OPERACIJA HUSKY Bitka Za Siciliju 1943

OPERACIJA HUSKY
Bitka za Siciliju 1943.
Dinko Odak,
Zagreb 2018.
SADRŽAJ
UVOD............................................................................................................. 3
CASABLANCA I TUNIS.............................................................................. 4
BOJIŠTE......................................................................................................... 9
HRAPAVI PLAN......................................................................................... 10
SAVEZNIČKE OPERACIJE ZAVARAVANJA........................................ 16
PREKO OGRADE ....................................................................................... 19
PRIPREMNE OPERACIJE ......................................................................... 22
KROZ POSEJDONOVE DVORE ............................................................... 23
BITKA ZA MOSTOBRAN ......................................................................... 25
KAMPANJA BEZ VOZNOG REDA.......................................................... 35
PATTONOV JURIŠ NA NASLOVNICE ................................................... 38
OPERACIJA FUSTIAN............................................................................... 41
MONTYJEV UDARAC LJEVICOM.......................................................... 52
MUSSOLINIJEV PAD ................................................................................ 55
BERSERKERI U TROINI ........................................................................... 56
EMPEDOKLOVA SANDALA ................................................................... 62
EPILOG ........................................................................................................ 66
LITERATURA ............................................................................................. 69
2
UVOD
Njemački feldmaršal Erwin Rommel među prvima je ispravno procijenio strateške implikacije
britanske pobjede nad njegovom Oklopnom armijom „Afrika“ kod egipatskog sela El
Alameina, 11. studenog 1942., neposredno povezane s iskrcavanjem anglo-američkih snaga u
vichyjskoj sjevernoj Africi, 8. studenog (operacija TORCH; baklja), te kontekstualno
skopčane s velikom sovjetskom kontraofenzivom kod Staljingrada, 19. studenog 1942.
(operacija URAN). U svjetlu ovih neprijateljskih uspjeha od iznimnog strateškog značaja,
savjetovao je Hitleru što brže povlačenje ljudi i opreme iz Afrike u Europu, jer, prema
njegovom sudu, Osovina neće imati šanse protiv premoćnih snaga koje će Saveznici otpustiti
s lanca u Tunisu. Hitler ne samo da nije pristao povući se, već je povećao razmjere katastrofe
šaljući znatna pojačanja u afričku klopku.
Nakon kolapsa sjevernoafričkog bojišta u svibnju 1943. godine, većina osovinskih stratega
očekivala je saveznički napad iz sjeverne Afrike na neki cilj u Sredozemlju, vjerojatno na
Siciliju. Osim na taj otok, plašili su se i napada na Sardiniju, dok su moguće mete u istočnom
Sredozemlju – poput Krete, Dodekaneza i Peloponeza - došle u njemački fokus zahvaljujući
britanskim kontraobavještajnim akcijama.
Saveznicima je nakon pobjede u Africi najsuvisliji potez bio osvajanje Sicilije, kako bi
otvorili komunikaciju Sredozemnim morem, prenijeli bitku na neprijateljski teritorij i negdje
uposlili svoje kopnene snage u ostatku 1943. Unatoč njegovoj logičnosti i nužnosti, poduhvat
je bio dogovoren tek nakon dugih i mučnih pregovora britanskih i američkih stratega na
konferenciji u Casablanci, da bi uslijedio podjednako težak period planiranja, obilježen
početnim nepovjerenjem i nerazumijevanjem saveznika, kao i trvenjima među trima
službama, pa je konačno dostizanje kompromisnog rješenja bilo omanje čudo. Sama izvedba
operacije nazvane HUSKY (hrapav) bila je suboptimalna zahvaljujući nedostatku vodstva s
razine grupe armija, što je dalo krila živopisnim zapovjednicima armija – Montgomeryju i
Pattonu – koji su kampanju pretvorili u dvije odvojene, slabo koordinirane operacije.
Na drugoj su strani Nijemci, i poneki Talijan, vodili izvanredno vještu defenzivnu kampanju
protiv nadmoćnog neprijatelja, te uspjeli kontrolirati bitku i razvijati je u skladu sa svojim
3
zamislima, što im je omogućilo vrijeme i prostor za urednu i potpunu evakuaciju trupa i
materijala u susjednu Kalabriju…
CASABLANCA I TUNIS
Saveznička konferencija u Casablanci održala se između 14. i 23. siječnja 1943. godine. Osim
vođa dviju demokracija, britanskog premijera Winstona Churchilla i američkog predsjednika
Franklina D. Roosevelta (FDR), konferenciji su nazočili i najviše pozicionirani vojnici obaju
sila, na čelu s američkim načelnikom stožera Armije, generalom Georgeom C. Marshallom i
britanskim načelnikom Imperijalnog generalštaba i predsjednikom Komiteta načelnika
stožera1, feldmaršalom Alanom Brookeom. Tijekom serije sastanaka, doneseno je nekoliko
bitnih načelnih strateških odluka – borba protiv njemačkih podmornica proglašena je
prioritetom zbog sigurnosti transatlantske plovidbe nužne za drugu frontu, zatim; usuglašeno
je da se prvo obračuna s Njemačkom, pa tek potom s Japanom, uz sukladnu alokaciju
sredstava od 70%:30% u korist europskog ratišta uz; izjavu kako neće prihvatiti ništa manje
od njihove bezuvjetne kapitulacije; nadalje, postignut je dogovor o nastavku bombarderske
ofenzive na Njemačku, u kojoj će se britanskim noćnim napadima pridružiti američki dnevni;
dogovorene su operacije u Burmi i; pomoć kineskom Kuomintagu – a raspravljena je i
strategija za 1943. godinu2.
Churchill i britanski časnici zalagali su se za perifernu, mediteransku strategiju – seriju

napada na južnim obalama Hitlerovog imperija, kojima će Nijemce stalno držati u
neizvjesnosti oko idućeg cilja. Na taj su se način nadali dovoljno ih razvući i oslabiti kako bi
se osigurao uspjeh glavnog napada na sjeverozapadu Francuske. U konačnici bi, smatrali su,
dosljednom i upornom primjenom ove strategije, velika invazija možda čak postala
nepotrebna. Ovaj je strateški koncept proizišao iz stoljetnog britanskog iskustva u borbi protiv
kontinentalnih sila u Sedmogodišnjem ratu, Napoleonovim ratovima i I. svjetskom ratu, a
osnovna mu je ideja je bila protivnika temeljito ekonomski i vojno iscrpiti prije negoli ga se
angažira u direktnom sukobu.
1
Imperijalni generalštab je bio profesionalno tijelo zaduženo za upravljanje Armijom; Komitet načelnika stožera
bio je institucija koja je po rangu odgovarala američkom Združenom stožeru, ili njemačkoj Vrhovnoj komandi
Wehrmachta. U Komitetu su sjedili načelnici štabova Mornarice, Armije i Zrakoplovstva. (op. a.)
2
Komunike s konferencije u Casablanci: United States Department of State, FOREIGN RELATIONS OF THE
UNITED STATES. THE CONFERENCES AT WASHINGTON, 1941-1942, AND CASABLANCA, 1943:
http://digicoll.library.wisc.edu/cgi-bin/FRUS/FRUS-
idx?type=turn&entity=FRUS.FRUS194143.p0933&id=FRUS.FRUS194143&isize=text, str. 847-9 (pristupio 3.
svibnja 2018.)
4
Feldmaršal Brooke bio je vrstan strateg i realist, koji je shvaćao kako će vrlo uskoro moć i
udio Sjedinjenih Država potpuno zasjeniti britansku ulogu u ratu, te će Britanci biti – riječima
Harolda Macmillana, Churchillovog izaslanika u afričkom Glavnom stožeru savezničkih
snaga (Allied Forces Headquarters; AFHQ) – „poput Grka u ovom američkom imperiju“, koji
će „morati voditi AFHQ kao što su Grci vodili operacije cara Klaudija“3. No bez obzira na tu
projekciju rasta američkog udjela i utjecaja u ratu, trenutačno su Britanci u području operacija
imali triput više kopnenih snaga, četiri puta više ratnih brodova, te 45% ukupnog broja aviona
i zahvaljujući tome bili u stanju još uvijek donekle diktirati savezničke poteze. Kako bi u
potpunosti iskoristili taj trenutačni prestiž, na konferenciju u Casablanci došli su temeljito
pripremljeni, s razrađenim pozicijama, prijedlozima, argumentima i protuargumentima za
svaku strategijsku kombinaciju i s mnoštvo pomoćnog štapskog osoblja potrebnog za izradu
novih dokumenata, ukaže li se potreba tijekom konferencije. Churchillova je zamisao bila
potiho „obrađivati“ FDR-a tijekom privatnih sastanaka, dok njegovi vojnici debatiraju s
američkim kolegama, s nadom kako će radom na dva kolosijeka lakše uspjeti osigurati
potporu za daljnje akcije u Sredozemlju.
FDR i Winston Churchill u Casablanci, siječanj 1943.
Njihovi manje iskusni saveznici doveli su samo najnužnije osoblje i uskoro se našli pokopani
detaljnim britanskim pripremama. Od samog početka razgovora, Amerikanci su bili u
3
Fisher, Nigel, HAROLD MACMILLAN, New York, 1982, str. 100-101
5
defenzivi, suočeni s detaljno razrađenim britanskim koncepcijama. General Marshall se
izrazito protivio perifernom pristupu, jer se, prema njegovom mišljenju, pobjeda mogla
izboriti samo direktnim angažmanom na strateški najvažnijem pravcu, u sjevernoj Francuskoj.
Smatrao je kako se, nakon Eisenhowerove4 pobjede u Tunisu, sjevernoafrički teatar mora
ugasiti, a sve efektive prebaciti u Britaniju, da bi se tijekom ljeta 1943. izvršila invazija
Europe. To je s vojnog gledišta, požurili su naglasiti Britanci, bilo neizvedivo iz više razloga:
kampanja u Tunisu će se (a) odužiti zbog izuzetno vlažne zime koja je teren pretvorila u more
blata, pa se; (b) trupe potrebne za napad na Europu neće stići prebaciti u Britaniju na vrijeme
za ljetnu invaziju; (c) opskrba i održavanje, da ne spominjemo povećanje, snaga na
europskom ratištu, bit će izuzetno škakljiv posao dok se opasnost od njemačkih podmornica
ne smanji na prihvatljivu mjeru i; (d) ne poveća trgovačka flota za transatlantsku opskrbnu
rutu, te; (e) raspoloživi broj specijaliziranih desantnih brodica za tenkove i pješaštvo.
Marshallov šef, FDR, je, uzimajući u obzir kako po dovršetku borbe u Africi savezničke
snage ne mogu i ne smiju sjediti besposleno do sredine 1944., također, podržavao napad na
Siciliju. Unatoč odbojnosti prema operacijama u Sredozemlju, i sam Marshall je vidio sve
dobrobiti osvajanja otoka – otvaranje komunikacije Mediteranom, čime bi se put između
Indije i Britanije skratio za nešto više od 3.200nm i tako oslobodilo stotine tisuća tona
brodskog prostora; prebacivanje rata na talijanski teritorij, što bi moglo dovesti do formiranja
kritične mase nezadovoljnika u talijanskoj vrhuški i do kapitulacije glavnog Hitlerovog
saveznika; koja bi stvorila materijalno-psihološki pritisak na Nijemce, tada prisiljene brinuti
za zaštitu sredozemnih obala od Cannesa do Atene - i stoga je došao na konferenciju napola
spreman popustiti britanskim zahtjevima, no ne prije negoli se oni čvrsto obavežu na
poduzimanje napada preko Kanala. Nakon višednevnih i obostrano frustrirajućih razmjena
mišljenja, postignut je kompromis - Britanci su zapečatili svoju odanost ideji druge fronte u
Francuskoj sredinom 1944., dok su Amerikanci pristali na invaziju Sicilije. Ostalo je
nedorečeno što učiniti nakon osvajanja tog otoka, no Britanci su smatrali da se, jednom
upleteni, Amerikanci teško mogu suzdržati od daljnjih operacija u Italiji. Sad je još samo
trebalo oživotvoriti sve zamisli stavljene na papir.
4
Američki general Dwight „Ike“ Eisenhower, bio je Glavni zapovjednik savezničkih snaga na sjevernoafričkom,
kasnije mediteranskom, ratištu od studenog 1942. do siječnja 1944. Pod njegovim vrhovnim zapovjedništvom
izvedena je operacija TORCH, dovršene finalne borbe u Tunisu, izvedene invazije Sicilije i Apenina. Od siječnja
1944. godine do kraja rata, Ike je bio Glavni zapovjednik savezničkih ekspedicijskih snaga na europskom ratištu.
Za više, vidi: http://proleksis.lzmk.hr/19324/ (pristupio 1. lipnja 2018.)
6
Za to je bio prvenstveno odgovoran vojnik na terenu, a on je u Tunisu proživljavao neugodne
trenutke. Dugo napredovanje iz Maroka i Alžira, dovelo je savezničke trupe iz operacije
TORCH daleko od opskrbnih depoa, pa Eisenhowerov obuhvatni manevar s juga nije mogao
biti adekvatno logistički podržan i mnoge su jedinice ostale „nasukane“, dok je većina
združenih postrojba bila rastepena na pukovnije, pa čak i pojedinačne bojne, poslane na
zasebne zadatke nakon kojih nisu bile vraćene u matične divizije, što je loše djelovalo na
raspoloženje trupa5. Skicirana situacija vjerno oslikava početničku nespretnost američkih
komandanata. Kod nekih se radilo samo o neiskustvom uzrokovanim početničkim greškama,
dok je u drugih zamijećena nevjerojatna nekompetentnost. Takvi su bili razriješeni
zapovjedništva i vraćeni u Ameriku6. Događaj koji je bio okidač procesa učenja i čišćenja
unutar američkih snaga je njemačko-talijanska ofenziva iz druge polovine veljače 1943.
godine.
Nakon Rommelovog epskog povlačenja od Alameina nadomak Sueskog kanala, do linije

„Mareth“ u južnom Tunisu, Oklopna armija „Afrika“ udružila je snage s novoformiranom 5.
oklopnom armijom pod general-pukovnikom Jürgenom von Arnimom. Zaključivši kako
pasivnom obranom mogu tek privremeno odgađati konačni slom, odlučili su poduzeti
kontraofenzivu kojom bi odsjekli i uništili velik dio savezničkih snaga u zapadnom Tunisu, pa
se osiguranog zaleđa posvetili Montgomeryjevoj 8. armiji na liniji „Mareth“. Trenutačno,
ocjenjivao je Rommel, 8. armija ne predstavlja opasnost, jer će u dogledno vrijeme, sve dok
razorena lučka postrojenja Tripolija ne budu vraćena u funkciju, u južnom Tunisu biti u stanju
održavati samo simbolične snage. Rommel-Arnimova ofenziva započela je 14. veljače 1943.,
a unatoč obećavajućim početnim uspjesima nije postigla ciljeve zbog loše koordinacije
između njemačkih zapovjednika, kao i zbog ispravnog, instinktivnog reagiranja američkih
terenskih komandanata koji su solidnom taktikom i obiljem opreme uspjeli istupiti oštricu
5
Kako je general-bojnik Terry de la Mesa Allen, zapovjednik američke 1. pješačke divizije, jednom primijetio:
„Vojnik se ne bori kako bi spasio napaćenu ljudsku vrstu, ili zbog bilo kakve druge proklete besmislice. Bori se
zato da bi dokazao kako je njegova jedinica najbolja u Armiji i da on sam ima podjednako petlje kao i bilo tko
drugi u postrojbi. Razbij jedinicu i poticaj nestaje.“
D'Este, Carlo, BITTER VICTORY: THE BATTLE FOR SICILY 1943, New York, 1988., str. 270
6
Izuzetak je bio general-bojnik Lloyd Fredendall koji je po razrješenju s mjesta zapovjednika II. korpusa,
unaprijeđen u general-poručnika, dočekan kao heroj i postavljen na čelo 2. armije, zadužene za trening regruta.
Budući da su kasnije mnogi časnici smijenjeni, degradirani, poslani kući i osramoćeni za puno manje i benignije
propuste od Fredendallovog, ovakva nagrada za nesposobnost je krajnje čudovišna.
Vidi: Ibid., str. 60-61
7
njemačkog napada7. Američki gubici, od nešto preko 6.000 ljudi i 180 tenkova, djelovali su
otrežnjavajuće na vojno rukovodstvo i uskoro je došlo do promjena u zapovjednom kadru,
taktici i tehnici borbe, što se pozitivno odrazilo na moral i borbenost trupa, koje su se do kraja
kampanje u Tunisu – za svakog objektivnog promatrača – dokazale kao solidne.
Uništeni američki oklop u Tunisu, ožujak 1943.
Britanci, naravno, nisu spadali među objektivne promatrače evolucije američkih trupa, već su
se u ocjeni zapovjednika i ljudstva rukovodili nes[p]retnim napredovanjem u Tunis i
katastrofom u vidu njemačke ofenzive iz veljače, a njihovi su utisci bili toliko loši, da su ih
nazivali svojim Talijanima. Britanski general Harold Alexander, zapovjednik 18. grupe armija
u Tunisu i Eisenhowerov zamjenik, napisao je izvještaj od šest stranica feldmaršalu Brookeu,
u kojem se izrazio vrlo nepovoljno po Amerikance, te je, među ostalim, izjavio da su
američke postrojbe „meke, neiskusne i loše trenirane“ i da će im saveznici „ukoliko ne
učinimo nešto po tom pitanju… …biti posve beskorisni“8. Svoja je opažanja prenio i generalu
Eisenhoweru, iako, u puno blažoj formi, rekavši da su američki vojnici još uvijek neiskusni u
borbi, no brzo dodavši kako će uskoro biti ravni svima ostalima.
7
Neposredno nakon američkog poraza kod prijevoja Kasserine, Rommel je u pismu supruzi govorio s
poštovanjem o njihovim trupama: „Iako je točno da se Amerikanci još uvijek ne mogu uspoređivati s veteranima
8. armije, oni neiskustvo kompenziraju puno boljom i brojnijom opremom i taktički elastičnijem
zapovijedanjem. … Neprijateljeva obrambena taktika bila je prvoklasna. Nakon prvotnog šoka su se brzo
oporavili i zapriječili nam napredovanje grupiranjem pričuva na brdskim prijevojima i drugim pogodnim
mjestima.“
Liddell-Hart, editor, THE ROMMEL PAPERS, New York, 1953., str. 407
8
8
Alexander je mišljenje [u]temeljio na američkom II. korpusu pod general-bojnikom Lloydom
Fredendallom, „kurvinim sinom nesposobnim za zapovijedanje“9, i propustio zamijetiti
korjenitu promjenu koja je zahvatila korpusne postrojbe po Pattonovom preuzimanju
komande. General George S. Patton bio je konjanik i prvi američki vojnik koji se stupio u
borbu u motornom vozilu, tijekom kaznene ekspedicije protiv meksičkih villista. U Velikom
ratu istaknuo se kao sposoban, hrabar, odlučan i karizmatičan zapovjednik tenkovske brigade.
Bio je teško ranjen u borbi, no oporavio se i ostao u službi tijekom dugih i dosadnih mu
mirnih godina. Približavanje II. svjetskog rata obalama Amerike i potreba stvaranja
suvremenih oklopnih snaga izvukli su ga iz zavjetrine. Uvelike zahvaljujući prijateljstvu s
ministrom rata Henryjem Stimsonom, koji ga je uporno štitio od njega samog, našao se u
brodu za Afriku s činom general-bojnika, odlučan ispuniti svoju sudbinu - voditi tisuće ljudi u
krvavu bitku i ubiti hiljade neprijatelja10.
Imenovanje Pattona zapovjednikom američkog II. korpusa u ožujku 1943. bila je kadrovska
promjena velikog utjecaja na HUSKY, jer će upravo on voditi američku 7. armiju na Siciliji.
Za sad, tijekom deset dana koji su mu bili na raspolaganju prije početka završne bitke za
Tunis, ovaj se osebujni vojnik predstavio svojim ljudima mješavinom profanosti i strogoće, te
su mnogi od njih uskoro plaćali globe zbog neuredne, ili nekompletne uniforme, nebrige o
oružju i milijun ostalih važnih, ili manje važnih stvari, dok su slušajući generala imali prilike
naučiti kako „ni jedan kurvin sin nikada nije dobio rat umirući za svoju zemlju, već natjeravši
onog drugog glupog kurvinog sina da umre za svoju“11. Iako je i u nastavku borba u Tunisu
zapovjedništvo korpusa griješilo i propuštalo dobre prilike, trupe su se osjetno bolje tukle,
vodstvo se značajno poboljšalo, a kriza poput one kod prijevoja Kasserine sad je bila
nezamisliva. Amerikanci su nakon preboljenih dječjih bolesti postali pouzdan ratni stroj.
BOJIŠTE
Sicilija je otok u Sredozemnom moru, odvojen od Apeninskog poluotoka 3.1-5.1km širokim
Mesinskim tjesnacem, a od Afrike Tuniskim, ili Sicilijanskim prolazom, širokim oko 145km.
Otok trokutastog oblika, površine 25.708m², situiran je tako da razdvaja istočni od zapadnog
dijela Sredozemlja i dominira smjerom Gibraltar-Suez. Uz sam Mesinski tjesnac, na
9
General-bojnik Ernest N. Harmon, intervju s G. F. Howeom, 15. rujna 1952., USAMHI
10
2012 International Conference on WWII: „Defeating the Desert Fox“, Col. Roger Cirillo,
https://www.youtube.com/watch?v=VURvlMfdTgg, 1:00:15 – 1:00:20 min. (pristupio 23. svibnja 2018.)
11
9
sjeveroistoku otoka, smješteno je gorje Monti Peloritani, visine do 1.374m, koje prema
zapadu prelazi u gorje Nebrodi (1.874m) i Le Madonie (1.977m). Na istoku otoka, južno od
Messine, nalazi se aktivni vulkan Etna (3.370m), dok se južno od njega nalazi nešto niža
Monti Iblei (987m) i otvara nizina Catanie kroz koju protječe rijeka Simeto. Centralni dio
Sicilije je valoviti ravnjak s isponima do 1.000m. Klima je mediteranska, s vrućim i suhim
ljetima i blagim zimama, te malom količinom oborina, kojih je najviše za zimskih mjeseci.
Reljef je naročito sklon obrani, pa čak i male, ali kvalitetne, odlučne i dobro vođene snage
mogu usporiti i zaustaviti višestruko jačeg napadača, kao što će Saveznici uskoro otkriti.
Topografska karta Sicilije.
HRAPAVI PLAN
Unatoč tome što je planiranje operacije započelo dovoljno rano, ono je bilo znatno otežano
nedostatkom jasnih direktiva, jer je general Alexander, koji je imao voditi grupu armija u
napad na Siciliju, bio u potpunosti zaokupljen bitkom u Tunisu, pa je čak i u rijetkim
prigodama kad se pozabavio planom operacije HUSKY, to bilo površno i najčešće samo kao
reakcija na izraženo nezadovoljstvo jedne od triju služba nekim njegovim segmentom.
Alexander je po prirodi stvari bio odgovoran za smišljanje jasne strategije i davanje smjernica
za planiranje, no u tome i jest bio problem. On najčešće nije imao ideja! Iskreni i odani mu
prijatelj, general Montgomery, zapisao je: „Nemam iluzija u pogledu njegove sposobnosti
vođenja velikih operacija, jer o tome nema pojma; nije jak zapovjednik i nije u stanju donositi
čvrste i jasne odluke o onome što želi. Zapravo, nitko ne zna što on želi, a ponajmanje njegov
štab, uostalom, ni on sam ne zna što želi… [...ALEXANDER] je bez daljnjeg ograničenog
uma i ne razumije se u posao; uporaba zračnih snaga u kopnenoj bitki mu je sasvim
10
nepoznata… …ne razumije ofenzivnu, mobilnu bitku… Viša ratna umjetnost mu je
nedostižna… …nezasluženo je dobio reputaciju velikog stratega“12.
General Eisenhower je već krajem siječnja oformio posebnu grupu zaduženu za planiranje
operacije HUSKY, nazvanu Task Force 141 (Radna grupa 141; TF 141), prema broju sobe
hotela St. George u Alžiru gdje je grupa prvotno radila. Do završetka bitke za Tunis (12.
svibnja 1943.), TF 141 bila je dio sekcije G-3 (operacije i obuka) AFHQ, a potom je postala
izdvojeni stožer pod Alexanderovom novoimenovanom 15. grupom armija. Činilo se da je
vrijeme za izradu plana napada više nego dostatno, no kako će zapovjednik TF 141, general-
bojnik Charles H. Gairdner13, uskoro otkriti, nedostatak odlučnog zapovjednika s jasnom i
jednostavnom strategijom prouzročio je trošenje energije planera u pokušajima
zadovoljavanja svačijih apetita. A tih je bilo mnogo. Kopnene snage htjele su s mora lako
pristupačne, a s kopna lako branjive invazijske plaže, nužno su trebale zadovoljavajuću i
pravovremenu opskrbu, te pomorsku i blisku zračnu potporu; pomorske snage željele su
disperziju efektiva, kako bi se minimizirala moguća šteta od zračnih napada, kao i luke s
odgovarajućim postrojenjima za dostavu zaliha; dok su zračne snage brzo po početku bitke
zahtijevale sicilijanske aerodrome, koji bi im znatno produžili nalet nad područjem operacija
u odnosu na malteške i sjevernoafričke zračne baze.
Budući da su bili bez ikakvih uputa, planeri su počeli razrađivati prvu skicu plana, izrađenu u
Londonu. Ta je skica obuhvaćala dvije temeljne verzije i jednu alternativnu: napad na
Palermo; napad na Cataniu, ili; oba istovremeno. Najsmionije i najbolje rješenje, koje bi
njihovi njemački kolege svakako odabrali, istovremeni napad na obalu Kalabrije u obuhvatu
Mesinskog tjesnaca i južnu obalu Sicilije – čime bi neprijatelj bio istovremeno stavljen
između dvije vatre i lišen puta za dopremu pojačanja i povlačenje – nije ni bio razmatran, uz
šepavu izliku da se područje Messine nalazi previše daleko za efikasnu zračnu potporu, što se
moglo lako zaobići upošljavanjem nosača aviona u inicijalnoj fazi bitke, dok kopnene snage
ne zauzmu aerodrome na samom otoku. Drugi je problem u toj shemi bio političko-strateške
prirode, jer invazija Apenina još uvijek nije bila dogovorena. Nije bila razmatrana ni verzija
12
Ibid., str. 341
13
Čitava je priča završila Gairdnerovom ostavkom na mjesto Alexanderovog načelnika štaba i zapovjednika TF
141, nakon što je komandant odlučio prihvatiti Montgomeryjev plan nauštrb onoga Radne skupine. Gairdner je
komentirao proces planiranja HUSKYJA rekavši da se osjeća „po prvi put u karijeri… …da je definitivno
podbacio – a stvarno je u tome velik udio generala Alexa – koji me ni u jednoj prigodi nije podržao, ili donio…
…odluku.“
Ibid., str. 123
11
koju je Eisenhoweru predložio Marshall – munjeviti napad na Siciliju snagama ekvivalenta
ojačanog armijskog korpusa još za vrijeme trajanja kampanje u Tunisu. S obzirom da u
travnju ni u jednom trenutku na otoku nije bilo više od 5.000 njemačkih vojnika, takav bi
odvažni napad imao vrlo veliku šansu za uspjeh, no Eisenhowerov konzervativni pristup
isključivao je avanture, a kako je Marshall čvrsto vjerovao u delegaciju dužnosti, odbio je
izdati direktnu zapovijed i nametnuti svoju volju.
Krajem veljače, Alexander je odobrio plan koje mu je predstavila TF 141. Prema njemu,
iskrcavanja su se imala odviti u razdoblju od tri dana na međusobno znatno udaljenim
mjestima, uključivši Palermo, Sirakuzu, Cataniu i Gelu - u čijem se neposrednom zaleđu
nalazilo nekoliko aerodroma - među primarne invazijske ciljeve. Temeljna ideja plana bila je
da osovinske snage neće stići u razdoblju od tri dana reagirati protiv svih, široko raštrkanih
iskrcavanja, pa će, čak i u slučaju da neka budu neuspješna, druga uspjeti. Mornarica je
podržavala razbacane mostobrane, jer bi to značilo disperziju njenih jedinica, a time i manju
osjetljivost na neprijateljske zračne napade, dok je Zrakoplovstvo bilo zainteresirano jedino za
brzo stjecanje sicilijanskih aerodroma.
General Harold Alexander, zapovjednik savezničke 15. grupe armija.
Iako je dobio kopiju, Montgomery, zaposlen pripremama za bitku na liniji „Mareth“, nije
imao vremena pozabaviti se planom invazije Sicilije prije 13. ožujka, kad je admiral Bertram
Ramsay svratio u njegov terenski stožer i ukratko mu ga objasnio. Prestravljeni zapovjednik
12
8. armije odmah je poslao poruku Alexanderu, rekavši kako je plan protivan svakom
vojničkom i zdravom razumu uopće i da mu je potrebna temeljita izmjena.
Rastom nizak, suhonjave pojave i lica nalik ptici grabljivici, tada pedesetšestogodišnji
general-poručnik Bernard Law Montgomery, naširoko poznat kao „Monty“, nekoliko je
mjeseci ranije zaokupio svjetsku pažnju pobjedom nad razvikanim Rommelom, no iako je
znao iskoristiti publicitet, težina njegove riječi nije izvirala iz medijske pompe, već iz
vrhunskog profesionalizma. Može se bez ikakvog pretjerivanja reći da je Monty britanskoj
vojsci bio most ka modernom ratovanju. Najveća je nevolja s Montyjem bio njegov karakter,
poglavito navika da bez imalo takta i dlake na jeziku iznosi mišljenje utemeljeno na čvrstim
činjenicama – kakve god one bile. Ta mu je karakterna crta, razumljivo, stvorila mnoge
neprijatelje, prvo u redovima Armije, a kako je napredovao u činu i utjecaju, zakrvio se i s
nemalim brojem visokopozicioniranih zrakoplovaca i mornara, što će imati utjecaja na svaku
njegovu bitku, od HUSKYJA nadalje.
Montgomery je ispravno shvatio srž problema – nedostatak komandanta s borbenim
iskustvom, koji će sve svoje vrijeme posvetiti planiranju. Budući da su saveznički zračni i
pomorski zapovjednici za Mediteran, general-pukovnik Arthur Tedder i admiral flote Andrew
Cunningham, podupirali predloženu operaciju, planiranje se nastavilo unutar zadanih gabarita,
bez obzira na Montyjevo protivljenje, no ovaj je bio daleko od bacanja ručnika u ring. Na
njegovu je inicijativu 19. travnja u Alžiru održan sastanak Eisenhower-Alexander-
Montgomery posvećen HUSKYJU, na kojem je Monty na sebi svojstven način objasnio da će,
nastave li ovako, doživjeti katastrofu, „jer pripreme za operaciju moraju biti čvrsto i razumno
dirigirane“14, a potom iznio listu problema i mogućih rješenja koja su njegovi nadređeni
prihvatili. Monty je Alžir napustio uvjeren kako je problem HUSKYJA riješen. Bio je u krivu.
Tri dana kasnije, u Kairu, na prezentaciji dostignuća TF 141, na svoje zaprepaštenje je
ustanovio kako ništa od njegovih prijedloga nije bilo implementirano! Arogantno je odbio
ikakvo sudjelovanje u izvođenju predloženog, te 24. travnja uputio poruku generalu
Alexanderu, u kojoj je izjavio da se planiranje bazira na pretpostavljenom slabom otporu, no
„nastaviti s takvom pretpostavkom i njenim taktičkim posljedicama poput disperzije snaga…
…prouzročit će prvorazredni ratni debakl Ujedinjenih naroda“15, pa, rukovodeći se
talijanskom izvedbom u Tunisu, ustvrdio kako se mora pretpostaviti žestok otpor. Poruku je
14
Montgomery, Bernard L., THE MEMOIRS OF FIELD-MARSHAL THE VISCOUNT MONTGOMERY OF
ALAMEIN, K. G., New York, 1958. str. 154
13
završio izjavivši da je spreman povesti 8. armiju u bitku za Siciliju, ali na svoj način, prema
vlastitom planu.
Neki od visokopozicioniranih savezničkih časnika – poput Teddera i Cunninghama – kipjeli

su od bijesa zbog Montgomeryjevog stava, ali bilo je i zadovoljnih, jer se, napokon, netko
kompetentan uhvatio u koštac s problemom. Novi plan za 8. armiju drastično se razlikovao od
svih prethodnih verzija; prema Montgomeryju, valjalo je poštovati načelo koncentracije
snaga, što je u ovom slučaju značilo odabrati čvrstu bazu iz koje će se razviti daljnje
operacije. Za 8. armiju to je značilo iskrcavanje s obje strane poluotoka Pachino, što su
Mornarica i Zrakoplovstvo smatrali kompletnim promašajem, jer će veliki flotni sastavi biti
sočna meta osovinskoj avijaciji, dok aerodromi oko Gele neće biti zauzeti u inicijalnom
napadu. Montgomery je predložio Alexanderu novi sastanak svih neposredno zainteresiranih,
u Alžiru 2. svibnja, kako bi pretresli njegove prijedloge. Stigavši u Alžir, doznao je da
Alexanderov avion nije mogao uzletjeti zbog magle. Cunningham i Tedder odbili su
razgovarati bez Alexandera i čitava je konferencija bila otkazana. Pokušavajući izvući neku
korist iz puta u Alžir, Montgomery je potražio Eisenhowerovog načelnika stožera, general-
bojnika Bedella Smitha i konačno ga susreo u zahodu. Gordijski čvor zauzlan oko invazije
Sicilije, razriješen je na tom mjestu za olakšanje. General Smith je bio prilično uzrujan zbog
čitave situacije i mogućih vojno-političkih posljedica, ne dođu li uskoro do izvedivog plana.
Mali Britanac pustio ga je neka istrese sve što mu je na duši, a onda rekao da on već ima
sveobuhvatno rješenje. Zainteresiran, Smith je zatražio objašnjenje. Monty je iznio svoje
stajalište, prema kojem američka iskrcavanja u okolici Palerma treba u potpunosti otkazati i
čitavu 7. armiju iskrcati u Zaljevu Gela, na jugoistočnu obalu Sicilije, zapadno od 8. armije.
Namjeravao je u početnoj fazi napada upotrijebiti padobrance koji će osigurati ključne
lokacije i objekte neposredno ispred kopnenih snaga, kako bi se ubrzalo njihovo nastupanje.
Time će ne samo luke na istočnoj obali i aerodromi u okolici Gele biti brzo osvojeni, već će
čitava invazijska fronta imati puno veću koheziju, sa divizijama, korpusima, pa čak i
armijama, dovoljno blizu za međusobnu potporu. Smithu se rješenje svidjelo, te su zajedno
otišli obavijestiti Eisenhowera, kojem se plan, također, dopao, no odbio je daljnju diskusiju
bez upliva njegovog osoblja, čiji je prigovor bio da će Amerikance u inicijalnoj fazi bitke biti
iznimno teško opskrbljivati preko invazijskih plaža. Napokon, 3. svibnja 1943., samo devet
dana prije predaje osovinskih snaga u Tunisu, Eisenhower je, uz prethodni Alexanderov
15
14
pristanak, odobrio Montgomeryjev koncept i planiranje je moglo krenuti u jednom određenom
smjeru. Saznavši za tu ugodnu novost, Monty je odmah krenuo na iduću fazu priče, jer, kako
je rekao, „planeri i svi ostali koncentrirali su se na to gdje se iskrcati, no nitko nije razmatrao
kako bi se kampanja na Siciliji imala razvijati… …[željeli smo] brzo osigurati otok i spriječiti
povlačenje neprijateljskog garnizona u Italiju… …a u tu svrhu predložio sam da nakon
iskrcavanja dvije armije brzo napreduju na sjever, kako bi se otok presjekao popola, nakon
čega bi se formiralo defenzivno krilo prema zapadu, dok bi kombiniranim naporom obaju
armija valjalo čim prije osvojiti Messinu i tako spriječiti bijeg protivničkih snaga“16.
Alexander se, načelno, složio s prijedlogom, no odlučio je pričekati razvoj događaja na terenu
prije davanja ikakvih čvrstih smjernica svojim komandantima.
Konačno, savezničke snage za invaziju Sicilije podijeljene su u dva odreda: Istočni, ili TF 545
i; Zapadni, ili TF 343. Istočni odred su činile jedinice britanske 8. armije pod
Montgomeryjevim zapovjedništvom, a sastojale su se od dva korpusa: XIII. pod general-
poručnikom Milesom Dempseyjem, sa tri pješačke divizije (5., 50. i 78.), 1. zračno-
desantnom divizijom i 4. oklopnom brigadom; te XXX. general-poručnika Olivera Leesea, sa
dvije pješačke divizije (kanadska 1. i britanska 51.) i 231. neovisnom pješačkom brigadom,
kao i dvije oklopne brigade (kanadska 1. i britanska 23.), uz pripadajuće korpusne jedinice
artiljerije, inženjerije i ostalih. Američki TF 343 predstavljao je 7. armiju pod
zapovjedništvom [nedavno unaprijeđenog] general-poručnika Pattona, a sačinjavala su je dva
korpusa: II. pod [terenskim] general-poručnikom Omarom Bradleyjem, sa tri pješačke divizije
(1., 9. i 45.) i; Privremeni korpus pod general-bojnikom Geoffreyjem Keyesom, sastavljen od
3. pješačke, 2. oklopne i 82. zračno-desantne divizije.
Usvajanjem Montyjevog plana, Mornarica nije imala puno izbora, osim planiranja svojih
operacija unutar zadanih gabarita, dok je sa Zrakoplovstvom stvar stajala drukčije već zbog
same prirode te službe, kojoj je treća dimenzija apriori osiguravala znatnu autonomiju, bez
obzira na administrativna ograničenja. Što se tiče plana djelovanja zračnih snaga, taj je bio
krajnje neodređen, jer je Tedder želio zadržati elastičnost njihove upotrebe i odbijao se
obavezati na određenu razinu potpore kopnenim snagama, koje su, zauzvrat, bile poprilično
sumnjičave prema zračnoj podršci. Saveznički kopneni i pomorski zapovjednici nisu znali
hoće li uopće, odnosno u kolikoj će mjeri vidjeti svoje avione, a to je, barem s psihološkog
16
Montgomery, Bernard L., THE MEMOIRS OF FIELD-MARSHAL THE VISCOUNT MONTGOMERY OF
ALAMEIN, K. G., New York, 1958., str. 164
15
stajališta, bila krajnje neprihvatljiva situacija – i to od službe koja je uporno zahtijevala
upravo određenu razinu armijskog i mornaričkog angažmana s ciljem pribavljanja
sicilijanskih aerodroma!
General-poručnik Bernard L. Montgomery, zapovjednik britanske 8. armije.
SAVEZNIČKE OPERACIJE ZAVARAVANJA

Nakon jedanaestodnevne plovidbe, zorom 30. travnja 1943., britanska podmornica HMS
„Seraph“ pod zapovjedništvom sposobnog i pouzdanog poručnika Jewella, prišla je obali u
plitkim vodama zaljeva Cadiz, blizu gradića Huelve. Bila je na svojoj drugoj tajnoj misiji.
Prva se odigrala šest mjeseci ranije, kad je „Seraph“ prevezla američkog generala Marka
Clarka u Alžir, na sastanak s grupom starijih francuskih oficira, u sklopu priprema za
operaciju TORCH. Ovoga puta je poručnik Jewell morao isporučiti bivšu osobu. Leš „bojnika
Williama Martina“. Petorica časnika su izišla na palubu s cilindričnim kontejnerom iz kojeg
su izvukli tijelo uniformiranog muškarca zatrpano suhim ledom i bacili ga u more sa
navučenim Mae West pojasom za spašavanje i aktovkom, punom izmišljenih dokumenata,
pričvršćenom lancem za zapešće. Operacija MINCEMEAT bila je gotova…
16
Njezin tvorac, poručnik bojnog broda Ewan Montagu, nadao se, pomoću izmišljenih
dokumenata koji su odavali segmente savezničkih planova u bližoj budućnosti, prodati
Nijemcima ideju da će prvo zauzeti Sardiniju, a potom se sa sjevera sjuriti na Siciliju uz
istovremeno pokretanje operacije na Peloponezu. Kako bi priči dao vjerodostojnost, Montagu
je u operaciju uveo i zamjenika načelnika Imperijalnog generalštaba, general-poručnika
Archibalda Nyea, čije je privatno pismo Alexanderu ubačeno među ostale papire koje je
„bojnik Martin“ imao uza se. Osim Nyea, u pripremi varke sudjelovao je i admiral
Mountbatten, također pismom kojim je „bojnika Martina“ legitimirao kao stručnjaka za
amfibijske operacije, ne propustivši spomenuti da ga želi natrag, čim Alexanderu više ne bude
potreban. Kako se kasnije doznalo, Nyeovo pismo u stilu „dragi Alex“, bilo je pravi tour de
force sa samo suptilnim naznakama savezničke strategije, dane kroz objašnjavanje zašto mu
ne može dodijeliti neke zatražene snage sa Srednjeg istoka, potrebne tamo za tobožnju
ofenzivu, dok je Mountbattenova šala o sardinama, referenci na Sardiniju, bila šlag na torti.
Osim pismima dvojice istaknutih zapovjednika i ostalim dokumentima, tijelo je bilo
opremljeno i stvarčicama iz svakodnevnog života, poput odrezaka karata za vlak i kino,
fotografija, upaljača, cigareta, nekoliko kovanica i sličnim inače nebitnim sitnicama, koje u
ovakvoj operaciji mogu značiti razliku između uspjeha i propasti. Dodatnu vjerodostojnost
varci dao je i pad britanskog vojnog transportnog aviona relativno blizu lokaciji izbacivanja
leša. „Bojnik Martin“ uvršten je na listu gubitaka iz tog leta, objavljenu u britanskim
novinama.
Tijelo je pronašao ribarski brod, čija posada ga je predala vlastima. Gradić Huelva nije bio
odabran slučajno. Britanci su znali da se u njemu nalazi agent Abwehra17, koji je nekoliko
dana po nalasku tijela znatno povećao aktivnosti. Nakon što su „doznali“ da španjolske vlasti
imaju tijelo „bojnika Martina“, Britanci su počeli s diplomatskim pritiskom, u svrhu povratka
dokumenata. Nakon nekoliko dana ovi su vraćeni, a Britanci su - na svoje oduševljenje -
otkrili da su bili otvarani, što je značilo da su Nijemci upoznati s njihovim sadržajem. Udica
je bačena. Praćenje njemačkih komunikacija, putem programa Ultra18, u narednim tjednima,
uskoro je pokazalo da su zagrizli!
17
Abwehr je bio obavještajna služba njemačkih oružanih snaga, ustrojena 1920. u Reichswehru, nastavila
postojanje u Wehrmachtu i konačno rasformirana u veljači 1944. godine.
Za više, vidi: http://www.jewishvirtuallibrary.org/the-abwehr (pristupio 10. svibnja 2018.); http://www.lexikon-
der-wehrmacht.de/Gliederungen/Oberkommando/AmtAusland.htm (pristupio 10. svibnja 2018.)
18
Ultra je bio saveznički obavještajni projekt prisluškivanja i dešifriranja njemačkih i japanskih radio-
transmisija.
17
Tek je nakon rata otkriven stvarni utjecaj operacije MINCEMEAT na Nijemce, a bio je
šokantan! Nakon očekivane početne sumnjičavosti, zaključuju kako su pribavljeni dokumenti
autentični i počinju temeljem njih djelovati; snažnu 1. oklopnu diviziju šalju na besposleno
ljetovanje u Grčku i uzalud pojačavaju garnizone na Sardiniji i egejskim otocima. Sve je to
znatno premašilo saveznička očekivanja, koja su bila relativno skromna – nadali su se da će
Nijemci za trenutak svrnuti pogled sa Sicilije i možda tako sačuvati nekoliko života!
Uspjeh operacije MINCEMEAT nije došao iz zrakopraznog prostora, već je uvelike ovisio o
već započetim operacijama strategijskog zavaravanja u Sredozemlju. Prva je započeta rano
1942. godine, pod imenom CASCADE, s ciljem serviranja priče o fiktivnom povećanju
savezničkih efektiva na Bliskom istoku za 1/3, kako bi odvratili Nijemce od daljnjih
ofenzivnih operacija u mediteranskom zahvatu, izuzev već započetih u Libiji. CASCADE je
1943. proširena na fiktivno pojačanje efektiva od 50%, s ciljem disperziranja njemačkih
obrambenih mjera širom sredozemnih europskih obala. Varka je bila vrlo detaljno razrađena i
prodana Nijemcima preko dvostrukih agenata i radio-transmisija, kako lažnih, tako i pravih.
Od početka 1943. godine, Britanci su startali plan BARCLAY – što je krovni naziv za čitav
niz kontraobavještajnih operacija u Sredozemnom bazenu, s krajnjim ciljem dezinformiranja
neprijatelja i stvaranja lažne slike o savezničkoj strategiji u toj regiji, s naglaskom na invaziji
Balkana. Tu se zgodno nadovezala i operacija nazvana ANIMALS – serija izviđačkih foto-
letova i zračnih napada na mete širom Balkana. U svim tim shemama Sicilija je bila prikazana
ili kao sekundarni cilj, ili kao diverzija.
HMS „Seraph“.
Nijemci su bili svjesni da Saveznici provode velike operacije zavaravanja u Sredozemlju, te

su se uvukli u obrnutu zamku i zaključili kako iduća meta ne može biti Sicilija, upravo zbog
očiglednosti tog poteza. Operacija MINCEMEAT im je samo pojačala postojeće uvjerenje o
narednim savezničkim potezima. Konačna potvrda uspješnosti savezničke maskirovke je
naređenje njemačkog Vrhovnog zapovjedništva oružanih snaga (Oberkommando der
Za više, vidi: https://www.britannica.com/topic/Ultra-Allied-intelligence-project (pristupio 10. svibnja 2018.)
18
Wehrmacht, OKW) Kesselringu, od 14. svibnja 1943., u kojem stoji da „se moraju očekivati
saveznička iskrcavanja u zapadnom i istočnom Sredozemlju, a glavni će napad biti onaj na
Peloponezu“19, dok u poruci od 21. svibnja OKW nalaže kako obrambene „mjere koje se
trebaju poduzeti na Sardiniji i Peloponezu imaju prednost pred svim ostalima“20.
PREKO OGRADE
Sjevernoafrički finale u Tunisu bio je za Osovinu nepotrebno skup događaj, prvenstveno zbog
Hitlerove tvrdoglavosti koja je povećala razmjere poraza. Dvanaesti svibnja 1943. u
zarobljeništvo je otišlo oko četvrt milijuna ljudi - od čega oko sto tisuća Nijemaca – a
strateška inicijativa je nepovratno prešla u zapadnjačke ruke. Osovina se preko noći našla
suočena s novom realnošću na Sredozemlju, koja se ni uz najbujniju maštu nije mogla
smatrati povoljnom; Saveznicima je za korištenje novostečene inicijative na raspolaganju
stajao čitav bazen, od južne Francuske, preko Italije i Jadrana do južnog Balkana i Egeja za
sigurnost kojih su bile zadužene prvenstveno talijanske divizije, razasute od francuske
Rivijere, preko Jugoslavije i Albanije do Grčke, dok su za obranu same Italije bile spremne tri
armije (5., 6. i 7. armija) s ukupno 28 divizija, odnosno ekvivalentnih postrojba. Šesta armija
bila je zadužena za obranu Sicilije i majušnog dijela Kalabrije, na apeninskoj strani
Mesinskog tjesnaca.
Na papiru, osovinska obrana Sicilije izgledala je vrlo neugodno po Saveznike: talijanska 6.

armija od devet divizija raspoređenih u dva korpusa (XII. i XVI.) i nekoliko neovisnih
postrojba ekvivalenta divizije i pol, pod generalom Alfredom Guzzonijem i; dvije njemačke
divizije, 15. oklopno-grenadirska pod general-bojnikom Eberhardom Rodtom i 1.
padobranska oklopna divizija „Hermann Göring“, general-poručnika Paula Conratha, a obje
podređene njemačkom časniku za vezu pri talijanskoj 6. armiji, general-bojniku Fridolinu von
Senger und Etterlinu21. Ukupno je na otoku bilo stacionirano 315 tisuća vojnika, od kojih su
19
Browne, Joseph Edward, DECEPTION AND THE MEDITERRANEAN CAMPAIGNS OF 1943-1944,
Carlisle Barracks, 1986., str. 65
20
21
Sredinom lipnja, Hitler je za zapovjednika svih njemačkih snaga na Siciliji, istovremeno i oficira za vezu pri
talijanskoj 6. armiji, postavio general-bojnika Fridolina von Senger und Etterlina, bivšeg artiljerca iz Velikog
rata, sada konjanika dokazanog u borbi na istoku sa 17. oklopnom divizijom za krvave zime 1942/43., u kojoj je
grupa armija „Don“ vodila teške bitke protiv znatno nadmoćne Crvene armije. Za posao na Siciliji bio je izabran
19
252 tisuće bili Talijani. Problem koji je najviše morio branitelje bio je slaba mobilnost većine
njihovih snaga – pet talijanskih divizija spadalo je u „obalske“, gotovo nepokretne jedinice
slabe kakvoće, dok je mogućnost kretanja ostalih osovinskih snaga uvelike ovisila o
kapacitetu željeznice, a taj je bio iz dana u dan sve manji zahvaljujući neprijateljskim zračnim
udarima. Većina plovila u Mesinskom tjesnacu bila je u tjednima prije invazije potopljena, ili
oštećena i privremeno izvan upotrebe, što se posebno odnosi na željezničke skele, nestankom
kojih Talijani više nisu mogli nadoknađivati lokomotive uništene na Siciliji. Situacija je
postala toliko ozbiljna da je tijekom jedne od Hitlerovih konferencija krajem svibnja čak bilo
razmatrano bi li se divizija „Hermann Göring“ (HG) trebala rasporediti u Kalabriji, umjesto
na Siciliji, no unatoč Rommelovim i Keitelovim zlogukim proročanstvima kako će sve snage
poslane na otok biti u potpunosti uništene, Hitler je, ipak, ostao pri prvotnoj odluci22.
Guzzoni je bio uvjeren da će se Saveznici iskrcati na jugoistoku i jugu Sicilije, kako bi brzo
osigurali veće luke, Cataniu i Sirakuzu, kao i skupinu aerodroma u zaleđu Gele, te najkraćim
putem prepolovili otok i pojurili prema Messini. Svoje najbolje trupe, opremljene trofejnim
francuskim Renault R-35 tenkovima i jurišnom artiljerijom, podijelio je u dvije borbene grupe
i kompletirao ih dodavanjem motoriziranog pješaštva. One su uz još nekoliko manjih
mobilnih taktičkih grupa, opremljenih muzejskim primjercima tenkova iz Velikog rata i
trotonskim Fiat-Ansaldo tanketama, bile predviđene za izvođenje udara u tom kratkotrajnom
trenutku kad se neprijatelj već iskrcao i pokazao namjere, ali još nije povezao razdvojene i na
kontranapad osjetljive mostobrane u jedinstvenu frontu. Prema Guzzonijevoj ideji, talijanske
grupe, koje će neprijatelja izbaciti iz ravnoteže, imala je slijediti glavnina njemačkih divizija
sa zadatkom nanošenja terminalnog udara, pa su ove zbog toga trebale biti smještene na
istoku otoka, što bliže obali, no izvan dometa moćnih brodskih topova.
Za razliku od velikog dijela talijanskog oficirskog kadra, Guzzoni je bio kompetentan i

hrabar, vrlo dobar taktičar i sposoban strateg, te jedan od rijetkih nepokolebanih savezničkim
ratnim varkama u pogledu cilja idućeg napada. Preuzevši zapovjedništvo nad 6. armijom u
svibnju 1943., odmah je obišao svoje postrojbe i ostao zapanjen stupnjem nediscipline,
i zbog znatnog iskustva s Talijanima, jer je već bio služio kao oficir za vezu u Torinu, pri Francusko-talijanskoj
komisiji za provođenje primirja.
Za više o F. v. Senger und Etterlinu, vidi: Ibid. str. 199-202;
http://www.lexikon-der-wehrmacht.de/Personenregister/S/SengerF-R.htm (pristupio 14. svibnja 2018.)
22
Vidi: Warlimont, Walter, INSIDE HITLER'S HEADQUARTERS 1939-1945, Novato, 1964., str. 325
20
neznanja i loše vojničke izobrazbe trupa, kao i stvarno bijednom stanju oružja i opreme,
nepripremljenošću protuinvazijskih zapreka i fortifikacija, te nesposobnošću i
korumpiranošću većine časnika. Osupnut stanjem svoje komande, Guzzoni nije gajio iluzije u
mogućnost obrane Sicilije bez značajnijeg njemačkog angažmana. Pitanje upošljavanja
njemačkih jedinica za obranu Italije – koja bez njihovog učešća, realno, nije imala šanse –
izazvalo je raskol u talijanskom Comando Supremo (Zapovjedništvo oružanih snaga). U
veljači je Mussolini za novog načelnika Comando Supremo postavio generala Vittoria
Ambrosia. Za razliku od dotadašnjeg načelnika, generala Cavallera, koji se zalagao za čvrstu
suradnju s Nijemcima, Ambrosio ih je prezirao i gledao okončati ovisnost Italije o Njemačkoj,
pa je nastojao vratiti što više talijanskih divizija u domovinu. Uz to je stalno povećavao
zahtjeve prema Nijemcima, tražeći još aviona, topova i tenkova, no odbijajući pustiti
razvijanje njemačkih divizija u Italiji. Nasuprot njemu, novi načelnik Generalštaba armije,
general Mario Roatta, shvaćao je nemogućnost obrane Apeninskog poluotoka bez njemačkih
snaga, te ih uporno tražio! Takvi su miješani signali zbunjivali i uzbunjivali Nijemce, koji su
postali paranoični u pogledu talijanske izdaje. Njemački Glavni zapovjednik Juga,
zrakoplovni feldmaršal Albert Kesselring, slagao se s Guzzonijem u predviđanju da će se
Saveznici iskrcati na jugoistočnom dijelu otoka, kao i u nužnost promptnog kontranapada na
invazijske snage, no njegovim naredbama za raspored njemačkih divizija na Siciliji
rukovodila je, osim operativnim predviđanjem, i opisana njemačka psihoza u pogledu Italije.
Iz tog je razloga rasporedio diviziju HG na istok, ugrubo u zonu američkog iskrcavanja, dok
je dvije pukovnijske borbene grupe 15. oklopno-grenadirske divizije razvio na zapadu otoka,
a jednu na istoku, pod kontrolom HG, tako da, ukaže li se potreba, brzo može razoružati
Talijane širom Sicilije.
Konačni raspored osovinskih trupa uoči bitke bio je kako slijedi: talijanska 206. obalska
divizija branila je sektor od Sirakuze ka jugu, preko poluotoka Pachino, do obale u visini
Comisa; gdje je liniju nastavljala 18. obalska brigada, razvijena do, otprilike, pol puta između
Gele i Licate; a tamo se na nju naslanjala 207. o. div., raspoređena narednih tridesetak
kilometara prema zapadu; kako bi se spojila s lijevim krilom 202. o. div., čije desno krilo je
bilo usidreno kod Marsale, južno od luke Trapani na sjeverozapadnom vrhu otoka. Na liniju
202. obalske divizije nadovezivala se ona 208., čiji je zadatak bio braniti obalu sve do
Palerma, a od tog administrativnog centra otoka do Messine, obranu su držale snage 136.
obalske pukovnije i 19. obalske brigade. Na sjeverozapadnom dijelu otoka, u unutrašnjosti
između Marsale i Palerma, nalazile su se 2/3 njemačke 15. oklopno-grenadirske divizije
21
zajedno s talijanskom 26. „Assietta“ i 28. „Aosta“ divizijom. Na južnom i jugoistočnom dijelu
otoka, Osovina je, također, imala trupe razvijene iza obale. Talijanska 4. divizija „Livorno“
nalazila se sjeverno od Zaljeva Gela, a istočno od nje nalazila se glavnina njemačke divizije
HG. Između HG i Sirakuze, uzduž rijeke Anapo smjestila se talijanska 54. divizija „Napoli“,
dok se sjeveroistočno od nje nalazila borbena grupa „Schmalz“, snage ojačane pukovnije.
Raspored osovinskih snaga na Siciliji uoči početka HUSKYJA.
PRIPREMNE OPERACIJE
Prije početka operacije HUSKY, valjalo je počistiti more između Tunisa i Sicilije, ne samo od
mina, već i od talijanskih garnizona na vulkanskim otocima Pantelleria i Lampedusa. Oba se
otoka nalaze u Tuniskom tjesnacu; Pantelleria 100km jugozapadno od Sicilije i 60km istočno
od tuniske obale, a Lampedusa 205km južno od Sicilije i 70km istočno od obala Tunisa.
Njihova lokacija idealna je za zračnu podršku invazijskoj floti, dok bi u neprijateljevim
rukama predstavljali neugodne ispostave duboko u savezničkoj pozadini, rezonirao je Ike
naređujući napad. Oba su otoka bila podvrgnuta teškom pomorsko-zračnom bombardiranju u
trajanju od deset dana i oba se predala bez borbe na prvi znak invazije. Pantelleria, s
garnizonom od 11.399 ljudi 11. lipnja, a manji garnizon na Lampedusi i okolnim otočićima
22
dan kasnije. U operaciji su Britanci zarobili oko 14 tisuća Talijana, a jedina žrtva napadača
bio je vojnik kojeg je ugrizla mazga23.
KROZ POSEJDONOVE DVORE

Antički Grci, vjerojatno jedni od najsposobnijih moreplovaca koji su ikada brodili
Sredozemljem, imali su običaj prinositi žrtve bogu mora, Posejdonu, kako bi im ovaj bio
blagonaklon i sačuvao ih od brodoloma. Kad se pogledaju bireme i trireme u kojima su plovili
– to je shvatljivo. Ono što nije uočljivo na prvi pogled je hirovitost Mediterana, koji se vrlo
brzo i bez upozorenja može pretvoriti iz voda mirnih poput ulja u olujno čudovište, sposobno
valovima smlaviti sve pred sobom.
Saveznička se armada nije zamarala starim, odavno napuštenim božanstvima, a čelični trupovi
gonjeni strojevima sposobnim proizvesti na tisuće konjskih snaga bili su više nego dovoljna
garancija sigurnosti plovidbe. Počevši s ranim jutrom 8. srpnja, sjevernoafričke luke od Orana
do Port Saida24 zakrčili su brodovi u isplovljavanju. Uzduž stotina kilometara afričke obale
formirali su se konvoji, dok je dio snaga bio prevezen do okupljališta direktno iz Britanije.
Tjedni iscrpljujućih priprema bili su gotovi, a njihov je rezultat bio kolosalan – najveća
amfibijska armada koju je svijet vidio, mirno je i postojano grabila naprijed. Tri tisuće
brodova spremalo se na neprijateljsku obalu izbaciti 160.000 vojnika, 14.000 vozila i 1.800
topova, kao i njihove vođe, trenutačno blagoslovljene nešto većim komforom od momčadi
stiješnjene u vrućim grotlima sivih morskih grdosija. Koristeći privilegiju čina, Bradley se
prežderavao sladoledom, a Patton je većinu vremena provodio u svojoj kabini, no ne i u ponoć
10. srpnja kad je, na zapovjednom mostu jurišnog transportera USS „Monrovia“, doživio
jedan od svojih najljepših trenutaka; admiral Hewitt mu je uručio prvu zastavu 7. armije, čiji
je moto postao: „Rođena na moru, krštena krvlju“.
23
Ambrose, Stephen E., THE SUPREME COMMANDER, London, 1970., str. 215
24
U istočnom Sredozemlju formirali su se odredi koji su izvodili fintu prema Peloponezu. (op. a.)
23
Zastava američke 7. armije.
Američki konvoji, a slične brojke vrijede i za britanske, nosili su više od 100.000 tona zaliha,
među kojima i 5.000 tona aviona u kutijama, 7.000 tona ugljena, 19.000 tona komunikacijske
opreme, 6.6 milijuna terenskih obroka, 144.000 kondoma25, pa čak i mazge26, dok je gotovo
polovica ukupnog tereta bila municija. Očekujući pobjedu, Saveznici su morali računati i na
zadovoljavanje, barem osnovnih, potreba civilnog stanovništva, pa su u tu svrhu prevozili
14.000t ugljena, brašna, soli, šećera i mlijeka u prahu, 94t sapuna, kao i 750.000cc cjepiva
protiv tetanusa, tifusa i ospica27.
Čitav je zapadni Mediteran bio načičkan nepreglednim kolonama brodova u plovidbi ka

istoku, no to se ubrzo promijenilo. Konvoji Istočnog i Zapadnog odreda susreli su se kod
Malte i promijenili kurs za devedeset stupnjeva ulijevo. Na sjever. Prema Siciliji. Otprilike u
25
Vidi: Atkinson, Rick, (The Liberation Box Set) THE DAY OF BATTLE: THE WAR IN SICILY AND
ITALY, 1943-1944., New York, 2013., str. 833, 839
26
Prilikom jedne od vježba iskrcavanja [za Siciliju] u Tunisu, general-bojnik Truscott je na brodove ukrcao
mazge, koja su imale tegliti municiju i ostalo, na brdsko-planinskom terenu, no nitko nije o tome obavijestio
kontraadmirala Conollyja, koji se poprilično naljutio čuvši za mazge na brodovima - što je suprotno pomorskoj
tradiciji - i odlučio izribati Truscotta: „Zapanjen sam vašim iskorištavanjem mojeg povjerenja. Bio sam uvjeren
da surađujemo, a što vidim? Vidim da ste nakrcali moje brodove prokletim mazgama i to bez da ste me
obavijestili jednom, jedinom riječju! ... Napravili ste štalu od moje flote. Bit ću ruglo Mornarice, a nesanitarni
uvjeti će ugroziti kako moje mornare, tako i vaše vojnike."
Truscott se ispričao zbog propusta i rekao da će iskrcati životinje, smatra li kontraadmiral to potrebnim. Conolly
je formalno odgovorio: „U redu, generale, drago mi je da se slažete sa mnom.“, na što mu je Truscott odbrusio:
„Admirale, ne slažem se s vama. Pretpostavio sam da ćete nas iskrcati skupa sa svom potrebnom opremom i
spremne za borbu. Te proklete mazge, kako ste ih nazvali, zapravo su oružje koje smatramo potrebnim za
uspješan napad. Ne želite ih na brodovima, pa ću ih iskrcati, ali pitam se što ću učiniti sutradan, ako odbijete
prevoziti minobacače, ili tenkove, ili bilo koji drugi komad opreme koji Mornarica obično ne prevozi...“ Conolly
mu je, posramljen odvratio: „K vragu, generale, u pravu ste. Prebacit ćemo proklete mazge i sve ostalo što
želite.“
Vidi: D'Este, Carlo, BITTER VICTORY: THE BATTLE FOR SICILY 1943, New York, 1988., str. 156
27
ITALY, 1943-1944., New York, 2013., str. 840
24
to vrijeme, počeo je jačati vjetar i bez ikakva upozorenja ubrzo narastao na snagu 7 bofora,
brzine oko 65km/h, a veliki su valovi napravili nered u konvojima. Jurišne brodice s ravnim
dnom bile su posebno teško pogođene nevremenom koje ih je nemilosrdno bacakalo, dok su
jedva uspijevale postići brzinu od 2.5 čvora. Mnogi su vojnici i mornari na brodovima bili
teško pogođeni morskom bolešću, a oni u Ikeovom stožeru na Malti nervozom. Eisenhowera
je morila dvojba. Otkazati, ili nastaviti? Poruka generala Marshalla koji se iz dalekog
Washingtona interesirao što će biti s napadom, nije nimalo doprinijela smanjenju napetosti u
vrhovnog zapovjednika. Nakon kraće refleksije, Ike je odlučio nastaviti bez obzira na oluju.
Poruka koju je poslao Marshallu glasila je: „Nastavljamo s operacijom prema planu, unatoč
zlosretnom zapadnom vjetru koji bi mogao djelomično utjecati na američka iskrcavanja.“28.
Legendarni ratni reporter Ernie Pyle bio je utučen i uvjeren da će američki ratni napor
doživjeti fijasko prije jutra. General Bradley nije imao problema sa sumnjama u uspjeh
poduhvata, jer ga je mučio goli egzistencijalni problem – zbog morske mu je bolesti prisjeo
sladoled kojim se pretrpao…
Prošavši oko devet uvečer otočić Gozo29, smješten sjeverno od Malte, odredi su se opet razišli
– Amerikanci na sjever, prema Zaljevu Gela, a Britanci na sjeveroistok, prema poluotoku
Pachino. Oko sat i pol kasnije, Posejdonova se srdžba ispuhala. Oluja je prestala jednako
naglo kao što je i počela. Baš u pravo vrijeme, jer su flote bile na zadnjoj dionici puta prema
invazijskim plažama. Posljednju potvrdu položaja pružile su britanske podmornice, koje su u
tu svrhu koristile infracrvene lampe i radio signale30. Uskoro su motori zašutjeli i teška su
sidra pojurila u dubine. Rat je stigao do obala Sicilije.
BITKA ZA MOSTOBRAN
Za razliku od uobičajene prakse, nije bilo pripremnog bombardiranja, jer su se Saveznici
nadali postići taktičko iznenađenje. Na zamračenim brodovima obavljale su se posljednje
pripreme u najvećoj mogućoj tišini. Atmosfera je bila užarena, a ljudstvo prožeto strahom,
28
29
Uz Gozo je vezana priča koja pokazuje efektivnost američke inženjerije; britanski inženjeri su zaključili kako,
zbog nepodesnog terena, nema nikakve šanse da završe izgradnju aerodroma prije napada na Siciliju, dok je
američki inženjer, specijaliziran za izgradnju uzletno-sletnih pista, rekao zračnom vice-maršalu Parku da ju može
izgraditi za 10 dana, uz odgovarajuće ljudstvo i opremu. Park je isprva mislio kako je riječ o lošoj šali, ali ga je
Amerikanac uskoro uvjerio da je ozbiljan. Nakon prebacivanja odgovarajuće inženjerske postrojbe na Gozo,
stvari su se brzo odvijale i samo 13 dana kasnije aerodrom je postao operativan!
Vidi: Eisenhower, Dwight D., CRUSADE IN EUROPE, London, 1948., str. 189
30
Za više, vidi: http://www.rnsubmusfriends.org.uk/hezlet/volume1/chapter20.htm (pristupio 21. lipnja 2018.)
25
nadom, sumnjom, odlučnošću – uzbuđenjem. Jedan časnik sa matičnog broda za hidroavione,
USS „Biscayne“, zapisao je: „Kolega koji je stajao pored mene tako je teško disao da nisam
čuo spuštanje sidra, a tada sam shvatio kako pored mene nema nikoga.“31.
To su mentalno stanje padobranci već davno ostavili za sobom. U bitku su stupili malo iza
ponoći, u prvim satima 10. srpnja, te su do zore morali osvojiti most Ponte Grande preko
rijeke Anape, južno od Sirakuze, odnosno povišeno zemljište, sjeverno od Zaljeva Gela. Prvi
je zadatak dobila britanska 1. zračnodesantna divizija, preciznije, njezina 1. brigada
jedriličarskog pješaštva, a drugi, američka 82. zračno-desantna divizija, odredivši za taj posao
505. padobransku pješačku pukovniju, ojačanu bataljunom iz 504. padobranske pješ.
pukovnije, padobranskom bojnom poljske artiljerije i četom iz 307. zračno-desantnog
inženjerskog bataljuna. To su na papiru bile dovoljne snage za povjerene im zadatke, no na
terenu su stvari izgledale znatno drukčije. Većina pilota padobranskih transportera i tegljača
jedrilica bila je nedostatno uvježbana za ovakve operacije, pa su ih olujni vjetar, protuzračna
vatra i komplicirani planovi leta u potpunosti zbunili. Zbog neiskustva zračno-desantnih
planera u tom stadiju rata, formacije zrakoplova s padobrancima i jedrilicama kretale su se
koridorima iznad flota, upozorenih da ne otvaraju vatru. Neki neobaviješteni, ili previše
nervozni mitraljesci učinili su upravo to. Kako to biva, čim je jedan počeo pucati, svi su se
pridružili. Neočekivana „prijateljska“ protuzračna vatra uzrokovala je dezintegraciju
formacija, prerano otpuštanje mnogih jedrilica iznad mora i utapanja vojnika, odnosno
izbacivanje padobranaca posvuda pri prevelikoj brzini i na malim visinama, što je u nekim
slučajevima uzrokovalo teže ozljede. Izbjegavajući intenzivnu protuzračnu paljbu, mnogi su
piloti skrenuli s propisanog kursa, a to se pokazalo kobnim za postizanje koncentracije snaga.
Britanska zračno-desantna operacija bila je kompletni fijasko! Od 147 jedrilica, samo ih je 12

sletjelo na metu, 69 ih je završilo u moru uzrokujući utapanje 252 vojnika i nesudjelovanje u
borbi njih mnogo više, dok su ostale bile raštrkane na širokom području jugoistočnog dijela
Sicilije i u nemogućnosti brzo dospjeti na zadane im ciljeve. Bez obzira na mali broj vojnika
prizemljenih kod Ponte Grande, oko dva i pol kilometra jugozapadno od Sirakuze, britanski
su jedriličari krenuli u napad, iznenadili, brzo savladali i rastjerati talijanske stražare, a potom
uklonili eksplozivna punjenja s mosta i uspostavili obrambene položaje. Njih dvadeset i osam,
no kroz nekoliko desetaka minuta još je padobranaca pronašlo put do mosta, te je broj
31
Atkinson, Rick, (The Liberation Box Set) THE DAY OF BATTLE: THE WAR IN SICILY AND ITALY,
1943-1944., New York, 2013., str. 850
26
branitelja narastao na 87 ljudi. Istovremeno, 150 padobranaca uspješno je napalo radio-
postaju na rtu Murro di Porco, no nedovoljno brzo za sprečavanje odašiljanja upozorenja o
zračnom desantu. Jedna od osoba koja je čula ovu transmisiju bio je i zapovjednik talijanskog
XVI. korpusa, koji je odmah naredio četirima borbenim grupama smještenima u blizini
izvođenje kontranapada na most. Zahvaljujući mnogim raštrkanim padobrancima koji su se
uključili u bitku sabotažama, telefonske veze bile su temeljito demolirane, pa ni jedna od tih
jedinica nije zaprimila naređenje!
Američki padobranci iskusili su iste probleme kao i njihovi britanski kolege. Vjetar,
„prijateljska“ protuzračna vatra i neiskustvo pilota, kumovali su raspadu zračnih konvoja i
rasipanju padobranaca preko ogromne površine terena – dvadesetak američkih aviona istreslo
je svoje tovare padobranaca čak 80km istočno od cilja, duboko u britansku zonu napada!
Zahvaljujući transportnom fijasku i u letu pretrpljenim gubicima, relativno malo padobranaca
našlo se na točnim odredištima – raskršćima i povišenom terenu desetak kilometara sjeverno i
sjeveroistočno od Zaljeva Gela. Američki padobranci izbačeni daleko od zona slijetanja nisu
dopustili da ih kriva lokacija smeta. Znali su ono bitno – na Siciliji su i svi uokolo su
neprijatelji. Sabotirali su kritičnu infrastrukturu, postavljali zasjede i napadali neprijateljeve
kurire, časnike u izviđanju, poneki usamljeni kamion, ili manju grupu pješaštva na putu. Ti su
raštrkani pojedinci i grupice zorno pokazali isplativost iznimno agresivne i zahtjevne obuke
koju su prošli, a zbunjeni neprijatelj je značajno precjenjivao njihov broj32. Potpukovnik
Arthur „Hardnose“ Gorham je s manjom skupinom vojnika iz svog 1. bataljuna 505.
padobranske pješačke pukovnije osigurao jedan od glavnih ciljeva padobranskog napada –
križanje putova iz Vittorie i Caltagironea, u brdima Piano Lupo. Tamo je razvio obranu u
nedavno napuštenim talijanskim bunkerima i nadao se što skorijem dolasku američkih
kopnenih snaga.
Britanska su se iskrcavanja suočila sa slabim i raštrkanim, pa čak i nikakvim otporom. Osma

armija je brzo proširila desantnu osnovicu i počela napredovati u zaleđe. Sredinom jutra
Montgomery je primio obavijest da se operacije u zonama obaju korpusa odvijaju vrlo dobro.
Bio je toliko sretan da je na trenutak zaboravio zavadu s Tedderom i Cunninghamom; prvom
32
„Pomutnja je bila tako velika, da su pomoćnici generala Guzzonija procijenili kako su Saveznici spustili tri do
četiri zračno-desantne divizija sa pedesetak tisuća ljudi. … Do zore su izvještaji Radio Rima počeli govoriti o pet
do deset savezničkih zračno-desantnih divizija, sa 60 do 120 tisuća vojnika.“
Mitcham, Samuel W., Jr., Stauffenberg, Friedrich von, THE BATTLE OF SICILY: HOW THE ALLIES LOST
THEIR CHANCE FOR TOTAL VICTORY, Mechanicsburg, 2007., str. 90
27
je uputio poruku kako iznimno cijeni uspjehe zračnih snaga [koje su gospodarile nebom iznad
postrojba 8. armije], a drugog je potražio u malteškom stožeru, da bi mu osobno čestitao na
mornaričkoj izvedbi, koju je smatrao prvoklasnom. Trenutačno, jedna od važnijih zadaća za
uspješan napredak kampanje, bila je brzo nastupanje britanske 5. divizije prema mostu Ponte
Grande, no kako je s brojem dodijeljenih joj jurišnih brodica ta jedinica mogla na obalu
prebaciti prebaciti svega 700 vojnika i izvjesnu količinu opreme na sat, potrajalo je skoro
punih dvanaest sati prije negoli je bila spremna pokrenuti punokrvni udar prema sjeveru. U
međuvremenu, Talijani su počeli reagirati. Kako je Ponte Grande spadao u zonu lučke obrane
Sirakuze, njezino je zapovjedništvo bilo zaduženo odvojiti trupe za uništenje Britanaca na
mostu, no u Talijana su se stvari razvijale sporo i teško, uvelike zahvaljujući ranoj pogibiji
zapovjednika luke. Ipak, s vremenom su iz Sirakuze upućene u napad na Ponte Grande dvije
satnije mornaričkog pješaštva podržane artiljerijom, da bi im u pomoć pristigla još dva
bataljuna pješadije iz divizije „Napoli“. Malobrojni branitelji satima su izdržavali intenzivnu
artiljerijsku i strojničku paljbu, a usput odbijali opetovane pješačke napade nanoseći
neprijatelju neproporcionalno velike gubitke, no uzimajući u obzir brojeve, nisu imali šanse
održati se bez skore pomoći. Višestruko nadmoćne talijanske snage su oko 15:30h napokon
nanovo zauzele most i zarobile trinaest branitelja, dok ih je nekolicina uspjela pobjeći, ali
uspjeh im je bio kratkotrajan. Samo 45 minuta kasnije, s juga je naišao bataljun britanske 5.
divizije, iznenadio Talijane zaposlene postavljanjem novih eksplozivnih punjenja i vrlo brzo
opet osvojio most. Čak su i trinaestorica zarobljenih branitelja bila oslobođena kad je grupa
padobranaca napala i savladala stražare koji su ih vodili u pozadinu. Sirakuza je pala kasnije
istoga dana i Britanci su nastavili razvijati operacije prema Augusti. Izgledalo je kao da su
veterani slavne 8. armije nezaustavljivi.
28
Shema savezničkog iskrcavanja.
Američka 7. armija se pri iskrcavanju na svim svojim odsjecima, također, suočila sa

sporadičnim i neefektivnim otporom, tako da je veće probleme stvorila konfuzija zbog
iskrcavanja nekih jedinica na pogrešne sektore i prometna gužva na invazijskim plažama –
obilježja svake amfibijske operacije. Uvodne operacije Pattonove armije odvijale su se
povoljno, no s dnevnim je svjetlom počela rasti nervoza zbog očekivanih neprijateljskih
protunapada, koje valja odlučno odbiti.
Osovinski komandanti prvo su upozorenje dobili 9. srpnja popodne, kad je njemački izviđački
avion uočio nekoliko velikih konvoja s teškom zračnom pratnjom. U deset navečer Guzzoni je
uzbunio sve snage na Siciliji. Na svojoj večernjoj konferenciji, Hitler je, primivši obavijest o
savezničkim pokretima, naredio stavljanje u pripravnost 1. padobranske divizije u Avignonu.
Bilo je to sve što je u tom trenutku mogao učiniti. General Conrath je, po saznanju o
predstojećoj invaziji, okupio svoje oficire i naglasio nužnost brzog, odlučnog i bezobzirnog
kontranapada kojim će neprijatelja baciti u more. To se poklapalo s Guzzonijevim zamislima.
Talijanski general je smatrao reagiranje na sva iskrcavanja gubitkom energije i vremena, pa je
odlučio svoje rezerve baciti na najkritičniju točku. Vjerujući kako su divizija „Napoli“ i
borbena grupa „Schmalz“ dovoljno snažne za sprečavanje britanskog prodora u ravnicu
Catanije, odlučio je baciti diviziju HG podržanu talijanskim mobilnim grupama protiv
29
iskrcavanja u Zaljevu Gela. Iako je saveznički pomorski odred izveo diverziju na zapadu
Sicilije i stvorio zabrinutost u stožeru 6. armije, Guzzoni je bio nepokolebljivog uvjerenja da
će se iskrcavanja odigrati samo na jugu i jugoistoku otoka, pa je zato 15. oklopno-
grenadirskoj diviziji odmah naredio povratak na istok, tek što je završila s razmještanjem na
nove položaje.
Conrath je ostao bez kontakta sa 6. armijom, odnosno XVI. korpusom kojem je bio podređen,
i razradio je plan kontranapada na mostobran ne znajući da se postrojbe divizije „Livorno“
spremaju učiniti isto, te su osovinski potezi bili, srećom za Amerikance, potpuno neusklađeni.
Divizija „Hermann Göring“ je za tu zadaću bila podijeljena u dvije Kampfgruppe, svaka
snage ojačane pukovnije. Jedna od borbenih grupa, ona zapadna, bila je pretežno tenkovska, a
druga, istočna, pretežno infanterijska. Obje su grupe morale krenuti u 04:00h, kako bi se prije
09:00h spojile i započele napad dovoljno rano da izbjegnu sunce u oči. I Nijemci, i Saveznici
smatrali su „Hermann Göring“ elitnom postrojbom, no bio je to kredit bez pravog pokrića.
Originalna oklopna divizija HG, sa ljudstvom koje je spadalo u kremu Wehrmachta,
izgubljena je u Tunisu. Nova divizija je bila sastavljena od vrlo malog nukleusa veterana,
dopunjenog regrutima i viškom zemaljskog zrakoplovnog osoblja. Vojnicima i mnogim
oficirima, nedostajalo je obuke i najvećma su bili bez ikakvog borbenog iskustva, pa se može
zaključiti da je pridjev „elita“ bio nespojiv s ovom jedinicom, barem u početku bitke. Do kraja
kampanje HG je postala iskusna i pouzdana veteranska postrojba, ali će do tad još puno olova
proletjeti nebom…
Njemačke jedinice krenule su u četiri izjutra, no neiskusni časnici su loše planirali marš, koji
se na sporednim putovima uskoro pretvorio u noćnu moru. Bilo im je u potpunosti nepoznato
da je i XVI. korpus zapovjedio Pokretnoj grupi E napad na američki mostobran, te da je
talijanski zapovjednik, također, podijelio svoje snage na dva dijela. Iako su djelomično
koristili iste putove kao i Nijemci, Talijani su se kretali puno brže i u 09:00h je zapadni
element talijanske grupacije bio spreman započeti s napadom na Gelu, dok su se kolone HG
divizije još uvijek otpetljavale znatno sjevernije. Taj je napad bio odbijen paljbom s brodova i
hrabrošću američkih Rangera koji su držali Gelu. Čitav bataljun pješadije bio je sasječen na
komadiće – Talijani su na bojište stupili u skoro pa paradnoj formaciji i platili visoku cijenu
za taktiku iz 19. stoljeća. Tenkovi su se probili kroz baražu i uspjeli probiti u grad, no bez
pješačke podrške uskoro su postali žrtve ratobornih i dobro naoružanih Amerikanaca, koji
nisu pokazivali nimalo milosti, ni želje za uzimanjem zarobljenika. Dvadesetak minuta
30
kasnije i desni je krak Pokretne grupe E došao pod vatru brodova i američkih padobranaca na
raskršću u brdima Piano Lupo, pa su se i na toj tetivi Talijani povukli u neredu.
Oko 14:00h, pet sati kasnije od planiranog, jedinice divizije HG napokon su bile u poziciji za
napad. Zapadna borbena grupa imala je udariti direktno sa sjevera na američke padobrance
ukopane u Piano Lupo, dok je istočna morala pregaziti rijeku Acate i napasti već angažirane
branitelje s boka. Kao i u talijanskom slučaju, napadači su brzo bili otpravljeni paljbom
brodskih topova na zapadu, odnosno žestokom streljačkom vatrom padobranaca na istoku.
Nijemci su bili u takvom rasulu, da čak ni sam Conrath nije uspio srediti i pregrupirati
jedinice za novu navalu. General von Senger und Etterlin je bio osupnut takvim ponašanjem
njemačkih vojnika i predložio je Conrathu razrješenje dužnosti komandanata borbenih grupa.
Inače bi takav prijedlog armijskog časnika zrakoplovnom potencijalno mogao izazvati sukob
pripadnika odnosnih služba, no Conrathu je ionako već bilo dovoljno neugodno zbog
katastrofalnog nastupa njegove divizije i nije mu trebao ičiji poticaj kako bi se kaznenim
mjerama oborio na odgovorne. Oba zapovjednika borbenih grupa bila su smijenjena i kasnije
poslana na vojni sud. Tako je neslavno propao prvi osovinski protunapad na mostobran.
Glavni uzrok propasti napada je prvenstveno raspad komunikacija, komande i kontrole na
svim razinama, što je kompletno onemogućilo koordinaciju borbenih grupa divizije HG i
Pokretne grupe E. One čak nisu ni znale da su istovremeno poslane u borbu u istoj prostoriji,
na čemu Amerikanci mogu biti zahvalni, jer je mostobran još uvijek bio plitak i krhak.
Patton je bio siguran da će idući dan donijeti novi neprijateljski napad. Kako bi se što bolje
pripremio za nj, naredio je iskrcavanje plutajuće rezerve 1. pješačke divizije, koje se sastojalo
od njezine 18. pukovnije i dijela snaga 2. oklopne divizije. Do jutra su se iskrcala sva četiri
bataljuna pješaštva, no s tenkovima i artiljerijom išlo je teže, zbog sprudova u moru i mina
pronađenih na za njih određenim obalama. Daljnja su iskrcavanja teške opreme bila prebačena
na druge odsjeke, ali je kombinacija plime, nedostatnog broja izlaza s plaža i neprijateljskog
uznemiravanja stvorila ozbiljne probleme i enervantne zastoje u prebacivanju pojačanja na
liniju fronte. General-bojnik Terry de la Mesa Allen nije imao namjeru sa svojom 1. divizijom
mirno čekati novu neprijateljsku navalu, pa je u ponoć napao dvjema pukovnijama prema
glavnom divizijskom cilju – aerodromu Ponte Olivo. Do zore je stigao na otprilike pol puta,
gdje su se njegove postrojbe ukopale.
31
General-poručnik Paul Conrath, zapovjednik divizije „Hermann Göring“.
Za novi je napad Conrath svoje snage podijelio u tri skupine; zapadna, tenkovska grupa bila je
razdvojena – jedan je tenkovski bataljun morao napasti preko Ponte Oliva prema Geli u
suradnji s Talijanima na svojem desnom krilu; a zatim skrenuti na ravnicu Gele, gdje će se
spojiti s drugim, koji će pregaziti Amerikance na raskršću Piano Lupo; dok će im se istočna,
pješadijska grupa pridružiti nakon prelaska r. Acate i osvajanja grebena Biazza; da bi,
konačno, udruženim snagama savili američko krilo i pregazili mostobran od istoka ka zapadu.
Istovremeno, sa suprotne će strane mostobrana udariti divizija „Livorno“ i tako potpuno
dotući neprijatelja.
Napad je započeo u 06:15h, uz artiljerijsku vatru i napade avijacije na plaže i brodovlje pred
obalom. Američke zračne snage su zakazale i u potpunosti podbacile u zadatku zaštite i
podrške. Prethodnog je dana neposredna zračna potpora bila zatražena šest puta, a nije se
materijalizirala ni jednom, dok je 11. srpnja 1. pješačka divizija tražila zračne udare u pet
navrata, a izveden je samo jedan kasno popodne. I lovačka zaštita je bila nedostatna tijekom ta
prva dva, najkritičnija dana. Njemački zračni napadi počeli su u 04:24h 10. srpnja i odvijali su
se gotovo kontinuirano i velikim intenzitetom tijekom idućih 48 sati. Deseti srpnja u 19:30h je
1. divizija izvijestila da je puna dva sata bila pod neometanim napadom obrušavajućih
32
bombardera. Čitavog 11. srpnja njemački su naleti stizali jedan za drugim u grupama od,
najmanje, šesnaest aviona i stvarali kaos.
Nijemci i Talijani koji su nastupali od Ponte Oliva postigli su uspjeh odbacivši neke od
Allenovih bataljuna na jug, a zatim se razdvojili. Njemački tenkovi su izbili u ravnicu Gele i
nastupali prema Piano Lupo sa istoka, a Talijani su pregazili američku liniju obrane sjeverno
od grada i uskoro doprli do predgrađa Gele, gdje su ih čekali Rangeri. Nakon dvosatne borbe,
talijanski napad se slomio i bio odbačen uz teške gubitke. U tome je važnu ulogu odigrala laka
krstarica USS „Savannah“, posijavši 500 granata iz petnaest-centimetarskih topova među
nastupajuće Talijane. Nakon tog okršaja, divizija „Livorno“ je prestala postojati kao
organizirana postrojba.
Piano Lupo je ponovno postao bojište, točnije, pozicija Abbio Priolo oko 1000m sjeverno,
koju su Gorhamovi padobranci zauzeli tijekom noćnih sati. Prvi njemački nalet bio je odbijen
uz pomoć paljbe bataljuna poljske artiljerije, ali sad je na ovom najvažnijem sektoru bio i sam
Conrath, odlučan ispraviti jučerašnje greške i pregaziti Amerikance. Nijemci su se brzo
pregrupirali, obnovili navalu i potjerali Amerikance na stari položaj u Piano Lupo. Padobranci
su pokušali zadržati raskršće, no manjak protuoklopnih sredstava i nedostatak ljudi, natjerali
su preživjele dublje u brda, sa kojih su mogli promatrati spajanje dvaju njemačkih tenkovskih
odreda. Do podneva je američka situacija postala kritična: liniju 1. divizije njemački su
tenkovi probili na nekoliko mjesta u zoni obrane 16. pješačke pukovnije, koja je izgubila čitav
bataljun. Protunapad se primicao sve bliže rubu invazijske plaže, no brodska artiljerija nije
smjela intervenirati, jer su se Nijemci našli u bliskoj borbi s američkim trupama. Preživjeli iz
16. pukovnije ukopali su se na pješčanim dinama, podržani s nekoliko preostalih težih oružja,
četom protutenkovskih topova i bataljunom poljske artiljerije, te četiri tenka Sherman koje su
napokon uspjeli iskrcati. Pozamašna indirektna vatra obavila je nadiruće Panzere i prikrila
prisutnost oružja za direktnu paljbu, te su Shermani i protutenkovski topovi ubrzo uništili
deset Panzera III i IV. Njemački komandant odlučio se malo povući, prestrojiti i obnoviti
napad, no čim su se odmaknuli od Amerikanaca, bili su obasuti pažnjom krstarice USS
„Boise“. Zasuti velikim kalibrom, Nijemci su napustili bojno polje, da se više ne vrate.
Istočna grupa HG je pregazila rijeku Acate i započela pritisak na padobrance duž grebena
Biazza, no nije poduzimala odlučnu akciju kojom bi, nesumnjivo, izbrisala malobrojne
neprijatelje. Ta je grupacija dobila novo naređenje da zauzme obrambeni postav i drži lijevo
krilo čvrsto usidrenim, dok desno izvodi napad. Nijemci su pribjegli aktivnoj obrani, teško
33
zasipajući tenkovskom i streljačkom vatrom Amerikance. Pri tome su se tenkovi nastojali
držati izvan dometa američkih bazuka. Među padobrancima na grebenu nalazio se i
zapovjednik divizije, general-bojnik James „Jumpin' Jim“ Gavin, jedan od najmlađih i
najsposobnijih američkih generala u II. svjetskom ratu. Gavin je shvatio da im odstupanje ni u
kojem scenariju nije opcija, jer su, ispalo je, njegovi banditi bili jedino što je stajalo između
Nijemaca i otvorenog lijevog krila 45. divizije, odnosno tanko branjenog desnog krila 1.
divizije. Njima nasuprot, nalazilo se više od 700 pješaka iz 1. oklopno-grenadirske pukovnije;
bataljun jurišne artiljerije i četa Tigera. Da su Nijemci imali zadaću odlučno napadati, pitanje
je bi li se padobranci sa skromnim protutenkovskim potencijalom mogli oduprijeti Tigerima i
pješaštvu. I sam general Gavin se uspio prikrasti Tigeru na oko tri i pol metra, ispaliti
projektil iz bazuke i promatrati kako se ovaj odbija od debelog oklopa. Predvečer je, napokon,
stiglo i nekoliko Shermana. Uz njihovu potporu Gavin je izvršio protunapad i rastjerao
neprijatelje zarobivši dvanaest 120mm minobacača i jedan netaknuti Tiger, čiju su posadu
uhvatili i poubijali izvan tenka. Do tad je osovinski protunapad bio u potpunosti opozvan.
Bilo je 16:00h kad je Conrath naredio opće odstupanje. Mostobran je bio čvrsto u
savezničkim rukama33.
33
Sjaj američke pobjede 11. srpnja narušen je neuspjehom još jedne zračno-desantne operacije – spuštanjem
504. padobranske pješačke pukovnije, 82. z.-d. div. na položaj 1. pješ. divizije, kao pojačanja – kad je u
fratricidu, opet prouzročenom brodskom protuzračnom paljbom, oboreno 23 i teško oštećeno 37 aviona, ubijeno
60 članova posada i 81 padobranac, dok ih je 132 bilo ranjeno, a 16 nestalo. Od 2.300 padobranaca, svega ih se
petstotinjak našlo u zadanim zonama.
Mitcham, Samuel W., Jr., Stauffenberg, Friedrich von, THE BATTLE OF SICILY: HOW THE ALLIES LOST
THEIR CHANCE FOR TOTAL VICTORY, Mechanicsburg, 2007., str.136-8
34
Osovinski kontranapadi na mostobran 11. i 12. srpnja 1943.
KAMPANJA BEZ VOZNOG REDA

Dvanaesti srpnja je general von Senger und Etterlin naredio Conrathu da izvuče HG iz
kontakta s Amerikancima, povuče se prema sjeveru i istoku, stupi u kontakt s nadolazećim
postrojbama 15. oklopno-grenadirske divizije na zapadnom boku i podrži beznadno nadjačanu
diviziju „Napoli“ i borbenu grupu „Schmalz“ na istočnom krilu, koje su pokušavale usporiti
neprijateljski prodor prema Cataniji i kupiti dovoljno vremena za uspostavu linije „Etna“. Na
istočnoj obali stvari su se dodatno zakomplicirale padom Auguste, 11. srpnja, luke s obranom
dovoljno jakom za višednevnu borbu! Kako se kasnije ispostavilo, talijanski zapovjednik
garnizona, admiral Leonardi, je višoj komandi poslao lažnu poruku o moćnoj britanskoj
pomorskoj invaziji Auguste, potom je naredio uništavanje oružja i opreme, da bi, konačno,
otišao u zarobljeništvo praćen najvećim dijelom 206. obalske divizije. Iako nevoljko,
njemačka su pojačanja počela stizati na otok; 12. srpnja predvečer 3. padobranska pukovnija
iz 1. padobranske divizije desantirala je u blizinu grupe „Schmalz“. Ova se inicijalno sastojala
od pješačkog bataljuna i dvije artiljerijske bitnice iz HG divizije, te 115. oklopno-grenadirske
pukovnije iz 15. okl.-gren. divizije. Uz padobrance i dva bataljuna pješaštva pristigla iste
večeri, pukovnik Schmalz je zaključio kako napokon ima dovoljno snaga za sprečavanje
35
britanskog prodora, dok se na desnom krilu ne poveže s HG, što se, kako su se Conrath i
Schmalz usuglasili, imalo dogoditi 15. srpnja.
Na bojištu 8 armije, Monty je tjerao svoje korpuse naprijed što je brže moguće, znajući da
slabi otpor neće dugo potrajati i pokušavajući se domoći ravnice Catanije prije nego što se ta
promjena dogodi. Najveći problem britanske armade u prvim danima bitke bio je nedostatak
vozila, predviđenih za kasnije transporte zbog ograničenog teretnog prostora jurišnih plovila i
nužnosti zadovoljavanja bojnih prioriteta u vidu streljiva, medicinskih potrepština i slične
robe. Osim toga, očekivao se, ipak, nekakav otpor na plažama i u njihovom neposrednom
zaleđu, a ne izrazito brzo i lako osvajanje početnih ciljeva i daljnje napredovanje. Zbog tih su
razloga mnoge britanske jedinice bile prisiljene marširati znatne udaljenosti na vrućini
sicilijanskog ljeta. Misleći da još uvijek ima vremena za maksimalno iskorištavanje slabe
obrane, Montgomery je odlučio napadati na dvije osi: XIII. korpusom od Auguste prema
Cataniji i dalje na sjever; a XXX. korpusom na sjeverozapad prema Caltagironeu, otkuda će
skrenuti na sjever tetivom Enna-Leonforte i tako otvoriti dvostruki obuhvat svih osovinskih
snaga u jugoistočnom dijelu Sicilije. Predvidio je i novi zadatak za američku 7. armiju koja će
štititi lijevo krilo 8. armije od bilo kakvog upletanja neprijateljskih postrojba iz zapadnog
dijela otoka. Time je sveo Amerikance na puke promatrače još jedne Montyjeve pobjede, s
čime se, pokazat će se, oni nikako nisu slagali.
Trideseti korpus je za svoju novu zadaću trebao prometnicu Vizzini-Caltagirone, dodijeljenu

američkoj 45. pješačkoj diviziji. Čitava američki raspored imao se zbog toga pomjeriti na
zapad, no to je za jedinice 45. divizije značilo povratak na mostobran i tek zatim promjenu osi
nastupanja, što je bilo uvjetovano prometnom infrastrukturom tog dijela bojišta. Montgomery
je od Alexandera zatražio ovu promjenu 13. srpnja uvečer, propustivši spomenuti kako tek
treba osvojiti Vizzini, što nije bio jednostavan zadatak, prije negoli nastavi udar prema
Caltagironeu. Alexander mu je odgovorio 14. srpnja u 02:30h da je već naredio tu izmjenu
jučer (13. VII.), u 20:00h. Bio je to, po savezničku stvar, izuzetno nepovoljan razvoj
događaja, jer je 7. armija već ostvarila značajan napredak i bila u puno boljoj poziciji za
napad prema Enni i Leonforteu, nego Britanci. Montgomery toga nije bio svjestan, no
Alexander jest – tog je dana obišao Amerikance i bio podrobno upućen u stanje stvari na
njihovom odsjeku fronte. Dok je general-bojnik Middleton, zapovjednik 45. divizije, imao već
spremne jedinice za napad na Vizzini i Caltagirone, britanska 51. divizija, rasuta preko
širokog područja i marševima iscrpljenog ljudstva, tek se trebala prikupiti i pripremiti za
36
napad. A Vizzini je bio posebno nezgodan – na nadmorskoj visini od oko 650m, gradić se
smjestio u bazi grebena nalik nožu, točno na križanju triju važnih putova, a branili su ga
izviđački element divizije HG i svježi njemački pješački bataljun, upravo prebačen s kopna.
Nijemci su se odupirali dva dana, prije nego što su zaključili da im je bilo dosta i povukli se,
pa XXX. korpus nije bio u poziciji za napad na Caltagirone prije 15. srpnja ujutro.
General Bradley tražio je od Pattona neka mu barem ostavi cestu za prebacivanje 45. divizije
na lijevi bok 1. divizije, kako ne bi morao raditi obilazak preko invazijskih plaža, no ovaj je
bio nemoćan. Bradley je nastavio dokazivati komandantu kako je njegov korpus izvrsno
postavljen za duboki ispad na sjever i zauzimanje Vizzinija i Caltagironea, te u konačnici
Enne – najvažnije raskrsnice u tom dijelu otoka, no uzalud, jer Patton nije imao namjeru
odbiti Alexanderovu zapovijed, ili se prepirati s nadređenim. Bradley je, vidno razočaran,
izvršio naređenje koje je smatrao krajnje pogrešnim. Sa spornom cestom pod američkom
nadležnošću, velika je vjerojatnost kako bi Enna bila osvojena prije 16. srpnja i time bilo
blokirano povlačenje 15. oklopno-grenadirske divizije prema Etni. Amerikanac Patton nije
razumio britanski način rada, prema kojem je podređenom dozvoljeno kritizirati zapovijed i
nuditi alternativu, a osim toga, bio je pod dojmom da ga Eisenhower drži odgovornim za
tragičnu zračno-desantnu epizodu, pa nije želio još više antagonizirati glavnog zapovjednika.
Eisenhower se, pak, odbio upetljati u Alexanderov posao, kad mu je štapsko osoblje skrenulo
pažnju na komplikacije s cestom Vizzini-Caltagirone. General Lucas je primijetio kako na
svako kritiziranje Britanaca, Ike reagira kao da govore o njegovoj supruzi34. Za čitavu
zavrzlamu oko ceste, zbog koje su Saveznici izgubili najbolju priliku za brzo okončanje
kampanje uništenjem svih neprijateljskih snaga na Siciliji, kriv je Alexander, a ne Monty koji
je svojim utjecajem na Alexa – krajnje bezobrazno i neprimjereno, ali s najboljom namjerom -
pokušao ispuniti vakuum vodstva s više instance. Nije kriv ni Patton zbog krotkosti prema
nadređenome, bez obzira koji joj bio uzrok. Njihov primarni posao nije bio smišljati strategiju
na razini grupe armija, odnosno propitivati ispravnost njezinih naređenja, već voditi operacije
svojih armija35.
34
ITALY, 1943-1944., New York, 2013., str. 899
35
Montgomery Diary 12 July 1943:: „Postaje jasno kako bitka za Siciliju zahtijeva čvrsto vodstvo s više
instance. Ja sam vodio svoju, a 7. armija svoju bitku; nije bilo ikakve koordinacije od 15. grupe armija, a bez…
…koordinacije, neprijatelj bi lako mogao pobjeći.“
cit. D'Este, Carlo, BITTER VICTORY: THE BATTLE FOR SICILY 1943, New York, 1988., str. 325
37
Izuzev u centru svoga rasporeda, području talijansko-njemačkih kontranapada 10. i 11. srpnja,
Amerikanci su ostvarili značajan napredak i do 14. srpnja zauzeli su sve ciljeve inicijalne faze
ofenzive. Za aerodrome su se vodile oštre borbe, pogotovo za onaj u blizini Biscarija, koji je
postao poprište jednog od poznatijih američkih ratnih zločina. Vojnici 45. divizije su nakon
bitke za aerodrom poubijali 73 zarobljenika (71 Talijana i 2 Nijemca), u dva odvojena
incidenta. Patton je pokušao stvar zataškati, no Bradley je naredio pokretanje istrage koja je
satnika J. T. Comptona (satnija C/180 pješačka pukovnija). i stožernog narednika H. T. Westa
(satnija A/180. p. p.) dovela pred vojni sud. Compton je oslobođen – iako je u reviziji slučaja
zaključeno da je oslobađajuća presuda neutemeljena – i prebačen u drugu jedinicu unutar 45.
divizije. Poginuo je 8. studenog 1943. u Italiji. West je osuđen na doživotnu kaznu zatvora, da
bi nakon godine dana bio vraćen u službu kao obični vojnik. Zanimljivo je da okrivljujuća
presuda za Westa nije automatski značila nečasni otpust i gubitak svih materijalnih prava, što
je u takvim slučajevima uobičajena praksa.
Američka 45. divizija se, prije kontroverzne naredbe o predaji ceste Vizzini-Caltagirone36,
povezala na desnom krilu s Britancima, dok je 3. pješačka divizija general-bojnika Luciana
Truscotta proširila mostobran na zapad i sjever, te 12. srpnja bila u prilici udariti na
Agrigento, ili Caltanisseto. Amerikanci su još jednom pokazali i dokazali kako više nisu ona
vojska iz Tunisa – izdržali su neprijateljske protunapade istovremeno napredujući u
unutrašnjost, stvorili uvjete za brzo presijecanje otoka po osovini sjever-jug, odnosno za
navalu na Messinu. Jedino što ih je zadržavalo, bila je Alexanderova fiksna ideja da su
Amerikanci bojno inferiorni Britancima i nesposobni za bilo što osim obrane Montyjevog
lijevog krila. Takav bi tretman, možda, prošao kod nekog poslušnijeg i manje impulzivnog
komandanta, no Pattonu je bilo dosta Alexa, Montyja i Britanaca općenito. Odlučio im je
uzvratiti udarac…
PATTONOV JURIŠ NA NASLOVNICE

Iako je tretirao Amerikance kao nesposobne, Alexander je, ipak, dopustio Pattonu ispad na
zapad do Agrigenta, ali samo pod uvjetom da se ne upetlja u veliku bitku. Zapovjednik 7.
armije izložio je problem generalu Truscottu, a ovaj je, shvativši o čemu je riječ, predložio
36
Oliver Leese, zapovjednik XXX. korpusa, o problemu s cestom za Vizzini: „Bila je nesretna odluka oduzeti
cestu Amerikancima. Ono što nam je bilo nepoznato, jest da su su napredovali puno brže od nas, uvelike
zahvaljujući vozilima s pogonom na sva četiri kotača… …da su nastavili tom cestom, mogli smo završiti
kampanju ranije.“
Brighton, Terry, PATTON, MONTGOMERY, ROMMEL: MASTERS OF WAR, New York, 2008., str. 199-
200
38
slanje borbene izvidnice, na vlastitu inicijativu, što će Pattonu osigurati alibi kod 15. grupe
armija. Truscottova „izvidnica“ je obavila sjajan posao; do 16. srpnja popodne 3. divizija je
držala Agrigento, a Darbyjevi Rangeri su se ugnijezdili u obližnjoj luci Porto Empedocle. Oko
6.000 Talijana je zarobljeno zajedno s teškim naoružanjem i zalihama. Bio je to korak bliže
Pattonovom pravom cilju – Palermu, prijestolnici Sicilije.
General-poručnik Patton izdaje zapovijed.
Kako bi ostvario naum, Amerikanac je odlučio 17. srpnja odletjeti u Tunis i uloviti
Alexandera nespremnog, što mu je u potpunosti uspjelo. Vojnički kurtoazan, ali vrlo odlučan,
Patton je suočio Alexandera sa svojim planom operacija, prema kojem je jedna grupacija 7.
armije trebala napadati na sjever, ne bi li presjekla otok, a druga na zapad, prema Palermu.
Alex je morao dopustiti Pattonovu shemu, jer je nekoliko dana ranije dopustio Montyjevu, ili
je mogao Amerikance uposliti puno smislenije napadom prema Etni i savijanjem oba
njemačka boka istovremeno, a zatim osvajanjem Messine, čime bi sve neprijateljske snage
preostale na zapadnom dijelu otoka bile prisiljene na predaju. Nažalost, Alexander je odobrio
Pattonov plan i time još jedanput odbio preuzeti kontrolu nad bitkom. Dobivši zeleno svjetlo,
7. armija aktivira Privremeni korpus koji će izvesti pohod na zapad zakazan za 19. srpnja
ujutro. Uslijedilo je nevjerojatno brzo napredovanje preko izuzetno teškog terena u kojem se
39
najviše iskazala 3. divizija, svikla na ubitačni tempo marširanja37, prelazeći i po više od
četrdeset kilometara dnevno! Napad 7. armije ka zapadu nije nailazio na spomena vrijedan
otpor, a ono malo talijanskih snaga što se usudilo suprotstaviti, bilo je brzo pregaženo.
Amerikanci su ušli u Palermo već 22. srpnja popodne. U toj su operaciji izbacili iz stroja oko
50.000 talijanskih vojnika, od kojih je 44.000 bilo sretno postati ratnim zarobljenicima. Veliki
Pattonov uspjeh se, zamalo, nije dogodio, jer je Alex promijenio mišljenje u posljednji tren i
poslao stožeru 7. armije poruku kako se navala na Palermo smije poduzeti tek nakon što II.
korpus izbije na sjevernu obalu i tako u potpunosti zaštiti lijevi bok 8. armije, dok ova izvodi
dvostruki obuhvat njemačkih snaga južno od masiva Etne. Načelnik štaba 7. armije, brigadir
Hobart „Hap“ Gay, odlučio je izmjenu naređenja prikriti od zapovjednika i naredio je da se
zatraži ponavljanje poruke zbog slabe kvalitete prijama. Službeno, 7. armija nije imala pojma
o Alexanderovoj izmjeni uvjeta za navalu na Palermo, a kad je za nju saznala – bilo je već
prekasno za ikakve izmjene. Patton je za Gayjov manevar saznao nekoliko dana kasnije i nije
prigovorio.
General Bradley bio je jedan od rijetkih Amerikanaca nezadovoljnih zbog ekskurzije u

Palermo, u kojoj nije vidio ikakvog doprinosa što bržem i uspješnijem svršetku kampanje.
Nadao se da će Patton tražiti aktivniju ulogu za američku armiju na stvarno bitnom pravcu,
prema Messini, a ne odobrenje za marketinšku kampanju na zapadu otoka. Ispunivši dobivena
naređenja, Bradley je II. korpusom izbio na sjevernu obalu Sicilije kod Campofelicea,
pedesetak kilometara istočno od Palerma. U idućoj je fazi trebalo preorijentirati os
napredovanja američkih korpusa na istok, prema Messini, krunskom dragulju kampanje.
Badleyjevoj ljutnji bila je ravna samo njemačka zbunjenost. Nakon američkog osvajanja
Palerma, Kesselring je primijetio kako je „Patton upravo… …zauzeo nevažan teren“38,
pogrešno misleći da je u tom trenutku njegov cilj bio uništenje njemačke vojske.
37
Preuzevši komandu nad američkom 3. pješačkom divizijom u ožujku 1943., general-bojnik Lucian K. Truscott
odmah je primijetio da jedinica, što to joj je bilo zajedničko s većinom američke Armije, nema visoke standarde
marširanja. Kako je on sam rekao: „Već sam dugo smatrao da je naša sposobnost marširanja na niskoj razini,
definitvno ne na onoj rimskih legionara... ...pa čak ni na razini Stonewall Jacksonove „Foot Cavalry“ iz
Građanskog rata.“ Pokrenuo je program treninga kojim je svoju diviziju osposobio za marš brzinom četiri milje
(6.4km) na sat pod punom bojnom spremom, umjesto propisanih dvije i pol milje (4km) na sat. Taj je tempo
uskoro bio prozvan Truscott Trot (Truscottov korak), a njegovi su se vojnici već na Siciliji uvjerili da im je taj
vid treninga bio višestruko koristan.
Vidi: D'Este, Carlo, BITTER VICTORY: THE BATTLE FOR SICILY 1943, New York, 1988., str. 281
38
Brighton, Terry, PATTON, MONTGOMERY, ROMMEL: MASTERS OF WAR, New York, 2008., str. 201
40
OPERACIJA FUSTIAN
Dok se lijevi krak Montgomeryjevih kliješta patio oko Vizzinija, desni krak se spremao
prodrijeti u ravnicu Catanije i potom munjevito napredovati na sjever. Samouvjereni
komandant 8. armije očekivao je da će do večeri 14. srpnja osigurati aerodrom južno od
grada, a samu Cataniju sutradan. Kako bi ubrzao pokret kopnenih snaga, Montgomery je
odlučio upotrijebiti padobrance iz britanske 1. padobranske brigade u noći 13/14. srpnja, sa
zadatkom osvajanja mosta Primosole preko rijeke Simeto, dok će se No. 3 Commando iskrcati
na obalu u blizini Lentinija i osvojiti most Malati, preko rijeke Leonardo, smješten između
linije fronte i mosta Primosole. Istovremeno sa amfibijskim i zračnim desantima, 50. divizija
ojačana 4. oklopnom brigadom trebala se probiti pedesetak kilometara na sjever, do
padobranaca, smjenjujući usput i komandose, te uz njihovu pomoć uspostaviti mostobran
preko Simeta prije noći 14. srpnja. Budući su i njemački padobranci bili poslani kao pojačanje
pukovniku Schmalzu, čija je borbena grupa branila taj dio bojišta, uskoro će doći do okršaja
dvije vrste vragova – crvenih i zelenih39 - u operaciji FUSTIAN, jednoj od najzanimljivijih
epizoda bitke za Siciliju.
General-poručnik Richard Heidrich, zapovjednik njemačke 1. padobranske divizije, bio je 11.

srpnja pozvan u Rim na konferenciju s Kesselringom od kojeg je doznao kako će njegova
postrojba biti ubačenu u borbu na Siciliji. Treća padobranska pukovnija (FJR 3) pod
zapovjedništvom potpukovnika Ludwiga Heilmanna bit će prva prebačena na uzavreli otok;
slijedit će ju mitraljeski bataljun, signalna četa, protutenkovski bataljun, artiljerijski bataljun i
naposljetku 1. i 4. padobranska pukovnija. Bilo je blizu ponoći kad je Heidrich nazvao
Heilmanna i obavijestio ga da sutra ima poći osobno u izviđanje na Siciliju i obaviti sve
pripreme za doskok padobranaca. Zapovjednik je završio razgovor uputivši potpukovnika
neka se ponaša prema situaciji na terenu, jer ni viša komanda ne zna što se točno tamo zbiva.
U pet sati idućeg jutra, Heilmann je s logističkim oficirom pukovnije i stožernim satnikom
Stengenbergom bio na direktnom letu iz južne Francuske za Siciliju. Približivši se Cataniji,
vidjeli su stupove dima i rojeve savezničkih aviona u napadu. Heilmann se kasnije prisjećao
da se pilot ponašao poput pješadinca, leteći nisko i tražeći zaklon u podnožju brda. Britanski
lovci Spitfire u patroli iznad aerodroma ga nisu uočili, kad je brzo i neprimjetno sletio,
skriven dimom što se dizao iz pogođenih postrojenja. Logističar je otišao pripremiti transport
39
Britanska 1. zračno-desantna divizija nosila je nadimak „Crveni đavoli“, a njemački su padobranci bili poznati
kao „Zeleni đavoli“. (op. a.)
41
do Lentinija, gdje su se padobranci trebali pridružiti grupi „Schmalz“, a potpukovnik i satnik
su krenuli u potragu za odgovarajućom zonom slijetanja i napokon pronašli zadovoljavajuće
mjesto svega 3.5km sjeverno od mosta Primosole. U 18:00h Nijemci su kao orijentir pilotima
upalili velike vatre, a petnaest minuta kasnije 1.400 ljudi iz FJR 3 počelo je slijetati na
Siciliju. Za razliku od savezničkog fijaska, njemački je desant bio udžbenički – piloti su toliko
precizno spustili svoje padobrance, da je čitava postrojba bila prikupljena i spremna za borbu
u manje od 45 minuta. Već oko 20:00h padobranci su se pridružili grupi „Schmalz“ na fronti.
Borbeno raspoloženi Schmalz naputio je Heilmanna da pošalje svoj 2. bataljun na zapad, u
Francofonte, kako bi začepio rupu između grupe „Schmalz“ i elemenata divizije HG u
Vizziniju, dok je ostatak regimente morao postaviti na položaj između Carlentinija i mora.
Idući su dan sletjeli mitraljeski i protutenkovski40 bataljun, te signalna četa. Mitraljesci su
zauzeli dobro skriveni položaj u plantaži naranča nedaleko od mosta Primosole, a signalisti su
poslani čuvati Cataniju, jer je talijanski garnizon u međuvremenu dao petama vjetra.
Potpukovnik Ludwig Heilmann, zapovjednik FJR 3.
Prvi vojnici No. 3 Commando stupili su na talijansko tlo u Zaljevu Agnone u 22:00h, 13.
srpnja. Postrojba se pri jarkoj mjesečini neotkrivena iskrcala iza neprijateljskih linija i krenula
na 8km dug marš prema Ponte dei Malati. Uskoro su počeli nalijetati na dijelove mitraljeskog
40
Nedugo po slijetanju transportera s protutenk. bataljunom, započeo je britanski zračni napad prije negoli su
uspjeli iskrcati svu opremu. Dva Messerschmitt Me 323 Giganta uništena su s cjelokupnim teretom, što je znatno
smanjilo snagu te protutenkovske jedinice.
Vidi: Kurowski, Franz, JUMP INTO HELL: GERMAN PARATROOPERS IN WORLD WAR II,
Mechanicsburg, 2010., str. 298
42
bataljuna i napredovanje ka mostu pretvorilo se u seriju kratkih okršaja s njemačkim
padobrancima, za čiju su prisutnost na bojištu komandosi tek sad doznali. Napokon su u tri
izjutra došli do mosta, organizirali brzi napad i ubili, ili rastjerali talijansku posadu u nekoliko
minuta. Ponte dei Malati bio je u britanskim rukama i sad je sve ovisilo o brzini napredovanja
50. divizije, odnosno o njemačkoj reakciji, a kako je bila riječ o vitalnoj arteriji između
Schmalzovih trupa oko Lentinija i pozadine – ova je bila brza i krajnje neugodna. Pješaštvo
potpomognuto obiljem minobacačke paljbe i tenkom Tiger, zauzelo je položaje oko mosta i
zasipalo branitelje olovom. Nijemci su počeli stezati omču oko komandosa, pa je njihov
zapovjednik, pukovnik Durnford-Slater, naredio napuštanje mosta i proboj prema jugu. U
posljednji čas za Nijemce koji su opet mogli koristiti taj vitalni objekt za povlačenje prema
sjeveru, s protivničkim tenkovima za petama. Bilo je 17:00 kad je prva postrojba 50. divizije
stupila na Ponte dei Malati, koji bi neprijatelj zasigurno bio srušio, da satima nije bio
zaokupljen borbom protiv upornih komandosa koji su zasjeli na nj. Operacija FUSTIAN bila
je skupa za No. 3 Commando; imali su 28 poginulih, 66 ranjenih i 59 nestalih.
Brigadni general Gerald Lathbury, zapovjenik 1. padobranske brigade, odredio je svoj 1.

padobranski bataljun za izvođenje glavnog udara, pa se ta postrojba trebala spustiti na obje
strane rijeke Simeto, tik do mosta Primosole; 3. je trebao doskočiti oko 1000m sjeverno, na
mjestu skretanja rijeke prema moru, i tamo napraviti mostobran s kojeg će pružati zaštitu iz
smjera Catanije; dok će 2. padobranska bojna osigurati uzvisine južno od rijeke, nazvane
JOHNNY I, II i III, s kojih će kontrolirati južni prilaz mostu. Predvečer 13. srpnja započelo je
uzlijetanje transporta brigade sa šest tuniskih aerodroma. Nakon formiranja konvoja, avioni su
se zaputili u noć. Kako bi izbjegli „prijateljsku vatru“ sa savezničkih brodova, kretali su se
desetak kilometara od istočne obale Sicilije, da bi kod ušća rijeke Simeto zaokrenuli za 90º
ulijevo. Unatoč ovoj mjeri opreza, brodovi su, ipak, pripucali na zračni transport – prvi put u
okolici Malte, drugi put u blizini sicilijanske obale, gdje se vatrometu pridružila i njemačka
protuzračna vatra. Kao da to nije bilo dovoljno, kurs prema zonama slijetanja doveo je
transport na nišan mitraljeskog bataljuna FJR 3, koji je oborio tri Dakote i tri jedrilice. Četvrti
zračno-desantni podvig kampanje se ubrzano pretvarao u potpuni fijasko prema poznatom
scenariju; konvoji su se raspali, piloti izgubili orijentire, dio ih je oboren, a većina je
promašila zone doskoka i slijetanja. Od 126 aviona s padobrancima i 19 kombinacija s
velikim jedrilicama Horsa, tri su se kombinacije i tri padobranske Dakote vratile na
sjevernoafričke aerodrome iz različitih razloga, četrnaest je aviona oboreno, trideset ih je
uspjelo izbaciti padobrance na pravo mjesto, a devet u blizinu, dok je njih četrdeset i osam
43
izbacilo je svoje putnike između 1.000 i 30.000m od zadanih zona. Četiri jedrilice sletjele su
na ispravnu lokaciju, sedam ih se razasulo po ravnici Catanije, a dvije su uništene pri
slijetanju, zajedno s opremom koju su prevozile. Od 1.856 časnika i vojnika koji su poletjeli u
napad, samo je 12 oficira i 283 vojaka sletjelo blizu mosta Primosole. Tijekom narednih sati
još će ih nekoliko desetaka naći put do svojih postrojba, no to neće značajno utjecati na
otužni rezultat transportne operacije.
Potpukovnik John Frost, zapovjednik 2. padobranskog bataljuna, koji će besmrtnost steći za

epske obrane mosta u Arnhemu rujna 1944., uspio je sakupiti 112 svojih ljudi do 01:00h, a u
05:40h okupirao je položaj na uzvisini JOHNNY I, te postavio male ispostave na druga dva
brijega. Prvi bataljun potpukovnika Alistaira Pearsona, zadužen za napad na most, je do zore
uspio prikupiti svega 120 ljudi. Pedesetak vojnika te jedinice zauzelo je most na juriš oko
02:00h, uklonilo eksploziv s nosivih stupova, zaposjelo talijanske bunkere i čekalo pojačanje.
Pearson je stigao pred zoru s dodatnih sedamdesetak ljudi i zauzeo obrambeni položaj na
plitkom mostobranu. Treći bataljun potpukovnika E. C. Yeldhama prošao je najgore; svega
šezdesetak padobranaca se spustilo na odgovarajuće mjesto. Iskustvo narednika Seala su te
noći podijelili mnogi britanski padobranci: „Padobran se otvorio i nekoliko trenutaka kasnije
tresnuo sam o tlo. Nisam vidio ikoga iz svojeg leta. Bio sam siguran da nisam blizu zone
doskoka… S prvim svjetlom sam… …shvatio kako se most nalazi nekoliko kilometara
sjeverno“41. Tijekom narednih sati, pojedinačno i u manjim grupama, pristizali su padobranci
bačeni kojekud i ponešto pojačali obranu mosta, dok je poneki poduzetni časnik gubitke u
teškom oružju djelomično nadoknadio prikupljajući napušteno talijansko naoružanje. Brigadni
general Lathbury je, ne znajući da je most već zauzet i promatrajući automobilska svjetla na
ravnici Catanije i južno od mosta, zaključio kako posada mora ukloniti prepreke s puta da bi
propustila kolonu. S nekoliko je ljudi pričekao nailazak njemačkog konvoja i krenuo u napad
u kojem je bio lakše, ali vrlo bolno ranjen fragmentima ručne granate. General je imao
podijeljene emocije po tom pitanju – tog je dana slavio 37. rođendan i živa glava mu se činila
prikladnim poklonom, no bitku i ranjavanje baš i nije smatrao najboljim načinom proslave.
Oko 06:30h zapovjednik njemačkog 1. padobranskog mitraljeskog bataljuna, bojnik Schmidt,

naredio je napad paljbom na položaj Frostove postrojbe. Mitraljesci su brzo ovladali
uzvisinom JOHNNY III, s koje su podvrgli JOHNNY I preciznoj minobacačko-strojničkoj
41
44
baraži. Branitelji su uskoro počeli trpjeti gubitke, a svjetleći su meci zapalili suhu travu na
južnoj strani brda i vatra je doskora postala neprijatelj podjednako opasan kao i njemački
padobranci. Frost je odaslao patrolu da se pozabavi problemom na JOHNNY III, no ova je
bila uočena, obasuta kišom olova i natjerana na povlačenje, ostavljajući nekolicinu poginulih
za sobom. Odnekud su na bojište su dokloparala i tri njemačka oklopna vozila, nemalo
povećavajući ozbiljnost situacije. Ratni dnevnik 2. padobranskog bataljuna vjerno je opisao
njemački napad: „Prednje ispostave povukle su se na glavnu obrambenu liniju. Bili smo pod
mitraljeskom vatrom sa tri strane i neprijatelj nam se konstantno približavao; nevelikim
snagama, no nevjerojatnom vatrenom moći i popriličnom vještinom.“42. Britanski su se gubici
popeli na 84 vojnika, od čega 42 poginula. Situacija postala očajna i bilo je jasno kako neće
biti u stanju odbiti taktički izvrsno osmišljen i izveden napad, no upravo su u tom času uspjeli
uspostaviti vezu s lakom krstaricom HMS „Newfoundland“, koja je s veseljem uputila plotun
na dobivene koordinate. Na trenutak se začuo vrlo glasan zvuk niske frekvencije, zvuk teških
projektila položene putanje koji buše zrak približavajući se tlu, a potom je područje napučeno
napadačima nestalo u smeđem gejziru zemlje. Kad se prašina napokon slegla, Britanci su
vidjeli zamalo pobjedonosne Nijemce u povlačenju i nakon toga je na položaju izmučenih
ostataka Frostove postrojbe zavladala dobrodošla tišina…
Bilo je oko pol jedanaest ujutro, kad je njemački kurir-motociklist s porukom za Heilmanna
bio dočekan automatskom vatrom na prilazu mostu Primosole. Uspio je pobjeći i izvijestiti
satnika Stengenberga o novoj situaciji na tom važnom riječnom prijelazu. Ne želeći
proslijediti lošu vijest bez potvrde, satnik se odvezao osobno uvjeriti u stanje stvari i bio
dočekan jednako toplo kao i kurir. Nezastrašen, prikupio je dvadesetak ljudi i krenuo u napad,
no Pearsonovi vojnici su ih sa oko 1.000m zasuli minobacačkom i strojničkom vatrom, te su
se Nijemci brzo povukli, a satnik se vratio u Cataniju naumivši prikupiti odred za sređivanje
opasne situacije na mostu. Osim 150 signalista iz 1. satnije 1. padobranskog komunikacijskog
bataljuna pod zapovjedništvom satnika ing. Ericha Fassla, podoficiri su sakupili dvjestotinjak
ljudi pozadinskog ešalona – administrativaca, mehaničara, vozača – dok je komandant
pronašao tešku protuavionsku bateriju od dva topa (88 i 50mm) i dogovorio topničku potporu.
Stengenberg je naredio Fasslu neka prijeđe Simeto istočno od mosta i napadne neprijateljevo
desno krilo, dok će on sam s ad hoc odredom navaliti pravo sa sjevera. Taj je napad bio lako i
brzo zaustavljen, no signalisti su iznenadili branitelje s boka i uskoro sakupili prve
42
Ibid., str. 368
45
zarobljenike. Pearson je zbog pretrpljenih gubitaka morao skratiti liniju 1. bataljuna, ali još
uvijek je držao most i majušni mostobran na sjevernoj obali. Njemački se kontranapad
nastavio, no sada je to bio kontranapad vatrom; borbi su se pridružila još dva 88mm topa sa
južnog ruba obrane Catanije, nekoliko protutenkovskih topova, te jedan samohodni koji je
direktnom vatrom uništavao položaj za položajem. Bilo je 17:30h kad je Pearson zaključio
kako je položaj neodrživ i povukao sve preostale ljude na južnu obalu Simeta, da bi sat
vremena kasnije Lathbury zapovjedio povlačenje 1. i 3. bataljuna prema Frostovom položaju.
Most je opet bio pod njemačkom kontrolom. U 19:30h do Crvenih đavola su se dokoturali
prvi Shermani 4. oklopne brigade i prethodnica brigade Durham Light Infantry (DLI).
Lathbury je očekivao kako će se odmah sjuriti u napad na most, no to je bilo neizvedivo iz
objektivnog razloga – tog su dana pješaci DLI pregazili tridesetak kilometara na ubitačnoj
vrućini, cijelim putem zastrti oblakom fine, sitne prašine i sa samo nekoliko kratkih odmora.
Bili su iscrpljeni i trebao im je odmor.
U sumrak 14. srpnja nad Sicilijom je iz flote Heinkela 111 iskočio 1. padobranski pionirski
bataljun, pod zapovjedništvom satnika Paula Adolffa. Većina pilota je bila neiskusna u
zračno-desantnim operacijama, pa su letjeli malčice prebrzo, što je uzrokovalo rasipanje trupa
izvan zona doskoka. To je u usporedbi sa savezničkim katastrofama bila sitnica, jer tri sata
kasnije je svih 450 pionira s kompletnim naoružanjem i opremom krenulo prema mostu
Primosole, gdje su smijenili Stengenberga koji se sa svojom alarmnom postrojbom i
signalistima vratio u Cataniju. Adolff je povukao Schmidtove mitraljesce na sjevernu obalu
Simeta i razvio ih zapadno od mosta, dok je dvije svoje čete postavio uz cestu na sjevernoj
strani mosta, a treća je okupirala mali mostobran na zaokretu rijeke prema sjeveroistoku, i ne
samo štitila lijevo krilo obrane mosta, već i bila u odličnoj poziciji za bočno gađanje nadirućih
neprijatelja.
Dok se Adolff pripremao za odsudnu obranu mosta Primosole, potpukovnik Heilmann je s

glavninom FJR 3 bio na položaju sjeveroistočno od Lentinija, gdje je odbio više navala
britanske 5. divizije. Po padu Lentinija, pukovnik Schmalz naređuje Heilmannu da se prebaci
na sjevernu obalu Simeta i zauzme položaj zapadno od mosta, no ovaj odbija, dok ne dozna
što se zbiva s njegovim 2. bataljunom, s kojim je izgubio kontakt otkad je otišao na položaj u
Francofonteu. Na ponovljeno naređenje o povlačenju kratko je i arogantno odvratio: „Gdje
46
god da su njemački padobranci, povlačenja neće biti.“43. Napokon zaključivši da će ostati
odsječen, Heilmann je pokrenuo svoja dva bataljuna sporednom obalnom cestom, no
ispostavilo se da je ova pod vatrom britanskih brodova, pa su padobranci bili prisiljeni
napustiti prijevoz skupa s teškim oružjem i nastaviti proboj pješke. U zoru 15. srpnja došli su
do mosta Malati, vidjeli da je u neprijateljevom posjedu i sakrili se na plantaži naranča. Te su
noći prešli rijeku Leonardo, nastavili marš do zore i s prvim se svjetlom sakrili u blizini
napuštene uzletno-sletne staze. Naredne su noći nastavili šetnju prema njemačkim linijama i,
prešavši Simeto, dohvatili ih kasno 17. srpnja, na veliko olakšanje pukovnika Schmalza koji
se spremao prijaviti gubitak pukovnije, što starješine u OKW zasigurno ne bi dobro primile.
Ni jedan njemački, ili talijanski terenski komandant nije za obranu Sicilije učinio više od
Schmalza; inferiornim snagama je izuzetno vješto priječio i zaustavljao britansko
napredovanje tijekom najkritičnijih dana, lišivši 8. armiju mogućnosti brzog osvajanja
Messine i okončanja kampanje. Tijekom prvih dana kampanje sudbina svih snaga Osovine na
otoku ovisila je o ovom iskusnom, samouvjerenom i odvažnom, vrhunskom profesionalcu i
njegovim prekaljenim vojnicima. Heilmannov arogantan odnos prema Schmalzu bio je u
potpunosti nepravedan i nezaslužen, no, kako je Senger und Etterlin primijetio „takva
nezavisnost i nepoštivanje naređenja proizlaze iz treninga i same prirode padobranskih trupa“,
dodavši da je nemila posljedica takvog ponašanja bila nemogućnost ubacivanja pukovnije „u
liniju odmah po povratku, zbog gubitka svih teških oružja“44, iako je bila nasušno potrebna.
Pukovnik Wilhelm Schmalz, zapovjednik KG „Schmalz“.
43
Ibid., str. 378
44
Ibid., str. 377-8
47
Bitka za most Primosole nastavila se 15. srpnja u 07:30h baražom 25-funtaša (top kalibra
87,6mm) dviju artiljerijskih pukovnija na pretpostavljene njemačke položaje, a pola sata
kasnije krenulo je pješaštvo 9. bataljuna DLI praćeno tenkovima 44. kraljevske tenkovske
pukovnije, 4. oklopne brigade. Zadnji i najopasniji komad puta do mosta bio je pokriven
dimnom zavjesom. Izgledalo je kao da su Nijemci otišli sve dok prva satnija nije prišla mostu
na pedeset metara, a tada su uglas progovorili mitraljezi i minobacači. Prvi su vodovi bili
pokošeni u nekoliko sekunda, a potom su Nijemci vatru preusmjerili na nadolazeće pješaštvo,
ne zaboravivši s vremena na vrijeme ošinuti poneki rafal i preko tenkova, sileći njihove
komandire da ostanu zatvoreni unutar oklopa sa slabom preglednošću i nemogućnošću
lociranja meta. Pretrpjevši teške gubitke i ostavši bez efikasne tenkovske potpore, preživjelo
pješaštvo se povuklo. Bilo je to skupo jutro za DLI koji su na ničijoj zemlji ostavili 100
žrtava, među kojima 34 poginula vojnika, dok je tenkovska pukovnija izgubila tri vozila.
Britanci su planirali iznova napasti popodne, ali uz jaču artiljerijsku pripremu. Čuvši to,
iznervirani potpukovnik Pearson procijedio je dovoljno glasno da ga svi zapovjednici uokolo
mogu čuti: „Pretpostavljam kako želite otpisati još jedan bataljun.“45. Začudo,
potpukovnikova je opaska imala neočekivani efekt, pa je napokon odlučeno napasti noću.
Pearson se ponudio pokazati prijelaz preko Simeta, četristo metara uzvodno, kojim bi se
moglo poslati odred u bočni napad. Da stvari ne bi bile odveć lake, i Nijemcima je tijekom
dana stiglu pojačanje u vidu Fasslovih signalista, koje je satnik samoinicijativno povukao iz
Catanije, zaključivši da sa 150 ljudi nema šanse zaustaviti eventualni amfibijski napad na
luku, dok bi kod mosta Primosole njegovi ljudi mogli dati smisleni doprinos. Ukopao se
sjeverozapadno od Adolffovog položaja, značajno produbljujući njemačku obranu.
Novi je napad započeo 16. srpnja u 01:00h. Nakon sat vremena borbe i sjeverni je kraj mosta
bio osvojen istovremenim frontalnim i bočnim napadom. Prema planu, preko mosta su u tom
trenutku trebali projuriti tenkovi 44. pukovnije, ali zahvaljujući kvaru radio-uređaja dobili su
zapovijed prekasno; Nijemci su se oporavili od iznenađenja, pregrupirali se i čvrsto zatvorili
frontu. Sjeverno od mosta Primosole, s obje strane puta za Cataniju prostirali su se vinogradi,
voćnjaci i maslenici u dubinu do 500m, stvarajući zelenu zavjesu i ograničavajući vidno polje
na petnaestak metara. Duž sjevernog ruba tog izrazito zatvorenog terena, pružala se utonula
staza, snažan položaj kojeg napadači još nisu ni bili svjesni, a teren sjeverno od nje bio je gol i
45
Frost, John, A DROP TOO MANY, London, 1982., str. 185
48
prepun vododerina iduća tri kilometra, da bi završio suhim irigacijskim kanalom zvanim
Fosso Bottaceto – južnim rubom obrane catanijskog aerodroma. Dva su Shermana krenula
preko mosta s prvim svjetlom 16. srpnja, no oba su bila pogođena i uništena iz 88mm topa
koji će do kraja dana iz stroja izbaciti još tri tenka. Pješaštvo je stiglo nešto dalje, služeći se
jarcima uz cestu, no nakon nekoliko stotina metara upali su njemačku u zasjedu i čitav je vod
izginuo u trenu. Uskoro se razvila divljačka borba prsa-o-prsa i svaki pokušaj uvođenja reda u
nastali kaos bio je osuđen na propast. Desetine su se igrale skrivača u gustim nasadima, a
bajonet i ručna bomba su se koristili podjednako učestalo kao automat i puška. Istjeravši DLI
iz svojih položaja, Nijemci su odmah prešli u protunapad i otjerali Britance sve do mosta.
49
Shema borbe za mostobran na rijeci Simeto.
Sedamnaesti srpnja u jedan izjutra pješaci DLI su krenuli u treći napad na tvrdoglave
padobrance. Dva su bataljuna prešla Simeto na isti način kao i prethodne noći i napala
usporedno, s obje strane ceste za Cataniju. Cilj je bio linija oko kilometar i pol sjeverno od
50
mosta. Napad je bio obilno podržan artiljerijskom paljbom; devedeset i pet 25-funtaša,
četrdeset i osam haubica 105mm i šesnaest srednjih topova zasipalo je neprijateljske položaje
najvećom mogućom brzinom. Nakon obećavajućeg početka, DLI su se još jednom našli pod
žestokom vatrom i u bliskoj borbi s nepopustljivom elitom Wehrmachta. Bitka je bjesnjela
ostatak noći i najveći dio dana, a broj žrtava se obostrano gomilao. Najžešći je okršaj bio u
vinogradima, gdje su se odupirali Fasslovi signalisti, uništivši još tri Shermana i pobivši velik
broj pješaka. Bojište posuto tijelima mrtvih, umirućih i ranjenih bilo je grozan prizor čak i
veteranima, te je Fassl uspio organizirati lokalno primirje kako bi se evakuiralo one kojima se
još moglo pomoći. Tijekom borbe, jedan se britanski bolničar našao među njegovim ljudima i
satnik mu je objasnio što želi. Fassl i Britanac zajedno su ustali mašući bijelim rupcima,
približili se liniji DLI i dogovorili evakuaciju ranjenika. Slijedilo je nekoliko napetih
trenutaka kad su ekipe bolničara izišle na ničiju zemlju i počele prikupljati prve žrtve. Svima
je bilo jasno da bi bilo kakva ishitrena, ili nervozna reakcija mogla izazvati katastrofu, no sve
je proteklo mirno, najnapetiji su trenuci prošli i uskoro su britanski i njemački bolničari počeli
jedni drugima dovikivati i pokazivati protivničke ranjenike na koje su nailazili. Nešto kasnije,
dvije su hramljuće kolone otišle niz cestu na suprotne strane, a Fassl je oslobodio britanskog
bolničara, zamolivši ga da u njegovo ime zahvali svome komandantu. Sa svršetkom ove
epizode, bitka se nastavila nesmanjenom žestinom i britanska nadmoć je napokon došla do
izražaja – popodne 17. srpnja satnik Adolff je naredio povlačenje na Fosso Bottaceto, od milja
zvan Panzergraben, protutenkovski jarak46. Osma armija napokon je osvojila most Primosole,
ali izgubila je pritom previše vremena i bilo je pitanje hoće li uspjeti kapitalizirati taj uspjeh.
A on nije bio jeftin – mostarina je bila 220 ljudi iz DLI i 11 tenkova 44. tenkovske pukovnije.
Njihovi protivnici su, također, pretrpjeli velike gubitke; oko 300 padobranaca je poginulo, a
155 ih je zarobljeno, među njima i galantni satnik Fassl sa 17 preostalih signalista. Najveći
mogući kompliment hrabri su padobranci dobili 27. kolovoza 1943. u londonskoj novini „The
Times“: „Bili su to trupe najviše kvalitete… …fantastično hrabre… …borba protiv njih je
škola za svakog vojnika.“
46
Naredivši povlačenje, satnik je u nekoliko navrata pokušao poslati eksplozivom natovarene kamione na most,
no pothvat je završio ranjavanjem polovice dobrovoljaca, među njima i Adolffa, koji je sljedeći dan umro od
posljedica pretrpljenih ozljeda.
Vidi: Kurowski, Franz, JUMP INTO HELL: GERMAN PARATROOPERS IN WORLD WAR II,
Mechanicsburg, 2010., str. 301
51
MONTYJEV UDARAC LJEVICOM
Sedamnaesti srpnja, Montgomery je usmjerio pažnju na XXX. korpus. Nova je zamisao bila
upotrijebiti ga kao malj, dok će XIII. korpus biti nakovanj. Poslan u navalu prema Enni,
vitalnoj raskrsnici, XXX. korpus se našao na terenu puno prikladnijem mazgama, negoli
vozilima. Zauzevši Vizzini 15. srpnja, Kanađani su nastavili nastupati prema Enni, udaljenoj
šezdesetak kilometara zračnom linijom, a stotinjak vijugavim i uskim sicilijanskim cestama.
Prvih trinaest kilometara do Grammichelea prešli su brzo i bez otpora, da bi u tom gradiću od
13.000 stanovnika napokon naletjeli na zalaznicu divizije HG. Upali su u dobro postavljenu
zasjedu i bili uvučeni u žestoku bitku koja je potrajala do popodneva, kad su se Nijemci
povukli prema Caltagironeu. Taj je grad pao bez borbe prije zore 16. srpnja. Njemački je
položaj na tom odsjeku fronte bio izuzetno opasan; 15. oklopno-grenadirska divizija kupovala
je vrijeme borbom protiv Amerikanaca i Kanađana i pritom pokušavala ne biti natkriljena.
Njeno istočno krilo bilo je posebno izloženo, jer nitko nije mogao pronaći ostatke divizije
„Livorno“, navodno smještene negdje između 15. okl.-gren. i HG divizije. Zadatak zaštite tog
boka imala je 104. oklopno-grenadirska pukovnija, trenutačno sa samo dva bataljuna, od kojih
je jedan bio razvijen protiv Kanađana, a drugi protiv Amerikanaca. Druga bojna, bačena u
borbu protiv Kanađana, morala je držati lateralni put istok-zapad preko Piazze Armerine
otvorenim dovoljno dugo za povlačenje divizijskih postrojba sa zapada na nove položaje.
Zapovjednik II/104. izabrao je izvanredan obrambeni položaj pet kilometara južno od grada,
odbio dva napada i tijekom noći se povukao na novu poziciju. General Rodt je, suprotno
primljenim naređenjima, uspio u posljednji tren izvući diviziju iz dvostrukog obuhvata u noći
16/17. srpnja, što je dan kasnije blagoslovio i štab XIV. oklopnog korpusa.
Borbe su se nastavljale na opisani način iz dana u dan. Nijemci su bitkom iznurivanja

kupovali vrijeme za izgradnju linije „Etna“, angažirajući neprijatelja na sukcesivnim
položajima čitavo vrijeme i onemogućujući ga u izvođenju ičeg nalik na odlučujući prodor.
Bitke su bile najčešće frontalne, protiv njemačke obrane smještene na visovima, ili u malim
sicilijanskim selima od kamena, u kojem je svaka pojedina kuća bila pretvarana u tvrđavu.
Napredovanje XXX. korpusa bilo je dodatno usporeno i otežano uništavanjem svakog
vijadukta i mostića – ma kako malen i beznačajan bio – izazivanjem odrona i dizanjem u zrak
čitavih sekcija planinskih cesta. Za nastupanje preko ovakvog terena bile su potrebne mazge,
pa je sedam satnija tih izdržljivih teretnih životinja bilo isprva predviđeno za 8. armiju, sve
dok ih, u iznenadnom bljesku prosvjetljenja, neki stožerni časnik nije otkazao kao nepotrebne.
52
Savezničko napredovanje preko Sicilije, do dosezanja linije „Etna“.
Osvajanje Leonfortea bilo je za Kanađane sasvim novo iskustvo, zbog nagle promjene
njemačke taktike. Do sad su njihove zalaznice angažirale neprijatelja dok su uživale prednost,
a potom bi se izvukle na novi položaj. Sada to više nije bio slučaj i svaki je pedalj terena bio
uporno, vješto i žestoko branjen, što je bila jasna indikacija da su Saveznici udarili u
njemačku glavnu obrambenu liniju. Uistinu, Leonforte je bio jedno od sidrišta zapadnog dijela
linije „Etna“ i Nijemci ga nisu imali namjeru olako prepustiti neprijatelju. Kanadski
zapovjednik, general-bojnik Guy Simmonds, zaključio je kako mora pokrenuti dvostruki
napad, želi li probiti njemačku obranu. Dok je 2. brigadom nastavio frontalno pritiskati
Leonforte, Prvu je poslao nekoliko kilometara jugoistočno, u napad na selo Assoro koje
kontrolira pristup dolini Leonfortea. Njemačka obrana organizirana oko ruševina normanskog
zamka bila je izuzetno tvrd orah, koji su Kanađani slomili tek nakon izuzetno teškog i
opasnog uspona jedne satnije preko istočne padine brda, toliko strme da su je Nijemci smatrali
nepremostivom preprekom. Bili su u krivu. Kanađani su po zauzimanu sela Assoro izdržali
nekoliko njemačkih protunapada i do 22. srpnja definitivno osigurali položaj. Tako su
ovladali jugoistočnim dijelom grebena između tog sela i Leonfortea, te ugrozili njemačko
lijevo krilo u tom sektoru, čime je položaj postao neodrživ, pa ga je 15. oklopno-grenadirska
divizija napustila istoga dana.
53
Dok su Kanađani otvarali vanjski obuhvat, Škoti iz 51. Highland divizije navaljivali su
ostvariti manji, unutarnji obuhvat, izbiti u ravnicu Catanije sa sjeverozapada i odsjeći Nijemce
duž rijeke Simeto sa sjevera. Prvi su cilj bili gradići Sferro i Gerbini iz kojih su mogli
nastaviti ka sjeveroistoku, u Paterno, čime bi ispunili cilj operacije. Do 21. srpnja, svi su
napadi ovih hrabrih vojnika bili ugušeni u krvi. Zadnji juriš na Gerbini bio je posebno skup; u
noći 20/21. srpnja 51. divizija je uspjela zauzeti taj vitalni položaj, da bi ga izgubila u
neizbježnom bijesnom kontranapadu, u kojem je HG pokazala svoju punu udarnu moć.
Divizija „Hermann Göring“ se u potpunosti iskupila za sramotni nastup 10. srpnja i sad je to
bila opasna veteranska postrojba. Čelni škotski bataljun pretrpio je stravične gubitke – 160
vojnika i 18 časnika, dok je 46. kraljevska oklopna pukovnija ostala bez osam tenkova i
sedamnaest ljudi. Oko podneva 22. srpnja, Monty je posjetio Wimberleyja i osobnu mu
saopćio kako za sad prestaje s napadom na tom sektoru, te da će ubaciti u borbu armijsku
rezervu - 78. pješačku diviziju. Wimberley je bio sretan što može okončati skupe i besplodne
navale i pružiti ljudima malo odmora, no bio je zabrinut da će, nakon poraza i teških gubitaka,
momčad to pogrešno shvatiti. Zamolio je zapovjednika neka se obrati diviziji prikladnom
porukom, a Monty je bez oklijevanja zatražio papir i olovku. U poruci generalu Wimberleyju
napisao je kako je iznimno zadovoljan, jer su „u deset dana… …praktički osvojili čitavu
Siciliju“ stisnuli neprijatelja u njenom sjeveroistočnom dijelu, usporedivši situaciju sa
završnicom u Tunisu dva mjeseca ranije, te poručio Škotima „da su bili fantastični…
…marširali su i tukli se mnoge kilometre po velikoj vrućini, prema najvišim standardima
Highland divizije“47. Kao poklon i znak zahvalnosti poslao im je 50.000 cigareta.
General-bojnik Douglas Wimberley, zapovjednik 51. „Highland“ divizije.
47
54
Usprkos najvećim naporima i svim žrtvama vojnika 8. armije, Nijemci su izbjegli okruženje i
osigurali dovoljno vremena za dolazak pojačanja i uspostavu linije „Etna“, s koje su planirali
provesti etapno povlačenje preko Mesinskog kanala u Kalabriju. Zadnja prilika za brzu i
potpunu pobjedu nestala je u žestokim borbama duž rijeke Simeto i u brdskom području
između Vizzinija i Enne. Pokazalo se da je Monty bio preoptimističan i podcijenio neprijatelja
napredujući na dvije tetive istovremeno i tako kršeći svoje osnovno pravilo – pravilo
koncentracije snaga.
MUSSOLINIJEV PAD
Nakon savezničke invazije Sicilije kristalizirale su se dvije političke struje uperene protiv
Mussolinija: fašistička, čiji je cilj bio postavljanje odlučnijeg i uspješnijeg fašističkog vođe uz
distanciranje od Njemačke; te ona čiji je cilj bio svrgavanje Ducea i fašista uopće, a
uključivala je tri politički i vojno važne osobe – kralja Victora Emmanuela III., maršala
Badoglia i generala Ambrosia. Veliki gubici pretrpljeni u Sovjetskom Savezu, Africi i
konačno na Siciliji, kao i diktatorova nemogućnost ostvarenja pompozno najavljivane
kontraofenzive kojom će izbrisati savezničke invazijske snage, samo su bili voda na mlin
potonjoj opciji, a kronična bolest želuca pojačana stresom ozbiljno je narušila Mussolinijevu
sposobnost reagiranja i činila ga apatičnim, što je dodatno motiviralo njegove, sve brojnije,
protivnike.
Sam pad diktatora započeo je 24. srpnja 1943., sastankom Velikog fašističkog vijeća. Nakon
petnaestosatnih rasprava Vijeće je izglasalo nepovjerenje Mussoliniju s odnosom glasova
19:7. Budući da je riječ o najvišem tijelu fašističke partije, Vijeće je time dalo legitimnost
daljnjim akcijama protiv diktatora. Kad je idućeg popodneva došao u audijenciju kod kralja
Mussolini je očekivao njegovu podršku, no ovaj ga je bez sustezanja verbalno napao i
naposljetku otpustio rekavši da je igra gotova. Bio je to samo početak poniženja koje se
nastavilo diktatorovim uhićenjem odmah po napuštanju kraljeve rezidencije48. Kralj je potom
proglasio novu vojnu vladu pod maršalom Badogliom koji je već uvečer 25. srpnja pokušao
uvjeriti Nijemce u talijansku odanost, što ovi nisu progutali, a zabrana Nacionalne fašističke
partije samo dva dana kasnije nije doprinijela izgradnji povjerenja. Badogliova je vlada
gotovo odmah počela „ispipavati“ Saveznike preko diplomatskih predstavništava u Portugalu,
48
Mussolinija su 12. rujna 1943. godine oslobodili njemački komandosi i padobranci, pod zapovjedništvom
legendarnog Hitlerovog specijalca Otta Skorzenyja.
Vidi. http://povijest.net/2018/?p=2577 (pristupio 26. lipnja 2018.)
55
a uskoro su se početni kontakti pretvorili u tajne pregovore o potpisivanju primirja, koji će
završiti 3. rujna potpisanom, a 9. rujna 1943. objavljenom talijanskom kapitulacijom.
Čuvši za rušenje Mussolinija, Hitler je bio izvan sebe od bijesa zbog talijanske izdaje.
Očekivao je svakog časa objavu kapitulacije i već se spremao izdati zapovijedi za okupaciju
Italije i razoružanje njezinih armija, dok će se njemačko ljudstvo morati odmah povući sa
Sicilije. General Jodl, šef operacija OKW, jedva ga je uspio smiriti i odgovoriti od
preuranjenih akcija i „teškom mukom svrnuti Hitlerovu pažnju na vojne hitnosti“49 tako da
politička previranja na talijanskom kopnu naposljetku nisu imala utjecaja na samu bitku, osim
što su Nijemci postali još sumnjičaviji prema saveznicima i još uvjereniji kako se u ostatku
kampanje na njih ne mogu ni malo osloniti.
BERSERKERI U TROINI
Sedamnaesti srpnja sve njemačke jedinice na Siciliji došle su pod kontrolu XIV. oklopnog
korpusa pod zapovjedništvom generala oklopnih snaga Hansa Valentina Hubea, veterana
pohoda na Francusku, Balkan i SSSR - vrhunskog i višestruko dokazanog stručnjaka za
oklopno ratovanje. Odmah po preuzimanju kontrole, Hube je shvatio kako je Sicilija
izgubljena i da će njegov glavni zadatak biti uredno i pravovremeno povlačenje njemačkih
snaga u Italiju. Smatrajući Talijane krajnje nesposobnima i nepouzdanima, planirao je čitavu
operaciju izvoditi njemačkim snagama50, koje je su obuhvaćale diviziju HG, 15. i 29.
oklopno-grenadirsku diviziju51 i veći dio 1. padobranske divizije (pod taktičkom kontrolom
HG). Conrath je izvrsno sažeo njemačko mišljenje o Talijanima, napisavši 24. kolovoza u
izvještaju o iskustvima iz borbe na Siciliji kako „dobar dojam koji ostavljaju neki časnici i
dočasnici ne može sakriti činjenicu da su 90% talijanske vojske kukavice“52. Hube liniju
„Etna“ nije zamislio kao odsudnu bojnu liniju, već kao seriju malih, dobro situiranih uporišta
s preklapajućim poljima vatre, koja su branitelji napuštali kad bi saveznički pritisak postao
prejak, odnosno kad bi neprijatelj zaprijetio njihovim odsijecanjem.
49
Warlimont, Walter, INSIDE HITLER'S HEADQUARTERS 1939-1945, Novato, 1964., str. 343
50
U borbi su ostali samo manji dijelovi triju talijanskih divizija. (op. a.)
51
Iako je pokret od Salerna započela već 8. srpnja, prethodnica 29. okl.-gren. divizije je na otok stigla tek 14.
srpnja, da bi u idućih nekoliko dana sve divizijske postrojbe prešle na Siciliju i zauzele položaj na sjevernom
odsjeku linije „Etna“.
Vidi: Saxon, Timothy D., THE GERMAN SIDE OF THE HILL: NAZI CONQUEST AND EXPLOITATION
OF ITALY, 1943-45, University of Virginia, 1999., str. 153
52
56
Na suprotnoj strani, Montyjev optimizam iz prvih dana bitke posve je nestao kad je shvatio da
kampanja neće biti unilateralni pobjednički pohod 8. armije, koja se našla razvučena na
teškom terenu zapadno od Catanije, odnosno zaustavljena u teškim bojevima duž rijeke
Simeto. Osim zahtjevnog zemljišta i tvrde obrane, značajan je faktor bila ubitačna vrućina
sicilijanskog ljeta, koja je i samo marširanje pod teretom opreme pretvarala u nemali napor i
cijedila snagu iz ljudi. Osmoj armiji bila je hitno potrebna pomoć i Montgomery se nije libio
zatražiti je od američkog pandana. Patton je na Montyjev poziv doletio 25. srpnja u Sirakuzu,
kako bi raspravili planove za osvajanje Messine. Bio je to, dakako, Alexanderov zadatak, no
ovaj i dalje nije pokazivao želju voditi bitku, pa je Monty shvatio da netko mora ispuniti tu
prazninu. Njegova je inicijativa sadržavala esenciju vodstva, a pri sazivanju sastanka nije na
umu imao drugo, doli brz i uspješan svršetak kampanje, tako da su kasnije izmišljotine o
nekakvom rivalstvu između njega i Pattona upravo i jedino samo to. Izmišljotine.
Montgomery je ne samo odlučio koordinirati operacije s navodnim rivalom, već je zaključio
kako su Amerikanci bolje pozicionirani za osvajanje Messine i dao Pattonu bianco dozvolu za
prelazak u britansku zonu operacija, ukaže li mu se prilika zaključiti bitku. Tri dana kasnije
Monty je doletio u Palermo, kako bi u Pattonovom stožeru finalizirali koncept operacija i –
pritom zamalo poginuo. Putovao je u svojem B-1753, no nitko se nije sjetio obavijestiti pilota
da je pista u Palermu nedovoljno dugačka za prijam Leteće tvrđave. Pilot je uspio u posljednji
čas okrenuti avion na bok i tako izbjeći frontalni sudar s aerodromskim zgradama. Mašina je
bila otpisana, no nitko od posade i putnika nije bio ozlijeđen, iako su svi bili smrtno
preplašeni. Svi osim Montgomeryja, koji je mirno sjedio i čitao, naoko posve nesvjestan
opasnosti, a po zaustavljanju aviona posve staloženo napustio olupinu. Iako se ponašao
podjednako prijateljski kao i u Sirakuzi, Monty je Amerikancu bio sumnjiv. Uzmu li se u
obzir mjeseci britanske nadmenosti i podcjenjivačkog odnosa, frustracija američkih
53
General Montgomery bio je u Osmoj armiji poznat po tome što se u male sume kladio gotovo na sve. Tko god
se zadržao u njegovom stožeru više od nekoliko sati, uskoro je potpisivao knjižicu oklada i plaćao. Amerikanci
to nisu znali, pa tako ni Eisenhowerov načelnik štaba Bedell Smith, koji je „pristao“ Montyju pribaviti B-17 s
američkom posadom, ukoliko Sfax (bitka za liniju „Mareth“, Tunis) padne do 15. travnja 1943. Preciznije, to je
Monty tako shvatio, davši protuponudu na Smithovu, u govoru čestu frazu „mogao bih se okladiti...“, a zbunjeni
Smith nije odgovorio, pa je Britanac šutnju shvatio kao prihvaćanje. Nakon osvajanja Sfaxa 10. travnja, Monty
je poslao poruku u kojoj je zahtijevao da se oklada odmah ispuni. Doveo je Eisenhowera i Smitha u neugodnu
situaciju i prvi se požalio Brookeu, osramoćenom ponašanjem svog poručnika, pa je Monty dobio svoj B-17,
zajedno s Brookeovom vrlo neugodnom tiradom. Najgore je to što bi Monty vrlo vjerojatno dobio bombarder, da
je pitao, a ne uvlačio Smitha u svoje igrice.
Vidi: Ibid., str. 107
57
zapovjednika djelomično biva opravdana i shvatljiva, no uvidom u Britančeve zapise,
uključujući i privatne, ne može se naći išta osnovom čega bi se zaključilo da je smatrao
Pattona rivalom. Štoviše, u dnevnik je kasnije tog dana zapisao: „Imali smo sjajan doček.
Amerikanci su očaravajući ljudi i vrlo spremni na suradnju… …trupe su im prvoklasne i
divim se njihovom načinu borbe.“54. Bez obzira na Britančevu otvorenost, Patton jednostavno
nije želio shvatiti i prihvatiti da je ovaj stvarno spreman prepustiti krunski dragulj američkoj
7. armiji, što je razvidno iz poruke upućene Middletonu iste večeri, u kojoj kaže kako je riječ
o „konjskoj utrci u kojoj je na kocki prestiž američke Armije“55 i traži da 45. divizija
munjevito napreduje obalnom cestom na istok. Bez obzira na Pattonove želje, 7. armija je u
tom trenutku bila u taktički lošem položaju za brzi napad prema Messini; Privremeni korpus
bio je razvučen po sjeverozapadnom dijelu otoka, skupljajući i osiguravajući desetke tisuća
zarobljenih Talijana i značajnu količinu bojnih zaliha, dok je II. korpus okupljao 1. diviziju
oko Petralie, a 45. oko luke Termini Imerese na sjevernoj obali Sicilije, četrdesetak
kilometara istočno od Palerma. Nakon gotovo čitavog tjedna iscrpljujućih okršaja s vještim i
lukavim njemačkim zalaznicama, Sedma armija je do 31. srpnja napokon stvorila uvjete za
napad 1. divizijom na Troinu, čijim osvajanjem bi se linije „Etna“ i „San Stefano“ našle u
opasnosti od odsijecanja i okruživanja. Neugodna posljedica geografije tog dijela bojišta, gdje
gorje Le Madonie prelazi u lanac Caronie, bila je kanaliziranje američkih postrojba u dvije
fizički odvojene prostorije bez mogućnosti međusobne potpore i bez puno prostora za
manevar.
Američko pješaštvo u borbama oko Troine.
Zapadno sidrište linije „Etna“ bio je planinski gradić Troina, sjeverno od kojeg se, pa sve do
obale, nastavljala linija nazvana „San Stefano“. Sektor Troine branila je 15. oklopno-
54
Montgomery Diary, 28 July 1943 cit. Ibid., str. 449
55
Patton Diary 28 July 1943 cit. Ibid.
58
grenadirska divizija, organizirana u dvije borbene grupe; grupa „Fullreide“ držala je sam grad
i planine sjeverno, do Mt. Acuto, a skupina „Ens“ štitila je južne prilaze Troini, do sela
Gagliana. Grad je brojao 12.000 stanovnika i bio je najviše smješteno naselje Sicilije
okruženo vrhuncima slične visine, pružajući Nijemcima izvrsno obrambeno zemljište s
dobrim pregledom i nesmetanim linijama vatre, a izlažući napadače na golim padinama.
Američki obavještajci su pretpostavljali da će Troina biti predana nakon kraće akcije
zalaznice, jer je prema zaprimljenim informacijama izgledalo kao da će neprijatelj uspostaviti
obrambeni položaj osam kilometara istočnije, na masivu iznad gradića Cesara. Bitka za
Troinu započela je 31. srpnja popodne, kad su Amerikanci osvojivši kotu 123456 oko 5km
zapadno od Troine bili zasuti obilnom artiljerijskom baražom. Generali Allen i Bradley
posjetili su predvečer prednje zapovjedno mjesto i zaključili da 39. pukovnija može savladati
obranu grada vlastitim snagama.
Idućeg jutra dva su bataljuna pošla u napad i do podneva ovladala kotom 1034, oko kilometar
i pol zapadno od grada i gotovo na istoj nadmorskoj visini, zahvaljujući čemu su bili vidljivi i
njemački artiljerijski položaji istočno od Troine. Bila je to uzvisina od iznimne važnosti za
obranu, a napadači su je lako i brzo zauzeli samo zato što pukovnik Karl Ens nije stigao u
potpunosti razviti obranu. Nijemac je organizirao i u sumrak pokrenuo iznenadni divljački
protunapad, razbio dvije satnije 1. bojne, odbacio Amerikance na jutrošnju startnu poziciju i
utvrdio nanovo osvojenu kotu. Vidjevši odlučnost i snagu obrane, Allen je već angažiranim
snagama dodao 26. pukovniju i 4. tabor marokanskih Goumiera57, a 18. pukovniju bacio u
bočni napad sa jugozapada, iz Gagliana. Za navalu 2. kolovoza, Amerikanci su prikupili
potporu od 165 topova kalibra 105 i 155mm, ali ni opširna artiljerijska priprema nije imala
učinka na tijek bitke! Od snaga triju pukovnija, samo je jedan bataljun iz Dvadeset i šeste
napredovao skromnih 800m, a drugi se nisu ni uspjeli pomaknuti, prikovani za tlo bijesnim
artiljerijskim napadom započetim čim su izišli iz zaklona. Ni bočni napad 18. pukovnije nije
urodio plodom i morao je biti otkazan 5. kolovoza, jer su jedinice bile pod stalnom
navođenom vatrom u području lišenom ikakvog spomena vrijednog zaklona. Treći uzastopni
neuspjeh već je ozbiljno frustrirao generala Allena. I on, i njegova divizija bili su u stalnim,
vrlo živahnim okršajima od 10. srpnja i pregrmljeni napori počeli su uzimati danak; vojnici i
56
Označava visinu u metrima. U vojnim operacijama uobičajeno je koristiti iznos elevacije za identifikaciju
terena. (op. a.)
57
Goum je marokanski domorodački vojnik (franc. Les Goumiers Marocains), a tabor može biti bataljun, ili
pukovnija – u ovom slučaju potonje.
Za više, vidi: https://en.wikipedia.org/wiki/Moroccan_Goumier (pristupio 27. lipnja 2018)
59
časnici bili su umorni, emotivno iscijeđeni i naprijed ih je tjerala samo volja. Iako je Allen
dva dana ranije dobio ponudu da bitku preuzme svježa američka 9. pješačka divizija, on je to
odbio. Djelomično iz ponosa, a djelomično zato što bi moglo biti potencijalno vrlo opasno
rotirati postrojbe usred vrlo intenzivne bitke protiv iznimno kvalitetnog neprijatelja. Četvrti
napad pokrenut u prvim, mračnim satima 3. kolovoza, bio je zamišljen kao odlučujući. Allen
je bio uvjeren da već načeti Nijemci neće izdržati sveopći napad na čitavoj fronti 1. divizije.
Postigli su ograničene uspjehe, oteli komadiće terena, no Nijemci su odgovarali malim
protunapadima, vraćali položaje, opet ih gubili i nanovo vraćali. Troina je još uvijek bila u
čvrstom stisku grenadira.
Došao je i 4. kolovoza, a s njim i neizbježni, sad već peti juriš na nedokazive soldate 15.
oklopno-grenadirske. Napad je počeo kasno popodne, kako bi američke jedinice nastupale sa
zalazećim suncem za leđima, a otvorio ga je pedesetominutni artiljerijski koncert iza kojeg su
nastupila sedamdeset i dva izvođača iz zbora A-36 jurišnika, svaki sa po jednom bombom od
250kg i kišom olova iz mitraljeza i topova. Potrošnja streljiva bila je nevjerojatna. Primivši
obavijest kako su do sad u bitki za Troinu potrošili milijun dolara u topovskim granatama,
asistent komandanta 1. divizije, brigadni general Roosevelt, suho je odvratio: „Potrošite još
milijun.“58. Kad je američko pješaštvo sunulo u juriš, postalo je jasno da su grenadiri
neimpresionirani vatrenim spektaklom. Čak su i nakon temeljitog batinanja tonama
eksploziva bili u stanju boriti se podjednako žestoko kao i prvog dana bitke, po običaju
odgovarajući na svaku američku navalu barem podjednako žestokom kontrom. Još jedan
pohod na ispaćeni gradić je propao. Peti kolovoza, Allen je bacio upravo pristiglu 60.
pukovniju iz 9. divizije u napad sjeverno od Troine, ne bi li ovladao njemačkim artiljerijskim
položajima koji su sprečavali napade na grad i napredovanje cestom 120. General Rodt je
istog jutra zatražio dozvolu za povlačenje, koju mu je Hube isprva uskratio, da bi mu popodne
dopustio odstupanje na položaj oko Cesara, gdje su vojnici zauzeli položaje, a teška su oružja
i oprema nastavili put prema Messini, kako bi se prebacila na kopno. Petnaesta oklopno-
grenadirska divizija u bitki za Troinu zaslužuje divljenje; njeni su vojnici izdržali izuzetno
snažna bombardiranja, šest se dana odupirali brojnijem neprijatelju i u tom razdoblju poduzeli
dvadeset i četiri protunavale, no cijena je bila visoka – iz borbe je izbačeno 1.600 grenadira,
ili oko 35% snage divizije.
58
Atkinson, Rick, (The Liberation Box Set) THE DAY OF BATTLE: THE WAR IN SICILY AND ITALY,
1943-1944., New York, 2013., str. 927
60
Shema borba oko Troine.
Ujutro 6. kolovoza prvi Amerikanci su oprezno stupili u smrvljeni gradić i otkrili da su
Nijemci nestali tijekom noći. U gradu su od živih ostali samo malobrojni civili, većina njih u
očajnom stanju – izranjavani, žedni i gladni – pa se američki sanitet uhvatio posla, pokušavši
im pomoći koliko god je to bilo moguće. Mrtvima nije trebala pomoć, ali ukop jest; nakon
nekoliko dana na usijanom zraku sicilijanskog ljeta, priroda je učinila svoje – leševi su bili
prekriveni slojem živahnih, sitih i debelih crva, a uvijanja njihovih tjelešaca stvarala su dojam
pomicanja raspadajućih ljudi. Smrad je bio neizdrživ. Prema iskustvu nekog američkog
časnika, „miris smrti se nije mogao isprati iz kose, a odjeću se jedino moglo spaliti“59, no
nekim Amerikancima to nije smetalo u prikupljanju suvenira, jedan je – sagnuvši se nad hrpu
mljevenog mesa u grenadirskog uniformi – nožem odsjekao kopču s opasača, izjavivši: „Gott
mit uns je promijenio stranu.“60. Ratni dopisnik uspio je uloviti svu tragediju bitke za Troinu i
rata uopće, opisavši reakciju američkog zapovjednika bataljuna po viđenju razaranja i jada
izmrcvarenog grada: „Bojnik Horner stajao je pored vrata s mrkim izrazom lica. „Nikada u
životu nisam želio osvojiti neki grad više nego ovaj. Ali sada…“ Napravio je nemoćnu
gestu.“61. Ni američki gubici nisu bili zanemarivi, samo 39. pukovnija izgubila je preko 500
59
Ibid., str. 929
60
Ibid., str. 930
61
Jack Belden u Time Magazine 23. VIII. 1943., cit. http://community.battlefront.com/topic/49938-the-battle-of-
troina/ (pristupio 30. lipnja 2018.)
61
ljudi, a kad se uračunaju gubici svih postrojba uključenih u operaciju, tada prelaze i tisuću
vojnika. Prva divizija trebala je odmor i nakon osvajanja Troine bila je izvučena iz linije, kao
i 45. divizija koji dan ranije. Prvu je zamijenila 9. divizija, a od 45. je štafetu preuzela 3.
divizija. Drugi korpus pripremao se za posljednji napor koji će ga iznijeti u Messinu.
EMPEDOKLOVA SANDALA 62
Odmor i rotacija Nijemcima su bili nepoznati pojmovi. Kao i zračna potpora, odgovarajuće
snabdijevanje i još poneki, no postojao je jedan dobro im poznat – evakuacija. General Hube
preuzeo je sicilijansku frontu s uputama da se bori koliko to bude moguće, a potom povuče i
on se pobrinuo da svaki njegov vojnik dozna kako će biti izvučen, a ne besmisleno žrtvovan u
već odlučenom boju. Učinak tog saznanja na trupe bio je izvanredno povoljan; moral je bio
visok i vojnici su se srčano tukli znajući da su im leđa osigurana, a za to su se brinula dva
izuzetna časnika. Bili su to pukovnik Ernst-Günther Baade i kapetan fregate baron Gustav von
Liebenstein.
Pukovnik Baade bio je legenda Afričkog korpusa, u kojem je zapovijedao 115. pukovnijom
od travnja do srpnja 1942. kad je bio ranjen u borbama kod El Alameina. Često je nosio kilt, a
u bitku je išao naoružan škotskim srednjovjekovnim mačem, poznatim kao claymore.
Postavljen je za komandanta Messine u svibnju 1943., a Kesselring mu je dao titulu
zapovjednika tvrđave, koja je značila apsolutnu vlast unutar njegove teritorijalne jurisdikcije.
Glavni pukovnikov zadatak bio je organiziranje uredne evakuacije, smetnja kojoj su bili u
prvom redu saveznički bombarderi, dok neprijateljeve pomorske efektive nisu pokušale
ometati plovidbu Mesinskim tjesnacem. Baade je reorganizirao protuzračnu (PZO) artiljeriju;
sad je bilo šest PZO sektora, po tri na svakoj strani tjesnaca. Na sjevernoj strani nalazila su se
82 teška i 60 lakih protuzračnih topova, a na južnoj 41 teški i 52 laka komada protuavionske
artiljerije. Bile su tu i mobilne PZO platforme s topovima od 75 i 100mm, u svakom trenutku
njih nekoliko desetaka, da bi ih na vrhuncu povlačenja bilo čak 150. Pukovnik je bio
neumoran i pruski efikasan. Izgledalo je da se nalazi svuda istovremeno i kako ima rješenja za
svaki problem. Uza sve inspekcije, planiranja, konferencije i obilaske terena, stigao je napisati
priručnik za evakuaciju i nije previdio ni najmanju sitnicu. Čak je odredio gdje će i kad na
sjevernoj strani topli obrok i zaslužena kapljica čekati posljednje evakuirane iz zaštitnice.
62
Empedoklo (oko ←483 – ?, ←423) je bio grčki filozof sa Sicilije, koji je prema predaji skončao tako što je
skočio u krater Etne. Njegovi su učenici pronašli samo sandalu, a filozof je nestao bez traga.
Za više, vidi: http://proleksis.lzmk.hr/19646/ (pristupio 26. lipnja 2018.)
62
Operacija izvlačenja na talijansko kopno bila je nazvana LEHRGANG, trenažni tečaj, no nije
smjela započeti prije negoli OKW odobri.
Pukovnik Ernst Günther-Baade (na fotografiji s generalskim činom).

Kapetan fregate von Liebenstein bio je zadužen za sam pomorski transport – remek djelo
pruske organizacije i discipline. Kad je u svibnju preuzeo zapovjedništvo nad transportnom
flotilom, ostao je zapanjen kaosom; Mornarica, Zrakoplovstvo i Armija imali su zasebne
transportne rute i efektive, što je uzrokovalo beskrajne prepirke o pravu prvenstva na
pristupnim cestama, dodijeljenim količinama goriva i stotinu drugih važnih i nevažnih stvari.
Liebenstein je tome stao na kraj i u svega nekoliko dana temeljito izmijenio način rada; od
operacije koja je dnevno na Siciliju mogla dovesti po 100 ljudi i vozila, te 100t materijala,
napravio je dobro nauljeni stroj sposoban u jednome danu prevesti 1000t materijala, nekoliko
stotina vozila i nekoliko tisuća ljudi. Domišljati je kapetan uveo novotariju, danas standard u
civilnom i vojnom transportu – roll-on/roll-off sistem, u kojem se natovareni kamioni
ukrcavaju i prebacuju preko tjesnaca, da bi na drugoj strani otišli do opskrbnih depoa gdje bi
bivali istovareni, a u suprotnom se smjeru vraćali prazni, ili nakrcani ranjenicima, odnosno
opremom predviđenom za izvlačenje. Pri prebacivanju divizije HG na otok, kapetanove
motorne skele i splavi prebacile su 610 vozila, 3.600 vojnika i 750t potrepština, u manje od 24
sata, dok je u prvom tjednu bitke na Siciliju prevezeno 9.500 vojnika, 1.300 vozila, 40
tenkova i 50 topova, a tu valja dodati i 40.000t materijala prebačenog između 10. srpnja i 10.
kolovoza 1943.
63
Odobrivši 15. oklopno-grenadirskoj povlačenje iz Troine, Hube je znao da mora napustiti
obranu linije „Etna“; dok se Petnaesta raspoređivala na uzvisinama oko Cesara, divizija HG i
elementi 1. padobranske divizije pod njenom kontrolom, napustili su obranu Catanije.
Njemačke su postrojbe sad zauzele prvu od Hubeovih pet sukcesivnih obrambenih linija za
etapno povlačenje do Messine; prva je išla od Sant' Agate kroz Cesaro, preko Brontea južno
od kojeg je zakoretala oko Etne na istok i završavala u luci Acireale na istočnoj obali, dok se
zadnja, peta, nalazila u brdima iznad same Messine. Svakim povlačenjem na novu liniju,
Nijemci su skraćivali frontu i oslobađali 8-10 tisuća ljudi za evakuaciju. Znajući da više ne
može odlagati evakuaciju Sicilije, Hube je 10. kolovoza obavijestio Kesselringa da će
pokrenuti LEHRGANG iduće noći, bez obzira na OKW, da bi ga feldmaršal podržao i rekao
kako preuzima punu odgovornost za tu odluku, zbog čega je privremeno postao persona non
grata u Berlinu.
Dok su se Nijemci pripremali za strateški uzmak, Saveznici su upinjali snage ne bi li ih

spriječili u tom naumu. Sjeverno od nesretne 1. divizije kod Troine – kasnije Devete kod
Cesara – nastupala je Truscottova 3. divizija obalnom cestom 113. Susrevši se nanovo s već
dobro poznatim njemačkim načinom obrane, Amerikanci u odlučili koristiti manevar s mora i
ubaciti trupe u neprijateljevu pozadinu, kako bi mu odsjekli put za povlačenje. Sedmi
kolovoza Truscott je iskrcao ojačanu bojnu u pozadinu linije „San Fratelo“, istovremeno
napavši čitavom divizijom na upornu 29. oklopno-grenadirsku diviziju podržanu dijelovima
divizija „Assietta“ i „Aosta“, koja se nadmoćnom neprijatelju veličanstveno odupirala već
šesti dan. Iskrcavanje nije postiglo cilj, jer se odred odmah našao pod žestokim
kontranapadom koji je glavnini divizije omogućio nesmetano povlačenje na istok. Idući se
takav poduhvat zbio tijekom bitke za Brolo, ovaj put na Pattonovu inicijativu. Truscottov 2.
bataljun od 650 bajuneta, podržan s pet tenkova i osam samohodnih topova, iskrcao se u
maglovitim ranojutarnjim satima 11. kolovoza i krenuo prema koti 230, poznatoj kao Monte
Cipolla. Sve se razvijalo dobro dok se cestom nije dokotrljalo usamljeno njemačko oklopno
vozilo i otkrilo prijetnju u pozadini. Reakcija je bila predvidiva. Njemački zapovjednik
sektora istočno od Brola naredio je promptni kontranapad. Na raspolaganju je imao dijelove
71. oklopno-grenadirske pukovnije, dva protuavionska topa i nekoliko tenkova. Krvave borbe,
u kojima su Amerikanci izgubili 177, a Nijemci preko stotinu vojnika, trajale su čitav dan.
Amerikanci su se dvaput našli u opasnosti biti u potpunosti pregaženi, no oba ih je puta
topovskom vatrom krstarica spasila USS „Philadelphia“. Nijemci su još jednom spriječili
odsijecanje i u posljednjem trenutku utekli na novu obrambenu liniju, tako da ni bočni
64
manevri s mora nisu Pattonu donijeli značajne uspjehe, kao što bi vrlo vjerojatno bio slučaj da
su u njima bile korištene ozbiljnije snage.
Prvi transporti operacije LEHRGANG krenuli su noću 11. kolovoza, jer su Nijemci računali
kako će dnevno prometovanje biti nemoguće zbog napora savezničkog zrakoplovstva. Ispalo
je da saveznička dnevna zračna aktivnost nije bila ni blizu predviđene, pa je Liebenstein
odlučio raditi i danju. Poduzetni je kapetan fregate obećao Hubeu da će dnevno prebaciti
12.500 ljudi, u čemu nije uspio ni u jednom od šest evakuacijskih dana iz jednostavnog
razloga – nikad nije došlo toliko trupa! Od 11. do 17. kolovoza je u LEHRGANGU prebačeno
u Kalabriju 25.669 zdravih vojnika, te 1.240 ranjenih i bolesnih; 5.229 vozila; 48 tenkova;
128 topova; 900t municije i goriva i; 6.855t opreme. Budući da je njemačko povlačenje de
facto otpočelo 1. kolovoza pokretom pozadinskih jedinica, u sedamnaest kolovoskih dana
Liebensteinova flotila prevezla je na kopno 39.951 zdravog i 14.772 ranjenog i bolesnog
Nijemca; 9.789 vozila; 51 tenk; 163 topa; 1.874t municije i goriva; 16.791t opreme. Paralelno
s njemačkom odvijala se i talijanska evakuacija otoka, u kojoj je između 2. i 16. kolovoza
izvučeno 59.000 vojnika i 3.000 mornara; 227 vozila; 41 top i; 12 mazga. Zadnji njemački
transport napustio je Messinu nešto prije 06:00h 17. kolovoza. General Hube je bio na
posljednjem plovilu, poštujući prusku tradiciju i ostajući na zapovjednom mjestu do kraja
bitke. Zadnji osovinski vojnici na Siciliji bili su osmorica pripadnika talijanske patrole, koje je
17. kolovoza u 08:30h pokupio njemački torpedni čamac. Ujutro sedamnaestog Amerikanci
ušli u ispražnjeni, razrušeni grad. Neprijatelj je netragom nestao i kampanja na Siciliji je,
nakon 38 dugih dana, završila razočaravajućim antiklimaksom.
65
Posljednje njemačke obrambene linije pred Messinom.
EPILOG
Bitka za Siciliju bila je za Saveznike prvenstveno sajam taštine i primjer kako se operacije ne
bi smjelo voditi. Sposobnost, samostalnost i svojeglavost dvojice armijskih komandanata
postale su smetnje, umjesto prednosti, jer nije bilo jasnog plana, ili barem koncepta bitke, pa
tako ni vodstva s više instance. Alexander je, odbijanjem aktivnog uključivanja u kampanju
autoriteta grupe armija, operacije prepustio armijskim zapovjednicima, zaokupljenima
borbama s protivnikom, koji su operacije promatrali iz uske orbite vlastite armije, bez
dovoljnog poznavanja šire slike i s previše pouzdanja u samo vlastite snage – kao u
Montyjevom slučaju; odnosno iz osjećaja frustracije i manje vrijednosti nametnutog
Amerikancima - zbog kojeg je Patton interese kampanje podredio slavi američkog oružja i
svojoj vlastitoj. Zahvaljujući takvom pristupu, britanske su se snage našle previše raštrkane i
previše slabe za izvođenje odlučujućih prodora, dok su se američke uključile u glavnu bitku
prekasno, nakon što su se Nijemci uspjeli konsolidirati i organizirati čvrstu obranu. Upravo je
iz ovakve situacije nastao mit o sukobu Pattona i Montgomeryja, koji je, kako smo vidjeli,
čista makinacija u Britančevom slučaju, odnosno privatna frustracija u Amerikančevom.
Naposljetku je Montgomery bio taj koji je pokušao nadomjestiti nedostatak Alexanderovog
priloga ofenzivi i donekle koordinirati savezničke akcije, prepustivši pri tome glavni zgoditak
HUSKYJA – Messinu – Amerikancima. Možemo zaključiti da je raspad savezničke komande
66
i koordinacije bio jedan od značajnijih faktora u uspješnoj njemačkoj evakuaciji otoka, kao i
uzrok mnogih nepotrebnih sukoba među Saveznicima.
Nekoordinirane akcije savezničkih armija išle su na ruku Nijemcima, koji su operacije

zadržavanja razradili do taktičkog savršenstva. Iako je od prvog do zadnjeg dana kampanje
njihova situacija bila kritična, nije bilo ni najmanjih naznaka panike – izuzev sramotnog
debija divizije HG 10. srpnja – i čitavo su vrijeme kontrolirali bitku i tempo njezinog
razvijanja, unatoč višestrukoj premoći Saveznika u svakom segmentu – od brojnosti ljudstva
do mase oružja. Nadjačani na kopnu i u zraku, Nijemci nisu dopustili neprijatelju razvijanje
punog ofenzivnog potencijala, prisiljavajući ga sve vrijeme na skupe i spore frontalne napade,
odnosno usporavajući mu napredovanje ekstenzivnim rušenjem ključne infrastrukture63.
Naposljetku su njemačke divizije sačuvane kao organizacijske jedinice, te su nakon popune
ljudstvom i opremom nanovo bile ubačene u borbu na Apeninskom poluotoku, izazivajući
mnogom savezničkom časniku kajanje zbog propuštanja zlatne prilike za uništenje tih snaga.
Tijekom 38 dana kampanje, Saveznici su izgubili 22.383 pripadnika oružanih snaga; 7. armija
imala je 2.237 poginulih, 5.946 ranjenih, a 598 Amerikanaca je bilo zarobljeno; 8. armija je
pretrpjela gubitke od 2.062 poginula, 7.137 ranjenih i 2.644 nestalih vojnika; Mornarica SAD
izgubila je 546 poginulih i 484 ranjena mornara; a Kraljevska mornarica ostala je bez 729
mornara, od kojih su četvorica postali zarobljenici, 411 ih je ranjeno i 314 poginulo. Gubici
Osovine bili su ogromni, no fašizam je pao, Mussolini je bio uhićen i Trojni pakt je de facto
prestao postojati, talijanska kapitulacija bila je očekivana na svim zainteresiranim stranama, a
talijanske oružane snage su postojale uglavnom samo na papiru, pa je metodološki pogrešno u
ovom trenutku rata prikazivati njemačke i talijanske gubitke zajedno. Ti i takvi Talijani imali
su 4.678 poginulih, 32.500 ranjenih i 153.000 nestalih – uglavnom zarobljenih – vojnika i
mornara. Njemački gubici iznosili su 4.325 poginulih, 13.500 ranjenih, 10.106
nestalih/zarobljenih vojnika, te 3.500 vozila, 287 topova i 78 tenkova i jurišnih topova.
63
Iz izvještaja američke 1. pješačke divizije: „Izgubili smo dodir kad je neprijatelj u potpunosti demolirao gradić
kroz koji je prolazila jedina cesta u okolici. Mine su se nalazile na razmaku od svakih dva-tri metra, mostovi
srušeni, korito rijeke minirano… …a planinska klizišta oborena na jedinu postojeću opskrbnu rutu.“
Rooks, Major-General Lowell W., Training Memorandum No. 50, LESSONS FROM THE SICILIAN
CAMPAIGN, AFHQ, 20. XI 1943., str. 5
67
Susret Montgomeryja i Pattona u Sirakuzi.
68
LITERATURA:
1. Ambrose, Stephen E., THE SUPREME COMMANDER, London, 1970.
2. Atkinson, Rick, (The Liberation Box Set) THE DAY OF BATTLE: THE WAR IN
SICILY AND ITALY, 1943-1944., New York, 2013.
3. Brighton, Terry, PATTON, MONTGOMERY, ROMMEL: MASTERS OF WAR,
New York, 2008.
4. Browne, Joseph Edward, DECEPTION AND THE MEDITERRANEAN
CAMPAIGNS OF 1943-1944, Carlisle Barracks, 1986.
5. Čerčil, Vinston, DRUGI SVETSKI RAT IV.: PREKRETNICA SUDBINE, Beograd,
1964.
6. Čerčil, Vinston, DRUGI SVETSKI RAT V.: OBRUČ SE STEŽE, Beograd, 1964.
7. D'Este, Carlo, BITTER VICTORY: THE BATTLE FOR SICILY 1943, New York,
1988.
8. Eisenhower, Dwight D., CRUSADE IN EUROPE, London, 1948.
9. Fisher, Nigel, HAROLD MACMILLAN, New York, 1982.
10. Frost, John, A DROP TOO MANY, London, 1982.
11. Garland, Albert N., McGaw Smyth, Howard, Blumenson, Martin, SICILY AND THE
SURRENDER OF ITALY, Washington, D. C., 1993.
12. Kurowski, Franz, JUMP INTO HELL: GERMAN PARATROOPERS IN WORLD
WAR II, Mechanicsburg, 2010.
13. Lamb, Richard, MONTGOMERY IN EUROPE 1943-45: SUCCESS OR FAILURE?,
New York, 1984.
14. Larson, Mark E., GENERAL GEORGE S. PATTON WAS NOT AN
OPERATIONAL ARTIST, Fort Leavenworth, 2015.
15. Liddell-Hart, editor, THE ROMMEL PAPERS, New York, 1953.
16. Mitcham, Samuel W., Jr., Stauffenberg, Friedrich von, THE BATTLE OF SICILY:
HOW THE ALLIES LOST THEIR CHANCE FOR TOTAL VICTORY,
Mechanicsburg, 2007.
17. Montgomery, Bernard L., THE MEMOIRS OF FIELD-MARSHAL THE VISCOUNT
MONTGOMERY OF ALAMEIN, K. G., New York, 1958.
18. Rolf, David, THE BLOODY ROAD TO TUNIS: DESTRUCTION OF THE AXIS
FORCES IN NORTH AFRICA NOVEMBER 1942 – MAY 1943, London, 2001.
69
19. Rooks, Major-General Lowell W., Training Memorandum No. 50, LESSONS FROM
THE SICILIAN CAMPAIGN, AFHQ, 20. XI 1943.
20. Saxon, Timothy D., THE GERMAN SIDE OF THE HILL: NAZI CONQUEST AND
EXPLOITATION OF ITALY, 1943-45, University of Virginia, 1999.
21. Warlimont, Walter, INSIDE HITLER'S HEADQUARTERS 1939-1945, Novato,
1964.
22. Weinberg, Gerhard L., A WORLD AT ARMS: A GLOBAL HISTORY OF WORLD
WAR II, Cambridge University Press, 2010.
23. Zuckerman, Solly, FROM APES TO WARLORDS 1904-46: AN
AUTOBIOGRAPHY, London, 1978.
24. ATLAS SVIJETA, Leksikografski zavod FNRJ, Zagreb, 1961.
25. 45TH INFANTRY DIVISION IN THE SICILIAN CAMPAIGN as compiled from G-
3 Journal for period July 10, 1943 – Aug. 22, 1943.
INTERNET:
1. Ether, Eric, DEFENDING THE BEACHHEAD AT BROLO,

http://warfarehistorynetwork.com/daily/wwii/defending-the-beachhead-at-brolo/,
(pristupio 7. svibnja 2018.)
2. Nicholson, Lt-Col. G. W. L., THE CANADIANS IN ITALY 1943–1945, Ottawa,
1956., http://tothosewhoserved.org/can/army/canarmy02/ (pristupio 4. svibnja 2018.)
3. Yeide, Harry, PATTON: THE GERMAN VIEW, http://www.historynet.com/patton-the-
german-view.htm (pristupio 22. veljače 2018.)
4. Zimmerman, Dwight Jon, OPERATION HUSKY: BRITISH GEN. SIR HAROLD
ALEXANDER AND THE GREAT BOUNDARY LINE DISPUTE, 2013.,
https://www.defensemedianetwork.com/stories/operation-husky-british-gen-sir-harold-
alexander-and-the-great-boundary-line-dispute/ (pristupio 8. travnja 2018.)
5. Allied Invasion of Sicily, https://en.wikipedia.org/wiki/Allied_invasion_of_Sicily
(pristupio 4. svibnja 2018.)
6. canadiansoldiers.com, http://canadiansoldiers.com/ (pristupio 22. lipnja 2018.)
70

OPERACIJA HUSKY Bitka Za Siciliju 1943

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

OPERACIJA HUSKY Bitka Za Siciliju 1943

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

OPERACIJA HUSKY

Bitka za Siciliju 1943.

SAVEZNIČKE OPERACIJE ZAVARAVANJA........................................ 16

PREKO OGRADE ....................................................................................... 19

PRIPREMNE OPERACIJE ......................................................................... 22

KROZ POSEJDONOVE DVORE ............................................................... 23

BITKA ZA MOSTOBRAN ......................................................................... 25

KAMPANJA BEZ VOZNOG REDA.......................................................... 35

PATTONOV JURIŠ NA NASLOVNICE ................................................... 38

MONTYJEV UDARAC LJEVICOM.......................................................... 52

MUSSOLINIJEV PAD ................................................................................ 55

BERSERKERI U TROINI ........................................................................... 56

EMPEDOKLOVA SANDALA ................................................................... 62

Churchill i britanski časnici zalagali su se za perifernu, mediteransku strategiju – seriju

FDR i Winston Churchill u Casablanci, siječanj 1943.

Nakon Rommelovog epskog povlačenja od Alameina nadomak Sueskog kanala, do linije

Uništeni američki oklop u Tunisu, ožujak 1943.

Topografska karta Sicilije.

General Harold Alexander, zapovjednik savezničke 15. grupe armija.

Neki od visokopozicioniranih savezničkih časnika – poput Teddera i Cunninghama – kipjeli

General-poručnik Bernard L. Montgomery, zapovjednik britanske 8. armije.

SAVEZNIČKE OPERACIJE ZAVARAVANJA

Nijemci su bili svjesni da Saveznici provode velike operacije zavaravanja u Sredozemlju, te

Za više, vidi: https://www.britannica.com/topic/Ultra-Allied-intelligence-project (pristupio 10. svibnja 2018.)

Na papiru, osovinska obrana Sicilije izgledala je vrlo neugodno po Saveznike: talijanska 6.

Za razliku od velikog dijela talijanskog oficirskog kadra, Guzzoni je bio kompetentan i

Raspored osovinskih snaga na Siciliji uoči početka HUSKYJA.

KROZ POSEJDONOVE DVORE

Čitav je zapadni Mediteran bio načičkan nepreglednim kolonama brodova u plovidbi ka

Britanska zračno-desantna operacija bila je kompletni fijasko! Od 147 jedrilica, samo ih je 12

Britanska su se iskrcavanja suočila sa slabim i raštrkanim, pa čak i nikakvim otporom. Osma

Američka 7. armija se pri iskrcavanju na svim svojim odsjecima, također, suočila sa

KAMPANJA BEZ VOZNOG REDA

Trideseti korpus je za svoju novu zadaću trebao prometnicu Vizzini-Caltagirone, dodijeljenu

PATTONOV JURIŠ NA NASLOVNICE

General-poručnik Patton izdaje zapovijed.

General Bradley bio je jedan od rijetkih Amerikanaca nezadovoljnih zbog ekskurzije u

General-poručnik Richard Heidrich, zapovjednik njemačke 1. padobranske divizije, bio je 11.

Potpukovnik Ludwig Heilmann, zapovjednik FJR 3.

Brigadni general Gerald Lathbury, zapovjenik 1. padobranske brigade, odredio je svoj 1.

Potpukovnik John Frost, zapovjednik 2. padobranskog bataljuna, koji će besmrtnost steći za

Oko 06:30h zapovjednik njemačkog 1. padobranskog mitraljeskog bataljuna, bojnik Schmidt,

Dok se Adolff pripremao za odsudnu obranu mosta Primosole, potpukovnik Heilmann je s

Pukovnik Wilhelm Schmalz, zapovjednik KG „Schmalz“.

Borbe su se nastavljale na opisani način iz dana u dan. Nijemci su bitkom iznurivanja

General-bojnik Douglas Wimberley, zapovjednik 51. „Highland“ divizije.

Američko pješaštvo u borbama oko Troine.

Pukovnik Ernst Günther-Baade (na fotografiji s generalskim činom).

Dok su se Nijemci pripremali za strateški uzmak, Saveznici su upinjali snage ne bi li ih

Nekoordinirane akcije savezničkih armija išle su na ruku Nijemcima, koji su operacije

1. Ether, Eric, DEFENDING THE BEACHHEAD AT BROLO,

You might also like