Za Deboru

1.
BIJELE LEGO KOCKE

“RAUSCH”, REKAO JE GLAS U MOBITELU HOLLIS HENRY.

“NODE”, rekao je.
Upalila je svjetiljku pored kreveta, osvijetlivši sinoćnju praznu
limenku pive Ashai Draft iz Pink Dota i svoj naljepnicama obloženi
PowerBook, zatvoren i usnuo. Zavidjela mu je.
“Bok, Philipe.” Node je bio njezin trenutačni poslodavac, u onoj mjeri
u kojoj ga je imala, a Philip Rausch njezin urednik. Već su jednom prije
razgovarali, što je dovelo do toga da je doletjela u L. A. i odsjela u
Mondrianu, no to je imalo mnogo više veze s njezinom financijskom
situacijom nego s njegovim moćima uvjeravanja. Upravo joj je nešto u
njegovoj intonaciji naziva časopisa, taj čujni kurziv, sugeriralo nešto što će
joj uskoro dozlogrditi.
Iz smjera kupaonice začula je kako je robot Odile Richard lagano
udario u nešto.
“Tamo je tri”, reče on. “Jesam li te probudio?”
“Nisi”, slagala je.
Odilein robot bio je sastavljen od lego kocki, isključivo bijelih lego
kocki, s neparnim brojem crnih guma na bijelim plastičnim kotačima na
dnu i s nečime za što je pretpostavljala da su solarne baterije,
pričvršćenima na leđima. Slušala ga je kako se kreće, strpljivo koliko i
nasumično, tepihom njezine sobe. Jesu li se mogle kupiti samo bijele Lego
kocke? Dobro su se uklapale ovdje, gdje je mnogo toga bijelo. Lijepi
kontrast sa svijetloplavim nogama stola.
“Spremni su ti pokazati njegovo najbolje djelo”, reče Rausch.
“Kada?”
“Sada. Ona te čeka u svom hotelu. Standardu.”
Hollis je bila u Standardu. Imao je tepihe od tamnoplave umjetne trave.
Kad god bi pošla onamo, osjećala bi se kao najstarije živo biće u zgradi.
Ondje se, iza recepcije, nalazila neka vrsta gigantskog terarija u kojem su
etnički neodređene djevojke u bikinijima katkada ležale kao da se sunčaju,
ili proučavale velike, raskošno ilustrirane udžbenike.
“Jesi li se pobrinuo za račun ovdje, Philipe? Kad sam došla, još su ga
vodili na moju karticu.”
“To je sređeno.”
Nije mu povjerovala. “Jesmo li napokon dobili rok za ovu priču?”
“Ne.” Rausch je coknuo jezikom, negdje u nekom Londonu koji joj se
nije dalo zamišljati. “Izlazak časopisa je odgođen. Za kolovoz.” Hollis je
tek trebala upoznati bilo koga iz Nodea, ili bilo koga drugoga tko je pisao
za njih. Europska verzija Wireda, činilo se, premda oni to naravno nikad
ne bi tako sročili. Belgijski novac preko Dublina, uredi u Londonu - ili,
ako već ne uredi, onda barem taj Philip. Koji joj je zvučao kao da mu je
sedamnaest. Sedamnaest i s kirurškim putem odstranjenim smislom za
humor.
“Puno vremena”, rekla je, nesigurna što je time zapravo željela reći, ali
pomislivši, ma koliko neizravno, na svoj bankovni saldo. “Ona te čeka.”
“Dobro.” Zatvorila je oči i zatvorila preklopni mobitel. ‘
Može li netko, upitala se, odsjesti u ovom hotelu, a zapravo se još
uvijek smatrati beskućnikom? Činilo se da može, zaključila je.
Ležala je ispod bijele plahte i slušala Francuskinjina robota kako se
sudara, škljoca i kreće unatrag. Bio je programiran, pretpostavljala je,
poput onih japanskih usisivača za prašinu, tako da se nastavi sudarati sve
dok ne odradi posao. Odile je rekla da će prikupljati podatke preko
ugrađenog GPS uređaja; Hollis je pretpostavljala da upravo to i čini.
Uspravila se u sjedeći položaj, a tkanina vrlo gustih vlakana skliznula
joj je na bedra. Vani je vjetar udario o njezine prozore iz novog kuta.
Užasavajuće su podrhtavali. Ovdje bi je brinulo svako vrlo nepogodno
vrijeme, ovdje, brinulo ju je. Pisalo bi se o njemu, u novinama sljedećeg
dana, kao o nekoj blažoj verziji zemljotresa. Petnaest minuta kiše i donji
dijelovi Beverly centra 1 bili bi sravnjeni sa zemljom; gromade velike
poput kuće veličanstveno bi se skotrljale niz padine brežuljaka na
prometna raskrižja. Bila je ovdje kad se to dogodilo, jednom.
Izašla je iz kreveta i približila se prozoru u nadi da neće stati na
robotu. Pipala je u potrazi za užetom koje je otvaralo teške bijele zastore.
Šest katova ispod ugledala je palme duž Sunseta kako se žestoko tresu,
poput plesača koji pokretima dočaravaju završnu agoniju kakve
znanstveno-fantastične pošasti. Tri i deset u srijedu ujutro, a ovaj vjetar
kao da je posve opustošio Strip. 2
Ne razmišljaj, savjetovala je samoj sebi. Nemoj provjeravati e-mail.
Ustani i kreni u kupaonicu.
 Petnaest minuta kasnije, pošto je sredila najbolje što je umjela sve ono
što nikad nije bilo sasvim dobro, sišla je u predvorje dizalom kojeg je
dizajnirao Philipp Starck, odlučna da njegovim osebujnostima pridaje što
je moguće manje pažnje. Jednom je bila pročitala članak o Starčku, u
kojem je pisalo da je taj dizajner vlasnik farme oštriga gdje se uzgajaju
samo savršeno četvrtaste oštrige, i to u posebno izrađenim čeličnim
okvirima.
Vrata su kliznuvši u stranu otvorila prostor od svijetla drva.
Platonistički ideal malog orijentalnog saga projicirao se preko jednog
dijela odnekud odozgo, stilizirane črčkarije svjetlosti koje su podsjećale na
nešto manje stilizirane črčkarije na obojenoj vuni. Izvorno namijenjene,
sjetila se da je joj je netko rekao, tomu da se ne uvrijedi Alaha. Brzo je
prešla preko njega, uputivši se prema ulaznim vratima.
Kad je otvorila jedna od njih prema čudnoj pokretnoj toplini vjetra,
gledao ju je pripadnik Mondrianova osiguranja, s jednim Bluetoothom
opremljenim uhom ispod izbrijane litice vojničke frizure. Upitao ju je
nešto, no to je progutao iznenadan žestok udarac vjetra. “Ne”, rekla je,
pretpostavivši da ju je pitao želi li da joj se doveze njezin auto, iako ga
nije imala, ili želi li taksi. Jedan je taksi bio tu, vidjela je, s vozačem
opuštenim iza upravljača, vjerojatno usnulim, koji je možda sanjao polja
Azerbejdžana. Prošla je kraj njega, a neobičan zanos uzdizao se u njoj dok
je vjetar, tako divlji i čudnovato nasumičan, brijao Sunsetom iz smjera
Tower Recordsa, nalik na zračni vrtlog iza nečega što pokušava poletjeti.
Učinilo joj se da je čula čovjeka iz osiguranja kako je zaziva, no tada
su njezine adidasice pronašle stvarni, nestilizirani pločnik Sunseta,
poentilističku apstrakciju pocrnjelih žvakaćih guma. Čudovišni kipovi
otvorenih vrata Mondriana sada su bili iza nje i povukla je zatvarač na
svojoj jakni s kapuljačom. Krenula je, činilo joj se, ne toliko u smjeru
Standarda, koliko jednostavno van.
Zrak je bio pun suhih i bockavih djelića palmi.
Ti si, rekla si je, luda. No to je trenutačno izgledalo sasvim u redu,
iako je znala da ovo nije zdrava dionica ni za koju ženu, osobito ne samu.
Ni za kojeg pješaka, u ovo doba jutra. Pa ipak, ovo vrijeme, ovaj trenutak
nekarakteristične losangeleske klime, kao da je odagnao svaki uobičajeni
osjećaj opasnosti. Ulica je bila prazna kao u onom trenutku filma tik prije
Godzillina prvog koraka. Palme su se ljuljale, sam zrak je drhtao, a Hollis
je, sad zakrabuljena u crno, odlučno kročila dalje. Listovi novina i letaka
iz klubova kovitlali su se oko njenih gležnjeva.
Jedan policijski auto prozujao je u smjeru Towera. Njegov vozač,
odlučno zgrbljen iza upravljača, nije obratio pažnju na nju. Služiti, sjetila
se, i štititi. Vjetar je prevrtljivo promijenio smjer, otpuhavši njezinu
kapuljaču i odmah joj napravio novu frizuru. Koja joj je ionako trebala,
podsjetila se.
Pronašla je Odile Richard kako je čeka ispod Standardo/og bijelog
natkrivenog prolaza za automobile i hotelskog znaka - postavljenog, iz
razloga poznatih samo njegovim dizajnerima, naglavačke. Odile je još bila
na pariškom vremenu, no Hollis je bila ponudila da joj izađe ususret ovim
sastankom u sitne sate. Uz to, očigledno, bilo je to optimalno vrijeme za
razgledavanje te vrste umjetnosti.
Pored nje je stajao krupni mladi Latinoamerikanac s izbrijanom glavom
i retro-etničkom bordo kariranom košuljom, rukava odrezanih iznad lakata.
Donji krajevi košulje, koji nisu bili zataknuti u hlače, sezali su gotovo do
koljena njegovih širokih pamučnih hlača. “Fotko sam te”, reče on uz širok
osmijeh dok im je prilazila, podižući srebrnu limenku piva Tecate. Duž
cijele njegove podlaktice nešto je bilo tetovirano vrlo masnim i
turbokićenim srednjovjekovnim engleskim slovima.
“Kako, molim?”
“A votre sante”, 3 ispravila je Odile brišući nos zgužvanom kuglicom
potrošene papirnate maramice. Odile je bila najmanje šik među
Francuskinjama koje Hollis je upoznala, premda na neki šminkersko-
štreberski euronačin koji ju je samo činio još nesnosnije dopadljivom.
Nosila je crnu XXXL-majicu od nekog odavno skončalog mladog
poduzeća, muške smeđe rebraste čarape izrazito gadnog odsjaja i prozirne
plastične sandale boje sirupa protiv kašlja s okusom trešnje.
“Alberto Corrales”, reče on.
“Alberto”, rekla je, dopustivši da njezinu ruku proguta njegova druga,
prazna ruka, suha poput drva. “Hollis Henry.”
“Policijski sat”, rekao je Alberto, a osmijeh mu se proširio.
On je obožavatelj, pomislila je iznenađeno, kao i uvijek, i iznenada
osjetivši nelagodu.
“Ovo smeće, u zraku,” bunila se Odile, “odvratno je. Molim vas,
krenimo sada pogledati to djelo.”
“U redu”, rekla je Hollis,, zahvalna na skretanju pažnje.
“Ovuda”, rekao je Alberto, uspješno ubacivši svoju praznu limenku u
bijeli Standardov koš za smeće s milanskim pretenzijama. Vjetar je,
primijetila je, stao kao na znak.
Bacila je pogled u predvorje. Recepcijski pult bio je napušten, terarij s
djevojkama u bikiniju prazan i neosvijetljen. Zatim je pošla za Albertom i
Odile koja je iritantno šmrkala prema Albertovu autu, klasičnoj
Volkswagenovoj Bubi koja je blistala pod višestrukim slojevima laka
tipičnih za spuštene automobile. Ugledala je vulkan iz kojeg se prelijevala
užarena lava, prsate latino djevojke s mini suknjicama oko kukova i
astečkim perjanicama, šarene navoje krilate zmije. Alberto se bavio nekom
vrstom etničke kulturne improvizacije, zaključila je, osim ako Bube nisu
ušle u panteon otkako je zadnji put vidjela takvo što.
Otvorio je suvozačka vrata i pridržavao sjedalo dok se Odile smještala
odostraga, gdje se, činilo se, već nalazila neka oprema. Zatim je pokazao
Hollis da sjedne na suvozačko sjedalo, gotovo naklonom.
Trepnula je zbog uzvišeno praktične semiotike stare Bubine ploče s
instrumentima. Auto je mirisao na nekakav etnički osvježivač zraka. I to je
bila neka vrsta jezika, predmnijevala je, poput slikarija na autu, ali netko
poput Alberta mogao bi namjerno koristiti upravo pogrešni osvježivač.
Izašao je na Sunset i uredno polukružno skrenuo. Krenuli su natrag u
smjeru Mondriana, preko asfalta tanko prekrivenog sasušenom biomasom
palmi.
“Već godinama sam obožavatelj”, rekao je Alberto.
“Alberta zanima povijest kao internalizirani prostor”, doprinijela je
Odile, malo preblizu iza Hollisine glave. “On smatra da se taj
internalizirani prostor rađa iz traume. Uvijek iz traume.”
“Traume”, ponovila je Hollis nehotice dok su prolazili pored Pink
Dota. “Stani kod Dota, molim te, Alberto. Trebam cigarete.”
“Ollis,” reče Odile, optužujućim tonom, “ti mi kažeš ti nisi pušiš.”
“Tek sam počela”, reče Hollis.
“Ali ovdje smo”, reče Alberto skrenuvši lijevo na Larrabee i
parkiravši.
“Gdje to ovdje?” upita Hollis otvorivši malo vrata i pripremivši se da,
možda, potrči.
Alberto je djelovao ozbiljno, ali ne osobito ludo. “Uzet ću svoju
opremu. Volio bih da doživiš djelo, za početak. Onda, ako želiš, možemo
razgovarati o njemu.”
Izašao je. I Hollis je izašla. Ulica Larrabee strmo se spuštala prema
rasvijetljenim rezidencijalnim dijelovima grada, toliko strmo da joj je bilo
neudobno stajati. Alberto je pomogao Odile da izađe sa stražnjeg sjedala.
Naslonila se na Volkswagen i uvukla ruke u prednjicu svoje majice.
“Hladno mi je”, potužila se.
I doista je sada bilo hladnije, primijetila je Hollis, bez toplog strujanja
vjetra. Podignula je pogled prema ružnom ružičastom hotelu koji se nadvio
nad njima, dok je Alberto, zaogrnut svojom kariranom košuljom, kopao po
unutrašnjosti auta. Uspravio se s pohabanom aluminijskom kutijom za
kameru, prelijepljenom crnom ljepljivom trakom.
Jedan dugački srebrni auto tiho je prošao Sunsetom dok su pratile
Alberta uz strmi pločnik.
“Što je ovdje, Alberto? Što smo došli vidjeti?” zahtijevala je Hollis
odgovor kad su stigli do ugla. Kleknuo je i otvorio kutiju. Unutrašnjost je
bila podstavljena komadima pjene. Izvukao je nešto što je u prvi mah
pobrkala sa zaštitnom maskom za zavarivanje. “Stavi ovo.” Pružio joj ju
je.
Podstavljena traka za glavu, s nekom vrstom vizira. “Virtualna
stvarnost?” Nije čula taj pojam izrečen naglas već godinama, pomislila je
dok ga je izgovarala.
“Hardver zaostaje”, rekao je. “Barem onaj koji si ja mogu priuštiti.”
Izvadio je laptop iz kovčega i otvorio ga, paleći ga.
Hollis je stavila vizir. Mogla je vidjeti kroz njega, premda vrlo mutno.
Pogledala je prema uglu Clarkove i Sunseta, razaznavši svjetlosni znak
Whiskeya. Alberto je ispružio ruku i nježno popravio kabel na jednoj
strani vizira.
“Ovuda”, rekao je, vodeći je pločnikom prema niskoj crnoj fasadi bez
prozora. Zaškiljila je prema znaku. The Viper Room.
“Sad”, rekao je i čula je kako je kvrcnuo po tipkovnici laptopa. Nešto
je zadrhtalo u njezinu vidnom polju. “Gledaj. Gledaj ovamo.”
Okrenula se slijedeći njegov pokret i ugledala tanahno, tamnokoso
tijelo licem na pločniku.
“Noč vještica 1993”, reče Odile.
Hollis je prišla lešu. Koji nije bio ondje. Ali jest. Alberto ju je pratio s
laptopom, pazeći na kabel. Osjetila je da zadržava dah. Ona je zadržavala
svoj.
Mrtvi mladić je sličio ptici, luk njegove jagodične kosti, kad se sagnula
naprijed, bacao je vlastitu majušnu sjenu. Kosa mu je bila vrlo tamna.
Nosio je crne prugaste hlače i crnu košulju. “Tko je to?” upitala je došavši
do daha.
“River Phoenix”, rekao je Alberto tiho.
Podignula je pogled prema svjetlosnom znaku Whiskeya pa ga ponovo
spustila, zatečena krhkošću bijelog vrata. “River Phoenix je bio plavokos”,
rekla je.
“Obojio je kosu”, rekao je Alberto. “Obojio je kosu za ulogu.”
 2.
MRAVI U VODI

STARAC JE PODSJEĆAO TITA NA ONE VEĆ JEDVA VIDLJIVE

NATPISE ŠTO blijede na bokovima pocrnjelih zgrada bez prozora, s
nazivima proizvoda koje je vrijeme učinilo besmislenim.
Kad bi Tito slučajno vidio jedan takav kako objavljuje najnovije,
najsvježije i najužasnije vijesti, znajući pritom da se on oduvijek nalazio
ondje, sve bljeđi, na svakojakom vremenu, nezamijećen sve do danas, to bi
možda bio osjećaj nalik nalaženju s tim starcem na Washington Squareu,
pored betonskih Stolova za šah, i opreznu dodavanju iPoda ispod
presavijenih novina.
Svaki put kada bi starac, bezizražajnog lica i pogleda uperenog negdje
drugdje, spremio još jedan iPod u džep, Tito bi primijetio tamno zlato
njegova ručnog sata, s brojčanikom i kazaljkama gotovo izgubljenim iza
otrcanog plastičnog kristala. Sat mrtvaca, poput onih ispremiješanih u
otrcanim kutijama za cigare na buvljaku.
Njegova odjeća također je bila odjeća mrtvaca, skrojena od tkanina za
koje je Tito zamišljao da isijavaju vlastitu studen, hladnoću različitu od
kraja ove prevrtljive njujorške zime. Hladnoću nepodignute prtljage,
hodnika u ustanovama, čeličnih ormarića izribanih do golog metala.
No to je zacijelo bio kostim, protokol izgleda. Starac nije mogao biti
uistinu siromašan i poslovati s Titovim ujacima. Ćuteći golemo strpljenje i
moć, Tito je zamišljao da se taj starac, iz nekih svojih razloga, maskira u
duha iz prošlosti donjeg Manhattana.
Svaki put kad bi starac primio još jedan iPod, prihvaćajući ga na način
na koji bi kakav vrlo star i pronicav majmun mogao prihvatiti komad
nekog ne osobito zanimljivog voća, Tito je napola očekivao da će slomiti
njegovu djevičanski bijelu kutiju poput oraha i zatim iz nje izvući nešto
krajnje osebujno, krajnje užasno i nekako stravično u svojoj suvremenosti.
A sad je, preko zdjele pačje juhe koja se pušila, u tom restoranu na
drugom katu s pogledom na ulicu Canal, Tito otkrio da nije kadar objasniti
to Alejandru, svom rođaku. U svojoj sobi, ranije, bio je slagao zvukove,
nastojeći glazbom izraziti osjećaje koje je starac budio u njemu. Sumnjao
je da će tu datoteku ikada odsvirati Alejandru.
 Alejandro, kojeg nikad nije zanimala Titova glazba, sada ga je gledao,
glatka čela između kose do ramena s razdjeljkom po sredini, ne govoreći
ništa, i pažljivo je zaimačom ulio juhu prvo u Titovu zdjelicu, a zatim u
svoju. Svijet izvan restoranskih prozora, iza riječi na crvenom plastičnom
kantoneškom koje nijedan od njih nije znao pročitati, bio je boje srebrna
novčića desetljećima zagubljena u ladici.
Alejandro je bio sklon doslovnom shvaćanju, vrlo talentiran no izrazito
praktičan. Upravo je zato bio izabran za šegrtovanje kod sive Juane,
njihove tetke, obiteljskog majstora krivotvoritelja. Tito je znao vući drevne
mehaničke pisaće strojeve ulicama donjeg grada za Alejandra, nemoguće
teške mašine kupljene u prašnjavim skladištima s onu stranu rijeke. Bio je
nabavljao njihove trake od tintom natopljene tkanine i terpentin koji je
Alejandro koristio za ispiranje većine njihove tinte. Njihova rodna Kuba,
učila ih je Juana, bila je kraljevstvo papira, birokratski labirint obrazaca,
indigo-kopija u triplikatu - područje kojim bi upućeni mogli ploviti s
pouzdanjem i preciznošću. Uvijek s preciznošću, u slučaju Juane, koja je,
osobno obučena u bijelo obojenim podzemnim katovima zgrade čiji su
gornji katovi pružali uzak pogled na Kremlj.
“On te plaši, taj starac”, reče Alejandro.
Alejandro je naučio Juaninih tisuću trikova s papirima i ljepljivim
trakama, vodenim žigovima i štambiljima, njezinu magiju u improviziranim
tamnim komorama i mračnije tajne koje uključuju imena djece koja su
umrla u povojima. Tito je katkada nosio, mjesecima zaredom, raspadajuće
novčanike nabreknute od komadića identiteta koje je Alejandrovo
šegrtovanje generiralo, a dugotrajna blizina njegova tijela oduzimala im je
svaki trag novine. Nikada nije dotaknuo kartice i presavijene papire koje
bi toplina i kretanje njegova ’tijela' tako uvjerljivo izlizali. Alejandro bi,
vadeći ih iz umrljanih kožnatih okvira, nosio kirurške rukavice.
“Ne,” reče Tito, “ne plaši me.” Premda zapravo nije bio siguran; strah
je bio jedan dio toga, ali nije mu se činilo da se plaši samoga starca.
“Možda bi trebao, rođače.”
Snaga Juanine magije izblijedjela je, znao je Tito, zbog novih
tehnologija i sve većeg vladinog naglaska na “sigurnost” pod kojom se
podrazumijevala kontrola. Obitelj se sada manje oslanjala na Juanine
vještine, dobivajući većinu svojih dokumenata od drugih, onih bolje
prilagođenih sadašnjim potrebama. Alejandru, znao je Tito, nije bilo žao
zbog toga. S trideset godina, osam više od Tita, došao je do toga da smatra
život u obitelji u najboljem slučaju dvojbenim blagoslovom. Crteži koje je
Tito vidio, pričvršćen ljepljivom trakom, kako bi izblijedjeli na suncu, za
prozore Alejandrova stana, bili su dio toga. Alejandro je lijepo crtao,
činilo se bilo kojim stilom, a između njih dvojice došlo je do međusobna
razumijevanja, neizrečena, da je Alejandro počeo prenositi suptilnosti
Juanine magije u centar, u svijet galerija i kolekcionara.
“Carlito”, imenovao je Alejandro sada jednog ujaka, oprezno, dodajući
Titu bijelu porculansku zdjelicu masne, mirisne topline. “Što ti je Carlito
rekao o njemu?”
“Da govori ruski.” Oni su razgovarali na španjolskom. “Da ako mi se
obrati na ruskom, mogu odgovoriti na ruskom.”
Alejandro je podignuo jednu obrvu.
“I da je poznavao našeg djeda, u Havani.”
Alejandro se namrštio, njegova bijela porculanska žlica lebdjela je
iznad njegove juhe. “Amerikanac?”
Tito je kimnuo.
“Jedini Amerikanci koje je naš djed poznavao u Havani bili su iz CIA-
e”, reče Alejandro, sada tiše, premda u restoranu nije bilo nikoga osim
konobara koji je čitao neki kineski tjednik na svom tronošcu iza blagajne.
Tito se prisjetio kad je išao sa svojom majkom do kineskog groblja iza
Calle 23, nedugo prije nego što je došao u New York. Nešto su uzeli iz
kosturnice ondje, iz jedne od malih kućica za kosti, i Tito je to isporučio
negdje drugdje, ponosan na svoj zanat. A u smrdljivom zahodu iza
restorana u Maleconu 4 prelistao je dokumente, u njihovu pljesnivu
omotaču od gumiranog platna. Nije imao pojma što su bili, sada, no znao
je da su bili tipkani na engleskom koji je tada jedva umio pročitati.
Nikome to nikad nije rekao, a sada nije rekao ni Alejandru. Njegove
noge, u crnim čizmama Red Wing, jako su ga zeble. Zamislio se kako
uživa uranjajući u duboku japansku kupku od iste ove pačje juhe. “On
izgleda kao oni muškarci koji su nekada stajali u željezarijama u ovoj
ulici”, rekao je Alejandru. “Starci u starim kaputima, koji nemaju drugog
posla.” Željezarije na Canalu sada su nestale, zamijenili su ih dućani
mobitela i krivotvorene Prade.
“Kad bi Carlitu rekao da si vidio isti kombi dvaput, pa čak i istu
ženu,” rekao je Alejandro površini svoje juhe koja se pušila, “on bi poslao
nekog drugog. Protokol to zahtijeva.”
I njihov djed je nestao, tvorac tog protokola, kao i oni starci duž ulice
Canal. Njegov zamršeno protuzakonit pepeo bio je razasut, jednog hladnog
travanjskog jutra, s trajekta za Staten Island, ujaci su štitili ritualne cigare
od vjetra, dok su se stalni džepari na tom plovilu držali dobrano odostraga,
podalje od onoga što su ispravno protumačili kao vrlo privatnu aktivnost.
“Ništa se nije dogodilo”, reče Tito. “Ništa što bi ukazivalo na bilo
kakav interes.”
“Ako nas netko plaća da prosljeđujemo tom čovjeku krijumčarenu
robu - a prirodom našeg posla mi ne prosljeđujemo ništa drugo - onda to
sigurno interesira još nekoga.”
Tito preispita postavke logike svog rođaka i ustanovi da imaju smisla.
Kimnuo je.
“Znaš za izraz ‘nabavi si život’, rođače?” Alejandro se prebacio na
engleski. “Svi mi trebamo živote, Tito, kad-tad, ako kanimo ostati ovdje.”
Tito nije rekao ništa.
“Koliko isporuka, do sada?”
“Četiri.”
“Previše.”
Jeli su juhu šutke, zatim, slušajući kamione kako tutnje po metalu duž
Canala.

Kasnije, Tito je stajao pred dubokim umivaonikom u svojoj jedinoj

visokoj sobi u Chinatownu, perući zimske čarape Wooliteom. Čarape mu
više nisu bile toliko neobične same po sebi, ali njihova težina, dok su bile
mokre, još ga je uvijek čudila. A ipak su ga noge katkada zeble, usprkos
različitim ulošcima za izolaciju iz Second-hand dućana na Broadwayu.
Sjećao se sudopera u stanu svoje majke u Havani. Plastična boca
napunjena biljnim sokom henequena koji je koristila kao deterdžent,
spužva od grubih vlakana iz unutrašnjosti iste biljke, te omanja limenka
ugljena. Sjećao se sićušnih mrava koji su brzali rubom sudopera njegove
majke. U New Yorku, istaknuo je jednom Alejandro, mravi se kreću
mnogo sporije.
Jedan drugi rođak, preseljen iz New Orleansa nakon poplave, govorio
je o tome kako je vidio uskomešanu, svjetlucavu kuglu crvenih mrava u
vodi. Tako su mravi izbjegavali utapanje, činilo se, a Tito je, kad je čuo tu
priču, pomislio kako je i njegova obitelj takva dok pluta Amerikom, ne
toliko mnogobrojna no uživajući jednaku podršku svojih članova na
nevidljivoj splavi svog zanata, protokolu.
 Katkad bi gledao vijesti na ruskom, na Russian Network of America na
svom Sonyjevom plazma televizoru. Glasovi voditelja počeli su zadobivati
snoliku, podmorsku kvalitetu. Pitao se je li to taj osjećaj kad počneš
zaboravljati neki jezik.
Smotao je svoje čarape, istisnuo vodu i sapunicu iz njih, ispraznio i
ponovo napunio umivaonik, vratio ih natrag da ih ispere i obrisao ruke o
staru majicu kratkih rukava koju je koristio umjesto ručnika.
Soba je bila kockasta, bez prozora, s jednostrukim čeličnim vratima i
bijelim zidovima od gipsanih ploča. Visoki strop bio je od golog betona.
Ponekad bi ležao na svom madracu zureći uvis i pogledom pratio rubove
nestalih ploča od iverice na njemu, fosilne otiske koji su datirali od
izlijevanja poda na gornjem katu. Nije bilo drugih stanara. U susjedstvu na
njegovu katu bila je tvornica u kojoj su korejske žene šivale dječju odjeću
i još jedna manja firma, nešto u vezi s internetom. Njegovi ujaci
iznajmljivali su to mjesto. Kad bi im ustrebao prostor za obavljanje
izvjesnih vrsta poslova, Tito bi kojiput prespavao kod Alejandra, na Ikeinu
kauču svog rođaka.
Njegova soba je imala umivaonik i zahod, električno kuhalo, madrac,
njegovo računalo, pojačalo, zvučnike, klavijaturu, Sonyjev televizor,
glačalo, dasku za glačanje. Njegova je odjeća visjela na prastaroj željeznoj
vješalici na kotačima, spašenoj s pločnika na ulici Crosby. Pored jednog
zvučnika stajala je plava vazica iz kineske robne kuće na Canalu, krhka
stvarčica koju je potajno posvetio boginji Ošun, onoj koju kubanski
katolici znaju kao našu Gospu od milosrđa, u Cobreu.
Uključio je svoju Casio klavijaturu, dodao toplije vode čarapama koje
su se ispirale, privukao dugonogu redateljsku stolicu na sklapanje bliže
umivaoniku i popeo se na nju. Balansirajući na visokoj nestabilnoj stolici
iz te iste robne kuće na ulici Canal, ugnijezdio se na sjedalo od crnog
platna i spustio stopala u vodu. S Casiom na bedrima, zatvorio je oči i
dotaknuo tipke, tražeći ton nalik potamnjelom srebru.
Bude li svirao dobro, ispunit će Ošuninu prazninu.
 3.
VOLAPUK

MILGRIM JE, U KAPUTU PAUL STUARTOVU KOJI JE MJESEC

dana prije ukrao iz restorana brze hrane na Petoj aveniji, gledao kako
Brown otključava prevelika, čelikom obložena vrata parom ključeva
izvađenih iz prozirne Ziploc vrećice, upravo onakve vrste vrećice kakvu je
Dennis Birdwell, Milgrimov diler iz East Villagea, koristio za pakiranje
meta.
Brown se uspravio, fiksirajući Milgrima svojim uobičajenim pogledom
punim opreznog prezira. “Otvori”, naredio je, premjestivši težinu s jedne
na drugu nogu. Milgrim je to učinio, držeći nabor kaputa između svoje
šake i kvake na vratima. Vrata su se širom otvorila prema mraku i
crvenom indikatoru uključenosti na nečemu za što je Milgrim pretpostavio
da je računalo. Ušao je prije nego što ga je Brown stigao gurnuti.
Koncentrirao se na sićušnu tabletu Apaurina koja mu se topila pod
jezikom. Došla je do one faze kad je bila tu, ali nije bila tu, puka žarišna
točka hrapavosti koja ga je podsjećala na mikroskopske ljuske na krilima
leptira.
“Zašto to tako zovu?” upitao je Brown odsutno kad je neugodno snažan
snop iz njegove ručne svjetiljke počeo metodički ispitivati sadržaj
prostorije.
Milgrim je čuo kako su se vrata uz škljocaj zatvorila iza njih.
Bilo je netipično za Browna da išta upita odsutno i Milgrim je to
shvatio kao znak napetosti. “Zovu što kako?” Milgrimu se nije govorilo.
Želio se u potpunosti koncentrirati na trenutak kad njegova tableta pod
jezikom promijeni fazu iz bitka u ne-bitak.
Snop svjetlosti umirio se najednom od onakvih barsko-redateljskih
stolaca koji je stajao pored neke vrste umivaonika za pazikuće.
Mjesto je mirisalo kao da netko tu živi, ali ne neugodno.
“Zašto to tako zovu?” ponovio je Brown, odlučno i zlokobno mirno.
Brown nije bio tip čovjeka koji dobrovoljno izgovara riječi ili nazive koje
drži ispod časti, bilo zbog njihove nedostatne ozbiljnosti ili zato što su bile
strane.
“Volapuk”, reče Milgrim, osjetivši kako je Apaurin najzad izveo svoj
nema-me trik. “Kad si šalju SMS-poruke, tipkaju na vizualnoj
aproksimaciji ruske ćirilice. Koriste naše pismo i neke brojeve, ali samo
one koji imaju najviše sličnosti s ćiriličnim slovima.”
“Pitao sam te zašto to tako zovu.”
“Esperanto”, reče Milgrim. “To je bio jedan umjetni jezik zamišljen za
univerzalnu komunikaciju. Volapuk je bio drugi. Kad su Rusi nabavili
računala, tipkovnice i prikazi na ekranu bili su na latinici, ne na ćirilici.
Smislili su imitaciju koja je sličila ćirilici, ali s našim znakovima. Prozvali
su je volapuk. Mislim da se može reći da je to bio vic.”
No Brown nije bio takav tip čovjeka. “Jebeš to”, rekao je odrješito,
njegov definitivni sud o volapuku, o Milgrimu, o tim IO-ovima koji su ga
toliko zanimali. IO je bio Brownogovor, saznao je Milgrim, za ilegalnog
olakšavatelja, kriminalca čiji su zločini olakšavali zločine drugih.
“Drži ovo.” Brown je Milgrimu dodao ručnu svjetiljku koja je bila
načinjena od nazubljenog metala, profesionalno nereflektirajućeg. Pištolj
koji je Brown nosio ispod parke, uglavnom načinjen od kompozitne smole,
bio je jednako nerefleksivan. Kao s cipelama i modnim dodacima,
pomislio je Milgrim; netko isfura krokodila, sljedeći tjedan furaju ga svi. U
Brownogradu je bila sezona te nereflektirajuće ne-boje. No vrlo dugačka
sezona, bio je uvjeren Milgrim.
Brown je navlačio par zelenih kirurških rukavica od lateksa koje je
izvadio iz džepa.
Milgrim je držao ručnu svjetiljku uperenu ondje gdje je Brown htio,
uživajući u perspektivi koju mu je pružao Apaurin. Jednom je hodao sa
ženom koja je rado govorila da izlozi dućana vojnih viškova predstavljaju
himne muškoj bespomoćnosti. Gdje je Brownova bespomoćnost? Milgrim
nije znao, ali sad se mogao diviti Brownovim rukama u kirurškim
rukavicama, nalik morskim stvorenjima u kakvom bajkovitom vodenom
kazalištu, dresiranima tako da oponašaju ruke opsjenara.
Iz jednog džepa izvadila su malu prozirnu plastičnu kutiju, a iz nje su
vješto izvlačila neki majušni predmet vrlo svijetle plave i srebrne boje,
koji je Milgrim nekako smatrao korejskim. Bateriju.
Sve treba baterije, pomislio je Milgrim. Čak i kakva god to bila
zastrašujuća napravica koju je Brownova kohorta koristila za hvatanje IO-
ovih SMS-poruka, ono malo što ih je bilo, kako dolaznih tako i odlaznih, iz
zraka ove sobe. Milgrima je kopkala znatiželja u vezi s tim jer, koliko je
on znao, to ne bi trebalo biti moguće, ne bez prave bube za prisluškivanje
u IO-ovu telefonu. A taj je IO, rekao je Brown, rijetko kada koristio isti
telefon, ili broj, dvaput. Kupovao ih je i bacao redovito - što nije bilo ništa
više od onoga što je radio Birdwell, kad bolje razmisli.
Milgrim je gledao Browna kako kleči pored vješalice za odjeću,
pipajući rukama u rukavicama ispod jednog kraja njezina podnožja od
lijevanog željeza na kotačima. Milgrim je želio pogledati etikete na IO-
ovoj odjeći, nekoliko majica i crnoj jakni, no morao je osvjetljivati
Brownove ruke. APC, možda, zaključio je škiljeći. Jednom je vidio tog IO-
a, kad su on i Brown sjedili u nekom lokalu s časopisima i sendvičima na
Broadwayu. IO je prošao pored njih, s vanjske strane zamagljena izloga, a
čak je i pogledao unutra. Brown je, zatečen, friknuo, sikćući šifre u svoje
slušalice s mikrofonom, a Milgrim nije shvatio, ispočetka, da je taj mališa
blagog izgleda s crnim kožnatim - okruglim šeširom, sprijeda zadignutim,
Brownov IO. Izgledao je, pomislio je Milgrim, kao verzija mlađeg Johnnyja
Deppa neodređene rase. Brown je jednom spomenuo IO-a i njegovu obitelj
kao kubanske Kineze, no Milgrim ga ne bi mogao etnički odrediti. Rekao
bi da su Filipinci, kad bi baš morao, ali ni to nije bilo to. A govorili su i
ruski. Ili su si SMS-ali na njegovoj aproksimaciji. Koliko je Milgrim znao,
Brownovi ljudi nikada nisu presreli nikakav glas.
Ti Brownovi ljudi, oni su brinuli Milgrima. Mnogo je stvari brinulo
Milgrima, ni Brown nije bio zadnji među njima, ali imao je poseban
mentalni direktorij za Brownove nevidljive ljude. Činilo se da ih ima
previše, za početak. Je li Brown drot? Jesu li ti, ma tko bili, koji su pratili
te SMS-ove, drotovi? Milgrim je sumnjao u to. Brownovi bi ljudi po
načinu rada bili čisti federalci, činilo se Milgrimu, no ako je tome tako, što
je onda Brown?
Brown se, kao da odgovara na to neizrečeno pitanje, oglasio tihim,
zabrinuto zadovoljnim gunđajućim zvukom, s mjesta gdje je klečao na
podu. Milgrim je promatrao zelene rukavice na rukama-stvorenjima kako
ponovno izlaze pod svoj kazališni reflektor, noseći nešto mat, crno i
djelomično prekriveno jednako mat i crnom ljepljivom trakom. Imalo je
petnaest centimetara repa od mat crne žice s vlastitim komadom ljepljive
trake i Milgrim je pretpostavio da možda koristi tu staru vješalicu iz
Garment Districta 5 kao dodatnu antenu.
Gledao je Browna kako stavlja novu bateriju, pazeći da zadrži snop
svjetlosti na tome što Brown radi, a dalje od njegovih očiju.
Je li Brown iz nekakve federalne službe? FBI? DEA? Milgrim je
nailazio na primjerke iz obje, i to dovoljno da ih upozna kao vrlo različite
(i međusobno neprijateljski nastrojene) sorte. Nije mogao zamisliti Browna
ni u kojoj od njih. U zadnje vrijeme, međutim, zacijelo je bilo federalaca u
oblicima za koje Milgrim nikada nije ni čuo. No nešto u vezi s Brownovim
prividnim IQ-om, ne previsokim, kakvim ga je Milgrim procijenio, te
stupnjem autonomije koji kao da je pokazivao u ovoj operaciji, kakva god
ona bila, neprestano ga je kopkalo, čak i kroz skupo plaćenu perspektivu
Apaurina koju je trebao već i samo zato da bi ondje stajao bez vrištanja.
Gledao je kako Brown vraća bubu ispod zahrđalog podnožja stare
vješalice, oborene glave, usredotočen na zadatak.
Kad je Brown ustao, Milgrim je vidio kako je srušio nešto tamno s
prečke vješalice. Nije se čuo nikakav zvuk kad je udarilo u pod. Kad je
Brown uzeo ručnu svjetiljku i počeo se okretati, prolazeći njome još
jednom preko stvari u IO-ovu vlasništvu, Milgrim je ispružio ruku i
dotaknuo drugu tamnu stvar koja je još uvijek visjela ondje. Hladna mokra
vuna.
Neugodno bliještanje Brownove ručne svjetiljke pronašlo je malu vazu
jeftinog izgleda, načinjenu od nečeg sedefastog i plavog, koja je stajala
pored jednog od zvučnika IO-ova sterea. Snažno plavo-bijelo diodno
svjetlo davalo je lakiranoj površini posude nestvarnu prozirnost, kao da u
njoj započinje neki proces srodan fuziji. Kad se svjetlo ugasilo, Milgrimu
se činilo da još uvijek može vidjeti vazu.
“Van odavde”, objavio je Brown.
Vani na pločniku, hodajući brzo prema Lafayetteu, Milgrim je zaključio
da je Stockholmski sindrom mit. Prošlo je već nekoliko tjedana, a on još
nije osjetio empatiju prema Brownu.
Ni malčice.
 4.
U LOKATIV

POKRAJ STANDARDOVOG PREDVORJA NALAZIO SE

RESTORAN OTVOREN cijelu noć - dugačak lokal staklena pročelja, sa
širokim separeima tapeciranim mat crnim nabranim materijalom, ukrašen
kvrgavim falusima pet-šest velikih San Pedro kaktusa.
Hollis je gledala Alberta kako pomiče svoju masu u kariranoj košulji
duž klupe preko puta njezine. Odile je bila između Alberta i prozora.
“Si-ber-espas”, reče Odile zagonetno, “se izvrće.”
“Iz vrča? Što to?”
“Si-ber-espas”, ustvrdi opet Odile, “se izokreće.” Rukama je izvela
kretnju koja je podsjetila Hollis, na neki neodređeno uznemirujući način,
na kukičani model maternice koji je njezina učiteljica domaćinstva
koristila kao nastavno pomagalo.
“Preokreće se iznutra prema van”, ponudio je Alberto u smislu
pojašnjenja. “‘Cyberspace’. Voćnu salatu i kavu.” Ovo zadnje, shvatila je
Hollis nakon trenutka zbunjenosti, bilo je upućeno njihovoj konobarici.
Odile je naručila cafe au lait, a Hollis okruglo pecivo i kavu. Konobarica
je otišla.
“Mislim da se može reći da je počelo prvog svibnja 2000”, rekao je
Alberto.
“Što je počelo?”
“Geohakiranje. Ili njegov potencijal. Vlada je tada objavila da će
ukinuti ograničenje korištenja nečega što je do tada bio isključivo vojni
sustav. Civili su tada prvi put mogli pristupiti GPS geokoordinatama.”
Hollis je samo maglovito shvatila Philipa Rauscha da će pisati o
raznim stvarima za koje su umjetnici otkrili da mogu raditi sa
zemljopisnom dužinom, širinom i internetom, pa ju je Albertov virtualni
prikaz smrti Rivera Phoenixa zatekao. Sadje imala, nadala se, uvod u svoj
članak. “Koliko si ih napravio, Alberto?” I jesu li svi postumni, iako to
nije pitala.
“Devet”, reče Alberto. “U Chateau Marmontu” - pokazao je rukom
preko Sunseta - “sam vrlo nedavno dovršio virtualnu posvetu Helmutu
Newtonu. Na mjestu njegova fatalnog sudara, na početku kolnog prilaza.
Pokazat ću ti to poslije doručka.”
Konobarica se vratila s njihovim kavama. Hollis je promatrala jednog
vrlo mladog, vrlo blijedog Engleza kako kupuje žutu kutiju American
Špirita od muškarca za blagajnom. Mladićeva rijetka brada podsjetila ju je
na mahovinu oko mramornog odvoda. “Znači, ljudi koji odsjedaju u
Marmontu”, upitala je, “nemaju pojma, nikako ne mogu znati što si učinio
ondje?” Baš kao što pješaci nisu nikako mogli znati da gaze kroz usnulog
Rivera na njegovu pločniku na Sunsetu.
“Ne”, reče Alberto. “Uopće. Ne još.” Kopao je po platnenoj putnoj
torbi na svom krilu. Izvadio je mobitel, srebrnom ljepljivom trakom
pričvršćen za neki drugi komad omanje potrošačke elektronike. “Ali s
ovim...” pritisnuo je nešto na jednome od sjedinjenih uređaja, otvorio
mobitel i počeo spretno tipkati palcem. “Kad se ovo bude moglo nabaviti
u paketu...” Dodao joj je to. Mobitel i nešto što je prepoznala kao GPS
uređaj, no dio kućišta potonjeg bio je odrezan, što je stvaralo dojam da iz
njega raste još neka elektronika, zarobljena ispod srebrne ljepljive trake.
“Čemu to služi?”
“Pogledaj”, rekao je.
Zaškiljila je prema malom ekranu. Prinijela ga bliže. Vidjela je
Albertova dlakava prsa, ali nekako stopljena sa sablasnim vertikalama,
horizontalama, s nekakvim poluprozirnim kubističkim slojem. Blijedi
križevi? Podignula je oči prema njemu.
“Ovo nije lokalizirani rad”, rekao je. “Nije prostorno označen. Iskušaj
ga na ulici.”
Okrenula je trakom zalijepljeni hibrid prema Sunsetu, ugledavši oštro
definiranu, savršeno ravnu površinu bijelih križeva raspoređenih po
nevidljivoj mreži, kako se prostiru duž bulevara i u virtualnu daljinu.
Njihove četvrtaste bijele okomice, otprilike u ravnini s pločnikom,
izgledale su kao da se nastavljaju, u sve mutnijoj i nekako podzemnoj
perspektivi, ispod obronaka Hollywood Hillsa.
“Američke žrtve u Iraku”, reče Alberto. “Izvorno sam ga spojio s
internetskom stranicom koja je dodavala nove križeve kako su se smrti
prijavljivale. Možeš ga odnijeti bilo kamo. Imam prezentaciju slika s
odabranih lokacija. Razmišljao sam o tome da je pošaljem u Bagdad, ali
ljudi bi mislili da su to samo slike Bagdada obrađene u Photoshopu.”
Pogledala ga je dok je crni Range Rover prolazio poljem križeva, na
vrijeme da ugleda kako sliježe ramenima.
 Odile je provirila preko ruba svoje bijele zdjelice za doručak pune
bijele kave. “Kartografski atributi nevidljivog”, rekla je spustivši zdjelu.
“Prostorno označeni hipermedij.” Ova terminologija kao da je uvećavala
njezinu rječitost na desetu; sad jedva da je imala ikakav naglasak.
“Umjetnik obilježava svaki centimetar prostora, svake fizičke stvari.
Vidljivo je svima, na spravama poput ove.” Pokazala je Albertov telefon
kao da je njegov naduti trbuh srebrne ljepljive trake bremenit čitavom
budućnošću.
Hollis je kimnula i vratila napravu Albertu.
Voćna salata i preprženo pecivo su stigli. “I ti si kustosica te vrste
umjetnosti, Odile, u Parizu?”
“Posvuda.”
Rausch je bio u pravu, zaključila je. O ovome se moglo pisati, premda
je još uvijek bila daleko od toga da shvati što.
“Mogu li te nešto pitati?” Alberto je već dovršio pola svoje voćne
salate. Metodički jelac. Zastao je s vilicom u zraku, gledajući je.
“Da?”
“Kako ste znali da je gotovo s Policijskim satom?”
Pogledala ga je u oči i ugledala duboku usredotočenost zaljubljenika.
Naravno, to je obično i bio slučaj kad bi je netko već prepoznao kao
pjevačicu kultnog benda iz ranih devedesetih. Obožavatelji Policijskog
sata bili su praktički jedini ljudi koji su znali da je taj bend postojao, osim
radijskih urednika, povjesničara popa, kritičara i kolekcionara. Premda je,
zbog sve bezvremenskije prirode glazbe bend i dalje stjecao nove
obožavatelje. Oni koje je stekao, poput Alberta, često su bili užasno
ozbiljni. Nije znala koliko je on mogao imati godina kad se Policijski sat
raspao, no to je isto tako moglo biti jučer, što se ticalo njegova modula za
fanatično obožavanje. Kako je njezin vlastiti modul za fanatično
obožavanje vrlo raznolikih izvođača još uvijek zauzimao prilično centralno
mjesto, razumjela je to, te je stoga osjetila odgovornost da mu pruži pošten
odgovor, ma koliko nedostatan ispao.
“Nismo znali, u biti. Naprosto je bilo gotovo. Prestalo se događati na
nekoj osnovnoj razini, premda ja nikad nisam shvatila kada se to točno
dogodilo. Postalo je bolno očigledno. Pa smo odustali.”
Izgledao je otprilike onoliko zadovoljno time koliko je i očekivala da
će biti, ali to je bilo istinito, koliko je ona znala, i najbolje što mu je mogla
pružiti. Ni sama se nikad nije uspjela domisliti nekom jasnijem razlogu,
premda to u svakom slučaju nije bilo nešto o čemu je još uvijek mnogo
razmišljala. “Baš smo bili izdali onaj CD s četiri pjesme i to je bilo to.
Znali smo. Samo je trebalo malo vremena da nam sjedne.” U nadi da će to
biti sve, počela je razmazivati sirni namaz na jednu polovicu svog peciva.
“To je bilo u New Yorku?”
“Da.”
“Postoji li neki određeni trenutak, neko određeno mjesto, za koje bi
rekla da se Policijski sat ondje raspao? Gdje je bend donio odluku da
prestane biti bend?”
“Morala bih razmisliti”, rekla je, znajući da to zapravo nije ono što je
trebala reći.
“Volio bih to napraviti”, rekao je. “Tebe, Inchmalea, Heidi, Jimmyja.
Gdje god da ste bili. Kako prekidate.”
Odile se počela meškoljiti na rebrastom sjedalu, očigledno nemajući
pojma o čemu oni govore, što joj se nije sviđalo. “Eenchmale?” Namrštila
se.
“Što ćemo sve vidjeti dok sam ovdje, Odile?” Nasmiješila se Albertu,
nadajući se da mu daje znak da je intervju završen. “Trebam tvoje
prijedloge. Trebamo se dogovoriti kada da te intervjuiram”, rekla je Odile.
“I tebe, Alberto. Ali sada sam premorena. Trebam spavati.” Odile je
ispreplela prste što je bolje mogla oko bijele porculanske zdjelice. Njezini
nokti izgledali su kao da ih je napalo nešto s vrlo majušnim zubima.
“Večeras, mi ćemo te pokupiti. Možemo bez problema vidjeti desetak
radova.”
“Srčani udar Scotta Fitzgeralda”, predložio je Alberto. “Niže u ulici.”
Pogledala je nagurana, prevelika, sumanuto kićena slova nanesena
zatvorski plavom tintom na obje njegove ruke i upitala se što znače. “Ali
on tada nije umro, zar ne?”
“U Virginu”, rekao je. “Pored etno glazbe.”

Kad su pogledali Albertov spomenik Helmutu Newtonu, koji je

sadržavao mnogo monokromne golotinje u neodređenom Deco stilu da bi
odao počast opusu svog subjekta, otpješačila je natrag do Mondriana kroz
onaj neobični, prolazni trenutak koji pripada svakom sunčanom jutru u
zapadnom Hollywoodu, kada nekakvo čudno, vječno obećanje klorofila i
skrivenog toplog voća krasi uzduh, netom prije nego što se spusti pokrivač
od ugljičnog dioksida. Onaj dojam neke daleke ljepote iz doba prije
istočnog grijeha, prije tek nešto malo više od sto godina, ali u tom trenutku
bolno prisutne, kao da je ovaj grad nešto što se može obrisati s naočala i
zaboraviti.
Naočale za sunce. Zaboravila ih je ponijeti.
Spustila je pogled na pjege od pocrnjele žvakaće gume na pločniku. I
na smeđe, bež i vlaknaste ostatke oluje. I osjetila da taj obasjani trenutak
prolazi, kao što uvijek mora.
 5.
DVIJE VRSTE PRAZNOG

VRAĆAJUĆI SE IZ SUNRISE MARKETA NA BROOMEU

NEPOSREDNO PRIJE zatvaranja, Tito se zaustavio da pogleda izloge
Yohjija Yamamota na ulici Grand.
Nekoliko minuta poslije deset. Ulica je bila posve pusta. Tito je
pogledao u oba smjera. Nije bilo čak ni udaljenog žutila taksija u pokretu,
ni na jednoj strani. Zatim je vratio pogled na asimetrične revere nekakvog
ogrtača ili plašta s gumbima. Ugledao je vlastiti odraz, tamne oči i tamnu
odjeću. U jednoj ruci plastična vrećica iz Sunrisea, sa svojim gotovo
bestežinskim teretom instant japanskih rezanaca u bijelim posudicama od
stiropora. Alejandro ga je zafrkavao zbog njih, govoreći da isto tako može
jesti bijele posudice, ali Tito ih je volio. Japan je planet dobroćudnog
misterija, izvor igara i anima i plazma televizora.
Asimetrični reveri Yohjija Yamamota, međutim, nisu bili misterij. To
je moda i on je vjerovao da je razumije.
Ono s čime se katkada hrvao bilo je razumijevanje koje bi donekle
moglo obuhvatiti kako skupocjenu prazninu izloga koji je sada gledao,
tako i jednako, ali drugačije, prazna pročelja dućana kojih se sjećao iz
Havane.
Na tim izlozima nije bilo stakla. Iza svake grube zglobne metalne
rešetke noću bi jedna jedina fluorescentna cijev bacala podmorsku
svjetlost. I ništa nije bilo izloženo, bez obzira na dnevnu funkciju; samo
pažljivo pometeni podovi i zamrljani gips.
Promatrao je svoj odraz kako lagano sliježe ramenima u Yamamotovu
izlogu. Otišao je dalje, sretan zbog svojih debelih suhih čarapa.
Gdje bi Alejandro sada mogao biti? upitao se. Možda u bezimenom
baru na Osmoj aveniji u koji je rado zalazio, ispod Times Squarea, čiji je
neonski znak kazivao KRČMA i ništa više. Alejandro se ondje dogovarao
sa svojim kontaktima iz galerija; uživao je voditi kustose i prodavače
umjetnina u taj crvenkasti polumrak, među pospane portorikanske
transvestite i nekoliko varalica s autobusnog kolodvora na pauzi. Titu se
to mjesto nije sviđalo. Kao da je zauzimalo vlastitu reptilsku deltu u
vremenu, bezizlazni kontinuum razvodnjenih pića i malodušne tjeskobe.
 Vrativši se u svoju sobu, vidio je da je jedna od čarapa koje je ranije
oprao pala s mjesta gdje ju je bio stavio da se osuši, na vješalici s
kotačima. Vratio ju je natrag.
 6.
APAURIN

MILGRIM JE UŽIVAO U IZVRSNOJ JASNOĆI NITROGENOM

PUNJENE OPTIKE Brownova austrijskog dalekozora, ali ne i u mirisu
Brownove žvakaće gume, kao ni u njegovoj blizini u stražnjem dijelu
hladnog kombija za nadzor.
Kombi je bio parkiran na Lafayetteovoj, gdje im ga je ostavio jedan od
Brownovih ljudi. Brown je prošao kroz crveno kako bi stigao do njega i
zauzeo položaj, nakon što mu je telefon na uhu rekao da se IO kreće prema
ovamo, ali sada je IO zurio u izlog Yohjija Yamamota, nepomično.
“Što radi?” odmaknuo je Brown dalekozor. Odgovarao je njegovom
pištolju i ručnoj svjetiljci, iste sivkasto zelene neboje.
Milgrim se nagnuo naprijed da dobije bolji nepotpomognuti pogled
kroz svoju špijunku. Kombi Econoline imao ih je šest, izbušenih u
karoseriji, a svaka je bila prekrivena pomičnim komadićem crne plastike,
pričvršćenim pomoću vijka. Podudarale su se s posve crnim područjima
raznih grafita našaranih s vanjske strane. Pod pretpostavkom da su to sve
bili pravi grafiti, pitao se Milgrim, prikupljeni ostavljanjem kombija na
ulici, bi li krinka kombija još uvijek zavarala nekoga tko stvara te grafite?
Koliko su stari bili ti natpisi? Jesu li oni urbani ekvivalent korištenja
izvansezonske vegetacije za kamuflažu? “Gleda u izlog”, rekao je Milgrim,
bez veze i svjestan toga. “Hoćeš ga sada slijediti kući?”
“Ne”, rekao je Brown. “Mogao bi primijetiti kombi.”
Milgrim nije imao pojma koliko je Brownovih ljudi gledalo IO-a kako
popunjava zalihe japanskih namirnica dok su oni ulazili u njegov stan i
mijenjali bateriju na bubi. Taj svijet ljudi koji prate i promatraju druge
ljude bio je nov Milgrimu, iako mu se činilo da je oduvijek znao da je on
tu negdje, okolo. Viđali biste ga u filmovima i čitali o njemu, ali ne biste
pomislili da ćete morati udisati nečiji kondenzirani dah u stražnjem.dijelu
hladnog kombija.
Sad je bio Brownov red da se nagne naprijed, pritišćući mekani rub
dalekozora na hladnu, orošenu oplatu kombija, kako bi pomnije promotrio
IO-a. Milgrim se dokono upitao, gotovo bahato, kako bi bilo da uzme
nešto, evo upravo sad, i zvizne Browna po glavi. Čak se i osvrnuo po
stražnjem dijelu kombija ne bi li ugledao nešto što bi moglo poslužiti, ali
ondje nije bilo ničega osim prevrnutih plastičnih sanduka za mlijeko na
kojima su obojica sjedila i presavijene cerade.
Brown se, kao da čita Milgrimove misli, odjednom okrenuo od okulara
dalekozora, prodorno ga pogledavši.
Milgrim je trepnuo u nadi da zrači blagošću i bezopasnošću. Što ne bi
trebalo biti toliko teško, s obzirom na to da nikoga nije zviznuo po glavi
još od osnovne škole i da nije bilo vjerojatno da će to učiniti sada. Premda
još nikad nije bio u zatočeništvu, prisjetio se.
“Jednom će već poslati ili primiti nešto iz one sobe,” reče Brown, “a
kad bude, ti ćeš to prevesti.”
Milgrim je poslušno kimnuo.
Prijavili su se u New Yorker na Petoj aveniji. Spojene sobe, četrnaesti
kat. Činilo se da je New Yorker na Brownovoj listi. Ovo im je bio peti ili
šesti put da su odsjeli ondje. Većinu Milgrimove sobe zauzimao je bračni
krevet, postavljen nasuprot televizora instaliranog u ormarić od panel
ploča. Pikseli na drvenom furniru ormarića bili su preveliki, pomislio je
Milgrim dok je skidao svoj ukradeni kaput i sjedao na rub kreveta. Bilo je
to nešto što je počeo zamjećivati, to kako stvari u visokoj rezoluciji
dobivaš samo na boljim mjestima.
Brown je ušao i izveo svoj trik s dvije kutijice, jednu na vrata, jednu na
dovratak. Bile su iste sive nijanse kao i pištolj, ručna svjetiljka i
dalekozor. Učinio bi to i na svojim vratima, a sve to zato, koliko je
Milgrim znao, da on, Milgrim, ne bi odlučio otići dok Brown spava.
Miligrim nije imao pojma što te kutije rade, no Brown mu je rekao neka ne
dira vrata dok su one gore. Pa Milgrim nije.
Brown je na Milgrimov cvjetni prekrivač za krevet bacio nešto što je
Milgrimu sličilo pakiranju od četiri tablete Apaurina i vratio se u svoju
sobu. Milgrim je čuo kad se Brownov televizor upalio. Ta mu je glazba
sad već bila poznata: Fox News.
Pogledao je nabubreni paketić. Nisu njega kutije na vratima držale
ovdje.
Podignuo ga je. “APAURIN”, pisalo je ondje, i “5 mg”, i nešto što je
sličilo, da, japanskom pismu. Ili onome na što japanski sliči kad ga
dotjeraju za ambalažu.
“Halo?” Vrata između njihovih soba još su bila otvorena. Zvuk
Brownovih prstiju na njegovu oklopljenom laptopu je prestao.
 “Što je?”
“Što je ovo?”
“Tvoj lijek”, rekao je Brown.
“Piše Apaurin’ i ima neka japanska slova. To nije Apaurin.”
“To je ista jebena stvar”, rekao je Brown, opako usporivši svoj
izgovor. “Isti narkotik četvrte kategorije s DEA-ina jebenog popisa.”
Milgrim je pogledao nabubrenu pločicu.
“A sad jebeno začepi.”
Čuo je kako je Brown opet počeo tipkati.
Opet je sjeo na krevet. Apaurin? Njegov prvi nagon bio je da nazove
svog čovjeka u East Villageu. Pogledao je telefon, znajući da se to ne radi.
Drugi je bio da zamoli Browna da mu posudi svoj laptop da to provjeri na
Googleu. DEA je imala stranicu sa svim proizvodima četvrte kategorije,
uključujući i strane nazive. No s druge strane, pomislio je, ako je Brown
stvarno federalac, onda možda nabavlja to čudo od DEA-e. A posuđivanje
Brownova laptopa, znao je, nije bilo ništa izglednije od telefoniranja
Dennisu Birdwellu.
I dugovao je Birdwellu novae, pod nezgodnim okolnostima. Još i to.
Odložio je pločicu na ugao najbližeg noćnog ormarića, poravnavši ga s
rubovima koji su imali crne lukove ondje gdje su prethodnim gostima
dogorjele cigarete. Oblik tih opekotina podsjećao ga je na lukove
McDonald’sa. Upitao se hoće li Brown uskoro naručiti sendviče.
Apaurin.
 7.
BUENOS AIRES

HOLLIS JE SANJALA DA JE U LONDONU S PHILIPOM

RAUSCHOM, DA brzo hodaju niz ulicu Monmouth prema igli na Seven
Dials. 6 Nikad nije upoznala Rauscha, ali sada, kako to u snovima biva, on
je ujedno bio i Reg Inchmale. Bio je dan, ali usred zime, nebo je posvuda
bilo jednoliko sivo, i odjednom se skutrila pred zasljepljujućim karneval-,
skim sjajem jer se iznad njih spuštala cijela golema wurlitzerska 7 masa
matičnog broda iz Bliskih susreta treće vrste - filma koji se pojavio kad je
imala sedam godina i koji je njezina majka voljela - ali sada ovdje, golem i
svejedno kadar stati u uski prostor ulice Monmouth, nalik kakvom
električnom elementu za grijanje reptila u kavezima, dok su se ona i
Inchmale skutrili zablenuto zinuvši.
No onda je taj Rausch-Inchmale rekao, naglo pustivši njezinu ruku, da
je to ipak samo božični ukras, ma koliko velik bio, i da visi između hotela
s njihove desne strane i kafića s lijeve. I da, sad je jasno vidjela žice koje
su ga držale, ali zvonio je telefon, kroz izlog obližnjeg dućana, i vidjela je
da je to nekakav terenski telefon iz Drugog svjetskog rata, njegova
platnena torba bila je zamrljana svijetlom glinom, kao što su bile i manšete
od grube vune na hlačama Rauscha-Inchmalea...
“Halo?”
“Rausch.”
Rausch i tebi, pomislila je s otklopljenim mobitelom na uhu. Los
angelesko sunce glodalo je rubove Mondrianovih slojevitih zastora,
“Spavala sam.”
“Moram razgovarati s. tobom. Istraživači su otkrili nekoga koga trebaš
upoznati. Sumnjamo da ga Odile već poznaje, ali Corrales ga sigurno zna.”
“Tko je to koga Alberto zna?”
“Bobby Chombo.”
“Chombo?”
“On je njihov kralj tehničkih asistenata, tim umjetnicima koji rade na
lokacijama. Njihov geohaker. GPS signali ne mogu prodrijeti kroz zgrade.
On zaobilazi prepreke. Triangulira s telekomunikacijskih tornjeva, s drugih
sustava. Jako pametan.”
 “Hoćeš da se nađem s njim?”
“Ako to ne možeš srediti preko Corralesa, nazovi mene. Mi ćemo
ovdje nešto smisliti.”
Nije ju molio. Podignula je obrve u mraku, kimnula u tišini: Da, šefe.
“Na zapovijed.”
Uslijedila je stanka. “Hollis?”
Sjela je u mraku, u pomalo defanzivni turski sjed. “Da?”
“Kad budeš s njim, posebno pazi na sve što bi se moglo ticati
transporta.”
“Transporta?”
“Shema globalnog transporta. Osobito u vezi geoprostornog
označavanja o kojem govore Odile i Corrales.” Još jedna stanka. “I
iPoda.”
“iPoda?”
“Kao sredstva za prenošenje podataka.”
“Onako kao što ih neki ljudi koriste kao memoriju?”
“Upravo tako.”
Bilo je nečega u ovome, odjednom, što joj se uistinu nije sviđalo, i to
na jedan posve novi način. Zamislila je da je njezin krevet pustinja od
bijelog pijeska. Nešto je kružilo, skriveno, ispod površine. Možda
mongolski smrtonosni crv, jedan od Inchmaleovih izmišljenih kućnih
ljubimaca.
U nekim trenucima najbolje je govoriti što manje možeš, zaključila je.
“Pitat ću Alberta.”
“Dobro.”
“Jesi li se pobrinuo za račun ovdje, konačno?”
“Naravno.”
“Pričekaj”, rekla mu je. “Nazvat ću recepciju na drugi telefon.”
“Daj za deset minuta. Samo da provjerim.”
“Hvala.”
“Razgovarali smo o tebi, Hollis.” Najneodređeniji oblik menadžerskog
“mi”.
“Da?”
“Jako smo zadovoljni s tobom. Kako bi ti se svidio stalni posao?”
Osjetila je kako joj se mongolski smrtonosni crv približio između
pamučnih dina. “To je teško pitanje, Philipe. Morat ću razmisliti o tome.”
“Razmisli.”
 Zaklopila je telefon.
Točno deset minuta kasnije sobnim telefonom nazvala je recepciju i
primila potvrdu da je njezin račun, uključujući sve dodatne troškove,
prebačen na Amex karticu na ime Philipa M. Rauscha. Rekla je da je
prespoje na hotelski frizerski salon, otkrila da ima mjesta za jedan sat i
naručila se za šišanje.
Bilo je tek prošlo dva, što je značilo da je u New Yorku tek prošlo pet,
a u Buenos Airesu bila su dva sata kasnije. Izvukla je Inchmaleov broj iz
svog mobitela, ali nazvala ga je s telefona u sobi. Javio se odmah. “Reg?
Hollis. U Los Angelesu sam. Jesi li usred večere?”
“Angelina hrani Willyja. Kako si?” Njihova jednogodišnjeg sina.
Angelina je bila argentinska supruga Rega Inchmalea, čije djevojačko
prezime je bilo Ryan i čiji je djed bio vozač broda na Rio Parana. Bila je
upoznala Inchmalea dok je radila ili za Dazed & Confused ili neki drugi
časopis. Hollis ih nikad nije naučila razlikovati. Angelina je o izdavanju
časopisa u Londonu znala više od ikoga koga se Hollis mogla sjetiti.
“Zamršeno”, priznala je. “Kako si ti?”
“Sve manje tako. Barem dobrim danima. Mislim da mi očinstvo leži. I
ovdje je tako, ne znam, potpuno stara škola. Još nisu ništa ispjeskarili.
Izgleda onako kao što je nekad izgledao London. Crno od čađe. Ili New
York, sad kad razmišljam o tome.”
“Možeš li mi nešto pitati Angelinu?”
“Hoćeš li sama razgovarati s njom?”
“Ne, hrani Willyja. Samo je pitaj što, ako išta, zna o novom časopisu
po imenu Node”
“Node?”
“Želi biti kao Wired, ali ne smiju to reći. Mislim da je novac
belgijski.”
“Oni te hoće intervjuirati?”
“Ponudili su mi posao. Sad sam na zadatku za njih, kao slobodnjak.
Pitala sam se je li možda Angelina čula štogod.”
“Pričekaj”, rekao je. “Moram ovo odložiti. Spojen je sa zidom
spiralnim kabelom...” Čula je kako je odložio slušalicu na neku površinu.
Spustila je svoj telefon i osluškivala poslijepodnevni promet na Sunsetu.
Nije imala pojma gdje se zameo Odilein robot, no vladala je tišina.
Čula je kako Inchmale podiže slušalicu u Buenos Airesu.
“Bigend”, rekao je.
 Sa Sunseta ie začula kočnice, udarac, lomljavu stakla. “Što si rekao?”
“Bigend. Kao ‘big’ i ‘end’. Reklamni magnat.”
Zavijanje automobilskog alarma.
“Onaj koji je oženio Nigellu?”
“To je Saatchi. Hubertus Bigend. Belgijanac. Firma se zove Blue Ant.”
“I?”
“Ange kaže da je tvoj Node Bigendov projekt, ako se uopće radi o
časopisu. Node je jedna od nekoliko malih firmi koje on ima u Londonu.
Nešto je imala s njihovom agencijom, dok je radila za onaj časopis, sad
sam se sjetio. Nekakva svađa s njima.” Cula je kako je alarm prestao, a
zatim zavijanje sirene koja se približavala.
“Što je to?” upita Inchmale.
“Nesreča na Sunsetu. U Mondrianu sam.”
“Još uvijek koriste agente za odabir glumaca kako bi zaposlili nočne
čuvare?”
“Tako se čini.”
“Bigend plaća?”
“Apsolutno”, rekla je. Jako blizu je začula još jedno cviljenje kočnica,
a tada je sirena, koja je bila postala vrlo glasna, utihnula. “Ne može sve
biti loše”, reče on.
“Ne,” rekla je, “ne može.” Može li?
“Nedostaješ nam. Trebala bi nam se češće javljati.”
“Budem, Reg. Hvala. I hvala Angelini.”
“Doviđenja.”
“Onda bok.”
Dok je prekidala vezu, približavala se još jedna sirena. Ovaj put hitna,
pretpostavila je. Odlučila je da neće pogledati. Nije zvučalo suviše
strašno, ali ona zaista nije htjela baš ništa strašno u tom trenutku.
Savršeno izoštrenom Mondrianovom olovkom napisala je BIGEND
velikim slovima u mraku, na četvrtastom komadu reljefnog Mondrianova
papira za bilješke.
Potražit će ga kasnije na Googleu.
 8.
PLAŠENJE

GLEDALA JE ALBERTA KAKO SE TRUDI OBJASNITI KACIGU I

LAPTOP Virginovu osiguranju. Dvojica neupadljivo uniformiranih
službenika nisu izgledala kao da ih osobito zanima lokalizirani rad. U tom
trenutku, morala je priznati, nije zanimao ni nju.
Alberto je imao nekakav uradak s Jimom Morrisonom koji joj je htio
pokazati, gore na Wonderland Avenue, ali to je uopće nije privlačilo. Čak i
ako je nekako uspio zaobići ikoničnu narogušenost Kralja guštera i
usredotočiti sć na, recimo, točke Raya Manzareka na parnim orguljama,
ipak nije htjela biti prisiljena pisati o nevidljivim virtualnim spomenicima
Doorsima, bilo kojemu od njih. Premda su, kao što je Inchmale nekoliko
puta istaknuo dok su još i sami bili u bendu, Manzarek i Krieger učinili
čuda da neutraliziraju supijanu neotesanost velike face.
Stojeći vani na večernjem zraku punom ugljičnog dioksida, u tom
maloprodajnom kompleksu na uglu Crescent Heightsa i Sunseta, gledajući
Alberta kako uporno tvrdi da bi nju, Hollis Henry, stvarno trebali pustiti da
vidi njegovu virtualnu izvedbu srčanog napada Scotta Fitzgeralda, osjetila
je kako se na nju spušta neka vrsta odvojenosti, nešto više od opuštanja -
zbog, vrlo lako moguće, njezine nove frizure, koju je na njezino potpuno
zadovoljstvo napravio šarmantan i talentirani mladić u Mondrianovu
frizerskom salonu.
Nije bio smrtonosan, Fitzgeraldov srčani udar. Propuštanje Albertove
izvedbe istog neće biti smrtonosno za njezin članak, isto tako. Ili
propuštanje njezine većine, s obzirom na to da ju je već uspjela nakratko
pogledati: muškarac u sakou od tvida koji se prima za prsa pored
kromiranog šanka u stilu moderne, s kutijom Chesterfieldsa u desnoj ruci.
Kutija Chesterfieldsa bila je, zaključila je, u malo većoj rezoluciji od
ostatka prostora, koji je djelovao interesantno detaljizirano, sve do
neuobičajenih oblika vozila vani na Sunsetu, ali nesnošljivost Virginova
osiguranja prema svima koji navlače maske ili vizire nalik maskama na
odjelu etno glazbe stala je tomu na kraj, a Hollis je brzo pružila vizir
Albertu i požurila ravno van.
Odile bi mogla biti dovoljno slatka da šarmira ta dva čuvara, ali
podlegla je napadaju astme, rekla je, koju je izazvala ili zrakom nošena
biomasa u oluji prethodne noći, ili gotovo kritična masa raznih
aromaterapijskih proizvoda na koje se nailazilo u Standardu.
I ipak se taj mir spuštao na Hollis, začudo; ta neočekivana jasnoća, taj
trenutak možda onoga što je pokojni Jimmy Carlyle, basist Policijskog sata
iz Iowe, prije nego što je napustio ovu dolinu heroina, nazivao spokojem.
U kojem je (tom miru) za sebe znala da je ona ta žena određenog doba i
povijesti koji su bili njezini, ovdje, noćas, i to joj je bilo više ili manje u
redu, sve to zajedno, barem do trenutka u kojem ju je Node nazvao, prošli
tjedan, s ponudom koju nije mogla odbiti, niti, u stvari, razumjeti.
Ako je Node bio, kao što ga je mladi ali metalni Rausch opisao,
tehnološki časopis s kulturnim sklonostima (tehnološki časopis, kako je
ona to vidjela, sa zanimljivim hlačama), je li iz toga doista slijedilo da bi
nju, bivšu pjevačicu Policijskog sata i povremenu nepoznatu novinarku,
mogli zaposliti za ozbiljno mnogo novca kako bi pisala o tom
obeshrabrujuće kompjutorsko-štreberskom umjetničkom trendu?
Ali nije, govorilo je nešto u nepomičnom središtu njezina trenutka
mira. Nikako nije. A središnja anomalija toga bila je izražena, gotovo
nedvojbeno razotkrivena, time što je Rausch ubacio ono očito naređenje da
se upozna s Bobbyjem Chombom, tko god ili što god on bio, i da, kad ga
upozna, pazi na nešto u vezi s transportom, sa “shemama globalnog
transporta.” To je, znala je, bilo to, što god “to” u ovom slučaju bilo, a
vjerojatno nije imalo nikakve veze s Odile Richard ni s ostatkom tih ljudi.
I tada, pogleda usmjerenog prema prometu na Sunsetu, ugledala je
bubnjaricu Policijskog sata, Lauru “Heidi” Hyde, kako vozi nešto za što je
Hollis, koju nikad nisu zanimali auti, pomislila da je omanji terenac
njemačkog podrijetla. Kad bi bila potrebna još neka potvrda, znala je da
Heidi, s kojom nije razgovarala već gotovo tri godine, sada živi na Beverly
Hillsu i radi u Century Cityju, te da ju je gotovo sigurno nakratko
ugledala, upravo sad, kako se vrača kući na kraju dana.
“Fašistički seronje”, protestirao je Alberto uzrujano, prišavši joj s
laptopom ispod jednog pazuha i vizirom ispod drugog. Izgledao je nekako
previše ozbiljno da bi izgovorio takvo što i načas ga je zamislila kao lik u
kakvoj grafički pojednostavljenoj animaciji.
“U redu je”, uvjeravala ga je. “Stvarno, u redu je. Pogledala sam.
Vidjela sam. Shvatila osnovnu zamisao.”
Trepnuo je prema njoj. Je li bio na rubu suza?
 “Bobby Chombo”, rekla je kad su se smjestili u Hamburger Hamlet,
kamo je rekla Albertu da ih odveze nakon Crescent Heightsa.
Uznemirenost je naborala Albertovo čelo.
“Bobby Chombo”, ponovila je.
Kimnuo je, sumorno. “Koristim ga za sva svoja djela. Briljantan je.”
Promatrala je luđački detaljan rad od crnih slova na vanjskim stranama
obje njegove podlaktice. Nije ih nikako uspijevala dešifrirati. “Alberto, što
ti to zapravo piše na rukama?”
“Ništa.”
“Ništa?”
“To je dizajnirao jedan umjetnik iz Tokija. Bavi se takvim abecedama,
napravi ih apstraktnim dok ne postanu potpuno nečitljive. Ovaj slijed
znakova generiran je nasumično.”
“Alberto, što ti znaš o Nodeu, časopisu za koji pišem?”
“Europski? Nov?”
“Jesi li poznavao Odile prije nego što se pojavila zbog ovoga?”
“Ne.”
“Jesi li ikad prije čuo za nju?”
“Da. Ona je kustosica.”
“I ona je stupila u kontakt s tobom u vezi toga da se nađeš sa mnom, za
NodeT’
“Da.” Njihov je konobar stigao s dvije Corone. Podignula je svoju,
kucnula se s grlićem njegove i otpila iz boce. Nakon stanke, on je učinio
isto. “Zašto me to pitaš?”
“Nisam radila za Node do sada. Pokušavam steći dojam o tome što oni
rade, kako rade.”
“Zašto si me pitala za Bobbyja?”
“Pišem o tvojoj umjetnosti. Zašto se ne bih raspitala o tehničkom
dijelu?”
Alberto je izgledao kao da mu je nelagodno. “Bobby”, započeo je,
stao. “On je vrlo povučena osoba.”
“Da?”
Alberto je izgledao nesretno. “Vizija je moja i ja stvaram rad, ali
Bobby mi ga hakira. Složi ga da radi, čak i u zatvorenom prostoru. I
instalira rutere.”
“Rutere?”
 “Trenutačno svako djelo treba vlastitu bežičnu vezu.”
“Gdje je za Rivera?”
“Ne znam. Za Newtona je u koritu za cvijeće. Fitzgeraldov je jako
kompliciran, nije uvijek ondje.”
“On ne bi htio razgovarati sa mnom?”
“Mislim da mu se ne bi svidjelo čak ni to što si čula za njega.”
Namrštio se. “Kako si čula?”
“Moj urednik u Nodeu, u Londonu, onaj koji mentorira moj članak?
Zove se Philip Rausch. Rekao je da misli da ga ti poznaješ, ali Odile
vjerojatno ne.”
“Ne zna ga ona.”
“Možeš li nagovoriti Bobbyja da popriča sa mnom, Alberto?”
“Tonije...”
“On ne sluša Policijski sat?” Nešto se u njoj zgrčilo jer je odigrala tu
kartu.
Alberto se zahihotao. Hihot je iz njegova velikog tijela izašao šušteči
poput mjehurića ugljičnog dioksida. Nasmiješio joj se, opet sretan što je u
društvu zvijezde. Otpio je još malo. “Zapravo,” rekao je, “sluša vas.
Glazba Policijskog sata je nešto oko čega smo se uspjeli zbližiti.”
“Alberto, sviđa mi se tvoj rad. Sviđa mi se što sam vidjela. Raduje me
što ću vidjeti još. Tvoj River Phoenix bio mi je prvo iskustvo tvog medija,
i to snažno.” Lice mu je postalo vrlo mirno, kao da iščekuje. “Trebam
tvoju pomoć, Alberto. Još nikad nisam pisala ovakav članak. Pokušavam
shvatiti kako stvari funkcioniraju u Nodeu, a Node od mene traži da
razgovaram s Bobbyjem. Nema razloga da očekujem od tebe da imaš
povjerenje u mene...”
“Imam”, reče on, izrazito odmjerenom kadencom. Zatim: “Stvarno
imam, Hollis, samo što...” Trznuo se. “Ti ne znaš Bobbyja.”
“Pričaj mi. O Bobbyju.”
Položio je kažiprst na bijeli stolnjak, povukao crtu. Prekrižio je drugom
crtom, pod pravim kutom. “GPS mreža”, rekao je.
Osjetila je kako su joj se sitne dlačice pomaknule na leđima, tik iznad
pojasa.
Alberto se nagnuo naprijed. “Bobby dijeli svoj stan na kvadrate u
mreži. On sve gleda kroz linije GPS mreže, tako podijeljeni svijet.
I jest tako podijeljen, naravno, ali...” Namrštio se. “Ne želi dvaput
prespavati u istom kvadratu. Križa ih, nikad se ne vraća u onaj gdje je već
prespavao.”
“Ti misliš da je to čudno?” Ona je to svakako mislila, ali nije imala
pojma što prolazi pod ekscentrično kod Alberta.
“Bobby je, pa, Bobby. Čudan? Definitivno. Težak.”
Ovo nije išlo u smjeru u kojem je željela. “Trebam saznati i više o
tome kako izrađuješ svoja djela.” To bi trebalo upaliti, pomislila je. On se
smjesta razvedrio.
Stigli su njihovi burgeri. On je izgledao kao da želi odmaknuti svoj na
stranu, za sada.
“Počnem s osjećajem za prostor”, započeo je. “S događajem,
prostorom. Onda istražujem. Skupljam fotografije. Za Fitzgeralda, naravno,
nije bilo slika tog događaja i bilo je vrlo malo toga u smislu
svjedočanstava. Ali bilo je njegovih slika snimljenih otprilike u istom
razdoblju. Bilješki o odjeći, frizurama. Drugih fotografija. I sve što sam
uspio pronaći o Schwab’su. A o Schwab’su je bilo puno jer je to bio
najslavniji dragstor u Americi. Dijelom zato što je Leon Schwab, vlasnik,
stalno tvrdio da je ondje otkrivena Lana Turner, sjedila je na tronošcu
pored njegove fontane soda-vode. Ona je poricala da u toj priči ima istine i
stvarno se čini da je to Schwab izmislio kako bi dovukao mušterije u
dućan. Ali zbog toga su to mjesto dosta slikali za časopise. Puno detalja.”
“A ti fotografije pretvoriš u... 3D?” Nije bila sigurna kako bi to
sročila.
“Zezaš se? Ja napravim maketu svega.”
“Kako?”
“Sagradim virtualne modele, onda ih prekrijem površinama, teksturama
koje sam prikupio, ili kreirao sam, obično baš za to određeno djelo. Svaki
model ima virtualni kostur, pa mogu namjestiti i postaviti lik u njegov
okoliš. Koristim digitalnu rasvjetu da stavim sjene i odraze.” Zaškiljio je
prema njoj kao da nastoji proniknuti sluša li ga uopće. “Modeliranje je
nalik stiskanju i razvlačenju gline. To napravim preko unutrašnje strukture
zglobova - kostura s kralježnicom, ramenima, laktovima, prstima. Nije
puno drugačije od dizajniranja likova za igre. Onda modeliram više glava,
s malčice različitim izrazima lica, pa ih kombiniram.”
“Zašto?”
“Tako je suptilnije. Izrazi lica ne izgledaju umjetno ako napraviš tako.
Obojim ih, a onda svaku površinu modela umotam u teksturu. Teksture
skupljam. Neke moje teksture su prava koža, skenirana. S Riverom nisam
nikako uspijevao pogoditi kožu. Na kraju sam kopirao jednu jako mladu
Vijetnamku. Upalilo je. Ljudi koji su ga poznavali su tako rekli.”
Odložila je svoj burger i, progutala. “Nisam zamišljala da radiš sve to.
Nekako sam mislila da se sve to jednostavno... dogodi? S...
tehnologijom?”
Kimnuo je glavom. “Da. Često to čujem. Sav taj posao koji moram
odraditi izgleda nekako staromodno, arhaično. Moram namjestiti virtualnu
rasvjetu, tako da sjene ispadnu točne. Onda nastupa određena količina
‘punjenja’ atmosfere, za okoliš.” Slegnuo je ramenima. “Izvornik postoji
samo na poslužitelju, kad završim, u virtualnim dimenzijama dubine, širine,
visine. Ponekad pomislim da bi, kad bi poslužitelj pao i sa sobom odnio
moj model, taj prostor ipak još uvijek postojao, barem kao matematička
mogućnost i da prostor u kojem živimo...” Namrštio se.
“Da?”
“Možda funkcionira na isti način.” Opet je slegnuo ramenima i uzeo
svoj burger.
Ti me, pomislila je, ozbiljno plašiš.
No samo je značajno kimnula glavom i uzela vlastiti burger.
 9.
HLADNI GRAĐANSKI RAT

PROBUDIO GA JE TON PORUKE. POSEGNUO JE ZA SVOJIM

MOBITELOM u mraku, pogledao volapuk koji je brzo prešao ekranom.
Alejandro je bio vani, htio je ući. Bilo je dva i deset ujutro. Sjeo je,
navukao traperice, čarape, majicu. Zatim čizme, čije vezice je pažljivo
zavezao: takav je bio protokol.
Bilo je hladno u hodniku, kad je zaključao vrata iza sebe, nešto manje
hladno u dizalu. U uskom, fluorescentno rasvijetljenom predvorju jednom
je pokucao na ulična vrata, čuo kako njegov rođak kuca triput u znak
odgovora, pa onda još jednom. Kad je otvorio vrata, Alejandro je ušao,
obavijen oblakom hladnijeg zraka i mirisom viskija. Tito je zatvorio i
zaključao vrata iza sebe.
“Spavao si?”
“Da”, reče Tito, krenuvši prema dizalu.
“Bio sam kod Carlita”, reče Alejandro prateći Tita u dizalo. Tito je
pritisnuo gumb; vrata su se zatvorila. “Carlito i ja imamo vlastiti posao.”
Što je značilo, odvojen od obiteljskog posla. “Pitao sam ga za tvog starca.”
Vrata su se otvorila.
“Zašto si to učinio?” Tito je otključao svoja vrata.
“Jer mi se činilo da me nisi ozbiljno shvatio.”
Ušli su u mrak Titove sobe. Upalio je malu svjetiljku sa sjenilom,
pričvršćenu za njegovu MIDI klavijaturu. “Da napravim kavu? Čaj?”
“Zavarku?”
“Iz vrećice.” Tito više nije radio čaj na ruski način, iako je namakao
vrećice s čajem u jeftinom kineskom čajniku.
Alejandro je sjeo na podnožje Titova madraca, koljena privučenih pred
lice. “Carlito kuha zavarku. ,Pije je sa žličicom džema.” Zubi su mu sjali
pod svjetlošću MIDI svjetiljke.
“Što ti je rekao?”
“Naš je djed bio zamjenik Semenova”, reče Alejandro. Tito je upalio
električno kuhalo i napunio čajnik.
“Tko je to bio?”
“Semenov je bio Castrov prvi savjetnik KGB-a.”
 Tito se osvrnuo prema svom rođaku. Ovo je bilo pomalo nalik
slušanju kakve bajke, premda ne posve nepoznate. I onda su djeca susrela
letećeg konja, rekla bi mu njegova majka. I onda je djed susreo Castrova
KGB savjetnika. Opet se okrenuo prema čajniku.
“Djed je bio jedan od manje očiglednih sudionika u formiranju
Direccion General de Inteligencia.”
“To ti je Carlito rekao?”
“To sam već znao. Od Juane.”
Tito je porazmislio o tome dok je stavljao čajnik na štednjak da
zakuha. Tajne njihova djeda nisu mogle posve nestati s njim. Legende su
rasle kao loza kroz obitelj poput njihove, a smetlište njihove zajedničke
povijesti, koliko god duboko bilo, bilo je i usko, ograničeno potrebom za
tajnovitošću. Juana, koja je tako dugo bila zadužena za proizvodnju
potrebnih dokumenata, mogla je imati određeni pregled. A Juana je, znao
je Tito, bila najdublja od svih njih, najmirnija, najstrpljivija. Cesto ju je
posjećivao, ovdje. Vodila ga je u supermarket EI Siglo XX kupiti malangu
i boniato. Već i umaci koje je pripremala za njih bili su mu neobični, ali od
njezinih empanada osjećao se blagoslovljeno. Nikad mu nije pričala o tom
Semenovu, ali naučila ga je druge stvari. Bacio je pogled na posudu koja
je sadržavala Ošun. “Što je Carlito rekao o starcu?”
Alejandro je pogledao preko svojih koljena. “Carlito je rekao da u
Americi traje rat.”
“Rat?
“Građanski rat.”
“Nema rata u Americi.”
“Kad je djed pomagao osnovati DGI u Havani, jesu li Amerikanci
ratovali s Rusima?”
“To je bio ‘hladni rat’.”
Alejandro je kimnuo, a ruke su mu se podigle da zagrle koljena.
“Hladni građanski rat.”
Tito je začuo oštar škljocaj iz smjera Ošunine vaze, ali umjesto nje,
pomislio je na Elegguu, Onoga koji otvara i zatvara putove. Opet je
pogledao Alejandra.
“Ne pratiš politiku, Tito.”
Tito se sjetio glasova na Russian Network of America, koji su se
nekako utapali, vukući njegov ruski sa sobom. “Pomalo”, rekao je.
Čajnik je počeo zviždati. Tito ga je maknuo sa štednjaka i brzo
presipao nešto kipuće vode u kineski čajnik. Zatim je ubacio dvije vrećice
čaja i izlio ostalu vodu uobičajenim brzim pokretom. Stavio je poklopac.
Način na koji je Alejandro sjedio na njegovu krevetu podsjetio je Tita
na čučanje s njegovim školskim prijateljima, u zoru, kad bi pokušavali
prebaciti drveni zvrk s jedne kocke kaldrme na sljedeću, dok bi se dnevna
vrućina skupljala na ulici oko njih. Nosili su izglačane bijele kratke hlače i
crvene šalove. Je li se itko igrao zvrkovima u Americi?
Ostavivši čaj da se namače, sjeo je pored Alejandra na madrac.
“Razumiješ li kako je naša obitelj postala to što jest, Tito?”
“Počelo je s djedom i s DGI-jem.”
“Nije on dugo bio ondje. KGB je trebao vlastitu mrežu u Havani.”
Tito je kimnuo. “S bakine strane, oduvijek smo bili u Barrio de Colon.
Juana kaže od prije Batiste.”
“Carlito kaže da ljudi iz vlade traže tvog starca.”
“Kakvi ljudi?”
“Carlito kaže da ga ovo ovdje, sada, podsjeća na Havanu, na one
godine prije nego što su Rusi otišli. Sada ništa nije uobičajena rutina. Veli
mi da je taj starac bio ključan u našem dolasku ovamo. To je bila velika
magija, rođače. Veća nego što bi naš djed mogao izvesti sam.”
Tito se odjednom prisjetio mirisa dokumenata na engleskom jeziku, u
njihovu pljesnivom omotaču. “Rekao si Carlitu da misliš da je to opasno?”
“Da.”
Tito je ustao da nalije dvije čaše čaja iz čajnika. “I on ti je rekao da je
naša obitelj pod obavezom?” Nagađao je. Opet je pogledao Alejandra.
“I da posebno hoće baš tebe.”
“Zašto?”
“Ti ga podsjećaš na svog djeda. I na svog oca, koji je radio za istog tog
starca kad je umro.”
Tito je dodao Alejandru čašu čaja.
“Gracias”, reče Alejandro.
“De nada”, reče Tito.
 10.
NOVI DEVON

MILGRIM JE SANJAO O FLAGELANTSKOM MESIJI, O PSEUDO-

BALDUINU i gospodaru Ugarske, kadli je Brown posegnuo u vruće
plićake njegova sna, zabio mu palce u ramena i prodrmao ga, snažno.
“Što je ovo?” neprestano je ispitivao Brown, pitanje koje je Milgrim
shvaćao kao posve egzistencijalno, sve dok Brown nije ugurao te iste
palce u zglob između Milgrimove čeljusti i lubanje, snažno, što je
proizvelo toliko žestok stupanj nelagode da ga Miligrim isprva nije uspio
prepoznati kao bol. Milgrim kao da je levitirao bez vlastite volje, usta
otvorenih za vrištanje, ali je Brown, u zelenim rukavicama, kao i uvijek u
ovim intimnijim trenucima, pritisnuo svoju ruku preko njih.
Namirisao je svježi lateks koji je prekrivao Brownov kažiprst.
Druga ruka pokazivala mu je ekran BlackBerryja. “Što je ovo?”
Osobni digitalni asistent, umalo je odgovorio Milgrim, ali tada je
zaškiljio kroz suze, prepoznavši na ekranu BlackBerryja vrlo kratak uzorak
volapuka IO-ove obitelji.
Miris Brownove rukavice povukao se kad su se Milgrimova usta
ostala neprekrivena. “‘Vani sam’”, žurno je preveo Milgrim. “‘Jesi tu?’
Potpis A-L-E. ‘Ale.’”
“To je sve?”
“Ništa. Drugo.” Milgrimovi prsti masirali su zglobove njegove čeljusti.
Ondje su se nalazili veliki čvorovi živaca. Pružatelji prve pomoči koristili
su taj zahvat na žrtvama overdoziranja. Privuklo bi vašu pažnju.
“Dva i deset”, rekao je Brown gledajući ekran BlackBerryja.
“Sad znaš da tvoja buba radi”, primijetio je Milgrim. “Promijenio si
baterije; evo dokaza da radi.”
Brown se uspravio i vratio u svoju sobu, ne trudeći se zatvoriti vrata.
Nema na čemu, pomislio je Milgrim liježući natrag na krevet, otvorenih
očiju, kako bi možda ponovo zamislio flagelantskog Mesiju.
Ukradeni Paul Stuartov kaput sadržavao je u svom bočnom džepu sa
zaklopcem, pozamašnu, meko uvezenu povijest revolucionarnog
mesijanizma u srednjovjekovnoj Europi, iz 1961. Zbog obilnog
podčrtavanja crnim nalivperom, ovaj primjerak zadnji put je bio prodan za
3,50 dolara, možda čovjeku kojem je Milgrim ukrao kaput.
Flagelantski Mesija, kako ga je Milgrim zamišljao, bio je neka vrsta
jarko obojene akcijske figure u stilu Hieronymusa Boscha, izrađene od
nekog izuzetno dobrog japanskog vinila. Čvrsto umotan u žuti ogrtač,
flagelantski Mesija kretao se tamnosmeđim krajolikom koji su nastanjivale
i druge figure, sve izrađene od istog takvog vinila. Neke od njih bile su
pod Boschovim utjecajem: recimo, golem i pokretan par golih guzova
između kojih je stršio drveni štap velike strijele. Drugi su, poput
flagelantskog Mesije, nicali iz ukradene povijesti koju je čitao svake noći,
ali na prilično cirkularan način. Nikad ga prije nisu zanimale takve stvari,
koliko se mogao sjetiti, ali sad ga je nekako umirivalo to što su mu snovi
takvi.
Vidio je IO-a, iz kojeg god razloga, kao Boschovu kreaturu s ptičjom
glavom koju proganjaju Brown i Brownovi ljudi, u smeđe zaogrnuta rulja
raskrečena na heraldičkim zvijerima koje nisu baš bili konji, s uzvitlanim
stjegovima čiji su slogani bili ispisani na IO-ovu volapuku. Katkad bi
danima putovali kroz stilizirane lugove na rubovima tog krajolika,
primjećujući kratke bljeskove čudnovatih spodoba u šumovitoj sjeni.
Katkad bi se Brown i flagelantski Mesija spojili pa bi se tada Milgrim
budio iz snova u kojima je Brown kidao vlastito meso bičevima čije su
bodljikave kukice bile obojene istom sivkastom zelenom bojom njegova
pištolja, ručne svjetiljke i dalekozora.
No ovo novo devonsko more, plićaci topli poput krvi u kojima su te
vizije plivale, nisu pripadali tabletama za spavanje, već Apaurinu,
japanskom proizvodu prema kojem je Milgrim smjesta osjetio duboko
poštovanje. Bilo je u Apaurinu mogućnosti, osjećao je, koje su se mogle
otkriti samo daljnjom primjenom. Bilo je u njemu osjećaja mobilnosti koji
mu je u zadnje vrijeme nedostajao - mada se pitao ima li to ikakve veze s
činjenicom što je zarobljen.
Pojava Apaurina, međutim, olakšala mu je shvaćanje tog koncepta,
zarobljeništva, i otkrivao je da ono boli. Uopće nije bio u dobrom stanju
kad se pojavio Brown, a netko s tabletama za spavanje i naređenjima nije
se činio kao tako loša zamisao. Doista, podsjetio je Milgrim samog sebe,
sada bi možda bio mrtav da nije bilo Browna. Takve su bile mogućnosti
napadaja, znao je, kad bi se prebrzo skinuo s lijekova. A izvori su, kad
čovjek nema novca, najblaže rečeno bili problematični.
Ali ipak. Koliko dugo netko može očekivati da će živjeti u zgrčenom,
napetom zadahu Brownova usirenog testosterona? “Mogli bi me ‘nestati’”,
rekla je verzija Milgrimova vlastitog glasa iz neke preostale tvrđave
njegove osobnosti. Možda nikad prije nije upotrijebio taj glagol na taj
izrazito argentinski način, ali sada je odgovarao. Ili bi mogao odgovarati,
vrlo lako. Što se ticalo njegova dotadašnjeg života, onakva kakvim je bio
postao, on je već nestao. Nitko nije znao gdje se nalazi, osim njegova
otmičara. Brown je uzeo njegove osobne dokumente. Milgrim nije imao
gotovine, nije imao kreditnih kartica i spavao je u sobama sa sivkasto
zelenim kutijama na vratima koje bi upozorile Browna kad bi pokušao
otići.
Najvažnije, međutim, bilo je pitanje lijekova. Brown mu ih je davao.
Čak i kad bi Milgrimu pošlo za rukom da pobjegne, mogao bi otići s
najviše jednodnevnom zalihom funkcionalnosti. Brown mu nikad ne bi dao
više od toga.
Uzdahnuo je, gnijezdeći se u toplo namreškanoj amnionskoj tekućini
svoga stanja.
Ovo je dobro. Ovo je vrlo dobro. Kad bi to barem mogao ponijeti sa
sobom.
 11.
BOBBYLAND

ISTOČNO NA LA BREAI ALBERTO JE UPRAVLJAO ASTEČKI

OBOJENIM VW-om s Hollis pored sebe. “Bobby je agorafob”, rekao joj
je čekajući na semaforu iza crnog džipa Grand Cherokee Laredo s jako
zatamnjenim staklima. “Ne voli izlaziti. Ali ne voli ni spavati na istome
mjestu dvaput, pa je to teško.”
“Je li oduvijek bio takav?” Cherokee je krenuo, a Alberto za njim.
Željela je da nastavi govoriti.
“Znam ga zadnje dvije godine i ne bih ti mogao reći.”
“Ima li neku reputaciju, u zajednici, zbog toga što radi?” Ostavivši
“zajednicu” neetiketiranom, u nadi da će on ispuniti poneku prazninu
umjesto nje.
“On je najbolji. Bio je glavni stručnjak za uklanjanje kvarova u jednom
oregonskom poduzeću koje je radilo profesionalnu navigacijsku opremu,
nekakve vojne stvari. Kaže da su bili vrlo inovativni.”
“Ali sada je ovdje i pomaže vam izrađivati vaša umjetnička djela”
“Omogućuje nam. Da nema Bobbyja, ne bih mogao postaviti svoje
radove na mrežu. Isto vrijedi za ostale umjetnike koje ovdje poznajem.”
“A što je s ljudima koji to rade u New Yorku, ili u Tulsi? Toga nema
samo u Los Angelesu, zar ne?”
“Globalno. To je globalno.”
“Pa tko onda njima radi to što radi Bobby?”
“Bobby je uključen u neke radove u New Yorku. Linda Morse, ona
koja radi bizone u Noliti? Bobby. Ima ljudi koji to rade u New Yorku,
Londonu, svuda. Ali Bobby je naš, ovdje...”
“On je nešto kao... producent?” Pouzdala se u to da će on shvatiti da
misli na glazbu, a ne na film.
Pogledao ju je. “Točno tako, iako nisam siguran da bih želio da me
citiraš.”
“Neslužbeno.”
“On je kao producent. Kad bi netko drugi za mene radio to što radi
Bobby, moj rad bi bio drugačiji. Drugačije bi dopirao do publike.”
“Bi li onda rekao da bi umjetnik koji radi u tvom mediju i ima
cjelokupni skup Bobbyjevih vještina bio...”
“Bolji umjetnik?”
“Da.”
“Ne nužno. U analogiji sa snimanjem glazbe ima istine. Koliko toga je
snaga materijala, umjetnika, a koliko vještina i senzibilitet producenta?”
“Pričaj mi o njegovu senzibilitetu.”
“Bobby je tehničar i na neki način sklon doslovnom shvaćanju
mimetike, a da to i ne zna.”
Bobbyju se, shvatila je, ovdje neće priznati velik estetski utjecaj,
koliko god on omogućavao.
“On hoće da to izgleda ‘stvarno’ i ne mora se mnogo zamarati s tim što
znači ‘stvarno’. To daje nekakvu snagu njegovu radu...”
“Kao tvom River u?”
“Najhitnije je to da, kad ne bih imao Bobbyja, ne bih mogao raditi ništa
u zatvorenim prostorima. Čak i neke vanjske instalacije bolje funkcioniraju
ako ih on triangulira s telekomunikacijskog tornja. Za Fitzgeralda u biti
koristi Virginov RFID sustav.” Izgledao je zabrinuto. “Neće mu se svidjeti
ako te dovedem.”
“Da si ga pitao, rekao bi ne.”
“Tako je.”
Pogledala je ulični znak kad su prešli jedno raskrižje; sada su se
nalazili na Romaine, pored dugog niza niskih, bezličnih industrijskih zgrada
uglavnom starijeg izgleda. Bilo je vrlo malo oznaka, kao da je ovdje
pravilo bilo uredna anonimnost. Tuje vjerojatno bilo poduzeća za
skladištenje filmova, pretpostavljala je, za efekte, čak i poneki snimateljski
studio. Teksture su bile neugledne, nostalgične: cigla, okrečeni betonski
blokovi, prozori i nadsvjetla s obojenim čeličnim stupovima po sredini,
drveni električni stupovi koji su nosili masivne nizove transformatora.
Izgledalo je poput svijeta američke lake industrije onako kako su ga
prikazivali 1950-ih godina u udžbenicima o državnom uređenju i
građanskim dužnostima. Sada se doimalo pusto, premda nije vjerovala da
bi i po danu bilo mnogo prometnije.
Alberto je skrenuo s Romaine, stao uz rub, parkirao, istegnuo se
unatrag da dohvati svoju opremu, laptop i kacigu. “Uz malo sreće, moći
ćemo vidjeti neki novi rad”, rekao je.
Izvan auta, sa svojim PowerBookom u torbi prebačenoj preko ramena,
pošla je za njim prema bezličnoj građevini od bijelog betona, uglavnom bez
prozora. Zaustavio se kod vrata od zelenih metalnih ploča, dodao joj svoje
sučelje i pritisnuo gumb ugrađen u beton, dizajniran kao da je
paranormalnim putem prenesen ovamo iz Standarda.
“Pogledaj onamo”, rekao je uperivši prst ni u što posebno, prema gore
i na desnu stranu vrata. Učinila je tako, pod pretpostavkom da je tu neka
kamera, premda ju nije mogla vidjeti. “Bobby,” rekao je, “znam da ne voliš
posjetitelje, a kamoli nepozvane, ali mislim da ćeš željeti načiniti izuzetak
za Hollis Henry.” Zastao je kao da vodi predstavu. “Pogledaj. To je ona.”
Hollis se umalo nasmiješila u smjeru nevidljive kamere, no tada se
umjesto toga počela praviti da je slikaju za neko reizdanje Policijskog
sata. U ta je vremena imala zaštitni znak, polunamršteni pogled. Kad bi
prizvala to doba i nekako se opustila u njemu, taj bi se izraz lica mogao
pojaviti sam od sebe.
“Alberto... Sranje... Što to radiš?” Glas je bio tih, dolazio je niotkuda,
lišen rodne pripadnosti.
“Doveo sam Hollis Henry iz Policijskog sata, Bobby.”
“Alberto...”
Tihom glasu kao da je ponestalo teksta. “Žao mi je”, usprotivila se
ona, pružajući uređaj s vizirom natrag Albertu. “Ne želim vam se nametati.
Ali Alberto mi je pokazivao svoju umjetnost, objašnjavajući mi koliko ste
vi važni za to što radi, i ja...”
Zelena vrata su zaštropotala, otvorivši se nekoliko centimetara prema
unutra. Plavi uvojak i jedno plavo oko izvirili su iza njih. Trebalo je
izgledati smiješno, djetinjasto, ali njoj je bilo zastrašujuće. “Hollis Henry”,
rekao je, glasom ne više tihim, obnovljene rodne pripadnosti. Pojavio se
ostatak Bobbyjeve glave. Imao je, kao i Inchmale, pravi arhaični rokerski
nos. Čitavu Townshend-Moonovsku 8 kljuku. Ona ju je oduvijek smatrala
problematičnom samo u mužjaka koji nisu postali pop-glazbenici;
djelovala je, tada, na neki neobično izokrenut način, afektirano. Činilo se,
barem njoj, kao da su uzgojili veliki nos samo zbog toga da bi nalikovali
rock-glazbenicima. Još čudnije, možda, svi su oni imali sklonost -
računovođe, radiolozi, što god bili - prema nemarnom uvojku na čelu koji
je na Muswell Hillu ili u ulici Denmark 9 tradicionalno išao uz njega. To
je, jednom je zaključila, zacijelo na jedan od dva moguća načina maslo
frizera. Ili bi vidjeli rokerski meganos i uredili kosu iznad njega
odazivajući se zovu povijesne tradicije, ili bi odvagnuli problem na neki
nagonski, duboko frizerski način, pa dospjeli do tog masivnog preklopa i
težine uvojka koji zastire oko pomoću običnog osjećaja za ravnotežu.
Bobby Chombo nije imao baš mnogo toga u predjelu brade, doduše, pa
se možda radilo o ravnoteži za to.
“Bobby”, rekla je, ispruživši ruku prema njegovoj. Protresla je hladnu,
mekanu ruku koja je ostavljala dojam da želi, premda smireno, biti bilo
gdje drugdje.
“Nisam to očekivao”, rekao je otvorivši vrata još nekoliko
centimetara. Zakoračila je oko njih, oko njegove nelagode, i prošla pored
njega.
I našla se na rubu neočekivano velikog prostora. Pomislila je na
olimpijske bazene i zatvorene terene za tenis. Rasvjeta, barem u
središnjem području, bila je snažna kao na bazenu: polukugle od
fasetiranog industrijskog stakla, obješene za poprečne grede odozgo.
Pod je bio betonski, pod slojem neke ugodno sive boje. Bila je to ona
vrsta prostora koju je obično povezivala sa zgradama za filmske setove i
rekvizite, ili za pomoćne snimateljske poslove.
No ono što se ovdje gradilo, mada je možda bilo veoma veliko, nije
bilo vidljivo golim okom. Sivi pod bio je obilježen nečime za što je
pretpostavila da su dvometarski kvadrati mreže, rastresito iscrtani
nekakvim bijelim prahom nanesenim pomoću jednog od onakvih
raspršivača kakvi se koriste na atletskim terenima. Ugledala je jednoga od
njih, u stvari, lijevak šumski zelene boje s jednim kotačem, naslonjen na
nasuprotni zid. Ta se mreža, činilo se, nije savršeno podudarala s kakvim
god su se već mrežnim sustavom podudarali grad i ova zgrada, pa je
upamtila da se o tome treba raspitati. U rasvijetljenom području stajala su
dva sklopiva stola od šest metara, siva, u pratnji raštrkanih Aeron-stolaca i
kolica natovarenih PC-jevima. Njoj je to izgledalo kao radni prostor za
dvadesetak ljudi, premda se činilo da nema nikoga osim tog nosatog
Bobbyja.
Okrenula se natrag prema njemu. Bio je odjeven u kričavo zelenu
Lacoste golf-majicu, uske bijele hlače i par crnih tenisica s gumenim
potplatima te neobično dugačkim, oštro zašiljenim vrhovima. Moglo mu je
biti trideset, zaključila je, ne mnogo više. Pomislila je da izgleda kao da je
njegova odjeća čišća od njega; još uvijek se vidio okomit nabor niz obje
strane prednjice pletene pamučne majice, bijele traperice nisu imale
nijednu mrlju, ali sam Bobby je izgledao kao da mu treba tuširanje.
“Oprostite što sam došla nenajavljeno,” rekla je, “ali željela sam vas
upoznati.”
“Hollis Henry.” Držao je ruke u prednjim džepovima bijelih traperica.
Izgledalo je kao da je ugurati ruke u te džepove težak rad.
“Da, ta sam”, rekla je.
“Zašto si je doveo ovamo, Alberto?” Bobby nije bio sretan.
“Znao sam da bi je ti volio upoznati.” Alberto se približio jednome od
sivih stolova i odložio svoj laptop i vizir.
Iza stola, na podu, širokom, jarkonarančastom ljepljivom trakom, bilo
je ugrubo skicirano nešto nalik dječjem crtežu reketnog broda. Ako je
dobro odmjerila veličinu četverokuta u mreži, zašiljeni oblik bio je dug
dobrih petnaest metara. Unutar njega bijele linije mreže bile su izbrisane.
“Jesi li podignuo Archieja?” Alberto je gledao u smjeru konture od
narančaste ljepljive trake. “Jesu već animirali nove površine?” Bobby je
izvukao ruke iz džepova hlača i protrljao si lice. “Ne mogu vjerovati da si
to učinio. Pojavio se ovdje s njom.”
“To je Hollis Henry. Nije li to kul?”
“Idem ja”, reče ona.
Bobby je spustio ruke, odmaknuo uvojak s čela i zakolutao očima
uvis. “Archie je gore. Mape rade.”
“Hollis,” reče Alberto, “vidi.” Držao je nešto za što je pretpostavila da
je Bobbyjev vizir za virtualnu stvarnost, a što nije bilo nimalo nalik
nečemu što se može naći na uličnoj rasprodaji starudije. “Bežični.” Prišla
mu je, uzela ga i stavila ga na sebe. “Svidjet će ti se ovo”, uvjeravao ju je.
“Bobby?”
“Kad kažem jedan. Tri... dva...”
“Upoznaj Archieja”, reče Alberto.
Tri metra iznad konture od narančaste ljepljive trake pojavio se
svjetlucavi, sivkasto bijeli oblik gigantske lignje, ukupne duljine tridesetak
metara, s pipcima koji su graciozno lelujali. “Architeuthis”, reče Bobby.
Njezino jedino vidljivo oko bilo je veliko poput kotača terenca. “Kože”,
reče Bobby.
Svaka površina lignje odjednom je bila preplavljena svjetlošću,
potkožni pikseli promicali su tvoreći uvrnute videoslike, stilizirani kanji,
10 velike oči likova iz anima. Bila je divna, smiješna. Nasmijala se,
oduševljeno.
“To je za jednu robnu kuću u Tokiju”, rekao je Alberto. “Iznad jedne
ulice, u Shinjukuu. 11 Usred sveg onog neona.”
 “Ovo se već koristi za reklamiranje?” Prišla je Archieju i prošla ispod
njega. Bežični vizir omogućivao je posve drugačiji doživljaj. “Imam
izložbu tamo u studenom”, reče Alberto.
Da, pomislila je, pogledavši uvis u beskrajnu jurnjavu slika duž
Archiejeve izdužene površine, River bi letio, u Tokiju.
 12.
IZVOR

MILGRIM JE SANJAO DA SE NALAZI GOL U BROWNOVOJ

SOBI, DOK JE Brown ležao i spavao.
Nije to bila obična golotinja jer je iz nje izbijala okultna aura
nadnaravno intenzivne svjesnosti, kao da je njezin nositelj vampir iz
romana Anne Rice, ili novopečeni korisnik kokaina.
Brown je ležao ispod New Yorkerovih plahti i jedne od onih bež
hotelskih deka kod kojih se sloj plastične pjene nalazi u sendviču između
slojeva antilopa od poliestera. Milgrim ga je promatrao s nečim što mu se
činilo blisko sažaljenju. Brownove usne bile su lagano otvorene, a gornja
je pomalo drhtala kod svakog izdisaja.
Nije bilo nikakvog svjetla u Brownovoj sobi, osim crvenog indikatora
pripravnosti na televizoru, ali Milgrimov auralni snoviti ja vidio je na
nekoj posve drugoj frekvenciji, namještaj i predmeti u Brownovoj sobi
izgledali su kao snimke ručne prtljage. Ugledao je Brownov pištolj i ručnu
svjetiljku ispod njegova jastuka, kao i pravokutnik zaobljenih kutova
pored njih, za koji je pretpostavio da je velik nož na sklapanje (nedvojbeno
one iste zelenkastosive boje). Bilo je nešto neodređeno dirljivo u Brownu
dok je tako spavao s tim omiljenim predmetima tako nadohvat ruke, nešto
dječje.
Otkrio je da sebe zamišlja kao Toma Sawyera, Browna kao
Huckleberryja Finna, a ove sobe u New Yorkeru i u drugim hotelima u
koje su se stalno vraćali kao njihovu splav, s Manhattanom kao njihovim
hladnim Mississippijem niz koji plutaju - kadli je odjednom opazio da se
ondje, na ormariću od panel ploča, istovjetnom njegovu, koji je pružao
smještaj Brownovu televizoru, nalazi vrećica. Papirnata vrećica. Zgužvana
papirnata vrećica. U njoj, razotkriveni moćnim auralnim vidom koji je
posjedovao u njegovoj golotinji i koji je možda razgolićivao sve druge
stvari, nalazili su se prepoznatljivi zaobljeni pravokutnici na farmaceutskoj
ambalaži s mjehurićima.
Mnogo njih. Stvarno popriličan broj. Dobra zaliha, zbilja. Možda
dovoljno za tjedan dana, ako čovjek štedi.
Istegnuo se prema naprijed kao da ga vuku magneti ugrađeni u kosti
lica - i našao se, ne osjetivši baš nikakav prijelaz, opet u vlastitoj
pregrijanoj sobi bez zraka, više ne nadnaravno gol, već odjeven u crne
pamučne gaće koje bi bilo dobro promijeniti, nosa i čela pritisnutih o
hladno prozorsko staklo. Četrnaest katova ispod, Osma avenija bila je
praktički prazna, osim žutog pravokutnika taksija u prolazu.
Obrazi su mu bili mokri od suza. Dotaknuo ih je, drhteći.
 13.
KUTIJE

STAJALA JE ISPOD ARCHIEJEVA REPA UŽIVAJUĆI U POPLAVI

SLIKA KOJE su se obrušavale sa streličaste repne peraje prema vrhovima
dva dugačka pipka za lov. Upravo je prošlo nešto nalik viktorijanskim
djevojkama u donjem rublju, pa se upitala nije li to bio dio Piknika kod
Hanging Rocka, filma koji je Inchmale volio semplirati na DVD-u za
inspiraciju prije koncerata. Netko je bio skuhao prekrasno grudičastu kašu
od slika za Bobbyja i ona još nije primijetila da se ponavlja. Samo je išla
dalje.
A stajanje ispod toga, s glavom prikladno utaknutom u bežičnu kacigu,
omogućilo joj je da se pravi da ne čuje Bobbyja kako razdraženo sikće na
Alberta što ju je doveo ovamo.
Archie je sad izgledao kao da poskakuje zbog rascvjetane navale tihih
eksplozija, bombi koje su se rasprskavale na pozadini crne noći. Podignula
je ruke da umiri kacigu jer je nagnula glavu unatrag zbog jednog izrazito
snažnog plamsaja vatre i slučajno je naletjela na kontrolnu površinu
montiranu s lijeve strane vizira, iznad njezine jagodične kosti. Shinjuku
lignja i njezina napučena koža su nestali.
Iza mjesta na kojem je bila, kao da je njezin rep bio smjerokaz, visjelo
je prozirno pravokutno tijelo od srebrnastog žičanog okvira, čvrsto a ipak
nestvarno. Bilo je veliko, dovoljno dugačko da se u nj parkira automobil
ili dva te dovoljno visoko da se unutra ušeta, a nešto u vezi tih dimenzija
doimalo se poznatim i banalnim. Činilo se da se iznutra, također, nalazi još
neki oblik, ili oblici, no kako je sve bilo modelirano od žicanog kostura,
vizualno se sve spajalo, te je postajalo sve teže razabrati.
Baš se okretala da upita Bobbyja što bi taj rad mogao postati, kadli joj
je strgnuo kacigu s glave tako grubo da je umalo pala.
Na to su ostali smrznuto stajati, s kacigom između sebe. Bobbyjeve
plave oči prijeteći su je gledale, poput sovinih očiju, iza dijagonale plave
kose, jako je podsjećajući na jednu određenu fotografiju Kurta Cobaina.
Tada im je Alberto oboma oduzeo kacigu. “Bobby,” rekao je, “ti se
stvarno moraš smiriti. Ovo je važno. Ona piše članak o lokaliziranoj
umjetnosti. Za Node"
 “Node?”
“Node”
“Koji kurac je Node?”
“Časopis. Kao Wired. Samo engleski.”
“Ili belgijski”, doprinijela je ona. “Ili čiji već.”
Bobby ih je oboje gledao kao da su ludi oni, a ne on.
Alberto je kvrcnuo po kontrolnoj površini koju je slučajno bila
dodirnula. Ugledala je kako se jedna LED-ica gasi. Odnio je uređaj do
bližega od dva stola i odložio ga.
“Lignja je čudesna, Bobby”, rekla mu je. “Drago mi je što sam je
vidjela. Idem ja sada. Oprosti što sam te uznemirila.”
“Jebi ga”, reče Bobby, uzdahnuvši rezignirano. Prišao je drugom stolu,
prekopao po razasutom neredu malenih razbacanih predmeta te podignuo
kutiju Maribora i svijetloplavi Bic upaljač. Gledali su ga kako pripaljuje, a
zatim je zatvorio oči i duboko uvukao. Otvorivši oči, zabacio je glavu i
izdahnuo, a plavi se dim uspinjao prema fasetiranim svjetlosnim
instalacijama. Nakon još jednog dima pogledao ih je preko cigarete,
namrštivši se. “Jebe me to”, rekao je. “Ne mogu vjerovati kako me to jako
jebe. Uspio sam devet sati. Devet. Jebenih. Sati.”
“Trebao bi pokušati s flasterom”, predložio je Alberto. Okrenuo se
prema Hollis. “Ti si prije pušila”, obratio joj se, “dok si bila u Policijskom
satu.”
“Prestala sam”, rekla je.
“Koristila si flaster?” Bobby je opet povukao dim Maribora. “Na neki
način.”
“Na koji način?”
“Inchmale je pročitao izvorna svjedočanstva Engleza koji su otkrili
duhan u Virginiji. Plemena na koja su naletjeli nisu ga pušila, ne ovako
kao mi.”
“A što su radili?” Bobbyjeve oči sada su izgledale znatno manje ludo,
ispod svog slamnatog krova.
“Dio toga bilo je ono što bismo mi nazvali pasivnim pušenjem, ali
namjerno. Ušli bi u šator i zapalili puno listova duhana. Ali druga stvar
koju su radili bili su oblozi.”
“Oblo...?” Spustio je ono što je još preostalo od Maribora. “Nikotin se
vrlo brzo upija kroz kožu. Inchmale bi ti negdje zalijepio svežanj vlažnog
mljevenog lišća duhana, ljepljivom trakom...”
 “I prestala si na taj način?” Albertove oči bile su razrogačene. “Ne
baš. To je opasno. Kasnije smo otkrili da bi mogao ostati na mjestu mrtav
zbog toga. Isto kao kad bi mogao apsorbirati sav nikotin iz jedne cigarete,
to bi bilo više od smrtonosne doze. Ali bilo je toliko neugodno da je nakon
prvog ili drugog puta djelovalo kao neka vrsta averzijske terapije.”
Nasmiješila se Bobbyju.
“Možda pokušam”, rekao je i otresao pepeo na pod. “Gdje je on?”
“U Argentini”, rekla je.
“Svira?”
“Poneka gaža tu i tamo.”
“Snima?”
“Ne, koliko ja znam.”
“A ti se sada baviš novinarstvom?”
“Ja sam uvijek pomalo pisala”, rekla je. “Gdje ti je zahod?”
“U onom uglu.” Bobby je uperio prst u smjeru suprotnom od onoga
gdje je vidjela Archieja i ono drugo.
Dok je hodala u naznačenom smjeru, promatrala je mrežu na podu
iscrtanu nečime što je sličilo brašnu. Linije nisu bile savršeno ravne, već
donekle. Pazila je da ne stane na koju i da je ne razmaže.
Zahod je imao tri kabine i pisoar od nehrđajućeg Čelika, koji je bio
noviji od zgrade. Zaključala je vrata, objesila torbu na kuku u prvoj kabini
i izvukla svoj PowerBook. Dok se uključivao, ona se smjestila. Našla je,
kao što je i bila prilično sigurna da hoće, Wi-fi. Bi li se voljela pridružiti
bežičnoj mreži 72fofH00av? Bi, i jest, pitajući se kako to da se
agorafobični izolacionistički tehničar poput Bobbyja nije potrudio zaštititi
svoj Wi-fi, ali s druge strane, nju je uvijek čudilo koliko ih mnogo ljudi
ostavlja otvorenim.
Imala je novu poruku, od Inchmalea. Otvorila ju je.

Angelina ponovno izražava zabrinutost zbog toga što te, ma koliko

neizravno ili samo potencijalno, zapošljava Bigend, za što ističe da se
točnije izgovara "bej-džend", otprilike, ali malo tko to čini, pa čak ni on
sam. Nešto važnije, možda, jest to da je poslala e-mail svojoj dobroj
prijateljici Mari u Dazedu i dobila odgovor, vrlo pouzdan, da je tvoj
Node sigurno dobro čuvan, s obzirom na to da ondje nitko nikada nije
čuo za njega. Držati časopis donekle u tajnosti dok ga ne izdaš bilo bi
prilično čudno, ali tvoj Node se ne pojavljuje ni na mjestima gdje bi se
svaki časopis trebao pojaviti, pa čak i ako ga drže relativno tajnim.
 X0X "male

Još jedan dodatni sloj za njezinu kognitivnu disonancu, pomislila je

dok je prala ruke. U zrcalu, njezina frizura iz Mondriana još uvijek je
funkcionirala. Stavila je PowerBook na spavanje i vratila ga u torbu.
Kad je ponovo prešla rasklimanu rešetku od brašna, zatekla je Alberta
i Bobbyja kako sjede za jednim od stolova u Aeron stolcima. Ovi su
izgledali pohabano, slijedom toga što su bili kupljeni za neko naknadno
propalo mlado poduzeće, zatim zaplijenjeni, stavljeni na aukciju,
preprodani. Bilo je rupa u tamnosivoj prozirnoj mrežici, na mjestima gdje
su zapaljene cigarete dotaknule nategnutu tkaninu.
Oblaci plavog dima lebdjeli su pod snažnim svjetlima, podsjetivši je na
koncerte na stadionima.
Bobbyjeva koljena bila su privučena do njegove brade, a nepostojeće
pete njegovih kloniranih kedsica sa šiljatim vrhovima zakačene za sivu
mrežicu Aeron stolca. U neredu na stolu kojem je okrenuo leđa svog
stolca razaznala je limenke Red Bulla, goleme vodootporne markere i
razbacane stvarčice nalik bombonima, koje je prilično nevoljko prepoznala
kao bijele lego kocke.
“Zašto bijele?” Podignula je jednu sjedajući u svoj Aeron, okrećući ga
prema Bobbyju. “Jesu li to smeđi M&M bomboni lokalizirane
umjetnosti?”
“Jesu li htjeli smeđe”, upitao je Alberto iza nje, “ili baš smeđe nisu
htjeli?”
Bobby ga je ignorirao. “Prije su ljepljiva traka. Zgodne su ako trebaš
sklepati neku elektroniku a ne želiš izrađivati čitavo kućište. Ako se držiš
jedne boje, vizualno ispadne manje zbunjujuće, a bijela je najmanje
naporna za oko i najlakše je fotografirati komponente na takvoj pozadini.”
Kotrljala je lego kocku na dlanu. “Ali možeš li ih tako kupiti, jednu
vreću samo bijelih?”
“Posebna narudžba.”
“Alberto kaže da si ti kao producent. Slažeš se?”
Bobby ju je proučavao iza svog uvojka. “Na neki vrlo magloviti,
previše generalizirani način? Donekle.”
“Kako si se počeo baviti time?”
“Radio sam na komercijalnoj GPS tehnologiji. Upao sam u to jer sam
mislio da želim biti astronom, pa su me onda fascinirali sateliti.
Najzanimljiviji način promatranja GPS mreže, što ona jest, što radimo s
njom, što bismo mogli napraviti s njom, sve to kao da su predlagali
umjetnici. Umjetnici ili vojska. To se općenito događa s novim
tehnologijama: najzanimljivije primjene se pojavljuju ili na bojnom polju,
ili u galeriji.”
“Ali ovo je na početku bilo vojno.”
“Naravno,” rekao je, “ali bile su i zemljopisne karte. Ta mreža je do te
mjere elementarna. Za većinu ljudi je previše elementarna da bi je
shvatili.”
“Netko mi je rekao da se cyberspace ‘izvrće’. Tako je ona to sročila.”
“Naravno. I kad se jednom izvrne, više neće biti cyberspacea, je li
tako? Nikad ga nije ni bilo, ako gledaš na taj način. Bio je to način na koji
smo gledali kuda idemo, smjer. S tom mrežom, mi smo ovdje. Ovo je
druga strana ekrana. Upravo ovdje.” Odmaknuo je kosu na stranu i zapiljio
se u nju s oba plava oka.
“Onaj Archie, tamo...” pokazala je u smjeru praznog prostora, “...
objesit ćeš ga iznad neke ulice u Tokiju.”
On je kimnuo.
“Ali ti bi to mogao učiniti i tako da on ipak ostane i ovdje, zar ne?
Mogao bi ga staviti na dvije fizičke lokacije. Mogao bi ga staviti na koliko
god želiš lokacija, zar ne?”
Nasmiješio se.
“Ali tko bi onda znao da je tu?”
“Trenutačno, da ti nismo rekli da je tu, ti to nikako ne bi mogla otkriti
sama, osim kad bi imala njegov URL i njegove GPS koordinate, a kad bi ih
imala, onda bi znala da je tu. Barem bi znala da je nešto tu. To se mijenja,
doduše, jer je sve veći broj mrežnih lokacija na kojima se može objaviti
takav rad. Ako si prijavljena na jednu od njih, ako imaš sučelje” - pokazao
je kacigu - “laptop i Wi-fi, onda krstariš.”
Razmislila je o tome. “Ali svaka takva mrežna lokacija, ili poslužitelj,
ili... portal...?”
Kimnuo je. “Svaki ti pokazuje drugačiji svijet. Alberto mi pokazuje
mrtvog Rivera Phoenixa na pločniku. Netko drugi mi pokazuje, ne znam,
samo lijepe stvari. Recimo, samo mačiće. Svijet kojim hodamo sastojao bi
se od kanala.”
Nakrivila je glavu gledajući ga. “Kanala?”
“Da. A uzevši u obzir ono u što se televizijsko emitiranje pretvorilo, to
ne zvuči baš dobro. Ali sjeti se blogova, kako se svaki od njih trudi opisati
stvarnost.”
“A trudi se?”
“U teoriji.”
“Dobro.”
“Ali kad pogledaš blogove, najvjerojatnije je da ćeš stvarne
informacije pronaći na linkovima. To je kontekstualno, i to ne samo u
smislu kome vode linkovi s tog bloga, nego i tko sve ima linkove na taj
blog.”
Pogledala ga je. “Hvala.” Odložila je bijelu lego kockicu na stol pored
ambalaže nečijeg novog iPoda, lijepe poput origamija. Upute i garancija
još su bile zavarene u svoju plastičnu vrećicu. Tanki bijeli kabel, tvornički
namotan, bio je u drugoj, manjoj vrečici. Jarko žuti pravokutnik, veći od
lego kocke. Podignula ga je, prepustivši razmišljanje svojim prstima.
“Zašto onda više ljudi to ne radi? Na koji je način to drugačije od virtualne
stvarnosti? Sjećaš se kad smo svi mislili da ćemo se baviti time?” Žuti
pravokutnik bio je od šupljeg lijevanog metala, prekriven sjajnom bojom.
Dio neke igračke.
“Svi se i bavimo virtualnom stvarnošću, svaki put kad pogledamo u
ekran. To traje već desetljećima. Mi to naprosto činimo. Nisu nam trebale
naočale, rukavice. Dogodilo se samo od sebe. Virtualna stvarnost je bila
još konkretniji način da saznamo kamo idemo. A da nas pritom ne uplaši
previše, zar ne? Lokacija, s druge strane, mnogi od nas već se bave njime.
Ali lokacijom se ne možeš baviti samo pomoću vlastitog živčanog sustava.
Jednoga dana ćeš moći. Internalizirat ćemo to sučelje. Evoluirat će do
točke u kojoj ćemo zaboraviti na njega. Tada ćeš jednostavno šetati
ulicom...” Raširio je ruke i nasmiješio joj se.
“U Bobbylandu”, rekla je.
“Shvatila si.”
Preokrenula je žutu stvarčicu i ugledala MADE IN CHINA malim
reljefnim tiskanim slovima. Dio kamiona igračke. Kutija na prikolici.
Kontejner. Bio je to kontejner igračka.
A to je prikazivao i onaj pravokutni volumen od žičanog kostura, u
punoj veličini. Transportni kontejner.
Odložila je minijaturu pored bijele lego kocke, ne pogledavši ni jedno
ni drugo.
 14.
JUANA

SJEĆAO SE NJEZINA STANA U SAN ISIDRU, PORED VELIKOG

željezničkog kolodvora. Izložene žice ispresijecale su visoke zidove poput
vinove loze, visjele su gole žarulje, lonci i tave na snažnim kukama. Njezin
oltar ondje bio je labirint predmeta nabijenih značenjem. Bočice usmrđene
vode, napola složeni plastični model sovjetskog bombardera, ljubičasto-
žuti vojnički čvarak za rame, stare boce s mjehurićima uhvaćenima u
staklu, zrak iz dana minulih prije sto godina ili više. Te su stvari činile
mrežu, govorila je Juana, u blizini koje su se božanstva lakše
manifestirala. Naša Gospa od Guadalupe gleda sve to odozgo sa svoje
slike na zidu.
Taj oltar, poput ovoga ovdje u njezinu stanu u Španjolskom Harlemu,
bio je posvećen ponajprije Onome Koji Otvara Put i Ošun, čije uparene
energije nikad nisu bile posve uravnotežene, nikad posve mirne.
Robovima je bilo zabranjeno obožavanje njihovih domaćih bogova, te
su se priključili Katoličkoj crkvi i počeli ih štovati kao svece. Svako
božanstvo imalo je i drugo, katoličko lice, poput boga Babalaye, koji je
bio Lazar, po Kristu uskrsnut iz mrtvih. Babalayin ples bio je Ples
hodajućih mrtvaca. U San Isidru, duboko u dugačkim noćima, gledao je
Juanu kako puši cigare i opsjednuto pleše.
Sada je bio ovdje s njom, svih tih godina kasnije, rano ujutro, sjedeći
pred njezinim njujorškim oltarom, jednako uredno obrisanim od prašine
kao što je bio i ostatak njezina stana. Oni koji nisu znali mislili bi da je to
samo polica, no Tito je vidio da se ondje nalaze njezine najstarije bočice,
one s drevnim vremenskim prilikama uhvaćenima u svojim sržima.
Upravo je bio završio s opisivanjem starca.
Juana više nije pušila cigare. Ni plesala, pretpostavljao je, premda se
ne bi okladio u to. Nagnula se naprijed i iz tanjurića na svom oltaru uzela
četiri komada kokosova mesa. Prstima druge ruke prešla je preko poda
prije nego što je poljubila vrhove prstiju i njihovu posve simboličnu
prašinu. Zatvorila je oči, pomolivši se kratko na jeziku koji Tito nije
razumio. Postavila je pitanje na tom jeziku, odlučnim glasom, protresla
komade kokosa između spojenih dlanova i bacila ih na pod. Sjela je s
laktovima na koljenima, promatrajući ih.
“Svi su pali mesom prema raju. To govori o pravdi.” Pokupila ih je i
opet ih bacila. Dva gore, dva dolje. Kimnula je glavom. “Potvrda.”
“Čega?”
“Pitala sam što dolazi s tim čovjekom koji te muči. Muči i mene,
također.” Bacila je četiri komadića kokosa u kositreni Dodgersov koš za
smeće. “Orishe nam ponekad mogu poslužiti kao proroci,” rekla je, “ali to
ne znači da će nam reći mnogo, pa čak ni da znaju što će se dogoditi.”
Pomaknuo se da joj pomogne kad je ustajala, ali odbila je njegove
ruke. Nosila je haljinu sumorno sive boje s patentnim zatvaračem na
prednjici, sličnu uniformi, i usklađeni rubac za glavu, ili babušku, ispod
koje je bila uglavnom ćelava. Oči su joj bile tamni jantar, s bjeloočnicama
žutim poput slonovače. “Sada ću ti pripremiti doručak.”
“Hvala.” Bilo bi uzaludno odbiti, mada to nije ni želio učiniti. Polako
se gegala prema svojoj kuhinji u sivim papučama koje kao da su išle uz
njezinu institucijsku haljinu.
“Sjećaš li se stana tvog oca u Alamaru?” Rekla je preko ramena iz
kuhinje.
“Zgrade su izgledale kao da su od plastičnih cigli.”
“Da,” rekla je, “htjeli su da sliči Smolensku što je više moguće. Ja sam
to smatrala perverznim od tvog oca, to što je živio ondje. On je mogao
birati, na kraju krajeva, a tako malo ih je to moglo.” Ustao je da bi bolje
vidio njezine stare ruke kako strpljivo režu kruh i po njemu razmazuju
maslac da ga umetnu u malenu pećnicu, kako pune majušni aluminijski
espresso aparat vodom i kavom, sipaju mlijeko u čelični vrč.
“On je imao izbora, tvoj otac. Možda i više od tvog djeda.” Osvrnula
se, pogledavši ga u oči.
“A zašto?”
“Tvoj je djed bio vrlo moćan na Kubi, premda potajno, dok su Rusi
namjeravali ostati. Tvoj je otac bio prvi sin moćnika, njegov miljenik. Ali
tvoj je djed znao, naravno, da će Rusi otići, da će se stvari promijeniti.
Kad su otišli, 1991., predvidio je ‘posebno razdoblje’, nestašice i
oskudicu, predvidio je da će Castro posegnuti za samim simbolom svojih
arhineprijatelja, američkim dolarom, a naravno, predvidio je i vlastiti
posljedični gubitak moći. Reći ću ti jednu tajnu, ipak, o tvom djedu.”
“Da?”
“On je bio komunist.” Nasmijala se. Bio je to čudnovato djevojački
zvuk u majušnoj kuhinji, kao da se ondje možda nalazi još netko. "Više
komunist nego santero. 12 Vjerovao je. Svi ti načini na koje su stvari
propadale, pa i načini za koje smo mi znali, dok obični ljudi nisu mogli
znati, a ipak, na svoj način, on je vjerovao. On je, kao i ja, bio u Rusiji. On
je, kao i ja, imao oči za gledanje. Pa ipak, vjerovao je.” Slegnula je
ramenima, nasmiješivši se. “Mislim da mu je to davalo nekakav veći
stupanj utjecaja, neku posebnu moć nad onima za koje smo se mi, preko
njega, vezali. Oni su to uvijek osjećali u njemu, to da on možda vjeruje.
Ne na tragični, klaunovski način istočnih Nijemaca, nego s nečime nalik
nevinosti.” Miris preprženog kruha ispunio je kuhinju. Malenom pjenjačom
od bambusa zapjenila je mlijeko kad se približilo vrenju. “Naravno, nisu to
nikako mogli dokazati. A i svi su se pravili da vjeruju, barem u javnosti.”
“Zašto kažeš da je on imao manje izbora?”
“Glava velike obitelji ima obaveze. A mi smo već tada bili drugačija
vrsta obitelji, firma, kao što smo danas. On je stavio svoju obitelj ispred
svoje želje za savršenijom državom. Da se radilo o njemu samome,
vjerujem da bi ostao. Možda bi danas bio živ. Smrt tvog oca, naravno,
snažno je utjecala na njegovu odluku da nas dovede ovamo. Sjedni.”
Donijela je žuti poslužavnik na maleni stol, s tostom na bijelom tanjuriću i
velikom bijelom šalicom cafe con leche.
“Taj čovjek, on je omogućio djedu da nas dovede ovamo?”
“Na neki način.”
“Što to znači?”
“Previše pitaš.”
Nasmiješio joj se. “Je li on CIA?”
Mrko ga je pogledala ispod sivog rupca. Blijedi vrh njezina jezika
pojavio joj se u kutu usnica, pa nestao. “Je li tvoj djed bio DGI?” Tito je
umočio i prožvakao komad svog tosta, razmišljajući. “Da.”
“Eto vidiš,” reče Juana, “naravno da je bio.” Protrljala je svoje
izborane ruke jednu o drugu, kao da se želi riješiti tragova nečega. “Ali za
koga je radio? Sjeti se naših svetaca, Tito. Dva lica. Uvijek dva.”
 15.
PROBISVIJET

INCHMALE JE ODUVIJEK BIO PROĆELAV I STRASTVEN I

INCHMALE je oduvijek bio u srednjim godinama - čak i kad ga je prvi
put vidjela, kad je oboitia bilo devetnaest. Ljudi koji su stvarno voljeli
Policijski sat obično su voljeli ili Inchmalea ili nju, ali rijetko oboje.
Bobby Chombo, pomislila je dok ju je Alberto vozio natrag u Mondrian,
bio je jedan od onih prvih. No to je bilo dobro, zapravo, jer je značilo da
može izložiti sve najbolje javne podatke o Inchmaleu ne razotkrivajući
sebe, a zatim ih promiješati, pokupiti, predignuti, povući, sve kako bi on
nastavio govoriti. Nikad nije pitala Inchmalea za dopuštenje, no uzimala je
zdravo za gotovo da on to isto radi njoj.
A nije škodilo ni to što je Bobby i sam bio glazbenik, premda ne u
starom modalitetu sviranja-fizičkog-instrumenta-i/ili-pjevanja. On je
rastavljao stvari, semplirao ih, miješao. Njoj je to bilo u redu, iako je
poput generala Bosqueta kad je gledao juriš lake konjice, bila sklona
misliti kako to nije rat. Inchmale je to razumio, doduše, zapravo se i
zauzeo za to čim je postalo digitalno moguće izvući samo gitaru iz
opskurnih, starih garage stvari i razvući je kao što ludi draguljar izdužuje
čvrsti viktorijanski pribor za jelo, u nešto nalik kukcu, postfunkcionalno
krhko i neurološki opasno.
Ujedno je pretpostavljala da Bobbyjeva mahnitost za Mariborom ide
njoj u prilog, iako je opazila da je počela brojati njegove cigarete i brinuti,
kako se približavao kraju svoje kutije, o tome da bi i ona zapalila jednu.
Pokušala je odvući svoje misli od toga srčući Red Buli sobne temperature,
iz prethodno neotvorene limenke koju je iskopala iz darmara na stolu, no
od toga su joj se samo oči iskolačile od kofeina, ili možda taurina, drugog
slavnog sastojka tog pića, koji se navodno dobiva iz testisa bikova. Bikovi
su uglavnom izgledali smirenije nego što se ona sada osjećala, ili se možda
radilo o kravama. Nije baš raspoznavala stoku.
Pričanje Bobbyja Chomba o sempliranju pomoglo joj je da donekle
shvati njega, njegove iritantne cipele i uske bijele hlače. U biti, on je bio
DJ. Ili nalik DJ-u, u svakom slučaju, a to je bilo najhitnije. Njegov dnevni
posao, rješavanje problema u navigacijskim sustavima, ili što već, također
je na neki način imalo smisla. Bila je to, najčešće, štreberska strana onih
koji nalikuju DJ-ima i najčešće ona strana koja je plaćala stanarinu. Ili ju
je ta njegova štrebersko-hipsterska strana tako jako podsjetila na
Inchmalea, ili pak to što je on bio onaj tip dripca s kojim se Inchmale
uvijek znao tako efikasno .nositi. Jer je, pretpostavljala je, Inchmale i sam
više-manje bio takva vrsta dripca.
“Prošlo je bolje nego što sam očekivao”, rekao je Alberto, prekinuvši
je u razmišljanju. “On je teška osoba za upoznavanje.”
“Jednom sam bila na koncertu u Silverlakeu, prije par godina, na
onome što zovu reggaeton. Nekakav spoj reggaea i salse.”
“Da?”
“Chombo. DJ je bio velika faca na toj sceni: E1 Chombo.”
“To nije Bobby.”
“Slažem se. Ali zašto je naš bijelac Bobby isto Chombo?” Alberto se
nasmiješio. “On voli da se ljudi to pitaju. Ali njegov Chombo je nekakav
softver.”
“Softver?”
“Da.”
Odlučila je da se o tome ne isplati mnogo mozgati, trenutačno. "On
spava tamo?”
“Ne izlazi ako ne mora.”
“Rekao si da ne želi spavati dvaput u istom kvadratu one mreže.”
“To mu nikad nemoj spomenuti, dobro?”
“I ima gaže? Kao DJ?”
“On podcasta”, rekao je Alberto.
Njezin mobitel je zazvonio.
“Halo?”
“Reg.”
“Baš sam mislila na tebe.”
“A zašto?”
“Drugi put.”
“Dobila si moj e-mail?”
“Jesam.”
“Angelina me zamolila da te nazovem, da ponovo izrazim zabrinutost.
Ponovo-ponovo.”
“Shvatila sam poruku, hvala. Mislim da ne mogu učiniti mnogo u vezi s
tim, doduše, osim ovoga što radim, i vidjeti što će se dogoditi.”
 “Ideš li ti na nekakav seminar?” upitao je.
“Zašto?”
“Upravo si zazvučala netipično filozofski.”
“Vidjela sam Heidi nešto prije.”
“Kriste”, reče Inchmale. “Je li hodala na stražnjim nogama?”
“Provezla se pored mene u jako lijepom autu. Kretala se u smjeru
Beverly Hillsa
“Ona se kretala u tom smjeru još u porođajnom kanalu.”
“Nisam sama, Reg. Moram ići.”
“Bokić.” Otišao je.
“To je bio Reg Inchmale?” upitao je Alberto.
“Da, to je bio on.”
“Večeras si vidjela Heidi Hyde?”
“Da, dok su tebe gnjavili u Virginu. Provezla se pored nas Sunsetom.”
“Ideš”, reče Alberto. “Koja je vjerojatnost za to?”
“Statistički, tko zna? Subjektivno, meni se to ne čini toliko čudno. Ona
stanuje na Beverly Hillsu, a radi u Century Cityju.”
“Radi što?”
“Nešto u poduzeću svog muža. On je porezni odvjetnik. Ima vlastito
produkcijsko poduzeće.”
“Brr,” rekao je Alberto nakon stanke, “stvarno ima života poslije
rocka.”
“Budi siguran da ima”, uvjerila ga je.
Činilo se da je Odilein robot umro ili usnuo zimski san. Sjedio je
pored zastora, nepokretan i nedovršena izgleda. Hollis ga je gurnula vrhom
svoje adidasice.
Nije bilo poruka na hotelskoj glasovnoj pošti.
Izvadila je svoj PowerBook iz torbe, probudila ga i pokušala usmjeriti
poleđinu otvorenog ekrana prema prozoru. Bi li se željela pridružiti
pouzdanoj bežičnoj mreži SpaDeLites47? Da, molim. SpaDeLites47 je
prije bila dobra prema njoj. Pretpostavljala je da se SpaDeLites47 nalazi u
starinskoj stambenoj zgradi preko ceste.
Nije bilo pošte. Jednom je rukom, s obzirom na to da je drugom
pridržavala laptop, u Google utipkala “bigend”.
Prvi rezultat je bio neka japanska stranica “BIGEND”, no činilo se da
se ondje radi o marki kvalitetnog motornog ulja za dragstere.
Pokušala je s linkom na članak o njemu u Wikipediji.
 Hubertus Hendrik Bigend, rođen 7. lipnja 1967. u Antwerpenu, osnivač
je inovativne globalne reklamne agencije Blue Ant. Jedino je dijete
belgijskog industrijalca Benoita Bigenda i belgijske skulptorice
Phaedre Seynhaev. Mnogo je zanimanja izazvala, kako u Bigendovih
obožavatelja tako i u omaložavatelja, prijašnja povezanost njegove
majke sa Situacionističkom internacionalom (slavna je ali i lažna priča
o tome da ga je Charles Saatchi opisao kao "napuhanog
Situacionističkog probisvijeta"), no Bigend je osobno izjavio da uspjeh
Blue Anta ima veze isključivo s njegovim vlastitim talentima, među
kojima se, tvrdi, nalazi sposobnost da pronađe upravo odgovarajuću
osobu za svaki zadani projekt. Vrlo je aktivan mikromenadžer, usprkos
izrazitom rastu te firme u zadnjih pet godina.

Njezin je mobitel zazvonio u torbi na stolu. Pomakne li Powerbook,

izgubit će Wi-fi s druge strane ulice, ali ova stranica će i dalje biti u
privremenoj memoriji. Prišla je stolu, odložila laptop na njega i iskopala
telefon iz torbe. “Halo?”
“Hubertus Bigend, za Hollis Henry.”
Njezin mobitel kao da je dobio nekakvu korporacijsku nadogradnju.
Smrznula se zbog iskonskog straha da ju je uhvatio kako ga traži na
Googleu, viri u njegov Wiki.
“Gospodine Bigende”, rekla je, odustavši od bilo kakvog pokušaja
francusko-belgijskog izgovora.
“Gospođice Henry. Smatrajmo da smo se upoznali, može? Vi možda
nemate pojma zašto vas zovem. Pokretanje Nodea je, vidite, moj projekt.”
“Upravo sam vas tražila na Googleu.” Otvorila je usta širom, i još šire,
bezglasno vrisnuvši, za što ju je Inchmale naučio da smanjuje napetost.
“Vi ste korak ispred, onda. Baš to i tražimo od novinara. A ja sam
upravo razgovarao s Rauschom, u Londonu.”
Ako je Rausch u Londonu, upitala se, gdje si onda ti? “Gdje ste vi?”
“Ja sam u predvorju vašeg hotela. Pitao sam se jeste li možda za jedno
piće.”
 16.
POZNATI IZLAZI

MILGRIM JE ČITAO NEW YORK TIMES I DOVRŠAVAO SVOJU

JUTARNJU kavu u pekari na Bleeckeru, dok je Brown vodio niz tihih,
napetih i vrlo ljutitih konverzacija s onima, ma tko bili, čija je dužnost
trebala biti motrenje IO-ovih poznatih izlaza i IO-a kad je bio kod kuće i
spavao - ili što god IO radio kad je bio kod kuće. Milgrimu se činilo da
izraz “poznati izlazi” implicira da je IO-ovo susjedstvo prorešetano plinski
osvijetljenim opijumskim tunelima s ponekim podzemnim divanom, što je
bila mogućnost koju je Milgrim nalazio privlačnom, ma koliko
nevjerojatnom.
Onome tko se nalazio s druge strane ovog razgovora jutro nije bilo
dobro. IO i još neki muškarac bili su izašli iz IO-ove zgrade, došli do
podzemne na ulici Canal, ušli i nestali. Milgrim je znao, budući da je čuo
Brownove polovice i drugih konverzacija, da IO i njegova obitelj imaju
takav običaj, osobito u blizini podzemnih željeznica. Milgrim je zamišljao
da IO i njegova obitelj imaju ključeve za nekakvu posebnu vrstu
poroznosti u podzemnoj, za ulaz u pukotine i rupe i prostore između
predmeta.
Milgrimu osobno jutro je bilo najbolje u dugo vremena, i to usprkos
tomu što ga je Brown probudio drmanjem da mu,prevede volapuk. Nakon
toga opet je usnuo neki san kojeg se više nije mogao sjetiti, i to ne ugodan,
nešto o plavoj svjetlosti koja ide iz njegove kože, ili ispod nje. No sve u
svemu, bilo je vrlo ugodno biti ovdje u Villageu ovako rano ujutro, piti
kavu, jesti pecivo i umivati u Timesu koji je netko ostavio.
Brown nije volio New York Times. Brown u stvari nije volio nikakve
medije s vijestima, shvatio je Milgrim naposljetku, jer vijesti koje su
prenosili nisu potjecale ni iz kakvog pouzdanog, to jest vladinog, izvora.
Nisu ni mogle, zapravo, u trenutačnim ratnim uvjetima, jer su sve prave
vijesti, vijesti s bilo kakvom strateškom važnošću, po definiciji bile
dragocjene i nisu se smjele bacati na obično građanstvo nacije.
Milgrim nikako nije kanio raspravljati ni o čemu navedenom. Da je
Brown izjavio da je engleska kraljica svemirski reptil koji može mijenjati
oblik i koji žudi za toplim mesom ljudske novorođenčadi, Milgrim mu se
ne bi usprotivio.
Međutim negdje pri sredini članka na trećoj stranici o NSA 13 i
otkrivanju podataka Milgrimu je nešto sinulo. “Reci,” obratio se Brownu,
koji je baš bio okončao jedan poziv te je promatrao telefon kao da bi volio
znati na koji bi ga način mogao mučiti, “ovo s NSA i otkrivanjem
podataka..
Rečenica je ostala visjeti između njih, negdje iznad stola. On nije imao
naviku započinjati razgovore s Brownom, i to iz dobrog razloga. Brown je
premjestio pogled s telefona na Milgrima, nepromijenjena izraza lica.
“Nešto sam razmišljao”, čuo je Milgrim samog sebe, “o tvom IO-u. O
volapuku. Ako NSA može učiniti to što piše da može, ovdje, onda bi
trebalo biti prilično lako ubaciti neki logaritam u tu priču, koji bi hvatao
tvoj volapuk i ništa drugo. Ne bi ti čak trebao ni neki veliki uzorak
dijalekta njegove obitelji. Jednostavno bi mogao naći pet-šest dijalektalnih
primjera te forme i tražiti nekakav prosjek. Sve što prođe kroz telefonski
sustav, nakon toga, a što ima tu oznaku, bingo. Ne bi više trebao mijenjati
baterije na IO-ovoj vješalici.”
Milgrim je bio iskreno zadovoljan samim sobom jer se toga dosjetio.
No Brown, vidio je, nije bio sretan zbog toga. “To je dobro samo za
prekomorske razgovore”, rekao je Brown kao da razmatra da li da ga
odalami ili ne.
“Ah”, rekao je Milgrim. Sagnuo je glavu i pravio se da čita sve dok se
Brown nije vratio telefonu, tiho tupeći nekog drugog zbog toga što je
izgubio IO-a i onog drugog muškarca.
Milgrim se više nije mogao usredotočiti na članak, ali nastavio se
praviti da čita novine. Nešto se probijalo uvis u njemu, iz nekog novog i
izrazito neugodnog kuta. Do sada je uzimao zdravo za gotovo da su
Brown, a time i njegovi ljudi, nekakvi vladini agenti, vjerojatno federalni.
Pa ipak, ako NSA već radi to što članak u Timesu tvrdi da radi, i ako on,
Milgrim, čita o tome, zašto bi pretpostavljao da je ono što Brown kaže
istinito? Razlog zašto Amerikanci nisu podivljali zbog cijele te priče s
NSA, zaključio je Milgrim, bio je to što su već ionako uzimali zdravo za
gotovo, i to u najmanju ruku od 1960-ih godina, da CIA prisluškuje svačiji
telefon. O tome su govorile loše televizijske serije. I mala su djeca znala
da je to istina.
No ako netko šalje SMS poruke na volapuku na Manhattanu, a prava
vlada ih uistinu treba toliko jako kao što se činilo da ih treba Brown, zar ih
ne bi onda i presretala? Milgrim je presavio svoje novine.
A što ako, upitao je glas koji se probijao uvis, Brown zapravo nije
vladin agent? Do sada je jedan dio Milgrima bio voljan smatrati da je biti
u zatočeništvu federalnih agenata u izvjesnom smislu isto što i biti pod
njihovom zaštitom. Premda je veći dio njega slutio da je ta formulacija
dvojbena, nešto ga je, možda novi mir i perspektiva koju mu je pružila
njegova promjena lijeka, trebalo dovesti do ovog trenutka ujedinjene
svijesti: što ako je Brown samo šupčina s pištoljem?
Bilo je to nešto o čemu je valjalo razmisliti i na svoje iznenađenje
otkrio je da on to može. “Moram na zahod”, rekao je.
Brown je ugasio zvuk na svom telefonu. “Imaju stražnja vrata”, rekao
je, “iz kuhinje. Netko je tamo, za slučaj da ti padne na pamet da odeš. Ako
im se učini da bi mogao pobjeći, upucat će te.” Milgrim je kimnuo. Ustao.
Nije namjeravao pobjeći, ali je prvi put pomislio da Brown možda blefira.
U zahodu je pustio hladnu vodu iz pipe da mu teče preko ručnih
zglobova, a tada je pogledao svoje ruke. Još uvijek su bile njegove.
Migoljio je prstima. Čudesno, zaista.
 17.
GUSARI I TIMOVI

PREDNJI DIO NJEZINE FRIZURE IZ MONDRIANA počeo ju je

podsjećati na elefantijazu šiški Bobbyja Chomba, slijedom neprekidne
interakcije proizvoda za kosu s atmosferskim česticama. Što god joj je
frizer stavio do sada je upilo svaku molekulu mješavine od koje se
sastojao zrak losanđeleske uvale, plus dim svih cigareta koje je Bobby
Chombo nedavno popušio u njezinoj neposrednoj blizini.
Ništa od toga ne izgleda baš dobro, pomislila je, ne toliko u smislu
svog općenito lošeg izgleda što ga je, smatrala je, na jedvite jade uspjela
postići za susreta s novim poslodavcem, već u smislu cjelokupne putanje i
očiglednog smjera njezina života do sada. Svega do ovog trenutka, skroz
do Chomba i njegova rešetkastog poda. Chomba koji se boji spavati u
istom kvadratu te mreže dvaput...
Ali ipak. Sjajilo za usne. Naušnice. Top i suknja i najlonke iz ofucane
Barneysove torbe koju je koristila da odvoji svečaniju odjeću od
svakodnevne.
Kao torbicu odabrala je jednu od svojih crnih torbica za šminku,
istresla njezin sadržaj i minimalno je napunila. Cipele iz svečane torbe bile
su mutantne crne balerinke nekog katalanskog dizajnera koji se odavno
prebacio na drugo polje rada.
“Van odavde”, rekla je ženi u zrcalu.
Još je jednom ignorirala videoumjetnost u dizalu.
Vrata su se otvorila na buku i zveket Starčkova predvorja koje je
preuzelo ulogu kasnovečernjeg bara. Smeđokosi noćni čuvar u tipičnom
svijetlom odijelu stajao je nasred projekcije lažnoislamskih črčkarija iz
sprave za svjetlosni tepih, značajno se smiješeći u njezinu smjeru.
Zubi tog djelatnika, osvijetljeni slučajnom zrakom jedne sunčane
črčkarije, vidjeli su se jasno kao na reklamnom plakatu. Dok mu je
prilazila, pogledom tražeći svog belgijskog reklamnog magnata, osmijeh se
povećavao kako širinom tako i magnitudom, sve dok se, baš kad ga je
trebala mimoići, nisu začuli raskošni tonovi koje je zadnji put čula na
svom mobitelu i zbunili je: “Gospođice Henry? Hubertus Bigend.”
Umjesto da zavrišti, prihvatila je njegovu ruku, ustanovivši da je
čvrsta, suha i neutralne temperature. On je zauzvrat lagano stisnuo njezinu,
a osmijeh mu se proširio još više.
“Drago mi je, gospodine Bigend.”
“Hubertus,” naglasio je, “molim vas. Odgovara li vam ovaj hotel?”
“Da, hvala.” Ono što je pogrešno protumačila kao Mondrianovu
uniformu za portire bila je kruta bež vuna. Njegova svijetloplava košulja
bila je raskopčana oko vrata.
“Da pokušamo u Skybaru?” upitao je, pogledavši na sat veličine
omanje pepeljare. “Osim ako biste više voljeli sjesti ovdje.” Pokazao je
visok, uzak, nadrealno dugačak stol od alabastra, postavljen na izvjestan
broj visokih, biomorfnih Starckovskih nogu, koji je tvorio bar u predvorju.
Sigurnija sam među ljudima, rekao je jedan unutarnji glas koji je želio
ostati ovdje, popiti nužno piće i odraditi apsolutni minimum ljubaznog
razgovaranja.
“Skybar”, opredijelila se, nesigurna zašto, no prisjetivši se da je vrlo
moguće da neće uspjeti ući u njega, a kamoli dobiti stol. Dok ju je vodio
prema bazenu i teglama za cvijeće dimenzija vrtnih kućica, svake sa
svojim stablom fikusa, prisjećala se fragmenata zadnjih nekoliko prigoda
kad je bila ovdje, na samom kraju i neposredno nakon službenog raspada
Policijskog sata. Ljudi koji nisu poznavali glazbenu industriju, govorio je
Inchmale, mislili su da je filmski biznis ne plus ultra opakog,
šupkolizačkog, podlog ponašanja.
Prošli su brobdingnagijansku 14 sofu u čijim se mekanim dubinama
leglo opakih, šupkolizačkih, podlih i izrazito lijepih mladih ljudi opuštalo
uz svoja pića. Ali ti ne znaš jesu li takvi, podsjetila se; no naprosto su
izgledali poput lovaca na talente. S druge strane, tako su izgledali gotovo
svi ovdje.
Proveo ju je pored izbacivača kao da izbacivača ni nema. U biti,
izbacivaču s Bluetoothom silno se žurilo da se na vrijeme skloni Bigendu s
puta, toliko se jako činilo da Bigend nema naviku da mu itko stoji na putu.
Bar je bio krcat, kakvim ga se oduvijek i sjećala, ali on je bez ikakvih
problema dobio stol. Snažan, svijetlih očiju, i, predmnijevala je, belgijskog
izgleda, pridržao joj je teški stolac od hrastovine izrađen u knjižničarskom
stilu. “Bio sam veliki obožavatelj Policijskog sata”, rekao je njezinu uhu.
I zacijelo užasno gotičarski, kladim se, odoljela je odgovoriti. U sliku
belgijskog reklamnog magnata kao bebe koja podiže svoj Bic na nekom
mračnom koncertu Policijskog sata bolje je bilo ne dirati. Ovih su dana,
tvrdio je Inchmale, podizali mobitele, a ekrani su davali prilično
zapanjujuću količinu svjetlosti. “Hvala”, rekla je, ostavivši dvosmislenim
je li mu zahvalila zato što joj je rekao da je volio Policijski sat ili zato što
joj je pridržao stolac.
Sjedeći preko puta nje, sada, s bež laktovima na stolu, manikiranih
prstiju spojenih u šiljak ispred sebe, uspijevao je postići dobru
aproksimaciju pogleda što su joj ga upućivali muški ljubitelji Hollis
Henry, koji su u biti gledali neku privatnu, unutarnju verziju njezina
portreta koji je napravio Anton Corbijn, onoga u dekonstruiranoj minici od
tvida.
“Moja majka je”, započne on neočekivano, “jako voljela Policijski sat.
Bila je skulptorica. Phaedra Seynhaev. Kad sam posljednji put bio u
njezinu pariškom studiju, puštala je vas. Glasno.” Nasmiješio se.
“Hvala.” Odlučila je da neće nastaviti o mrtvoj majci. “Ali sada sam
novinarka. U tome nemam stare slave.”
“Rausch je vrlo zadovoljan s vama kao novinarkom”, rekao je on. “Želi
vas za stalno.” Njihova konobarica je stigla, pa otišla po Hollisin džin-
tonik i Bigendov piso mojado, za koji Hollis do tad još nije čula.
“Pričajte mi o Nodeu”, predložila je. “Čini se da ne generira mnogo
tračeva u branši.”
“Ne?”
“Ne.”
Spustio je svoj šiljak od prstiju. “Antitračerski”, rekao je. “Definira se
odsutnošću.”
Pričekala je da vidi hoće li naznačiti da se šali. Nije. “To je smiješno.”
Osmijeh se raširio, zabljesnuo, zatvorio, a onda su stigla njihova pića u
nepovratnim plastičnim čašama koje su hotel štitile od tužbi bosonogih na
bazenu. Priuštila sije brz pregled ostatka klijentele. Kad bi raketni projektil
u tom trenutku udario u valoviti krov Skybara, zaključila je, ne bi bilo
osobite potrebe da People mijenja sljedeću naslovnicu. Činilo se da su se
pomodarci, kako ih je Inchmale zvao, odselili negdje drugdje. Što je bilo
baš dobro za trenutačne potrebe. “Recite mi”, rekla je, lagano se nagnuvši
prema naprijed iznad svog džina.
“Da?”
“Chombo. Bobby Chombo. Zašto je Rausch toliko htio da ga
upoznam?”
“Rausch je urednik tog članka”, rekao je on, blago. “Možda biste
trebali pitati njega.”
“Događa se još nešto”, navaljivala je. Osjećala se kao da maršira u
sukob s mongolskim smrtonosnim crvom na njegovu terenu; vjerojatno loša
zamisao, ali nekako je znala da mora to učiniti. “Nije mi se činilo da
njegovo inzistiranje ima veze s tim člankom.”
Bigend ju je pažljivo promotrio. “Ah. Pa dobro. S nekim drugim
člankom, onda. Mnogo većim. S vašim drugim člankom za Node, nadamo
se. I upravo ste se vratili sa susreta s njim - sa Chombom?”
“Da.”
“I kako vam se čini?”
“On zna da zna nešto što ne zna nitko drugi. Ili tako misli.”
“A što ti misliš da bi to moglo biti, Hollis? Mogu li te zvati Hollis?”
“Naravno. Mislim da Bobbyju i nije osobito stalo do njegova položaja
u nekakvoj lokaliziranoj avangardi. On voli biti na vrhu bilo kakvog novog
fenomena, rekla bih, ali rintanje mu je uglavnom dosadno. Dok je pomagao
izumjeti kontekst tog lokativa, u kojoj god mjeri da je pomagao, nije mu
bilo dosadno.”
Bigendov osmijeh opet se otvorio. Podsjećao ju je na svjetla drugog
vlaka kad se vlakovi mimoilaze noću, u suprotnim smjerovima. Tada se
zatvorio. Kao da je ušla u tunel. “Nastavi.” Otpio je svoj piso, koji je
veoma nalikovao NyQuilu.
“I nije stvar u tome što je DJ”, rekla je, “ili što slaže mikseve, ili što
god da javno radi. Stvar je u onome što ga tjera da crta GPS mrežu po
podu one tvornice. Ne želi prespavati u istom četverokutu dvaput. Ono što
mu daje samopouzdanje ujedno je i ono što ga čini ludim.”
“A što bi to moglo biti?”
Pomislila je na žičani transportni kontejner, kako je Chombo onako
nasilno pokušao strgnuti kacigu s njezine glave, gotovo je srušivši.
Oklijevala je.
“Gusari”, reče on.
“Gusari?”
“Tjesnac Malacca i Južno kinesko more. Mali brzi brodovi koji
vrebaju teretna plovila. Operiraju iz laguna, uvala, s otočića. Malajski
poluotok. Java, Borneo, Sumatra...”
Skrenula je pogled s Bigenda na gomilu oko njih, osjećajući se kao da
je upala u tuđi sastanak. Sablasni slogan, ostavljen da lebdi u blizini
valovitog barskog stropa od masivnog drva, pao je na nju, prvu prikladnu
žrtvu koja je sjela za ovaj stol. Gusarski film. “Kapetan Kuka”, rekla je,
uzvrativši mu opet pogled i nadušak sasuvši Ostatak svog džin-tonika.
“Pravi gusari”, reče Hubertus Bigend, ne smiješeći se. “Većinom,
barem.”
“Većinom?”
“Neki od njih bili su dio tajnog CIA-ina pomorskog programa.”
Odložio je svoju praznu plastičnu čašu kao da je nešto za što razmatra bi li
licitirao na aukciji Sotheby’sa. Ovio je prste oko nje, poput redatelja koji
razmišlja o sceni. “Zaustavljali su sumnjive teretne brodove da na njima
potraže oružje za masovno uništenje.” Podignuo je pogled prema njoj, ne
smiješeći se.
“Bez ironije?”
Kimnuo je sitnim, vrlo preciznim pokretom.
Tako su možda kimali agenti za dijamante u Antwerpenu, pomislila je.
“Ovo nije hrpa gluposti, gospodine Bigend?”
“Ovo je onoliko široko kvazičinjenično koliko si to ja mogu priuštiti.
Materijal poput ovog zna se prilično iskriviti, kao što sigurno možeš
zamisliti. Prilično duboka ironija, valjda, je u tome što je taj program, koji
je navodno bio vrlo učinkovit, podlegao povratnom udaru vaših domaćih
političkih natezanja. Prije određenih otkrića, doduše, i to na ime lažnog
poduzeća koje je razotkriveno, CIA-ini timovi, preodjeveni u gusare, pratili
su prave gusare koji su upadali na trgovačke brodove osumnjičene da
krijumčare oružje za masovno uništenje. Pomoću detektora radijacije i
drugih stvari pretraživali su teretne prostore brodova i kontejnere, dok su
pravi gusari uzimali bilo koji običniji teret kojeg su se željeli domoći. To
je gusarima bila plaća, to što su smjeli izabrati koji god teret hoće, pod
uvjetom da timovi prvi pregledaju cijeli teretni prostor i sve kontejnere.”
“Kontejnere.”
“Da. Gusari i timovi međusobno su si pružali podršku. Timovi bi
obilno podmitili sve lokalne vlasti, a naravno da se mornarica SAD-a
držala daleko po strani kad bi se odvijala jedna od takvih operacija.
Posade brodova nikada nisu ništa znale, bilo da je otkrivena kakva
krijumčarena roba ili ne. Ako bi se nešto našlo, presretanje bi se dogodilo
kasnije, bez ikakve veze s našim gusarima.” Mahnuo je konobarici da
donese još jedan piso. “Još jedno piće?”
“Mineralnu”, rekla je. “Joseph Conrad. Kipling. Ili neki film.”
“Gusari koji su ispali najbolji u ovome bili su iz Aceha, u sjevernoj
Sumatri. Prvoklasni konradovski teritorij, vjerujem.”
“Jesu li puno toga našli, ti lažni gusari?”
Opet kimanje agenta za dijamante.
“Zašto mi to pričate?”
“U kolovozu 2003, jedna od tih udruženih CIA-gusarskih operacija
ukrcala se na teretnjak panamskih oznaka, na putu iz Irana u Makao.
Zanimanje tima odnosilo se na jedan određeni kontejner. Polomili su
njegove pečate, otvorili ga, kad je preko radija stiglo naređenje da ga
ostave.”
“Da ga ostave?”
“Da ostave kontejner. Da ostave brod. Ta naređenja su izvršena,
naravno.”
“Tko vam je to ispričao?”
“Netko tko tvrdi da je bio član tima koji se ukrcao.”
“I mislite da Chombo, na neki način, ima veze s tim?”
“Slutim”, reče Bigend, nagnuvši se bliže i spustivši glas, “da Bobby
povremeno zna gdje se taj kontejner nalazi/’
“Povremeno?”
“Navodno je još tamo negdje”, rekao je Bigend. “Kao Ukleti
Holandez.” Stigao je njegov drugi piso, zajedno s njezinom mineralnom
vodom. “Za tvoju sljedeću priču”, nazdravio je, dodirnuvši rub njezine
nove plastične čaše svojom.
“Ti gusari.”
“Da?”
“Jesu li vidjeli što je unutra?”
“Nisu.”

"Većina ljudi ne vozi ovakve aute sama”, rekao je Bigend izlazeći na

Sunset u smjeru istoka.
“Većina ljudi ih ne vozi uopće”, ispravila ga je Hollis sa suvozačkog
sjedala pored njega. Iskrivila je vrat da načas pogleda ono što je
pretpostavljala da bi se moglo nazvati putničkom kabinom. Činilo se da
ima nekakav krovni prozor od neprozirnog stakla, za razliku od običnog
krovnog prozora. I mnogo vrlo sjajnog drva, dok je ostatak bio u janjećoj
koži boje ugljena.
“Brabusov Maybach”, reče on kad je okrenula glavu na vrijeme da ga
vidi kako je malo potapšao upravljač. “Brabusova firma znatno mijenja
Maybachov proizvod kako bi proizvela jednog od ovih.”
“Da izgleda opakije?”
“Da se voziš odostraga, mogla bi tražiti lokaliziranu umjetnost preko
monitora na stražnjoj strani oba prednja sjedala. Ima MWAN i
četverostruki GPRS ruter.”
“Ne hvala.” Stražnja sjedala, tapecirana tom janjećom kožom boje
bronce za topove, očito su se mogla spustiti, pretvoriti u krevete, ili možda
naslonjače za skupu estetsku kirurgiju. Kroz zatamnjeno staklo sa svoje
strane vidjela je pješake na raskrižju kako zure u Maybach. Upalilo se
zeleno i Bigend je krenuo. Unutrašnjost vozila bila je mirna poput muzeja
noću. “Vozite li uvijek ovo?” upitala je.
“Agencija ima Phaetone”, rekao je. “Dobri neprimjetni auti. Izdaleka ih
zamijeniš za Jette.”
“Ja se ne razumijem u aute.” Povukla je palcem duž šava sjedala od
janjeće kože. Kao dodirivanje stražnjice supermodela, vjerojatno. “Zašto si
se odlučila posvetiti novinarstvu, ako smijem pitati?”
“Tražim način da zaradim za život. Tantijemi od Policijskog sata ne
donose mnogo. A nisam baš talentirani investitor.”
“Malo ljudi jest”, reče on. “Ako uspiju u tome, naravno, onda
umišljaju da jesu. Talentirani. Ali svi oni rade jedno te isto, u stvari.”
“Bilo bi mi drago da mi je netko rekao što oni to rade, u tom slučaju.”
“Ako trebaš zaraditi, ima unosnijih polja od novinarstva.”
“Obeshrabrujete me?”
“Nikako. Samo te ohrabrujem na širi način. Zanima me što te motivira i
kako poimaš svijet.” Pogledao ju je sa strane. “Rausch mi kaže da si
pisala o glazbi.”
“ O garage bendovima iz šezdesetih. Počela sam pisati o njima dok
sam još bila u Policijskom satu.”
“Bili su tvoj izvor inspiracije?”
Promatrala je ekran od četrnaest inča na Maybachovoj nadzornoj ploči.
Crveni kursor koji je predstavljao auto napredovao je zelenom linijom koja
je predstavljala Sunset. Podignula je pogled prema njemu. “Ne ni na kakav
linearni način, glazbeno. To su bili moji omiljeni bendovi. Jesu”, ispravila
se.
On je kimnuo.
Opet je pogledala dolje u ekran na upravljačkoj ploči i otkrila da je
mapa ulica nestala, zamijenili su je žičani dijagrami helikoptera čiji joj
gomoljasti profil nije bio poznat. Sad se pojavio iznad žičanog profila
nekog broda. Ili je brod bio mali, ili je helikopter bio doista velik. Prijelaz
na videosnimku prave letjelice u letu. “Što je ovo?”
“Takozvani Hook. To je postariji helikopter sovjetske jzrade, s
golemim kapacitetom podizanja. Sirija posjeduje najmanje jednog.”
Hook, ili nešto vrlo slično, sada je podizalo sovjetski tenk, kao za
demonstraciju. “Vozite”, naredila je. “Ne gledajte vlastiti Power Point.”
Prijelaz na šarenu, pojednostavljenu animaciju koja je ilustrirala kako
se helikopterom (koji nije izgledao osobito nalik Hooku) mogu premještati
transportni kontejneri na palubi i u tovarnim prostorima teretnog broda.
“Onaj kontejner iz vaše priče”, započela je.
“Da?”
“Jesu li rekli da je jako težak?”
“Nije, koliko mi znamo,” rekao je Bigend, “ali ponekad se nalazi usred
hrpe mnogo težih kontejnera. To je vrlo siguran položaj jer obično nema
načina, na pučini, da se pristupi kontejneru na tom položaju. Ali s Hookom
se to može izvesti. Osim toga, može se doći od negdje drugdje, recimo s
nekog drugog broda, sa svojim kontejnerom na Hooku. Pristojni domet
letenja, dovoljno brz.”
Izašao je na autoput 101 prema jugu. Maybachovi amortizeri pretvarali
su rupičasti kolnik u nešto svileno, glatko poput tople karamele. Sad je
osjećala snagu tog auta, koju se bez napora moglo kontrolirati. Na ekranu
nadzorne ploče, linije koje su simbolizirale signale emitirao je jedan
transportni kontejner. Uzdizale su se pod oštrim kutom kako bi ih presreo
satelit, koji ih je reflektirao natrag, s druge strane zemljine krivulje. “Kamo
idemo, gospodine Bigende?”
“Hubertus. U agenciju. To je bolje mjesto za razgovaranje.”
“Agenciju?”
“Blue Ant.”
I sad se na ekranu, nepokretan i kruto hijeroglifski, pojavio baš taj
kukac. Plav. Opet je podignula pogled prema njemu.
Njegov profil blago ju je podsjećao na nekoga.
 18.
ELEGGUOVA NIŠA

TIA JUANA POSLALA GA JE U ŠETNJU GRADOM, 110-om do

Amsterdamske i do katedrale svetog Ivana evanđelista da bi se bolje
posavjetovao s Elegguom. Vlasnikom, rekla je, putova i vrata na ovome
svijetu. Gospodarom križanja, raskršća ljudskog i božanskog. Iz tog
razloga, držala je Juana, potajice mu je posvećena jedna niša i mjesto
štovanja u toj velikoj crkvi na Morningside Heightsu.
“Ništa se ne može učiniti ni na jednom svijetu”, rekla je, “bez njegove
dozvole.”
Počelo je sniježiti dok je hodao uzbrdo pored žičane ograde i
plakatima oblijepljene šperploče na mjestu gdje je ostatak zida oko
zemljišta katedrale srušila kiša, još davno. Podignuo je ovratnik, namjestio
šešir i hodao dalje, snijeg mu više nije bio stran. Premda je bio zahvalan,
na kraju, što je stigao do Amsterdamske. Ugledao je ugašeni neonski znak
V&T Pizze, nalik nečemu što govori o običnoj ljudskoj prošlosti te
avenije, a tada je prošao pored svećenikove kuće i vrta što je okruživao
uvijek suhu fontanu s njezinom deliričnom skulpturom na kojoj odrezana
glava Sotone visi s velikih brončanih kliješta svetog raka Božjeg. Upravo
ga je ta skulptura najviše zainteresirala kad ga je Juana prvi put dovela
ovamo, ona i katedralina četiri pauna, od kojih je jedan bio albino i, rekla
je Juana, svet Orunmili.
Nije bilo čuvara na vratima katedrale, ali našao ih je unutra, kako
čekaju, sa svojom sugestijom donacije od pet dolara. Juana mu je bila
pokazala kako da skine šešir, prekriži se i kako da, ignorirajući ih, praveći
se da ne govori engleski, upali svijeću i pretvara se da se moli.
Tako veliki prostor u toj crkvi; Juana je rekla da je to najveća
katedrala na svijetu. A ovog snježnog jutra bila je pusta, ili naizgled takva,
i nekako hladnija nego što je bila ulica. Unutra je bilo magle, oblak zvuka;
majušne jeke, koje bi pokrenuo bilo kakav pokret, kao da su se neprestano
vrzmale između stupova i po kamenom podu.
Ostavivši svoju svijeću da gori pored četiri druge, uputio se u smjeru
glavnog oltara, promatrajući svoj dah i zastavši jednom da se osvrne prema
mutnoj svjetlosti gigantske rozete iznad vrata kroz koja je bio ušao.
 Jedno od kamenih udubljenja koja su se nizala sa strkne tog golemog
prostora bilo je Elegguovo, što je bilo razvidno po slikama od obojenog
stakla. Santero koji razmišlja nad papirom punim znakova, među kojima bi
se našli brojevi tri i dvadeset jedan, prema kojima dotični oriša prepoznaje
sebe i prema kojima ga prepoznaju; čovjek koji se penje na stup da postavi
napravu za prisluškivanje telefona; drugi čovjek koji proučava računalni
monitor. Sve su to bile slike načina koji povezuju svijet i svjetove, a svi ti
načini pripadali su tom oriši.
Tiho, u sebi, kako ga je Juana naučila, Tito je pozdravio s
poštovanjem.
Nastalo je komešanje u magli zvuka, tada, glasnije od ostatka, no
njegov izvor odmah se izgubio u vraćanju i gibanju jeke. Tito je brzo
pogledao prema natrag, dužinom broda, ugledavši jednog lika koji se
približava.
Podignuo je pogled na Elegguovu nišu, gdje je jedan čovjek koristio
nešto nalik mišu, a drugi tipkovnicu, premda su oblici tih poznatih stvari
bili arhaični, nepoznati. Zamolio je za zaštitu.
Starac je, kad se Tito okrenuo, nalikovao kakvoj ilustraciji perspektive
i neumitnosti dolaska danog trenutka. Snijeg je bio naprašio ramena
starčeva kaputa od tvida i obod tamnog šešira koji je držao prislonjen na
prsa. Glava kao da mu je bila pognuta, malo, dok je hodao. Njegova siva
kosa sjala je poput čelika na pozadini sumornih žutosmeđih tonova kamena
katedrale.
A onda je stao, nepomično, ravno pred Tita. Vrlo je izravno pogledao u
Titove oči, a zatim uvis, u prozor. “Gutenberg”, rekao je, podižući šešir da
njime pokaže santera. “Samuel Morse kako šalje prvu poruku”, pokazao
je muškarca s mišem. “Postavljač kabela. Televizor.” Ovo zadnje bilo je
ono što je Tito bio protumačio kao monitor. Spustio je šešir. Njegov
pogled se vratio na Tita. “Nalikuješ i svom ocu i svom djedu, jako”, rekao
je na ruskom.
“Je li vam ona rekla da ću biti ovdje?” upitao je Tito, na španjolskom.
“Nije,” odgovorio je starac naglaskom jedne starije Kube, “to mi
zadovoljstvo nije bilo suđeno. Čudesna žena, tvoja tetka. Dao sam te
pratiti ovamo.” Prebacio se na engleski: “Prošlo je dosta vremena otkako
smo se ti i ja vidjeli.”
“Verdad.”
“Ali vidjet ćemo se opet, i to uskoro”, reče starac. “Dobit ćeš još
jedan, identični, predmet. Donijet ćeš ga meni, kao i prije. Kao i prije,
promatrat ć€ te, pratiti.”
“Alejandro je bio u pravu, znači?”
“To nije tvoja krivnja. Tvoj protokol je vrlo ispravan, tvoja ‘sistema’
domišljata”, ubacio je ruski pojam u englesku rečenicu. “Pobrinuli smo se
za to da te sigurno prate. Potrebno nam je to.”
Tito je čekao.
“Pokušat će nas uhvatiti”, reče starac, “dok budeš obavljao isporuku.
Neće im uspjeti, ali ti ćeš izgubiti taj predmet i oni će ga uzeti. To je
osnovno, jednako osnovno kao tvoj bijeg, i moj. A ti imaš ‘sistemu’ točno
za to, zar ne?”
Tito je kimnuo, pokrenuvši glavu tek malčice.
“Ali tada”, reče starac, “ćeš otići, za što si i pripremljen. Ovaj grad
više neće biti siguran za tebe. Razumiješ li?”
Tito je pomislio na svoju sobu bez prozora. Svoje računalo. Svoju
klavijaturu. Vazu za Ošun. Sjećao se protokola uspostavljenog za njegov
odlazak, brižno održavanog. Nije imao apsolutno nikakvog pojma o tome
koje mjesto je bilo izabrano za njega nakon tog protokola. Samo je znao da
to neće biti New York. “Razumijem”, rekao je, na ruskom.
“Ovdje ima jedan svod”, reče starac, na engleskom, “koji zovu Svod
Pearl Harbora.” Pogledao je uvis i unatrag duž broda. “Jednom su mi ga
pokazali, ali više se ne sjećam gdje je. Graditelji su odložili svoje alate na
dan napada. Gradnja katedrale je stajala desetljećima.” Tito se okrenuo i
pogledao uvis, nesiguran što bi trebao tražiti. Svodovi su bili tako visoko
gore. On i Alejandro jednom su se igrali dirižablom od folije za balone
punjene helijem, u Battery Parku. Mali zračni brod na daljinsko
upravljanje. S nečim takvim, ovdje, čovjek bi mogao istražiti šumu
svodova u brodu, sjene tog izvrnutog dubokog podvodnog kanjona. Poželio
je upitati ovog čovjeka za svog oca, upitati ga kako je i zašto njegov otac
umro.
Kad se okrenuo, nije ga više bilo.
 19.
FISH

BROWN JE OPET ODVEO MILGRIMA U PRAONICU RUBLJA u

vlasništvu nekog Korejca na ulici Lafayette, da ga parkira. Prema onome
što je Milgrim načuo iz Brownova dijela jutrošnjeg mobitelskog prometa,
Brown je držao da je njegovu timu potrebno još jezikove juhe zbog toga
što su izgubili IO-a.
Ovaj put si Brown nije dao truda podsjetiti Milgrima kako vani ima
promatrača, ni kako će pokušaj bijega biti koliko uzaludan toliko i bolan.
Brown je počinjao pretpostavljati, zaključio je Milgrim, da je on, Milgrim,
internalizirao promatrače (bez obzira jesu li postojali ili nisu, a Milgrim je
sada sumnjao da ikada jesu). To je zanimljivo, mislio je Milgrim.
Brown se nije pozdravio. Samo se okrenuo i uputio zapadnom stranom
Lafayette.
Milgrim i korejski vlasnik, muškarac u sedamdesetim godinama s
neobično nerefleksivnim simulakrumom, neodređene starosti, posve crne
frizure Kima Jonga Ila, jedan drugoga su neutralno odmjeravali. Milgrim je
bio uvjeren da Brown ovdje ima neki dogovor, s obzirom na to da Korejac
nikad nije upitao gdje je Milgrimovo rublje, ili kako to da, u suprotnom,
Milgrim satima sjedi na najzapadnijem kraju sofe od crvenog vinila, bilo
čitajući svoju knjigu o srednjovjekovnom mesijanizmu, bilo listajući
Korejčeve časopise s mrtvim tračevima, ili pak samo zureći u prazno.
Milgrim je otkopčao Paula Stuarta, no sjeo je ne skinuvši ga. Pogledao
je debeli kompost senzacija o slavnima na stoliću za kavu pred sobom
(jesu li se pupci računali u senzacije?) i zapazio broj Timea s
predsjednikom odjevenim poput pilota na palubi onog nosača aviona. Taj
broj sad je bio star skoro tri godine, procijenio je nakon malo računanja,
stariji od većine tih tračerskih časopisa - kojima se Milgrim katkada
utjecao ako bi se dvanaestostoljetni mesijanizam pokazao neprikladno
uspavljujućim, što je itekako mogao. Ako bi zadrijemao ovdje, naučio je,
Korejac bi došao i gurnuo ga pod rebra smotanim časopisom Us.
Trenutačno je, međutim, bio spreman za zlatara Vilijama i Amalrikove
“spiritualce”, koji su bili zagrijavanje, takoreći, za ono što je najviše volio,
herezu slobodnog duha. Baš je uvlačio ruku u džep da izvadi smirujuće
pohabani svezak kad je ušla jedna tamnokosa djevojka u visokim smeđim
čizmama i kratkoj bijeloj jakni. Promatrao je transakciju kako se odvija,
Korejac joj je dao račun u zamjenu za dva para tamnih hlača. Tada je,
umjesto da ode, izvadila telefon i počela voditi razgovor na živahnom
španjolskom, došla do sofe i sjela razgovarajući, prelistavajući, povremeno
i bez mnogo zanimanja, tračerske časopise na Korejčevu stoliću za kavu
od iverice. Predsjednik Bush u svom letačkom odijelu potonuo je gotovo
odmah, no nije uspjela iskopati ništa što Milgrim nije već vidio. Ipak, bilo
je ugodno dijeliti to sjedalo od vinila s njom i uživati u zvuku jezika koji
nije razumio. Svoju naizgled urođenu tečnost na ruskom, oduvijek je
pretpostavljao, nekako je platio gubitkom bilo kakve vještine u romanskim
jezicima.
Djevojka je ubacila telefon natrag u svoju veliku torbu, ustala, odsutno
se nasmiješila u njegovu smjeru i izašla.
Vadio je svoju knjigu iz džepa kad je ugledao njezin telefon kako leži
na crvenom vinilu.
Pogledao je Korejca koji je čitao Wall Street Journal. Oni čudni mali
točkasti portreti na toj su udaljenosti podsjetili Milgrima na otiske prstiju.
Vratio je pogled na telefon.
Njegovo ga je zatočeništvo promijenilo. Prije Browna, bio bi strpao taj
telefon u džep automatski. Sad kad je živio u podzemlju Brownova svijeta
prismotre, naizgled nasumični susreti postajali su sumnjivi. Je li to doista
bila ljepotica koja govori španjolski i daje svoje uredske hlače na čišćenje,
ili je pripadala Brownovu timu? Je li uistinu nehotice ostavila svoj telefon?
A što ako nije?
Jednim okom motreći Korejca, uzeo je telefon u dlan. Još je bio topao,
mala ali nekako šokantna intimnost.
Ustao je. “Moram na zahod.”
Korejac ga je pogledao preko svog Wall Street Journala.
“Moram piškiti.”
Preklopivši svoje novine, Korejac se uspravio, pomaknuo u stranu
zastor od cvjetne tkanine i pokretom pokazao Milgrimu da uđe. Milgrim je
brzo prošao pored gomile industrijske opreme za glačanje i kroz uska vrata
bež boje sa znakom SAMO ZAPOSLENI otisnutim u sitotisku.
Zidovi kabine, iznutra, bili su od bijelo obojene iverice, što je Milgrima
podsjetilo na zahode u ljetnom kampu u kojem je jednom bio, u
Wisconsinu. Mirisalo je snažno, ali ne i neugodno, na dezinficijens. Iz
općeg principa Milgrim je osigurao vrata komadićem zlaćanog tajvanskog
zasuna krhka izgleda. Spustio je poklopac na školjku, sjeo i pogledao
djevojčin telefon.
Bila je to Motorola s prikazom poziva i fotoaparatom. Model star
nekoliko godina, mada, koliko je on znao, takvi su se još prodavali. Da ga
je ukrao s namjerom da ga preproda, bio bi se razočarao. Ovako, imao je
gotovo punu bateriju i roaming.
Podignuo je pogled na kalendar 1992. godine u ravnini svojih očiju i
udaljen oko 25 centimetara. Netko je prestao trgati mjesece u kolovozu.
Reklamirao je poduzeće za trgovinu nekretninama i krasila ga je fotografija
drastično zasićenih boja njujorškog horizonta snimljenog po danu i
upotpunjenog crnim tornjevima World Trade Centera. Oni su izgledali
toliko neobično, u retrospektivi, tako monolitski znanstveno-fantastično
prazni, nestvarni, da se Milgrimu sada činilo kao da su Photoshopom
ubačeni u svaku sliku na kojoj bi ih ugledao.
Ispod kalendara, na desetcentimetarskoj polici koju je tvorila
horizontala u okviru kabine, stajala je izguljena limena konzerva čije su
strane bile lagano umrljane hrđom. Milgrim se nagnuo naprijed i proučio
njezin sadržaj: tanki sloj matica, vijaka, dva čepa za boce, spajalice za
papir i risaći čavlići, nekoliko neidentificiranih metalnih komponenti,
leševi malenih kukaca. Sve što je unutra moglo oksidirati bilo je lagano,
jednoliko zahrđano.
Naslonio se na vodokotlić i otvorio telefon. Puna španjolska imena u
adresaru, prošarana imenima djevojaka koja uglavnom nisu bila takva.
Unio je Fishov broj koji je znao napamet, zatvorio oči i palcem
pritisnuo tipku za poziv.
Fish, skraćeno od Fisher, njegova prezimena, odgovorio je prije trećeg
zvona. “Halo?”
“Fish. Bok.”
“Tko je to?
“Milgrim.”
“Hej.” Fish je zvučao iznenađeno što ga čuje, no Milgrim je to i
očekivao.
Fish je isto trošio Apaurine. Osim toga, ono što ih je najviše zbližavalo
bio je Dennis Birdwell, Milgrimov diler. Bivši diler, ispravio se Milgrim. I
Milgrim i Fish su odavno prestali kupovati preko doktora, a nijedan od njih
dvojice ne bi daleko dogurao s njujorškim sustavom izdavanja recepata na
tri obrasca. Fish je imao resurse u New Jerseyju (doktora koji piše,
pretpostavljao je Milgrim), ali obojica su prvenstveno ovisila o Birdwellu.
Ili, bolje rečeno, obojica su bila ovisila, s obzirom na to da Milgrim to više
nije mogao. “Kako ide, Milgrime?”
U smislu, Imaš možda koji viška? “Jedva nekako”, rekao je Milgrim.
“O”, rekao je Fish. Njemu je uvijek manjkalo. Bavio se nečime u
računalnoj animaciji i imao je djevojku i bebu.
“Jesi li vidio Dennisa, Fish?”
“Hm, da, jesam.”
“Kako je on?”
“Pa, ovaj, ljuti se na tebe. Tako je rekao.”
“Je li rekao zašto?”
“Rekao je da ti je dao novac za nešto, a to se nije dogodilo.” Milgrim
je uzdahnuo. “To je istina, ali nisam gaja iznevjerio. Tip preko kojeg sam
išao, znaš?”
Beba je počela plakati, iza Fishova glasa. “Da. Ali, znaš, mislim da ti
je bolje da se ne zamjeriš Dennisu, ovih dana. Ne na taj način.” Fish je
zvučao kao da mu je neugodno, i to ne samo zbog bebe koja plače.
“Kako to misliš?”
“Pa”, rekao je Fish, “znaš. Zbog njegovih drugih stvari.” Dennisove
druge stvari bile su kristali metamfetamina, što je sve više bila njegova
glavna trgovačka roba na zalihi, kao i nešto od čega ni Milgrim ni Fish nisu
imali ni najmanje koristi. Stvarali su, međutim, u Dennisovih drugih
mušterija, potrebu za jako umirujućim perifernim supstancama, otkud
Dennisovo zanimanje za Apaurine, na koje su se njih dvojica oslanjali za
mir i bistrinu. “Mislim da umače”, 15 rekao je Fish. “Znaš. Još više.”
Milgrim je podignuo obrve prema slici tornjeva blizanaca. “Žao mi je
što to čujem.”
“Znaš kakvi postanu.”
“Kako to misliš?”
“Paranoični”, rekao je Fish. “Nasilni.”
Dennis je nekad bio student na Njujorškom sveučilištu. Milgrim ga je
svakako mogao zamisliti ljutitog, ali zamisliti ga nasilnog bilo bi
nategnuto. “On skuplja memorabilije iz Ratova zvijezda”, rekao je
Milgrim. “Sjedi po cijele noći i traži ih na eBayu.”
Uslijedila je stanka. Fishova beba je također ušutjela, u sinkroniji koja
je djelovala jezovito. “Rekao je da će uzeti crnce iz Brooklyna.” Beba je
opet počela vrištati, još jače.
“Sranje”, rekao je Milgrim, koliko zahrđanoj limenoj konzervi, toliko i
Fishu. “Učini mi uslugu.”
“Da?”
“Nemoj mu reći da si me čuo.”
“Može”, reče Fish.
“Ako nabavim viška,” lagao je Milgrim, “javit ću ti.” Prekinuo je.
Kad se vratio u prednji dio, pomogao je nesretnoj portorikanskoj
djevojci da pomakne crvenu sofu kako bi pogledala ispod nje. Dok je to
činila, umetnuo je telefon ispod iskrzane kopije In Toucha, s Jennifer
Aniston na naslovnici.
Naslanjao se na sušilicu rublja i čitao o zlataru Vilijamu kada ga je
našla.
 20.
TULPA

JE LI ONA ŽENA U INVALIDSKIM KOLICIMA ZA SOBOM vukla

stalak za infuziju, jednom se rukom odguravajući kroz raskrižje, a drugom
pridržavajući kromiranu okomicu stalka uspravnom?
Je li bila bez nogu? Hollis nije bila načisto, ali nakon skejtera bez
donje čeljusti, to se i nije činilo tako strašno.
“Tvoje poduzeće je tu dolje?” upitala je Bigenda kad je skrenuo
Maybachom u uličicu koja je izgledala kao da bi prijevozno sredstvo po
izboru mudrog čovjeka bilo borbeno vozilo Bradley.
Pored delirične, zamrznute uzbibanosti grafita, neke vrste ulično-
fraktalnog Hokusaijeva vala, pa ispod zlokobno obješenog ruba spiralno
namotane bodljikave žice iznad vrata u žičanoj ogradi.
“Da”, rekao je, skrenuvši na betonsku kosinu što se uspinjala nekih pet
metara, prianjajući uza zid koji je njoj izgledao kao da zacijelo pripada
nekom gradu beskrajno starijem od Los Angelesa. Babilonu, možda, sa
svojim isključivo klinastim i diskretnim grafitima, kradomice nažvrljanim
pisarskim škrabotinama na tu i tamo ponekoj cigli.
Maybach se privremeno zaustavio na ravnoj platformi dužine kamiona,
ispred zglobnih metalnih vrata. Iznad njih nalazile su se kvrgave izrasline
od sivkasto-crne plastike, kutije u kojima su bile kamere, a možda i neke
druge stvari. Vrata, ukrašena crnim poentilističkim portretom Andrea Diva
16 u orwellovskoj veličini, polako su se podizala, a Andreov mračni
tiroidni pogled ustupao je mjesto halogenskom blještavilu. Bigend je
krenuo naprijed u prostor nalik hangaru, manji od prazne tvornice Bobbyja
Chomba, no ipak impresivan. Pet-šest identičnih srebrnih limuzina ondje su
bile parkirane u nizu, pored novog novcatog žutog viljuškara i visokih
urednih hrpa gipsanih zidnih obloga.
Bigend je zaustavio auto. Čuvar sa šiltericom, u crnoj uniformi od
kratkih hlača i usklađene crne majice kratkih rukava gledao ih je s druge
strane naočala s metaliziranim staklima. Teška višedijelna crna futrola bila
mu je pričvršćena oko desnog bedra.
Osjetila je iznenadnu snažnu želju da izađe iz Maybacha i učinila je
tako.
 Vrata su se otvorila poput kakvog uznemirujućeg hibrida bankovnog
sefa i Armanijeve večernje torbice, savršeno uravnotežena, na bombe
otporna čvrstoća kombinirana s čistom kozmetičkom dopadljivošću.
Škriputav betonski pod posut mrvicama gipsa doimao se u usporedbi
smirujućim. Čuvar je mahnuo daljinskim. Začula je segmentirani čelik
kako počinje štropotati prema dolje, iza njih.
“Ovuda, molim”, rekao je Bigend nadglasavši zveket vrata koja su se
zatvarala. Udaljio se od Maybacha ne potrudivši se zatvoriti svoja vrata,
pa je i ona ostavila svoja otvorenima i pošla za njim. Osvrnula se kad ga
je sustigla i ugledala je otvoreni auto, unutrašnjosti nalik na spilju od sive
janjeće kože, mekanu poput usta pod blještavilom garažne rasvjete visoke
rezolucije.
“Gubimo znatan dio prednosti ove četvrti kako se njeno uređivanje
nastavlja”, rekao je vodeći je oko trometarske hrpe zidnih obloga.
“Znatan dio?”
“Većinu. Meni će nedostajati. Uznemiruje posjetitelje. Uznemireno je
dobro. Prošli tjedan smo otvorili nove urede u Pekingu. Nisam zadovoljan,
nimalo. Tri kata u novoj zgradi, a zapravo ništa što bismo mogli učiniti s
njima. Ali to je Peking.” Slegnuo je ramenima. "Kakvog izbora imamo?”
Ona nije znala pa nije rekla ništa. Poveo ju je uz široke stepenice u
nešto što je očigledno prolazilo kroz proces pretvaranja u foaje. Još jedan
čuvar, koji je proučavao ekrane koji su prikazivali ono što snimaju
nadzorne kamere, ih je ignorirao.
Ušli su u dizalo čija je svaka površina bila prekrivena zalijepljenim
slojevima valovitog kartona, bijelim od prašine. Bigend je podignuo komad
kartona i pritisnuo tipku. Popeli su se dva kata i vrata su se otvorila.
Pokazao joj je da pođe prva.
Izašla je u neuređeni prolaz s još takvog kartona, ljepljivom trakom
pričvršćenog za pod od nekog glatkog sivog materijala. Karton je vodio
prema konferencijskom stolu s po šest stolaca sa svake strane. Iznad njega,
na zidu, visio je njezin portret, djelo Antona Corbijna, u savršenoj
rezoluciji na ekranu od otprilike devet metara po dijagonali.
“Čudesna slika”, rekao je kad je svrnula pogled s nje natrag na njega.
“Meni nikad nije baš sasvim legla.”
“Zato što je slayni dio tvoga ja neka vrsta tulpe”, reče on.
“Čega?”
“Projiciranog oblika misli. Pojam iz tibetanskog misticizma. Slavni dio
ljudskog ja ima vlastiti život. Može, u pravim okolnostima, bezgranično
nadživjeti smrt svog subjekta. O tome se radi u svakom viđenju Elvisa,
doslovno.”
, Sve ju je to snažno podsjećalo na Inchmaleovo gledanje na te stvari,
premda je zapravo i ona vjerovala u to.
“Što se dogodi”, upitala ga je, “ako slavni dio ljudskog ja umre prvi?”
“Vrlo malo toga”, reče on. “U tome obično i jest problem. Ali slike
ovog kalibra služe kao osiguranje protiv toga. A glazba je najčišće
bezvremena od svih medija.”
“Prošlost nije mrtva. Nije čak ni prošlost”, citirala je Inchmalea koji je
citirao Faulknera. “Možeš li promijeniti kanal?”
Mahnuo je prema ekranu. Umjesto nje pojavio se Hook, sovjetski
teretni helikopter, fotografiran odozdo. “Što misliš o svemu ovome?”
Osmijeh je bljesnuo poput svjetionika. U prostoriji nije bilo vidljivih
prozora i trenutačno je taj ekran bio jedini izvor svjetlosti.
“Sviđa ti se uznemirenost?”
“Da?”
“Onda ti se sviđam i ja.”
“Sviđaš mi se. I nešto bi bilo vrlo pogrešno kad ne bi bila.
Uznemirena.”
Prišla je konferencijskom stolu i povukla prstom preko njegove crne
površine, ostavivši slabo vidljiv trag u prašini od gipsa. “Postoji li stvarno
taj časopis?”
“Sve je”, reče Bigend, “potencijalno.”
“Sve je”, otpovrnu ona, “potencijalno sranje.”
“Misli o meni kao o pokrovitelju. Molim te.”
“Ne sviđa mi se kako to zvuči, hvala.”
“Na početku 1920-ih godina”, reče Bigend, “u ovoj je zemlji još uvijek
bilo ljudi koji nikad nisu čuli snimljenu glazbu. Ne mnogo, ali bilo ih je.
Prije manje od sto godina. Tvoja karijera ‘studijskog glazbenika’” -
rukama je naznačio navodnike - “odvijala se pri kraju tehnološkog
razdoblja koje je trajalo manje od sto godina, razdoblja u kojem
konzumenti snimljene glazbe nisu imali načina da proizvedu to što
konzumiraju. Mogli su kupovati snimke, ali nisu ih mogli proizvoditi.
Policijski sat je došao kad se taj monopol nad sredstvima proizvodnje
počeo urušavati. Prije tog monopola glazbenici su zarađivali plaću
sviranjem uživo, izdavali su i prodavali notne zapise, ili su imali
pokrovitelje. Pop-zvijezda, onakva kakvom je poznajemo” - ovdje se
lagano naklonio u njezinu pravcu - “zapravo je bila artefakt pred-
sveprisutnih medija.”
“Čega...?”
“Stanja u kojem su ‘masovni’ mediji postojali, da tako kažem, unutar
svijeta.”
“Za razliku od?”
“Obuhvaćanja svijeta.”
Svjetlost u prostoriji promijenila se kad je to rekao. Podignula je oči
prema ekranu, koji je zauzela slika metalik plavog mrava.
“Što je u Chombovu kontejneru?” upitala je.
“To nije Chombov kontejner.”
“Vašem kontejneru.”
“To nije naš kontejner.”
“‘Naš’ u smislu ti i tko?”
“Ti.”
“To nije moj kontejner.”
“Baš kao što sam i rekao”, odvrati Bigend. I nasmiješi se.
“Čiji je onda?”
“Ne znam. Ali mislim da bi ti to mogla otkriti.”
“Što je u njemu?”
“Ne znamo ni to.”
“Kakve veze Chombo ima s njim?”
“Chombo je, čini se, našao način da sazna gdje se on nalazi, barem
povremeno.”
“Zašto ga jednostavno ne pitaš?”
“Jer je to tajna. On dobiva lijepe novce da sačuva tu tajnu, a njegova
osobnost je takva, kao što si primijetila, đavoli imati tajnu.”
“Tko ga onda plaća?”
“Izgleda da je to još veća tajna.”
“Misliš li da bi to mogao biti vlasnik kontejnera?”
“Ili njegov krajnji primatelj, u slučaju da se ikada pojavi? Ne znam.
Ali tebe sam, Hollis, našao kao osobu s kojom će Bobby najvjerojatnije
htjeti razgovarati.”
“Ti nisi bio tamo. Nije mu bilo baš drago što me Alberto doveo. Nije
bilo naznaka daljnjih poziva.”
“Uvjeren sam da se u tome varaš”, rekao je. “Kad se navikne na
zamisao da si raspoloživa za još razgovora uživo, mogao bi te nazvati.”
“Kakve veze s time imaju iPodi?”
Podignuo je jednu obrvu.
“Rausch mi je rekao da tražim iPode koji se koriste za pohranu
podataka. Zar ljudi još uvijek to rade?”
“Chombo povremeno napuni iPod podacima i pošalje ga van iz
Sjedinjenih Država.”
“Kakvim podacima?”
“Glazbom, čini se. Nemamo načina da saznamo.”
“Znaš li kamo ih šalje?”
“San Jose, Kostarika, zasad. Nemarno pojma kamo još možda odlaze
odande.”
“Tko ih prima?”
“Netko čiji je posao da vodi skupi poštanski pretinac, u osnovi. Ima
dosta takvih, izgleda, u San Joseu. Radimo na tome. Jesi li bila ondje?”
“Ne.”
“Ondje se nalazi poprilično velika zajednica umirovljenih ljudi iz CIA-
e i DEA-e. Sada ondje imamo čovjeka koji pokušava tiho steći uvid u
stvari, premda se zasad čini da to ne vodi nikamo.”
“Zašto te toliko zanima sadržaj Chombova kontejnera?”
Bigend je izvadio svijetloplavu krpicu za prašinu od mikrovlakana iz
džepa svog sakoa, izvukao stolac na kotačićima i dobro obrisao prašinu s
njega. “Stolac?” Ponudio joj ga je.
“Ne hvala. Samo izvoli.”
On je sjeo. I pogledao je odozdo. “Naučio sam cijeniti anomalne
fenomene. Vrlo neobične stvari koje ljudi rade, često potajno, na neki su
me način zainteresirale. Trošim puno novca, često, trudeći se shvatiti te
stvari. Iz njih se, katkad, razviju najuspješniji poduhvati Blue Anta. Trope
Slope, na primjer, naša virusna prodavačka platforma, temeljila se na
dijelovima anonimne videosnimke koji su se pojavljivali na netu.”
“To ste vi napravili? Stavili ono čudo u drugi plan svih onih starih
filmova? Pa to je jebeno užasno. Ispričavam se zbog prostote.”
“To prodaje cipele.” Nasmiješio se.
“I što očekuješ da ćeš izvući iz ovoga, ako uspiješ otkriti što se nalazi
u Chombovu kontejneru?”
“Pojma nemam. Baš nikakvog. Upravo zato i jest toliko zanimljivo.”
“Ne razumijem.”
 “Obavještajni su podaci, Hollis, reklamiranje okrenuto naopako.”
“A to znači?”
“Tajne”, reče Bigend mahnuvši prema ekranu, “su cool.” Na ekranu su
se pojavile njihove slike kako stoje pored stola, Bigend još nije bio sjeo, a
snimila ih je kamera negdje odozgo. Bigend na ekranu uzeo je
svijetloplavu krpicu iz džepa, izvukao stolac i počeo brisati prašinu s
njegovih naslona za ruke, za leđa i sjedala. “Tajne”, rekao je Bigend pored
nje, “su istinski korijen svega što je cool”
 21.
SOL IZ SOFIJE

TITO JE PREŠAO AMSTERDAMSKU, PROŠAVŠI PORED SIVIH,

snijegom naprašenih stabljika improviziranog javnog vrta, a zatim se brzo
uputio 111. prema Broadwayu.
Snijeg je prestao padati.
Prepoznao je svoju rođakinju Viancu, u daljini, pored Banco Populara,
odjevenu kao tinejdžericu. Tko je još bio vani, upitao se, zbog njegova
puta natrag u Chinatown?
Kad je dospio do središnje linije koja je razdvajala Broadway, više nije
vidio Viancu. Domogavši se zapadnog pločnika, okrenuo se prema jugu i
uputio prema stanici na 110. ulici, s rukama u džepovima. Prolazeći pored
radnje za uokvirivanje slika, ugledao ju je u dubinama jednog zrcala,
prelazila je cestu po dijagonali, nekoliko metara iza njegova lijevog
ramena.
Sišavši u popločani rov podzemne željeznice, tanko prekriven krovom
od željeza i asfalta, ugledao je svoj dah kako se diže.
Stigao je lokalni broj 1, kao na znak, baš kad je stigao do perona.
Vraćat će se polako, jedinicom do Canala, a zatim će hodati prema istoku.
Ukrcao se na vlak, siguran da Vianca i još najmanje dvoje drugih čine isto.
Protokol za detekciju i identifikaciju pratitelja zahtijevao je najmanje troje.

Kad su izašli iz Šezdeset šeste ulice, Carlito je ušao iz stražnjeg

vagona. Titov vagon bio je gotovo prazan. Vianca je sjedila u blizini
prednjeg kraja, naizgled zadubljena u neku malu videoigru.
Carlito je nosio tamnosivi kaput, za nijansu svjetliji šal, crne kožnate
rukavice, zbog kojih su Titu njegove ruke izgledale kao da su izrezbarene
od drva, i crne gumene čizme preko ulaštene teleće kože svojih talijanskih
cipela. Izgledao je konzervativno, strano, neprilagođeno i nekako
religiozno.
Sjeo je s Titove lijeve strane. “Juana,” upitao je na španjolskom,
“dobro je?”
“Da,” rekao je Tito, “čini se da je dobro.”
“Vidio si se s njim.” To nije bilo pitanje.
 “Da”, rekao je Tito.
“Dobio si upute.”
“Da.”
Tito je osjetio kako mu je Carlito ubacio nešto u džep.
“Bulgaro”, rekao je Carlito, identificirajući mu taj predmet.
“Napunjen?”
“Da. Novi ventil.”
Bugarinovi pištolji sada su bili stari gotovo pola stoljeća, no još uvijek
su bili veoma učinkoviti. Katkad bi trebalo zamijeniti sklop Schraderovih
ventila u plosnatom čeličnom spremniku koji je služio i kao drška, no bilo
je izrazito malo pokretnih dijelova. “Nabijen?”
“Solju”, rekao je Carlito.
Tito se sjećao metaka od soli s njihovim membranama od požutjelog
prozirnog papira koje su zatvarale oba kraja kartonske cijevi neobična
mirisa, dugačke dva i pol centimetra.
“Sad se moraš pripremiti za odlazak.”
“Na koliko dugo?” Tito je znao da to pitanje nije bilo posve
prihvatljivo, no spadalo je u onu vrstu pitanja za koja ga je Alejandro
naučio da barem razmisli hoće li ih postaviti.
Carlito nije odgovorio.
Tito je bio na rubu toga da upita što je njegov otac radio za starca kad
je umro.
“Njega ne smiju uhvatiti.” Carlito je dotaknuo čvor na svom šalu
krutim rukama u rukavicama. “Tebe ne smiju uhvatiti. Samo predmet koji
isporučuješ moraju uhvatiti, a ne smiju posumnjati u to da si im ga
namjerno dao.”
“Što mi njemu dugujemo, ujače?”
“Doveo nas je ovamo. Održao je svoju riječ.”
Carlito je ustao kad je vlak ušao u Pedeset devetu ulicu. Jedna ruka u
rukavici načas se odmorila na Titovu ramenu. “Iskaži se, nećače.”
Okrenuo se i otišao.
Tito je pogledao mimo putnika koji su ulazili u nadi da će vidjeti da je
Vianca još ondje, no i ona je bila otišla.
Posegnuo je u bočni džep svoje jakne, otkrivši Bugarinovo jedinstveno,
pažljivo izrađeno oružje. Bilo je labavo ovijeno čistom bijelom pamučnom
maramicom iz Kine, još krutom od škrobljenja.
Kad biste ga izvukli iz džepa, ljudi oko vas mogli bi pomisliti da kanite
ispuhati nos. I ne gledajući, Tito je znao da kartonski cilindar pun sitno
samljevene soli u cijelosti ispunjava vrlo kratku cijev. Ostavio ga je na
mjestu. Sad kad su Bugarinova gumena brtvila zamijenjena silikonskim,
učinkovit naboj mogao se održavati i do četrdeset osam sati.
Sol, upitao se, je li i ona bugarska? Gdje se ti meci izrađuju? U Sofiji?
U Moskvi, možda? U Londonu, gdje se za Bugarina pričalo da je radio
prije nego što ga je Titov djed doveo na Kubu? Ili u Havani, gdje je do
kraja proživio svoje dane?
Vlak je napustio stanicu Columbus Circle.
 22.
BUBANJ I BAS

PAMELA MAINWARING, ENGLESKINJA S PLAVIM ŠIŠKAMA

koje su u potpunosti skrivale njezino čelo, vozila je Hollis natrag u
Mondrian u jednoj od velikih srebrnih Volkswagenovih limuzina. Radila je
za Blue Ant u Londonu, dobrovoljno je rekla, prije nego što je otišla raditi
nešto drugo, ali onda su je pozvali ovamo da pomogne nadgledati širenje
lokalnog poslovanja firme. “Vi prije niste poznavali Hubertusa”, nabacila
je dok su išle po autoputu 101.
“To je bilo toliko očito?”
“On mi je to rekao, kad se otišao upoznati s vama. Hubertus voli
prilike za rad s novim talentima.”
Hollis je podignula pogled prema prolazećim, čupavim glavama palmi,
crnim na pozadini od sivkasto ružičaste svjetlosti. “Sad kad sam ga
upoznala, čudno mi je što nisam za njega čula već prije.”
“On ne želi da se za njega čuje. Ne želi da ljudi čuju ni za Blue Ant.
Često nas opisuju kao prvu virusnu agenciju. Hubertusu se taj pojam ne
sviđa, i to iz dobrog razloga. Isticanje agencije, ili njezina osnivača,
kontraproduktivno je. On kaže da bi volio da možemo raditi kao crna rupa,
odsutnost, ali ne postoji održiv način da se dođe do toga odavde.” Sišle su
s autoceste. “Trebate li štogod?”
“Molim?”
“Hubertus želi da imate sve što bi vam moglo ustrebati. Usput, to znači
prilično doslovno sve jer radite na jednom od njegovih specijalnih
projekata.”
“Specijalnih?”
“Nema objašnjenja, nema zadanih ciljeva, nema proračunskog
maksimuma, apsolutni prioritet u svemu. On to opisuje kao neku vrstu
sanjanja, tvrtkin ekvivalent REM sna. On misli da je to najhitnije.” Izvadila
je posjetnicu iz džepa na Volkswagenovu štitniku za sunce i dodala je
Hollis. “Sve. Samo nazovite. Imate li auto?”
“Ne.”
“Biste li voljeli ovaj? Mogu vam ga ostaviti.”
“Ne, hvala.”
 “Gotovine?”
“Podnosit ću račune.”
Pamela Mainwaring slegnula je ramenima.
Uvezle su se unutra, pored skulptura na ulazu. Hollis je otvorila svoja
vrata prije nego što se auto posve zaustavio. “Hvala što ste me dovezli,
Pamela. Drago mi je što smo se upoznale. Laku noč.”
“Laku noč.”
Hollis je zatvorila vrata. Srebrna limuzina zaokrenula je unatrag i
odvezla se van, na Sunset, a svjetla Mondrianova ulaza smanjivala su se
na njezinoj karoseriji.
Vrata joj je otvorio nočni čuvar s nekakvim prstenastim predmetom
zakvačenim o resicu uha. “Gospođice Henry?”
“Da?”
“Poruka za vas na recepciji”, rekao je, pokazavši joj u tOm smjeru.
Uputila se prema recepciji, prošavši pored čudnovate sofe u obliku križa
tapecirane u besprijekorno čistu bijelu kožu.
“Izvolite”, rekao je model za majice na recepciji kad se predstavila.
Htjela ga je upitati što koristi za svoje obrve, ali nije. Izvadio je četvrtastu
smeđu kartonsku kutiju sa stranicama od pedeset centimetara i rekao joj
da potpiše obrazac u više kopija koji je bio pričvršćen za nju.
“Hvala”, rekla je podižući je. Nije bila jako teška. Okrenula se,
uputivši se natrag prema dizalima.
I ugledala je Lauru Hyde, to jest Heidi, nekadašnju bubnjaricu
Policijskog sata, kako je čeka pored sofe u obliku križa. Ako ništa drugo,
primijetio je neki smireno metodični dio nje, bio je to dokaz da je ona
uistinu bila ta osoba koju je pomislila da je ugledala kako vozi pored
Virgin Recordsa, toliko ranije te večeri. “Heidi?” Premda nije moglo biti
dvojbe.
“Laura”, ispravila ju je Hydeova. Nosila je nešto za što je Hollis
pomislila da je Girbaud, nekakav stil uspješne ambiciozne mame iz
Bladerunnera, vjerojatno manje neumjestan u ovom predvorju nego što bi
bile mnoge druge stvari. Njezina tamna kosa kao da je bila odrezana u
skladu s time, premda Hollis ne bi znala objasniti kako. “Kako si, Laura?”
“Krepano. Inchmale je dobio moj broj mobitela od jednog prijatelja iz
New Yorka. Bivšeg prijatelja.” Kao da je tome presudio taj broj dan
Inchmaleu. “Nazvao me da mi kaže da si ovdje.”
“Žao mi je...”
 “O, nema to veze s tobom. Stvarno. Laurence pregledava današnje
snimke dva bloka odavde. Da nisam tu, bila bih ondje.”
“On producira?”
“Režira.”
“Čestitam. Nisam znala.”
“Nisam ni ja.”
Hollis je zastala.
“Na to nisam pristala.” Njezina široka usta punih usnica postala su
savršeno ravna, što kod nje nikad nije bio dobar znak. “S druge strane,
možda to ne potraje još dugo.”
Je li mislila na suprugovo režiranje ili na svoj brak? Hollis nikad nije
mogla dobro razumjeti bubnjaricu. To nije mogao nitko, prema Inchmaleu,
koji je držao da je to razlog zašto je bubnjanje potrebno, kao neka vrsta
primitivnog signala za koji se uvijek može vidjeti da funkcionira.
“Bi li željela piće ili...” Hollis se okrenula s kutijom privijenom na
grudi, držeći svoju improviziranu torbicu u lijevoj ruci, i opazila je da se
bar u predvorju transformirao, skinuli su zavjetne svijeće i kandelabre te
ga preuredili za japanski doručak, ili u svakom slučaju nekakav doručak s
crnim štapićima za jelo, koji se još nije posluživao. Duboko nesklona tome
da pozove Heidi gore u sobu, dopustila si je da se nastavi kretati u smjeru
beskrajno dugačkog mramornog stola.
“Neću piće”, reče Heidi, riješivši problem. “Koji kurac ovo radi
ovdje?” Pokazivala je prema dnu prostora, iza zatvorenog i zaključanog
bara čiji je eksterijer bio modeliran poput golema kovčega s gumenim
kotačima.
Hollis je zapazila instrumente već prije, kad se prijavila u hotel. Jedan
konga bubanj, jedan set bonga, akustična gitara i električni bas, a ova
zadnja dva predmeta obješena na jeftine kromirane stalke. Bili su to
korišteni instrumenti, čak poprilično korišteni, no sumnjala je da ih itko
koristi sada, ili barem ne osobito često.
Heidi je nastavila hodati, njezina bubnjarska ramena mekano su se
pomicala ispod mat indigo boje njene Girbaud sportske jakne. Hollis se
sjećala njezinih bicepsa u majici bez rukava, kad bi Policijski sat izašao na
pozornicu. Pošla je za njom.
“Kakvo je to sranje?” Prvo je mrko pogledala instrumente, a zatim
Hollis. “Trebamo misliti da će Clapton navratiti? Trebamo misliti da žele
da malo zasviramo nakon što pojedemo sushi?”
 Heidino neodobravanje domišljatosti u dekoru, znala je Hollis, zapravo
je bilo produžetak njezine nesklonosti prema umjetnosti općenito. Kći
avijatičarskog tehničara, bila je to jedina žena koju je Hollis ikada
upoznala koja je voljela zavarivati, premda samo u svrhu popravljanja
nečeg važnog što se doista potrgalo.
Hollis je pogledala drvenu gitaru bez marke. “Vrijeme za bančenje.
Mislim da referiraju na pred-beatlesovski Venice Beach.” 17
“‘Referiraju.’ Laurence kaže da on referira na Hitchcocka.” Izgovorila
je to kao da se radi o nečemu spolno prenosivom.
Hollis još nije upoznala Laurencea, nije to ni očekivala ni željela, a
Heidi nije vidjela još od nedugo nakon raspada Policijskog sata. Heidino
neočekivano pojavljivanje ovdje, a sad i ovaj pogled izbliza na Starčkov
tableau Bitnički jazz američkih izviđača, istjerali su na površinu svu bol
koju je osjećala zbog Jimmyja. Kao da je očekivala da će on biti ovdje,
kao da bi trebao biti ovdje, kao da je zapravo ovdje, samo izvan fokusa, ili
iza nekog ugla. Nisu li spiritualisti postavljali instrumente na takav način u
svojim salonima za seanse? Premda je od ova četiri, električni bas,
Jimmyjev instrument, jedini koji se nije moglo jednostavno uzeti i početi
svirati, čak ni kad bi netko to stvarno htio. Nije bilo kabela, nije bilo
pojačala, nije bilo zvučnika. Što se dogodilo s Jimmyjevim Pignoseom, 18
upitala se.
“Došao me posjetiti tjedan dana prije nego što je umro”, rekla je Heidi,
nagnavši Hollis da se trgne. “Bio je na onom mjestu pored Tucsona,
odradio je dvadeset .osam dana. Rekao je da ide na sastanke.”
“To je bilo ovdje?”
“Aha. Laurence i ja smo baš prohodali. Nisam ih upoznala. Nije se
činio u redu, Jimmy. Meni, mislim.” Onaj aspekt Heidi, za koji bi se Hollis
uvijek iznenadila što se sjeća da joj je bio drag, provirio je načas iz njene
otresitosti, nešto djetinje i zbunjeno, a onda je nestao. “Ti si bila u New
Yorku kad je umro?”
“Da. Ali ne gore na sjeveru. Bila sam u gradu, ali nisam imala pojma
da se vratio. Nisam ga vidjela skoro godinu dana.”
“Dugovao ti je novac.”
Hollis ju je pogledala. “Da. Jest. To sam skoro zaboravila.”
“Pričao mi je o tome kako je posudio onih pet tisuća od tebe, u Parizu,
na kraju turneje.”
“Uvijek mi je govorio da mi to namjerava vratiti, ali meni nije bilo
jasno kako bi se to moglo dogoditi.”
“Ja nisam znala kako da ti se javim”, reče Heidi s rukama u džepovima
jakne. “Pretpostavila sam da ćeš se na kraju pojaviti. I evo te sada ovdje.
Žao mi je što ti to nisam dala ranije.”
“Dala što?”
Heidi je izvukla izlizanu bijelu omotnicu veličine one za pisma iz
džepa svoje jakne i pružila joj je. “Pedeset stotki. Točno onako kako ih je
on dao meni.”
Hollis je ugledala svoje inicijale ispisane blijedom crvenom kemijskom
olovkom u gornjem lijevom kutu. Stao joj je dah. Prisilila se da udahne.
Ne znajući što bi drugo s njom, stavila je omotnicu na vrh kutije i preko
nje pogledala Heidi. “Hvala ti. Hvala ti što si mi ih čuvala.”
“Njemu je to bilo važno. Nije mi se činilo da mu je stvarno važno ništa
drugo o čemu je govorio. To mjesto u Arizoni, taj program rehabilitacije,
neka ponuda koju je dobio da nešto producira u Japanu... Ali htio je biti
siguran da ćeš ti dobiti svoj novac natrag i mislim da je jedan od načina da
to postigne bio taj da ga da meni. Jer između ostalog” - suzila je oči - “kad
mi je već rekao da ti je dužan, znao je da mu ga neću vratiti da ga potroši
na žuto.”
Inchmale je govorio da je Policijski sat sazdan na doslovnim zvučnim
temeljima Heidine tvrdoglavosti i militantna nedostatka mašte, ali da to
saznanje nikad nije ni najmanje olakšavalo slaganje s njom i da je to bilo
tako od samog početka. Hollis je uvijek mislila da se slaže s time, no sada
joj se to učinilo još istinitije nego što je ikada prije osjetila.
“Idem odavde”, reče Heidi na brzinu stisnuvši Hollisino rame, što •e za
nju bilo uistinu iznimno pokazivanje topline.
“Doviđenja.,. Laura.”
Gledala ju je kako maršira natrag preko predvorja, pored sofe u obliku
križa, i kako nestaje s vidika.
 23.
DVA MAURA

BROWN JE DUGO OSTAVIO MILGRIMA U KOREJČEVOJ

praonici rublja. Na končuje neki mlađi Korejac, možda vlasnikov sin,
stigao s kineskim obrokom u smeđoj vrećici koju je dao Milgrimu bez
ikakva komentara. Milgrim je napravio mjesta među časopisima na stoliću
za kavu od iverice i otpakirao svoj ručak. Cista riža, pileći medaljoni bez
kosti u crvenoj boji br. 3, fluorescentno zeleni komadi povrća, tanko
narezano smeđe nepoznato meso. Milgrim je više volio plastičnu viljušku
od štapića. Da si u zatvoru, tješio se, ova bi ti hrana bila gozba. Osim da
si u kineskom zatvoru, dometnuo je neki manje kooperativan dio njega, ali
probio se on kroz sve to, metodički. S Brownom je najbolje bilo pojesti što
god možeš kad god imaš priliku.
Dok je jeo, razmišljao je o dvanaestostoljetnoj herezi slobodnog duha.
Ili je Bog sve, vjerovala su braća slobodnog duha, ili Bog nije ništa. A Bog
je, za njih, vrlo definitivno sve. Ne postoji ništa što nije Bog, a doista,
kako bi i moglo? Milgrim nikad nije bio sklon metafizici, ali sad mu je
kombinacija njegova zatočeništva, lijekova po potrebi i ovog teksta
počinjala otkrivati zadovoljstvo koje se može oćutiti metafizičkom
kontemplacijom. Osobito kad biste kontemplirali o tim tipovima slobodnog
duha, koji kao da su bili kombinacija Charlieja Mansona i Hannibala
Lectera.
I s obzirom da je sve bilo jednako Božje, učili su, oni koji su ponajviše
u doticaju s Božjim u baš svakoj stvari nastojali su učiniti ama baš sve, a
osobito sve što su još uvijek zabranjivali oni koji još nisu shvatili poruku
slobodnog duha. U koju su se svrhu motali uokolo i seksali sa svakime
koga bi uspjeli navesti da se ne opire, ili koga ne bi, što se događalo -
silovanje se smatralo osobito kreposnim, baš kao i ubojstvo. Bilo je to
poput kakve tajne religije sociopata koji se međusobno ohrabruju i
Milgrim je mislio da je to vjerojatno najogavniji primjer ljudskog
ponašanja za koji je ikada čuo. Netko poput Mansona, recimo, jednostavno
ne bi uspio steći nikakve sljedbenike da se našao među braćom i sestrama
slobodnog duha. Vjerojatno se, nagađao je Milgrim, Mansonu ne bi nimalo
svidjelo. Koje koristi od toga što si Charlie Manson ako se nalaziš u
društvu punom serijskih ubojica i silovatelja, a svaki uvjeren, ili uvjerena,
da izravno manifestira Duh sveti?
No drugi aspekt slobodnog duha koji ga je fascinirao, a to se ticalo
cijelog teksta, bio je kako su te hereze počinjale, često se spontano
razvijajući oko nekog individualnog srednjovjekovnog ekvivalenta običnog
malo glasnijeg blebetavog beskućnika. Organizirana religija, uvidio je, u ta
je vremena bila čisto stvar signala i šuma, ujedno i medij i poruka,
jednokanalni univerzum. U Europi, taj je kanal bio kršćanski i emitirao se
iz Rima, ali ništa se nije moglo emitirati brže nego što je čovjek mogao
putovati na konjskim leđima. Bile su uspostavljene hijerarhije i vrlo
organizirane metodologije širenja signala od vrha prema dolje, ali
vremenski odmak koji je proizlazio iz tehnološke manjkavosti nametao je
gotovo katastrofalan omjer, šum hereze neprestance je prijetio da će
nadjačati signal.
Štropot vrata prenuo ga je iz tih misli. Podignuo je pogled s ostataka
svog ručka i svjedočio ulasku iznimno krupna crnca, vrlo visokog i vrlo
širokog, odjevenog u opaki crni kožnati kaput do bedara, s dvorednim
kopčanjem i stegnutim pojasom, i u crnu vunenu kapu nategnutu nisko
preko ušiju. Kapa je u Milgrimov um prizvala pletena vunena pokrivala za
glavu kakve su križari nosili ispod svojih kaciga, a to je pak od kožnate
pilotske jakne učinilo nešto nalik produženom prsnom oklopu. Crni vitez
koji ulazi u praonicu s ranovečernje studeni.
Milgrim nije bio načisto jesu li uistinu postojali vitezovi crnci, ali nije
li se neki Maur, neki afrički div, mogao preobratiti i postati vitezom u
službi Krista? U usporedbi sa slobodnim duhom, taj se scenarij doimao
vrlo mogućim.
Sad je crni vitez pristupio Korejčevu pultu i upitao ga može li čistiti
bunde. Korejac nije mogao, rekao je, a vitez je kimnuo, prihvaćajući to.
Vitez je pogledao u stranu i susreo Milgrimov pogled. Milgrim mu je još i
kimnuo, nesiguran zašto.
Vitez je izašao. Kroz prozor, Milgrim je vidio kako se pridružio
drugom izrazito sličnom crncu, u drugom crnom kožnatom kaputu s
dvorednim kopčanjem i stegnutim pojasom. Skrenuli su na jug, niz
Lafayette, u svojim skladnim priljubljenim vunenim kapama i učas nestali.
Dok je Milgrim pospremao svoju praznu zdjelicu od stiropora i tanjure
od aluminijske folije, obuzeo ga je kopkajući osjećaj da je nečemu
propustio posvetiti odgovarajuću pozornost. Koliko god se trudio, nije se
mogao sjetiti što bi to moglo biti.
Bio je to vrlo dugačak dan.
 24.
MAKOVI

ZAVJETNE SVIJEĆE GORJELE SU U NJEZINOJ ZAMRAČENOJ

sobi. Pored svijetle pamučne tkanine posve bijelog kreveta stajao je
napunjeni vrč za vodu. Odložila je kutiju, omotnicu s novčanicama od sto
dolara pokojnog Jimmyja Carlylea i svoju improviziranu torbicu za
večernje izlaske na dugonogi stol s mramornom pločom u kuhinjici.
Pomoću malog tupog noža u dršci vadičepa iz kuhinjice razrezala je
prozirnu ljepljivu traku koja je zatvarala kutiju.
Unutra se nalazila poruka ispisana neobičnim slovima nalik sumerskim,
na pravokutniku od običnog sivog kartona položenom na preklop kuverta s
mjehurićima. “Treba ti vlastita. Samo naprijed. H.”
Odložila ju je na stranu i podignula preklop kuverte s mjehurićima.
Nešto crno i mat srebrno. Ono što je izvukla doimalo se poput agresivnije
dizajnirane verzije bežične kacige kroz koju je gledala onu lignju kod
Bobbyja Chomba. Kroz otvor školjke ugledala je onih istih nekoliko
gumba za upravljanje. Preokrenula ju je, tražeći logotip proizvođača, ali
nije ga našla. Našla je MADE IN CHINA ispisan malenim udubljenim
slovima, ali većina stvari se proizvodila ondje.
Isprobala ju je bez namjere da učini išta više od pogleda u zrcalo, ali
mora da je dotaknula neki gumb za upravljanje. “Lokalizirana instalacija u
tvojoj sobi”, rekla je Odile, što je zazvučalo kao da se nalazi tek nekoliko
centimetara od Hollisina uha. Hollis se našla na namještenom krevetu,
čvrsto stišćući Bigendovo pokrivalo za glavu, toliko je to bilo
neočekivano. “Monetovi makovi. Rotch.” Rotch? “Makovi jednako svijetle
na bilo kojoj pozadini.”
I stvarno su bili tu, lagano lelujavi, crvenkastonarančasti, složeni u
polje koje je ispunjavalo njezinu sobu do visine kreveta.
Pomaknula je glavu s jedne strane na drugu, promatrajući efekt. “Ovo
postaje dio serije. Umjetničine serije Argenteuil. Rotch.” Evo ga opet.
“Ona napuni prostore posvuda s Monetovim makovima. Nazovi me kad
ovo primiš. Moramo pričati, također o Chombu.” To je izgovorila
“Shombu”.
“Odile?” No radilo se o snimci. Još uvijek zgrčena na krevetu, sjela je
i lijevom rukom prošla kroz makove za koje je znala da ih nema. Činilo joj
se da ih gotovo može opipati. Prebacila je noge preko ruba i pronašla pod,
a makovi su joj okruživali koljena. Gacajući kroz njih prema višeslojnim
zastorima, na trenutak je imala dojam da plutaju na zatočenoj, nepokretnoj
vodi. Umjetnica možda nije imala takvu namjeru, pomislila je.
Došavši do prozora, razmaknula je zastore podlakticom i provirila
dolje na Sunset, napola očekujući da će ustanoviti da je Alberto zagadio
ulicu mrtvim poznatim ličnostima, novim prizorima slave i nesretnih
slučajeva, ali ništa se takvoga nije vidjelo.
Skinula je kacigu, vratila se do stola kroz iznenadnu odsutnost makova
i dodirivala raznorazne gumbe iznutra sve dok se zelena LED lampica nije
ugasila. Stavljajući je natrag u kutiju, primijetila je još nešto u kuverti s
mjehurićima.
Izvukla je figuricu plavog mrava od modeliranog vinila tvrtke Blue
Ant. Postavila ju je na mramornu ploču stola, uzela večernju torbicu i s
njom otišla u kupaonicu. Dok je punila kadu toplom vodom povrh dnevne
doze gela za tuširanje, ispraznila je torbicu i prebacila njezin uobičajeni
sadržaj natrag u nju.
Isprobala je vodu, razodjenula se i ušla u kadu, legnuvši na leđa.
Više se nije mogla točno sjetiti zašto je Jimmy trebao posuditi toliko
novca u Parizu, zašto se ona pristala rastati od njega, ni kako to da ga se
bila uspjela domoći.
Dala mu ga je u francima. Toliko davno je to bilo.
Voda je bila dovoljno duboka da joj je dopirala do lica kad je glavu
naslonila na dno kade. Dječji otočić od lica iznad vode. Isla de Hollis.
Odileini makovi. Sjetila se Albertova opisivanja kako oblikuje i kako
površinama prekriva svaki novi nesretni slučaj neke poznate osobe.
Pretpostavljala je da Odileini makovi imaju drugačiju, jednostavniju
površinu. Zapravo bi mogli biti bilo što.
Djelomično je izdigla potopljenu glavu iz vode i počela utrljavati
šampon u kosu. “Jimmy,” rekla je, “stvarno me živciraš. Svijet je već
čudniji i gluplji nego što si ti ikad mogao naslutiti.” Spustila je
našamponiranu kosu natrag u vodu. Kupaonica se i dalje punila
odsutnošću njezina pokojnog prijatelja i počela je plakati prije nego što se
stigla početi ispirati.
 25.
SUNSET PARK

VIANCA JE SJEDILA PREKRIŽENIH NOGU NA TITOVU podu, s

njegovim Sony plazma ekranom preko koljena. Opremljena jednokratnom
mrežicom za kosu i bijelim rukavicama od pletenog pamuka, prelazila je
preko Sonyja vlažnom maramicom Armor All. Kad ga posve obriše, Sony
će se vratiti u svoju tvorničku ambalažu, koja će također biti obrisana.
Tito je, s vlastitom mrežicom za kosu i rukavicama, sjedio preko puta
nje, brišući tipke svog Casia. Kutija puna sredstava za čišćenje bila ih je
dočekala u haustoru, pored novog i naizgled skupog usisivača za prašinu,
za koji je Vianca rekla da je njemački. Ništa osim zraka ne izlazi iz tog
usisivača, rekla je, tako da iza njega neće ostati nijedna dlaka ni ikakav
drugi. trag. Tito je pomagao svom rođaku Eusebiu u istoj ovakvoj
proceduri, premda je Eusebio posjedovao uglavnom samo knjige, a svaku
od njih je trebalo, prema protokolu, prolistati da unutra ne ostane kakav
zaboravljeni umetnuti papirić, a zatim obrisati. Razlozi Eusebijeva odlaska
nikad mu nisu bili razjašnjeni. I to je bio protokol.
Pogledao je simetrično razmaknute rupe u zidu, gdje je Sony nekad
stajao. “Znaš li gdje je Eusebio?”
Vianca je podignula pogled sa svog brisanja, suzivši oči ispod bijelog
papirnatog ruba mrežice za kosu. “Doctores”, rekla je.
“Molim?”
“Doctores. U Federalnom okrugu. 19 Četvrt. A možda i nije.” Slegnula
je ramenima i vratila se brisanju.
Tito se nadao da neće morati ići u Meksiko, u Ciudad de Mexico. Nije
izašao iz Sjedinjenih Država otkako su ga doveli ovamo i nije imao želje
za tim. Ovih dana vratiti se ovamo moglo bi biti još teže. Imao je članova
obitelji u Los Angelesu. To bi bio njegov izbor, kad bi mu netko dao da
bira. “Mi smo nekad vježbali ‘sistemu’, Eusebio i ja”, rekao je,
preokrenuvši Casio i nastavljajući brisati.
“On je bio moj prvi dečko”, rekla je Vianca, što je djelovalo nemoguće
dok se nije prisjetio da ona zapravo nije tinejdžerica.
“Ne znaš gdje je?”
Slegnula je ramenima. “Nagađam, Doctores. Ali bolje je ne biti
siguran.”
“Kako oni to odluče, kamo ideš?”
Odložila je svoju maramicu na vrh kutije Armor All i uzela komad
spužve iz ambalaže. Savršeno je pristajala na jedan kraj Sonyja. “To ovisi
o tome što misle tko bi te mogao tražiti.” Uzela je komad za drugi kraj.
Tito je skrenuo pogled u stranu, prema plavoj vazi. Na nju je
zaboravio. Morat će joj naći smještaj. Pomislio je da zna gdje.
“Kamo si ti otišao nakon 11. 9.” upitala je, “prije nego što si uselio
ovdje?”
Bio je živio ispod Canala, s majkom. “Otišli smo u Sunset Park. S
Antuliom. Unajmili smo kuću od crvene cigle s jako malim sobama.
Manjima od ove. Jeli smo dominikansku hranu. Šetali starim grobljem.
Antulio nam je pokazao grob Joeyja Galla.” 20 Odložio je Casio i ustao,
skinuvši mrežicu za kosu. “Idem gore na krov”, rekao je, “moram tamo
nešto obaviti.”
Vianca je kimnula, gurajući spužvom zaštićen Sony u njegovu kutiju.
Odjenuo je kaput, uzeo plavu vazu i stavio je, još uvijek noseći bijele
pamučne rukavice, u džep sa strane. Izašao je i zatvorio vrata iza sebe.
Zastao je u haustoru, nemoćan dati ime onome što je osjećao. Strah, no to
je bilo na svom mjestu. Još nešto. Rubovi, teritoriji, nepregledno
prostranstvo? Produžio je kroz izlaz za nuždu i gore po stubama. Kad je
dospio do šestog kata, popeo se zadnjim stepenicama do krova.
Beton prekriven asfaltom, šljunkom, tajnim ostacima World Trade
Centera. Ovo zadnje je natuknuo Alejandro, jednom kad je bio tu gore.
Tito se sjećao svijetle prašine u debelom sloju na dasci prozora spavaće
sobe njegove majke, ispod Canala. Sjećao se izlaza za nuždu prepunih
uredskih papira, daleko od srušenih tornjeva. Sjećao se ružnoće autoceste
Gowanus. Majušnog prednjeg dvorišta kuće u kojoj su živjeli s Antuliom.
N-vlaka s Union Squarea. Sumanutih očiju svoje majke.
Oblaci su sličili rezbariji u kakvoj drevnoj knjizi. Svjetlost koja je
plijenila svijetu boju.
Vrata na krov gledala su na jug i otvarala se prema nakošenoj
konstrukciji koja su im podupirala okvir. Na istočni, klinasti zid te
konstrukcije bila je ugrađena polica od neobojenog drva koje je odavno
posivjelo, a na njoj je bilo posloženo, ili samo ostavljeno, mnoštvo raznih
predmeta. Zahrđala kanta na kotačima s nožnim uređajem za cijeđenje
metli za pranje podova. Metle za pranje podova, ćelavih i posivjelih
vrhova, oljuštene boje na drvenim drškama, izblijedjele do delikatnih
pastelnih nijansi. Bijele plastične bačvice koje su strašile crnom
kosturskom rukom unutar crno-bijelog romba, no prazne. Nekolicina
zahrđalih ručnih alata od željeza, toliko starih da nisu bili prepoznatljivi,
barem ne Titu. Zahrđale velike limenke boje čije su papirnate etikete bile
toliko pohabane da ih se nije moglo pročitati.
Izvadio je vazu iz džepa i ulaštio je između svojih pamučnih rukavica.
Ošun zacijelo ima bezbroj domova nalik ovome, pomislio je, bezbroj
prozora. Postavio je vazu na policu, pomaknuo jednu limenku na stranu,
gurnuo vazu prema zidu i vratio limenku, sakrivši tako vazu između dvije
limenke. Kako to već biva s tim terasama na krovovima, možda je pronađu
sutra, a možda ostane netaknuta godinama.
Ona ravna slatkim vodama svijeta. Najmlađa među ženskim orišama, a
ipak ima naslov Velike kraljice. Prepoznaje se u žutoj i zlatnoj boji, u
broju pet. Paunovi su njezini, kao i lešinari.
Glas Tie Juane. Kimnuo je polici, skrivenu oltaru, pa se okrenuo i
sišao niz stepenice.
Ušavši opet u sobu, ugledao je Viancu kako vadi disk iz njegova
kućišta za PC. Pogledala ga je. “Prekopirao si ono što želiš zadržati?”
“Da”, rekao je dodirnuvši Nano oko svog vrata. Talisman. Njegova
glazba pohranjena na njemu.
Skinuo je kaput, objesio ga na vješalicu i ponovo stavio mrežicu za
kosu. Smjestivši se preko puta svoje rođakinje, opet se primio rituala
rastavljanja, tog pomnog uklanjanja tragova, brisanja. Kako bi Juana rekla,
pranja praga novoga puta.
 26.
GRAY'S PAPAYA

KATKADA, AKO BI BROWN BIO GLADAN NA KRAJU DANA, i

određenog raspoloženja, otišli bi u Gray’s Papayu na Recesijski
specijalitet. Milgrim je sa svojim uvijek uzimao oranžadu jer se ona
doimala poštenijim pićem, manje nalik sokovima. Ondje su se mogli dobiti
pravi sokovi, ali ne uz Recesijski specijalitet, a i činilo se da sok nije dio
doživljaja Gray’sa, u kojem se radilo o goveđim hrenovkama na roštilju,
mekanim bijelim kiflama i razvodnjenim slatkim pićima, što se
konzumiralo s nogu, pod jarkim fluorescentnim svjetlom što je zujalo.
Kad bi odsjedali u New Yorkeru, kao što su, činilo se, opet odsjedali
noćas, Gray’s se nalazio samo dva bloka dalje na Osmoj aveniji. Milgrima
je Gray’s Papaya smirivala. Sjećao se kad su dvije hrenovke i piće koji su
činili Recesijski specijalitet koštali 1,95 dolara.
Milgrim je sumnjao u to da Gray’s smiruje i Browna, ne baš, no znao je
da Brown ondje katkad postaje relativno razgovorljiv. On bi sa svojim
hrenovkama uzeo bezalkoholnu pina coladu i izlagao bi porijeklo
kulturalnog marksizma u Americi. Kulturalni marksizam bio je ono što su
drugi ljudi zvali političkom korektnošću, tvrdio je Brown, ali tu se zapravo
radilo o kulturalnom marksizmu, a on je stigao u Sjedinjene Države iz
Njemačke nakon Drugog svjetskog rata u lukavim lubanjama skupine
mlađahnih profesora iz Frankfurta. Frankfurtska škola, kako su se nazivali,
ne gubeći vrijeme počela je uranjati svoje intelektualne ovipozitore u ništa
ne sluteče tijelo staromodnih američkih sveučilišta. Milgrim bi uvijek
uživao u tom dijelu; imalo je privlačnost kičaste, zastarjele znanstvene
fantastike, stacatto i uzbudljivost, sa svojim zrnatim monokromnim okotom
eurokomunista u sakoima od tvida i pletenim kravatama, koji se množe
kao Starbucksi. 21 No uvijek bi ga prizemljila, kako se tirada bližila kraju,
Brownova poanta da su Frankfurtsku školu činili sve sami Zidovi. “Svi.
Do. Zadnjeg.” Brišući senf iz kutova usta precizno presavijenim
papirnatim ubrusom. “Slobodno provjeri.”
Upravo se to dogodilo i ovaj put, nakon Milgrimova dugačkog dana u
praonici rublja. Brown je upravo to rekao, a Milgrim je kimnuo i nastavio
žvakati zadnji zalogaj svog drugog hot doga, sretan što ga puna usta
sprečavaju da odgovori.
Kad su obojica dovršila svoje specijalitete, bilo je vrijeme za šetnju
Osmom natrag prema New Yorkeru. Promet je bio umjeren i u zraku se
pomalo naslućivao dodir proljeća, lagana slutnja topline za koju je Milgrim
pretpostavio da je halucinacija i svejedno joj poželio dobrodošlicu. Kad je
žuti Hummer prošao pored njih najbližom trakom dok su hodali prema
jugu, on ga je primijetio. Svatko bi ga primijetio, govorit će sam sebi
kasnije. Ne zato što bi to bio pravi Hummer, bio je samo jedan od onih
loših imitacija, i ne zato što je bio žut, već zato što je bio Hummer, što je
bio žut i što je imao te šašave ratkape s utezima koje se nisu okretale
zajedno s kotačem, već se samo ljuljale na njemu. A i one su bile žute, iste
takve žute boje, i svaka je imala smješka, ili su ga imale barem te dvije na
strani bližoj pločniku, dvije koje je Milgrim vidio.
No ono što je uistinu privuklo Milgrimovu pažnju, kad je žuto vozilo
koje se kretalo prema sjeveru prošlo pored njih, bilo je kako jako vozač i
suvozač sliče dvojici Maurskih vitezova iz praonice dolje na Lafayette.
Crne pletene kape nisko nategnute preko masivnih lubanja i prsa prostrana
poput kauča od crne kože načičkana gumbima.
Gilbert i George 22 na prednjim sjedalima Hummera.
 27.
MEĐUNARODNA VALUTA
ZA TEŠKA SRANJA
DOK SU JE FIZIČKI U JEDNOM KOMADU ODRŽAVALI debeli
bijeli Mondrianov kućni ogrtač, njezine naočale za sunce i u sobu poslužen
doručak od granole, jogurta i soka od lubenice, Hollis se zavalila u široki
bijeli naslonjač, stavila noge na niži od dva mramorna stolića za kavu i
promatrala figuricu plavog mrava od vinila na osloncu za ruku naslonjača.
Bila je bez očiju; ili, bolje rečeno, njezin dizajner bio je odlučio da joj ne
prikaže oči. Odlučno se cerila, s izrazom lica gubitnika iz crtića koji je
posve svjestan svog potajnog statusa superheroja. Položaj njezina tijela
također je to odavao, s rukama lagano savijenim na bokovima, stisnutih
šaka, i s nogama u T-položaju spremnosti iz borilačkih vještina. Njezine
stilizirane, stripovski egipatske pregača i sandale, prosudila je, bile su
posveta hijeroglifskom izgledu logotipa tvrtke.
Inchmale je rekao da bi, kad se suočiš s novom idejom, trebao
pokušati preokrenuti je, pogledati je odozdo. Podignula je figuricu,
očekujući da će pronaći autorska prava Blue Anta, no stopala njezinih
nogu bila su glatka i prazna. Lijepo obrađena. To nije bila igračka, barem
ne za klince.
To ju je podsjetilo na ono kad je njihov tonac, Ritchie Nagel, odvukao
militantno nezainteresiranog Inchmalea da pogleda Brucea Springsteena u
Madison Square Gardenu. Inchmale se vratio ramena pogrbljenih od
razmišljanja, pod dubokim dojmom što je vidio, no netipično nesklon
razgovaranju o tome. Kad su ga natjerali, rekao je samo da je Springsteen
na pozornici prenosio kombinaciju duha Apolona i Zekoslava Mrkve, u
vrlo složenom činu fizičke opsjednutosti. Hollis je kasnije čekala, s
nelagodom, da Inchmale izvede nešto nalik The Bossu 23 na pozornici, no
to se nikad nije dogodilo. Dizajner ovog plavog mrava, pomislila je
odlažući ga natrag na oslonac za ruku, stremio je nečem sličnom: Zeus i
Zekoslav Mrkva. Zazvonio joj je mobitel.
“Jutro.” Inchmale, kao da ga je prizvalo to što je pomislila na njega.
“Ti si poslao Heidi.” Tek neutralno optužujućim tonom.
“Je li hodala na stražnjim nogama?”
 “Jesi li ti znao za Jimmyjev novac?”
“Tvoj novac. Znao sam, ali sam zaboravio. Bio mi je rekao da ga ima i
da će ti ga dati. Ja sam mu rekao neka ga da Heidi ako ga ne uspije dati
tebi. Inače bi nestao u onoj rupi u njegovoj ruci, a on pritom ne bi ni
štucnuo “Nisi mi rekao.”
“Zaboravio sam. Nakon puno truda. Potisnuo sam cijelu tu žalosnu
epizodu nakon njegove ne baš neočekivane smrti.”
“Kad si ga vidio?”
“Nisam. Nazvao me. Nekih tjedan dana prije nego što su ga našli.”
Hollis se okrenula u naslonjaču, pogledavši preko ramena u nebo iznad
hollywoodskih brežuljaka. Apsolutno prazno. Kad se okrenula natrag,
podignula je ostatak svog soka. “Nije da ga ne trebam. Nisam sigurna što
bih s njim, doduše.” Progutala je gutljaj soka od lubenice i odložila čašu.
“Potroši ga. Ja ga ne bih pokušavao staviti u banku.”
“Zašto ne?”
“Ne znaš kroz što je sve prošao.”
“Uopće ne želim znati što time želiš reći.”
“Američke stotice su međunarodna valuta za teška sranja, Hollis, i
prema tome omiljena meta krivotvoritelja. Koliko dugo ostaješ u Los
Angelesu?”
“Ne znam. Zašto?”
“Zato što ja stižem tamo za tri dana. To sam saznao prije dvadesetak
minuta. Mogu ti ja pregledati te novčanice.”
“Stižeš? Možeš?”
“The Bollards.”
“Molim?”
“Bollards. Možda ću ih producirati.”
“Ti stvarno znaš kako se provjerava je li novac krivotvoren?”
“Živim u Argentini, zar ne?”
“Dolaze li i Angelina i beba?”
“Možda kasnije, ako se Bollardsi i ja dogovorimo. A ti?”
“Upoznala sam Hubertusa Bigenda.”
“Kakav je?”
“Zanimljiv.”
“O joj.”
“Popili smo piće. Onda me odvezao do mjesta gdje grade nove urede.
U nekakvom Cartierovu tenku.”
 “U čemu?”
“Opscenom autu.”
“Što hoće?”
“Htjela sam reći da je to komplicirano, ali zapravo je nejasno. Vrlo
nejasno. Ako budeš našao slobodnog vremena od tih Pillocksa, ispričat ću
ti.”
“Molim te.” Prekinuo je vezu.
Telefon joj je zazvonio u ruci. “Da?” Očekujući da se Inchmale
naknadno nečega sjetio.
“Alo? Ollis?”
“Odile?”
“Ti iskusila makove?”
“Da. Lijepo.”
“Zove čovjek za Node, on kaže imaš novu kacigu?”
“Imam, hvala.”
“To je dobro. Ti znaš Silverlake?”
“Ugrubo.”
“Ugru...?”
“Znam Silverlake.”
“Umjetnica Beth Barker je tamo, njen stan. Ti ćeš doći, ti ćeš iskusiti
stan, to okruženje. To je okruženje s bilješkama, znaš to?”
“Kako s bilješkama?”
“Svaki predmet je hiperprostorno označen opisima Beth Barker, s
naracijom Beth Barker o tom predmetu. Jedna obična čaša za vodu ima
dvadeset opisa.”
Pogledala je bijelu orhideju koja je cvjetala na višem stoliću za kavu i
zamislila je prekrivenu slojevima virtualnih etiketa. “To zvuči fantastično,
Odile, ali morat će pričekati neki drugi dan. Moram napraviti neke
zabilješke. Apsorbirati ono što sam do sada vidjela.”
“Ona će biti očajnička, Beth Barker.”
“Reci joj glavu gore.”
“Glavu...?”
“Pogledat ću to neki drugi dan. Stvarno. I makovi su priedivni.
Moramo razgovarati o njima.”
“Ah. Vrlo dobro.” Razvedrila se. “Reći ću Beth Barker. Doviđenja.”
“Doviđenja. I Odile?”
“Da?”
 “Tvoja poruka. Rekla si da želiš razgovarati o Bobbyju Chombu.”
“Da, želim.”
“Onda ćemo razgovarati. Bok.”
Brzo je ustala, kao da će time spriječiti da telefon, koji je ubacila u
jedan od džepova na ogrtaču, ne zazvoni ponovo.

“Hollis Henry.” Momak u bezimenoj agenciji za iznajmljivanje

automobila na par minuta pješice niz Sunset podignuo je pogled s njezine
dozvole. “Jesam li vas vidio na televiziji?”
“Ne.”
“Želite li kasko?”
“Da.”
Stavio je tri X-a na ugovor. “Potpis, dvaput inicijali. Na filmu?”
“Ne.”
“Pjevačica. U onom bendu. Ćelavi tip s velikim nosom, gitara,
Englez.”
“Ne.”
“Ne zaboravite ga napuniti gorivom prije nego što ga vratite”, rekao je,
sada zureći u nju s blagim, premda drskim zanimanjem. "To ste bili vi.”
“Ne,” rekla je, uzimajući ključeve, “nisam.” Izašla je, došla do svog
unajmljenog Passata s kutijom iz Blue Anta ispod ruke i ušla, odloživši je
na suvozačko sjedalo pored sebe.
 28.
BROTHERMAN

TITO I VIANCA SPAKIRALI SU SADRŽAJ NJEGOVE SOBE u

deset paketa različitih veličina, dvostruko omotali svaki u jeftine crne
vreće za smeće te ih zalijepili čvrstom crnom ljepljivom trakom. Ostali su
još Titov madrac, daska za glačanje, dugonogi stolac iz ulice Canal i stara
željezna vješalica.
Vianca će, dogovorili su se, uzeti dasku za glačanje i stolac. Madrac,
koji je vjerojatno sadržavao dovoljno ljuskica kože i kose za DNK test,
krenut će na put prema smetlištu čim Tito napusti zgradu. Vianca ga je
umotala u dvije crne plastične vreće prije nego što je usisala sobu. Crne
vreće stvarale su šuštavi šum, sada, kad bi netko sieo na madrac, a Tito će
morati prespavati na njima.
Tito je opet dotaknuo Nano, na konopcu oko svog vrata, zahvalan što
ima svoju glazbu.
“Spakirali smo kineski čajnik”, rekao je, “i onaj za grijanje vode. Ne
možemo napraviti čaj.”
“Ne želim ih opet brisati.”
“Carlito je mene i Alejandra zvao čajnicima”, rekao joj je Tito. “To je
značilo da nemamo pojma, ali da imamo volje učiti. Znaš za taj način
upotrebe ‘čajnika’?”
“Ne”, rekla je Vianca, doimajući se, pod svojom papirnatom mrežicom
za kosu, poput vrlo dražesnog, vrlo opasnog djeteta. “Znam samo da se
upotrebljava za čaj.”
“To je hakerska riječ, na ruskom.”
“Čini li ti se kada da zaboravljaš ruski, Tito?” upitala ga je na
engleskom.
Prije nego što je dospio odgovoriti, netko je lagano pokucao na vrata,
prema protokolu. Vianca se neobično ljupko uspravila iz sjedećeg položaja
na madracu, istovremeno napeto i zmijoliko, da pokuca u znak odgovora.
“Brotherman”, rekla je i otključala vrata.
“Hola, viejo”, reče Brotherman, kimnuvši Titu i skinuvši crnu pletenu
traku za glavu koja mu je štitila uši. Kosu je nosio u okomitoj masi
osebujne tamnonarančaste nijanse postignute peroksidom. U Brothermanu,
govorila je Juana, nešto afričko izronilo je unutar kubanskog, prije nego što
se pomiješalo s kineskim. Brotherman je to sada pretjerano naglašavao, u
svoju korist i u korist obitelji. Rasno je bič posve ambivalentan. Nalik
kameleonu, a njegov španjolski okretno se prebacivao između kubanskog,
salvadorskog i chilanga, 24 dok je njegov govor crnih Amerikanaca Titu
često bio nerazumljiv. Bio je viši od Tita i mršav, izdužena lica, s
bjeloočnicama prošaranima crvenim prugama. “Llapepi”, pozdravio je
Viancu uz kimanje glavom, šatrovački izgovorivši papilla: tinejdžerica.
“Hola, Brotherman. Que se cuenta?”
“Po starom”, rekao je Brotherman saginjući se da primi i stisne Titovu
ruku. “Zvijezdo trenutka.”
“Ne volim čekati”, rekao je Tito i ustao da otrese nelagodu iz leđa i
ruku. Gola žarulja na stropu svijetlila je snažnije nego ikada; Vianca ju je
bila obrisala.
“Ali ja sam vidio tvoju ‘sistemu’, rođače.” Brotherman je podignuo
bijelu plastičnu vrećicu iz dućana. “Carlito ti šalje cipele.” Dodao je
vrećicu Titu. Visoke crne cipele još uvijek su imale bijelo-plave etikete s
Adidasovim logotipom. Tito je sjeo na rub umotanog madraca i skinuo
čizme. Proveo je vezice kroz Adidasove cipele, navukao ih preko srednje
debelih pamučnih čarapa, skinuo etikete i pažljivo pritegnuo vezice prije
nego što ih je zavezao. Osovio se na noge, prebacujući težinu s jedne na
drugu, uzimajući mjeru tim novim cipelama. “Model GSG9”, rekao je
Brotherman. “Njemačka specijalna policija.”
Tito je raširio noge na širinu ramena, ubacio svoj Nano u ovratnik
majice, udahnuo i napravio premet unatrag, novim cipelama promašivši
golu žarulju koja je visjela sa stropa za manje od trideset centimetara.
Doskočio je jedan metar iza početne pozicije.
Nasmiješio se Vianci, no ona mu nije uzvratila smiješak. “Idem ja sad
po nešto za jesti”, rekla je. “Što bi htio?”
“Bilo što”, rekao je Tito.
“Ja ću početi utovarivati”, rekao je Brotherman, nožnim prstima
gurnuvši hrpu crnih paketa. Vianca mu je dodala svježi par rukavica iz
džepa svoje jakne.
“Pomoči ću ti”, rekao je Tito.
“Ne”, rekao je Brotherman navlačeći rukavice i priprijetivši bijelim
prstima Titu. “Ti iskreneš gležanj, uganeš nešto, Carlito nabije nas.”
“U pravu je”, rekla je Vianca odlučno, skinuvši papirnatu mrežicu za
kosu i zamijenivši je svojom šiltericom. “Nema više zezanja. Daj mi svoj
novčanik.”
Tito joj je dodao novčanik.
Izvadila je dva identifikacijska dokumenta koja je zadnja dobio od
obitelji. Prezime Herrera. Adios. Ostavila mu je novac i MetroCard.
Pogledao je prvo jednog rođaka, pa drugog, i opet sjeo na madrac.
 29.
IZOLACIJA

BILO JE U APAURINU NEČEGA, ZAKLJUČIO JE MILGRIM,

ispružen posve odjeven preko svog New Yorkerova prekrivača za krevet,
što ga je podsjećalo na jedan od ezoteričnijih učinaka jedenja izuzetno
ljutog sečuana.
Ne samo ljutog, nego ispravno, stručno začinjenog. Ljutog kao onda
kad vam donesu tanjur s kriškama limuna da ih sišete prema potrebi da
biste djelomično neutralizirali pečenje. Prošlo je mnogo vremena otkako je
Milgrim jeo takvu hranu. Prošlo je mnogo vremena otkako je pojeo ijedan
obrok koji bi mu pružio ma kakav užitak za pamćenje. Kineska hrana s
kojom se ovih dana najviše družio bila je u stilu zgaženih kantoneških jela
kakva su mu donosili u praonicu na Lafayette, no trenutačno se prisjećao
onog osjećaja, neobično ugodnog, kad piješ hladnu vodu preko ozbiljnih
opekotina od papričica - kako ti voda posve ispuni usta, ali nekako ih ne
dodirujući, kao da je u njima srebrna membrana debljine jedne molekule
kineske antimaterije, nalik čaroliji, neka vrsta čarobne izolacije.
Rize je bio takav, a hladna voda bila je zanat bivanja Milgrimom, ili
bolje rečeno oni aspekti bivanja Milgrimom, ili naprosto bivanja, s kojima
je imao najviše problema. Dok bi kakva manje suptilna formulacija
pokušala natjerati hladnu vodu da nestane, Apaurin bi ga ohrabrio da ga
uzme u usta, kako bi uživao u toj srebrnoj membrani.
Premda su mu oči bile zatvorene, znao je da je Brown upravo došao na
vrata između njihovih soba, koja su bila otvorena.
“Nacija se”, začuo je samog sebe kako govori, “sastoji od svojih
zakona. Nacija se ne sastoji od svoje situacije u neko zadano vrijeme. Ako
je moral pojedinca situacijski, onda taj pojedinac nema morala. Ako su
zakoni nacije situacijski, onda ta nacija nema zakona i uskoro više nije
nacija.” Otvorio je oči i potvrdio da je Brown ondje, s djelomično
rastavljenim pištoljem u ruci. Čišćenje, podmazivanje i ispitivanje
unutrašnjih mehanizama pištolja bili su ritual koji se odvijao svakih
nekoliko noći, premda, koliko je Milgrim znao, Brown nije ispalio nijedan
hitac iz pištolja otkako su bili zajedno.
“Što si rekao?”
 “Je li tebe stvarno toliko strah terorista da ćeš razoriti strukture koje su
Ameriku učinile time što jest?”
Milgrim je čuo samog sebe kako postavlja to pitanje uz osjećaj
dubokog čuđenja. Govorio je te stvari svjesno ih ne promislivši, ili barem
ne tako jezgrovito, a djelovale su neosporivo.
“Koji ku...?”
“Ako jest, onda prepuštaš pobjedu teroristu. Jer točno to, upravo to, i
jest njegov cilj, njegov jedini cilj: da te preplaši toliko da odustaneš od
pravne države. Zato ga i zovu ‘teroristom’. On se služi zastrašujućim
prijetnjama kako bi te nagnao da degradiraš vlastito društvo.”
Brown je otvorio usta. Zatvorio ih.
“To se temelji na istom onom defektu u ljudskoj psihologiji koji
omogućuje ljudima da povjeruju kako mogu dobiti na lutriji. Statistički,
gotovo nitko nikada ne dobiva na lutriji. Statistički, teroristički napadi
gotovo se nikada ne događaju.”
Na Brownovu licu bio je izraz koji Milgrim ondje prije nije vidio. Tada
je Brown bacio svježu pločicu tableta na prekrivač za krevet.
“Laku noč”, začuo je Milgrim sebe kako kaže, još uvijek izoliran
srebrnom membranom.
Brown se okrenuo i tiho otišao u svoju sobu s čarapama na nogama, s
djelomičnim pištoljem u ruci.
Milgrim je podignuo desnu ruku prema stropu, ravno uvis, s ispruženim
kažiprstom i napetim palcem. Skvrčio je palac, ispalivši zamišljeni hitac, a
zatim je spustio ruku, nemajući baš nikakvog pojma o tome kako da shvati
što god bilo to što se upravo dogodilo.
 30.
POVRŠINSKI OTISAK

DOVEZLA SE DO MALIBUA S BLUE ANTOVOM KACIGOM u

njezinoj kutiji pokraj nje. Sunce ju je pratilo kroz Beverly Hills, no kad se
domogla mora, došuljalo se nešto monokromno i slano.
Otišla je u Gladstone’s ponijevši kutiju i stavila ju je na masivnu
drvenu klupu preko puta svoje dok je nadopunjavala turbozdrav hotelski
doručak malom porcijom guste juhe od ribe i povrća i velikom kolom.
Svjetlost na plaži sličila je na glavobolju od sinusa.
Danas je sve bilo drugačije, uvjeravala se. Radila je za Node i njezini
troškovi bit će pokriveni. Donijela je odluku da to promatra tako, a da ne
misli o sebi kao o Bigendovu, ili Blue Antovu, zaposleniku. Nije bilo,
najzad, nikakve stvarne promjene u njezinoj službenoj situaciji; ona je bila
slobodnjak na zadatku da napiše sedam tisuća riječi o lokaliziranom
računarstvu i umjetnosti za Node. Takva je bila situacija danas i ona se
mogla nositi s njom. U Bigendovu verziju nije bila toliko sigurna. Gusari,
njihovi brodovi, CIA-ine pomorske jedinice, odmetnuti teretni brodovi,
trgovanje oružjem za masovno uništenje i lov na njega, transportni
kontejner koji je razgovarao s Bobbyjem Chombom - ni u što od toga nije
bila sigurna.
Dok je plaćala, sjetila se Jimmyjeva novca, koji je ostao u Mondrianu,
zaključan u mali sef s tipkovnicom u njezinoj sobi, kodiran tako da se
otvori na “CARLYLE”. Nije znala što bi drugo s njim. Inchmale je tvrdio
da će joj znati reći je li nešto od toga krivotvoreno. Držat će ga za riječ,
mislila je, pa će onda razmišljati kako dalje.
Pomisao na to da će ga opet vidjeti probudila je jednu staru
nedoumicu. Mada nikad nije bilo istinito, kao što su časopisi često tvrdili,
da su ona i Inchmale bili par, u bilo kakvom tjelesnom ili na neki drugi
način uobičajenom smislu, ipak su bili vjenčani na određeni duboki,
premda aseksualni način; bili su kokreativci, naponske žice Policijskog
sata, koje su uzemljavali i na razne načine spajali Jimmy i Heidi. Bila je
zahvalna, obično, svim mogućim suđenicama, na tome što je Inchmale
pronašao izvrsnu Angelinu i Argentinu i time se prenio, uglavnom, van iz
njezina svijeta. Tako je bilo bolje za sve, premda bi se bila namučila da to
objasni bilo kome osim Inchmaleu. A Inchmale, koji nikada nije bio slijep
prema pozadinskom zračenju vlastitog singulariteta, itekako bi se spremno
složio.
Kad se vratila do auta, stavila je kutiju na zatvoreni prtljažnik i
izvadila kacigu, usprtljavši se po nepoznatim gumbima za upravljanje.
Stavila ju je na sebe, radoznala je li itko bio lokalizirano kreativan u
neposrednoj blizini.
Stripovski glatka ruka Kipa slobode koja je držala baklju visoku poput
trokatnice nadvila se iznad nje, zastrijevši bolan sjaj slano-metalnog neba.
Površinski otisak njezina zapešća, koji je izranjao iz malibuškog pijeska,
pokrio bi područje veliko otprilike kao košarkaški teren. Bila je daleko
veća od originala, postaviti je da na taj način izranja iz plaže bilo je
očigledno kopiranje, a ipak je uspijevala biti više melankolična negoli
smiješna. Hoće li sve izgledati tako u Albertovu novom svijetu lokativa?
Bi li to značilo da će se svijet bez oznaka, bez bilješki, postupno puniti
virtualnim stvarima, jednako lijepima, ružnima ili banalnima kao i sve što
se već sad može pronaći na mreži? Postoji li ikakav razlog očekivati da će
to biti imalo bolje, ili imalo gore? Ruka Slobode i njezina baklja izgledale
su kao da su izlivene od onoga od čega se radi bež Tupperware. Sjetila se
kako je Alberto opisivao svoj trud u stvaranju površina, tekstura. Sjetila
se astečke princeze u mikro suknji na njegovu Volkswagenu. Upitala se
otkud dolazi Wi-fi za ovaj rad.
Skinula je kacigu i vratila je u kutiju.
Vozeći se natrag, dok se sunce malo-pomalo opet pojavljivalo,
odlučila je pokušati pronaći Bobbyjevu tvornicu pa makar i samo zato da
ga unese na svoju kartu na drugačiji način. To i ne bi trebalo biti tako
teško. Njezino tijelo, otkrivala je, sjećalo se Los Angelesa mnogo
temeljitije od njezine glave.
Na koncu se opet našla na Romaineu, tražeći križanje gdje je Alberto
bio skrenuo. One bijele zidove. Našla ga je, skrenula i ugledala nešto
veliko i svijetlo i još bjelje, kako upravo kreće. Usporila je i stala uz rub.
Promatrala dugački bijeli kamion kako zaokreće, zaljuljavši se nadesno, i
kako nestaje s vidika iza suprotnog ugla. Nije se razumjela u kamione, no
bila je uvjerena da je ovaj bio najduži što može biti a da mu stražnji dio ne
postane zasebna prikolica. Ali dovoljno velik da preseli sadržaj kuće s
dvije spavaće sobe. Neoznačen, blještav, bijel. I nestao.
“Sranje”, rekla je parkiravši ondje gdje je bio parkirao Alberto.
Ugledala je zelena metalna vrata kroz koja su bili ušli. Nije joj se dopala
dijagonalna sjena preko njih. Sunce je bilo visoko i ta je dijagonala značila
da su vrata odškrinuta desetak centimetara ili više. Prvi je put opazila
bijela, vodoravno valovita vrata teretnog ulaza. Dođeš tamo s kamionom
unatrag i izneseš sve što hoćeš.
Otvorila je prtljažnik, izlazeći sa svojim PowerBookom preko ramena i
s kutijom u naručju. Stavila ih je u prtljažnik i zatvorila ga, uzela svoju
torbicu, pritisnula gumb na daljinskom da zaključa auto, a zatim izravnala
ramena i prišla zelenim vratima. Kao što je i pretpostavila, bila su
odškrinuta desetak centimetara. Prema mraku, zaključila je, pognuvši
glavu da proviri unutra preko naočala za sunce.
Prekopala je po manjim predmetima na dnu torbice i izvadila malu
plosnatu LED svjetiljku na prstenu za ključeve, na kojemu su bili jedino
ključevi za poštanski pretinac koji više nije unajmljivala i za klub što je
čuvao auto koji više nije imala. Pritisnula je svjetiljku između palca i
kažiprsta, očekujući da se baterija potrošila, ali ne, radila je. Osjećajući se
glupo, pokucala je na zelena vrata tako da su je zaboljeli zglobovi na
prstima. Bila su teška i nisu se pomicala kad bi se na njih kucalo. “Bobby?
Hej? Ja sam, Hollis Henry, Bobby...” Položila je lijevi dlan na vrata i
gurnula ih. Otvorila su se bez zapinjanja, ali vrlo sporo. S LED svjetiljkom
u desnoj ruci, skinula je naočale za sunce drugom rukom i koraknula u
mrak.
LED svjetiljka nije bila osobito korisna u smislu povećanja vidljivosti.
Isključila ju je i stala, čekajući da joj se oči priviknu. Počela je razaznavati
točke i male, slabašne zrake u daljini. Pogreške u bojenju zacrnjenih
prozora, slutila je. “Bobby? Hollis je. Gdje si?”
Opet je pokušala s LED svjetiljkom, ovaj je put usmjerivši prema
podu. Iznenađujuće snažna, osvijetlila je izvjesnu dužinu jedne od
Bobbyjevih praškom iscrtanih bijelih linija rešetke. Presječenu, vidjela je,
djelomičnim otiskom njegove šiljate klonirane kedsice. “Opa”, rekla je,
“Nancy Drew. 25 Bobby? Gdje si?”
Kružila je LED svjetiljkom u sporom luku u ravnini struka, nejasno
razabravši ploču s prekidačima. Prišla joj je i pokušala s jednim. Iza nje,
na stropu, upalilo se nekoliko velikih halogenki.
Okrenula se i ugledala, više ne neočekivano, pod nalik ploči za igranje,
prazan osim Bobbyjeve GPS mreže iscrtane brašnom, razmazane i
djelomično izbrisane poput krede na ploči na mjestima s kojih su stol,
stolci i računala bili uklonjeni. Krenula je naprijed, koračajući oprezno,
nastojeći izbjeći bijeli prašak. Činilo se da tu ima mnogo otisaka cipela, i
to dosta Bobbyjevih - ili nekog drugog tko nosi takve iste smiješne cipele,
što se nije činilo vjerojatnim. Bilo je i bež filtera popušenih do samog
kraja i zgnječenih na betonu. Ne podignuvši nijedan, znala je da se radi o
Mariboru.
Pogledala je uvis prema svjetlima, pa opet dolje u tragove i čikove.
“Bobby je kidnuo”, rekla je, prisjećajući se izraza koji je koristio
Inchmale.
Netko je bio uklonio konturu lignje Archieja od narančaste ljepljive
trake.
Izašla je, izbjegavajući dodir s djelomično otvorenim zelenim vratima.
Izvadila je svoje računalo iz torbe u prtljažniku, probudila ga i dok se ono
dizalo, izvadila je Blue Antovu kacigu iz kutije. Desnom rukom
provučenom kroz kostursku kacigu i s PowerBookom ispod lijeve,
zatvorila je prtljažnik i ponovo ušla u zgradu. Otvorila je PowerBook i
provjerila je li ona bežična mreža, 72fofH00av, kojoj je prošli put bila
pristupila odavde, otišla s Bobbyjem. Jest, ali to je i očekivala. Zatvorila
je laptop, zataknuvši ga pod jednu ruku dok je prtljala nastojeći uključiti
kacigu i staviti je na glavu.
Archieja nije bilo.
No transportni kontejner još je bio tu, s nečime što je svijetlilo u
njegovu središtu, kroz žičani okvir.
Zakoračila je korak naprijed i nestao je.
Začula je tihi glas iza sebe, slogove koji nisu bili na engleskom. Počela
se okretati, no tada se sjetila prvo skinuti kacigu.
Jedan par stajao je na vratima, pozadinski osvijetljen suncem. Niski
ljudi. Muškarac je držao široku metlu. “Hola”, rekao je.
“Hej?” rekla je, uputivši se prema njima. “Drago mi je da ste stigli. Ja
upravo odlazim. Vidite kakav nered su ostavili.” Pokazujući iza sebe
rukom koju je opet bila provukla kroz kacigu.
Muškarac je rekao nešto na španjolskom, ljubazno ali ispitivalački,
dok je prolazila mimo njih. “Doviđenja”, rekla je, ne osvrnuvši se.
Sumorni srebrno sivi Econoline bio je parkiran pored unajmljenog
Passata. Pritisnula je gumb na daljinskom upravljaču dok se približavala
autu, brzo otvorivši vrata, ušavši, kaciga na suvozačko sjedalo,
PowerBook na pod, ključ u bravu, kretanje, ulubljena stražnja vrata
Econolinea u zrcalu, i već je ubrzavala po Romaineu.
 31.
PURO

BROTHERMAN JE ODNIO CRNE PAKETE DOLJE I UTOVARIO

ih u svoj kamion, zatim stolac i dasku za glačanje koje je trebalo isporučiti
Vianci. Ona se vratila s korejskom rižom s govedinom. Njih troje su jeli,
uglavnom u tišini, sjedeći poredani na Titovu u crno omotanu madracu, a
onda su Brotherman i Vianca otišli.
Tito je ostao sam s madracem, Bugarinovim pištoljem uguranim ispod
njega, svojom četkicom i pastom za zube, odjećom koju će nositi kad se
pođe naći sa starcem, starom željeznom vješalicom na kojoj je visjela
odjeća, dvije žičane vješalice, svojim novčanikom, svojim telefonom,
bijelim pamučnim rukavicama koje je još uvijek nosio i tri rezervna para
crnih čarapa koje je kanio utaknuti u pojas svojih širokih crnih traperica.
Njegova soba postala je veća, nepoznata. Fosilni otisci ploča od
iverice na visokom stropu bili su smirujuće nepromijenjeni. Oprao je zube
za umivaonikom, odlučio spavati u trapericama i majici dugih rukava. Kad
je ugasio svjetlo, mrak je bio potpun i lišen ikakve određene veličine.
Ustao je i ponovo upalio svjetlo. Legao je na u crno omotani madrac,
plastika je bučno škripala, i stavio jedan par novih crnih čarapa preko
očiju. Mirisale su po novoj vuni.
Tada je Alejandro zakucao na njegova vrata prema protokolu, u
sasvim poznatom ritmu. Maknuvši čarape, Tito se otkotrljao s madraca i
pokucao u znak odgovora, pričekao njegov, a zatim otvorio vrata. Njegov
rođak stajao je u haustoru sa snopom ključeva u rukama, blago mirišući na
alkohol, i gledao mimo Tita u praznu sobu. “Izgleda kao ćelija”, rekao je
Alejandro.
“Uvijek si govorio da tako izgleda.”
“Prazna”, reče Alejandro, ušavši i zatvorivši vrata za sobom. “Bio sam
u posjetu ujacima. Sutra ti dajem upute, ali eto me ovdje da ti kažem više
nego što bih trebao.” Nacerio se, a Tito se upitao koliko je pijan. “Ovako,
nemaš izbora nego da me poslušaš.”
“Ja uvijek slušam.”
“Čuti je nešto drugo. Daj mi te čarape.” Tito mu je dodao par još
nekorištenih čarapa i on ih je razdvojio, navukavši po jednu na svaku ruku.
“Pokazat ću ti nešto.” Primio je šipku vješalice rukama u čarapama.
Alejandro je malo nakrenuo vješalicu, poduprijevši postolje s kotačićima
cipelom kako se ne bi otkotrljala. “Pogledaj ispod.”
Tito se sagnuo i zavirio ispod kitnjasto izlivenog željeznog postolja.
Nešto crno, zalijepljeno ljepljivom trakom. “Što je to?”
“Pazi noge”, upozorio ga je Alejandro dok je podizao šipku, spuštajući
postolje natrag na pod.
“Što je to?”
“To prima ulazni i izlazni mobitelski promet. Poruke. Volapuk. Kad
primiš poruku da isporučiš iPod svom starcu, bez obzira koji broj koristio,
oni će to dobiti.” Alejandro se iskesio, napravivši izraz lica iz njihova
dječaštva.
“Tko? Tko su oni?”
“Starčevi neprijatelji.”
Tito je pomislio na njihove prijašnje razgovore. “On je iz vlade? Iz
CIA-e?”
“Bio je kontraobavještajna služba, nekad. Sad je odmetnik, samostalni
igrač, kaže Carlito. Lud.”
“Lud?”
“To nije bitno. Carlito i ostali podredili su obitelj njegovoj operaciji.
Podredili tebe. Ali to znaš. Nisi znao za ovu bubu,” pokazao je vješalicu,
“ali ujaci jesu. Obitelj je gledala kad su je stavljali ovamo i kad su
nedavno mijenjali bateriju.”
“Ali da li znaš tko ju je tu stavio?”
“To je komplicirano.” Alejandro je otišao do umivaonika i naslonio se
na njega. “Ponekad, što si bliže istini, to se stvari više kompliciraju. Ljudi
u kafićima, koji ti objasne svaku mračnu tajnu ovog svijeta, Tito, jesi li
primijetio, nijednoj tajni ne treba više od tri pića da se objasni. Tko je ubio
Kennedyjeve? Tri pića. Stvarni motiv Amerike u Iraku? Tri pića.
Odgovori od tri pića nikad ne mogu obuhvaćati istinu. Istina je duboka,
rođače, i mijenja se, i bježi u pukotine, kao kuglice žive s kojima smo se
igrali kao djeca.”
“Reci mi.”
Alejandro je podignuo ruke, pretvorivši crne čarape u lutke. ‘“Ja sam
star čovjek koji je nekada čuvao tajne za vladu ovdje,”’ rekao je za čarapu
na lijevoj strani, “‘ali mrzim određenu politiku, određene likove u vladi za
koje vjerujem da su počinili zločine. Možda sam lud, opsjednut, ali sam
pametan. Imam prijatelje sličnih sklonosti, možda manje lude i s više toga
za izgubiti. Uz njihovu pomoć otkrivam tajne i smišljam kako..
“Može li nas ovo čuti?”
“Ne.”
“Kako to da si tako siguran?”
“Carlito je doveo svog prijatelja da pogleda. To nije obična buba.
Nego nešto što ima samo vlada, ilegalno je to posjedovati.”
“Jesu li oni vlada?”
‘“Poduzetnici,”’ rekao je za čarapu na desnoj strani, “‘mi smo
poduzetnici. Danas se to tako radi. Mi poduzetnici, mi radimo za vladu,
da. Osim..čarapa se okrenula prema Titu i stisnula svoja usta da to
naglasi, .. kad ne radimo.’” Alejandro je izveo da se čarape naklone jedna
drugoj, pa ih spustio. “Oni rade za nekoga u vladi, možda, ali ne na vladinu
poslu. Ali nije nužno da to znaju.
Oni to ne bi ni željeli znati, zar ne? Ponekad je tim poduzetnicima
najzgodnije da ne znaju baš ništa. Razumiješ?”
“Ne”, reče Tito.
“Kad bih bio precizniji, izmišljao bih priču. Većinu ovoga sam
zaključio iz stvari koje su rekli Carlito i ostali. Evo nečega što je sigurno,
doduše. Sutra ćeš se naći s jednim čovjekom u podrumu Prade, na odjelu
muških cipela. On će ti dati jedan iPod i neke upute. Do tada ćeš već
dobiti poruku, ovdje, na volapuku, koja će ti reći da isporučiš iPod starcu
na zelenoj tržnici na Union Squareu, u jedan popodne. Otići ćeš odavde
čim primiš tu poruku. Kad dobiješ iPod, nećeš ići nikamo posebno, lutat
ćeš, do jedan. Obitelj će, naravno, biti s tobom.”
“Prije su mi ih ostavljali u pretincima za odlaganje stvari”, rekao je
Tito.
“Ali ovaj put ne. Moraš moći prepoznati tog čovjeka kasnije. Moraš
učiniti kako ti on kaže. Točno kako ti on kaže. On je sa starcem.”
“Hoće li ti poduzetnici pokušati uzeti iPod?”
“Neće te pokušati uhvatiti dok budeš išao prema mjestu isporuke.
Iznad svega, oni žele starca. Ali žele i iPod i učinit će sve što budu mogli
da te uhvate kad budu imali starca na vidiku.”
“Ali ti znaš što je meni rečeno da učinim?”
“Da.”
“Možeš li mi objasniti zašto to trebam učiniti?”
“Meni se čini”, reče Alejandro podignuvši jednu čarapu-ruku kao da je
gleda u nepostojeće oči, “da starac, ili oni koji mu šalju iPode, žele nekoga
nahraniti purom.”
Tito je kimnuo. Puro je, u njegovoj obitelji, bila najsavršenije
neutemeljena laž na svijetu.
 32.
MR. SIPPEE

JELA JE GOVEĐA REBRA S PEČENIM KRUMPIRIMA ZA DOLAR

pedeset devet s papirnatog tanjura na prtljažniku Passata, čekajući da se
Alberto pojavi u Mr. Sippeeju, blagoslovljenoj oazi mira i međusobnog
poštovanja smještenoj u non-stop otvorenom dućanu u sklopu benzinske
stanice Arco na križanju Blaine i Jedanaeste.
Nitko vas ne gnjavi u Mr. Sippeeju. Znala je to iz svojih prethodnih
boravaka u Los Angelesu i to ju je sada dovelo ovamo. U blizini šatora
ispod autoputa, Mr. Sippee je opsluživao eklektičnu klijentelu
funkcionalnijih beskućnika, seksualnih radnika raznovrsnih spolova i
izgleda, makroe, policajce, dilere droge, činovnike, umjetnike, glazbenike,
ljude izgubljene na karti kao i u životu, kao i svakoga u ozbiljnoj potrazi
za savršenim pečenim krumpirima. Jeli biste stojećke, ako ste imali auto
da na nj stavite hranu. Ako niste, sjedili biste na rubniku pločnika pred
ulazom. Često bi pomislila, dok je tu jela, kako ne bi bila nimalo loša
zamisao da Ujedinjeni narodi istraže mirotvorne moći pečenih krumpira.
Ovdje se osjećala sigurno. Čak i ako ju je netko pratio iz nedavno
ispražnjenog prostora Bobbyja Chomba na Romaineu. Zapravo i nije
mislila da jest, no definitivno je imala dojam da je netko trebao. Taj
osjećaj je vezao čvor između njezinih lopatica, ali sad je Mr. Sippee to
uklanjao.
Auto najbliži njezinu bio je vozilo nijanse slonove kosti s pretenzijama
prema donekle maybachovskim proporcijama. Dva mladića koja su mu
pripadala, u prostranim jaknama s kapuljačama i pretencioznim naočalama
za sunce, nisu jela. Umjesto toga trezveno su prtljali po njegovim
digitalnim ratkapama. Jedan je sjedio iza upravljača i strpljivo tipkao po
laptopu, dok je drugi stajao piljeći u prednju lijevu ratkapu, prepolovljenu
mrzovoljno titrajućom linijom šarenih LED-ica. Jesu li to, upitala se,
vlasnici tog auta, ili nečije osoblje za tehničku podršku? Obroci u Mr.
Sippeeju znali su podrazumijevati slična pitanja o neuobičajenim ulogama,
o inozemnim dobitima pri širenju kompanije. Osobito kad biste ovdje
večerali u sitne sate, što je Policijski sat često činio nakon večeri
provedenih u studiju. Inchmale je volio to mjesto.
 Sad je klasična Volkswagenova buba, oslikana astečkim princezama
srnećih očiju i kvazifalusoidnim vulkanima, prošla pored čarobnih ratkapa
s Albertom za upravljačem. Parkirao je nekoliko vozila niže i prišao joj
baš kad je završavala sa zadnjim zalogajem svojih krumpira.
“Otišao je”, rekao je Alberto cmizdravo. “Je li moj auto siguran?”
Osvrnuo se da pogleda ostale koji su tu jeli.
“Znam da je otišao”, odvratila je. “Ja sam ti to rekla. I nitko ti neće
dirati auto u Mr. Sippeeju.”
“Sigurna si?”
“Tvoj auto je siguran. Gdje je Bobby?”
“Otišao je.”
“Jesi li bio tamo?”
“Ne nakon onoga što si mi rekla. Ali sve njegove e-mail adrese vraćaju
poštu. I njegov rad je nestao. Nije na poslužiteljima koje koristi.”
“Lignja?”
“Sve. Dva moja rada, nedovršena. Sharon Tate...”
“Ne zanima me.”
On joj se namrštio.
“Oprosti, Alberto. I ja sam na rubu živaca. Bilo je jezivo, pojaviti se
tako i pronaći to mjesto očišćeno. Kad sam već kod toga, je li Bobby imao
čistače?”
“Čistače?”
“Jedan par? Hispanski, orijentalni? Srednje dobi, niski?”
“Prema Bobbyjevim kriterijima, to mjesto je bilo čisto kad sam te
odveo tamo. On je samo puštao da se gomila. Nikad ne bi nikome povjerio
da počisti. Zadnji stan u kojem je bio, iselio se iz njega jer su ga stalno
pitali ima li tamo labos za izradu metamfetamina. On je jako povučen,
skoro nikada ne izlazi...”
“Gdje je spavao?”
“Tamo je spavao.”
“Gdje?”
“Na prostirki, u vreći, u drugom kvadratu mreže. Svake noći.”
“Je li imao veliki bijeli kamion?”
“Ja ga nikad nisam vidio da vozi.”
“Je li uvijek radio sam?”
“Ne. Dovodio bi neke klince kad bi ga stisnuli rokovi.”
“Jesi li upoznao nekoga od njih?”
 “Ne.”
Zagledala se u šare masnoće od krumpira na svom praznom papirnatom
tanjuru. Kad bi čovjek dovoljno dobro znao grčki, pomislila je, mogao bi
sastaviti riječ koja bi značila gatanje iz šara od masnoće koja ostaje na
papirnatom tanjuru nakon pečenih krumpira. No bila bi to dugačka riječ.
Pogledala je u auto boje slonovače s LED-icama na kotačima. “Ovima se
pokvario displej?”
“Ne možeš vidjeti nikakvu sliku ako se kotači ne okreću. Sustav
registrira položaj kotača i pali LED-ice prema potrebi da bi stvorio
vizualno stabilnu sliku.”
“Pitam se rade li to i za Maybach.”
“Što je Maybach?”
“Auto. Je li Bobby ikada nešto rekao o transportnim kontejnerima?”
“Ne. Zašto?”
“Možda je to bio nečiji rad?”
“Nije govorio o radovima drugih umjetnika. O komercijalnim stvarima,
poput te lignje za Japan, da.”
“Znaš li za bilo kakav razlog da jednostavno ispari, na takav način?”
Alberto ju je pogledao. “Ne osim ako ga nije uplašilo nešto u vezi
tebe.”
“Zar sam tako strašna?”
“Meni nisi. Ali Bobby je Bobby. Ono što me zabrinjava kod ovoga,
doduše, osim što sam izgubio svoje radove, što me ubija u pojam, jest to
što ga ne mogu zamisliti kako skuplja svoje stvari da bi se odselio. Ne
toliko efikasno. Zadnji put, kad je selio iz onog mjesta gdje su mislili da
drži labos za metamfetamine u taj prostor na Romaineu, trebalo mu je tri
dana. Unajmio je nekog prenabrijanog tipa s poštanskim kombijem. Na
kraju sam morao doći ja, da mu pomognem da se organizira.”
“Ja ne znam što meni smeta kod ovoga,” rekla je ona, “ali nešto mi
sigurno smeta.” Dečki u kapuljačama su još uvijek bili udubljeni u svoje
ratkape, ozbiljni poput tehničara u NASA-i prije lansiranja. “Ti nećeš
jesti?”
Pogledao je benzinsku stanicu Arco i dućan. “Nisam gladan.”
“Onda propuštaš izvrsne krumpire.”
 33.
PREKRIVAČ ZA KREVET

BROWN, U OGRTAČU I USKOJ KAPULJAČI NAČINJENIMA OD

JEDNE od New Yorkerovih deka s pjenom u sredini, pokaže preko
brežuljkaste bež poljane čvrstim štapom drvena izgleda, cijelom dužinom
urešenim tradicionalnim uzorkom tragova dogorjelih cigareta. “Tamo”,
reče.
Milgrim zaškilji u pokazanu smjeru, smjeru u kojem se činilo da već
neko vrijeme putuju, no ugleda samo drvene konstrukcije nalik vješalima,
koje su se isticale na inače bezličnom prostranstvu. “Ništa ne vidim”, reče
Milgrim, pripremajući se na udarac zbog neslaganja, no Brown se samo
okrene, još uvijek pokazujući štapom prema naprijed, i položi drugu ruku
na Milgrimovo rame. “Zato što se nalazi ispod horizonta”, reče Brown
umirujućim tonom.
“Što to?” upita Milgrim. Nebo je imalo intenzitet Turnera na cracku, a
nešto vulkansko sjajilo se iza oblaka koji su izgledali kao da su naumili
rađati tornada. “Tvrđava velikog Balduina,” izjavi Brown primičući se
Milgrimovim očima, “grofa od Flandrije, cara Konstantinopola, suverena
svakog križarskog princa u Istočnom carstvu.”
“Balduin je mrtav”, usprotivi se Milgrim, iznenadivši samog sebe.
“Krivo”, reče Brown, još uvijek ljubazno i još uvijek pokazujući
štapom. “Ondje uzdiže se tvrđava njegova. Zar ne vidiš?”
“Balduin je mrtav,” usprotivi se Milgrim, “ali među siromašnima kola
taj mit o Usnulom caru, a neki pseudo-Balduin, jedan koji to tvrdi,
navodno sada hoda među njima.”
“Tu je,” reče Brown, spustivši štap i čvršće primivši Milgrimovo rame,
“on je tu, jedini i pravi.”
Milgrim je uvidio da nisu samo Brownova kapuljača i ogrtač načinjeni
od bež materijala s pjenom u sredini, nego i poljana. Ili, bolje rečeno, ona
je njime bila prekrivena, s obzirom na to da ju je pod golim stopalima
osjećao kao tanki tepih prostrt preko dine.
“Tu”, govorio je Brown, tresući ga da ga probudi, “tu je.” Black-Berry
nabijen na njegovo lice.
“Olovku”, začuo je Milgrim samog sebe, otkotrljavši se u sjedeći
položaj na rub kreveta. Pukotine dnevne svjetlosti na rubu New
Yorkerovih zastora. “Papir. Koliko je sati?”
“Deset i petnaest.”
Milgrim je sad držao BlackBerry, škiljeći u njegov ekran, bespotrebno
pomičući tekst gore-dolje. Što god bilo, bilo je kratko. “Olovku. Papir.”
Brown mu je pružio list New Yorkerova papira i zubima nagrižen
desefcentimetarski ostatak žute olovke, koja je bila spremna jer je Milgrim
inzistirao da mora moći brisati. “Ostavi me samog dok to radim.”
Brown se oglasio čudnim, kratkim, prigušenim zvukom, nekakvom
dubokom kombinacijom tjeskobe i frustracije.
“Bolje će mi ići ako odeš u svoju sobu”, rekao je Milgrim podignuvši
pogled na Browna. “Moram se koncentrirati. Ovo nije kao prevođenje
srednjoškolskog francuskog. Ovo je sama definicija idiomatskog.” Vidio
je da Brown pojma nema što to znači i primijetio je svoje zadovoljstvo tom
činjenicom.
Brown se okrenuo i izašao iz sobe.
Milgrim je opet pomaknuo tekst poruke prema gore i počeo prevoditi,
pišući velikim slovima na New Yorkerovu papiru.
JEDAN DANAS NA
Zastao je i razmotrio.
UNION SQUARE POLJOPRIVREDA
Upotrijebio je gumicu koje više gotovo nije bilo pa je metalni obruč
grebao po papiru.
UNION SQUARE ZELENA TRŽNICA
17. ULICA ISPORUKA UOBIČAJENOM KLIJENTU
Izgledalo je tako jednostavno.
Pretpostavio je da je i bilo, u biti, no Brown je to čekao, čekao je da
IO primi jednu od tih poruka u svojoj sobi na jedan od svojih mobitela koji
su se uporno mijenjali, gdje bi je elegantna bubica ispod vješalice za
kapute također mogla primiti. Brown je to čekao otkako je nabavio
Milgrima. Za prethodne se poruke pretpostavljalo da su bile primljene
negdje drugdje, dok je IO bio vani, negdje okolo, lutajući, kao što se činilo
da običava, donjim Manhattanom. Milgrim nije imao pojma kako je Brown
znao za te prethodne isporuke, no znao je, i Milgrimu je postalo jasno da
ono što Brown najviše želi nije ni IO, ni što god bilo to što on isporučuje,
već taj “uobičajeni klijent”, drugi “on” u Brownovim telefonskim
razgovorima, katkada spominjan i kao “subjekt”. Brownov se život vrtio
oko Subjekta, Milgrim je znao, a IO je samo omogućavao stvari. Jednom
je Brown jurio na Washington Square, a njegovi ljudi nevidljivo su
konvergirali prema njemu, samo da bi se ispostavilo da je Subjekt otišao i
da se IO šeće natrag Broadwayem nalik maloj crnoj vrani s uskim crnim
nogama koja se kreće iskrzanim pokrivačem od čađava snijega. Milgrim je
to gledao s prozora sivog Forda Taurusa koji je bazdio na cigare, preko
Brownove pazušne futrole od čvrstog najlona.
Milgrim je ustao masirajući ukočena bedra, ustanovio da mu je
zatvarač na hlačama otkopčan, zakopčao ga, protrljao oči i na suho
progutao jutarnji Apaurin. Naslađivao se spoznajom da ga Brown sada
neće prekidati. Spustio je pogled na Brownov BlackBerry na noćnom
ormariću, kraj prevedenog volapuka.
San se vratio. One stvari nalik vješalima. Bile su u Boschu, nisu li?
Sprave za mučenje, oslonci za velike organe izvađene iz tijela?
Uzeo je BlackBerry i list papira te otišao prema vratima koja SU
spajala njihove sobe, a koja su po običaju bila otvorena. “Union Square”,
rekao je.
“Kada?”
Milgrim se nasmiješio. “Jedan. Danas.”
Brown se stvorio ispred njega, otimajući mu BlackBerry i papir. “To je
to? To je sve što piše?”
“Da”, rekao je Milgrim. “Ja ću opet u praonicu?”
Brown ga je pogledao, pronicavo. Milgrim nije postavljao takva
pitanja. Naučio je da to ne čini. “Ti ideš sa mnom”, rekao je Brown.
“Možda ćeš malo prevoditi uživo.”
“Misliš da govore na volapuku?”
“Govore ruski”, rekao je Brown. “Kubansko-kineski. I stari ga govori.”
Okrenuo se od njega. Milgrim je otišao u svoju kupaonicu i pustio hladnu
vodu. Apaurin mu nije dobro prošao kroz grlo. Pogledao se u zrcalo i
uočio da bi mu dobro došlo šišanje.
Dok je pio čašu vode, upitao se kada je prestao gledati svoje lice u
zrcalima, osim prilikom najosnovnijih radnji dotjerivanja. U njima nikad ne
bi vidio sebe. U nekom trenutku je odlučio da i ne gleda.
Čuo je Browna kako telefonira, pun energije, izdavajući naredbe.
Držao je zapešća pod hladnom vodom iz pipe sve dok ga nije gotovo
zaboljelo. Tada je zatvorio vodu i obrisao ruke ručnikom. Pritisnuo je lice
u ručnik, zamišljajući druge ljude, strance, čija su ga lica također
dodirivala.
“Ja ne želim više,” čuo je Browna kako govori, “ja želim manje i želim
bolje. Utuvi si u glavu da ovo nisu tvoji devoljupci. Sada nisi tamo. Ovo
su majstori, uvježbani od malih nogu. Izgubili ste ga kad je ušao u jebenu
podzemnu na ulici Canal. Izgubite li ga na Union Squareu, bolje da ne znaš
što te čeka. Čuješ me? Bolje da ne znaš.”
Milgrim je pretpostavljao da je i za njega bolje da ne zna, ne u tom
smislu, ali sve je to bilo zanimljivo. Kubansko-kineski ilegalni
omogućitelji koji govore ruski i šalju SMS-ove na volapuku? Koji žive u
mini garsonijerama bez prozora na rubovima Chinatowna, nose APC i
sviraju klavijature? Koji nisu devoljupci jer ovo nije tamo?
Kad bi zdvajao i kad ne bi bio primoran na to da jednostavno uživa u
svom lijeku, Milgrim je imao navadu brijanja, pod uvjetom da mu se
potrepštine nalaze pri ruci, kao sada. Počeo je puštati toplu vodu.
Majstori. Uvježbani od malih nogu.
Stari. To bi bio Subjekt.
Stavio je ručnik oko vrata i ubacio krpicu za umivanje u toplu vodu
koja je polako punila umivaonik.
 34.
ZEMLJA ŠPIJUNA

“NA EZEIZI”, REKAO JE.

“Što je to?”
“Aerodrom. Međunarodni terminal B.”
Dobila ga je na njegov mobitel u Buenos Airesu nakon što je na svom
aktivirala međunarodne pozive. Nije imala pojma koliko to košta.
“I stižeš ovamo prekosutra?”
“Dan kasnije. Let do New Yorka je dug, ali u principu se radi samo o
letenju na sjever; čudno je ići tako daleko bez ikakvih vremenskih zona.
Ručat ću s prijateljem, večerati s nekime iz glazbene kuće Bollards. Onda
stižem na tvoj kraj, sljedećeg jutra.”
“Mislim da sam se uvalila u nešto, Reg, s ovim zadatkom za Node.”
“A što smo ti rekli? Gospođa supruga kuži tog tvog tipa. Stalno
postaje sve nabrušenija prema njemu otkako si spomenula njegovo ime.
Jutros ga je promovirala u ‘nečistog’. Ili bi točnije bilo degradirala?”
“Meni se u biti nije učinio toliko osobno odbojnim, osim njegova
ukusa u automobilima, ali ne sviđa mi se taj dojam golemih količina novca
u službi, u službi, pa, ne znam. On je kao monstruozno inteligentna golema
beba. Ili tako nešto.”
“Angelina kaže da je potpuno amoralan u korist vlastite znatiželje.”
“To bi vjerojatno bilo to. Ali meni se ne sviđa vrsta stvari prema
kojima je trenutačno znatiželjan i ne sviđa mi se način na koji mi se čini da
se stvari počinju odvijati zbog toga.”
“Vrsta stvari. Tebi se čini. Netipično si neizravna.”
“Znam”, rekla je i zastala, spustivši telefon zbog naglog uviđanja onoga
što je muči. Vratila ga je na uho. “Ali na telefonu smo, zar ne?” Uslijedila
je tišina s njegove strane. Prava, apsolutna i digitalna tišina, bez onog
nasumičnog pozadinskog pucketanja koje je nekad uzimala toliko zdravo
za gotovo pri međunarodnim razgovorima, baš kao nebo iznad glave kad bi
bila vani. “Ah”, rekao je. “Pa. I to što kažeš. Sve više, čovjek bi
pomislio.”
“Pomislio bi još brže, u njegovoj blizini.”
“Khm. Radujem se što ću čuti više o tome uživo, onda. Ali ako je moj
španjolski danas barem napola funkcionalan, onda upravo zovu na
ukrcavanje za moj let.”
“Sretno, Reg.”
“Nazvat ću te iz New Yorka.”
“K vragu”, rekla je preklapajući telefon. Željela je, trebala mu je
ispričati Bigendovu priču o gusarima, kako je upoznala Bobbyja, kako je
vidjela bijeli kamion koji odlazi i kako se zbog toga osjećala. On bi to
sredio, znala je. Ne bi nužno vidio u tome ništa više smisla, ali njegove su
kategorije jednostavno bile toliko drugačije od njezinih. Drugačije od
svačijih, možda. No dogodilo se još nešto; nekakvo prepoznavanje
prijeđene crte, stupanje na nekakav dvosmisleni teritorij.
Bigend i njegov auto zlikovca iz Jamesa Bonda, njegov napola
izgrađeni ured u istom stilu, njegov višak novca, njegova velika pronicava
znatiželja i njegova neukusna sklonost da je gura kamo god poželi. To je
bilo potencijalno opasno. Sigurno je bilo. Na neki način za koji nikada
prije zapravo nije ni znala. Ako nije lagao, onda je plaćao ljude da mu
govore o tajnim vladinim programima. O ratu protiv terorista. Zovu li to
još uvijek tako? Pokupila ga je malo, zaključila je: straha. Upravo ovdje, u
njezinoj ruci, u Starbucksu, bojala se vjerovati vlastitom telefonu i mreži
koja se protezala iz njega, obješenoj za ona jeziva lažna stabla koja su se
ovdje viđala s autocesta, primopredajnike mobilnih mreža zakrabuljene
grotesknim umjetnim lišćem, kubističkim listovima palmi, Art Deco
četinarima, rijetka šuma koja podupire nevidljivu mrežu, ne bez sličnosti s
onom prostrtom po podu Bobbyjeve tvornice, brašnom, kredom,
antraksom, dječjim laksativima, čime god. Stabla prema kojima je Bobby
triangulirao. Mreža telefonije, u cijelosti digitalizirana, i u cijelosti, morala
je pretpostaviti, prisluškivana. Od strane bilo koga, bilo čega, tko je stvari
po kojima je Bigend čeprkao smatrao svojim poslom. Negdje su, morala je
vjerovati, takve stvari bile sasvim stvarne.
Možda več to i čine. Prisluškuju je.
Podignula je oči i pogledala druge mušterije. Relativno minorni
djelatnici iz filma, televizije, glazbe, igara. Nijedan od njih nije u tom
trenutku izgledao osobito sretno. No nijedan od njih nije, vjerojatno, bio na
sličan način potresen tom novom nevoljom, tom sjenom koja je pala na nju.
 35.
GUERREROSI

OSTAVIO JE U CRNO OMOTAN MADRAC NA PODU, S

KLJUČEVIMA točno na sredini, četkicu i pastu za zube na rubu
umivaonika, žičane vješalice na staroj vješalici za odjeću koja je skrivala
bubu koju mu je Alejandro pokazao. Zatvorio je vrata za sobom posljednji
put i izašao iz zgrade, zakoračivši u neobično svjež i vedar dan. Novo
sunce počinjalo je zagrijavati zimske ostatke psećih govana.
Kad je stigao do Broadwaya, kupio je kavu u kartonskoj čaši, crnu, i
pijuckao je u hodu, puštajući da ritam njegovih koraka pronađe njegovu
sistemu. Dopustio je sebi da postane fokus svog napredovanja, svog puta.
Nije smjelo postojati ništa osim puta sve dok ne izvrši zadatak, čak i ako
se zbog nekog razloga bude trebao okrenuti i vratiti, ili pak stajati mirno.
Ujaci koji su ga naučili ‘sistemu’ sami su primili to znanje od jednog
Vijetnamca, bivšeg vojnika, koji je došao iz Pariza da bi do kraja proživio
svoje dane u selu Las Tunas. Tito je kao dijete katkada viđao tog čovjeka
na seoskim obiteljskim proslavama, ali nikada u Havani, i nikad nije
razgovarao s njim. Vijetnamac je uvijek nosio široku crnu pamučnu
košulju bez ovratnika, preko hlača, i smeđe plastične šlape za plažu,
izguljene do boje prašine na seoskoj ulici. Tito ga je jednom vidio, dok su
stariji muškarci sjedili pijući pivo i pušeći cigare, kako se popeo po zidu
od dva kata okrečenih betonskih blokova, koji nisu pružali nikakva
uporišta izuzev vrlo plitkih utora u žbuci između redova cigli. Bila je to
čudna uspomena jer, čak i kao dijete, Tito je shvatio da je to što je tada
vidio nemoguće u uobičajenu smislu te riječi. Nikakav pljesak od ujaka
koji su gledali, uopće nikakvog zvuka, samo se plavi dim uzdizao dok su
pućkali svoje cigare. I Vijetnamac koji se penjao poput tog dima u
sumraku, i jednako brzo, udovima koji se nisu toliko kretali koliko su
ulazili u različite i promjenjive odnose sa zidom.
Tito je, što se njega tiče, kad je došlo vrijeme da uči od svojih ujaka,
naučio brzo i dobro. Kad je došlo vrijeme da njegova obitelj napusti Kubu,
njegova ‘sistema’ već je bila snažna i ujaci koji su ga podučavali bili su
zadovoljni.
A dok je učio metode svojih ujaka, Juana ga je podučavala metodama
Guerrerosa: Eleggue, Oguna, Ošosija i Ošun. Kako Eleggua otvara svaki
put, tako Ogun krči svaki put svojom mačetom. Bog željeza i ratova, rada;
vlasnik svih tehnologija. Broj sedam, boje zelena i crna, a Tito ih je sada
sve držao u sebi, dok je hodao prema ulici Prince s Bugarinovom
tehnologijom umotanom u njezinu maramicu u unutrašnjem džepu svoje
crne najlonske jakne iz APC-a. Na samom rubu percepcije jahao je Ošosi,
lovac i izviđač među orišama. Njih trojicu, zajedno s Ošun, primao je
novac u metodama Guerrerose. Juana ga je učila tim stvarima, rekla je na
početku, kao pomoći da dublje usvoji ‘sistemu’ Vijetnamca iz Pariza, a on
je u očima svojih ujaka vidio dokaz toga, no nikada im to nije rekao. Juana
ga je naučila i tome da zadržavanje znanja u dostojanstvenoj privatnosti
pomaže pri postizanju željenih rezultata.
Vidio je kako ga je Vianca mimoišla na malenom motociklu, krećući se
u smjeru donjeg grada, jarko obojena metalizirana kaciga okrenula se
prema njemu, zasvjetlucavši na suncu. Ošosi mu je već omogućavao
manje rascjepkan način gledanja. Život ulice, njezini pješaci i promet,
postajao je životinjska, organska cjelina. Popivši kavu do pola, skinuo je
plastični poklopac, ubacio unutra svoj telefon, vratio poklopac na
papirnatu čašu i odložio je u prvu kantu za smeće na koju je naišao.
Dok je dospio do jugozapadnog ugla ulice Prince i Broadwaya,
Guerrerosi su ga već preplavili, bio je budan i zainteresiran sudionik neke
nevidljive procesije. Ošosi mu je pokazao crnog, u crno odjevenog
dućanskog detektiva s kuglicom u uhu, dok ga je Eleggua skrio od pažnje
tog čovjeka. Prošavši pored debelog mutnog cilindra dućanskog staklenog
dizala, sišao je stepenicama ugrađenim u valovitu nizbrdicu poda. Često je
dolazio ovamo uživati u neobičnosti toga, nalikovalo je kakvoj spravi u
lunaparku zaustavljenoj usred njihaja. Odjeća mu nikad nije bila
zanimljiva, iako mu se sviđalo kako izgleda ovdje izložena. Suviše je
odisala novcem, ulicom; bila je to odjeća koju je Canal kopirao; na svoj
način anonimna, ali previše lako opišiva.
Opazio je još jednog dućanskog detektiva, bijelca, u bež kaputu i crnoj
košulji i kravati. Zacijelo imaju popust na odjeću, pomislio je dok je
zaobilazio bijeli pregradni zid kozmetike i stizao na muške cipele.
Guerrerosi su prepoznali stranca koji je ondje stajao s krokodilskom
oksfordicom na tri rupice u ruci. Snaga njihova prepoznavanja bila je
zapanjujuća.
Nizak i širokih ramena, tamne kose ošišane vrlo kratko, ovaj se,
približno tridesetogodišnjak, okrenuo. Vratio je cipelu na njezinu policu.
“Tisuću šesto”, rekao je engleskim toplo naglašenim na neki nepoznat
način. “Ne danas.” Nasmiješio se, zubiju bijelih, ali naguranih. “Znaš
Union Square?”
“Da.”
“Na sjevernom kraju parka, Sedamnaesta ulica, Zelena tržnica. Točno
u jedan, ne pojavljuj se prije toga. Ako to učiniš, njega neće biti tamo.
Ako se približiš na deset koraka i ništa se nije dogodilo, smjesta počni
bježati. Mislit će da si ih vidio. Neki od njih će pokušati uhvatiti njega.
Drugi će pokušati uhvatiti tebe. Pobjegni im, ali usput izgubi ovo.” Ubacio
je bijeli pravokutnik iPoda, u njegovoj Ziploc vrećici, u džep Titove jakne.
“Bježi prema W, hotelu na uglu Parka i Sedamnaeste. Znaš gdje je to?”
Tito je kimnuo, prisjetivši se kako se čudio tom imenu kad je prolazio
onuda.
“Glavni ulaz gleda na Park, dalje je od ugla. Ne okretna vrata najbliža
uglu; to je hotelski restoran. Ali tamo u stvari ideš, u restoran. Uđi pored
vratara, ali onda desno. Ne po stepenicama u predvorje. Ne u predvorje,
razumiješ?”
“Da.”
“Kroz vrata, desno, skrenuo si polukružno. Krećeš se prema jugu. Kad
dođeš do okretnih vrata, na uglu zgrade, lijevo. U restoran, ravno kroz
njega, u kuhinju, izlaz na Osamnaestu. Zeleni dostavni kombi sa srebrnim
slovima na južnoj strani Osamnaeste. Ja ću biti tamo.” Okrenuo je glavu
kao da pregledava izložene cipele, većina kojih se Titu, danas, činila vrlo
ružnima. “Oni imaju radioaparate, ti ljudi koji će te pokušati uloviti, i
telefone, ali sve će se to zablokirati čim se ti počneš kretati.”
Tito je, praveći se da gleda polučizmu s patentnim zatvaračem sa
strane, dodirnuo njezin vrh prstima, suzdržano kimnuvši, okrenuvši se da
pođe.
Ošosi je znao da ih je bijeli detektiv u bež jakni promatrao.
Vrata dizala s mutnim staklom kliznula su u stranu. Izašao je
Brotherman, visoke kose prošarane bakrenom bojom, staklastih očiju,
nesigurno teturajući. Bijeli detektiv smjesta je zaboravio na Tita, koji je
došao do dizala, ušao i pritisnuo gumb za vožnju od sedam metara do
prizemlja. Dok su se vrata zatvarala, Tito je vidio onoga koga su
Guerrerosi bili prepoznali kako se smiješi detektivovu pristupu
Brothermanu, koji se spremao iznenada postati trijezan, dostojanstven i
odlučno ali pristojno nesklon tome da ima ikakvog posla s dućanskim
detektivom.
 36.
NAOČALE, TESTISI,
NOVČANIK I SAT
DOK JE MILGRIM ZAVRŠIO S BRIJANJEM I ODJENUO SE,
Brown je već sazvao sastanak u susjednoj sobi. Miligrim još nikad nije
vidio da Brown prima posjetitelja, a sad ih je imao tri, tri muškarca. Stigli
su u roku od nekoliko minuta nakon Brownova poziva i Milgrim ih je
nakratko ugledao kad su ulazili u Brownovu sobu. Iz to malo što je uspio
vidjeti, saznao je da su bijeli, konvencionalno odjeveni, i to je bilo sve.
Pitao se jesu li i oni odsjeli ovdje, osobito stoga što su dvojica bila samo u
košuljama, bez ikakvih kaputa ili jakni.
Sad ih je čuo kako pričaju, razgovarali su brzo, ali ništa nije razumio.
Brown je ispuštao raznorazne odlučne zvukove, govorio da i ne i
povremeno ih prekidao kako bi odverglao nešto što je Milgrimu zvučalo
kao revizija strateških zahtjeva.
Milgrim je odlučio da će pristupiti tome kao prilici da se spakira, a
razmotrivši okolnosti, da uzme i još jedan Apaurin. Pakiranje se sastojalo
od stavljanja njegove knjige u džep kaputa i pospremanja toaletnog
pribora. Isprao je i osušio oštrice svog plavog plastičnog žileta. Pomoću
komada toaletnog papira očistio je navoje i čep male tube paste za zube
Crest; vrativši čep na mjesto, pažljivo je namotao tubu na najkraću
moguću duljinu, promatrajući kako se lijepo deblja dok je to činio. Oprao
je i otresao svoju bijelu četkicu za zube, osušio njezine dlačice jednim
komadom toaletnog papira i zatim ih labavo umotao u drugi. Razmislio je
o tome da ponese mali New Yorkerov sapun koji se lijepo pjenio, no tada
se upitao zbog čega to on pretpostavlja da se više neće vraćati ovamo.
Nešto se događalo. Spremalo. Prisjetio se čitanja Sherlocka Holmesa,
stoljećima prije. Ostavivši mokri sapun na rubu umivaonika istočkanog
sapunicom i dlačicama iz brkova, ugurao je svoje preostalo vlasništvo u
raznorazne džepove kaputa. Pretpostavljao je da Brown još uvijek ima
novčanik i dokumente koje je bio konfiscirao čim je pokupio Milgrima
(pravio se da je drot, a Milgrim u to nije posumnjao, ne kod tog prvog
susreta), no što se ostaloga ticalo, ta pomagala za dotjerivanje i njegova
knjiga, plus odjeća koju je nosio i kaput, činili su sva Milgrimova
ovozemaljska dobra. Plus dvije tablete od 5 mg Apaurina. Palcem je
istjerao predzadnju dozu iz paketića u svoj dlan i razmislio o tome. Je li to
ovozemaljsko dobro, upitao se. Nezemaljsko, zaključio je i progutao ga.
Začuvši kako je Brownov sastanak okončan zvukom koji je sličio na
odlučan pljesak dlanova, prišao je prozoru. Nije bilo potrebe da ih vidi,
zapravo, a ni oni njega. Ako on njima, uostalom, već nije bio sasvim dobro
poznat. Ali ipak.
“Pokret”, reče Brown s vrata.
“Ja sam se spakirao.”
“Ti si se što?”
“Igra je počela.”
“Hočeš li da ti slomim rebra?”
No Brownovi srce i duša nisu bili u tome, vidio je Milgrim. Bio je
odsutan duhom, posve usredotočen na svoju skorašnju operaciju, na sve
što je sada trebalo učiniti u pogledu IO-a i Subjekta. U ruci je držao svoj
laptop u kovčegu, a druga torba od crnog najlona bila mu je prebačena
preko ramena. Milgrim ga je gledao kako tapka po sebi slobodnom rukom,
locirajući svoj pištolj, lisičine, ručnu svjetiljku, nož i sva ostala pomagala
bez kojih nije izlazio iz kuće. Naočale, izrecitirao je Milgrim samome sebi,
testisi, novčanik, sat. “Ja sam spreman kad god si ti”, rekao je i prošao
mimo Browna u hodnik.
Kad je benzo-polet proradio, u dizalu, Milgrim je osvijestio uzbuđenje
koje nije bilo neugodno. Nešto se uistinu spremalo i, ako ne bude
podrazumijevalo još četiri sata u praonici na Lafayette, obećavalo je da će
biti zanimljivo.
Brown ih je žurno sproveo kroz predvorje, prema glavnom ulazu i van
na nenadano snažnu sunčevu svjetlost. Čuvar je pridržavao vozačka vrata
nedavno oprane srebrne Corolle i nudio im ključ, koji je Brown uzeo,
pruživši čovjeku dva dolara. Milgrim je zaobišao Corollu odostraga i
ušao.
Brown je stavljao laptop i svoju drugu torbu na pod iza suvozačkog
sjedala. Kad bi se zajedno vozili u autu poput ovog, znao je Milgrim, on je
morao biti suvozač, vjerojatno stoga što ga je tako bilo lakše ustrijeliti.
Jesu li to zbog toga zvali streljačkim mjestom? Čuo je kad je Brown
zaključao sva vrata iznutra.
Brown se uputio prema istoku Trideset četvrtom. Vrijeme je bilo
lijepo, nagovještavalo je pravi početak proljeća, i Milgrim se zamislio kao
pješak u ugodnoj šetnji. Ne, pomislio je, pješak u ugodnoj šetnji sa samo 5
mg Apaurina pri ruci. Preuredio je sliku, objesivši si Brownovu crnu torbu
preko ramena. U kojoj se, pretpostavljao je, nalazila smeđa papirnata
vrećica sa zalihom Apaurina.
“Crveni tim jedan,” rekao je Brown odlučno kad su skrenuli desno na
Broadway, “južno Broadwayem, prema Sedamnaestoj.” Slušao je neki
udaljeni glas.
Milgrim je pogledao prema njemu i ugledao sivu slušalicu u Brownovu
uhu, siva žica nestajala je u ovratniku njegove jakne.
“Ostavit ću te u autu”, rekao je Brown dotaknuvši nešto kod ovratnika,
kontrolu za prigušivanje zvuka. “Imam oznake Javni prijevoz koje će
prometne drotove držati po strani, ali razmišljam o tome da te zavežem
lisičinama.”
Milgrim je bio dovoljno mudar da ne kaže svoj stav o tome.
“Ali ovo je New York”, rekao je Brown.
“Da”, složio se Milgrim nesigurno.
“Ti izgledaš kao narkić. Drot pomisli da pljačkaš auto Javnog
prijevoza, a onda snimi da si privezan lisičinama za njega, sam, a to nije
dobro.”
“Nije”, rekao je Milgrim.
“Znači bez lisičina.”
Milgrim nije rekao ništa.
“Trebat će mi te lisičine danas”, rekao je Brown i nasmiješio se.
Milgrim se nije mogao sjetiti je li ikada prije vidio Browna kako se
smiješi. “Ti ćeš, s druge strane, trebati drogu iz one torbe, zar ne?”
“Da”, složio se Milgrim, koji je i sam stigao do tog zaključka nekoliko
minuta ranije.
“Ako se vratim do auta i tvoja guzica nije unutra, gotov si.” Milgrim se
upitao što Brown misli da bi bilo još veće sranje za Milgrima u njegovoj
trenutačnoj situaciji, premda su napadaji zbog nedostatka benzića dok je
bio beskućnik bez prebijene pare na manhattanskim ulicama uistinu posve
odgovarali tom opisu, prema Milgrimovim kriterijima, a možda je Brown to
znao. “Razumijem”, rekao je Milgrim nastojeći pronaći ton koji bi bio
nalik Brownovu, a da mu se ne suprotstavi. Imao je osjećaj, istini za volju,
da je Brownov “gotov” značilo mrtav, a taj je osjećaj bio neobičniji nego
što je očekivao.
“Prijem”, rekao je Brown glasovima u svom uhu. “Prijem.”
 37.
SLOBODNI TRKAČI

GUERREROSI SU GA POVELI BROADWAYEM, PO SUNCU. Nije

to očekivao, pretpostavljao je da će do Union Squarea stići podzemnom pa
zatim lutati uokolo do trenutka sastanka. Ali ne, i tako je hodao s njima,
onako kako su ga vodili. I ubrzo je postao samo čovjek koji hoda, oriše su
se raspršili po naizgled običnoj svijesti, nevidljivi poput kapljica tinte u
velikoj količini vode, puls mu je bio smiren, uživao je u prizoru svjetlosti
sunca na cvijeću sačinjenom od željeznih konstrukcija koje su podupirale
mnoge od tih starih zgrada. Bilo je to, znao je, premda je izbjegavao
izravno razmisliti o tome, još više stanje spremnosti.
Jedan dio njega osjećao je očaj pri pomisli da će vrlo vjerojatno
uskoro napustiti ovaj grad, možda prije zalaska sunca. Činilo se to
nemogućim, na neki način, ali nekoć mu se zacijelo isto tako činilo
nemogućim da će otići iz Havane. Nije se mogao sjetiti je li bilo tako,
premda je s Kube otišao u jednako kratkom roku, ne ponijevši ništa osim
odjeće koju je imao na sebi kad ga je njegova majka pokupila u jednom
restoranu. Jeo je sendvič sa šunkom. Još uvijek se sjećao okusa tog kruha,
neke vrste kockaste žemlje koja je obilježila njegovo djetinjstvo. Gdje će
se nalaziti sutra?
Prešao je Houston. Golubovi su se vinuli u zrak s pločnika.
Prošlog ljeta na Washington Squareu upoznao je dva studenta sa
Sveučilišta u New Yorku. Bavili su se slobodnim trčanjem, bili su
posvećeni nečemu donekle srodnom ‘sistemi’, a ujedno su uvježbavali i
ono što su zvali trikovima. Bili su crni, a za njega su pretpostavili da je
Dominikanac, iako su ga zvali “Kina”. Upitao se, sada, napredujući prema
sjeveru, hoće li ih ovo sunce danas dovesti na Washington Square. Uživao
je u njihovu društvu, demonstracijama i razmjenama slabijih tehnika.
Naučio je premete unatrag i druge trikove koje su vježbali, uklopivši ih u
svoju ‘sistemu’, no odbio im se pridružiti u slobodnom trčanju, zbog kojeg
su im već natovarili manje prekršaje zbog ometanja posjeda ili javne
sigurnosti. Radovao se ponovnom susretu s njima.
Prošao je pored Bleeckera, zatim ulice Great Jones, čijeg je imenjaka
uvijek zamišljao kao nekakvog diva, spodobu iz doba željezom uokvirenih
zgrada, s polucilindrom i ramenima u razini prozora na drugom katu.
Alejandrova izmišljotina, iz dana njegova šegrtovanja kod Juane. Sjećao se
kako ga je Alejandro slao u knjižaru Strand Books, pored koje će uskoro
proći, u potragu za naslovima tiskanima u određenim godinama, u
određenim zemljama, na raznovrsnim specifičnim vrstama papira. Da ih
kupi ni zbog kakvog drugog sadržaja doli praznih stranica na kraju,
stranica o kojima je Tito razmišljao kao o pričama koje su ostale
nenapisane i koje će Alejandro ispuniti kompleksno konstruiranim
identitetima.
Hodao je dalje, nijednom se ne osvrnuvši, siguran u to da ga ne prati
nitko tko mu nije rođak; da je bilo ikako drugačije, upozorio bi ga neki
član obitelji iz tima za koji je znao da drži korak s njim, raštrkan po
komadu pločnika dužine dva bloka što se neprestano pomicao, kao i da
neprekidno izmjenjuje svoje položaje u skladu s KGB-ovim protokolom
starijim od Juane.
Sad je ugledao svog rođaka Marcosa kako silazi s pločnika pola bloka
ispred sebe. Marcos opsjenar, džepar, sa svojim tamnim uvojcima.
Hodao je dalje.

Kako je odbacio svoj telefon, počeo je provjeravati koliko je sati na

uličnim satovima, kroz izloge banaka i kemijskih čistionica, dok se
približavao južnom dijelu Union Squarea. Vrijeme prema satovima nije
bilo za oriše. O njemu će ovisiti koordinacija njegova dolaska.
Petnaest do jedan. Na Istočnoj četrnaestoj, ispod čudnih umjetničkih
brojeva koji su uvrnuto kazivali vrijeme koje nitko nije znao pročitati,
pogledao je, s Ošosijem, prema udaljenim, platnom natkrivenim tezgama
tržnice.
I tu su ga pretekla, nasmijana, njegova dva slobodna trkača od prošlog
ljeta i s Washington Squarea. Nisu ga vidjeli. Sjetio se, sada, da žive u
studentskim domovima Sveučilišta u New Yorku, ovdje, na Union
Squareu. Gledao ih je kako odlaze, želeći da može poći s njima, dok su
oko njega oriše nakratko i vrlo blago namreškali zrak, poput vrućine koja
se izdiže iz kolovoškog kolnika.
 38.
U CIJEVI

LEŽALA JE VRLO MIRNO, NA LEĐIMA, PLAHTA JE TVORILA

prohladan mračan tunel, i dala je svom tijelu izričitu dozvolu da se opusti.
To ju je podsjetilo na ono kad je činila istu stvar na stropnom ležaju u
autobusu za turneju, no u svojoj vreći za spavanje umjesto plahti i s
čepovima za uši od spužve, umjesto da zamoli recepciju da joj ne spaja
pozive te da isključi zvono na mobitelu.
Inchmale je to zvao povratkom u maternicu, ali ona je znala da je to
zapravo upravo suprotno; ne toliko spokoj još nerođenog, već mir već
umrlog. Nije se željela osjećati kao fetus, već kao polegnuta figura
izrezbarena na poklopcu sarkofaga, hladni kamen. Kad je to jednom
objasnila Jimmyju Carlyleu on joj je razdragano rekao da je to uglavnom
točno ono što on nastoji postići heroinom. Nakon tog razgovora nekako je
bila vrlo zadovoljna time što je droge nikada nisu osobito privlačile, osim
običnih cigareta.
No sve što bi je uzdrmalo dovoljno, stvarno jako, moglo ju je navesti
da se uvuče u cijev, po mogućnosti u zamračenoj sobi. Odlasci ozbiljnih
dečki su to učinili, kao i kraj Policijskog sata, njezini prvi veliki gubici
kad je puknuo mjehur dot-coma (posjed tih dionica bio je ostavština
jednog ozbiljnog dečka, ako ste na to htjeli tako gledati) učinili su to, i
njezini kasniji (a pretpostavljala je vjerojatno i zadnji, kako su se stvari
odvijale) veliki financijski gubici također su to učinili, kad je ambiciozni
pokušaj njezine prijateljice Jardine da otvori dućan indie glazbe na
Brooklynu ne toliko neočekivano propao. Investiranje u to isprva je
izgledalo kao potez iz hobija, kao nešto zabavno i otvorenih mogućnosti i
potencijalno čak i profitabilno, što si je mogla priuštiti riskirati, uzevši u
obzir da su je dot-comovi nakratko učinili teškom neki jednoznamenkasti
broj milijuna, barem na papiru. Inchmale ju je, naravno, nagovarao da
proda početne dionice u trenutku za koji je sada znala da je predstavljao
njihov usijani i vrlo kratkotrajni vrhunac. Inchmale kao Inchmale, do tada
je već bio prodao svoje, što je izluđivalo njegove poznanike jer su svi oni
vjerovali da odbacuje budućnost. Inchmale im je rekao da neke budućnosti
treba odbaciti, i to jako. I Inchmale, naravno, nikad nije utopio četvrtinu
svoje neto vrijednosti u osnivanje velikog, agresivno indie maloprodajnog
lokala od cigli i žbuke. U prodavanje glazbe na cijelom rasponu onoga što
su bile, na kraju krajeva, inzistirao je Inchmale, mrtve platforme.
Sada ju je, znala je, u tunel vratio taj iznenadni ugriz čudnovata straha
u Starbucksu; straha da ju je Bigend uvalio u nešto što bi moglo biti kako
užasno, tako i ezoterično opasno. Ili, pomislila je, ako se na sve to gleda
kao na proces, kumulativna neobičnost svega s čime se susrela otkako je
prihvatila taj zadatak za Node. Ako Node uopće postoji. Bigend kao da je
želio reći da Node postoji samo u onoj mjeri u kojoj bi ga on na koncu
mogao trebati.
Ono što joj je trebalo, shvatila je, ma koliko kasno, bila je druga
karijera. To neće biti pomaganje Hubertusu Bigendu u zadovoljavanju
njegove znatiželje, baš kao ni, znala je apsolutno sigurno, bilo što drugo
što bi joj Blue Ant mogao ponuditi. Oduvijek je, nevoljko je na koncu
shvatila, željela pisati. U najbolja vremena Policijskog sata često je slutila
da je ona jedna od vrlo malo pjevača koji provedu određeni dio svakog
intervjua priželjkujući da se nalaze s druge strane mikrofona. Ne zato što
je željela intervjuirati glazbenike. Fasciniralo ju je kako stvari na svijetu
funkcioniraju; i zašto ih ljudi čine. Kad bi pisala o nečemu, njezino
poimanje toga bi se mijenjalo, a zajedno s njim i njezino poimanje same
sebe. Kad bi se mogla baviti time i plaćati račune za hranu, ASCAP-ovi 26
čekovi mogli bi plaćati stanarinu i onda bi vidjela kako bi to išlo.
U vrijeme Policijskog sata bila je napisala nekoliko članaka za Rolling
Stone i još nekoliko za Spin. S Inchmaleom je napisala prvu temeljitu
povijest Mopara, njihova zajedničkog omiljenog garage benda iz
šezdesetih, premda nisu uspjeli naći nikoga tko bi im htio platiti da to
objave. Na kraju je, doduše, članak izašao u internom časopisu Jardinina
dućana, a njegovo objavljivanje bilo je jedna od vrlo malo stvari koje je
dobila od te investicije.
Inchmale je, pretpostavljala je, sjedio u business klasi,.letio prema
New Yorku i čitao The Economist, časopis koji je čitao isključivo u
avionima, kunući se da bi pri dolasku smjesta i beziznimno zaboravio
svaku riječ.
Uzdahnula je. Pusti, rekla je samoj sebi, premda pojma nije imala što.
Slika Albertova virtualnog spomenika Helmutu Newtonu pojavila joj
se u mislima. Djevojke od srebrnog nitrata usmjerene prema okultnim
vjetrovima pornografije i sudbine.
 “Pusti”, rekla je naglas i zaspala.

Trake svjetlosti nisu uokvirivale višestruke slojeve zastora kad se

probudila. Već je bila večer. Ležala je u svojoj cijevi od plahti, ne
trebajući je više na isti način. Rubovi njezine tjeskobe su se povukli, ne
baš iza horizonta, ali dovoljno da bi se njezina znatiželja oporavila.
Gdje se sada nalazi Bobby Chombo? Je li ga odvuklo, zajedno s
njegovom opremom, Ministarstvo (kao što ga je Inchmale zvao) “kućne”
sigurnosti? Pod optužbom (ili ne) da ima veze s nekakvim planom
krijumčarenja oružja za masovno uništenje? Neki osebujni, duboki mir ona
dva čistača naveo ju je da pomisli da nije tako. Prije će biti, razmišljala je,
da je kidnuo, ali uz nečiju veliku pomoć. Neka ekipa je došla, utovarila
njegovu opremu u taj bijeli kamion i odvukla je nekamo drugamo. Možda
svega nekoliko blokova dalje od tog mjesta, koliko je ona znala. No ako je
presjekao vezu s Albertom i s ostatkom te umjetničke scene, koliki su
njeni izgledi da ga opet pronađe?
Negdje se, pomislila je gledajući uvis u gotovo nevidljivu bjelinu
stropa zamračene sobe, navodno nalazi taj kontejner. Dugačka, pravokutna
kutija od... jesu li od čelika? Da, odlučila je, od čelika. Bila je tjelesno
upoznala jednog irskog arhitekta u jednom takvom, na njegovu seoskom
imanju u Derryju. On ga je bio preuredio u garsonijeru. Preveliki okrugli
prozori izrezani letlampom, staklo uokvireno ivericom. Definitivno od
čelika. Njegov je izvorno bio toplinski izoliran, sjećala se da joj je rekao;
oni običniji bili bi suviše hladni, skloni kondenziranju ljudskog daha.
Nikada prije nije uistinu razmišljala o njima. Čovjek bi ih znao vidjeti
s autoputova, katkad, posložene u čvrste hrpe nalik Odileinom lego robotu.
Vid suvremene stvarnosti toliko banalan da ostaje nerazmotren,
nepreispitan. Gotovo sve, pomislila je, sada putuje u njima. Ne sirovine,
poput ugljena ili žitarica, već proizvedene stvari. Sjećala se novinskih
članaka o tome kako su se neki gubili na pučini, u olujama. Otvarali se.
Tisuće kineskih gumenih patkica veselo su skakutale duž velikih struja. Ili
tenisice. Bilo je nešto o stotinama lijevih tenisica koje su se nasukale na
neku plažu, dok su desne bile otpremljene zasebno kako bi se spriječile
sitne krađe. I netko joj je, na nekoj jahti u luci u Cannesu, pričao strašne
priče o jedrenju preko Atlantika; o tome kako ne potonu odmah, ti
kontejneri koji padnu s broda, i o tihoj, nevidljivoj opasnosti koju onda
predstavljaju za mornare.
 Činilo joj se da je prebrodila većinu straha koji je osjetila ranije.
Znatiželja ga nije posve nadomjestila, no morala je priznati da je bila
znatiželjna. Jedna od zastrašujućih stvari u vezi Bigenda, pomislila je, bila
je ta da s njim uistinu imaš izgleda otkriti neke stvari. I na čemu si onda?
Postoje li stvari koje su same po sebi duboko problematične kad ih se
otkrije? Svakako, premda bi to ovisilo o tome tko zna da ih ti znaš,
zaključila je.
No tada je tihi, suhi zvuk omotnice gurnute ispod vrata, koji joj je bio
poznat iz njezina života na turneji, iznenada pokrenuo, kao što je uvijek i
činio, atavistički strah sisavca od invazije gnijezda.
Upalila je svjetlo.
Omotnica je, kad ju je podignula s tepiha, sadržavala ispis u boji, na
najobičnijem papiru, fotografije bijelog kamiona parkiranog do prostora za
utovar unajmljene tvornice Bobbyja Chomba.
Preokrenula ju je, našavši poruku napisanu Bigendovim pomalo
klinastim rukopisom: “U predvorju sam. Popričajmo. H.”
Znatiželja. Vrijeme je da je malo zadovolji. I vrijeme je, znala je, da
odluči želi li ili ne želi nastaviti s ovime.
Otišla je u kupaonicu da se pripremi za ponovni susret s Bigendom.
 39.
IZRADA ALATA

MILGRIM SE SJEĆAO UNION SQUAREA OTPRIJE DVADESET

GODINA, kad je to bilo mjesto potrganih klupa i otpadaka, gdje bi leš
mogao proći nezapaženo među šćućurenim i nepokretnim tijelima
beskućnika. Bio je to zloglasan bazar droga, u to vrijeme, kada Milgrimu
osobno takvo mjesto nije bilo potrebno. No sad su tu bili Barnes&Noble,
Circuit City, Whole Foods, Virgin, a on, Milgrim, dospio je jednako
daleko, katkada se činilo, u suprotnome smjeru. Bio je ovisan, jednostavno
rečeno, o supstancama koje su se suprotstavljale napetosti u srži njegova
bića; nečemu previše nategnutom, neprestance prijeteći da će urušiti
njegovu osobnost; implodirajući, kao tensegritetna 27 struktura
Buckminstera Fullera što sadrži element koji se neprestano zateže, u
suprotnosti s ravnotežom sila potrebnih da ga obuzdaju.
Takva je bila iskustvena priroda toga, mada je on još uvijek bio kadar,
apstraktno gledano, razmotriti mogućnost da je srž te tjeskobe, onakve
kakvom je danas poznaje, jednim dijelom rezultat te supstance.
Kako bilo, zaključio je dok je Brown parkirao srebrnu Corollu na
južnoj strani Istočne sedamnaeste, odmah do Union Square Westa, dodatna
doza japanskog lijeka kojom se počastio svakako je razvedrila stvari, a da
se i ne spominje neočekivano lijepo vrijeme.
Je li Brown smio parkirati ovdje, upitao se Milgrim. Nije se činilo
tako, ali kad je objavio svom mikrofonu na vratu (ili možda svojim
unutarnjim demonima) da je “Crveni tim jedan” na licu mjesta, Brown je
podignuo svoju crnu torbu s poda iza Milgrimova sjedala i izvukao jedan
par dozvola pohabana službena izgleda i umetnutih u dugačke pravokutne
omotnice opremljene vakuumskim hvataljkama od neke prozirne ali
pomalo požutjele plastike. Javni prijevoz, crnim sanserif verzalom.
Milgrim je promatrao Browna kako liže palac, razmazuje pljuvačku po
konkavnim površinama dvije vakuumske hvataljke jedne od njih i kako je
pritišće pri vrhu prednjeg stakla s unutrašnje strane, točno iznad
upravljača. Spustio je torbu natrag iza Milgrimova sjedala, na svoj laptop.
Okrenuo se prema Milgrimu izvadivši lisičine, dvije narukvice ležale su
mu na dlanu kao da se sprema predložiti Milgrimu da ih kupi. Bile su
jednako profesionalno lišene odsjaja kao i njegovi drugi omiljeni predmeti.
Rade li se lisičine od titana, upitao se Milgrim. Ako ne, ove su imale
nekakvu polituru nalik lažnom titanu, kao lažne naočale za sunce Oakley
koje su se prodavale na ulici Canal. “Rekao sam da te neću zavezati
lisičinama u autu”, rekao je Brown.
“Ne,” složio se Milgrim, oprezno neutralno, “rekao si da ćeš ih
trebati.”
“Ti ne znaš što da odgovoriš ako naiđe drot ili prometnik i upita što
radiš ovdje.” Brown je ubacio lisičine natrag u njihovu malu plastičnu
futrolu odgovarajućeg oblika, na svom pojasu.
Upomoć, kidnapiran sam, pomislio je Milgrim. Ili još bolje: Prtljažnik
ovog auta je pun plastičnog eksploziva.
“Sjedit ćeš na klupi, i uživati na suncu”, rekao je Brown.
“Dobro”, rekao je Milgrim.
Brown je otključao vrata i obojica su izašla. “Stavi ruke na krov auta”,
rekao je Brown. Milgrim je učinio tako, dok je Brown otvarao stražnja
vrata sa svoje strane i naginjao se unutra, kako bi prilijepio drugu oznaku
Javni prijevoz na unutrašnju stranu stražnjeg stakla. Milgrim je stajao s
dlanovima na čistom toplom krovu Corolle. Brown se uspravio i zatvorio
vrata. Pritisnuo je tipku na ključu, zaključavši auto. “Ovuda”, rekao je
Brown, a onda još nešto, nešto što Milgrim nije dobro čuo, vjerojatno u
svojoj ulozi Crvenog tima jedan.
Brownov laptop, pomislio je Milgrim. Torba.
Zaobišavši ugao i otkrivši park kako se prostire ispred njih, Milgrim je
zaškiljio, nespreman na prostor, svjetlost, stabla koja samo što nisu
prolistala, veselu gužvu platnenih nadstrešnica na Zelenoj tržnici.
Prilijepivši se uz njega, pratio je Browna preko Union Square Westa na
Zelenu tržnicu, prošavši pored dvije mlade majke s kolicima s terenskim
gumama i plastičnim vrećicama punim organskih namirnica. Zatim dalje
pored one zgrade iz ere WPA 28 koje se sjećao, a sada, kako se činilo,
restorana, ali zatvorenog. Došli su do staze koja je presijecala park kod
Šesnaeste, s Lincolnom na svom postolju u sredini. Milgrim se sjećao kako
se bio trudio dokučiti što to Lincoln drži na boku, u lijevoj ruci.
Presavijene novine?
“Evo ovdje”, rekao je Brown, pokazujući klupu najbližu Union Square
Westu, na južnoj strani staze. “Ne u sredinu. Ovdje”. Pokazao je mjesto
točno pored zaobljenog oslonca za ruku, namjerno napravljenog tako da
bude negostoljubiv prema zatiljku svake umorne glave. Milgrim je sjeo,
pritom se uhvativši za oslonac za ruke, a Brown je izvukao tanku traku
svjetlucave crne plastike iz pojasa na svojim hlačama, vješto je omotao
oko oslonca za ruku i Milgrimova zapešća te je zakopčao, stegnuvši je uz
oštar zvuk patentnog zatvarača. Iz lisičina koju je Brown tako stvorio
ostalo je stršati tridesetak centimetara plastike viška. Savio je to tako da
ne smeta, da bude manje očigledno, te se uspravio. “Pokupit ćemo te
kasnije. Ti samo šuti.”
“U redu”, rekao je Milgrim iskrećući vrat kako bi gledao Browna kako
brzo hoda prema jugu, leđima okrenut prema Zelenoj tržnici. Milgrim je
trepnuo, utonuvši u misli, ugledavši Corollin stražnji prozor na strani do
pločnika kako se razbija. Taj slatki trenutak, tik prije nego što se raspao
na bezbroj krhotina. Uz dovoljno opreza, možda se alarm ne bi čak ni
uključio. Mogao bi se nagnuti unutra, preko nazubljena ruba stakla i
zgrabiti remen Brownove torbe, u kojoj bi se, bio je uvjeren Milgrim,
nalazila smeđa papirnata vrećica Apaurina. I odšetati.
Milgrim je spustio pogled na usku crnu traku od nelomljive plastike
oko svog zapešća. Pomaknuo je manšetu Paul Stuartova kaputa kako bi
njegova situacija bila manje očigledna prolaznicima. Ako je Brown
koristio obične vezice za kabele iz trgovine hardverom, kao što se činilo
da je slučaj, Milgrim je znao kako da ih odveže. Mliječno bijele, prozirne
fleksibilne lisičine koje je koristila Njujorška policija, znao je iz iskustva,
nisu se tako lako otkopčavale. Možda Brown ne želi nositi ništa što nije
bilo crno ili od titana, pomislio je.
Milgrim je nakratko dijelio stan u East Villageu sa ženom koja je
držala zalihu Valiuma za prijeku potrebu u aluminijskoj kutiji za pribor za
ribarenje. Zasun kutije imao je rupu kroz koju se mogao provući mali
lokot, ali ona ju je više voljela zapečatiti plastičnom vezicom za kabele,
nešto manjom inačicom ove koja je sada vezala Milgrima za klupu. Kad bi
joj ustrebalo da pristupi zalihi, utvrdio je Milgrim, ona bi prerezala vezicu
kombinirkama ili grickalicom za nokte, zamijenivši je novom kad bi htjela
ponovo zapečatiti kutiju. Taj postupak nije imao mnogo smisla, primijetio
je Milgrim, no ljudi su često bili skloni ekscentričnostima u vezi sa svojim
drogama. Pretpostavljao je da su vezice, poput reljefnog voštanog pečata
na pismu, služile kao dokaz da je ona zadnja otvorila tu kutiju. Milgrim je
tražio njezinu zalihu vezica, što je bio najjednostavniji način da se to
zaobiđe, ali ju nije uspio naći.
 Međutim, ustanovio je da se vezice za kabele zatvaraju sićušnim,
izlivenim unutarnjim zapinjačem. Kad je naučio ugurati plosnati vrh
preciznog odvijača, mogao je otvarati i zatvarati njezine vezice po volji,
čak i ako bi ih ona odrezala na kratko, što je imala običaj činiti.
Zbog činjenice da je krao ta je veza ubrzo ostala iza njega, ali sada se
nagnuo naprijed, preko koljena, kako bi pregledao nepometenu popločanu
stazu između svojih nogu. Već je obavio mentalnu inventuru svojih
džepova i znao je da nema ništa iole nalik odvijaču.
Nelagodno svjestan toga da bi mogao izgledati kao ovisnik o
metamfetaminu koji traži nepostojeće ostatke cracka, usredotočeno je
pregledao tlo. Opazio je, i jednako brzo odbacio, krhotinu smeđeg stakla
od boce, dugačku oko tri centimetra. Prepiliti vezicu bila je u najmanju
ruku teoretska mogućnost, ali nije imao pojma koliko bi mu vremena
trebalo, ni bi li to zapravo uopće uspjelo, a i bilo ga je strah da će se
porezati. Spajalica za papir, nakon onoga što bi Brown možda nazvao
praktičnom terenskom modifikacijom, mogla bi poslužiti, no on još nije
doživio da se spajalice za papir ili žičane vješalice pojave onda kad ti
trebaju. No ondje, nekoliko desetaka centimetara dalje od vrha njegove
lijeve cipele, nalazilo se nešto tanko, pravokutno, naizgled metalno.
Slabašno se ljeskalo. Čvrsto se uhvativši za oslonac za ruke svojom
zarobljenom šakom, nezgrapno se zaokrenuo oko svoje osi pridignuvši se s
klupe, ispruživši lijevu nogu što je dalje mogao, povukao više puta preko
predmeta lijevom petom, upinjući se da ga približi. Peto ili šesto
povlačenje je upalilo i uspio je ugrabiti svoju zasluženu, krutu i usku
nagradu slobodnom rukom, vraćajući se brzo na klupu i u ispravniji
položaj tijela.
Držao ga je između palca i kažiprsta, kao švelja iglu, i pažljivo ga
proučavao. Bila je to potrgana kvačica kemijske ili tehničke olovke, od
lijevanog kositra ili mjedi, a hrđa je istočkala njezinu jeftinu galvaniziranu
površinu.
Skoro pa savršeno. Usporedio je njezin vrh s malim otvorom kroz koji
je namjeravao otkopčati nevidljivi zapinjač. Preširok, ali ne mnogo.
Pronašao je osobito hrapav dio lijevanog željeza sa strane oslonca za ruke
i prionuo na posao.
Bio je dobar osjećaj raditi nešto rukama, ili barem jednom rukom, po
ljetnome danu. “Čovjek izrađuje alate”, reče Milgrim, turpijajući svoj
čarobni houdinijevski nožić.
 40.
PLESANJE

TITO JE KLEKNUO I PRITEGNUO VEZICE SVOJIH ADIDASICA

GSG9, s poštovanjem podsjećajući Guerrerose da je kucnuo čas. Uspravio
se, svinuo nožne prste, prešao Četrnaestu ulicu i uputio se kroz park, s
rukom na iPodu u plastičnoj vrećici u džepu jakne.
Juana ga je, jednom, u Havani, bila odvela u zgradu velike i posve
sagnjile grandioznosti, premda u to vrijeme nije imao pojma da bi se toliko
staru i zamršenu građevinu moglo naći u bilo kakvu drugačijem stanju. U
predvorju, kontinenti i oceani oličenog gipsa bili su iscrtani na zidovima i
na stropu. Dizalo se treslo i škripalo vozeći ih na najviši kat, a kad je
Juana povukla teška metalna vrata u stranu, Tito je najednom postao
svjestan bubnjeva koje je zacijelo čuo već neko vrijeme, možda još otkako
su ušli u tu ulicu u Dragonesu. Dok su čekali pred visokim vratima
jedinog stana na tom katu, Tito je više puta pročitao rukom ispisanu
poruku na španjolskom, na komadu smeđeg papira s masnim mrljama
pričvršćenog na vrata pomoću četiri vrlo zahrđala čavlića za tepihe: “Uđite
u duhu Boga i Isusa Krista ili ne ulazite.” Tito je pogledao Juanu,
podignuvši obrve u nekom pitanju koje nije baš uspio sročiti. “Isto bi tako
moglo pisati Marxa i Lenjina”, rekla mu je Juana. Vrata je otvorila visoka
žena sa skrletnom maramom na glavi, s upaljenom cigarom u ruci, koja im
se široko nasmiješila kad ih je ugledala, ispruživši ruku da dodirne Titovu
glavu.
Kasnije, ispod portreta Naše gospe od Guadalupe, i još jednog, Che
Guevare, visoka žena započela je ples hodajućih mrtvaca, a Tito je, čvrsto
privijen uz Juanu, škiljeći kroz dim cigara i osjećajući miris slatkastog
losiona za brijanje, gledao bose noge koje su meko tapkale po uništenom
parketu.
Guerrerosi su sada bili oko njega, razgovarajući međusobno na jeziku
nalik vremenskim uvjetima, poput visokih brzih oblaka. Zadrhtao je u
svojoj jakni i nastavio hodati kroz svjetlost sunca, prema golim stablima s
njihovim zelenim pupoljcima. Ošosi mu je pokazivao mrtve točke u
ljudskoj matrici na trgu, figure koje nisu sudjelovale u nesvjesnom plesu
što ga je ovdje tvorila ta čistina između dugačkih zgrada grada. Nije
pogledao izravno u te prevarante, promatrače. Prilagodio je svoju putanju,
izbjegavajući ih.
Kad se primaknuo platnom natkrivenim tezgama tržnice, ugledao je
starca koji se polako kretao između izloženog povrća, u dugačkom kaputu
od tvida otkopčanom na toplini dana. Sad je hodao sa štapom od svijetlog
metala i izgledao kao da ima poteškoća s jednom nogom.
Ošosi je naglo skrenuo, ušavši u Tita poput vjetra, suhog i
neočekivano toplog, pokazavši mu približavanje promatrača. Najbliži je
bio visoki muškarac širokih ramena s naočalama za sunce i plavom
šiltericom, koji se loše pretvarao da opušteno šeće u smjeru starca, dok
mu je napetost urezivala slovo S u čelo između naočala i kape. Tito je
osjetio dvojicu iza sebe kao da mu Ošosi gura palčeve u leđa. Prilagodio
je svoju putanju, jasno dajući do znanja da se kreće prema starcu. Usporio
je i naglašeno ispravio ramena, nadajući se da će muškarci iza njega
shvatiti i reagirati na tu tjelesnu laž. Vidio je kako su se pomaknula usta
muškarca s naočalama za sunce i sjetio se što je onaj u Pradi rekao o
njihovim radijima.
‘Sistema’ je bila u svakom udarcu njegovih crnih adidasica. Izvukao je
iPod iz džepa, držeći ga u otvorenoj plastičnoj vrečici, ne dirajući ga
prstima.
Bio je gotovo ondje, na onih deset koraka čovjeka iz Prade, no crne
naočale bile su na samo tri koraka od starca kad se starac okrenuo,
graciozno zamahnuvši štapom uvis i u stranu, dalje od sebe, postrance po
vratu crnih naočala. Tito je vidio kako se slovo S od napetosti briše s
čovjekova čela kad je štap udario, a njegovo lice daleko je predugo
izgledalo kao da se sastoji samo od tri rupe ispod šilta plave kape, dviju
praznina naočala za sunce te jednako okrugle i naizgled bezube crne rupe
od usta. Tada je čovjek tresnuo u pločnik poput nečega čemu su izvađene
sve kosti, nabijeni štap teško je zveknuo pored njega. A Tito je osjetio
njihove ruke na svojim ramenima i prestao se kretati prema naprijed.
“Lopov!” kriknuo je starac vrlo snažno, zvonkim glasom. “Lopovi!”
Tito je napravio premet unatrag, a inercija je ponijela njegova dva
pratitelja mimo njega. Dok se spuštao, Ošosi mu je pokazao njegova
elegantnog rođaka Marcosa, koji se uglađeno smiješio između dva lijepa
aranžmana plodova, uspravljajući se pošto je podignuo nešto između
drvenih nogara tezge jednog farmera. Drvenu palicu, koju je Marcos čvrsto
primio na oba kraja rukama u rukavicama, stojeći raširenih nogu, a tri
muškarca koja su trčala prema starcu kao da su naletjela na nevidljivi zid i
onda proletjela kroz njega, nošena zrakom. Jedan je sletio na izloženu robu
nekog farmera i žene su počele vrištati.
Marcos je odbacio drvenu dršku potezne uzice na tlo kao da je uvidio
da je odvratno prljava i odšetao dalje.
Dva muškarca koja su pratila Tita, shvativši da je on sada iza njih,
složno su se okrenula, sudarivši se ramenima. Krupniji od njih dvojice
udarao je po nečemu na svom vratu. Tito je ugledao žice radija. “Crveni
tim je pobijedio”, izgovorio je čovjek, ljutito, bijesno i neobjašnjivo
naglasivši tu pobjedu, kakva god ona bila, a zatim je skočio za Titom,
pritom odgurnuvši svog kompanjona s puta.
Tito se morao praviti da krivuda, kao u panici, u raznim smjerovima,
kako bi toj dvojici pružio iluziju da su ga umalo uhvatili. Vidjevši
nespretnost onoga koji se istezao za njim, zaključio je da bi svaka
razrađenija pantomima prtljanja i gubljenja iPoda bila uzaludni trud.
Ispustio ga je točno čovjeku pred noge, a pravokutnik od bijele plastike
otvorio se kad je tresnuo na tlo. Pravio se da poseže prema njemu da bi
podcrtao činjenicu da je ondje. Njegov nadobudni gonitelj, ugledavši ga,
refleksno ga je gurnuo u stranu. Zakotrljavši se nakon udarca, Tito se
osovio na noge u trku dok se krupni muškarac saginjao prema iPodu.
Njegov kompanjon pokušao je blokirati Tita pokretom kojeg se možda
prisjetio iz američkog nogometa. Tito je napravio kolut naprijed između
njegovih nogu i otisnuo se dalje udarcem odostraga - zacijelo po jednoj od
njegovih Ahilovih tetiva, sudeći po njegovu oštru kriku boli.
Tito je potrčao prema jugu, dalje od križanja Sedamnaeste i Parka,
svog odredišta. Pored čovjeka iz Pradina odjela s cipelama, u radničkoj
odjeći poprskanoj bojom, sa žutom kutijom s tri kratke crne antene u
jednoj ruci.
Oko Tita su trčali oriše, dašćući poput velikih pasa; izviđač i otvarač,
otvarač i čistač. I Ošun, čija je uloga bila misterij.
 41.
HOUDINI

UZ ŠKLJOCAJ KOJI JE OSJETIO VIŠE NEGO ČUO, SIĆUŠNI

ZAPINJAČ U srcu vezice za kabele povukao se pred Milgrimovom
preinačenom kvačicom s kemijske olovke. Uzdahnuo je, naslađujući se
trenutkom neuobičajena trijumfa. Zatim je olabavio vezicu, ne skidajući je
s oslonca za ruku na klupi, i oslobodio svoje zapešće. Zadržavši zapešće
na osloncu, osvrnuo se po parku što je mogao opuštenije. Browna nije bilo
nigdje na vidiku, no problem su bila i druga trojica koje je nakratko vidio
u Brownovoj sobi u New Yorkeru, plus tko god još činio Brownov crveni
tim.
Zašto su, upitao se, takvi timovi uvijek crveni? Crvenih zubiju i
pandži, timovi muškaraca poput Browna. Rijetko kada plavi. Nikad zeleni,
nikad crni.
Mimo njega kretao se pješački promet sunčanog poslijepodneva,
cijelom širinom parka. Ovdje je bilo ljudi, znao je, koji su glumili da su
ovdje. Igrali igre. Brownovu igru, igru IO-a i onih koji rade s njim.
Policajaca nije bilo na vidiku, uočio je, i to mu se učinilo neobičnim,
premda, istini za volju, nije ovuda prolazio toliko dugo da nije imao pojma
kakvu su vrstu prisutnosti trenutačno odlučili održavati ovdje.
“Sigurno neki defekt ili...” rekao je naglas o vezici za kabele,
uvježbavajući svoj tekst za slučaj da se Brown vrati prije nego što se on
uspije smiriti dovoljno da se pomakne s te klupe. “Pa sam te čekao.” Jako
velike ruke našle su Milgrimova ramena i pritisnule ih. “Hvala što ste
čekali,” rekao je dubok, odmjeren glas, “ali mi nismo detektivi.” Milgrim
se osvrnuo prema ruci na svom lijevom ramenu. Bila je to golema ruka
crnog muškarca s ružičastim, sjajno ispoliranim noktima. Milgrim je
podignuo pogled, polako iskrivivši vrat, i ugledao, na vrhu prostrane
strmine od gumbima načičkane crne konjske kože, moćnu crnu bradu,
savršeno izbrijanu.
“Mi nismo detektivi, gospodine Milgrim.” Drugi crnac, koji je obilazio
klupu s druge strane, otkopčao je svoj teški kaput nalik prsnom oklopu,
izloživši prsluk od brokata s dvorednim kopčanjem, crn na crnom, i
satensku košulju s ukrašenim ovratnikom, boje arterijske krvi. “Mi uopće
nismo policija.”
Milgrim je iskrivio vrat još malo, kako bi bolje vidio onoga čije su se
ruke odmarale na njegovim ramenima poput vreća brašna od jednog
kilograma. Obojica su nosila uske vunene kape kojih se sad sjetio iz
praonice u ulici Lafayette. “To je dobro”, rekao je, želeći reći nešto, bilo
što.
Konjska koža zaškripala je kad se drugi muškarac smjestio na klupu,
dodirujući svojim golemim, kožom obloženim ramenom Milgrimovo. “U
vašem slučaju, gospodine Milgrime, ne bih bio tako siguran.”
“Ne”, reče Milgrim.
“Tražili smo vas”, rekao je onaj s rukama na Milgrimovim ramenima.
“Ne osobito aktivno, mi bismo to prvi priznali. Ali kad ste posudili telefon
one mlade dame da se javite svom prijatelju Fishu, on je imao taj broj na
prikazu poziva. Fish, s obzirom na to da je dobar s gospodinom
Birdwellom, odmah ga je nazvao. Gospodin Birdwell je nazvao taj broj.
Podvrgnuo je damu ispitivanju, a ona je ionako slutila da ste joj vi
pokušali ukrasti telefon, razumijete? Razumijete li što vam govorim,
gospodine Milgrim?”
“Da”, reče Milgrim, osjećajući iracionalnu, no vrlo snažnu potrebu da
ponovo zakopča vezicu za kabele, kao da bi to magično preokrenulo tijek
događaja, vratilo ga u neuzbudljiv park od nekoliko trenutaka ranije, koji
se sada doimao kao pravi raj sigurnosti i svjetla.
“Slučajno smo bili u blizini”, rekao je onaj pored njega, “pa smo se
dovezli na Lafayette, gdje smo vas našli. Od tada, u vidu usluge gospodinu
Birdwellu, promatrali smo vaša kretanja, gospodine Milgrim, iščekujući
priliku da porazgovaramo s vama nasamo.” Ruke na njegovim ramenima
najednom su postale teže. “Gdje je onaj pizdun koji sliči na drota, koji je
uvijek s vama, gospodine Milgrim? Dovezao vas je ovamo.”
“On nije drot”, rekao je Milgrim.
“Nije vas to pitao”, rekao je onaj pored njega.
“Ehej,” uskliknuo je onaj otraga, “stari bijelac je upravo složio onog
dečka na pod!”
“Lopov!” povikao je netko iz smjera Zelene tržnice. “Lopovi!” Milgrim
je ondje opazio kretanje.
“Ovdje navodno u zadnje vrijeme živi pristojan svijet”, rekao je
muškarac pored Milgrima kao da je uvrijeđen tom grajom. “Stan ovdje
košta dva milijuna.”
 “Sranje,” rekao je onaj otraga, pustivši Milgrimova ramena, “ovo je
policijska zasjeda.”
“On je iz DEA-e!” vrisnuo je Milgrim, pojurivši naprijed dok su mu
izlizani kožnati potplati proklizavali kao u noćnoj mori, kao noge u
starinskoj animaciji, onakvoj kad prozorčić projektora poskakuje. Ili kao u
jako, jako ružnom snu. A dio tog sna, dok je trčao, bio je da i dalje drži,
pred sobom, poput kakvog sićušnog mača, svoj mukotrpno izbrušeni
houdinijevski ključ.
 42.
ODLAZAK

‘SISTEMA’ IZBJEGAVA POTJERU KAD GOD JE TO MOGUĆE,

učili su njegovi ujaci. ‘Sistemi’ je draže ne bježati; ona radije odlazi. Tu je
razliku teško izraziti, ali lako prikazati pomoću nečega jednostavnog poput
pokušaja hrvanja rukama preko stola. Ruka vična ‘sistemi’ odlazi.
No Tito, upućen prema određenom mjestu, misteriozno nazvanom W,
više nije u potpunosti mogao primijeniti odlazak, što je vještina koja ovisi
o istinskom nedostatku smjera. Biti gonjen, kao što ga je Ošosi uvjeravao
da sada jest, značilo je prihvatiti donekle slabiji položaj. No i za to je
postojala ‘sistema’ i on ju je sada odlučio demonstrirati, primivši se za
naslon klupe u trku, doskočivši, prevrnuvši se, podignuvši se i dalje nošen
inercijom, ali u suprotnom smjeru. Prilično jednostavna radnja, korištenje
momenta sile za okretanje, no začuo je veseli usklik nekog djeteta koje je
to vidjelo.
Najbliži od njegova tri progonitelja baš je obilazio klupu kad ju je Tito
opet preskočio odmah pored njega i sletio na stazu, sada trčeći prema
istoku. Osvrnuo se iza sebe. Druga dvojica, neuvježbani robovi vlastita
momenta sile, prošli su pored onog prvog i umalo udarili u klupu. To su
bili oni koji su se prije spotaknuli na Marcosov konopac. Jedan od njih
imao je krvava usta.
S Ošosijem na ramenu, Tito je trčao prema Union Square Eastu i
Šesnaestoj ulici. Oriša je htio da Tito izađe iz parka i njegove predvidljive
geometrije potjere. Jedan taksi stvorio se pred njim kad je dospio do
prometa na Union Square Eastu; prešao je preko njegova poklopca motora,
uzvrativši pogled vozaču dok je klizio pored prednjeg stakla, pri čemu mu
je trenje opeklo bedro kroz traperice. Vozač je zatrubio, a druge trube
refleksno su se probudile, iznenadno neusklađeno blejanje koje se uzdiglo
do krešenda baš kad su njegova tri progonitelja dospjela do rijeke
automobila. Tito se osvrnuo i ugledao onoga s krvavim ustima kako
manevrira između naguranih branika, držeći u zraku nešto nalik bedžu.
Značku, pretpostavio je Tito.
Tito je potrčao prema sjeveru, pognut, namjerno usporavajući,
probijajući se kroz gomilu, dok su neki ljudi zastajali da vide čemu toliko
trubljenje. Lica su virila s prozora nekog restorana. Osvrnuo se i vidio
kako je čovjek s krvavim ustima srušio ženu koja mu je stajala na putu
dok je trčao za Titom.
Tito je ubrzao jer je Ošosi primijetio da ga njegov progonitelj još
uvijek sustiže. Pretrčao je Sedamnaestu ne usporivši. Ugledao je ulaz u
restoran, okretna vrata. Trčao je dalje, do ulaza u hotel, nad koji se nadvila
prozračna staklena nadstrešnica da ga zaštiti. Ispod ruke u crnom rukavu
zbunjenog vratara, pored žene koja je upravo izlazila. Ugledao je
Brothermana kako silazi niz dvije široke mramorne stube podijeljene
ogradom po sredini. Brotherman je nosio uniformu Federal Expressa i u
naručju imao uspravnu plosnatu crveno-bijelo-plavu kartonsku kutiju.
Nikad prije nije vidio Brothermana u kratkim hlačama. Kad je Tito naglo
skrenuo udesno, u novim cipelama koje su grabile bijelim mramorom,
začuo je muškarca s krvavim ustima kako uz krš i lom ulazi kroz vrata iza
njega.
Razabrao je vijugavo izbočenje stubišta dublje u predvorju i registrirao
prepoznatljiv zvuk kad je Brotherman, na izlazu, kroz lažno dno svoje
FedEx kutije, ispustio petnaest kila čeličnih kugličnih ležajeva od dvanaest
milimetara na bijeli mramor.
Tito je sprintao prema jugu, dok mu je Ošosi napominjao da se njegov
progonitelj, koji je zacijelo izbjegao kuglične ležajeve, nalazi samo
nekoliko koraka iza njega.
U restoran, jureći pored niza stolova uz južne prozore; mimo gostiju
lica punih nevjerice, gostiju koji su trenutak ranije polako uživali u
desertima i kavama.
Muškarac s krvavim ustima primio ga je za lijevo rame i on se sudario
s jednim stolom, hrana i staklo su poletjeli, neka žena je zavrištala. U
trenutku dodira, Eleggua je, uzjahavši Tita brzinom koja je izazivala
mučninu, ispružio Titovu desnu ruku unatrag, otkinuo nešto s čovjekova
pojasa, a zatim istovremeno izvukao i opalio Bugarinov pneumatski pištolj
Titovom lijevom rukom, ispod njegova desnog pazuha.
Praćen neljudskim krikom, oriša je sjahao, a Tito ugledao osvijetljeni
znak izlaza i nahrupio kroz vrata ispod njega, pored natovarenih
konobarskih kolica. Kuhinjsko osoblje u bijelom bježalo mu je s puta.
Poskliznuo se na nešto mokro, umalo pao, potrčao dalje. Znak za izlaz.
Izbio je van, na iznenadnu svjetlost dana, dok se iza njega uključio alarm.
Veliki zeleni kombi s lijepim srebrnim natpisom i jednim otvorenim
krilom stražnjih vrata. Čovjek iz Prade, više ne u radnoj odjeći ličioca,
pružao mu je ruku.
Tito mu je dao značku u kožnatoj omotnici koju je Eleggua uzeo s
progoniteljeva pojasa.
On ju je otvorio. “Sic”, rekao je i strpao je u džep. Povukao je Tita u
kombi. Mračan, prazan prostor koji je smrdio na dizel, s neobično
prigušenim svjetlima. “Vi se znate.” Iskočio je iz kombija te zalupio i
zaključao vrata.
“Sjedni”, rekao je starac s klupe platnenim remenjem pričvršćene po
dužini preko cijelog prostora. “Ne bismo voljeli da se ozlijediš u slučaju
naglog zaustavljanja.”
Tito se popeo preko naslona tapecirane klupe. Otkrivši dva kraja
priprostog sigurnosnog pojasa, privezao ih je dok je vozač ubacivao kombi
u brzinu i kretao prema zapadu, a zatim skrenuo na sjever prema Parku.
“Vjerujem da su ti ga uzeli?” upitao je starac, na ruskom.
“Da, jesu”, odgovorio je Tito, na engleskom.
“Vrlo dobro”, rekao je starac, na ruskom. “Vrlo dobro.”
 43.
SMRAD

BAR U PREDVORJU OPET JE BIO PUN.

Našla ga je kako sjedi za dugačkim stolom od alabastra kako gricka, s
pravokutnog tanjura, nešto što je izgledalo kao sushi umotan u sirovo
meso. “Tko je to slikao?” upitala je kad mu se približila dovoljno da to
upita tiho, a da je on čuje.
“Pamela. Ona je izvrstan fotograf.”
“Je li pratila mene?”
“Nije. Motrila je Chomba. Motrila ga je kako se pakira i iseljava.”
“Jesi li siguran da se sam iselio? Da ga nije uhapsilo Ministarstvo
domovinske sigurnosti?”
“Sumnjam da bi mu Ministarstvo dopustilo da puši cigarete i plete im
se pod nogama dok pakiraju dokazni materijal.”
“Ne bih voljela dobiti priliku da to otkrijem. A ti?”
“Naravno da ne bih. Jesi li za piće?”
“Ne sada, hvala. Htjela bih da mi objasniš, ako je ono što si mi do
sada rekao istinito, zašto nisi zabrinut. Ja bih bila. Zapravo, otkrila sam da
jesam. Ako si njuškao po tajnim američkim programima za presretanje
krijumčarenog oružja, mislim da se izlažeš određenoj mogućnosti da
upadneš u nevolju. Ako nije tako, a ono što si mi rekao je istina, zašto
nije?” Ovo je bilo sročeno žešće nego što je namjeravala, no doimalo se
ispravnim.
“Molim te,” rekao je, “sjedni.”
Stolci su bili namjerno neusklađeni. Stolac do njegova podsjećao ju je
na one izdužene figure Masai ratnika istesane od tvrdog drveta, no bez
opasnih šiljatih dijelova. Njegov je bio od poliranog aluminija, pomalo u
stilu Henryja Moorea. “Ne, hvala.”
“Ja ne znam što bi se moglo nalaziti u tom kontejneru, Hollis. Vjeruješ
li mi?”
Razmislila je o tome. “Mogla bih. Ovisi.”
“O čemu točno?”
“O tome što bi mi još mogao reći.”
On se nasmiješio. “Kamo god nas ovo odvelo, nikad ti neću moći reći
kako sam se ja zapravo upleo. Je li to prihvatljivo?”
Razmislila je o tome. “Da.” Nije baš zvučalo kao da se o tome može
pregovarati.
“I trebat ću od tebe vrlo iskreno pristajanje na moj poduhvat, sada, da
bismo nastavili ovaj razgovor. Moram znati da si uz mene prije nego što ti
kažem više. Ali, molim te, shvati da ti ne mogu reći više, a da te ne
uvedem još dublje u sve to. Ovo je stvar u kojoj posjedovanje informacija
znači upletenost. Razumiješ li?” Podignuo je skrletni mesni maki-sushi,
ozbiljno ga pogledao i gurnuo ga u usta.
U što god se upleo taj Bigend, zaključila je, bilo je duboko. Duboko i
možda izuzetno važno. Za nešto, nije još mogla znati za što. Prisjetila se
prizora onog bijelog kamiona kako zalazi za ugao, odlazeći, i shvatila je da
uistinu želi saznati kamo je otišao i zašto. Zamislivši da to nikad neće
otkriti, iz nekog je razloga pomislila na Albertova Rivera Phoenixa, ničice
na betonu ispred Viper Rooma. Još jedan završetak.
Bigend je dodirnuo usne koktelskim ubrusom, upitno podignuvši jednu
obrvu.
“Da”, rekla je. “Ali ako ikada otkrijem da si mi lagao, čak i
prešućivanjem, gotovo je. Sa svakom mojom obavezom. Gotovo.
Razumiješ?”
“Savršeno”, rekao je osmjehnuvši se i mahnuvši njihovoj konobarici.
“Piće.”
“Dupli scotch”, rekla je Hollis. “Jedan led.”
Pogledala je niz sjajni alabaster. Sve te svijeće. Pića. Ženska zapešća.
Što li je upravo učinila?
“Slučajno sam”, rekao je on, promatrajući konobaričinu pristalu guzu
kako se udaljava s istim izrazom lica koji je na njemu opazila dok je
gledao onaj maki, “jutros nešto saznao. Nešto u vezi Bobbyja.”
“Ja nikako ne bih rekla da je ‘slučajno’ pouzdan koncept kad se radi o
ovakvom materijalu.” Odlučila je riskirati s Masai stolcem i otkrila je da
je iznenađujuće udoban.
“Čak i paranoici mogu imati neprijatelje, kažu.”
“O čemu se onda radi?”
“Bobby je, kao što već neko vrijeme znam, zadužen za najmanje dva
zadatka za svoje poslodavce.”
“Tko su oni?”
“Ne znam. Zadaci Bobbyja Chomba, međutim: jedan se, kao što sam ti
već rekao, sastoji od osluškivanja gdje se nalazi Ukleti Holandez
transportnih kontejnera. Kad je prihvatio taj posao, dobio je skup nekakvih
parametara i zadatak da traži jedan određeni signal u velikom mnoštvu
drugih. Učinio je to. Još to čini. Kontejner povremeno šalje signal koji
govori o njegovoj lokaciji, a vjerojatno i o tome da nitko nije prtljao po
njemu. To je povremeni signal, šifriran, mijenja frekvencije, ali ako si
Bobby, očito, znat ćeš kada i gdje da ga osluškuješ.”
“Što od toga imaju oni koji ga plaćaju?”
“Ne znam. Ali pretpostavljam da to nije njihov kontejner, njihov signal.
Na koncu, oni su morali platiti Bobbyja da im ga nađe. Vjerojatno nakon
što su nekome drugome platili informacije koje su mu dali da mu pomognu
da ga nađe. Prilično zaobilazno, ako je kontejner ionako njihov, ali ne
isključujem posve tu mogućnost.”
“Zašto ne?”
“To nikad nije dobra zamisao. Ja sam agnostik, u biti. U svemu.”
“Što je onda drugi zadatak Bobbyja Chomba?”
“To je ono što sam upravo saznao. Kad smo bili u Blue Antu, rekao
sam ti da šalje iPode na Kostariku.”
“Točno. Glazbu, rekao si.”
“Što znaš o steganografiji?”
“Ne znam ni kako se to izgovara.”
“Bobbyjev drugi zadatak sastoji se od izrade detaljnih zapisa o
fiktivnom traženju signala kontejnera. Ta njegova fikcija, matematička,
golema, pripovijeda o njegovoj predanoj potrazi i posvemašnjem
neuspjehu da pronađe ključ koji već ima, ali koji glumi da nema.”
Nakrivio je glavu. “Razumiješ?”
“On lažira dokaze da još nije našao signal?”
“Upravo tako. Do sad je napravio tri takva epa. Šifrira ih
steganografski na diskove iPoda...” Prekinuo ga je dolazak njezina pića.
“Kako ono ide ta riječ?” upitala je kad se konobarica povukla.
“‘Steganografski’. On razbaca svoj fiktivni zapis aktivnosti na mnogo
glazbe. Ako ti da ključ, ili ako imaš dostatne, užasno velike mogućnosti
dešifriranja, možeš ga izvući iz glazbe.”
“A manje je vjerojatno da će provjeravati iPode nego laptope?”
Slegnuo je ramenima. “Ovisi o tome tko provjerava.”
“I kako si ti to saznao?”
“Ne mogu ti reći. Oprosti, ali to je u izravnoj vezi s time kako sam se
ja upleo, a složili smo se da o tome ne mogu govoriti.”
“Dobro.” Zapravo nije bilo jer ga je lako mogla zamisliti kako to
koristi kad god mu odgovara. Ali time će se pozabaviti kasnije.
“Ali rekao sam ti da znam da ih šalje na neku poste restante adresu na
Kostarici.”
“Tako je.”
“Gdje sam ih do sada gubio iz vida, ali ne prije nego što sam osjetio
ćuh umirovljenih obavještajnih agenata SAD-a. Što je prilično
prepoznatljiv smrad. Nikad nijedno ime, naravno. Ali sad sam čuo da se
Bobbyjevi iPodi šalju dalje, iz San Josea.”
“Kamo?”
“U New York. Osim ako mi netko ne mulja. Ali čini se da je osoba
kojoj ih Bobby šalje, u San Joseu, lijena. Ili nervozna. Pravi primatelj ih
nikad ne podigne. Nego plaća istom tom činovniku da ih pošalje natrag.
DHL-om. Na jednu adresu na ulici Canal. Kineski uvoznik.”
“Bobby prati lutajući kontejner”, reče ona. “Proizvodi lažne dokaze da
ga još nije našao. Šalje te dokaze nekome u Kostarici, koji ih onda opet
šalje u New York...”
“Preskočila si jedan korak. On ih šalje nekome u Kostarici, čiji je
posao, čini se, sukladno željama Bobbyjevih poslodavaca, da potpiše
primitak i da ih zatim preda nekom drugom predviđenom primatelju.
Osoba kojoj ih Bobby šalje najobičniji je prosječni kvazi-zločinački
poštanski sandučić. Ali predviđeni primatelj se nikad nije pojavio da
dovrši stvar. Umjesto toga se dogovorio s poštanskim sandučićem da ih
jednostavno vrati. To je rupa, razumiješ, pukotina u nečijoj arhitekturi.”
“Čijoj?”
“Nemam pojma.”
“Možeš mi reći kako si otkrio da odlaze u New York?”
“Poslao sam dolje nekoga s punim rukama gotovine. Dao sam
poštanskom sandučiću neočekivanu ponudu. To je takav grad.”
“I to je sve što si dobio za svoj novac?”
“To i slutnju da gospodin Poštanski Sandučić smatra da je lokalna ex-
CIA gerontokracija ugnjetavačka pa se želi povući dublje na jug, što dalje
od nje.”
Prošla je još jednom kroz sve to u glavi, vrteći usamljenu kocku leda u
svom scotchu. “I što ti misliš?”
“Netko nekoga vara. Netko nekoga navodi da povjeruje da netko drugi
zna za kontejner, ali da ga ne može locirati. Zašto bi, što misliš, netko
radio takvo što?”
“Zato da osoba čiji je kontejner misli da ga nitko ne prati. Dok ga
zapravo prati.”
“Tako se čini, zar ne?”
“I?”
“Moramo istražiti tu rupu. Znamo da se netko u San Joseu malo
distancira, da se ne drži plana od riječi do riječi. Tko god treba primati te
iPode i preuzimati ih da ih otpremi dalje, to ne čini. Umjesto toga plaća
poštanskom sandučiću da jednostavno vrati iPode. Ja mislim da se boji.”
“Koga?”
“Vjerojatno onoga tko je vlasnik sadržaja tog kontejnera. To je vrlo
zanimljivo. A sad imamo još jednu rupu, osim toga.”
“A to je?”
“Pamela je stavila uređaj za GPS praćenje na taj kamion, nekih sat
vremena prije nego što si ti stigla.”
“Isuse,” rekla je, “stvarno? Što je ona, James Bond?”
“Ni slučajno. Ona se voli igrati, naša Pamela.” Nasmiješio se. “Gdje je
taj kamion?”
Izvadio je Treo iz sakoa i palcem otipkao nekoliko brojeva na
tipkovnici. Zaškiljio u njega. “Malo sjevernije od San Francisca,
trenutačno.”
 44.
IZLAZNA STRATEGIJA

MILGRIM SE ZATEKAO KAKO SE KREĆE PREMA

BROWNOVOJ parkiranoj Corolli, ili bolje rečeno, zatekao je svoje tijelo,
zgrčeno i zadihano od galopa na koje nije bilo naviklo, kako smušeno
krivuda u općenitom smjeru za koji je pretpostavljalo da je točan. Doživio
je potpuno izvantjelesno iskustvo između trenutaka kad je pojurio s klupe i
kad je ponovo našao samog sebe ovdje, a pojma nije imao gdje bi mogla
biti ona crna gospoda. Nadao se da su mu povjerovali na riječ da je Brown
agent DEA-e. Budući da je jedan od njih spontano zaključio da je u tijeku
policijska zasjeda, vjerojatno jesu. Nije bilo vjerojatno da Dennis Birdwell
plaća nekoga tko ne bi tako učinio; bilo je već dovoljno nevjerojatno što ih
je uopće unajmio. Milgrima je to poprilično šokiralo. Njegovi pokušaji da
ih ugleda, nestabilan kakav je bio, nisu urodili baš nikakvim velikim
likovima umotanima u kožu. Ni, u biti, ikime tko bi izgledao kao sastavni
dio nekakvog Crvenog tima. Čak ni samim Brownom.
Zelena tržnica najednom se doimala pusto, izuzev ljudi koji su valjda
bili prodavači, a svi oni kao da su pokušavali upotrijebiti mobitele, dok su
neki od njih urlali jedni na druge prilično histerično.
Sad su odjeknule sirene, zavijajući u daljini. Približavale su se. Mnogo
njih, činilo se.
Usprkos bolnu probadanju u preponi, od kojeg se želio presaviti
napola, prisilio se da ostane približno uspravan i da se kreće što je brže
mogao.
Prelazio je Union Square West kod Sedamnaeste i Corolla mu je bila
na vidiku, kad su neke sirene istodobno i stigle i prestale. Osvrnuo se duž
Sedamnaeste i ugledao policijski auto i hitnu na križanju s Parkom, svjetla
na njihovim krovovima mahnito su se crvenjela i plavjela. Tri identična
crna terenca pojavila su se s istoka, na Sedamnaestoj, bez sirena, i
izbljuvala glomazne, u crno odjevene likove koji su Milgrimu izgledali, s
te udaljenosti, kao da nose svemirska odijela. Bila je to ona nova super
policija oformljena nakon 11. 9., bio je uvjeren, premda se nije mogao
sjetiti kako se ono zvala. Samsonove brigade? Neki od njih ušli su u
zgradu kroz ulaz na uglu. Zatim prva od, kako je zvučalo, nekoliko
vatrogasnih kola.
Nije bilo vremena da to gleda, ma koliko mu plijenilo pažnju.
Brownova torba još je bila u autu.
No ulični krajolik, tada je shvatio, činio se posve lišen bilo čega što bi
moglo poslužiti za razbijanje prozora automobila. Njegova ruka nekoliko
se puta stisnula oko nepostojeće drške jeftinog korejskog račvastog čekića
pomoću kojeg je zadnji put pristupio unutrašnjosti jednog automobila, no
tada je nečija tuđa ruka snažno stisnula njegovo lijevo rame, dok se
njegovo desno zapešće našlo iskrenuto i iza njegovih leđa snagom koja ga
je gotovo iščašila.
“Otišli su”, rekao je Brown mirno. “Blokirali su nam radijske i
mobitelske frekvencije. Ako razgovaramo, znači da su otišli. Sad izađite.
Drugi su već na sigurnom. Imaju ga u pritvoru? Herkulov tim?” Brown je
uzdahnuo. “Sranje”, rekao je, zaključno.
Herkulovi timovi, pomislio je Milgrim. To je bilo to.
“Pokret”, naredio je Brown. “Zatvorit će ovo područje.” Naglo je
otvorio Corollina stražnja vrata i gurnuo Milgrima unutra, licem prema
naprijed. “Pod”, zapovjedio je.
Milgrim je uspio uvući noge baš kad je Brown zalupio vrata.
Namirisao je tepih relativno novog automobila. Koljena su mu bila na
Brownovoj crnoj torbi i laptopu, no znao je da je trenutak, ako je ikada i
postojao, prošao. Koncentrirao se na pravilnije disanje i pripremanje svoje
izlike za to što je došao nezavezanih ruku.
“Ostani dolje”, rekao je Brown, ulazeći s vozačke strane i paleći
motor. Udaljio se s rubnika. Milgrim je osjetio kako je skrenuo desno na
Union Square West, a zatim usporio. Otvorila su se suvozačka vrata i
netko se uvukao. Opet su krenuli, uz tresak vrata.
“Daj mi ga”, rekao je Brown.
Milgrim je začuo neko šuškanje.
“Imao si rukavice?” Odmjereni mir u Brownovu glasu, znao je Milgrim
iz iskustva, bio je loš znak. Izlet u park Crvenog tima jedan zacijelo nije
dobro prošao.
“Da”, rekao je netko. Muški glas, možda poznat s ranijeg sastanka u
New Yorkeru. “Ovaj dio se odvojio kad mu je pao.”
Brown nije ništa rekao.
“Što se dogodilo?” upitao je drugi. “Jesu li nas očekivali?”
“Možda uvijek očekuju nekoga. Možda su uvježbani za to. Koji
koncept, ha?”
“Kako je Davis?”
“Meni je izgledalo kao da je slomio vrat.”
“Nisi rekao da je tip opasan.”
Milgrim je zatvorio oči.
“Blackwater 29 ti je dao nogu zbog gluposti?” upitao je Brown. “Hoće
li mi to reći kad ih budem pitao?”
Drugi nije rekao ništa.
Brown je zaustavio auto. “Izlazi”, rekao je. “Odlazi iz grada. Ovo
poslijepodne.”
Milgrim je čuo kako se vrata otvaraju, čovjek izlazi, vrata zatvaraju.
Brown je vozio dalje. “Skini taj Javni prijevoz sa stražnjeg prozora”,
rekao je Brown.
Milgrim se uspentrao na stražnje sjedalo i povukao vakuumske
hvataljke sa stakla. Bili su pred skretanjem na Četrnaestu. Okrenuo se i
pogledao niz Union Square West te ugledao crno vozilo Herkulova tima
kako blokira jedno križanje. Opet se okrenuo, nadajući se da mu Brown
neće narediti da se vrati na pod, i smjestio je svoja stopala, oprezno, po
jedno sa svake strane Brownova laptopa i torbe. “Vraćamo se u New
Yorker?”
“Ne,” rekao je Brown, “ne vraćamo se u New Yorker.”
Brown ih je umjesto toga dovezao do poslovnice za vraćanje
unajmljenih automobila u Tribeci.
Uzeli su taksi do Penn Stationa, gdje je Brown kupio dvije
jednosmjerne karte za Washington na Metrolineru.
 45.
KOMADNI TERET

“KAMO MISLIŠ DA KAMION IDE?” UPITALA JE Hollis pored

bazena, iz svoje tople udubine na kraju gigantskog Starčkova futona.
“Ne u Zaljev”, rekao je Bigend, koji je toliko duboko utonuo pored nje
da ga nije mogla vidjeti. “Ubrzo ćemo znati radi li se, ili ne, o Portlandu. Ili
Seattleu.”
Ugnijezdila se još dublje, promatrajući svjetla malenog aviona kako
prelaze praznim središtem rasvijetljenog neba. “Misliš da neće krenuti
prema unutrašnjosti?”
“Neće”, rekao je. “Mislim da trebaju luku, i to neku opremljenu za
kontejnere.”
Izdigla se što je bolje mogla na svoj desni lakat, nastojeći vidjeti
njegovo lice. “On stiže?”
“Možda je to smisao Bobbyjeva iznenadnog odlaska, a ne to da se
jednostavno prepao tebe.”
“Ali ti misliš da stiže?”
“Moguće.”
“Znaš li gdje se nalazi?”
“Hook”, rekao je. “Sjećaš ga se? Onaj veliki ruski helikopter?
Helikopter koji može letjeti stotine milja, pokupiti naš kontejner s jednog
broda i prenijeti ga na drugi?”
“Da.”
“Danas postoje zanimljive mogućnosti praćenja trgovačkog prijevoza.
Određenog broda, mislim. Ali sumnjam da bi nam neka od njih pomogla da
uđemo u trag našoj tajnovitoj kutiji jer mislim da ona stalno mijenja
brodove. Na pučini. Čuli smo za korištenje starog dobrog Hooka još prije,
ali ne treba ti nešto toliko veliko da prebaciš jedan jedini kontejner od 12
metara s jednog broda na drugi. Pod uvjetom da ga ne moraš zrakom
prenijeti predaleko, mislim. Naš ima 12 m, usput. Svi su ili od 12 ili od 6
m. Standardizacija. Kontejneri puni trgovačke robe. Paketi puni
informacija. Nema komadnog tereta.”
“Nema čega?”
“Komadnog tereta. Tereta koji nije u kontejnerima. Staromodnog
prijevoza. Sanduka, vreća. Onoga što je brodski prijevoz nekad bio. Palo
mi je na pamet da u smislu informacija, najzanimljivije stvari, bar meni,
obično ispadnu nalik komadnom teretu. Tradicionalne ljudske informacije.
Netko tko nešto zna. Za razliku od analižiranja podataka i ostaloga.”
“Ja ne znam ništa o analiziranju podataka”, rekla je ona, “ni o
ostalome.”
“Mi iz Blue Anta ulagali smo u analiziranje podataka.”
“U dionice nekog poduzeća?”
“Ne. Mislim da bi se moglo reći da se pretplaćujemo. Ili se tome
nadamo. Nije to jednostavno.”
“Na što?”
“Švicarci imaju sustav poznat kao Onyx, zasnovan na Echelonu,
sustavu koji su izvorno razvili Britanci i Amerikanci. Onyx, kao i Echelon,
koristi softver za filtriranje sadržaja satelitske komunikacije prema
određenim traženim pojmovima. Onyxove prislušne postaje nalaze se u
Zimmerwaldu i Heimenschwandu u Bernskom kantonu i u Leuku u kantonu
Valais. Proveo sam tjedan dana u Heimenschwandu kad sam imao trinaest
godina. Dada.”
“Molim?”
“Dada. Moja majka je istraživala jednog manje poznatog dadaista.”
“Švicarci? Švicarci imaju takav sustav?”
“Prošli mjesec”, rekao je on, “nedjeljno izdanje Blicka objavilo je tajni
izvještaj švicarske vlade utemeljen na onome što je Onyx uhvatio.
Opisivao je faks poslan iz egipatske vlade njihovoj ambasadi u Londonu,
koji je spominjao skrivene CIA-ine zatvore u istočnoj Europi. Švicarska
vlada je odbila potvrditi postojanje tog izvještaja. Ipak je, međutim, iz istih
stopa pokrenula sudski postupak protiv izdavača, zato što su dopustili da
procuri tajni dokument.”
“I možeš se ‘pretplatiti’ na takve stvari?”
“Bankari”, reče Bigend, “trebaju dobre informacije.”
“Pa?”
“Blue Ant treba dobre bankare. A oni su slučajno Švicarci. Ali ondje
baš i nemamo dobar način zaobilaženja poteškoća. Nove tražene pojmove
treba odobriti nezavisna komisija.”
Njezine oči su je varale. Velika prozirna stvorenja kao da su se
vrpoljila u dubinama rasvijetljenog neba. Pipci dužine nebule. Trepnula je
i nestali su. “Pa?”
 “Samo dva člana te komisije, do sada, imala bi razloga biti sklona
sugestijama naših bankara. Ali vidjet ćemo.” Osjetila je kako se uspravio.
“Još jedno piće?”
“Meni ne.”
“Ali uviđaš”, rekao je, “golemu složenost takve vrste obavještajnih
podataka, a naravno i njima svojstvena ograničenja. Da i ne spominjem to
da nemamo pojma tko bi još mogao pratiti te tražene pojmove. Ti,
međutim, s tvojim potencijalom da se približiš Bobbyju Chombu...”
Osovio se na noge, protegnuo, popravio sako i okrenuo se, sagnuvši se da
joj pruži ruku. Prihvatila ju je, dopustivši mu da joj pomogne da ustane.
“Ti si komadni teret, Hollis.” Široko se osmjehnuo. “Razumiješ?”
“Stalno ti to govorim. Nije mu se nimalo svidjelo to što me Alberto
ondje doveo. Bilo je to očigledno kršenje dogovora, za Bobbyja. Ti možda
misliš da je pobjegao iz grada zato što stiže njegov brod, ali ja znam koliko
mu se nije svidjelo to što sam se ja pojavila tamo.”
“Prvi dojam”, reče on. “On se zna mijenjati.”
“Nadam se da ne očekuješ od mene da mu jednostavno opet uletim?”
“Prepusti sve to meni. Prvo moram vidjeti kamo ide. U međuvremenu,
ti radi s Philipom. Vidi što ti još Odile i njeni prijatelji mogu pokazati.
Nije slučajno što Bobby Chombo pokriva dva naizgled toliko različita
područja. Bitno je to da smo nas dvoje popričali, došli do dogovora.
Raduje me što znam da ćemo raditi zajedno.”
“Hvala”, rekla je ona automatski, a zatim je shvatila da je to uistinu
sve što mu može reći. “Laku noč”, rekla je tada, prije nego što je stanka
dobila previše prilike da se odulji.
Ostavila ga je ondje, pored stabala fikusa u njihovim golemim teglama.
 46.
VIP

“NE NOSIŠ NIKAKVE DOKUMENTE”, REKAO JE starac na

engleskom, isključivši maleni fotoaparat na kojem je više puta pregledao
neku videosnimku.
“Ne”, rekao je Tito. Na strop kamiona bile su pričvršćene dvije jeftine
plastične svjetiljke na baterije, koje su slabo osvjetljavale njih dvojicu na
njihovoj neudobnoj klupi. Tito je brojao skretanja kamiona, nastojeći
pratiti kamo idu. Vjerovao je da su sada sjeverozapadno od Union Squarea
i da se kreću prema zapadu, ali postajao je sve nesigurniji.
Starac je uzeo jednu omotnicu iz džepa i dodao je Titu. Tito ju je
otvorio i izvadio vozačku dozvolu iz New Jerseyja s njegovom slikom.
Ramone Alcin. Tito je pomnije pogledao sliku. Činilo se da je to on,
premda nikad nije pozirao za nju, niti je ikada nosio majicu koju je nosio
Ramone Alcin. Pogledao je potpis. Prvo će ga morati vježbati crtati
naopačke, kao što ga je Alejandro naučio. Obuzela ga je nelagoda od toga
što ima dokumente za koje još nije naučio potpis. Mada, što se toga tiče,
podsjetio se, nije znao ni voziti.
Starac je uzeo omotnicu natrag, vrativši je u svoj džep. Tito je izvadio
novčanik iz jakne i ugurao dozvolu iza prozirnog preklopa, primijetivši
pritom da je netko brižno izgrebao plastificiranu površinu dozvole mnogo
je puta izvukavši iz jednog novčanika i gurnuvši u drugi. Sjetio se
Alejandra.
“Što još imaš?” upitao je starac.
“Jedan Bugarinov pištolj”, rekao je Tito, zaboravivši da stranac možda
ne zna za njih.
“Lečkov. Daj mi ga.”
Tito je izvadio pištolj u njegovoj maramici. Prah vrlo sitne soli umrljao
mu je crne traperice dok ga je dodavao starcu.
“Opalio je.”
“Upotrijebio sam ga u hotelskom restoranu”, rekao je Tito. “Skoro su
me uhvatili. Jedan od onih koji su me lovili dobro je trčao.”
“Sol?” oprezno je ponjušio starac.
“Morska sol. Jako sitna.”
 “Lečkov je volio sugerirati da je on izradio kišobran pomoću kojeg je
ubijen Georgij Markov. Nije. Kao i ovo, njegov rad izgleda kao da je
pripadao jednom ranijem dobu. Vjerojatno je počeo kao seoski popravljač
bicikala.” Ubacio je maramicu i pištolj u svoj kaput. “Morao si ga
upotrijebiti, je li?”
Koliko god upoznat taj čovjek možda bio s poviješću njegove obitelji,
pomislio je Tito, vjerojatno ne zna za oriše. Objašnjavanje da je Eleggua
odlučio upotrijebiti Bugarinov pištolj ne bi pomoglo. “Nisam pucao u
lice”, rekao je Tito. “Nego nisko. Oblak mu je opekao oči, ali nije mu ih
ozljedio.” To je vjerojatno bilo točno, koliko se Tito sjećao, ali odluka,
ako je do nje došlo, bila je Elegguina. “Voda bi uklonila sljepilo.”
“Bijeli prah”, rekao je starac, a Tito je zaključio da su dodatne crte na
njegovu usku, oštru licu predstavljale osmijeh. “Nema tome tako dugo, to
bi se jako zakompliciralo. A sada, sumnjam. Kako bilo, nećeš to nositi
kroz detektore metala prije ukrcavanja.”
“Ukrcavanja”, rekao je Tito, odjednom suha grla, a strah se uzburkao u
dubinama njegova želuca.
“Ostavit ćemo ga”, rekao je starac kao da osjeća Titovu paniku pa ga
želi ohrabriti. “Još kakav metal?”
Skučen u mraku majušnog aviona, šćućuren na toplom metalu, privijao
se uz noge svoje majke, njezina ruka u njegovoj kosi, motor koji se upinjao
podnijeti njihovu težinu. Noč bez mjesečine. Jedva su prolazili iznad
drveća. “Ne”, uspio je izustiti Tito.
Kamion je stao. Postao je svjestan tutnjave, brujanja, dubokog i
strašnog. Najednom glasnijeg kad su se jedna stražnja vrata otvorila i kad
je sunčeva svjetlost naglo upala unutra. Onaj iz Pradina odjela s cipelama
brzo se popeo unutra. Starac je otkopčao sigurnosni pojas i prebacio se
preko naslona klupe. Tito je učinio isto, blijed, užasnut. “Union Square je
zatvoren”, rekao je onaj iz Prade.
“Riješi se ovoga”, rekao je starac dodajući mu Bugarinov pištolj u
njegovoj maramici. Izvadio je fotoaparat iz džepa na kaputu i skinuo
kaput, a čovjek iz Prade pomogao mu je odjenuti svijetli baloner. “Skini
jaknu”, naredio je starac Titu.
Tito je poslušao. Čovjek iz Prade pružio mu je kratku jaknu od zelene
tkanine s nečim žutim izvezenim na leđima. Tito ju je navukao. Dobio je
zelenu kapu sa žutim šiitom, BRAĆA JOHNSON LIVADE I TRAVNJACI
pisalo je žutim slovima preko čela. Stavio ju je. “Naočale za sunce”, rekao
je čovjek iz Prade, pružajući ih Titu. Složio je Titovu jaknu u malu crnu
najlonsku torbu, zakopčao je i pružio mu je. “Naočale”, podsjetio je Tita.
Tito ih je stavio.
Izašli su na svjetlost sunca, na užasnu tutnjavu. Tito je ugledao znak na
žičanoj ogradi, nekoliko metara od kamiona.
AIR PEGASUS VIP HELIDROM
Iza žičane ograde, helikopteri koji su tutnjili.
Tada se pojavila Vianca na svom motociklu, lica skrivenog pod
metaliziranim vizirom. Vidio je kako joj čovjek iz Prade dodaje Bugarinov
pištolj umotan u maramicu. Ugurala ga je u prednji dio jakne, brzo
domahnula Titu i otišla, a zujanje njezina motora izgubilo se u grmljavini
helikoptera.
Tito je, želuca puna hladnog, teškog straha, pošao za ostalima u taj
VIP.
A kad su prošli kroz detektor metala, pokazali svoje dokumente,
sagnuli se, u trku, pod vrtlogom krila propelera, zakopčali se u sjedalima i
kad se tutnjava izoštrila, te se učinilo da je nešto poput kabela podiglo
helikopter i odnijelo ga uvis preko Hudsona, Tito je mogao samo zatvoriti
oči. Tako da nije vidio grad ni dok su se dizali, niti ga je vidio kako se
smanjuje iza njega.
Na koncu je, još uvijek ne otvarajući oči, uspio izvući svoj Nano iz
prednjice majice, iščeprkati slušalice iz prednjeg lijevog džepa traperica i
pronaći himnu koju je svirao na svom Casiu boginji Ošun.
 47.
N ULICA

BILO JE DUHOVA U STABLIMA IZ GRAĐANSKOG RATA, nakon

Philadelphije.
Pruga je prije prolazila pored ulica malenih kuća u nizu, kroz četvrti u
kojima je siromaštvo, činilo se, bilo jednako učinkovito kao što je navodno
bila neutronska bomba. Ulice lišene stanovništva baš kao što su njihovi
prozori bili lišeni stakla. Same kuće izgledale su ne toliko kao da
pripadaju drugom vremenu, koliko drugoj zemlji; Belfastu, možda, nakon
nekog sektaškog biološkog napada. Kosturi japanskih automobila na
ulicama, trbuhom na golim naplacima kotača.
No nakon Philadelphije i nakon uzimanja još jedne tablete Milgrim je
počeo razabirati nezemaljske spodobe, možda anđele. Kasno popodnevno
sunce ukrasilo je šume u prolazu fosforescencijom u stilu Maxfielda
Parrisha, 30 a možda je to epileptično trzanje koje je stvaralo kretanje
vlaka prizvalo ta stvorenja. Ustanovio je da su neutralna, ako već ne i
dobroćudna. Pripadala su krajoliku, ovom dobu dana i godine, a ne
njegovoj priči.
S druge strane prolaza u Metrolineru Brown je neumorno tipkao po
svom armiranom laptopu. Tjeskoba se uvijek uvlačila u Brownovo lite dok
bi pisao, znao je Milgrim, i sad ju je opet ugledao. Možda Brown nije bio
siguran u svoje spisateljske sposobnosti, ili se po navici pripremao na to
da će ono što piše odbaciti ili pretjerano kritizirati onaj kome piše. Ili se
radilo o tome da mu je naprosto bilo nelagodno izvještavati o neuspjehu?
Koliko je Milgrim znao, Brown nikad nije imao uspjeha u onome što je, po
svoj prilici, nastojao izvesti s IO-om i subjektom. Činilo se da je hvatanje
subjekta pobjednički položaj za Browna i Brown je pokušao, ali je
zakazao. Otimanje onoga što je IO isporučivao subjektu izgledalo je kao
drugi, premda sekundarni, pobjednički položaj i možda je Brown uspio u
tome, danas, na Union Squareu. Hvatanje IO-a nikad se nije činilo
pobjedničkim položajem. Kad bi uhvatili IO-a, pretpostavljao je Milgrim,
tada bi i subjekt i IO-ova velika obitelj bili upozoreni na Brownovu igru.
Postavljanje hvatača signala u IO-u sobu bilo bi negirano. Tako da je,
pretpostavljao je Milgrim, Brown sada sastavljao svoj izvještaj o tome što
se zbilo na Union Squareu.
No držao je da nije vjerojatno da bi takav izvještaj navodio njega, ili
Dennisove crne pomoćnike, i to je po svoj prilici bilo vrlo dobro. Brinulo
ga je što mu Brown još nije spomenuo činjenicu da ga je našao
neprivezanog za klupu, no osjećao se spremno; lisičina je sama pukla, a
Milgrim je, osjetivši nevolje u parku, preuzeo povratak do Brownova auta
na sebe, kako bi što više olakšao odlazak.
Umorivši se od bljeskanja sunca kroz stabla, pomislio je kako bi
mogao čitati svoju knjigu. No nije dospio dalje od stavljanja ruke na
pohabane korice u bočnom džepu Paula Stuarta. Tada je zaspao obrazom
naslonjen o toplo staklo i probudio se tek kad ga je Brown prodrmao, dok
su ulazili u Union Station u Washingtonu.
Ustanovio je da je sada užasno ukočen, nedvojbeno zbog onog
neuobičajenog iskušavanja snage vježbanjem u parku, kao i zbog navale
strahom pokrenutog adrenalina, koja ga je omogućila. Noge je,osjećao kao
štule kad se teturajući uspravio, otresajući mrvice od sendviča s puretinom
koji je pojeo prije Philadelphije. “Pokret”, naredio je Brown, gurnuvši ga
naprijed. Brownu su laptop i torba visjeli kod kukova, kao kod teretnog
konja, s remenjem koje mu se križalo na prsima. Milgrim je slutio da su
Browna tako naučili u nekom trenutku tečaja o optimalnom osiguranju
ručne prtljage. Imao je dojam da Brown improvizira relativno malo i da mu
to nikad ne ide osobito lako; on je bio čovjek koji je vjerovao da postoje
načini na koje se stvari rade i da su to načini na koje stvari treba raditi.
Uz to je bio, pomislio je Milgrim, trudeći se održati korak s njim na
peronu, autoritaran, ali i nešto za što je Milgrim pretpostavljao da je
prijeka potreba za izvršavanjem zapovijedi.
Trijumfalizam Beaux-Arts stila kolodvora nagnao je Milgrima da se
iznenada osjeti vrlo maleno. Vrat mu se uvukao u ovratnik Paul Stuartova
kaputa. Kao da je vidio sebe i Browna s velike visine među tim kićenim
svodovima, poput buba, daleko ispod, koje gmižu širokim prostranstvom
mramora. Natjerao se da pogleda uvis, između ramena, u taj kamen s
uklesanim natpisima, pozlatom, svom pompom i ozbiljnošću američke
renesanse iz nekog drugog mladog stoljeća.
Vani, na zraku protkanom tonalitetom zagađenja koji nije bio njujorški
i pomalo sparnom, Brown ih je brzo odveo u taksi koji je vozio neki
Tajlanđanin sa žutim lovačkim naočalama, a odande u onaj plan ulica koji
Milgrim nikada nikako nije uspijevao shvatiti. Krugovi, zrakaste avenije,
masonske zamršenosti. No Brown je vozaču dao adresu u ulici N, a
Milgrim se sjetio toga, tog drugog abecednog grada, toliko drugačijeg.
Proveo je tri tjedna ovdje, jednom, u najboljim danima prvog Clintonova
mandata, kao dio tima koji je prevodio ruska trgovinska izvješća za jednu
firmu lobista.
U jednom trenutku skrenuli su s prometne trgovačke ulice pune
brendiranih trgovačkih centara u najednom mirnije susjedstvo, posve
rezidencijalno, s manjim, starijim kućama. U federalnom stilu, prisjetio se
Milgrim, kao i toga da je to zacijelo Georgetown, čega se sjećao s jednog
seminara o stilu koji se održavao u nekoj kući. Ne mnogo drugačijoj od
ovih pored kojih su prolazili, ali većoj, sa zidom ograđenim stražnjim
vrtom u kojem je Milgrim, kad se iskrao na joint, otkrio jednu golemu
kornjaču i jednog još većeg zeca, stanarove ljubimce, pretpostavio je tada,
no sada se toga sjećao kao kakvog čarobnog trenutka iz djetinjstva.
Milgrimovo pravo djetinjstvo oskudijevalo je čarobnim trenucima,
prisjećao se, pa je možda zato pomaknuo taj susret unatrag po subjektivnoj
vremenskoj liniji, kako bi to nadoknadio. No ovo je definitivno bio
Georgetown, te uske fasade od cigle zaobljenih uglova, crni drveni kapci,
dojam da Martha Stewart i Ralph Lauren 31 naporno rade na interijerima,
najzad zajedno, zaštićujući prirodno prvoklasne površine ručno nanesenim
slojevima zlatnog pčelinjeg voska.
Njihov taksi iznenada se zaustavio, a vozačeve jarko žute naočale
okrenule su se prema Brownu. “Vi ovdje?” upitao je.
Vjerojatno, potiho je odgovorio Milgrim, dok je Brown dodavao
čovjeku nekoliko presavijenih novčanica i naređivao Milgrimu da izađe.
Milgrimove cipele poskliznule su se na ciglama čiji su uglovi s
godinama nestali. Slijedio je Browna po tri granitne stepenice udubljene
stoljećima nogu. Crna vrata ispod jednostavnog lepezastog svjetla bila su
ukrašena federalnim orlom od nedavno ispolirane mjedi, toliko starim da
nije sličio nijednom orlu kojeg je Milgrim ikad vidio, već kakvom
stvorenju iz drevnije mitologije, možda feniksu. Izlili su ga, bio je uvjeren
Milgrim, obrtnici koji nikad nisu vidjeli orla, osim na grafikama. Brownovu
pozornost sad je u cijelosti obuzelo tipkalo od brušenog nehrđajućeg
čelika ugrađeno u dovratak, u koje je unosio šifru s komada plavog papira.
Milgrim je pogledao duž ulice, vidjevši skupocjeno staromodne ulične
svjetiljke kako namiguju. Negdje malo dalje u istom bloku lajao je neki
veliki pas.
 Kad je Brown dovršio sekvencu, vrata su se oglasila začuđujuće
konciznim mehaničkim zvukom dok su se otključavala.
“Unutra”, naredio je Brown.
Milgrim je primio zakrivljenu mjedenu kvaku, pritisnuo je nadolje
palcem i gurnuo. Vrata su se tiho otvorila. Ušao je, smjesta shvativši da je
kuća prazna. Ugledao je dugačku mjedenu ploču punu reprodukcija
antiknih prekidača za svjetlo. Pritisnuo je onaj najbliži vratima, prstom
prekrivši okrugli sedefni gumb. Polukugla od mliječnog stakla upalila se
iznad njih, ruba uokvirena broncom s cvjetnim uzorkom. Pogledao je dolje.
Uglancani sivi mramor.
Čuo je kako Brown zatvara vrata iza sebe, brava se opet oglasila onim
zvukom.
Brown je pritisnuo još dugmadi na mjedenoj ploči, osvijetlivši
udaljenije predjele kuće. Nije mnogo promašio s Marthom i Ralphom,
uvidio je Milgrim, premda namještaj nije bio pravi. Sličio je namještaju u
predvorju kakvog tradicionalnije opredijeljenog Four Seasonsa.
“Lijepo”, začuo je Milgrim sebe.
Brown se okrenuo na prstima, upiljivši se u njega.
“Oprosti”, rekao je Milgrim.
 48.
MONTAUK

TITO JE SJEDIO ODLUČNO ZATVORENIH OČIJU U SVOJOJ

GLAZBI.
Izuzev vibracija i buke motora, ništa nije davalo naslutiti kretanje
prema naprijed. Nije imao pojma o njihovu smjeru.
Ostao je u glazbi, s Ošun, koja ga je izdigla ponad njegova straha.
Ugledao ju je, na koncu, kao vodu potoka, prelazila je preko oblutaka,
spuštala se obronkom kroz gusto raslinje. Postao je svjestan ptice u
visinama, iznad potoka, onkraj vrhova krošanja.
Osjetio je kako stroj zaokreće. Čovjek iz Prade, koji je sjedio pored
njega, dotaknuo mu je zapešće. Tito je otvorio oči. Čovjek je pokazivao,
nešto je govorio. Tito je skinuo Nanove slušalice, no i dalje nije mogao
ništa čuti, samo zvuk motora. Kroz zakrivljeni plastični prozor ugledao je
more ispod njih, niske valove koji su se valjali prema stjenovitoj plaži. Na
širokoj travnatoj čistini izbrijanoj u niskoj smeđoj šumi, bijele zgrade bile
su poslagane oko četvrtaste petlje ceste bež boje.
Starac je, na sjedalu ispred Tita, pored pilota, imao velike plave
slušalice s mikrofonom nataknute preko ušiju. Tito jedva da je bio
primijetio pilota, zbog toga što je zatvorio oči čim je uspio privezati
.sigurnosni pojas. Sad je ugledao njegovu ruku u rukavici na iskrivljenoj
čeličnoj palici, kako palcem pritišće dugmad na dršci nalik onoj u kakvoj
video igri.
Zaobljeni, pomalo nepravilni kvadrat ceste i bijele zgrade ustrajno su
se povećavali. Najveća zgrada, očito kuća s nižim krilima što su se
pružala s obje strane, nalazila se podalje od petlje, okrenuta prema moru, a
njezini veliki prozori prazno su zurili. Druge zgrade, nagomilane što je bilo
moguće dalje na petlji iza te kuće, djelovale su poput manjih kuća i velike
garaže. Nije bilo ni stabala ni grmlja nakon granice smeđe šume. Zgrade su
izgledale trošno, a sad je mogao razabrati da su načinjene od bijelo
obojenog drva. U ovoj sjevernoj klimi, znao je, drvene kuće mogu stajati
vrlo dugo jer ih, čini se, ništa ne izjeda. Na Kubi, samo bi najtvrđe drvo iz
močvarnih šuma Zapate moglo toliko dugo izdržati insekte.
Ugledao je dugački crni automobil nepokretan na jednoj strani bež
petlje, na pola puta između velike kuće i onih manjih.
Skrenuli su prema unutra preko plaže, pijesak se kovitlao ispod njih,
prošli su nisko iznad kosog sivog krova velike kuće. Stroj je zastao,
nemoguće, usred zraka, a zatim se počeo spuštati prema travi.
Starac je skinuo slušalice. Čovjek iz Prade nagnuo se i otkopčao Titov
sigurnosni pojas. Dodao je Titu torbu u kojoj se nalazila njegova APC
jakna. Titov se želudac stisnuo kad je helikopter dotaknuo čvrsto tlo. Ton
njegove tutnjave se promijenio. Čovjek iz Prade otvorio je vrata i pokazao
Titu da izađe.
Tito je sišao i gotovo se srušio na tlo zbog vjetra iz rotora. Nisko
sagnut, dok mu je vjetar tjerao suze na oči, zgrabio je kapu da je ne
otpuše. Čovjek iz Prade provukao se ispod trupa i pomogao starcu da siđe
s vrata na suprotnoj strani. Pokoravajući se njegovim gestama, još uvijek
pognut, puzao je za njima dvojicom prema crnom automobilu. Zvuk
tutnjave se promijenio.
Tito se okrenuo da vidi helikopter kako polijeće, nalik nekom
nespretnom mađioničarskom triku. Najednom je skrenuo prema rhoru,
preko velike kuće, a onda se uzdigao još više, udaljavajući se na pozadini
neba bez oblaka.
U iznenadnoj tišini začuo je starčev glas i istovremeno osjetio snažan
povjetarac koji je pirkao s mora: “Oprosti zbog uniforme. Mislili smo da
bi bilo dobro da ostaviš određeni utisak na helidromu.”
Čovjek iz Prade sagnuo se i dohvatio ključeve ispod prednjeg lijevog
kotača crne limuzine Lincoln. “Divno mjesto, zar ne?” rekao je pogledavši
prema garaži, prema manjim kućama.
“Premalo izgrađeno, prema današnjim standardima”, rekao je starac.
Tito je skinuo naočale za sunce, razmislio o njima, odlučio da ih neće
zadržati i stavio ih u jedan od bočnih džepova jakne firme za održavanje
travnjaka. Kapu je ugurao u drugi i skinuo jaknu. Otvorio je crnu
najlonsku torbu, izvadio svoju APC jaknu, protresao je i odjenuo. Stavio
je zelenu jaknu u torbu i zatvorio je.
“Bilo je ovakvo i u sedamdesetima, kad se prodavalo za nešto manje
od tristo tisuća”, rekao je čovjek iz Prade. “Sada traže četrdeset milijuna.”
“Jasno da traže”, rekao je starac. “Lijepo od njih što su nam dopustili
da sletimo.”
“Agent za nekretnine je nabacio nešto o nižoj ponudi ako uvjeti budu
dovoljno jednostavni. Pazikućama je, naravno, rečeno da nam ne smetaju.”
Pritisnuo je gumb na ključevima u svojoj ruci i otvorio vozačeva vrata.
“Stvarno? Koliko sam ja bogat, u ovom slučaju?”
“Jako.”
“Zahvaljujući čemu točno?”
“Internetskoj pornografiji.” Sjeo je za upravljač.
“Ti to ozbiljno?”
“Hoteli. Lanac butik hotela. U Dubaiju.” Upalio je auto. “Sjedni
naprijed do mene, Tito.”
Starac je otvorio stražnja vrata. Osvrnuo se prema Titu. “Dođi.” Ušao
je, zatvorivši vrata.
Tito je zaobišao dugački, sjajno crni poklopac motora, primijetivši
registracijske oznake New Jerseyja, i ušao.
“Ja sam Garreth”, rekao je čovjek za upravljačem, pruživši mu ruku.
Tito se rukovao s njim.
Tito je povukao vrata i zatvorio ih. Garreth je ubacio Lincoln u brzinu i
otkotrljali su se naprijed, a zdrobljeni škriljevac škriputao je pod njegovim
gumama.
“Voće i sendviči”, rekao je Garreth pokazavši košaru između njih.
“Voda.” Pratio je petlju prema garaži i manjim kućama, a tada je skrenuo
udesno, na bež cestu prema smeđoj šumi.
“Koliko dugo će ovo trajati?” upitao je starac.
“Trideset minuta, u ovo doba godine,” rekao je Garreth, “preko
Amagansetta i East Hamptona, Routeom 27.”
“Ovdje imaju vratarsku kućicu?”
“Ne. Imaju vrata. Ali agent za nekretnine nam je dao izlaznu šifru.”
Automobilske gume na škriljevcu prigušili su tamni jastučići
smrvljenog uvelog lišća.
“Tito,” rekao je Garreth, “primijetio sam da si držao oči zatvorene na
putu ovamo. Ne voliš helikoptere?”
“Tito”, rekao je starac, “nije letio otkako je otišao s Kube. Ovo mu je
vjerojatno bio prvi helikopter.”
“Da”, rekao je Tito.
“Ah”, rekao je Garreth i nastavio voziti. Tito je zurio u smeđe dubine
šume. Nije se našao toliko daleko izvan grada otkako je bio otišao s Kube.
Ubrzo je onaj koji se zvao Garreth zaustavio auto, čiji se prednji dio
nalazio nekoliko metara od niske, naizgled teške kapije od galvanizirana
čelika. “Pomozi mi s ovim”, rekao je Garreth, otvarajući njegova vrata.
“Motorizirano je, ali kad sam bio ovdje s agentom za nekretnine, lanac je
stalno ispadao.”
Tito je izašao. Asfaltirana cesta s dvije trake prolazila je odmah ispred
kapije. Garreth je otvorio sivu metalnu kutiju pričvršćenu na bijeli drveni
stup i utipkao brojeve u tipkovnicu ugrađenu u nju. Miris šume bio je
bogat i neobičan. Neka mala životinja protrčala je po granama iznad njih,
ali Tito nije uspio vidjeti nju, već samo granu koja se ostala njihati.
Zazujao je električni motor i lanac nalik veoma dugačkom lancu bicikla,
sastavni dio kapije, počeo je preskakivati i škljocati.
“Pomogni mu malo”, rekao je Garreth. Tito je rukama primio kapiju i
gurnuo je nadesno, prema zvuku motora. Lanac je uhvatio, a kapija se
zatresla ukoso, slijedeći uzdignutu tračnicu od istovrsnog metala. “U auto.
Ima senzor koji ih zatvara, kad izađemo.”
Tito se osvrnuo na prednjem sjedalu kad je stražnji dio Lincolna
prošao kroz kapiju. Zatvorila se prilično glatko, no Garreth je stao, izašao,
i vratio se da provjeri je li posve zatvorena. “Za ovo se treba pobrinuti”,
rekao je starac. “Potencijalnom kupcu stvara dojam da je cijelo mjesto
loše održavano.”
Garreth je opet ušao. Skrenuli su na asfaltiranu cestu i Garreth je vozio
dalje, povećavši brzinu. “Za danas je gotovo s helikopterima, Tito”, rekao
je.
“Dobro”, rekao je Tito.
“Strogo fiksna krila na sljedećoj etapi.”
Tito, koji je gledao banane u košari između njih, predomislio se.
“Etapi?” upitao je Tito.
“Cessna Golden Eagle”, rekao je starac. “Iz 1985. Jedna od posljednjih
proizvedenih. Vrlo udobna. Tiha. Moći ćemo spavati.” Titovo tijelo
željelo se utisnuti još dublje u sjedalo. Ugledao je zgrade ispred njih.
“Kamo idemo?”
“Trenutačno”, rekao je Garreth, “na aerodrom East Hampton.”
“Privatni avion,” rekao je starac, “bez sigurnosnih provjera, bez
identificiranja. Nabavit ćemo ti nešto suvislije od vozačke dozvole iz New
Jerseyja, ali danas ti ništa neće trebati.”
“Hvala”, rekao je Tito, ne uspjevši smisliti ništa drugo što bi rekao.
Prošli su pored male zgrade s obojenim znakom RUČAK, ispred koje su
bili parkirani auti. Tito je pogledao dolje u bananu. Nije bio jeo još od
prethodne noći, s Viancom i Brothermanom, a Guerrerosi više nisu bili s
njim. Uzeo je bananu i odlučno je počeo guliti. Ako moram naučiti letjeti,
rekao je svom želucu, ne želim pritom umrijeti od gladi. Njegov želudac
nije djelovao uvjereno, ali on je svejedno pojeo bananu.
Garreth je vozio dalje, a starac nije ništa rekao.
 49.
ROTCH

ODILE JE SJEDILA U BIJELOM NASLONJAČU S BIJELIM

ROBOTOM okrenutim na leđa na svom krilu, zabadajući bijelu
Mondrianovu olovku u njegov mehanizam od plastičnih zupčanika i crnih
gumica. “Kvari se, ove stvari.”
“Tko ga je napravio?” upitala je Hollis iz svog naslonjača, nogu
presavijenih ispod ogrtača za kupanje. Pile su kavu koju im je donijela
posluga u sobu. Devet ujutro, nakon noći koja je za Hollis bila neobično
mirna.
“Sylvia Rotch”, rekla je Odile upotrijebivši svoju olovku kao polugu.
Nešto je škljocnulo. “Bon”, rekla je Odile.
“Rotch? Kako se to piše?” Hollisina bijela olovka bila je spremna. “R-
O-I-G”, slovkala je Odile, koja se hrvala s engleskim izgovorom slova.
“Jesi li sigurna?”
“Katalanski”, rekla je Odile nagnuvši se da postavi robota, pravilno
okrenutog, na tepih. “Je težak.”
Hollis je to zapisala. Roig. “Ti makovi su tipični za njezin rad?”
“Ona radi samo makove”, rekla je Odile, golemih očiju ispod glatka,
ozbiljna čela. “Ona ispuni cijeli Mercat des Flores s makovima. Staru
tržnicu cvijeća.”
“Da”, rekla je Hollis odloživši olovku i natočivši si još kave. “Kad si
ostavila svoju poruku, spomenula si da želiš razgovarati o Bobbyju
Chombu.”
“Fer-gus-son”, rekla je Odile, razgovijetno odijelivši tri sloga.
“Ferguson?”
“Njegovo ime je Robert Fer-gus-son. On je Kanađanin. Shombo, to je
njegovo umjetničko ime.”
Hollis je to primila na znanje preko gutljaja kave. “To nisam znala.
Misliš li da Alberto to zna?”
Odile je slegnula ramenima na onaj složeno francuski način za koji kao
da je bila potrebna malčice drugačija struktura kostiju. “Sumnjam. Ja znam
jer moj dečko radio u jednoj galeriji u Vancouveru. Znaš to mjesto?”
“Galeriju?”
 “Vancouver! Lijep je.”
“Da”, složila se Hollis, premda je od njega zapravo vidjela uglavnom
samo njihove sobe u Four Seasonsu i unutrašnjost prilično malenog
prostora u kojem su svirali, preuređenog taksi-plesnjaka 32 iz Deco
razdoblja na drugom katu, na arteriji čudnovato lišenoj prometa u središtu
grada, prepunoj kazališta. Jimmyju je bilo gadno. Neprestano je bila s
njim. Nije mu bilo dobro.
“Moj dečko, on je znao Bobbyja kao DJ-a.”
“On je Kanađanin?”
“Moj dečko je Francuz.”
“Mislim, Bobby.”
“Naravno da je Kanađanin. Fer-gus-son.”
“Dobro ga je znao? Mislim, tvoj dečko?”
“Kupovao je E od njega”, rekla je Odile.
“Je li to bilo prije nego što je otišao u Oregon raditi na GPSW
projektima?”
“Ne znam. Da, mislim. Tri godine? U Parizu, moj dečko vidi
Bobbyjevu fotku, otvorenje u New Yorku, Dale Cusak, njegove uspomene
na Natalie, znaš to?”
“Ne”, reče Hollis.
“Bobby radi geohakiranje za Cusaka. Moj dečko on mi kaže td je
Robert Fer-gus-son.”
“Ali možeš li biti sigurna u to?”
“Da. Neki drugi umjetnici, ovdje, oni znaju da je on Kanađanin. To nije
tako velika tajna, valjda.”
“Ali Alberto ne zna?”
“Ne zna svatko. Svatko treba Bobbyja. Da radi u tom novom mediju.
On je najbolji za to. Ali samotnjak. Oni koji ga znaju ranije, oni postaju
jako oprezni. Oni ne govore što Bobby neće.”
“Odile, znaš li išta o tome da se Bobby... preselio, nedavno.”
“Da”, rekla je Odile ozbiljno. “Njegov e-mail se vraća. Poslužitelja
nema. Umjetnici ga ne mogu kontaktirati za radove u tijeku. Oni su
brinuti.”
“Alberto mi je to rekao. Znaš li kamo je mogao otići?”
“On je Shombo.” Uzela je svoju kavu. “Može biti bilo gdje. Ollis,
hoćeš li doći u Silverlake sa mnom? Da posjetimo Beth Barker?” Hollis je
razmislila o tome. Odile je bila preslabo iskorištena prednost. Definitivno,
ako je njezin dečko (bivši?) stvarno poznavao Bobbyja Chomba-
Fergusona. “To je ona s virtualnim bilješkama po stanu?”
“Iparespesijalnim oznakama”, ispravila ju je Odile.
Bože pomozi, pomislila je Hollis.
Njezin mobitel je zazvonio. “Da?”
“Pamela. Mainwaring. Hubertus me zamolio da vam kažem da se čini
da idu u Vancouver.”
Hollis je pogledala Odile. “Zna li on da je Bobby Kanađanin?”
“Ustvari”, rekla je Pamela Mainwaring, “zna.”
“Ja sam to tek sad čula.”
“Jeste li razgovarali o njegovu podrijetlu s Hubertusom?”
Hollis je razmislila o tome. “Ne.”
“Eto vam onda. On predlaže da idete. U Vancouver.”
“Kad?”
“Ako krenete odmah, možda stignete na Air Canadu u jedan sat.”
“Kad je zadnji?”
“Večeras u osam.”
“Rezervirajte za dvoje onda”, rekla je. “Henry i Richard. Nazvat ću vas
kasnije.”
“Dogovoreno”, rekla je Pamela i otišla.
“Ollis,” rekla je Odile, “što je to?”
“Možeš li ići u Vancouver na nekoliko dana, Odile? Večeras. U
potpunosti na Nodeov račun. Let, hotel, svi troškovi.”
Odiline obrve su se podigle. “Stvarno?”
“Da.”
“Znaš, Ollis, Node plaća da dođem ovdje, plaća za le Standard...”
“Eto ti onda. Što misliš?”
“Svakako,” rekla je Odile, “ali zašto?”
“Želim da mi pomogneš da nađem Bobbyja.”
“Pokušat ću, ali...” Odile je demonstrirala svoju anatomiju za
francusko slijeganje ramenima.
“Izvrsno”, rekla je Hollis.
 50.
ŠAPUTAVA GALERIJA

MILGRIM SE PROBUDIO U USKOM KREVETU ISPOD jednostruke

plahte od flanela s otisnutim uzorkom umjetnih mušica za ribolov,
djelomičnim riječnim krajolicima i slikom ribiča koji baca udicu, koji se
stalno ponavljao. Jastučnica je bila od istog materijala. Na zidu nasuprot
podnožja kreveta nalazio se veliki poster glave američkog orla prikazane
na pozadini od lepršavih nabora američke zastave. Činilo se da se bio
svukao kad je otišao u krevet, premda se toga nije sjećao.
Pogledao je poster iza stakla u običnom okviru od plastike zlatne boje.
Nikad nije vidio nešto takvo. Izgledao je mekano, uznemirujuće
pornografski, kao da je u njegovoj izradi sudjelovala leća premazana
vazelinom, premda je pretpostavljao da to nitko više ne radi, ne stavlja
vazelin na leće. Vjerojatno je cijela stvar bila napravljena na monitoru.
Orlovo oko, istini za volju, bilo je hiperrealistički jasno i sjajno, kao da je
izvedeno tako da fiksira čelo gledatelja. Pomislio je kako bi neki slogan
pomogao, na neki način, nekim poticanjem u određenom patriotskom
smjeru. Ovi krivudavi valovi pruga, naime, tih nekoliko zvijezda u jednom
gornjem kutu i nakrivljena uglata glava te ptice grabežljivice uistinu
ubojita izgleda bili su previše, sami za sebe, previše čisto ikonični.
Sjetio se osebujnog stvorenja nalik feniksu dolje na ulaznim vratima.
No onda se sjetio da je jeo pizzu koju je Brown bio naručio, dolje u
kuhinji. Feferoni i tri sira. I hladnjaka, koji je sadržavao paket od šest vrlo
hladnih Pepsija i ništa više. Sjetio se kako je pipao glatke bijele krugove
elementa za kuhanje na radnoj ploči, takvo što nije još vidio. Brown je
odnio svoju pizzu u nekakvu radnu sobu, zajedno s čašom i bocom viskija.
Milgrim nikad prije nije vidio Browna da pije. Zatim je čuo Browna na
telefonu, kroz zatvorena vrata, ali nije uspio ništa razumjeti. A onda se, bio
je uvjeren, počastio još jednim Apaurinom.
Katkad bi, primijetio je sada, sjedeći na rubu kreveta u gaćama, malo
pretjerivanja nekako pročistilo zrak sljedećeg jutra. Pogledao je gore i
susreo orlovo oko nalik otvoru puščane cijevi. Brzo skrenuvši pogled,
osovio se na noge, pregledao sobu i počeo je pretraživati, mirno i s
učinkovitošću stečenom iskustvom.
 Očigledno je bila uređena kao dječačka soba, u stilu ostatka kuće,
premda možda s nešto manje truda. Manje Ralph Lauren, više nekakva
jeftinija linija. Do sad nije još vidio nijedan pravi antikvitet osim onog
drevnog orla tamo vani, koji je možda čak izvorno pripadao kući.
Pokućstvo je bilo lažno staro, a i to nekako traljavo napravljeno, činilo se
vjerojatnije da je izrađeno u Indiji ili Kini nego u Sjevernoj Karolini.
Uzgred, pomislio je, zamijetivši u sobi praznu ugrađenu policu za knjige,
nije još vidio nijednu knjigu.
Oprezno je, tiho, otvorio svaku ladicu u maloj komodi. Sve su bile
prazne osim najniže, koja je sadržavala žičanu vješalicu obloženu papirom
s otisnutim imenom i adresom kemijske čistionice u Bethesdi, i dvije
pribadače. Kleknuo je na tepih i provirio ispod komode. Ništa.
Mali, donekle kolonijalni stol, premazan, kao i komoda, prilično
robotski jadnom plavom bojom, nije ponudio ništa više, izuzev jedne mrtve
muhe i crne kemijske olovke s bijelim natpisom VLASNIŠTVO VLADE
SAD-a. Milgrim je zataknuo kemijsku u elastični pojas gaća, s obzirom na
to da u tom trenutku nije imao džepova, i pažljivo je otvorio ono što je
protumačio, ispravno, kao vrata ormara. Šarke su zaškripale od
nekorištenja. Prazne vješalice za kapute zaštropotale su na kuki. Pokazalo
se da ormar ne sadrži ništa osim još nekoliko vješalica za kapute, na
jednoj od kojih je visio mali mornarički sako s izvezenim grbom zlatne
boje. Milgrim je pregledao njegove džepove, i pronašao zgužvanu
papirnatu maramicu i komadić krede.
Dječački sako i taj komadić krede su ga rastužili. Nije mu se svidjelo
razmišljati o ovoj sobi kao dječjoj. Možda je ovdje nekad bilo drugih
stvari, knjiga i igračaka, ali to se nekako nije činilo vjerojatnim. Soba je
ukazivala na teško djetinjstvo, možda ne toliko različito od onoga kakvo je
imao sam Milgrim. Ostavio se ormara, zatvorivši vrata, i prišao plavom
stolcu s poprečnim prečkama na naslonu, preko kojeg je bila prebačena
njegova odjeća. Zaboravivši na kemijsku olovku vlade SAD-a, nabo se na
nju dok je navlačio hlače.
Odjeven, prišao je navučenim prugastim zastorima jedinog prozora u
sobi. Zauzevši položaj koji mu je omogućavao da pomakne vanjski rub
jednog zastora što je manje moguće, ugledao je, činilo se, ulicu N, po
nečemu što je, činilo se, bio oblačan dan. No pogled ukoso nadolje
razotkrio je i prednji desni blatobran parkiranog automobila, crnog i
ulaštenog do visokog sjaja. Velikog automobila, sudeći po onome što je
mogao vidjeti od njegova blatobrana.
Navukao je Paul Stuartov kaput, otkrivši knjigu u džepu, ugurao je
vladinu olovku u unutrašnji džep i pokušao otvoriti vrata sobe, otkrivši da
su otključana.
Hodnik s tepihom, obložen drvom, sada rasvijetljen nadsvjetlom.
Pogledao je dolje preko ograde na stubištu, niz dva niza stepenica, prema
sivom mramoru blagog sjaja u hodniku u koji su ušli jučer navečer. Jedno
od onih centralnih ali minimalnih stubišnih okna kakva se često nalaze u
kućama poput ove, vrlo dugačko i usko, protezalo se od stražnjeg do
prednjeg dijela kuće. Pored njegova uha, žličica je kucnula u porculan.
Okrenuo se uz nagli trzaj. “Hvala vam”, rekao je nevidljivi Brown s
netipičnim prizvukom zahvalnosti.
Hodnik je bio prazan.
“Razumijem s čime morate raditi”, rekao je glas koji Milgrim nikad
prije nije čuo, no govornik je bio jednako blizu i jednako nevidljiv. “Rabite
najbolje ljude koje imate na raspolaganju i otkrivate da ne zadovoljavaju.
To vrlo često viđamo. Razočaran sam, naravno, što ga niste uspjeli
uhvatiti. U svjetlosti vašeg prethodnog neuspjeha, mislim da je ovaj put
bilo mudro dogovoriti se da ga pokušaju fotografirati. Ne mislite li i vi
tako? Da ga budu spremni fotografirati u svakom slučaju, ako opet
pobjegne.” Čovjek je imao kadencu odvjetnika, pomislio je Milgrim.
Govorio je polako i jasno, a kao da je smatrao posve prirodnim da će
dobiti pažnju sugovornika.
“Da, gospodine”, rekao je Brown.
“Tako bismo barem imali mogućnost saznati tko je on.”
“Da.”
Razrogačenih očiju, stišćući ogradu stubišta kao da je na brodu u oluji,
Milgrim je zurio dolje u udaljenu, usku krišku mramornog poda, kušajući
vlastitu krv. Ugrizao se za unutarnju stranu obraza kad je ona žličica
kucnula u šalicu za kavu. Brownov razgovor uz doručak odbijao se od tog
mramornog poda, pretpostavljao je, ili ga je usisavalo to federalno
stubište, ili oboje. Jesu li djeca stajala ovdje prije sto godina, upitao se,
susprežući smijuljenje nekim drugim razgovorima?
“Kažete da informacije koje su mu bile namijenjene govore da on još
nema mogućnosti praćenja, pa dakle ni saznanje o lokaciji ni mogućnost
predviđanja odredišta.”
“Tko god bio taj koji mu to radi,” rekao je Brown, “čini se da mu ne
ide taj posao.”
“A naši prijatelji,” rekao je drugi, “mogu li oni odrediti, temeljem tog
materijala, što je točno to što se toliko neuspješno traži?”
“Provjeru podataka radi netko tko nema nikakvih saznanja o cijeloj
stvari. Njemu su to samo informacije, a on stalno analizira podatke
klasificirane kao tajne.”
“Vlada?”
“Telco”, rekao je Brown. “Znate tko se bavi dešifriranjem. Oni nikad
ne gledaju gotov proizvod. A naš analitičar ima dobre razloge da pridaje
što je manje moguće pažnje onome o čemu se tu možda zapravo radi.
Pobrinuo sam se za to.”
“Dobro. Tako sam i mislio.”
Pribor za jelo glasno je zveknuo po tanjuru, naizgled tako blizu da se
Milgrim lecnuo. “Znači,” rekao je drugi muškarac, “jesmo li u poziciji da
privedemo stvari kraju?”
“Vjerujem da jesmo.”
“Onda pošiljka najzad stiže u luku. Nakon toliko vremena.”
“Ali ne u konus”, rekao je Brown.
Konus? Milgrim je trepnuo, načas užasnut da je cijela ova konverzacija
nekakva slušna halucinacija bez presedana.
“Ne,” složio se drugi, “još ne na američko tlo.”
CONUS, pomislio je Milgrim, velikim slovima u stilu četvrtog srpnja.
Kontinentalne Sjedinjene Države.
“I kakvi su trenutačni izgledi da će ga inspekcija otvoriti?” upitao je
muškarac.
“Ekstremno mali”, rekao je Brown. “Nešto vjerojatnije je da će proći
kroz gama skeniranje, ali sadržaj i ambalaža izgledaju dobro pod gama
zrakama. Mi smo ga i sami provukli kroz gama zrake u prethodnoj luci
gdje se zaustavio, da vidimo kako to izgleda.”
“Da,” rekao je drugi, “vidio sam to.”
“Znači, slažete se?” upitao je Brown.
“Slažem se”, rekao je drugi. “Kakvi se koraci poduzimaju u vašoj
odsutnosti u New Yorku?”
Brownu je trebalo malo vremena da odgovori. “Poslao sam jedan tim u
IO-ovu sobu da uzme otiske prstiju i odnese nadzorni uređaj. Našli su
vrata otvorena i sve pod slojem svježe boje na bazi lateksa. Čak i žarulja.
Nema otisaka prstiju. I nije ih bilo na iPodu, naravno. Uređaj je bio ondje
gdje sam ga ostavio, ispod vješalice za kapute, ali nju su iznijeli van i
bacili.”
“Jesu li ga našli?”
“Ako su ga našli, možda nisu htjeli učiniti ništa što bi ukazalo na to.”
“Jeste li imalo bliže saznanju tko su oni?”
“Oni su jedna od najmanjih organiziranih zločinačkih obitelji koje
operiraju u Sjedinjenim Državama. Možda su doslovno obitelj. Ilegalni
omogućitelji, uglavnom se bave krijumčarenjem. Ali neka vrsta butik
poslovanja, vrlo su skupi. Mara Salvatrucha 33 u usporedbi s njima
izgleda kao dostava poštanskih paketa. Oni su kubansko-kineskog
podrijetla i vjerojatno su svi ilegalci.”
“Ne možete nagovoriti SIC da vam ih pokupi?”
“Prvo ih treba naći. Mi smo našli malca i pratili ga do kuće, dok smo
pokušavali naći subjekta. Njega smo našli, u mjeri u kojoj smo ga uopće
našli, zahvaljujući onome što ste nam vi rekli o subjektu. Ostali su kao
duhovi.” Milgrim je ustanovio da dovoljno dobro poznaje Browna, sada,
da bi razabrao prizvuk određena ludila u njegovu glasu. Upitao se čuje li
ga i drugi muškarac.
“Duhovi?” Ton drugog muškarca bio je apsolutno neutralan.
“Problem je”, rekao je Brown, “u tome što su uvježbani. Stvarno
uvježbani. Nekakva obavještajna obuka na Kubi. Meni treba isto toliko
profesionalan tim, a to nisam dobio, zar ne?”
“Niste,” rekao je drugi muškarac, “ali kao što ste i sami jednom rekli,
oni zapravo nisu naš problem. On je naš problem. Ali čak i ako zna što
radimo, mi sada znamo da ne zna ni kada, ni gdje. Možda ćemo kasnije
moći usmjeriti adekvatni profesionalizam u smjeru vaših mogućitelja. Kad
to ne bude imalo nikakve veze s nama, naravno. I svakako ćemo morati
otkriti tko je naš čovjek i poduzeti nešto u vezi njega.”
Porculan je zazveckao na stolu kad je netko ustao. Milgrim je pustio
ogradu i dospio natrag u svoju sobu u dva dugačka, bolna, pretjerano
oprezna koraka. Zatvorio je vrata s najvećim oprezom, skinuo kaput,
prebacio ga preko stolca, skinuo cipele i uvukao se pod pokrivač s temom
pecanja, navukavši ga do ispod brade. Zatvorio je oči i ležao savršeno
mirno. Čuo je kako se ulazna vrata zatvaraju. Trenutak kasnije čuo je
paljenje motora i auto kako kreće.
Nakon neodređenog vremena čuo je kako Brown otvara njegova vrata.
“Probudi se”, rekao je Brown. Milgrim je otvorio oči. Brown je prišao
krevetu i naglo podignuo plahtu. “Kako jebote možeš spavati ovako
odjeven?”
“Zaspao sam”, rekao je Milgrim.
“Kupaona je niže u hodniku. Tamo je jedan ogrtač i vreća za smeće.
Stavi sve što nosiš u vreću za smeće. Istuširaj se, obrij, navuci ogrtač i siđi
u kuhinju na šišanje.”
“Ti znaš šišati?” upitao je Milgrim zapanjeno.
“Pazikuća je ovdje. On će te ošišati i izmjeriti te da ti nabavi neku
odjeću. I ako te uhvatim da spavaš u njoj, požalit ćeš.” Brown se okrenuo
na peti i izašao iz sobe.
Milgrim je ostao ležati, gledajući u strop. Tada je ustao, uzeo toaletni
pribor iz svog kaputa i otišao se istuširati.
 51.
CESSNA

TITO JE OTKRIO DA MOŽE SPAVATI U AVIONU.

Ovaj je imao kauč i dva naslonjača iza manje prostorije pune
instrumenata u kojoj je sjedio debeli pilot sijede kose. Garreth i starac
sjedili su u dva okretna naslonjača s podesivim nagibom. Tito je ležao na
kauču gledajući u zakrivljeni strop, presvučen, kao i kauč, sivom kožom.
Bio je to američki avion, rekao je ranije starac Titu. Bio je jedan od
posljednjih te vrste, napravljen 1985., rekao mu je dok su se uspinjali
malim stepenicama na kotačima na pisti aerodroma East Hampton.
Tito nije imao pojma zašto bi starac želio tako stari avion. Možda je
bio njegov, pomislio je Tito, pa ga je jednostavno zadržao. Ako je bio tako
star, doduše, onda je to bilo kao s američkim autima u Havani, koji su isto
bili jako stari, i oblikovani poput kitova od blijedog sladoleda, svijetlih
zelenih i ružičastih boja, ukrašeni golemim kromiranim zubima i perajama,
svaki njihov centimetar ulašten do savršenog sjaja. Dok su mu prilazili iz
Lincolna, Garreth i starac nosili su prtljagu koju su uzeli iz prtljažnika, a
Tito je, usprkos svom strahu, bio opčaran njegovim linijama, njegovim
blistanjem. Imao je vrlo dug, vrlo oštar nos, propelere ugrađene u krila s
obje strane i niz okruglih prozora.
Pilot, debeo i nasmiješen, djelovao je vrlo razdragano time što vidi
starca i rekao je da je prošlo mnogo vremena. Starac je rekao da doista
jest i da duguje pilotu jednu uslugu. Ne duguje, rekao je pilot, ni pola; i
ponio je dva kovčega i Titovu torbu te ih smjestio u prostor ugrađen u
krilo, iza jednog od motora, skriven kad ga je zatvorio.
Tito je zatvorio oči penjući se uz stepenice i držao ih je zatvorenima
dok je Garreth otišao parkirati auto. “Bit će za dlaku”, rekao je pilot iz
prednjeg dijela aviona, dok je Tito zatvorenih očiju sjedao na kauč. “U
zraku od zore do sumraka.” Starac nije ništa rekao.
Uzlijetanje mu je bilo gotovo jednako strašno kao i u helikopteru, no
njegov Nano bio je spreman, a njegove oči zatvorene.
Na koncu ih je pokušao otvoriti. Svjetlost sunca ispunjavala je
prozore, zaslijepivši ga. Kretanje aviona bilo je glatko, a za razliku od
helikoptera, dojam je bio kao da stvarno lete, a ne kao da ih nosi nešto s
čega vise. Bilo je tiše nego u helikopteru i kauč je bio udoban.
Garreth i starac upalili su mala svjetla, nataknuli slušalice s
mikrofonima i razgovarali jedan s drugim. Tito je slušao svoju glazbu.
Zatim su dva muškarca rasklopila male stolove. Starac je otvorio laptop, a
Garreth je raširio nekakve karte, proučavajući ih, označavajući ih
tehničkom olovkom.
U kabini je postajalo toplo, ali ne neugodno. Tito je skinuo jaknu,
složio je tako da mu posluži kao jastuk i zaspao na sivom kauču.
Kad se probudio, bila je noč i svjetla su bila ugašena. Kroz ulaz u
prostoriju u kojoj je sjedio pilot ugledao je mnogo različitih svjetala, male
ekrane s rječima i simbolima.
Odlaze li iz Sjedinjenih Država? Koliko daleko ovakav avion može
letjeti? Može li odletjeti na Kubu? U Meksiko? Nije mu se činilo
vjerojatnim da lete na Kubu, ali sjetio se kako je Vianca rekla da misli da
je Eusebio u Ciudad de Mexicu, u četvrti koja se zove Doctores.
Pogledao je starca, čiji je profil jedva mogao razabrati na pozadini
svjetlosti koju su stvarali instrumenti, kako spava spuštene brade. Tito ga
je pokušao zamisliti s njihovim djedom u Havani prije mnogo vremena,
kad su i revolucija i auti nalik kitovima bili novi, ali nikakve slike mu nisu
dolazile.
Zatvorio je oči i letio kroz noč, negdje iznad zemlje za koju se nadao
da je još uvijek Amerika.
 52.
ŠKOLSKA UNIFORMA

MILGRIM JE NAŠAO PAZIKUĆU U KUHINJI, GDJE JE Brown i

rekao da će biti, kako ispire tanjure od doručka prije nego što će ih staviti
u perilicu. Čovjek je bio nizak, u tamnim hlačama i krutom bijelom sakou.
Milgrim je ušao u kuhinju bos, umotan u preveliki ogrtač od debelog bordo
frotira. Čovjek je pogledao njegove noge.
“Rekao je da ćete me ošišati”, reče Milgrim.
“Sjednite”, reče pazikuća. Milgrim je sjeo na stolac od javorovine
pored istog takvog stola i promatrao kako pazikuća sprema zadnje
predmete od doručka u perilicu, zatvara je i uključuje.
“Možda bi mogla neka jaja?” upitao je Milgrim.
Pazikuća ga je blijedo pogledao, a zatim je izvadio električnu šišalicu
za kosu, češalj i škare iz crne aktovke na bijelom šanku. Pokrio je
Milgrima nečime za što je Milgrim pretpostavio (po mrljama od džema) da
je bio stolnjak za doručak, prošao češljem kroz Milgrimovu vlažnu kosu te
je počeo šišati kao da zna što radi. Kad je završio sa škarama, prošao je
električnom šišalicom po Milgrimovu vratu odostraga i s obje strane.
Udaljio se, promotrio, a zatim češljem i škarama napravio nekoliko manjih
popravaka. Ubrusom je otresao Milgrimovu odrezanu kosu sa stolnjaka na
pod. Milgrim je sjedio, očekujući da će mu uručiti zrcalo. Čovjek je donio
metlu i lopaticu na dugačkoj dršci te stao mesti kosu. Milgrim je ustao
pomislivši kako je uvijek tužno kad vidiš vlastitu kosu na podu, skinuo sa
sebe stolnjak, otresao ga i odložio ga na stol. Okrenuo se da ode.
“Čekajte”, rekao je pazikuća koji je još meo. Kad je pod opet bio čist,
vratio je svoju opremu za šišanje u aktovku i izvadio žuti krojački metar,
kemijsku olovku i notes. “Skinite ogrtač”, rekao je. Milgrim je učinio tako,
zadovoljan što nije suviše doslovno slijedio Brownova naređenja pa je
imao gaće na sebi. Pazikuća je brzo i efikasno uzeo njegove mjere. “Broj
cipela?”
“Četrdeset dva i pol”, reče Milgrim.
“Uske?”
“Srednje.”
Pazikuća je to zabilježio. “Idite,” rekao je Milgrimu, mahnuvši notesom
kao da tjera muhe, “idite, idite.”
“Ništa od doručka?”
“Idite.”
Milgrim je izašao iz kuhinje pitajući se gdje bi Brown mogao biti.
Pogledao je u radnu sobu-ured, gdje je Brown prethodne noći odnio svoj
viski. Bila je namještena kao i ostatak kuće, ali s više tamnog drva i više
okomitih pruga. I, uočio je, knjiga. Zakoračio je bliže vratima, provirio
uokolo, brzo prišao nečemu što mu se učinilo kao polica za knjige. Bio je
to jedan od onih komada namještaja na kojima su vrata ormarića
prekrivena kožnatim hrptima antiknih knjiga. Sagnuo se da pobliže pogleda
ostatke tih oderanih svezaka. Ne, ovdje se radilo o jednom jedinom
komadu kože, presvučenom preko drvenog kalupa koji je oponašao
hrptove pojedinačnih knjiga. Nije bilo nikakvih naslova, ni imena autora na
njihovim pažljivo pohabanim zlatnim otiscima. Bila je to vrlo pomno
izrađena rukotvorina kakve su masovno proizvodili zanatlije iz jedne
kulture u namjeri stvaranja približnih imitacija nečega što je nekoć bila
kultura nekog drugog. Otvorio je vrata. Polica iza njih bila je prazna. Brzo
ih je zatvorio.
U hodniku je promotrio pazikućin rad u zrcalu istočkanom lažnim
mrljama od starosti. Uredno. Hiperkonvencionalno. Odvjetnička frizura, ili
zatvorenička.
Stajao je na prohladnom sivom mramoru na dnu otvora stubišnog okna.
Tiho je pucnuo jezikom, zamislivši kako uski otvor usisava taj zvuk.
Gdje je Brown?
Otišao je gore i pokupio plastičnu vreću za smeće iz kupaonice,
zajedno sa svojim žiletom te četkicom i pastom za zube. Otišao je u
dječakovu sobu, gdje je sadržaju vreće pridodao i svoje gaće. Gol ispod
prevelikog ogrtača, uzeo je svoj Paul Stuartov kaput prebačen preko stolca
s naslonom s prečkama. Kaputom se bio poslužio s vješalice u jednom
restoranu brze hrane, nedugo prije nego što ga je našao Brown. Nije bio
nov kad ga je nabavio, bio je star već jednu sezonu, i sad se više ne bi
mogao očistiti. Stavio je knjigu na plavi stol, uzeo kaput i stavio ga u
ormar. Objesio ga je na vješalicu najbližu dječakovom plavom sakou.
“Doveo sam ti prijatelja”, šapnuo je. “Više se ne moraš bojati.”
Zatvorio je vrata ormara iza sebe i baš je uzimao svoju knjigu kad je
Brown otvorio vrata iz hodnika. Pogledao je Milgrimovu frizuru. Pružio
mu je šuškavu papirnatu vrećicu iz McDonald’sa, obilježenu s nekoliko
prozirnih mrlja od masnoće, podignuo vreću za smeće, zavezao njezin vrh i
otišao s njom.
Masnoća iz Egg McMuffina kapala je na ogrtač, ali Milgrim je
zaključio da to nije njegov problem.
Nakon, kako mu se činilo, malo više od jednog sata, ušao je pazikuća,
noseći dvije papirnate vrećice za kupovinu i crnu zaštitnu vreću za odjeću
od vinila, a na svemu je pisalo JOS. A. BANK.
“To je bilo brzo”, reče Milgrim.
“McLean”, reče pazikuća, kao da to objašnjava sve. Spustio je dvije
vrećice na krevet i okretao se prema vratima ormara sa zaštitnom vrećom,
no Milgrim mu ju je uzeo.
“Hvala”, rekao je Milgrim.
Čovjek se okrenuo i otišao.
Milgrim je otvorio zaštitnu vreću i u njoj našao crni sako s tri gumba,
od mješavine vune i poliestera. Položio ga je na krevet, na zaštitnu vreću, i
počeo raspakiravati jednu od dvije vrećice. Našao je dva para mornarski
plavih gaća, dva para srednje debelih sivih čarapa, bijelu potkošulju bez
rukava, dvije plave oksfordske košulje i par tamnosivih vunenih hlača bez
držača za remen, bez traka za podešavanje širine struka i bez dugmadi, ni
na jednoj strani pojasa. Prisjetio se kako mu je Brown uzeo remen, prvog
dana. Druga vrećica sadržavala je kutiju za cipele. U njoj se nalazio par
otužnih kožnatih oksfordica s gumenim potplatom, općenita uredska obuća.
Uz to i crni kožnati novčanik, kao i jednostavna putna torba od crnog
najlona.
Milgrim se odjenuo. Cipele, za koje je mislio da su upadljivo jeftine,
zapravo su pomagale. S njima se manje osjećao kao da se vraća u školski
internat, ili kao da se pridružuje FBI-ju.
Ušao je Brown s kravatom na plave i crne pruge u ruci. Nosio je
tamnosivo odijelo i bijelu košulju. Milgrim ga još nikad nije vidio u
odijelu i pretpostavio je da je kravatu upravo skinuo. “Stavi ovo. Slikat
ćemo te.” Gledao je dok je Milgrim skidao sako i vezao kravatu. Milgrim
je pretpostavio da su kravate kao i remeni, što se njega ticalo.
“Treba mi kaput”, rekao je Milgrim, odijevajući novi sako.
“Imaš ga.”
“Rekao si mi da sve stavim u vreću.”
Brown se namrštio. “Tamo kamo idemo”, rekao je Brown, “trebat će ti
baloner. Dolje. Slikat ćeš se. ”
Milgrim je krenuo dolje, a Brown za njim.
 53.
PRUŽITI IM ZADOVOLJSTVO

INCHMALEOV MOBITEL BIO JE NEDOSTUPAN. Pokušala je

nazvati W, no rekli su joj da više nije ondje. Je li već krenuo? Vjerojatno.
Nikako joj se nije sviđala pomisao da će se mimoići s njim, premda je
pretpostavljala da namjerava ovdje ostati neko vrijeme, ako kani
producirati neki album. Vancouver nije tako daleko i nije mislila da će
dugo ostati ondje.
Odile je nazvala iz Standarda da upita za ime hotela u Vancouveru.
Rekla je da ga želi reći svojoj majci u Parizu. Hollis nije znala. Nazvala je
Pamelu Mainwaring.
“Gdje odsjedamo?”
“U stanu. Ja sam vidjela samo slike. Sve u staklu. Iznad vode.”
“Hubertus ima stan?”
“Tvrtka. Nitko ne živi u njemu. Nismo još otvorili u Kanadi. Sljedeće
godine krećemo u Montrealu. Hubertus kaže da moramo početi ondje; kaže
da je Quebec zemlja iz bajke.”
“Što to znači?”
“Ja samo radim ovdje”, rekla je Pamela. “Ali u Vancouveru imamo
ljude. Jedan od njih će vas dočekati i odvesti u stan.”
“Mogu li razgovarati s Hubertusom?”
“Žao mi je,” rekla je Pamela, “on je na sastanku u Sacramentu. Nazvat
će vas kad bude mogao.”
“Hvala”, rekla je Hollis.
Pogledala je kacigu koju joj je Bigend poslao. Pomislila je kako bi bilo
dobro da je ponese, za slučaj da u Vancouveru ima lokalizirane umjetnosti.
Nije joj se činilo da bi kacigu bilo sigurno predati kao prtljagu, doduše, a
bit će nespretna kao ručna prtljaga.
Prije nego što se počela pakirati, nazvala je svoju majku u Puerto
Vallarti. Njezini roditelji sada su zime provodili ondje, no dijelilo ih je
samo tjedan dana od povratka u njihov stan u Evanstonu. Pokušala je
objasniti što radi u Los Angelesu, no nije bila sigurna je li njena majka
shvatila. Još je bila vrlo bistra, ali sve manje su je zanimale stvari za koje
još nije čula. Rekla je da je Hollisin otac dobro, osim što ga je obuzeo, u
njegovim kasnim sedamdesetim godinama, žestok i netipičan interes za
politiku. Što se njezinoj majci nije sviđalo, rekla je, jer se zbog toga
neprestano ljuti. “On kaže da je to zato što još nikad nije bilo ovoliko
loše,” rekla je njezina majka, “ali ja mu govorim da je to samo zato što
nikad prije nije obraćao toliko pažnje. A i taj internet. Ljudi su nekad
morali čekati-novine, ili vijesti na televiziji. Sad je to kao da otvoriš pipu.
On sjedne pred to u bilo koje doba dana ili noći i počne čitati. Ja mu
govorim da tako i tako ne može ništa napraviti u vezi svega toga.”
“To mu daje nešto za razmišljanje. Znaš da je dobro da ljudi vaših
godina imaju interese.”
“Ti nisi ta koja ga mora slušati.”
“Pozdravi ga, javit ću vam se uskoro. Ili iz Kanade, ili kad se vratim.”
“Jesi li rekla Toronto?”
“Vancouver. Pusa, mama.”
“Pusa i tebi, draga.”
Prišla je prozoru i pogledala promet na Sunsetu. Njezinim roditeljima
nikad nije bila draga njezina pjevačka karijera. Njezina majka, poglavito,
smatrala ju je nekom vrstom dosadne bolesti, nečim nesmrtonosnim što
vam ipak utječe na život na ozbiljan način, ne dopuštajući vam da nađete
pravi posao, a za što nema nikakvog posebnog lijeka osim jednostavnog
čekanja da prođe i nadanja najboljem. Njezina majka kao da je svaku
zaradu od pjevanja smatrala nekakvom naknadom za invalidnost, novcem
koji primate zato što morate podnositi tu bolest. Što zapravo i nije bilo
tako daleko od Hollisina vlastitog stava prema umjetnosti i novcu, premda
je ona, za razliku od svoje majke, znala da se od toga može bolovati i bez
ostvarivanja ikakvog prava na naknadu. Da je život pjevačice i spisateljice
kakav je prije vodila ikada postao apsolutno pretežak, bila je prilično
sigurna, ona bi to jednostavno prestala raditi. A možda je to ono što se u
stvari i dogodilo. Iznenadni uspon njezine karijere, uspon Policijskog sata,
posve ju je zatekao. Inchmale je bio jedan od onih ljudi koji kao da od
rođenja znaju točno što trebaju činiti. Za njega je bilo drugačije, premda
ona ravan, nakon uzlazne krivulje, možda i nije bila toliko različita.
Nijedan od njih nije uistinu želio vidjeti kako bi mogla izgledati silazna
krivulja, pomislila je.
S Jimmyjevom ovisnošću kao interpunkcijskom točkom, praznim
miljokazom boje heroina zabodenim u što god bilo to od čega se ta ravan
sastojala, te s bendom u kreativnom zastoju, svi su odlučili odustati. Ona i
Inchmale pokušali su se baviti drugim stvarima. Kao i Heidi-Laura,
pretpostavila je. Jimmy je jednostavno umro. Inchmale kao da se najbolje
snašao. Nije stekla toliko pozitivan dojam o Heidinu životu kad ju je ovaj
put vidjela, ali s druge strane, Heidi je bilo teže shvatiti od bilo kojeg
čovjeka koga je Hollis ikad upoznala.
Spremačice su, otkrila je, pospremile i presavile zaštitni omot s
mjehurićima iz Blue Antove kutije. Stajala je na polici u ormaru. Instant
povišenje napojnice. Odložila je omot, kutiju i kacigu na visoki stol u
kuhinjici.
Pritom je uočila figuricu plavog mrava koja je došla s kacigom, stajala
je na jednome od stolića za kavu. Nju će ostaviti, naravno. Opet ju je
pogledala i shvatila da ne može. Bio je to neki dio nje koji nikad nije
odrastao, pomislila je. Odrasla osoba ne bi osjećala obavezu da ponese taj
antropomorfni komad vinila kad napusti sobu, no znala je da ona bi. A
takve stvari joj se nisu čak ni sviđale. Neće je ostaviti, ipak. Prišla joj je i
uzela je. Ponijet će je i dati je nekome, po mogućnosti nekom djetetu. Ne
toliko zato što gaji nekakve osjećaje prema tom predmetu, koji je, najzad,
bio samo komad marketinške plastike, koliko zato što ni ona sama ne bi
željela biti ostavljena u nekakvoj hotelskoj sobi.
No odlučila je da je neće ponijeti u ručnoj prtljazi. Nije htjela da je
ljudi iz Uprave za sigurnost prometa izvuku iz kutije s kacigom pred očima
javnosti. Ubacila ju je u Barneysovu torbu koja je sadržavala njezinu
svečaniju odjeću.

***
Odile je bila nesretna zato što ne idu u hotel u Vancouveru. Sviđali su
joj se sjevernoamerički hoteli, rekla je. Mondrian joj se sviđao više od
Standarda. Ideja unajmljenog stana ju je razočarala.
“Prema onom što su rekli, mislim da bi stvarno mogao biti nešto
posebno”, rekla joj je Hollis. “I nitko ne živi ondje.”
Bile su na stražnjem sjedalu limuzine koju je Hollis bila dogovorila s
hotelom, stavivši je na isti račun kao i svoju sobu. Kad je vratila Jettu,
momak koji ju je umalo prepoznao nije bio ondje. Približavale su se LAX-
u , 34 sada, znala je; kroz zatamnjene prozore vidjela je one čudnovate
stvari s naftnih izvora koje idu gore-dolje na obronku jednog brežuljka.
Nalazile su se tu otkako je prvi put bila ovdje. Koliko je ona znala, nikad
se nisu prestajale kretati. Na svom telefonu provjerila je koliko je sati.
Skoro šest.
“Nazvala sam svoju majku”, rekla je Hollis. “Zato što si ti spomenula
svoju.”
“Gdje je ona, tvoja majka?”
“U Puerto Vallarti. Tamo borave po zimi.”
“Ona je dobro?”
“Žali se na mog oca. On je stariji. Ja mislim da je on dobro, ali ona
misli da je opsjednut američkom politikom. Kaže da ga to previše ljuti.”
“Da je ovo moja zemlja,” rekla je Odile namrštivši nos, “ja ne bih bila
ljuta.”
“Ne?” upitala je Hollis.
“Ja bih cijelo vrijeme pila. Uzimala tabletu. Bilo što.”
“A i to što kažeš,” rekla je Hollis, prisjetivši se mrtvog Jimmyja, “ali
meni se čini da im ti ne bi htjela pružiti to zadovoljstvo.”
“Kome?” upitala je Odile, izravnavši leđa, najednom zainteresirana.
“Kome pružiti zadovoljstvo?”
 54.
SIC

TITO SE PROBUDIO KAD SU KOTAČI CESSNE DOTAKNULI

TLO. Svjetlost sunca kroz prozore. Primanje za naslon kauča. Brzali su po
tlu, zvuk motora se mijenjao. Avion je usporavao. Najzad su se njegovi
propeleri zaustavili. Sjeo je u iznenadnoj tišini, zbunjeno gledajući prema
ravnim poljima, nizovima niskog zelenila.
“Ovdje smo tek toliko da se protegnemo i popišamo”, rekao je pilot
ustajući sa svog sjedala. Prošao je pored Tita na putu natrag kroz kabinu.
Otključao je vrata i nagnuo se van, širom ih otvorivši. “Hej, Carl,” zazvao
je, cereći se, nekoga koga Tito nije mogao vidjeti, “hvala što si došao.”
Netko je naslonio vrh običnih aluminijskih ljestvi na dno vrata i pilot je
sišao po njima, krećući se polako, odmjereno.
“Protegni noge”, rekao je Garreth Titu, ustajući iz svog naslonjača.
Tito je sjeo uspravno, gledajući Garretha kako kreće niz ljestve. Protrljao
je oči i ustao.
Sišao je na nabijenu zemlju ravne ceste koja se u oba smjera pružala
kroz jednolična zelena polja. Pilot i neki čovjek u plavom radnom odijelu i
slamnatom kaubojskom šeširu odmotavali su crnu gumenu cijev s kalema
na stražnjoj strani omanjeg kamiona cisterne. Osvrnuo se i ugledao starca
kako silazi niz ljestve.
Garreth je imao bocu mineralne vode, četkicu za zube i tubu paste.
Počeo je četkati zube zastajkujući da ispljune pjenu na tlo. Isprao je usta
vodom iz boce. “Imaš četkicu?”
“Ne”, rekao je Tito.
Garreth je izvadio jednu neotvorenu četkicu za zube i dodao mu je
zajedno s bocom vode. Dok je Tito prao zube, gledao je starca kako odlazi
malo dalje niz cestu, zatim zastaje leđima okrenut prema njima i mokri.
Završivši s četkicom za zube, Tito je izlio ono vode što je ostalo preko
njenih dlačica, otresao je da je osuši i zataknuo je u unutrašnji džep svoje
jakne. Htio je upitati gdje se nalaze, no protokol rada s mušterijama nije
mu to dopuštao.
“Zapadni Illinois”, rekao je Garreth kao da mu čita misli. “Ovo pripada
prijatelju.”
 “Tvom?”
“Pilotovu. Prijatelj leti, pa ovdje ima avionskog benzina.” Muškarac s
kaubojskim šeširom snažno je povukao neki konopac na kamionu,
pokrenuvši motor pumpe. Odmaknuli su se od iznenadnog naleta smrada
goriva.
“Koliko daleko ovo može letjeti?” upitao je Tito gledajući avion.
“Malo više od tisuću devetsto kilometara s punim rezervoarom.
Ovisno o vremenskim uvjetima i broju putnika.”
“To baš i nije puno.”
“Pogon na klipni motor. Moramo skakutati zbog toga, ali baš zato smo
ispod svakog mogućeg radara. Nećemo vidjeti nikakav aerodrom. Sve
same privatne piste.”
Tito nije vjerovao da misli na prave radare.
“Gospodo,” rekao je starac, pridruživši im se, “dobro jutro. Čini se da
si prilično dobro spavao, naposljetku”, rekao je Titu.
“Jesam”, složio se Tito.
“Zašto si uzeo onu značku Službe za imigraciju i carinu, Tito?” upitao
je starac.
SIC. Tito se sjetio da je Garreth rekao “sic” kad mu je pružio tu stvar.
Sad pojma nije imao zašto je to učinio. I Eleggua je, a ne on, uzeo etui za
značku s pojasa onog čovjeka. To im nije mogao reći. “Napipao sam je na
njegovu pojasu kad me pokušao uhvatiti”, rekao je. “Pomislio sam da je to
oružje.”
“Onda si se sjetio upotrijebiti Bugarinovu sol?”
“Da”, rekao je Tito.
“Baš me zanima što se s njime dogodilo. Pretpostavljam, doduše, da su
ga nakratko pritvorili, što je izazvalo jurisdikcijsko natjecanje u pišanju
udalj. Sve dok neki entitet dovoljno visoko u Ministarstvu domovinske
sigurnosti nije naredio da ga puste. Vjerojatno si tom svom tipu napravio
uslugu, Tito, kad si mu uzeo značku. Po svoj prilici nije stvarno bila
njegova. Poštedio si ga obaveze da je objašnjava dok mu ne pristigne
pomoć.”
Tito je kimnuo, nadajući se da je ta tema time završena.
Stajali su, zatim, i promatrali punjenje aviona gorivom.
 55.
SINDROM FANTOMSKOG PIŠTOLJA

“MILLER”, REKAO JE BROWN IZ SVOG GOLEMOG

NASLONJAČA od bijele kože s druge strane čupavog bijelog tepiha od tri
metra. “Tvoje ime je David Miller. Isti datum rođenja, ista dob, isto mjesto
rođenja.” Nalazili su se u avionu Gulfstream na pisti na aerodromu Ronald
Reagan. Milgrim je imao vlastiti naslonjač od bijele kože. Nije bio na
ovom aerodromu još otkako je bio Nacionalni. Preko mosta iz
Georgetowna. Znao je da je ovo Gulfstream jer se kićeno gravirana
mjedena pločica s natpisom “Gulfstream II” nalazila na vrlo sjajnom
drvenom okviru prozora pored njegova naslonjača. Javor s uzorkom
ptičjeg oka, pomislio je, ali previše sjajan, poput unutrašnjosti neke
stvarno opake limuzine. Bilo ga je mnogo u ovoj kabini. I mnogo bijele
kože, ulaštene mjedi i prljavobijelog čupavog tepiha. “David Miller”,
ponovio je.
“Živiš u New Yorku. Prevoditelj si. Ruski.”
“Ja sam Rus?”
“Tvoja putovnica”, rekao je Brown podignuvši u zrak jednu putovnicu,
mornarsko plavu sa svijetlo zlatnim rubom, “je američka. David Miller.
David Miller nije narkić. David Miller, kad uđe u Kanadu, neće
posjedovati nikakvu drogu ni biti pod njenim utjecajem.” Pogledao je na
svoj sat. Opet je nosio sivo odijelo i bijelu košulju. “Koliko tih tableta
imaš?”
“Jednu”, rekao je Milgrim. Stvar je bila previše ozbiljna da bi se o njoj
lagalo.
“Uzmi je”, rekao je Brown. “Želim da budeš čist na carini.”
“Kanada?”
“Vancouver.”
“Hoće li biti još putnika?” upitao je Milgrim. Gulfstream je izgledao
kao da ih može primiti dvadesetak. Ili poslužiti kao set za snimanje
pornića, s obzirom na to da se većina sjedećih mjesta sastojala od vrlo
dugačkih kauča od bijele kože, plus spavaća soba u stražnjem dijelu, koja
je izgledala kao stvorena za formalnije udarne scene.
“Ne,” rekao je Brown, “neće.” Vratio je putovnicu u svoj sako, a zatim
potapšao mjesto na desnom kuku gdje je inače držao pištolj. Milgrim ga je
vidio kako to čini već pet puta otkako su otišli iz ulice N, a kratka
promjena izraza lica koja bi uvijek popratila tu kretnju uvjerila ga je da je
Brown ostavio svoj pištolj. Kao i svoju crnu najlonsku torbu. Brown je
patio od sindroma fantomskog oružja, pomislio je Milgrim, kao što nekoga
kome su amputirali nogu svrbe prsti kojih više nema.
Motori Gulfstreama su se upalili, ili pokrenuli, ili kako god se to kaže.
Milgrim je pogledao unatrag, provirivši iza naslona svog naslonjača od
bijele kože prema prednjem dijelu kabine, gdje je valovit zastor od bijele
kože odvajao pilotsku kabinu. Ondje je očigledno bio neki pilot, premda
ga Milgrim još nije vidio.
“Kad sletimo,” rekao je Brown podižući glas da nadjača zvuk motora,
“carinici se dovezu do aviona. Popnu se unutra, kažu dobar dan, ja im dam
putovnice, oni ih otvore, vrate, kažu doviđenja. S ovakvim letjelicama to
ide tako. Brojevi naših putovnica, i pilotove, dostavljeni su im kad smo
popunili naš plan leta. Nemoj se ponašati kao da očekuješ da će te nešto
pitati.” Avion je počeo rulati.
Kad je pojurio naprijed, urlik njegovih motora se produbio, a kad je
skočio gotovo okomito u zrak, Milgrim je bio posve nespreman. Nitko mu
nije rekao čak ni da zaveže sigurnosni pojas, a kamoli pričao o maskama s
kisikom ili pojasima za spašavanje. To ne samo da se činilo pogrešnim,
već duboko, gotovo fizički, neobično. Kao i strmina tog uspona, koja je
prisilila Milgrima, okrenutog prema natrag, da se očajnički drži za bijele,
mekane oslonce za ruke.
Pogledao je kroz prozor. I vidio kako se Nacionalni aerodrom Ronald
Reagan udaljava brže nego što je mislio da je moguće i glatko kao da
netko smanjuje zum na objektivu.
Kad su se izravnali, Brown je izuo cipele, ustao i otapkao u stražnji dio
aviona. Gdje se, pretpostavio je Milgrim, nalazio zahod. Odostraga je
vidio kako Brown rukom dodiruje mjesto gdje više nema njegova pištolja.
 56.
HENRY I RICHARD

BLIJEDI DJEČAK S VRLO RIJETKOM BRADOM DRŽAO JE

PRAVOKUTNIK od bijelog kartona na kojem je zelenim flomasterom
pisalo HENRY & RICHARD, kad su izašle iz carine. Nosio je zacijelo
vrlo skupo dimnjačarsko odijelo prašnjava izgleda u Dickensovu stilu. “To
smo mi”, rekla je Hollis, zaustavivši svoja kolica za prtljagu pored njega i
pruživši mu ruku. “Hollis Henry. Ovo je Odile Richard.”
“Oliver Trik”, rekao je on, zataknuvši natpis pod pazuho. “Kao
mađioničarski trik”, ispružio je svoju da se rukuje, prvo s Hollis, a zatim s
Odile. “Ollie. Blue Ant Vancouver.”
“Pamela mi je rekla da nemate ured ovdje gore”, rekla je Hollis
gurajući kolica prema izlazu. Bilo je nekoliko minuta poslije jedanaest.
“Nemamo ured,” rekao je on, hodajući pored njih, “ali to ne znači da
nema posla. Ovo je centar za razvoj igara, a mi dobivamo klijente preko
drugih ureda, tako da ipak postoji potreba za izravnim kontaktom. Dajte da
vam ja to guram.”
“Ne treba, hvala.” Izašli su kroz automatska vrata i prošli pored gomile
pušača koji su nakon leta radili na dosezanju funkcionalne razine nikotina
u krvi. Odile je očigledno pripadala novoj generaciji Francuza nepušača pa
je bila oduševljena što Hollis više ne puši, ali je Trik, Ollie, dok su ga
pratile preko prugastog dijela natkrivenog kolnika, izvadio žutu kutiju
cigareta i pripalio.
Hollis se počinjala nečega prisjećati, no tada ju je zatekla razlika u
zraku nakon Los Angelesa. Ovdje je bilo kao u sauni, ali prohladno,
gotovo studeno.
Popeli su se po rampi na natkriveno parkiralište, gdje je platio
parkiranje kreditnom karticom i poveo ih do svog auta, prevelikog
Volkswagena poput onog koji je vozila Pamela. Bio je biserno bijeli, s
malim stiliziranim znakom Blue Anta na lijevoj strani stražnje
registracijske tablice. Pomogao im je da utovare torbe i njezinu kartonsku
kutiju u prtljažnik. Bacio je svoju dopola popušenu cigaretu i zgazio je
izduženom, cipelom od umjetno iznošene kože za koju je pretpostavila da
ide uz taj stil.
 Odile se odlučila za suvozačko mjesto, što se njemu naizgled svidjelo,
i uskoro su krenuli, a nešto čega se tek napola sjetila povremeno bi joj
vršljalo po glavi. Prolazili su pored velikih zgrada vezanih za aerodrom,
nalik igračkama na kakvoj urednoj maketi bez mnogo detalja, koju neki div
gradi iz hobija.
“Vi ćete biti četvrti stanari u našem stanu”, rekao je. “Prošli mjesec
ondje je bio tim za odnose s javnošću sultana iz Dubaija. Oni su ovdje
imali svog posla, ali htjeli su se naći i s Hubertusom, pa smo ih smjestili
tamo i Hubertus je došao. Prije toga, dvaput, imali smo ljude iz našeg
ureda u Londonu.”
“Znači da to nije Hubertusov stan?”
“Mislim da jest,” rekao je on, prestrojivši se kad su se primakli nekom
mostu, “ali jedan od mnogih. Pogled je izvanredan.”
Hollis je ugledala neugodno snažna svjetla na visokim stupovima s
druge strane ograde mosta, koja su nadvisivala vidljivi industrijski metež.
Zazvonio joj je mobitel. “Ispričavam se”, rekla je. “Da?”
“Gdje si ti?” rekao je Inchmale.
“U Vancouveru.”
“Ja sam, međutim, u predvorju tvog do bola pretencioznog hotela.”
“Oprosti. Poslali su me tu gore. Pokušala sam ti javiti, ali mobitel ti je
bio nedostupan, a u tvom hotelu su mi rekli da si otišao.”
“Rasadnik lokalizirane umjetnosti?”
“Još ne znam. Tek sam stigla.”
“Gdje odsjedaš?”
“U nekom stanu u vlasništvu Blue Anta “Trebala bi inzistirati na
ozbiljnim hotelima.”
“Pa,” rekla je, pogledavši Ollieja koji je slušao Odile, “kažu mi da će
nam se svidjeti.”
“Je li to kraljevsko ‘mi’?”
“Kustosica iz Pariza, specijalizirana za lokaliziranu umjetnost. Doveli
su je u Los Angeles radi mog članka. Bit će mi od velike pomoći ovdje.
Ima kontakte.”
“Kad se vraćaš ovamo?”
“Ne znam. Ne bi trebalo dugo trajati. Koliko dugo si ti tamo?”
“Koliko god bude trebalo da produciram Bollardse. Sutra ćemo
pogledati studio.”
“Koji?”
 “Neko mjesto na West Picu. Poslije našeg vremena. Mnogo toga jest.”
“Jest što?”
“Poslije našeg vremena. Zašto, recimo, ovi tipovi s kacigama iz Ratova
zvijezda stoje ispred kolnog ulaza u Marmont i zure kao da su u transu?
Vidio sam ih maloprije, kad sam stigao u hotel.”
“Gledaju spomenik Helmutu Newtonu. Znam umjetnika, Alberto
Corrales.”
“Ali ovdje nema ničega.”
“Treba ti kaciga”, objasnila je.
“Dragi Bože.”
“U Marmontu si?”
“Bit ću kad uspijem prijeći Sunset.”
“Nazvat ću te, Reg. Moram ići.”
“Onda bok.”
Daleko iza prvog mosta, ali još uvijek na širokoj ulici na koju su bili
skrenuli, vozili su se duž niza brižno uređenih dućana i restorana. Jimmy
Carlyle, koji je proveo dvije godine svirajući bas u nekom bendu u
Torontu prije nego što se pridružio Policijskom satu, rekao joj je da
kanadski gradovi izgledaju onako kako američki izgledaju na televiziji. No
američki gradovi nemaju tako puno galerija, zaključila je pošto ih je
nabrojala pet u nekoliko blokova, a zatim su dospjeli na još jedan most.
Telefon joj je opet zazvonio. “Žao mi je”, rekla je. “Halo?”
“Bok”, rekao je Bigend. “Gdje si?”
“U autu, s Olliejem i Odile, idemo u tvoj stan.”
“Pamela mi je rekla da si je povela. Zašto?”
“Ona zna nekoga tko poznaje našeg prijatelja”, rekla je. “A kad sam
već kod njega, zašto mi nisi rekao da je on Kanađanin?”
“Nije mi se činilo važnim”, rekao je Bigend.
“Ali sad sam ovdje. Je li i on ovdje?”
“Ne baš. Bavi se papirologijom zajedno s carinskim agentom u državi
Washington, barem pretpostavljamo. GPS se poklapa s agentovom
adresom.”
“Svejedno. Znaš što sam rekla o tome da trebaš biti iskren prema
meni.”
“To da je netko po nacionalnosti Kanađanin”, rekao je Bigend, “čak ni
u današnjem tužnom svijetu, nije baš prva stvar koju bih spomenuo o
nekome. Kad smo na početku razgovarali o njemu, nisam imao pojma da
će krenuti onamo. Poslije sam valjda jednostavno zaboravio.”
“Misliš da se želi izvući iz svega?” Pogledala je njihova vozača. “Ne.
Mislim da se nešto sprema, tamo gore.”
“Što?”
“Ono što su gusari vidjeli”, rekao je.
Sišli su s mosta u iznenadni duboki kanjon mnogo jeftinijeg noćnog
života. Zamislila je Bobbyjev rasvijetljeni žičani teretni kontejner kako visi
iznad ulice, tajnovitiji od bilo kakve gigantske lignje s neonskom kožom.
“Ali naći ćemo bolji način da razgovaramo o tome, može?”
Ni on ne vjeruje telefonima, pomislila je. “Može.”
“Imaš li kakvih piercinga?” upitao je.
“Molim?”
“Piercinga. Ako imaš, moram te upozoriti na krevet u glavnoj
spavaćoj sobi. Na gornjem katu.”
“Krevet.”
“Da. Navodno se ne smiješ provlačiti ispod njega ako imaš bilo kakve
magnetske stvari na sebi. Čelik, željezo. Ili pejsmejker. Ili mehanički sat.
Dizajneri mi to uopće nisu rekli kad su mi pokazivali nacrte. Radi se samo
o prostoru ispod kreveta, vizualno. Magnetska levitacija. Ali sad moram
upozoravati svakog gosta. Žao mi je.”
“Ja sam posve onakva kakvom me Bog stvorio, zasad”, rekla mu je. “I
ne nosim sat.”
“Onda nemaš brige”, rekao je on veselo.
“Mislim da smo stigli”, rekla im je, kad je Ollie skrenuo s ulice u kojoj
je sve izgledalo kao da je izgrađeno tjedan dana prije.
“Vrlo dobro”, rekao je on i prekinuo vezu.
Volkswagen se spustio niz rampu dok su se vrata podizala. Ušli su u
garažu, snažno osvijetljenu halogenkama boje sunca iznad blijedog,
jednoličnog betonskog poda bez i najmanje mrlje od ulja. Gume
automobila škripale su dok je Ollie parkirao pored još jednog prevelikog
Volkswagena biserno bijele boje.
Kad je izašla, namirisala je svježi beton.
Uzele su svoje stvari iz prtljažnika i Ollie je svakoj dao jedan par
bijelih, neoznačenih magnetnih kartica. “Ova je za dizalo”, rekao je,
uzimajući Hollisinu i provukao je pored vrata od brušenog nehrđajućeg
čelika, “i za pristup penthouse katovima.” Unutra je opet provukao karticu
i počeli su se penjati, brzo i tiho.
 “Pretpostavljam da ovo ne smije doći pod krevet”, rekla je Hollis,
vidljivo zbunivši Odile, kad joj je vratio karticu.
“Ne,” rekao je kad se dizalo zaustavilo i vrata se otvorila, “kao ni vaše
kreditne kartice.”
Slijedile su ga duž kratkog hodnika s tepihom, kroz koji je bilo moguće
provesti kombi. “Upotrijebite drugu karticu”, rekao joj je. Prebacila je
kutiju u lijevu ruku i provukla drugu karticu. On je otvorio veoma velika
vrata od ebanovine, koja su, vidjela je, bila debela dobrih deset
centimetara, i stupili su u prostor koji je mogao biti središnja dvorana
nacionalnog aerodroma kakve sitne, hiperbogate europske nacije, džepnog
Lihtenštajna utemeljenog na proizvodnji najskupljih ikad napravljenih
minimalističkih rasvjetnih tijela.
“Stan”, rekla je, pogledavši uvis.
“Tako je”, rekao je Ollie Trik.
Odile je ispustila svoju torbu i počela hodati prema staklenom zidu
većem od staromodnog kino-platna. Okomite grede razbijale su vidik u
intervalima od nekih četiri i pol metra. Iza njega, s mjesta na kojem je
Hollis stajala, vidio se samo ujednačeni sivo ružičasti sjaj s nekoliko
udaljenih točkica crvene svjetlosti.
“Predivno”, uskliknula je Odile.
“Dobro je, zar ne?” Okrenuo se prema Hollis. “Vi ste u glavnoj
spavaćoj sobi. Pokazat ću vam.” Uzeo je kutiju i poveo je uz dva niza
vrtoglavo obješenih stepenica, a svaka stuba bila je petcentimetarska ploča
od mutnog stakla.
Bigendov krevet bio je savršeni crni kvadrat sa stranicama od tri metra
i lebdio je jedan metar iznad poda od ebanovine. Prišla mu je i vidjela da
je privezan, pokoravajući silu koja ga,je držala u zraku, tankim pletenim
kabelima od crnog metala.
“Mislim da bih mogla napraviti nešto za spavanje na podu”, rekla je.
“To svi kažu”, rekao je on. “A onda ga isprobaju.”
Okrenula se da nešto kaže i pritom ga ugledala kako od djevojke za
blagajnom u Standardovu restoranu traži cigarete American Spirit. Ista žuta
kutija. Ista brada. Kao mahovina oko odvoda.
 57.
KOKICE

KOMERCIJALNI AVIONI SU KAO AUTOBUSI, ZAKLJUČIO JE

Milgrim, zureći u hrapavi strop svoje sobe u Best Westernu. No
Gulfstream je kao taksi. Ili kao da imaš auto. Njega uglavnom nije
impresioniralo bogatstvo, ali nakon iskustva u Gulfstreamu, bez obzira na
dekor u stilu Vegasa, morao je izaći nakraj s pitanjima razmjera.
Većina ljudi, pretpostavljao je, nikad ne kroči nogom u njega. Pripadao
je onoj vrsti stvari za koju znate da postoji, koju uzimate zdravo za gotovo,
ma koliko teoretski, kao nešto što neki ljudi posjeduju. No većina ljudi,
sad je pomislio, nikad ne mora shvatiti stvarnost takvih stvari.
Nije znao kako izgleda prolazak kroz običnu kanadsku carinsku
službu, ali sve se odvilo točno onako kako je Brown rekao da će biti u
Gulfstream verziji. Sletjeli su na veliki aerodrom, a zatim rulali do nekog
mračnog mjesta bez mnogo čega vani. Prišao im je terenac sa svjetlima na
krovu i dva uniformirana muškarca izašla su iz njega. Kad su se ukrcali,
jedan u jakni sa zlatnim gumbima, a drugi u uskom rebrastom puloveru s
platnenim zakrpama na ramenima i laktovima, uzela su putovnice koje im
je pilot pružio, otvorili svaku, usporedili je s ispisom, zahvalili i otišli.
Onaj s vojničkim puloverom bio je Indijac i izgledao je kao da diže utege.
To je bilo to. Pilot je pospremio svoju putovnicu u džep i vratio se u
pilotsku kabinu. Milgrim od njega nije čuo ni riječ. On i Brown uzeli su
svoje torbe i otišli, sišavši niz dugačke stepenice koje je netko zacijelo bio
dogurao do aviona.
Bilo je hladno, zrak je bio vlažan i pun zvukova aviona. Brown ih je
poveo do nekog parkiranog auta, opipao ispod prednjeg branika i izvukao
ključeve. Otvorio ga je i ušli su. Brown je vozio polako, dok je Milgrim,
pored njega, gledao unatrag prema svjetlima kamiona cisterne koji je vozio
prema Gulfstreamu.
Provezli su se pored neobične piramidalne zgrade i stali kod žičane
ograde. Brown je izašao i utipkao neke brojeve u tipkalo. Vrata su se uz
štropot počela micati u stranu kad se Brown vratio u auto.
Grad je bio vrlo miran dok su se vozili kroz njega. Pust. Jedva koji
pješak. Neobično čist, lišen teksture, nalik videoigrama prije nego što su
naučili malo zaprljati uglove. Policijski auti koji su izgledali kao da ne
znaju kamo bi krenuli.
“Što s avionom?” upitao je Milgrim, dok je Brown brzo vozio
dugačkim mostom s više traka preko nečega za što je pomislio da je druga
od dvije rijeke.
“Što s njim?”
“Čeka li?”
“Vraća se u Washington.”
“Stvarno dobar avion”, rekao je Milgrim.
“To možeš dobiti za novac u Americi”, odrješito je rekao Brown.
“Ljudi kažu da su Amerikanci materijalisti. A znaš zašto?”
“Zašto?” upitao je Milgrim, kojeg je više zabrinjavao taj za Browna
netipično opširan način izražavanja.
“Zato što imaju bolju robu”, odgovorio mu je Brown. “Nema drugog
razloga.”
Milgrim je sada razmišljao o tome dok je ležao i gledao u strop.
Njegova tekstura bila je načinjena od onih mrvica stvrdnute pjene, velikih
poput zadnjih nekoliko komadića što ostanu u praznoj vrećici kokica. I to
je bila roba, ti komadići što daju teksturu, baš kao i Gulfstream. No
gotovo svi jednom imaju te komadiće, u tijeku uobičajenog života.
Pretpostavljao je da bi vam novac trebao kad biste se htjeli maknuti od
nekih vrsta robe. A Gulfstream je bio drugačija vrsta robe. Smetalo mu je,
na neki čudnovati način, to što Brown ima pristup takvim stvarima. Brown
je pripadao New Yorkeru, smatrao je Milgrim, ili ovom Best Westernu.
Laminat u niskoj rezoluciji. Gulfstream, gradska kuća u Georgetownu s
pazikućom koji zna šišati, to je bilo nekako pogrešno.
No tada se upitao nema li Brown možda uistinu veze u DEA-i, koje je
prije mislio da ima. Možda je posudio avion od istih ljudi od kojih dobiva
Apaurin? Oni plijene stvari ozbiljnim dilerima, zar ne? Brodove. Avione.
Čitate o takvim stvarima.
To bi ujedno objasnilo i čupave tepihe.
 58.
ABECEDNI GOVOR

PILOT JE SLIJEDIO AUTOPUTOVE.

Tito je to sada mogao vidjeti jer je sjedio naprijed uz njega, budući da
mu je strah nekako izostao kod polijetanja iz Illinoisa te da mu je pilot
ponudio sjedalo pored svog.
Kao stranac koji sjedi do tebe u autobusu, pomislio je sada, taj strah, a
onda se najednom digne, siđe. Čuvaj svoju majku i let s Kube u vlastitoj
posebnoj ladici. Ovo je mnogo bolje.
Zahvalnost Eleggui: neka putovi budu otvoreni.
Plosnata zemlja kroz koju su slijedili tanke ravne linije autoputova
zvala se Nebraska, rekao mu je pilot, pritisnuvši gumb na svojim
slušalicama koji je Titu omogućio da ga čuje kroz svoje.
Tito je pojeo jedan od sendviča s puretinom koje mu je čovjek s
kaubojskim šeširom i kamionom goriva dao u Illinoisu, pazeći na mrvice,
dok je gledao Nebrasku kako se prostire ispod njih. Kad je dovršio
sendvič, presavio je smeđu papirnatu vrećicu u kojoj se nalazio, nalaktio
se na podstavljeni rub vrha vrata, ondje gdje je počinjao prozor, i naslonio
glavu na zakrivljeni dlan. Njegove slušalice su škljocnule. “Ured za
iskorištavanje informacija”, začuo je kako kaže starac.
“Ali to je DARPA-in 35 program”, rekao je Garreth. “DARPA-ina
odjela za R i D, 36 ali to je oduvijek bilo za IXO. 37 “I on je upao u beta
verziju?”
“Šesta flota već koristi nešto što se zove Fast-C2AP”, rekao je starac.
“S time je locirati neki brod jednako lako kao i provjeriti cijenu dionice na
mreži. Ali to nije PANDA, ni blizu. Spekulativna analiza razvijanja
pomorskih aktivnosti. Ako je ne ograniče, PANDA će pratiti uzorke
ponašanja trgovačkih brodova, lokalno i globalno; njihove rute, uobičajena
skretanja zbog goriva ili papirologije. Ako se brod koji uvijek putuje
između Malezije i Japana pojavi u Indijskom oceanu, PANDA će to
primijetiti. To je izvrstan sustav, i to ne samo zato što bi stvarno pridonio
tome da ova zemlja bude sigurnija. Ali da, čini se da je on dobio pristup
nekoj vrsti beta verzije i da je pomoću najsvježijeg signala s kontejnera
dobio položaj broda.”
 “U kojem slučaju je zaradio svoju plaću”, rekao je Garreth.
“Ali ja se pitam”, rekao je starac, “s kime mi to ovdje imamo posla? Je
li on nekakav genij ili je, u biti, na kraju krajeva, samo talentiran i hrabar
lopov?”
“A razlika bi bila?” upitao je Garreth nakon stanke.
“U predvidljivosti. Stvaramo li mi neopazice čudovište, dajući mu te
zadatke, pomažući mu?”
Tito je pogledao u pilota, zaključivši da on nimalo ne izgleda kao da
sluša ovaj razgovor. Upravljao je avionom koljenima i popunjavao
praznine nekog bijelog papirnatog obrasca na izubijanom aluminijskom
podlošku nalik kutiji s poklopcem na šarke. Tito se upitao hoće li se
pojaviti nekakvo upozorenje, možda lampica, koje bi Garrethu i starcu
pokazalo da su njegove slušalice uključene.
“Meni se to čini apstraktnim pitanjem”, rekao je Garreth. “Meni ne,”
rekao je starac, “premda naravno nije toliko trenutačno. Naše trenutačno
pitanje danas jest je li naš dogovor o pozicioniranju pouzdan. Ako našu
kutiju stave na krivo mjesto, stvari će se zakomplicirati. Jako.”
“Znam,” rekao je Garreth, “ali ta dvojica su iz Teamstera. 38 Stara
garda. Prije bi jednostavno ‘izgubili’ kutije poput ove. Izvezli bi ih ravno
van. Sada, s unaprijeđenim sigurnosnim režimom, takvo što im ne pada na
pamet. Ali dobra lova za to da stave jedan kontejner tamo gdje nama
najviše odgovara, to je nešto drugo.”
“Što se toga tiče,” rekao je starac, “ako ta kutija nema isti vlasnički
kod, kod proizvoda, šesteroznamenkasti registracijski broj i kontrolnu
znamenku koje je imala kad je zadnji put viđena, naši Teamsteri nam je
neće naći, zar ne?”
“Ima ih”, rekao je Garreth. “Iste ISO oznake su šifrirane u svakoj
transmisiji.”
“Ne nužno. Taj dio opreme bio je programiran kad je kutija imala te
oznake. Ne možemo biti sigurni da ih još uvijek ima. Samo ne želim da
zaboraviš da imamo i drugih mogućnosti.”
“Neću.”
Tito je skinuo slušalice.
Ne taknuvši nijedan gumb, objesio ih je na njihovu kuku iznad vrata,
naslonio glavu unatrag i pravio se da spava.
Abecedni govor. To mu se nije sviđalo.
 59.
CRNI ZODIAC

BROWN JE UNAJMIO IZRAZITO RUŽAN I NEUDOBAN CRNI

ČAMAC zvan Zodiac. Par golemih napuhanih cijevi od crne gume sprijeda
spojenih u grubi šiljak, tvrdi crni pod između njih, četiri odvojena sjedala s
visokim naslonom montirana na postolja i najveći vanbrodski motor, crni,
što ga je Milgrim ikada vidio. U Agenciji za najam, u marini gdje je ta
stvar bila zavezana, obojica su dobila polukrute prsluke za spašavanje,
nekakve odjevne predmete od crvenog najlona koji kao da je bio obložen
pločama od jedva savitljive pjene. Milgrimov je smrdio na ribu i grebao
mu vrat.
Milgrim se nije sjećao kad je zadnji put bio u čamcu, a svakako nije
očekivao da će ga to danas snaći kao skoro prva stvar ujutro.
Brown je ušao kroz vrata koja su povezivala njihove sobe, u onom već
poznatom rasporedu, i probudio ga drmanjem, mada ne prejakim. Sivih
kutija nije bilo na vratima, ovdje, i Milgrim je morao pretpostaviti da ih je
Brown ostavio u Washingtonu, zajedno s pištoljem, velikim sklopivim
nožem, a možda i baterijskom svjetiljkom te lisičinama. No Brown je nosio
svoju crnu najlonsku jaknu, danas, preko crne majice kratkih rukava, i
Milgrim je pomislio kako u tome izgleda mnogo prirodnije nego u odijelu.
Nakon tihog doručka od kave i jaja u hotelskom restoranu, otišli su u
podzemnu garažu i odvezli jedan auto, Ford Taurus s naljepnicom agencije
Budget pored stražnje registarske tablice. Milgrim je u zadnje vrijeme više
volio Corollu.
Gradovi su se, prema Milgrimovu iskustvu, imali običaj razotkrivati na
licima svojih stanovnika, i to osobito onda kad ujutro idu na posao. Neka
vrsta indeksa temeljne sjebanosti mogla se očitati, tada, na licima koja se
još nisu susrela sa stvarnošću onoga što su pošla raditi. Prema tom
parametru, pomislio je Milgrim, motreči lica i govor tijela dok je Brown
vozio, ovo mjesto imalo je neobično nizak indeks sjebanosti. Bliži Costa
Mesi nego San Bernardinu, recimo, barem u ovom dijelu grada. Doista ga
je podsjećalo na Kaliforniju više nego što je očekivao, iako je u tome
možda udjela imalo i ovo sunce, više na San Francisco nego na Los
Angeles.
 Tada je postao svjestan da Brown zviždi sebi u bradu dok vozi.
Nemelodično, pomislio je, ali nekako gotovo veselo, ili u najmanju ruku s
određenim stupnjem pozitivnog uzbuđenja. Hvata li vibru tih gomila ljudi u
ovom sunčanom, ali lagano oblačnom jutru? Milgrim je sumnjao u to, ali
ipak mu je bilo čudno.
Dvadeset minuta kasnije, s obzirom na to da su imali određenih
poteškoća dok nisu pronašli pravo mjesto, nalazili su se na parkiralištu
pored marine. Voda, udaljene planine, zelenkasti stakleni neboderi koji su
izgledali kao da su izgrađeni sinoć, brodovi s bijelim jarbolima, galebovi
koji su galebarili. Brown je hranio stroj za izdavanje kartica nekakvim
velikim srebrno-zlatnim žetonima.
“Što je to?” upitao je Milgrim.
“Kovanice od dva dolara”, rekao je Brown, za kojeg je Milgrim znao
da izbjegava upotrebu kreditnih kartica kad god je to moguće.
“Zar dvojke ne donose nesreću?” upitao je Milgrim, prisjetivši se
nečega u vezi s novcem zarađenim na konjskim utrkama.
“Sreća što nisu jebene trojke”, rekao je Brown.
Sad su, dok je golemi vanbrodski motor urlao, marina i grad ostali iza
njih. Zodiac je glisirao po sivozelenoj vodi koja je izgledala vrlo hladno,
staklastog odsjaja ne toliko drugačijeg od nebodera koji su se nadvisivali
nad marinom. Prsluk za spašavanje, ma koliko krut i smrdljiv, ugodno je
štitio od vjetra. Nogavice Milgrimovih Jos. A. Banksovih hlača za
povratak u školske klupe mahale su poput zastavica oko njegovih
gležnjeva. Brown je vozio čamac stojeći, nagnut prema naprijed, tek
labavo zavezan u svoje sjedalo, a vjetar je utiskivao neočekivane uglove u
njegovo lice. Milgrim je sumnjao da Brown još uvijek zviždi, no i dalje je
izgledao kao da pretjerano uživa u ovome. A istini za volju, nije se činilo
da je previše dobro upoznat s time kako se otiskuje iz luke, ako je to bila
prava riječ. Morao im je pomoći onaj tip iz agencije.
Slani vjetar pekao je Milgrimove oči dok su jurili.
Pogledao je prema natrag i ugledao neki otok ili poluotok na kojem
nije bilo ničega osim stabala, no iz kojeg se podizao visok i viseći most,
nalik onome u zaljevu Oakland.
Podignuo je zatvarač na prsluku za spašavanje još više, uvukavši vrat.
Poželio je da u njega može uvući ruke i noge. Kad je već bio kod toga,
poželio je da u njemu postoji neka soba, dovoljno velika da stane ležaj, pa
da se može ispružiti dok Brown vozi čamac. Kao šator s polukrutim
zidovima od crvenog najlona. Mogao bi živjeti sa smradom po ribama,
samo kad bi legao, zaklonjen od vjetra.
Milgrim se osvrnuo prema gradu, neki hidroavion upravo se dizao s
vode. Sprijeda je ugledao nekoliko velikih brodova na različitim
udaljenostima, trupova prepolovljenih crnom i crvenom bojom, a iza njih
bilo je nešto za što je pretpostavio da je luka, gdje su se gigantski
narančasti krakovi dizalica istezali u daljinu, iznad linije obale koja se
naoko sastojala samo od industrijske vizualne kompleksnosti.
S njihove lijeve strane, na suprotnoj obali, stajali su nizovi tamnih
spremnika ili silosa, još dizalica, još teretnih brodova.
Ljudi su plaćali za iskustva poput ovog, pomislio je, ali to ga nije
razvedrilo. Ovo nije trajekt za Staten Island. Poskakivao je suludom
brzinom u nečemu što ga je podsjećalo na jezivu sklopivu gumenu kadu s
kojom je jednom vidio Vladimira Nabokova kako pozira, na nekoj staroj
fotografiji. Priroda je, za Milgrima, uvijek bila nekako prevelika da bi bila
ugodna. Nje je naprosto bilo previše. A tek svi ti vidikovci. Pogotovo ako
je u tome, u tom vidiku, bilo relativno malo stvari koje je izradio čovjek.
Primicali su se, opazio je, nečemu što mu se isprva učinilo nalik
kakvoj plutajućoj kubističkoj skulpturi prigušenih Kandinskyjevih tonova.
No kako su se približavali, uvidio je da je to brod, ali toliko natovaren,
toliko utonuo u vodu, da je crvena boja nižeg dijela njegova trupa bila
ispod razine mora, pa se vidio samo crni dio. Njegova crna krma, doduše,
stršala je prilično brodoliko ispod apsurdnog tereta kutija, otkrivajući o
čemu se tu radi. Kutije su bile u bojama teretnih željezničkih vagona,
prevladavala je tamna smećkastocrvena, no bilo je i bijelih, žutih,
svijetloplavih. Sad je bio gotovo dovoljno blizu da bi mogao pročitati
natpis na krmi tog broda, no pažnju mu je privuklo otkriće manjeg broda,
ukrašenog crnim gumama kao da na modnoj reviji predstavlja rad kakvog
ekscentričnog dizajnera, koji se strastveno privijao uz visoku crnu krmu i
pritom stvarao golemo slovo V u zapjenjenoj bijeloj vodi. Brown je
odjednom okrenuo Zodiacovo kormilo pa su počeli poskakivati dvostruko
brže preko bijele vode. Milgrim je ugledao ime remorkera, Lion Sun, a
zatim je podignuo pogled prema mnogo većim slovima na stražnjoj strani
broda, čija je bijela boja bila isprugana hrđom. M/V Jamaica Star, a ispod
toga, malo manjim bijelim tiskanim slovima, PANAMA CITY.
Brown je ugasio motor. Poskakivali su na vodi, u iznenadnom
izostanku urlanja vanbrodskog motora. Milgrim je čuo kako zvoni neko
zvono, u daljini, i nešto što je zazvučalo poput zviždanja vlaka.
Brown je izvadio metalnu cijev s otmjenim natpisom iz svog prsluka za
spašavanje, odvio joj kraj i izvukao cigaru. Cijev je bacio u more, odrezao
je kraj cigare nekom sjajnom napravicom, stavio odrezani kraj u usta i
pripalio je jednim od onih lažnih Bic upaljača od petnaest centimetara,
onakvih kakve su korejski restorani brze hrane nekad prodavali za
pripaljivanje cracka. Povukao je dugačak ritualni dim iz cigare* a zatim
otpuhnuo velik oblak gustog plavog dima. “Kujin sin”, rekao je, s nečime
što je Milgrim, zgranut svime time, protumačio kao golemo i neobjašnjivo
zadovoljstvo. “Vidi ti tog kujinog sina.” Gledao je u četvrtastu hrpu
plutajućih kutija koja je bila teretni brod Jamaica Star, i na kojoj Milgrim
nije baš mogao razabrati marke na kutijama, premda je mogao vidjeti da ih
ima. Polako se udaljavala dok ju je remorker strpljivo gurao.
Milgrim, koji definitivno nije želio omesti ovaj posebni trenutak, o
čemu god da se u njemu radilo, samo je sjedio i osluškivao kako valovi
pljuskaju po glatkom i nabreklom boku crnog Zodiaca.
“Kujin sin”, rekao je Brown ponovo, tiho, i povukao dim cigare.
 60.
KODIRANJE

HOLLIS SE PROBUDILA NA BIGENDOVU MAGNETSKO-

LEVITIRAJUĆEM krevetu koji joj se činio kao oltar na vrhu kakve
astečke piramide. Platforma za žrtvovanje. A iznad njega, uočila je, uistinu
je bila neka vrsta piramide, staklena konstrukcija za koju je slutila da čini
vrh tog tornja. Morala je priznati da je dobro spavala, koliko god da je
magnetizma pritom apsorbirala. Možda je on dobar za zglobove, kao kod
onih narukvica što se naručuju poštom. Ili je to možda bila zasluga
piramide, suptilnih energija koje su naoštrile njezinu pranu.
“Hej”, zazvao je Ollie Trik s donjeg kata. “Jeste li budni?”
“Evo me odmah.”
Skliznula je s astečkog oltara, koji se malo pomaknuo, i to na vrlo
neobičan način, te se uvukla u traperice i top, pritom u nevjerici gledajući
skupu prazninu ove spavaće sobe, ili spavaće kupole. Poput jazbine
kakvog letećeg čudovišta sa smislom za dizajn.
Ignoriraj more, rekla je sebi, planine. Ne gledaj. Previše toga se vidi.
Pronašla je kupaonicu gdje uglavnom ništa nije sličilo konvencionalnim
instalacijama, dokučila kako se otvaraju pipe te se umila i oprala zube.
Bosonoga je sišla naći se s Olliejem, možda i sukobiti s njim.
“Odile se otišla prošetati”, rekao je, sjedeći za dugačkim staklenim
stolom s otvorenom FedEx-ovom kutijom i raznoraznim komadićima crne
plastike ispred sebe. “Kakav tip telefona imate?”
“Motorolu.”
“Običan utikač od dva i pol milimetra”, rekao je, odabravši jedan
kabel iz svog asortimana. “Hubertus vam šalje ovo.” Pokazao je najveći
komad crne plastike. “To je scrambler.”
“Što radi?”
“Utaknete ga u utičnicu za slušalice na svom telefonu. Koristi
algoritam za digitalno kodiranje. Unesete mu šesnaesteroznamenkasti kod i
algoritam preokrene taj kod oko šezdeset tisuća puta. Omogućuje vam
sedamnaest sati šifrirane komunikacije prije nego što se uzorak ponovi.
Hubertus je ovog već napunio i programirao. Želi da ga koristite kad vas
dvoje razgovarate.”
 “Lijepo od njega”, rekla je.
“Mogu li dobiti vaš telefon?”
Izvadila ga je iz džepa traperica i pružila mu ga.
“Hvala.” Spojio ga je s crnim pravokutnikom, koji ju je podsjećao na
one maske za automobilske CD -playere što se mogu skinuti. “Ima vlastiti
punjač, koji neće raditi na vašem telefonu.” Rubom dlana pomeo je višak
crnih dijelova i ambalaže u FedEx-ovu kutiju. “Donio sam vam voće i
pecivo. Kava se kuha.”
“Hvala vam.”
Stavio je komplet automobilskih ključeva na stol. Vidjela je plavo-
srebrni znak VW. “Ovo je za onaj dodatni Phaeton dolje. Jeste li ikad
vozili takav auto?”
“Nisam.”
“Trebate paziti na širinu. Toliko je sličan Passatu da je lako zaboraviti
koliko je širi od njega. Gledajte dolje u iscrtane linije, kad uđete; to će vas
podsjetiti.”
“Hvala.”
“Idem ja onda”, rekao je ustajući i stavljajući kutiju ispod pazuha.
Jutros je bio u majici kratkih rukava i trapericama, a oba odjevna
predmeta izgledala su kao da je netko na njima radio Dremel alatom
otprilike isto onoliko sati koliko je Bigendova spravica mogla vrtjeti svoje
kodove. Izgledao je umorno, pomislila je, no možda je to samo dojam koji
stvara ta njegova brada.
Kad je otišao, potražila je kuhinju i kavu. Ispostavilo se da se kuhinja
nalazi odmah prekoputa tog prostora, prerušena u bar, ali odali su je aparat
za kavu i talijanski toster. Odnijela je svoju šalicu natrag do stola.
Zazvonio joj je mobitel, a raznorazni LED efekti uzbuđeno su zaplesali
crnom površinom scramblera.
“Halo?”
“Hubertus. Oliver mi je rekao da si budna.”
“Jesam. Jesmo li šifrirani?”
“Jesmo.”
“I ti imaš jednog takvog?”
“Tako to radi.”
“Prevelik je da bi stao u džep.”
“Znam,” rekao je on, “ali sve više me brine privatnost. Sve je to
relativno, naravno.”
 “Ovo zapravo nije privatno?”
“Privatnije je nego... bez toga. Ollie ima kutiju s Linuxovim strojem
koja može njuškati po tri stotine bežičnih mreža istovremeno.”
“Zašto bi on to radio?”
On je načas razmislio o tome. “Zato što može, valjda.”
“Želim razgovarati s tobom o Ollieju.”
“Da?”
“Ušao je u restoran u Standardu dok sam imala sastanak s Odile i
Albertom. Kupio je kutiju cigareta.”
“Da?”
“Provjeravao me? Za tebe?”
“Naravno. A što drugo misliš da bi radio?”
“Provjeravam”, rekla je. “Ovaj put ja. Tako da znam.”
“Trebala nam je procjena kako ti ide s njima. Još uyijek smo donosili
odluku, u to vrijeme.”
“Mi” kao Blue Ant, pomislila je. “Na važniju temu, onda, gdje je
Bobby?”
“Tamo gore”, rekao je. “Negdje.”
“Mislila sam da ga možete pratiti.”
“Možemo pratiti kamion. Kamion je u dvorištu neke leasing tvrtke, u
satelitskom gradu koji se zove Burnaby. Bobby i njegova oprema
istovareni su pored nekog skladišta, malo sjevernije od granice, rano
jutros. Oliver je probdio cijelu noč nad tim. Otišao je na GPS koordinate
na kojima su se zaustavili.”
“I?”
“Ništa, naravno. Pretpostavljamo da su zamijenili kamione. Kako ide s
Odile?”
“Otišla se prošetati. Kad se vrati, pokušat ću saznati kakve
potencijalne veze ona možda ima ovdje s Bobbyjem. Klonila sam se te
teme za vrijeme leta. Činilo mi se prerano.”
“Dobro”, rekao je. “Ako me trebaš, zovi me na ovaj broj.” Gledala je
ples LED lampica na scrambleru kad se kodirana veza prekinula.
 61.
PELICANOVA KUTIJA

U MONTANI SU PREUZELI CRNU PLASTIČNU PELICANOVU

kutiju. Nije se radilo o pauzi za točenje goriva, premda je Tito mislio da
će to uskoro doći na red. Pilot je sletio na napušteni dio neke seoske ceste
u zoru. Tito je ugledao izubijan stari karavan kako se parkira pored njih, s
dva čovjeka koji stoje na njegovu krovu, ali onda mu je Garreth rekao
neka se kloni prozora. “Oni ne žele vidjeti nikoga koga ne poznaju.”
Garreth je otvorio vrata kabine i nekoliko ruku uguralo je crnu kutiju
unutra. Činilo se da je vrlo teška. Garreth ju nije ni pokušao podići. Mučio
se vukući je unutra, dok je netko, koga Tito nije mogao vidjeti, izvana
gurao. Titu se učinilo da sliči Pelicanovoj kutiji, plastičnoj i vodootpornoj,
od onakvih kakve je Alejandro katkad znao koristiti da u njima zakopa
dokumente i zalihe. Zatim su se vrata zatvorila, začuo je motor karavana i
pilot je počeo rulati. Dok su polijetali, Titu se činilo da osjeća dodatno
opterećenje.
Kad su se izravnali, starac je donio neki plastični žuti instrument u
blizinu crne kutije i zatim pokazao Garrethu očitanje na njezinu ekranu.
Ponovo su sletjeli za manje od jednog sata, na seoski put gdje ih je
opet dočekao kamion s avionskim benzinom.
Ispijali su papirnate šalice kave iz termosice koju je donio čovjek s
avionskim benzinom, dok su on i pilot točili gorivo u avion.
“To je stvarno vrhunsko ručno punjenje, zar ne?” reče Garreth starcu.
“Rekao mi je da vrhove zatvara JB Weldom”, 39 reče starac.
“To je sve?”
“Kad sam bio mali, JB Weldom smo popravljali rupe u blokovima
motora.”
“Oni vjerojatno nisu bili baš toliko radioaktivni”, reče Garreth.
 62.
SESTRA

“OVO JE SARAH”, REKLA JE ODILE KAD JU JE HOLLIS našla u

pretrpanom kafiću na terasi jedne gradske galerije. Phaeton je imao GPS
sustav navođenja, no imao je i kartu grada. Mogla je i pješke stići ovamo,
pomislila je, koliko joj je vremena trebalo da uzme auto, pronađe to mjesto
i pronađe mjesto za parkiranje. I Ollie je bio u pravu u pogledu njegove
širine. A sve to zato što ju je Odile nazvala i zamolila je da dođe na ručak
s nekim zanimljivim.
“Dobar dan,” rekla je Hollis, prihvativši ruku te djevojke, “ja sam
Hollis Henry.”
“Sarah Ferguson.”
Hollis je izvlačila stolac od lijevanog željeza, pitajući se je li već
propustila priliku da nagovori Odile da malo odgodi posjećivanje mjesnih
lokaliziranih umjetnika, kad je francuska kustosica izgovorila: “Fer-gus-
son.”
“O”, rekla je Hollis.
“Sarah je Bobbyjeva sestra.” Odile je nosila uske naočale za sunce
crnih okvira.
“Da”, rekla je Sarah, s nečime što je Hollis shvatila kao mogući
nedostatak entuzijazma. “Odile mi kaže da ste upoznali Bobbyja u Los
Angelesu.”
“Jesam”, rekla je Hollis. “Pišem članak o lokaliziranoj umjetnosti za
Node, a čini se da je vaš brat ključni igrač.”
“Node?”
“To je novo”, rekla je Hollis. Jesu li Bigend ili Rausch mogli znati da
Odile poznaje Bobbyjevu sestru? “Nisam znala da on ima sestru.”
Pogledala je Odile. “Jeste li vi umjetnica, Sarah?”
“Ne”, rekla je Sarah. “Ja radim u galeriji. Ne u ovoj.”
Hollis je podignula pogled na tu adaptiranu banku ili vladinu zgradu.
Ugledala je javnu umjetnost, kip broda, montiran ondje gdje je počinjao
krov.
“Moramo ući po hranu”, rekla je Odile.
Unutra se nalazila elegantna kafeterija, koja je iz nekog razloga navela
Hollis da pomisli da su u Kopenhagenu. Ljudi ispred njih izgledali su kao
da bi svi odreda znali identificirati desetak klasičnih suvremenih stolaca
po imenu njihova dizajnera. Odabrale su sendviče i pića; Hollis je
upotrijebila svoju kreditnu karticu, objasnivši Sari da ručak plaća Node.
Kad je vraćala novčanik u torbicu, ugledala je omotnicu s Jimmyjevih pet
tisuća dolara. Umalo ju je bila ostavila u elektronskom sefu u svojoj sobi
u Mondrianu.
Sarah je sličila Bobbyju, pomislila je Hollis, dok su se smještale oko
stola, no na djevojci je to ljepše izgledalo. Imala je tamniju kosu, lijepo
ošišanu, a bila je odjevena za rad u galeriji koja je prodavala umjetnost
ljudima koji su očekivali izvjesnu ozbiljnost u nastupu. Izmiješane sive i
crne nijanse, dobre cipele.
“Nisam imala pojma da poznaješ Bobbyjevu sestru”, rekla je Hollis
Odile, podignuvši svoj sendvič.
“Tek smo se upoznale”, rekla je Sarah, podignuvši viljušku.
“Ispostavilo se da imamo zajedničkog bivšeg.” Nasmiješila se.
“Claude,” rekla je Odile, “u Parizu. Rekla sam ti, Ollis, on je znao
Bobbyja.”
“Da, jesi.”
“Ja ga nazovem”, rekla je Odile. “On mi da broj od Sarah.”
“Nisi prva nepoznata osoba koja me nazvala zbog Bobbyja u zadnja
dvadeset četiri sata,” rekla je Sarah, “ali ti barem razumiješ Claudea. I nisi
bila ljuta.”
“Ostali su bili ljuti?” upitala je Hollis.
“Neki, da. Drugi samo nestrpljivi.”
“Zašto? Ako smijem pitati.”
“Zato što je on sjeban”, rekla je Sarah.
“Umjetnici u Los Angelesu”, rekla je Odile. “Oni pokušavaju naći
Bobbyja. Njegovi geohakovi su pali. Njihovih radova nema. E-mail se
vraća.”
“Nazvalo me šestoro ljudi. Netko tamo dolje sigurno zna da on ovdje
ima sestru, a ja sam u imeniku.”
“Ja poznajem jednog umjetnika koji radi s njim”, rekla je Hollis. “Bio
je vrlo uzrujan.”
“Tko?”
“Alberto Corrales.”
“Je li plakao?”
 “Ne.”
“Na telefonu je plakao”, rekla je Sarah, probovši krišku avokada.
“Stalno je ponavljao da je izgubio svoju rijeku.” 40
“Ali vi ne znate gdje je vaš brat?”
“Ovdje je”, rekla je Sarah. “Moja prijateljica Alice vidjela ga je jutros
na Commercial Driveu. Ona ga zna iz srednje škole. Nazvala me. U biti,
nazvala me otprilike dvadeset minuta prije tebe”, rekla je Odile.
“Pozdravila ga je. On ju nije mogao izbjeći; znao je da ona zna da je to on.
Naravno, ona nema pojma da ga ljudi iz Los Angelesa traže. Rekao joj je
da je ovdje zbog razgovora s nekom glazbenom izdavačkom kućom, u vezi
izdavanja CD-a. Jasno, meni je to bio prvi glas o tome da je tu.”
“Jeste li bliski?”
“Zvuči li kao da jesmo?”
“Žao mi je”, rekla je Hollis.
“Ne, meni je žao”, rekla je Sarah. “Ali on je tako naporan, tako
neodgovoran. Samoživ je sada isto koliko je bio kad je imao petnaest. Nije
to lako, imati talentirano čudovište kao brata.”
“Kako talentirano?”
“Matematički. Softverski. Znate li da se prozvao prema nekom
programu razvijenom u Nacionalnim laboratorijima Lawrence Berkeley?
Chombo.”
“Što Chombo... radi?”
“Implementira metode konačne diferencijacije za rješavanje parcijalnih
diferencijalnih jednadžbi u blokovski strukturirane, adaptivno podešene
pravokutne mreže.” Sarah je složila kratku i vjerojatno nesvjesnu grimasu.
“Možete li to objasniti?”
“Ni jednu riječ. Ali ja radim u galeriji suvremene umjetnosti. Chombo
je Bobbyju najmilija stvar na svijetu. On kaže da nitko drugi zapravo ne
zna cijeniti Chomba, ne razumije Chomba, onako kao on. Govori o njemu
kao da je to pas, i to pas kojeg je on uspio izdresirati da čini stvari koje se
nitko drugi još nikad nije ni dosjetio da bi se pse moglo naučiti. Donositi
stvari. Valjati se.” Slegnula je ramenima. “I vi ga tražite, zar ne?”
“Da”, rekla je Hollis, odloživši sendvič.
“Zašto?
“Zato što sam novinarka i što pišem o lokaliziranoj umjetnosti. Čini se
da je on u njezinu središtu, a svakako je u središtu svoje iznenadne
odsutnosti i nemira koje je ona prouzročila.”
 “Vi ste nekad bili u onom bendu”, rekla je Sarah. “Sjećam ga se. S
onim engleskim gitaristom.”
“Policijski sat”, rekla je Hollis.
“A sada pišete?”
“Pokušavam. Mislila sam da ću ostati u Los Angelesu nekoliko
tjedana, istraživati to. Onda me Alberto Corrales upoznao s Bobbyem.
Onda je Bobby nestao.”
“‘Nestao’ je pomalo dramatično,” rekla je Sarah, “pogotovo ako znate
Bobbyja. ‘Odzujao’, tako kaže moj otac. Što mislite, bi li vas Bobby želio
vidjeti?”
Hollis je razmislila. “Ne”, rekla je. “Nije mu bilo drago što me Alberto
doveo k njemu u Los Angelesu. U njegov studio. Nisam imala dojam da
me želi ponovo vidjeti.”
“Volio je vaše ploče”, rekla je Sarah.
“To mi je i Alberto rekao,” rekla je Hollis, “ali on stvarno ne voli
posjetitelje.”
“U tom slučaju,” rekla je Sarah i zastala, skrenuvši pogled s Hollis na
Odile pa opet natrag, “reći ću vam gdje je.”
“Znate?”
“Ima stan u istočnom dijelu grada. Prostor u zgradi koja je nekad bila
tvornica tkanina za tapeciranje. Jedna djevojka živi ondje kad njega nema,
a ja povremeno naletim na nju, pa zato znam da je to još uvijek njegovo.
Ako je tu, a nije tamo, to bi me jako čudilo. U blizini Clark Drivea.”
“Clark?”
“Dat ću vam adresu”, rekla je Sarah.
Hollis je izvadila svoju kemijsku.
 63.
PREŽIVLJAVANJE, IZBJEGAVANJE,
OTPOR I BIJEG
TITO JE GLEDAO STARCA KAKO PRESAVIJA PRIMJERAK New
York Timesa koji je čitao. Sjedili su u otvorenom Jeepu čiji je poklopac
motora bio istočkan crvenom hrđom kroz sumornu, kistom nanesenu sivu
boju. Tito je mogao vidjeti Pacifik, taj novi ocean. Pilot ih je avionom
dovezao ovamo iz unutrašnjosti i otišao, nakon što se dugo nasamo
pozdravljao sa starcem. Tito je vidio kako su se primili za ruke, uz čvrsti
stisak.
Gledao je Cessnu kako se pretvara u točku, a zatim nestaje.
“Sjećam se da sam vidio neispravljen primjerak CIA-ina priručnika za
ispitivanje, poslali su nam ga neslužbeno, da ga prokomentiramo”, rekao je
starac. “Prvo poglavlje nabrajalo je sve načine na koje je mučenje
fundamentalno kontraproduktivno kod izvlačenja obavještajnih podataka.
Argumenti nisu imali nikakve veze s etikom, nego samo s kvalitetom
proizvoda, s time da se ne profućkaju potencijalne prednosti.” Skinuo je
naočale s čeličnim okvirom. “Ako se čovjek koji se stalno vraća i ispituje
te ne ponaša kao da ti je neprijatelj, počneš gubiti osjećaj za to tko si ti.
Postupno, u krizi identiteta u koju se pretvori tvoje zatočeništvo, on te
vodi kroz tvoje otkrivanje onoga što postaješ.”
“Jeste li vi ispitivali ljude?” upitao je Garreth, s crnom Pelicanovom
kutijom pod nogama.
“To je intiman proces”, rekao je starac. “U njemu je najvažnija
intimnost.” Raširio je dlan i zadržao ga u zraku, kao iznad nekog
nevidljivog plamena. “Običan upaljač natjerat će čovjeka da ti kaže sve,
sve što misli da želiš čuti.” Spustio je ruku. “I spriječit će ga da ti ikada
ponovo povjeruje, pa makar i malo. I potvrdit će njegov osjećaj za vlastiti
identitet kao vrlo malo drugih stvari.” Potapšao je presavijene novine.
“Čim sam vidio što rade, shvatio sam da su izokrenuli lekcije iz programa
SERE. 41 To je značilo da koristimo tehnike koje su Korejci smislili
ciljano za to da pripreme zatvorenike za pokazna suđenja.” Utonuo je u
tišinu.
Tito je čuo zapljuskivanje valova.
 Ovo je još bila Amerika, rekli su.
Jeep, prekriven ceradom i granama, bio ih je čekao u blizini trošne
betonske piste za koju je Garreth rekao da je nekad pripadala
meteorološkoj stanici. U stražnjem dijelu Jeepa nalazile su se široke metle.
Netko je pomoću njih pomeo beton, pripremajući ga za njihovo slijetanje.
Dolazio je neki brod, rekao je Garreth, da ih odveze u Kanadu. Tito se
pitao koliko velik će biti taj brod. Zamišljao je izletnički brod Circle Line.
Sante leda. No sunce je ovdje bilo toplo, povjetarac s mora nježan.
Osjećao se kao da je stigao na kraj svijeta. Na kraj Amerike, zemlje koju
je gledao kako se prostire ispod Cessne, gotovo posve prazna. Mali
američki gradovi noću su izgledali poput izgubljenih dragulja raštrkanih po
podu prostrane mračne prostorije. Gledao ih je kako prolaze, s prozora
Cessne, zamišljajući ljude koji ondje spavaju, možda maglovito svjesni
tihog brujanja njihovih motora.
Garreth je Titu ponudio jabuku i nož da je prereže. Nož je bio grube
izrade, kao nešto što bi se moglo naći na Kubi, drške premazane oguljenom
žutom bojom. Tito ga je otvorio, otkrivši da na oštrici piše DOUK-DOUK.
Bila je vrlo oštra. Prerezao je jabuku na četvrtine, obrisao obje strane
oštrice o nogavicu svojih traperica, vratio nož Garrethu i zatim ponudio
kriške voća. Garreth i starac su uzeli svaki po jednu.
Starac je pogledao na svoj izlizani zlatni sat, a zatim podignuo pogled
prema vodi.
 64.
NABAVKA GLOCKA

“UBODI DOP”, REKAO JE BROWN KAO DA JE UVJEŽBAVAO tu

rečenicu, pruživši Milgrimu svežanj šarenih inozemnih novčanica. Bile su
svjetlucave i krute, ukrašene metalik hologramima i, učinilo se Milgrimu,
tiskanim strujnim krugovima.
Milgrim je, sa suvozačkog sjedala Taurusa, pogledao Browna.
“Molim?”
“Dop”, rekao je Brown. “Žuto.”
“Žuto?”
“Nađi mi nekog dilera. Ne nekog tipa s ceste. Nekoga tko vodi pravi
posao.”
Milgrim je pogledao ulicu u kojoj su bili parkirani. Peterokatna
edvardijanska zdanja od cigle s dućanima, premazana nesrećom cracka ili
heroina. Kvocijent sjebanosti je nebu pod oblacima u ovom dijelu grada.
“Ali što želiš kupiti?”
“Drogu”, rekao je Brown.
“Drogu”, ponovio je Milgrim.
“Imaš tri stotice i novčanik bez dokumenata. Ako te poberu, ja te ne
poznajem. Ako te poberu, zaboravi putovnicu s kojom si došao, kako si
došao, mene, sve. Daj im svoje pravo ime. Ja ću te na kraju izvući, ali ako
me pokušaš zajebati, ostavit ću te tamo. A ako uspiješ nagovoriti tipa da
obavi posao u nekoj javnoj garaži, to je veliki plus.”
“Ja još nikad nisam bio ovdje”, rekao je Milgrim. “Ne znam čak ni je li
ovo dobra ulica.”
“Ti to ozbiljno? Pa vidi je.”
“Znam,” rekao je Milgrim, “ali neki lokalac bi znao što se zbiva ovaj
tjedan. Danas. Je li ovo pravo mjesto za kupovinu, ili se zbog policije baš
nedavno preselilo tri bloka južnije? Takve stvari.”
“Ti izgledaš”, rekao je Brown, “kao narkić. Uspjet ćeš.”
“Ne znaju me. Mogli bi pomisliti da sam doušnik.”
“Van”, naredio je Brown.
Milgrim je izašao s inozemnom gotovinom presavijenom u šaci.
Pogledao je niz ulicu. Izlozi svih dućana bili su prekriveni daskama. Ploče
od iverice oblijepljene od kiše izgužvanim fotokopiranim najavama
filmova i koncerata.
Zaključio je da bi mu bilo najbolje ponašati se kao da kupuje vlastite
omiljene lijekove. Time bi odmah dobio na autentičnosti, pomislio je, s
obzirom na to da točno zna što da traži, kao i to da su mjerne jedinice
tablete. Na taj način, uspije li uistinu nešto kupiti, moglo bi se čak
ispostaviti da je to vrijedno zadržati.
Dan se odjednom učinio vedrijim, a ova strana, ali neobično poznata
ulica, zanimljivijom. Dopustivši si da gotovo sasvim zaboravi na Browna,
krenuo je u šetnju pun nove energije.
Jedan sat i četrdeset minuta kasnije, pošto su mu ponudili tri različite
nijanse heroina, kokaina, cracka, metamfetamina, Percodana 42 i vrhova
marihuane, našao se kako dogovara transakciju za trideset Valiuma od 10
mg za petaka po komadu. Pojma nije imao hoće li oni biti pravi, ni postoje
li uopće, ali zato je imao stručno mišljenje da se od njega, kao očiglednog
turista, traži da plati najmanje dvostruko više od trenutačne cijene.
Odvojivši sto pedeset koje je prodavač zahtijevao, uspio je ugurati drugu
polovicu novca u vrh lijeve čarape. Takve je stvari činio automatski kad
bi kupovao drogu i više se nije sjećao nikakvog osobitog događaja koji ga
je bio naveo na primjenu te strategije.
Skink, tako se barem nazvao u svrhu obavljanja ove transakcije, je bio
bijelac, možda u tridesetim godinama, sa zakržljalim ostacima skejterskih
modnih obilježja i zamršenom tetovažom visoko duž cijelog vrata, za koju
je Milgrim pretpostavio da skriva neke ranije i vjerojatno nesretne izbore
ikonografije. Kamuflaža, možda, nekog uratka iz zatvora. Vidljive tetovaže
po vratu i licu dobro dođu, pomislio je Milgrim, da nagovijeste kako
čovjek vjerojatno nije drot, no zatvorski izgled imao je druge, manje
ugodne prizvuke. U pogledu lažnih imena, “Skink” isto tako nije ulijevalo
osobito povjerenje. Milgrim nije bio sasvim siguran što je to; nekakav
reptil ili vodozemac, mislio je. Skink se izgledom definitivno nije doimao
kao najpouzdaniji trgovac na kojeg je Milgrim naletio u svojoj šetnji ovom
ulicom punom raznovrsne ponude, no bio je jedini, do sada, koji je
pozitivno odgovorio na Milgrimovo traženje Valiuma. Mada ga nije, rekao
je, imao kod sebe. Tako rijetko ga imaju, pomislio je Milgrim, no kimnuo
je s razumijevanjem, pokazujući da se slaže sa svim Skinkovim uvjetima,
kakvi god bili.
“Dalje ovom ulicom”, rekao je Skink, natežući rinčicu na vanjskom
kraju svoje desne obrve.
Milgrima su one oduvijek uznemiravale. Činilo se da su sklonije
infekciji od stvari probodenih kroz druge, centralnije, tradicionalnije
dijelove lica. Milgrim je vjerovao u evoluciju i znao je da je evolucija
izrazito sklona obostranoj simetriji. Asimetrični pojedinci obično su bili
manje konkurentni, u većini vrsta. Premda nije imao namjeru to
pripomenuti Skinku.
“Tu unutra”, rekao je Skink, pompozno postrance zakoračivši u jedan
ulaz. Otvorio je vrata s aluminijskim okvirom čije je izvorno staklo bilo
zamijenjeno ivericom.
“Mračno je”, usprotivio se Milgrim kad ga je Skink zgrabio za ramena i
povukao ga u gusti amonijačni smrad urina. Skink ga je gurnuo, snažno, i
pao je na leđa na nešto što su isuviše očigledno bile stepenice, a bolni
udarac dodatno se zakomplicirao glasnim metežom kotrljanja prevrnutih
boca. “Skuliraj se”, brzo mu je savjetovao Milgrim u iznenadnoj tami jer je
Skink zatvorio vrata iza sebe. “Novac je tvoj. Evo.”
Tada je Brown uletio kroz vrata, u kratkom prodoru sunčeve svjetlosti.
Milgrim je osjetio, više nego vidio, kako je Brown podignuo Skinka cijelim
tijelom uvis i zabio ga s glavom prema naprijed u stepenice, između
Milgrimovih nogu.
Još nekoliko praznih boca otkotrljalo se niz stepenice.
Neugodno jarki snop svjetlosti, poznat iz IO-ove sobe u blizini ulice
Lafayette, klinički je ispitao zgužvanog Skinka. Brown se sagnuo, prešao
jednom rukom preko Skinkovih križa, a onda ga je, uz gunđanje od napora,
objema rukama prevrnuo. Milgrim je gledao kako Brown rukom pod
snopom svjetlosti otkopčava zatvarač Skinkovih širokih hlača. “Glock”,
rekao je Brown, promuklo, čupajući, kao u kakvom odvratno vulgarnom
mađioničarskom triku, veliki pištolj iz Skinkovih otvorenih hlača.
Onda su opet izašli na ulicu, svjetlost sunca sad je bila nadrealna.
Krenuli su natrag prema Taurusu.
“Glock”, ponovio je Brown, zadovoljno.
Milgrim se tada sjetio, na svoje olakšanje, da je to marka oružja.
 65.
EAST VAN HALEN

OTVORILA JE SVOJ POWERBOOK NA ŠANKU BIGENDOVE

kriptokuhinje, posve sigurna da će naći neku Wi-fi vezu. Nijedna od njenih
pouzdanih mreža nije bila raspoloživa, obavijestio ju je, no bi li se željela
spojiti na BAntVancl?
Od fraze “pouzdana mreža” načas se poželjela rasplakati. Osjećala se
kao da nema nijednu.
Bigend, vidjela je sabravši se, nije aktivirao zaštitu. Nije bila potrebna
lozinka. Ali on ima Ollieja, sjetila se, koji može špijunirati stotine tuđih
bežičnih mreža odjednom, pa možda sve to dođe na svoje.
Spojila se na BAntVancl i provjerila svoj e-mail. Ništa. Čak ni spam.
Zazvonio joj je telefon u torbici. Još je bio spojen na scrambler. Kako
bi to radilo kad bi je zvao netko drugi, a ne Bigend? Javila se. “Halo?”
“Samo provjeravam”, rekao je Bigend i odjednom mu nije htjela pričati
o Sari.
Bila je to reakcija na dojam koji ju je iznenada obuzeo, o njegovoj
sveprisutnosti, ako još ne stvarne, onda potencijalne. Kad jednom uđe u
nečiji život, onda u njemu i ostaje, i to na način na koji to ne bi mogla
nijedna obična osoba, običan šef. Kad ga jednom prihvati, nakon određene
točke uvijek će postojati mogućnost da će je nazvati kako bi rekao “Samo
provjeravam” prije nego što ona uopće dospije upitati tko zove. Želi li to?
Može li si priuštiti da ne želi?
“Još ništa”, rekla je, pitajući se je li Ollie već nekako prenio njihov
razgovor za ručkom u Los Angeles. “Njuškam po Odileinim umjetničkim
krugovima ovdje. Ima ih puno, doduše, a ne smijem to izvesti previše
očigledno. Nikad se ne zna tko bi mu mogao javiti da sam ovdje i da ga
tražim.”
“Mislim da je on tamo”, rekao je Bigend, “i mislim da ste ti i Odile
trenutačno naša najbolja nada, što se tiče njegova pronalaženja.”
Tiho je kimnula glavom. “Ovo je velika zemlja”, rekla je. “Zašto se on
ne bi uputio nekamo gdje su manji izgledi da će ga netko naći?”
“Vancouver je luka”, rekao je Bigend. “Inozemna kontejnerska luka.
Naša gusarska škrinja. On je tamo kako bi nadzirao istovar, premda ne za
račun otpremnika.” Uslijedila je posve tiha digitalna stanka. “Želim ti dati
pristup na darknet koji upravo gradimo za nas.”
“Što je to?”
“U biti, privatni internet. Nevidljiv svima koji nisu članovi. Telefoni sa
scramblerima trenutačno služe samo kao uzice oko naših prstiju, kako bi
nas podsjećale na fundamentalni nedostatak privatnosti. Ollie radi na
tome.”
“Netko je došao”, rekla je. “Moram ići.” Prekinula je vezu.
Ostavivši PowerBook otvoren na šanku, s njegovim naljepnicama
obloženim poklopcem kao najšarenijom stvari na vidiku, osim pogleda,
otišla je gore, skinula se i dugo se tuširala. Odile se odlučila za drijemanje
poslije ručka.
Osušila je kosu i odjenula se, ušla ponovno u traperice, tenisice.
Našavši figuricu plavog mrava u svojoj odjeći, osvrnula se u potrazi za
nekim postoljem za nju. Odabrala je izbočinu u visini glave, od betona
glatkog poput pudera, i postavila mrava na nju poput ikone. Davala je
izbočini pomalo smiješan izgled. Savršeno.
Naletjela je na svoju putovnicu dok je slagala stvari i ubacila je u
Barneysovu torbu.
Obukla je tamnu pamučnu jaknu, uzela torbicu i sišla u kripto-kuhinju,
gdje je zatvorila PowerBook i napisala Odile poruku na poleđini računa za
Visa karticu, ostavivši je na šanku:
“Vraćam se kasnije. Hollis.”
Pronašla je Phaeton ondje gdje ga je ostavila, uvažila Olliejev savjet
da upamti koliko je širok, malo poradila na karti iz pretinca za rukavice,
izbjegla uključivanje GPS ekrana (govorio je, kad biste mu dopustili) i
odvezla se u kasno poslijepodnevno sunce, osjećajući se prilično sigurnom
u to da će uspjeti pronaći Bobbyjev stan, ali nimalo sigurnom da će znati
što učiniti kad ga nađe.
Nije živio tako daleko odavde, ako je suditi prema karti.
Prometna špica. Nakon nekoliko poteza s ciljem dospijevanja u smjer
istoka, preko centra, prepustila se toku, takvom kakav je bio. Napredujući
više ili manje ustrajno prema istoku, među ljudima za koje je pretpostavila
da su komjuteri koji putuju kući prema istočnim gradskim satelitima,
uvidjela je da Bobbyjev stan po svoj prilici i nije tako blizu, barem ne
psihogeografski. Bigendovo etažno vlasništvo na vrhu tornja obloženog
mnogim nijansama zelenog stakla, na mjestu za koje je njena karta tvrdila
da se zove False Creek, bilo je vrhunsko dvadeset prvo stoljeće. Ovdje se
približavala ostacima zone lake industrije. Tu se nekad gradilo na
željezničkom zemljištu, onda kad je zemlje bilo viška. Mjesto nije bilo
toliko različito od onoga gdje je Bobby unajmljivao prostor na Romaineu,
ali ovo je bilo načičkano, tu i tamo, velikim komadima posve nove
metropolitanske infrastrukture, koja se većinom, činilo se, još gradila.
Kad je najzad skrenula lijevo u široku ulicu smjera sjever-jug, koja se
zvala Clark, otmjeni infra-dijelovi ostali su iza nje i našla se među
pohabanijom, trošnijom arhitekturom, dobar dio koje se sastojao od
poprečnih drvenih dasaka. Automehaničarske radionice bez franšize. Mali
proizvođači restoranskog namještaja. Renoviranje kromiranih stolaca.
Ondje gdje je pretpostavila da se nalazi kraj te široke ulice, obješen na
pozadinu od udaljenih planina kao da se uzdizao jedan stvarno opako
dobar sovjetski konstruktivistički projekt, možda sa svrhom zakašnjelog
odavanja počasti kakvom arhitektu koji si je zaradio jednosmjernu za
gulag. Golemi ludi krakovi narančasto obojenog čelika, nakošeni u svim
smjerovima, pod svim kutovima.
No što je to dovraga bilo?
Bigendova luka, pogodila je. A Bobby je tako blizu nje.
Skrenula je desno kad je opazila Bobbyjevu ulicu.
Slagala je Bigendu, priznala si je sada, i to ju je mučilo. Rekla mu je
da će raditi s njim samo ako joj on ne bude uskraćivao informacije, ni
lagao, a sad je ona upravo to učinila njemu. Nije joj bilo drago zbog toga.
Simetrija je bila malo previše očigledna. Uzdahnula je.
Vozila je do kraja bloka, opet skrenula desno i parkirala iza hrđom
prošaranog kontejnera za smeće na kojoj je razlivenom crnom bojom iz
raspršivača netko napisao EAST VAN HALEN.
Izvadila je telefon i Bigendov scrambler iz torbice, uzdahnula i nazvala
ga.
Javio se odmah. Da?”
“Odile je pronašla njegovu sestru.”
“Vrlo dobro. Odlično. I?”
“Ja sam sad blizu stana koji on ima ovdje. Njegova sestra nam je rekla
gdje je to. Ona misli da će on biti tu.” Nije smatrala potrebnim reći mu da
je to znala i kad se zadnji put čula s njim. Podmirila je dug.
“Zbog toga si jedan blok istočno od Clark Drivea?” upitao je.
“Sranje”, rekla je.
 “Ovo pokazuje samo nazive glavnih ulica”, rekao je, kao da se
ispričava.
“Ovaj auto ti točno govori gdje se nalazim!”
“To je tvornička opcija”, rekao je. “Mnogo Phaetona se radi za
korporacijske vozne parkove na Bliskom istoku. To je tamo standardna
mjera osiguranja. Nego, zašto ti je ona to rekla? Znaš li zašto?”
“Zapravo, zato što joj ga je pun kufer. Nije ugodan brat. Upravo sam
vidjela tvoju luku, prije jedne minute. Tu je dolje, na kraju ove ulice.”
“Da,” rekao je on, “praktično. Što ćeš učiniti?”
“Ne znam”, rekla je. “Malo razgledati uokolo.”
“Želiš li da ti pošaljem Ollieja?”
“Ne. Ne vjerujem da ću se dugo zadržati.”
“Ako do večeras ne budem vidio da se ovaj auto vraća u stan i ako se
ne budemo čuli, poslat ću Ollieja.” .
“Pošteno.” Prekinula je vezu.
Ostala je sjediti, gledajući u kontejner s natpisom East Van Halen. Iza
nje, na udaljenosti od duljine nekoliko automobila, nalazio se ulaz u jednu
uličicu. Uličicu koja bi mogla voditi, pretpostavljala je, do nekakvog
stražnjeg ulaza u Bobbyjevu zgradu, ma koja od ovih to bila.
Izašla je, aktiviravši Phaetonov alarmni sustav. “Čuvaj svoje kripto-
luksuzno dupe”, rekla mu je. “Vratit ću se.”
 66.
PINGANJE

TITO JE SJEDIO NA ČELIČNOM TRONOŠCU POPRSKANOM

MRLJAMA BOJE i gledao u prljavi krovni prozor od žicom ojačanog
stakla. Golubovi su neprestano slijetali na njegov vrh, i uzlijetali, uz
lepetanje krila za koje je sumnjao da ga ostali čuju. Garreth i starac
razgovarali su s čovjekom koji ih je ovdje bio dočekao, u tom mračnom
prostoru na trećem katu u gradu i državi na koje Tito jedva da je ikada
prije i pomislio.
Brod koji je došao po njih bio je bijel; dugačak, nizak, vrlo brz. Vozač
broda imao je velike naočale za sunce i usku najlonsku jaknu s
kapuljačom, i nije prozborio ni jednu riječ.
Tito je promatrao kako se otok i njegova pista smanjuju i najzad
nestaju, mada je to dugo trajalo.
Nakon nekoliko promjena smjera približili su se drugom otoku. Litice
od mekane, vjetrom nagrižene stijene. Nekoliko malenih osamljenih kuća,
okrenutih prema moru. Pratili su liniju obale do drvenog mola koji je
stršao iz višeg pristaništa pouzdanijeg izgleda. Pomogao je Garrethu da
istovari crnu plastičnu Pelicanovu kutiju iz broda. Bila je preteška da bi se
mogla podići za svoje plastične drške, rekao je Garreth; mogle bi puknuti
pod težinom.
Vozač bijelog broda, ne rekavši ništa, brzo je isplovio, u smjeru
drugačijem od onog iz kojeg je došao.
Tito je čuo kako laje pas. Neki čovjek prišao je ogradi visokog
pristaništa i mahnuo im. Garreth je mahnuo njemu. Stranac se okrenuo i
otišao.
Starac je pogledao na svoj sat, a zatim u nebo.
Tito je začuo hidroavion prije nego, što ga je ugledao kako stiže, tek
nekoliko metara iznad vode. “Ne govori ništa”, rekao mu je Garreth kad se
propeler aviona zaustavio, a avion preplovio zadnjih nekoliko metara do
mola.
“Kako ste, gospodo?” upitao je pilot, muškarac s brkovima, silazeći na
najbliži ponton dok je Garreth držao avion za jedno krilo.
“Vrlo dobro,” rekao je starac, “ali bojim se da smo preteški.” Pokazao
je Pelicana. “Mineralni uzorci.”
“Geolog?”
“Umirovljen,” odvratio je starac nasmiješeno, “ali čini se da još uvijek
navlačim kamenje.”
“To ne bi trebao biti problem.” Pilot je otvorio jedan zaklopac u boku
aviona, koji nimalo nije sličio Cessni. Imao je samo jedan propeler i
izgledao je kao da je napravljen za težak rad. Tito je promatrao Garretha i
pilota kako se hrvaju s Pelicanovom kutijom, podižući je s doka u prostor
iza zaklopca.
Vidio je kako starac otpuhuje zrak između skupljenih usnica, s
olakšanjem, kad su je ubacili u avion ne ispustivši je.
“Koliko će to trajati?” upitao je starac pilota.
“Cijelih dvadeset minuta”, rekao je pilot. “Da vam pozovem taksi?”
“Ne, hvala”, rekao je starac, penjući se u avion. “Imamo svoj
prijevoz.”
Sletjeli su na rijeku u blizini veoma velikog aerodroma, gdje je Tito,
još uvijek zapanjen planinama koje je vidio u daljini, pomogao Garrethu
odgurati Pelicanovu kutiju i ostalih nekoliko komada njihove prtljage na
kolicima uzbrdo dugačkom rampom od čelične mreže.
Tito je sjeo na rub kolica, gledajući prema rijeci, gdje je drugi
hidroavion uzimao zalet za polijetanje na poslijepodnevnom suncu. Šljunak
je krčkao kad su se Garreth i starac dovezli u bijelom kombiju. Tito je
pomogao Garrethu utovariti kutiju i ostale torbe u njega.
U kombiju su bila samo dva sjedala, a odostraga nije bilo bočnih
prozora. Tito se smjestio na Pelicanovu kutiju. Starac se osvrnuo. “Nemoj
sjediti na tome”, rekao je. “To nije dobro za tvoje potomke.” Tito se
odmaknuo od kutije i upotrijebio vlastitu torbu kao jastuk.
Nakon toga, dok su se vozili gradom, nije vidio gotovo ništa. Djeliće
zgrada, kroz vjetrobran i stražnje prozore. Sve dok nisu stigli ovamo, kad
je Garreth otvorio stražnja vrata kombija u samo djelomično asfaltiranoj
uličici, gdje su čudne zelene paprati rasle iz raskomadanog asfalta i
iskrzanih zidova na obje strane. Pomogao je Garrethu da odnese
Pelicanovu kutiju uz dva niza trošnih drvenih stepenica i u ovu dugačku
natrpanu prostoriju.
U kojoj ih je taj neobičan čovjek, onaj kojeg su zvali Bobby, čekao.
Tita je bolest njegove majke, koja je počela u Sunset Parku, gdje su otišli
živjeti s Antuliom nakon napada na nebodere, učinila vrlo tjeskobnim u
blizini ljudi koji su se ponašali na određene načine.
Hodao je amo-tamo, taj Bobby, i pušio, i gotovo neprestano govorio.
Garreth i starac su slušali, slušali i pogledavali jedan drugoga.
Bobby je rekao da to nije dobro, to što on ovo radi od kuće. Nije bilo
dobro što je tu, u svom rodnom gradu, i što to radi ovdje, ali pogotovo nije
bilo dobro što je tu, u vlastitom stanu, i što to radi ovdje, s kutijom samo
nekoliko blokova dalje. Tito je pogledao Pelicanovu kutiju. Je li to bila
kutija na koju je Bobby mislio?
“Ali znali ste to”, mirno je rekao starac. “Znali ste da će to biti ovdje,
ako dođe ovamo.”
“Pingali su je već triput”, rekao je Bobby. “To odskače od uzorka.
Mislim da su ovdje i da je pingaju odavde, i mislim da je pingaju dok se
voze uokolo, pokušavajući dobiti sliku. Mislim da su toliko blizu. Previše
blizu.” Bacio je cigaretu, zgazio je cipelom i obrisao dlanove o prljave
bijele traperice.
Što znači “pingali”, upitao se Tito.
“Ali, Bobby,” tiho je rekao starac, “nisi nam rekao gdje je točno. Gdje
je? Je li istovarena? Moramo to znati.”
Bobby je pripaljivao drugu cigaretu. “Ondje je gdje ste i htjeli da bude.
Točno tamo gdje ste je htjeli. Pokazat ću vam.” Otišao je prema dugačkim
stolovima, a starac i Garreth su ga slijedili. Bobby je zabrinuto tipkao po
tipkovnici. “Točno tu.”
“Što znači da oni nemaju nikoga iznutra, inače bi je umiješali dublje u
špil.”
“Ali vi imate, je li?” Bobby je zaškiljio kroz dim.
“To nije vaša briga, Bobby”, rekao je starac još ljubaznije. “Obavili
ste dugačak i vrlo zahtjevan posao, ali sad mu se bliži kraj. Garreth je
donio vašu zadnju ratu, kao što smo se dogovorili.” Tito je promatrao
starčeve ruke, iz nekog se razloga prisjetivši kako je upotrijebio onaj štap
na Union Squareu.
Garreth je uzeo pager sa svog pojasa i pogledao u njega. “Isporuka.
Vraćam se za pet minuta.” Pogledao je starca. “Dobro ste?”
“Naravno.”
Bobby je zastenjao.
Tito se lecnuo, prisjetivši se svoje majke.
“Nisam spreman za ovo”, rekao je Bobby.
“Bobby,” rekao je starac, “ni za što ne trebate biti spremni. Stvarno
nemate nikakvog drugog posla osim da nam nadzirete tu kutiju. Nema
potrebe da izlazite odavde večeras. Ili sljedeća tri mjeseca, kad smo već
kod toga. Mi ćemo ubrzo otići za svojim poslom, a vi ćete ostati ovdje. S
vašom konačnom isplatom. Unaprijed. Prema dogovoru. Iznimno ste
daroviti, obavili ste čudesan posao i uskoro ćete uvidjeti da se možete
opustiti.”
“Ja ne znam tko su oni”, rekao je Bobby, “i ne želim znati. Ne želim
znati što imaju u toj kutiji.”
“Ne znate. Ne znate ni jedno ni drugo.”
“Bojim se”, rekao je Bobby, a Tito je čuo svoju majku, nakon
napadaja.
“Oni nemaju pojma tko ste vi”, rekao je starac. “Nemaju pojma tko
smo mi. Moja je namjera da to i ostane tako.”
Tito je začuo Garretha i još nekoga kako se vraćaju penjući se
stepenicama. Na vrhu stepenica pojavila se neka žena, s Garrethom iza
sebe. U trapericama i tamnoj jakni.
“Što ona radi ovdje?” Bobby je otresao kosu s užasnutih očiju. “Što je
ovo?”
“Da”, rekao je starac bezizražajno. “Garreth, što je ovo?”
“Ja sam Hollis Henry”, rekla je žena. “Upoznala sam Bobbyja u Los
Angelesu.”
“Bila je u uličici”, rekao je Garreth, a Tito je sad vidio da drži dugački
pravokutni kovčeg sa samo jednom drškom.
“Ona ne bi trebala biti ovdje”, rekao je Bobby glasom kao da će se
rasplakati.
“Ali vi je znate, Bobby?” upitao je starac. “Iz Los Angelesa?”
“Čudno je to, što znam i ja”, rekao je Garreth. “Ali nismo se nikad
upoznali. To je Hollis Henry, iz Policijskog sata.”
Starac je podignuo obrve. “Policijski sat?”
“Jako sam ih volio u srednjoj školi. Bend.” Slegnuo je ramenima kao
da se ispričava, no težina dugačkog kovčega zadržala je jedno rame dolje.
“I našao si je, sada, u uličici?”
“Da”, rekao je Garreth i odjednom se nasmiješio.
“Je li mi nešto promaklo, Garreth?” upitao je starac.
“Dobro da nije Morrissey”, 43 rekao je Garreth.
Starac se namrštio, pa pogledao ženu preko svojih naočala. “I vi ste
došli u posjet Bobbyju?”
 “Sad sam novinarka”, rekla je. “Pišem za Node.”
Starac je uzdahnuo. “Nije mi poznat, bojim se.”
“Belgijski. Ali vidim da sam uzrujala Bobbyja. Žao mi je, Bobby. Idem
ja sad.”
“Mislim da to uopće nije dobra zamisao”, rekao je starac.
 67.
RATNA VOŽNJA

MILGRIM JE SJEDIO PORED BROWNA NA JEDNOJ OD DVIJE

KLUPE u vrlo malenom parku, ispod golih grana drvoreda mladih javora.
Pred njim se nalazilo petnaest metara nisko pokošene trave, zelena žičana
ograda visoka dva metra, kratka strma nizbrdica obrasla bodljikavim
grmljem, široka šljunčana staza umrljana crvenilom hrđe duž četiri
tračnice, asfaltirana cesta i velika hrpa onakvih metalnih kutija kakve je
vidio na onom brodu u luci. Gledao je kako aerodinamični, metalik-plavi
kamion s prikolicom brzo prolazi pored njih, cestom, vukući dugačku,
hrđom prošaranu sivu kutiju koja je očigledno na sebi imala kotače.
Iza hrpe kutija bile su planine. Iznad njih, oblak. Milgrima je obuzimala
nelagoda od tih planina. Nisu izgledale kao da bi mogle biti prave. Bile su
prevelike, preblizu. Sa snježnim vrhovima. Kao onaj logo na početku
filma.
Pogledao je nadesno, usredotočivši se umjesto njih na veliki, gotovo
bezlični brijeg od betona, bez prozora, visok nekih pet katova. S njegove
prednje strane, velikim jednostavnim sanserif fontom, utisnutim u beton
između masivnih izlivenih stupova, pisalo je
BC ICE & COLD STO RAGE LTD
RAGE. 44 Bacio je pogled na ekran Brownova laptopa koji je marljivo
pomicao sliku kako su se satelitske snimke ove luke uvećavale i
smanjivale; izmjenjivale, zadobivale žute rešetke.
Bavili su se ratnom vožnjom, kako je to Brown nazvao, još otkako su
zaplijenili Skinkov Glock. To je značilo voziti se uokolo s Brownovim
armiranim laptopom otvorenim na Milgrimovu krilu, kako bi ovaj
najavljivao bežične mreže dok prolaze kroz njih. Laptop je to činio
bezizražajnim, suzdržanim, neobično aseksualnim glasom koji je Milgrim
nalazio izrazito odvratnim. Milgrim nije imao pojma o tomu da ljudi imaju
te mreže u svojim kućama i stanovima, sam njihov broj bio je nevjerojatan,
kao ni o tomu da se one prostiru toliko daleko izvan stvarnog posjeda
njihovih vlasnika. Neki ljudi su ih nazvali po sebi, druge bi se zvale
jednostavno “standard” ili “mreža”, a neke su dobivale imena poput “Crni
žetelac” ili “Kovač sudbine”. Milgrimov posao sastojao se od toga da
promatra prozor na ekranu koji pokazuje je li neka mreža zaštićena ili nije.
Ako bi neka mreža bila nezaštićena i ako bi imala snažan signal, Brown bi
parkirao i spojio se na internet pomoću svog računala. Kad bi to učinio,
pojavile bi se satelitske slike luke u boji. Brown ih je mogao zumirati, što
je Milgrimu omogućavalo da gleda krovove pojedinačnih zgrada, pa čak i
pravokutnike pojedinih kutija. Isprva je Milgrimu to bilo donekle
zanimljivo, ali sada, nakon tri sata toga, bio je spreman da Brown pronađe
to što traži i odveze ga natrag u Best Western.
Ova klupa bila je bolja od sjedenja u autu, doduše, a činilo se da
Brown ima čvrstu vezu iz nekog stana (“CyndiNet”) u ožbukanoj trokatnici
iza njih, čiji su smeđi čelični balkoni bili pretrpani roštiljima, plastičnim
stolcima i biciklima. No Milgrima je sad zaboljela stražnjica. Ustao je i
protrljao je. Brown je bio udubljen u što god bilo to što je radio. Milgrim
je krenuo naprijed, preko grube niske trave, očekujući da će biti
zaustavljen. Nikakva zapovijed nije stigla.
Kad je dospio do zelene ograde, pogledao je kroz nju, nalijevo, i otkrio
pravokutnu narančastu dizel lokomotivu, tupa nosa obojena jasnim crno-
bijelim dijagonalama. Stajala je nepokretno na bližim tračnicama, pored
pravokutnog bijelog znaka, očigledno namijenjenog tomu da ga čitaju
pomoćnici vlakovođa, na kojem je pisalo HEATLEY. Na žutom trokutu
malo ispod njega, SMANJITE BRZINU. Pročitao je imena na pojedinim
kutijama u hrpama: HANJIN, COSCO, TEX, “K” LINE, MAERSK
SEALAND. Iza njih, dalje unutar luke, nalazile su se visoke zgrade
nepoznate namjene i krakovi onih istih narančastih dizalica koje je ranije
vidio iz crnog Zodiaca.
Pogledao je natrag u Browna, zgrbljenog nad svojim malim ekranom,
izgubljenog za ovaj svijet. “Mogao bih pobjeći”, rekao je Milgrim tiho,
samome sebi. Tada je dotaknuo čeličnu zelenu horizontalu na vrhu ograde,
okrenuo se i otišao natrag do klupe.
Nedostajao mu je njegov kaput.
 68.
TRENUTAČNA ODLUKA

HOLLIS JE POMISLILA DA POMALO SLIČI WILLIAMU

BURROUGHSU, ali bez one boemske dubine (ili možda metadona). Kao
netko tko bi dobio poziv za lov na prepelice s potpredsjednikom, premda
odveć oprezan da ga ustrijele. Tanki čelični okviri naočala. Uredno
podšišani ostaci kose. Ozbiljno dobar tamni kaput.
Sjedili su jedan nasuprot drugome u trošnim metalnim stolcima koji su
nekoć možda služili u kakvoj crkvenoj dvorani. Njegove noge su bile
prekrižene. Nosio je cipele koje su je podsjećale na stare francuske
svećenike na biciklima. Crne oksfordice s pojačanim prstima, ulaštene do
mat sjaja, ali s debelim potplatom od crne gume.
“Gospođice Henry”, počeo je pa zatim zastao, a njegov ju je glas
podsjetio na jednog službenika američkog konzulata kojeg je upoznala na
Gibraltaru, kad je imala sedamnaest godina i kad su joj ukrali putovnicu.
“Oprostite. Niste udani?”
“Nisam.”
“Gospođice Henry, nalazimo se u nezgodnoj situaciji.”
“Gospodine...?
“Žao mi je,” rekao je, “ali ne mogu vam reći svoje ime. Moj prijatelj
mi kaže da ste glazbenica. Je li to točno?”
“Da.”
“A vi mi kažete da ste također i novinarka, na zadatku za neki britanski
časopis.” Jedna siva obrva izdigla se iznad luka od poliranog čelika.
“Node. Sa sjedištem u Londonu.”
“I stupili ste u kontakt s Bobbyjem u Los Angelesu u vezi vašeg
članka?”
“Tako je. Iako ne mogu reći da je njemu bilo drago što sam to učinila.”
Bacila je pogled na Bobbyja, koji je zgrbljeno sjedio na prljavom podu,
obgrlivši koljena, očiju skrivenih pod šiškama. S još jednog od takvih
stolaca, tamnokosi dječak zanimljivo neodređene rase promatrao je
Bobbyja s nečime što joj je izgledalo kao kombinacija fascinacije i
nelagode.
Drugi muškarac, onaj koji ju je otkrio u uličici, i koji ju je vrlo
ljubazno, ali odlučno, pozvao gore, sad je otvorio dugački sivi kovčeg koji
mu je dao muškarac s kojim ga je potajice gledala kako se nalazi u uličici.
No ne dovoljno potajice. Kovčeg je sad stajao s podignutim poklopcem na
jednom od dugačkih stolova, ali sa svog mjesta nije mogla vidjeti što se u
njemu nalazilo.
“Žao mi je što sam došla ovamo”, rekla je. “On izgleda užasno.”
“Bobby je pod stresom”, rekao je starac. “Posao.”
“Lokalizirana umjetnost?”
“Bobby je radio za mene, pomagao mi je u jednom projektu. Bliži mu
se kraj. Stres koji Bobby osjeća ima veze s time. Stigli ste u vrlo nezgodan
čas, gospođice Henry.”
“Hollis.”
“Ne možemo vas pustiti da odete, Hollis, dok ne završimo s onime što
smo došli učiniti.”
Zaustila je nešto reći, no onda je zatvorila usta.
“Mi nismo kriminalci, Hollis.”
“Oprostite, ali ako niste kriminalci, ili policija, ne vidim razloga zašto
ne smijem otići kad poželim.”
“Točno. Činjenica jest da mi ovdje imamo namjeru počiniti određeni
broj kaznenih djela, kako prema kanadskom, tako i prema američkom
zakonu.”
“Na koji to onda točno način niste kriminalci?”
“Ne u uobičajenom smislu”, rekao je. “Naša motivacija nesumnjivo je
nestandardna, a ono što namjeravamo učiniti, koliko ja znam, još nitko
nikad prije nije pokušao. Uvjeravam vas, međutim, da ne predviđamo da
ćemo ikoga ubiti i da se nadamo da nikome nećemo fizički nauditi.”
“‘Predviđati’, u tom kontekstu, baš i nije jako umirujuće. I
pretpostavljam da mi ne želite reći što smjerate.”
“Namjeravamo oštetiti određenu imovinu i njezin sadržaj. Uspijemo li
u potpunosti” - ovdje se nakratko nasmiješio - “oštećenje se neće ni
primijetiti. Na početku.”
“Imate li neki optimalni razlog, koji želite da ja pretpostavim, zašto mi
ovo govorite? Pa da možda jednostavno skratimo. Da uštedimo vrijeme.
Inače ne vidim nikakav razlog zašto biste mi uopće išta rekli.”
On se namrštio. Rastavio prekrižene noge. S crnim svećeničkim
cipelama na podu, zaljuljao se nekoliko centimetara unatrag na stražnjim
nogama stolca. “Da moj pomoćnik nije bio toliko apsolutno siguran u vaš
identitet, gospođice Henry, stvari bi bile vrlo različite.”
“Niste odgovorili na moje pitanje.”
“Pričekajte. Postoji javna povijest i postoji tajna povijest. Ja vam
predlažem da postanete sudionik tajne povijesti. Ne zato što ste novinarka,
zapravo, nego zato što ste, u određenoj mjeri, slavna osoba.”
“Vi mi želite povjeriti svoje tajne zato što sam nekad bila pjevačica u
bendu?”
“Da,” rekao je on, “mada u biti ne zato što ste nekad bili pjevačica u
bendu. Nego zato što ste, zbog toga što ste bili popularna pjevačica...”
“Nikad baš toliko popularna.”
“Vi već činite dio povijesti, ma koliko malenim ga želite zamišljati.
Upravo sam provjerio broj rezultata o vama na Googleu i pročitao sam
članak o vama na Wikipediji. Pozivajući vas da svjedočite onome što
namjeravamo učiniti, upotrijebit ću vas, u stvari, kao neku vrstu
vremenske kapsule. Postat ćete cigla u kaminu iza koje ću ostaviti svoju
priču, premda će to biti vaša priča, o onome što mi ovdje radimo.”
Pogledala ga je. “Najstrašnije je to što mislim da ste ozbiljni.”
“I jesam. Ali želim da shvatite cijenu, prije nego što pristanete.”
“Tko kaže da pristajem?”
“Ako ste svjedok povijesti, Hollis, nužno postajete dio onoga čemu
svjedočite.”
“Smijem li pisati o onome što bih vidjela?”
“Naravno,” rekao je, “premda slobodnim pristankom na to da nas
pratite, u očima zakona vjerojatno postajete suučesnik. Doduše, ozbiljniji
problem je u tome što je osoba kojoj se spremamo nauditi moćna i što ima
mnogo razloga da zataška ono čemu ćete svjedočiti. Ali to će biti vaš
problem. Ako pristanete poći s nama.”
“A ako ne pristanem?”
“Netko će vas odvesti na jedno drugo mjesto i čuvati vas ondje dok ne
odemo. To će nam zakomplicirati stvar jer podrazumijeva preseljenje
Bobbyja i njegove opreme, budući da vi već znate za ovo mjesto, ali neka
vas to ne brine. Izaberete li tu opciju, nećemo vam nauditi ni na koji način.
Zavezat ćemo vam oči, ali nećemo vam nauditi.”
Muškarac iz uličice, vidjela je, bio je zatvorio dugački kovčeg, a
tamnokosi dječak mu se pridružio nešto dalje uz drugi dugački stol. “Ne
razumijem iz kojeg razloga vjerujete da ću se držati svojeg dijela
dogovora”, rekla je. “Zašto biste vjerovali da neću pozvati policiju čim
budem slobodna?”
“Uvježbala me”, rekao je, “vladina organizacija čiji sam bio član, tako
da mogu vrlo brzo procijeniti karaktere. Moj je posao podrazumijevao
donošenje presudnih kadrovskih odluka, doslovno trenutačnih, u ekstremno
teškim uvjetima.” Ustao je.
“Kad sam već kod toga,” rekla je ona, podignuvši pogled prema njemu,
“zašto bih ja vjerovala vama?”
“Vi me nećete prevariti, ako se dogovorimo,” rekao je, “naprosto zato
što niste taj tip. Iz istog razloga ćete nam vjerovati. Jer nam, zapravo, već
vjerujete.”
Tada se okrenuo, otišao do čovjeka iz uličice i počeo tiho razgovarati
s njim.
Čula je grebanje po kremenu upaljača kad je Bobby, na podu, pripalio
Marlboro.
Gdje će Bobby spavati, upitala se, bez svoje rešetke na podu? Tada je
uočila, tik ispred starčeva stolca, tanku, prašnjavo plavu, savršeno ravnu
liniju, onakvu kakva se radi stolarskom kredom i napetom uzicom.
Zatim je ugledala još jednu, koja je presijecala prvu pod pravim
kutom.
 69.
MAGNETI

GARRETH JE POVEO TITA DO SUPROTNOG KRAJA DRUGOG

STOLA, gdje je deset diskova, ne debljih od novčića i promjera oko
sedam centimetara, bilo poredano na ploči od svježe iverice.
Netko ih je bio poprskao prvo tirkizno plavom bojom, zatim laganim
slojem tamnosive i na kraju mat završnim slojem. Svaki je disk ležao u
vlastitoj mrlji od spreja. Tri limenke boje u spreju stajale su poredane na
jednom rubu ploče od iverice. Navukavši rukavice od lateksa, Garreth je
oprezno podignuo jedan disk, razotkrivši savršeni krug nepoprskane
iverice ispod njega. Pokazao je Titu njegovu neobojenu stražnju stranu,
metal svijetle srebrne boje. “Rijetki zemni magneti”, rekao je, “obojeni
tako da odgovaraju kutiji što je moguće više.” Pokazao je dvije isprintane
fotografije transportnog kontejnera prljavo tirkizne boje. “Kad staviš
jednoga na plosnatu čeličnu površinu, jako ga je teško ukloniti, osim
nožem ili tankim odvijačem. Imamo ih deset, ali trebat ćeš prekriti najviše
devet rupa. Rezervni je za slučaj da ti jedan padne, ali pokušaj to izbjeći.”
“Kako da ih nosim?”
“Oni se ili čvrsto prilijepe jedan uz drugog, gotovo prejako da bi se
mogli razdvojiti, ili se odbijaju jedan od drugog, ovisno o tome na koju
stranu su okrenuti. Tako da ćeš imati ovo.” Pokazao je pravokutnik od
krute crne plastike prekriven srebrnom ljepljivom trakom. Maslinastozeleni
padobranski konopac prolazio je kroz dvije rupe na jednom kraju. “Ispod
trake su mekane plastične omotnice, po jedna za svaki disk. Nosit ćeš ih u
trapericama s prednje strane, a zatim ih objesiti oko vrata kad se budeš
penjao. Vadi ih jednog po jednog kad budeš prekrivao devet rupa. Trebali
bi potpuno prekriti svako kalanje, kao i zapečatiti rupu.”
“Što je ‘kalanje’?”
“Kad metak probuši obojeni čelik,” rekao je Garreth, “čelik se savije
prema unutra. Boja nije savitljiva pa se raspadne. Jedan dio ispari.
Rezultat je svijetli blistavi čelik, vidljiv oko rupe. Sama rupa nije veća od
vrha tvog prsta. Upravo kalanje vizualno ukazuje na rupu od metka, pa ga
zato moramo prekriti. A želimo što je moguće čvršću zakrpu, zato što
nećemo da pokrene nikakve senzore.”
 “I kad ih zatvorim?”
“Morat ćeš sam pronaći izlaz. Čovjek koji će te uvesti ne može nam
pomoći u tome. Još jednom ćemo pogledati karte i satelitske slike. Nemoj
se penjati dok zujanje u ponoć ne prestane. Kad začepiš rupe, izlazi. Kad
izađeš, nazovi nas. Pokupit ćemo te. Inače, telefon je samo za slučaj
nužde.”
Tito je kimnuo. “Poznaješ li onu ženu?” upitao je.
“Nisam je upoznao sve do sada”, rekao je Garreth nakon stanke.
“Vidio sam njene postere u dućanima na St. Marks Placeu. Zašto je ona
tu?”
“Ona zna Bobbyja”, rekao je Garreth.
“Njemu nije drago što je vidi?”
“On malo puca po šavovima općenito, zar ne? Ali ti i ja se moramo
držati naše misije, točno?”
“Da.”
“Dobro. Kad se popneš na kutiju, nosit ćeš ovo.” Pokazao mu je crnu
gas masku u velikoj Ziploc torbi. “Ne želimo da udahneš nešto. Kad se
spustiš s hrpe, uguraj je negdje gdje je neko vrijeme neće naći. I bez
otisaka prstiju, naravno.”
“Kamere?”
“Posvuda. Ali naša kutija je na vrhu hrpe i, ako je sve dobro prošlo,
nalazi se u slijepoj točki. Ostalo vrijeme nosi kapuljaču i nadajmo se
najboljem.”
“Ta žena,” upitao je Tito, zabrinut jer mu se to učinilo ozbiljnim
kršenjem protokola, “ako ona nije jedna od vas i još nikad je niste vidjeli,
kako onda znate da nije ozvučena?”
Garreth je pokazao tri crne antene na žutoj spravi za ometanje signala
koju ga je Tito vidio kako koristi na Union Squareu, malo dalje na stolu.
“Odavde ne izlazi nikakav signal,” rekao je tiho, “zar ne?”
 70.
PHO

BROWN JE ODVEO MILGRIMA U MRAČAN, ZAGUŠLJIV

VIJETNAMSKI restoran bez ikakvih oznaka na engleskom. Doimao se
poput predvorja saune, što je Milgrimu bilo ugodno, no mirisalo je na
dezinfekcijsko sredstvo, što mu baš i nije bilo po volji. Izgledao je kao da
je tu bilo nešto drugo, nekada davno, no Milgrim nije znao reći što bi to
moglo biti. Možda škotska čajana. Iverica iz četrdesetih s pokušajem
naznaka art deco stila, davno prekrivena mnogim slojevima oguljene bijele
boje. Jeli su pho, gledajući kako tanke kriške ružičaste govedine postaju
sive u plitkoj zdjeli vruće, gotovo bezbojne mesne juhe, iznad klica i
rezanaca. Milgrim još nikad nije vidio Browna da koristi štapiće za jelo.
Brown je definitivno znao kao smazati zdjelu phoa, i to uredno. Kad je to
obavio, otvorio je svoje računalo na stolu presvučenom crnim ultrapasom.
Milgrim nije mogao vidjeti što radi. Pretpostavio je da bi ovdje moglo biti
bežične mreže koja dopire iz jedinog kata iznad njih, ili da Brown možda
pregledava materijale koje je prije snimio. Stara gospođa donijela im je
nove plastične čaše čaja koji bi mogao proći pod vruću vodu, da nije bilo
neobično kiselog naknadnog okusa. Sedam uvečer, a oni su bili jedine
mušterije.
Milgrim se osjećao bolje. Zamolio je Browna jedan Apaurin u parkiću,
a Brown je, udubljen u što god bilo to što je radio na laptopu, otkopčao
jedan džep na svojoj torbi i pružio Milgrimu cijeli neotvoreni paket od
četiri komada. Sad je, iza Brownova otvorenog ekrana, Milgrim iščeprkao i
drugi Apaurin iz njegova mjehurića i progutao ga s vodom s okusom čaja.
Iz auta je donio svoju knjigu, pretpostavivši da će Brown vjerojatno raditi
na laptopu. Sad ju je otvorio.
Pronašao je svoje omiljeno poglavlje: “Elita amoralnih supermena (2)”
“Što ti to stalno čitaš?” upitao je Brown neočekivano, s druge strane
ekrana.
“Elita amoralnih supermena”, odvratio je Milgrim, iznenađen time što
čuje vlastiti glas kako ponavlja naslov poglavlja koji je upravo pročitao.
“Svi vi to mislite”, rekao je Brown, pažnje usmjerene na nešto drugo.
“Liberali.”
 Milgrim je čekao, no Brown ništa više nije rekao. Milgrim je ponovo
počeo čitati o begardima i beguinima. Već je dobrano zašao u kvintiniste
kad je Brown opet progovorio.
“Da, gospodine. Jesam.”
Milgrim se smrznuo, a zatim shvatio da Brown razgovara na mobitel.
“Da, gospodine, jesam”, ponovio je Brown. Stanka. “Da.” Još jedan
tajac. “Sutra.” Tišina. “Da, gospodine.”
Milgrim je čuo kako Brown zaklapa svoj telefon. Čuo je zveket
porculana kroz usko stubišno okno kuće na ulici N. Isti taj gospodin?
Čovjek s onim crnim autom?
Brown je zatražio račun.
Milgrim je zatvorio knjigu.

Vlaga u zraku prijetila je da će pasti, ali nije padala. Veće kapi padale
su s drveća i žica. To je počelo dok su bili u pho sauni, drugačijoj vrsti
vlage. Planine su se sakrile iza mutnih presvlaka od oblaka, koje su
vidljivi dio neba smanjile na način koji je Milgrim nalazio smirujućim.
“Vidiš ga?” upitao je Brown. “Tirkizni. Najviši od ona tri?”
Milgrim je škiljio kroz austrijski dalekozor koji je Brown koristio u
nadzornom kombiju u SoHou. Vrhunska optika, ali nije uspijevao
fokusirati. Magla, svjetla, čelične kutije složene poput cigli. Uglati komadi
cijevi nalik slagalicama, postolja velikih dizalica, a sve se lagano treslo,
preklapajući se, kao ono smeće na drugom kraju kaleidoskopa. I onda mu
se sve složilo, jedan tirkizni pravokutnik, najviši u svojoj hrpi. “Vidim ga”,
rekao je.
“Kakvi su izgledi”, rekao je Brown, grubo mu uzevši dalekozor, “da ga
stave ondje gdje ga možemo vidjeti?”
Milgrim je zaključio da je to pitanje najbolje tretirati kao retoričko, pa
je odšutio.
“Podignut je s tla”, rekao je Brown, pritišćući gumom obloženi okular
na oko. “Visoko je gore. Manja vjerojatnost da će netko prtljati po njemu.”
Usprkos tim naizgled boljim vijestima, činilo se da je Brown uzdrman
prizorom.
Stajali su pred svježe obojenom, sivom žičanom ogradom od tri i pol
metra pored dugačke krčme skromna izgleda od bež cigli, iz koje je rastao,
neočekivano, mali smeđi četverokatni edvardijanski hotel imena Princeton.
Milgrim je već primijetio kako ovdašnji barovi kao da opsjedaju te
zakržljale hotele. Ovaj je uz to imao veliku satelitsku antenu koja je
djelovala toliko arhaično da je Milgrim lako mogao zamisliti neku mlađu
osobu koja smatra da je izvorno pripadala zgradi.
Iza njih se nalazilo T-raskrižje, ulica s drvoredom utjecala je u ulicu na
kojoj je stajao Princeton. Ta luka, pomislio je Milgrim, bila je nalik
dugačkoj, ali neobično uskoj maketi vlaka koja je prianjala uza zidove
sobe za razonodu djeda jednog prijatelja. Princetonova ulica bila je rub
luke, nedaleko od parkića sa CyndiNetom.
“Vidi se s ulice”, rekao je Brown, a dalekozor je izgledao kao nešto što
mu izrasta iz oka. “Kakvi su izgledi za to?”
Milgrim nije znao, a i da jest, ne bi nužno rekao Brownu, koji je
očevidno bio vrlo tjeskoban i nesretan zbog toga. No ohrabren drugim
Apaurinom, pokušao je promijeniti temu: “IO-ova obitelj, u New Yorku?”
“Što s njima?”
“Više si ne šalju poruke na volapuku, zar ne? Nije ti trebao nikakav
prijevod.”
“Ne šalju si poruke ni na čemu, koliko mi znamo. Ne telefoniraju. Ne
šalju e-mailove. Ne ispuštaju ni glasa. Točka.”
Milgrim je pomislio na hvatač signala koji je Brown rabio da zaobiđe
IO-ovu naviku neprestana mijenjanja telefona i brojeva.
Sjetio se vlastita prijedloga Brownu da to odradi NSA, pomoću onog
Echelona ili čega već. To što je Brown upravo rekao nagnalo ga je da se
upita, sada, čini li to već netko upravo u ovom trenutku.
“Ulazi u auto”, rekao je Brown, okrenuvši se prema parkiranom
Taurusu. “Ne treba mi da razmišljaš, ne večeras.”
 71.
TEŠKO JE BITI TAKAV

“ŠTO ZNATE O PRANJU NOVCA, HOLLIS?” UPITAO JE

STARAC, dodajući joj okruglu zdjelu od aluminijske folije punu graška i
svježeg tofua. Njih četvoro objedovalo je indijski obrok na jednom kraju
drugog dugačkog stola. Naručili su dostavu, što je, pretpostavljala je
Hollis, bilo ono što ljudi rade ako smišljaju što god ovi ovdje smišljali i ne
žele izlaziti.
Bobby, koji nije volio indijsku hranu i koji nije htio sjediti s njima,
snašao se s velikom pizzom samo sa sirom, koja je morala biti dostavljena
zasebno.
“Dileri droge”, rekla je, prebacujući plastičnom viljuškom grašak na
bijeli papirnati tanjur, “završe s hrpama gotovine. Netko mi je rekao da
veliki igrači odbacuju novčanice od pet i jednog dolara, prevelika su
gnjavaža.” Inchmale je volio neprovjerene činjenice koje se odnose na sve
vrste nedopuštenog ponašanja. “Ali teško je kupiti bilo što osobito
značajno kamionom gotovine, a banke vam dopuštaju uplate samo do
određenog iznosa, tako da tip s vrećama novca mora prihvatiti jako velik
rabat od nekoga tko mu taj novac može vratiti u optjecaj.” Starac se
poslužio rižom sa šarenim mrvicama i komadićima piletine u sosu svijetlo
krem boje. “Dovoljno velik iznos gotovine na kraju predstavlja negativnu
imovinu. Što biste mogli učiniti s deset milijuna, recimo, ako ne biste
mogli objasniti njihovo porijeklo?” Zašto joj on to priča? “Koliko bi veliko
to bilo, deset milijuna?” Pomislila je na Jimmyjevih pet tisuća u svojoj
torbici. “U stotkama.”
“Uvijek su stotke”, rekao je. “Manje nego što mislite. Dvije milijarde i
četiristo milijuna, u stotkama, zauzele su samo toliko prostora koliko i
sedamdeset četiri perilice za rublje, premda su bile bitno teže. Jedan
milijun u stotkama teži oko deset i pol kila i stane u omanji kofer. Deset
milijuna u stotkama teži nešto malo više od sto četiri kile.”
“Jeste li vi osobno vidjeli one dvije milijarde i 400 milijuna?”
Pomislila je da to pitanje zaslužuje da ga se postavi.
“U lipnju 2004”, rekao je, ignorirajući njeno pitanje, “Njujorška banka
federalnih rezervi otvorila je svoj trezor u nedjelju, kako bi pripremila taj
iznos za otpremu u Bagdad, u dva teretna aviona C-130.”
“Bagdad?”
“Poslali smo gotovo dvanaest milijardi dolara u gotovini u Irak između
ožujka 2003. i lipnja 2004. Ta pošiljka iz lipnja trebala je pokriti prijelaz
vlasti s Privremene koalicijske vlade na prijelaznu iračku vladu. Najveći
jednokratni prijenos gotovine u povijesti Njujorške federalne banke.”
“Čiji je to bio novac?” Bilo je to jedino pitanje kojeg se uspjela sjetiti.
“Bio je iz iračkih fondova, generiranih uglavnom iz prihoda od nafte, a
kojima je upravljala Federalna rezerva pod uvjetima iz rezolucije
Ujedinjenih naroda. Razvojni fondovi za Irak. Čak i u najboljim
okolnostima, recimo u zemlji poput ove ovdje, u doba mira, praćenje
konačne distribucije makar i jedne milijarde praktički je neizvedivo.
Nadzor nad dvanaest milijardi, u situaciji kao u Iraku? Doslovno je
nemoguće, danas, reći s bilo kakvim autoritetom kamo je točno otišla
većina tog novca.”
“Ali upotrijebili su ga da ponovo sagrade zemlju?”
“Izgleda li kao da je tako?”
“Održao je prijelaznu vladu na površini?”
“Pretpostavljam da jest. Donekle.” Počeo je jesti, pažljivo, metodički i
s očiglednim užitkom.
Susrela je pogled Engleza koji ju je našao u uličici. Imao je tamnu
kosu, vrlo kratko ošišanu, vjerojatno u nastojanju da stilski prikrije tipičnu
ranu fazu muške ćelavosti. Izgledao je pametno, pomislila je. Pametno, u
dobroj formi i vjerojatno zabavno. Mogao bi joj se svidjeti, pomislila je,
kad ne bi bio nekakav međunarodni kriminalac, terorist, gusar. Što god bili
ti Bobbyjevi poslodavci. Ili multikulturalni kriminalci, da ne zaboravi ni
dječaka u crnom, sanjarskog izgleda, neodređenog etniciteta, ali nekako
definitivno neameričkog. Starac nije mogao biti američkiji, ali na način koji
je doživljavala nekako vrlo nedavno zastarjelim. Kao netko tko bi bio
zadužen za nešto, u Americi, onda kad su stvarima još uvijek upravljali
odrasli.
“Dođi k meni”, pozvao ju je gospodin Pametni Pristali Kriminalac s
druge strane stola, pokazujući stolac pored svog. Starac je mahnuo rukom,
punih usta, pokazujući joj da bi trebala. Uzela je svoj tanjur i zaobišla stol,
primijetivši pravokutnu žutu plastičnu kutiju bez ikakvih obilježja osim tri
kratke crne antene, svake malo drugačije duljine, prekidača za uključivanje
i crvene LED lampice. Što god to bilo, bilo je uključeno.
 Stavila je svoj tanjur na stol i sjela na stolac pored njega.
“Ja sam Garreth”, rekao je.
“Mislila sam da vi ovdje ne koristite imena.”
“Pa,” rekao je, “ne prezimena. Ali ovoje stvarno moje ime. Barem
jedno od njih.”
“Što si radio, Garreth, prije nego što si počeo raditi ovo što sada radiš,
ma što to bilo?”
Razmislio je. “Bavio se ekstremnim sportovima. Malo sam bio u
bolnici zbog toga. Kazne i malo zatvora, isto tako. Gradio kulise za
filmove. I bio kaskader u njima. A što si ti radila, između ‘Teško je biti
takav’ i ovoga što sada radiš?” Podignuo je obrve.
“Loše prošla na burzi dionica. Investirala u prijateljičin dućan glazbe.
Što smatraš ‘ekstremnim’ sportovima?”
“BASE skakanje, uglavnom.”
“Base?”
“Skraćenica. B za zgradu, A za antenu, S za luk, kao na mostu, luku ili
kupoli, E za zemlju, liticu ili neku drugu prirodnu tvorevinu. BASE
skakanje.” 45
“Što je najviša stvar s koje si ikad skočio?”
“Ne smijem ti reći”, odgovorio je, “provjerila bi.”
“Zar ne mogu jednostavno u Google upisati ‘Garreth’ i ‘BASE
skakanje’?”
“Koristio sam drugo ime za BASE skakanje.” Otrgnuo je dugačku
traku okrugle indijske lepinje zagorjela izgleda, namotao je i upotrijebio da
pokupi ostatke svog tandoorija 46 i tofua.
“Ponekad poželim da sam koristila drugo ime kao indie rock--
pjevačica.”
“Tito, onaj tamo”, rekao je pokazavši dječaka u crnom, “je vidio tvoj
poster na trgu St. Marks Plaeu.”
“‘Tito’ je njegovo ime iz BASE skakanja?”
“Možda je to jedino ime koje ima. Ima jako veliku obitelj, ali još nisam
čuo prezime nikoga od njih.” Obrisao je usta papirnatim ubrusom.
“Razmišljaš li o djeci?” upitao ju je.
“O čemu?”
“Oprosti”, rekao je. “Jesi li trudna?”
“Ne.”
“Što misliš o tome da se izložiš izvjesnoj količini radijacije? Bolje
rečeno neizvjesnoj količini. Zapravo ne jako velikoj. Vjerojatno. Pomalo
riskantno, u biti. Ali vjerojatno ne previše strašno.”
“Ti se ne zezaš?”
“Ne.”
“Ali ne znaš koliko?”
“Isto kao kod nekoliko ozbiljnih rendgenskih snimanja. To jest, ako
stvari prođu optimalno, kao što i očekujemo. Ako dođe do problema,
doduše, moglo bi biti više.”
“Kakvih problema?”
“Kompliciranih. I malo vjerojatnih.”
“Zašto me to pitaš?”
“Zato što on”, pokazao je starca, “želi da ideš sa mnom i gledaš me
kako radim ono što sam došao učiniti. U tome postoji određen rizik, kao
što sam rekao.”
“Je li te iznenadilo što me on to pitao?”
“Zapravo i nije”, rekao je. “On smišlja stvari u hodu i do sada je
uglavnom bio u pravu. Čudnije je to tko si ti nego to što te on pozvao, ako
shvaćaš što želim reći. Hollis Henry. Da ne povjeruješ.
Ali ako on želi da ideš sa mnom, samo ti daj. Ne smiješ me ometati, ni
postati histerična, ali on kaže da nisi taj tip. Ni ja ne bih rekao da jesi. Ali
morao sam te pitati za rizik od zračenja. Ne bih htio imati to na savjesti
ako nešto krene naopako.”
“Ne moram ni sa čega skakati?” Sjetila se kako je Inchmale opisivao
Stockholmski sindrom, privrženost i odanost koje čovjek navodno počne
osjećati čak i prema najbrutalnijim otmičarima. Upitala se događa li se
takvo što i njoj ovdje. Inchmale je mislio da je Amerika razvila
Stockholmski sindrom prema vlastitoj vladi, nakon 11. 9. No zatim se
sjetila da bi bilo vjerojatnije da ga osjeti prema Bigendu nego prema ovoj
trojici. Bigend je, govorio je svaki njezin nagon, bio beskrajno jeziviji
otmičar (izuzevši Bobbyja, naravno, premda on jedva da je u ovome imao
ikakvog udjela).
“Baš ni sa čega”, rekao je. “A neću ni ja.”
Trepnula je. “Kad je to?”
“Noćas.”
“Tako brzo?”
“Kad otkuca ponoć. Doslovno. Ali zauzimanje položaja zahtijeva
određeno vrijeme.” Pogledao je svoj sat. “Otići ćemo odavde u deset. Ja
moram obaviti još nekoliko zadnjih priprema, a onda ću malo raditi jogu.”
Pogledala ga je. Nikad u životu, pomislila je, nije imala manje pojma o
tome kamo ide, bilo kratkoročno ili dugoročno. Nadala se da će joj
kratkoročno omogućiti dugoročno, ali sve je bilo nekako tako čudno,
otkako je ušla u ovu prostoriju, da se nije stigla uplašiti.
“Reci mu da pristajem”, rekla je. “Reci mu da prihvaćam njegove
uvjete. Idem s tobom.”
 72.
TOČKA NAKON KOJE
NEMA POVRATKA
“ONA JAKNA U KOJU SMO TE OBUKLI U NEW YORKU, ZA
HELIKOPTER”, rekao je starac obilazeći Tita, koji je baš odjenuo novu
crnu majicu s kapuljačom koju mu je dao Garreth.
“Imam je”, rekao je Tito.
“Obuci je preko majice. Evo ti kaciga.” Pružio je Titu žutu kacigu.
Tito ju je isprobao, skinuo, podesio plastičnu traku koja ide oko glave i
opet je stavio na sebe. “Riješi se te kacige i jakne kad budeš izlazio,
naravno. I daj mi sad onu vozačku iz New Jerseyja. Sjećaš se svog
imena?”
“Ramone Alcin”, rekao je Tito, vadeći dozvolu iz svog novčanika i
pružajući je starcu.
Starac mu je dao prozirnu plastičnu vrećicu u kojoj su se nalazili
telefon, dvije plastične kartice i jedan par rukavica od lateksa. “Bez
otisaka prstiju na kontejneru, naravno, i na magnetima. Još uvijek si
Ramone Alcin. Ovo su vozačka iz Alberte i dokaz državljanstva. To su
samo rekviziti, kostim, nisu ozbiljni dokumenti. Nijedan neće izdržati
provjeru. Telefon je programiran za brzo biranje oba naša broja telefona.”
Tito je kimnuo.
“Čovjek s kojim ćeš se naći u Princetonu imat će identifikacijsku
iskaznicu na vrpci koja se nosi oko vrata, na ime Ramone Alcin, s tvojom
slikom. Ni ona neće izdržati provjeru, ali bitno je da vide da to nosiš.”
“Što je Alberta?”
“Provincija. Država. U Kanadi. Čovjek s kojim ćeš se naći u hotelu
Princeton bit će parkiran na Powellovoj, zapadno od hotela, u velikom
crnom kamionetu s prekrivenim teretnim prostorom. To je jako krupan
čovjek, jako težak, s gustom crnom bradom. Smjestit će te u teretni prostor
kamioneta i odvesti do kontejnerskog terminala. On tamo radi. Budeš li
otkriven u kamionetu, on će tvrditi da te ne poznaje i ti ćeš tvrditi da ne
poznaješ njega. Mi se svim srcem nadamo, naravno, da se to neće dogoditi.
Sad ćemo opet pregledati karte. Gdje će on parkirati kamionet. Gdje je
naša hrpa kontejnera. Ako te uhvate nakon što postaviš magnete, prvo se
riješi telefona, a onda kartica i te iskaznice oko vrata. Budi zbunjen. Slabo
govori engleski. Bit će ti nezgodno ako se to dogodi, ali oni nikako neće
moći znati što si upravo učinio. Reci da si tražio posao. Uhapsit će te zbog
neovlaštenog ulaska, a onda zatvoriti kao ilegalnog imigranta. Mi ćemo
učiniti što budemo mogli. Kao i tvoja obitelj, jasno.” Dodao je Titu još
jednu vrećicu, a u ovoj je bio snop vrlo korištenih novčanica. “Za slučaj da
izađeš noćas, ali da nam se iz bilo kojeg razloga ne možeš javiti. Sakrij se,
ako bude tako, i javi se svojoj obitelji. Znaš kako.”
Tito je kimnuo. Starac je shvaćao protokol. “Oprostite”, rekao je Tito
na ruskom. “Ali moram vas pitati nešto o svom ocu. O njegovoj smrti.
Znam jako malo toga osim da je bio ustrijeljen. Mislim da je radio za vas.”
Starac se namrštio. “Tvoj otac je bio ustrijeljen”, rekao je na
španjolskom. “Čovjek koji ga je ubio, agent Castrova DGI-ja, 47 imao je
deluzije, bio je paranoičan. Mislio je da tvoj otac izvještava izravno
Castra. Zapravo je izvještavao mene, ali to nije imalo nikakve veze sa
sumnjama njegova ubojice, koje su bile neosnovane.” Pogledao je Tita.
“Da sam manje cijenio prijateljstvo tvog oca, sada bih ti možda lagao i
rekao ti da je njegova smrt imala veze s nekim višim ciljem. Ali on je bio
čovjek koji je cijenio istinu. Čovjek koji ga je ubio poginuo je u tučnjavi u
nekom kafiću nedugo poslije, a mi smo pretpostavili da je to bilo djelo
DGI-ja, koji su do tada bili shvatili da je on kako nestabilan, tako i krajnje
nepouzdan.”
Tito je trepnuo.
“Nisi imao lak život, Tito. I bolest tvoje majke, isto tako. Tvoji ujaci
paze da ona dobiva izvrsnu njegu. Kad oni ne bi mogli, pazio bih ja
osobno.”

Tito je pomogao Garrethu da odnese Pelicanovu kutiju natrag do

kombija. “Sve ovisi o zapešćima”, rekao je Garreth. “Ne smijem ih noćas
prenapregnuti dok se hrvam s ovim čudom.”
“Što je unutra?” upitao je Tito, namjerno ignorirajući protokol dok su
gurali crnu kutiju u stražnji dio kombija.
“Olovo, uglavnom”, rekao je Garreth. “Unutra je skoro kompaktni
komad olova.”

Starac je sjedio s Bobbyjem, mirno mu nešto govorio, umirivao ga.

Tito je slušao. Bobby ga više nije podsjećao na njegovu majku. Bobbyjev
strah imao je drugačiju frekvenciju. Tito je naslućivao da mu on namjerno
dopušta da ga obuzme, da ga priziva, koristi kako bi za sve okrivio druge,
nastojeći ih njime kontrolirati.
Strah Titove majke, kad su se neboderi srušili, bio je duboko i
neprekidno odjekivanje, nedodirljivo, koje je malo-pomalo podlokavalo
temelje njezine osobnosti.
Podignuo je pogled prema tamnom krovnom prozoru i pokušao osjetiti
New York. Kamioni drndaju preko metala na ulici Canal, rekao sije.
Vlakovi jure ispod ceste, kroz labirint čiju je kartu njegova obitelj
napravila izuzetno pomno. Koji je počela posjedovati, na neki način; svaki
ugao svake stanice, svaki pogled, mnoge ključeve, spremnike za prtljagu,
ormariće; pozornica za pojavljivanja i iščeznuća. I sam bi mogao nacrtati
karte, napisati redove vožnje, ali sada je otkrio kako najednom više ne
može vjerovati u to. Poput onih ruskih glasova na njegovu Sonyjevu
plazma televizoru, na zidu sobe koja više nije bila njegova.
“Ja sam Hollis”, rekla je žena pružajući mu ruku. “Garreth mi je rekao
da se ti zoveš Tito.”
Bila je zgodna, ta žena, na neki jednostavni način. Gledajući je sada,
razumio je zašto su je stavljali na postere. “Ti si Bobbyjeva prijateljica?”
upitao je.
“Zapravo ga ne poznajem baš dobro”, rekla je. “Ti Garretha znaš već
dugo?”
Tito je pogledao Garretha, koji je bio pomeo jedan dio poda, skinuo se
u crne gaćice i majicu kratkih rukava i radio asane. “Ne”, rekao je.

Starac je sjedio i čitao neku stranicu s vijestima na jednom od

Bobbyevih računala.
Tito i Bobby odnijeli su još neke stvari dolje. Dugački sivi kovčeg,
sklopiva aluminijska ručna kolica za teret omotana elastičnom užadi, crni
fotografski tronožac, tešku platnenu torbu.
“Idemo mi sada”, rekao je Garreth.
Starac je stisnuo ruku Titu, a zatim i Garrethu. Tada je pružio ruku
ženi. “Drago mi je zbog našeg dogovora, gospođice Henry”, rekao joj je.
Ona mu je stisnula ruku, ali nije ništa rekla.
Tito je, omotan od struka do pazuha, ispod jakne i majice, u osamnaest
metara užeta za penjanje od crnog najlona, s rijetkim zemnim magnetima u
prednjem dijelu traperica, s crnom maskom za disanje koja mu je stršala iz
bočnog džepa zelene jakne i sa žutom kacigom ispod ruke, krenuo prvi niz
stepenice.
 73.
SPECIJALCI

IĆI NEKAMO, NE ZNAJUĆI KAMO, NOĆU, U KOMBIJU s dva

muškarca i s opremom, podsjećalo ju je na početke Policijskog sata, minus
Heidi Hyde. Koja je uvijek inzistirala da vozi i koja je mogla sve utovariti
sama, ako bi morala.
Sad je vozio Garreth. Točno pedeset kilometara na sat, kroz ovu
neuglednu industrijsku zonu. Pažljiva, promišljena zaustavljanja. Čak i
ubrzavanja. Primjer uzornog vozača. Nikakve izlike da ga zaustave.
Tito je odostraga sjedio što je mogao dalje od crne plastične kutije. S
bijelim iPodovim slušalicama u ušima, kimao je uz neki ritam koji je samo
on mogao čuti. Izgledao je kao da je u transu. Kao klinac u sobi za chill-
out. Zašto su ga umotali u to crno uže? Moralo mu je biti neudobno, ali on
nije izgledao kao da mu je neudobno. Promatrala ga je dok je vježbao
jedan trik s tim užetom, prije nego što su ga Garreth i starac umotali u nj.
Brzo bi zavezao jedan kraj užeta oko okomite cijevi, stegnuvši čvor, a
zatim bi se odmaknuo i oštro trznuo uže. Čvor bi bio stegnut i čvrst kad bi
ga pritegnuo, ali popustio bi u trenu kad bi trznuo užetom. Učinio je to
triput. Nije mogla pratiti njegove ruke dok ga je vezao. Bio je prilično
dražestan dok je mirovao, gotovo ženstven, ali kad bi se odlučno kretao,
postajao je lijep. O čemu god se radilo, ona to nije imala u sebi. Bila je to
njezina slabost na pozornici. Inchmale ju je jednom poslao nekom
francuskom učitelju pokreta, u Hackneyju, nastojeći to promijeniti. Čovjek
je rekao da će je naučiti da hoda kao muško jer će je to učiniti vrlo
moćnom na pozornici. Zadovoljila ga je, na kraju, ali nikad nije ni
pomislila pokušati to izvesti na pozornici. Jedan jedini put kad je to
pokazala Inchmaleu, doduše, nakon nekoliko pića, on je rekao da je platio
dobru lovu za to da je tip nauči da hoda kao Heidi.
Garreth je skrenuo desno na glavnu ulicu, u smjeru istoka. Jednokatni
dućan, najam automobila, restoranski namještaj. Nekoliko blokova kasnije
skrenuo je lijevo. Išli su nizbrdo, prema nekadašnjoj četvrti od skromnih
drvenih kuća. Nekoliko ih je još stajalo, no bile su neosvijetljene i svaka
je bila obojena u jedinstvenu tamnu boju, bez ukrasa. Rezervirana mjesta u
igri nekretnina u blizini malih tvornica, autolimara, proizvođača plastične
robe. Male zelene površine pune korova, nekadašnji travnjaci, kvrgave
drevne voćke. Ovdje nije bilo pješaka, nije bilo gotovo nikakvog prometa.
Pogledao je na sat, parkirao, ugasio svjetla i isključio motor.
“Kako si se ti našao ovdje?” upitala ga je ne gledajući ga.
“Čuo sam đa netko traži stvarno vrlo neobičan skup vještina”, rekao je.
“Imao sam prijatelja u SAS-u, 48 isto ljubitelja BASE skakanja. Skakali
smo zajedno u Hong Kongu. Njega su prvo pitali, zapravo, ali on nije htio.
Rekao je da je on previše vojnički tip, da nije dovoljno nekonvencionalan.
Preporučio je mene, pa sam došao u London i on me odveo na moj
sastanak. Nisam mogao vjerovati, ali nosio je kravatu. Gad. Nevjerojatno.
Ispostavilo se da je to njegova klupska kravata, jedina koju je imao. Klub
specijalnih snaga. Tamo smo otišli. Nisam pojma imao da to postoji.”
“Kako je izgledala? Kravata.”
“Crno-siva, s tankim dijagonalnim prugama.” Osjetila je kako ju je na
brzinu pogledao. “A on je čekao u jednoj niši pored glavne prostorije.”
Znala je da misli na starca. Pogledala je kroz prozor, ne vidjevši
gotovo ništa.
“Upoznao nas je i ostavio me tamo. Lonac užasne kave. Tradicionalne
britanske kave. Imao sam listu pitanja koja sam pripremio, ali uopće ih
nisam postavio. Samo sam odgovarao na njegova. Kao u nekoj čudnoj
inverziji Kiplingova scenarija. Taj starac, taj Amerikanac, u odijelu iz
Savile Rowa 49 koje je vjerojatno kupio u šezdesetima, meni postavlja
pitanja. Toči mi tu gadnu kavu. Posve komotan u tom klubu. Mali ukras
na reveru njegova odijela, vrpca za nekakvu medalju, ne veća od doze
LSD-a.” Odmahnuo je glavom. “Navukao. Totalno sam se navukao.”
Smiješio se.
“Sigurno postoje stvari koje te ne bih smjela pitati”, rekla je. “Zapravo
i ne. Samo stvari na koje ne smijem odgovoriti.”
“Zašto on to radi, što god to bilo?”
“Nekad je bio u nacionalnom osiguranju, u američkoj vladi. Čovjek od
karijere. Umirovljenje nekoliko godina prije 11. 9. Mislim da je malo
podivljao, iskreno, nakon tih napada. Zapjeni se, ozbiljno. Nije pametno
načeti tu temu s njim. Imao je strašno dobre veze, čini se. Prijatelja
posvuda. I mnogo njih jednako bijesnih, barem on tako tvrdi. Stare špije.
Uglavnom umirovljeni, neki i ne, a neke su ubrzo otjerali jer se nisu htjeli
pokoriti partijskoj stezi.”
“Želiš reći da ima više takvih kao što je on?”
 “Zapravo i ne. Meni je najlakše o njemu misliti kao da je malo
prolupao, u biti. Pretpostavljam da i oni to misle, premda ih to ne priječi
da mu pružaju pomoć i novčana sredstva. Nevjerojatno je što se može s
malo novca, kad imaš slobodne ruke. Bistar je kao malo tko koga znam, i
bistriji, ali ima opsesije, teme u vezi kojih je čudan. Jedna od njih, jedna
velika, su ljudi koji profitiraju od rata u Iraku. On otkriva razne stvari,
saznaje za stvari koje su određeni ljudi činili. Čuje za njih preko
raznoraznih veza pa slaže djeliće slike.”
“Zašto?”
“Zato da ih može zajebavati, iskreno. Sjebati ih. Uzduž. Poprijeko, ako
uspije. Voli to. Živi za to.”
“Tko su ti ljudi?”
“Ja to ne znam. On veli da je bolje tako. Isto tako kaže da do sada
medu njima nije bilo nikoga za koga bih ja ikada čuo.”
“Pričao mi je o pranju novca, o ogromnim pošiljkama gotovine u Irak.”
“Tako je”, rekao je on, pogledavši na svoj sat. Okrenuo je ključ, i
upalio motor. “Izludili smo ih s ovim ovdje. Igra se s njima mačke i miša.”
Nasmiješio se. “Navodi ih da pomisle da su oni mačka.”
“Meni se čini da ti uživaš u tome.”
“Uživam. Stvarno uživam. Ja imam vrlo raznovrstan i osebujan skup
vještina, a obično nigdje ne mogu iskoristiti ni pola toga. Uskoro ću biti
previše star za većinu tih stvari. Istini za volju, vjerojatno već jesam. Što
je glavni razlog zašto je naš Tito tu odostraga. Zmija na ledu, naš Tito.”
Skrenuo je desno, pa lijevo, pričekali su na semaforu i skrenuli lijevo u
ulicu s više prometa, više svjetla. Ispružio je ruku prema natrag i potapšao
stražnju stranu svog sjedala. “Tito! Pripremi se!”
“Da?” upitao je Tito, skinuvši iPodove slušalice.
“Hotel je na vidiku. Približavamo se. Popni se preko dame, ovuda,
izađi na tu stranu. On će biti parkiran odmah iza hotela, čekat će te.”
“Dobro”, rekao je Tito dok je kombi usporavao, spremajući bijele
slušalice natrag u kapuljaču svoje majice.
Izgledao je, u tom trenutku, pomislila je, poput vrlo ozbiljnog
petnaestogodišnjaka.
 74.
PREMA UPUTAMA

MILGRIM JE BAŠ RAZMIŠLJAO O TOME BI LI PONUDIO

BROWNU jedan Apaurin, kad je ugledao IO-a kako ide pločnikom. Vozili
su se prema istoku ulicom u kojoj je bio hotel Princeton, opet mu se
približavajući, ali njihov je cilj bila, naslućivao je Milgrim, još jedna Wi-fi
sesija ljubaznošću CyndiNeta.
Stražnji zidovi ovih kuća gledali su izravno na tračnice. Milgrim je
pretpostavljao da se s njihovih stražnjih prozora vide jarko osvijetljene
hrpe onih kutija. A s nekih čak i upravo ona tirkizna kutija zbog koje je
Brown bio pod tolikim stresom.
Znao je da zapravo neće predložiti Brownu da proba Apaurin, ali
uistinu je mislio da bi mu to sada vjerojatno dobro došlo. Brown je nešto
mrmljao, povremeno, a kad i nije, Milgrim je vidio da se mišići njegove
čeljusti stežu. Milgrim je katkada, premda rijetko, davao sredstva za
smirenje civilima, ljudima koji nisu imali naviku. Premda samo kad bi mu
se učinilo da im ozbiljno trebaju i ako je bio dovoljno dobro opskrbljen.
Uvijek bi rastumačio da ima recept (često ih je imao nekoliko) i da su ti
lijekovi potpuno bezopasni ako se koriste prema uputama. Samo što nije
ulazio u pitanje tko ili što daje upute.
Još nikad prije nije vidio Browna ovoliko napetog.
Brown je ušao u njegov život tjedan dana prije Božića, na Madisonu,
zdepasti lik zakopčan u istu crnu jaknu koju je imao i ove noći. Ruka oko
Milgrimove nadlaktice. Brzo pokazivanje nečega u crnoj omotnici za
značke. “Ti ideš sa mnom.” I to je bilo to. U auto koji je isto tako mogao
biti ovaj, a koji je vozio neveseo mladić s kravatom ukrašenom likom Šilje
u odjeći Djeda Mraza.
Dva tjedna poslije sjedio je s Brownom za stolom pored izloga onog
restorana u dućanu na Broadwayu, jeli su sendviče, a IO je prošao pored
njih u crnom kožnatom šeširu.
Sad je opet došao, IO, ali u kratkoj svijetlozelenoj jakni, sa žutom
građevinskom kacigom pod rukom. Pomalo je sličio na mlađeg Johnnyja
Deppa, ali neodređene rase, koji se uputio na nekakav posao u noćnoj
smjeni. Milgrimu se to učinilo nekako čudesnim. Tračak doma. “Eno IO-
a”, rekao je pokazavši prstom.
“Što? Gdje?”
“Tamo. Zelena jakna. To je on, zar ne?”
Brown je zakočio, zureći, žestoko okrenuo upravljač i snažno nagazio
papučicu gasa, nalijevo, ususret prometu iz suprotnog smjera, ciljajući IO-
a.
Milgrim je stigao vidjeti da im djevojka koja luđački vrišti na
suvozačkom sjedalu auta koji je silovito zakočio pred njima pokazuje
srednji prst.
Stigao je vidjeti kako je IO-ovo lice postalo svjesno Taurusa, kako su
se dječakove oči razrogačile od čuđenja.
Stigao je primijetiti sumornost bež cigli hotela Princeton.
Stigao je vidjeti kako IO čini nešto očito nemoguće: polijeće okomito u
zrak savijenih koljena i prevrće se, dok Taurus i Milgrim prolaze točno
kroz prostor koji je zauzimao trenutak ranije. Tada je Taurus tresnuo u
nešto što nije bio IO, a neka tvrda bijela stvar vrlo nalik velikoj plišanoj
igrački, punoj betona, iskrsnula je niotkud, nekako, između Milgrima i
upravljačke ploče.
Oglasio se Taurusov alarm.
Nisu se micali.
Pogledao je dolje i ugledao nešto u svom krilu.
Podignuo je to. Retrovizor.
Užasna, tvrda, bijela stvar koja ga je udarila po licu ispuhivala se.
Bocnuo ju je retrovizorom. “Zračni jastuk”, rekao je.
Pogledao je nalijevo kad je čuo kako se Brownova vrata otvaraju.
Brownov zračni jastuk, neispuhan, grlio je stup upravljača poput kakve
bezimene, zloslutne sprave iz izloga radnje s ortopedskim pomagalima.
Brown ga je gurnuo da si oslobodi put, slabo ali pakosno. Ustao je njišući
se, naslonivši se na otvorena vrata.
Milgrim je začuo sirenu.
Pogledao je dolje u Brownov laptop, u njegovoj crnoj najlonskoj torbi
između sjedala. Promatrao je svoju ruku kako otkopčava bočni džep, ulazi
i izlazi s velikim brojem pločica tableta u mjehurićima. Podignuo je pogled
prema van, preko svog zračnog jastuka koji je splašnjavao, i vidio Browna,
koji kao da je ozlijedio nogu, kako nespretno skakuće prema kanti za
smeće s poklopcem, vadi Skinkov Glock iz jakne i brzo ga ubacuje ispod
poklopca na oprugu. Doskakutao je natrag do auta, sada polaganije i
opreznije, pa se naslonio na neobjašnjivo zgužvan poklopac motora.
Njegov pogled susreo je Milgrimov. Žustro je pokazao rukom. Van.
Milgrim je podsjetio svoju ruku, hrabru ali odsutnu duhom, da strpa
tablete u džep.
Vrata su bila zaglavljena, ali onda su se iznenada otvorila te je umalo
ispao na pločnik. Gomila ljudi izlazila je iz Princetona. Šilterice i
vodootporne jakne. Frizure kao na koncertu Grateful Deada.
“Dolazi ovamo”, naredio je Brown, dlanovima oslonjen na poklopac
motora, nastojeći smanjiti težinu na ozlijeđenoj nozi.
Milgrim je vidio kako se bljeskajuća svjetla približavaju, brzo, nizbrdo,
s istoka. “Ne,” rekao je, “žao mi je”, i okrenuo se, krenuvši prema zapadu
što je brže mogao. Očekujući ruku, bilo čiju ruku, na svom ramenu ili
nadlaktici.
Čuo je kako se sirena ugasila u trenutku najjačeg tuljenja. Vidio je
komešanje crvenog svjetla što je dolazilo iza njega kako na pločniku
oživljava njegovu sjenu.
Njegova ruka u džepu sakoa Jos. A. Banksa odlučila je iščeprkati
jedan Apaurin iz mjehurića. On nije baš sasvim odobravao, ali onda ga je
morao progutati na suho jer nije volio nezapakirane tablete. Ugledao je
obojene pruge pješačkog prijelaza baš kad se na semaforu upalilo zeleno i
prešao ih je pogleda uperena u dražesnu malu osvijetljenu sličicu
čovječuljka na suprotnoj strani ulice.
Zatim je pošao uzbrdo, u relativni mrak, a zavijanje ranjenog Taurusa
stišavalo se iza njega.
“Žao mi je”, rekao je, u hodu, visokim tamnim kućama koje su se
nadvile nad niske skromne radnje iz četrdesetih, dok je njegova marljiva,
pametna ruka tapkala po njegovim vlastitim džepovima kao da je on neka
pijana skitnica na koju je upravo naišla. Inventura. Apaurin. Novi
novčanik, prazan. Četkica za zube. Pasta za zube. Plastični žilet u komadu
toaletnog papira. Stao je, okrenuo se, pogledao niz strminu prema ulici u
kojoj je Brown pokušao ubiti IO-a. Poželio je da je opet u Best Westernu,
da gleda u hrapavi strop. Neki stari film na televiziji, zvuk posve utišan,
tek toliko da krajičkom oka vidi da se nešto kreće. Kao kad bi imao
kućnog ljubimca.
Hodao je dalje, osjećajući na sebi mrlje u žbuci starih kuća kao oči
mrtvih riba. Tištali su ga taj mrak, ta tišina, taj duh neke odavno iščezle
prisnosti obiteljskog života.
 No tada su se pojavili, kao niotkud, viši katovi neke druge ulice, neki
drugi, bolji svijet, s punom kričavom ozbiljnošću stvarno velike
halucinacije. Kao da svijetli odnekud iznutra, kićeni zlatni znak u obliku
lista na nekoj prodavaonici duhana; pored njega, običan dućan; pa onda
još. Susjedstvo žalosnih, tamnih kuća ponovo se rađalo u svoj svojoj
nevinosti, pred njegovim očima, u ovom najtajnijem trenutku.
Tada je ugledao kameru kako se spušta i glatko zaokreće na vrhu
dugačkog metalnog krana, obuhvaćajući tu vedru viziju, i uvidio je da je to
filmski set, podignut, shvatio je sada, unutar crnih i nevidljivih ostataka
nekakve poharane ljevaonice metala. “Žao mi je”, rekao je i produžio
dalje, pored kamiona za catering i djevojaka s voki-toki uređajima, kadli
ga je počeo svrbjeti gležanj.
Sagnuo se da ga počeše, otkrivši pritom sto pedeset kanadskih dolara
uguranih u čarapu, preostalih nakon potrage za Glockom.
No što je još bolje, u svojoj drugoj, neinteligentnoj ruci, otkrio je svoju
knjigu.
Uspravivši se, pritisnuo ju je uz obraz, preplavljen zahvalnošću što je
još ima. U njoj su, ispod trošnih mekanih korica, živjeli krajolici, likovi.
Bradati herezijarsi u odorama svjetlucavim od dragulja, sašivenim od
seljačkih dronjaka. Stabla nalik golemim mrtvim grančicama.
Okrenuo se i pogledao precizno, nezemaljsko osvjetljenje filmskog
seta.
Brown je, bio je uvjeren, do sad već otišao, objašnjavao je stvari
policiji. Hotel Princeton imat će sendvič i kolu, a oni će ga osigurati koliko
god sitniša bude trebao za autobus ili možda čak i taksi. A onda će
pronaći put na zapad, u donjogradsko središte ovog grada, do smještaja, a
možda i do plana.
“Kvintin”, rekao je, krenuvši natrag nizbrdo, prema Princetonu. Kvintin
je bio krojač. Utjelovljenje Boga duhovnih slobodnjaka. Spaljen zato što je
zavodio štovane dame Tournaija, 1547. godine.
Povijest je čudnovata, pomislio je Milgrim. Jako.
Kimnuo je, prolazeći mimo njih, djevojkama s njihovim voki-tokijima
zamamno utaknutim u njihove futrole. Ljepotice iz kraljevstva koje bi
Kvintin možda prepoznao.
 75.
HEJ, KOMPA

OŠOSI, IZVIĐAČ I LOVAC, UŠAO JE U TITA USRED PREMETA

UNATRAG. Čuo je udarac sivog auta u stup ulične svjetiljke u trenutku
kad su njegove crne adidasice susrele pločnik, pobrkavši uzrok i
posljedicu. Oriša ga je smjesta potjerao naprijed, tada, kao dijete koje se
igra s lutkom, učinivši od njegovih udova marionetu. Ošosi je bio golem u
njegovoj glavi, mjehur koji se širio gnječio je sivu unutrašnjost njegove
vlastite lubanje. Poželio je zavrištati, ali Ošosi je stegnuo prste od hladnog
mokrog drva oko njegova vrata. “Kompa”, začuo je nekoga. “Hej, kompa,
jesi dobro?” Ošosi ga je proveo pored tog glasa, dok mu je srce udaralo o
užetom omotani prsni koš poput kakve lude ptice.
Medvjedoliki, bradati muškarac u teškoj tamnoj odjeći, vidjevši sudar,
penjao se u kabinu golema kamioneta. Tito je dlanom udario u poklopac
teretnog prostora od ravnog crnog fiberglasa. Šuplje je odjeknuo.
“Koji kurac radiš?” viknuo je muškarac na njega, ljutito se nagnuvši
kroz otvorena vrata.
“Ti si ovdje za mene”, rekao je Ošosi, a Tito je vidio kako su se
muškarčeve oči raširile iznad njegove crne brade. “Otvori ovo.”
Čovjek je potrčao prema stražnjem dijelu kamioneta, neobično blijed u
licu, trgajući zatvarač poklopca. Škljocnuo je otvorivši se i Tito se uvukao
unutra, ispustivši kacigu kad se srušio na veliku ploču od čistog smeđeg
kartona. Začuo je sirenu.
Nešto ga je udarilo u ruku. Žuta plastika sa žutom uzicom.
Identifikacijska kartica. Poklopac od fiberglasa zatvorio se uz tresak i
Ošosi je otišao. Tito je zastenjao, odupirući se porivu na povraćanje.
Čuo je kako su se vrata kamioneta zalupila, motor je zaurlao i onda su
ubrzali.
Čovjek koji ga je bio pratio na Union Squareu. Jedan od dvojice iza
njega, tamo. Taj je čovjek bio ovdje i upravo ga je pokušao ubiti.
Rebra su ga boljela u okrutno stegnutom užetu. Iskopao je telefon iz
džepa traperica i otvorio ga, sretan zbog svjetlosti s njegova ekrana.
Pritisnuo je brzo biranje prvog od dva broja.
“Da?” Starac.
 “Jedan od onih koji su me lovili na Union Squareu.”
“Ovdje?”
“Pokušao me udariti autom, ispred hotela. Udario je u stup. Dolazi
policija.”
“Gdje je on?”
“Ne znam.”
“Gdje si ti?”
“U kamionu vašeg prijatelja.”
“Jesi li ozlijeđen?”
“Mislim da nisam.”
Signal je zakrckao, oslabio. Nestao.
Tito je pomoću svjetla s telefona pregledao teretni prostor kamio : neta,
koji se pokazao praznim, osim kacige i identifikacijske kartice u žutim
koricama. Ramone Alcin. Fotografija je mogla biti bilo čija. Prebacio je
uzicu oko vrata, zaklopio telefon i legao na leđa.
Ležao je tako, usporivši disanje, a zatim provjeravajući svoje tijelo,
metodičkim istežanjem tražeći uganuća ili neka druga oštećenja. Kako ga
je čovjek s Union Squarea mogao pratiti ovamo? Stravične oči kroz
vjetrobran sivog auta. Vidio je svoju smrt kako dolazi u njegovim očima,
prvi put u životu. Smrt njegova oca, ubijenog rukama jednog luđaka, rekao
je starac.
Kamion se zaustavio, čekajući na semaforu, a onda je skrenuo lijevo.
Tito je podesio telefon na vibriranje. Vratio ga je u džep traperica.
Kamion je usporio, stao. Začuo je glasove.
Zatim su se još vozili, preko drndavih metalnih rešetki.
 76.
PUCANJE NA LOKACIJI

KAD JE ISKRCAO TITA I NASTAVIO VOZITI NE OSOBITO

DALEKO tom ulicom niskih autolimarskih radionica i skladišta pomorske
opreme, Garreth je skrenuo desno na parkiralište u sklopu nečega što je
izgledalo kao mnogo viša zgrada, sagrađena u posve drugačijem razmjeru.
Iza nje, stali su pored para blistavih novih kontejnera za smeće i niza kanti
za recikliranje specifičnih vrsta otpada. Kontejneri su, vidjela je, bili
prekriveni razlivenim svilotiscima fotografija. Njušila je komercijalnu
umjetnost.
“Mi izviđamo lokacije za snimanje”, rekao je izvadivši narančasti
karton na kojem je pisalo PRODUKCIJA između sjedala i stavljajući ga na
upravljačku ploču.
“Za koji film?”
“Još se ne zna naslov,” rekao je, “ali njegov budžet uopće nije mali.
Čak ni prema hollywoodskim standardima.” Izašao je pa je i ona učinila
tako.
I zapanjila se ugledavši jarko obasjano prostranstvo luke, upravo
ovdje, iza žičane ograde od tri i pol metra i nekakvih željezničkih tračnica.
Rasvjeta je bila nalik onoj na nogometnom terenu, ali viša. Sumorno
umjetna dnevna svjetlost. Nizovi visokih betonskih cilindara, lijepo
uparenih, poput apstraktnih skulptura. Skladišta za žito, nagađala je. Neki
drugi kipar, mnogo skloniji visokoj tehnologiji, postavio je goleme crne
rezervoare neobično kratkovjeka izgleda, a jedan od njih pušio se poput
kotlića na hladnom zraku. Iza njih, i mnogo više, bile su titanske
konstruktivističke dizalice koje je nakratko ugledala kad se vozila ovamo.
Između tračnica i tih skulptura velikih razmjera nalazila su se geometrijska
tijela bez prozora, od zahrđalog metala, i vrlo mnogo teretnih kontejnera
naslaganih poput kocaka kakvog neobično urednog djeteta. Zamislila je
Bobbyjev žičani kontejner obješen u zraku iznad svega toga, nevidljiv,
poput Albertova palog Rivera na pločniku ispred Viper Rooma.
Ovo je mjesto stvaralo bijeli šum, slutila je, zbunjujuće velikih
razmjera. Željezni ambijenti koji se osjećaju u kostima. Jedan dan ovdje i
čovjek bi to prestao primjećivati.
 Okrenula se, pogledala zgradu iza koje je parkirao i opet ju je zgranuo
razmjer. Osam visokih katova, a površina toliko široka i duboka da se
cijela masa mogla shvatiti kao kocka. Razmjer kakve starije industrijske
zgrade iz Chicaga, ovdje posve strane.
“Stambeno-poslovni prostor”, rekao je on, otvarajući stražnja vrata
kombija. “Najam studija.” Izvukao je kolica omotana elastičnom užadi,
otkvačio ih, razmotao i izravnao. Zatim dugački sivi kovčeg, koji je vrlo
oprezno položio na tlo pored kolica. Nije se kretao previše brzo, pomislila
je, ali kretao se točno onoliko brzo koliko je mogao a da to ne bude
previše brzo. “Bi li mogla ponijeti ovaj tronožac i torbu?” On je čvrsto
primio crni kovčeg, tiho zastenjavši kad se okrenuo s njim i spustio ga na
kolica. Na njega je stavio sivi kovčeg prislonjen o istegnutu ručku i počeo
je sve zajedno vezati elastičnom užadi.
“Što je unutra?” upitala je, misleći na platnenu torbu, kad je izvukla
sklopljeni tronožac i stavila ga pod ruku.
“Prenosivi teleskop. I jedna pregača.”
Podignula je torbu za njene platnene ručke. “Teška pregača.”
On je zatvorio i zaključao stražnja vrata kombija te se sagnuo da primi
ručku kolica.
Osvrnula se prema hrpama kontejnera, prisjetivši se Bigendove priče o
gusarima. Neke su bile dovoljno blizu da može pročitati nazive poduzeća.
YANG MING. CONTSHIP.
On je vukao natovarena kolica uzbrdo kosinom do dvokrilnih vrata
koja su je podsjetila na Bobbyjevu tvornicu. Pošla je za njim, teška
platnena torba udarala ju je u koljeno dok je on, pomoću jednog ključa s
prstena na kojem ih je bilo nekoliko, otključavao jedna od tih vrata.
Sama su se zatvorila iza nje, zaključavši se kad je ušla. Pod popločan
smeđim keramičkim pločicama, čisti bijeli zidovi, dobre svjetlosne
instalacije. On je okretao drugi ključ, ovaj put u čeličnoj upravljačkoj
ploči dizala. Pritisnuo je jedan gumb, koji se osvijetlio. Široka emajlirana
vrata drmusavo su se otvorila razotkrivši dizalo veličine sobe, zidova
obloženih oštećenom neobojenom ivericom. “Ozbiljni tereti”, rekao je s
odobravanjem, gurajući kolica unutra, sa sivim i crnim kovčegom
zavezanim crnom elastičnom užadi. Odložila je platnenu torbu na bojom
poprskani pod dizala, pored kolica. On je pritisnuo gumb. Vrata su se
zatvorila i počeli su se penjati.
“Volio sam Policijski sat kad sam bio u srednjoj školi”, rekao je. “Još
ga volim, hoću reći, ali znaš što hoću reći.”
“Hvala”, rekla je.
“Zašto ste se razišli?”
“Bendovi su kao brakovi. Ili su možda takvi samo oni dobri. Tko zna
zašto dobar bend funkcionira, a kamoli zašto se raspadne.” Dizalo se
zaustavilo, njegova su se vrata otvorila i razotkrila još smeđih keramičkih
pločica. Išla je za njim bijelim hodnikom.
“Jesi li ti već bio ovdje?” upitala je.
. “Ne.” Zaustavio je kolica pored jednih vrata i izvadio svoje ključeve.
“Poslao sam jednu prijateljicu da dogovori najam na jednu večer. Ona se
ovdje bavi filmskom produkcijom, zna što treba reći. Oni misle da mi
izviđamo ovo mjesto kao lokaciju za noćno snimanje, da provjeravamo što
se može.” Okrenuo je ključ. “Ali mi stvarno provjeravamo što se može, pa
zato drži fige.”
Otvorio je vrata i ugurao kolica unutra. Ona ga je slijedila. Pronašao je
prekidač za svjetlo.
Visoki bijeli prostor, djelomično tavanski, osvijetljen halogenskim
svjetlima obješenim poput štipaljki za odjeću od nehrđajućeg čelika duž
napetih, visoko razapetih kablova. Netko je ovdje obrađivao staklo,
vidjela je. Masivne, poput šake debele ploče stakla sa zelenim rubovima,
neke velike kao vrata, bile su posložene poput CD-ova u konstrukcije od
tamnih galvaniziranih cijevi obloženih podrapanim materijalom. Bilo je tu
rebrastih fleksibilnih aluminijskih cijevi, HEPA filtera, ventilatora.
Stanovati i raditi ovdje nije joj se činilo osobito privlačnim, ako je posao
podrazumijevao smrvljeno staklo. Stavila je tešku torbu na jedan radni
stol, naslonila tronožac pored nje i počešala se po rebrima, ispod jakne,
razmišljajući o smrvljenu staklu.
“Ispričaj me”, rekao je uzevši tronožac, “dok se igram snimatelja.”
Otišao je do širokog prozora razdijeljenog okomitim čeličnim stupovima i
na brzinu postavio tronožac. “Možeš li, molim te, otvoriti torbu i donijeti
mi teleskop?” Učinila je to, našavši nekakav jako kratki sivi teleskop na
glatkoj, debeloj, presavijenoj svijetloplavoj plastici. Donijela mu ga je i
gledala kako ga montira na tronožac, skida crni poklopac s leće i prislanja
oko na njega, podešavajući ga. Zazviždao je. “Uh. Jebote.” Zazviždao je.
“Oprosti.”
“Što?”
“Skoro smo se zaribali. Zbog vrha onog krova tamo. Gle.”
 Zaškiljila je kroz teleskop.
Tirkizni kontejner kao da je lebdio tik iznad kosine metalnog krova
jedne zgrade bez prozora. Zaključila je da zacijelo stoji na drugima, onako
kako to već običavaju.
“Da je taj krov samo par desetaka centimetara viši, totalno bi se
zajebali”, rekao je. “Pojma nismo imali.” Tad se sagnuo nad kolica,
skidajući elastičnu užad. Donio je dugački kovčeg do radnog stola i
oprezno ga položio na nj, pored platnene torbe. Vratio se do kolica, koja su
sada ležala na podu, s crnom kutijom na sebi. Kleknuo je i izvadio nešto
veličine iPoda i žuto iz džepa svoje jakne. Prinio ga je kovčegu, nešto
stisnuo, pa ga još više približio, očitavajući neki ekran.
“Što je to?”
“Dozimetar. Ruski. Vojni višak. Izvanredan.”
“Što si to upravo učinio?”
“Očitao zračenje. Sve je u redu.” Nasmiješio joj se s mjesta gdje je
klečao na podu.
Odjednom se zbunila, promatrajući ga. Osvrnula se oko sebe, uočivši
bijelu ceradu zatvorenu patentnim zatvaračem, postavljenu tako da odvaja
dio prostorije ispod kosog tavanskog zida. Glumeći interes prema tome,
otišla je onamo i djelomično otvorila patentni zatvarač bijelog najlona,
prorez od dva metra zakrivljen pri dnu. Gurnula je glavu kroz otvor.
U nečiji život. Neke žene. Mali stan izgledao je poput kuće u cipeli.
Krevet, komoda, kovčezi, police za knjige, odjeća koja je visjela na šipci
učvršćenoj oprugom. Nečije djetinjstvo zurilo je u nju s police, iz
podstavljenog akrilnog krzna. Papirnata Starbucksova šalica s poklopcem
zaboravljena na uglu Ikeine komode. Svjetlost je, kroz bijelu ceradu, bila
difuzna i mliječna. Odjednom je osjetila krivnju. Izvukla je glavu, zatvorila
prorez.
On je otvorio dugački sivi kovčeg.
U njemu je bila puška. Ili vizija puške kakvog nadrealista. Njezin
drveni kundak, od deliričnog uzorka tropskog tvrdog drva bio je
biomorfan, nekako neprirodan, kao nešto iz krajolika Maxa Ernsta. Cijev,
za koju je pretpostavila da mora biti od plavog čelika, kao i ostali metalni
dijelovi, bila je ugurana u dugačku tubu od blistave sive legure koja ju je
podsjećala na skup i europski kuhinjski pribor. Kao Cuisinartov valjak za
tijesto. No nekako je to ipak prilično neporecivo bila puška, i to s nišanom
i s još nečim obješenim ispod otvora Cusinartove cijevi.
 On je razmotavao malu torbu od crne tkanine koja kao da je imala
vlastiti plastični kostur.
“Što je to?” upitala je.
“To hvata čahure kad izlijeću”, rekao je.
“Ne,” rekla je, “ovo”, pokazujući oružje.
“Kalibar trideset. Cijev s deset navoja, četiri žlijeba.”
“Rekao mi je da nećeš nikoga ubiti.” Iza njega, kroz prozor, vidjela je
staklaste crne rezervoare, tako neobično krhkog izgleda, s njihovim
iskrzanim perjanicama pare. Što bi se dogodilo kad bi pucao u njih?
Njezin mobitel je zazvonio.
Udaljivši se od njega, prtljala je po svojoj torbici dok ga nije našla,
izvukavši ga sa scramblerom koji je visio sa svog kabela. “Hollis Henry.”
“Ollie je vani”, rekao je Bigend.
Garreth je piljio u nju, još uvijek držeći crnu torbu za metke kao kakav
ezoterični komad viktorijanske opreme za žalovanje.
Zaustila je nešto reći, ali ništa nije izašlo.
“Izgubili smo te nedugo nakon što si se udaljila od auta”, rekao je
Bigend. “On je još uvijek ondje gdje si ga ostavila. Onda si se opet
pojavila, išla si Clarkovom prema sjeveru. Jesi li na sigurnom?”
Garreth je nakrivio glavu, podignuvši obrve.
Ona je pogledala scrambler koji je visio, shvativši da se u njemu
zacijelo nalazi još jedan Pamelin GPS uređaj. Gad.
“Dobro sam”, rekla je. “Ali Ollie definitivno ne bi pomogao.”
“Da ga pošaljem doma?”
“Svakako to učini. Ako ne budeš, prekršit ću dogovor.”
“U redu”, rekao je i prekinuo.
Zaklopila je telefon. “Posao”, rekla je.
“Prije te nisu mogli dobiti”, rekao je. “Uključio sam uređaj za ometanje
kad sam te poveo gore. Mogla si biti ozvučena. Bio je uključen sve dok
nisi pristala. Trebao sam ti prije reći, ali ja mogu razmišljati samo o jednoj
stvari u isto vrijeme.” Pokazao je pušku u njezinu ležištu od sive pjene.
“Što planiraš učiniti s time, Garreth? Mislim da je vrijeme da mi
kažeš.”
Podignuo ju je. Činilo se da teče oko njegovih ruku, njegov palac
provirio je kroz jednu fluidno izdubljenu rupu. “Devet metaka”, rekao je.
“Brza akcija. Jedna minuta. Ravnomjerno raspoređenih po 120 metara
Corten čelika. Trideset centimetara iznad dna kontejnera. Tih trideset
centimetara prekrivaju unutrašnji okvir, koji ne bismo mogli probušiti.”
Pogledao je svoj sat. “Ali gle,” rekao je, “možeš gledati dok to radim. Ne
mogu se pripremati i objašnjavati ti to istovremeno, ne detaljno. Rekao ti
je istinu, znaš. Nećemo nikoga ozlijediti.” Pričvršćivao je crnu torbu na
pušku. Opet ju je odložio na sivu pjenu. “Vrijeme je da ti stavimo tvoju
pregaču”, rekao je, posežući u platnenu torbu i vadeći debele nabore
svijetloplave plastike. Rasprostrla se punom duljinom.
“Što je to?”
“Radiološka pregača”, rekao je, prebacivši podstavljenu plavu traku
preko njezine glave i obišavši je tako da joj se našao iza leđa, gdje ga je
čula kako otvara pa zatvara traku na čičak. Spustila je pogled na plavu
cijev bez grudi u koju se pretvorilo njeno tijelo i shvatila zašto je torba
bila onoliko teška.
“A ti nećeš imati pregaču?”
“Ja ću se”, rekao je, uzevši nešto mnogo manje iz torbe, “snaći s ovim
leptirićem.” Pričvrstio si je tu stvar iza vrata tako da mu se glavni dio
našao ispod brade. “Zaštita štitnjače. Usput, bi li mogla isključiti zvonjavu
na svom telefonu?”
Izvadila ga je i učinila tako.
Pričvrstio je traku od tridesetak centimetara crnog najlona oko debele
cijevi puške. Pomnije ju je pogledala i ugledala džepiće od pletenog
najlona. On je pogledao na svoj sat. Opet je provjerio dozimetar, ovaj put
stojeći nasred studija. Prišao je prozoru sa željeznim okvirom. Sastojao se
od pet dijelova odvojenih čeličnim stupovima, vidjela je, ali samo su se
oba krajnja dijela mogla otvoriti. On je otvorio dio bliži kutu prostorije.
Osjetila je hladni povjetarac, začinjen nečime što je mirisalo na
elektricitet. “Tri minute”, rekao je. “Idemo.”
Kleknuo je pored crne plastične kutije i otvorio je. Podignuo je osam
centimetara debelu ploču od tamnosivog olova i stavio je na pod. U bloku
olova koji je ispunjavao kutiju bilo je izbušeno devet rupa. Jedan red od
pet, još jedan od četiri. Nabori nečega nalik tankoj prozirnoj plastičnoj
foliji virili su iz svake rupe. Jednog po jednog, lijevom rukom ih je vadio,
devet folijom omotanih šiljatih metaka, stavljajući svakog pojedinog na
dlan svoje desne ruke. Ustao je pažljivo ih noseći i brzo prišao radnom
stolu, gdje ih je odložio, uz prigušeni zveket mjedi, na sivu pjenu.
Odmotao ih je, stavljajući svakog u njegov džepić od najlona, onako kako
meksički banditi nose metke preko prsa u crtićima. Pogledao je na sat.
“Minuta. Do ponoći.” Uzeo je pušku i uperio je u zid. Njegov se palac
pomaknuo. Na zidu se pojavila točka intenzivne crvene svjetlosti, pa je
nestala.
“Pucat ćeš u taj kontejner.”
Potvrdno mrmljanje.
“Što je unutra?”
Prišao je prozoru, puške oslonjene na struk. Osvrnuo se prema njoj, s
plavim štitom za štitnjaču nalik loše odjevenoj dolčeviti. “Sto milijuna
dolara. U setu lažnih paleta na podu. Visokih nekih trideset pet
centimetara. Malo više od jedne tone američkih stotki.”
“Ali zašto”, rekla je, “pucaš u to?”
“Remington Silvertips. Šuplji.” Otvorio je stražnji dio puške, izvukao
jedan metak iz njegova najlonskog džepa i ubacio ga u ležište. “U svakome
se nalazi kapsula za brahiterapiju. Terapija za rak, lokalizira djelovanje na
zloćudno tkivo, ne utječe na zdravo.” Pogledao je svoj sat. “Oni prvo
pripreme čahure, a onda umetnu kapsule. Vrlo radioaktivni izotopi.”
Stavio je pušku na rame, njezina cijev sadje virila kroz prozor, leđima
okrenut njoj. “U ovima je cezij”, čula ga je kako kaže.
Tada se oglasilo zujanje električnog zvona iz luke, a on je pucao,
izbacivao, ponovo punio, opet pucao, stalnim ritmom nalik strojnom, sve
dok se crni džepići nisu ispraznili, a zujanje, kao kakvom suosjećajnom
magijom, prestalo.
 77.
LABAVO UŽE

GUERREROSI GA NISU ČEKALI KAD JE IZAŠAO IZ TAMNOG

TERETNOG prostora kamioneta, trepćući na umjetnoj sunčevoj svjetlosti.
Umjesto njih našao je Ošun, mirnu i gipku usred sve te buke i željeza,
stotina strojeva, premještanja velikih težina.
Dala mu je opuštenost koju inače ne bi osjetio nakon susreta s
luđakom u sivom autu i, odveć nenadano, s Ošosijem.
Stojeći po strani jednog tijesnog prolaza između naslaganih kontejnera,
pustio je da mu crno uže sklizne s rebara, lagano se ljuljajući kako bi ga
potaknuo. Kad mu je ležalo pod nogama, podignuo je jedan njegov kraj i
namotao ga prebacujući ga preko ramena. Pobrinuvši se da njegova
identifikacijska kartica bude vidljiva, uzeo je dvije zatvorene, gotovo
prazne kante boje iz jedne gomile takvih predmeta i pošao dalje, pazeći da
hoda malo brže, odlučnije, nego drugi ljudi oko njega. Sklanjao se s puta
specijaliziranim vozilima, viljuškarima, jednim kolima prve pomoći.
Kad je prosudio da je otišao dovoljno daleko, zaobišao je jednu hrpu
kontejnera i počeo se vraćati, još uvijek hodajući onako brzo, kao čovjek
čija boja je potrebna i koji točno zna kamo ide.
Kao što je uistinu i znao, s obzirom na to da se nalazio četiri i pol
metra od hrpe na čijem je vrhu stajao starčev kontejner u trenutku kad su
se zvona i zujalice što označavaju početak ponočne smjene oglasila sva
odjednom. Pogledavši uvis, učinilo mu se da vidi neko titranje u zraku,
tamo, brzo se kretalo dužinom tirkiznog kontejnera. Sjetio se kako su
Guerrerosi iskrivili zrak na Union Squareu. No oni nisu bili tu.
Odložio je svoje kante boje na stranu, gdje se nitko neće spotaknuti o
njih, izvadio rukavice od lateksa iz džepa, navukao ih i došao do kraja
hrpe od tri kontejnera. Bili su postavljeni tako da su im vrata bila na istoj
strani, kao što mu je i bilo rečeno da će biti. Iščeprkao je crnu masku za
disanje iz džepa jakne i izvadio je iz njene torbe. Vrativši torbu u džep,
skinuo je kacigu, stavio masku za disanje, podesio je i vratio kacigu na
glavu. Nijedan od tih predmeta nije bio osobito dobar za labavo uže,
pomislio je, ali Ošun je prihvaćala. Koraknuo je u stranu kimnuvši kad je
jedan viljuškar prošao pored njega.
 Vrata kontejnera bila su zaključana zglobnim okomitim čeličnim
šipkama, zapečaćena pomoću plombi od metala i obojene plastike.
Izvukao je plastični četverokut iz prednjeg dijela traperica, prebacio
njegovo padobransko uže preko kacige i popeo se po tri šipke na vratima,
potplati njegovih adidasica GSG9 lako su hvatali obojeni čelik vrata.
Penjao se, kao što mu je Ošun predložila, kao da je oduševljen što to čini,
bez ikakve druge svrhe na umu doli dokazivanja da može.
Njegovo disanje bilo je glasno u crnoj masci. Ignorirao ga je.
Dospjevši do vlažnog i skliskog vrha tirkiznog kontejnera, popeo se na
njega i odmaknuo od ruba prema sredini.
Čučao je ondje svjestan nečega što nije mogao imenovati. Boginja,
buka u luci, starac, deset obojenih diskova obješenih oko njegova vrata
poput praznih magijskih talismana. Nešto će se uskoro promijeniti. U
svijetu, u njegovu životu, nije znao. Zatvorio je oči. Ugledao je plavu vazu
kako nježno sja ondje gdje ju je ostavio, na krovu svoje zgrade.
Prihvati to.
Prihvaćam, rekao joj je.
Pognut, došao je do suprotnog ruba kontejnera. Na svakom uglu, kao
što mu je Garreth bio objasnio, nalazila se ušica, neka vrsta kruga kroz
koji su se te kutije mogle vezati zajedno. Provukao je jedan kraj svog
užeta kroz ušicu na strani najdaljoj od oceana koji nije mogao vidjeti.
Došao je na suprotnu stranu, odmotavajući uže, i zavezao njegov drugi
kraj. Crno uže skliznulo je s krova kontejnera, privezano na oba kraja.
Pogledao je dolje u labavo uže, koje je visjelo uz stranicu plavog
kontejnera. Nadao se da je dobro prosudio koliko će se najlon istegnuti.
Bilo je to dobro uže, uže za penjanje.
Prihvaćam, rekao je Ošun i spustio se niz uže, usporavajući se bočnim
stranama svojih adidasica.
Polako se, s rukama u rukavicama oslonjenim na obojeni čelik,
uspravio na užetu, lagano savijenih koljena. Između prstiju njegovih cipela,
beton. Točno ispred njegova lica bila je prva Garrethova rupa od metka.
Čelik oko nje bio je ogoljen, rubovi svijetli. Izvadio je prvi magnet iz
njegova plastičnog džepa i stavio ga preko rupe. Spojio se s kontejnerom
uz oštar škljocaj, pričepivši komadić njegove rukavice od lateksa.
Oprezno je oslobodio ruku, pokupivši komadić koji je ostao visjeti.
Pomaknuo je lijevu nogu, lijevu ruku, desnu nogu, desnu ruku. Prekrio je
drugu rupu, ovaj put pazeći da si pritom ne uhvati rukavicu. Ispod njega je
prošao jedan viljuškar.
Sjetio se kad je donio starcu prvi iPod, na Washington Square, pored
stolova za šah. Snijeg. Sad je vidio da je to promijenilo sve, dovelo ga
ovamo. Prekrio je treću rupu. Krenuo dalje. Sjetio se kako je jeo juhu s
Alejandrom. Četvrti disk škljocnuo je na mjesto. Pomaknuo se. Petu. Tri
čovjeka prošla su ispod njega, njihove kacige nalikovale su okrugloj
plastičnoj dugmadi, dvije crvene, jedna plava. Stajao je dlanova raširenih
na hladnom čeliku. Šestu. Sjetio se kako je trčao s Guerrerosima preko
Union Squarea. Sedma i osma bile su međusobno udaljene tridesetak
centimetara. Škljoc i škljoc. Devetu.
Ponovno se popeo gore, stopalima se otiskujući od plavog zida.
Odvezao je čvor na tom kraju i pustio uže dolje. Došao je do drugog kraja,
s kojeg je ono ravno visjelo vijugajući dolje po betonu, i sišao po njemu.
Skinuo je masku za disanje, pohlepno udahnuo hladni nefiltrirani zrak i
trzajem užeta razvezao drugi čvor. Uže mu je palo u naručje i on ga je brzo
namotao pa otišao.
Kad više nije vidio starčev kontejner, ubacio je uže, masku za disanje i
torbu u kojoj je bila u kontejner za smeće. Svoje iskrzane rukavice ostavio
je na braniku jednog viljuškara. Zelena jakna ušla je u praznu vreću od
cementa i u drugi kontejner za smeće.
Navukao je kapuljaču svoje crne majice i stavio kacigu. Ošun je
otišla. Sad mora izaći odavde.
Gledao je kako dizel-lokomotiva polako tutnji stotinjak metara ispred
njega, obojena crnim i bijelim dijagonalama. Vukla je vlak otvorenih
vagona, a svaki je nosio po jedan kontejner.
Hodao je dalje.

Bio je skoro vani kad se pojavio helikopter, niotkud, pomevši tračnice

svojim mjehurom luđački snažnog svjetla. Trebalo mu je samo deset
minuta, pokušavao je pronaći put kroz trnje otkako je skočio s vlaka.
Mislio je da mu dobro ide, da ima puno vremena. A sad je bio tu, traperica
zakačenih za žicu, na vrhu ograde od dva metra, kao dijete, bez ikakve
‘sisteme’. Vidio je kako helikopter zaokreće uvis i udaljava se u smjeru u
kojem se zacijelo nalazilo more. Opet zaokreće. Vraća se. Bacio se s
ograde, osjetivši kako su mu se traperice razderale.
“Čovječe,” rekao je netko, “pa valjda znaš da ovdje ima detektora
pokreta.”
 “Vraća se”, rekao je drugi momak, pokazujući prstom.
Tito se osovio na noge, spreman potrčati. Najednom je uski park upao
u drhtavo blještavilo, prividno bez sjena, helikopter je bio negdje visoko
iznad mladog zelenog lišća na drveću. Tito i još trojica, usred snopa.
Dvojica su pridržavala velik sintesajzer oslonjen na naslon klupe i
slobodnim rukama pokazivala helikopteru srednji prst. Treći, koji se cerio,
imao je bijelog psa vučjih ramena na crvenom najlonskom povocu. “Ej, ja
sam Igor.”
“Ramone.” Svjetlo se ugasilo.
“E, hoćeš nam pomoći da se preselimo? Imamo novi prostor za probe.
Pivo.”
“Može”, rekao je Tito, znajući da se mora skloniti s ulice.
“Sviraš nešto?” upitao je Igor.
“Klavijature.”
Bijeli je pas liznuo Titovu ruku.
“Mrak”, rekao je Igor.
 78.
NJIHOVA DRUGAČIJA BUBNJARICA

“MOJA TORBICA”, REKLA JE DOK SU SE VOZILI NATRAG

BOBBYJU. “Nije odostraga.” Istezala se unatrag oko sjedala.
“Sigurno je nisi dala našem čistaču?”
“Nisam. Bila je tu, pored tronošca.” Garreth je želio dati tronožac
prijateljici koja im je dogovorila studio. Bio je to dobar tronožac, rekao je,
a prijateljica je fotografkinja. Sve ostalo dao je svojim “čistačima” koji su
čekali na parkiralištu, dvojici muškaraca u kamionetu poprskanom
betonom, plaćenim za to da se pobrinu da sve to postane dio temelja
skladišta koje su tog jutra lijevali.
“Žao mi je,” rekao je, “ali stvarno se ne možemo vratiti.” Pomislila je
na Bigendov scrambler, čiji joj gubitak ni najmanje nije smetao. No onda
se sjetila novca koji joj je Jimmy vratio. “Sranje.” A opet, čudno, ali
otkrila je da joj je isto tako drago što je i s time gotovo. Nešto ju je u vezi
tog novca mučilo, nešto je bilo pogrešno. Što se ostaloga tiče, izuzev
njezina telefona, scramblera, ključeva od Phaetona i stana, njezine
vozačke i njezine jedine kreditne kartice, u torbici je bilo samo malo
šminke, ručna svjetiljka i nešto bombona. Njezina putovnica, sad se sjetila,
bila je u Bigendovu stanu.
“Sigurno su je greškom uzeli”, rekao je. “Ali to je bila strogo
jednosmjerna transakcija. Žao mi je.”
Razmislila je o tome da mu kaže za GPS uređaj za praćenje, ali
odlučila je da neće. “Nema veze.”
“Jesu li ti ključevi od auta bili u torbici?” upitao je kad su skrenuli s
Clarkove.
“Da. Parkiran malo dalje ovom ulicom pa iza ugla, evo ovdje, iza
kontejnera za smeće malo prije tvoje... uličice.” Upravo je ugledala visoki
lik u crnom kako izlazi iz malog plavog auta parkiranog iza svjetlucave
mase Blue Antova Phaetona.
“Tko je to?”
“Heidi”, rekla je. Dok je vozio pored plavog auta i Phaetona, ugledala
je Inchmalea kako se uspravlja s druge strane, bradat i ćelaviji nego što ga
se sjećala. “I Inchmale.”
 “Reg Inchmale? Ozbiljno?”
“Prođi uličicu,” rekla je, “stani ovdje.”
Učinio je tako. “Što se događa?”
“Ne znam, ali bolje da ih odvedem odavde. Ne znam što vi još trebate
učiniti, ali kladim se da nešto trebate. A neka oni mene spase. Mislim da
je to vjerojatno razlog zašto su došli.”
“U biti,” rekao je, “to je dobra zamisao.”
“Kako ti se mogu javiti?”
Pružio joj je jedan telefon. “Ne zovi nikog drugog s njega. Ja ću
nazvati tebe kad se stvari malo smire s naše strane.”
“Dobro”, rekla je i izašla iz auta, potrčavši natrag pločnikom kako bi
presrela Heidi Hyde u motorističkoj jakni, koja je žustro hodala prema njoj
s nekakvom omotanom palicom od jednog metra u ruci. Čula je kako je
kombi krenuo iza nje.
“Što se događa?” upitala ju je Heidi lupkajući po dlanu svoje ruke
palicom omotanom u papir za darove.
“Idemo odavde”, rekla je Hollis, prošavši pored nje. “Koliko dugo ste
već tu?”
“Tek smo stigli”, rekla je Heidi, okrenuvši se.
“Što je to?” Pokazala je palicu.
“Drška za sjekiru.”
“Zašto?”
“Zašto ne?”
“Evo nje”, rekao je Inchmale oko opuška male cigare kad su stigle do
plavog auta. “Pa gdje si ti, k vragu?”
“Vodi nas odavde, Reg. Odmah.”
“Nije li ovo tvoj auto?” Pokazao je Phaeton.
“Izgubila sam ključeve.” Povukla je stražnja vrata plavog auta. “Možeš
ga, molim te, otključati?” Otključao se. “Vozite me nekamo”, rekla je,
ulazeći. “Odmah.”

***
“Tvoja je torbica”, rekao je Bigend, “u blizini križanja Maina i
Hastingsove. Krede se prema jugu po Mainu, trenutačno. Pješice, čini se.”
“Sigurno su je ukrali”, rekla je. “Ili našli. Koliko brzo Ollie može doći
ovamo s rezervnim ključevima?” Rekla mu je, na početku razgovora, da se
nalazi u određenom kafiću. Inače bi se, shvatila je, morala zabrinuti.
 “Gotovo odmah. Vrlo si blizu stana. Znam to mjesto. Prave vrlo
pristojni piso mojado.”
“Neka donese ključeve. Ne sjedi mi se okolo po kafićima.” Zaklopila
je Inchmaleov telefon i vratila mu ga. “Kaže da bi trebao probati piso
mojado”, rekla je.
Inchmale je podignuo jednu obrvu. “Znaš li da to znači ‘mokri pod’?”
“Suti malo, Reg. Moram razmisliti.” Ako je vjerovati Bigendu, on je
naredio Ollieju da ode kad mu je ona tako rekla, malo prije ponoči, iz
stambeno-poslovne zgrade na ulici Powell. GPS u scrambleru, rekao je
Bigend, ostao je ondje još nekih petnaest minuta, a zatim se uputio na
zapad. Sudeći prema brzini kretanja, očito u nekom vozilu. U autobusu,
pretpostavljao je Bigend po tome što se mnogo puta zaustavio na mjestima
koja nisu bila raskrižja. Zamišljala ga je kako to promatra na onom
golemom ekranu u svom uredu. Svijet kao videoigra. Pretpostavio je,
rekao joj je, da je to bila ona, da je krenula natrag u stan, ali onda je ta
izdajnička GPS napravica krenula u šetnju kroz četvrt za koju mu je Ollie
rekao da predstavlja najsiromašniji poštanski broj u zemlji. Ona je već
odlučila, znala je, iz razloga jednako intuitivnih koliko su bili i misteriozni,
da više ne želi imati posla kako s pet tisuća Jimmyja Carlylea, tako ni s
Bigendovim cinkaroškim scramblerom.
“Telefon”, rekla je Inchmaleu. “I Visa karticu.”
Stavio je svoj telefon na stol pred nju i iskopao svoj novčanik. “Ako
nešto kupuješ, više bih volio da upotrijebiš ovaj Amex. Ta mi je za
poslovne troškove.”
“Trebam njihov besplatni broj da prijavim krađu kartice”, rekla je.
Ollie je stigao dok se bavila Visom, što ju je poštedjelo obaveze
razgovaranja s njim. Inchmale se dobro znao rješavati ljudi poput Ollieja.
Koji je otišao, ubrzo.
“Popij”, rekla je, pokazavši Inchmaleovo belgijsko pivo. “Gdje je
Heidi?”
“Zapričava šankericu”, rekao je.
Hollis je provirila iz njihova separea od bijelog vinila i ugledala Heidi
kako razgovara s plavušom iza šanka. Inchmale je inzistirao na tome da
ostavi dršku sjekire u njihovoj plavoj unajmljenoj Hondi.
“Što vi radite ovdje?” upitala ga je. “Mislim, drago mi je što ste došli
vidjeti jesam li dobro, ali kako ste došli do mjesta gdje ste me našli?”
“Bollardsi nisu bili spremni otići u studio, ispostavilo se. Dvojica su
bila prehlađena. Nazvao sam Blue Ant. Mnogo puta. Nema ih baš u
imeniku. Onda sam se morao probiti do samog Bigenda, što je sličilo
obrnutom inženjeringu svih uobičajenih koncepata korporacijske strukture.
Kad sam ga dobio, doduše, počeo je plaziti po meni.”
“Plaziti?”
“Hoće imati ‘Teško je biti takav’ u nekakvoj kineskoj reklami za aute.
Koja će ići globalno, mislim. Samo auto je kineski. Nije čuo tu stvar već
dugo. To što te vidio osvježilo mu je pamćenje. Švicarski redatelj,
petnaest milijuna dolara budžeta.”
“Za reklamu za auto?”
“Moraju ostaviti dojam.”
“Što si mu rekao?”
“Ne. Naravno. Tako se uvijek počinje, zar ne? Ali onda je on glatko
prešao na zbilja zanimljivo isfurano laprdanje o tome koliko se on brine za
tebe, koja si ovdje, u Vancouveru. Neka jamesbondovska sranja o
službenom autu, nisi se javila kad si trebala, zašto ja ne bih sjeo u Blue
Antov Lear 50 za petnaestak minuta i provjerio kako si.”
“Pa onda jesi?”
“Ne odmah. Ne volim da se netko igra sa mnom, a tvoj čovjek je
totalni igrač.”
Hollis je kimnula.
“Baš sam bio na ručku s Heidi. Prepričao sam joj sve to. I naravno da
je zagrizla. Zabrinula se za tebe. A onda je i mene uhvatilo. Iako mi je bilo
jasno da bi on stekao prednost time da nas oboje dovede ovamo, u malo
bezopasne pustolovine, a onda bi nam oboma uletio s tim.”
“Uletio s čim?”
“S kineskom reklamom za aute. Hoće da ponovo snimimo ‘Teško je
biti takav’ s drugačijim tekstom. S tekstom o kineskim autima. Ali hvatala
me ta polovna paranoja od naše drugačije bubnjarice. I tako, eto nas dvoje
u njezinu autu, idemo u Burbank. Mislim da nam je duže trebalo da se
dovezemo do Burbanka nego što je avionu trebalo dovde. Ja sam imao
putovnicu, ona svoju vozačku, i oboje smo stigli ovamo s onime što smo
imali na sebi.”
“I ona je kupila dršku za sjekiru?”
“Došli smo u taj kvart gdje si ostavila auto i nije joj se sviđao. Ja sam
rekao da ga totalno krivo doživljava, da ne razumije kulturalni podtekst, i
da zapravo uopće nije opasno, ne na taj način. Ali ona je stala kod nekog
skladišta drvne građe i naoružala se. Meni nije ponudila.”
“Ne bi ti ni pristajalo.” Posegnula je pod svoju jaknu i počešala se po
rebrima, snažno. “Idemo. Trebam se istuširati. Tamo gdje sam bila, bilo je
smrvljenog stakla. I cezija.”
“Cezija?”
Ustala je, pokupivši dvije prazne bijele kartice koje je Ollie ostavio.
 79.
LOVAC NA TALENTE

“ŠTO SI REKAO, ODAKLE SI?” UPITAO JE ČOVJEK iz Igorove

glazbene kuće, nudeći Titu otvorenu bocu piva.
“Iz New Jerseyja”, odgovorio je Tito, koji to nije rekao. Kad su stigli
do prostora za probe, nazvao je Garretha i rekao mu da je posao obavljen,
ali da misli da noćas ne bi trebao biti na ulici. Nije spomenuo helikopter,
ali imao je osjećaj da Garreth zna.
Prihvatio je pivo, pritisnuvši hladnu bocu na čelo. Uživao je u sviranju.
Guerrerosi su mu se pridružili, nakratko, pri kraju.
“Nevjerojatno”, rekao je čovjek iz glazbene kuće. “Obitelj ti je
odande?”
“Iz New Yorka”, rekao je Tito.
“Dobro”, rekao je lovac na talente i otpio malo svog piva.
“Nevjerojatno.”
 80.
MONGOLSKI SMRTONOSNI CRV

“SALON ZA POSLOVNU KLASU PRESERATOR AIRLINESA”,

izjavio je Inchmale entuzijastično, pogledom obuhvaćajući središnji dio
prizemlja Bigendova stana.
“Ima i spavaću sobu u tom stilu, gore”, rekla mu je Hollis. “Pokazat ću
ti kasnije, kad se istuširam.”
Heidi je odložila svoju dršku za sjekiru, još uvijek umotanu, na šank
pored Hollisina laptopa.
“Ollis!” Odile je stajala na vrhu lebdečih stepenica od staklenih ploča,
u nečemu za što je Hollis pretpostavila da je veoma velika sportska
majica. “Bobby, jesi ga našla?”
“Na neki način. Komplicirano je. Siđi i upoznaj moje prijatelje.” Odile
je, bosonoga, sišla niz ploče.
“Reg Inchmale i Heidi Hyde. Odile Richard.”
“Qa va? 51 Što je ovo?” Primijetila je dršku za sjekiru.
“Poklon”, rekla je Hollis. “Još nije našla nikoga kome bi ga dala. Ja se
moram istuširati.”
Otišla je gore.
Figurica plavog mrava bila je ondje gdje ju je ostavila, na izbočini, još
uvijek u položaju spremnosti za akciju.
Razodjenula se, provjerila ima li onaj osip kojeg, srećom, kao da nije
bilo, i dugo se, vrlo temeljito, tuširala.
Što bi Garreth i starac sada mogli raditi, upitala se. Kuda je otišao Tito
kad su ga iskrcali? Zašto njezina torbica, ili barem Bigendov scrambler,
pješice ide ulicom? Što je mongolski smrtonosni crv u njenoj sadašnjoj
situaciji? Nije znala.
Je li ona to upravo vidjela ozračivanje sto milijuna dolara pomoću
metaka kalibra 30 punih medicinskog cezija? Jest, ako je Garreth govorio
istinu. Zašto bi netko to učinio? Sapunala se po treći put kad joj je sinulo.
Zato da ga bude nemoguće oprati. Cezij. On ne silazi u pranju.
Uopće ga se nije sjetila to pitati, dok se pakirao na odlasku iz studija.
Nije ga pitala ništa, zapravo. Razumjela je da on mora, apsolutno, raditi to
što radi, raditi, a ne govoriti o tome. Bio je toliko usredotočen, provjeravao
je s onim dozimetrom, pazio da ništa ne zaboravi ondje.
Bila je sigurna da svoju torbicu nije ostavila tamo gore. Netko ju je
zacijelo uzeo iz kombija dok je ona nosila platnenu torbu kako bi je
predala čistačima.
Obrisala se, odjenula, provjerila je li njena putovnica ondje gdje ju je
bila ostavila, a zatim osušila kosu.
Kad je opet sišla, Inchmale je sjedio na jednom kraju kauča od šest
metara, čija je koža bila boje vrlo slične boji sjedala u Bigendovu
Maybachu, i čitao je poruke na svom telefonu. Heidi i Odile bile su, činilo
se, pola bloka od uglancanog betona dalje, uživale su u pogledu, tamama i
svjetlostima, poput likova umetnutih u arhitektonski crtež radi ilustriranja
omjera.
“Tvoj Bigend”, rekao je, podignuvši pogled s telefona.
“Nije to moj Bigend. Bit će on tvoj Bigend, doduše, ako mu prodaš
prava na ‘Teško je biti takav’ za nekakvu reklamu za aute.”
“Ne mogu to učiniti, naravno.”
“Zbog umjetničkog integriteta?”
“Zbog toga što bismo se nas troje morali složiti. Ti, ja, Heidi. Prava su
zajednička, sjećaš se?”
“Ja kažem da ti odlučiš.” Sjela je pored njega na kauč.
“A zašto?”
“Zato što si ti još u tom poslu. Još ti je stalo.”
“On želi da ti to napišeš.”
“Napišem što?”
“Promjene u tekstu.”
“Da ga pretvorim u reklamu za auto?”
“U temu. Himnu. Postmodernog brendinga.”
“‘Teško je biti takav’? Ozbiljno?”
“Šalje mi poruke svakih pola sata. Hoče se konkretno dogovoriti. On
je tip čovjeka od kojeg bih ja mogao izbljuvati dušu. Ozbiljno.” Pogledala
ga je. “Gdje je mongolski smrtonosni crv?”
“Kako to misliš?”
“Ne znam čega bih se sada najviše trebala bojati. Znaš li ti? Nekad si
mi pričao o tom smrtonosnom crvu, dok smo bili na turneji. Kako je on
toliko smrtonosan da skoro da i ne postoje njegovi opisi.”
“Da”, rekao je. “Može bljuvati otrov, ili električne munje.” Nasmiješio
se. “Ili ihor”, 52 rekao je.
 “I skriva se u dinama. Mongolije.”
“Da.”
“Pa sam ga posvojila. Od njega sam stvorila neku vrstu maskote za
svoju tjeskobu. Zamislila sam ga jarko crvenog..
“I jesu jarko crveni”, rekao je Inchmale. “Skrletni. Bez očiju. Debeli
kao dječje bedro.”
“To je postao oblik koji sam davala svakom svom velikom strahu koji
ne bih mogla svladati. U Los Angelesu, prije dan ili dva, pomisao na
Bigenda i njegov časopis koji baš i ne postoji, na taj stupanj čudnovatosti
u koji je zabio nos, zajedno sa mnom, a o kojem ti ne smijem ni pričati, sve
me to podsjetilo na smrtonosnog crva. Tamo u onim dinama.”
Pogledao ju je. “Drago mi je što te vidim.”
“I meni je drago što vidim tebe. Reg. Ali još uvijek sam zbunjena.”
“Kad ne bi bila zbunjena, ovih dana,” rekao je, “vjerojatno bi bila
psihopat. Najgori su oni puni strastvenog intenziteta, zar ne? Ali meni se
čini da sada ne izgledaš preplašeno. Zbunjeno, ali ne osjećam strah.”
“Upravo sam vidjela nekoga, neke ljude,” rekla mu je, “noćas, kako
rade najčudniju stvar koju ću, čini mi se, ikad vidjeti.”
“Zbilja?” Odjednom se uozbiljio. “Zavidim ti.”
“Mislila sam da će to biti neki terorizam, ili zločin u tradicionalnijem
smislu riječi, ali nije. Mislim da je to zapravo bila...”
“Što?”
“Psina. Psina za koju moraš biti lud da bi je izveo.”
“Znaš da bih volio znati o čemu se radilo”, rekao je.
“Znam. Ali dala sam svoju riječ previše puta u cijeloj toj stvari. Dala
sam je Bigendu, a onda sam je opet dala nekom drugom. Rekla bih ti da ću
ti reći jednog dana, ali ne mogu. Ali možda ću moći. Jednog dana. Ovisi.
Razumiješ?”
“Je li ta mlada Francuskinja lezbijka?” upitao je Inchmale. “Zašto?”
“Izgleda da je Heidi fizički privlači.”
“Ja ne bih rekla da je to neki osobiti pokazatelj da je lezbijka.”
“Ne?”
“Heidi predstavlja svoju vlastitu rodnu preferenciju. Za neke ljude. A
mnogi među njima su muškarci.”
Nasmiješio se. “Istina. Zaboravio sam na to.”
Začuo se neki akord.
“Matični brod”, rekao je Inchmale.
 Hollis je gledala Ollieja Trika kako ulazi gurajući zveckajuća,
prekrivena kolica. Opet je bio u svom skupom dimnjačarskom ruhu,
vidjela je, ali sad je bio svježe obrijan. “Nismo bili sigurni jeste li jeli”,
rekao je. A zatim, u smjeru Hollis: “Hubertus bi volio da ga nazovete.”
“Još probavljam sve doživljeno”, rekla mu je. “Sutra.”
“Vi poslužujete doručak”, rekao je Inchmale, spuštajući ruku na
Olliejevo rame, presjekavši svaki njegov odgovor Hollis. “Želite li
napraviti karijeru u tome i napredovati od nostalgičara za Građanskim
ratom” - kvrcnuo je po reveru dimnjačarskog odijela - “morat ćete se
naučiti koncentrirati na zadatak.”
“Iscrpljena sam”, rekla je ona. “Moram sada spavati. Nazvat ću ga
sutra, Ollie.”
Otišla je gore. Zora je već dobrano stigla, mnogo nje, a na vidiku nije
bilo ničega što bi sličilo žaluzinama ili zastoru. Izašla je iz svojih traperica,
popela se na Bigendov levitirajući krevet, navukla pokrivače preko glave i
zaspala.
 81.
NEGDJE IZMEĐU

“NE MOŽEŠ MI DATI BROJ? E-MAIL?” ČOVJEK IZ IGOROVE

glazbene kuće izgledao je očajno.
“Selim se”, rekao je Tito, gledajući kad će doći Garrethov kombi s
prozora na drugom katu prostora za probe. “Baš sam negdje između
svega.” Ugledao je bijeli kombi.
“Imaš moju posjetnicu”, rekao je čovjek kad je Tito potrčao prema
vratima.
“Ramone!” veselo je podviknuo Igor za oproštaj, snažno udarivši neki
akord na svojoj gitari. Ostali su bučno kliknuli.
Dolje je, izašavši kroz vrata, potrčao mokrim pločnikom, otvorio
putnička vrata kombija i popeo se unutra.
“Tulum?” upitao je Garreth, krenuvši s rubnika.
“Bend. Imaju probe.”
“Već imaš bend?”
“Bio sam gost.”
“Što sviraš?”
“Klavijature. Onaj čovjek s Union Squarea pokušao me ubiti. Autom.”
“Znam. Morali smo se obratiti jednom lokalcu koji nam duguje uslugu
da ga izvučemo iz pritvora.”
“Izvučete?”
“Držali su ga samo nekih sat vremena. Neće ga optužiti.” Stali su na
semaforu. Garreth se okrenuo da ga pogleda. “Upravljač njegova auta se
pokvario. Nesretan slučaj. Srećom, nitko nije ozlijeđen.”
“Bio je još neki čovjek, suvozač”, rekao je Tito kad se upalilo zeleno.
“Prepoznao si ga?”
“Ne. Vidio sam kako odlazi pješice.”
“Čovjek koji te pokušao pregaziti, taj koji je trčao za iPodom u parku,
imao je zadatak da nas pokuša naći u New Yorku.”
“On mi je stavio bubu u sobu?”
Garreth ga je brzo pogledao. “Nisam znao da znaš za to.”
“Rekao mi je moj rođak.”
“Ti imaš puno rođaka, zar ne?” Garreth se nasmiješio.
 “Htio me ubiti”, rekao je Tito.
“Nije baš najčistiji, taj tip. Mislimo da se toliko isfrustrirao, u New
Yorku, pokušavajući uloviti tebe, ili nas, da je prolupao kad te ovdje
ugledao. Bio je uzbuđen i zbog dolaska one kutije. Nekoliko puta smo
vidjeli kad je prolupao, u zadnjih godinu dana ili tako nešto, i uvijek je
netko nastradao. Noćas je to bio on. Policijski izvještaj kaže da nije tako
strašno, doduše. Nekoliko šavova. Velika modrica na gležnju. Može
voziti.”
“Došao je neki helikopter”, rekao je Tito. “Vozio sam se vlakom do
mjesta s kojeg sam vidio ulične svjetiljke i neku stambenu zgradu iza
ograde. Možda sam aktivirao detektore pokreta.”
“Mislimo da je tvoj čovjek poslao taj helikopter. Neka vrsta opće
uzbune. Vjerojatno je to učinio čim je izašao iz pritvora. Natjerao je luku
da postroži osiguranje. Zato što je vidio tebe.”
“Moj protokol je bio loš”, rekao je Tito.
“Tvoj protokol, Tito,” rekao je Garreth, zaustavljajući auto na sredini
nekog bezličnog bloka, iza crnog auta, “je jebeno genijalan.” Pokazao je
crni auto. “Jedan rođak, za tebe.”
“Ovdje?”
“Nigdje drugdje”, rekao je Garreth. “Pokupit ću te sutra. Ima nešto što
on osobno želi da vidiš.”
Tito je kimnuo. Izašao je iz kombija i krenuo naprijed, otkrivši
Alejandra za upravljačem crnog Mercedesa.
“Rođače”, rekao je Alejandro kad je Tito ušao.
“Nisam te očekivao”, rekao je Tito.
“Carlito želi biti siguran da si se smjestio”, rekao je Alejandro, paleći
Mercedes i krećući. “A i ja.”
“Smjestio?”
“Ovdje”, rekao je Alejandro. “Osim ako bi više volio Mexico City.”
“Ne.”
“To nije zato što misle da bi ti bilo jako napeto na Manhattanu”, rekao
je Alejandro.
“Protokol”, rekao je Tito.
“Da, ali i nekretnine.”
“Kako to?”
“Carlito je ovdje kupio nekoliko stanova kad su bili jeftiniji. Želi da
živiš u jednome od njih dok on istražuje ovdašnje mogućnosti.”
 “Mogućnosti?”
“Kina”, rekao je Alejandro. “Carlita zanima Kina. Kina je ovdje jako
blizu.”
“Blizu?”
“Vidjet ćeš”, rekao je Alejandro, skrećući na jednom križanju. “Kamo
idemo?”
“U stan. Morat ćemo ga namjestiti. Nečime malo manje osnovnim od
onoga što si imao u svom bivšem stanu.”
“Dobro”, rekao je Tito.
“Tvoje stvari su ovdje”, rekao je Alejandro. “Računalo, televizor, onaj
klavir.”
Tito ga je pogledao sa strane, nasmiješivši se. “Gracias!”
“De nada”, rekao je Alejandro.
 82.
KOD BEENIEJA

PROBUDILA JU JE NEPOZNATA ZVONJAVA GARRETHOVA

MOBITELA. Ležala je na Bigendovu levitirajućem krevetu, pitajući se što
to zvoni. “K vragu”, rekla je, shvativši što je. Otpuzala je s tog čuda,
začuvši pritom titrav zvuk jednog crnog kabela kad se savio, pa opet
napeo. Našla je telefon u prednjem džepu jučerašnjih traperica.
“Halo?”
“Dobro jutro”, rekao je Garreth. “Kako si?”
“Dobro”, rekla je, začuđeno primijetivši da se to doista doimalo
istinitim. “A ti?”
“Vrlo dobro, premda se nadam da si se ti više naspavala. Što misliš o
tradicionalnom kanadskom radničkom doručku? Trebaš doći za sat
vremena. Ima nešto što bismo htjeli da vidiš, pod uvjetom da se sve ostalo
odvilo prema planu.”
“I, je li?;
“Jedna ili dvije komplikacije. Uskoro ćemo saznati. Ali znakovi su
dobri, uglavnom.”
Što bi to moglo značiti, upitala se. Ispušta li tirkizna kutija
radioaktivne oblake boje novca? No nije zvučao zabrinuto. “Gdje je to?
Uzet ću taksi. Ne znam jesu li mi već vratili auto, a i ne da mi se voziti.”
“Mjesto se zove Kod Beenieja”, rekao je. Tri e. Imaš olovku?”
Zapisala je adresu.
Dolje je, nakon što se odjenula, našla Blue Antovu omotnicu na svom
laptopu. Preko nje, vrlo lijepim kurzivom, nalivperom, pisalo je: “Vaša
torbica, ili barem scrambler, trenutačno se nalazi u poštanskom pretincu
Kanadske pošte na uglu ulica Gore i Keefer. Priložen je iznos za
pokrivanje vaših troškova u međuvremenu. Srdačno, OT.” Omotnica je
sadržavala dvjesto dolara, kanadskih, u novčanicama od pet, deset i
dvadeset, pričvršćenih vrlo lijepom spajalicom.
Gurnuvši ih u džep, pošla je u potragu za Odileinom sobom. Kad ju je
našla, bila je dvostruko veća od njezina poluapartmana u Mondrianu,
premda nije imala pretenzije prema astečkim hramovima. Odile je,
međutim, hrkala toliko glasno da ju nije imala srca buditi. Na odlasku je
uočila dršku za sjekiru, i dalje omotanu, na podu pokraj kreveta.
Ulica je, kad je pronašla izlaz, još uvijek bila vrlo mirna. Podignula je
pogled prema Bigendovoj zgradi, no bila je previsoka da bi se vidio njegov
stan. Njezino podnožje bilo je manje od njezina puna opsega jer se od nižih
katova prema gore širila ukoso prema van. Na jednome od njih nalazili su
se kosi zelenkasti stakleni zidovi gimnastičke dvorane, u kojoj su stanari u
lijepoj sportskoj odjeći vježbali na jednoliko bijelim spravama. Poput
detalja na crtežu idealizirane urbane budućnosti Hugha Ferrisa, pomislila
je, ali crteža koji Ferris možda nikad ne bi mogao smisliti. Sa staklenim
zidovima gimnastičke dvorane i dobroćudnim bijelim duhovima tvorničkih
strojeva, ali bez visokih zakrivljenih staklenih mostova koji spajaju
susjedne nebodere.
Činilo se, međutim, da taksijima nema ni traga. Nakon deset minuta
ipak je uočila jednog, žutog, i to Priusa. Stao joj je, a vozač je bio
besprijekorno ljubazni Sikh.
Zašto su, pitala se, dok je vozio putem koji joj se učinio uvježbanijom
i učinkovitijom verzijom puta kojim je ona prije išla, Bigendov scrambler,
a vjerojatno i njena torbica, u poštanskom pretincu? Netko ih je ondje
stavio, pretpostavila je, ili osoba koja ih je uzela, ili netko tko ih je kasnije
pronašao.
Bez prometne špice, put je bio brz. Već su bili na Clarkovoj, a odande
su se, kroz Priusov vjetrobran, vidjeli narančasti konstruktivistički krakovi
luke, sada drugačije raspoređeni, i, nakon prošle noći, s bitno drugačijim
prizvucima.
Prošli su pored ugla gdje se skretalo do Bobbyja. Je li još ondje,
upitala se. Kako je? Osjetila je nalet suosjećanja prema Albertu. Nije joj
bilo drago što je izgubio svog Rivera.
Prošli su kroz veliko raskrižje. Clarkova se, preko puta, razdvajala na
obje strane izdignute ceste nadsvođene svjetlosnim znakovima koji su
zahtijevali identifikacijski dokument sa slikom. To je zacijelo bio ulaz u
luku.
Njezin je vozač stao ispred malog bijelog restorana od betonskih
blokova, koji je nekako djelovao kao da mu tamo nije mjesto. KOD
BEENIEJA DORUČAK CIJELI DAN KAVA bilo je ispisano kistom, vrlo
priprosto, davno, na komadima izguljene bijele iverice. Imao je vrata s
prozirnom mrežom u crvenom drvenom okviru, koja su mu ovdje davala
neodređeno tuđinski izgled.
 Platila je vozaču i dala mu napojnicu, približila se restoranu i
pogledala kroz jedini stakleni izlog. Bio je vrlo malen, dva stola i šank s
barskim stolcima. Garreth joj je mahnuo s onog najbližeg prozoru.
Ušla je.
Garreth, starac i Tito sjedili su za šankom. Bila su četiri barska stolca,
a onaj između Garretha i starca bio je prazan. Sjela je na njega.
“Bok”, rekla je.
“Dobro jutro, gospođice Henry”, rekao je starac, kimnuvši joj.
Tito se nagnuo naprijed mimo njega, plaho se osmjehnuvši.
“Bok, Tito”, rekla je.
“Preporučujem poširana”, rekao je Garreth. “Osim ako ne voliš
poširana.”
“Može poširana.”
“I slaninu”, rekao je starac. “Nevjerojatna je.”
“Stvarno?” Već dugo se nije našla u tako običnom ugostiteljskom
lokalu kao što je bio Kod Beenieja. Ako se ne računa Mr. Sippee. Ali Kod
Beenieja se sjedilo unutra, podsjetila se.
“Kuhar je nekad radio na Queen Elizabeth”, rekao je starac. “Onom
prvom.”
U pozadini prostorije, jedan vrlo star čovjek, ili Kinez ili Malezijac, bio
je gotovo presavijen iznad bijele kuhinjske peči od lijevanog željeza koja
je zacijelo bila starija od njega. Činilo se da je jedino što Kod Beenieja
nije bilo staro, bila čelična napa obješena iznad velike četvrtaste peći.
Slanina je ugodno zamirisala.
Vrlo mirna žena iza šanka bez pitanja joj je donijela šalicu kave.
“Srednje poširana jaja, molim.” Po zidovima su visjeli mali, neobično
uokvireni, opći orijentalni predmeti. Hollis je bila uvjerena da je to mjesto
bilo tu kad se ona rodila i da je izgledalo uglavnom jednako, premda bez
masivne nape od nehrđajućeg čelika iznad peči.
“Vrlo mi je drago što ste jutros došli”, rekao je starac. “Noč je bila
duga, no čini se da nam je bila sklona.”
“Hvala,” rekla je Hollis, “ali ja i dalje imam samo vrlo neodređene
pretpostavke o tome što vi to činite, usprkos tomu što sam sinoć gledala
što Garreth radi.”
“Recite mi onda vaše pretpostavke o tomu što smo radili”, rekao je.
Hollis je ulila mlijeka u kavu iz vrlo hladnog vrča od nehrđajućeg čelika.
“Garreth mi je rekao da...” bacila je pogled na ženu, koja je stajala pored
prastarog kuhara - “u kontejneru se nalazi, ovaj, veliki iznos?”
“Da?”
“Garreth, jesi li pretjerao?”
“Ne”, rekao je Garreth. “Sto.”
“Milijuna”, rekao je starac, odrješito.
“To što je Garreth učinio... Govorili ste o pranju novca. On ga je...
kontaminirao? Jesam li u pravu?”
“Da,” rekao je starac, “tako je. Onoliko temeljito koliko je bilo
moguće u danim okolnostima. Projektili su se vjerojatno posve raspali pri
ulasku. Naravno, kasnije su naišli na praktički homogene blokove
visokokvalitetnog papira, bočno. Ali naša namjera nije bila uništiti taj
papir, već otežati sigurno baratanje njime. Kao i označiti ga, da tako
kažem, za neke vrste detekcije. Premda u zadnjih pet godina nije ostvareno
izrazito mnogo napretka u toj vrsti ispitivanja. Još jedno zanemareno
područje.” Otpio je gutljaj crne kave.
“Otežali ste pranje tog novca.”
“Učinio sam ga nemogućim, nadam se”, rekao je. “Ali morate razumjeti
da za ljude koji su se na samom početku dogovorili da se tih sto milijuna
stavi u taj kontejner, činjenica što se on uopće vratio ovamo već graniči s
katastrofom. Izvorno nisu planirali da se to vrati u Sjevernu Ameriku, kao
ni u bilo koji dio Prvog svijeta. Taj je iznos previše glomazan. Postoje
neke ekonomije, međutim, u kojima se ta količina novca može razmijeniti
za nešto bez pretjeranog gubitka vrijednosti, a oni su je naumili poslati u
neku od takvih ekonomija.”
“Što se dogodilo?” upitala je Hollis, pomislivši koliko je neobično to
što već makar i općenito naslućuje kako će glasiti odgovor.
“Otkrio ju je, u tranzitu, tim američkih obavještajnih operativaca sa
zadatkom traženja posve drugačije vrste tereta. Odmah su dobili zapovijed
da odustanu od tog slučaja, ali to je na neki način stvorilo napukline u
tkivu stvari, birokratski gledano, pa je zbog tog razloga, a i drugih, na kraju
dospjelo do mene.”
Hollis je kimnula. Gusari.
“U okvirima ratnog profiterstva, gospođice Henry, taj iznos je
trivijalan. Mene, međutim, fascinira čista drskost tog poteza, ili možda čisti
nedostatak mašte. Kroz vrata Njujorške federalne, u prikolicu nekog
kamiona u Bagdadu, mic po mic pa odnijeti brodom.”
Upravo je htjela spomenuti Hook, shvatila je, golemi ruski helikopter, i
ugrizla se za usnicu.
“Dok sam istraživao tko su umiješane strane, saznao sam da je taj
konkretni kontejner opremljen jedinicom koja prati njegovo kretanje, a u
određenoj mjeri i njegovu sigurnost, te potajno odašilje te informacije
umiješanim stranama. One su znale, recimo, kad ga je otvorio američki
obavještajni tim. I to ih je izbezumilo.”
“Molim?”
“Izgubili su živce. Počeli su tražiti druga mjesta, lakša tržišta, možda
uz veći gubitak vrijednosti, ali s manje rizika. Kontejner je tada krenuo na
vlastito vrlo osebujno putovanje, a njima ništa nikad nije upalilo, nijedno
od tih raznoraznih potencijalnih pranja.” Pogledao ju je.
Jer su se njegovi razni prijatelji pobrinuli za to, bila je sigurna.
“I pretpostavljam da su se tada već bojali. Pošiljka kao da je postala
stalni stanovnik sustava, nikad nikamo nije stizala. Dok nije došla ovamo,
naravno.”
“Ali zašto je došla, na kraju?”
On je uzdahnuo. “Stvari se privode kraju, što se tih ljudi tiče. Barem se
iskreno nadam. Manje se može zaraditi, a vjetar počinje puhati iz
potencijalno čišćeg pravca. Toliki iznos, čak i uz prilično velik gubitak,
počinje izgledati vrijednim truda. Barem za manje ribe. A nemojmo se
zavaravati, ovo jesu manje ribe. Nisu face koje se vide na televiziji.
Činovnici. Birokrati. Poznavao sam njima slične, nekada, u Moskvi i
Lenjingradu.
“Znači da ovdje, u Kanadi, mogu učiniti nešto s time?”
“Ova zemlja svakako nije lišena resursa takve vrste, ali ne. Ne ovdje.
To će se uputiti na jug, preko granice. U Idaho, mislimo. Najvjerojatnije
preko prijelaza Porthill. Odmah južno od Crestona u Britanskoj
Kolumbiji.”
“Ali zar to tamo neće biti mnogo teže oprati? Sinoć ste mi rekli da
toliko ilegalne gotovine predstavlja negativnu imovinu.”
“Vjerujem da su se uspjeli dogovoriti.”
“S kime?”
“S jednom crkvom”, rekao je.
“Crkvom?”
“Od onakvih koje imaju vlastitu televizijsku stanicu. Onakvih uz koje
se nalaze ograđene atrakcije. U ovom slučaju, ograđena zajednica.”
“Isuse”, rekla je.
 “Pa, ja ne bih išao baš toliko daleko”, rekao je i nakašljao se.
“Međutim, novčanice od stotinu dolara u posudi za donacije su norma, čuo
sam.”
Sad se iza šanka pojavila žena, iz smjera peći, i stavila jedan tanjur
jaja sa slaninom pred Hollis, a drugi pred starca.
“Gledaj ti ovo”, rekao je. “Izvanredno. Da ste u hotelu Imperial u
Tokiju i da naručite poširana jaja, slaninu i tost, ono što bi vam poslužili
nimalo se ne bi razlikovalo od ovog. U prezentaciji.”
I bio je u pravu, vidjela je. Slanina je bila savršeno ravna, kruta, bez
težine, bez masnoće, hrskava. Prešana, nekako. Jaja poširana metlicom,
jednako savršena, na malom sloju krumpira. Dvije kriške rajčice i grančica
peršina. Aranžirano s opuštenom, iskusnom elegancijom. Žena se vratila s
dva manja tanjura maslacem premazanog tosta za njih dvoje.
“Vas dvoje jedite”, rekao je Garreth. “Ja ću objasniti.”
Probila je prvo jaje viljuškom. Mekano žuto žumance.
“Tito je bio u spremištu za kontejnere sinoć u ponoć, kad se oglasila
zujalica.”
Kimnula je, usta punih slanine.
“Ja sam probio devet rupa u kontejneru. Ostalo je devet malih ali
bolno očiglednih rupa od metaka. Kad bi se danas kontejner dizalicom
spustio s one hrpe i postavio na otvorenu prikolicu, te bi rupe bile vrlo
upadljive. Pored toga, kad bi bile otvorene, postojala bi mogućnost da
senzor u spremištu registrira cezij. Ali Tito se popeo na nju i prilijepio
specijalno napravljene magnetske zakrpe na sve rupe, čime ih je
istovremeno zatvorio i, nadamo se, sakrio.”
Pogledala je niz šank u Tita koji je upravo dobivao svoj tanjur jaja.
Njegove oči na trenutak su susrele njene, a onda je počeo jesti.
“Rekao si da su ga danas stavili na kamion”, rekla je.
“Da.”
“I voze ga u Sjedinjene Države, kroz Idaho?”
“Mislimo da je Idaho. Jedinica koja je unutra još uvijek radi, međutim,
i Bobby nam je prati. Trebali bismo uspjeti predvidjeti gdje će prijeći
granicu.”
“Ako ne uspijemo u tome”, rekao je starac, “pa uđu u zemlju
neotkriveni, imamo i drugih mogućnosti.”
“Premda bismo više voljeli da se radioaktivnost otkrije na granici”,
rekao je Garreth.
 “A hoće li?”
“Sigurno će se otkriti ako kažemo tom graničnom prijelazu da je
očekuje”, rekao je Garreth.
“Prava kombinacija telefonskih poziva”, rekao je starac, brišući jaje s
usnica bijelim papirnatim ubrusom, “i pažljivo planiranje vremena sredit će
sve suučesnike koje bi naši financijeri mogli imati na tom graničnom
prijelazu.”
Žena je Garrethu donijela njegova jaja. Počeo je jesti, smiješeći se.
“A što će biti rezultat toga?”
“Gomila nevolja”, rekao je starac, “za nekoga. Mnogo toga moglo bi
ovisiti o vozaču, na kraju. Ne znamo točno. Ali sigurno ćemo” -i
nasmiješio se šire nego što je dosad imala prilike vidjeti - “uživati
otkrivajući.”
“Mi o vuku”, rekao je Garreth, uzimajući pager sa svog pojasa i
čitajući nešto s njegova majušnog ekrana. “Bobby. Kaže da gledamo.
Kreće.”
“Dođite ovamo”, rekao je starac ustajući, s ubrusom još uvijek u ruci.
Primaknuo se izlogu. Ona je pošla za njim. Osjetila je Garretha blizu iza
sebe.
A tada je tirkizni kontejner na gotovo nevidljivoj otvorenoj prikolici,
zbog čega je izgledao kao da su kotači nalijepljeni na njega, sišao s kosine
na križanje, a vukao ga je savršeno čisti, sjajni, crveni, bijeli i vrlo
kromirani tegljač čija ju je dvostruka ispušna cijev podsjetila na
Cuisinartovo kućište oko cijevi Garrethove puške. Za njegovim
upravljačem nalazio se tamnokosi muškarac četvrtaste čeljusti koji joj je
izgledao poput policajca ili vojnika.
“To je on”, čula je kako Tito kaže, vrlo tiho.
“Da,” rekao je starac kad se upalilo zeleno te su kamion i kontejner
prešli križanje, ušli u Clarkovu i nestali s vidika, “jest.”
 83.
STRATHCONA 53

“VI ZNAČI PIŠETE RAD O BAPTISTIMA, GOSPODINE

MILGRIME?” Gđa Meisenhelter stavila je srebrni stalak za dvije kriške
tosta na stol.
“Anabaptistima”, ispravio ju je Milgrim. “Ova kajgana je stvarno
izvrsna.”
“Stavljam vodu, a ne maslac”, rekla je. “Malo je teže očistiti tavu, ali
ja više volim tako. O anabaptistima?”
“Ima i njih, da,” rekao je Milgrim, prelomivši prvi tost, “mada se
zapravo koncentriram na revolucionarni mesijanizam.”
“Georgetown, kažete?”
“Da.”
“To je u Washingtonu.”
“Tako je.”
“Izuzetno nam je drago što je s nama jedan znanstvenik”, rekla je,
premda je, koliko je on znao, vodila ovaj pansion sama, a činilo se da je on
jedini gost.
“Ja sam sretan što sam pronašao tako mirno i ugodno mjesto”, rekao
je. I doista je bio. Kroz opustjeli Chinatown nabasao je na, kako mu je
rekla gđa Meisenhelter, najstariju rezidencijalnu četvrt u gradu. Ne osobito
bogatu, što je bilo očigledno, ali isto je tako bilo očigledno da se to polako
mijenja. Mjesto u procesu kroz koji je Union Square već prošao, pomislio
je. Pansion kod gđe Meisenhelter bilo je dio te tranzicije. Bude li uspjela
privući goste koji bi joj pomogli da to plaća, moglo bi joj ići vrlo dobro
poslije, kad se sve podigne na višu razinu.
“Imate li kakve planove za danas, gospodine Milgrim?”
“Moram potražiti izgubljenu prtljagu”, rekao je. “Ako se nije pojavila,
morat ću malo u kupovinu.”
“Sigurna sam da će se naći, gospodine Milgrime. Ako biste me sad
ispričali, moram se pobrinuti za rublje.”
Kad je otišla, Milgrim je završio svoj tost, odnio stvari od doručka do
sudopera, isprao ih i popeo se u svoju sobu, s debelim plosnatim svežnjem
stotki nalik knjizi mekanog uveza, čudnovatog oblika, u lijevom džepu
svojih Jos. A. Banksovih hlača. Bilo je to jedino što je zadržao iz one
torbice, izuzev telefona, male LED ručne svjetiljke i grickalice za nokte
proizvedene u Koreji.
Sve ostalo, uključujući ono u što je telefon bio ukopčan, ma što to
bilo, ostavio je u crvenom poštanskom sandučiću. Nije imala nimalo
kanadske gotovine, ta zgodna, maglovito poznata žena na vozačkoj dozvoli
iz države New York, a kreditne kartice stvarale su više problema nego što
su vrijedile.
Danas je morao kupiti povećalo i malu ultraljubičastu lampu. Olovku
za ispitivanje novčanica, ako je bude našao. Novčanice su izgledale dobro,
ali morao je biti siguran. Već je vidio dva natpisa koja su odbijala
američke stotke.
Ali najprije tajni flagelanti iz Tiringije, odlučio je, sjeo na rub
prekrivača za krevet od debelih niti i otpustio vezice na cipelama.
Njegova knjiga se nalazila u ladici noćnog ormarića, zajedno s
telefonom, njegovom kemijskom vlade SAD-a, ručnom svjetiljkom i
grickalicom za nokte. Mjesto na kojem je stao u knjizi bilo je označeno
jedinim komadićem omotnice koji je zadržao, gornjim lijevim uglom, na
kojem je blijedom crvenom kemijskom olovkom pisalo “HH”. To mu je
nekako djelovalo kao dio nečega.
Sjećao se kako je ušao u autobus, sinoć, s tom torbicom pod rukom,
skrivenom ispod jakne. Već je bio dobio sitniš, u Princetonu, kao što je
prije isplanirao, raspitao se o autobusima i cijenama prijevoza i pripremio
točan iznos u nepoznatim novčićima neobično prazna izgleda.
Sjeo je, kao gotovo jedini putnik, u srednji dio autobusa, do prozora,
dok je njegova ruka, potajice kao da očekuje napad, istraživala ono za što
je isprva mislio da su vrlo obični i bezizgledni predjeli torbice.
Sad je, umjesto da uzme knjigu, uzeo telefon. Bio je uključen kad ga je
našao, a on ga je smjesta isključio. Sad ga je uključio. Broj iz New Yorka.
Roaming. Gotovo sasvim napunjen. Činilo se da se u adresaru također
nalaze uglavnom brojevi iz New Yorka, i to samo s imenima. Zvono je bilo
isključeno. On ga je postavio na vibriranje, kako bi provjerio radi li. Radio
je.
Baš ga je namjeravao opet isključiti, kad mu je počeo vibrirati u ruci.
Njegova ruka ga je otvorila i stavila mu ga na uho.
“Halo?” čuo je nekoga, nekog muškarca, kako kaže: “Halo?”
“Nazvali ste krivi broj”, rekao je, na ruskom.
 “Ovo je definitivno točan broj”, rekao je muškarac na drugom kraju na
čudno naglašenom ali upotrebljivom ruskom.
“Ne,” rekao je Milgrim, opet na ruskom, “to je krivi broj.”
“Gdje ste vi?”
“U Tiringiji.” Zaklopio je telefon, odmah ga ponovno otklopio i ugasio.
Njegova se ruka opredijelila za drugi Apaurin tog jutra, što je pod tim
okolnostima bilo savršeno razumno.
Odložio je telefon natrag u ladicu. Sad se više nije činilo da je dobro
što ga je zadržao. Riješit će ga se kasnije.
Otvarao je svoju knjigu, spreman nastaviti ondje gdje je bio stao s
pričom o Margraveu Fredericku Neustrašivom, kad je najednom ugledao
St. Marks Place, prošlog listopada. Razgovarao je s Fishom ispred dućana
polovnih ploča, onakvom vrstom trgovine koja stvarno prodaje ploče, one
od vinila, i kroz izlog ga je, crno-bijelo, gledalo žensko lice sa zida. I na
trenutak je, naslanjajući se na jastuke, znao tko je to, kao i da je poznaje
na još neki način.
No onda je počeo čitati.
 84.
ČOVJEK KOJI JE USTRIJELIO
WALTA DISNEYJA
“NIJE LOŠE”, REKAO JE BOBBY, PROLIVŠI MALO SVOG
DRUGOG piso mojada dok se naginjao prema natrag u svom stolcu kako
bi pogledao vrh Bigendove zgrade kroz Hollisinu kacigu. “Omjeri su
dobri.” Inchmale je zaista imao izuzetan učinak na njega, pomislila je
Hollis. Definitivno je bila u pravu, on je bio Inchmaleov obožavatelj, ali
nije očekivala baš ovoliki stupanj prestanka tjeskobe. Premda je to
djelomično bilo i zato što je prošlo već pet dana od onoga o čemu je
razmišljala kao o pucanju u novac pa su Gareth i starac, pretpostavljala je,
već davno otišli.
Tito je, znala je, premda posve slučajno, još uvijek bio tu, ili je barem
bio to poslijepodne. Ugledala ga je u trgovačkom centru ispod Four
Seasonsa, u koji se preselila kad je Bigend stigao iz Los Angelesa. Bio je s
nekim muškarcem koji mu je možda bio stariji brat, s ravnom crnom
kosom do ramena, razdijeljenoj po sredini. Bili su u kupovini, ako je suditi
po vrećicama. Tito ju je vidio, definitivno, i nasmiješio se, ali onda je
skrenuo niz drugi hodnik pun trgovina snažnih brendova.
“Sviđa mi se što nema puno detalja”, rekao je Inchmale. “Rani
Disney.”
Bobby je skinuo kacigu, odgurnuvši šiške na stranu. “Ali to nije
Alberto. To je zato što ste htjeli da bude gotovo jučer. Da ste ostavili
Alberta da radi, uredio bi ga kao nešto iz horor filma.” Stavio je kacigu na
stol. Sjedili su vani, u onom kafiću na Mainlandu u kojem je bila s
Inchmaleom i Heidi one noći kad se vratila s njima.
“Ti Bollardsi,” upitala je Odile, naglasivši drugi slog, “oni su to
vidjeli?”
“Samo na slici”, rekao je Inchmale. Bio je došao na zamisao, kad su
mu Hollis i Odile ispričale kako je Bobby Chombo ostavio lokalizirane
umjetnike iz Los Angelesa na cjedilu i kako je Alberto izgubio svog
Rivera, da se javi Bobbyju s prijedlogom snimanja videospota za
Bollardse. Pjesma se zvala “Ja sam čovjek koji je ustrijelio Walta
Disneyja” i Inchmaleu je to bila najbolja stvar iz materijala koji je za njih
trebao producirati u Los Angelesu. Bobby bi režirao, a spot bi skočio na
napredniju platformu, predstavljajući lokaliziranu umjetnost široj publici
dok su kacige poput Hollisine još uvijek bile u fazi beta testiranja. Kako
bi zajamčio da će se Bobby vratiti svojim zanemarenim obavezama u Los
Angelesu, Inchmale se pravio da je veliki Albertov obožavatelj. Uz Odile
kao posrednika stvari su se posložile vrlo brzo i uspjeli su uvjeriti
Bobbyja da mora staviti radove svih ostalih na nove poslužitelje, što je već
učinio.
Heidi se vratila misterijima svog braka na Beverly Hillsu, isprva
ostavivši Odile neutješnom. Uspješno rješavanje problema s geoha-kingom
za najmanje desetak umjetnika s Bobbyem kao da je stalo tomu na kraj,
doduše. Hollis je pretpostavljala da je to francuskoj kustosici omogućilo
neki veliki statusni napredak, nešto dobro što može ponijeti kući. Premda
Odile nije pokazivala osobitu želju da to učini. Još uvijek je živjela kod
Bigenda, dijeleći stan s njim, dok je Hollis bila u Four Seasonsu, u sobi
pored Inchmaleove.
Bobbyjev spot za Bollardse, uz entuzijastično odobrenje Philipa
Rauscha, postao je dijelom njezina još nenapisanog članka za Node.
Odlučila je, nakon doručka Kod Beenieja, da će Bigendu reći da su je
bili zarobili, ali vrlo pristojno i ljubazno, između izlaska iz Bobbyjeva
stana i povratka onamo. Bio je to scenarij koji je starac smislio,
nenamjerno; bilo je to ono što je rekao da će učiniti ne bude li mogla
prihvatiti njihove uvjete. Zavezanih očiju, predali su je nepoznatoj trećoj
strani i držali na nepoznatoj lokaciji sve dok se Garreth nije vratio po nju
da je odveze natrag do Bobbyja. Nije imala pojma što su radili te noći.
Kako ni Bobby nije točno znao što su radili i kako nije bio upućen u njezin
dogovor sa starcem, nije se morala brinuti da će on reći Bigendu da laže.
A zaključila je da Bigendu jednostavno mora lagati o tome.
A Bigend je, sa svoje strane, to učinio neobično lakim. Kao da je u
iščekivanju svoje reklame za kineske aute vrijedne zilijun dolara svoj
pohod u svijet tajni nakratko odgodio. Ako se uopće ikad ponovno
pokrene. Predmnijevala je da će iskoristiti to što je upoznao Bobbyja, prije
ili kasnije, i izvući one komadiće slagalice koje bi Bobby mogao imati, ali
to se nje nije ticalo. Dio onoga što je se jest ticalo, od sada pa nadalje,
odlučila je, bilo je da predstavlja onu ciglu u kaminu iza koje je starac
naumio sakriti tajnu o tome što je učinio.
Što je, činilo se, još uvijek bila velika tajna, s obzirom na to da se
nigdje nije pojavilo baš ništa ni o kakvu kamionu zaustavljenom dok je
ulazio u Idaho iz Kanade. No rekli su joj da to može očekivati. Cijela stvar
se isprva morala odigrati u zemlji špijuna i ondje bi mogla ostati - vrlo
dugo, što je uostalom i bio razlog zašto ju je on povjerio njoj.
“Ollis,” rekla je Odile iza nje, “moraš vidjeti Eenchmaleov klinac.”
“Radije ne bih”, rekla je okrećući se i otkrila sliku lijepe Angeline
kako drži balavu bebu, Willyja Inchmalea na trijemu kuće u Buenos
Airesu. “Dovoljno je ćelav,” rekla je, “ali gdje mu je brada?”
“Lud je za udaraljkama”, rekao je Inchmale, progutavši ostatke svog
pisa. “I za sisama.”
Hollis je posegnula za svojom kacigom. Uskoro, vrlo uskoro, morat će
dati Inchmaleu svoj odgovor u vezi s reklamom za kineske aute. Ona je
bila razlog zašto su svi bili tu, u ovo proljeće koje je svakodnevno
postajalo sve smješnije lijepo, a ne u Los Angelesu, gdje je Inchmale
privremeno stavio svoje Bollardse na čekanje. Htio ju je napraviti. Sad je
otac, rekao je, hranitelj obitelji, i ako to znači da “Teško je biti takav”
treba prodavati kineske aute, onda neka bude tako.
Što se nje ticalo, još nije bila sigurna.
Opet je stavila kacigu, uključila je i pogledala uvis, gdje je Albertova
gigantska, stripovska izvedba mongolskog smrtonosnog crva, čiji se rep
provlačio kroz raznorazne prozore Bigendova piramidalnog orlovog
gnijezda poput jegulje kroz kravlju lubanju, dostojanstveno lelujala, visoka
i skrletna, u noći.
 Hvala

Susan Allison
Normu Coakleyju
Antonu Corbijnu
Claire Gibson
Eileen Gunn
Johanu Kugelbergu
Paulu McAuleyju
Robertu McDonaldu
Marthi Millard
R. Trillingu
Jacku Womacku
 William Ford Gibson (Conway, Južna Karolina, 1948.) je američko-
kanadski pisac, nazvan "crnim prorokom" cyberpunk žanra u znanstvenoj
fantastici. Prvi uvodi termin "cyber prostor" u kratkoj priči Kako smo
popalili Kromu, u kojoj je opisao svijet cyber kriminala, čak desetljeće
prije nego što je internet uopće nastao. Koncept je kasnije razradio u
svojem debitantskom romanu Neuromancer - prvom romanu u povijesti
koji je dobio sve tri "velike" nagrade za SF stvaralaštvo - Nebula, Hugo i
Phillip K. Dick.
Sada kad je sadašnjost uhvatila priključak s vizijom budućnosti
Williama Gibsona, vizijom koja ga je proslavila kao jednog od
najutjecajnijih pisaca znanstvene fantastike svih vremena, on je počeo
pisati o sadašnjem vremenu u kojem se svakodnevni život čini kao
znanstvena fantastika. Pisac koji je romanom Neuromancer utemeljio novi
književni smjer unutar znanstvene fantastike - cyberpunk, ovaj nam put
predstavlja politički triler radnje smještene u suvremenu high-tech
američku stvarnost ispremiješanu najrazličitijim čudnim likovima i
začinjenu referencama na stvarna događanja, na politiku i na tehnologiju.
Zemlja špijuna je manje konvencionalni triler, a puno više razarajuće
precizna refleksija američkog zeitgeista. Sveprisutnost high-tech
tehnologije, ratno profiterstvo od iračkog rata, stalni osjećaj nespokoja u
premereženoj stvarnosti nakon napada na Ameriku 11. rujna, samo su neki
od Gibsonovih književnih fragmenata koje on, vješto manevrirajući kako to
samo najveći pisci mogu, predstavlja svojim oduševljenim poklonicima.
Prijevod Zemlje špijuna potpisuje Andrea Bagović, a ilustracija na
naslovnici preuzeta je s originalnog američkog izdanja.
 Napomene

1 Trgovački centar od 8 katova u blizini Beverly Hillsa i zapadnog

Hollywooda.
2 Sunset Boulevard je znamenita ulica od 35 km koja prolazi mnogim
dijelovima Los Angelesa, te Beverly Hillsom i zapadnim Hollywoodom.
Jedan dio Sunset Boulvearda je Sunset Strip, središte noćnog života na
području Los Angelesa.
3 Franc.: Uzdravlje!
4 Malecon je široka šetnica, cesta i zaštitni mol koji se protežu duž
obale u Havani na Kubi.
5 Garment District je modni centar u New Yorku.
6 Seven Dials maleno je raskrižje u Londonu na kojem se spaja sedam
ulica. U sredini otprilike kružnog prostora nalazi se stup sa šest sunčevih
satova.
7 Wurlitzer je američka tvrtka koja se bavila proizvodnjom glazbenih
instrumenata, orgulja i džuboksa.
8 Pete Townshend i Keith Moon iz grupe The Who.
9 Muswell Hill predgrađe je Londona, a Denmark Street uličicajj
njegovu središtu. Oba mjesta znamenita su po svojoj povezanosti s
britanskom pop-kulturom druge polovice dvadesetog stoljeća.
10 Kanji su kineska slova prilagođena za pisanje japanskog jezika,
jedan od tri glavna sustava japanskog pisma.
11 Shinjuku je glavno komercijalno i upravno središte Tokija.
12 Pripadnik religije Santeria, sinkretične religije karipskog porijekla.
Santeria štuje afričke Oriše iz religije Joruba, koju su sa sobom donijeli
robovi iz Afrike, ali ih spaja s katoličkim i indijanskim tradicijama.
13 National Security Agency, kriptološka obavještajna agencija vlade
SAD-a, koja prikuplja i analizira komunikacijske podatke, koordinira
specijalizirane aktivnosti koje štite informacijske sustave u SAD-u i
skuplja informacije o stranim obavještajnim aktivnostima.
14 Brobdingnag je zemlja divova u Gulliverovim putovanjima
Jonathana Swifta.
15 Izv. I think he is dipping, jedno od značenja glagola to dip u slengu
je umakati cigarete u tekući PCP, tj. anđeoski prah, razornu drogu koja
izaziva halucinacije i ekstremno nasilno ponašanje.
 16 Andre Rene Roussimoff (1946.-1993.), poznat kao Andre Div,
francuski profesionalni hrvač i glumac, zbog posljedica akromegalije bio je
visok oko 212 cm, premdaje njegova točna visina predmet rasprava, a
težina mu je varirala između 140 i 256 kilograma.
17 Četvrt u Los Angelesu u kojoj su se 1950-ih godina okupljali
bitnici.
18 Pignose je prvo i legendarno prenosivo pojačalo za električnu gitaru
sa zvučnikom, nazvano prema firmi Pignose Industries koja ga je proizvela
početkom 1970-ih.
19 Distrito federal (Federal district) uvriježeni je naziv Meksikanaca
za Ciudad de Mexico.
20 Joseph “Joey” Gallo (7. 4. 1929. - 7. 4. 1972.) bio je poznati
njujorški gangster.
21 Najveći međunarodni lanac kavana na svijetu, s više od 16.000
lokala u pedesetak zemalja.
22 Nerazdvojni duo suvremenih umjetnika čiji je cjelokupni i raznoliki
opus stvoren u Londonskom East Endu.
23 The Boss je nadimak Brucea Springsteena.
24 Chilango je u meksičkom slengu izraz za stanovnika Ciudad de
Mexica.
25 Nancy Drew mlada je detektivka amaterka iz priča za djecu i
mlade. Prvi put se pojavila 1930. Mnoge pripovijesti o njoj pisali su razni
autori pod kolektivnim pseudonimom Carolyn Keene, a stekla je status
kulturne ikone.
26 The American Society of Composers, Authors and Publishers
(ASCAP), Američka udruga kompozitora, autora i izdavača, neprofitna je
organizacija koja štiti autorska prava svojih članova nadzirući javna
izvođenja njihove glazbe, emitirane ili izvedene uživo, osiguravajući im
odgovarajuću naknadu.
27 Tensegritet - izmišljenica čiji je autor Carlos Castaneda, tenzijski
inegritet, plutajuća kompresija.
28 WPA, Works Progress Administration , je agencija iz programa
Rooseveltova New Deala u vrijeme Velike depresije. U razdoblju od
1935. do 1943. godine, WPA je omogućila zapošljavanje više od osam i
pol milijuna Amerikanaca.
29 Blackwater je privatna civilna zaštitarska firma koja služi za
ispomoć američkim vojnim snagama u inozemstvu.
 30 Slikar i ilustrator iz Philadelphije (1870.-1966.).
31 Marthu Stewart 2001. godine Ladies Home Journal proglasio je
trećom najmoćnijom ženom u SAD-u. Bogatstvo i utjecaj stekla je
emisijama i časopisima o vođenju domaćinstva i uređivanju interijera i
vrtova. Ralph Lauren američki je modni dizajner.
32 Izvorno taxi-dance hall, vrsta plesne dvorane u kojima su se, 1920-
ih i 1930-ih godina, kupovale karte za plesanje s tzv. taksi-plesačicama.
Jedna karta vrijedila je za plesanje na jednu pjesmu i obično je koštala 10
centi.
33 Mara Salvatrucha zločinačka je banda iz Los Angelesa koja se
raširila Središnjom Amerikom i dijelovima SAD-a i Kanade. Procjenjuje
se da je banda samo u SAD-u 2005. godine imala 50.000 članova.
34 Međunarodni aerodrom u Los Angelesu.
35 DARPA, Defense Advanced Research Projects Agency (Obrambena
agencija za napredne istraživačke projekte), bavi se razvojem novih
tehnologija za vojnu upotrebu.
36 Research and Development, istraživanje i razvoj.
37 Information Exploitation Office, Ured za iskorištavanje
informacija.
38 The International Brotherhood of Teamsters (IBT), moćni sindikat
transportnih radnika.
39 Vrlo snažno i otporno dvokomponentno ljepilo.
40 River, kao u River Phoenix, znači rijeka.
41 SERE, Survival, Evasion, Resistance, and Escape (Preživljavanje,
izbjegavanje, otpor i bijeg), vojni je program SAD-a koji vojnicima i
civilima iz Ministarstva obrane pruža obuku u izbjegavanju zarobljavanja,
vještinama preživljavanja i vojničkim pravilima ponašanja.
42 Analgetik, kombinacija Aspirina i Oxycodona, tvari dobivene iz
sjemenki maka.
43 Steven Patrick Morrissey, nekadašnji pjevač grupe The Smiths.
44 BC ICE & COLD STORAGE LTD je tvrtka iz Britanske Kolumbije
koja se bavi istovarom i skladištenjem ribe s brodova. Rage znači bijes.
45 BASE: Building, Antenna, Span, Earth. U BASE skakanju, skače se
s navedenih vrsta objekata s padobranom ili s krilima za paragliding.
46 Indijsko i pakistansko jelo, pečena piletina pripremljena s jogurtom
i začinima.
47 Direction General de Inteligencia, danas Direction de Inteligencia,
glavna vladina obavještajna agencija Kube.
48 Special Air Service, jedinica specijalnih snaga Britanske vojske.
49 Savile Row je ulica u Londonu poznata po svojim krojačima kod
kojih su se odijevale mnoge poznate ličnosti.
50 Learjet, mali avion za poslovnu i privatnu upotrebu.
51 Kako ste?
52 U starogrčkoj mitologiji eterična nadzemaljska tekućina u žilama
bogova.
53 Rezidencijalna četvrt u Vancouveru.