O Molitvi I Razmatranju

Biblioteka:
ANIMA
6.
Urednik:
mr. sc. Petar Balta
Za nakladnika:
Miro Radalj
Sveti Petar A lkantarski
O MOLITVI
I RAZMATRANJU
VERBUM
Split, 2001.
Naslov izvornika: R. P. F. Petri Alcantarae,
De meditatione et oratione
Preveo: o. Damjan Damjanović, OFM
Tiskano dopuštenjem Nadbiskupskog ordinarijata

u Splitu br. 900/01 od 23. travnja 2001.
i dopuštenjem Hrvatske provincije sv. Ćirila i
Metoda br. 10/2000.
Ilustracija na naslovnoj stranici:

Caravaggio, "Ecce Homo", Palazzo Rosso, Genova
CIP - Katalogizacija u publikaciji

Sveučilišna knjižnica u Splitu
UDK 242
ALKANTARSKI, Petar
O molitvi i razmatranju l sv. Petar Alkantarski ;
preveo Damjan Damjanović]. - Split :Verbum, 2001. - 158
str. ; 20 cm. - (Biblioteka Anima; 6)
Prijevod djela: De meditatione et oratione
ISBN 953-6197-28-6
ISBN 953-6197-28-6
PREDGOVOR
Knjižica što je uzimate u ruke - da li slučajno ili

sa željom da obogatite svoju duhovnu kulturu, ne
znam - najnoviji je dokaz za istinitost one prastare
latinske rečenice koja glasi: »Sua fata habent libeli! «
(Knjižice imaju svoju sudbinu). Pa što s e t o dogodi
lo s ovim čuvenim djelcem sv. Petra Alkantarskoga
što vam ga zajedno s dva niza njegovih razmatranja
pružamo? Medu nama Hrvatima ta je knjižica
čekala preko 400 godina da bude prevedena na naš
jezik.
Kao usput napominjem da je jednaku sudbinu
doživjelo još popularnije djelce drugoga velikog
Španjolca, sv. Ignacija Lojolskoga, a to su njegove
»Duhovne vježbe« (Ejercicios spirituales). Oba auto
ra su suvremenici, ali je sv. Ignacije nešto malo stari
ji. Svoja su djela napisali nekako u isto vrijeme. No,
i »Duhovne vježbe« su medu Hrvatima doživjele
jednaku sudbinu. Potpun prijevod smo dobili istom
prije dvije godine, dakle, isto tako nakon nešto više
od 400 godina.1
Da biste se što više duhovno okoristili ovom
knjižicom, smatramo da će biti veoma prikladno da
Ivan Fuček, Osobno doživljeno kršćanstvo, Zagreb, 1972, str. 24.

6 PREDGOVOR
vas najprije upoznamo s piscem pa zato donosimo

njegov kratak životopis.
Sv. Petar Alkantarski je nepoznat po svom prezi
menu Garavito. Nadimak Alkantarski dobio je po
svom rodnom mjestu Alcantara, koje se nalazi u
španjolskoj pokrajini Estremaduri. Kao usput napo
minjemo da je u onim vremenima redovničko odri
canje išlo tako daleko da su redovnici, stupajući u
redovničku zajednicu, promijenili i svoje krsno ime,
pa čak i prezime. Umjesto prezimena bi, kad bi se
npr. potpisivali, stavljali ime svoga rodnog mjesta.
Tako je sv. Franjo po svome rodnom mjestu Assisu
nazvan »Asiškim«, a sv. Ignacije Lojolski je tako naz
van po gradu Loyola, gdje je rođen.
Sv. Petar Alkantarski je bio plemenitaškog podri
jetla, a rodio se 1499. u Alkantari. Kad mu je bilo
šesnaest godina, stupio je u franjevački red. Njegova
pobožnost i razne druge vrline svratile su na nj
pozornost njegove redovničke zajednice. Još nije bio
ni svećenik, a k tomu je bio i najmlađi u zajednici,
kada je već s dvadeset godina postao gvardijanom
novoga samostana u Badajozu.
Dvije godine je studirao na glasovitom sveuči
lištu u Salamanki, koje je osnovano 1243. Kad mu je
bilo dvadeset i pet godina, zaređen je za svećenika.
Nakon toga neko je vrijeme bio mjesni poglavar,
gvardijan, a Franjevačkoj provinciji sv. Gabrijela bio
je na čelu kao provincijal od 1533. do 1541 . Kao pro
vincijal započeo je veliku i značajnu obnoviteljsku
aktivnost. Provodio je veoma strog i oštar po
kornički život, a takav način života je promicao i
medu svojom redovničkom subraćom.
PREDGOVOR 7
Kad danas čitamo njegov životopis, koža nam se

ježi i pitamo se kako je taj slabašni organizam
mogao sve to svladati. Osim toga, moramo naglasiti
da sveobuhvatna trapnja u njegovu redovničkom
životu nije bila samo povremena, on nije bio sezon
ski pokornik. Naprotiv, pokornički život je s vreme
nom postao doživotno stanje, oštra *lesna pokora
je posebna značajka njegova svetačkoga lika.
Da bismo što autentičnije upoznali nadnaravnu
fizionomiju ovoga sveca, donosimo evo doslovno
njegov duhovni portret što ga je u svoju autobiogra
fiju vještim svetačkim perom utkala sv. Terezija
Avilska, prva žena koju je papa Pavao VL, zbog nje
zine nadahnute učenosti i njezinih duhovnih spisa,
proglasio »naučiteljicom Crkve«. Vjerojatno ga ni
svečeva redovnička subraća nisu tako i toliko poz
navala kao što ga je upoznala ova velika i jedinstve
na svetica. Ona svoga velikog duhovnog vođu,
ispovjednika i savjetnika živo prikazuje ovim rije
čima:
»Svemogući Bog nas je ovih dana lišio izvanred
no uzorna čovjeka, kad je s ovoga svijeta uzeo o.
Petra Alkantarskoga, čovjeka velike savršenosti.
Čini se da svijet nije mogao duže podnositi toliko
savršenstvo.
Neki kažu da su snage ljudskoga tijela u ovim
vremenima slabije i manje otporne te da se sada kod
ljudi ne opaža onakva odvažnost i svetost kao
nekoć. No, primjer ovoga čovjeka ove pobija jer on u
ovim vremenima nije ništa manje cvao i obilovao
svetošću i milošću niti je bio obdaren manjim smis
lom za prezir svijeta nego što su bili sveci prijašnjih
vremena. Tim istim svijetom i mi hodimo, iako ne
8 PREDGOVOR
onako kao što je on hodio - bosonog. A ne činimo

tako oštru pokoru kao što je on činio. I mi ga
možemo nasljedovati u preziranju svijeta, naročito
zato što imamo na raspolaganju mnoga sredstva da
svijet podložimo svojim nogama jer ih Bog onima,
koji su velikodušni, rado očituje. Takav je duh
Gospodin dao i ovom svetom čovjeku o kojem govo
rim da je četrdeset i sedam godina, kao što je svima
poznato, provodio najstroži život. O tom ću životu
napisati nešto malo, što pouzdano znam da je istini
to.
Jednom prilikom je nekom, komu su najviše bile
poznate njegove tajne i pred kim nije gotovo ništa
skrivao, priznao, a i meni samoj je poradi ljubavi
kojom me je obasipao - bilo je to po Božjoj volji što
sam uživala njegovu ljubav u vrijeme svojih naj
većih potreba u kojima me je, kako rekoh, i još ću
kazati, zaštićivao i branio - povjerio da, kako mi se
čini, četrdeset godina nije danju i obnoć prospavao
više od sat i pol. Kazivao je da u svim svojim poko
rama nije podnosio veći napor i teškoću kao u nad
vladavanju sna. I zato je uvijek običavao ili klečati ili
uspravno stajati. Običavao je spavati sjedeći, samo
bi glavu naslonio na kratku daščicu. Naime, da je i
htio spavati ležeći, to si nije mogao priuštiti zato što
mu je ćelijica, kako je svima poznato, bila dugačka
jedva četiri i pol stope.
Kroz tih četrdeset godina nikada nije ničim po
krivao glavu pa ma kakva kiša padala i ma koliko bi
sunce žeglo. Nikada na nogama nije nosio obuće.
Njegova se odjeća sastojala iz jedne jedine tunike od
najjednostavnije tkanine kakvu nose ljudi najnižega
staleža. Ta tunika je bila tako uska da uža nije mogla
PREDGOVOR 9
biti. Osim nje, nije nikada više nosio nikakve druge

odjeće osim posve kratka plaštića od istoga materi
jala.
Kazivao je kako je u zimsko doba, kad bi pritisla
oštra studen, običavao odložiti plaštić i otvoriti pro
zorčić i vrata svoje ćelijice, zatim bi se ogrnuo pla
štem, a vrata i prozorčić bi zatvorio. Tako bi tijelo,
ukočeno od studeni, na neki način odmarao i krije
pio. Hranu bi uzimao svaki treći dan. Običavao je
tvrditi da je to, što kod drugih pobuđuje toliko
čuđenja, veoma lako kad se na to netko navikne.
J edan mi je od njegove subraće posvjedočio da je
ponekad i cijelih osam dana izdržao bez hrane. To je
bivalo napose onda kad se više prepuštao molitvi.
Za vrijeme molitve je bivao uzdignut/ padao u
zanose i doživljavao žestinu božanske ljubavi, čemu
sam i sama svjedokom. Dok je bio još posve mlad,
obdržavao je najveće siromaštvo i silno se mrtvio.
Štoviše, toliko se mrtvio, kako mi je povjerljivo priz
nao, da, nakon trogodišnjeg boravka u nekoj kući
svoga Reda, nikoga od subraće nije poznavao
drugačije nego samo po govoru, a to je bilo zato što
nikada nije podizao očiju i što ih nije ni u koga upi
rao. Isto tako nije znao gdje se nalaze različita potre
bita mjesta, nego je do njih običavao ići s ostalom
braćom. Kazivao je da mu se to događalo i pri
godom putovanja. Tijekom više godina nije pogle
dao žene. Mene je često uvjeravao kako mu je sve-
Radi se o mističnoj pojavi l,<oju stručnjaci za mistiku zovu

>>levitacija<< ili lebdenje tijela u zraku. Dok je mistik u tom
stanju, njegovo se tijelo ne pokorava zakonu sile teže, on se
tada nalazi u nekom bestežinskom stanju pa poput pahulji
ce perja lebdi u zraku.
lO PREDGOVOR
jedno gleda li ih ili ne gleda. No, bio je već veoma

star kad sam ga upoznala.
Bio je tako iscrpljen i slabašan da bi ga čovjek
smatrao sličnim korijenju iskrčenoga drveća i rekao
bi da u njemu nema ništa drugo osim kože i kostiju.
Uza sve to je u tolikoj svetosti života posjedovao
divnu dobrotvornost i prijaznost. Premda je inače
malo govorio, kad bi ga netko štogod zapitao, nije
uskraćivao odgovora nego bi najuljudnije odgovorio
jer je imao dobru i plemenitu dušu. I više bih mu
pohvala iznijela kad se ne bih bojala da ćete mi pred
baciti čemu to pišem. I ovo što sam napisala nisam
napisala bez straha.
Zato završavam i dodajem još ovo: smrt mu je
bila veoma slična životu. Umro je, naime, klečeći na
koljenima. Svoju braću je opominjao i poticao kad je
izdisao, izgovarajući radosno ove psalmistove riječi:
'Obradovah se, kad mi rekoše: Hajdemo u dom
Gospodnji!' (Ps 122,1).
Božjoj se volji svidjelo da nakon njegove smrti
primim od njega više pomoći i savjeta u svojim
potrebama nego što sam primala dok je bio živ. Prije
svega, kad mi se ukazao nakon smrti, rekao mi je:
'0, sretne li i blažene li pokore koja je zavrijedila
takvu nagradu!' Rekao je još mnogo toga što je
ovome slično. Cijelu godinu dana prije nego što je
umro vidjela sam ga odsutna. Iz toga sam zaključila
da će umrijeti pa sam ga o tom obavijestila. Kad je
izdahnuo, objavio mi se i došao u susret te izjavio da
odlazi na počinak. Premda to nisam vjerovala, ipak
sam nekima priopćila. Kad je prošlo jedva osam
dana, stigla nam je vijest o njegovoj smrti ili, da rek
nem ispravnije, o njegovu vječnom životu.
PREDGOVOR ll
Kad je, dakle, strogost njegova života nagrađena

tako velikom slavom, imam dojam da mi pruža veću
utjehu nakon smrti nego što mi je pružao za svog
života. Jednom zgodom mi je naš Gospodin rekao
da nitko neće u njegovo ime ništa moliti što neće i
primiti. I ja sam to zaista iskusila. U mnogim stvari
ma, kad sam mu ih preporučila, doživjela sam želje
ni uspjeh. Sve to čini naš Gospodin kojemu neka je
hvala, čast i slava u vijeke vjekova. Amen.«
Svetica nam je u istoj autobiografiji o svom du
hovnom ocu i njegovu 'pokorničkom životu ostavila
i ovo svjedočanstvo:
»Bogu se svidjelo da mi u većini mojih nevolja
pritekne u pomoć po o. Petru Alkantarskom, koga
sam već prije spomenula u 27. poglavlju, kad sam
govorila o strogosti njegova života. O njemu znam
da je neprekidno kroz dvadeset godina na golu tije
lu nosio pokornički pojas od željezna lima. Napisao
je i nekoliko knjižica o molitvi našim pučkim jezi
kom (tj. španjolskim) koje se viđaju u rukama sviju.
Kao izvrstan poznavalac molitve daje veoma kori
sne upute onima koji se žele posvetiti molitvenom
životu. Osim toga, on je najpomnjivije opsluživao
pravilo preblaženog oca Franje sa svom prvotnom
strogošću.«3
Bio je on i čuven propovjednik. Propovijedao je
veoma uvjerljivo, toplo i prodorno. Pobožno ga je
slušao ne samo običan puk, nego i Bogu posvećene
osobe - svećenici, redovnici, redovnice, pa i dvorski
ljudi - te je tako veoma brzo izišao na površinu i
S latinskog prevedeno i preuzeto iz djela: Antonius Dulcken

R. P. F. Petri Alcantarae De meditatione et oratioene libel/us
aureus, Augustae Vindelicorum, 1 843, str. XII-XIX.
12 PREDGOVOR
uspjesno provodio temeljitu obnovu redovničkog

života medu tzv. bosonogim franjevcima, a bio je
desna ruka sv. Tereziji u njezinu provođenju obnove
karmelskoga reda koju je ona po Božjem nadahnuću
poduzela i uspješno provodila.
Kad je svetac 1555. boravio u Rimu, dobio je od
pape odobrenje za provodenje spomenute obnove.
Taj svoj obnoviteljski posao započeo je u samo
stančiću Pedroso. Jedan suvremeni povjesnik franje
vačkoga reda ovim riječima prikazuje njegovu obno
viteljsku djelatnost: »On je provinciji dao nove stro
ge statute i tako postao stvarnim osnivačem ovoga
reformiranog ogranka (lj. bosonogih). Po njemu se
diskalceati (bosonogi) zovu i alkantarini. - Statuti,
izmedu ostaloga, donose: ukida se uredba sindika,
samostani ne pripadaju papi nego stvarnom vlasni
ku i njemu se svake godine vraćaju ključevi s mol
bom da i sljedeće godine mogu tu boraviti. Ako bi
on odbio molbu, braća bi se bez oklijevanja morala
povući. Crkve, samostani i sobe morali su biti vrlo
maleni. Braća su morala hodati bosa, a bičevanje je
bilo obvezno. Samo se bolesnicima dopuštalo jesti
meso i mliječne proizvode. Nisu imali knjižnica
osim nekoliko knjiga po sobama. Svaki je brat mo
gao svoj habit pokrpati starim poderanim krpama.
Pokornički se život morao strogo provoditi.
Alkatarinci su bili najstroži reformirani ogranak
franjevačkoga reda« (K Esser).4
Sv. Petar Alkantarski nije doživio visoku starost,
nego tek 62 godine. Umro je nedaleko od Avile u
mjestu Arenas 18. listopada 1562. Crkva ga je sve-
Kajetan Esser, Pregled povijesti franjevačkog reda, Sarajevo,

1 972, str. 160.
PREDGOVOR 13
čano proglasila blaženim 1622., a svetim 1669.

Njegov se spomen-dan slavi 19. listopada.
Ovaj čas nas ovaj svetac zanima napose kao isku
san učitelj usmene molitve i razmatranja. Kako se i
sam po mislenoj molitvi ili razmatranju sve više i
više uzdizao u kršćanskoj savršenosti i sve više ost
varivao unutarnje jedinstvo s Bogom po ljubavi,
smatrao je da će biti od velike duhovne koristi ako o
molitvi i razmatranju nešto i napiše. Tako je došlo do
knjižice u kojoj nam pruža veoma praktične upute
za razmatranje, a izvorni je naslov toga djelca na
španjolskom »Tratado de la oracion y meditacion«
(Rasprava o molitvi i razmatranju).
Ta je knjižica doživjela oko 200 izdanja, što na
španjolskom, što na drugim jezicima. Svi priručnici
duhovnoga života, pri navođenju različitih metoda
koje se mogu primjenjivati u razmatranju, ne ispu
štaju ni metodu ovoga sveca. Ta je njegova metoda
napose primjenjivana u franjevačkom redu do
danas. Naš suvremeni stručnjak za duhovno bogos
lovlje tu metodu karakterizira ovim riječima: »Sv.
Petar Alkantarski veliku važnost pridaje probudi
vanju pobožnih čuvstava. On nabraja šest dijelova
razmatranja, a to su: priprava, čitanje gradiva, umno
i predodžbeno preradivanje predmeta, zahvaljiva
nje, predanje samog sebe i Krista, prošnja« (A.
Benigar).5
Kad smo prije napomenuli da se ova svečana
metoda razmatranja primjenjuje napoše u franje
vačkom redu, time nije rečeno da se franjevci ne
Alexius Benigar, Compendium theologiae spiritualis, Romae,

Siporo- Japan, 1959, str. 1149.
14 PREDGOVOR
služe i drugim metodama, ali nije rečeno ni to da je

ona ograničena isključivo na franjevački red.
Da bi ovaj kratak prikaz spomenutoga djelca bio
cjelovitiji, napominjem da je novijim znanstvenim
istraživanjem utvrđeno da je sveti Petar Alkantarski,
pišući ovo djelo, slijedio Ludvika iz Granade, učena
dominikanca, i poslužio se njegovim djelom koje no
si naslov 'Libro de la oracion y meditacion' (Salamanca,
1554)- 'Knjiga o molitvi i razmatranju'.6
Još je značajna jedna činjenica, naime, da je poz
nati auktor veoma cijenjena priručnika za franje
vačku duhovnost p. Gaudencije Guggenbichler u
svoj priručnik, namijenjen mladim franjevcima, koji
nosi naslov 'Introducito ad vitam seraphicam' (Ad
Claras Aquas, 1899), kao službeni latinski prijevod
Alkantarina djela preuzeo prijevod što ga je izradio
p. Antun Dulcken, kartuzijanac Kartuzije u Kolnu.
Kad imamo u vidu molitveni život vjernika, prije
svega moramo naglasiti da se dobar dio njih zado
voljava samo usmenom molitvom jer je to najjedno
stavniji, najuobičajeniji i najrašireniji oblik molitve
koju nam Gospodin u Evanđelju toliko preporučuje.
Međutim, oni napredniji se ne zadovoljavaju samo
time da njihov molitveni život ostane tako jedno
stran i siromašan; oni neumorno tragaju za drugim,
savršenijim oblicima molitve. Jedan od tih oblika
nazivamo razmatranjem.
Nisu rijetki vjernici koji su sami došli do toga
oblika i načina molitve i oni ga u svom duhovnom
životu često primjenjuju, a da toga nisu ni svjesni.
Oni su sami sebi pronašli način kako će sa svojim
Isto.
PREDGOVOR 15
Bogom na savršeniji i neposredniji J;lačin općiti i raz

govarati. Oni, koji su sami sebi izgradili metodu raz
matranja, mogu je zadržati i mogu se njome i dalje
služiti. Nema sumnje da ih je u to uputio i uveo sam
Duh Sveti i da ih on u tom njihovu molitvenom
životu vodi. Mnogima, koji nemaju te sreće, želimo
u tom pogledu izići u susret i pružiti im pomagalo
kojim će se moći plodonosna i korisno služiti i koje
će im taj odlični duhovni posao olakšati i za nj ga još
više oduševiti.
Rečenom dodajem još nekoliko redaka da bih
očitovao i jedan drugi motiv koji me je potakao da
sam se dao na prevođenje ovoga toliko cijenjenoga
djela Sveca iz Alkantare.
Razmatranje i promatranje7 - meditacija i kon
templacija - pojmovi su s kojima se susrećemo i u
filozofskim djelima, a možemo ih, štoviše, naći i u
nekršćanskim religijama, napose istočnjačkim, kao
što je npr. budizam. Ono što mi izražavamo dvjema
riječima: meditacija i kontemplacija, iza kojih se
kriju dva pojma s kojima se veoma često susrećemo
u duhovnom bogosloviju kao i u dnevnoj praksi
I teološka i filozofijska literatura obrađuju pojmove: medita

cija (lat. meditatio) i kontemplacija (lat. contemplatio), ali na
različite načine (usp. npr. V. Filipović, Filozofijski rječnik,
Zagreb, 1965, i Z. Bezić, Kršćansko savršenstvo, Split, 1973).
U duhovnoj literaturi lat. riječ >>meditatio<< prevodimo riječju
>>razmatranje<<. Ta se riječ već dosta dugo općenito upotrebl
java i jednodušno je prihvaćena. Naprotiv, za lat. riječ >>con
templatio<< nemamo prikladna izraza koji bi općenito bio
prihvaćen i redovito upotrebljavan. Tu i tamo se pokušalo tu
latinsku riječ prevesti riječju >>zrenje<< , koja se u običnom
govornom jeziku nikada ne čuje, ali se ona do danas nije
uspjela udomaćiti. Zato sam riječ >>contemplatio<< dosljedno
prevodio riječju >>promatranje<<.
16 PREDGOVOR
duhovnoga života, to otprilike izražava i sadrži

sanskrtska riječ »joga« (yoga).
A što je to »joga«? To je sustav predbudističke
indijske spekulacije ili sredstvo za ostvarivanje oslo
bođenja od zapletenosti i robovanja mnogobrojnim
materijalnim dobrima, koja često veoma štetno
ulječu na čovjekov viši, duhovni život. Jedni »jogu«
primjenjuju samo za ostvarivanje naravnih ciljeva
na području profanoga života, a drugima ona poma
že da se na području svoga religijskog doživljavanja
domognu unutarnjega sjedinjenja s božanstvom.
Radi se, u stvari, o detaljno izrađenom asket
skom sustavu do kojega se došlo putem duboka i
ozbiljna razmišljanja, putem životne prakse i stoljet
nih, štoviše, milenijskih iskustava. Sav je taj sustav
usmjeren i sasvim se oslanja na razmatranje (medi
taciju), a to je ono što čovjeka uzdiže od zemaljštine
i iznad nižega dijela vlastitog bića te ga duhovno
oplemenjuje i usavršuje. »Joga« čovjeka napokon,
prema budističkom uvjerenju, uzdiže do prevlasti
duha nad materijom i do intimna sjedinjenja s bo
žanstvom.
»Joga« svoje ciljeve nastoji postići i ostvariti ih
posve naravnim sredstvima: psihičkom koncentraci
jom, meditacijom i razmatranjem, određenim stavo
vima i držanjem tijela itd., dakle, svim onim što
čovjeku pomaže da se duhovno uzdigne u više sfere
i da ostvari naravnu kontemplaciju ili, kako to tu i
tamo naši izražavaju, riječju zren je.
Budući da se za »jogu« u posljednje vrijeme i kod
nas opaža velik interes, štoviše, za nju se zanimaju i
mnogi katolički redovnici u zapadnim zemljama, a
u novije vrijeme je taj interes počeo prodirati i u naše
PREDGOVOR 17
redovničke ustanove, to me je potakle na prevođe

nje ovoga djela sv. Petra Alkantarskoga, koje za nas
predstavlja siguran i stoljećima prokušan put do in
timna sjedinjenja s našim Bogom te nismo prinude
ni uljecati se »jogi« da to ostvarimo. Alkantarin se
sustav ne oslanja samo, poput »joge«, na naša narav
na svojstva i sposobnosti, nego se prvenstveno osla
nja na ono nadnaravno, s čim »joga« uopće ne raču
na, a to je milost.
Onima koji se za »jogu« oduševljavaju i misle da
će u njoj naći izlaz iz krize u koju je dospjela naša
duhovnost, a napose smisao za razmatranje, neka ne
zaborave pokršćaniti je i predahnuti milošću, koja
nam dolazi jedino od Duha Svetoga. Tu metodu
nećemo samo onako s visoka omalovažiti i zabaciti
je, ali ćemo joj ipak pretpostaviti ne samo metodu o
kojoj je ovdje riječ, nego i ostale metode s kojima se
susrećemo u priručnicima za provođenje sređena i
sustavna duhovnog života.
No, ipak se ne mogu suzdržati, a da ne postavim
u vezi s tim sljedeće pitanje: nije li oduševljenje za
»jogu« nešto što godi velikoj sklonosti današnjega
čovjeka, ne isključujući i redovničke osobe, a to je
najobičnije pomodarstvo?
Jedno nikada ne smijemo zaboraviti, naime, da
Duh Sveti ne priznaje pomodarstva, nego da on po
milosti uspješno djeluje samo u jednostavnim i pani
znim srcima, koja su željna ljubavi Božje i njezina
čudesnog djelovanja.
o. Damjan Damjanović, OFM

J
PRVI DIO
RA SPRA VA O MOLITVI I RAZMATRANJU

l. poglavlje
Plodovi molitve i razmatranja
Ukratko i općenito ćemo u ovom poglavlju pri

kazati korist od molitve i razmatranja da bi ljudi,
ukoliko bolje upoznaju veličinu i vrsnoću koristi
koja se u njima nalazi, to spremnijom voljom molit
vu i razmatranje prihvaćali i nastojali im se što češće
prepušta ti.
Sasvim je sigurno da je zloća našega srca pr
venstveni razlog koji nas priječi u osvajanju naše
nebeske sreće i blaženstva. Ona nas čini neraspo
loženima i lijenima za dobra djela i za vježbanje u
krepostima, prigovara da je to spojeno s velikim
teškoćama. Kad toga ne bi bilo, čovjek bi bez ikakve
teškoće išao putem kreposti i napokon bi bez napo
ra prispio na postavljeni mu cilj. To je ono što kaže
Apostol: »Moj se unutarnji čovjek veseli Božjemu
zakonu, ali vidim drugi zakon u svojim udovima,
koji se bori protiv zakona moga uma te me zaroblja
va u zakon grijeha, koji je u mojim udovima« (Rim
7,22-23).
To je, dakle, glavni korijen i uzrok sviju naših
zala i nevolja, protiv toga nemamo ništa prikladnije
i učinkovitije od pobožnosti koja, prema sv. Tomi,
nije ništa drugo nego izvjesna spremnost duha i
lakoća u izvršavanju dobra. Zato ona od našega
duha otklanja sve ove teškoće i mrzovolju, a nas čini
-----
--- ---
---
22 O MOLITVI I RAZMATRANJU
spremnima i sposobnima za svako kreposno djelo.

Tako je s pravom možemo nazivati duhovnom hra
nom, osvježenjem i nebeskom rosom, ugodnim poti
cajem Duha Svetoga i nadnaravnim djelovanjem;
ona ljudska srca tako jača i mijenja da im daje novi
tek i smisao za duhovne stvari, a naprotiv sjetilne
stvari postaju im mrske i odvratne. To potvrđuje
svagdašnje iskustvo. Vidimo, naime, kako su srca
onih koji ustaju iz duboke i pobožne molitve prepu
na lijepih odluka, novih milosti i darova, čvrstih
odluka za provođenje boljega života i za izvršavanje
dobrih djela. Također izgaraju od silne želje da tako
dobrom i ljubeznom Gospodinu, kao što su Boga
spoznali u molitvi, služe i da ga cijelim srcem ljube.
Napokon žele poradi njega podnositi sve što im je
teško i mrsko, pa bilo to što mu drago, štoviše,
spremni su i krv proliti. Reći ću ukratko: pobožnost
je kupka, prisoje i počivaljka na kojoj se duša odma
ra i osvježuje.
Upitaš li me kojim se naročitim sredstvima može
steći ova tako uzvišena i izvrsna krepost pobožnosti,
odgovorit ću s istim naučiteljem (tj. sa sv. Tomom):
Ona se stječe razmatranjem i promatranjem (kon
templacijom) božanskih i nebeskih stvari. Kad se,
naime, ovo u duši pozornim i dubljim promatra
njem preradi, u njoj se rađa ona spremnost koju mi
ovdje nazivamo pobožnošću. Ona čovjeka učinkovito
hrabri i potiče na svako dobro. Zato su oni najsveti
ji ljudi veoma često molili i razmatrali i to im bijaše
srcu priraslo jer su bili uvjereni da će po tome lako
steći pobožnost; premda je ona samo jedna i jedno
stavna krepost, ipak nas čini prikladnima i spremni
ma da prihvatimo izvršavanje sviju čina ostalih kre-
O MOLITVI I RAZMATRANJU 23
posti, ona nas upravo potiče da to provedemo u

djelo.
Pozivam pisca djela »Razmatranje života Kri
stova« da ovo posvjedoči. Ovo su njegove riječi:
»Nemoguće je procijeniti koliko je snaga molitve
učinkovita da izmolimo sve što nam je korisno i da
od sebe otklonimo što je štetno. Ako hoćeš strpljivo
podnositi protivštine, budi čovjek molitve. Hoćeš li
nadvladati napasti i nevolje, budi čovjek molitve.
Ako želiš potisnuti opake porive, budi čovjek molit
ve. Želiš li prozreti đavlove lukavštine i izbjeći nje
govim lukavštinama, budi čovjek molitve. Ako
hoćeš u službi Božjoj veselo živjeti i stupati putem
napora i nevolja, budi čovjek molitve. Želiš li provo
diti duhovan život i ne voditi brigu o ljelesnim želja
ma, budi čovjek molitve. Želiš li rastjerati muši
čavost, budi čovjek molitve. Ako svoju dušu hoćeš
napuniti svetim i dobrim mislima, željama, žarom i
pobožnošću, budi čovjek molitve. Želiš li svoje srce
ustaliti u odlučnosti i postojanoj odluci da budeš u
Božjoj naklonosti, budi čovjek molitve. I napokon,
ako hoćeš iskorijeniti mane i steći kreposti, budi
čovjek molitve. U njoj primamo nadahnuće Duha
Svetoga koji čovjeka u sve upućuje. Isto tako, ako se
hoćeš uzdići do promatranja (kontemplacije) i
uživati u Zaručnikovim zagrljajima, budi čovjek
molitve. Do tog promatranja i do uživanja nebeskih
radosti dolazi se po molitvi. Vidiš li kako se velika
snaga i moć nalazi u molitvi. Za potvrdu svega
ovoga, a ispustit ćemo dokaze spisa, neka ti ovo
bude snažan dokaz što u dnevnom doživljavanju
vidimo i čujemo, kako od obrazovanih tako i od jed
nostavnih osoba, kako su gore spomenuto i mnogo
više od toga stekli po snazi molitve.« Ovo su riječi

pisca »Razmatranja života Kristova«.
Molim te, može li se naći vrjednije blago, plodni
ja njiva, može li se naći ili poželjeti? Da je zaista tako,
čujte i drugoga naučitelja koji se ništa manje ne odli
kuje bogoljubnošću i svetošću, a o istom predmetu
kaže ovo: »Po molitvi se duša čisti od grijeha, napu
nja se ljubavlju, učvršćuje u vjeri, jača u pouzdanju,
duhovno se osvježuje. Molitva učvršćuje nutrinu,
umiruje srce, spoznaje istinu, nadvladava napasti,
odgoni žalost, obnavlja osjećanje, razbuđuje oslabi
jenu snagu, razbija mlakost, hrđu mana odstranjuje.
U molitvi iz ražarena ugljevlja božanske ljubavi
neprestano izlaze iskre nebeskih želja; njezine su
vlastitosti izvanredne, blagodati izvrsne. Molitva
otvara nebesa, po njoj se objavljuju nebeske tajne, a
pred njom se Božje uši nikada ne zatvaraju.« - Ništa
više neću navoditi jer ono što je do sada rečeno
posve je dovoljno da se upoznaju plodovi ove po
božne vježbe.
2. poglavlje
Predmet molitve
Pošto smo vidjeli u čemu je korist od molitve i

razmatranja, prikazat ćemo sada čime se ima baviti
razmatranje. Budući da je njegova svrha da u srcu
onoga koji razmatra razbudi strah i ljubav prema
Bogu i da potiče na održavanje njegovih zapovijedi,
gradivo razmatranja mora biti takvo da se što prije
dođe do toga cilja. Premda nam to mogu pružiti sve
stvorene stvari i cijelo Sveto pismo, ipak, općenito
govoreći, sveta otajstva naše vjere, koja su sadržana
u Apostolskom vjerovanju, za ostvarenje ovoga cilja
korisnija su nam i učinkovitija nego sve drugo. Ona,
naime, s jedne strane u sebi sadrže Božja dobročin
stva, posljednji sud, paklene kazne i rajsku slavu. A
sve to poput najšiljatijega ostana ljudska srca razbu
đuje i potiče na strah i ljubav Božju. S druge opet
strane, ono u sebi sadrži život i muku Gospodina i
Spasitelja našega Isusa Krista, a to je izvor i vrelo
svekolika dobra. Ovo dvoje, što je sadržano u Vjero
vanju apostolskom, najviše pruža gradiva za razma
tranje pa sam zato mišljenja da se razmatranje ili
mislena molitva mora time najviše baviti, iako svat
ko može imati i neke posebne točke razmatranja
koje će njegovo srce snažnije razbuditi i raspaliti za
ljubav i strah Božji. Poradi toga uvjerenja, da bih
početnike i novake vodio putem mislene molitve ili
razmatranja i da bih im pružio sasvim pripravljeno i

prežvakano gradivo za razmatranje - kao što se to
čini maloj djeci - odabrao sam dvije vrste razma
tranja od kojih jedna može poslužiti za jutro, a druga
za večer. Sve je uzeto iz otajstava da bi se i duša
dnevno, kao što se tijelo krijepi dvokratnim bla
govanjem, isto tako hranila i uzdržavala razmatran
jem i promatranjem nebeskih stvari. Jednima od
ovih razmatranja je predmet muka i uskrsnuće Go
spodina našega Isusa Krista, a drugima ostala otajst
va vjere, kao što smo malo prije spomenuli.
Tko nema te mogućnosti i prilike da se dvaput
dnevno posveti razmatranju, može se njima poslu
žiti ovim redom: neka najprije uzme za predmet raz
matranja onu drugu skupinu ili neka prione samo
uz ona razmatranja koja obraduju život i muku
našega Gospodina, jer su ona najpreča; neka nitko
ne misli da ostala treba ispustiti, napose u početku
obraćenja (promjene života), jer ona upravo tome
najviše odgovaraju. Tada se, naime, najviše iziskuje
strah Božji, žaljenje i strah zbog počinjenih grijeha.
3. poglavlje
Šest stvari potrebnih za razmatranje
Upamti, da bi razmatranje bilo dobro, mora se

sastojati iz šest dijelova; neki od tih dijelova trebaju
mu prethoditi, a drugi trebaju slijediti nakon njega.
Prije nego što se pristupi razmatranju, potrebno
je da se srce i duh za ovaj sveti čin pomno priprave,
slično kao žice na gitari jer, ako one ne budu ugode
ne i nategnute kako treba, nikada neće proizvesti
ugodna suzvuka. Nakon priprave ima slijediti čitan
je o onom otajstvu koje prema tjednoj raspodjeli toga
dana treba razmatrati. Ovo je u početku najpotreb
nije dokle god se neprestanom praksom i navikom
l
duši samo od sebe ne nametne ono što treba razma
l
trati. Nakon čitanja slijedi razmatranje. l
S razmatranjem valja spojiti pobožno zahvalji l
vanje za primljena dobročinstva i općenito prika l
zanje cijeloga života Kristova i naših djela da to l
l
bude kao neka naknada za dobročinstva. Napokon
l
slijedi prošnja, koja se naziva molitvom; njome moli l
mo sve što je potrebno kako za naše dobro, tako za l
dobro naših bližnjih i cijele Crkve. l
l
Ovih šest dijelova treba imati molitva koja se l
zove razmatranje. Ti dijelovi, osim mnogih drugih l
prednosti, pružaju i ovu korist onomu koji razmatra; l
dok mu se nude raznovrsna jela, ako nema teka za l
j dnu vrst, neka posegne za drugom; ako razma- l
--------------
-
-- l
tranje ne uspije u jednom svom dijelu, naći će u dru

gom nešto čime će zaokupiti duh i raspaliti ga
pobožnošću.
Uostalom, ni svi ovi dijelovi, a ni isti red nije uvi
jek potreban u svakom razmatranju, premda je
početnicima veoma potrebno da imaju odredenu
metodu prema kojoj će se u početku ravnati. Zato i
ono, što još namjeravam reći, ne želim da se smatra
vječnim zakonom ili općenitim pravilom koje nije
dopušteno prestupiti. Nisam odlučio napisati ne
promjenljive zakone nego želim novake i početnike
uvesti na ovaj put razmatranja kojim će ih, kad
podu, o ostalom poučiti upotreba, iskustvo, a napo
se Duh Sveti.
1. Priprava koja je potrebna za molitvu
Neće biti naodmet ako pojedine dijelove redom

prikažemo i razložimo. Započnimo zato s pripra-
vom koju smo postavili na prvo mjesto. l
1
Kad se onaj koji želi razmatrati nade na mjestu .l
molitve, pošto zauzme prikladan položaj tijela ili
klečeći na koljenima, ili stojeći, ili raširivši ruke u
obliku križa, ili ležeći ničice na tlu, ili, ako to izisku-
je potreba i zdravlje, sjedeći; neka najprije načini
znak križa, zatim neka sabere moći svoje duše, a
napose uobrazilju (fantaziju), nju će odvojiti od sviju
osjetilnih stvari i pamet će uzdići k Bogu; uživjet će
se u Božju nazočnost, promatrat će je onakvim po
štovanjem i pažnjom kao da je Bog na stvaran (osje-
tilan) način nazočan, kao što i jest. Bude li to jutarnja
molitva, probudit će općenito pokajanje za grijehe i
općenito se zbog njih optužiti. A ako se radi o l
_j
večernjoj molitvi, ispitat će savjest s obzirom na sve

misli, riječi i djela onoga dana. Ispitat će se nije li
zaboravljao na Boga i na božanske stvari i pokajat će
se za sve krivice toga dana i cijeloga dotadašnjega
života. Pred očima i licem Božjeg veličanstva, u čijoj
se nazočnosti nalazi, najdublje će se poniziti služeći
se riječima sv. Abrahama Patrijarhe:
»Usuđujem se govoriti Gospodinu, ja, prah i
pepeo« (Post 18,27). I govorit će ovaj redak psalma:
»Oči svoje uzdižem k tebi koji u nebesima prebivaš.
- Evo kao što su uprte oči slugu u ruke gospodara
svojih i oči sluškinje u ruke gospodarice, tako su
naše oči uprte u Gospodina Boga našega, dok nam
se ne smiluje. - Smiluj nam se, Gospodine, smiluj se
nama« (Ps 23,1-3). Slava Ocu itd.
A jer nismo »sposobni nešto pomisliti kao da bi
dolazilo od nas; ne, naša sposobnost dolazi od
Boga« (2 Kor 3,5) i jer nitko »ne može reći: Isus je
Gospodin«, �· zazvati njegovo ime, osim »po nadah
nuću Duha Svetoga« (l Kor 12,3), zato se obraćam k
tebi, preslatki Duše, i plačući molim tvoju milost:
»Dođi, Duše Presveti,

Sa neba nas posjeti
Zrakom svoje milosti.
Dođi, Oče ubogih,

Djelitelju dara svih,
Dođi, srca svjetlosti.
Tješitelju tako blag,

Ti nebeski Goste drag,

Pun miline, hlade tih.
Umornima odmore.
U vrućini lahore,
Razgovore žalosnih.
Sjaju svjetla blaženog,

Sjaj u srcu puka svog,
Napuni nam dušu svu.«
Nakon toga slijedi molitva: »Bože, koji si poučio

srca svojih vjernih.« Kad to izgovorimo, molit ćemo
Gospodina da nam udijeli milost koja će nam
pomoći da s onakvom sabranošću, pažnjom, straho
počitanjem i poštovanjem mognemo boraviti pred
njegovim veličanstvom kako to dolikuje i kako
treba. Neka nam dade da vrijeme svete molitve tako
provedemo da bismo se odatle s povećanom sna
gom i žarom povratili k svemu što spada na
izvršenje božanske službe. Molitva, naime, koja ne
urodi tim plodom, mlaka je i nesavršena i pred
Bogom nema nikakva značenja.
2. Čitanje
Nakon priprave slijedi čitanje onoga što ima biti

predmet razmatranja. Treba se čuvati da to ne bude
previše brzo, nego ozbiljno, pozorno i smireno. Nije
dosta da u torne sudjeluje samo razum, da, naime,
razumijemo što čitamo, nego treba da kod toga sud-
jeluje i volja jer je njezina glavna uloga u tome da se

ono što je razum shvatio prožme osjećajima i da se
kuša.
Kad se namjerimo na kakvo mjesto koje snažno
zahvati srce, malo se zaustavimo da bi se to u nj
moglo dublje usjeći. Treba takoder paziti na to da
čitanje ne bude odviše dugačko da bi se tako više
vremena ostavilo za samo razmatranje jer će nam
ono biti korisnije i donijet će nam više ploda koliko
u same stvari pozornim promatranjem dublje ude i
koliko više iz promatranih stvari izvuče osjećaja.
Dogodi li se kada da duh bude tako rastresen da se
ne mogne tako lako prepustiti molitvi ili razmatra
nju, tada se možemo malo više zadržati u čitanju ili
čitanje možemo spojiti s razmatranjem tako da, kad
pročitamo jednu točku, to malo razmotrimo. Zatim
neka se na isti način nastavi s čitanjem i razmatra
njem. Budući da je razum privezan uz riječi čitanja,
ne može se tako slobodno prepuštati različitim čuv
stvima kao onda kad je od te spone slobodan i razri
ješen.
Gdjekada će nam zaista biti korisnije da se prisi
limo kako bismo otklonili beskorisne i isprazne
misli, koje u to vrijeme salijeću dušu, kad se po
uzoru patrijarha Jakoba budemo muževno borili i u
borbi dokraja ustrajali. Kad se, naime, borba na ova
kav način dovrši i izvojeva pobjeda, često nam Bog
daje veću pobožnost i čišće promatranje (kontem
placiju) ili koji drugi dar, a to nikada ne običaje
uskratiti onima koji se za njegovu stvar vjerno bore.
3. Razmatranje
Na čitanje se nastavlja razmatranje onoga što je

pročitano. Gdjekada je predmet razmatranja takav
da ga sebi možemo predočiti i predstaviti. Takvi su
predmeti: život i muka Kristova, posljednji sud,
pakao, kraljevstvo nebesko. Gdjekada je opet pred
met razmatranja takav da stvari više spadaju u
područje razuma negoli u područje predočivanja pa
nam to naša uobrazilja (fantazija) ne može predsta
viti. Takvi su predmeti: promatranje Božjih dobro
činstava, Božje dobrote i blagosti ili kojega drugoga
Božjeg savršenstva.
Jedna vrst ovih razmatranja se zato nazivlje
razumskom, a druga predodžbenom. Bez ikakva
obzira se treba služiti i jednom i drugom vrsti, kako
to bude zahtijevala narav predmeta koji razmatra
mo. Kad razmatranje ima predodžbeno značenje,
kad se, naime, radi o stvari koja postoji ili bi mogla
postojati, treba je duhu nekako predočiti i predstavi
ti kao da smo zaista nazočni na mjestu gdje se to
zbiva ili kao da se događaji zbivaju pred našim
očima da bi po ovom predstavljanju stvari proma
tranje i doživljavanje dotičnih stvari bilo življe i
učinkovitije. Zaista bi bilo mnogo bolje da sebi stva
ri predstavimo kao da se zbivaju u našim srcima. Jer,
ako naše srce u sebi može obuhvatiti cijele gradove i
pokrajine, svakako će daleko lakše obuhvatiti pre
dočenje nekog otajstva. To će napose mnogo koristi
ti sabranosti duše i držat će je da u samoj sebi bude
zabavljena kao što je pčela u svojoj košnici, gdje
obavlja svoj posao i raspoređuje pojedinosti. Tako se
mislima možeš prenijeti čak u Jeruzalem da bi se u
l
l
duši nekako oblikovalo mjesto u kojem se događalo
sve ono o čemu kaniš razmatrati; to, međutim, obi l
čaje lomiti i silno oslabiti naše duševne snage. Zato
se valja suzdržavati i čuvati od ovakvih preko
mjernih predočivanja da narav ne bi zbog ovakvih
l
zahvata bila konačno prisiljena podleći.
l
4. Zahvaljivanje l
Nakon razmatranja slijedi zahvaljivanje. Gradi
vo će nam pružiti razmatrane stvari. Ako je razma l
tranje bilo o Kristovoj muci, zahvaljivanje treba
upraviti njemu koje nas je uz cijenu tolikih muka l
otkupio. Ako je razmatranje bilo o grijesima, to od
nas zahtijeva velikodušnu pokoru. Ako li se razma
tralo o nevoljama ovoga života, zahvalit ćemo mu
l
što nas je od većine njih očuvao. Ako bude o smrti,
zahvaljivat ćemo mu što nas je do sada oslobodio od l
nenadane smrti i dao nam vremena da činimo poko
ru. Ako razmatranje bude o rajskoj slavi, zahvalit l
ćemo Gospodinu što nas je stvorio da uživamo toli
ka dobra. Na isti način treba postupati i u drugim
razmatranjima.
l
Kad nam razmatranje pruži ova dobročinstva,
njima će se pripojiti sva dobročinstva: naime, dobro
l
činstvo stvaranja, sačuvanja, otkupljenja, zvanja.
Tako ćemo zahvaliti Bogu što nas je stvorio na svoju l
l
sliku i priliku, što nam je dao pamćenje koje nam
omogućuje da ga se sjećamo, volju kojom ga ljubi
mo; što nam je dodijelio anđela čuvara i što nas je
pomoću njega izbavio iz mnogih opasnosti; što nas
je očuvao od mnogih smrtnih grijeha, kao i od smrti
l
i demonskih navaljivanja. Dok smo bili u smrtnim
grijesima, štitio nas je - a to nije ništa manje od

onoga kao kad bi nas oslobodio od vječne smrti u
koju bismo na taj način upali. Zahvalit ćemo mu što
se udostojao sjediniti s našom naravi i što je za nas
podnio najsramotniju smrt; što nam je dao kršćan
ske roditelje; što nas je po svetom krštenju preporo
dio; što nam je u sadašnjem životu obećao milost, a
neizrecivu slavu u budućem; što nas je posinio; što
nas je u sakramentu potvrde opskrbio snažnim
oružjem kojim se borimo protiv svijeta, tijela i đavla.
Zahvaljivat ćemo mu nadalje što nam se darovao u
oltarskom sakramentu; što nam je ostavio sakra
ment pokore te ponovno možemo dobiti milost koju
smo po smrtnom grijehu izgubili; što nas je nepre
stano pohađao dobrim i svetim nadahnućima; što
nam je darovao sposobnost da se molimo, da činimo
dobro i da u pobožnim odlukama ustrajemo. Jedna
ko ćemo tako postupati i kad se radi kako o općeni
tim tako i posebnim dobročinstvima za koja spozna
mo da smo ih primili od Boga. I za sve ovo i za sve
drugo, javno ili privatno, očito ili skrovito, zahvalit
ćemo Gospodinu, a pozvat ćemo i sve nebeske i
zemaljske stvorove da s nama izvrše ovu dužnost.
Pjevat ćemo pjesan triju mladića: »sva djela Gospod
nja blagoslivljajte Gospoda, hvalite ga i uzvisujte
dovijeka« itd. (Dan 3,57) i psalam: »Blagoslivljaj
Gospodina, dušo moja, i ne zaboravi dobročinstva
njegova. On ti otpušta sve grijehe tvoje, on iscjeljuje
sve slabosti tvoje; on ti od propasti čuva život, kruni
te dobrotom i ljubavlju« itd. (Ps 103,1---4 ) .
5. Predanje
Kad Bogu zahvalimo od srca za sva primljena

dobročinstva, odmah će se u srcu javiti onaj osjećaj
što ga je osjećao kraljevski prorok David kad je
rekao: »Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je
učinio?« (Ps 116,12). Ovoj želji ćemo na neki način
udovoljiti prikažemo li Bogu što god imamo i što
možemo. Tako ćemo najprije Bogu prikazati sami
sebe kao sluge zauvijek, njemu ćemo se potpuno
predati i izručiti njegovoj volji da s nama čini što
hoće. Zatim ćemo Bogu Ocu prikazati sve zasluge i
poslušnost njegova jedinorođenoga Sina i sve njego
ve napore i boli što ih je on na ovome svijetu podnio,
gdje je ugađao volji Očevoj i gdje je izvršio nalog što
mu ga je on dao, počevši od rodenja i grubih jaslica
pa sve do sramotna razapinjanja i izdahnuća; ta sve
su to naša dobra i naše bogatstvo, a on nas je u
Novom savezu učinio baštinicima svega toga. Zato
nije manje naše ono što nam je besplatno darovano,
nego ono što srno vlastitom snagom privrijedili.
Zato svaki čovjek može izvršiti ovo drugo prika
zanje kao prvo, nabrajajući mu pojedinačno sve po
slušnosti, napore i kreposti presvetoga života Kristo
va: njegovu poslušnost, strpljivost, poniznost, ljubav
i sve ostale kreposti, jer je ovo najveće i najizvrsnije od
sviju prikazanja što ih Bogu možemo prinijeti.
6. Prošnja
Kad izvršimo ovo prikazanje, bit će nam slobod

no pouzdano nastaviti s prošnjom milosti i darova.
Najprije treba Boga žarkom ljubavlju i najgorljivijom
revnošću za Božju čast moliti da sve puke i narode

prosvijetli spoznanjem o samome sebi kako bi ga svi
upoznali, hvalili ga i klanjali mu se kao jedinom pra
vom Bogu i Gospodinu. Iz dubine srca će klicati
riječima kraljevskoga Proroka: »Nek te slave narodi,
Bože, svi narodi neka te slave! « (Ps 67,4).
Zatim se treba Bogu pomoliti za crkvene dosto
janstvenike: za vrhovnoga svećenika, kardinale,
nadbiskupe i ostale prelate da ih Gospodin tako
ravna i sjajem svoje milosti prosvjetljuje da bi mogli
sve ljude privesti spoznanju i podložnosti svoga
Stvoritelja.
Isto tako se treba Bogu pomoliti za kraljeve i kne
zove - kao što potiče sv. Pavao Apostol - i za sve
dostojanstvenike da bi uz njihovu marnu brigu i
skrb podložnici provodili miran i spokojan život.
Ovo je Bogu drago jer on hoće da se svi ljudi spase i
dođu do spoznanja istine.
Zatim treba moliti Boga za sve udove Otajstve
noga Tijela: za pravednike - da ih sačuva u praved
nosti i svetosti; za grešnike - da ih obrati od opaka
života i gane na popravak; za pokojne - da ih
milosrdno izbavi iz čistilišnih muka kojima zado
voljavaju za svoje grijehe i preseli u pokoj vječnoga
života.
Boga treba, osim toga, moliti za siromahe, bole
snike, zatočenike, zarobljenike i za one koji se nala
ze u bilo kakvoj nevolji - da im, poradi zasluga svo
ga Sina, pomogne i da ih od svakoga zla oslobodi.
Pošto smo molili za ono što se odnosi na spase
nje bližnjih, prijeći ćemo na molitvu za sebe i molit
ćemo ono što je nama potrebno. Što je to što za sebe
moramo moliti, svakoga će uputiti njegova vlastita
potreba, ukoliko sami sebe dobro poznamo. Da bi-

smo početnike uputili, ovdje donosimo oblik tih
prošnja. Najprije ćemo moliti Boga da nam po zaslu
gama i bolima jedinorođenoga Sina udijeli oprošte-
nje sviju grijeha i milost da ih izbjegavamo te da ih
djelima dostojnim pokore okajemo. Posebno ćemo
moliti zaštitu i snagu protiv onih sklonosti i slabosti
prema kojima najviše naginjemo. Zato ćemo nebe
skom liječniku otkriti sve rane svojih duša da ih on
izliječi i da ih pomašću svoje milosti pomaže.
l
Nakon toga ćemo moliti da nam udijeli najuz
višenije i najodličnije kreposti, u kojima se nalazi cje l
lokupna savršenost čovjeka kršćanina, a to su: vjera, l
ufanje, ljubav, strah, poniznost, strpljivost, poslu
šnost, odvažnost u protivštinama, siromaštvo duha, l
prezir svijeta, prava razboritost, čistoća nakane i l
druge ovima slične, koje se nalaze na najvišem
vrhuncu duhovne građevine. Vjera je, naime, prvi l
korijen i temelj čovjeka kršćanina. Ufanje je potpo
ranj i lijek protiv sviju nevolja sadašnjega života.
l
Ljubav je svrha cjelokupnog savršenstva. Strpljivost l
predstavlja najpouzdanije oružje protiv sviju nepri
jateljskih navala. Poslušnost je najmiliji prinos Bogu
l
jer po njoj čovjek samoga sebe Bogu prinosi kao l
žrtvu. Razboritost je oko duše kojim ona gleda i bez
zastoja svladava putovanje ovoga života. Odva
l
žnost je ruka duše, njome ona sva svoja djela l
dovršava. Čistoća nakane sva djela usmjeruje prema
Bogu.
l
Nakon ovoga ćemo, između ostalih kreposti, l
moliti za one najistaknutije koje nam mogu pomoći l
da se čuvamo, a to su: umjerenost u jelu i pilu, obuz
davanje jezika, čuvanje osjetila, čednost i skladnost l
_ _ _ _ _
_ _ _ _ _ _
_ _ _ _
vanjskoga čovjeka, milina dobra primjera prema

bližnjima, nepopustljivost i strogost prema samome
sebi i druge ovima slične.
Ove prošnje treba napokon dovršiti s molbom za
žarku božansku ljubav. Dok to molimo, trebamo se
malo zadržati kako bismo najveći dio vremena upo
trijebili za prošnju ove milosti koju treba tražiti
pomoću najnježnijih čuvstava i želja. Budući da se u
božanskoj ljubavi sastoji svekoliko naše dobro,
zgodno će nam poslužiti sljedeća molitva:
Usrdna molitva da bismo izmolili božansku ljubav
Udijeli mi, Gospodine, ovu milost: da te ljubim

cijelim srcem, cijelom dušom, svim svojim snagama,
kao što zapovijedaš. Jedina nado moja!
O, savršena moja slavo! Utočište i utjeho moja!
Od sviju prijatelja najveći moj prijatelju! Divni zaru
čniče, slatki zaručniče, zaručniče sladi od svakoga
meda! Naslado srca moga! Živote duše moje! Rado
sti moga duha! Divni dane vječnosti, blistavo svjetlo
srca moga, raju srca moga! Slatki izvore i prapočela
moje! Ti, najveće moje zadovoljstvo!
Pripravi sebi, Bože, u meni sjajnu ložnicu da se
prema svom obećanju u meni nastaniš i načiniš
svoje boravište. Usmrti u meni sve što ti se ne sviđa
i učini me čovjekom po svom srcu. Do dna probodi
dušu moju i strelicama svoje ljubavi izrani dubinu
moga srca! Opij me vinom savršene ljubavi!
Kad ću ti se u svemu posve svidjeti? Kada ću od
sebe odbaciti sve što se tebi ne sviđa? Kada ću biti
sav tvoj? Kada ću prestati. biti svoj? Kada u meni
neće ništa više živjeti što nije tvoje? Kada ćeš me pla
menom svoje ljubavi posvema zapaliti i obuzeti?
Kada ćeš u mene unići i kada ćeš me posvema ispu
niti svojom djelotvornom ljubavlju? Kada ćeš meni,
siromašnom prosjaku, otvoriti i pokazati ono pre
divno kraljevstvo koje se nalazi u meni, kada ćeš mi,
naime, očitovati samoga sebe sa svim svojim bogat
stvom? Kada ćeš me sa sobom potpuno sjediniti, u
sebe me upiti i u sebe preoblikovati tako da više ne
iziđem iz tebe? Kada ćeš od mene ukloniti sve
smetnje koje mi priječe da ne mogu biti s tobom
jedno srce? I da se nikada više ne odijelim od tebe?
O, ljubimče duše moje! O, naslada srca moga,
usliši me! Gospodine, ne po mojim zaslugama, nego
po tvojoj neizmjernoj dobroti: pouči me, prosvijetli
me, ravnaj me, pomaži mi u svemu i uvijek da ne bih
štogod rekao ili učinio osim onoga što spoznam da
je milo tvom pogledu.
O, Bože! Ljubavi moja! Srce moje! O, slatki moj
prijatelju, radosti i voljo moja, utvrdo moja i živote
moj, svjetlo moje, upravljaj mnome. O, Bože srca
moga, zašto siromahu koji trpi neimaštinu i prosi
tvoju pomoć ne pružiš ono što mu je potrebno? Ti
koji ispunjaš nebo i zemlju, zašto moje srce ostavljaš
prazno i pusto; ti koji ljiljane i poljsko cvijeće odije
vaš i krasiš, koji hraniš ptice nebeske, koji uzdrža vaš
i najmanje kukčiće na zemlji, zašto zaboravljaš mene
koji na sve iz ljubavi prema tebi zaboravljam?
O, neizmjerna dobrota, odviše kasno sam te
upoznao, odviše sporo sam te ljubio, o stara i nova
ljepoto! O bijedna li moga stanja kad sam provodio
život bez tvoje ljubavi. O oplakivanja vrijedna moga
stanja kada te nisam priznavao! O, teške li sljepoće
moga duha kada te nisam vidio! Ti si bio u meni, a

ja sam te vani odviše dugo tražio, premda sam te
napokon kasnije našao. Molim te, neka tvoja blagost
ne dopusti da te u buduće napustim ili ostavim.
A jer je jedno od ovoga što ti se najviše sviđa, što
ti srce dira: imati oči koje te mogu gledati, podaj mi,
Gospodine, takve oči koje će biti sposobne proma
trati te, oči, velim, samotne grlice, oči ponizne i pune
ljubavi, oči čiste, pobožne i spremne zaplakati, oči
pažljive i ozbiljne koje će razumjeti tvoju volju i
izvršavati je. Dok te takvim očima budem gledao, ti
ćeš mi jednakim očima pogled uzvratiti, očima kak
vima si pogledao Petra koji te je zatajio i ganuo ga da
svoj grijeh gorko oplakuje; kakvima si pogledflO
rasipna sina kad si mu izišao u susret, poletio mu u
zagrljaj i utisnuo poljubac mira; kojima si pogledao
carinika, koji se nije usudio podići svoje oči; kojima
si Magdalenu pozvao na pokoru i privukao je k svo
jim nogama da ih natapa i pere svojim suzama. Da
više ne nabrajam: kakvima je bila obdarena zaručni
ca u Pjesmi nad pjesmama i pridobila te za svoju lju
bav da si rekao: »Kako si lijepa, prijateljice moja,
kako si lijepa, imaš oči golubinje« (Pj 4,1). Da ti moj
pogled bude ugodan, a ljepota moje duše draga,
podaj joj krila svojih kreposti i milosti koje će je još
poljepšati i ukrasiti.
O, nadasve uzvišeno, predobrostivo i preblage
Trojstvo: Oče, Sine i Duše Sveti, jedan jedini pravi
Bože, pouči me, upravljaj mnome, pomaži mi u
svemu. O, svemogući Oče, molim te, po veličini
tvoje neizmjerne vlasti, da utvrdiš i ustališ moje
pamćenje u sebi samome; ispuni ga svetim i pobož
nim mislima.
O, premudri Sine, svojom VJecnom mudrošću

moj neznatni razum prosvjetljuj i ispuni ga spoz
nanjem najviše istine i moje bijede. O, Duše Sveti,
Očeva i Sinova ljubavi, svojom neshvatljivom do
brotom moju volju učini sličnom svojoj presvetoj
volji i raspali je tako jakom ljubavlju da je nikakve
vode ne mognu ugasiti.
O, sveto Trojstvo, jedini Bože i sve dobro moje, o
kad bih te sam mogao toliko ljubiti i hvaliti, koliko
te svi blaženi duhovi ljube i hvale. O, kad bih sam u
sebi imao ljubav sviju stvorova, svojevoljno bih je
usmjerio da te ljubi i svu bih je na te prenio, premda
bi sve ovo bilo malo da budeš ljubljen takvom lju
bavlju kakvom zaslužuješ da budeš ljubljen. Ti jedi
ni možeš samoga sebe dostojno hvaliti i ljubiti jer
osim tebe nitko ne može razumom obuhvatiti tvoju
neshvatljivu dobrotu. I zato si je samo ti sposoban
onoliko ljubiti koliko zaslužuje, onoliko da se samo
u tvom božanskom srcu posvema opslužuje praved
nost ljubavi.
O, Marijo, Marijo, Marijo, presveta Djevice,
Majko Božja, Kraljice neba, Gospodarice svijeta, po
čivaljko Duha Svetoga, ljiljane čistoće, ružo strplji
vosti, raju naslada, ogledalo čistoće, posudo nedu
žnosti, zagovaraj mene bijednika, siromaha, progna
nika, stranca i izmoli mi dio sjene tvoje preobilne
svjetlosti.
O, svi sveci i svetice Božje i vi anđeoski duhovi,
koji plamtite od velike ljubavi prema svom Stvori
telju, napose vi serafini, koji nebo i zemlju raspalju
jete svojom plamenom ljubavlju, nemojte ostaviti
moje bijedno srce nego ga očistite, kao što su bile
očišćene usne Izaijine, od sviju pogrešaka i nečistoća
i plamenom svoje žarke ljubavi ga zapalite da bih

našega Gospodina ljubio, njega tražio, da bih samo
u njemu počivao i boravio u sve vijeke vjekova.
Amen.
4. poglavlje
Nekoliko pravila s obzirom

na obavljanje razmatranja
Ono što je do sada rečeno samo pruža obilje

grade za razmatranje, a to je u ovoj stvari osobito
važno. Ima dosta ljudi koji, zato što nemaju dovolj
no gradiva za razmatranje, razmatranje ne vole i
zanemaruju ga. Zato ćemo se sada dotaknuti onoga
što se odnosi na način i oblik razmatranja. Premda je
glavni učitelj razmatranja Duh Sveti, ipak je iskust
vo često dokazalo da su u tu svrhu potrebna neka
pravila i to zbog toga što je put kojim se ide strmo
vit i pun teškoća pa je zato potreban vodič bez koje
ga mnogi dugo vremena lutaju pokraj pravoga puta
ili sigurno sporije postižu ono što žele.
1. pravilo
Prvo pravilo glasi: Ne smijemo se tako držati

onih stvari, što ćemo ih poslije rasporediti na
odredene točke i vrijeme, da ne bismo mislili kako
nije slobodno prijeći na drugo, u čemu će duh
pronaći veću pobožnost i plod. Budući da je svrha
sviju ovih vježbi pobožnost, ono što nas bliže privo
di ovom cilju treba smatrati boljim: To se ipak ne
smije činiti na laku ruku i iz bilo kakva razloga, nego
poradi jasne i očite koristi.
2. pravilo
Drugo: U ovoj vježbi se valja kloniti prevelika mu

drovanja, radije se treba prepuštati djelotvornim čuv
stvima volje negoli radoznalim razmišljanjima. S ob
zirom na to, ne drže se pravoga puta oni koji molitvi
i razmatranju božanskih otajstava ne pristupaju
drugačije nego kao kad o tim stvarima imaju propo
vijedati narodu pa o njima razmišljaju i mozgaju. To
više znači duh rastresati negoli se sabrati u svojoj
nutrini. Zato onaj koji razmatranje želi obaviti kako
treba neka mu drugačije ne pristupa nego kao nezna
lica i ponizno. To većma pridonosi da se volja raspo
loži, da proćuti i da kuša božanske stvari nego što pri
donosi oštroumnost kad ih pomnjivo razglaba i ispi
tuje. Ovo je vlastitost onih koji se iz znanstvenih raz
loga daju na proučavanje, a ne onih koji se prepuštaju
molitvi i razmatranju da bi djelovali na srce i raspali
li ga te prolijevali suze nježne pobožnosti.
3. pravilo
U prethodnom pravilu je objašnjeno kako treba

obuzdavati razum i kako ga treba podlagati volji, a
ovim se naglašava kako i volji treba postaviti njezi
ne granice preko kojih ne može prijeći, a da to ne
bude pogrešno. Neka u svom djelovanju ne bude
previše vatrena i uzbudljiva. Zato valja znati da se
pobožnost ne smije nikada očitovati u silovitosti,
kao što neki misle, koji se pre�eranom i usiljenom
žalošću sile na plač i samilost, dok u sebi promatra
ju patnje Kristove. Na taj način, naime, srce upravo
isušuju i, kako lijepo uči Kasijan, čine ga nesposob-
nim za božanske pohode. Osim toga, ova silovitost

običava mnogo neprilika zadavati tjelesnom zdrav
lju. Često zbog veoma velike tegotnosti, što je ova
silovitost sa sobom donosi, duh postaje tako mrzo
voljan da se boji povratiti na iste vježbe, pošto je
iskusio kako mu je to bilo uzrokom velikih teškoća.
Zato onaj, koji se prepušta razmatranju, kad proma
tra Kristove patnje, neka ne bude previše zabrinut
kako bi doživio osjetilno suosjećanje. Neka se zado
volji time da se pokaže kao da je bio nazočan u
svemu onomu što je Krist pretrpio; neka nježnim
srcem suosjeća i primi ono čuvstvo što će mu ga udi
jeliti božansko milosrđe. A kada to učini, za ostalo,
što će mu Bog uskratiti ili što mu neće udijeliti, neka
ne bude zabrinut i neka se ne žalosti.
4. pravilo
Iz ovoga što je rečeno slobodno je zaključiti

kakvu sabranost treba imati u molitvi. U njoj, naime,
srce ne smije biti tromo, bezbrižno, potišteno, nego
živahno i uzneseno u više ozračje. Kao što je potreb
no s takvom sabranošću i zanosom srca i odvoje
nošću od osjetilnih stvari pristupiti molitvi Bogu,
tako nije ništa manje potrebno da se u tu sabranost
unese neka vrsta blage umjerenosti da ne bi postala
štetnom po zdravlje i da ne bi otežavala i gasila
pobožnost. Neki upravo tomu protivno postupaju,
ne obaziru se na svoje snage i narav, nego svoje
glave prekomjerno umaraju te za drugo postaju
gotovo nesposobni. Ima, naprotiv, i drugih koji su,
da bi izbjegli ovoj opasnosti, odviše popustljivi i
nemarni s obzirom na sabranost u onim stvarima o
kojima razmišljaju pa ih zato svaki dašak beskori

snih misli zbunjuje i rastresa.
Da bismo izbjegli ovim dvjema krajnostima, tre
ba u tom pogledu primijeniti takvu umjerenost da
umne snage ne bi zbog preljerane sabranosti oslabi
le i da se ne bi prevelikim nemarom i popustljivošću
mislima omogućilo da slobodno lutaju. Zato u ovoj
stvari treba nasljedovati vještinu onoga koji kočijaši
obijesna konja. Ovaj niti drži uzde previše zategnu
te niti ih odviše opušta, nego kočijaši ravnomjerno
da ne bi ni zaostajao ni putovao s velikom opa
snošću po život. Tako i mi moramo nastojati da nam
sabranost bude umjerena. Treba paziti da nam misli
ne bi slobodno lutale, ali pritom treba odbaciti svaku
silovitost i ljeskobnu zabrinutost. Treba imati na
pameti i to što rekosmo o sabranosti, da se, naime,
toga treba čuvati naročito u početku razmatranja.
Događa se da se glava na početku razmatranja zbog
silovite sabranosti umori, u samom razmatranju
snage oslabe, kao što se događa putnicima koji, kad
započnu putovanje, previše žure, a kasnije se umore
te moraju stati.
5. pravilo
Među ostalim pravilima ovom treba posvetiti

najveću pozornost: onaj koji se prihvaća razmatranja
neka ne klone duhom ako odmah ne doživi onu
ugodnost pobožnosti koju želi, neka započetu vje
žbu ne prekida nego neka strpljivo i ustrajno čeka
dolazak Gospodinov. Gdjekada to uvelike dolikuje,
kako zbog uzvišenosti Božjega veličanstva, tako
zbog naše ljudske neznatnosti i zbog važnosti posla
kojim se bavimo da malo počekamo pred vratima

njegova svetog dvora. Pa kad Gospodin, pošto malo
počekamo, dođe, zahvalimo mu zbog njegova pre
dobrostiva i dragoga dolaska. A bude li više zatezao,
ponizimo se pred njim i priznajmo mu da tu milost
nismo zavrijedili. A ako ni tada ne dođe, mirne duše
to podnesimo, pretrpimo i budimo uvjereni da nam
je dovoljno što smo sebe i sve svoje prikazali kao
žrtvu i ugodan prinos, što smo se odrekli vlastite
volje i što smo se predali u njegove ruke i vlast, što
smo sve neuredne težnje razapeli, što smo se uputi
li u borbu sa svojim pogreškama i strastima i što
smo učinili sve što je bilo u našoj vlasti. I premda
nismo Gospodina počastili osjetilnim poklonstvom,
neka nam bude dovoljno to da smo mu se klanjali u
duhu i istini. A on upravo takve klanjaoce traži. Bu
dimo posve uvjereni da je ovo najopasniji greben
kojega se najviše treba bojati u sadašnjoj plovidbi i
da je to mjesto gdje se iskušavaju pravi i vjerni Božji
sluge, gdje se raspoznaju od nevjernika. Prođe li tko
ovo sretno i bez štete, u ostalom će postizavati dobar
uspjeh.
6. pravilo
Ovo se pravilo ne razlikuje puno od prethodno

ga, a ipak je isto tako potrebno. To pravilo glasi:
Sluga se Božji ne smije zadovoljiti kakvim god nez
natnim osjetilnim užitkom primljenim iz razmatra
nja. Neki, naime, kad proliju kakvu suhu suzicu ili
osjete neku malu raznježenost srca, misle da su se
domogli svrhe i cilja. To, medutim, nedostaje za ost
varenje cilja koji smo sebi postavili. Kao što nije
dovoljno za plodnost zemlji da padne kakva slaba

kiša koja samo pokupi prašinu i natopi tek gornji
sloj zemlje, nego su u tu svrhu potrebne obilne kiše
koje prodiru u dubinu zemlje i njezinu žeđ utaže da
bi mogla donijeti željeni rod, tako je potrebno i obi
lje nebeskih voda da bi netko iz sebe proizveo plod
dobrih djela.
Zato nas ljudi, koji su veoma gorljivi u duhovnim
stvarima, s pravom opominju da za ovu svetu vježbu
svatko upotrijebi onoliko vremena koliko može. I
zaista, bit će korisnije ako se za ovo upotrijebi dulje
vrijeme nego da se to obavi na prekide. Jer, kad je vri
jeme kratko, gotovo sve se potroši na obuzdavanje
fantazije i za sabranost srca. A često se događa da se
razmatranje prekida kad bi već trebalo brati plodove
prijašnjih teškoća. Što se, pak, tiče odredivanja dulji
ne vremena za ovo, meni se čini da je ono što je kraće
od sat i pol ili dva sata odviše kratko za obavljanje
razmatranja. To zbog toga što se nerijetko potroši
gotovo cijeli sat za ugađanje žica gitare našega srca,
lj. za obuzdavanje fantazije, beskorisnih misli i za
odvajanje duha od osjetilnih stvari. A tada treba
takoder nešto vremena upotrijebiti za ubiranje plo
dova od molitve što smo je poduzeli.
Moram naglasiti da je duh onda, kad se razma
tranje upriličuje nakon nekoga svetog i pobožnog
čina, za nj spremniji i raspoloženiji. Kao što se suha
drva lako zapale, isto tako se i srce ovako raspolo
ženo tada lakše raspali nebeskom vatrom, što vrijedi
i u jutarnje sate. To je vrijeme za ovu vježbu najpo
voljnije i najprikladnije. Duh je tada slobodniji od
kojekakvih predodžaba i zato se tada čovjek nesme
tanije prepušta molitvi. Oni koji su tako zauzeti
mnoštvom poslova i dužnosti da u ovu svrhu ne

mogu upotrijebiti toliko vremena, neka nipošto ne
propuste da Bogu prikažu svoj novčić zajedno s
evanđeoskom udovicom. Ne suprotstavi li se grešni
nemar, onaj koji sve stvorove prema njihovim potre
bama opskrbljuje, i njih će najdarežljivije opskrbiti.
7. pravilo
Prethodnom se pravilu običaje dodati drugo,

njemu slično. Tko se bavi pobožnošću, toga božan
ske u*he na poseban način za vrijeme molitve ili
izvan nje pohađaju pa zato mora ovakvu prigodu
prihvatiti i nipošto ne smije dopustiti da mu ovo vri
jeme prođe bez ploda. Dok, naime, puše ovaj blagi
vjetrić, više ćemo puta prevaliti za jedan sat nego
inače za više dana. Tako je činio blaženi otac
Dominik koji je vodio toliku brigu o božanskim
pohodima da je i za vrijeme putovanja, ako bi ga
Bog usrećio kakvim posebnim pohodom, naredio
pratiteljima da pođu naprijed, a on bi ostao sam ili
bi koračao polaganije dok ne bi onaj slatki zalogaj,
koji mu je donesen s neba, probavio. One, koji se ne
brinu da Božje pohode tako upotrijebe, gotovo redo
vito Bog kažnjava tako da kasnije, kad ga počnu
tražiti, ne nalaze.
8. pravilo
Posljednje pravilo, koje je veoma važno, glasi:

Ovoj vrsti molitve, lj. razmatranju treba dodati pro
matranje (kontemplaciju) jer je ono prvo stepenica
so O MOLITVI I RAZMATRANJU
za ovo drugo. Zato treba znati da je svrha razma

tranja brižljivo i pozorno promatrati božanske i
nebeske stvari te promišljati sad jedno, sad drugo da
bi to u srcu onoga koji razmatra razbudilo kakav
pobožan osjećaj. To je slično onomu kao kad netko
čelikom kreše o kremen iz kojega nastoji proizvesti
iskru. Vlastitost je kontemplacije ili promatranja,
koje se nastavlja na razmatranje, radovati se vatri
koja je već zapaljena i koja gori. To znači: pošto se s
naporom došlo do onoga čuvstva, za kojim se išlo,
sada treba uživati u šutnji i spokojnosti duha, ali ne
prepuštati se mnogim mudrovanjima i umnim spe
kulacijama nego se treba prepustiti čistom i jedno
stavnom promatranju istine. Zato jedan sveti
naučitelj kaže da je razmatranje »naporno traganje s
neznatnim plodom, a kontemplacija ili promatranje
je uživanje bez ikakve tegotnosti i s golemom kori
šću; razmatranje traži, a promatranje u nadenom
uživa; razmatranje žvače hranu zubima, a proma
tranje se hrani sažvakanim; razmatranje razglaba i
razmišlja, a promatranje jednostavnim gledanjem
ono, što ljubi i u čemu uživa, promatra«. Da ne dul
jim, reći ću ukratko: razmatranje treba smatrati sred
stvom, a promatranje (kontemplaciju) svrhom; ono
prvo je kao put i kretanje, a ovo drugo je kao
svršetak puta i djelovanja.
Iz ovoga što je rečeno rodilo se ono načelo koje je
veoma prošireno medu svim učiteljima duhovnoga
života, a ipak malen broj čitatelja dolazi do ispravna
shvaćanja. Zaključit ću: kad se postigne svrha, pre
staju vrijediti sva sredstva. Tako npr. mornar počiva
kad prispije u željenu luku. Isto tako i onaj koji raz
matra, kad pomoću naporna razmatranja prispije do
mira i uživanja u promatranju, mora napustiti onaj

tegotni put razmišljanja i umnog razglabanja i mora
se zadovoljiti jednostavnim gledanjem Boga u svojoj
svijesti kao da ga stvarno nazočna gleda. Neka uživa
u čuvstvu što mu ga je on dao: u ljubavi, u divljenju,
u radosti ili neka se raduje nečem sličnom. Ovo je
razlog koji nas na to upućuje: svrha ovoga posla se
većma sastoji u ljubavi i čuvstvima volje negoli u
dubokom umnom razmišljanju. Kad je, dakle, volju
već obuzelo raspoloženje i kad je dospjela do željena
stanja, tada treba, koliko je moguće, napustiti sva
umna razglabanja i mudrovanja da duša sve svoje
snage usmjeri prema tom raspoloženju, bez smetena
pokušavanja ili glavinjanja da bi se pokrenule i osta
le moći. Zato jedan naučitelj onima koji osjećaju da
ih je zahvatio plamen božanske ljubavi savjetuje
ovo: neka sva druga mudrovanja i razglabanja, koli
ko god ona bila duboka i uzvišena, napuste, ali ne
zato što bi te misli bile zle, nego zato što bi one tada
mogle spriječiti veće dobro. A ovo nije ništa drugo
nego da iz ljubavi prema kontemplaciji ili proma
tranju napustimo razmatranje jer smo prispjeli na
cilj.
Ovo bismo mogli učiniti da o ovoj stvari potanje
progovorimo potkraj svake pojedine vježbe, naime,
nakon što smo molili za božansku ljubav, o čemu
smo prije govorili. To trebamo učiniti iz dva razloga:
zato što pretpostavljamo da je dovršeni posao proiz
veo izvjestan plod pobožnosti prema Bogu, kao što
kaže Mudrac: »Bolji je svršetak molitve negoli poče
tak«; kao i zato što se razumu čini prikladnim da
nakon napora razmatranja i molitve um malo odah
ne i da u naručju promatranja malo otpočine.
Sada, dakle, neka svatko posve odbaci pre

dodžbe koje se duši nameću: razum se smiruje,
pamćenje se usmjeruje prema Bogu, čovjek gleda
sebe kako se nalazi u Božjoj nazočnosti, ali ipak bez
posebna promatranja Boga. Neka se zadovolji onom
spoznajom što mu je pruža vjera i s njom sjedini
svoju volju i ljubav jer samo ona obuhvaća Boga i u
njoj se nalazi plod cjelokupnog razmatranja. Razum
jedva što može o Bogu spoznati, a volja ga ipak
može vrlo mnogo ljubiti.
Tada se treba odvojiti od osjetilnih stvari i povući
se u dubinu svoje duše, gdje se nalazi Božji lik. Tu
neka čovjek pozorno osluškuje kako mu Bog govori
kao iz neke visoke kule i kao da osim njega i Boga
više ne postoji nijedan drugi stvor.
Još jače naglašavam: neka čovjek zaboravi sa
moga sebe i ono čime se bavi jer su, kao što kaže
neki od svetih otaca, svi dijelovi molitve tada
završeni kad onaj koji moli ne opaža da se nalazi u
molitvi pred Bogom. To treba učiniti ne samo u
početku vježbe, nego i u sredini i u pojedinim njezi
nim dijelovima kad god, naime, ovaj duhovni san
nekoga zahvati; kad je razum obuzet kao nekim
snom, a kad je volja budna, neka uživa u ovoj
raskošnoj hrani dok je bude. Kad se to probavi, treba
se povratiti i nastaviti razmatranje. U tom ćemo
postupati slično kao što postupa vrtlar koji, kad
hoće zaliti vrt, pošto ga je jednom polio vodom,
malo počeka, dok je zemlja ne upije, a zatim ga
ponovno zalijeva da bi bio plodniji. A što istom
osjeća duša, koja se krijepila tim snom, u onom svjet
lu kojem se tada raduje: kakvo dobročinstvo, kakvu
sitost, kakvu ljubav i unutarnji mir, kakve tada
uživa uljehe?! Toga nijedan jezik ne može izreći. Taj

mir nadmašuje svaki osjećaj i čovjekova je sreća toli
ka da veće na ovome svijetu nema. Ima nekih koji su
vatrom Božje ljubavi toliko raspaljeni da njihova
nutrina, čim se sjete slatkoga Božjeg imena, bez pre
thodna razmatranja jedva odolijeva radosti. Ovi, da
bi Boga ljubili, ne trebaju razmišljanja ili razglaba
nja, kao što majka ili zaručnica ne treba poticaja da
ljubi sina, odnosno zaručnika. Ima i drugih koji su u
Boga tako uronjeni i njime obuzeti, ali ne samo u
molitvi, nego i u vanjskim poslovima da zaboravlja
ju na sve stvorove, pa čak i na same sebe poradi lju
bavi prema njemu. Ništa se ne treba čuditi ovim
učincima božanske ljubavi kad već zemaljska ljubav
u čovjeku običaje proizvesti mnogo veće učinke tako
da neki postaju upravo kao zaluđeni. Ta, zar ćemo
pridati manju snagu milosti nego što ćemo je prida
ti naravi i grijehu? Tako, kada duša u sebi osjeti dje
lovanje Božje milosti, pa ma u kojem dijelu molitve
se to dogodilo, neka čovjek toga nipošto ne za
nemari, pa makar se i cijelo vrijeme molitve u to
potrošilo, a da uopće i ne razmišlja o onom predme
tu što ga je izabrao, osim ako je na to posebno obve
zan. Kao što se, naime, po svjedočanstvu sv. Augu
stina, mora napustiti usmena molitva ako priječi
pobožnost, isto tako treba napustiti i razmatranje
ako je ono zapreka promatranju ili kontemplaciji.
Kao što razmatranje treba napustiti poradi na
stupa čuvstva te od njega treba prijeći na ono što je
veće, tako gdjekada valja napustiti čuvstveno stanje
poradi razmatranja. Ovo, naime, čuvstveno stanje
zna biti tako snažno da zbog njega zdravlje može
pretrpjeti znatnu štetu. A to se često događa onima
54 O MOLTIVI I RAZMATRANJU
koji se ovim vježbama nerazborito prepuštaju i pre

komjerno se njima služe jer ih privlači ugodnost
božanske slatkoće. Ovima će to poslužiti kao najbo
lji lijek, kako kaže neki naučitelj, da napuste proma
tranje ili kontemplaciju pa da se prepuste nekom
drugom čuvstvu, kao što je suosjećanje u polaganu
razmatranju Gospodinove muke ili kad se razmatra
o grijesima i nevoljama ovoga života da bismo odte
retili srce i da bismo se oslobodili prevelike napeto
sti.
DRUG I DIO
O POBOŽNOSTI I ONOME ŠTO SE

NA NJU ODNOSI
l. poglavlje
Što je pobožnost?
Medu svim neprilikama i teškoćama što ih trpe

oni koji se bave molitvom i razmatranjem ne postoji
veća od one što je trpe zbog nedostatka pobožnosti
oni koji je u njoj često primaju. Nade li se ona (tj.
pobožnost) u molitvi, nema ništa slade, ništa ugod
nije, ništa lakše nego se prepuštati molitvi i razma
tranju. Nema li, pak, nje, ništa nije mučnije. Zato,
budući da smo prije raspravljali o razmatranju i
molitvi te o načinu kako se razmatranje obavlja,
neće biti naodmet progovorimo li sada o onome što
pobožnost s jedne strane promiče i na nju nas potiče,
a s druge je opet strane sprječava i gasi. Zatim ćemo
govoriti i o napastima koje većinom snalaze pobo
žne ljude u vježbama pobožnosti. Napokon ćemo
donijeti naputke koji ovome mnogo koriste. Zato
ćemo početi s definicijom pobožnosti da bude jasno
kakav je i kolik biser za koji se borimo.
Sveti Toma kaže da je »pobožnost krepost koja
čovjeka čini brzim i spremnim za sve čine kreposti«.
- Ova definicija jasno pokazuje koliko nam je potre
bna i korisna ova krepost jer ona u sebi sadrži više
toga nego što rijetko može umom shvatiti.
Da bismo pobožnost bolje shvatili, treba znati da
je poglavita smetnja, koja nas priječi da život kako
treba uredimo i da ga pobožno provodimo, pokva-
58 O POBOŽNOSTI I ONOME ŠTO SE NA NJU ODNOSI
renost ljudske naravi koja je proizišla iz grijeha. Ta

od nje dolazi da smo veoma skloni zlu i ona je silna
smetnja u našem dobrom djelovanju. Ona nam put
kreposti čini teškim i veoma mučnim, premda na
svijetu nema ništa slade, ništa milije, ništa ljepše;
ako krepost promatramo samu za sebe.
Da bismo ovu teškoću nadvladali, božanska
mudrost se pobrinula za vrlo prikladne lijekove, a to
su snaga i pomoć što nam ih pruža pobožnost.
Kao što sjevernjak ras*ruje oblake i vraća vedri
nu, jednako tako prava pobožnost iz našega srca
uklanja svaki napor i teškoću ovoga puta, a nas čini
spremnima i brzima da se prihvatimo pobožnih i
uzvišenih djela. Ova krepost upravo po tome dobi
va ime kreposti što je istodobno i poseban dar Duha
Svetoga; ona je nebeska rosa, božanska pomoć i
pohod što ga dobivamo po molitvi. Njezina je vla
stitost to da uklanja teškoću koja se pojavljuje u
molitvi i razmatranju, potiskuje mlakost, čovjeka
čini spremnim za službu Božju, upućuje razum, jača
volju, u srcu raspaljuje božansku ljubav, gasi plamen
nedopuštenih pohota, rada odvratnost prema *le
snim težnjama i mržnju na grijeh. Onomu, koji je
posjeduje i koga ona ispunja, ulijeva novu gorljivost,
nov zanos i nove želje za dobra djela. Pa kao što je
Samson, obdaren onom čudesnom kosom, snagom
nadvisivao sve smrtnike, a kad je te kose bio lišen,
izgubio je snagu i po slabosti postao sličan drugim
ljudima, tako i duša kojega mu drago kršćanina, dok
je potpomaže i jača pobožnost, hrabra je i snažna, a
bude li nje lišena, postaje slaba i nejaka.
Ovo je najveća od sviju pohvala koje se mogu
pridati ovoj kreposti: premda je jedna jedina, ipak je
- - - - -
- - - -
- - - - - -
O POBOŽNOSTI I ONOME ŠTO SE NA NJU ODNOSI 59
ona poticaj sviju ostalih kreposti. Zato neka se onaj

koji nesmetano želi ići putem kreposti njome služi
kao ostrugama jer bez nje neće moći upravljati svo
jim buntovnim i obijesnim živinčetom, lj. na zlo
sklonom naravi.
Iz ovoga što rekosmo jasno je u čemu se sastoji
prava i bitna pobožnost. Ona se ne očituje u raznje
ženosti srca, u izobilju uljeha kojima se često krijepe
oni koji se daju na razmatranje, nego je spojena sa
spremnošću i gorljivošću srca za dobro djelovanje.
Često se događa da nailazimo na jedno bez drugoga
jer Bog tako uređuje da iskuša svoje sluge. Ipak, ne
mogu zanijekati da ove uljehe, koje proizlaze iz
pobožnosti i spremnosti srca, često prelaze na
izvođenje pobožnih i divnih djela i, štoviše, da se po
tim uljehama i duhovnom uživanju često prava po
božnost povećava. Zato sluge Božje mogu slobodno
željeti i tražiti takve uljehe, ali ne poradi ugodnosti s
kojom su spojene, nego zato što promiču pobožnost
koja nas čini spremnima za dobro djelovanje. To o
sebi svjedoči kralj-prorok riječima: »Ja kročim putem
zapovijedi tvojih, jer si mi ti prosvijetlio srce!« (Ps
118,32), a to znači: prosvijetlio si ga kad si ga okrije
pio slatkoćom svojih uljeha koje su uzrok ovoj
spremnosti.
Sada ćemo progovoriti o sredstvima pomoću ko
jih se krepost pobožnosti može steći. Ovakvo
raspravljanje je uvelike korisno. Budući da je ova
krepost poticaj svim ostalim krepostima, svraćanje
pažnje na sredstva, pomoću kojih se ona može steći,
nije ništa drugo nego upućivanje na sredstva
pomoću kojih se sve ostale kreposti mogu steći.
2. poglavlje
Devet sredstava ili pomagala pomoću kojih se
krepost pobožnosti lakše stječe
Mnogo je toga što promiče pobožnost, a izmedu

toga izlučujemo samo nešto malo.
l. Pobožnosti silno koristi ako se ove vježbe,
pomoću kojih se slječe ovaj skupocjeni biser, pa bile
one ne znam kako naporne i teške, preuzimaju veli
kodušnim srcem koje je spremno na sve. Sigurno je,
naime, da nema ničega što bi bilo veliko, a što isto
dobno ne bi bilo i teško. I pobožnost je, napose u
početku, upravo takva.
2. Pobožnost se najviše izgrađuje pomnjivim
čuvanjem srca od svake isprazne i beskorisne misli,
od osjećaja njoj strane ljubavi, od burnih i uzbudlji
vih pokreta. Jasno je, naime, da je svako pojedino od
ovoga velika smetnja pobožnosti jer ova krepost
napose zahtijeva srce smireno i slobodno od svako
ga neurednog djelovanja, srce koje treba biti ugode
no kao žice na gitari.
3. Pobožnost se potpomaže čuvanjem osjetila,
napose očiju, jezika i ušiju. Osjetila gdjekada srce
vrlo jako rastresaju. Ono, naime, što ulazi kroz oči i
uši u dušu utiskuje različite predodžbe, a to sve
poremećuje i razbija mir duše. Zato neki s pravom
kažu da onaj tko se bavi kontemplacijom ili proma-
l
l
tranjem mora biti gluh, slijep i nijem. Što se, naime,
bude manje kretao medu onim što je vani, to će u l
nutrini uživati veći mir i sabranost.
4. Pobožnosti uvelike pogoduje samoća. Ona ne
l
samo da uklanja grešne prigode i udaljuje uzroke
zbog kojih se osjetila rastresaju, nego čovjeka samot
l
nika snažno pobuđuje da svoje srce odvrati od sviju / l
l
sjetilnih stvari, da prebiva sam sa sobom, da nepre
stano razgovara s Bogom. A na ovo ga potiče pogod
nost mjesta koja, osim pobožnosti, ne dopušta
nikakvo drugo društvo. l
5. Čitanje pobožnih i duhovnih knjiga izdašna je
hrana pobožnosti. To je zbog toga što takvo čitanje
l
pruža gradivo za razmatranje, srce odvaja od stvo
renih stvari, razbuđuje pobožnost i uzrok je da
l
čovjek rado prione uz ono o čemu je razmatrao, što l
l
je čitajući ugodno kušao; tako se događa da mu se
ono čega je puno srce češće vraća u sjećanje.
6. Neprestano sjećanje na Boga i stalna misao na
Božju nazočnost promiče pobožnost; poželjno je,
l
naime, da si neprestano u njegovoj nazočnosti če
stim izgovaranjem kratkih uzdaha koje sveti
l
Augustin nazivlje strelovitim molitvicama. One, na l
ime, čuvaju stan srca i zadržavaju toplinu pobo
žnosti. Posljedica toga jest to da je čovjek uvijek l
spreman na bogoljubna djela, uvijek slobodan i pri
pravan moliti se. Ovaj naputak je jedno od osobitih l
sredstava ili uzroka duhovnoga života. Samo je to
lijek za one koji ne nalaze ni mjesta ni vremena koje l
bi posvetili duljim molitvama i razmatranjima. Me
dutim, oni koji u ovo ulože nešto napora i budu sli
l
jedili česta nadahnuća u kratkom će vremenu
mnogo napredovati.
l
l
7. Ustrajnost u dobrim djelima promiče pobo

žnost. Neka za molitvu bude određeno vrijeme i
mjesto. Toga se treba uvijek jednako držati. Sveto pi
smo na mnogo mjesta svjedoči kako naročito noćno
i jutarnje vrijeme pogoduje molitvi.
8. Pobožnosti mnogo koristi tjelesna strogost i
odricanje: suzdržavanje od hrane, uživanje povrća,
tvrdi ležaj, pokornički pojas, bičevanje i drugo tomu
slično. Kako sve to upravo proizlazi iz pobožnosti
srca ili u njemu ima svoje podrijetlo, tako sve to
dosta snažno potiče, čuva, njeguje i hrani korijen, iz
kojega je proizišla, a to je pobožnost.
9. Djela milosrđa također mnogo pridonose raz
vijanju pobožnosti jer to u nama povećava pouz
danje kad se budemo morali pokazati pred Bogom i
kad budemo stajali pred njegovim božanskim licem.
Ona su pratnja našim molitvama i čuvaju ih da ne
postanu suhoparne. Napokon, zbog djela milosrđa
Bog naše molitve radije prima kad one proizlaze iz
pobožna i milosrdna srca.
3. poglavlje
D evet zapreka pobožnosti
Kao što smo ono što našu pobožnost promiče

obuhvatili u devet točaka, isto tako ćemo i ono što
nas od posjedovanja ove kreposti udaljuje i što nas
priječi da je steknemo obuhvatiti u devet točaka.
Prva zapreka pobožnosti jesu grijesi, ali ne samo
smrtni nego i laki. Premda laki grijesi ne uništavaju
ljubav, ipak njezin žar, koji je gotovo istovjetan
pobožnosti, oslabljuju i gase. Zato ih se treba naj
brižljivije kloniti ako već ne poradi zala što ih sa
sobom nose, a ono poradi dobra koje sprječavaju.
Druga zapreka je grižnja savjesti koja proizlazi iz
grijeha, napose onda kad je odviše jaka jer uznemi
ruje dušu, oslabljuje duševne moći i čovjeka čini
nesposobnim i beskorisnim za dobra djela.
Treća zapreka je ogorčenost ili tjeskoba srca i
prekomjerna žalost jer s njima ne mogu biti zajedno
i s njima se ne može složiti blagodat i milina dobre
savjesti i duhovna radost čovjekova srca.
Četvrta smetnja su pretjerane brige koje, poput
egipatskih nadzornika, koji su sinove Izraelove ugnje
tavali pretjeranim poslovima, uznemiruju srce i ne
dopuštaju da ga obuzme duhovni san koji proizlazi
iz čestih molitava; štoviše, tada ga većma uznemiru
ju nego inače i od započetih vježba ga još više uda
ljuju.
Peta smetnja je velika zauzetost i mnoštvo poslo

va. To čovjeku oduzima sve vrijeme, guši mu srce i
ne da mu ni malo vremena ili mira da bi se nesme
tano mogao baviti Bogom.
Šesta zapreka su naslade i zadovoljavanje osjeti
la. Ovo, naime, pobožne vježbe čini besmislenima, a
čovjeka čini nedostojnim da se okrijepi duhovnim
uljehama. Sv. Bernard kaže: »Onaj koji slijedi svje
tovne uljehe nije dostojan posjeta Duha Svetoga.«
Sedma je neuredno uživanje u jelu i pilu, dugo
trajne i raskošne gozbe, jer one čovjeka čine nespo
sobnim za sveta bdjenja i za pobožne vježbe. Kad je,
naime, tijelo opterećeno mnogom hranom i prenatr
pano, duh se ne može slobodno uzdizati i uznositi u
viša područja.
Osma je radoznalost, kako osjetila i tako razuma.
A to je onda kad čovjek hoće čuti, vidjeti, znati novo
sti jer to oduzima dragocjeno vrijeme, smućuje srce i
rastresa dušu na sve strane pa tako sve to pobožno
sti postavlja mnoge zapreke.
Deveta je zapreka lakoumno propuštanje uobiča
jenih pobožnih vježba osim kad ih se ispušta ili
odgađa iz kakva pobožna razloga ili kad to zahtije
vaju prilike. Duh pobožnosti je jako nježan: kad se
jednom izgubi, ne vraća se ili to biva s velikom
teškoćom. Zato, kao što u svoje vrijeme treba zaliti
povrće pa se to odgađa više nego što se smije,
povrće se počne sušiti i ugiba, tako i pobožnost -
ako se neprestano ne zalijeva vodom pobožna raz
matranja, lako ugine.
Ovo smo samo ukratko i općenito saželi da bi se
lakše moglo upamtiti. To se može opširnije dokazati
primjenom i iskustvom.
4. poglavlje
Običnije napasti koje običaju mučiti one koji se
bave razmatranjem i o lijekovima za njih
Sada treba vidjeti kakve napasti salijeću one koji

se bave molitvom i razmatranjem da bismo im
pružili prikladne lijekove.
Obično ih snalaze ove napasti:
- odsutnost duhovnih u�eha,
- mnoštvo beskorisnih misli,
- misli nevjernosti i bogohulstva,
- nepouzdanje s obzirom na napredak,
- prevelika preuzetnost s obzirom na vlastitu
svetost.
Ove napasti najčešće salijeću sljedbenike pobo

žna života. O lijekovima protiv njih ćemo odmah go
voriti.
Prva napast i lijekovi protiv nje
Prvo, onomu koji nema duhovnih uljeha pruža

mo ovaj lijek:
Dotični neka uobičajene molitve, kako god mu
one bile neprivlačive i činile mu se beskorisnima,
zbog toga ne propušta, nego neka se stavi u Božju
nazočnost i neka Bogu pristupi kao krivac i kao onaj

koji je sklon mnogim slabostima; neka pomno pre
traži zakutke savjesti i neka promisli nije li zbog
svoga grijeha pretrpio gubitak ove milosti. Neka
Gospodina s velikim pouzdanjem moli da mu pre
kršaj oprosti i da prema njemu pokaže neprocjenjivo
bogatstvo svoje strpljivosti. Neka ga podnosi i neka
mu oprosti jer žali što ga je samo znao izazivati, a
osim toga ništa drugo.
Na taj način će iz svoje suhoće ubrati obilan
plod. Neka ih ipak zbog toga ne propušta jer nije
potrebno gledati svoju zloću i opakost što je nago
milao tolike grijehe ili se raspaliti gorljivom ljubav
lju dok bude gledao božansku dobrotu koja će mu
sve to oprostiti. Iako ne osjeća baš nikakav užitak u
svojim vježbama, neka ih ipak zbog toga ne
propušta jer nije potrebno da okusu bude tečno i
slatko što će duši biti korisno. Napose je iskustvom
često dokazano da oni koji u svojim vježbama i raz
matranjima ustraju i ne napuštaju ih ni u vrijeme
suše nego pozorno i brižno, kako samo mogu,
nastavljaju, često odlaze okrijepljeni mnogim ulje
hama i duhovnom radošću, svjesni da su činili samo
ono što su mogli. Nije znak velike kreposti ako
netko može dulje vrijeme provesti u molitvi dok
obilno uživa božanske uljehe. Ali onda kad one izo
stanu, ne napustiti molitvu, nego ravnodušno pod
nositi svu ovu ostavljenost - to je znak izvanredne
kreposti. U tome, naime, sja poniznost, dolazi do
izražaja strpljivost i napokon se očituje ustrajnost u
dobrim djelima.
Potrebno je, uostalom, u vrijeme suhoće veću
brigu i skrb voditi o sebi, nad samim sobom treba
brižljivije bdjeti, savjest treba pomnjivije ispitivati te

sve misli, riječi i djela treba pozornije promatrati.
Zaista, kako tada nema duhovne vedrine i veselja
a to je glavno veslo ove plovidbe - nedostatak milo
sti treba nadomjestiti pomnjivijom brigom i budno
šću. Kad opaziš da se nalaziš u takvu stanju, morat
ćeš misliti, kao što opominje sv. Bernard, da je straža
koja te je čuvala svladana snom i zidovi koji su te
zaštićivali da su porušeni. Zato se sva tvoja nada
nalazi u oružju. Onaj kojemu, pošto je zid srušen,
nije ostala nikakva nada, mora oružanom desnicom
tražiti spas. O, kako onu dušu koja se ovako bori i
nad neprijateljem trijumfira, čeka izvanredna slava.
Ona stupa u borbu bez štita, s neprijateljem se
sukobljuje goloruka, hrabra je makar nema pomoći i
kad sama svladava borbu, toliko sama po sebi
postane srčanom i hrabrom kao da je naokolo
okružena mnogim pomoćnim četama.
Ovo je najčešća kušnja u kojoj se prepoznaje
dobrota i iskrenost Božjih prijatelja po kojoj se
raspoznaju njegovi istiniti prijatelji od lažnih.
Lijekovi protiv druge napasti
Protiv napasti kad se pojavljuju nezgodne i

beskorisne misli koje običaju često salijetati one koji
se mole i običaju im biti mučne, ovo je lijek: s njima
se treba junački boriti i ne dopustiti da nas prevla
daju. Pritom ipak treba paziti da se ta borba ne bi
vodila s prevelikim naporom i da ne bi bila spojena
s tjeskobom srca jer ovaj posao ne ovisi toliko o
našim snagama koliko o Božjoj milosti i o dubokoj
poniznosti. Zato, kad na koga navaljuje ova napast,
- - - - -
- - - -
- - - - -
- - -
neka se bez straha i bez �eskobe obrati k Bogu - jer

se u ovom slučaju ne radi o grijehu ili možda dolazi
u okvir samo kakav veoma malen grijeh - i neka s
velikom podložnošću i pobožnošću srca rekne: Evo,
Gospodine, pogledaj što sam ja? Što drugo možeš
očekivati od ove smrdljive posude nego ovakve
mirise? Koji se drugi urod iz ove zemlje koju si ti u
početku svijeta, dok se on rađao, prokleo, može oče
kivati nego korov i trnje? Kakvo dobro može proiz
vesti osim ako je ti, Gospodine, od svakoga korova
ne očistiš?
Kad ovo rekne, neka nastavi svoje razmatranje.
Neka strpljivo očekuje pohod Gospodinov koji ni
kada nije daleko od poniznih. A ako se metež misli
ni na taj način ne smiri, neka se ipak postojano i
ustrajno odupire i neka njihovo navaljivanje junački
odbija. Iz ove će ustrajne borbe - neka mi vjeruje -
izbiti veću korist i zaslugu nego da je u razmatranju
uživao i najveće u*he.
Lijekovi protiv treće napasti
Da bi se nadvladala napast bogohulstva, treba

znati kako nijedna vrst napasti nije pobožnoj duši
odvratnija; tako joj je ona najmanje opasna. Zato je
najprikladniji lijek protiv ovakvih misli da ih prez
remo. Budući da grijeh nije u osjećaju, nego u užitku
koji se prima iz svijesti, u ovoj napasti bogohulnih
misli nema nikakva užitka, nego naprotiv, one čovje
ku zadaju silnu tegobu; zbog toga bismo je radije
mogli nazvati kaznom negoli grijehom. I što je
čovjek u vrijeme ove napasti dulje lišen svake rado
sti i užitka, to se više udaljuje od svake krivnje. Zato
je najbolji lijek protiv nje: kad se ovakve misli poja

ve, ne treba ih se bojati nego ih treba prezreti i sma
trati ih beznačajnim jer kad ih se čovjek jako plaši,
sam taj strah im na neki način pogoduje, daje im
snagu i čini ih jačima.
Lijekovi protiv četvrte napasti
Protiv napasti nevjernosti ovi su lijekovi: onaj

koga takve misli muče neka sebi predstavi s jedne
strane našu ljudsku bijedu i kukavnost, a s druge
strane neka si predstavi veličinu i moć Božjega
veličanstva kojem ništa nije nemoguće. Neka uvijek
razmišlja o onome što Bog zapovijeda, neka se
suzdržava od znatiželjna premišljanja i istraživanja
te od svake radoznalosti jer i ono najmanje silno
premašuje sposobnost našega shvaćanja. Zato onaj
koji želi unići u ovo svetište božanskih djela neka
uniđe s najvećom poniznošću i strahopočitanjem.
Potrebno je da bude obdaren očima jednostavne
golubice, a ne očima lukave zmije; neka ima uče
ničko srce, a ne srce nerazborita suca. Neka bude
sličan djetetu, jer Gospodin takve čini dionicima
svojih tajna. Neka ne nastoji kako bi istraživao ili
upoznao razloge sviju Božjih čina, neka zatvori oči
svoga razuma, a samo neka ima otvorene oči vjere;
one su, naime, oruđe kojim treba istraživati djela
Gospodnja. Za promatranje ljudskih djela dosta su
dobre, bistre i oštrovidne oči ljudskoga razuma. No,
za promatranje božanskih stvari nisu dostatne jer
nisu kadre podnijeti toliko svjetlo. Budući da je ova
napast iz reda onih koje su čovjeku najmrskije i
nemaju gotovo nikakve veze s uživanjem, valja je
liječiti istim lijekom kao i prethodnu, naime, do nje

ne treba ništa držati jer dušu ne može okaljati nikak
vom krivnjom poradi odvratnosti što je sa sobom
nosi. Gdje se volja suprotstavlja, ondje nema nikak
ve krivnje, kao što je malo prije objašnjeno.
Lijekovi protiv pete napasti
Ima nekih koje smućuje velik strah i mnoge utva

re kad u noćno doba polaze na samotna mjesta, odi
jeljena od ljudskih boravišta, moliti se. Nema lijeka
koji bi učinkovitije djelovao nego što je to da čovjek
bude srčan i u vježbi ustrajan. Ovaj se, naime, strah
ne svladava bijegom nego borbom. Sjetimo li se,
osim toga, da nam, ako to Bog ne dopusti, ni davao
niti što drugo može škoditi. Sjetimo se takoder da
nas okružuje anđeoska straža jer se anđeli za nas
većma brinu u vrijeme molitve nego onda kad se
njome ne bavimo. Oni nam u našim molitvama
pomažu, preuzimaju naše molbe, prenose ih u nebo
i osujećuju sve pothvate neprijatelja koji nas pokuša
va spriječiti.
Lijekovi protiv šeste napasti
Da bismo suzbili pospanost koja u vrijeme molit

ve običaje dosađivati mnogima, moramo znati da
ona nikada ne proizlazi iz potrebe. Zato se tijelu ne
smije uskratiti ono što mu pripada da nam to ne bi
smetalo u onomu što pripada nama. Gdjekada se to
dogodi iz slabosti pa tada treba paziti da se tko zbog
toga previše ne žalosti i ne muči jer u tome nema ni-
kakva grijeha. Koliko sile dopuštaju, neka se ovakav

umjereno tomu odupire, neka primijeni kakav za
hvat, neka se pokuša prisiliti kako molitva ne bi po
svema propala jer se bez nje u ovom životu jedva
može postići nešto sigurno. Gdjekada se ona javlja
zbog nemara ili je ubacuje davao. Tada nema boljega
lijeka nego odreći se vina, a uzimati samo malu ko
ličinu vode koja je potrebna da se ugasi žeđ. Treba
moliti klečeći ili u nekom drugom položaju koji uma
ra tijelo. Treba se bičevati ili krotiti tijelo nekom dru
gom trapnjom koja s očiju rasljeruje san. Napokon,
za ovu teškoću je najbolji lijek tražiti pomoć od ono
ga koji nam ju je uvijek spreman dati, a dat će nam je
budemo li za nju samo žarko i ustrajno molili.
Lijekovi protiv sedme napasti
Budući da su napasti nepouzdanja i preuzetnosti

međusobno suprotne, potrebno je protiv njih primi
jeniti i suprotne lijekove. Za nepouzdanje je lijek
promisliti kako nije dovoljno oslanjati se samo na
svoje snage, nego se treba posve osloniti na Božju
milost. Ona čovjeku to pripravnije pritječe u pomoć
što se on manje pouzdaje u sebe i u svoje snage, što
svoju nadu polaže samo u Božju dobrotu, kojoj ništa
nije nemoguće.
Za preuzetnost je lijek: treba uvidjeti kako nema
sigurnijega ni očitijega dokaza da je čovjek još dale
ko od prave svetosti nego uvjerenje da joj je posve
blizu.
K tomu se treba ogledati u životima svetaca, koji
već s Kristom kraljuju, ili u životima drugih, koji su
još na svijetu, kao u zrcalu. Usporedimo li sebe s
72 O POBOŽNOSTI I ONOME �TO SE NA NJU ODNOSI
ovima, opazit ćemo da se od njih bitno razlikujemo,

kao kad se usporedi ruka obična čovjeka s rukom
diva. Ovo promatranje će našu oholost lako poti
snuti.
Lijekovi protiv osme napasti
Lijek protiv neuredne težnje za znanjem i studi

jem jest promatranje kako krepost nadvisuje znanje
i kako božanska mudrost nadvisuje ljudsku pamet.
Iz toga ćemo spoznati kako je razborito više napora
i vremena uložiti za ono prvo, a ne za ono drugo.
Osim toga, neka mudrost svijeta posjeduje svu vrs
noću koja se samo može poželjeti, ipak ne može
izbjeći onoj zajedničkoj sudbini, naime, da će zajed
no sa životom propasti. Što je, dakle, bjednije nego
uz tolike žrtve i znoj steći nešto čega će tako brzo
nestati? Sve što se na ovome svijetu može znati jest
kao i ništa. Zato će biti mnogo korisnije vježbati se u
ljubavi Božjoj, čiji plodovi ostaju zauvijek; u njoj
vidimo i spoznajemo sve. Napokon, na sudnji dan
nećemo biti pitani što smo čitali, nego što smo radi
li, nećemo biti pitani kako smo otmjeno umjeli govo
riti, nego kako smo dobro živjeli.
Lijekovi protiv devete napasti
Naročit je lijek protiv nerazborite revnosti u

pomaganju drugima: da bližnjima tako pri�ečemo u
pomoć da ipak samima sebi ne naškodimo. Tako
treba voditi brigu o stvarima savjesti drugih, a da
sami sebe ne zanemarimo. Za vodenje brige o dru
gima osigurajmo onoliko vremena koliko je dovolj-
no da se srce sačuva u pobožnosti i povučenosti. A

to znači, kao što kaže sv. Pavao, »hoditi u duhu«, tj.
da čovjek više bude u Bogu negoli u samome sebi.
Kada, dakle, počelo i korijen sviju naših dobara ovisi
o tome, moramo nastojati da naša molitva bude žar
ka i duboka da bi se naše srce u pobožnosti bez
odstupanja moglo uvijek održati. Za ovo nije dovolj
na bilo kakva molitva, nego je potrebno da ona bude
dugotrajna i duboka.
5. poglavlje
Još nekoliko potrebnih upozorenja onima
koji se bave molitvom
Ono što nam na ovome putu predstavlja najveću

teškoću jest da znamo Bogu pristupiti i prema
njemu se povjerljivo odnositi. I zato neka se nitko ne
usudi krenuti ovim putem bez vrlo dobra vodiča i
da prije ne bude upućen na upozorenja i pravila od
kojih smo neka iznijeli s uobičajenom kratkoćom.
Među tim stvarima prvo mjesto zauzima ono što
nas upućuje u to što treba držati svrhom ovih
duhovnih vježba.
Tako treba znati da je razgovor s Bogom nešto
najslađe i najugodnije, u sebi nema primiješane
nikakve gorčine, kao što to svjedoči Mudrac. Odatle
obično proizlazi da mnogi, privučeni snagom ove
divne i neobične slatkoće, koja je veća nego što se
može zamisliti, pristupaju Bogu i prepuštaju se
duhovnim činima i vježbama kao što su čitanje, raz
matranje, primanje sakramenata poradi silne nasla
de što je iz toga primaju. Zato im je prvenstveni cilj,
koji ih na to potiče, želja za ovom divnom nasladom.
Ovo je jedna od najvećih zabluda u koju mnogi upa
daju jer prvenstveni cilj svih naših čina treba biti -
ljubiti Boga i cijelim ga srcem tražiti. Ovi, naprotiv,
većma ljube i traže sami sebe, �- svoju ugodnost na
nasladu nego što traže Boga, koji bijaše cilj i duboke
poganske filozofije. A budući da je ovo, kao što kaže

jedan naučitelj, čežnja za nekom duhovnom pohle
pom, pohotom i proždrljivošću, nije manje opasno
nego ona ljelesna. Iz ove zablude rađa se druga koja
nije ništa manja, a to zbog toga što oni koji su njome
obuzeti, kako sebe tako i druge ljude prosuđuju
prema obilju ili prema nestašici ovih uljeha. Tako
vjeruju da svatko posjeduje toliko savršenstva koli
ko ga božanske utjehe pohađaju i prožimlju. To je
strahovita zabluda. Za obje ove napasti lijek je ova
nauka: neka svatko o tom bude uvjeren i neka zna
da je svrha svih vježba i cjelokupnoga duhovnog
života opsluživanje Božjih zapovijedi i potpuno
ispunjavanje volje Božje. Zato je potrebno da naša
vlastita volja u nama umre kako bi što nesmetanije
mogla živjeti i vladati volja Božja jer se njih dvije
izravno međusobno suprotstavljaju. Budući da se
ova značajna pobjeda ne može ostvariti bez milosti i
naklonosti Božje, molitvene se vježbe moraju često
obavljati da bismo se po njima domogli ovih milosti
i da bismo uzmogli ovaj posao s dobrim i željenim
uspjehom dovršiti. U tu svrhu se mogu tražiti i pro
siti od Boga nutarnje utjehe u molitvi, kao što reko
smo prije, i kao što je postupao sv. prorok David kad
je rekao: »Vrati mi radost svoga spasenja i učvrsti me
duhom spremnim« (Ps 50,14). Iz ovoga je očito
kakav si cilj mora svatko postaviti u ovim vježbama
i kako prema tome mora mjeriti i svoj vlastiti napre
dak i napredak drugih. To prosuđuj prema onome
što je netko poradi Boga postojano pretrpio, s jedne
strane ispunjavajući volju Božju, a s druge opet
odričući se vlastite volje, a ne prema množini ili
odličnosti utjeha što ih je od Boga primio.
A što irna biti svrha cjelokupnoga našega čitanja

i molitve očito je iz onoga jedinstvenog psalrna koji
započinje riječima: »Blaženi oni kojih je put neoka
ljan, koji hode po zakonu Gospodnjem« (Ps 118,1).
On se sastoji iz 176 redaka i najdulji je od svih psa
lama. U njemu se ne nalazi nijedan redak u kojem se
ne bi spominjao zakon Božji i ispunjavanje njegovih
zapovijedi. Tako je to uredio Duh Sveti da se ljudi
pouče kako prema ovom cilju moraju usmjeriti sve
svoje čitanje i molitve. Oni koji se od ovoga udaljuju
upadaju u tajne đavlove zamke, a on ih svojim
lukavštinama nastoji uvjeriti da je ono u sebi nešto
što nije ništa. I zato ljudi koji su veoma upućeni u
duhovne stvari s pravom tvrde da jedinu i naji
spravniju kušnju prave kreposti ne predstavlja ona
naslada koja se doživljava u molitvi, nego strpljivost
u nevoljama, odricanje, iskreno i potpuno izvršava
nje volje Božje te iskreno i potpuno ispunjavanje nje
gova zakona, iako za ostvarenje ovoga nemalo pri
donose kako sama molitva tako i one u*he što se u
molitvi primaju.
Tako onaj koji želi znati koliko je napredovao na
putu Božjem, neka istraži koliko danomice napredu
je u nutarnjoj i vanjskoj poniznosti, s koliko mirnoće
podnosi nanesene mu nepravde, kako podnosi sla
bost drugih, kako snosi nesavršenosti svojih bliž
njih, kako mu je čvrsto pouzdanje u Boga u vrijeme
nevolje, kako obuzdava jezik, kako čuva srce, kako
tijelo sa svim nedopuštenim prohtjevima kroti i
podvrgava duhu, koliko je suzdržljiv i kako se
ponaša u sreći i nesreći, s kolikom ozbiljnošću i
sviješću izvršuje svoje poslove. A povrh svega ovoga
neka se ispita je li posve mrtav svijetu i njegovim
-- --- --- --- --
nasladama i je li umro težnji za svakom cascu i

dostojanstvom. I neka tada prema tome mjerilu, što
ga je prema ovome stvorio, samom sebi izrekne pre
sudu, a ne prema onome što je od Boga primio ili što
nije primio.
Zato je potrebno da neprestano jednom rukom
prianjamo uz mrtvljenje, a drugom uz molitvu, jer
nije moguće naći takva čovjeka koji bi bez pomoći
pobožnih molitava i promatranja božanskih stvari
potpuno ostvario mrtvljenje.
Drugo upozorenje
Ako nije slobodno željeti duhovne u*he i nasla

de da u njima uživamo i počivamo, nego samo pora
di napretka što ga ostvarujemo po njima, bit će
manje slobodno težiti za viđenjima, objavama i tome
slično. Ovo, naime, može za one koji u poniznosti
nisu dovoljno učvršćeni predstavljati strahovitu
opasnost. Nije potrebno da se tko boji da će izbjega
vajući to i odbacujući, Bogu postati neposlušan i
neuslužan jer kad se njemu svidi nešto objaviti, on
će to tako izvesti da će i onaj kojemu se takve stvari
objavljuju, iako tome izmiče što najviše može i tome
se opire, o tom što mu je objavljeno biti tako siguran
da o tome neće uopće moći sumnjati niti se toga
plašiti.
Treće upozorenje
Valja se čuvati da ne bi tko posvuda drugima oči

tovao i govorio o onim u*hama i nasladama što ih
prima od Boga, osim svom duhovnom vodi. Zato

onaj medotočivi naučitelj (sv. Bernard!) upozorava
da svaki pobožnik u svojoj sobici velikim slovima
napiše: »Moja tajna neka ostane meni, moja tajna
neka ostane meni!« (Iz 26,16).
Četvrto upozorenje
Osim toga, treba se brinuti o tome da s Bogom

uvijek razgovaramo, koliko je moguće, u što većoj
poniznosti. Neka nikada nitko ne misli da kod Boga
zauzima tako važno mjesto ili da pred njim ima tako
velik ugled pa da mu nije potrebno da na sebe često
svraća pogled, da promatra svoje siromaštvo; treba
skupiti svoja krila i u nazočnosti tolika veličanstva
valja se što dublje poniziti. Tako je činio sv. Augustin
o kojem se piše kako je naučio s drhtanjem i strahom
klicati pred Gospodinom.
Peto upozorenje
Prije smo upozorili kako sluga Božji mora sebi

svakoga dana odrediti neko vrijeme kada će se bavi
ti Bogom. A sada naglašavamo kako se osim onoga
redovitoga dnevnog vremena mora ponekad odijeli
ti od sviju poslova i zanimanja, pa ma koliko ona
bila nabožna i sveta, i mora se posvema predati
duhovnim vježbama i svoju dušu opskrbiti obiljem
duhovne hrane i duhovnom zalihom kako bi popra
vio one padove što ih danomice u sebi opaža i da za
dalji napredak prikupi noye snage. Premda to može
biti u svako vrijeme, ipak na poseban način to treba
učiniti na velike blagdane, u vrijeme nevolje, nakon

duga putovanja, nakon napornih poslova koji su
nam prigoda za mnoge rastresenosti i koji su pore
metili nutrinu našega srca da bismo duh, odijeljen
od svih sjetilnih stvari, na neki način oporavili.
Šesto upozorenje
Ima nekih koji nisu dovoljno razboriti u svojim

vježbama kad uživaju božanske u�ehe. I često se do
gađa da ih ova sreća baca u najveću pogibao. Kada
ih Bog pokatkad obilno obasiplje svojim darovima i
kad su zaista iskusili kako je druženje s Bogom
nadasve ugodno i slatko, preko svake mjere se tome
prepuštaju; produljuju vrijeme molitve, povećavaju
bdjenja i �elesne strogosti tako da narav, koja ne
može dugo svladati tolik teret, napokon bude prisi
ljena podleći. I to je razlog što mnogi zaziru od
duhovnih vježba, a drugi postaju nesposobnima ne
samo za �elesne, nego i za duhovne napore. Zato je
u ovim stvarima potrebna velika razboritost, a
naročito u početku kada je gorljivost i kad su uljehe
veće, a iskustvo i razboritost vrlo malene. Zato tako
treba srediti pojedine dnevne duhovne pothvate da
ne budemo prisiljeni na pol puta stati. Ima i drugih
koji su odviše mlaki i nestalni, koji pod izlikom raz
boritosti prekomjerno popuštaju svome tijelu te izb
jegavaju sve napore i teškoće. Iako je to za sve
veoma opasno, napose je pogibeljno za početnike.
Sv. Bernardo, naime, kaže kako je nemoguće da na
duhovnom putu dugo ustraje onaj koji je u početku
nerazborit, koji se, iako je početnik, ipak smatra raz
boritim i, premda je mlad, ponaša se poput starca.
I ne može se lako prosuditi što je od ovoga opa

snije i štetnije osim što je - kako kaže Toma Kempe
nac - nerazboritost neizlječiva. Dok je tijelo još zdra
vo, postoji nada da bi se mlakost ipak mogla
izliječiti, medutim, zbog nerazboritosti iznemogne,
jedva se ikada može pridići do negdašnje gorljivosti.
Sedmo upozorenje
Tu se nalazi i druga opasnost koja je veća od

navedenih. Oni, naime, koji su zaista iskusili kako je
neprocjenjiva snaga molitve i koji su samom primje
nom molitve naučili da o njoj ovisi sav napredak
duhovnoga života, uvjereni su da je u njoj sadržano
sve i da je ona sama dostatna za spasenje te tako
zanemaruju ostale kreposti i zbog toga u ostalom
sami sebe oslabljuju.
Tako se događa da se, ponestane li tih kreposti,
cijelo duhovno zdanje posvema sruši jer su ostale
kreposti nešto poput temelja i svodova koji na sebi
drže cijelu zgradu duhovnoga života. Zato, koliko
netko više pozornosti posvećuje samo ovoj kreposti,
toliko manje od toga crpi koristi i manje napreduje.
Zbog toga sluga Božji ne smije svoje oči usmjeriti
samo prema jednoj kreposti, pa ma koliko ona bila
vrijedna i izvrsna, nego se mora usmjeriti prema
svima. Kao što, naime, jedna žica na gitari ne proiz
vodi melodiju, ako se ne udara i po ostalima, tako
samo jedna krepost nedostaje da bi se proizvela
duhovno suglasje i suzvuk. Slično je to uri: ako je
zaustavlja samo jedan zupčić kojega kotačića, posve
stane. Isto se događa i s duhovnim satom - ako mu
J
nedostaje samo jedna jedina krepost.
Osmo upozorenje
Sve što je do sada rečeno o promicanju pobožno

sti treba uzeti kao nešto prethodno što čovjeka može
raspoložiti za primanje Božje milosti i da se može u
krepostima junački vježbati, ali opet tako da se ne
pouzdaje u njih nego u Boga. Zato upozoravam na
oprez jer ima nekih koji ova pravila shvaćaju kao
neku vještinu i misle da će za kratko vrijeme, kao
onaj koji radi na nekoj građevini, ako bude točno
obdržavao pravila, posao dovršiti i postati savršen;
isto tako da će i onaj, koji pravilno primijeni ova na
čela, za kratko vrijeme postići ono što želi. Dok tako
postupaju, ne opažaju kako ovo nije ništa drugo
nego degradacija milosti na običnu vještinu. Ovim
ljudskim propisima i vještinama pripisuju ono što
pripada milosti. To su u sebi čisti darovi Božji i po
stoje zahvaljujući njegovu neizmjernom milosrđu.
Zato ova upozorenja i upute valja prihvatiti ne
samo kao da se radi o nekoj vještini, nego kao sredst
va milosti. Onaj tko ih tako prihvati neka zna da je
duboka poniznost, priznavanje vlastite bijede i siro
maštva, spojeno s velikim pouzdanjem u Božje
milosrđe, prvenstveno sredstvo za ostvarenje ovoga
cilja. Taj neka zbog saznanja jednoga i drugoga iz
svojih očiju prolijeva suze kao iz dva izvora. I taj koji
se u ovom stanju nađe pred vratima poniznosti,
neka ono što želi primi, a za primljeno neka ponizno
zahvaljuje i neka se ništa ne pouzdaje u svoje napo
re niti u koju drugu stvar.
Hvala Bogu i Blaženoj Djevici Mariji!

RAZMATRANJA
SV. PETRA ALKANTARSKOGA
- - -- -- -- -- --
l.
SEDAM RAZMATRANJA O VJEČNIM ISTINAMA
Razmatranje za ponedjeljak: grijeh i spoznanje samoga sebe
Danas ćeš u pamet dozvati svoje grijehe i vježbat

ćeš se u spoznavanju samoga sebe da bi tako, s jedne
strane, spoznao težinu svojih grijeha, a s druge stra
ne da bi spoznao svoju bijedu i ništetnost, da sam po
sebi nemaš nikakva dobra nego da sva tvoja dobra
polječu od Boga. Po tom ćeš razmatranju steći pravu
poniznost i podložnost duha, majku svi kreposti.
Ponajprije, dakle, u sebi istraži mnoštvo grijeha
svoga dosadašnjeg života. Prije svega, sebi dozovi u
svijest onu zloću koju si počinio dok još nisi, božan
skom svjetlošću prosvijetljen, poznavao Boga. Ako
to brižljivo i pomno istražiš, tako ćeš mnogo toga
otkriti da će to brojem nadmašiti broj tvojih vlasi na
glavi. U to si, naime, vrijeme, poput poganina koji je
bez pravoga znanja o Bogu i koji o njemu nije pri
mao nikakvu pouku, provodio život.
Zatim razmatraj kako si se odnosio prema Deset
zapovijedi i prema sedam glavnih grijeha pa ćeš se
uvjeriti da nema nijedne Božje zapovijedi koju nisi
prekršio i da nema nijednoga glavnoga grijeha u koji
nisi nekoliko puta upao mišlju, riječju ili djelom.
Nakon ovoga razmišljaj o božanskim dobročinstvi
ma što si ih tijekom cijeloga svog života primio i
prosudi bi li o valjanoj upotrebi tih dobročinstava
mogao Bogu položiti točan račun.
86 RAZMATRANJA
Kaži, molim te, za kakve si stvari utrošio vrijeme

svoga djetinjstva, mladenaštva, odraslosti, ukratko:
u što si utrošio vrijeme cijeloga svog života? U koju
si svrhu upotrebljavao svojih pet osjetila i duševne
sposobnosti koje ti je Bog dao zato da ih upotrijebiš
za upoznavanje njega i da njemu služe? Kamo si
svraćao svoje oči ako ne na to da promatraš ispraz
nosti? U što si upotrebljavao uši ako ne za slušanje
lažnih i izmišljenih pričica? Nije li ti jezik služio za
pogrde i mrmljanja? Kako si se služio okusom, kako
opipom osim za raspuštenost i za ljelesna uživanja?
Kako si upotrebljavao ljekovitost svetih sakramena
ta koje ti je Bog dao kao poseban dar? Kako si zah
valjivao za dobročinstva kojima te je Bog obasipao?
Kakvom si spremnošću ispunjavao njegova sveta
nadahnuća? Za kakve si stvari trošio zdravlje i
naravne sposobnosti? Na koji si način trošio vreme
nita dobra? Kako si se služio prigodama i udobno
stima života koje su ti dane? Kakvom si se zauze
tošću brinuo za svoga bližnjega kojega ti je Bog pov
jerio? Kakva si mu djela milosrđa i dobrotvornosti
iskazivao? Što ćeš odgovoriti u onaj dan strogoga
suda kad Bog bude od tebe za sve ovo zahtijevao
najstroži račun? O suha li drveta, odredena za vječni
oganj i plamen! Kako ćeš se tada ispričati kad budeš
morao položiti račun o svim i pojedinim godinama
života, o mjesecima, tjednima, danima i časovima?
Na trećem ćeš mjestu pronaći one grijehe što si ih
počinio od onoga vremena, i danomice ih počinjaš,
pošto su ti nutarnje oči obasjane božanskim svjet
lom, pošto si ih počeo uzdizati, da na unutarnji
način promatraš Boga i ustanovit ćeš da stari Adam
još gospodari u tvojim djelima i da njegov korijen u
tebi rada mnogim opakim navikama.
RAZMATRANJA 87
Gle, kako si prema Bogu malo zahvalan i dare

žljiv, kako ne mariš za njegova dobročinstva: koliko
se protiviš njegovim nadahnućima, kako si mlak i
mlitav u božanskoj službi, u što jedva kada ulažeš
potrebitu žustrinu i marljivost ili nemaš one čistoće
nakane, kako bi to dolikovalo; štoviše, Bogu služiš
više poradi ljudskog obzira i udobnosti.
Osim toga, promisli kako si strog prema bližnje
mu, a kako si blag prema samomu sebi, kako si zal
jubljen u svoje proh*ve, osjećajnost, čast i u sve što
je tvoje. Pogledaj kako danomice postaješ sve drski
ji, sve častohlepniji, sve razdražljiviji, taštiji, na
srdžbu sve skloniji, u zloći sve gori, nasladama i
uživanjima sve privrženiji, sve lakoumniji, �elesnim
porocima sve skloniji, sve veći ljubitelj zabava, dru
štava, veselja i ispraznosti. Uoči svoju nepostojanost
u dobru, neozbiljnost u riječima, nerazboritost u dje
lima, gdjekada malodušnost u napornim i teškim
pothvatima, a gdjekada nepromišljenost i smionost.
Na četvrtom mjestu, pošto ustanoviš vrste i broj
grijeha, malo sve to u svom srcu vagni i pojedinosti
stavi na vagu prosuđivanja da uzmogneš uvidjeti
kolikim si bijedama opkoljen sa svih strana. A da to
postigneš, razmotri u vezi s grijesima prijašnjega
života ove okolnosti: protiv koga si sagriješio, zašto
i kako. Ispitaš li to pomno, ustanovit ćeš da si grije
hom uvrijedio Boga čija su dobrota i dostojanstvo
neizmjerni, koji je čovjeka uza se privezao tolikim
dobročinstvima; u svim morima nema toliko zrnaca
pijeska koliko je on dobročinstava iskazao čovjeku.
I napokon, zašto si griješio i kakva je to bila
nužda ili prigoda koja te je nagnala da počiniš poje
dini prekršaj? Neznatna malenkost, da bi sačuvao
svoj ugled, sramotna naslada, beznačajna korist,
88 RAZMATRANJA
koja ti je pred očima iskrsla, a veoma često nije

uopće bilo zle prigode nego samo zla navika i neke
vrsti prezir Boga.
A na kakve si sve načine griješio? S toliko lakoće,
s tako napadnom odvažnošću, a tako malo straha i
savjesti. Štoviše, s takvom odvažnošću i užitkom
kao da imaš posla s bogom iz drveta koji se ni za što
od onoga što se zbiva u svijetu ne brine niti išta od
toga vidi ili razumije. Gdje je tu dužno poštovanje
prema ovom veličanstvu? Gdje je tu zahvalnost za
njegova dobročinstva? Zar s takvom zahvalnošću
promatraš predragocjenu krv koja je na križu proli
vena poradi tebe, bičeve, pljuske, što ih je podnio za
tebe? O, bijedniče, koji si protiv takva i tolika veli
čanstva sagriješio! Pokazuješ se još bjednijim što si
zbog tako neznatna razloga protiv njega sagriješio.
A najbjedniji si i najvećega oplakivanja vrijedan na
pose zato što tolika pada uopće ne osjećaš i nakon
grijeha se vladaš kao da si posve siguran, ne plašiš
se nikakve osude. Zato i ne oplakuješ svojih grijeha.
Bit će, osim toga, korisno da se neko vrijeme
zadržiš u ovom razmatranju. Nemoj samoga sebe
ništa cijeniti i samoga sebe čvrsto uvjeri da sam po
sebi nemaš ništa osim grijeha. Sve ostalo i svoju
opstojnost duguješ Božjoj dobrostivosti. Sasvim je
očito da sva dobra, kako naravi tako i milosti, koja
su od pređašnjih odličnija i vrjednija, polječu od
njega. Ta on je početnik milosti predodređenja (koje
je kao izvor i počelo ostalih milosti), milosti zvanja,
milosti koja nas prati, milosti ustrajnosti i milosti
vječnoga života.
Što, dakle, imaš zbog čega bi se s pravom mogao
hvaliti osim ništavila i grijeha? Ovo ništavilo, što ga
RAZMATRANJA 89
možeš pripisati samomu sebi, pomnjivo i ozbiljno

ocijeni, a sve ostalo pripiši Bogu kako bi jasno i očito
spoznao tko si ti, a tko je on. I sada uvidi koliko je
potrebno da se u sebe ne pouzdaješ, a kako čvrsto
ufanje i pouzdanje treba imati u Boga. Njega moraš
ljubiti, a sam se trebaš hvaliti u njemu, a ne u sebi,
osim ukoliko njegova milost u tebi slobodno ne dje
luje.
A kad ovo prođeš i u pozornu razmatranju pro
baviš, prijeđi, koliko možeš, na preziranje samoga
sebe. Zamisli da si sličan šupljoj trstici koju svaki
vjetar njiše i savija, bez težine, bez čvrstoće, bez
postojanosti, bez stalnosti, jednom riječju rečeno:
bez ikakva bitka. Predoči si da si već četiri dana
mrtav poput Lazara, da si smrdljiva i odvratna
lešina koja vrvi crvima i tako je odurna da prolazni
ci otklanjaju pogled i prisiljeni su zatisnuti nos kako
ne bi tvoj smrad i odvratnost u sebe upijali vidom ili
njuhom. Vjeruj da si pred Bogom i svecima od svega
ovoga još ogavniji. Srnatraj se nedostojnim da prema
nebu uzdigneš oči, ti, koji gaziš zemlju, koga zemlja
uzdržava i kojemu služe stvorovi. Štoviše, ne srna
traj se vrijednim ni kruha, kojim se hraniš, ni zraka,
što ga udišeš. S onom javnom evanđeoskom gre
šnicom se baci do Spasiteljevih nogu licem punim
smetenosti i srama, nemoj drugačije učiniti nego
postupaj onako kao što bi se pred svojim mužem
pojavila žena uhvaćena u preljubu. S nutarnjim
bolom i zbiljskim obraćenjem moli ga da ti oprosti
grijehe da bi se po svojoj dobroti i milosrđu udosto
jao ponovno te primiti u svoju blagonaklonost i u
svoju kuću.
90 RAZMATRANJA
Razmatranje za utorak: bijede ljudskoga života
Danas ćeš razmatrati o bijedi ljudskoga života.

Dok o njoj budeš razmatrao, upoznat ćeš kako je
isprazna svjetovna slava i naučit ćeš koliko moraš
prezirati svu slavu svijeta koja se ponekad baš izgra
đuje na temelju našega nestalnog života.
Budući da su bijede našega života bezbrojne, u
razmatranju ćeš uzeti u obzir samo prvih sedam
koje su najznačajnije. Ponajprije uzmi u obzir krat
koću ovoga života jer se svršava sa sedamdeset ili
osamdeset godina, a što je preko toga, kao što kaže
Prorok Ger 20,18), to je tegoba i bol. Ako od toga vre
mena oduzmeš djetinjstvo, koje više sliči životu
životinjskom nego ljudskom, isto tako ako oduzmeš
i ono vrijeme što ga trošiš na spavanje, jer dok se
predaješ snu, lišen si upotrebe razuma, a samo se po
njemu čovjek razlikuje od ostalih stvorova, ustano
vit ćeš da je vrijeme tvoga života kraće nego što si
ikada mislio. Ako ovo vrijeme usporediš s vječnošću
»budućega vijeka«, uvjerit ćeš se da je kraće od jed
noga časka. Uvidi sada kako su nerazumni i budala
sti i u kolikoj su bludnji ljubitelji ovoga svijeta koji
se, da bi samo u jednom jedinom času ovoga krat
kotrajnog života uživali radosti, ne plaše izvrći opa
snosti da izgube vječnost.
Razmišljaj zatim o neizvjesnosti ovoga života, a
to je druga između životnih bijeda. Ta život nije
samo prekratak, nego je ta kratkoća veoma neizvje
sna i u najvećoj mjeri sumnjiva. Koliko je, naime,
takvih koji dožive šezdesetu i osamdesetu godinu
života? Kako se mnogi gase već pri samom ulasku u
život! Kako bezbrojni pogibaju u cvijetu mladenačke
- - - - -
- - - - -
- - - -
RAZMATRANJA 91
dobi? Ne znate, kaže Krist (Mk 13,35), kada će doći

vaš Gospodin, uvečer, o ponoći, kad se oglase pijet
lovi ili ujutro. A da to jasnije spoznaš, sjeti se mno
gih svojih prijatelja, osobito članova obitelji i drugih
ljudi, koji su bili nositelji kakva dostojanstva ili vla
sti, koje je neumoljiva smrt neočekivano digla u
različitoj dobi ovoga života te izjalovila i osujetila
sve njihove nade i planove.
Treće, razmatraj o nestalnosti ovoga života. Lako
ćeš ustanoviti da je lomljiviji od svakoga stakla jer je
zrak opasniji, sunce žešće, tijek vode hladniji, glado
vanje dugotrajnije, vrućica žešća i bilo koja druga
ljelesna neumjerenost često čovjeku oduzme život,
kao što danomice viđamo kod mnogih koji zbog naj
manjega od nabrojenih uzroka, u cvijetu mladosti i
naponu života podliježu i utrnjuju se.
Četvrto, razmatraj o nestalnosti ovoga života i o
njegovoj promjenjivosti: kako on nikada ne ostaje
dugo u istom stanju. Promatraj promjene u tijelu
koje ne uživa dugo jednako raspoloženje i zdravlje.
Zatim svrati pozornost na promjene u dušama koje
se poput mora uzburkavaju. Dok more uzavrije i
bjesni zbog puhanja različitih vjetrova, duše se uz
nemire i uzavriju jer ih gotovo u svakom slučaju
raspaljuju strasti, neuredne težnje i uskovitlane
misli. Napokon dolaze u obzir i promjene, što ih
neki nazivlju udesom, koji ne trpi to da ljudski život
dugo ostane u trajnoj sreći i u povoljnu razvoju,
nego ga poput kotača vrti i okreće sad naprijed sad
natrag. Daj sada razmotri i neprestani pokret našega
života koji ne miruje ni danju ni noću, nego nepre
stano ide naprijed i danomice ga sve više nestaje i
troši se da se, tako mi se čini, može usporediti sa
92 RAZMATRANJA
svijećom koja pomalo samu sebe troši; i što ona jače

svijetli i gori, to ujutro procvate, u podne uvene i o
zapadu sunca se osuši. A to je Bog, govoreći po pro
roku Izaiji o ovoj promjenjivosti, lijepo i slikovito
rekao: »Svako je tijelo kao trava, ko cvijet poljski sva
mu dražest« (Iz 40,6).
Sv. Jeronim, tumačeći ove riječi, kaže: »Zaista,
ako tko promatra nestalnost tijela i to kako svakoga
časa rastemo i opadamo, kako ne ostajemo u istom
stanju, pa i ono što govorimo, što kazujemo u pero i
pišemo, izmiče od dijela našeg života, taj neće okli
jevati da tijelo nazove travom, a njegovu slavu cvije
tom trave ili poljskih livada. Tko je još donedavna
bio dijete, ubrzo je postao dječakom, a dječak mla
dićem te se sve do starosti mijenja tijekom neizvje
snih razdoblja i prije nego što se počeo smatrati star
cem, čudi se kako to da više nije mladić. Ljepotica,
koja je za sobom privlačila čete mladića, poguri se, a
lice joj izbrazdaju staračke bore. I ona, koja je nekoć
živjela samo za ljubakanje i uživanje, napokon
postane neprivlačiva« (Lib. II, Comment in Is e. 40).
Peto, razmatraj kako je varav i podmukao ovaj
život. Njegova su obećanja veoma opasna. Bezbroj
ne ljubitelje svijeta, koji se u nj slijepo pouzdavaju,
zavodi u bludnju. Premda je odvratan i ružan, sma
tramo ga veoma lijepim; iako je pun žuči i gorčine,
ipak ga smatramo veoma slatkim. Premda je obilje
žen kratkim razmacima, smatramo ga dugim. Iako
je pun nesreća i bijeda, ipak ga smatramo sretnim i
vrijednim ljubavi da nema nikakve opasnosti,
nikakve pogibelji kojoj se ljudi ne bi izložili, da bi ga
pošto-poto sačuvali. Ne plaše se upustiti čak ni u
ono što ih čini nevrijednima ove sreće i što ih nje
RAZMA1RANJA 93
lišava, što im prijeti gubitkom vječnoga života i

sreće.
Šesto, osim kratkoće i drugih već nabrojenih
okolnosti, razmatraj o tako kratku vremenu našega
života, što ga proživljavamo, kako je podvrgnut bez
brojnim bijedama, što *lesnim, što duhovnim, te se
tako i ovaj život s pravom može nazvati bujicom
suza i oceanom bezbrojnih neprilika. Pripovijeda sv.
Jeronim (Epist. ad Heliod. n. 13) kako je onaj sve
moćni kralj Kserkso, koji je svladavao planine, pre
mostio mora, kad je jednom s povišena mjesta pro
matrao neizmjerno mnoštvo ljudstva i bezbrojnu
vojsku, zaplakao što nakon sto godina neće biti više
nijednoga od onih što ih je tada promatrao. I odmah
je nadodao: »0, kad bismo se mogli uspeti na takav
vidikovac s kojega bismo gledali pod svojim noga
ma cijelu zemlju, pokazao bih ti već tada ruševine
cijeloga svijeta, sukobe naroda s narodima, kraljev
stava s kraljevstvima, kako su jedni određeni za
mučenje, a drugi da budu ubijeni; vidio bi kako
jedne proždiru morski valovi, a kako druge odvode
u ropstvo; ovdje bi vidio svadbovanje, ondje nari
canje; gledao bi kako se jedni rađaju, a drugi umiru;
jedni obiluju bogatstvom, drugi prose, i tako neće
nestati samo Kserksove vojske, nego će za kratko
vrijeme nestati ljudi cijeloga svijeta, koji sada žive.«
Pogledaj malo tjelesne bolesti i napore, duševne
muke i teške misli pa ćeš vidjeti kako na ljude sva
koga staleža i svake dobi vrebaju opasnosti. Tako ćeš
danomice sve jasnije upoznavati bijede ovoga živo
ta; onda kad spoznaš čemu se od svijeta možeš na
dati, najodlučnije ga sa svime, što njemu pripada,
prezri.
94 RAZMATRANJA
Posljednja od ovih bijeda jest smrt. Ona je i s

obzirom na tijelo i s obzirom na dušu od sviju stva
ri najstrašnija. U tom, naime, času tijelo biva posve
lišeno sviju dobara ovoga svijeta, a duša se tada
nađe u onom konačnom stanju u kojemu će biti
suđena za svu vječnost.
Kad ovo pomnjivo razmotriš, spoznat ćeš kako je
slava ovoga svijeta kratka i bijedna. Ako život onih,
koji ga tako ljube, nema drugih vlastitosti osim onih
koje smo sada nabrojili, koliko god ga cijene, moći
ćeš lako zaključiti koliko ga moraš prezirati i mrziti.
RAZMATRANJA 95
Razmatranje za srijedu: smrt
Danas ćeš uzeti smrt kao predmet razmatranja.

Ovo razmatranje je od veoma velike koristi, bilo da
se radi o sljecanju mudrosti, bilo o izbjegavanju gri
jeha ili napokon o tome da bi se ljudi razbudili i po
krenuli te bi pravodobno sračunali i sredili svoje ra
čune, što će ih tada položiti.
Ponajprije razmatraj o neizvjesnosti onoga časa u
kojem će te snaći smrt. Nije ti poznat ni dan ni mje
sto ni stanje u kojem će te zadesiti. Ti samo vjeruješ
da ćeš jednom umrijeti, a sve ostalo ti je nepoznato
osim onoga što tada običaje obuzeti čovjeka. Pre
malo o njoj misliš i zato misliš da si od smrti daleko.
Drugo, razmatraj o onom gorkom odvajanju koje
se zbiva u času smrti. Nećeš se morati odvojiti samo
od stvari sadašnjega života, koje si volio, nego ćeš
doživjeti razdvajanje duše od tijela. Budući da je nji
hovo zajedništvo tako staro, postalo je veoma drago
i nadasve voljena. Ako čovjek bolno i gorko doživ
ljava ono kad mora poći u progonstvo i biti odvojen
od svoje domovine i ako mora biti lišen onoga zraka
što ga je u času rođenja prvi put udahnuo, pa makar
sa sobom može ponijeti sve što mu je drago, kako će
istom bolno i teško ponijeti ono posvemašnje
izgnanstvo po kojem će biti odijeljen od sviju stvari
ovoga svijeta: od kuće, imanja, od oca, majke, djece,
od prijatelja, ne znajući kako se ima odseliti. Kako će
mu biti kad bude lišen zraka i svjetla, kad mu napo
kon bude onemogućena upotreba sviju ljudskih
stvari?
Razmatraj i o onome što će u tom času dušu
napose mučiti kad, odvojena od svakoga ljelesnog
96 RAZMATRANJA
posla, pomisli što će se malo zatim dogoditi s tije

lom, a što s njom. Kako će tijelo biti sahranjeno u
raku svega sedam stopa duboku i predano crvima
da ga rastoče. A što će biti s dušom, gdje će se ona
naći, posve je neizvjesno. Ova misao strahovito
muči dušu onoga koji umire; on sigurno spoznaje da
mu preostaju samo dvije mogućnosti: vječna slava ili
vječne muke. Svjestan je da je blizu i jednome i dru
gom, ali ipak ne zna što će mu od ovoga pasti u dio.
Ovu �eskobu će slijediti druga ništa manja,
naime, što će doskora morati o cjelokupnom dosa
dašnjem životu položiti račun vrhovnom Sucu pred
kojim su se strašili i ljudi najsvetijega i najneporočni
jega života. Kad su učenici opazili kako pustinjak
Arsenije u posljednjem času života dršće i plače,
zapitaše ga boji li se smrti. Odgovorio je: »Zaista,
sinovi, ovaj strah što vidite da me je sada obuzeo
nije me napuštao otkako sam postao monahom«
(Simeon Metaph, in vita eius, Tom IV apud Surium).
Tada se čovjek počne sjećati sviju grijeha dota
dašnjega života. Oni mu se predstavljaju kao
naoružana vojska koja je tu da ga uništi. Opačine
veće od ostalih grijeha, koje su mu priuštile veću
nasladu, neprestano mu se kovitlaju pred očima,
strahovito ga muče i bacaju u velik očaj s obzirom na
spasenje. Sjećanje na prijašnje uživanje, koje mu se
nekoć činilo veoma ugodnim, sad mu je veoma
gorko te zato s punim pravom kaže Mudrac: »Ne
gledaj na vino, kad rujno iskri, kad se u čaši svje
tlucavo prelijeva: pije se tako glatko, a na kraju ujeda
kao zmija i žaca kao guja ljutica« (Izr 23,31-32).
Takva je ona čaša što ju je neprijatelj ljudskoga roda
otrovao svojim otrovom te je pruža ljubiteljima svi-
RAZMATRANJA 97
jeta da je ispiju; takav se napitak nalazi u izvana

pozlaćenoj babilonskoj čaši.
Opak čovjek, videći kako je opkoljen tolikim
neprijateljima, počet će se plašiti s obzirom na ishod
suđenja i samoga će sebe naričući oplakivati. O,
bijedna li i nesretna mene, koji sam sve do sada živio
u tolikoj bludnji i stupao tako štetnim stazama,
kakva li me sada čeka sudbina! Ako sv. Pavao tvrdi
da će čovjek žeti ono što je sijao (Gal 6,8), kakav
onda drugi plod mogu očekivati ja koji nisam
ničemu toliko pozornosti posvećivao kao što sam
posvećivao �elesnim djelima? Ako sv. Ivan kaže da
ništa nečisto neće ući u nebeski Grad, koji je
popločen najčišćim zlatom, kakav onda u njemu dio
mogu očekivati ja koji sam okaljan svakovrsnim
tjelesnim uživanjem?
Zatim dolaze na red sakramenti sv. Crkve, ispo
vijed, pričest, bolesničko pomazanje, a to su pos
ljednja pomagala Crkve kojima se čovjeku na umoru
može priteći u pomoć.
Iz sviju već spomenutih okolnosti lako ćeš si
predstaviti ljeskobu čovjeka koji je živio opako, kako
ga ona na svršetku muči. O, kako će mu se tada
pojaviti žarka, ali bespredmetna želja da sam kojom
srećom provodio neporočniji život, kako bih ubudu
će želio provoditi strog život kad bi mi bilo dano da
dulje poživim. Kako bi tada žarko molio božansku
pomoć, a to mu ne dopušta težina bolesti i samrtne
muke koje ga zaokupljaju. One će biti tolike da mu
neće dopustiti ni da svoje misli usmjeri prema Bogu.
Nakon ovoga razmotri znakove posljednje bole
sti koji prethode smrti i koji najavljuju da je blizu
svršetak. Ti znakovi su zaista užasni i u nazočnima
98 RAZMATRANJA
razbuduju velik strah. Trbuh se nadme, glas oslabi,

noge zamiru, koljena se hlade, nos se uvuče, oči
upadnu, lice izblijedi, jezik više ne vrši svoju službu,
a kod nekih borba duše, koja napušta tijelo, pomu
ćuje sva osjetila i ostavlja ih posvema bez životne
snage.
A tko će istom opisati duševne muke koje su
daleko teže? Duša se tada nalazi u velikoj borbi i
samrtnoj muci, kako zbog straha, s obzirom na spa
senje, tako i zbog polaganja računa koji će se od nje
doskora zahtijevati o djelima cijeloga dotadašnjeg
života. Tada će napokon trpjeti i zato što svoje tijelo
ljubi samo naravnom ljubavlju te se od njega bez
velika bola i �eskobe ne može odijeliti, naročito zato
što strahuje ne znajući što će s njom biti.
Dok razmatraš kako je duša izišla iz tijela, još ti
ostaju samo dva puta: jedan, kojim ćeš tijelo isprati
ti do groba, a drugi, na kojem ćeš slijediti dušu dok
ne bude izrečena presuda i tako ćeš promatrati odla
zak njih oboje: gledaj, dakle, što će se dogoditi s tije
lom koje je lišeno duše. Gle, kako se traže skupocje
na odijela u koja će ga odjenuti i sahraniti. O, kako
se domaći žure da bi se mrtvo tijelo što prije iznijelo
iz kuće. Promatraj s kolikom svečanošću, s kakvim
se obredima nosi prema grobu, kako zvona svečano
zvone, kako se svatko pomno zanima za pokojnika,
promatraj nadalje liturgijsku službu za mrtve, slušaj
molitve nazočnih, žalobno pjevanje Crkve kada se
spušta u grob i zatrpava zemljom. Pogledaj, osim
·
toga, suze prijatelja i znanaca što ih nad pokojnikom
prolijevaju i, napokon, da sve izreknem jednom
riječju: sve što se običaje izvršiti prema pokojniku,
dokle god tijelo ne bude sahranjeno u zemlju, s njim
RAZMATRANJA 99
će zajedno u vječnom zaboravu biti pokopana i

uspomena na njega.
Pošto se tijelo nakon svega ovoga ostavi u zem
lji, slijedi dušu, koja je pošla u do sada nepoznat joj
kraj, gdje će se postaviti pred sud vrhovnoga suca.
Predstavi sebi da si nazočan ovom suđenju. Tu u
najdubljoj šutnji i s najvećom pozornošću naokolo
stoje svi nebeski stanovnici i gledaju kakav će biti
ishod suđenja i kakva presuda. Ovdje će se ponoviti
strog obračun sviju primitaka i sviju izdataka. Trebat
će, velim, položiti račun o životu, obitelji, dobrima,
o božanskim nadahnućima, o dobro upotrijebljenim
sredstvima i prigodama i, napokon, o krvi Isusa
Krista i primanju sakramenata. I konačno će biti
izrečena presuda prema onome kako položi račun o
primicima.
100 RAZMATRANJA
Razmatranje za četvrtak: posljednji sud
Danas razmatraj o posljednjem sudu da bi ovim

razmatranjem u svojoj duši razbudio ona prvenstve
na dva čuvstva što ih mora imati svaki kršćanin:
strah Božji i mržnju na grijeh.
Najprije sebi predstavi kako će strašan biti taj
dan u kojem će pasti odluka o svim prijepornim
stvarima Adamovih sinova i bit će dokrajčene sve
parnice našega života, a što o njima za svu vječnost
treba odlučiti, javno će se pred očima i u nazočnosti
cijeloga svijeta proglasiti. Ovaj će dan u sebi obuh
vatiti dane sviju vjekova - sadašnjega, prošlih i
budućih - i zahtijevat će se strog račun o djelima
sviju ljudi i sav će bijes prevaliti za grijehe počinjene
od postanka svijeta.
Drugo, razmatraj strahovite znakove koji će pre
thoditi ovom danu. Spasitelj, naime, kaže »da će biti
znakovi na suncu, mjesecu i zvijezdama« i da će svi
nebeski i zemaljski stvorovi kad spoznaju da im se
približio svršetak, početi drhtati i tresti se. Ljudi će,
kako kaže Spasitelj, ukočeni, mršavi i od smrti za
nokat rastavljeni, kad začuju užasnu huku mora,
kad budu gledali kako se strahovito pjeni, kako se
prelijeva i propinje, umirati od straha. Kad u svemu
ovome ugledaju bijedu i nevolju, što ih ovi znakovi
najavljuju i njima svijetu prijete, takvim će strahom i
užasom biti obuzeti da će kao bez duše blijedi, bez
glasa, bez ljudskoga izgleda ovamo-onamo lutati
mrtvi prije nego što umru. Strahujući pred svojom
osudom, sami sebi svojom uobraziljom odmjeravaju
kazne. Svaki će od njih pod u�ecajem velika straha
biti za sebe toliko zabrinut da se za druge - za rodi-
RAZMATRANJA 101
telje, muževe, žene, prijatelje, drugove - uopće neće

brinuti niti će na njih misliti.
Treće, predstavi sebi onu sveopću ognjenu
poplavu koja će ovome sudu prethoditi, strahovit
zvuk one trublje u koju će puhati jedan od arkan
dela. Tim zvukom će svi narodi svijeta biti pozvani
da se na jednome mjestu postave pred Božji sud. I
napokon si predstavi ono uzvišeno dostojanstvo
kojim će vrhovni sudac živih i mrtvih predsjedati
ovome sudu.
Četvrto, razmatraj kako će se od svakoga poje
dinca tražiti točan i strog račun. »Ako bi se tkogod
htio preti s njime, odvratio mu ne bi ni jednom od
tisuću«, kaže Job (9,3). Što će, dakle, biti od čovjeka
kada Bog počne s njime postupati prema oštrini
svoje pravednosti? Kada mu iznutra njegova savjest
ovako progovori:
O, ti opaki i nevaljali čovječe, čime si me sma
trao? Zbog čega si se, prezrevši me po najvećoj
opačini, pridružio mojim neprijateljima? Na svoju
sam te sliku i priliku stvorio, svjetlom vjere sam te
prosvijetlio, od prvih godina sam te prožeo vjerom,
vlastitom krvlju sam te otkupio, poradi tebe sam
postio, bdio, molio, podnosio napore putovanja,
krvlju sam se znojio i mnoštvo sam drugih nevolja u
ovome životu podnio. Iz ljubavi prema tebi sam
podnosio progonstva, nepravde, poruge, ismje
hivanja, prezir, psovanje, muke i napokon sam križ.
To svjedoči ovaj moj križ, svjedoče to ovi čavli, svje
doče ove rane, koje vidiš na mojim rukama i noga
ma; napokon su mi svjedoci nebo i zemlja, koji su
promatrali moju muku. Kako si postupao sa svojom
dušom koju sam uz cijenu svoje dragocjene krvi
102 RAZMATRANJA
otkupio? U što si ovaj dragocjeni biser, što sam ga

kupio neprocjenjivom vrijednošću, upotrijebio? O,
zmijski rode, zašto si se radije opredijelio da služiš
mojem neprijatelju s velikim naporom i bolom, a da
ne služiš meni, svom Stvoritelju i Otkupitelju s
ugodnošću i nasladom? Češće sam te pozivao, a ti se
nisi htio odazvati mojim pozivima. Kucao sam na
vrata tvoga srca i odbio si mi otvoriti. Raširio sam
svoje ruke na križu i nisi za to mario, prezreo si sve
savjete, obećanja i moje prijetnje. Proglasite, dakle,
sada, anđeli, presudu i budite suci izmedu mene i
mog vinograda: »Što još mogoh učiniti za svoj vino
grad, a da nisam učinio?« (Iz 5,4).
Što će tada odgovoriti pokvarenjaci i ismjehivači
božanskih stvari; što oni koji su izrugivali krepost,
ismjehivaH prostodušnost i koji su točnije obdrža
vali zakone ovoga svijeta negoli božanske, koji su
svoje uši zatvarali pred Božjim glasovima, koji su
božanska nadahnuća prezirali, koji su se buntovno
odnosili prema Božjim zapovijedima i za njegova se
dobročinstva pokazali nezahvalnima? Što će reći oni
slobodoumnici koji su, dopuštajući sebi svakakve
nevaljalštine, tako živjeli kao da Boga nema i koji su
mislili da on o ljudskim stvarima ne vodi nikakvu
brigu? Što će reći oni koji su umjesto zakona i pravi
la slijedili svoje strasti, naslade i lagodnosti? »Što
ćete učiniti u dan kazne, kaže Izaija, kad izdaleka
propast dođe? Kom ćete se za pomoć uteći, gdje
ostaviti blago svoje, da se ne morate medu roblje
pognuti, pasti medu poklanima?« (Iz 10,3-4).
Peto, razmatraj sadržaj one užasne presude ko
jom će vrhovni Sudac, kad završi suđenje, nemilice
ošinuti sve bezbožnike. Nju će izreći tako užasnim
RAZMATRANJA 103
glasom da će, kad je bude izgovarao, gromovito od

zvanjati u ušima sviju nazočnih. Izaija kaže: »Usne
su mu pune jarosti, jezik mu oganj što proždire« (Iz
30,27). Ta koji plamen može tako žeći kao što su ove
riječi: »Idite od mene, prokleti, u oganj vječni, što je
pripravljen đavlu i anđelima njegovim« (Mt 25,41).
Svaka pojedina riječ ove presude je puna užasna
bola. Ta tko može shvatiti kakav je to rastanak,
kakvo prokletstvo, kakav oganj, kakvo društvo,
kakva je napokon ona vječnost koja će ovom presu
dom biti dosuđena bezbožniku.
104 RAZMATRANJA
Razmatranje za petak: pakao
Danas ćeš razmatrati o paklenim kaznama da bi,

promatrajući ih, postigao veću postojanost u Božjem
strahu i gnušanje na grijehe.
O ovim kaznama treba da razmatramo, kako uči
pisac »Fascicularija«, i da se poslužimo nekim
prispodobama koje su nam o tome ostavili sveti
ljudi. Zato neće biti naodmet da si pakao predstavi
mo kao užasan metež, kao podzemno jezero, kao
strahovito duboku provaliju koja je sva u plamenu,
ili da ga sebi predstavimo kao velik i užasan grad,
koji je posve taman i mračan; sav je u plamenu koji
ne svijetli, a u njemu vika, zapomaganje, naricanje
sviju zbog neopisivih muka.
Na ovome nesretnom i tužnome mjestu postoje
dvije vrste kazni, jedne od njih se zovu kazne osjeti
la, a druge kazna gubitka.
Što se tiče prvoga, razmatraj da nema u osuđeni
ka nijednoga ni vanjskog ni unutarnjeg osjetila koje
ne bi bilo mučena posebnom kaznom. Jer kao što su
osuđenici svim svojim udovima i osjetilima vrijeđali
Gospodina zajedno i njima se služili kao oruđem i
oružjem, njima su, zabacivši zajedništvo s Bogom i
zakon, služili grijehu, tako je božanska pravednost
odredila da se svakomu od njih dodijeli vlastita
kazna kako su zavrijedila. Oči će razuzdanih i be
sramnih biti mučene strahovitim gledanjem đavola.
Uši, koje su bile otvorene lažima, ogovaranju i
nečistoći, bit će ispunjene divljim glasovima, vikom,
kletvama i zapomaganjem. Nos, koji je udisao ugod
ne mirise i kađenje, bit će mrcvaren nepodnošljivim
smradom. Okus, koji je uživao u biranim jelima i
RAZMATRANJA 105
slatkim pićima, bit će mučen nepodnošljivom glađu

i najljućom žeđu. Jezik, koji je ogovarao i mrmljao,
bit će napajan žučju zmajeva. Pohotljivac, koji je uvi
jek ugađao svojim nedopuštenim željama, do vrata
će biti u led uronjen i, kao što kaže Job (24,19), »iz
snježnih voda će prijeći u užasnu vrućinu«, u pla
men ognja i sumpora.
Ali ni nutarnja osjetila neće biti bez posebnih
muka: uživljavanje u sadašnje bolove, sjećanje na
prijašnja uživanja, strahovanje pred budućim doga
đajima, bit će volja mučena nevjerojatnom mržnjom
i bijesom na Boga. Napokon, tu će se naći na okupu
sjedinjena sva zla sa svim kaznama, što ih duša
može samo izmisliti i zamisliti.
Ondje će, kako kaže sv. Gregorije, vladati nepo
dnošljiva studen, neugasiv oganj, besmrtni crv,
smrad, koji nitko neće moći podnijeti, tmina će biti
opipljiva, krvnički bičevi, đavolske obrazine, kovit
lanje grijeha i zdvajanje nad svim dobrima. Kaži mi
ako ti se čini da je i najmanji dio ovih muka nepod
nošljiv i pretežak, a kako će istom biti teško podno
siti onu cijelu Ilijadu zala istodobno na svim udovi
ma te vanjskim i nutarnjim osjetilima, ali ne samo
jednu noć, ni samo tisuću noći, nego kroz svu
vječnost? Koji um, koji jezik, koji ljudski duh može
ovo shvatiti, a da ne kažem tko bi to mogao izreći
riječima?
Pa ipak te kazne, što ih trpe osuđenici, uzete
zajedno, još nisu ono najteže. Preostaje još jedna
strahota, kojoj nema usporedbe. Teolozi je nazivlju
kaznom odbačenja, a sastoji se u vječnom lišenju gle
danja Božjega veličanstva, u lišenju slavnoga i blaže
noga društva Boga i svetaca. Svaka je kazna u sebi
106 RAZMATRANJA
utoliko teža ukoliko čovjeka lišava odličnijega

dobra. Budući da je Bog najveće i bitno dobro,
najveće od sviju dobara, zaista, biti njega lišen
najveće je od sviju zala.
Ovo su najopćenitije muke osuđenika, a osim
njih ima još i posebnih kojima će biti mučeni poje
dinci prema kakvoći svojih opačina. Tako će druga
čije biti kažnjeni oholice, drugačije zavidnici, lakom
ci, mekoputnici, a drugačije počinitelji ostalih zala.
Mjera bola će ondje biti izjednačena s mjerom
uživanja u sadašnjem životu; poruga će biti suprot
stavljena slavi i preuzetnosti, bijeda i neimaština
obilju, glad i žeđ prijašnjoj proždrljivosti i pohlep
nosti.
Do sada nabrojenim kaznama treba dodati i vje
čno trajanje, što je kao neki pečat i ključ svega. Čini
se, naime, da bi te muke bile podnošljivije kad bi
jednom imale svršetak. Što je dosuđeno za neko
odredeno vrijeme, ne može biti tako strašno, a ona
beskrajna kazna, bez uljehe, bez osvježenja, bez
skraćenja, gdje ne preostaje nikakva nada da će jed
nom doći svršetak ili mukama, ili onima koji ih
zadaju, ili onima koji ih podnose, nego je to vječno i
neoprostivo izgnanstvo, bez ikakve nade da bi
moglo biti opozvano. Kad to čovjek pomnjivo i
pozorno razmatra, može ga to zapanjiti i dušu
potresti te razbuditi spasonosan strah.
Zbog vječnoga trajanja kazne proizlazi ona
užasna mržnja kojom su prokletnici raspaljeni pro
tiv Boga; odatle one užasne psovke i kletve što ih iz
nečistih usta rigaju govoreći: Proklet bio Bog koji
nas je stvorio i osudio na umiranje bez smrti, što nas
tako muči i mrcvari, a da nas ipak nikad ne dotuče!
J
RAZMATRANJA 107
Neka je prokleta moć onoga koja nas je tako teško

pogodila! Neka je prokleta mudrost onoga koja mu
je otkrila sve naše zloće! Neka je prokleta praved
nost onoga koji za vremenite grijehe dodjeljuje
vječnu kaznu! Neka je proklet njegov križ koji je za
nas besplodan! Neka je prokleta krv koju je prolio,
kad na nas izaziva osvetu! Neka je prokleta Majka
Božja koja se, dok je svima ljubezna i milostiva
odvjetnica, prema nama pokazuje okrutnom i bez
milosrđa! Neka su prokleti svi sveci koji s Kristom
kraljuju, koji se raduju našim zlima!
Ovo su pjesme što ih izmjenično cijelu noć pje
vaju. Ovo su pjesme i neprestana glazba onih koji
najmilostivijega i najpravednijega Boga neprestano
pogrđuju strahovitim psovkama i kletvama kroz sve
vijeke vjekova i, tako reći, pokušavaju ga prokleti.
108 RAZMATRANJA
Razmatranje za subotu: vječno blaženstvo
Danas ćeš razmatrati o slavi blaženika. To će

tvoje srce ispuniti prezirom svijeta i još više razbu
diti želju za nebeskom srećom kako bi jednom došao
u njihovu zajednicu.
Da bi došao do približne spoznaje i predokusa
ove neshvatljive slave, razmotri ovih pet stvari:
izvanrednu uzvišenost mjesta, ugodnost zajedni
štva, gledanje Boga, slavu tjelesa i savršenost sviju
dobara, kojih je ondje najveće obilje.
Kad se radi o uzvišenosti mjesta, najprije svrati
pozornost na njegovu veličinu koja zapanjuje i
zadivljuje. Kako čitaš u djelima priznatih i vjerodo
stojnih pisaca, najmanja zvijezda koja se nalazi na
nebeskom svodu nekoliko je puta veća od Zemlje. A
neke je, štoviše, nadmašuju dvjesta i trista puta. Kad
uzdigneš pogled prema nebeskom svodu, vidiš ih
bezbrojno mnoštvo. Između njih opažaš toliko praz
na prostora da bi se lako moglo smjestiti mnogo više
zvijezda. Kako se, dok promatraš nebeski svod, ne
zapanjiš i ne uroniš u divljenje tolikoj veličini i
onome koji je tu grdosiju izgradio. Sam od sebe ćeš
obnemoćiti kada ti zataje osjetila.
Razmatraj nadalje njegovu ljepotu koju nijedan
jezik ne može opisati. Ako je Bog u ovome mjestu
našega progonstva i u ovoj dolini bijede stvorio veli
ko mnoštvo toga čija nas ljepota i milina zapanjuju,
kako je istom urešeno i kako izgleda mjesto što ga je
Bog odredio da bude redovito prebivalište njegove
slave, palača njegova veličanstva, boravište njegovih
izabranika i raj pun svakakvih naslada i ugodnosti?
RAZMATRANJA 109
Nakon ljepote promatraj dostojanstvo stanovni

ka ovoga mjesta čiji broj, svetost, bogatstvo, ljepota
premašuju svaku moć naše uobrazilje. Sv. Ivan tvrdi
da ih je tako mnogo te ih nije moguće izbrojiti. Sv.
Dionizije tvrdi da postoji toliko mnoštvo andela da
njihov broj nadmašuje broj sviju materijalnih stvari
što postoje na zemlji. Njega slijedi veliki Toma koji je
mišljenja da slavni nebeski duhovi svojim brojem
nadmašuju sve materijalne stvari što ih svijet u sebi
skriva, kao što svemir neizmjernošću svojih dijelova
nadmašuje Zemlju koja je, kad se usporedi sa sve
mirom, malena kao kakva točkica. Može li se nešto
divnije zamisliti? Zaista, kad se ovo dobro vagne i
ispita, dovoljno je da zanese osjetila sviju ljudi i da
ih svojom snažnom divotom upravo izbezumi.
Ako je već koji god od blaženih duhova neuspo
redivo ljepši od cijeloga vidljivoga svijeta, što istom
reći o promatranju ovoga neshvatljivog broja tako
divnih i svijetlih duhova i o gledanju njihove sveko
like službe i savršenstva? Promatrat ćemo, naime,
kako anđeli raznose vijesti, kako arkanđeli služe,
kako poglavarstva pobjedonosno kliču, kako vlasti
uzvikuju, kako gospodstva vladaju, kako sile blista
ju, kako prijestolja plamte, kako kerubini sjaju, kako
serafini ljubavlju gore i kako svi jednodušno Boga
veličaju.
Ako je drugovanje i prijateljevanje s dobrima
tako slatko i ugodno, kako će istom ugodno i slatko
biti u društvu tolikoga mnoštva svetaca? Kako će to
biti nešto veliko: družiti se s apostolima, razgovara
ti s prorocima, boraviti s mučenicima, uživati u
zajedništvu i prijateljstvu sviju izabranika? Ako
držiš da je druženje s dobrima nešto dično i ugodno,
110 RAZMATRANJA
što će istom za nas značiti uživanje u društvu i

nazočnosti onoga kojega veličaju jutarnje zvijezde,
čijoj se ljepoti dive sunce i mjesec, pred kim na kolje
na padaju anđeli i pred kim svi nebeski duhovi
padaju ničice? Što će značiti promatranje onoga
najvećeg dobra, koje sva ostala dobra sadrži u sebi, i
promatranje onoga neizmjernog svijeta, koji u sebi
sadrži sve ostale svjetove? A što istom reći o proma
tranju onoga koji, premda je jedan, ipak u sebi sadrži
sve, i premda je najjednostavniji, ipak posjeduje
savršenstva sviju stvari? Može li ljudski duh pože
ljeti nešto više? Ako je bilo nešto veliko vidjeti i slu
šati kralja Salamona da je kraljica Sabe, iz dalekih
krajeva privučena njegovom mudrošću, rekla: » Bla
go tvojim ljudima i tvojim slugama, koji stoje pred
tobom i slušaju tvoju mudrost!« (2 Ljet 9,7), što će is
tom značiti promatranje onoga pravog Salamona i
uživanje one vječne mudrosti beskrajnoga veličanst
va, neocjenjive ljepote, beskrajne dobrote i čega još
ima, i sve to uživati kroz svu vječnost? U ovome je
bitna slava svetaca, to je konačna svrha i središte
sviju naših želja.
Osim toga, promatraj proslavljena �elesa koja će
se odlikovati s četiri vlastitosti: oštroumljem, pokre
tljivošću, bestrpnošću i sjajem. Sjaj će im biti tolik da
će svaki izabranik, prema Kristovu svjedočanstvu, u
kraljevstvu Očevu sjati poput sunca. Ako naše sunce
cijeli ovaj svijet svojim sjajem razveseljuje i osvjetlju
je, kako će istom sjati tolika presjajna sunca koja će
ondje sjati?
A što da reknem o drugim dobrima koja se ondje
nalaze? Ondje će vladati zdravlje bez bolesti, slobo
da bez nasilja, ljepota bez rugobe, besmrtnost bez
RAZMATRANJA 111
truleži, obilje bez nestašice, počivanje bez smetanja,

sigurnost bez straha, znanje bez zablude, izobilje
bez žalosti, radost bez tuge, čast bez protuslovlja.
Ondje će, kako veli sv. Augustin, biti slava i nitko
ondje neće biti zabunom čašćen ni laskanjem. Ondje
će vladati prava čast koja neće biti uskraćena niko
me tko je dostojan, niti će biti iskazivana nedostaj
nome jer onamo neće biti pušteni drugi osim dostoj
nih. Ondje vlada pravi mir i nitko neće trpjeti ništa
nepovoljno ni od samoga sebe ni od drugoga.
Nagrada kreposti bit će sam onaj koji je kreposti dao
i kreposniku obećao samoga sebe; od njega ne može
biti ništa ni bolje ni veće. A što je to drugo nego ono
što je kazao prorok: »Bit ću njihov Bog, a oni će biti
moj narod« (Ezek 37,23; 2 Kor 6,16). Ne budem li ja,
kaže Gospodin, odakle će se nasititi? Ja ću biti ono
što god ljudi čestito zažele: i život, i mir, i čast i
svako dobro? Tako se i ono ispravno shvaća što ka�e
apostol, »da je Bog sve u svemu« (1 Kor 15,28). On
će biti svršetak naših želja, njega ćemo beskonačno
gledati, bez mrzovolje ljubiti, bez umora hvaliti.
Prebivalište blaženika će biti, ako gledaš na pro
stor, veoma prostrano; gledaš li na ures, bit će naj
divnije; a gledaš li na sjaj, bit će najblistavije. Dru
štvo će biti najbolje, najugodnije, neće ondje biti izm
jene vremena, neće slijediti dan nakon noći niti noć
nakon dana, nego će vrijeme uvijek biti jednako i
sebi slično. Ondje će vladati vječno proljeće koje će
Duh Sveti svojim ugodnim dahom neprestano podr
žavati te će se drveće i bilje uvijek zelenjeti i cvasti.
Ondje će svi neprestano klicati od radosti i svetko
vati, svi će ondje radosno pjevati i svirati, a njega će
pjesmom slaviti zato što po njegovoj darežljivosti
žive i kraljuju kroz svu vječnost.
112 RAZMATRANJA
O nebeski grade, sigurno prebivalište, svim

ugodnostima bogati kraju! Tu narod ne mrmlja,
građani su miroljubivi, ljudi nemaju nikakvih potre
ba. O kad bih te se već jednoć domogao da u tebi
uživam radost! O kad bi se dani mojega progonstva
završili u tebi! Kada će doći taj dan, kada ću napu
stiti ovu smrtnost, kada ću, Gospodine, doći i poka
zati se pred tvojim licem?
RAZMATRANJA 113
Razmatranje za nedjelju: Božja dobročinstva
Današnji dan upotrijebi za razmatranje božan

skih dobročinstava da bi mogao Bogu zahvaljivati i
da bi se njegovom ljubavlju tvoje srce jače raspalilo
jer ti je on tako mnogo dobročinstava iskazao.
Budući da su ta dobročinstva bezbrojna, između
njih ćeš izabrati za razmatranje samo pet, a to su:
dobročinstvo što si stvoren, što si sačuvan, što si
pozvan i napokon ona pojedinačna dobročinstva
koja su ti darovana. S obzirom na dobročinstvo što si
stvoren, pomnjivo razmotri što si bio prije nego što
si stvoren i što ti je Bog, stvorivši te, dao kad nisu
prethodile nikakve tvoje zasluge. Promotri svoje
tijelo sa svim njegovim udovima i osjetilima, zatim
svrati pozornost na svoju dušu koja je tako plemeni
ta; promotri njezine poglavite moći i sposobnosti:
razum, pamćenje i volju.
Sjeti se da ti je Bog, kada ti je dao dušu, darovao
s njom i sve zajedno jer se ni u jednom stvoru ne
može pronaći savršenstvo koje čovjek ne bi imao u
mnogo odličnijem stupnju u svojoj duši ili bi ga
sigurno mogao imati. Odatle očito proizlazi da ti je
Bog, kao u pregršti, sve udijelio kada te je takvim
darom obogatio.
Što se, pak, tiče dobročinstva sačuvanosti, raz
matraj kako cijela tvoja opstojnost ovisi o božanskoj
providnosti i rasporedu, bez čega ne bi mogao ni
jedan časak vremena postojati ili napraviti i samo
jedan korak. Osim toga je Bog cijeli ovaj svijet i sve
što je na njemu stvorio tebi za upotrebu i korist:
more, kopno, ribe, životinje, biljke i napokon je
anđeoske duhove odredio da tebi služe. Svrati
114 RAZMATRANJA
pozornost na svoje zdravlje, kojim se služiš, snazi,

kojom djeluješ i životu što ga uživaš. Sjeti se da su
sve ovo Božja dobročinstva i da ih Bog neprestano
po dnevnom pothranjivanju i drugim vremenitim
pomagalima čuva. Svrati zatim pozornost na bijede
i nevolje u koje, kako vidiš, ostali smrtnici danomice
padaju i strovaljuju se. U njih si i ti isto tako lako
mogao upasti kao što su upali toliki drugi ljudi da te
božanska dobrota nije čuvala i štitila.
S obzirom na dobročinstvo otkupljenja, razmotri
dvoje. Razmotri najprije kakvoću i količinu dobara
koja ti je Bog pribavio svojim otkupljenjem, zatim
svrati svoj pogled na težinu i oštrinu muka što ih je
podnio na tijelu i duši kako bi tebi pribavio ova
dobra. Da bi što bolje spoznao i uočio onu obvezu
što je imaš prema Gospodinu zbog svega onoga što
je za tebe podnio, s obzirom na otajstva njegove
muke, svrati pozornost na četiri stvari. Dobro uoči
tko je onaj koji trpi, što trpi, za koga trpi i zašto trpi.
Onaj koji trpi - Bog je. Što trpi? Najteže muke i
najbestidnije pogrde što nitko od ljudi nije nikada u
svom životu podnio.
Za koga trpi? Za nezahvalne stvorove koji bi tre
bali biti prokleti i koji su zaslužili pakao; oni su u
svom djelovanju opakiji od zloduha kad on ne bi bio
svezan i bio slobodan. A zašto? Nije nas otkupio
poradi svoje koristi ili probitka ili zato što bismo mi
to na neki način zavrijedili, nego su ga na to potak
nule njegova ljubav, dobrota i samilost.
S obzirom na dobročinstvo zvanja, ponajprije
razmatraj o milosti što si je primio od Boga kada te
je obdario kršćanskom vjerom i po krštenju i ostalim
sakramentima pribrojio svojim vjernicima. Ako te je
RAZMATRANJA 115
kasnije nakon ovoga prvog poziva, kad si griješeći

izgubio krsnu nedužnost, izvukao iz grijeha, povra
tio u stanje milosti i doveo natrag na put vječnoga
spasenja, kakvu mu možeš iskazati zahvalnost za
toliko dobročinstvo? Kolika je bila njegova ljubaz
nost i blagost kad te je tolike godine tako veliko
dušno čekao, kada ti je dopustio da u tolikoj
prljavštini zloće provodiš život, kad te je pohađao
dobrim i svetim nadahnućima, kad nije prerezao ni
tvoga previše opakog života, kao što je to učinio s
drugima koji su bili u jednakom stanju kao i ti, kad
te je, napokon, tako djelotvornom i snažnom milo
šću pozvao da te je od smrti uskrisio na život i otvo
rio ti oči da gledaš njegovo svjetlo? Koliko je bilo
ono milosrđe što ti je nakon obraćenja podijelio mi
lost da se ne povratiš u prijašnje zloće, da nadvladaš
neprijatelje ljudskoga roda i da u pobožnim i svetim
djelima ustraješ?
Ovo su najopćenitija dobročinstva, a osim njih
ima i drugih koja su skrivenija i nikome poznata
osim onima koji su ih primili. Osim toga, ima još
nekih koja nisu malobrojna, a toliko su tajna da čak
nisu očita ni onima kojima su dana, nego za njih zna
samo onaj koji ih je dao. Koliko puta si zaslužio da
te zbog drskosti, nezahvalnosti i nemara Bog napu
sti, kao što se mnogima događa i zbog manjeg raz
loga, a on je ipak to previdio? Koliko te je Bog puta
posebnom svojom providnošću izuzeo od zala,
uklonio grešne prigode, raskinuo zamke što ih je
neprijatelj tebi na propast postavio, sve je njegove
pokušaje izigrao time što nije htio dopustiti da nje
govi protiv tebe usmjereni pothvati i namjere uspi
ju? Koliko je puta ovako postupao s nama kao što je
- - - - - -
- - - -
- - - - -
- -
116 RAZMATRANJA
kazao sv. Petru u Evanđelju: »Evo, sotona je zatražio

da vas rešeta kao pšenicu, a ja sam za tebe molio Oca
da ne oslabi tvoja vjera?« (Lk 22,31).
Zaista, tko bi mogao potpuno spoznati ova skro
vita dobročinstva osim Boga? Čovjek može lako
upoznati veća i očitija dobročinstva koja se mogu
rukom pipati, ali ona koja su nevidljiva, koja se ne
sastoje u izvršavanju dobra, nego u očuvanju od zla,
koji ljudski duh može potpuno shvatiti? Zato je
nadasve pravedno i veoma pametno da Bogu nepre
stano zahvaljujemo za sva njegova dobročinstva i da
mu velikodušno priznajemo kako smo od njega
daleko više primili nego što mu možemo uzvratiti.
Budimo svjesni da je naša obveza prema Bogu toli
ka i da smo zbog tolikih dobročinstava njegovi veli
ki dužnici da mu ne bismo nikada nikakvim djelima
ili zaslugama mogli potpuno zadovoljiti jer ni sama
ta dobročinstva nitko ne može ni izbrojiti niti ih je
moguće razumom shvatiti.
RAZMATRANJA 117
O vremenu i plodu ovih razmatranja
Evo imaš, kršćanski čitatelju, sedam prvih ra

zmatranja kojima bilo koji ljedan možeš zabaviti
svoju dušu. Ne čitaj ih da ne bude neprilično ako si
nešto drugo tih dana uzeo za razmatranje. Kako
smo, naime, malo prije kazali, što god bi moglo srce
potaknuti na ljubav i strah Božji te na opsluživanje
Božjih zapovijedi, korisno se može uzeti kao pred
met razmatranja. A mi smo ih iz tolikoga broja dru
gih izlučili kako zato što u sebi sadrže osnovna
otajstva naše vjere, tako i zato što u njima ima više
moći i snage da ljudska srca potaknu na ljubav i
strah Božji. Napokon smo to učinili i da početni
cima, kojima je potreban vođa, pružimo hranu
dobro pripravljenu i prožvakanu da se ne bi u ovim
predmetima ponašali kao stranci koji ne poznaju
pravi put te u tuđoj zemlji lutaju stranputicama, u
neizvjesnosti tumaraju prihvaćajući sad ovo sad ne
što drugo bez ikakve sigurnosti.
Osim toga, ova razmatranja, kako smo kazali na
drugome mjestu, odgovaraju napose onima koji se
istom počinju obraćati Bogu, lj. koji su se istom
nedavno iz grešna života povratili Bogu. Njima je
potrebno razmatrati o ovim stvarima jer će se iz toga
u njihovim dušama razbuditi bol zbog počinjenih
grijeha i strah pred njima, razbudit će se strah Božji i
prezir svijeta. To su neke vrsti prvi koraci koje na
početku boljega života treba podržavati. I zbog toga
će oni, koji su se nedavno obratili Bogu, morati ova
razmatranja nastaviti kako bi mogli strahu Božjem,
ljubavi i ostalim krepostima položiti duboke temelje.
II
SEDAM RAZMATRANJA O MUCI GOSPODINOVO}
Kako treba razmatrati Gospodinovu muku
Slijedi sedam razmatranja o Kristovoj muci, us

krsnuću i uzašašću u nebo, a njima se mogu dodati
i druga o njegovim djelima.
Ponajprije naglašavam da u Kristovoj muci valja
napose razmatrati šest stvari i to: žestinu njegovih
boli, da bismo s njim suosjećali; težinu svojih grijeha
koji bijahu uzrokom ovih muka, da bismo ih okajali;
veličinu ovoga dobročinstva, da bismo mu za nj bili
zahvalni; prikladnost ovoga otajstva, da bi nas obu
zelo divljenje. Napokon ćemo razmatrati mnoštvo
Kristovih kreposti koje u muci napose dolaze do
izražaja da bismo ih što bolje uočili i da bismo im se
divili. Zato ćemo pokatkad u samim razmatranjima
iz dubine srca suosjećati s Kristovim bolima koje su
bile izvanredno velike, kako zbog nježnosti njegova
tijela, tako zbog izvanredne njegove ljubavi, a i zato
što ih je bez ičije uljehe podnio. Tu i tamo ćemo u
sebi razbuditi bol zbog svojih grijeha razmatrajući
kako su oni bili uzrok tih groznih patnja. Katkad
ćemo opet u sebi raspirivati oganj ljubavi, razmatra
jući Kristovu bezgraničnu ljubav, koju je na križu
očitovao i cijelom svijetu objavio. Sjetit ćemo se i
onoga dobročinstva što nam ga je pružio u muci jer
120 RAZMATRANJA
nas je uz tako veliku cijenu i tako obilnim zasluga

ma otkupio, a mi sami uživamo plodove i blagodati
toga otkupljenja. Koji put ćemo razmišljati o tome
kako je Bog izabrao prikladan način da izliječi našu
bijedu, �- da zadovolji za naše opačine, da iziđe u
susret našim potrebama, da nas učini dionicima
svoje milosti, da suzbije našu oholost, da nas potak
ne na prezir svijeta kako bi nas pridobio za ljubav i
radosno podnošenje križa, siromaštva, strogosti,
nepravdi i napokon sviju drugih hvalevrijednih
napora. Osim toga, neće biti naodmet dobro uočiti
primjere onih kreposti koje su se prvenstveno istica
le u cijelom Kristovu presvetom životu i muci, nai
me, njegovu krotkost, strpljivost, poslušnost, milo
srde, siromaštvo, ljubav, poniznost, dobrohotnost,
čednost i ostale kreposti koje odsijevaju gotovo u
svim njegovim djelima slično kao što zvijezde sjaju
na nebeskom svodu. To treba učiniti prvenstveno
zato da bismo ih, koliko možemo, nasljedovali, izb
jegavali besposlicu, da bismo razum i milost, koju
smo u tu svrhu od njega primili, posvema za ovo
upotrijebili; da bismo ga prema svojim silama, koli
ko on dopusti, nasljedovali i stupali njegovim tra
gom. Ovo je najbolji i najkorisniji način razmatranja
Gospodinove muke da bismo se, naime, odlučili za
nasljedovanje od kojega ćemo prijeći na preobli
kovanje, da bi svatko mogao s apostolom reći:
»Živim, ali ne više ja, u meni živi Krist« (Gal 2,20).
Osim toga, u razmatranju Gospodinove muke treba
mo promatrati Krista kao da ga imamo pred očima i
kao da nazočni gledamo što je pretrpio. Ne smijemo
samo prionuti uz povijest muke nego trebamo svra
titi pozornost i drugim okolnostima. Posebice ćemo
posvetiti pozornost ovim stvarima: tko je onaj koji
RAZMATRANJA 121
trpi, za koga, kako i zašto trpi. Onaj koji trpi Bog je

svemogući, beskonačni, neizmjerni. - Za koga trpi?
Za najnezahvalnije stvorenje cijeloga svijeta koje je
zaboravilo njegova dobročinstva. - Kako trpi? S naj
dubljom poniznošću, ljubavlju, dobrohotnošću,
blagošću, milosrđem, strpljivošću, čednošću itd. -
Zašto trpi? Ne zbog svoje koristi niti zbog naših zas
luga, nego zbog neizmjerne ljubavi, milosrđa,
dobrote i neizmjerne ljubavi prema nama:
Napokon, nije dosta samo razmatrati o njegovim
vanjskim bolima, nego i o nutarnjoj ljeskobi. Daleko
se više toga može pronaći u Kristovoj duši negoli u
tijelu, kako zbog bolnijega doživljavanja patnja, tako
i zbog drugih učinaka i stvarnosti koja u njoj postoje.
Nakon ovoga kratkog uvoda prelazimo na razla
ganje otajstava Gospodinove muke.
122 RAZMATRANJA
Razmatranje za ponedjeljak: pranje nogu,

ustanovljenje presvete euharistije
Danas, pošto se prekrižiš i, kako je češće rečeno,

pošto se pripraviš, razmišljat ćeš o pranju nogu i o
ustanovljenju presvetoga sakramenta euharistije.
Razmatraj, dakle, dušo moja, u ovoj večeri slat
koga i dobrostivog Isusa. Gledaj onaj neshvatljivi
primjer poniznosti što ti ga je pružio za nasljedo
vanje kad je, ustavši od stola, uz koji je bio sa svojim
učenicima, oprao prljave noge svojih učenika. Što je
to što radiš, Isuse? O slatki Isuse, zašto se tvoje
neizmjerno veličanstvo tako duboko ponizuje? Što
bi u sebi mislila, što bi h*la, dušo moja, kad bi gle
dala Boga sagnuta do ljudskih nogu i prostrta pred
samim Judom? O okrutna li i bešćutna čovjeka, zar
tolika poniznost nije mogla umekšati tvoje srce? Zar
tolika dobrohotnost i milina nije mogla ući u tvoju
najdublju dubinu i odvratiti te od naumljena zloči
na? Je li moguće da si ovo umiljato Janje odlučio
prodati za bijednu cijenu? I kad se to dogodilo, kako
ovaj primjer izvanredne poniznosti nije probo tvoju
savjest i potaknuo te na bolju odluku? O prečiste
ruke, kako ste mogle doticati tako smrdljive, prljave
i pune zadaha noge? O prečiste ruke, zar vam nije
bilo mrsko i odvratno doticati i prati one noge koje
su odlaženjem i dolaženjem poradi prodaje vaše
krvi bile uprljane i zamazane? O vi presretni aposto
li, zar se niste zgrozili i uzdrhtaH gledajući toliku
poniznost? Petre, što radiš? Zar ćeš dopustiti da ti
najuzvišeniji Gospodin pere noge? Sv. Petar zbun
jen, osupnut i zadivljen, kad je do svojih nogu vidio
Gospodina kako se sagnuo, uzviknuo je: »Go
spodine, ti da meni pereš noge?« Zar ti nisi Sin
RAZMATRANJA 123
živoga Boga? Zar ti nisi stvoritelj cijeloga svijeta, lje

pota nebesa, raj anđela, lijek ljudi, sjaj slave Očeve i
najdublji izvor božanske mudrosti? Zar ti, dakle,
meni da pereš noge?
Zatim promatraj kako nakon pranja ručnikom,
kojim se pripasao, pojedincima briše noge. Ujedno
otvori oči duše da u ovim otajstvima spoznaš preda
čavanje našega spasenja. Ovaj je ručnik tako obrisao
i sakupio prljavštinu prljavih nogu da je sam postao
prljav dok su noge ostale čiste.
A što ima prljavije od čovjeka koji je začet u gri
jesima? A što je milije, što čišće od Krista koji je začet
djelovanjem Duha Svetoga? »Dragi je moj«, govori
zaručnica u Pjesmi nad pjesmama, »bijel i rumen,
izabran između tisuća! « (Pj 5,10). Pa ipak je ovaj
Krist, najčišći i najdivniji, na sebe uzeo svu
prljavštinu naših duša. On se našom nečistoćom,
kako ga vidiš na križu, zaprljao. Gle, napokon,
kojim riječima naš Spasitelj završava ovaj posao:
»Dao sam vam primjer«, reče, »da i vi jedan drugo
me činite kao što sam ja učinio vama.« A ove riječi se
ne odnose samo na sadašnji čin i primjer poniznosti,
nego i na sve druge čine cijeloga života Kristova koji
je najsavršenije i posljednje mjerilo sviju kreposti, a
napose poniznosti, koja nam je ovdje na živ način
prikazana.
Ustanovljenje sakramenta presvete euharistije
Tko želi nešto shvatiti o najuzvišenijem otajstvu

Tijela i Krvi Gospodnje, mora priznati da nema
nijednoga jezika koji bi mogao riječima izraziti onu
žarku i rasipnu ljubav Isusa Krista kojom gori pre-
124 RAZMATRANJA
ma svojoj zaručnici Crkvi i prema dušama koje su u

njegovoj milosti. Kad je, naime, ovaj preslatki
Zaručnik odlučio napustiti ovaj život i ostaviti
Crkvu, svoju Zaručnicu, da joj njegov odlazak ne bi
bio prigoda da zaboravi Zaručnika, dao joj je ovaj
presveti sakrament u kojem je on sam nazočan, da
joj bude zalogom i uspomenom. Nije htio da izmedu
njega i Zaručnice bude neki polog, htio je to biti on
sam.
Zaručnik je, nadalje, htio da ovim sakramentom
Zaručnici pravi društvo time što joj je u njemu osta
vio samoga sebe upravo onda kad je namjeravao
dugo biti daleko od nje, da se ne bi predugo osjećala
osamljenom. Od toga joj nije mogao pružiti bolje ni
odličnije društvo.
A kad je pošao u smrt, da svoju Zaručnicu spasi
i obogati svojom predragocjenom krvlju te da je
očisti, da ne bi bila lišena tolikoga blaga, u ovom
sakramentu joj je predao ključ kako bi slobodno
mogla uživati ovo blago. Sv. Ivan Zlatousti kaže:
»Koliko god puta pristupimo ovom sakramentu,
toliko puta moramo primaknuti svoja usta Kristovu
boku i iz njega srkati dragocjenu Krv, čijih smo zas
luga dionici.«
Osim toga je nebeski Zaručnik želio da ga Zaru
čnica nježno ljubi. Zbog toga joj je ostavio ovu otajst
venu hranu, djelotvornim riječima posvećenu, koja u
sebi ima toliku snagu te oni, koji je dostojno primaju,
odmah budu ranjeni strelicama njegove ljubavi.
Takoder je htio dati Zaručnici siguran poklad
koji će za nju predstavljati jamstvo s obzirom na
sigurnost dolaska buduće slave da bi joj na taj način,
dok s nadom očekuje toliko dobro, ublažio gorčinu
RAZMATRANJA 125
napora i oporost sadašnjega života. Kako bi Zaru

čnica čvrsto vjerovala da će jednom doći u posjed
ovih neizrecivih dobara, umjesto drugoga poklada,
dao joj je ovo neizrecivo blago koje ima toliku vri
jednost kao što je vrijedno ono kojem se nada u
vječnoj domovini da uopće ne bi sumnjala da će joj
Bog, koji joj u ovoj suznoj dolini, gdje je boravio u
tijelu, nije samoga sebe uskratio, darovati samoga
sebe u slavi gdje će živjeti u duhu.
Osim toga je htio da na samrti načini oporuku i
da svojoj Zaručnici ostavi svojevrsnu nebesku manu
kojom će liječiti njezine slabosti. Zaista joj je ostavio
takav dar i nije joj mogao pružiti ništa ni korisnije ni
dragocjenije jer je u tom daru zaista nazočno
božanstvo, od kojega nema ništa ni veće ni bolje.
Konačno je želio naše duše neprestano hraniti
nebeskom hranom jer one, da bi duhovno živjele,
ništa manje ne trebaju svoje hrane nego što tijelo
treba tjelesnu hranu da bi moglo *lesnim životom
živjeti. I zato je ovaj mudri liječnik, pošto je pomnji
vo opipao i ispitao bilo naše lomnosti, ustanovio
ovaj sakrament pod prilikama kruha i vina da bi
tako objasnio kakvo on djelovanje izvodi u nama.
To, dakako, nije našim dušama ništa manje potrebno
nego što je potreban kruh za hranu tijela.
126 RAZMATRANJA
Razmatranje za utorak: Kristova molitva u

Maslinskom vrtu, te što je pretrpio u kući Aninoj
Danas ćeš razmatrati o Kristovoj molitvi u vrtu,

na koji način je molio i napokon o porugama i pogr
dama što ih je podnio u Aninoj kući.
Razmatraj, dakle, kako je Krist, pošto je s učeni
cima dovršio otajstvenu večeru, otišao na Maslinsko
brdo moliti prije nego što će započeti svoju muku.
Time nas je htio poučiti da se u svim suprotivština
ma i napastima sadašnjega života moramo uqecati
molitvi kao svetom sidru. Njezina snaga ili suzbija
žestinu naših nevolja i neprijateljske navale ili nam,
što je još veća i odličnija milost, pruža dovoljno
snage da ih strpljivo i ustrajno podnosimo. Kao pra
titelje je uzeo trojicu učenika koji su mu bili draži od
ostalih: sv. Petra, Jakova i Ivana, koji bijahu svjedoci
i promatrači njegova slavnog preobraženja, da bi na
jednak način bili svjedoci i njegove smrtne borbe i
da bi promatrali ono sasvim drugačije obličje što ga
je on, koji im je dao da ga gledaju u tako slavnom i
blistavom obličju, sada uzeo poradi ljudi. Tada im je
rekao: »Vrlo mi je žalosna duša do smrti. Ostanite
ovdje i bdijte sa mnom« (Mt 26,38). Odijelivši se na
to od učenika, koliko se može kamenom dobaciti,
prostre se po zemlji ničice i ovako je s najvećim
poštovanjem i podložnošću molio Oca: »Oče moj,
ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež. Ali
neka ne bude moja volja nego tvoja!« (Mt 26,39). A
kad je ovu molitvu ponovio treći put, upao je u toli
ku smrtnu borbu da se znojio krvavim znojem koji je
s njegova božanskoga tijela obilno tekao na zemlju.
Promatraj Gospodina u ovoj �eskobi i razmišljaj
- - - -
- - - - -
- - - - -
RAZMATRANJA 127
kako je jedan dio patnja, koje su njegovu nježnom i

finom tijelu pripremane, bilo i predviđanje; drugi
dio bilo je predstavljanje grijeha cijeloga svijeta, za
koje će poći na križ i u smrt; treći dio predstavlja
predviđanje nezahvalnosti mnogih koji za toliko
dobročinstvo uopće neće mariti niti će od njega pri
miti ikakvu korist. Sve mu je to tako duboko sjelo u
dušu da ga je ispunilo strahom i nevjerojatnom �e
skobom. Njegova osjetila i nježno tijelo bijahu toliko
uznemireni da su mu sve snage i elementi tijela bili
posve rastrojeni i uzdrmani, a kroz otvorene pore je
odasvud izbijao krvavi znoj. Ako je tijelo bilo ovako
nemilo pogođeno, što istom reći o duši koja je bila
nositeljica ovih boli, kako je istom ona to osjećala?
Kad je Krist dovršio molitvu, došao je njegov
licemjerni prijatelj, izdajica Juda, okružen paklenom
četom; došao je onaj koji se zbog toga odrekao
apostolstva da bi mogao biti četovođa sotonske
rulje. Gledaj na čelu cijeloga mnoštva kako bestidno
stupa i prilazi k predobrom učitelju da njega, koga je
prije prodao, poljupcem mira i znakom prijateljstva
preda u ruke njegovih neprijatelja. »U taj čas reče
Isus svjetini: 'Kao na razbojnika izišli ste s mačevima
i toljagama da me uhvatite. Svaki sam dan sjedio u
hramu i učio, ali me niste uhvatili'« (Mt 26,55). »Ali
ovo je vaš čas i vlast tame« (Lk 22,53). - Ovo je otajst
vo dostojno divljenja. Što bi nas, naime, moglo više
začuditi i zadiviti nego gledanje jedinorođenoga
Sina Božjega, ali ne samo u obličju grešna čovjeka,
nego i u obličju osuđena čovjeka? »Ovo je«, reče,
»vaš čas i vlast tame.« Iz ovih se riječi, kad kaže:
»Ovo je vaš čas i vlast tame«, razabire da je ovo naj
nedužnije Janje bilo tada prepušteno đavolskoj
128 RAZMATRANJA
nečovječnosti i bezdušnosti. Đavao je po svojim slu

gama i pomoćnicima na nj izlio svu divljinu i okrut
nost koju su samo mogli izmisliti. Promisli sada
koliko se uzvišeno Božje veličanstvo poradi tebe
ponizilo kad se Isus po tome, što je bio izručen
đavolskoj vlasti, snizio do dna sviju zala. Zaista, ova
kazna nije pripadala njemu koji je bio slobodan od
svakoga grijeha, nego je više odgovarala tvojim
opačinama, ali joj se on svojevoljno podvrgao i htio
je prihvatiti da bi se ti na taj način oslobodio od
đavlove vlasti.
Jedva što je izgovorio ove riječi, kad je sav onaj
čopor vukova gladnih i željnih plijena nasrnuo na
ovo dražesno i umiljato Janje. I svaki je od njih, koli
ko je samo mogao, navlačio ga, natezao, tukao i na
nj najokrutnije nasrtao. O divljačkoga li i neljudskog
uhićenja! O strašnih li i groznih udaraca, poruga,
natezanja kojim su ga mučili! Užasno su urlali, ona
ko kao što čine pobjednici kad svladaju neprijatelja
pa se, natovareni plijenom, vraćaju kući ili poput
lovaca koji se vraćaju s lovinom. One ruke, koje su
izvodile čudesna djela, grubim su užetom tako
okrutno svezane da je na njima i koža razderana te
su zato i raskrvavljene. I tako su ga svezana,
pogrdujući ga i udarajući, navlačili ulicama grada
Jeruzalema. Promatraj ga kako ovim putem stupa
sam, ostavljen od svih učenika, opkoljen silnim
mnoštvom neprijatelja. Tako su ga ljerali i požuri va
li da je od zadihanosti gotovo obnemogao. Boja mu
se sasvim izmijenila, lice mu je pocrvenjelo, a cijelo
je tijelo od naporna hoda i požurivanja bilo sasvim
�
iscrpljeno. Osim toga, promatraj još nešto. Premda je
ona krvožedna svjetina s Isusom okrutno i divlja
RAZMAlRANJA 129
postupala i navlačila ga, ipak u njegovu licu možeš

vidjeti izvanrednu umiljatost i dobrostivost, u očima
divnu ozbiljnost, u držanju božansku otmjenost, ko
ju nisu mogla ni najokrutnija mučila cijeloga svijeta,
neću reći uništiti nego je nisu mogla ni potamnjeti.
Nakon svega ovoga pođi s Kristom Gospodinom u
kuću velikoga svećenika Ane da ondje vidiš kako je
nagrađen za onaj blagi odgovor što ga je uzvratio
velikom svećeniku koji ga je pitao za njegovu nauku
i učenike, naime, da mu je jedan od stražara željez
nom rukom prilijepio onu znamenitu ćušku govo
reći: »Zar ovako odgovaraš velikom svećeniku?« A
Krist mu je na to odgovorio: »Ako sam zlo govorio,
dokaži da je zlo! Ako li sam dobro govorio, zašto me
udaraš?« (Iv 18,23).
Razmatraj ovdje, dušo moja, ne samo ovaj blagi
odgovor, nego i trag te ćuške, utisnute u Kristov
obraz, i njegovo lice koje je jednako vedro i spokoj
no, koje nimalo nije pomućeno tolikim i tako sra
motnim poniženjem. U svojoj je nutrini o sebi
ponizno tako mislio i osjećao da bi spremno pružio i
drugi obraz kad bi to mučitelj zahtijevao.
130 RAZMATRANJA
Razmatranje za srijedu: Isus pred Kajfom,

zatajenje Petrovo
Danas ćeš razmatrati kako je naš Krist Gospodin

bio odveden velikom svećeniku Kajfi i kakve je sve
muke podnio cijele noći: kako ga je sv. Petar zatajio
i kako je kasnije okrutno bio bičevan.
Prvo, dakle, razmatraj kako je Krist iz Anine
kuće bio odveden u Kajfinu kuću. Dolikuje da ga
putem pratiš. Ondje ćeš gledati veliku pomrčinu
sunca pravde. Ondje ćeš vidjeti ono božansko lice
koje anđeli žele promatrati, kako je ogavnim židov
skim pljuvotinama izobličeno. Kad je, naime, Spasi
telj stajao među njima i veliki svećenik ga pod prise
gom pozvao da rekne tko je on i kad je, kako je tre
balo, odgovorio, oni koji nisu bili dostojni tako
svečana odgovora, zaslijepljeni sjajem ovoga neizm
jernog svjetla, navališe na nj poput bijesnih pasa i
svu žuč svoje opakosti izbljuvaše na njega. Nalječući
se, počeli su ga ćuškati i tući. Nogama i ostrugama
su ga udarali i gazili. Pljuvali su Illu u ono božansko
lice i nagrađivali ga hrakotinama i balama iz nosa.
Drugi su mu prljavom krpom zavezali oči, po licu su
ga ćuškali te su podrugujući se, navaljivali da pogo
di tko ga je udario. O nečuvene li i zaista zadivlju
juće poniznosti i strpljivosti jedinorođenoga Sina
Božjega! O kako je lice, koje anđeli s neshvatljivom
nasladom promatraju u nebesima, pokriveno odvra
tnim hrakotinama i prljavštinom! Ljudi, kad pljuju,
okrenu se prema kojem nečistome mjestu, koje je
nepristupačno ljudskom pogledu, a u ovoj palači se
nije našlo nijedno bezvrjednije mjesto u koje bi izba
civali svoje hrakotine nego božansko lice Kristovo.
RAZMATRANJA 131 J
O čovječe, koji si prah i pepeo, kako se ne odlučiš, j
promatrajući takav primjer, na prezir samoga sebe i
poniženje?
J
Promatraj, nadalje, muke i mučila što ih je naš
Spasitelj cijelu onu noć podnosio. Stražari koji su ga
l
čuvali da bi mu s očiju otjerali san, na neobične l
načine su ga vrijeđali i izvrgavali ruglu njegovo
božansko veličanstvo, ismjehujući ga drskim poru l
gama.
Razmisli, dušo moja, kako je tvoj Zaručnik po
l
stao metom i ciljem primajući u sebe sve strelice po
ruga i uvreda što su ih Židovi na nj upravljali. O
l
okrutne li i nespokojne li noći u kojoj, dobri Isuse, l
l
nisi mogao više spavati negoli oni koji su uživali u
nepravdama i porugama što su ih tebi nanosili. Noć
je određena za počinak svih stvorova da bi se osjeti
la i udovi, izmoreni naporom cijeloga dana, tada
odmorili. Stražari su je upotrijebili zato da tvoje
udove i osjetila izmuče i izmrcvare. Tvoje su tijelo
užasno tukli, dušu su ti vrijeđali, ruke i noge su ti
okovima sputali, po obrazima su te ćuškali, u lice su
ti pljuvali, zavezali su ti oči da bi tako sve tvoje
udove i tvoja osjetila izmučili onda kad bi morala
počivati.
O kako se ova Jutarnja razlikuje od one koju ti u
isto vrijeme u nebesima pjevaju zborovi anđela. Oni
su uzvikivali: »Svet, Svet!«, a Židovi su urlali: »Za
služio je smrt, propni ga, propni!« O vi, anđeoski
duhovi, koji ste slušali glasove i jednih i drugih, što
ste mislili, što ste osjećali dok ste promatrali ono
nečovještvo kojim su s njim postupali na zemlji, a
komu se vi tamo gore u nebu s najvećim počitanjem
i podložnošću klanjate? A što je sve on, dok ste pro-
132 RAZMATRANJA
matrali, podnio da bi zadovoljio za zločine onih koji

su ga pogrđivali i zlostavljali? Tko je ikada čuo za
tako velikodušnu ljubav da bi netko zato pošao u
smrt kako bi svojom smrću izliječio svoga kupca od
njegovih bolesti i rana?
Pad sv. Petra apostola povećao je Isusovu tje
skobu i poruge ove tužne noći jer ga je zatajio onaj
koji mu je više nego ostali bio na srcu i bio mu bliži,
njega je odabrao da bude promatrač njegova slav
nog preobraženja, njemu je predao prvenstvo u svo
joj Crkvi, njega je učinio poglavicom i prvakom apo
stola. A on ga je, u njegovoj nazočnosti i naočigled,
zatajio, ali ne samo jedanput, nego triput, dodavši
preklinjanja i zakletve kojima je potvrđivao da ni ne
pozna toga čovjeka. Zar ti se, Petre, taj čovjek činio
tako opakim i nepoštenim te si smatrao da bi ti bilo
ispod časti ako bi priznao da ga poznaš? Ne vidiš li
kako ga na ovaj način osuđuješ prije nego što će ga
osuditi veliki svećenici, kad ga, naime, smatraš tak
vim da nije vrijedan da ga poznaješ? Jesi li uopće
mogao Kristu nanijeti veću sramotu?
Krist se, žalostan zbog trokratna Petrova zataje
nja, okrenuo prema njemu i pogledao ga da bi svo
jim pogledom zalutalu ovcu priveo na pravi put. O
pogleda čudesne moći! O skrivena li pogleda veli
koga značenja!
Sv. Petar je dobro razumio što znači ovaj pogled,
kakva je u njemu snaga i značenje. Malo bi pijetlov
pjev pridonio njegovu skrušenju i obraćenju da nije
bilo pogleda Krista Spasitelja. Njemu su Isusove oči
govorile i u njemu izvele onu čudesnu promjenu.
Petrovu vjeru nisu izgradile samo one suze, što su iz
njegovih očiju obilno tekle, nego i one što ih je
Spasitelj prolio.
RAZMATRANJA 133
Razmatraj što je Krist nakon ovih nepravdi pod

nio kad je radi bičevanja bio privezan uza stup. Kad
je sudac uvidio da neće moći zadovoljiti bijes onih
paklenih nakaza, odlučio je da ga dade oštro
izbičevati šibama i bičevima, kako bi mu cijelo tijelo
bilo izmrcvareno; nadao se da će na ovaj način
smekšati okorjela židovska srca i tako uspjeti da ne
zahtijevaju okrutnu smrt kad ga ugledaju izmrcva
rena i izobličena.
Uniđi, dušo moja, duhom u Pilatov pretorij i
budi spremna na suze jer će ti one, ako pomno pro
motriš što se ondje zbiva, trebati.
Gledaj kako će oni podli i zloglasni mučitelji
nečovječno Spasitelja lišiti odjeće. Promatraj Kristo
vu poniznost kojom dopušta da bude ogoljen. On ne
otvara svojih usta niti ijednom riječju protuslovi
zbog svih nepravdi i pogrda kojima su ga zlostavlja
li. Pazi kako mu presveta tijelo s više konopaca pri
vezuju za stup da bi po miloj volji, kako i koliko
budu hqeli, mogli bičevima protiv njega bjesnjeti.
Promatraj kako gospodar andela sam stoji usred
okrutnih krvnika, bez ikakvih zagovornika i zaštit
nika koji bi s njim suosjećao, promatrajući izdaleka
okrutnost njegovih muka. Ne čuješ li kako fijuču
šibe i bičevi kojima su, nalječući se, nježno Kristovo
tijelo udarali, razdirali i mrcvarili, dodajući udarac
udarcu, masnicu masnici, ranu rani? Ne vidiš li kako
je cijelo njegovo presveta tijelo za najkraće vrijeme
zbog nečovječnosti bičevalaca izgledalo kao da je
pokriveno jednom golemom ranom? Ne vidiš li
kako mu se koža zajedno s mesom otkida, kako mu
odasvud iz cijeloga tijela od glave do pete teče krv?
Zar nije najužasnije gledati medu ostalim ranama
134 RAZMATRANJA
onu ponajveću, koja se nalazi medu plećima, na

onome mjestu koje se zove kralježnica? Ona je gole
ma zato što je gotovo sva snaga udaraca padala na
to mjesto.
Gledaj kako Krist, Spasitelj svijeta, nakon tako
surova divljanja mučitelja, udarcima izranjen po
cijelom tijelu i kao rastrgan obilazi cijeli pretorij
tražeći i skupljajući svoju odjeću koja mu je bila
razbacana kojekuda. I nije opazio nikoga, jer je bio
okružen okrutnim mučiteljima, tko bi mu iskazao
kakvu-takvu čovječnost. Nije se našao nitko tko bi
mu rane isprao, očistio, povezao i stavio lijek na
modrice. Isto tako se nije našao nitko tko bi samo
pružio ruku i pomogao mu da se odjene. Svaka ova
pojedinost zaslužuje da se brižno i pažljivo promo
tri i da se o njoj razmišlja da bi se tako u srcu razbu
dilo veće suosjećanje.
RAZMATRANJA 135
Razmatranje za četvrtak: krunjenje trnovom krunom,

presuda, križni put
Danas treba razmatrati kako je Krist bio trnjem

okrunjen, kako je bio izveden pred narod, osuđen,
voden na stratište i kako je nosio križ. U Pjesmi nad
pjesmama nas zaručnica pozivlje da promatramo
ove strašne muke kad kaže: »Iziđite, kćeri sionske, i
vidite kralja Salamona pod dijademom, kojim ga
mati ovjenčala na dan svadbe njegove, na dan rado
sti njegova srca« (Pj 3,11). Što radiš, dušo moja? Što
razmišljaš, srce moje? Zašto si zanijemio, jeziče moj?
O preslatki Spasitelju, kad otvorim svoje oči i kad
promatram ovaj žalosni prizor, što ga gledam očima
svoje duše i o njemu razmatram, srce mi se kida od
boli. Što je ovo, Gospodine? Zar za čovjekovo otkup
ljenje nije dostajalo to što si već pretrpio, bliza smrt i
krv tako obilno do sada prolivena, zar je trebalo da i
predragocjena krv tvoje glave, koja je bila pošteđena
od bičevanja, bude oštrim trnjem silovitom žesti
nom izazvana i prolivena?
Da bi, dušo moja, ovaj prizor, ovaj žalosni prizor
što bolje osjetila, predoči sebi prvotnu ljepotu svoga
Spasitelja, a zatim promatraj onaj njegov sasvim
protivan izgled u ovom tako bijednom stanju. Budeš
li prvotnu ljepotu kako treba promatrao, doživjet ćeš
onu divnu ljepotu lica, posebnu ljupkost i dražest
očiju, divnu slatkoću njegovih riječi, izvanrednu
čednost i otmjenost njegova ponašanja, umiljatu
poniznost i svakog štovanja vrijednu krasotu i do
stojanstvo u kretnjama cijeloga tijela i u držanju.
Zatim, pošto se naužiješ gledajući ovaj uzor velike
miline, ponovno svrati svoj pogled na njega i pro-
136 RAZMATRANJA
matraj ga u onom bijednom stanju u kojem se sada

nalazi. Promatraj onaj grimiz, koji mu je za porugu
zaogrnut, zatim kako umjesto kraljevskoga žezla u
ruci drži trsku, gledaj vijenac spleten od najoštrijega
trnja, što ga nosi na glavi mjesto dijadema; gledaj
nadalje, kako su mu oči zamagljene, lice blijedo i
samrtnoga izgleda, kako mu je lice zakrvavljena i
nagrđeno odvratnim židovskim hrakotinama. Po
mnjivo ga promatraj izvana i iznutra. Srce mu je od
bolova i žalosti oslabilo, tijelo mu je prekriveno ra
nama i masnicama, učenici su ga ostavili, Židovi
traže njegovu smrt, vojnici ga izruguju, svećenički
ga prvaci preziru, odbačen je kao lažni kralj, koji je
sebi ovaj naslov samovoljno prisvojio, nepravedno
je optužen i lišen svake ljudske pomoći.
Ali nemoj ovo razmatrati kao nešto što se dogo
dilo davno, prije mnogo stoljeća, nego to sebi pred
stavi kao nešto što se sada zbiva i što se odvija pred
tvojim očima; nemoj to promatrati ni kao nečije tude
boli, nego ih promatraj kao svoje, koje su upravo
tebi zadane. Postavi samoga sebe na mjesto onoga
koji sve to trpi i nastoj se uživjeti kakve bi boli i
muke ti podnosio kad bi tvoja glava bila probodena
oštrim trnjem, koje se zabilo kroz kost do samoga
mozga. Što ti spominjem trnje kad nisi kadar podni
jeti ni da te igla ubode? Kolika je to bila bol što ju je
ova tako nježna glava zbog ovoga novog i nečuve
noga načina mučenja osjećala?
Kad je Spasiteljevo krunjenje, popraćeno mno
gim izrugivanjem i ismjehivanjem, dovršeno, sudac
ga je ovako okrunjena izveo pred sav narod rekavši:
»Evo čovjeka!« Time kao da je rekao: Ako želite smrt
ovoga čovjeka, gledajte ga kako je od smrti samo za
RAZMATRANJA I T/
nokat udaljen; štoviše, on se nalazi u takvu sltmj u d . t

više zaslužuje vašu samilost negoli zavist. A ko Hl'
bojite da će se proglasiti kraljem, pogledajl g.1 k.1 ko
je izobličen da je jedva zadržao čovječji izgled. z. u ·
se bojite da bi vam ove ruke, koje su tako čv rst o svt•
zane, mogle nanijeti neko nasilje? Zar strah ujl'll' d . t
bi vam mogao nanijeti neko zlo čovjek koji s n a l . 1 z i
u tako žalosnu stanju i čije je cijelo tijelo na tako bijt•
dan način okljaštrena i oslabljeno?
Razmatraj, dušo moja, u kakvu je tada stanj u bio
tvoj Spasitelj kad je i sam sudac mislio da će s njt•
govi bijesni neprijatelji, kad ga ugledaju, gan u l i n , 1
samilost i da će zajednički proplakati. Iz ovoga z.1
ključi kako je žalosno vidjeti kršćanina tako tv rd a i
kamena srca, a da ne suosjeća s Kristovim palnjam.l
i mukama jer njegove su boli bile takve da je sud n<
mislio kako će zasigurno dirnuti i srca nj gov ih
neprijatelja. Kad j e Pilat vidio d a ni ovo strahov i t o
mučenje, što ga j e upriličio z a ovo najkrotkije Janjt•
kako bi tako ublažio bijes Židova, ništa ne korist i,
sjeo je na sudačku stolicu kako bi Kristu i zr(•k.w
konačnu presudu. Križ je vani već bio pripravljen i
ona smrtonosna zastava, koja je bila znak Spasi Leljt•
ve smrti, bijaše razvijena. I tako, kad je ova okr u l n . t
presuda proglašena, gomilajući muke na muke, 1 1.1
ona nježna, rastrgana i razmrcvarena ramena n.1 p r
tiše preteški križ, da ga nosi do stratišta. M cl u t i m ,
blagi Gospodin ne samo da ga nije odbacio, nego l', ·'
je zajedno sa svim našim grijesima, iz neizmjt••·m· i
neshvatljive ljubavi prema nama, svojevoljno i rt� d o
prigrlio jer je to zahtijevala poslušnost pr mn ( )('l l
Tada j e nedužni Izak, noseći na slabim ranw n i n 1.1
strahovit teret križa, izišao van na mjesto žrtvov.t
138 RAZMATRANJA
nja. Jednostavni puk i pobožne žene plačući su ga

slijedile. Ta tko bi mogao zaustaviti suze gledajući
Kralja i gospodara andela kako korak po korak, op
terećen golemim mučilom, klecajući, pognuta tijela,
zamagljenih očiju, zakrvavljena lica, ovjenčan trno
vim vijencem, tetura ulicama, a od galame, vike i
štropota rulje gotovo je oglušio?
Ostavi časom, dušo moja, ovaj užasni prizor i
učestalim jecajima i uzdisajima, plačnih očiju, lica
zalivena suzama podi u kuću preblažene Djevice. A
kad onamo stigneš, plačnim glasom ovako joj pro
govori: »O Gospodarice andela, Kraljice neba, vrata
raja, odvjetnice svijeta, utočište grešnika, spasu pra
vednika, radosti svetaca, učiteljice kreposti, ogleda
lo čistoće, uzore strpljivosti i mjerilo svekolikog
savršenstva! O, bijedna li i nesretna mene, Gospo,
što sam do sada očima vjere gledao? Kako je moguće
da sam do sada mogao ostati živ, pošto sam gledao
ono što se zbivalo pred mojim očima? Jecanje mi
prekida riječi, ne dopuštaju mi da nešto drugo ka
žem, nego da sam tvoga jedinca Sina, a svoga Go
spodina, ostavio u rukama neprijatelja, opterećena
teškim križem, što ga nosi na stratište, na koji će ga
odmah propeti. Koja ljudska duša, koje srce, koji
duh može shvatiti onu bol što ju je tada osjećala pre
blažena Djevica Marija? Srce joj je iznemoglo, lice joj
je i cijelo tijelo probio samrtni znoj i smrt bi smjesta
nastupila da nije po posebnom Božjem djelovanju
sačuvano za bolja i sretnija vremena, da bi stekla
veće zasluge i odličniju nagradu.
Blažena je Djevica ustala i dala se na put te je
slijedila stope svoga Sina. Da joj ona silna želja,
kojom je čeznula da vidi svoga Sina, nije vraćala sile
RAZMATRANJA 139
što joj ih je oduzela bol, ne bi onamo stigla. Izdaleka

čuje zveket oružja, zaglušenu buku svjetine i viku
mnoštva, koje je obznanjivalo smaknuće Kristovo.
Nakon toga opazi ljeskanje mačeva i kopalja, a na
putu je opazila krvav trag svoga Sina. Takoder je tu
i tamo opažala raspršene kapi krvi koje su jasno
pokazivale kojim je putem prošao te nije trebala na
putu nikakva vodiča niti ju je tko morao požurivati.
A poslije se, ubrzavši korake, približila svome Sinu,
otvorila je svoje oči, koje su od bola i mnogih suza
pomodrile i bile zastrte samrtnom tamom, da gleda
njega, koji joj je bio draži od vlastite duše.
O kakva se tada borba vodila u srcu preblažene
Djevice Marije izmedu ljubavi i straha! Žarko je
željela vidjeti svoga Sina, ali se nije usuđivala u
njega tako bijedna i vrijedna upraviti svoj pogled.
Ipak su se napokon, kad se Sinu bliže primakla, ona
dva nebeska svjetlila međusobno pogledala. Zraka
ma svojih pogleda jedno drugome srce probodoše
jer su njihovi jezici od silne boli sasvim zanijemili.
Majčino je srce govorilo Sinu, a Sinovo srce ju je
ovim riječima korilo:
Zašto si ovamo došla, ljubljena moja golubice i
slatka moja Majko? Tvoja bol obnavlja moje muke, a
moje patnje ranjavaju tvoje srce. Vrati se, majko
moja, povrati se svojoj kući jer tvojoj časti i
djevičanskoj čistoći ne dolikuje da budeš u nečistom
društvu ovih razbojnika i ubojica. Ovako i slično su
jedno drugom za vrijeme cijeloga puta tužna srca
govorili, dok nisu stigli na stratište.
- - - - - - - - - - - - - - -
140 RAZMATRANJA
Razmatranje za petak: sedam Isusovih riječi na križu
Danas treba razmatrati o otajstvu križa i o sedam

riječi što ih je Krist izgovorio na križu. Probudi se,
dakle, dušo moja, i razmatraj o otajstvu svetoga
križa koji je urodio plodom zadovoljštine te je tako
izravnana ona šteta što ju je cijeli ljudski rod pretr
pio na drvetu života.
Razmatraj kako su Kristu Spasitelju, jedva što su
došli na Kalvariju - koja je njegovu smrt učinila još
sramotnijom - njegovi mučitelji svu njegovu odjeću,
osim donje haljine, koja nije bila šivena, s njega svu�
kli. Gledaj kako ovo nedužno Janje strpljivo podno
si da bude lišeno odjeće, nije otvorilo ni svojih usta
niti je izgovorila i jednu riječ zbog tako divljačkog i
nečovječna postupka. Krist je ovo dragovoljno pod
nio i u svemu je, uza svu sramežljivost, želio biti
posve ogoljen da bismo mi dobili bolje pokrivalo
nego što je bilo ono načinjeno od smokvina lišća,
kojim je Adam, praotac ljudskoga roda, pokrio golo
tinju svoga tijela, da njime pokrijemo golotinju svo
jih grijeha.
Neki su naučitelji mišljenja da su vojnici užasno
okrutno s glave skinuli trnovu krunu, zadajući mu
tako nove muke kako bi s njega mogli svući nešive
nu haljinu. I krunu su mu odmah nakon svlačenja
ponovno nabili na glavu. Tako su mu bodljike
novim ranama i ubodima prouzročile neizmjernu
muku i izranile mu presvetu glavu. Veoma je vjero
jatno da su vojnici, koji ga za cijele muke ni u čemu
nisu štedjeli nego su najokrutnijim mučenjem, koli
ko su samo mogli, na njemu iskalili svoj bijes, ovako
okrutno prema njemu postupali napose zato što sv.
RAZMATRANJA 141
evanđelist kaže da su s njim radili što god im se

prohtjelo. Ova mu se haljina zbog zgrušane krvi
tako uz rane njegova svetog tijela prilijepila i tako
mu jako uz kožu prionula da su divlji vojnici, kad su
je s užasnom okrutnošću i bešćutnošću svlačili, ob
novili sve Kristove rane. Mnoge su mu komadiće
mesa i gotovo cijelu kožu oderali tako da je presve
ta Kristovo tijelo, posvuda izranjeno, bilo oguljeno i
raskrvavljeno od glave do pete te je izgledalo kao
jedna velika i neisprekidana rana.
Razmatraj sada, dušo moja, neizmjernu Božju
dobrotu i milosrđe koje u ovim patnjama tako bli
stavo sja. Gledaj kako ovdje stoji posve gol onaj koji
nebo prekriva oblacima i polja odijeva cvijećem i
prijatnim zelenilom, koji darežljivo odijeva sve stvo
rove. Promisli kako je ovo dragocjeno tijelo, tako
izranjeno i ogoljeno, podnijelo hladnoću jer nije bilo
samo lišeno odjeće nego nije imalo ni cijele kože,
nisu mu ni rane bile povezane, nego su bile otvore
ne i izložene svim nepogodama zraka. Ako sv. Petar,
koji je dosta dobro bio odjeven, nije prošle noći mo
gao od sebe otkloniti studen, možemo lako zamisli
ti koliku je studen moralo podnositi ono nadasve
nježno tijelo koje je bilo posve golo i posvuda izra
njeno?
Razmatraj zatim kako je Krist bio na križ propet
i koliku je podnio bol kada su mu debeli čavli probi
jali najosjetljivije dijelove tijela. Razmisli kako Blaže
na Djevica Marija nije bila bešćutna dok je sve ovo
gledala svojim očima i svojim ušima slušala udarce
čekića, koji su se ponavljali, dok su probijane Sinove
ruke i noge. Naprotiv, zajedno sa Sinovim rukama i
nogama bilo je i Majčino srce probadano. Kad je
142 RAZMATRANJA
Krist bio prikovan na križ, odmah su ga uzdigli i u

pripravljenoj jami osovili. Gledaj kako su Kristovi
krvnici i mučitelji, poticani zloćom, pošto su uzdigli
križ, pustili da uz strašan tresak padne u rupu. Tako
je presveto tijelo, koje je o čavlima čvrsto visjelo, bilo
strahovito streseno, a njegove su se rane uza straho
vitu bol znatno proširile.
Može li se, Spasitelju moj i Otkupitelju, naći tako
tvrdo i kameno srce koje takav prizor ne bi smekšao
kad su se i same stijene, suosjećajući s mukama što
si ih ti na križu podnio, raspukle? Obuzeše te, Go
spodine, samrtne muke, oluja i morski vali te okru
žiše. Vode ti dodoše do grla, upao si na dno ponora,
ne nalaziš mjesta gdje bi mogao nogom stati. Kada
te je, Gospodine, i nebeski Otac ostavio, što onda
možeš očekivati od ljudi? Tvoji neprijatelji galame
protiv tebe, prijatelji ti ranjavaju srce, duša je tvoja
žalosna i shrvana i nema nikoga tko bi te ulješio.
Gledajući užasnu veličinu tvojih muka i zado
voljštine što je pružaš za moje grijehe, spoznajem
težinu i veličinu svojih opačina koje su prouzročile
ove tvoje muke.
Promatram te, Kralju moj, na križ pribijena.
Gledam tvoje tijelo kako visi o željeznim čavlima,
motrim ga kako visi bez ikakva olakšanja. Ako bi
htio nogama podržavati težinu cijeloga tijela i
pružiti mu neko olakšanje, prekomjerno će se
povećati rane na nogama. A ako svu težinu prepusti
rukama, veličina tereta će silno proširiti rane na
rukama. Ali ni glava ne nalazi nikakva počinka jer
nema drugoga jastuka osim trnova vijenca.
O presveta Djevice, kako bi ti rado i spremno
pružila svoje ruke da mu nadomjeste jastuk, ali to
- - - - -
- - - - -
- - - - -
-
RAZMATRANJA 143
tebi nije dano nego je dano samo krakovima križa; a

ako je ova božanska glava hljela neko olakšanje da
bi otpočinula, umjesto olakšanja bi se u nju trnje još
dublje zabilo.
Majčina nazočnost je silno povećala Sinove boli.
Jednako okrutno razapeše na križ i dušu Kristovu
kao što mu je na vidljiv način bilo razapeto tijelo.
Presveti Isuse, ti si u jednom danu podnio dvo
struki križ, jedan ljelesni, a drugi duhovni; jedno je
bio križ patnje, a drugo križ supatnje; na jednom ti
je tijelo probodene željeznim čavlima, a na drugom
su ti čavli bolova proboli dušu. Tko bi, o dobri Isuse,
mogao izraziti što si pretrpio dok si gledao ljeskobu
svoje presvete Majke, za čiju si dušu znao da je
zajedno s tobom raspeta na križ? Kad bi pogledao u
mačem boli probodene, prežalosno srce; kad bi svo
jim zakrvavljenim očima promatrao ono predivno
lice kako je blijedo i slično licu umirućega; kad bi
slušao uzdahe one duše koja je bila više nego mrtva
zato što ne može umrijeti; kad bi, napokon, njezini
uzdisaji doprli do tvojih ušiju i kad bi preda te izni
jeli bolne tužaljke prouzročene ovom nepodnošlji
vom bolju, opazio bi kako obilno teku suze iz pre
čistih očnih izvora.
Konačno razmatraj sedam riječi što ih je Krist
izrekao na križu. Ocu je rekao: »Oče, oprosti im jer
ne znaju što čine!« - Razbojniku je kazao: »Još danas
ćeš sa mnom biti u raju!« - Majci je rekao: »Ženo,
evo ti sina!« A narodu reče: »Žedan sam!« I ponov
no reče Ocu: »Bože moj, Bože inoj, zašto si me osta
vio?« - »Svršeno je.« »U tvoje ruke predajem duh
svoj ! «
144 RAZMATRANJA
Promisli, dušo moja, s kolikom se ljubavlju zau

zimao za svoje mučitelje i neprijatelje. S kolikom
blagošću je i milostivošću prigrlio razbojnika koji ga
je priznao. S kolikim je osjećajem Majku povjerio
zaštiti svoga ljubljenog učenika. S kolikim je žarom
posvjedočio kako silno žeđa za spasenjem ljudi.
Kakvim je glasom izrekao svoju molitvu i očitovao
veličinu svoje bijede božanskom veličanstvu. Kako
je savršeno ispunio poslušnost koju je od njega zah
tijevao Otac. Kako je, napokon, svoju dušu predao u
blažene ruke Očeve.
U svakoj ćeš od ovih riječi moći zapaziti pouku
koja te potiče na neku krepost. U prvoj nas upućuje
na ljubav prema neprijateljima; u drugoj na milosr
đe prema grešnicima; u trećoj na ljubav prema rodi
teljima; u četvrtoj, kako treba žeđati za spasenjem
bližnjih; u petoj kako se treba uteći molitvi kad nas
pritisnu nevolje i kad nam se čini da nas je Bog zabo
ravio; u šestoj nas upućuje na poslušnost i ustraj
nost; u sedmoj na posvemašnje predanje u Božje
ruke, a to je najviši vrhunac našega savršenstva.
- - - -
- - - - -
- - - - -
RAZMATRANJA 145
Razmatranje za subotu: Srce Isusovo kopljem

probodeno, skidanje s križa, ukop
Danas ćemo razmatrati zabadanje koplja u Spa

siteljevo tijelo, Kristovo skidanje s križa, naricanje
žena i ostalo što se dogodilo u vezi s njegovim uko
pam.
Prvo, razmatraj kako su se neprijatelji Krista Go
spodina, pošto je na križu izdahnuo, uvelike obra
dovali, ali ih još nije napustilo divljanje i bijes na
Krista niti su ga posve iskalili jer su ga željeli iskali
ti i na njegovu mrtvu i ukočenu tijelu da bi mu se
tako i mrtvom osvetili. Zato su ždrijebom razdijelili
njegovu odjeću i kopljem proboli njegov predragoc
jeni bok. O bezdušnih li mučitelja! Okrutnih li srda
ca! Zar toliko omalovažavate one muke što ih je ovo
tijelo podnijelo prije smrti te smatrate da ni mrtav ne
smije ostati pošteđen? Zar se može naći tako strašno
neprijateljstvo koje bjesni i na pokojnike? Dajte,
podignite malo svoje divlje oči i promatrajte ono
mrtvo lice, one izvrnute oči, onu naklonjenu glavu i
cijelo ono tijelo prekriveno sivilom i mrtvačkim iz
gledom. Iako imate srca tvrda od dijamanta, pa kad
bi bila još okrutnija od ove okrutnosti što je u sebi
nosite, ipak će vas ovaj pogled smekšati.
Evo doletje stotnik koji je veoma snažno zarinuo
koplje u gola prsa Kristova. Od ovoga se udarca
uzdrmao križ, a bok je iz sebe izlio krv i vodu da bi
se uništili grijesi cijeloga svijeta. O rajska rijeko, koja
zato tečeš da natopiš cijelu zemlju! O predragocjena
rano boka, koju ti je više zadalo jamstvo tvoje ljuba
vi prema ljudima negoli neprijateljsko željezo! O
vrata neba, prozore raja, mjesto počinka, kulo jako-
146 RAZMATRANJA
sti, svetište pravednika, gnijezdo bijelih golubica,

grobe hodočasnika, cvjetna počivaljko zaručnice
Salamonove! Zdravo, rano svetoga boka, koja ranja
vaš pobožna srca! Zdravo otvore, koji ranjavaš pra
vedničke duše! Zdravo, ružo nevjerojatne ljepote!
Zdravo ognjoliki neprocjenjive vrijednosti! Zdravo,
vrata, koja nam pružaju otvoren ulazak Srcu Kristo
vu, dokaze njegove ljubavi prema nama i jamstvo
vječne sreće i blaženstva.
Razmatraj kako iste)ga dana pred večer dođoše
Josip i Nikodem koji, prislonivši ljestve na križ, oslo
hodiše tijelo našega Spasitelja i skinuše. A preblaže
na je Djevica Marija, pošto su sve muke dovršene,
primila s križa skinuto tijelo svoga Sina i uzela kako
bi ga pripravila za pokop. Kad su ga spuštali s križa,
ponizno je molila ondje okupljenu svetu zajednicu
da joj ga predaju u ruke kako bi joj bilo omogućeno
da se približi Sinovu tijelu, da mu utisne posljednje
poljupce i zagrljaje, čega ju je lišio križ, da mu ih uti
sne i da ih od njega primi. To joj nisu mogli uskrati
ti jer da su je prijatelji lišili mrtvoga Sina, kojega su
joj neprijatelji ugrabili, podvostručili bi ljeskobu nje
zina srca.
Kad je Blažena Djevica zagrlila Sina, kakve je
tada njezino srce osjećalo boli, kakvu iznemoglost?
Anđeli mira, plačite zajedno s ovom presvetom
Djevicom, plačite, nebesa, plačite, zvijezde, plačite,
svi stvorovi svijeta! Kad je Blažena Djevica zagrlila
Sinovo izranjeno tijelo, najlješnje ga je u svom krilu
obujmila. Samo joj je još za ovo preostalo nešto
snage, koja se rađala iz ljubavi njezina srca. Svoje
lice utiskivala je među trnje da bi mogla ljubiti i što
više primakla usta k ustima, a time je prouzročila da
RAZMATRANJA 147
je među Sinovim trnjem i ranama, koje je polijevala

suzama, i sebe raskrvavila. O slatka Majko, ovo li je
tvoj preslatki Sin? Ovo li je onaj kojega si slavno
začela i s neizmjernom radošću rodila? Gdje su
nestale tvoje stare uljehe, gdje radosti, gdje naslade?
Ovo li je ono predivna zrcalo u kojem si se običavala
ogledati? Svi su nazočni zajedno s njom plakali.
Plakale su i ostale tu nazočne Marije. Naricali su oni
plemeniti ljudi, naricala je nebo i zemlja sa svim
stvorenjima zajedno s Blaženom Djevicom.
Naricao je i onaj sv. evanđelist koji je, grleći tije
lo preljubeznoga Učitelja, govorio: O dobri moj Uči
telju i Gospodine, tko će me ubuduće odgajati i
poučavati? Tko će me odsada svjetovati u nesigur
nim stvarima? Na čijim ću grudima sada počivati?
Tko će mi odsada objavljivati nebeske tajne? Kako je
neočekivano došla ova promjena. Jučer sam ležao na
tvojim svetim grudima, gdje si mi priopćivao slavu i
radosti budućega života. A sada te rukama dotičem
i grlim mrtvoga da bih ti se odužio za ono dobročin
stvo. Zar je to ono tvoje lice koje sam promatrao na
Taboru kao slavno i preobražena? Je li to ono lice,
sjajnije i svjetlije od sunca, koje sam gledao?
Naricala je ona blažena grešnica Magdalena, ko
ja je ponovno ljubila Spasiteljeve noge i govorila: O
svjetlosti mojih očiju, jedina ljekarija moje duše! Tko
će me, ako opet upadnem u grijehe, primiti? Tko će
liječiti moje rane? Tko će me zagovarati? Tko će me
braniti od farizejskih optužaba? O kako se ove noge
razlikuju od onih koje sam natapala suzama! O lju
bavi srca moga, zašto ne umrem s tobom? O živote
duše moje, kako mogu kazati da te ljubim dok te, još
sama živa, pred sobom promatram?
148 RAZMATRANJA
Tako je naricala i jadikovala cijela ova zajednica,

natapajući suzama Isusovo presveta tijelo. Kad je
grob bio priređen, presveta tijelo je bilo pomazano
miomirisnim pomastima: umotati su ga u čistu po
njavu, a ručnikom su mu povezali glavu. Stavili su
ga na nosila i odnijeli do mjesta ukopa. Ondje su ga
položili u grob.
Grob je bio zatvoren kamenom. Marijino je lice
bilo prekriveno oblakom žalosti. Kad se ondje od
Sina oprostila, sve više je počela osjećati osiromaše
nje i osamljenost. Tada je spoznala da je lišena svoga
najvećeg dobra. Srce joj je ostalo s njezinim blagom
sahranjeno u grobu.
RAZMATRANJA 149
Razmatranje za nedjelju: Isusov silazak u limb,

slavno uskrsnuće, ukazivanja majci Mariji,
Magdaleni i učenicima
Danas ćeš razmatrati o Kristovu silasku u pod

zemlje ili limb, o uskrsnuću i o različitim ukazanji
ma kojima je omogućio da ga vidi kako Blažena
Djevica Marija, tako i Magdalena te ostali učenici;
napokon ćeš razmatrati njegovo slavno uzašašće na
nebo.
Razmatraj o onoj nevjerojatnoj radosti što su je
doživjeli sveti oci u limbu, zbog Otkupiteljeva dola
ska. On je došao osloboditi ih iz onih tamnih bora
višta. Kako su ga veličali, kako zahvaljivali što ih je
uveo u toliko željenu i kroz mnoge vjekove žuđenu
luku spasenja. Koji se vrate iz Indije običaju reći
kako misle da se svi prijašnji napori isplate već samo
poradi one jedine radosti što je dožive prvoga dana
nakon svoga povratka u domovinu. Ako dvogo
dišnje ili trogodišnje progonstvo i dugotrajnost ne
koga napornog puta može u čovjekovoj duši probu
diti toliku radost, što će istom učiniti odijeljenost od
predrage domovine koja je trajala tri ili četiri tisuće
godina? Zamisli kakvu su radost doživjeli sveti oci
onoga dana kad su ušli u posjed vječne domovine?
Razmatraj zatim radost preblažene Djevice Ma
rije kojom je bila obuzeta kad je vidjela Sina uskrslo
ga od mrtvih. Sigurno je i nesumnjivo da je ona, koja
je zbog njegove muke i smrti osjećala najveću bol,
zbog njegova uskrsnuća doživjela veću radost nego
li drugi. Što misliš kolika je bila ona ugodnost i
zanos kad je opazila Sina kojega je još malo prije
oplakivala kao mrtva, sada ga je gledala živa, pros-
150 RAZMATRANJA
lavljena i okružena velikim mnoštvom svetih prao

taca, što ih je doveo sa sobom? Što je rekao? Što
učinio? Kako ju je poljubio? Kakvim ga je stiskala
zagrljajima? Kako radosne suze su njezine oči od
silne radosti ronile? Kako je željela pratiti Sina da joj
je to bilo dopušteno?
Osim toga, razmatraj radost svetih Marija, poi
mence one koja je stajala kod Kristova groba; tada je,
naime, zaplakala kad je opazila ljubimca svoje duše,
kojega je tražila. Bez sumnje se bacila do njegovih
nogu kad ga je opazila živa, a tražila ga je među
mrtvima.
Promisli da se zato nakon Majke najprije ukazao
njoj, koja ga je žarče ljubila, brižljivije i ustrajnije tra
žila negoli drugi, da naučiš kako je potrebno, da bi
našao Boga, brižljivo ga suzama tražiti.
Nakon ovoga razmatraj kako se ukazao učenici
ma, odjeven kao stranac, dok su išli u Emaus. Ra
zmatraj kako im se uljudno priključio kao suputnik,
kako je s njima povjerljivo razgovarao, kako je
zgodno prikrivao svoju osobu i, napokon, s kolikom
im se ljubavlju očitovao i njihove usne ostavio pune
ugodnosti i naslade. Neka tvoji razgovori budu
slični razgovorima ovih učenika, s bolju i osjećajem
razgovaraj o Kristovim mukama i patnjama kao što
su ova dva učenika putujući o njemu razgovarali.
Usuđujem se sa sigurnošću tvrditi da ti on ne će
uskratiti svoju nazočnost.
U otajstvu Gospodinova uzašašća najprije raz
matraj kako je Krist svoje uzašašće odgodio za četr
deset dana da bi se kroz to vrijeme učenicima češće
ukazivao i poučavao ih raspravljajući s njima o kra
ljevstvu Božjem. Nije ih htio ostaviti i uzići na nebe-
RAZMATRANJA 151
sa prije nego što je njihova srca raspoložio da s njim

moraju duhovno uzići na nebo.
Tako ćeš opaziti da su oni već po �elesnoj nazo
čnosti Krista Gospodina, �- po osjetilnoj u�ehi
pobožnosti umjeli duhovno le*ti u visinu srcem i
težiti prema nebu i da se nisu bojali nikakvih pogi
belji. U tome se divno pokazuje providnost i način
na koji on svoje vodi i njima upravlja: kako, naime,
jača slabe, vježba jake, mlijekom napaja malene, a
odraslima pruža tvrdu hranu; jedne *ši, a druge
kuša. Pojedincima se napokon prilagođuje prema
onom stupnju napretka do kojega su prispjeli. Zato
onaj kojega on jača ne smije zbog toga biti preuzetan
jer je ono jačanje hrana slabih i znak velike slabosti;
a ni onaj kojega on udara i kuša ne smije klonuti
duhom jer zna da je kušnja, u mnogo slučajeva, svje
dočanstvo velika i jaka duha.
Krist uzlazi na nebesa naočigled učenicima da bi
bili svjedoci ovoga otajstva koje su očima promatra
li. Nitko drugi ne može bolje svjedočiti za božanska
djela od onoga koji ih je iskustveno doživio. Zato,
tko sa sigurnošću želi upoznati kako je dobar, kako
je sladak i kako mio Bog prema nama i kakva je
snaga i djelovanje božanske milosti, ljubavi, provid
nosti i božanskih u*ha, neka upita one koji su ovo
stvarno iskusili, ovi će ga o tim stvarima izvrsno
poučiti.
Krist je, osim toga, htio naočigled učenicima
uzići da bi ga pratili očima i duhom, da bi njegov
odlazak doživjeli duhovno i da bi se zbog njegove
odsutnosti bojali ostati sami, a i zato da bi se bolje
pripravili za primanje božanske milosti. Prorok je
Elizej, kad se prorok Ilija imao od njega uzeti i odije-
152 RAZMATRANJA
liti, molio da bi mu se dao njegov duh. Dobri učitelj

je odgovorio: »Mnogo tražiš: ako me budeš vidio,
kad budem uznesen ispred tebe, bit će ti tako; ako
pak ne budeš vidio, neće ti biti« (2 Kralj 2,10). Na
jednak način će i oni postati baštinicima duha
Kristova koje će ljubav zbog njegova odlaska potica
ti da tuguju i da teško snose njegovu odsutnost i
koji, dok borave u ovom izgnanstvu, neprestano
uzdišu za njegovom nazočnošću. Takav je bio onaj
svetac koji kaže: »Ti si otišao, tješitelju moj, a da se
na me nisi ni osvrnuo; odlazeći svoje si blagoslovio,
a ja nisam to vidio; anđeli su obećali da ćeš se vrati
ti, a ja toga nisam čuo.« - Tko može shvatiti samoću,
neraspoloženje, zapomaganje i suze preblažene Dje
vice Marije, ljubljenoga učenika, Marije Magdalene i
ostalih apostola dok su promatrali kako se Krist od
njih dijeli i kako im se uzima ispred očiju onaj koji je
njihova srca ponio sa sobom? A ipak se i o njima
kaže da su se radosni vratili u Jeruzalem zbog silne
ljubavi kojom su prema njemu gorjeli. Ista ona lju
bav, koja im je Kristov odlazak učinila teškim, poti
cala ih je da se silno raduju i da se osjećaju sretnima.
Narav je prave ljubavi u tome da se ne traži vlastita
korist, nego dobro i čast ljubljenoga.
Još nam preostaje da razmatramo s kakvim je
slavljem i klicanjem ovaj uzvišeni pobjednik bio
uveden u nebeski Grad, kakve su zbog njega u nebe
sima pripravljene svečanosti, kako su ga veličanst
veno, kako sjajno primili nebeski stanovnici. Kako je
to bio divan prizor: gledati kako u redovima ljudi
združeni s anđelima ulaze u onaj Grad da zaposjed
nu ona sjedišta koja su mnogo tisuća godina bila
prazna. Ipak sve njih nadmašuje čovještvo Kristovo
RAZMA1RANJA 153
koji je sjeo o desnu Očevu. U svemu ovome treba

razmatrati kako bismo naučili da one napore koji se
poduzimaju iz ljubavi prema Bogu ne oma
lovažavamo. I zato je trebalo da onaj, koji se ponizio
ispod sviju stvorova, bude nad sve uzvišen, da bi se
ljubitelji istinske slave držali ovoga puta. Potrebno
je da onaj koji želi biti uzvišen samoga sebe podloži
svima.
l
l
KAZALO l
l
l
Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .5
l
l
. . .
l
Prvi dio
RASPRAVA O MOLITVI I RAZMATRANJU
Plodovi molitve i razmatranja . . . . . . . . . . . . . . . .21 l
Predmet molitve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Šest stvari potrebnih za razmatranje . . . . . .
.
.
.
.
. . .25
. . .27
l
Priprava koja je potrebna za molitvu . . . . 28
. l
Čitanje . . . . . . . . .
. . .... ..
. . .
Razmatranje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . .
.
.
.
. . .30
. .32
l
l
.
Zahvaljivanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .33
Predanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . .
Prošnja . . . . . . . . . . . . . . . . .
. .
.
. . . .35
. . 35
l
l
. . . . . . . . . .
Nekoliko pravila s obzirom na obavljanje

razmatranja . . . . . .... .... . ....... . . . . .43
l
. . . . .
Drugi dio
O POBOŽNOSTI I ONOME ŠTO SE NA
l
NJU ODNOSI l
Što je pobožnost? . . . . . . . . . . . . . . . . .
Devet sredstava ili pomagala pomoću kojih
. .57. . . . . . .
l
se krepost pobožnosti lakše s*če . . . . . . 60 . . . . . . .
l
l
156
Devet zapreka pobožnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63

Običnije napasti koje običaju mučiti one koji se
bave razmatranjem i o lijekovima za njih . . . . . . . 65
Prva napast i lijekovi protiv nje . . . . . . . . . 65
Lijekovi protiv druge napasti . . . . . . . . . . . 67
Lijekovi protiv treće napasti . . . . . . . . . . . . 68
Lijekovi protiv četvrte napasti . . . . . . . . . . . 69
Lijekovi protiv pete napasti . . . . . . . . . . . . . 70
Lijekovi protiv šeste napasti . . . . . . . . . . . . 70
Lijekovi protiv sedme napasti . . . . . . . . . . . 71
Lijekovi protiv osme napasti . . . . . . . . . . . . 72
Lijekovi protiv devete napasti . . . . . . . . . . 72
Još nekoliko potrebnih upozorenja onima

koji se bave molitvom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74
RAZMATRANJA SV. PETRA

ALKANTARSKOGA
Sedam razmatranj a o vj ečnim istinama . . . . 85
Ponedjeljak: grijeh i spoznanje samoga sebe . . . .85
Utorak: bijede ljudskoga života . . . . . . . . . . . . . . .90
Srijeda: smrt. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .95
Četvrtak: posljednji sud . . . . . . . . . . . . . . . . . . 100
Petak: pakao . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 104
Subota: vječno blaženstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . 108
Nedjelja: Božja dobročinstva . . . . . . . . . . . . . . . . 113
O vremenu i plodu ovih razmatranja . . . . . . . . . 117
- - -- --
-- -- -- -- -- --
157
Sedam razmatranja o muci Gosp odinovoj . . . 119

Kako treba razmatrati Gospodinovu muku . . . . 119
Ponedjeljak: pranje nogu, ustanovljenje
presvete euharistije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 122
Utorak: Kristova molitva u vrtu,
te što je pretrpio u kući Aninoj . . . . . . . . . . . . . . 126
Srijeda: Isus pred Kajfom, Petrovo zatajenje . . . 130
Četvrtak: krunjenje trnovom krunom,
presuda, križni put . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135
Petak: sedam Isusovih riječi na križu . . . . . . . . . 140
Subota: Srce Isusovo kopljem probodeno,
skidanje s križa, ukop . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145
Nedjelja: Isusov silazak u limb,
slavno uskrsnuće, ukazivanja:
majci Mariji, Magdaleni i učenicima . . . . . . . . . . 149
�T�
VERBUM
POPIS NASLOVA
ANIMA (duhovnost)
Romano Guardini : Sveti makovi

Sveta T erezija od Djeteta Isusa: Neizreciva nježnost
Sveta Terezija od Djeteta Isusa: Ljubiti sve do smrti izljubavi
Sveta T erezija od Djeteta Isusa: Oči i srce
Sv. Alfonso Liguori: Kako ćemo ljubitiIsusa Krista
Sv. Petar Alkantarski : Omolitvi i razmatranju
Lorenzo Scupoli: Duhovni boj*
FIDES (religiozna publicistika, dokumenti)

Kard. Godfried Danneels: Krist ili Vodenjak?
Joseph RatzingerNitorio Messori: Razgovor o vjeri
Alessandro Maggiolini: Temelji kršćanskoga živom za mlade
KLASICI KATOUČKE KULTURE
Velild Katekizam Pija X

Nasljeduj Krista
Giovanni Papini: Dvije molitve Kristu
STILUS
Clive Staples Lewis: Pisma starijeg đavla mlađem
Dalibor Durdov: Uzagrljaju Jehovinih svjedoka
Egon von Petersdorf: Demoni, vještice, spiritisti
Georges Bernanos: Razgovori kannelićanld*
TEMPUS (povijesna i publicistička djela)
Lovre Katić: Tri najveća hrvatska kralja

Kornelije T acit: Gennanija
Mihovil Pse! : O demonima
Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata
Zoran V ukman: Propast svijeta ili novo doba poganstva
Zoran V ukman: Kuda idešHrvatska
Josip Jović: Sudbonosci
Zoran Vukman: Put u Balkaniju
IDEA (filozofsko-eseistička djela)
Joseph Bochenski: Uvod u filozofsko mišljenje

Karol Wojtyla: Temelji etike
Anto Mišić: Rječnik filozofskih pojmova
Soeren Kierkegaard : Strah i drhtanje
Hans Sedlmayr: Gubljenje središta*
Romano Guardini : Konac novog vijeka*
POSEBNA IZDANJA
Srećko Bezić: Sigumi koraci za Kristom

Moj mali molitvenik
IZVAN NIZOVA
Josemarfa Escriva: Put

Moja prva biblija
* Naslovi u pripremi
- - - - - - -
- - - - -
- - - - - - - - - - �
l
l
l
l
l
l
l
l
l
l
l
Nakladnik:
VERBUM Spli{, Croatia
Trumbićeva obala 1, tel.: 021 360 244, 347 065
Tisak:
Dalmacija papir Split
.
. ··
Sv. Petar .
du/zovni učitelj i
vačkog reda, prG
pokornički život,
svetosti. Bio je pt
osobama, među 4
koja je u svojoj a
bio od velike pomoći, te da je izvrstan pozna
va/ac molitve koji daje veoma korisne upute
onima koji se žele posvetiti molitvenom životu.
Svoj nauk i iskustvo o molitvi i razma
tranju iznio je u ovoj knJizi koja Je postala
omiljeno duhovno štivo i doživJela preko 200
izdm�ja na španjolskom i na drugim jezicima.
Djelo "O molitvi i razmatranju " (sadrži i
razmatrm�ja sv. Petra A lkatranskog) koristit
će svima koji žele napredovati u duhovnom
životu. Danas, kada su u modi različiti (za
kršćane počesto i neprihvatljivi) oblici duhovne
prakse· i tehnika koJima čovjek nastoji doživjeti
duhovno iskustvo, ovo djelo predstavlja auten
tičnu školu kršćanske meditacije, te siguran i
stoljećima prokušan put do duhovnog iskustva
i bliskosti s Bogom.
Jlllll�llll�l ,l!l l �� ll

I S B N 953-6 1 97-28-6

O Molitvi I Razmatranju

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

O Molitvi I Razmatranju

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Biblioteka:

Preveo: o. Damjan Damjanović, OFM

Tiskano dopuštenjem Nadbiskupskog ordinarijata

Ilustracija na naslovnoj stranici:

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Prijevod djela: De meditatione et oratione

Knjižica što je uzimate u ruke - da li slučajno ili

Ivan Fuček, Osobno doživljeno kršćanstvo, Zagreb, 1972, str. 24.

vas najprije upoznamo s piscem pa zato donosimo

Kad danas čitamo njegov životopis, koža nam se

onako kao što je on hodio - bosonog. A ne činimo

biti. Osim nje, nije nikada više nosio nikakve druge

Radi se o mističnoj pojavi l,<oju stručnjaci za mistiku zovu

jedno gleda li ih ili ne gleda. No, bio je već veoma

Kad je, dakle, strogost njegova života nagrađena

S latinskog prevedeno i preuzeto iz djela: Antonius Dulcken

uspjesno provodio temeljitu obnovu redovničkog

Kajetan Esser, Pregled povijesti franjevačkog reda, Sarajevo,

čano proglasila blaženim 1622., a svetim 1669.

Alexius Benigar, Compendium theologiae spiritualis, Romae,

služe i drugim metodama, ali nije rečeno ni to da je

Bogom na savršeniji i neposredniji J;lačin općiti i raz­

I teološka i filozofijska literatura obrađuju pojmove: medita­

duhovnoga života, to otprilike izražava i sadrži

redovničke ustanove, to me je potakle na prevođe­

o. Damjan Damjanović, OFM

RA SPRA VA O MOLITVI I RAZMATRANJU

Ukratko i općenito ćemo u ovom poglavlju pri­

spremnima i sposobnima za svako kreposno djelo.

posti, ona nas upravo potiče da to provedemo u

više od toga stekli po snazi molitve.« Ovo su riječi

Pošto smo vidjeli u čemu je korist od molitve i

razmatranja i da bih im pružio sasvim pripravljeno i

Upamti, da bi razmatranje bilo dobro, mora se

tranje ne uspije u jednom svom dijelu, naći će u dru­

1. Priprava koja je potrebna za molitvu

Neće biti naodmet ako pojedine dijelove redom

večernjoj molitvi, ispitat će savjest s obzirom na sve

»Dođi, Duše Presveti,

Dođi, Oče ubogih,

Tješitelju tako blag,

Ti nebeski Goste drag,

Sjaju svjetla blaženog,

Nakon toga slijedi molitva: »Bože, koji si poučio

Nakon priprave slijedi čitanje onoga što ima biti

jeluje i volja jer je njezina glavna uloga u tome da se

Na čitanje se nastavlja razmatranje onoga što je

grijesima, štitio nas je - a to nije ništa manje od

Kad Bogu zahvalimo od srca za sva primljena

Kad izvršimo ovo prikazanje, bit će nam slobod­

revnošću za Božju čast moliti da sve puke i narode

potreba, ukoliko sami sebe dobro poznamo. Da bi-

vanjskoga čovjeka, milina dobra primjera prema

Usrdna molitva da bismo izmolili božansku ljubav

Udijeli mi, Gospodine, ovu milost: da te ljubim

moga duha kada te nisam vidio! Ti si bio u meni, a

O, premudri Sine, svojom VJecnom mudrošću

i plamenom svoje žarke ljubavi ga zapalite da bih

Nekoliko pravila s obzirom

Ono što je do sada rečeno samo pruža obilje

Prvo pravilo glasi: Ne smijemo se tako držati

Drugo: U ovoj vježbi se valja kloniti prevelika mu­

U prethodnom pravilu je objašnjeno kako treba

Bogom na savršeniji i neposredniji J;lačin općiti i raz

I teološka i filozofijska literatura obrađuju pojmove: medita

redovničke ustanove, to me je potakle na prevođe

Ukratko i općenito ćemo u ovom poglavlju pri

tranje ne uspije u jednom svom dijelu, naći će u dru

Kad izvršimo ovo prikazanje, bit će nam slobod

Drugo: U ovoj vježbi se valja kloniti prevelika mu

kojima razmišljaju pa ih zato svaki dašak beskori

Ovo se pravilo ne razlikuje puno od prethodno

za ovo drugo. Zato treba znati da je svrha razma

Sada, dakle, neka svatko posve odbaci pre

koji se ovim vježbama nerazborito prepuštaju i pre

7. Ustrajnost u dobrim djelima promiče pobo

Peta smetnja je velika zauzetost i mnoštvo poslo

Ove napasti najčešće salijeću sljedbenike pobo

Prvo, onomu koji nema duhovnih uljeha pruža

je najbolji lijek protiv nje: kad se ovakve misli poja

Ima nekih koje smućuje velik strah i mnoge utva

Da bismo suzbili pospanost koja u vrijeme molit

Lijek protiv neuredne težnje za znanjem i studi

Ako nije slobodno željeti duhovne u*he i nasla

Valja se čuvati da ne bi tko posvuda drugima oči

I ne može se lako prosuditi što je od ovoga opa

Sve što je do sada rečeno o promicanju pobožno

Gle, kako si prema Bogu malo zahvalan i dare