sarajevo, Maja and
her two children, Radomir, five, and Elena, 12, live in a tin-roofed former army barracks.
Maja was 14 when the war broke out and her parents fled their home. The family, like around
100,000 others displaced by the war, has been waiting to be rehoused ever since.
What kind of a life is this for my children? Before the war, when I was at school, we were all
together Serbs, Muslims, Croats and nobody cared who was who. Now look what they
have done. I am a Bosnian Serb, but I hate them for what they did. I have never had a normal
adult life. That is all I want.
In Sarajevo, the rare signs of reconciliation between the communities are hindered by high
unemployment and poverty. There was widespread astonishment last week when soldiers
from both sides, many of whom had been trying to kill each other 20 years ago, gathered in
Sarajevo to complain about having their pensions cut. It was nothing personal, even then, it
was political, said one Bosnian Serb, in army fatigues. Now we are all poor and all in the
same boat.
On Friday, in a moving tribute, 11,541 empty chairs were laid out in the centre of Sarajevo to
symbolise the dead and the missing. In the middle were row upon row of smaller chairs, some
decorated with flowers, soft toys or messages, to commemorate the lost children.
For Enisa Salcinovic, her story and the story of Bosnia has to be told, and retold, no matter
how painful. It is the only way to ensure the slaughter and suffering were not in vain.
Even now I cannot understand how people we lived with all our lives, our neighbours, turned
on us and wanted to make us disappear, she says. All we can do is educate our children to

41
make sure they never have to go through what we did. But I still lie awake at night thinking,
how did this happen? Where did this hatred come from?

Kim Willsher / The Telegraph, 08 Apr 2012

_____

Zvuk sirene probudio je Foake u ranu zoru 7. aprila 1992. godine. Ubrzo se proirila vijest da
su Arkanovi tigrovi, paramilitarna jedinica koju je predvodio zloinac eljko Ranjatovi
Arkan, napala je policijsku stanicu. Sirena za uzbunu znaila je i poetak pokolja, ubistava,
silovanja i progona Bonjaka iz tog dijela Bosne i Hercegovine.
Fou su tog dana tukli pjeadijom i tekom artiljerijom postavljenom na brdima iznad grada.
Prve mete su bila naselja u kojima su ivjeli Bonjaci, i to prije svih Donje Polje, Alada i
ohodor Mahala. U to vrijeme se pokualo zaustaviti divljako ponaanje paravojnih snaga.
U stranim zloinima koji su poinjeni u ovome gradu na Drini i ehotini ubijeno je 3.000
graana, Bonjaka. 1.000 ljudi se jo vode kao nestali, iako je jasna njihova sudbina nakon 25
godina.
Za zloine poinjene u Foi izreeno je svega osam zatvorskih kazni. Na najduu kaznu
zatvora osuen je Gojko Jankovi, 34 godine, zatim Dragoljub Kunarac na 28, presueno je i
Nei Samardiu na 24 godine zatvora, te Radomiru Kovau na 20 godina kao i Radovanu
Stankoviu.Neto manje kazne, po 12 godina, dobili su Zoran Vukovi i Milorad Krnojelac, a
Dragan Zelenovi je prizano krivicu i osuen je na 15 godina zatvora.

42
_____

Enisa je lan SULKS Savez Udruenja Logoraa Kanton Sarajevo.

Sekcija ena logoraica koja djeluje unutar Saveza logoraa kantona Sarajevo je nevladina
asocijacija koja okuplja ene koje su zbog agresije na BiH bile prisilno odvedene i internirane
u logore. Sekcija broji oko 1000 lanica od ega je oko 60% sa prostora Istone Bosne: Foa,
Rogatica, Rudo, Viegrad, ajnie a oko 40% sa podruja Kantona Sarajevo. Naalost veina
njih je prola najgore mogue torture psihofizikog i seksualnog zlostavljanja i silovanja, to
je ostavilo trajan peat na njihovu mentalnu i fiziku konstituciju. Nijedna rtva nije ostala
bez posljedica:te posljedice ukljuuju snieni samopouzdanje, snieno samopotovanje,
anksioznost, depresiju, none more, stid, krivnju, oslabljen identitet rtve.Nailazimo na osobe
izmjenjene personalnosti, koja sebe doivljava trajno izmjenjenom,oslabljenom i slabe su
nade da e ikada vie moi funkcionirati u skladu sa svojim spolom i svojom ulogom u
familiji i drutvu.
_____

agencije/internet

vidjeti jo:

Enisa Salinovi, preivjela rtva logora Partizan u Foi (foto i VIDEO)

https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/01/enisa-salcinovic-prezivjela-zrtva-logora-
partizan-u-foci-foto-i-video/

Enisa Salinovi, preivjela rtva logora Partizan u Foi (VIDEO)

43
FOA:STRADANJE FAMILIJE SALINOVI IZ ALADE (foto)
https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/02/focastradanje-familije-salcinovic-iz-aladze-
foto/

Enisa Salinovi, preivjela rtva logora Partizan u Foi

44
Posted on April 17, 2016

FOA 1992.- 1995.:ZABORAVITI? PA OVI SU

JO IVI
ula sam lino kad je naredbu dao Z., vojvoda iz Miljevine. Prvo je rekao: Na stranu ene i
djeca, na stranu mukarci. Kada smo bili odvojeni na tri metra, rekao je: Ubijajte
mukarce. Utom je zapucalo, mi smo pomagale, vidjela sam kako mukarci pogoeni padaju,
a onda su nas potjerali u neke barake radilita hidrocentrale Buk Bijela. Tu su nas poredali da
nas pobiju na jednu obalu Drine, a S. je zavikao: Nemojte ene i djecu, nisu krivi. Onda su
nas poeli voditi u barake i odmah sve redom ene i djecu ensku djevojice, silovati.
Najmlae su bile E. stara 15 godina, D. stara 16 godina, D. stara 15 godina, S. stara 22
godine, Z. stara 22 godine. Ostalo su bile udate ene.

etniki teror u Foi po svojim zvjerstvima nadmaio je najbolesniju ljudsku matu. Naroito
kad je rije o masovim silovanjima u posebnim logorima gdje su se nad enama i djecom
iivljavale bradate i pijane srpske patriote.

45
O tome ta se po Foi deavalo, jedna od rtava svjedoila je nekoliko godina docnije: Osmi
dan su nas odveli u Partizan kamionom. Tu sam bila neto vie od mjesec dana. Svako vee
su nas odvodili na silovanje. Bilo nas je oko 85 ena, djece i staraca. Vie puta je bilo da nas
po tri-etiri ene izvedu, i u istoj prostoriji siluju i to po njih vie, po 20-30 ih je znalo biti.
Tako je bilo sve vrijeme, svako vee su nas odvodili na silovanje i vie njih bi silovali istu
enu ili djevojku

46
ISPOVJEST (1): U logoru za ene Partizan, u Foi, bila sam zatoena od jula do avgusta
1992. godine. U julu 1992. godine u pet sati ujutro etnici su napali nae selo oko desetak
kilometara daleko od Foe. Vidjela sam da je bilo punih pet autobusa etnika, svi u arenim
odijelima, neki sa pokrivenim licima, neki sa maskama, samo se oi vide, a drugi sa crnim
trakama preko ela, neki sa rukavicama bez prstiju, neki sa bijelim, a neki sa crvenim
trakama. Opkolili su selo, pucnjava je poela sa svih strana. Dok smo bjeali, ve je troje,
etvero kod bajti bilo mrtvo, I. . star oko 40 godina, S. K. star oko 37-38 godina, F. O. stara
oko 24 godine, nosila je na leima dijete od dve godine (dijete je ranjeno). Bilo je jo puno
ranjenih.

Presjekli su nam put i mi nismo imali izlaza. Moj mu i na sin od deset godina ostali su u
umi, a ja sam sa drugom grupom opkoljena. Tu su nas odmah poeli tui i maltretirati i ubili
su devet ljudi (sve civili). Ubistvo su izvrili tako to su iz grupe nas ene i djecu odvojili na
jednu livadu, a mukarce sve na drugu stranu. Poredali su ih u stroj i iz blizine od oko dve
metra pucali u njih. To je bila velika grupa etnika, ispred koje je njih desetak u streljakom
stroju pucalo na mukarce i tako ih pobili.

47
ula sam lino kad je naredbu dao Z., vojvoda iz Miljevine. Prvo je rekao: Na stranu ene i
djeca, na stranu mukarci. Kada smo bili odvojeni na tri metra, rekao je: Ubijajte
mukarce. Utom je zapucalo, mi smo pomagale, vidjela sam kako mukarci pogoeni padaju,
a onda su nas potjerali u neke barake radilita hidrocentrale Buk Bijela. Tu su nas poredali da
nas pobiju na jednu obalu Drine, a S. je zavikao: Nemojte ene i djecu, nisu krivi. Onda su
nas poeli voditi u barake i odmah sve redom ene i djecu ensku djevojice, silovati.
Najmlae su bile E. stara 15 godina, D. stara 16 godina, D. stara 15 godina, S. stara 22
godine, Z. stara 22 godine. Ostalo su bile udate ene.
Mene je tu u baraci silovao neki Crnogorac prilikom kobajagi ispitivanja. Takoer su u baraci
silovali jo sedam ena. Tog istog jula 1992 godine naveer su nas potrpali i doveli u SC u
Aladi. To je kola i ja sam sa jo oko 50, sve ena i djece, bila u uionici na II spratu od
stubita prva vrata lijevo. Meni je T. oduzeo minue, udarajui me nogom. To isto vee
poela su i masovna silovanja. To je trajalo od prvog dana do zanjeg dana, svako vee.
Dolazile su u noi grupe etnika i odvodili po tri, etri, po dvije, kako kad, nekad dignu sve. U
kombi nas potrpaju kao ovce i vode po kuama, stanovima, izgorjelim kuama i tu vre
silovanje, maltretiranja, tuku nas.

Jedno vee su me silovali dok sam znala brojati, njih 10, a poslije sam se onesvijestila i u
polubunilu sam osjeala da me fiziki zlostavljaju i siluju, polijevali su me vodom i rakijom.
To vee, iz sale Partizan odveo me je Dragoljub Kunarac aga u neku izgorjelu kuu pod
Musalom i on me je prvi silovao pred njih oko 15 srpskih vojnika. Kad je zavrio rekao je Z.:
Ajde, ta ti eka?. Tako je bila redaljka i ja sam brojala do njih 10, a poslije sam se
onesvijestila. Svi su me udarali pukom, a najvie Dragoljub Kunarac, govorio mi je da u
raati Srbe, da neu vie raati Muslimane.

48
Osmi dan su nas odveli u Partizan kamionom. Tu sam bila neto vie od mjesec dana.
Svako vee su nas odvodili na silovanje. Bilo nas je oko 85 ena, djece i staraca. Vie puta je
bilo da nas po tri-etiri ene izvedu, i u istoj prostoriji siluju i to po njih vie, po 20-30 ih je
znalo biti. Tako je bilo sve vrijeme, svako vee su nas odvodili na silovanje i vie njih bi
silovali istu enu ili djevojku. U Partizanu su silovane: M., B., D., sestra joj E. (16 godina),
S. S., Z. Z., a H. H. (staru 47 godina) silovali su nasred sale Partizan pred svima i to kada su
nas mlae odveli, a nju nali meu ostalim u sali. Rekli su: Neka i ona zna na leima leat.
To je bila grupa od est etnika, dva su se na njoj izmjenjivala. Djeca i starci su gledali kako
je plakala i otimala se. Vidjela je i moja ki, koja je tu bila, a mene su odveli na silovanje. Sve
ovo vrijeme dvoje djece bilo je sa mnom u logoru i vidjeli su ta se radi. Nekada su me vraali
sa silovanja ujutro, nekada u podne svu pretuenu, crnu, da me nisu prepoznale ene na
vratima. Djeca su plakala, pomagala, poslije su i djecu fiziki maltretirali, a meu njima i mog
sina.

Tako su i kerku u avgustu 1992. godine odveli kod SUP-a u neku kuu. Bilo ih je etiri-pet.
Kada su mene vratili sa silovanja, zapomagala sam gdje mi je dijete. Tada mi je uvar logora
komija pomogao i spasio je. Nakon pola sata su je vratili. Priala mi je da su htjeli silovati,
ali H. ju je uspio spasiti.

Nas devet, kada smo dole u Novi Pazar, odmah smo otile doktoru i trudne su bile: G. G., Z.,
P. P., B. B., . ., A. A. i sve su u Novom Pazaru oiene kod privatnog ljekara. Ja nisam
bila trudna, ali sam teko oteenog zdravlja. (Izvod iz izjave broj 10824/96 Foa).

49
ISPOVJEST (2): Prema saznanjima D., tokom jula mjeseca 1992, u zgradu gdje je
nastanjena, u vie navrata su dolazili predstavnici SJB Foa i odvodili njenog mua i komiju
radi zakopavanja ubijenih Bonjaka muslimana po okolnim mjestima. Zakopavanje ubijenih
Foaka vrena su u naselju ukovac, Patkovina i u Tekiji. U ukovcu su zakopali jedan le
nekakvog mjetanina sela ievo, u Tekiji le jedne ene, a u Patkovini dva lea, jedan starije
ene i jedne maloljetne djevojice, koje su poginule u jednom kombiju, koji je iz ieva za

50
Gorade vozio nekoliko ena i djece. Tom prilikom ranjeno je jo etvoro djece, a voza
odvezen u bolnicu i na putu do nje preminuo. Na ovaj kombi pucali su pripadnici Srpske
vojske i etnici, drugi detalji u vezi sa ovim jo nisu poznati.
Juna 1992. godine oko 21. 30 kod D. u stan je doao Janko Janji Tuta sa jo dva nepoznata
etnika od kojih je jedan vjerovatno iz Foe, jer ga je vidjela na dan polaska za Skoplje u
automobilu zajedno sa Janjiem. U njen stan su upali nakon to su jo nekoliko stanova
nasilno otvorili. Odmah po razbijanju vrata na njenom stanu, upali su u sobu i jedan etnik,
inae Janjiev voza naslanja pitolj na sljeponicu D, a Janji i drugi dre njenog mua A.
na nianu automatskih puaka. Njihov mali etverogodinji sin spavao je na podu. Pitali su A.
kako se zove i nakon to im je odgovorio, naredili su mu da izae iz stana. Dok su A. izvodili,
Janjiev voza je pitao D. da li se plai. Nakon par minuta zaula se rafalna paljba.

Oko 22 sata T. i etnik sa kojim je zajedno ubio A., vraaju se u stan i nareuju D. da se
skine, na ta je ona poela plakati i upitala je: Brate Janjiu, zato si ba kod mene doao?.
Janji joj je odgovorio da je u pitanju njena glava i da ne prua nikakav otpor, da se ne brani,
jer e je u protivnom morati ubiti. D. ih je molila da je ne diraju, ali oni nisu odustali od
svoje namjere. Kada su je natjerali da se skine, Janji se obratio dvojici prisutnih etnika
rekavi da e on prvi i da oni saekaju. Akt silovanja izvrio je na kauu, iivljavajui se na
razliite naine. Natjerao ju je na oralni i analni odnos. Sve ovo je trajalo oko jednog sata, uz
povremene prijetnje da e je u sluaju pruanja otpora ubiti.

Nakon to je zavrio, pozvao je jednog od dva etnika koji je bio pod uticajem alkohola, te
poto nije mogao stupiti u seksualni odnos sa D. to je pokuavao, pristupio je iivljavanju
kroz upanje za kosu, udaranjem pitoljem po glavi i ugrizanje po ramenima i vratu. Ovog
etnika je Janji nakon pola sata izveo rekavi mu Vidi da ne moe, vodiu te na drugo
bolje mjesto, poslije ega je taj odustao i sa Janjiem izaao iz stana. Po njihovom odlasku

51
uao je trei etnik, koji je sa D. ostao do 6 sati ujutro. I on je D. silovao prijetei da e je u
sluaju bilo kakve prie ubiti. Prije odlaska Janji je zaprijetio da e je ubiti, ako iko sazna za
silovanje. Ujutro, oko 7 sati, D. je napustila stan i iza zgrade vidjela mjesto gdje su joj
strijeljali mua. Lea nije bilo, a ona je krenula po vidljivim tragovima krvi koji su vodili do
Ribarskog restorana, sa ije je terase le njenog mua baen. Le je leao u pliaku okrenut
prema zemlji. D. nisu dozvolili da prie blizu lea, tako da nije sigurna da li je eventualno
zaklan. (Izvod iz izjave broj 1781/93 Foa)

ISPOVJEST (3): U aprilu 1992. godine Miljevina je bila blokirana barikadama od strane
etnika i tada su zaposjeli sve privredne objekte. Sve ovo vrijeme do konca septembra bila
sam u kui sa majkom, dva brata i nanom, a oca su mi kao civila uhapsili i odveli u zatvor
avgusta 1992. godine. Jednog dana, krajem septembra, mene su odvela trojica gardista
obuena u maskirne uniforme, naoruani automatskim pukama, bombama oko pasa i sa
noevima na pasu.

52
 Psovali
su, derali se, vritali, pjevali etnike pjesme koje nikad do tada nisam ula Proveli su nas
kroz nae selo. Kue su ve bile spaljene i gorjele su. Mi smo ili i utili. Psovali su nam
majku. Govorili su: Gdje vam je Alija? to vam on ne pomogne? Jebo vam on majku!
Balije Do tada nisam ni znala za tu rije balija.

Dotjerali su nas do Mjeaja na asfaltnu cestu koja vodi prema Tjentitu. Tamo je bilo puno
vojnika. Preteno su to bile komije iz Mjeaja. Tu je sjedio Gojko Filipovi, a do njega ostali
etnici. Smijali su nam se Mene su uveli u drugi dio barake. Tu ulazi jedan stariji etnik
(40-50 godina) i baca me na krevet. Strgao je odjeu i ve sa mene. Govorio mi je: Ne boj se!
Nee ti biti nita! Samo u ja biti sa tobom. Meutim, u meuvremenu se napravio red
etnika ispred vrata. Ne znam koliko ih je bilo, ali sam brojala do deset i dalje nisam mogla.
Dok se to sve deavalo ja sam ula kako se napolju dere moj amidi, kako je zapomagao i
kako su ga tukli onda sam ula pucanj i viku: Pobjee balija! Znala sam istog trenutka da
su ga ubili.

Dok sam bila u baraci, ula sam veliku pucnjavu i mislila sam da ubijaju jedno po jedno dijete
i da ih bacaju u Drinu. Mene su izmrcvarili. Tu sam ostala 3-4 sata, dok su se oni iivljavali
na meni dok im je bilo dosta silovanja. Ja nisam mogla da ustanem ni da se obuem. Doli su i
naredili mi da se obuem i da idem u autobus, koji je skoro krenuo sa ostalima. Izvela su me
dvojica i ja sam nekako dola do autobusa. Tamo su bili svi ostali osim male E. Njena majka
je stajala pred autobusom, plakala i molila da joj vrate dijete. Ona je imala 15-16 godina.
Kasnije su je doveli u autobus (Broj dosjea: 1803; Logor: Barake-Buk bijela; Opina: Foa)

53
ISPOVJEST (4): Odmah poetkom agresije na BiH pokuao sam da se spasim sa svojom
porodicom i, bjeei prema Goradu, 26. juna 1992. godine, u Ustikolini su nas uhvatili
etnici i odveli u logor u Fou. Tamo smo zatvoreni u jedan hangar, u koji je stalno pristizalo
civilno stanovnitvo iz Foe, koje su etnici hvatali po umama. Nakon pljakanja svega to
su uspjeli nai kod zarobljenih, postrojili su nas i prozivali po nekom spisku. Izveli su
osmericu starih ljudi iz Ustikoline i odmah ih pobili, rekavi ostalima da to ine zato to se
njihovi sinovi nalaze u SDA. itajui spiskove i meni se rekli da se izdvojim u stranu. Pozvali
su nekakvog dugokosog mladog etnika da me uva, koji mi je prilikom pretresa naao
hamajliju. Naredio mi je da je pojedem. Nakon toga odveli su me u jedan hangar, pa onda
skupa sa etrnaestogodinjim sinom u samicu.

54
Ostao sam u samici i vie nita nisam znao o sudbini svoje porodice. Poslije tri dana
provedenih u samici, prebaen sam u popularnu sobu esnaestorku, u koju je svaki etnik
mogao ui u svako doba noi i dana da ispituje i maltretira zatvorenike. Za dan-dva u tu sobu
doveli su 77 mukaraca, tako da su po dvojica leala u jednom krevetu. Naveer su ih
odvodili na ispitivanja o posjedovanju oruja, odakle su se samo rijetki vraali. Od njih 77,
samo ih je dvanaest preivjelo, dok se ostalima gubi svaki trag

Najvei zloin se desio u septembru 1992. godine kada su etnici doveli sa planine Zelengore
oko 20 djevojaka i mlaih ena. Tu su ih na moje oi seksualno zlostavljali. Mene su tada
svezali za volan i to sam morao gledati na daljini od desetak metara. Tada sam mislio da neu
ostati iv. Tu su se redali nad tim polumrtvim enama. To je bilo uasno gledati. One se jadne
nisu ive javljale. Taj prizor nikada neu zaboraviti, to iivljavanje nad nedunim djevojkama
i enama. To su uradili mahom Hercegovci. Bilo ih je na stotine. Lino sam gledao i zavrni
in kada su ih poklali, a potom na to mjesto bacali granate (Broj dosjea: 480; Logor: KPD;
Opina: Foa)

internet:kazivanja svjedoka o genocidu u Foi 1992. 1995.

fotografije:flickr ekranportal13/focanskidani/fbPutnikNamjernik

priredio:Kenan Sara

55
Posted on April 18, 2017

Nisveta Skejovi : Postavila bih jedno pitanje

56
Postavila bih jedno pitanje svim Foacima.
Nadam se da se niko nee nai uvrijeen, ali mene interesuje, ba mnogo.
Voljela bih da mi neko da odgovor

Obiljeavanje pogibije, prvih stradalnika?

Dan kada je pala prva rtva u Foi?
Dan stradanja?
Dan napada, odnosno dan osloboenja Foe od Muslimana?
Dan kad je ubijeno i poklano vie stotina ljudi?
Dan kada je silovano vie stotina nana, ena, djevojica?
Dan kada su poruene amije u Foi?
Ma da ne nabrajam dane i dogaaje, svi mi to znamo i utimo!?

57
Svako selo! Svaki grad!
Svi imaju dan za sjeanje i zvone na sva zvona
Mi klepili uima, kao da nikada Foa nije ni postojala!
Kao da se nikada tamo niko nije rodio!
Kao da se vie nema ko sjetiti Foe!?
A ima. Znam da ima

Kada ste zadnji put uli, da je ijedan medij ili ijedan portal objavio neto o naem gradu!?
Je li to do nas ili nekog drugog!?
Hvalaaaaa.

Nisveta Skejovi

58
59
60
fotografije:flickr ekranportal13

61
STRANAC U RODNOM GRADU

izbjeglica si mogao biti i ti

(svim izbjeglicama,raseljenim,protjranim)

Ovo nije tako ubjedljivo stihovana stranica sudbinske knjige

u kojoj se improvizuje kraj
Ovo je alosna ivotna drama da italac prosto zanijemi
iiistanje to dokuit ne moreiiine mora
Koliko samo nostalginih i bolnih uspomena fotografije nose
kad ovjek shvati da je niijida je u zaviaju otpisan
izbrisanu vlastitoj domovinibez ikakvog prava
DA JE STRANAC U SVOJOJ DOMOVINI
Da je stranac u Sarajevu,Zenici,Visokom,Brezi
Da je stranac u svom rodnom gradunevoljo ljuta
Za bolji ivot i komad hljeba borio se
postao sam stranac u SVOJOJ DOMOVINIizgnanik,
prognanikKOD svog doma i kue bez doma i bez kue
naputen od politiara i vlastelina raznih
ostavljen na cjedilu i razmei ivotnih puteva
iTA MI OSTAJE/ TA MI OSTADE
OSTADE MI DA FANTAZIRAM
da se zavaravam iluzijom nestvarne ljepote fotografija
rodnog grada iz djetinjstva moga

62
da ih po depovima nosam
da ih grlimda ih privijam na grudi
Kad ne mogu u svoj dom, u svoju kuu, u svoju bau, u svoj grad
ZAGRLI USPOMENU
zagrli fotografijudoaraj si zaviaj
Doaraj si rodni grad,doaraj si domovinu,
Doaraj si iluziju kad ne moe zaprave
more k'o bajagi
uhvati vjetar,uhvati list,uhvati fotografiju
jer ti moe to!!!
TI SI STRANAC U RODNOM GRADU!!!
(Kenan Sara, 2014.)

63