Pitanja su kratka i tiču se nekih točno određenih momenata u teorijama filozofa koji su na popisu.

I
zaista su to pitanja sakupljena u ovoj skripti .
Odgovori na pitanja mogu biti kratki ili opširni, no bitno je da pričate, ili da kažete: samo malo, tj. da
mu nekako date do znanja da vam treba malo razmišljanja. Ako se baš ničega što bi adekvatno moglo
odgovorit na pitanje ne možete sjetiti, počnite pričati o nečemu srodnom iz teorije tog filozofa, tako će
vidjeti da ipak znate, a i sami sebe ćete dovesti do odgovora.

Prvo pita jednog od "manje baznih" filozofa - npr. Lockea, Rousseaua;

i to tako da postavlja po pitanje svakome u prostoriji, idući u krug.
Ako jedna osoba ne zna, druge dvije imaju priliku odgovarati na isto pitanje, sistemom - prvo
odgovara osoba na lijevo.
Nakon toga pita jednog od "baznih" filozofa - to su Hegel i Kant - njih dvojica. Koliko sam shvatila,
jednog od njih uvijek pita, stoga svakako njihove teorije naučite!
Ukoliko vas nakon toga počne pitati izbornu knjigu, znači da ste svakako prošli .
Ako je izborna knjiga ista osobama koje skupa odgovaraju, tada ih to pita na isti kružni način kao i
prethodna dva filozofa.

3. Kako učiti za ispit?

Meni se čini da je za ovaj ispit najbolje učiti tako da: prvo položite socijalnu filozofiju kod Flege.
Naime, neki se autori preklapaju (i to oni najbitniji: Hegel i Kant, a onda i Locke i Rousseau), i, iako
Flego i Puhi imaju različite metode pitanja, i iako je točka gledišta na teorije istih filozofa različita
ovisno o tome zanima li nas politika ili socijalna teorija (kod Flege je fokus na društvu i vlasništvu,
kod Puhija na državi), ipak ćete tako steći osnovu, čvrstu bazu na koju će se novo znanje samo lijepiti!

Nakon toga uzeti ovu skriptu i pročitati pitanja za te filozofe, tako da otprilike znate što se traži,
i onda uzeti neku od sažimajućih knjiga, npr. Enciklopedija političke misli i/ili Klasici političkog
mišljenja 1 i 2, i pročitati sažetke tih glavnih filozofa,
uz čitanje predgovora i/li samih knjiga koje su na popisu.

I nakon toga prostudirati skriptu, te joj iz svojih skripti/spoznaja dodati/izmijeniti odgovore (jerbo
skripta sadrži ponekad ne dovoljno jasne odgovore), tj. smjestiti ta pitanja u neku vlastitu smislenu
cjelinu teorije pojedinog filozofa. To će vam uvelike olakšati pamćenje odgovora na pitanja .

Istu proceduru preporučam za sve druge filozofe: pročitati pitanja u skripti koja se njega tiču, pročitati
sažetak u pomoćnoj knjizi, i onda samo djelo, pa se vratiti skripti, nadopuniti ju, i učiti iz nje.

Na popisu je 11 obaveznih filozofa i 1 izborni filozof.

Znači, imate 12 cjelina koje trebate proći .

1
Prema tome si možete organizirati vrijeme: jedan filozof na tri dana = 36 dana; jedan na dva dana = 24
dana; jedan na dan = 12 dana; 2 na dan = 6 dana ( i jedan dan ponavljanja = jedan tjedan), itd.
Znam da znate matišu, al da je meni ovo neko ovako rekao to bi mi puno skratilo vrijeme skontavanja
i skuliravanja oko učenja.

Pitanja koja su u ovoj skripti su zaista i ona koja on postavlja - hvala svima koji su ih skupljali !!
Obratite pažnju na način na koji su formulirana pitanja: ponekad je samo formulacija tricky, dočim je
odgovor nešto što sto posto znate - dakle obratit pažnju na to kako formulira pitanja!
U tome vam može pomoći i to da odete poslušati ispit, tako da steknete dojam kako pita, i da si mozak
pripremite na takav način postavljanja pitanja.
(nije niš opako, samo ponekad zna postaviti pitanje koje zvuči ludo, a zapravo je skroz logično. U tim
slučajevima je najbolje odgovoriti ono što vam se čini kao najlogičnije, a ne šutjet, jer je to ko u
milijunašu: misliš da je trik pitanje, a zapravo je odgovor onaj najjednostavniji ).

Svakako naučite kakav je idealan politički poredak za svakog od filozofa!

Za Aristotela je to politeia (ustavna vladavina, sredina između oligarhije i demokracije),
za Lockea ustavna monarhija,
za Hobbesa apsolutna monarhija,
za Machiavellija građanska monarhija (=jedina moguća u njegovom vremenu, smatra on, dočim bi
ideal bio - republika),
za Morea - izborna demokracija (=PROVJERITE JOŠ!!),
za Milla - predstavnička demokracija,
za Kanta - republikanska vladavina,
za Rousseaua - direktna demokracija (koja je međutim u realnosti neostvariva, pa je u realnom svijetu
najbolja: izborna aristokracija),
za Montesquieua - ustavna monarhija u kojoj je provedena tripartitna podjela vlasti,
a kod Hegela - ustavna monarhija.

Što se čitanja djela tiče:

+Aristotel, Politika - to ste čitali, a ima i dobre sažetke posvuda (knjige, net)
+Machiavelli, Vladar - kratko i sa dosta dijelova koji se mogu preskočit
+Morus, Utopija - zabavno!
+Hobbes, Leviathan - dugačko
+ Locke, Dvije rasprave o vladi - čita se samo druga rasprava - jasno i ok
+Montesquieu, Duh zakona - veliko i ne baš jasno (htio zamaskirati bitna znanja od bedaka )
+Spinoza - Politički traktat, Teološko-politički traktat - ok
+Rousseau, Društveni ugovor, Rasprava o podrijetlu i osnovama nejednakosti među ljudima - ok!
+Kant, Politički spisi - skroz ok i čitljivo!!
+Hegel, Osnovne crte filozofije prava - skroz nečitljivo
+Mill, O slobodi, O predstavničkoj vladi - prvo djelo super, drugo naporno

2
Evo, to su moji dojmovi, ali ja i nisam neka ljubiteljica politike niti filozofije koja se njome bavi, pa to
uzmite u obzir. Ako vas fil. politike inače uzbuđuje, vjerojatno će vam više toga biti zabavno .
Na ovom linku do stare teme na forumu o istom ispitu imate super post od Bobbyja Blacka, ful
humoristično opisuje koja je knjiga kakva a i daje savjete za ispit:
http://forum.ffzg.hr/viewtopic.php?t=134518

Suma sumarum:
Ovo je ispit poput svih drugih - nema vajde radit frku oko njega.
Dapače, budući da su pitanja poznata, malo je iznenađenja - jednostavno treba naučiti odgovoriti na
njih.
Prof je ugodan i ispit je kratak, stoga se dajte na učenje i položite to !!

Što se skripte tiče, ja sam je dobila mršavu i zbrkanu, pa sam ju nadopunila svojim sažecima knjiga
(većinu sam čitala, al neke su mi bile prenaporne, pa sam sažetke vadila iz sažimajućih knjiga), pitanja
sam presložila tako da se lakše uklope u pričicu (jer je zaista teško memorirati sve te odgovore bez
smještanje u kontekst) i većinu odgovora sam ispravila ili prilagodila. Ne garantiram za točnost svih
odgovora, ali sam poprilično sigurna da je većina njih sasma ok :).

Neka pitanja su ostala neodgovorena - čekaju da ih ti nadopuniš svojim saznanjima (jer ja niti ekipa
prije nismo znali odgovore!), i da se tako nastavi ova lijepa praksa zajedničkog djelovanja :)

Veliki pozdrav!
Maša

3
ARISTOTEL: Politika, Ustav atenski, Nikomahova etika

Aristotel ideje svoje političke filozofije razlaže prvenstveno u „Nikomahovoj etici“ i „Politici“, kao i u
„Ustavu atenskom“, jedinom sačuvanom od 158 ustava grčkih državica koje je Aristotel prikupio. Tu
je dana ustavna povijest Atene praćena prikazom atenskog ustava iz Aristotelova doba.

„Nikomahova etika“

Aristotel smatra da SVE teži nekom dobru, pa tako i čovjek, ali i politička zajednica teže nekom
dobru.
Politička znanost je znanost koja istražuje kako čovjek djeluje u svojoj usmjerenosti ka najvišem
dobru, te koja istražuje što je najviše dobro za čovjeka, tj. koji je čovjekov cilj, njegova prirodna
specifična funkcija.
Cilj i sadržaj političke znanosti je - ono dobro za čovjeka i za polis, tj. najviši cilj djelovanja, tj. sreća.
Prema Aristotelu, čovjek postoji radi dobrog života, a dobar je život jednak za jednog čovjeka i za
polis.
Politička znanost je hijerarhijski na najvišem mjestu od svih znanosti o čovjeku, te svakoj od drugih
praktičnih znanosti i umijeća određuje njezino mjesto u životu polisa.

Čovjek je političan po prirodi - on je živo biće koje je po svojoj prirodi određeno za život u ispravno
uređenoj zajednici, tj. biće koje ne može dobro koje mu je primjereno pronaći izvan zajednice.
Tko po prirodi, a ne samo slučajno živi izvan polisa - ili je loš, ili je više nego čovjek, a tko ne može
živjeti u zajednici ili mu ona nije potrebna, taj nije dio polisa, već je ili životinja ili bog.
Stoga se u istraživanju toga koji je ispravan poredak za ljudsku zajednicu moramo voditi, smatra
Aristotel, time koji su ispravni ciljevi čovjekovog djelovanja. Samo čovjek može djelovati - tj. voljno i
racionalno usmjeriti svoju aktivnost ka nekom cilju tj. dobru. Postoji hijerarhija ciljeva, tj. dobara
kojima se može težiti, a najviše dobro kojemu svi teže i radi kojega ostvarujemo niža dobra, je -
sreća. Sreća nije instrumentalni cilj (ne služi tome da dođemo njome do nečeg drugoga), već je ona
svršni cilj (želi ju se samo radi nje same).
Postoje uvriježena mnijenja o sreći:
da život posvećen uživanju teži ugodi,
život državnika - časti,
kontemplativan život filozofa - motrenju istine.
No, zapravo je sreća najviše dobro, jer je ona cilj koji je savršen (sreći se može težiti samo radi nje
same, a ne radi toga što ćemo uz pomoć nje dobiti nešto drugo) i ujedno autarkičan (sreća je samoj
sebi dovoljna da zadovolji čovjeka).
Sreća je djelatnost duše u skladu s vrlinom, ono dobro za čovjeka i za polis, cilj života čovjeka kao i
polisa.
Jedan čovjek svojim vlastitim snagama rijetko može osigurati uvjete sreće. Sretni mogu biti samo
dobri ljudi, a dobri ljudi nastaju od dobrih zakona, dočim dobri zakoni nastaju od dobre vlade.

Vrlina dobrog čovjeka sastoji se u tome da on dobro ispunjava svoju prirodnu funkciju ili zadaću.
Funkcija nečega je ono što je tom nečemu inherentno kao potencija, njegova svrha, i bez čega to nešto
ne bi bilo to t jest. Npr. funkcija noža je rezanje, i ako nož ne reže, to onda nije nož već komad metala
koji je slučajno u obliku noža.

4
Ono što je dobro za čovjeka, čovjekov cilj = čovjekova prirodna i specifična funkcija, ono što može
činiti samo on, ili što on može najbolje učiniti.
Ono što čovjeka razlikuje od drugih živih bića jest što je njegova duša podvrgnuta racionalnom
principu, pa je stoga čovjek - racionalno živo biće.
Međutim, čovjekova duša nije samo racionalna - ona ima tri dijela:
nutritivan (obuhvaća neracionalne strasti i žudnje koje se mogu podvrgnuti kontroli uma), vegetativan
(onaj koji se ne može podvrgnuti kontroli uma) i aperceptivan (racionalan dio duše).
Ono dobro za čovjeka je djelatnost duše u skladu s vrlinom. Vrline se mogu podijeliti na dvije grupe:
etičke vrline (vrline iracionalnog dijela duše strasti i žudnji, podvrgnutih racionalnom dijelu, vline
koje se moraju utisnuti odgojnim procesom) i dijanoetičke vrline (vrline racionalnog dijela duše; one
čovjeku omogućuju spoznaju istine).
Etička vrlina je kvaliteta karaktera koja je poukom i vježbom postala navikom. Vrlina je tu navika da
se bira sredina između prekomjernosti i nedostatka (npr. hrabrost je sredina između kukavičluka i lude
smionosti).
Dijanoetičke vrline su vrline znanosti (bavi se dokazivanjem iz prvih, nepromjenjivih principa koji se
mogu proučavati), vještine, pameti (one se odnose na promjenjivo područje djelovanja, gdje je vještina
znanje o proizvođenju predmeta, a pamet - habitus djelovanja na osnovi ispravnog promišljanja u
području onoga što je za čovjeka dobro i zlo), razboritosti, uma i mudrosti.
Dijanoetičke vrline su hijerarhijski nadređene etičkim vrlinama. U djelovanju po dijanoetičkim
vrlinama čovjek se može uzdignuti do prave sreće kontemplativnog života.

Djelatnosti koje tvore dobar život moraju biti poželjne radi sebe samih, a ne radi nekog vanjskog
cilja. Za tri vrste djelatnosti smatra se da ispunjavaju taj cilj:
1. djelovanje po vrlini
2. ugodna zabava - dokolica i opuštanje
3. motrenje istine - mislilac vidi stvari kakve one jesu i postaje jedno s bogom.
Međutim, Aristotel smatra da zabava i dokolica ne mogu biti zadnji cilj života, pa tu djelatnost
izbacuje.
Djelovanje po vrlini (br. 1), pak, je ono najviše što većina ljudi može doseći i u tome ostvariti svoju
funkciju, svoje najviše dobro, a samo neki, i to u samo određenim trenucima, mogu doživjeti savršenu
sreću, i to u djelatnosti teorije, tj. motrenja božanske istine (br. 3).

Etičke vrline se moraju utisnuti u pojedinca - to se vrši odgojnim procesom koji pak ovisi o
institucionalnom uređenju okoline. Dakle, bitno je da se zna kakvo institucionalno uređenje društva
pogoduje nastanku vrlina kojima se teži u građaninu, tj. kojima se omogućuje dobar život.

Prijateljstvo je izvor ljudske zajednice, i to prijateljstvo ne iz koristoljublja ili užitka, već prijateljstvo
koje vrli ljudi imaju sami sa sobom (dakle, samoaktualizirani su, vole sebe i žive svoje ja), a potom i
sa drugim takvim ljudima, radi dobra. Svaki čovjek prirodno treba prijatelje. Političko prijateljstvo ili
sloga stoga konstituira supstanciju polisa.

Politika je pamet u najširem području svoje primjene.

U poslovima polisa Aristotel razlikuje dvije vrste pameti: prva je nomotetička znanost stvaranja
ustava, a druga se bavi partikularnim djelovanjem savjetodavne, pravosudne i administrativne prirode.
I jedno i drugo može se nazvati političkom znanošću u užem smislu (dok je opći oblik političke
znanosti - nauk o vrlini).
Povrh toga u područje pameti pada i umijeće gospodarenja.

5
Budući da znanje o tome što je dobro djelovanje nije dovoljno da ljude, koji su većinom ipak vođeni
strastima a ne ratiom, usmjeri na dobro djelovanje, nužni su dobri zakoni, koji nas prisiljavaju da
djelujemo dobro. Kod Aristotela politika i etika su neodvojive - dobro djelovanje je omogućeno tek
dobro organiziranom politikom u državi.

„Politika“
U „Politici“ Aristotel istražuje bit polisa, te raspravlja o različitim problemima političkog poretka.

Polis nije logički ekvivalent „države“, jer je polis vrsta zajednice koja uključuje sve druge (i stoga
niže) oblike zajednice. Polis nije ni mjesto, ni stanovništvo.
Polis je zajedništvo, politička zajednica, zajednica koja uključuje sve druge ljudske zajednice, a sama
nije ni u jednu uključena, te koja zbog svoje sveuključivosti uključuje u sebi cilj ili svrhu svakog
drugog oblika zajednice.
Prvo jedinstvo u polisu je jedinstvo muškarca i žene radi nastavka vrste, u domaćinstvu. Radi
zadovoljenja viših potreba više domaćinstava se udružuju u seosku zajednicu, gdje vladaju kraljevi po
uzoru na monarhijsku vlast oca u domaćinstvu. Udruživanjem seoskih zajednica pak nastaje savršena
zajednica polisa. U polisu je svoj cilj dostigla prazajednica domaćinstva, tj. prazajednica domaćinstva
je u polisu došla do svoje prirode, pa se može reći da polis postoji po prirodi (a ne samo po zakonu ili
ugovoru).
Polis je jedina zajednica prikladna za ispunjenje čovjekova specifično ljudskog potencijala, pa on
mora prethoditi domaćinstvu u smislu u kojemu hrast mora prethoditi žiru. Polis prethodi i
pojedinačnom ljudskom biću, jer ako ne živi u polisu, čovjek ne može živjeti punim ljudskim životom,
ne može postojati kao čovjek. Jer čovjek je umna i politička životinja.

Svaki polis je zajedništvo; (svako zajedništvo nastaje zajedničkim djelovanjem, a svako djelovanje
teži nekom dobru, pa) svako zajedništvo teži nekom dobru, što u konačnici znači da svaki polis teži
nekom dobru.

Ustav je zajednica građana, tj. poredak onih koji nastanjuju polis, a polis je neki broj građana.
Građani polisa imaju zajednički cilj: dobrobit zajednice.
Građanin je onaj koji sudjeluje u donošenju i provedbi zakona.
Vrlina dobrog građanina je ovisna o poretku polisa, a ti poredci su različiti, mogu biti dobri i zli, i
stoga postoje mnogi oblici građanske vrline, dočim vrlina dobrog čovjeka može postojati samo u
jednom obliku. Stoga se vrlina dobrog građanina razlikuje od vrline dobrog čovjeka.
Samo je u jednom slučaju vrlina dobrog građanina identična s vrlinom dobrog čovjeka, a to je u osobi
dobrog državnika, državnika koji je razborit, tj. sposoban za političku vlast (dakle ne despotsku) nad
svojim sugrađanima.
Onaj koji je sposoban vladati (premda ne mora biti vladar), bilo sam ili zajedno s drugima, u dobrom
poretku (tj. u onom koji građanstvo daje jedino onima koji su sposobni za praktičnu mudrost i moralnu
krepost, tj. onima koji mogu aktualizirati svoje ljudske potencijale), istodobno je i dobar građanin i
dobar čovjek.
Cilj je da imamo takav ustav da je pod njim vrlina dobrog građanina identična s vrlinom dobrog
čovjeka.

Pravi cilj polisa je čovjekov dobar život, a dobar život tvori zajedničku korist građana polisa.

6
Stoga je ispravan, pravedan, onaj poredak vlasti koji služi zajedničkoj koristi građana, osigurava
zajedničko dobro, a neispravan onaj koji služi samo osobnoj koristi onih na vlasti.
Oblici polisa tj. oblici ustava
Tako Aristotel razlikuje šest glavnih vrsta poredaka:
tri ispravna ustava i poretka: kraljevska vlast (vladanje jednog), aristokracija (vladanje manjine) i
politeia (vladanje mnoštva, ustavna vladavina),
i tri promašena: tiranija (vladar brine samo za vlastitu korist), oligarhija (vlada se na korist bogataša,
koji su malobrojnih) i demokracija (vlada se na korist siromašnih, kojih je naravno više, i kojima
nedostaje dokolica, pa ne dolaze do potpunog razvoja vrlina usađenih odgojem).
Poloteia je mješavina dvaju „izopačenih“ poredaka, demokracije i oligarhije. Tu zahtjevi mnoštva
odgovaraju zahtjevima vrline.
Osim tih 6 glavnih, razlikuje i velik broj oblika svakog od njih, te beskonačan broj kombinacija oblika.

Najbolje državno uređenje?

Aristotel daje hipotezu najboljeg poretka - to je poredak čiji je cilj - vrlina, tj. to je poredak u kojemu
su građani samo oni koji su sposobni za praktičnu mudrost i moralnu krepost, tj. oni koji mogu
aktualizirati svoje ljudske potencijale. Najbolje državno uređenje je tako ono pod kojim je vrlina
dobrog građanina identična s vrlinom dobrog čovjeka.
Među tri ispravna ustava najbolji je onaj kojim upravljaju najbolji, i u kojemu se stoga čovjekova
priroda - njegov racionalni princip, ono božansko u njemu - može najbolje aktualizirati i dosegnuti
svoj telos-svrhu.

Ne može svatko sudjelovati u potpunoj zajednici jednakih koja tvori pravi polis, primjerice siromašni
koji nemaju dokolicu time nemaju ni vremena za potpun razvoj vrlina i stoga Aristotel savršeni polis
zamišlja kao grad bez demosa-puka, tj. grad koji se sastoji samo od plemstva na jednoj i robova na
drugoj strani. Tomu je tako jer, smatra on, neki ljudi su robovi po prirodi - nisu sposobni za potpunu
aktualizaciju svoje racionalne prirode, pa se njima mora vladati kao djetetom. Tako on opravdava
pravnu instituciju robovlasništva koju ustanovljava u svom idealnom polisu.
U savršenom polisu treba biti i aristokrata i bogatih i dobrih. Svakog od njih može se spriječiti u želji
da apsolutiziraju svoja prava, tako što ih se upozorava da jedan / malobrojni / mnoštvo mogu biti
bogatiji / kreposniji / plemenitija porijekla od njih. Tako svaki takmac ublažava svoj zahtjev, svjestan
da se može okrenuti protiv njega.
Najbolje državno uređenje je stoga Aristotelu - politeia, ustavna vladavina, poredak koji je mješavina
demokracije i oligarhije. Taj poredak dovodi u ravnotežu dva elementa koji se sami ne mogu
kombinirati. Politeia je neka vrsta kreposne sredine između dviju loših krajnosti koje tvore zahtjevi
bogatstva i siromaštva, pomirenje tih zahtjeva, njihovo usklađivanje u zajedničkom dobru. Na tlu
takve politeie može početi cvasti aristokracija, vladavina najboljih, čestitih ljudi.
Podloga politeie je srednji stalež, koji nije ni vrlo bogat ni vrlo siromašan.
Premda je politeia najšire ostvariv poredak, ona nije prikladna za sve slučajeve, jer negdje, u nekim
uvjetima, može uspjeti samo demokracija ili oligarhija. Bitno je za odabir vladavine naći koji stalež je
po prirodi tu najjači.

Najbolji život pojedinca i polisa je - život vrline. Da bi se to omogućilo, nužno je da se zadovolje neki
preduvjeti:
- broj stanovnika treba biti takav da polis bude samodostatan, ali ujedno i pregledan,
- teritorij treba biti dovoljno velik i raznolik da osigurava produkte potrebne za život polisa, ali ujedno
i pregledan

7
- položaj polisa treba biti takav da s jedne strane štiti zemlju, ali da ujedno dopušta lako trgovanje
- prirodna svojstva stanovnika trebaju biti takva da postoji mješavina inteligencije, vještine i energične
hrabrosti (poput osobina Helena)

Revolucija je za Aristotela proces kojim jedan poredak zamjenjuje drugi kada neka skupina osvaja
vlast u tom poretku ili kada se poredak mijenja tako da više nije isti.

Zakonodavcem može postati samo građanin koji postane vrli čovjek, i koji stoga znade društvu dati
dobar oblik.

Atenski sustav koji je postojao u njegovo doba Aristotel ne smatra dobrim.

Razlika Aristotel / Platon

Aristotel Platonu zamjera ideju komunizma kojim on želi proizvesti najveću moguću količinu
jedinstva u polisu, no tako on pretvara polis u obitelj, a obitelj u jednog čovjeka, kime se ne ujedinjuje
nego uništava polis. Zašto? Zato što se zajedničkom imovinom stvara problem svađa oko raspodjele
dobara, neki mogu raditi više a neki zabušavati, a uostalom, smatra Aristotel, privatna imovina je
ukorijenjena u ljudskoj prirodi. Isto tako, dijeljenjem žena i slabljenjem veza privatne ljubavi ne
postiže prijateljstvo već sukob, kao i slabljenje moralnih zabrana.
Aristotel smatra da se upravo u obitelji postavlja temelj ograničenja ponašanja koja se kasnije
propisuju kao građanski moral, pa je ukidanje obitelji - razorno.
Nastojanjem da ukine prigode za zlo, sokratovski će komunizam u Državi ukinuti mnoge prilike za
vrlinu.
Pravi uzrok zla, smatra Aristotel, nije odsustvo komunizma, nego pokvarenost. Stoga zajedničkim ne
trebaju postati žene, djeca i imovina, već odgojni sustav!

8
MACHIAVELLI: Vladar

Machiavellijeva je možda najveća zasluga SKIDANJE VELA MISTIFIKACIJE S FENOMENA

VLASTI I VLADARA.
„Vladarom“ Machiavelli radi raskid s istoimenim djelima koje mu prethode, a koja su dolazila iz
srednjovjekovlja i opisivala etičke osobine idealnog vladara, koji je shvaćen kao instrument u božjoj
ruci, ili pak iz humanizma, i tražila da vladar bude erudita i filozof.
Machiavelli smatra da vladar treba, nasuprot tome, biti okrenut političkoj realnosti!

1. Kakav je Machiavellijev pristup politici?

Machiavellijev pristup politici je empirijski, znanstveni: i sam Machiavelli, u političkoj analizi, polazi
od neposredne, konkretne, postojeće političke realnosti (u Vladaru dominiraju primjeri iz bliže
povijesti i suvremenih zbivanja u Firenci i Italiji općenito - tu Machiavelli daje kritiku vladara
talijanskih gradova-republika, koji nisu shvatili povijesne okolnosti, tj. to da više nije vrijeme za
gradove-republike, već za velike nacionalne monarhije).
Machiavelli ne želi zamišljati nepostojeće idealne države, i zato raščlanjuje svijet onakav kakav on
jest, tražeći uzroke zbivanjima, kako bi mogao predviđati zbivanja i planirati politiku.

Machiavelli politiku vidi kao ljudsku aktivnost par exellence, jer se u njoj afirmira i pobjeđuje ljudski
razum.

Osnovni smisao Machiavellijeva „Vladara“ jest stvaranje građanske vladavine, političkog oblika u
kojem će se vladar oslanjati na narod, a ne na plemstvo.

Machiavelli društvenu strukturu vidi tripartitno, kao narod (popolo grasso: građanska klasa + popolo
minuto: sitni obrtnici, najamni radnici), velikaše i vladara.
Rješenje klasnih antagonizama vidi u stvaranju nove, građanske, vladavine. Svrha politike je
ostvarenje građanske vladavine. To može napraviti idealni vladar, privatni građanin, koji „ne
zlodjelima ili nekim drugim nepodnošljivim nasiljem, nego naklonošću sugrađana postaje vladarom u
svojoj domovini“. Tu Machiavelli anticipira koncepciju ustavne vlasti do koje se dolazi
institucionaliziranim konsenzusom.
Vladar mora ugoditi narodu i držati ga u zadovoljstvu.

Machiavelli smatra da se vladar NE SMIJE slijepo držati uobičajenih predodžbi o čovjekovoj dobroti:
on mora biti oštar i odlučan, te se ne smije plašiti pribjegavanju sili, jer se poštovanje temelji na
ljubavi i strahu. Na taj način će vladar s malo okrutnosti spriječiti stvaranje nereda i spasiti svoj narod
od stradanja koja od tuda mogu iznići.

2. Koje vrste monarhija razlikuje Machiavelli?

Machiavelli prvenstveno razlikuje republike od monarhija.
Monarhije mogu biti:
- nasljedne (kad loza njihova gospodara već dulje vremena njima vlada)
ili
- nove, a nove monarhije mogu biti ili posve nove ili pripojene postojećim nasljednim kneževinama
(koje se pripajaju vještinom, srećom, nasiljem ili pristankom svih sugrađana).

Nasljedne su vladavine stabilnije, pa se vladar mora samo truditi očuvati poredak predaka i u

9
skladu s time prilagođavati se nepogodama koje s vremena na vrijeme mogu protresti kneževinu.
Za takvo je vladanje potrebna tek ordinaria industria, tj.»obična umješnost». Nasljedni su vladari
omiljeniji u narodu, jer je narod na njih već naviknut, kaže Machiavelli.
Druga podjela monarhija (koje on naziva i kneževinama):
Monarhije mogu biti:
1. AUTOKRATSKE / APSOLUTNE monarhije, poput orijentalnih i
2. FEUDALNE monarhije, poput europskih (feudalne monarhije (npr. Francuska) je puno lakše
pokoriti, jer su iznutra podijeljene - velikaši su potkupljivi i imaju suprotstavljene interese. Apsolutne
monarhije (npr. Turska) je teže osvojiti, ali s obzirom da im je temelj vlasti uži, osvajaču osim vladara
ne ostaje nitko drugi koga bi se trebao bojati, jer nitko nema toliki ugled u narodu.)
3. GRAĐANSKA VLADAVINA, tj. GRAĐANSKA / CIVILNA MONARHIJA - za Machiavellija je
to najciviliziraniji oblik vlasti, koji gotovo dostiže vrline republikanskog modela.
4. CRKVENA/PAPINSKA MONARHIJA - o njoj Machiavelli piše s ironijom. Crkvene monarhije
pripadaju prošlosti, budući da su suprotstavljene svakome obliku slobodnoga života - machiavelli
kritizira teokraciju.

3. Kakva je tehnika održavanja vlasti?

Tehnika održavanja vlasti je kod Machiavellija pragmatička, tehnička i moralno neutralna.
Održavanje na vlasti se dešava ovako:
* Kada se osvajaju slobodne države, navikle živjeti po svojim zakonima i u slobodi, tri su načina da ih
se zadrži u svojoj vlasti:
1. može ih se uništiti - to je najpouzdaniji način, jer ako vladar ne uništi osvojenu državu, može biti
siguran da će ona uništiti njega
2. vladar se u njima treba nastaniti i sa podanicima dijeliti dobro i zlo i tako ispraviti pogreške
prethodne vladavine
3. ostaviti postojeće zakone, a vlast svesti na prikupljanje poreza i favoriziranje nekolicine koja ima
iste interese kao i vladar.

* * Kada se osniva nova država, da bi vladar uspio, treba imati vrline (osobne sposobnosti), primijeniti
silu, te imati fortunu (stjecaj povoljnih okolnosti).
Vrlina je za Machiavellija lišena tradicionalnog etičkog sadržaja: on vrlinu vidi kao zbir svih
državničkih i političkih sposobnosti kojima se vladar razlikuje od obična čovjeka.
To je sinteza energije, volje, hrabrosti, snage, sposobnosti prilagođavanja okolnostima, a ujedno ona
znači i oprez, postojanost, marljivost i objektivnu procjenu raspoloživih snaga.
Za Machiavellija je, dakle, vrlina - politička vrijednost, sposobnost političkog čovjeka (homo
politicusa) da djeluje u skladu sa spoznatom dužnošću, koja je personificirana u fortuni.
Fortuna (=sreća; sudbina) je sklop objektivnih okolnosti koje su izvan čovjekove moći, ali samo
prividno, jer se djelatnom vrlinom može promijeniti tijek sudbine! Čovjek ima slobodnu volju!
Sreća je poistovjećena sa ženom - treba ju tući i krotiti da se pokori. (:G)
Da bi ovladao fortunom, vladar mora imati razboritost (prije nego čistu mudrost).

Vrlina se može razvijati oponašanjem uzora iz prošlosti, posebice iz antike (za razliku od klasične
političke misli koja drži da duhovna hrana za vladare ne trebaju biti uzori, nego - filozofija).
Machiavelli voli primjere jakih vladarskih ličnosti, te na njima gradi dosta svoje argumentacije – ističe
Aleksandra Velikoga, Cezara, Scipiona Afričkoga…

10
Kao prototip novoga vladara, on obrađuje primjere dva suvremena vladara – Francesca Sforze i
Cesarea Borgie. (ovo nije toliko bitno - preskočiti ako si u žurbi :)
Dok je Sforza postao vladar svojom iznimnom sposobnošću - vrlinom i nakon velikih napora, ali je
zato vladao u miru i s malo truda,
Borgia je postao vladar zahvaljujući sreći - okolnostima i, unatoč svojoj razboritosti i sposobnosti,
izgubio je vlast jer nije do kraja postupao u skladu sa zahtjevima vladarskoga umijeća. Uspio je
uništiti stare vladare, privukao je na svoju stranu rimske velikaše i bogataše u Romanji, te je
uspostavio kontrolu nad kardinalskim kolegijem. Ostvario je tri pretpostavke uspješne vladavine, ali
nije uspio u četvrtoj – konsolidirati svoju vlast i obraniti se od novog pape Julija II., koji ga je
uljuljkao u lažnu sigurnost i potom uništio. Države lako propadaju ako rastu brzo, a nemaju snažan
korijen (poput biljaka- Machiavelli ima naturalističko shvaćanje države).
Machiavelli daje apologiju Borgiine vladavine.
Borgia je u Romanji ukinuo lokalnu samovolju feudalaca, te stanovništvu omogućio pravnu sigurnost,
sigurnost imovine i ekonomski prosperitet, kojih nije bilo u feudalnoj anarhiji.
To su i karakteristike nove monarhije, tj. nove vladavine: ona podanicima osigura PRAVNU
SIGURNOST, SIGURNOST IMOVINE i EKONOMSKI PROSPERITET, čime podanici države
postaju GRAĐANI.
Novi je vladar, dakle, reformator državnog poretka u cilju ostvarenja građanskoga društva.
VLAST tu nije CILJ, već SREDSTVO – vladar vlada u interesu podanika, a ne u osobnom interesu.
Zato je opravdano da vladar bude okrutan i pragmatičan, da se zna osigurati od neprijatelja, steći
prijatelje, pobijediti bilo silom, bilo izdajom, omiliti ljudima i zadati im strah, potamaniti nevjernu
vojsku i stvoriti novu…

4. Na koji se način može monarhija zadobiti?

Monarhija se može zadobiti:
a) vještinom (VIRTU)
b) srećom (FORTUNA, sudbina)
c) zločinom i silom (nasiljem)
d) pristankom podanika (puka ili velikaša)

Novi vladar, ako želi stabilnu i trajnu vladavinu, pak pribjegava samo prividnoj podlosti, a zapravo
svoju vlast temelji na KONSENZUSU PODANIKA. Vladar treba biti potpora sugrađana, tj.
GRAĐANSKI VLADAR, VLADAR-GRAĐANIN, vladar PO VOLJI GRAĐANA.
Tako nastaje CIVILNA / GRAĐANSKA MONARHIJA, koja se posve razlikuje od dosadašnjih
oblika monarhije – građanski vladar na vlast NE dolazi silom.
Građanska monarhija je od svih oblika monarhije najbliži najvišem obliku društvenog uređenja kako
ga poima Machiavelli, SLOBODNOM DRUŠTVU, VIVERE LIBERO.
Dvije su različite težnje u svakome gradu, odnosno državi – narod ne želi da njime vladaju velikaši i
ugnjetavaju ga, a velikaši žele vladati narodom i ugnjetavati ga. Iz ovih dijametralno suprotnih
nastojanja ostvaruje se u državama jedna od triju posljedica:
TIRANIJA,
SLOBODA (DEMOKRACIJA)

11
ili ANARHIJA (RASPUŠTENOST).
Građanski vladar se na vlast uspinje ili UZ POMOĆ VELIKAŠA ili UZ POMOĆ NARODA. Ako se
vlasti domogao uz pomoć velikaša, bit će mu je i teže zadržati, dok, ako se na vlast uspeo uz pomoć
naroda, njegova je vladavina čvršća i stabilnija, jer su težnje naroda mnogo časnije od težnji velikaša,
jer oni žele tlačiti, a narod samo ne želi biti tlačen.
Tu je Machiavelli dalekovidno anticipirao ideju USTAVNE MONARHIJE, smatrajući da vladar može
opstati samo kao ustavni vladar, oslonjen na narodne interese i njihovo zadovoljenje. Vladar mora
smisliti takav način vladanja da njegovi podanici/građani uvijek, i u mirno i u ratno doba, osjećaju
potrebu za njim i državom, pa će mu uvijek biti vjerni.

Machiavelli je shvatio klasne suprotnosti svog vremena (velikaši i narod - djelovanje velikaša je
destruktivno jer žele podjarmiti narod, a djelovanje naroda je konstruktivno jer on samo ne želi biti
podjarmljen), te je osmislio civilnu monarhiju koja balansira između suprotstavljenih težnji tih dviju
klasa, tj. između krajnosti republike (=pobjeda buržoazije) i oligarhije (=tiranija velikaša). Civilna
monarhija to postiže kroz savezništvo vladara i naroda!
Pribjegavanje vladaru je nužno u ovom trenu u povijesti, jer je republika je u krizi zbog korupcije, i
stoga treba pribjeći autoritetu monarha.
Monarh civilne monarhije mora razumjeti duh vremena i njemu prilagoditi svoje metode: mora
potražiti savezništvo širokih slojeva, buržoazije i plebsa; mora uspostaviti takvu ravnotežu interesa da
u njoj prevlada INTERES NARODA i da se iz te FUZIJE INTERESA NARODA I INTERESA
VLADARA stvori nova država, koja je u nepovoljnim povijesnim okolnostima jedina moguća –
civilna monarhija. Vladar je u takvome uređenju tumač i predstavnik interesa buržoazije i čitave
zajednice. Takvo uređenje postaje DRUŠTVENI PAKT recipročnih interesa.
Machiavelli ima utilitarnu logiku: dobro je ono što je korisno za političku zajednicu (a ne ono što je
etično).
Machiavelli smatra kako je za očuvanje civilne monarhije vladaru potrebno povjerenje ljudi, građana,
poduprto oružjem i utvrdama, dobro opskrbljena vojska za vođenje otvorenih bitaka i utvrda za
obrambeni rat.

5. Razlika Machiavelli - More?

Prvi korak, opis postojećeg stanja, kod Morea je isti kao i kod njegova suvremenika, Machiavellija.
No, tu prestaju sličnosti.
Ciljevi njihovih djela se razlikuju: cilj „Vladara“ je dati vladaru konkretne smjernice o tome kako
najbolje voditi državu, i to državu moći, a cilj „Utopije“ je dočarati stanje idealne države, države
kulture i blagostanja.
Machiavelli je realist, pa se fokusira na praktične, realistične načine rješavanja društvenih i političkih
problema njegova vremena, dočim je More - idealist i utopist: on, nakon što je opisao svijet kakav on
jest, daje prikaz savršenog svijeta, svijeta kakav bi on, prema Moreu, trebao biti, i to bez konkretnih
uputa kako taj svijet ozbiljiti.
Machiavelli se pita kako se život može osigurati politički i zlo od kojeg polazi je nasilna smrt od
neprijatelja, a More se pita kako život osigurati socio-ekonomski, i zlo od kojeg polazi je smrt od
bijede i neimaštine.
Machiavelli zagovara monarhiju, a More izbornu demokraciju u kojoj vlada komunizam.
Machiavelli smatra da su ljudi po svojoj prirodi - sebični, dok More smatra da ljudska priroda nije ni
dobra ni loša, već je takva kakvom ju odgoji država u kojoj živi.

12
6. Glavni temelji svih država?
Glavni temelj svake države jesu DOBRI ZAKONI i DOBRA VOJSKA (i religija).
ZAKONI su za Machiavellija IZRAZ RAZBORITOSTI. Zakoni su tek instrumenti, kojima se vlast
održava i realizira. Bez sile (vojske) koja ih osnažuje zakoni ne ispunjavaju svoju svrhu.
Machiavelli smatra da će dobra vojska (sila) automatski dovesti do dobrih zakona.
Također smatra da se svaka vlast temelji na - SILI!, a pogotovo vladareva vlast. Sila koja održava
republiku ne identificira se samo s vojskom i oružanom silom, već se očituje u samoj zajednici
građana, u obliku njihovih interesa, u unutarnjoj koheziji koja ih sve povezuje.

7. Vojska može biti kakva?

a) plaćenička
b) pomoćna (ona koju vladar poziva u pomoć i obranu)
- one su loše i pogibeljne jer je plaćenička vojska razjedinjena, nevjerna i u ratu je drže samo novci, a
ne i ljubav prema domovini;
a pomoćna vojska je još gora jer ako je ta vojska poražena, uništen si, pobijedi li – u njezinoj si vlasti.
c) vlastita - jedina dobra vojska. Nijedna država nije sigurna bez vlastite vojske – sastavljene
od vlastitih motiviranih građana.
d) mješovita (plačenićka i vlastita)
Dobra vojska je ona koja je disciplinirana, ima dobru podjelu dužnosti, pravedna pravila, te koja
vojuje za vlastitu državu, pa su pripadnici visoko motivirani jer su istodobno i građani svoje države,
bez obzira je li riječ o obrani ili osvajanju.
Problem vojske je, kao i problem etike i religije, lišen vrijednosnih konotacija, te je najbitnija njena
EFIKASNOST.

Machiavelli smatra da je održanje vlasti bitno povezano s njenim proširenjem: vladar koji želi očuvati
vlast se mora posvetiti umijeću ratovanja, proučavanju vojnih pravila i disciplini.

8. Načini borbe?
U politici postoje dva načina borbe:
1. borba zakonima - svojstvena čovjeku
2. borba silom - svojstvena životinjama, ali se njome može služiti i čovjek. Vladar stoga mora imati
lukavost lisice i snagu lava - dakle, sila nije dovoljna, i tko god se znao bolje služiti lisičjim
svojstvima, bolje je prošao. O tome svjedoči, bezbroj prekršenih ugovora o miru i ispraznih obećanja
vladara.
Politiku Machiavelli vidi kao nastavak ratovanja drugim sredstvima - sredstvima lisice (to je zaključio
promatrajući politiku svog doba, koja je zaista i bila puna spletki i laganja).
Vladar pak ne smije nikada priznati da posjeduje lisičja svojstva, tj. da se njima služi. Nužno je znati
prikriti ta svojstva, pretvarati se. Priroda politike je takva, da vladar, želeći se održati na vlasti, mora
javno isticati kako se pridržava općeprihvaćenih moralnih stajališta, no u praksi mora znati od njih i
odstupiti.

Kada bi ljudi po prirodi bili dobri, sve te malverzacije ne bi bile potrebne, no ljudi su po prirodi loši, te
vladar mora posjedovati praktičnu mudrost kojom će podanike «dovesti u red». Vladar se NE SMIJE
UDALJAVATI OD DOBRA, no ako ga prisile na to okolnosti, on MORA ZAGAZITI U ZLO (no tu
se ne radi nikad o zlu koje vodi u tiraniju).

13
Prirodno stanje Machiavelli vidi kao džunglu u kojoj vlada zakon jačega. Jedino država može
ograničiti destruktivnost pojedinca te ga prisiliti na zajednički život i izgradnju sustava vrijednosti.
zakoni djelovanja u politici tako se uvijek razlikuju od zakona djelovanja među pjedincima.

9. Osobine za koje se treba činiti da ih vladar ima?

? 5 osobina: blag, od riječi, čovječan, častan, pobožan

A vladarev ugled stvara ovih pet osobina:

1. junačka djela
2. izvanredna sposobnost u unutarnjoj upravi (bitno je da vladar znade od dva zla odabrati manje)
3. stvaranje slike o sebi kao čovjeka velika uma
4. iskazivanje pravog prijateljstva i pravog neprijateljstva (Machiavelli kritizira neutralnost, smatra da
vladar ne smije biti neodlučan, nego se treba očitovati)
5. nagrađivanje ljudi koji su vrsni u nekom umijeću

10. Cilj politike kao vještine, tj. cilj političke tehnike?

Cilj političke tehnike je doći na vlast i održati se na vlasti - održati svoj život i svoju vladavinu.

11. Zlo od kojeg polazi Machiavelli za razliku od Morea?

Machiavelli polazi od političkog zla (podjarmljenosti neprijatelju, smrti od neprijatelja, nemoći), a
Morus polazi od socio-ekonomskog zla (smrti od gladi i siromaštva, a strah od toga rađa pohlepu i
gramzljivost).

12. Normativni smisao zakona? - obuzdavanje čovjekove sklonosti ka zlu (vladar kao zakonodavac
može za svoje podanike stvoriti nuždu da imaju vrline, time što će njihove mane kažnjavati
bespoštednim kaznama; sustavnom i strogom primjenom zakona može se kneževa herojska volja
preliti u njegove podanike)

13. Svrha vladara?

? - pobjeda i očuvanje države, afirmacija i jačanje vlastite moći, održanje svog života i svoje
vladavine; sloga i pokornost podanika unutra, te potvrđivanje vladareve moći prema van

14. Rat?
? - ne može se izbjeći, već samo odgoditi; vladar ne smije imati druge brige osim rata, vojnih pravila i
stege, jer je on zapovjednik
- uloga rata: rat održava one koji su rođeni kao vladari i često uzdiže obična lica na vladarski
položaj
- 1. uzrok gubljenja vladavine je zanemarivanje vojne vještine
- vladar treba vježbati i u ratu i u miru (djelom, razumom)

U ratu nije presudna materijalna sila (utvrde), već odanost, disciplina i ratna vještina vojnika.

14
15. Machiavellijev nedostatak za potpunu znanstvenost?
Nedostatak koji Machiavellijevu teoriju čini ne potpuno znanstvenom, jest shvaćanje da fortuna
upravlja dijelom naših akcija - djelujući tamo gdje nedostaje hrabrosti da joj se suprotstavimo.

Machiavelli se suprotstavlja humanistima 14. stoljeća, koji su smatrali da je čovjeku urođena dobrota.
On smatra da je dobrota vrlina velikaša koji su dokoni i cijene viteške vrline; nasuprot tome njegov
čovjek je aktivni čovjek iz puka, koji je u svakodnevnoj borbi za opstanak. Tu je bitna razboritost, koja
pokazuje da ono što je naoko pozitivno zapravo vodi do propasti, i obratno. Pa tako vladar treba biti
okrutan, okrutno reagirati na štetu nanesenu zajednici.
Machiavelli se zalaže za drakonske kazne, ali ne kao svrha sama po sebi, već u funkciji održanja
poretka i vjere.

Machiavelli smatra da su ljudi nezahvalni, nepouzdani, pohlepni, prijetvorni; ako im činiš dobro, uz
tebe su, ali kad dođe nevolja - bježe. Ljudskoj prirodi je specifično da joj je vlastiti interes jači od
ljubavi - ljudi brže zaboravljaju smrt očevu nego gubitak imanja. Vladar upravo stoga nikada ne smije
posegnuti za imovinom svojih podanika, jer će tako na sebe navući čistu mržnju (a ljubav može postići
samo vladar koji uspostavi ili republiku ili građansku monarhiju, koja je jedini podnošljiv sustav vlasti
jer se bazira na konsenzusu podanika. Vladar koji nema konsenzus podanika iza sebe mora računati
jedino na strah od kazne kako bi održao poredak i vjeru). Vladar dakle mora imati sposobnost da
izbjegne prijezir i mržnju čitave zajednice (jer uvijek će postojati neki koji ga mrze, ali to ne smije biti
većina).
Za mislioca modernoga doba kakav je Machiavelli, imovina je sveta kategorija društva, privatno
vlasništvo je nedodirljivo. Zaštita privatne imovine je dakle najbolja zaštita vladara od tzv. unutarnjeg
neprijatelja, tj. onog čiji su konkretni, materijalni, interesi ugroženi, jer se zaštitom privatnog
vlasništva dobiva naklonost puka. Niccolo kao tiraniju vidi onaj sustav u kojemu nema zaštite
privatnoga vlasništva: treba puku osigurati pravnu sigurnost, sigurnost imovine i ekonomski
prosperitet!

15
MORE: Utopija

Thomas More je engleski humanist i utopijski socijalist.

U knjizi „Utopija“ on prepričava svoj razgovor s nekim Rafaelom Hitlodejem - to je ime izvedeno iz
grčkoga, a znači otprilike: učeni brbljivac. Rafael mu priča o zemlji u kojoj je bio tijekom svojih
putovanja - to je Utopija, zemlja u novom svijetu, na jednom otoku.
„Utopija“ je naziv koji proizlazi iz grčkoga, i znači ne-mjesto, tj. nepostojeće mjesto, odnosno
nepostojeća zemlja.
Morus progovara kroz Rafaela Hitlodeja - prvo daje kritiku suvremene države (u prvom redu države u
kojoj sam živi, Engleske), a potom daje sliku političkog uređenja svojeg idealnog društva, u zemlji
Utopiji.

1. Razlika More - Machiavelli

Prvi korak, opis postojećeg stanja, kod Morea je isti kao i kod njegova suvremenika, Machiavellija.
No, tu prestaju sličnosti.
Ciljevi njihovih djela se razlikuju: cilj „Vladara“ je dati vladaru konkretne smjernice o tome kako
najbolje voditi državu, i to državu moći, a cilj „Utopije“ je dočarati stanje idealne države, države
kulture i blagostanja.
Machiavelli je realist, pa se fokusira na praktične, realistične načine rješavanja društvenih i političkih
problema njegova vremena, dočim je More - idealist i utopist: on, nakon što je opisao svijet kakav on
jest, daje prikaz savršenog svijeta, svijeta kakav bi on, prema Moreu, trebao biti, i to bez konkretnih
uputa kako taj svijet ozbiljiti.
Machiavelli se pita kako se život može osigurati politički i zlo od kojeg polazi je nasilna smrt od
neprijatelja, a More se pita kako život osigurati socio-ekonomski, i zlo od kojeg polazi je smrt od
bijede i neimaštine.
Machiavelli zagovara monarhiju, a More izbornu demokraciju u kojoj vlada komunizam.
Machiavelli smatra da su ljudi po svojoj prirodi - sebični, dok More smatra da ljudska priroda nije ni
dobra ni loša, već je takva kakvom ju odgoji država u kojoj živi.

2. Kakvo je rješenje političkih sukoba?

More smatra da je izvor svih društvenih zala (tj. razdiobe na bogate i siromašne, koja je dovela do
nepravde i političkih sukoba, rata), pa tako i političkih sukoba, postojanje privatne svojine.
Stoga rješenje političkih sukoba (ali i kulturnih i ideoloških nedaća) nije političko - politika ima tek
sekundarnu ulogu u društvenom životu, dok primarnu ulogu ima ekonomija. Dakle, rješenje političkih
sukoba je - socio-ekonomsko: treba naprosto ukinuti privatno vlasništvo. To će riješiti političke,
kulturne i ideološke nedaće.
Izrečeno Marxovim rječnikom, promijenimo li ekonomsku društvenu osnovu, promijenit će se i
cjelokupna nadogradnja.

3. Na koji način iz postojećeg stanja treba nastati željeno?

More ne opisuje načine prelaska iz postojećeg u željeno stanje.
Međutim, budući da on opisuje postojeće, a onda i željeno stanje, može se zaključiti da je potrebno u
postojećem stanju promijeniti sve ono što ga razlikuje od željenog, a to prvenstveno znači ukidanje
privatnog vlasništva, te pravedna raspodjela dobara, na čemu se temelji idealno stanje Utopije.

4. Kakva je veza izmišljene zajednice i stvarnog stanja?

Utopija, ta izmišljena zajednica, je negacija postojećeg stanja.

16
5. Specifičnost političke teorije?
Moreova politička teorija specifična je po tome što daje opis Utopije, ne-mjesta, nepostojeće idealne
zemlje, koja predstavlja negaciju postojećeg stanja, a ujedno i metodički ideal kojemu treba stremiti.

6. Privatno vlasništvo?
U idealnom društvu Utopije nema privatnog vlasništva, jer More smatra da je privatno vlasništvo
uzrok svih društvenih zala.
I svojina i organizacija proizvodnje je - društvena.

7. Država?
Država Utopija nije savez bogatih protiv siromašnih, kao europske države, nego je to država općeg
blagostanja (ako se isključe robovi, koji tu ipak postoje!).

U Utopiji postoji društvena, planska, organizacija proizvodnje:

- 8. Rad? svi rade i proizvode (osim znanstvenika, koje predlažu svećenici a odobravaju starješine-
sifogranti, i državnih dužnosnika, koji ipak ponekad dobrovoljno rade), i to su većinom - zanatlije
(prerada vune i lana, zidari, kovači, drvodjelje, ...), koji tek dio vremena, na smjenu, rade na selu. Tako
je More postigao besklasno društvo, ukinuo suprotnosti grad/selo, jer nitko ne živi na selu za stalno.
Međutim, tako je i osudio Utopiju na stagnaciju proizvodnih snaga, jer se drži isključivo zanatlijske,
srednjovjekovne, proizvodnje.
- proizvodi se samo za zadovoljenje realnih potreba (a ne za luksuz), a proizvodi se raspoređuju po
principu: svakome prema potrebi.
- neophodan rad je sveden na minimum (u Utopiji, to je 6 sati), i tako je oslobođeno vrijeme za
slobodno kulturno stvaralaštvo, te za život pun zadovoljstva i slobode.
Teške poslove obavljaju - robovi.
9. Na čemu se temelji položaj građana u Utopiji?
Položaj građana u Utopiji temelji se na radu i sposobnostima, a ne na podrijetlu i bogatstvu.

10. Na čemu je baziran poredak?

Poredak Utopije bazira se na jednakosti i nepostojanju privatnog vlasništva.

11. Cilj društvene organizacije?

Cilj društvene organizacije je, po Moreu, da osigura svim svojim članovima uvjete za sretan život u
blagostanju i zadovoljstvu.
Taj cilj se ostvaruje ukidanjem privatnog vlasništva, društvenom planskom organizacijom
proizvodnje, te obrazovanjem građana (=svaki pojedinac u okviru obitelji dobiva proizvodno
obrazovanje, koje se potom dopunjava općom kulturom koja je pristupačna svima. Pojedinac se
intelektualno usmjerava prema vlastitim interesima, slobodno, bez intervencije države).
Kao humanist, dakle, More želi ostvarenje slobodnog, svestranog univerzalnog čovjeka, koji je sretan i
zadovoljan.
Smatra da je cilj ljudskog života ne u zagrobnom životu (tu se suprotstavlja skolastici), već u
ovozemaljskoj sreći, uživanju, životnoj radosti, koja se očituje u zdravom tijelu i u bogatom
unutrašnjem životu. Svatko tome teži, a u Utopiji pri tome ljudi paze da slučajno ne povrijede tuđa
prava na sreću; štoviše, pomažu drugima da sreću ostvare!

17
12. Kako su u Utopiji uređeni brak i obitelj?
U Utopiji postoji čvrsta monogamna patrijarhalna obitelj, koja je - neraskidiva (praktički nema
razvoda- senat odobrava zahtjeve za razvod, i to vrlo rijetko).

13. Rat?
More je u principu odlučan protivnik rata, i u njemu vidi jedno od neizbježnih zala starog društva.
Međutim, budući da je ostatak svijeta (osim Utopije) i dalje u starom poretku, do rata će vjerojatno
dolaziti.
More tu razlikuje pravedne od nepravednih ratova.
Nepravedni su svi oni agresivni ratovi, kojima je cilj porobljavanje drugih naroda.
Pravedni rat je nužno zlo. Pravednim ratom More smatra:
- obrambeni rat
- oslobodilački rat (tiču se obrane i oslobađanja kako Utopije, tako i pomoći prijateljskim zemljama)
- te rat koji liči na kolonizatorski - kad su uslijed prenaseljenosti Utopljani prisiljeni da se sele u druge
zemlje, oni se naseljavaju na neiskorištene površine na kopnu, koje pripadaju drugim državama. Ako
urođenici odbiju da tu žive s Utopljanima, i po utopljanskim zakonima, tada Utopljani vode rat protiv
urođenika, i tjeraju ih s tog područja!
Svrstavanjem ovog tipa rata u pravedne ratove More sam sebi skače u usta jer ovaj rat znači
porobljavanje drugih naroda, što je prije definirao kao nepravedni rat.

More zastupa ideju vojnog odgoja svih građana (i muškaraca i žena). Ali, tendencija je da se prvo
ratuje najamničkom vojskom - plaćenicima, a tek onda vlastitim snagama, i to dobrovoljcima, ako
bude potrebno. Najamničku vojsku čine ratoborni narodi, koje Utopljani stavljaju na najgora bojišna
mjesta, jer smatraju da je dobro da izgine to krvoločno pleme.
Utopljani nastoje dobiti rat uz što manje žrtve na obje strane, dakle uz što manje krvavih bitki, a uz što
više lukavstava. Snagom duha nastoje uvoditi dezorganizaciju u neprijateljske redove - špijunažom,
ucjenama, atentatima na bitne glavešine (radije ubijaju nekolicinu krivaca nego gomilu nevinih),
psihološkim ratom propagandom, ... (tu se idejama More približava malkice Machiavelliju!)
No, More je protiv krvoločnosti, ratnih zvjerstava i pustošenja.
Smatra da se trebaju kažnjavati samo ratni zločinci, a pobijeđenoj zemlji se nameće danak.
Ratni zarobljenici NE postaju robovi!

14. Kriminalitet?
Kriminalitet u Utopiji ne postoji, jer svi uživaju zajednička dobra, pa nema pohlepe i gramzivosti. No,
ako i postoje prijestupi, oni se rješavaju kaznama.
More napušta srednjovjekovnog shvaćanja kazne kao odmazde (time se opravdavalo surovo i
nehumano kažnjavanje), te uvodi shvaćanje kazne kao odgojno-pravne mjere! Kazna dakle ima
korektivnu funkciju za prekršitelja, a ujedno koristi i društvu, jer osigurava radnu snagu za teže
poslove - mrtav prijestupnik dakle nikome ne koristi. (Međutim, More nije protiv smrtne kazne - npr.
ako se nevjera ponovi nakon što je prvi puta oproštena, slijedi smrtna kazna!)

Radnici teških poslova (a među teške poslove spada i klanje životinja, koje ne vrše građani jer taj
posao u čovjeku uništava njegov najplemenitiji osjećaj - milosrđe) iliti - ROBOVI (!) su, osim
prekršitelja zakona, i građani susjednih država koji su tamo kažnjeni na smrt, a Utopija ih otkupljuje,
te građani susjednih država koji dobrovoljno stupaju u najamnički odnos, kojeg mogu raskinuti.
Uvodeći u Utopiju posebnu klasu robova, More opet čini proturječje svojemu besklasnom sistemu
slobodnih ljudi.

18
Utopija je iznimno bogata zemlja, koja izvozi vunu, žito, med, drvo, ... a uvoze metal, zlato i srebro.
To zlato i srebro ne koriste kao novac (novac je u Utopiji izbačen iz upotrebe), već ga čuvaju kako bi
njime platili najamne ratnike, ako dođe do rata, a u međuvremenu ga koriste pretvarajući ga u zlatno
posuđe koje svakodnevno svi koriste. Kako ljudi ne bi postali gramzivi za zlatom, uveden je običaj da
zločinci, kao znak gubitka časti, moraju nositi zlatne naušnice, prstenje, narukvice i krunu :))

15. Kakvo je u Utopiji državno uređenje? Kakav oblik zajednice More predlaže?
Kako se u Utopiji bira vladar?
Utopija je uređena tako da svaka grupa od 30 obitelji sebi bira svake godine starješinu (na staro-
utopijskom: „sifogrant“ :). Starješine-sifogranti tajnim glasovanjem biraju vladara između četvorice
kandidata koje je izabrao narod.
Dakle, u Utopiji vlada izborna demokracija.

Svi se magistrati biraju svake godine, a vladar vlada doživotno. Dakle, kod Morea je, kao i kod
Machiavellija, vladar - profesionalni dužnosnik.
Vladarova doživotna vlast može se prekinuti samo ako je optužen za tiraniju. U tom slučaju narod ima
pravo na pobunu - dakle, More je već u 16. stoljeću zastupao smjelu ideju narodnog suvereniteta!
Koja su vladarova ograničenja?
Vladareva ograničenja: ne smije donijeti niti jednu odluku bez da se prethodno o njoj 3 dana raspravlja
u senatu. Svako raspravljanje državnih poslova izvan senata se kažnjava smrću! - time se sprečava
nametanje tiranije koje bi kralj mogao dogovoriti s predstavnicima sifogranata - tiranborima.

16. Koje su funkcije javne i središnje vlasti u Utopiji?

U Utopiji javna vlast ima kontrolnu (nadzornu) ulogu, koju vrše sifogranti/starješine,
a središnja vlast ima ekonomsku funkciju - vladar treba omogućiti građanima sredstva za život, kao i
mirnu i sigurnu egzistenciju.

17. Koji je spoznajnoteorijski okvir ljudi u Utopiji?

Spoznajnoteorijski okvir ljudi u Utopiji je racionalistički - vode se razumom, i usmjereni su
epikurejski, ka ostvarenju ljudske sreće i ovozemaljskog uživanja. Pri ostvarenju sreće se međutim ne
oslanjaju samo na razum, već razumu traže i pomoć nekih vjerskih načela (dakle, etika nije kod Morea
oslobođena ovisnosti o religiji):
- duša je besmrtna i stvorena je da bude sretna
- nakon ovozemaljske smrti slijedi nagrada za dobra djela i kazna za loša
Uz pomoć tih vjerskih načela i razumnog života, ljudi mogu uživati u pravoj mjeri i postići sreću.

Iako postoje razni kultovi za koje postoji velika tolerancija, većina Utopljana ipak vjeruje u jedno
božanstvo - Mitru, a spremno su prihvatili kršćanstvo koje je kod njih doveo Rafael :D
Zakonom je propisana vjerska tolerancija.

Politika i etika (koja je vezana za religiju) su u Utopiji odvojeni - svećenici nemaju nikakvu vlast,
crkva je odvojena od države, nema nikakvu državnu vlast, nema pravo kažnjavanja heretika -
pravosuđe je isključivo u rukama države.

19
18. Kakav je pravni sustav u Utopiji?
U Utopiji postoji jako malo zakona, jer je tamo društveno uređenje takvo da im je tih nekoliko sasvim
dovoljno (Tacit kaže: „U najgoroj državi najviše zakona“). Zakoni su svima poznati i jasni, pa ne
postoje odvjetnici, kao u drugim državama gdje su zakoni brojni i nejasni, nego svatko sam sebe
zastupa na sudu.

19. Koji je normativni smisao zakona u Utopiji?

Ustav Utopije ima samo jedan cilj: omogućiti svim građanima da što više vremena provode u
uzdizanju i njezi duha - a što manje u mukotrpnom poslu. Cilj ustava je dakle ostvarenje sreće
čovjeka, koja se nalazi u razvijenom duhu.
- prinuda na rad, jer se samo tako pobjeđuje prirodno zlo gladi

20. Pravda i napredak?

Pravde niti napretka nema tamo gdje postoji privatno vlasništvo.
Pravda je žila kucavica svake države.
Napredak ovisi o moralu onih koji državom upravljaju, a do njega se onda dolazi racionalnom
organizacijom proizvodnje i pravednom raspodjelom dobara.

21. Koji su nedostaci Moreove teorije, koji ju čine nedovoljno znanstvenom?

More na više mjesta ima logičke nedosljednosti u teoriji:
- Utopija je država blagostanja, u kojoj žive slobodni građani, ali ipak postoje robovi?!
- svi osvajački ratovi su neopravdani ratovi, a opet, opravdan je osvajački rat kojeg vode Utopljani
protiv urođenika na čiji teritorij se doseljavaju?!
+ More teoriju temelji na idealnom, a ne realnom političkom okviru; precjenjuje čovjeka konceptom
posvemašnje racionalizacije društvenih odnosa

20
HOBBES: Levijatan

„Levijatan“ je ime koje je Hobbes preuzeo iz Knjige o Jobu, a kojim označava državu, shvaćajući ju
tako kao jedan veliki živi organizam. --> Država je umjetni čovjek, koji je veći i jači od onog
prirodnog, i koji služi da prirodnog čovjeka štiti - namjena države je dobrobit naroda.

1. Kako se zovu dijelovi "Levijatana"?

O čovjeku, O državi, O kršćanskoj državi, O kraljevstvu tame.

I. O čovjeku

2. Što je apetit ili želja?

Apetit ili želja je napor, stremljenje, kretanje koje još nije preraslo u akciju, ali je prisutno u ljudskome
tijelu, a koje je usmjereno prema nečemu što to stremljenje uzrokuje.
3. Što je odvratnost ili averzija?
Odvratnost ili averzija je napor usmjeren nasuprot nečemu, tj. kretanje koje se povlači od nečega, pa je
tako suprotno apetitu ili želji.

4. Što je volja?
?- čin, a ne sposobnost htijenja

5. Što je moć?
Moć nekog čovjeka su sredstva kojima čovjek trenutno raspolaže radi dobivanja nekog budućeg dobra.
6. Koje su 2 vrste moći?
a) prirodna (izvorna) moć - tjelesne i duhovne sposobnosti (npr. snaga, mudrost, rječitost,
velikodušnost)
b) instrumentalna moć - stečena pomoću prirodnih moći ili sretnim stjecajem okolnosti, a služi
kao sredstvo pomoću kojeg se stječe još više moći (npr. bogatstvo, ugled, prijatelji, dobra sreća)
7. Koja je najveća ljudska moć?
Najveća ljudska moć je ona koja je sastavljena od moći najvećeg broja ljudi, udruženih po sporazumu
u prirodnu ili građansku ličnost (npr. moć države ili moć stranke).

8. Da li postoji najviše dobro? NE!

Najviše dobro (summum bonum) ne postoji, kao što ne postoji niti neka krajnja svrha (finis ultimus) -
postoji samo stalno napredovanje želje od jednog predmeta prema drugome.
9. Što je opća sklonost svih ljudi?
Opća sklonost svih ljudi, opća težnja čovječanstva je vječna želja za sve većom moći. Ta želja prestaje
samo u smrti!
10. Koji je izvor građanske poslušnosti?
Izvori građanske poslušnosti, tj. poslušnosti čovjeka prema nekoj općoj moći, su:
1) ljubav prema udobnosti i čulnim zadovoljstvima
2) strah od smrti ili ranjavanja
3) želja za dokolicom u kojoj se u miru može stjecati znanja i uživati u umjetnosti.

21
11. Koji je prirodni uzrok religije?
Religija postoji samo kod ljudi i nastaje iz ljudskoga straha od neizvjesne budućnosti čiji tijek
određuju neki čovjeku nevidljivi uzroci koje on želi spoznati. Te uzroke vidi kao nevidljive,
bestjelesne činioce, koje naziva bogovima ili demonima, te prema kojima osjeća strahopoštovanje, i
nastoji predvidjeti njihovo ponašanje pomoću prošlih događaja.

12. Polazne osnove kod Hobbesa?

Svi ljudi su po prirodi jednaki u tjelesnim i umnim sposobnostima, pa i najslabiji ima dovoljno snage
da ubije najjačeg (bilo smicalicama ili udruživanjem) - od te prirodne jednakosti dolazi nepovjerenje,
tj. jednakost u nadi da ćemo postići svoje ciljeve, pa ako 2 čovjeka žele istu stvar koju pak ne mogu
uživati obojica, onda oni postaju neprijatelji i žele jedan drugoga uništiti - od nepovjerenja tako nastaje
rat, jer u strahu od ugnjetavanja, tj. nasilne smrti od neprijatelja čovjek udara prvi na drugoga silom ili
lukavstvom.
Tako u ljudskoj prirodi postoje 3 osnovna uzroka sukoba: natjecanje (sukob nastaje radi dobiti),
nepovjerenje (radi sigurnosti) i slava (radi stjecanja ugleda).
13. Što je prirodno stanje?
Prirodno stanje je prvotno stanje odnosa među ljudima, u kojemu su svi jednaki i apsolutno slobodni,
svi imaju pravo na sve (nema privatnog vlasništva - različito od Lockea), pa stvar pripada svakome tko
je se može domoći i onoliko dugo koliko ju može zadržati, pa nastaju borbe među ljudima. To je stanje
u kojemu svatko sam sebi kroji pravdu, nema zakona, pa ne postoje ni pojmovi pravog i krivog, tj.
ništa nije nepravedno.
Dakle, prirodno stanje je stanje rata svakog protiv svakog, stanje anarhije gdje vlada neprekidni strah
od nasilne smrti, svi su u stalnoj spremnosti za borbu, bez sigurnosti, a ljudski život je usamljenički,
siromašan, prljav, težak i kratak.
To stanje vlada uvijek izvan uređenih država, tj. sve dok ljudi žive bez zajedničke vlasti koja će ih
držati u strahu.

Pravo daje slobodu činjenja, a zakon činjenje obavezuje (pravo i zakon nisu isto!).
14. Što je prirodno pravo?
Prirodno pravo je sloboda koju svaki čovjek ima da upotrijebi vlastitu moć po vlastitu nahođenju u
cilju zaštite svog života.
U prirodnom stanju svaki čovjek ima prirodno pravo na SVE, pa čak i na tuđe tijelo! (dakle u
prirodnom stanju nema privatnog vlasništva!).
Prirodno pravo se može ograničiti građanskim zakonom.

15. Što je sloboda?

Sloboda je odsustvo vanjskih zapreka kretanju.
16. Sloboda podanika?
Sloboda podanika sastoji se u slobodi od ugovora: podanik ima slobodu činjenja ili nečinjenja prema
vlastitom nahođenju, u slučajevima kada zakon šuti (npr. sloboda da kupuju i prodaju, način ishrane i
sl.).

17. Što je prirodni zakon?

Prirodni zakon je opće pravilo iznađeno pomoću razuma, koji čovjeku zabranjuje da čini ono što može
uništiti njegov život, tj. prirodni zakoni su upute prema kojima se ljudi vode pri izbjegavanju
nesigurnog anarhičnog prirodnog stanja rata svih protiv sviju (str. 237.).

22
18. Koji je osnovni prirodni zakon?
Osnovni prirodni zakon je da svaki čovjek treba težiti miru sve dotle dok postoji nada da se mir može
postići; tek ako ga ne može postići, onda smije pribjeći ratu.
Drugi prirodni zakon je da čovjek bude voljan odložiti svoje prirodno pravo na sve i zadovoljiti se s
onoliko slobode prema drugima koliko bi drugima dopustio prema samome sebi.
19. Čemu služe prirodni zakoni?
Prirodni zakoni služe održanju života, tj. mira, jer su oni propisi razuma koji čovjeku zabranjuju da
čini ono čime se uništava njegov život - prirodni zakon ograničava prirodno pravo, tj. apsolutnu
slobodu.
20. Sažeti prirodni zakon?
Ne čini drugome ono što ne želiš da drugi učine tebi!
21. Što je ugovor?
Ugovor je uzajamno prenošenje prava.
Znaci ugovora su prešutni ili izričiti (riječi: „Dajem, darujem...“).
Ugovorom napuštamo prava i prenosimo ih na nekoga drugoga - to je voljna radnja koju čovjek čini
da bi postigao neko dobro za sebe. Prenošenjem prava na nekog drugog taj drugi preuzima prava i
obveze, a kršenje obveza kažnjava se u građanskom stanju, gdje postoji zajednička sila nad objema
stranama.
22. Kako prirodni zakoni obvezuju?
Prirodni zakoni obvezuju po savjesti, i to obvezuju na želju i nastojanje da ih se provodi, ali oni
obvezuju stvarno tek u državi, tj. tamo gdje postoji sigurnost.
Prirodni zakoni su nepromjenjivi i vječni.
23. Koji su prirodni zakoni?
1) težiti miru
2) spremnost na napuštanje vlastitog prirodnog prava na sve stvari, u ime mira (te pristajanje
na onoliko slobode koliko smo i sami voljni priznati drugima)
3) svi trebaju biti pravedni, u smislu poštivanja sporazuma.
Pravda je moguća tek s uspostavom građanskog stanja, gdje postoji zajednička sila koja podjednako
primorava ljude da izvršavaju sklopljene sporazume, i to pod prijetnjom kazne.
Pravda može biti:
- distributivna (pravda presuditelja, akt kojim se definira što je pravedno)
- komutativna (pravda ugovarača, činjenje po sporazumu)
4) zahvalnost za milost, darivanje od strane nekoga drugoga
5) međusobna susretljivost - svatko treba težiti tome da se prilagodi ostalima, da bude
društven
6) spremnost na praštanje
7) da se pri osveti poštuje buduće dobro (kazna samo u svrhu popravljanja počinitelja zlodjela,
a ne svirepost)
8) ne iskazivati prijezir
9) ne biti ohol
10) ne biti neskroman i tražiti za sebe ono što ne bi dao drugim ljudima
11) biti pravedan, a ne pristran - ravnomjerno raspodijeliti svakome ono što mu po razumu
pripada
12) ono što se može dijeliti trebamo uživati zajednički
13) ako je nemoguća podjela ili zajedničko korištenje dobara, da se pravo u cjelini ili
naizmjenično korištenje odredi arbitrarnom kockom

23
 14) kocka može biti proizvoljna - kad se oko nje dogovore svi natjecatelji, ili
prirodna/primogeniturna - kada ono što se ne može dijeliti pripadne prvom posjedniku
15) da se svima koji posreduju radi mira da slobodan prolaz
16) da oni koji su u sporu trebaju podvrći svoje pravo sudu arbitra
17) nitko nije sudac u vlastitoj stvari
18) sudac ne može biti nitko tko bi mogao biti pristran
19) u sporu se sudac treba oslanjati na svjedočenja raznih ljudi

II. O Državi

24. Da li je čovjek po prirodi društveno biće? - ne, egoist je, biće interesa, koristoljublja.
25. Što je krajnji cilj ljudi u državi?
Ljudi nad samima sobom uvode ograničenja i stupaju u državu zato što žele sigurnost i zadovoljniji
život mirnoga stanja.
26. Što je država?
Država je jedinstvo svih pojedinaca u jednoj te istoj osobi, stvoreno sporazumom/suglasnošću svakog
sa svakim, s ciljem da pruži sigurnost svojim članovima.
To je umjetna pravna ličnost koja raspolaže neograničenom, suverenom vlašću, daje nam mir i obranu
- smrtni bog ili Levijatan, umjetni proizvod straha i razboritosti.
27. Cilj države?
Cilj države je zaštita naroda, pružanje narodu sigurnosti.

28. Osnovne odrednice osoba u državi?

Država je jedina sila koja može obraniti pojedince od prodora stranaca ili od međusobnih povreda.
Država nastaje sporazumom svakoga sa svakim kojim se ljudi usuglašuju da se uspostavi jedna
zajednička vlast (jedna osoba ili skupina ljudi) kojoj povjeravaju sve svoje moći.
Volje svih pojedinaca u državi putem većine glasova svode se na jednu volju, pa tako svaki pojedinac
postaje autorom svega što učini nosilac njihove ličnosti u stvarima koje se tiču zajedničkog mira i
sigurnosti - ta velika, jedinstvena osoba je država (civitas), Levijatan, smrtni bog, a nosilac te ličnosti
je vrhovni vladar - njemu pripada vrhovna vlast, a svi ostali su njegovi podanici.
Podanici ne mogu promijeniti oblik vladavine koju su jednom zasnovali, a vrhovni vladar ne može
izgubiti svoju vlast, jer on ne sklapa ugovor, pa njime nije niti vezan, a isto tako sve što on čini je izraz
odabira njega kao vladara, odabira kojega su napravili podanici, stoga on to čini po njihovoj ovlasti, pa
se podanici ne mogu pozvati na vladarevo kršenje ugovora! Dakle, prosvjed protiv vrhovnog vladara
je nezakonit, jer je svaka zapovijed vrhovne vlasti opravdana, jer je njezin tvorac zapravo svaki
podanik.
Sloboda podanika postoji kod svih vrsta radnji koje zakonima nisu regulirane (o kojima zakon šuti).
U aktu podčinjavanja je naša obaveza, ali i naša sloboda.
Prilikom stvaranja države svaki je čovjek napustio pravo da brani nekoga, ali nije napustio pravo da
brani samoga sebe protiv onoga koji ga napada; postoje, naime, prava koja čovjek ne može napustiti,
npr. pravo da se odupre onima koji ga silom napadaju da bi mu oduzeli život, u slučaju ranjavanja,
okova i lišavanja slobode, jer je izbjegavanje toga upravo jedini razlog za napuštanje nekog prava.
Obveza podanika prema suverenu traje samo onoliko dok je suveren u stanju štititi podanike .

24
29. Vrste država (prema različitosti vladara/suverena)?
Postoje tri vrste država: monarhija, demokracija, aristokracija (vrhovnu vlast ima jedan čovjek, svi ili
nekolicina).
30. Što je monarhija?
Monarhija je ustanovljena država u kojoj je suverenost kod jednog čovjeka; on predstavlja sve članove
države.

31. Kako dolazi do vlasti apsolutne monarhije, tj. do suverene vlasti?

Do suverene vlasti dolazi na jedan od dva načina:
a) prirodnom silom - država po stečevini je ona u kojoj je vrhovna vlast stečena silom, kad su
ljudi u strahu od vladara, pa biraju vrhovnog vladara iz straha od smrti ili ropstva.
b) dragovoljnim sporazumom - Država po uspostavi - politička ili uspostavljena zajednica
je ona u kojoj ljudi biraju vrhovne vladare ne iz straha prema vladaru, već iz straha jedni od drugih , pa
se dogovore da većinom glasova predaju nekom čovjeku ili skupu ljudi pravo da predstavlja ličnost
svih njih s ciljem da bi ih štitio jedne od drugih.

32. Kako se stječe vlast?

Vlast nad drugima stječe se na dva načina: rođenjem i osvajanjem. Pravo vlasti po rođenju koje
roditelj ima nad svojom djecom je očinska vlast, a vlast stečena osvajanjem naziva se despotska vlast.
Obitelj je poput male monarhije gdje vlada otac, a djeca i sluge su pod njim.

33. Što su sistemi/sustavi?

Sistemi su mnoštva ljudi udruženih u jedan interes ili jedan posao.
34. Kako se dijele sistemi?
Sistemi mogu biti:
1) uređeni - sistemi koji imaju predstavnika
a) apsolutni i nezavisni - podčinjeni samo svome predstavniku
b) nesamostalni (ovisni) - podčinjeni nekoj suverenoj vlasti zajedno sa svojim
predstavnikom i članovima
- politički (pol. tijela i pravne osobe)
- privatni: zakoniti (npr. porodica) i nezakoniti
2) neuređeni - sistemi koji nemaju predstavnika, a čini ih samo skup ljudi. Mogu biti zakoniti -
ako ih država nije zabranila, ili nezakoniti.

35. Što je predstavnik?

Predstavnik je nositelj ličnosti, ujedinitelj mnoštva.

36. Koji je smisao zakona?

Smisao zakona je pravičnost.
37. Cilj donošenja zakona?
Zakoni se donose radi ograničavanja prirodne slobode/prirodnih prava.
Građanski zakoni su pravila za svakog podanika koja mu propisuje država u obliku zapovijedi da bi se
njima služio za razlikovanje pravog od nepravog.
Prvi zakon je dioba zemljišta, izvršena u cilju općeg mira i sigurnosti.
38. Što je pravo, a što građanski zakon?
Građanski zakoni pravila koja država nalaže svakom svom podaniku. Građanski zakon je obveza, on
nam oduzima prirodnu slobodu, ograničava nam naša prirodna prava!

25
Vrhovni vladar je zakonodavac, i on ne podliježe građanskom zakonu, već samo prirodnom zakonu jer
su prirodni zakoni božanski i ne može ih ukinuti niti jedan čovjek i niti jedna država.
Prirodni zakon (svaki nepisani zakon) je dio građanskog zakona, a građanski zakon je dio naloga
prirode - oni se međusobno sadržavaju.
Pravo, pak, je sloboda koju nam ostavlja građanski zakon.

39. Kako se dijele zakoni?

Zakoni se dijele na:
a) prirodni (moralni) zakoni - nepisani zakoni koji vrijede od pamtivijeka, vječni su i
nepromjenjivi, i sumiraju se u izreci ne čini drugome ono što ne želiš da on tebi čini.
Prirodni zakoni su zapravo, najjednostavnije, upute prema kojima se ljudi vode kako bi izbjegli
nesigurno anarhično prirodno stanje rata svakog protiv svakoga.
Prirodni zakon je opće pravilo iznađeno pomoću razuma, koji čovjeku zabranjuje da čini ono što može
uništiti njegov život. Prirodni zakoni uvijek obvezuju po savjesti, ali stvarno samo ako postoji
građansko društvo.
b) pozitivni zakoni - ne postoje oduvijek, nego ih donosi suverena vlast, i koji mora biti
objavljen svima koji ga moraju poštovati; pozitivni zakon je dio građanskog prava, pismeno je izražen;
dijeli se na božanske i ljudske zakone.
40. Kako se dijele pozitivni zakoni?
a) božanski zakoni (božje zapovijedi koje su vječne i općenite)
b) ljudski zakoni: - distributivni (određuju prava podanika)
- kazneni (određuju kazne za povrede zakona)
41. Što su božanski pozitivni zakoni?
Božanski pozitivni zakoni su pozitivni, tj. od suverene vlasti doneseni zakoni koji su kao zapovijedi
Božje upućeni izvjesnom narodu i proglašeni takvima od onih ljudi koje je Bog ovlastio za to.
Podanici su dužni da kao božanski zakon poštuju ono što je kao takvo proglašeno državnim zakonima,
ako to nije protivno moralnom, tj. prirodnom zakonu.
42. Što su dobri zakoni?
Dobri zakoni su oni koji su potrebni za dobrobit naroda, te koji su posve razgovijetni, a to znači da je
svima jasan razlog njihove potrebitosti.
43. Koji je osnovni zakon u državi?
Osnovni/temeljni zakon u državi je onaj bez čijeg postojanja država propada; to je zakon koji obvezuje
podanike da se pokoravaju suverenovoj vlasti.
44. Što je sudac?
Sudac je tumač zakona - on tumači zakon i primjenjuje ga shodno tome na dane slučajeve.
45. Koja su obilježja dobrog sudca?
Dobar sudac mora:
1) ispravno razumjeti osnovni prirodni zakon - pravednost
2) mora osjećati prezir prema nepotrebnom bogatstvu i počastima, tj. biti nepotkupljiv
3) pri suđenju, on mora biti oslobođen od bilo kakvog straha, mržnje, ljubavi i sažaljenja
4) treba imati strpljenja da svako lice pažljivo sasluša, sve to upamti i primijeni

46. Što čovjek gubi, a što dobiva ulaskom u civilno stanje?

Čovjek ulaskom u civilno stanje gubi dio prirodne slobode, tj. svoje prirodno pravo da se osigura
vlastitim snagama, čini sve što je u njegovoj moći, i napada druge i tako ih preduhitri; no, ulaskom u
civilno stanje, zauzvrat, čovjek dobiva zajamčenu zaštitu ograničene slobode, tj. vlastitu sigurnost.
Ulaskom u civilno stanje čovjek dobiva prava - slobode, ali i obveze, u obliku građanskog zakona.

26
47. Koji su razlozi raspada države?
Država se raspada zbog svog nesavršenog ustrojstva, a ono se očituje u slijedećim slučajevima:
1) kada vladar sebi uzima manje apsolutne vlasti no što je to potrebno za održanje mira i
obrane države
2) kada svaki građanin sam rasuđuje o tome što je dobro a što zlo, umjesto da o tome sudi
građanski zakon
3) kada se građani vode samo svojom individualnom savješću, a ne zakonom, kao oblikom
javne savjesti
4) kada onaj koji ima vrhovnu vlast potpada pod građanski zakon
5) kada svaki pojedinac ima takvo apsolutno vlasništvo nad svojim dobrima, da to isključuje
pravo vrhovnog vladara
6) kada je vrhovna vlast podijeljena
7) kada narod oponaša susjedne narode, mijenjajući oblik vladavine po uzoru na susjede
8) ugledanje na Grke i Rimljane, kroz čitanje knjiga koje opisuju antičke vladavine, veličaju
demokraciju i monarha prozivaju tiraninom
9) mišljenje da u državi ima više od jednog vladara, naime uz svjetovnog, da postoji i duhovni
vladar - nužno je da je ili svjetovna vlast nadređena duhovnoj ili obratno, jer dva vladara ne mogu
vladati istom državom
10) kada ne vlada jedan vladar nego jedni donose zakone, drugi zapovijedaju, treću ubiru
porez itd.
11) kada država nema dovoljno novca
12) kada novac stoji kod nekih, kroz monopole i zloupotrebe zakupaca državnih prihoda
13) kada postoje popularni ljudi koji lako zavedu narod protiv vlasti
14) kada grad dosegne pretjeranu veličinu i moć, te kad postoji mnoštvo korporacija
15) kada postoji sloboda kritiziranja suverene vlasti
Zato narod treba poučavati da ne prigrli ni jedan oblik vladavine koji vidi kod susjednih nacija više od
svog vlastitog, te da ne želi i ne izaziva promjenu vladavine!

48. Što je suveren?

Suveren je vrhovni vladar, bio to monarh ili skupština, tj. nosilac jedinstvene, zajedničke ličnosti
(države) kojemu pripada suverena vlast.
On je duša koja državi daje život i kretanje - bez njega država ne postoji.
Funkcija mu je briga o sigurnosti naroda - na to je obvezan prema prirodnom zakonu i za to polaže
račun samo Bogu, tvorcu prirodnog zakona. Za sigurnost naroda se brine javnom poukom, učenjima,
kao i donošenjem i provođenjem dobrih zakona.
On je neograničeni gospodar nad vlasništvom i životima građana i jedini koji je zadržao prirodno
pravo na sve; on je i svjetovni i duhovni vladar.
Suveren donosi zakone, primjenjuje kazne i nagrade.
49. Prava i ovlaštenja onoga kojemu je povjerena suverena vlast?
Suveren ili vrhovni vladar ima nedjeljiva i neprenosiva prava, tj. neograničenu (apsolutnu) vlast, jer
dioba vlasti dovodi do građanskog rata. Ta prava su:
1) podanici ne mogu promijeniti oblik vladavine, jer se time vraćaju u prirodno stanje
2) suverena vlast ne može se izgubiti (suveren ne može kršiti sporazum)
3) nitko ne može pravedno protestirati protiv ustanovljenja suverena kojeg je proglasila većina

27
 4) podanik se ne može pravedno žaliti na suverenove radnje, jer su sve suverenove radnje
činjene po ovlasti koju je dobio od podanika, dakle sve suverenove radnje su zapravo radnje podanika
koji su ga ovlastili da bude vladar
5) suveren ne može biti kažnjen od svojih podanika
6) suveren odlučuje što je potrebno za mir i obranu podanika, koja su učenja podobna, a koja
štetna
7) suveren je jedini zakonodavac
8) suveren vrši pravosuđe i rješava sporove (izvršna i pravosudna vlast) - vrhovni je sudac u
sporovima
9) suveren ima pravo na vođenje rata i sklapanje mira
10) on bira svoje savjetnike i ministre
11) ima pravo nagrađivanja i kažnjavanja
12) dodjeljuje počasti
50. Kojem je zakonu podčinjen suveren?
Suveren je podčinjen samo prirodnim zakonima, jer su oni božanski, ali nije podčinjen zakonima koje
on sam stvara.
51. Kakva je vrhovna vlast?
Vrhovna vlast je apsolutna (neograničena) i nedjeljiva.
52. Zašto vlast mora biti apsolutna i nedjeljiva?
Vlast mora biti apsolutna i nedjeljiva zato što dioba vlasti dovodi do građanskog rata i propasti države
(građanski rat uzrokovan je neposlušnošću podanika); podijeljena vlast uništava jedna drugu; jer bi
ograničavanje vlasti ili njena podjela značila obnovu prirodnog stanja anarhije.
53. Zašto je kod Hobbesa monarhija apsolutna?
Monarhija je apsolutna jer svako ograničavanje vlasti dovodi do rata.

54. U čemu se sastoji dvostruki ugovor?

- inače tradicionalno postoji:
a) sporazum o udruživanju - pojedinci stvaraju civilizirano društvo
b) sporazum o podaništvu - podanici se odriču svojih prava u korist neke izdvojene vlasti,
posredovanjem temeljnih zakona
- društveni ugovor ima 2 bitna elementa:
a) neopozivo prenošenje prirodnog prava na suverena
b) apsolutno podčinjavanje suverenu (tek ovim se gomila jedinki sjedinjuje u 1 političku
ličnost)
Hobbes niječe ovu teoriju o dvostrukom ugovoru (o ograničenoj monarhiji), tj. odbacuje sporazum o
podaništvu, jer je to proturječno: teži za podjelom suverenosti između vladara i podanika, a suverenost
se ne može podijeliti bez opasnosti po državu - on prihvaća da svaki pojedinac sklapa ugovor sa svim
drugim pojedincima koji žele stvoriti civilizirano društvo i po tom ugovoru on se obvezuje otuđiti
svoju slobodu u korist trećega (čovjeka ili zajednice), uz uvjet da i drugi tako učine - tako je svatko
vezan za suverena koji se, sa svoje strane, ni na što ne obvezuje.
55. Koji je prvi uvjet uspostave države?
Prvi uvjet uspostave države jest želja ljudi da izađu iz nesigurnog, anarhičnog i pogibeljnog prirodnog
stanja, želja koja dolazi iz čovjekovih strasti i iz razuma (strasti koje čovjeka navode na težnju miru
su: a) strah od smrti, b) želja za udobnim životom, c) nada da radom može stvoriti taj udoban život,
a razum sugerira čovjeku stavke mira s kojima se ljudi mogu usuglasiti - to su prirodni zakoni);
a potom sklapanje društvenog ugovora, tj. prenošenje prirodnog prava na suverena i podčinjavanje
suverenu.

28
56. Zašto dolazi do neprijateljstva i rata svih protiv svih?
Do neprijateljstva i rata svih protiv svih dolazi zbog nedostatka prostora potrebnog za život (što je
bitno jer je čovjek - materija u kretanju).
57. Kakva je to koncepcija?
To je antropomehanička i materijalistička koncepcija.
58. Kada nastaje vlasništvo? - uspostavom državne vlasti, kad se zakonima raspodjeljuju dobra.

59. Kakvu koncepciju o društvu i državi zastupa Hobbes?

Hobbes zastupa naturalističku koncepciju o društvu i državi: sve prirodne, ali i društvene i duhovne
pojave su kauzalno povezane, priroda je veliki mehanizam kojim vlada nužnost, a država i ljudi su
samo modificirane, nešto složenije mašine.
S obzirom na shvaćanje o mogućnosti spoznaje ljudskih prava Hobbes (kao i LOCKE) zastupa
naturalističku kognitivističku teoriju: ljudska prava su objektivne činjenice koje su neovisne o našim
vjerovanjima - prirodno pravo na samoodržanje je opravdano, jer je izvedeno iz osnovnih vjerovanja o
materiji, kretanju i zakonima prirode.

60. Koje su posljedice rata?

Posljedice rata su da ljudi žive bez ikakve sigurnosti do one koju im daje vlastita snaga i dovitljivost,
nema radinosti ni kulture, vlada stalan strah od nasilne smrti, život je usamljenički, siromašan, opasan
i kratak.
61. Koje su 2 osnovne "vrline" u ratu? - sila i prijevara
62. Što su dobro i zlo?
Dobro i zlo su nazivi za ono što je predmet naše želje ili mržnje naše apetite i averzije. Dobro ili zlo je
nešto uvijek u odnosu na nas - ne postoji ništa što je naprosto i apsolutno dobro ili zlo, već je to takvo
tek po čovjeku koji ima svoje preferencije ili, u državi, po sudcu.
63. Tko stvara moral?
Moral stvara politika, tj. građanski zakoni - dakle, morala nema u prirodnom stanju.

III. O Kršćanskoj Državi

64. Kakvo je Kraljevstvo Božje?

Kraljevstvo božje je dvovrsno: prirodno i proročko.
a) prirodno božje kraljevstvo - ono gdje bog vlada nad onoliko ljudi koliko ga priznaje, putem
prirodnih zakona.
b) proročko božje kraljevstvo - ono gdje bog vlada nad izabranim narodom - Židovima, i to ne samo
putem prirodnih zakona nego i putem pozitivnih zakona koje im je dao preko proroka.
65. Iz čega proizlazi pravo Božje suverenosti?
Pravo božje suverenosti iliti božja vrhovna vlast izvedena je iz njegove svemogućnosti (a ne iz toga
što je on stvoritelj svijeta i čovjeka).
66. Koji su oblici poštovanja Boga?
Oblici poštovanja boga su unutarnji i vanjski: unutarnji su 3 strasti: nada, strah i ljubav, a vanjski su
pohvala, veličanje i blagosiljanje.
Isto tako, poštivanje boga može biti propisano ili svojevoljno/slobodno; javno ili privatno, putem
molitve, darova, žrtvi.

29
IV: O Kraljevstvu Tame

Pored božanske i ljudske vrhovne vlasti, Hobbes smatra da postoji i kraljevstvo tame, sotone, tj.
varalica koji nastoje mračnim i pogrešnim učenjima narod zavesti na krivi put, udaljiti od boga i
zavladati nad njima na ovome svijetu.

SPINOZA: Teološko-politički traktat, Politički traktat

Spinoza odbacuje tradicionalnu političku filozofiju, te ono što on smatra beskorisnim koncepcijama
tradicionalne filozofije on zamjenjuje realističnim, znanstvenim analizama političkog života (takav put
je imao i Machiavelli).
Spinoza želi oblikovati politički nauk koji će biti relevantan za političku praksu, što je moguće samo
ako se on utemeljuje u realističnim znanstvenim analizama političkog života, te u svijesti da je to
postojeće stanje prouzrokovano stalnim načelima ljudske prirode. Spinoza kreće novi putem - kreće od
razumijevanja ljudi kakvi oni jesu, a ne onakvi kakve bismo htjeli da budu!
A ljudi, tj. ljudska priroda, je ovakva: (i na njoj, a ne na poukama razuma, se prirodno temelji
država!):
- Svi ljudi imaju prirodnu težnju da očuvaju svoje postojanje.
Čovjekova mogućnost da očuva svoje postojanje je veća ukoliko je veća njegova moć u odnosu na
prirodu. Čovjek je najmoćniji kada je nezavisan i kada živi po vlastitoj volji, tj. vodi se svojim
razumom. Stoga je čovjek slobodan u onoj mjeri u kojoj je razuman.
- ALI, svi ljudi su po prirodi podložni afektima, koje razum ne može nikada u potpunosti eliminirati;
njima je moguće tek upravljati, jednom kad ih jasno spoznamo, što znači da većina ljudi (koja ipak
afekte nije spoznala) djeluje vođena afektima, a ne razumom. Budući da su ponajprije vođeni
afektima, ljudi se često sukobljavaju (jer svaki čovjek želi biti prvi - osvetiti se, natjerati druge da se
ponašaju kako on to želi i slično), pa je jasno da su stoga ljudi jedni drugima po prirodi - neprijatelji.

1. Što je afekt?
Afekti nisu poroci ljudske prirode, već njene nužne, iako neugodne, osobine; primjerice: ljubav,
mržnja, bijes, zavist, častohleplje, milosrđe.
Afekti su stanja ljudskog tijela u kojima se povećava ili smanjuje moć činjenja tog tijela, te moć
mišljenja našeg duha.
Afekti su trpljenje duše - nejasna ideja kojom duh potvrđuje veću ili manju snagu postojanja svoj tijela
nego prije.
2. Koja su 3 osnovna afekta?
Primarni, osnovni afekti, koji proizlaze iz ljudske prirode i čije su ostali afekti tek kombinacije, su:
- žudnja (najvažniji afekt, jer izražava nagon za samoodržanjem)
- radost - prijelaz iz manjeg savršenstva u veće
- žalost - prijelaz iz većeg savršenstva u manje
3. Što su strasti?
Strasti su pasivni afekti, koji nastaju ako čovjek posjeduje neadekvatne ideje, pa trpi.
Osnovne strasti su strah od boli i očekivanje ugode, tj. nada.
(Za razliku od toga postoje aktivni afekti, koji nastaju ako čovjek posjeduje adekvatne ideje, i onda
čini, djeluje - ti afekti se svode na radost ili na žudnju).

30
4. Što je prirodno pravo?
Prirodno pravo su prirodni zakoni/pravila prema kojima se sve događa,
tj. prirodno pravo, to je sama sila prirode iliti božja moć.
Uzrok nastanka i postojanja svih prirodnih bića je bog, koji je kod Spinoze identičan prirodi (bog
panteizma), što onda znači da smo svi podložni božjim ili prirodnim zakonima. Ti zakoni su vječni i
nenarušivi.
Svaki čovjek ima toliko prava u prirodi kolika mu je moć. Čovjek ima najviše prava kada je
najmoćniji, a najmoćniji je kada je nezavisan i kada živi po vlastitoj volji, tj. kada se vodi svojim
razumom.
Ništa čovjek ne radi - vodio ga razum ili žudnja - a da nije sukladno zakonima ili pravilima prirode, tj.
po prirodnom pravu. Dakle, kod Spinoze prirodno pravo uopće nije normativno - ne pokazuje što bi
trebalo biti, već naprosto opisuje kako stvari stoje - to je deskriptivno prirodno pravo.
Isto tako, kod Spinoze se prirodno pravo proteže na sva bića u prirodi, i kao najbitniji tu je svima -
zakon samoodržanja. Pravo prirode proteže se do granica njene moći: pravo pojedinca proteže se
koliko i njegova moć, tj. on ima pravo činiti sve što može u cilju samoodržanja.
Što više ljudi se udruži, to više prava oni skupa imaju nad prirodom.
Opći prirodni zakon je da se svatko trudi da se održi onakav kakav jest, vodeći računa samo o sebi i o
svom održanju, jer onaj tko živi samo pod vlašću prirode ima neograničeno pravo da žudi za onim što
smatra korisnim i njegovo je pravo da to prisvoji.

5. Što zabranjuje prirodno pravo?

- propustiti priliku za samoodržanje

6. Kakvo je prirodno stanje?

Prirodno stanje je hipotetska predodžba ljudskog života bez organizirane zajednice. Tu sve pripada
svima i svi imaju pravo da to prisvoje, ako imaju moći za to - nema vlasništva,
tu nema ni pravde ni nepravde - nema grijeha (tj. tu čovjek može griješiti samo protiv samoga sebe, jer
nema obvezu da ugađa drugome);
ljudi nisu vođeni razumom, već se opredjeljuju za djelovanje prema svojim prohtjevima (željama,
strastima); ljudi su međusobno neprijatelji.
7. Koliko svaki pojedinac ima prava u prirodnom stanju?
U prirodnom stanju svaki pojedinac ima onoliko prava koliko ima moći.
8. Kakvi su ljudi po prirodi?
Po prirodi su ljudi vođeni afektima više nego razumom, pa se oni u prirodnom stanju često
sukobljavaju i jedni su drugima, dakle, po prirodi, neprijatelji, pa je prirodno stanje nesigurno.
9. Da li je čovjek društveno biće?
Iako je čovjeku svojstveno to da želi da ostali ljudi žive po njegovoj volji, da želi tlačiti druge i
svagdje biti prvi, pa ulazi u borbu protiv drugih, čovjek je zapravo društvena životinja - strah ga je
samoće, jer u samoći nitko nije dovoljno jak da se obrani i pribavi ono neophodno za život, i stoga je
prirodno da ljudi žele društveno, građansko stanje, stanje mira i sigurnosti u kojemu se ujedno može
razvijati razum i uzdizati duh.
Društvo je sredstvo za zadovoljenje potreba, te ujedno i ono što učinkovito povećava čovjekovu
pojedinačnu moć.
Dakle, krajnja svrha ljudskog društva nije tek olakšavanje pukog preživljavanja, već stvaranje okružja
u kojemu će ljudi moći živjeti u skladu s puninom svoje ljudske prirode. Budući da to ljudi ne mogu
samostalno urediti, jer su vođeni afektima, trebaju racionalnog posrednika - državu. Država je tu da

31
natjera sve, da svojevoljno ili pod pritiskom sile, rade ono što je za opću dobrobit, tj. žive po
naredbama razuma.
To međutim ne znači da u građanskom stanju nestaje prirodno pravo - prirodno pravo ostaje i tu, jer je
utemeljeno u prirodi svakog čovjeka: svi su ljudski postupci određeni ljudskom prirodom. Spinoza se
tu razlikuje od Hobbesa, jer smatra da pojedinci ne mogu u potpunosti prenijeti svoje prirodno pravo
na državu, jer je prirodno pravo zapravo - njihova moć, koja je dio ljudske prirode. Ljudi tako na
državu ne prenose svoju moć, već svoju vlast nad sobom, tj. pravo da u potpunosti žive isključivo
prema vlastitom nahođenju. Tako pojedinci ovlašćuju državu da putem zakona, na racionalan način
uredi ono što oni sami nisu bili u stanju urediti - njihove međusobne odnose.
Dakle, i u prirodnom i u građanskom stanju čovjek djeluje po zakonima svoje prirode, brinući se za
svoju korist: u oba stanja čovjek je vođen strahom od boli i očekivanjem ugode, tj. nadom, s time da
su u građanskom stanju i strah i nada za sve vezani uz isto: svi se sada boje istoga i svima je jedan te
isti uzrok sigurnosti.
Prirodno pravo pojedinaca dosiže samo dotle dokle dosiže njihova moć.
Država nema svoje vlastite moći, pa je njezina moć tek ujedinjena moć građana, tj. naroda - njihova
volja da se državi podrede. Stoga mudra država ne ide protivno volji naroda.

10. Zašto se pojedinac odriče jednog dijela prirodnih moći?

Pojedinac se odriče jednog dijela prirodnih moći radi vlastite sigurnosti i mira (jer se sam ne može
održati, pa ulazi u zajednicu s drugima).

11. Gdje postoje zakon, grijeh/poslušnost, pravda/nepravda i moralnost?

Zakon i moralnost postoje tek u državi, tj. društvenom poretku, jer su dobro i zlo određeni
zajedničkom odlukom i jer tu svatko s pravom čini samo ono što je u skladu s tom općom voljom.
Grijeh je tako ono što je zabranjeno po pravu.
12. U što se razvija prirodni poredak moći? - u državu, tj. u pravo države, koja onda jedina ima
najviše pravo nad svim stvarima, tj. suverenost.

Spinoza je bio prvi filozof koji je napisao sustavnu obranu demokracije.

13. Razlika između ta dva traktata?
- u idealnom obliku vladavine koji predlaže: u Teološko-političkom traktatu predlaže demokraciju, a u
Političkom traktatu aristokraciju. =??
Teološko-politički traktat - tu Spinoza opširno razmatra religiju, koje se u Političkom Traktatu tek
dotiče, te se bavi političkim statusom filozofije, a Politički traktat ne.
Politički Traktat kao glavnu temu ima pokazivanje najboljih inačica triju glavnih vrsta vladavine -
monarhije, aristokracije i demokracije, dok Teološko-politički traktat za temu ima istraživanje: koji je
najbolji oblik države, te kako se može postići taj oblik?
14. Koje pravo zastupa Spinoza? - prirodno pravo
15. Što je mir?
- nije samo odsutnost rata, nego vrlina koja se rađa iz snage duše, jer građanska pokornost je stalna
volja da se izvršava sve ono što se treba činiti prema općem državnom zakonu - stoga je mir jedinstvo,
sloga duša
16. Što je nada? - vodilja slobodne zajednice, jer postoji želja da se usavrši život; njome se rukovodi
mnoštvo naroda pri prirodnom udruživanju (vodilja potlačene zajednice je strah, jer je pobjednik
prisiljava da živi

32
17. Što je rat?
- element prirodnog prava, tj. stanje rata je prirodno stanje, stanje u kome svatko živi po svom
nahođenju uz veliku opasnost po vlastiti život
- ljudi su po prirodi jedni drugima neprijatelji, jer su po svojoj prirodi u najvećem stupnju podložni
strastima (sukobljavaju se zbog srdžbe, zavisti, želje da budu prvi i da potlače druge, jer prir. pravo
svakog pojedinca dopire dokle i njegova moć/sila)
- za rat je potrebna volja samo jedne države - 2 države stoje jedna prema drugoj kao dva pojedinca,
dakle, one su neprijatelji po prirodi (a za sklapanje mira treba suglasnost dviju država) - pravo rata
pripada svakoj državi, a pravo mira najmanje dvjema (one su tada "ugovorne sile")
18. Od čega se održavaju zakoni?
- oni su duša države i nenarušivi su samo ako ih brane razum i ljudsko raspoloženje (opće ljudske
strasti), jer ako se oslanjaju samo na razum, nemoćni su i lako se krše
19. Osnova državnog i društvenog vladanja?
- vlast, sila i zakoni koji koče ljudske strasti i želje?
20. Nastanak države?
Budući da ljude više vodi afekt nego razum, iz toga slijedi da se mnoštvo prirodno udružuje ne iz
razumskih razloga, već iz nekog zajedničkog afekta - zajednička nada ili zajednički strah. Svi ljudi se
tako boje samoće, jer sami nemaju snage da se odbrane i održe na životu, pa žive u strahu i
nesigurnosti, stoga je prirodno da ljudi teže stvaranju države. Zato svatko prenosi sporazumom svu
svoju vlast na društvo, i time počinje živjeti po naredbi razuma. Tu je svatko bilo svojevoljno bilo pod
pritiskom kazne obvezan činiti ono što je za zajedničku dobrobit. Država tako omogućuje svakome da
živi sigurno i bez straha, tj. da sačuva netaknuto svoje prirodno pravo na život, bez štete po njega i po
drugoga - cilj države je sloboda.
Prirodno pravo pojedinca nije u državnom stanju negirano, nego je zasnovano na razumu.
21. Što je sloboda?
Sloboda je umni izraz ljudske moći; spoznata nužnost, te život u skladu s razumom.
- istinski cilj države
- duševna snaga i vrlina pojedinca, savršenstvo (iako je samo Bog savršeno slobodan), jer slobodan
čovjek je onaj koji se rukovodi razumom - sloboda ne oduzima potrebu djelanja, već ju nameće
- opće pravo građana
22. Čime je uvjetovan društveni ljudski opstanak? - zakonima?
23. Kada je čovjek slobodan?
Čovjek je slobodan kada se rukovodi razumom, jer sloboda ne uklanja nužnost djelovanja, već je
uspostavlja.
Razum nas uči da tražimo mir.
24. Što je granica prava (u prir. stanju)?
U prirodnom stanju granica prava je - moć.
25. Što je pravo države?
Pravo države je pravo vrhovnih vlasti; prirodno pravo ograničeno silom mnoštva koje djeluje kao da
ima jednu dušu. Samo vrhovne vlasti imaju pravo odlučivanja što je dobro/zlo, što je
nepravedno/pravedno; pravo kažnjavanja krivaca, pravo donošenja zakona i njihova tumačenja u
svakom pojedinom slučaju, pravo biranja činovnika koji će obavljati javne poslove, pravo naviještanja
rata.
Država ima onoliko prava kolika je njena moć (a građanin ima pravo samo na ono što mu jamči
država).

33
26. Što je savjest?
-?
27. Da li se treba pokoravati i nepravednim zakonima? - da, jer nam razum propisuje da između
dva zla trebamo izabrati manje i jer je pokoravanje postojana volja da se izvršava ono što je prema
zakonu dobro i što treba činiti u skladu s općom voljom
- volju države treba smatrati kao volju svih

U kojoj je mjeri neka država dobra može se procijeniti po dva kriterija:

1. država je dobra u onoj mjeri u kojoj je postojana, a postojana je onoliko koliko je moćna tj.
nezavisna o drugome, a takva je samo ukoliko je vođena razumom!
2. država je dobra ako svojim građanima daje sigurnost i život u skladu s razumom, koji omogućuje
razvoj duha
28. Kakav poredak može biti? Koji su nedostaci tih poredaka?
Spinoza razlikuje tri poretka, te njihove nedostatke:
1. monarhija
Monarhija je stanje u kojemu apsolutno vlada jedna osoba. Tu su ljudi u ropstvu a ne u slobodi, jer se
narod ne pokorava samome sebi, već kraljevoj apsolutnoj volji.
Isto tako, jedna osoba - kralj - ne može podnijeti teret vlasti, jer ne može imati toliko moći, biti toliko
budan, i toliko nesalomljiva duha, bez afekata; kralj se često boji građana, pa ih vidi kao neprijatelje i
ne brine se za njih, boji se i vlastitih sinova, pa ih obrazuje da budu neopasni mekušci; kraljeva vlast je
nestalna, kralj je smrtan i treba savjetnike (pa je monarhija zapravo prikrivena aristokracija).
Kako popraviti stanje u monarhiji? Tako da: svi građani sačinjavaju vojsku (osim zločinaca,
maloumnih i robova), u vrijeme mira nema poreza, da kralj ima mnogo savjetnika iz reda građana,
pomoću kojih će shvatiti stanje u državi i znati donijeti odluke; građani se moraju pokoravati svim
nalozima kralja, iako možda smatra da su besmisleni.
Narod može u monarhiji sačuvati dosta veliku slobodu ako postigne da je kraljeva moć ograničena
moći naroda i da se štiti zaštitom samog naroda.

2. aristokracija
Vlada nekolicina odabranih (patriciji) - moć takve vlasti je veća jer se manje vode požudom a više
razumom, te se više od monarhijske vlasti približavaju apsolutnoj vlasti, pa je stoga prikladnija za
čuvanje slobode.
Da bi aristokratska država bila postojana, treba u njoj smanjiti broj patricija na najmanju mjeru (mjera
patricija i naroda treba biti 1:50).
29. Vrste aristokracije?
a) s glavnim gradom kao sjedištem države.
b) bez glavnog grada, tj. oblik države koji obuhvaća veliki broj gradova, ujedinjenih u državu
putem Senata i suda (ova je bolja! jer tu više ljudi ima slobodu - jer kada vlada samo jedan grad, tada
se on za druge brine samo kad je to njemu u interesu).
30. Koji je najbolji oblik aristokratske vladavine?
Najbolji oblik aristokratske vladavine jest aristokratska vladavina koja nema glavnog grada i u kojoj
su gradovi ujedinjeni u državu putem Senata i suda.

3. demokracija
Vladaju svi građani, stoga je demokracija apsolutna državna vlast, jer su oni koji vladaju i oni kojima
se vlada - jednaki. U takvoj državi vlada jednakost, stoga je ta država najmoćnija, i s najviše prirodnog
prava, razumskog života i razvoja duha i vrline.

34
U demokraciji vlast može donositi kakve god zakone želi što se tiče religije, ali te zakone koji
omogućuju javni sklad i stabilnost mora uskladiti sa osobnim slobodama u govoru, misli, vjeri. Bog
dakle ovdje nije viđen kao zakonodavac - njegovi nalozi postaju zakoni tek ako ih vlast u državi
ozakoni.

31. Nedostatak demokracije?

- nedostatak centralizacije u vrijeme rata (monarhija ima prednost u ratu, a demokracija u
miru)

32. Najbolje državno uređenje?

Najbolje državno uređenje je ono pod kojom ljudi žive život u slozi i pod kojom imaju neokrnjena
prava (jer je za poroke i vrline, tj. za ponašanje građana odgovorna - država!), a, kao i pojedinac,
najmoćnija i najnezavisnija je ona državna zajednica koja se temelji na razumu.
Takvo društveno uređenje je - demokracija; ona ima ostvarenu ravnotežu slobode i sputavanja, tj. ona
stvara uvjete koji omogućuju razvoj filozofije.
Spinoza je prvi filozof koji je napisao sustavnu obranu demokracije (i to u njegovom „Teološko-
političkom traktatu“).
33. Koja je država najbliža prirodnom stanju?
Prirodnom stanju najbliža je demokratska država: demokracija oponaša prirodno stanje, ali na način da
ga racionalizira, čini sintezu heterogenih ljudskih tipova koja strukturom vjerno odražava razlike tih
tipova.
Tu se svatko odriče svog prirodnog prava u korist većine, sebe radi, radi samoodržanja- ljudi prenose
svu svoju moć na jednu vladu koja izražava volju svih, i tako svi sudjeluju u samoupravi.
Stoga je demokracija je poželjnija od ostalih poredaka - jer je uskladiva s raznolikim prirodama koje
imaju zajednički opći cilj (brigu za samoodržanje).
Prednost demokratske države: omogućuje svakome da misli što hoće i da kaže to što misli.
34. Kakva vlast (vladavina) može biti?
a) monarhijska, aristokratska i demokratska
b) nasilna - koja nastoji proširiti svoju vlast i na mišljenja podanika
umjerena - koja podanicima dozvoljava slobodu mišljenja i govora
35. Koja je glavna razlika između aristokratske i demokratske vlasti?
Glavna razlika između aristokracije i demokracije sastoji se u tome da se u aristokraciji patricijsko
vladajuće vijeće obnavlja izborom novih članova, a u demokraciji svi građani mogu glasovati i imati
položaj.
No, broj građana u vrhovnome vijeću demokracije može se zbog dobnih i imovinskih ograničenja
smanjiti na broj koji je manji od broja članova vijeća u aristokraciji.
- u aristokraciji pravo upravljanja ovisi samo od izbora, a u demokraciji ono zavisi od prava
stečenog rođenjem ili od stjecaja sretnih okolnosti
36. Razlika između monarhije i aristokracije?
- kralj treba savjetnike, a Sabor ne
- kralj je smrtan, a skupovi su vječni
- kraljeva vlast je nestalna (više upravljaju strasti), a vlast skupštine je uvijek ista (upravlja
više razum)
- svaka kraljeva odluka nije zakon, a svaka jasno određena odluka skupštine jest

35
37. Što je država?
Država je racionalni posrednik koji omogućuje međusobni suživot ljudi - omogućuje im da se vode
razumom, te da razvijaju vrline i duh.
Država je: pravo koje određuje moć mnoštva, a koje u cijelosti drži onaj koji se, zajedničkim
pristankom, brine za državne poslove, tj. donosi, ukida i tumači zakone, utvrđuje gradove, odlučuje o
ratu i miru i sl.; izraz jedinstvene volje i moći.
Kao i svaki pojedinac u prirodnom stanju, tako i cjelina države ima toliko prava koliko je moćna. I isto
tako svaki pojedini građanin, odnosno podanik, ima to manje prava što je državna zajednica moćnija
od njega.
Nijedan građanin nije nezavisan, već je zavisan od državne zajednice čije je naloge obvezan izvršavati,
a ti nalozi su zapravo nalozi svakog pojedinog građanina, jer država izražava njihovu volju.
38. Cilj države?
Cilj države je mir, sigurnost života, te sloboda, a u konačnici: sloboda filozofskog govora,
a to se omogućuje obuzdavanjem čovjekove strastvene prirode.
39. Koji filozofi smatraju da "svoj vlastiti sudac" prestaje u građanskoj državi?
= Hobbes, Spinoza, Locke, Kant
40. Zašto i kako nastaje državno stanje?
- da bi živjeli mirno i sigurno, ljudi su se međusobno sporazumjeli i pristali da zajednički
uživaju pravo nad svim stvarima, koje po prirodi pripada svakom pojedincu - u državnom stanju život
ljudi uvjetovan je moći i voljom cijele zajednice. - dakle, država je stvorena da bi se sačuvalo
netaknuto prirodno pravo svakog pojedinca.

Dvije države se odnose jedna prema drugoj kao dva čovjeka u prirodnom stanju.
41. Kad je država nezavisna?
Država je nezavisna dok god se može brinuti za svoju sigurnost i zaštititi se od tuđe sile, te dok god
ima moći, tj. vodi se razumom, tj. slobodna je;
a zavisna je od druge dok je ona druga priječi da radi što hoće ili dok joj je ona druga potrebna za
očuvanje i napredak.
42. Može li vrhovna (najviša) vlast pogriješiti?
Vrhovna vlast može pogriješiti - ona griješi kad čini ili dopušta ono što može uzrokovati njenu
propast, tj. kad radi protivno pravilima razuma - dakle ona griješi kada iznevjerava sebe.

Dvije državne zajednice su po prirodi neprijatelji, kao i ljudi u prirodnom stanju.

43. Što je potrebno za rat?
Za rat je potrebna volja samo jedne države. Zato pravo na rat pripada svakoj državnoj zajednici.
44. Što treba za mir?
No, za mir je potrebna suglasnost najmanje dviju država koje žele sklopiti mirovni sporazum. Zato
pravo na mir ne pripada jednoj, već najmanje dvjema državnim zajednicama koje se zbog toga zovu
saveznima.
Dvije državne zajednice zajedno su moćnije i imaju više prava nego jedna i druga same za sebe.
Što više državnih zajednica sklopi mir, to se svaka pojedina državna zajednica manje treba plašiti
ostalih, jer su sve manje nezavisne, i sve se obvezuju čuvati mir.
45. Do kada traje mirovni ugovor?
Mirovni ugovor traje sve dok postoji strah od štete ili nada u izvjesnu korist.

36
46. Koji je bitan faktor države i pojedinca?
Bitan faktor, kako države tako i pojedinca, je prirodni zakon samoodržanja.
Države su međusobnom odnosu kao i pojedinci - neprijatelji su po prirodi.
- prirodno pravo, jer se ono proteže koliko i moć (najviše prirodno pravo nad svim ljudima
ima onaj koji ima najviše moći, jer ih može primoravati silom ili obuzdavati prijetnjom smrtne kazne -
on zadržava to najviše pravo sve dok ima moć da izvršava svoju volju); prirodno pravo čovjeka ne
prestaje u državi, jer i tu čovjek djeluje prema zakonima svoje prirode i misli na svoju korist, razlika je
samo u tome što se u građanskom stanju svi plaše iste stvari i što za sve postoji isto načelo sigurnosti

Pojedinačnu neovisnost postižemo tako da je predajemo državi.

47. Kako država treba očuvati nezavisnost?
Država nezavisnost treba očuvati tako da suverena vlast u stanovništvu održi strah i poštivanje, te tako
da donosi dobre zakone koji će strasti pretvarati u krepost.
48. Koji su temelji monarhističke vladavine?
-?
49. Čemu je čovjek po prirodi sklon?
Koristoljublju, vlasti i neprijateljstvu prema drugima, jer je vođen strastima, jer žudi za onim što
smatra korisnim.
50. Među kim se biraju sudci?
Sudci se biraju među patricijima (plemstvom).
51. Koje je prvobitno načelo?
- progres (?) ili prirodni zakon samoodržanja
52. O čemu ovisi trajnost države?
- o tako uređenim državnim poslovima da oni koji njima upravljaju ne mogu doći u iskušenje
da rade zlonamjerno
53. Što je vrlina države? - sigurnost

54. Na temelju čega se odlučuje o vlasništvu?

U državi se o vlasništvu odlučuje na temelju zajedničkog prava.
55. Tko je pravedan čovjek?
Pravedan čovjek je onaj čija je stalna volja da svakome da ono što mu pripada, dakle onaj koji ne
nastoji prisvojiti tuđe.

Stanje ma koje države naziva se građanskim stanjem.

56. Što je građanin?
57. Tko ima pravo glasa u vrhovnoj skupštini u demokraciji?
Spinoza kao građane (dakle, kao one koji imaju pravo glasa) vidi one koji zadovoljavaju 3 uvjeta:
- da se pokoravaju zakonima domovine (diskvalificira strance)
- da časno žive (diskvalificira zločince)
- i da su nezavisni (diskvalificira djecu, robove i žene! - žene stoga što prirodno imaju slabiji duh i um,
pa stoga i slabiju moć, te manje pravo.)
58. U kojem slučaju im se može uskratiti to pravo?
- zbog zločina ili nečasnosti

59. Što je podanik?

Podanik je onaj koji je dužan pokoravati se državnim zakonima.

37
60. Što nas uči razum?
Razum nas uči da tražimo mir i da između 2 zla treba izabrati manje.

61. Što se događa ako vlastodržac ne poštuje uvjete društvenog ugovora?

- prestaje ugovor i građansko pravo se zamjenjuje ratnim pravom
62. Što je moć? - jedina granica prava
63. Da li ljudi ostaju i u državi neprijatelji?
- da, ostaju takvi čak i kad su povezani zakonima: zato se demokratske vladavine pretvaraju u
aristokracije, a aristokracije u monarhije
64. Koja je glavna svrha Teološko-političkog traktata?
Da afirmira demokraciju kao najbolje državno uređenje, i da oslobodi filozofiju od vlasti religije ili
puka.
65. Koji je opći zakon ljudske prirode?
Opći zakon ljudske prirode jest da nitko ne izbjegava nešto što smatra korisnim, osim ako se nada
stjecanju većeg dobra ili iz straha od većeg zla nego što je lišavanje tog dobra, i nitko ne trpi zlo, osim
da bi izbjegao veće zlo.
66. Koja je dužnost vladara? - briga o državnim interesima
67. Koja je dužnost podanika? - pokoravanje vladarevim zapovijedima
68. Što je privatno građansko pravo?
- sloboda svakog čovjeka da čuva svoj život, sloboda određena zapovijedima vladara i
zajamčena samo njegovom vlašću
69. Koje su 2 stvari koje nikada nisu jednako podijeljene?
- ugled i bogatstvo

Religija se ne može podvrći nikakvoj vrhovnoj vlasti, jer duh, dok se god služi razumom, je nezavisan
od vrhovne vlasti.
70. Kako religija stječe zakonsku snagu?
- samo na osnovu odluka vladara
71. Što su svjetovni vladari? - tumači božanskog (crkvenog) prava
72. Koji je najviši stupanj pobožnosti? - domoljublje
73. Što je zakon?
a) u širem smislu - ono što nekom pojedincu nalaže neki utvrđen način djelovanja, a to ovisi o
prirodnoj neophodnosti ljudske volje
b) u užem smislu - način na koji treba živjeti čovjek koji sebi ili drugima propisuje izvjesnu
svrhu
74. Koje 2 vrste zakona postoje?
a) ljudski zakon - pravilo života koje služi samo sigurnosti života i države
b) Božji zakon - zakon koji se odnosi na najviše dobro, tj. na istinsko poznavanje Boga i
ljubav prema Njemu, zajednički je svim ljudima - izveden je iz opće ljudske prirode
75. U čemu se sastoji blaženstvo i čovjekova najviša sreća?
- u ljubavi prema Bogu
76. Koji je cilj filozofije? - istina i mudrost
77. Koji je cilj teologije/vjere? - tek pobožnost i poslušnost božjim zakonima
78. Koja je najviša dužnost građanina? - očuvanje mira u državi
79. Dokle seže pravo slobode govora?
- sve dok se ne vrijeđa ugled vlasti i ne remeti mir u državi

38
80. Kakva je Spinozina slika svijeta?
- mehanicističko-materijalistička (apsolutni determinizam, racionalizam, antitelologizam, kozmički
panteizam).
81. Na što je usmjeren osnovni nagon za samoodržanjem?
- na znanje i na moć (otuda jedinstvo razuma i volje)
82. Što je čovjek? - biće prirode, dio prirodne cjeline i podvrgnut je samo zakonima prirode
83. Koji mu je ideal državnog uređenja?
- razumski uređena demokratska republika
84. Kakva je veza između države i prirode?
- kao što je priroda kategorija uma, tako je i država razumska konstrukcija, koja nastaje na
temelju državnog/društvenog ugovora, kojim čovjek prelazi iz prirodnog u građansko stanje
85. Što je pretpostavka razumski uređene države?
- sloboda mišljenja, nauke i umjetnosti

MONTESQUIEU: O duhu zakona

„O duhu zakona“ je djelo koje je suma Montesquieuovog političkog mišljenja. To je zagonetno djelo,
teško razumljivo, i smatra se da je Montesquieu tako pisao kako bi od nemudrih sakrio važne istine
koje bi, otvoreno iznijete, mogle nanijeti nepotrebnu štetu.

1. Što je država?
Država je politička zajednica onih koji vladaju i onih kojima se vlada, te instrument (aparat, organ)
društva, tj. naroda/puka (društvo ne bi moglo opstati bez vlade, zato je potrebna država/političko
stanje kao sjedinjenje svih pojedinačnih sila); da bi funkcionirala kako treba, uvodi se načelo podjele
vlasti (pojedine vlasti kontroliraju jedna drugu, a pojedinci kao politički narod mogu tako bolje i
preglednije kontrolirati djelovanje države).

2. Što je izvor zakona?

Izvor zakona je ljudski um.
3. Što su politički i građanski zakoni?
Politički i građanski zakoni su samo posebni slučajevi primjene ljudskog uma.
a) politički zakoni - tvore vladavinu - reguliraju odnose između onih koji vladaju i onih
kojima se vlada
b) građanski zakoni - održavaju vladavinu - reguliraju odnose svih građana međusobno
4. Što je duh zakona?
Duh zakona je sveukupnost odnosa između zakona i ostalih društvenih relevantnih faktora (klima, broj
stanovništva, običaji, trgovina, itd.), kao i zakona u odnosima jednih prema drugima.

Montesquieu ima tri pojma zakona, koja se međusobno razlikuju, a koja miješa u upotrebi, što može
djelo učiniti zbunjujućim.
To su: 1. pozitivni zakoni - u „O duhu zakona“ Montesquieu obrađuje mnoštvo pozitivnih zakona iz
povijesti i suvremenosti, europskih i orijentalnih. Pozitivni su zakoni oni koji imaju tvorca, koji su
proglašeni onima koji ih se imaju držati, te koji se provode, sa pratećim sankcijama.
2. prirodni zakoni, apsolutno mjerilo ili norma kojom se mogu vrednovati pozitivni zakoni, ta
historijska građa koju je M. sakupio u ovome djelu.
Ta dva su zakoni u normativnom smislu.

39
Nenormativni zakoni su:
3. nepromjenjivi zakoni - trajno utvrđen odnos uzroka i učinka koji je prirodoznanstveno deskriptivan.
Taj pojam zakona je M. preuzeo iz prirodne znanosti i pokušao primijeniti na objašnjenje društvenog
svijeta, tražeći u njemu kauzalne veze.
Ta tri shvaćanja zakona Montesquieu zbija u jednu formulu: zakoni u najširem smislu su nužni odnosi
koji proizlaze iz prirode stvari, i u tom smislu sva bića imaju svoje zakone (božanstvo ima svoje
zakone, materijalni svijet ima svoje zakone, životinje i čovjek također). Zakoni upravljaju djelovanjem
svega.

5. Koji su zakoni prirode?

Prirodni zakoni su zakoni koji se sastoje od onih prava i dužnosti koje se moraju svagda poštivati zbog
dobra koje proizvode. Prirodni su zakoni u tom smislu ljudima prirođeni, izviru iz ustrojstva našeg
bića.
To su: a) težnja miru
b) potraga za hranom (jer osjećamo potrebe)
c) potraga za drugim čovjekom (druželjubivost)
d) želja da ljudi žive u društvu (druževnost)

6. Kako nastaju pozitivni zakoni?

Prije ljudskih zakona i političkih zajednica, ljudi su bili poput životinja: nisu imali jezika ni razuma,
vodili su se nagonima. Tako su se nagonski počeli udruživati, jer su se željeli održati na životu, pa
nastaje društvo. No, društvo stvara nezadovoljnike - neki žele biti povlašteni, pa počinju s drugima
ratovati. Iz tog rata potječe zakon, pravo i pravičnost - zakon tako nastaje kao sredstvo obuzdavanja
rata, bilo unutar ili između društava.
Međunarodno, političko i građansko pravo stoga su uspostavljeni tako da bi ujedinili ratom zavađenu
zajednicu (dvije države, vladara i građane, građane među sobom).

7. U čemu su motivi za stvaranje političkih zajednica?

Motivi za stvaranje političkih zajednica su u ljudskoj slabosti, u potrebi međusobne pomoći i u
neposrednom osjećaju simpatije.

8. Podjela (pozitivnog) prava?

a) međunarodno pravo - zakoni za međusobne odnose naroda
b) političko pravo - za odnose između vladara i onih kojima se vlada
c) građansko pravo - za međusobne odnose svih građana

9. Vrste odnosa?
a) međusobni odnosi naroda/nacija - međunarodno pravo
b) odnosi između onih koji vladaju i onih kojima se vlada - političko/državno pravo
c) međusobni odnosi građana - građansko pravo

10. Kakve vladavine mogu biti?

Vladavine mogu biti zakonite (republika i monarhija) i nezakonite (despocija).

40
Montesquieu razlikuje slijedeće državne oblike/političke poretke:
1. republika - tu najvišu vlast ima narod ili neki dio naroda; republika se dijeli na demokraciju i
aristokraciju
2. monarhija - najvišu vlast ima pojedinac koji vlada po utvrđenim zakonima
3. despocija - najvišu vlast ima pojedinac koji vlada u skladu sa svojim raspoloženjem, proizvoljno.

Svaka vladavina ima i prirodu i načelo na koje se moraju odnositi njeni zakoni.
11. Što je priroda vladavine?
Priroda vladavine govori tko i kako vlada. To je struktura vladavine, ono što vladavinu čini takvom
kakva jest.
To kakav će biti oblik vlasti ovisi o veličini zemlje i o ponašanju stanovništva:
Demokracija je mala agrarna država. Vrlina koja je potrebna je patriotizam, nesebična predanost općoj
stvari, jednostavnost, jednakost. Primjer za to je antička Sparta.
Aristokracija je primjerice rana rimska republika: tamo je plemstvo suveren, a puk ne sudjeluje. Tu
vrijedi načelo: duh umjerenosti plemstva.
Monarhija je ono što je bila politička zbilja 18. stoljeća. Vlada pojedinac prema propisanim zakonima,
i bitno je da postoji plemstvo kao posrednik između monarha i puka, te da monarh zakonodavnu vlast
dijeli s još nekim tijelom. Ako je monarh ujedno i jedini zakonodavac, to je onda despocija! Monarhija
je veća od republike.
Despocija je apsolutno zlo, jer onemogućuje slobodu. Tu jedan čovjek vlada kako želi bez zakona.
Primjer su bliskoistočna i južnoazijska carstva - u Aziji je zbog njene klime despotizam neminovan!
Prilike za umjerenu vladavinu stoga su mnogo veće u Europi.
12. Što je načelo vladavine?
Načelo vladavine, to su ljudske strasti koje vladavinu pokreću - to je sociopsihološka osnova poretka.
Svaki državni oblik ima svoje načelo, tj. specifičnu čovjekovu strast koja je potrebna baš tom
određenom tipu države:
U demokraciji je potrebna vrlina, jer kada svi sudjeluju u donošenju zakona kojih se sami moraju
pridržavati i izboru vlastitih upravljača između sebe, potrebna je vrlina, tj. domoljublje, nesebična
predanost zajedničkom dobru. Da bi se ta vrlina održala, bitno je da se onemogući krajnje bogatstvo i
krajnje siromaštvo, tako da se zakonski ograniči donja i gornja granica imetka - svi trebaju biti manje-
više jednaki, i imati bolje manje nego više, da bi bili skromni.
Najprivlačnije kod demokracije je upravo ta moralna veličina njezinih građana, ali i visok stupanj
slobode i sigurnosti pred zakonom, koji tu postoji.
No isto tako, demokracija ima svoje nezgodne osobine: ona je mala i siromašna, te postavlja granice
širenju i obogaćivanju svojih građana, i suzbija im privatnost kroz cenzuru, javnu osudu nevjernih
supruga, te općenito nadgledanje svake vrste ponašanja. Sve to znači da je u demokraciji otežan
potpuni razvoj ljudskih sposobnosti, osobito u području filozofije i lijepih umjetnosti.
Demokracija podrazumijeva intelektualnu i umjetničku prosječnost.
U aristokraciji potrebna je vrlina, ali u prvom redu umjerenost plemstva (a plemstvo vlada),
umjerenost zbog koje se plemstvo suzdržava od neumjerenog uzdizanja jednih nad drugima ili nad
pukom.
Monarhija živi od častohleplja - svi tu teže da se ističu, da budu u superiornijem položaju od drugih,
pa je stoga monarhija nemoralnija, nepravičnija i nestabilnija od demokracije, i tu postoje velike
nejednakosti.
Despociji treba strah, koji izaziva primjena brutalne sile osobito na moćnicima, koji bi inače tlačili
mase. No, ta masa je bez kreposti, časti i učenosti, jer su takvi neopasni za poredak. To je
najneljudskija i najgluplja vladavina, a ipak prevladava među ljudima.

41
13. Što je vrlina u republici?
Vrlina u republici je ljubav prema republici, tj. domovini (u demokraciji je to ljubav prema
demokraciji, tj. prema jednakosti i prema skromnosti, a u aristokraciji ljubav prema umjerenosti).
14. Što je vrlina u aristokraciji?
Vrlina u aristokraciji je - duh umjerenosti (skromnost i jednostavnost u ponašanju aristokratskih
plemića) .
15. Što je društvena (politička) vrlina?
Društvena/politička (a ne moralna) vrlina je - ljubav prema domovini, zakonima i jednakosti - to je
načelo vladavine u republici (u aristokraciji i demokraciji), a sastoji se u činjenju na opće dobro i
stoga zahtijeva da se od drugih razlikujemo; u demokraciji su vrline ljubav prema jednakosti i prema
skromnosti; u aristokraciji je to umjerenost.

Za razliku od Aristotela, Montesquieu (kao i Locke i Machiavelli) ne uzima kao kriterij razlikovanja
poredaka to da li ih motivira krepost ili porok, tj. da li su vođeni željom za probitkom sviju, ili željom
za vlastitim probitkom.
16. Po čemu se ravnaju zakoni obrazovanja (odgoja)?
Zakoni odgoja i obrazovanja se ravnaju prema načelima vladavine (u republici je cilj vrlina, u
monarhiji čast, u despociji strah).
17. Gdje je najteži odgoj?
Najteži odgoj je u republici, tj. u republikanskim vrlinama, jer se tu radi o svladavanju samoga sebe;
zato Montesquieu traži stroge zakone, kojima je svrha održanje gospodarske jednakosti među
građanima (jer - gdje postoji bogatstvo i bijeda, tu nema jednakosti - tj. demokracije).

18. Što je republikanska vlada?

Republikanska vlada je politički poredak u kome je subjekt suverenosti:
a) samo dio naroda/grupa ljudi - aristokracija
b) cijeli narod - demokracija

19. Koji zakoni proizlaze neposredno iz prirodne vladavine?

1. u republici:
1.a) u demokraciji:
1) osnovni zakon je onaj koji određuje pravo glasa
- narod imenuje svoje magistrate, tj. ministre
- ždrijebom se biraju senatori i članovi pučkih sudova
- glasovanje je javno i osnovne zakone donosi sam narod
(dakle, demokracija je mješavina vladavine većine i vladavine ždrijebom).
1.b) u aristokraciji:
1) zakone donosi i provodi plemićko tijelo (tj. grupa osoba ima zakonodavnu i izvršnu
vlast)
- najbolja je ona aristokracija u kojoj je dio naroda, lišen udjela u vlasti, tako malen i
siromašan da vladajući dio nema nikakve koristi da ga ugnjetava, a najgora aristokracija je ona u kojoj
dio naroda koji se pokorava stoji u građanskom ropstvu onih koji zapovijedaju
- aristokracija je utoliko savršenija ukoliko se više približi demokraciji (tj. što je
plemstvo brojnije, i što je manje onih bez političkih prava i siromašnih), a gora što je bliža monarhiji
- ako neki građanin prigrabi prekomjernu vlast u republici, njena je zloupotreba veća
nego u monarhiji, jer zakoni koji je nisu predvidjeli ne mogu ništa učiniti da je obuzdaju
- M. predlaže stvaranje dvodomnog sustava:

42
 a) zakonodavna narodna skupština - predlaže i izglasava zakone, ali njihovo
konačno važenje ovisi o pristanku 2. doma (Donji dom)
b) 2. dom - aristokracija (Gornji dom)

2. u monarhiji (vlada jedan po zakonima):

- njenu prirodu čine prijelazne, podređene i zavisne vlasti
- vladar je izvor političke i građanske vlasti, ali postoji niz međuprovodnika kojima
teče moć (vlast plemstva i vlast svećenstva - mogu obuzdavati samovoljnu moć)
- uz te prijelazne rangove (privilegirane staleže) mora postojati i zalog zakona u
političkim tijelima koja obznanjuju zakone kad se oni donose
- monarh ima izvršnu vlast, a zakonodavna vlast nadzire kraljeve ministre i svake
godine odobrava izvršnoj vlasti njena sredstva djelovanja

3. u despociji (vlada jedan bez zakona):

- osnovni zakon tu je postavljanje vezira, jer je despot lijen, neznalica i pohotljivac
koji zapušta poslove, pa vlast prepušta veziru
20. Što je milosrđe?
Milosrđe je najljepši atribut monarhove suverenosti, pravo da udjeljuje milost, da oprosti.

21. Zbog čega propadaju vladavine?

Vladavine propadaju zbog propadanja/izopačavanja načela vladavine:
a) republike zbog iščezavanja vrline (demokraciju uništava i duh nejednakosti i duh krajnje
jednakosti; aristokracija propada kad vlast plemića postane samovoljna)
b) monarhija propada kad kralj počne vladati arbitrarno, ne poštujući zakone ni načelo časti, te
izopačavanjem plemstva i iščezavanjem srednjih nivoa moći - plemstva i svećenstva.
c) despocija propada ili zbog pobune naroda, ili zbog vanjskog neprijatelja ili sama od sebe
(zbog korupcije).

22. Na što je Montesquieu, po Rousseau, sveo sve društvene procese?

Po Rousseauu, Montesquieu je sve društvene procese sveo na - prirodne procese.

23. Što je sloboda?

Sloboda je po Montesquieuu pravo da se čini ono što zakoni dopuštaju.
Politička sloboda je sigurnost građanina koju on ima zahvaljujući zakonima. ta se politička sloboda
nalazi samo u umjerenim oblicima vlasti, u kojima postoji tripartitna podjela vlasti.
Ustav koji jamči slobodu Montesquieu je našao u Engleskoj, pa je napisao esej „O engleskom ustavu“
gdje polazi od stvarne situacije u Engleskoj, ali ju racionalizira, zanemaruje detalje i tako dolazi do
idealnog ustava. U idealnom slučaju postoji podjela vlasti na tri dijela, no u Engleskoj to tada nije bilo
baš tako - Montesquieu je idealizirao stvarno stanje.

24. Podjela vlasti

Vlast se dijeli na tri dijela: to su legislativa, egzekutiva i judikativa. Te tri vlasti moraju se razdijeliti
na tri odijeljena i međusobno neovisna nosioca moći, jer inače neki pojedinac ili neko tijelo postaje
premoćnim i uništava političku slobodu.
Podjela vlasti dakle postoji radi očuvanja političke slobode građana, koja postoji samo u umjerenim
državama. Politička sloboda je sigurnost građanina koju on ima zahvaljujući zakonima, tj. onaj mir
duha koji potječe iz uvjerenosti svakog čovjeka u vlastitu sigurnost, te u mogućnosti da čini ono što

43
smije htjeti, a da pri tome ne bude prinuđen činiti ono što ne smije htjeti (sloboda - pravo da se čini
sve što zakoni dopuštaju).
Zakonodavstvo treba provoditi jedno narodno zastupništvo i jedan gornji dom koji je rezerviran za
plemstvo;
monarh je nadležan za provedbu zakona,
a sudovi moraju biti bezuvjetno neovisni i pri svojim presudama obvezani zakonom.
25. Koja je najviša vrijednost za svaku umjerenu vladavinu?
Najviša vrijednost, za svaku umjerenu vladavinu, je politička sloboda građanina.
26. Koji ideal ima M.? - vladavinu prava
27. Što su zakoni?
Zakoni su čvrsto jamstvo protiv arbitrarnog obnašanja vlasti i jamstvo individualne slobode, jer su
opći i podjednako važe za sve.
28. Tko vlada nad vladarom? - zakon

29. Da li je prirodno stanje stanje rata?

Prirodno stanje nije stanje rata - Montesquieu se suprotstavlja Hobbesu svojim stajalištem, jer smatra
da je čovjek iskonski društven, tj. da od početka i uvijek živi u društvu, te da moralnost pripada
njegovoj prirodi, a Hobbes smatra da je čovjek iskonski u izolaciji, te da je prirodno sveden na strasti,
prvenstveno na strah.

30. Koje je najbolje državno uređenje?

Najbolje državno uređenje je ono koje je u skladu sa značajem i urođenim svojstvima nekog naroda.
Idealno uređenje za Montesquieua, pak, je - konstitutivna monarhija, u kojoj je provedena tripartitna
podjela vlasti.

31. Koji čimbenici utječu na stvaranje osebujnosti zemlje i naroda, tj. općeg duha nekog
naroda?
Čimbenici koji stvaraju opći duh naroda i zemlje su: fizički: klima, geografski položaj, veličina
zemlje, svojstva tla, prometne mogućnosti; i društveni: broj stanovništva, zakoni, način života,
vođenja trgovine i financija, stupanj blagostanja, religija i običaji.

Trgovina je ono što omogućuje filozofiju, umjetnost i znanosti, tako što razmjenom, komunikacijom s
drugim društvima ljudi šire svoje duhovne horizonte i počinju sumnjati u ustaljena vjerovanja. No,
trgovina donosi i mnoge poroke, i tako zapravo najbolja dostignuća, i među njima i najbolji poredak,
počiva na takvim porocima (a ne na razumu). Najveći domet je politička sloboda, a ne izvrsnost (to je
razlika Montesquieua i Machiavellija od antičkih mislioca)
Kršćanstvo, smatra Montesquieu, je najveće svjetsko ovozemaljsko dobro koje ljudi mogu imati, ali
je ono savršeno beskorisno za politički život: najbolji kršćanin je vrlo slab građanin (jer se protivi
trgovini, promiče spolno suzdržavanje i obeshrabruje razmnožavanje, potiče na javni neposluh u ime
višeg zakona, ...). Zato Montesquieu smatra da najsvetije dogme mogu imati vrlo loše posljedice ako
nisu povezane s načelima društva, a najpogrešnije dogme mogu imati zadivljujuće posljedice kada su
povezane s načelima društva!
32. Što je sudac?
Sudac, to su usta kroz koja govori zakon - on logički primjenjuje zakonske odredbe na konkretni
slučaj.
33. O čemu ovisi zakonodavstvo?
Zakonodavstvo ovisi o povezanosti i međuovisnosti društvenih pojava?

44
LOCKE: Dvije rasprave o vladi

1. Koja je glavna zasluga Lockea i škole prirodnih prava?

Svoje društveno-političke poglede Locke je izložio u „Dvije rasprave o vladi“.
U prvoj od te dvije rasprave Locke polemizira s mislima izloženim u djelu Sir Roberta Filmera
„Patriarcha ili prirodna vlast kraljeva“ - Filmer tu brani apsolutističku monarhiju teološkim
argumentima: apsolutna vlast kralja proizlazi iz toga što su svi kraljevi - nasljednici Adama, kojemu je
Bog dao apsolutnu vlast.
Locke se tome suprotstavlja, smatrajući da je država čovjekova a ne božja tvorevina, te da Adam nije
imao takvu vlast nad svijetom, a čak i da jest, te ovlasti se ne bi prenosile na njegove sinove + kako
odrediti TKO je zapravo Adamov nasljednik?
Tako Locke oslobađa državu od utjecaja teologije, opovrgava božansko pravo kraljeva, te uvodi ideju
prirodnog prava, prema kojemu su SVI ljudi po prirodi slobodni i jednaki, a vlast ne dolazi od boga,
nego od naroda.
Osim Lockea, i Hobbes je postavio vladu na svjetovnu osnovu.

U drugoj raspravi Locke polemizira s Hobbesovim idejama, koje se, za razliku od Filmerovih, kreću,
dakle, u istim društveno-ugovornim okvirima.

2. Što je prirodno stanje?

Locke smatra da je prije društvenog ugovora i građanskog stanja postojalo - prirodno stanje.
Prirodno stanje je stanje potpune jednakosti i slobode ljudi (3. Što je jednakost? = jednakost je stanje
u kojem nema zajedničkog pretpostavljenog, nitko nema više vlasti od drugih, i svatko je vlastiti
sudac), stanje mira, uzajamne pomoći, tj. život u skladu s umom. To dakle, nije stanje samovolje: tu
već vrijedi prirodni zakon (tu se Locke razlikuje od Hobbesa, koji smatra da je prirodno stanje - stanje
rata, ne-umno stanje, u kojemu još nema prirodnoga zakona).

4. Što predstavlja um?

Um (razum) predstavlja prirodni zakon, koji vlada u prirodnom stanju (ali ujedno i ne prestaje vrijediti
u društvu - prirodni zakon vrijedi kao vječno pravilo za sve ljude!).
Prirodni zakon obvezuje svakoga, spoznaje se razumom, brani pojedincima da učine nešto nažao svom
ili tuđem životu, slobodi ili imetku, jer su svi ljudi djelo božje, te služi očuvanju mira i sigurnosti.
Posjedovanje uma daje nam slobodu volje i slobodu djelovanja.

U prirodnom stanju također postoje i prirodna prava: to je, prvenstveno, pravo na svojinu, koju Locke
dijeli tripartitno (to je Lockeova specifičnost!): pravo na izvjesnost života, na slobodu, te na imovinu.
Dakle, kod Lockea privatno vlasništvo postoji već u prirodnom stanju.
Osim prava na svojinu, u prirodnom stanju pojedinac ima i prirodno pravo retribucije dobara, tj. ima
izvršnu vlast nad svakim prekršiocem prirodnog zakona. No, kako prirodni zakon svatko tumači na
svoj način, i kako, bez zajedničkog suca, ljudi često nepravedno i pristrano sami sude u vlastitom
slučaju, prirodnom stanju je potreban zakon, koji će jamčiti, osigurati prirodna prava.
Stoga, da bi se jamčila prirodna prava na svojinu, te tako izbjeglo stanje rata, se napušta prirodno
stanje, te se, društvenim ugovorom među pojedincima, stvara političko/građansko društvo.

45
5. Koji su temelji za stvaranje političkog/građanskog društva?
Dakle, određen broj slobodnih ljudi sklapa ugovor kojim se ujedinjuju u političko društvo radi
jamčenja prava na svojinu svih članova tog društva. Prirodna prava, koja postoje već u prirodnom
stanju, se sada jamče, osiguravaju zakonom, a postoji i sudstvo na kojeg svi prenose svoje prirodno
pravo kažnjavanja povreda prirodnog zakona.
U tom političkom tijelu većina ima pravo da odlučuje za ostale, tj. akt većine smatra se aktom cjeline.

6. Koji je cilj građanskog društva?

= očuvanje svojine (života, slobode i imovine).

7. Što je političko/građansko društvo?

Političko društvo je sporazumom uspostavljeno tijelo/zajednica ljudi, koja ljude izvodi iz prirodnog
stanja i u kojoj se svaki član odrekao svoje:
a) prirodne vlasti da očuva svoju i tuđu svojinu (život, slobodu i imetak)
b) prirodne vlasti kažnjavanja prekršitelja prirodnog zakona
Obje vlasti čovjek predaje zajednici koja a) donosi zakone i b) izvršava ih.
8. Kakve vlasti ima čovjek po prirodi?
Po prirodi čovjek ima vlast da očuva svoju svojinu, tj. svoj život, slobodu i imetak, te da kazni
prekršitelje prirodnog zakona.

9. Što je s principima prirodnog zakona u društvu?

Obveznost prirodnog zakona ne prestaje u društvu, već je samo često jasnije određena (pozitivni
zakoni i kazne prisiljavaju na njeno poštovanje) - prirodni zakon važi kao vječno pravilo za sve ljude.

10. Čega nema u prirodnom stanju?

a) nema ustanovljenog, ustaljenog i poznatog zakona koji bi bio mjera pravičnog i
nepravičnog.
b) nema poznatog i nepristranog zajedničkog suca s vlašću da rješava sporove među ljudima
prema donesenim zakonima
c) nema vlasti da podrži pravičnu presudu i da joj omogući njeno izvršenje
11. Što stavlja sve ljude u prirodno stanje?
= nedostatak zajedničkog suca

12. Što je država i koja je njena osnovna svrha?

Država je aparat (organ, instrument) vlasničkog društva,
tj. političko tijelo nastalo prenošenjem izvršne vlasti prirodnog zakona svakog pojedinca na zajednicu
u svrhu zaštite prava svojine svakog građanina.
Osnovna svrha države je, dakle, da štiti pravo svojine svojih građana,
jer je pravo svojine prirodno pravo, koje prethodi građanskom društvu kao neophodan uvjet čovjekova
opstanka, ali koje nije osigurano u prirodnom stanju. Stoga je država osnovana radi jamčenja i
očuvanja svojine građana.

13. Kako nastaje država?

= državnim ugovorom.

14. Što čini čovjeka članom države?

Članom države čovjeka čini njegova pozitivna obveza, izričita suglasnost i ugovor.

46
15. Koja je osnova stupanja u državu?
Osnova stupanja u državu je (izričita) suglasnost određenog broja slobodnih ljudi da se ujedine i
utjelove u političko društvo, te da uspostave suca kao zakonodavca.
Ako je netko dao samo prešutnu suglasnost, pa se predomislio i prodao ili napustio svoj posjed, on je
slobodan da ode i da se priključi nekoj drugoj državi.
Ako je, pak, jednom dao izričitu suglasnost da pripada nekoj državi, on je trajno obvezan da ostane
njen podanik i nikad više ne može biti u slobodi prirodnog stanja.
Stranci NE postaju članovi države time što cijeli život provode pod njenom vladom i uživaju njene
povlastice i zaštitu.
Čovjek, dakle, postaje članom države samo na osnovu pozitivne obveze i izričite suglasnosti i
ugovora.

16. Kakva je državna vlast kod Lockea?

Kod Lockea je država - "noćobdijska država" (night-watchmen state),
tj. država je pojmljena negativno: ona djeluje tamo gdje pojedinci ne mogu sebi neposredno osigurati
mir i sigurnost, a povlači se tamo gdje oni to mogu; država se nastoji učiniti što manje zamjetljivom.
Locke ima liberalnu teoriju države: državu određuje polazeći od privatne egzistencije pojedinca
osiguranog vlasništvom.
Lockeova država služi štićenju prava svojine - dakle država je instrument (aparat, organ) vlasničkog
društva.
17. Kakva je to država po dosegu vlasti?
Država je, po dosegu vlasti, minimalna: ona se što manje miješa u život društva, ona ga samo održava,
štiteći vlasništvo.
Društvo i zajednicu treba tumačiti po paradigmi dioničkog društva (tko je više uložio, taj treba i dobiti
više, tj. tko više plati, ima više prava).

18. Koje su značajke liberalnog koncepta države?

1) država je minimalna - ona se što manje miješa u život društva (ona ga samo održava, štiteći
vlasništvo)
2) sve potrebne društvene promjene mogu se izvesti zakonodavnim putem
3) država kroz zakonodavstvo donosi zakone - fiksirana, opća i apstraktna pravila, i to samo unaprijed
4) samo zakonodavstvo donosi zakone
5) izvršna vlast ne izvodi društvene promjene sama, nego primjenjuje opća pravila u konkretnim
slučajevima
6) sudac je glasnogovornik zakona (to važi za "kontinentalno pravo")

19. Što je osnovni zadatak vlasti?

= da štiti svojinu (tj. građanske interese).

20. Za što služi vlada?

= za očuvanje svih članova društva (tj. ograničavanje pristranosti i nasilja ljudi pomoću zakona).

21. Kakva je Lockeova teorija vlasništva?

Lockeova teorija vlasništva je ekonomska (bliska radnoj teoriji vrijednosti) - i to je radikalna novost
koju Locke unosi u ondašnje moralno opravdanje vlasništva (na temelju ljudskih potreba): čovjekov
rad je jedino pošteno sredstvo prisvajanja i osnova vlasništva.

47
22. Rad?
Rad stvara vlasništvo!
Locke smatra da je bog svim ljudima dao Zemlju i sve na njoj, kao zajedničko vlasništvo, ali budući
da je svatko vlasnik svoje ličnosti, svog tijela, svojih ruku, tako je i rad njegovih ruku - njegov. Radom
dakle mi prisvajamo sve objekte iz prirode koje činimo prikladnim za svoju upotrebu, isključujući
zajedničko pravo ostalih.
Ipak, postoje granice prisvajanja: prisvojiti smijemo samo onoliko koliko možemo upotrijebiti radi
neke životne koristi prije nego što se to pokvari - te granice postavio je um.
Ulaskom u građansko stane izumljen je novac koji je nekvarljiv, što je omogućilo sve veće i veće
posjedovanje. Dakle, pravo na veće posjede uvedeno je pronalaskom novca.

23. O čemu ovisi oblik države ili vlade?

Oblik države ili vlade ovisi o uređenju zakonodavne (vrhovne) vlasti.
Locke razlikuje tri oblika vrhovne vlasti: ako zakonodavnu vlast ima većina, to je demokracija, ako
zakonodavnu vlast ima nekolicina, to je oligarhija, a ako samo jedan čovjek ima zakonodavnu vlast, to
je ustavna monarhija - nasljedna ili izborna.

24. Koje je najbolje državno uređenje, po Lockeu?

Po Lockeu, najbolje državno uređenje je ustavna monarhija.
U ustavnoj (ograničenoj/konstitucionalnoj) monarhiji pored monarha postoji i od naroda izabrana
predstavnička skupština - Parlament.
Apsolutna monarhija po Lockeu je potpuno nespojiva s građanskim društvom (tu se razlikuje od
Hobbesa) jer se apsolutni monarh prema svojim podanicima NE nalazi u građanskom stanju, već u -
prirodnom stanju, budući da je sva vlast u njegovim rukama, pa nema vlasti koja bi mogla njegove
podanike zaštititi od njegove samovolje.

25. Što je monarh (kralj) i koja ima ovlaštenja?

Monarh ili kralj je:
- vrhovni izvršitelj - on vrši izvršnu vlast zajedno sa svojim ministrima, koje sam postavlja, tj. vladom;
vrhovni je zapovjednik vojske,
- te ima udjela u zakonodavnoj vlasti, uz zakonodavno tijelo - Parlament (lordovi i narod)
Vlast monarha je ograničena Ustavom.

26. Koji je prvi i osnovni zakon svih država?

= ustav zakonodavnog tijela!

27. Koji su domašaji zakonodavne vlasti?

Zakonodavna vlast ima određena ograničenja od strane društva i Božjeg i prirodnog zakona:
a) ona treba upravljati po javno proglašenim, stalnim i za sve jednakim zakonima
b) ovi zakoni trebaju služiti dobru naroda
c) ne može propisivati poreze na vlasništvo naroda bez suglasnosti naroda (a nju daje ili narod sam ili
njegovi predstavnici)
d) zakonodavac ne smije svoju vlast donošenja zakona prenijeti ni na koga drugog, jer samo narod
može odrediti u čijim će rukama biti zakonodavna vlast.

28. Kako zakon postaje zakonom?

= samo suglasnošću društva.

48
29. Kada su pozitivni zakoni ispravni?
Pozitivni zakoni su ispravni kad su zasnovani na prirodnom zakonu.

30. Kako se dijeli vlast?

Vlast se dijeli na 3 dijela:
1.) zakonodavna vlast: donosi zakone po kojima vlada preko nepristranih i pravednih sudaca, pa nema
potrebe da zakonodavno tijelo postoji stalno.
Zakonodavna vlast je kod Lockea najviša! (za razliku od Montesquiea, koji dijeli vlast na
zakonodavnu, izvršnu i - SUDSKU, te želi da te tri vlasti budu neovisne i da nijedna ne bude viša od
drugih).

2.) izvršna vlast: vlast koja uvijek postoji, jer treba nadgledati izvršenje donesenih zakona. Izvršna
vlast obuhvaća primjenu domaćih zakona društva unutar njega na sve članove društva.

3.) prirodna ili federativna vlast: odgovara vlasti koju svaki čovjek ima po prirodi prije nego stupi u
društvo: cijela zajednica je jedno tijelo u prirodnom stanju u odnosu na sve druge države.
Federativna vlast obuhvaća upravljanje vanjskom sigurnošću i interesom zajednice prema van, pitanje
stranaca, objavu rata i mira i sl. stvari koje se tiču vanjske politike.

31. Gdje je izvor zakonodavne i izvršne vlasti u državi?

Izvor zakonodavne i izvršne vlasti u državi je u tome što se, stupajući u građansko društvo, čovjek
odriče prava da sam kažnjava prekršitelje prirodnog zakona, i to pravo daje zajednici.

I izvršna i federativna vlast zahtijevaju silu društva za svoje vršenje, obje su ministarske i podčinjene
su zakonodavnom tijelu (parlamentu).
Izvršna vlast ima pravo sazivanja i raspuštanja Parlamenta (radi sigurnosti naroda), ali time nije viša
od njega; regulira broj članova Parlamenta - ako upotrijebi silu da onemogući sastajanje i rad
Parlamenta, stupa u stanje rata s narodom.

32. Da li narod ima pravo da se odupre napadima vlasti?

Tko god upotrebljava silu bez prava, taj sebe stavlja u stanje rata protiv drugih, a onda svatko ima
pravo da brani sebe i da se odupre napadaču - zato narod ima pravo na otpor ! u slučajevima
ugnjetavanja koje je toliko da ga osjeća većina, tj.:
- kada vlada pokušava uvesti despotizam
- kada kralj zapostavlja zajedničko dobro (npr. ako kralj pokuša srušiti vladu i tako uništiti državu ili
ako svoj narod podčini gospodstvu drugoga)
- kada vlada napadne vlasništvo podanika
- kada zakonodavno tijelo prekrši neko od svojih ograničenja

33. Što je pobuna?

Pobuna je suprotstavljanje vlasti.

34. Što je prerogativa?

Prerogativa je izvršna vlast monarha, koju on može uoptrijebiti po volji jer nije zakonom regulirana.
Ta je vlast potrebna jer postoje mnoge stvari za koje se zakon ne može nikakvim sredstvima pobrinuti
(npr. vlast sazivanja Parlamenta).
Locke opravdava prerogativu ako je ona činjenje općeg dobra bez pravila.

49
35. Koje tri vlasti razlikuje Locke?
Locke razlikuje tri oblika vlasti:
1.) očinska vlast - vlast koju po prirodi roditelji imaju nad svojom djecom, radi dobrobiti djece, dok
djeca ne postanu punoljetna, tj. dok im se razum ne razvije toliko da mogu sami upravljati svojom
svojinom.
2.) politička vlast - vlast koju po dobrovoljnom sporazumu ljudi daju u ruke društva, tj. vladarima, radi
dobrobiti naroda, da bi im osigurali posjed i korištenje njihove svojine.
Ova vlast postoji samo tamo gdje ljudi sami raspolažu svojim vlasništvom.
3.) despotska vlast - apsolutna, arbitrarna vlast koju jedan čovjek dobiva, po zločinu, nad drugima, radi
vlastitog dobra, lišavajući podanike njihove cjelokupne svojine.

36. Što je uzurpacija?

Uzurpacija je vršenje vlasti na koju drugi ima pravo (vrst domaćeg osvajanja).

37. Što je tiranija?

Tiranija je vršenje vlasti izvan prava, tj. upotrebljavanje vlasti ne radi dobra onih koji su pod njom,
nego radi vlastite koristi.

38. Što je neprijateljska sila?

Neprijateljska sila je samo ono što ne ostavlja nikakvo sredstvo apelacije, tj. pozivanja na zakon.

39. Kako se mora uzimati odluka većine?

Odluka većine mora se uzimati kao akt cjeline = većina ima pravo da odlučuje za ostale!

40. U čemu je spas naroda?

Spas naroda je u Ustavu zakonodavnog tijela koji je vrhovni zakon, prvi i osnovni zakon svih država;
on prethodi svim pozitivnim zakonima i ovisi o narodu.

41. Što je zadatak zakona? Za što služi zakon?

Zakoni jamče i čuvaju svojinu (život, slobodu i imovinu) svih koji su pod njima.
Zakone donosi zakonodavno tijelo (Parlament), i zajednički su svima u tom društvu.

42. Što povezuje narod?

Zakoni povezuju narod!

43. Kako se pomaže država?

Država se pomaže pokornošću, tj. poslušnošću prema zakonu, koji izražava zajedničku volju svih
članova.
44. Što je forma i sadržaj zakona?
Forma zakona su fiksirana, opća i apstraktna pravila koja su donesena unaprijed.
Sadržaj zakona je opće dobro, očuvanje svojine (ljudskih života, slobode i imetka).

45. Pod čijom su jurisdikcijom moralna djela?

Moralna djela su pod jurisdikcijom i vladara i savjesti.

50
46. Kakvo je pravo osobne slobode?
Pravo osobne slobode, slobode ličnosti, je pravo koje svaki čovjek ima po rođenju.
?? = No, to vlasničko pravo na svoju ličnost (koje obuhvaća život i slobodu) se može izgubiti (npr. u
slučaju osvojenosti u pravednom ratu) - za razliku od vlasničkog prava na materijalna dobra, koje
ostaje očuvano.

47. Što je stanje rata? Što ljude stavlja u stanje rata?

Stanje rata je stanje neprijateljstva, nasilja i uzajamnog uništenja.
U stanje rata (i u prirodnom i u društvenom stanju) stupa svaki onaj koji upotrebljava silu bez prava,
tj. koji drugog čovjeka ili drugu državu nastoji upotrebom sile dovesti pod svoju apsolutnu vlast.

48. Što je stanje ropstva?

= produženo stanje rata između osvajača i zarobljenika.

49. Koje dvije vrste raspada treba razlikovati?

Raspad političkog društva od raspada vlade.

50. Koji su uzroci raspada političkog društva?

a) upad strane sile koja osvaja društvo, pa se ono više ne može održati kao cjelovito tijelo -
vlada tog društva više ne postoji i svatko se vraća u prirodno stanje slobode da se sam brine o svojoj
sigurnosti.
b) raspad vlade iznutra:
1. promjenom zakonodavnog tijela
- (kraljevim) uvođenjem novih zakona bez ovlaštenja društva
- kraljevim sprečavanjem sazivanja ili slobodnog djelovanja drugog tijela
- kraljevom arbitrarnom promjenom načina izbora bez suglasnosti naroda
- predajom naroda u podčinjenost stranoj sili
2. kad izvršna vlast zapostavlja i napusti svoje poslove, tj. nemogućnošću izvršavanja
donesenih zakona

51. Što se događa kad se raspadne vlada?

Kad se raspadne vlada nastaje anarhija, raspada se država, te narod ima pravo da uspostavi novo
zakonodavno tijelo, tj. da očuva sebe (izmjenom lica ili oblika vlade ili oboje).

52. Tko može glasovati? Na čemu se, moralno, kod Lockea temelji pravo glasa?
Glasovati može samo onaj tko plaća porez; dakle pravo glasa se kod Lockea temelji na plaćanju
poreza!
Onaj tko nema imovinu (stoga i ne plaća porez), je izvan političkog društva, te nema pravo glasa, jer i
jest cilj cijelog udruživanja u države - očuvanje svojine svih ljudi. Stoga su robovi, koji nemaju
svojinu i ne plaćaju porez, izvan političkog društva.

53. Što je uvjet za očuvanje vlasništva?

Uvjet za očuvanje vlasništva je postojanje zakona i plaćanje poreza.

54. Koje je bilo prvo društvo?

Prvo društvo je bilo društvo muškarca i žene - time je započelo društvo roditelja i djece, a onda i
društvo gospodara i sluge, od kojega je nastalo političko društvo.

51
55. Koji je cilj braka (bračnog društva)?
Cilj bračnog društva je rađanje kao produženje vrste.

56. Što je punoljetnost?

Punoljetnost je dostizanje stanja slobode - kada dijete postane punoljetno, to znači da mu je um
spreman da shvati zakon, te da se prema njemu i ponaša. Tada roditelji više nemaju očinsku vlast nad
djetetom, te dijete samo raspolaže svojom svojinom.

57. Koja je religija prava?

Locke smatra da je prava samo ona religija za koju čovjek vjeruje da je prava; to treba prepustiti
vlastitoj savjesti.
Locke smatra da je nužno razdvojiti građansku vladu od zadataka religije, jer se vlada brine za
građanske interese ljudi, a crkva se brine za spasenje duše.
Locke u „Pismima o toleranciji“ zagovara vjersku toleranciju (nitko ne može nametati nikome neku
vjeru, niti mu oduzimati građanska prava zbog njegove vjeroispovijesti),
ALI smatra da i ta tolerancija ima granice - naime, ne može se tolerirati širenje mišljenja suprotnih
ljudskome društvu, niti se mogu tolerirati oni koji sebi prisvajaju neka posebna prava u građanskim
pravima, te se, naposljetku, ne mogu tolerirati niti ateisti, jer za njih nikakvu vrijednost nemaju
obećanja, zakletve ni ugovori koji su veze ljudskog društva!

58. Što je moć religije?

Religija ima moć potpunog unutrašnjeg pridobivanja duha bez prisile.

59. Koja briga treba biti glavna čovjeku?

Glavna briga čovjeku treba biti vlastita duša, a potom, na drugom mjestu, opći mir.

60. Tko vlada u prijelaznom periodu između prirodnog stanja i društva?

Vlada prirodni zakon.

52
ROUSSEAU: Društveni ugovor, Rasprava o podrijetlu nejednakosti

1. Koji je sadržaj "Rasprave o nejednakosti"?

Rousseau je napisao „Raspravu o podrijetlu i osnovama nejednakosti među ljudima“ kao odgovor na
natječaj akademije u Dijonu. U tom djelu, Rousseau daje hipotetsku povijest čovječanstva (od
plemenitog divljaka do civiliziranog čovjeka), te uzroke nejednakosti (ne prirodne, već
moralne/političke nejednakosti) nalazi u uvođenju prava vlasništva.

2. Koji je sadržaj "Društvenog ugovora"?

U „Društvenom ugovoru“, nakon što je iskritizirao stanje suvremenih prilika u „Raspravi o
nejednakosti“, Rousseau razmatra moguće oblike vladavine i zalaže se za idealan model društva u
kome ne bi bilo nejednakosti. Tu je Rousseau ocrtao načela francuske revolucije.
3. Što u sebi prešutno sadrži društveni ugovor?
Društveni ugovor u sebi prešutno sadrži obvezu da će svakoga tko se odbije pokoriti općoj volji na to
prisiliti čitavo tijelo (prisilit će ga da bude slobodan).
4. Što je čovjek dobio, a što izgubio društvenim ugovorom?
Društvenim ugovorom čovjek je dobio sigurnost: građansku i moralnu slobodu i vlasništvo nad svim
što posjeduje,
a izgubio je prirodnu slobodu i neograničeno pravo na sve što ga mami.
5. Koji je cilj društvenog ugovora?
Cilj društvenog ugovora je sigurnost, tj. održanje ljudi.
6. Što je osnova svih prava?
Društveni ugovor je osnova svih prava.

7. Kakav je razvoj (etape) društva?

Društvo se razvijalo kroz ove etape:
a) prirodno stanje - plemeniti divljak živio je osamljeno lutajući, imao je jednostavne potrebe,
nije bilo moralnih ni društvenih odnosa.
? b) društvo u začetku - javlja se moralnost, zakoni za kažnjavanje osvete. To je najsretnija i
najduža epoha u razvoju ljudskih sposobnosti ("zlatno doba"), iz kojeg su ljudi izašli samo nekim
slučajem.
c) razvijeno društvo - javlja se vlasništvo, rad, nejednakost, koristoljublje, licemjerje, - osniva
se država, donose se zakoni.

8. Kakav je prirodan čovjek?

Rousseau opisuje život plemenitog divljaka (le noble sauvage) u prirodnom stanju - on živi samotno i
slobodno lutajući, spontano zadovoljava svoje male i jednostavne potrebe (hrana, seks, san ), on nije
ni dobar ni loš (jer te distinkcije nastaju tek u društvu), i karakterizira ga suosjećanje, samilost. Svi
plemeniti divljaci su bili slobodni, jednaki i ravnopravni.
U prirodnom stanju nema rata, jer je rat odnos ne među ljudima, nego među stvarima i državama, a u
prirodnom stanju nema ni privatnog vlasništva, niti država.
Također, u prirodnom stanju nema nejednakosti - jedine nejednakosti koje postoje su prirodne
nejednakosti (fizičke i duhovne sposobnosti), ali one su sporedne jer se ne tiču onoga za čovjeka
najbitnijeg - slobode.
9. Kakvi se ljudi rađaju?
Ljudi se rađaju slobodni i jednaki.

53
10. Što povezuje Rousseaua i Montesquieua?
Rousseaua i Montesquieua povezuje gledište da je prirodno stanje - stanje mira (a ne rata), te da je
prirodan čovjek plašljiv.

11. Na kojim načelima se zasniva prirodno pravo?

Prirodno pravo se zasniva, kod Rousseaua, na načelima koja su prethodila razumu:
a) ljubav prema sebi (prirodni egoizam)
b) milosrđe (ljubav prema bližnjem)

Preokret iz takvog prirodnog stanja koje je Rousseau vrlo milo, dešava se kad je netko prvi ogradio dio
zemljišta i rekao: „to je moje!“, a drugi dobrodušnici su mu povjerovali i nisu se pobunili; tj. prirodno
stanje prestaje, te počinje društveno stanje, kada se uvodi privatno vlasništvo!

12. Kakav odnos prema vlasništvu ima Rousseau?

Rousseau dakle smatra da u prirodnom stanju nije bilo privatnog vlasništva - privatno vlasništvo NIJE
prirodno pravo (tu se Rousseau razlikuje od Lockea).
Uspostavljanjem odnosa vlasništva stvara se društveno stanje. Sklapanjem društvenog ugovora
privatno vlasništvo postaje pozitivno/građansko pravo.
Rousseau smatra da državno vlasništvo treba biti veliko i snažno, a vlasništvo građana maleno i slabo -
vlasništvo treba ograničiti kako bi se smanjila nejednakost ljudi.
Vlasništvo se stječe uzimanjem u posjed radom i obrađivanjem zemlje.
13. Tko je bio istinski osnivač civiliziranog društva?
Prvi koji je ogradio neko zemljište i rekao: „ovo je moje!“, naišavši na dobrodušne ljude koji su mu
povjerovali.

14. Gdje je korijen moralne/političke nejednakosti i izrabljivanja čovjeka od čovjeka?

Rousseau razlikuje prirodnu/fizičku od moralne/političke nejednakosti.
Prirodna nejednakost se temelji na razlikama u zdravlju, fizičkoj spremi, te duhovnim i duševnih
sposobnostima. Prirodna nejednakost je nebitna jer se ne tiče onoga za čovjeka najbitnijeg - njegove
slobode.
Moralna ili politička nejednakost pak se razvija tek s društvom, i to počevši od uvođenja privatnog
vlasništva, što je dovelo do razlika bogatih i siromašnih, preko uspostave upravne vlasti, što je dovelo
do distinkcije jakih i slabih, što je na kraju dovelo do zamjene legalne vlade proizvoljnom, te stvaranja
odnosa gospodar - rob, tj. do despotizma!

Korijen društvene nejednakosti i izrabljivanja čovjeka od strane čovjeka je, stoga, u uspostavi
privatnog vlasništva!

U despotizmu su svi ljudi, umjesto u slobodi kao u prirodnom stanju, jednaki u neslobodi!
Takvo strašno stanje, smatra Rousseau, narod ima pravo prekinuti nasilno, tj. revolucijom! Narod ima
pravo na revoluciju, smatra Rousseau (za razliku od Kanta) jer narod ima neotuđivi suverenitet.

Nakon revolucije će se stvoriti razumna država, u kojoj će čovjek imati SLOBODU, i to onu pravu,
moralnu/građansku slobodu, koja je različita od prirodne slobode koju čovjek ima u prirodnom stanju,
a koja je zapravo - ropstvo, jer izvire iz fizičkih nagona.

54
15. Koje je osnovno načelo političkog prava?
Osnovno načelo političkog prava je očuvanje (zaštita) vlastite slobode.
16. Što je sloboda?
Sloboda je pravo čovjeka (a ne građanina - kao u Rimu).
17. Vrste slobode?
Rousseau razlikuje prirodnu slobodu - onu koju pojedinac ima u prirodnome stanju, i koja je
ograničena samo snagama pojedinca - ta sloboda je zapravo - ropstvo, jer izvire iz fizičkih nagona; te
građansku/moralnu slobodu - koja je ograničena općom voljom, tj. zakonom, i koja je prava sloboda
čovjeka!

18. Što je rat i što ga izaziva? Gdje rata nema?

Rat je odnos ne među ljudima (tu se Rousseau suprotstavlja Hobbesu!), nego među stvarima i
državama, a u prirodnom stanju nema ni privatnog vlasništva, niti država, stoga rata nema u prirodnom
stanju!
Dakle, rat je odnos države i države uzrokovan željom za prisvajanjem dobara (dakle, odnos među
stvarima), a pojedinci su tu - neprijatelji slučajno, i to ne kao ljudi i kao građani, nego kao vojnici.
Privatnog rata ili rata čovjeka s čovjekom nema, niti u prirodnom stanju (jer nema trajnog vlasništva),
niti u društvenom stanju, jer je sve pod vlašću zakona.

19. Kakvi su razlozi za ograničavanje teritorija države?

Razlozi za ograničavanje teritorija države su unutrašnji i apsolutni (teže je upravljati na velikim
razdaljinama, uprava je skuplja, vlada ne djeluje efikasno, narod je manje sklon vođama koje nikad ne
vidi).
20. Kakvi su razlozi za širenje teritorija države?
Razlozi za širenje teritorija države su vanjski i relativni (radi odupiranja i samoodržanja).

21. Kakav je Rousseauov odnos prema progresu i prema povijesti?

Po čemu se Rousseauovo shvaćanje povijesti razlikuje od shvaćanja povijesti kod drugih
filozofa?
Rousseau ima negativan stav prema povijesti i progresu - smatra da civilizacijski napredak donosi
moralno nazadovanje. Vlada nered i nesigurnost, ljudi su prijetvorni mekušci, egoisti, itd.

22. Što Rousseau uvodi u politiku kao temeljno načelo?

Rousseau u politiku kao temeljno načelo uvodi samoodređenje naroda: narod u cjelini predstavlja
suverenitet, koji je nedjeljiv i neotuđiv (isto kao Hobbes)!
Narod kao kolektiv, opća volja, je suveren- samo narod može donositi zakone, pa je narod/suveren -
zakonodavac.
Kralj i vlada su tek egzekutiva, izvršna vlast, tj. posrednici između suverena koji donose zakone, i
podanika koji poštuju te zakone.

23. Razlika između opće volje i volje svih?

Rousseau razlikuje:
1. volju svih - volonté de tous
Volja svih je zbroj pojedinačnih volja,
a pojedinačna volja je poseban interes kojeg pojedinac slijedi bez obzira na opće dobro.
Volja svih se tiče posebnih interesa, i ne stvara zakon.

55
2. opću volju - volonté générale
Opća volja je volja cijelog naroda, do koje se dolazi NE tako da zbrajamo pojedinačne volje, već tako
da u postupku dijalektičkog pročišćavanja iz pojedinačnih volja izlučimo ono što je opće, što se zbiva
putem glasovanja.
Opća volja stvara zakon (=narod kao opća volja je suveren i zakonodavac), te koči privatne interese,
pazeći na zajednički interes.
Opća volja svoju općost crpi iz dvije okolnosti:
a) po svome bivstvu ona je volja pojedinaca koju se ujedinili društvenim ugovorom ili volja
barem većine,
b) po svome predmetu ona je usmjerena samo na takva određenja koja važe za sve jednako i
bez iznimke

24. Na koji način se opća volja dobro očituje?

Opća se volja dobro očituje kroz rezultate slobodnog narodnog glasovanja.
25. Može li opća volja pogriješiti?
Da, opća volja može pogriješiti, ali samo iz neznanja, tj. nenamjerno.

26. Na koji način se pojedinačna volja usklađuje s općom voljom?

Za Rousseaua, društvo prerasta pojedinca i potom djeluje na njega, što znači da je država/opća volja
nadređena pojedincima/pojedinačnim voljama, te opća volja uobličuje pojedinačne volje. Tako se,
djelovanjem odozgo, pojedinačna volja usklađuje sa općom. To je Rousseauov republikanizam, koji se
razlikuje od Lockeovog liberalizma, koji državu vidi kao skup pojedinaca, zbroj pojedinačnih volja, tj.
voljom svih (a ne općom voljom!).

27. Kakva društva razlikuje Rousseau?

Rousseau razlikuje:
a) obitelj - prva, i ujedno jedina prirodna, društvena zajednica;
tu je otac - šef.
b) građansko društvo - društvena zajednica u koju putem sporazuma ulaze odrasli ljudi.

28. Što dijeli čovjeka od životinje?

Čovjeka od životinje razlikuje to što se životinja pokorava nagonu i ide za svime što ju mami, a
nasuprot tome čovjek ima slobodnu volju i razuman je pa slobodno bira. Isto tako, čovjeka (kao
pojedinca i kao vrstu) karakterizira, za razliku od životinje, usavršivost.
29. Što je zajedničko čovjeku i životinji?
Čovjeku i životinji zajednička je osjećajnost.
30. Što je bit ljudske prirode?
Bit ljudske prirode, i ono što čovjeka razlikuje od životinje, je slobodna volja.
31. Što je jedini pokretač ljudskog djelovanja?
Pokretač ljudskog djelovanja su strasti (npr. ljubav prema blagostanju) i interesi.
32. Kako se razvija ljudski razum?
Ljudski razum se razvija djelatnošću strasti - mi imamo neke potrebe, želimo uživati, i stoga
naginjemo znanju.

56
33. Što je potrebno za govor i opće ideje?
Za govor i opće ideje potrebna je moć apstrakcije (npr. prvo je svaki hrast imao posebno ime, a tek
kasnije su ljudi počeli uočavati vrste!).

34. Između kojih ideala oscilira Rousseauova misao?

Rousseauova misao oscilira između ideala prirodne dobrote i vrhovnog moralnog ideala građanske
vrline.
35. Kakav može biti građanin vezan društvenim ugovorom?
= krepostan.

36. Koja je čovjekova prva briga?

- opstanak (samoodržanje).

37. Što Rousseau zamjera Hobbesu?

Rousseau Hobbesu zamjera to što je sve mane ljudi koje je vidio u društvu pretvorio u njihove
iskonske značajke u prirodnom stanju, te to što nije vidio da isti razlog koji sprečava divljake da se
koriste razumom njih istodobno sprečava i da zlorabe svoje sposobnosti.

38. Da li građansko pravo ograničava prirodna prava čovjeka?

Da, građansko pravo ograničava prirodna prava čovjeka: nijedan čovjek koji je sklopio društveni
ugovor ne zadržava prava iz prirodnog stanja.
Čovjek u državu ulazi u potpunom samootuđenju, odričući se svih svojih 1. dobara i 2. prava u korist
zajednice.
1. Prirodno pravo daje svakome pravo na sve, a građansko pravo, uspostavljajući vlasništvo,
ograničava prava svakoga na ono što mu je nužno i na ono što je stvorio svojim radom.
2. Stupajući u društvo, čovjek ustupa svoja prirodna prava da bi za to dobio ograničenija, ali sigurnija
građanska prava, dok država sebi prisvaja samo ona prava koja su nužna za održanje zajednice.

39. Kako gleda na reforme utemeljene na kompromisu?

Rousseau osuđuje svaku reformu zasnovanu na kompromisu, ali smatra da nije na narodu, nego na
mudrom zakonodavcu da zbriše stari svijet (utopija).

40. U kojem smislu R. upotrebljava riječ "pravda"?

? 2 značenja riječi "pravda" tu su suprotstavljena:
a) potreba univerzalnog uma koju nalaže Bog (postoji u svijesti ljudi, a razvija se samo u
civiliziranom društvu)
b) skup pravila, čije izvršavanje mora omogućiti društvenom tijelu da se održi i ostane čvrsto
- pravda postoji prije društva, ali ostaje samo ideja sve dok joj društveni ugovor ne da stvarnu
snagu, stvorivši uzajamne obveze; zato su potrebni zakoni da bi se sjedinila prava s dužnostima i
pravednost privela svojoj svrsi - opća volja (tj. sklad pravde i interesa: opća volja se stvara
sporazumom, očituje se u zakonu, a izražava se samo zajedničkim interesom - volju uopćava
zajednički interes)
- pravda je ono što dopušta pravo (zakon)

41. Što je društveni poredak?

Društveni poredak je poredak koji nastaje društvenim ugovorom, a on daje čovjeku građansku slobodu
u zamjenu za prirodnu.

57
42. Pravo jačega?
Rousseau smatra da sila nije osnova nikakve zakonite vlasti među ljudima: sila ne stvara pravo, ona je
fizička moć. Ustuknuti pred silom je stvar nužnosti i razboritosti, a ne volje. Ali, kad prestaje sila,
nestaje i to pravo - dužni smo se pokoravati samo zakonitim vlastima.

43. Kakvo udruživanje treba biti?

Udruživanje treba biti takvo da pojedinac, ujedinjujući se sa svima, otuđuje sva svoja prava i svoja
dobra u korist zajednice - tako se postiže da su svi u istom položaju, zaštićeni i slobodni.
Taj čin udruživanja stvara moralno i kolektivno tijelo, koje je javna osoba sa svojim zajedničkim Ja:
nekad se to tijelo zvalo grad, a sada se zove republika ili političko tijelo.
Činom udruživanja u republiku svatko se obvezuje u dvostrukom smislu:
a) kao član suverena prema pojedincima
b) kao građanin prema suverenu

44. Što je država?

Država nije skup političkih ustanova, već čitav narod, ako poštuje zakone (pasivno političko tijelo).
45. Na čemu se stvara država?
Država se stvara na razumu.
46. Što čini bit države?
Zakon čini bit države.
47. Što je javna osoba?
Javna osoba je moralno i kolektivno tijelo koje ima svoj život i volju, svoje zajedničko Ja - nekad se
zvala grad, a sad se zove republika ili političko tijelo, koje njezini članovi zovu država (kad je
pasivna), suveren ili vlast (kad je aktivna):

48. Što je suveren?

Suveren ili vlast kod Rousseaua nije jedna osoba, već cjelina političkog tijela, ako stvara zakone.
Dakle, suveren je aktivno političko tijelo.
49. Osobine suverenosti (izvršavanja opće volje naroda)?
Suverenost naroda je:
a) neotuđiva - dakle, volja se ne može ni prenositi niti zastupati - može se prenositi samo vlast!
b) nedjeljiva (opća volja je volja cijelog naroda)
c) nepogrešiva
d) to je apsolutna vlast nad svim članovima političkog tijela
50. Što je čin suverenosti?
Čin suverenosti je pogodba cjeline sa svakim svojim članom, tj. sporazum koji je:
a) zakonit (jer mu je osnova društveni ugovor)
b) jednakopravan (jer je zajednički za sve)
c) koristan (jer mu je cilj opće dobro)
d) postojan, čvrst (jer su mu jamac snaga javnosti i vrhovna vlast)
51. Da li je kralj i suveren isto?
Ne! Kralj je nositelj izvršne vlasti - egzekutiva, i drži vladu u svojim rukama,
a suveren je narod kao kolektiv, opća volja, i on je legislativa.
52. Kako se održava suverena vlast?
Suverena vlast se održava okupljanjem naroda u narodne skupštine, gdje on izražava opću volju.

58
53. Koje su granice suverene vlasti?
Granice suverene vlasti su te da ona ne može odlučivati o pojedinačnim slučajevima, nego se na sve
primjenjuje općenito.

54. Koja je razlika između tiranina i despota?

Tiranin prisvaja vlast, ali je vrši po zakonu, a despot je uzurpator suverene vlasti i postavlja se iznad
samih zakona.
55. Kako spriječiti prisvajanje vladavine (tiraniju)?
? Tiranija se može spriječiti povremenim skupštinama.

56. Što su zastupnici (predstavnici)?

Zastupnici su posrednici između suverena i vlade. Oni su samo sluge koje narod svaki tren može
otpustiti.

57. Kakve su obaveze koje nas vežu uz društveno tijelo?

Obveze koje nas vežu uz društveno tijelo su uzajamne (ispunjavajući ih, radimo i za sebe).
58. Što su zakoni?
Zakoni su javni i svečani činovi opće volje; uvjeti građanskog udruživanja.
Tvorac zakona je narod.

59. Gdje se zakon gubi?

1. One koje ne može pokrenuti ljudska razboritost, zakonodavac mora pridobiti božanskim
autoritetom: religija je u službi politike u stvaranju nacija (iako one nemaju zajednički cilj).
2. Nikad ne treba obustaviti svetu vlast zakona, osim ako je u pitanju spas domovine (održanje
države): u tom slučaju zajednica zadužuje najdostojnijeg za javnu sigurnost.
Ako je opasnost velika i aparat zakona sprečava zaštitu od te opasnosti, onda se imenuje vrhovni vođa
(diktator) koji tada ušutkava sve zakone i obustavlja za trenutak vrhovnu, tj. suverenu vlast (time se ne
ukida zakonodavna vlast, jer diktator, tj. izabrani magistrat može činiti sve, osim donositi zakone).

60. Kakva je svaka zakonita vlada?

Svaka zakonita vlada je republikanska. Dakle, republika je Rousseau ideal: republika je svaka država
uređena po zakonu, pa bila ona demokracija, aristokracija ili monarhija.

61. Što za Rousseaua znači jednakost?

? Jednakopravnost je temeljna vrijednost demokratskog poretka, a pretpostavka za nju je apstraktni
subjekt (državljanin), sjedinjen u puku i sveden na političko pravo.
Društveni ugovor uspostavlja među građanima takvu jednakost da se svi oni obvezuju u istim uvjetima
i da svi moraju uživati ista prava.
Jednakost znači tek okolnost da nijedan građanin nije toliko bogat da bi mogao kupiti svog
sugrađanina, a nijedan građanin tako siromašan da bi se morao svome sugrađaninu prodati. Jednakost
je tako pretpostavka slobode (jednakost i sloboda su 2 cilja zakonodavnog sustava).

62. Kod podjele zakona, koji oblici odnosa postoje?

Zakon se dijeli na 4 vrste zakona:
a) politički ili temeljni zakoni: oni uređuju odnos društva prema društvu, te vladara prema društvu.
Ti zakoni određuju oblik vlade.
b) građanski zakoni: oni uređuju odnos članova društva među sobom ili sa cijelim političkim tijelom.

59
c) krivični zakoni: tiču se odnosa između prekršaja zakona i kazne
d) običaji, navike i javno mnijenje: to su nepisani zakoni, ali urezani u srca građana, stoga su bitni.

63. Što je vlada?

Vlada je posredničko tijelo između suverena (narod kao kolektiv - aktivni građani, opća volja) i
podanika (pojedinaca, posebnih volja - pasivni građani, tj. država).
Vlada izvršava zakone koje donosi suveren, a koje poštuju podanici.
Vlada je vrhovna uprava.
Članovi vlade zovu se magistrati (upravljači).
Snaga vlade je najveća kad jedan vlada (jer je onda volja vlade jednaka pojedinačnoj volji vladara), a
najmanja kad puno njih vlada, ali je tada volja vlade najbliža općoj volji .

64. Kako se ustanovljava vlada, tj. od koja se 2 čina sastoji?

Vlada se ustanovljava kroz dva čina:
prvo narod donosi zakon kojim određuje oblik vladavine,
a onda narod imenuje članove te vlade.

65. Koja je funkcija vrhovne vlasti?

Funkcija vrhovne vlasti jest da bude jamac vjernosti ugovornih strana;
da nema vrhovne vlasti, svatko bi mogao odustati od ugovora (na osnovu toga narod nije dužan slušati
magistrate, ako oni prestanu biti zakoniti).

66. Koja je razlika između države i vlade?

Vlada je posredničko tijelo između suverena (= narod kao kolektiv - aktivni građani, opća volja) i
podanika (= pojedinaca, posebnih volja - pasivni građani, tj. država).
Vlada izvršava zakone koje donosi suveren, a koje poštuju podanici.
Vlada je vrhovna uprava.
Vlada je u malome ono što je političko tijelo u velikome: ona je moralna osoba, djelatna je kao
suveren (vlada u cjelini) i trpna kao država, tj. podanici (vladini organi).
Odnos vlade i suverena: država postoji po sebi samoj, a vlada samo po suverenu.

SUVEREN (narod kao kolektiv - opća volja;

donosi zakone → aktivno političko tijelo; vladavina ili
↓ vlada kao cjelina)
VLADA (posrednik između suverena i podanika; izvršava zakone koje
donosi suveren a poštuju podanici)
↓
PODANICI (narod kao pojedinci; poštuje zakone → pasivno političko tijelo)
(DRŽAVA)

Volja vlade (tijela) je zasebna u odnosu prema državi; vlada je dio države kao cjeline.
Snaga vlade je najveća kad jedan vlada (jer je onda volja vlade jednaka pojedinačnoj volji vladara), a
najmanja kad puno njih vlada, ali je tada volja vlade najbliža općoj volji .

60
67. Proporcije vlasti?
U vladi je najbolje da nema previše magistrata, da se ne bi hrpa magistrata povodila po svojim
individualnim voljama, što bi dovelo do slabljenja vlade;
ali nije dobro ni da ih je premalo, jer što je više magistrata, to se volja vladinog tijela više približava
općoj volji.
68. U kojoj se vlasti narod predstavlja?
Narod se predstavlja u izvršnoj vlasti (a zakonodavna vlast je narod sam).

69. Što je puk/narod?

Puk/narod:
- kao kolektiv, opća volja, narod je suveren, zakonodavac, tj. aktivno političko tijelo;
- kao država, narod je pasivno političko tijelo, podanici, koji poštuju zakone koje donosi narod kao
suveren, a izvršava vlada - egzekutiva.

70. Što je tribunat?

Tribunat je zasebna posrednička magistratura između
vlade i podanika
ili
vlade i suverena,
sa svrhom obrane zakona i sprečavanja njihova kršenja.
Tribunat je čuvar zakonodavne vlasti: ništa ne može učiniti, ali sve može spriječiti (nije trajan organ).

71. Što je vladavina?

Vladavina je zakonito ustanovljenje izvršne vlasti.
72. Kakve vladavine postoje (s obzirom na upravnu vlast)?
a) republike (države zasnovane na zakonima):

1) demokracija - vlada narod: ima više građana u vladi nego izvan vlade.
Zakonodavna i izvršna vlast su u jednom tijelu.
Demokracija pristaje najbolje malim i siromašnim narodima, gdje se svi poznaju i imaju jednostavne
običaje. Za demokraciju bitno je da su njeni građani jednaki po položaju i imućnosti, te da imaju malo
ili nimalo luksuza, jer on izopačuje.
2) aristokracija - vlada izabrana grupa: suveren ograničava vladavinu na mali broj
magistrata. Zakonodavna i izvršna vlast su odvojene, pa stoga postoje 2 opće volje: vlada i suveren.
Tri su vrste aristokracije:
- prirodna a. (u prvim društvima)
- izborna a. (najbolja)
- nasljedna a. (najgora)
Aristokracija pristaje najbolje državama koje su srednje veličine i bogatstva. Pretpostavlja manje
vrlina od demokracija, ali su joj svojstvene umjerenost bogatih i zadovoljnost siromašnih.
Aristokracija dopušta stanovitu nejednakost u imućnosti.

b) monarhija - vlada 1 ličnost: monarh ili kralj. On upravlja svime - jedini u državi raspolaže
izvršnom vlašću. Monarhija odgovara velikim i bogatim državama smještenim u plodnim
podnebljima, jer su narodi u monarhiji najviše izrabljivani.

61
73. Nedostatak demokracije (narodne vladavine)?
U demokraciji su vladalac i suveren jedno te isto lice - onaj koji zakone stvara te zakone i izvršava, pa
postoji opasnost od utjecaja brojnih pojedinačnih gledišta/interesa na javne poslove.
Isto tako, demokracija je podobna samo za male države, s jednostavnim običajima, jednakom
raspodjelom bogatstva, te gdje svi građani sudjeluju u vlasti - takvo što ne može se ostvariti u ljudskoj
realnosti (demokracija je za narod bogova, a nije za ljude).
Također, demokracija čini državu neotpornom prema građanskim ratovima, unutrašnjim pobunama.

74. Što je pokretač demokracije?

Pokretač demokracije je vrlina, tj. ljubav prema javnom dobru i interes za javni život (sukladnost
pojedinačne volje općoj volji).

75. Kako se vlada izopačuje?

Vlada se izopačuje:
a) sužavanjem vladavine (npr. prijelazom od demokracije na aristokraciju, a od nje na
kraljevstvo)
b) raspadom države (kad vlada/vladar prisvoji za sebe suverenu vlast)
76. U što se izobličuju pojedine vladavine?
Demokracija se izobličuje u ohlokraciju (vladavinu svjetine), aristokracija u oligarhiju, monarhija u
tiraniju.

77. Koja su dva načina izbora?

Izbor se može vršiti glasovanjem (za demokraciju) i ždrijebom (za aristokraciju).

78. Koje je najbolje državno uređenje?

Rousseau kao državni ideal ima nekadašnje rimske republike, u kojima je vladala direktna
demokracija, bez raspodjele vlasti, i bez reprezentacije! No, takva vlast je moguća samo u svijetu
bogova, ali ne i u ljudskome svijetu, jer je nemoguće očekivati da bi se SVI građani NON-STOP
nalazili okupljeni u političkom tijelu, i non-stop raspravljali o javnim pitanjima.
Zato je praktično, za ljude najbolji oblik vladavine - izborna aristokracija, tj. demokracija s izbornom
vladom nekolicine.

79. Što je ljudsko društvo?

? Ljudsko društvo je sustav nasilja moćnika i tlačenja slabih.

80. Koje su 4 vrste nejednakosti u društvu?

4 Vrste nejednakosti u društvu su: bogatstvo, stalež, osobna moć, vlast.

81. Što je zajedničko Hobbesu i Rousseauu?

I Hobbes i Rousseau odbacuju sporazum o podaništvu i prihvaćaju sporazum o udruživanju, ali s tom
razlikom da iz Rousseauovog "Društvenog ugovora" ne proizlazi apsolutna monarhija, nego
demokracija.

62
82. Koje su razlike između Lockea i Rousseaua:
- Locke: stupajući u građansko društvo, ljudi otuđuju u korist suverena samo pravo
kažnjavanja prijestupnika prirodnog prava.
- Rousseau: ljudi ustupaju sva svoja prava u korist zajednice (život, sloboda, dobra koja
faktički posjeduje)
- za razliku od Lockea, R. poriče čovjekovu društvenost u prirodnom stanju (ali smatra da je
čovjek od prirode dobar)
- u prirodnom stanju kod R. ne postoji vlasništvo, a kod Lockea postoji; kod Rousseaua je (ali
ne i kod Lockea) privatno vlasništvo - izvor svih zala!
- Rousseau je republikanac, a Locke liberalist: za R. je društvo bitnije od pojedinca, i društvo
pojedinca oblikuje, dok je za L. društvo - tek zbroj pojedinaca, koji su najbitniji.

83. Što proizvodi slobodno djelovanje?

Slobodno djelovanje ima svoj moralni uzrok (volja) i fizički uzrok (sila koja izvršava čin volje).

84. Što je volja, a što sila političkog tijela?

Volja političkog tijela je zakonodavna vlast (koja pripada samo narodu), a sila političkog tijela je
izvršna vlast (vlada).

85. Što je cenzura?

Cenzura je izuzetna magistratura, čiji je cilj održanje nepisanih zakona (običaja) sprečavanjem
kvarenja mnijenja. Rousseau smatra cenzuru opravdanom: „ispravite mišljenje ljudi, i njihove će se
naravi oplemeniti same od sebe!“.

86. Kakva religija može biti s obzirom na odnos prema društvu?

Rousseau razlikuje tri tipa religije:
a) religija čovjeka - prirodno božansko pravo (to je pravi teizam: religija svedena na unutarnje
vjerovanje u boga, bez hramova i obreda). Ta je religija dobra jer spaja ljude - oni se osjećaju kao
braća, vole se, ALI ta religija nije podobna za državu, jer je takve vjernike briga samo za život poslije
smrti. ne zanima ga dobrobit države, pa bi takva država prelako pala u ruke tiranina.
b) religija građana - građansko/pozitivno božansko pravo (religija uvedena u nekoj zemlji,
koja građanima daje bogove, obrede i dogme, kao u antičkim gradovima).
c) svećenička religija - najgora, jer daje ljudima 2 zakonodavstva i tako ljude sprečava da
budu i pobožni ljudi i ispravni građani (= rimokatolici, Japanci, lame).

87. Što je religija?

Religija je čuvar društvenog poretka (ali se R. zalaže za vjersku snošljivost).
Rousseau je smatrao da suveren - narod - mora ustanoviti građansku vjeru, vjerske obrede koji su za
sve obvezni, a koji stvaraju osjećaj društvenosti, i tako koristi državi.
Treba postojati moćno, razumno, zaštitničko božanstvo,
vjera u zagrobni život,
i u sreću pravednih.
I ovdje su Jakobinci fanatično slijedili Rousseauove ideje, uvevši „kult najvišega bića“, čiji je vrhovni
svećenik bio Robespierre.

63
88. U čemu je Rousseauova idealistička obmana?
? Rousseauov idealizam očituje se na više mjesta:
- za demokraciju postavlja u današnjim uvjetima nemoguć uvjet da narod ne vlada putem
predstavnika, već da direktno, neposredno i u potpunosti obavlja sam činove suverenosti
- opisuje utopijsku, idealnu državu, u kojoj pojedinac povjerava sva svoja prava suverenu, kojega
oživljuje opća volja, izražena u zakonu (zamišlja idealan društveni ugovor, a onda ga pokušava
primijeniti na stvarnost)
- kad govori o zakonima, stvara ih za vječnost
- u zabludi je kad poistovjećuje život naroda sa životom čovjeka
- utopija što se tiče stajališta da snaga zakonodavstva mora uvijek težiti da održi jednakost, koju uvijek
teži uništiti snaga zbivanja.

SHEMA ZA PONAVLJANJE ROUSSEAUA:

Republika ili političko tijelo - njega njegovi članovi zovu:
1. DRŽAVA (kad je pasivna) - to je narod ako poštuje zakone;
2. SUVEREN ili VLAST (kad je aktivna) - on stvara zakone; to je narod kao opća volja, tj.
narod u cjelini.

Kralj je egzekutiva, on drži VLADU u svojim rukama i posrednik je između suverena koji
donosi zakone i naroda koji ih poštuje.

Zastupnici su posrednici između vlade i suverena.

Tribunat je posrednik između vlade i podanika ili vlade i suverena.

64
KANT: Um i sloboda

Kantovo političko učenje može se ovako sažeti:

Među ljudima i među državama dešava se izlaz iz prirodnog stanja, koje je stanje rata, u pravno stanje,
koje je stanje mira. Tako idealno nastaje republikanska vladavina (tj. država temeljena na pravu) i
potom međunarodna organizacija, što dovodi do vječnoga mira.
***
Već Kantova etika podrazumijeva filozofiju politike, jer pokazuje da se moralni zakon ne može misliti
neovisno od vanjske egzistencije čovjeka, koji živi sa drugima. To se vidi u formulaciji kategoričkog
imperativa koji glasi: radi tako da maksima tvoje volje uvijek može vrijediti kao princip općeg
zakonodavstva.
Kant u skladu s time traži državno uređenje koje će pomoću zakona svim pojedincima omogućiti
najveći mogući stupanj slobode koja može postojati zajedno sa slobodom svih drugih pojedinaca.

U prirodnom stanju, dok je izvan regulative uma i na njemu zasnovanih zakona, sloboda je divlja,
brutalna i neobuzdana. To je stanje slobode bez pravne prinude.
U prirodnom stanju tako, po Kantu kao i po Hobbesu, vlada nesigurnost, rat svih protiv sviju - rat je
stalna mogućnost. Odnosi među ljudima nisu posredovani nikakvim racionalnim sredstvima, već se
ljudi odnose među sobom isključivo prema količini fizičke snage koju imaju. Zbog nesigurnosti
prirodnog stanja, ljudi ga napuštaju, te ulaze u građansko stanje (u državu) u kome vlada zakonita
sloboda. Ljudi nužno ulaze u građansko stanje, jer ne mogu dugo biti u stanju divlje slobode!
Za Kanta je država - sistem slobode, središte i oličenje slobode.
Građansko stanje, tj. država ima svoju osnovu u a priori datim principima zakonodavnog uma.
Cilj građanskog stanja je da zakonom svakome garantira sigurnost i slobodu u zajednici s drugim
ljudima. Dakle, razlog postojanja države po Kantu nije blaženstvo građana nego osiguravanje zakonite
slobode!
To se postiže pravom - pravo je ograničavanje svačije slobode tako da ona bude suglasna sa slobodom
drugih; prema tome je javno pravo - ukupnost vanjskih zakona koji omogućuju potpunu suglasnost
slobode sa slobodnom svakoga drugoga.
Po Kantu, samo se u građanskom društvu (tj. u društvu koje sadrži najveću slobodu, a i najveće
osiguranje te slobode) ostvaruje najviša namjera prirode, razvoj svih čovjekovih sposobnosti.
Uspostavljanje pravednog građanskog uređenja predstavlja za ljudski rod najviši zadatak prirode.

Osnovu građanskog uređenja čini prvobitni ugovor, ali on ne pripada svijetu činjenica nego je on
čista ideja uma. Prvobitni društveni ugovor je mjerilo zakonodavstva jer obvezuje zakonodavca da
svoje zakone stvara kao da bi oni mogli proizlaziti iz ujedinjene volje cijelog naroda.
Prvobitni ugovor je ujedno i idealni kriterij državnog uređenja, dakle pravilo, a ne izvor državnog
uređenja.

1. Državno uređenje?
Državno uređenje koje Kant tu zastupa je republikansko: to je država temeljena na pravu - pravna
država (za razliku od despocije). Ono čovjeku omogućava najveću slobodu, a ujedno i najviše
osigurava tu slobodu.
Kant pod republikanstvom razumije ne državni oblik, već oblik vlasti: razlikuje dva oblika vlasti:
republikanski i despotski, te tri državna oblika: monarhiju, aristokraciju i demokraciju.
Republikanski ustav/ oblik vlasti je državni princip odvajanja izvršne vlasti (vlade) od zakonodavne.
Vlada je tu ona koja predstavlja narod, dok je sam taj narod vrhovni zakonodavac.

65
Republikanstvo je najbolje jer omogućuje samoodređenje naroda, tj. jer republikanski vladati znači
postupati s narodom po principima koji su u skladu s duhom zakona slobode (kakve bi narod zrela
uma propisao sam sebi), premda se od njega ne traži doslovan pristanak. Stoga i monarhija može biti
republikanska!
No, demokracija ne može! Zašto? Zato što Kant u demokraciji vidi despotizam - jer se tu spajaju
zakonodavna vlast i izvršna vlast u jednu vlast koja provodi zakone koje je sama donijela, i tu svi
odlučuju o jednome, a možda i protiv njega (koji, dakle, nije suglasan), dakle to su svi, koji ipak nisu
svi; što je proturječje opće volje sa samom sobom i sa slobodom. U izvršnoj vlasti demokracije po
Kantu vladaju zbrka i nered jer svatko može i želi biti svoj gospodar. Tu pojedinac predstavlja sve, a
opet ništa! - to je izobličen oblik vlasti.

Republikanski ustav je zasnovan na principima slobode članova nekog društva (kao ljudi), potom na
načelima ovisnosti svih o jednom jedinom zajedničkom zakonodavstvu (kao podanika), te na zakonu
njihove jednakosti (kao državljana).
Bitno je da republika ima što obuhvatniju reprezentaciju/predstavništvo, a na čelu republike je kralj
(danas: predsjednik).
Uspostavljanje građanskog društva u kojemu se narod samoodređuje - tj. republike - je krajnja svrha
historijskog procesa, ali je ujedno i najteži zadatak ljudskoj vrsti, jer je čovjek životinja koja, ako živi s
drugima, ima potrebu za gospodarom, koji će ga prisiliti na poštovanje zakona, granica slobode.
Budući da je i gospodar uvijek ujedno i čovjek, taj problem je teško rješiv, pa se čovjek zapravo može
samo približavati ideji savršenog građanskog društva.

Apriorna načela uma na kojima počiva svaka država su:

1. sloboda: sloboda znači da nitko ne može nikoga prisiliti da na njegov način bude sretan, već da
svatko svoje blaženstvo može tražiti gdje želi, pod uvjetom da time ne šteti drugima.
2. jednakost: jednakost pretpostavlja da svaki član političke zajednice ima prema svakom drugom
pravo prisile, od čega je izuzet samo poglavar (jedino on smije prisiljavati, a bez da bude prisiljen).
Jednakost se kod Kanta tiče samo prava, a ne i posjedovanja, te Kant čak smatra da nejednakosti među
ljudima unapređuju ljudski rod pokrećući njegov razvoj ka boljem i savršenijem.
3. samostalnost pojedinaca: pravo glasa imaju samo samostalni pojedinci, tj. oni koji imaju svojinu, i
oni se nazivaju građanima. Kant tako državljane dijeli na aktivne (=građane) i na pasivne, s time da su
pasivni svi oni koji ne izdržavaju sami sebe, te stoga nemaju pravo glasa (djeca, žene).

2. Što je namjera/plan prirode?

Namjera prirode je da se povijest ljudske vrste razvija u točno određenom smjeru, krećući se svom
krajnjem cilju: ostvarenju savršenog državnog uređenja - općesvjetskog građanskog poretka. Stoga je
uspostavljanje pravednog građanskog uređenja za ljudski rod - najviši zadatak prirode, a ujedno i
krajnja svrha historije.
Po Kantu, samo se u građanskom društvu (tj. u društvu koje sadrži najveću slobodu, a i najveće
osiguranje te slobode) ostvaruje najviša namjera prirode, razvoj svih čovjekovih sposobnosti.
Do savršenog društvenog uređenja priroda dovodi ljude pomoću njihova antagonizma u društvu, tj.
njihove nedruštvene društvenosti: čovjek je sklon ulasku u društvo jer se u društvu više ispunjava
kao čovjek, ostvaruje svoje potencijale, jer čovjek (kao jedino umom obdareno biće na zemlji, koje se
ne vodi nagonima, već tim umom i slobodom volje) može u potpunosti razviti svoje sposobnosti uma
samo u vrsti, a nikada sam,
ali, ujedno, čovjek je sklon osamljivanju jer želi sve urediti prema svome shvaćanju, netrpeljiv je,
natjecateljski usmjeren, žudi za imovinom, za gospodarenjem. Taj ljudski antagonizam je sredstvo

66
kojim se priroda služi da bi ostvarila razvoj ljudskih potencijala, da bi ljude nagnala da upregnu svoje
snage, da se potrude i iznalaze stalno nova i bolja rješenja nadolazećih problema.
Dakle, povijesni napredak nije posljedica moralna djelovanja, nego on nastaje kao posljedica
mehanizama prirode, prirode koja se služi upravo onim sebičnim sklonostima ljudske prirode,
porocima, nasiljem i ratom, tj. upravo onim ljudskim negativnostima čije je ukinuće njezina zadaća!
Dakle, Kant, kao i Rousseau, smatra da civilizaciju prate zla, poroci i bijeda, ali, za razliku od
Rousseaua, Kant smatra da ta zla imaju svoju povijesnu ulogu, te da će ta zla sama sebe nadići (osim
nedruštvene društvenosti ljudi, koja pripada čovjekovoj vječnoj prirodi, i koja je korisna za razvoj
idealnog građanskog društva: članovi tog društva imat će najveću slobodu i među njima će vladati
opći međusobni antagonizam, ali će ta sloboda imati točno određene granice kako bi mogla postojati
uz slobodu drugih).
Tako se, pod utjecajem prirode (koja je sve dijelove Zemlje učinila naseljivima, te je ratovima ljude
potjerala da ih nasele i tako premreže planet), stanje rata ukida stvaranjem republika, a potom i
federacija među njima; no, stapanje država u jednu ta ista priroda ometa razlikama jezika i religija, ali
to rješava napredak prosvjećenosti (koja uvodi jednu univerzalnu, umnu religiju). kao i trgovački duh
(tu se kant slaže s Montesquieuom, kada religiji koja razdvaja suprotstavlja trgovinu koja sjedinjuje),
koji spajaju ljude.

3. Kako se odvija povijest?

- u znaku namjere prirode.

4. Na osnovu čega se uspostavlja zakoniti poredak?

Zakoniti poredak se uspostavlja na osnovu državnog ugovora, a on nastaje zajedničkom voljom naroda
(državu konstituiraju norme, tj. opća zakonitost koja izvire iz uma, na kojemu svaki pojedinac ima
udjela).
Krajnji uzrok zakonitog poretka među ljudima je inače antagonizam (nedruštvena društvenost) koja
vlada između pojedinaca u društvu - on je njihova sklonost da stupe u društvo (čovjek je sklon tome da
se podruštvljuje, jer se u društvenom stanju više ispunjava kao čovjek), koja je, međutim, povezana s
općim otporom koji stalno prijeti da razjedini to društvo (čovjek je i nedruštven, želi sve urediti po
svojem shvaćanju, pa ima tendenciju da se osamljuje) - to je ujedno sredstvo kojim se priroda služi da
bi ostvarila razvoj ljudskih potencijala.

5. Što je prosvjećenost?
Prosvjećenost je čovjekov izlazak iz stanja nezrelosti koju si je sam skrivio, izlazak putem slobodne i
samostalne javne upotrebe vlastitog razuma.
6. Što je nezrelost?
Nezrelost je nemoć čovjeka da svoj razum upotrebljava bez vodstva nekog drugog.
Kada čovjek ne upotrebljava svoj razum ne iz nedostatka istoga, već iz nedostatka hrabrosti da se
njime služi bez tuđeg rukovođenja, tada je to samoskrivljena nezrelost. Ona vrlo često čovjeku postane
navika.
Stoga je lozinka prosvjećenosti/prosvjetiteljstva: sapere aude! - imaj hrabrosti da se služiš vlastitim
razumom! (um je osnova i cilj prosvjetiteljstva). Takvo slobodno razmišljanje na posljetku dovodi
narod do toga da slobodno i djeluje.
Kant smatra da je njegovo doba - doba prosvjećenosti, jer npr. daje ljudima slobodu da se vode svojim
razumom u pitanjima religije, a ne propisuje religiju, kao što se to prije činilo.

67
7. Što je privatna, a što javna upotreba uma?
Privatna upotreba uma je ona koju vrši građanin, u izvjesnim građanskim dužnostima ili povjerenim
službama - ovdje nije dopušteno razmišljanje, nego se mora slušati, jer se izvršava tuđi nalog.
Javna upotreba uma, pak, je ona koju vrši građanin kao naučenjak - javna upotreba uma mora biti
posve slobodna, kako bi naučenjak mogao slobodno objavljivati svoja mišljenja o svemu. Iz takve
upotrebe uma proizlazi prosvjećenost.

8. Početak historije čovječanstva?

9. Kad počinje historija?
Historija počinje kada je razvojem uma čovjek otpušten iz krila prirode, nužnosti i instinkta i bačen u
svijet slobode, ali i tegobnog života briga, iz kojega se ne može vratiti u prvotno stanje jer ga njegov
um nagoni da razvija svoje sposobnosti. Tim kultiviranjem uma nastaju zla, poroci, a pojedinac
upoznaje muku, rad, bol, znanje o smrti. Stoga neki ljudi žude za nejasnom slikom zlatnog doba koje
bi dovelo do jednakosti sviju, do vječnoga mira, te do uživanja u dokolici, no takvo stanje je
nemoguće jer zapravo ne zadovoljava čovjeka, ne omogućuje mu razvitak njegovih sposobnosti, pa
mu um ni ne dopušta vraćanje u to stanje.
10. Od čega počinje historija prirode, a od čega historija slobode?
Historija prirode počinje od dobra, jer je ona djelo boga, a historija slobode počinje od zla, jer je ona
ljudsko djelo.
Za ljudsku vrstu to odvajanje od prirode i ulazak u umno stanje slobode znači napredak koji vodi ka
sve većem korištenju ljudskih sposobnosti, ali za jedinku to znači mnogo nedaća - javljanje
mukotrpnog rada, zala, poroka, muke, boli, tj. moralni pad, za koji je odgovoran sam čovjek.
Iz doba lagodnosti i mira čovjek je zakoračio u doba rada i razdora, koje je bilo predigra za ujedinjenje
u društvo: čovjek je počeo od lutalačkog lovačkog, pa sakupljačkog života, da bi na kraju došao do
pripitomljavanja životinja i sjedilačkog života na svojoj zemlji. Radi osiguravanja svog posjeda, ljudi
se skupljaju u sve veće zajednice , u kojima se potrebe zadovoljavaju razmjenom, te nastaje kultura,
umjetnost, javna pravda, te se javljaju nejednakosti među ljudima.

11. Od čega dolaze najveća zla?

Najveća zla koja pritiskaju civilizirane narode dolaze od rata, i to ne od onoga koji upravo traje, nego
od neprekidnog i sve jačeg naoružanja za budući rat. Na to se troše sve snage države, koje bi mogle
biti korisno upotrijebljene na razvitak kulture i napredak čovječanstva.

12. S kojeg se stajališta prosuđuje o odnosu teorije i prakse?

Teorija je skup pravila - principa koji imaju određenu općost.
Praksa je ostvarenje neke svrhe, koje se dešava uz pridržavanje teorijskih principa nekog postupka.
Sva teorija ostaje praznom, bez svrhe i smisla, ako nema svoje dovršenje u praksi. Između teorije i
prakse potrebna je poveznica, a to je akt suđenja, kojim određujemo je li nešto slučaj pravila ili ne.
Kant o odnosu teorije i prakse prosuđuje sa tri stajališta:
1) sa stajališta privatnog djelatnog čovjeka - to je sfera morala, koja se bavi dobrobiti svakog
čovjeka
2) sa stajališta državnika - to je sfera politike, državnog prava, koja se bavi dobrobiti države
3) sa stajališta građanina svijeta - to je kozmopolitska sfera, sfera međunarodnog prava, koja
se bavi dobrobiti ljudskog roda u cjelini.

1. O odnosu teorije i prakse u moralu:

13. Što je moral?

68
Moral je nauka koja nas uči kako trebamo postupati da postanemo dostojni sreće.
14. Kakav je odnos teorije prema praksi u moralu?
Sve što je u moralu ispravno u teoriji, također mora vrijediti i za praksu (jer svatko od nas je djelatan
čovjek, a ujedno i biće podvrgnuto određenim dužnostima preko vlastitog uma).

15. Što je dužnost?

Dužnost je nužnost djelovanja iz poštovanja prema zakonu kojeg um slobodnom voljom sam sebi
propisuje,
tj. ograničenje htijenja pod uvjetom općeg zakonodavstva.
16. Što je volja?
Volja je vrst kauzaliteta umnih živih bića; ona je u središtu između svog apriornog formalnog principa
i svoje aposteriorne (materijalne) pobude.

Kant razlikuje dvije vrste praktičkih načela - pravila: to su maksime i praktički zakoni.
17. Što su maksime?
Maksime su subjektivna praktička načela kojih se čovjek pridržava i po kojima djeluje; subjektivni
princip htijenja. Nečija maksima može biti stjecanje nekog objekta: želim nešto i to uzrokuje moju
akciju; no, to nešto može ispasti ugodno i neugodno - to možemo saznati samo empirijski, i ne može
na jednak način važiti za sva ljudska bića.
18. Što je imperativ?
Praktički zakoni ili imperativi su pak objektivna načela, objektivni principi htijenja, koji se spoznaju a
priori umom, a ne iskustvom. Praktički zakoni su moralni zakoni, univerzalni principi koji važe za sva
ljudska bića i po kojima treba djelovati - to su imperativi, zapovijedi. Praktički zakoni su produkti
čistoga uma, a odnose se na čovjekovu volju.
Kant smatra da kriterij moralnosti postupaka nije u njihovom vanjskom efektu (npr. da donose sreću,
zadovoljstvo, blaženstvo, korist) - Kant kritizira hedonističko-eudaimonističke i utilitarističke etike,
smatra da moral nije nauka o sreći, već o tome kako da postanemo dostojni sreće!
Naprotiv, kriterij moralnosti je u volji! Moralni smo kada nama upravlja dobra volja, a volja je dobra
kada se vodi moralnim zakonom, osnovnim moralnim zakonom čistog praktičkog uma -
kategoričkim imperativom, koji glasi: „djeluj tako da maksima tvoje volje u svako doba ujedno
može važiti kao princip općeg zakonodavstva“. (tj. čovjek se mora pitati može li maksima kojom se
vodi njegovo namjeravano djelovanje postati općim zakonom djelovanja za sve ljude a da ne uništi
sam taj čin, pa tako primjerice onaj koji je nešto posudio a neće vratiti shvaća da, kad bi svi davali
lažna obećanja, ukinulo bi se i posuđivanje, koje je cilj obećanja)
Tako je kategorički imperativ - praktički zakon, zakon koji zapovijeda, i koji ne određuje sadržaj, već
samo formu djelovanja. Moralno djelovanje je stoga samo ono djelovanje koje proizlazi iz osjećaja
dužnosti, tj. iz poštovanja prema kategoričkom imperativu. Nijedna druga motivacija nema moralnu
vrijednost - može imati legalnu vrijednost, ali ne i moralnu!
Osim kategoričkog, postoji i hipotetički imperativ, koji ne zapovijeda, već savjetuje: „ako želiš postići
prednosti i izbjeći neugodnosti, onda postupaj kako treba“.
19. Što je moralnost?
Moralnost je odnos radnji prema autonomiji volje.
20. Što je autonomija volja?
Autonomija volje je najviši princip moralnosti - osobina volje na temelju koje volja predstavlja zakon
samoj sebi u obliku kategoričkog imperativa.

21. Što je heteronomija volja?

69
Heteronomija volje je izvor lažnih principa moralnosti, jer tu volja nije sama sebi zakon, nego je zakon
u nečemu drugome, izvanjskome.
22. Što izražava moralni zakon?
Moralni zakon izražava autonomiju čistog praktičkog uma, tj. slobode.

2. O odnosu teorije i prakse u državnom pravu (protiv Hobbesa):

23. Iz čega proizlazi pojam prava?
Pojam prava proizlazi iz pojma slobode u vanjskim odnosima ljudi jednih prema drugima (a ne iz
pojma sreće).
24. Što je pravo?
Pravo je ograničenje slobode svakoga pojedinačno, tako da ona može prema općem zakonu opstati
zajedno sa slobodom svakoga drugoga.
Pravo je sud opće volje, stoga može biti samo jedno jedinstveno, i tiče se forme, a ne materije ili
objekta na koje ja imam pravo.
25. Što je javno pravo?
Javno pravo je skup vanjskih zakona koji omogućuju slaganje sloboda svih ljudi.
To je stanje stvarnog zakonodavstva, određenog prema principu prava (omogućavanje svakome
jednake količine slobode) i povezanog silom, pomoću koga se svi podanici nalaze uopće u pravnom
stanju.
26. Što je građansko uređenje?
Građansko uređenje je odnos slobodnih ljudi koji ipak stoje pod prinudnim zakonima, koji omogućuju
slaganje sloboda svih ljudi.
Kao pravno stanje, građansko uređenje se zasniva na 3 apriorna principa: na slobodi svakog člana
društva kao čovjeka, na jednakosti svakog sa svakim kao podanika i na samostalnosti svakog člana
političke zajednice kao građanina. Samo po tim načelima moguće je utemeljenje države, prema čistim
umnim principima vanjskog ljudskog prava.

1. sloboda svakog člana društva kao čovjeka se očituje u tome da me nitko ne može prisiliti da na
njegov način budem sretan, jer svatko smije svoju sreću tražiti na svoj način, pod uvjetom da time ne
nanosi štetu slobodi drugih da teže svojoj sreći.

2. jednakost svakog sa svakim kao podanika se očituje u tome da svaki član političke zajednice ima
pravo prisile protiv svakog drugoga, od čega je izuzet samo -
27. Tko jedini u državi nije podvrgnut prinudnom zakonu?
- poglavar zajednice (koji nije član, nego tvorac i čuvar zajednice, i koji stoga jedini ima pravo
prisiljavanja, bez da sam može biti prisiljen).
28. Tko je podanik?
Podanik je dakle svatko tko je u državi podvrgnut zakonima, tj. pravnoj prinudi.
29. Na osnovu čega su podanici međusobno jednaki?
Podanici su međusobno jednaki prema pravu (javnom zakonu) - to je pravna jednakost.

30. Što znači samostalnost svakog člana političke zajednice kao građanina?
3. samostalnost svakog člana političke zajednice kao građanina očituje se u tome da su svi oni koji su
slobodni i jednaki po postojećim javnim zakonima jednaki i u pogledu samog zakonodavstva, i to tako
da svaki podanik ima pravo na jedan glas.

31. Što je javni zakon?

70
Javni zakon je akt javne volje, iz koga proizlazi svako pravo i koji zato ne smije biti nepravedan, jer je
volja cjelokupnog naroda - za to jedinstvo potrebno je glasovanje.
32. Što je građanin?
Građanin je onaj koji ima pravo glasa. Osobine potrebne za to su da nije dijete ili žena i da je čovjek
svoj vlastiti gospodar i da pritom ima neko vlasništvo, kojim se uzdržava.
33. Što je najviša osnova izgradnje građanskog uređenja?
Najviša osnova izgradnje građanskog uređenja je prvobitni (društveni) ugovor.
Prvobitni ugovor je osnovni zakon koji može nastati samo iz opće (ujedinjene) volje naroda, i samo na
temelju prvobitnog ugovora se može zasnovati građansko, sveopće pravno uređenje među ljudima i
izgraditi jedna politička zajednica!
Prvobitni ugovor je koalicija svake posebne i privatne volje u narodu radi zajedničke i javne volje,
samo u svrhu pravnog zakonodavstva - on nije činjenica, već samo ideja uma, ali koja ima svoj
praktički realitet (da obveže svakog zakonodavca da tako daje zakone kao da su oni mogli proizaći iz
ujedinjene volje cijelog naroda, jer je zakon pravedan samo ako je moguće da se narod usuglasi s
njim).
Prvobitni ugovor dakle nije činjenica već umni princip prosuđivanja svakog javnopravnog uređenja
uopće.
34. Što mora postojati u svakoj političkoj zajednici?
U svakoj političkoj zajednici mora postojati poslušnost zakonima, ali i duh slobode (prvo bez drugog
je pokretački uzrok tajnih udruženja).
35. Da li je dopuštena pobuna protiv države?
Kant smatra da narod ima pravo na javnu kritiku nezakonite vladavine, despocije i tiranije, kao i na
„negativni otpor“, tj. da odbije odobriti zahtjeve koje im vlada postavlja. Ali, ni pod kojim uvjetom on
ne dopušta pravo naroda na aktivan otpor iliti revoluciju - ona je u političkoj zajednici najveći i
najkažnjiviji zločin!
Naime, Kant je protiv revolucije jer:
- smatra da bi aktivni otpor razorio cjelokupno pravno stanje, temelje države, i vratio ljude u prirodno
stanje
- smatra da bi aktivni otpor obezvrijedio pravni princip da nitko ne može biti sudac u vlastitoj stvari
- država u Kantovim očima zaslužuje bezgranično poštovanje jer je ona središte i oličenje slobode, tj.
jer je ona jedino stanje koje ljudima omogućuje da budu u posjedu svojih prava.
Promjena lošeg uređenja se stoga treba desiti postupno, reformama koje donosi suveren.

36. Što kaže Kant o revoluciji?

Revolucijom se može srušiti despotizam i ugnjetavanje, ali se njome nikad neće izvršiti istinska
reforma načina ljudskog mišljenja: stare i nove predrasude i dalje će voditi gomilu.

37. Što određuje što je pravo?

Što je pravo, to ne određuje iskustvo, već samo pojam prava zasnovan na principima a priori (otuda
teorija državnog prava).

38. Kakav je odnos teorije prema praksi u državnom pravu?

Bez slaganja s teorijom državnog prava ne valja ni praksa, jer nas iskustvo ne može poučiti što je
pravo, nego samo pojam prava zasnovan na principima a priori.

3. O odnosu teorije i prakse u međunarodnom pravu

71
Napredak čovječanstva se dešava ne našim nastojanjima, već djelovanjem naše ljudske prirode u
nama, koja nas usmjerava na pravi put, koji je, u konačnici, stvaranje jednog svjetskograđanskog
federativnog uređenja u kojemu su sve države podvrgnute međunarodnom pravu, te vlada opći mir.
Ovdje, smatra Kant, također vrijedi da ono što iz umnih razloga vrijedi za teoriju, to također važi i za
praksu.

39. Što je pretpostavka za svjetskograđansko uređenje?

Filantropija je pretpostavka za svjetskograđansko uređenje.
40. Na čemu je zasnovano međunarodno pravo?
Međunarodno pravo zasnovano je na javnom zakonu kome bi svaka država trebala biti podvrgnuta.

Najbitniji dio za Kanta!! - tekst „Vječni mir“ - pročitajte ga! :)

VJEČNI MIR

41. Da li ljudski rod napreduje?

Ljudski rod napreduje u pogledu kulture kao svoje prirodne svrhe, te u pogledu moralne svrhe svog
opstanka, samo što je to napredovanje do sada bilo prekidano, najviše ratovima. No, kod Kanta se
prepoznaje utjecaj Rousseaua i njegove kritike cjelokupne europske kulture, jer Kant smatra da
napredak kulture i civilizacije ne čini čovjeka moralno boljim i savršenijim.

Kant radi analogiju između prvobitnog stanja ljudi, i stanja koje proizlazi iz oformljenja pojedinačnih
država: i jedni i drugi nalaze se u početku u stanju divlje slobode, očekuju zlo i nasilje jedni od drugih.
No, nužno je da pojedinci napuste stanje brutalne slobode i udruže se u državu, a već stvorene države
su prisiljene da uspostave stanje mira i sigurnosti, tj. da stvore savez naroda u kojemu je svakoj državi
osigurano njeno pravo.
Savez naroda proizlazi iz najboljeg mogućeg uređenja država iznutra,
te iz zajedničkog dogovaranja i zakonodavstva izvana,
i kao takav se on može sam od sebe održavati, kao automat.
Savez Kant zamišlja kao svjetskograđansko uređenje, ali budući da je taj ideal teško ostvariv, realna
opcija je federacija država, sa zajednički dogovorenim međunarodnim pravom.
Time se ostvaruje ideja vječnoga mira, koji obuhvaća sve države, koji znači zapravo ostvarenje
svjetsko-građanskog stanja, i koji omogućuje ostvarenje i ispunjenje čovjeka kao moralnog bića, tj.
ozbiljenje uma (da vlada um i da se povijest pokorava njegovom vodstvu!).
Vječni mir je, kao i sloboda, jednakost i društveni ugovor - kod kanta - ideja, tj. ono što ne postoji
zbiljski ali što bitno određuje zbilju! :)

42. Otkuda naslov "Vječni mir"?

„Vječni mir“ je satirični natpis na jednoj nizozemskoj gostionici, kraj kojega je naslikano groblje (kao
mjesto vječnog mira).
43. Koji su preliminarni (pripremni, uvodni) članovi vječnog mira među državama?
Preliminarni članovi vječnoga mira su:
1) zabrana uvjetovanog sklapanja mira: "Nijedan ugovor ne treba smatrati mirovnim, ako je
sklopljen tako da prešutno sadrži povod budućeg rata".
2) zabrana uništavanja suverenosti država: "Nijednu samostalnu državu ne može druga
država steći nasljeđem, zamjenom, kupovinom niti darivanjem"

72
 3) zabrana konkurirajućeg vojnog naoružavanja: "Stalne vojske trebaju s vremenom potpuno
nestati"
4) zabrana zaduživanja države zbog vanjskih sukoba: "Država se ne smije zaduživati zbog
vanjskih državnih razmirica"
5) zabrana nasilnih intervencija: "Nijedna država ne smije se nasilno upletati u uređenje i
upravljanje druge"
6) zabrana takvog vođenja rata koje unaprijed isključuje mir, npr. politički terorizam,
špijunaža i slično: "Nijedna se država u ratu s drugom ne smije upuštati u takva neprijateljstva koja bi
u budućem miru nužno onemogućila međusobno povjerenje, a to su iznajmljivanje plaćenih ubojica,
trovača, kršenje ugovora i poticanje na izdaju u državi s kojom se ratuje"

44. Koji od tih zakona važe bez obzira na okolnosti?

Bez obzira na okolnosti važe zakoni 1 (zabrana uvjetovanog sklapanja mira), 5 (zabrana nasilnih
intervencija u upravljanje drugom državom) i 6 (zabrana takvog vođenja rata koje unaprijed isključuje
mir).
45. Koje je prirodno stanje među ljudima?
Prirodno stanje među ljudima je stanje rata, nužno stanje u nevolji kojim ljudi silom održavaju vlastito
pravo, dok nema pravnog sustava što vrijedi za sve.

46. Koji su definitivni članovi vječnog mira?

Definitivni članovi vječnog mira su:
1) građansko uređenje u svakoj državi treba biti republikansko (a ono je zasnovano na
principima slobode svih članova jednog društva (kao ljudi), ovisnosti svih od jednog jedinog
zajedničkog zakonodavstva (kao podanika) i jednakosti svih (kao građana), uključuje podjelu vlasti i
reprezentativan oblik upravljanja)
2) treba dokinuti „prirodno stanje“ koje postoji među državama, dokinuti stanje divlje slobode,
te stvoriti međunarodnu državu, federalni savez svih država koji će biti utvrđen međunarodnim
pravom. Države trebaju sklopiti savez mira, uz očuvanje suverenosti svake države, savez koji se
sklapa kako bi okončao sve ratove, zauvijek (a ne kao ugovor o miru, koji okončava samo jedan,
trenutni rat).
3) pravo građana svijeta treba se ograničiti na uvjete općeg hospitaliteta (ovdje nije riječ o
filantropiji, nego o pravu -

47. Koji jedini član vječnoga mira se odnosi na pojedinca (a ne na državu)?

Član o hospitalitetu.
47. a. Što je hospitalitet?
Hospitalitet ili gostoprimstvo znači pravo svakog stranca da u slučaju dolaska na tlo drugog ne bude
primljen neprijateljski, a važi na osnovi prava posjete koje pripada svim ljudima kao društvenim
bićima.
No, to pravo se ne proteže dalje od pokušaja da se uspostavi mogućnost komunikacije sa
starosjediocima, tj. to znači ograničavanje prava gostoprimstva na puko pravo posjete i stroga zabrana
kolonijalizma.
48. Što pojedinac, tj. stranac nema kad dođe u drugu zemlju (u odjeljku o gostoprimstvu)?
Stranac, kada dođe u drugu zemlju nema politička prava, tj. politički život.
49. Čemu služe tri definitivna člana vječnog mira?
Tri definitivna člana vječnog mira odgovaraju na pitanje o apriornim uvjetima mogućnosti vječnog
mira (ali još uvijek ne i o garanciji tog mira).

73
50. Koji je tajni član vječnog mira?
Tajni član vječnog mira je da države naoružane za rat trebaju zatražiti savjet od filozofa o tome kako
se ponašati prema drugim državama, kako bi postigli javni mir. Budući da je državi, koja treba nositi
atribut najveće mudrosti, traženje savjeta od njenih podanika - poniženje, ona treba prešutno filozofe
poticati da ju savjetuje, tako da im dopusti da javno govore.

51. Koji oblici upravljanja postoje?

Oblici upravljanja se tiču načina na koji poglavar upravlja narodom. Kant razlikuje dva oblika
upravljanja:
1) republikanski oblik upravljanja - državni princip koji traži da izvršna vlast u državi bude
odvojena od zakonodavne
2) despotski oblik upravljanja - samovoljno provođenje zakona, tj. kada se vladar služi
javnom voljom kao svojom privatnom
Oblici upravljanja razlikuju se od oblika vladanja (= kada vlast drži jedan čovjek - autokracija,
nekolicina - aristokracija, ili svi - demokracija). Od ta tri oblika vladanja demokracija je u pravom
smislu riječi despotizam, jer tamo svi odlučuju o jednom ili protiv jednoga, koji prema tome nije sa
time suglasan, što znači da tu postoji proturječnost, jer odlučuju svi koji ipak nisu svi.

52. Tko daje garanciju za ostvarenje vječnog mira?

Garanciju za ostvarenje vječnog mira daje priroda, jer ona ljude kroz neslogu vodi slozi (kroz rat) -
priroda se pobrinula da ljudi mogu živjeti u svim krajevima svijeta, ratom ih je rastjerala na sve strane,
kako bi cijelu zemlju naselili, i potom opet ratom prisilila da stupe u ozakonjene odnose.
Priroda tako jamči vječni mir samim mehanizmom ljudskih sklonosti.
53. Koja su 2 sredstva prirode za sprečavanje miješanja naroda?
To su razni jezici i različite religije.
54. Kako priroda ujedinjuje narode?
Priroda ujedinjuje narode trgovačkim duhom, koji ne može postojati usporedo s ratom.
55. Što je moral?
Moral je skup bezuvjetno zapovijedanih zakona po kojima trebamo postupati.
Moral je: 1. etika, ali i: 2. nauka o pravu.
Dobro uređenje države omogućuje dobro moralno obrazovanje građana, a ne obratno!
Čovjekov cilj je utjelovljenje uma, jedinstvo teorije i prakse, tj. sjedinjenje morala i politike!
56. Što Kant kaže po pitanju nesuglasnosti između morala i politike s obzirom na vječni mir?
Politika kaže: budite mudri kao zmije, a moral tome dodaje, kao ograničenje: i pri tome nevini kao
golubovi!
Kant razlikuje moralnog političara (koji bira principe politike tako da oni mogu koegzistirati s
moralom),
i političkog moralista (koji moral pokušava prilagoditi politici). Politički moralist vodi se maksimama
„djeluj, a potom se ispričavaj“ i „podijeli, pa vladaj“, tj. do svrhe - vječnoga mira - nastoji doći bez
vođenja računa o moralu, vodeći se samo svrhom.
Nasuprot tome, moralni političar se vodi samo moralnim principom, koji je formalan, i ne tiče ga se
svrha, rezultat akcije, tj. moralni političar se vodi principom „neka vlada pravednost, pa makar svijet
zato propao“.
Kant, naravno, pristaje uz moralne političare, smatrajući da polazište političkih maksima ne smije biti
sreća i blagostanje, već čisti pojam pravne dužnosti, a takvo nastojanje će onda spontano rezultirati
ostvarenjem svrhe - vječnoga mira! Prava politika mora se najprije pokloniti, podrediti, moralu.

74
Objektivno (u teoriji) uopće nema sukoba između morala i politike, ali subjektivno (s obzirom na
sebične čovjekove sklonosti) taj će sukob uvijek postojati (ali neka i postoji, jer se na njemu izoštrava
naša vrlina).

Kant drži da javno pravo zahtijeva publicitet, jer kad se nešto drži u tajnosti, to navještava da se radi o
nekoj nepravdi.

57. Što je forma publiciteta?

Forma publiciteta je forma koju potencijalno sadrži svaki pravni zahtjev, jer je ona njegova osnova.
58. Kako glasi prva transcendentalna formula javnog prava?
Prva transcendentalna formula javnoga prava glasi ovako: "Svi postupci koji se tiču prava drugih ljudi
nepravedni su ako se njihova maksima ne slaže s publicitetom" - taj princip je etički (tiče se vrline) i
juridički (tiče se ljudskih prava) i samo je negativan (treba samo pokazati što nije pravo).
59. Kako glasi drugi, pozitivni transcendentalni princip javnoga prava?
Drugi, pozitivni transcendentalni princip javnoga prava glasi ovako: „Sve maksime kojima je
publicitet potreban (da ne promaše svoju svrhu) slažu se istovremeno i sa pravom i sa politikom.“
60. Pod kojom pretpostavkom je uopće moguće međunarodno pravo?
Međunarodno pravo je moguće samo pod pretpostavkom da prethodno postoji neko pravno stanje.
61. Što je namjera federativnog stanja?
Namjera federativnog stanja je da ukloni rat.
Uz to, federativno stanje je jedino pravno stanje među državama koje ne zadire u slobodu država, i
stoga je suglasnost između politike i morala moguća jedino u federativnoj zajednici

62. Što je naša dužnost?

Naša je dužnost:
etička: ljubav prema čovjeku (uvjetna dužnost)
i juridička: poštovanje ljudskih prava (bezuvjetna dužnost).
63. Što je istinitost?
Istinitost je dužnost koja je baza svih dužnosti koje se osnivaju na ugovoru; bezuvjetno naređujuća
zapovijed uma.

64. Koja tri stajališta postoje o pitanju napretka ljudskog roda k boljem?
O pitanju napretka ljudskog roda k boljem postoje tri moralna stajališta:
a) moralni terorizam (smatraju da ljudski rod stalno nazaduje ka gorem)
b) eudaimonizam (smatraju da ljudski rod stalno napreduje k boljem u moralnom smislu)
c) abderitizam (smatraju da ljudski rod vječno miruje na sadašnjem stupnju moralnosti)
Kant pak smatra da će ljudski rod krenuti ka boljemu, kada se ukloni najveća prepreka dobru, a to je
pogrešno društveno uređenje, i kad se ostvari građansko društvo - tj. kada se konstituira ustav po kome
bi narod upravljao samim sobom prema zakonima slobode i jednakosti, i pod kojim bi izostao svaki
prohtjev za ratom, pa bi ratovi polako nestali.
Nauke i umjetnosti ne vode prirodno unapređivanju moraliteta, ali mu ipak služe time što suzbijaju
barbarstvo i razvijaju prijemčivost za moralne osjećaje (različito od Rousseaua).

65. Kako nastaje društvo? - iz sklonosti.

66. Kako nastaje građansko društvo? - iz potreba

75
67. Kako Kant dijeli državljane?
Kant državljane dijeli na aktivne i pasivne:
a) aktivni - oni koji su ekonomski nezavisni, pa su, na temelju samostalnosti svoje
egzistencije, podobni za glasovanje (pa tako sudjeluju u zakonodavstvu)
b) pasivni - oni koji su nesamostalni, nisu ekonomski nezavisni, pa nemaju udjela u donošenju
javnih zakona ("sugrađani"), ali imaju pravo slobode i jednakosti

Svaka životinja pojedinačno doseže svoje određenje; kod čovjeka, samo rod (a ne individuum) doseže
svoje određenje, kao umno stvorenje: iz sirove prirode se uzdiže do savršenstva.

68. Na čemu se temelji država?

Država se temelji na narodnoj suverenosti i na političkoj kontroli vlade koju provodi narod.
69. Što odlučuje što je među ljudima pravo?
- samo a priori dana opća volja odlučuje o tome što je među ljudima pravo
- javni zakon (jer je on akt javne/opće volje, volje cjelokupnog naroda, a nikakva pojedinačna
volja ne može biti zakonodavna za pol. zajednicu)
70. Koji je Kantov revolucionarni zahtjev za zakone?
- općost
71. Koja je 1. i bezuvjetna dužnost u društvenom ugovoru?
Prva i bezuvjetna dužnost u društvenom ugovoru je povezivanje koje je po sebi svrha u svim vanjskim
odnosima, u kojima se ne može izbjeći sukobljavanje u međusobnom utjecaju.
72. Što je društveni (prvobitni ugovor)?
Društveni/prvobitni ugovor je akt sjedinjenja posebnih volja u jednu zajedničku i javnu volju, koji
predstavlja prijelaz iz prirodnog u građansko stanje. Društveni ugovor je pravilo, a ne izvor državnog
uređenja!
73. Koji su oblici političkog udruživanja?
Oblici političkog udruživanja su autokracija, aristokracija i demokracija.
74. Što je političko tijelo (republika)?
Republika ili političko tijelo je javna ličnost koja proizlazi iz društvenog ugovora.
75. Što je suveren?
Suveren, to su svi članovi republike, promatrani svi zajedno kao opremljeni najvišom vlašću.
Suveren je idealna ličnost, i nema svojinu.
76. Što je država?
Država, to su svi članovi republike upravljani voljom suverena. / Država, to je udruženje ljudi pod
zakonom.
77. Što je građanin?
Građanin, to je svaki član republike kao dio suverena, tj. onaj koji ima pravo glasa.
78. Što je podanik?
Podanik je svaki član republike kao dio države, tj. onaj tko je u državi podvrgnut zakonima.
Građansko stanje je stanje u kome se građani podređuju zakonu kao podanici; najviši, kojima su ostali
podređeni, nije podanik - on je prema tome, izvan građanskog stanja.
79. Što je narod?
Narod, to su članovi države u odnosu jednih prema drugima, ukoliko su subjekt asocijacije.

80. Tko ima pravo sudjelovanja u vlasti?

Pravo sudjelovanja u vlasti ima samo muškarac koji privređuje, tj. koji je ekonomski nezavisan, a to
može samo onaj koji stvara materijalne stvari:

76
81. Tko može privređivati, i shodno tome ima pravo glasa?
Pravo glasa ima samo onaj koji privređuje, a to je onaj koji proizvodi materijalne stvari (npr.
Perückemacher - radi perike! :D) - samo takvi imaju pravo glasa, jer stvaraju predmete, dočim oni čiji
posao nema za posljedicu materijalne stvari (npr. brijač) - ne smiju imati pravo glasa, jer ništa ne
stvaraju!!

Sva vlast države je ili legislativna (nju ima suveren) ili egzekutivna (nju ima princ, magistrat, vlada).

82. Kome su odgovorni ministri? (tj. izvršna vlast/vlada)

- parlamentu (kao u parlamentarnoj republici)

83. Što je sloboda?

- temeljno i jedino Kantovo pravno dobro
- čovjekova sposobnost da svoje čine podvrgne zahtjevima kategoričkog imperativa, da se
istrgne iz okova čulnosti, nad sferom empirijske utilitarnosti - sloboda je vršenje dužnosti
- sloboda je autonomija čovjekove volje, tj. osobina volje po kojoj se može djelati nezavisno
od vanjskih uzroka i kao takva osobina volje umnih bića (Osnove metafizike ćudoređa); sloboda je
mogućnost samoodređivanja za umno djelovanje.
- sloboda je nezavisnost od odredbenih razloga osjetilnog svijeta - ona nije iskustveni pojam,
već ideja uma, nužna pretpostavka uma u biću koje je svjesno volje
- slobodna volja je volja kojoj kao zakon služi samo zakonodavna forma maksime; nezavisna
od empirijskih uvjeta - određuju je kategorički imperativi (praktički zakoni/zakonodavan praktički
um), jer um je u praktičkoj upotrebi konstitutivan (propisuje moralni čin) (Kritika praktičkog uma)
- najviši zadatak prirode za ljudsku vrstu je društvo u kojem postoji sloboda po vanjskim
zakonima povezana s najjačim pritiskom vlasti, tj. jedan potpuno pravičan građanski poredak
- prosvjećenosti je potrebna sloboda, i to ona koja je najmanje štetna: naime, da se od uma u
svim stvarima načini javna upotreba (ona koju znanstvenik čini od uma pred čitalačkom publikom)
- historija slobode počinje od zla, jer je djelo čovjeka (za razliku od historije prirode, koja
počinje od dobra, jer je djelo Božje) - za prirodu, tj. čovjeka kao vrstu ta je promjena značila dobitak
- sloboda svakog člana društva kao čovjeka je jedan od 3 apriorna principa na kojima se
zasniva građansko stanje kao pravno stanje (uz jednakost podanika i samostalnost građanina)
- federativno stanje (savez) među državama, čija je namjera da ukloni rat, je jedino pravno
stanje koje ne zadire u slobodu država, pa je suglasnost morala i politike moguća samo u federativnoj
zajednici

84. Gdje je tlo slobode?

Tlo slobode je tlo praktičnog uma (morala).

85. Koji je temeljni zahtjev političkog idealizma?

Temeljni zahtjev političkog idealizma je ostvarenje svjetskograđanskog uređenja (kozmopolitske
političke zajednice) kao stanja općeg i vječnog mira ili pak pravno stanje federacije prema zajednički
ugovorenom međunarodnom pravu.

77
86. Koji je razlog postojanju države?
- njena je jedina zadaća pružanje pravne zaštite (država je udruženje mnoštva ljudi pod
pravnim zakonima), pa je država u službi prava - ona je zaštitnik pravnog poretka
- u prirodnom pravu nije bilo organizacije vlasti: u njemu je važilo prirodno pravo (pravo
uma), ali samo kao privatno pravo; u njemu je bilo i vlasništva i ugovora privatno-pravnog karaktera,
ali nije bilo javne sile koja bi ljudima pružala pravnu zaštitu, nije bilo priznatog sudca
- u svrhu osiguranja privatnoga prava trebalo je stvoriti državnu silu s javnim, za sve
obveznim ustavom
- osnutkom države tim propisima privatnog prava pridolaze još i propisi javnog prava, kojima
se organizira javna vlast
- razlika između privatnog i javnog prava je tek u tome da javno pravo može nastati samo u
građanskom stanju (tj. državi), dok privatno može postojati i u prirodnom stanju, ali bez zaštite i
osiguranja
- država je kod Kanta izraz općeg pravnog zakonodavnog uma, apstraktna država, regulativna
ideja, norma prema kojoj bi se povijesne empirijske države imale ravnati

87. Na čemu počiva svaka država?

- na sljedećim apriornim principima:
a) na slobodi svakog člana društva kao čovjeka
b) na jednakosti svakog sa svakim kao podanika
c) na samostalnosti svakog člana političke zajednice kao građanina
- svi su ugovarači nosioci uma, koji u sebi sadrži opća načela, prema kojima se oni osjećaju
obvezni - iz tih načela izvodi se nacrt državne izgradnje

88. Antički pogled (odnos etike i politike)?

Kantova politika je nužno povezana s njegovom etikom, koja joj daje smisao i svrhu. Etika i politika,
moral i država, sloboda i pravo su povezani - time Kant, nasuprot tendencijama novog doba koje je 2
stoljeća prije izložio Machiavelli, obnavlja antički ideal i ostaje dosljedan tradiciji europske političke
filozofije.

89. Što je najviši zakon države?

- javno dobro kao ono zakonsko uređenje koje preko zakona osigurava svakome njegovu
slobodu, pri čemu je svakome dopušteno da traži sreću najbolje kako zna, pod uvjetom da ne nanosi
pritom štetu općoj zakonskoj slobodi, a time i pravu drugih sugrađana.

78
HEGEL: Osnovne crte filozofije prava

Hegel gradi enciklopedijski filozofski sistem koji ima dijalektičku građu: teza, antiteza, sinteza. Uz
pomoć tog svevažećeg dijalektičkog zakona tijekom povijesti ljudi sve više spoznaju bitak, sve do
točke kada će ta spoznaja biti apsolutna, tj. kada će nestati otuđenost Objekta od Subjekta.
Shema sustava ide ovako:
1. Logika
2. Filozofija prirode
3. Filozofija duha - u ovoj sferi se nalazi ono što nas zanima:

3.1. subjektivni duh

3.2. objektivni duh
3.3. apsolutni duh
od ova tri nas zanima objektivni duh:

1. Koji su oblici objektivnog duha?

3.2.1. apstraktno pravo (vlasništvo, ugovor, nepravo)
3.2.2. moralitet
3.2.3. ćudorednost ili običajnost (obitelj, građansko društvo, država)

2. Što je princip prava, moraliteta i svake običajnosti?

Princip prava, moraliteta i običajnosti je samosvijest koja sebe mišljenjem shvaća kao bit, tj. duh
svjestan sam sebe, duh O sebi i ZA sebe!

1. APSTRAKTNO PRAVO (vlasništvo, ugovor, nepravo)

3. Što je apstraktno pravo?

Apstraktno pravo je formalna koncepcija prava, koja se ne tiče pojedinačnih interesa, već ono
jednostavno daje dopuštenje djelovanja koje ne ugrožava prava drugih. Apstraktno pravo predstavlja
izvanjski pritisak i izraženo je u obliku pravnih zabrana.

4. Što je pravo?
Pravo je sloboda koja je formirana u pravnim zakonima i tako realizirana. Pravni sistem je carstvo
ozbiljene slobode - pravo realizira slobodu, u tri stupnja realizacije: apstraktno pravo, moralnost i
običajnost.
Hegel razlikuje prirodne i pravne zakone. Pravni zakoni su nešto postavljeno, nešto što potječe od
čovjeka, i što nastaje i razvija se - u državi.
5. Što je sfera prava?
Sfera prava je sfera slobode (a ne prirode).
6. Što je zakon? - um stvari
7. Kakva je podjela zakona?
Postoje dvije vrste zakona:
a) zakoni prirode - oni su opći, točni i važe onakvi kakvi jesu; mjerilo im je izvan nas,
moramo ih spoznati
b) zakoni prava (pozitivni zakoni) - oni su postavljeni, potječu od čovjeka, stoga nisu
apsolutni: imaju samo historijsku vrijednost, prolazne su prirode.

79
8. Što je predmet prirodnog prava?
- umni pojam prava ?
9. Što je pozitivno pravo?
Pozitivno pravo je postavljeno pravo, koje potječe od čovjeka i stoga nije, poput prirodnog prava,
apsolutno, nego je prolazno, ima samo historijsku vrijednost, tj. važi samo u nekoj državi u nekom
vremenu.
Pravo je pozitivno po:
a) obliku - ono što važi u nekoj državi, a temelj za njegovo poznavanje je pozitivna pravna
znanost
b) sadržaju, po kojemu pravo dobiva pozitivan element: poseban nacionalni karakter, stupanj
njegova povijesnog razvoja, nužnost da sustav zakonskog prava sadrži primjenu općeg pojma na
posebne slučajeve, posljednja određenja koja su potrebna za odluku u zbilji
10. Kakvi se segmenti volje javljaju u apstraktnom pravu?
Univerzalna volja, volja U sebi, tj. sloboda OD nečega, čini sferu apstraktnog i formalnog prava.
(A subjektivna volja, sloboda ZA nešto, tj. volja ZA sebe, koja omogućuje djelovanje, čini sferu
moraliteta! dok običajnost/ćudorednost predstavlja jedinstvo univerzalne i subjektivne volje! )
11. Što je supstancija prava?
Supstancija prava je slobodna volja. Slobodna volja je osnova i ishodište prava.
12. Što je pravni sustav?
Pravni sustav je carstvo ozbiljene slobode, svijet duha proizveden iz njega samoga kao druga priroda.

13. Koje su komponente apstraktnog prava?

a) posjed i vlasništvo (zaposjedanje, upotreba stvari, otuđivanje vlasništva)
b) ugovor
c) nepravo ili povreda prava

APSTRAKTNO PRAVO - VLASNIŠTVO (zaposjedanje, upotreba stvari, otuđivanje vlasništva)

14. O vlasništvu?
Vlasništvo je odnos osobe i stvari.
Vlasništvo, smatra Hegel, osobi podaruje slobodu (a onda i egzistenciju)!
Vlasništvo je prvo određenje slobode čovjeka: ja postajem ja kao osoba tek putem vlasništva, jer tu
aktualiziram svoju volju stavljajući ju u stvari, i tako one postaju moje. Tek u vlasništvu osoba opstoji
kao um.
Ljudi su jednaki kao osobe, ali vlasništvo pojedinaca ne treba biti jednako.

Vlasništvo pobliže određujemo kao:

Zaposjedanje (može se desiti tjelesnim zauzimanjem, označavanjem ili korištenjem)
Upotreba stvari
Otuđivanje vlasništva (ja se svojeg vlasništva mogu odreći samo ako je ono nešto izvanjsko, dakle ne
mogu otuđiti svoju ličnost, svoju slobodnu volju, običajnost, religiju!)

Tek pravo od posjeda čini vlasništvo.

Posjed postaje vlasništvom tek uzajamnim priznavanjem da je nešto nečije, a ta uzajamnost moguća je
samo na tlu države.

80
APSTRAKTNO PRAVO - UGOVOR

15. O ugovoru?
Ugovor je odnos dviju volja kao jedne zajedničke.
Oni koji sklapaju ugovor se moraju međusobno priznati kao osobe i vlasnici, te tada vlasništvo jendog
može preći u vlasništvo drugoga zajedničkom voljom.
Pod pojam ugovora se ne može podvesti brak (Hegel se tu razlikuje od Kanta), a ni priroda države ne
leži u ugovornom odnosu (= različito od kontraktualista Kanta, Rousseaua, Lockea).
Ako se ugovor ne izvršava, dolazi do neprava.

APSTRAKTNO PRAVO - NEPRAVO ILI POVREDA PRAVA

16. O nepravu (povredi prava) i zločinu?

U odnosima među osobama, dešava se povreda prava kada se posebna volja suprotstavlja općoj volji.
Kriminalac krši zakon koji je opći, i izvan njega. Čin zločina je negacija prava, i nakon zločina slijedi
kazna kao negacija negacije.
Kazna je različita od osvete - osveta je čin subjektivne volje i zbog toga predstavlja nov prekršaj!

2. MORALITET (naum i odgovornost, namjera i dobrobit, dobro i savjest)

17. Što je moralitet?

Moralitet je antiteza prava, izvanjskog pritiska; to je samoodređenje slobodne volje, tj. unutrašnja
upotreba slobode. Ni država, ni zakon ne smiju prodrijeti u tu sferu subjektivnosti.
Subjektivna volja, koja čini sferu moraliteta, je volja ZA sebe, sloboda ZA nešto, koja dakle
omogućuje djelovanje.
Pravo moralne volje ima tri aspekta:
a) naum i odgovornost - volja ima pravo da djeluje, te da kao svoje akcije prepoznaje samo
one koje je svjesno provodila
b) namjera i dobrobit - u djelovanju treba biti svjestan posljedica tog djelovanja na druge, jer
nam uvijek cilj treba biti dobrobit sviju; međutim, pravo i dobrobit sviju često dolaze u sukob. To se
prevladava u:
c) dobro i savjest - tu volja prepoznaje „dobro“ kao svoju dužnost, dužnost radi dužnosti,
dakle formalna dužnost bez sadržaja (kao kategorički imperativ kod Kanta).
Moralnim ljudskim djelovanjem se realizira ideja dobra u svijetu - njeno ostvarenje je samo sebi
svrhom.

3. OBIČAJNOST /ĆUDOREDNOST (obitelj, građansko društvo, država)

18. Što je običajnost?
Običajnost je jedinstvo univerzalne, opće volje (objektivno dobrog) i subjektivne, pojedinačne volje
pojedinca.
Etička volja individue je tu svjesna objektivnih dužnosti (za razliku od moralne volje, koja nije svjesna
dužnosti); ćudorednost se zbiva kada djelujemo po dužnosti.
Dakle, običajnost je ideja slobode ostvarena u realnome, postojećem svijetu, kroz institucije.
Stoga su tri stupnja ćudorednosti tri postojeće institucije:
obitelj (čovjek)
građansko društvo (građanin, bourgeois)
država (državljanin, citoyen)

81
ĆUDOREDNOST - OBITELJ (brak, vlasništvo i dobro obitelji, odgoj djece i razrješenje
obitelji)

Obitelj je etički um/običajni duh u svojoj prirodnoj fazi i karakterizira ga ljubav i osjećaj zajedništva.
19. Koja je osnova obitelji?
Osnova obitelji je ljubav i osjećaj zajedništva.
20. Koje su strane obitelji?
Obitelj ima 3 strane:
a) brak - monogamna veza muškarca i žene koja nastaje iz njihove ljubavi i to
slobodnim pristankom obje osobe da napuste svoju pojedinačnu ličnost i da uđu u zajednicu.
b) vlasništvo i dobro obitelji - obiteljsko vlasništvo je zajedničko svim članovima, a
njime upravlja muž kao glava obitelji.
c) odgoj djece i razrješenje obitelji - odgoj djece ima dva cilja: usađivanje etičkih,
običajnosnih principa u njih, te uzdizanje iz instinktivnog nivoa do toga da postanu slobodne
samostalne ličnosti spremne da napuste obitelj. Obitelj se razrješuje ili odlaskom djece, ili razvodom
roditelja, ili pak smrću roditelja.

ĆUDOREDNOST - GRAĐANSKO DRUŠTVO (sistem potreba, zaštita vlasništva pravosuđem,

policija i korporacija)

Građansko društvo je poveznica obitelji i države, tj. bitna pretpostavka države.

To je veza članova kao samostalnih pojedinaca koji idu za zadovoljenjem svojih potreba, za
stjecanjem vlasništva, za priključivanjem korporacijama.
Zbog tih partikularnih interesa, pojedinci su u građanskom društvu u antagonističkim odnosima, jer im
se interesi često suprotstavljaju: građansko društvo je antagonističko. Zato država nastaje iz potreba
građanskog društva - država objedinjuje te pojedince, u svakome od njih nalazi ono opće na temelju
čega se oni mogu povezati i surađivati, i tako omogućuje opstanak građanskog društva.
Dakle, antagonizmi partikularnih interesa privatnih vlasnika, koji postoje u građanskom društvu, se
pacificiraju u državi.

21. Koja su 3 momenta građanskog društva?

Tri momenta građanskog društva su:
sistem potreba
zaštita vlasništva pravosuđem
i policija i korporacija.

a) sistem potreba
22. Koja je osnova građanskog društva?
Građansko društvo počiva na sistemu potreba. Za razliku od životinja, ljudi imaju uvijek nove i sve
veće potrebe. Potreba je svijest o nedostatku; potreba se zadovoljava radom.
U zadovoljavanju potreba su ljudi upućeni jedni na druge, jer svatko radi nešto drugo čime se
zadovoljava neka od potreba - pa se uspostavio sistem međusobne zavisnosti (ja pečem kruh, ti kopaš
u vrtu, on čuva djecu).

82
b) zaštita vlasništva pravosuđem
Svatko ima pravo na privatno vlasništvo. Privatnom vlasništvu validitet daju zakoni. Zakoni, da bi bili
važeći, moraju biti opće objelodanjeni, obavezni i obvezujući. Njihovo kršenje dovodi do kazne.

c) policija i korporacija
Policiju Hegel vidi kao javnu službu u građanskom društvu - osim borbe protiv zločina, ona djeluje i
kao vrsta socijalne službe, nadzire trgovinu, obrazovanje, organizira pomoć siromašnima.
Korporacija pak je posebno bitna za zanatlijski stalež, jer ona povezuje interese različitih osoba, te
svoje članove štiti i podupire.

23. Kako se prelazi iz društva u državu?

Iz društva se u državu prelazi putem policije i korporacija (društvenih udruženja) - cilj im je zaštita
članova društva (kao i staleškom Parlamentu u državi!).

23.a U što se pretvara korporacija u državi?

U državi se korporacija pretvara u staleški Parlament!

ĆUDOREDNOST - DRŽAVA (unutarnje državno pravo ili ustav, vanjsko državno pravo,
svjetska povijest)

24. Što je država?

Država je politička zajednica u kojoj pojedinci nadilaze razinu svojih privatnih želja (tj. subjektivni
duh, partikularnu volju), te bivaju objedinjeni i pomireni - antagonizmi partikularnih interesa privatnih
vlasnika, koji postoje u građanskom društvu, tu su dokinuti.
Država tako predstavlja sintezu principa koji vladaju u prethodnim stupnjevima razvoja duha: ona
spaja općost (osjećaj općeg dobra) i partikularnost (slobodu pojedinačnih interesa).
Država omogućuje ozbiljenje ideja ćudorednosti i slobode. Kroz ideju slobode u državi se ozbiljuje
objektivni duh u procesu svjetske povijesti!

Država nastaje kao rezultat povijesti, a kako je povijesni razvoj bitno uman, tako je i država - umna.
Stoga Hegel ne želi izgraditi neku idealnu državu, nego obnoviti stvarnu državu time što će pokazati
da je umna. Ono što se čini neumnim u samoj državi nesvjesno radi prema pobjedi umnoga, pa će se
ono što se čini proturječnim na posljetku uskladiti u potpuno razvijenom političkom poretku.
Država je utjelovljenje, aktualizacija, ozbiljenje božanskoga (apsoluta, uma, duha, slobode) na zemlji.
Svrha države jest u tome da ona ozbiljuje um/apsolut.
No, državom se utjelovljenje apsoluta ne iscrpljuje - ona omogućuje umjetnost, religiju i filozofiju
koje na neki način transcendiraju državu.
Država je najviša svrha za pojedinca koji u njoj nalazi istinu svoje egzistencije, svoju dužnost i svoje
zadovoljstvo.

Država nastaje iz sukoba: svaki čovjek želi da ga drugi priznaje, a da on njega zauzvrat ne priznaje, što
uzrokuje borbu za priznanje. Ta borba završava nejednakošću: iz nje se izlazi ili kao gospodar ili kao
rob, jer će jedan od dvojice, potaknut strahom od nasilne smrti, priznati drugoga, ne tražeći da ovaj
prizna njega.
Uloga države je da razriješi taj sukob gospodara i roba. Dakle, ona postiže da gospodar i rob jedan
drugoga priznaju.

83
25. Gdje opstoji ideja slobode?
Ideja slobode opstoji u državi.

26. Za kakav se oblik vladavine Hegel zalaže?

Hegel se zalaže konstitucionalnu (ustavnu) monarhiju!!! BITNO!

27. Koji su momenti ideje države?

Ideja države ima tri momenta:
unutarnje državno pravo ili ustav
vanjsko državno pravo
svjetska povijest.

a) unutrašnje državno pravo ili ustav

28. Što je unutrašnje državno pravo?
Kakav je ustav?
Unutrašnje državno pravo, to je - ustav. Ustav je temelj javne slobode, razvijena i ozbiljena umnost i
čvrsta baza države.
Ustav nije nešto stvoreno, već je biće po sebi i za sebe, ono božansko i postojano, stoji iznad sfere
stvorenog.

Država je racionalna ako ima podjelu vlasti na tri dijela: zakonodavna, upravna i kneževska vlast.
- zakonodavna vlast
Zakonodavna vlast uspostavlja ono univerzalno, kroz donošenje zakona. U zakonodavnoj vlasti
sudjeluje mnoštvo: zakone donosi narod, organiziran u staleški parlament koji ima dva doma: Gornji
dom čine zemljoradnici, najneovisniji i najstabilniji stalež, koji stoga posreduje između kneza i
građanskog društva; Donji dom čine zanatlije i opći stalež, i to samo preko predstavnika, koje ne
biraju općim pravom glasa - Hegel naime smatra da mase nemaju dovoljno iskustva niti političkog
obrazovanja za glasovanje)
- upravna vlast
U upravnoj vlasti sudjeluju neki: upravna vlast sastavljena je od općeg staleža, koji je inteligentan i
dobro obrazovan. Upravna vlast provodi odluke koje je, formalno, donio knez i to tako da supsumira
pojedinačne slučajeve pod opće, pod zakone.
- kneževska vlast
29. Kakvu ulogu ima knez u filozofiji apsoluta?
Knez ili monarh je jedan i on predstavlja državu - u njemu su različite vlasti obuhvaćene u
individualno jedinstvo, on je moment cjeline koji apsolutno odlučuje.
Postavlja ga Bog i on je najbliži Apsolutu (?)
On je taj koji objavljuje rat, potpisuje zakone, imenuje svoje savjetnike - on uvijek ima dužnost
odluke, ali ne i konkretnu zadaću upravljanja (= upravnu vlast ima opći stalež!).

30. Kakav monarh treba biti?

Monarh ne smije biti hiroviti despot - on mora funkcionirati kao lice države, vodeći se savjetima i
odlukama savjetnika, te zakonima koje donosi narod. U dobro organiziranoj državi on, kao osoba koja
predstavlja državu, služi samo tome da potvrdi odluku koja je donesena zakonom.

84
 b) vanjsko državno pravo
Vanjsko državno pravo proizlazi iz odnosa među autonomnim državama. One nisu poput osoba u
građanskom društvu, koje idu svaka za svojim partikularnim interesom u kontekstu opće
međuzavisnosti; one su sasvim autonomne, nezavisne, no ipak imaju neke odnose međusobno.

c) svjetska povijest
31. Što se ostvaruje nakon države?

Što je konačni cilj, tj. u što prelazi država?

Država prelazi u svjetsku povijest.
Svjetska povijest postupno i linearno, kroz različite države, državna uređenja, narode i vremena, vodi
do realizacije ljudske slobode, tj. do toga da duh postaje sve svjesniji sam sebe.
U povijesti svijeta ima nekoliko bitnih etapa razvoja samosvijesti duha, tj. ostvarenja ljudske slobode:
orijentalna etapa predstavlja djetinjstvo duha, kada je postojala svijest da je samo jedan slobodan, i taj
je onda despot;
u antičkoj epohi su samo neki slobodni,
a do svijesti o tome da je čovjek kao čovjek slobodan došlo se tek sa razvojem kršćanstva, u
germanskim zemljama, gdje su po prvi puta svi ljudi izjednačeni i slobodni.

32. Gdje je izražena ideja svjetskog razvoja?

Ideja svjetskog razvoja izražena je u modernoj državi kao ostvarenju slobode svih. Tek u modernoj
državi se ozbiljuje sloboda, i to kao sloboda sviju (prije toga su postojale druge faze povijesti, koje
izražavaju različite stupnjeve svijesti ljudi o slobodi: istočnjaci smatraju da je samo jedan slobodan - i
taj jedan je despot; kod Grka i Rimljana znalo se da su samo neki slobodni, a ne čovjek kao takav; tek
su germanske nacije u kršćanstvu došle do svijesti da je čovjek kao čovjek slobodan!)

33. Kakav je, kod Hegela, parlament?

Parlament je kod Hegela staleški.

34. Što su staleži?

Staleži su način zadovoljavanja različitih ljudskih potreba koje postoje u građanskom društvu - svaki
stalež bavi se svojom specifičnom djelatnošću i tako se osigurava zadovoljenje potreba.

35. Koji su staleži?

Hegel razlikuje tri staleža:
a) zemljoposjednici: supstancijalni ili neposredni stalež koji je patrijarhalan, ne-misaon, te
orijentiran najviše na obitelj i obiteljske djelatnosti oko zemlje. Taj je stalež najstabilniji i
najneovisniji, stoga je najpogodniji za Gornji dom staleškog parlamenta, iz kojeg posreduju između
kneza i građanskog društva.
b) zanatlije: refleksivni ili formalni stalež koji se bavi proizvodnjom i trgovinom, i toga je u
stalnoj mijeni, najnestabilniji stalež, pa u politiku može ući samo preko predstavnika.
c) opći stalež iliti stalež građanskih sluga: visokoobrazovani stalež, većinom iz srednje klase,
koji ima u vidu opće interese društva, i stoga se iz tog staleža na temelju zasluga biraju ljudi za
položaje u vladi. Pripadnici tog staleža ne moraju raditi fizički posao, jer ih plaća država.

85
36. Navedi princip običajnog suprotstavljanja.
Unutar običajnosti postoje dva međusobno suprotstavljena elementa: opća volja i pojedinačna volja,
koje dolaze u jedinstvo u trećem, sintetskom momentu običajnosti, u državi.
U državi pojedinci nadilaze razinu svojih privatnih želja (tj. subjektivni duh, partikularnu volju), te
bivaju objedinjeni i pomireni - antagonizmi partikularnih interesa privatnih vlasnika, koji postoje u
građanskom društvu, tu su dokinuti.

VOLJA

37. Što je volja? Što sadrži volja u sebi?

Volja u sebi sadrži:
a) apsolutnu mogućnost apstrahiranja od svakog određenja, od svih posebnih sadržaja htijenja,
tj. okretanje volje samoj sebi; to je prazna općenitost htijućeg Ja (hoću naprosto)
b) usmjerenost na nešto, oposebljavanje Ja - diferenciranje, određivanje, volja koja hoće nešto
određeno (hoću nešto)
Volja je jedinstvo ta dva elementa (ona je sama sebe svjesna i u htijenju nečeg drugog uvijek ostaje pri
samoj sebi) i u tom jedinstvu opstoji njezina sloboda, njena mogućnost samoodređenja!
Volja je poseban način mišljenja: mišljenje koje sebe prevodi u postojanje.
39. Koja je razlika između mišljenja i volje?
Razlika između mišljenja i volje je razlika između teorijskog i praktičkog držanja (ali to nisu 2
različite sposobnosti).
40. Što je apsolutno objektivna volja?
Apsolutno objektivna volja je volja ukoliko samu sebe ima kao svoje određenje i ukoliko je tako
primjerena svom pojmu i istinita.
41. Što je objektivitet?
Objektivitet je neposrednost opstanka kao vanjska egzistencija: volja postaje sebi u tom smislu
objektivna tek izvođenjem svojih svrha. Ono objektivno je sve što sebi pravimo predmetom koji sebi
stavljamo nasuprot, ali i neposrednost postojanja, u kojem se treba realizirati svrha.
42. Što je objektivna volja?
Objektivna volja je ona u kojoj je istina (volja boga, ćudoredna volja, je objektivna), kao i ona koja je
posve utonula u svoj objekt (dječja volja, robovska volja), dakle, svaka volja koja djeluje vođena
stranim autoritetom i još nije ostvarila beskonačni povratak u sebe, volja bez subjektivne slobode.
43. Što je subjektivitet?
Subjektivitet je volja kao sloboda koja u sebi bitkuje; njen subjektivitet je konačnost, u suprotnosti
prema objektivitetu.
44. Što sadrži pravo subjektivne volje?
45. Kakva je volja po stupnjevitosti razvoja ideje po sebi i za sebe slobodne volje?
Slobodna volja razvija se u sferi apstraktnog ili formalnog prava, u sferi moraliteta i u sferi
običajnosti; tek na kraju je slobodna volja u svojoj o sebi i za sebe općenitoj egzistenciji.
Slobodna se volja dakle razvija u ova tri stupnja:
1) Univerzalna volja, volja U sebi, tj. sloboda OD nečega - ona čini sferu apstraktnog i
formalnog prava.
2) Subjektivna volja, volja ZA sebe, sloboda ZA nešto - ona omogućuje djelovanje, i čini sferu
moraliteta.
3) Jedinstvo univerzalne i subjektivne volje nalazi se pak u običajnosti/ćudorednosti. Završni
stadiji razvoja slobodne volje su u obitelji i građanskom društvu, da bi se aktualizacija slobodne volje
konačno desila u - državi.

86
46. Što je apstraktna slobodna volja?
- osoba: apstraktnost slobode u pravu počiva na tome da je slobodan čovjek osoba koja sebi
daje vanjsku sferu svoje slobode, te tako svoju pravu realnost ima u izvanjskoj stvari
47. Što je pojedinac kao slobodna volja?

48. Što je po sebi i za sebe slobodna volja?

- pojedinačna volja nekog subjekta; ona je spram realiteta svoja negativna zbiljnost
Slobodna volja je osnova i ishodište prava!
49. Što je neposredna ili prirodna volja?
50. Kakva može biti prirodna (neposredna) volja?
- to je samo tek po sebi slobodna volja
- njen neposredno opstojeći sadržaj su nagoni, želje, sklonosti
- može biti subjektivna i objektivna
51. Što je proizvoljnost?
- volja kao proturječje

52. Što je umno?

Umno je samo ono opće, univerzalno (a nikad ne ono pojedinačno).

54. Koji je cilj filozofije?

Cilj i zadaća filozofije nije da poučava kakav bi svijet trebao biti, već da pojmi ono što jest: da pojmi
um, koji se pak utjelovljuje u državi, tj. da državu misli kao zbilju uma.
- ostvariti u sistemu svjetsku povijest (?)

55. Što je ličnost/lice/osoba?

- subjekt koji je slobodan za sebe i sebi daje postojanje u stvarima; sloboda u apstraktnom i
formalnom pravu
- volja koja postaje pojedinačna volja, a apstraktni identitet je ono što sačinjava određenost
- osoba je volja koja postoji za sebe ili apstraktna volja
- ona je bitno različita od subjekta, jer je subjekt samo mogućnost personalnosti
- osoba je pojedinačnost slobode u čistom bitku za sebe
56. Koja je uloga, zadatak apstraktne ličnosti (osobe)?

57. Što je općost? - supstancijalnost

58. Što je privatnost?

59. Kako se može ostvariti dobro?

60. Što je sloboda?

Sloboda je temeljno određenje volje.
Vlasništvo je to koje osobi podaruje slobodu - vlasništvo je prvo određenje slobode čovjeka - ja
poslajem ja kao osoba TEK putem vlasništva, jer ja tu aktualiziram svoju volju stavljajući je u stvari
(koje time postaju moje navlastite).
Najveću slobodu čovjek može postići tek u državi, kada se svatko odriče svoje individualne volje u
njenoj posebnosti, te se odlučuje za objektivnu i opću volju. Tek u državi tako čovjek dolazi do umne
egzistencije.

87
61. Kako sebe zna samosvijest?
- kao nešto općenito - kao mogućnost da apstrahira od samog određenja - kao posebnost s
određenim predmetom, sadržajem
62. Što ima čovjek u prirodi?
Čovjek u prirodi ima nagon za pravom, za vlasništvom, za moralitetom, za spolnom ljubavi, za
druževnošću itd. - on nalazi u sebi kao činjenicu svijesti da on hoće pravo, vlasništvo, državu. itd.
63. Što je potreba?
Potreba je svijest o nedostatku.
64. Što je interes?
Interes je svijest o potrebama, racionalna razmjena - osnova modernog društva (vezani smo
interesima, a ne osjećajima), jer danas nema neposrednih odnosa, već vlada impersonalnost.
65. Što je društvo?
Društvo je sfera zbrinjavanja potreba, sfera rada i interesa.

Razlika Kant/Hegel:
Hegel kritizira Kantovu ideju vječnoga mira, smatrajući da su ratovi korisni, jer oni služe duhu da
ostvari svoj naum, a isto tako oni doprinose svetom jedinstvu države ušutkavajući podjele i posebne
interese: u ratu su svi združeni domoljubljem za zajedničko dobro. Ratovi su dozvoljen način, po
Hegelu, da razvijeni narodi podvrgnu nerazvijene svojoj vlasti, i oni će postojati dok god sve države
ne budu potpuno razvijene. Rat nestaje ozbiljenjem potpuno umne države!

88
MILL: O predstavničkoj vladavini, O slobodi

O slobodi
Mill u ovom tekstu raspravlja o prirodi i granicama vlasti koju društvo može legitimno vršiti nad
pojedincem, tj. o građanskoj/društvenoj slobodi. U Millovoj političkoj teoriji najvažnije je osiguranje
individualne slobode.
Pod SLOBODOM se prvo podrazumijevala:
1. zaštita pojedinaca od tiranije vladara,
a onda, kad je uvedena demokracija i vladari su izjednačeni s narodom koji ih bira,
sloboda je postala 2. zaštita pojedinca od tiranije većine, tj. od društvene kontrole.
Prije je bilo mnogo individualaca - osoba koje imaju svoj karakter svoje želje, ne povodi se za nikime
- pa im je društvo moralo nametnuti pravila koja su obuzdala njihove želje. Međutim, sada je društvo
potpuno zavladalo nad individualnošću - svi se boje biti individualci da ih se ne bi etiketiralo kao
čudne, i tako je zavladao konformizam, prosječnost. Svi postaju isti, vlada teror većine/masa/javnog
mnijenja!
Međutim, individualnost tj. ekscentričnost u odnosu na konformističko niveliranje, je bitna jer ona
znači razvijena ljudska bića koja dolaze do novih otkrića, stoga je važno dati individualnosti slobodu
svugdje osim tamo gdje ugrožava druga ljudska bića! (Jedino što ljude ovlašćuje da se miješaju u tuđu
slobodu jest samozaštita, sprečavanje nanošenja štete).
1. Gdje prestaje djelovanje države?
3. Odnos države prema pojedincu?
Dakle,
SLOBODNO DRUŠTVO mora zadovoljiti ove ljudske slobode:
slobodu misli, osjećaja te njihova slobodna izricanja,
slobodu ukusa i težnji,
sloboda udruživanja pojedinaca.
+ FUNKCIJA VLASTI je da sprečava pojedinca da čini nepravdu drugima. Čovjek je dakle društvu
odgovoran samo za svoje ponašanje koje se tiče drugih (društvo smije posezati u slobodu pojedinca
samo kada ovaj čini zlo nekom drugome).
Vlada ne bi smjela zadirati u život pojedinca nasilno mu pomažući:
- kad pojedinci vrše neku stvar bolje nego država
- kad pomoć države onemogućuje samostalni napredak pojedinca
- kad pomaganjem vlada nepotrebno širi svoju vlast (npr. kad bi banke, ceste, željeznice, sveučilište
itd. bili podružnice vlade, to bi bila neslobodna zemlja).
Mill smatra da je cilj: decentralizacija vlasti i postojanje obvezne nadzorne oblasti kao grane centralne
vlade.

Mill smatra da je MORAL društveno određen - određuju ga sklonosti moćnijeg dijela društva (vladari,
muškarci, ...).
Mill također smatra da ne postoji apsolutna istina - svaku stvar treba razmotriti sa raznih strana i tako
doći do kakve-takve izvjesnosti koja može dostajati za ciljeve ljudskog života. Potom tu izvjesnost
treba uvijek iznova propitkivati i suprotstavljati joj drukčija gledišta.
Za razliku od toga, katolička crkva ne dopušta propitkivanje njezinih „istina“, i tako one postaju
dogme.
Društvo ne smije nikog sprječavati u traženju (moguće) istine i njezinu proglašavanju čak ni kada bi ta
(moguća) istina mogla postati opasna za društvo. Društvo ne smije potiskivati nijedno mnijenje bilo
ono istinito ili lažno, jer bi time loše služilo istini.

89
Razmatranja o predstavničkoj vladavini
Mill smatra da se oblici vladavine stalno mijenjaju jer se narod neprestano uspinje s jednog stupnja na
drugi, viši, napredniji. Kod odgoja naroda, kao i kod pojedinaca, postoji prirodan slijed, od ropstva do
samouprave.
Taj razvoj je kontinuiran, i u svakom stadiju narod uči neku lekciju, tj. stječe neke nove karakterne
crte.
Stoga, KRITERIJ ODABIRA NAJBOLJEG OBLIKA VLADAVINE jest: sposobnost vlade da
omogući napredak, tj. da 1. potiče vrlinu i inteligenciju ljudi
2. iskorištava dobre osobine stanovništva,
i to tako da osigurava narodu ono što mu je potrebno da nauči lekciju koja se mora naučiti kako bi se
prešlo u slijedeće, naprednije stanje društva.
Samo visoko razvijena društva teže demokraciji, a za rane stadije zajednice najprimjerenija je
kraljevska vlast, neometana predstavničkim institucijama, dok se barbarima smije vladati čak i posve
despotski.
→ Mill smatra da je svrha vladavine da omogući napredak i pruži zaštitu od nazadovanja, te da
poboljša ljude kroz odgoj i upotrebljavanje njihovih najviših osobina koje su razvili.
U središtu Millove teorije nalazi se odgoj – samo odgoj može proizvesti državu u njegovom smislu.
Millov cilj je elitizam, ali elitizam u kojem ostali građani mogu suodređivati izbor iz kruga elite. Mill
nije označavao demokraciju kao državni oblik koji treba uvijek imati prednost. Naprotiv, slabo
razvijenom narodu potreban je državni oblik koji će mu najbrže poticati razvoj - tako je barbarskom
narodu primjeren despotizam.

IDEALNO NAJBOLJI OBLIK VLADAVINE za Milla je VLADAVINA CIJELOG NARODA.

Budući da ne mogu svi, u zajednici koja je veća od maloga grada, osobno sudjelovati, proizlazi da taj
idealan tip savršene vladavine mora biti PREDSTAVNIČKI.
Tu suverenitet (vrhovna kontrolna vlast) pripada cijeloj zajednici, tako da svaki pojedinac sudjeluje
svojim glasom, kao i, ponekad, osobnim obavljanjem neke javne funkcije.
Taj oblik vladavine nije prikladan za sva civilizacijska stanja, ali u onim stanjima za koja je prikladan,
donosi najveći broj blagotvornih posljedica.
Mill navodi TRI ARGUMENTA ZA VLADU NARODA:
1. Svaki je pojedinac sam sebi jedini pouzdan čuvar vlastitih prava i interesa, i zato mu se mora dati i
mogućnost da aktivno sudjeluje u političkom zbivanju;
2. Opći napredak je to veći što je više osobnih energija uključeno;
3. Aktivno sudjelovanje u javnom životu prinuđuje građanina da se obrazuje i da napreduje.

Narod mora ispuniti ova tri uvjeta, kako bi u njemu uspio određeni sustav vladavine (pa tako i
predstavničke vladavine):
1. narod mora biti spreman prihvatiti taj sustav vladavine
2. mora biti spreman činiti ono što je potrebno za njegovo održanje
3. mora biti spreman ispuniti dužnosti i funkcije koje mu ta vladavina nameće.

3. Koje su uloge parlamenta?

Mill smatra da u predstavničkoj demokraciji parlamentarna razdoblja trebaju biti onoliko duga koliko
je potrebno da se nosilac mandata ne prosuđuje po nekoj pojedinačnoj radnji, nego prema ukupnom
djelovanju, ali također i dovoljno kratka da nikad ne može biti siguran u svoje mjesto, a to je 7 godina.
Zadaće parlamenta - predstavničkog tijela:

90
1. parlament kontrolira i nadzire djelovanje vlade, tako da ono bude transparentno;
2. parlament treba biti arena gdje će narod moći iskazati svoja mišljenja;
3. parlament odobrava poreze, kako bi se spriječila zloupotreba vlasti, no pravo na poreznu inicijativu
iz istog razloga treba imati samo vlada;
4. mora se pobrinuti da u upravi najprimjereniji ljudi djeluju na odgovarajućim mjestima. Njih pak
treba birati egzekutiva na osnovi ispita (princip učinka) te trebaju napredovati u skladu s godinama
službe (jednostavni položaji) ili stručnom kvalifikacijom (viši položaji);
5. samo se prvi ministar treba birati; drugi članovi vlade se imenuju, kako bi se isključilo skupljanje
moći na strani parlamenta.
6. treba se javno raspravljati o svim shvaćanjima i protushvaćanjima, ali samo djelovanje mora biti
prepušteno obrazovanoj eliti. Dakle, narodno zastupništvo ne treba vladati jer u njemu nije zastupljena
duhovna elita nacije. Zato je dovoljno da skupština ima kontrolu nad vladom.
Što se tiče zakonodavstva, pravo inicijative i pravo glasanja treba ostati u rukama parlamenta (element
volje), ali sadržaj zakona treba određivati isključivo komisija sastavljena od mudrih ljudi (element
uvida).
Što se tiče egzekutive, svaka od njenih zadaća treba biti povjerena nekom pojedincu, kako bi se
spriječila mogućnost bijega u anonimnost tijela. Egzekutiva ima i pravo na raspuštanje parlamenta.

Predstavničkoj demokraciji svojstvene su dvije vrste opasnosti:

1. opasnost od niskog stupnja inteligencije u predstavničkom tijelu i u javnom mišljenju što ga
kontrolira;
2. opasnost od klasnoga zakonodavstva brojčane većine u kojoj svi pripadaju istoj klasi.

4. Što je tolerancija?
Tolerancija je dužnost koja se prihvaća uz prešutna ograničenja - prihvaćanje raznolikosti.

5. Kako se Mill razlikuje od Lockea po pitanju prava glasa?

Mill se zalaže za opće pravo glasa za sve ljude koji su punoljetni i znaju čitati i pisati te vršiti opće
aritmetičke operacije - opća poduka treba prethoditi općem pravu glasa! (+ pravo glasa može biti
privremeno dokinuto onima koji ne plaćaju porez; ali Mill smatra da veću vrijednost ne smije imati
glas onoga tko ima više imovine, već samo glas onoga tko je intelektualno nadmoćan, pa tako Mill
misli da bi primjerice glas bankara ili trgovca trebao imati težinu dva ili više glasa, a glas radnika da
vrijedi samo jedan glas, jer su ovi prvi inteligentniji!!).
Dakle, pravo glasa imaju svi bez obzira na spol, socijalno ili imovinsko stanje: radnici koji su
neobrazovani imaju pravo glasa kao i obrazovani sloj (ali radnici ne bi smjeli sudjelovati u vladi sve
dok ne dosegnu određenu razinu obrazovanja); isto tako i žene kod Milla imaju pravo glasa.
Mill je protiv tajnoga glasovanja.
Mill smatra da je bitno da granice vladavina budu uglavnom u skladu s granicama nacija, tako da ljudi
imaju osjećaj zajedništva, povezanosti istim jezikom, religijom, porijeklom, poviješću.
Međutim, smatra da iskustvo pokazuje da je bolje manje razvijenu naciju utopiti u drugu, više
razvijenu, radi bržeg razvitka prve nacije - tako on opravdava postojanje kolonija.

91
ORTEGA & GASSET: Pobuna masa

1. Što se kritizira u "Pobuni masa"?

2. Što se tu zagovara?
3. S kim polemizira?
4. Kakva je podjela na čovjeka mase i čovjeka elite kod G.?
5. Karakteristike čovjeka mase i čovjeka elite?
6. Kako se zove ono što je kod čovjeka elite različito od č. mase?

92
Michel FOUCAULT: Nadzor i kazna - rađanje zatvora

Knjiga ima četiri dijela:

I. Mučenje
II. Kažnjavanje
III. Disciplina
IV. Zatvor
Oni koje se nadzire i popravlja: luđaci, djeca, učenici, kolonizirani, kažnjenici, radnici.

I. MUČENJE

1. Što se dogodilo u 18. stoljeću u vezi s ovom tematikom?

Do sredine 18. stoljeća kažnjavanje je bio kažnjavanje-predstava, dugotrajno mučenje tijela - tijelo je
tada bilo meta kaznene represije. Knjiga počinje prikazom jednog takvog mučenja i raščetvoravanja
osuđenika.
Od sredine 18. stoljeća međutim počinje nova etapa u kažnjavanju - kažnjavanje postaje najskriveniji
dio kaznenog procesa. Sada postoje novi načini kažnjavanja, koje Foucault oprimjeruje na početku
prijepisom strogog dnevnog rasporeda nekog zatvora. Kažnjavanje se od bolnog tjelesnog mučenja
pretvorilo u oduzimanje prava: kazna se više ne primjenjuje na tijelu, nego na pravnoj osobi: lišavanje
slobode zatočavanjem, prisiljavanje na rad, razne obveze i zabrane. Danas se toliko zazire od tjelesnog
kažnjavanja da se čak osuđenicima na smrt prije usmrćivanja daje injekcija protiv bolova.
Kažnjavanje sada više ne pogađa tijelo, nego dušu.

2. Što znači nestanak mučenja?

Nestanak mučenja znači:
a) nestajanje kaznene predstave
b) kažnjavanje prelazi iz sfere tijela u nevidljivu sferu duše, apstraktne svijesti - umjesto fizičkog
mučenja sada kažnjavanje znači oduzimanje prava i dobara (kažnjenik se lišava slobode, prisiljava na
rad, ima razne obveze i zabrane)
c) dokida se bol
d) svrha kažnjavanja nije kažnjavanje nego korekcija

Prije je suđenje sačinjavalo tek utvrđivanje počinitelja zločina, te dodjeljivanje kazne.

Sada međutim suđenje sadrži i pokušaje razumijevanja zločina, njegovih uzroka u psihi počinitelja
(ako je netko lud, ne može biti i kriv!), zločini se svrstavaju u kategorije, te se nastoji predvidjeti
zločinčevo ponašanje kako bi se odabrala njemu najprimjerenija korektivna kaznena mjera.

3. Što je mučenje?
Mučenje je tehnika kažnjavanja koja je tjelesna i bolna.
Da bi se nazvala mučenjem, kazna mora proizvoditi određenu količinu patnje koja se može
uspoređivati i hijerarhizirati (primjerice, smrtna kazna se može izvršiti na puno načina od kojih svaki
ima točno proračunat stupanj patnji: odsijecanje glave, raščetvoravanje, itd.; smrt-mučenje je umijeće
zadržavanja života u patnji.).
Cilj mučenja je istinu iznijeti na vidjelo i obeščastiti žrtvu, a mora biti i uočljivo na tijelu mučenoga -
jer se tu očituje moć pravde.
Mučenje ima pravno-političku funkciju - to je trijumf zakona, ceremonijal kojim se ponovno
uspostavlja i potvrđuje moć i superiornost suverena, koja je na trenutak bila povrijeđena.

93
Glavni lik u ceremonijama mučenja bio je narod - narod je gledatelj, svjedok, on vrijeđa optuženog i
tako pristaje uz kralja, a s druge strane narod mora biti gledatelj da bi bio zastrašen.

II. KAŽNJAVANJE

4. Koja se promjena događa u 2. polovici 18. stoljeća?

U 2. polovici 18. stoljeća, zbog povećanja životnog standarda smanjio se broj krvnih delikata a
povećao se broj krađa. Posvuda se javljaju prosvjedi protiv mučenja: kod filozofa, pravnih stručnjaka,
članova parlamenta, ... - svi traže poštivanje čovječnosti zločinca.
Isto tako, kritizira se tradicionalno pravosuđe: loša ekonomija moći - optužba i suci imaju preveliku
moć, naspram osuđenika koji je nemoćan; sudstvo je proizvoljno - čas prestrogo, čas prepopustljivo;
kralj ima moć uplitanja i pomilovanja, ... i otuda sukobi dovode do paralize pravosuđa.
Zato dolazi do kaznene reforme: krivično pravosuđe uvodi kažnjavanje bez mučenja u kojemu je
kazna točno tolika da bude dovoljna da spriječi budući zločin - dakle kazna se ne proračunava u
odnosu na zločin koji se kažnjava, već u odnosu na moguće ponavljanje zločina.

5. Na kojim pravilima počiva semio-tehnika kaznene vlasti?

1) pravilo najmanje količine (zlo koje uzrokuje kazna mora biti veće od dobra što bi ga krivac
zločinom stekao)
2) pravilo dovoljnog zamišljaja (predodžbu o kazni/boli/jadu treba dovesti do maksimuma)
3) pravilo sporednog učinka (kazna mora snažno djelovati i na one koji pogrešku nisu počinili)
4) pravilo potpune izvjesnosti (svakoj pomisli o zločinu treba biti pridružena pomisao o kazni,
a to je ostvarivo ako postoje jasni, pisani, svima poznati zakoni, nema monarhovog pomilovanja, nema
nade u nekažnjivost, a veza policije i pravosuđa je čvrsta)
- policija osigurava djelovanje društva nad svakim pojedincem, a pravosuđe prava pojedinaca
protiv društva
5) pravilo opće istine (sada se istražuje empirijski, skupljaju se dokazi, i istina o zločinu je
prihvaćena tek kada je u potpunosti dokazana)
6) pravilo optimalne specifikacije (svi prekršaji se kvalificiraju i razvrstavaju, postoji iscrpan
zakonik kojim se određuju svi zločini, te se dešava individualizacija kazne, kažnjavanje u skladu sa
svakim pojedinim zločincem i njegovom situacijom)

6. Što je tijelo osuđenika?

Tijelo osuđenika je mjesto djelovanja odnosa moći - moć koja se na tijelu izvršava je strategija - ona
proizvodi znanje, koje omogućuje još bolji nadzor i djelovanje moći na tijelo.
Politička tehnologija tijela je znanje o tijelu i ovladavanje njegovim snagama - to je raspršena
tehnologija ili mikrofizika moći koju uvode u igru aparati i institucije (kažnjavanje i zatvor).
U starom sustavu tijelo osuđenika je bilo kraljeva stvar na koju on utiskuje svoj biljeg i na nju udara
svojom moći. Ali, nakon reforme kaznenog sustava, tijelo osuđenika postaje društveno dobro, primjer
za sve druge, koji su potencijalni zločinci (najbolje tako da vrši javne radove, i tako bude svima vidljiv
kao opomena).

7. Koji su uvjeti za funkcioniranje predodžaba kao znakova-prepreki, tj. što mora biti
zadovoljeno da bi kažnjavanje uvijek bilo prisutno u duhu ljudi, čim pomisle na zločin?
1) znakovi moraju biti što manje proizvoljni - neka kazna proizlazi iz zločina (trovača treba
otrovati, besposličara natjerati na mukotrpan rad, itd.)

94
 2) igrom znakova treba učiniti življom predodžbu o kazni i njenim neugodnostima, od
predodžbe o zločinu i njegovim pogodnostima
3) bitno je trajanje kazne omogući pravo njeno djelovanje
4) kazna se odnosi, osim na osuđenika, i na sve moguće krivce, pa osuđenik služi kao
podsjetnik na zakone, kao primjer, pouka i upozorenje, stoga je najbolje da izvršava javne radove,
kako bi svima bio vidljiv
5) to vodi do gašenja slave zločinca

8. Koji modeli zatvora postoje?

Na mjesto javne kaznene pozornice i mučenja dolazi - zatvor, čiji zidovi čuvaju sada tajanstveno
djelovanje kazne. Svi prijestupi se sada kažnjavaju zatvorom.

Najstariji model zatvora, ujedno prototip, je amsterdamski Rasphuis (otvoren 1596.), baziran na 3
načela:
a) trajanje kazne određuje uprava zatvora, ovisno o vladanju zatvorenika
b) rad je obvezan i obavlja se zajednički, a za nj se dobiva plaća
c) postoji strogi raspored vremena, sustav zabrana i obveza, stalan nadzor, čitanje
biblije i druga korektivna sredstva
Rasphuis je pružio temeljna načela koja su preuzela i modificirala tri modela zatvora koja su se razvila
u 18. stoljeću:
a) flamanski model - kaznionica u Gentu, bazirana na načelu rada - kod zatvorenika se nastoji
razviti radne sposobnosti i volju za rad, stoga kazna treba trajati toliko da se ta dva cilja ostvare (ni
prekratko, ni doživotno).
b) engleski model - "reformatorij", mjesto za preobrazbu individua; nastoji moralnu i
religioznu svijest kod zatvorenika razviti ne samo radom, već radom u samoći i izolaciji od ostalih
zatvorenika, uz pomoć - ćelija.
c) američki ili filadelfijski model (zatvor u Walnut Streetu) - najpoznatiji, jer je uspio provoditi
načela iz prva dva modela, a i jer im je dodao element stvaranja baze informacija/znanja o svakom
zatvoreniku: zatvorenici su stalno promatrani i svrstavani u kategorije - zatvor počinje funkcionirati
kao aparat znanja.

9. Koja je najvažnija posljedica nadzora i preobrazbe u ponašanju zatvorenika?

Najvažnija posljedica nadzora zatvorenika je stvaranje baze znanja o njima. Zatvor postaje stalno
promatralište, aparat znanja.

10. Što je zajedničko, a što različito u sva 3 modela zatvora?

Flamanskom, engleskom i američkom modelu zatvora zajednički je - cilj (cilj više nije ispaštanje za
zločin, već preobrazba zločinca i sprečavanje prijestupa iste vrste).
Među ta tri modela zatvora međutim postoje i razlike - razlike u pristupu pojedincu, tj. u tehnikama
kojima će se omogućiti njegova preobrazba:
a) reformatori (engleski model) - kazna djeluje na individue predodžbama, znakovima koji su
u parovima: zatvorenikov gubitak ili probitak, bol ili užitak. Ta kaznena vlast je javna, u društvu
svugdje vidljiva kao prizor, znak, govor (to je „grad uređen za kažnjavanje“), i djeluje tako da
rekodificira duh građana; hoće rekonstruirati pravni subjekt društvenog sporazuma.
b) korektivni kazneni sustav - kazna djeluje na tijelo i dušu svakodnevnim postupcima,
prisilama i stvaranjem navika kroz satnice, dnevne rasporede, marljivost. Ta kazna je skrivena od očiju

95
javnosti, u zatvorenom je prostoru zatvora. Hoće rekonstruirati pokornog podanika podvrgnutog
naredbama, autoritetu.

III. DISCIPLINA

11. Što proizvodi disciplina?

Disciplina proizvodi pokorna, izvježbana tijela: tijelo postaje izvježbano, korisno, ali i pokorno,
poslušno.
Disciplina uvećava snage u tijelu u ekonomskim terminima korisnosti i umanjuje ih u političkim
terminima poslušnosti.

12. Što je disciplina?

Disciplina je skup fizičko-političkih tehnologija kojima se osigurava uređenje ljudskog mnoštva, bez
nasilja, a pomoću nadzora nad tjelesnim postupcima.
Disciplina proizvodi pokorna i izvježbana tijela.
Disciplina je nova mikrofizika moći, koja je sitničava: svaka pojedinost joj je važna, propisi su
sitničavi, nadgleda se svaki djelić života.
12.a U kojem dijelu knjige Foucault govori o mikrofizici moći?
O mikrofizici moći Foucault govori u dijelu o disciplini.

Disciplina ima tri cilja:

1. da izvršavanje moći bude što jeftinije
2. da učinci te društvene moći budu što intenzivniji i što rasprostranjeniji
3. da svi elementi sustava budu poslušni i korisni, kako bi aparat bio što isplativiji i djelotvorniji.
Disciplina je tehnologija, tip moći, anatomija moći koja se ne može poistovjetiti ni sa kojom
ustanovom, ali koju na sebe mogu preuzeti razne institucije i ustanove (bolnice, škole, kaznionice,
ludnice, policija, ...).
Tijekom 17. i 18. stoljeća disciplina je postala općim obrascem dominacije: kako u školi, tako i u
vojsci, radionicama, kaznionicama - stvara se disciplinsko društvo u kojemu vlada panoptički
mehanizam: vlada piramidalna struktura moći, a između istih elemenata na istoj ravni uvode se
nepropusna odvajanja.
Disciplina je protu-pravo, jer posvuda prošireni panopticizam pojačava i umnogostručuje asimetriju
moći i čini uzaludnima granice koje se toj moći postavljaju. Uvećavanje moći + usitnjenje relacija
moći, njeno kapilarno prožimanje društva omogućuje gomilanje novih spoznaja, a ta nova znanja pak
potom omogućuju umnažanje učinaka moći.
Znanja se stječu promatranjem, ali i neprestanim ispitivanjem - sitničavom istragom koja ide za
utvrđivanjem istine, po uzoru na inkvizicijsku istragu. Tako se stvara dosje koji se nikada ne zatvara, a
nas se prisiljava na stalno kretanje ka nedostižnoj normi.

13. Koje tehnike trebaju disciplini?

1) tehnika zatvorenog života: disciplina katkada (u internatu, vojarni) zahtijeva zatvoreni život
pod zajedničkim krovom
2) tehnika podjele na područja: prostor se dijeli na onoliko dijelova koliko u njemu ima tijela,
pa svatko ima svoje mjesto. Nema raspodjele po skupinama, pa nema niti opasnosti od dogovaranja,
bijega, skitnje, nagomilavanja.

96
 3) tehnika funkcionalnog smještaja: prostor se pregrađuje i dijeli u pregledne ćelije, te
označava u skladu sa svojom funkcijom - tvornice, bolnice, luke
4) tehnika hijerarhiziranja, rangiranja elemenata unutar neke skupine, npr. u vojsci, u školi -
hijerarhija razreda (od 1. do 8.), znanja koja se trebaju steći, hijerarhija među učenicima, u njihovim
smještajem u razredu, ...
----> na te načine disciplina zbrkana, opasna mnoštva pretvara u uređenu, organiziranu mnogostrukost.

14. U čemu se sastoji nadzor nad djelatnošću?

Nadzor nad djelatnošću sastoji se od pet elemenata:
1) vrijeme se dijeli na točno određene dijelove + bitna je točnost, marljivost, redovitost.
2) svaki čin (primjerice, koračanje čete) se unutar sebe raščlanjuje na manje, točno određene
elemente
3) tijelo treba biti istrenirano tako da najučinkovitije moguće obavlja kretnju, primjerice
pisanje
4) između tijela i predmeta mora postojati kanonski odnos, tj. niz pomno određenih
nepromjenjivih kretnji; npr. pravila za postavljanje puške na gotovs, u tri pokreta.
5) bitno je biti maksimalno djelotvoran u minimalnom vremenu
----> tako se ljude navikava na brzo i točno izvršavanje jednih te istih postupaka.

15. Koji su učinci discipline?

Dakle, disciplina raspoređuje tijela, iz njih izvlači vrijeme, te ih, poput elemenata, dijelova, smješta na
točno određena mjesta u stroju, gdje će dati najbolji zajednički učinak, i gdje će, zahvaljujući dobroj
organizaciji, svi stalno nešto raditi i biti korisni. Da bi to tako funkcioniralo, mora postojati
zapovjedna hijerarhija, gdje je zapovijed - signal koji se bespogovorno slijedi.
Disciplina tako nadzire tijelo i pritom proizvodi 4 značajke individualnosti.
Individualnost postaje:
a) ćelijska - tijela se raspoređuju
b) genetska - tijela se vježbaju
c) organska - tijela moraju učinkovito obavljati kodirane djelatnosti
d) kombinatorna - tijelo se postavlja na točno određeno mjesto u stroju

16. Što je politika?

Politika je tehnika unutrašnjeg mira i reda, tj. nastavak vojnog modela kao glavnog sredstva za
sprečavanje građanskih nemira.
17. Što omogućuje strategija?
Strategija omogućuje razumijevanje RATA kao načina na koji se vodi međudržavna politika.
18. Što omogućuje taktika?
Taktika omogućuje razumijevanje VOJSKE kao načela kojim se u građanskom društvu održava
odsutnost rata.
19. Što je disciplinska moć?
Disciplinska moć je moć obučavanja; ona beskorisna zbrkana mnoštva tijela odvaja, analizira,
raščlanjuje i obučava.
Disciplinska moć vrši se hijerarhijskim nadgledanjem i ispitom.
Oruđa disciplinske moći su nadgledanje i normiranje.

20. Što je hijerarhijsko nadgledanje?

97
Hijerarhijsko nadgledanje je tip nadgledanja razvijen po modelu tabora: cjelina je podijeljena na manje
jedinice koje su raspoređene tako da ih se lako može promatrati, a bez da promatrač bude viđen - to je
princip „savršenog oka“. Nadgledanje se vrši hijerarhijski, u piramidalnoj mreži odnosa koji djeluju
odozgo prema dolje, ali i obratno - svi nadglednici su nadgledani.

21. Što je normiranje, tj. normalizacijska sankcija?

Normalizacijska sankcija je oruđe discipline (zajedno s nadgledanjem).
Normalizacija uspoređuje pojedince i njihova pojedinačna djela sa drugim pojedincima i sa cjelinom.
Tako ih diferencira, vrednuje i potom hijerarhizira, raspoređuje po rangu (a rang sam po sebi već znači
kaznu ili nagradu).
Nakon toga pojedince normalizacija homogenizira - pokreće prinudu sukladnosti koju valja ostvariti,
kako bi svi nalikovali jedni na druge; drugim riječima - normira/normalizira. Normalizacija se postiže
kroz sustav dresure - ponašanje se prati i daju se nagrade ili kazne. Odstupanja od pravila se
sankcioniraju - kažnjavaju, kako bi se smanjila odstupanja (kazna ima korektivnu funkciju i stoga je
najčešća kazna - vježba).
Tako se normalizacija suprotstavlja sudskom kaznenom sustavu (jer se on poziva na zakone, kod nje
nema hijerarhije već jednostavno postoji dopušteno i zabranjeno, jer on ne diferencira pojedince nego
samo njihova djela stavlja u određene kategorije, itd.)

22. Što se javlja kroz discipline?

Kroz discipline se, u 18. stoljeću, javlja moć Norme, koja se pridružuje već postojećim moćima
zakona, riječi i teksta, tradicije. Normalno se uspostavlja kao načelo prinude: ta moć ne djeluje samo
tako da cenzurira, potiskuje, isključuje - ona proizvodi! Proizvodi stvarnost, istinu, ono što možemo
spoznati.
Isto tako, disciplinski režim dovodi do toga da individualizacija postaje silazna - više se ne osvjetljava
moć, genealogija - moć postaje nevidljiva, anonimna, a oni nad kojima se ona izvršava postaju sve
vidljiviji, bivaju promatrani.

23. Što je ispit?

Ispit je kombinacija dva oruđa disciplinske moći: tehnike hijerarhijskog nadgledanja (kojom se stvara
znanje) i tehnike normalizacijske sankcije (kojom se izvršava moć).
Ispit oko pojedinca uspostavlja vidljivost i time omogućuje diferenciranje, hijerarhiziranje i
sankcioniranje.
U 18. stoljeću bolnica i škola postaju mjesta neprekidnog ispitivanja.
Ispit ima 3 obilježja:
a) ispit izokreće ekonomiju vidljivosti u izvršavanju moći - moć više nije razmetljiva, vidljiva
- disciplinska moć se izvršava postajući nevidljivom, a one koje podčinjava čini vidljivima. U ispitu su
tako podanici svedeni na predmete izložene promatranju moći.
b) ispit uvodi individualnost u polje dokumentacije - na temelju ispita stvara se arhiva s
opisima pojedinaca, njihovih svojstava, napretka, što omogućuje i stvaranje statistike, uspoređivanje.
c) ispit od svakog pojedinca stvara "slučaj": svaki pojedinac u svojoj individualnosti biva
opredmećen - on je predmet i učinak moći, te predmet i učinak znanja.

24. Što omogućuje hijerarhija?

Hijerarhija omogućuje kapilarno funkcioniranje vlasti.

98
25. Kako izgleda Benthamov Panoptikon i što omogućuje?
Panoptikon je arhitektonska zamisao savršenog sistema nadzora: sastoji se od tornja koji je u središtu,
te prstenaste zgrade koja ga okružuje i koja je podijeljena na ćelije s prozorom prema tornju i prema
vani.
U tornju boravi nadglednik, koji sve vidi, ali sam nije viđen (što se osigurava sistemom pregrada i
zaslona, pa je sasvim nebitno tko obavlja nadzornu funkciju), a u svakoj ćeliji je po jedan luđak,
osuđenik, radnik ili učenik, koji je sasvim vidljiv i pod neprestanim nadzorom. Bočno je odijeljen od
drugih zatočenika - tako se sprečava udruživanje, nered, širenje bolesti, nasilje, itd. No sa strane tornja
je stalno vidljiv.
Načelo panoptikona je da moć mora biti vidljiva (zatočenik stalno vidi visoku siluetu tornja s kojega
se na njega vreba) i neprovjerljiva (on nikad ne smije znati da li ga netko stvarno gleda, ali mora biti
siguran da se to uvijek može dogoditi). Tako se moć atomizira i gubi individualnost, a kod zatočenika
se stvara svjesno i stalno stanje vidljivosti kojim se osigurava automatsko funkcioniranje moći, jer
zatočenik internalizira nadzorni pogled, sam sebe disciplinira.
Panoptikon je laboratorij moći, mjesto na kojemu eksperimentiranje s ljudima postaje moguće, i gdje
je moguće stjecati znanja o ljudskom ponašanju. Panoptikon je vrlo ekonomičan i ima polivalentnu
funkciju: može biti zatvor, bolnica, škola, ludnica, tvornica, a služi jačanju društvenih snaga -
povećanju proizvodnje, širenju obrazovanja, podizanju razine javnog ćudoređa, ...
Načelo panoptikona razlikuje se od drugog tipa discipline - discipline kao opsade, koja se javljala u
doba kuge, bila je ograničena i privremena, zatvorena institucija okrenuta negativnim funkcijama
(zaustavljanju zla, prekidu komunikacija, itd.).
Nasuprot tome, panopticizam je disciplina-mehanizam, opće načelo nove "političke anatomije", koje
se širi kroz cijelo društvo, koje onda postaje disciplinsko društvo. Naše društvo nije društvo predstave,
kao u antici (gdje puno ljudi promatra mali broj predmeta), već društvo nadgledanja (gdje jedna osoba
istovremeno nadgleda što veći broj ljudi).

Uz panopticizam, dešavaju se još neke promjene: disciplina sve više postaje pozitivan moment - ona
više nije tek puko sredstvo sprečavanja nepoželjnog ponašanja - sada ona stvara poželjno ponašanje,
stvara korisne pojedince.
Disciplinske ustanove se umnažaju: škole, zatvori, bolnice, ... a između njih, u međuprostoru se
organizira međuprostorna disciplina - policijski aparat koji neprekidno i od svakuda promatra (od
inspektora do doušnika).

IV. ZATVOR

26. Kakvo je utemeljenje zatvora?

Utemeljenje zatvora kao kazne (zatvor = „kazna civiliziranih društava“) je dvostruko: s jedne strane
pravno-ekonomsko (zatvor predstavlja lišavanje slobode), a s druge tehničko-disciplinsko (zatvor
dresira zatvorenike, pa dovodi do korekcijske preobrazbe individue).
Međutim, zatvor kao oblik postoji i prije sustavne upotrebe u kaznenim zatvorima, u vidu raznih
društvenih ustanova u kojima se pojedinci raspoređuju, njihova se tijela dresiraju, njihovo ponašanje
kodira, a oni se drže u neprestanoj vidljivosti, kao objekti promatranja, označavanja, saznavanja.
-----
Zatvor mora biti omnidisciplinaran disciplinski aparat: na sebe mora preuzeti stalnu brigu o svim
pojedinčevim stranama: fizička dresura, sposobnost za posao, svakodnevno vladanje, moralni stav itd.
Tako zatvor omogućuje korjenito rekodiranje postojanja zatvorenika.

99
Zatvor je mjesto izvršenja kazne, mjesto „popravljanja“ zločinaca, ali i mjesto njihova neprestanog
panoptičkog nadgledanja i skupljanja informacija o njima. Panoptikon je tako sredinom 19. stoljeća
zaista zaživio u svom materijalnom obliku.

27. Koja su načela zatvora?

Načela zatvora su:
1) izolacija. Zatočenik se treba izolirati od vanjskoga svijeta, ali i od drugih zatočenika. To
onemogućuje stvaranje zatvorskih bandi, a omogućuje intenzivno razmišljanje u samoći, koje
zatvorenika dovode do grižnje savjesti zbog počinjenog zločina. Isto tako, samoća omogućuje
intenzivno djelovanje moći na zatvorenika - jedina ljudska riječ zatvorenicima u toj samoći i tišini jest
ona koja dolazi od upravitelja, tamničara, učitelja, pa ta riječ ima ogromnu moć.
2) rad. Radom se u zatvorenika, koji je nemiran, nerazuman, lijen, urezuje ljubav prema radu,
te navike reda, marljivosti i pokornosti - kroz rad se zatvorenik podčinjava i prilagođava proizvodnom
aparatu.
3) prilagođavanje kazne pojedincu. To se radi tako da se trajanje, kvaliteta i sadržaj kazne
određuje prema vrsti prekršaja, okolnostima prekršaja, ali, i to je vrlo bitan dio, o tome kako zločinac
napreduje u zatvoru. Kazna naime prestaje u onom trenu kada je zločinac popravljen, izliječen,
normaliziran.
Tako je zatvor samostanska ćelija, radionica i bolnica u jednom.

28. Koja je razlika između prijestupnika (delikventa) i prekršitelja?

Objekt kaznenog pravosuđa je prekršitelj.
No, s pojavom kazneno-popravnog aparat, na mjesto prekršitelja dolazi - prijestupnik ili delikvent.
Prijestupnik se razlikuje od prekršitelja po tome što je prijestupnik - biografska jedinstvena cjelina,
oblik postojanja, zločinac i prije zločina, gdje je važniji njegov život od njegovog čina - prijestupnik
nije samo počinitelj svog čina (kao što je to prekršitelj), nego je on za prijestup vezan skupom veza
(nagoni, težnje, karakter), pa je bitno imati znanja o prijestupnikovom životu, kako bi se odredila
primjerena kaznena tehnika, koja djeluje na život (dok se zakonska kazna odnosi samo na čin).

29. Što je kriminologija?

Kriminologija je „znanost“ koja kvalificira čin kao prijestup, a pojedinca kao prijestupnika.
Kriminologija nastaje kada je kazneno-popravni aparat na mjesto prekršitelja doveo prijestupnika ili
delikventa, tj. zločinca koji postoji i prije zakona.

-----
Umjesto mučenja, sada postoji povorka okovanih zatočenika, koji su pjevali, govorili o svojim
zločinima, a svjetina ih je pratila. No, i to je dokinuto sredinom 19. stoljeća, kada je uvedeno vozilo
zamišljeno kao tamnica na kotačima, pokretni ekvivalent panoptikona, kojim će se prevoziti
zatočenici.
-----
Vrlo rano se javlja kritika zatvora. Spočitava mu se da: izaziva krivično djelo u povratu (bivši
zatvorenici često ponavljaju krivična djela), da proizvodi prijestupnike (namećući zatvorenicima tip
života koji ne omogućuje život u društvu), da omogućuje kažnjenicima da oforme bande, da stavljajući
u zatvor glavu obitelji osuđuje cijelu obitelj na propast, itd.
Odgovor na te kritike uvijek je isti: reforma zatvora kroz vraćanje temeljnim načelima kaznenog
postupka.

100
30. Koja su temeljna načela dobrog kaznenog postupka?
Temeljna načela dobrog kaznenog postupka su:
1) načelo popravljanja: cilj kazne je popravljanje i povratak osuđenika u društvo.
2) načelo klasifikacije: zatvorenici se klasificiraju i razdvajaju po spolu, dobi, tipu zločina, itd.
3) načelo prilagođavanja kazne: kazna treba pratiti zatvorenikov napredak i završiti kada se on
popravio.
4) načelo rada kao obveze i kao prava: svi moraju raditi i tako izučiti zanat koji će mu donositi
prihode.
5) načelo kazneno-popravnog odgoja: kazna mora odgajati i obrazovati zatvorenika.
6) načelo tehničke kontrole zatočeništva: zatvor mora biti pod nadzorom specijaliziranog
osoblja (liječnik, psiholog).
7) načelo pridruženih institucija: nakon zatvorenikova izlaska iz zatvora treba bivšem
zatvoreniku pružiti
skrb i olakšati povratak u društvo.

31. Koja je svrha zatvora?

Svrha zatvora nije suzbijanje bezakonja, uklanjanje prekršaja i smanjenje broja zločina, već je svrha
zatvora diferenciranje, raspodjela i iskorištavanje zločina, tj. upravljanje bezakonjem u vlastite svrhe
dominacije. Stoga „neuspjeh“ zatvora da suzbije bezakonje, koji se zatvorima non-stop spočitava,
zapravo i nije neuspjeh, već strategija na putu ostvarenja dominacije: zatvor pridonosi uspostavljanju
vidljiva, izražena bezakonja - prijestupništva - koje je potajno korisno jer u svojoj sjeni ostavlja one
koje hoćemo ili moramo tolerirati.

32. Što je kazneni sustav?

Kazneni sustav je sustav koji upravlja bezakonjem - on proizvodi prijestupništvo kao koristan,
zatvoren i izdvojen oblik bezakonja, i prijestupnike (na mjestu prekršitelja) kao patologizirane
subjekte.

33. Što je prijestupništvo?

Prijestupništvo je jedan specifičan tip bezakonja, kojeg je u prvoj polovici 19. stoljeća proizveo
kazneni zatvorski sustav.
Kazneni zatvorski sustav je prijestupništvo organizirao, zatvorio u određenu sredinu, te mu je u
odnosu na ostale oblike bezakonja dao instrumentalnu ulogu. Stoga prijestupništvo nije opasno
politički ili ekonomski, nego je čak i korisno, jer
- guši ostale vidove pučkog bezakonja (- prijestupništvo tu služi kao demotivirajući primjer, poput
mučenja nekoć, okružen policijom, izložen dugim zatvorskim kaznama itd.),
- omogućuje stjecanje ilegalnog profita od nezakonitih aktivnosti kojima nezakonitost diže cijenu, a
kazneni zatvorski sustav gleda kroz prste i ubire dobit;
- omogućuje upotrebu prijestupnika kao političkih prokazivača, doušnika, provokatora;
- prikazom prijestupnika kao posvuda prisutnih, posve bliskih i strahovitih zločinaca stvara se osjećaj
straha i omogućuje se, a to je najbitnije od svega, neprestani nadzor nad čitavim stanovništvom!
= kriminalitet postaje jedan od kotačića vlasti.
Krivično pravosuđe, policija, zatvor i prijestupništvo tako tvore zajedničku mrežu koja omogućuje
takvo djelovanje.

Kao primjere poznatih prijestupnika iz 19. stoljeća Foucault navodi Vidocqa, Lancenairea, te jednog
trinaestogodišnjaka. Prijestupništvo je izazvalo stvaranje estetike zločina.

101
-----
Foucault smatra da je zatvorski sustav je završio svoje uobličavanje kada je započeo rad kazneničke
kolonije Mettray, u kojoj su institucionalizirane i zgusnute sve prinudne tehnologije ponašanja.
Zatvorenici su raspoređeni u male skupine u kojima vlada čvrsta hijerarhija, i koje imaju elemente
obitelji, vojske, radničke organizacije, škole i mini-sudstva. Zapovjednici su tu tek nadglednici koji
skupljaju informacije o zatvorenicima i koji na temelju skupljenog moći-znanja o njima, provode nad
njima dresuru.

34. Koji su učinci zatvorskog sustava/arhipelaga?

Zatvor je kazneni postupak preobrazio u kazneno-popravnu tehniku, a potom je zatvorski sustav tu
tehniku prenio na čitavo društveno tijelo! Uspostavlja se veliki zatvorski kontinuum koji posvuda širi
disciplinske kazneno-popravne tehnike.
To je zatvorski sustav uspio učiniti uz nekoliko važnih učinaka:
a) Zatvorski sustav je u sebi spojio razne ustanove, stvarajući kontinuitet od disciplinskih
mehanizama koji sankcioniraju odstupanja od nekih normi, do zakonskih oblika kažnjavanja zločina.
Tako se uspostavila komunikacija među raznim vidovima kažnjavanja, koji svi kažnjavaju devijacije,
ono nenormalno.
b) Zatvorski sustav proizvodi prijestupnike.
c) Zatvorski sustav, a to je najvažniji njegov učinak, uspijeva učiniti rasprostiranje kaznene
moći kroz čitavo društveno tijelo prirodnim i legitimnim, pa se svi privikavaju na stalno ispravljanje,
normaliziranje i kažnjavanje tijela, kretnji, ponašanja, vladanja, sklonosti. To se odvija u brojnim
ustanovama za „popravljanje“ - od škole i bolnice pa sve do zatvora, koji je tek jedan u nizu.
Zatvorski sustav (moć kažnjavanja) tako je postao sveprisutan i gotovo neprimjetan: više nema
nekadašnje pretjeranosti kaznene vlasti - predstave mučenja zatvorenika, jer je kaznena vlast sada
poput ostalih normalizacijskih ustanova, samo predstavlja veći stupanj ispravljanja i kažnjavanja.
Tako je zatvorski sustav - osnovno oruđe toj novoj ekonomiji (normalizacijske) moći.
d) Zatvorski sustav je tako povijesno omogućio nastanak humanističkih znanosti, jer je pružio
model promatranja, bilježenja, analize, tj. objektiviranja ljudskog ponašanja.

35. Koje su 3 tehnologije moći (3 načina organiziranja kaznene vlasti) postojale krajem 18.
stoljeća?
1) monarhijsko pravo kažnjavanja - tijelo izvrgava mučenju, kažnjavanje je ceremonijal
suverenosti
2) preventivna, utilitarna, korektivna koncepcija prava kažnjavanja koje pripada cijelom
društvu:
a) reformatorij - kažnjavanje je postupak rekvalifikacije pojedinca kao pravnog
subjekta; služe se znakovima/predodžbama za preobrazbu duše i ponašanja (načelo rada i
izolacije/ćelije).
- ideološka moć: duh je površina koja se ispisuje, a tijelo se podčinjava kroz nadzor
nad idejama ("blagost kazne")
b) projekt zatvora - kažnjavanje je tehnika prinude koja se primjenjuje nad
pojedincima radi ispravljanja tijela skupa s navikama (tj. ponašanjem)
- nova politička anatomija, tj. politika tijela: tijelo ponovo postaje, ali na nov način
glavnim likom - spaja 2 linije objektiviranja: 1) objektiviranje zločina kao činjenice koju se utvrđuje
prema zajedničkim normama, 2) o. zločinca kao pojedinca koga treba upoznati prema specifičnim
kriterijima

102
36. Koje se rješenje konačno nametnulo?
- treće: prinudni, samotni, tjelesni, potajni model kaznene moći

37. Koji je cilj ove knjige?

- korelativna povijest moderne duše i nove sudbene vlasti koja slijedi 4 opća pravila:
a) kazneni mehanizmi ne promatraju se samo kao represivni, negativni, već i kao oni koji
proizvode niz pozitivnih učinaka - kazna je složena društvena funkcija
b) kaznene metode nisu puke posljedice pravnih propisa, već tehnike
c) zajednička veza između povijesti kaznenog prava i povijesti humanističkih znanosti (oba
niza ovise o epistemološko-pravnom formalizacijskom procesu)
d) pojava duše na pozornici kaznenog pravosuđa i uvlačenje znanstvenog umijeća u sudsku
praksu je učinak transformacije u načinu na koji se odnosi moći stječu u tijelu samom
- Foucault hoće sastaviti povijest oblika kažnjavanja na temelju povijesti tijela, tj. političke
tehnologije tijela (znanje o tijelu i ovladavanje njegovim snagama).

The End :=)

103