Siba Shakib

U AFGANISTAN BOG DOLAZI JOŠ

SAMO PLAKATI

Naklada Fran
Zagreb, 2002.

By

2
 Za Rahelu,
moju majku,
slobodne i neslobodne.

„Mir se ne može održavati silom. Do njega se dolazi samo razumijevanjem.“

Albert Einstein

Bilo je mnogo ratova, mnogo mrtvih.

Aybanu se žrtvovala za mir.
Postala je ženom mongolskoga vođe.
Imaš li poruku?
Da, kaže Aybanu.
Da, razglasi ove riječi.
Žene neka rađaju djecu pune mržnje prema ratu.
Svijet je razoren rukama junaka.
Na nama je da ga ponovno podignemo!
Svirajte pjesme prijatelja, svirajte pjesme žalosti.
Kamo god oko seže, razoren je svijet.
Blagoslovljeni oni koji će ga opet izgraditi.
Blagoslovljeni oni koji će stvoriti svijet u cvijeću!

BAHRAM BEYZAIE
Književnik, filmski snimatelj

3
 Kako je do toga došlo

K
ako se zoveš?
– Shirin-Gol.
– Dijete je tvoje?
– Bale. Da.
– A ono tamo?
– Bale.
– Možda i to?
– Bale.
– Oba ova dječaka? Hoćeš reći da su braća?
– Da. Moji sinovi, Navid i Nabi. Ja sam ih rodila.
Službenik Malek sumnjičavo je vrtio glavom, ali je svejedno udario
žig na tanki papir, zgužvan i vlažan od višesatnog znojenja Shirin-Gol.
– Idi tamo otraga – zapovijedi Malek praveći se važan. – Pokaži tu
cedulju mojem kolegi i reci mu da te šalje gospodin Malek pa nećeš imati
problema. Dobit ćeš svoje vrećice pšenice. Jednu za muža, jednu za tebe i
po jednu za svako dijete. Jasno? Vrećica po glavi.
Ženino lice bilo je potpuno zakriveno, a tanka mreža ispred njenih
očiju pregusta da bi se iz njih pročitalo bilo što. Usprkos bezličnosti,
jasno se osjećala njezina srdžba, sram, osjećaj poniženja. Ne znajući da li
me vidi, smiješim se upućujući joj svoje suosjećanje, pokazujem da ne
osjećam povezanost s Malekom, nego s njom.
– Jesi li vidjela? – pita Malek kao da smo stari prijatelji, rodbina ili
tazbina. Ponaša se kao da smo u kakvu savezu, prisnu prijateljstvu. On i
ja na jednoj, a ljudi oko nas na drugoj strani. Ustuknula sam ne gledajući
ga.
Malek je točno znao da ovaj put ima sreću što ne stoji na drugoj
strani usuda, ondje gdje se mora nadati jednoj vrećici pšenice. Ondje,
gdje treba žig, odobrenje, milost zemljaka – ovaj put. Ovaj put je imao
sreću. Ovaj put ima posao i pripada šačici privilegiranih.
Otkako su Ujedinjeni narodi uredili ovaj izbjeglički logor za
Afganistance, povratnike iz Irana, zarađuje on preračunato 60 dolara,

4
čime može prehraniti svoju i obitelj svoga brata. K tome, najmanje
jednom tjedno ostane jedna ili više vreća pšenice da se povratnicima
olakša povratak kući, ili naprosto ne bude dodijeljena, a Malek ju
preprodaje za velike novce.
– Jeste li vidjeli? – ponavlja pitanje važnim glasom.
– Jesam – odgovaram suho, praveći se da me ne zanima sudbina
Shirin-Gol, žene s vlažnom ceduljom i četvero djece koja izgledaju kao
da su od različitih očeva i majki. Malek je razočaran, njegov pohotljiv
pogled ustupa mjesto gotovo djetinjem prkosu.
Nije teško zamisliti način na koji bi se rado zabavljao sa mnom, dok
njegovi zemljaci čuče na pijesku u beskonačnom zmijolikom redu pod
usijanim suncem, čekajući njegov pečat. Vjerojatno će mi objasniti kako
je Shirin-Gol unajmila djecu samo da dobije više pšenice nego što joj
pripada. Na kraju će djeca prosjačiti na ulici, a on, Malek, morat će ih
skupljati i pobrinuti se za njihov smještaj. Ili će mi pričati kako je Shirin-
Gol, poput mnogih afganistanskih žena, prodavala svoje tijelo i
zatrudnjela s različitim muškarcima.
– Oprostite, gospodine Malek – preduhitrila sam ga. – Ovdje mi je
previše vruće i propuh je, pa ću potražiti sjenovito mjesto. Puno vam
hvala što ste dopustili da pratim vaš rad.
– Još niste baš ništa vidjeli – usprotivio se Malek.
– Vratit ću se kasnije – slagala sam i izgubila se među plavim
plastičnim šatorima. Nisam željela da Malek dozna gdje sam i s kim
razgovaram.
Dogodilo se ono čega sam se bojala. Djeci, koja su izgledala kao da
pripadaju različitim očevima i majkama, izgubio se svaki trag, a ja nisam
pogledala cipele Shirin-Gol. Cipele su u žena jedini znak prepoznavanja.
Plava, plisirana marama zaklanja žene od glave do pete, sve ih čini
jednakima, lišava ih čovječnosti. Kako ću pronaći Shirin-Gol? Ovdje sve
vrvi od plavih buqhrasa, koji se na vjetru katkada priljube uz tanašno
tijelo, a katkada nadimaju kao da će žene poletjeti prema nebu i ostati
lebdjeti u zraku poput balona. Iznova pokušavam razabrati ljudska
obličja kroz gustu mrežu razapetu ispred očiju ovih živućih sablasti.
Neodlučno stojim u okruženju brojnih marama, zureći preda se.
Svega mi je dosta! Već mjesec i pol dana ponovno boravim u
Afganistanu. Umorna sam, iscrpljena. Stalan, prašnjav vjetar i vreo, suh
zrak otežavaju i samo disanje. Na kraju ispada i da sam kukavica. Pa
što? Ne želim više slušati priče o ljudima koji su izgubili sve osim straha,
gladi, bola, bijede, nevolje, boleština i posljednjeg tračka nade da će
možda biti bolje.

5
 Možda bih se trebala povući negdje u hlad. Možda bih trebala
potražiti prazan šator, leći i spavati. Mogla bih se, doduše, ukrcati u
prazan kamion koji se vraća na granicu po nove izbjeglice. Još večeras
bila bih u svojoj domovini Iranu, tamo gdje sam rođena i odrasla. Otamo
bih se napokon mogla vratiti u svoj udoban, luksuzni zapadnjački svijet.
Stajala sam na nesmiljenom suncu, nesposobna da učinim i najmanji
pokret tijela otežala poput olova, kad se na me okomila jedna od plavih
marama.
– La-elah-ha-el-allab. Što hoćeš od mene? Ovo su moja djeca. Za ime
Boga, ostavi me na miru.
Moja osjetila su reagirala sa zadrškom. – Oprosti, molim te – čula
sam svoj glas. Više od toga nisam mogla izgovoriti. Jezik mi se čvrsto
zalijepio za desni. Zurila sam u maramu pred sobom dok mi se glas nije
povratio. – Stojim tu bez veze. Ne radim za Ujedinjene narode, niti za
bilo koju potpornu organizaciju. Ovdje sam samo, jer...
Jer što? Jer želim izbliza promatrati vašu nevolju, snimiti ju i pisati o
njoj? Jer mi Zapadnjaci osjećamo svoje srce samo kad vidimo patnju u
dalekom svijetu? Jer smatram da bi vam moglo pomoći ako netko ispriča
kako je grozan i okrutan život kojim živite? Napose stoga što vas je
Gospod kao djevojčice poslao u svijet? Jer ja...
– Jesi li dobro? – pita Marama. Ispod nje jedna ruka izlazi iz
skrovišta, podiže moj rukav i blago sjeda na moju mišicu.
To nije moguće, pomišljam. Stojim usred pustinje, promatrajući
iskrcavanje stotina i tisuća ljudi naguranih poput stoke na platforme
kojima ih skidaju s kamiona, a ova me žena pita jesam li dobro!
Promatram kako ljudi dolaze iz jedne domovine, koja to nikada nije
postala i vraćaju se u domovinu, koja to nikada neće postati. Žene, djeca,
muškarci koji ne znaju ništa osim neprestanog bijega. Ljudi koji su
pokapali kćeri i sinove, svoje očeve, majke, muškarce, žene, braću, sestre.
Ljudi koji nemaju kuće, mjesto za sjedenje, jelo, spavanje. Djevojčice i
dječaci koji imaju još samo jednu ruku ili nogu, ili su bez ruku i nogu.
Muškarci, mršavi i klimavi, bolesni, nedovoljno ishranjeni, pusta kost i
koža. Muškarci koji su ubijali ljude, gledali smrti u oči. Žene, koje bi
radije bile mrtve nego da još jednom moraju doživjeti smrt svoje djece.
– To sam i mislila – progovara Shirin-Gol mirnim glasom, koji mi
sjeda na srce poput meka baršuna.
– Što? – Još uvijek nisam došla sebi. – Što si mislila?
– Da ne pripadaš nikakvoj potpornoj organizaciji. Govoriš našim
jezikom. Što radiš ovdje? – Čvrsta ruka Shirin-Gol još uvijek je počivala
na mojoj. Izvila se i povukla me k sebi na pješčano tlo.

6
 – Pišem knjigu – odgovaram, pokušavajući nazrijeti ženine oči
ispod guste mrežaste tkanine. U glavi sam već skupljala uobičajena
objašnjenja.
»Knjigu o Afganistanu, o nama?« ismijavali su me ljudi. »Knjigu o
zemlji u kojoj nema ničega osim gladi i bijede, rata i mrtvaca? Što se o
tome još ima pisati? Tko će čitati takvu knjigu?«
– I ja znam čitati – izustila je Shirin-Gol umjesto toga. – Tada, kad su
ovdje bili Rusi, išla sam u školu i naučila čitati. Osim školskih knjiga,
pročitala sam tri i pol prave knjige. Prvu sam kupila sama. Drugu mi je
poklonila učiteljica, a od treće je bila samo polovica. Našla sam ju u
ruševinama glavnoga grada. Šteta što nisam našla i drugu polovicu.
Rado bih cijelu pripovijest doznala do kraja. Bila je to lijepa priča o
djevojci, koja je... ah, više se i ne sjećam. Drugu knjigu mi je poklonila
prijateljica, jedina prava prijateljica koju sam imala. Bila je liječnica.
Upoznala sam ju u jednom od brojnih sela u kojima smo živjeli i radila
sam za nju.
Shirin-Gol-Marama netremice me motri i ostavlja dojam da me
čita... kao knjigu. Da joj ne trebaju riječi kako bi me razumjela.
Naposljetku miče ruku s moje mišice. Na koži mi ostaje vlažan trag.
Ne brišem to mjesto, ostavljajući da ga osuši sunce.
– Knjiga – progovara Shirin-Gol, ne pomičući umotanu glavu.
Smiješim se plavoj tkanini.
– Hoćeš li da ti ispričam svoju priču za knjigu? – pita Marama. – Bi
li to željela?
Pitanje zvuči poput upozorenja, ima prizvuk prijetećeg. Ne znam
zašto odmah nisam rekla »da«, nego je moj pogled odlutao u daljinu
prema teretnjacima koji vraćaju prašnjave afganistanske izbjeglice iz
Irana, izbacujući ih u plave plastične šatore. Dok moje misli nemaju
početak niti kraj, Shirin-Gol me hvata za bradu, okreće moju glavu
prema sebi, prisiljavajući me da opet gledam u njezinu maramu i
ponavlja pitanje: – Bi li to željela?
Mnogo godina kasnije spoznat ću da je Shirin-Gol već tada znala da
ćemo, kažem li joj to jutro »da« i upustim se u njezinu priču, ostati
vezane godinama. Možda zauvijek.
– Da, željela bih to – progovaram i hvatam ju za ruku, koja mi još
uvijek drži lice.
Radosna sam što sam izgovorila »da«.
Shirin-Gol je drugačija od svih žena koje sam tijekom godina
susretala u Afganistanu. Shirin-Gol je nalik stablu... snažnom, vitkom
jablanu, koji odolijeva najjačim vjetrovima i olujama, koji sve vidi, sve

7
razumije, sve zna, sve kazuje.
Ni jedna druga meni znana Afganistanka ne bi toliko spremno,
otvoreno i pošteno govorila o svome životu, a još manje o odnosu s
mužem. Shirin-Gol govori o svemu čega se može sjetiti, točno i u
tančine, kao da želi biti sigurna da će, poslije njezine smrti, ostati barem
njezina pripovijest. Nije joj važno postavljam li pitanja ili ne. Shirin-Gol
ima svoj vlastiti ritam, vlastiti tempo kojim pripovijeda priču svog
života. Riječi Shirin-Gol su poput vremena: ponekad počiste sve oko
sebe poput oluje, ponekad legnu na srce poput mekog, lakog povjetarca;
gdjekad ugriju hladna srca kao blago proljetno sunce, gdjekad prže kao
nesmiljeno sunce pustinju; ponekad rashlade um kao hladan tuš,
ponekad pljušte poput jake kiše, pretvaraju se u žestoku oluju koja silom
trga sve što joj stoji na putu.
Priča Shirin-Gol nije neuobičajena, govori o posve uobičajenom
ludilu koje je upravo tako ili na sličan način preživjelo tisuće žena i
muškaraca u Afganistanu, i proživljava ga još uvijek.
Izbjeglički logor u kojemu smo se srele prvi put, gradovi, sela, cijela
zemlja, sve je puno žena, djece, muškaraca koji poput Shirin-Gol uvijek
iznova gaje nadu da će se otkinuti od mjesta na koje su se nasukali,
uvijek iznova vjeruju da će sve biti dobro. Uvijek iznova na početku
izgleda da će sve biti dobro.

8
 1. POGLAVLJE
Slatki cvijet i sestra s madežom

U
Afganistanu gotovo svako ime ima značenje. Shirin-Gol
znači Slatki cvijet. Tvrditi da je u trenutku rađanja, njena
majka vidjela slatki cvijet, koji je mirisao slatkim mirisom ili
je čak pomislila na slatki cvijet bila bi izmišljotina i ništa drugo do
zapadnjačke romantične tlapnje.
Vjerojatno je majka Shirin-Gol, kao sve majke ovoga svijeta,
prilikom rođenja svoje pete kćeri, devetog djeteta po redu, trpjela velike
boli i vjerojatno je u tome trenutku razmišljala kako će svojim i bez toga
oslabjelim tijelom i uspavanim prsima dojiti još jedno dijete. I vjerojatno
je bila vesela kad je izvadila dijete iz tijela i vidjela da je djevojčica, jer da
se umjesto Shirin-Gol rodio dječak, majka bi trebala još više mlijeka, još
više brižnosti. Morala bi ga češće nositi na rukama, morala bi za njegovo
rođenje pripremiti proslavu i zaklati ovcu, potrošiti novac za njegovo
obrezivanje i poslati ga muli na učenje Kurana.
No, Alah je dobrostiv i poslao joj je ovaj put samo kćer. Ruku na
srce, Gospod je uvijek bio sklon majci Shirin-Gol. Kao prvo dijete
smjestio joj je u trbuh sina da se njezin muž može osjećati kao pravi
muškarac, nije joj trebao izbiti zube niti se rastati od nje ili ju vratiti u
roditeljski dom.
Za svaku sigurnost, te da sve ostane kako jest, Bog joj je odmah
poslije prvog poslao još jednog dječaka. Treće dijete također je sin.
Potom je Bog još jednom mislio na majku Shirin-Gol blagoslovivši
ju triput za redom kćerima. Tako je napokon dobila pomoć u
mnogovrsnu poslu oko muža i tri sina, obrađivanju polja, pečenju kruha,
šivanju odjeće, čuvanju ovaca, mužnji krava, spravljanju obroka, uzlanju
čilima i svim ostalim poslovima.
Oboje sljedeće djece bili su opet dječaci, za svakoga je otac Shirin-
Gol zaklao ovcu, svakoga od njih valjalo je obrezati, ali barem ova
dvojica nisu morala muli jer su već prva tri sina u obitelji naučila Kuran.

9
 A godinu poslije dva, više ne tako važna brata, došla je na svijet
Shirin-Gol. Za oca to nije bilo ni dobro ni loše. Za majku je to bilo dobro.
Shirin-Gol je mirno dijete i dobro joj je u životu. Veći dio ranog
djetinjstva svi ju ostavljaju na miru. Sjedi na pjeskovitoj zemlji u
hladovini u uglu glinene kolibe promatrajući kako majka i otac, starija
braća i sestre obrađuju malo polje, muzu nešto malo ovaca, napajaju
magarca, metu prašinu iz kolibe, uzlaju ćilime, dobavljaju hranu, peku
kruh, na ovaj ili onaj način svaki dan osiguravaju preživljavanje obitelji.
Sestra s madežom na licu svako bi jutro posjela Shirin-Gol u ugao s
kriškom kruha u ruci. Od nje se nije očekivalo ništa drugo nego da bude
što je moguće mirnija, da jednostavno sjedi i promatra, malo pomalo
shvaća na što se svodi život ženskog djeteta: da svojim ponašanjem ne
obraća pažnju na sebe, da radi i slijedi zapovijedi dječaka i muškaraca.
Tek kad je bila otprilike dvije godine, Shirin-Gol prvi put samostalno
staje na noge, izlazi iz svog ugla u kolibi, pravi par koraka prema sestri s
madežom koja čuči ispred kolibe i pere rublje, čučne pokraj nje, ručicom
brčka po sapunici, dobiva po prstima, mokri po podu, sestra s madežom
ju ponovno vraća i posjeda na mjesto u uglu prostorije.
Sve to vidi Gospod Bog i prisjeća se u tom trenutku majke Shirin-
Gol, pada mu na um da je pune dvije godine zaboravljao usaditi dijete u
trbuh njezine majke. I požuri dobri Bog ispraviti propust. Shirin-Gol još
nije napunila tri godine kad su joj u malo krilo položena odjednom dva
brata i otada je po čitave dane imala pune ruke posla s blizancima.
Otada rijetko podiže glavu, ne primjećuje što po cijeli dan rade
majka i starije sestre, otac i starija braća.
Sljedeći put kad je mala Shirin-Gol pogledala uvis i vidjela što se
događa oko nje, bio je dan kada su blizanci napravili prve korake bez da
ih je Shirin-Gol držala za ruke. Jedan je odmah potrčao zdesna na lijevo,
a drugi s lijeva na desno, sudarili su se glavama, pali i počeli vrištati,
gledajući svoju sestru Shirin-Gol pogledima koji vape za pomoći. Tada
se posve u blizini zabila raketa, prva ali ne i posljednja koju će Shirin-
Gol čuti u svome životu. Blizanci su zanijemili, posrćući su krenuli
prema sestri i zabili glavice u njezinu suknjicu. Majka zaprepašteno diže
pogled prema nebu, starija braća trče iz polja, starije sestre vrište, otac
zabrinuto vrti glavom i progovara više za sebe: – Ipak je istina... došli su
Rusi.
– Rusi? Tko su Rusi? Naši susjedi? Zašto su došli? Što hoće od nas?
Ni sami ništa nemamo – govori majka povišenim, zvonkim tonom.
Otac gleda svoje sinove i govori: »Mi moramo u brda. Prije su
Britanci zaposjeli našu zemlju i određivali nam sudbinu, sada to

10
pokušavaju Rusi. Prije su se Britanci zanimali za naše žene i kćeri, sada
su to Rusi. Prije su Britanci obeščašćivali i blatili našu zemlju i našu
religiju, stavljali nas pod skrbništvo i lišavali nas moći, otimali nam
slobodu i onečišćavali tlo naše domovine, sada to čine Rusi. Nemamo
drugog izlaza negoli da se pridružimo mudžahedinima u ratu protiv
Rusa i da se, ustreba li, protiv njih borimo do zadnje kapi krvi.
Bile su to zadnje očeve riječi kojih se Shirin-Gol sjeća. Otac se
poredao sa starijom braćom, svakome je dao oružje i municiju, nestao iz
života Shirin-Gol i iz glinene kolibe, ostavljajući iza sebe izobilje
prostora: za jelo, sjedenje, čuvanje blizanaca, za trijebljenje uši iz kose
blizanaca, za predenje vune, za šivanje odjeće, za uzlanje čilima, za
usitnjavanje šećera, za mljevenje žita, za okupljanje i razgovor o ratu,
ranjenicima, mrtvacima, Rusima, za slaganje prostirki i pokrivača pred
spavanje. Odsada Shirin-Gol i blizanci ne spavaju više u kutu iza
ognjišta, dobivaju više jela i smiju više govoriti. Samo ih pucnjava, udari
raketa i eksplozije bombi u brdima podsjećaju na braću i oca koji se
pojavljuju samo povremeno, ostaju kratko i odmah ponovno nestaju.
Shirin-Gol je baš skupljala zadnji katchalou, krumpir, kad je pokraj
nje žurno prošao muškarac. Na plećima nosi drugog muškarca oblivena
krvlju. Taj s okrvavljenim na plećima zastane i obraća joj se. Prepoznavši
jednog od starije braće, ona mu upućuje osmijeh. Brat joj ne uzvraća
osmijehom, ali pita: »Zašto ne nosiš maramu na glavi?« Ide dalje i
nestaje iza glinene kolibe.
Majka Shirin-Gol izlazi iz kolibe, bez boje na licu. Madar. Majka.
Madar-bez-boje-na-licu stoji ispred kolibe, držeći objema rukama
ispred trbuha glineni krčag za vodu i ubrzano izgovara bujicu riječi koje
Shirin-Gol ne može čuti jer je Madar-bez-boje-na-licu izgubila glas.
Shirin-Gol stoji kao uzeta, zureći u Madar-bez-boje-na-licu-i-bez-glasa-u-
ustima. I razmišlja Shirin-Gol, tko je ukrao boju s lica madar i glas iz
njezinih usta. Je li to bio Okrvavljeni ili ga je madar sama ostavila u niši i
zaboravila ga ponijeti sa sobom. I dok Shirin-Gol još razmišlja, Madar-
bez-boje-na-licu-i-bez-glasa-u-ustima ispušta iz ruku glineni krčag koji
se na zemlji razbio u tisuću i jednu krhotinu.
Nema boje. Nema glasa. Nema krčaga.
Shirin-Gol hvata blizance za ručice, okreće se i ne pogledavši više
Madar-bez-boje-na-licu-i-bez-glasa-u-ustima-i-bez-vrča-od-gline-u-ruci –
vraća se u polje skupljati katchalou, kojemu je dobro pod zemljom, jer je
ondje hladno i nema majke koja razbija glinene krčage za vodu.
Uvečer dolaze muškarci, poznati i nepoznati, otac i ostala starija
braća. Shirin-Gol čuje kako otkopavaju zemlju iza kolibe, izlazi i vidi

11
kako Okrvavljenog, kojega je njezin brat dovukao na leđima, polažu u
jamu koju zatrpavaju. Muškarci plaču, stavljaju puške i kalašnjikove na
ramena i opet nestaju u noćnoj tami.
Sutradan ujutro samo još majka Shirin-Gol čuči na zatrpanoj jami.
Glava joj je omotana crnom maramom, ljulja se amo tamo kao da ju
nešto boli, jadikuje i plače, ne prestajući čak niti kad joj Shirin-Gol
donosi svježi čaj.
Shirin-Gol zahvaljuje Bogu što je madar ponovno našla glas, izmoli
kratku molitvu da se majci ponovno vrati boja na obraze i da nije lice
prekrila crnom maramom zato što je možda izgubila oči, nos i usta. No,
da je izgubila usta, ne bi mogla jadikovati, misli Shirin-Gol i zaključuje
da se treba ponašati kao da jučer uopće nije vidjela Madar-bez-bo-je-na-
licu-i-bez-glasa-u-ustima-i-bez-vrča-od-gline-u-ruci.
– Što je? – pita djevojčica, unoseći u svoj glas svu bezbrižnost koju
joj je Bog bio spreman dati.
– A što bi trebalo biti? – jecajući će majka, skida maramu s glave da
bi popila gutljaj čaja i tada Shirin-Gol opaža što se zbilo. Kroz noć je
madar izgubila boju kose.
I tada razabire Shirin-Gol da je Bog Okrvavljenoga u jami usmrtio
upravo radi toga: naime, da bi madar ostala bez boje na licu, ostala bez
glasa iz usta, ostala bez glinenog vrča za vodu, ostala bez boje u svojoj
kosi, da joj pukne majčinsko srce i pobijeli kosa.
Još uvijek Shirin-Gol ne uspijeva dokučiti vezu između svega toga,
no kako Sunce dalje plovi po obzorju da bi na kraju dana potonulo na
istoku, spoznaje Shirin-Gol sve više o muškarcu u jami i njegovoj
povezanosti s obnoć posijedjelom majčinom kosom.
Čovjek na leđima njezina brata, čovjek, koji sad leži u jami iza
kolibe je mučenik, poginuo u ime proroka, islama i Kurana.
Shirin-Gol je odavno čula za proroke, ali je uvijek čvrsto vjerovala
da su za Boga najistaknutije ličnosti i stoga žive u raju, a ne u jami iza
kolibe. Sada se međutim uvjerila vlastitim očima: u jami iza kolibe leži
utjelovljeni prorok – pravi shahid.
Shirin-Gol saznaje također da to nipošto neće biti zadnji shahid u
njezinu životu, te da je ovaj shahid prije bio običan muškarac kojega je
poznavala, čak netko iz njezine obitelji – točnije uzevši jedan od njezine
braće, drugi po redu sin kojega je Bog podario njezinoj majci, prvi kojega
je ponovno uzeo k sebi i zadržao ga, pa upravo iz tog razloga njezina
majka trpi užasnu bol, koju možda neće ni preživjeti i samo je zbog tog i
ni jednog drugog razloga posijedjela preko noći.
Shirin-Gol hvata blizance za ruke i sjeda u iskop oko humka, čini

12
sve što čini njezina majka i svi ostali, plače ne razumijevajući ništa,
sklapa oči, pitajući Boga zašto to čini. Najprije majkama šalje sinove do
kojih im je jako stalo, sinove na koje se naviknu. Potom pušta da se mali
sinovi razviju u velike sinove, šalje Ruse u domovinu i sinove u brda,
gdje pogibaju i postaju shahidi, slamajući srca majkama – i sve to da bi na
kraju dobile bijelu kosu? Bilo bi mnogo jednostavnije da uopće ne šalje
sinove a majkama odmah podari bijelu kosu.
Ako namjerava to isto učiniti i Shirin-Gol kad odraste i postane
majka, bolje je da odmah odustane, jer ona ne želi pune ruke posla s
dječacima – uostalom već ima iskustvo s blizancima koliko napora i
pažnje zahtijevaju i koja je to odgovornost – niti želi trpjeti bol, ako Bog
odluči pustiti da i njezini sinovi umru kao shahidi. Usto ne želi oči
natečene od silna plača, niti želi imati bijelu kosu.
– Nepredvidljivi su putevi Božji – govori najstarija sestra Shirin-Gol
od sada svaki dan. Četrnaesti dan nakon bratove smrti namaljala je usne
crvenom, a oči crnom bojom i spustila se u selo.
– Kamo ideš? Zašto si namazala usta? Zašto ne nosiš feredžu? Što će
reći ljudi? Govorit će ti iza leđa. Prljaš čast našega oca, naše žive braće i
mrtve braće mučenika. U ime proroka i islama, ti nam donosiš sramotu i
nesreću.
Shirin-Gol izgovara sve ovo i štošta drugo, što je naučila vjerovati i
slijediti, no sestra ju ne sluša, odlazi u selo, vraća se tek sutradan ujutro s
četiri kalašnjikova, sandukom ručnih granata, jednim sa streljivom, četiri
para hlača, četiri šljema i konjem koji je sve to doteglio.
– Koliko ih je bilo? – pita majka.
– Četvorica – odgovara sestra i obara pogled.
– Idem i ja! – vikne Shirin-Gol kad je dva tjedna kasnije sestra, ali
ovaj put i druga po redu sestra, mazala usne crvenom bojom spremajući
se ponovno u selo.
– Ne, ne ideš! – odgovara najstarija, vadeći nož ispod suknje.
Pritisnuvši ga na prsa Shirin-Gol, gleda ju ravno u oči i pita: – Ili možda
misliš da bi se usudila rasporiti ruskog vojnika?
– Idem i ja! – dovikuje Shirin-Gol kad obje starije sestre, a sada s
njima i sestra s madežom opet polaze u selo, a ona ne čini ništa drugo
osim što odlazi u polje, mete pod u kolibi, kuha, ispire krv s odjeće
sestara, pazi na blizance i tješi ih kad se sudare glavama.
– I to ćeš morati dovoljno rano – kaže sestra s madežom, gledajući
Shirin-Gol u oči, guta suze, ljubi Shirin-Gol u čelo, navlači feredžu preko
lica i odlazi u smjeru sela.
– Ali ja hoću ići sada – jadikuje Shirin-Gol čučeći ispred korita za

13
pranje kad se sestre uvečer vrate kući, bacaju okrvavljene halje u lug, ne
hajući što voda i pjena štrcaju na sve strane i Shirin-Gol je mokra do
kože. Ne obazirući se na Shirin-Gol, sestre umorno uzdišu, čuče,
razvrstavaju i skrivaju ruske kalašnjikove, streljivo, ručne granate, mine,
čizme, šljemove i sve drugo što su oduzele ruskim vojnicima.
– Ovaj put su bila samo dvojica – kaže jedna od sestara.
– Postali su oprezni – kaže druga. – Pročulo se da je opasno doći u
sela i napastovati Afganistanke. Hvala Alahu. Boje se.
Da se boje? Ruski vojnici? Neprijatelji domovine, proroka, Kurana,
islama, slobode? Oni, koji su njezina brata pretvorili u shahida u jami?
Muškarci u uniformama, teškim čizmama, s oružjem, minama boje se
njezinih sestara? To su priče koje njezine sestre smišljaju da se naprave
važne i pobude zavist Shirin-Gol.
Shirin-Gol potajice slijedi sestre. Promatra sve vlastitim očima. Tek
godinu dana kasnije shvatit će da sestre nisu ispredale priče.
Braća, očevi, ostali muškarci iz sela su u brdima, bore se protiv Rusa
i vojnika vladavine. Drugi ruski vojnici upadaju u sela, plijene, pljačkaju,
kradu, odvlače žene, čak i djevojčice.
Sami ti vojnici su još mladići, stari osamnaest, devetnaest, dvadeset
godina, nemaju pojma o životu, o ratu, o mrtvacima – još manje
ubijenima.
Još prije dva dana bili su u svojim vojarnama u Kazahstanu,
Lenjingradu, Mongoliji i Uzbekistanu, srkali su boršč i pisali pisma
majkama i djevojkama, koje su obećale da će ih vjerno čekati dok ih ne
puste iz vojne službe da dođu kućama i vjenčaju se s njima.
Poziv kao obično stiže iznenada: Navucite čizme, stavite na leđa
jurišnu naprtnjaču s kalašnjikovim, streljivom i šljemom, sve treba dobro
svezati i bojnim korakom ravno u zrakoplov, letjeti u tmini, ne vidjeti
ništa, u mislima da će vas iskrcati negdje u Sibiru ili tko zna gdje da
kopate ugljen ili nešto drugo. Iskrcavanje. Ne treba znati gdje ste.
Svuda uokolo samo brda, nesmiljeno vrletna, nezamislivo visoka.
Pokriven snijegom, masiv Hindukuša strši u nebo. Koliko je sedam
tisuća metara? Tko su mudžahedini? Koliko ih se ukopalo u brdima, što
su nam učinili, zašto ih ubijamo, zašto su neprijatelji sovjetskoga naroda,
socijalizma? Koliko smo neprijatelja već ubili, koliko će ih još morati
izginuti, koliko ćemo ostati ovdje, zašto se ne smije odaslati pismo
majci?
Hašiš i opijum smiruju pitanja, strah, glad. Afganistanske djevojke s
kosama crnim poput svile, očima poput ugljena, velikim, bijelim zubima
poput bisera, mekim usnama poput šljive pobuđuju strast, ublažuju bol

14
u tužnim srcima ruskih mladića.
Ono što ne dobiju dobrovoljno, uzimaju silom. Afganistansku
hranu, odjeću, novac, afganistanske žene, djevojčice, čast afganistanskih
muškaraca, očeva, sinova, dostojanstvo i ponos nacije, vjerovanje i
pouzdanje u Boga.
Ruski mladići u uniformi slijede zapovijedi, svladavaju strah,
izvode ratne obrede, ohrabruju se, dokazuju moć, silu, nadmoćnost.
Upadaju u sela, odvlače žene, siluju ih, odsijecaju im dojke, paraju
trbuhe, jednim udarcem bacaju zametke u pijesak. Razdvajaju dječje
vratove od dječjih tijela, ljube usta djevojčica, ližu trbuhe djevojčicama,
zadovoljavaju mlade ruske kite u djevičanskim rodnicama
afganistanskih djevojčica.
Afganistanski učitelji, poljodjelci, postolari, mesari, pekari, trgovci,
učenici, studenti postaju borci za slobodu, povlače se u brda, ubijaju i
pogibaju, polažu mine sve dok sami ne nagaze na koju, kolju ruske
vojnike dok i sami ne budu zaklani.
Svlačenje košulje zovu Afganistanci kad Rusa ogule okolo-naokolo
struka, povuku kožu preko glave, oguljenoga posjednu na sunce i
prepuštaju crveno, golo rusko meso afganistanskim muhama.
Dva tjedna kasnije u Kazahstanu, Lenjingradu, Mongoliji i
Uzbekistanu srce ruske majke biva probodeno kada stiže pismo, časnik,
dva vojnika i cinčani lijes s natpisom: »Zabranjeno otvaranje«.
U ratu je dopušteno baš sve. Sve što zabranjuje vjera i tradicija,
prastare vrijednosti i osobni moral, dopušteno je sve što se inače može
okajati samo smrću.
Bez feredža, ali narumenjenih usana stoje čedne afganistanske
djevojke uz kolibu koju su zaposjeli Rusi, gdje puše poklonjeni hašiš,
gube razum, ne žele ništa osim jednoga: djevojke koje se prigušeno smiju
i šapuću, s očima poput ugljena i tijelima koja nije vidio, a kamoli taknuo
bilo koji muškarac.
Shirin-Gol promatra sve to iz svoga skrovišta, gleda vlastitim
očima, sluša vlastitim ušima, pa ipak ne može vjerovati.
Omamljeni ruski mladići s plavim očima gledaju njezine nezastrte
sestre, sline, pohotljivo im ližu usne, pružaju ruke, polažu ih na sestrine
dojke, obuhvaćaju im bokove, ljube vratove njezinih sestara, natežu im
stražnjice na sebe, stenju sve glasnije, izgovaraju riječi na jeziku koji
Shirin-Gol ne razumije. Krik, ne olakšanja, nego smrti. Rasporeni ruski
mladić u uniformi leži pod sestrinim nogama, cvili, grči se, koprca,
pokušava izvući nož iz trbuha, nema snage, zabija krvavu ruku u
sestrinu suknju, plavim očima usrdno moli milost i dobiva ju.

15
 Ipak je on samo čovjek koji ima majku koja negdje na ovoj prokletoj
zemaljskoj kugli čeka svoga sina, govori sestra, briše suze iz
afganistanskih očiju crnih poput ugljena, prigiba se umirućemu, izvlači
mu nož iz trbuha i oslobađa ga muka – brzim presijecanjem vrata.
Za slobodu, za čast, za vjeru i zato da same ostanu na životu.
Nakon dvadeset i više godina ove slike nisu izblijedjele, leže teške i
crvene kao krv u srcu Shirin-Gol i ne daju se zaboraviti.
Njezina sestra s madežom ima iz tih dana djins, zle duhove u tijelu.
Sjedi negdje mirno, priča, jede, kuha, pere rublje ili samo gleda preda se,
a onda odjednom počne hvatati zrak, počne vrištati, plakati, žuta pjena
joj izbija na usta, škrguće zubima tako silno da se lome, čupa si kosu.
Još jedna koju je izludio rat, kažu ljudi.
Otac Shirin-Gol također je znao što su njegove kćeri učinile za čast,
domovinu, proroke, Kuran i islam. Iz godine u godinu postajao je sve
šutljiviji, dok naposljetku nije zanijemio, uopće više nije progovorio.
Nikada više i ni sa kim. Više nikome nije pogledao u oči, ni svojim
kćerima, ni svojim sinovima, a niti svojoj ženi.

16
 2. POGLAVLJE
Obnažena žena, slovo, riječ i malo slobode

B
lizanci još uvijek mokre u gaće, još uvijek sišu majčino
mlijeko, čuče u krilu Shirin-Gol, daju si trpati zalogaje u usta,
govore dugo, izgovaraju riječi i cijele rečenice – kruh, voda,
glad, Shirin-Gol, daj, pusti me, ne, dođi, idi, umoran, nosi me i još
mnoge riječi – kad se život Shirin-Gol ponovno mijenja.
Upravo sunce baca prve zrake svjetlosti preko brežuljka ponad sela,
upravo je utihnulo oružje braće mudžahedina, očeva i Rusa u brdima,
pijetao kukuriječe, jedan od blizanaca pritišće malo, uspavano, čvrsto
tijelo uz sestrino, drugi blizanac s mnogo ljubavi stavlja ručicu na
sestrino lice, kadli tišinu svitanja i san Shirin-Gol raskida zaglušujuća
eksplozija. U sljedećem trenutku nebo je puno zujećih, prijetećih,
divovskih željeznih ptica kakve Shirin-Gol nikada prije nije vidjela.
– Bog je poslao leteće nemani da nas kazni za grijehe – kaže majka.
– Kakve grijehe – pita Shirin-Gol.
– Ovo nisu ni ptice, niti nemani – govore braća. – To su ruski
helikopteri, zovu ih Antonov.
– Antonov – prošapće Shirin-Gol. – Lijepo ime... šteta što su tako
prosti i zločesti.
Iz svoje kolibe, smještene izvan sela, gleda Shirin-Gol zle nemani
lijepa imena koje rigaju vatru kako nisko nadlijeću selo, okreću se u
velikom luku, lete sve niže i niže, dolaze gotovo na dohvat ruke, rigaju
metalne šipke uz zaglušnu tutnjavu, pripremaju vatromet. Za manje
vremena nego što traje pola molitve sve glinene kuće su pretvorene u
ruševine a više od pola seoskog stanovništva otišlo je u mučenike.
Shirin-Gol, blizanci, njihova majka, brat koji je malo prije Shirin-Gol
izišao iz majčina trbuha i tri starije sestre grabe koliko se može ponijeti i
bježe u brda. Odatle gledaju kako Rusi u tenkovima, kamionima,
džipovima i pješice, upadaju na jednom kraju sela, ubijaju svakog tko još
diše, čovjeka ili životinju, sve pretvaraju u buktinju i na drugoj strani

17
napuštaju selo.
Shirin-Gol, blizanci i preostali dio obitelji kopaju rupu u zemlji i
skrivaju ruske kalašnjikove, puške, mine, šljemove i sve što još tu mora
ostati. Shirin-Gol se pita, jesu li puške i sve pripadajuće što ovdje mora
ostati zakopano također postali mučenici. Ne nalazi odgovor i žuri da ne
zaostane u povlačenju s ostalima prema sjeveru, u smjeru glavnog grada
Kabula.
Gdje je Kabul? Zašto baš Kabul? Zašto ne idu prema jugu? Zašto ne
prema istoku, zapadu, zašto se ne vrate u selo? Zašto ne bi mogli
ponovno izgraditi kolibu? Zašto? Zašto ovo, zašto ono?
– Šuti – zapovijedaju braća, otac, majka, čim Shirin-Gol postavi
pitanje.
– Šutite – zapovijeda Shirin-Gol na pitanja blizanaca.
Buka i tutnjava, kuće od kamena visoke poput brda, ljudi kojima se
žuri, automobili koji ispuštaju crni dim, smrdljivi zrak, prljavo drveće,
žene bez feredža, djevojke razgolićenih ruku, mladići koji dobacuju
»glupi gorštaci«, misleći pritom na Shirin-Gol i njezinu obitelj. Otac
Shirin-Gol, koji se odjednom skupio i postao manji nego što je bio u
zavičaju, smeteno obara pogled. Braća Shirin-Gol koja dižu i ponovno
bacaju kamenje. Sestre Shirin-Gol koje kriomice izviruju ispod feredža.
Majka Shirin-Gol koja ih za to odmah pljesne dlanom po potiljku...
Kabul, glavni grad.
Ruska administracija. Shirin-Gol vjeruje da se više ne može
pouzdati u vlastite oči. No, posve jasno i bistro pred sobom vidi prizor:
Afganistanka s natapiranom kosom i toliko boje na licu kao da je
mladenka, bez feredže na licu sjedi ispred njena oca. Koža i meso njenih
ruku, nogu i vrata su goli i svatko ih može vidjeti, ne spušta pogled,
gleda ravno u oči ocu Shirin-Gol, oslovljava ga izravno tako da joj se
mogu vidjeti zubi i jezik, postavlja mu tisuću i jedno pitanje koje je se
uopće ne tiče.
Pitanja na koja dobiva laži kao odgovor. Zanimanje? Poljodjelac. Ne,
nikada se nije borio u brdima. Mudžahedin? Što je to? Rusi? Dobri ljudi,
ovdje su da pomognu domovini. Novac? Ne, baš ništa. Posjed? Ne
postoji.
Jedine istinite riječi koje je otac izgovorio toga dana jesu da ni on,
niti njegova žena, također ni jedno od njegove djece ne zna čitati ili
pisati.
Obnažena žena predaje usukanome ocu neku cedulju uz izjavu da
su prema pravilima nove vlade svi muškarci, dakle otac i braća Shirin-
Gol također, obvezni da se neodložno jave u najbliže zapovjedništvo,

18
gdje će ih primiti u službu slavne vojske. Prva i osnovna dužnost svakog
domoljubnog Afganistanca, muškarca ili žene, stara ili mlada, jest
stupanje u ljubljenu i časnu, novoosnovanu narodnu partiju. Osim toga,
kazuju zakonski propisi nove vlade da svaki onaj koji želi nastambu ili
šator mora svoju djecu poslati u školu: tko hoće jesti, mora svoju djecu
poslati u školu.
Ukratko, tko neće u zatvor, mora stupiti u vojsku i partiju; te djecu
poslati u školu. Osim toga mora zabraniti ženi i kćerima da u javnosti
zastiru cijelo tijelo velom.
Shirin-Gol se zavrtjelo ispod marame. Bila je sretna što obnažena
žena ne može vidjeti njezino lice jer bi vjerojatno odmah završila u
zatvoru. Shirin-Gol napeto iščekuje što će otac odgovoriti na
bezbožnjačke i sramotne riječi Obnažene žene. Otac međutim ne
odgovara, ustaje i baca stolac jer nije navikao na nj i želi otići. Samo tako.
Bez jedne jedine riječi prijekora Obnaženoj ženi radi njezine bogohulne
drskosti.
A onda se događa nešto za što Shirin-Gol vjeruje da je samo
umislila ili možda ipak sanjala. Obnažena žena ustaje, pruža ruku, gleda
oca ravno u oči, držeći ispruženu ruku u zraku tako dugo dok i otac ne
pruži ruku i zapravo nakratko dodirne vrškove prstiju Obnažene žene.
S usana Shirin-Gol ote se prigušen krik, majka je udari po potiljku,
žuri da zgura blizance pod svoju maramu da barem njihove bezazlene
dječje oči ne moraju gledati kakve se nevjerojatne stvari događaju. No,
prekasno je, vidjeli su sve i Obnaženu ženu će dugo zadržati u pamćenju
i još dugo govoriti o njoj.
– Škola? – progovara otac kad su opet izašli na bučnu, prljavu,
krcatu, smrdljivu ulicu. Pljuje, ali njegov ispljuvak ne tone nego ostaje
ležati na tvrdom, sivom tlu što ga zovu asfalt. Dok Shirin-Gol drži na
oku očev ispljuvak da vidi što će s njime biti, otac izgovara: – Vojska?
Nikada. Vraćam se u brda, a moje kćeri neće ići u školu. To je đavolje
djelo. Bezvjerci nas hoće obeščastiti. Djevojke koje idu u školu postaju
zbunjene, postaju znatiželjne, previše znaju, postaju gramzljive, traže
stvari, postaju izbirljive! Koji će muškarac oženiti takvu ženu? I na kraju,
Alah mi je svjedok, da je ovim bezvjercima stalo samo do toga da nas
skrenu s pravoga puta, da nam napune glavu kojekakvim bezbožnim
tricama, da unište naše dostojanstvo i vjerovanje, a od naših kćeri
naprave ovakve, ovakve – otac ne nalazi pravu riječ ali ne prestaje
pričati – moje bi kćeri trebale biti nalik njoj... toj BLUDNICI?! – dosjetio
se riječi – Nikada.
– Bruka i sramota, sto puta sramota, prokleti da su svi bezvjerci –

19
mrmlja Shirin-Gol ispod marame i skoro joj posta mučno pri pomisli da
mora ići u školu kako bi postala nalik Obnaženoj ženi.
Što je zapravo škola? Što je bludnica? Shirin-Gol se ugrizla za
usnicu, sklapa oči, moli Boga da ju zaštiti od te grozne sudbine. Shirin-
Gol je htjela nešto reći, nešto kao: »Radije ću umrijeti, negoli postati nalik
Obnaženoj ženi, ili se i ja vraćam u brda i ubijat ću Ruse,« no na vrijeme
se obuzdala jer je otac već bio toliko ozlojeđen da bi zasigurno dobila
jednu iza uha jer se odvažila, neupitana i k tome na javnome mjestu,
podići svoj djevojački glas i izgovoriti ono što misli.
Nastamba u koju su smjestili Shirin-Gol, blizance i ostali dio obitelji,
napravljena je od kamena. Zidovi i pod su glatki i hladni, na zidu je
gumb koji se može pritisnuti da se upali kugla na stropu koja daje više
svjetlosti nego četiri uljanice. U prostoriji su dvoja vrata, kroz jedna se
izlazi na ulicu, kroz druga u majušnu sobu s nekakvom rupom u podu.
Na svoje zaprepaštenje doznaje Shirin-Gol da ta rupa služi za prirodne
potrebe.
Pomalo se u Shirin-Gol budi suosjećanje s ljudima koji moraju
živjeti u gradu. Zbilja je nevjerojatno da žene jure uokolo, obnažene ili
čak polugole, ulice su tako tvrde da čovjeka zabole noge, ispljuvci
muškaraca ostaju na tlu, posvuda smrdi, bučno je, a na sve to čovjek
treba obavljati malu i veliku nuždu u kući – tamo gdje spava, jede,
provodi dane i noći.
Shirin-Gol ne ispušta ruke blizanaca, čekajući na vratima da se svi
ponovno vrate u brda. No, umjesto da krenu, majka rasprostire
pokrivače po studenom, tvrdom podu, sestre slažu mali oganj, braća
izlaze s kotlom i donose vodu, netko od njih spravlja čaj, netko izvlači
suhi kruh, svi jedu, majka sprema sve na stranu, jedno za drugim liježu,
svi spavaju.
Usred noći Shirin-Gol je usnula san. Sanja da su njena braća
pogriješila jer ruski helikopteri nisu helikopteri nego prekrasne ptice
Antonov, koje ne izbacuju zapaljive šipke. U debelom trbuhu ptica
Antonov smjestile su se sitne ovčice, koje su njihov poklon Shirin-Gol i
koje iskrcavaju na polje ispred kuće. Male, bijele ovčice s mekanim,
paperjastim runom koje golica Shirin-Gol kad ih zagrli. Male, bijele
ovčice koje će izrasti u velike ovce i davati mlijeko. Mlijeko iz kojega
sestre mogu spravljati sir. Mlijeko koje može piti Shirin-Gol. Male, bijele
ovčice koje se mogu i jesti.
»Šteta što je to bio samo san,« pomišlja Shirin-Gol probudivši se.
Treći ili četvrti dan njihova boravka u gradu dolazi muškarac u
uniformi, pred vratima razgovara s ocem. A četiri dana kasnije opet

20
dolazi muškarac u uniformi, ovaj puta ne govori ništa, stupa s ocem iza
vrata. U noći se čuje šuškanje, u polusnu čuje Shirin-Gol prigušene
glasove. Kad se ujutro probudila, starije braće više nema, otac više nije
tu, nema niti starijih sestara, nestala je čak i sestra s madežom. Svi su se
vratili u brda da čine nešto o čemu Shirin-Gol nikada ne smije govoriti ni
jednoj ljudskoj duši, jer bi joj majka inače iščupala jezik, a blagi Bog bi joj
oduzeo očinji vid.
Čuvši kucanje na vratima, Shirin-Gol se trgne, u kuću ulazi žena u
uniformi, razgovara s majkom, sjeda na pod do Shirin-Gol, majke,
blizanaca, smješka se, hvata blizance za ruke, potiče Shirin-Gol da ju
slijedi, uljudno se oprašta od majke i izlazi na ulicu s troje djece.
Žena u uniformi nije toliko razgolićena kao Obnažena žena od
prvoga dana, ali nije niti zakriljena kao majka Shirin-Gol, njezine sestre,
ona sama, pa i sve druge žene koje su se ranije pojavljivale u životu
Shirin-Gol.
Polunaga žena je barem pokrila kosu maramom, lice joj nije
namaljano, ruke su joj pokrivene, suknja je dovoljno duga da pokrije
koljena. Nosi čarape, cipele s ravnim potplatom, glavu drži pognutom,
na ulici ne gleda muškarcima u oči, ugiba im se kako se pristoji, kad
netko naiđe stupa korak u stranu. Smiješi se kad god pogleda Shirin-Gol
i blizance. To je dobro, jer time barem malčice smanjuje strah Shirin-Gol i
blizanaca.
Polunaga žena s lijepim osmijehom zove se Fauzieh, učiteljica je, a
Shirin-Gol će ju odsada viđati svaki dan.
– Ovo je tvoja škola – govori Fauzieh – ovo je tvoja učionica, tvoj
razred, cipele ne moraš skidati, skini feredžu, sjedni na ono slobodno
mjesto, ne, ne na pod, tamo na klupu. Ovo je bilježnica, ovo knjiga, ovo
je olovka, a ovo je slovo... Sh – početak tvoga imena.
Sh-i-r-i-n-g-o-l, Slatki cvijet.
R-a-t.
M-u-dž-a-h-e-d-i-n, ne, ne borac za slobodu, ne pripadnik pokreta
otpora. Neprijatelj naroda, neprijatelj partije i poštovanja vrijedne vlade.
Mi živimo u Kabulu, glavnom gradu Afganistana. Kabul je star 3500
godina. Prije više od sto i pedeset godina Britanci su pokušali osvojiti
našu zemlju, pokušavali su to uzastopno, ali su ih hrabri muškarci i žene
naše domovine uspjeli potisnuti. Sada nam je u pomoć došao ruski
narod koji nadasve ljubi slobodu. Ova slika prikazuje štovanog
predsjednika i oca naše prelijepe domovine.
Shirin-Gol se uspravlja, otvara usta, hoće progovoriti, ali ipak šuti i
misli: »Moj se otac zove... on je...«

21
 Š-u-t-nj-a.
L-a-ž-i.
S-t-r-a-h.
R-u-s-i.
O-b-n-a-ž-e-n-a-ž-e-n-a.
Shirin-Gol ne želi ni pod kojim okolnostima postati nalik Obnaženoj
ženi od prvoga dana niti svim obnaženim ženama koje otada susreće na
ulici, ali još gore nego da postane Obnažena bilo bi da ne ide u školu i da
ju strpaju u zatvor. Stoga se Shirin-Gol trudi, što više može, slušati upute
Fauzieh i udovoljavati svojoj učiteljici, samo da ne dospije u zatvor. Jer
jedno zna točno: u zatvoru ljudima čupaju jezike, čupaju im nokte, buše
ruke i noge usijanim klinovima, režu prste, slamaju kosti na rukama i
nogama, probijaju trbuhe, izbijaju zube, vade oči.
U svakom slobodnom trenutku čuči Shirin-Gol bilo gdje, uglavnom
pred vratima sobe u kojoj živi s majkom i blizancima, čita, piše, vježba
riječi i rečenice.
U sobi pokraj stanuje još jedna djevojčica s majkom, ostalom braćom
i sestrama, bez oca i starije braće koji su se također vratili u brda, o čemu
ni ona ne smije pričati jer bi joj majka iščupala jezik, a dragi Bog bi joj
oduzeo očinji vid.
Djevojčica se zove Malalai i očito joj ne znači ništa ako joj majka
iščupa jezik, a dragi Bog joj oduzme očinji vid jer čini nedopušteno i
priča Shirin-Gol o svome ocu i starijoj braći koji su se vratili u brda da bi
se pridružili mudžehedinima u borbi. U borbi protiv prokletih Rusa i
proklete marionetske vlade Tarakija i svih sljedećih predsjednika, koji
ma kako se zvali uvijek žele isto: naime da izdaju ljubljenu domovinu i
poklone ju Rusima.
– Odakle znaš sve ovo i odakle ti hrabrost da tako govoriš... zar te
uopće nije strah? – pita Shirin-Gol raskolačenih očiju.
– Nije, jer sam odvažna, ja se naime zovem Malalai – kaže
djevojčica, istežući tanko tijelo kao da želi Shirin-Gol pokazati svoje
male, tek propupale grudi, a potom pita: – Znaš li tko je Malalai?
Shirin-Gol vrti glavom gledajući u pod.
– Bila je to junakinja – ponosno će Malalai – afganistanska junakinja.
Važno je da znamo tko je ona bila.
Opet Shirin-Gol ne odgovara ništa, samo kima glavom.
– Malalai je usmrtila groznoga kralja – nastavlja Malalai napravivši
stanku u kojoj uživa u učinku svojih značajnih riječi.
Shirin-Gol diže pogled, gleda u Malalai ne vjerujući što joj je netom
ispričala. Neka žena je usmrtila muškarca, jednoga kralja?

22
 – Zašto je to učinila? – pita Shirin-Gol. – Kako je to učinila?
Malalai je zadovoljna. – Ma znaš – odgovara. – Nije bilo lako, no
bila je to hrabra i snažna žena, odvažnija od svih muškaraca i boraca,
snažnija čak i od groznog kralja.
Malalai pokazuje rukom brežuljak na drugoj strani kanala i pita: –
Vidiš li onaj zid?
Shirin-Gol gleda u zid čudeći se kako to da tek danas prvi put vidi
zid koji ovija brežuljak do samoga vrha.
Malalai udara po knjizi govoreći: – Vidi. Tu je zapisano. Priča o
hrabroj Malalai.
– Ne znam čitati – priznaje Shirin-Gol, srami se i opet gleda u pod.
– Nije važno, naučit ćeš – kaže Malalai. – Ako želiš, mogu ti
pročitati.
Shirin-Gol pristaje i Malalai čita:
– Bojeći se svojih neprijatelja, a imao ih je mnogo, grozni kralj se
htio zaštititi. Zato je nagnao sve muškarce Kabula da zbog njegove
zaštite sagrade ovaj visok i debeo zid oko grada. Svojim vojnicima je
zapovjedio da ubiju svakog muškarca kojemu ispadne makar šaka
ilovače. Malalai, koja se udala dan prije, u zoru oblači odjeću svoga
muža i odlazi na njegovo mjesto kod glinenog zida.
– Zašto je to učinila? – pita Shirin-Gol.
– Jer je njezin muž bio iscrpljen – odgovara Malalai.
– Zašto je bio iscrpljen? – pita Shirin-Gol.
– To je posve jasno – odgovara Malalai. – Bio je mladoženja pa ga je
iscrpila prva bračna noć.
Shirin-Gol se ne usuđuje upitati zašto je mladoženja iscrpljen, a
mladenka nije.
– Grozni kralj – čita dalje Malalai – dolazi svaki dan do zida da vidi
kako ljudi rade, jesu li dovoljno marljivi da brzo napreduju s
izgradnjom. Kad je to jutro, dok je Malalai zidala namjesto muža, došao
na radilište, kralj je unatoč muškoj odjeći prepoznao ženu. Čudi se i urla
uokolo što jedna slaba žena svojim prljavim rukama radi na njegovu
zidu. Neustrašiva Malalai staje pred kralja i pita: »U kakvoj su prednosti
ovi muškarci pred ženama? Jednako su slabi i strašljivi kao mi. Da su
odvažni, zar bi tek tako prihvaćali tvoje nepravde i okrutnosti bez
suprotstavljanja?«
Muškarci uvrijeđeno slušaju što govori Malalai. Nikada ih niti jedna
žena nije toliko ponizila. Muškarci Kabula ne mogu si to dopustiti i žele
dokazati da nipošto nisu slabići i kukavice kako tvrdi Malalai. Muškarci
saberu svu svoju hrabrost, bace se na kralja, usmrte ga i zakopaju ispod

23
vlastitog glinenog zida – glinenog zida Kabula.
Kralj pokopan ispod zidina? Gdje? Na kojem mjestu pod zidom? Što
je bilo s Malalai? Zašto su muškarci ipak izgradili zid do kraja? Shirin-
Gol nije jasno koje od tisuću i jednog pitanja želi postaviti prvo. Čak nije
sigurna treba li vjerovati svojoj susjedi. Kako može znati da sve to zaista
piše u knjizi? Možda je Malalai naprosto izmislila priču o hrabroj
Malalai koja je ubila kralja, samo da se napravi važna. No, izmišljena ili
ne, Shirin-Gol smatra priču Malalai lijepom i žali zbog toga što u
afganistanskoj povijesti nema junakinje s imenom Shirin-Gol.
– Jesi li i ti hrabra poput junakinje? – pita Shirin-Gol sva u čudu.
– Naravno – odvraća Malalai. – Možda ću jednoga dana i ja postati
junakinjom i usmrtiti groznoga kralja. Opet se proteže, pokazuje
djevojačke grudi i domeće: – Svaka Malalai je hrabra.
– Blago tebi – kaže Shirin-Gol.
Malalai je u gradu već mjesecima. Rado ide u školu, rado uči riječi,
rado uči pisati, čitati i računati.
Ujutro veselo kuca na vrata Shirin-Gol, dolazi po nju i blizance,
hvata ih za ruke i vodi u školu. To znači da Malalai zapravo više
skakuće nego što hoda prolazeći pokraj nepoznatih ljudi, žena,
muškaraca, vojnika, tenkova, kamiona, pokraj kanala koji svjetluca i
blješti na suncu, pokraj dozivajućih trgovaca, dućana u kojima se
prodaju šarene tkanine, pokraj muškaraca koji jedu iz metalnih zdjelica
što zveče kao tisuću pjesama, pokraj dućana s vrećama punim riže, žita,
leće, graha, pokraj muškaraca koji nude povrće, prah i začine svih boja i
mirisa od kojih Shirin-Gol biva omamljena, pokraj najamnih kočija s
praporcima i zvoncima koji zvekeću i zvone, pokraj šarenih kočija u
svijetlećim bojama, pokraj konja koji ponosno dižu glave i ržu, pokraj
trubećih automobila, pokraj goluba koji kljuckaju po zemlji u potrazi za
zrnjem i preplašeno odlijeću pred Shirin-Gol, blizancima i Malalai,
pokraj svega toga i još puno drugoga, što će uskoro i za Shirin-Gol
postati uobičajeni i omiljeli prizor.
U godinama življenja u gradu Shirin-Gol spoznaje da je još uvijek
dijete i da djetinjstvu pripadaju mnoge stvari koje su joj do tada bile
nepoznate. Najvažnije su: igranje, ne samo s djevojčicama nego i s
dječacima, da smije govoriti i kad ju nitko ne pita, trčati, skakati, hodati
bez feredže, ne mora stalno manju braću držati za ruke, nositi ih ili
skrivati u skute, može pjevati, budaliti, vikati.
Shirin-Gol uživa što smije biti dijete i najradije bi to ostala zauvijek.
D-i-j-e-t-e, d-j-e-v-o-j-č-i-c-a, piše Malalai.
D-i-j-e-t-e, d-j-e-v-o-j-č-i-c-a, piše Shirin-Gol.

24
 S-l-o-b-o-d-a, piše Malalai.
S-l-o-b-o-d-a, piše Shirin-Gol; otkriva da je to posebno lijepa riječ i
proglašava ju svojom najdražom riječi. Shirin-Gol uči da su jedan i jedan
dva, dva i dva jesu četiri. Uči da je novac vrijednost kojom se mogu
kupiti različite stvari, uči da ima zemalja koje su daleko, jako daleko...
dalje nego što može sebi zamisliti.
Shirin-Gol stoji pred razredom i lijepim, dubokim, punim, nježnim
glasom pjeva pjesmicu kojoj ostale djevojčice i dječaci plješću. Shirin-Gol
slika riječ na ploču, kreda cvili i pišti, od čega joj se skuplja koža i na njoj
se pojavljuju sićušne, vesele kuglice. Shirin-Gol otvara bilježnicu,
ispisuje riječi na praznu stranicu, bijelu poput latica ljiljana. Shirin-Gol
recitira pjesmicu u kojoj se veliča domovina, partija, otac zemlje i nacije,
za nagradu joj prikapčaju medalju na grudi, druga djeca plješću. Shirin-
Gol uči da uvijek postoji jedan čovjek, šef zemlje, koji obećava da će
svima donijeti slobodu. Prije se on zvao samo Mohammad Taraki, zatim
Babrak Karmal, potom Hafizulla Amin – ili se najprije zvao Karmal a
onda Amin? Zatim se taj zvao Haji Mohammad Chamkani, a onda
Mohammad Najibullah. U svakom slučaju uvijek postoji neki čovjek koji
obećava donijeti slobodu.
– Pođi s nama – smijuckajući će Malalai – idemo na jezero.
– Mi? Tko to?
– Mladići, ti i ja.
Prvi put u životu Shirin-Gol odlazi nekamo bez blizanaca. Prvi put
u životu ne govori majci kamo ide. Prvi put u životu je slagala majci.
Prvi put u životu vozi se u autu koji zovu taksi. Prvi put sjedi pokraj
mladića koji joj nije brat niti otac.
Shirin-Gol leži na leđima, bose noge praćakaju se u jezeru. Gledajući
u plavo nebo pjevucka neku pjesmicu, zašuti, osluškuje tišinu, osjeća
ruku mladića pokraj svoje ruke, osjeća kako njezino djevojačko srce
poskakuje po cijelom djevojačkom tijelu ostavljajući je bez daha, šalje krv
u utrobu, potom u glavu, djevojačke grudi se ukrućuju. Nezakriljena
glava Shirin-Gol počiva pokraj mladićeve glave, ona gleda njegove
lijepe, crne, strastvene oči, šapuće njegovo ime i, zaprepaštena vlastitim
glasom, skače na noge. Smijući se prigušeno, ulijeće u vodu, suknja joj je
mokra, noge mokre, rashlađuje ruke, zahvaća vodu, pije iz hladnog
jezera.
Kasnije se Shirin-Gol više ne sjeća mladića, ali pamti jezero, njegovo
plavetnilo, rijedak, hladan zrak, pogled preko mirne vodene površine,
planine u daljini, poj ptica, hladovinu ispod jela, okus svježe jezerske
vode u ustima dok klizi niz grkljan do želuca kojega iznutra rashlađuje.

25
Shirin-Gol prisjeća se vjetra u kosi, spoznaje o jedinstvenom,
dragocjenom i zabranjenom trenutku. Sve ovo i još puno više toga
ugnijezdilo se u pamćenju Shirin-Gol.
Zna također da je tada pomišljala: Bog me je vidio, otišao mome
bratu i ispričao mu sve što se dogodilo ovo poslijepodne: da sam s
jednim mladićem bila na ovom jezeru i da mi je utroba zatreptala i
okrenula se, da sam bila bosa i da sam visoko dignula rukave, da sam se
ispružila i rastezala na livadi pred očima nepoznatog mladića i da su mi
mokre ruke i noge. Bog je sve to vidio i sve je ispričao mome bratu, jer
inače nema objašnjenja za ono što se dogodilo sljedeći dan.

26
 3. POGLAVLJE
Morad i Sunčeva svjetlost

S
hirin-Gol pokušava izbjeći nepovjerljive majčine poglede,
navlači školsku uniformu što brže može, ne plete nove
pletenice kao svakog drugog jutra, bez prigovora stavlja
maramu na glavu, odriče se vrućeg, svježeg slatkog čaja i suhog obroka
od predvečerja koji lijepi jezik za nepce. Naglo otvara vrata, opominje
blizance da požure, uskače u cipele, prigiba se da ih veže, krv joj udara u
glavu podsjećajući je na jezero i mladića, na nepoznat, prekrasan,
zabranjen osjećaj. Postiđena podiže glavu crvenu kao krv – i opaža lice
muškarca koji je nalik onima što su ostali u brdima da se bore za... za što
zapravo? U ovom trenutku Shirin-Gol se više nije mogla dosjetiti.
– Kako se zoveš? – pita muškarac, smješkajući se zarumenjenom
licu Shirin-Gol.
– Shirin-Gol.
Muškarac se i dalje smiješi i pita: – Kamo si krenula?
– Nikamo – odgovara Shirin-Gol, također s osmijehom.
– Gdje je nigdje? – pita neznanac.
– Škola – odgovara Shirin-Gol, kajući se što nije nanovo splela
pletenice.
Muškarac ju i dalje nijemo promatra.
Na neki način se svidio Shirin-Gol. – Tko si ti? – pita, gledajući ga
ravno u lijepe, medeno-smeđe oči koje ju podsjećaju na meku, nježnu
zimu u zavičajnim brdima.
– Morad.
– Morad, Želja, to je lijepo ime. Kakva ti je želja i namjera, zašto si
ovdje? – pita Shirin-Gol.
– Ni za što – kaže Morad, ne skidajući osmijeh s lica.
– Toga nema – odgovara Shirin-Gol, kikoćući i zaprepašteno
pogledava majku koja ne reagira na njezino kikotanje. – Što hoćeš od
mene?

27
 – Otkud znaš da hoću nešto baš od tebe? – pita Morad.
– Znam – odgovara Shirin-Gol.
– Šalje me tvoj brat – kaže Morad.
Shirin-Gol se zavrtjelo od krvi koja joj je ponovno udarila u glavu.
Koljena joj klecaju i pomišlja: Zar još jedan shabid?
– Moj brat? – šapće zapanjeno. Šuti. Ne reci ništa. Ne ovdje, pred
majkom i djecom.
Blizanci stoje uz Shirin-Gol, jedan slijeva, drugi zdesna, zure u
neznanca, upitno pogledavaju sestru, čupkaju joj suknju. – Idemo –
izgovaraju u isti glas.
– Pođite – kaže Shirin-Gol, gurajući ih van. – Doći ću za vama.
– Ne – opiru se obojica – ti moraš s nama.
– Krenite, ja ću vas stići.
– Nećemo – ustrajni su i ne miču se.
– Dođi – obraća se Shirin-Gol Moradu, gurajući ga na ulicu. Kao
svako jutro, hvata blizance za ruke i ovaj put u četvero kreću na put.
Ni za trenutak ne ispušta Morada s očiju, a niti Morad nju.
– Pričekaj me ovdje – zamoli Shirin-Gol kad su stigli pred školu.
Uvodi blizance unutra i vraća se Moradu. – Sad mi možeš reći. Zašto te
šalje moj brat?
– Hajdemo – kaže Morad.
– Što se dogodilo? Je li netko umro? Ubijen? Reci već jednom.
Govori.
– Ne, ne brini – umiruje ju Morad. – Nije ništa loše. Donosim
radosnu vijest.
Odahnuvši, okrajkom marame Shirin-Gol briše znoj s lica, slijedi
Morada u nadi da je izgovorio istinu.
Nadomak bazara Shirin-Gol više ne može izdržati. – Zlo mi je,
moram sjesti. Molim te, kaži mi konačno zbog čega te šalje moj brat!
Morad vadi rubac iz džepa, otire mahanjem prašinu s kamena uz
rub ceste, rasprostire rubac po kamenu. – Sjedni – izgovara. Čučnuo je
ispred Shirin-Gol, gleda ju netremice, smješka se, nježno ju gladi po ruci
i ponavlja, prijateljski i još uvijek s lijepim osmijehom na punim usnama:
– Šalje me tvoj brat.
– To si mi već rekao – navaljuje Shirin-Gol, promatrajući svoju ruku
kao da je prst nepoznata muškarca ostavio trag na njoj.
Moradov trag na njezinoj ruci.
– Tvoj brat i ja smo se zajedno borili – govori Morad isprsivši se
ponosno. – Borili smo se u jedinici pod zapovjedništvom neustrašivog
Massouda. Massoud, Lavovi Panj-Shira, Dolina pet lavova.

28
 – Znam, svi se vi borite u nekakvim jedinicama – kaže Shirin-Gol.
– Tvoj brat i ja smo postali prijatelji – nastavlja Morad. – Nekoliko
godina smo se borili rame uz rame, a onda sam rekao: Neću se više
boriti, oženit ću se. Tvoj brat i ja smo kartali, on je izgubio, nije imao
novca da plati dug, pa je rekao: Ti se kaniš ženiti, ja imam puno sestara.
Dometnuo je da umjesto novca mogu oženiti jednu od njegovih sestara.
Pitao sam ga koja mu je od sestara najdraža, a on je rekao da najviše voli
Slatki cvijet. Tako sam odlučio da ću se vjenčati sa Slatkim cvijetom.
– Ja sam mu najdraža? Nisam to znala – izusti Shirin-Gol ne
gledajući Morada. Prstom je na uličnoj prašini napisala: n-a-j-d-r-a-ž-a.
– Tako je rekao – odgovara Morad i zamišljeno prelazi nogom preko
črčkarije na zemlji. – Došao sam dakle da se vjenčam s tobom.
– Ne znam hoću li se ženiti – kaže Shirin-Gol, gledajući Morada.
– Tako je odlučio tvoj brat – odgovara Morad i još se smiješi.
Shirin-Gol šuti gledajući u izglađenu prašinu.
– Ljudi su mi rekli ime jednoga mule. Kažu da ne uzima puno
novca, on će nas vjenčati, nije daleko odavde pa možemo odmah k
njemu.
– Sada?
– Sada ili poslije, u čemu je razlika? – pita Morad.
– Nikakva – odgovara Shirin-Gol. – Baš nikakva razlika.
Dva sata kasnije sjede Shirin-Gol i Morad opet negdje u blizini
bazara, opet Shirin-Gol ispisuje riječi po uličnoj prašini, Morad se opet
smiješi čim progovori, opet je sve kao što je bilo dva sata ranije – samo
što su Shirin-Gol i Morad sada oženjeni. Opet Shirin-Gol misli: Nema
razlike, zbilja nikakve razlike.
– Što ti je još pričao moj brat? – pita.
– Rekao je da si najjača od svih sestara.
N-a-j-j-a-č-a, ispisuje Shirin-Gol po uličnoj prašini. – Je li ti rekao da
sam se suprotstavila i krenula u školu protiv očeve volje?
– Ne, to mi nije rekao – odgovara Morad po prvi put bez osmijeha.
– Ovo su riječi, vidiš li? Piše M-o-r-a-d.
– Znači da znaš pisati i čitati?
– Bale. Albatah. Da. Naravno.
– To nisam znao – kaže Morad, buljeći u uličnu prašinu. – Ljudi
govore da su djevojke koje znaju čitati i pisati drske i nedokazane. Ljudi
govore da djevojka koja više zna više zahtijeva. Govore da djevojke koje
idu u školu nisu zadovoljne ni sa čim i ni sa kim. Ljudi govore da te
djevojke ne poštuju svoje muževe. Ljudi govore da se ne treba ženiti
djevojkama koje su išle u školu.

29
 Shirin-Gol gleda u Morada, smješka se i govori: Prije sam mislila da
će me strpati u zatvor ako ne idem u školu. A s druge strane, ako
krenem u školu, postat ću Obnažena žena.
– Obnažena žena? Tko je ta?
Shirin-Gol razmišlja, pogleda Morada i kaže: – To je... ah, što ja
znam, nitko. – N-i-t-k-o zapisuje Shirin-Gol u prašinu na ulici.
– Muškarci neće žene koje su prepredene poput tebe – kaže Morad,
gledajući niz ulicu do kraja bazara.
– Znači li to da ni ti mene više nećeš? – pita Shirin-Gol brišući
nogom N-i-t-k-o u uličnoj prašini.
– Sada smo muž i žena – odgovara Morad opet sa smiješkom. –
Ostavimo to kako jest, pa ćemo vidjeti što će ispasti iz toga.
– Dobro – pristaje Shirin-Gol. – Ostavimo to kako jest, pa ćemo
vidjeti što će ispasti iz toga.
Dva dana kasnije povlače se Shirin-Gol i Morad u vlastitu sobu. Sve
u svemu, život poslije vjenčanja nije ni bolji niti lošiji nego prije. Morad
je dobar prema Shirin-Gol. Barem više ne mora neprekidno paziti na oba
blizanca, niti slušati majčina jadanja o groznom životu, nepravednoj
sudbini, brojnim bolestima i brigama.
– S kojim novcem ćemo živjeti? – jednoga dana pita Shirin-Gol
Morada.
– To nije pitanje koje žena smije postaviti svome mužu – odgovara
Morad.
– Zar se bojiš mojih pitanja?
– Ne radi se o strahu, nego o časti. Čim me pitaš od čega ćemo
živjeti, istovremeno mi kažeš da strahuješ da nas neću moći prehraniti.
– Možeš li nas prehraniti?
– Ne brini, naći ću posao – odgovara Morad. – Zarađivanje novca je
muški posao.
– Želim nastaviti školu – kaže Shirin-Gol.
– To ne dolazi u obzir – uzvraća Morad. – Sad si udata žena. Što bi
rekli susjedi? Od samog početka bila je pogreška što si išla u školu. Vidiš
kamo to vodi: Škola i sve gluposti u tvojoj glavi iskvarile su ti karakter.
– Želim postati liječnica – kaže Shirin-Gol ne skidajući pogled s
muža.
Morad se smješka ljubazno, pripaljuje cigaretu, zatvara oči i gleda
preda se.
Shirin-Gol sjeda pokraj Morada, stavlja ruku na njegovu, pjevuši
pjesmicu, promišlja, šuti, ponovno pjeva, zašuti, progovara mekim,
dubokim glasom. Morad otvara oči, šuti, ispuhuje dim cigarete u sobu,

30
ljubazno gleda Shirin-Gol, malo sa malo bez osmijeha na licu,
jednostavno sluša.
– Davnih dana, u brdima – započinje Shirin-Gol – sjedila sam u
svome uglu ispred kolibe i vjerovala da je svijet velik ili malen onako
kako ga svakodnevno vidim vlastitim očima. Sve što sam znala svodilo
se na kolibu, slobodan prostor ispred nje, posudu za pranje, kokoši, dva
velika stabla na jednoj strani, njihovo zelenilo, šuštanje lišća na vjetru.
Na drugoj strani mogla sam vidjeti početak puta, grmlje, veliki kamen
na kojemu je sjedila moja mati, kolce za koje su vezali magarca, kravu i
ovcu, a pred sobom u daljini vidjela sam vrhove planina. U mom veliko-
malom svijetu živjeli su majka, otac, braća i sestre. A tek što sam počela
promišljati, tek što sam počela sve shvaćati, nalaziti riječi za to, u moj
život su ušli blizanci.
– Nekako sam shvatila da moja braća i otac svakoga dana, koji nam
je podario dragi Bog, napuštaju moj svijet i vraćaju se tek uvečer. Tako
sam polagano dokučila da izvan moje kolibe i mjesta ispred nje postoje i
neka druga mjesta na ovome svijetu.
– Polagano, korak po korak, odvažila sam se krenuti u taj svijet,
otkrivajući zelena, žuta, smeđa polja, dolinu i usku pješčanu cestu.
Vidjela sam da se planine ne sastoje samo od vrhova i da su u podnožju
mnogo deblje nego gore, da ima puno više vrhova od onih koje sam
vidjela iz svojega ugla ispred kolibe. Vidjela sam široku pješčanu cestu,
selo, pustinju, druge ljude, neznance, prijatelje, rodbinu.
– Došli su Rusi, pa sam shvatila da izvan Afganistana postoji još
neka zemlja. Potom smo došli u glavni grad. U početku sam se silno
bojala stravično velikog, bučnog svijeta punog dernjave i smrada, punog
ljudi koje ne poznajem, koji se uvijek nekamo žure, koji se ne gledaju u
oči.
Shirin-Gol se sjetno nasmiješi. – Bojala sam se obnaženih žena,
plašila se da ću postati poput njih, da ću dospjeti u zatvor. Prolazilo je
vrijeme, upoznala sam Ruse i naučila shvaćati da su i oni ljudi, kao ti i ja.
Naučila sam da se dobro i zlo kod ljudi ne sastoji u tome hoće li pet puta
na dan moliti ili zakrivati lica maramama. Upoznala sam žene koje su
jače i pametnije od svih muškaraca koje sam poznavala. Naučila sam da
žene nisu manje vrijedne od muškaraca i da mogu raditi sve što i
muškarci.
– Glava ti je puna ruskih tričarija – ljubazno će Morad, otpuhujući
dim cigarete.
Shirin-Gol gleda u svojega novo-pečenog-muža, smiješi se jednako
ljubazno kao on i nastavlja: – Nazovi to kako hoćeš. Je li to bitno? Bitno

31
je da je u mojoj glavi sve što sam vidjela i naučila i da se toga više ne
želim odreći. Ne mogu se toga više odreći. Tu je. Ugnijezdilo mi se u
mozak, ne da se izbrisati. Čak i kad bih željela, ne bi se dalo maknuti. U
meni bukti plamen zvan čežnja. Na svijetu postoji toliko stvari o kojima
ne znam, koje bih željela upoznati. Želim sve vidjeti, omirisati, čuti.
Želim stati nogama na nepoznato tlo. Želim čuti glasove koje nisam čula.
Gledati u oči nepoznatim ljudima. Želim govoriti druge jezike, udisati
drugi zrak.
Morad promatra svoju novo-pečenu-ženu, vidi iskru i život u
njezinim očima, uspravlja se, stavlja ruku na njezinu, osjeća svoje sve
ubrzanije disanje, osjeća da se u njemu zbiva nešto što izmiče nadzoru,
nešto duboko unutra, jedan djelić njegova bića koji više ne poznaje, koji
ga istina podsjeća na daleko djetinjstvo, izrasta u nov život, mota se amo
tamo po glavi, juri mu po trbuhu, plaši ga, plaši ali i raduje.
– Morade, postala sam ti ženom po želji moga brata. – Shirin-Gol
gleda ravno u Moradove lijepe medeno-smeđe oči koje ju podsjećaju na
meku, nježnu zimu u zavičajnim brdima i progovara dubokim,
smirenim glasom punim nježne ljubavi, ne znajući ni sama odakle
dolazi: – Morade, volim te. Volim te, ne zato što je netko propisao da
tako treba biti, nego zato što to hoću. U tvojim očima vidjela sam
dobrotu i pamet. Molim te, Morade, nemoj reći ne, želim ići u školu, ali s
tvojom privolom.
Morad šuti.
– Voliš li me, Morade?
– Bale.
– Zbog čega me voliš?
Morad sliježe ramenima.
– Zato što sam takva kakva jesam. A takva sam zbog svega što sam
vidjela i naučila. Zato što idem u školu. Zato što u meni plamti ova
čežnja. Zato što sam napustila ugao kolibe. Zato što sam se izvukla iz
brda. Zato što hoću postati liječnica.
– Morade, ti si se borio u brdima , služio i pomagao našoj zemlji.
Želim postati liječnica, služiti i pomagati našoj zemlji.
– Idem na spavanje – kaže Morad.
– Hoćeš li razmisliti o svemu što sam rekla? – pita Shirin-Gol.
– Bale.
– Hoćemo li sutra nastaviti razgovor o tome? – pita Shirin-Gol.
– Bale.
Shirin-Gol skida maramu, okreće fitilj uljanice, gasi plamen, liježe
pokraj svog novo-pečenog-muža, stavlja mu ruku na rame, naslanja

32
glavu na muško srce, prebacuje mu nogu preko trbuha, sklapa oči,
osmjehuje se u tami i progovara: – Dobro, sutra ćemo razgovarati o tome
i vidjeti što ćemo.
Usred noći netko šakama udara po vratima. Shirin-Gol otvara.
Četiri naoružana muškarca u uniformama dolaze po Morada, treba ići u
vojsku. Shirin-Gol laže: – Morad nije tu. – Vojnici guraju Shirin-Gol na
stranu. Galame, izvlače Morada ispod pokrivača, vuku ga van, govoreći
Shirin-Gol: – Tvoj muž je od danas vojnik slavne domovinske vojske, bit
će raspoređen gore na sjever da se bori protiv mudžahedina. Ne čekaj
ga. Nećeš ga vidjeti najmanje godinu dana.
Hvala Bogu da ide na sjever, razmišlja Shirin-Gol. Barem se neće
boriti protiv svoje i moje braće, protiv moga i svoga oca.
Sutradan ujutro navlači Shirin-Gol školsku uniformu, plete nove
pletenice, veže maramu, odlazi u školu, sjeda na svoje mjesto, ne govori
da se u međuvremenu udala, da je u međuvremenu postala ženom. Uči
sve što može naučiti, čita što može pročitati, piše, računa, premještaju je
u viši razred. Trbuh joj je sve veći, majka iz njega izvlači dijete.
Djevojčicu. Shirin-Gol ju naziva svojom Sunčevom svjetlošću... Nur-
Aftab. Četiri dana poslije rođenja svoje prve kćeri, Shirin-Gol ponovno
odlazi u školu. Godinu dana kasnije njezina kći počinje trčkarati,
izgovara prve riječi. Vrata se naglo otvaraju i u kuću ulazi Morad.
Grli Shirin-Gol, ljubi svoju kćerkicu u čelo, sjeda u ugao, pije čaj,
bulji preda se, plače, trese se, ne može se umiriti, jeca, mucajući izgovara
nerazumljive riječi, smiruje se, opetovano grli Shirin-Gol, naslanja glavu
na njezino snažno djevojačko-žensko rame.
– Pričaj – potiče ga Shirin-Gol mekim, dubokim glasom. – Što su ti
učinili? Nađi riječi, reci mi, podijeli to sa mnom. Tako ću ponijeti
polovicu tvoga bola pa će ti biti lakše.
Morad gleda svoju mladu ženu, briše suze iz muških očiju i govori:
– Tvoj brat nije lagao. Ti jesi jaka.
– Jesam – priznaje Shirin-Gol. – Na mene se možeš osloniti. Sada i
zauvijek.
– Jesi li išla u školu?
– Jesam.
– Dobro me slušaj. Za dva dana moram opet natrag. Želim da mi
nešto obećaš.
– Reci što želiš od mene, a ja ću vidjeti mogu li ti to pružiti –
odgovara Shirin-Gol.
– Promislio sam – kaže Morad.
– O čemu?

33
 – Moraš postati liječnica. Liječnica ili nešto što ti srce želi.
– Zašto? – pita Shirin-Gol.
– Zato što si u pravu moj Slatki cvijete, srce moje, kraljice moja.
Jedini razlog zbog kojega nas je izdala vlastita vlada i prodala nas
Rusima, razlog našoj bijedi i ratu... sve se to moglo dogoditi zato što smo
glupi, što ne znamo ništa, ništa ne razumijemo, ne znamo ni čitati ni
pisati, vjerujemo svakome tko stane pred nas i pametno govori, drži u
ruci listić i kaže: Od danas je ovo zakon. Mi smo sljepački narod. Svatko
s nama može činiti što mu se prohtije: mogu nas bacati u bunare,
jednostavno nas ostaviti bilo gdje, navoditi nas na krive pute ili ubijati
na neki drugi način. Ako netko progleda, može vidjeti gdje je i odlučiti
sam želi li ostati tu gdje je ili sam pronalaziti svoj put dalje. Imala si
pravo, moj Slatki cvijete, uvijek si bila u pravu. Za mene je prekasno, ali
želim da ti, i moja djeca, naučite pisati i čitati. Želim da nauče sami
odlučivati što je dobro a što zlo, tko laže a tko govori istinu, tko je
prijatelj a tko neprijatelj.
– Mudro govoriš – kaže Shirin-Gol i ljubi Morada u čelo.
Dva dana i dvije noći kasnije, u kojima su se Shirin-Gol i Morad
voljeli kao nikada prije i nikada poslije, po Morada stiže ruski džip,
vraćaju ga natrag u brda na sjever zemlje da se dalje bori pod ruskim
zapovjedništvom... protiv vlastitog naroda, mudžahedina, protiv
istovjernika, u ratu koji nije želio ni on niti oni, koji nije započeo on niti
oni, za pobjedu koju i tako neće izvojevati ni oni, niti oni drugi, za cilj
koji još uvijek ne mogu dokučiti u ratu koji traje i danas.
Dva dana i dvije noći plače Shirin-Gol za petnaest, šesnaest ili
možda ipak samo četrnaest – tko će više točno znati koliko – godina
života koji to nije bio, za svojim mužem kojega je naučila voljeti, a ne zna
hoće li ga ikada više vidjeti, za kćeri koja ne poznaje svoga oca.
Treći dan ispire Shirin-Gol natečene oči, navlači školsku uniformu,
plete pletenice, zavija glavu maramom, predaje kćer svojoj majci, odlazi
u školu, sjeda na svoje mjesto, čita, piše, računa i ima tisuću i jedno
pitanje koje ne postavlja.
Za koga je ovaj rat bio i jest dobar? Kada će biti ubijeno, oderano,
raskomadano dovoljno vojnika? Tko majkama, suprugama, kćerima
vojnika kaže koje su im bile zadnje riječi? Tko umirućega drži za ruku?
Tko drži ruku ucviljene majke, supruge, kćeri? Tko dobiva? I koliko
vrijedi to što će pobjednik dobiti? Vode li se ratovi u svim zemljama na
svijetu? Umiru li djeca u svim zemljama, postaju mučenici, slamaju srca
majki i boje im kose u bijelo?
– Shirin-Gol, izgubila si svoj radosni smijeh – opaža učiteljica

34
Fauzieh. – Nestala je tvoja zagrižljivost, bezazleni žar u tvojim očima i
veselje, tvoja pitanja i radoznalost. Postala si žena.

35
 4. POGLAVLJE
Kapitulacija i odlazak Rusa

S
hirin-Gol, Malalai, blizanci, druge djevojke i mladići, žene,
muškarci, djeca, bogalji, vojnici, jednoruki, jednonogi,
umobolni, izgladnjeli, stoje uz rub ceste držeći crveni karanfil
u jednoj ruci, a u drugoj zastavicu od crvena papira koja leprša na vjetru
i stvara zvuk kao da ljudi tiho i brzo plješću.
Pokraj njih škrebeću divovski ruski tenkovi od čije težine podrhtava
tlo pod nogama Shirin-Gol. Bruje ruski kamioni i ispuhuju crni dim u
njezinu nepokrivenu kosu, ruska glazba joj para uši. Odozgo ju gledaju
umorne plave oči ruskih vojnika, njihove ruke hvataju crvene zastave,
uzvraćaju mahanjem ruskim zastavicama. Slavna armija miroljubive
susjedne zemlje kapitulira i napušta domovinu Shirin-Gol.
Deset godina su Rusi, Gruzijci, Kazahstanci, Kirgizi ispaljivali
rakete, bacali bombe, polagali mine, napadali sela. Deset godina su
ubijali Afganistance i sami padali kao žrtve. Deset godina su ruske i
afganistanske majke i žene plakale za svojim sinovima, muževima,
braćom, očevima.
Deset godina je Shirin-Gol mislila da Rusi nikada više neće otići, da
ratu nikada neće doći kraj.

36
 5. POGLAVLJE
Mudžahedini, bratoubilački rat i još jedno bježanje

N
e idem nikamo! – urla Shirin-Gol. – Ostat ću ovdje, čekati
oca moje dvoje djece i postati liječnica. – Pritom gleda
ravno u oči svojoj majci, čak i kad joj madar opali drugu
pljusku. Shirin-Gol šuti, pakira sve stvari, osim svojih, svoje kćeri i sina.
– Ne možeš ostati, bjesni rat! – viče majka.
– Glupa, neobrazovana matero – Rusi su otišli. Rat je gotov.
– Mala, glupa školarko, nemaš pojma o životu. Misliš da je rat to što
si proživjela u posljednjih deset godina? Rat se vodio u brdima i u
selima. Rat je bio u pustinji. Glavni grad su do sada poštedjeli. Jadna
moja mala djevojčice... misliš da je rat završio? Tek sada počinje pravi
rat. Pođi sa mnom. Učini to za ljubav svojoj sitnoj, nedužnoj dječici. Ne
budi luda, mali moj Slatki cvijete. Spakiraj stvari. Hajdemo. Neću moći
sama. Trebam te.
– Radi čega me trebaš? Kamo uopće ideš? – pita Shirin-Gol majku.
Ako se rat nastavi ovdje u glavnome gradu, zasigurno će se nastaviti u
brdima i posvuda.
– Bože na nebesima, Pravedniče, što to činiš s nama? – kriči majka,
čupajući si kosu. – Što smjeraš s nama? Što će biti s nama?
Shirin-Gol uzima majku u zagrljaj, snažnom rukom nježno ju gladi
po leđima. Madar. Draga, uboga madar. Smiri se. Ja sam uza te. Bog je
velik. On će to urediti. Sve će biti dobro. Rat je završio. Vjeruj mi. Ti to
ne razumiješ. Cijelo vrijeme si provela u svoja četiri zida. Vani svi znaju.
Rusi su otišli. Slobodni smo. Sada počinje život. Rat je gotov.
Shirin-Gol ponovno rasprema majčine stvari, blizanci navlače
školske uniforme, idu u školu, kćerkica Shirin-Gol sjedi u uglu sobe,
bratac joj leži u krilu. Shirin-Gol stavlja obloge na grozničavo čelo svoje
majke, nešto pjevuši, smješka se i čudi zašto se vani ne stišava oružje.
Sada, pošto je rat prošao.
I sljedeći dan, dan iza toga i mnoge dane poslije, vrata sobe ostaju

37
zatvorena. Blizanci više ne idu u školu. Shirin-Gol više ne ide u školu.
Čuje se kucanje na vratima. Susjedi mole čaj, žito, kruh, dućani su
zatvoreni. Puca se... gore nego ikada. U tami noći ponovno kucanje,
unutra ulijeće hrabra Malalai, govoreći: – Napuštamo grad, čim to bude
moguće. Neobrazovana majka Shirin-Gol koja ne poznaje ništa osim
svoja četiri zida, koja je otkako je u Kabulu samo četiri puta izašla na
ulicu, koja ne zna ni čitati niti pisati, znala je: U Kabulu, glavnome
gradu, tek sada počinje pravi rat.
Na jednoj strani ulice bore se jedni mudžahedini, na drugoj strani
drugi, svatko se bori protiv svakoga. Hekmatyar protiv Gulbuddina,
Ahmad Shah Massoud protiv Dostuma, jedan muslimanski brat protiv
drugoga. Klanja na ulicama, granatiranja, mine, tenkovi i opet ljudi
rasporenih trbuha, iščupani fetusi razbacani po cesti, opet silovane žene,
opet feredže, opet sve što je Shirin-Gol već jednom vidjela i puno više...
samo što je to ovaj put u glavnome gradu, mnogo nemilosrdnije, ovaj
put je to vlastiti narod, ovaj put je to vlastiti rat. Bratoubilački.
Sve što Rusi nisu uništili, pretvaraju afganistanski ratnici u
razvaline i pepeo. Bore se godinama sve dok jednoga dana u grad ne
stiže nova sila, pokret talibana. Najibullah, svojedobno omraženi čelnik
tajne policije, u međuvremenu Je postao zadnji Rusima odani
predsjednik. Skupa s bratom ukopao se u zgradu Ujedinjenih Naroda.
Talibani izvlače obojicu van, prebijaju ih, obasiplju pogrdama, vuku ih
kroz grad. Najibullah i njegov brat su javno popljuvani, ubijeni, a
njihova su trupla vučena kroz grad. Sutradan ujutro ljudi su vidjeli
mrtva tijela svoga predsjednika i njegova brata obješena na uličnom
stupu. Shirin-Gol je imala sreću. U to vrijeme već odavno nije bila u
Kabulu i nije morala više sve to gledati i proživljavati.
Shirin-Gol, njezina kći Nur-Aftab, njezin prvi sin Nasser, blizanci,
majka Shirin-Gol, susjeda Malalai, njezina majka, sestre i braća, druge
djevojke i njihove majke, sestre i braća, skupili su ono malo bijedne
imovine koliko se dalo nositi i pobjegli onamo kamo su prije njih već
pobjegli brojni njihovi zemljaci: u Pakistan.
Autima, kočijama, taljigama, na konjima ili devama. Shirin-Gol,
njezina kći, sin, blizanci i majka pješice. Bježali su pred granatama i
raketama koje su Afganistanci ispaljivali na Afganistance. U groznom
bratoubilačkom ratu između Ahmada Shaha Massouda, Hekmatyara,
Dostuma, Khalilija, Gilanija i kako li se već zovu vođe različitih grupa
mudžahedina. Žene, djeca, muškarci bježe od nezaposlenosti i gladi, od
mina i vatrenog oružja, od pljačkanja i silovanja.
Po danu lete helikopteri i pucaju po svemu što se miče. Danju su

38
mudžahedini na putu, uzimaju putarinu, ovce, pokrivače, jelo, dječake
koji su dovoljno odrasli za borbu, žene, djevojke.
– Ostavite nas na miru – viče Shirin-Gol – moj otac i braća su
također mudžahedini!
– Gdje su? – pitaju drumski razbojnici.
– U brdima.
– Kojim brdima?
– Tamo gdje se bore.
– Na čijoj se strani bore?
– Na strani domovine, proroka, Kurana i islama.
Muškarci se smiju, uzimaju što hoće, nestaju.
Danima i tjednima lunjaju kroz pustinju, sela, preko brda i kroz
doline, prolaze uzduž i poprijeko isušenih rijeka i polja posutih minama.
Stalno se moraju skrivati pred stražama mudžahedina, pa ipak ih
zaustavljaju, ipak moraju plaćati putarinu.
Jedan je stražar htio novac, ali se predomislio i zatražio Shirin-Gol. –
Moju kćer? – pita njezina majka. – Hoćeš moju kćer? Uzmi ju. Poklanjam
ti ju. Šenula je umom. Bolesna je. Učinio bi mi uslugu. Uzmi ju – govori
majka Shirin-Gol i gurne ju tako silovito da je pala pod noge
mudžahedinu.
Shirin-Gol ostaje ležati na zemlji, ispušta neobične zvukove, vrišti,
grabi mudžahedina za nogavice i pokušava se po njemu dići na noge.
S gnušanjem i zaprepaštenjem, mudžahedin nogom gurne Shirin-
Gol od sebe, pljune, umata se u svoj patu i nestaje.
Majka Shirin-Gol klekne pokraj svoje kćeri koja se na podu još trese
od straha, grli ju, ne govori ništa, samo ju čvrsto pritišće na srce.
Otada se mala skupina žena i djece kreće samo noću. Dvanaeste
noći Shirin-Gol prestaje brojiti dane i noći. Četrnaeste noći više nema
snage za dalje. Tijekom petnaeste noći ipak vuče sebe i djecu dalje, a
jednako tako i sve noći koje slijede.
Kreću se po istoj cesti, istim stazama i putovima kao stotine, tisuće,
milijuni Afganistanaca zadnja dva desetljeća do danas. Istim putovima i
cestama po kojima su kraljevi i vojskovođe vodili svoju vojsku: Darije,
kralj Perzije; Aleksandar, kralj Grčke. Tu su bili Mongoli, Britanci, Rusi,
Amerikanci, Bin Laden je bio tu, KGB i CIA, a sada Shirin-Gol i njezina
obitelj. To je cesta koja iz Kabula vodi u smjeru Jalalabada, a otuda u
strmim i uskim serpentinama prolazi dalje kroz slobodna plemenska
područja i vijuga preko legendarnog Khyberpassa u Pakistan.
Što su bliže granici, to je na cesti živahnije. Slijeva i zdesna stoje
automobili, kamioni, vojni transporteri, olupine tenkova. Sve više se

39
ljudi uspinje uz brežuljak. Ispred granice su trgovci izgradili dućančiće,
neki muškarci sjede iza ostakljenih blagajni u kojima su naslagali brda
novca promijenjena po lihvarskim tečajevima. Drugi čuče ispred starih
kontejnera, prodaju užad, auto-gume, gvožđe, staro željezo, oplate
kotača, poklopce motora, automobilska vrata, staklo, drvo, grede.
Oružje.
Shirin-Gol više ne zna kako je zamišljala granicu. Možda je
zamišljala da je granica jedna čista, velika kuća u koju se ulazi i dobiva
se čaj uz doček i dobrodošlicu ljudi iz druge zemlje. Možda je zamišljala
da je granica jedan veliki visok zid s vratima. Možda je zamišljala da je
granica samo kakva ograda. U svakom slučaju nije zamišljala da granicu
predstavljaju dvije manje kule koje razdvajaju vrata. Iako sada, s mjesta
na kojem stoji, nalazi da je vrlo praktično vrata pretvoriti u granicu;
moguće ih je otvoriti i zatvoriti, prolaziti kroz njih i vraćati se.
Shirin-Gol poravnava feredžu i suknju, gura uvojke ispod marame,
dotjeruje odjeću svojoj djeci, uspravlja se i priprema po prvi put u životu
prijeći jednu granicu.
Lijevo i desno od vrata stoje muškarci bez brada i tamnije boje kože,
u lijepim uniformama, s kapama koje su ukosili na glavama. Nose
čizme, a u ruci palice. Palicama udaraju svakoga tko prolazi kroz vrata,
potičući ga da požuri. Shirin-Gol neko vrijeme promatra svoje zemljake
u prolazu kroz vrata, ne bi li dokučila kako brzo čovjek treba ići da ne
dobije udarac. Očito da brzina ili sporost u tome ne igraju baš nikakvu
ulogu. Batine dobije svatko tko prođe kroz vrata.
– Ne trebate se bojati – govori majka Shirin-Gol svojoj djeci i
unucima. U dubini duše oni su dobri ljudi. Samo obavljaju svoju
dužnost. Vidjet ćete da nije strašno. Pogledajte kako su tanke te palice. A
vi niste kukavice. Prošli smo štošta gore. I ovo ćemo izdržati.
– Neću u Pakistan – izjavljuje Shirin-Gol.
– A kamo ćeš? – pita ju majka.
Vojnici tamnih lica i sitne građe, mršaviji i niži od svih muškaraca
koje je Shirin-Gol vidjela u dosadašnjem životu, batinaju Shirin-Gol,
njezinu kćer, sina, blizance, majku da požure, pokažu novac i oslobode
put. Jedan od vojnika hvata Shirin-Gol za stražnjicu, oblizujući usnice,
drugi se smije, poteže ju k sebi, udara, gura.
– Navuci feredžu preko lica – grdi ju drskiji od blizanaca. Shirin-Gol
sluša.
Na pakistanskoj strani granice jednako je krcato i bučno kao na
afganistanskoj.
Shirin-Gol, njezina djeca, majka i blizanci zastajkuju, skaču ustranu

40
da ih netko ne pregazi. Muškarci zemljaci, Afganistanci, napadaju ih,
prigovaraju da se maknu s puta, vojnik vitla svojom tankom palicom po
zraku.
Djevojka-žena otprilike dobi Shirin-Gol, s dvije kćeri iste dobi kao
djeca Shirin-Gol, zastaje i pita: – Kako se zoveš?
– Shirin-Gol.
– Jesu li djeca tvoja?
– Jesu – odgovara Shirin-Gol. – Ovo je moja majka, a to su mi braća.
– Dođi ovamo, Shirin-Gol. Muvaš li im se na putu isprebijat će te ili
će te pregaziti auto. Hajde, sjedni k meni u hlad. Jesi li ovdje prvi put?
– Jesam.
– Skini hejab da te vidim – nastavlja Djevojka-žena. – Nisi više u
Afganistanu, ovdje te nitko ne može prisiliti da zastireš lice.
– Znam. – Shirin-Gol poteže maramu i obasjava djevojku-ženu
blistavim osmijehom. – Kakva gužva! Toliko ljudi, kamiona i automobila
nisam vidjela nikada u životu, čak niti u glavnome gradu.
– Bila sam ovdje više puta – govori Djevojka-žena, prebacujući nogu
preko noge. – Stalno sam se vraćala u zavičaj, gdje bi se uvijek nešto
dogodilo pa sam morala bježati. Jednom iz Afganistana u Pakistan, pa
opet iz Pakistana u Afganistan.
Oponašajući Djevojku-ženu, Shirin-Gol prebacuje nogu preko noge,
dobiva od majke udarac laktom u rebra i vraća noge u prvotni položaj.
Djevojka-žena zabacuje glavu, smješka se i govori: – Kad sam, prvi
put bježala, pobjegla sam pred Rusima. Tada sam još bila mala
djevojčica. Onda su ljudi govorili da život u Kabulu nije loš, pa smo se
vratili. Iza toga su Rusi ubili moga oca i opet smo bježali ovamo. Nakon
udaje moj je muž rekao da idemo u domovinu. Tamo je nagazio na
minu, ostao bogalj i umro nakon nekoliko tjedana. Opet sam pobjegla
ovamo, a otac moga muža uzeo me za ženu, ali i on je doskora umro od
starosti. Prva žena moga drugog muža, koja je prije bila moja svekrva i
kojoj sam bila suparnica kad me je svekar uzeo za ženu, nije htjela da
ostanem u njenoj kući. Dala me je za ženu svome najmlađem sinu, bratu
moga prvog muža, sinu moga drugog muža. Bio je zapovjednik
mudžahedina i opet me odveo u Afganistan, ali on je morao na front. U
napadaju na naše selo, sve je razrušeno i ja sam ponovno morala bježati.
Čekala sam svoga muža, no nije došao. Kad više nije bilo što za jesti
pobjegla sam ovamo u Pakistan. Stara, koja mi je prvi put bila svekrva i
sad je to opet, još me uvijek nije htjela primiti u kuću, kao ni moje kćeri.
Uzela mi je sina, ali mene i kćeri ne. Radi toga sam došla na granicu. Sto
koraka i cijeli jedan život daleko od domovine, čučim tu i svaki dan se

41
nadam da će možda doći moj muž i pronaći me.
– Od čega živiš? – pita Shirin-Gol.
– Radim ovo i ono, da bih mogla prehraniti djecu i sebe.
– Što znači »ovo i ono«? – pita Shirin-Gol.
– »Ovo i ono« jednostavno je ovo i ono – s osmijehom odgovara
Djevojka-žena.
– Zarađuješ li dobro za »ovo i ono«?
Djevojka-žena prasne u smijeh tako da joj Shirin-Gol vidi jezik,
zube, malu resicu u ždrijelu koja poskakuje naprijed nazad. – Pogledaj
me! Lijepa sam, mlada sam, a tu na granici ima mnogo pakistanskih
službenika, mnogo afganistanskih muškaraca. Muškaraca koji dugo nisu
vidjeli žensko tijelo i kojima rastu zazubice kad ugledaju moje tijelo. Sve
u svemu, zarađujem dovoljno, katkada čak više nego dovoljno.
Shirin-Gol otvara usta, želi nešto reći, ali joj je slina zapela u grlu.
Progutavši slinu, morala je zakašljati.
Djevojka-žena gleda Shirin-Gol, više se ne smije i govori: – A što bih
trebala? Gladovati i pustiti da mi djeca izgladne? Dopustiti da svi
umremo?
Shirin-Gol gleda u pod, ne govori ništa, oči je prikovala na bose
noge djevojčice koja prolazi mimo njih. Malena nosi na glavi golemu
željeznu ploču, zamršena kosa strši joj na sve strane. Odjeća na njoj visi u
dronjcima, hodajući siše prste, crnim očima koje nisu ni tužne niti sretne,
odmjerava jedno po jedno, Djevojku-ženu, Shirin-Gol, Nur-Aftab, malog
Nassera, majku Shirin-Gol, blizance, te odlazi dalje.
Djevojka-žena posjeda obje kćeri pokraj Shirin-Gol, ljubi ih u čelo,
govoreći: – Ostanite tu s tetom, odmah ću se vratiti.
Prije nego što je Shirin-Gol shvatila što Djevojka-žena smjera, ova je
skočila na noge i začas iščezla iza jedne od brojnih čajana. Djevojčice
ostaju sjediti, drže se za ruke i gledaju za majkom.
Shirin-Gol ih obje gladi po kosi, vuče ih bliže sebi i pita: – Kako se
zovete?
Obje gledaju u Shirin-Gol smješkajući se, šute.
– Ostajemo ovdje? – pita Nur-Aftab, gurajući se na mjesto između
djevojčica i svoje majke.
– Ne – odgovara Shirin-Gol – ovo nije mjesto na kojemu bi trebalo
ostati.
– Za ime svijeta, ovo zaista nije mjesto na kojem bi trebalo ostati –
potvrđuje majka Shirin-Gol.
– Što vuku svi ovi ljudi? – pita stidljivi blizanac.
– Izgleda kao staro željezo i smeće – odgovara drski blizanac.

42
 – Ljudi nisu glupi, zašto bi trebali vući staro željezo i smeće?
– To je krijumčarena roba – objašnjava Djevojčica-žena, koja se
pojavila jednako iznenadno kao što je nestala.
– Krijumčarena roba? – pita Shirin-Gol.
Djevojčica-žena se smije i ponavlja: Krijumčarena roba. Sve što
jedna osoba može nositi ne podliježe carini. Ljudi vuku ulje, benzin,
dijelove automobila, tenkova, gume, opijum, kokoši, radio-aparate,
kabele, novac, žito, rižu, voće... jednostavno sve što mogu nositi... iz
Afganistana ovamo u Pakistan gdje to prodaju. Prodaju trgovcima koji
opet preprodaju. Poznajem čovjeka koji kupuje staro željezo, prodaje ga
nekome tko ga topi i lijeva u novo željezo.
– Koliko se dobije za jednu ploču poput one koju je djevojčica u
zelenoj suknji nosila na glavi? – pita Shirin-Gol.
– Ako radiš cijeli dan, navečer si zaradila toliko da za sebe i svoje
dvoje djece možeš kupiti dva ili tri kruha i limenku čaja.
– To je žalosno – izjavljuje Shirin-Gol.
– Nije žalosno, nego dobro. Zahvaljujući tom poslu mnogi ljudi su
siti. Zahvalni smo pakistanskim pograničnim službenicima što nam
dopuštaju prolaz – objašnjava Djevojka-žena, gledajući prema vratima
kroz koja upravo protrčava djevojčica s teškim teretom na glavi. Tankom
palicom vojnik ju udara po maloj stražnjici. Uvukla je stražnjicu i
usprkos boli održava teret u ravnoteži.
– Tko je ova djevojčica? – pita Nur-Aftab.
– Afganistanka, kao ti i ja – odgovara Djevojka-žena.
– Što ima na glavi? – pita Nur-Aftab.
Ma koliko se Shirin-Gol trudila, nije uspjela odgonetnuti što malena
nosi na glavi.
– Ne znam što nosi, no ma što bilo vraški je teško – odgovara.
– Lijepa je – kaže Nur-Aftab i domeće: – Znam što je to... nosi
polumjesec.
Shirin-Gol se smješka, gladi svoje dijete po kosi. – Da, možda je
polumjesec.
– To je mala, mršava djevojčica u tankoj, šarenoj, lepršavoj suknjici –
dodaje majka Shirin-Gol. – Na glavi nosi veliko, teško čudovište. Dolazi
iz Afganistana, kao i mi, a ide u Pakistan, kao i mi.
– Lijepa ti je priča, bako – poviče Nur-Aftab veselo. – Pričaj dalje!
– Nije priča, niti je lijepa – uzvraća baka.
– Svejedno pričaj – moli Nur-Aftab.
Shirin-Gol uzima dijete u krilo, smiješi se i priča.
– Mislim da si u pravu. To jest polumjesec. Bio je dan i mjesec nije

43
imao posla. Bilo mu je dosadno, pa je došao do ruba velikog, beskrajno
širokog nebeskog svoda. Zapravo se želio samo nagnuti preko ruba neba
i pogledati ljude na zemlji, ali se okliznuo i pao dolje. Djevojčica ga je
našla, sažalila se, podigla ga i stavila na glavu. Sada ga nosi do ruba
obzorja, da bi se mogao popeti na nebo i još večeras ponovno svijetliti
ljudima na zemlji, tebi i Nasseru, blizancima, baki, našoj novoj prijateljici
i njezinim kćerima, njezinu sinu i mužu te svim dobrim vjernicima i
nevjernicima na zemlji.
– Kad sljedeći put Mjesec padne na zemlju, ja ću ga naći i odnijeti do
ruba obzorja! – usklikne Nur-Aftab.
Nur-Aftab se ispentrala iz majčina krila, stavila je na glavu jedan od
smotuljaka koji su donijeli iz Afganistana i prošetala s njim ispred svoje
obitelji, Djevojke-žene i njezinih kćeri.
Pokraj njih prolazi teško natovaren kamion, ostavljajući ih obavijene
crnim, smrdljivim dimom. Dok je kamion s golemim crnim gumama,
koje su velike kao čovjek, prolazio pokraj Shirin-Gol, shvatila je da je
polumjesec na glavi krhke djevojčice zapravo blatobran... blatobran
velikog kamiona.
Kamion je krcat pokrivačima, stolcima, stolovima, velikim vrećama,
kokošima, djecom, ženama, muškarcima koji se vraćaju u rodni
Afganistan.
Ispred Shirin-Gol zastaje žena s kantom na zastrtoj glavi, pružajući
ruku.
– Možeš li mi pomoći? – pita. – Imaš li novca?
Shirin-Gol vrti glavom.
– Imaš li možda komadić kruha?
Shirin-Gol vrti glavom.
Djevojka-žena izvlači novčanicu iz džepa i poklanja ju ženi.
Žena ide dalje.
– Jesi li bogata? – pita Shirin-Gol.
Ozbiljna lica Djevojka-žena odgovara: – Ovdje nitko nije bogat.
Svatko svakome pomaže... danas sam ja pomogla njoj, sutra će netko
drugi pomoći meni.
– Bog te blagoslovio – kaže Shirin-Gol.
– Ispričala si nam krasnu priču. Možeš li nam ispričati još koju? –
pita Djevojka-žena.
Shirin-Gol sklapa oči, razmišlja, otvara ih i kaže: – Vidite li žene u
plavim, bijelim, narančastim i zelenim buqhrama? Vidite kako sve
ponosno i uspravno prolaze pokraj nas noseći težak teret na glavama.
– Da, da, da! – klikće Nur-Aftab skakućući.

44
 – Tiše, uplašit ćeš ih vikom. Sjedni i poslušaj. – Shirin-Gol opet
povlači svoju kćer u krilo. – Vidite ih? To su kraljice i princeze.
Plemenita su roda, uznosite i imućne. A sada su na putu od jedne do
druge svoje palače.
– Što nose na glavama? – šapatom pita Nur-Aftab.
– Zar ne znaš? – uzvraća Shirin-Gol pitanjem.
Nur-Aftab trese glavom i puna znatiželjna iščekivanja gleda u
majku.
– To je njihovo blago.
– Zašto njihovo blago ne nose sluge? – pita Nur-Aftab.
Shirin-Gol se zamisli i odgovara: – To su pravedne kraljice i
princeze, one žele same nositi svoj teret da bi se i njihovi sluge mogli
malo odmoriti. Osim toga, zbog tereta moraju držati uvijek uspravne
glave, tako da ne gube uznosit način hodanja.
– A onaj starac? – uzvikuje Nur-Aftab, pokazujući prstom u sijedu
starinu, pogrbljenu pod teretom goleme, teške vreće. – Je li to kralj?
– Ne znam – odgovara Shirin-Gol.
– A dječaci sa svjetlucavim kapama i sanducima na leđima? Jesu li
to prinčevi? – pita Nur-Aftab.
– Ne znam – odgovara Shirin-Gol.
– Zašto muškarci nose teret na leđima, a žene na glavi?
– Ne znam – odgovara Shirin-Gol.
– Zato da imaju slobodne ruke za svoju djecu – odgovara majka
Shirin-Gol.
Shirin-Gol je upravo nešto zaustila, kad se s vrata začulo vrištanje.
Gomila djece u dronjcima vrišti, plače, nastoji izbjeći bijes, palice i
batinanje pograničnih službenika. Zaštitnički drže ruke ponad ušljivih
glava, trče i posrću. Djeca su nalik sitnim, izmučenim kosturima koji se
svaljuju pokraj vrata, između starog željeza koje su dovukli.
Ni sama ne znajući radi čega, Djevojka-žena brizne u plač. Ne
znajući zašto, šuti Shirin-Gol, njezina majka, odjednom i djeca
promatraju kako žene, djeca i muškarci tegle terete. Vide djevojčicu
upola manju od Nur-Aftab kako na glavi nosi skrivenu željeznu cijev.
Vide zamazan, težak željezni dio motora na ramenima sićušna dječaka,
koji je i sam prljav od glave do pete. Koljena mu klecaju, posrče,
uspravlja se na rubu snaga, svako malo skida teret da mu težina ne
smlavi kosti. Vide djecu koja nemaju ime, ne zna im se dob, nemaju
želja, nemaju prošlost, nemaju budućnost. Vide djecu za koju život nema
drugo značenje nego da iznesu živu glavu hodajući preko granice i
natrag. Za komad kruha, malen poput njihova dlana, tegle još jedan,

45
prljav i težak komad nečega na pogrbljenim plećima, na malim
glavicama, vuku ga na platnu po zemlji. Na graničnom prijelazu čekaju
da službenik odvrati pogled, nadajući se da se ne poigrava s njima,
potom krenu u trk. Vide mladića na štakama, bogalja, koji je poput
stotina tisuća drugih Afganistanaca nagazio na minu koja mu je raznijela
nogu, otrgnula ruku. Jednoruki, jednonogi na štakama, svezao je uže
oko struka i vuče za sobom dva kanistra ulja ili benzina, ili bilo što
drugo. Gledajući bogalja koji dobiva batine od pograničnog službenika,
jer nije dovoljno brz i zadržava promet.
– To nisu prinčevi i kraljevne – govori majka Shirin-Gol.
– Znam – tužno će Nur-Aftab, prebacivši donju preko gornje usnice.
Gleda u baku i ponavlja: – Znam, ali ljepše mi je ako mislim da su
kraljevne i princeze.
– Slutim da ste gladni – izgovara Djevojka-žena.
Shirin-Gol šuti.
Djevojka-žena opet skače na noge i iščezava.
– Treba krenuti – kaže majka Shirin-Gol. – Ovo nije dobro okruženje
za nas.
– Ona je dobar čovjek – kaže Shirin-Gol.
– Radije bih umrla i znala da su mi djeca pomrla negoli da svoje
tijelo... – Majka je zašutjela, navukla feredžu preko lica i ukočeno pilji
prema pograničnim vratima.
Djevojka-žena se vratila noseći dvije limenke čaja, lepinju za
svakoga, posudu jogurta, čak i šećer za čaj.
– Pred vama je dalek put – kaže. – Molim vas, jedite koliko možete,
a potom morate krenuti da ne bi morali noću prolaziti kroz plemensko
područje. Pakistanski vojnici imaju posvuda na cesti svoje straže, i neće
vas pustiti da prođete. Najbolje je da odmah krenete u brda, u područje
slobodnih plemena, ondje Pakistanci nemaju više ovlasti.
Shirin-Gol i Djevojka-žena zagrlile su se i izljubile na rastanku,
poželjevši jedna drugoj dug, zdrav i miran život.
Čim se Shirin-Gol s obitelji udaljila od graničnog područja, učinili
su što im je savjetovala Djevojka-žena – napustili su asfaltiranu cestu.
Sve je bilo kako im je rekla Djevojka-žena. Lako je naći put, posvuda su
zemljaci, ispred njih, iza njih, dokle god seže pogled. Iz daljine se
doimlju poput sićušnih, raznobojnih mrava koji hodaju jedan iza
drugoga u dugačkome nizu. Neki ih prestižu, drugi ostaju otraga. Neki
vuku teške terete, drugi su praznih ruku, odjeveni u dronjke. Neki nose
djecu, drugi su sami.
Ispod staze, među brežuljcima i brdima vijuga asfaltirana cesta na

46
planinu do legendarnog Khyberpassa.
U Tribal Areas, plemenskim područjima nedaleko pakistanskog
pograničnog grada Pechawara, nailaze Shirin-Gol, njezina djeca, majka i
blizanci na dugačke, visoke zidove iza kojih stoje gospodske kuće, prave
palače u kojima žive siti, bogati ljudi koji ne poznaju osjećaj gladi. Ljudi
pričaju da su to trgovci drogom. Ljudi koji trguju opijumom i imaju
toliko novca da ga ne mogu niti prebrojiti. Jedan od njih ponudio je
pakistanskom predsjedniku preuzimanje svih državnih dugovanja ako
predsjednik njemu i njegovoj obitelji osigura azil. Ljudi pričaju da je
pakistanski predsjednik bio vrlo sretan zbog ponude bogatog trgovca
drogom, ali ju je morao odbiti jer se tome protivio njegov prijatelj,
američki predsjednik. Stoga je trgovac drogom izgradio palaču u Tribal
Areas, području koje zapravo ne pripada ni Pakistanu niti Afganistanu,
u kojemu nema što za reći nikakav predsjednik, ni vlada, niti kralj.
Bogataš može činiti što ga je volja. Ovdje je on ili gospodar samome sebi
ili kao gospodar plaća za poslove koje obavljaju stražari, krijumčari ili
nešto treće. Svaki muškarac nosi jedno, dva ili više oružja.
U dućanima na bazaru proizvode se i prodaju oružja svih mogućih
vrsta. U drugim se dućanima važe i porcionira za prodaju heroin i
opijum. Posvuda se puši opijum kao i hašiš.
Shirin-Gol se dopada miris koji izlazi iz dućana i daščara i koji,
pomiješan s mirisom svježe pečene ovčetine iz obližnjih pečenjarnica
kebaba, prodire ispod njezine feredže.
– Odmorimo se – kaže Shirin-Gol i čučne ispod jednog dućančića,
sklapa oči i duboko udiše miris u prazan želudac.
– Što radite tu? Odlazite – viče mladić iz radnje iza njih. Mladić je
jedva stariji od blizanaca. Čuči na zemlji ispred niskog radnog stola i
popravlja pištolj s prekrasnom drškom od sedefa.
– Molim te, brate, umorna sam, djeca su umorna, majka mi je
bolesna, a braća iscrpljena, žedni smo.
– Jeste li i gladni? – pita mladić iz dućančića.
Shirin-Gol gleda mladića kroz tanku mrežicu ispred očiju i kima
glavom zamotanom u maramu.
Mladić ostavlja pištolj s drškom od sedefa, uzima štaku koja leži
pokraj, podupire se i izlazi van. Batrljak mu se klati kao komad mrtva
mesa nalijepljena na tijelo. Jednonogi čučne pokraj Shirin-Gol. – Uđite u
dućan, tamo ste na sigurnom, možete skinuti feredže i odmoriti se.
Ionako je vrijeme za molitvu, namjeravao sam kupiti nešto za jelo pa
budite moji gosti.
– Ne želimo ti biti na teret, vrlo si ljubazan – odgovara Shirin-Gol. –

47
Dopusti da se malo odmorimo, pa ćemo odmah dalje.
– Niste mi na teret, učinili bi mi veselje. Molim vas, uđite – govori
mladić. – Molim vas. Tu vani je previše opasno za vas Trebali ste ostati u
brdima. Uskoro će se smračiti. Molim vas, uđite.
– Molim te, madar, pusti da uđemo – molećivo će Nur-Aftab, ustaje i
ne čekajući odgovor ulazi u dućančić i čučne na zemlju, pokraj pištolja s
drškom od sedefa.
Mladić se uspravlja, gura blizance u dućan, uzima Nassera na ruke,
unosi ga i posjeda na zemlju pokraj sestre. Othramao je do pečenjarnice
na drugoj strani ulice, kupio prženo meso, rižu i kruh, vratio se i
rasprostro plastični stolnjak po podu svoga dućančića, razdijeli jelo i
sam čučne. – Neka nam je Bog uvijek milostiv. Molim vas, ponudite se,
ima dovoljno hrane za sve.
– Sam Bog te poslao – izusti Shirin-Gol. Sjedeći leđima okrenuta
ulici, smaknula je maramu.
Mladić dugo šutke promatra Shirin-Gol. Moja rođena sestra je s
dvoje djece, otprilike jednake kao tvoja, majkom i mojom mlađom
braćom također u bijegu. Nitko ne zna gdje su. Daj Bože da i oni naiđu
na dobru dušu koja će im se smilovati i pomoći im.
Mladić čuči na zemlji, na zdravoj nozi, batrljak njegove druge noge
leži ispred njega poput malena jastuka. Ne skidajući pogled sa Shirin-
Gol, mladić prstima gnječi rižu, trga komadić mesa, sve trpa u usta,
žvače. Gledajući ju netremice, govori: – Zasigurno su još živi. Osjećam
to.
– Zasigurno su živi – potvrđuje Shirin-Gol.
– Hoćeš li i meni napraviti pištolj? – pita Nasser.
– Neću. Pištolji nisu dobri – odgovara jednonogi mladić – Pištolji
ubijaju ljude.
– Zar je jedan pištolj usmrtio i tvoju nogu? – pita Nasser, ubacujući
krupan komad mesa u usta.
– Ne, raketa – odgovara Jednonogi. – Raketa mi je uništila nogu.
Bježali smo, zatekli smo se u pustinji, bila je noć kad je pala raketa. Svi
su vrištali i razbježali se na sve strane, a posvuda su bili mudžahedini.
Uhvatili su moju sestru, njezinu djecu i moju majku, uvukli ih u svoje
džipove i odvezli se skupa s njima. Vikao sam i dozivao, htio sam s
njima, ali me nisu čuli.
– Što si onda učinio? – pita bojažljivi blizanac.
– Ustao sam, ali sam se odmah opet srušio. Tek sam tada shvatio da
sam pao jer mi je odsječena noga i imam samo još jednu nogu. Brzo sam
košuljom zamotao batrljak, jer sam to naučio u školi. Učitelj je govorio

48
ako stanemo na minu ili nas pogodi raketa, pa nam odsiječe ruku ili
nogu, batrljak se odmah mora čvrsto zamotati da ne iskrvari. Eto, tako
sam učinio, a onda sam se onesvijestio.
– A poslije? – pita drskiji od blizanaca.
– Imao sam sreću – nastavlja Jednonogi. – Našao me je jedan
muškarac, koji me danima i noćima vukao na leđima, svako toliko mi je
ispirao ranu sve dok nismo došli u Pakistan i pronašli liječnika. Liječnik
mi je odsjekao još komad noge. Rekao je da to mora učiniti jer je sagnjila.
Ostatak je sašio.
– Je li boljelo? – pita bojažljivi blizanac.
– Više ne znam – odgovara Jednonogi.
– A onda? Što je bilo poslije? – zagrijao se drskiji blizanac.
– Čovjek koji me našao i danima nosio krasna je osoba. Rekao je da
je u jednom raketiranju izgubio sina i, ako želim, mogu kod njega
stanovati i raditi za njega. Platio je liječnika i svaki dan mi je davao nešto
za jelo. Otada sam kod njega i izrađujem za njega pištolje.
– Koliko si dugo išao u školu? – pita Shirin-Gol.
– Dvije godine.
– I ja sam išla u školu. U rusku školu.
– Čim završi rat, vratit ću se u školu – izjavljuje Jednonogi.
– I ja – uzvraća Shirin-Gol. – I ja se kanim vratiti u školu. Želim
postati liječnica.
– Insha-allah – kaže Jednonogi.
– Insha-allah – kaže Shirin-Gol.
Torkam, čita Shirin-Gol sutradan ujutro na ploči lijevo od granice
Pakistana i Tribal Areas.
– Znaš li čitati? – pita Afganistanka, promatrajući Shirin-Gol.
– Bale – odgovara Shirin-Gol.
– Što tamo piše? – pita žena.
Shirin-Gol čita glasno i jasno: PAŽNJA
Strancima je pristup zabranjen
Odredba vlade
Dobrodošli na Khyberpass
Držite se lijeve strane
– I što još piše? – pita žena.
– Ništa, to je sve – odgovara Shirin-Gol.
– A, tako – kaže žena, hvata za ruke dvoje od šestero ili osmero
djece s kojima je netom prešla granicu i ide dalje. Shirin-Gol razmišlja što
znači Torkham no ne pada joj na pamet. Podsjeća na gham, perzijsku
riječ za žalost, tugu.

49
 – Ne stojte tu! – urla policajac, vitlajući palicom po zraku.
– Salam, mi smo posjetitelji – govori Shirin-Gol.
– Vi ste izbjeglice – odsiječe policajac – mičite se.
– Gdje ti je otac? – pita zemljak prilikom prijavljivanja u pakistanski
izbjeglički logor.
– U domovini – odgovara Shirin-Gol.
– Nisam pitao tebe – grubo će muškarac. – Ti si jamačno jedna od
onih koje su dopale u ruke bezbožnim Rusima i izgubile stidljivost i
pristojnost u nekoj od njihovih škola. Sramota, sramota, tisuću puta
sramota – proklinje zemljak i pljune zeleno-žuto u pijesak, pred noge
Shirin-Gol. Hračak tone u pijesak i suši se.
Shirin-Gol zausti da odgovori, ali ju majka dlanom pljesne po
zatiljku. Shirin-Gol ušuti.
– Moj otac je u domovini – požuri s odgovorom drskiji od blizanaca.
– Što tamo radi?
– Bori se.
– Na čijoj strani?
– Na strani mudžahedina.
– Kojih mudžahedina?
– To ne znam.
– Allah-ho-akbar – izgovara zemljak, najednom ljutit.
– Bori se na pravoj strani – padne na um blizancu. U brdima je i bori
se skupa s mojom braćom.
– I mojim sestrama – domeće Shirin-Gol. – I one se bore, rame uz
rame s mojom braćom i ocem.
Drski blizanac ljutitim pogledom ošine Shirin-Gol govoreći: – Moj
otac i braća se bore za domovinu, proroke, Kuran i islam.
– Odlazite! – urla zemljak. – Idite! Idite! Idite! Uzmi ovu cedulju,
odvedi ssia-ssar tamo otraga, tamo će ti dodijeliti šator. I zapamtite, Rusi
su otišli. Tamam. Zapamtite i ovo: Ovaj komadić zemlje se doduše zove
Pakistan, no to ne igra nikakvu ulogu jer su nas Britanci izdali, oteli ga
nama i poklonili Pakistancima. Svejedno je to afganistanski teritorij,
pripada nama, pa ćemo ga ponovno osvojiti. Ovo je naša zemlja, tu
vladaju zakoni islama i proroka. Mi smo Afganistana, vjernici, koji
čuvaju i štuju svoju vjeru, dobar islam i mudre proroke i ljube svoju
domovinu. Ovdje vrijede naši zakoni i nikakvi drugi. Zemljak gleda u
drskog blizanca i govori: – Od sada si ti odgovoran. Jasno? Pobrini se da
– ssia-ssar ne diže glas na javnim mjestima. To nije dolično. Jesi li me
razumio?
– Jesam, gospodine, učinit ću tako. Razumijem.

50
 – Zbilja? Razumiješ? Onda mi objasni, balavče, što trebaš činiti?
– Trebam nekamo odvesti Crnoglavku, ovu s crnom glavom, ssia-
ssar.
– A tko su ssia-ssar?
– Ne znam, gospodine, to ne razumijem, gospodine – odgovara
drski blizanac.
– Allah-ho-akbar – otrese se zemljak. – I tvoja je glava puna
bezbožnih ruskih gluposti. Pobrinut ćemo se da se toga otarasiš. Ti i tvoj
brat pohađat ćete školu Kurana. Uzmi ovo. S tom ceduljom ćeš sutra
otići u madressu i javiti se muli. Dakle, tupavko, što bi mogla značiti riječ
ssia-ssar?
– Ne znam – skrušeno odgovara drski blizanac, sliježući ramenima.
– To su žene koje još nemaju ni jednu sijedu vlas – dalje urla zemljak
– one koje imaju još sve svoje lijepe, crne uvojke kojima zalude tebe,
mene i nama slične, pa ni ja ni ti više ne možemo jasno razmišljati.
Postajemo slabi pa nas može svladati i neprijatelj i vrag. Jasno? To je
đavolji posao. Razumiješ?
– Razumijem, gospodine. – Drski blizanac okreće se svojoj sestri i
obraća joj se jednako otresitim glasom kao zemljak. – Ssia-ssar –
Crnoglava, to si ti. Od sada je moja riječ glavna.
Zemljak se zadovoljno smješka, pljune i pogladi drskog blizanca po
kosi.
Na putu prema šatoru nategne Shirin-Gol drskoga blizanca za uho,
ljutito pušući. – Ne umišljaj si ništa! Blebetanje ovog smrdljivog i
neobrazovanog mule za tebe ne vrijedi. Ni danas niti za stotinu godina.
O tome čija je riječ glavna, a čija ne, još uvijek odlučujem ja. Jasno? Ssia-
ssar to sam ja, ali ću promatrati, govoriti, odgovarati, postavljati pitanja i
istući te ako zatreba. O tome ću također odlučivati sama. Jasno?
– Razumijem – odgovara drski blizanac uljudno, cereći se marami
iza koje se skriva njegova sestra.
Šator u koji se smjestila Shirin-Gol, njezina kći, sin, blizanci i majka
od plastike je i potpuno iste plave boje kao kupole prekrasne džamije.
– Zatvori vrata – zapovijeda drski blizanac.
– To nisu vrata, balavče. Osim toga, pomrijet ćemo od vrućine ako
ne ostavimo šator otvorenim.
– Ovako te mogu vidjeti nepoznati muškarci.
– Koji muškarci? Ne vidim nikakve muškarce. Vidim samo
kukavice koji su pobjegli iz zavičaja da se ne moraju boriti.
– Ovo zavređuje pljusku. – Po prvi puta se drski blizanac odvažio
pljusnuti svoju stariju, ljubljenu sestru.

51
 Shirin-Gol se bacila na njega, povukla mu ruke na leđa, dobro mu
isprašila stražnjicu i gurnula ga u kut prijeteći: – Usudi se samo još
jednom...
– I onda? – frkće drski blizanac. – Ovdje ja imam glavnu riječ.
Sva krv iz njena tijela slila se u glavu. Zabacivši maramu, naginje se
nad brata vičući: – Ma nemoj? Ti imaš riječ, onda se gubi i pribavi nam
nešto za jelo! Gladni smo!
– I hoću – uzvraća drski blizanac i odlazi.
Čim je iščezao, Shirin-Gol ponovno navlači feredžu i maramu i
također izlazi van.
Između šatora vonja na mokraću i izmetine. Posvuda curi prljava,
smrdljiva voda, unaokolo trčkaraju djeca s čijih sitnih tijela umjesto
hlača, košulja i odjeće vise još samo dronjci. Djeca čiji nosovi cure, i koji
vrište i beznadežno negdje sjedaju. Njihove majke čuče u blizini,
podbočivši tanke ruke na koljenima pa tupo zure preda se glava
oslonjenih na ruke.
– I tebe će proći ponos – dobacuje joj žena koja čuči ispred svoga
šatora.
Izgubile su dostojanstvo i čast, razmišlja Shirin-Gol, obara glavu i
ide dalje.
– Što hoćeš tu? – zaurla odjednom histerični glas iz jednog od
šatora.
Zaprepaštena Shirin-Gol se okrene, iz šatora istrčava mlada žena
njezine dobi, hvata je za ruku i povlači s puta. – Molim te, oprosti –
ispričava se djevojka – to je moj otac, šenuo je umom. Normalan je samo
kad ima opijuma ili morfija, ali ja nemam novaca i ne znam kako da mu
to nabavim.
Opijum? Morfij? Što je to? Pita se Shirin-Gol i odlazi dalje što je brže
mogla. Na povratku do vlastita šatora iznenada začuje vikanje i
psovanje. U općoj zbrci muškarci, žene i djeca nalijeću jedni na druge,
guraju se i udaraju, svađaju iz petnih žila. Muškarac, kojega zovu
redarstvenikom, mlati oko sebe debelom palicom, urla i rastjeruje ljude.
Navodno je netko nekome ukrao novac, pa je došlo do svađe. Shirin-Gol
pita neku ženu gdje se može naći nešto za jelo. Žena ju odmjeri, mahne
glavom u jednom smjeru, govoreći: – Moraš imati kartu inače nećeš
dobiti ništa. Shirin-Gol želi pitati gdje može pribaviti kartu, ali žena je
već otišla.
Pred kantinom stoje stotine ljudi s loncima, zdjelama, raznim
posudama, nasilni su, guraju se, muškarci s palicama urlaju, udaraju,
batinaju. Shirin-Gol se probija naprijed, također se gura, guraju nju,

52
potežu, lupaju, dok se konačno ne progura kroz vrata iza kojih se
navodno dijeli jelo.
Na povišenom mjestu stoje tri golema lonca, tako velika da bi u
svakome mogla čučati tri muškarca. Iza svakog lonca stoji jedan
muškarac koji velikom žlicom za grabljenje jela miješa čorbu. Kad je
netko na redu, visoko diže svoju posudu, muškarci zahvaćaju crvenu
čorbu iz velikog lonca i istresaju ju u zdjelu, lonac, vrč ili bilo što što im
ljudi pruže.
– Gdje ti je posuda? – prodere se muškarac iza velikog lonca. – Ili ti
trebam čorbu istresti u suknju?
– Gdje ti je karta? – urla drugi.
Shirin-Gol je zaustila opravdanje, ali su joj riječi zastale u grlu. U
sljedećem trenutku netko ju je već izgurao na drugu stranu uskog
hodnika s povišenim podestom i tri velika lonca i izbacio kroz druga
vrata na ulicu.
Obratila joj se žena koja je prije nje ušla u kantinu i sve vidjela. –
Trebaš imati karte za jelo. Pitaj susjede koji su ovdje već dulje, oni će ti
objasniti sve.
Shirin-Gol više ne zna kako je zamišljala izbjeglički logor. Možda je
zamišljala da je izbjeglički logor ugodno mjesto u kojem se nalaze ljudi
koji brinu za izbjeglice, požele im dobrodošlicu, tješe ih i govore kako će
sve biti dobro. Možda je zamišljala da je izbjeglički logor čisto mjesto u
kojemu svaka obitelj ima kolibu ili sobu, u kojemu postoje ulice koje se
čiste, škole, liječnici, medicinske sestre. Možda je zamišljala da u
izbjegličkom logoru čovjek dobije sve što je u ratu izgubio: odjeću,
krevete, pokrivače, lonce, cipele, češljeve, bilježnice, knjige i sve ostalo
što još trebaju ljudi koji su pobjegli iz svoga zavičaja. Ni u kom slučaju
nije zamišljala izbjeglički logor kao mjesto u kojemu se vrišti i pljuje, u
kojem treba stanovati u šupljikastom šatoru, punom poderotina, smrada,
bez poda tako da treba sjediti i spavati na goloj zemlji. Ni u kom slučaju
nije zamišljala da u izbjegličkom logoru nema jela, vode, živežnih
namirnica, nema lonaca niti bilo čega drugoga... ispada da za sve čovjek
treba platiti, ispada da ga registrira organizacija za pomoć, dobiva kartu
za jelo, kartu za pokrivač, kartu za madrac, kartu za lonac, kartu za
liječnika, kartu-za-sve-ostalo.
Shirin-Gol ima sreću: blizanci smiju na podučavanje Kurana. Za to
dobivaju pokrivače, madrace i karte za vreću krumpira.
Ljudi pričaju da se negdje u logoru nalazi žena koja brine o
novopridošlima. Shirin-Gol ima sreću i nalazi ju, dobiva na dar lonac,
šalicu, malo masnoće.

53
 – Zašto to činiš? – pita Shirin-Gol. – Jedva da imaš dovoljno za sebe.
– Svatko svakome pomaže. Ako budeš jednoga dana imala dovoljno
da možeš pomoći i drugome, možda ću baš ja zatrebati tvoju pomoć –
odgovara žena. – Ako hoćeš, dođi sutra k meni. Svakodnevno jurim
uokolo. Mnoge žene imaju poteškoća s muževima ili u obitelji, ljudima
su stradali živci. Muškarci sjede bez posla ili se nedjelotvorno muvaju
unaokolo. U takvim okolnostima lako dolazi do neraspoloženja i svađa.
– Kako ja mogu pripomoći? – pita Shirin-Gol.
– Posve jednostavno – odgovara žena. – Mi ih samo slušamo, ništa
više. Na taj način pomažemo drugima, ali pomažemo i sebi. Vidjet ćeš.
Kad čovjek pomaže drugima, ima osjećaj da nije uzalud potratio život,
da još nečemu može poslužiti.
– Možda ću doći – uzvraća Shirin-Gol, zahvaljujući za lonac, šalicu,
masnoću.
– Zar nemaš muškarca u šatoru? – šapuće jedan zemljak dok Shirin-
Gol gura kartu za jelo kroz prozor dućančića.
– Idi kući i pošalji brata – govori drugi zemljak dok stoji u
dugačkom redu za vodu.
– Navuci feredžu – opominje je neki zemljak, dok Shirin-Gol na
jarkome suncu sjedi ispred svoga šatora ispisujući riječi u pijesku.
– Žedna sam – jadikuje njezina kći Nur-Aftab.
– Meni je vruće – cvili njezin sin Nasser.
– Gdje nam je jelo, gladni smo – zanovijetaju blizanci čim se vrate u
šator od svojih pakistanskih i arapskih učitelja kod kojih uče Kuran.
– Umrijet ću – uzdiše majka.
Shirin-Gol začepljenih ušiju i sklopljenih očiju sjedi u svome uglu
usijanog plastičnog šatora, čuje ili vidi nešto samo ako joj se netko obrati
izravno. Učini ovo, učini ono, idi ovamo, idi onamo.
U noći usnije san. Sanja da u Afganistanu vlada pravičan čovjek.
Nije bitno je li kralj ili Rus, mudžahedin ili taliban. On je naprosto dobar
čovjek koji ljudima želi dobro. Dobri vladar razašilje glasnike po cijeloj
zemlji da objavi ženama i djevojkama da više ne moraju zakrivati lica
feredžama i odsada mogu hodati po svijetu bez hejaba. Potom svakoj od
njih poklanja toliko hrane da im dostaje do kraja života. Dovoljno za njih
same, njihovu djecu i muževe, za braću i očeve koji se bore u brdima i
sada se isto ne moraju više boriti.
Šteta što je to bio samo san, pomišlja Shirin-Gol kad se probudila.
Kad je prestala zatvarati uši i oči, više ne zna jesu li prošli dani,
tjedni ili mjeseci.
Ispred šatora stoji muškarac i razgovara s drskim blizancem.

54
 – Dođi, Shirin-Gol! – doziva ju. – Hajde, požuri! Došao je tvoj muž,
Morad.

55
 6. POGLAVLJE
Nezgoda i velikodušni vođa krijumčara

M
orad pronalazi posao kao krijumčar. Svaki dan prelazi
granicu Afganistana, ulazeći u područje vladara
slobodnih plemena, Tribal Areas, gdje ne vrijede ovlasti
vlade Afganistana a niti Pakistana.
Bilo da su u Afganistanu na vlasti kraljevi, Britanci, Rusi ili
komunistički režim, a u Pakistanu vlada despot ili izabrani predsjednik
koji se na vlasti održava korupcijom, u Tribal Areasu oduvijek vladaju
neovisni plemenski vođe. Morad krijumčari lijekove, droge i oružje u
Tribal Areas. Otuda krijumčari hladnjake, bicikle, televizore, sagove,
računala, video uređaje i kasete, te ostale proizvode za uporabu i
razbibrigu koje zapadni svijet nudi siromašnima po svijetu.
Roba se istovaruje u luci Karachi ili negdje drugdje, krca u kamione
i odvozi preko Pakistana u Afganistan, u Tribal Areas. Tu se istovaruje,
navaljuje na leđa Morada te stotina i tisuća krijumčarki i krijumčara,
učvršćuje se konopcima da se skupocjeni teret putem ne izgubi jer su
putovi kojima robu valja prenijeti natrag u Pakistan vrlo uski, strmi i
kameniti.
Iz daljine promatraju Morad i drugi na tisuće sitnih, šarenih, teško
natovarenih mrava kako se uspinju ili silaze nizbrdo – i tako po cijeli
dan.
Budući da roba ne ostaje u Pakistanu, trgovac ne mora za nju platiti
nikakvu carinu. Zakon koji potječe iz doba Engleza govori da carini ne
podliježe roba koja se u Pakistan donosi pješice, neasfaltiranim i
neosiguranim putovima i cestama. Roba dolazi iz Japana, Engleske,
Francuske, Koreje, Bugarske, Njemačke, SAD-a i iz cijeloga svijeta.
Pakistanci se nimalo ne protive što Afganistanci preuzimaju ovaj posao.
Naprotiv, čak su i zahvalni Afganistancima. Pakistanci ne samo da vole
što mogu kupovati jeftinu robu iz cijeloga svijeta, već oni sami ne bi
nikada išli na slobodna plemenska područja, penjali se po brdima i

56
riskirali svoje živote. Osim toga Pakistanci ubiru visoke najamnine za
svoje dućančiće i daščare u kojima Afganistanci prodaju krijumčarenu
robu.
Moradu najteže pada krijumčarenje hladnjaka, a najradije
krijumčari cigarete. One su lagane i nitko ne primjećuje ako usput
»izgubi« po koji omot, popuši ga ili proda.
Shirin-Gol cijelo to vrijeme provodi u izbjegličkom logoru, zajedno s
kćeri Nur-Aftab i sinom Nasserom, koje voli iznad svega. Svakog dana
kojeg joj je Bog podario, poklanja svojoj djeci na tisuće poljubaca, tisuću
zaljubljenih pogleda i osmijeha. Njezinoj djeci treba biti dobro, ona ne
smiju upoznati strah niti glad, njihove oči ne smiju vidjeti rat, uši čuti
eksploziju, ne trebaju sjediti po kućnim uglovima i čuvati braću i sestre.
Oni trebaju učiti čitati i pisati, trebaju jednoga dana služiti domovini,
izgrađivati zemlju, dovesti ju u sretnu budućnost, biti na ponos svojemu
ocu i majci.
Noću, dok Morad spava, Shirin-Gol se potajice prikrada njegovu
novcu, izvlači par novčanica i skriva ih.
Danju, dok Morad radi u brdima krijumčareći hladnjake, video
rekordere, bicikle ili cigarete, skupljaju se djeca iz susjednih šatora u
šatoru Shirin-Gol. Tu ih ona, zajedno sa svojom djecom, uči čitati i pisati,
računati i crtati, s njima pjeva i igra se, priča im sve što je njoj pričala
Fauzieh kad je kao mala djevojčica stigla s brda i bojala se da će postati
Obnažena žena.
Roditelji ove djece plaćaju Shirin-Gol koliko mogu: s malo novca,
masti, čaja, riže ili nečim drugim što mogu ponuditi.
Tajna škola se ne uspijeva održati dugo jer smrdljivi mula i
samozvani nadziratelj logora sa svojim sluganima i kalašnjikovim, koji
službeno ne smije imati, ali ga u stvarnosti stalno drži u pripravnosti, ne
želi da se djevojčice pojavljuju na javnim mjestima, ni da idu u školu, niti
da žene rade.
Grde Shirin-Gol, mašu palicom, pogađaju ju »nehotice«. Otresaju se
na Morada, vrijeđaju ga, hotimično tuku batinom po ramenima i glavi,
pljuju mu pod noge, predbacuju što nije u stanju paziti na ženu.
– Ona radi što hoće – viču muškarci Moradu – mota se među
ljudima bez uglađenosti i dostojanstva! Ona obeščašćuje riesh-ssefid,
sjedobrade, najstarije i sve ostale muškarce u logoru. Ukroti ju i drži ju
bolje na oku, inače će na kraju ljudi misliti da nisi pravi muškarac.
Shirin-Gol bi najradije propala u zemlju, srami se, žalosti se,
predbacuje si, muči ju grižnja savjesti, trebala je to pretpostaviti. Kako se
sada osjeća njezin jadni Morad? Poput malog dječaka. Smrdljivi mula i

57
samozvani nadziratelj logora postupaju s njim kao s malim dječakom.
Morad stoji pred njima pognute glave, buljeći u bose noge. Pogled na
njega pretvara srce Shirin-Gol u papir koji se u jednom potezu trga na
dva dijela. Ispod marame zabada Shirin-Gol ruku u bedra, prigušeno
jeca i radije bi umrla nego da mora gledati ovakva Morada, znajući
koliko se srami u ovome trenutku. Pred muškarcima, susjedima, sinom,
kćeri, pa čak i pred njom samom.
Zašto mu nije povjerila tajnu? Zašto mu nije dala do znanja da želi
podučavati djecu?
Bilo bi pravedno da ju je izgrdio ili čak istukao, jer je i sama znala
da to neće ispasti dobro, no morala ga je pitati i ako bi rekao ne, slučaj bi
bio riješen. Ili bi o tome raspravljali, ona bi ga uvjerila, kao što ga je
uvijek uspjela uvjeriti u nešto, ali bi barem bio upućen. Od svega toga
razvidno je samo da je Morad duboko ožalošćen, uvrijeđen i ponižen – i
sve to njezinom krivnjom.
Smrdljivi mula i samozvani nadziratelj logora odavno su otišli, a
Morad još uvijek sjedi u kutu plavog plastičnog šatora i šuti. Cijeli dan,
cijelo poslijepodne i cijelu večer sjedi i puši tu stvar.
– Što je to? – pita Shirin-Gol.
– Lijek – mrmlja, ne pogledavši ju. Šuti i puši dalje.
Šator je pun dima i mirisa lijeka koji otupljuje njezina osjetila, a kći i
sin su od toga već omamljeni.
Prolazi nekoliko dana, a smrdljivi mula i samozvani nadziratelj
logora ponovno dolaze Moradu, donoseći pismo koje njegova žena treba
pročitati. Od tada pa ubuduće Shirin-Gol treba za njih čitati i pisati
pisma, budući da više ne može zatajiti činjenicu da zna čitati i pisati. Za
to doduše ne dobiva novac, nego povremeno nešto pšenice, kutiju masti,
rižu, vrećicu čaja. Mora šutjeti i tajiti da je postala čitateljica i pisar muli i
nadziratelju logora. To je božja milost, misli Shirin-Gol, privikavajući se
na to da zahvaljuje za svaki poklonjeni dan. Zahvaljuje mu: za njegovu
milost, dobrotu, za vlastito zdravlje, zdravlje svoje djece i muža. Za to
što njena djeca, ona sama i Morad, nisu nagazili ni na kakvu minu i
izgubili ruku ili nogu. Zahvaljuje Bogu za mast, rižu, čaj i pšenicu, za
mali glineni zid koji polagano ali ustrajno gradi sa svojim Moradom oko
plavog plastičnog šatora. Za to što zidić postaje sve veći i što će jednoga
dana dobiti vrata, prozor i krov, te će na kraju Shirin-Gol maknuti šator i
imati pravu sobu, pravi dom.
Šator će prodati i tim novcem kupiti vunu i boje. Prest će vlakna,
kuhati boju, obojiti vunu, istkati mali sag, prodati ga, kupiti hranu, mast,
čaj, rižu, pšenicu.

58
 Shirin-Gol zahvaljuje Bogu na zdravim, spretnim, brzim, snažnim
rukama kojima ju je obdario, kojima kuha, donosi na svijet svoju djecu,
kojima šije, pere, radi u polju, prede vunu i tka sagove, umiruje umorno
tijelo svoga Morada, nosi svoju djecu, miluje im leđa dok ih uspavljuje.
Shirin-Gol zahvaljuje Bogu na kupcu kojega u gradu nalazi za svoj
sag, za pismo koje dobiva od brata iz brda i u kojemu joj javlja da je
njemu i ostatku obitelji hvala Bogu dobro, da se još uvijek bore, makar ni
sami više ne znaju tko puca na njih i na koga uzvraćaju vatrom... ali
pucaju: za proroke, za islam, za Kuran.
Shirin-Gol zahvaljuje svome Gospodu za sve što posjeduje i za
svakoga tko još živi. Jednom, jednoga dana poput svakoga drugog dana
kada je sve isto, a ipak je sve drugačije, čupa je i trga, boli i gori u
trbuhu. Osjeća se očajno, čas joj je vruće, potom se opet smrzava, sve joj
se u glavi vrti, djeca plaču, u logoru nema vode, vatra se ne da zapaliti, a
kad napokon počne tinjati, sve smrdi, zrak je težak, vlažan, također
smrdljiv. Žohari sjajnih leđa gmižu po dječjim nogama, miševi glođu
njihove već osiromašene zalihe, susjed psuje i zanovijeta, susjedova
djeca prigovaraju, viču, plaču, susjedova žena vrišti kao sumanuta, trga
odjeću i nožem para bedro.
Za takav dan i sve što još donosi, Shirin-Gol ne zahvaljuje svome
Gospodu. Proklinje i psuje dan, svoj život, svoju sudbinu, svoje rođenje i
rat koji još uvijek bjesni u njezinoj domovini. Proklinje još uvijek joj
strani Pakistan, smrdljivi logor i sve ostalo što se događa ili ne događa u
njezinom bijednom životu. I tada se dogodilo.
Dva muškarca unose Morada u glinenu kolibu. Jedan ga drži za
ruke, drugi za noge.
Morad jedva pokazuje znakove života. Zapomaže, ima bolove, nije
više sasvim pri svijesti, noga mu je zgnječena, ruka krvari, krvare mu
prsa i glava. Krvavi Morad. Strmoglavio se niz padinu s čvrsto
zavezanim hladnjakom na leđima, preokrenuo se naglavačke, pa se
ponovno premetnuo tako da je čas bio gore on, čas hladnjak, sve dok se
nije zaustavio u dolini i ostao ležati na izudaranom hladnjaku. A sve to
zato što Shirin-Gol nije toga dana htjela zahvaliti svome Gospodu.
Treba mu liječnik. Krvavi Morad treba lijekove, mora u bolnicu,
njegova noga, njegova ruka, prsa, leđa... sve je slomljeno, razderano, sve
treba zašiti i staviti u gips.
Shirin-Gol moli novac od svakoga koga poznaje: od svoje majke,
susjeda, smrdljivog mule, samozvanog nadziratelja logora. Tko može i
hoće daje joj ponešto, ali će to morati vratiti. Kako? To još ne zna. Donosi
novac u bolnicu, nije dostatno. Od čega će živjeti? Od čega će

59
prehranjivati djecu? Čime će plaćati lijekove, liječnika, bolnicu, taksi,
hranu za Krvavog Morada?
U noći je Shirin-Gol usnula san. Sanja da šatori od plastike nisu
šatori i nisu od plastike. To su glinene kolibe. Sanja da izmetine i
mokraća nisu mokraća i izmetine. Umjesto toga na svakome uglu logora
postavljene su tezge pune voća, mesa, riže i svatko se može poslužiti...
često i do mile volje. Logorom se posvuda širi miris ružine vodice,
slatkih začina i svježe pečenog kruha.
Šteta što je to bio samo san, pomišlja Shirin-Gol kad se probudila.
Potrošen je zadnji grah, izjeden od crva, zadnja riža, zadnja pšenica.
Trbuščići kćeri i sina krule od gladi. I Shirin-Gol pri ustajanju ima
vrtoglavicu i crni joj se pred očima. Glad svrdla rupu u njenu želucu.
Djeca počinju lizati prste, potom ih glođu. Shirin-Gol moljaka susjede,
stoji ispred logora, pruža ruku ispod halje, dobiva nekoliko novčića koji
ne dostaju ni za jedan kruh.
Jedan muškarac zastaje, pitajući je li gladna.
– Jesam, gospodine. Bog vas blagoslovio za dobrotu, ako mi možete
pomoći.
– Što dobivam za uzvrat? – pita muškarac.
Shirin-Gol ne zna na što čovjek cilja.
– Je li to tvoja kći? – pita muškarac, pružajući ruku prema malenoj.
Zgranuta, Shirin-Gol privlači dijete sebi, proklinje i grdi muškarca. –
Bezbožniče – frkče – srami se! Zar nemaš majku, oca, nikakva srama,
nikakve pristojnosti?
Muškarac se smijulji, ispljune zeleno-žuti hračak i odlazi govoreći: –
Bahatost će te već proći, kako je svima vama nestala i kako će još svima
vama proći, a proći će i tebe.
Sljedeće jutro Shirin-Gol drhtava od gladi hvata za ruku svoju
gladnu kćer i jednako gladnog sina. Na trenutak joj se čini kao da su
blizanci, a ona mala djevojčica... njihova velika sestra.
Lunja po bazaru u Peshawaru cijelo prijepodne dok naposljetku ne
naiđe na vođu krijumčara za kojega radi Morad. Shirin-Gol ima sreću.
Pakistanac pokazuje sažaljenje. I sam ima djecu, otac je. Uljudan je,
ljubazan, susretljiv, nudi Shirin-Gol i njenoj djeci čaj i nešto za jelo, daje
joj novac, želi njezinom Moradu dobar oporavak, čak plaća kočiju koja
Shirin-Gol i njeno dvoje djece vraća natrag u logor.
Prolaze dva tjedna. Isti kočijaš dolazi u logor, donosi paket riže,
masti, pšenice, komad svile tako lijepe i vrsne kakvu Shirin-Gol nikada
nije vidjela, a kamoli držala u rukama. Sve je to poklon ljubaznog,
velikodušnog vođe krijumčara. Rižu, mast, pšenicu jedu ona i njezina

60
djeca, ona kuha jelo i nosi ga Moradu u bolnicu. Svilu prodaje za veliki
novac, kupuje lijekove, plaća liječnika.
Prolazi još jedan tjedan. Kočijaš dolazi ponovno... ovaj put praznih
ruku. Milostivi saheb želi osobno razgovarati sa Shirin-Gol. Shirin-Gol
uzima svoju djecu za ruke, korača iza muškarca pokraj plavih plastičnih
šatora, gotovih i polugotovih glinenih koliba, uplakane djece, smrdljivih
rupa za vodu, dućančića, apatičnih majki, poludjelih žena ispod
marama, omamljenih očeva, zamazane djece s ušljivim glavama,
prljavim ustima, popišanim hlačama, bosim nogama oblijepljenim
skrutnutim izmetom, suncem opaljenom kožom, gnojnim ranama.
Na ulazu u izbjeglički logor ulazi u kočiju i vozi se kroz bučni,
smrdljivi grad u bučni, smrdljivi bazar. Pokraj muškaraca koji hračkaju,
pokraj zmazanih muškaraca, muškaraca pohotljivih pogleda, muškaraca
s debelim trbusima, kraj muškaraca koji gnječe i češu jaja dok se Shirin-
Gol s djecom u krilu vozi pokraj njih. Pokraj njih i koječega drugoga,
prema kući velikodušnog vođe krijumčara.
Shirin-Gol izlazi, vode ju u prostoriju hlađenu ventilatorima kakvu
nikada prije nije vidjela niti će ju ikada vidjeti. Sjeda na lijepe, čiste,
meke jastuke i podloge postavljene okolo-naokolo uz čiste, svijetlozeleno
obojene zidove, čeka, opominje djecu da sjede mirno i ne jedu previše od
ponuđenih slastica.
Tišina, rashlađeni zrak, meki jastuci, miris ružine vodice u glinenoj
posudi, tihi, jednoliki šum ventilatora i ledeno hladna limunada umiruju
Shirin-Gol i djecu.
Djeca polagano tonu u san. Shirin-Gol svakoga od njih miluje i
nježno lupka rukom po malim, krhkim leđima s kožom poput
pergamenta, pjevušeći dubokim, tihim glasom melodiju koja izlazi iz
njenog srca, smiješi se, sretna je i zahvaljuje svome Bogu za ovaj trenutak
tišine i spokoja.
Tiho, da ne poremeti sliku mira, dolazi velikodušni vođa krijumčara
u sobu, dajući znak Shirin-Gol da ostane na mjestu. Neka nastavi pjevati
da ne probudi djecu, da ne uništi ovaj trenutak. On skida cipele, šulja se
unutra, sjeda na jastuk pokraj Shirin-Gol, dugo gleda u raspjevanu
feredžu, sluša, uživa, sam se pretvara u dijete, smiješi se, pušta da
kamenčići na njegovu molitvenom lancu lupkaju u ritmu pjesme Shirin-
Gol.
Poslužitelj donosi još ledeno hladne limunade, kekse, sočnu, crvenu
lubenicu i nekakvu kutiju.
– Ovo je za tebe – kaže velikodušni vođa krijumčara, stavljajući
kutiju u krilo Shirin-Gol. Dok je otvarao poklopac lagano joj je okrznuo

61
trbuh.
Shirin-Gol vjeruje da je to nepažnjom, trgne se, ali ne govori ništa,
niti se odmiče od neznanog muškarca. Djeca joj leže u krilu, ne želi
remetiti njihov san, čovjek je pristojan, u kutiji je puno novca, ne želi ga
naljutiti... a tko zna, vjerojatno je samo umislila njegovu ruku na svome
trbuhu.
Kao i to što se dogodilo kasnije? Vjerojatno je i to samo umislila.
Možda čovjek nema zle namjere. Shirin-Gol šuti. Možda je tako najbolje.
Za Shirin-Gol. Njenu djecu. A i za Morada.
Oprezno, vrlo polagano, tihano, s dva prsta hvata velikodušni vođa
krijumčara krajičak feredže Shirin-Gol, polagano ju podiže i oslobađa
lice, gleda ju, tamnim rukama briše njene suze, ljubi ju u čelo, suzne oči i
od suza mokra usta, prelazi jezikom po bijelim, biserima nalik zubima,
gura jezik u usta s okusom ledeno hladne limunade, siše, liže, teško diše,
odlaže kutiju ustranu, diže se, odlazi do vrata, stavlja zasun, vraća se,
uzima nježno i oprezno djevojčicu iz krila Shirin-Gol. Shirin-Gol
prigušeno zavapi, muškarac se smiješi pun ljubavi, polaže kćer na
jastuke na drugom kraju sobe, potom i dječaka, a onda se vraća do
Shirin-Gol, kleči, diže kutiju i pita: – Hoćeš li novac?
– Imam li izbor? – pita Shirin-Gol.
– Da – odgovara velikodušni vođa krijumčara, ljubaznim, blagim
glasom. – Možeš kao mnoge tvoje sunarodnjakinje sreću potražiti vani.
Na bazaru ima mnogo mojih zemljaka koji bi te odmah uzeli.
– Znam – kaže Shirin-Gol.
– Tvoj muž ne može raditi. Ne privređuje nikakav novac. Ti si
napravila dugove. Velike dugove. Ako danas ne uzmeš moj novac,
morat ćeš sutra uzimati novac od mnogih muškaraca. Za sebe, a prije ili
kasnije i za tijelo svoje kćeri, za tijelo svog sina.
– Znam – šapće Shirin-Gol.
– A onda te ni ja više neću htjeti – govori muškarac i nježno joj
pomiluje usne.
– Znam – odgovara Shirin-Gol, brišući suze s lica.
– Ljepša si nego što sam mislio – kaže velikodušni vođa krijumčara.
Shirin-Gol šuti.
Muškarac polaže ruku na dojku Shirin-Gol, gnječi ju, trlja, drugom
rukom otkopčava prvi gumb njezine haljine, zatim drugi i sve ostale,
hvata njene obnažene, meke, bijele, pune majčinske grudi, pritišće ih,
trlja, miluje, liže, ljubi, nježno gricka, gura jednu ruku u njeno krilo i u
nju, dodiruje dugački tonban, široke podhlače, skida ih, podiže suknju,
gura tvrdi ud u njezino tijelo, pomiče se gore dolje žestoko se trese, tiho

62
stenje da ne probudi djecu, žestoko se zabija u nju, snažno zabada svoje
tamne prste u bedra Shirin-Gol, drži ju, njiše, rasterećuje se, naliježe
svoje oterećeno tijelo na majčinsko tijelo Shirin-Gol, spašen leži na njoj,
smiruje se, mumlja lagodno i zadovoljno. – Pjevaj mi – zapovijeda,
sklapa oči i sluša njen jecajući, duboki glas.
Shirin-Gol je dopustila da se to dogodi.
Čuči na podu u svome šatoru, amo-tamo njiše tijelom kao da
odnekuda dopire glazba, gleda u svoju usnulu djecu, a ne vidi ih.
– Za tebe, kćeri moja – šapuće. – Učinila sam to za tebe. Za tebe, sine
moj. Za tebe, Morade. I za sebe samu da svi možemo preživjeti.
Godine su nalik pticama, skupljaju se i odlijeću. Zima i ljeto dolaze i
prolaze. No slike koje podsjećaju na ovo poniženje bistre su i jasne kao
prvog dana. Zeleno obojeni zidovi. U ustima okus ledeno hladne
limunade.
Bog ne pomaže Shirin-Gol. Ne uzima joj iz glave slike sramote i
poniženja. Utisnuo ih je u njeno pamćenje i ne oslobađa ju od njih.
A sama spoznaja da su mnoge stotine i tisuće afganistanskih žena
učinile isto, nimalo je ne tješi.
Ne tješi ju niti saznanje da u Pakistanu postoji sajam na kojemu se,
poput stoke, nude i prodaju afganistanske žene. Neke od djevojčica
imaju trinaest, dvanaest, jedanaest, čak i devet godina. Izlažu ih,
muškarci opipavaju tek propupale grudi, hvataju ih za stražnjice,
između nogu, smiju se, sline, pjene se, muškarci im zaviruju u usta,
guraju unutra prljave prste. Pogađaju se, cjenkaju. Razmjenjuje se novac.
Ljudi se kupuju i prodaju.
Sve to zna Shirin-Gol. Zna da nije usamljena u svojoj sramoti. Ona
sve to zna. Zna i to da je smrt jedini izlaz iz ove sramote. Dobro to zna.
Jedino ne zna što da učini sa svojom djecom.

63
 7. POGLAVLJE
Još jedno dijete i još jedan bijeg

O
d rođenja svog trećeg djeteta, druge kćeri, koju je Shirin-
Gol nazvala Nafass, Dah, ona se svakog dana koji joj je Bog
podario, prisjeća velikodušnog vođe krijumčara.
Zeleno obojeni zidovi. Okus ledeno hladne limunade u ustima.
Nafass ima nježnije kosti nego brat i sestra, tamniju, glatkiju i
mekšu kosu, tamniju kožu, sliči svome ocu, velikodušnom vođi
krijumčara.
– Tvoja mala Pakistanka je vrlo zgodna – govorili su ljudi izazovno
gledajući Shirin-Gol, tražeći objašnjenje, šapćući iza njenih leđa, upirući
prstom u nju, grdeći ju. Policajci, vojnici, činovnici, muškarci poput
Maleka drsko su je pitali je li djevojčica njena. Morad je vidio dijete i
znao da nije njegovo, no nije nikada, niti jedan jedini put, izgovorio
ružnu riječ. Drugi muškarci, čije su žene donijele na svijet pakistansku
djecu, izbijali su svojim ženama zube, batinali njih i njihovu pakistansku
djecu, odbacili ih, zatukli.
Morad se vraća iz bolnice, odvlači svoje bolesno, izranjavano tijelo u
kut glinene kolibe, sjeda, bulji u posudu s mašću, gleda kako njegova
žena otvara vreću riže, zagrijava vodu u pravom mjedenom loncu, pali
vatru pravim ogrijevnim drvom, kuha grah i krumpir bez crva i rupa.
Morad gleda zaobljeni, trudnički trbuh svoje Shirin-Gol i uzdiše
govoreći: – Hvala Alahu što još ima bogobojaznih ljudi koji ne
zaboravljaju potrebite i siromašne.
– Hvala Bogu – govori Shirin-Gol, stavlja ruku na svoj punački
trbuh, dodaje sol u zakipjelu vodu, vadi iz svežnja kutiju američkih
krijumčarenih cigareta, skida foliju i baca ju u vatru, pruža omot
Moradu, vraća se vatri, grabi vodu iz kace, pere ruke pravim sapunom,
čučne na pod pokraj lonca i miješa vodu koja vrije i pišti. Pravom žlicom
miješa rižu da se ne zalijepi za dno lonca, kupi pjenu i baca je po
kamenu na kojemu stoji lonac. Vatra ljutito pišti kad se u nju slije rižina

64
pjena. Shirin-Gol odmiče glavu da joj dim i para ne uđu u oči. Ljušti
pravi luk, oči joj se pune suzama, reže pravi svježi patlidžan, prsti joj
tamne od raspukle kore, progovara ne gledajući Morada: – Tvoj gazda,
Bog ga blagoslovio zbog dobrote prema nama, jednom tjedno šalje po
mene. Vozim se u grad i vraćam se svaki put bogato obdarena. Poklonio
nam je čak i odjeću za djecu. Šalje ti pozdrave i dobre želje i kaže da
možeš ponovno raditi čim ozdraviš. Poručuje ti da ne moraš misliti niti
brinuti, jer dokle god je on ovdje brinut će se za sve nas. Dovoljno je reći
da ti nešto treba i, ako je u njegovoj moći, on će ti to pribaviti.
Vatra ljutito pišti. Shirin-Gol odmiče glavu.
Morad šuti.
– Žena našeg susjeda hadji Nabija je nestala – nastavlja Shirin-Gol. –
Ujutro, prije dvadesetak dana, odvezla se u grad prosjačiti. Uvečer se
nije vratila.
Morad šuti.
– Hadji i drugi muškarci tražili su je četrnaest dana dok najzad nisu
pronašli truplo. Imala je omču oko vrata. Ljudi govore da se neki stranac
zadovoljio na sirotoj, nedužnoj ženi. Umjesto da joj plati, zadavio ju je i
ostavio da leži u jarku.
Morad šuti.
– Njezin siroti muž, hadji, više ne zna kako da prehrani siročad bez
majke.
– Kad ideš ponovno u grad? – pita Morad.
– Danas – odgovara Shirin-Gol, obuzdavajući suze.
– Kaži mu da imam bolove. Bolove koje moram omamiti. Kaži mu
da trebam opijum.
– Dobro – izgovara Shirin-Gol prigušenim glasom, miješajući rižu
da se ne zalijepi za dno.
Prolaze dani, tjedni, mjeseci, godina i više. Morad gotovo uopće ne
izlazi iz glinene kolibe, cijeli dan sjedi u svome kutu, trpi bol, promatra
svoju Shirin-Gol, kćer, sina i svoju tamnoputu drugu kćer koja pravi
prve korake, izgovara prve riječi. I puši. Opijum. Svaki dan, dvaput,
triput, toliko puta da više ni Shirin-Gol ne zna koliko.
Moradova glava postaje klimava, pogled vodenast. Opijumski jezik.
Opijumski pogled. Morad gotovo više i ne govori, doskora više ni ne
misli. Više ne zna je li u kolibi sam, je li uz njega Shirin-Gol, razgovaraju
li djeca s njim, međusobno ili uopće netko nešto kaže. Samo kada Shirin-
Gol svojim dubokim, mekim glasom pjevuši kakvu pjesmicu, smješka se,
zatvara oči i nestaje u svijetu koji je ljepši od onog u kutu njegove
glinene kolibe u pakistanskom izbjegličkom logoru. U svijetu koji je čak

65
ljepši od njegovog opijumskog svijeta.
Čini se da ga nitko i ništa ne može odvući od opijuma, sve dok
jednoga dana nisu u kuću utrčali susjedi vičući: – Morade, Morade,
priberi se, pakistanska policija ti je uhitila ženu!
Podižu Morada, iznose ga, odvlače u postaju, vode mu ruku da
potpiše priznanicu za povrat žene, podupiru ga na povratku u
izbjeglički logor, smještaju ga na njegovo mjesto u kutu gdje je glineni
zid potpuno izglađen i sjajan od silna naslanjanja, vrte glavama,
sažalijevaju ga i odlaze.
Shirin-Gol su posjeli u drugi kut kolibe gdje se zgrčila, rukama
obujmila noge, sklupčala se da bude manja, njiše svoje obeščašćeno,
poniženo, ozlijeđeno, izubijano, zlorabljeno tijelo, suludo zuri u ogoljeli
glineni zid i šuti. Luda.
Nur-Aftab, Nasser i Nafass se deru, gladni su, hoće jesti. Mala
tamnoputa kći hoće prsa, djeca piške u suknje i hlače, iz noseva im vise
bale, muhe se hrane iz kutova njihovih očiju, na koži im se skrućuje
prašina, no Shirin-Gol sve to ne vidi i ne diže se iz svog kuta kad dolazi
kočijaš da ju odveze velikodušnom vođi krijumčara.
Moradu je hladno, drhti, iz usta mu curi pjena, u glavi mu šumi,
bubnja, tutnji, vrti se, pritišće toliko da si nožem para ruke i bedra. Kosti
mu brzo pucaju, koža prijeti raskinućem, on viče, urla, jeca, plače, no
Shirin-Gol ostaje čučati u svome kutu, ne jeca, ne plače, uskoro ne
ispušta nikakav glas, više se ne miče, čuči i čuči, prevrne se... tek tako.
Sklupčana kakva jest, prevrne se i ostaje ležati.
Bahara, jedna sunarodnjakinja, prijateljica, dobra duša kojoj i samoj
treba pomoć, koja i sama u grudima nosi toliko boli da joj gotovo pucaju,
koja je sama vrijedna sažaljenja, ima samilosti i posjeda Shirin-Gol, vlaži
joj suhe usne, kapa vodu u usta, pere joj lice, ruke, noge, kuha juhu i
rižu, hrani djecu, daje Moradu tanjur hrane.
Bahara šalje djecu Shirin-Gol iz kuće, izgura i Morada, uzima
Shirin-Gol u naručje, drži ju, trlja njena ukočena leđa, nježno ju miluje po
glavi, ziba ju, pjevuši joj pjesmicu, priča.
Oprezno, kao da je Shirin-Gol od stakla, svlači joj haljinu, pere ju,
raspliće kosu, pere ju, češlja, plete nove pletenice, pere joj tijelo, trlja ga,
ljubi čelo, govori joj blagim glasom, priča joj o vlastitoj patnji, kapa
zaslađen čaj u njena usta, gura joj rižu u usta i ostaje tako dugo dok
jedna suza ne ovlaži suhe oči Shirin-Gol, sklizne niz obraz, uz usne, niz
vrat i gubi se u netom opranoj suknji.
Kao da je sve protekle dane čekala samo na tu jednu suzu, Shirin-
Gol najednom počinje govoriti i više ne prestaje govoriti sve dok nije iz

66
sebe izbacila sve što se dogodilo onoga dana kad je pomahnitala.
Shirin-Gol je bila na bazaru, tražeći opijum za Morada. Jedan
pakistanski policajac udario ju je palicom po glavi tako jako da je
posrnula, zacrnilo joj se pred očima prije negoli je pala i više se nije
mogla dići. Odmah se okupljaju sunarodnjaci Shirin-Gol, viču i deru se,
grde policajce, dovikuju im da mrze Afganistance, da su ženomrsci, da
se okomljuju samo na slabe i nenaoružane.
Shirin-Gol hoće ustati, hoće otići, srami se, ne želi da se zbog nje
uzrujavaju i sjate ljudi, no u glavi joj se vrti, posklizne se, zaljulja, čuje
glasove iz svih smjerova, uspravi se, ponovno pada, udara glavom o
rubni kamen, ruka joj upada u moderni žlijeb uz rub ceste.
Sunarodnjaci joj se obraćaju, potiču ju da dođe sebi, žele joj pomoći,
žele ju podići, ali tu su sami muškarci, strani muškarci, ne dolikuje se
dodirnuti tuđu ženu.
Pakistanski policajci udaraju muškarce, rastjeruju ih batinanjem,
dva policajca podižu Shirin-Gol za ruke i noge, treći krči put, ubacuju
Shirin-Gol u svoj auto, voze se kroz grad, namjeravaju ju izbaciti na
suprotnoj strani grada, dok jedan od njih nije podigao maramu i
promotrio njezino lice.
Shirin-Gol se osvješćuje, rukama zastire lice, policajac ih razmiče,
dodiruje joj usne, podiže njenu suknju, otvara rasporak na hlačama,
prodire u nju, zadovoljno se smijulji.
Cijelo vrijeme Shirin-Gol vidi samo njegov zlatni zub, osjeća gnjili
zadah. Druga dvojica isprva ne obraćaju pažnju prvome, a onda jedan za
drugim također skidaju hlače, ubadaju se u tijelo Shirin-Gol. Kad su sva
trojica zadovoljila svoju smrdljivu pohotu, izbacuju Shirin-Gol uz rub
ceste, ostavljaju ju i voze dalje.
Pakistanski učitelj koji stanuje u blizini pronalazi Shirin-Gol, poziva
ženu, oni pomažu Shirin-Gol da se pridigne, odvode ju na policiju gdje
treba dati iskaz i podnijeti prijavu, no umjesto toga ju uhite. Nitko joj ne
vjeruje. Grde ju, ismijavaju i ponižavaju.
Shirin-Gol i Bahra su već čule mnogo takvih priča, obje žene su
često plakale zbog nepravedne sudbine koja snalazi njihove sestre, žene
napuštene od Boga i svijeta, zaboravljene, same i prepuštene
nepravdama rata, gladi, samovolji muškaraca. Shirin-Gol i Bahra ostaju
u čvrstu zagrljaju, zajedno plaču i svjesne su da to neće biti zadnje
prolivene suze.
Kao i svih proteklih noći otkako su ju silovali pakistanski policajci,
Shirin-Gol ne može zaspati. Odvratne slike, šumovi, bol, beskrajni sram,
osjećaj da joj se podižu suknje, osjećaj stranih muških ruku na njenoj

67
koži, zlatni zub, gnjili dah, sve ju to užasno straši. Iz njena grla izlaze
jedva čujni, prigušeni krici. Pokriva usta rukama da ne viče glasno,
širom otvara oči, bulji u tamu kolibe, drhće i plače.
Prolazi četiri, šest ili osam dana, zrak je nabijen iskrama, glasovi
ljudi su teški i oštri poput noža, svaka riječ reže, puca, uzrokuje malu
eksploziju. Shirin-Gol drži ruku na srcu da ne iskoči iz tijela, dah joj je
kratak, doseže samo do vrata i odmah bježi iz njena grla.
– Gdje je Morad? – pita.
Nur-Aftab sliježe ramenima.
– Upitaj susjede – kaže joj Shirin-Gol.
Nur-Aftab trči van, vraća se u kolibu i opet sliježe ramenima.
– Zar ti je ptica pojela jezik? Što je? Razgovaraj sa mnom,
bezobraznice.
Nur-Aftab gleda majku, grize donju usnicu, obara pogled i
bojažljivo šapće: – Nitko ne zna gdje je.
Shirin-Gol privlači kćer k sebi na pod, ljubi ju, gleda ju u oči i
govori: – Žao mi je mala moja sunčeva zrako, tvoja je majka poludjela.
– Znam – uzvraća kći, mičući s lica uvojak poput ugljena crne, sjajne
kose. – Znam – ponavlja – poludjela si.
Uvečer se vraća Morad, nešto krije. Ne gleda ni svoju djecu niti
Shirin-Gol. Ne govori niti sluša dok mu drugi govore.
– Shirin-Gol, Shirin-Gol, izađi – zove Bahara – svi pričaju o tome.
Shirin-Gol obara pogled. – O čemu? – pita samo da dobije na
vremenu.
– Tri policajca – kaže Bahara, stavlja ruku na usta i prigušuje ostatak
riječi u grlu.
– Tri policajca? – pita Shirin-Gol – Što je s tim pasjim sinovima?
– Mrtvi. Mrtvi su – odgovara Bahara i zatvara oči kao da su se pred
njima pojavili mrtvaci.
– Mrtvi? Tko ih je...?
– Nitko ne zna tko ih je usmrtio – odgovara Bahara. – Na bazaru je
sve pošlo naopako, svi su saslušani, mnogi Afganistanci su zatvorili
dućane i daščare.
Morad i Shirin-Gol šute do večeri. Shirin-Gol rasprostire prostirke i
pokrivače, sprema djecu na spavanje, čučne kao svaku večer ispred
kolibe i promatra mnogobrojne šatore, polugotove ili gotove kolibe
izbjegličkog logora. Sluša kako glasovi u logoru postaju sve tiši, dok se
sve ne smiri. Zveketanje lonaca i zdjela sve je slabije i naposljetku
prestaje. Shirin-Gol osluškuje kako i u obližnjem gradu postaje sve tiše
dok ne utihne. Tu i tamo tišinu noći propara plač djeteta, netko tiho

68
kašlje, sasvim u blizini netko mokri, netko drugi stenje.
Zrak postaje rijedak i čist, nestaje prašine i smrada, mirisa kuhane
masti i užeglog ulja, smrada na suncu nabubrenog smeća, ugrijane i
ustajale mokraće. Shirin-Gol otvara bočicu koju joj je poklonio vođa
krijumčara, kapne kap ružine vodice na ruku, trlja ruke, stavlja ih pod
nos, udiše miris, naslanja glavu na potporanj otvora u kojemu još nema
vrata, zatvara oči i napokon zadrijema.
Kad je ponovno otvorila oči nije sigurna sanja li ili je budna. U
daljini, tamo gdje je grad, gori nebo. Divovski plameni jezici,
mnogobrojni kao da gori pola grada, skakuću i prskaju žuto i crveno.
Vjetar donosi u logor smrad izgorene plastike, spaljenog drva i
koječega drugog. Shirin-Gol se podigne. Izlazi nekoliko susjeda, šapću,
ispuštaju krikove zaprepaštenja. Sve više ljudi stoji ispred svojih koliba i
šatora, gledaju prema vatri, šapću, mole se Bogu, šute.
Sutradan, u subotu svi znaju: izgorio je afganistanski bazar u
Peshawaru. Potpuno i posvema je izgorio. Nije ostalo ništa, ama baš
ništa. Svi štandovi, dućani, daščare, sve čarape, košulje, hlače, cigarete,
papir, sapun, ukosnice, mirodije, riža, haljine, velovi, marame, cipele,
kape, remenje i igračke, sve, baš sve, čak i veliko drvo na kraju bazara
postalo je žrtvom plamena. Ljudi su s vedrima, vrčevima i loncima
izvlačili sa zgarišta spaljeno, pougljenjeno drvo da bi ga kod kuće
koristili kao ogrjev.
Uzrok je kratki spoj, govore jedni. To je čin osvete za tri ubijena
policajca, govore drugi.
Bilo što bilo, bio je to crni petak u kojemu na stotine Afganistanaca
ponovno gube mukotrpno izgrađenu egzistenciju.
– Moramo otići – govori Morad promuklim glasom kad se Shirin-
Gol vratila u kolibu s vodom iz cisterne i napokon više ne izgleda
suludo.
– Znam – odgovara Shirin-Gol, gledajući u oči svog Morada koji se
konačno probudio iz opijumskog sumraka koji je trajao tako dugo,
beskrajno dugo.
Opijummorad više nije Opijummorad.
– Ne treseš se više – kaže ona.
– Više se ne tresem – odgovara on.
– Nemaš više pjenu na ustima – kaže Shirin-Gol.
– Nemam više pjene – govori on, gledajući je, hvata ju za ruku,
dodajući: – Mislio sam da si luda, da nisi primijetila pjenu, drhtanje i
strah.
– Bila sam luda – kaže Shirin-Gol – ali sam unatoč tome opazila

69
tvoje drhtanje, pjenu na ustima, strah. Čula sam tvoje urlikanje, plač,
vidjela tvoju bol, no bila sam luda i nisam ti mogla pomoći.
– Moja dužnost je bila da pomognem – kaže Morad, obara pogled,
ne može dalje govoriti, suza mu zapinje u grlu, oduzima mu glas.
– Uvijek si mi pomagao, i sada si mi pomogao – kaže Shirin-Gol,
miluje Morada po kosi, ima osjećaj kao da po glavi miluje jednog od
blizanaca.
Morad podiže glavu, hvata ruku svoje žene, poljubi je, po prvi puta
otkako se vratio iz bolnice gleda Shirin-Gol u oči koje su pune boli i
progovara: – Učinio sam što sam morao i mogao učiniti i uvijek ću činiti
što moram i mogu učiniti.
– Znam – kaže Shirin-Gol, nježno dodirujući njegove usnice. – Ma
tko da je ubio ona tri policajca, neka dobije božji oprost i skine teret
krivnje sa svojih ramena.

70
 8. POGLAVLJE
Brdo i žena stijena

S
hirin-Gol poklanja ili rasprodaje sve što ne može ponijeti i
vraća se u Afganistan. Zajedno sa kćerkom Nur-Aftab, sinom
Nasserom čiji je otac Morad, svojom pakistanskom kćeri čiji je
otac velikodušni vođa krijumčara i pakistanskim djetetom u trbuhu, čiji
je otac jedan od trojice pakistanskih silovatelja, te Moradom koji jednako
postupa sa svom djecom koju je rodila ili će još roditi.
U brda u kojima se rodila, u kojima se Morad borio zajedno s
njezinim bratom sve dok više nije mogao, gdje je kartao i pobijedio te ju
umjesto novca dobio za ženu, ne mogu se vratiti. Tamo se još uvijek
jedni protiv drugih bore mudžahedini. I u gradovima kao Kabul, Mazar,
Kandahar, Herat i Jalalabad rat još uvijek traje.
– Idemo na bijeli brijeg svjetlosti – kaže Shirin-Gol.
– Gdje je to? – pita Morad.
– Što ja znam? – odgovara Shirin-Gol.
Iako njena djeca već odavno ne žele hodati, iako više ne znaju gdje
su i koliko dugo hodaju, koliko su se često uspinjali i silazili, iako već
danima nisu vidjeli nikakvo selo niti susreli živu dušu, iako Morad misli
da je Shirin-Gol ponovno šenula umom, ona želi dalje.
– Ako sutra ne pronađemo mjesto gdje možemo ostati, pomrijeti
ćemo za manje od četiri dana – kaže Morad.
Noć je najhladnija otkako su došli u brda. Zrak je bockav kao da je
od sitnih krhotina stakla. Vatra ne zagrijava. Šarene, tanke košuljice,
hlačice i odjeća od sukna lepršaju na vjetru, udaraju o njihova mršava
tijela. Djeca uvlače glave među ramena. Pušu topli zrak u ruke, modre i
crvene od hladnoće. Na ovlaženim prstima stvara se sloj leda. Šest malih
ledenih ruku. Tri mala ledena nosa. Troja ledena usta. Shirin-Gol umire
tisuću puta gledajući svoju djecu, koja jedva još imaju života u sebi. Više
ne jecaju, samo cvokoću zubima. Od hladnog, oštrog vjetra koji reže
poput noža štite se stišćući oči u tanke proreze. Malo zadrijemaju, onda

71
opet otvaraju oči bespomoćno tražeći majku. Shirin-Gol i Morad
rasprostiru plastični pokrov i tanke pokrivače tik uz vatru, stavljaju
djecu među pokrivače. Nur-Aftab, Nasser i Nafass skupljaju svoja sitna
koščata tijela s kožom poput pergamenta. Ukočeni od straha priljubljuju
se jedno uz drugo. Čvrsto se drže. Postaju klupko mekih, lomljivih,
tankih ruku i nogu. Postaju klupko s tri glave.
Shirin-Gol privlači svoje trudno tijelo. Morad nateže prostirke i
pokrivače, omata ih oko svoje obitelji, veže i zauzlava krajeve. Još
jednom odlazi u ledenu tamu, iskapa grmlje i trnovito žbunje, čupa ih iz
zemlje, pali još jednu vatru, bdije i održava obje vatre, sebe i svoju obitelj
na životu. Oštar vjetar pretvara se u oluju. Zvijezde nestaju iza oblaka.
Pada snijeg. Sve postaje bijelo. Stijene, brdo, ljudsko klupko ispod
plastike, sam Morad i obje vatre.
Kad su prve sunčeve zrake obasjale visoki vrh, opaža Morad oblake
dima na drugoj strani brda. Osam dimnih oblaka iz osam dimnjaka.
Malo selo.
Selo leži četiri ili više dana hoda od nekakvog grada na sjeveru
Afganistana, negdje usred bespuća beskonačnog Hindukuscha, toliko
daleko od svega i svakoga da je i za rat bilo prenaporno pronaći daleki
put ovamo.
Selo ima osam koliba utisnutih u brdo, sve istog izgleda. Umjesto na
zemlji, kolibe stoje na stupovima, svaka ima vrata, dva prozora i
dugačak dimnjak s tri mala otvora. Čim okopni snijeg ljudi skupljaju
drva i sve što može gorjeti i slažu to ispod kolibe. Zimi to dižu kroz
otvore u podu održavajući tako vatru i sebe na životu.
U svakoj od osam koliba s dugim nogama i dimnjacima živi osmero
ili više ljudi. Svi stanovnici sela pripadaju narodu Hazara, poznati su
kao snažni i izdržljivi, marljivi i čisti. Zbog širokog, gotovo sasvim
glatkog azijatskog lica uskih očiju i široka nosa neki smatraju da Hazari
potječu od Kineza, dok drugi kažu da su potomci Mongola.
Stanovnici osam koliba ne znaju zašto su njihovi praoci prije mnogo
generacija došli na brdo, sagradili kolibe i ovdje ostali.
– Zašto živite ovdje među brdima, sami, napušteni od svega i
svakoga? – pita Shirin-Gol. – Zašto ne siđete u dolinu gdje ima drugih
ljudi, gdje zimi ne pada toliko snijega?
– Zašto si ti došla ovamo? – uzvraćaju ljudi pitanjem.
Ljudi su uljudni ali nepovjerljivi, plašljivi, sramežljivi i suzdržani.
Sve dok ne uvide da Shirin-Gol, njena djeca i Morad nemaju zle namjere,
iscrpljeni su, trebaju pomoć, trebaju mjesto gdje mogu ostati. Prije dvije,
tri, četiri – ili tko zna koliko godina, a zapravo to i nije važno – u kolibi u

72
koju je sada uselila Shirin-Gol i njezina obitelj, živio je jedan mula. Mula
se molio za ljude kada su ih majke rađale ili ih je Bog uzimao k sebi. On
je ljudima zgotavljao ta-vis i vješao im amajlije oko vrata. Vjenčavao je
žene i muškarce. Blagoslivljao je ovce, konje, koze kad su se legle ili su ih
klali, kad su oboljele i ponovno ozdravile.
Poput svih ostalih mula i on je postao mulom jer je navodno naučio
Kuran, te znao čitati i pisati. Barem je tako tvrdio, no ni jedno ni drugo
nitko nije mogao provjeriti. Nitko od seoskih stanovnika nije učio čitati
niti pisati. Kako i bi? Selo je danima udaljeno od drugih sela, od grada,
od drugih ljudi koji također ne znaju čitati ni pisati.
Nitko ne zna otkuda je mula došao, koliko je godina živio ovdje, tko
mu je bio učitelj. Zašto je došao sam i ostao sam. Nitko ne zna je li imao
majku kojoj nedostaje, oca koji ga je trebao u polju, braću, sestre. Nitko
ne zna zašto nije uzeo ženu, iako bi mu mnogi otac rado dao svoju kćer,
zašto nije ostavio iza sebe ni jednoga sina, zašto ovo, zašto ono. Važno je
da je bio ovdje. Važno je da stanovnici sela nisu s njim loše postupali i
imaju čistu savjest pred svojim Bogom. Al-hamn-dul-allah.
Svi su ga voljeli i svi su žalili za njim kad je umro. Zato smatraju
dobrim što je opet u selu netko tko zna čitati i pisati i ima više razuma
nego svi oni zajedno. Dobro je što je mulina koliba prazna pa se u nju
može smjestiti Shirin-Gol s obitelji. Samo je šteta što je žena. Ali i dobro
je što je žena, jer tko zna, muškarac bi možda pokušao zadobiti moć u
selu. Šteta što je već udata i ima djecu, inače bi ju mogao oženiti koji
muškarac iz sela, pa bi morala ostati zauvijek, ne ići nikamo dok ju Bog
ne uzme k sebi. Dobro je što je udata, jer onda nema svađe zbog nje.
Šteta što je siromašna i bez ičega jer ju sad moraju hraniti stanovnici sela,
kao i njenu djecu i muža. Dobro je pak da ničega nema, jer bi to samo
pokvarilo i nju, njenoga muža i djecu. Šteta što je mula prije smrti bacio
sve svoje knjige u vatru, a Shirin-Gol nema nikakve knjige iz koje bi
mogla pročitati koje trave i pripravci pomažu kod bolova i bolesti.
Dobro je da netko barem jednom godišnje ide u grad, pa sljedeći put
može donijeti knjigu.
Proljeće je. Zrak više nije nalik tanašnom, lomljivom staklu. Livade
prekriva sočno, svijetlo zelenilo, nježno, snažno, puno života i
bodljikavo tako da pod bosim nogama bocka i grebe, pucketa i lomi se.
Sunce je jako. Snijeg na vrhovima obližnjih planina je težak i bez sjaja.
Voda u potocima je bistra, hladna, živahna. Krave, ovce, koze, magarci i
konji donose na svijet svoju mladunčad. Iz stijena niču mali bijeli,
ružičasti i žuti cvjetovi. Drveće dobiva lišće, cvijeće, plodove. Ljudi
odbacuju teška krzna i pokrivače, suču rukave, čuče sve dok sunce sja,

73
više su vani pod božjim nebom negoli u mračnim glinenim kolibama,
naslanjaju se na zidove i duge noge koliba, zadržavaju se na suncu koje
biva sve jače; zaklanjajući oči rukama dovlače novu glinu kojom
premazuju čađave zidove svojih koliba, smiju se, čavrljaju, idu u polje,
siju sjeme, muzu stoku, provjetravaju štale, čiste ostave, iznose na sunce
pokrivače, jastuke, prostirke, pjevuše kratke pjesmice, noću spavaju pod
vedrim nebom ispunjenim bezbrojnim svijetlećim zvijezdama. Ukratko,
ljudi rade sve ono što su radili njihovi očevi i majke svake godine kada
bi zima napustila selo, brdo, polja, pa čak i kosti i srca ljudi.
Shirin-Gol proteže prema nebu svoje, zbog osobne sigurnosti, pod
maramama i velovima skriveno, a ipak poniženo, obeščašćeno, silovano,
zatrudnjelo tijelo. Kao da će do pucanja rastegnuti bolne čvorove koji su
se godinama uzlali u njezinoj duši i tijelu. Dugo joj treba da stane na
vrhove prstiju, a njezini prsti plešu u zraku oblikujući huri, anđela,
kojega može vidjeti samo ona i nitko drugi.
Shirin-Gol visoko diže svoj tonban, ulazi u potok, voda se igra oko
njenih nogu, sretna je kao onda kad... kao kada? Kao još nikada.
Po prvi put u životu nema tereta na njezinim ramenima, njeno tijelo
nije od olova, nema opasnosti po vlastiti život.
»Skupi noge, djevojčice ne sjede naokolo s raširenim nogama, inače
dođe vuk i sve ti odgrize,« opominjala je sestra s madežom Shirin-Gol
još kao malu djevojčicu. Stotinu, tisuću puta i opet iznova: »Skupi noge,«
grdila je, grizla donju usnicu, ljutito gledajući Shirin-Gol.
Shirin-Gol je držala noge skupljene. Uvijek. Usprkos tome je
silovana.
»Šuti«, opominjala je majka. »Pristojne djevojčice šute, jer inače
dođe ptica, uleti ti u usta i ugušiš se.«
»Reci djetetu da obara pogled, jer će joj to prijeći u naviku, pa će
kasnije gledati muškarcima u oči,« govorio je otac njezinoj majci.
»Povuci maramu na čelo, navuci veo, uvuci noge, obori pogled, ne
govori kada zbore tvoja braća, makni se s puta, učini ovo i ne čini ono,
jer ti si djevojčica. Ili možda želiš da ljudi kažu da si kharab, da bulje u
tebe i da se naruši ugled naše obitelji? Djevojčica je divlja,« govorili su
ljudi, i Shirin-Gol je od majke dobila udarac po potiljku. »Djevojčica
previše govori,« govorili su ljudi, i Shirin-Gol je od brata dobila po
ustima.
Shirin-Gol sjedi s drugim ženama u hladu ispod kolibe, pije čaj,
čavrlja, čeha vunu, prede vlakna, pomaže drugim ženama u uzlanju
sagova, pjeva, bubnjajući ritam po limenom tanjuru, šije košuljicu za
svoje nerođeno dijete, gnječi sirutku, izrezuje češalj, češlja svoju i svu

74
ostalu djecu u selu koja kao male žabe čuče u dugom redu, prilaze jedno
za drugim, želeći da teta i njima razmrsi i raščešlja kose, isplete
pletenice, iščupa koju buhu ili uš.
Malo više u brdu, na mjestu gdje iz stijene izvire potočić, ispružila
se Shirin-Gol na leđa, izbočivši prema nebu debeli trbuh u kojemu nosi
silovateljevo dijete, raširenih ruku i nogu drijema i sanja o vremenu koje
ne poznaje nikakav strah, o mjestu koje nije vidjelo rata, o životu nalik
ovome koji sada živi.
– Dođi brzo – viče Nur-Aftab – Abine, Abine, kćer naših susjeda
umire, hoće izvaditi dijete iz trbuha, ne može ga izvući!
Shirin-Gol navlači maramu, uzima oštar srp kojim siječe pšenicu i
travu, potkresuje šipražje, kolje perad. Trči za svojom kćeri u susjedovu
kuću, k njegovoj kćeri Abini koja ne može izvući dijete iz trbuha i umire.
– Pomozi nam – preklinje Abinina majka.
– Nisam ni babica niti liječnica. Nisam nikakva iscjeliteljica niti
mula.
– Dolaziš iz grada, znaš čitati Kuran, vidjela si svijeta, pomozi
mome djetetu, inače će umrijeti.
– Kakve veze ima čitanje Kurana s ovim? I do sada ste sami porađali
svoju djecu – pokušava se izvući Shirin-Gol. Boji se umiješati, jer će ju
smatrati odgovornom ako se Abini ili djetetu nešto dogodi.
Nježna Abine leži na prostirki na podu, ima dvanaest, možda
trinaest godina. Pokraj nje čuči njeno prvo dijete i uguravši ručicu u usta
plače i jeca.
Albinino je lice potpuno bijelo, graške hladnog znoja orosile su joj
čelo. Preokrenula je oči, vide joj se samo bjeloočnice. Kapci joj
podrhtavaju. Ruke joj mlitavo leže na podu kao dvije grančice, kao da ne
pripadaju tijelu. Noge joj mlitavo leže na podu, kao da isto ne pripadaju
tijelu. Trbuh je kugla okrenuta prema stropu. Suknje su joj mokre od
vode koja je istekla iz njezina tijela. Albine je mirna, kao mrtvac.
– Umrijet će – protisne Shirin-Gol tiho.
Albinina majka urla, plače, čupa sijedu kosu, baca se na pod, ljubi
polumrtve ruke svog trudnog djeteta. Vrata se naglo otvaraju, u kolibu
ulaze Abinin muž i otac.
– Ako ju Bog hoće uzeti k sebi i mora umrijeti, onda će umrijeti –
govori otac – ali, Shirin-Gol-jan, draga sestro, i sama nosiš mali život
pod srcem, molim te, ne svaljuj krivnju na sebe. Molim te, barem
pokušaj mojem djetetu i bebi u njenu trbuhu spasiti život.
– Bismi-allah, na vašu odgovornost – kaže Shirin-Gol, zasuče rukave,
uzima prvo Abinino dijete s poda, stavlja ga u ruke Abinina oca i šalje ga

75
iz kolibe. Abinin muž je također krenuo za njim, no Shirin-Gol ga čvrsto
zgrabi za ruku, gleda ga ravno u oči, govoreći: – Ti ostaješ. – Siroti
mladić otvara usta, ali ne nalazi riječi, povlači se, pokušava se osloboditi
snažnog stiska Shirin-Gol.
Gurnuvši mladog supružnika pokraj polumrtve žene, govori: –
Pritisni joj trbuh.
Shirin-Gol pljuska trudnicu po obrazima, polaže joj mokre krpe na
vrat, na čelo, ugura pokrivače i jastuke pod njene noge, traži još vode,
čiste krpe. Žene trebaju zapaliti tamjan, otvoriti vrata i prozore da uđe
svjež zrak, trebaju joj gnječiti stopala, trljati ruke. Nekako... ni sama ne
zna kako... uspijeva Shirin-Gol povratiti Abinu u život.
– Visoko podignite njene suknje – zapovijeda Shirin-Gol ženama –
Privuci noge, mala Abine. Ne, nije nikakav grijeh ako vidim tvoje golo
tijelo. Ne, nije grijeh što je ovdje i tvoj muž. To je dobro. Ne, ne treba te
mučiti sharm, ne trebaš se stidjeti. On je tvoj muž. Dijete u tvom trbuhu je
i njegovo dijete. Ne, tvoja krv nije nečista, krv je sveta, krv nas održava
na životu.
– Donesite vode – obraća se ženama. – Ne, ne ovu vodu, prljava je.
Zapalite vatru, donesite čistu vodu s izvora i prokuhajte ju, treba nam
vruća, čista voda. Prokuhajte krpe, stavite srp u vatru, prokuhajte ga, ne,
ne prljavim rukama, operite ruke.
Abine tiska i tiska. Njezin mladi muž pritišće joj trbuh, drži joj nogu.
Abinina majka izgovara molitvu za molitvom. Shirin-Gol gura prste u
Abininu rodnicu da bi izvukla dijete, no glava mu je prevelika.
Do sada je Shirin-Gol pomagala samo svojoj djeci da dođu na svijet.
Skinula bi svoj tonban, visoko podigla suknje, povukla se u kut i čučnula,
ako je u blizini bilo kamenja, stavila bi ga pod noge. Činila je ono što čine
sve majke na zemlji kada donose djecu na svijet: trpjela je, čekala, nadala
se, molila, proklinjala, plakala, stiskala zube sve dok novi život nije
izašao iz njezina tijela. Srpom bi prerezala pupkovinu i svezala ju
koncem. Čekajući da izađe posteljica, dijete bi oprala od krvi i plodne
vode, izljubila ga, zamotala u suknju ili maramu i poželila mu dug život.
Pri Nasserovu rođenju, Morad joj je donio dvije prave cigle iste
veličine. Kod rođenja Nur-Aftab iskopala je rupu u pjeskovitu tlu da ima
više mjesta ispod sebe. Posteljicu je odmah ostavila u rupi, zatrpala ju
zemljom i na sve položila kamen. To je bilo to. Khalass i tamam.
No, što učiniti u ovoj situaciji, to Shirin-Gol ne zna.
Žene čuče oko nje očekujući čudo. Promatraju svaki njen pokret,
slijede svaki njen dah, slušaju svaku njenu riječ, slijede svaku uputu.
Bibi-Deljan, najstarija u selu, mirno sjedi uz Abinino uzglavlje,

76
nijemo pomiče usne i gura kuglice svog molitvenog lanca najprije u
jednom, potom u drugom smjeru. Ruke s plavim žilama, razgrananim
poput potoka u brdima, pomiču kuglice. Bibi-Deljan nema ni komadića
glatke kože, sve je na njoj puno sitnih, zgužvanih nabora i pukotina.
Nabora i pukotina nalik oštrim rubovima i stijenama brda u kojima živi.
Bibi-Deljan, čovjek stijena. Žena stijena. Stijena žena. Žena od stijene.
Uspravna. Čvrsta. Nepomična. Glava kao stijena. Leđa kao stijena. Noge
kao stijena. Ruke kao stijena. Osim nijemih usana i koščatih prstiju,
kojima gura kuglice svog molitvenog lanca najprije u jednom, potom u
drugom smjeru, ne pomiče Bibi-Deljan ništa. Sjedi ne skidajući pogled sa
Shirin-Gol. Kao da razapinje nevidljivu nit između sebe i Shirin-Gol.
Čini se kao da bi preko te niti htjela ući u Shirin-Gol, u njenu glavu,
njenu dušu, krv, ruke, noge, svaku vlas. Čini se kao da na tanku nit želi
položiti sve što su njezine oči ikada vidjele, svaku misao koju je ikada
imala i podariti to Shirin-Gol. Čini se kao da su nestali svi glasovi i
šumovi u kolibi. Kao da su nestale boje. Najprije lice Abinine majke
ostaje bez očiju, nosa, ušiju, usta se pretvaraju u crnu rupu. Potom sva
ostala lica gube oči, nosove, uši, sva usta postaju crne rupe. Samo lice
žene stijene ima oči, nos. Uši, usta. Usta koja se nijemo pomiču.
Sve je tiho. Shirin-Gol sklapa oči, pokušava obuzdati vrtoglavicu.
Gubi sve riječi, svaku pomisao. Sve osim jedne. Jednu i ni jednu drugu
pomisao ne nalazi u uskovitlanoj glavi. Nema više očiju, nema ušiju,
tamo gdje su bila usta, samo crne rupe. »Mogla bih otići, napustiti
kolibu,« pomišlja Shirin-Gol. »Nitko neće primijetiti. Ne smijem
pokvariti Božje djelo.«
– Božja je volja da si ovdje i da pomažeš – izgovara Bibi Deljan
blagim, smirenim glasom.
Abinina majka opet dobiva oči, nos, uši, usta. Ispušta tih, prigušen
krik, kao da je ugledala duha. Rukom pokriva usta, a drugom grabi
suknju. – La-elah-ha-el-allah – izgovara. – Već dvije zime i dva ljeta nije
Bibi-Deljan izustila ni riječ. Govor joj se vratio sada, kad umire moje
dijete.
Bibi-Deljan, nijema žena stijena ponovno je progovorila. Abininoj
majci vratila su se usta i prodoran glas. Žena stijena ne skida oči sa
Shirin-Gol, sveudilj gurajući kuglice svog molitvenog lanca najprije u
jednom, potom u drugom smjeru.
Tisuće sitnih kapljica znoja kotrljaju se niz tijelo Shirin-Gol. Dršće,
ostaje bez zraka, ruke su joj beskorisne. Zuri u otvor rodnice među
Abininim djevojačko-ženskim nogama, vidi djetetovu glavicu, gura prst
u rodnicu, pipa meki dječji nosić, uši, usta. Pokušava uhvatiti glavu,

77
ruka joj sklizne, ne može izvući dijete. Žena stijena. Žena stijena. Klik.
Klik. Pomiče kuglice svog lanca.
– Dodajte mi srp – kaže Shirin-Gol.
– Srp? – krikne Abinina majka. – Srpom se djetetu reže pupkovina,
dijete još nije izašlo. Za ime Božje, što ćeš sa srpom?
– Što ja znam? – zavapi Shirin-Gol. – Na neki način moramo to
dijete izvaditi iz tijela.
Abinina majka šuti.
Shirin-Gol oprezno gura vrh srpa uz sklisku djetetovu glavicu u
rodnicu, šapće bismi-allab i zarezuje rodnicu za širinu dva prsta. Krv,
gusta, crvena krv lipti preko oštrice, preko prsta Shirin-Gol. Žena stijena
se ne pomiče, i dalje gura jednu kuglicu za drugom najprije u jednom,
potom u drugom smjeru. Klik. Klik. Žena stijena ne skida pogled sa
Shirin-Gol. Abinina majka vrišti iz petnih žila. Shirin-Gol se davi. Vrti joj
se. Tresu joj se koljena. Pribere se, stavlja ruku na debeli Abinin trbuh,
gura, pritišće, drugom rukom izvlači dijete, stavlja pupkovinu preko
oštrice srpa, ponovno šapuće bismi-allah, poteže srp, veže čist konac oko
prerezane pupkovine, lupka dijete po leđima da dođe do svog prvog
daha.
Shirin-Gol polaže dijete u ruke mladog oca, pokušava nadjenuti
iglu, trese se, daje iglu i konac Abininoj majci, koja je izvan sebe i ništa
ne razumije. Mladi otac uzima konac i iglu, nadijeva iglu mrmljajući: –
Ovo je ženski posao. – Gura Abini krpu među zube, gleda Shirin-Gol, ni
sa osmijehom niti s prijetnjom, nego s razumijevanjem, zahvalnošću. –
Učini to – govori. – Bog je s tobom.
»Bog je uza me,« pomišlja Shirin-Gol, zabada iglu u jednu stranu
rane, provlači konac, ubada u drugu, provlači konac, radi mali čvor, ne
znajući ni sama otkuda zna što joj je činiti.
Čini se kao da šiva kožu, krpa rupu na cipeli. Ubod, provlačenje,
ubod, provlačenje, novi čvor, treći, četvrti.
Abine više nije pri svijesti i nitko ne zna hoće li se ikada više
probuditi.
Shirin-Gol ostaje cijelu noć uz nju. Ostaje i žena stijena.
I dalje gura kuglice svog molitvenog lanca najprije u jednom, potom
u drugom smjeru. Ni mladi muž ne miče se od svoje djevojčice-žene.
Upravo je sunce prvom svjetlošću obasjalo vrhove brda u koje se
utisnulo osam glinenih koliba, prvi je put zanjištalo malo ždrijebe koje je
prije dva dana iz trbuha svoje majke ispalo na zemlju, kukurijeknuo je
prvi pijetao, zaplakala je beba s kožom tankom poput pergamenta,
mladi suprug je gurnuo oprani prst u usta dojenčeta, svoga drugog

78
djeteta da poslije može sisati, kad je Abine otvorila oči, nasmiješila se,
gledajući svoga mladog muža, gledajući svoju novorođenu kćer.
Pogledala je Shirin-Gol i šapnula slabim glasom: – Dobrostiva sestro,
neka ti Bog podari zdrav i dug život.
Prolazili su tjedni dok je Abine opet smogla snage da se digne i radi
sve što je radila i prije. Potrajalo je još dugo dok je Abine potpuno došla
k sebi i postala ista kakva je bila prije rođenja svog drugog djeteta.
Iako je sve isto kao što je bilo uvijek, poslije rođenja njenog drugog
djeteta sve je drugačije nego što je bilo uvijek. Svi znaju da to nema
nikakve veze s rođenjem njenog drugog djeteta, nego sa Shirin-Gol.
Iako nema mnogo žena koje je Abine vidjela u svome životu, ona
dobro poznaje sve žene i djevojčice u svom selu i točno zna da nijedna
nije kao Shirin-Gol.
Shirin-Gol je pametna. Ona ima odgovor na svako pitanje svakog
čovjeka, bilo muškarca ili žene. Čak i na pitanja kod kojih muškarci
samo sliježu ramenima. Abine je sigurna, Shirin-Gol je odabrana, ona je
svetica, poslao ju je sam Bog.
Svaku minutu koju može odvojiti provodi Abine kod Shirin-Gol,
promatrajući, slušajući svaku riječ, upija sve, oponaša svaki njezin
pokret, postavlja tisuću i jedno pitanje. Bez da to Shirin-Gol želi ili čak
primjećuje, Abine čini sve što i ona, ide na potok kad Shirin-Gol ide na
potok, kuha jelo kao ona, peče kruh kao ona. Poput Shirin-Gol i Abine
uvijek pere ruke prije nego mijesi tijesto, prije hranjenja djeteta, prije
pripravljanja jela. Poput Shirin-Gol, pazi Abine da muhe ne sjedaju na
hranu. Sad Abine govori kako je naučila od Shirin-Gol: – Kad muha
sjedne na izmet, on joj se zalijepi za nožice, a poslije sjeda po našoj hrani
i ostavlja na njoj tragove izmeta. Izmet nije dobar za nas i zato se
razbolimo. Kao što je Shirin-Gol radila nekoć, Abine je počela crtati riječi
u pijesku. I ona je, poput Shirin-Gol, počela govoriti Ne.
U početku se mladi suprug svemu smije i raduje se što je njegova
mala Abine živa. Kasnije se ljuti na nju i hoće ju udariti kad mu se
suprotstavlja. Umjesto da uvuče glavu, Abine mu u zraku hvata ruku,
gleda ga u oči i govori: – Kad netko voli drugog čovjeka, ne tuče ga. Reci
mi što hoćeš, ako mogu dat ću ti, ako ti to ne mogu dati, neću ti moći
dati makar me zato istukao.
Mladi suprug obara pogled, govoreći: – Ja se tebe bojim.
– Zašto? – pita Abine.
– Jer me više ne slušaš.
– Shirin-Gol je rekla, u Kuranu stoji zapisano da muž mora poštivati
i čuvati svoju ženu.

79
 – Ja to činim – odgovara mladi suprug – usprkos tome moraš me
slušati. Ti si moja žena. Tvoj otac je svoju odgovornost za tebe i
bogomdano pravo da odlučuje o tebi i tvojoj sudbini, prenio na mene.
Ako me više nećeš slušati, vratit ću te ocu.
Abine šuti i obara pogled.
Prošlo je proljeće, ljeto je tu no i ono prolazi, dolazi jesen, lišće na
drveću žuti, smeđi, suši se i otpada. Abinino dijete napreduje, raste, dere
se, jede, siše dojke svoje majke. Abine šuti. Još jedna žena u selu rađa
dijete. Žena stijena predaje svoj molitveni lanac u ruke Shirin-Gol koja
ga stalno nosi oko vrata, oprašta se, odlazi u brdo među svoje stijene.
Umire. Postaje stijenom. Odlazi svome Bogu. Shirin-Gol rađa
četvrto dijete čiji je otac jedan od pakistanskih silovatelja. Malo je i sitno,
s tankim, snažnim ručicama i nožicama, malim stopalima i sićušnim
nožnim prstima, živahnim prstićima na rukama, tamnom kožom nalik
smeđem pergamentu. Ima baršunastu meku kosu, crnu poput katrana.
Oči su mu crne kao ugljen i sjajne. Usnice su meke i pune.
– Moj mali Pakistanac – šapće Shirin-Gol u majušno uho. Škaklja ga
pa maleni stišće ručice i dršće poput lišća od jasike. – Neka tvoje
nedužne oči vide samo dobro i ništa lošeg na ovome svijetu. Nazvat ću
te Nabi. – Shirin-Gol pere krv i plodnu vodu s malog tijela, ljubi mu čelo,
trbuh, oči, dlanove, stopala, ruke, moleći Boga da joj podari snagu i
odvažnost kako ne bi Nabija voljela ni manje, a niti više nego ostalo troje
djece.
Gore na vrhovima neopazice pada novi snijeg, polaže svoj miris
svježine i hladnoću u ruke vjetra koji se spušta u selo da ljudima u osam
glinenih koliba prišapne u uho da je zima na putu do njih.
Nekolicina seoskih dječaka, praveći se važni, staju pred Nassera,
stišću oči, gledaju u nebo i prema najvišem vrhu i govore: – Past će
toliko snijega da će nam kolibe biti potpuno zatrpane.
Nasser podigne pogled prema dimnjaku svoje kolibe i dovikuje: –
Toliko snijega nema na cijelome svijetu!
– I te kako ga ima – odgovaraju drugi dječaci.
Drski Nasser baca kamen, pokušavajući pogoditi vrh brda. – Onda
ćemo iskopati rupe u snijegu i raskrčiti put.
– Toliko snijega nije moguće razgrnuti lopatom – kažu drugi dječaci.
– Moj otac to može – razmetljivo će Nasser.
– Ne, ne može.
– Ipak, on to može. Vidio je svijeta, pa će zasigurno moći iskopati
rupu u snijegu.
Drugi dječaci znaju bolje. Prvi snijeg pada, čvrsto prianja uz

80
zamrznute putove i staze i ne da se otkopati.
– Zašto ne podignemo krovove iznad puta? – pita Shirin-Gol. – Ako
međusobno povežemo ulaze u kolibe, snijeg nam ne može zatrpati put.
Muškarci gledaju Shirin-Gol, izmjenjuju poglede, sliježu ramenima.
Stiže snijeg, pokriva sve i svakoga. Pokriva svaki grm, svako drvo,
svaku stijenu. Sve, sve, sve postaje bijelo. Ljudi više ne mogu izaći iz
koliba. Snijeg zatvara svaku pukotinu i prorez, pa vjetar i hladnoća
ostaju vani, dok je u kolibi toplo i tiho.
Svaki dan se Morad penje po drvenim ljestvama ispod dimnjaka i
dugim drvenim štapom buši rupe u snijegu, da u kolibu može ući svježi
zrak, a dim izaći. Djeca se raduju tankim zrakama sunca koje poput
koplja padaju u kolibu. Veseli ih otvoriti rupu u podu, izvlačiti drva za
oganj, spustiti se da nahrane koze i kokoši. Dan, dva, tri, četiri dana, no
onda hoće van na sunce, drugoj djeci, na potok, penjati se po stijenama
ili bilo gdje.
Zašto to nije moguće? Zar je sunce nestalo? Zauvijek? Jesu li i druga
djeca i ljudi zakopani u svojim kolibama? Kada će okopniti snijeg? Jesmo
li mrtvi? Shahidi? Snježni mučenici? Zašto nismo u nekom drugom selu?
Negdje gdje nema snijega?
I tko zna kojega dana Shirin-Gol progovara: – Igrat ćemo jednu igru,
igru imena. Ugljenom ispisuje svoje ime na zid. – Moje ime priča o
slatkom cvijeću, o leptirima i pčelama koji skakuću po njemu, o
cvjetnom prahu koji uvlače u svoja mala rilca, njime hrane svoju djecu i
proizvode med da ga ljudi mogu jesti.
– Ja sam sljedeći! – viče drski Nasser, ispisuje svoje ime ispod
majčinog i blistavim pogledom kruži uokolo.
– Moraš reći što znači tvoje ime – podsjeća ga Nur-Aftab.
Nasser izbacuje donju usnicu, srdito gleda majku i traži: – Reci ti.
– Nasser znači prijatelj, koji je uvijek uz tebe, dobar je i pomaže ti. –
Shirin-Gol hvata Nassera, povlači ga u krilo, škaklja ga da se mora
smijati.
– Dust. Ja sam prijatelj. Prije svega prijatelj – viče.
– A sada Nur-Aftab – najavljuje Shirin-Gol, smješkajući se svojoj
kćeri.
– Moje ime je jasno, svako dijete razumije njegovo značenje, a meni
je dosadno – pjevušeći prenavlja se Nur-Aftab.
– Ne, to nije dovoljno – poviče Nasser. – Moraš ga napisati i moraš
reći što znači.
Bezvoljno Nur-Aftab ispisuje svoje ime na glinenom zidu, jednako
bezvoljno izgovara: – Moje ime znači Sunčeva svjetlost, zato ću se

81
razboljeti, stisnut će mi se srce ako ne vidim sunce.
– Ne, neće – odrješito će Shirin-Gol. – Sad si ti na redu, Morade.
– Nisam dijete.
– Nisam ni ja – govori Shirin-Gol.
M-o-r Vraća se tek u zoru -a-t – ispisuje Morad polagano i črčkavo
na glinenom zidu.
– Krivo, krivo, krivo! – viče drski Nasser. – Izbriši rukom ono »t« i
na njegovo mjesto napiši »d«.
Nur-Aftab šuti, srami se radi svog glupog oca, bulji u drveni kapak
prozora kao da će kroz njega vidjeti kozoroge koji među stijenjem traže
hranu.
– Hajde, reci. O čemu govori tvoje ime? – potiče Nasser.
– Ostavi me na miru – mrmlja Morad.
– Nemoj tako – upliće se Shirin-Gol.
Morad šuti. Sram njegove kćeri pretvara se u koplje i ubada ga u
grudi poput dugačka štapa koji kroz dimnjak gura u snijeg.
Noću Shirin-Gol ne može spavati. Okreće se Moradu govoreći: – Ne
znam više je li dan ili noć. Koliko još priča moram ispričati? Koliko još
pjesama trebamo otpjevati? Koliko još riječi trebamo ispisati? Svi zidovi
u kolibi su puni riječi i slika.
– Čim dođe proljeće iskopat ću glinu i nanijeti ju na zidove – kaže
Morad.
– Ne podnosim više tamu – šapuće Shirin-Gol. – Neću više, nemam
više snage.
Moradovi prsti pronalaze usne Shirin-Gol, nježno ih miluju. Njezin
dah se ubrzava. Krv oblijeva tijelo. Srce postaje vruće. Morad je miluje
po vratu, ramenu, ruci, dojkama, trbuhu.
Prvi put, Shirin-Gol se više ne sjeća od kada, a onda se sjeti... nakon
nesreće s hladnjakom, uranja Morad u njezino tijelo. Ležeći na leđima,
Shirin-Gol miluje Moradove ruke, leđa, osjeća njegov vreo dah na vratu,
čuje njegovo stenjanje, njegovo zadovoljstvo, ponos i pištanje vrelog žara
u ognjištu.
– Snijeg se topi! – viče potpuno budan drski Nasser u tami i svojom
dernjavom budi Nur-Aftab, Nafass i malog Nabija.
– Što si radila u tamnim zimskim danima? – pita Abine.
– Spavala, spavala, spavala – uzvraća Shirin-Gol sa smiješkom,
otkrivajući biserno bijele zube. – A kad nismo spavali, pjevali smo,
kuhali, jeli i igrali se, pisali, pisali, pisali. Svi zidovi su puni riječi i sličica.
– Ljubili se, ljubili, ljubili – dovikuje drski Nasser, pokazujući
prstom majku i oca. – Oni su se ljubili.

82
 – Trebali bi napraviti krov iznad vrata, pa bi se sljedeće zime mogli
posjećivati i ne bi bili tako usamljeni – kaže susjed, Abinin otac.
– Mudra odluka – slaže se Shirin-Gol.
Djeca nabacuju glinene kugle po potpornjima za krovove koje
postavljaju muškarci i posvuda ostavljaju otiske svojih prstiju i ruku.
Abine i Nur-Aftab upisuju imena u vlažnu glinu i pokraj ulaza u kolibe
grade kućice za cipele veličine četiriju kokoši. Nasser i Nafass mijese
čovječuljke i postavljaju ih na kućice za cipele, da cipele ne budu same.
Proljeće još nije prošlo, a svi putovi imaju potpornje i krovove.
– Shirin-Gol-jan – zovu muškarci. – Popij s nama čaj i ispričaj nam
tko su Rusi. Zašto su došli u našu zemlju? Kakav dar je njihov vođa
poslao našem vođi? Zašto su se zaratili protiv naše braće? Zašto su opet
otišli? Kada su otišli? Koliko je deset godina? Jesu li dobili ono što su
tražili? Tko se sada bori protiv koga? Zar nisu svi Afganistanci? Zar nisu
svi muslimani? Nisu li braća i sestre?
Dolazi ljeto, plodovi na stablima su zreli i veliki, grožđe na trsovima
je sočno, trešnje su crvene i odmah pucaju, rajčice su mesnate i mirisne.
Žene napinju sukno između dudovih grana, rasprostiru pokrivače po
tlu, donose košare rajčica, mahuna, graška, začinskog bilja, režu ih i
čiste, slažu voće, povrće, začinsko bilje na sušenje.
Zalihe za zimu. Zimnica.
– Lijepo je – kaže Shirin-Gol.
– Što? Što je lijepo? – pitaju žene.
– Vi. Vi ste lijepe. Voće. Prostirke. Rezanje. Čišćenje. Sušenje.
– To je naš život – kažu žene.
– Gdje god sam do sada živjela, Afganistanci više pojma nemaju o
ovakvom životu – priča Shirin-Gol. – Ta su znanja uništili ratovi. Polja
su puna mina, seljaci su povučeni u rat, ljudi su u stalnome bijegu. Ljudi
više ne znaju kako se obrađuju polja, uzgajaju ovce i krave, spremaju
zalihe.
Žene se smiju i govore: – Onda bi svi trebali doći ovamo, mi ćemo
im sve pokazati i podsjetiti ih. Mi nismo ništa zaboravili. Radimo sve
onako kako smo naučile od svojih majki i baka. Pričaj nam kako žive
druge žene u našoj domovini.
– Tu se nema što puno pričati – kaže Shirin-Gol. – Žene u
Afganistanu nikada nisu imale mnogo. No, otkako su u našu zemlju
došli Rusi, otkako mudžahedini vode svoje ratove, otkako su na vlast
došli talibani, žene su izgubile svoja zadnja prava i svoje zadnje slobode.
Izgubile su sve. Čast, dostojanstvo, znanje.
Žene se više ne smiju, ne sjeckaju i ne režu.

83
 – Mi nismo ništa izgubile, ali nismo ništa ni dobile – kaže Abine. –
Naš život je uvijek isti.
– Ali zato živimo u miru – dodaje druga žena. – Spokojno.
– Krasan mir – umiješa se treća. – Živimo u strahu. Boje se čak i naši
muževi. Od svega i svakoga. Od stranaca. Od ljudi u gradu.
– Govori dalje – potiče Abine. – Pričaj nam o ostalom dijelu svijeta.
– Ostali dio svijeta ne poznam ni ja – kaže Shirin-Gol.
– Pričaj nam o mjestima koje poznaješ – kažu žene.
– Prije nego što je rat sve razorio, mnogi ljudi u gradu su imali
struju. Tko ima struju, može jednom kuglom tako malom da stane u
moju ruku, dobiti više svjetla nego s četiri uljanice.
– To je čarolija – šapuće jedna žena.
– Šuti – opominje ju Abine. – Pusti neka Shirin-Gol priča.
– U gradu žene ne umiru kada rađaju djecu. Ni djeca ne umiru kad
imaju proljev, groznicu ili krvav ispljuvak. Postoje mjesta gdje se čak
mogu prišiti i otrgnute ruke.
– La-elaha-el-allah – uzvikuju žene s nevjericom.
– Ljudi proizvode automobile i zrakoplove.
– Što su automobili i zrakoplovi? Čemu služe? Imaju li ti ljudi
proroka? Svog Boga? Poznaje li naš Alah njihovog Boga?
– Svi smo mi Božja stvorenja – kaže Shirin-Gol – i Bog nas sve voli.
Žene i muškarce istom mjerom. Al-hamndu-allah.
Shirin-Gol se prisjeća svoje učiteljice u ruskoj školi, Fauzieh,
polunage žene s lijepim osmijehom i pripovijesti koju je ispričala. Ptica
treba dva krila da može letjeti. Svijet je nalik ptici. I on treba dva krila.
Žene i muškarce, da ne bi ostao na mjestu.
– Ali mi nismo ptice i ne možemo letjeti – kaže jedna od žena.
– Ja sam ptica – šapće Albine. – Ptica s dva krila. Jednim za žene,
drugim za muškarce.
– Shirin-Gol-jan – govore muškarci – ti kvariš naše žene. Postaju
kharab, loše, upropaštene.
Kharab. Kao sagnjilo voće.
Kharab. Kao razbijen prozor.
Muškarci govore: – Mula, neka mu Bog bude milostiv duši, nikada
nije tako govorio.
– Mula je bio muškarac – odgovara Shirin-Gol.
Ljeto prolazi, dolazi zima, rađaju se djeca, Bog uzima nekoliko ljudi
k sebi. Na brijegu se gradi deveta koliba... za Abinu, njezina muža i
djecu. Abine opet ima zaobljen trbuh, opet se događa ovo i ono. Ljudi se
malo svađaju, onda su opet složni. Jednom hoće skinuti sukno razapeto

84
između grana dudova drveta da se žene ne mogu okupljati u hladu,
drugi put ne. Jednom žene slušaju svoje muževe, onda opet ne. Jednom
hoće slušati što Shirin-Gol misli o ovome ili onome. Drugi put ne žele da
se tuđinka miješa u njihove stvari. Jednom Shirin-Gol kaže: – Ovdje
nemam vijesti ni o kome ni o čemu, ne želim tu više ostati. – Drugi put
govori: – Ovdje je barem mir, moja djeca imaju što za jesti i krov nad
glavom.
Nabi, pakistanski sin Shirin-Gol, staje već na vlastite noge, uči
hodati, izgovara prve riječi. »Nabi. Hoću. Nabi je umoran. Nabi hoće
piškiti. Gladan. Madar. Pedar. Daj. Pusti me.«
Shirin-Gol je upravo na potoku, upravo pere Nabija, Nur-Aftab
upravo dolazi majci, kad se s neba začuje zaglušna tutnjava. Vjetar,
snažan poput olujnog, raspuhuje i baca sve uzduž i poprijeko. Lepršaju
haljine, kokoši se sklanjaju u kućice za cipele, magarci njaču iz petnih
žila, ljudi obezglavljeno trče amo-tamo, žene vrište, djevojčice zaklanjaju
glave rukama, djeca se bacaju na zemlju, uplašeno gledaju u nebo i vide
pticu, tako golemu, tako neobičnu, crnu, bučnu, zlokobnu kakvu još do
sada nikad nisu vidjeli.
Crna, golema, neobična ptica nadlijeće selo jednom. Onda još
jednom. Polagano. Oprezno. Spušta se niže. Ostaje lebdjeti u zraku.
Zastrašujućim očima koje bljeskaju i svjetlucaju na suncu, kao da će
svaki tren izbaciti vatru, motri kolibe i ljude koji bezglavo trče amo-
tamo. Čudovište polagano, sasvim polagano diže glavu, okreće se,
pokazuje ljudima rep i opet nestaje iza vrha brda.
– Bog nas kažnjava za grijehe! – vrište djevojčice.
– Bliži se dan odmazde! – viču žene.
– Što da radimo? – pitaju muškarci.
– Uzet ćemo praćke i braniti se – govore samouvjereni dječaci.
– To je bio helikopter, glupane! – izdere se drski Nasser. Majka ga
ošine ljutitim pogledom, on stavlja ruku na rame dječaka kojega je
nazvao glupanom i tiho mu kaže: – Ne, nisi glupan. – Potom glasno viče:
– Svejedno, to nije bila ptica nego helikopter.
– Vratit će se – zbori Shirin-Gol. – Vratit će se sa svojim željeznim
pticama i raketama koje bljuju vatru, pucat će po nama i razoriti sve.
– Zar i naše kolibe za cipele?
– I naše kolibe za cipele.
– Zar i naše riječi na glini?
– Naše riječi, kolibe, krovove nad putovima, bunare, polja, zimnicu,
stabla dudova... sve. A onda će doći i sve što je ostalo živo zaklat će,
ustrijeliti i usmrtiti.

85
 – Tko šalje željeznu pticu?
– Rat.
– Zašto? Što smo učinili?
– Ništa – viče Shirin-Gol. – Ratu se ne mora učiniti ništa, a ipak
dolazi. Ako rat hoće doći, dođe. Svejedno o kome se radi ili što je učinio.
Prestanite postavljati pitanja, spakirajte stvari, moramo požuriti,
moramo bježati.
– Shirin-Gol-jan – govore muškarci. – Pričala si nam o svijetu,
porađala si našu djecu, bila si nam sestra koju smo cijenili i poštivali. Ali
nećeš nas odvesti odavde. Ovdje je naš život. Rođeni smo na ovom
komadiću zemlje. Dio smo ovoga brijega, ovih stijena. Mi smo poput
ovog kamena. Ni njega ne možeš odnijeti. Na svakom drugom mjestu
svijeta bili bi izgubljeni. Ako je Božja volja da našem životu dođe kraj,
onda je to njegova volja, a mi ćemo se pokoriti sudbini. Tko zna, možda
se rat jednom predomisli, uvidi da se ovdje nema što uzeti, da nikome
nismo učinili baš ništa nažao. Bog je dobrostiv. Možda nas rat ostavi na
miru.
Rat u miru. Mirni rat. Ratni mir.
Ma koliko Shirin-Gol moli i preklinje, ljudi ne žele i neće ići. Hoće
ostati, pa makar to bio zadnji dan koji im Bog poklanja pod svojim
nebom.
Shirin-Gol grabi sve što mogu ponijeti. Ona, Morad, Nur-Aftab,
Nasser, Nafass i Nabi pozdravljaju se, grle i ljube svakoga koga smiju
zagrliti i poljubiti, žure se napustiti selo.
Sunce još nije zašlo iza brda kad su se Shirin-Gol, Morad i djeca
uspeli na brdo gdje su proveli posljednju noć prije silaska u selo s pet
koliba.
Ljudi još nisu tako mali da ih Shirin-Gol ne bi mogla vidjeti. Glasovi
još nisu tako udaljeni da ih Shirin-Gol ne bi mogla raspoznati. Abine
upravo uzima dijete za ruku i odlazi prema zadnjoj kolibi. Upravo
stavlja ruku pred usta i viče: – Bog budi s tobom, Shirin-Gol! – Shirin-
Gol joj upravo hoće odgovoriti kad se iza brda pojavljuje crna, željezna
ptica. Najprije bešumno lebdeći u zraku. Zatim izranja druga ptica. Obje
lebde zujeći tiho, a potom brujeći i tutnjeći kruže jednom oko sela,
spuštaju glave, obrušavaju se sve niže, ispaljuju rakete, jednu, dvije, tri,
četiri.
Shirin-Gol ih više ne broji.
Morad i ona skrivaju djecu iza stijene, pokrivaju uši, zatvaraju oči,
stišću se skupa puni straha i čekaju dok brda opet ne utihnu.
Shirin-Gol ne treba pogledati da zna što se dogodilo. Tko su ti

86
muškarci u helikopterima... zašto su to zapravo uvijek muškarci?... tko
su, u čije ime se bore... zar se bore? Uopće ne čine ništa. Samo pucaju. Na
nenaoružane. Na nezaštićene.
U čije ime pucaju, prizemljuju helikoptere, jurišaju s kalašnjikovima
i noževima po selu. Pale sve što može gorjeti. Postavljaju mine. Da više
nitko nikada ne može živjeti u kolibama. Strijeljaju svakoga tko još živi,
svakoga, svakoga, pa i Abine i njezino dijete. Probadaju ju. Paraju joj
trbuh.

87
 9. POGLAVLJE
Azadine i mali otpor

N
e idem nikamo – dovikuje Nur-Aftab svojoj majci. – Kakav
je to život? Vučeš nas iz grada na selo, onda opet u grad,
onda smo dan i noć na putu po tko zna kojim pustinjama i
brdima. Prvo gotovo usahnemo i izgorimo na suncu, a onda se
smrzavamo i skoro pretvaramo u led. Vučeš nas u Pakistan u smrdljivi,
prljavi izbjeglički logor gdje prvo poludi naš otac, onda ti. Onda nas
povlačiš gore u brda, u nekakvo selo za koje ni dan danas ne znaš gdje
se točno nalazilo. Selo u kojemu nalazimo prijatelje koji svi bivaju
poubijani. Hodamo s desna na lijevo, odozgo dolje, tako da ću uskoro
pod nogama imati svaki pedalj ove zemlje. Sada sam u selu iz kojega
bježe i duhovi mrtvih, Bog im čuvao duše. Madar, molim te. Madar-jan.
Ne mogu više. Neću više. Nemam više snage. Ne želim se više
navikavati ni na koga da bih ga opet morala napustiti, da bih morala
gledati kako netko dolazi i ubija drage mi ljude. U svom sam malom
životu vidjela dovoljno za sedam velikih života. Neka bude što bude, ja
ostajem ovdje.
– Ovdje? Gdje je to? Ovdje je Nigdje. Ništa i nitko nije ovdje. Nitko
koga poznajemo.
Lice Nur-Aftab je bijelo, poput oblačka zalijepljenog na nebo. Bijelo.
Bez boje. Izgubilo je boju. Kći-bez-boje-na-licu lije suze. Suze, koje poput
proljetne kišice leže na njenu licu. Glas joj je promukao kao da joj se u
grlu podigla grmljavina.
– Gdje je uopće netko koga poznajemo, u koga imamo povjerenje? –
viče, lupa bosim nogama po tvrdoj, suhoj zemlji, udara šakama po
kosturu nekadašnje kolibe. – Tog nekog nema nigdje.
– Osvrni se uokolo. Nalazimo se usred pustinje. Usred ničega.
Nema drveta, nema grma, samo raspucana žuta zemlja s pukotinama
tako dubokim da treba paziti da ne upadneš u njih. Nema ljudi, nema
polja, nema sela. Ništa za jelo. Voda je oskudna. Nemamo krov nad

88
glavom. Sunce će nas ispržiti i od nas ostaviti toliko da možemo biti
hrana strvinarima i muhama. Vidiš li posvuda crveno obojeno kamenje?
Sve je ovo minirano. Tu neće živjeti ni pas, a kamoli ljudi.
– Ja ostajem – viče Nur-Aftab. – Ako mora biti, umrijet ću baš tu. Pa
makar kao pas.
Shirin-Gol čuči s rukama položenim na koljena, iz grla joj izlijeće
lijep osmijeh, koji lak povjetarac nosi njezinoj kćeri. Nur-Aftab je
prekrižila ruke na prsima, prebacila gornju usnicu preko donje, leđima je
okrenuta kosturu kolibe, bulji u svoje bose noge.
– Dođi – blago će Shirin-Gol. Ustaje, grli kćer koja je za glavu niža
od nje same. Zatim ponovno čučne na tlo, povlači kćer u krilo, ljubi ju,
miluje po kosi i govori: – Draga moja Sunčeva svjetlosti. – Ništa više.
Jednostavno, draga moja Sunčeva svjetlosti.
– Kamo uopće hoćeš ići? – pita Nur-Aftab.
Shirin-Gol ne zna odgovor, nastoji da ne izgubi mir i osmijeh,
razmišlja, gladi Nur-Aftab po leđima kao da ih trlja kakvom mašću.
– U Iran – odgovara Shirin-Gol, ne znajući ni sama otkud joj je to
palo na pamet. – U Iran.
– U Iran? – jaukne Nur-Aftab. – To je druga zemlja. Opet nova
zemlja. Opet moramo preko granice. Neću više u izbjeglički logor.
– Još ne idemo nikamo – umiruje ju Shirin-Gol. – Nemamo ni novce
za putovanje niti znamo put. Ne brini. Najprije idemo do nekog sela,
tvoj otac i ja ćemo pokušati zaraditi novac, a za to će trebati vremena,
tjedni, možda mjeseci. Tek onda možemo krenuti u Iran. Vidjet ćeš,
ondje će sve biti dobro. Moći ćeš ići u školu. Naučit ćeš mnoge stvari.
Steći ćeš neko zvanje.
Nur-Aftab sumnjičavo gleda majku. – Zvanje?
– Da – odgovara Shirin-Gol. – U Iranu mogu i djevojke i žene imati
zvanje. Mogu postati sve što žele.
– Ja ću letjeti – kaže Nur-Aftab. – Upravljat ću zrakoplovima.
Prevozit ću ljude. Ne bombe. Ljude.
– To je lijepo zvanje – kaže Shirin-Gol.
Shirin-Gol čuči među ruševinama kolibe u tko zna kojem
negdašnjem selu, na putu od tko zna gdje u tko zna kamo, svjesna da je
po prvi put svome djetetu dala obećanje koje vjerojatno nikada neće
moći ispuniti.
Sve će biti dobro.
Shirin-Gol, Morad i njihovo četvero djece imaju sreću. Ne moraju
hodati duže od večeri četvrtoga dana kada dolaze u selo gdje mogu
ostati. Selo nije premalo niti preveliko. Stranci ne upadaju odmah u oči i

89
ne čine se prijetnjom ostalim mještanima. No ovdje niti ne živi toliko
ljudi da bi pridošlice prepustili vlastitoj sudbini.
Već prvu večer poklanja vlasnik čajane Moradu kotlić svježe
pripravljenog čaja i nudi mu sobicu iza čajane u kojoj može živjeti sa
svojom obitelji.
– Nemamo novaca – kaže Morad.
– Nije važno – odgovara vlasnik čajane. – Ovdje kroz cijelu godinu
ima dovoljno posla za svakoga tko je spreman ustati rano i prionuti.
Možeš raditi, zaraditi novac, a najamninu za sobu ćeš platiti kasnije.
Posvuda bjesni rat. U cijeloj zemlji nema posla. U svim gradovima i
selima u kojima su bili život je paraliziran. A tu pred njim stoji čovjek,
ulijeva svježe uzavreo čaj u male čaše, dolijeva vruću vodu, brine pritom
da su svi gosti posluženi, i govori mu da ima posla.
Morad se upravo hoće zahvaliti, upravo upitati o kakvu je poslu
riječ, smješka se i otvara usta kad se oglasi drski Nasser koji se cijelo
vrijeme krije iza oca i šuti. – Moj otac može raditi sve poslove. Bio je
mudžahedin. Borio se u brdima. Onda je postao krijumčar.
– Ma nemoj? Krijumčar. To je dobro – smireno kaže vlasnik čajane. –
Imamo posla i za krijumčare.
Odgovor vlasnika čajane toliko se sviđa drskom Naseru da postaje
još odvažniji, izlazi iz zaklona očeva tijela, nadimlje se govoreći: – I ja ću
biti krijumčar.
– Ma daj? I ti ćeš biti krijumčar?
– Da – Nasser će odrješito. – Kad budem velik kao ovaj – pokazuje
na oca.
Morad zatvara napola otvorena usta, osmijeh mu nestaje s lica,
stavlja ruku na glavu svog sina i privlači ga k sebi.
– A do tada? Hoćeš li početi raditi ovdje u mojoj čajani? Mogao bi
ljude posluživati čajem, prati čaše i tanjuriće, tjerati muhe, lomiti šećer u
komadiće, čistiti sagove na drvenim klupama i ne znam što još? Mogao
bi raditi sve što je radio dječak koji mi je bio pomoćnik sve dok nije
odlučio da ide raditi u polje.
Raskolačenih očiju gleda Nasser vlasnika čajane, pogleda sebe kao
da hoće provjeriti je li dovoljno velik i sposoban za ovaj odgovoran
posao, pogleda oca, opaža njegov strog pogled, ne kaže ništa i radije se
opet povlači u sigurnost iza očevih leđa.
– No, dobro – kaže vlasnik čajane kroz smijeh. – Tek ste došli. Ako
hoćeš svrati sutra, pa ćemo razgovarati. A Moradu dometne: – Evo,
brate, uzmi kotlić, a tu ima još kruha i riže. Soba nije velika, ali bolje je
nego da spavate na ulici. Idi iza čajane, nećeš ju promašiti.

90
 – Kakva je razlika u vrsti posla? – pita Morad.
– Velika – odgovara Shirin-Gol, pokrivajući djecu koja tko zna
nakon koliko vremena opet spavaju na strunjačama, s glavama na
jastucima, pokriveni pokrivačima. – Možda hoće da ubijaš ljude za njih
ili da ideš u rat, a onda neće dugo potrajati da i tebe ubiju.
– Idemo najprije na spavanje – mirno će Morad. – Sutra ću
razgovarati s njim, pa ćemo vidjeti što će biti.
– Dobro – slaže se Shirin-Gol. – Sutra ćemo vidjeti što će biti.
Gledajući na danjem svjetlu, selo je manje, ljepše i ugodnije nego što
se doimalo u tami prošle noći. U osnovi se sastoji o jedne pješčane ceste.
Na jednom kraju su ulaz i izlaz iz sela. Na drugom kraju dolazi se do
velikih željeznih vrata. Svjetlo-plava boja vrata je na nekim mjestima
oštećena rupama od metaka ili nečim drugim i nalik je malim, bolnim
ranama ili čirićima. Iza vrata se krije sjenovit, velik, gotovo okrugao vrt
u kojem staro drveće pruža hlad. Lijevo i desno od najvećeg stabla u
vrtu sagrađene su dvije jednake, jednostavne zgrade. U jednoj kući
stanuje guverner sela, u drugoj se nalazi seoski zatvor.
Jedini zatvor koji je Shirin-Gol vidjela do sada bio je u Kabulu. U
vrijeme ruske okupacije zatvarali su tamo ruske neprijatelje, mučili ih i
ubijali. Kad su na vlast došli mudžahedini, zatvarali su, mučili i ubijali
pristaše Rusa. No, ma tko bio tamo zatvoren, mučen i ubijen, Kabul je
ipak glavni grad i, koliko Shirin-Gol zna, pravi glavni grad mora imati i
pravi zatvor. Ali čemu zatvor u malome selu, gdje zapravo poznaje
svatko svakoga?
– Treba nam – kažu ljudi.
– Čemu?
– Jer je to baš tako.
Prošlo je dosta vremena dok Shirin-Gol nije saznala od Bahadur,
četvrte žene drugog po važnosti zapovjednika mudžahedina, razlog
zbog kojeg tako malo selo kao ovo mora imati zatvor.
– Razlog su Amerikanci – kaže Bahadur. – Jednog dana došao je u
selo mladi Amerikanac u krasnom, bijelom terenskom vozilu koji su
pratila još dva krasna, bijela terenska vozila. Amerikanac, njegovi
pratitelji i prevoditelj su uz puno pompe i buke, šareno odjeveni,
promarširali selom, razgovarali s mnogim ljudima, svuda su pili čaj,
razgledavali polja maka, promatrali kako ljudi zarezuju nezrele plodove
i skupljaju opijum, raspitivali se koliko zarađuje vlasnik polja, a koliko
radnici. Amerikanci su išli od dućana do dućana, raspitivali se koliko
košta ovo, a koliko ono, i onda su otišli. Nakon nekoliko dana,
Amerikanac se vratio. Donio je obavijest svoje vlade da trebamo saditi

91
toliko i toliko manje maka i izvlačiti toliko i toliko manje opijuma.
Amerikanac je rekao da će nam njegova vlada čak plaćati za to, ali tek
kad sagradimo zatvor za ljude koji bi, unatoč upozorenju, sadili previše
maka i proizvodili previše opijuma. Budući da je za to ponuđena lijepa
svota novca, mi smo drugu kuću u guvernerovom vrtu, u kojoj je do
tada živio mula, jednostavno proglasili zatvorom. Mula se uselio u
drugu kuću u selu. Tamam i khalass. Toliko o zatvoru – kaže Bahadur –
ali, koju su korist imali Amerikanac, koji se zvao Dan ili Dun ili Don, i
njegova vlada od toga što mi sadimo manje maka i proizvodimo manje
opijuma, nismo nikad u potpunosti shvatili. Pričao je da u njegovoj
zemlji i mnogim drugim zemljama svijeta ljudi obolijevaju i umiru zbog
opijuma. Uvijek smo iznova pitali zašto je napravio tako daleki put do
nas i još nam daje novac, umjesto da ljudima u vlastitoj zemlji zabrani
kupnju opijuma. Rekli smo da su naša polja minirana, pa ne možemo
kao prije sijati pamuk, rižu, pšenicu. Možemo preživjeti samo ako
uzgajamo mak. Rekli smo mu da za uklanjanje mina s polja treba jako
puno vremena, novaca i života. Pšenicu možemo prevoziti samo
kamionima. Opijum staviš u torbu, ideš pješice i prodaš ga.
Objasnili smo mu da ćemo doduše rado uzeti njegov novac, urediti
zatvor u koji ćemo zatvoriti ponekog čovjeka iz našeg sela. Sve smo to
objasnili Donu, ili kako se već zove. No, nisam sigurna je li nas
Amerikanac razumio – govori Bahadur zamišljeno. – Bilo kako bilo,
zatvor smo zadržali, pokazao se korisnim. Ponekad guverneru u posjet
dolaze rođaci, drugi guverneri ili važni ljudi. Njih onda smještamo u
drugu kuću. Naravno da im ne kažemo da je to zapravo naš zatvor. No,
i kad nemamo uvažene goste u selu, muškarci ponekad koriste drugu
kuću. Naime, dogodi se da muškarac neće spavati u vlastitoj kući jer se
posvađao sa ženom ili naprosto hoće imati svoj mir i biti sam. Onda
prespava nekoliko noći u zatvoru.
U početku vjeruje Shirin-Gol da je Bahadur izmislila cijelu priču
samo da se napravi važna, no onda ona i Morad čuju istu priču od
drugih u selu i počinju vjerovati u nju. Nije potrajalo dugo pa i Shirin-
Gol, njezina djeca i Morad pričaju ovu priču posjetiteljima i
novopridošlima, čak tako uvjerljivo kao da su i sami bili prisutni kada je
Don, Dun ili Dan s velikom pompom došao u selo.
Blizu guvernerove kuće-zatvora, malo prije negoli se dođe do
svijetloplavih vrata s čirićima, u desnom uglu se od glavne ceste
odvajaju dvije uske pješčane ceste. Kad bi čovjek bio ptica i mogao
promatrati selo odozgo, ceste bi izgledale kao čovjek koji leži na zemlji
sa čvrsto stisnutim nogama i raširenim rukama. Na mjestu gdje bi bile

92
noge, nalazi se ulaz i izlaz iz sela. Tamo gdje bi bile ruke, nalaze se dvije
uske ceste, koje se odvajaju od velike, glavne ceste. Na mjestu gdje bi
bila glava, nalazi se okrugao vrt s guvernerovom kućom i zatvorom.
Soba u kojoj stanuju Shirin-Gol, Morad, Nur-Aftab, Nasser, Nafass i
Nabi, desno je od pupka zamišljena čovjeka.
Soba nije ni velika ni mala. Na prednjoj strani je prozor u visini
koljena sa širokom prozorskom daskom. Uz ostala tri zida na podu su
strunjače, prostirke i pokrivači, koji preko dana služe za sjedenje, a noću
su ležajevi. Sredina sobe pokrivena je plastičnim prostirkama. Svijetle,
zeleno-žute, vesele prostirke koje izgledaju kao da bi se cijeli dan
smijale. Shirin-Gol zabija debelim kamenom čavao u zid i vješa svoj veo.
U maloj udubini u zidu stoji zrcalo, slika muškarca na konju koji
kopljem probada zmaja i stara, prazna limenka. Ništa drugo.
Ono najljepše vezano uz ovu sobu je prostor ispred nje. Dovoljno je
velik da se ujutro može piti čaj, a u toplim noćima čak i spavati vani.
Shirin-Gol, djeca i Morad naučili su taj prostor, malo pretjerano ali s
puno ljubavi, zvati verandom. Svako jutro mete Shirin-Gol prašinu s
glinenog poda verande. Svakih nekoliko dana djeca izvlače na sunce
strunjače, pokrivače, jastuke i vesele plastične prostirke. Uz mnogo vike,
skakanja i buke, mlate štapovima po njima da izlupaju svu prašinu, a
Nasser za to vrijeme prska po sobi vodom iz plastičnog crijeva. Nasser
obožava svoje plastično crijevo za vodu, to mu je prvo u životu.
Nakon što su mudžahedini istjerali Ruse iz sela, brojni zapovjednici
koji su se do tada borili rame uz rame, započeli su bespoštedni,
bratoubilački rat za prevlast u selu. Sadašnji guverner i njegovi ljudi bili
su najjači, te su sve ostale protjerali ili ubili. Do danas se ni jedan
zapovjednik nije usudio doći niti u blizinu sela. Za mještane je to dobro.
Očistili su selo od mina. Ponovno su izgradili svoje kolibe. Ponovno su
izgradili dućane i daščare. Počeli su čistiti i polja od mina.
Veranda Shirin-Gol graniči s poljem maka. Tako Shirin-Gol, Morad i
djeca imaju najljepši pogled koji su mogli poželjeti pod božjim nebom.
Na duljini drvene klupe od staklenih vrata i prozora njihove kolibe rastu
mirisni, bijeli, ljubičasti i ružičasti cvjetovi maka. Posvuda uokolo sela
uspijevaju ovi šareni cvjetovi. Kvadratići, trokuti ili duga, uska polja od
kojih svako pripada drugom vlasniku okruženi su niskim zidićima od
kamena ili gline, koji su i sami obrasli biljkama i cvjetovima.
U poslijepodnevima sjede žene na zidićima u sjeni drveća, čavrljaju
i raduju se bojama, mirisu i raskoši rascvjetanih polja.
Za to vrijeme sjede muškarci u čajani, čavrljaju, trguju, razmjenjuju,
sklapaju poslove, raspravljaju o važnim i nevažnim stvarima, puše

93
vodene lule, pijuckaju čaj za čajem i sretni su što njihov hrabri
zapovjednik, kojega doduše dobro plaćaju, vodi rat za njih, te drugim
zapovjednicima i mudžahedinima ne uspijeva prodrijeti u njihovo selo.
Sve što ljudi znaju o ratu su udaljeni pucnjevi i eksplozije.
Vlasnik čajane postavio je samovar na stol ispred prostorije. Tik uz
čajanu, ispod krova od lika koji izgleda posve jednako kao krov od lika
vlasnika čajane, postavio je brat ljubaznog vlasnika čajane ulični štand.
Na grilu se peče meso za kebab, a u loncu na otvorenoj vatri kuha se riža.
Sve to zajedno prodaje muškarcima koji cijeli dan čuče u čajani njegova
brata, broje kamenčiće na molitvenim lancima najprije u jednom pa u
drugom smjeru, i tko zna što još rade do isteka dana, a potom se vraćaju
u svoje kolibe, ženama i djeci.
Sve u svemu, sto ili možda sto i pedeset muškaraca koji ovdje žive,
doimlje se zadovoljno svojom sudbinom.
Čini se da se ljudima nikada nikamo ne žuri. Većinu slika iz rata
protiv Rusa zakopali su i sakrili tako duboko u sjećanje da jedva itko o
tome govori. Većina zahvaljuje Bogu za svaki poklonjeni dan. Nitko nije
ni sa kim u neprijateljstvu, vrlo rijetko se dogodi da netko nekoga
prevari. Kako se čini, nitko nije gladan i svatko zarađuje dovoljno da
preživi. Niti previše niti premalo.
Bogatiji posjeduju polja na kojima uzgajaju mak. Manje imućni
prodaju u dućanima sve moguće što si bogati i manje bogati mogu
priuštiti. Lonce, tanjure, tave, konac, igle za šivanje, haljine, radio-
prijamnike, rižu, mast, čaj, pšenicu, orahe, svjetlucave tkanine za
vjenčanice i nesvijetleće za obične prigode, cipele što dolaze iz Pakistana,
šarene pokrivače, jastuke, prostirke za spavanje izrađene od vune ovaca.
Još manje imućni u svojim daščarama popravljaju radio-prijemnike iz
Pakistana, satove i oružje bogatih muškaraca. Krpaju cipele, šiju haljine,
prsluke, hlače i kape, briju i šišaju mladićima i muškarcima brade i kose.
Rade na poljima maka bogatih vlasnika ili u dućanima, daščarama i
radionicama polubogatih. Osim njih, postoji nekolicina ljudi koji nemaju
što za prodati, no ipak nisu siromašni. U toj skupini su mula, guverner,
učitelj škole za dječake i trgovci koji tu i tamo dolaze u selo, pokupe
opijum, odnose ga u Pakistan ili Iran i prodaju.
Tu je još i Azadine.
Azadine je u vrijeme vladavine kralja išla u školu u Kabulu, a u
vrijeme rata s Rusima studirala je u Kabulu. Studij je morala prekinuti
kad su mudžahedini započeli bratoubilački rat, pa su sveučilišta radi
toga zatvorena. Azadine je pobjegla najprije u Pakistan, a potom u Iran,
završila je studij i vratila se u Kabul. Zbog rata, ali i stoga što njezin brat

94
nije više bio tamo, a ona kao žena nije mogla sama ostati u gradu, vraća
se Azadine u selo u kojemu se rodio i odrastao njezin otac i u kojem još i
danas žive njezina teta i stric.
Svi su jako veseli što se vratila, većina ju cijeni i poštuje, makar je
žena. Ne samo zato što je Azadine dobra liječnica, nego i stoga što je
dobar i plemenit čovjek. Ona ne pomaže samo onima koji mogu platiti,
nego i onima koji pronalaze put do nje. – Bog je velik – govori Azadine –
on će se već pobrinuti da imam dovoljno za jelo i život.
Osim za stanovnike svog sela, Azadine brine i za ljude iz mnogih
drugih sela i zaselaka u obližnjim brdima i dolinama. Mnogi putuju tri
ili četiri dana. Dolaze pješice, na magarcu ili konju. Većina bolesnika iz
udaljenih dolina, brda i sela mogu platiti malo ili ništa. Mnogi nemaju
dovoljno novca ni da odu u obližnji grad po lijek koji im je propisala
Azadine. Kad ima dovoljno novca, poklanja ga najsiromašnijim
pacijentima i pomaže im živežnim namirnicama, odjećom ili nečim
drugim. U svakom slučaju, Azadine je najplemenitiji čovjek u cijelome
području i zato ljudi podnose i to što živi sama i što se nije udala.
S vremena na vrijeme zakuca mula na njena vrata i nagovara ju da
se konačno uda. Naposljetku, Bogu nije baš pravo da žena živi bez
muža, bez nekoga tko bi ju štitio. Umjesto da sluša njegove prodike,
Azadine mu posluša srce, kucka ga po prsima, pipa mu puls, opominje
ga da ne puši previše opijuma, savjetuje da najmanje jednom na dan
prošeće i da ne prisiljava očeve u selu da žene svoju poluodraslu djecu
jer će rađati slabu i bolesnu djecu.
– Ljudi moraju stvarati djecu – pokušava mula obraniti svoju
promidžbu politike rađanja, bolje reći politike promidžbe rađanja u
mladenačkoj dobi – jer će prije ili kasnije djeca biti korisna roditeljima,
yek rouz be dardeshoun michore. – Kimanjem glave povlađuje vlastite riječi,
gleda Azadine, svjestan da mu ne vjeruje. Ni jednu jedincatu riječ.
– To je vražja žena – tuži se mula svojoj supruzi, ljutit na prizvuk u
glasu što je pun poštovanja prema liječnici. Ma koliko prezira pokušava
uliti u svoje riječi, to poštovanje je stalno prisutno. Pritom mula ne može
dokučiti otkuda taj neželjeni, nepriličan prizvuk.
Azadine nije briga ni za dobre niti za loše savjete, za prizvuke sa ili
bez poštovanja. S tim i bez toga, Azadine voli selo i ljude. Sve. Osobito
žene. Osobito ako su drugačije od ostalih žena u selu.
Jednog dana čuči Shirin-Gol ispred svoje sobe perući rublje u velikoj
posudi od cinka, a iza ugla dolazi Azadine. Pri pogledu na nepoznatu
ženu Shirin-Gol se toliko prestrašila da joj je srce skočilo u grlo i počelo
divlje lupati. Otkako je čula da je u selu liječnica, razmišlja Shirin-Gol

95
kako bi uredila da susretne Azadine.
Shirin-Gol se podiže, briše ruke o suknju, pruža ruku da pozdravi
liječnicu i opaža kako joj ruka drhti od uzbuđenja. Samo malo. Ali dršće.
Azadine se smiješi tako da njezini bijeli, veliki zubi izgledaju nalik
bijelim cvjetovima maka na suncu. Hvata ruku Shirin-Gol, grli ju kao
prijateljicu. Obje ne progovaraju ni riječi. Jednostavno se drže u naručju.
Obje gutaju suze. Čini se kao da se dvije sestre drže u zagrljaju.
– Mir s tobom – kaže Shirin-Gol.
– Mir i s tobom – kaže Azadine.
Obje čučnu na pod i ne žure međusobno razgovarati.
»Azadine izgleda poput većine žena koje poznajem,« razmišlja
Shirin-Gol. »Koža joj je glatkija, obrve tanje, nos finiji, oči življe nego u
većine drugih žena. Tijelo joj se doimlje laganije, mirnije, sigurnije.«
Tek nakon duga vremena progovara Azadine: – Ljudi pričaju da si
živjela u Kabulu i Pakistanu. Govore da svoju djecu učiš čitati i pisati. Je
li istina da znaš čitati i pisati?
– Istina je – priznaje Shirin-Gol.
– Konačno žena s kojom mogu razumno razgovarati – raduje se
Adzine.
Shirin-Gol se zagrcne od uzbuđenja. – Ti si prva žena liječnica koju
sam upoznala.
– Došla sam – nastavlja Azadine – jer sam te željela vidjeti, upoznati
te i poželjeti ti dobrodošlicu u našem selu. Došla sam te zamoliti da mi
pomogneš.
– Ja? Tebi? Kako ti mogu pomoći?
– Otkud znam? – odgovara Azadine. – Jednostavno ne želim više
biti sama. Možeš pisati bolesničke liste, voditi kartoteku, pisati recepte.
Najvažnije je da dođeš u moju ordinaciju i provodiš vrijeme sa mnom.
– Bolesničke liste? Kartoteka? Recepti? Ni u što od toga se ne
razumijem.
– Možeš naučiti.
– I ja sam željela postati liječnica – kaže Shirin-Gol.
– Dođi u ordinaciju. Naučit ću te sve što znam.
– Što će reći ljudi kad vide da bez muža izlazim iz kuće, radim i
zarađujem novac? Ne poznam nikoga i nitko ne poznaje mene. Ogovarat
će me. Reći će da sam jedna... jedna... što ja znam?
– Loša žena? – pita Azadine. – To je glupost. Moramo prestati
uređivati život prema ogovaranju ljudi.
– Govoriš poput moje učiteljice iz ruske škole.
– Dođi u moju ordinaciju. Pozvat ću nekoliko žena. Obavijestit ću ih

96
da radiš kod mene. One će to pričati svojim muževima i uskoro će cijelo
selo znati da izlaziš iz kuće da bi meni pomagala.
Žene u selu su znatiželjne. Pričaju Shirin-Gol tisuću i jednu priču,
postavljaju tisuću i jedno pitanje. Odakle dolaziš? Gdje si rođena? Tko ti
je otac? Gdje je tvoj otac sada? Imaš li braće? Znaš li da Azadine ima
čarobni lijek? Treba ga piti svaki dan u isto vrijeme, ne smije se nikada
zaboraviti, tako dugo dok ga uzimaš nećeš dobiti dijete. Znaš li da
Azadine nema muža? Je li ti ispričala zašto se još nije udala?
– Reci joj – potiču žene.
– Ali to sam već pričala tako često. Zar niste umorne od te priče?
– Ne, ne. Nikada. – Žene zvuče poput malih djevojčica. – Pričaj,
pričaj, pričaj.
Azadine se smije, a njene oči poprimaju oblik lijepih badema.
– Zato jer ne trebam nikakvog muža. Zato jer zarađujem vlastiti
novac. Zato jer idem sama na ulicu. Zato jer ne želim nikoga tko misli da
me može posjedovati. Zato jer sama kupujem. Sama i samostalno
odlučujem kada idem spavati, kada radim, hoću li uopće raditi ili
spavati. Zato jer sama mogu odlučiti kada hoću i da li uopće hoću jesti.
Zato jer sam zadovoljna kad sam sama.
– Ali što ćeš učiniti ako jednoga dana... sačuvao te Bog takve
sudbine... ako jednoga dana jedan, dva ili tri muškarca preskoče zid u
tvoje dvorište, opljačkaju tvoju imovinu i nasrnu na tebe.
– Samo neka dođu – kaže Azadine. – Uzet ću očevu pušku i sve ih
postrijeljati. Svakog pojedinog. Jednog za drugim.
– Što ćeš učiniti ako puška tvog oca nije u blizini i ne možeš
ustrijeliti muškarce? – pitaju žene.
– Prvog ću pitati hoće li sa mnom u ordinaciju da budemo sami i
nesmetani – odgovara Azadine. – Tamo ću mu zabiti injekciju da se
onesvijesti.
– Zašto ne injekciju koja će ga ubiti? – pitaju žene.
– Možda ga i ubijem – kaže Azadine.
– A što ćeš s drugim?
– Drugome ću reći da novac i blago skrivam u vjedru koje visi u
bunaru. Kad se sagne da dohvati vjedro, gurnut ću ga snažnim udarcem
u stražnjicu da odleti u bunar.
– A treći? Treći? – pitaju žene široko otvorenih očiju.
– Treći. No, treći je najljepši. Najmlađi. Najsnažniji od svih. Ima oči
sjajne kao ugljen. Kosa mu je kao od svile. Ima mišiće poput pantere.
Nježan je kao mačkica. Zato sam si ga sačuvala za kraj. Treći? Mislim...
ne znam... njemu ću pokloniti život. Sačuvat ću ga za sebe.

97
 Žene zadovoljno kikoću.
Shirin-Gol ne zna što bi mislila o priči liječnice.
– Prepustit ću ljepotanu da obavlja sve teške poslove, a možda... –
Na tom mjestu Azadine napravi dugu stanku. Žene kikoću, glasno se
smiju, stavljaju ruke na usta. Azadine zaokruži pogledom i dometne: –
Možda ću ga tu i tamo pustiti u svoju sobu.
Žene govore u jedan glas, smiju se, kikoću, lupaju se po bedrima,
svijaju se i previjaju od smijeha, padaju jedna drugoj u naručje.
– Što ćeš s njim raditi? – žele znati. – Hajde, pričaj. Što ćeš s
najljepšim, najmlađim i najjačim? Što ćeš s njim?
– S njim ću raditi sve što želim – odgovara Azadine, a žene se smiju
još razuzdanije. Smije se i Shirin-Gol. I misli »To je prvi put u mome
životu da se smijem glasno.« I da k tome zna i zašto. Više za sebe izusti
Shirin-Gol: – Ovo je otpor.
– Što?
Shirin-Gol šuti.
– Ponovi još jednom – potiče ju Azadine.
Shirin-Gol obara pogled, neće govoriti, no žene ju nagovaraju,
gurkaju, ohrabruju, zaklinju da ponovi što je rekla.
– Ovo je otpor – mrmlja.
Žene šute, pogledavaju se, gledaju Shirin-Gol, gledaju Azadine.
Smiju se.
– Shirin-Gol je u pravu – potvrđuje Azadine. – Sve što ovdje činimo
doista je otpor. Što bi rekli vaši muževi i očevi da vas vide ovakve...
rumenih obraza, usijanih glava, raspuštene kose, smijete se i kikoćete
pričajući o lijepim, neznanim muškarcima?
Žene šute.
Napokon odvažnim, zvonkim glasom progovara druga žena
ljubaznog vlasnika čajane koja govori samo kad prva žena ljubaznog
vlasnika čajane nije prisutna: – Moj muž bi rekao da sam loša žena.
– I moj, i moj – u isti će glas druge žene.
Shirin-Gol šuti, ne znajući zašto je rekla ono što je rekla.
– Azadine ima pomoćnicu – govore ljudi u selu. – Ona je žena
onoga novog, Morada. Azadinina pomoćnica ima dobre ruke – kažu
žene.
Neki ne gledaju s odobravanjem što najedanput još jedna žena izlazi
na ulicu. Bez muža. Juri amo-tamo. Uskoro poznaje svakoga. Sa svima
razgovara. Ne spušta pogled. Radi. Kao da je muškarac. Ne gledaju na to
dobro. No, sve u svemu, većina nema ništa protiv da Azadine ima
pomoćnicu. Shirin-Gol je sposobna žena s mnogo suosjećanja za svoje

98
bližnje. Otkako je pri ruci Azadine, liječnica može svaki dan pregledati i
obraditi više pacijenata nego prije.
Veći dio vremena Shirin-Gol provodi slušajući žene i djevojke kako
pričaju o svome životu. Žene postavljaju pitanja, a odgovore na njih
najbolje znaju same. Govore jednostavno zato da mogu s nekim
razgovarati. Žene pričaju o muškarcima koji ih tuku. Pričaju o prvoj,
drugoj, trećoj nuzgrednoj ženi svoga muža koja s njima loše postupa.
Pričaju da tjednima i mjesecima nisu bile vani, čak ni na svježem zraku.
Žene kažu da je posjet liječniku, pri čemu ih također prati muž, sin, otac,
brat, stric jedina prilika da izađu iz kuće. Žene čuče ispred Shirin-Gol,
započinju i ne prestaju pričati. Na početku mnoge kažu da bi radije bile
mrtve negoli žive. Na kraju, kad se ponovno moraju vratiti u svoj život,
kažu: – Hvala Bogu što nam je poslao sestru kao što si ti, sada mi je lakše
pri duši.
Što više priča i snova čuje Shirin-Gol od žena, to više uviđa da je i
njezin život lišen slobode. I ona sanja o ljepšem životu. O slobodnom
životu. O životu u nekoj drugoj zemlji, u Iranu. Shirin-Gol vjeruje da u
Iranu ljudi jednako postupaju sa sinovima i kćerima. Vjeruje da bi njena
djeca u Iranu išla u školu i stekla neko zvanje. Vjeruje da bi Morad ondje
mogao naći posao. Vjeruje da Iranci vole Afganistance i da s njima dobro
postupaju. Shirin-Gol vjeruje da bi u Iranu mogla imati pravi život.
Vjeruje i sanja. Sanja i vjeruje.
U Iranu vlada mir, misli Shirin-Gol. Nema rata ni mina, ni gladi, niti
razrušenih kuća. Postoje voćnjaci, pekari, trgovci povrćem, škole i ulice.
– Ali ovo je tvoja domovina – kaže Azadine. – Tu si među svojim
sunarodnjacima. Ovdje imaš posao, tvoja djeca mir i slobodu. I ovdje
imaš život. Što ti nedostaje? Što tražiš? Što ti treba?
Duboko uzdahnuvši Shirin-Gol gleda liječnicu. Kao da su joj grudi
čvrsto vezane lancima. Kao da joj je tijelo od olova.
– Što ja znam? – odgovara. – Ništa mi ne nedostaje. Nedostaje mi
sve. Ovdje jesu moji zemljaci. Ipak su mi svi stranci. Moja djeca i ja
imamo sve što je potrebno da preživimo. Ipak nemamo ništa što čovjeku
treba za pravi život. Ja imam posao, moj muž ga nema. To ga čini
bolesnim, postaje nepodnošljiv. Muškarac mora imati posao. Moja djeca
imaju mir i slobodu, ali što će biti s njima? Sutra će odrasti i morati
započeti vlastiti život. Što će raditi? Od čega će živjeti? Moje kćeri ne
mogu ni u školu niti mogu steći kakvo zvanje. Moji sinovi, doduše, idu u
školu, no svaki drugi dan učitelj ne održava nastavu jer mora raditi
negdje drugdje da zaradi novac. Što ja znam – kaže Shirin-Gol.
– Nezahvalna si – kaže joj Morad. – Imamo sve što nam treba.

99
Imamo kolibu. Naša koliba ima vrata i prozor. Imamo čak i malu
verandu ispred kolibe. Ljudi su ljubazni prema nama. Naš sin ide u
školu i radi u čajani. Ti imaš posao. I ja sam našao posao.
– Što?
– Da – našao sam posao – kaže Morad. – Od sutra ujutro radim na
polju maka.
– Hvala Bogu – kaže Shirin-Gol, miješajući uzavrelu rižu koja ključa
u loncu na ognjištu i izbacuje velike mjehuriće koji pište kad ispadnu iz
lonca u vatru. – Hvala Bogu – ponavlja Shirin-Gol, očekujući da se
rasprsnu lanci oko njena tijela. Da postanu lakši i nestanu, da nestane
olovo iz njena tijela. – Hvala Bogu – govori još jednom, čudeći se što su
lanci još uvijek tu, što je olovo još uvijek tu; miješa rižu i promatra kako
mjehurići iskaču u vatru.
Morad čučne pokraj Shirin-Gol uz vatru i lonac s rižom, promatra
neko vrijeme mjehure koji iskaču iz lonca i progovara: – Sada i onako
nemamo novac za putovanje u Iran. Da bismo tamo započeli pravi život
zbilja nemamo novca. Ostanimo neko vrijeme ovdje, živimo svoj život
kako možemo, pa ćemo vidjeti što će biti.
– Dobro – slaže se Shirin-Gol – ostanimo, pa ćemo vidjeti što će biti.
Mirisni, živahni, bijeli, ljubičasti i ružičasti cvjetovi maka gube
nježne latice, ostaju gole, žuto-smeđe, okrugle glavice, nešto veće od
krupnijeg kokošjeg jajeta koje su na vrhu kao odrezane i nose krunu.
Poput kraljice s krunom.
Dugi listovi maka, suhi i boje pijeska, vise poput mlohavih, mrtvih
ruku na čvrstim, kosmatim, do prsiju visokim stabljikama s drvenastim
okrunjenim glavama koje se svrstane u redove doimlju poput mršavih,
nakaznih, mrtvih vojnika.
U cik zore, prije izlaska sunca, odbacuje Morad svoj pokrivač,
ustaje, prekorači preko Shirin-Gol i klupka svoje usnule djece. Na
verandi vodom iz plastičnog crijeva umiva lice, ne briše ga nego samo
strese kapljice vode, dršće od hladnoće, uzima jaknu s čavla na zidu, pri
gutanju u ustima osjeća okus i vonj sna, odlazi na drugi kraj polja gdje
ga već čeka novi poslodavac. To je ljubazan muškarac kojemu pripada
čajana, isto kao i soba u kojoj stanuje Shirin-Gol s obitelji, kao i polje
maka ispred nje na kojemu stabljike stoje svrstane u redove poput
mrtvih vojnika.
Moradov posao nije ni lagan ni težak. Ide od biljke do biljke s tri
sićušne oštrice, špagom pričvršćene na komad drveta veličine ruke.
Oprezno zarezuje, ni plitko niti preduboko, tri, četiri ili pet brzih rezova
u trbušastoj glavici maka tako da mlijeko iscuri kao krv iz rane. Čim iz

100
reza prestane curiti mlijeko, Morad struže masu koja je u međuvremenu
postala smeđe-crna i ljepljiva i skuplja ju u list. Danima tako iznova
okolo naokolo zarezuje svaki plod, iz kojega ponovno izlazi novo, bijelo
mlijeko i postaje smeđe. Morad ga struže i maže na list. Grumen postaje
sve veći, dok se glavice ne osuše i ne daju više skupocjenog soka.
Svaki dan je Morad namazao punu šaku mase na lišća. Nakon
nekoliko dana i tjedana skupio je kilogram ili dva. To je čisti opijum za
koji će pakistanski trgovac ljubaznom vlasniku čajane platiti 500 i više
dolara po kilogramu. Jedna ili dvije kile čistog, nepatvorenog opijuma.
Trgovac će za to u Pakistanu dobiti 1200 i više. Opijum, koji se prerađuje
u heroin, prodaje se u Ameriku i Europu.
– Sadimo mak – govore ljudi u selu – jer jedino time možemo
zaraditi taman toliko da prehranimo svoje obitelji. Što drugi kasnije rade
s opijumom, nije naša stvar.
Nakon što mak izgubi mirisnu, bijelu, ljubičastu i ružičastu
rascvjetanu ljepotu, te ostane i bez dragocjenog mlijeka, žene odsijecaju
suhe glavice, bodu u njima rupe da iz njih mogu sipati sitne, crne
kuglice maka. Jedan dio, zajedno s djecom, pojedu odmah, drugi dio
stavljaju u jela, najveći dio spremaju za zimu.
Djeca, točnije rečeno dječaci, jedva čekaju ovaj dio godine. Uzbuđeni
dječaci iz čajane, mali čistači cipela, pastiri, prodavači, krojački kalfe,
prodavači benzina opetovano obilaze polja, gledajući da li mladići i
muškarci još uvijek skupljaju mlijeko iz maka, jesu li glavice konačno
suhe pa da mogu ukrasti nekoliko, prije negoli ih upotrijebe za ogrjevni
materijal.
Dječaci odlome glavice i u njima probuše malu rupu. Puštaju da im
majušne crne kuglice sipe u usta i drobe ih zubima. Jezici im izgledaju
kao da su posuti s tisuću crnih bubuljica.
Dječaci stavljaju dvije glavice na krajeve štapa koji služi kao osovina
s kotačima. U sredinu osovine učvrste dugačak štap kojim upravljaju
svojim vozilom. Utrkuju se i svojim »autićima« jure kroz cijelo selo.
Njihove sestre i druge djevojke stoje ispred vrata svojih koliba na
rubu polja na kojima svrstane u redove stoje još samo sasušene stabljike
maka. Poput mrtvih vojnika kojima su odrubljene glave. Djevojčice
sramežljivo drže ruke pred ustima, kikoću i čeznutljivo gledaju dječake
u njihovoj igri.
Oči djevojčica tajanstveno svjetlucaju, tako da mladićima u selu
navire krv u srca, a majke djevojčica udaraju svoje kćeri po potiljku i
oštrim glasom tjeraju ih u kolibe.
– Zašto dopuštate trgovcima da vas zakidaju? – pita Morad

101
ljubaznog vlasnika čajane. – Zašto sami ne odnosite opijum u Pakistan?
Na taj način biste zaradili mnogo više.
– Mi smo mali ništavni seljaci, nikoga ne poznajemo niti tko poznaje
nas – odgovara ljubazni vlasnik čajane. Mi držimo do riječi. Trgovci
prelaze čitav dugački put da kupe naš opijum. Oslanjaju se na to da ih
snabdijevamo. Vjeruju nam i mi vjerujemo njima. Imamo od čega
pošteno živjeti i nije nam loše.
– Točno je da vam nije loše – kaže Morad. – No, moglo bi biti i bolje.
Ako bi sami prodavali opijum.
– I sam znaš najbolje – govori ljubazni vlasnik čajane. – U mojoj i
tvojoj domovini, svakih par tjedana i mjeseci dolazi netko tko nas
pokušava uvjeriti kako bi stvari trebalo promijeniti. Kako bi bilo bolje da
ne ostane tako kako jest. Imali smo kralja kojega je svrgnuo vlastiti
šurjak u želji da napravi bolje. Englezi su htjeli poboljšati život u našoj
zemlji. Došli su Rusi i htjeli nas spasiti ne znam od čega. Amerikanci su
oružjem snabdjeli mudžahedine i podučili ih, opet da promijene tko zna
što, da nam bude bolje. Mudžahedini posvuda vode rat radi proširenja
boljeg islama. Jedni zapovjednici pucaju na druge zapovjednike jer nam
žele najbolje. U Kandaharu, na rubu naše domovine, pojavio se nov
pokret, zovu se talibani i bore se za bolji islam.
Ljubazni vlasnik čajane časti Morada čajem i govori: – Ne, dragi
Morade, znam da je tvoja namjera dobra, no ostavi stvari kakve jesu, sve
dok su dobre.
– Dobro – kaže Morad – ako je postojeće stanje za vas najbolje,
ostavimo stvari kakve jesu.
Četiri dana kasnije opet Morad sjedi u čajani. Ulaze četiri muškarca,
sjedaju k Moradu, čekaju da ih posluže svježim čajem, naslanjaju se na
jastuke, naručuju vodenu lulu, srču vrući čaj, uvlače dim iz vodene lule
tako da voda klokoće i bućka u dugom crijevu, ispuhuju gusti dim, dugo
gledaju Morada, šute, piju, puše, dok konačno jedan ne progovori: –
Morade, što misliš koliko bismo dobili za naše pakete opijuma, kad
bismo ih prodali u Pakistanu?
Bez duga promišljanja, bez uzdisanja, bez da prije još jednom
zaokruži pogledom po okupljenima, bez da poteže crijevo vodene lule,
bez da srkne čaj, ne znajući odakle zna ono što govori, Morad odgovara:
– Dvostruko.
Opet prolaze četiri dana kad Moradu u kolibu dolazi jedan od
četvorice muškaraca s velikom grudom opijuma. – Kada možeš u
Pakistan – pita.
– Uskoro – odgovara Morad. – Jesi li ti jedini ili i drugi žele da

102
prodam njihov opijum?
– Ne znam – odgovara muškarac.
– Vidjet ćemo kako će ići – kaže Morad. – Ma koliko dobio za ovo,
trećinu ću zadržati.
– Ti si dobar čovjek. Vjerujem ti. Neka te Bog prati i štiti.
– Neka ti Bog podari dug život – odgovara Morad i sprema opijum
u udubinu pokraj limene kutije koju nazivaju iranska kutija i u kojoj
Shirin-Gol čuva novac koji zarade ona i Morad.
Opet prolaze četiri dana. U cik zore prije izlaska sunca odbacuje
Morad svoj pokrivač, ustaje, korača preko Shirin-Gol i klupka svoje
usnule djece. Na verandi vodom iz plastičnog crijeva umiva lice, ne briše
lice nego samo strese kapljice vode, dršće od hladnoće, uzima opijum i
još dvije kile opijuma koje su mu dali drugi vlasnici polja, umata ih u
patu koji vješa preko ramena, uzima jaknu s čavla na zidu, obilazi sobu
idući prema čajani, pri gutanju osjeća u svojim ustima okus i vonj sna.
Morad gleda glavnu pješčanu cestu prema svjetlo-plavim željeznim
vratima, skreće ulijevo prema ulazu i izlazu iz sela, napušta selo, ide
pješčanom cestom kroz pustinju preko brda i dolina, u Pakistan.
Shirin-Gol već dugo ne razmišlja o odlasku u Iran. Sve što je ostalo
od njenih snova o odlasku u Iran je iranska kutija. Iranski snovi Shirin-
Gol, dani, tjedni i mjeseci, skupljaju se, rasplinjuju.
Upravo se navikla na novi Moradov posao i na to da nju i djecu
opetovano ostavlja same. Upravo se navikla da više ne brine, da ne misli
stalno na opasnosti, drumske razbojnike, mine, rat dok je Morad na putu
i prodaje opijum. Upravo su Shirin-Gol i Azadine dogovorile s
guvernerom i seoskim mulom da urede školu i za djevojčice, kako bi u
budućnosti mogle biti liječnice, babice, učiteljice. Sretna je što će njezine
kćeri Nur-Aftab i Nafass uskoro ići u školu. Upravo se navikla da se
njezin Nasser prvi diže u cik zore, uključuje samovar, mete sagove, trese
jastuke, poslužuje muškarce čajem. Navikla se na to da ona, njezina
djeca i Morad više nisu stranci u selu. Priča priču o Amerikancu koji je s
velikom pompom došao u selo kao da je i sama bila prisutna događaju.
Upravo se navikla na to da je postala žena koja pruža otpor. Upravo se
navikla na sve i svašta kad jednog jutra u selo ulaze jureći i dižući
prašinu četiri blistava, nova terenska vozila s arapskim tablicama i
bijelom zastavom na krovu. Uz veliku pompu iskaču iznutra lijepo
odjeveni i dobro uhranjeni muškarci, govoreći: – Mi smo vojnici novog
pokreta talibana. Došli smo vas osloboditi i donijeti vam mir. U ime
islama. U ime proroka, sallalho-alei-he-wa-aalehi-wa-sallam, hvaljen budi
on i njegovi preci. U ime Kurana. U ime vođe talibana, najvišeg među

103
svim mulama, mule Omara.

104
 10. POGLAVLJE
Žrtva i vjenčanje

D
a, mladić ima lijepe oči – kaže Shirin-Gol gledajući svoju
kćer. – Da, dobro izgleda. Da, uredan je muškarac. Ima
moć. Ima novac. Da. Da. Da. Ali on je taliban.
Nur-Aftab ne vidi svoju majku. Ne čuje ju. Djevojka je u groznici.
Koža na njenu licu napeta je kao da će svaki čas puknuti. Usne su joj
natečene. Teško diše. Teško govori. Teško joj je misliti. Oči su joj kao u
groznici. Srce kao u groznici. Vrelo. Natečeno. U groznici.
– Pa što ako je baš i taliban? – pita. – Što je loše kod talibana?
– Što je dobro kod talibana?
– Oni žele donijeti mir nama i našoj zemlji. Žele nas osloboditi.
– Krasan mir – grmi Shirin-Gol. – Neka im njihov mir zapne u grlu i
zadavi ih. Poznajem ja te slatkorječive muslimane. Moja vlastita braća su
im dopala šaka. Neka ih obojicu štiti dragi Bog i ne dopusti da ijedan
postane taliban.
Nur-Aftab ne čuje. Ne vidi.
– Ti si mala, glupa djevojka, nemaš pojma o životu i o ljudima, vidiš
samo ljepotu tog mladića i ništa više. Otvori oči.
Nur-Aftab ne čuje. Ne vidi.
Otkako su talibani vlast nad vlastima, mnogim zemljoposjednicima
su oduzeli polja. Tvoj otac je izgubio posao jer su talibani zabranili
proizvodnju opijuma. Samo zato da sami mogu preuzeti posao u svoje
ruke.
Nur-Aftab ne čuje. Ne vidi.
– Ni jedna žena ne smije više izaći na ulicu sama i bez mahrama. Ne
smijem ja, a niti ti. Sve se žene moraju pokriti od glave do pete. Tvoj
lijepi taliban mi je zabranio da radim. Od čega ćemo živjeti?
Nur-Aftab pogleda majku. Ne govori ništa.
– Potražili su za sebe najljepšu kuću u selu i uselili u guvernerovu
kuću. Jadan guverner i njegova obitelj nisu smjeli živjeti ni u zatvoru.

105
Tvoj lijepi taliban i njegovi prijatelji oduzeli su oružje svim muškarcima
u selu.
Nur-Aftab progovara: – Talibani donose mir. U vrijeme mira oružje
nije potrebno.
Bio na vlasti kralj, Englezi ili Rusi u našoj zemlji su muškarci uvijek
imali oružje. Ma kako god nam uvijek bilo teško, za vrijeme rata ili u
vrijeme mira, u našoj zemlji se uvijek našlo nekoliko žena koje su se
suprotstavile svim tradicijama, pritisku društva, svojim očevima i
svakome tko im je stao na put. Otkako su talibani preuzeli vlast zabranili
su čak i Azadini da svoj posao obavlja kao dosada. Više ne smije odlaziti
bolesnicima u kolibe. Više ne smije u brda i tamo pomagati ljudima. Ne
smije pregledavati muškarce. K njoj smiju još samo žene koje dolaze u
pratnji mahram. Žene iz udaljenih sela i dolina ne smiju se više same
uputiti k nama u selo. Ako se ipak odvaže na to, kažnjavaju i pretuku
njih i njihove muževe. Što da rade ti jadni ljudi? Tko će za nas ići u
kupnju na bazar? Čak su i djeci zabranili igru. Tvoja braća više ne smiju
puštati zmajeve koje su sami napravili. Više ne smiju izrađivati autiće od
makovica. Djevojkama je zabranjeno pohađanje škole. Zabranjen je
televizor. Zabranjena je glazba.
– Pa što? – prkosno pita Nur-Aftab. – Mi i tako nismo imali televizor
niti glazbu, nismo imali vremena za igru, a škola za djevojke nije
postojala niti prije talibana. A ti i Azadine ste i tako bile jedine žene koje
ste si izborile pravo na rad. Pa što? Sada živite kao i sve druge žene.
– Nur-Aftab, ti si izgubila razum. Zar ne razumiješ? Prije tih stvari
nije bilo jer je bio rat, jer smo siromašni, jer nemamo obrazovanja ni
pojma o bilo čemu. No, nije nam bilo zabranjeno. Upravo smo započeli s
gradnjom škole za djevojke jer smo se za to borile i uvjerile guvernera i
muškarce u selu da je to dobro. Sada nam je to zabranjeno. Zakonom
zabranjeno. Bit ćemo kažnjeni ako se ne pridržavamo talibanskih
zakona.
– Onda ćemo se pridržavati zakona – kaže Nur-Aftab – pa nas neće
kazniti.
Shirin-Gol promatra svoju kćer, znajući da Nur-Aftab ne vidi više
ništa, ne čuje više ništa, ne razumije više ništa, svaki razgovor je
uzaludan. Sve što još vidi samo je mladi taliban s dugom crnom kosom
koja sja na suncu. Mladi taliban u dugoj bijeloj halji u kojoj poput anđela
korača kroz selo laka koraka, poput princa. Mladi taliban s tamnim
očima koje stalno traže svoju Sunčevu svjetlost, Nur-Aftab, kćerku
Shirin-Gol.
Nur-Aftab sjedi ispred Shirin-Gol, gleda kroz majku, gleda kroz zid

106
u čajanu gdje čuči mladi taliban naslonjen na zid, s jednom rukom na
koljenu dok u drugoj drži nježan cvijet koji je Nur-Aftab ubrala među
kamenjem i poklonila ga svom talibanu, makar je to zabranjeno. Mladi
taliban sjedi u čajani jer je ovdje najbliže svome Suncu, jer se leđima
oslanja na zid iza kojega ona živi, spava, sjedi i ne misli ni na što drugo,
samo na njega. Mladi taliban s osmijehom na usnama zatvorio je oči jer
ne želi ništa vidjeti. U svojoj glavi želi gledati samo jednu jedinu sliku:
lice nalik huri, Nur-Aftab, svoju Sunčevu svjetlost, svoju ljubljenu.
Muhamed, prorok svih muslimana vjernika, sallalho-alei-he-wa-aalehi-wa-
sallam, neka je hvaljen on i njegova mudrost, odredio je ako je srce
mladog čovjeka ispunjeno čednom djevojkom i kuca samo za nju, koja
nije vidjela oka drugog muškarca, za nju koju nije dotakla muška ruka,
koja ne pripada ni jednom drugom muškarcu, tada svaki onaj čija je
čeznutljiva želja da ju posjeduje, treba uzeti djevojku za ženu, brinuti se
o njoj, poštivati ju i čuvati od pogleda i nasrtaja neznanaca.
Shirin-Gol promatra svoju kćer znajući da više nije polu-dijete, sad
je polu-žena. Zna da nikakva sila ovoga svijeta, čak niti ljubav, toplina,
zaštita i skrb majke, neće više zadržati njezinu kćer.
– Dopustimo mu da dođe – kaže Morad. – Vidjet ćemo što će biti.
– Dobro – pristaje Shirin-Gol. – Vidjet ćemo što će biti.
– Moj djed je poginuo u ratu protiv Engleza. Otac je pao u ratu
protiv Rusa. Isto kao i moja starija braća. Moju stariju sestru pogodila je
raketa. Mudžahedini su silovali drugu sestru i njezinu kćer. Bodežom je
usmrtila sebe i svoju kćer jer nije mogla živjeti sa sramotom i tako je
povratila čast. Al-bamn-do-allah. Jedini čovjek koji mi je ostao je moj
poštovani učitelj, šeik, koji je bio učenjak u madressi. Dakle, sâm sam na
svijetu i nemam nikoga tko bi me zastupao. Stoga sam došao sam da te
zamolim za ruku tvoje kćeri – izgovara mladi taliban. Čuči na podu
ispred Shirin-Gol, gleda smiješne plastične prostirače, šuti i više se ne
pomiče.
Shirin-Gol promatra njegove lijepe pune usne, tamne oči, nježnu
kožu, meke crte lica, smiren način govora, njegovu sigurnost i pita: –
Gdje ti je majka?
– Ubila ju je tuga – odgovara taliban, ne gledajući Shirin-Gol. – Ujak
me je odveo u Pakistan. Ondje sam živio u logoru. Morao sam ići u
madressu gdje su me arapski i pakistanski vjeroučitelji podučavali u
Kuranu. Jednom su mi zavezali ovaj crni turban oko glave i rekli: sad si
taliban.
»Taliban«, razmišlja Shirin-Gol, »molitelj«. – Za što ti moliš,
talibane?

107
 – Za isto što mole svi talibani. Molim za pravi put.
– Pravi put do čega? Kamo?
– K Bogu. Ja sam taliban. Taliban.
– Ti si taliban. Zapravo ti je zabranjeno razgovarati sa mnom. Ja sam
žena.
– Postoje iznimke.
– Uvijek kada tebi odgovara? Uvijek kad se tebi isplati?
Taliban šuti.
– Mogu li i ja postati taliban?
– Možeš. Svatko može biti taliban.
– Želim biti taliban za slobodu.
Taliban šuti.
– Slobodu – ponavlja Shirin-Gol.
– U madressi su mi govorili da će me poslati natrag u voljenu
domovinu da svome narodu donesem slobodu.
– Kakva je to sloboda koja polovici stanovništva brani izlazak iz
kuće?
– Rekli su mi da moram zajedno sa svojim vjerskim istomišljenicima
osloboditi zemlju. Učitelji su govorili da su najprije Rusi sa svojim
ratom, a potom mudžahedini s bratoubilačkim ratom, pretvorili našu
zemlju u ruševine i pepeo, te da se još uvijek bore. Rekli su da su ljudi
postali zatvorenici u vlastitim kućama te ne mogu ni raditi niti otvoriti
svoje dućane. Govorili su da mudžahedini pljačkaju ljude. Rekli su da
mudžahedini siluju žene. Rekli su da ljudi čekaju talibane da ih mi
spasimo, da im donesemo mir i istinsko vjerovanje.
– Zašto ne gledaš u mene dok razgovaraš sa mnom? – pita Shirin-
Gol. – Mogla bih ti biti majka. Ovdje si i želiš oženiti moju kćer.
– Ne nosiš hejab – odgovara taliban. – Zabranjeno mi je gledati u lice
strane žene.
– Isto ovo lice vidjelo je rat o kojemu si ti samo čuo.
– Od kojeg sam pobjegao – kaže taliban.
– Isto ovo lice vidjelo je glad, mrtve i bolesne. To je moje lice, ja
odlučujem o tome tko ga smije vidjeti a tko ne. Tebi to dopuštam –
govori Shirin-Gol, ne krijući prezir u glasu.
– Nije do nas ljudi da mijenjamo Božje zakone – uzvraća mladi
taliban. Smireno. Sabrano. Siguran u to što govori. Uvjeren u zakone u
svojoj glavi.
– Božji zakon određuje da moram pokriti kosu, a ne lice. Gledaj u
mene dok razgovaraš sa mnom – ponavlja Shirin-Gol.
Mladi taliban šuti, razmišlja, podiže glavu, promatra Shirin-Gol

108
netremično, nježno, toplo, gotovo s ljubavlju, diše smireno, ponovno
obara pogled govoreći: – Kakvu ti razliku čini gledao te ili ne?
– Razlika je golema – odgovara Shirin-Gol. – Silno velika. Hoću
vidjeti oči muškarca koji mi brani da idem na ulicu, koji mi propisuje da
u javnosti pokrivam lice, koji mi brani da radim. Hoću vidjeti oči
muškarca koji brani dječacima da se igraju, koji djevojkama brani da idu
u školu. Hoću gledati u oči muškarca koji je došao zaprositi moju kćer.
– Zabrana ili dopuštanje ovoga ili onoga ne ovisi o meni – govori
taliban. – Moja muslimanska braća i ja došli smo ovamo da vam
donesemo mir. Došli smo vam donijeti pravi islam i brinuti o tome da se
poštuje Božji zakon. Svi ratovi, sva ta bol, sve žrtve, svi mrtvi koje si
vidjela vlastitim očima, samo su Božja kazna jer smo mi, Afganistanci,
zaboravili što znači biti pravi musliman. Jer smo izgubili pravu vjeru. Jer
smo zaboravili kakvu dobrotu, kakvo bogatstvo, kakav mir donosi pravi
islam.
S velikim se naporom Shirin-Gol obuzdavala da zadrži ljubazan
ton. – Kakve veze ima pravi islam s time da li radim? – pita. – Kakve
veze imaju islam i mir u našoj domovini s time što sam osuđena na
boravak u četiri zida svoje sobe? Kakve to uopće veze ima bilo s čime?
Kome koristi ili šteti ako naše kćeri idu u školu? To što vi širite nema
nikakve veze s islamom, ama baš nikakve.
– To je islam kakvog sam naučio. Islam , kojem su me naučili moji
učitelji. Pravi islam, kakav je zapisan u svetom Kuranu. Islam u kojega
ni ti ni ja ne možemo i ne smijemo sumnjati. To su riječi proroka koje
mora slijediti svaki vjernik, koje niti jedan čovjek ne smije mijenjati ni
sumnjati u njih.
Shirin-Gol je tako ljuta, disanje joj je tako glasno, bijes tako
neskriven da ispunjava cijelu sobu.
– Molim te, dopusti mi jedno pitanje – progovara mladi taliban
usred bijesa, ljutnje, očaja. Podigne pogled, konačno gleda Shirin-Gol u
oči i pri tome je potpuno sabran. Njegov glas i njegov pogled su zadržali
toplinu, gotovo su ispunjeni ljubavlju. – U svim drugim mjestima, selima
i gradovima u koja dolaze moji vjerski istomišljenici ljudi ih dočekuju
raširenih ruku i žele im dobrodošlicu. Sretni su što im napokon
donosimo mir, što napokon ponovno mogu sigurno putovati iz grada u
grad bez straha da će ih opljačkati ili prevariti drumski razbojnici, da će
svakih nekoliko kilometara nekom zapovjedniku mudžahedina morati
davati novac, ovce ili čak svoje kćeri i žene. Ljudi su sretni da, posvuda
gdje se mi pojavimo, oružje šuti a oni mogu ponovno otvarati svoje
dućane. U bazarima mogu ponovno postaviti svoje štandove i, nakon

109
toliko godina, konačno mogu zarađivati novac. Gdje god se pojavimo
ljudi su spašeni jer mogu prespavati čitavu noć i rakete im više ne
padaju na glave. Gdje god se pojavimo, ljudi znaju koliko veliko blago
predstavljaju sloboda i mir. Naposljetku, ljudi znaju da im, nakon tolikih
godina bezvjerstva, konačno mi donosimo pravu vjeru. Guverner i
zapovjednik vašeg sela također su se pridružili našem pokretu.
Muškarci u vašem selu su nam predali oružje. Naši vođe nisu protiv
škola, pa čak ni protiv škole za djevojke. Čim završi rat i čitava zemlja
dođe pod našu vlast, ponovno ćemo graditi škole. Naš vođa obećava da
ćemo izgraditi posebne škole za djevojke, tako da i one mogu pohađati
školu. – Mladi taliban obara pogled, a potom nastavlja: – Ne razumijem
zašto si protiv nas i našeg svetog pokreta. Ne razumijem zašto si protiv
mene – dometnuo je tužno.
Shirin-Gol dugo razmišlja, treba joj vremena da nađe pravi
odgovor, napokon joj se vraća mir i trunak blagosti u glas. – Odrastao si
u Pakistanu, u logoru, bez oca i majke, zbog toga suosjećam s tobom.
Tek prije nekoliko mjeseci vratio si se u svoju domovinu. Ne poznaješ
Afganistan, glavni grad, ne poznaješ ni ljude niti njihove životne priče,
njihovu bijedu, bol, njihove radosti. Ne poznaješ ni Ruse ni
mudžahedine, a niti ratove. Sve što znaš, riječi su tvojih učitelja.
Ne želeći, ne znajući i ne razmišljajući radi čega to čini, mladi
taliban promatra Shirin-Gol dok govori. Gleda ju. Ne zato što ona tako
hoće. Zato što on to hoće.
Dugo ga promatra, a onda upita: – Vjeruješ li to svome vođi?
Vjeruješ li da će jednoga dana uistinu izgraditi škole za djevojke? Da će
žene smjeti studirati, pohađati fakultete i postati liječnice ili nešto
drugo? I kada ćete, po tvome, pobijediti cijelu zemlju? Kako će dugo
trajati dok ne zavlada mir u čitavoj zemlji i vi učinite sve što nam danas
obećavate? Vjeruješ li da će mudžahedini Ahmad Shah Massud, Dostam
i kako se već zovu tako lako odustati? Vjeruješ li da će Iran, Indija,
Francuska, Uzbekistan i kako se već zovu sve te zemlje koje podupiru
mudžahedine i vladavinu Rabbanija, jednostavno odustati? Samo zato
što vi dolazite i kažete da želite osvojiti cijelu zemlju?
Mladić gleda Shirin-Gol i kaže: – Imaš tolika pitanja za mene, a ja za
tebe nemam ni jedan jedini odgovor.
– Ti i tvoji vjerski istomišljenici uzimate si pravo da budete naše
vođe. Mi imamo pravo na odgovor.
– Hrabra si – kaže mladi taliban, promišlja i dodaje: – Kad će
završiti rat, kada će talibanski pokret zavladati cijelom zemljom, kada će
se dogoditi ovo, kada ono, a kada sve ostalo zna samo Svemogući. To

110
zna samo sveznajući Gospod.
Upravo se mladi taliban uspravlja, kani govoriti dalje, gleda u
Shirin-Gol kadli se prekida svjetlost sunca koja kroz prozor prodire u
sobu, a na mladog čovjeka pada sjena. Nečujna, nježna, kratka poput
treptaja oka. Tiha, nježna sjena obavija mladog talibana, grli ga,
dodiruje, miluje ga.
Shirin-Gol i mladi taliban istovremeno gledaju van, u isti čas
opažaju da je to sjena Nur-Aftab. Sunčeva svjetlost stoji na verandi,
bacajući sjenu na mladog muškarca s tamnim očima, svjetlucavima i
sjajnima poput ugljena u stalnoj potrazi za svojom Sunčevom svjetlosti,
za svojom Nur-Aftab. Oči svjetlucaju tužno, pune su sjete.
Nur-Aftab, zabranjeno nepokrivene glave, stoji i gleda unutra, ne
stoji duže od četiri treptaja očnog kapka, potom odlazi, a sunce ponovno
obasjava mladog talibana. Četiri časka. Dovoljno dugo. Pogled Nur-
Aftab uranja u oči mladića. Pogled mladića uranja u oči Nur-Aftab. I
potone. Nestaje. Gubi se. Izgubljen je. Izgubljen. Izgubljeno je srce. Dva
izgubljena srca. Zauvijek. Za vječnost.
Ljutnja Shirin-Gol, njezina pitanja i sumnje skupljaju se, pretvaraju
u ptice, podižu, lete kroz prozor. Simorgh. Trideset ptica. Lete. Odlijeću.
Nestaju.
Mladić dršće. Glas mu podrhtava. – Brinut ću se za nju, poštivati ju,
čuvati od svega i svakoga, braniti ju. Makar i vlastitim životom.
Tako govori taliban, gledajući molitveni lanac što mirno počiva u
ruci koju drži u krilu. Udahne duboko kao da mu je zadnji put. Ušuti.
Ne govori više ništa.
Njegova osamljenost, tuga, dostojanstvo, poštenje, dobrota, toplina,
ljubav koja izbija iz njegovih riječi i iz glasa dopiru u srce Shirin-Gol.
– Još je dijete – progovara Shirin-Gol.
Taliban ne podiže glavu, ne gleda Shirin-Gol, ne govori, čini se da i
ne diše. Samo sjedi spuštene glave. Nepomičan. Šuti.
Sve je isto onako kako je bilo cijelog poslijepodneva otkako je mladi
taliban došao da Nur-Aftab uzme za ženu. Shirin-Gol i mladić jedva su
se pomaknuli, sjede kao što su sjedili cijelo vrijeme, a ipak je sve
drugačije nego što je bilo.
Simorgh se ne vraća.
Dani postaju Simorgh, trideset ptica u potrazi za najljepšom pticom.
Skupljaju se i odlijeću. Nestaju.
Ponekad Shirin-Gol sjedi u svojoj sobi, ponekad na verandi. Kuha,
pere rublje, gleda u daljinu, tamo gdje bi mogao biti Iran. Uzdišući čisti i
pere rižu, pere povrće koje joj je na poklon poslao mladi taliban. Iznosi

111
na verandu strunjače i jastuke, pokrivače i prostirke, trese iz njih
prašinu, iako u njima već odavno nema prašine. Vodom iz plastične
cijevi pere pod u sobi, iako se već odavno sjaji. Čuči i gleda glavice
maka, poredane u redu poput mrtvih vojnika iz kojih curi bijelo mlijeko.
Mlijeko, koje će postati smeđe.
Sunce se diže na nebu, obilazi jednom sobu i verandu, zalazi,
ustupa mjesto zvijezdama i mjesecu, vraća se sljedeći dan, ponovno
odlazi. Morad čuči u kutu sobe, puši i puši, šuti i šuti. Nur-Aftab čuči uz
mali zid koji okružuje polje, ne jede, ne pije, ne govori, samo uzdiše,
tupo buljeći u pješčano tlo ispod svojih nogu. Nasser čuči na verandi,
baca kamenčiće, ne pogađa ništa i nikoga, usprkos tome baca i dalje.
Nasser čuči tako dugo dok se, poput vreće, ne sruši na mjestu gdje čuči,
ostaje ležati u pijesku, buljeći ispred sebe. Nafass i Nabi čuče na podu.
Sretni su što su sva braća, otac i majka oko njih. Sretni, jer svijet nije više
tako velik da svi ujutro nestanu iz njega i vraćaju se tek navečer. Sretno-
nesretni.
– Nemamo više riže – kaže Shirin-Gol. – Nema brašna. Nema
šećera, čaja, masti. Nemamo više drva. Ne mogu upaliti vatru.
Morad puši i puši, šuti i šuti. Nur-Aftab uzdiše i uzdiše. Nasser
bulji i bulji. Oboje mališana sišu prstiće. Smješkaju se. Nitko im ne
uzvraća osmijehom.
Simorgh je otišla. Više se neće vratiti.
– Za ime Boga, uslišajmo joj molbu – kaže Morad. – Neka ju oženi.
Uzet ćemo novac koji će dati za nju, pa ćemo vidjeti što će biti.
– Dobro – pristaje Shirin-Gol. – Neka ju oženi. Uzet ćemo novac i
vidjeti što će biti. Vidjet ćemo.
– Moraš ići k njemu i priopćiti mu našu odluku. Ja sam bolestan –
kaže Morad – ja ne mogu ići.
– Znam – kaže Shirin-Gol.
Ustaje u cik zore, umiva lice vodom iz plastičnog crijeva, stavlja veo
preko glave, navlači ga na lice, obilazi svoju sobu i ide do čajane, skreće
desno pješčanom cestom uzbrdo do svjetlo-plavih željeznih vrata na
kojima je boja na mjestima oljuštena zbog rupica od metaka ili nekog
drugog razloga pa podsjeća na male, bolne rane i čiriće. Shirin-Gol
kamenom lupa po željeznim vratima iza kojih je prije bila guvernerova
kuća-zatvor, a sada je to talibanska kuća. U tihom svitanju jutra, još bez
sunca, njeno lupanje odjekuje i zveči na sve strane. Uplašena, Shirin-Gol
ispušta kamen.
Bučno vukući noge u plastičnim papučama vrata joj otvara pospani
dječak, ne puno stariji od Nassera. Ustuknuo je preplašeno ugledavši

112
plavu maramu ispred sebe, uvjerava se da se nije prevario i da pred njim
uistinu stoji žena, sama. Dječak se isteže koliko može prema glavi pod
maramom i, zaklonjen rukom ispred usta, šapće: – Ne smiješ biti na ulici.
Idi kući. Ako te vide talibani, imat ćeš problema.
Shirin-Gol poznaje mladića. Sve dok talibani nisu došli u selo on je
poput ostalih seoskih dječaka prijepodne išao u školu, a poslijepodne je
radio. Sarvar je bio pomoćnik kod muškog krojača.
– Sarvare, što ti tu radiš? – pita Shirin-Gol, skida maramu i još više
uplaši dječaka.
– Ne smiješ pokazivati lice – šapuće dječak. Od uzbuđenja mu iz
usta skaču bijeli mjehurići pljuvačke.
– Što radiš ovdje? – ustrajno će Shirin-Gol, stavljajući dječaku ruku
na prsa.
– Ništa – odgovara dječak. – Ovdje radim.
– Ovdje? Za talibane? Kakav je to posao?
– Otvaram vrata kad netko pokuca, spremam čaše za čaj,
rastjerujem muhe, uređujem školu kad ju muškarci napuste i povuku se
u sobe, ja...
– Dobro – prekine ga Shirin-Gol. – A zašto ne spavaš kod kuće kad
završiš s poslom?
– Ljudi više nemaju novaca i ne mogu kupovati novu odjeću. Ostao
sam bez posla, a talibani su mome ocu rekli da sam lijep. Dali su mu
novac i rekli da ovdje trebam biti dan i noć. Moj otac je uzeo novce i
rekao mi da moram ostati ovdje i činiti sve što talibani traže od mene.
Neobična težina za koju ne zna odakle i zašto dolazi, težina kao da
je progutala tekuće olovo, sjeda na želudac Shirin-Gol. Naslanja se na
svjetlo-plava željezna vrata da se ne sruši, sklizne uz njih na tlo, čučne
ispred njih i spustivši glavu na koljena pokušava odagnati strašne misli i
slike koje su se tko zna otkuda pojavile u njezinoj glavi. Misli i slike
odraslih muškaraca koji dodiruju malog dječaka, miluju ga, noću ga
pozivaju k sebi, leže kraj njega, povlače ga k sebi, pritišću.
– Što je s tobom, Shirin-Gol? – pita dječak zvonkim glasom. – Hoćeš
li čašu vode?
– Ne, mali moj, nije mi ništa, sjedni pokraj mene. Pričaj. Kakav je
život kod talibana?
– Dobar – odgovara dječak.
– Zašto je dobar?
– Jer imam dovoljno hrane.
– To je dobro – kaže Shirin-Gol.
– Talibani me vole, jako su dobri i dragi prema meni.

113
 Gruda u trbuhu Shirin-Gol pritišće sve više, okreće se, postaje sve
teža i teža, penje se do grla, pokušava ju ugušiti, želi iskočiti iz njenih
usta. Shirin-Gol se podiže, više ne zna zbog čega je došla, miluje dječaka
po svježe ošišanoj glavi i vraća se kući kroz još uvijek prazne ulice, vraća
se u svoju sobu, vješa veo na čavao u zidu, uvlači se pod pokrivač, leži.
Budna.
Muška ruka dodiruje tijelo dječaka. Muškarac zadovoljava svoju
pohotu.
Mušku pohotu.
Upravo se sunce podiže iznad brežuljka i u selu kukuriječe prvi
pijetao, upravo njače prvi magarac i budi se sve što dodirne sunčeva
svjetlost, upravo Nur-Aftab opet sjeda na zidić koji okružuje polje i tupo
gleda u pješčano tlo ispod svojih nogu, Nasser opet baca kamenčiće ne
pogađajući ništa i nikoga, Morad se okreće u snu, a Shirin-Gol prolijeva
vodu iz posude u kojoj je prala lišća Nafasse i Nabija kad se iza ugla
pojavljuje mladi taliban, ugleda Nur-Aftab, smiješi se nježno i pun
ljubavi tako da je zamalo zaboravio disati, pa i ona stavlja ruku na usta
da obuzda prekomjernu radost.
Taliban prolazi pokraj nje, čučne pored Shirin-Gol, gleda ju, smiješi
se i progovara: – Jutros si bila kod nas. Što si htjela?
– Ništa – jedva jedvice odgovara Shirin-Gol ne gledajući talibana.
– Ne gledaš u mene – kaže taliban.
– Tvoji ti zakoni zabranjuju boravak u mojoj kući. Moja kći i ja ne
nosimo hejab.
– Otići ću tek kada doznam zbog čega si došla k nama.
– Ma što bio razlog, više ne postoji, zaboravila sam ga.
– Donosim novac – kaže mladi taliban. – Vremena su teška, nitko
nema dovoljno, svatko treba pomoći ondje gdje može.
– Ne treba mi tvoj novac – kaže Shirin-Gol. – Neću ti moći vratiti
ono što ćeš jednoga dana tražiti za to.
– Ono što bih želio imati – govori taliban, stavlja svežanj novčanica
pred Shirin-Gol i ustaje. – To što želim – ponavlja – ne mogu kupiti
novcem.
Prije odlaska, ukrade još jedan plahi osmijeh od Nur-Aftab i
ponovno nestaje, dolazi do čajane, skreće udesno, penje se uzbrdo do
plavih vrata, čučne ispred njih, cijeli dan ne radi ništa, samo gleda niz
cestu prema selu.
– Zašto si ga otjerala? – pita Morad. – Možda je ovaj taliban, dobar
taliban. Možda i među talibanima ima dobrih i loših. Možda on ozbiljno
doživljava svoj islam i svoga Boga. Donosi nam novac i živežne

114
namirnice, ljubazan je, ne prisiljava nas da mu damo svoju kćer za ženu.
Ne prokazuje te kad sjediš pred njim bez hejaba. Sluša kad mu kažeš da
te pogleda, sluša kad mu kažeš idi, dođi.
– Neću dati svoju kćer ni jednom muškarcu koji stavlja ruku na
malog dječaka – odgovara Shirin-Gol.
– Možda griješiš – kaže Morad – možda je za Nur-Aftab najbolje da
ju damo mladiću za ženu. Možda će joj kod njega biti dobro.
– Možda je za nas najbolje kad ti dođeš k sebi da spakiramo stvari i
odemo nekamo gdje nema rata ni talibana, koji se iživljavaju na malim
dječacima.
– Kojim novcem? – pita Morad.
– Onim koji ćemo zaraditi. Dakle, moramo raditi dok ne skupimo
dovoljno – poviče Shirin-Gol tresnuvši u posudu mokru haljinu koju je
upravo prala, tako da ju je voda potpuno zalila.
Dani se opet skupljaju i odlijeću. Poput trideset ptica u potrazi za
najljepšom, najdivnijom od svih ptica, Simorgh. Ponovno se događa ovo i
ono. Ponovno se ne događa ništa i događa se svašta. Talibani se
odvažuju sve češće i bezobzirnije miješati među ljude. Sasvim dolje u
selu, gdje bi bile smještene noge ležećeg muškarca kad bi čovjek bio
ptica i mogao promatrati selo odozgo, sagradili su talibani brklju, pokraj
nje su postavili negdašnjeg radiomehaničara i negdašnjeg krojača za
žene, gurnuli im u ruke kalašnjikove i radio-telefonski uređaj i naredili
da bez dopuštenja talibana nitko ne može ući ili napustiti selo. Talibani
zatvaraju školu za dječake i pretvaraju je u džamiju i školu za učenje
Kurana. Samo za dječake. Naređuju svim muškarcima da puste brade,
obriju glave ili puste da im izraste duga kosa. S dugim šibama u rukama
prolaze selom i mlate dječake ako puštaju zmajeve ili ih tuku naprosto
zato što su se zatekli u njihovoj blizini. Psuju i grde djevojke i žene koje
se usuđuju izaći iz kuće bez muške pratnje, a ako uz njih i jest muškarac,
žele znati da li je baš nužno da žena napusti kuću.
Ni jedan od talibana koji su došli u selo nije bio oženjen. U
međuvremenu je svatko od njih oženio djevojku iz sela. Njihov vođa se
nije mogao odlučiti, pa je oženio dvije. One su sestre i kćeri mule, koji je
sretan zbog ženidbe jer je taliban vjernik, utjecajan i moćan čovjek.
Njegovim kćerima neće ništa nedostajati, uvijek će biti zajedno i nikad
osamljene. Osim dječaka, koji nije bio mnogo stariji od Nassera, zaposlili
su talibani i druge dječake iz sela kao poslužitelje, tekliće, rastjerivače
muha, za gledanje, za dirkanje, za kojekakvu razbibrigu.
Svi su talibani u kuće doveli žene i male dječake. Svi osim jednoga.
Onoga, koji se od prvog dana zaljubio u Nur-Aftab i ona u njega.

115
 Upravo Shirin-Gol izgovara: – Možda je on dobar taliban. Možda je
drugačiji od ostalih. – Upravo Morad odgovara: – Možda jest drugačiji. –
Morad snažno poteže iz vodene lule koju mu je poklonio mladi taliban,
kad iza ugla na verandu dolazi drugi taliban, opaža nepokriveno lice
Shirin-Gol, okreće joj leđa, daje joj vremena da navuče veo preko lica,
čučne ispred Shirin-Gol i Morada, spušta svežanj novčanica pred njihove
noge i govori drskim, smrdljivim, prostačkim glasom: – Je li to dovoljno
za vašu kćer? Žena koju sam uzeo još je dijete i ne može mi roditi sina,
moram uzeti drugu.
Morad čuči obavijen dimom iz vodene lule i ne može prozboriti ni
riječi. Shirin-Gol bi talibanu najradije oko vrata stavila srp koji leži na
podu blizu nje i prerezala mu grkljan. Ustaje, otvara usta, upravo kani
nešto reći kad se iza Smrdljivca pojavljuje mladi, dobri, nježni taliban,
stavlja Smrdljivcu ruku na rame i govori: – Brate, kći ove sestre već je
obećana meni. Imaš sreću što si moj vjerski istomišljenik i ja te poštujem,
inače bih te sada morao ubiti da spasim svoju i čast moje nevjeste.
Smrdljivac ustaje, promatra svog vjerskog istomišljenika koji se u
bijeloj, dugoj košulji doimlje poput anđela. Odmjerava ga od glave do
pete i natrag i zadržava se na očima. Smrdljivac ispljune zeleno-žutu
hrakotinu koja se lijepi na tvrdi glineni pod verande, ostaje tamo
tjednima i danima, zauvijek ostavlja ružan obris. Usprkos tome što ga je
Shirin-Gol isprala vodom iz plastičnog crijeva i otjerala u polje, izgleda
kao riba na suhom koja se vraća u rijeku jer ju nitko nije rasporio i
ispekao na vrućoj vatri.
Je li Smrdljivac znao da će njegov zeleno-žuti ispljuvak ostaviti
vječno ružan obris? Novac je uzeo, a zeleno-žuti ispljuvak i ružan obris
je ostao. Zauvijek. Kao i njegove posljednje ružne riječi. Posljednje riječi
smrdljivog talibana: – Šeik neće poživjeti vječno tebe i tvoju nevjestu.
Kako ni Nur-Aftab niti mladi taliban nemaju rođake, moraju se
oboje zadovoljiti time da proslave vjenčanje u krugu stranih ljudi. – To
donosi nesreću – govorili su ljudi ranije. Ranije, dok još nije bilo rata,
dok su ljudi još živjeli u miru, obitelj i rodbina svi u jednom dvorištu, u
jednom selu, u jednom taboru. Ranije, dok su očevi još bili očevi koji su
imali glavnu riječ i određivali tko će koga oženiti i tko koga neće oženiti.
Ranije, dok su majke još bile majke, pa su ih nevjeste njihovih sinova
dvorile kao da su kraljice. Ranije, dok su očevi imali novaca i mogli dati
miraz svojim kćerima. Ranije, dok je mladoženja imao oca koji mu je
mogao dati kolibu, sobu, šator gdje će stanovati sa svojom ženom i
rađati mu unuke. Ranije, dok su ljudi imali ovce i ovnove koje su klali za
vjenčanje i mogli podijeliti meso siromašnima jer je to donosilo sreću.

116
Ranije, kad je sve bilo drugačije. Ranije. Kada je bilo ranije? Postoji li
uopće to ranije? Možda ljudi lažu. Možda doista ne postoji ranije.
– Bolje da se slavi u krugu stranih ljudi nego nikako, kad već ne
postoji ono ranije – govore ljudi.
I tako dan prije svadbene noći, k Nur-Aftab dolaze žene iz sela,
guraju se u maloj sobi i na verandi, piju čaj koji donosi ljubazni vlasnik
čajane. Ona koja može donosi poklon. Bočicu crnog kajala kojim će Nur-
Aftab obojiti očne kapke. Cvjetni prah za obraze. Ružinu vodicu da
lijepo miriše. Svjetlucave tkanine za vjenčanicu, druge tkanine za – ako
Bog da – sretne i radosne dane njezina života. Vunu za zimski pokrivač.
Sukno za prostirke i jastuke. Nur-Aftab dobiva čak i malu zlatnu
narukvicu. Jedna žena poklanja punu zdjelu domaćih slatkiša. Druga
donosi šarene vrpce koje će još istu večer zajedno s ta-visom uplesti za
sreću u svježe opranu kosu Nur-Aftab. Azadine joj poklanja paketić koji
smije otvoriti tek poslije, kad ostane sama. U njemu su stotine i tisuće
kontracepcijskih pilula. Mulina žena, koja je i sama prije nekoliko
mjeseci udala svoje kćeri u kuću jednog talibana, poklanja Nur-Aftab
dvije glinene posude. Svaka žena donosi što može i što joj nije prijeko
potrebno. S obzirom da je u pitanju vjenčanje, k tome još jednog talibana,
žene čak smiju zapjevati nekoliko pjesama i pljeskati rukama. Svako
malo, pokoja ne može više izdržati, ustaje i pleše.
Iza svjetlo-plavih vrata na drugom kraju ulice događa se nešto
slično. Dječaci iz sela trčkaraju uokolo, ulijevaju svježu limunadu i čaj u
prazne čaše muških gostiju koji su došli čestitati mladoženji i donijeti
mu poklone. Krojač poklanja novo, dugačko, bijelo odijelo. Nekolicina
muškaraca poklanja po nekoliko grama opijuma. Većina mladom
talibanu poklanja novac.
Dok sunce polagano tone i nestaje iza brežuljka žene glasno
pjevuše, sve brže bubnjajući po tanjurima, plešu sve slobodnije, pjevaju i
viču punim glasom tako da se Nur-Aftab koja sjedi na verandi sa
ženama i djevojkama usred sve te buke zavrtjelo u glavi.
Mulina žena ustaje, pruža ruke, umiruje djevojke i žene. Sve su
utihnule. Sedam djevojaka, koje su poput Nur-Aftab još nedirnute i još
djevice, miješaju u loncu kanu dok se prah ne otopi. U lonac s crvenom
pastom uranjaju sedam tankih drvenih štapića. Ranije je to moralo raditi
sedam sretnih djevica. U cijelome selu ne postoji sedmero sretnih ljudi, a
kamoli sedam... sretnih djevica.
Rat je.
Bitno je da su djevice.
Sedam ne baš sretnih, ali niti nesretnih, djevičanskih ruku sa sedam

117
tankih štapića umočenih u kanu oslikavaju tabane Nur-Aftab, njene
dlanove i nadlanice, lice, zatiljak, ruke, noge. To ju škaklja, no ushićena
je što joj se koža skuplja i posvuda dobiva male, vesele točkice. Kikoće se
i smije, njenoj majci dolaze suze na oči dok gleda sreću svoje kćeri.
Majčine suze radosnice. Suze radosnice. Žalosna radost.
Dok sedam ne baš sretnih, ali niti nesretnih, djevica oslikava ruke i
noge Nur-Aftab, mulina žena pomiče kuglice na svome molitvenom
lancu najprije u jednom, potom u drugom smjeru, mrmljajući
neprestance nekakve riječi za koje tvrdi da su sure iz svetog Kurana. I
stalno ponavlja: – Neka kana ohladi tvoju krv, jer mladenka ne smije
uzavrele krvi ući u kuću svoga muža, niti smije uzavrele krvi od
djevojke postati ženom. Tako su radili naši preci, tako radimo i mi danas
i neka Bog čuva i podari dug život svim svojim stvorenjima, koja jesu i
koja su bila, koja će još doći.
U isto vrijeme iza svijetlo-plavih vrata, koja izgledaju kao da imaju
bolne rane, sedam mladića koji navodno nisu dodirnuli ni jednu ženu,
crvenom kanom oslikava tabane, dlanove, čelo i šiju mladog talibana.
Mula pomiče kuglice na svom molitvenom lancu najprije u jednom,
potom u drugom smjeru, mrmljajući tiho sebi pod bradu, tako tiho da ga
talibani ne mogu čuti i tvrdi da je to ta i ta sura iz svetog Kurana.
– Moj brat, najstariji taliban, mogao bi izgovoriti molitvu – moli
mladi zaručnik smješkajući se sretno.
Najstariji taliban, vođa svih talibana koji su prije toliko i toliko
vremena došli u selo, poravnava košulju, patu, hlače, dugi rep svoga
turbana i sve drugo što je omotao oko sebe. Ustaje s mnogo pompe,
sjeda ispred zaručnika, nadima se, pravi se važan i mrmlja tiho da ga
mula ne može čuti sebi pod bradu, tvrdi da je to sura ta i ta iz svetog
Kurana, neka Gospod i prorok sallalho-aleihe-wa-aalehi-wa– sallam, hvaljen
budi on i njegovi preci, podare dragom vjerskom istomišljeniku bogat
život i mnogo snažnih i zdravih sinova.
U noći Nur-Aftab ne može spavati. Prvi put otkad zna za sebe ne
leži Nur-Aftab u noći pokraj svoje majke, sestre, brata, prijateljice iz
izbjegličkog logora. Sama samcata leži na verandi, pod Božjim nebom
koje je ove noći samo za Nur-Aftab posebno lijepo okitio tisućama
beskrajno lijepih zvijezda i mjesecom, tako lijepim i ljupkim kao nikada.
Nur-Aftab drži ruku na mjesečini promatrajući kanirane cvjetiće, ukrase
i riječi koje su nacrtale i napisale sedam djevica i njezina majka. Nur-
Aftab se proteže svjesna da, ne zna odakle ali točno zna, njezin dragi,
njezin junak, pahlevan, njezin ljubljeni koji će joj sutra postati muž, isto
tako leži pod božjim nebom, promatra kaniranu ruku, znajući da ona ne

118
leži daleko od njega, čezne za njim i misli na njega.
Upravo se Nur-Aftab igra s huri, anđelima, koje u noćnoj tami može
vidjeti samo ona i nitko drugi, upravo pjevuši kratku, radosnu pjesmicu
kad Shirin-Gol ustaje iz postelje, dolazi kćeri na verandu, legne uz nju,
zagrli svoju djevojčicu i kaže: – Imaš sreću da se udaješ za čovjeka kojega
voliš i koji voli tebe.
– Znam – šapne Nur-Aftab.
– Željela bih da je sve bilo drugačije. Željela bih da tvoje oči nisu
vidjele rat i da ti je duša neopterećena. Željela bih... što ja znam. Toliko
toga bih željela.
– Znam – kaže Nur-Aftab.
Sljedeće jutro u cik zore, dok sunce baca prve zrake po brdu,
ponovno dolazi sedam ne baš sretnih, ali niti nesretnih djevica i nekoliko
drugih sretno-nesretnih, nesretnih i sretnih žena. Skupljaju se na verandi
ispred sobe Shirin-Gol, svaka ima iglu i konac, neke su donijele perle,
novčić, školjku, svjetlucave šljokice. Nekolicina ih šije suknje, slaže
nabore i učvršćuje ih. Jedan nabor, četiri nabora, tisuću nabora. Što više
nabora, to više sreće, zdravlja i bogatstva. Dvije sretno-nesretne djevice
koje ipak kikoću, šiju desni rukav vjenčanice za Nur-Aftab. Dvije sretno-
nesretne djevice veselih očiju šiju lijevi rukav vjenčanice za Nur-Aftab.
Mala veranda između sobe i polja maka pretvorila se u oblak. Oblak
od zelenih, crvenih, narančastih tkanina koje se sjaje i svjetlucaju i
našušurene obavijaju tijela žena i djevica koje ih šiju.
Mladi zaručnik je platio tkanine, pričaju žene. Kći Shirin-Gol ima
sreću da je dobila tako dobra čovjeka, govore. Uz njega će joj biti dobro.
Bogat je, ima dobar položaj, a njegov arapski šeik voli ga više od svih
svojih učenika. Mulina žena čak zna da učitelj talibana s njim postupa
kao sa sinom i da ga je proglasio svojim nasljednikom.
Žene sjede među tkaninama, šiju vjenčanicu za Nur-Aftab,
pijuckaju čaj, pričaju o svemu što znaju ili misle da znaju, raduju se što
su konačno smjele izaći iz svojih koliba i soba, smiju sjediti zajedno,
razgovarati, smijati se, jednostavno biti zajedno. Radi te velike sreće koja
ih je zapala, radi prekrasnih tkanina, vjenčanice, pripovijesti o mladom,
bogatom talibanu, žene i djevice padaju u sve veći zanos. Neke žene
njišu tijela u ritmu glazbe, neke zaboravljaju dostojanstvo i pristojnost te
počinju pjevati i udarati ritam po tanjurićima i čašama. Jedna od njih
tiho započinje pjesmu, druga se priključuje i odjednom sve pjevaju,
plješću, smiju se.
Pritom djevojke i žene stalno pogledavaju preko ramena, bojeći se
da bi netko mogao doći i prekoriti ih da su loše djevojke, da su kharab.

119
Netko bi mogao doći i vidjeti ih kako plešu. Došle bi na zao glas.
Loše djevojke. Lake djevojke. Bludnice.
Dobre djevojke sjede mirno. Obaraju pogled. Ako baš moraju podići
pogled, drže ga mirnim. Pristojne djevojke ne podižu glas. Ako baš ne
mogu spriječiti da progovore, čine to tihim glasom i sa što je moguće
manje riječi. Dobre djevojke drže usta zatvorena da im nitko ne može
vidjeti unutrašnjost usta i jezik. Pristojne djevojke dišu smireno i kreću
se polako. Pristojne djevojke ne poskakuju, ne skaču, ne trče da ne bi
povrijedile djevičnjak. Dobre, pristojne djevojke ne sramote sebe, svoju
majku, a pogotovo oca. Kreposne djevojke brinu o svom ugledu. Dobre
djevice ne plešu na svadbama. Pristojne djevojke se više od svega boje
da će ih smatrati nepristojnima.
Dobra djevojka. Mirna djevojka.
Pristojna djevica. Nesretna djevica.
Jedan ubod iglom, još jedan i još jedan. Nema razgovora, ne smije se
činiti ovo, ni ono, jedan ubod i još jedan i još jedan.
U rano poslijepodne haljina je gotova. Žene pričvršćuju šivaće igle
na tkaninu svojih prsluka i haljina. Igle na njihovim grudima izgledaju
poput sitnog uzorka. Djevica i tako dobiva obilježje na lijevi rukav.
Polovicu desnog rukava. Iglu na grudi.
Nekoliko žena navlači šarenu blještavu haljinu, lepršavu vjenčanicu
preko glave Nur-Aftab, čupkaju končiće i čvrsto ju vezuju uz krhko
tijelo.
Kad bi čovjek bio ptica i mogao promatrati selo odozgo, ceste bi
izgledale kao čovjek koji leži na zemlji s čvrsto stisnutim nogama i
raširenim rukama; tada bi desno od mjesta na kojemu bi se nalazio
pupak opazio mali zeleno-žuto-crveno-narančasti oblak od tkanine, a
usred njega Nur-Aftab koja se doimlje poput princeze.
Mali zeleno-žuto-crveno-narančasti oblak koji je prestao zamišljati
da jednoga dana želi upravljati zrakoplovima.
– Još je dijete – protisne Shirin-Gol, zgrabivši Azadine za ruku.
– Ona je pametno dijete – uzvraća Azadine. – S velikim naglaskom
na pametno. Imaj povjerenja, sve će biti dobro. Mladić je pun ljubavi.
Drugačiji je od ostalih muškaraca. Podsjeća me na mladu, nastrijeljenu
panteru. Dospio je u Pakistan kao mali dječak bez oca i majke, samo s
glađu u trbuhu i strepnjom u srcu smješten je u izbjeglički logor gdje je
dopao ruku fanatičnih muškaraca. Muškaraca, koji su mu isprali mozak
u ime vjere i učinili od njega to što je danas. Tko zna, možda će kroz
ljubav i mudrost tvoje kćeri uspjeti vratiti razum, koji su mu ukrali u
madressi.

120
 – Vidjet ćemo – govori Shirin-Gol više za sebe. – Vidjet ćemo što će
biti.
Brat ljubaznog vlasnika čajane je na sve ražnjeve nabio svježe ovčje
meso. Umjesto jednog, odmah je pristavio dva lonca s mirišljavom,
začinjenom rižom da ni jedan gost ne ostane gladan. Netko je odnekuda
pribavio i stavio u zdjelu velike, debele, jarko crvene, sočne plodove
šipka iz kojih kad se razrežu kaplje sok boje krvi.
Na drugoj strani ulice stoje djevojke, drže ruke ispred usta da
zatome kikot, kradomice promatraju crvene plodove preko puta,
priželjkujući da im njihova braća ukradu pokoji plod da mogu izvaditi
crvene sočne sjemenke, zdrobiti ih među zubima i pustiti da im slatko-
kiseli sok curi u ždrijelo. Ni jedna ne zna tko je započeo s time, niti znaju
je li istinita priča o čarobnoj moći plodova. No sada, dok stoje u šarenim
maramama i širokim suknjama na drugoj strani ulice, kikoću, pokrivaju
usta rukama, škilje preko puta i prigušeno jauču čim se neki mladić
približi zdjeli, znaju sve: da je crveni, hrskavi mogranj koji je prošao
dalek put od Kandahara voće ljubavi. Ona koja uspije kušati voće prije
negoli od mladenke djevice postane žena, imat će sreću da dobije
dobrog, velikodušnog, milog i lijepog muža, snažnijeg i ljepšeg od svih
junaka u mitovima i bajkama.
Netko je odnekuda dobavio svježe pistacije i napunio njima zdjelu.
Netko drugi je negdje pronašao cvijeće i stavio ga u posudu s vodom. U
jednom tanjuru su žene razmutile kanu da gosti mogu umočiti prste i
utisnuti crvenu točku na čelo, obraze, na bradu, dlanove. Na
mesinganom pladnju leže pokloni i novac za bračni par. Ranije su ljudi
svirali i plesali, pljeskali, pjevali i smijali se. Žene bi pjevušile iza dlanom
pokrivenih usta da im se ne vidi jezik. Danas je radost utihnula, nitko ne
pjeva, nitko ne pleše, nitko ne pjevuši, lica žena su pokrivena
maramama. Čuče na pješčanoj cesti iza smeđeg sukna, odvojene od
muškaraca i mladića, pijuckaju čaj, udišu miris mesa i riže jedva čekajući
da ih kušaju, gledaju prema muškarcima koji su se udobno smjestili na
drvenim klupama u čajani, pijuckaju čaj, puše vodenu lulu tako da voda
burka i grgolji i pritom tiho, da ih nitko ne čuje, pričaju o boljim
vremenima, o ranije. O vremenima kada nisu morali puštati brade. O
vremenima kada je netom završio rat s Rusima, a zapovjednik njihova
sela obranio selo od mudžahedina, kada su prodavali opijum i nadali se
boljoj budućnosti. Ranije.
Za razliku od muškaraca, žene se ne mogu složiti je li njihov život
bio bolji prije dolaska talibana na vlast ili je bolji sada otkako su u selo
došli muškarci s dugim bradama, dugim košuljama, crnim turbanima, s

121
mnogo novih zabrana i zakona.
– Otkako su došli talibani – govori žena ljubaznog vlasnika čajane –
ne moramo više noću na našim ulicama, dvorištima, pa ni u čajani,
postavljati straže. Naši sinovi i muževi mogu mirno spavati. Otkako su
došli talibani, moj muž je svaku večer sa svojom djecom i ako mene
pitate – žena ljubaznog vlasnika čajane bogobojazno se osvrće uokolo,
saginje i iza ruke koju drži ispred usta dometne nešto tiše – ako mene
pitate, otada je i prečesto kod kuće. Više uopće nemamo mira. Stalno svi
moramo trčkarati, činiti ovo ili ono, a uz to stalno hoće da legnem pokraj
njega. Ako tako nastavi, tražit ću da uzme još jednu ženu, mladu, koja je
još u snazi.
Krojačeva žena je radosna što su talibani u selu, brinu se za red i
mir, a sada sve što zaradi može staviti u svoj džep. Ni jedan zapovjednik
ne traži svoj dio i nitko ne naplaćuje svoj udio od mukotrpno zarađenog
novca.
– Radi toga smo krvarili – sikće žena vlasnika još uvijek najvećeg
polja maka. – Najprije su nam oduzimali desetinu, potom dvije desetine
našeg polja i istu količinu sjemena, a moj muž govori da se neće zadugo
zadovoljiti time.
– I naš zapovjednik se brinuo za mir – kaže sestra supruge krojača
za muškarce. – Istina je da se pucalo. Istina je da smo morali postavljati
straže, ali smo ipak smjele izaći na ulicu.
– Ni prije nisi smjela izaći na ulicu – prigovara žena krojača za
muškarce svojoj sestri, kružeći pogledom uokolo da provjeri je li svaka
žena dobro čula ono što već odavno zna. – Tvoj muž te nije puštao na
ulicu ni prije nego što su talibani došli u selo. Nisi smjela doći čak ni u
moju kuću, u kuću rođene sestre.
– To je nešto drugo – brani se Zuhra – prije je on bio jedini čovjek
koji mi je branio ovo ili ono. Danas ima mnogo takvih muškaraca, posve
stranih, prljavih, k tome neobrazovanih muškaraca.
– Točno je – slaže se žena vlasnika još uvijek najvećeg polja maka –
oni su neobrazovani, užasno neobrazovani. U našoj domovini još nikada
nije bilo da ju vode ljudi koji ne znaju ni čitati niti pisati, koji inače ništa
nisu naučili, a odlučuju o sudbini našega naroda.
– Što ti misliš o svemu tome? – pita Zuhra liječnicu, koja još uvijek
sjedi pokraj Shirin-Gol, a ona još uvijek sjedi pokraj Nur-Aftab i drži
svoju kćer za ruku.
Azadine uzdiše, razmišlja, nadiže obrve, uzdiše još jednom i
progovara: – Neki od njih su još uvijek djeca, drugi su napola muškarci.
Svjesni su da su drugačiji od svojih zemljaka. Neki od njih čak ni ne

122
govore pravilno naš jezik. Ne znaju gdje je Kandahar, niti gdje se nalaze
stoljećima stari kipovi Bude. Nemaju pojma da je Mohammad Zahir
Shah naš posljednji kralj i da ga je vlasti lišio Daud Kahn, njegova krv i
meso. Talibani su zalutali, zbunjeni i izgubljeni.
– Dobro zboriš – slaže se Zuhra – ali što misliš o ovome sada? Jesu li
oni za nas dobri ili loši?
– Tek su preuzeli vlast, te još ni sami zapravo ne znaju što žele i
kako treba voditi afganistanski narod. Budućnost će pokazati jesu li oni
za nas dobri ili loši.
Zuhra, njezina sestra, supruga krojača za muškarce, žena vlasnika
još uvijek najvećih polja makova, žena ljubaznog vlasnika čajane, druga
žena ljubaznog vlasnika čajane koja nikada ne govori ako je u blizini
njegova prva žena, i sve druge prisutne žene potvrdno kimaju glavama
gledajući prema nebu kao da Bog sjedi iznad njih pa će im odati što im
nosi budućnost. Jedna za drugom uzdišu, visoko dižu obrve, razmišljaju,
grizu donju usnicu i nisu sretne kao što bi mogle i trebale biti na dan
poput ovoga, kad se proslavlja vjenčanje. Ne smije se čak ni Shirin-Gol,
majka nevjeste nije sretna, nema ni osmijeha na licu.
– Kad dođe koji gost, smiješit ćemo se – kaže mulina žena – da gost
ne vidi smrknuto, mržnjom prožeto ili žalosno lice. Mogao bi pomisliti
da je on možda razlogom smrknutog lica i žalosti. Stoga ćemo se smijati
kad gost dođe u našu kuću. Stoga ćemo se smijati i kad odvode nevjestu
u kuću njena muža. Dakle, žene, ne budite žalosne. Smijte se. Smješkajte
se. Budite vesele. Učinite to za nevjestu.
Upravo pirka povjetarac. Bude se prve noćne ptice i tresu nježnim
perjem. Upravo sunce tone iza brežuljka. Nabi stoji nasred ulice
raširenih nogu i piški. Nur-Aftab razmišlja da ispod mnogih šarenih,
svjetlucavih tkanina, koje su se našušurile oko nje, izgleda kao mali
zeleno-žuto-crveno-narančasti oblak. Pomišlja da neće više sjediti i
šutjeti. Upravo se događa sve ovo i štošta drugo, kad iza grubog sukna
razapetog od čajane do susjedne kolibe gdje čuče djevojke i žene
pijuckajući čaj i čavrljajući, ulijeće nekoliko dječaka. Dječaci uzbuđeno
skakuću naokolo i viču: – Dolazi mladoženja. Dolazi mladoženja.
Nur-Aftab zastaje dah, srce joj skače u grlo, obara pokrivenu glavu,
zariva ruku u bedro.
S druge strane sukna muškarci ustaju na noge. Jedan odvezuje
konja okićena šarenim ostacima tkanine, perlama, cvijećem i malim
zvonima. Morad skuplja poklone, novac, nekoliko plodova šipka, malo
pistacija i ono što još kani dati svojoj kćeri i mladoženji za prvu
zajedničku noć i ostatak njihova zajedničkog života, tovari sve na leđa

123
magarca koji pripada ljubaznom vlasniku čajane. Mladi taliban ustaje,
mora se pridržati za jednu od drvenih greda koje podupiru lak krov
čajane jer mu se tresu koljena. Smješka se, sramežljivo spušta pogled,
uzima uzde okićenog konja, vodi ga iza sukna, opaža svoju ljubljenu
koja čuči na sagu pokraj Shirin-Gol.
Šarene suknje, puno šarenih marama koje joj zakrivaju lice i koje ne
dopuštaju da vidi njezine poput ugljena crne, blistave oči, ne mogu
spriječiti da se ljubav koju osjeća prema njemu ne iskrade ispod marama,
poleti zrakom, sleti mu na srce, obećavajući nježnost kakvu je iskusio
samo jednom prije u cijelome životu. Iz tmine njegova sjećanja, čije su
tragove godine izbrisale i ugasile, odjednom izranjaju slike, osjećaji,
mirisi, boje, oblici za koje nije ni znao da ih nosi u sebi. Mladi taliban
stoji pred brdom šarenih i svjetlucavih marama. Sve o čemu može misliti
su majčine grudi na kojima je visio kao mali dječak i hranio se njenim
mlijekom. Već je mogao hodati, već je na nogama imao cipele, imao je
zube, mogao je već ispravno izgovarati riječi kad je spoznao, ne znajući
odakle to zna, da će toplina majčinih grudi ostati jedino sjećanje na
majku koju će tražiti do kraja života. Mladi taliban stoji kao ukopan, u
ruci drži uzde okićena konja i zna da je Bog uz njega, da mu je podario
ovu djevojku kako bi se podsjetio na sreću iz svog djetinjstva.
Čini se kao da je u ovome trenutku spoznao da njegov cilj nisu ni
vjerovanje niti vjera, ni prorok niti sveta knjiga. Ova djevojka, koju mu je
Bog podario, njegov je cilj.
Shirin-Gol i Azadine ustaju, ustaju i ostale žene, samo Nur-Aftab
ostaje sjediti, dršće, ziba se, skoro se srušila kad joj je prišao mladoženja i
sagnuo se prema njoj, posegnuo u šarene, svjetlucave haljine, pronašao
joj ruke, struk i pomogao svojoj nevjesti da ustane. Nur-Aftab posrne,
nasloni se na njega, osjeća kroz svoje marame miris ružine vodice na
njegovoj koži, ćuti njegov dah, vidi mu oči boje meda, čuje glas koji
šapuće tiho da ga samo ona može čuti: – Moja Sunčeva svjetlosti.
Mladi taliban vodi svoju šareno odjevenu nevjestu do šareno
okićena konja, podiže ju kao perce na leđa pastuha, zna da bi trebao
hodati uz nju, ali ne čini to nego zabacuje snažno, mlado tijelo koje kao
da nema težine također na leđa konja, opaža sumnjičave, podozrive
poglede muškaraca, sjeda iza svoje nevjeste, pritišće prsa koja su od
sreće i straha na rubu rasprsnuća na njezina nježna djevojačka leđa.
Stapa se s njom, drhti zajedno s njom, hvata uzde dotaknuvši pritom
njen trbuh tako da se trgnula i još više mu se priljubila. Svaki put kad
petama pritisne slabine konja, zdjelicom i ukrućenim udom dodiruje
djevojačke slabine Nur-Aftab, što nitko ne vidi zbog brojnih tkanina koje

124
su se našušurile ispred njega i obavile ga poput malog šarenog oblaka.
Hvata ga vrtoglavica od uzbuđenja i netom probuđene žudnje. Žudnje
koju je mladi taliban do sada poznavao samo kad je u madressi sjedio ili
ležao pokraj drugog mladića. Žudnja za koju je mladić vjerovao da
postoji samo između mladića i muškaraca. Žudnja, za koju odjednom
zna da nije namijenjena ni dječacima niti muškarcima, nego oduvijek
njegovoj Nur-Aftab, pa i onda kad ju još nije sreo.
Mladi taliban usmjerava konja prema svjetloplavim željeznim
vratima koja izgledaju kao posuta bolnim ranama.
Morad, koji vodi malog magarca; Nasser, koji ne zna da li da se
raduje što njegova sestra više neće spavati u maloj sobi te će imati više
mjesta ili da tuguje jer više neće imati nikoga s kime bi noću brojao
zvijezde ili bacao kamenčiće; oba krojača, ljubazni vlasnik čajane koji
razmišlja ne bi li bilo bolje da mu je kćerka njegova prijatelja postala
trećom ženom, umjesto što sad pripada mladome talibanu; vlasnik polja
maka, guverner, mula, ostali talibani, slijede konja s mladencima. Iza
njih idu Shirin-Gol, Azadine, prva i druga žena ljubaznog vlasnika
čajane, četiri žene oba krojača, žena guvernera i sve ostale žene kojima
su muževi dopustili da dođu na vjenčanje.
Umjesto da dojaši do svjetloplavih željeznih vrata s ranama, mladi
taliban skreće svog konja u pokrajnju ulicu, šapćući Nur-Aftab u uho: –
Sagradio sam za nas malu, ali našu kolibu. Nije lijepa kao kuća u kojoj
sam do sada živio sa svojom braćom vjerskim istomišljenicima, no ovdje
smo sami i neometani.
Nur-Aftab jedva shvaća što joj govori mladi taliban, toliko dršće,
toliko joj je vruće, toliko silno udara srce u njezinim grudima.
Mladoženja skače s konja, vodi ga do vrata nove kolibe, pomaže
svojoj nevjesti, koja mu poput malog, šarenog oblaka pada u naručje,
vodi ju u kolibu, prihvaća poklone od Morada, ulazi i zatvara vrata,
ostaje stajati promatrajući šareni oblak ispod kojega se krije njegova
mlada nevjesta. Pažljivo, ne ispuštajući šareni oblak iz vida, spušta
mladoženja poklone na pod. Prilazi svojoj nevjesti, skida svjetlucave i
sjajne marame s njene glave i lica, kao da ljušti luk.
Sa svakom skinutom maramom Nur-Aftab jasnije vidi lice mladog
talibana, osjeća njegov dah, toplinu njegove kože, njegove nježne prste
na svome licu. Prvi put se zapravo gledaju u oči, bez susprezanja, bez
straha da čine nešto zabranjeno. Prvi put je Nur-Aftab sama, bez svog
oca, majke, braće i sestara, s nepoznatim muškarcem. Prvi put će spavati
u nekoj drugoj kolibi, bez Shirin-Gol, Morada, Nassera, Nafass i malog
Nabija.

125
 – Nemoj se bojati – šapuće mladi taliban, nježno joj ljubeći zeleno i
plavo namaljane oči.
– Ne bojim se – odgovara Nur-Aftab glasom nježnim i toplim,
čvrstim i punim ljubavi.

126
 11. POGLAVLJE
Nova zemlja i srce od papira

B
ojim se – govori Morad. – Bojim se putovanja, bojim se
granice, Iranaca, bojim se zemlje, njezinih stanovnika.
– Ovaj put se ne smiješ bojati – kaže Shirin-Gol – jer ovaj put
se bojim ja. Bojim se svega što si nabrojao. No još više od svega bojim se
ostati ovdje. Bojim se da ćemo potrošiti novac koji nam je mladi taliban
dao za našu kćer, da više nećemo imati ništa od čega bismo mogli živjeti
i nikoga da nam pomogne.
Shirin-Gol gleda svog Morada i prisjeća se vremena kad je prvi put
stajao pred njom. Tada kad je još imala cipele, cipele na vezanje od crne
plastike, tada kad je još išla u školu, kad se svađala s braćom blizancima
braneći im da trguju starudijom. Tada. Tada kad se sagnula da zaveže
cipele, kad joj je navrla krv u glavu jer se prisjetila jezera i mladića,
zabranjenih pogleda i dodira, nepoznatog, zabranjenog osjećaja. Tada se
zbog toga stidjela, imala grižnju savjesti i nadala se da njezina majka ne
primjećuje ništa. Tada je podigla obraze crvene kao krv i ugledala
muškarca koji je izgledao poput svih onih što su ostali u brdima da se
bore za... za što zapravo? Tada to Shirin-Gol više nije mogla dokučiti.
– Rekli smo da ćemo talibanu dati svoju kćer samo da bismo tim
novcem mogli u Iran. Pokušajmo, Morad.
Morad šuti.
Shirin-Gol uzdiše, govoreći: – Hajde da pokušamo, vidjet ćemo što
će biti.
Morad gladi bradu koju su mu propisali talibani, uzdiše i odgovara:
– Dobro, hajde da pokušamo, vidjet ćemo što će biti.
Shirin-Gol pakira sve stvari koje mogu ponijeti, ostalo odnosi svojoj
kćeri Nur-Aftab.
Shirin-Gol, Morad, Nasser, Nafass i Nabi opraštaju se s Nur-Aftab i
njenim mladim mužem, s ljubaznim vlasnikom čajane, s Azadine,
mulom, zapovjednikom, svim drugim ženama, djecom i muškarcima u

127
selu s kojima su se sprijateljili, odlaze cestom do ulaza i izlaza iz sela,
tamo gdje bi bile noge muškarca kad bi čovjek bio ptica i mogao
promatrati selo odozgo, tamo gdje su talibani napeli uže, postavili
prijašnjeg radiomehaničara i krojača za žene, gurnuli im kalašnjikove u
ruke i zapovjedili da bez njihova odobrenja nikoga ne smiju pustiti u
selo ili iz sela.
– Kamo idete? – pita nekadašnji krojač za žene, samozadovoljno
gladeći bradu koja mu već seže do trbuha.
Držeći ruku pred ustima, Nasser se smijulji promatrajući
nekadašnjeg krojača za žene. Otkako se njegova sestra udala i više nije
svakodnevno, svaki sat i sekundu u njegovoj blizini, Nasser se navikao
smijuljiti poput nje iza ruke postavljene pred usta, glave uvučene među
ramena. Poput nje, ne drži se za suknju svoje majke ili očeve hlače.
Nasser se navikao da poput svoje voljene, izgubljene sestre obori pogled
i gleda u zemlju. Kao da time može spriječiti da ona posve ne nestane iz
njegova života.
– Nasser se smije kao Nur-Aftab – kaže Shirin-Gol, guta suze,
nježno miluje dječaka po glavi i ljubi ga.
– Nasser je Nur-Aftab – kaže mali Nabi. – Hoću svoju sestru. –
Sestru koja je iznenada nestala iz njegova života.
Nasser je izgubio svoju sestru.
Nasser obavlja poslove koji su bili zadaća njegove sestre. Pere
stražnjicu malom Nabiju kada se ovaj spuštenih hlača vraća s rupe za
nuždu u polju.
– Nasser je postao Nur-Aftab – viče mali Nabi.
Sada Nasser stoji na jednoj nozi, napola skriven iza svog oca,
smijulji se iza svoje ruke, ustvari gleda u zemlju, no škilji kradomice u
nekadašnjeg krojača za žene koji samozadovoljno gladi dugu bradu.
– Čemu se smiješ? – pita muškarac, sveudilj gladeći bradu.
Samozadovoljno stalno milovanje i ljubazan prizvuk u glasu
ohrabruju Nassera, tjerajući ga u još veći smijeh. Upirući prstom u bradu
nekadašnjeg krojača za žene, Nasser progovara: – Talibani propisuju da
brada mora biti tako duga da viri kad ju obuhvatiš rukom, a tvoja je
četiri puta duža.
Čovjek maše krajem svoje duge brade kao da je džepni rupčić ili
zastava i odgovara: – Sigurno je sigurno. – Zagrlivši Morada, govori: –
Nedostajat ćeš nam, brate. Kamo idete?
– Kamo nas odvedu putevi Božji – odgovara Morad, milujući
Nassera po kapi koja svjetluca i sjaji na njegovoj do gola obrijanoj glavi.
– Tamo gdje muškarci ne nose brade? – pita nekadašnji krojač za

128
žene.
– Tamo gdje se žene kreću bez vela i slobodno, a smiju i raditi –
odgovara marama iza koje se osmjehuje Shirin-Gol smiješkom kojega
nitko ne može vidjeti.
Nekadašnji krojač za žene spušta uže kojim zatvaraju put, još
jednom grli Morada i progovara: – Neka vas Bog čuva, a kada pronađete
to mjesto gdje muškarci ne moraju puštati bradu, a žene smiju raditi i ne
moraju pokrivati lice, nemojte nas zaboraviti nego se molite za nas da i
mi nađemo put do tamo.
– Neka vam Bog podari dug i zdrav život – uzvraća Morad,
zagrlivši i nekadašnjeg radiomehaničara.
Shirin-Gol, djeca i Morad već su satima na putu, kad Morad
posegne u džep i napipa nešto što im je netko od muškaraca potajice
tutnuo u džep. Grumen opijuma. Shirin-Gol i on mozgaju o tome tko bi
od muškaraca to mogao biti: njihov zet, mladi taliban, ljubazni vlasnik
čajane, nekadašnji krojač za žene ili radiomehaničar?
– Ma tko bio – kaže Shirin-Gol – neka Bog čuva njega i njegovu
obitelj. Novac koji ćemo dobiti za ovo dostajat će nam za kruh i čaj do
granice.
– Spremi ti to – kaže Morad. – Moj džep nije siguran, možda ima
rupu ili bi i inače grumen mogao ispasti.
Ništa u ovome bijegu nije drugačije nego što je bilo u svim drugim
prigodama, kad je Shirin-Gol bježala od tamo do onamo. Po danu prži
sunce, noću je ciča zima, djeca cendraju, stalno pitaju kamo to idu, kada
će stići, zašto nisu ostali u svojoj sobi, sve dok naposljetku odustaju više
ne postavljaju pitanja, šute i jednostavno idu dalje.
Shirin-Gol više ne zna koliko dana i noći su na putu, koliko već
vuku svoje stvari i djecu. Više ne zna koliko je puta lagala kad su je
ispitivale talibanske straže. – Ne, ne idemo u Iran; u brda mojoj obitelji;
ne znam čitati ni pisati, ne, nisam radila, ne, ne, ne, da, da, da. – Shirin-
Gol više ne zna zašto bježi, kamo bježi, odakle je došla i kamo ide.
Zaboravljeno, izbrisano. Natrag? Kamo? Tragove je otpuhnuo vjetar,
sjećanje je spržilo i izbrisalo sunce, volju su hladne noći pretvorile u led
koji se na dnevnom suncu istopio i ispario. Izgubio.
Dalje? Kamo? Zašto? Sve je svejedno. Jedna bosa noga ispred druge.
Put je bio gladan kao i njezina djeca, izjeo joj je cipele. Morad je opet
uzeo grumen opijuma i počeo pušiti. Djeca su izgubila nadu, volju, sjaj u
očima.
Dalje. Jedna bosa noga ispred druge.
Mashad, prvi grad u Iranu je prepun. Prepun afganistanske braće i

129
sestara, dolazećih i odlazećih. Prepun gladi, nezaposlenosti, tuge. Tisuće,
milijuni Afganistanaca. Živio Iran.
– Ovo nije mjesto za nas – zaključuje Shirin-Gol. – Idemo dalje, pa
ćemo vidjeti što će biti.
– Idemo dalje, pa ćemo vidjeti što će biti – slaže se Morad.
Još dana, još više putova, lijepe kuće, nema rata, prave ulice, asfalt,
nema ruševina, nema stražara, automobili, nema mina, autobusi,
kamioni, trgovci, dućani; ljudi kojima ne vise dronjci po tijelu, koji nose
cipele, muškarci kojima su kosti obložene mesom i masnoćom, ljudi sa
životom u očima, žene s očima i nosevima, ustima, kožom, žene bez
marama preko lica, jedan novi svijet, nova nada, nov život... život
kakvog je zamišljala onih dana.
U Isfahanu je dobro. Toplina, mir, jedna prazna koliba, ljubazni
susjedi koji donose i poklanjaju stare stvari svoje djece, te poneku i za
Shirin-Gol i Morada. Ljubazni prodavač sladoleda poklanja djeci crveni,
zeleni, žuti, vodenasti sladoled za dobrodošlicu, oni u prvi mah ne znaju
što bi započeli s njim, samo ga drže u rukama i puštaju da se cijedi na
pod po njihovoj novopoklonjenoj odjeći. Ljudi nude posao, usput
donose ostatke jela, čak i novac. Velika plava kraljevska džamija u
velikom, lijepom kraljevskom vrtu, mnoge stare, prastare, raskošne,
prekrasne palače, vrtovi, raskošni natkriveni bazar, posao, škole,
pučkoškolci, školarke, učiteljice, žene na ulicama, u dućanima, na
bazaru, posvuda.
Prazna koliba nije ni velika ni mala, pripadala je Afganistancu koji
se vraća u domovinu. Svoje strunjače, pokrivače, jastuke ostavlja ni za
puno, a ni za malo novca. Najamnina nije niska, ali niti visoka.
Shirin-Gol ima sreću: može čistiti kuće bogatih Iranaca. Vole
Afganistanku jer je čista, poštena i uslužna, a kad se smije pokazuje zube
nalik biserima; jer su njezine oči boje ugljena pune dobrote, jer tuđu
djecu s puno ljubavi uzima u naručje, tješi ih blagim glasom; jer je nalik
anđelu kojega im je poslao Bog. Afganistanska žena – anđeo koju je
poslao sam Bog.
Nasser prodaje žuti, zeleni, crveni sladoled za ljubaznog prodavača
sladoleda, Morad radi na gradilištima, no može obavljati samo lakše
poslove zbog svoje nesreće s hladnjakom. Djeca idu u školu, čak i Morad
uči čitati i pisati.
Shirin-Gol sanjari kako bi opet voljela raditi kod liječnice; čisti i čisti,
pere rublje, čuva tuđu djecu, Irancima krpa odjeću, prihvaća svaki posao
koji donosi novac, usput je ponovno trudna, svoju novorođenu djecu
naziva Navid i Nassim. Shirin-Gol tka sag, kuha, mete, briše, pere,

130
odlazi kod prodavača povrća bez marame preko lica, samo s maramom
na glavi koja joj pokriva kosu. Ide prodavaču riže, pekaru, sjedi na ulici
pred vratima svoje kolibe, razgovara s drugim ženama, zahvaljuje
svome Bogu za nov život koji također nije lak, ali je stotinu puta bolji
nego u domovini. I misli, ovaj put će sve biti dobro. Sve će biti dobro.
Bog je dobrostiv i milosrdan.
Morad svaki dan donosi osmijeh u kolibu, ljubi svoju djecu,
poklanja osmijeh svojoj ženi, ponekad i mali dodir, čak i mali zagrljaj
ako djeca nisu u blizini. Koji put čak i poljubac, veliki zagrljaj i širok
osmijeh, namijenjen samo njoj. Morad više ne dršće, ne boji se, ponovno
nalazi svoj ponos, čast, pronalazi muškarca u sebi.
Noću spava u kolibi sa svojom Shirin-Gol i djecom, igra se s njima,
baca ih u zrak, vrti uokrug, izrađuje loptu iz starih novina, baca ju i
hvata, nasmijava svoju djecu. Petkom odlazi s Nasserom i Nabijem u
džamiju, moli se i zahvaljuje svome Bogu na svemu što mu je podario,
zahvaljuje za svoju djecu i za svoju Shirin-Gol.
Poslije džamije odlaze Shirin-Gol, djeca i Morad do rijeke, s loptom i
pokrovcem. Rasprostiru pokrovac, drijemaju, igraju se, jedu, izležavaju
se i zure u plavo iransko nebo ponovno zahvaljujući Bogu.
– Upisao sam se – kaže Morad.
– Upisao? – pita Shirin-Gol i smiješi se, pokazujući čvrste bijele
zube, sjajne poput bisera.
– Upisao – odgovara Morad i smiješi se, pokazujući više ne tako
lijepe, više ne tako čvrste zube, smeđe i žute od pušenja opijuma. –
Upisao sam se na tečaj opismenjivanja. Naučit ću čitati i pisati da
jednom možda dobijem pristojan posao i ne moram više tegliti poput...
poput? Poput magarca – dometne Morad, smije se i smije, briše suze
smijeha iz očiju.
Suze smijeha koje Shirin-Gol i Morad u početku boravka u Iranu
često imaju u očima.
U početku, kada je sve i svatko u Iranu dobar prema Shirin-Gol i
njezinoj obitelji.
Jednog dana dolazi Nasser kući govoreći: – Ljubazni sladoledar ne
želi više prodavati sladoled. Kani preurediti sladoledarsko vozilo,
posude za sladoled promijenit će u pregratke, skinut će slike sladoleda i
prodavati igračke. Želi da mu pomognem u novom poslu i za to će mi
davati više novca. – Isprva se Shirin-Gol raduje zbog posla i dodatnog
novca, potom se sve više brine za Nassera.
Nasseru je dvanaest, možda i četrnaest godina, nije više poludijete
nego polumuškarac. Bila vrućina ili ciča zima, odsada putuje stotine

131
kilometara po stranoj zemlji, od Isfahana na jugu do luke Bandar-Abbas
u Perzijskom zaljevu. Ondje kupuje igračke, koje u kontejnerima stižu iz
Europe, SAD-a ili arapskih zemalja, Kine i tkozna otkuda. Ustvari su
namijenjene dućanima i robnim kućama, no gdjekad pri iskrcavanju
brodova ispadne pokoja kutija, ponekad čak u more. Ponekad radnici na
iskrcaju kradu robu i prodaju ju. Ponekad vlasnik igračaka prodaje cijelu
pošiljku u samoj luci da ne mora platiti carinu. U svakom slučaju, Nasser
jeftino kupuje igračke, tegli ih tkozna kako u Isfahan gdje ih prodaje
ljubazni sladoledar koji je i dalje ljubazan samo što umjesto sladoleda
prodaje igračke.
Nasser nije kao drugi mladići i muškarci koji dođu u luku, uzmu po
jedan sanduk ovoga i onoga, plate i nestaju sa svojom robom. On kleči
pred robom, pažljivo izvlači stvari zapakirane u prozirnu plastičnu foliju
iz sanduka, s dva prsta pomno otvara tanku foliju pazeći da ju ne uništi
kako bi se kasnije mogla upotrijebiti. Gleda igračku s puno ljubavi i
pažnje, vrti ju i obrće, diže prema svjetlu, provjerava težinu. Pregledava
tako i pomno ispituje svaku pojedinu lutku, auto, loptu i sve ostale
šarene igračke s kakvima se Nasser u cijelom životu nije igrao. Zatvara
oči, poput slijepca opipava aute, gladi minijaturne prozore i vrata, stišće
i gnječi lutke, osjeća tkaninu njihovih haljinica, miriše im kosu, trese
lopte držeći ih pritom na uhu, navija male, šarene bubnjare od lima,
promatra ih kako bubnjaju, provjerava svaki pojedini dio prije nego
izvuče novac, plaća igračke i odvlači ih u Isfahan.
Nekadašnji sladoledar, a sadašnji prodavač igračaka s puno ljubavi
ukrašava svoje nekadašnje sladoledarsko vozilo, koje je sada vozilo za
igračke, vješa po krovu i stranicama lutke, autiće, balone, figurice i
životinje od plastike, ogrlice i narukvice od umjetnih materijala, te
naizmjenično s Nasserom izvikuje bogatu ponudu da privuče djecu i
njihove roditelje.
Lijepe nove igračke!
Jedinstvene u cijelome Iranu!
Pritom »i« i »a« iz riječi igračke razvlače nadugo da zvuči kao da
pjevaju. Pjev što podsjeća na melodiju pjesmice koju uvečer pjevuši
Shirin-Gol da bi sitnu djecu i svakoga tko sluša uljuljala u spokojan san,
bez ružnih slika.
Jednoga dana veliki brat donosi svojoj pakistanskoj sestri lutku
dvaput veću od njegove ruke, bijele, čiste kože, prekrasnih plavih očiju, s
kosom boje zlata, u kratkoj ružičastoj haljini, tako kratkoj da joj se vide
gaćice i gole noge. Nafass bulji u lutku i šapne u nevjerici: – Za mene? –
Pritišće plastiku na prsa, pritom sklapa oči, njuši namirisanu kosu, viri

132
pod kratku suknju i zabezeknuto viče: – Treba joj tonban da se ne mora
stidjeti zbog golih nogu i svega što joj se vidi. – Nafass neće i ne može
vjerovati da negdje na svijetu postoje žene sa zlatnom kosom koje
pokazuju svoje obnaženo tijelo.
Shirin-Gol se smije zaprepaštenju i negodovanju svoje kćeri, uzima
bijelu lutku s ružičastim gaćicama govoreći: – Dobro, sašit ćemo joj
tonban.
S puno ljubavi miluje Shirin-Gol svog ne više poludječaka nego
polumuškarca po gustoj sjajnoj kosi, privlači ga sebi usprkos njegovu
branjenju jer više nije dijete, povlači ga pokraj sebe na pod gdje čuči,
ovija mu ruku oko ramena i govori: – Ti si pravi Nasser, pratitelj,
prijatelj svojoj sestri i majci.
Jednom... kad je to bilo? Shirin-Gol više ne zna. U svakom slučaju
jednom je Shirin-Gol postala svjesna da će njezin Nasser završiti školu,
studirati, izučiti neko zvanje, postati inženjer ili liječnik ili nešto jednako
važno, zarađivati pravi novac, osnovati obitelj i biti sretniji nego ona i
Morad. Nasser voli pisati, računati, čitati, postavljati pitanja, tražiti
odgovore. Voli u razredu biti prvi pred svima ostalima, čak i perzijskim
dječacima, voli skočiti i za ispravan odgovor dobiti najbolju ocjenu,
dvadeseticu. Nakon toga, ponosan i napuhan, s osmijehom od uha do
uha, Nasser ponovno sjeda i kao što mačka vreba miša čeka sljedeće
pitanje. Ja, ja, ja, gospodine učitelju. Učitelj se smije, upire prstom u
njega, Nasser se pribire, proguta slinu, izbacuje prsa i glavu, odgovara
na pitanje, smješka se, oči mu se cakle od zadovoljstva.
Jednog jutra Nasser kao i obično prvi dolazi u školu u poklonjenoj,
staroj, ali čistoj košulji koju još jednom ravno uvlači u poklonjene, stare,
iznošene ali izglačane hlače, kad mu prilazi učitelj, nakašljava se, ne
gleda u njega, traži riječi, progovara brzo i bez stanke, okreće se i odlazi.
– Nassere, dragi moj dobri učeniče, dobio sam nalog da niti jednog
afganistanskog dječaka više ne puštam na nastavu.
Khalass i tamam. To je bilo to.
Nasser još dugo stoji kao ukopan u svojim starim ali izglačanim
hlačama, bijeloj košulji, s bilježnicom i knjigom u ruci. Ne može se
pomaknuti, ne može pomaknuti ni glavu, ne može ju okrenuti, podići ni
spustiti, a niti pomaknuti prema naprijed da proguta slinu. Glava je
ostala točno u položaju u kojem je bila kada je gospodin učitelj stao
ispred njega, ne gledajući ga, govoreći bez stanke i zareza. Njegove
noge, ruke, vrat, trbuh, glava, dlanovi, stopala, leđa tvrdi su, ukočeni i
mrtvi kao glineni potpornji koje su njegov otac i drugi muškarci u
brdskom selu postavljali za krovove nad putovima između kuća. Nasser

133
može pomicati samo oči. Gleda dječake koji prolaze mimo njega i jedan
za drugim ulaze u razred. Gleda kroz prozor u učionicu. Vidi kako
dječaci sjedaju na mjesta. Vidi kako učitelj otvara svoju knjigu, gleda u
nju, podiže glavu, miče ustima. Nitko od dječaka se ne javlja, jedan od
dječaka svrne pogled u dvorište, prikuje ga za Nassera, drugi dječak
pogleda van, potom cijeli razred. On vidi da i učitelj gleda van, daje mu
znak rukom da treba otići, prilazi prozoru, otvara ga i viče: – Idi kući,
ovo nema svrhe.
Uvečer, budući da se Nasser još uvijek nije vratio kući, Shirin-Gol
veže maramu na glavu, raspituje se kod susjeda, pekara, prodavača
sladoleda, ali nitko nije vidio Nassera. Napokon Shirin-Gol odlazi u
školu i nalazi svoga sina. Stoji u bijeloj košulji i izglačanim hlačama, s
bilježnicom i knjigom u ruci, ne čuje kad ga zove majka. Shirin-Gol ga
grli, uzima njegovo lice među ruke, gleda ga s puno ljubavi, privlači
njegovo mršavo tijelo jednako krhko kakvo je bilo kad je bio upola manji
nego danas, gladi ga po suhim ukočenim leđima, gnječi mu ruke, njiše
ga amo-tamo, pjevuši kao da ga uspavljuje, sve dok se Nasser iznenada
ne trgne kao iz duboka, duboka sna.
– Što se dogodilo miljeniče, moj veliki sine, što su ti učinili? – pita
Shirin-Gol, ne znajući zašto joj podrhtava glas.
Nasser gleda majku lijepim, tamnim očima, izboči glavu, guta slinu
koja mu od jutra stoji u ustima i progovara: – Ništa.
– Ništa?
– Ništa.
– Dobro je – kaže Shirin-Gol, uzima bilježnicu i knjigu iz ukočene
ruke svoga sina, ovija ruku oko njegova ramena i vodi ga kući. Cijelim
putem Nasser šuti.
Ništa.
Cijelim putem i navečer, cijeli sutrašnji dan i prekosutra i cijeli
tjedan. Nijem leži pod svojim pokrivačem, ništa ne vidi, ništa ne čuje,
jedva jede, jedva pije. Zanijemio je. Nijem je.
Ništa.
Kad je ponovno ustao trči uokolo, opet sjedi i smješka se. Kad se
njegove mlađe sestre smijući se bacaju na njega i ruše ga na pod i kad je
opet počeo jesti i piti, Shirin-Gol stavlja svoju čvrstu ruku na Nasserova
pleća, kako je to činila više puta svakoga dana otkako se njezin sin
okamenio, i progovara: – Pričaj mi o Ništa. Govori i olakšaj dušu.
Nasser čuči na podu pokraj svoje majke položivši glavu na koljeno,
gleda u majku, traži riječi, otvara usta, hoće progovoriti, ali ništa ne
izlazi.

134
 Shirin-Gol ne prestaje gladiti Nasserova leđa. Ne skida pogled s
njegova lica, smješka se, ljubi ga, ponovno gleda. Nasser još jednom
otvara usta. Konačno mu iz grla izlijeće glas. Guta slinu i progovara kao
da nije šutio cijeli tjedan, kao da cijeli tjedan nije bio bolestan, kao da je
sve bilo uobičajeno, kao da nije postojalo veliko Ništa:
– Ja nisam Afganistanac.
– Nikakav Afganistanac.
U početku kad je Shirin-Gol došla u Iran Afganistancima je tu bilo
dobro. Vrlo dobro. Tako dobro da nije postojalo veliko nijemo Ništa.
U početku kad je Shirin-Gol došla u Iran njezina su djeca smjela ići
u školu i ništa nisu trebali plaćati. U međuvremenu Afganistanci za sve
moraju tražiti odobrenje. Dozvolu za školu, sveučilište, kupovinu,
istragu, liječnika, putovanje, izvoz, posao, bolnicu, dozvolu za dozvolu.
Dozvolu mogu dobiti samo oni koji su legalno ušli u zemlju i mogu
predočiti zakonske dokumente za ulazak u zemlju.
– Ne znam što trebam činiti – govori Shirin-Gol iranskome
službeniku koji joj treba izdati dozvolu za liječnika. – Što znači legalan
ulazak u zemlju? Za to su mi potrebni dokumenti. Gdje ih mogu dobiti?
Trebam li ići Rusima, mudžahedinima, talibanima ili nekome tko je
trenutno na vlasti u mojoj domovini, onima koji su nam život pretvorili
u pakao i reći im da su me mučili toliko da sam željela pobjeći u Iran, pa
bi stoga željela svoje dokumente? A mi smo u Iran došli bez cipela na
nogama.
Iranski službenik gleda Shirin-Gol, gleda ostale Afganistance u redu
iza nje koji isto tako trebaju nekakvu dozvolu, spušta pogled, udara žig
na cedulju koja je od dugog držanja postala vlažna i mlohava, mrmlja: –
Zbog vas ću još ostati bez posla.
– Neka te čuva Bog i podari ti uvijek dobar posao kojim ćeš
prehraniti sebe i svoju obitelj, neka ti uz to podari i dug život.
– Dobro je, dobro je. Neka Bog čuva tebe i tvoju djecu – govori
muškarac i poziva sljedećeg Afganistanca k svome stolu.
Shirin-Gol izlazi sretna na ulicu, navlači dublje na lice maramu koja
stalno kliže, hvata djecu za ruke, čeka da se prorijedi bučni promet na
cesti s četiri trake kojega se još uvijek boji, pretrčava ulicu, zastaje
trenutak da još jednom navuče maramu kad najednom osjeća oštar bol u
leđima, kao da joj je netko zabio strelicu između lopatica i kralježnice. U
prvi mah joj bol omamljuje čula, ne može obuzdati suze, stišće zube,
pada na koljena, okreće se i opaža četiri dječaka. Jedan među njima drži
praćku u ruci. Sva četvorica su zabezeknuti i gledaju kao da im se
ukazao trinaesti prorok.

135
 Nasser ne shvaća odmah što se događa s njegovom majkom. Tek
kad je čučnula na nogostup i rukom se uhvatila za leđa gledajući u četiri
dječaka, shvaća Nasser da su dječaci kamenom iz praćke pogodili Shirin-
Gol. Krv navire u Nasserove oči. Jurnuo je na dječake, nasrnuo, oborio
dvojicu, divljački mlati oko sebe, pogađa trećeg i četvrtog, pa i dvojicu
koja su se brzo pridigla i domalo sva četvorica kao bismi-allah bježe
glavom bez obzira. Nasser je zeleno-plav od udaraca, krvari mu iz nosa,
lice mu je izgrebeno, baš kao dlanovi i ruke.
Shirin-Gol grli svoga sina, napola muškarca, tješi ga, briše krv i suze
s njegova lica, pokušava zaustaviti krvarenje iz nosa, pokušava umiriti
svoju drugu djecu koja u međuvremenu također plaču. Ljudi se
okupljaju, pružaju džepne rupčiće od mekog papira, daju joj novac, tješe
ju, jedna žena joj nudi prijevoz do kuće. Stiže policajac, traži adresu
Shirin-Gol i opis dječaka. Svi govore u isti mah, svatko ima savjet i
mišljenje. Nekolicina smatra da su to samo bezobrazni dječaci koje
roditelji ujutro puste na cestu i cijeli dan su prepušteni sami sebi. Jasno je
da se pretvaraju u zvijeri i da im se po glavi motaju samo gluposti kad
nitko o njima ne vodi računa.
Jedna žena čvrsto poteže čvor svoje marame i govori: – Oprostite,
draga sestro, u kojem vi to svijetu živite? – Prije negoli je nastavila
govoriti značajno je pogledom zaokružila po okupljenima. – Jasno da su
u našoj zemlji djeca prepuštena ulici i sama sebi. Uostalom, njihovi
roditelji moraju raditi od jutra do mraka da bi uvečer svojoj djeci mogli
donijeti komad suhog kruha.
Muški glas govori: – Tko zna što su Afganistanci učinili ovoj djeci,
možda je to samo odmazda.
Žena koja još nije prozborila ni riječ progovara smirenim glasom,
tako da svi drugi prestaju brbljati, želeći ju čuti. – Vjerojatno ni ova žena
niti njezina djeca nikome nisu učinili nešto nažao. Vjerojatno su mirno
išli svojim putem. Bilo kako bilo, zapravo je svejedno da li su žena i
djeca nešto učinili ili ne... oni su gosti u našoj zemlji, ali problemi se ne
rješavaju kamenovanjem ili djelima osvete.
Ljudi šute. Potom, kao da im je netko dao tajni znak, opet počinju
govoriti svi istovremeno.
Shirin-Gol zahvaljuje ženi s automobilom, ženi s rupčićima od
mekog papira i ženi koja je rekla da je Shirin-Gol gost u njihovoj zemlji,
te da se problemi ne rješavaju kamenovanjem. Hvata svoju djecu za ruke
i, umjesto liječniku, odlazi kući.
Svako toliko pipa mjesto gdje ju je pogodio kamen, svako malo
nježno gladi Nasserove ogrebotine i rane, govoreći. – Sad izgledaš kao

136
mudžahedin koji je netom stigao s ratišta.
– Nikada neću ići u rat – odgovara Nasser. – Rat je za glupane.
Samo netko tko ne zna čitati i pisati i ništa ne razumije može povjerovati
da će ratom riješiti probleme.
– Pametno moje dijete, pametni moj dječak – govori Shirin-Gol
milujući sina po glavi, leđima, grleći ga, ljubeći.
Kad se Morad vratio kući i ugledao izranjavano lice svoga sina, s
njegova je lica nestalo boje, koljena su mu otkazala poslušnost, morao je
smjesta čučnuti da se ne prevali poput vreće krumpira koja nije sasvim
puna i ne može stajati sama. Morad samo čuči, blijedog lica i klecavih
koljena, bulji u dječaka i šuti.
Shirin-Gol i Nasser mu pričaju što se dogodilo. Ne žale se niti
jadikuju, čini se da pričaju o nečemu što sami nisu doživjeli, što se nije
dogodilo njima, već što su vidjeli i doživjeli usput.
– Jedna žena mi je dala džepni rupčić od mekog papira, navlažila ga
vodom iz boce da Nasseru očistim rane i zaustavim mu krvarenje iz
nosa – pripovijeda Shirin-Gol.
– I meni je ta žena utisnula u ruku meki rupčić od papira – upliće se
Nasser – ali ga nisam htio uprljati. Radije ću ga čuvati. Stavio sam ga u
džep. – Kao dokaz lupka Nasser po džepu hlača i gleda oca očekujući
pohvalu za svoje junaštvo i za čuvanje dragocjenog rupčića od mekog
papira. Budući da otac šuti, Nasser dometne: – Kad tad će mi biti prijeko
potreban, tada ću biti sretan da ga još imam.
Još dugo izvlači Nasser meki rupčić od papira iz svog džepa, gleda
ga, rastvara i ponovno slaže, stavlja ga na lice i pušta da poput oblačića
odleti na zemlju. Ni jedno od mlađe braće ne smije ni dodirnuti njegov
meki rupčić od papira, a kamoli se poigrati njime.
Otkako su iranski susjedi čuli da je Shirin-Gol dobila kamen u leđa,
i da su isti dječaci koji su je napali praćkom pretukli njezina sina, donose
joj još više nošene robe, hlača, cipela koje njima više ne trebaju, čak i
živežne namirnice.
Jedna od žena donosi omotnicu govoreći da joj je muž dao novac
kako bi Morad mogao popraviti rupu na krovu i izmijeniti slupano
prozorsko staklo da koliba bude sigurna od hladnoće.
Čak i pekar suosjeća sa Shirin-Gol, a posebice s Nasserom koji još
neko vrijeme izgleda kao da se vratio iz boja. Sve dok Nasserove ozljede
nisu zacijelile, poklanja mu svaki dan svježi, vrući kruh iz peći. – Za tebe
– kaže – ispečen je jedino i posebno za tebe. Vidiš li »N«? To sam u
tijestu upisao za tebe.
Nasser voli svježi, vrući kruh iz peći, s ispisanim »N« na njemu. U

137
međuvremenu mu se ne čini tako lošim što su ga pretukli. Jer otada je
njegov svijet ljepši nego ikad prije. Nasser više ne mora žuriti kad
obavlja sitne poslove, odlazi u kupovinu ili na posao. Svatko ima
suosjećanja prema njemu, lijepu riječ, ljubazne kretnje, poklon, topli
kruh sa slovom »N«. Ponekad legne na strunjaču, sklupča se i gleda
preda se ili drijema. Majka mu donosi čaj, miluje ga i tetoši. Svi su
ljubazni prema njemu. Sve je blago. Meko poput papirnatog rupčića. Sve
je nježno, milostivo. Osjeća se kao prije, dok je bio mali dječak i kad je
sve bilo posve drugačije i mnogo bolje. Prije.
Naposljetku Nasserove ozljede zacjeljuju. Nasser opet mora trčati i
žuriti kad obavlja sitne poslove, kad radi ili ide u kupovinu; opet mora
biti velik, razborit dječak, više ne dobiva na poklon svježi topli N-kruh,
niti tople poglede od susjeda, nema utješne ruke na njegovoj glavi i
ramenu. Uopće više ništa ne dobiva na poklon, Nasserov svijet je opet
kakav je bio prije negoli se dogodio napad dječaka s praćkom i
nepravedna, kukavička tučnjava četvorice protiv jednog.
Barem tako misli u početku. Misli da je njegov svijet opet onaj stari.
Iskreno uzevši primjećuje, i to ne samo on nego i njegova braća i
sestre, Morad i Shirin-Gol, da ništa više nije kao što je bilo i da je sve
drugačije.
Shirin-Gol zna da to nema veze s kamenjem niti s praćkom, ni s
drskim dječacima koje roditelji ujutro puste na ulicu gdje po cijeli dan
nemaju što raditi, pa zato ljute druge ljude i gađaju ih kamenjem, niti
ima veze s tim što su četvorica dječaka pretukli njena Nassera. Shirin-
Gol zna da sve to nema uzajamne veze. Ništa više nije kao što je bilo. Sve
je drugačije. Nije više tako toplo. Nije više tako dobroćudno. Iranci više
nisu tako ljubazni.
U početku, kad su Shirin-Gol, njezina djeca i Morad došli u Iran,
vlasnici dućana tražili su od Afganistanaca jednako novca kao od
Iranaca. U međuvremenu, Afganistanci plaćaju dva, tri ili četiri puta
više. U početku su Afganistanci kod pekara ili negdje drugdje stajali u
redu i kad bi došli na red dobili su kruh. U međuvremenu, neki vlasnici
dućana miču Afganistance iz reda i kad konačno dođu na red govore im:
– Naš kruh subvencionira država, vi niste Iranci, dakle nemate pravo na
naš kruh. – U početku nisu Afganistance optuživali za svaku krađu. U
početku ni jedan Iranac nije Afganistancu dobacivao pogrdne, ružne
riječi. Kasnije su se Iranci naučili pogrdama, a Afganistanci su navikli da
ih slušaju. Doskora postaje kao da nikada nije bilo drugačije. Doskora
postaje kao da su Afganistanci u Iranu uvijek bili vrijeđani i
omalovažavani.

138
 Susjedi Shirin-Gol nisu više suosjećajni i spremni na pomoć kao u
početku. Nema posjećivanja. Nema iznošenih haljina i hlača.
Shirin-Gol ne izlazi više često na ulicu. Djeca se više ne igraju rado
na ulici ispred kolibe. Morad ne dobiva posao. – Ne možemo ništa s
bogaljem poput tebe – govore upravitelji gradnje.
U međuvremenu Nasser tako dobro govori isfansko narječje da mu
ljudi vjeruju kad kaže da je Iranac. Kupuju sve i plaćaju bez mrmljanja.
Stoji pred ljudima s perzijskom frizurom, u poklonjenim perzijskim
izglačanim hlačama i košuljama, gleda ih žalosnosretnim očima nalik
ugljenu i govori: – Otac je umro, majka je stara i bolesna, neće dugo.
Kupite ovu lijepu igračku i pomozite ubogom zemljaku da ne mora
gladovati.
Nekadašnji sladoledar, a sadašnji prodavač igračaka govori: – Bogu
zasigurno nije drago što se odričeš svoje domovine, oca i majke.
Nasser klima glavom, ne suprotstavlja se i odgovara: – Ovako je
bolje. – Tihim glasom, spuštene glave, ne gledajući ljubaznog prodavača
igračaka, mrmlja: – Ovako je bolje.
U početku, kad su došli u Iran, Morad je svaki dan boravio vani.
Radio je ili tražio posao. Kasnije se sve češće žalio na bolove, koji su,
kako kaže, posljedica nesreće s hladnjakom. – Ne mogu raditi – kaže. –
Ostaje ležati, kašlje i stenje, spava cijeli dan i cijelu noć, rijetko uopće
izlazi iz kolibe.
– Zar više ne ideš zarađivati? – pita Nafass.
– Bolestan sam – odgovara Morad. – Kad ozdravim, opet ću ići
zarađivati novac.
– Od čega si bolestan? – pita ga kći.
Morad razmišlja i odgovara: – Imao sam nezgodu.
– Kakvu nezgodu?
– Gadnu.
– Koliko gadnu?
– Jako.
– Pričaj mi, pričaj – viče Nafass koja se nije rodila kad je Morad imao
nezgodu s hladnjakom.
– Pričaj – dovikuje Nasser koji je bio premalen i više se ne sjeća kako
je u pakistanskom logoru njegov otac sjedio u kutu kolibe, nikoga nije
vidio niti čuo.
– Pričaj – viče Nabi, koji se tada nije još rodio.
– Pričaj – dovikuje čak i mali Navid koji je rođen u Iranu, ne
razumije gdje je Pakistan niti zna što je krijumčar. Ne razumije što je
uska staza niti zna što je hladnjak, ne zna zašto muškarci vežu hladnjake

139
na leđa, niti zna zbog čega se s njima kotrljaju niz brijeg.
Širom otvorenih očiju djeca sjede oko svog oca napeto iščekujući da
čuju koji je strašan događaj kriv da njihov otac više ne napušta kolibu, ne
može više raditi, ne zarađuje novac, ne donosi kući hranu. Zašto je sve
drugačije nego u početku kad su došli u Iran. Upijaju svaku riječ, svaki
pokret da ne ispuste ništa kada sljedeći i sve druge dane budu zajedno, a
i da bi drugoj djeci opetovano pričali radi čega je sve tako kako jest.
– Moj otac nije papak – govore Nasser, Nafass i Nabi i pripovijedaju
drugoj djeci u ulici priču o nesreći koju je njihov otac imao s hladnjakom.
– Nije papak – za braćom ponavlja mali Navid. – Noseći golemi hladnjak
koji su mu privezali na leđa, išao je strmom, pješčanom, uskom stazom –
pričaju Nasser, Nafass i Nabi. – Okliznuo se i pao, pa se skotrljao niz
padinu. Malo je on bio gore, malo hladnjak. Sve dok se u dolini nisu
prestali kotrljati i ostali ležati. Hladnjak mu je još uvijek bio svezan na
leđima, kao dijete na leđima majke. Moj otac gore, hladnjak ispod njega
– govore Nasser, Nafass i Nabi, nadimaju se i sebi se doimlju važni.
– Lažljivac – govore djeca u ulici.
Nafass urla i bjesni, hoće tući djecu koja njezina oca nazivaju
lažljivcem i ne čini to samo zato što ju Nasser hvata za ruku i gura u
kolibu.
Sa suzama u očima stoji Nafass, pakistanska kći Shirin-Gol čiji je
otac ljubazni vođa krijumčara, nasred sobe. Ne zna što bi sa svojim
bijesom i željom da se potuče. Gleda svog boležljivog, slabašnog oca koji
leži pod pokrivačem, kašlje, stenje, drijema i hrče. Nafass stišće nježne
dlanove u pesnice, mlati po zraku i viče: – Priča o nezgodi s hladnjakom
je laž.
– Nije laž – govori Shirin-Gol, gleda svoju kćer razmišljajući: »Jadno
moje dijete. Kad bi znala da svoje rođenje i svoj život možeš zahvaliti
nezgodi s hladnjakom.«
– Nitko nije tako jak i snažan da na leđima može nositi hladnjak –
dobacuje Nafass.
– Ipak jest. Tvoj je otac bio tako jak – kaže Shirin-Gol, ljubeći svoju
pakistansku kćer u čelo.
– Slab je – ustrajno će Nafass, uvjerena da je u pravu. – Ne bi mogao
nositi ni mene, kad bi i htio – viče Nafass – a sigurno sam mnogo lakša
nego veliki hladnjak.
– Nekada je tvoj otac bio snažan muškarac – kaže Shirin-Gol. –
Istina je da danas nema više toliko snage, zato je danas pun ljubavi za
Nur-Aftab, tvoju sestru koja je ostala u domovini, za tvoju braću
Nassera, Nabija i Navida, za tebe.

140
 – Zašto ja izgledam drugačije? – pita Nafass.
– Kako to misliš? – pita Shirin-Gol. – Kako to ti izgledaš drugačije?
– Moja koža je tamna. Brat Nabi ima isto tamnu kožu.
– Onda moramo oprati i tebe i Nabija – odgovara Shirin-Gol,
privlačeći svoju kćer u krilo.
Nafass voli ovu igru. – To nije prljavština, nikakva prljavština –
viče, pljune na ruku i trlja kožu što čvršće može. – Pogledaj, vidi, nije
prljavo, čista sam.
– Što je to onda? – pita Shirin-Gol.
Nafass kikoće, drži nježne ruke pred svojim pakistanskim ustima i
govori: – Ja sam rođena u Pakistanu. Tamo je sunce tako jako da je zbog
njega koža svih ljudi ondje rođenih puno tamnija.
Morad leži, gleda Shirin-Gol i svoju tamnoputu pakistansku kćer,
stišće oči u proreze kroz koje vidi sve nejasno i maglovito. Oblici i boje
se rasplinjuju, postaju nejasni, gube oštrinu. Govori: – Važno je kakvi su
ljudi u srcu, a ne jesu li veliki ili mali, tamne ili svijetle puti. Važno je da
imaju dobre namjere.
Nafass pokazuje prstom na oca i pita majku: – Ima li ovaj tamo
dobre namjere?
– Uvijek, malena moja. Namjere tvoga oca uvijek su bile dobre, a još
su i danas.
Morad spava do podneva, ne pere se, ne jede, osjeća se očajno,
kašlje, sjedi, grbi se poput starca, opetovano stišće oči u proreze kako bi
njegov svijet izgubio oštre obrise, da se oblici i boje rasplinu i postanu
nejasni.
– To je opijum – kaže Nasser. – Opijum mu pali rupe u mozgu.
– Otkud znaš da on puši opijum? – pita Shirin-Gol sina.
– Znam mnogo više nego što misliš.
– Znam.
– Zašto nam to čini?
– Nije važno što to čini nama – govori Shirin-Gol. Zbog toga najviše
trpi sam.
– Znam.
– Morade, moraš se opet pribrati – kaže Shirin-Gol kad su djeca
pozaspala. – Par tomana koje zaradim pranjem rublja, čuvanjem djece i
čišćenjem kuća, nije nam dovoljno ni za hranu ni za najamninu.
– Što je s dječakom? – pita Morad. – I on zarađuje.
– Dječak? Morade, dječak je dječak, naš dječak, naše dijete, ne naš
hranitelj. Radi dvanaest i više sati na dan, čini sve što može. Jesi li ga
ikada upitao kako mu je kad sam samcat putuje kroz cijelu zemlju? Jesi li

141
se zapitao zašto već godinu dana nosi iste hlače i ne trebaju mu nove?
Morad šuti.
– Više od godinu dana nije ništa narastao, stoga nosi iste hlače i ne
treba nove jer jednostavno više ne raste.
Morad šuti.
– Nemamo ni dovoljno novca za kefin, u koji bi nas mogli zamotati
kad nas glad usmrti i kad nas treba zakopati.
– Što da radim? – pita Morad. – Nema posla.
Shirin-Gol šuti.
– Nema posla – ponavlja Morad. – Pogotovo za Afganistance. Što da
radim?
– Bilo što – odgovara Shirin-Gol. – Što god znaš raditi, radi.
Svejedno mi je što radiš, jednostavno poduzmi nešto, da svojoj djeci opet
mogu dati nešto pristojno za jelo.
Nešto za jelo, misli Shirin-Gol. Nešto pristojno. Kao pristojna
djevojka. Pristojno jelo, pristojna djevojka.
Još četiri dana i četiri noći Morad spava, stenje i jeca u snu, kašlje i
pljuje. Kad je budan dršće i uvlači glavu, i čuči u svom kutu.
Naposljetku ustaje, skida smrdljive hlače i košulju natopljenu znojem,
sam ih namače i pere u lugu. U tome su prošla još četiri dana. Sljedeća
četiri dana provodi Morad u brijanju oštre, bijelom slinom slijepljene
brade, šišanju, češljanju, obrezivanju debelih noktiju ispod kojih se
nakupila prljavština. Debeli, ružni Moradovi nokti frcaju na sve strane.
Opet se dani skupljaju i odlijeću. Poput trideset ptica u potrazi za
najljepšom, najdivnijom od svih ptica, Simorgh, skupljaju se i odlijeću.
Bez i jedne riječi odlazi i Morad. Oblači vlastoručno oprane hlače i
košulju, izlazi, ne okreće se, gleda uz i niz ulicu, kreće niz ulicu i nestaje.
Vraća se tek u zoru, svlači hlače i košulju koji smrde po dimu, vješa
ih na otvoren prozor da se smrad cigareta prozrači i odleti. Kao trideset
ptica. Preko svih mora, brda i dolina.
Morad gleda šutke Shirin-Gol, stavlja svežanj iranskih novčanica na
prozorsku dasku, zavlači se pod svoj pokrivač mrmljajući: – Sutra ću
donijeti više.
Bez i jedne riječi Morad četiri sljedeće večeri oblači hlače i košulju,
izlazi, gleda uz i niz ulicu, kreće niz ulicu i nestaje. Vraća se tek u zoru.
Četiri puta vješa hlače i košulju na prozor. Četiri puta poklanja zraku
smrad cigareta. Četiri puta stavlja svežanj iranskih novčanica na
prozorsku dasku. Četiri puta govori: – Donijet ću više.
Četiri puta pita Shirin-Gol: – Odakle ti novac? – A zapravo ne želi
znati.

142
 Četiri puta Morad zna da ona zapravo ne želi znati i šuti.
– Kad su ljudi u nevolji, čine najneobičnije stvari – kaže prodavač iz
bagballe, važe rižu, zamata povrće u novinski papir, naplaćuje Shirin-Gol
veću cijenu nego što roba vrijedi. – Bog te čuvao – dometne.
– Tvoj muž je opet na nogama – kaže susjeda. – To je dobro jer se
opet može brinuti za ženu i djecu. Neka mu Bog pomogne da bude
oprezan u svemu što čini.
Stanodavac koji dolazi naplatiti zaostalu i povećanu najamninu
primjećuje: – Kad može zaraditi tako dobro, što s tim nije započeo već
ranije?
Druga djeca trče za Nabijem i Navidom, dobacujući: – Vaš otac je
ghomarbaz, bacit će ga u zatvor.
– Ne smiju mog oca baciti u zatvor – govori Navid, stoji pred
majkom, plače i jeca tako da se srce Shirin-Gol pretvara u papir i jedva
čujno para se na dva dijela.
Mali komad srca od papira i veliki komad srca od papira.
Dva nejednako velika papirnata srca.

143
 12. POGLAVLJE
Nešto pristojno za jelo i zatvor

M
orad-u-nevolji opet brine za svoju djecu i ženu, ali ga
bacaju u zatvor.
Netko je prokazao Morada.
Tko je taj čovjek? Poznaje li itko tog čovjeka? Poznaje li Morad tog
čovjeka? Odakle ga Morad poznaje? Što je čovjek odao? Što je Morad
učinio? Zašto Morad nije rekao ništa? Zašto Shirin-Gol nije htjela ništa
znati? Zašto ljudi znaju sve, a Shirin-Gol ništa? Zašto Shirin-Gol nije
znala da Morad karta? Zašto nije znala da je igra na sreću u Iranu
zabranjena? Posebice za Afganistance koje prokazuju ako pobijede?
Srami li se taj čovjek barem malo zato što je odao Morada, što je otac
petero djece bačen u zatvor, njegova žena i djeca opet ostali bez novca, a
uz sve to su izgubili čast i dobar glas?
Izgubili.
Čovjek je izgubio na kartanju.
Morad je dobio na kartanju.
Shirin-Gol je izgubila muža.
Majka bez boje na licu izgubila je boju na licu. Izgubila je dobar glas.
Izgubila je čast.
Neki ljudi ne gube ni jedan jedini put u životu. Ništa.
Drugi gube. Uvijek. Sve.
Neki ljudi ni jedanput u životu ne dospijevaju u zatvor.
Morad je u zatvoru.
Neki ljudi cijeli život ne posjećuju nikoga u zatvoru.
Shirin-Gol posjećuje Morada u zatvoru.
Nasser, Nafass, Nabi, Navid, Nassim posjećuju Morada u zatvoru.
– Rekla si mi da je svejedno čime se bavim, rekla si da trebam
poduzeti bilo što, kako bi tvojoj djeci mogla dati nešto pristojno za jelo –
govori Morad.
– Ono tvoje vezano uz djecu pada kao golem, težak, hladan kamen.

144
 Shirin-Gol šuti. Svejedno kako, trebao je zaraditi da njezina djeca
imaju što jesti. To tvoje vezano uz djecu pada kao golem, težak, hladan
kamen.
Četrdeset dana. Četrdeset noći. Svejedno kako provedenih, zato da
tvoja djeca imaju što jesti. S naglaskom na tvoja.
Morad se vraća, uranja u lug hlače koje zaudaraju na zatvor i
košulju koja zaudara na zatvor, vlastoručno ih pere i vješa na otvoren
prozor da vjetar izvuče zadnji vonj zatvora i odnese ga preko svih brda,
mora i dolina.
U noći izlazi zatvorski smrad iz Moradovih usta, iz njegove kose,
kože, širi se po cijeloj sobi poput pare u javnom kupalištu, uvlači se u
kosu Shirin-Gol, njezin pokrivač, lice, kožu, ulazi joj u nos, usta, obavija
dječju kožu Nassera i Nabija, pergamentnu kožu Navida i Nassime,
provlači se kroz sva usta i nosove, liježe na sva srca postajući ljepljiv i
zeleno-žut. Nalik zeleno-žutom ispljuvku koji ne može potonuti na
asfaltu glavnoga grada. Zeleno-žuto na pijesku pod nogama Shirin-Gol.
Zeleno-žuto na verandi. Zeleno-žuto na njihovim srcima.
Morad ne čeka sunce i prvo svjetlo koje ono baca kroz prozor u
kolibu, oblači vlastoručno oprane hlače i košulju, izlazi pred vrata, gleda
uz i niz mračnu ulicu, pri gutanju osjeća zatvorski smrad u svojim
ustima, kreće niz mračnu ulicu, ostavljajući Shirin-Gol, zatvorski smrad i
nevidljiva krila svog ledenog glasa. Svejedno što radio, da tvoja djeca
imaju što jesti. S naglaskom na tvoja.
– Možda je otac mrtav – kaže Nasser, budući se Morad ne vraća
kući niti nakon četrdeset dana i noći.
– Možda ga je ugušio zatvorski smrad – govore Nafass i Nabi.
– Smrtni smrad – dodaju Navid i Nassim. – Smrad smrti.
Shirin-Gol šuti.
Jedne noći, nitko ne zna nakon kolikog odsustva, čuje se kucanje na
vratima, Morad ulazi, skida hlače i košulju, vješa ih na otvoren prozor i
zavlači se pod svoj pokrivač.
– Imaš miris domovine – kaže Shirin-Gol.
– Bio sam u domovini – odgovara Morad.
– Što si tamo radio? – pita Shirin-Gol, zapravo ne želeći znati.
Morad šuti, znajući da ona zapravo ne želi znati.
– Nedostajao si tvojoj djeci – kaže Shirin-Gol. Ono tvoje vezano uz
djecu pada kao golem, težak, hladan kamen.
Morad šuti.
– I svojoj ženi – govori Shirin-Gol, s naglaskom na svojoj.
Dani se poput ptica skupljaju i odlijeću preko svih mora, brda i

145
dolina. Sve je isto kao prije Moradovih zatvorskih dana i sve je drugačije
nego prije Moradovih zatvorskih dana.
Nasser putuje na jug u Perzijski zaljev, kupuje igračke s kakvima se
nekada sam nije igrao, donosi ih u Isfahan i izvikuje naizmjence s
prodavačem igračaka:
Lijepe, nove igračke.
Jedinstvene u cijelome Iranu.
Pritom »i« i »a« iz riječi igračke razvlače nadugo da zvuči kao da
pjevaju. Pjev je to koji podsjeća na melodiju pjesmice koju uvečer pjevuši
Shirin-Gol da bi sitnu djecu i svakoga tko sluša uljuljala u spokojan san,
bez ružnih slika.
Nasser više ne čuje tu melodiju jer više ne spava u kolibi s majkom i
braćom. U kolibi u kojoj spava njegov zatvorski otac.
Svaku večer Nasser sprema igračke u utrobu kolica, stavlja lokot,
zaključava i predaje ključ prodavaču igračaka, no umjesto da ode kući,
rasprostire svoj pokrivač na vrhu kolica, tamo gdje tijekom dana leže
lutke s razgolićenim nogama i ružičastim gaćicama, raznobojni autići,
bubnjari i kojekakve igračke s kakvima se sam nikada nije igrao. Liježe
na prostirku, gleda nebo osuto bezbrojnim zvijezdama, uzdiše i zaspi.
– Nemam ništa protiv da spavaš na kolicima – kaže ljubazni
prodavač igračaka – naprotiv, ovako nikome ne pada na pamet da
ukrade kolica. – Ljubazni prodavač igračaka se grohotom smije, a debeli
trbuh mu pritom poskakuje gore-dolje. – Ako netko hoće ukrasti kolica,
mora ukrasti i tebe. – Trbuh opet skače gore-dolje. Kad se debeli trbuh
umirio, prodavač igračaka nastavlja: – No nije dobro da ne spavaš u kući
svog oca. Ne, mladiću moj, to nikako nije dobro.
– Znam – kaže Nasser, kima, ne proturječi. – Bolje je ovako. – Tiho,
spuštene glave, ne gledajući prodavača igračaka, mrmlja kao za sebe: –
Bolje je ovako.
Sve je isto kao prije Moradovih zatvorskih dana i sve je drugačije
nego prije Moradovih zatvorskih dana.
Nafass, Nabi, Navid, Nassim veselo skakuću gore-dolje i ne mogu
dočekati da dođu na red da ih Morad baci u zrak i opet ulovi. Visoko,
što više može. Na najvišoj točki, neposredno prije ponovnog padanja u
njegove sigurne, snažne ruke, u njegove još-uvijek-ipak-snažne-ruke,
trbusi se prazne, ostaju bez zraka, glasovi se gube, oči sklapaju čak i kad
čvrsto odluče da će ih držati otvorenima, stišću se čak i kad čvrsto
odluče da ih neće stiskati. Nafass, Nabi, Navid i Nassim bacaju se na
Morada, škakljaju ga i štipaju, svi vrište i sretno se smiju. Sve dok je
Shirin-Gol u kolibi. Ali čim Shirin-Gol izlazi iz kolibe, makar i samo do

146
pekara, svi hoće s njom. Nafass, Nabi, Navid, Nassim, hoće s njom.
Nafass, Nabi, Navid, Nassim ne žele ostati sami s Moradom za kojega
nitko ne zna kada dolazi i odlazi i odlazi i dolazi, te koliko će dugo
izbivati ako ode, hoće li se vratiti ili ga možda ipak uguši zatvorski
smrad.
– Smrtni smrad – govore Navid i Nassim. – Smrad smrti.
Sve je isto kao prije Moradovih zatvorskih dana i sve je drugačije
nego prije Moradovih zatvorskih dana.
Shirin-Gol leži pokraj svog Morada, ne čezne za njegovom rukom,
njegovom toplinom, njegovom zaštitom, njegovim tijelom zato što je
žena a on muškarac. Više zbog toga što ne može podnijeti njegovu bol.
Zbog toga što ne želi da se osjeća isključenim. Isključen od moje djece,
tvoje djece, naše djece. Zbog toga što bez svoje djece, bez svoje žene gubi
snagu, povjerenje, samopouzdanje. Svoje je veliko, puno značenja, puno
ljubavi.
Morad leži pokraj Shirin-Gol, sluša njeno disanje, osjeća miris
njezine kože, zatvara oči, ostaje sam, bez snage, bez povjerenja, bez svoje
djece, bez svoje žene. Osamljeni Morad. Osamljena Shirin-Gol. Oboje su
budni. Oboje šute.
Morad je bio u domovini, kupio je opijum, prokrijumčario ga u Iran,
prodao ga. Spušta debeo svežanj iranskih novčanica na prozorsku
dasku. Da tvoja djeca mogu pojesti nešto pristojno. Tvoja.
Ovaj put dolazi policija kući i odvodi Morada. Ovaj put ostaje
Morad šest mjeseci iza rešetaka, tuku ga i premlaćuju. Plav je i zelen.
Plavo-zelen u licu, po koži, po nogama. Gotovo nečujnim krckanjem,
koje čuje samo on, pucaju mu rebra. Lubanja mu krvari na sve strane,
prsti pucaju glasnim krckanjem koje čuje i zatvorski stražar. Leđa su mu
iskrivljena. Duša mu postaje staklena, leti između šipki na rešetki preko
svih mora, svih brda i dolina, pada na zemlju i slama se. Srce mu postaje
papirnato, para se u tisuću i jedan komadić i to tisuću i jedno paranje
može čuti samo Morad. Srce od papira je raskomadano.
Pola godine, šest mjeseci nakon paranja srca od papira, šest mjeseci
nakon što se slomila staklena duša, Shirin-Gol otkupljuje Moradovu
slobodu. Za toliko i toliko tomana. Tamo gdje je bila njegova duša, gdje
mu je bilo srce, sve je sada slijepljeno. Crnim, zelenim, zeleno-crnim
opijumom.
Toliko i toliko tomana za Opijummorada.
– Trijezne i bistre glave ne bi preživio zatvor – govore joj ljudi. –
Moraš zahvaliti Bogu da ga nije usmrtio.
Zahvaljivati Bogu. Biti zahvalna Opijummoradu sa slijepljenom

147
dušom. Sa slijepljenim srcem. Slijepljenim zeleno-crno.
Tko je kriv?
Policija? Prokazatelj? Morad? Shirin-Gol? Moje za moju djecu? Srce
koje se pretvorilo u papir? Kartanje? Passur? Jawwari? Krijumčar?
Pakistanska djeca? Duša koja se pretvorila u staklo? Rat? Rusi?
Mudžahedini? Sovjetski Savez? SAD? Talibani? Glad? Nešto pristojno za
jelo?
– Iran je bio dobar za nas – kaže Shirin-Gol – ali sada to više nije.
– Znam – odgovara Morad.
– Moramo ići – kaže Shirin-Gol.
– Znam – odgovara Morad.
Stotine tisuća, milijuni Afganistanaca pobjegli su u Iran poput
Shirin-Gol, njezine djece i Morada. Pobjegli su od četa, oklopnih vozila,
zrakoplova, raketa, bombi, mina Crvene armije. Pobjegli su od
mudžahedina i njihova bratoubilačkog rata. Pobjegli su od fetusa koji
jednim udarcem ispadaju na ulicu, od odrezanih ženskih dojki, od
rasparanih ženskih trbuha. Pobjegli su od kradljivaca, drumskih
razbojnika, silovatelja. Pobjegli su od Pakistanaca, talibana i SAD-a koje
su ih stvorile.
Iranci i sami znaju za rat i nevolju, znaju kad nema drugog izlaza do
bijega. U početku su Afganistance primili srdačno, poželivši im
dobrodošlicu kao gostima u svojoj zemlji, prihvatili ih kao braću i sestre.
Pomagali su im, poklanjali stvari, jelo, životni prostor. Iranci su
Afganistancima dali više nego bilo koja druga zemlja svijeta, a da i sami
nisu dobivali pomoć sa Zapada, od ostalih zemalja, Ujedinjenih Naroda.
Afganistanci nisu trebali živjeti u izbjegličkim logorima, smjeli su raditi,
prelaziti granicu, smjeli su ostati kolikogod žele. Prošla je godina, dvije,
mnogo godina, dvadeset dvije, a Iranci više ne žele svoje goste. I
samome Iranu pomalo nedostaje sve: posao, novac, prostor, kuće,
stanovi, kruh, škole, sveučilišta. Irancima postaje teško dijeliti s
tuđincima sve oskudnije i sve manje. Mogli su skupiti sve Afganistance,
odvesti ih do granice i izbaciti iz zemlje. No čak i sada, kad ne žele i neće
dijeliti, podupiru svakoga tko se hoće vratiti, a to ne uspijeva vlastitim
snagama.
Poput Shirin-Gol, mnogi Afganistanci se žele vratiti, no neće i ne
mogu živjeti pod talibanima. Ne žele živjeti u ratu, među minama, u
gladi i svemu ostalome.
Shirin-Gol ima sreću, marljiva je i čista, stoga još uvijek ima posao.
Čisti, briše, pere i riba kuću jedne iranske obitelji. Odozgo do dolje,
zdesna na lijevo, ispred i odostraga, između pukotina; pere prozore, čisti

148
kuhinju, riba kupaonicu i zahod. Čisti sve sagove. To je dobro, jer pritom
može otvoriti televizor. Ponekad puštaju lijepe pjesme, ponekad netko
pametno govori. Muškarac ozbiljna izgleda čita vijesti s nekakva papira,
opetovano podiže glavu i gleda Shirin-Gol kao da se obraća samo njoj i
nikom drugom.
– Afganistanci koji se žele vratiti u Afganistan – govori spiker.
Shirin-Gol prestaje mesti i kima glavom. – Afganistancima koji se žele
vratiti u svoju domovinu novčanu potporu će pružiti vlada Islamske
republike Irana i Ujedinjeni Narodi. U tu svrhu je vlada osnovala
posebne centre u oblastima i gradovima u kojima živi osobito mnogo
Afganistanaca. Svaki Afganistanac se može ubilježiti na popis.
Popisi. Novčana potpora. Ujedinjeni Narodi. Vlada.
Meti sag. Krrt, krrt. Metlica u njezinoj ruci nije posve nova, ali ni
stara. To je dobro. Prilagodila se snazi njena zamaha, pritisku, ritmu,
visini. Na kraju se već savila. Metlica je još toliko nova da miriši po
šiblju. Krrt, krrt.
U jednoj ruci drži metlicu, drugom se oslanja na koljeno. Savija se,
ispravlja leđa. Pogne. Vuče nogu ispred noge. Krrt, krrt. Kao u životu.
Prašinu s početka saga u jednakomjernim redovima lijepo mete ispred
sebe. Sa svakim pometenim redom ispred nje je sve više prašine. Kao u
životu. Počinje na početku i prestaje na kraju. Stalno niz dlaku da se
vuna ne nadiže, a da ipak izmete prašinu koja se uvukla između niti.
Lijepo jedan red za drugim, zdesna na lijevo i slijeva na desno pa natrag
jednakim potezima. Pritom ne smije okretati metlu pri kraju svakog krrt,
krrt uvis, nego ju treba držati ravno da se prašina ne razleti po zraku i
sjedne kojekuda. Najviše od svih Shirin-Gol voli zadnji red. Svu prašinu
iz cijelog, golemog saga, zrno po zrno, pahuljicu po pahuljicu, mrvicu po
mrvicu izmela je zajedno, hrpica je sa svakim redom sve veća, sve sivlja,
sve zrnatija, sve pahuljastija. Neka zrna je zamijetila na samome početku
saga i dotjerala ih je dovde cijelim dalekim putem od početka. Kao u
životu. Lijepo je vidjeti cijeli, golemi sag, osvježenih šarenih boja kako
leži i čeka da zablista u punome sjaju kad Shirin-Gol očisti i zadnji red
od prašine, pahuljica i mrvica. To je trenutak ispunjen zadovoljstvom.
Shirin-Gol se uspravlja, proteže leđa, jer je cijelo vrijeme bila pogrbljena,
izgovara bismi-allah, i krrt, krrt, oporavljenih leđa mete zadnji red. Sve
više prašine. Kao u životu. Na lopaticu, u vjedro. Tamam. Kao u životu.
Kao život koji će jednoga dana isto biti tamam. Tamam i khalass. Tamam i
oslobođen.
Shirin-Gol upisuje sedam imena na popis za povratak. Shirin-Gol,
Morad, Nasser, Nafass, Nabi, Navid, Nassim. Uzima za put lijepu

149
plastičnu posudu za vodu, dar Ujedinjenih Naroda, potpisuje cedulju za
pšenicu i novac koje će dobiti kad prijeđu granicu, presavija cedulju i
pažljivo ju sprema u džep suknje, pakira sve što može ponijeti, oblači
djeci najljepšu poklonjenu odjeću, umata mali sag kojega je sama satkala,
dodiruje molitveni lanac koji joj je prije toliko i toliko godina poklonila
žena stijena u brdima, gleda u nebo, zaziva Boga i moli ga da bude uz
nju na putu i u novome životu u Afganistanu.
– Ja ne idem nikuda – izusti Nasser oborene glave. – Ostajem ovdje,
u Iranu. Više nisam Afganistanac. Sada sam Iranac.
– Kada će doći moj brat Nasser? – viče Navid, smješkajući se.
– Neće doći – blago odgovara Shirin-Gol. Dubokim glasom.
Nasmiješenih očiju guta suze.
Bog je milostiv. Daje i uzima. Jednog brata. Ugao u jednoj kolibi.
Jednu domovinu. Jednoga shahida. Šator. Selo s devet u brdo utisnutih
koliba na potpornjima i dugim dimnjacima. Čavao na zidu za vješanje
stvari. Plastično crijevo. Nešto pristojno za jelo. Zatvorski smrad.
Opijumski smrad. Zeleno-žuto. Crno-zeleno. Srce od papira. Dušu od
stakla. Sag za čišćenje. Prašinu, pahuljice, mrvice. Krrt, krrt, kao u
životu. Lijepu plastičnu posudu za vodu dar Ujedinjenih Naroda za put.
Jednu kćer. Jednog sina. Nekada veselog i drskog sina. Sada ozbiljnog i
mirnog sina koji je sve češće živio sam. Sina koji više ne dolazi kući na
jelo i spavanje. Sina koji je sad Iranac. Bog daje. Bog uzima.
– Pođi s nama – preklinje ga Shirin-Gol.
– Možete me prisiliti – odgovara Nasser – no kad me prvi put
ispustite s oka, okrenut ću se i vratiti ovamo. Ostajem. Ne želim se vratiti
u Afganistan.
– Pođi s nama – ustrajno će Shirin-Gol. – premlad si, napola si još
dijete, ne možeš ovdje ostati sam bez oca i bez majke.
– Mogu – odgovara mirno, gledajući majku ravno u oči, stojeći
ispred nje uspravno kao štap. Baš kao štap.
On više nije polu-dijete, on je polu-muškarac.
Neće. On više neće doći. Ni kao polu-dijete, niti kao polu-muškarac.

150
 13. POGLAVLJE
Cvijet crven poput krvi i kraljica

U
tovareni u kamion poput stoke, vraćaju se njih šest i stotine
drugih imena u domovinu. Šest i stotine drugih imena
spušta se s kamiona, dotiče tlo domovine.
Morad čučne na suhu zemlju domovine ne želeći više ustati. Ostali
obilaze oko njega, neki muškarci ga hoće podići. Morad se ne da. Brani
se rukama i nogama. Muškarci čučnu pokraj njega. Morad počinje
plakati. Plače, plače, plače. Srce Shirin-Gol pretvara se u papir i para se.
Jednim potezom. Dva komada papirnatog srca. Srca od papira.
Plače. Plače. Tako silno da plakati počinju i muškarci koji su sjeli do
njega.
Shirin-Gol, žene drugih muškaraca i djeca drugih muškaraca sjedaju
i gledaju. Neke plaču. Neke ne.
Morad čuči. Čuči i plače tako dugo dok tlo domovine oko njega više
nije suho i prašnjavo. Dok pijesak od njegovih suza nije postao plodan, a
na njemu procvjetali sitni crveni cvjetovi. Za svaku suzu, za svaku kap
krvi iz njegove duše, cvijet crven poput krvi.
Crveni i krvavo crveni cvjetovi na suhom tlu domovine.
Uvečer spava šest imena u prijelaznom logoru pod plavim
plastičnim šatorom. Najmanja imena na sagu, ostali na golome pijesku
domovine.
Shirin-Gol je više budna nego što spava, a Morad ne spava uopće.
Predbacuje si, ne može podnijeti pogled na tako bijedan život koji nudi
svojoj ženi i djeci nakon svih godina kroz koje ih je vukao amo i tamo,
od juga na sjever, iz Pakistana u brda, iz domovine u Iran i natrag, a sve
to da bi na kraju spavali na Božjoj goloj zemlji, da bi mu djeca već
danima bila bez svježe vode i toplog jela.
– U čemu je razlika između domovine i tuđine? – opetovano pitaju
Nafass, Nabi, Navid, Nassim ne dobivajući odgovor ni od Shirin-Gol niti
od Morada. Zemlje, gradovi, brda, doline, sela u kojima su živjeli, koja

151
su prošli uzduž i poprijeko, koja su ponovno morali napustiti, pijesak,
pustinja, planine, sve je to puno previše, pregolemo za male dječje duše
koje postupno postaju sve krhkije, nesigurnije, zaplašenije. Što je to
zemlja? Pitaju. Što znači domovina? Gdje je moj dom? Što je granica?
Gdje je? Zar ova crta? Ovaj prolaz? Ova zastava? Zašto se vraćamo? Što
nas tamo čeka? Zašto ne idemo nekamo? Je li domovina tamo gdje sam
rođen? Gdje je rođen moj otac? Tamo gdje je moja sestra? Tamo gdje je
moj brat? Je li domovina tamo gdje me gađaju kamenjem, gdje mi se
rugaju i ponižavaju me? Onda je domovina posvuda. Tamo gdje sam
gladovao, gdje ću gladovati? Onda je domovina posvuda. Tamo gdje se
više ne snalazim jer sam drugačiji od onih koji su bili negdje drugdje ili
uopće nigdje nisu bili? Onda je domovina posvuda. No onda ne moram
nikamo niti ići.
Shirin-Gol kopa rupu u zemlji, polaže Nassimu u hladnu rupu,
svlači Nabiju tople perzijske hlače koje su poklonili susjedi i topli crveni
pulover, također poklon od susjeda, oblači mu lagane shalwar-kamiz koje
je sama sašila. Nafass oblači haljinu koju je također sašila sama.
Nafass, Nabi, Navid rukama zaštićuju oči od nemilosrdnog sunca,
stoje i gledaju svoju majku zakrivenu maramom. – Bog je ljutit na ljude –
protisne Nafass.
– Odakle znaš da je ljutit? – pita Shirin-Gol-marama.
– Zar ne vidiš? – poviče Nafass mlateći po zraku malom rukom. –
Naredio je suncu da pretvori zemlju u krušnu peć. Bog je ljutit i rekao je
suncu da pretvori zemlju u krušnu peć.
Misli se lijepe. Mozak je ošamućen. Mišići su bez snage. Svaki
pokret postaje igra nadmoći između tijela i volje. Nigdje uokolo nema
drveća, grmlja, hlada, samo pustinja, vjetar i prašina. I šatori. Plavi
šatori. Boja kupola na džamijama i Ujedinjenih Naroda. Samo šatori
pružaju sjenu. Usijanu, vrelu, plavo obojenu plastičnu sjenu.
Nafass, Nabi i Navid stoje oko oca, pokušavaju jednom rukom
zaštititi oči od nemilosrdnog sunca kako su to činili tijekom cijeloga
jutra, a drugu pružaju jedva čekajući da prime novac domovine koji je
Morad netom promijenio po vrlo lošem tečaju. Polagano i oprezno,
pobožno kao u molitvi, Morad drhtavim prstima utiskuje svakom svom
djetetu u malu ruku po jednu afganistansku novčanicu. Djeca bulje u
novac, čude se zašto se ne događa čudo, sumnjičavo i upitno
pogledavaju oca, pa opet novčanice, upiru pogled u majku pod
maramom, pa opet u oca, ponovno promatraju novčanice, okreću ih,
dižu prema suncu, mašu njima po teškom zraku kao da se u njima
sakrilo čudo koje željno čekaju, tresu novčanicama, ispuštaju ih na

152
prašnjavo, vrelo tlo, ponovno ih dižu, slažu, pa opet rastvaraju, odmiču
ih od sebe, pa ih približavaju, vrte ih, provjeravaju debljinu papira.
Zar ovako izgleda sreća? Koji u mnoštvu znakova, koja slika, koja
riječ na novčanici kazuje da će odsada sve biti dobro?
Otkako su otišli iz Isfahana, djeca s nestrpljenjem čekaju upravo
ovaj trenutak. Cijelo vrijeme su se radovali tome. Cijelo vrijeme su ih
roditelji dizali na noge obećanjem da će sve biti dobro, usprkos umoru,
beznađu i iscrpljenosti.
– Ovo izgleda isto kao novac u Iranu – slabašnim će glasom Nafass,
spremna da zaplače. – Uopće nije onako kako si rekao.
– Sve same laži – ljuti se Navid. – Daj mi drugi novac, iransku
novčanicu. Ova ne izgleda nimalo bolja negoli iranska. Ni po čemu.
Zašto smo napustili Isfahan? Želim se vratiti. Želim kući. Hoću se vratiti
tamo gdje je moj veliki brat Nasser. Hoću tamo gdje sam rođen.
Hajdemo, dođite, tamo je kamion koji će me odvesti kući. Želim otići na
ugao, do Agha Mustafe i kupiti sladoled. Želim opet imati svoj vlastiti
novac.
Svoj vlastiti novac. S golemim i teškim naglaskom na vlastiti.
Morad pušta mališana da cmizdri. Nema ništa što bi mu mogao
ponuditi za utjehu. Navid ima pravo. Ovdje ili tamo, za njega život
doista nikada neće biti dobar.
– Dođi – Navid hvata oca za ruku. Energično koračajući Navid se
grčevito drži za veliku, snažnu ruku svoga oca i poteže ga za sobom.
Čini se kao da je Morad dijete, a Navid odrastao muškarac, otac,
zaštitnik koji zna što je dobro a što nije dobro, koji zna koji je pravi a koji
krivi put.
Moradu nije jasno odakle dječak crpi toliku snagu. Bog je takvim
stvorio malog Navida, ponavlja u sebi. Bog je poslao malog Navida da
Morad više ne bude sam. Sam sa svojom beskrajnom tugom u ovoj
bijednoj zemlji.
Morad ne može ništa drugo, mora se smijati da ne bi zaplakao.
Dječak se okreće prema ocu, smije se i on. Smijeh čini dobro. Navidove
oči zrače ljubavlju, njegov smiješak je čista milost. Ugledavši suze u
očima svog oca, suze koje su se napokon oslobodile iz Moradova grla,
Navid mu hoće na ruke. Ljubi oca u obraze, smješka se i zrači toplinom
tako snažno da se zasljepljujuće sunčevo svjetlo doimlje blijedim.
Moradovo je srce ispunjeno srećom. Čvrsto privija maloga Navida k
sebi. Što čvršće može. Srce mu je slobodno. Barem jedan mali, sićušni i
lomljivi trenutak koji opet brzo iščezava.
Djeca stoje oko Shirin-Gol-marame, s novčanicama domovine u

153
ispruženim rukama i šute. Tri puta obećana zemlja u tri male dječje ruke.
Triput nada. Tri tisuće želja. U svojim malim, sićušnim životima već su
doživjeli tri puta toliko razočaranja. Tko zna koliko će ih još doživjeti.
Odavno znaju da je ovaj novac bezvrijedan, jednako bezvrijedan
kao novac kojim im otac nije mogao kupiti prošlost. Odavno to već
znaju, no ne žele to čuti, žele što je moguće dulje živjeti u laži, nadati se
čudu, žele vjerovati da će sve ipak biti dobro.
Shirin-Gol uzima novčanice, slaže ih i stavlja svakom djetetu njegov
novac u džep od hlača. Morad stoji pokraj i sam izgleda kao dijete, kao
da i on ima novčanicu koju će Shirin-Gol presavinuti i staviti u džep
njegovih hlača.
Djeca i Morad šetkaju amo tamo, zastajkuju, čuče, pogledavaju se,
ustaju, opet se malo udalje pa se vraćaju, ponovno odlaze.
– Siroti Morad – šapće Shirin-Gol. – Svjestan je da nikada neće imati
pravi novac. Zna da nikada svojoj djeci neće moći kupiti sreću.
Sirota Shirin-Gol, s kime to razgovaraš?
– S Bogom, dobrim, milostivim, s onim koji ima tisuću i jedno ime.
Shirin-Gol briše svoje ime napisano u pijesku, piše d-o-m-o-v-i-n-a.
Briše i to.
Šest imena stajalo je na platformi kamiona, gutajući cijeli dan
prašinu s ceste. »Kada ćemo konačno stići u domovinu?« – pitala su
djeca.
Domovina. Kad u ruke dobijemo afganistanski novac, onda smo u
domovini i sve će biti dobro.
Nafass, Nabi, Navid drže u ruci afganistanski novac. Ništa nije
dobro. Majka se krije iza marame. Kuća je od plastike. Bog je rekao
suncu da zemlju pretvori u krušnu peć.
Što je tu dobro? Ništa nije dobro.
Užareno sunce, prašina, mnoštvo ljudi, grlati mjenjači novca s
lakomim, prepredenim pogledima i svežnjevima perzijskih novčanica,
američkih dolara i svetog domovinskog novca kojima na umu nije ništa
drugo nego da prevare, slažu, izmuzu svoje zemljake koji su se upravo
vratili u domovinu. Drndavi kamioni s čijih krcatih platformi iskaču
prašinom pokriveni, iscrpljeni i uplašeni ljudi.
Stotine, tisuće plavih šatora od plastike. Novi vladari u zemlji,
talibani, u predugačkim shalvar-kamizima, s crnim turbanima na glavama
i prijetećim palicama u ruci. Kričeća djeca, šutljive žene, zastrašeni i
preplašeni muškarci bez časti i dostojanstva. Mreža pred očima Shirin-
Gol za koju se pri svakom treptaju kapka zakvače njene duge trepavice.
Sve to i još štošta Shirin-Gol više ne vidi. Vidi još samo razočaranje u

154
očima svoje djece.
– Milostivi Bože – mrmlja Shirin-Gol-marama i podiže glavu pod
maramom prema nebu, kao da tik iznad njezine glave sjedi Bog čekajući
da mu se obrati i povjeri mu svoje želje i molbe.
– Milostivi Bože, smiluj nam se. Imaj samilosti. Ne dopusti da naše
nadanje, kako će ovaj put sve biti dobro, ostane uzaludno. Svemogući.
Morad i djeca hodaju gore-dolje, zastajkuju, ogledavaju se, dolaze
do Shirin-Gol, opet se udaljuju nekoliko koraka, vraćaju se. Svi se uvijek
ponovno vraćaju. U domovinu. K Bogu. K Shirin-Gol.
Nabi stoji ispred svoje majke suzivši oči u proreze, gleda ju i ne vidi
ju. Kad u Afganistanu ne bi bjesnio rat nego bi vladao pravedan kralj
koji ima sina, princa, za kojega traži ženu koja će postati kraljicom, ženu
s kosom poput crne svile, očima poput ugljena, kožom nježnom poput
svježe breskve, zubima bijelim kao biseri, udovima nježnim ali snažnim
kao u gazele, glasom punim i blagim kao pjesma tisuće hurija, srcem
velikim i toplim kao svjetlost sunca, za Nabija bi ta žena bila njegova
majka. Ponosna, uspravna, lijepa, siromašna, slomljena kraljica Shirin-
Gol.
Shirin-Gol sjedi uspravnih leđa, a ipak meka kao pero, opuštena,
odmorena, ponosna, poput kraljice gleda preko stotina i tisuća plavih
šatora od plastike kao da je vladarica koja nadgleda svoju vojsku. Ne
kao žena izbjeglica koja se s kajanjem vraća u domovinu, ne kao majka
šestero djece od kojih najstariju kćer nije vidjela godinama, a najstarijeg
je sina morala ostaviti u Iranu. Ne kao žena čija su djeca rođena u tuđini,
ne kao žena koja se vraća u ratom razorenu domovinu. Nabi gleda crnu
maramu, prljavu i prašnjavu od višednevna putovanja, od višesatne
vožnje na platformi kamiona. Gleda i ne vidi ju. Za njega je to dio
kraljičina ruha. Njezin jeftini mesingani nakit su dragulji na kruni. Dijete
u hladnoj zemljanoj rupi je mala princeza. Posljednji komad
subvencioniranog perzijskog kruha, koji upravo lomi, njezina je svečana
gozba. Plastični šator u kojemu sjedi i znoji se, njezin je dvorac.
Oči njena sina, princa Nabija, blistaju i iskre, on skače na noge, baca
joj se u zagrljaj i viče: – Moja kraljevska majko.
– Jedan muškarac je svoju staricu majku otjerao u pakao – urla
Nafass, uzbuđeno utrčavši u šator.
– Što to govoriš? – pita Shirin-Gol.
– Njezina obitelj ju više ne želi, pa sam joj rekla neka dođe k nama i
bude naša baka jer mi nemamo svoju baku.
– Što? Naravno da imaš baku, to je moja majka i već sutra idemo k
njoj.

155
 – Onda ćemo je uzeti makar samo do sutra. Baka-do-sutra.
Staricu iz susjednog šatora otjerao je zet. Ujedinjeni Narodi daju
svakoj obitelji samo osam vreća pšenice. Starica je na žalost deveta, a
njezin muž deseta osoba pa stoga oboje staraca ne dobivaju pšenicu, te
su za svoju obitelj još veće opterećenje nego inače. Dakle, zet ih više ne
može uzdržavati i tjera ih da se snađu sami. Baka-do-sutra plače i jeca
tako da ju žale sve žene iz susjednih šatora, a muškarci psuju i bjesne na
neobazrivog zeta. Dovikuju mu da je zaboravio što znači biti
Afganistanac, da je izgubio moral i vjeru, te da je prokleti rat kriv što su
ljudi postali takvi. Uskoro svi govore u isti glas, viču i bijesno mašu
rukama, psuju i proklinju sve dok ne stiže službenik Malek u pratnji dva
talibana s palicama u ruci. Svi su utihnuli. Najprije oni koji su najbliže
gospodinu Maleku i dvojici talibana s palicama. Naposljetku su zašutjeli
i najudaljeniji.
Gospodin Malek stoji nasred rasrđene, šutljive gomile, pravi se
važan i drži dugačak govor, okrećući se cijelo vrijeme da ne bi netko od
prisutnih propustio koju od njegovih umotvorina.
– Dopuštate da vas svatko prevari – započinje svoj govor. – Vlastita
obitelj, činovnici u Iranu kad vas upisuju, mjenjači novca, samozvani
vođe, kupci pšenice. Onda dolazite k nama očekujući da sve ponovno
dovedemo u red. Na kraju bi valjda trebali umjesto vas podići
revoluciju, maknuti vladu i postaviti novu.
– Da, to bi bilo dobro – mrmlja jedna žena u pozadini.
Baka-do-sutra ne prestaje plakati. Baca se na tlo, jecajući, udara
staračkim šakama po suhoj zemlji i stalno ponavlja: – Što smo mi to
sagriješili da nas Bog kažnjava? – Što dulje starica plače, to sve više žena,
čak i mladih, ne može obuzdati suze. Vidjevši rasplakane majke, plaču i
djeca, a naposljetku i očevi.
Gospodin Malek pokušava nadvladati plač i jecanje, okreće se u
krugu, govori i govori a da ga nitko više ne sluša. Odjednom i njemu
zastaje dah u grlu. Posve neočekivano pred njim se našao drugi
Afganistanac također s plavom UN-kapom na glavi, no očito i s višim
činom od Maleka.
Za razliku od gospodina Maleka, Amdjad je smiren čovjek s očima
iz kojih još uvijek iskri dobrota, iako su odavno vidjele i doživjele tugu i
jad. Glas mu je blag i miran. Skida plavu kapu s glave, izgovara svoje
ime i ništa više, pogleda u Maleka, zaokruži pogledom oko sebe, pa opet
svrne pogled na Maleka. Ovaj je otvorio usta da nastavi s govorom kadli
Amdjad spazi Baku-do-sutra, sagne se i pomogne joj da ustane sa
zemlje. Govori joj mirno i ljubazno: – Oprostite majko što vam se

156
obraćam. Radim za Ujedinjene Narode. Molim vas, pričajte. Što se
dogodilo? Možda vam mogu pomoći.
Sirota Baka-do-sutra baca se zahvalno na Amdjadovo rame i tek
tada brizne u plač. Kad se ponovno smirila, ispričava se što mu se suviše
približila. Govori: – Bog će mi oprostiti što sam dotakla nepoznata
muškarca. Ja sam silno ražalošćena starica, a ti si godište moga unuka,
neka Bog zaštiti i njega i tebe. – Potom priča Amdjadu da njen zet više
neće voditi ni nju niti njenog muža, jer nisu dobili pšenicu.
Mašući kapom Amdjad hladi sebe i Baku-do-sutra, češka se po
oznojenoj glavi, ne znajući što da kaže.
Naposljetku odlazi s Bakom-do-sutra k njezinu zetu, razgovara s
njim, kaže da ga razumije, da zna kako mu je, no žao mu je Bake-do-
sutra i njezina muža, da bi i sam ponekad ostavio sve i svakoga i
najradije bi jednostavno pobjegao. Udaljuje se s muškarcem, kupuje
dvije vreće pšenice od Shirin-Gol jer ona dio pšenice neće dalje nositi,
predaje ih muškarcu za staru punicu i punca, dobiva od njega časnu riječ
da će starce voditi sa sobom i dobro postupati s njima. Postiđen
muškarac bulji u zemlju, grize donju usnicu, mrmlja obećanje, okreće se i
odlazi, čučne na vreću pšenice u svom šatoru, gleda svoju staru punicu,
plače i šuti.
– Ljudi ne znaju čitati i pisati – govori Amdjad – očajni su i
uzbuđeni, ne shvaćaju kad im vlasti u Iranu objašnjavaju da pod obitelj
mogu prijaviti toliko i toliko osoba. – Baka-do-sutra i njezin muž trebali
su se prijaviti kao jedna obitelj. Za Afganistance u obitelj spadaju svi u
kojima teče ista krv.
Gledajući u daljinu, Amdjad neprestano lupa plavom UN-kapom
po bedru. Šuti. Guta. Guta suze.
– Zašto plačeš? – pita Nabi svoju majku, no ne čeka odgovor. – Ne
moraš se bojati, mi se tebe nećemo nikada odreći.
Amdjad nije mogao a da se ne nasmije, zahvalno gleda dječaka,
stavlja kapu na glavu, oprašta se.
Shirin-Gol zahvalno gleda svog sina, stavlja mu ruku na prsa i smije
se kroz suze lijepim, grlenim smijehom.
– Zašto se smiješ? – pita Nabi svoju majku, no ne čeka odgovor. –
Jer smo mi tvoje životno svjetlo? – uzvikuje i ovija ruke oko vrata svoje
kraljevske majke pa ju ljubi. – Više ne boli, zar ne? Mage na? – dodaje
isfahanskim narječjem.
Nabijev zvučan glas izgubio je veseo prizvuk, razmišlja Shirin-Gol.
Ne zvuči više poput žubora hladnog potoka koji izvire negdje u brdima
Hindukusha, huči pljuska između stijena i bezbrižno teče dalje.

157
 Nabi se igra s crnim uvojkom svoje majke, koji je izvirio ispod
marame, gleda u nju i uvjeren je da je svojim pitanjima i odgovorima,
poljupcima i ljubavlju, jednostavno time što postoji, netom spasio život
svojoj majci.
– A sada se vraćam u Isfahan – objavljuje Nabi. – Čim stignem
pronaći ću svoga brata Nassera i onda ću sebi i njemu kupiti sladoled.
– Dođi – blago će Shirin-Gol. – Zar ćeš ići bez svoje majke?
Nabi stoji pred majkom, promišlja, kima glavom.
– No ja te neću pustiti. Nikamo. Razumiješ li? Ostat ćeš sa mnom –
kaže Shirin-Gol ljubeći sina.
– Žene su jače od muškaraca – kaže Morad zureći u svoje noge.
– Tko to kaže? – pita Shirin-Gol uzdahnuvši tako duboko da joj je
zadrhtalo tijelo, a dojka ispala iz usta dojenčeta. Mala Nassim s
graškama znoja na sićušnom čelu uplašila se od trzaja. Shirin-Gol vraća
dojku u usta malene, rashlađuje ju rubom marame i odgovara Moradu: –
Prestani mudrovati. Prestani mučiti sebe, mene i djecu.
Morad samo kima, ogleda se oko sebe kao da nešto traži, ne nalazi
ništa, postajkuje još trenutak, potom izusti: – Idem.
– Kamo? – pita Nabi.
– Nikamo – kaže Morad.
– Idem i ja – u isti glas viču Nafass, Nabi i Navid.
– Ne – mirno će Shirin-Gol – vi ostajete. – Ne pogledavši Morada,
dometne: – Samo idi.
Ne pogledavši ga.
Vrućina se pretvara u neman. U gladnu neman koja se okomila na
ljudske živote. Bog je rekao suncu da zemlju pretvori u neman koja će
požderati ljude.
Shirin-Gol diše na usta, skida djetetu košuljicu, struže novu rupu u
pješčanu tlu pokraj sebe i polaže malu Nassim u novu rupu.
Nafass, Nabi i Navid povlače se u kut šatora, liježu na vreće pšenice
i dremuckaju.
Morad se povlači u neki ugao negdje u prijelaznom logoru i puši
opijum. Četvrti ili peti put. Opijum straha. Cijeli mesqhal. 1500 ili 2000
laka manje novaca za život i jelo njegove djece. Njegove djece.
Shirin-Gol prstom ispisuje slova u pijesku.
M-o-j-a d-j-e-c-a.
– Hoćeš li prodati tu posudu za vodu? – pitaju dvije žene, noseći
preko ramena osam ili više zavezanih plastičnih posuda za vodu.
– Što će vam moja posuda za vodu? – pita Shirin-Gol.
– Otkupit ćemo je da ju ne moraš vući sa sobom.

158
 – Što ćete s njom? Imate ih već mnogo.
– Prodajemo ih na bazaru. Ako hoćeš kupit ćemo i tvoju pšenicu.
– Ne, hvala sestro, neka te Bog čuva, pšenicu ću prodati sama.
Toliko novca koliko za nju tražim vi mi ne možete dati, a posuda za
vodu mi treba za put do moje rodne kuće.
– Neka te Bog čuva i daj Bože da je u tvojoj roditeljskoj kući sve
dobro i da su svi živi i zdravi.
– Neka Bog čuva i vas – kaže Shirin-Gol.
Poput Shirin-Gol i ove su dvije žene također povratnice iz Irana.
Vratile su se prije godinu dana. I one su se htjele vratiti u roditeljski
dom. Rusi ili netko drugi razorili su ga bombama. Njihov otac je tko zna
gdje ili je mrtav. Njihovi muževi se negdje bore ili su također mrtvi.
Tako su ostale proživljavati u blizini granice. Žive ispod pokrova od
plastike i ispod drveća, njihova djeca skupljaju borove iglice, koriste ih
kao gorivo ili kao podlogu za spavanje. Malo novca što su imale
potrošile su davno. Plastične posude za vodu i pšenica jedini su im izvor
prihoda. Od novih povratnika otkupljuju sve što ovi ne mogu ili neće
nositi dalje, pa to prodaju u gradu. Ako ih posluži sreća, novopridošli još
ne znaju cijene. Ima takvih dana za kojih žene kupe i prodaju toliko da
se najedu one i djeca.
Ima takvih dana.
Mali trgovci svakodnevno od povratnika otkupljuju pšenicu.
Potpuno natovarene kamione robe prodaju po višim cijenama u gradu.
Svaki dan u logor dolaze mjenjači novca, kupci lijekova, Afganistanci
koji su se i sami vratili iz Irana, ostali ovdje i postali preprodavači. Svaki
od njih sjeća se svog prvog dana na tlu domovine. Sjećaju se nade koju
su u međuvremenu pokopali. Pokopana nada. Pokopana volja da se
počne iznova. Mrtva želja da će sve biti dobro.
Vjeruju kad pred njima stoji vlastiti vjerski istomišljenik, vlastiti
zemljak i govori: – Brate, pomoći ću ti. Prodaj mi svoju pšenicu, cijena je
tolika i tolika. Vjeruju kad im kažu: – Posuda vrijedi toliko i toliko
novaca ili perzijski novac ne vrijedi više od toga i toga.
A tko zna koliki će od danas prispjelih povratnika već dogodine i
sami pokopati svaku nadu. Koliko će ih kupovati i prodavati plastične
kanistre i pšenicu koje tada novi povratnici neće željeti nositi sa sobom u
neizvjesnost. Naposljetku je popustila i Shirin-Gol. S četvrtim ili petim
muškarcem koji je došao otkupiti njezinu pšenicu kratko pregovara i
prodaje mu jednu vreću.
– Tko će sve to nositi? – pita samu sebe jer nema nikoga s kim bi se
posavjetovala i sprema novac u džep suknje.

159
 Graške znoja na čelu male Nassim se množe, ne miruju, cijede se niz
sljepoočice. Shirin-Gol naginje dijete prema naprijed. Da piški i pljune.
Bijelo-žuto što potone u pijesak.
– Otac je malo prije isto povraćao – kaže Nafass. – Popušio je
previše opijuma.
– Odakle ti znaš što je opijum? – pita Shirin-Gol, brišući usta male
Nassim.
Nafass sliježe ramenima.
– Idite do crpke za vodu, napunite posudu svježom vodom i
potražite oca – govori Shirin-Gol Nafass i Nabiju.
– Ja ne idem – kaže Nafass. Tamo je neka luđakinja.
Neka žena prolazi pokraj šatora, spotiče se, zamalo je pala,
nespretno se pridiže, ide dalje, najednom stane kao da je udarila u zid od
stakla, okreće se, ide u drugom smjeru, opet udara u nevidljivo staklo,
staje, čučne ispred Shirin-Gol i govori. Bez smisla i razumijevanja koje je
izgubila, široko raskolačenih očiju.
Pogleda Nafass i kaže: – Vrati moj novac. Jesi li ti vjetar? Zašto si mi
ukrala novac? Salil-shodeh. Vrati ga. Vjetar mi je ukrao novac.
– Blago onome tko ga nađe – mrmlja Shirin-Gol otirući bljuvotinu
svoga djeteta sa suknje i marame.
Nasser, Nafass i Nabi trče u potragu za novcem. Nabi ju pita gdje je
sve bila, Navid ju povlači za sobom, Nafass trčkara naprijed i nazad,
pitajući svakoga je li možda vidio izgubljeni novac sirote žene.
Dobro je, djeca su ovako zaokupljena barem neko vrijeme, razmišlja
Shirin-Gol.
Konačno se vraća Morad. Dršće. Glavu je uvukao među ramena.
Ruke je prekrižio na grudima. Uvlači svoje umorno tijelo u šator, čučne,
opaža svoje bolesno dijete, zatvara oči, pribire se, ponovno ustaje
doimljući se pritom poput starca. – Ljudi kažu da tu negdje imamo
liječnika. Odnijet ću je k njemu – protisne otežanim, jedva razumljivim
jezikom.
Shirin-Gol zamata malenu u maramu, stavlja je u Moradovo
naručje, ali je odmah uzima natrag jer mu je zamalo ispala iz ruku i gura
ga na pod. – Sjedni – govori – i sam trebaš pomoć.
Kao da uopće nije prisutan, i ne može ju čuti, kao da ju ne može
razumjeti, nije pri svijesti, kao da je malo bespomoćno dijete stavlja mu
neke stvari pod glavu, skida njegove cipele, otpasuje pojas, pokriva ga.
Mala Nassim opet povraća.
Shirin-Gol ulijeva vodu u zdjelicu, podupire Moradovu glavu,
pomaže mu da pije, izlijeva vodu po ruci, vlažnu ruku stavlja mu na

160
vrat, čelo, glavu, gnječi mu ramena, pomaže mu da se šćućuri.
Kao djetešce. Djetešce Morad šćućureno s bijelom pjenom na
ustima.
Mala Nassim opet povraća.
Shirin-Gol navlači buqhru, uzima malu Nassim, izlazi.
– Kamo ideš? – dovikuje Nafass.
– Liječniku.
– Idem i ja – govori Nafass, vješajući se za majčinu suknju. – Oči me
peku, bole i suze, danima već trebaju liječnika.
Nassim leži beživotno u naručju svoje majke. Ručice i nožice
mlitavo se klate na njenu tijelu. Otežala glavica visi na vratu. Diše plitko,
oči su joj sklopljene.
Djetešce Nassim. Djetešce Morad.
Shirin-Gol trči ni sama ne znajući kamo.
Vidjevši napola mrtvo djetešce Nassim u naručju Shirin-Gol, neka
žena joj pokazuje put k liječniku.
Liječnika nema. Negdje je na terenu. Negdje između plavih šatora je
neko dijete napola mrtvo i treba njegovu pomoć. Liječnik je sada jedna
medicinska sestra.
Medicinska sestra-liječnik mjeri visoku temperaturu male Nassim,
daje joj injekciju, tutne nekoliko tableta u ruku Shirin-Gol, okreće se i
brine za sljedeće dijete koje napola mrtvo leži u naručju svoga oca.
– A što je s mojim očima? – pita Nafass.
– Što je s tvojim očima? – ponavlja medicinska sestra-liječnik, ne
gledajući Nafass.
– Peku me i bole.
Medicinska sestra-liječnik kratko svrne pogled na Nafass, a onda na
Shirin-Gol. – Uzmi onu bočicu, kapni joj dvije kapi u oči, a onda svaki
sat još jednom dvije.
– Kakve su to kapi? – pita Shirin-Gol.
– Jedine koje imam – odgovara medicinska sestra-liječnik, daje
drugom djetetu istu injekciju koju je dala Nassim. – Ovo je jedina
injekcija koju imam.
Ovdje sam jedina medicinska sestra, postoji jedan jedini liječnik koji
je na terenu, a vani čekaju i druga napola mrtva djeca.
Nafass je sretna zbog kapi, sretna i ponosna, osjeća se važnom.
Cijelim putem do šatora drži zatvorene oči da joj ne iscure kapi. Najprije
hoće da ju Shirin-Gol nosi, no uviđa da je prevelika i preteška za to,
pogotovo što Shirin-Gol nosi njezinu polumrtvu sestru. Da ne bi pala,
zavlači svoju malu ruku u suknju Shirin-Gol, ne usuđuje se otvoriti oči

161
čak ni kad se spotaknula i skoro pala.
Nafass ponovno otvara oči tek kad je Shirin-Gol spomenula da je tu
Baka-do-sutra.
Baka-do-sutra sjedi na svojoj vreći pšenice, pokraj nje sjedi njezin
muž, oboje pilje preda se, šute, prestrašeno podižu pogled tek kad netko
prolazi pokraj njih, ponovno pilje preda se, šute.
– Eno moga prijatelja – iznenada vikne Nafass i potrči. Njezin
prijatelj je mladić, ne stariji od šesnaest godina. Njezin prijatelj izgleda
kao djevojka, hoda kao djevojka, počupao je obrve kao udana djevojka,
nosi dugu kosu kao djevojka. Njezin prijatelj drži mali prst u ustima, siše
ga, drugu ruku je koketno naslonio o bok. Dok hoda njezin prijatelj vrti
stražnjicom amo tamo, tamo amo. Prijatelj upućuje Nafass jedan
osmijeh, no prolazi pokraj nje.
– Moram raditi – dobacuje, vrteći stražnjicom amo tamo, tamo amo.
Njezin prijatelj zastaje pred nekim muškarcem, smješka se, prozbori
dvije tri riječi, siše mali prst, zavodljivo zabacuje glavu. Njezin prijatelj
dodiruje muškarčevu ruku, smije se i nestaje s njim u plavom šatoru od
plastike.
– Allah-o-akbar – protisne Shirin-Gol. – Zar je od svih ljudi na svijetu
ovo bio jedini prijatelj kojega si mogla naći?
Nafass sliježe ramenima, sklapa oči, čvrsto zgrabi majčinu suknju i
spotiče se pokraj Shirin-Gol na povratku u vlastiti plavi šator od
plastike.
U okolnim šatorima svi pakiraju torbe, sagove i ostalo što su
donijeli iz Irana. Dolaze muškarci, vuku vreće pšenice do autobusa.
Samo Morad leži, sklupčan kao djetešce.
Djetešce Morad.
Shirin-Gol gleda svoje vreće s pšenicom, gleda svoju djecu, muža
bespomoćno sklupčanog na tlu, svoje napola mrtvo dijete, gleda
muškarca iz susjednog šatora, moli ga da joj pomogne, gura djeci u ruke
torbe i lijepu plastičnu posudu za vodu od Ujedinjenih Naroda. Shirin-
Gol pomaže Moradu da se osovi na noge, navlači buqhru, stavlja ju preko
lica, vuče sebe i Morada do autobusa, čeka svoj red za ukrcaj, gura djecu
i Morada uz stepenice, još jednom okreće zakrivenu glavu, ne govori
ništa, ulazi i nestaje.

162
 14. POGLAVLJE
Roditeljska kuća, grob i luda bratova žena

U
svemu tome zlu Shirin-Gol ipak ima sreću. Ima pšenicu.
Ima mali sag koji je sama izradila. Ima nekoliko
povratničkih dolara. Ima lijepu plastičnu posudu za vodu
od Ujedinjenih Naroda. Oko vrata ima molitveni lanac, poklon žene
stijene. Pročitala je četiri i pol prave knjige. U djevojačkim godinama pila
je vodu iz jezera. Ima dane koji su postali ptice i odletjeli. Ona, sva njena
djeca i muž imaju sve, čitave noge i ruke.
Ima roditeljsku kuću u koju se može vratiti.
Kuća je smanjena. Pogodila ju je raketa, uništivši jedan dio. Otac joj
je bolestan, nepokretan. Majke više nema, mrtva je.
Ondje gdje je grob mrtve majke, nalaze se i drugi grobovi.
Grobovi mučenika. Grobovi mladića. Grobovi braće. Grobovi otaca.
Grobovi djevojaka. Grobovi žena. Grobovi sestara. Grobovi majki.
Grob majke Shirin-Gol.
U grobove mladića i grobove muškaraca zataknuti su dugački
štapovi. Na njima su ljudi svezali raznobojne trake. Zelene, žute, crvene
trake vijore na vjetru. Trebale bi donijeti sreću. Trebale bi spriječiti zle
duhove da smetaju dušama umrlih. Trebale bi podsjetiti Boga da u
Afganistanu ima jedan pokojnik više. Za svaku molitvu jedna traka.
Trake-molitve vijore na vjetru.
U grobove mučenika zataknuto je još više štapova. Još više zelenih,
žutih, crvenih traka koje vijore na vjetru. Još više traka-molitvi vijori na
vjetru.
Trake koje šapuću. Govore. Plaču.
Grobovi djevojaka su bez traka.
Grobovi žena su bez traka.
Pokraj groba mrtve majke leži afganistansko-arapski mrtvac.
SAD su zrakoplovima u Afganistan doveli više od 35000 Arapa,
obučili ih i učinili od njih afganistanske Arape. Mnogi su ostali i poslije

163
rata. Mrtvi. Mrtvi za proroka. Mrtvi za islam. Mrtvi za Kuran. Mrtvi za
SAD. Mrtvi za kapitalizam.
Čijeg proroka? Čiji Kuran? Čiji islam?
Čijeg mrtvog afganistanskog Arapa?
Afganistanci su htjeli pobijediti, otjerati Ruse iz svoje domovine.
Arapi su došli da se bore, da umru. Da postanu mučenici. Shahidi.
Ima li i mrtav afganistanski Arap majku? Je li majka mrtvog
afganistanskog Arapa sretna što joj je sin postao shahid. Je li majka
mrtvog afganistanskog Arapa dobila bijelu kosu? Majka mrtvog
afganistanskog Arapa sretna je što joj je sin postao shahid. Majka mrtvog
afganistanskog Arapa-shahida bijele kose.
Shirin-Gol je imala majku bijele kose.
Toliko i toliko shahida u životu Shirin-Gol. Koji po redu? Prestala je
brojati.
Usmrtila ju je raketa.
Imaju li rakete majku?
Netko je ipak morao donijeti rakete na svijet.
Imaju li majku i muškarci koji proizvode rakete? Raketari s majkom.
Imaju li raketari djecu?
Ima li Bog majku? Majku Božju. Netko je i njega morao donijeti na
svijet.
Shirin-Gol čuči uz grob svoje majke. Htjela bi plakati ali za nju nema
suza. Umjesto toga ima tisuću i jedno pitanje. Tisuću i jednu misao.
Umjesto toga promatra kosture životinjskih glava na štapovima
zataknutim u grobove. Radi čega su preživjeli nabili životinjske lubanje
na štapove? Radi zaštite? Kao znamenje? Kao simbol? Jednostavno zato
što je to lijepo?
Zašto na grobovima djevojaka i na grobovima žena nema štapova s
trakama koje vijore na vjetru? Za svaku traku jedna riječ. Jedna molitva.
Zašto na grobovima djevojaka i žena nema štapova s kosturima
životinjskih glava? Kao znamenje? Jednostavno zato što je to lijepo.
Zašto žene rađaju djecu? Yek rouz be dardam mikhore, jednoga dana
mogla bi im biti od koristi? Za što? Da idu u rat? Da ispaljuju rakete na
majke?
– Brzo se vrati u kolibu – dovikuje Nafass – teta je poludjela.
– Zašto raketa nije usmrtila ludu bratovu ženu? – šapće Shirin-Gol,
ljubi kamenčić, dodiruje ga čelom i polaže na grob mrtve majke.
Poludjela bratova žena sjedi na zemlji ispred drveta. Noge je ovila
oko debla. Čelom neprestano udara po deblu. Dum. Dum. Čelo na
deblu. Tako uništava krvave slike u glavi. Krv na čelu. Krv na deblu.

164
Dum. Dum.
Shirin-Gol čučne pokraj bratove žene, ovije ruku oko njenih ramena,
privuče ju k sebi, ćuti na vratu krv s čela bratove žene, ne govori ništa,
samo ju drži i njiše ju amo-tamo.
Bratova žena je šenula umom, apatično zuri oko sebe, čupa si kosu,
grebe kožu do krvi, hoće si iskopati oči da ne mora gledati kako njezin
muž pati, djeca gladuju, a život se pretvorio u pakao.
Brat je nagazio na minu i izgubio nogu. Nogu i dijete koje je držao
za ruku kad je stao na minu. Brat bogalj vuče se uokolo, nema posla, urla
od bolova, htio bi umrijeti da ne mora stalno gledati kako dronjci
njegove noge, zajedno s dronjcima s njegova djeteta lete u zrak i uz
bučno tras padaju na tlo.
Uz bučno tras.
Jedno oko djeteta još je otvoreno i nasmiješeno. Očeva i djetetova
ruka su otrgnute, leže u blatu, još uvijek u čvrstome stisku.
Bratova kći, koja je išla iza svoga oca i brata, pala je na tlo od žestine
eksplozije. Ustaje, otresa prašinu s haljine na kojoj su nekad bili lijepi, a
danas blijedi cvjetovi, uzima bratovo stopalo još utaknuto u plastičnu
cipelu, i pokušava ga pričvrstiti na rastrganu bratovu nogu.
Brat bogalj viče na svoju djecu. Viče na ženu koja je šenula umom.
Brat bogalj noću se baca na svoju poludjelu ženu i oplođuje ju. Brat
bogalj urla. Brat bogalj naslanja kalašnjikov na zid iza sebe.
Otac Shirin-Gol izgubio je glas. Izgubio je pogled. Izgubio je sve. Još
samo sjedi, jede samo onda kad ga netko hrani, kad mu kao djetetu
stavlja zalogaje u usta. Otac-dijete. Dijete-otac.
Nafass, Nabi, Navid, Nassim se boje. Užasavaju se noći.
Shirin-Gol nije ništa vidjela, ništa čula, ništa osjetila. Upravo je
nahranila malu Nassim i oprala ju jer je poslije majčina mlijeka opet sve
povratila, upravo je bratovoj ženi previla čelo i iznova premotala bratov
batrljak koji se mjesecima gnoji sve dalje. Upravo je Nafass, Nabiju i
Navidu obećala da će sve biti dobro. Ušla je u sobu i opazila da je
Moradov kut prazan.
U sobi nema toplog dima i svježeg mirisa opijuma. Prazan Moradov
kut je hladan.
Shirin-Gol nije ni tužna ni sretna. Čučne na šareni sag, stavlja
Nassim na prsa, gleda u Moradov prazan ugao ne znajući odakle joj
spoznaja da je Morad otišao i više se neće vratiti.
Morad, njezin muž, otac njezine djece. S naglaskom na njezine djece.
S jedne strane, postao je još samo teret. S druge strane bio je, kad je
bio razuman i pri svijesti, pravedan i nježan supružnik. Dobar i ljubazan

165
otac njezinoj djeci. Njezinoj.
S jedne strane, on je kao jedno od njezine djece. Mora ga prati,
hraniti, tetošiti. S druge strane, on je muškarac. Jedini službeni zaštitnik.
Svejedno u kakvom je stanju. Glavno je da je muškarac. S jedne strane,
od njega nema nikakve pomoći. S druge strane, sve dok je on tu ostali
muškarci je puštaju na miru.
Sada je Shirin-Gol sama. Sama se brine za djecu, sama prodaje
pšenicu, sama prodaje lijepu plastičnu posudu za vodu Ujedinjenih
Naroda, sama prodaje sag. Da djeci može dati nešto pristojno za jelo.
Sama kaže muli i talibanu da ne želi muža jer ima muža koji će se vratiti.
Sama odlazi na bazar. Sama se brine za brata bogalja, za ženu brata
bogalja, za osmero djece brata bogalja. Sama se brine za svog oca-dijete.
Sama.
Svaki četvrti dan dolazi na vrata taliban, želeći ju uzeti. Svaki četvrti
dan ga Shirin-Gol otpravi.
Bratova žena, koja je šenula umom, apatično zuri oko sebe, čupa si
kosu, grebe kožu do krvi, ovija noge oko debla po kojemu udara čelom
da iz glave izbije slike. Hoće si iskopati oči da ne mora gledati kako
njezin muž pati, djeca gladuju, a život se pretvorio u pakao.
Okrvavljena, suluda bratova žena, govori joj: – Idi. Nestani. Odlazi i
povedi svoju djecu sa sobom. Odlazi. Odlazi. Odlazi. Da ne moraš više
gledati krv na mojem čelu, na deblu. Da ti se u kožu više ne uvlači
smrad gnoja s batrljka bratove noge. Da ti i tvoja djeca ne poludite. Da ti
i tvoja djeca ne gladujete. Da se međusobno ne poubijamo. Da. Da. Da.
Idi.
Shirin-Gol čeka četrdeset dana i četrdeset noći. Onda pakira sve
stvari koje može ponijeti, poljubi krvavo čelo bratove žene i odlazi.
– Kamo idemo? – pita Nafass.
– U jedno drugo selo – odgovara Shirin-Gol. – U selo u kojemu živi
tvoja velika sestra Nur-Aftab.
Nafass se zamislila, ona s lepršavom zeleno-žuto-narančasto-
crvenom, najljepšom vjenčanom haljinom na svijetu.
– Da, ona – kaže Shirin-Gol.
– Sestra-s-lepršavom-vjenčanom-haljinom – viče Nafass. – Idem k
njoj. Hoću li i ja dobiti lepršavu vjenčanu haljinu?
– Zar imamo sestru? – pitaju Navid i Nassim. – Što je lepršava
vjenčana haljina? Hoćemo i mi to dobiti?
Hvala Allahu. Shirin-Gol još iz daljine razabire da je selo koje
izgleda kao čovjek što leži na zemlji sa čvrsto stisnutim nogama i
raširenim rukama, razoreno samo djelomično.

166
 Da je Shirin-Gol ptica koja leti nebom i promatra selo odozgo,
opazila bi da nije razrušena kuća u kojoj živi njezina kći s mladim
talibanom.
Zajedno s pjevanjem iz džamije sada i vjetar smije opet na ulice i u
kolibe, u polja i vrtove. Pod njegovim dodirom njišu se šarene glavice
makovih cvjetova otresajući dnevnu prašinu s nježnih latica.
U Afganistanu nitko više ne poznaje milost, osim vjetra koji raznosi
pjev iz džamije, razmišlja Shirin-Gol. Čučne ispod dudova stabla, sklapa
oči, oslobađa lice buqhre, predaje se glasu mujezina i vjetra.
Vjetar zna da oružje utihne čim odjekne mulin glas. Ugodan, svjež
vjetrić nečujno i neupadljivo klizi s Hindukusha, pozdravljajući Shirin-
Gol i njenu djecu mirisom snijega i krotkim mrmljanjem žena dolje u
poljima.
Shirin-Gol i njena djeca čuče na toplom večernjem suncu i čekaju,
napola drijemajući, napola sretni, napola puna straha i brige.
Jednostavno sjede okolo kao milijuni drugih žena i djece koji negdje u
Afganistanu čuče i čekaju. Čekaju. Kraj rata. Svoje muževe. Svoje sinove.
Nešto pristojno za jelo. Ovo i ono.
Vjetar se stapa s mirisom jabukova cvijeta, sa sitnom prašinom na
ulicama, svježom travom, cvjetovima maka, kratkotrajnim mirom,
potpunom tišinom, pjevom mladića koji pjesmom slave domovinu.
Vjetar se šulja kroz marame i odjeću Shirin-Gol i spušta se na njezinu
umornu kožu. Zatvorivši oči, ona pomišlja da bi ovdje mogao biti raj.
Zajedno s prvim topotom magarećih kopita po ulici, zajedno s
prvim povicima muškaraca, zajedno s prvom pucnjavom, navlači Shirin-
Gol buqhru preko lica, diže se, uzima Nassim u naručje, hvata Navida za
ruku. Nafass i Nabi čvrsto joj se drže za suknju i tako se spuštaju putem
u selo.
Nema više brklje od užeta, sad je na tom mjestu ograda. Negdašnji
radiomehaničar i negdašnji krojač za žene nisu više tu. Na ogradi vise
unutrašnji dijelovi kaseta. Zaplijenjenih glazbenih kaseta. Talibani su ih
razlomili, istrgali trake i povješali na svoje ograde kao trofeje za
zastrašivanje. Glazba je zabranjena.
Čajana je još uvijek tu, ljubaznog vlasnika čajane nema. – Gdje je? –
pita Shirin-Gol.
– Mrtav – odgovara novi vlasnik čajane.
– Tko stanuje u sobi iza čajane? – pita Shirin-Gol.
– Što se to tebe tiče? – pita novi vlasnik čajane.
Shirin-Gol ide dalje niz pješčanu ulicu, skoro do svjetlo-plavih
željeznih vrata koja su dobila još više rupica od metaka nalik čirićima i

167
ranama koje bole. Shirin-Gol skreće u malu ulicu u kojoj živi njezina kći.
Srce Shirin-Gol divlje skače po cijelom tijelu – gore dolje, zdesna na
lijevo i natrag. Skače joj u grlo kao da će kroz usta izletjeti van, oduzima
joj glas. Izgubila je glas. Shirin-Gol gura Nafass ispred sebe.
– Tražim svoju sestru Nur-Aftab – izgovara djevojčica zračeći poput
sunčeve svjetlosti.
– Ovdje ne stanuje nikakva Nur-Aftab – kaže muškarac, zatvarajući
drvena vrata.
Srce Shirin-Gol pada u trbuh, a svijet pred njenim očima gubi boju.
Boja je iščezla. Iščezla boja s lica. Shirin-Gol se mrači pred očima, vjetar
šuti, svijet se pretvara u noć.
Shirin-Gol ide dalje.
Stavlja nogu ispred noge, ne znajući kako, ne znajući zašto, ne
znajući kamo.
Noga ispred noge.
– Tko ste? – pita ju taliban.
– Mi smo ti i ti. Netko, bilo tko. Jedna žena i njezina djeca. Njezina
djeca. Tražimo talibana s tim i tim imenom, koji je živio u kolibi tu i tu.
– Ovdje sam novi. Ne poznajem takvoga talibana s tim i tim
imenom.
– Gdje je Bahadur – pita Shirin-Gol mladića koji otvara vrata.
– Tko?
– Bahadur, četvrta žena drugog po važnosti zapovjednika
mudžahedina – objašnjava Shirin-Gol.
– Njega su ubili. Bio je izdajnik.
– Koga je izdao? Tko ga je ubio?
Mladić oprezno gleda desno, lijevo, pa prošapće: – Talibani.
Talibani su ga ubili.
– Gdje su njegove žene? – pita Shirin-Gol.
– Ubijene su – kaže mladić.
– A sinovi?
– Također.
– Zbog čega? – pita Shirin-Gol.
– Što ja znam – odgovara mladić.
– Gdje je liječnica, Azadine? – pita Shirin-Gol ženu talibana koja
sada stanuje u ordinaciji.
– Ne pohoegoem, ne znam – odgovara žena na puštu jeziku.
Shirin-Gol ide dalje.
Mulinu kuću je pogodila raketa. Polovica je uništena, polovica još
stoji. Mula je ubijen, mulina žena je živa.

168
 – Gdje je moja kći? – pita Shirin-Gol.
– Otišla je – kaže žena mrtvog mule.
– Kamo?
– Vjerojatno u Herat.
– U Herat? Kada? Zašto baš Herat?
– Jer ju je tamo odveo muž – kaže žena mrtvog mule, gledajući u
pod.
– I sama si majka kćeri i sinova, što je s mojom kćeri? Ma što se
dogodilo, preklinjem te, kaži mi – moli Shirin-Gol.
– Nur-Aftab i njezin muž, mladi taliban, dobili su dijete. Taliban je
bio dobar i pravedan muž. Želio je dobro tvojoj Nur-Aftab, a dijete je
volio više nego vlastiti život – odgovara žena mrtvog mule.
– Gdje je moja kći? – pita Shirin-Gol.
– Tvoju kćer su poštedjeli i ostavili na životu, a njega su ubili. Jer je
bio pravedan. Jer im se suprotstavio. Jer je branio ljude od drugih
talibana. Jer je govorio da to što rade talibani nije isto što piše u Kuranu,
nije Božji zakon, nije riječ proroka. Drugi talibani su rekli da i taliban
može pogriješiti, pa su ga ubili. Ubili su zapovjednika, moga muža,
tvoga zeta i mnoge druge.
Žena mrtvog mule opet gleda u pod i nastavlja: – Tvoju kćer je
oženio jedan drugi taliban. Rekao je da je tako i tako od samog početka
trebala biti njegova ili ničija.
Zeleno-žuti ispljuvak. Svežanj novčanica. Hladan i ljutit pogled u
očima.
Shirin-Gol ima okus žuči u ustima. Gorčinu žuči.
– Gdje je liječnica? – pita Shirin-Gol.
– Azadine je pobjegla – odgovara mulina žena. Zabranili su joj da
radi. Borila se protiv talibana, govorila im je da u Kabulu i drugim
gradovima i selima također postoje liječnice koje ni talibani niti itko
drugi ne sprečava u radu. Odgovorili su joj da u drugim gradovima i
selima pravila određuju drugi talibani. Ovdje vrijedi naša riječ. Jedno je
vrijeme Azadine potajice liječila bolesnike, sve dok talibani nisu to otkrili
i zabranili joj. Govorili su joj da joj treba muž, pa ne bi bila tako
neprijateljski raspoložena, a uz to bi i pripazio na nju. Tada je spakirala
stvari i noću potajice pobjegla.
– Kamo?
– U Kabul.
– Moram u Herat – kaže Shirin-Gol. – Moram pronaći svoju kćer.
– Sama?
– Sa svojom djecom.

169
– Trebat će ti nekoliko tjedana.
– Idem.
– Bez muža?
– Bez muža.

170
 15. POGLAVLJE
Kraljica koja je imala riječ

A
sfaltirane ulice. Zračna luka. Stabla s dugačkim, tankim
bodljama kao igle. Miris sapuna. Masivne, goleme palače i
džamije izgrađene po nalogu kraljice Gowhar Shad, žene
kralja Shah Rokha. Palače koje su proživjele sve ratove. Do danas.
U ruskoj školi pričala je Fauzieh o Heratu, a Shirin-Gol je mislila.
»Jednog ću dana otputovati tamo.«
Jednoga dana.
Tada, kad još nije imala kćer koju je ostavila, koju mora tražiti.
Tada.
Herat, grad koji je nekoć bio glavni grad velikog, moćnog
kraljevstva. Herat, grad kralja Teymurida, kralja Tamerlana, kralja
umjetnosti, grad s velikom knjižnicom, sa školom za minijaturno
slikarstvo. Shah Rokh bio je četvrti sin velikog Timura, kralj čija je moć
dosezala sve do Irana i do Turkestana. Herat, grad plavog stakla. Plavog
poput jezera iz kojeg je Shirin-Gol pila vodu u djevojačkim godinama.
Hladna voda teče joj niz grlo.
Herat, grad sa svim tim i još koječim drugim.
Herat, grad u kojemu je smrtno stradalo 24.000 ljudi u danima kad
su ruski tenkovi ušli u grad.
Herat, danas grad talibana. Talibana s crnim turbanima. Talibana u
dugim shalva-kamizima. Talibana sa strogim propisima koji ženama
zabranjuju sve. Same ne smiju ići na ulicu, ne smiju na sveučilište. Herat,
nekoć grad učenih ljudi i kraljica koje su imale riječ. Herat, grad pjesnika
i poezije. Grad pjesme i plesa.
Tada.
Herat, grad u kojemu danas djevojke, potajice idu u školu, ako
uopće idu.
Herat, grad s gorostasnim ukošenim tornjevima. Preživjeli su ruske
bombe i rakete mudžahedina. A bombe SAD-a? Hoće li i njih preživjeti?

171
 Herat, grad napretka, utočište naučenjaka i mudraca, danas je u
vlasti nazadnjačkih diktatora kakve Afganistan još nikada nije vidio.
Talibana.
Jadni Herat.
Jadna Shirin-Gol u potrazi za svojom kćeri čuči uz rub ceste, ne
znajući gdje da traži Nur-Aftab.
U kući iza nje na prvom katu sjedi ljubazni vlasnik lokala, vidi
Shirin-Gol, čini zabranjeno i moli drskog Nabija da prenese svojoj majci
neka dođe gore. Ljubazni vlasnik htio bi ugoditi Bogu i dati Shirin-Gol i
njezinoj djeci da jedu. Čini dobro djelo svakog dana koji ti Bog poklanja.
Jedna velika porcija jela i četiri male dobro su djelo.
– Ovo je otpor – kaže Shirin-Gol, skidajući buqbru s lica.
– Ovo je otpor – slaže se ljubazni vlasnik lokala.
Shirin-Gol, Nafass, Nabi, Navid i Nassim čuče na drvenoj klupi za
odmor i jedu. Osam muškaraca sjedi na ostalim klupama, promatrajući
svaki zalogaj koji Shirin-Gol stavlja u usta. Ni ljubazno ni neljubazno.
Neskriveno. Neuvijeno. Požudno. Gladno.
Imaju pravo na to, oni su muškarci. Shirin-Gol se usudila ući u
zabranjeno muško područje. Sama. Bez zaštite. Bez Opijummorada.
– Ako će ssia-ssar hodati okolo ovako obnažena, svakako će pobuditi
pozornost – kaže jedan. – Obnažena.
Obnažena žena. Obnažena-Shirin-Gol.
– Reci joj da jede rižu – dovikuje drugi – to će ju ojačati. Reci joj da je
meso dobro, daje snagu – dovikuje treći.
Herat nije drugačiji od ostalog dijela zemlje. I ovdje je opasno za
ženu bez muške zaštite.
Neka samo dovikuju, neka samo zure kako trpam zalogaje u usta,
misli Shirin-Gol. Shirin-Gol, Nafass, Nabi, Navid i Nassim toliko trpaju
u sebe da im trbusi postaju puni i čvrsti, te i dah jedva u njima nalazi
mjesta. Trbusi puni riže, mesa i povrća, puni čaja sa šećerom i kruha.
U kavezu visi ptica, cvrkuće i kriješti. Ni lijepo ni ružno. Naprosto
kriješti.
– Htjela bi van iz krletke – kaže Nabi.
– A kamo onda? – pita ljubazni vlasnik lokala.
Nabi sliježe ramenima.
Mladić donosi posudu za pranje ruku, stavlja ju pred Shirin-Gol,
dodiruje joj bosu nogu. Nepažnjom.
Smije li me dodirnuti, razmišlja Shirin-Gol perući ruke.
Kroz prozor kraj kojega čuči Shirin-Gol promatra kako dolje na ulici
muškarci ponovno otvaraju svoje dućane. Molili su. Jeli su, spavali,

172
ležali pokraj, u, ili na svojim ženama. Oprali su vodom ruke, noge,
laktove, uši. Vodo, vodo, operi me. Očisti me od grijeha.
Moliti. Zaboraviti. Činiti dobro.
Shirin-Gol srče čaj promatrajući muškarce. Otpor.
– Uskoro će zabrana izlaska – kaže ljubazni vlasnik lokala. – Gdje
ćeš prenoćiti?
Osam muškaraca isteže vratove. Što će odgovoriti ova, obnažena
žena s trbuhom punim riže, mesa i jednog dobrog djela?
Ptica cvrkuće. Glasno, pa tiho. Tiho, pa glasno.
– Hoće van – kaže Nabi i sliježe ramenima.
– Nesigurno je u gradu – kaže ljubazni vlasnik lokala. – Prije
nekoliko večeri su talibani upali u jednu kuću i ogriješili se o jednu
Engleskinju, strankinju koja radi za humanitarnu organizaciju. To se u
povijesti naše zemlje nikada nije dogodilo.
Silovali su strankinju.
Shirin-Gol srče čaj.
– Ptica hoće van – ponavlja Nabi.
Taliban silovatelj. Silovana Engleskinja.
– Odvest ću te k svojoj sestri – kaže ljubazni vlasnik restorana. –
Tamo ste sigurni.
– Tamo ćemo biti sigurni – izgovara Shirin-Gol.
Ljubazni vlasnik lokala ne želi ništa za svoje dobro djelo.
Jednostavno želi biti dobar.
– U teškim vremenima moraju dobri ljudi činiti još više dobra, da se
ne zatre pravednost – kaže.
Ljubazni vlasnik lokala rođen je u Heratu, tu je proveo cijeli svoj
život, samo je na studiju bio u Kabulu.
– Studirao sam pravne znanosti – pripovijeda. – Počeo sam 1949.,
kad je na vlasti bio kralj Zaher, a završio 1954., kad je na vlasti bio
Daoud. Onda sam morao odslužiti vojni rok. Bio sam u pješadiji. Stalno
smo gazili pješice.
Vojnik pješak s pravnim fakultetom gazi pješice. Vojnik pješak s
pravnim fakultetom dobiva odličje.
– Ja sam išla u rusku školu – kaže Shirin-Gol. – Isto sam dobila
odličje. Druga djeca su pljeskala.
– Radio sam u Ministarstvu financija i bio nadležan za planiranje i
programiranje. Radio sam u carinskom odjelu, pa u Državnom
pravosuđu, najprije u Kabulu, potom u Heratu.
– Bila sam u ruskoj školi, naučila sam čitati i pisati – kaže Shirin-
Gol.

173
 – Tko ništa ne zna, vjeruje ljudima za koje pretpostavlja da razumiju
više od njega samog – kaže ljubazni vlasnik lokala. – Tko zna čitati može
stvoriti vlastito mišljenje i ne mora vjerovati što mu drugi pričaju.
– Željela sam postati liječnica – kaže Shirin-Gol.
– Nema mnogo žena poput tebe – kaže ljubazni vlasnik lokala. –
Gdje ti je muž?
– U početku je moj muž bio sa mnom, ali sada se sama s djecom
probijam kroz život.
– Svoju ženu poznajem od djetinjstva – kaže ljubazni vlasnik lokala,
koji ne želi ništa za svoju ljubaznost.
– Tražim svoje dijete – govori Shirin-Gol. – Kćerku Nur-Aftab, koju
sam dala jednome talibanu za ženu i ostavila je u zavičaju kako bih s
novcem koji sam dobila za nju mogla pobjeći u Iran.
Ljubazni vlasnik lokala ne govori ništa, samo kima glavom.
– Ptica hoće van.
– A sada molim Boga da je još živa – nastavlja Shirin-Gol,
smješkajući se da ne zaplače.
– Imamo sreću – kaže ljubazni vlasnik lokala. – Svatko tko je danas
još živ u Afganistanu, ima sreću.
– Sreću – sa smiješkom ponavlja Shirin-Gol.
– I ptica ima sreću – kaže Nabi.
– Nikada se nisam borio – kaže ljubazni vlasnik lokala. – Rat nije
rješenje.
– Nema mnogo muškaraca poput tebe – kaže Shirin-Gol.
– U zemlji kao što je naša, muškarci koji se ne bore nemaju ugled –
kaže ljubazni vlasnik lokala. – Mnogi me radi toga ne smatraju pravim
muškarcem. Kao svaki Afganistanac i ja sam bio protiv Rusa, bio sam i
protiv predsjednika Tarakija, bio sam i protiv njegove vlade jer je
surađivao s komunistima. Bio sam protiv Pakistanaca koji su ih
podupirali. Bio sam protiv Amerikanaca koji su ih podupirali, isto sam
tako protiv talibana. Ali rat? To nije rješenje.
– Moj otac se borio u brdima – kaže Shirin-Gol. – Sada još samo
sjedi u kutu, bespomoćan kao moja mala kći. Moj je brat nagazio na
minu i izgubio nogu. Nogu, ruku i dijete koje je vodio za ruku. Drugi
moj brat je shahid, njega smo pokopali. Ne znam jesu li preostala braća i
sestre živi ili ne.
– Kad bih ih susreo – kaže ljubazni vlasnik lokala – pitao bih vođe
mudžahedina zašto su nastavili s borbom nakon što su protjerali Ruse?
Zašto su Kabul pretvorili u ruševine i pepeo. Zašto su ubirali cestarine?
Zašto su se ogriješili o žene, žene svojih vjerskih istomišljenika? Ljudi su

174
mudžahedinima dali sve, sve, sve, kruh i svoj život. Pitat ću ih zar oni
nisu Afganistanci? Zar ova zemlja nije njihova domovina? Reći ću im da
žalim i kajem se za svaki dan, svaki dan kad sam im pomogao. Pitao bih
ih kojim pravom žele još uvijek biti na vlasti? Rekao bih im da su
talibani mogli doći na vlast samo zbog jednog jedinog razloga. Naime,
samo stoga što su se mudžahedini nastavili boriti.
Shirin-Gol se smješka. – Zastava naše zemlje je izgubila boju. Danas
je bijela. Prije je bila crveno-bijelo-crna. A prije toga bila je crvena.
Ljubazni vlasnik lokala s osmijehom govori: – Crveno-bijelo-crna.
– Mi smo poput mrtvaca kojima kradljivac mrtvačkih pokrovaca,
kefin-kesh, krade mrtvačke pokrovce – kaže ljubazni vlasnik lokala.
– Kefin-kesh se noću prišuljao grobovima, iskopao nove mrtvace,
skinuo mrtvačke pokrovce s njihovih tijela i ponovno ih prodao na
bazaru.
Jednom je mrtvacima dozlogrdilo umatanje i pokapanje, te ponovno
odmatanje i iskapanje. Budući da su mrtvi, hladni i goli ležali u svojim
grobovima, odlučili su se obratiti Bogu mrtvaca i zamoliti ga da ih
oslobodi besramnog kefin-kesha. Bog pravednosti ih je saslušao, utvrdio
da su u pravu i odstranio je neotesanog kradljivca mrtvačkih pokrovaca.
Mrtvaci su bili sretni i oterećeni, no njihov mir nije bio dugog vijeka.
Pomoćnik kefin-kesha imenovan je za novog kefin-kesha. Ne samo da je
poput svog učitelja i prethodnika krao mrtvačke pokrovce, nego je imao
još goru naviku. Nakon što je odmotao pokrovce s tijela mrtvaca,
ogriješio se još na truplima, zadovoljavajući svoju izopačenu požudu na
golim kostima.
S tim mrtvaci nisu računali. Najdublje su se pokajali radi svoje
odluke i zamolili Boga da im vrati starog kefin-kesha.
To se događa i nama Afganistancima – kaže ljubazni vlasnik lokala.
– Doduše, Amerikanci, Britanci i Rusi su se u našoj zemlji posluživali
prema želji i raspoloženju. Našom naftom. Našim uranom. Našim
zlatom. Našim opijumom. Sklopili su s Afganistanom ugovore u svoju
korist i dobro su nas iskoristili. I u budućnosti će uzimati što god budu
htjeli. Uvijek smo trpjeli pod utjecajem zapadnog svijeta, tako će biti i u
budućnosti. Međutim, ma što da nam namjeste SAD, njihovi saveznici i
prijatelji bolje je od onoga što s nama rade njihove marionete, talibani,
koje su odgojili i poslali ih ovamo.
Ne samo da kradu naš uran i trpaju zaradu od prodaje opijuma u
svoje džepove, oni uništavaju i sve ostalo. Razaraju našu tisuću godina
staru kulturu i tradiciju. Oduzimaju nam čast i vrijeđaju nas.
Ljubazni vlasnik lokala opet se smješka. – Mene će ubiti zato što

175
nedopušteno sjedim s Nichtmaram, razgovaram otvoreno i bez
uljepšavanja.
– Usnula sam jedan san – kaže Shirin-Gol. – Sanjala sam da bombe,
koje više od dva desetljeća padaju po našim kućama, nisu bombe nego
knjige. Sanjala sam da mine, koje su nam posadili pod noge, nisu mine
nego pšenica i pamuk.
– Lijep san – kaže ljubazni vlasnik lokala.
Četiri dana Shirin-Gol posvuda traži. Svakoga pita. Nitko ne
poznaje Nur-Aftab, kćer Shirin-Gol i Morada. Opijummorada.
Nitko ne poznaje talibana koji se zove Takoitako, drugog muža
Nur-Aftab s kojim se vjenčala na silu, nakon što su ubili njezina voljenog
muža. Nitko ne poznaje onoga, koji je ispljunuo žuto-zeleni ispljuvak
pred noge Shirin-Gol, ispljuvak koji je ostavio trag.
Nitko ne poznaje nju. Nitko nije vidio njega.
Prije negoli privuče pozornost talibana, prije negoli joj počnu
dosađivati, prije nego što potroši novac, prije nego što postane teretom
sestri ljubaznog vlasnika lokala, prije, prije, prije, Shirin-Gol odlazi dalje.
Kamo?
Kakva je razlika?
Nikakva. Nema nikakve razlike u tome kamo ide Shirin-Gol sa
svojom djecom.
Novac, koji joj je poklonio ljubazni vlasnik lokala, dostaje za put do
Kandahara.
Dakle Kandahar. Grad šipka, crvena, krckava ploda. Voća ljubavi, s
tisuću i jednim hrskavim zrnom. Sva su iste veličine. Svaki jedinstven.
Slatko-kiselo. Prošle su godine, no Shirin-Gol se točno sjeća okusa
crvenog, sočnog zrnja među svojim zubima. Slatko-kiselog. Nur-Aftab je
u svojoj lepršavoj zeleno-žuto-crveno-narančastoj vjenčanoj haljini jela
voće ljubavi, sok joj je obojio usnice u crveno. Poput krvi curio je iz ugla
njezinih usana, kapnuo joj na suknju. Pretvorio se u crveni cvijet na
njenom djevojačkom krilu. Crveno iz kćerinih usta, mislila je Shirin-Gol.
Kandahar. U Kandaharu je Darija, kralja Ahamenide, pobijedio
Aleksandar Veliki. Sasanidi, Arapi, drugi perzijski kraljevi, Turci,
mongolski Džingis Kan, Timuridi, Britanci, Rusi i Amerikanci, kefin-keshi
i talibani, muškarci koji hračkaju žuto-zeleno, jednooki Mula Omar,
proslavljeni i ozloglašeni Osama Bin Laden, svi su bili ili su još tu.
Nema Nur-Aftab.
Nitko ju ne poznaje, nitko ju nije vidio.

176
 16. POGLAVLJE
Simorgh i kostur glavnoga grada

S
alam.
– Wa-aleikomo salam. Mir i s tobom.
Ljubazni vlasnik lokala u Heratu dao je Shirin-Gol adresu
svoga brata i njegove žene u Kabulu. – Daj Bože da su moj Heratibrat i
njegova žena još živi, oni će ti pomoći – rekao je.
– Mande nabashi, valjda nisi umorna – ljubazno kaže Heratibrat,
stavljajući po afganistanskom običaju desnu ruku na srce i klanjajući se.
– Dobrodošla u grad ruševina. U Kabul. Budi naš gost.
– Živjela sam ovdje u djevojačkim danima – kaže Shirin-Gol. Išla
sam u rusku školu.
Od grada iz tvojih djevojačkih dana više nije ostalo bog-zna što –
kaže Heratibrat. – Kabul je postao grad mrtvih i izgladnjelih.
Heratibrat je vidio Kabul dok je još vladao kralj, dok je gore na brdu
jednom dnevno pucao top. Heratibrat poznaje mirni Afganistan i Kabul,
biser Orijenta s plavo ukrašenim džamijama, zgradama i kućama, iz
vremena kad ga nisu razorile rakete, bombe i mine. I on je ovdje
pohađao školu, studirao i kasnije predavao na sveučilištu, sve dok nije
morao u rat. Protiv mudžahedina. Dezertirao je, pridružio se
mudžahedinima, pomogao je protjerati Ruse iz svoje domovine.
Domovine koju voli kao lijepu pjesmu, kao svoje dijete, ženu, vlastiti
život.
Sada vozi taksi.
Heratibrat poznaje Afganistan i Kabul iz vremena kada je duž
asfaltiranih ulica lišće plesalo na drveću, a mladi jablani još nisu slutili
da će za manje od dva desetljeća postati ogrjevno drvo. Heratibrat se
prisjeća bistrog, svježeg zraka ispunjenog veselim zveckanjem i
zvonjenjem zvončića koji donose sreću, te ukrašenih kočija. Sjeća se
jednolikog, uspavljujućeg klik-klaka njihovih drvenih kotača i bata
konjskih kopita. U ušima mu još odzvanjaju pozivi trgovaca, smijeh i

177
pjesma mladeži. Čuje kristalno jasne, zvonke, vesele glasove koji pjevaju
o svojoj prelijepoj domovini.
Vidi raznobojne papirnate zmajeve kako plešu na nebu, blizu Bogu,
ne znajući da će dvadeset godina kasnije zakoni talibana zabraniti
puštanje vlastoručno izrađenih papirnatih tigrova i ptica.
Zabranjeno je igranje.
Zašto?
Tko to zna.
Jer su talibani talibani. Jer zabranjuju sve moguće. U ime proroka,
Kurana, islama.
Djevojkama i ženama je zabranjen izlazak na ulicu i pohađanje
škole. Žene ne smiju ni studirati niti raditi. Mladići moraju nositi kape,
brijati glave, ne smiju igrati nogomet, wa-al-hamn-do-allah, hvala velikom,
svemogućem Bogu. Muškarci moraju puštati bradu, ne smiju nositi
zapadnjačke jakne i hlače, smiju na ulicu samo pokrivene glave.
Heratibrat priča dok se sa Shirin-Gol drnda u starom, rasklimanom
taksiju po neravnoj ulici punoj rupa, pokraj olupina autobusa,
automobila, tenkova, pokraj ljudi s rukama ispruženim na prošnju,
pokraj žena i djece na putu od nekuda do nikuda, pokraj rupčaga od
bombi, hrpa krša, urušenih kuća, miniranih ruševina. Heratibrat priča
kako je tada, kad je ovdje bilo kako nikad više neće biti, razdaljinu od
njihova sela do Kabula za koju danas treba trinaest i više sati prelazio za
četiri ili pet sati.
– Kabul je bio pun cvijeća i radosti – kaže glasom drhtavim od
ganuća.
– Znam – protisne Shirin-Gol, okrećući zakrivenu glavu, šuti i gleda
kroz prozor.
Na mjestima gdje danas kosturi kuća od kamena i gline pružaju
svoje gole, tanke vratove u nebo, ne dobivajući od Boga odgovor na
pitanje zašto je sve ovo dopustio, stajale su nekada raskošne stare
građevine sa svodovima, arkadama, kuće od cigle ukrašene plavim i
zelenim mozaikom. Bazari nisu zaudarali na glad, propalice, zagnojene
ratne rane, na djecu s proljevom, na strah, mokraću, trulo meso,
odstajalu, onečišćenu vodu, nego su mirisali na cimet, kardanom,
kurkumu, ružinu vodicu, dok se iz šarenih prodavaonica sagova na
ulicu razlijegala glazba i pjesma. Noću bi vedro nebo s nebrojenim
zvijezdama i nestvarnom krasotom preobrazilo grad u mjesto kao iz
neke priče iz Tisuću i jedne noći.
Noć poput one u kojoj je Šeherezada položila svoje vilinsko tijelo
boje ebanovine pred noge svoga kralja. Strašnog, nemilosrdnog kralja

178
koji je imao lošu naviku da svaku večer uzme jednu mladu djevojku za
nevjestu, a ujutro ju, nakon prve ljubavne noći, dade smaknuti.
Šeherezada ugađa oprezno i blago, istiha pjevuši, šuti, čeka da
nestrpljenje njezina gospodara preraste u beskonačno. Sve dotadašnje
ljubavnice dao je okrutnik ubiti poslije prve noći, sve osim Šeherezade.
Nju ne. Jer ona mu je ispričala priču. Kraj je sačuvala. Kralj kleči pred
ljubljenom Šeherezadom, moli, zaklinje ju da mu dalje priča pripovijest
od prethodne večeri i kune se Bogom da će joj ponovno poštedjeti život,
obasuti ju draguljima, zlatom i svilom, samo ako mu podari kraj priče.
Šeherezada se umilno smješka, likuje, zabacuje lijepu glavu,
nježnim prstima po zraku oblikuje anđele koje vidi samo ona i nitko
drugi te nastavlja pričati priču koju je prethodne noći ostavila
nedovršenom kako bi joj kralj morao pokloniti još jedan dan života ako
želi čuti kraj.
Ista igra ponavlja se tisuću i jednu noć. Nova priča. Bez kraja.
Danas, kralju moj, gospodaru i vladaru moj, danas sam ptica,
najljepša od svih ptica. Poslušaj. I ovu ću ti priču ispričati samo jednom i
više ne. Samo ovaj, i nijedan drugi put saznat ćeš što ti dobrostivi Bog,
čija milost nema početka i ne poznaje kraj, što ti Svemogući preko mene
hoće reći.
Jedan je bio tamo, a drugi ne. Osim Boga nema nikoga no postoje
njegove ptice. Trideset ih je na broju. Jednoga dana proširila se vijest o
jednoj od ptica, imenom Simorgh koja živi negdje na krasnoj Božjoj
zemlji. Prekrasna je, najljepša, najbistrija i najmudrija od svih letećih
stvorenja koje je Bog stvorio. Pogled u Simorgh, kako su čule ptice,
zasljepljuje muškarce i žene. Nitko se ne može oprijeti njezinoj ljepoti,
ljupkosti, umilnosti, jasnom i zvonkom glasu, slatkom i milozvučnom
pjevu.
Ptice su se okupile na svome jezeru, razmotrile stvar i odlučile
krenuti u potragu za tom jednom, najljepšom od svih ptica, Simorgh, da
joj iskažu počitanje i poštovanje.
Lete preko najvišeg brda i svih ostalih brda duboko u dolinu i sve
ostale doline, preko jezera i svih drugih jezera, pustinje i svih pustinja,
svih gradova i zemalja; vide sve ljude i sve životinje, sve biljke,
zemaljska i nebeska bića, sve dobro i zlo, sva vremena, sva čuda,
pjesnike, kraljeve i sve drugo što je Bog učinio dijelom života i zemlje.
Samo jedno nisu vidjele. Pticu Simorgh.
Naposljetku su se vratile na mjesto s kojega su započele put, klonule
i umorne. Iscrpljene i žedne zahvaćaju vodu iz jezera i opažaju ono za
čime su godinama uzaludno tragale.

179
 Gospodaru i kralju moj, šapće Šeherezada nježnim glasom, kojim je
okrutnoga kralja zavela u zemlju ljubavi. Gospodaru i kralju moj,
vrijeme je da se odmorimo.
A kraj?
Sutra, ljubavi. Sutra. Za moj život.
Kraj.
Naposljetku se ptice vraćaju na mjesto s kojega su započele put.
Klonule i umorne. Iscrpljene i žedne zahvaćaju vodu iz jezera i opažaju
ono za čime su godinama uzaludno tragale.
U jezeru trideset ptica vidi odraz Simorgh. Lice trideset prekrasnih
ptica, toliko lijepih da pogled na njih zasljepljuje muškarce i žene.
Simorgh, to ste vi, moje ljubljene ptice, kaže Bog. Vi same. Jer ona,
za kojom ste tragale tolike godine, za koju ste obletjele cijeli svijet, nije
nitko drugi nego vi. Trideset ptica, simorgh. Simorgh.
Naša je sudbina poput Simorgh, kažu neki Afganistanci. Naša
zemlja je nadaleko i naširoko bila najljepša. Naša je zemlja bila plodna.
Da smo znali bolje, da smo postupili ispravno, nitko u ovoj zemlji ne bi
morao trpjeti glad. Svatko, i prosjak i kralj, mogao je imati krov nad
glavom. Život nam je mogao proteći u miru. Mogli smo imati jedinstvo i
slogu. No neki su među nama mislili da postoji ljepše mjesto. Ljepša
zemlja. Bolji život. Više moći. Više ljepote. Veća krasota.
Priča o Simorgh nije ništa drugo nego bajka, kažu drugi
Afganistanci. Da smo to trebali i mogli ostvariti, onda bi i ostvarili. Ni
Englezi niti Rusi, ni naša vlastita braća koja su nas izdala, ni
mudžahedini niti Amerikanci, ni Osama Bin Laden niti talibani ne bi
mogli ni na jedan dan stupiti nogom na naše tlo.
Sloboda u našoj domovini, mir u Kabulu bili su laž.
Mir je bio od stakla.
– Želiš li na brdo do topa? – pita Heratibrat i sam odgovara na
pitanje. – Danas top šuti – kaže. – Nema se više što vidjeti i čuti. Prije, u
vrijeme kralja Zaher Schaha, top je ispalio svaki dan u podne, kao
podsjetnik vjernicima među nama da je vrijeme za odlazak u džamiju na
molitvu. Svima koji rade da je vrijeme za odmor. Svima koji nemaju
posla bio je to podsjetnik da potraže posao. A za sve i svakoga, to je bio
podsjetnik da imamo kralja koji stoluje u svojoj lijepoj palači, držeći nad
nama svoju zaštitničku ruku. Danas nema ničega i nikoga na što nas
treba podsjećati. Radi toga top šuti.
Stoga Shirin-Gol i Heratibrat ne idu na brdo s nijemim topom. Voze
dalje kroz razrušeni grad u kojemu su za vladavine kralja i njegova
gromoglasnog topa postojala kina, muzeji, restorani, parkirališta, vesele

180
obitelji, žene s djecom u naručju, žene i muškarci koji su šetali uz kanal
maštajući o ljepšoj budućnosti. U Kabulu iz vremena kad Rusi još nisu
upali u Afganistan, kada su bogati bili bogati, a siromasi siromašni, kada
su moćnici imali moć, a ostali poslušnost. Dok su ljudi još imali snove,
dok je još cvalo cvijeće, bujalo drveće, dok su kuće još imale zidove,
krovove, vrata i prozore. Dok su na gradskim trgovima i raskrižjima bile
fontane s vodom koja je bez prestanka štrcala uvis. Dok su dućani i tezge
bili ukrašeni raznobojnim svjetlima. Dok još ratu nije bilo ni traga i nitko
se nije bojao da svaki tren može nagaziti na minu, nitko se nije bojao da
će prekršiti samovoljne zakone da svaki tren može završiti u zatvoru.
Tada, dok je Bog još držao svoju zaštitničku ruku nad Afganistanom, a
ljudi imali sav svoj ponos i dostojanstvo. Tada.
Heratibrat poznaje Afganistan u kojemu se nije u svakom trenutku
morao bojati da će ga opljačkati drumski razbojnici. Bio je u Kabulu u
vrijeme kad ga nisu na svakom uglu dočekivale žene i djeca s
ispruženim rukama, što mu para srce. Vidio je zemlju u kojoj nije bilo
jednorukih i jednonogih ljudi. Poznaje stari Afganistan i njegov glavni
grad, kakvi su bili i nikada više neće biti.
Na tome mu Shirin-Gol zavidi.
Shirin-Gol je čula da u glavnom gradu postoje strane organizacije za
pomoć koje udovicama dijele pšenicu i mast, te cijepe njihovu djecu
protiv najgorih bolesti.
Njezinu djecu.
Možda će i njoj dati posao. Ljudi pričaju da u Kabulu ima škola čak i
za djevojčice. Potajnih. Ali ih ima. Možda Shirin-Gol može biti učiteljica.
Možda može izrađivati sagove u radionici za udovice.
Možda. Možda.
– Ti nisi udovica – kaže njezina kći Nafass.
– Tvoj otac nije ovdje – odgovara Shirin-Gol. – U čemu je razlika.
– Razlika je – kaže Nafass.
– Kakva korist od muža koji ženu ostavlja na cjedilu? Koji svoju
djecu ostavlja na cjedilu? Što bih trebala? Sjediti i gledati kako jedno za
drugim umiremo?
Umiranje. Smrt od gladi. Gladna smrt.
– Ne – kaže Nafass. – Ja hoću živjeti.
– Da, reći ćemo da je Morad mrtav – kaže Shirin-Gol.
Morad je mrtav. Umrli Morad.
Koja je razlika ako je živ ili mrtav?
Baš nikakva razlika. Baš nikakva.
– Dobro – pristaje Nafass – reći ću da mi je otac mrtav.

181
 – Dobro – kaže Shirin-Gol.
Shirin-Gol se boji. Boji se glavnog grada. Razorenih ulica. Boji se
tanhahi, samoće. Boji se četvero djece bez oca. Boji se laži. Boji se
kradljivaca. Boji se muškaraca. Boji se talibana. Boji se mina. Boji se
kostura kuća.
Prepoznaje kanal. Put do ruske škole više ne pronalazi. Prepoznaje
ulicu do bazara. Tu je Morad stavio svoj džepni rupčić na kamen. Tu je
rekao da će ju oženiti. Tu je rekla da joj je svejedno. Ne nalazi više sobu u
kojoj je stanovala s Moradom. Proždrle su je bombe.
Žene bez lica prolaze pokraj Shirin-Gol. Bezlična Shirin-Gol prolazi
pokraj drugih žena. Ne primjećuju se. Ne kao ljudska bića.
Pokraj nje prolazi jedna, dvije marame. Marama joj se obraća, prosi
novac ili kruh. Pita ima li posao za nju. Katkad Shirin-Gol čuje glas i
pomišlja. »Ovu poznajem.« Jednom ju marama hvata za ruku, vuče ju na
stranu, pozdravlja, grli i ljubi. Tada marama opaža da se zabunila.
Marama je mislila da je ponovno našla izgubljenu sestru.
U prašini pred nogama Shirin-Gol leži mali dječak. Gol je osim
sivog, prašnjavog dronjka koji je omotao oko bokova. Cijelo malo tijelo
prekriveno je prašinom i prljavštinom da se jedva razlikuje od pijeska na
cesti. Ima još samo jednu nogu, čista kost i koža, toliko osakaćenu da je
više teret negoli pomoć.
Na istoj strani gdje dječak nema nogu, nema ni ruku. Od druge ruke
ostao je samo batrljak. Spušta na zemlju ozlijeđeni batrljak, koncentrira
se i povlači za njim trup i ono što je još preostalo.
Shirin-Gol u ispremiješanoj hrpi kostiju i kože, dronjaka i blata,
razabire dijete. Samo udaljen podsjeća na ljudsko biće, više je nalik
velikom kukcu. Kukcu koji je napola izgažen ali još živi. Napola mrtav,
napola živ, leži na zemlji i koprca se. A nitko nema milosti da ga
oslobodi tog polu-života.
Shirin-Gol se usredotočuje na njegove oči, prekrasne, tamne,
iskričave oči, koje Shirin-Gol-Marami poklanjaju iskren osmijeh.
Najljepši dječji osmijeh na svijetu.
Ona mu kupuje kruh, čučne na zemlju, podiže maramu, trga male
komadiće kruha, hrani dječaka-kukca.
Dječak-kukac je kopajući po smeću pronašao minu igračku. Minu
koja je napravljena specijalno za djecu. Mina koja izgleda kao igračka.
Dječak-kukac je vidio kutiju. Bila je prekrasna, šarena i blještava.
Toliko se sjajila i blještala da nije mogao odoljeti, morao je
bezuvjetno vidjeti što je unutra. Snaga eksplozije nije bila osobito velika,
no dovoljna da mu dlanove, ruke, usnicu rastrga u krpe i da ga sune

182
uvis. Letio je poput ptice. Kad je sletio na zemlju, došlo je do još jedne
eksplozije, poslije se više ničega ne sjeća. Ljudi su kasnije rekli da je pao
na drugu minu.
Muškarci prolaze pokraj Shirin-Gol koja čuči pokraj dječaka-kukca i
sućutno ju gledaju. Žene pod maramama zastajkuju, vrte glavama,
odlaze. Druge marame šapću, okrznu ruke Shirin-Gol, glavu, obraze.
Jedna marama joj se obraća, gladna je, hoće kruha, hoće posao. Druga
marama joj stavlja ruku na leđa, pridiže ju, briše suze iz očiju, govori: –
Nemoj pokazati slabost, to je sve što žele. Mi bi trebale pokazati slabost
da se oni mogu osjećati jakima. – Marama grli Shirin-Gol, stiskajući ju k
sebi u snažan zagrljaj. Marama umiruje drhtanja i ljuljanje Shirin-Gol.
Shirin-Gol se prigiba dječaku-kukcu, skida maramu, ljubi ga u pola
preostala obraza, miluje po glavi, daje mu novac.
– Ti si najljepša žena koju sam ikada vidio – kaže dječak– kukac.
Shirin-Gol se smješka govoreći: – A ti imaš najljepše oči koje sam
ikada vidjela.
Dječak-kukac sramežljivo obara glavu i kaže: – I ja bih tebi nešto
želio pokloniti. Poklonit ću ti jednu pričicu.
Dječak-kukac gleda raskriveno lice Shirin-Gol i priča. Djevojka je
pala u bunar. Pokraj bunara prolazi mladić, vidi ju, skače za njom i
spašava djevojku. Djevojka zahvaljuje i pita zašto je to učinio. Jer moj
život ne bi vrijedio ništa da sam gledao kako umireš, odgovorio je. Ne
postoji razlika između tebe i mene. Svi smo mi Božja stvorenja. Svaki put
kad jedan od nas umre, s njim umire djelić nas samih.
– Krasna priča – kaže Shirin-Gol. – Pravi si pripovjedač priča.
– Jesam – sa smiješkom će dječak-kukac. Najljepšim dječjim
osmijehom na svijetu. – Time zarađujem novac.
– Neka te Bog čuva, mali pripovjedaču priča.
– Kako se zoveš?
– Shirin-Gol.
– Nikada te neću zaboraviti, Shirin-Gol – kaže dječak– kukac,
namješta ozlijeđeni batrljak i povlači za njim trup i ono što je još
preostalo, te nestaje između marama i nogu na bazaru. A nitko nema
milosti da ga oslobodi tog poluživota.
Shirin-Gol, zakrivena od glave do pete, korača dalje ulicama grada
iz svoje mladosti. Grada, od kojega više nije ostalo mnogo. Kabul, grad
mrtvih i izgladnjelih, smrdljivih i dječaka-kukaca.
Na zemlji leži kosa. Muška kosa. Talibani su muškarce šišali na
javnome mjestu.
Na svjetiljkama vise crijeva muzičkih kaseta. Glazba je zabranjena.

183
 Na drvetu visi mrtvac. Netko visi na drvetu. Talibani su ga objesili.
Za zastrašivanje. Mrtvac za zastrašivanje polumrtvih.
U svakom kutu, na svakom koraku čuče žene. Vonjaju po gladi.
Jecanje. Prošnja. Kabul, grad s četrdeset tisuća udovica. Shirin-Gol nije
udovica. Shirin-Gol ima Morada. Opijummorada.
Među ruševinama traže djeca s vrećama na malim leđima nešto za
ogrjev, nešto jestivo. Shirin-Gol gleda pod noge. Ne želi vidjeti ako netko
od njih pronađe minu.
Kabul, grad gladnih mina koje vrebaju da progutaju, razderu,
raskomadaju jedno od pedeset tisuća gladne ulične djece.
Shirin-Gol prolazi ulicama grada svoje mladosti. Pokraj smrdljivog
kanala. Pokraj umornih i iscrpljenih. Pokraj gladnih. Pokraj polumrtvih.
Pokraj stadiona.
Najprije su talibani zabranili nogomet. Umjesto na igru, petkom su
muškarci morali dolaziti na stadion i slušati govore samozvanih vladara.
I gledati. U svrhu zastrašivanja. Odsijecanje ruku. Kamenovanje.
Razmrskavanje glava. Odsijecanje nogu. U ime proroka, Kurana, islama.
Muškarci nisu došli. Tada su talibani opet dopustili nogomet, da bi
privukli muškarce na stadion. Sada je gledanje nogometa obveza.
Pljeskanje je zabranjeno. Allah-o-akbar i la-elaha-el-allah je obveza. Molitva
je obvezna na početku i na kraju. U poluvremenu nogometne utakmice
bez aplauza, uz allah-o-akbar i la-elaha-el-allah, talibani odsijecaju noge.
Odsijecaju ruke. Strijeljaju žene. Muškarce. Djevojčice. Dječake.
Kamenuju ljude. Kamenovanje ljudi. Razmrskavaju glave. Razbijanje
glava da krv šprica po košulji krvnika.
Danas je na redu Aisha. Aisha. Lijepa, mala Aisha.
Dva talibana su ženu maramu posjeli na magarca jer više ne može
hodati. Aisha. Čini se da ispod marame nema ništa i nikoga. Tijelo se
urušilo. Aisha-drolja izgubila je kosti, izvikuje taliban koji danas smije
glumiti krvnika, smije se i pljuje. Zeleno-žuto.
Neka te Bog čuva, izgovorila je njezina majka kad je djevojčicu
izvukla iz tijela i za zaštitu joj nadjenula ime žene proroka. Za dug život.
Za zdrav život. Za miran život. Sallalho-aleihe-wa-aalehi-wa-sallam.
Aisha. Druga od četrnaest i više prorokovih žena. Sallal-ho-aleihe-wa-
aalehi-wa-sallam. Aishi je bilo šest godina. Šest, kad ju je prorok spazio u
kući svog pokrovitelja i prijatelja Abu Bakra, čija je Aisha kći, i osjetio
muškarca u sebi. Muška pohota u proroku. Abu Bakr razumije i obećava
da će svoju kćer dati proroku za ženu, čim dosegne spolnu zrelost.
Aishina spolna zrelost. Tri godine kasnije, Aisha ima devet godina,
prorok ju uzima u Medinu, za ženu.

184
 Aisha ima devet. Devet malih djetinjih godina.
Prorok ima pedeset. Pedeset velikih prorokovih godina.
Majke svojim kćerima daju ime Aisha, da se prorok sjeti svoje
najmilije žene i zaštiti im kćeri.
Aisha-drolja sjedi na magarcu, promatrajući muškarce kroz mrežu
pred svojim očima. Mrežasti muškarci.
Pohotljiva drolja, koja je izgubila kosti, gleda u mrežaste muškarce.
Aisha ne može obuzdati drhtanje. Osjeća zadah smrti u ustima. Suhi
jezik lijepi se za nepce. Od zadaha teškog poput olova postaje joj zlo.
Trbuh joj je nalik praznoj pećini. Djeteta nema. Marama joj se lijepi za
kožu koja je znojna od straha. Pri disanju joj se uvlači u usta. U glavi čuje
Aisha još samo bubnjanje, lupanje svog srca i prvi plač svog djeteta,
kojega je jučer izvukla iz tijela.
Gdje je moje dijete? razmišlja Aisha. Zašto mi ga je Bog podario?
pita se Aisha. Vidi li ovo? misli Aisha. Gdje je sada? misli Aisha.
Svemogući. Jedini. Onaj s tisuću imena.
– Ova je žena prekršila Božji zakon – urla taliban nasred igrališta. –
Sagriješila je. Prodala je svoje tijelo. Nanijela je sramotu nama i našim
prorocima.
Talibani su milostivi, čekali su sa smrtnom kaznom dok trudna
Aisha ne rodi dijete. Talibani su pravedni. Ne ubijaju trudnice. Aisha
kleči na zemlji. Ispred krvnika. Gleda krvnikovu ruku u kojoj drži
kamen. Krvnik pruža ruku. Dolazi bliže. Sve bliže. Aisha zbaci maramu.
– Gledaj me – protisne, netremično gledajući u lice svog krvnika.
To je otpor.
Ruka s kamenom zaustavlja se u zraku. Krvnik pljuje. Zeleno-žuto.
Ponovno diže ruku. Udara.
Ruka s kamenom prasne po glavi Aishe-drolje.
Dvaput. Četiri puta.
Uz glasan prasak.
Krv iz Aishine glave ispire sramotu i zeleno-žuto iz krvnikovih usta
s tla domovine.
Isprati sramotu. Isprati zeleno-žuto.
Allah-o-akbar i la-elaha-el-allah je obveza.
Nogometaši se vraćaju na igralište.
Najprije jedna, a onda druga igra.
Gledatelji su pognuli glave. Ne žele promatrati ni jednu niti drugu
igru.
Nogometaši padaju na zemlju. Glume ozljede koljena i zglobova.
Ranjena srca ne pokazuju. Ne pokazuju ni svoj sram ni gnušanje.

185
 To bi bio otpor.
Igrači u luku zaobilaze krv iz Aishine glave. Žrtvenu krv. Krv iz
glave. Sveta zemlja. Krvlju natopljena zemlja. Krvava zemlja.
Mašući palicama talibani stoje uz rub igrališta. Igrajte dalje. U ime
proroka.
Allah-o-akbar.
Mašući palicama talibani stoje u publici. Ostajte ovdje. Glavu gore.
Gledajte.
Allah-o-akbar. Allah-o-akbar. Allah-o-akbar.
Svi su tu. Samo jednog nema. Svemogućeg. Onoga s tisuću imena.
Shirin-Gol prolazi ulicama grada svoje mladosti.
Mrtvaci žele vratiti starog kefin-kesha.
Simorgh gleda u jezero. Simorgh vidi svoju sliku.
To je otpor.
Slike su zabranjene u talibanskom Afganistanu.
Zašto?
Tko to zna.
Jer su talibani talibani.
Arapi su preuzeli grad. Sve se mora obojiti u bijelo. Sve fasade, svi
zidovi, sve kolibe, dućani, zgrade. Bijelo za mir. Bijelo za čistoću. Bijelo
za nevinost.
Arapski taliban uvlači nekog dječaka u blještavo sjajno terensko
vozilo. Mali vrišti, brani se, lupa nogama, koprca se, plače.
– Što to radiš? – viče Shirin-Gol.
Arap poseže u međunožje, njiše svoja muda i spolovilo, slini, smije
se i vozi dalje.
Shirin-Gol stoji kao ukopana.
Dječak je bio tako malen ili velik kao Sarvar iz sela s poljima maka
koji je živio kod talibana iza svjetlo-plavih vrata s čirićima. Sarvar, mali
dječak, koji talibanima radi sve što požele, jer su prema njemu dobri i
daju mu jesti. Mali dječak s ulice, na silu uvučen u auto, mali dječak iza
vrata, koji dobiva jelo. Što će postati od ove djece kad više ne budu
djeca? razmišlja Shirin-Gol.
– Tshe hal dari, kako si?
– Tashak-kor – hvala.
Dvije žene, dvije prijateljice, dvije sestre drže se u zagrljaju. Šute.
Shirin-Gol je pronašla Azadine.
Azadine liječi žene. Službeno u bolnici, potajice kod kuće.
Potajice.
Azadinina kuća je puna žena. Drugih liječnica. Jedna

186
poljoprivrednica. Jedna biologinja. Učiteljice. Jedna inženjerka.
Medicinske sestre. Žene koje znaju čitati. Žene koje ne znaju čitati. Žene
se potajno sastaju u kući Azadine. Prema talibanskom zakonu to je
zabranjeno. Žene to svejedno čine. To je otpor.
Međusobno si pomažu u pronalaženju posla. U zarađivanju novca.
U pronalaženju prostora u kojemu bi mogle živjeti sa svojom djecom.
Pomažu drugim ženama da sebe i svoju djecu provuku kroz život. To je
otpor.
– Oduzeli su nam sve – kaže biologinja. – Sve. Mala prava koja smo
netom iznudile od vladajućih. Oduzeli su nam posao, djecu, muževe,
očeve, majke, kuće, polja, domovinu, čast, ponos. Čak i snove. No mi
imamo nešto što nam ne mogu oduzeti.
– Meni više nije ostalo ništa – kaže Shirin-Gol. – Baš ništa. Nemam
više ništa što bi mi bilo tko mogao uzeti. Samo još moj i život moje djece.
– Našu nadu – kaže biologinja – našu nadu nam ne mogu uzeti.
– Ne mogu li? – pita Shirin-Gol.
– Ne mogu – odgovara biologinja. – Ne, dok se držimo skupa. Ne,
dok se pomažemo uzajamno, a pomažemo i drugim ženama. Ne, dok
god dišemo i živimo.
– Nisam znala da u našoj zemlji ima žena poput vas – kaže Shirin-
Gol. – Završile ste škole, studirale ste, možete dobro misliti, dobro
govoriti, možete izmjenjivati misli. Ja sam veći dio svog života bila sama.
Azadine grli Shirin-Gol, osmjehuje se i govori: – Pričekaj pa ćeš se i
sama uvjeriti. Mi sve pripadamo zajedno, dijelimo svaku radost i svaku
tugu. Sada više nisi sama.
Samoća je veliki neprijatelj djevojaka i žena u Afganistanu – kaže
biologinja, uputivši Shirin-Gol širok osmijeh. – Sada više nisi sama.
– Žene, bez obzira u kojoj zemlji žive, bez obzira kojim jezikom
govore, bez obzira koje su vjere, moraju se držati zajedno i
suprotstavljati se tlačenju i budalaštinama koje šire muškarci – kaže
učiteljica.
– Ali mi smo od muškaraca napravile to što jesu – kaže jedna
medicinska sestra. – Uostalom, mi žene odgajamo sinove koji postaju
muškarci.
– Živimo pod pritiskom muževa i bojimo ih se – kaže jedna žena
koja ne zna čitati.
– To će se promijeniti – kaže biologinja, ponosno uzdigavši glavu. –
Da, ja sam duboko uvjerena da ćemo uspjeti sa svojim radom. Počele
smo prije tri godine, do danas je ipak petsto žena pronašlo posao uz
našu pomoć. To još nije dovoljno, ali je početak.

187
 – Svejedno gdje i kako živimo, bez obzira kako je teško, moramo se
boriti – kaže Azadine.
– To je otpor – dometne Shirin-Gol.
– To je otpor – kaže Azadine i smije se.
– U Afganistanu nema mnogo žena poput vas – kaže Shirin-Gol.
– Bit će ih sve više – kaže Azadine i smije se. I sve druge žene se
smiju dok im se oči ne napune suzama. Suzama radosnicama tužnog
veselja.
Tog poslijepodneva Shirin-Gol i Azadine još ne znaju ništa o tome
što će se doskora dogoditi u njihovoj domovini. Ni druge žene još ništa
ne znaju. Liječnice. Poljoprivrednica. Biologinja. Učiteljice. Inženjerka.
Medicinske sestre. Žene koje ne znaju čitati, žene koje se skupljaju u kući
Azadine, još ne znaju da će im za manje od godinu dana u borbu protiv
talibana napokon upomoć doći Amerikanci i Europljani. Tog
poslijepodneva vjeruju žene u bolju budućnost, po tko zna koji put pune
nade koju im nitko ne može oduzeti. Tog poslijepodneva još ništa ne
znaju o mnogobrojnim prijateljima koje imaju u dalekoj Americi i
Europi. Još ne znaju da je suzbijanje terorizma moguće samo bombama i
raketama.
Tog poslijepodneva žene još ne znaju da će uskoro padati bombe na
njih, na Kabul, na sve druge gradove, na njihovu zemlju.
Tog poslijepodneva još ne znaju, da će Amerikanci doći radi njihova
oslobođenja. Da će mnoge od njih po tko zna koji put morati sve ostaviti
i bježati.
Tog poslijepodneva još ne znaju, da će nekolicina među njima samo
nekoliko mjeseci kasnije biti mrtve. Pogođene bombama Amerikanaca
koji su ih došli osloboditi.

188
 17. POGLAVLJE
Opijummorad i sirotište

N
e pita ga zbog čega ju je ostavio samu, niti gdje je bio cijelo
vrijeme. Ne pita ga niti kako ju je našao. Jednostavno mu
nudi čaj i pita ga je li umoran. Zatim Shirin-Gol šalje Nafass
da pribavi svježi kruh za oca.
Morad još uvijek svaki dan treba opijum. Nesposoban je za rad.
Osim toga, ne smije na ulicu jer je u jednom napadaju ludila obrijao
bradu pa bi ga talibani radi toga strpali u zatvor.
Shirin-Gol nije ni sretna ni nesretna zbog Moradova povratka. U
međuvremenu se pomirila sa svakodnevnim ne-smije-se-izlaziti-na-
ulicu i treba-biti-zakrivena-od-glave-do-pete. Naučila je zaobići zabranu
rada za žene koju su odredili talibani i unatoč tome prehranjivati sebe i
četvero djece. Budući da se Opijummorad vratio svojoj obitelji, morat će
prehranjivati i njega. Ako baš mora, uspjet će platiti i njegov opijum.
Iako još ne zna kako će sve to uspjeti. No nekako je uvijek uspijevala.
Shirin-Gol je uz pomoć Azadine i svojih novih prijateljica dobila
plaćeno mjesto čistačice. Strankinja radi za američku humanitarnu
organizaciju i sretna je što Shirin-Gol radi kod nje, jer joj je ona jedini
osobni kontakt s Afganistancima. Potajni kontakt.
Shirin-Gol voli strankinju i ne samo što joj je zahvalna radi posla,
nego i radi odvažnosti koju Amerikanka pokazuje. Naime, jednako kao
što talibani strancima zabranjuju ulazak u kuće Afganistanaca, prema
talibanskom zakonu Afganistancima je zabranjen ulazak u kuće
stranaca. Bez obzira što je ženama ionako zabranjeno raditi, osim ako
nisu liječnice i medicinske sestre.
Shirin-Gol dovodi i svoju djecu u kuću strankinje, pušta ih u lijepo
uređen vrt na tratini, svako malo ih nadzire i radosna je što njezina djeca
nalaze malo mira među cvijećem i drvećem, što mogu trčkarati uokolo
bez straha da će nagaziti na minu. Shirin-Gol je sretna što ona i njezina
djeca svaki dan imaju nešto pristojno za jelo.

189
 Shirin-Gol je sretna što može gledati u oči žene koja dolazi iz
slobodnoga svijeta i ima sve što joj je potrebno za život i sreću.
Strankinja je dobra, marljiva i pametna žena. Zna živjeti.
Svakih nekoliko tjedana, uzima još jednog kuhara uz svojega i pušta
ih da pripreme kraljevsku gozbu te poziva u goste svoje prijateljice i
prijatelje iz drugih zemalja, koji u Kabulu rade u raznim organizacijama
za pomoć.
Skupa s veselim vrtlarom, Shirin-Gol iznosi sagove u vrt.
Rasprostire ih ispod stabala, stavlja na njih jastučiće i male podloške za
sjedenje. Između grmlja i cvijeća zabada Shirin-Gol svijeće i tanke
mirišljave štapiće koji šire opojan miris kad se zapale.
Tijekom cijele večeri raznosi se jelo. Svatko se do mile volje
poslužuje poslasticama. Cijelu večer nude se najrazličitija pića, od kojih
neka smrde, no gostima očigledno ipak prijaju. Cijelu večer ne puše
samo muškarci nego i žene puše cigarete. Shirin-Gol se uskoro čak i na
to privikava, iako smatra da su ljepše žene koje ne puše.
Prvi put Shirin-Gol nije znala što da misli o tome kad se nepoznati
muškarci i žene grle, sjede jedni uz druge, povjerljivo šapuću, čak se i
ljube. Stalno je pokušavala odvratiti pogled. No kamo god bi pogledala
sjedile su lagano odjevene žene pokraj muškaraca koji su ih otvoreno
gledali, držali za ruke i obasipali nježnostima. Njezin vlastiti muž nije ni
jedanput tako dugo držao njezinu ruku, mazio ju i milovao, igrao se
njome, gledajući ju pritom nježno u oči, smješkajući se i ljubeći ju. Bog
stranaca zacijelo je dobar i slobodouman Bog kad dopušta da ljudi čine
sve ovo a da ih ne kažnjava.
Shirin-Gol voli promatrati veselog vrtlara, tužnog vozača i ostale
talibane kako s pladnjevima šeću među gostima i pitaju: – Saheb, excuse
me, još jedan komad ribe? Sabeb, excuse me, još jedan komad piletine?
Saheb, excuse me, još jednu koka-kolu? Kola je iz Pakistana.
Saheb tu, saheb tamo. Kao u prošlom stoljeću u vrijeme engleskog
kolonijalizma.
Saheb posjednik. Excuse me.
Lordovi danas radije ostaju u Engleskoj, a novi sahebi dolaze iz
cijeloga svijeta. Rade za UN, Crveni križ ili za nevladine organizacije.
Mladi su, jedva imaju novaca, ezoterični su, demokratični, nose široke
hlače, alternativni su, pustolovni, spremni pomoći, požrtvovni. Većina
saheba nisu više zadovoljni u svojoj domovini ili žele pobjeći od sređene,
sigurne, dosadne, isprazne svakodnevice.
Saheb, još jednu kolu?
Sutradan ujutro, Nafass je prva na nogama. Još uvečer je pripremila

190
praznu kartonsku kutiju. Prije negoli su kukurijeknuli pijetlovi u
susjednim vrtovima, ušuljala se Nafass u vrt i puže među grmljem,
zaviruje iza stabala i po lijehama cvijeća skuplja prazne limenke u kutiju
i, vidjevši koliko ih ima, osjeća se bogatom poput kraljice. Na bazaru će
za njih dobiti toliko novaca da će možda ostvariti svoj veliki san i kupiti
par nošenih cipela od gume da joj noge budu suhe i tople. Možda će
uspjeti kupiti jedan par za sebe i jedan par za svoju sestricu Nassim. Dva
para gumenih čizama za cijelu kutiju punu praznih limenki od koka–
kole. Sabeb, excuse me.
Shirin-Gol pobire opuške smrdljivih cigareta koje su sahebi bacili na
lijehe cvijeća, na tratinu, na staze. Skuplja jastučiće, na kojima su sjedili i
ležali sahebi. Unaprijed se raduje kako će izvijestiti svoje prijateljice o
ženama koje su dobro raspoložene i slobodne. Koje pokazuju svoju
kožu. Koje u javnosti razgovaraju s muškarcima, dodiruju ih, dopuštaju
da ih grle i još štošta. Shirin-Gol će pričati svojim prijateljicama kako je
gledala u oči ženama koje u životu imaju sve što čovjeku treba da bude
sretan i zadovoljan. Sve dok negdje na svijetu ima žena koje ne gladuju,
koje su slobodne, postoji nada za Shirin-Gol i njezine prijateljice.
Poslije smrdljivih opušaka u cvjetnim lijehama, na redu su tanjuri.
Tanjuri zamazani dragocjenom masti, ostaci kruha, ostaci mesa, ostaci
riže. Dobro jelo za nekoliko dana. Za Shirin-Gol, djecu i Morada, za
veselog vrtlara, tužnog vozača i ostale Afganistance koji rade za
strankinju.
Veseli vrtlar sprema jastučiće, podloške za sjedenje i sagove natrag
u kuću, osmijeh mu ne silazi s lica dok govori: – Dok god radimo ne
moramo misliti na rat niti na mine, ni na svu bijedu u našoj domovini.
Dođite, djeco, pridružite mi se. Tko pomaže? Jedan jastučić, dva
jastučića, tko može nositi tri?
– Ja, ja – viče Navid.
– Ja, ja – viče Nafass.
Ponosan, uspravan, veseli vrtlar snažnih mišića, hvata djecu skupa s
jastučićima i nosi ih u kuću. – Ah, gledajte, ovo zapravo nisu jastučići, to
su djeca.
Nafass, Nabi, Navid, Nassim se smiju tako da Shirin-Gol izbijaju
suze na oči. Suze radosnice.
– A sada je na redu najbolji dio našega posla – dovikuje veseli vrtlar.
Nafass, Nabi, Navid, Nassim plješću i radosno skakuću. Voda.
Voda. Voda iz plastičnog crijeva.
Veseli vrtlar voli svoje plastično crijevo i hvata ga ushićenje pri
samoj pomisli da će vodom odmah isprati svu prašinu i prljavštinu.

191
Opušteno i rasterećeno korača prema slavini, odvija ju, ali ne do kraja.
Pritisak vode ne smije biti prevelik. Valja odrediti pravu mjeru. Voda.
Voda. Čista, svježa voda.
Nafass, Nabi, Navid, Nassim čuče u jednome redu, tihi kao miševi,
gledaju veselog vrtlara kao da će im ispričati priču ili izvesti kakvu
majstoriju.
– Gledajte – kaže veseli vrtlar – voda čini ono što hoću. Pogledajte.
Slijedi moje upute. Potpuno je pod mojim nadzorom.
Kažiprstom i palcem stišće otvor crijeva. U obliku lepeze voda u
snažnom mlazu izlazi iz crijeva, ispirući sve što veseli vrtlar nacilja. Uz
bismi-allah, tjera on svu prljavštinu ispred sebe i izbacuje ju u lijehe. Sve.
Prašinu. Pijesak. Pepeo. Grijehe.
Ostaju samo grijesi talibana.
Shirin-Gol su ulovili. Ne smije više raditi kod Amerikanke.
Shirin-Gol su ulovili. Ne smije više predavati u tajnoj školi,
homeschool.
Shirin-Gol su ulovili pa na bazaru ne smije više prodavati
vlastoručno izrađene sagove.
Azadine su ulovili. Talibani su je strpali u zatvor.
Biologinja više nije mogla izdržati. Pokupila je djecu, sve što je
mogla ponijeti i pobjegla.
Medicinska sestra se morala udati. Muž ju više ne pušta iz kuće.
Amerikanka je dobila novo radno mjesto u nekoj drugoj zemlji
svijeta, gdje je također rat.
Shirin-Gol čuči u kutu bazara, čudi se što i u drugim zemljama ima
rata, pruža ruku ispod marame i prosi. To smije. To nije posao. Talibani
to trpe. Jer ne moraju sami brinuti o Shirin-Gol i ostalih toliko i toliko
desetaka tisuća prosjakinja. Prosjačenje je dopušteno.
Shirin-Gol je zahvalna. Ipak ne mora prodavati svoje tijelo.
Djeca su joj od velike pomoći. Nabi, drski Nabi, čisti cipele. Mala
Nassim pali tamjan u staroj limenki od kole i dobiva novac od
prolaznika za koje izgovara kratku molitvu.
Neka te dobrostivi Bog zaštiti od svega zla i bolesti, od sve patnje.
Al-hamn-do-allah. Navid traži u smeću sve što može gorjeti i to prodaje.
Nafass već ima malu naznaku grudi, bokovi su se zaokružili, dosegla je
dob spolne zrelosti. Nafass ima devet, možda deset ili jedanaest godina,
u svakom slučaju je prestara za izlazak na ulicu. Shirin-Gol joj je
zabranila da makar jednom nogom stane pred vrata. Prevelika je
opasnost da ju zamijeti kakav taliban ili neki drugi momak i poželi ju za
ženu.

192
 Nafass cijeli dan čuči u kutu ruševne kolibe, pokraj Opijummorada,
zuri preda se, čeka da se kući vrate majka i njezina braća.
Jednoga dana dolazi Nabi u ruševnu kolibu s crnim turbanom
omotanim oko glave.
– Ja ću biti taliban – najavljuje ponosno. – Ići ću u rat i braniti svoju
domovinu od bezbožnika i neprijatelja proroka i islama.
Prvi dan mu Shirin-Gol strpljivo objašnjava da se okani slaboumlja.
Drugi dan mu prijeti da će ga izbaciti pred vrata ako ne prestane s tim.
Treći dan ga prebija na mrtvo ime.
Nafass se baca na majku, oslobađa brata iz pomahnitalih majčinih
kandži i viče: – Što očekuješ? Cijeli dan je vani. Tijekom cijelog dana
sluša smeće koje talibani izvikuju iz džamija preko megafona. On je još
ipak dijete. Zar te čudi što vjeruje što mu govore?
Shirin-Gol gleda svoju kćerku, svoju malu Nafass koja je i sama još
dijete, ne zna što da kaže.
Nabi se stišće uz svoju veliku sestru, plače, sretan što ga podržava,
nesretan radi nepravedne majke. Sretno je nesretan.
Shirin-Gol čuči u kutu, gleda Opijummorada u drugom kutu. Mrzi
ga. Mrzi sebe. Mrzi talibane. Mrzi glad. Mrzi dronjke na iscrpljenim
tijelima svoje djece. Mrzi smrad koji poput oblaka obavija sve i svakoga.
Mrzi sve. Mrzi svakoga.
– Kakav je to Bog? – pita Shirin-Gol. – Zašto me ne oslobodi ovakva
života i uzme me k sebi?
Nafass dobacuje majci pogled pun mržnje, ismijava ju i pita: – Zašto
bi te uzeo k sebi? Što će Bogu netko poput tebe? Sretan je da te ne mora
vidjeti.
– Što ti znaš o Bogu? – pita Shirin-Gol s okusom mržnje u ustima.
Bog.
Sljedeću večer vraćaju se Nabi, Navid, Nassim s čišćenja cipela,
skupljanja otpada, paljenja tamjana, iz prošnje. Shirin-Gol leži na podu s
dva crvena obruča oko zgloba svake ruke. Krvava obruča.
Shirin-Gol je prerezala žile kucavice.
Nafass, Nabi, Navid, Nassim čuče pokraj svoje majke.
Nassim uranja prst u majčinu krv i crta krvavu narukvicu oko
zglavka.
Nafass trga krpe u trake, omata ih oko majčinih ručnih zglobova. –
Majka je poludjela – govori svojoj braći.
Četiri dana i četiri noći leži Shirin-Gol s krpenim trakama oko
ručnih zglobova.
Potom otvara oči, ugleda svoju kćerku Nafass, koja čuči pokraj nje

193
brišući joj znoj sa čela.
Shirin-Gol joj upućuje osmijeh. – Bilo je lijepo – kaže. – Vidjela sam
ga.
– Koga? – pita kći.
– Boga.
Shirin-Gol leži budna. Cijelu noć. Ne plače, ne jadikuje, ne tuži se.
Jednostavno leži budna. Ustaje prije nego sunce baca prve zrake u
ruševnu kolibu, prekorači uspavanog Opijummorada, budi djecu i
govori: – Idemo.
– Kamo idemo?
– Bilo kamo.
– Bojimo se.
– I ja.
– Gdje smo? – pita Nafass.
Shirin-Gol šuti.
– Kakva je ovo kuća? – pita Nabi.
Shirin-Gol šuti.
– Ovdje zaudara po izmetu – kaže Nabi.
Shirin-Gol šuti.
– Tvojoj djeci će kod nas biti dobro – kaže taliban. – Čim opet
dobijemo novac od neke strane organizacije za pomoć, uvest ćemo
tjelovježbu i sport za dječake – govori mladi taliban, čučeći ispred plave
buqhre, ispod koje je Shirin-Gol sretna što može sakriti lice.
Taliban ima dvadeset, možda čak dvadeset i tri godine. Njegova
košulja i biserni zubi bijele se poput cvjetnih latica. Njegov turban, duga
brada i duga, sjajna kosa su crne poput smole.
Lijep mladić, zaključuje Shirin-Gol i pita: – Što je s djevojčicama?
– Sport je slobodno kretanje tijela – objašnjava lijepi taliban – stoga
je preopasan za djevojčice. Islam zapovijeda da se djevojčice, napose u
pubertetu, ne smiju jako gibati. Ne bi smjele trčati ni skakati da im tijelo
ne pretrpi oštećenja. Uostalom naglim kretnjama mogle bi izgubiti
nevinost, a možda više ne bi mogle zatrudnjeti. A onda neće naći muža.
Shirin-Gol ne može vjerovati da pred njom čuči taliban, nepoznat
muškarac i s njom razgovara o nevinosti djevojčica, njezinih kćeri.
– Hoće li učiti čitati i pisati? – pita Shirin-Gol.
– Božji zakon, sharia, je za nas zakon po kojemu odgajamo djecu
pod našom paskom – nestrpljivo odgovara taliban – zvoncem koje stoji
na stolu poziva pogrbljenog starog slugu, pruža mu cedulju s četiri
imena novopridošlica i ponovno ga šalje van.
Cedulja s četiri imena. Nafass. Nabi. Navid. Nassim. Djeca Shirin-

194
Gol.
– Išla si u rusku školu – kaže taliban, ljutito pomičući kuglice svog
molitvenog lanca.
Shirin-Gol šuti.
– Nisam učio biologiju niti kemiju – nastavlja taliban. – Sve što sam
naučio su riječi Božje. – Taliban gleda Shirin-Gol-Maramu, upiljio je
pogled poput smole crnih, bademastih očiju kroz plavu rupičastu
tkaninu, govoreći: – No zato nisam divljak. Odluka je na tebi. Ili djecu
ostavljaš ovdje ili ih opet vodiš sa sobom.
– Ostavljam ih ovdje – kaže Shirin-Gol.
Taliban ponovno zvoni starom pogrbljenom slugi. – Vodi djecu ove
ssia-ssar u blagovaonicu.
Pogrbljeni sluga čeka pred vratima da Shirin-Gol izađe, ne govori
ništa, rukom daje znak da ga slijedi.
Tek dublje otraga, dok hodaju kroz dugačke, mračne hodnike,
pokraj soba bez vrata i prozora kroz smrad izmeta i mokraće, pokraj
dječjih očiju koje mrtvo bulje preda se, dok prolaze pokraj svega toga i
još koječega, progovara sluga pogrbljenih leđa: – Ovdje će tvoja djeca
barem biti sita.
U blagovaonici smiju jesti samo Nabi i Navid.
Djevojčice smiju jesti u svojim sobama. Djevojčice rade sve u svojim
sobama. Spavaju, piju, jedu, žive.
Od jutra do večeri. Od večeri do jutra.
U svakoj sobi dvadeset i više djevojčica.
Cijelu godinu, ljeti kao i zimi. U ime proroka, Kurana, islama.
Djevojčice ne smiju ni u dvorište ni na ravni krov. Ni u
blagovaonicu ni u unutrašnje dvorište.
Zašto?
Jer su djevojčice djevojčice.
Barem će biti site.
– Neka te Bog čuva – kažu Nafass, Nabi, Navid, Nassim.
Neka vas Bog čuva – kaže Shirin-Gol.
– Gdje su djeca? – pita Opijummorad kroz svoj opijumski oblak.
– U sirotištu – odgovara Shirin-Gol. – Ondje će barem biti siti.
Shirin-Gol čuči u kutu bazara, pruža ruku ispod plave, poderane
buqhre, ruši se, ostaje ležati.
Shirin-Gol se više ne miče.
Miče se samo još njezina krv. Teče iz trbuha. Izbacuje dijete. Boji
njezinu plavu, razderanu buqhru u crveno.
Mrtvaci žele da im se vrati stari kefin-kesh.

195
 Simorgh gleda u jezero. Simorgh vidi svoju sliku.
Shirin-Gol ide u jednu stranu organizaciju po pomoć.
– Treba mi pomoć – kaže.
Prevoditelj prevodi.
– Tebi ne pripada nikakva pomoć.
Shirin-Gol nije razočarana, niti se čudi. Razumije.
Otvrdnuli, profesionalni pomagači ne gledaju pojedinačne sudbine
kao što je njezina. Ne mogu vidjeti. Ne smiju vidjeti. Slomili bi se. Time
ne bi pomogli nikome.
Humanitarne organizacije raspolažu s toliko i toliko tona pšenice,
toliko i toliko tisuća dolara pripomoći, prostorima za smještaj toliko i
toliko tisuća obitelji. Imaju pravo, misli Shirin-Gol, njihova misija je
velika, cjelovita, masovna. Sve drugo bi bilo neučinkovito, nepravedno,
neispravno. Navečer sjede u kućama od kamena za koje najamninu
plaćaju u dolarima i tamo plaču, tiho, da ih nitko ne čuje. Shirin-Gol je to
vidjela dok je radila za Amerikanku. Sutradan ujutro je opet na radnom
mjestu, kod svojih tona i masa i pšenice i zemalja darovatelja i zemlje
primatelja pomoći. Afganistana.
Shirin-Gol čuči pred ženom i pokazuje joj svoje žile kucavice. Još
svježe ožiljke. Pokazuje istrošeno, izgladnjelo, koščato tijelo.
Strankinja vjeruje u njezinu nevolju i pruža joj cedulju. Muškarac
koji uzima cedulju daje Shirin-Gol pšenicu. Za pšenicu Shirin-Gol na
bazaru dobiva novac.
Shirin-Gol odvodi svoju djecu iz sirotišta.
Nafass, Navid, Nabi, Nassim stoje pred svojom majkom, držeći se
za ruke.
– Tshe hal dari, kako si?
– TasHak-kor, hvala.

196
 18. POGLAVLJE
Odrpanka i malo kozjeg mlijeka

O
drpanka-Shirin-Gol razrezanih žila kucavica i s trbuhom
poslije pobačaja, Nafass, Nabi, Navid, Nassim i
Opijummorad nemaju ništa što bi trebali ponijeti.
Odlaze na put.
Odrpanka-Shirin-Gol ne zna hoće li izdržati još jedan bijeg.
Odrpanka-Shirin-Gol ne zna jesu li točne glasine da drski brat blizanac
živi negdje na sjeveru. Odrpanka-Shirin-Gol ne zna hoće li moći prijeći
bojnu liniju. Odrpanka-Shirin-Gol ne zna sve to, niti štošta drugo.
Tko uopće išta zna u ovoj zemlji, koju je zaboravio i Bog?
Četvrti dan je Bog opet sklon plakanju. Dolazi u Afganistan, vidi
Odrpanku-Shirin-Gol, jedva ju prepoznaje, sluša njezine molitve i šalje
karavanu nomada koji prihvaćaju Odrpanku-Shirin-Gol, njezinu djecu i
Opijummorada.
Nafass, Nabi, Navid, Nassim pomažu pri tjeranju ovaca i mužnji,
skupljanju devinog, ovčjeg i magarećeg izmeta koji suše i upotrebljavaju
kao ogrjev. Nafass, Nabi, Navid, Nassim nose jaganjce i dječicu, uzlaju
amajlije od konca. Četverobojne: Crvene, bijele, zelene, crne. Nafass,
Nabi, Navid, Nassim pjevaju naglas, trče, skupljaju ovce u stado. Shirin-
Gol zamjenjuje svoju crnu suknju šarenom nomadskom suknjom.
Crveno, bijelo, zeleno, crno. Raspliće pletenice, plete puno sitnih
pletenica koje učvršćuje preko čela, oko vrata vješa zveckavi mjedeni
nakit, pije kozje mlijeko, puca iz puške, uči uklanjati mine, velikim
kamenom zabija kolce u zemlju.
Četrdeset dana prelaze Shirin-Gol i njezina djeca pustinju, uspinju
se preko brda i lunjaju kroz doline. Dobro jedu i spavaju, zadovoljni su.
Nafass, Nabi, Navid i Nassim opet se smiju. Prelaze bojnu liniju, putuju
preko leda i snijega, penju se po brdima Hindukusha i napokon stižu u
Faizabad.

197
 19. POGLAVLJE
Dva brata, sjever i slatka baka

B
rat-zapovjednik bori se protiv talibana u brdima na sjeveru
zemlje. Ljudi ga cijene, a nadaleko i naširoko je najbolji jahač
bozkeshi-igara. To je igra u kojoj se muškarci bore za ovčje
truplo, stoljećima stara. Igru je izumio kralj za jačanje i pripremu
muškaraca za rat.
Brat-zapovjednik više ne zna koliko je neprijatelja ubio. Koliko
Rusa. Koliko arapskih i pakistanskih vojnika, plaćenika Saudijske
Arabije, Pakistana i SAD-a. Ne broji ni svoje mrtve talibane. Zna samo
da je sve što je ikada učinio, činio za domovinu. Za svoju djecu i zato da
imaju bolju budućnost. Za slobodu. Za svoga Gospoda. Za proroke. U
ime Kurana.
Upravo je počeo njegov život, upravo je naučio Kuran, orati polje
volovima, otkrio na bradi prve malje, postao napola dječak, napola
muškarac, upravo je počeo razmišljati kako će doskora biti pravi
muškarac kad su u selo upali Rusi. Brat je morao zajedno s ocem i
drugom braćom poći u brda. Deset godina. Deset godina su pružali
otpor, dok nisu protjerali Ruse iz svoje domovine. Zatim su se borili za
prevlast s drugim grupama mudžahedina. Toliko i toliko godina kasnije
došli su talibani i ratom izmučene mudžahedine potiskivali su sve dalje
na sjever. Neprijateljske grupe mudžahedina opet su se povezale u
Sjeverni savez.
U neko doba i sam brat Shirin-Gol proglašen je zapovjednikom sa
zadatkom da to i to brdo štiti od neprijateljskog osvajanja. U ime
domovine, slobode, Sjevernog saveza, Kurana, proroka, islama.
U neko doba je u brda došao mladić, predstavio se bratu-
zapovjedniku, rekavši: – Moji učitelji su mi oko glave zavezali turban,
rekli su mi da sam taliban, poslali su me zajedno s drugim talibanima
govoreći da moram osloboditi domovinu, ubijati mudžahedine.
Pobjegao sam, sad sam ovdje i želim ubijati talibane.

198
 – To je dobra i pametna želja – kaže brat-zapovjednik, grli prebjega,
pritišće ga na grudi, u srcu osjeća bockanje. Nije mu jasno zašto mu se
oči pune suzama.
Prolazi toliko i toliko dana dok brat-zapovjednik ne otkrije razlog
suzama i bockanju. Prebjeg je jedan od njegove najmlađe braće. Njegov
najmiliji brat. Sin njegova oca. Drski blizanac.
Neprijatelji? To su talibani. Afganistanski talibani. Pakistanski
talibani. Arapski talibani. No neprijatelj je katkad i drugi zapovjednik,
koji hoće proširiti područje svoje moći.
Koliko će se još dugo boriti brat-zapovjednik ne zna. Drski blizanac
će se boriti sve dok se bori njegov brat. Sve dok je potrebno. Sve dok
traje. Što bi inače radio? Polja su minirana. Sela su razrušena. Što bi inače
radio?
Drski blizanac se još nije oženio. Brat-zapovjednik ima dvije žene.
Obje žene i jedanaestero djece brata-zapovjednika zadovoljni su svojim
životom.
U neko doba je i Nur-Aftab, kći Shirin-Gol, sa svoje dvoje djece
došla u brda bratu-zapovjedniku. Pobrinuo se i za nju. Dao ju je za ženu
jednom od svojih mladih boraca i, uz Božju volju, uskoro će mu roditi
dječaka.
Sada je Bog i Shirin-Gol pokazao put na sjever. Shirin-Gol, Nafass,
Nabiju, Navidu, Nassim i Moradu koji još uvijek puši opijum no ne više
u velikim količinama. Napola Opijummorad.
– Konačno smo opet svi zajedno – kaže brat-zapovjednik, gledajući
sestru koju nije vidio već toliko i toliko godina.
Upravo Shirin-Gol skida maramu s glave, raspleće pletenice,
naslanja umorna leđa na jastuke, srče vrući zaslađeni čaj, prvo dijete
Nur-Aftab – prvo unuče Shirin-Gol trči zdesna na lijevo, a drugo dijete
Nur-Aftab – drugo unuče Shirin-Gol – slijeva na desno, sudaraju se
glavama, padaju, vrište, oboje molećivim pogledima traže pomoć bake
Shirin-Gol kad Nur-Aftab vrisne, zgrči se od bola, gleda majku, liježe na
pod govoreći: – Vrijeme je.
Shirin-Gol veže kosu, navlači maramu i čvrsto je steže, iz udubljenja
pokraj vrata uzima srp, drži ga u vatri, uranja u vruću vodu, svojoj kćeri
podiže suknju, gura prst u otvor rodnice, osjeća mali, meki dječji nosić,
uši, usta, hvata sićušnu, sklisku glavicu i izvlači treće dijete svoje kćeri.
– Neka te Bog nikada ne ostavi samog – protisne Shirin-Gol, stavlja
dječakovu pupkovinu preko oštrice srpa i presiječe ju. Uz tiho bismi-
allah.
Shirin-Gol ljubi djetešce u čelo, govoreći: – Neka ti Bog podari sreću.

199
Uvijek dovoljno za jelo. Zadovoljstvo.
Shirin-Gol polaže svoje treće unuče koje je netom izvukla iz tijela
svoje prve kćeri u naručje majci i govori: – Neka Allah da, da svoj život
proživiš u miru i spokoju. Neka da, da tvoja domovina Afganistan
konačno bude slobodna.
Shirin-Gol skida maramu, češlja bijelu kosu, srče ostatak slatkog
čaja i pita svoju kćer: – Kako će se zvati?
– Shir-Del, kao moj prvi muž kojega su ubili – odgovara Nur-Aftab,
ljubeći dječaka u čelo.
– Shir-Del. Lavlje srce. Lijepo ime – kaže Shirin-Gol.
– Tvoja kosa je izgubila boju – opaža Nur-Aftab – postala je bijela.
Postala si bibi.
Bibi. Baka.
Slatka baka.
Bibi-Shirin.

Kraj

Obrada: Disco Ninja

200
 Zahvale

A
fganistan, Hindukush, pustinje, brda i doline, Kabul,
Mazare-Sharih, Herat, Faizabad, Baharak, Jalalabad,
Kandahar, Sorubi.... Ljudi Afganistana promijenili su moj
život. Zahvaljujem vam i mnogo vam dugujem. Jako mnogo. Hvala
mojim afganistanskim prijateljicama i prijateljima.
Neka dođe vrijeme kada ću puna ponosa, poštovanja i ljubavi koju
osjećam prema vama moći navesti vaša imena a da vas time ne dovedem
u opasnost.
Zahvaljujem svima koji su mi omogućili da u više navrata putujem
u tu prekrasnu zemlju. Ponajprije Ingi von Bönninghausen i Jürgenu
Thebratu, mojim urednicima u WDR-u. Unatoč ratu i premda nikada
nisam znala hoću li kameru moći unijeti u zemlju i raspakirati, a kamoli
snimati, dopustili su da je vučem poklonivši mi sve svoje povjerenje.
Hvala Helmutu Grosseu i Albrechtu Reinhardu, mojim urednicima
iz ARD Weltspiegel, Heinzu Deitersu i Birgit Keller-Reddemann iz
Kinderweltspiegela, koji su me uvijek iznova spašavali. Hvala Mariji
Dickmens za požrtvovnost. Hvala svim montažerkama i kamermanima
koji su od mojih filmova napravili to što jesu. Hvala direktoru
produkcije, Friedhelmu Maye, koji je to omogućio.
Uli Fischer, tebi zahvaljujem za mnoga mjesta, ljude i prijatelje u
Afganistanu. Uli Fisher je također jedan od onih koji više ne napuštaju
zemlju podno Hindukusha. Kad obuče svoj shalvar kamiz i sam izgleda
kao Afganistanac. Jednom je izjavio: »U sljedećem životu ću biti
Afganistanac, nadam se da će do tada rat završiti.«
Zahvaljujem Abed Najibu koji me je prvi put odveo do Ahmad
Shah Massouda, karizmatičnog vrhovnog vojnog zapovjednika, koji je
dva dana prije neljudskog napada na Svjetski trgovački centar pao
žrtvom zaplotnjačkog atentata.
Rita Griessgaber, Gerd Poppe, Claudia Roth, Angelika Graf, hvala
što sam vas smjela pratiti na vašem putovanju kroz Afganistan.
Hvala muli Tom-i-tom, koji je radi mene prekršio mnoge zakone,

201
štitio me i branio, koji je ustvari postao talibanom misleći da kao njihov
pripadnik može promijeniti talibane. Neka pravovremeno izađe i služi
miru u svojoj domovini.
Zahvaljujem Malalai i njezinu bratu koji su mi spasili život.
Hvala Rahmatu koji me je zaštitio da ne nagazim na minu.
Hvala Ulla Nölle i Tine što sam smjela vidjeti vaše škole u kojima
rade i žene, a djevojčice smiju učiti.
Hvala ti, Fattane, djevojčici si ponovno vratila njezine snove.
Zahvaljujem Njemačkoj udruzi za pomoć gladnima u svijetu; Ellen
Heinrich, koja nije popuštala sve dok prije dvije godine nisam uz
snimanje filmova počela skupljati priče za svoju knjigu; Erhardu Baueru,
Robertu Godinu, koji su me podržavali; Ingeborg Schäuble, predsjednici
uprave Udruge za pomoć gladnima u svijetu, koja ne propušta ništa za
populariziranje Afganistana. Posebne zahvale upućujem afganistanskim
prijateljima koji su mi kuhali, štitili me i vozili, a uvijek iznova, posve
osobito i prije svih, zahvaljujem svojim prijateljima Aniti i Richardu za
vaše prijateljstvo, vašu ljubav, vašu podršku. Bez vas mnogo štošta ne bi
bilo moguće.
Zahvaljujem prijateljima pri Ujedinjenim Narodima i drugim
dobrotvornim organizacijama koji su me stalno podupirali i
potkrepljivali u mojoj nakani.
Zahvaljujem prijateljici Eli Holst koja me upoznala s najboljim
agentom na svijetu.
Za podršku zahvaljujem Joachimu Jessenu i svim suradnicima iz
agenture Thomas Schliick.
Zahvaljujem svim ženama i muškarcima C. Bertela koji su zastupali
Margit Schönberger i Helgu Mahmoud, mazili me, previjali i prali;
Klausu Ecku koji je kupio moju knjigu prije 11. rujna, kada Afganistan
još nije bio vruća tema i time dokazao da i muškarci s trbuhom mogu
misliti; Claudiji Vidoni, mojoj nemilostivo dobroj lektorici, koja me je
odvratila s krivog puta i učinila sve da ostanem vjerna svom jeziku i
ritmu.
Samantha i Rahela, hvala na svemu što sam naučila od vas. Neka
Bog vama i vašim najmilijima, svim ženama, djeci i muškarcima kojima
ste posvetile svoj život, podari dug i zdrav život u miru.
Karla Schefter, hvala za drugačiji način pomoći i drugi Afganistan.
Marie-jan, hvala ti za odvažnost i ljubav. Želim da se uskoro opet
vratiš u Afganistan.
Zahvaljujem Rüdrigeru Königu koji razumije Afganistan i njegove
ljude više nego bilo koji drugi zapadni diplomat, koji je uvijek i

202
prvenstveno gledao njihove interese.
Hvala Irene Salimi, pazikući negdašnjeg njemačkog veleposlanstva
za kontakte s talibanima, za oklopno vozilo i bijeli stolnjak.
Zahvaljujem prijateljima u New Yorku koji su poslije 11. rujna 2001.,
usprkos svemu, odlazili u džamiju i koji se akcijom »Naš bol nije vapaj
za ratom« bore za mirno rješenje u Afganistanu.
Hvala Arundhati Roy što me uvijek iznova podsjećaš da se hrabrost
isplati.
Hvala Shirin Neshat na prijateljstvu koje mi daje krila.
Roland Suzo Richter i Peter Hermann, hvala za nadahnuće i za to
što ste vjerovali mojim sunarodnjacima i meni.
Hvala Sonia Mikich, od tebe sam naučila plemenito misliti.
Hvala Adrienne Göhler, od tebe sam naučila da vrijedi ostati vjeran
sebi i onome u što vjeruješ.
Hvala Jürgen Domain na tvom prijateljstvu kojim me uvijek
podsjećaš odakle dolazim.
Hvala Brigitte Leeser, spasila si mi dušu.
Hvala Thomasu Leeseru i Rebecci van Sandt za Avu, za nadahnuće
i nedjeljne doručke u New Yorku.
Zahvaljujem svojim roditeljima, braći Arianu i Omidu, te njihovim
sinovima Tareku i Julianu, naprosto zato što ste mi uvijek tu. Od vas
sam naučila da sve valja ispitati i doći do vlastite istine.
Hvala rođaku Bahramu Beyzai, bez tebe ne bi nastalo sve ovo niti
bilo što drugo.
Arman, prerano si otišao od nas.
Madjid, ostani na životu.
Hvala Biggi Müller što je poslužila primjerom.
Tome Schlessingeru i Keith Cunningham, hvala što ste me zarazili
pravim virusom.
Hvala Judith Weston za duboko razumijevanje.
Jean Houston hvala za junake.
Hvala, Julia Cameron, za pravi put.
Život bez prijatelja nije vrijedan življenja. Angel, hvala za anđela,
Teresa za džamiju, Gail za »kilt«, Persheng, Ashkan i Kim, hvala vam za
Anandu, Jayu, Dicki i Marie, Arde, Farhad, Birgit, Anitu, Luciu, Ullu,
Karin.
Zahvaljujem obitelji, prijateljima i ljudima u svojoj domovini, Iranu.
Od vas sam naučila da budućnost postoji i za zemlje na koje je Bog
zaboravio, u koje dolazi još samo plakati.
Zahvaljujem i svima koje ovdje ne mogu navesti, no koji su unatoč

203
tome važni za mene, moj život i moj rad. Vi već znate:
Everything is part of everything.
Način pisanja svih imena odgovara uobičajenom izgovoru i svjesno
nije preudešen prema zapadnjačkom načinu pisanja.

204
 O AUTORICI

I
ranska snimateljica filmova, Siba Shakib, otprije šest godina
često radi u Afganistanu. Njezini djelomično nagrađeni
dokumentarni filmovi za ARD su potresni dokazi mučnog
položaja afganskog pučanstva, napose žena.
Prilikom jednog od brojnih putovanja u Afganistan, zemlju podno
Hindukusha, snimateljica dokumentarnih filmova, Siba Shakib, u
jednom od izbjegličkih logora susreće Shirin-Gol. Na prvi pogled ju
osvaja snaga što zrači iz žene koja joj priča svoj život – život tipičan za
sudbinu afganistanskih žena. Shirin-Gol je rođena u zabačenom
brdskom selu. Njezin život određuje stotinama godina stara tradicija.
Njezino ime znači Slatki cvijet. Odrasta u siromaštvu, vjerovanju u
Kuran i skučenosti islamske predodžbe o ženi. Shirin-Gol je mala
djevojčica kad Rusi upadaju u Afganistan. Njezin otac i braća se povlače
u brda i priključuju se mudžahedinskom pokretu otpora. Njezine sestre
krše pravila, podižu veo, zavode ruske vojnike, ali samo da ih mogu
usmrtiti. Nakon razaranja njihova sela, žene bježe u Kabul. U glavnome
gradu Shirin-Gol mora pohađati rusku školu koje se u početku boji, dok
ne otkrije koliko bogatiji može biti život uz znanje i obrazovanje. U
djevojačkim godinama stječe unutarnju snagu za sve dolazeće: za brak s
muškarcem kojemu je dodijeljena na ime kartaškog duga, za beskonačna
proganjanja i nasilja i, naposljetku, za bijeg od talibanskog režima.
Shiba Shakib je potresnim izvješćem Shirin-Gol dala glas

205
afganistanskim ženama bez lica i tijela. Neka njezina knjiga nađe put do
mnogih čitateljica i čitatelja, kako bi bolje ratzumjeli narod ove napaćene
zemlje.

206
 Siba Shabib:
U AFGANISTAN BOG DOLAZI JOŠ SAMO PLAKATI

Naslov izvornika:
NACH AFGANISTAN KOMMT GOTT NUR NOCH ZUM WEINEN

Prevela:
Branka Lucarić

„Naklada Fran”
Palmotićeva 60.
Zagreb, 2002.

Za nakladnika:
Daroslav Mujačić

Urednica:
Blaženka Mujačić

Grafičko oblikovanje:
Naklada Fran

Tisak:
Grafički zavod Hrvatske

CIP – Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica,

Zagreb
UDK 821.222.1-31 = 163.42=03.112.2

SHAKIB, Siba
U Afganistan Bog dolazi još samo plakati
/Siba Shakib

ISBN 953-6750-47-3
420321100

207