FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA : Skica za

nastavak knjige GENOCID U FOČI 1992. – 1995.

GENOCID U FOČI 1992. - 1995. – šesti dio

GENOCID U FOČI 1992. – 1995. /zbirka tekstova objavljenih na facebooku,flickru,portalima itd…/

priredio:Kenan Sarač
design:Kenan Sarač

1
U Foči je radio pakao
Kazivanje o ljudima i gradu na dvije zavađene rijeke, Foči, našem zavičaju. …
logoraše je pobio autoprijevoznik Novak Blagojević, a zbog osvete za sina …
“U Foči je radio pakao”, rekla je dvanaestogodišnja djevojčica, Bošnjakinja,
nakon što se izvukla iz Foče na slobodnu teritoriju. I to je najbolji opis onoga
što su preživjeli Bošnjaci, posebno oni koje su četnici uhapsili i držali zatočene
po mnogobrojnim tamošnjim logorima. Poseban teret preživjele su
mnogobrojne zatočene Bošnjakinje, zatočene u nekoliko logora namijenjenih
samo za žene, za njihova mučenja, silovanja, zlostavljanja i najbrutalnija
seksualna iživljavanja svih vrsta. Po ovim ženskim logorima Foča je bila
posebna u posljednjoj agresiji.
Imali su četnici i u drugim gradovima koje su okupirali svoje ženske logore,
namijenjene za seksualna iživljavanja, ali ne u broju i svireposti kako je to bilo
u Foči.

2
Fočanski logori
Najpoznatiji četnički logori u Foči bili su: Karamanova kuća, ženski logor u
kome su vršena najsvirepija silovanja, čak i djevojčica od 12 i 14 godina; zatim
nekoliko drugih kuća, u kojima su držane i silovane žene, a neke su čak
razmjenjivane kao roba ili prodavane u Srbiju i Crnu Goru; više objekata u
Miljevini korišteno je kao logor, jedan je i policijska stanica, i to su uglavnom
logori za silovanje žena; DTV ”Partizan” također je bio uglavnom ženski logor
kroz koji je prošlo najmanje 300 žena, većina je silovana jednom ili više puta, a
žene iz ovog logora odvođene su na Grebak da bi pregovarale sa Armijom
BiH, ali su im zadržavana djeca kao garant da će se vratiti; magacin
trgovačkog preduzeća ”Perućica” u mahali Aladža, gdje je bilo zatočeno
nekoliko stotina Bošnjaka, a oni su prvo odvođeni u džamiju Aladžu gdje je u
jednom danu bilo zatočeno više od 300 Bošnjaka; kasarna u Velčevu; kasarna
u selu Pilipovići, gdje su zatočeni ubijani pred vodom za strijeljanje; školski
centar u mahali Aladža, odakle su zatočeni vođeni na drinske mostove i klani;
Šareni mejtef korišten je kao ženski logor za četnička orgijanja nad maloljetnim
Bošnjakinjama i njihovim majkama; Buk Bijela, također logor za žene; više
kuća i stanova u Foči; te najveći od svih, poznati KPD u Donjem Polju. Kroz
sve ove logore prošlo je više hiljada Bošnjaka i Bošnjakinja, od tek rođenih
beba do staraca na samrti.

3
U logoru KPD Foča ubijeno više od 400 logoraša
Mnogi spomenuti logori bili su dijelom i sabirnog karaktera, odnosno korišteni
su kao prelazno riješenje tokom velikih hapšenja Bošnjaka. Nakon nekoliko
dana neki od zatvorenih bili bi prebačeni u KPD, neki bi ostajali u ovim
logorima, a neke bi puštali da se vrate kućama, a onda bi im kućama odlazili
drugi četnici i ubijali ih, ili bi ih odvodili i klali na drinskim mostovima. Najveći
logor bio je KPD Foča. Kroz njega je sigurno, dakle dokumentovano, na razne
načine, od svjedočenja pa nadalje, prošlo 800 nesrba, uglavnom Bošnjaka.
Međutim, slobodnije procjene idu i do cifre od 10 hiljada logoraša koji su prošli
kroz ovaj logor. Raniji zatvor pretvoren je u logor za nesrbe, tj. za Bošnjake
uglavnom 17. aprila ‘92. godine, a kao logor zatvoren je 10. oktobra ‘94.
godine kada je razmijenjen posljednji logoraš Bošnjak. Sa sigurnošću se zna
da je u logoru ubijeno 38 logoraša, i to uglavnom u upravnoj zgradi gdje su
zatočeni mučeni, maltretirani i ubijani, te na obližnjem mostu na Drini. U
evidenciji nestalih cifra je značajno veća, čak 341 zatočenik logora KPD
odveden je navodno na razmjenu i od tada bi im se izgubio svaki trag. Ovoj
cifri treba dodati i 12 logoraša koji su odvedeni 17. septembra ‘92. godine.
Kasnije se saznalo da su korišteni za iznošenje municije i druge ratne opreme
na srpske položaje, na brdo Stolac, u širem prostoru sela Previla. ”U
novembru 1997. godine, poslije reintegracije spomenutog područja u sastav
FBiH, izvršena je ekshumacija posmrtnih ostataka iz masovne grobnice.
Prema podacima koje je iznio sedmični list Ljiljan (19. 11. – 26. 11. 1997.)
postojanje ove masovne grobnice i njenu lokaciju otkrio je Srbin Simo Mojević.
Bio je pred agresiju direktor osmogodišnje škole Ivan Goran Kovačić’ u Foči.
Zajedno sa nastavnikom Danilom Marićem odgovoran je za sve počinjene

4
zločine u području MZ Ustikolina i Jabuka. I tih zločina bilo je puno. Prema
kazivanju spomenutog, logoraše je pobio autoprijevoznik Novak Blagojević, a
zbog osvete za sina Zorana koji je nešto ranije poginuo na području sela
Previla”, pišu u svojoj knjizi Preljub Tafro i dr. Bećir Macić. Iz logora KPD Foča
248 zatočenika je razmijenjeno. Za 63 ljudi rodbina tvrdi da su odvedeni u
logor, ali nema evidencije ili nekog traga koji bi potvrdio da su i bili u logoru.
Vjerovatno su likvidirani na nekom drugom mjestu, a ne odvedeni u logor.
Mučenje i likvidacija u KPD-u
Bošnjaci su u ovom logoru doživjeli razne oblike mučenja i maltretiranja. Do
20. maja ‘92. mučitelji i ubice u ovom logoru uglavnom su bili četnici iz Srbije i
Crne Gore, a nakon toga upravu nad logorom preuzimaju domaći četnici. Tek
tada je za zatočene nastala prava tortura. Većina zatvorskih mučitelja bili su
Srbi koji su i ranije radili kao stražari ili su bili u nekoj drugoj ulozi u KPD Foča.
Ni jedan zatočeni Bošnjak nije bio vojno lice, svi su bili civili koji su odvođeni iz
svojih kuća, sa ulice, radnog mjesta i sl. Mučenja su vršena u upravnoj zgradi,
u samicama, ali i sobi zvanoj ”smederevka”. Ubistva su vršena uglavnom noću
i to u upravnoj zgradi ili na drinskom mostu u blizini logora.
Osim mučenja i ubistava u samom logoru, logoraši su korišteni i kao živi štit na
ratištu prema Goraždu. Četnici bi stavljali logorašima eksploziv na leđa, vezali
bi im ruke, a onda bi ih tjerali da idu ispred njihovih snaga prema slobodnoj
teritoriji Goražda. Četnici su, također, od logoraša uzimali krv za svoje potrebe,
odnosno za svoje ranjenike. Logoraši su Srbima služili i kao ”čistači mina”.
Naime, četnici su se kretali po planini Zelengori i u strahu da im branitelji koji
su se krili po ovoj planini ne bi postavili mine na puteve, oni su koristili
logoraše da idu u automobilima ispred njih. Ako bi naišli na mine, stradali bi
logoraši. Zna se da su čistači mina bili Hamed Čelik, Goran Kukavica i Šaban
Karup. Svoj praznik Vidovdan, 28. juna ‘92. godine, Srbi su proslavili ubistvom
veće grupe logoraša na drinskom mostu. Logoraši su korišteni i za sve vrste
teških fizičkih poslova, od rada u rudniku Miljevina, preko rada na utovarivanju
opljačkane imovine Bošnjaka ili nekih preduzeća, te raščišćavanju ruševina
Aladža džamije, do nošenja municije na borbene položaje.
U ovaj logor dovedeni su i Bošnjaci koji su bili izbjegli u Crnu Goru pa ih je
tamošnja vlast pohapsila i predala Karadžićevim zločincima. Također, u ovom
logoru boravili su i bošnjački politički lideri iz crnogorskog dijela Sandžaka,
uhapšeni u montiranom političkom procesu 1993./'94. godine, kada im je na
teret stavljen pokušaj navodnog oružanog otcjepljenja Sandžaka od tada SR
Jugoslavije.
Zatvorski mučitelji

U mučenju i ubijanju logoraša naročito su se isticali stražari unutrašnjeg voda:

Milenko Burilo Buši, Dragomir Obrenović Obren, Zoran Matović Zoka, Vlatko
Pljevaljčić, Vitomir Mičević Vito, Radovan Vuković, Jovo Savić, Zoran Vuković,
Milovan Vuković i Savo Todović Bunda. Pored njih, u mučenju su se isticali i
vojni policajci iz Foče, koji su uvijek, kad god bi to zaželjeli, odlazili u logor i
tukli logoraše. Među njima su se najviše isticali braća Banović Branko i Danko,
Dragan Đurović te Dragan Ćosović Ćosa.

5
Primjeri zločina u ženskim logorima
Što se tiče ženskih logora, nema preciznih podataka o broju logorašica i broju
onih koje su silovane. Te logore smo pobrojali, a što se tiče torture koju su
preživjele te žene, ona se teško može iskazati riječima. Navest ćemo primjer
kroz zločinca Dragoljuba Kunarca, koji je od juna ‘92. pa do februara ‘93.
godine bio komandant specijalnih izviđačkih jedinica. On je u svoj štab, inače
smješten u kući Osmana Đikića, u kojem je boravio sa 15 do 20 svojih vojnika,
dovodio zatočene Bošnjakinje iz logora ”Partizan” svojim vojnicima na
silovanje. Silovanja je i lično vršio. Osim u ovu kuću, Kunarac je odvodio
Bošnjakinje i u Karamanovu kuću u Miljevini gdje su također silovane. Prilikom
silovanja govorio je žrtvama da će rađati djecu a da neće znati ni ko im je otac.
Neke od žrtava imale su samo 12 godina. Neke od žena zadržane su u
Karamanovoj kući i tu su bile stalno silovane, a pored te torture morale su
održavati kuću za četnike. Drugi primjer je prodaja djevojčice od 12 godina.
Nju je nakon više silovanja od strane nekoliko četnika prodao Radomir Kovač
drugom vojniku.

6
Komšijska kama
U 13 sela koja pripadaju mjesnoj zajednici Luka ubijeno je 36 Bošnjaka.
Granatiranja ovih sela počela su 8. aprila ‘92. godine iz miljevinskog sela
Budanj, a najjača su bila 14. maja. Kakve zločine su četnici činili u selima
Luke, govore primjeri iz Daničića, gdje su Srbi iz porodice Vuković iz sela
Kozje Luke masakrirali devet članova porodice Nurke Karahasanović, koji su
se skrivali u šumi Radoviš. Primjer zločina je i selo Pirni Do, gdje su ubijeni
Bego i Nura Jahić. A, ubistvo Muje Osmankovića u selu Hrđavci najdrastičniji
je primjer četničkog zločina u Lukama. Dogodio se u maju ‘92. godine kada su
Srbi macolom razbili jedan nišan na mezarju i na njega nabili Osmankovića.

7
Stradanje Bošnjaka Luke
Organizatori zločina u Lukama su pripadnici Kriznog štaba iz Miljevine, a
izvršitelji su uglavnom lokalni Srbi iz sela Kozje Luke. Najviše zločina učinili su
članovi porodice Vuković: Brane, Luka i Milorad, potom Blagoje Golubović,
Miodrag Stanić te Rajko Todorović. U zločinima učestvuju i Srbi iz Miljevine,
pripadnici porodice Elez, kao i Njegoslav Bošković. Tu su i vojvoda Simo
Mojević iz Ustikoline sa svojim sljedbenicima, zatim neki od članova porodica
Škipina i Miletić, pa Sreten Vujadin i Sreten Kovačević iz sela Tulovići koje
pripada Ustikolini. Branitelji i mještani mjesne zajednice Luka povukli su se 1.
juna ‘92. prema Grepku, prema slobodnoj teritoriji, tako da na ovom području
nije bilo velikog stradanja mještana.

8
Zlocin u mjesnoj zajednici Trnovača – Brod
Na području mjesne zajednice Trnovača – Brod u devet sela ubijeno je ili se
vodi kao nestalo 115 Bošnjaka. Sela ove mjesne zajednice nalaze se na
putevima koji vode od Foče prema Sarajevu i Dubrovniku. Prva stradanja
desila su se u selu Điđevo, u koje četnici ulaze 20. aprila, nakon što su najprije
u selo došli komšije Dragan i Zoran Pejović i Rajo Stanojević sa ultimatumom
za predaju oružja. Nedžib Hadžimusić je to odbio i onda otpočinje granatiranje
sa svih strana. Otpor je bio kratkotrajan i četnici na čelu sa Anđelkom
Veljovićem ulaze u selo. Muškarce zatvaraju u kuću Bore Džajića, a žene i
djecu u kuću Sulejmana Hodžića, da bi navečer muškarce krvave i isprebijane
odveli na livadu Bare. Neki su odmah ubijeni, a drugi otjerani u koncentracioni
logor u KPZ Foča. Sutradan, 21. aprila, hapsili su skrivene muškarce. Neke,
poput Ferida Krše, ubili su pored Drine nakon prethodnog iživljavanja i
mučenja. Nešto kasnije, u maju, Srbi su odvodili iz sela, u više navrata, žene i
djevojke u štab na Brodu na Drini. Tamo su mučene i silovane.

9
Sela Bjeliš, Raoničko Brdo, Kovačići, Radačići i Štovići okupirana su 4. i
5. juna ‘92.godine. Bošnjaci ovih sela predali su nešto malo oružja što su imali
pred sami rat, tako da su bili potpuno bespomoćni i pod stalnom stražarskom
kontrolom od strane komšija Srba. Nadgledanje Bošnjaka i straže držali su
Srbi iz sela Gradac, a predvodili su ih Nikola i Mirko Kovačević, te Jovo
Vukadinović sa svoja četiri sina. Na zvjerski način pobijeni su stanovnici
štovićkih sela. Paljeni su živi u svojim kućama. Komšije Srbi su se iživljavali
nad staricama i nejači. Tako je Gojko Vasiljević Gica natjerao jednu staricu da
se skine gola, a onda je strpao u šaht od vode.
Glavni počinitelji zločina nad Bošnjacima u mjesnoj zajednici Trnovače – Brod
bili su komšije Srbi. Jedinica ”Sveti Sava” prednjačila je u zločinu, a na ovom
području djelovao je i srpski odred vojne policije ”Dragan Nikolić” iz Foče,
predvođen Jankom Janjićem Tutom, Dragoljubom Kunarcem Žagom, braćom
Banović itd. Ideolozi zločina u ovoj mjesnoj zajednici bili su njeni članovi
Kriznog štaba: Drago Krunić, Anđelko Veljović, Ilija Čalasan, Drago Fulurija,
Rajo Stanojević, Stamen Ranđelov, Zoran i Dragan Pjević, Nebojša i Vojo
Kalajdžić. Svi su oni i direktno učestvovali u napadima na selo Điđevo, a pored

10
njih zločine su na ovom području činili i: Radmilo Ostojić, Mirko Babić, Boro
Višnjić, Nebojša Rakić, Zdravko Vasiljević, Jelena i Rade Babić, Mišo Bajić,
Desimir Čalasan, Slavica Fulurija, Zoran Pavlović, Slobodan Popović, Zoran
Tomović, sinovi Nikole Bodiroge, kao i izvjesni Komljenović. U štovićkim
selima također su komšije Srbi dominirali u zločinima. Predvodio ih je Milivoje
Radović iz sela Gradac, raniji komandir stanice policije u Foči, a svjedoci su
prepoznali među četnicima i komšije Ljubana Milanovića iz Avdagića Luke,
Slavka Kovačevića iz Lisičića, Vladu Kovačevića sa sinom Savom iz sela
Bjeliš, zatim Jovu i Slobodana Škipinu, Vojislava Milanovića sa sinovima.

Jabuka i Ustikolina
U selima mjesne zajednice Jabuka ubijeno je 22 ljudi, u 10 sela. Ovo područje
je posljednje došlo na udar agresora, tako da je stanovništvo moglo izbjeći.
Oni koji su ostali u kućama, pobijeni su.
U mjesnoj zajednici Ustikolina ubijeno je ili se vodi kao nestalo 199 Bošnjaka.
Svi su ubijeni na najbrutalnije načine: klanjem, spaljivanjem u kućama i
štalama, strijeljanjem. Od 21 mjesne zajednice u Foči, u ovoj je bilo najveće
stradanje civilnog stanovništva. Nikakav otpor nije pružen agresoru, niti je bilo
nekakvog organiziranog povlačenja ili bijega na slobodne teritorije.
Jednostavno su žrtve čekale svoje dželate. Za razliku od Bošnjaka, komšije
Srbi dobro su se naoružali i spremili za rat. Neki od zločinaca u ovoj mjesnoj
zajednici su: Vinko Šubara, Radmilo Mihajlović, Zdravko Mijović, Slaviša
Miličević, Arsen Blagojević, Zdravko Joković, Novislav Kovač, Novak
Blagojević, Željko Škobo, Miladin Pejović, Brane Vuković, Sreten Vujadin,
Boško Divljak, major JNA koji je zajedno sa Petrom Mihajlovićem 26. aprila
‘92. godine koordinirao napad na Ustikolinu, Milika Golubović, Sreten Starović,
zatim Željko, Drago, Vasilj, Mile i Neđo Blagojević, Radmilo Miletić, Rajko
Todorović, Milan Maljković, major JNA Slavko Miličević, vodnik JNA Zoran

11
Marić, kao i pripadnici vojne policije iz Foče Zoran Vuković, Dragan Zelenović,
Dragoljub Kunarac, Janko Janjić i dr.

Stradanje Čelikova Polja

U 12 sela mjesne zajednice Čelikovo Polje ubijeno je ili se još vodi kao nestalo
50 Bošnjaka. Sela ove mjesne zajednice nalaze se na desnoj strani Drine
uzvodno od Foče. Prva žrtva ove mjesne zajednice bio je Džemil Polovina koji
je ubijen 26. maja, a glavni zločini počinjeni su 8. juna, a počinili su ih
uglavnom komšije Srbi. Pred naletom Srba 8. juna većina stanovništva
Čelikova Polja bježi u šumu i tu se skriva danima. Zahvaljujući odvažnosti
nekolicine mladića, noću 23. juna, 173 mještana na malim čamcima prelaze
12
Drinu i odlaze na planinu Vučevo, gdje se priključuju Bošnjacima iz sela
Sutjeske. Jedan broj žena i djece uspio je preći most na Šćepan-Polju i preći u
Crnu Goru. Međutim, ovim nije okončano stradanje mještana ovih sela, jer su
mnogi stradali kasnije prilikom povlačenja zbjega preko Zelengore. Kao
počinitelje zločina svjedoci su prepoznali: Ljubomira Dostića, komandanta
bataljona, Simu, Dušana, Vladimira i Dejana Kovača, Dragana i Zorana
Nitkovića, Vukadina i Milutina Perišića, Miluna i Slobodana Milanovića, Rajka
Mijovića, Radomira, Radosava i Vlastimira Pavlovića, Savu Pejovića,
Slobodana Starovića, Rajka Krnojelca, Nenada Drakulu, Tošu Kalajdžića,
Valerijana Simića, Zdravka Vasiljevića, Sloboda Ćurčića, Zorana Mijovića,
Mišu i Danila Pavlovića, Radovana Vukovića, Velju i Zdravka Mijovića, Vukolu
Vujovića, Obrada Mališa.

Mjesne zajednice Dragočevo i Godijeno

U pet sela mjesne zajednice Dragočava stradalo je 30 mještana, Bošnjaka.
Scenarij je isti kao i u drugim mjesnim zajednicama. Prvo se Bošnjacima
postavi ultimatum za predaju oružja, a onda, kada oni to urade, slijedi ubijanje.
Prvi zločin u ovoj mjesnoj zajednici počinjen je 22. aprila u selu Saš. Okrutnost
je prisutna i kod ovog zločina: klanje, paljenje u kućama i sl. Nakon 22. aprila u
više navrata Srbi upadaju u sela i pale i pljačkaju. Zločine su uglavnom činile
komšije iz susjednih sela, a glavni je bio Simo Bodiroga, šumar iz Dragočeva, i
Miladin Pjano sa sinovima, iz Potpeći. Spominju se još i četnici iz porodice
Vilotić, kao i sinovi Todora Simovića.

13
Mjesna zajednica Godijeno ima 10 sela, a stradalo je 47 mještana. Četnici su
zločine u ovim selima činili sve do avgusta ‘92. godine, dok i posljednjeg
Bošnjaka nisu ubili ili dok nije pobjegao. Prijetnje su počele još 19. aprila od
strane četnika na čelu sa samozvanim vojvodom Borom Ivanovićem. Bošnjaci
ovih sela sa desne strane Ćehotine izbjegli su prema slobodnoj teritoriji, ali oni
na lijevoj strani nisu imali tu sreću, ostali su u okruženju četnika. Zločine su
činili komšije Srbi: Čedo, Anđelko, Borivoje, Radojica, Mile, Spomenko i Strajo
Perišić, zatim Mile Bodiroga, Borislav i Dobrislav Pjano, Ljuban i Dragan
Vuković, Vlado Simović i dr. Džamija u Godijenu zapaljena je 2. maja, a
munara srušena dan kasnije.

Zločini u Slatini, Vikoču, Čelebićima

U devet sela mjesne zajednice Slatina stradalo je 20 Bošnjaka. Prvi upad u
ova sela dogodio se 2. maja, tada Srbi pale nekoliko sela i ubijaju zatekle.
14
Narod se sklanja u šume iznad sela, a onda se prebacuje na slobodnu
teritoriju Goražda. U ovoj mesnoj zajednici pružen je otpor četnicima sa nešto
malo oružja, uglavnom lovačkog. Od te grupe naoružanih Bošnjaka formirana
je Slatinska četa koja četnicima nanosi gubitke sve do konca ‘94. godine.
Među četnicima ističu se Milivoje i Vojislav Đorđević, Nebojša Vrećo, Velimir
Višnjić, Milutin Vilotić i dr.
Sedam sela mjesne zajednice Vikoč imalo je 30 žrtava. Srbi su u sela ove
zajednice ušli 8. avgusta ‘92. godine. Zločinci su bili komšije, ali i pomoćnici iz
Čelebića, Jošanice i Brusna, te četnici iz Crne Gore. Počinili su svirepe
zločine. ”Prilikom upada u selo Papratno Donje, hvataju Miralema Ahmića.
Mladić je imao samo 22 godine. U blizini škole u Papratnu vješaju ga za noge
na jednu krušku. Ispod glave su mu naložili vatru. Mladić je od bolova vrištao,
trzao se, uvijao… Poslije toga su poluugljenisano tijelo skinuli sa kruške, stavili
ga na obližnji plot i ponovo naložili vatru ispod već mrtvog tijela mladića… U
drugom slučaju, u selu Papratno Gornje, na svirep način ubijena je Kenda
Trako. Odrali su joj kožu sa tijela do pasa i tako je ostavili naslonjenu na među
pored kuće Memije Šoro. Tog 8. avgusta ‘92. zapaljena je škola i džamija u
Vikoču. Sva sela su, također, spaljena. U zločinima se, prema kazivanju
preživjelih mještana, ističu komšije: Pero Kovač, Ilija Čančar, Rade Kovač,
Spomenko Arsenić, Neđo Mitrić i Milenko Arsenić”, pišu Preljub Tafro i dr.
Bećir Macić u knjizi ”Genocid nad Bošnjacima na području općine Foča 1992.-
1995.”
U 16 sela mjesne zajednice Čelebići, Zavait i Jošanica ubijeno je 58 mještana.
O stradanju Bošnjaka u ovim krajevima malo se zna, jer nema onih koji su
preživjeli četničke torture. Oni koji su pobjegli, to su učinili pravovremeno, a oni
koji su ostali, ubijeni su. Zločin u selima Čelebića izvršen je 27. jula, a u selima
Zavaita 12. avgusta. Po zločinu istakli su se komšije: Mitar Kunarac, Vlastimir
Avram, Bobo Jolović, Rajko Milanović.

15
Ubijanje Bošnjaka po selima
Stradanje fočanskih Bošnjaka nije bilo vezano samo za grad i prigradska
naselja, već se događalo po cijeloj općini. Ubijene su stotine Bošnjaka po
fočanskim selima, hapšeni su i odvođeni u logore, žene su silovane i držane
kao robinje za seksualna iživljavanja, paljene su kuće i ljudi u njima.
Četnicki zločin u selima Sutjeske
U 20-ak sela mjesne zajednice Popov Most, odnosno sela na Sutjesci, ubijeno
je i vodi se kao nestalo blizu 100 Bošnjaka. Većina sela je popaljena i
uništena. Prve znake pripreme zločina na ovom području Srbi su pokazali još
u ljeto 1991. godine kada je 70 naoružanih Crnogoraca iz crnogorskog sela
Mratinja prešlo na teritoriju Foče u selo Vučevo. Došli su u posjetu Jakši
Jovoviću i da, pokazujući svoje naoružanje, zastraše Bošnjake. A, još od ranije
počela je netrpeljivost Srba sa područja Sutjeske prema komšijama
Bošnjacima. Sve se više budio srpski nacionalizam i javno ispoljavala mržnja
prema komšijama Bošnjacima. Srbi se obučavaju po selima, u selo Čelebiće
pristiže vojska sa vukovarskog ratišta, prolaze uz pucnjavu, psovke i
provokacije jedinice JNA prema Dubrovniku. Srbi se naoružavaju i pripremaju
za rat.
Čim se počelo pucati u Foči, Srbi na Sutjesci prave barikade, postavljaju
topove i okreću cijevi prema selima gdje su Bošnjaci. Vode se nekakvi
pregovori, a zapravo su to ultimatumi koje Srbi daju Bošnjacima da predaju
oružje i da im navodno neće niko ništa. Pregovori se vode u više navrata, prvi
16. pa onda 25. aprila. Počinje predaja oružja, ali samo onog trofejnog i

16
lovačkog, ostalo Bošnjaci, vođeni iskustvima iz Drugog svjetskog rata,
skrivaju. Nakon ovoga počinju pretresi bošnjačkih kuća. Jedna skupina od 800
Bošnjaka otišla je put Gacka. Jača i srpska propaganda i padaju prve žrtve.
Ubijen je Hajro Lugušić. Bošnjaci se skrivaju po šumama i planinama. Tada na
teren Sutjeske preko brda iz Sarajeva stiže Zaim Bešević, demobilizirani major
JNA. Dolazi sa namjerom organiziranja otpora i pomoći zbjegovima pri
povlačenju. Nastaje čuveni bataljon ”Sutjeska”, zahvaljujući kojem 4.500
Bošnjaka Sutjeske uspijeva da se probije do slobodne teritorije, a ovaj bataljon
se isticao kasnije na ratištima širom BiH.

Pored mještana sela Sutjeske, u brda ovih krajeva pristižu i Bošnjaci iz drugih
sela, ali i općina, poput Gacka. Svi pričaju o velikim zločinima koje Srbi,
komšije i pridošli dobrovoljci, čine po njihovim selima. Na planini Vučevo i na
Zelengori Bošnjaci se koncentrišu i uz pomoć Beševića dobro organiziraju,
može se reći, izbjegličke kampove. Imaju straže, izvidnice, miniraju se mogući
četnički prilazi, što je urodilo plodom jer je u dva navrata poginulo 19 četnika
koji su htjeli prići izbjeglim, ali organiziranim Bošnjacima na Vučevu. Srbi, ne
mogavši prići Bošnjacima, granatiraju ih sa odstojanja, a aktivna je i avijacija.
Istovremeno pale sela i ubijaju na najsvirepije načine one koji su ostali u
selima, najčešće zbog nemoći i bolesti. Topovskim projektilima 12. juna četnici
ruše džamiju u Šadićima. Iako je odbrana izbjeglih u Vučevo i Zelengoru
uspješna, ipak život postaje sve teži za njih. Ponestaje im oružja, hrane,
lijekova, sanitarija, a četnici tuku sve više i sa nekoliko strana, iz pravca
Kalinovika, Mratinja i sa prevoja Čemerno.

Na Gorama iznad Šadića 12. jula održan je sastanak na kojem je donesena

odluka o probijanju prema slobodnoj teritoriji. Proboj počinje 15. jula sa
Zelengore, a 17. sa Vučeva. Probijanje zbjegova dosta uspješno štite
pripadnici ”Sutjeske”, iako je bilo žrtava kako od granata, tako i u borbama
kada bi se naišlo na četnike. Proboj je trajao devet dana i noći, a pojedinci koji
su iz raznih razloga zaostajali, probijali su se i po 15 dana. Preživjeli Bošnjaci
Sutjeske među ključne ličnosti zločina u ovom kraju ističu: Jovana Vukovića,
vojvodu i komandira svih srpskih snaga na ovim prostorima, zatim Ratomira
Mastilovića, Tihomira Aćimovića, Željku Majdova, Ljubomira Kovačevića, Đoku
Vukovića, Ljubu Milinkovića, Dušana Živanovića, vojvodu Zdravka Vladičića,
Dragana Vladičića, Sinišu Nitkovića, Zorana Papricu, Dragana Mališića, Nešu
Ostovića, Gojka Lalovića, Zdravka Pavlovića, Luku Tanovića…

17
Zločin u Jeleču
U mjesnoj zajednici Jeleč, u njenih 11 sela, stradalo je oko 120 Bošnjaka.
Stradanja su počela 1. maja 1992. godine i trajala su sve do oktobra. Zločinci
su bili domaći Srbi, komšije. Metode koje su četnici primijenili tokom zločina u
Jeleču slične su metodama koje su primjenjivali i u drugim krajevima Foče i
BiH. Najprije su pozvali Bošnjake da predaju oružje, onda su blokirali područje
barikadama, postavili artiljeriju na sigurno odstojanje i već 1. maja počinju
granatirati jelečka sela. Granatiranje sa Vratla iznad Jeleča, stare ceste prema
Kalinoviku trajalo je tri dana. Nemoćan i praktično nezaštićen bošnjački narod
povlači se u planine. Četvrtog maja Srbi upadaju u Jeleč i najsvirepijim
metodama ubijaju sve koje su zatekli, uglavnom nemoćne i bolesne, ali i one
naivne pojedince koji su vjerovali svojim komšijama. Žive ih spaljuju u kućama,
kolju, siluju. Srbi nastavljaju naprijed, a Bošnjaci se sve više povlače u planine.
Desetog maja četnici napadaju šumsko radilište na Paležima gdje se skrio dio
izbjeglog stanovništva.
Sukobi se nastavljaju i narednih dana, a 20. septembra Bošnjaci uspijevaju na
Papratnim Njivama zadati jak udarac četnicima, ubivši ih 38. Ali, granatiranje
zbjegova se nastavlja. Bližila se i zima i odlučeno je da se i ova grupa
prebacuje prema slobodnoj teritoriji, a uz pomoć brigade ”Sutjeska”. Probijanje
je počelo 1. oktobra i trajalo je 10 dana. Organizatori zločina u mjesnoj
zajednici Jeleč, između ostalih, bili su Ljubo Ninković, potpukovnik Pavlović iz
garnizona JNA u Kalinoviku i Vojko Cicković iz Miljevine. U izvršenju zločina
istakli su se: samozvani vojvoda Pero Elez, nastavnici iz Miljevine Risto
Trifković i Pero Krunić, načelnik srpske policije Miljevine Milenko Vuković.
Pored njih u zločinu su se istakli još i Željko, Pavle, Luka, Nenad, Rade i
Slavko Elez, zatim Rajko Milutinović, Radmilo Vuković, Zoran Ivanović, Nenad

18
Janković, Gojko Jojić, Željko Krunić, Zdravko Milutinović, Drago Ninković,
Risto Ostojić, Dragan Rončević, Živko Miletić i dr.

Miljevinski zločini i zločinci

U sedam sela mjesne zajednice Miljevina ubijeno je 68 Bošnjaka. O zločinima
u rudarskom naselju Miljevina i okolini nema puno svjedočenja, jer su ovdje
četnici ubijali neostavljajući svjedoke u životu. Zločini su se dešavali tokom
maja, juna, jula, a zločinci su bili komšije Srbi. Pošto je većina građana ovog
naselja radila u rudnicima, kako Bošnjaka tako i Srba, onda se može reći da
su rudari Srbi ubijali kolege Bošnjake. U Miljevini su počinjeni i veliki zločini
silovanja Bošnjakinja. Karamanova kuća pretvorena je u javnu kuću u kojoj su
silovane i držane u zatočeništvu mlade Bošnjakinje, bilo ih je čak od 12
godina. Također, i mnoge druge kuće su pretvarane u mjesta silovanja i
iživljavanja komšija nad svojim komšinicama. I motel u Miljevini služio je za
silovanja. Sva sela u mjesnoj zajednici Miljevina popaljena su i porušena.
Ideolozi i izvršitelji zločina u Foči su, prije svih, pripadnici Kriznog štaba ove
mjesne zajednice predvođeni Pavlom Elezom.
U Kriznom štabu još su bili: Pero Elez, Pavlov sin; rudarski inžinjer Slavko
Stanković koji je bio i predsjednik IO SO Foča; trgovac Brane Stanković; oficir
JNA Stojan Stanković; inžinjer Nikola Baja Golijanin; te Dragan Todorović i
Savo Milovanović. Tu su još: Ljubo Ninković, republički sindikalni funkcioner;
potom već spomenuti nastavnik Risto Trifković. On je formirao javnu kuću od
kuće Kahrimana. Svjedoci za njega kažu da je zaklao svoja dva učenika,
braću Barlove. Također kažu da je zaklao i hodžu Murata Drinjakovića i staru
Zejnu Suljević. Skupa sa Draganom Ćosovićem i Ljubom Cicmilom zaklao je
Alemu Barlov u selu Trošanj. U ključne zločince Miljevine ubrajaju se još i
Miljenko Vuković, načelnik SUP-a u Miljevini, nastavnik Miloš Krunić, za koga
svjedoci kažu da je lično ubio Zahida i Hamida Šalaka, te da je saučesnik u

19
ubistvu hodže Ćamila Tuzlaka. Tu su još: Novak Stanković, Mićo Vuković,
Dobro Stanković, Neđo Todorović, Zdravko Tešević, Neđo Dunić, i izvjesni
novinar Cerović. Ova grupa je u selu Mrđanovićima 24. juna ‘92. ubila sedam
žena.
Neđo Golubović je još jedan od miljevinskih zločinaca koji je skupa sa Pavlom
Elezom na Mitrovom Vrelu ubio Murisa Hrbinića, Hamida Muhovića, Ahmeta
Ramovića i jedno romsko dijete. Treba spomenuti i: Neđu Boškovića, Radu
Draškovića, Petra Pejovića, Ljubu Zelenovića, Peru Ninkovića, Zorana
Ivanovića, Duška Jovovića, Miroslava Delića, Gorana Ćosovića, Gorana
Milutinovića, Radmila Davidovića, Dana Šošića, Velibora Vukovića, Dušana
Ivanovića, Dragana Janjića, Miću Orlovića, Biljanu Mrgud, Jelenu Cicović,
Maricu Simović, Nadu Stanković, Vladu Golubovića, Sašu Gagovića, Tomu
Ostojića, Dragana Teševića, Jagu Mališa, Njegu Boškovića, Radivoja
Pavlovića, Radivoja Filipovića, Slobodana i Aleksu Markovića itd.
Zločin u mjesnoj zajednici Kratine
Zločine u mjesnoj zajednici Kratine osmislili su i činili isti oni koji su to radili i na
području Miljevine. Na ovom području u 11 sela poginulo je blizu 30 ljudi. Iako
su Bošnjaci ovih sela bili nenaoružani, četnici nisu smjeli napasti pješadijom
ovo područje sve do 22. juna, iako su od samog početka agresije gađali
artiljerijom sa Kolunskog brda i od crkve u Budnju. Kada su napali tog 22. juna,
70-ak seljana ove mjesne zajednice bilo je organizirano u odbrani, pružili su
dobar otpor i više do oktobra nije bilo napada. Kada su počela povlačenja u
oktobru prema slobodnoj teritoriji sa Zelengore, zbjegovi su prolazili kroz
područje Kratine odakle su se ljudi priključivali zbjegovima, a onda su četnici
samo ušli i pobili one koji nisu mogli otići.

20
Slovom protiv zaborava
Preljub Tafro i dr. Bećir Macić odlučili su istražiti zločine u Foči, napisati knjigu
o njima i na taj način od zaborava otrgnuti po ko zna koji put ponovljeni zločin
nad Bošnjacima Foče.Knjiga sa nazivom ”Genocid nad Bošnjacima na
području općine Foča 1992.-1995.” izašla je 2004. godine u izdanju Instituta za
istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Recenzenti ove
knjige bili su prof. dr. Ismet Dizdarević i mr. Suljo Borovina, a knjiga je
podijeljena u tri dijela: ”Žrtve na području Foče – izvan logora”, ”Žrtve u logoru
Kazneno-popravni dom” i ”Prilozi”
Piše: Ramiz Hodžić
Cjelokupno podrinjsko područje, čiji je dio i Foča, među prvima je bilo na udaru
velikosrpskih snaga, s namjerom da se i na tom dijelu Bosne i Hercegovine
realiziraju velikodržavni srpski ratni ciljevi – stvaranje čistih etničkih (srpskih)
prostora i genocid nad Bošnjacima. U tom kontekstu je i područje Foče
paradigma zločina koji su izvršeni u Bosni i Hercegovini, a koji se, pored
ostalog, ogledaju u prijekim egzekucijama, prisilnom premještanju ili deportaciji
Bošnjaka, nečovječnom postupanju tokom i nakon napada na gradove, sela i
naselja, fizičkom, psihičkom i seksualnom zlostavljanju, prisiljavanju na život u
nehumanim uvjetima, protupravnom zatočenju, prisilnom radu, bezobzirnom
razaranju grada, sela i naselja, te posebno potpunom rušenju vjerskih
objekata, pljačkanju i uništenju privatne imovine itd.
21
Zločin se ne može sakriti
Polazeći od ovih činjenica, Preljub Tafro i dr. Bećir Macić odlučili su istražiti
zločine u Foči, napisati knjigu o njima i na taj način od zaborava otrgnuti po ko
zna koji put ponovljeni zločin nad Bošnjacima Foče. Knjiga sa nazivom
”Genocid nad Bošnjacima na području općine Foča 1992.–1995.” izašla je
2004. godine u izdanju Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i
međunarodnog prava. Recenzenti ove knjige bili su prof. dr. Ismet Dizdarević i
mr. Suljo Borovina, a knjiga je podijeljena u tri dijela: ”Žrtve na području Foče –
izvan logora”, ”Žrtve u logoru Kazneno-popravni dom” i ”Prilozi”. Navedeni
dijelovi knjige predstavljaju koherentnu cjelinu u kojoj su argumentirano
prikazani zločini na području Foče.
O kvalitetu, vrijednostima i značaju ove knjige najbolje govori izdavač u svom
predgovoru za knjigu.
”Planiranje, pripremanje i izvršenje zločina ostvareno je, kao i u drugim
područjima, raspoređivanjem artiljerije, u ovom slučaju oko Foče,
naoružavanjem srpskog stanovništva, aferama u radnim organizacijama
‘Fočatrans’ i ‘Ozren’, organiziranjem obilježavanja raznih praznika sa
nacionalističkom euforijom, zahtjevom bošnjačkom stanovništvu za predaju
oružja, formiranjem ‘srpskih institucija’ (krizni štabovi, MUP, školstvo,
zdravstvo i dr.), vođenjem besplodnih pregovora, zauzimanju sredstava
informiranja (posebno radija), otpuštanju sa posla radnika bošnjačke
nacionalnosti, intenzivnim i bezobzirnim granatiranjem naselja sa bošnjačkom
većinom, progonom, zatočenjem, silovanjem i prijekim egzekucijama civilnog
stanovništva, pljački privatne imovine, rušenju vjerskih objekata i dr.
Žrtve na području Foče – izvan logora
U prvom dijelu knjige ‘Žrtve na području Foče – izvan logora’ prezentirana su
najznačajnija saznanja do kojih su došli autori o zločinima protiv civilnog
stanovništva, gdje je van logora ubijeno 1.113 lica, od čega 958 na području
Foče, 84 van Foče, a 71 se vodi kao nestali. Sva gnusnost zločina pokazana
je u klanjima, nabijanjima na kolac, šutanjem glava žrtava, ubijanju bolesnika,
bacanju u Drinu unakaženih tijela, masakriranju djece, žena i staraca, paljenju
i pljačkanju kuća i radnji, ubijanju čitavih familija, u strahotama koncentracionih
logora itd. Sistematska obrada zločina (grad Foča i ostalih 15 mjesnih
zajednica) omogućava čitatelju da se na pregledan i sveobuhvatan način
upozna sa zločinima u gradu Foči, mjesnim zajednicama, selima, zaseocima
itd. Posebnu vrijednost predstavljaju uvodne napomene date za svaku mjesnu
zajednicu, u kojima se izlaže hronologija agresorskih dejstava, njihovi zločini,
te pokušaj spasavanja bošnjačkog stanovništva. Zločini protiv civilnog
stanovništva obrađeni su tako što su, između ostalog, dati osnovni podaci o
žrtvama, a u nekim prilikama i imena lica za koja se opravdano pretpostavlja
da su počinitelji zločina.
Žrtve u logoru Kazneno-popravni dom
Drugi dio knjige ‘Žrtve u logoru Kazneno-popravni dom’ obrađuje oblike zločina
u mučilištu KPD Foča. U vezi s tim autori posebno pružaju podatke i o njihovim
osnovnim pokazateljima: vremenu djelovanja logora (od 17. aprila ‘92. do 10.
oktobra ‘94. godine), oblicima izvršenih zločina, kao što su: mučenje

22
zatočenika, njihovo korištenje za ‘živi štit’, prisilan rad, uzimanje krvi, ‘čistači
mina’, ubijanja, bacanja tijela u Drinu, zlostavljanja prilikom isljeđivanja,
sakrivanje logoraša od Crvenog križa itd. U knjizi je posebna pažnja
posvećena tzv. ‘razmjenama logoraša’, pri čemu je veliki broj izvođen iz logora
uz obrazloženje da ih vode u razmjenu, ali im se nakon izvođenja iz logora
gubi svaki trag. Na taj način nestala su 404 zatočenika. Hronologija razmjene
to očigledno potvrđuje, jer se najčešće ne zna sudbina logoraša iz grupe,
njihov broj, razmjena, likvidacija itd. Autori su uspjeli da sakupe osnovne
podatke o ubijenim logorašima (38) sa posebnim osvrtom na oblike zločina,
koji su se najčešće sastojali od ubistava nakon mučenja, te bacanja u Drinu.
Značajni prilozi za knjigu
Knjiga u dijelu ‘Prilozi’ sadrži svjedočenja stanovništva općine Foča prema
izjašnjavanju o nacionalnoj pripadnosti po naseljenim mjestima, a po popisu iz
‘91. godine, te originalne fotografije o ekshumacijama do kraja 2001. godine.
Autori su prezentirali 12 do sada neobjavljenih izjava neposrednih preživjelih
učesnika događaja u Foči od ‘91. Do ‘95. godine. Svaka izjava je obrađena,
identitet svjedoka zaštićen i naveden arhivski izvor, tako da je postignuta
njihova sistematičnost i preglednost. Sadržinu izjava na najbolji način
odražavaju njihovi jezgroviti i udarni naslovi dati od strane autora.
Po standardnim metodama čuvanja identiteta svjedoka autori su svugdje gdje
bi se mogla identifikovati ličnost davatelja izjave primijenili do sada korišten
uobičajeni postupak. Imajući to u vidu, imena svjedoka su označena
inicijalima. U ovom dijelu knjige objavljeni su podaci o stanovništvu Foče
prema izjašnjavanju o nacionalnoj pripadnosti po naseljenim mjestima po
popisu iz ‘91. godine. Na sistematičan način čitatelj će moći sagledati
nacionalnu strukturu po naseljima. Dokumentarne fotografije o ekshumacijama
na području Foče do kraja 2001. ilustriraju aktivnosti na traženju nestalih, te
potresne prizore o zločinima koji su izvršeni nad civilima Bošnjacima na
području Foče.

23
Da se ne zaboravi
Ova knjiga predstavlja značajan izvor za naučne, sudske i druge ustanove i
uopće širu javnost. Ona još jednom potvrđuje da je bez sistematskog
proučavanja zločina, odnosno genocida u istočnoj Bosni, čiji je dio i Foča,
nemoguće dokumentovano istražiti ciljeve, obim i razmjere agresije na BiH.
Knjiga je rađena na osnovu ličnih saznanja autora, izjava svjedoka i
dosadašnjih rezultata istraživanja zločina na prostorima općine Foča, a
posebno ekshumacija. Prema istraživanjima, a posebno izjavama očevidaca,
naveden je jedan broj imena osoba za koje se sumnja da su izvršile zločine na
području Foče.”
Ova knjiga značajno je koristila i autoru ovog članka tokom istraživanja zločina
u Foči i pisanja o istom u sklopu feljtona ”Zločin”.
EGIDA 1
U prvom dijelu knjige ”Žrtve na području Foče – izvan logora” prezentirana su
najznačajnija saznanja do kojih su došli autori o zločinima protiv civilnog
stanovništva, gdje je van logora ubijeno 1.113 lica, od čega 958 na području
Foče, 84 van Foče, a 71 se vodi kao nestali.
EGIDA 2
Ova knjiga predstavlja značajan izvor za naučne, sudske i druge ustanove i
uopće širu javnost. Ona još jednom potvrđuje da je bez sistematskog
proučavanja zločina, odnosno genocida u istočnoj Bosni, čiji je dio i Foča,
nemoguće dokumentovano istražiti ciljeve, obim i razmjere agresije na BiH.
Knjiga je rađena na osnovu ličnih saznanja autora, izjava svjedoka, i
dosadašnjih rezultata istraživanja zločina na prostorima općine Foča, a

24
posebno ekshumacija. Prema istraživanjima, a posebno izjavama očevidaca,
naveden je jedan broj imena osoba za koje se sumnja da su izvršile zločine na
području Foče.
Okupacija u 15 dana
Iako su se Srbi u Foči, kao i širom Bosne i Hercegovine, otvoreno, bez
prikrivanja pripremali za rat, za agresiju, većina Bošnjaka Bosne, pa i Foče
naivno je vjerovala da do agresije neće doći. Do početka aprila 1992. godine
Srbi u Foči imaju formirane krizne štabove u gradu i po selima, naoružani su,
imaju planove napada, formirane jedinice, prave spiskove za hapšenja i
likvidacije, a Bošnjaci 5. aprila organiziraju pacifistička okupljanja ispred
Skupštine općine. Ista stvar ponavlja se narednog dana. Za to vrijeme Srbi su
već u akciji. Zauzimaju stanicu policije u Miljevini.

Abid Ramović – prva žrtva

Istog dana, dakle 6. aprila, dolazi do prve pucnjave. Iz kuće Ivanovića sa Duba
puca se na ”Fočatrans”. Dolazi do potpunog razdvajanja policije na srpsku i
bošnjačku. Na čelu srpske policije nalazio se Dragan Gagović, a na čelu
bošnjačke policije Zulfo Veiz. Naravno, ove policije ne mogu se porediti ni po
kojoj osnovi, posebno ne po naoružanju i logistici. Sljedećeg dana, 7. aprila,
počinje otvorena akcija Srba u cilju okupiranja Foče. Pada i prva žrtva, riječ je
o policajcu Abidu Ramoviću, koji gine u policijskom automobilu dok je
pokušavao do bolnice prebaciti ranjenu Milevu Radojčić, koju su ranili Srbi
pucnjavom iz kuće Ivanovića u pravcu ”Fočatransa”. Prema jednoj verziji
Ramović je poginuo od metka ispaljenog iz kuće Ivanovića, a druga verzija
kaže da ga je ubio kolega Srbin koji je bio sa njim u automobilu. Istog dana
Srbi predvođeni SDS-om zauzimaju magacin oružja TO u Livadama i dijele
svojim sunarodnicima. Zauzimaju i lokalnu radiostanicu, uspijevaju kontrolirati
sve prilaze gradu, a već grad prelijeću i prve granate. Stigle su i jedinice iz
Srbije koje su smještene u planinarski dom na Zabrani. Onaj dio svjesnih i

25
organiziranih Bošnjaka postavlja barikade u Donje Polje, a civili pripremaju
skloništa po podrumima. Sve vrijeme traju navodni pregovori između SDS-a i
SDA, ali ne daju rezultate, jer Srbi pregovaraju samo kako bi dobili na
vremenu i kako bi Bošnjake što više zaveli i obmanuli navodnom željom da se
sve završi mirno.

Granatiranje grada
Narednog dana, 8. aprila, Foča se granatira i pod stalnom je puščanom
paljbom Srba. Srpske zločinačke horde uspijevaju tog dana zauzeti Dom
zdravlja i zarobiti prisutne Bošnjake, ljekare Ibru Karovića i Avdu Šadinliju.
Srpski hajduci ulaze u Carevu džamiju i na munaru stavljaju četničku zastavu,
a na džamijski razglas puštaju četničke pjesme. Idućeg dana nastavlja se
granatiranje, a srpsko rukovodstvo ultimativno traži predaju vlasti, na šta
odbrana ne pristaje. Granatira se grad, zgrade i kuće su u plamenu, a granate
dolaze iz Zabrane i Orahova. Vodi se i pješadijska borba. Znatno slabije
naoružani i organizirani Bošnjaci napuštaju grad i kreću se put Goražda i put
Crne Gore. Granatiranje se nastavlja i narednih dana. Srbi lagano osvajaju dio
po dio grada i na kraju ulaze u njega. U Aladži 10. aprila Srbi ubijaju Jusu,
Raziju i Esmu Aganović. Međutim, žrtava ima i na srpskoj strani.
Gine im vojvoda Dragan Nikolić, sin Božidara, komandir policijske ispostave u
Čelebićima i Miljevini. Srbi 11. aprila zauzimaju veći dio grada, a ostatak
granatiraju. Narednog dana Srbi pale Prijeku Čaršiju, trgovačko-zanatski
centar, pale se bošnjačke kuće i lokali.

26
Pljačka bošnjačke imovine
Srpski zločinci konstantno napreduju u osvajanju grada. Kako osvajaju koji dio
grada, tako Bošnjake koji nisu izbjegli hapse i odvode u sabirni logor u
Livadama. Logor je smješten u magacinima TRO ”Perućica”. Osim domaćih
Srba, koji su izvukli iz svojih budžaka kokarde, u zločinima učestvuju i Srbi sa
strane. Nastavlja se granatiranje dijelova koje brane malobrojne snage
Bošnjaka, a u okupiranim dijelovima nastavlja se pljačka i paljenje bošnjačkih
kuća i stanova. Već 13. i 14. Srbi su u centru grada, a sa lokalne radiostanice
oglašava se predsjednik SDS-a Miroslav Stanić, koji navodno garantira
sigurnost Bošnjacima koji žele napustiti grad.
Petnaesti dan aprila bio je dan pljačke. Tog su dana dolazili Srbi i sa sela i
pljačkali što se opljačkati i odnijeti moglo. Naredni dan upadom Srba u Donje
Polje oko 18 časova grad je u potpunosti okupiran.

Sabirni logori

27
Kako je u redovima Srba, predvođenih SDS-om, unaprijed već sve bilo
isplanirano, tako je odmah nakon okupiranja grada otvoren koncentracioni
logor u bivšem KP domu, u koji su smještani uhapšeni Bošnjaci do tada držani
po sabirnim logorima. Sabirnih logora bilo je više. Već smo spomenuli logor u
Livadama, a pored njega tu su bili Srednjoškolski centar u Aladži, DTV
”Partizan”, direkcija TRO ”Perućica” u Gornjem Polju, barake hidrocentrale u
izgradnji ”Buk bijela”, te mnogobrojne privatne kuće. U sabirne, a onda u
centralni logor Bošnjaci su dovođeni iz svojih kuća.Jednostavno su nailazile
srpske jedinice i po nekakvim spiskovima, ali i bez njih odvodili su Bošnjake.
Članovi SDA i drugi ugledni Bošnjaci bili su smješteni u jedan magacin TRO
”Perućica” u Gornjem Polju, barake hidrocentrale u izgradnji ”Buk bijela”, te
mnogobrojne privatne kuće. U sabirne, a onda u centralni logor Bošnjaci su
dovođeni iz svojih kuća. Jednostavno su nailazile srpske jedinice i po
nekakvim spiskovima, ali i bez njih odvodili su Bošnjake. Članovi SDA i drugi
ugledni Bošnjaci bili su smješteni u jedan magacin TRO ”Perućica”. O stanju u
sabirnim logorima govore Preljub Tafro i dr. Bećir Macić u svojoj knjizi: ”Život u
sabirnim logorima bio je užasan, bez hrane, vode, nužnika… Svaki čas su u
magacine ubacivali nove uhvaćene ljude. Po noći su sa vrata prozivali neke od
njih. Oni se više nikad nisu vraćali u magacin. Po noći su se čule pucnjave iz
Prevraćkog potoka, iznad baraka. Komandant sabirnog logora u Livadama bio
je Veselin Čančar, ekonomista u TRO ‘Perućica’. Bio je obučen u uniformu
JNA, sa kapetanskim činovima. U magacinu Srbi nisu zlostavljani. Povremeno
su u taj magacin ubacivali isprebijane ljude. Nisu mogli ni stajati na nogama.
Bili su to unakaženi likovi poznanika: Muniba Veiza, Zulfe Veiza, Enesa
Uzunovića, Ibre Selimovića ‘Spone’ iz Tabaka. Svi su oni kasnije ubijeni u
koncentracionom logoru”, pišu Tafro i Macić u knjizi ”Genocid nad Bošnjacima
na području općine Foča 1992.- 1995. godina” i o prvi danima agresije i
napada nastavljaju:

Okupacija 18. aprila

28
”Srbi zauzimaju i posljednje uporište odbrane Foče, Šukovac 18. aprila 1992.
godine. Foča je definitivno okupirana. Tada nastaje pakao za Bošnjake koji su
ostali u Foči i prigradskim naseljima. Kuće Muslimana su u plamenu. Nekako u
to vrijeme u Foču helikopterom dolazi Biljana Plavšić. Provozala se Fočom u
opljačkanom automobilu tek ubijenog Fočaka Adnana Isanovića. Vidjevši
fočanske džamije, koje još nisu bile porušene, uzviknula je: ‘Kako će, molim
vas, Foča biti srpski grad, s ovoliko turskih džamija.’ Time daje jasnu poruku
srpskim rušiteljima šta im je raditi. Za kratko vrijeme, svih 11 fočanskih džamija
nestalo je sa lica zemlje. Aladža džamija, Careva džamija, Atik Ali-pašina
džamija… Sve biseri islamske graditeljske kulture, barbari su za kratko vrijeme
sravnili sa zemljom. Građevinski materijal iz Aladže džamije poslužit će da se
proširi parkiralište ispred koncentracionog logora. I sva druga obilježja
vjekovnog življenja Bošnjaka na ovim prostorima, uništavaju se. Gori Islamska
biblioteka sa vrijednim eksponatima, devastiraju se groblja.
Na sve strane se pljačka sve što je bošnjačko. U pomoć domaćim pljačkašima
pristižu i oni iz Crne Gore, sa kamionima. Prepuni kamioni namještaja, bijele
tehnike i svega što su ‘junački’ đetići opljačkali, odlazi prema Pivskoj planini.
Počinju ubistva, silovanja. Zabranjuje se kretanje Bošnjacima. Postaju svi
taoci. Svi su u kućnom pritvoru. Čeka se kada će dželati udariti na vrata.
Rušitelji i ubice ne žele svjedoke svojih nedjela. Svjedoke ili ubijaju ili odvode u
koncentracioni logor. Ideolozima genocida nad Bošnjacima Foče, Vojislavu

29
Maksumiću i Veliboru Ostojiću, kao da nije dovoljna žestina sa kojom ubice i
rušitelji izvršavaju njihove naredbe.Svojim ‘vatrenim’ govorima na lokalnoj
radiostanici podstiču ubice da brže ubijaju, rušitelje da brže ruše. Za kratko
vrijeme na području grada i prigradskih naselja ubijena su ili nestala 343
Bošnjaka (građanina) Foče. Najviše zločina počinjeno je u prigradskim
naseljima Tabaci, Zubovići, Susješno, Hamdići, Mijakovići i Ljubovići. U
jednom danu u Čohodarmahali, u kojoj su i u Drugom svjetskom ratu počinjeni
strahoviti zločini, na svirep način je ubijeno 29 građana (24 se gubi trag u
koncentracionim logorima). Te zločine počinili su domaći Srbi, komšije
ubijenih.”

izvor:internet
priredio:Kenan Sarač
design:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot/fbPutnikNamjernik/flickrekranportal13/focanskid
ani
oprema teksta:focanskidani

30
GENOCID U FOČI 1992. – 1995. /zbirka tekstova
objavljenih na facebooku,flickru,portalima itd…/ –
knjiga u nastanku

31
32
GENOCID U FOČI 1992. – 1995.
GENOCID U FOČI 1992. – 1995. /zbirka tekstova objavljenih na
facebooku,flickru,portalima itd…/.
Knjiga u nastanku. Zasad dostupna u virtualnom izdanju.
Knjiga je nastala iz nekih ličnih razloga i šutnje. Šutnje o Foči. I zločinima u
Foči i na teritoriji Fočanske općine.
Žalosno je što mnoge žrtve ne žele pričati o zločinima i zločincima.
Žalosno je što bivši logoraši ne žele pričati.
Žalosno je što se Foča zaboravlja. Zaboravljena je od države, vlasti,
bošnjačkih predstavnika.
Povratak u Foču je doživio fijasko. Razlozi.
ZAŠTO?
Da se ne zaboravi Foča.

33
34
GENOCID U FOČI 1992. – 1995. – Kenan Sarač
https://www.academia.edu/30934182/GENOCID_U_FO%C4%8CI_1992._-
_1995._-_Kenan_Sara%C4%8D
Genocid u Foči 1992-1995 – 2. dio.pdf
https://www.academia.edu/36537861/Genocid_u_Fo%C4%8Di_1992-1995_-
_2._dio.pdf
Genocid u Foči 1992-1995 – treći dio.pdf
https://www.academia.edu/36537887/Genocid_u_Fo%C4%8Di_1992-1995_-
_tre%C4%87i_dio.pdf
Genocid u Foči 1992. – 1995. (4. dio).docx
https://www.academia.edu/36252552/Genocid_u_Fo%C4%8Di_1992._-
_1995._4._dio_.docx
Genocid u Foči 1992. – 1995. (5. dio).pdf
https://www.academia.edu/36341095/Genocid_u_Fo%C4%8Di_1992._-
_1995._5._dio_.pdf
FOČA 1942. – 1992. – 2017..pdf
https://www.academia.edu/32152068/FO%C4%8CA_1942._1992._2017..pdf
GENOCID U FOČI 1992 – 1995 specijal.pdf
https://www.academia.edu/36406787/GENOCID_U_FO%C4%8CI_1992_-
_1995_specijal.pdf
FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA.pdf
https://www.academia.edu/35447289/FO%C4%8CANSKA_JE_TUGA_PREG
OLEMA.pdf
25 GODINA OD GENOCIDA U FOČI – FOČA : ZAŠTO SU RATNI ZLOČINCI
OSTALI NEKAŽNJENI ???
https://www.academia.edu/32551780/25_GODINA_OD_GENOCIDA_U_FO%
C4%8CI_-
_FO%C4%8CA_ZA%C5%A0TO_SU_RATNI_ZLO%C4%8CINCI_OSTALI_NE
KA%C5%BDNJENI_
GENOCID : Foča je simbol “ponavljanja historije” na tlu Bosne i Hercegovine
https://www.academia.edu/32526719/GENOCID_Fo%C4%8Da_je_simbol_po
navljanja_historije_na_tlu_Bosne_i_Hercegovine
FOČA 1992. : SODOMA I GOMORA U FOČI (ISPOVIJESTI SILOVANIH
BOŠNJAKINJA)
https://www.academia.edu/32508619/FO%C4%8CA_1992._SODOMA_I_GO
MORA_U_FO%C4%8CI_ISPOVIJESTI_SILOVANIH_BO%C5%A0NJAKINJA
_
SJEĆAŠ LI SE FOČE?:Zašto je zaboravljena Foča?
https://www.academia.edu/32367421/SJE%C4%86A%C5%A0_LI_SE_FO%C
4%8CE_Za%C5%A1to_je_zaboravljena_Fo%C4%8Da
ŽRTVE FOČANSKOG GENOCIDA.pdf
https://www.academia.edu/35548149/%C5%BDRTVE_FO%C4%8CANSKOG
_GENOCIDA.pdf
FOČA XXV GODINA OD GENOCIDA
https://www.academia.edu/35156673/FO%C4%8CA_XXV_GODINA_OD_GE
NOCIDA

35
Foča : Samo jedna tuga
https://www.academia.edu/33162940/Fo%C4%8Da_Samo_jedna_tuga
JA I DA HOĆU NE MOGU ZABORAVITI ZATVOR – KP Dom i grad FOČU.pdf
https://www.academia.edu/33119788/JA_I_DA_HO%C4%86U_NE_MOGU_Z
ABORAVITI_ZATVOR_KP_Dom_i_grad_FO%C4%8CU.pdf
Foča – Dokazi o genocidu 1992. – 1995..pdf
https://www.academia.edu/33038995/Fo%C4%8Da_-
_Dokazi_o_genocidu_1992._-_1995..pdf
Dan logoraša…Foča
https://www.academia.edu/32936980/Dan_logora%C5%A1a_Fo%C4%8Da
FOČANSKI KAZAMATI SMRTI.pdf
https://www.academia.edu/32879332/FO%C4%8CANSKI_KAZAMATI_SMRTI
.pdf
O GENOCIDIMA U FOČI 1992. – 1995.i 1941.-1945..pdf
https://www.academia.edu/32874068/O_GENOCIDIMA_U_FO%C4%8CI_199
2._1995.i_1941.-1945..pdf
Foca 1942 1992 Ni bijesa ni mrznje
https://www.academia.edu/32778004/Foca_1942_1992_Ni_bijesa_ni_mrznje
KAKO SU ZELENE BERETKE ZE BE SA KOKARDAMA I CRNIM
SUBARAMA NAPALE FOCU 7 APRILA 1992
https://www.academia.edu/32382344/KAKO_SU_ZELENE_BERETKE_ZE_BE
_SA_KOKARDAMA_I_CRNIM_SUBARAMA_NAPALE_FOCU_7_APRILA_19
92
VAPAJ S DRINE : Jesmo li zaboravljeni, je li do nas ikome stalo
https://www.academia.edu/33819733/VAPAJ_S_DRINE_Jesmo_li_zaboravlje
ni_je_li_do_nas_ikome_stalo
FOČA :Na zidu sjećanja
https://www.academia.edu/32728383/FO%C4%8CA_Na_zidu_sje%C4%87anj
a
BESJEDA O FOĈI – KULTURA SJEĆANJA
https://www.academia.edu/36461388/BESJEDA_O_FO%C4%88I_-
_KULTURA_SJE%C4%86ANJA

36
37
38
39
40
41
42
43
priredio:Kenan Sarač
design:Kenan Sarač
fotografije:internet/screenshot/fbPutnikNamjernik/flickrekranportal13/focanskid
ani
oprema teksta:focanskidani

44
GENOCID U FOČI 1992. - 1995. – šesti dio

GENOCID U FOČI 1992. – 1995. /zbirka tekstova objavljenih na facebooku,flickru,portalima itd…/

priredio:Kenan Sarač

design:Kenan Sarač

45
46