William Faulkner - Svjetlost u kolovozu

Lena sjedi uz cestu, promatra kola kako se penju uzbrdo

prema njoj i misli: »Dolazim iz Alabame: lijep komad puta.
Pješice sve od Alabame. Lijep komad.« Misli dalje: iako nisam
ni punih mjesec dana na putu, evo me već u Mississippiju, dalje
od kuće nego što sam ikada prije bila. Sada sam dalje od Doaneove
pilane nego ikada, otkako sam navršila dvanaest godina.»
Sve do smrti svoga oca i majke nije nikada bila u Doaneovoj
pilani, premda je šest do osam puta godišnje odlazila subotom
kolima u grad — u konfekcijskoj haljini koju su joj naručili
poštom — položivši bose noge na dno kola, dok bi cipele, za-
motane u papir, ležale pokraj nje na sjedalu. Cipele bi obuvala
malo prije nego što bi kola stigla u grad. Kad je odrasla, molila
je oca da zaustavi kola na rubu grada, pa bi sišla i dalje pješačila.
Ocu nije rekla zašto voli ući u grad pješice nego u kolima. On
je mislio da je to zbog ravnih ulica, zbog pločnika. No, to je
bilo zbog toga što je mislila da će svijet, koji je bude vidio i kraj
kojega bude prolazila pješice, vjerovati da i ona živi u gradu.
Kad joj je bilo dvanaest godina, umrli su joj istoga ljeta
otac i majka u kolibi od tri sobe i predsoblja bez zastora, u sobi
osvijetljenoj petrolejkom oko koje su se rojile mušice, a čiji se
goli od hodanja bosih nogu izlizani pod sjajio kao staro srebro.
Lena je bila najmlañe od sve žive djece. Najprije joj je umrla
majka. Rekla joj je: — Pripazi na caku. — Lena je pripazila.
Onda joj jednoga dana reče otac: — Otići ćeš s McKinlevjem
u Doaneovu pilanu. Spremi se za put da budeš gotova kada
doñe. — Zatim je umro. McKinlev, njezin brat, stigao je koli-
ma. Jednog su popodneva zakopali oca u gaju iza seoske crkve,
postavivši mu više glave spomenik od borovine. Drugoga je
jutra otputovala zauvijek, premda to vjerojatno nije znala kad
se s McKinlevjem vozila kolima u Doaneovu pilanu. Kola su
posudili, a brat je obećao da će ih do večeri vratiti.
Brat je radio u pilani. Svi su ljudi u selu radili u pilani ili za
pilanu. Pilana je rezala borovinu. Stajala je tu sedam godina, a
u sljedećih će sedam uništiti svu šumu u svojoj okolici. Onda
će neke strojeve i većinu ljudi koji rade na njoj i žive od nje i
za nju, ukrcati u teretne vagone i odvesti. Ali neke će strojeve
ostaviti jer se novi mogu uvijek kupiti na otplatu, pa će os-
tati ogoljena nepomična, naježena kolesa, koja će beskrajno
začuñeno stršiti iz gomile razbijenih opeka i čupave drače, i
prazni kotlovi, čiji će se zahrñali bezdimni dimnjaci s nekim
prkosnim, mamurnim i tupim izgledom dizati iznad neorane i
neobrañene krajine pune panjeva i duboke, mirne pustoši koju
će jednolike, dugotrajne jesenje kiše i jarosne bujice proljetnih
ekvinocija polako izbrazdati crvenim zagušljivim jarugama.
Onda će zaselak—čije se ime, ni u doba najboljeg njegova cva-
ta, nije moglo naći na popisu ministarstva pošta — zaboraviti
čak i oni brojni ankilostomatični nasljednici, koji će raznijeti
zgrade i spaliti ih u svojim štednjacima i zimskim kaminima.
Kada je Lena stigla onamo, živjelo je tu možda samo pet
obitelji. Bila je tu željeznička pruga i postaja kojom je jednom
dnevno, uz zvižduk, projurio mješoviti vlak. Vlak se mogao
zaustaviti crvenim barjačićem, ali bi se obično iznenada po-
javio iza opuštenih brežuljaka poput utvare i, zavijajući kao
narikača, sablasno presjekao mali zaselak i ostavio ga za sobom
kao zaboravljeno zrnce prekinute krunice. Brat je bio dvadeset
godina stariji od nje. Kad je došla živjeti s njim, jedva ga se
i sjećala. Živio je u četverosobnoj neoličenoj kući sa svojom
ženom, iznurenom radom, i djecom. Snaha je svake godine
gotovo polovicu vremena odležala zbog poroda ili se oporavl-
jala od njega. U to je vrijeme Lena obavljala sve kućne poslove
i pazila na drugu djecu. Kasnije je rekla u sebi: »Držim da sam
zato i sama tako brzo dobila jedno.«
Spavala je u komorici prislonjenoj o stražnji zid kuće. Na
komorici je bio prozor koji je naučila nečujno otvarati i zatva-
rati u mraku, iako je tu najprije spavao i njezin najstariji nećak,
a kasnije dvojica najstarijih i konačno trojica njih. Živjela je tu
osam godina prije nego što je prvi put otvorila prozor. Teško
da ga je otvorila dvanaestak puta kadli je ustanovila da bi bilo
bolje da ga uopće nije otvarala. Rekla je sebi: »Eto, takve sam
već sreće.«
Snaha je rekla bratu. Brat je tada primijetio kako joj se stas
mijenja, što je mogao zapaziti i prije. Bio je to surov čovjek.
Znoj je iscijedio iz njega svaku nježnost i blagost i mladost
(upravo je navršavao četrdeset godina) i gotovo sve osim neke
vrste uporne i očajničke energije i nekog ispraznog ponosa na
svoju krvnu baštinu. Nazvao ju je kurvom. Optužio je pravog
čovjeka (mladih neženja, ili bar pilanskih Casanova, bilo je
još manje nego obitelji), ali ona nije priznavala, premda je
taj čovjek otputovao prije šest mjeseci. Samo je tvrdoglavo
ponavljala: — Poručit će po me. Reko je da će poručit po me.
— Nepopustljiva kao ovca, crpla je svoje snage iz one strpljive
i postojane odanosti u koju se pouzdavaju Lucasi Burchi, pre-
mda ne namjeravaju ostati tu kad se ukaže potreba za to. Dva
tjedna kasnije popela se ponovno kroz prozor. Ovaj put išlo je
prilično teško. »Da je ovako teško išlo prije, mislim da se sad
ne bi' morala penjati«, pomislila je. Mogla je izići i na vrata,
danju. Nitko je ne bi bio zaustavljao. Možda je to i znala. Ali je
odlučila otići noću, i kroz prozor. Ponijela je lepezu od palmova
lišća i mali smotak brižljivo zavezan u veliki šareni rubac. U
njemu je, meñu ostalim stvarima, bilo i trideset i pet centi u
komadima od deset i pet centi. Imala je na sebi muške cipele
koje joj je brat darovao. Bile su gotovo nove jer ljeti nitko od I
njih nije nosio cipele. Kad je pod nogama osjetila prašinu ceste, ,
izula je cipele i ponijela ih u ruci. '
Išla je tako već gotovo četiri tjedna. Ta četiri tjedna iza '
nje, što izazivlju osjećaj daljine, pružila su se kao mirna staza,
popločena njezinom nepopustljivom, tihom vjerom, i ispun-
jena bezimenim ljudima ljubaznih lica i glasova: Lucas Burch?
Ne znam. Ne poznam ovdje nikoga s takvim imenom. Ovaj put?
Vodi u Pocahontas. Možda je ondje. Moguće. Evo i kola koja idu
jednim dijelom toga puta. Povest će vas dotle; i iza nje sada od-
motavaju dug, jednolik redoslijed mirnih i redovnih promjena
od zore do mraka i od mraka do zore, kojim je išla naprijed
u jednakim, bezimenim, slučajnim kolima, kao redoslijedom
škripavih reinkarnacija mlohavih ušiju, kao nešto što se nepre-
kidno, ali bez napredovanja kreće kakvom žarom.
Kola se uspinju prema njoj. Lena je prošla kraj njih jednu
milju niže. Stajala su pokraj ceste s upregnutim mazgama koje
su kunjale okrenute onamo kamo je i ona išla. Vidjela ih je, a
vidjela je i dvojicu ljudi gdje čuče uza sušu iza ograde. Pogle-
dala je jednom i kola i ljude: jednim jedinim sveobuhvatnim,
brzim, nevinim i dubokim pogledom. Nije se zaustavila; vrlo
je vjerojatno da ljudi iza ograde nisu ni vidjeli daje i pogledala
bilo kola bilo njih. Nije se ni osvrtala. Nestala im je s vida
koračajući polagano, razvezanih cipela, dok nije stigla na vrh
brežuljka udaljen jednu milju. Tu sjede na rub ceste, spusti
noge u plitki jarak i izuje se. Malo zatim začu kola. Slušala ih je
neko vrijeme. Onda opazi kako se penju uzbrdo.
Oštro i krhko pucketanje i drndanje istrošenog, nepodma-
zanog željeza i drveta čini se otegnuto i užasno: niz suhih, tro-
mih prasaka širi se napo milje žarkom, mirnom, nepomičnom
tišinom kolovoskog popodneva. Premda se mazge vuku posto-
jano, nepopustljivo kao u hipnozi, čini se da se kola ne miču.
Tako se neprimjetno miču te se čini da vise napo puta, kao kak-
vo kukavno zrnce na crvenkastoj niti ceste, i da će tu ostati za sve
vijeke vjekova. A taj je dojam tako snažan da ih oko — čim se
pogled i svijest stanu sanjivo slijevati i nestajati jedno u drugom
-— gubi s vida, kao i samu cestu sa svim njezinim mirnim i jed-
nolikim promjenama dana i noći, kao ono kad se već izmjeren
konac ponovno premata na kalem. Tako snažan da se, napokon,
čini kao da ti polagani i užasni, besmisleni zvukovi dopiru izvan
poznatih, običnih predjela, dapače s one strane daljina, kao daje
to sablast što putuje po milje ispred svoga vlastitog lika. »Tako ih
izdaleka čujem, a da ih ni ne vidim«, pomisli Lena. Zamišljajući
sebe, kako se već ponovno kreće, vozi, nastavi, bit će, kao da se
vozim po milje prije negoli i uñem u kola, pa čak prije negoli kola
i stignu ovamo gdje ih čekam, a kad opet izidem iz kola, bit će kao
da me voze još po milje. I čeka tako ni ne gledajući u kola dok
joj se misli roje besposleno, brzo i glatko, puneći se bezimenim,
ljubaznim licima i glasovima: Lucas Burch? Velite da ste ispitivali
u Pocahontasu? Taj put? Vodi u Springvale. Pričekajte tu. Uskoro će
proći kola koja će vas povesti dio puta. I razmišlja: »A ako idu sve
do Jeffersona, čut će me Lucas Burch kako dolazim prije nego
što me vidi. Čut će kola, ali neće znati. Tako će čuti nekoga prije
nego što ga vidi. A onda će me i vidjeti i uzbudit će se. A vidjet
će zapravo dvoje, prije nego što se i sjeti.«
Dok su Armstid i Winterbottom čučali u sjeni zida Winter-
bottomove staje, vidjeli su je kako prolazi cestom. Primijetili su
odmah da je mlada, da je trudna i da je strana.
— Da m je samo znati 'de je stekla onaj trbu — reče Win-
terbottom.
— A men da j' znati okle ga nosi ovako pješice — doda
Armstid.
— Reko bi' da je posjetila nekoga dolje, niz cestu — reče
Winterbottom.
— Ne bi' reko. Jer bi' čuo. A nije ni gore, ,ñe sam ja. I to
bi' čuo.
— Čini mi se da zna kamo ide — reče Winterbottom.
—Tako bar ide.
— Ima' će društvo prije nego daleko odmakne — nadoveza
Armstid. Žena je tada polako otišla sa svojim nadutim očitim
teretom. Nijedan od njih nije vidio da ih je pogledala kad je
prolazila u izblijedjeloj plavoj nezgrapnoj haljini, noseći lepezu
od palmova lišća i mali platneni zavežljaj. — Ne dolazi izbliza
— reče Armstid. — Vuče se k'o da je odavno na putu i k'o da
ima još lijep komad prevaliti.
— Mora da je došla posjetiti nekog ovde negde — doda
Winterbottom.
— Mislim, da bi' čuo za to — odgovori Armstid. Žena se
udaljavala. Nije se ni obazirala. Zamakla im je cestom s očiju
onako nabrekla, odmjerena, neumorna, polagana, ne žureći
nikuda, kao ni ono popodne što je onako polako odmicalo.
Tako je ispala i iz njihova razgovora, a možda i iz misli. Jer, malo
zatim Armstid izreče ono po što je i došao ovamo. Već je dvaput
dolazio ovamo, prevaljujući svaki put kolima pet milja, čučao
bi tu, u sjeni Winterbottomove staje i pijuckao po tri sata da na
svoj način zaobilaznim putem, ne štedeći vremena, kaže ono.
Radilo se o tome da predloži Winterbottomu cijenu za kulti-
vator koji je Winterbottom želio prodati. Napokon Armstid
pogleda u sunce i ponudi cijenu koju je izračunao prije tri noći
ležeći u krevetu. — Znam — reče — u Jeffersonu jedan koji
bi' mogo kupit uz tu cijenu.
— Pa, onda, računam, da će bit najbolje da ga kupiš — od-
govori Winterbottom. —To b' bio dobar posao!
— Pa da — reče Armstid i pljune. Pogleda ponovno u
sunce, pa se diže. — Hm, držim da će bit najbolje da krenem
kući.
Popne se na kola i probudi mazge. To jest, pokrenuo ih
je jer samo crnac može reći spava li mazga ili je budna. Win-
terbottom ga isprati do ograde i nasloni se rukama na gornju
prečku:
10
— Da, prijatelju — reče. —Ja bi' sigurno kupio taj kulti-
vator uz tu cijenu. Ne uzmeš 1' ga ti, pljuni mi u brk ako nisam
voljan da ga sam kupim uz tu cijenu. Držim da taj čovjek, čiji
je, nema i zapreg da ga proda za pet dolara, a?
— Sigurno — odvrati Armstid i krene, a kola stadoše
padati u ono polagano drndanje što guta kilometre. Ni on
se nije obazirao. No, očigledno, nije gledao ni preda se jer
nije primijetio ženu gdje sjedi u jarku kraj ceste sve dok nije
stigao gotovo na vrh brežuljka. Iz one daljine s koje je prepoz-
nao plavu haljinu, ne bi bio znao reći je li ona uopće vidjela
kola. A nitko ne bi mogao znati ni to je li i on nju ijednom
pogledao jer ni jedno ne pokazuje nikakva znaka, iako se
jedno približava drugome strahovito polako, onako kako se
kola vuku prema njoj, obavita svojom laganom ali jasnom
aureolom drijemeža i crvene prašine po kojoj mazge jednako
bacaju sanjivo noge, uz pratnju tankog cinjkanja orme i kle-
peta vitkih zečjih ušesa; kad ih je zaustavio, mazge su još bile
napo budne — napo u snu.
Ispod širokoga, izblijedjelog plavog šešira, isprana već ne
samo običnim sapunom i vodom, gleda ga ona mirno i ljubaz-
no: onako mlada, ugodna lica, iskrena, ljubazna i vedra. Još se
ne miče. Pod izblijedjelom haljinom iste isprane boje nazire
se nezgrapno, nepokretno tijelo. Lepeza i zamotuljak leže joj
na krilu. Bez čarapa je. Bose joj noge počivaju jedna uz drugu
u plitkom jarku. Ni par zaprašenih, teških, muških cipela ne
izgleda tromije od njih. U zaustavljenim kolima sjedi Armstid,
pogrbljen, zablenut. Opazi da je lepeza spretno obrubljena
istom plavom tkaninom, izblijedjelom kao šešir i haljina.
— Dokle ćete? — upita Armstid.
— Htjela bi' da prije mraka predem još komadić puta
— odgovori ona i diže se pokupivši cipele. Uspne se polagano
i oprezno na cestu i stade se približavati kolima. Armstid ne
silazi da joj pomogne. Samo drži mazge u zapregu da miruju
dok se ona teško uspinje preko kotača i sjeda, spustivši cipele
u
pod sjedalo. Tada kola krenuše. — Hvala vam — reče Lena.
— Pješačenje me izmorilo.
Armstid je, očito, nije nijednom potpuno pogledao. Pa ipak
je već opazio da nema vjenčanog prstena. Ni sada je ne gleda.
Kola ponovno počeše polaganim drndanjem. — Odakle do-
lazite? — upita je.
Lena glasno dahnu. Bio je to više obični izdisaj, kao zbog
nekog čuñenja, negoli kakav uzdah. — Sad mi se čini kao lijep
komadić puta. Dolazim iz Alabame.
— Alabame? U ovakvu stanju? Gdje su vaši?
Ni ona njega ne gleda. — Pošla sam ovim putem da ga
nañem. Vi biste ga mogli znati. Ime mu je Lucas Burch. Rekli
su mi tamo dolje da je u Jeffersonu i da radi u pilani.
— Lucas Burch. — Armstidov je glas gotovo jednak njezi-
nu. Sjedeći tako jedno uz drugo na udubljenu sjedalu slomlje-
nih pera, mogao joj je vidjeti ruke na krilu i profil ispod lagana
šešira. Gledao ju je poprijeko iz kutova svojih očiju. Činilo
se kao da ona promatra cestu kako se odvija izmeñu gipkih
mazginih ušesa. — I prešli ste sav taj put dovde, pješice, sama,
da ga nañete?
Nije mu odmah odgovorila. Onda reče: — Ljudi su bili
dobri. Bili su baš ljubazni.
— I ženske? — Promatra joj profil, gledajući je iz kutova svo-
jih očiju i misli: Ne znam što će Marta reći i nastavi: »Mislim da
znam što će Marta reći. Držim da ženske mogu biti dobre, a da
i ne budu osobito ljubazne. Ali muškarci, da. No, samo zla žena
može biti vrlo ljubazna prema drugoj ženi kojoj treba ljubaznos-
ti«, i zaključi: Da, znam. Znadem točno što će Marta reći.
Ona se pomače malko naprijed, još uvijek mirna,
nepomična profila i lica i reče: — Čudna stvar.
— Otkud svijet može znati kad ugleda mladu stranu dje-
vojku u vašem stanju kako ide cestom, da ju je muž ostavio?
— Lena se ne pomače. Kola su sada upala u ritam, njihovo
nepodmazano i istrošeno drvo izjednačilo se s polaganim
12
podnevom, cestom i vrućinom. — I vi se nadate da ćete ga
tu naći?
Nije se ni pomakla, zagledavši se prividno u cestu što se
otegla izmeñu mazginih ušesa, kao možda u posljednju daljinu
koju treba prevaliti. — Računam da ću ga naći. To neće biti
teško. Naći ću ga ondje gdje se svijet najviše okuplja, gdje se
smije i šali. On je uvijek bio sklon tome.
Armstid zarokće, nekako divlje i osorno. — Ajte, mazge
— reče, a onda nastavi u sebi napo kao da misli, a napo glasno:
— I 'oće. Čini mi se da će se taj momak uvjeriti da je teško
pogriješio što se zaustavio prije Arkansasa, ili dapače Teksasa.
Sunce se nagnulo na zapad. Trebalo mu je još jedan sat do
horizonta, prije nego što počne padati nagla ljetna noć. Tu se
od ceste odvajao put još osamljeniji od nje. — Evo nas — reče
Armstid.
Žena se naglo trže. Sagne se i uze cipele; vidjelo se da ne želi
da kola kasne ni toliko koliko joj treba da se obuje. — Hvala
vam lijepa — reče. — Mnogo ste mi pomogli.
Kola se ponovno zaustaviše. Žena se sprema sići. — Ako
stignete prije zalaza sunca do Varnerova dućana, još će vam
ostati dvanaest milja do Jeffersona — reče Armstid.
Lena drži cipele, zavežljaj i lepezu, nezgrapno sve u jednoj
ruci, dok joj je druga slobodna da lakše siñe. — Mislim da će
biti najbolje da produžim — odvrati ona.
Armstid je se ne dotače. — Poñite sa mnom i ostanite
noćas kod mene — reče joj — gde će ženske, gñe žena može...
ako... Ajte sa mnom. Ujutro ću vas odmah odvesti do Varnera,
pa tamo možete naći kola za grad. Sutra je subota, netko će,
sigurno, ići. Neće vam pobjeći za jednu noć. Ako je zbilja u
Jeffersonu, bit će i sutra onñe.
Lena još sjedi na stvarima skupljenim u rukama, spremna
da siñe. Gleda naprijed gdje cesta zavija, ispresječena sjenama:
— Mislim da imam još koji dan vremena.
— Pa da. Imate još mnogo vremena. Samo sad možete
13
svaki čas dobiti nekoga tko neće moći hodati sam. No, poñite
sa mnom kući.
Ni ne pričekavši odgovor potjera mazge. Kola uñoše na put
izmeñu živice, na osjenjen put. Žena ponovno sjede, držeći još
uvijek u ruci lepezu, zavežljaj i cipele.
— Kako ću vam to vratiti — reče. — Ne bi' htjela...
— Ni brige vas — odvrati Armstid. — 'Ajte samo sa mnom.
— Tada mazge, prvi put, same zakoračiše brže. — Osjećaju
miris kukuruza—reče Armstid i pomisli: »Eto, takva ti je žena.
Čak i ona koja bi medu prvima iskopala jamu pod drugom
ženom, obilazit će sama bez ikakva stida zemljom jer zna da će
je ljudi, muškarci, zaštititi. Ne tiču je se druge ženske. A nije je
nikakva žena uvalila u taj položaj, koji ni ne smatra nevoljom.
Da, da. Nek se samo neka uda ili padne u ovakvu nevolju a da
se ni udala nije, već se odvaja od svoga ženskog roda i ostatak
života hoće provesti s muškim rodom. Zato i šmrču i puše i
traže čak i pravo glasa.«
Dok kola prolaze mimo kuće i vuku se prema dvorištu,
njegova ih žena promatra s prednjih vrata. On ni ne pogleda
onamo; nije trebao ni pogledati da zna da će biti ondje, da je
ondje. »Da«, pomisli s jetkom ironijom, tjerajući mazge kroz
otvorena vrata, »znam točno što će reći. Mislim da točno
znam.« Zaustavi kola. Nije trebao ni pogledati pa da zna da
je žena sada u kuhinji i da ih ne gleda, da samo čeka. Zaustavi
kola: — Uñite u kuću — reče sišavši već s kola dok je žena sila-
zila polako i oprezno, kao da osluškuje kako je unutra. — Kad
sretnete nekoga, znajte, to je Marta. Ja ću doći dok na'ranim
stoku. — Ni ne pogleda za njom dok je prelazila dvorište i
išla prema kuhinji. Nije ni trebao. Pratio ju je ukorak kad je
ušla na kuhinjska vrata i pristupila ženi koja je sada promatra s
kuhinjskih vrata upravo onako kako je s prednjih promatrala
kola gdje prolaze. »Čini mi se da znam točno što kani reći«,
pomisli Armstid.
Ispregne mazge, napoji ih, utjera u staju i nahrani i dogna
14
krave s paše. Zatim ode u kuhinju. Još je tu, osijedjela žena
hladna, opora, naprasita lica, koja je u šest godina rodila petero
djece i napravila od njih muževe i žene. Nije besposlena. On je
ne pogleda, nego ode do slijevka, zagrabi kablicu vode iz čabra
i zasuče rukave. — Zove se Burch — reče. — Barem kaže da
se tako zove momak kojega traži. Lucas Burch. Neko joj je
reko dolje na putu da je sada u Jeffersonu. — Poče se prati leda
okrenutih prema njoj: — Veli da dolazi sve tamo iz Alabame,
sama i pješice.
Mrs Armstid ga ne gleda. Zaposlena je za stolom. — No,
mnogo prije nego što ponovno vidi Alabamu, neće biti sama
— odgovori mu.
— Ili pak toga momka Burcha, mislim. — Sav je zauzet
sapunom i vodom kod slijevka. Ipak osjeća kako ga promatra,
zatiljak mu i pleća u košulji izblijedjeloj od znoja. —Veli da su
joj dolje kod Samsonovih rekli da se u pilani u Jeffersonu nalazi
čovjek imenom Burch ili kako se već zove.
— I ona se nada da će ga naći ondje. I čeka je. S kućom,
pokućstvom i svim ostalim.
Po glasu joj nije mogao znati promatra li ga sada ili ne.
Obriše se poderanom vrećom od brašna. — Možda i 'oće. A
ako je htio pobjeći pred njom, mislim da će uvidjeti da je teško
pogriješio što se zaustavio prije nego što je prešao Mississippi.
— Sad zna da ga gleda: sijeda žena, ni debela ni mršava, opora
poput muškarca, vrijedna, divlja i surova, u praktičnoj sivoj
haljini, s rukama na bokovima i licem sličnim licu generala
poražena u borbi.
— Muškarci! — izusti.
— Što kaniš s njom? Izbaciti je? U' je, možda, pustiti da
spava u staji?
— Muškarci — ponovi žena. — Prokleti muškarci!
Ušle su zajedno u kuhinju, ali Mrs Armstid prva. Ide ravno
prema štednjaku. Lena ostaje uza sama vrata. Sada joj je glava
15
otkrivena, a kosa glatko počešljana. Pa i sama joj plava haljina
izgleda svježa i odmorenija. Gleda u Mrs Armstid, koja kod
štednjaka lupa metalnim poklopcima i naglo ubacuje drva
žestinom kakva muškarca. — Htjela bi' vam pomoći — reče
Lena.
Mrs Armstid se ne okrene. Lupa divljački po štednjaku.
— Ostanite na svom mjestu. Pripazite na svoje noge, pa ćete
možda sačuvati dulje svoja leda.
— Bilo bi ljubazno od vas da mi dopustite da vam pomog-
nem.
— Ostanite samo gñe jeste. Ja obavljam ovaj posao tri puta
dnevno, evo, već trideset godina. Prošlo je doba kad mi je za to
trebala pomoć. — Zaposlena oko štednjaka nije se ni okrenula.
— Armstid veli da se zovete Burch.
— Da — odvrati Lena. Glas joj je sada ozbiljan, savršeno
miran. Sjedi potpuno mirno, s nepomičnim rukama u krilu. A
Mrs Armstid ne okreće glavu. Još je zaposlena oko štednjaka.
Čini se da za to treba mnogo više pažnje nego divlje odlučnosti
kojom je naložila vatru. Čini se da joj je sada štednjak privukao
pažnju kao kakav skupocjeni sat.
— Zovete li se već Burch? — upita oda Armstid.
Mlada žena ne odgovori odmah. Mrs Armstid više ne potiče
vatru, ali su joj leda još okrenuta prema mladoj ženi. Onda se
okrene. Gledaju jedna drugu, iznenadno i otvoreno, proma-
traju se; mlada žena na stolcu sa svojom zaglañenom kosom
i nepomičnim rukama u krilu, a starija uza štednjak, poluo-
krenuta i nepomična s divljim uvojem sijede kose na zatiljku
i licem koje izgleda kao da je urezano u pješčenjaku. Onda
mlada poče govoriti:
— Krivo sam vam rekla. Još se ne zovem Burch. Moje je
ime Lena Grove.
Promatraju jedna drugu. Glas Mrs Armstid ne zvuči ni
hladno ni toplo. Ne zvuči uopće nikako: — I tako želite da ga
uhvatite, da se još na vrijeme možete nazvati Burch. Je 1' tako?
Lena obori pogled, kao da promatra ruke u krilu. Glas joj
je miran, uporan. Ipak je jasan: — Mislim da mi nije potre-
bno nikakvo obećanje od Lucasa. Jednostavno se, eto tako
nesrećom, dogodilo da je morao otići. A nikad nije mogao os-
tvariti svoju namjeru da se vrati po me, kako je kanio. Mislim
da ja i on nismo ni imali ništa obećavati jedno drugome. Kad
je one noći ustanovio da mora otići, on...
— Koje noći? One noći kad ste mu rekli za to dijete?
Lena ne odgovori odmah. Lice joj je mirno kao kamen, ali
nije tvrdo. Njezina je tvrdokornost blaga oblika, obasjana unu-
tarnjim, mirnim, tihim i nerazboritim spokojem. Mrs Armstid
je promatra. Lena govori a da ne gleda u drugu ženu: — Rekli
su mu, zapravo, još davno prije toga da će morati otići. Ali mi
nije htio reći prije jer me nije htio uznemiriti. Kad je prvi put
čuo da bi ga mogli otpustiti, znao je da bi bilo najbolje da ode
i da će bolje prolaziti negdje gdje ga nadzornik neće imati na
oku. Ali je odgañao. Ali kad se ovo sa mnom dogodilo, više
nismo mogli odgañati. Nadglednik nije trpio Lucasa, nije ga
volio jer je Lucas bio mlad i uvijek pun života, a nadglednik
je htio Lucasov posao dati nekom svom roñaku. Ali o tome
mi nije htio govoriti jer bi me to uznemirilo. Ali kad se to
dogodilo, više nismo mogli čekati. Ja sam mu prva rekla da
ide. On je rekao da će ostati ako ja želim, bez obzira na to kako
nadglednik gleda na nj. Ali ja sam mu rekla da ide. On čak ni
tada nije htio otići. Onda sam mu rekla da mora i da mi javi
kada da i ja doñem. No, onda se njegove želje da me pozove na
vrijeme nisu ostvarile, iako je to želio. Kad ovako mlad čovjek
ode u nepoznat svijet, treba mu vremena da se snañe. Kad je
odlazio, nije znao da će trebati više vremena da se snañe nego
sto je mislio. Osobito mladić pun života kao Lucas, koji voli
društvo i zabavu, a kojeg opet i ljudi vole. Nije znao da će za
to trebati više vremena jer je mlad i uvijek medu ljudima, jer je
uvijek spreman za smijeh i šalu, što i nehotice unosi i u svoj rad,
1 jer nikada ne vrijeña osjećaje drugih ljudi. A i ja sam željela da
16
17
se dobro zabavi jer mu je to posljednja prilika, jer je brak nešto
drugo za mladića, za vesela mladića, nego za ženu. Kod vesela
mladića to dugo traje. Zar ne?
Mrs Armstid ne odgovara. Gleda je samo kako sjedi na stol-
cu, onako blaga i sanjarska lica i glatke kose, držeći još uvijek
ruke u krilu. — Možda je već čak i poručio po me, ali se poruka
izgubila putem. Odavde do Alabame priličan je komad puta, a
ni ja još nisam u Jeffersonu. Rekla sam mu da ne očekujem da
mi piše jer nije nikakav stručnjak u pisanju. »Kada budeš spre-
man, javi po me samo usmeno«, rekla sam mu, »čekat ću.« Kad
je otišao, najprije sam bila malo zabrinuta jer se još nisam zvala
Burch, a moj brat i njegova obitelj ne poznaju Lucasa onako
ko ja. A kako bi i mogli? — Na licu joj se pojavi izraz nježnog i
veselog iznenañenja, kao da se upravo sjetila nečega za što nije
ni znala da zna. — A, znate, otkuda bi to mogla i očekivati od
njih? Ali on se najprije trebao snaći, on će se trebati boriti s ne-
prilikama u stranom svijetu, a ja se nisam trebala brinuti ni za
što, nego samo čekati, dok će sve brige i patnje pasti na nj. Ali
kasnije sam uvidjela da ću imati dosta posla s ovim djetešcem,
da sretno rodim, i da se ne smijem uznemirivati zbog svog
imena i onoga što svijet misli. Ali ja i Lucas ne trebamo davati
jedno drugome obećanja. Nešto se nepredviñeno dogodilo ili
je on poslao po me pa se vijest izgubila. Zato sam jednog dana
odlučila otići i dulje ne čekati.
— Kako ste znali kamo trebate ići kad ste krenuli na put?
Lena promatra svoje ruke, koje sada kao u nekoj opoje-
nosti prebiru po naboru suknje. To nije bojažljivost, stid. To
je, očito, neki sanjarski refleks same ruke. — Naprosto sam se
raspitivala. Znala sam da će se svijet svuda sjećati tako vesela
mladića kao što je Lucas, koji se lako i brzo upoznaje s ljudima.
Pa sam se raspitivala za nj. A svijet je zbilja bio ljubazan. I, zbi-
lja, prije dva dana čula sam dolje, niz cestu, da je u Jeffersonu
i da radi u pilani.
Mrs Armstid promatra poniklo lice. S rukama o bedrima
promatra mladu ženu izrazom hladnog i bezličnog prezira. — I
vi mislite da će biti ondje kad stignete onamo. Dopustivši čak
i da je uopće ikada i bio ondje. Da će, kad čuje da ste u istom
gradu, ostati u njemu do zalaska sunca?
Lenino poniklo lice je ozbiljno i mirno. Ruke su joj se zaus-
tavile. Leže potpuno nepomične na krilu, kao da su zamrle
ondje. Glas joj je miran, tih, uporan: — Mislim da sva obitelj
mora biti zajedno kad se očekuje dijete. Pogotovo prvo. Na-
dam se da će se Bog pobrinuti za to.
— I ja se nadam da će se On morati pobrinuti — reče oštro,
divlje Mrs Armstid. Armstid je u krevetu i malko podignute
glave promatra je u svjetlu lampe kako na drugoj strani sobe,
još uvijek odjevena i nagnuta nad ormarom, bijesno prekapa po
ladici. Izvadila je metalnu kutiju, otvorila je ključem obješenim
oko vrata i izvukla platnenu vrećicu koju je otvorila i izvadila
malog pijetla od porculana s otvorom na leñima. Kovani novac
zazveknu kad ga je maknula, preokrenula i stala snažno tresti
njime nad ormarom tako da je kroz otvor stao kapati novac.
Armstid je promatra s kreveta.
— Sto kaniš u to doba noći s tim novcem koji si uštedjela
od prodaje jaja? — upita je.
— Držim da je moj pa mogu raditi s njim što me volja. —
Nagnula se pod lampom, oštra, ljutita lica. — Sam Bog zna kako
sam se mučila s njima i hranila ih. Ti nisi ni prstom pomaknuo.
— P' da — odgovori Armstid. — Mislim da nema čovjeka
u cijelom ovom kraju, koji bi ti mogao osporavati pravo na
kokoši, osim posuma i zmija. A ni na tog pijevca. — I tada,
sagnuvši se iznenada, žena trže cipelu, udari po porculanskoj
blagajni i jednim je udarcem razbije. Ispružen na krevetu, Ar-
mstid je promatra kako izmeñu krhotina porculana skuplja
novac i stavlja ga s ostalim u vrećicu koju je tri-četiri puta vezala
i razvezivala nekom divljom odlučnošću.
— Dat ćeš joj to — reče mu. —A čim svane, upregni kola i
odvezi je odavde. Ako hoćeš, odvezi je sve do Jeffersona.
18
19
— Držim da će kod Varnera naći neka kola — odvrati
Armstid.
Mrs Armstid se digla prije dana i skuhala doručak. Već je
bio na stolu kad se Armstid vratio s mužnje. — Ajde, zovni je
da doñe jesti — reče Mrs Armstid.
Kad se s Lenom vratio u kuhinju, Mrs Armstid nije bilo.
Zastavši časkom na vratima, kraće nego što je i potrebno za
zastanak, Lena se ogleda po kuhinji s licem pripremljenim
na osmijeh i razgovor za koji je, Armstid je znao, unaprijed
pripremila riječi. No, ne reče ništa. Zastanak je bio kraći od
zas tanka.
— Pojedimo, p' 'ajdemo — reče Armstid. — Imate još
popriličan komad puta. — Promatrao ju je kako jede pono-
vno s onim mirnim i srdačnim dostojanstvom kao i sinoćnju
večeru, premda gaje sada kvarila pristojna i gotovo sladunjava
suzdržanost. Onda joj preda zavezanu platnenu vrećicu. Ona
je uze radosna, topla lica, ali ne suviše iznenañena.
— Pa, to je baš ljubazno od nje — reče Lena. —Ali mi neće
trebati. Sad sam tako blizu.
— Ipak, uzmite. Mislim da ste primijetili kako Marta baš
ne voli da joj se čovjek suprotstavlja kad nešto naumi.
—Vrlo ljubazno — reče Lena, zaveže novac u svoj zamotak
i stavi šešir na glavu. Kola su čekala. Dok su se vozili stazom
pokraj kuće, Lena se okrene prema njoj: — Svi ste bili jako
ljubazni.
— To je ona dala — reče Armstid. — Mislim da meni ne
trebate zahvaljivati.
— Svejedno je jako ljubazno. Pozdravite je u moje ime;
Mislila sam da ću je vidjeti, ali... '
— Da. Držim da je bila zaposlena ili takvo što. Reći ću joj.
Stigli su do dućana u rano jutro. Ljudi su već čučali i pi-
juckali po izgaženom trijemu i promatrali je kako polagano i
oprezno silazi s kola, noseći svežanj i lepezu. Ni sada se Arms-
tid nije pomaknuo da joj pomogne, nego reče sa svog sjedala:
.— Ovo je Miz1 Burch. Htjela bi u Jefferson. Ako itko danas ide
onamo, ona će mu biti zahvalna ako je poveze sa sobom.
Lena se spustila na zemlju u teškim, zaprašenim cipelama.
Pogleda ga blago, zahvalno i reče: — Bili ste vrlo ljubazni.
— Pa, držim da ćete sada moći do grada—odvrati Armstid
i pogleda je odozgo. Učinilo se da mu jezik beskrajno dugo
traži daljnje riječi, dok su misli tekle mirno i brzo: Čovjek!Lju-
di! Propustit će stotinu dobrih prilika samo da se upetlja ondje gdje
ga nitko ne traži. Propustit će i neće ni opaziti prilike da stekne
bogatstvo, slavu ili učini dobro djelo, a katkada, možda, i zlo. Ali
nikad neće propustiti da se ne upetlja ondje gdje ga ne treba. Onda
mu jezik nañe riječi koje je i sam slušao možda s isto tolikim
čuñenjem kao i ona: — Samo ja se ne bi' baš mnogo pouzdavao
u... pouzdavao... — i počne opet misliti: Ne čuje me. Kad bi
mogla čuti ovakve riječi, ne bi ni silazila s ovih kola sama s tim
trbuhom, tom lepezom i tim zamotuljkom i odlazila sama u grad
koji nikad prije nije vidjela, niti bi jurila za čovjekom kojega vise
nikada neće vidjeti, a kojeg je već jednom previše gledala — ...
kadgod se već budete vraćali natrag ovim putem, sutra ili
možda čak večeras.
— Držim da je sada sve u redu — odvrati ona. — Rekli su
mi da je tamo.
Armstid okrene kola i potjera kući. Sjedio je na upalom
sjedalu, pogrbljen, blijedih očiju i mislio: »Ne bi ništa ko-
ristilo. Ne bi mi bila vjerovala da me je čula što joj govorim,
kao što ne vjeruje ni u ono što se misli o njoj već... Već četiri
nedjelje, veli. Kao što ni sada ne vjeruje ni ne osjeća. I sjedi,
eno, ondje navrh stuba s rukama na krilu, s onim momcima
sto čuče ondje i pijuckaju pokraj nje na cestu. I počet će, a da
ni ne pričeka da je prije upitaju. Pripovijedat će im sama o
onom prokletom čovjeku, kao da nema ništa naročito skriti
ili reći, čak i onda kad joj Jody Varner ili netko drugi kaže da
• U južnom dijalektu primitivni svijet (osobito crnački) izgovara Miz umjesto
Mis (Miss). — Prm.
21
se onaj u Jeffersonu, na pilani, ne zove Burch, nego Bunch, pa
je ni to neće uznemiriti. Po onome kako je sinoć rekla Marti
da će se Bog pobrinuti da se pravda izvrši, čini mi se da zna
više i od same Marte.«
Trebala su samo jedno-dva pitanja. I već Lena, sjedeći na
najgornjoj stepenici, s lepezom i svežnjem na krilu, pripovijeda
ponovno svoju priču sa strpljivim i prozirnim ponavljanjem
lažljiva djeteta dok je ljudi, koji čuče oko nje u kombinezoni-
ma, pažljivo slušaju.
— Onaj se čovjek zove Bunch — reče Varner. — Radi
ondje na pilani već oko sedam godina. Kako znaš daje i Burch
ondje?
Lena gleda cestom prema Jeffersonu. Lice joj je mirno,
spokojno, malko rastreseno, ali nije zbunjeno: — Držim daje
ondje. Na onoj pilani ili već negdje. Lucas je uvijek volio prom-
jene. Nikada nije volio miran život. Zato mu se nikada nije ni
sviñalo na Doaneovoj pilani. Zato i jest... i jesmo odlučili da
promijenimo mjesto, zbog novca i uzbuñenja.
— Zbog novca i uzbuñenja — reče Varner. — Lucas nije
prvi vjetrogonja koji je zbog novca i zabave napustio svoj posao
i one koji ovise o njemu i njegovu poslu.
No ona, očigledno, ne sluša. Sjedi mirno navrh stuba i mo-
tri cestu kako se pusta penje i zavija prema Jeffersonu. Ljudi
čuče uza zid, gledaju joj spokojno i blago lice i misle isto što
je mislio i Armstid i što i Varner misli: da se zanosi lupežom
koji ju je napustio u njezinoj nevolji i kojega, uvjereni su, neće
nikada više vidjeti, osim, možda, kako praši pred njom gla-
vom bez obzira. »Osim, ako možda ne misli na Sloaneovu ili
Boneovu pilanu« misli Varner. »Držim da ni najluña cura ne
bi trebala doći u Mississippi da se uvjeri kako se mjesto koje je
napustila, ne razlikuje mnogo od onoga gdje je sada. Pa čak ni
onda ako u njemu ima i brata, koji ne odobrava sestrine noćne
šetnje« i nastavi misliti i ja bi'učinio isto što i brat, i otac bi učinio
isto. Majke nema jer očeva krv mrzi s ljubavlju i ponosom, dok
majčina krv s mržnjom ljubi i živi u divljem braku.
Lena uopće ne misli o tome, nego o novcu što se nalazi u
svežnju pod njezinim rukama. Sjeća se doručka i misli kako bi
ovoga časa mogla ući u dućan i kupiti sir i biskvit, pa čak i sardi-
ne, samo ako hoće. Kod Armstidovih je popila samo šalicu kave
i pojela komad kukuružnjaka, i ništa više, iako ju je Armstid
nukao da uzme. »Jela sam pristojno«, pomisli držeći ruke na
svežnju, misleći na skriven novac i sjećajući se one šalice kave i
pristojnog komadića tuñega kruha. Misli s vedrim ponosom:
»Jela sam kao dama. Kao dama na putovanju. A sad bi' mogla
kupiti i sardine ako mi se baš prohtije.«
Činilo se kao da sanjari o cesti što se pred njom penje dok
ljudi oko nje čuče, pijuckaju i promatraju je potajno, vjerujući da
misli na čovjeka i na odlučne trenutke što se približavaj u; a zapra-
vo se u njoj vodi plaha borba s onim praiskonskim oprezom stare
zemlje od koje, s kojom i po kojoj živi. Ovaj put je pobijedila.
Ustade i idući nespretno, oprezno proñe pokraj baterije ljudskih
očiju, i ude u dućan, a za njom namještenik. »Kupit ću« pomisli,
dok je naručivala sir i biskvit. »Kupit ću« i reče glasno:—I kutiju
sardina. — (Ona ih nazva saur-dinama.) Kutiju za nickel.2
— Nemamo kutiju sardina za nickel — odgovori
namještenik. I on ih je nazvao saur-dinama.
Zbunila se: — Što imate u kutiji za nickel?
— Nemamo ništa osim paste za cipele. Držim da vam to ne
treba. Barem ne za jelo.
— Onda ću uzet' jednu po petnaest centi. — I poče odvezi-
vati svežanj i zavezanu vrećicu. Treba joj vremena da odveže
čvorove. Ali ih odvezuje strpljivo, jedan po jedan, i plati, i po-
novno zaveza vrećicu i svežanj, i pokupi kupljene stvari. Kad
se ukaza na trijemu, opazi kola gdje stoje uza stube. Na sjedalu
čovjek.
2. Nickel — kovani novac od pet centi. — Prev.
22
23
s.
Da, bas ste
u sunčanoj
odmataju se polako ispod upornih mazga i škripava drndanja
kotača. Sunce se već popelo visoko, pa joj sjena šešira pada pre-
ko krila- Lena pogleda u sunce i reče: — Mislim da je vrijeme
da malo založimo. — Kočijaš je gleda postrance kako otvara sir
i biskvit i sardine i nuña ga.
.__Ne bi' ništa — reče on.
.__Bilo bi mi drago da uzmete.
.__Ne mogu. Samo jedite.
Ona poče jesti. Jede polagano, odmjereno, ližući pola-
ganim, punim užitkom masno ulje sardina s prstiju. Onda
pa ni saaa se zaustavi ne baš naglo, ali ipak potpuno: vilice joj stadoše
l" up6 zalogaja, i onako, s nagrizenim biskvitom u ruci, malko
spuštene glave i zabezeknutih očiju, činila se kao da osluškuje
• e Polja i nešto vrlo daleko ili tako blizu kao da je u njoj samoj. Lice joj
UDrzim da češće idete ^^ neprekidno ^iP^ ^ ^ poblijedilo, kao da je nestalo
one pune, crvene krvi, pa sada
odgovo^
. ulefferson.
Držim da češće idete } ^ neprekidn ^^
Katkad — odgovori o • ^..^pasecm
\ daviseunekoj neao IpakihkoUmim
^i jurebrzokao oPS^u]PeffersOnu i
moxda k &
;ada
m
o ^
moxda k &
obUjedilo j p p
sayršeno nepomična; osluškujući i osjećajući neumoljivi,
^ ^ ^ ikakya straha m uzbune _ Na.
^ ^ _ ^ ^.^ ^^ ^ ^ ne pomaknuvši
usnama. Onda grč proñe. Stade ponovno jesti. Kola se nisu
zaustavljala, ni vrijeme se nije zaustavljalo. Kada se popeše na
Burcb> v. . j-,e Radi u pi^ni- %^o $ posljednji brežuljak,
ugledaše dim.
Idem ga PotraZlU Ti '_ isSe znam da bi g ^ _ Jefferson _ reče
kočijaš.
 ^e - odvrati koC1)^osta sVijeta kojeg ja n V _ D^ ^^ _ odyrati
Qn;i _ Već smo gotovo ondje, je 1' de?
o u jeffersonu os -ixmorilo Sada kočijaš ne čuje.
Gleda preda se, preko doline prema
će ^ i jest onde. st Putovanje ^V^C aa ovdj?radu na suprotnom
brežuljku. Prateći očima njegov bič, Lena
Vjerujem i nadamse J ^^^ ^ doSU da g ^^ ^ ^^ dima; jedan) težak j
gust od paljena ugljena,
j e pogleda' ije se nad visokim
dimnjakom; drugi, visok i žut, diže se,
sU vaS va'čigledno, iz skupine drveća nešto podalje za gradom. - Ono
uca gon — reče kočijaš. — Vidite?
, dičila sa Sad se opet čini kao da ona ne sluša ni ne čuje.
bratom. Pa tako, odluci __ ^ ^ ^ ^ _ ^ ^ _ N_sam ^ ^
atu nego vetir. tjedna j evo me već u Jeffersonu. Bože, Bože,
P
odvrati
jeffersonu ima
de.
!l Vjj
Kočijaš je ne pogleda'
tražite? uiep konopu«.
— Iz Alabame. Ujep mU je običan.
pogiedao
put u ovakvu
sU pomrli-
ici.
25
Byron Bunch znade: zbilo se prije tri godine, jednog petka
ujutro. Ljudi koji su radili u šupi pilane podigli su oči i ugledali
stranca gdje stoji i promatra ih. Nisu znali koliko je stajao ondje.
Bio je nalik skitnici, a opet ne baš sasvim na skitnicu. Cipele su
mu bile prasne a hlače zamazane, no bijahu od pristojne vu-
nene tkanine i dobro izglačane. I košulja mu bijaše zamazana,
ali bijela, a nosio je i kravatu, i gotovo nov slamnati šešir tvrda
oboda, koji je drsko i izazovno nabio na mirno lice. U tim svojim
prnjama nije davao dojam profesionalnog probisvijeta, ali je na
njemu bilo nešto krajnje skitničko, kao da ne pripada nijednom
gradu ni ulici, kao da nijedan zid, nijedan kutak zemlje ne bi
mogao nazvati svojim domom. Ionako postojan, osamljen i
gotovo ponosan, kao da uvijek nosi sa sobom to svoje saznanje
kao kakvu zastavu. — Kao da se samo privremeno nalazi u
nezgodnu položaju — govorili su kasnije ljudi — ali kao da se
ne kani pomiriti s njim, a opet mnogo ne razbija glave kako da
iziñe iz njega. — Bio je mlad. Byron ga je promatrao kako stoji
ondje s cigaretom u ustima i tamnim, prkosnim mirnim licem,
nakrivljenim postrance zbog dima, gleda ljude u oznojenim
kombinezonima. Malo kasnije ispljunuo je cigaretu a da je nije
ni dotaknuo rukom, okrenuo se i otišao u ured, dok su mu ljudi
u lstrosenim i zamazanim kombinezonima promatrali leda s
27
i
nekim zbunjenim čuñenjem. — Trebali bi ga malko provesti
kroz blanje — rekao je predradnik — možda bi mu skinuli taj
izraz s lica.
Nisu znali tko je. Nitko ga od njih nije vidio nikada prije.
— Jedino što je prilično nesigurno za čovjeka da s takvim iz-
gledom ide po svijetu — rekao je jedan. — Morao bi pripaziti
da s takvim držanjem ne naleti na nekoga kome se to ne bi
svidjelo.
Onda ga potpuno zaboraviše u svom razgovoru i vratiše se
svome poslu, medu fijuk remenja i lupu osovina. Ali nije prošlo
ni deset minuta kadli ude nadglednik i za njim stranac.
— Uzmi ovog čovjeka — reče nadglednik predradniku
— veli da zna baratati lopatom. Možeš ga staviti da prebacuje
piljevinu.
Drugi radnici nisu prekidali posao, ali u šupi nije bilo čovjeka
koji nije ponovno promatrao stranca i njegovo zamazano odije-
lo, njegovo tamno, nepodnosivo lice i cijeli izgled hladna i mirna
prkosa. Predradnik ga osine kratkim hladnim pogledom, kao što
je bio i strančev. — Kani li raditi u tom odijelu?
— To je njegova stvar — odgovori nadglednik. — Ne una-
jmljujem i njegovo odijelo.
— Hm, meni je svejedno što nosi kad je svejedno vama i
njemu—reče predradnik.—U redu, gospodine. Siñite, uzmite
lopatu i pomozite onim ljudima prebacivati piljevinu.
Novajlija se okrene bez ijedne riječi. Drugi su ga promatrali
kako silazi k hrpi piljevine, kako ga je nestalo, kako se ponovno
pojavio s lopatom i otišao na svoj posao. Nadglednik i predrad-
nik razgovarahu kraj vrata. Onda se rastaviše i predradnik se vrati
i reče: — Ime mu je Christmas.3
— Kako mu je ime? — upita jedan.
— Christmas.
— Je li stranac?
3. Christmas na engleskom znači Božić. — Pm.
?—Jesi li ikad čuo da se ijedan bijelac zove Christmas? — reče
predradnik.
— Nisam nikada čuo da se i'ko tako zove — odgovori prvi.
I tada je Bvronu, koliko se sjeća, prvi put palo na pamet kako
ime koje se obično smatra samo zvučnim odrazom čovjeka,
može na neki način predskazivati budućnost toga čovjeka samo
ako mu drugi ljudi znaju na vrijeme pročitati značenje. Učinilo
mu se da nitko od njih nije posvećivao posebnu pažnju strancu
sve dok mu nisu čuli ime. Ali čim su ga čuli, učinilo im se kao da
u njegovu zvuku ima nešto što im govori čemu se sve imaju na-
dati, kao da taj čovjek nosi sa sobom svoju neodoljivu obznanu,
kao cvijet svoj miris ili čegrtuša svoje čegrtanje. Samo, nitko od
njih nije imao dovoljno smisla daje shvati. Mislili su, naprosto,
da je običan stranac i dok su ga preostali dio toga petka proma-
trali kako radi u kravati, slamnatom šeširu i izglačanim hlačama,
govorili su medu sobom da tako valjda rade ljudi u njegovoj ze-
mlji; no bilo je i drugih koji su govorili: — Noćas će promijeniti
odijelo. Sutra neće doći na posao u nedjeljnom odijelu.
Osvanulo je subotnje jutro. Kako su posljednji radnici stizali
na posao pred sam zvižduk sirene, tako su odmah pitali: —Je 1'
on... Gdje je... — Drugi su im pokazivali. Novajlija je stajao
sam, dolje kod hrpe piljevine. Uza nj se nalazila njegova lopata,
a on je stajao u istoj, jučerašnjoj odjeći, u onom drskom šeširu i
pušio cigaretu. — Bio je tu kad smo došli — rekoše prvi. — Sta-
jao je ko i sada. Ko da uopće nije ni lijegao u krevet.
Nije razgovarao ni s jednim od njih. I nijedan od njih nije ni
pokušao razgovarati s njim. Ali svi osjećahu njegovu prisutnost,
njegova čvrsta leda (radio je dosta dobro s nekom zlokobnom,
obuzdavajućom postojanošću) i ruke. Došlo je podne. Osim
oyrona, nitko nije danas donio sa sobom ručak, pa su svi pos-
premali svoje stvari da ih tu ostave do ponedjeljka. Jedini Byron
poñe sa svojim ručkom do crpaljke, gdje su obično jeli, i sjedne.
Onda ga nešto nagna da podigne pogled. Nedaleko od njega
stajao je stranac, naslonjen o stup, i pušio. Byron je shvatio da je
29
28
UilHHttUHtt
o
čn >
izgleda lijep, ali kad god se čovjek pojavi kod ograde s uzdom u
ruci, njega nema, na pojilištu je. Da, trči dobro, ali kad god ga
treba zapregnuti, onda šepa.
— Ali, mislim da ga možda kobile vole — reče Byron.
— Pa da—odvrati Moonev. — Ali ne vjerujem da bi mogao
naškoditi ni kobili.
Novog su radnika zaposlili dolje na hrpi piljevine, s Christ-
masom. Lamatajući rukama, govorio je svakome tko je i otkuda
je, i to glasom i kretnjama koje su otkrivale čovjeka ispunjena
zbrkom i lažima. Tako, mislio je Byron, da mu čovjek ne može
vjerovati ništa ni kad govori što je učinio, ni kad kaže kako se
zove. Doduše, nema razloga zašto se ne bi mogao zvati Brovvn.
Ipak, gledajući ga, čovjek osjeća da kad bi jednom u životu zbog
svojih budalaština dospio u takvu nepriliku da bi morao mijenja-
ti ime, da bi s tolikim zanosom odabrao ime Brovvn kao da ga je
prvi izmislio. A zapravo nema nikakva razloga zašto bi mu uopće
i trebalo ikakvo ime. Ljude ne zanima, kao što je Byron mislio
da nikoga (barem tko nosi hlače) ne zanima, ni otkuda je došao,
ni kuda ide, ni dokle će tu ostati. Jer, otkuda god došao i gdje
god bio, svak vidi da na ovoj zemlji živi kao kakav skakavac. Čini
se kao da na taj način živi već tako dugo da se sve njegovo biće
rasulo i raspršilo te od njega više nije ostalo ništa doli prozirne i
lagašne ljuske, koju svaki vjetar nosi kuda hoće, bez svrhe i cilja.
Ipak je radio ponešto, ali na svoj način. Byron je mislio da
od njega nije ostalo ni toliko da bi znao lukavo zabušavati. Pa ni
toliko da samo poželi zabušavati jer da bi od zabušavanja mogao
stvoriti dobar posao, čovjek mora biti iznad prosjeka, isto onako
kao kada bi htio napraviti dobar posao od čega drugoga: reci-
mo od krañe, pa i ubojstva. Pri tome čovjek mora težiti nekom
odreñenom, posebnom cilju i raditi na njegovu ostvarenju. A
njemu se činilo da Brovvn nije takav. Čulo se kako je prve subote
uvečer otišao i izgubio na kockama svu svoju tjednu zaradu.
Byron je tada rekao Mooneyju: — Čudi me to. Mislio sam da
barem zna bacati kocke.
— On? — odgovori Moonev. — Kako možeš i pomisliti da
je sposoban za bilo kakvu nepodopštinu kad ništa ne valja ni na
tako laku poslu kao što je prebacivanje piljevine lopatom? Kako
bi mogao ikoga varati u tako teškom poslu kao što je kocka kad
ne zna na tako laganom kao što je prebacivanje piljevine? — A
zatim doda: — Hm, ipak mislim da nema tako bijedna čovjeka,
koji barem u nekom radu ne bi mogao biti bolji od drugoga.
A on bi, u najmanju ruku, mogao premašiti onog Christmasa,
barem u neradu.
— Pa da — reče Byron. — Čini mi se da je za lijena čovjeka
najlakša stvar na svijetu biti dobar.
—Mislim da bi se taj mogao dosta brzo pokvariti—nadomet-
ne Mooney—samo ako naiñe na nekoga da mu to pokaže.
— Pa, naći će takva učitelja, prije ili poslije — reče Byron.
Obojica se okrenuše i pogledaše dolje prema kupu piljevine
gdje su radili Brovvn i Christmas, jedan promišljenom, divljom
postojanošću, a drugi zabacujući visoko, pretjerano, ruke koje
nisu mogle zavarati nikoga, pa ni same sebe.
— Mislim da 'oće — odgovori Mooney. — Ali kad bi' ja
htio poći zlim putem, njega sigurno ne bi' htio uzeti za kom-
panjona.
I Brovvn je, kao i Christmas, došao na posao u istom odijelu
koje je nosio na ulici. Ali za razliku od Christmasa, nije dulje vri-
jeme promijenio ništa na svojoj odjeći. —Jedne će subote ipak
zaraditi na kockama dovoljno da kupi novo odijelo i još će mu
ostati pedeset centi u nickelima da zvekeće nj ima u džepu—reče
Mooney—a sljedećeg ponedjeljka ujutro više ga nećemo vidjeti.
—Meñutim je Brovvn dolazio i dalje na posao u istom kombine-
zonu u kojem je i stigao u Jefferson. Svake subote noću gubio bi
na kockama svoju tjednu zaradu ili bi dobio ponešto, ali bi jedno
i drugo pozdravljao glupim hihotom, šaleći se i komedijajući s is-
tim onim ljudima koji su ga, vjerojatno, od vremena do vremena
Pljačkali. Onda, jednog dana začuše daje dobio šezdeset dolara.
" Hm, više ga nećemo vidjeti — reče jedan od njih.
33
32
—Ne znam—odgovorio je Moonev. — Šezdeset dolara nije
dobra brojka. Da je deset ili petsto dolara, mislim da bi ti bio u
pravu. Ali ne kod šezdeset. Sad će tek misliti da se ovdje dobro
smjestio, zarañujući konačno onoliko koliko misli da treba
zaslužiti tjedno. — U ponedjeljak se vratio na posao u kombine-
zonu. Vidjeli su ih, Browna i Christmasa, dolje kod gomile pilje-
vine. Promatrali su ih obojicu od onoga dana kad je Brown nas-
tupio na posao: Christmasa kako polako ali snažno i odmjereno
zabada lopatu u piljevinu, kao da rasijeca zakopanu zmiju (»ili
čovjeka«, rekao je Moonev), a Browna kako naslonjen o svoju
lopatu, očito, pripovijeda Christmasu neku priču ili anegdotu.
Odmah zatim bi se nasmijao i zahihotao glasno, zabacivši glavu
dok bi onaj drugi pokraj njega radio mirnom, nepopustljivom
jarošću. Brown bi zatim ponovno prionuo uz posao, radeći neko
vrijeme brzo kao i Christmas, ali bi zahvaćao sve manje i manje
piljevine dok se napokon lopata u svom mlitavom luku ne bi ni
doticala piljevine. Onda bi se ponovno naslonio na nju i, očito,
dovršavao ono što je bio počeo pripovijedati Christmasu, za koga
se moglo reći da ga ni ne sluša. Kao da je drugi milju daleko, mis-
lio je Byron, ili kao da govori jezikom koji ne razumije. A katkada
su ih, subotom uvečer, viñali zajedno u gradu: Christmasa u lije-
pom, pristojnom odijelu iz serža i slamnatom šeširu, a Browna u
njegovu novom odijelu (smeñe boje, crveno kariranom, šarenoj
košulji i šeširu sličnom Christmasovu, samo sa šarenom vrpcom)
kako brblja i smije se glasom što se jasno čuo preko cijelog trga i
odbijao se nekom nerazumljivom jekom, kao ono u crkvi gdje se
čini da svi glasovi izviru najednom iz svih kutova. Kao da želi da
svi vide kako su on i Christmas dobri drugovi, mislio je Byron.
Onda bi se Christmas okrenuo i mirna mrzovoljna lica izašao
iz skupine, pa ma kako malena bila, koju bi Brownov zvonki
glas okupio oko njih, a za njim bi otišao i Brown, smijući se i
govoreći neprestano. I svaki bi put rekli poneki radnici: — Da,
u ponedjeljak ujutro se neće vratiti na posao. — Ali se vraćao
svakog ponedjeljka. Prvi se nije vratio Christmas.
Otišao je jedne subote uvečer, nakon gotovo tri godine, bez
ikakve obavijesti. A Brown je bio onaj koji ih je izvijestio da je
Christmas otišao. Ostali radnici bili su dijelom oženjeni ljudi a
dijelom neženje, bili su različite dobi i živjeli su na najraznoli-
kije načine, ali bi u ponedjeljak ujutro nekako ozbiljno, gotovo
svečano dolazili na posao. Neki od njih bijahu mladi, pa su subo-
tom uvečer pili i kartali, a katkada dapače odlazili i u Memphis.
Pa ipak su ponedjeljkom ujutro dolazili na posao mirni i trijez-
ni, u čistim kombinezonima i čistim košuljama, i čekali mirno
zvižduk sirene, a zatim se mirno prihvaćali posla kao da su još
zadržali ponešto onoga svečanog blagdanskog izgleda koji pro-
pisuje da je pravo i pošteno, bez obzira kako god čovjek proveo
nedjelju, da u ponedjeljak doñe na posao čist i uredan.
A s Brownom je uvijek bilo drukčije. Ponedjeljkom ujutro
moglo se očekivati da će se pojaviti u istom zamazanom odijelu
iz prošlog tjedna, s neobrijanom crnom bradom koja kao da
ne zna za britvu. Bio je glasniji nego ikada, i vikao i izvodio šale
kao desetogodišnji dječarac. To se nije sviñalo njegovim mirnim
drugovima. Činilo se kao daje došao gol ili pijan. Dakle, Brown
ih je toga ponedjeljka obavijestio da je Christmas otišao. Došao
je kasnije, ali stvar nije bila u tome. Bio je neobrijan, ali stvar
nije bila ni u tome. Bio je miran. Neko vrijeme, dapače, nisu ni
znali da je došao on oko kojega bi se inače u to doba već okupila
polovica ljudi; neki bi ga psovali, a neki i poozbiljno. Pojavio se
upravo u času kad je sirena zazviždala, otišao ravno k hrpi pil-
jevine i prihvatio se posla ne progovorivši nijedne riječi, čak ni
onda kad ga je jedan čovjek nagovorio. Tek tada su vidjeli da je
sam, da njegova partnera Christmasa nema. Kad je predradnik
ušao, netko mu reče: — Hm, vidim da ste izgubili jednog od
svojih šegrta.
Moonev pogleda dolje gdje je Brown prebirao po piljevini
kao po jajima, i pljune. — Da. Prebrzo se obogatio. Ovaj posao
nijebiozanj.
— Obogatio se?
34
35
— Jedan od njih jest — odgovori Moonev, ne skidajući
pogleda s Brovvna. — Vidio sam ih jučer kako se voze u novom
automobilu. On — Moonev mahne glavom prema Brownu
— on ga je vozio. Nije me iznenadilo. Iznenañuje me samo da je
ijedan od njih danas došao na posao.
— Pa, mislim da Simmsu neće biti teško da mu nade zamje-
nu — reče prvi.
—To nije nikada teško — odgovori Moonev.
— Činilo mi se da je prilično dobro radio.
— Oh — Moonev će. — Da. Ti govoriš o Christmasu.
— A o kom ste vi govorili? Zar je i Brown rekao da odlazi?
— A što ti misliš da će ostati ovdje i raditi dok se onaj drugi
bude vozikao po cijeli dan u novom automobilu?
— Oh — drugi će pogledavši Brovvna. — Zanima me gdje
su ga dobili?
— Mene ne — odgovori Moonev. — Mene zanima samo to
hoće li Brown otići u podne ili će raditi do šest sati.
— Hm — upade Byron — kad bi' i ja ovdje mogao toliko
zaraditi da kupim kola, i ja bi' otišo.
Jedno dvojica pogledaše Bvrona. Nasmijaše se. — Ovdje se
nisu mogli obogatiti—reče jedan. Byron ga pogleda.—Čini mi
se da je Brown previše pošten da bi mogao znati čime se sve bave
drugi ljudi — nadoda drugi. Svi pogledaše Bvrona. — Brovvn
je zapravo neke vrsti raznosač. Christmas ih je prije vodio noću
u šumu, sve tamo do iza kuće Miss Burden, a sada im Brown
donosi u sam grad. Čuo sam gdje se govori da subotom navečer
možete u svakoj aleji kupiti pintu4 viskija koji nosi skriven u
njedrima, samo ako znate lozinku.
—A što je lozinka? — upita prvi. — Šest bita?5
Byron pogleda jednoga pa drugoga: —Je 1' to istina? Zar se
time bave?
4. Pinta — mjera za tekućinu (0,47 1). — Prev.
5. Bit— 12 Vi centi. — Pm.
.— Brown da. Ne znam za Christmasa. Ne bi' se zakleo. Al'
Brovvn nije nikada daleko od Christmasa. Svoj k svome, kao što
su rekli stari.
— To je točno — reče netko. — No, mislim da nećemo
nikad doznati je li Christmas upleten u to. On ne šeće naokolo
gole stražnjice, kao Brown.
— Ni ne mora — doda Moonev, pogledajući Brovvna.
Mooney je bio u pravu. Vidjeli su Brovvna dopodne, sama,
kod hrpe piljevine. Kad je sirena zazviždala, uzeše svoje posude,
sjedoše pod crpaljku i stadoše jesti. Došao je i Brovvn, tmuran,
namrgoñena lica i uvrijeñena izgleda, kao u djeteta: čučnuo je
medu njih, objesivši ruke izmeñu koljena. Danas nije ponio sa
sobom ručak.
— Zar ne kaniš jesti? — upita jedan.
— Zar hladne spirine iz prljavih zdjela? — odgovori Brovvn.
— Počneš u zoru i mučiš se cijeli dan kao crnac, s jednim satom
o podne da jedeš hladne spirine iz limene zdjele.
— Hm, možda neki ljudi i rade kao crnci u krajevima odakle
su došli ovamo — reče Mooney. — A crnac ne bi ostao na tom
poslu do podnevne sirene kad bi radio kao što neki bijelci rade.
Činilo se da Brovvn nije čuo, niti da sluša, čučeći onako
namrgoñena lica i opuštenih ruku. Kao da ne sluša nikoga osim
sama sebe, kao da čuje samo sebe: — Luñak. Tko to radi, luñak
Je-
— Nitko te nije privezao lancem za lopatu — reče Moonev.
— Imate pravo, nije — odvrati Brovvn.
Onda je sirena ponovno zazviždala. Ljudi se vratiše na posao.
Promatrali su Brovvna dolje kod piljevine. Neko je vrijeme zaba-
dao lopatu, onda je počeo popuštati, pa ju je micao sve sporije i
sporije dok napokon nije držao lopatu kao bič, te primijetiše da
govori sam sa sobom. —Jer nema dolje nikoga s kim bi govorio
— reče jedan radnik.
^ Ne radi se o tome — odvrati Moonev. —Još nije odlučio.
Još se nije potpuno uvjerio.
36
37
— Usto?
— Da je veći luñak, nego što sam ja ikada pomislio — od-
govori Moonev.
Sutradan ga više nije bilo. — Odsad će mu adresa biti u
brijačnici — reče jedan.
— Ili u onoj uličici odmah iza nje — nadoda drugi.
— A ja računam da ćemo ga još jednom vidjeti — primijeti
Moonev. — Doći će još jednom da podigne plaću za jučerašnji
dan.
Tako je i učinio. Došao je oko jedanaest sati. Nosio je novo
odijelo i slamnati šešir, zaustavio se kod šupe, stajao ondje i
promatrao radnike kao ono Christmas prije tri godine; kao da
je učiteljevo držanje nekako iznenadno prešlo na nj i pokrenulo
mišiće učenika, koji je to prihvatio vrlo brzo i vrlo dobro. No,
dok je učitelj izgledao tmuran i miran i zlokoban kao zmija,
Brown je djelovao kao rasijan čovjek koji se isprazno šepiri.
— Umirite se, ropska kopiladi! — reče Brown glasno i veselo
iskesi zube.
Moonev pogleda Browna. Brownovi zubi iščezoše. — Ne
misliš, valjda, mene? — reče Moonev. — Aa?
Brownovo gipko lice izvede u tren oka jednu od onih promje-
na, koje su radnici poznavali. Kao daje tako lako i meko grañeno
da ga čak i mijenja bez ikakva napora, pomisli Byron. — Nisam
govorio s vama — odvrati Brown.
— O, znam. — Moonevjev glas je zvučao mirno, gotovo
ugodno. —Ti si one druge nazvao kopiladi.
Odmah skoči drugi: —Jesi 1' to mene tako nazvao?
— Govorio sam sam sa sobom — reče Brown.
— Hm, nek si jednom u životu rekao pravu istinu — reče
Moonev. —To jest pola istine. Hoćeš li da ti na uho prišapnem
drugu polovicu?
I to je bilo posljednji put što su ga vidjeli na pilani, premda
se Byron sada sjeća novog automobila (koji je uskoro imao je-
dno dva zgnječena blatobrana) kako neprekidno luta gradom,
bez posla i cilja, i Browna kako se izvalio za volanom glumeći
prilično slabo ulogu raskalašena, besposlena čovjeka, koji treba
da pobuñuje oko sebe zavist. Pokatkad je i Christmas bio s njim,
ali ne često. No, njihov posao više nije bio nikakva tajna. Mladi
su ljudi, čak i dječaci, znali da se kod Browna može u svako doba
kupiti viski, i cijeli je grad očekivao dan kad će samo izvaditi bocu
ispod ogrtača i ponuditi kakvu agentu, pa da ga uhite. Još nisu
bili nacistu je li Christmas povezan s njim, osim što nitko nije
vjerovao da je Brown u stanju sam zarañivati novac, pa ma i kao
krijumčar, a neki su znali da Christmas i Brovvn zajedno žive u
nekoj kolibi na imanju Miss Burden. No, ti nisu znali zna li Miss
Burden za to ili ne, a da su i znali, ne bi joj kazali. Miss Burden
je žena srednjih godina, koja živi sama u velikoj kući. Živi u toj
kući od svoga roñenja, pa ipak je smatraju strancem, tudincem,
čija je obitelj došla ovamo sa Sjevera za Rekonstrukcije.6 Ona je
Yankee i simpatizer crnaca, za koju se po gradu još uvijek govori
o čudnim vezama s crncima iz grada i izvana, premda je prošlo
već šezdeset godina otkako joj je neki bivši robovlasnik ubio na
trgu djeda i brata u svañi o crnačkom pravu glasa na državnim
izborima. Još uvijek ima nešto oko nje i njezina imanja, nešto
mračna, tuñinskoga, prijetećega, premda je samo žena i poto-
mak onih čije je pretke grad imao, ili barem misli da je imao,
razloga mrziti i bojati ih se. No, posrijedi je zapravo ovo: potomci
obiju stranaka žive odvojeno jedni od drugih kao aveti; razdvaja
ih fantom stare prolivene krvi, starih užasa, srdžbe i straha.
Ako je u životu Bvrona Buncha ikada i postojala ljubav, ljudi i
žene bi se složili u tome da ju je odavno zaboravio. Ili, vjerojatni-
je, ona (tj. ljubav) njega—toga malog čovjeka, koji je već preva-
lio tridesetu i koji već sedam godina provodi po šest dana tjedno
6- Rekonstrukcija — obnova nakon grañanskog rata u SAD-u (od 1861. do
1865.) obuhvaća
razdoblje od 1866. do 1877. kad je američka vlada pod pritiskom radikalnih
elemenata u
ngresu zavela na Jugu vojničku vlast koja je trebala obnoviti Jug ne samo
ekonomski nego i
l C'' Pom°o siromašnim bijelcima i tek osloboñenim crncima da preuzmu
vlast u svoje
? ada su mnogi sjevernjaci odlazili dobrovoljno na Jug. Rekonstrukcija je
propala zbog
promisa izmeñu sjeverne buržoazije i južnih plantažera. — Prev.
38
39
u pilani gurajući daske u strojeve. I subotnje popodne provodi
ondje sam jer tada svi radnici odlaze u svojim blagdanskim odi-
jelima i kravatama u grad, izvrgnuti onoj strašnoj, besciljnoj i
zamornoj dokolici ljudi naviklih na rad.
Subotom poslijepodne Byron krca gotove daske u kamione,
jer ne može sam rukovati strojem, i radi sve do posljednjeg časa
dok ne čuje zamišljeni zvižduk sirene. Drugi radnici i sam grad,
odnosno onaj dio koji se katkada sjeti njega ili misli o njemu,
vjeruje da to radi zbog prekovremene zarade koju dobiva. Možda
je to razlog. Čovjek tako malo zna o svojim bližnjima! Čovjek
misli da svi ljudi i žene rade samo zbog onih razloga koji bi, vje-
rojatno, mogli pokrenuti i njega kada bi bio toliko lud da radi
ono što rade drugi ljudi i žene. A, zapravo, u cijelom gradu pos-
toji samo jedan čovjek koji bi mogao s odreñenom sigurnošću
govoriti o Bunchu, ali grad ne zna da Bunch ima ikakve odnose
s tim čovjekom jer se oni sastaju i razgovaraju samo noću. Taj se
čovjek zove Hightower. Prije dvadeset i pet godina Hightower je
bio pastor jedne od najvažnijih crkvi, možda i najvažnije crkve
u gradu. Jedino taj čovjek znade kamo ide Bunch svake subote
uvečer kad zamišljena sirena zazviždi (odnosno, kada Bunchov
golemi srebrni sat kaže da je zazviždala). Mrs Beard, u čijoj
kući živi Bunch, zna samo to da svake subote malo poslije šest
sati ulazi Bunch da se okupa i presvuče u jeftino, ne baš novo,
odijelo od serža, da večera i osedla mazgu, koju drži iza kuće u
šupi koju je sam popravio i pokrio, i da odlazi na mazgi. Ona
ne zna kamo odlazi. Jedino svećenik Hightower zna da Bunch
jaši trideset milja na selo i provodi ondje nedjelju, rukovodeći
zborom u seoskoj crkvi — i da taj posao traje cijeli dan. Onda,
oko ponoći, sedla ponovno svoj u mazgu i jaše natrag u Jefferson,
kašući neprekidno čitavu noć. A u ponedjeljak ujutro, kad sirena
zazviždi, bit će u čistom kombinezonu i košulji na svome mjestu
u pilani. Mrs Beard zna jedino da će svakog tjedna od subote
navečer do ponedjeljka ujutro njegova soba i mazgina staja biti
prazne. Samo Hightower zna kamo ide i što radi jer dvije-tri
večeri u tjednu Bunch posjećuje Hightowera u maloj kućici
gdje bivši svećenik živi osamljen u svojoj, kako to grad naziva,
sramoti — u maloj neobijeljenoj, slabo osvijetljenoj kućici, koja
vonja po muškarcu, muškaračkom zadahu. Tu njih dvojica sjede
u svećenikovoj radnoj sobi i mirno razgovaraju: sitni, neugledni
čovjek, koji nema pojma o tome da ga njegovi drugovi smatraju
tajanstvenim, i pedesetpetogodišnji izgnanik, koga su protjerali
iz njegove crkve.
Onda se Byron zaljubio. Zaljubio se nasuprot svim tradici-
jama svoga strogog i ljubomornog seoskog odgoja koji traži da
predmet ljubavi bude fizički netaknut. Dogodilo se jedne subote
popodne dok je bio sam u pilani. Dvije milje dalje još je uvijek
gorjela ona kuća, a žuti se dim dizao na horizontu ravno uvis kao
spomenik. Opazili su ga prijepodne kad se dim najprije digao
iznad drveća, prije nego što je sirena zazviždala i ostali radnici
otišli. — Držim da će danas i Byron otići — govorili su neki.
— Da besplatno gleda požar.
— Velik je — napomenu drugi. — Sto bi to moglo biti? Ne
sjećam se da bi dolje moglo biti išta tako veliko da izazove ovolik
dim, osim Burdenove kuće.
— Možda je baš to — doda treći. — Moj otac veli da se sjeća
kako je prije pedeset godina svijet govorio da je treba zapaliti i
malo podmazati ljudskim salom da bolje gori.
— Možda se to tvoj otac odvukao onamo i podmetnuo vatru
— reče netko. Nasmijaše se. Onda se ponovno prihvatiše posla i
čekajući kad će sirena zazviždati, zastajkivahu od časa do časa da
pogledaju dim. Malo kasnije ušao je kamion nakrcan trupcima.
Zapitaše vozača koji je prošao kroz grad.
— Burden — odgovori vozač. — Da. Tako se zove. Netko u
gradu reče da je i šerif otišao onamo.
— Hm, mislim da Watt Kennedv voli gledati požar, makar i
ne morao otići onamo po službenoj dužnosti — reče netko.
Prema stanju na trgu — nastavi vozač — neće se morati
mnogo mučiti da pronañe onoga koga želi uhititi.
40
41
Sirena je zazviždala u podne. Radnici odoše. Byron je jeo
svoj objed, držeći pokraj sebe otvoren srebrni sat. Kad se navršio
jedan, Byron se vrati na posao. Bio je sam u skladištu, koračajući
postojano i neprekidno izmeñu šupe i kamiona, s premotanom
vrećom na leñima kao s nekim jastučićem na kom je nosio dužice
za koje bi čovjek pomislio da ih ne može ni podići ni nositi,
kadli kroz vrata iza njegovih leña ude Lena Grove s unaprijed
spremljenim blagim smiješkom na licu i ustima već spremnim
da izgovore ime. Začu je, pa se okrene i ugleda joj lice kako se
rasplinjuje kao umirući valovi kad šljunak bacimo u potok.
— Vi niste on — reče Lena iza ugašena smiješka ozbiljnim,
djetinjskim čuñenjem.
— Ne, Mrs — odvrati Byron. Zastao je napo okrenut dok
su mu se dužice njihale na ramenu. — Držim da nisam. A 'ko
je taj, koji nisam?
— Lucas Burch. Rekli su mi...
— Lucas Burch?
— Rekli su mi da ću ga ovdje naći. — Govorila je s nekom
vrstom blage sumnje, gledajući bez treptaja, kao da misli da se
šali s njom. — Kad sam se približila gradu, počeli su ga zvati
Bunch mjesto Burch. No, ja sam mislila da naprosto krivo izgo-
varaju. U' sam možda ja krivo čula.
— Da, gospodo, da — odvrati Byron. — Tako je, tako:
Bunch. Byron Bunch. — Dok mu se dužice njišu na ramenu,
gleda je, njezino nabuhlo tijelo, teška bedra i crvenu prašinu na
teškim muškim cipelama na njezinim nogama. —Jeste 1' vi Miz
Burch?
Lena ne odgovori odmah. Stoji ondje, na samim vratima i
promatra ga pažljivo, ali bez uzbuñenja, onim neuznemirenim,
tek malko zbunjenim, malko sumnjivim pogledom. Oči su joj
sasvim plave. No u njima se čita sjenka sumnje da je pokušava
prevariti: — Kazali su mi dolje daleko niza cestu da Lucas radi
u pilani u Jeffersonu. Mnogi su mi to kazivali. Pa sam došla u
Jefferson, i rekli su mi gdje je pilana, a ja sam pitala u gradu za
Lucasa Burcha, pa su mi rekli „Možda mislite Buncha", pa sam
mislila da mu ne znaju pravo ime, a to nije ni tako važno. Čak i
onda kad su mi rekli da čovjek koga misle nije tamnoput. Nećete
mi valjda reći da ne poznate ovdje Lucasa Burcha?
Byron spusti hrpu dužica, lijepo poredanih i spremnih da ih
ponovno digne: — Ne, gospodo. Ovdje ne. Tu nema nikakva
Lucasa Burcha. A ja poznam sve ljude koji rade ovdje. Možda
radi negdje drugdje u gradu. Ili na nekoj drugoj pilani.
— Ima li ovdje još koja ovakva pilana?
— Ne, gospodo. Ali ima nekoliko običnih pilana, ima ih,
dapače, dosta.
Lena ga promatra: — Dolje niza cestu su mi govorili da radi
baš u ovoj pilani.
— Ne poznam ovdje nikoga s takvim imenom — odgovori
Byron. — Ne mogu se sjetiti nikoga tko bi se zvao Burch, osim
mene, a ja se zovem Bunch.
Promatrala ga je neprekidno onim izrazom u kom se čitala ne
toliko zabrinutost za budućnost, koliko sadašnja sumnjičavost.
Onda dahnu. Nije to uzdisaj: naprosto je jednom duboko i
mirno dahnula: — Pa — reče i napo se okrene i ogleda oko sebe
po ispiljenim daskama i složenim dužicama. — Sjela bi' malko.
Umorila sam se hodajući tom tvrdom cestom iz grada. Čini mi se
da me je put od grada ovamo umorio više nego cijelo putovanje
iz Alabame. — I uputi se prema niskom kupu dasaka.
— Čekajte — reče Byron. Gotovo skoči svlačeći vreću s ra-
mena. Žena se zaustavi u času dok je sjedala, a Byron rasprostre
vreću po daskama: — Lakše ćete sjediti.
— Oh, vrlo ste ljubazni — reče Lena i sjedne.
— Mislim da će biti malko bolje — reče Byron. Izvadi iz
džepa srebrni sat i pogleda na nj. Zatim i sam sjedne na drugu
stranu hrpe dasaka. — Bit će oko pet minuta.
Pet minuta što se odmaram? — upita ona.
Pet minuta otkako ste ušli. Izgleda kao da sam već prestao
s radom. Subotom popodne sam pazim na svoje radno vrijeme.
42
43
— I svaki put kad se zaustavite koju minutu, vi je
nadoknañujete? Otkud bi oni mogli znati da ste se zaustavili?
Nekoliko minuta ne znači ništa, je' de?
—Ja pak mislim da nisam plaćen za sjedenje — reče Byron.
— I tako vi dolazite iz Alabame?
Ona ponovno ispriča sve, sjedeći na jastučiću od vreće onako
teška, mirna i spokojna lica, a on ju je promatrao nepomično.
Govori mu više nego što misli da mu govori, kao što je uvijek go-
vorila tim stranim licima, medu kojima putuje već četiri tjedna
onom strpljivom sporošću kakvom se mijenjaju godišnja doba.
A Byron sa svoje strane dobiva dojam o mladoj, napuštenoj i
prevarenoj ženi, koja nije ni svjesna da je napuštena i koja se još
ne zove Burch.
— Ne, mislim da ga ne poznam — reče na kraju. Ovdje io-
nako nema sada nikoga osim mene. Ostali su, više nego sigurno,
otišli gledati požar. — I pokaza joj žuti stup dima, što se visoko i
ravno dizao iznad drveća.
—Vidjeli smo ga s kola prije nego što smo stigli u grad—od-
vrati Lena. — Izgleda da je to velik požar.
—Tamo se nalazi velika stara kuća. Odavno je ondje. U njoj
ne živi nitko, osim jedne stare gospode, same. Vjerujem da i sada
ima u gradu ljudi koji će reći daje to kazna Božja. Ona je Yankee.
Njezini su došli ovamo za Rekonstrukcije da bune crnce. Dvo-
jica su zbog toga i ubijena. Vele da se još uvijek druži s crncima.
Posjećuje ih kad se razbole kao da su bijelci. Neće držati kuharice
jer bi to mogla biti samo crnkinja. Vele da govori da su crnci isto
što i bijelci. Zato joj nikad nitko ni ne prilazi. Osim jednoga.
— Lena ga promatra i sluša. A on ne gleda u nju, nego malko u
stranu: — Ili možda dvojice, kako čujem. Nadam se da su bili
ondje da joj pomognu spasiti pokućstvo. Možda su bili.
—Tko možda?
— Dvojica ljudi koji se zovu Joe, a žive ondje negdje. Joe
Christmas i Joe Brown.
—Joe Christmas? Čudno ime.
— I jest čudan čovjek. — Ponovno pogleda malko u stranu
da joj ne gleda u lice koje se toliko zanima za njih. — I njegov je
drug malo čudan. Brown. I on je radio ovdje. Ali su sada obojica
otišla. I mislim da nije nikakva šteta.
Žena sjedi na jastučiću od vreće, mirna, zainteresirana. Kao
da oboje sjede subotom popodne u blagdanskom ruhu na dr-
venim stolcima na utabanoj zemlji ispred kakve seoske kolibe:
-— Zove li se i njegov drug Joe?
— Da, gospodo. Joe Brown. Držim da bi mu to moglo biti
pravo ime. Jer kad mislite o čovjeku imenom Joe Brown, odmah
zamišljate mladića velikih usta, koji se uvijek smije i glasno go-
vori. Zato i mislim da mu je to pravo ime, iako Joe Brown zvuči
nekako, da tako kažem, malo prejeftino da bi moglo biti prirod-
no ime. No ipak, u redu, mislim da jest. Jer kad bi dobivao plaću
za svoja usta, bio bi već zaradio svu ovu pilanu. Ipak, čini se da ga
svijet voli. Svakako, on i Christmas se dobro slažu.
— A što rade on i onaj drugi?
— Držim, ništa. Barem ih još nisu uhvatili. Brown je radio
ovdje ponešto, to jest onda kad se nije smijao i zbijao šale s ljudi-
ma. No, Christmas se povukao. Žive zajedno tamo negdje gdje
ona kuća gori. A čuo sam i od čega žive. Ali, u prvom redu, to
nije moja stvar. A u drugom redu, većina onoga što ljudi govore o
drugim ljudima, zapravo nije istina. I zato, mislim da ni ja nisam
bolji od drugih.
Lena ga promatra. Ni ne trepće: — I on veli da se zove Brown.
— To je moglo zvučati kao pitanje, ali ona ne pričeka odgovor.
—A što ste čuli da govore, da rade?
— Ne bih htio uvrijediti nijednog čovjeka — odgovori
Byron. — Čini mi se da ne bih smio toliko govoriti. Ali činjenica
je da čovjek lako zabrazdi čim prestane raditi.
Sto ste čuli? — upita Lena. Nije se ni pomakla. Glas joj
Je miran, ali se Byron već zaljubio, iako nije svjestan toga. Ne
gleda je, ali osjeća njezin ozbiljan, pažljiv pogled na svom licu i
ustima.
44
45
— Neki vele da prodaju viski. Da ga skrivaju ondje gdje ona
kuća gori. A pripovijeda se o Brownu da se jedne subote navečer
opio dolje u gradu i da je gotovo rekao nešto što nije za pripovi-
jedanje o sebi i Christmasu jedne noći u Memphisu ili na tam-
noj cesti blizu Memphisa i da se radilo o pištolju. Možda o dva
pištolja. Ali je Christmas brzo uletio, začepio gubicu Brownu i
odveo ga. Svakako nešto o čemu Christmas nije želio da se priča,
nešto o čemu ni Brown, da nije bio pijan i daje bio pametniji, ne
bi govorio. Evo, to sam čuo. Sam nisam bio ondje.
Kad je podigao glavu, shvati da je ponovno oborio oči prije
nego što se i sreo s njezinima. Čini se da već predviña nešto što
se više ne da opozvati ni poreći. On, koji je vjerovao da se tu, na
pilani, subotom popodne, neće izvrgavati opasnosti da uvrijedi
ikoga ili naškodi ikome.
— Kako izgleda? — upita Lena.
— Christmas? Pa... s»
— Ne mislim na Christmasa.
— O, Brown. Da. Visok. Mlad. Crnomanjast. Žene vele da
je lijep; mnoge kako čujem. Uvijek spreman da se smije, šali i
zbija komedije s ljudima. Ali ja... — Glas ga izda. Ne može je
ni pogledati jer osjeća njezin uporan, ozbiljan pogled na svom
licu.
— Joe Brown — reče Lena. — Ima li mali bijeli ožiljak,
ovako, odmah kraj usana?
Ali Byron je ne može više ni pogledati, pa sjedi tu na složenim
daskama i osjeća da je prekasno i da bi najradije pregrizao jezik
nadvoje.
S prozora svoje radne sobe može vidjeti ulicu. Nije daleko
jer travnjak nije širok. To je malen travnjak s pet-šest patuljas-
tih javora. I kuća je malena: smeñi, neobojeni, skromni bunga-
low, što se gotovo sav skrio u grmlju kovrčave mirte, jorgovana i
sljeza, ostavivši jedino onaj otvor kroz koji s prozora svoje sobe
promatra cestu. Tako je skriven da ga se jedva dotiče svjetlo
lampe s ugla ulice.
S prozora može vidjeti i natpis, koji zove svojim spome-
nikom. Postavljen je na uglu dvorišta; nizak je i okrenut
prema ulici. Dugačak je tri stope, a visok osamnaest palaca
— lijep pravokutnik okrenut licem prema prolaznicima, a
leñima prema njemu. No, on ga ni ne treba čitati jer ga je sam
postavio onoga dana kad je shvatio da će morati zarañivati
novac za kruh, ogrjev i odjeću; izradio ga je lijepo čekićem
i pilom, i ispisao na njemu brižljivo i pažljivo slova koja i
sada nosi. Kad je svršio sjemenište, imao je malu rentu koju
je naslijedio od oca. No, čim je dobio crkvu, prepustio ju
je nekom zavodu za odgoj palih djevojaka u Memphisu,
kojemu ju je slao čekom svaka tri mjeseca. Onda je izgubio
svoju crkvu, izgubio je Crkvu, ali najteža stvar koja mu se,
Po njegovu mišljenju dogodila — teža, dapače, od gubitka
crkve i sramote — bilo je pismo što je napisao zavodu da ga
46
47
obavijesti da im odsad može slati samo polovicu iznosa koji
im je prije slao.
Tako je nastavio slati im polovicu svoje rente koja bi, sva
zajedno, jedva dostajala za njegov život. »Srećom ima stvari
koje mogu raditi« rekao je tada. Tako je nastao natpis koji je
sam pažljivo istesao i ispisao, utisnuvši vješto u boju komadiće
stakla tako da su noću, kad svjetlost ulične lampe na uglu pad-
ne po njima, slova blistala kao na Božić:
REV. GAIL HIGHTOWER, D. D.
Daje poduku iz slikarstva
Crta rukom božične i prigodne karte
Razvija fotografije
Ali, to je bilo odavno, i on nikada nije dobio nijednog
učenika iz slikarstva, a vrlo malo narudžbi za božične karte i
fotografske snimke, a boja je otpala i staklo poispadalo s izbli-
jedjelog natpisa. Ipak se još uvijek mogao pročitati, premda
je malo grañana osjećalo više potrebu da ga čita, kao i sam
Hightower. No, od vremena do vremena zalutala bi onamo
pokoja crna dvorkinja s bijelim djetetom i sricala glasno slova
zabezeknuto i glupo, kao što je već svojstveno besposlenim i
nepismenim ljudima, ili bi poneki stranac, koji bi se slučajno
našao u toj mirnoj, zabačenoj, nepopločenoj i pustoj ulici, zas-
tao da pročita natpis, a zatim bi pogledao malu, smeñu, gotovo
skrivenu kućicu i otišao dalje. Katkada bi stranac spomenuo
natpis kojemu svom poznaniku u gradu. — Ah, da — odgo-
vorio bi znanac. — Hightower. Živi sam ondje. Došao je ova-
mo kao svećenik Prezbiterijanske crkve, ali ga je žena udesila.
Pokatkada se znala izmaći u Memphis da se zabavi. Ima tome
dvadeset i pet godina, odmah kako je došao. Neki su govorili
da on zna za to. Da on sam ne može ili neće da je zadovolji i
da zna po što ide. Onda su je jedne nedjelje ubili u nekoj kući,
ili nečem sličnom, u Memphisu. Novine su bile pune. Morao
se zahvaliti na položaju u Crkvi, ali tko zna zbog čega nije htio
otići iz Jeffersona. Htjeli su ga prisiliti da ode u njegovu vlas-
titom interesu, kao i interesu grada i Crkve. Znate, bilo je to
prilično neugodno za Crkvu. Stranci su dolazili ovamo i slušali
0 tome, ali on nije htio otići iz grada. Nikako nije htio otići. I
odonda sam živi ondje. A to je jednom bila glavna ulica. No
sada, barem, ne spada više u važnije ulice. I to je nešto. Ali ni
on više ne uznemiruje nikoga, i vjerujem da je većina ljudi i
zaboravila na nj. Bavi se nekim kućnim obrtom. Ne bih rekao
da je itko ikada u dvadeset i pet godina bio u toj kući. Ne zna-
mo zašto je ostao ovdje. Ali svakoga dana, kad prolazite onuda
uvečer ili noću, vidjet ćete ga gdje sjedi na prozoru. Tako, sjedi.
U drugo ga se vrijeme vrlo teško može vidjeti, osim katkada,
kad radi u vrtu.
I tako natpis, što ga je sam istesao i ispisao, ima manje
značenje za nj negoli za grad. Hightower ni ne misli na nj kao
na natpis, obavijest. Ni ne sjeti ga se sve dok pred sam mrak
ne sjedne kraj prozora svoje radne sobe. A i onda je tek obični
dobro poznati pravokutnik, bez ikakva značenja, postavljen
dolje na uličnoj strani uskoga travnjaka; isto je tako mogao,
bez njegove pomoći, pa i protiv njegove volje, sam izrasti iz te
tragične, svemoćne zemlje, zajedno s onim niskim javorjem
1 grmljem. Ni ne gleda ga više, kao što zapravo ne vidi ispod
sebe ni ono drveće kroz koje promatra ulicu i čeka da se spusti
noć, čeka silazak noći. Kuća i radna soba nalaze se iza njega
u mraku, a on čeka onaj čas kada sva svjetla iščeznu s neba i
nastupi tama u kojoj se osjeća jedino ono slabašno svjetlo što
ga lišće i trava upiju preko dana, pa ga onda nerado izlučuju i
jos malko osvjetljuju zemlju, premda se noć već spustila. Sada,
odmah, misli on, odmah, sada. Ni sebi čak ne kaže: — Ostalo
Je još nešto časti, ponosa, života.
je Byron Bunch prije sedam godina došao prvi put
u Jefferson i vidio taj natpis Gail Hightoiver D. D. poduka iz
48
49
slikarstva, božične karte, izrañuje fotografije, zamislio se: »D. D.
Što znači D. D.«, pa je pitao i rekoše mu da to znači Definiti-
vno Dotučen.7 Gail Hightower Definitivno Dotučen, barem u
JefFersonu, rekoše mu. I kako je Hightower iz sjemeništa došao
ravno u Jefferson odbivši sve druge ponude, kako se zubima
i noktima borio da ga pošalju u Jefferson. I kako je došao sa
svojom mladom ženom i sišao s vlaka u nekom uzbuñenom
raspoloženju i govorio i pripovijedao starcima i staricama, stu-
povima Crkve, kako je, od prvog časa kad je odlučio posvetiti
se svećeničkom pozivu, utuvio sebi u glavu Jefferson; pripovije-
dao im je s nekim naročitim veseljem o pismima koja je pisao,
0 naporima koje je uložio i utjecaju koji je upotrijebio samo da
ga odrede ovamo. Grañane je to nekako podsjećalo na radost
mešetara koji je uspio sklopiti dobar posao. Možda se to tako
činilo samo članovima crkvenog vijeća koji su ga slušali nekako
hladno, začuñeno i sumnjičavo jer im se činilo da ga privlači
grad u kojem želi živjeti, a ne Crkva i njezini članovi kojima
treba služiti. Kao da mu nije mnogo stalo do ljudi, živih ljudi,
niti do toga hoće li ga oni ili neće. A kako je bio vrlo mlad, starci
1 starice su mu pokušali stišati zanos razgovorom o ozbiljnim
problemima Crkve, o njezinoj kao i njegovoj odgovornosti.
I pripovijedali su Bvronu kako je mladi svećenik i nakon šest
mjeseci još uvijek bio u nekom zanosu, kako je još uvijek govo-
rio o grañanskom ratu i svome djedu, konjičkom časniku, koji
je poginuo, i o skladištima generala Granta koja su zapalili u
Jeffersonu, dok sve skupa nije postalo glupo. Govorili su Bvro-
nu kako im se činilo da tako govori i s propovjedaonice, kako
se besmisleno ponašao u propovjedaonici, govoreći o vjeri kao
da je san. Ne kao mćra, nego nešto što juri još brže od riječi
Svetog pisma, kao kakav orkan koji se čak ni ne dotiče zemlje.
A ni to se nije sviñalo ni starcima ni staricama.
Činilo se kao da ni na propovjedaonici ne može odvojiti
7. DD — Divinitacis Doctor, doktor teologije. — Prev.
. li
vjeru od te konjice u propnju i svog djeda, koji je pogoñen na
konju u galopu, A možda ih nije mogao odvojiti ni u svom pri-
vatnom životu, kod kuće. Možda to čak nije ni pokušavao kod
kuće, mislio je Byron, razmišljajući da tako ljudi i postupaju sa
svojim ženama i zato žene moraju biti jake i ne smije ih se ku-
diti za ono što rade s ljudima, za ljude ili zbog ljudi, jer sam Bog
zna daje prilično nezahvalan posao biti ičija žena. Pripovijedali
su mu da mu je žena bila mala ženica mirna izgleda, za koju je
grad isprva mislio da ne znači bogzna što. No grad je rekao i to
da bi ona bila sasvim dobra, samo da je Hightower bio malo
staloženiji čovjek, čovjek kakav treba da bude jedan svećenik,
umjesto što se rodio trideset godina nakon onog jedinog dana
u kojem je, kako izgleda, jedino i živio — onoga dana kada su
mu djeda ustrijelili na konju u propnju. Ali on nije bio takav i
susjedi su je čuli kako popodne ili kasno u noći plače u dvoru,
a susjedi su znali i to da muž ne zna što treba raditi jer nije znao
u čemu je stvar. I kako ponekad nije dolazila ni u crkvu u kojoj
je njezin vlastiti muž propovijedao, pa čak ni nedjeljom, a oni
bi ga promatrali i pitali se zna li on uopće da nje nema, i nije
li i zaboravio da uopće i ima ženu. Gore, na propovjedaonici,
mahao bi rukama oko sebe i činilo se kao da govori o dogmi
kao o konjici u punom propnju, kao o porazu i slavi, baš onako
kao onda kad im je na ulici govorio o konjima u propnju i
pobrkao sve s odrješenjem grijeha i korom hrabrih serafina,
sve dok, prirodno, starci i starice ne pomisliše da ono što on
propovijeda u Božjem hramu na sam Božji dan ne graniči sa
samim svetogrñem.
I pripovijedali su Bvronu kako je, po prilici godinu dana
nakon njihova dolaska u Jefferson, žena navukla na lice onaj
mračni izgled, i kako su ga gospoñe iz crkvenog vijeća, kad bi ga
posjećivale, nalazile sama, u košulji bez ikakva ovratnika, jako
uzbuñena te bi neko vrijeme izgledao kao da ne zna po što su
aosle i što treba uraditi. Onda bi ih pozvao u sobu, ispričao se i
teis. A one bi sjedile u svom blagdanskom ruhu, i, ne mogavši
50
51
čuti ni jednog jedinog zvuka nigdje u kući, gledale jedna di agu
i ogledavale se po sobi i slušale, ali ne bi ništa čule. Zatim bi se
vratio s kaputom i ovratnikom na sebi, sjeo bi i razgovarao s nji-
ma o Crkvi i bolestima, a one bi mu odgovarale jasno i mirno,
ali bi i dalje osluškivale, pa čak i promatrale vrata, pitajući se ne
zna li on možda ono što one misle da već znadu.
Gospode su ga prestale posjećivati. A naskoro više nisu
viñale svećenikove žene ni na ulici. No, on se i dalje držao kao
da je sve u redu. A onda je ona stala odlaziti na dan-dva. Viñali
su je kako sjeda na rani vlak s onim njezinim licem, koje je
počelo mršavi ti i upadati kao da nikada dovoljno ne jede, i
onim ukočenim pogledom na njemu kao da ne vidi ono u što
gleda. A on bi onda govorio da je otišla posjetiti svoju rodbinu,
negdje na jugu države, dok je jednog dana, tijekom njezine
odsutnosti, neka žena iz Jeffersona koja je otišla u Memphis u
kupnju, nije vidjela kako brzo ulazi u neki tamošnji hotel. Bila
je subota. Žena se vratila kući i sve ispripovjedila. No, drugog je
dana Hightower bio na propovjedaonici sa svojom ponovnom
zbrkom vjere i konjice u propnju, a žena se vratila u ponedjel-
jak, a sljedeće nedjelje pojavila se u crkvi ponovno, prvi put u
šest-sedam mjeseci, i sjela sama u zadnje klupe. Neko vrijeme
nakon toga dolazila je svake nedjelje. Onda je opet otišla, ovaj
put usred tjedna (bio je srpanj i velika vrućina), a Hightower je
rekao daje ponovno otišla posjetiti svoje na selu, gdje je hladni-
je. No, stariji ljudi, članovi crkvenog vijeća i žene promatrahu
ga, ne znajući vjeruje li sam ili ne u ono što je rekao, a mladarija
je nešto govorila iza njegovih leda.
Ali nisu znali reći vjeruje li ili ne i sam u ono što im govori,
i je li mu je uopće što stalo do toga, u onoj njegovoj zbrci vjere
i djeda koji je ubijen na konju u propnju, kao da je i sjeme
koje mu je djed namijenio bilo na konju one noći, i, kao da je i
ono bilo ubijeno pa se vrijeme tada tamo i zaustavilo, i kao da
se otada s njim ništa nije dogodilo pa kao da se čak ni on sam
nije rodio.
52
Žena. se vratila prije nedjelje. Zavladala je velika vrućina;
stari svijet je govorio da su to bili najvrući dani što su ikada
zahvatili grad. Te je nedjelje došla u crkvu i sjela na svoju klu-
pu otraga, sama. Usred propovijedi skočila je s klupe i počela
vriskati i vikati nešto prema propovjedaonici gdje je njezin muž
prestao govoriti, naslonjen naprijed, dignutih ruku, nepokre-
tan. Neki ljudi, koji su se nalazili blizu, pokušali su je svladati,
ali se ona borila, i, pripovijedahu Bvronu, kako je stala nasred
crkve i vikala i prijetila rukama prema propovjedaonici gdje se
nalazio naslonjen njezin muž, još uvijek uzdignutih ruku i di-
vljeg lica što se zamrzio onako kako je maloprije grmio u svom
alegoričnom govoru koji nije završio. Ljudi nisu znali prijeti li
njemu ili Bogu. Onda je on sišao i približio joj se, i ona se tada
prestala boriti. On ju je izveo van, a sve glave su se okrenule za
njima kad su prolazili, dok predsjednik vijeća ne reče orguljašu
da zasvira. Toga su poslijepodneva vijećnici održali sjednicu
iza zaključanih vrata. Svijet nije znao kako je tekla, osim da se
Hightower vratio, ušao u sakristiju i zatvorio odmah za sobom
vrata.
Ali ljudi nisu nikad doznali kako je tekla sjednica. Doznali
su jedino da je Crkva odredila neki novac da otpremi ženu
u neki zavod, sanatorij, i da ju je Hightower odveo onamo
i vratio se, i iduće nedjelje održao propovijed kao i obično.
Susjede, od kojih neke mjesecima nisu ulazile u njegov dvor,
postale su vrlo dobre prema njemu, donosile su mu od vreme-
na do vremena hranu, pripovijedajući meñusobno ili ostalima
u kakvom se neredu nalazi župni dvor i kako se svećenik hrani
kao životinja—jede samo kad je gladan, i to sve što samo može
pronaći. Svaka dva tjedna odlazio bi u sanatorij posjetiti ženu,
ali se uvijek vraćao nakon dan-dva, a nedjeljom se ponovno
peo na propovjedaonicu kao da se ništa nije dogodilo. Svijet ga
je zapitkivao pristojno i radoznalo o njezinu zdravlju, a on mu
je zahvaljivao. Onda, nedjeljom, ponovno bi se uspeo na pro-
povjedaonicu, divlje mahao rukama i govorio divljim zanos-
53
nim glasom u kome kao da su tutnjale prikaze, Bog, i spasenje,
i konji u propnju, i mrtvi djed, a ispod njega sjedahu vijećnici
i vjernici, zaprepašteni i uvrijeñeni. Ujesen se žena vratila kući.
Izgledala je bolje. Malko je ojačala. Dapače se još više izmije-
nila. Izgledala je smirenija; svakako svježija. U svakom slučaju,
bila je sada onakva kako su uvijek žene željele da bude, kako su
zamišljale da svećenikova žena i treba biti. Redovito je dolazila
u crkvu i na skupne molitve, žene su je posjećivale i ona žene,
sjedila je mirno i skrušeno, čak i u vlastitoj kući dok bi je one
upućivale kako da vodi kućanstvo, što da obuče i kakvo jelo da
prireñuje mužu.
Moglo se, štoviše, reći da su joj oprostile. Nikada se zapra-
vo nije ni spomenuo nijedan grijeh ili prijestup, niti se ikada
primijenila ikakva kazna. No grad nije nikad vjerovao da su joj
žene oprostile ona prijašnja tajanstvena putovanja u Memphis,
0 svrsi kojih su svi imali isto mišljenje, iako nikad nitko nije
rekao ni riječi o tome, barem ne glasno, jer je grad znao da
dobre žene ne zaboravljaju lako neke stvari, pa bile one dobre
ili loše, da bi na nepcu svoje savjesti mogle sačuvati ukus i okus
opraštanja. Grad je vjerovao da žene znadu istinu jer je vjerovao
da se zla žena može prevariti u pitanju grijeha, jer mora jedan
dio svog vremena provoditi tako da se u nju ne posumnja. Ali
da se poštena žena ne može prevariti, jer kako je sama poštena
ne treba tratiti vrijeme oko svog ni tuñeg poštenja i zato ima
mnogo vremena da nanjuši grijeh. Eto, zato vjerovahu da se
poštena žena može prevariti i uzeti dobro za zlo, ali da sama
ne može zapasti u zlo. I tako, kad su nakon četiri-pet mjeseci
žene ponovno posjetile svećenika i on im ponovno rekao da je
otišla posjetiti svoje, grad je vjerovao da se ovaj put ni on nije
dao prevariti. No ona se vratila, a on je, kao da se ništa nije
dogodilo, nastavio svake nedjelje svoje propovijedi, posjećivao
je ljude i bolesnike i razgovarao o crkvenim poslovima. Ali žena
više nije došla u crkvu, a uskoro je žene prestadoše posjećivati
1 uopće prestadoše dolaziti u dvor. Dapače i susjedi, s obiju
strana, nisu je više viñali oko kuće. A uskoro kao da je više ni
nema — kao da su se svi složili u tome da je nema, dapače kao
da njihov svećenik uopće nema žene. A on im je propovijedao
svake nedjelje, ni ne spominjući im da je otišla posjetiti svoje.
Grad je mislio da mu je to i drago. Možda mu je bilo drago što
više ne mora lagati.
I tako je nitko nije vidio kad je ušla u vlak onog petka, ili je
možda bila subota, tj. kad se to dogodilo. Vidjeli su tek nedje-
ljne novine koje su pisale da je u subotu navečer skočila ili pala
s prozora nekog hotela u Memphisu i ostala mrtva. S njom u
sobi bio je neki čovjek. On je uhićen. Bio je pijan. Prijavili su se
pod lažnim imenima, kao muž i žena. Policija je našla njezino
pravo ime koje je sama ispisala na komadiću papira, a zatim
ga rasparala i bacila u koš. Novine su ga donijele s podatkom:
žena velečasnog Gaila Hightowera iz Jeffersona, Mississippi.
U članku je stajalo kako su novine u 2 sata ujutro nazvale te-
lefonom njezina muža i kako je muž rekao da nema ništa reći.
A kad su tog nedjeljnog jutra došli pred crkvu, dvorište je bilo
puno memphiških reportera koji su slikali crkvu i njegov dvor.
Onda j e došao i Hightovver. Reporteri su ga pokušali zaustaviti,
ali je on prošao izmeñu njih ravno u crkvu pa na propovjedao-
nicu. Stare žene i neki stariji ljudi već su bili u crkvi; bili su
užasnuti i zaprepašteni, ali ne toliko zbog dogañaja u Mem-
phisu koliko zbog prisutnosti reportera. Ali kad je Hightower
ušao i popeo se pravo na propovjedaonicu, ljudi zaboraviše i na
same reportere. Gospoñe ustadoše prve i počeše izlaziti. Onda
se digoše i muškarci, i u crkvi ne osta nitko osim svećenika na
propovjedaonici, koji se malko nagnuo naprijed s otvorenom
Biblijom. Podupro se rukama s obje strane knjige, ali glave nije
sagibao. Memphiški reporteri (koji su ušli za njim u crkvu)
sjedili su u zadnjem redu klupa. Rekli su da nije ni gledao svoje
vjernike kako odlaze, da nije gledao ni u što.
1 ripovijedali su Bvronu i o tome kako je na kraju svećenik
pažljivo zatvorio Bibliju, sišao s propovjedaonice u praznu crkvu
54
55
i prošao lañom, ni ne osvrnuvši se na klupe u kojima su sjedili
reporteri, i izišao kroz vrata. Tu se nalazilo nekoliko fotografa
koji su ga čekali poredani sa svojim aparatima spremnim za sni-
manje i glavama pod crnim platnom. Svećenik je, očigledno,
to i očekivao jer je izišao iz crkve s otvorenim molitvenikom
pred licem. Ali su i fotografi, očigledno, to očekivali jer su ga
prevarili. Vrlo vjerojatno da nije bio navikao na slikanje pa su
ga lako prevarili, pripovijedali su Byronu. Jedan fotograf pos-
tavio je svoj aparat sa strane pa ga svećenik nije uopće ni vidio,
ili ga je vidio kad je već bilo prekasno. Svoje lice bio je zaštitio
od onih sprijeda, a drugog jutra kad je slika izišla u novinama,
vidjelo se daje snimljena sa strane, sa svećenikom nasred stuba
kako drži molitvenik pred svojim licem. A iza knjige zategao
je usne, kao da se smije. Ali je zube čvrsto stisnuo pa mu je lice
sličilo na ñavolje na starinskim slikama. Drugog dana dovezao
je ženu doma i pokopao je. Grad je došao na obred. To i nije
bio pogreb. Tijelo joj uopće nije ni odvezeno u crkvu. Odvezao
ga je ravno na groblje i upravo se spremao sam čitati iz Biblije
kad je došao drugi svećenik i odnio mu je iz ruke. Mnoštvo
svijeta, onog mlañeg, ostalo je i razgledavalo grob nakon što je
Hightower s ostalima otišao.
Tada su i pripadnici ostalih crkava znali da je njegova Cr-
kva zahtijevala od njega da se zahvali na službi, ali je on odbio.
Iduće je nedjelje došlo mnoštvo članova drugih crkvi u njegovu
da vidi kako će se stvari dalje razvijati. On je došao i ušao u cr-
kvu. Svi su vjernici ustali kao jedan i izišli, ostavivši svećenika i
one iz drugih crkvi koji su došli kao na kakvu predstavu. A on
im je održao propovijed kakve je uvijek držao: s onim bijesnim
zanosom koji su njegovi vjernici smatrali svetogrñem, a oni iz
drugih crkava potpunim ludilom.
Nije se htio zahvaliti na službi. Vijećnici su tražili od crkve-
nih vlasti da ga premjeste. No, poslije članka i slika u novinama
nijedan grad ne bi ga htio uzeti. Svi su priznavali da protiv
njega osobno nemaju ništa. Jednostavno daje nesretan. I da se
rodio pod nesretnom zvijezdom. I tako je svijet prestao dola-
ziti u crkvu, pa čak i članovi drugih crkvi koji su neko vrijeme
dolazili iz znatiželje: više nije bio interesantan, bio je, naprosto,
pogrda. No, on je dolazio u crkvu, svake nedjelje u odreñeni
sat, i penjao se na propovjedaonicu, vjernici bi se dizali i izla-
zili, a besposličari i slični bi se kupili vani pred crkvom i slušali
ga kako propovijeda i moli se u praznoj crkvi. Jedne nedjelje
kad je došao, vrata su bila zaključana, a besposličari su gledali
kako je najprije pokušao otvoriti vrata, a onda odustao i stajao
ondje uspravne glave dok su se po cesti poredali ljudi koji inače
nikada nisu išli u crkvu, a dječaci koji zapravo nisu znali što je
posrijedi, ali su znali da nešto jest, zaustavljahu se i promatrahu
radoznalim očima čovjeka kako gotovo nepomično stoji pred
zakjučanim vratima. Sljedećeg dana grad je čuo kako je otišao
k vijećnicima i u interesu Crkve predao ostavku.
Onda ga je gradu bilo žao, ali se i radovao, kao što je već
katkada ljudima žao onih koje su konačno prisilili da rade ono
što oni hoće. Naravno, mislili su da će otići, pa je Crkva povela
akciju za nj da lakše ode i da se lakše gdje drugdje nastani. No,
on je odbio otići iz grada. Pripovijedali su Bvronu o nečem
što se može nazvati prije zaprepaštenje negoli zgražanje kad
su doznali da je u sporednoj ulici kupio onu kućicu gdje sada
živi i u kojoj je odonda cijelo vrijeme živio. Na to su vijećnici
održali nov sastanak jer su govorili da su mu dali novac da se
odseli, pa kad ga je potrošio na nešto drugo da ih je, zapravo,
prevario. Otišli su k njemu i sve mu rekli. On ih je zamolio da
mu oproste za časak i vratio se u sobu s novcem što su mu ga
bili dali, i vratio im sve do zadnje pare, i to isti onaj novac, i
uporno tražio da ga uzmu. No, i oni su odbili, a on im nije htio
reći otkuda mu novac kojim je kupio kuću. Onda, drugoga
dana — tako su pripovijedali Bvronu — našao se netko tko
je rekao da je najprije osigurao ženu, a onda potplatio nekoga
da je ubije. Ali to nitko nije vjerovao, pa čak ni oni koji su to
govorili i pronosili dalje, kao ni oni koji su to slušali.
56
57
No, nikako nije htio otići iz grada. Onda jednoga dana
opaziše mali natpis koji je sam napravio i ispisao i postavio
ga pred dvorištem, pa su shvatili da kani ostati. Još je držao
kuharicu, neku crnkinju. Držao ju je i prije cijelo vrijeme. Ali,
pripovijedahu Bvronu, kako je odmah nakon ženine smrti
svijet, izgleda, najednom shvatio da je i crnkinja žena i da je
po cijeli dan sam s tom ženom u kući. I tako se žena još nije ni
ohladila u grobu, a već je počelo šaputanje. Kako je sam otje-
rao ženu na zao put i da počini samoubojstvo jer da nije vršio
svoje dužnosti kao normalan suprug i normalan čovjek, i to sve
zbog te crnkinje. Time je sve bilo gotovo jer je još samo to tre-
balo. Byron je slušao mirno i mislio u sebi kako je svijet svuda
jednak, ali mu se ipak činilo da u malom gradu, gdje se grijeh
teže može počiniti i gdje su prilike za izolaciju privatnog života
manje, svijet može više izmisliti, više nego drugdje, i onda to
prišiti drugima. Jer, samo to se tražilo: baš tu misao, samo tu
jednu tričavu riječ koja se rastrubila od uha do uha. Jednog je
dana i kuharica otišla. Čulo se kako je jedne noći skupina ko-
jekako maskiranih ljudi došla u njegov stan i naredila mu da je
otpusti. Onda se čulo kako je sljedećeg dana žena pripovijedala
da je otišla sama jer je njezin gospodar tražio od nje nešto što
je, kako ona reče, protiv Božjih i prirodnih zakona. A govorilo
se da su je neki maskirani ljudi ustrašili i natjerali je da ode jer
je ona bila, kako bi se ono reklo, svijetlosmeña, znalo se da u
gradu postoje dva-tri čovjeka koji ne bi htjeli s njom raditi
bilo što što ona smatra da je protiv Božjih i prirodnih zakona,
jer, kao što neki mladi ljudi rekoše, ako jedna crnkinja smatra
da je nešto protiv Boga i prirode, onda to, zaista, mora biti
nešto strašno opako. No, kako bilo da bilo, svećenik više nije
mogao, ili htio, dobiti drugu kuharicu. Možda su te iste noći
drugi ljudi ustrašili sve druge crnkinje. Tako je neko vrijeme
kuhao sam, dok jednog dana ne čuše da ima nekog crnca koji
mu kuha. No, i njega su udesili. Te iste večeri neki ljudi, koji
se uopće nisu ni maskirali, zgrabiše crnca i išibaše ga. A kad se
Hightower sljedećeg jutra probudio, vidio je da mu je razbijen
prozor na sobi, a na podu je našao ciglu s privezanom porukom
u kojoj je stajalo da do navečer mora ostaviti grad, i potpis: K.
K. K.8 No, on nije otišao, a drugog jutra ga je jedan čovjek
našao u šumi, jednu milju od grada. Zavezali su ga za drvo i
isprebijali do nesvijesti.
Nije htio kazati tko je to učinio. Grad je znao da to ne valja, pa
su ga neki ljudi posjetili i ponovno ga uvjeravali da treba u svom
vlastitom interesu otići iz Jeffersona, govoreći mu da bi ga drugi
put mogli i ubiti. Ali je odbio otići. Štoviše, kad su mu ponudili
da će povesti postupak protiv ljudi koji su ga istukli, nije htio ni
govoriti o tome. Nije htio ni jedno ni drugo. Nije htio ni kazati
tko gaje tukao, ni otići. Tada odjednom čitava stvar splasnu, kao
mjehur od sapunice. Bilo je kao da je grad napokon shvatio da i
on pripada njihovu životu sve dok ne umre, i da se, dapače, mogu
i pomiriti. Čitava stvar izgleda, razmišljao je Byron, kao kome-
dija u kojoj je nastupalo mnoštvo ljudi i sada, kada su napokon
svi odigrali uloge koje su im bile odreñene, mogu živjeti jedni s
drugima. Ostavili su svećenika na miru. Viñali su ga gdje radi u
dvorištu ili vrtu, i na cesti i po dućanima s košaricom u ruci, a
razgovarali su s njim. Znali su da sam kuha i sprema kuću, pa
mu nakon nekog vremena susjedi počeše ponovno slati hranu,
premda je to bila hrana koju bi inače poslali kakvoj siromašnoj
obitelji. Ali, ipak, bila je hrana, darovana s dobrim namjerama.
Jer, mislio je Byron, svijet mnogo štošta zaboravi u dvadeset
godina. »Da«, mislio je Byron, »čini mi se da u Jeffersonu nitko,
osim mene, ne zna da on svakoga dana sjedi na onom prozoru
od zalaska sunca do kasne noći. Ili kako izgleda unutrašnjost te
kuće. A ne znaju ni da ja znam jer bi se lako moglo dogoditi da
nas obojicu izvedu i ponovno išibaju, jer mi se čini da svijet ne
oprašta, dokle god se nečega sjeća!« Bilo je, naime, tu još nešto
sto je Byron zapazio i naučio otkada živi u Jeffersonu.
8- K. K. K. — Ku Klux Klan. — Prev.
58
59
Hightower je vrlo mnogo čitao. To jest, Byron je s nekim
zaprepaštenjem punim strahopoštovanja i divljenja promatrao
knjige poredane uza zid njegove radne sobe: vjerske, povijesne
i znanstvene knjige za koje Byron nikad nije ni čuo da postoje.
Jednoga dana, prije neke četiri godine, neki crnac iz kolibe
na rubu grada, što se nalazi neposredno iza svećenikove kuće,
utrčao je u kuću i rekao da mu žena rada. Hightower nije imao
telefon, pa je rekao crncu da ode u obližnju kuću i pozove
liječnika. Gledao je za crncem kako je ušao u dvorište susjedne
kuće. Ali mjesto da uñe u kuću, crnac je stajao ondje neko
vrijeme, a onda otišao pješice cestom prema gradu. Hightower
je znao da će čovjek na svoj crnački, nespretni način hodati sve
do grada i da će mu trebati još možda trideset minuta dok ne
doñe do kojeg liječnika, umjesto da je zamolio kakvu bijelu
ženu da telefonira u njegovo ime. Onda je izišao kroz kuhinjs-
ka vrata i začuo ženu kako jauče u nedalekoj kolibi. Dulje nije
čekao. Otrčao je do kolibe i ustanovio da je žena, zbog njemu
nepoznatih razloga, izišla iz kreveta, i da sada leži na rukama i
koljenima na podu, i zavija i vrišti, pokušavajući se uspeti na-
trag u krevet. On je stavi natrag u krevet i reče joj da leži mirno,
ustrašivši je malo da ga posluša, pa otrči natrag svojoj kući, uze
s police neku knjigu, britvu i vrpcu i otrči ponovno u kolibu i
primi dijete. No, ono je već bilo mrtvo; kad je liječnik došao,
rekao je da ga je bez sumnje povrijedila kad je izišla iz kreveta
na pod gdje ju je Hightower našao. Odobrio je Hightowerov
postupak, a i muž je bio zadovoljan.
»No, dogodilo se to prebrzo nakon onog prvog dogañaja«,
mislio je Byron, »iako izmeñu njih leži razmak od petnaest go-
dina.« Jer se za dva dana našlo ljudi koji su govorili da je dijete
bilo Hightowerovo i da ga je namjerno pustio da umre. No,
Byron je smatrao da ni oni koji su to govorili, nisu vjerovali u
to. Vjerovao je da se grad toliko privikao da govori o nesretnom
svećeniku i ono u što ni sam ne vjeruje, da se više ne može
odučiti od toga. »Jer uvijek«, razmišljao je Byron, »kad nešto
postane navika, onda se lako udaljuje od istine i stvarnosti.« I
sjetio se jedne večeri kad je razgovarao s Hightowerom, kako
je Hightower rekao: — To je dobar svijet koji mora vjerovati
u ono što mora vjerovati, osobito jer sam im ja neko vrijeme
bio i učitelj i sluga njihova vjerovanja. I zato nije moj posao da
kudim njihovo vjerovanje, kao ni Byronov da govori, kako ne
valjaju. Jer jedino što čovjek može tražiti za se jest da mu do-
puste živjeti mimo medu svojim svijetom. — Bilo je to uskoro
nakon što je Byron čuo cijelu priču, kratko vrijeme nakon što
ga je počeo uvečer posjećivati, i Byron se još uvijek pitao zašto
je ostao u Jeffersonu, gotovo na domaku crkve koja gaje izvlas-
tila i protjerala. Jedne večeri Byron ga je i upitao za razlog.
— Zašto vi svoja subotnja popodneva provodite na radu
u pilani dok se drugi ljudi odlaze u grad zabaviti? — upitao je
Hightower.
— Ne znam — odgovorio je Byron. — Držim da je baš to
moj život.
— A i ja, takoñer, držim da je baš to moj život — rekao je
Hightower.
»Ali sad ja znam, zašto je to«, razmišljao je Byron. »To je
zato jer se čovjek više boji neprilika koje bi mogle nadoći, nego
onih u kojima se sada nalazi. Grčevito će se prihvatiti neprilika
na koje je navikao, samo da se ne izvrgne opasnosti promjena.
Da. Čovjek često govori kako bi rado pobjegao od živih ljudi.
Ali tu su mrtvi koji mu zadaju neprilike. Mrtvaci leže mirno
na jednome mjestu i ni ne pokušavaju ga zadržati, ali im ne
može pobjeći.«
Sada su već progrmjeli mimo i nestali tiho u mraku. Spus-
tila se potpuna noć. No Hightower još uvijek sjedi na prozoru,
a iza njega se pružila mračna soba. Ulična svjetiljka na uglu
treperi i šija tako da se čini da izrezuckane sjene nepomičnog
javorja jedva remete kolovosku tamu. Iz dosta velike ali jasne
daljine sluša zvonke valove glasova skupljenih u crkvi: zvuk,
s °vremeno oštar i drag, ponizan i ponosan, kako se poput
60
61
harmonične plime i oseke diže i spušta u mirnoj ljetnoj tami.
Onda ugleda nekog čovjeka kako se približava cestom.
Svake noći u tjednu prepoznao bi mu lik, oblik, kretnje i
hod. Ali nedjeljom uvečer, s onom jekom sablasnih potkova
što još bezglasno odjekuje u mračnoj sobi, Hightower pro-
matra mirno tu ništavnu figuru kako se pješice kreće onom
nesigurnom, hinjenom vještinom životinje koja balansira na
stražnjim nogama; onom vještinom kojom se čovjek-životinja
tako bezrazložno ponosi, a koja ga uvijek izdaje ne samo kad
su u pitanju prirodni zakoni, kao što su teža i led, nego kad
se radi o tijelima koje je sam izmislio, kao što su automobili
ili pokućstvo u mraku, pa i o istim otpacima vlastite hrane
kad nagazi na njih na podu ili pločniku; i dok misli dalje kako
su stari narodi bili u pravu kad su od konja napravili simbol
i atribut ratnika i kraljeva, opazi da je čovjek na ulici prošao
ispod natpisa, skrenuo u dvorište i približio se kući. Nagnuo se
naprijed i promatrao čovjeka, kako ide tamnom stazom prema
tamnim vratima, i čuo ga kako je teško zapeo u mraku o prvu
stubu. — Byron Bunch! — reče. — U nedjelju navečer u gra-
du! Byron Bunch u nedjelju u gradu!
4
Sjede za stolom jedan nasuprot drugome. Radna je soba
sada osvijetljena stolnom svjetiljkom zasjenjenom zelenim
zaslonom. Hightower sjedi s one strane stola na starinskom
pomičnom stolcu, Byron nasuprot njemu na običnom stolcu.
Lica obojice nalaze se izvan okomitog mlaza svjetla zasjenjene
svjetiljke. Kroz otvoren prozor dopire zvuk pjevanja iz daleke
crkve. Byron govori muklim, jednolikim glasom:
— Čudna stvar. Mislio sam, ako igdje na svijetu postoji
mjesto gdje zlo ne može napastovati čovjeka, onda je to tamo
na pilani, subotom popodne. I još s onom kućom koja je gorje-
la čovjeku takoreći pod nosom. Dok sam jeo, pogledao sam od
vremena do vremena da vidim dim i mislio: »Večeras nećeš tu
vidjeti ni žive duše. Barem večeras te neće nitko uznemiravati.«
I onda pogledam i opazih nju gdje stoji s licem spremnim na
smiješak, i ustima koja samo što ne izgovoriše njegovo ime,
kadli vidje da nisam on. I ja nisam znao ništa bolje, nego da joj
izbrbljam cijelu stvar. — Byron se lagano iskesi. To nije nikakav
osmijeh. Gornja mu se usna časkom podiže u grimasu koja
malko nabora površinu, ali dalje nije otišla, i gotovo odmah
isceznu. — Tada nisam ni slutio da nije najgore ono što ne
znam.
" Morala je to biti zaista neobična stvar, kad je mogla u
62
63
nedjelju zadržati Bvrona Buncha u Jeffersonu — reče Hig-
htower. — No, ona je tražila njega. A vi ste joj pomogli da
ga nade. Zar nije to baš i htjela, zar nije zbog toga i došla sve
onamo od Alabame?
— Držim da sam joj rekao sve točno. To je izvan svake
sumnje. Dok me je gledala, sjedeći onako nabrekla trbuha, i
promatrala me onim svojim očima, čovjek joj ne bi mogao
slagati, čak i kad bi htio. A ja sam brbljao i brbljao dok se tamo
baš preda mnom dizao dim, ko da je i postavljen ondje zato da
me upozori da pripazim na svoj jezik, no ja nisam bio dovoljno
razborit da to shvatim.
— Oh — reče Hightower. — Mislite onu kuću što je jučer
izgorjela. Ali, ja ne vidim nikakve veze izmeñu... Čija je to
kuća bila? I sam sam vidio dim i pitao sam nekog crnca koji je
tuda prolazio, ali nije znao.
— Stara Burdenova kuća — odgovori Byron, gledajući
subesjednika. Oni gledaju jedan drugoga. Hightovver je visok
čovjek, a nekada je bio i suh. No, sada više nije suh. Koža mu
je iste boje kao i vreća od brašna, a i gornji dio tijela svojim
oblikom podsjeća na slabo ispunjenu vreću, što se vlastitom
težinom spustila s mršavih ramena do koljena. — Zar još nis-
te čuli? — upita Byron. Drugi ga promatra, a Byron nastavi
zamišljenim glasom: — I baš je mene moralo zapasti! U dva
dana priopćiti dvojici ljudi nešto što ne vole čuti i što uopće
nisu ni trebali čuti.
— A što mislite da ja ne bih htio čuti? Sto to još nisam čuo?
— Ne radi se o vatri — reče Byron. — Iz vatre su se
izvukli.
—Tko? Ja sam mislio da Miss Burden živi sama ondje.
Ponovno ga Byron gleda nekoliko trenutaka. No, Hig-
htower ga sluša ozbiljno i pažljivo. — Brown i Christmas -—
reče Byron. Hightowerovo je lice još uvijek nepromijenjeno, a
Byron nastavi: — Niste ni to čuli? Stanovali su ondje.
— Stanovali ondje? Živjeli u onoj kući?
— Ne. U nekoj staroj crnačkoj kolibi otraga. Christmas
ju je uredio prije tri godine. Otada živi ondje, a da svijet nije
znao i pitao ga gdje spava noću. A onda, kad su se on i Brown
uortačili, uzeo je i Browna k sebi.
— Ah — reče Hightovver. — Ali ja ne vidim... Ako im je
ondje bilo dobro, a Miss Burden nije...
— Držim da im je bilo dobro. Prodavali su viski i koristili
ono staro imanje za tajno skladište. Ne bi' reko daje ona znala
za viski. Barem ljudi ne znaju je 1' ikad saznala ili nije. Vele
da je stvar počeo sam Christmas još prije tri godine i da ga je
prodavao nekolicini redovnih mušterija, koji nisu znali jedan
za drugoga. No, kad je uzeo k sebi Browna, mislim daje Brown
htio proširiti posao. Prodavao gaje svima i svakome, noseći po
pol pinte pod košuljom, na prsima. To jest, prodavao je što nije
popio. Ali mi se čini da je bolje ne istraživati kako su dolazili
do viskija što su ga prodavali. Jer, jedno dva tjedna nakon što je
Brown otišao s pilane i stao se vozikati okolo u onom novom
automobilu, napio se jedne subote uvečer u gradu i brbljao
pred nekim ljudima u brijačnici o nečemu što se dogodilo
njemu i Christmasu jedne noći u Memphisu ili na cesti blizu
Memphisa. Nešto o tome kako su se tim novim kolima skrili
u grmlju i o Christmasu i njegovu pištolju, i još mnogo štošta
o nekom kamionu i stotini galona nečega sve dok nije ušao
unutra Christmas, prišao mu, svukao ga sa stolca i rekao mu
onim svojim mirnim glasom što ne zvuči ni ugodno ni ljutito:
»Trebao bi pripaziti da ne piješ toliko te jeffersonske vodice
za kosu. Udarila ti je u glavu. Prvo čega ćeš biti svjestan jest
razbijena gubica.« Podigao je Browna jednom rukom, a ispljus-
kao ga drugom. Pljuske baš nisu bile jake. Ali su ljudi i pokraj
Brownovih zalizaka vidjeli kako ga je oblilo crvenilo kad bi se
^hristmasova ruka pomakla s lica da ga ponovno pljusne. »A
sada izidi da udahneš svježeg zraka«, rekao je Christmas »jer
samo smetaš ovim ljudima u poslu.« — I Byron kao da sanja
nastavi: — A ona je bila ondje, i sjedila na dužicama, i gledala
64
65
u me, i ja sam joj izbrbljao sve dok me gledala. A onda me za-
pitala: »Ima li mali bijeli ožiljak, evo ovdje, kod usta?«
— Dakle, Brown je taj čovjek — reče Hightower. Sjedi
nepomično i nekim spokojnim iznenañenjem promatra Byro-
na. No, u tome nema ništa ni borbena ni pretjerano moraliza-
torskoga. Kao da sluša nešto o postupcima ljudi neke sasvim
druge rase: — Gle, gle! Njezin muž je bootlegger! — Ipak
Byron primjećuje na njegovu licu nešto skriveno, nešto što
se upravo budi u njemu, a čega ni sam Hightower još nije
svjestan, nešto što čovjeka u njegovoj unutrašnjosti priprema i
upozorava. No, Byron misli da je to naprosto odraz onoga što
on sam već zna, o čemu upravo želi govoriti.
— I tako sam joj sve rekao prije nego što sam bio svjestan
.toga. I dolazilo mi je da sam sebi pregrizem jezik, čak i onda
kad sam mislio da je to sve. — Sada Byron više ne gleda Hig-
htowera. Kroz prozor, koji se još malko razaznaje, dopiru kroz
tihu večer izmiješani zvukovi orgulja i glasova iz daleke crkve.
Zanima me čuje li i on, misli Byron, ili je, možda, toliko slušao
da više ni ne čuje, pa više ni ne treba slušati. — I sjedila je ondje
cijelo popodne dok sam ja radio, dim je napokon nestao, a ja
sam se naprezao da se sjetim što da joj kažem i što da uradim.
Ona je htjela otići ravno onamo i da joj pokažem put. Kad
sam joj rekao da ima dvije milje, ona se samo nasmijala, kao da
sam dijete ili takvo što. »Došla sam čak iz Alabame«, rekla je,
»i mislim da dvije milje više ne znači za me ništa.« Onda sam
joj rekao... — Glas mu zamre. Čini se kao da se zagledao u
pod pod nogama. Onda diže oči: — Mislim da sam joj lagao.
Samo, opet, u jednom smislu to nije bila laž. A bilo je to zbog
toga što sam znao da će ondje biti ljudi koji će gledati požar i
nju kako dolazi onamo da ga potraži. Tada ni sam nisam znao
sve. Ono drugo. Ono najgore. Dakle, rekoh joj da je zaposlen
i da će biti najbolje da ga potraži u gradu poslije šest sati. A to
je istina. Jer mislim da i on ono raznašanje onih hladnih bočica
na golim prsima naziva poslom, pa ako se katkad dogodi da se
ne može naći na trgu, onda je to zato jer je malo zakasnio ili je
na časak skočio u neku ulicu. I tako sam je uvjerio da pričeka
pa je sjedila ondje, a ja nastavih s poslom nastojeći da smislim
što da uradim. Kad pomislim kako sam se bio uznemirio zbog
ono malo što sam znao, čini mi se sada, kad znam i sve ostalo,
da se uopće nisam imao za što uzrujavati. Cijeli dan mislim
kako bi lijepo bilo kad bi se samo mogao vratiti u jučer, pa da
se ne moram uzbuñivati ništa više nego onda.
— Ja još uvijek ne znam zbog čega ste se morali toliko
uzbuñivati — reče Hightower.—Nije vaša krivnja što je čovjek
onakav kakav jest, ili ona onakva kakva jest. Vi ste učinili što
ste mogli. Sve što se može očekivati od tuñeg čovjeka. Osim...
— I njegov se glas utiša. A zatim potpuno nesta, kao da se u
tom nestajanju obična misao pretvorila u nagañanje, a zatim
u nešto slično zabrinutosti. Nasuprot njemu sjedi nepomično
Byron, teška i ozbiljna lica. A nasuprot Byronu Hightower koji
još uvijek ne pomišlja: ljubav. Podsjeća se samo da je Byron još
mlad, da živi bez žene i da teško radi i da ga je, prema vlastitom
pričanju, žena koju nikada prije nije vidio, u najmanju ruku,
uzbudila, premda Byron još uvijek vjeruje da je to samo iz
samilosti. I zato sada promatra Byrona nekako pozornije, ni
hladnijim ni toplijim pogledom, dok Byron nastavlja svojim
jednolikim glasom: kako još oko šest sati nije bio ništa odlučio;
kako još nije bio stvorio nikakve odluke ni onda kad je s Lenom
stigao na trg. I sada — dok Byron mirno pripovijeda kako je,
kad su stigli na trg, odlučio odvesti Lenu u kuću Mrs Beard
sada se počinje Hightowerov zbunjeni izražaj pretvarati u
neku vrstu zgražanja i zle slutnje. A Byron govori mirno i sjeća
se: Bilo je kao da je te večeri prohujalo zrakom nešto što je
poznatim licima ljudi davalo neki čudan izražaj, i on, koji još
n|je bio čuo ništa, niti je znao da se dogodilo išta prema čemu
1 njegova prijašnja dvojba o nevinosti izgledala kao obična
jetinjarija, shvatio je prije nego što je saznao što se dogodilo,
a Lena ne smije saznati za to. Nitko mu čak nije ni trebao reći
66
67
ništa, a već je bio uvjeren da je pronašao izgubljenog Lucasa
Burcha. Učinilo mu se tada da bi počinio najveću ludost i
glupost kad to ne bi shvatio. Učinilo mu se da su ga okolnosti,
da ga je sudbina onim stupom žutoga dima na nebu cijeli dan
upozoravala, a on je bio preglup da to shvati. I tako im nije do-
pustio da im govore — ni ljudima pokraj kojih su prolazili, ni
glasinama koje su ih dočekivale o tome — da i ona ne bi čula.
Možda je znao da će vremenom, prije ili kasnije, i ona to morati
doznati, čuti za to, a u neku ruku ima i pravo doznati. Činilo
mu se jednostavno da će skinuti sa sebe odgovornost ako je
samo provede preko trga kući. Ne odgovornost za zlo koje je
bio počinio time što ju je zadržao kod sebe onoga poslijepod-
neva dok se to dogañalo, jer su ga same okolnosti izabrale da
joj predstavi Jefferson, njoj koja je bez novca pješačila trideset
dana da stigne ovamo. Nije se ni nadao, niti je namjeravao
skinuti sa sebe tu odgovornost. Radilo se naprosto o tome da
sebi i njoj dade vremena za iznenañenje i ogorčenje. I pripo-
vijeda to mirno, zapetljano, opuštena lica, svojim jednolikim,
nepromjenjivim glasom, dok ga s one strane stola Hightower
promatra izrazom groze i nijekanja.
Napokon su stigli do kuće gdje je stanovao i ušli. Moglo bi
se reći da je i ona predosjećala nešto jer ga je promatrala dok su
stajali u predsoblju i prvi put upitala:
— Sto su vam ono ljudi htjeli kazati? Sto je s onom zapal-
jenom kućom?
— Ništa — odgovorio joj je suhim, laganim glasom.
— Nešto o tome kako je Miss Burden nastradala u vatri.
— Kako nastradala? Teško nastradala?
— Mislim da nije. Možda uopće nije nastradala. Svijet
samo naklapa, pa bilo ili ne bilo. Ko obično. — Nije se usudio
ni pogledati je, ni sresti se s njezinim očima. Ali je osjećao kako
ga promatra i učinilo mu se da čuje bezbroj zvukova: glasova,
prigušene, nategnute glasove iz grada, s trga kojim je žurno
prošao s njom, a gdje se sada uz sigurno i poznato svjetlo okupl-
jaju ljudi i govore o tome. Učinilo mu se daje i kuća ispunjena
poznatim zvukovima, no najviše tromošću i nekom odreñenom
sporošću dok je buljio niz mračno predsoblje misleći Zašto ne
dolazi. Zašto ne dolazi. Onda je Mrs Beard došla: ugodna žena
crvenih ruku i raskuštrane sivkaste kose. — Ovo je Miz Burch
.__rekao je. Izražavanje mu je bilo gotovo napadno: nametlji-
vo, uporno. — Upravo je došla u grad iz Alabame. Došla je da
se ovdje sretne sa svojim mužem. On još nije došao. Zato sam
je i doveo ovamo, da se malo odmori prije nego što je zahvati
ovo uzbuñenje što vlada u gradu. Još nije bila ni s kim u gradu,
niti je govorila s ikim, pa sam mislio da ćete je vi moći smjestiti
negdje da se odmori prije nego što čuje te priče i... —Tu mu
užurban, uporan, nametljiv glas zape i zamre. Mislio je da ga
je Mrs Beard shvatila. Kasnije je doznao da to nije bilo zbog
njegove molbe da ne govori o onome što je znao da je i ona
čula, nego jer je opazila da je trudna i da svakako treba prikriti
dogañaj. Pogledala je Lenu samo jednom, ali potpuno kako su
je već četiri tjedna pogledavale tuñe žene.
— Koliko kani ostati? — upitala je Mrs Beard.
— Samo jednu-dvije noći — odgovorio je Byron. —
Možda samo noćas. Došla je ovamo potražiti svog muža. Tek
je došla pa nije imala vremena raspitati se. — Glas mu je još
uvijek povišen, značajan. Tada ga je Mrs Beard stala motriti.
Mislio je da još uvijek nastoji da mu shvati misao. No ona gaje
pogledom ispipavala, vjerujući (ili gotovo vjerujući) da njego-
vo petljanje ima sasvim drugi smisao i razlog. Onda ponovno
pogleda Lenu. Pogled joj baš nije bio potpuno hladan. No ni
topao.
— Mislim da nema smisla da sada odlazi bilo kuda—rekla
je Mrs Beard.
?— Pa to sam i sam mislio — dodao je Byron brzo, naglo.
Svi oni razgovori i brbljanje koje bi mogla čuti, a još nije
cula ništa... Ako su vam noćas popunjena sva mjesta, mislio
sam, da joj možete dati moju sobu.
68
69
I
— Da — prihvati smjesta Mrs Beard. — Vi i tako odlazite
za nekoliko časaka. Želite li da zauzme vašu sobu dok se ne
vratite u ponedjeljak?
— Noćas neću nikuda odlaziti — odvratio je Byron. —
Ovaj put ne mogu nikako ići. — Gledao joj je ravno u hladne
oči koje naprosto kao da nisu vjerovale. Promatrao ju je kako
nastoji pročitati njegove misli, nadajući se da čita ono što jest u
njima, a ne ono što misli da čita. Vele da samo izvježbani lažac
može prevariti druge. No, često izvježbani i kronični lažac vara
sama sebe, a najlakše se povjeruje lažima čovjeka koji čitav svoj
život nije lagao.
— O — rekla je Mrs Beard i pogledala ponovno Lenu.
— Zar nema nikoga poznatog u Jeffersonu?
— Ne pozna nikoga ovdje — odvratio je Byron. — Nikoga
odavde pa sve tamo do Alabame. Vjerojatno će gospodin Bur-
ch doći sutra.
— O — ponovila je Mrs Beard. — A gdje ćete vi spavati?
— No, nije pričekala odgovor. — Mislim da bi' joj za noćas
mogla smjestiti krevet u mojoj sobi. Ne bude li imala ništa
protiv.
— Bi' će to divno — rekao je Byron. — Bi' će divno.
Kad je zazvonilo na večeru, bio je potpuno spreman. Uhva-
tio je priliku da razgovara s Mrs Beard. Trebalo mu je više vre-
mena da smisli tu laž nego za išta drugo. A onda se pokazalo da
to uopće nije bilo potrebno; ono što je pokušavao zakriliti, bilo
je svoja vlastita obrana. — Ljudi će govoriti o tome za stolom
— rekla je Mrs Beard. — Držim da žena u njezinu stanju (koja
istodobno mora tražiti muža imenom Burch, mislila je jetkom
ironijom) ne bi trebala još išta slušati o muškim ñavolijama.
Dovedite je kasnije kad već svi povečeraju. — Byron je tako
i učinio. Lena je ponovno jela s apetitom i onom ozbiljnom,
srdačnom pristojnošću, ali je gotovo zaspala kod tanjura, prije
nego što je svršila.
— Baš je zamorno to putovanje — ispričavala se.
.— Sjednite u salon dok vam ne priredim krevet — ponu-
dila joj je Mrs Beard.
— Rado bi' vam pomogla — rekla je Lena. Ali je i Byron
mogao primijetiti da ne bi, i da je nasmrt umorna.
— Sjednite u salon — ponovila je Mrs Beard. — Nadam se
da Mr Bunch neće imati ništa protiv toga da vam jedno dvije
minute pravi društvo.
— Nisam se usudio ostaviti je samu — reče Byron. Hig-
htower se ni ne pomače za stolom. — I tako smo tu sjedili, baš
onda kad je u gradu u šerifovu uredu sve izlazilo na vidjelo, baš
onda kad je Brown otkrivao sve: o sebi, Christmasu, viskiju
i sve drugo. Jedino što viski nije bila neka naročita novost za
svijet, barem otkad se udružio s Brownom. Čini mi se da se
svijet čudio samo jednom: zašto se Christmas uopće udružio
s Brownom. Možda zbog toga što ne samo da par uvijek traži
par, nego što par ne može a da ne nade par. Pa čak i onda kad
su slični samo u jednom pogledu, jer njih dvojica, iako su slični
jedan drugome, bili su i vrlo različiti. Christmas je kršio zakon
da zaradi novac, a Brown je kršio zakon jer nikad nije imao dos-
ta mozga da shvati da ga krši. Kao one večeri u brijačnici kad
je pijan govorio glasno dok nije utrčao Christmas i izvukao ga
van. A Mr Maxey je upitao: »Što mislite da nam je gotovo sve
ispripovijedao o sebi i onome drugome?«, a kapetan McLen-
don je odgovorio: »Ne mislim uopće ništa«, a Mr Maxey je
rekao: »Mislite li da su zbilja napali tuñi kamion s alkoholom?«,
a McLendon je odgovorio: »Bi F vas iznenadilo kad bi čuli da
taj Christmas nije počinio ništa gore od toga u svom životu?«
— To je sve sinoć ispripovijedao Brown. Ali za to je svak
znao. Dugo se već govorilo da bi netko trebao to kazati Miss
ourden. No, čini mi se da se nije našao nitko tko bi htio otići
gore i kazati joj jer nitko nije znao što bi se zatim moglo do-
goditi. Vjerujem da ima ljudi koji su se rodili ovdje, a koji je
nikada nisu ni vidjeli. Mislim da ni sam ne bih otišao ni za
sto ^° one stare kuće gdje je nikad nitko nije ni vidio, osim,
70
71
možda, onih koji prolaze onuda kolima, te bi je katkada vidjeli
kako stoji u dvorištu u haljini i šeširu, koji ni neke crnkinje što
ih ja poznam, ne bi obukle na se zbog strašna oblika i izgleda.
Ali možda je već i znala. Možda joj je bilo svejedno jer je bila
Yankee i tome slično. A onda, nitko ne bi mogao znati što bi
se moglo dogoditi.
— I tako se nisam usudio ostaviti je samu sve dok nije legla.
Kanio sam odmah sinoć izići da vas posjetim. Ali se nisam usu-
dio ostaviti je. Oni drugi sustanari prolazili su hodnikom gore-
dolje, pa nisam znao kad kojem od njih može pasti na pamet da
ude i počne govoriti o tome i sve joj ne ispripovjedi; već sam ih
čuo kako o tome govore na trijemu, a ona me stalno gledala s
takvim izrazom kao da će me ponovno zapitati o požaru. I zato
se nisam usudio ostaviti je. I tako smo sjedili u salonu, a ona
se jedva držala da ne sklopi oči, a ja sam joj govorio kako ću ga
svakako pronaći, samo da želim otići i porazgovarati s jednim
svećenikom za kojega znam da će joj pomoći da se sastane s
njim. Dok sam joj tako govorio, sjedila je sklopljenih očiju ni
ne znajući da ja znam da ona i taj momak još nisu oženjeni.
Ona je mislila da je zavarala sve. Onda me upitala kakav je
čovjek taj kojemu kanim govoriti o njoj, pa sam joj rekao, ali je
ona sjedila zatvorenih očiju tako da sam joj na kraju rekao: »Vi
niste čuli ni jedne riječi od onoga što sam vam govorio«, a ona
se diže, ali ne otvori oči i reče: »Može 1' on još uvijek vjenčati
ljude?«, a ja rekoh: »Sto? Može li što?«, a ona reče: »Je li on još
uvijek toliko pop da može vjenčati ljude?«
Hightower se nije pomaknuo. Sjedi uspravno za stolom
položivši ruke na naslon stolca. Nema na sebi ni kaputa ni
ovratnika. Lice mu se najednom osušilo i omlitavilo, kao da su
bila dva lica, jedno nad drugim i gledaju ispod blijede, ćelave
lubanje, okružene resom sijede kose, kroz dva nepokretna odra-
za njegovih naočala. Onaj dio njegova torza što se vidi iznad
stola, gotovo je nakazan, bez oblika, debeo i mekan od mnogo
sjedenja. Sjedi ukočeno. Na licu mu se sada konačno ustalio
72
onaj izraz nijekanja i bijega. — Bvrone — reče. — Bvrone, što
mi to pričate?
Byron umuče. Gleda drugoga čovjeka izrazom sažaljenja i
tuge. — Znao sam da još niste čuli. Znao sam da ću vam ja to
morati ispripovijedati.
Gledaju jedan drugoga. — A što to još nisam čuo?
— To o Christmasu. O jučerašnjem danu i Christmasu.
Christmas je djelomično nigger.9 Ono o njemu, o Brovvnu i
jučerašnjem danu.
— Dijelom crnac—reče Hightower. Glas mu zvuči lagano,
obično, kao čkaljev cvijet kad pada u tišini, bez ikakva šuma,
bez ikakve težine. Ne miče se. Još uvijek se ne miče. A onda se
učini da mu cijelo tijelo — kao da su mu dijelovi pokretni kao
i crte lica — zahvati ona groza i nijekanje i Byron opazi kako
se mirno, mlitavo, golemo lice najednom obli znojem. No,
glas mu je još uvijek lagan i miran: — Što to o Christmasu i
Brownu i jučerašnjem danu?
Zvuči glazbe iz daleke crkve odavno su utihnuli. U sobi se
sada ne čuje ništa osim upornog zrikanja kukaca i jednolikog
Bvronova glasa. Za stolom uspravno sjedi Hightovver. Sa
svojim usporedo postavljenim, dolje okrenutim dlanovima i
donjim dijelom tijela skrivenim iza stola i svojim držanjem
podsjeća na istočnjačko božanstvo.
— Bilo je to jučer ujutro. Neki se seljak vozio sa svojom
obitelji u grad. On je prvi opazio požar. Ne: on je bio drugi
koji je došao onamo jer je pripovijedao da je ondje već bio neki
čovjek kad je on provalio vrata. Pripovijedao je kako je došao
nadomak kuće i rekao svojoj ženi kako iz kuhinje izlazi mnogo
dima i kako je nastavio vožnju, a žena mu rekla: »Ta kuća gori.«
1 mislim daje, možda, zaustavio kola i sjedio u njima neko vri-
jeme i promatrao dim pa je malo zatim rekao: »Izgleda da gori.«
tgger uvredljiv izraz za američke crnce. — Prev.
73
Bit će da mu je žena rekla da siñe i pogleda što je. »Ne znaju da
gori«, rekla je žena »otiñi gore i reci im.« I on je sišao s kola i
otišao na trijem, zaustavio se i neko vrijeme vikao: »Hej! Hej!«
Pripovijedao je kako je onda čuo vatru u kući, pa je pritisnuo
ramenom o vrata i ušao i našao onoga koji je prvi naišao na
vatru. Bio je to Brown. Ali seljak to nije znao. Rekao je samo
da je u predsoblju našao pijana čovjeka i da je izgledao kao da
se upravo skoturao niza stube, a seljak mu je, prije nego što je
opazio da je pijan, rekao: »Gospodine, kuća vam se zapalila.«
I pripovijedao je kako je pijanac neprekidno govorio da gore
nema nikoga, i da je sav prvi kat i tako već u plamenu, i da
nema nikakva smisla pokušavati išta spasiti.
— No, seljak je znao da gore ne može biti tako jaka vatra
jer je dolazila otraga, iz kuhinje. A i zato jer je taj čovjek bio
suviše pijan da bi mogao znati. I pripovijedao je dalje kako je
odmah posumnjao da tu nešto nije u redu zbog onoga kako ga
je pijanac pokušao zadržati da se ne uspne gore. Zato je pošao
uza stube, a pijanac ga je pokušao zadržati, pa je odgurnuo
pijanca i popeo se gore. Pričao je dalje kako je pijanac pokušao
poći za njim, govoreći neprestano da gore nema ništa, i kaže,
kako se vratio ponovno dolje i mislio na pijanca, ali ovoga više
nije bilo. No, ja bi' reko da je ipak prošlo neko vrijeme prije
nego što se sjetio da ponovno misli o Brownu. Jer se popeo uza
stube i stao ponovno vikati i otvarati vrata, a tek je onda otvorio
prava vrata i našao je.
Byron umuče. Opet se u sobi ne čuje ništa osim kukaca. Iza
otvorena prozora neumorno lijeću bezbrojni insekti i jednoliko
zuje.—Našao je—reče Hightower.—Našao je Miss Burden?
— Nije se ni pomaknuo. Byron ga ne gleda; čini se kao da jedi-
no promatra svoje ruke na koljenima dok pripovijeda.
— Ležala je na podu. Glava joj je bila gotovo odsječena.
Gospoña čija je kosa počela sijedjeti. Seljak je rekao kako je
stajao ondje te je mogao čuti vatru, a u samoj sobi je već bilo
dima kao daje ušao za njim. I bojao se daje podigne i ponese da
74
joj se glava potpuno ne otkine. I onda je rekao kako je potrčao
ponovno natrag niza stube i kroz vrata a da nije ni primijetio
da je pijanca nestalo, a onda na cestu i rekao ženi da pojuri
do najbližeg telefona i pozove šerifa. I kako je opet otrčao iza
kuće k cisterni, i kaže da je već izvlačio kantu s vodom kadli se
sjeti da to nema smisla jer je već stražnja strana kuće bila sva u
plamenu. Zato ponovno poleti u kuću i ponovno uza stube i u
sobu i skine plahtu s kreveta i zamota je njome, sastavi krajeve
i prebaci je preko pleća kao vreću brašna, i iznese je iz kuće, i
položi je na zemlju pod neko drvo. I rekao je da se dogodilo
ono čega se bojao. Jer kad se plahta otvorila, ona je ležala na
boku okrenuta na jednu stranu, a glava joj se okrenula na su-
protnu stranu kao da gleda otraga. I rekao je još da je to mogla
učiniti dok je bila živa, možda joj sada to ne bi trebalo činiti.
Byron umuče i preleti očima po čovjeku s one strane stola.
Hightower se nije micao. Oko dvaju praznih odraza naočala
lice mu se polako, ali neprekidno znojilo. — I došao je šerif, a
i vatrogasci su došli. Ali se ništa nije moglo učiniti jer nije bilo
vode. I tako je ta stara kuća gorjela cijelu večer, a ja sam s pilane
gledao dim i pokazao joj ga kad je došla jer onda još nisam
znao. Miss Burden su prenijeli u grad, a u banci se nalazila
oporuka u kojoj je stajalo što da se uradi s njome kad umre. I
tu je stajalo da ima nećaka na Sjeveru otkuda je došla, tj. otku-
da su njezini došli. Pa su brzojavili nećaku i za dva sata dobili
odgovor da će nećak platiti tisuću dolara nagrade onom tko
pronañe počinitelja.
— A njih su obojica, Christmas i Brown, nestali. Šerif je
otkrio daje netko stanovao u kolibi i odmah svi stadoše govo-
riti o Christmasu i Brovrau što su dugo tajili, i da je netko od
njih umorio staru gospoñu, a možda i obojica zajedno. No,
nitko nije mogao naći niti jednoga od njih sve do sinoć. Seljak
nije znao da je onaj čovjek, kojeg je našao pijana u kući, bio
ttrown. Ljudi su pomislili da su možda i on i Christmas pob-
Jegu. A onda se sinoć pojavio Brown. Bio je trijezan i došao je
75
na trg oko osam sati, i bijesan je vikao da ju je Christmas ubio
i zahtijevao da mu se da tisuću dolara. Pozvali su policajce koji
su ga odveli u šerifov ured gdje su mu rekli da će dobiti nagradu
čim uhvati Christmasa i dokaže da je on to učinio. I tako je
Brown sve ispripovijedao. Pripovijedao je kako je Christmas
živio s Miss Burden kao muž sa ženom, tri godine, sve dok se
Brown nije udružio s njim. Isprva, kad se preselio onamo da
živi s Christmasom u kolibi, Brown kaže da mu je Christmas
kazao da je čitavo vrijeme spavao u kolibi. Onda je rekao kako
jedne večeri nije mogao zaspati pa je čuo Christmasa kako se
digao iz kreveta i prišao Brownovu krevetu i stajao neko vrije-
me nad njim kao da sluša, a onda se odšuljao na vršcima prstiju
do vrata, tiho ih otvorio i izišao. I Brown pripovijeda kako je
i on ustao i pošao za Christmasom i vidio ga gdje ide prema
kući i ulazi u nju kroz stražnja vrata, te je izgledalo da su ili bila
otvorena za nj ili je imao ključ. Onda se Brown vratio u kolibu
i legao u krevet. Ali, kaže da nije mogao zaspati od smijeha.
Mislio je kako Christmas misli da je lukav. I tako je ležao kad
se za jedan sat vratio Christmas. I onda, kaže, kako se duže nije
mogao suzdržati od smijeha pa je rekao Christmasu: »Vražji
dečko.« I, kaže, kako je Christmas ostao nepomično u mraku,
a on se smijao i rekao Christmasu da ipak nije baš tako spretan
i dražio Christmasa zbog sijede kose i, ako Christmas hoće,
može ga zamijeniti cijeli tjedan da time plati stanarinu.
— Onda je pripovijedao kako je te noći uvidio da će Christ-
mas prije ili poslije ubiti nju ili nekoga drugog. Rekao je kako je
ležao i smijao se i mislio da će, možda, Christmas ponovno leći
u krevet, kadli Christmas zapali šibicu. Onda, kaže Brown da
se prestao smijati, pa je samo ležao i gledao Christmasa kako je
zapalio svjetiljku i stavio je na sanduk kraj Brownova kreveta.
Onda, kaže Brown, da se nije smijao nego samo ležao, a Christ-
mas je stajao kraj kreveta i promatrao ga. »Sad si doznao lijepu
priču«, rekao je Christmas. »Moći ćeš se dobro nasmijati kad
im sutra navečer budeš pričao u brijačnici.« I Brown kaže, da
76
nije znao da se Christmas razljutio, i da mu je odvratio nešto ne
misleći da ga razljuti, a da mu je Christmas rekao onim svojim
mirnim načinom: »Premalo spavaš. Predugo bdiješ. Možda bi
trebao dulje spavati«, a Brown gaje upitao: »Koliko?«, a Christ-
mas odgovori: »Možda odsada pa zauvijek.« I Brown kaže da
je tek tada shvatio da je Christmas bijesan i da nije vrijeme da
zbija s njime šale pa mu reče: »Pa, mi smo prijatelji. Zašto bi' ja
govorio o nečemu što me se ne tiče? Valjda mi možeš vjerovati.«
A Christmas mu odgovori: »Ne znam. I svejedno mi je. Ali ti
možeš vjerovati meni. I gledao je Browna. »Zar misliš da mi ne
možeš vjerovati?«, a Brown reče: »Mogu.«
—A onda je pripovijedao kako se pobojao da će Christmas
jedne noći ubiti Miss Burden, a šerif ga upita: zašto nije nikada
došao i izvijestio o tome, a Brown odgovori da je mislio da ne
treba govoriti ništa, ali da će ostati ondje i zapriječiti zločin,
a da zbog toga ne mora uznemiravati policiju. Šerif je na to
nešto progundao i rekao da bi to bilo pametno, i da bi mu Miss
Burden bila vrlo zahvalna da je znala. I onda je, čini mi se, i
Brown počeo shvaćati da i na nj sumnjaju. Jer je stao pričati
kako je Miss Burden kupila Christmasu onaj automobil i kako
je on nastojao nagovoriti Christmasa da prestane s viskijem
prije nego što obojica zapadnu u neprilike. Policajci su ga samo
promatrali, a on je govorio sve brže i brže i sve više i više kako
se probudio rano u subotu i vidio Christmasa kako je ustao u
zoru i izišao. Brown je znao kamo je Christmas otišao, a oko
sedam sati Christmas se vratio u kolibu i stao i zagledao se u
Browna. »Učinio sam«, rekao je Christmas. »Što učinio?« upi-
tao je Brown. »Otiñi gore i pogledaj«, odgovorio je Christmas.
1 Brown kaže kako se tada prestrašio, ali nije ni posumnjao
da bi učinio ono. Rekao je da je, kad je izišao, mislio da ju
je Christmas samo malo istukao. I, kaže, kako je Christmas
ponovno izišao, pa je i on tada ustao i obukao se i upravo stao
oziti vatru za doručak kad je slučajno pogledao kroz vrata i,
icaze. ugledao kuhinju velike kuće svu u plamenu.
77
— »U koliko je sati to bilo?« upitao je šerif.
— »Oko osam, mislim«, odgovorio je Brown. »Kad se
čovjek obično diže. Osim ako je bogat. A sam Bog zna da ja
nisam.«
— »A o vatri smo dobili izvještaj tek oko jedanaest sati«,
rekao je šerif. »A kuća je gorjela još u tri sata popodne. Hoćete
kazati da stara drvenjara, pa makar bila i onako velika, treba
šest sati da izgori?«
— I Brown je tako sjedio i ogledavao se ovamo i onamo,
a policajci su ga zaokružili sa svih strana i motrili. »Govorim
vam čistu istinu«, govorio je Brovvn. »A to ste i tražili od mene.«
Gledao je čas ovamo, čas onamo, trzajući glavom. Onda je stao
vikati: »Otkuda da ja znam koliko je sati bilo? Sto vi mislite da
čovjek koji radi crnački, ropski posao na pilani ima dosta novca
da kupi sat?«
— »Pa vi već šest tjedana niste radili ni na pilani, ni bilo
gdje drugdje«, rekao mu je policijski časnik. »A čovjek koji
može sebi priuštiti da se cijeli dan vozika u novom automobilu,
mogao bi češće proći kraj sudnice da vidi koliko je sati i da zna
koje je vrijeme.«
— »To nisu bila moja kola, kažem vam«, odgovorio je
Brovvn. »Nego njegova. Ona ih je kupila i dala ih njemu. Žena
koju je ubio, dala mu ih je.«
— »To ne znači ništa«, odgovorio mu je šerif. »Pustite ga da
ispriča ostatak. «
— I onda je Brovvn nastavio, govoreći sve glasnije i glasnije
i sve brže i brže kao da nastoji skriti Joea Brovvna iza onoga što
je pripovijedao o Christmasu dok mu se ne pruži prilika da
zatraži onu tisuću dolara. Upravo je nevjerojatno kako neki
ljudi misle da mogu zaraditi novac igrom u kojoj se ne drže
nikakvih pravila. Ispripovijedao je kako onda, kad je opazio
vatru, nije ni u snu mogao pomisliti da bi ona mogla biti u
kući, a kamoli da je mrtva. Rekao je kako nije čak ni pomislio
pogledati u kuću, da je mislio samo kako da ugasi vatru.
78
-— »I to je bilo oko osam sati«, rekao je šerif. »Ili bar tako
mislite. A žena Hampa Wallera nije javila ništa o vatri do skoro
jedanaest. Trebalo vam je poprilično vremena da shvatite da
ne možete ugasiti vatru golim rukama.« A Brovvn je sjedio
meñu njima (vrata su zaključali, ali se uz prozorska stakla na-
tislo mnoštvo ljudskih glava) kružeći očima ovamo-onamo i
podigavši usne sa zubiju. »Hamp veli daje, nakon što je prova-
lio kroz vrata, našao nekog čovjeka u kući«, rekao je šerif »i da
ga je taj čovjek pokušao zadržati da se ne popne uza stube.« A
Brovvn je sjedio medu njima i kolutao očima na sve strane.
— Držim da je tada pao u očaj. Držim da mu se pričinilo ne
samo kako se ona tisuća dolara odmiče sve dalje od njega, nego
da ih dobiva netko drugi. Držim da mu se činilo da je već bio
dobio tih tisuću dolara u ruku, pa da mu netko drugi otima. Jer
kažu da im se učinilo kao da je ono što im je tada rekao, štedio
baš za taj trenutak. Kao da je znao da će ga to, kad doñe do
nevolje, spasiti, iako je gotovo gore za jednog bijelca da prizna
to što će on priznati, nego da bude optužen i za samo umorstvo.
»U redu«, reče. »Samo naprijed. Optužite me. Optužite bijelca
koji vam hoće pomoći onim što zna. Optužite bijelca, a niggera
ostavite na slobodi. Optužite bijelca, a nigger nek bježi.«
— »Nigger?« rekao je šerif. »Nigger?«
— Kao da je shvatio da ih ima u ruci. Kao da ništa što bi
mogli zamisliti da je učinio, ne bi moglo biti tako teško kao
ono što će reći daje drugi učinio. »Vi ste vrlo pametni«, rekao
je Brovvn. »I svijet u ovome gradu je vrlo pametan. Varao ih
je tri godine. Tri su ga godine smatrali strancem, a ja sam ga
promatrao tri dana i uvidio odmah da nije stranac ko ni ja.
Ustanovio sam to prije nego što mi je sam rekao.« A oni ga tada
samo promatrahu pogledavajući se od časa do časa.
»Bilo bi dobro da pripazite što govorite ako govorite o bi-
jelcu«, reče časnik. »Ne tiče me se mnogo je li ubojica ili nije.«
»Ja govorim o Christmasu«, rekao je Brovvn. »O čovjeku
koji je ubio bijelu ženu, nakon što je živio s njom naočigled
79
cijeloga ovoga grada, i kojemu dopuštate da bježi sve dalje i
dalje dok optužujete čovjeka koji ga može pronaći, koji zna što
je učinio. On ima u sebi crnačke krvi. Vidio sam to čim sam ga
prvi put vidio. Ali vi, vi pametni šerifi i vama slični! Jednom je
čak i sam to priznao; rekao mi je da u njemu ima crnačke krvi.
Možda je bio pijan kad je to priznao, ne znam. Svakako, sutra-
dan, nakon što je to priznao, došao je k meni i rekao (Brown
je sada brzo govorio, iskesio je zube i izbuljio oči bacajući ih s
jednog na drugog) i rekao mi: 'Sinoć sam napravio pogrešku.
Pazi da je i ti ne napraviš',... A ja sam ga upitao: ,Kakvu to
pogrešku?', a on je rekao: ,Razmisli časak' i ja sam pomislio na
ono što je učinio jedne noći kad smo ja i on bili u Memphisu i
znao sam da moj život neće vrijediti ni prebijene pare ako mu
se ikada usprotivim, pa rekoh: ,Mislim da znam što misliš. Ne
kanim se miješati u ono što se mene ne tuče. Koliko znam, ja
takvo što nisam nikada ni radio.' A i vi biste to isto kazali«, re-
kao je Brown, »da ste bili onako sami s njim u kolibi, gdje nema
nikoga da vas čuje ako slučajno budete morali vikati. I vi biste
se prestrašili, a ipak su ljudi kojima želite pomoći protiv vas i
optužuju vas za ubojstvo koje niste počinili.« I tako je sjedio
kolutajući očima dok su ga oni u sobi promatrali, a lica izvana
se natiskivala na prozor.
— »Nigger« rekao je časnik. »Uvijek mi se činilo da ima
nešto čudno na tom čovjeku.«
— Onda se šerif ponovno obratio Brownu: »I zbog toga
nam niste sve do sada rekli što se dogodilo gore?«
—A Brown je sjedio izmeñu njih, zavrnuvši usne kraj kojih
se vidio ožiljak bijel kao kokica. »A vi mi pokažite čovjeka koji
bi drukčije postupio«, odgovorio je. »Samo to tražim. Pokažite
mi čovjeka koji je živio s njim toliko da ga upozna kao ja, i koji
bi drugačije postupio.«
— »Dobro«, odgovorio je šerif »vjerujem da ste, napokon,
rekli istinu. Poñite sada s Buckom i dobro se ispavajte. Ja ću za
Christmasom.«
— »Meni se čini da to znači zatvor«, reče Brown. »Hoćete
me zatvoriti dok ne dobijete nagradu. «
— »Zaveži gubicu«, odgovorio je šerif bez srdžbe. »Ako
nagrada treba pripasti vama, ja ću pripaziti daje dobijete. Vodi
ga, Buck.«
— Časnik pristupi, dotakne se Brownova ramena i on se
diže. Kad su izišli kroz vrata, opkoliše ih oni koji su proma-
trali sve kroz prozor. »Jeste li ga uhvatili, Buck? Je li on učinio
ono?«
— »Ne«, rekao je Buck. »Hajte kući, momci. Hajte spavati.«
Byron umuče. Njegovo jednoliko, nepromjenjivo seljačko
pojanje zamre u tišini. Promatrao je Hightowera onim
sažalnim, mirnim, nevoljkim pogledom. Promatrao je preko
stola čovjeka koji sjedi ondje zatvorenih očiju, kome znoj teče
niz lice, kao suze. Hightower reče:
— Je li dokazano da u njemu ima crnačke krvi? Pomisli,
Bvrone, što će to značiti kad ga ljudi ulove... Jadni čovjek!
Jadno čovječanstvo!
—Tako kaže Brown — odgovori Byron mirnim, upornim,
uvjerenim glasom. — Strah može čak i lašca natjerati da go-
vori istinu, isto onako kao što mučenje može natjerati poštena
čovjeka da kaže laž.
— Da — reče Hightower sjedeći uspravno, zatvorenih
očiju. — Ali ga još nisu uhvatili. Još ga nisu uhvatili, Bvrone.
Ni Byron ne gleda u nj:
— Još nisu. Prema zadnjem što sam čuo, još nisu. Danas
su poveli i policijske pse. Ali prema zadnjem što sam čuo, nisu
ga uhvatili.
— A Brown?
— Brown — odgovori Byron. — On. Otišao je s njima.
Možda je pomagao Christmasu kad je ono izvršio. Ali ne bi'
reko da jest. Mislim da bi još kako-tako mogao podmetnuti
vatru pod kuću. I reko bi' da ni sam ne zna zašto je to učinio,
^ je učinio. Osim da, možda, nije mislio, ako sve skupa iz-
80
81
gori da će biti ko da ničega nikad nije ni bilo, pa će se onda on
i Christmas vozikati okolo u onim novim kolima. Držim da
je ono što je Christmas učinio smatrao više pogreškom nego
grijehom. — Sanjivo je lice oborio, a onda se na njemu pojavi
izraz lagana, jetka umora: — Čini mi se da je na prilično sigur-
nom mjestu. Mislim da bi ga sada mogli naći kad god zaželi, uz
uvjet da šerifi on nisu izišli sa psima. Ni ne pokušava pobjeći...
barem dok mu pred očima lebdi onih tisuću dolara, da tako
kažem. Vjerujem da želi više nego itko da uhvate Christmasa.
Zato i ide s njima. Izvode ga iz zatvora i ide zajedno s njima, a
kad se vrate u grad, ponovno ga zatvaraju. Sve je to vrlo čudno.
Nešto slično ubojici koji nastoji uhvatiti sama sebe i dobiti
nagradu raspisanu za sobom. Izgleda da mu je svejedno osim,
možda, što mu je žao vremena koje mu prolazi uzalud kad nisu
u potjeri. Da. Reći ću joj sutra. Reći ću joj samo daje privreme-
no zauzet, on i ona dva psa. Možda je povedem u grad gdje će ih
moći vidjeti kako ih sve troje vodi, a oni napeli uzicu i laju.
— Još joj niste rekli?
— Nisam joj rekao. Kao ni njemu. Jer bi' mogao ponovno
pobjeći bez obzira na to hoće li dobiti nagradu ili ne. A ako
uhvati Christmasa i dobije tu nagradu, možda je još na vrijeme
oženi. No, ona još ne zna ništa više nego jučer kad je sišla na
trgu s onih kola. Onako nabrekla trbuha, silazila je polagano
s onih nepoznatih kola medu tuñe ljude, govoreći sama sebi
nekako mirno i začuñeno — samo ja ne bi' reko da je tu bilo
ikakva čuñenja jer je došla polagano, pješice, i jer se nikada nije
previše uzbuñivala: »Bože moj, Bože! Evo me, došla sam sve od
Alabame i sad sam napokon zbilja u Jeffersonu!«
82
Bilo je poslije ponoći. Premda je Christmas već dva sata
ležao u krevetu, još nije zaspao. Čuo je Browna prije nego što
ga je vidio. Čuo je Browna kako se približio vratima, a onda se
spotaknuo o njih, i vidio mu obris kako se opire o vratnice da
se održi uspravno. Brown je teško disao. Stojeći ondje izmeñu
podbočenih ruku, Brown je počeo pjevati nekim sladunjavim,
nazalnim tenorom. Činilo se kao da čak i sam pretjerano
povišen ton njegova glasa zaudara na viski. — Zaveži! — rekao
je Christmas. Nije se ni pomaknuo, niti je podigao glas. Pa
ipak je Brown odmah umukao. Postajao je još malo na vrati-
ma, opirući se rukama da se održi uspravno. Onda je napustio
vrata i Christmas ču kako je uteturao u sobu; časak kasnije se
spotaknuo o nešto. Nastupila je stanka ispunjena teškim, na-
pornim disanjem. Onda Brown uza strahovit štropot pade na
pod, udarivši o krevet na kojem je ležao Christmas i ispunivši
sobu glasnim i idiotskim smijehom.
Christmas se diže s kreveta. Pod njim je, nevidljiv, ležao
na- podu Brown, smijući se, ni ne pokušavajući da se digne.
? Zaveži! — ponovi Christmas. Brown se i dalje smijao,
^nristmas zakorači preko Browna i pruži ruku prema mjestu
gdje je stajao drveni sanduk što im je služio kao stol, na kojem
arzali lampu i šibice. Ali nije mogao pronaći sanduk, pa se
83
n
tada sjeti zveketa razbijene lampe kad je Brown pao. On se
sagne, nogu raskrečenih nad Brownom, nade mu ovratnik i
izvuče ga ispod kreveta, pa mu podiže glavu i stade ga pljuskati
kratkim, teškim, oštrim udarcima dok Brown ne prestade sa
smijehom.
Brown se bio sav opustio. Christmas mu podigne glavu i
opsuje ga tihim glasom, kao da šapće. Zatim ga odvuče na dru-
gi krevet i baci ga na nj, licem okrenutim gore. Brown se poče
ponovno smijati. Christmas stavi dlan na Brownova usta i nos,
stisnuvši mu tako čeljust lijevom rukom, a desnom stade pono-
vno udarati onim kratkim, oštrim, odmjerenim udarcima, kao
da ih broji. Brown se prestade smijati. Stao se otimati. Ispod
Christmasove ruke počeo se javljati prigušenim krkljanjem
čovjeka koji se otima. Christmas ga je držao dok nije prestao i
umirio se. Onda Christmas popusti malko ruku. — Hoćeš li
se umiriti? — upita ga. — Hoćeš li?
Brown započe iznova borbu. — Skidaj s mene svoje crne
ruke, ti crnokrvi prokletniče... — Ruka ga ponovno stegne.
Ponovno ga Christmas udari drugom rukom po licu. Brown
prestade i ponovno se umiri. Christmas popusti. Časak kasnije
Brown stade govoriti lukavim, tihim glasom: — Ti si crnac,
znaš? To si sam rekao. Meni si rekao. A ja sam bijelac. Ja sam
bij... — Ruka ga ponovno steže. Ponovno se Brown stane bo-
riti prigušeno, krkljajući i baleći ispod dlana kroz prste. Kad se
prestao boriti, ruka popusti. Onda ostade mirno ležati, dišući
teško.
— Hoćeš li se sada umiriti? — upita Christmas.
— Hoću — reče Brown, dišući glasno. — Daj mi zraka. Bit
ću miran! Daj mi zraka!
Christmas popusti ruku, ali ju ne odmakne. Ispod nje je
Brown sada disao lakše, zrak je dolazio i odlazio lakše, s manje
šuma. No, Christmas nije odmaknuo ruke. Stajao je u mraku
nad pruženim tijelom, osjećajući na prstima Brownov dah,
naizmjence topao i hladan, i mirno mislio Nešto će mi se dogo-
diti. Nešto ću učiniti. Ni ne pomakavši lijeve ruke s Brownova
lica, mogao je desnom doseći svoj krevet i jastuk ispod kojega
je ležala britva s oštricom dugačkom pet palaca. Ali ne učini
to. Možda mu je razmišljanje već bilo odmaklo dovoljno da-
leko i postalo dovoljno mračno da ga uvjeri To nije onaj pravi.
Svakako, nije posegao za britvom. Poslije nekog vremena od-
makao je ruku s Brownova lica. No, nije se odmakao od njega.
Stajao je još uvijek nad krevetom, dišući tako mirno i tiho da
ni sam sebe nije čuo. I Brown, onako nevidljiv, disao je sada
mirnije, a malo zatim Christmas se okrene, sjedne na svoj kre-
vet, potraži rukom cigarete i šibice u hlačama što su visile na
zidu. U blijesku šibice ugleda Browna. Prije nego što je zapalio
cigaretu, Christmas podiže šibicu i pogleda Browna. Brown je
ležao izvaljen na leñima, spustivši jednu ruku na pod. Usta su
mu bila otvorena. Dok ga je Christmas promatrao, Brown je
počeo hrkati.
Christmas zapali cigaretu i odbaci šibicu prema otvorenim
vratima, promatrajući plamen kako iščezava usred zraka. Onda
je osluškivao da čuje lagani, beznačajni šum što će ga proizvesti
ugašena šibica kad padne na pod; a onda mu se učinilo da ga
je čuo. Onda mu se, dok je sjedio na krevetu u mračnoj sobi,
učini da čuje bezbrojne, ništa jače zvukove—glasove, šumove,
šaptaje: drveća, mraka, zemlje; ljudi: svoj vlastiti glas; druge
glasove što izazivaju imena i vremena i mjesta — kojih je, a da
to nije ni znao, bio svjestan cijeloga svoga života, koji bijahu
njegov život, pa pomisli Možda niBogkao ni ja ne zna to. Vidio
je to kao kakvu otiskanu rečenicu, potpuno izrañenu, ali već
bezvrijednu I mene Bog voli kao izblijedjela i istrošena slova na
kakvoj prošlogodišnjoj oglasnoj ploči I mene Bog voli.
Dopušio je cigaretu, a daje nijednom nije dotaknuo rukom.
1 nju baci prema vratima. Za razliku od šibice, cigareta se nije
ugasaa u zraku. Promatrao ju je kako leti kroz vrata, trepereći
1 vrteći se u letu. Zatim leže nauznak na krevet, s rukama pod
g avom, kao što leži čovjek koji ne kani zaspati, misleći Već sam
84
85
T
od deset sati u krevetu i još nisam zaspao. Ne znam koliko je sati,
ali je ponoć prošla a ja još nisam zaspao—To je zato što se počela
moliti za me — reče. Govorio je glasno, a glas mu je odjeknuo
naglo i jako tamnom sobom, nadjačavši pijano hrkanje Brow-
na. —To je to. Jer se počela moliti za me.
Ustao je s kreveta. Bose mu se noge nisu čule. Stajao je u
mraku, u samom rublju. Na drugom krevetu hrkao je Brown.
Christmas je časak stajao, okrenuvši glavu prema zvuku. Onda
pode prema vratima. Izišao je iz kolibe bosonog, u rublju. Vani
je bilo malko svjetlije. Više njega se polako okretao nebeski
svod čijih je zvijezda svjestan već trideset godina, ali nijednoj
od njih nije znao ime, niti je ijedna išta značila za nj, ni po svom
obliku, ni sjaju, ni položaju. Pred sobom je ugledao dimnjak i
zabat kuće kako se dižu iz guste mase drveća. Sama se kuća nije
mogla vidjeti u mraku. Nikakvo se svjetlo nije pokazalo, niti je
ikakav zvuk dopirao iz nje kad joj se je približio i stao pod pro-
zor sobe u kojoj je spavala, pomislivši Ako je i ona zaspala. Ako
je zaspala. Vrata se nikada nisu zaključavala pa se bilo uvriježilo
da on, u svako doba izmeñu sumraka i zore kad god bi ga obu-
zela želja, ude u kuću i ode u njezinu spavaonicu i u mraku
pronañe svoj siguran put u njezin krevet. Katkada je bila budna
i čekala ga i izgovarala njegovo ime. Drugi put bi je budio svo-
jim čvrstim, surovim rukama, a katkada bi je zgrabio isto tako
snažno i surovo još prije negoli bi se pravo i probudila.
Bilo je to prije dvije godine, sada dvije godine iza njih, pa
pomisli Možda baš tu i leži uvreda. Možda vjerujem da sam bio
izigran, prevaren. Da mije lagala o svojim godinama, o tome što se
dogaña ženama kad dostignu odreñenu starost. Stojeći osamljen
u mraku ispod tamna prozora, reče naglas: — Nije se trebala
početi moliti za me. Bilo bi sve u redu da se nije počela moliti
za me. Nije njezina krivnja što je ostarjela pa nije više nizašto.
Ali je trebala biti pametnija da se ne moli za mene. — Počeo
ju je psovati. Stajao je pod tamnim prozorom i psovao je po-
laganim, proračunatim psovkama. Nije gledao u prozor. U
slabom polusvjetlu vidjelo se kako promatra svoje tijelo te se
činilo kao da ga promatra kako postaje sve nehaj nije i razblu-
dnije u žuboru uličnih gadosti, kao leš utopljenika u gustoj,
mirnoj, crnoj bari ispunjenoj nečim gorim nego običnom
vodom. Dotakne se sama sebe svojim oporim dlanovima,
prijeñe snažno njima ispod rublja preko trbuha i prsa. Gaćice
su bile zakopčane samo jednim dugmetom na vrhu. Jednom
je i on nosio rublje s neoštećenom dugmadi. Prišivala mu ih
je neka žena. To je bilo jednom, trajalo neko vrijeme. Onda je
to vrijeme minulo. Poslije toga je krao svoje vlastito rublje iz
pranja, prije nego što bi ga ona mogla uzeti i prišiti izgubljenu
dugmad. Kad bi ga prevarila, tada bi zapamtio koja je dugmad
manjkala i ona ih prisila, pa bi džepnim nožićem, hladnom i
okrutnom odlučnošću kakva kirurga, odrezao dugmad koju je
ona tek prisila.
Desna mu je ruka kliznula brzo i glatko kao oštrica noža po
otvoru na rublju. Laganim, brzim udarcem ruke otkide pre-
ostalo dugme. Kako su gaćice klizile niz noge, tako ga tamni
zrak obli svježim dahom noći, kao da ga obliznu prohladnim
jezikom. Pomakne se i osjeti tamni zrak kao vodu; osjeti rosu
pod nogama, kao daje nikada prije nije osjetio. Proñe razbijena
vrata i zaustavi se na cesti. Kolovoski korov dopirao mu je do
bedara. Po lišću i stabljikama ležala je prašina od kola što su
tuda prolazila mjesec dana. Cesta se pružala pred njim. Bila
je nešto bijeda od tamnog drveća i zemlje. U jednom pravcu
ležao je grad. U drugom se cesta penjala uzbrdo. Nešto kasnije
iza brda se pojavi svjetlo, rišući njegove obrise. — Onda začu
automobil. Nije se pomaknuo. Stajao je s rukama na boko-
vima, g6, do bedara u zaprašenom korovu, dok je automobil
prelazio brdo i približavao mu se obasjavši ga svega. Promatrao
je svoje tijelo, kako izranja sve bjelje iz tame, kao fotografski
snimak kad se pojavljuje iz tekućine. Gledao je ravno u svjetil-
J e dok je automobil prolazio. Iz kola izleti oštri, ženski vrisak,
ijela kopiladi — povika on. —To nije prva vaša kuja koja
86
87
je vidjela... — No kola nestade. Više nije bilo nikoga tko bi
mogao čuti, slušati. Odjurila su povukavši sa sobom i za so-
bom prašinu i svjetlo, odnijevši sa sobom zamirući krik bijele
žene. Tada osjeti da mu je hladno. Činilo se kao da je došao
ovamo samo da prisustvuje jednom neizbježnom dogañaju, i
dogañaj se odigrao pa je sada ponovno slobodan. Vrati se kući.
Pod tamnim prozorom zastade, potraži svoje gaćice, nade ih i
obuče. Sada više nije bilo nijednog dugmeta, pa ih je morao
držati rukom dok se vraćao u kolibu. Već je mogao čuti Browna
kako hrče. Neko je vrijeme stajao navratima tiho i nepomično
i slušao duge oštre, nejednake udisaje koji su svaki put svršavali
prigušenim krkljanjem. »Mora da sam mu ozlijedio nos jače
negoli sam primijetio«, pomisli. »Prokleti pasji sine.« Ude i
pode prema krevetu da legne. Upravo je lijegao kad se zaustavi
i ostane onako napo polegnut. Možda nije mogao podnijeti
misao da ostane ovdje do zore s pijanim čovjekom koji hrče
u mraku i čije intervale ispunjavaju bezbrojni glasovi. Zato se
diže, stade pipati polako ispod kreveta, nañe cipele i navuče
ih, pa uze s kreveta polupamučni pokrivač koji je predstavljao
njegovu jedinu posteljinu i iziñe iz kolibe. Nekih tristo jardi
dalje stajala je staja koja je ondje propadala i u kojoj već trideset
godina nije bilo konja. Ipak se uputio prema staji. Išao je dosta
brzo. Mislio je sada glasno: »Zašto do ñavola želim udisati miris
konja?« Onda reče nesigurno: — Zato što nisu ženske. Čak je
i kobila neka vrsta muškarca.
Nije spavao ni dva sata. Kad se probudio, upravo je pucala
zora. Ležeći zamotan u svom pokrivaču na rasklimanim das-
kama poda ulegle i mračne spilje, ispunjene jetkim vonjem
prašine nestalog sijena i slabašnog amonijaka zagušljivih,
napuštenih starih staja, mogao je kroz prozor bez kapaka na
istočnom zidu vidjeti svijetložuto nebo i visoku blijedu Danicu
punoga ljeta.
Osjećao se posve odmoren, kao da je spavao neprekidno
osam sati. Bio je to neočekivan san jer se uopće nije nadao da
će zaspati. Podržavajući se jednom rukom, a s premotanim
pokrivačem pod drugom, silazio je u nezavezanim cipelama
niz okomite ljestve, i, napipavajući nogama gnjile nevidljive
prečke, spuštao se s jedne na drugu. Ušao je u sivu, žutu zoru,
svježu i čistu i udisao je duboko.
Koliba se sada oštro isticala prema sve jasnijem istoku, a i
skupina drveća u kojoj se skrila sva kuća, osim dimnjaka. Na
visokoj travi ležala je debela rosa. Cipele mu se odmah ovlažiše.
Osjeti na nogama hladnu kožu; uz gole listove vlažne vlati trave
činile su mu se kao gipki stalagmiti. Brovvn je prestao hrkati.
Kad je Christmas ušao, mogao je vidjeti Browna u svjetlu što
dopiraše kroz prozor s istočne strane. Sada je disao jednoliko.
»Otrijeznio se«, pomisli Christmas. »Otrijeznio se, a da ne zna.
Bijedno kopile.« Promatrao ga je. »Bijedno kopile. Pobjesnit
će kad se probudi i vidi da se ponovno otrijeznio. Trebat će
mu možda cijeli sat da se opet opije.« Spusti pokrivač, obuče
vunene hlače, uze bijelu košulju, sada već malko zamazanu,
i leptirastu kravatu. Pušio je. Komad razbijena zrcala visio je
0 zidu. Dok je vezao kravatu, razgledavao je u njemu svoje
mračno lice. Na čavlu je visio tvrdi šešir. Nije ga uzeo. Umjesto
njega uze platnenu kapu s drugoga čavla, a s poda ispod kreveta
jedan časopis one vrste koji na naslovnim stranicama donose
ili slike polugolih mladih žena ili slike muškaraca u času kad
pucaju jedan na drugoga. Ispod jastuka na svom krevetu uze
britvu, četku i komad sapuna za brijanje, pa ih stavi u džep.
Kad je izišao iz kolibe, bilo se već razdanilo. Ptice su pjevale
iz svega glasa. Ovoga je puta odmah skrenuo od kuće. Prošao
je pokraj staje i ušao na pašnjak iza nje. Uskoro su mu se cipele
1 nogavice natopile sivom rosom. Zaustavi se, pažljivo zasuče
hlače do koljena i poñe dalje. Na kraju pašnjaka počinjala je
suma. Tu rosa više nije bila onako jaka pa odsuče hlače. Malo
Kasnije stiže do prodolice gdje se nalazio izvor. Tu spusti časopis
1 skupi granja i suhog lišća, zapali vatru i sjede naslonivši se o
89
drvo, a noge pruži prema plamenu. Vlažne cipele počeše se
odmah isparivati. Tada osjeti kako mu se toplina penje uz noge,
a onda najednom otvori oči i ugleda sunce visoko i potpuno
ugašenu vatru i shvati da je bio zaspao. »Proklet bio, ako ni-
sam«, pomisli. »Proklet bio, ako nisam ponovno spavao.«
Ovoga je puta spavao više od dva sata jer je sunce obasjavalo
sam izvor, bliješteći i odsijevajući na nemirnoj vodi, Diže se,
protegne zgrčena i ukočena leda da razgiba utrnule mišiće. Iz
džepa uze britvu, četku i sapun. Brijao se klečeći kraj izvora pri
čemu mu je voda služila za zrcalo, a dugu je sjajnu britvu oštrio
na cipeli.
Pribor za brijanje i časopis skrije u grmlje, pa ponovno
zaveže kravatu. Odlazeći s izvora, krenuo je u suprotnom
pravcu od kuće. Kad je stigao na cestu, bio je po milje daleko
od kuće. Malo dalje nalazio se dućančić pred kojim je stajala
benzinska stanica. Uñe u dućan i žena mu proda biskvit i kutiju
konzerviranog mesa. Vrati se k izvoru i ugasloj vatri.
Doručkovao je naslonjen o drvo i uz put čitao časopis. Prije
je bio pročitao samo jednu pripovijest. Sada je počeo drugu,
i tako je čitao časopis s kraja na kraj kao roman. Od vreme-
na do vremena podigao bi oči sa stranice i, žvačući, gledao
lišće izrešetano sunčanim zrakama, što se savilo nad jarkom.
»Možda sam već to uradio«, mislio je. »Možda me sad više ne
čeka da to uradim.« Činilo mu se da vidi kako se pred njim
mirno i polagano, još uvijek u chiaroscuru, otvara žut dan po-
put hodnika bogato ukrašena zidnim sagovima. Učinilo mu se
da ga, dok tako sjedi, žuti dan promatra sanjivo kao dremljiva,
ispružena žuta mačka. Onda stade ponovno čitati. Uporno je
okretao stranice jednu za drugom, premda bi se s vremena na
vrijeme zadržao na kojoj od njih, pa i na retku, a možda i samo
na riječi. Tada ne bi dizao očiju. Nije se micao; očito gaje zaus-
tavila i prikovala jedna jedina riječ, koju još možda nije svario,
pa mu se, tog mirnoga i sunčanog dana, sve biće zakvačilo o
onu običnu i jednostavnu kombinaciju slova i, viseći tako ne-
pokretan i bez ikakve fizičke težine, izgledao je kao da promatra
kako pod njim vrijeme sporo odmiče, i pomisli Ništa nisam
želio nego samo mir i nastavlja: »Nije se trebala moliti za me.«
Kad je stigao do zadnje pripovijesti, prestade čitati i izbroji
preostale stranice. Onda pogleda u sunce i nastavi dalje. Sada je
čitao kao čovjek koji, šećući cestom, broji pukotine u pločniku,
sve do posljednje stranice, do posljednje i završne riječi. Zatim
se diže, zapali šibicu, prinese je časopisu i isprobada ga strpljivo
njom sve dok nije izgorio. S brijaćim priborom u džepu, ode
jarkom.
Malo kasnije jarak se proširio: glatko dno pokriveno bije-
lim pijeskom izmeñu strmo nagnutih obala, čiji su bokovi i
vrh obrasli grmljem i trnjem. Nada nj se još uvijek nadvijalo
drveće, a u jednom malom svodu jedne obale ležala je gomila
suhoga pruća koje je ispunjavalo taj svod. On stade vući pruće
na stranu i očisti svod u kojem otkrije lopatu s kratkim drškom.
Lopatom poče kopati u pijesku pokrivenu grmljem i izvadi je-
dnu za drugom šest metalnih posuda začepljenih vijcima. Nije
odvijao čepove. Izvadi posude postrance i probije ih oštrim
rubom lopate. Kako je viski prsnuo i curio, tako je pijesak pod
njima potamnio, a zrak se i sunčana samoća ispuniše zadahom
alkohola. Ispraznio ih je temeljito, ne žureći se, potpuno hla-
dna lica, gotovo slična maski. Kad ih je sve ispraznio, ugura ih
natrag u jamu i zakopa na brzu ruku, navuče natrag pruće i
opet skrije lopatu. Grmlje je skrilo mrlje, ali nije moglo skriti
zadah, vonj. Christmas pogleda ponovno u sunce. Već je bilo
poslijepodne.
U sedam sati te večeri bio je u gradu, u jednom restoranu
neke sporedne ulice, i, sjedeći na stolcu bez naslonjača za drve-
nim šankom koji se sav sjajio od naslanjanja, jeo je, večerao.
U devet sati stajao je pred brijačnicom i gledao kroz izlog u
covjeka kojega je uzeo za druga u poslu. Stajao je nepomično,
s rukama u hlačama, dim cigarete obvijao mu je mirno lice i
90
91
platnenu kapu, koju je nakrivio kao šešir, te je u isto vrijeme
djelovala i razmetljivo i zlokobno. Stajao je tu hladan i zloko-
ban, daje Brown u brijačnici, u onom svjetlu i zraku ispunje-
nom dahom tople sapunice i brijačke vodice, gdje je, u prljavim
hlačama s crvenim prugama i u zamazanoj košulji, gestikulirao
i govorio hrapavim glasom, stao usred govora i pijanim očima
pogledao u oči čovjeka iza izloga. Tako nepomičan i zlokoban
da je neki mladi crnac, koji se zviždajući vukao ulicom, prestao
zviždati kad je vidio Christmasov profil, skrenuo na stranu i
projurio iza njega, okrećući se i obazirući se preko ramena. No,
Christmas se sada i sam pomaknuo. Činilo mu se da je zastao
samo zato da ga Brown može opaziti.
Otišao je s trga bez žurbe. Ulica, koja je i inače uvijek mirna,
bila je sada potpuno prazna. Vodila je na kolodvor, prolazeći
kroz crnački kvart—FreedmanTown. U sedam bi sati bio sreo
ljude, bijele i crne, kako idu prema trgu u kino; u pola deset bi
se vraćali kući. No kino još nije završilo, pa je bio sam na ulici.
Išao je tako, prolazeći još uvijek pokraj kuća bijelaca, od svje-
tiljke do svjetiljke, a teške sjene hrastova i javorova lišća klizile
su mu bijelom košuljom kao izresci crnog baršuna. Ništa ne
može izgledati osamljenije od velikog čovjeka kad ide praznom
ulicom. Iako nije bio ni krupan ni visok, izgledao je nekako
osamljeniji nego najosamljeniji telefonski stup usred pustinje.
U širokoj, praznoj, tamnoj ulici činio se kao sablast, utvara koja
je tumarala iz svog vlastitog svijeta i izgubila se.
Onda je došao k sebi. Nije ni opazio da se ulica bila počela
spuštati i našao se, a da nije ni znao, u Freedman Townu,
okružen ljetnim dahom i ljetnim glasovima nevidljivih crna-
ca. Učinilo mu se kao da su ga opkolili bestjelesni glasovi što
mrmore, govore i hihoću nekim njemu stranim jezikom. Kao
s dna nagruvane crne jame vidio se okružen obrisima koliba,
nejasnih, osvijetljenih petrolejem, tako da su i same ulične
svjetiljke izgledale razmaknutije poredane, kao da je ta crna
živost, taj crni mrmor sačinjavao sadržinu života, tako da ne
samo glasovi, nego i ljudska bića, pa i sama svjetlost mora pos-
tati žitka i polagano, česticu po česticu, potpuno i nerazdvojno
srasti s već opipljivom noći.
Stajao je nepomičan, zadihan, buljeći ovamo-onamo. Zbog
slabašnog, prigušenog svjetla petrolejki, kolibe su se oko njega
crnile u noćnoj tami. Na sve strane, pa čak i u njemu, mrmorili
su bestjelesni, požudno nježni glasovi crnkinja. Bijaše kao da
su se i on i sav muški svijet oko njega vratili tamnoj, toploj,
vlažnoj, prvobitnoj Ženki. Zažarenih očiju, blistavih zuba, s
hladnim dahom na osušenim zubima i usnama, potrčao je pre-
ma najbližoj uličnoj svjetiljci. Od nje je, iz ove crne jame, vodi-
la uska i izrovana uličica uzbrdo k usporednoj ulici. Christmas
trčeći skrene u nju i uzburkana srca izleti oštrom strminom na
gornju ulicu. Tu se zaustavi onako zadihan, iskolačenih očiju,
uzbuñena srca, kao da još ne može ili neće vjerovati da sada
udiše svjež oštar zrak bijelaca.
Onda se umiri. Crnački miris i crnački glasovi nalazili
su se sada iza i ispod njega. Lijevo od njega prostirao se trg
s nagomilanim svjetiljkama: blistavim, drhtavim pticama što
su se zaustavile u letu raširenih krila. Desno se protegao red
uličnih svjetiljki, isprekidan obrezanim, nepomičnim granjem.
Pode dalje, polagano, leñima okrenut trgu, prolazeći ponovno
izmeñu kuća bijelih ljudi. I tu je bilo ljudi na trijemovima i na
stolicama po travnjacima, ali je ovuda mogao mirno prolaziti.
Od vremena do vremena ih je mogao i vidjeti: obrise glava i
nejasne bijele odjeće. Na jednoj osvijetljenoj verandi uza stol
za kartanje sjedilo je četvero ljudi čija su se bijela lica činila oz-
biljna i oštra na niskom svjetlu, dok su gole ruke žena blistale
glatke i bijele iznad otrcanih karata. »To je sve što sam želio«,
pomisli Christmas. »A to zaista nije mnogo.«
Cesta se stala spuštati. No, spuštala se polagano. Njegova
istaknuta bijela košulja i odmjerene crne noge izgubile su se
izmeñu dugačkih sjena, što su se goleme i četverokutne digle
Prema zvijezdama kolovoza: skladišta pamuka, vodoravnog,
92
93
valjkastog rezervoara slična torzu mastodonta bez glave i niza
teretnih vagona. Prešao je prugu, tračnice koje se časkom
nañoše u dvostrukom zelenom bljesku skretničke lampe što
se ponovno okrenula na drugu stranu. Iza pruge je počinjala
šuma. Ali je on stazu nepogrešivo pronašao. Uspinjala se
izmeñu drveća, pa su se svjetla grada počela ponovno javljati
preko doline kojom je tekla pruga. No, Christmas se nije oba-
zirao dok nije stigao na vrh brijega. Otuda je mogao vidjeti
grad, blještavilo i pojedina svjetla, gdje se ulice šire od trga
na sve strane. Mogao je vidjeti ulicu kojom je došao i drugu,
onu koja ga je gotovo izdala; a tamo dalje, u desnom pravcu,
daleki sjajni bedem samoga grada, a u kutu izmeñu njih crnu
udubinu iz koje je pobjegao uzbuñena srca i zažarenih usana. Iz
nje nije ovamo dopiralo nikakvo svjetlo, nikakav dah, ni vonj.
Pružila se ondje onako crna, neprobojna, okružena vijencem
drhtavog kolovoskog svjetla. Mogla je prvobitno biti kakav
kamenolom, pa čak i kakav ponor.
Išao je sigurno, usprkos drveću i tami. Nijednom nije izgu-
bio staze koju nije mogao ni vidjeti. Šuma se protezala jednu
milju. Zatim je izbio na cestu i osjetio prašinu pod nogama.
Sada je mogao vidjeti kako se pred njim nejasno širi svijet,
obzorje. Tu i tamo slabašno su sjajili prozori. No, većina koliba
bila je mračna. Ipak je njegova krv stala ponovno govoriti, go-
voriti. Išao je brzo u njezinu ritmu; prije nego što ih je uopće
mogao i vidjeti ili čuti, prije nego što su se nejasno pojavili iz
sumorne prašine, činilo se da je osjetio, da su crnci. Bilo ih je
petero-šestero, izmiješano, no opet nekako kao u parovima;
na šumu vlastite krvi dopro je ponovno do njega bujni mrmor
ženskih glasova. Koračao je ravno prema njima, koračao brzo.
Opazili su ga i ugnuli se prema rubu ceste, a glasovi umukoše. I
on promijeni pravac i pode za njima, kao da hoće proći izmeñu
njih. Iznenada, kao na kakvu zapovijed, žene se izmakoše na-
trag i zaobiñoše ga, napravivši mu širok prolaz. Jedan muškarac
pode za njima kao da ih tjera pred sobom, obazirući se preko ra-
mena na nj dok je prolazio. Druga se dvojica zaustaviše na cesti,
licem u lice s Christmasom. I Christmas se zaustavio. Činilo se
da se nitko ne miče, a ipak se obojica njih približavahu izdižući
se polako kao dvije sjene. Osjetio je vonj crnca; osjetio je vonj
jeftinih tkanina i znoja. Crnčeva glava, viša od njegove, činila se
prema nebu, kao da se sagnula s neba. — To je bijelac — reče
mirno ni ne okrenuvši glavu. — Što radite tu, bijelce? Tražite
nekoga? — U glasu nije bilo prijetnji. Ali ni poniznosti.
— 'Ajde otuda, Jupe — reče onaj koji je pošao sa ženama.
— Koga tražite, kap'me?10 — upita crnac.
— Jupe — zovne jedna od žena malo povišenim glasom.
— Ajde, već jednom!
Još časak se činilo kao da dvije glave, svijetla i tamna,
lebde u mraku, dišući jedna u drugu. Onda kao da crnčeva
glava otplovi; odnekuda je puhnuo svjež vjetar. Christmas se
okrene polako i, promatrajući ih kako se ponovno rastvaraju i
iščezavaju na blijedoj cesti, osjeti da u ruci drži britvu. Nije bila
otvorena. Nije je držao zbog straha. — Kuje! — reče gotovo
naglas. — Kujini sinovi!
Puhao je vjetar, taman i prohladan. Čak je i kroz cipele osje-
tio prohladnu prašinu. »Koji je to vrag sa mnom?« pomislio je.
Stavi britvu natrag u džep i zaustavi se da zapali cigaretu. Ne-
koliko je puta morao ovlažiti usne da bi mogao držati cigaretu.
U svjetlu šibice mogao je vidjeti kako mu se ruke tresu. »Same
neprilike«, pomisli. — Same proklete neprilike — reče glasno,
krenuvši naprijed. Pogleda na zvijezde, nebo. »Sad mora biti
blizu deset«, pomisli; i tada, gotovo istodobno s tom mišlju,
začu sat na sudnici, dvije milje daleko. Polagano, odmjereno,
jasno, doletjelo je deset udaraca. Izbrojio ih je i zaustavio se
ponovno na osamljenoj, praznoj cesti. »Deset sati«, pomisli,
»i sinoć sam čuo deset udaraca. I jedanaesti. I dvanaesti. No,
Jedan nisam čuo. Možda se bio vjetar promijenio.«
na Juru""" ptain "' crna"ci cap'm), naziv kojim mnogi crnci još i danas
oslovljuju bijelce
94
95
Kad je noćas slušao jedanaest udaraca, sjedio je za srušenim
vratima naslonjen leñima o drvo, dok se iza njega tamna kuća
opet skrivala u svom zapuštenom gaju. Večeras nije mislio
Možda ni ona ne spava. Sada uopće nije mislio; još nije bio počeo
misliti, niti su još glasovi počeli. Sjedio je tako tu, nepokretan,
dok nije čuo kako dvije milje daleko sat odbija dvanaest puta.
Onda se diže i krene prema kući. Nije se žurio. Ni tada nije ni
pomislio Nešto će se dogoditi. Nešto će mi se dogoditi.
Sjećanje vjeruje prije nego što se svijest sjeća. Ono vjeruje
dulje nego što pamti, čak dulje negoli svijest istražuje. Zna sjeća
se vjeruje u hodnik u velikoj dugačkoj unakaženoj zgradi od
tamnocrvene cigle neugodne akustike, začañene više od tuñih
nego od svojih dimnjaka, podignute na bestravnom zemljištu
nabijenu troskom, opkoljenom zadimljenim tvorničkim
predgrañem i ograñenom, poput tamnice ili zoološkog vrta,
deset stopa visokom ogradom od čelika i žice, gdje siročad od-
jevena u jednake plave radne uniforme zaluta svojim vrapčjim
dječjim sopranima nasumce u slučajnim valovima u sjećanje
i nestaje iz njega, ali ipak ostaje postojano u svijesti kao i oni
tmurni zidovi, tmurni prozori po kojima već godinama za
vrijeme kiša čaña iz obližnjih dimnjaka šara pruge poput crnih
suza.
U mirnom i praznom hodniku za vrijeme tihih sati ranog
popodneva bio je, onako miran i staložen kao sjena, nalik
kakvoj sjeni, premalenoj dapače i za pet godina. Nitko u ho-
dniku jednostavno ne bi znao reći kada i kuda je nestao, kroz
koja vrata, u koju sobu. No, u to vrijeme u hodniku nije bilo
nikoga. Znao je to. Radio je to već gotovo godinu dana, sve
odonda kada je, slučajno, otkrio pastu za zube koju je upotre-
bljavala nadglednica kuhinje.
96
97
Kada je jednom ušao u sobu, otišao je bosonog, tiho, ravno
prema umivaoniku i potražio pastu. Promatrao je ljubičasta
crva kako se, gladak i prohladan, polako savija na njegovu prs-
tu pergamenove boje, kadli začu korake na hodniku, a zatim
glasove odmah iza vrata. Možda je prepoznao glas nadglednice.
U svakom slučaju, nije čekao kako bi vidio hoće li ili neće ući.
S pastom za zube u ruci, tiho kao sjena prešao je bosonog sobu
i zavukao se pod zavjesu što je zastirala jedan ugao sobe. Tu se
zgurio medu nježne ženske cipele i obješeno fino žensko rublje.
Čučeći tako, čuo je nadglednicu i njezina pratitelja kako ulaze
u sobu.
Nadglednica tadanijejošznačilazanj ništa osim mehaničkog
pomagača kod jela, hrane, u blagovaonici, pri ceremoniji za
vrijeme ručka u drvenim klupama, koja se pokatkada javlja-
la u njegovoj mašti uopće bez ikakva drugog značenja, osim
kao nešto što izaziva ugodne misli i u što je ugodno i gledati
— mlada, punašna, nježna, ružičasta i bijela, izazivala mu je u
duhu misao na blagovaonicu, na ustima osjećaj nekakva slatka
i ljepljiva jela, a i nečega rumena i tajanstvena. Prvoga dana
kada je pronašao pastu za zube u njezinoj sobi, otišao je ravno
onamo, iako nikada nije ni čuo za pastu za zube, kao da je već
znao da ona ima nešto tako i da će on to pronaći. Prepoznao je
i glas njezina pratitelja. Bio je to mladi stažist kotarske bolnice,
pomoćnik kotarskog liječnika, a bio je poznat i u kući gdje ga
još nisu smatrali za neprijatelja.
Sada je, iza zastora, bio na sigurnom. Kada iziñu, ostavit
će pastu za zube i otići. I tako je čučao iza zastora i slušao, a
da nije ni prisluškivao, napeti ženski glas kako šapće: — Ne!
Ne! Ne tu! Ne sada! Uhvatit će nas. Netko će... Ne, Charlev!
Molim te! — Muškarčeve riječi uopće nije mogao razumjeti.
I njegov glas je bio tih. Odjekivao je surovo, kao što su mu se
tada činili svi muški glasovi, jer je još bio premlad da pobjegne
iz ženskog svijeta, da užije onaj kratki odmor prije nego što se
ponovno vrati u nj, da u njem ostane sve do trena svoje smrti.
Čuo je i druge zvukove koje je prepoznao: povlačenje nogu,
okretanje ključa u vratima. — Ne, Charlev! Charlev! Molim
te! Molim te, Charlev — šaptao je ženski glas. Čuo je i druge
zvukove, šuštanje, šaptanje, a ne riječi. Nije prisluškivao, samo
je čekao i mislio, bez nekog naročitog zanimanja i pažnje, da
je to neobičan sat za lijeganje u krevet. Kroz zavjesu ponovno
dopre slabašan ženski šapat: — Bojim se! Požuri se! Požuri!
Čučao je medu cipelama i rubljem s blagim ženskim miri-
som. Osjetio je samim opipom kako se, prije valjkasta pasta,
spljoštila. Ne vidjevši je, po njezinu je okusu zamišljao kako
mu se prohladni, nevidljivi crv svija na prstu i bridak mu se i
sladak automatski razmazuje po ustima. Obično bi uzeo samo
jedan zalogaj, pa bi zatim pastu ostavio i izišao iz sobe. Čak
je i u svojoj petoj godini znao da ne smije uzeti više od toga.
Možda ga je životinjski instinkt upozoravao da bi obolio kada
bi uzeo više; možda ga je ljudski instinkt upozoravao da će
ona primijetiti ako uzme više. Sada je prvi put uzeo više paste.
Skriven, u očekivanju, uzeo je sada mnogo više. Pipanjem je
mogao osjetiti kako se tuba smanjuje. Stao se znojiti. Onda
ustanovi da se već otprije znoji, da već neko vrijeme ni ne radi
ništa drugo nego se znoji. Sada više nije ništa čuo. Vjerojatno
ne bi bio čuo ni da je puška opalila iza zastora. Činilo se da se
sav unio u se i motri sebe kako se znoji, i motri sebe kako maže
usta još jednim komadom paste koju želudac više nije želio i
odbijao je primiti. Nepomičan, duboko zamišljen, izgledao je
kao da se zaustavio sam nad sobom i čeka kao kemičar u svom
laboratoriju. Nije trebao dugo čekati. Najednom se pasta, koju
je već bio progutao, podiže u njemu nastojeći izići van, na svjež
zrak. Više nije bila slatka. Čučao je u tami iza zavjese, nabije-
nom ružičastim, ženskim mirisom i, s ljubičastom pjenom na
ustima, osluškivao svoju unutrašnjost i zbunjenim fatalizmom
očekivao ono što se uskoro trebalo dogoditi. Tada se i dogodi-
O-" Ha, tu sam! — reče sam sebi, predavši se potpuno, bez
otpora.
98
99
Kada je zastor povučen, nije ni podigao oči. Kada ga ruke
povukoše grubo, usred povraćanja, nije se opirao. Visio je mlo-
havo u rukama i gledao, obješene gubice i staklenih idiotskih
očiju, u lice koje više nije bilo nježno, ružičasto-bijelo, nego
okruženo divljom raskuštranom kosom, čije su ga glatke vrpce
nekoć podsjećale na bombone. —Ti mali štakore! — procije-
dila je slabim, bijesnim glasom. —Ti štakore mali! Ti ćeš mene
špijunirati! Malo crnačko kopile!
Nadglednica je imala dvadeset sedam godina — dakle bila
je dosta stara da se odluči na pokoji ljubavni rizik, no još uvijek
dosta mlada da posveti veliku pažnju, ne toliko ljubavi, koliko
tome da je ne uhvate na djelu. A bila je i toliko glupa da je mis-
lila, da petogodišnje dijete ne samo da može zaključiti istinu iz
onoga što je čulo nego da će i pripovijedati o tome, kao što bi
odraslo čeljade učinilo. Pa kad joj se sljedeća dva dana činilo da
ne može pogledati nikamo ni otići nikamo a daje dijete ne pro-
matra dubokim, ozbiljnim, ispitivačkim pogledom životinje,
stala mu je pripisivati sve više svojstava odrasla čovjeka: mislila
je da on ne samo da namjerava sve ispričati nego da to odlaže
namjerno, samo da produlji njezine patnje. Nikada nije ni po-
mislila da i on misli o sebi da je uhvaćen u grijehu, da ga muči
to odlaganje kazne i da joj se postavlja na put u želji da to već
jednom završi, da dobije svoju porciju batina, izravna račune
i prekriži ih.
Drugoga dana bila je gotovo očajna. Noću nije spavala.
Najveći dio noći preležala je sva napeta, stežući ruke i zube,
dašćući od bijesa i užasa, i, što je najgore, od žaljenja: onog
slijepog bijesa u želji da vrati vrijeme barem za jedan sat, jednu
sekundu. To je neko vrijeme isključilo i samu ljubav. Mladi
liječnik značio je sada za nju manje od sama djeteta; bio je
obični uzročnik njezine nesreće, a ne njezina spasa. Ne bi mo-
gla reći koga više mrzi. Ne bi, dapače, mogla reći ni kada spava,
ni kada je budna. Jer joj je uvijek pred očima ili zjenicama
lebdjelo ono mirno, ozbiljno, neizbježno lice pergamentne
boje kako je promatra.
Trećega je dana izišla iz stanja obamrlosti i polusna, tijekom
kojeg je po danu i pred drugima nosila svoje vlastito lice kao
bolnu masku u namještenoj grimasi obmanjivanja, koja nije
smjela popustiti. Trećeg se dana odlučila. Lako ga je pronašla.
Bilo je to u hodniku, praznom hodniku za vrijeme odmora
poslije ručka. Bio je u hodniku, bez ikakva posla. Možda ju
je pratio. Nitko ne bi mogao reći je li ju tu čekao ili nije. Nije
se začudila kada ga je našla, a on ju je čuo i okrenuo se, i nije
se začudio kad ju je vidio: dva lica, jedno koje više nije bilo
ružičasto-bijelo, i drugo, ozbiljno, mirnih očiju na kojem se
nije vidjelo savršeno ništa, osim čekanja. »Sada ću napokon
završiti i s tim«, pomislio je.
— Slušaj — reče žena. Onda se zaustavi, gledajući u nj.
Činilo se kao da ne može smisliti što će reći. Dijete je čekalo
mirno, nepomično. Mišići na leñima polagano i postupno
se napeše i ukrutiše kao daska. — Kaniš li govoriti? — upi-
tala je.
Nije odgovorio. Mislio je da bi svatko na svijetu morao
znati da bi on o svem na svijetu prije govorio nego o pasti
za zube i povraćanju. Nije joj gledao u lice. Promatrao joj je
ruke i čekao. Jedna od njih bila je stegnuta u džepu na suknji.
Vidio je kroz platno da je čvrsto stisnuta. Još nikada ga nitko
nije udario šakom. Niti je još ikada čekao tri dana kako bi bio
kažnjen. Kada je vidio kako izvlači šaku iz džepa, pomislio je
da će ga udariti. No nije; šaka se samo otvorila pred njegovim
očima. U njoj je ležao srebrni dolar. Šaptala je tihim, naglim
glasom, iako je oko njih hodnik bio prazan. — Za to možeš
kupiti mnogo toga. Cijeli dolar. — Dječak nije nikada prije
vidio dolara, premda je znao što je to. Pogleda u nj. Želio ga je
kao što je želio i sjajne poklopce s pivske boce. Ali nije vjerovao
a «mu ga dati, jer ga ni on ne bi dao njoj da je njegov. Nije
Znao što zapravo hoće od njega. Očekivao je da ga istuče, pa da
100
101
p
ga pusti. Njezin glas je nastavljao naglo, brzo, napeto: — Cijeli
dolar. Vidiš? Koliko možeš kupiti za nj? Da cijeli tjedan jedeš
svaki dan ponešto. A drugi ću ti mjesec možda dati još jedan.
Nije se micao ni govorio. Kao da je isklesan, kao velika
igračka: malen, nepomičan, okrugle glave i okruglih očiju, u
kombinezonu. Bio je nepomičan od zapanjenosti, iznenañenja,
užasa. Dok je gledao dolar, izgledao je kao da gleda niz pasta za
zube naslaganih poput drva, beskrajno i užasno. Cijelo mu se
biće svijalo u snažnome, strašnom grču. — Neću više — reče.
»Neću nikada više«, pomislio je.
Onda se više nije ni usudio pogledati joj u lice. Osjećao ju
je, čuo je njeno dugo drhtavo disanje. Evo, sad će na, prostruji
mu mozgom. No, nije ga ni stresla. Samo gaje držala čvrsto, ali
ga nije tresla, kao da ni njezine ruke ne znaju što bi uradile. Lice
joj je bilo tako blizu njegova, da je mogao osjetiti njezin dah na
svome obrazu. Nije morao ni podići oči da bi znao kakvo joj je
sada lice. — Govori! — viknula je. — Onda, govori! Ti malo
crnačko kopile! Kopile crnačko!
To je bilo trećega dana. Četvrtoga se dana potpuno umi-
rila, ali je i potpuno poludjela. Više nije pravila nikakvih
planova. Njezini daljnji pothvati razvijali su se kao po ne-
kom predviñanju, kao da su joj dani i neprospavane noći, u
kojima je iza mirne maske hranila svoj strah i bijes, usmjerili
psihu pravcem prirodne ženske nepogrešivosti za spontano
shvaćanje zla.
Sada je bila potpuno mirna. Privremeno se čak oslobodila i
osjećaja žurbe. Kao da je sada imala dovoljno vremena ispitati
sve oko sebe i izraditi svoj plan. Promatrajući svoju okolinu,
pogled, duh i misao joj se uputiše smjesta ravno i potpuno
vrataru koji je sjedio na ulazu u ložionicu. U tome nije bilo
nikakva logičnog zaključivanja, ni planiranja. Izgledalo je je-
dnostavno, kao da je na trenutak pogledala iz same sebe, kao
putnik iz kola, i, nimalo iznenañena, ugledala toga maloga,
zamazanog čovjeka gdje sjedi na pletenom stolcu na začañalim
vratima i kroz naočale, obrubljene čelikom, čita knjigu na ko-
ljenima — figuru, gotovo predmet, za koji je već pet godina
znala da postoji a da ga nijednom nije pravo ni pogledala. Na
cesti mu ne bi ni prepoznala lice. Prošla bi pokraj njega ni ne
primijetivši ga, iako je bio živ čovjek. Život joj se činio sada
ravan i jednostavan kao kakav hodnik, na čijem je kraju sjedio
on. Uputila se odmah k njemu i našla se na prljavoj stazi još
prije nego što je shvatila da je i pošla.
On je sjedio na pletenom stolcu na vratima, s otvorenom
knjigom na koljenima. Kada mu se približila, vidjela je da je
to Biblija. No to je primijetila samo onako uz put, kao što bi
mu primijetila muhu na nozi. — I vi ga mrzite — rekla je.
— I vi pazite na nj. Vidjela sam vas. Ne recite ne. — Podigao
je oči prema njoj, pomakavši naočale nad obrve. Nije bio
star čovjek. Sadašnje mu zanimanje nije pristajalo. Bio je jak
čovjek, u naponu snage; čovjek koji bi trebao živjeti krepkim,
djelatnim životom, ali kojega je nešto, prilike ili vrijeme, izdalo
i snažno tijelo i misli četrdesetpetogodišnjaka bacilo u taj mirni
rukavac, koji bi odgovarao čovjeku od šezdeset ili šezdeset pet
godina. — Vi znate — nastavila je. — Vi ste znali i prije nego
su ga druga djeca stala nazivati Niggerom. Došli ste ovamo u
isto vrijeme kad i on. Niste radili ni mjesec dana ovdje, kada ga
je Charlev našao, one božične noći, dolje na stubama. Recite
mi. — Vratarevo je lice bilo okruglo, pomalo mlohavo, vrlo
neuredno, s neurednom neobrijanom bradom. Oči su mu bile
posve jasne, posve sive i posve hladne. A bile su i posve lude.
No, žena to nije zamijetila. Ili joj se možda nisu činile lude. I
tako se suočiše jedno s drugim na vratima posutim ugljenom;
lude oči gledahu u lude oči, lud glas govorio je ludom glasu, ali
tako tiho i mirno i jednostavno kao kod dvoje zavjerenika. —
Motrim vas već pet godina — govorila je, vjerujući da govori
istinu — kako sjedite tu, na tom istom stolcu i promatrate nje-
ga. Nikada ne sjedite tu, nego samo kada su djeca na dvorištu.
lm iziñu, donosite ovaj stolac ovamo na vrata i sjedate ovdje,
102
103
otkud ih možete vidjeti. Motrite ga i slušate drugu djecu kako
ga zovu Nigger. Eto, to radite. Znam ja. Došli ste ovamo samo
zbog toga, da ga promatrate i mrzite. Bili ste ovdje spremni
kako bi ga dočekali kada doñe. Možda ste ga i donijeli i ostavili
na onim stubama ondje. No, svakako, vi znate. A i ja znam.
Kada on progovori, mene će istjerati. I Charlev će... može...
Recite mi. Recite mi odmah.
— Ah! — odgovori vratar. — Znao sam da će ostati ovdje
da bi vas uhvatio, kada Bog to odredi. Znao sam. Znam tko ga
je postavio ondje, kao opomenu i osudu bludničenja.
— Da. Bio je iza samog zastora. Blizu kao vi sada. Recite
mi. Vidjela sam vam oči, kad ste ga gledali. Motrila sam vas.
Pet godina.
— Znam. Znam ja što je zlo. Zar ga nisam sam podigao i pos-
lao u Božji svijet? Oskvrnjenje samog lica Božjega! Pred ustima
dječice Gospod to nikad ne skriva. Čuli ste ih. Ja im nikada nisam
rekao to, ni da ga nazivaju imenom koje odgovara njegovoj pravoj
prirodi, imenom njegova prokletstva. Nikada im nisam rekao.
A oni znadu. Rečeno im je, ali ja im nisam rekao. Ja sam samo
čekao Gospodnju volju, kada bude smatrala da je došao trenutak
da to odcrije svem živom svijetu. I sada dolazi. To je znak utisnut
ponovno u ženskom grijehu i bludničenju.
— Da. Ali što da ja radim? Recite mi.
— Čekajte. Kao što sam i ja čekao. Pet sam godina čekao
Gospoda da se gane i pokaže svoju volju. I pokazao ju je. I vi
čekajte. Kada bude spreman za to, objavit će svoju volju onima
koji imaju pravo donositi odluke.
— Da. Odluke.
Buljili su mirno jedno u drugo, dišući tiho.
— Gospodi! Kada bude htio, otkrit će njoj.
— Mislite li time da bi ga gospoda, kada bi znala, otjerala?
Da. Ali ja ne mogu čekati.
— No ne možete juriti Gospoda. Zar nisam ja čekao pet
godina?
1
Ona stade lagano tući rukom o ruku. — Ali, zar ne vidite?
Možda je Gospodnji put to; da mi vi kažete. Jer vi znate. Možda
je to Njegov put: da vi kažete meni, a ja gospodi. — Njezine
lude oči bijahu mirne, njen glas strpljiv i miran: samo su joj se
ruke lagano neprestano micale.
— Čekat ćete onako kao što sam ja čekao — reče čovjek.
-— Vi osjećate težinu Gospodnje pravedne ruke možda svega
tri dana. A ja živim pod njom već pet godina, iščekujući nje-
govu volju, jer je moj grijeh teži nego vaš. — Iako ju je gledao
ravno u lice, činilo se da je uopće ne vidi, barem ne očima.
Široko otvorene, hladne kao led, fanatične, izgledale su kao
slijepe. — Prema onome što sam ja učinio i što sam prepatio
kako bih to okajao, vaše djelo i vaše ženske patnje ne znače ni
koliko crno pod noktom. Ja sam svoje breme nosio pet godina,
a tko ste vi da požurujete Svemogućeg Boga s vašim sitnim
ženskim gnusobama?
Ona se smjesta okrenu. — Dobro. Ne morate mi kazati. Ja,
svejedno, znam. Znala sam cijelo vrijeme da u njemu ima crne
krvi. — Vraćala se kući. Sada nije išla brzo i strašno je zijevala.
»Sad samo moram pronaći način kako djelovati na gospodu da
mi to povjeruje. On joj neće reći, da me podupre.« Zijevnula je
ponovno, strahovito, tako da joj na licu ne bje ništa osim zijeva,
a onda i zijeva nestade. Upravo se sjetila nečega drugoga. Prije
nije mislila na to, ali je vjerovala da jest, da je to odavna znala,
jer joj se činilo tako ispravnim: njega ne treba samo premjestiti;
njega treba kazniti, jer joj je zadao toliko straha i brige. »Poslat
ce ga u crnačko sirotište«, mislila je. »Naravno. Morat će.«
Nije odmah ni otišla k ravnateljici. Pošla je onamo, ali um-
jesto da skrene prema vratima ureda, primijeti da ih je prošla i
pošla uz stube, i da se penje njima. Kao da je pratila samu sebe
da bi vidjela kuda će. Na hodniku, koji je bio miran i prazan,
Z1jevnu ponovno, s najvećim olakšanjem. Ude u sobu i zaključa
Vrata, skine haljinu i legne u krevet. Zastori su bili spušteni, pa
Je u jakom polumraku mirno ležala na leñima. Oči je sklopila,
104
105
a lice joj bješe prazno i mirno. Nakon nekog vremena stade
širiti noge i polako ih stiskati, osjetivši kako joj preko njih klizi
plahta, svježa i glatka, a zatim topla i glatka. Misli kao da su joj
se zaustavile izmeñu sna koji joj nije dolazio na oči već tri noći, i
sna koji će sad naužiti, spremna da ga primi otvorena tijela, kao
daje san muškarac. »Jedino trebam djelovati na gospodu kako
bi povjerovala«, pomisli. A onda nastavi: Izgledat će upravo kao
grašak u tavi punoj kavina zrnja
To je bilo popodne. Te večeri, u devet sati, upravo se pono-
vno svlačila kada je čula vratara kako dolazi hodnikom prema
njezinim vratima. Nije znala, niti je mogla znati tko je to, a
onda je nekako pogodila, dok je slušala njegove odmjerene ko-
rake i zatim kucanje na vratima, koja su se već bila počela otva-
rati prije nego što je mogla skočiti k njima. Nije vikala nego
je skočila k vratima, uprijevši se svom svojom težinom da bi
ih zadržala. — Svlačim se! — reče slabim, zamirućim glasom,
znajući tko je. On ne odgovori, ali je čvrsto i uporno pritiskao
vrata koja se polako otvarahu, sve više i više. — Ne možete
ući! — viknu ona tiho kao da šapće. — Zar ne znate da oni...
— Glas joj je bio uzbuñen, malaksao, očajan. On ne odgovo-
ri. Ona je pokušavala zadržati, zaustaviti polagano otvaranje
vrata. — Pustite me da se obučem, pa ću izići van. Hoćete li?
— govorila je slabim šaptom, laganim, umiljavajućim tonom,
kao što se govori djetetu ili luñaku da ga se udobrovolji, obma-
ne: — Pričekajte, lijepo. Čujete li? Hoćete li pričekati? — Nije
joj odgovorio. Samo su se vrata otvarala polagano, nezadrživo.
A ona, oduprta o vrata, bez ičega na sebi osim donjega rublja,
podsjećala je na lutku u kakvoj burleski u kojoj se prikazuje ot-
mica ili očaj. Odupirući se o vrata, obješene glave, nepomična,
izgledala je kao da je uronila u najdublje misli, kao kada se
lutka, usred scene, pokvari i tako ostane. Onda se okrene, pusti
vrata i zgrabivši, a da je nije ni pogledala, neku haljinu, skoči
natrag u krevet i okrenu se licem prema vratima, motajući i
gužvajući haljinu na prsima. On je već ušao: bilo je očito da ju
je promatrao i čekao za sve to vrijeme njezina slijepog batrganja
i beskonačne žurbe.
Još uvijek je nosio svoj radni kombinezon, a sada i šešir.
I opet se činilo kao da je njegove hladne luñačke sive oči ne
vide, da uopće ne gledaju u nju. — Da sam Gospod doñe u
sobu neke od vas — reče — vi biste pomislili da je došao zbog
bludničenja. — I nastavi: — Jeste li joj rekli?
Žena je sjedila na krevetu. Činilo se kao da polako uranja u
nj, stežući haljinu i promatrajući ga blijeda lica: — Rekla joj?
— Sto kani s njim?
— Sto kani? — Promatrala ga je: one sjajne, mirne oči, za
koje bi se moglo reći da ne gledaju toliko u nju koliko je oma-
taju. Usta joj se objesiše kao u idiota.
—Kamo ga kane poslati? — Ona ne odgovori. — Ne lažite
mi, ne lažite Gospodu Bogu. Poslat će ga u kakvo crnačko
sirotište. — Usta joj se zatvoriše. Kao da je napokon shvatila o
čemu govori. — Da. Sjetio sam se. Poslat će ga u neko sirotište
za crnačku djecu. — Ona ne odgovori, ali ga je sada promatrala
mirnim, malo uplašenim, ali i tajanstvenim očima kao da nešto
važe. Sada je i on gledao nju; činilo se kao daje oči usredotočio
na njezinu obliku i biću.
— Odgovori mi, Jezebelo! — povikao je.
— Pssssst! — odgovori ona. — Da. Morat će ga. Kada
ustanove...
— Ah — reče on. Oštri mu je pogled popustio. Oči mu se
otkačiše od nje, ali je ponovno omotaše. Promatrajući ih, njoj
se učinilo da u njima vidi sebe manju od ičega, beznačajnu
poput kakva prutka što plovi vodom. Onda mu oči postadoše
gotovo ljudske. Stao se ogledavati po uskoj sobi kao da je
nikad prije nije vidio: intimnu sobu, toplu, neurednu, punu
ružičastog mirisa žene. — Žensko dubrište — reče. — Pred
icem Gospoda. — Okrene se i iziñe. Malo kasnije žena se di-
g a. Stajala je neko vrijeme stežući haljinu, nepokretna, buljeći
lotski u prazna vrata, kao da se ne može sjetiti što bi trebala
106
107
uraditi. Onda poleti. Skoči k vratima, baci se na njih, zalupi
njima i zaključa ih, nasloni se na njih i sva zadihana stegne
objema rukama ključ koji je već bila okrenula.
Sutradan nije za vrijeme doručka bilo ni vratara ni dječaka.
Nikakav im se trag nije mogao naći. Odmah su obavijestili
policiju. Pronašli su otključana neka sporedna vrata, čije je
ključeve imao vratar.
—To je zato jer zna — rekla je nadglednica upraviteljici.
— Što zna?
— Da je ono dijete, da je mali Christmas nigger.
— Što? — upita upraviteljica. Zavaljena u naslonjaču,
gledala je mladu ženu. — Oh... ne vjerujem — vikne. — Ne
vjerujem!
— Ne morate vjerovati — reče druga. — Ali on to zna.
Zbog toga ga je i odveo.
Upraviteljica je prešla pedesetu. Imala je mlohavo lice, slabe,
dobre, razočarane oči. — Ne vjerujem! — rekla je. Ali je trećeg
dana poslala po nadglednicu. Izgledala je kao da se odavno nije
naspavala. Nadglednica je, naprotiv, bila sasvim svježa i čila.
Nije se uzbudila kada joj je upraviteljica rekla novost: pronašli
su čovjeka i dijete. —- U Little Rocku — rekla je upraviteljica.
— Pokušao je smjestiti dijete u neko tamošnje sirotište. Mislili
su daje lud, pa su ga zadržali dok nije došla policija. — Gledala
je u mladu ženu: — Vi ste mi rekli... Neki dan ste mi rekli...
Otkuda to znate?
Nadglednica ne odvrati pogleda: — Nisam. Nisam uopće
imala pojma. Naravno, znala sam da to ne znači ništa, što su ga
ostala djeca zvala Niggerom...
— Niggerom? — upita upraviteljica. — Ostala djeca?
— Godinama ga zovu Niggerom. Ponekad mislim da djeca
imaju neki dar da prepoznaju stvari koje odrasli ljudi, vaših i
mojih godina, ni ne vide. Djeca i starci kao on, onaj starac.
Zato je uvijek sjedio dolje pred vratima, dok su se djeca igrala
u dvorištu: motrio je to dijete. Možda je otkrio jer je čuo djecu
gdje ga zovu Niggerom. Ali je možda znao i otprije. Sjećate
li se da su došli nekako u isto vrijeme. On nije radio ovdje ni
mjesec dana prije one noći... onoga Božića, sjećate li se... kada
je Charl... kada su našli dijete na stubištu? — Govorila je brzo,
promatrajući zaprepaštene, ukočene oči starije žene, uprte u
njezine, kao da ih ne može skinuti s njih. Nadgledničine oči
bijahu ljupke i nevine. — I tako smo neki dan razgovarali, a
on kao da je želio reći mi nešto o djetetu. Nešto je htio kazati,
meni ili bilo kome, ali na kraju možda nije imao hrabrosti i
nije rekao, pa sam otišla. Nisam više uopće ni mislila na to.
Bila sam potpuno zaboravila, kadli... — Zaustavila se. Proma-
trala je upraviteljicu dok joj se lice ne ozari izrazom iznenadne
spoznaje da se nečega sjetila; nitko ne bi znao reći pretvara li
se ili ne. — Eto, zato... Zato je meni sada sve jasno. Sve, što
se dogodilo baš dan prije nego su otišli, nestali. Bila sam na
hodniku i išla u svoju sobu... Bilo je to istoga onog dana kada
sam govorila s njim i kada mi je odbio reći ono što mi je počeo
govoriti... Kadli mi najednom priñe i zaustavi me. Učinilo mi
se to čudno, jer ga nikada prije nisam vidjela u kući. I reče mi...
a govorio je kao luñak i izgledao je kao luñak. Prestrašila sam se,
tako prestrašila da se nisam mogla pomaknuti, a on se ispriječio
na hodniku... i rekao: »Jeste li joj rekli?«, a ja pitam: »Kome?
Kome i što?«. I onda sam shvatila da misli na vas: da sam vam
rekla, da je htio da mi kaže nešto o djetetu. Ali nisam znala što
misli jesam li vam rekla, pa sam htjela viknuti u pomoć, ali on
reče: »Sto će upraviteljica uraditi ako dozna?«. Nisam znala što
da mu odgovorim, ni kako da mu umaknem, kada on reče:
»Ne trebate mi reći. Znam što će uraditi. Poslat će ga u neko
sirotište za crnce.«
?— Za crnce?
— Ne znam kako to da tako dugo to nismo primijetili,
ogledajte mu samo lice, oči i kosu. Naravno, strašno je. Ali
mislim da će morati onamo.
Slabe, zabrinute upraviteljičine oči poprimiše iza naočala
108
109
neki preplašen, zgusnut izraz, kao da ih pokušava prisiliti na
nešto izvan njihove fizičke sposobnosti.
— Ali, zašto je htio odvesti dijete odavde?
— Hm, želite li znati što ja mislim... Ja mislim da je lud.
Da ste ga mogli vidjeti na hodniku one no... dana, kao što sam
ga ja vidjela. Naravno da nije zgodno za dijete da ode u crnački
dom nakon ovoga, nakon što je živjelo s bijelcima. Nije njegova
krivnja što je takav. Ali nije ni naša... — Zaustavila se i stala
motriti upraviteljicu. Iza naočala, oči starije žene bijahu još
uvijek uplašene, slabašne, beznadne; usta su joj drhtala kada je
počela govoriti. I riječi su joj zvučale beznadno, ali bijahu dosta
odreñene, dosta odlučne.
—Moramo ga nekamo smjestiti. Moramo ga odmah smjes-
titi. Kakve sve molbe imamo? Hoćete li mi dodati arhivu...
Kada se dijete probudilo, nosili su ga. Bilo je hladno i tam-
no kao u rogu. Nosili su ga niza stube tiho i beskrajno pažljivo.
Izmeñu sebe i ruke koja ga je držala osjećao je stisnut svežanj,
za koji je znao da je njegovo odijelo. Nije plakao ni vikao. Po
vonju, zraku, znao je gdje je, na stražnjim stubama što vode od
sobe u kojoj se, otkad god se sjeća, medu četrdeset drugih na-
lazio i njegov krevet — dolje prema pokrajnjim vratima. Znao
je po mirisu i to da je osoba koja ga nosi muškarac. Ali nije
galamio, nego je ostao miran, mlitav, kao onda dok je spavao,
i, ležeći visoko na nevidljivim rukama, spuštao se polako niza
stube prema pokrajnjim vratima kuda se izlazilo na igralište.
Nije znao tko ga nosi. Nije ga to ni uznemirivalo, jer je
vjerovao da zna kamo ide. Ili, barem, zašto ide. Sjeća se: bilo je
to prije dvije godine, kada mu je bilo tri. Jednoga dana nestala
je neka dvanaestogodišnja djevojčica koja se zvala Alice. Volio
ju je, barem toliko da joj je dopustio da ga malko mazi; možda
zbog toga. I činilo mu se da je zrela i gotovo velika kao i odrasle
ženske koje odlučuju o njegovoj hrani, pranju i spavanju, s jedi-
nom razlikom što mu nije bila, niti će mu ikada biti neprijatelj.
no
Jedne ga je noći probudila. Pozdravila se s njim, ali on to nije
znao. Bio je sanljiv i malo ojañen, napo budan, ali joj je oprostio
jer je uvijek nastojala biti mu dobra. Nije znao da je plakala, jer
nije znao da odrasli ljudi plaču, a kada je to naučio, izgubio ju je
iz sjećanja. Zaspao je ponovno dok se vrtjela oko njega, a idućeg
je jutra nije bilo. Nestala je, ne ostavivši za sobom nikakva traga
pa čak ni jedne haljine, a krevet u kojem je spavala zauzeo je od-
mah neki novi dječak. Nikada nije doznao kamo je otišla. Toga
je dana čuo nekoliko starijih djevojčica, koje su joj pomogle
kod odlaska, kako istim tihim, potajnim šuštanjem, kojim šest
mladih djevojaka sprema sedmu na udaju, govore prigušeno o
novoj haljini, novim cipelama i kolima što su je odvezla. Onda
je shvatio da je otišla zauvijek, da je nestala iza željeznih dveri u
čeličnoj ogradi. Činilo mu se da ju je tada, u trenu iščeznuća iza
bučno zatvorenih dveri preraslu u junakinju, vidio kako nestaje,
a da se ne smanjuje u nešto bezimeno i veličanstveno, kao zalaz
sunca. Prošlo je više od godine dana prije nego što je spoznao
da ona nije bila prva, niti da će biti posljednja. Da ih je bilo
više nego samo Alice, koji su u novoj haljini ili kombinezonu s
lijepim malim zavežljajem, katkada manjim od kutije za cipele,
nestali iza bučno zatvorenih dveri. Vjerovao je da se to sada
dogaña s njim. Vjerovao je da sada zna kako su svi odlazili, a da
nisu ostavili ni traga za sobom. Vjerovao je da su sve iznosili kao
njega sada, u mrklu noć.
Već je osjetio vrata. Bila su sasvim blizu. Znao je točno
koliko je još nevidljivih stuba preostalo, po kojima će se
čovjek koji ga nosi spuštati beskrajno pažljivo i tiho. Osjećao
je na obrazu mirno, brzo, toplo disanje čovjeka; ispod sebe je
osjećao napete i ukočene ruke i meki svežanj, za koji je znao
da je njegovo odijelo, pokupljeno na brzinu u mraku. Čovjek
se zaustavio. Kako se sagnuo, tako se djetetove noge spustiše
1 dotakoše pod, a prsti mu se podigoše s daske hladne poput
željeza. Prvi put progovori čovjek. — Ispravi se! — rekao je.
Tada je dijete saznalo tko je.
ni
Prepoznalo je smjesta čovjeka, i nije se iznenadilo. Izne-
nadila bi se upraviteljica kada bi znala kako ono dobro poz-
na toga čovjeka. Nije znao čovjekova imena, a u tri godine,
otkako se služi svojim čulima, nisu izmijenili ni sto riječi. No
u njegovu je životu taj čovjek bio jasnije biće nego itko drugi,
ne izuzimajući ni onu djevojku Alice. Dijete je, čak i u svojoj
trećoj godini, znalo da medu njima postoji nešto o čemu ne
treba govoriti. Znalo je da nikada nije provelo na igralištu ni
jednog trena a da ga čovjek nije promatrao sa stolca ložionice,
i da ga je promatrao dubokom, nesmanjenom pažnjom. Daje
dijete bilo starije, ono bi možda mislilo: Mrzi me i boji me se. I
to toliko da me ne može ispustiti iz vida. Kada bi u tim godinama
imao veći rječnik, mogao bi misliti: Evo po čemu se razlikujem
od drugih: jer me neprestano promatra. Prihvatio je to. Zato se
nije iznenadio kada je otkrio tko ga je uzeo u snu iz kreveta i
spustio dolje; stojeći u dubokom hladnom mraku uzvrata, dok
mu je čovjek pomagao da se obuče, mogao je misliti: Mrzi me
toliko da, dapače, pokušava spriječiti da se ne dogodi nešto što mi
se ima dogoditi.
Dršćući, oblačio se poslušno, što je brže mogao. Obojica
su nespretno prtljala oko njegovih haljinica i navlačili ih na nj
kako bilo. — Cipele — rekao je čovjek zamirućim šapatom.
— Ovdje su. — Dijete je sjelo na hladan pod kako bi obulo
cipele. Čovjek ga se tada nije doticao, ali je dječak mogao čuti,
osjetiti, da se i čovjek sagnuo i da nešto radi. »I on obuva cipe-
le«, pomisli dijete. Čovjek ga se ponovno dotakao i, pipajući
naslijepo, diže ga na noge. Cipele su mu bile razvezane. Još ih
nije naučio sam svezati. Nije rekao čovjeku da su razvezane.
Nije davao od sebe nikakva glasa. Samo je stajao tako, a onda
ga neki veći haljetak omota svega — po vonju je znao da pri-
pada čovjeku — i osjeti kako ga je ponovno podignuo. Vrata
se otvoriše, odškrinuše. U kuću provali hladan zrak i svjetlo
uličnih svjetiljki; mogao je vidjeti svjetla i blijede tvorničke
zidove, a prema zvijezdama visoke dimnjake bez dima. Čelična
112
pnm.etio, niti se torne J^
' -Pomična maJena
evezanim cil JZ
N°
* ni/c
an «*jao na UgJu
113
Možda je svojom dječjom slutnjom znao cijelo to vrijeme ono
što čovjek nije znao: da to neće, ne može trajati dugo. S vlaka je
ponovno vidio iste brežuljke, ista drveća, iste krave, ali s druge
strane i drugog pravca. Policajac mu je dao hrane. Bila je to
opet šunka s kruhom, ali je nije izvadio iz papira. Primijetio je
to, ali nije rekao ništa; možda nije ništa ni mislio.
Bio je sada ponovno kod kuće. Možda je očekivao da će
ga kazniti kada se vrati, ali nije očekivao da će saznati točno
zbog kakva zločina, jer je već bio naučio da iako djeca mogu
gledati odrasle kao odrasle, odrasli ne mogu nikada gledati na
djecu drukčije nego kao na odrasle. Već je zaboravio aferu s
pastom za zube. Sada je izbjegavao nadglednicu onako kako ju
je, prije mjesec dana, dočekivao na putu. Bio je toliko zaposlen
tim izbjegavanjem da je već odavno zaboravio razlog tome.
Uskoro je zaboravio i na putovanje, jer nikad nije doznao da
postoji ikakva veza izmeñu toga. Pokatkad bi i pomislio na to,
maglovito i nejasno. No to je bilo samo onda kada bi pogledao
prema vratima ložionice i sjetio se čovjeka koji je običavao
sjediti ondje i promatrati ga, a koji je sada nestao, potpuno, a
da nije ostavio za sobom nikakva traga, pa čak ni svoj stolac na
vratima, kao što su već radili svi koji su odlazili odavle. Dijete
nije ni mislilo niti je ispitivalo kamo je mogao otići.
Jedne večeri doñoše u školsku sobu i uzeše ga. Bilo je to
dva tjedna prije Božića. Dvije ga mlade žene — medu njima
nije bilo nadglednice — odvedoše u kupaonicu, opraše ga,
počešljaše mu ovlaženu kosu, obukoše ga u isti kombinezon i
odvedoše u upraviteljičin ured. U uredu je sjedio neki čovjek,
stranac. Pogledao je čovjeka i shvatio je sve prije nego što je
upraviteljica išta rekla. Možda je sjećanje izazvalo svijest i svijest
se počela sjećati; možda čak želja, jer je s pet godina dijete još
premlado da okusi toliko očaja, da se može ponadati. Možda
se iznenada sjetio vožnje vlakom i hrane, jer ni sjećanje nije išlo
mnogo dalje od toga. — Josipe — reče upraviteljica — bi li
htio živjeti na selu kod nekih dobrih ljudi?
Stajao je ondje u nategnutom novom kombinezonu i, cr-
venih, zažarenih ušiju i obraza od oštra sapunjanja i trljanja,
slušao stranca. Pogledao ga je jednom i vidio debeljuškasta
čovjeka guste smeñe brade i kratke kose koja nije već poodavno
ošišana. I kosa i brada bila mu je čvrsta i snažna, bez bjeline,
kao da pigmentacija nije mogla prodrijeti u njegovih četrdeset i
više godina, koliko mu je otkrivalo lice. Oči mu bijahu svijetle,
hladne. Nosio je odijelo od pristojne, čvrste, crne tkanine. Na
koljenima mu je počivao crn šešir koji je držao nezgrapnom,
čistom rukom, zatvorenom, čak i na mekoj pusti šešira, u
šaku. Preko prsluka otegao mu se težak srebrni lanac za sat,
jake crne olaštene cipele položio je jednu uz drugu. Pogledavši
ga, i petogodišnje bi dijete znalo da ne puši i da ne podnosi ni
pušenje drugih. No ono se nije usudilo gledati u čovjeka zbog
njegovih očiju.
Ipak je osjećao da ga čovjek promatra hladnim i pažljivim,
ali ne namjerno oštrim pogledom. Bio je to isti onaj pogled ko-
jim bi ispitivao konja ili stari plug, uvjeren unaprijed da će na
njima pronaći neke mane, no uvjeren unaprijed da će ih kupiti.
Govorio je sporo, rijetko, promišljeno, glasom čovjeka koji za-
htijeva da ga slušaju ne toliko pažljivo koliko tiho. — I vi mi ne
možete, ili nećete kazati ništa više o njegovim roditeljima.
Upraviteljica nije gledala u nj. Oči su joj se, iza naočala,
vidljivo stisle, barem na časak, i odgovori brzo, gotovo prebr-
zo: — Nismo se ni trudili utvrditi njegovo podrijetlo. Kao što
sam vam prije kazala, ostavili su ga ovdje na stubištu na Badnji
dan, bit će tome pet godina za petnaest dana. Ako je djetetova
obitelj za vas tako važna stvar, najbolje ćete učiniti da ne adop-
tirate nikoga.
Nisam baš tako mislio — reče stranac. Sada mu je glas
10 popustljiv. Pronašao je odmah način kako se ispričati a pri-
°m ne odstupiti ni za jotu od svoga stava. — Mislio sam da ću
govarati s gospoñicom Atkins (tako se zvala nadglednica) jer
sa"i se s njom dopisivao.
114
115
r
Ponovno je upraviteljičin glas zazvučao hladno odgovarajući
mu odmah, gotovo prije nego što je i završio: — Ja bih vam
mogla dati isto takve podatke o ovome ili bilo kojem drugom
djetetu kao i gospoñica Atkins, jer je njezina službena dužnost
ovdje samo nadgledati blagovaonicu i kuhinju. Puki je slučaj
što je ovom prilikom bila tako ljubazna da nam u našem dopi-
sivanju s vama posluži kao tajnica.
— Svejedno — reče stranac. — Nije važno. Samo sam
mislio.
— Što ste samo mislili? Mi nikoga ne prisiljavamo da uzme
našu djecu, niti prisiljavamo djecu da odu protiv svoje volje,
ako imaju dobre razloge. To je stvar o kojoj se obje stranke mo-
raju meñusobno sporazumjeti. Mi samo savjetujemo.
— Ja — odgovorio je stranac. — Nije važno, kao što sam
već rekao. Ne bojim se da ovaj deran neće pristati. Kod Mrs
McEachern i mene živjet će dobro. Mi više nismo mladi i vo-
limo mir i tišinu. Kod nas nema prefine hrane i besposlice, ali
ni posla koji ne bi mogao obavljati. Ne bojim se da kod nas,
usprkos svom podrijetlu, neće odrasti u strahu Božjem i mržnji
prema neradu i taštini.
I tako je obveznica, koju je onog popodneva prije dva
mjeseca potpisao pastom za zube, bila poništena, a njezin
se rasijani potpisnik omotan u čist konjski pokrivač, onako
malen, nepokretan, drndao na sjedalu lakih kola po smrznu-
tom, izbrazdanom putu, kroz prosinački sumrak. Vozili su se
cio taj dan. U podne ga je čovjek nahranio, izvukavši ispod
sjedala papirnatu kutiju sa seoskom hranom skuhanom prije
tri dana. No, tek je sada čovjek progovorio. Uprijevši šakom
u rukavici bez prstiju, kojom je držao bič, prema osamljenom
svjetlu što se vidjelo u sumraku, rekao je samo jednu riječ:
— Dom — rekao je. Dijete nije odgovorilo ništa. Čovjek ga
je pogledao odozgo. I on je zbog studeni bio umotan i onako
zguren, velik, bio je nekako nalik na stijenu, postojan, više
bezosjećajan nego grub. — Rekao sam, da ti je ovo dom.
—- Dijete ni sada ne odgovori ništa. Ono nije nikada ni vid-
jelo doma, pa nije imalo ništa ni reći o njemu. A bilo je pre-
maleno da bi moglo govoriti, a da u isto vrijeme ne kaže ništa.
_— Ovdje ćeš naći hranu i krov nad glavom i skrb kršćanskih
ljudi — rekao je čovjek. —A i rada u granicama tvojih snaga,
koji će te očuvati od nevaljalštine. Jer ću te ja brzo naučiti da
su lijenost i besposleno razmišljanje dva najveća zla, a rad
i strah Božji dvije najveće vrline. — Dijete ni sada ne reče
ništa. Ono nije nikada radilo niti se bojalo Boga. O Bogu je
znalo manje nego o radu. Vidjelo je šest dana u tjednu rad u
obliku ljudi s lopatama i grabljama na igralištu, no Bog mu je
padao na pamet samo nedjeljom. A tada je slušao glazbu koja
mu je prijala sluhu i riječi za koje mu sluh uopće nije mario,
pa je sve u svemu — izuzev zajedničkih teških iskušenja s
čistoćom — bilo ugodno, iako malko dosadno. Ne reče ništa.
Laka su kola drndala dalje, snažne, njegovane životinje žurile
su kući, staji.
Još se jedna stvar dogodila koje se nije sjetio nego mnogo
kasnije kada sjećanje više nije bilo površno, kada je prodrlo
u pamćenje. Nalazili su se u upraviteljičinu uredu; stajao je
nepomičan, ne pogledavši u strančeve oči koje je osjećao na
sebi, i očekivao da stranac kaže što mu oči misle. Onda se do-
godilo: — Christmas. Pogansko ime. Svetogrñe. Promijenit
ću mu ga.
— To vam pravo daje i zakon — odgovorila je upravitel-
jica. — Nas ne zanima kako ih zovu, nego kako postupaju s
njima.
No stranac nije slušao nikoga, kao što je i govorio ne
obraćajući se nikome: — Odsada će se zvati McEachern.
— To je dobro — rekla je upraviteljica. — Da mu date
svoje ime.
Jest će moj kruh i ispovijedati moju vjeru — rekao je
stranac. — Zašto da ne nosi i moje ime?
Dijete nije slušalo. Nije ga se ticalo. Bilo mu je svejedno, kao
116
117
da je čovjek rekao da je vruć dan a da u stvari nije vruće. Nije
čak ni u sebi rekao: Ja nisam McEachern. Ja se zovem Christmas.
Nije još bilo nikakve potrebe da se bavi time. Još ima mnogo
vremena za to.
— Pa da, zašto ne? — odgovorila je upraviteljica.
A sjećanje zna to, i nakon dvadeset godina još vjeruje: Toga
sam dana postao čovjek.
Čista spartanska soba odisala je nedjeljom. Lahor pun
mirisa uzorane zemlje i divljih jabuka malko je naduo čiste
zakrpljene zavjese na prozorima. Na harmoniju od žute imi-
tacije orahovine, s pedalima obloženim komadićima izlizana
i poderana saga, nalazio se ćup pun kokotića. Dječak je sjedio
na ravnom stolcu za stolom, na kojem se nalazila brončana
svjetiljka i golema Biblija s mjedenim kopčama, šarkama i mje-
denom bravom. Nosio je čistu bijelu košulju bez ovratnika.
Hlače su mu bile crne, grube i nove. Cipele su mu maloprije
nezgrapno olaštene, onako kako ih već može olaštiti dječak od
osam godina, ostavivši tu i tamo neočišćene krpice, osobito na
petama, kuda laštilo nije ni prošlo. Pred njim na stolu ležao je
otvoren prezbiterijanski katekizam.
Pokraj stola stajaše McEachern. Nosio je čistu, ukrućenu
košulju i iste one crne hlače u kojima ga je dječak prvi put
vidio. Oštra, ovlažena kosa, još uvijek bez bjelina, lijepo mu je
Očešljana na okrugloj glavi. I brada mu je bila počešljana i još
uvijek vlažna. — Nisi ni pokušavao naučiti — rekao je.
Jjječak ne diže pogleda. Niti se pomače. No ni čovjekovo
lce nije bilo sličnije stijeni od njegova: — Pokušao sam.
118
119
— Onda uči ponovno. Dajem ti još sat vremena. — McEa-
chern izvadi iz džepa debeli srebrni sat i stavi ga na stol, dovuče
drugi ravni stolac k stolu i sjedne položivši čiste izribane ruke
na koljena, a teške, olaštene cipele jednu pokraj druge na pod.
Na njima nije bilo neočišćenih krpica koje ne bi laštilo prekrilo.
Doduše, bilo ih je sinoć za vrijeme večere. Ali je kasnije dječak,
koji se već bio svukao za krevet, dobio batina i ponovno ih
očistio. Dječak je sjedio za stolom. Pognuto mu je lice bilo
mirno i bezizražajno. Proljetni zrak dopirao je u tužnu, čistu
sobu u zamirućim valovima.
Bilo je to u devet sati. Njih su se dvojica nalazila tu od osam.
U blizini je bilo nekoliko crkvi, no prezbiterijanska se nalazila
pet milja daleko. Trebalo je jedan sat vožnje do nje. U pola
deset pojavila se Mrs McEachern. Bila je odjevena u crninu
sa šeširom — mala ženica ušla je bojažljivo, malo pogrbljena,
izbrazdana lica. Činilo se da je petnaest godina starija od svoga
grubog i snažnog muža. Zapravo nije ni ušla u sobu. Samo je
došla na vrata i ostala trenutak na njima sa svojim šeširićem i
u crnoj, pljesnivoj, često četkanoj haljini, sa svojim suncobra-
nom i lepezom od palmina lišća i nečim čudnim oko očiju,
kao da sve što čuje i vidi, čuje i vidi pomoću neposrednijeg
muškoga glasa i muškog oblika kao da je obični medij kojega
kontrolira snažni i nemilosrdni muž. Mogao ju je čuti. Ali je ne
pogleda i ne reče joj ni riječi. Ona se okrene i ode.
Točno za jedan sat McEachern podiže glavu i upita: — Znaš
li sada?
Dječak se ne pomače: — Ne — odgovorio je.
McEachern se diže polagano, bez žurbe. Uzme sat, zatvori
ga i spremi u džep, provukavši ponovno lanac kroz narame-
nice. — Hajde — reče ne obazrevši se. Dječak pode za njim
hodnikom prema stražnjem dijelu kuće; i on je išao uspravno i
tiho, dignute glave. Leda obojice pokazivahu neku vrlo srodnu
tvrdoglavost, kao neku nasljednu sličnost. Mrs McEachern
nalazila se u kuhinji. Još uvijek je nosila šešir na glavi, još
uvijek je držala suncobran i lepezu. Promatrala je vrata kada
su prošli mimo i rekla: — Papa! — Nijedan od njih nije je ni
pogledao. Možda je nisu čuli, možda nije uopće ništa ni rekla.
Išli su naprijed, jedan za drugim u jednakom razmaku, a leda
su im, u svom svojem krutom nijekanju svakog sporazumije-
vanja, bila sličnija negoli da su iste krvi. Prešli su preko dvorišta
i pošli prema suši i ušli u nju. McEachern otvori stajska vrata
i odmakne se na stranu. Dječak uñe u staju. McEachern skine
sa zida remen od orme koji nije bio ni star ni nov, kao i njegove
cipele. Bio je očišćen kao i cipele, a vonjao je zadahom čovjeka:
zadahom čiste, čvrste, snažne žive kože. Pogledao je odozgo na
dječaka.
— Gdje je knjiga? — upitao je McEachern. Dječak je
nepomično stajao pred njim, mirna lica, malko poblijedjela
ispod glatke pergamenske kože. — Nisi je donio? — upita
McEachern. — Vrati se i donesi je. — Glas mu nije zvučao
neprijazno. Uopće nije bio nalik na ljudski glas. Bio je naprosto
hladan, neumoljiv, kao napisane ili natiskane riječi. Dječak se
okrene i iziñe.
Kada je ušao u kuću, našao je na hodniku Mrs McEachern.
— Joe — rekla mu je. Nije joj odgovorio. Nije se ni osvrnuo
na nju, na njezino lice, na ukočeni pokret njezine napo dignu-
te ruke, koji se činio kao neshvatljiva karikatura najnježnijeg
pokreta što ga ljudska ruka može izvesti. Prošao je ukočeno
mimo nje, kruta izgleda, lica ukrućena od ponosa, a možda i od
očaja. A moguće je to bila taština, glupa ljudska taština. Uzeo
je katekizam sa stola i vratio se natrag u staju.
McEachern ga je dočekao s remenom u ruci i rekao mu:
opusti je. — Dječak spusti knjigu na pod. — Ne tu — reče
McEachern mirno. — Ti, naravno, misliš da je stajski pod po
kojem gaze životinje pogodno mjesto za Božju riječ. Ali ja ću
te 'tome naučiti. — Sam podigne knjigu i stavi je na policu:
Skidaj hlače! — reče. — Nećemo ih zamazati.
ujecak je stajao s hlačama spuštenim oko stopala, a ispod
120
121
kratke košulje vidjele su mu se noge. Stajao je tanak i uspravan.
Kada je remen udario, nije se trgnuo, niti mu je drhtaj prešao
licem. Gledao je ravno preda se, uznesenim, mirnim izražajem,
kao kakav redovnik na slici. McEachem poče metodički udara-
ti, polagano, proračunanom snagom, bez uzbuñenja ili srdžbe.
Teško bi bilo reći čije je lice bilo uznesenije, mirnije, uvjerenije.
Udario ga je deset puta; zatim prestade i reče: — Uzmi knji-
gu. Hlače ostavi gdje jesu. — Doda dječaku katekizam. Dječak
ga uzme. Stajao je tako, uspravan s dignutom glavom i knjigom,
kao u nekom zanosu. Da je imao još samo albu, izgledao bi kao
dječak katoličkog crkvenog zbora, sa sjenovitom stajom što se
dizala iza njega kao crkvena laña grubo tesana zida, iza kojeg su
se u tami oštrog amonijačnog zadaha od vremena do vremena
micale životinje frkćući i lijeno udarajući nogama. McEachern
sjedne ukočeno raširenih koljena na pokrov škrinje za krmu,
s jednom rukom na koljenu a srebrnim satom u drugoj ruci;
čisto, bradato lice bilo mu je nepomično, kao da je isječeno iz
kamena, a oči neumoljive, hladne, ali ne zle.
Tako su ostali još jedan sat. Mrs McEachern je izišla na
stražnja vrata kuće. Nije ništa govorila. Samo je stajala ondje u
svom šeširiću, sa suncobranom i lepezom, i gledala prema staji.
Onda se vratila u kuću.
Kada je prošao točno još jedan sat, McEachern ponovno
stavi uru u džep: — Je 1' sada znaš — upitao je. Ukočen, us-
pravan, držeći otvorenu knjigu ispred lica, dječak ne odgovori.
McEachern mu uze knjigu iz ruku. No, dječak se ni sada ne
pomače. — Ponovi katekizam! — reče McEachern. Dječak je
buljio ravno u zid pred sobom. Lice mu je već bilo potpuno
bijelo, usprkos jakoj, glatkoj bljedoći njegove puti. McEachern
položi polagano i pažljivo knjigu na policu i uze remen. Uda-
rio ga je deset puta. Kada je završio, dječak je ostao još koji
trenutak nepokretan. Još nije bio doručkovao; nijedan od njih
dvojice nije doručkovao. Onda se dječak zaljulja i bio bi pao
da ga čovjek nije uhvatio za ruku kako bi ga zadržao: — 'Ajde
.__reče McEachern, pokušavši ga odvesti do sanduka za krmu.
_ Sjedi.
?— Ne — odgovori dječak. Ruka mu se stala trzati u
čovjekovoj šaci. McEachern je ispusti.
— Kako ti je? Je si 1' bolestan?
— Ne — odvrati dječak. Glas mu je bio slab, lice potpuno
bijelo.
— Uzmi knjigu — reče McEachern, tiskajući je dječaku u
ruke. Kroz stajski prozor vidjela se Mrs McEachern gdje izlazi
iz kuće. Sada je nosila izblijedjelu haljinu Majke Hubbard,11
šešir za sunce, a u ruci je držala cedrovo vedro. Prošla je pokraj
prozora a da nije ni pogledala u staju, i iščezla. Malo kasnije
dopre do njih polagana škripa čekrka koja je mirno i iznenad-
no doletjela nedjeljnom tišinom. Zatim se ponovno pojavila u
prozoru, uravnotežujući tijelo prema težini vedra u ruci, i ušla
u kuću ni ne pogledavši prema staji.
I opet točno nakon jednog sata, McEachern pogleda na sat i
upita: —Jesi 1' naučio? — Dječak ne odgovori, niti se pomače.
Kada mu se McEachern približio, opazi da dječak uopće ne
gleda u stranice, da su mu oči ukočene i prazne. Kada se rukom
dotakao knjige, ustanovio je da se dječak prilijepio uz nju, kao
uz kakav konopac ili stup. Kad je McEachern istrgao knjigu
silom iz njegovih ruku, dječak pade kako je dug i širok na pod,
i više se ne pomače.
Bilo je kasno popodne kad je došao k sebi. Ležao je u svom
krevetu u mansardnoj sobi s kosim krovom. Soba je bila mir-
na i već ispunjena sumrakom. Osjećao se sasvim dobro, pa je
neko vrijeme ležao i mirno promatrao kosi strop nad sobom,
pnje nego što je shvatio da još netko sjedi uz krevet. Bio je to
McEachern. Sada je i na njemu bilo svagdašnje odijelo — ne
kombinezon, u kojem je izlazio u polje, nego izblijedjela čista
osulja bez ovratnika i izblijedjele čiste hlače pepeljave boje.
J na Majke Hubbard je široka, jednostavna haljina, nazvana tako po poznatoj
bolničarki
koJaJu je nosila. ~Prm
123
122
— Budan si — reče, pruži ruku i odgrne pokrivač. — Hajde.
Dječak se ne pomače: — 'Oćete 1' me opet tući?
— 'Ajde — reče McEachern. — Ustaj. — Dječak se diže
iz kreveta i stane onako mršav, u nezgrapnom pamučnom ru-
blju. I McEachern se podiže, teško, nespretno, napevši mišice,
kao da ga to stoji silna napora. Dječak koji ga je promatrao
ravnodušnim, djetinjastim zanimanjem, vidje čovjeka kako je
polagano i teško klekao uz krevet. — Klekni! — reče McEa-
chern.
Dječak klekne. Tako su obojica klečala u tijesnoj,
polumračnoj sobi: mala figura u kratkom rublju i neumo-
ljiv čovjek, koji nikad nije poznavao ni milosti ni sumnje.
McEachern poče moliti. Molio je neko vrijeme jednoličnim,
uspavljujućim, otegnutim glasom. Molio je, da mu se oprosti
što je povrijedio nedjelju i digao ruku na dijete, siroče koje je
drago Bogu. Molio je da se smekša dječakovo tvrdo srce, i da
se i njemu oprosti grijeh neposlušnosti, jer ga zagovara čovjek
kojemu se rugao i kojeg nije slušao; molio je Svemogućega da
bude onako velikodušan kao i on, po svojoj i radi svoje svjesne
milosti.
Završio je i digao se mukom na noge. Dječak je još uvijek
klečao. Nije se uopće micao. No, oči mu bijahu otvorene (ni-
jednom nije zakrilio, pa čak ni spustio glavu), a lice mu bijaše
mirno, nepomično, neshvatljivo. Čuo je čovjeka kako pipa po
stolu na kojem se nalazila svjetiljka. Šibica je zastrugala i zapa-
lila se; plamen se utvrdio na stijenju, ispod kugle nad kojom
se pojavila čovjekova ruka, kao da je zamočena u krv. Sjene
zaigraše, pa se umiriše. McEachern podiže nešto sa stola pokraj
lampe: katekizam. Pogleda dolje prema dječaku: nos, izbočeni
obrazi kao iz granita, obrasli u bradu sve do dubokih očnih
jama ispod naočala. — Uzmi knjigu — reče.
To je počelo onog nedjeljnog jutra prije doručka. Nije bio
doručkovao; vjerojatno ni on ni čovjek nisu nijednom niti
pomislili na doručak. Ni čovjek nije doručkovao, premda
je prišao k stolu i izrekao molitvu zbog hrane i potrebe za
njom. Za vrijeme objeda spavao je zbog živčane iscrpljenosti.
A ni tijekom večere nitko od njih nije ni pomislio na hranu.
Dječak, dapače, nije ni znao što je to s njim, jer se osjećao slab
i nepokretan.
Tako se osjećao dok je ležao u krevetu. Svjetiljka je još gor-
jela, a vani je bio potpuni mrak. Neosjetno je proteklo dosta
vremena, no njemu se činilo, ako okrene glavu, da će vidjeti
obojicu njih, sebe i čovjeka, kako kleče uz krevet, ili barem na
sagu otiske dva para koljena bez opipljive tvari. Štoviše, činilo
mu se da i zrak još uvijek bruji onim jednoličnim glasom, kao
kada netko govori u snu, govori, zaklinje, prepire se s kakvom
pojavom, koja ne bi mogla ostaviti ni avetinjske tragove na
nekom stvarnom sagu.
Ležao je tako, na leñima, prekriživši ruke na prsima, kao kip
na grobu, kadli ponovno začu korake na uskim stubama. Nisu
bili McEachernovi; čuo ga je kada se odvezao u jednoprežnim
kolima, krenuvši u sumrak prema tri milje udaljenoj, doduše
ne prezbiterijanskoj crkvi, da obavi pokoru koju je bio odredio
za to jutro.
Ne okrećući glavu, dječak je čuo kako se Mrs McEachern
polagano penje stubama. Čuo je kako mu se približava. Nije
je pogledao, premda je trenutak kasnije prišla, a njezina sjena
pala po zidu, na kojem ju je opazio i vidio da nešto nosi. Bio
je to pladanj s hranom. Pladanj je položila na krevet. Nije je ni
jednom pogledao, niti se pomakao. —Joe — nazva ga. Nije se
ni pomaknuo. — Joe — ponovi ona. Vidjela je da su mu oči
otvorene, ali ga nije dotaknula.
— Nisam gladan — odvrati dječak.
Nije se micala. Stajala je zamotavši ruke u zaslon. Činilo
Se da ni ona njega ne gleda. Činilo se, kao da govori zidu iza
kreveta. — Znam ja što ti misliš. Nije tako. Nije mi rekao da ti
on. Sama sam se sjetila. On ne zna. On ti ne šalje hranu.
o
124
125
r
— Joe se ne pomače. Lice mu je bilo mirno, kao isklesano.
Gledao je u vrh kosoga drvenog stropa. — Danas nisi ništa jeo.
Sjedni i jedi. Nije mi on rekao da ti to donesem. On ni ne zna.
Čekala sam da ode, pa sam ti onda spremila.
Tada je sjeo. Dok ga je promatrala, digao se iz kreveta, uzeo
pladanj i odnio ga u kut i preokrenuo, bacivši sve i sude i hranu
na pod. Onda se vrati prema krevetu, noseći prazan pladanj,
kao da je monstranca, a on nosač, a alba njegovo prekrojeno
rublje koje su kupili za odrasla čovjeka. Više ga nije promatrala,
iako se nije pomaknula. Ruke su joj još uvijek bile zamotane
u zaslon. On ude u krevet i legne ponovno na leda, otvorenih
očiju, uprtih u strop. Mogao joj je vidjeti nepokretnu, malko
pogrbljenu sjenu. Onda je otišla. Nije se ogledao, ali je mogao
čuti, kako je klekla u kut i kupi razbijeno sude na pladanj.
Zatim je izišla iz sobe, pa je zavladala puna tišina. Svjetlo je
jednolično gorjelo na uspravnom stijenju; po zidu su igrale
sjene nemirnih mušica, velike kao ptice. Kroz prozor je osjećao
miris noći, proljeća, zemlje.
Tada mu je bilo osam godina. Tek nakon mnogo godina,
sjećanje je znalo što mu se tada usjeklo u svijest, nakon mnogo
godina sjetio se kako je te noći, sat kasnije, ustao iz kreveta,
otišao u onaj kut i klekao kao što nikad ne bi klekao na sag, i
klečeći nad zaprljanom hranom jeo rukama, poput divljaka,
poput psa.
Bio je suton; već je trebao biti nekoliko milja bliže kući.
Iako je subotom popodne bio slobodan, nije još nikada bio
tako kasno i toliko daleko od kuće. Kada doñe kući, dobit će
batina. Ali ne zbog onoga što je u to vrijeme mogao učiniti ili
ne učiniti. Kada doñe doma, bit će batina iako ništa ne zgriješi,
kao što bi ih dobio da ga McEachern uhvati u grijehu.
No možda još nije ni sam znao da neće počiniti grijeh.
Petorica njih skupila su se tiho u sumraku kod trošnih vrata
napuštene pilane. Dok su skriveni čekali sto jardi dalje, vidjeli
su crnačku djevojku kako je došla, jednom se ogledala oko sebe
i ušla unutra. Jedan je od starijih dječaka sve to uredio, pa je
on prvi i ušao. Ostali dječaci, odjeveni svi u jednake kombine-
zone — koji su živjeli u razdaljini od tri milje, a koji su, kao i
onaj koga su poznavali pod imenom Joe McEachern, znali u
četrnaestoj,petnaestoj godini orati, musti krave i sjeći šumu
kao odrasli ljudi — izvlačili su slamke. Možda sve to nije ni
smatrao grijehom dok se nije sjetio čovjeka koji će ga čekati
kod kuće, jer je za četrnaestogodišnjaka najveći grijeh kada ga
se javno okrivi da je nevin.
Došaojerednanj. Ušaojeušupu. Bilojetamno. Najednom
ga zahvati neka strahovita žurba. Bilo je nešto u njemu što je
nastojalo izbiti van, kao onda kada bi se sjetio paste za zube. Ali
se nije mogao pomaknuti, pa je osjećajući u isto vrijeme miris
žene i miris crnca, stajao ondje i prikovan crnačkom ženkom i
tjeran svojom žurbom, morao čekati dok nije ona progovorila:
bio je to glas koji mu je pokazao put, iako je bio potpuno nes-
vjesno izražen i zapravo nije predstavljao nikakvu riječ. Onda
mu se pričinilo kao daje vidio nešto izvaljeno, ogavno, možda
njene oči. Nagnuvši se, učinilo mu se da gleda u crni bunar i
da na dnu vidi dva blijeska kao dva odraza, ugašenih zvijezda.
Pomaknuo se naprijed, jer ju je dotaknuo nogom. Onda ju
je udario nogom. Udario ju je jako, udarivši u prigušeni jecaj
iznenañenja i straha. Počela je vriskati jer ju je uhvatio za ruku,
povukao gore i, zahvaćen mirisom njezine crnačke ženskosti i
svoga nagona, stao je tući jakim, divljim zamasima, udarajući
je možda po glavi, ali joj je, svakako, osjećao i meso.
Ona mu je pobjegla iz šaka, a i on je uzmaknuo kad su se
ostali u hrpi bacili na nj, hvatajući ga, udarajući ga u mraku, a
on im uzvraćao, sikćući od bijesa i očaja. Tada je osjetio muški
dah, kao i oni; a negdje duboko ispod toga Nju kako bježi
vnsteći. Posrtali su i teturali udarajući o sve što su ruke ili tje-
esa rnogla dohvatiti, dok se svi u klupku, s njim pod sobom,
e nañoše na zemlji. Ipak se sav u suzama borio, tukao. Sada
126
127
se više nije radilo o Njoj. Naprosto su se borili, kao da ih je
zahvatila oštra, snažna oluja. Onda su ga prikliještili na zeml-
ju, onako bespomoćna. — 'Oćeš li sada prestati? Imamo te.
Obećaj da ćeš prestati.
— Ne — odgovorio je, izvijajući se kako bi im se oteo.
— Prestani, Joe! Ne možeš se boriti protiv svih nas. Nitko
se od nas, i tako, ne želi tući s tobom.
— Ne—odvratio je zadihano boreći se dalje. Nitko od njih
nije mogao vidjeti ni znati tko je tko. Potpuno su zaboravili na
djevojku i zašto se tuku, ako su uopće i znali. Kod one četvorice
bio je to čisto automatski refleks: spontani nagon muškarca za
borbu s partnericom s kojom se tek spojio ili se trebao spojiti,
ili za borbu zbog nje ili za nju. No nitko od njih nije znao zašto
se bori, niti bi znao to reći drugima. Držali su ga na zemlji,
razgovarajući meñusobno mirnim napregnutim glasom:
— Vi tamo otraga možete otići. A mi ćemo ga ispustiti u
isti tren.
—Tko ga to drži? Koga to ja držim?
— Mene. Pusti. Pričekajte: evo ga, tu. Ja i... — Ponovno se
klupko nadiglo, boreći se. Ponovno su ga pritisnuli.
— Imamo ga tu, opet. Pustite ga i bježite. Dajte nam mjesta.
Dvojica izmeñu njih digoše se i povukoše se do vrata. Onda
druga dvojica poskočiše kao da ih je izbacila zemlja, i pobjegoše
iz mračne šupe. Čim su ga pustili, Joe zamahnu prema njima,
ali su već nestali. Ležeći na leñima promatrao je svu četvoricu
kako trče mrakom, usporavaju trku i osvrću se. I on se dignuo
i izišao iz šupe. Zaustavio se na vratima i čisto se automatski
stao čistiti, dok su se malo dalje njih četvorica skupila i mirno
gledala u nj. Nije se ni osvrtao na njih, nego je otišao mrakom
u svom kombinezonu tamne boje. Bilo je već kasno. Zvijezda
se večernjica zasjala raskošno i bujno kao jasminov cvijet. Ni-
jednom se nije osvrnuo. Išao je naprijed gubeći se u tami kao
utvara; četiri dječaka, koja su ga pratila očima, stajala su mirno
u gomili, lica malih i blijedih u mraku. Iz gomile jedan glas
iznenada poviče glasno: — Jaaah! — Joe se nije ni osvrnuo.
Drugi dovikne mirno, pa se čulo jasno: —Vidjet ćemo se sutra
u crkvi, Joe! — Nije odgovorio. Išao je naprijed. S vremena na
vrijeme četkao je mehanički, rukama, svoj kombinezon.
Kada je došao nadomak kuće, na zapadu je nestalo zadnjih
tragova svjetla. Na pašnjaku, iza staje, nalazio se izvor: vrbik
je mirisao, ali se u tami nije vidio. Kada se približio izvoru,
prestade kreket mladih žaba, kao daje netko iznenada prerezao
škarama isto toliko žica. Kleknuo je; bilo je tako tamno da mu
se nisu mogli raspoznati ni obrisi glave. Umio je lice i otečene
oči. Onda je pošao dalje, prešavši pašnjak, prema kuhinjskom
svjetlu. Učinilo mu se da ga iščekuje i prijeteći promatra, kao
nečije oko.
Kada je stigao do ograde, zaustavi se i pogleda prema svjetlu
na kuhinjskom prozoru. Stajao je tako neko vrijeme naslonjen
o ogradu. Trava je oživjela pjesmom zrikavaca. Prema rosnoj,
sivoj zemlji i tamnoj skupini drveća vidjele su se krijesnice kako
nasumce lete ovamo-onamo i nestaju u mraku. Na jednom
drvetu pokraj kuće raspjevao se drozd. Iza njega, u šumi za
izvorom, zviždala su dva legnja. A još dalje, kao negdje iza kra-
jnjeg ljetnog obzorja, lajalo je pseto. Joe prijeñe preko ograde i
opazi nekoga gdje sjedi potpuno nepomično na vratima staje u
kojoj su ga čekale dvije krave koje nije pomuzao.
Činilo se kao da se nije ništa iznenadio kada je prepoznao
McEacherna, kao da je cijela ta situacija savršeno logična, ra-
zumljiva i neizbježna. Možda je tada mislio kako on i taj čovjek
mogu uvijek računati jedan na drugoga, kako ovise jedan o
drugome, da se jedino na ženu ne može osloniti. Možda se
njemu, koji se uzdržao od onoga što bi McEachern smatrao
najtezim smrtnim grijehom, činila sasvim prirodnom činjenica
da bude kažnjen isto onako kao da ga je počinio. McEachern se
ne pomakne. Sjedio je čvrsto kao stijena, a košulja mu se nejas-
n° bJ«asala u crnom ždrijelu vrata. — Pomuzao sam i nakrmio
rece i diže se polagano. Možda je dječak znao da već drži
128
129
remen u podignutoj ruci. Remen se dizao i spuštao odreñeno,
proračunato, odjekujući jednomjerno i tupo. Dječakovo tijelo
kao da je od drveta ili kamena, kao da je kula ili stup, kao da se
zanio poput pustinjaka kada u samoći utone u ekstazu samo-
razapinjanja.
Dok su se približavali kuhinji, išli su jedan uz drugoga.
Kada ih je obasjalo svjetlo s prozora, čovjek se zaustavi i okre-
ne, sagne se prema njemu i promjeri ga: —Tukao si se — reče.
— Što je bilo?
Dječak ne odgovori. Lice mu je bilo potpuno mirno,
staloženo. Trenutak kasnije odgovori mirnim, hladnim gla-
som. — Ništa. — Stajali su tako. — Misliš time da ne možeš
ili nećeš kazati? — Dječak ne odgovori. Nije gledao preda se.
Nije gledao ni u što. — Pa, ako ne znaš, onda si lud. A ako
nećeš kazati, onda si ništarija. Jesi li bio s kakvom ženskom?
— Ne — odvrati dječak. Čovjek ga pogleda. Kada je pro-
govorio, glas mu je bio zamišljen.
— Nikad mi nisi lagao. To jest, koliko ja znam. — Pogleda
dječaka i njegov mirni profil. — S kim si se tukao?
— Bilo ih je više.
— Ah — reče čovjek. — Nadam se da si im ostavio koju
modricu.
— Ne znam. Mislim da jesam.
— Ah — ponovi čovjek. — Ajde, i operi se. Večera je
spremna.
Kada je te večeri legao u krevet, odlučio je pobjeći. Osjećao
se kao orao: čvrst, sposoban, moćan, nemilosrdan, snažan. No
to je prošlo, iako tada još nije znao da mu je kao i orlu vlastito
tijelo i sav prostor oko njega tek obična krletka.
McEachern nije zapravo dva dana primijetio da nema juni-
ce. Onda je u staji pronašao skriveno novo odijelo; pretraživši
ga, ustanovio je da još nikad nije nošeno. Odijelo je pronašao
prije podne. No o tome nije govorio. Te je večeri ušao u staju,
gdje je Joe muzao. Dok je sjedio na niskom stolčiću, naslonivši
glavu o kravin bok, dječakovo je tijelo izgledalo, barem po visini,
kao tijelo odrasla čovjeka. No, McEachern nije to opažao. Ako
je uopće išta vidio, vidio je dijete, siroče od pet godina, kako
one prosinačke večeri, prije dvanaest godina, sjedi na njegovim
kolima onako mimo, oprezno, bezbrižno, pasivno kao kakva
životinja. — Ne vidim nigdje tvoje junice — rekao je McEa-
chern. Joe nije odgovorio. Nagnuo se nad kablicu, nad mlijeko
koje je jednomjerno šištalo. McEachern je stajao za njim i nad
njim, gledajući u nj: — Rekao sam da nema junice.
— Znam — odvrati Joe. — Držim da je dolje kod potoka.
Potražit ću je, jer je moja.
—Ah—reče McEachern, ne podigavši glasa. — Potok nije
mjesto za kravu od pedeset dolara, osobito ne noću.
— Onda će biti moja šteta — odvrati Joe. — Krava je bila
moja.
— Bila? — upita McEachern. — Jesi li to rekao da je bila
tvoja krava?
Joe ne diže očiju. Mlijeko mu je i nadalje šištalo izmeñu prs-
tiju u kablicu. Čuo je za sobom McEacherna kako se miče. No
Joe se nije okretao sve dok mlijeko nije presušilo. Onda se okre-
ne. McEachern je sjedio na nekom trupcu kod vrata. — Bit će
najbolje da odneseš najprije mlijeko kući — reče mu.
Joe ustane, a kablica mu se njihala u ruci. Glas mu je bio
miran, ali zlovoljan: — Potražit ću je sutra ujutro.
— Odnesi mlijeko doma — reče McEachern. — Čekat ću
te ovdje.
Joe je stajao još jedan trenutak. Onda krene. Izišao je i
pošao prema kuhinji. Kada je stavio kablicu na stol, uñe Mrs
McEachern i reče: — Večera je gotova. Je li Mr McEachern
došao kući?
Joe se već bio okrenuo, pošavši prema vratima. — Odmah
ce doći — reče. Osjećao je da ga žena promatra. A ona mu reče
zbrinuto, kao da ispituje:
130
131
— Imate samo toliko vremena da se operete.
— Odmah ćemo doći. — Krenuo je prema staji. Mrs
McEachern pode do vrata i pogleda za njim. Još se nije spustio
pravi mrak, pa je mogla vidjeti svoga muža kako stoji na vrati-
ma staje. Nije ga zvala. Samo je stajala ondje i promatrala susret
dvojice ljudi. Nije mogla čuti što su govorili.
— Veliš da je dolje, na potoku? — upita McEachern.
— Rekao sam da bi mogla biti. Tamo je dobra paša.
— Ah — reče McEachern. Glasovi obojice zvučali su mir-
no. — Što misliš, na kojem bi mjestu mogla biti?
— Ne znam. Ja nisam krava. Ne znam na kojem bi mjestu
mogla biti.
McEachern krene: — 'Ajde da pogledamo. — Pošli su pre-
ma pašnjaku jedan za drugim. Potok je bio udaljen jedno četvrt
milje. Na tamnom nizu drveća koje gaje obrubljivalo, palile su
se i gasile krijesnice. Stigli su do toga drveća. Njihova stabla bila
su obrasla močvarnim grmljem kroz koje se i danju teško pro-
lazilo. — Zovni je—reče McEachern. Joe ne odgovori. Nije se
ni pomaknuo. Stajali su licem u lice jedan prema drugome.
—To je moja krava — reče Joe. — Vi ste mi je dali. Ja sam
je odgojio jer ste mi je dali da bude moja.
— Da — odvrati McEachern. — Dao sam ti je. Da te
naučim odgovornosti koju sa sobom donosi posjedovanje,
vlasništvo, svojina. Odgovornost vlasnika prema svojini
Božjom voljom. Da te naučim gledati unaprijed i povećavati
svoj imetak. Zovni je.
Još su neko vrijeme stajali jedan naspram drugoga. Možda
su gledali jedan u drugoga. Onda se Joe okrene i ode duž
močvare, a McEachern za njim. — Zašto je ne zoveš? — upita
McEachern. Joe ne odgovori. Činilo se kao da uopće ne pro-
matra ni baru ni potok. Naprotiv, gledao je od trena do trena
unatrag i promatrao ono jedino svjetlo koje je označivalo kuću,
kao da mjeri daljinu od nje. Nisu išli brzo, ali su ipak vreme-
nom došli do ograde koja se nalazila na kraju pašnjaka. Bio je
132
gust mrak. Kada je stigao do ograde, Joe se zaustavi i okrene.
Promatrao je McEacherna. Ponovno su stajali licem u lice.
Onda McEachern reče: — Što si učinio s junicom?
— Prodao sam je — odvrati Joe.
— Ah! Prodao si je. A smijem li pitati, koliko si dobio za
nju?
Nisu mogli jedan drugome raspoznati lice. Vidjeli su samo
obrise, bili su gotovo u istoj visini, iako je McEachern bio
deblji. Iznad bjeline njegove košulje, McEachernova glava
podsjećala je na mramornu topovsku kuglu na stubištima
spomenika grañanskog rata. — Krava je bila moja —- reče Joe.
— Ako nije bila moja, zašto ste govorili da jest? Zašto ste mi
je dali?
— Imaš potpuno pravo. Bila je tvoja. Još te nisam grdio što
si je prodao, nadajući se da si je dobro prodao. Pa čak — ako
si se i prevario u trgovini — što je više nego vjerojatno kod
dječaka od osamnaest godina — ja te ni onda neću psovati.
Premda bi bilo bolje da si se savjetovao sa starijim, iskusnijim
čovjekom. No, moraš se učiti kao što sam se i ja. Ja te samo
pitam: Gdje si spremio novac na čuvanje? —Joe ne odgovori.
Ponovno gledahu jedan drugoga: — Sigurno si ga dao svojoj
pomajci da ga sačuva?
— Da — reče Joe. Sama su mu usta izgovorila to, izrekla
laž. On uopće nije namjeravao odgovoriti. Nekim ogorčenim
iznenañenjem čuo je kako su mu usta izgovorila tu riječ. Sada
je bilo prekasno. — Dao sam joj da mi ga spremi — reče.
— Ah — reče McEachern i uzdahne. Bio je to uzdah
gotovo nekog zadovoljstva, naslade i pobjede. — I ti ćeš, bez
sumnje, ustvrditi da ti je pomajka kupila novo odijelo koje
sam našao na tavanu. Već si otkrio sve svoje grijehe: lijenost i
nezahvalnost, bezočnost i bogohulstvo. A sada sam te ulovio u
preostala dva: u laži i bludu. A za što ti treba novo odijelo ako
ne za kurvanje?
tada je spoznao, daje dijete koje je posvojio prije dvanaest
133
I
godina postalo čovjekom. Suočen s njime tako blizu da su se
gotovo doticali vršcima cipela, McEachern udari Joea pesni-
com.
Joe podnese prva dva udarca; možda iz običaja, možda
zbog iznenañenja. No podnio ih je, osjetivši dva puta snažan
udarac pesnice po licu. Onda odskoči, čučne i dašćući obliže
krv. Ponovno stadoše licem u lice: — Da me više niste udarili!
— reče Joe.
Kada je kasnije hladan i mrk ležao u krevetu svoje mansar-
de, čuo im je glasove koji su dolazili tijesnim stubama iz donje
sobe.
— Kupila sam mu ga! — govorila je Mrs McEachern.
— Da, jesam. Kupila sam mu od svog novca što sam ga dobila
za maslac. Rekao si da ga smijem imati... smijem potrošiti.
Simone! Simone!
— Ti si još gori lažac od njega — odgovorio je čovjek.
Njegov odmjereni, oštri glas dopro je polagano stepenicama
do Joeova kreveta. — Klekni! Klekni! KLEKNI, ŽENO! Moli
Boga za milost i oproštenje, a ne mene!
Ona je uvijek nastojala biti prijazna prema njemu, još od
one prve prosinačke večeri prije dvanaest godina. Kada su kola
stigla pred kuću, dočekala ih je na trijemu — onako strpljiva,
iscijeñena, bez ikakvih oznaka ženskoga spola, osim suknje i
uredno počešljane sive kose. Kao da je njezin nemilosrdni i
bigotni muž nije uspio uništiti svojim prepredenim načinom,
niti je izobličiti u nešto izvan svojih želja i njezine svijesti, ali
ju je upornim prekivanjem sve više i više tanjio kao kakvu
nemoćnu, gipku kovinu, dok joj ne preostaše slabašne i nejas-
ne nade i ugušene želje, sada već lomne i blijede kao ugašeni
pepeo.
Kada su se kola zaustavila, izišla je pred njih, kao da je već
unaprijed smislila i vježbala kako će ga podići sa sjedala i odni-
jeti u kuću. A njega, otkako je prohodao, nikada nijedna žena
nije ponijela! Zato se izvio na tlo i ušao u kuću na vlastitim
nogama, koračajući sam, onako malen, nezgrapan, zamotan
u pokrivač. Ona je išla za njim, nagnuvši se nada nj. Pomogla
mu je da sjedne; ponašala se kao da lebdi nad njim, puna nekog
napetog opreza, nekog samoobmanjujućeg opreza, čekajući
spremna svakog trena da skoči i pokuša iznova, ne bi li se
ponašao onako kako je zamišljala da će se oboje ponašati. Kle-
Jda je preda nj nastojeći mu izuti cipele, sve dok on nije shvatio
što to ona zapravo hoće. Odmaknuo joj je ruke i sam se izuo,
ali cipele ipak nije stavio na pod. Držao ih je uza se. Skinula mu
je čarape i donijela mu zdjelu tople vode, spremivši je tako brzo
da bi svatko, osim djeteta, mogao znati da ju je morala pripre-
miti unaprijed i da je s njom čekala možda cijeli dan. Tada je
on prvi put progovorio: — Pa jučer sam ih oprao.
Žena nije odgovorila. Klekla je preda nj dok joj je on pro-
matrao tjeme i ruke, koje su se malo nespretno bavile njegovim
nogama. Nije ni pokušao pomoći joj. Nije znao što ona zapra-
vo hoće, pa ni onda kada je sjedio s hladnim nogama u toploj
vodi. Nije znao da je to sve, jer je bilo previše dobro. Čekao je
kada će početi ono drugo, ono što neće biti tako ugodno, pa ma
što to bilo. Tako nešto nije mu se još nikada dogodilo.
Kasnije gaje stavila u krevet. Gotovo dvije godine on se sam
oblačio i svlačio, a da ga nitko nije ni primjećivao ni pomagao
mu, osim pokatkada Alice. Već je bio previše umoran da bi mo-
gao odjednom zaspati, a sad je bio i zbunjen i zato i uzbuñen,
pa je čekao dok ona iziñe da bi mogao zaspati. No, ona nije
izišla. Naprotiv, privukla je stolac krevetu i sjela. U sobi se nije
ložilo, pa je bilo hladno. Imala je na ramenima pleter kojim se
zagrnula, a kod disanja joj se vidjela para, kao da puši. Sada se i
on sasvim razbudio. Čekao je da sada počne onaj dio koji nikad
mje volio, pa ma što to bilo i pa ma što on učinio. Nije znao da
je to sve. Tako nešto nije mu se još nikada dogodilo.
le je noći počelo. Vjerovao je da će se tako nastaviti do kon-
a Zlv°ta. Sada, kada se u sedamnaestoj godini osvrne unatrag,
134
135
može vidjeti dugi niz svakidašnjih jalovih, nespretnih pokušaja
začetih razočaranjem i nesigurnošću i mračnim instinktima:
jela koja je potajno spremala za nj i uporno tražila da ih uzme
i potajno jede, ali on nije htio, iako je znao da bi McEachernu
to bilo svejedno; dana kada je, kao noćas, pokušala ga zaštititi
od kazne u kojoj je, bez obzira na to je li zaslužena ili nije, pra-
vedna ili nepravedna, bilo nešto bezličnoga, te su je obojica, i
čovjek i dječak prihvaćali kao prirodnu i neizbježnu činjenicu,
dok bi joj ona svojim posredovanjem nužno davala neki pose-
bni zadah, okus, značenje.
Katkada je mislio da joj ispripovijedi, samo njoj, koja
u svojoj bespomoćnosti ne može tu ništa ni izmijeniti ni
omalovažiti, da to zna i da taji pred mužem, čija bi neposred-
na i daljnja reakcija na to otkriće uništila sve ono u njihovim
odnosima, da se nikad više ne bi pojavilo. Da joj ispripovijedi
u povjerenju, da joj tako potajno naplati potajnu hranu koju
nije tražio: — Slušajte! On kaže da je odgojio bogohulnika i
nezahvalnika. A ja vas molim da mu kažete koga je odgojio.
Da je pod svojim krovom, svojom hranom, za svojim stolom
odgojio crnca.
Jer, ona mu je uvijek bila dobra. Čovjek, onaj surovi, prave-
dni, nemilosrdni čovjek, naprosto je očekivao od njega da radi
na odreñeni način i primi za to odreñenu nagradu ili kaznu,
upravo onako kao što je i on očekivao da će čovjek reagirati
na odreñen način na njegova dobra ili zla djela. Samo žena, sa
svojim ženskim sklonostima i nagonom prema tajnama, može
i u najobičnijim, najnevinijim stvarima pronalaziti prigušene
klice zla. Iza jedne rasklimane daske na zidu mansarde sobe
sakrila je hrpicu novca u limenoj kutiji. Iznos je bio vrlo malen
i ona ga je skrivala jedino pred mužem, ali je dječak vjerovao
da se ni on ne bi obazirao na to. No za nj to nije bila nikakva
tajna. Dok je još bio dijete, znala ga je povesti sa sobom kada
se, poput djeteta u igri, uz sve tajanstvene i napete mjere opre-
za, znala penjati na mansardu kako bi dometnula hrpici koji
bijedni, rijetki i strašni nickel ili dime12 (plod kojekakvih malih
škrtarenja i prijevara koje joj nitko pod suncem nebeskim ne
bi zabranio, da je je znao) i pred njegovim začuñenim, ozbil-
jnim očima stavljala u kutiju novac čiju vrijednost uopće nije
poznavao. Ona je vjerovala u nj i uporno je nastojala i dalje mu
vjerovati, kao što je nastojala i da jede, i to tajanstveno, potajno,
stvarajući iz toga tajnu, koju je njezino povjerenje u nj samo
potvrñivalo.
Joe nije mrzio ni teški posao, ni kaznu, ni nepravdu. Na-
vikao je na sve to još prije nego što se sreo s njima. Ništa bolje
nije ni očekivao, pa nije bio ni ogorčen ni iznenañen. Jedino
žena: ona njezina blaga dobrota, za koju se bojao da će ga pratiti
i mučiti čitav život, a koju je više mrzio nego surovu i nemilo-
srdnu pravdu čovjeka. »Ona pokušava sve kako bih zaplakao«,
mislio je dok je hladan i krut ležao osvijetljen mjesečinom u
svom krevetu i ruku zabačenih pod glavom slušao jednolično
mrmljanje McEacherna, koji se penjao stepenicama kao da se
uspinje prema nebu. »Pokušava sve kako bih zaplakao. I misli
da će me tako pridobiti.«
12'Dinu—kovani novac od 10 centi. — Pm.
136
137
r
8
Šuljajući se tiho, izvadio je uže iz tajnog spremišta. Ono
je na jednom kraju već bilo ureñeno tako da se moglo dobro
pričvrstiti s unutrašnje strane prozora. Sada mu nije trebalo
mnogo vremena da bi se spustio na zemlju i vratio natrag;
nakon više od jednogodišnje prakse mogao se sjenovitom
gipkošću mačke, samim rukama, popeti po užetu, a da se ne
dotakne kućnog zida. Nagnuvši se kroz prozor pustio je da dru-
gi kraj užeta prošušti dolje. Na mjesečini nije izgledalo čvršće
od paukove niti. Zavezavši cipele jednu za drugu i objesivši ih
otraga o remen, spustio se niz uže, projurivši brzo kao sjena
mimo prozora iza kojega su spavali starci. Uže je visilo uza sam
prozor. Christmas ga nategne, povuče na stranu uza sam zid
kuće i zaveže. Zatim poñe mjesečinom prema staji, popne se na
tavan i izvadi novo odijelo iz tajnog spremišta. Bilo je pažljivo
umotano u papir. Prije nego što ga je odmotao, opipa nabore
napapiru. »Našao gaje«, pomisli. »Znade.«
A onda prošapće naglas: — Kopile. Pasji sin.
Obukao se brzo u mraku. Već je zakasnio, jer im je morao dati
vremena da zaspu, nakon sve one uzbune zbog junice i uzbune
st0 ju je prouzročila žena, upetljavši se u stvar kada se već, barem
za noćas, bila slegla. U zamotku se nalazila bijela košulja i krava-
ta" kravatu stavi u džep, ali obuče kaput, tako da se bijela košulja
139
ne vidi na mjesečini. Sišao je s tavana i izišao iz štale. Iza mekog,
ispranog kombinezona, u novom se odijelu osjećao raskošno i
kruto. Kuća je djelovala na mjesečini tamno, skromno i pomalo
izdajnički. Činilo se, kao da je na mjesečini kuća poprimila neke
lične osobine: kao da prijeti i obmanjuje. Proñe mimo nje i stupi
na put. Iz džepa izvadi jeftin sat. Kupio ga je prije tri dana uzevši
nešto novca. Nikada prije nije imao sat, pa ga je zaboravio naviti.
No i bez sata je znao da je već zakasnio.
Put se pružio ravno pod mjesecom, obrubljen s obiju
strana drvećem, čije su debele sjene polegle oštro, kao crne
mrlje, po mekanoj prašini. Koračao je brzo ostavivši za sobom
kuću, iz koje ga više nisu mogli vidjeti. Malo dalje križala se
glavna cesta s putom. Nadao se da će svaki tren vidjeti auto-
mobil kako prolazi, jer joj je rekao da će se, ako ga ne nade na
početku puta, sastati u školi gdje se održavao ples. No nikakav
automobil nije prošao, niti je mogao išta čuti kada je došao na
glavnu cestu. Cesta i noć bijahu prazni. »Možda je već prošla«,
pomisli. Ponovno izvadi iz džepa mrtvi sat i pogleda na nj. Sat
nije išao, jer ga nije mogao naviti. Zakasnio je zbog njih koji su
mu onemogućili da navije sat i tako sazna je li zakasnio ili nije.
Gore uz tamni put, u sada nevidljivoj kući, spava žena nakon
što je učinila sve što je mogla da on zakasni. Pogleda tim sm-
jerom duž puta; onda najednom prestade gledati i razmišljati,
kao da tijelom i duhom upravlja ista poluga: učinilo mu se da
je vidio neke kretnje meñu sjenama na putu. Onda pomisli da
nije vidio ništa, da je to možda ono na što je mislio, pa se to
projiciralo kao sjena na zidu. »No, nadam se daje on«, pomisli.
»Volio bih da jest. Želio bih da je pošao za mnom i da me vidi
kako ulazim u auto. Volio bih da me je slijedio. Htio bih da me
pokuša zaustaviti.« No ništa nije mogao vidjeti na putu. Bio je
prazan, ispresijecan izdajničkim sjenama. Onda začu daleko
niza cestu, dolje prema gradu, šum automobila. Pogleda ona-
mo i uskoro opazi blijesak svjetiljki.
140
Ona bijaše konobarica u maloj, zamazanoj gostionici, u
pokrajnjoj ulici grada. Odrastao bi čovjek na prvi pogled znao
da je prošla tridesetu. No njemu se vjerojatno činilo da nema
više od sedamnaest, jer je bila niska. Ne samo da nije bila
visoka, nego je bila sitna, gotovo nalik na dijete. No pogled
odraslog čovjeka znao bi da ta majušnost ne potječe ni od kakve
prirodne slabosti, nego iz nekog unutrašnjeg izobličenja samo-
ga duha: majušnost koja nije nikada bila mlada, ni u jednoj od
njezinih crta nije živjelo ni postojalo ništa mladenačkoga. Kosa
joj je bila crna. Lice joj je imalo izbočene kosti, a uvijek je gle-
dala poda se kao da joj je glava tako nasañena na vrat, ponešto
izvan prirodnog položaja. Oči su joj bile slične pucetima što
služe kao oči na životinjama—igračkama: izgledale su više
nego oštre, a stvarno nisu bile oštre.
Ta gaje njezina majušnost baš i privukla, kao da ju je morala
ili mogla zaštiti od grabežljivih i razbojničkih očiju većine ljudi,
ostavljajući njemu veće izglede na uspjeh. Da je bila veća, ne bi
se bio usudio. Bio bi pomislio: »Nema nikakva smisla. Sigurno
već ima momka, muža!«.
Počelo je one jeseni kada je navršio sedamnaest godina. Bilo
je polovicom tjedna. U grad su inače obično išli subotom, pa
bi ponijeli sa sobom hrane — hladni objed u košari, koju su i
kupili i čuvali za tu svrhu — s namjerom da ondje proborave
cijeli dan. Taj je put McEachern došao posjetiti odvjetnika s
namjerom da završi posao i da se do objeda vrati kući. No već je
bilo gotovo dvanaest sati kada se pojavio na cesti gdje ga je Joe
čekao. Kada se pojavio, držao je sat u ruci. Onda je razdraženo
i ogorčeno pogledao na javni sat na tornju sudnice, a zatim
na sunce. Istim izrazom pogledao je Joea hladnim, jarosnim
očima, držeći otvoren sat u ruci. Činilo se kao da prvi put važe
dječaka za kojeg se brinuo od djetinjstva. Onda se okrene i reče:
" Ajde. Tu se ne da ništa pomoći.
^rad se nalazio na željezničkoj raskrsnici. Čak je i sredi-
n°m tjedna na ulici bilo mnogo muškaraca. Čitav izgled mjes-
141
ta bio je nekako muškarački, prolazan, kao da stanovništvo
sačinjavaju muževi koji dolaze kući samo s vremena na vrijeme
i praznicima — kao da je nastanjeno muškarcima koji vode
neki potajni život, čija je stvarna pozornica negdje drugdje, a
koje za privremenog boravka ovdje razvode kao gledatelje u
kazalištu.
Joe nije još nikada vidio mjesto u koje ga je odveo McEa-
chern. Bila je to gostionica u pokrajnjoj ulici: uska, prljavih
vrata izmeñu dvaju prljavih prozora. Najprije nije ni znao da
je to gostionica. Izvana nije bilo nikakvoga znaka, a nije ni čuo
ni osjetio miris bilo kakve hrane. Vidio je samo dugački drveni
pult i uza nj niz stolaca bez naslonjača, zatim veliku plavu ženu
iza ormara na ulazu, a na drugom kraju pulta skupinu ljudi koji
nisu ništa jeli, ali koji su se, u dimu cigareta, okrenuli kao jedan
prema njemu i McEachernu, kada su ušli unutra. Nitko nije
rekao ni riječi. Samo su gledali u McEacherna i Joea kao da su
s razgovorom prekinuli i disanje, kao da se zaustavio čak i dim
cigareta, pa sad luta bez cilja nošen svojom vlastitom težinom.
Ljudi nisu nosili radne kombinezone, ali su svi imali na glavama
šešire, a i lica su im bila slična: ni stara ni mlada, ni grañanska
ni farmerska. Bili su nalik na ljude koji su upravo došli vlakom
i koji će sutra otići, a koji nemaju nikakve adrese.
McEachern i Joe sjedoše na dva stolca za pultom i stadoše
jesti. Joe je jeo brzo, jer je i McEachern jeo brzo. Činilo mu se
da čovjek pokraj njega, čak i kod jela, sjedi ukočeno i nasilno.
McEachern je naručio jednostavnu hranu: što se brzo kuha i
brzo jede. Joe je znao da to nije zbog škrtosti. Škrtost ih je mogla
dovesti ovamo, a ne na drugo mjesto, ali je znao da je izabrao tu
hranu samo iz želje da što prije iziñu. Čim je odložio svoj nož i
vilicu McEachern reče: — Hajdemo — i već je silazio sa svog
stolca. Pred ormarićem za cigarete McEachern plati žutokosoj
ženi. Bilo je na njoj nešto nepristupačnoga: neki uzvišeni izgled
dijamantom obložena poštenja. Nije ih ni pogledala, ni kad su
ušli, ni kada joj je McEachern davao novac. Ni ne gledajući u
142
nj, uzvratila mu je sitniš, točno i brzo, turnuvši ga na staklenu
ploču gotovo još prije nego što je McEachern platio. Nešto
odlučnoga izbijalo je iza lažnog sjaja brižno njegovane kose
i lica, kao kod isklesane lavice na kakvom ulazu, i izazivalo
poštovanje za kojim su se, kao za kakvim štitom, mogli skupl-
jati besposleni i sumnjivi ljudi, sa svojim nakrivljenim šeširima
i licima uvijek obavijenim dimom cigareta. McEachern izbroji
sitniš, pa iziñoše na ulicu. Ponovno pogleda Joea i reče: — Htio
bi' da zapamtiš ovo mjesto. Na ovom svijetu ima mjesta kamo
čovjek može otići, ali mladić tvojih godina ne. Ovo je jedno od
takvih. Možda nisi trebao ni sada ići onamo. Ali ih moraš vid-
jeti da bi ih se znao kloniti i izbjegavati ih. Možda je baš dobro
da si ga vidio, i to sa mnom koji sam ti sve objasnio i upozorio
te. Ali, tu se jeftino jede.
— A što to ne valja tu? — upita Joe.
— To je stvar grada, koja se tebe ne tiče. Ti trebaš samo za-
pamtiti moje riječi: neću da ulaziš onamo, osim sa mnom. A to
se više neće dogoditi. Drugi put ćemo ponijeti objed sa sobom,
pa bilo kasno ili rano.
Tu je, dakle, onoga dana, kad je pokraj uspravnog i nekako
ogorčenog čovjeka brzo jeo, dok su potpuno odvojeni sjedili
na sredini dugačkog pulta, na čijem se jednom kraju nalazila
žutokosa žena a na drugom skupina ljudi, vidio konobaricu s
njezinim skromnim, oborenim licem i dvjema velikim, preve-
likim, rukama, kako donosi tanjure i čaše, vireći iza tezge kao
neko poviše dijete. Onda je izišao zajedno s McEachernom.
Nije ni mislio da će se ikada više vratiti. Ne zbog toga što mu je
McEachern zabranio, nego naprosto zato što nije vjerovao da
ce ga život ikada ovamo nanijeti. Kao da je sam sebi govorio:
»lo nije moj svijet. Ja ih mogu vidjeti, ali ne znam što rade, i
zašto to rade. Mogu ih i čuti, ali ne znam što govore, ni zašto
govore, ni komu govore. Znadem da tu, pokraj hrane i jela,
mora biti još nečega. No ne znam što je to. A nikad neću ni
znati.«
143
I tako je to iščezlo s površine misli. Idućih šest mjeseci išao
je pokatkada u grad, ali nikada više nije vidio gostionicu niti
je prošao mimo nje. Mogao je, ali se nije ni sjetio. Možda nije
osjećao nikakve potrebe za tim. No, možda češće nego je i bio
svjestan toga, misli bi mu iznenadno zaplovile i stvarale, stvori-
le sliku: dugački, goli, sumnjivi pult s nepomičnom, hladnom
ženom napadne kose najednom kraju, kao daje čuva, a na dru-
gom ljudi s nagnutim glavama, jednako puše, pale i odbacuju
cigarete, pa konobarica, žena malo veća od djeteta, neprekidno
ulazi u kuhinju i izlazi iz nje s rukama prenatrpanim posuñem
i svaki put se provlači pokraj tih ljudi s nakrivljenim šeširima
što su se naslonili na pult i dobacuju joj kroz dim, mrmljajući
nešto, rekao bih, vesela ili zanosna, što ona sa svojim zbunje-
nim, čednim, pognutim licem kao da ni ne čuje. »Ne znam,
dapače, ni što joj govore«, pomisli Joe, misleći: Ne znam,
dapače, ni to, govore li joj nešto što odrastao čovjek ne govori djete-
tu kada prolazi mimo njega, i vjeruje: Ne znam još da u snu kada
očni kapak prekrije samo oko kao u kakav zatvor, njezino čedno,
sjetno, tragično, tužno, mlado lice čeka, obliveno svim nejasnim i
mutnim čarobnostima mladenačkih čežnja. Da na njemu većima
nešto da uzbudi ljubav: i ovako u snu znadem tek sada zašto sam
prije tri godine odbio i udario onu crnačku djevojku i da i ona
mora znati to, i da ponosna na to, čeka ponosno.
I tako se nije nadao da će je ponovno vidjeti, jer ljubav kod
mladih ljudi treba tako malo nade i želje za održanjem. Vjero-
jatno da je i sam bio tako iznenañen svojim pothvatom i svim
posljedicama koje je proizveo, kao što bi bio i McEachern. Bilo
je to jedne proljetne subote. Ušao je u osamnaestu godinu.
McEachern je opet pošao posjetiti odvjetnika. No, ovaj je put
bio spreman. —Vratit ću se za jedan sat—rekao je. —Ti dotle
prošeci i razgledaj grad.
Ponovno je oštro promatrao Joea, izmjerio ga malo jaros-
no, kao čovjek pravednik koji je prisiljen prihvatiti sporazum
izmeñu pravde i presude. — Evo — rekao je i otvorio novčanik
i izvadio kovani novčić od deset centi. — Pokušaj ga ne baciti
čim naideš na nekoga tko bi ga pobrao. Čudno je to — reče
jarosno, gledajući u Joea—no čini se daje nemoguće da čovjek
nauči cijeniti vrijednost novca, a da prije ne nauči razbacivati
ga. Budi ovdje za jedan sat.
Joe je uzeo novac i otišao ravno u gostionicu. Nije ga ni
stavio u džep. Učinio je to bez ikakva plana i namjere, gotovo
bez volje, kao da čin nije odredila glava nego noge. Nosio je
novčić kao dijete, stisnut i malen u dlanu, tako da se zagrijao.
Zateturavši malo ušao je nespretno kroz vrata. Plavokosa žena
za ormarićem s cigaretama (koja kao da se u ovih šest mjeseci
nije pomakla ni izmijenila nijedan pramen svoje žute kose, pa
ni haljinu) pogledala ga je. Sa suprotnog kraja pulta proma-
trala ga je skupina ljudi s naherenim šeširima, koja je pušila i
vonjala po brijačnici. Meñu njima je bio i gostioničar. Prvi je
put primijetio, vidio gostioničara. Kao i ostali ljudi, i vlasnik je
nosio šešir i pušio. Nije bio velik, nešto veći od Joea, zapaljenu
cigaretu držao je u kutu usta da mu ne smeta kada govori. Od
toga razrokog, mirnog lica iza vijugavog dima cigarete — koju
nije nijednom dotaknuo rukom dok nije dogorjela, pa ju je
onda ispljunuo i razgazio petom — Joe je preuzeo jednu od
svojih navika. Ali ne odmah. Do toga je došlo kasnije, kada se
život stao odvijati tako brzo da je oponašanje izmijenilo svijest
i uvjerenje. Zasad je samo promatrao čovjeka, naslonjena s
unutrašnje strane na pult, u nekom prljavom zaslonu koji
mu je pristajao kao razbojniku lažna brada. Oponašanje je
moglo doći kasnije sa svim onim što je u njemu uništilo svaku
lakovjernost: s ono dvoje ljudi, kao mužem i ženom, s ovom
kućom kao trgovinom jela, s konobaricama koje su se, kako
je već zahtijevao posao, mijenjale jedna za drugom s njihovim
nespretnim posuñem jeftine hrane, sa samim njim koji je za
vnjeme svog kratkog i divljeg praznovanja prihvaćao i uzimao
sve to — kao mlad ždrijebac pun nevjerojatnih i zapanjujućih
zanosa na skrivenom pašnjaku umornih i profesionalnih ko-
144
145
bila — dok napokon nije pao žrtvom bezimenih i bezbrojnih
ljudi.
No, do toga još nije došlo. Pristupio je pultu, stežući novac
u šaci. Bio je uvjeren da su svi ljudi zašutjeli kako bi ga mo-
gli promatrati, jer sada nije mogao čuti ništa osim žestokog
cvrčanja pečenja iza kuhinjskih vrata, pa pomisli: Otraga je.
Zato je ni ne vidim. Popeo se na stolac. Vjerovao je da ga svi pro-
matraju. Vjerovao je da i plavuša pokraj ormarića za cigarete
gleda u nj, i vlasnik na čijem se licu sada zaustavio dim cigarete
u svom lijenom komešanju. Onda vlasnik izreče jednu jedinu
riječ. Joe je znao da pri tome nije ni dotaknuo ni pomaknuo
cigaretu: — Bobbie!
Muško ime. To više nije bila misao. Bilo je to nešto mno-
go brže, potpunije: Otišla je. Mjesto nje su uzeli muškarca.
Profućkao sam dime, kao stoje rekao. Bio je uvjeren da sada ne
može izići; ako pokuša izići, plavuša će ga zaustaviti. Vjerovao
je da oni ljudi otraga to znaju i zbog toga mu se smiju. Zato je
potpuno mirno sjedio na stolcu i gledao poda se stežući u šaci
novac. Konobaricu nije vidio sve dok se poviše pulta, nasuprot
njemu, ne ukazaše dvije prevelike ruke. Ugledao je išarani ko-
mad njezine haljine i pršnjak zaslona i dvije člankovite ruke
kako leže nepomično na rubu tezge, kao nešto što je donijela iz
kuhinje. — Kavu i kolač — rekao je.
Glas joj je zvučao snuždeno, gotovo prazno: — Limunov,
kokosov, čokoladni?
S obzirom na visinu s koje je dolazio glas, ruke nisu uopće
mogle biti njezine.
— Da — odvrati Joe.
Ruke se ne pomakoše. I glas ostade isti. — Limunov, koko-
sov, čokoladni? Kakav kolač? — Ostalim su ljudima morali
izgledati vrlo čudni. Gledajući jedno u drugo preko tamnog,
prljavog i masnog pulta, što se sav sjajio od trljanja, morali su
pomalo izgledati kao da se mole: mladić seljačkog lica u čistom
i spartanskom odijelu, tako nespretan daje dobivao neki neze-
146
maljski, nevin izgled, nasuprot njemu snuždena i nepomična
fena u stavu očekivanja koja je, takoñer, zbog svog sitnog rasta
imala nešto od njegova izvantjelesnog izgleda. Lice joj je bilo
koščato, mršavo. Meso joj se napelo preko kostiju lica, s tam-
nim kolutovima oko očiju; ispod spuštenih vjeda činilo se kao
da su joj oči bez ikakve dubine, kao da uopće nemaju odraza.
Čeljusti su joj izgledale preuske da bi mogle sadržavati dva reda
zubi.
— Kokosov — odvrati Joe. Sama su mu usta to izgovorila,
jer je odmah požalio što je rekao. Imao je samo dime. Stiskao
ga je u ruci tako čvrsto da nije bio svjestan da je to samo dime.
Ruke su mu se oznojile na njemu, zbog njega. Vjerovao je da
ga ljudi motre i da mu se opet smiju. Nije ih mogao čuti, niti
ih je vidio, ali je to zamišljao. Ruke su nestale. Onda se vratiše,
postavivši preda nj tanjurić i čašu. Sada ju pogleda u lice i upita:
— Koliko stoji kolač?
— Kolač deset centi. — Stajala je opet pred njim, iza tezge
s onim iscrpljenim izrazom i položivši velike ruke na tamno
drvo, čekala. Nijednom ga nije pogledala. A on joj reče tihim,
očajnim glasom:
— Pa, onda neću uzeti kavu.
Nekoliko se trenutaka nije pomaknula. Onda se jedna ve-
lika ruka diže i uze šalicu s kavom; ruke i šalice nestade. On je
sjedio nepomično, oborena pogleda i čekao. Tada se dogodilo
ono. No nije bio vlasnik, nego žena iza ormarića s cigaretama:
— Što je to? — upitala je žena.
— Neće kavu — odvratila je konobarica.
Odgovorila je naglo, brzo, kao da želi zakasniti na pitanje.
Glas joj je bio miran, bezbojan. I glas druge žene bio je miran.
- Zar nije naručio i kavu? — upita žena.
Ne — odgovori konobarica jednoličnim glasom, koji
too da se nije bio ni zaustavio. — Krivo sam ga razumjela.
Kada je izlazio, kada je osramoćena i uvrijeñena duha,
e jna da se nekuda sakrije, projurio mimo hladnog lica
žene
147
za ormarićem s cigaretama, činilo mu se da je nikada više neće
vidjeti. Nije vjerovao da bi mogao podnijeti da je ponovno
vidi, pa čak ni da pogleda u onu ulicu i prljava vrata ni iz dal-
jine, ali ipak još nije pomislio: Strašno je biti mlad. Strašno je.
Strašno. Kada bi osvanule subote, uvijek bi izmislio, pronašao
neke razloge da ne ide u grad, a McEachern ga je promatrao,
ali još bez neke stvarne sumnje. Dani su mu prolazili u teškom,
preteškom radu; u McEachernu je taj rad stao buditi sumnje.
No nije bilo ničeg što bi čovjek mogao znati ni izvesti iz toga.
Rad mu je bio dopušten. Tako je lakše provodio noći, jer je
bio preiscrpljen da bi mogao ležati budan. A s vremenom su
oslabili i osjećaji očaja, žalosti i stida. Ipak se sjećao svega i to
je osvježavalo uspomene. No sada su bile kao istrošena gra-
mofonska ploča: poznate samo zbog izderanih rezova što daju
samo nejasne glasove. Nakon nekog vremena čak se i McEa-
chern pomirio s time. Rekao je:
— Motrio sam te u posljednje vrijeme. I sada mi ne preosta-
je drugo, nego da posumnjam u svoje vlastite oči ili da povjeru-
jem da si napokon stao prihvaćati ono što ti je Gospod dodije-
lio. Samo neću da ti ove moje lijepe riječi zavrte mozgom. Imat
ćeš i tako dovoljno vremena i prilike (a ne sumnjam i sklonosti)
natjerati me da požalim ono što sam rekao: da tobom ponovno
ovlada lijenost i nerad. Ipak, nagrade su, kao i kazne, stvorene
za čovjeka. Vidiš li onu junicu ondje? Od danas pripada tebi.
Pobrini se da kasnije to ne požalim.
Joe mu zahvali. Tada pogleda junicu i reče glasno: — Sada
je moja. — Onda je ponovno pogleda i njime ponovno proleti
nešto prebrzo i prenaglo da bi mogla biti misao: To nije nikakav
dar. To nije nikakvo obećanje: to je prijetnja, i nastavi: »Nisam ga
ni tražio. Sam mi ju je dao. Nisam je tražio« i povjerova: Sam
Bogzna da sam je zaslužio.
Prošao je mjesec dana. Bila je subota ujutro. — Mislio sam
da ti se grad više ne sviña — rekao je McEachern.
— Pa držim da mi još jedan odlazak neće škoditi—odgovo-
148
rio je Joe. Imao je po dolara u džepu. Dala mu gaje Mrs McEa-
chern. Zamolio ju je nickel. No ona je zahtijevala da uzme po
dolara. Uzeo gaje i držao u ruci onako hladno, oholo.
— Pa neće — reče McEachern. — Uostalom, dobro si
radio. No grad nije dobra stvar za čovjeka koji još nije izgradio
svoj život.
Nije mu morao pobjeći, iako bi to učinio, možda i silom.
No, McEachern je olakšao stvar. Otišao je brzo u gostionicu.
Sada je ušao bez posrtanja. Konobarice nije bilo. Možda je
vidio, primijetio da je nema. Zaustavio se pred ormarom za
cigarete, za kojim je sjedila ona žena, i stavio po dolara na tezgu.
Dugujem pet centi za šalicu kave. Naručio sam kolač i kavu
prije nego što sam znao da je kolač deset centi. Dugujem vam
nickel.
Nije se osvrtao unatrag. Ondje su se nalazili ljudi sa svojim
nakrivljenim šeširima i cigaretama. I vlasnik je bio s njima.
Joe pričeka i začu ga, napokon, kako u svom prljavom zaslonu
govori niz cigaretu:
— Što je to? Što hoće?
—Veli da je Bobbie dužan nickel — odvrati žena. — Hoće
Bobbie vratiti nickel.
Glas joj bio miran. I vlasnikov je glas bio miran kada je
rekao: — Pa, dragi Bože!
Joe je mislio da cijela soba prisluškuje. Čuo je a da nije
slušao; vidio je a da nije gledao. Tada je pošao prema vratima.
Po dolara je ležalo na staklenoj ploči. Vlasnik ga je vidio čak iz
stražnjeg dijela sobe, jer je rekao: — Za što je to?
— Veli da duguje za šalicu kave — odgovori žena.
Joe je već gotovo stigao do vrata. — Ej, Jack — poviče
čovjek. Joe se nije zaustavio. — Daj mu njegov novac — nas-
tavi jednoličnim glasom ne mičući se s mjesta. Dim cigarete
motao mu se mirno uz lice, još ga nije uznemirila nikakva
kretnja. — Vrati mu ga — ponovi čovjek. — Ne znam kakvu
t0 l°povštinu sprema. Ali mu ovdje neće upaliti. Vrati mu ga.
149
Bilo bi najbolje da se vratiš na svoju farmu, Hirame. Možda
ondje dobiješ djevojku za jedan nickel.
Bio je već na ulici s po dolara koji mu je opet oznojio ruku
i činio mu se veći od kotača. Izišao je ispraćen smijehom. Na
njemu, smijehu, onih ljudi prošao je kroz vrata. Nosio ga je i
jurio ulicama; onda je stao opadati, slabiti i spustio ga na zeml-
ju, pločnik. Tada se susreo licem u lice s konobaricom. Nije ga
odmah vidjela jer je išla brzo, oborena pogleda, u crnoj haljini
i šeširu. Kada se zaustavila, nije ga ni onda pogledala, jer ga je
već vidjela sveobuhvatnim pogledom kao onda kada je preda nj
stavila kavu i kolač na tezgu. — Oh! — reče ona. — I vratili ste
se da mi ga date. Pred njima. I oni su vas ismijali. Pa da.
— Mislio sam da biste vi sami možda morali platiti. Mislio
sam...
— Pa da. Možete li spriječiti? Možete li, ha.
Nisu gledali jedno u drugo, iako su stajali licem u lice. Pro-
laznicima su morali izgledati kao dva fratra na vrtnom puteljku
za vrijeme satova razmišljanja. — Mislio sam samo da...
— A gdje živite? — upita konobarica. — Na selu? Pa da. A
kako se zovete?
— Ne zovem se McEachern — odgovori — nego Christmas.
— Christmas? Tako se zovete? Christmas? Pa da.
U dječačkoj je dobi, a i kasnije, subotnja popodneva pro-
vodio, zajedno s još četvoricom, petoricom dječaka, u lovu i
ribolovu. Djevojčice je viñao samo nedjeljom, u crkvi. Bile
su povezane s nedjeljom i crkvom. Zato ih nije zamjećivao.
Zamjećivati ih značilo bi, čak i njemu samome, odstupati od
mržnje prema vjeri. No, on i drugi dječaci razgovarali su o
djevojkama. Možda su neki od njih — na primjer, onaj koji
je one večeri uredio ono s onom crnom djevojkom — i znali-
— Sve one hoće — govorio je on drugima. — Ali, katkada ne
mogu. — Ostali nisu znali za to. Nisu znali da bi sve djevojke
htjele, a još manje da ima trenutaka kada ne mogu. Mislili su
150
drukčije. Ali priznati da ne znaju ono posljednje, značilo bi
priznati da ne znaju ni za prvo. — Tako im se nešto dogaña
jednom mjesečno — opisivao bi im on svoje poimanje te
tjelesne pojave. Možda je znao. Svakako je bio dosta slikovit i
uvjerljiv. Da im je pokušao opisati to kao duševno stanje, nešto
u što i sam malo vjeruje, ne bi ga slušali. No nacrtao je stvarnu,
fizičku sliku koju se moglo osjetiti njuhom, pa i vidom. To
ih je uzbudilo: ona privremena i ništavna bespomoćnost što
kinji i obuzdava želju, ono izvanredno, čudno stanje u kojem
je volja osuñena da u odreñenim vremenskim razmacima bude
neizbježna žrtva nečisti. Tako im je onaj dječak to opisao, a
ostala su ga petorica pažljivo slušala, pogledajući krišom jedan
drugoga ispitujućim pogledom. Druge subote Joe nije otišao s
njima u lov. McEachern je mislio da je već otišao, jer ni puške
nije bilo. No, Joe se sakrio u staji. Tu je i ostao cijeli dan. Iduće
subote je otišao, ali sam, i to rano, prije nego što su ostali
dječaci došli po nj. No nije lovio. Nije se nalazio na tri milje od
kuće kada je, kasno popodne, ustrijelio ovcu. Našao je stado u
jednoj zabačenoj dolini, prišuljao se i ubio puškom jednu ovcu.
Onda je dršćući, osušenih usta, osvrćući se oko sebe kleknuo i
umočio ruke u još toplu krv umiruće životinje. Onda je došao
k sebi. Nije zaboravio što mu je pripovijedao dječak. Jednosta-
vno je prihvatio činjenicu. Ustanovio je da može živjeti s njom,
usporedo s tim. Bilo je, kao da je rekao sam sebi nelogičnim i
očajnim mirom: Uredu. Dakle, tako je to. Ali ne kod mene. Ne
u mom životu, ni mojoj ljubavi. No, to je bilo prije tri, četiri
godine i već je i zaboravio na to, onako kako se može zaboraviti
činjenica, kada jednom podlegne pritisku uporna duha koji je
ne smatra više ni istinitom ni lažnom.
Konobaricu je sreo u ponedjeljak navečer, nakon one
subote kada je htio platiti šalicu kave. Tada nije imao užeta.
1 opeo se na prozor i spustio s visine od deset stopa na zemlju i
propješačio pet milja do grada. Uopće nije ni razmišljao o tome
kako će se vratiti u sobu.
151
Stigao je u grad i otišao na onaj ugao gdje mu je rekla da je
čeka. Bio je to sasvim tih ugao, na koji je stigao prerano misleći:
Ne smijem zaboraviti. Moram joj dopustiti da mi pokaže što da
radim, kako da radim i kada. Ne smijem dopustiti da otkrije da
ne znam, i da moram od nje doznati.
Čekao je više od jednog sata prije nego što je došla. Toliko
je bio uranio. Došla je pješke. Došla je, iznikla iz mraka i stala
preda nj onako sitna, sigurna izgleda, kao da se nečemu nada,
oborena pogleda. — A tu si — rekla je.
— Došao sam što sam ranije mogao. Morao sam pričekati
dok ne legnu. Bojao sam se, zakasnit ću.
— Jesi li odavno ovdje? Koliko?
— Ne znam. Veći dio puta sam pretrčao. Bojao sam se da
ću zakasniti.
—Trčao si? Sve tri milje?
— Ima pet milja. Ne tri.
— Pa da. — Onda su prestali razgovarati. Stajali su jedno
prema drugome, kao dvije sjene. Sjećajući se ove noći poslije
više od godine dana, rekao je sam sebi, shvativši nenadano: Bilo
je kao daje očekivala daje napadnem. — No? — rekla je.
On je tada počeo drhturiti. Počeo je osjećati njen dah, dah
iščekivanja: onako mirne, razumne, malo umorne, i pomisli:
Očekuje da počnem, a ja ne znam kako.
I samome mu se glas pričinio glupim kada je rekao:
— Držim da je već kasno.
— Kasno?
— Mislio sam da vas možda vaši čekaju. Čekaju dok vi...
— Čekaju me... čekaju... — glas joj utihne, zamre. Go-
vorila je ne mičući se; stajali su kao dvije sjene: — Stanujem
kod Mame i Maxa. Znate. Gostionica. Valjda se sjećaš kada si
htio platiti onaj nickel... — Stala se smijati. Nikakve radosti
nije bilo u njenu smijehu, ništa. — Kada se samo sjetim toga.
Kada samo pomislim na tebe kako ulaziš s onim nickelom.
— Onda se prestade smijati. Ni sada se nije moglo primijetiti
daje s njime prestala i radost. Miran, ropski, k zemlji usmjeren
glas dopirao je k njemu. — Pogriješila sam noćas. Zaboravila
sam nešto. — Možda je očekivala da je upita što je to. Ali je
nije upitao. Stajao je samo i slušao miran, u zemlju usmjereni
glas, kako mu zamire negdje oko ušiju. Zaboravio je na ustri-
jeljenu ovcu. Predugo je živio s onim što mu je pripovijedao
stariji dječak. Predugo je vrijeme prošlo otkako je ubio ovcu i
shvatio u čemu je stvar da bi je se i sad sjećao. Zato u prvi tren
nije mogao razumjeti što mu je htjela kazati. Stajali su na uglu.
Bilo je to na kraju grada, gdje se ulica pretvara u cestu što vodi
preko urednih, izmjerenih tratina, izmeñu malih, osamljenih
kućica i golih polja — malih, jeftinih kućica koje sačinjavaju
okolicu takvih gradića. Ona reče: — Slušaj. Večeras sam bo-
lesna. — Nije je shvatio. Ne odgovori ništa. Možda nije ni
trebalo razumjeti. Možda je već i očekivao kakvu sudbonosnu
nezgodu i mislio: »Bilo je i ovako prelijepo da bi moglo biti
istinito.« Mislio je prebrzo i za samu misao: Svakog trena će
nestati. Neće je biti. A onda ću se naći opet kod kuće u krevetu,
kao da ga uopće nisam ni ostavio. A ona je govorila: — Kada
sam ti kazala u ponedjeljak, bila sam zaboravila koji je to dan u
mjesecu. Mislim da si me bio iznenadio. Onda, ono u subotu,
na ulici. Svakako sam bila zaboravila koji je to dan. Sjetila sam
se tek kada si otišao.
Odgovorio joj je isto takvim mirnim glasom: — Kako bo-
lesni? Zar nemate kod kuće kakav lijek koji biste mogli uzeti?
— Zar nemam... — Glas joj utihne. Onda reče: — Pa da.
— I doda naglo: — Kasno je. A ti moraš pješačiti četiri milje.
—Već sam ih prešao. Sada sam ovdje. — Glas mu je zvučao
mirno, beznadno, tiho. — Da, držim da je već kasno — reče.
Onda se nešto izmijenilo. Ne gledajući u nj, osjetila je nešto
u njegovu oporom glasu prije nego što je čula: — Od čega
bolujete?
Nije odgovorila odmah. A onda reče mirno, gledajući u
zemlju: — Zar još nisi imao djevojke? Kladila bi' se da nisi.
152
153
— Nije joj odgovorio. — Jesi li? — Nije joj odgovorio. Ona
se pomače. Dotakne ga se prvi put. Priñe mu i uze mu ruku
objema rukama. Kada je pogledao preda se, mogao je vidjeti
tamni obris njezine obješene glave koja se činila kao da je još
od roñenja nasañena malo nakrivo na vratu. Rekla mu je
zastajkujući, nespretno, upotrijebivši samo one riječi koje je
vjerojatno jedino i znala. No, on ih je već bio čuo. Već je po-
letio unatrag, pokraj zaklane ovce, te cijene svog osloboñenja,
do onog popodneva kada je sjedio na obali potoka, ne toliko
s osjećajem uvrijeñenosti ili čuñenja koliko gañenja. Onda se
ruka, za koju ga je držala, istrže. Nije mislila da ju je kanio
udariti; zapravo je sasvim drukčije mislila. No učinak je bio
isti. Dok mu se sjena, obris, gubio niza cestu, vjerovala je da
trči. I kada ga je izgubila s vida, čula mu je još neko vrijeme
topot nogu. Nije se odmah pomaknula. Ostala je kako ju je
ostavio, nepokretna, oborene glave, kao da čeka udarac koji je
već dobila.
Joe nije trčao. Ali je brzo hodao, i to pravcem kojim se
udaljavao od kuće, od doma dalekog pet milja koji je napustio
kroz prozor, a da još nije smislio kako da se popenje u nj. Išao
je brzo niza cestu, a onda skrenuo s nje, preskočio plot i našao
se na oranici. Nešto je raslo u brazdama. S one su se strane na-
lazila drveća, šuma. Stiže do šume i uñe u nju, u njena debela
stabla sa sjenovitim, tihim, nevidljivim granjem punim snažna
mirisa i zadaha. U onom mraku, gdje je jedva što raspozna-
vao, kao u kakvoj spilji, učini mu se da vidi niz glatkih urna
kako se bliješte na mjesečini i gube u daljini. Nijedna nije bila
cijela. Svaka je bila napukla i iz svake pukotine curilo je nešto
tečno, mrtvačke boje, prljavo. Dotakne se jednog stabla, nag-
ne se na nj savijenim rukama, gledajući pred sobom nanizane
mjesečinom obasjane urne. Povraćao je.
Drugog je ponedjeljka nabavio konopac. Čekao ju je na
istom uglu; opet je došao prerano. Onda ju je opazio. Prišla mu
je. — Bojala sam se da možda nećeš doći — rekla mu je.
154
— Zbilja? — Uzeo ju je za ruku i povukao niza cestu.
— Kuda idemo? — upitala ga je.
Nije joj odgovorio, odvlačeći je za sobom. Morala je kasati
da ne zaostane. Kasala je nezgrapno: kao kakva životinja kojoj
smeta baš ono po čemu se razlikuje od životinje: pete, haljine,
majušnost. Odvukao ju je s ceste prema ogradi preko koje je
prije tjedan dana bio prešao. — Čekaj — poviče ona, a riječi su
joj zastajkivale na usnama. — Ograda... ne mogu... — Kada
se sagnula kako bi se se provukla izmeñu redova žice koju je on
prešao, zakači joj se haljina. Joe se nagne, trgne je da je otkači,
ali se haljina glasno raspara.
— Kupit ću ti novu — reče joj. Ona ne odgovori ništa.
Dopustila mu je da je napo nosi a napo vuče izmeñu usjeva,
preko brazda, u drveće, u šumu.
Pažljivo smotano uže skrivao je za istom onom rasklima-
nom daskom u potkrovlju, za kojom je i Mrs McEachern
čuvala svoju hrpicu nickela i dimea, s jedinom razlikom što
je uže zatiskivao dublje u rupu nego što je Mrs McEachern
mogla dosegnuti. Tu je misao preuzeo od nje. Katkad je dok
bi stari par hrkao u donjoj sobi a on tiho vadio uže iz rupe,
mislio o tom paradoksu. Katkad je pomislio da joj sve kaže,
da joj pokaže gdje skriva oruñe svoga grijeha, jer mu je ona
i dala ideju i naučila ga kako i gdje skrivati. Ali je znao da će
ona naprosto htjeti pomoći sakriti ga, da će htjeti i nadalje
griješiti samo da mu pomogne u skrivanju i da će, napokon,
svojim značajnim šaptanjem i znakovima izazvati uzbunu, pa
će McEachern, htio-ne htio, morati posumnjati.
Tako je počeo krasti, uzimati novac s hrpe. Vjerojatno da
ga konobarica nije nagovarala na to, niti je kada spomenula
novac. Vjerojatno da ni sam nije znao da je novcem plaćao svoj
užitak. No, godinama je gledao Mrs McEachern kako skriva
novac na odreñeno mjesto. A onda je i on imao nešto što je
trebalo skrivati. Skrivao ga je na najsigurnije mjesto koje je
155
znao. Svaki put kada je skrivao ili vadio uže, viñao je limenku
s novcem.
Prvi je put je uzeo pedeset centi. Neko se vrijeme kolebao
izmeñu pedeset centi i quartera13. Ipak je uzeo pedeset centi,
jer mu je baš toliko trebalo. S tim je kupio staru, muhama
upljuvanu kutiju bombona, i to od čovjeka koji ju je dobio za
deset centi u igri u nekoj trgovini. Dao ju je konobarici. To je
bila prva stvar koju joj je darovao. Dao ju joj je na takav način
kao da prije nikad nikome nije palo na pamet da joj išta daruje.
Prilično začuñena izraza uzela je šarenu, otrcanu kutiju u svoje
velike ruke. Tada je sjedila na krevetu u svojoj sobi, u kućici
gdje je stanovala kod onoga čovjeka i žene što su se zvali Max
i Mame. Jedne noći, prije kakvih tjedan dana, ušao je čovjek
u sobu. Upravo se svlačila sjedeći na krevetu i skidala čarape.
Čovjek je ušao unutra pušeći cigaretu, i naslonio se na ormar
s ladicama.
— Bogati farmer — reče. — John Astor kravljih staja.14
Pokrila se, sjedeći mirno na krevetu, oborene glave: — Plaća
me.
— Čime? Zar još nije iskoristio onaj nickel? — Pogleda je.
— Zavod za zabavu seljačina. Zar sam te zato doveo iz Mem-
phisa? Možda bi bilo najbolje da se više ne mučim time.
— Pa ne radim to u radno vrijeme.
— Pa da. Ne mogu ti zabraniti. Ali mi se gadi gledati te. S
balavcem koji nikad u svom životu nije vidio dolara. I to u gra-
du punom mladića s dobrom zaradom, koji se znaju ponašati
kako treba.
— Možda mi se sviña. Vi, možda, niste ni pomislili na to.
Pogledao ju je dok je onako nepomična, spuštene glave sje-
dila na krevetu, s rukama na krilu. Naslonjen na ormar, pušeći
cigaretu poviče: — Mame! — A onda ponovno: — Mame!
13. Quarter — 25 centi (četvrt dolara). — Pm.
14. John Jacob Astor—poznati američki bogataš. — Prev.
156
Dodi ovamo! — Zidovi su bili tanki. Malo kasnije koračala je
velika plavuša hodnikom, bez velike žurbe. Oboje ju je moglo
čuti. Ušla je.
— Čuj — reče čovjek. — Veli da joj se, možda, najviše
sviña. Pa to su Romeo i Julija. Za ime Isusovo!
Plavuša pogleda u tamnu krunu konobaričine kose: — Pa
što onda?
— Ništa. Sjajno. Max Confrev ti predstavlja Miss Bobbie
Allen, dječakovu ljubavnicu.
— Izlazi! — poviče žena.
— Pa da. Samo sam joj donio sitniš od nickela. — Izišao
je. Konobarica se ne pomakne. Plavuša se primakne ormaru i
naslonivši se na nj, zagleda se u njezinu oborenu glavu.
— Plaća li te? — upita je.
Konobarica se ne pomakne. — Da, plaća me.
Plavuša ju je dalje promatrala, naslonjena na ormar kao
prije Max. — Došla si ovamo sve tamo od Memphisa. Došla si
iz tako daleka grada sve upropastiti.
Konobarica se ne pomakne. — Ne činim nikakve štete
Maxu.
Plavuša je i dalje promatrala njezinu oborenu glavu. Onda
se okrene i ode prema vratima: — I pripazi da ne učiniš — reče
joj. — To neće trajati dovijeka. Ovakvi gradiću ne mogu to
dugo izdržati. Znam ja. Sama sam potekla iz jednog od takvih
gradića.
Sjedeći na krevetu s jeftinom, šarenom kutijom bombona
u rukama, sjedila je kao ono onda kada je plavuša razgovarala
s njom. No ovaj put je Joe bio naslonjen na ormar i gledao u
nju. Počela se smijati. Smijala se, držeći išaranu kutiju u svojim
cvorovitim rukama. Joe ju je promatrao. Promatrao ju je kako
ustaje i prolazi mimo njega, spuštena lica. Prošla je kroz vrata
1 nazvala Maxa imenom. Joe nije nikada vidio Maxa, osim u
gostionici u šeširu i prljavom zaslonu. Kada je Max ušao, nije
Pušio. Pružio mu je ruku: — Kako si, Romeo?
157
Joe mu stegne ruku, gotovo prije nego što ga je prepoznao.
— Ja se zovem Joe McEachern — reče Joe. I plavuša je ušla.
Bilo je to prvi put da i nju vidi izvan gostionice. Vidio ju je kako
dolazi i stao je motriti, a motrio je i konobaricu kako otvara
kutiju. Ponudila ju je i rekla: — To mi je Joe donio.
Plavuša je bacila kratak pogled na kutiju. No nije ni pomak-
nula ruke: — Hvala — rekla je. I čovjek je promatrao kutiju,
ne ispruživši ruke.
— Gle, gle, gle — reče čovjek. — Katkada Božić15
poprilično dugo traje. Ha, Romeo?
Joe se malko odmakne od ormara. Još nikada nije bio u toj
kući. Gledao je u čovjeka s nekim mekim i zbunjenim, ali ne
uplašenim izrazom na licu i promatrao njegovo zagonetno lice
slično redovničkom. Ali nije rekao ništa. Prva je progovorila
konobarica:
—Ako vam se ne sviñaju, ne morate ih uzeti. —Joe je pro-
matrao Maxa; promatrao je njegovo lice, dok je slušao kono-
baricu gdje govori usmjerivši glas u zemlju: — Nisam ni vama
ni nikome drugome nanijela nikakve štete... Nije bilo u radno
vrijeme. —Joe nije promatrao ni nju, ni plavušu. Promatrao je
Maxa, onim zbunjenim, mekanim, nezaplašenim pogledom.
Sada je progovorila plavuša; činilo mu se da govore o njemu i
u njegovoj nazočnosti, ali nekim jezikom za koji su znali da ga
neće razumjeti.
— Ajdemo van — rekla je plavuša.
— Slatki Isuse — odvrati Max. — Upravo sam htio ponu-
diti Romea jednom čašicom na naš račun.
— Samo ako hoće? — doda žena. Pa i onda kada se obratila
izravno Joeu, činilo se da još uvijek govori Maxu: —Jeste li za
jednu čašicu?
— Ne drži ga u neizvjesnosti, zbog njegova prijašnjeg
ponašanja. Reci mu da je na naš račun.
15. Igra riječima: jer Christmas (kako se zove Joe) znači na engleskom i Božić.
— Prtv.
158
— Ne znam — reče Joe. — Još nikad nisam kušao.
— Nikad ništa kušao na naš račun — dodade Max. — Sla-
tki Isuse! — Otkako je ušao u sobu Max nije ni jednom više
pogledao Joea. Ponovno se činilo kao da govore njemu i zbog
njega, jezikom koji on ne razumije.
— Ajde! — reče plavuša. — Ajdemo!
Izišli su. Plavuša ga nije ni jednom pogledala, a čovjek kao
da ga je stalno promatrao a da nije ni gledao u nj. Onda su
nestali. Joe ostade uz ormar. Konobarica stajaše nasred sobe
oborena pogleda, s otvorenom kutijom bombona u rukama.
Soba je bila malena, zagušljiva zadaha. Joe još nikada nije bio
u njoj. Nije ni mislio da će ikada biti. Zastori su bili spušteni.
Jedina žarulja što je gorjela na kraju žice bila je zasjenjena
listom nekog časopisa pričvršćenim oko nje i već požutjelim
od vrućine. — U redu — reče Joe. — U redu. — Ona nije ni
odgovorila, ni pomaknula se. A on se sjeti mraka napolju, noći
koju su prije proveli vani. — Ajdemo — reče joj.
— Da idemo? — upita ona. Joe je pogleda. — Kamo da ide-
mo? — upita ona. — I zašto? — Joe je još nije razumio. Gledao
ju je, kako prilazi ormaru i stavlja kutiju na nj. Dok ju je motrio,
ona je svlačila haljine, skidajući ih sa sebe i bacajući ih na pod.
—Tu? Unutra? — upita je. Ovo mu je bilo prvi put što vidi
golu ženu, premda je već mjesec dana bio njezin ljubavnik. No
ni tada nije znao da ne zna što će vidjeti.
Te su noći razgovarali. Ležali su u krevetu, u mraku i raz-
govarali. To jest, on je govorio i neprestano mislio: »Bože!
Bože! To je, dakle, to.« Ležao je gol uz nju dotičući je rukom i
govoreći o njoj. Ne o tome otkuda je došla, niti o tome što je ra-
dila, nego o njezinu tijelu, kao da prije njega to nitko nije radio
m s njom, ni s ijednom drugom. Činilo se kao da radoznalošću
kakva djeteta uči u razgovoru o njezinu tijelu. Govorila mu je
° svojoj bolesti prve noći. Sada ga nije zbunilo. Kao da je gola
^na i njezino tijelo nešto što nikad nitko nije doživio, pa kao
nikada prije nije ni postojalo. Zato joj je zauzvrat rekao što je
159
sam znao. Ispripovijedao joj je o crnačkoj djevojci u pilanskoj
šupi onog popodneva prije tri godine. Pripovijedao joj je mirno
i tiho, ležeći uz nju, dotičući je. Možda ne bi znao kazati sluša li
ga ili ne. Onda joj reče: — Primijetila si moju put, moju kosu.
— Dok je čekao odgovor, lagano joj je gladio tijelo.
I ona je šaptala: — Da. Mislila sam da si možda stranac. Da
nisi odovuda.
— Ne, još više. Više od stranca. Ne možeš pogoditi?
— Što? Kako još više?
— Pogodi.
Govorili su tiho. Sve je bilo tiho, mirno: noć su sada
doživljavali a ne priželjkivali, čeznuli za njom. — Ne mogu.
Što si?
Ruka mu je lagano i mirno gladila njen nevidljivi bok. Nije
joj odmah odgovorio. Ne zato što je želio mučiti je. Činilo se
kao da ni ne zna da treba odgovoriti. Ponovno ga je upitala.
Onda joj reče: — U meni ima crnačke krvi.
Ležala je i dalje savršeno nepomična, ali je sada ta
nepomičnost bila drukčija. I on je ležao mirno, mičući polaga-
no rukom gore-dolje po njezinu boku. — Čega? — upita ga.
— Mislim da u meni ima nešto crnačke krvi. — Oči su mu
bile zatvorene, ruka se lagano neprekidno micala. — Ne znam.
Mislim da ima.
Ona je ležala mimo, a onda naglo reče: — Lažeš.
— U redu — odgovori, ne mičući se, gladeći je dalje
rukom.
— Ne vjerujem. — Glas joj je zvučao tužno u tami.
— U redu — odgovori, ne prestavši micati rukom.
Iduće je subote uzeo drugih pedeset centi s tajnog mjesta
Mrs McEachern i dao ih konobarici. Dan-dva kasnije imao
je razloga vjerovati da je Mrs McEachern primijetila da joj je
nestalo nešto novca i da sumnja u nj da ga je uzeo, jer je čekala
trenutak dok nije bila sigurna da ih McEachern neće iznena-
diti. Onda reče:
160
— Joe! — On se zaustavio i pogledao je, svjestan da neće
gledati u nj. Ne gledajući u nj, rekla mu je mirnim jednoličnim
glasom: — Znadem dobro kako je mladom čovjeku potreban
novac. Više od onog što ti daje o... Mr McEachern. — Gledao
ju je, dok joj glas nije zamro i utihnuo. Očigledno, čekao je da
utihne. Onda reče:
— Novac? Sto bi' ja s novcem?
Iduće je subote zaradio dva dolara cijepajući drva jednom
susjedu. Slagao je McEachernu kamo ide i gdje je bio i što je
radio kod susjeda. Novac je dao konobarici. McEachern je ipak
otkrio daje radio kod susjeda. Možda je mislio da je Joe sakrio
novac. Možda mu je to rekla Mrs McEachern.
Možda su dvije noći tjedno Joe i konobarica provodili u
sobi. Isprva nije znao da su i drugi radili to isto. Možda je mislio
da je to uradila neka naročita sila zbog njega, za njegovu ljubav.
Vjerojatno je sve do zadnjega trena mislio da je Maxa i Mamu
trebalo umirivati, ne toliko zbog same činjenice koliko zbog
njegove prisutnosti. Nije ih, doduše, nikada više vidio u kući,
premda je znao da su ondje. No nije bio siguran, znadu li daje i
on ovdje, odnosno, da se ikada, poslije one noći s bombonima,
vratio.
Obično su se sastajali vani, pa bi nekamo otišli, ili bi tuma-
rali putem do njezine kuće. Možda je sve do zadnjega trena
vjerovao da je to bilo na njegov prijedlog. Onda jedne večeri
nije došla na sastanak. Čekao ju je sve dok sat sa sudnice nije
odbio dvanaest. Zatim je pošao prema kući u kojoj je stanovala.
Takvo što nije nikada prije uradio, premda ne bi mogao reći
da mu je zabranila doći onamo bez nje. Tako je te večeri pošao
onamo, očekujući da će naći kuću u mraku i snu. Kuća je bila
tamna, ali je bila budna. Znao je to, znao je da iza tamnih zas-
tora njezine sobe ljudi ne spavaju i da nije sama. Otkuda je to
znao, ne bi znao reći. »To je Max«, pomisli. »Samo je Max.« Ali
je znao da nije. Znao je da se s njom u sobi nalazi neki čovjek.
ya se tjedna nisu sastajali, premda je znao da ga očekuje.
161
Onda je jedne večeri stajao na uglu, i ona je došla. Udario ju
je bez riječi i osjetio pod rukom njezino meso. Bio je svjestan
onoga u što još nije vjerovao. — O! — povikala je. Udario ju
je ponovo. — Ne, ovdje! — šaptala je. — Ne, ovdje. — Onda
je primijetio da plače. On nije nikad plakao, otkako se mogao
sjetiti. Sada je plakao, psovao je i tukao je. Onda ga je ona obu-
hvatila. Pa tada kod njega nesta i posljednjeg razloga daje tuče.
— No, no — šaptala je. — No, no.
Te se večeri nisu ni udaljavali s ugla. Nisu otišli tumarati, niti
su silazili s ceste. Sjedili su na strmoj tratini i razgovarali. Ovaj
je put govorila ona i sve mu je ispričala. Nije joj trebalo mnogo.
Sada je vidio da je otkrio ono što je zapravo oduvijek znao: što
rade one dangube u gostionici kojima u zubima poigravaju ci-
garete dok govore s njom kada prolazi neprekidno pokraj njih
ovamo-onamo, ponizna, oborena pogleda. Slušajući joj glas,
učinilo mu se da osjeća vonj svih onih bezimenih ljudi kako
se isparuje iznad zemlje. Dok je govorila, glava joj je bila malo
spuštena, a velike su joj ruke počivale na krilu. Naravno, to nije
mogao vidjeti. Nije ni trebao.
— Mislila sam da znaš — reče konobarica.
— Ne — odvrati Joe. — Držim da nisam znao.
— Mislila sam da jesi.
— Ne. Ne bi' rekao da jesam.
Dva tjedna nakon toga počeo je pušiti i iskrivljivati lice
prema dimu, a i piti. Noću bi pio s Maxom i Mamom i poka-
tkada u društvu još trojice, četvorice muškaraca, i obično još
jedno-dviju žena, gdjekad domaćih, ali češće strankinja koje su
dolazile iz Memphisa i ostajale tjedan ili mjesec dana iza pulta
u gostionici, gdje su se po cijeli dan kupili besposličari. Nije
im uvijek znao imena, ali je znao nakriviti šešir poput njih;
uvečer, iza spuštenih zavjesa Maxove blagovaonice, nakrivio bi
ga tako i govorio drugima o konobarici, i čak ju je u njezinoj
prisutnosti, svojim teškim, pijanim, očajnim, mladenačkim
glasom nazivao kurvom. S vremena na vrijeme bi je odvezao
u Maxovu automobilu u koje selo na ples, pazeći uvijek da
McEachern ne čuje ništa o tome. — Ne znam na što bi se više
razbjesnio — govorio joj je — na tebe ili na ples. — Jednom
su ga potpuno iznemogla morali staviti u krevet u kući u koju
nije nikada ni u snu mislio da će smjeti ući. Drugo ga je jutro
konobarica izgurala napolje prije zore kako bi stigao kući prije
nego što otkriju da ga nema. Toga ga je dana McEachern pro-
matrao natmurenim i bezvoljnim povlañivanjem.
— No još uvijek imaš dosta vremena natjerati me da se
pokajem zbog junice — rekao je McEachern.
162
163
McEachern je ležao u krevetu. Soba je bila tamna, ali nije
spavao. Ležao je pokraj Mrs McEachern za koju je vjerovao da
spava, i mislio brzo i napeto: »Odijelo je nosio. No kada? Po
danu nije mogao jer je pod mojim okom, osim subotom po-
podne. Ali ni subotom popodne ne može otići u staju i svući
i sakriti svoju odjeću što sam mu naredio da nosi, pa odjenuti
ono kicoško odijelo koje mu može služiti samo za grijeh«. I tada
mu se učini da znade, kao da mu je netko rekao. Po tome je
zaključio daje odijelo nosio potajno i to, po svoj prilici, noću.
A ako je tako, nije mogao vjerovati da bi momak mogao imati
ikakav drugi razlog, osim jedan: blud. Sam McEachern nije
nikad počinio nikakva bludnog djela i uvijek je odbijao slušati
bilo koga tko bi govorio o tome. Za tridesetak minuta napetog
razmišljanja, znao je gotovo isto toliko o Joeovvim pothvatima
koliko bi mu sam Joe mogao kazati, izuzevši jedino imena i
mjesta. To po svoj prilici ne bi vjerovao ni da mu sam Joe kaže,
jer takvi ljudi obično imaju o zlu i njegovoj pojavi i djelovanju
'sto tako čvrsto ustaljena uvjerenja kao i o dobru. Tako su se
bigotnost i vidovitost poistovjetile, samo je bigotnost bila malo
sporija, jer kada se Joe spuštao po konopcu kliznuvši brzo kao
sjena pokraj otvorena, mjesečinom obasjana prozora za kojim
Je McEachern ležao, Me Eachern ga nije odmah prepoznao
165
ili možda nije vjerovao svojim očima, iako je mogao vidjeti i
samo uže. Kada je prišao prozoru, Joe je već bio povukao uže na
stranu i pričvrstio ga, i sada je već bio na putu prema staji. Dok
ga je McEachern promatrao s prozora, osjećao je u sebi nešto
od onog čistog, bezličnog ogorčenja, kakvo mora da osjeti su-
dac kada opazi doživotnog osuñenika kako se naginje i pljuje
na rukav sudskog pandura.
Skriven u sjeni, na pola puta izmeñu kuće i ceste, mogao
je vidjeti Joea na raskrižju. Čuo je i automobil i vidio ga, kako
se približava i zaustavlja, i Joea kako ulazi u nj. Moguće da
mu je bilo svejedno tko bi još mogao biti unutra. Možda je
već znao, pa je htio samo vidjeti kojim će pravcem. Možda je
mislio da zna i to, jer su u kraju punom cesta kola mogla otići
gotovo svakamo kamo su htjela. Jer se odmah vratio kući brzim
korakom, pun čistog, bezličnog ogorčenja, nekako uvjeren u
to da njime upravlja neko još veće i čišće ogorčenje, pa da ni
ne treba sumnjati u svoje sposobnosti. Onako u papučama,
gologlav, s noćnom košuljom utisnutom u hlače i obješenim
naramenicama, pošao je ravno kao strijela prema staji, osedlao
velikog, starog, snažnog bijelca i vratio se u teškom galopu
puteljkom na cestu, premda ga je Mrs McEachern zvala s
kuhinjskih vrata kada je izjahao iz dvorišta. Zaokrenuli su
na cestu onim teškim i polaganim galopom, oboje, i čovjek
i konj, nagnuti malo naprijed, kao u fanatičnom oponašanju
neke strašne brzine, premda u stvari nisu jurili brzo, kao da im
u onom hladnom, nepopustljivom, nepogrešivom uvjerenju
o vlastitoj svemoći i sveznanju jednoga i drugoga nisu uopće
važni ni brzina, ni poznavanje cilja.
Jahao je istom brzinom, ravno, prema mjestu koje je tražio i
pronašao ga i uza svu noćnu tamu, iako je imao pretražiti gotovo
pola kotara. A nije bilo daleko. Nije jahao ni pune četiri milje,
kadli je začuo pred sobom glazbu i malo zatim ugledao pokraj
ceste svjetla u nekoj školi, koja je imala samo jednu prostoriju.
Znao je za nju, ali nije imao nikakva razloga ni povoda i pomis-
166
liti da bi se tu mogao održavati ples. Ipak odjaha ravno prema
njoj i zañe u raštrkane sjene automobila i kola i osedlanih konja
i mazga što su ispunile školski gaj, i sjaha gotovo prije nego
što se i zaustavio. Konja nije ni privezao. Sišavši dolje, pojuri
u svojim platnenim papučama, s obješenim naramenicama,
okruglom glavom i kratkom, tupom, razbarušenom bradom
prema otvorenim vratima i otvorenim prozorima otkuda se
čula glazba i gdje su u svjetlu petrolejke promicale sjene, kao u
nekom redovnom metežu.
Ako je uopće išta mislio, onda je ulazeći u sobu, vjerojatno,
mislio da ga je sam arkandeo Mihajlo vodio i ubacio unutra.
Bilo je očigledno da mu iznenadna svjetlost nije ni za trenutak
zabliještila oči, jer se probijao izmeñu tijela plesača koji su stali
okretati glave, za čim je slijedio val čuñenja i sve jače buke, i
jurio ravno prema mladiću kojega je svojom slobodnom vol-
jom usvojio i kojeg je pokušao odgojiti prema svom najboljem
uvjerenju. Joe je plesao s konobaricom, pa ga još nije bio vidio.
Konobarica ga nije nego samo jednom vidjela, ali ga se, možda,
sjetila, ili joj je, možda, bila dovoljna njegova pojava. Jer se
zaustavila u plesu, a na licu joj se pojavi neki izraz vrlo sličan
užasu, što Joe primijeti i okrene se. Kada se okrenuo, McEa-
chern je već bio kod njih. Ni McEachern nije vidio konobaricu
nego samo jednom i, vrlo vjerojatno, da se onda nije ni osvrnuo
na nju, kao što nije htio ni slušati one ljude kada su govorili o
bludu. Ipak je išao ravno prema njoj, ni ne osvrćući se na Joea:
— Napolje, Jezebel! — viknu McEachern. Glas mu je odjek-
nuo onom uzbuñenom tišinom, onim iznenañenim licima što
ga okruživahu ispod petrolejke, onom glazbom koja zašutje i
tihom mjesečevom noći mladoga ljeta: — Van, kurvo!
Možda mu se nije činilo da se probijao brzo ni da mu je glas
tako snažan. Po svoj je prilici mislio o sebi da stoji tu pravedan
1 čvrst kao stijena, bez žurbe i srdžbe, dok svuda oko njega vri
pnjavština slabih ljudskih bića u dugom uzdahu užasa, kao oko
pravog predstavnika razgnjevljenog i osvetničkog Gospodnjeg
167
trona. Možda to čak nisu ni bile njegove ruke što se oboriše na
lice mladića, kojem je dao krov nad glavom, hranio ga i odije-
vao od malih nogu, a možda ni ono lice, koje se sagnulo pred
udarcem i ponovno se diglo, nije bilo lice toga djeteta. Ali ga
to nije iznenadilo, jer nije bilo dječje lice ono što ga je toliko
zaokupilo: ne, to je bilo lice samoga sotone koje je vrlo dobro
poznavao. A kada je, piljeći u to lice, pošao nezaustavljivo
prema njemu s još uvijek dignutom rukom, po svoj je prilici
koračao u onom bjesomučnom, uzvišenom zanosu mučenika,
koji je već osloboñen svih grijeha, i naišavši tako na stolac kojim
je zavitlao Joe i spustio mu ga na glavu, zašao u ništa. Možda ga
je to nešto malo iznenadilo, ali nije mnogo, a ni za dugo.
Zatim se pred Joeom sve to raštrkalo i tutnjeći zamrlo,
ostavivši ga sama nasred sobe, gdje je, stežući razbijeni stolac u
ruci, promatrao svoga poočima. McEachern je ležao poleñice.
Izgledao je sasvim spokojan. Činilo se kao da spava: onako
nezgrapne glave, neukrotiv čak i u snu; pa i sama krv na čelu
činila se mirna i spokojna.
Joe je teško disao. Čuo je to, pa i još nešto, nešto tanko,
kreštavo, daleko. Činilo se da je dugo prisluškivao prije nego
što je prepoznao da je to glas, ženski glas. Pogleda i ugleda
dva muškarca kako je drže, a ona se izvija i bori; kosa joj pala
na oči, izobličeno lice upravo odvratno pod mrljama jeftinog
ličila, a usta slična maloj izupčanoj rupi, ispunjena vriskom.
— Nazvao me kurvom! — vriskala je izvijajući se iz ruku
onih muškaraca. —Taj stari kujin sin! Pustite me! Pustite me!
— Onda joj glas više nije izgovarao riječi, nego je samo vrištao;
izvijala se i bacala, nastojeći zagristi u ruke muškaraca koji su
se borili s njom.
Joe krene prema njoj, držeći još uvijek u ruci slomljeni
stolac. Ostali ga promatrahu, stisnuti, sabiti uza zid: djevo-
jke u napetim, jeftinim konfekcijskim haljinama, čarapama
i cipelama, i muškarci, mladići u loše skrojenim, kao daska
168
krutim, takoñer konfekcijskim odijelima, grubih, žuljevitih
ruku i očiju koje su već otkrivale nasljedstvo onog strpljivog
razmišljanja nad beskrajnim brazdama i polaganim bedrima
mazgi. Joe potrči mašući stolcem: — Pustite je! — reče. Ko-
nobarica prestade smjesta s borbom i okrene se prema njemu,
vičući bijesno, kao da ga je tek sada ugledala i shvatila da je i
on ovdje.
— I ti! Ti si me i doveo ovamo. Prokleto seljačko kopile.
Kopile jedno! Kujin sine, i ti, i on. Pustio si ga na me koja ga
nikad nisam vidjela... — Ne bi se moglo reći da je Joe poletio
na ikoga odreñenoga, a lice mu je bilo sasvim mirno ispod
uzdignuta stolca. Ona dvojica pustiše ženu i uzmakoše, no ona
je i dalje izvijala ruke, kao da još nije svjesna toga.
— Nosi se odavde! — zaurla Joe i zamahne, zavitla stol-
cem; no lice mu je i dalje ostalo potpuno mirno. — Natrag!
— dovikne ljudima, premda se nitko nije ni pomaknuo prema
njemu. Bili su tihi i mirni, kao i čovjek na podu. Joe zavitla
stolcem, idući natraške prema vratima. — Natrag! Rekao sam
da ću ga jednoga dana ubiti! Rekao sam mu to! — Zamahne
stolcem prema njemu, povlačeći se mirna lica prema vratima.
— Da se nitko ne makne s mjesta—reče, gledajući neprestano
oštro u lica, nepomična kao maske. Onda odbaci stolac, zavrti
se i skoči kroz vrata u blagu, prošaranu mjesečinu. Dostigao
je konobaricu u trenu kada je ulazila u automobil kojim su se
dovezli. Zadihao se, ali mu je glas ipak bio miran: sličan usnulu
čovjeku koji tako teško diše da mu se dah čuje. — Vrati se u
grad — reče joj. — I ja ću doći, čim...
Očigledno, nije bio svjestan što govori, ni što se oko njega
dogaña: kada se žena naglo okrenula na vratima automobila i
stala ga udarati po licu, nije se ni pomaknuo, niti mu se glas
promijenio: — Da. Tako je. Doći ću, čim... — Onda se okre-
ne i pobježe, dok je ona i dalje mahala rukama za njim.
Nije mogao znati gdje je McEachern ostavio konja, pa čak
ni je li tu. Ipak je potrčao ravno prema njemu, kao da u sebi
169
nosi nešto one nepokolebive vjere svog poočima u nemino-
vnost dogañaja. Zajahao ga je i skrenuo prema cesti. Automo-
bil je već bio na cesti. Vidio je još samo stražnja svjetla kako se
smanjuju i nestaju.
Stari, snažni farmerski konj vraćao se kući svojim polaga-
nim, jednoličnim galopom. Mladić na njegovim leñima jahao
je lagano, nagnuvši se dobro naprijed i lako držao ravnotežu,
zanoseći se, možda, u tom trenu, kao Faust, da je sada, jednom
i zauvijek prekršio ono »ne smiješ« i da se, konačno, oslobodio
časti i zakona. U trku je osjećao sladak, oštar, sumporast konjski
znoj; nevidljivi vjetar strujao je mimo njega. Zavikao je glasno:
— Učinio sam! Učinio sam! Rekao sam mu da ću učiniti!
Zavio je na put, jahao mjesečinom sve do kuće bez uspora-
vanja. Mislio je da će je naći u mraku, ali nije. Nije se zausta-
vljao; pažljivo skriveno uže bilo je sada samo dio onog njegova
za nj mrtva života, kao i čast i nada, i stara, dosadna žena koja
je trinaest godina bila jedan od njegovih neprijatelja i koja ga je
i sada, budna, očekivala. Svjetlo je gorjelo u njezinoj i McEa-
chernovoj spavaonici, a ona je stajala na vratima s pleterom
preko spavaćice. — Joe? — rekla je žena. Joe je brzo prešao
predvorje. Lice mu je bilo onakvo kakvo je vidio McEachern,
kada ga je udario stolcem. Možda ga još nije mogla dobro vid-
jeti. — Što je? — upita starica. — Tata je odjahao na konju.
Ćula sam... —Tada mu je ugledala lice. Ali nije imala vremena
uzmaknuti. Nije je udario: uhvatio ju je sasvim blago za rame.
Samo ju je naglo odmakao s puta s vrata. Odrinuo ju je na
stranu, kao zavjesu na vratima.
—Na nekom je plesu—reče joj. — Miči se, starice.—Ona
se okrene; jednom je rukom stezala pleter, a drugom se oduprla
o vrata dok je uzmicala pred njim i promatrala ga kako prelazi
preko sobe i počinje trčati uza stube što su vodile na njegovu
mansardu. Obazreo se, ali se nije zaustavljao. Onda mu starica
ugleda zube, kako bljesnuše na svjetiljci: — Na plesu, čujete
li? Ali ne pleše. — Nasmijao se prema njoj i svjetiljci, onda je
okrenuo glavu, a s njom i smijeh, i kako je trčao uza stube tako
je nestajao s vida; nestajao je odozgo prema dolje, kao da je
najprije glavom i smijehom utrčao u nešto što ga briše, kao što
brišu sliku na ploči.
Starica je išla za njim, uspinjući se teško stubama. Pošla je za
njim odmah čim je prošao pokraj nje, kao daje ona neumoljiva
žurba koja joj je odnijela muža, a koja se spustila kao plašt na
momkova ramena, sada prešla s njega na nju. Povlačila se us-
kim stubama, držeći jednom rukom ogradu, a drugom pleter.
Ništa nije govorila, niti ga je zvala. Izgledala je kao duh koji
poslušno vrši nareñenje svoga odsutnoga gospodara. Joe nije
upalio svjetiljku. No soba je bila puna odraza mjesečine, ali bi,
vjerojatno, i bez nje znala reći što Joe radi. Oslanjajući se o zid,
pipajući rukama o nj, stigla je do kreveta i sjela, utonuvši u nj.
Trebalo joj je za to dosta vremena, jer se Joe, kada je pogledala
prema mjestu gdje se nalazila rasklimana daska, već približavao
krevetu na koji je izravno padala mjesečina, pa ga je vidjela
kako ispražnjuje limenku na krevet i rukom pobire male ku-
pove kovanog sitniša i papirnatog novca i stavlja ga u džep. Tek
tada ju je pogledao i vidio onako malenu kako sjedi, nagnuta
unazad, naslonjena o jednu ruku, dok je drugom držala pleter.
— Nisam vas molio ovo — reče joj. — Zapamtite. Nisam vas
molio, jer sam se bojao da ćete mi sama dati. Jednostavno sam
ga uzeo. Ne zaboravite to. — Okrenuo se gotovo prije nego
što je završio. Gledala gaje kako je zakoračio u svjetlo svjetiljke
što je dopirala uza stube, i kako silazi. Iščezao joj je s vida, ali
ga je još čula. Čula ga je opet kako se žuri predvorjem, a malo
kasnije začu ponovno konja kako galopira; malo zatim zamro
je tutanj konja.
Negdje je odbijao jedan sat, kada je Joe već izmorenoga
konja tjerao glavnom ulicom grada. Konj je već odavna teško
dahtao i posrtao, ali ga je Joe tjerao kasom, udarajući ga odm-
jereno teškom batinom po sapima. To nije bio bič, nego komad
methna drška što se nalazio zaboden u cvjetnoj gredici Mrs
170
171
McEachern pred kućom, a po kojem se uspinjalo neko rašće.
Iako se konj još uvijek kretao kao da galopira, nije išao brže od
čovječjega hoda. I batina se dizala i padala isto tako umorno i
strahovito polagano, a mladić na konjskim leñima naginjao se
naprijed kao da ne zna da je konj izmoren, ili kao da želi po-
dignuti i povuci naprijed iscrpljenu životinju, čija su polagana
kopita jednolično i šuplje odzvanjala praznom, mjesečinom
išaranom ulicom. Oboje — i konj i jahač — djelovali su
čudno, kao prikaze iz sna ili kao film koji se polako odvija,
dok su umorno ali uporno galopirali cestom prema starom
uglu gdje ju je znao čekati i u manjoj žurbi možda, ali nimalo
požudnije iako je bio mladi.
Konj više nije mogao ni kasati svojim ukočenim nogama;
dahtao je duboko i teško, hripajući i stenjući kod svakog uda-
ha ili izdaha. Batina je i dalje padala; kako je konj smanjivao
brzinu, tako se u istom omjeru povećavala brzina batine. No
konj je sve većma usporavao korak i skretao prema pločniku.
Joe mu je trzao glavom i tukao ga, ali je konj išao sve polaga-
nije uz pločnik i stao išaran sjenama, spustivši glavu, dršćući
i sopćući, gotovo kao čovjek. Jahač se i dalje naginjao napri-
jed u nepomičnom sedlu, kao da jaše strahovitom brzinom
i udarao konja batinom po sapi. Izuzevši dizanje i spuštanje
batine i teško disanje konja, mogli su njih dvoje predstavljati
konjanički kip koji je sišao s postolja i potpuno iscrpljen došao
da otpočine u mirnoj i praznoj ulici išaranoj i umrljanoj sjena-
ma mjesečine.
Joe sjaha. Zgrabi konja za glavu i stade ga vući kao da ga
kani pokrenuti svojom snagom, a onda mu se zabaci na leda.
Konj se ne pomače. Joe zastade i kao da se nagnuo na životinju.
Ponovno su bili nepokretni: iscrpljena životinja i mladić, jedno
prema drugome, sastavljenih glava, kao da su isklesani u trenu
kada nešto prisluškuju ili se mole ili savjetuju. Onda Joe podiže
palicu i stade udarati konja po nepomičnoj glavi. Tukao ga je
neprekidno dok se nije slomila. Nastavio ga je tući komadom
172
koji nije bio mnogo veći od njegove ruke. No, možda je shvatio
da konj više ne osjeća boli ili mu se, napokon, umorila ruka,
jer je bacio palicu i okrenuo se naglo i otišao dugim koracima.
Nije se osvrtao natrag. Bijela mu se košulja nadimala i blijedila
u sjenama mjesečine dok se smanjivao u daljini, a onda iščezne
potpuno iz života ovoga konja kao da ga nikad nije ni bilo.
Prošao je mimo ugla gdje ju je običavao čekati. Ako ga je
uopće primijetio i što pomislio, mora da je rekao: Bože moj,
kako je to daleko. Kako je odavno to bilo. Ulica se pretvorila u
pošljunčanu cestu. Još je imao prijeći gotovo cijelu milju pa
stoga nije trčao brzo nego pažljivo, jednomjerno, malo obo-
rene glave, kao da ispituje izgaženu cestu pod nogama, držeći
lakte na boku kao kakav izvježbani trkač. Cesta je zavijala
bjelasajući na mjesečini, obrubljena u dugačkim razmacima
malim, osamljenim, novim, strašnim kućicama, u kojima
stanuju ljudi na rubovima gradova, doselivši se jučer tko zna
otkuda i seleći se sutra opet tko zna gdje. Sve su bile tamne osim
one prema kojoj je trčao.
Stigao je do kuće i u trku skrenuo s ceste odmjerenih koraka
što su odjekivali u noćnoj tišini. Možda je već gledao konoba-
ricu kako ga iščekuje u tamnoj haljini za putovanje, sa šeširom
i kovčegom. (Vjerojatno da nikad nije ni pomislio na to kako
mogu bilo kuda otići i čime će otputovati.) A možda su tamo i
Max i Mame, vjerojatno neodjeveni—Max bez kaputa, možda
čak samo u rublju, a Mame u svijetloplavom kimonu — oboje
u onom glasnom, veselom metežu, kakav je uobičajen kada se
nekog prati na put. No stvarno nije ništa mislio, jer uopće nije
rekao konobarici da se spremi za put. Možda je mislio da joj
je rekao ili da sama treba znati, jer su mu se njegova posljednja
djela i planovi za budućnost činili tako jednostavnima da ih je
svatko mogao razumjeti. Možda je čak vjerovao da joj je rekao,
kada je ulazila u automobil, da ide kući uzeti novac.
Utrčao je u trijem. Dosad je uvijek, čak i u najljepšim da-
nima koje je proveo u ovoj kući, imao običaj kliznuti što brže i
173
neprimjetnije s ceste u sjenu trijema i onda u samu kuću gdje
su ga očekivali. Pokucao je. Kao što je i očekivao, u njezinoj
je sobi gorjelo svjetlo a drugo na kraju hodnika; iza zastrtih
prozora čuo je nekoliko glasova i razabrao da su ozbiljni, a ne
veseli; i to je očekivao misleći: Možda misle da neću doći. Onaj
prokleti konj. Prokleti konj. Pokuca ponovno, jače, stavi ruku na
kvaku i potrese je prislonivši lice uz zastrto staklo na vratima.
Glasovi utihnuše. Zatim se više nije čulo nikakvih glasova iz
kuće. Samo su oba svjetla—osvijetljeni kapak na njezinoj sobii
neprozirna zavjesa na vratima — gorjela jednoličnim, neprom-
jenljivim sjajem kao da su svi u kući naglo izumrli, čim je do-
taknuo kvaku. Pokuca ponovno, gotovo bez zastoja; još uvijek
je kucao, kada mu se vrata (nikakva sjena nije pala na njihovu
zavjesu, niti se čulo približavanje ikakvih koraka iza njih) naglo
odmakoše ispod ruke. Već je zakoračio preko praga, kadli se iza
vrata pojavi Max i zakrči vrata. Bio je potpuno odjeven, imao
je čak i šešir na glavi. — Gle, gle — reče Max. Govorio je tiho,
a činilo se kao da je povukao brzo Joea u hodnik, zatvorio vrata
i zaključao ih prije nego što je Joe i shvatio da je unutra. Glas
mu je opet zvučao onako dvomisleno, srdačno, a ipak potpuno
tupo, bez ikakve radosti i veselja, kao prazna ljuska, kao nešto
što nosi pred sobom i kroz to promatra Joea; zbog toga je glasa
Joe gledao prije u Maxa nekim pomiješanim osjećajem čuñenja
i gnjeva. — Evo napokon Romea — reče Max. — Plejboja s
Beale Streeta. — Onda je počeo govoriti nešto glasnije, obrativši
se sasvim glasno Joeu: — Udi i pozdravi se s društvom.
Joe je već išao prema vratima koja je poznavao; gotovo je
ponovno trčao, ako se je uopće ikada bio zaustavio. Nije slušao
Maxa. Nikada nije čuo za Beale Street — ulicu u Memphisu,
dugačku tri ili četiri bloka — prema kojoj Harlem izgleda kao
filmska dekoracija. Joe nije vidio ništa. Jer najednom ugleda
plavušu, gdje stoji na dnu hodnika. Nije je uopće vidio kada se
pojavila u hodniku koji je bio prazan kada je ušao u nj. A evo,
sada najednom, stoji ondje. Bila je odjevena u tamnu haljinu,
174
a u ruci je držala šešir. A odmah iza otvorenih tamnih vrata,
pokraj nje, nalazila se prtljaga, nekoliko kovčega. Možda ih nije
vidio. Ili ih je možda vidio sve najednom, brže nego što je mo-
gao i pomisliti: Nisam ni mislio da ih toliko ima. Tada je možda
prvi put shvatio da nemaju čime otputovati, pa pomisli: Kako
ću sve to ponijeti. No nije zastao, nego se odmah okrenuo prema
vratima koja je poznavao. No čim je stavio ruku na vrata, shva-
tio je da iza njih vlada savršena tišina, tišina za koju je i pored
svojih osamnaest godina znao da može nastati samo ondje gdje
ima više ljudi. No nije zastao; možda čak nije ni bio svjestan da
je hodnik opet prazan, da je plavuše ponovno nestalo, a da je
nije vidio ni čuo da odlazi.
Otvori vrata. Utrči, to jest, kao što može trčati čovjek sam
pred sobom kada stane kao ukopan, a misli da trči. Konoba-
rica je sjedila na krevetu, kako ju je vidio bezbroj puta. Nosila
je tamnu haljinu i šešir, kao što je i očekivao, znao. Sjedila je
oborene glave, ni ne pogledavši na vrata kada su se otvorila; u
nepomičnoj ruci, koja je u svojoj nepomičnosti na crnoj po-
dlozi haljine izgledala gotovo sablasno, gorjela joj je cigareta.
Istoga časa opazi još jednog čovjeka. Nikada ga prije nije vidio.
No sada nije bio svjestan toga. Tek kasnije se sjetio toga, kada
se sjetio one gomile prtljage u tamnoj sobi koju je vidio časkom
dok su mu misli jurile brže od pogleda.
I stranac je sjedio na krevetu i pušio. Šešir mu je bio nabijen
na čelo, tako da mu je sjena oboda padala preko usta. Nije
bio star, ali nije izgledao ni mlad. Mogao je biti i Maxov brat,
onako kao što dva bijelca, kada nenadano zalutaju u afričko
selo, mogu domorocima izgledati kao braća. Onaj dio lica i
brade na koji je padalo svjetlo bio mu je miran. Joe nije znao
gleda li stranac u nj. Joe nije znao ni to da Max stoji odmah
iza njega. I čuo im je glasove, a da nije ni slušao, ni znao što
govore: Pitaj ga.
Otkuda da on znade? Možda je čuo riječi. No vjerojatno
niJe- Vjerojatno za nj još nisu imale većeg značenja, nego zujan-
175
m
je kukaca iza zatvorenog prozora ili spremljena prtljaga koju je
pogledao, ali je još uvijek nije bio vidio. Pobrao se odmah poslije
toga, kaže Bobbie.
Možda znade. Pokušajmo u najmanju ruku doznati, ako
možemo, pred čim bježimo.
Joe je još uvijek trčao, iako se nije ni pomakao, otkad je
ušao. Kada mu je Max dotaknuo rame, okrenuo se kao da ga
je netko zaustavio usred trke. Nije uopće bio svjestan da se
Max nalazi u sobi. Pogledao je Maxa preko ramena bijesnim
pogledom: — Pričaj, mladiću, da znamo — reče Max. — Sto
je s njim?
— S kim? — upita Joe.
— Sa starcem. Misliš li da si ga udesio? Da znamo točno.
Ne želiš valjda Bobbie uvaliti u sos?
— Bobbie? — odgovori Joe, misleći Bobbie. Bobbie Okre-
nuo se i stao ponovno bježati. Max ga uhvati za rame, doduše,
ne prejako.
— 'Ajde — reče Max. — Ovdje smo svi svoji. Jesi 1' ga
udesio?
—Udesio koga?—ponovi Joe obuzdavajući svoj razdraženi,
nestrpljivi glas, kao čovjek kada ga zaustavi i ispituje dijete.
Progovorio je i stranac: — Onoga koga si odalamio stolcem
po glavi. Je 1' umro?
— Umro? — upita Joe i pogleda stranca. Zatim pogleda
ponovno konobaricu i ponovno stade trčati. Sada se stvarno i
pomaknuo. Potpuno je zaboravio na oba muškarca. Pode pre-
ma krevetu pretražujući svoj džep, a na licu mu se pojavi pob-
jedonosni, zanosni izraz. Konobarica ga ni ne pogleda. Otkada
je ušao, nije ga ni jednom pogledala, premda je, vjerojatno, na
to potpuno zaboravio. Nije se ni pomaknula; cigareta joj je još
uvijek gorjela u ruci. Nepokretna ruka izgledala joj je velika i
mrtva i blijeda, kao komad kuhana mesa. Ponovno ga netko
ščepa za rame. Sada je to bio stranac. Stranac i Max stajahu
rame uz rame, gledajući Joea.
— Ne vrdaj — reče stranac. —Ako si ubio čovjeka, reci. To
ne može dugo ostati tajna. Za mjesec dana će se doznati.
— Kažem vam da ne znam! — odgovori Joe. Gledao je tren
jednoga tren drugoga, nestrpljivo, ali još ne bijesno. — Udario
sam ga. I on je pao. Rekao sam mu da će mu se to jednoga dana
dogoditi. — Gledao je jedno pa drugo, gotovo jednako lice.
Počeo je trzati ramenima pod strančevom rukom.
— Zašto si, onda, došao ovamo? — progovori Max.
— Zašto... — odgovori Joe — zašto sam... — govorio je
glasom nejasna iznenañenja, buljeći čas u jedno čas u drugo lice,
nekom vrsti povrijeñena, ali još uvijek obuzdavana ogorčenja.
— Pošto sam došao? Došao sam po Bobbie. Zar vi mislite da
sam ja... kada sam otišao sve do kuće da uzmem novac da se
oženimo... — Opet ih je potpuno zaboravio i izgubio s vida.
Istrgne se i okrene k ženi, s onim rasijanim izrazom zanosa i po-
nosa. Najvjerojatnije je da su tog trena oba muškarca iščezla iz
njegova života, kao dvije krpice papira. Najvjerojatnije da nije
primijetio ni kada je Max otišao k vratima i pozvao plavušu,
koja je trenutak kasnije ušla. Joe se nadvio nad krevet, na kojem
je sjedila nepomična konobarica oborene glave i, priklonivši se
nad njom, izvlačio iz džepa zgužvane novčanice i sitniš i stavl-
jao na njezino krilo i pokraj nje na krevet. — Evo! Pogledaj!
Gle! Imam. Vidiš?
Onda ga je ponovno zapahnuo onaj vihor, kao ono u
školskoj zgradi prije tri sata medu onim zabezeknutim licima
koja je privremeno bio zaboravio. Stajao je nepomičan, kao u
snu, uspravan, onako kako ga je uspravio udarac konobarice
kada je skočila, i gledao ju kako stoji, skuplja zgužvani i razba-
cani novac i razbacuje ga; stojeći nepomičan vidio joj je napeto
'ice, usta kako vrište i oči kako vrište. Pričinilo mu se da je
jedino on, od svih njih, miran i sabran i da je samo njegov glas
dovoljno jasan da ga uho razabere: — Znači, nećeš ga? — rekao
Je- — Znači nećeš?
Sve je bilo vrlo slično onome u školi: netko je drži dok se
176
177
ona izvija i vrišti, raskuštrane kose od trzanja i udaranja gla-
vom; suprotno kosi, lice i usta su joj bila mirna, kao mrtva usta
na mrtvačkom obrazu: — Kopile! Kujin sine! Uvalio si me u
lijepu kašu, mene, koja sam se uvijek odnosila prema tebi kao
prema bijelcu! Bijelcu!
No vrlo vjerojatno da mu se čak i sada sve to pričinjalo kao
šum koji se ne može uopće razabrati: tek dio te dugotrajne
oluje. Jer je samo piljio u nju, u lice koje nikada prije nije vidio
i reče mirno (da li naglas ili ne, to ne bi mogao reći) u nekoj
polaganoj zaprepaštenosti: I ja sam ubio čovjeka zbog nje. Čak
sam i ukrao zbog nje, kao da je tek sada čuo o tome, mislio o
tome, tek sada su mu rekli da je to uradio.
Tada mu se učini da je i nju, kao treću krpicu papira odnio
vjetar iz njegova života. Stade dizati ruku, kao da još uvijek drži
razbijen stolac. Plavuša se već nalazila dosta dugo u sobi. Tek
ju je sada opazio ali se nije iznenadio, premda se tu stvorila kao
iz zraka, nepomična, s onim kao dijamant čvrstim izgledom
mira koji je tako neumoljivo i sigurno ulijevao poštovanje,
kao podignuta bijela rukavica policajca. Nijedna joj dlačica
na kosi nije bila neuredna. Sada je povrh tamne haljine za put
nosila svijetlosivi kimono. Rekla je mirno: — Zgrabite ga! I
bježimo odavde. Uskoro će doći panduri. Znadu gdje ga tre-
baju potražiti.
Možda je Joe nije ni čuo, kao ni vrištanje konobarice:
— Sam mi je rekao da je nigger! Kujin sin! Spavao sa mnom
zabadava crni pasji sin i još me uvalio u kašu s policijom. I to na
seoskom plesu! — Možda je čuo samo šum onoga vihora, kada
je mahnuvši rukom kao da još drži stolac, skočio na obojicu
muškaraca. Vjerojatno nije znao da su već bili pošli na nj. Jer je
s nekim zanosom, sličnim onom kod svoga poočima, poletio
dobrovoljno, ravno u strančeve šake. Možda nije ni osjetio uda-
rac, premda ga je stranac udario dva puta u lice, prije nego što
je pao na pod, pod na kojem je — slično čovjeku kojeg je sam
oborio — ležao na leñima, potpuno nepomičan. No nije se
onesvijestio, jer su mu oči bile otvorene i gledale mirno u njih.
U očima nije bilo ničega, ni boli ni iznenañenja. No očigledno
se nije mogao micati; ležao je tako duboko zamišljenim izra-
zom, gledajući gore u onu dvojicu muškaraca i plavušu koja je
još uvijek stajala nepomično, potpuno spremna i ureñena kao
spomenik. Možda im nije mogao čuti razgovor, a možda i jest,
no oni sada nisu značili za nj ništa više od jednoličnog zujanja
komaraca u prozoru:
Udesio me kako se samo može poželjeti.
Nije trebao dirati u kurve.
Ne može drukčije. I njega je rodila jedna.
Je l'zbilja crnac? Ne izgleda.
To je rekao jedne noći Bobbie. Noja mislim da ona još uvijek
malo zna o njemu, kao i on sam. Ova seoska kopilad mogu biti
svašta.
Vidjet ćemo. Vidjet ćemo ima l'crnu krv.
Ležeći nepomično i tiho, Joe promatraše stranca kako se
sagnuo i podigao mu glavu s poda, a onda ga ponovno udario
u lice kratkim oštrim udarcem. Nešto kasnije je malo oblizao
usnicu, kao što dijete liže kuhaču. Gledao je strančevu ruku
kako se vraća, ali ga nije udarila.
Dosta mu je. Žurimo u Memphis.
Još samo jednom. Joe je ležao nepomično i motrio ruku.
Vidje i Maxa pokraj stranca, kako se i on sagnuo. Trebat ćemo
još malo krvi, da budemo sigurni.
Pa da. Ne treba se brinuti. I ovo je na račun poduzeća.
No ruka nije udarila. I plavuša je bila tu. Držala je za zapešće
strančevu podignutu ruku. Rekla sam daje dosta.
178
179
10
;):„?
Svijest se bez tuge sjeća tisuću divljih i osamljenih putova.
Nižu se sve od one noći kada je ležeći čuo posljednji korak i
posljednju škripu vrata (čak nisu ni svjetlo ugasili), nakon čega
je i dalje ležao mirno na leñima, otvorenih očiju dok je nad
njim visila žarulja i sijala bolnim, nepodnošljivim svjetlom, kao
u kući u kojoj su svi pomrli. Nije znao koliko je tako ležao. Nije
mislio ni o čemu, niti je osjećao boli. Možda je bio svjestan da
negdje u njemu leže prekinuta dva kraja žice htijenja i osjećaja,
da se više ne dotiču i čekaju da se spoje, da se iznova povezu
kako bi se mogao pomaknuti. Dok su završavali posljednje
pripreme za odlazak, koračali su s vremena na vrijeme preko
njega kao što ljudi koji napuštaju zauvijek neku kuću prelaze
preko predmeta koji namjeravaju ostaviti. Evo bobbi evo curo
tvog češlja koji si zaboravila evo i romeova sitniša isuše mora da
je putem oplindrao nedjeljnu školu sada je bobbien zar nisi vidio
kada joj gaje dao kako je bio velikodušan tako je curo poberi ga i
zadrži ga kao obrok ili uspomenu ili kako god ti se svidi što nečega
hm to ne valja da nezgodno je ali ga ne možemo ostaviti ovdje na
podu provrtjet će rupu na podu večje napravio jednu malo pre-
veliku za njegovu veličinu preveliku za svaku veličinu hej bobbie
curo pa da čuvat ču ga za bobbie hoćeš ñavola da htio sam ti reći
cu polovicu sačuvati za bobbie ostavite ga lopovi što će vam to
181
je njegovo hm za boga miloga što će njemu on se ne služi novcem
njemu ga ne treba pitaj bobbie treba li mu novac dali su mu ga
da mi ostali platimo za nj kažem vam ne dirajte ga do ñavola nije
moj da ga ostavim tu bobbinje nije ni tvoj osim ako bože dragi ne
utvrdiš da ti je bio dužan novaca jer je spavao s tobom na veresiju
iza mojih leda kažem vam ostavite ga nosi se do ñavola nema nego
pet-šest banki. Onda je plavuša stala nada nj i sagnula se i, dok
ju je Joe mirno promatrao, podigla suknju, izvukla iz čarape
kup smotanih banknota, odvojila jednu, savila je i utisnula mu
je u džepić za sat na hlačama. Onda je iščezla. Ajdemo izlazimo
odavde ni sama još nisi gotova još moraš spremiti svoj kimono i
zatvoriti kovčeg i ponovno napudrati lice donesi mi ovamo kovčeg
i šešir ajdemo sada i uzmi bobbie i ostale kovčege i stavi u kola i
pričekaj mene i maxa ne misliš valjda da ću ikoga od vas ostaviti
sama ovdje da gapokradete ajdemo izlazite.
I otišli su: posljednji korak, posljednja škripa vrata. Onda je
čuo kako je automobil zazujao poput komarca, zatim zabrujio
glasnije, pa mu se šum spustio na normalu, a onda još niže tako
da gaje opet čuo kao zujanje komarca. Ležao je ispod svjetiljke.
Još se nije mogao pomaknuti, ali je gledao a da zapravo nije
ništa vidio, i slušao a da zapravo nije ništa mogao razabrati:
dva kraja žice još se nisu spojila dok je ležao tako nepomično,
oblizujući s časa na čas usne kao dijete.
Onda se krajevi žice dotakoše i nastade spoj. Nije znao točno
kada, ali je najednom osjetio da mu zuji u glavi pa sjede, doñe
k sebi i stade na noge. Vrtjelo mu se: soba se okretala oko njega
polako i glatko kao misao tako da mu je misao rekla: Još ne. No
još uvijek nije osjećao nikakvih bolova, pa ni onda kada je, nas-
lonjen na ormarić, pregledavao u zrcalu svoje krvavo, nateklo
lice i opipavao ga: — Isuse mili — reče. — Dobro su me istukli.
—Još nije razmišljao; toliko se još nije bio vratio sebi. Držim da
je najbolje otići odavde, držim daje najbolje otići odavde. Pošao
je prema vratima ispruživši pred sobom ruke kao slijepac ili
mjesečar. Dospio je na hodnik, ni ne primijetivši kada je prošao
kroz vrata i našao se u drugoj spavaonici, nadajući se, a možda
ne vjerujući da ide prema izlazu. I ova je soba bila malena. Činilo
mu se da se u njoj još uvijek osjeća prisutnost plavuše, a tijesni,
neprijatni zidovi da su se izbočili pod pritiskom njezine ratobor-
ne dijamantne pojave. Na golom ormariću stajala je gotovo puna
boca viskija. Držeći se za ormarić uspravno, ispije je polako ni ne
osjetivši nikakva žara. Viski je tekao niz grlo hladan kao sirup, ali
bez ikakva okusa. Spustio je praznu bocu i naslonio se o ormar,
spuštene glave, ne misleći ni na što; možda je čekao nešto ni ne
znajući da čeka, a možda nije ni čekao. Onda osjeti kako viski
pali u njemu i stane lagano tresti glavom s jedne strane na drugu,
a misao mu se sjedini s polaganim, vrelim burkanjem utrobe:
»Moram izići odavde«. Ponovno ude u hodnik. Sada mu je glava
bila bistra, ali je tijelo otkazalo. Morao mu je tepati duž cijelog
hodnika, povlačeći ga uza zid prema vratima govoreći sam sebi:
»'Ajde, saberi se. Moram odavde«. Mislio je: Da mije samo izići
van na zrak, svježi zrak, u svježu noć. Gledao je svoje ruke kako
pipaju po vratima i pokušavao im pomoći, ohrabriti ih, ovladati
njima: »Ipak me nisu zaključali«, pomisli. »Isuse mili, onda ne bi'
mogo do sutra van. Ruka ne bi mogla otvoriti prozor, niti bi' se
mogao provući kroza nj«. Napokon je otvorio vrata, izišao van i
zatvorio ih za sobom, boreći se ponovno sa svojim tijelom koje se
nije htjelo potruditi zatvoriti vrata, pa ga je morao prisiliti da ih
zatvori na praznoj kući u kojoj su dvije svjetiljke gorjele mrtvim
nepokretnim sjajem, ne znajući da je kuća prazna, ne mareći
za tišinu i pustoš, kao što nisu marile ni za jeftine, surove noći,
ispunjene prljavim, često upotrebljavanim čašama i pljesnivim,
cesto upotrebljavanim krevetima. Sada mu se tijelo bolje poko-
ravalo, postajalo poslušnije. Side s tamnog trijema u mjesečinu i
onako krvave glave i prazna želuca, ugrijan, divlji i hrabar stupi
na cestu kojom će ići petnaest godina.
Viski je vremenom ishlapio, obnavljao se i ponovno hlapio, no
cesta je vodila dalje. Od te je noći tisuću putova teklo kao jedan,
neprimjetnim zavojima i promjenama mjesta, isprekidan inter-
182
183
valima isprošenih i ukradenih vožnji na vlakovima i kamionima
i seljačkim kolima na koja je u svojoj dvadesetoj i dvadesetpetoj i
tridesetoj godini sjedao odjeven u grañansko odijelo (pa ma kako
iznošeno i poderano bilo), nepomična i oštra lica, a da kočijaš
nije znao tko je i što je taj putnik, niti bi se usudio upitati ga. Put
je vodio u Oklahomu i Missouri, i daleko na jug, sve do Meksika
i natrag na sjever sve do Chicaga i Detroita i ponovno na jug i
konačno u Mississippi. Trajao je petnaest godina: vukao se izmeñu
divljih i lažnih drvenih fasada petrolejskih gradova, gdje je u svom
neizbježnom odijelu od serža i laganim cipelama, pocrnjelim od
bezdana blata, jeo iz limenog posuña napol prijesnu hranu, uz
cijenu od desetak-petnaest dolara koju je plaćao svežnjem bank-
nota debelih kao kreketuša i oblijepljenih debelim blatom, koje
se činilo bez dna kao i zlato što ga je izlučivalo. Vodio je kroz žuta
pšenična polja talasajući se izmeñu žarkih dana rada i teškog sna u
stogovima sijena pod hladnom rujanskom mjesečinom i krhkim
zvijezdama: bio je redom radnik, rudar, istraživač ruda, agent
kockarnica; stupio je u vojsku gdje je služio četiri mjeseca, a onda
dezertirao a da ga nikad nisu uhvatili. I uvijek je, prije ili poslije,
put vodio kroz gradove, kroz jednake lako zamjenjive četvrti gra-
dova čija je imena zaboravio, gdje je pod mračnim, sumnjivim,
simboličnim, ponoćnim svodovima spavao sa ženama i plaćao
ih kada je imao novca, a kada nije imao, opet bi spavao s njima,
onda bi im rekao da je crnac. Neko je vrijeme to išlo; to jest dok
je bio na Jugu. Bilo je to prilično jednostavno i lako. Obično nije
riskirao nego samo da ga ženska i gazdarica ispsuju, premda su
ga tu i tamo druge mušterije znale isprebijati do nesvijesti, da se
zatim probudi na ulici ili u zatvoru.
Tako je išlo dok je još bio manje-više na Jugu. No, jedne je
noći zapelo. Digao se s kreveta i rekao ženi da je crnac. — Zbi-
lja? — rekla je žena. — A ja sam mislila da si kakav woplć ili
nešto tome slično. — Pogledala ga je bez nekog osobitog zani-
16. Wop — podrugljiv naziv za strance, osobito za Talijane, Španjolce i
Meksikance. — Prev.
manja, a zatim očigledno shvati po njegovu izgledu da nešto
nije u redu, pa reče: — Pa što onda? Izgledaš sasvim pristojno.
Trebao si vidjeti onog crnčinu kojeg sam otpremila prije nego
što si ti došao na red. — Gledala je u nj. Bila je potpuno mir-
na. — Slušaj, što ti to misliš gdje se nalaziš? U hotelu Ritz?
— Ušutjela je. Promatrala mu je lice, a onda je stala uzmicati
polako pred njim buljeći u nj; lice joj se oduljilo, usta joj se
otvorila na vrisak. Zatim je vrisnula. Morala su doći dva poli-
cajca da ga svladaju. Isprva su mislili da je žena mrtva.
Poslije toga mu se smučilo. Dotad nije znao da ima bijelih
žena koje su voljne ići s čovjekom crne kože. Dvije ga je godi-
ne to držalo. Katkad se sjećao kako je nekoć izazivao i dražio
bijelce da ga nazovu crncem, da se može potući s njima pa da
ih istuče ili da oni njega istuku; kasnije je tukao crnce koji su
ga nazivali bijelcem. Tada je bio na Sjeveru, u Chicagu a zatim
u Detroitu. Živio je zajedno s crncima i izbjegavao bijelce. Jeo
je s njima, onako ratoboran, nepristupačan, tajanstven. Tada
je živio kao muž s nekom ženom koja je bila nalik na kip od
ebanovine. Noću bi ležao pokraj nje, bijesan, dišući teško i du-
boko. To je radio hotimice, i osjećao, štoviše promatrao kako
mu se bijela prsa više i više nadimlju izmeñu rebara nastojeći
udahnuti u sebe crni miris, crnu nedokučivu misao i osjećaj
crnaca, a da svakim izdisajem istjera iz sebe bijelu krv, bijelu
misao i osjećaj. Ipak, dok su mu se nosnice bijeljele i širile
udišući miris koji je htio posvojiti, cijelo mu se biće svijalo i
grčilo od tjelesne odvratnosti i duševnog poricanja.
Mislio je da time nastoji izbjeći osamljenost, a ne sama
sebe. No, put je vodio dalje: sva su mu se mjesta činila jednaka,
kao mačke. Nigdje se nije mogao smiriti. A put je tekao dalje
svojim putom, svojim razdobljima, no uvijek prazan: mogao
je vidjeti sebe u bezbrojnim reinkarnacijama, kako osuñen na
jecno lutanje ide šutljiv, tjeran naprijed smjelošću bičevana,
podbadana očaja i očajem bičevane, podbadane smjelosti. Bilo
mu je tada trideset tri godine.
184
185
Jednog se popodneva put pretvorio u seosku cestu države
Mississippi. Blizu nekog gradića izbacili su ga iz teretnog
vlaka koji je išao na jug. Nije znao kako se gradić zove, a bilo
mu je baš svejedno kojom je riječju označen. Čak ga nije ni
vidio. Zaobišao ga je šumom i došao na cestu i pogledao u
oba smjera. Cesta nije bila pošljunčena, iako je izgledalo da se
priličan promet odvija njome. Ugledao je nekoliko crnačkih
koliba rasijanih tu i tamo uza cestu; onda, oko po milje daleko,
opazi jednu veću kuću. Bila je to velika kuća okružena gajem
— očigledno je tu nekoć bilo poveće imanje. No sada je gaj bio
zapušten, a kuća već godinama nije bijeljena. No činilo mu se
da u njoj ima ljudi, a on već dvadeset i četiri sata ništa nije jeo.
»Tu bi se dalo, pomislio je.
Nije joj se odmah približio, iako se popodne već primicalo
kraju. Naprotiv, okrenuo joj je leda i otišao u drugom smjeru u
svojoj prljavoj košulji, otrcanim vunenim hlačama i poderanim,
zaprašenim gradskim cipelama i platnenoj kapi koju je drsko
nakrivio povrh lica tri dana neobrijana. Ipak nije izgledao kao
skitnica, bar ne u očima crnačkog dječaka kojeg je uskoro sreo
gdje ide cestom i maše limenim kablom. Zaustavio je dječaka:
— Tko živi u onoj velikoj kući ondje?
—Tamo stanuje Miz Burden.
— Mr i Mrs Burden?
— Ne, gospodine. Nema Mr Burdena. Ondje ne stanuje
niko osim nje.
— Oh. Bit će neka starica.
— Ne, gospod'ne. Miz Burden nije stara. Al' nije ni mlada.
— I sama živi ondje. Zar je nije strah?
— A tko će joj što, ovako blizu grada. Ovdašnji crnci paze
na nju.
— Crnci paze na nju.
Najednom kao da je dječak spustio pregradu izmeñu sebe i
čovjeka koji ga je ispitivao: — Držim da ovdje nema čovjeka koji
bi joj mogao učiniti što nažao. Ni ona nije nikom ništa skrivila.
— Sigurno — reče Christmas. — Koliko ima odavle do
prvoga grada ovim pravcem?
— Vele oko trid'set milja. Valjda ne kanite pješke, a? ;
— Ne — odgovori Christmas.
Okrenuo se i otišao. Dječak pogleda za njim. Onda se i
on okrene i pode dalje, mašući limenim vedrom uz mršavi
bok. Nakon nekoliko koraka opet se okrene. Čovjek koji ga je
ispitivao išao je i dalje odmjereno, ali ne brzo. Dječak pono-
vno nastavi put u svom izblijedjelom, zakrpanom, okraćalom
kombinezonu. Bio je bos. Uskoro poče u hodu povlačiti noge
za sobom dižući crvenu prašinu oko svojih mršavih krakova
čokoladne boje i izlizanih nogavica prekratkog kombinezona;
zatim poče pjevati neskladno, ali s puno ritma i melodioznosti,
iako samo jednom jedinom notom:
Reci, zar ne,
Da onaj tko
Crnkinju želi,
Ne krije to.
Dok je ležao u gustom grmlju, kojih stotinjak jardi od
kuće, Christmas je slušao kako negdje daleko sat odbija devet,
a zatim deset puta. Pred njim se iz mase drveća dizala golema
četverouglasta kuća. U prozoru prvog kata gorjelo je svjetlo.
Kapci su bili otvoreni, pa je mogao vidjeti da je to petrolejka; s
vremena na vrijeme vidio je kroz prozor kako se po suprotnom
zidu miče ljudska sjena. No samoga čovjeka nije nijednom
vidio. Nešto kasnije svjetlo se ugasilo.
Sada je kuća bila u tami, pa je više nije promatrao. Ležao
je potrbuške u šikari, na zemlji. U šikari je vladala neprodorna
tama; osjećao ju je kroz košulju i hlače kao nešto hladno, pri-
pijeno uz tijelo, pomalo vlažno kao da sunce nikada ne dopire
pod šikaru. Osjećao je kako ta nikada ogrijana zemlja prodire
kroz odijelo u nj: u slabine, bokove, trbuh, prsa, podlaktice,
^ezao je tako naslonivši čelo na prekrižene ruke i osjećao u
nosnicama vlažan, bujan miris tame i plodne zemlje.
186
187
Više nijednom nije pogledao prema tamnoj kući. Ležao je
savršeno mirno u šikari više od jednog sata, prije nego što se se
digao i izišao van. Nije se šuljao. Nije se skrivao, niti je naročito
pazio dok se približavao kući. Išao je jednostavno i mirno, kao
da je navikao tako ići, i prošao mimo sada bezoblične mase
kuće, otraga, gdje je morala biti kuhinja. Zaustavio se tiho,
kao mačka, i stajao neko vrijeme pod prozorom, gdje je prije
gorjelo svjetlo. Zrikavci koji su bili prestali svojom pjesmom,
dok je hodao, i opkoljavala mu noge otočićem šutnje u travi
kao kakvom slabašnom žutom sjenom, sada zazrikaše ponovno
naglo, hitro i neprimjetno. Sa stražnje strane kuće pružilo se
prizemno krilo. »To će biti kuhinja«, pomisli Joe. »Da. To će
biti.« Išao je tiho dalje krećući se u otočićima naglo prekinute
pjesme zrikavaca. Raspoznao je vrata na kuhinjskom zidu.
Da ih je pokušao otvoriti, vidio bi da su otključana. No nije
pokušao. Prošao je mimo njih i zaustavio se pod prozorom. Pri-
je nego što je išta pokušao, sjeti se da na osvijetljenom prozoru
prvoga kata nije vidio nikakve rešetke.
Štoviše, prozor je bio otvoren i poduprt štapom. »Što misliš,
a«, upita sam sebe. Stajao je kraj prozora s rukama na njegovu
rubu, dišući mirno, ne prisluškujući ništa, ne žureći nimalo
kao da nigdje pod suncem nebeskim ne postoji nikakva žurba
ni za čim. »Hm. Hm. Hm. A što znaš! Hm. Hm. Hm«. Onda
se popne na prozor; činilo se kao da se prelio u tamnu kuhinju,
kao sjena što se nečujno i nepomično vraća pramajci tami i
mraku. Možda se tada sjetio onoga prozora kojim se prije pen-
jao i užeta kojim se služio; a možda i nije.
Najvjerojatnije je da se nije sjetio, kao što se ni mačka ne
sjeća drugog prozora. Činilo se da kao mačka i vidi u mraku,
ili kao da ga vodi nepoznati vodič, jer je sigurno pošao prema
hrani, kao da je znao gdje se nalazi. Nevidljivim prstima jeo je
nevidljivu hranu iz nevidljive zdjele. Nije ispitivao što je i kakva
je. Nije znao je li se uopće zapitao što to jede ili kakvog je okusa,
dok mu se najednom vilice ne zaustaviše usred žvakanja, a misao
ixiu pojuri dvadeset pet godina unatrag mimo svih neprimjet-
nih uglova gorkih poraza i još gorčih pobjeda i još pet milja dalje
od onoga ugla, gdje je, u onim strašnim trenucima prve ljubavi,
znao čekati onu čije je ime već i zaboravio; još pet milja dalje
odjurila mu je misao: Znat ću za trenutak. Jeo sam je već negdje.
Znat ću za tren—sjećanje je kucalo po svijesti — Vidim, vidim,
štoviše, čujem i gledam svoju glavu pognutu i slušam jednoličan
odreñeni glas koji, kako se čini neće nikada, dovijeka, prestati go-
voriti, ipoškiljivŠi odozdo vidim isto pognutu neukrotivu loptastu
glavu s urednom postriženom bradom i mislim Kako samo može
ne osjetiti glad dok ja osjećam miris, usta su mi i jezik puni slane
sline od čekanja, a očima već kušam vrući dah iz zdjele—Grašak
— reče glasno. — Isuse mili. Grašak kuhan u melasi.
Činilo se da se više nego samo mislima prenio odavde; da
nije bilo tako, bio bi čuo šum prije nego što ga je čuo, jer oso-
ba koja ga je izazvala, nije bila ništa tiša ni opreznija od njega.
Možda ga je i čuo. No nije se ni pomakao kada se kuhinji stao
približavati tihi šum papuča iz kuće, a kada se, napokon, naglo
okrenuo, zažarenih je očiju opazio ispod vrata što su vodila
u kuću, kako se približava slabo svjetlo. Nalazio se uz otvo-
ren prozor: mogao ga je prekoračiti gotovo jednim jedinim
korakom. No, nije se ni pomaknuo. Ni zdjelu nije odložio.
Štoviše, nije prestao ni žvakati. I tako je stajao u kuhinji sa
zdjelom u ruci i žvakao hranu kada se vrata otvoriše i unutra
ude žena. Bila je odjevena u izblijedjelu noćnu haljinu i nosila u
ruci svijeću, držeći je visoko tako da joj je svjetlo padalo na lice:
mirno, ozbiljno, potpuno neuzbudeno lice. U tom blagom sv-
jetlu činilo se kao da nije odavno prešla tridesetu.
Zaustavila se na vratima. Više od jedne minute gledali
su jedno u drugo, gotovo u istoj pozi: on sa zdjelom, ona sa
djecom u ruci. Više nije žvakao.
y Ako ste došli samo zbog hrane, dobit ćete je — progovo-
1 ^na mirnim, pootegnutim, potpuno hladnim gla
lasom.
188
189
11
U svjetlu svijeće, u onom blagom svjetlu što je padalo na
napo razodjevenu pojavu žene, spremne da legne na počinak,
izgledala je kao da ima tek koju godinu iznad tridesete. Kada ju
je vidio na danjem svjetlu, znao je da je prevalila trideset petu.
Kasnije mu je rekla da je prešla četrdesetu. »A prema načinu
kako je to rekla, mogla bi imati jednako četrdeset i jednu i
četrdeset devet«, razmišljao je Joe. No to mu nije rekla ni te
prve noći, a u mnogim kasnijim koje su joj slijedile ni toliko.
Uopće mu je vrlo malo govorila o sebi. Nikada nisu mnogo
razgovarali, pa ni onda kada je, kao ljubavnik, lijegao u njezin
usidjeličin krevet. Katkada mu se činilo da uopće ni ne razgo-
varaju, da je uopće ni ne pozna. Kao da postoje dvije žene: je-
dna koju pokatkada vidi danju i u koju gleda dok razgovaraju,
a da ništa ne kazuju jedno drugome, jer ni ne pokušavaju ni ne
namjeravaju kazati, i druga s kojom leži noću a da je uopće ne
vidi, niti razgovara s njom.
Cak ju je, i nakon godine dana (kada je već radio u pilani),
viñao danju jedino subotom popodne i nedjeljom, ili kada
1 došao kući po hranu koju mu je pripremila i ostavila na
uninjskom stolu. Katkada bi ušla u kuhinju, premda nikada
V.e ostajala dok bi on jeo, a katkada bi ga srela u stražnjem
'jernu, gdje su, prvih četiri-pet mjeseci njegova boravka u
191
kolibi ispod kuće, znali malko postajati i razgovarati gotovo
kao stranci. Uvijek su stajali: ona u jednoj od svojih, očigledno
bezbrojnih, čistih cicanih kućnih haljina, a katkada i sa širokim
platnenim šeširom na glavi kao seljanka, a on sada već u čistoj
bijeloj košulji i u hlačama od serža, koje je sada već svakog
tjedna glačao. Nikada nisu sjeli razgovarati. Nikada je nije
vidio da sjedi, osim jednom kada je pogledao kroz prizemni
prozor i opazio je gdje nešto piše za stolom u sobi. I trebala je
proći godina dana otkako je, bez neke osobite radoznalosti,
primijetio koliko mnoštvo pisama dobiva i šalje, i da svakog
prijepodneva provodi neko vrijeme u jednoj prizemnoj slabo
namještenoj, malo upotrebljavanoj sobi, gdje sjedi za trošnim,
raspuklim stolom s pokretnim pokrovom i neumorno piše, da
tek tada otkrije da to s pedeset raznih mjesta prima poslovna
i privatna pisma i da odašilje poslovne, novčane i vjerske sav-
jete predsjednicima fakulteta i pokroviteljima škola, a osobne
i praktične savjete mladim djevojkama, studentima, pa čak i
apsolventima kakvih dvanaestak crnačkih sveučilišta i škola po
cijelom Jugu. Pokatkada bi odlazila od kuće na tri-četiri dana,
i, premda ju je već tada mogao posjećivati svake noći kada god
je htio, nije doznao nego tek nakon godine dana da to odlazi
osobno posjetiti škole i razgovarati s učiteljima i ñacima. Poslo-
ve joj je vodio neki crnački odvjetnik iz Memphisa, koji je bio
član uprave jedne od tih škola i u svojoj blagajni držao pored
njezine oporuke i pisane upute (koje je sama napisala) o tome
što da se uradi s njezinim tijelom kada umre. Kada je doznao
za to, shvatio je držanje grañana prema njoj, premda je znao
da grad ne zna o njoj toliko koliko on. Tada je rekao sam sebi:
»Zato me tu neće nitko smetati.«
Jednoga dana se sjeti da ga zapravo nikada nije pozvala u
kuću. Nikada nije otišao dalje od kuhinje, u koju je bio sa-
movoljno ušao, pa pomisli zavrnuvši usne: »Nije mi mogla
zabraniti da dolazim ovamo. Mislim da je toga svjesna«. Pa ni
u kuhinju nije nikada ulazio danju, osim kada bi došao uzeti
hranu koju je priredila za nj i ostavila na stolu. I zato kada je
noću ulazio u kuću, osjećao se kao onda kada je ušao one prve
noći: osjećao se kao lopov, kao provalnik, čak i onda dok bi se
penjao u spavaonicu gdje ga je očekivala. Pa i nakon godinu
dana još uvijek mu se činilo da ulazi krišom u sobu da joj iznova
otme djevičanstvo. Kao daje svake noći nužno morao ponovno
otimati nešto što je već bio oteo — ili što nikada nije oteo niti
će ikada oteti.
Katkad je mislio o tome tako što se sjećao njezina po-
davanja bez suza, bez samosažaljenja, gotovo muškarački
grubog podavanja. Njezina duševna osamljenost bila je tako
dugo netaknuta, da ju je žrtvovao njezin vlastiti nagon za
samoodržanjem, njezin fizički izraz snage i odvažnosti jednog
muškarca. Bila je dvostruka ličnost: prva, žena koja se na prvi
pogled, kraj podignute svijeće (ili, možda, još i šumom svojih
papuča) razotkrila pred njim, iznenadno, kao kakav pejzaž u
blijesku munje, kao horizont tjelesne sigurnosti i preljuba, ako
ne i užitka; druga, žena s muškim mišićima i muškim načinom
mišljenja, proizvodom nasljedstva i okoline, a s kojom će se
morati boriti do zadnjega trena. Kod nje nije bilo ženske kole-
bljivosti, ni one sramežljivosti s očiglednom željom i namjerom
da se na kraju poda. Činilo mu se, kao da se tjelesno borio s
drugim muškarcem za stvar koja nema nikakve vrijednosti ni
za jednoga od njih, a za koju se bore samo iz načela.
Kada ju je opet vidio, pomislio je: »Bože moj, kako malo
znam o ženama, a mislio sam da znam tako mnogo«. Bilo je to
odmah drugoga dana. Promatrajući je dok mu je nešto govori-
la, činilo mu se kao da se ono što sjećanje zna da se je odigralo
prije nepunih dvanaest sati, nije nikako moglo dogoditi i po-
misli: Pod haljinom ni ne izgleda tako grañena da bi se ono moglo
dogoditi. Tada još nije bio počeo raditi u tvornici. Najveći dio
°ga dana proveo je ležeći s cigaretom u ustima i rukama pod
g avom na krevetu koji mu je posudila, u kolibi koju mu je dala
stanovanje. »Bože moj«, mislio je »bilo je kao da sam ja žena,
192
193
a ona muškarac«. No ni to nije bilo točno. Ona se odupirala do
zadnjega trena. No to nije bio ženski otpor, otpor koji, ako je
istinit, ne može slomiti nijedan muškarac, jednostavno zato što
žena ne poštuje nikakva pravila tjelesne borbe. No, odupirala
se pošteno, prema pravilima koja odreñuju da je čovjek kada
borba dosegne izvjesnu krizu pobijeñen, bez obzira na to je
li otpor slomljen ili nije. Te je noći čekao dok nije vidio da se
svjetlo u kuhinji ugasilo, a zatim se upalilo u sobi. Pošao je pre-
ma kući. Nije išao s osjećajem neke požude, nego tihog gnjeva.
— Pokazat ću ja njoj — rekao je glasno. Nije ni nastojao ići
tiho. Odlučno je ušao u kuću i stao se penjati stubama. Odmah
gaje čula. —Tko je to? — upitala je bez ikakve uzbune u glasu.
Nije joj odgovorio. Popeo se stubama i ušao u sobu. Još nije bila
odjevena, okrenula se i pogledala prema vratima kada je ula-
zio. No nije rekla ništa. Samo ga je promatrala dok je koračao
prema stolu i gasio svjetiljku misleći: »Sad će pobjeći«. Zato je i
skočio prema vratima daje zaustavi. No, nije bježala. Našao ju
je u mraku na istom mjestu gdje je stajala kada je ugasio svijeću,
i u istom položaju. Počeo joj je trgati haljine. Govorio joj je
napetim, grubim, tihim glasom: — Pokazat ću ja tebi! Pokazat
ću ti, kujo! — Nije se odupirala. Gotovo kao da mu je poma-
gala, jer je micala lagano udovima kada se ukazala potreba da
mu treba pomoći. No činilo mu se pod rukama, da bi njezino
tijelo moglo biti tijelo mrtve žene, koje se još nije ukočilo. Ipak
nije odustao, a što su mu ruke bile grube i nestrpljive, to je bilo
samo zbog gnjeva. »Napokon, barem sam napravio ženu od
nje«, pomislio je. »Sada me mrzi. Barem sam joj pokazao«.
Idući je dan preležao na svom krevetu u kolibi. Ništa nije
jeo; štoviše, nije otišao ni u kuhinju vidjeti je li mu ostavila
hranu. Čekao je da sunce zañe, da se spusti sumrak. »Onda ću
otpiriti«, mislio je. Nije se nadao da će je ikada više vidjeti. »Bit
će najbolje da odem«, razmišljao je. »Neću joj dati prilike da
me izbaci iz kolibe. To, nikako, ne. Nijedna mi bijela žena to
još nije napravila. Jedino me jednom neka crnkinja osramotila
i izbacila me van«. Tako je ležao na krevetu, pušio i čekao da
sunce zañe. Kroz otvorena je vrata promatrao sunce kako se
spušta, dulji i poprima bakrenu boju. Onda se bakrena boja
pretvorila u ljubičastu, koja je iščezla u punom mraku. Zatim je
čuo žabe, a krijesnice počeše prelijetati iza otvorenih vratnica,
sjajući se sve jače što je sumrak postajao gušći. Tada je ustao.
Nije imao ništa svoga osim britve; kada ju je spremio u džep,
bio je spreman putovati jednu ili tisuću milja, kud god ga već
put s neprimjetljivim zavojima odvede. Ipak, kada je pošao,
udario je prema kući. Činilo se kao da se — čim je otkrio kud
noge smjeraju — prepustio da ga nose onamo, te je išao kao
da plovi nasumce, misleći: U redu. U redu, i tako je plovio,
išao mrakom sve do kuće, do stražnjega trijema, do vrata kroz
koja je htio ući, a koja se nikada nisu zaključavala. No kada je
pritisnuo rukom, nisu se otvorila. Možda u taj tren ni ruka ni
misao ne povjerovaše u to; činilo se kao da stoji ondje mirno,
da još ništa ne misli nego samo promatra ruku koja drma
vratima i sluša zveket iznutra. Zatim se mirno okrenuo. Još se
nije razgnjevio. Pošao je prema kuhinjskim vratima. Očekivao
je da će i ta biti zaključana. No sve dok nije primijetio da su
otvorena, nije shvatio da je želio da budu zaključana. Kada je
ustanovio da nisu zaključana, osjetio se uvrijeñenim. Bilo mu
je kao da je naišao na neprijatelja nad kojim je iskalio sav svoj
bijes i srdžbu, a koji stoji tu neustrašiv i nepovrediv i promatra
ga zamišljenim nepodnošljivim prezirom. Kada je ušao u ku-
hinju, nije se približavao vratima što su vodila u samu kuću,
vratima na kojima se one noći, kada ju je prvi put vidio, bila
pojavila sa svijećom u ruci. Pošao je ravno prema stolu, gdje je
°na pripremila hranu za nj. Nije ni trebao vidjeti je. Njegove su
je ruke vidjele; posuñe je još uvijek bilo zagrijano, a on pomisli:
Postavljeno za crnca. Za crnca.
hinilo se kao da promatra svoju ruku iz neke daljine. Dišući
oko, polagano, napeto razmišljajući promatrao ju je kako
ma zdjelu, diže je uvis i vraća natrag i drži je u zraku. Čuo je
194
195
sam sebe kada je rekao naglas, kao u kakvoj igri: — Šunka — i
opazi ruku kako je zamahnula i bacila zdjelu s treskom o zid,
nevidljivi zid, očekujući da se tresak slegne i ponovno zavlada
potpuna tišina prije nego što dohvati drugu. Držeći je, vagne je
i pomiriši. To je zahtijevalo malo vremena. — Grah ili zelenje?
— reče. — Grah ili špinat?...
U redu. Recimo grah. — I baci ga oštro, čekajući da utihne
tresak. Zatim pogleda treću zdjelu. — Nešto s lukom — reče a
pomisli: Smiješno. Zašto se nisam prije sjetio?— Ženska gadari-
ja. — Baci je oštro i pričeka da čuje tresak. No sada začu nešto
drugo: korake u kući kako se približavaju vratima. »Sad će ima-
ti svijeću«, pomisli razmišljajući. Da sada pogledam, mogao bih
vidjeti svjetlo ispod vrata dok mu se ruka dizala i spuštala. Sada
je već stigla do vrata — Krumpir — reče napokon odlučnošću
kakva suca. Nije se ogledavao ni onda kada je čuo zavor na
vratima, ni kada je čuo vrata kako se otvaraju, ni kada ga je
svjetlo obasjalo ondje gdje je stajao sa zdjelom u rukama.
— Da, krumpir — reče zabavljenim glasom kao dijete koje
se igra samo, pa je zaboravilo na sve. Ovaj tresak je mogao i
čuti i vidjeti. Onda je svjetla nestalo; ponovno je čuo, kako su
vrata škripnula, ponovno je čuo zavor. Još nije pogledao oko
sebe. Zgrabio je novu zdjelu. — Cikla — reče. — Ne volim
ni ciklu.
Drugoga je dana zatražio posao, na pilani. Počeo je raditi u
petak. Tada već nije jeo od srijede navečer. Plaću nije dobio do
subote navečer, odradivši subotu popodne u prekovremenom
radu. U subotu navečer jeo je prvi put, nakon tri dana, u nekoj
gostionici u gradu. Nije se vratio kući. Neko je vrijeme nije
htio ni pogledati dok je izlazio iz kolibe ili ulazio u nju. Nakon
šest mjeseci izgazio je vlastitu stazu izmeñu kolibe i pilane. Išla
je gotovo ravno izbjegavajući kuće, prolazila je šumom i vodila
ravno, svaki dan sve utabanija i jasnija do hrpe pilovine gdje je
radio. A uvijek, kada je sirena zazviždala u pola šest, vraćao se
po njoj svojoj kolibi presvući bijelu košulju i tamne izglačane
hlače u kojima se vraćao dvije milje u grad na večeru, kao da se
stidio kombinezona. Možda i nije bio po srijedi stid, premda,
vjerojatno, ne bi znao reći što je to, kao što ne bi mogao reći ni
da nije stid.
Više nije namjerno izbjegavao pogledati kuću, ali se nije ni
trudio pogledati je. Neko je vrijeme mislio da će ga pozvati.
»Ona prva treba dati znak«, mislio je. Ali ga nije dala, pa je us-
koro vjerovao da ga ne treba ni očekivati. Ipak, kada je prvi put
namjerno pogledao u kuću, osjetio je kako mu se krv snažno
uzburkala, pa je shvatio, da se je za sve to vrijeme bojao da će
je opaziti, da ga je stalno promatrala onim jasnim i mirnim
prezirom. Učinilo mu se da gaje oblio znoj, daje svladao teško
iskušenje. »Sad je gotovo«, pomisli. »Sad sam to ja učinio«.
Zato ga nije potreslo kada ju je vidio jednoga dana. Možda je
bio spreman na to. Svakako, kada je jednom potpuno slučajno
pogledao onamo i vidio je u stražnjem dvorištu u sivoj haljini
i širokom šeširu, nije se nimalo uzbudio. Nije znao je li ga pro-
matrala ili vidjela, gleda li u nj ili ne. »Ne smetaš ni ti meni,
ni ja tebi«, pomislio je razmišljajući: Sanjao sam. Ono se nije
dogodilo. Ona nema pod odjećom ništa da bi se to uopće moglo
dogoditi.
Počeo je raditi u proljeće. Jedne večeri u rujnu, kada se vra-
tio kući i ulazio u kolibu, zastao je preneražen u po koraka. Na
krevetu je sjedila ona i gledala u nj. Bila je gologlava. Nikada je
nije vidio gologlavu, iako joj je osjećao u mraku, na tamnom
uzglavlju raspletenu, ali tada još urednu kosu. No nikada joj
prije nije vidio kose, pa je stajao buljeći samo u kosu, dok ga je
ona promatrala. U trenu kada je pošao dalje, reče sam sebi na-
glo: »Pokušava. Očekivao sam da će biti i sijedih. Pokušava biti
^na, a ne zna kako«. Shvativši to, pomisli: Došla je razgovarati
sa mnom Dva sata kasnije još je uvijek govorila, dok su sjedili
J no uz drugo na krevetu u već mračnoj kolibi. Rekla mu je da
J°J je četrdeset jedna godina, i da je roñena u onoj kući ondje,
a u njoj oduvijek živi. Da nikada nije izbivala iz Jeffersona
196
197
više od šest mjeseci, i to samo u dužim razmacima, jer je uvi-
jek osjećala nostalgiju za ovim daskama i čavlima, zemljom,
drvećem i grmljem ovoga kraja koji je ostao uvijek tuñ njoj i
njezinoj svojti; dok je govorila osjećalo se, čak i sada, nakon
četrdeset godina, kako izmeñu nejasnih suglasnika i otegnutih
samoglasnika zemlje u koju ju je doveo život, govori Nova En-
gleska i to tako jasno kao da govore njezini roñaci koji nikada
nisu ostavljali New Hampshire, a koje je u cijelom svom životu,
u svih svojih četrdeset godina, vidjela možda samo tri puta.
Sjedeći pokraj nje na tamnom krevetu — dok se dan gasio, te
napokon nije izgledalo da joj odmjereni, beskonačni, mukli,
gotovo muškarački glas dolazi tko zna otkuda — Christmas
je mislio: »Kao i sve druge. Kada na kraju doñe dotle da ti se
potpuno predaju, onda je to uvijek, bez obzira na to imale one
sedamnaest ili četrdeset sedam godina, popraćeno riječima«.
Calvin Burden bijaše sin svećenika koji se zvao Nathaniel
Burrington. Kao najmlañi od desetoro djece, pobjegao je od
kuće brodom u dvanaestoj godini, još prije nego što se znao
(ili htio — kako je otac mislio) potpisati. Oplovivši Cap Hor-
ne došao je u Kaliforniju, prešao na katoličku vjeru i proveo
godinu dana u nekom samostanu. Deset godina kasnije stigao
je sa Zapada u Missouri. Nakon tri tjedna oženio se kćerkom
neke hugenotske porodice koja je došla iz Caroline preko Ken-
tuckvja. Dan nakon vjenčanja rekao je: — Mislim da će biti
najbolje da se tu smjestim. — Istoga je dana počeo sreñivati
svoje stvari. Kako je ženidbena svečanost još trajala, prvi mu
je korak bio javno prekinuti vezu s katoličkom crkvom. To je
izvršio u krčmi, tražeći uporno od svih prisutnih da ga saslušaju
i iznesu svoje primjedbe, iako nitko nije imao nikakve, to jest
sve do onoga trena dok ga prijatelji nisu odveli kući. Drugoga
je dana rekao da svakako ostaje na svome i da ne želi pripadati
crkvi koja je puna robovlasničkih žabojeda. To je bilo u Saint
Louisu. Tu je kupio i kuću, a za godinu dana postao je i otac.
Tada je izjavio da je prije godinu dana izišao iz katoličke crkve,
da spasi dušu svoga sina. Gotovo od samoga roñenja nastojao
je dijete odgojiti u vjeri svojih novoengleskih predaka. U bli-
zini nije bilo unitarijanskog hrama, a Burden nije znao čitati
englesku Bibliju. Ali je u Kaliforniji, kod katoličkih svećenika,
naučio čitati španjolski, i čim je dječak prohodao, Burden (sada
je izgovarao Burden jer svoje ime uopće nije znao rastavljati na
slova, a katolički su ga svećenici naučili da se teškom mukom
bar tako potpisuje svojom rukom koja je bila stvorena za uže,
kundak i nož, a ne za pero) mu je stao čitati na španjolskom
iz knjige koju je donio sa sobom iz Kalifornije unoseći u tečni
misticizam lijepoga, zvonkog tuñeg jezika surove na brzu
ruku iznašane dokaze, sastavljene djelomično od hladne i
beskrvne logike, koju je naučio od svoga oca na beskonačnim
novoengleskim nedjeljnim propovijedima, a djelomično od
neposrednih prijetnji ognjem paklenim i opipljivim sumpo-
rom, kojima bi se mogao ponositi svaki metodistički putujući
propovjednik. Njih dvoje bili su sami u sobi: visoki, mršavi
nordijac i malo, tamnoputo, živahno dijete koje je od majke
naslijedilo stas i boju, kao dva pripadnika dviju različitih rasa.
Kada je dječaku bilo oko pet godina, Burden je, u svañi oko
ropstva, ubio nekog čovjeka pa je morao pokupiti obitelj i
bježati, napustiti Saint Louis. Otišao je prema Zapadu, »da ne
bude s demokratima«17, kako je govorio.
Naselje u kojem se zaustavio sastojalo se od dućana,
kovačnice, crkve i dviju krčmi. Tu je Burden proživio veći dio
svoga života sudjelujući u političkom životu, psujući svojim
neprijatnom, jakim glasom ropstvo i robovlasnike. S njime je
došao i glas o njemu, pa se znalo da uvijek nosi uza se pištolj,
zbog čega su se njegova mišljenja primala u najmanju ruku
bez prigovora. Ponekad, osobito subotom navečer, došao bi
kuci pun jakog viskija i zvukova svojih bučnih riječi. Tada bi
blit t0 SU vr''cme demokrati bili pretežno za očuvanje robovlasničkog
sistema, dok su repu-
C1 na «lu 8 Lincolnom bili protivnici ropstva. — Pm.
198
199
svojim grubim rukama probudio sina (majka je već bila umrla,
a imao je još i tri kćeri, sve modrooke). — Naučit ću te mrziti
dvije stvari — rekao bi — ili ću ti oderati kožu. A to su: pakao
i robovlasnici... Čuješ li me?
— Da — odgovarao je dječak. — Ne mogu nego slušati te.
'Ajde lezi i pusti me da spavam.
Nije bio prozelit, misionar. Izuzev jednog manjeg slučaja
s pištoljima, u kojem nitko nije stradao, ograničio se samo
na rad medu vlastitom djecom. — Nek se svi oni nose do
crnog ñavola — govorio je svojoj djeci. — Ali u vas ću četvero
ulijevati ljubav prema Bogu, dokle god budem mogao dizati
ruku. Tako bi im govorio nedjeljom, svake nedjelje kada bi se
umiveni i čisti djeca u cicu ili delenu, a otac u svom širokom
ogrtaču što se naduo zbog pištolja u stražnjem džepu i nabranoj
košulji bez ovratnika, koju je najstarija kći svake subote oprala
i poglačala onako kao prije pokojna majka — skupili u čistoj,
neureñenoj sobi, gdje bi im Burden čitao iz nekoć pozlaćene i
ukrašene knjige na jeziku koji nitko od njih nije razumio. Tako
je radio sve do onoga dana kada mu je sin pobjegao od kuće.
Sin se zvao Nathaniel. Pobjegao je u četrnaestoj godini i nije
se vratio punih šesnaest godina, premda im se za to vrijeme dva
puta javio po usmenom glasniku. Prvi put iz Colorada, a drugi
put iz Starog Meksika. Nije im najednom rekao što radi. —
Bilo mu je dobro kada sam odlazio — rekao je glasnik. Bio je to
drugi glasnik; bilo je to 1863. godine, a glasnik je doručkovao
u kuhinji gutajuć jelo pristojnom brzinom. Posluživale su ga
tri djevojčice (od kojih su dvije starije već bile odrasle) stojeći u
svojim dugim, priprostim, čistim haljinicama, poluotvorenih
usta, s posuñem u rukama oko grubog stola, dok je otac sje-
dio nasuprot glasniku, naslonivši glavu na jedinu svoju ruku.
Drugu je izgubio prije dvije godine kao član gerilske konjičke
jedinice u bojevima u Kansasu, a sad su mu već posijedjele
brada i kosa. No, bio je još uvijek snažan, a ogrtač mu se i sada
nadimao otraga zbog drška teškog pištolja. — Bio je upao u
200
neku malu nezgodu — rekao je glasnik. — Ali prema zadnjim
vijestima koje sam čuo, opet je sve u redu.
— Nezgodu? — upitao je otac.
— Ubio je nekog Meksikanca koji ga je optužio da mu je
ukrao konja. Znate kako ti Španjolci gledaju na bijelce, čak i
onda kada ne ubijaju Meksikance. — Glasnik je popio gutljaj
kave. — No držim, da i moraju biti malo stroži kada im u ze-
mlju sve više pridolaze žutokljunci i slični ljudi... Hvala vam li-
jepa — dodao je kada mu je najstarija kći stavila na tanjur novi
kup kukuruznih kolača — da, mogu sam uzeti kolače... Ljudi
vele da konj uopće nije bio Meksikančev. Vele da Meksikanac
nije nikada ni imao konja. No, ja ipak držim da ti Španjolci
moraju biti oštriji s ljudima s Istoka, koji su već Zapad doveli
na zao glas.
Otac je gunñao: — Zakleo bi' se. Ako je igdje bilo kakve
gužve, zakleo bi' se da je i on bio ondje. Kažite mu — rekao je
naglo — ako dopusti onim žutokljunim popovima da ga vuku
za nos, ubit ću ga vlastitom rukom kao kakva Reba.18
— Kažite mu da se vrati doma — rekla je najstarija kći.
— Da, to mu kažite.
— 'Oću, gospoñice — odgovorio je glasnik. — Svakako
ću mu reći. Sad ću još skočiti malo dalje na Istok, do Indiane.
No čim se vratim, potražit ću ga. Svakako ću mu reći. Pa da.
Neću zaboravit'. Reko mi je da vam kažem da su žena i dijete
dobro.
— Čija žena i dijete? — upitao je otac.
— Njegova — odvratio je glasnik. — Ponovno vam se
najljepše zahvaljujem. I zbogom, svi.
I treći put su čuli o sinu, nešto prije nego što su ga vidjeli,
v-uli su ga jednoga dana kako viče pred kućom, premda je bio
prilično daleko. Bilo je to 1866. Obitelj je ponovno preselila
stotinjak milja dalje na Zapad, pa je sin morao dva mjeseca krs-
1 ' kratica od Rebel — pobunjenik, buntovnik, odmetnik. Tako su pristaše
Unije nazivali
'Stasc Konfederacije u grañanskom ratu. — Prev.
201
tariti po Kansasu i Missouriju u lakim kolicima s dvije kožnate
vreće zlatnoga praha, kovanog novca i neizradenoga dragog
kamenja (koje je bacio pod sjedalo, kao par starih cipela) prije
nego što je pronašao kolibu sagrañenu od busenja i dovezao
se k njoj vičući iz svega glasa. Na ulazu u kolibu sjedio je na
stolcu čovjek. — Ono je otac — rekao je Nathaniel ženi što je
sjedila pokraj njega u kolima. —Vidiš? — Premda otac još nije
navršio šezdeset godina, bio je počeo gubiti vid. Nije prepoz-
nao sinovo lice sve dok se kola nisu zaustavila, a sestre s vriskom
poletjele na vrata. Onda se Calvin digao i ispustio dugačak,
gromoglasan krik. — No — rekao je Nathaniel. — Evo nas!
Calvin uopće nije govorio povezano. Samo je vikao i pso-
vao. — Kožu ću ti oderati! — rekao je. — Djevojke! Vangie!
Beck! Šarah! — Sestre su već bile vani. Činilo se kao da su u
svojim širokim suknjama izletjele kroz vrata, kao mjehuri na
bujici. Njihovu oštru vrisku nadjačala je očeva rika i grmljavi-
na. Njegov je ogrtač — nedjeljni ogrtač ili ogrtač bogataša ili
umirovljenika — bio već otvoren, a iza pasa je izvlačio nešto
istom kretnjom kakvom bi izvlačio pištolj. No izvukao je svo-
jom jedinom rukom samo kožnati remen i, zamahnuvši njime,
jurnuo naprijed izmeñu djevojaka, koje su vriskale i lijetale
onuda kao ptice. — Naučit ću ja tebe! — rekao je. — Naučit
ću ja tebe što znači bježati od kuće. — I remen je dva puta pao
po Nathanielovim leñima. Pao dva puta prije nego što se dva
čovjeka zgrabiše ukoštac.
Bila je to neke vrste igra: vrsta smrtonosne igre pune smije-
ha i ozbiljnosti: igra dvaju lavova koja je mogla, ali nije morala,
ostaviti tragova. Kada se zgrabiše, remen se zaustavi: stajali su
licem u lice, prsa o prsa: starac mršava osijedjela lica i blijedih
novoengleskih očiju i mladić, koji uopće nije bio nalik na nj,
sa svojim orlovskim nosom i bijelim, nasmijanim zubima.
— Prestani — rekao je Nathaniel. — Zar ne vidiš tko proma-
tra tamo s kola?
Sve do tada nitko od njih nije nijednom pogledao na kola.
Na sjedalu se nalazila žena i dvanaestogodišnji dječak. Otac
baci pogled na ženu; dječaka nije ni pogledao. Gledao je u
ženu, razjapljenih usta kao da gleda u kakvu prikazu. — Evan-
eeline! — reče. Izgledala je tako slična njegovoj pokojnoj ženi,
kao da joj je sestra. Dječak koji se jedva sjećao svoje majke
oženio se ženom koja je izgledala gotovo kao ona.
—To je Juana — reče Nathaniel. — A ono je Calvin. Došli
smo ovamo vjenčati se.
Kada su te večeri, nakon večere, žena i dijete legli u krevet,
Nathaniel im je ispripovjedio sve. Sjedili su oko svjetiljke: otac,
sestre i sin. Objasnio im je, kako ondje gdje je on živio nije bilo
pastora, nego samo popovi i katolici. — I kada smo vidjeli da
je chico19 na putu, ona je počela govoriti o popu. No ja nisam
htio da se jedan Burden rodi kao pogan. Da je umirim, počeo
sam se osvrtati za svećenikom. No onda je nailazila sad jedna
sad druga stvar, pa nikako nisam mogao otići do kojeg pastora;
uto se rodio i dječak, pa više nije bilo nikakve žurbe. Ona je i
dalje jednako mislila na popa i slične stvari, a ja sam nakon ne-
koliko godina čuo da će toga i toga dana doći u Santa Fe bijeli
pastor. Tako se spremismo i krenusmo u Santa Fe i doñosmo
onamo na vrijeme, da još vidimo prašinu poštanskih kola ko-
jima se odvezao pastor. I tako smo morali čekati, ali nam se za
nekoliko godina pružila nova prilika, u Teksasu. Samo, samo
sto sam taj put morao pomoći nekim rangerima20 koji su treba-
li raščistiti neku gužvu, što su je neki ljudi izazvali sa šerifovim
zamjenikom na nekom plesu. Kada je to završilo, odlučili smo
jednostavno otići doma i tu se vjenčati. I evo nas.
Otac je sjedio pod svjetiljkom mršav, sijed i strog. Slušao ga
je rastresena izraza pod kojim je svladavana kunjala zamišljena,
duboka uvreda. —Još jedan prokleti crnoputi Burden — rekao
^e" " Svijet će pomisliti da sam odgojio nekoga prokletoga ro-
'
nZfn — lugari ili policajci na konjima. — Prm
202
203
bovlasnika. A sada i on odgaja jednoga. — Sin je slušao mirno
ni ne pokušavši kazati ocu da mu je žena Španjolka, a ne Rebel.
— Prokleti niski garonje: niski zato što ih je pritisnuo Božji gn-
jev, crni zato jer im je grijeh ljudskog ropstva okaljao krv i meso.
— Pogled mu je bio zamagljen, fanatičan i odlučan. — No sad
smo ih oslobodili, i crnce i bijelce. Sad će pobijeljeti. Za stotin-
jak godina bit će ponovno bijelci. Onda ćemo im možda opet
dopustiti da se vrate u Ameriku. — Zanio se, zajapuren, ne-
pokretan. — Bogami — reče naglo — lijepo je grañen, iako je
tamnoput. Bogami, bit će ljudina kao i djed mu, a ne kržljavac
kao otac. Hoće uza sve svoje crno obilježje i crn izgled.
Ispričala je sve to Christmasu dok su sjedili na krevetu u sobi
što je tonula u mrak. Više od jednog sata nisu se ni pomakli.
Više joj uopće nije mogao vidjeti lice; činilo mu se da se lagano
kao u čamcu ljulja na zvukovima njezina glasa, kao na kakvoj
neizmjernoj, sanjivoj tišini koja u njemu ne izaziva nijednog
trena ništa tako da jedva i sluša: — Zvao se Calvin, kao i djed,
a bio je i velik kao djed, premda je bio crn kao rodbina očeve
majke i kao njegova majka. Ona nije bila moja majka, a on mi
je bio samo polubrat. Djed je bio posljednji od desetoro djece,
otac posljednji od dvoje, a Calvin posljednji od svih. — Upra-
vo je navršio dvadeset godina kada ga je neki bivši robovlasnik i
vojnik Konfederacije, koji se zvao Sartoris, ubio u gradu, udal-
jenom dvije milje, u prepirci o crnačkom pravu glasa.
Pripovijedala je Christmasu o grobovima—bratovom, dje-
dovom, očevom i njegovih dviju žena — na cedrovu humku
na pašnjaku, po milje od kuće. Slušajući je, Christmas pomisli:
»Ah. Još će me i povesti sa sobom da ih vidim. Morat ću ići«.
No nije ga pozvala. Više mu nikada nije ni spomenula grobove
poslije te večeri kada mu je rekla gdje su i, ako želi, da može
otići sam vidjeti ih.—No i tako ih vjerojatno ne bi mogao naći
— rekla mu je. — Jer, kada su te večeri donijeli djeda i Calvina
doma, otac je pričekao da se spusti noć, i onda ih je pokopao i
sakrio grobove, poravnao zemlju i pokrio je grmljem i lišćem.
— Sakrio ih? — upitao je Christmas.
U njezinu glasu nije bilo nikakve blagosti, ženskosti, tuge
ni žalbe za prošlošću. — Da ih ne nadu, da ih ne iskopaju. A
možda da ih i ne izmrcvare. — Nastavila je malko nestrpljivim
glasom, objašnjavajući: — Mrzili su nas. Mi smo bili Yankee.
Stranci. Gore nego stranci: neprijatelji. Carpetbaggeri.21 A i
rat je još uvijek bio blizu te se ni oni koji su ga izgubili nisu
bili urazumili. Govorili su da podbadamo crnce na ubojstva i
nasilja. Da ugrožavamo vladavinu bijelaca. I tako, mislim, da
su pukovnika Sartorisa počeli smatrati herojem, jer je sa dva
metka iz istog pištolja ubio jednorukog starca i mladića koji još
nije nikada glasovao. Možda su imali pravo. Ne znam.
— O — reče Christmas. — Zar bi mogli tako što učiniti?
Iskopati ih — kada su već mrtvi, ubijeni? Kada li će ljudi
različite krvi prestati mrziti jedni druge?
— Kada će? — zastane, a onda nastavi: — Ne znam. Ne
znam bi li ih iskopali ili ne bi. Mene još nije ni bilo na svijetu.
Ja sam se rodila tek četrnaest godina nakon što je Calvin ubijen.
Ne znam što su sve tada ljudi bili kadri učiniti. No, otac je mis-
lio da bi mogli. Zato je sakrio grobove. Onda je umrla i Calvi-
nova majka pa ju je otac zakopao ondje, s Calvinom i djedom.
I tako se dogodilo da je to postalo naše groblje, prije nego što
smo to i mislili. Možda otac nije namjeravao pokopati je ondje.
Sjećam se kako mi je majka (otac je, nakon smrti Calvinove
majke, poslao po nju gore u New Hampshire, gdje su još uvijek
živjeli neki od naše svojte. Znaš, ovdje je bio usamljen. Mislim
da bi se odselio odavde da tamo gore nisu ležali Calvin i djed)
pripovijedala, da se otac jednom već htio odseliti kada je Cal-
vinova majka umrla. No umrla je ljeti, pa je bilo prevruće daje
odveze u Meksiko, njezinoj rodbini. Zato ju je ovdje pokopao.
? . aJ?H<'agger — podrugljiv naziv što su ga južnjaci dali sjevernjacima kada
su ovi, nakon
jj. .e " ^?radanskom ratu, stali u velikom broju prodirati na Jug da ga urede
na svoj način,
j °, nieč' carpetbag — bisage, putnička torba. Dakle, odgovara našem
nazivu koferaš. I
sse čuje na Jugu. — Prtv.
204
205
Možda se zato i odlučio ostati ovdje. Ili možda zato što je tada
već bio prestat, a i ostali ljudi što su se borili u ratu već su bili
ostarili, a nije se više govorilo ni o tome da crnci ubijaju ili
siluju. No kako bilo da bilo, pokopao ju je ovdje. I taj je grob
morao sakriti jer se bojao da bi ga netko mogao vidjeti, pa bi se
mogao sjetiti Calvina i djeda. Nije htio riskirati, iako je tada već
sve bilo svršeno i prošlo. A iduće je godine pisao našem roñaku
u New Hampshire. Kaže: »Pedeset mi je godina. Imam sve što
bi joj moglo trebati. Pošalji mi neku dobru žensku za ženu.
Nije važno tko je, samo neka bude dobra domaćica i najmanje
neka ima trideset pet godina«. U pismu je poslao i željezničku
kartu. Dva mjeseca kasnije stigla je ovamo moja majka i istoga
su se dana vjenčali. To je za nj bila nagla ženidba. Prvi put mu
je za to trebalo dvanaest godina, ono onda u Kansasu kada je,
zajedno s Calvinom i Calvinovom majkom, napokon našao
djeda. Stigli su doma sredinom tjedna, ali su čekali do nedjelje
da obave vjenčanje. Proslavu su održali na polju, dolje kod
potoka, uz pečena vola i bure viskija, a došao je svatko koga su
mogli pozvati, ili tko je čuo za vjenčanje. Počeli su dolaziti u
subotu ujutro, a navečer je došao i propovjednik. Očeve su ses-
tre cijeli taj dan šile Calvinovoj majci vjenčanu haljinu i kopre-
nu. Haljinu su joj sašile od vreća za brašno, a koprenu: od neke
mreže za komarce što ju je krčmar držao na slici iza svoje tezge.
Posudili su je od njega. Čak su i Calvinu sašili nekakvo odijelo.
Tada mu je bilo dvanaest godina i htjeli su da nosi prstenje.
No, on nije htio. Noć prije otkrio je što namjeravaju s njim, a
drugoga dana (vjenčanje su namjeravali obaviti oko šest-sedam
sati idućeg jutra) kada su svi ustali i doručkovali, morali su od-
goditi svečanost dok ne nadu Calvina. Napokon su ga pronašli
i prisilili ga da obuče odijelo i obavili vjenčanje. Calvinova je
majka nosila haljinu izrañenu kod kuće i mrežu za komarce,
a otac, koji je svoju kosu namazao medvjedom mašću, nosio
je iscifrane španjolske čizme koje je donio iz Meksika. Djed
je bio djever. Samo što se on, dok su tražili Calvina, svakog
206
časa navraćao k buretu, pa je, kada je došao trenutak da preda
zaručnicu, održao umjesto toga govor. Stao je govoriti o Lin-
colnu i ropstvu i izazivao svakoga tko ne prizna da su Lincoln i
crnci i Mojsije i Izraelova djeca jedno te isto, a Crveno more da
je krv koja je morala biti prolivena da bi crna rasa mogla preko
nje preći u Obećanu zemlju. Trebalo je dosta vremena da ga
ušutkaju, pa da se vjenčanje moglo nastaviti. Nakon vjenčanja
ostali su ondje mjesec dana. Onda, jednoga dana otac i djed
odoše na Istok, u Washington, gdje su od vlade dobili dozvolu
da mogu doći ovamo pomoći osloboñenim crncima. Došli
su u Jefferson svi osim očevih sestara. Dvije su se bile udale,
a najmlaña se nastanila s jednom od njih, dok su djed, otac,
Calvin i njegova majka doselili se ovamo i tu kupili kuću. Onda
se dogodilo ono što su vjerojatno uvijek očekivali, i otac ostade
sam dok moja majka nije došla iz New Hampshira. Nikad prije
nisu vidjeli jedno drugo, čak ni na slici. Vjenčali su se istoga
dana kada je ona došla ovamo, a dvije godine kasnije rodila sam
se ja, i otac mi je dao ime Joanna po Calvinovoj majci. Mis-
lim da uopće nije želio sina. Ne sjećam ga se naročito dobro.
Sjećam ga se kao čovjeka, kao ličnosti, jedino onoga dana kada
me je poveo sa sobom na Calvinov i djedov grob. Bio je lijep
proljetni dan. Sjećam se kako nisam htjela ići, iako nisam ni
znala kamo trebamo ići. Nisam htjela ići pod cedar. Ne znam
zašto nisam htjela ići. Nisam mogla znati što je pod njim; bilo
mi je tada tek četiri godine. A da sam čak i znala, to ne bi bilo
moglo uplašiti dijete. Mislim da je moralo biti nešto u ocu,
nešto što je iz cedrova gaja ulazilo u me, preko njega. Nešto što
sam osjećala da je stavio u cedrov gaj i što će preći na me čim
uñem onamo, tako da nikada neću moći zaboraviti. Ne znam.
No prisilio me da uñem i dok smo nas dvoje stajali ondje, on mi
je govorio: »Zapamti ovo. Ovdje leže tvoj djed i brat, ali ih nije
ubio bijelac nego kletva koju je Bog prosuo na cijelu rasu prije
nego što se i znalo za tvoga djeda, brata ili mene ili tebe. Rasa
Prokleta i osuñena da bude do vijeka vjekova dio prokletstva
207
i kazne bijele rase zbog njezinih grijeha. Zapamti to. Njezinu
kaznu i prokletstvo. Za sve vijeke vjekova. Moje. Tvoje majke.
Tvoje, premda si tek dijete. Prokletstvo svakog bijelog djeteta
koje se ikada rodilo i koje će se ikada roditi. Nitko mu ne može
izbjeći«. A ja ga upitah: »Zar ni ja?«. I on odgovori: »Ni ti. Ti
najmanje od svih«. Crnce sam viñala i upoznavala otkad znam
za se. Gledala sam na njih kao na kišu, pokućstvo, hranu ili
spavanje. No, tada mi se činilo da ih po prvi put gledam, ne kao
ljude nego kao neku stvar, kao neku sjenu u kojoj živim i ja i svi
mi bijeli ljudi, i uopće svi ljudi. Mislila sam na svu bijelu djecu,
kako kroz sve vijeke vjekova dolaze na svijet s crnom sjenom
koja pada na njih još prije nego što udahnu prvi dah. Činilo
mi se da vidim crnu sjenu u obliku križa. I činilo mi se kao da
se bijela djeca bore, čak i prije nego što udahnu prvi dah, da
izbjegnu toj sjeni koja nije samo nad njima nego i pod njima,
ispružena kao i njihove ruke, te izgledaju kao da su pribijena na
križ. Vidjela sam svu dječicu koja će ikada doći na ovaj svijet,
onu još neroñenu — u nepreglednom nizu, raširenih ruku, na
crnim križevima. Tada ne bih znala reći točno jesam li ih vidjela
ili sam sanjala o njima. No, bilo mi je strašno. Plakala sam svu
noć. Napokon sam rekla ocu, to jest pokušala sam mu reći.
Htjela sam mu reći da moram pobjeći, izvući se ispod sjene, ili
da ću umrijeti. »Ne možeš«, rekao mi je otac. »Moraš se dići i
boriti se. Ali da bi se mogla dići, moraš podići i sjenu sa sobom.
No nikad je nećeš moći podići na svoju visinu. Meni je sada to
jasno, iako mi prije nije bilo, sve dok nisam došao ovamo. No
pobjeći ne možeš. Prokletstvo crne rase Božje je prokletstvo.
No prokletstvo bijele rase jest crnac koji će vječno biti Božji
izabranik jer ga je Gospod jednoć prokleo«.
Umukla je. Ispred nejasnog pravokutnika otvorenih vrata
prolijetale su krijesnice. Napokon Christmas poče:
— Htio sam te nešto upitati. No čini mi se da već znadem
odgovor.
Ona se ne pomače. Glas joj je bio miran: — Što?
208
— Zašto tvoj otac nije ubio onog čovjeka... kako se ono
zvao? Sartoris?
— Ah — reče žena. Zatim u kolibi zavlada tišina. Ispred
vrata prelijetahu krijesnice. —Ti bi ga ubio. Je li?
— Bi' — odgovori Christmas naglo, odjednom. Tada je
znao da gleda u smjeru njegova glasa, kao da ga gotovo vidi.
Glas joj je zvučao gotovo blago, tako tiho i mirno:
— Zar ti baš ništa ne znaš o svojim roditeljima?
Da mu je mogla vidjeti lice, primijetila bi da je tmurno,
zamišljeno: — Ništa, osim da je u jednom od njih bilo crnačke
krvi. Kao što sam ti već rekao.
Gledala je bez prestanka u nj. To mu je govorio njezin glas,
koji je bio miran, bezličan, pokazujući zanimanje, ali ne radoz-
nalost. — Otkuda to znaš?
Nije joj odmah odgovorio. Onda reče: — Ne znam.
— Glas mu je ponovno umukao; no po njegovu zvuku žena je
znala da gleda van, prema vratima. Lice mu je bilo natmureno,
potpuno mirno. Onda je opet progovorio i pomaknuo se; sada
mu je glas imao dva zvuka: neveseo i podrugljiv, istovremeno
ozbiljan i zajedljiv. — Ako nisam, onda sam zaista potratio
mnogo vremena.
Sada je izgledalo kao da ona razmišlja; bila je mirna, jedva je
disala, a ipak bez ikakva samosažaljenja ili žaljenja za prošlošću:
— Razmišljala sam o tome. Zašto otac nije pucao na puko-
vnika Sartorisa? Mislim, zbog svoje francuske krvi.
— Francuske krvi? — ponovi Christmas. — Zar Francuz
ne pobjesni kada mu netko ubije oca i sina istoga dana? Bit
ce da je tvoj otac bio pobožan čovjek. Da nije možda postao
propovjednik.
Mije mu odmah odgovorila. Krijesnice su prelijetale; negdje
u daljini je lajalo pseto, meko, turobno. — Razmišljala sam o
tome -— odgovori ona. —Tada je već sve bilo prošlo. I ubijanje
uniformama pod zastavom i ubijanje bez uniforma i zastava.
mjedno nije nikome koristilo. Nijedno. A mi smo bili stranci,
209
tudinci koji smo mislili drukčije nego ovaj svijet, u čije smo
krajeve došli a da nas nitko nije ni zvao ni želio. A on je bio
napo Francuz. Toliko Francuz da je poštivao ljubav svakog
čovjeka prema zemlji na kojoj se rodio, i on i njegovi djedovi,
i da je shvatio da čovjek treba postupati onako kako je i njega
učila zemlja gdje se on rodio. Mislim daje to posrijedi.
210
12
Tako je započelo drugo razdoblje. Bilo mu je kao da je
pao u kanal. Kad bi pogledao unatrag, na ono prvo, teško,
muškaračko podavanje, činilo mu se da je to bio neki drugi
život — ono strašno i teško podavanje, nalik na slamanje
duhovnog kostura čije se tkivo kršilo tako glasno da se goto-
vo moglo čuti fizičkim ušima, te je samo podavanje bilo tek
suprotnost svega, kao kad poraženi general drugi dan nakon
posljednje bitke — obrijavši se preko noći i očistivši s čizama
blato borbe — predaje predstavnicima pobjednika svoj mač.
Kanal je tekao jedino noću. Dani su ostali isti kao što su
prije bili. Ujutro bi oko pola sedam odlazio na posao. Izlazio
je iz kolibe ni ne pogledavši prema kući. Vraćao se u šest sati
navečer, a da ni tada ne bi pogledao na kuću. Tada bi se umio,
obukao bijelu košulju i tamne izglačane hlače i otišao u kuhin-
ju, gdje bi našao večeru koja ga je čekala na stolu, pa bi sjeo i
jeo a da je još uvijek ne bi vidio. No znao je da je ona u kući i da
prodiranje noći u te stare zidine lomi nešto u njima i ispunjava
ih izopačenim čekanjem. Znao je kako je provela dan; da se
njezini dani ne razlikuju od prijašnjih, kao da ih je mjesto nje
prozivjelo neko drugo biće. Cijeli bi je dan zamišljao kako oba-
sja svoje kućne poslove, kako točno odreñeno vrijeme presjedi
za istrošenim stolom ili razgovara s crnkinjama koje odozgo i
211
odozdo dolaze k njoj idući već godinama istim stazama što
se poput prečaka na kotaču šire od kuće na sve strane. Nije
znao o čemu govore s njom, premda ih je promatrao kako se
približuju kući, doduše ne baš potajice, ali nekako važna izgle-
da. Ulazile bi obično pojedince, no katkada i po dvije i po tri, u
svojim zaslonima i rupcima, a ovda-onda i s muškim kaputom
prebačenim preko pleća, a zatim bi izlazile i vraćale se, ni brzo
ni sporo, stazama što su se poput zraka širile od kuće. U duhu
se nije mnogo bavio njima. Pomislio bi Sada radi to. Sada radi
ono, ali nije mislio mnogo o njoj. Pa čak i danju ni ona ne misli
na nj više nego on na nju. Pa čak i onda kad bi noću, u tamnoj
spavaonici, nastojala da mu do u zamorne sitnice ispripovjedi
sve beznačajne poslove svoga dana i tražila i od njega da joj za
uzvrat ispriča svoje, i tada je to bilo po onoj ljubavničkoj na-
vadi, onoj nadmenoj, nezasitnoj želji da se beznačajne sitnice
dana jednog i drugog pretvore u riječi, a da nijedno ne osjeti
nikakve potrebe da ih sluša. Onda bi večerao i otišao onamo,
gdje ga je očekivala. Često se nije žurio. Kako je vrijeme prola-
zilo i ono novo u drugom razdoblju počelo stari ti i pretvarati
se u običaj, znao je ostajati na kuhinjskim vratima, otkuda bi
se zagledao u sumrak u kojem je, možda, pun predosjećanja i
slutnji, vidio divlju, osamljenu cestu koju je sam izabrao, kako
ga čeka i mislio To nije moj život. Ja ne spadam ovamo.
Najprije gaje to zaprepastilo: onaj niski bijes novoengleskog
glečera iznenada izložen plamenu novoengleskoga biblijskog
pakla. Možda je bio svjestan značenja svega toga: one pohlepne
i divlje žurbe koja prikriva stvarni očaj i jalovost nepovratnih
godina što ih sada pokušava nadoknaditi svake noći, kao da je
uvjerena da je to posljednja noć na ovome svijetu, osuñujući
samu sebe zauvijek na pakao svojih preda, zato što ne živi samo
u grijehu nego i u sramoti. S pohlepom je tražila zabranjene
simbole riječi; nezasitno je gutala njihove zvukove s njegova
i svoga jezika. Otkrila je svoju strašnu, bezličnu radoznalost
kakva djeteta za zabranjene stvari i predmete, ono svoje stras-
tveno, neumorno i odrešito zanimanje kakvim kirurg proučava
tijelo i sve njegove manifestacije. A danju je gledao mirnu, hla-
dnu, gotovo muškarcu sličnu ženu gotovo srednje dobi, koja je
dvadeset godina živjela sama, bez ikakva straha svojstvena ženi,
i to u osamljenoj kući u predjelu ako uopće nastanjenom, onda
nastanjenom samo crncima, ženu koja je svakog dana prosjedi-
la odreñeno vrijeme za stolom i mirno pisala praktične savjete
mladeži i odraslim ljudima, kakve bi mogao pisati čovjek koji
je u sebi sjedinio svećenika, bankara i bolničarku.
Tijekom toga razdoblja (koje se ne bi moglo nazvati me-
denim mjesecom) Christmas ju je promatrao kako prolazi
sve preobražaje zaljubljene žene. Uskoro ga je više nego uz-
budila: zaprepastila ga je i zbunila. Iznenadila ga je potpuno
neočekivano ispadima ljubomorna bijesa. Mogla je potpuno
biti bez toga, jer za to nije bilo nikakva razloga, niti je bilo
ikakve žene koja bi to mogla izazvati: znao je da i ona to zna.
No bilo je, kao da je cijelu stvar namjerno izmislila, naprosto
zbog toga da odigra i tu igru. A odigrala ju je takvim bijesom,
tako snažno i uvjerljivo da je prvi put mislio da je nasjela ne-
kome, a treći put je pomislio da je luda. Otkrila je neočekivan
i nepogrešiv nagon za spletke. Zahtijevala je da odrede jedno
mjesto, gdje će sakrivati poruke i pisma. Odredili su šuplji
stup na ogradi ispod trošne staje. Nikada je nije vidio da u nj
stavlja ikakvu poruku, ali je ipak tražila od njega da ga svaki
dan pretraži; kad bi ga pretražio, našao bi pismo. Kad ga ne bi
obišao, pa bi joj slagao da je bio ondje, otkrio bi da mu je pos-
tavila zamku da ga uhvati u laži; tada bi plakala i vriskala.
Ponekad bi mu u porukama javljala da ne dolazi do
odreñenog sata u kuću, u koju godinama nije ušao nijedan
bijelac osim njega, u kojoj je već dvadeset godina provodila
sama svoje noći; jednom ga je prisiljavala cijeli tjedan da se
Penje k njoj kroz prozor. On bi tako i uradio, a katkada bi je
Orao tražiti po cijeloj tamnoj kući, dok je ne bi našao sakrive-
u u ormarima ili u praznim sobama gdje bi ga sva uzbuñena
212
213
očekivala, a u mraku bi joj se oči krijesile kao u mačke. Poka-
tkada bi mu zakazala sastanak pod kakvim grmom na imanju
gdje bi je našao golu ili u napo rastrganoj haljini, u divljim
grčevima nimfomanije, a tijelo bi joj se blistalo i polako prela-
zilo iz jedne erotske kretnje u drugu, kakve bi mogao nacrtati
samo neki Beardslev iz Petronijeva vremena. Tada bi podivljala
u onoj drhtavoj, beskrajnoj polutami što se pripila uza nj, ras-
pustila bi kose čiji se svaki pramen činio živ kao hobotničin
pipak, lamatala bi rukama i šaptala: — Crnče! Crnče! Crnče!
Za šest mjeseci se potpuno izopačila. Ne bi se moglo reći da
ju je on izopačio. Njegov je život, uza sve one bezimene odnose,
bio prilično normalan, kao što je to uobičajeno u životu zdravih
i normalnih grešnika. Izopačenost je potekla od izvora koji je bio
nerazumljiviji njemu nego njoj. Zapravo, kao da je ona svojom
izopačenošću, koju je kako se činilo crpla iz samog ponašanja,
počela djelovati na nj. Počeo se pribojavati. Nije znao reći čega.
No stao je gledati na se kao iz neke daljine, kao na čovjeka koji
je pao u bezdanu baruštinu. Zapravo još nije sasvim tako mislio.
Sada je vidio samo svoj put, osamljen, divlji i hladan. Misleći o
tome, znao bi katkada reći sam sebi glasno: — Bit će najbolje
da odem. Bit će najbolje da se uklonim odavde.
No, nešto ga je zadržavalo kao što već fatalista uvijek može
zadržati: radoznalost, pesimizam ili naprosto inercija. U
meñuvremenu su se odnosi nastavljali dalje, preplavljujući ga
sve više i više neodoljivim, nesavladivim bjesnilom onih noći.
Možda je shvatio da ne može uteći. I tako je ostao i promatrao
dalje dva bića kako se bore u jednom te istom tijelu, kao dvije
figure obasjane posljednjim mjesečevim zrakama koje se bore
na površini crne duboke vode i dave jedna drugu. Čas bi ona
tiha, mirna, hladna figura prvog razdoblja, iako izgubljena i
osuñena, ostala pobjednicom, a čas ona druga, koja bi se u bije-
snom nijekanju te nepobjedivosti bacila na tjelesnu čistoću da
je udavi u crnom ponoru što ga je sama stvorila, ali nije mogla
jer je bila predugo čuvana da bi se sada dala uništiti. Katkada
214
bi se pojavile na tamnoj površini zagrljene kao sestre, a crne
vode bi otekle. Tada bi svijet nagrnuo natrag: soba, stijene,
mirni zvuči bezbrojnih kukaca iza ljetnih prozora, gdje zuje
već četrdeset godina. A onda bi buljila u nj divljim, očajnim
licem tudinca; promatrajući je tada, Christmas bi sam sebe
parafrazirao: — Htjela bi se moliti, ali ni to ne zna kako.
Počela se debljati.
Ovo razdoblje nije svršilo onako oštro i naglo kao prvo.
Ono je postupno prešlo u treće, tako da nije znao kazati gdje je
jedno prestalo a drugo počelo. Bilo je to kao kad ljeto prelazi u
jesen, pa se već hladni i neumitni dolazak jeseni osjeća na ljetu,
kao sjena pred zalazećim suncem; slično ljetu kad ponovno
zaplamsa u jesen, kao umirući ugarak. To je trajalo dvije godi-
ne. Christmas je još uvijek radio u pilani, a u meñuvremenu
je počeo pomalo trgovati viskijem, vrlo oprezno, ograničivši
se samo na nekoliko povjerljivih mušterija od kojih nijedan
nije poznavao drugoga. Ona nije znala za to, iako je svoje
zalihe sakrivao na imanju i sastajao se s mušterijama u šumi,
iza pašnjaka. Vrlo je vjerojatno da mu ne bi prigovarala. Ali ni
Mrs McEachern ne bi bila prigovarala zbog skrivena konopca;
možda joj nije rekao iz istih razloga iz kojih nije rekao ni Mrs
McEachern. Misleći o Mrs McEachern i konopcu i o kono-
barici kojoj nikada nije rekao otkuda mu novac što joj ga je
davao, i sada o današnjoj ljubavnici i viskiju, gotovo je povje-
rovao da ne prodaje viski zbog zarade, nego zato što je naprosto
osuñen na to da uvijek mora sakrivati nešto pred ženama koje
ga okružuju. Katkada ju je po danu viñao iz daljine kako se iza
kuće šeće — ne pogledavši nijednom prema kolibi ili njemu
~~ u čistoj dostojanstvenoj haljini pod kojom se raspoznavala
°ria njezina trula bujnost, spremna da se na svaki dodir raspa-
ne poput kakve močvarne biljke. I kad bi tada mislio o onom
fugom biću, koje kao da postoji negdje u tami njezina tijela,
C1nuo mu se daje to što gleda sada pri danjem svjetlu duh one
215
koju je sestra noću umorila, duh što sada besciljno luta pozor-
nicom nekadašnjega mira lišen svega, tako da više ni plakati
ne može.
Naravno, prvi bijes drugog razdoblja nije mogao trajati
dugo. Isprva je bio kao provala bujice, a kasnije kao plima i
oseka sa svojim dizanjem i padanjem. Za vrijeme plime mogla je
gotovo oboje prevariti. Moglo bi se reći kao da se iz njezine spoz-
naje da je to tek obična plima koja mora pasti rañala još bješnja
strast, neko bijesno nijekanje, te je i sebe i njega tjerala tjelesnim
doživljajima koji su nadmašivali svaku maštu i nosili ih dalje
elementarnom snagom bez njihova htijenja i volje. Kao da je
nekako znala da je vrijeme kratko, da je jesen gotovo pred njom,
iako još nije znala pravo značenje jeseni. Činilo se kao da je samo
nagon posrijedi: fizički nagon i nagonsko nijekanje propuštenih
godina. Zatim je nastupila oseka. Tada bi se osjećali kao da su
se, nakon maestrala, nasukali na iscrpenoj, prezasićenoj obali i
gledali bi jedno u drugo kao stranci s beznadnim i prijekornim
(kod njega umornim, kod nje očajnim) očima.
No, sjena je jeseni već lebdjela nad njom. Stala je govoriti o
djetetu, kao da ju je nagon upozoravao da je nastupio čas kada
se mora opravdati ili ispaštati. O djetetu je govorila u razdobl-
jima oseke. Isprva je uvijek noć počinjala s plimom, kao da se
tijekom dana i njihove razdvojenosti sakupilo dovoljno vode
da šikne bujica, pa makar i na kratko. No, nakon nekog vre-
mena rijeka je postala preplitka za to, pa je sada odlazio k njoj
nekako nevoljko, kao stranac koji se već obazire unatrag; kao
stranac bi i odlazio od nje, nakon što je neko vrijeme prosjedio
s njom u mračnoj spavaonici, razgovarajući o nekom trećem
strancu. Primijetio je kako se sada, kao namjerno, uvijek sas-
taju u spavaonici, kao da su oženjeni. Više je nije morao tražiti
po kući; one noći kad ju je morao tražiti, sakrivenu, uzbuñenu
i golu, po tamnoj kući ili grmlju zapuštenog perivoja, bijahu
sada mrtve, kao onaj šuplji stupac u ogradi niže staje.
Sve je to bilo mrtvo: prizori, oni nepogrešivo odigrani pri'
216
zori tajnog i nakaznog užitka i ljubomore. Premda bi baš sada
imala razloga za ljubomoru, samo da je znala. Svakog je tjedna
po prilici odlazio na put, zbog posla, kako joj je govorio. Nije
znala da ga posao vodi u Memphis, gdje joj se iznevjeruje s dru-
gim ženama, ženama koje je kupovao za novac. Za to nije znala.
Možda je u ovom razdoblju, u kojem se sada nalazila, nitko ne
bi mogao uvjeriti u to, te ne bi ni slušala dokaze, niti bi marila
za to. Jer se sada naučila da većinu noći proleži u besanici i da
to nadoknadi spavanjem popodne. Nije bila bolesna; tijelo nije
bilo u pitanju. Nikada se nije osjećala bolje; imala je izvrstan
tek i vagala je trideset funti više nego ikada u svom životu. Nije
joj to tjeralo sna s očiju. Nego nešto što je izviralo iz tame, ze-
mlje i samog umirućeg ljeta: nešto prijeteće i strašno za nju, jer
ju je nagon uvjeravao da joj to neće naškoditi; da će to ovladati
njome i izdati je potpuno, ali da joj neće prouzrokovati nikakve
štete: naprotiv, da će je spasiti, da će život teći kao i prije, dapače
i bolje, jer će biti manje strašan. No, strašno je bilo to što ona
nije htjela da bude spašena:
— Još nisam spremna da se molim — rekla je naglas
mirno, oštro, tiho, raširivši oči dok se mjesec točio i točio
kroz prozor, ispunjajući sobu nekom hladnom, neopozivom
i divljom tugom. — Ne sili me da se moram moliti! Dragi
Bože, dozvoli mi da još malo griješim, još samo malo! — Sav
njezin protekli život, sve one prohujale godine pričinile su joj
se kao sivi tunel na čijem dalekom i neopozivom kraju njezine
neuvele i neiživljene gole grudi, kakve su bile prije tri godine,
djevičanske i razapete, pate kao u nekoj agoniji. — Ne još,
dragi Bože! Ne još, dragi Bože!
I tako, kad joj je sada dolazio, počela mu je, nakon pasivnih
1 hladnih zagrljaja koji su ostali kao čisti običaj, govoriti o dje-
tetu. Govorila je najprije općenito o tome, kao o djeci. Možda
Je to bila nagonska ženska lukavost i zaobilaznost, a možda i
nije. Na svaki način, prošlo je izvjesno vrijeme prije nego što
> prilično preneražen shvatio da ona govori o tome kao o
217
mogućnosti, kao o nečemu što bi trebalo ostvariti. Odmah joj
je odgovorio: Ne.
—Azašto ne? — upitala jeona. Promatrala ga je prodorno.
On je pomislio odmah Hoće da se uda. To je posrijedi. A dijete
ne želi kao ni ja. »Najobičniji trik«, razmišljao je. »Trebao sam
to znati, očekivati. Trebao sam se prije godinu dana očistiti
odavle.« No, bojao se da joj to kaže, jer nije htio da medu njima
padne riječ ženidba, i pomisli: »Možda nije ni mislila na to,
pa bih je samo potakao da počne misliti.« Žena ga je motrila:
— Zašto ne? — upitala ga je. I tada nešto bijesnu u njemu: A
zašto ne? To bi značilo udobnost i sigurnost do konca tvog života.
Više se nikada nikamo ne bi momo micati. Kad već i ovako živiš
tu, možeš je i uzeti za ženu, no pomisli: »Ne. Popustim li joj
sada, onda ću uništiti svih trideset godina koje sam proživio da
budem ono što sam.« Odgovori joj:
— Da smo htjeli imati dijete, mislim da bismo ga bili imali
prije dvije godine.
—Tada ga nismo željeli.
— Ni sada ga ne želimo — odgovorio joj je.
To je bilo u rujnu. Odmah po Božiću reče mu daje zanijela.
Gotovo još prije nego što je to izrekla, pomislio je da laže. Tada
je shvatio da već tri mjeseca očekuje kad će mu to reći. No, kad
joj je pogledao u lice, uvjerio se da ne laže. Bilo mu je jasno da
i ona znade da ne laže. I pomisli: »Sad dolazi ono. Sad će reći:
ženi me! No, ja još uvijek mogu prije otići od kuće.«
No, nije rekla. Sjedila je sasvim mirno na krevetu s rukama
na krilu, spustivši svoje novoenglesko lice (bilo je još uvijek
lice usidjelice: izrazito koščato, dugo, malko mršavo, gotovo
muško: suprotno njemu, nezgrapno joj tijelo bijaše bujnije i
životinjski mekše nego ikada prije). Odgovorila mu je nekim
zamišljenim, bezličnim, tuñim glasom: —To je previše. Caki
za malo crnačko kopile. Da mi je sada vidjeti očevo i Calvinovo
lice. Ovo je za te najbolji čas da pobjegneš, ako si to namjera-
vao. — No, činilo se kao da ne sluša sama svoj glas, kao da ne
želi svojim riječima dati njihovo pravo značenje: da se na pos-
ljednji bljesak umirućeg, nepovratnog ljeta nenadano spustila
polumrtva jesen. »Sad je sve gotovo«, pomislila je mirno, »sve
je prošlo.« Još jedino može čekati mjesec dana da se potpuno
uvjeri u to; od crnkinja je doznala da ne možeš sigurno znati
dok ne proñu dva mjeseca. Morat će pričekati još jedan mjesec
i paziti na kalendar. Zabilježila je na kalendaru da bude sigurna
da se ne prevari i kroz prozor spavaonice promatrala je mjesec
kako prolazi. Mraz je pao i lišće je počelo djelomično žutjeti.
Označeni je dan na kalendaru došao i prošao; produžila je
još jedan tjedan da bude potpuno sigurna. Nije se naročito
oduševila, jer se nije ni iznenadila.
— Zanijela sam — rekla je mirno, glasno.
»Sutra odlazim«, rekao je istoga dana sam sebi. »Odlazim
u nedjelju«, mislio je. »Pričekat ću dok dobijem plaću za ovaj
tjedan, a onda ću otići.« Stao je čekati subotu, razmišljajući
kamo da krene. Toga je tjedna uopće nije vidio. Očekivao je da
će ga pozvati. Kad je ulazio u kolibu ili izlazio iz nje, uhvatio je
sama sebe kako izbjegava da gleda prema kući, kao ono prvoga
tjedna kad je došao ovamo. Uopće je nije vidio. Katkada je vi-
dio crnkinje, odjevene zbog jesenje studeni u neopisive haljine,
kako dolaze i odlaze po utabanoj stazi i ulaze u kuću ili izlaze iz
nje. I to je bilo sve. Kad je došla subota, nije otišao. »Zašto da
ne zaradim što više mogu«, razmišljao je. »Ako se njoj ne žuri
da odem, zašto bi se meni. Otići ću iduće subote.«
Ostao je. Vrijeme je bilo hladno, vedro i hladno. Kad je u
svojoj kolibi punoj propuha lijegao u krevet, pod svoj pamučni
pokrivač, sjetio bi se spavaonice u kući s njezinim kaminom i
širokim, prošivenim, vunom postavljenim pokrivačima. Bio
Je bliži samosažaljenju nego ikada u svom životu. »Mogla mi
Je barem poslati još jedan pokrivač«, mislio je. A mogao ga je i
am kupiti. No, nije ga kupio. Niti mu ga je ona poslala. Čekao
) ? <-ekao je, činilo mu se, dugo vremena. Onda je jedne večeri
218
219
I
u veljači, kad se vratio kući, našao na krevetu njezinu poruku.
Bila je kratka, gotovo naredba da još noćas doñe u kuću. Nije
ga iznenadila. Znao je da nema takve žene koja neće tijekom
vremena popustiti, samo ako nema drugoga muškarca. Bilo
mu je jasno da sutra odlazi. »Može biti da sam na to i čekao«,
pomisli: »Čekao sam samo da joj vratim milo za drago.« Pres-
vukao se i obrijao. Nesvjesno se dotjerao kao mladoženja. U
kuhinji je, kao obično, našao prostrt stol; za sve ovo vrijeme što
je nije vidio uvijek ga je dočekivao stol s hranom. Večerao je i
popeo se stubama. Nije se žurio. »Imamo cijelu noć«, mislio je.
»Imat će o čemu misliti sutra navečer i prekosutra, kad otkrije
daje koliba prazna.« Sjedila je pred kaminom. Kad je ušao, nije
ni glave okrenula. — Primakni onaj stolac — rekla mu je.
Tako je počelo treće razdoblje. Ono ga je neko vrijeme
zbunjivalo više nego prva dva. Očekivao je da će naići na
oduševljenje, neku nijemu molbu za oproštenje; ili, ako to sve
izostane, barem na privolu da mu se poda. Bio je spreman ići
sve dotle. No, našao je tudinku koja mu je mirnom odlučnošću
muškarca odgurnula ruku kada je napokon u nekakvom zbun-
jenom očaju prišao k njoj i dotakao je. — Hajde — rekao je
— ako mi imaš što kazati. Nakon toga uvijek ljepše razgovara-
mo. Djetetu neće škoditi, ako se za to bojiš.
Zaustavila ga je jednom jedinom riječju; tada joj je prvi
put pogledao u lice: vidio je hladno, tuñe, fanatično lice.
— Shvaćaš li ti — upitala ga je — da samo uludo tratiš svoj
život? — Sjedio je kao okamenjen, kao da ne može vjerovati
vlastitim ušima.
Trebalo mu je vremena da shvati što je mislila. Nije ni
gledala u nj. Sjedila je i gledala u vatru, onako hladna, mirna,
zamišljena lica i razgovarala s njim kao sa strancem, dok ju
je on slušao uvrijeñen i zaprepašten. Htjela je da preuzme od
nje sve njezine poslove s crnačkim školama — dopisivanje i
povremene posjete. Izradila je cijeli plan, do u tančine. Dok
mu ga je iznosila u svim potankostima, u njemu je rastao
bijes i zaprepaštenje. On bi preuzeo sve na se, a ona bi mu
bila pomoćnik, tajnik: putovali bi zajedno u škole i zajedno
posjećivali crnačke domove. Slušajući je, znao je, i pokraj sve
svoje srdžbe, da je plan lud. A sve se to vrijeme njezin mirni
profil ocrtavao na jednolikom svjetlu vatre, ozbiljno i spokojno
kao portret u okviru. Kad je otišao, sjetio se da nijednom nije
spomenula dijete koje je očekivala.
Još uvijek nije vjerovao da je luda. Mislio je da je takva zato
što je noseća, kao što je vjerovao da mu zbog toga nije dopustila
da je takne. Pokušao je raspravljati s njom. No, to je bilo kao da
pokušava raspravljati s drvetom: nije mu se čak ni usprotivila,
samo ga je slušala mirno, a zatim bi opet stala govoriti onim
jednolikim, hladnim glasom kao da ništa nije ni kazao. Kad se
napokon digao i izašao, nije znao je li uopće primijetila da ga
nema.
Iduća dva mjeseca vidio ju je svega još jedanput. Obavl-
jao je svoj svakodnevni posao, jedino što se sada uopće nije
približavao kući nego je ponovno jeo u gradu, kao ono kad
se tek zaposlio u pilani. No onda, kad se tek bio zaposlio, nije
osjećao potrebe da misli na nju po danu; jedva da je i mislio na
nju. Sada, pak, nije mogao da ne misli. Bila mu je neprestano
pred očima, gotovo kao da je gleda tamo u kući onako strpl-
jivu, neizbježnu, ludu, kao da nešto čeka. U prvom razdoblju
činilo mu se kao da se nalazi napolju, na snijegom pokrivenom
tlu, i pokušava da ude u kuću; u drugom razdoblju, kao da se
nalazi na dnu jame u sparnoj, divljoj tami; sada je bio nasred
poljane gdje nema ni kuće ni snijega, pa čak ni vjetra.
Sada se počeo plašiti, on koji dosad nije poznavao drugih
osjećaja doli zabune i možda kakvih predosjećaja zle kobi. Već
je imao druga u svojoj trgovini viskijem: nekoga stranca, ime-
nom Browna, koji se jednoga ranog proljetnog dana pojavio
na pilani tražeći zaposlenje. Znao je da je obični glupan, ali je
*z početka mislio: »Valjda će imati toliko mozga da radi ono
sto rnu kažem. Sam ne treba ništa misliti«, tek kasnije je rekao
220
221
sam sebi: »Sad znadem da čovjek postaje budala onda kad nije
u stanju da prihvati sam svoje dobre savjete.« Uzeo je Browna
jer je bio stranac i vedar, neobazriv čovjek, spreman na sve,
a opet nije bio osobno previše hrabar; znao je da u rukama
oprezna čovjeka može kukavica, u okviru svojih mogućnosti,
biti prilično koristan svakome osim samome sebi.
Bojao se da Brown ne dozna o ženi u kući i da svojim ne-
predvidivim ludorijama ne počini štogod nepopravljivo. Bojao
se da ženi, zbog njegova izbjegavanja, ne padne na pamet da
doñe noću u kolibu. Od veljače ju je vidio svega jedanput. Bilo
je to onda kad ju je potražio da joj kaže da će se Brown nastaniti
kod njega u kolibi. Bila je nedjelja. Pozvao ju je i ona je izišla na
stražnji trijem, gdje je stajao i slušala ga mirno. —To nisi tre-
bao učiniti — rekla mu je. Tada nije razumio što je time mislila
reći. Tek kasnije mu je potpuno sinulo u mozgu, kao da gleda
tiskano: Misli da sam ga doveo ovamo da ona ne može dolaziti.
Misli da očekujem da se zbog njega neće usuditi doći u kolibu, da
će me morati ostaviti na miru.
Tako je sebi uvrtio u glavu tu misao, bojazan pred onim što
bi ona mogla učiniti, vjerujući da je to sam izazvao u njoj. Vje-
rovao je da nju s tim njezinim mislima Brownova prisutnost ne
samo da neće spriječiti da ne doñe u kolibu, nego da će je još
podjariti na to. Baš zbog činjenice što preko mjesec dana nije
učinila ništa, što se ni pomakla nije, Christmas je vjerovao da
može počiniti svašta. Sada je i on provodio besane noći. Ali je
razmišljao: »Nešto moram učiniti. Nešto ću morati učiniti.«
Zato je izmišljao koješta da stigne prije Browna u kolibu.
Svaki put se nadao da će je naći kako ga čeka. Kad bi stigao u
kolibu i našao je praznu, uvijek bi u nekakvoj nemoćnoj srdžbi
mislio na svoju žurbu, laganje i trčanje i na nju, kako sama i
besposlena živi po cijeli dan u kući ne misleći ni na što nego da li
da ga odmah izda ili da ga još malo muči. Njemu bi, inače, bilo
svejedno zna li Brown za njihove odnose ili ne. U njegovoj pri'
rodi nije bilo nimalo obazrivosti ni kavalirstva prema ženama-
Ali su praktične stvari bile posrijedi. Njemu je bilo svejedno kad
bi i sav Jefferson znao daje njen ljubavnik: no nije htio da se itko
pozabavi njegovim privatnim životom, zbog sakrivenog viskija
koji mu je donosio trideset do četrdeset dolara tjedno. To je bio
jedan razlog. Drugi razlog bila je taština. Prije bi umro ili ubio
negoli bi dopustio da itko, ikoji drugi čovjek dozna u kakvim
se odnosima sada nalaze. To jest da je ona ne samo izmijenila
potpuno svoj život nego da nastoji da promijeni i njegov, a njega
da pretvori u nešto izmeñu pustinjaka i crnačkog misionara.
Vjerovao je da bi Brown čim dozna jedno, neizbježno morao
doznati i drugo. I kad bi tako, nakon laganja i žurbe, napokon
stigao do kolibe i, stavivši ruku na vrata, sjetio se svoje trke i
pomislio da će za časak ustanoviti da uopće nije bila potrebna,
a ipak je zbog opreznosti ne smije napustiti, tada bi je zamrzio
žestokom provalom straha i nemoćna bijesa. No, jedne večeri
kad je otvorio vrata, našao je na krevetu neku poruku.
Opazio ju je čim je ušao kako četvrtasta oblika, bijela i
duboko tajanstvena leži na tamnom pokrivaču. Bio je tako
uvjeren da zna kakva je poruka i što obećava da je čak pres-
tao misliti o tome. Nije osjetio nikakve žudnje; osjećao je
neko olakšanje. »Sada je prošlo«, mislio je ni ne dotaknuvši
smotani papir. »Bit će sve kao prije. Više neće biti razgovora
o crncima i dječici. Opametila se. Odbacila je one misli, jer
je uvidjela da ne vode ničemu. Sada shvaća da joj je potreban
muškarac. Želi da ima noću muškarca; što on radi danju, za
nju nije važno.« Tada je morao shvatiti zašto nije mogao otići
°d nje. Morao je vidjeti da ga ovaj mali četvrtasti još neraz-
motani papir veže čvrsto kao lanac i lokot. No nije mislio na
to. Gledao je samo sebe ponovno na rubu obećanja i naslade.
N°> sada će sve to biti mirnije. Oboje će to htjeti; osim toga,
sada će on imati uzde u rukama. »Sve su to bile gluposti«,
pomisli držeći još uvijek neotvoreni papir u rukama; »sve su
"e proklete gluposti. Ona je još uvijek ona, a ja sam još
•Jek ja. I sada, nakon svih tih prokletih gluposti.« Mislio je
222
223
kako će se noćas, kasnije, poslije svega, kad nastupi vrijeme za
tihi smijeh i razgovor, oboje smijati svemu tome: čitavoj toj
stvari, jedno drugome i sami sebi.
Nije ni otvorio poruku. Stavio ju je na stranu, pa se stao
umivati, brijati i presvlačiti odijelo, zviždeći pri tome. Još nije
ni svršio s tim kad ude Brown. — Gle, gle, gle — reče Brown.
Christmas ne odgovori ništa. Gledao je u komad ogledala što
ga je pribio o zid i vezao kravatu. Brown se zaustavio nasred
sobe: visok, vitak mladić u zamazanom kombinezonu, tamna,
ljepuškasta, meka lica i radoznalih očiju. Pokraj usana je imao
uzak ožiljak, bijel kao tanka nit pljuvačke. Malo kasnije je
Brown nastavio: — Izgleda kao da se nekamo spremaš.
— Zbilja? — odgovori Christmas. Nije se ni okrenuo.
Zviždao je dalje jednoliko, ali skladno: nešto crnačko, tužno,
u molu.
— Nadam se da neću morati ništa pospremati — reče
Brown — pogotovu kad si već skoro gotov.
Christmas se okrene prema njemu: — Gotov za što?
— Zar nećeš u grad?
—A jesam li uopće rekao da idem? — odgovori Christmas,
pa se ponovno okrene k zrcalu.
— O — reče Brown, gledajući u Christmasov zatiljak.
— Hm, držim da ideš po nekom svom privatnom poslu.
— Promatrao je Christmasa. Noćas će biti prilično hladno za
ležanje na mokrom tlu, ne budeš li imao pod sobom ništa nego
kakvu mršavu curu.
— Je li? — odvrati Christmas, zviždučući dalje polagano
zauzet sam sobom. Zatim se okrene, uzme kaput i obuče ga
dok ga je Brown i dalje promatrao. Onda je pošao prema vrati-
ma. — Do viñenja, sutra ujutro — reče. Vrata se nisu zatvorila
za njim. Znao je da Brown stoji na njima i gleda za njim. Nije
ni pokušao prikriti svoju namjeru. Nastavio je prema kući-
»Neka gleda«, pomisli. »Neka pode za mnom, ako mu se da.«
U kuhinji je našao prostrt stol. Prije nego što je sjeo, izvao1
neotvorenu poruku iz džepa i stavi je kraj tanjura. Nije bila
ni u koverti, ni zapečaćena, pa se nekako kao sama od sebe
otvorila, kao da ga uporno zove. No, on je nije ni pogledao.
Počeo je jesti. Jeo je bez žurbe. Već je gotovo bio svršio kadli
najednom podigne glavu i stade prisluškivati. Onda se diže i
nečujno kao mačka pode prema vratima kroz koja je bio ušao
i naglo ih otvori. Pred njima je stajao Brown naslonivši lice na
vrata, odnosno ondje gdje su bila vrata. Svjetlo mu je obasjalo
lice na kojem se vidio izraz napete, dječje radoznalosti, koja se
pod Christmasovim pogledom pretvorila u iznenañenje, a za-
tim se opet povratila, ali u slabijem obliku. Brovraov je glas bio
veseo, ali miran, oprezan, tajanstven, kao da je već i bez pitanja
uspostavio savez i simpatije s Christmasom bez obzira na to što
se ima dogoditi, iz puke odanosti prema svom prijatelju ili na-
prosto kao prema muškarcu u suprotstavljanju svim ženama.
— Gle, gle, gle — govorio je. — Dakle, ovuda se ti smucaš
svake noći. Tako reći pred samim našim vratima...
Christmas ga udari bez riječi. Udarac nije bio jak, jer je
Brown, prigušujući svoj veseli, tobože nevini smijeh, već bio
stao uzmicati. Udarac mu je ipak presjekao glas; skočivši
unatrag, uzmaknu i nestade sa svjetla u mrak iz kojeg do-
vikne, doduše još uvijek tihim glasom kao da ni sad ne želi
smetati svom drugu u njegovu poslu, ali napetim od straha i
zaprepaštenja: — Nemoj me udarati! — Brown je bio viši od
njih dvojice: dok je posrćući uzmicao natraške pred odmjere-
nim korakom Christmasa koji ga je slijedio bez riječi, njegova
se klimava figura nekako smiješno klatila u bijegu, kao da će
se sad skljokati na zemlju i potpuno raspasti. Ponovno je vik-
nuo visokim glasom punim straha i lažne prijetnje: — Nemoj
me udarati! — Ovaj put ga je udarac pogodio u pleća kad se
etao. Stao je trčati. Trčao je stotinjak jardi prije nego što je
sporio korak i obazro se za sobom. Onda se zaustavi i okrene:
] >? rokleto garavo kopile — viknuo je nesigurnim glasom, ali
°arnah trgnuo glavom kao da mu je glas ispao jače, bučnije
224
225
negoli je htio. Iz kuće se ništa nije čulo; vrata na kuhinji bila
su ponovno tamna, zatvorila su se opet. Malko je podigao glas:
— Prokleto garavo kopile! Pokazat ću ti ja već koga ti tučeš!
— Niotkuda se nije čulo nikakva glasa. Bilo je hladno. Brown
se okrenuo i vratio se u kolibu, mrmljajući nešto sam sebi.
Kad se Christmas vratio u kuhinju, nije ni pogledao na stol
na kojem se nalazila poruka koju još nije ni pročitao. Prošao je
kroz vrata što su vodila u kuću i krenuo prema stubištu. Stao
se polako penjati. Uspinjao se odmjereno; sada je već mogao
vidjeti vrata spavaonice i ispod njih trag svjetla vatre iz kamina.
Išao je odlučno naprijed i spustio ruku navrata. Onda ih otvori
i zaustavi se kao ukopan. Žena je sjedila za stolom ispod svje-
tiljke. Ugledao je nepoznatu pojavu u teškoj, poznatoj haljini
— haljini koja kao da je bila sašivena za bezbrižna čovjeka koji
je i nosi. Nad njom je vidio glavu s kosom koja je upravo stala
sijedjeti, počešljanom unazad i svezanom u nespretan čvor,
ružan kao izraslina na oboljeloj grani. Nato ga je pogledala i
on primijeti da nosi naočari obrubljene čeličnom žicom koje
nikada prije nije vidio. Stajao je potpuno nepomično na vrati-
ma, držeći još uvijek ruku na dršci.22 Učini mu se da zaista čuje
u sebi glas: Trebao si pročitati poruku. Trebao si pročitati poruku
i pomisli: »Nešto moram učiniti. Učinit ću nešto.«
Čuo je taj glas i onda dok je stajao kraj stola, puna razbaca-
nih papira, za kojim je ostala sjediti i slušao tihe strahote koje
mu je predočivala svojim hladnim, mirnim glasom, za kojim su
njegova usta ponavljala njezine riječi; čuo gaje dok je gledao na
te razbacane, zagonetne papire i dokumente i u mislima prela-
zio preko njih lagano i beskorisno i pitao se što li znači ovaj, što
li onaj papir. — U školu? — ponoviše njegova usta.
— Da — odgovorila je ona. — Primit će te. Svaka. Zbog
mene. Možeš izabrati koju god hoćeš. Nećemo trebati ni
plaćati.
22. U Americi na vratima umjesto kvake obično imaju okrugle drške, »jabuke«.
— Prev,
— U školu? — ponoviše mu usta. — U crnačku školu? Ja?
— Da. A onda ćeš otići u Memphis. U Peeblovom uredu
moći ćeš izučiti pravo. On će te podučavati. Nakon toga ćeš
moći preuzeti sve pravne poslove. Sve ove, sve one koje sad on,
peeble, vrši.
—? I onda učiti pravo u uredu crnačkog advokata —
ponoviše njegova usta.
—Da. A onda ću ti predati sve svoje poslove i sav svoj novac.
Sve. Tako da ćeš kad budeš trebao novaca za se moći... znat ćeš
već kako; odvjetnici znadu kako da učine, da... Pomagat ćeš
im da se dignu iz mraka i nitko te neće moći optužiti ili napasti,
čak ni onda kad bi doznao... čak ni onda kad ga ne bi vratio...
ali ćeš moći vratiti novac i nikada nitko neće doznati...
— No, crnačka škola, crnački odvjetnik—izgovori njegov
glas mirno, smjesta, ali bez suprotstavljanja. Nisu ni gledali
jedno u drugo; otkada je Christmas ušao u sobu, nijednom
nije podigla očiju.
— Reci im — reče žena.
— Da kažem crncima da sam i ja crnac? — Žena ga tek
sada pogleda. Lice joj je bilo sasvim mirno. Bilo je to već lice
starice.
— Da. To ćeš morati. Pa nećeš plaćati ništa. Zbog mene.
Činilo se kao da je, iznenada, rekao sam svojim ustima:
»Zaveži. Dosta je tog blezgarenja. Pusti me da govorim.« Na-
gnuo se prema njoj, ali se ona nije ni pomakla. Lica su im bila
bliže od stope jedno drugome; njezino: hladno, mrtvo, blijedo,
fanatično, ludo; njegovo: pergamentne boje, podignute usnice,
kao da je bezglasno, ali oštro zarežalo i tako ostalo. Onda reče
mirno: — Ostarjela si. Dosad to nisam opazio. Starica! Kosa
ti sijedi. — Žena ga naglo pljusne, ni ne pomaknuvši ostalim
dijelovima tijela. Njezin je udarac zazvučao muklo, a njegov
odmah za njim kao jeka. Udario ju je pesnicom, a zatim je, kao
snaznim zamahom vjetra, diže sa stolca: zadrži je tako; gledala
*&? Je licem u lice, nepokretna, bez ijednog treptaja na licu dok
226
227
je njega zahvatio dugi vjetar spoznaje: — Pa ti nisi noseća —
reče joj. — Niti si ikada i bila. Tebi nije ništa, nego jedino što si
ostarjela. Naprosto si ostarjela i zato ti se to dogodilo i sad više
nisi nizašto. Eto, to je ono što ne valja kod tebe. — Ispusti je iz
ruku i udari je ponovno. Žena pade zgrčena na krevet gledajući
u nj, a on je još jednom udari u lice i, nadvijen nad njom, mr-
mljao joj je riječi koje je nekoć voljela slušati iz njegovih usta
i za koje je prije govorila da osjeća kako je sve onako proste
miluju. —To je to. Ispucala si se. Nisi više nizašto. To je sve.
Ležala je postrance na krevetu i okrenuvši glavu gledala u
nj okrvavljenih usta. — Možda bi bilo najbolje da smo oboje
mrtvi — reče žena.
Čim bi otvorio vrata, ugledao bi poruku na pokrivaču. Za-
tim bi joj prišao, uzeo je i otvorio. Sjetio bi se šupljeg stupca u
ogradi kao nečega o čemu je čuo pripovijedati, kao o nečemu
što je postojalo u sasvim drugom životu kakvim on nikada nije
ni živio. Papir, tinta, oblik, veličina ostali su isti. Nikada nisu
bile dugačke; ni sada nisu bile dugačke. No, sada u njima nije
bilo ničega što bi podsjećalo na neizrečena obećanja, na burne,
neimenovane naslade. Sada su bile kraće od epitafa i suhopar-
nije od vojničkih zapovijesti.
Najprije bi pomislio da ne ide. Vjerovao je da smije ne ići.
Onda je shvatio da ne smije ne ići. Sada se više nije presvlačio.
U znojnu bi kombinezonu prošao kroz kasni svibanjski
sumrak i ušao u kuhinju. Sada ga više nikada nije čekao prostrt
stol. Katkada bi, prolazeći mimo, pogledao u nj i pomislio:
»Bože moj, kad li sam ono sjedao za nj i jeo s njega?« I nije se
mogao sjetiti.
Ušao bi u kuću i stao se penjati stubama. Već bi mogao
čuti njezin glas koji bi postajao sve jači što se on više penjao,
dok ne bi stigao do vrata spavaonice. Vrata su bila zatvorena,
zaključana, a iza njih bi se čuo jednoličan, uporan glas. Nije
mogao razabrati riječi; čuo je samo beskrajne jednolike šumove.
Nije se ni usuñivao da pokuša razabrati riječi. Nije se usuñivao
da pokuša doznati gdje se nalazi. Zato bi stajao i čekao dok
malo kasnije ne bi utihnuo glas; tada bi mu otvorila vrata i on
bi ušao u sobu. Dok bi prolazio mimo kreveta, pogledao bi na
pod kraj njega i učinilo bi mu se da raspoznaje otiske koljena,
pa bi brže odvratio pogled kao da je ugledao smrt.
Obično svjetiljka još nije bila zapaljena. Ne bi ni sjeli. Po-
novno bi stajali i razgovarali, kao ono prije dvije godine; stajali
bi tako dok bi njezin glas ponavljao staru priču: — ... onda
ne u školu kad nećeš da ideš... Možeš i bez toga... Tvoja duša.
Ispaštanje zbog... — I čekao bi, hladan, miran, dok ne završi:
— ... pakao... za sve vijeke vjekova...
— Ne — odgovorio bi.
Slušala bi ga isto tako mirno, no on je znao da je nije uvje-
rio, kao što je i ona znala da ga nije uvjerila. Ipak nijedno nije
popuštalo; još gore: jedno se nije htjelo odvajati od drugoga;
on, čak, nije htio otići od nje. I stajali bi tako još malo u tihom
sumraku, koji kao da je bio ispunjen bezbrojnim dusima gri-
jeha i naslada, proizašlim iz njihovih bedara, gledajući jedno
drugome u nepomično, izmučeno, iscrpljeno, neukrotivo lice
što se gubilo u sve većoj tami.
Onda bi otišao. I prije nego bi se za njim zatvorila vrata i
spustio se zasun, mogao je već ponovno čuti jednoliki, mirni,
očajni glas; ali što govori i kome ili čemu govori, nije se ni
usudio pokušati doznati ili pretpostaviti. I dok je tri mjeseca
kasnije, one kolovoske noći, sjedio u sjeni zapuštenog vrta i
slušao kako sat na sudnici, dvije milje daleko, odbija deset, pa
jedanaest puta, vjerovao je nekim mirnim paradoksom da je
bez svoje volje obični sluga sudbine, iako je mislio da ne vjeruje
u nju. I reče sam u sebi: Morao sam to uraditi, govoreći već u
prošlom vremenu; Morao sam to uraditi. Sama je to rekla.
Rekla je to preksinoć. Našao je poruku i otišao je k njoj.
* enjući se stubama, slušao je kako joj se glas diže, kako je sve
glasniji i jasniji nego inače. Kad se popeo na vrh stuba, vidio
je zašto je to. Ovoga su puta vrata bila otvorena; kad je ušao u
228
229
sobu, nije se podigla s mjesta na kojem je klečala kraj kreveta.
Nije se pomakla, niti je prestala govoriti. Glave nije spustila.
Lice je gotovo ponosno podigla i ponosno se držala i kraj sve
vanjske poniznosti, a glas joj je mirno, staloženo i rezignirano
odjekivao sumrakom. Činilo se kao da nije primijetila da je
ušao, sve dok nije završila rečenicu. Onda je okrenula glavu.
— Klekni uza me — rekla mu je.
— Neću — odvratio je.
— Klekni — ponovi ona. — Ne treba da sam govoriš s
Njim. Samo klekni. Učini samo prvi korak.
— Ne — ponovio je on. — Idem.
Nije se pomakla, gledajući otraga u nj. — Joe — reče.
— Ostani. Hoćeš li bar to učiniti?
— Da — odvratio je. — Ostat ću. Samo brzo svrši.
Nastavila je molitvu. Izgovarala ju je mirno, onom svojom
ponosnom poniznošću. Kad je trebala upotrijebiti simbolne
riječi koje ju je on naučio, upotrebljavala ih je izgovarajući ih
otvoreno i bez oklijevanja; govorila je s Bogom kao da je to
čovjek u sobi s još dvoje ljudi. Onda je umukla. Digla se tiho.
I tako su stajali u sumraku licem u lice. Ovoga puta nije ništa
pitala, pa joj nije trebao ništa ni odgovoriti. Nakon nekog vre-
mena progovorila je mirno:
— Onda preostaje još samo jedno.
— Ostaje još samo jedno — ponovio je on.
»A sada je i to učinjeno, svršeno«, mislio je mirno sjedeći
u gustoj sjeni grmlja, slušajući kako posljednji udarac dalekog
sata nestaje i zamire. Na ovom ju je mjestu bio našao i uhvatio
jedne od onih burnih noći prije dvije godine. No, to je bilo u
jednom drugom životu, drugom vremenu. Oko njega je bilo
sve tiho i mirno; plodna je zemlja odisala svježinom. Bezbrojni
odjeci iz cijelog njegova života, koliko god ga se mogao sjetiti,
ispunjavahu tamu i činilo mu se da mu se sav protekli život
razvijao po jednoj ravnoj osnovi. I nastavit će se tako: sutrašnje
veče, svako daljnje sutra, sve će biti samo dio te osnove koja
dalje teče. Mislio je o tome s mirnim čuñenjem: nastavljaju se,
bezbrojni, poznati odjeci; jer je sve što je ikada bilo jednako
onom što ima biti, jer je sutrašnje sutra i jučerašnje sutra isto.
Onda, to je vrijeme.
Digao se. Izišao je iz sjene, pošao oko kuće i ušao u kuhinju.
Kuća je bila tamna. Od rana jutra nije bio u svojoj kolibi, pa
nije znao je li mu ostavila kakvu poruku i da li ga očekuje. Ipak
se nije trudio da ide potiho. Činilo se kao da ni ne misli na
san, niti da li ona spava. Popeo se uz stube i ušao u spavaonicu.
Gotovo je istog trenutka i ona progovorila s kreveta: — Upali
svjetiljku.
— Neće trebati svjetla.
— Upali svjetiljku.
— Ne — odvratio je. Stajao je nad krevetom. U ruci je
držao britvu. No, još nije bila otvorena. Ona ne reče više ništa,
ali mu se pričinilo kao da se njegovo vlastito tijelo udaljuje
od njega. Prišao je k stolu, gdje mu je ruka ostavila britvu,
potražila svjetiljku i zapalila šibicu. Ona je sjedila na krevetu,
naslonivši se leñima na uzglavlje. Preko noćne haljine imala je
prebačen veo koji joj se pružio preko prsa. Ruke je preklopila
na velu, ali tako da joj se pesti nisu mogle vidjeti. Christmas je
stajao kraj stola. Gledali su jedno u drugo.
— Hoćeš li kleknuti skupa sa mnom? — upitala gaje. — To
ne tražim ja.
— Neću — odvratio je.
— Ne tražim to ja. Nisam ja ona koja to traži. Klekni sa
mnom.
— Ne.
Gledahu jedno drugo. — Joe — progovori ona — ovo
je posljednji put. To ne tražim ja. Ne zaboravi to. Klekni sa
mnom.
Neću — odgovorio je. Tada opazi kako joj se ruke
rasklopiše i kako je desnu pest izvukla ispod vela. U ruci je
orzala starinsku dvocijevnu kuburu, dugačku gotovo kao mala
230
231
puška, ali težu od nje. No, ni njegova sjena, kao ni sjena ruke i
šake nisu zadrhtale na zidu, obje su sjene imale jednak strašan
oblik, kao i napeti, unatrag zategnuti kokot što se zlokobno
savio kao zmijska glava u napadu; ni te sjene nisu zadrhtale. Ni
njezine oči nisu zatreperile. Bile su nepomične kao crni krug
pištoljeve cijevi. No, u njima nije bilo nikakve vatre ni srdžbe.
Bile su nepomične i mirne kao sućut i očaj i uvjerenje. No,
Christmas nije gledao u njih. Promatrao je sjenu pištolja na
zidu; vidio je kad je napeta kokotova sjena poletjela naprijed.
Dok je stajao nasred ceste, s podignutom desnom rukom
obasjanom svjetlom automobila što mu se približavao, zapravo
nije ni očekivao da će se zaustaviti. Ipak se zaustavio uz gotovo
smiješno cviljenje i škripu. Bio je to malen, star i izrazbijan
automobil. Kad mu se približio, učini mu se kao da ona dva
mlada lica plivaju na blistavom odrazu svjetla, kao dva blije-
da, prestrašena balona. Bliže, djevojačko, uvuklo se u se, u
tihom dubokom užasu. No, tada Christmas nije to primijetio.
— Možete li me malko povesti sa sobom? — upitao ih je. Ne
odgovoriše mu ništa; samo ga promatrahu tihim, radoznalim
užasom koji Christmas nije primijetio. Nato je otvorio vrata i
sjeo na stražnje sjedalo.
Tek tada djevojka poče prigušeno cviliti glasom koji je pos-
tajao sve jači kako se strah ohrabrivao. Automobil je već krenuo
naprijed kao da poskakuje, a mladić ne pomaknuvši ruku s vo-
lana, ne okrenuvši glave prema djevojci zašišti: — Šuti! Pst! To
nam je jedini izlaz! Zašuti! — Christmas nije čuo ni to. Sjedio
je otraga, ni ne shvaćajući da se vozi tik iza očajničkog užasa.
Časkom je samo pomislio da mali automobil vozi prevelikom
brzinom za tako usku seosku cestu.
— Kamo vodi ova cesta? — upitao ih je.
Mladić mu reče, imenovavši isti onaj gradić koji mu je
spomenuo onaj crni dječak onoga popodneva prije tri godine
kad je prvi put vidio Jefferson. Dječakov glas je zvučao suho i
nesigurno. — Želite li vi onamo, kap't'ne?
232
— U redu — odgovori Christmas. — Da. Da. To će biti
dobro. Odgovara mi. Idete 1' onamo?
— Pa da — reče mladić nesigurnim, jednolikim glasom.
— Kuda god vi kažete. — Djevojka pokraj njega stade pono-
vno cviliti prigušeno, nejasno, kao mala životinja; ponovno
mladić zapsiče prema njoj gledajući ravno preda se dok su mala
kola poskakujući jurila naprijed: — Pst! Ššššššš! Pssst! — No,
Christmas nije ni sada to primijetio. Vidio je samo dvije mlade
glave kako ukočeno gledaju preda se, crneći se na odrazu svjetla
u kojem je naglo nestajalo trake ceste. No, gledao je oboje njih
i traku ceste bez ikakva interesa; nije se obazirao čak ni onda
kada je otkrio da mu mladić već očigledno duže vrijeme nešto
govori; nije znao dokle su došli, ni gdje se nalazi. Mladić je sada
govorio polagano, opetujući svoje riječi koje je brižno birao da
budu što jednostavnije i izgovarao ih što jasnije i polaganije,
kao za uho stranca:
— Slušajte, kap't'ne. Da skrenem ovdje. To je poprijeki put.
Vodi na bolju cestu. Kad doñem do poprijekog puta, skrenut
ću na nj. Na bolju cestu. Pa ćemo brže doći. Razumijete?
— U redu — odgovori Christmas.
Automobil je poskakivao i jurio, ljuljao se na zavojima, drn-
dao uzbrdo, letio nizbrdo kao da mu je zemlje nestajalo ispod
kotača. Poštanski sanduci na stupovima uz cestu bljesnuli bi
na svjetlu i nestajali. Pokatkada su projurili mimo kakve tamne
kuće. Mladić je opet progovorio:
— Evo nas kod poprečnice o kojoj sam vam govorio. Evo je
odma tu. To ne znači da silazim s ceste. Samo malo, pa ćemo
biti na boljoj cesti. Znate?
— U redu — reče Christmas i doda bez ikakva razloga.
? Vi sigurno živite negdje ovdje.
Sada je progovorila i djevojka. Okrenula se na sjedalu kao
^rk; sitno joj je lišće bilo blijedo od napetosti i straha i puno
slijepog očaja kao kod preplašenog štakora. — Pa da! — vikala
je djevojka. — Nas oboje! Odmah tu! A kad moj tata i braća...
233
— Glas joj utihnu, kao presječen; Christmas opazi mladićevu
pesnicu kako joj se prilijepila na donjem dijelu obraza i njezine
ruke kako mu vuku zapešće; njen prigušeni glas gušio se i grgl-
jao ispod mladićeve ruke. Christmas se nagne naprijed:
— Tu — reče mladiću. — Tu ću izići. Ovdje me možete
iskrcati.
— Evo što si napravila! — poviče prigušenim glasom
mladić koji je takoñer bio bijesan od očaja. — Da si šutjela...
— Zaustavi! — reče Christmas. — Ne boj se, neću ja niko-
me ništa. Samo bi' htio izići.
Kola se opet zaustaviše naglim trzajem. No, motor je i
dalje radio i kola ponovno pojure naprijed prije nego što je
Christmas potpuno sišao, pa je morao odskočiti i trčati neko-
" liko koračaj a da zadrži ravnotežu. Dok je bio u tome, nešto ga
teško i oštro udari po boku. Kola su odjurila i iščezla najvećom
brzinom. Iza njih se čuo još oštar vrisak djevojke. Onda ga
nestade i svuda ponovno zavlada tama i tišina ljetne zvjezdane
noći. Predmet koji gaje lupio zadao mu je priličan udarac; tada
otkrije da mu se taj predmet nalazi u desnoj ruci. Podigne ruku
i vidje da u njoj drži starinsku tešku kuburu. Nije ni znao da je
ima uza se; nije se uopće sjetio da ju je uzeo i zašto. No, tu je. »I
desnom sam rukom zaustavio auto«, pomisli. »Onda nije čudo
da je ona... da su se... « Podiže desnu ruku u kojoj se nalazio
pištolj da ga baci. Onda se zaustavi, upali šibicu i u njezinu
slabom, umirućem svjetlu pregleda pištolj. Šibica izgori i ugasi
se, a njemu se činilo da i dalje vidi starinsko oružje s dvije cijevi:
s onom na kojoj je već ležao kokot i s drugom na kojoj još nije
bilo kokota, ali je trebao i na nju pasti. »Za nju i za me«, reče
Christmas. Zamahne rukom i baci kuburu i začu je kako odje-
knu kroz grmlje. Zatim zavlada tišina. »Za nju i za me.«
234
13
Pet minuta nakon što su seljaci otkrili požar, stali su se ku-
piti ljudi. Neki od njih, koji su putovali kolima u grad da ondje
provedu subotu, takoñer su se zaustavljali. Oni iz najbližeg sus-
jedstva došli su pješice. To je bilo područje crnačkih koliba i is-
crpenih, jalovih polja s kojih inače ni četa detektiva ne bi mogla
iščešljati deset ljudi: muškaraca, žena ili djece, ali s kojega su se
sada, za po sata, kao iz zraka stvorile čitave skupine ljudi sasta-
vljene od pojedinaca i cijelih obitelji. I iz grada su došli mnogi,
dojurivši u brzim i bučnim kolima. S ovima je došao i kotarski
šerif— debeo, osrednji čovjek, tvrde lukave glave i dobroćudna
izgleda—koji je otjerao ljude što su se tu skupili da vide mrtvo
tijelo na plahti, s onom nepomičnom i djetinjom zbunjenošću
kojom stariji promatraju svoju vlastitu neizbježnu sliku. Medu
njima je bilo i slučajnih Yankeeja i siromašnih bijelaca, pa čak
i južnjaka koji su neko vrijeme živjeli na Sjeveru i sada glasno
izražavali svoje uvjerenje da taj crnački zločin nije počinio tamo
neki bezimeni crnac nego Crnac, pa su dapače znali, vjerovali i
nadali se da je žena čak i silovana i to barem jednom prije nego
sto joj je prerezao grkljan, i još barem jednom nakon toga. Šerif
Je prišao k tijelu, pogledao ga jednom, a onda ga dao odnijeti
da sakrije jadnicu ispred radoznalih očiju.
Nakon toga više nisu imali u što gledati, osim u mjesto
235
gdje je tijelo ležalo i u vatru. No, uskoro se više nitko nije mo-
gao točno sjetiti gdje se nalazila plahta, pa im je preostalo još
jedino da gledaju u vatru. I tako su buljili u vatru istim onim
nepokretnim i tupim čuñenjem — koje vuče svoje porijeklo
iz prastarih smradnih spilja, gdje se začela svijest — kao da
nikada nisu vidjeli ni vatre ni smrti. Uskoro su junačkom
bukom dojurila i vatrogasna kola uz pratnju sirena i zvona.
Bila su nova, crvene boje, pozlaćenih rubova, a imala su ručnu
sirenu i zvono zlatne boje, ozbiljna, nabusita i ponosna glasa.
Po njima su se prilijepili gologlavi ljudi i mladići kao muhe,
omalovažavajući sve fizičke zakone. Imala su i mehaničke ljes-
tve, koje su se na dodir ruke protezale do neobične visine kao
cirkuski šeširi; samo sada se nisu imale zašto protezati. Imala
su i lijepe, djevičanske kolutove cijevi koji su podsjećali na
oglase telefonskih kompanija u pučkim časopisima; no, nigdje
nije bilo ničega za što bi se mogle pričvrstiti, ni ničega što bi
moglo teći kroza njih. Gologlavi ljudi koji su napustili pultove
i stolove skočiše s kola zajedno s onim koji je pritiskao sirenu.
I oni pristupiše k ostalim ljudima, koji im pokazaše nekoliko
različitih mjesta na kojima se nalazila plahta, a neki od njih koji
su imali i pištolje u džepovima počeše se ogledavati za kakvim
krivcem da ga razapnu na križ.
No, nije bilo nijednoga. Miss Burden je živjela ovdje tako
povučenim životom, zabavljena svojim vlastitim poslovima, da
je gradu, u kojem se rodila i živjela i umrla kao stranac, tudinac,
ostavila u nasljedstvo neko ogorčenje i zaprepaštenje, koje joj
grad nikada neće oprostiti niti će joj ni mrtvoj dati mira i
pokoja, iako mu je na kraju priredila vrlo uzbudljivu svečanost,
gotovo pravi rimski blagdan. Ne to! Mir se ne dobiva samo
tako. Zato su se i skupili i sjatili tu, vjerujući da plamen, krv
i tijelo koje je umrlo prije tri godine i tek sada počelo iznova
živjeti zovu na osvetu, ne shvaćajući da pomamni bijes požara
i nepokretnost tijela svjedoče da su prešli granicu ljudskih
nepravda i bolova. Ni to! Jer ih je drugo više privlačilo. Više
236
od polica i pultova punih odavno poznatih predmeta koje je
vlasnik kupio ne zato što ih je želio ili što mu godi da posjeduje
takve stvari, nego zato da ih, varanjem i laganjem, rasproda,
uz zaradu drugim ljudima, pa katkada uvrijeñeno i srdito a
možda i beznadno promatra oboje: i predmete koje još nije
rasprodao i ljude koji su ih mogli a još ih nisu kupili. Više od
pljesnivih ureda u kojima vrebaju odvjetnici iza sablasnih go-
mila starih požuda i laži, ili u kojima liječnici čekaju sa svojim
oštrim noževima i lijekovima i govore ljudima—misleći da im
moraju vjerovati, i to bez pribjegavanja pismenim opomenama
-— da rade samo zato da ostvare njihov cilj, a kad jednom ostva-
re, da će ostati bez ikakva posla. A došle su i besposlene ženske u
svijetlim haljinama, neke obučene na brzu ruku, s pritajenim i
strastvenim i blještavim pogledima i tajanstvenim neiživljenim
grudima (koje su uvijek više voljele smrt nego mir) koje su
svojim bezbrojnim potpeticama unosile u neprekidni žagor:
Tko je to učinio? Tko je to učinio? nove rečenice kao: Zar je još
na slobodi? 01 Je li? Je U?
I šerif je buljio u plamen začuñeno i ozlojeñeno, jer nije mo-
gao istraživati mjesto gdje je zločin počinjen. Još nije ni pomis-
lio da mu je to onemogućila čovječja ruka. Gledao je u vatru.
Činilo mu se kao da je s tim ciljem i svrhom i nastala vatra i to
sama od sebe. Činilo mu se da se ona koja je omogućila život
dugoj povorci njegovih predaka i njemu samome, da se i ona
udružila sa zločinom. Šetao je tako, ogorčeno i potišteno, oko
bezbrižnog spomenika čija boja predstavlja i vjeru i zlu kob,
dok mu nije prišao zamjenik i javio mu da je u jednoj kolibi iza
kuće pronašao tragove o nedavnom boravku ljudi. I odmah se
zatim seljak, koji je prvi otkrio požar, sjetio (još uvijek nije kre-
nuo u grad, niti su se njegova kola i za jedan palac pomaknula
otkad je prije dva sata sišao s njih; sada se motao medu ljudima
1 onako raskuštrane kose i tupa, iscrpljena, izbuljena izgleda
mlatarao rukama i govorio promuklim glasom, gotovo šaptao)
daje u kući vidio nekog čovjeka kad je ono provalio vrata.
237
— Bijelac? — upitao ga šerif.
— Da, gospodine. Poskakivao je hodnikom k'o da se baš taj
čas skoturao niza stube. Pokušavao me je spriječiti da se pop-
nem gore. Rek'o mi je da je bio gore i da gore nema nikoga. A
kad sam se vratio, nije ga više bilo.
Šerif ih pogleda: —Tko je stanovao u kolibi?
— Nisam znao da itko stanuje — odgovori zamjenik.
— Bit će crnci. Prema onome što sam čuo, ne bi bilo ništa
čudnovato da su i s njom u kući živjeli crnci. Čudi me samo
što nitko od njih nije to već odavno učinio.
— Dovedi mi kojeg crnca — reče šerif. Zamjenik, uz
pomoć dvojice-trojice drugih ljudi, dovede jednog crnca.
—Tko stanuje u ovoj kolibi? — upita šerif.
— Ne znam, gospodine Watte—odgovori crnac.—Nikad
me to nije zanimalo. Dapače, nisam ni znao da itko tu živi.
— Odvedite ga dolje — zapovjedi šerif.
Sada su se okupljali oko šerifa, njegova zamjenika i crnca
znatiželjnih očiju, koje su već počele tupjeti od duga gledanja
u vatru. Sva lica su izgledala jednaka kao da se kod svakog po-
jedinca svih pet osjetila pretvorilo u vid, kao u svoju apoteozu,
kad kao vjetar ili zrak prostrujaše meñu njima glasovi: Je I' to
on?Je l'taj to učinio? Šerif ga je otkrio. Šerif ga je već uhvatio. Šerif
ih pogleda: — Odlazite! — reče. — Odlazite svi! Promatrajte
požar! Budem li trebao ikakve pomoći, pozvat ću vas. Odlazite!
— Zatim se okrene i odvede svoju skupinu u kolibu. Iza njega
ostadoše odbijeni ljudi, koji okupljeni u gomilu promatrahu tri
bijelca i crnca kako uñoše u kolibu i zatvoriše za sobom vrata.
Iza njih, pak, praskala je sve slabija vatra ispunjavajući zrak,
doduše ne bučnije od njihovih glasova, ali s manje izgleda da
se ustanovi izvor: Bogamu, ako je to on, što stojimo tu i čekamo?
Ubiti bijelu ženu, crni kujin sin. Nitko od njih nije nikada
ušao u njezinu kuću. Dok je bila živa, nitko od njih ne bi bio
dopustio svojoj ženi da je posjeti. Dok su bili mladi, zapravo
još djeca (a i očevi ponekih od njih) vikali su za njom na ulici:
238
— Crnačka ljubavnica! Crnačka ljubavnica!
U kolibi je šerif svom težinom sjeo na jedan od kreveta.
Uzdahnuo je: bačva od čovjeka, s potpunom, stijeni sličnom,
inercijom kakve bačve. — Dakle, htio bi' znati tko živi u ovoj
kolibi — reče šerif.
— Reko sam vam da ne znam — odgovori crnac. Glas
mu je zvučao nekako turobno, ali vrlo oprezno, prikriveno
oprezno. Promatrao je šerifa. Ostala dvojica bijelaca nalazila
su se iza njega tako da ih nije mogao vidjeti. Nije se ni jednim
jedinim pogledom obazro prema njima. Gledao je u šerifovo
lice kao što čovjek gleda u zrcalo. Možda je vidio kao u ogledalu
ono što ima doći, još prije nego što je došlo. A možda i nije,
jer ako se šerifovo lice zaista išta promijenilo, onda je mogao
samo trepnuti. Crnac se ipak nije ogledavao; tek kad mu remen
zviznu po leñima, trgoše mu se krajevi usta, brzo, oštro i otkriše
časkom zube, kao da se nasmiješio. Onda se lice ponovno izra-
vna, poprimivši svoj zagonetni izraz.
— Čini mi se da se nisi baš naprezao da se sjetiš — reče
šerif.
— Ne mogu se sjetiti, jer ne znam — odvrati crnac. — Ja
ni ne živim ovdje u blizini. Vi biste, bijelci, morali znati gdje
ja stanujem.
— Mr Buford veli da stanuješ odmah tu dolje, niz cestu
— reče šerif.
— Mnogo ljudi stanuje niz cestu. Mr Buford bi morao
znati gdje ja stanujem.
— Laže! — upadne zamjenik šerifa. Ime mu je bilo Buford.
On je i rukovao remenom čija se kopča nalazila na vanjskom
kraju. Držao ga je spreman da ponovno udari, pa je pozorno
motrio šerifovo lice. Bio je nalik na prepeličara koji čeka nare-
dbu da skoči u vodu.
— Možda je tako, a možda i nije — reče šerif. Razmišljao
Je o crncu. Sjedio je mirno i onako krupan, nepomičan savio je
pod sobom opruge na krevetu. — Mislim da on još uopće ne
239
shvaća da se ne šalim. A da ni ne govorimo o ljudima vani, koji
nemaju nikakva zatvora u koji bi ga mogli strpati ako se otkrije
štogod što mu ne bi bilo drago. A ne bi se baš mnogo ni trudili
da ga strpaju u zatvor kad bi ga i imali. — Možda mu je u očima
ponovno bljesnuo neki znak, a možda i nije. Možda gaje crnac
vidio, a možda nije. Remen ponovno zviznu, a kopča se zari u
leda. — Jesi li se sjetio? — upita šerif.
— Dva bijelca — odgovori crnac. Glas mu je bio hladan, a
ne turoban. — Ne znam ni ko su ni što su. To se mene ne tiče.
Nikad i' nisam ni vidio. Samo sam čuo da dva bijelca žive tu.
Nisam se zanimao 'ko su. Eto, to je sve što znam. Možete me
izmlatiti do krvi. No, to je sve što znam.
Šerif ponovno uzdahne:
— Bit će da je tako. Mislim da je istina.
—To je onaj momak Christmas koji je prije radio u pilani
i onaj drugi, Brown — reče treći čovjek. — Mogli ste upitati
bilo kojeg čovjeka u Jeffersonu koji vonja po rakiji i svaki bi
vam znao reći.
— Bit će da je i to istina — potvrdi šerif.
Krenuo je u grad. Kad su ljudi doznali da se šerif vraća,
započe opće odlaženje. Kao da ništa nije preostalo u što bi se
moglo gledati. Lesa je nestalo, a sada i šerif odlazi. Činilo se kao
da je ponio u sebi, negdje u onoj lijenoj masi mesa što je jed-
nako uzdisala, i samu tajnu: ono što ih je pokrenulo i izazvalo u
njima nadu o nečemu iznad nečisti prepunih crijeva i jednoli-
kih dana. Zato sada više nisu imali što gledati osim vatre; a već
su je promatrali tri sata. Priučili su se, privikli na nju; sada je
postala sastavni dio njihovih života i iskustva, dok su stajali pod
njezinim uspravnim stupom dima, što bijaše visok i neoboriv
kao spomenik kome se čovjek može u svako doba povratiti.
Kad je karavana stigla u grad, imala je onaj svečani izgled po-
vorke za katafalkom: šerifov automobil se nalazio na čelu, a
ostali su trubili i drndali iza šerifova u njegovoj i svojoj vlastitoj
prašini. Na jednom raskrižju blizu trga zaustavila su je časkom
240
neka seljačka kola koja su tu stala dok je s njih silazio putnik.
Provirivši van, šerif opazi mladu ženu kako polako i pažljivo
silazi s kola onom opreznom nezgrapnošću koja se vida kod
žena u visokim mjesecima trudnoće. Zatim se kola pomakoše
na stranu, a povorka nastavi svoj put krenuvši preko trga, gdje
je već blagajnik banke izvadio iz podruma kuvertu koju je kod
njega pohranila pokojnica, a na kojoj je bilo napisano: Otvoriti
nakon moje smrti. Joanna Burden.Kadješerifdošao u svoj ured,
blagajnik ga je već čekao s kuvertom i njezinim sadržajem. To
je bio obični list papira na kojem je pisalo istom rukom koja je
napisala i poruku na kuverti: Obavijestiti E. E. Peeblesa, odvjet-
nika. .. Beale St., Memphis, Tenn. i Nathaniela Burringtona...
St. Exter. N. H. To je bilo sve.
— Taj Peebles, to je neki crnački advokat — reče blagaj-
nik.
— Zbilja? — upita šerif.
— Da. Što mislite da uradim?
— Bit će najbolje da izvršite ono što piše na papiru — reče
šerif. — Možda će biti najbolje da to ja uradim.
Šerif otposla dvije brzojavke. Za trideset je minuta dobio
odgovor iz Memphisa. Drugi je dobio dva sata kasnije, a za de-
set minuta pronijela se gradom vijest daje nećak gdice Burden
iz New Hampshirea obećao tisuću dolara nagrade onome tko
uhvati ubojicu. Te se večeri, oko devet sati, pojavio čovjek ko-
jega je seljak našao u zapaljenoj kući kad je provalio u nju. Tada
još nisu znali da je to taj čovjek. No, ni on im nije to rekao.
Znali su jedino da se čovjek koji odnedavna živi u gradu i koga
poznaju kao bootleggera imenom Brown, i to ne baš velikog
bootleggera, pojavio vrlo uzbuñen na trgu, tražeći šerifa. Onda
se počelo povezivati sve te dijelove u jednu cjelinu. Šerif je znao
daje Brown na neki način povezan s drugim čovjekom, drugim
strancem imenom Christmas, o kojem, usprkos činjenici daje
u Jeffersonu živio tri godine, znadu još manje nego o Brovvnu;
tek sada je šerif doznao daje Christmas tri godine živio u kolibi
241
iza kuće Miss Burden. Brown je htio govoriti, užurbano i glas-
no je tražio da govori; onda se najednom ispostavilo da zapravo
traži za se onu nagradu od tisuću dolara.
— Želite li nastupiti kao svjedok? — upitao ga je šerif.
— Ja ne želim nastupati — odgovorio je Brown oštro i
promuklo, s nekim malko preplašenim izrazom na licu. — Ja
znam tko je to učinio i reći ću vam kad dobijem nagradu.
— Uhvatite čovjeka koji je to učinio, pa ćete dobiti nagradu
— reče šerif. Za svaku su sigurnost strpali Browna u zatvor.
— Samo, zapravo, mislim da nema stvarne potrebe za to
— govorio je šerif. — Čini mi se da ga ni sami ne bismo mogli
otjerati odavle dokle god ga mami onih tisuću dolara.
Kad su Browna, onako promukla i ogorčena, odveli uz la-
matanje ruku, šerif telefonira u susjedni grad gdje su imali par
policijskih pasa. Obećali su mu da će pse poslati sutra ranim
jutarnjim vlakom.
U tužnu zoru toga nedjeljnoga jutra nalazilo se na pustoj
platformi kolodvora tridesetak-četrdesetak ljudi, čekajući na
vlak koji je dojurio rasvijetljenih prozora i zaustavio se naglo
i bučno. Bio je to brzi vlak koji se nije uvijek zaustavljao u Je-
ffersonu. Zaustavio se samo toliko koliko je bilo potrebno da
izbaci ona dva psa: tisuću skupocjenih tona majstorski izrañena
blještava metala zaustavilo se s treskom u gotovo neobičnoj
tišini ispunjenoj slabašnim glasovima ljudi da izbaci dvije
mršave, puzave prikaze što obješenih ušiju i blaga izgleda puni
tužne poniznosti promatrahu izmorena, blijeda lica ljudi, koji
već dvije noći nisu spavali kako treba, ali su ih sada dočekali ne-
kom strašnom i nemoćnom gorljivošću. Činilo se kao da ovaj
sramotni zločin već od svoga samog početka nosi u sebi i daje
i svim daljnjim pothvatima neki nakazan, besmislen i naopak
pečat, te se oni odvijaju protiv razuma i prirode.
Sunce je upravo izlazilo kad su ljudi stigli do kolibe iza
pougljenog i sada već ohladjelog zgarišta. Psi, ohrabreni)
bilo sunčanim zrakama i toplinom, bilo utjecajem napetog
242
i uzbudljivog raspoloženja ljudi, počeše poskakivati i lajati
oko kolibe. Njušeći glasno potrčaše istim smjerom, vukući
za sobom čovjeka koji ih je držao na uzicama. Trčali su jedan
pokraj drugoga jedno stotinjak jardi, gdje se zaustaviše i počeše
bijesno kopati zemlju i otkriše jamu u koju je netko, nedavno,
zakopao prazne limenke za hranu. Morali su ih svom silom
odvlačiti odatle. Odvukli su ih nešto dalje od kolibe i pustili
da ponovno traže. Psi su neko vrijeme njuškali naokolo cvileći
a onda isplaženih jezika, zaslinjeni pojuriše natrag prema
kolibi, vukući za sobom ljude koji trčahu za njima svom
snagom, psujući ih i proklinjući; oduprijevši se nogama o
zemlju, zabaciše glave unatrag i kolutajući očima zalajaše tu,
pred praznim vratima, strastvenim zanosom dvaju baritona
u talijanskoj operi. Ljudi odvedoše pse automobilom natrag
u grad i nahraniše ih. Kad su prelazili preko trga, crkvena su
zvona zvonila polagano i mirno, a ulicama su dostojanstveno
i ozbiljno prolazili ljudi pod suncobranima, noseći u rukama
Biblije i molitvenike.
Te su večeri neki mladić, seoski momak, i njegov otac
posjetili šerifa. Mladić je ispripovijedao kako se u petak kasno
navečer vraćao automobilom kući i kako ga je jedno dvije mi-
lje od mjesta gdje je izvršeno ubojstvo zaustavio neki čovjek s
pištoljem u ruci. Mladić je vjerovao da će ga ovaj opljačkati i,
dapače, i ubiti, pa je ispripovjedio kako je gotovo uspio prevari-
ti toga čovjeka s namjerom da ga doveze u samo svoje dvorište,
gdje je mislio zaustaviti kola, iskočiti van i vikati u pomoć, ali je
čovjek onda nešto posumnjao, pa ga je prisilio da zaustavi kola
i pusti ga van. Otac je htio da zna koliko od one tisuće dolara
pripada njima.
Uhvatite ga, pa ćemo vidjeti — odgovorio je šerif. Zatim
su probudili pse i stavili ih u druga kola, a mladić im je pokazao
g^je je čovjek izišao, pa su tu pustili pse koji su odmah odjurili
u sumu i svojim očevidno nepogrešivim nagonom za metal bilo
^^a oblika gotovo istoga časa našli staru dvocijevnu kuburu.
243
—To je stara kubura iz doba grañanskog rata—reče šerifov
zamjenik. — Jedan kapsl je opaljen, ali je zatajio. Što mislite
što je mogao s tim?
— Pusti pse — reče šerif. — Možda im smetaju uzice.
— Tako su i postupili. Psi su se sada osjetili slobodni, a već
za trideset minuta su se izgubili. Nisu ljudi izgubili pse, psi su
izgubili ljude. Nalazili su se odmah iza nekog potočića i brijega
i ljudi su ih mogli jasno čuti. Sad više nisu lajali ponosno, sigur-
no, ni radosno. Njihovo lajanje pretvorilo se u neko otegnuto
i beznadno zavijanje dok su ih ljudi neumorno dozivali. No,
očevidno, psi ih nisu mogli čuti. Glasovi su im se mogli raspoz-
nati, no ipak se činilo kao da ono tužno zavijanje, slično zvon-
javi, dolazi iz jednoga grla, kao da obje životinje čuče jedna uz
drugu. Tako su ih nešto kasnije ljudi i našli, šćućurene u nekom
jarku. Tada im je lavež bio nalik dječjem plaču. Ljudi ostadoše
ondje dok se nije toliko rasvijetlilo da su se mogli vratiti svojim
automobilima. To je bilo u ponedjeljak u jutro.
U ponedjeljak se temperatura stala dizati. U utorak
navečer, nakon vrućega dana, nastupi mirna, zagušljiva noć;
čim je ušao u kuću, Byron je osjetio kako mu se nosnice šire i
blijede zbog teškog, muškog vonja ustajala zraka koji je vladao
u kući. I kad mu se Hightower približio, umalo da ga nije svla-
dao vonj naduvena, neumivena mesa i neoprana rublja—onaj
zadah po prevelikom sjedenju, po suvišnom mesu što se malo
kreće i rijetko kupa. Ulazeći, Byron misli kao što je i prije mis-
lio: »To je njegovo pravo. Ja ne bi' mogao tako živjeti, ali on
živi i ima pravo na to.« I sjeti se kako mu se jednom učinilo da
je kao nekim nadahnućem, predosjećanjem, našao odgovor na
to: »To je miris dobrote. Naravno, nama, koji smo zli i grešni,
ne miriše ugodno.«
Ponovno sjede u radnoj sobi, jedan nasuprot drugome,
a medu njima je stol i zapaljena svjetiljka. Byron opet sjedi
na drvenom stolcu, mirna, oborena lica. Glas mu je trijezan,
tvrdoglav: glas čovjeka koji govori o nečemu što ne samo da je
244
neugodno nego i nevjerojatno. — Potražit ću joj neko drugo
mjesto. Mjesto gdje neće biti izložena. Gdje će moći...
Hightovver promatra njegov oboren pogled. — Zašto se
mora seliti kad joj je ondje dobro i ima pri ruci ženu ako joj što
ustreba? — Byron ne odgovara. Sjedi nepomično i gleda poda
se; lice mu je mirno, ali tvrdoglavo; promatrajući ga Hightower
misli: »To je zato jer se toliko toga dogodilo. Previše toga. To
je ono! Čovjek prouzroči i obavlja mnogo toga što ne može ili
ne treba podnijeti. Na taj način misli da može podnijeti sve na
svijetu. To je ono! To je najstrašnije. To, da čovjek može pod-
nijeti sve, sve.« Motri Byrona: —Je li Mrs Beard jedini razlog
zbog kojeg se seli?
Byron ne diže očiju i govori onim mirnim, tvrdoglavim
glasom: — Njoj je potrebno takvo mjesto gdje će se osjećati
kao kod kuće. Ona više nema mnogo vremena, a u kući gdje
pretežno stanuju muškarci... Treba joj soba gdje će imati
mira kad nastupi čas i gdje je neće uznemirivati svaki konjski
mešetar ili sudski porotnik dok prolazi hodnikom.
— Razumijem — odgovori Hightower, promatrajući Byro-
novo lice. — I vi biste htjeli da je ja uzmem k sebi. — Byron
htjede nešto kazati, no Hightower nastavlja: glas mu je hladan,
odmjeren: — Nemoguće, Byrone. Kad bi tu bila još neka žena
koja bi živjela ovdje! Sramota je, znam, kod tolikog prostora
i mira. No, to je zbog nje, znate. Ne zbog mene. Za me nije
važno što se govori, misli.
—Ja ne tražim to — reče Byron ne podigavši očiju. Osjeća
kako ga drugi promatra i misli: I sam zna da nisam to mislio.
Znade. Agovorisamo tako. Znamjašto on misli. Činimisedasam
to i očekivao. Držim da nema nikakva razloga da misli drugačije
od ostalog svijeta, pa makar se radilo i o meni. — Držim da biste
to morali znati. — Možda Hightower zaista zna. No, Byron
ne podiže očiju da vidi. Oborena pogleda govori dalje onim
jednolikim, teškim glasom dok s druge strane stola Hightower,
sjedeći više nego uspravno, promatra mršavo, očvrslo, izrañeno
245
lice svoga subesjednika. — Ja ne bi' htio da vas umiješam u to
kad se to ionako vas ne tiče. Niste je ni vidjeli, a držim da je
nikad nećete ni vidjeti. Držim da isto tako niste ni njega nikad
vidjeli. Mislio sam samo da možda... — Glas mu zastane. S
druge strane stola nepopustljivi svećenik gleda u nj i čeka ne
pokazujući nikakve želje da mu pomogne. — Kad čovjek ne
namjerava nešto poduzeti, držim da se onda može osloniti
samo sam na se. Ali, kada namjerava nešto poduzeti, držim da
je vrlo dobro da sasluša svaki savjet do kojeg može doći. No, ja
ne želim miješati vas u to. Ne želim vas uznemiravati time.
— Mislim da to znam—reče Hightovver, gledajući i dalje u
Bvronovu spuštenu glavu. »Ne pripadam više životu«, pomisli.
»Zato nema nikakva smisla ni pokušavati da se u išta pačam i
miješam. Ne može me čuti, kao što me ne bi čuo ni obazirao
se na me ni onaj čovjek ili ona žena (da, ni ono dijete) kad bih
se pokušao vratiti u život.« — No, vi ste mi rekli da ona zna da
je on ovdje.
— Da — odgovori Byron zamišljeno. — Otuda gdje sam
mislio da se ne može dogoditi da ikome, bilo čovjeku, ženi ili
djetetu nanesem ikakvu štetu. I nije pravo ni došla, a ja sam
morao izići i izbrbljati joj cijelu stvar.
—Ne mislim na to. Tada još ni sami niste znali. Mislio sam na
drugo. Na nj a na... onog... Već su tri dana prošla. Sad već mora
da zna, bez obzira rekli li joj vi to ili ne. Sad je već morala čuti.
— Za Christmasa. — Byron ne diže pogleda. — Otkad
me je ono upitala o malom bijelom ožiljku kraj njegovih usta,
nisam više ni riječi rekao. Kad smo one večeri išli u grad, cijelo
sam se vrijeme bojao da će me štogod upitati. Morao sam stal-
no izmišljati razne stvari i govoriti joj o njima tako da ne doñe
do prilike da me zapita. I dok sam tako mislio da joj ne dam
da sazna, da je ne samo pobjegao od nje i ostavio je na cjedilu i
promijenio ime da ga ne nade, nego da sada, kad gaje napokon
našla, ne sazna da je bootlegger — ona je već tada sve znala.
Znala je već da je ništarija. — I nastavi nekako zamišljeno i
246
začuñeno: — Nisam uopće trebao to skrivati pred njom, lagati
joj. Kao daje unaprijed znala daje laž ono što joj govorim. Kao
da je već sama mislila o tome, pa mi ne vjeruje još prije nego što
joj išta kažem; a imala je i pravo. Jer i tako ne bih mogao preva-
riti onaj dio nje koji je znao svu istinu... — Byron traži riječi i
pipka, a nepopustljivi čovjek s druge strane stola samo ga motri
i ni ne pokušava mu pomoći. — Kao da u njoj postoje dvije
pole i jedna od njih zna da je on ništarija. No, druga vjeruje da
će se već Gospod u pravi čas pobrinuti da sastavi muškarca i
ženu koji očekuju dijete. Kao da Bog pazi na žene i štiti ih od
muškaraca. Pa tako, ako Gospod ne smatra za potrebno da sas-
tavi te dvije pole i nekako ih izravna, onda to ne moram ni ja.
— Glupost—reče Hightower gledajući preko stola u Byro-
novo mirno, uporno, asketsko lice: lice pustinjaka koji odavno
živi u pustoši gdje pusu pješčani vjetrovi. — Jedino što njoj
preostaje, jedino, jest da se vrati u Alabamu. K svojima.
—Ja mislim da ne — odvrati Byron. Izgovorio je to odmah
neposrednom odlučnošću, kao daje čitavo vrijeme čekao samo
da to izrekne. — Neće trebati to učiniti. Nadam se da neće
trebati. — No, nije podigao oči. Osjećao je da ga Hightower
promatra.
— Zna li Bu... Brown da je ona u Jeffersonu?
U prvi se čas Byron gotovo osmjehnu. Usne mu se zasukaše:
slabašna grimasa, gotovo sjena, bez radosti: — Prezaposlen je.
Lovi onu tisuću dolara. Upravo ga je smiješno vidjeti. Kao kad
čovjek koji ne zna melodiju puše svom snagom u rog, vjerujući
da će za koji čas zasvirati kako treba. Svakih dvanaest do pet-
naest sati provedu ga trgom s okovima na rukama, iako ga ni
s policijskim psima ne bi mogli otjerati odavle. Subotnju noć
je proveo u zatvoru govoreći neprestano kako su pokušali da
mu izbiju iz ruku tisuću dolara optužujući ga da je pomogao
Christmasu u umorstvu dok napokon Buck Conner nije ušao
u ćeliju i rekao mu da će mu zapušiti usta ako ne ušuti i ne
pusti druge zatvorenike da spavaju. Tada je ušutio, a u nedjelju
247
navečer, kad su izišli sa psima, digao je toliku dreku da su ga
morali pustiti iz zatvora i povesti sa sobom. No, psi nikako da
počnu. A on je vikao i psovao pse i htio ih tući, jer nikako da
pronañu trag, i uz put pripovijedao svima i svakome kako je on
prvi izvijestio o Christmasu i da jedino traži pravdu, i tako je
išlo sve dok ga šerif nije pozvao na stranu i razgovarao s njime.
Ne zna se što mu je šerif rekao. Možda mu je zaprijetio da će
ga ponovno zatvoriti i da mu idući put neće dopustiti da ide s
njima. Svakako se tada ponešto stišao pa su nastavili svoj posao.
U grad su se vratili tek u ponedjeljak kasno u noći. Bio je vrlo
miran. Možda je bio iznemogao. Dugo vremena nije spavao,
a ljudi su pripovijedali da je ipak pokušavao prestići pse tako
da mu je šerif napokon zaprijetio da će mu nabiti lisice na
ruke i predati svom zamjeniku da ga drži otraga da psi mogu
njušiti i drugo što osim njega. Bio je neobrijan još onda kada
su ga zatvorili u subotu navečer, a sada je već bio jako zarastao.
Držim daje morao izgledati sličniji kakvom ubojici nego i sam
Christmas. A psovao je Christmasa, kao da se Christmas sakrio
iz kakve zlobe da mu napakosti i ne dopusti mu da dobije onu
tisuću dolara. Onda su ga ponovno odveli u zatvor i zaključali
ga preko noći. A jutros su došli i poveli ga ponovno sa sobom te
su svi, zajedno sa psima, otišli na novo istraživanje. Svijet govo-
ri da su ga čuli kako viče i brblja sve dok nisu izišli iz grada.
— I, velite, da ona to još ne zna. Kažete da ste to sakrili
pred njom. Vi biste voljeli da ga ona smatra ništarijom, a ne
budalom: je li to to?
Bvronovo je lice opet poprimilo miran izraz, ne osmjehuje
se više; vrlo je ozbiljno. — Ne znam. Bilo je u nedjelju navečer,
nakon što sam ono bio kod vas i vratio se kući. Mislio sam da
ću je naći kako spava u krevetu, no još je uvijek sjedila u salonu;
rekla mi je: »Što je ovo? Sto se to dogaña ovdje?« Nisam je ni
pogledao, ali sam osjetio da ona gleda u me. Rekao sam joj da
je neki nigger ubio bijelu ženu. Tada nisam lagao. I mislim da
mi je bilo vrlo drago što joj tada nisam morao lagati. No, prije
248
nego što sam promislio, dodao sam: »I zapalio kuću.« I tada je
bilo prekasno, jer sam joj ja pokazao dim i pripovijedao joj o
dvojici ljudi što žive ondje, Brovrau i Christmasu. Osjećao sam
kako me promatra upravo ovako kao ja sada vas; onda me upi-
tala. »Kako se nigger zove?« Kao da ih sam Bog upućuje kako
da otkriju u muškim lažima ono što hoće znati a da i ne pitaju.
A ono što im nije potrebno znati, ne otkrivaju, i ne znajući da
to nisu ni otkrile. I tako ja ne znam pouzdano što sve ona zna,
a što ne zna. Znam jedino da sam tajio pred njom da je baš onaj
čovjek kojega traži otkrio ubojicu, da je radio s njim i bio mu
prijatelj i da se sada nalazi u zatvoru, osim u ono vrijeme kada
zajedno sa psima izlazi u potjeru. To sam joj zatajio.
— A što kanite sada? Kamo se želi preseliti?
— Želi se samo odseliti onamo i čekati ga. Rekao sam joj
daje vani, da radi nešto za šerifa. Prema tome, uopće joj nisam
lagao. Već me je pitala gdje stanuje i ja sam joj već kazao. A
ona je rekla da treba otići onamo, jer je to njegova kuća, da ga
pričeka dok se ne vrati. Rekla je da bi to i on želio. A ja je nisam
mogao odgovarati i kazati joj daje ona koliba posljednje mjesto
na svijetu kamo bi on želio otići. Čim sam se večeras vratio s
posla, htjela je otići onamo. Zavezala je svoj svežanj, stavila na
glavu svoj šeširić i čekala me da doñem kući. »Već sam htjela
otići sama«, rekla mi je. »No, nisam bila sigurna da ću pogodi-
ti.« Odgovorio sam joj: »Dobro, samo za danas je prekasno pa
ćemo otići sutra«, a ona je rekla: »Ima još sat do mraka. A tamo
nema nego dvije milje, je li?«, a ja joj odgovorih da pričekamo,
da bih mogao prije upitati, a ona reče: »Upitati? Koga? Nije li to
Lucasov dom?« i osjećao sam kako me promatra, a onda reče:
»Mislila sam da ste mi kazali da Lucas stanuje ondje« i proma-
trala me, promatrala, a onda reče: »Tko je taj propovjednik s
kim jednako govorite o meni?«
— I vi je kanite pustiti da ode onamo, da ondje stanuje?
?—To bi još najbolje bilo. Ondje će biti sama, daleko od svih
^h pripovijedanja, dok cijela stvar ne svrši.
249
— Mislite reći da je tako odlučila sama i da je nećete zaus-
tavljati. Da je ne želite zaustavljati?
Byron ne diže pogleda. — U nekom smislu to i jest njegova
kuća. Nešto najbliže onome što bi ikada mogao nazvati svojim
domom. A on je njezin...
— Sama ondje, očekujući svaki čas dijete. A najbliže kuće
nekoliko crnačkih daščara — po milje daleko. — I Hightower
promatra Bvronovo lice.
— Mislio sam na to. Pa ima nekih stvari koje se mogu
učiniti.
— Kakvih stvari? Što možete učiniti da je zaštitite ondje?
Byron ne odgovara odmah, ni ne diže oči. Dok govori, glas
mu zvuči jetko. — Ima stvari koje čovjek može učiniti potajno,
a da ne počini zla, velečasni. Bez obzira kako to može izgledati
svijetu.
— Ne vjerujem da biste vi mogli učiniti ikakvo veliko zlo,
Bvrone, bez obzira na to što svijet misli o tome. No, možete li
vi, da tako kažem, odrediti gdje prestaje zlo u obliku zla? Gdje
je, jednostavno, granica izmeñu oblika zla i stvarnoga zla?
— Ne — reče Byron. Onda se malko pomače; govori kao
da se i on budi: — Nadam se da ne mogu. Mislim da želim
učiniti dobro djelo, bar kako se meni čini. — »To je«, pomisli
Hightower, »prvi put da mi laže. Da laže ikome, muškom,
ženskom, uključivši, možda, i sebe sama.« Promatra preko
stola tvrdoglavo, odlučno, trijezno lice koje se još nije podiglo
da ga pogleda. »No, možda, to još nije laž, jer još ni sam ne zna
da laže.« Onda reče:
— Dobro. — Sada govori nekom namještenom oštrinom
koju opovrgava njegovo lice mlitava podvaljka i tamnih udu-
bljenih očiju. — Onda je stvar riješena. Odvest ćete je onamo,
njegovoj kući i pripazit ćete da ima sve što treba i da je nitko
ne uznemiruje dok sve ne svrši. A onda ćete onome čovjeku
— Burchu, Brownu — kazati da je ovdje.
— A on će pobjeći — reče Byron. Ne diže oči, ali, izgleda,
250
kao da njime struji val pobjedonosnog zanosa, još prije ne-
goli ga je mogao obuzdati i prikriti, te je već prekasno da to
i pokuša. Tada ga ni ne pokušava savladati; zavaljen na svom
drvenom stolcu prvi put pogleda svećenika odlučna, smiona,
zažarena lica. Hightower ga dočeka nepopustljivo.
— Zar želite da to učini — upita ga Hightower. I tako sjede
obasjani svjetlom lampe. Kroz otvoren prozor navire vruća,
beskrajna tišina sparne noći. — Razmislite dobro što radite. Vi
se pokušavate ugurati izmeñu muža i žene.
Byron se svladao. S lica mu je nestalo pobjedonosna izgleda.
No, gleda odlučno u starijeg subesjednika. Možda pokušava
ovladati i glasom. No, još ne može. — Još nisu muž i žena
- reče.
— Misli li ona tako? Vjerujete li da bi i ona to rekla? — Gle-
daju jedan drugoga. — O, Byrone, Byrone! Što znači nekoliko
progundanih riječi pred Bogom, pred čvrstinom ženske priro-
de? Pred djetetom?
— Pa, možda i ne pobjegne. Ako dobije onu nagradu, onaj
novac. Lako je moguće da se s ono tisuću dolara toliko opije da
bude u stanju počiniti svašta, pa čak i oženiti se.
— O, Byrone, Byrone!
— Pa što onda mislite da bismo... da bih morao učiniti?
Sto mi savjetujete?
— Otići. Ostaviti Jefferson. — Gledaju jedan drugoga.
— Ne — nastavi Hightower. — Vama ne treba moje pomoći.
Vas već pomaže netko tko je jači od mene.
Byron ne odgovara odmah. Gledaju uporno jedan drugoga.
-—Tko mi to pomaže?
— ðavo — odvrati Hightower.
»ðavo je bacio oko i na nj«, misli Hightower. Nalazio se
napo puta kući, noseći punu košaricu s trga. »I na nj. I na
nj«> misli idući doma. Sparno je. Na sebi ima samo košulju i
cnie hlače i onako visok, tankih nogu, suhih, mršavih ruku i
ramena, spuštena, debela trbuha izgleda kao kakva nakazna
251
trudnoća. Košulja mu je bijela, ali nije nova; ovratnik mu je
zamazan kao i bijela lanena kravata koju je nemarno zavezao,
a nije se ni obrijao već dva-tri dana. Njegov panama šešir je
zamazan, a ispod njega vire rubovi i uglovi zamazana rupčića
koji je stavio izmeñu glave i šešira da se zaštiti od vrućine. Bio je
u gradu, kao što obično ide dvaput tjedno, da kupi namirnice,
te je onako mršav, nezgrapan, sijedih čekinja i tamnih očiju iza
zamagljenih naočala, crnih nokata i neugodna muškog zadaha
svog mlohavog, neopranog tijela, ušao u zagušljivu i prenatr-
panu trgovinu, gdje je jedino kupovao i plaćao u gotovu ono
što je kupio.
— No, napokon su naišli na trag onoga niggera — reče
trgovac.
— Crnca? — upita Hightower. Potpuno se ukočio u času
kad je stavljao u džep sitniš koji mu je preostao od kupnje.
— Ma onoga... čovjeka, ubojice. Ja sam stalno govorio da
s njime nije sve u redu. Da nije bijelac. Da ima nešto čudno na
njemu. No, svijetu ne možeš ništa dokazati dok...
— Uhvatili ga? — upita Hightower.
— Nego što mislite! Pa taj glupan nije imao ni toliko mozga
da pobjegne iz kotara. Naš šerif je telefonirao na sve strane za
njim, a on crni sin... hm, nalazio mu se cijelo to vrijeme tu,
ispred samog nosa.
— Pa su ga... — Nagnuo se na pult, nad svoju punu
košaricu. Osjećao je na trbuhu rub tezge. Osjećao ga je onako
čvrsta i nepomična, no učinilo mu se da se zemlja pod njim
malko zaljuljala, kao da se sprema pomaknuti. Onda mu
se pričini da se miče kao nešto što se postupno i bez žurbe
oslobaña pa ide sve brže, ali tako vješto da se čak varaju kad
misle da se zamazane police pune upljuvanih limenki i sam
trgovac za tezgom nisu pomakli; odvratan, varljiv osjećaj! I
pomisli: »Neću! Neću! Otkupio sam svoju nepovredivost. I
platio sam! Platio!«
— Još ga nisu uhvatili — reče vlasnik. — Al' 'oće. Šerif je
252
jutros još prije svitanja izveo pse k crkvi. Znači da taj prokleti
luñak nije imao ni toliko mozga... da nije ništa drugo, već to
govori da je nigger... — Onda trgovac nadoda: — Je li to sve
za danas?
— Što — upita Hightower. — Što?
— Je li to sve što ste htjeli?
— Da. Da. To je... — I poče prekapati po džepu, a vlasnik
ga promatraše. Onda izvuče nespretno ruku, spusti je na pult i
istrese novac. Vlasnik zaustavi dva-tri komada koja su se gotovo
skotrljala s tezge.
— Zašto vadite taj novac? — upita trgovac.
— Za... — Hightowerove ruke krenuše pipajući prema
košarici. — Za...
— Pa već ste platili. — Trgovac ga je začuñeno promatrao.
— To je vaš sitniš koji sam vam malo prije izvratio od vašega
dolara.
— O — reče Hightower. — Da. Ja... ja sam...
Trgovac pokupi novac i preda mu ga. Kad se dotaknuo
mušterijine ruke, učini mu se hladna kao led.
—To je zbog ove sparine — reče trgovac. — Iscrpi čovjeka.
'Oćete 1' malo sjesti prije nego što krenete doma? — No, Hig-
htower ga očito nije čuo. Pošao je prema vratima dok ga je
trgovac pratio očima. Izišao je kroz vrata na ulazu, noseći u ruci
košaricu; hodao je oprezno i ukočeno kao po ledu. Bio je vreo
dan; vrućina se drhtavo odbijala od asfalta i rišući oko poznatih
zgrada na trgu neki nimbus, neki živahni, drhtavi chiaroscuro.
Netko ga je u prolazu nagovorio, no to nije ni primijetio. Išao
je i mislio: Ina nj. Ina nj, koračajući sada brzo tako daje, kad je
napokon zavio iza ugla i ušao u mrtvu praznu uličicu, gdje gaje
očekivala njegova mrtva i prazna kućica—bio gotovo zadihan.
»To je zbog vrućine«, govorila mu je površina njegove svijesti,
ponavljajući, objašnjavajući. Pa ipak, čak u toj tihoj uličici gdje
se rijetko kada itko zaustavljao da pogleda, da se sjeti onoga na-
tpisa i njegove kuće, njegova svetišta koje mu je već na vidiku,
253
misao prodire dublje u svijest, obmanjuje ga i umiruje: »Neću.
Neću. Otkupio sam se.« I sada već zvuče kao glasno izražene
riječi, koje se strpljivo ponavljaju i opravdavaju: »Platio sam za
to. I nisam se natezao oko cijene. Nitko to ne može reći. Želio
sam samo mir; i platio sam im bez okolišanja.« Ulica svjetluca i
pliva, a on se znoji, no sada mu se već čini kao da osjeća da se i
podnevni zrak ohladio. A onda se sve — znoj, sparina, opsjena
— zakovitla i stapa u nešto konačno što niječe svaku logiku i
opravdanje i briše ih kao vatra: Neću! Neću!
Dok je u prvom sumraku sjedio uz prozor svoje radne sobe,
opazio je Bvrona kako ulazi i izlazi ispod svjetla ulične svjetil-
jke, pa se naglo uspravi na stolcu. Nije ga, doduše, iznenadilo
što tu i u to vrijeme vidi Bvrona. Kad mu je prepoznao lik,
pomislio je u prvi čas: Ah. Mislio sam da će večeras doći. Ne može
on poduprijeti zlo, čak ni prividno. I dok je tako mislio, podigao
se i nagnuo naprijed: i časak zatim, nakon što je u punom sjaju
svjetiljke prepoznao čovjeka koji se približavao, učini mu se
da se prevario, iako je sve to vrijeme bio svjestan da ne može
pogriješiti, da to ne može biti nitko drugi nego Byron, koji je
već skrenuo u ulaz.
Noćas je Byron sasvim drukčiji. To se vidi po njegovu hodu i
držanju; nagnuvši se naprijed, Hightower govori samu sebi: Kao
da se u njemu probudio ponos ili prkos. Byron drži visoko glavu,
korača brzo i uspravno, pa Hightower reče naglo, gotovo naglas:
»Nešto je učinio. Započeo je nešto.« Naslonivši se kroz tamni
prozor, Hightower pucne jezikom, promatrajući Byronov lik
koji mu brzo nestade s vida zamaknuvši k trijemu i ulazu u
kuću, a časak zatim začu mu korake i kucanje. »I nije se potru-
dio da me obavijesti«, pomisli. »Ja bih ga slušao i pustio ga da
misli glasno, preda mnom.« Već prelazi sobu i zaustavlja se kod
stola da upali svjetlo. A zatim ode prema ulaznim vratima.
—To sam ja, velečasni — reče Byron.
— Prepoznao sam vas—odvrati Hightower. — Iako se ovaj
put niste spotakli o najdonju stubu. Dolazili ste u ovu kuću i
u nedjelju navečer, ali je večeras prvi put da se niste spotakli o
najdonju stubu, Byrone. — Takvim je primjedbama obično
dočekivao Byrona: malko pokroviteljski, ali prijazno i toplo da
osokoli posjetitelja, koji mu je sa svoje strane uzvraćao onom
nespretnom, seljačkom stidljivošću kojom se izražava pristoj-
nost. Katkada se Hightoweru činilo da zapravo uvlači Byrona
u kuću samim svojim dahom, kao da Byron ima na sebi jedra.
No, ovoga je puta Byron ušao prije nego što je Hightower
završio svoju rečenicu. Ušao je odmah s onim svojim novim
izrazom pomiješanog samopouzdanja i prkosa. — I sve se bo-
jim da ću vam se manje svidjeti kad se ne spotičem, nego kad
se spotaknem — reče Byron.
— Treba li to značiti neku nadu ili prijetnju, Byrone?
— Pa, ne mislim da znači prijetnju — odvrati Byron.
— Ah — reče Hightovver. — Drugim riječima, ne nudite
mi nikakve nade. No, barem ste me upozorili unaprijed. Pre-
mda ste me zapravo upozorili čim sam vas vidio ispod ulične
svjetiljke. No, barem ćete mi ispripovjediti o onome što ste
uradili, iako niste smatrali za potrebno da me prije obavijesti-
te. — Tako idu prema vratima radne sobe. Byron se zaustavi,
okrene se i pogleda u lice čovjeka koji je bio viši od njega.
— Onda, znate — reče. — Već ste čuli. — Ne pomakavši
glave, više nije gledao u Hightowera. — Da — reče. I nastavi:
— Da, svaki čovjek ima jezik da govori. I žene. No, ipak bi' htio
znati, tko vam je rekao. Ja se ne sramim. Niti sam mislio tajiti
pred vama. Čim sam mogao, došao sam sam da vam kažem.
Stoje tik pred vratima što vode u rasvijetljenu sobu. Hig-
htovver tek sada opazi da su Bvronove ruke krcate kesica,
paketića, koji kao da sadrže razne jestvine. — Što? — reče
Hightower. — Što ste mi došli kazati?... No, uñite. Možda ja
Već i znam što je. No, htio bih vam vidjeti lice dok mi budete
govorili. I ja vas upozoravam, Byrone. — uñoše u rasvijetljenu
sobu. Kesice sadrže jestvine: prečesto ih je kupovao i nosio, a
da ne bi znao. — Sjednite — reče.
254
255
— Ne — odgovori Byron. — Ne kanim se zadržati tako
dugo — doda ostavši stajati onako trijezan, odmjeren s onim
svojim još uvijek dobroćudnim i odlučnim, iako, ne baš potpu-
no sigurnim, ne baš izričito samopouzdanim izrazom: izrazom
čovjeka koji se sprema uraditi nešto što neće razumjeti ni odo-
briti mu ni najbliži prijatelj, nešto za što zna da je pravedno,
kao što zna i to da prijatelj neće nikad tako gledati na to. Zato
reče: — Neće vam se svidjeti. Ali mi ništa drugo nije preostalo.
Volio bi' kad biste i vi tako gledali na to. No, držim da nećete
moći. I čini mi se da je to sve što se može reći o tome.
Sjedeći ponovno za stolom, Hightovver ga promatra ozbilj-
no. — Što ste to uradili, Byrone?
Bvron govori onim novim glasom: kratkim, jezgrovitim gla-
som u kojem svaka riječ ima svoje mjesto i značenje; govori bez
kolebanja. —Večeras sam je odveo onamo. Kolibu sam već bio
dobro očistio i uredio. Sad se već uselila. To je sama željela. To
je nešto najbliže domu kakvog je ikada Brown imao ili će ikada
imati i ja mislim da ona ima pravo da se koristi njime, pogotovo
kad ga vlasnik sada ne koristi. Jer je zadržan drugdje — možete
kazati. Znam da vam se to neće svidjeti. I možete nabrojiti
mnoštvo razloga, i to dobrih. Reći ćete da to nije njegova ko-
liba i da je ne može dati njoj. U redu. Možda nije. Ali u ovom
kraju ili državi nema živa čovjeka koji bi mogao reći da je ona
ne može koristiti. Reći ćete da u stanju u kojem se nalazi mora
imati kakvu ženu uza se. U redu. Našao sam jednu crnkinju
koja je dosta stara i razumna, a koja stanuje nekih dvjesta jardi
od nje. Može je pozvati a da se i ne ustaje s kreveta ili stolca. Vi
ćete reći da nije bijela žena. A ja vas pitam što može očekivati od
bijelih žena u Jeffersonu kad se dijete rodi, kad nije u Jeffersonu
nego tek tjedan dana i ne može razgovarati s nekom ženom ni
deset minuta a da ova ne dozna da još nije vjenčana, a dok se
onaj lupež klatari ovuda, može svaki čas nešto čuti o njemu pa
se onda pogotovo neće htjeti udavati. Kakvoj se pomoći može
nadati od bijelih gospoda kad doñe vrijeme poroda? Da, posta-
rale bi se da ima krevet na kom će ležati i zidove, iza kojih će se
moći sakriti pred ulicom. No, ja nisam to mislio. Znam, čovjek
bi se mogao zadovoljiti time da kaže da bolje nije ni zaslužila, jer
je nije nitko tjerao da dospije u stanje u kom se nalazi. No, dijete
nije nitko pitao. A da ga jest, proklet ja bio ako svaki siromašak
kojeg čeka ono što ga čeka na ovom svijetu ne zaslužuje... ne
zaslužuje više nego..., bolje nego... Ali, držim, da pogañate što
mislim reći. Držim, da biste i vi to rekli. — Hightovver ga pro-
matra iza stola dok govori tako onim jednolikim, suzdržljivim
glasom, izabirući uvijek dobre riječi, dok nije došao do nečega
suviše nova i nejasna da bi mogao išta drugo doli samo osjećati.
— I treće. Bijela žena sama, tamo, vani! To vam se neće sviñati.
To vam se nimalo neće sviñati.
— O, Byrone, Byrone!
Bvronov glas je sada zlovoljan. No, još uvijek drži visoko
glavu. —Ja ne stanujem s njom u kući. Imam svoj šator. No,
ni on nije preblizu. Ondje otkuda je mogu čuti, ako bi me što
trebala. A na vrata sam stavio zavor. Svatko me može u svako
vrijeme doći posjetiti u šatoru.
— O, Byrone, Byrone!
—Ja znam da vi ne mislite što većina njih misli. To jest, što
već misle. Znam da biste vi imali većeg razumijevanja, čak kad
ona ne bi bila... da se ne radi o... Znam, rekli ste to zbog toga
što znate što će drugi misliti.
Hightovver sjedi ponovno kao istočnjačko božanstvo
izmeñu paralelnih ruku položenih na naslone stolca. — Odla-
zite, Byrone! Odlazite! Sada. Odmah. Ostavite zauvijek ovo
mjesto, ovo strašno, strašno mjesto. Čitam vam misli. Reći
ćete mi da ste tek spoznali ljubav. A ja vam kažem da ste tek
spoznali nadu. To je sve: nadu. Predmet nije važan ni za nadu,
ni za vas. Put koji ste izabrali ima samo jedan cilj: grijeh ili
brak. A vi nećete grijeha. Tako je to, Bože mi prosti! Kod vas
to može biti samo brak ili ništa. I vi ćete uporno tražiti brak. I
Uvjerit ćete je; možda je već i jeste a da ni ona još to ne zna, ni
256
257
ne prizna; zašto bi inače ostala ovdje, a da ne poduzima ništa
da nade čovjeka kojega je pošla potražiti. Ja vam ne mogu reći:
»Izaberite grijeh«, jer ne samo da biste me vi zamrzili, nego
biste i na nju prenijeli mržnju. Zato vam kažem: odlazite. Od-
mah. Smjesta. Okrenite svoje lice i više se ne obazirite natrag.
Samo to ne, Bvrone.
Gledaju jedan drugoga. — Znao sam da vam se to neće
svidjeti — reče Byron. — Držim da sam imao pravo što nisam
sjeo kao da sam gost. No, ovo nisam očekivao. Da ćete i vi
ustati protiv prevarene i izdane žene...
— Nijedna žena koja ima dijete nije prevarena; rogonja je
majčin muž, bez obzira na to bio otac djeteta ili ne bio. Izabe-
rite ono gdje imate barem deseti dio vjerojatnosti. Ako se već
morate ženiti, uzmite nezauzetu žensku, djevojku, djevicu.
Ne bi bilo pravo da se žrtvujete zbog žene koja je već izabrala
čovjeka, a sada hoće da ga ostavi. To ne bi bilo dobro. Niti pra-
vedno. Bog nije tako mislio kad je stvarao brak. No, je li ga on
stvorio? Žene su ga stvorile.
— Žrtvovati se? Ja da se žrtvujem? Čini mi se da se
žrtvuje....
— Ona se ne žrtvuje. Jer Lene Grove imaju uvijek dva
muškarca i to u legijama: Lucase Burche i Bvrone Bunche. No,
nijedna Lena, nijedna žena ne zaslužuje nego samo jednoga.
Nijedna žena. Ima dobrih žena koje su prave mučenice surovih
muževa, pijanaca i sličnih. No, koja je žena, bez obzira na to
je li dobra ili zla, ikada pretrpjela od surova čovjeka onoliko
koliko su muškarci pretrpjeli od dobrih žena? Odgovorite mi,
Bvrone!
Govore mirno, bez uzbuñenja, zastajkuju da jedan drugo-
me kažu riječi, kao što već govore dva čovjeka duboko uvjerena
u ispravnost svojih shvaćanja. — Možda ste u pravu — reče
Byron. — Na svaki način ne spada na me da vam kažem da
imate krivo. A isto tako mislim da ne spada na vas da mi kazete
da ja imam krivo, čak kad bi' i imao.
258
— Ne — odgovori Hightower.
— Čak kad bi' i imao krivo — reče Byron. — Onda mis-
lim da je najbolje da vam zaželim laku noć. — I doda: — Ima
prilično donde.
— Da—odvrati Hightower. — I sam sam pokatkada odla-
zio onamo. Bit će oko tri milje..
— Dvije milje — reče Byron. — Pa — okrene se. Hig-
htower se ne pomače. Byron popravi paketiće koje nije bio
odložio. — Laku noć vam želim — reče pošavši prema vrati-
ma. — Nadam se da ću vas uskoro opet vidjeti.
— Da — odvrati Hightower. — Mogu li vam bilo u čem
pomoći? Trebate li štogod? Posteljine ili slično?
—Hvala vam. Držim da ima svega dosta. Ponešto smo našli
i ondje. Hvala vam lijepa.
— I obavijestit ćete me? Ako se išta dogodi? Ako dijete...
Jeste li uredili s liječnikom?
— Pobrinut ću se i za to.
— No, jeste li već bili kod kojega? Jeste li se dogovorili s
kojim?
— Pobrinut ću se već. I obavijestit ću vas.
Onda je otišao. Hightower ga ponovno promatra s prozora
kako prolazi mimo i odlazi ulicom prema kraju grada na svoj
dvije milje dugačak put, noseći hranu u papirnatim vrećicama.
Nestao mu je s vidika onako uspravan, dobra koraka, koraka
kakva ne bi mogao izdržati već odebljao starac pun astme, sta-
rac koji je proveo suviše vremena u sjedenju. I Hightovver se
nagne na prozor u kolovoskoj sparini, zaboravivši na zadah u
kojem živi — zadah ljudi koji više ne žive stvarnim životom:
onaj zadah ugojena sušenja i otrcana rublja, kao preteče groba
i sluša korake, za koje mu se čini da ih čuje i dugo nakon
toga što je svjestan da ih ne može čuti i misli: »Bog ga blagoslo-
vio. Bože, pomozi mu!« i razmišlja: Biti mlad. Biti mlad. Nema
ništa takvo: nema ništa takvo na svijetu. I misli dalje mirno: »Ni-
sam se smio odučiti od molitve.« Zatim više ne ču koraka. Sada
259
čuje samo bezbrojne i neumorne kukce i, naslonjen na prozor,
udiše vrući, mirni, bujni, oskvrnjeni miris zemlje, sjećajući se
kako je u mladim danima, kao dječak, volio tamu i šetao ili sje-
dio noću sam medu drvećem. Tada bi zemlja i kora na drveću
poprimali neke stvarne, divlje oblike i ispunjavali ga, izazivali u
njemu čudne i zlokobne osjećaje poluslasti i poluužasa. Bojao
se toga. Plašio se; ali je uživao u strahu. Onda je jednoga dana,
u sjemeništu, ustanovio da se više ne plaši. Kao da su se negdje
za njim zatvorila vrata. Više se nije bojao mraka. Samo ga je
mrzio, bježao je pred njim medu zidove, u vještačko svjetlo.
»Da«, pomisli. »Nisam smio dopustiti da se odučim od mol-
jenja.« Okrene se s prozora. Jedan zid radne sobe ispunjen je
knjigama. Zaustavi se kod njih i stade tražiti dok ne nade onu
koju je želio. To jeTennvson. Uglovi stranica su mu podvrnuti.
Ima ga još iz sjemeništa. Sjedne kraj svjetiljke i otvori ga. Za
to mu ne treba mnogo vremena. Uskoro ga lijepi, galopirajući
jezik pun nemoćne tuge uvelog drveća i presahlih strasti ponese
mirno i brzo i glatko sa sobom. To je bolje od molitve, jer se ne
mora mučiti da naglas misli. Kao da u kakvoj katedrali sluša
pjev eunuha, jezik koji čak ne mora ni razumjeti.
14
— Netko stanuje u onoj kolibi—reče zamjenik šerifa.—Ne
skriva se nego stanuje u njoj.
— Otiñi i pogledaj — odvrati mu šerif.
Zamjenik ode i vrati se.
— Neka žena. Mlada žena. I po svemu izgleda da se sprema
duže poživjeti ondje. A Byron Bunch logoruje u šatoru, koji je
daleko od kolibe po prilici koliko pošta od nas.
— Byron Bunch? — upita šerif. —A tko je ta žena?
—Ne znam. Nije odavde. Mlada je. Sve mi je ispripovijedala.
Počela mi je pripovijedati gotovo još prije nego što sam ušao u
kolibu, kao da drži govor. Kao da je mnogo puta pripovijedala
o tome, kao da joj je prešlo u naviku. A držim da i jest dok je
putovala tamo odnekuda iz Alabame tražeći svog muža. Izgleda
da je on otišao pred njom da potraži posla, a onda je i ona krenula
za njim, a putem joj je svijet kazao da je ovdje. A onda je ušao
Bvron i rekao mi da će mi sve ispripovjediti. Veli da bi htio s vama
govoriti.
— Byron Bunch? — upita šerif.
—-Da — odvrati zamjenik. — Ona očekuje dijete. I to vrlo
brzo.
-— Dijete? — začudi se šerifi pogleda zamjenika. — Čak od-
nekuda iz Alabame. To valjda ne možeš reći za Bvrona Buncha.
260
261
— To i ne mislim — reče zamjenik. — Ja ne kažem da je
Bvronovo. Barem Byron ne kaže da je njegovo. Govorim vam
samo ono što mi je on rekao.
— O — reče šerif. — Znam već. Znam zašto je tamo. Radi se
o jednom od onih momaka. Bit će Christmas, je 1' de?
— Ne. Evo što mi je rekao Byron. Izveo me napolje i rekao
mi da ona ne čuje. Rekao mi je da je namjeravao doći k vama i
sve vam ispripovjediti. Dijete je Brownovo. Samo što se on ne
zove Brown, nego Lucas Burch. Byron mi je pripovijedao kako
ju je Brown ili Burch ostavio tamo u Alabami. Rekao joj je da
odlazi da nade posao i uredi stan, pa će poslati po nju. No, njoj
se približavalo vrijeme a da ništa nije čula od njega gdje je i što
je, pa je odlučila da dulje ne čeka. Krenula je pješke, pitajući uz
put ljude poznaju li nekog imenom Lucas Burch; pokatkada su
je uzeli na kola, a ona je pitala svakoga na kog se namjerila pozna
li ga. I onda nakon nekog vremena netko joj reče da u pilani u
JefFersonu radi neki čovjek imenom Burch, Bunch ili slično, pa je
tako i došla ovamo. Ovamo je došla u subotu kolima dok smo mi
svi bili vani zbog onog zločina i otišla u pilanu i pronašla Buncha
mjesto Burcha. I Byron veli da joj je rekao da joj se muž nalazi
u JefFersonu još prije nego što je znao za zločin. A onda se ona
zakačila za to, pa joj je morao kazati gdje Brown stanuje. Ali joj
nije rekao da je Brown ili Burch umiješan s Christmasom u onaj
zločin. Rekao joj je samo daje Brown zauzet poslom. A držim da
se to može zbilja nazvati poslom. Barem radom. Još nikada nisam
vidio čovjeka koji toliko čezne za tisućom dolara i onako se muči
zbog njih. I onda mu je rekla da bi Brownova kuća mogla biti
ona koju je Lucas Burch obećavao urediti za nju pa se preselila
onamo da sačeka dok se Brown ne vrati sa svoga posla. Byron veli
da je u tome nije mogao zapriječiti, jer nije htio da joj kaže istinu
o Brownu nakon što joj je već jednom, tako rekavši, lagao. Veli da
je kanio doći k vama i sve vam ispripovjediti još prije, ali ste vi sve
prebrzo otkrili još prije negoli ju je uspio smjestiti kako treba.
— Lucas Burch? — upita šeriF.
— I mene je sama malo začudilo — reče zamjenik. — Što
kanite uraditi sa svim tim?
— Ništa — reče šerif. — Držim da gore neće napraviti
nikakve štete. A nije ono ni moja kuća da bih joj mogao kazati da
se seli odande. A kao što joj je Byron rekao, onaj Brown, odnosno
Burch ili kako se već ne zove, bit će poprilično zaposlen još dosta
dugo.
— Kanite li reći što Brownu o njoj?
—Vjerojatno neću — reče šerif — Mene se to ne tiče. Mene
ne zanimaju žene koje je ostavio u Alabami ili bilo gdje drugdje.
Mene zanima samo muž s kojim je živio, čini mi se, otkada je
došaoujefferson.
Zamjenik prasne u smijeh. —To je istina — reče, pa se uoz-
bilji i zamisli: — Čini mi se da će jednostavno umrijeti ako ne
dobije onih tisuću dolara.
— Držim da neće — reče šerif.
U srijedu, u tri sata ujutro, neki je crnac dojahao u grad na
neosedlanoj mazgi. Ušao je u šerifovu kuću i probudio ga. Došao
je ravno iz neke crnačke crkve udaljene dvadeset milja, gdje se te
noći održavala svečanost obnove vjerskog života. Te se večeri, us-
red himne, čula u stražnjem dijelu crkve strahovita buka, a vjernici
kad su se okrenuli ugledali su nekog čovjeka gdje stoji na vratima.
Vrata nisu bila zaključana, pa čak ni zatvorena, a ipak ih je čovjek
očito zgrabio za držak i udario njima o zid daje udarac odjeknuo
medu pjevačima kao pucanj pištolja. Onda je čovjek brzo pošao
lañom gdje je pjevanje smjesta prestalo, prema propovjedaonici
gdje je stajao naslonjen svećenik uzdignutih ruku i otvorenih usta.
Tada opaziše da je to bijelac. U gustom spiljskom polumraku, koji
su one dvije uljanice samo pojačavale, nisu mogli pravo znati što
je dok nije došao do po lañe. Tek tada vidješe da mu lice nije crno,
Pa neka žena stade vriskati, a ljudi u zadnjim klupama skočiše i
Pojuriše prema vratima; a druga žena u pokajničkoj klupi, koja
Se već nalazila u poluhisteričnom stanju, skoči i okrene se, izbulji
262
263
se časak u nj kolutajući očima i vikne: — Vrag! Vrag sam glavom!
— Onda je potpuno slijepa pojurila. Pojurila je ravno na nj, a on
je obori jednim udarcem i, ne zaustavljajući se, prekorači preko
nje, i dok su ljudi vrišteći razjapljenih usta bježali pred njim, on je
dopro do propovjedaonice i spustio ruku na svećenika.
— Pa ni onda nitko da mu se suprotstavi — pripovijedao je
glasnik. — Sve se to odigralo takvom brzinom a nitko nije znao
ko je i što 'oće, ni ništa. A žene su vikale i vrištale, a on narupio na
samu propovjedaonicu i ščepao brata Bedenberrvja za samo grlo
i 'oće da ga skine s propovjedaonice. Gledamo mi brata Beden-
berrvja kako mu nešto k'o govori, valjda da ga umiri, a on zgrabi
brata Bedenberrvja pa ga svega ispljuska. A ženskadija vrišti i viče
pa nemo'š čuti što brat Bedenberrv govori, jedino mu ne uzvraća
udarce niti bilo što radi, a onda neki stariji ljudi, ñakoni poñoše
gore k njemu i pokušaše da govore s njim, a on ti pusti brata Be-
denberrvja, okrene se naglo i udari sedamdesetogodišnjegTaticu
Thompsona, tako daje odletio ravno u pokajničku klupu, pa ti
onda side dolje, u'vati stolac i zavida ti njime i navali na svijet te
ljudi uzmakoše. A svijet viče i vrišti i 'oće van. Onda se on okrene
i popne na propovjedaonicu, s koje je brat Bedenberrv sišao na
drugu stranu i stao ondje—i sve onako zamazanih hlača i košulje
i obraza pocrnjela od brade — diže ruke kao propovjednik. I sta-
de vam on psovati i vikati prema narodu i psovke mu nadjačale
ženski vrisak, a neki ljudi pokušaše da zaustave RozaThompsona,
sina kćeri staroga Thompsona koji je visok šest noga i držao u
ruci golu britvu i vikao: »Ubi' ću ga. Pus'te me ljudi. Udario mi
je djeda. Ubi' ću ga. Pus'te me. Molim vas pus'te me«, a svijet
nagrnuo da će van, pa se gura i lupa po crkvi i vratima, a on s
propovjedaonice psuje Boga, a neki ljudi vuku RozaThompsona
prema izlazu, a on ih preklinje da ga puste. No, izvukoše Roza
napolje i posakrivasmo se u grmlje, a on još više viče i psuje s
propovjedaonice. Onda nešto kasnije prestade i mi ga vidjesmo
kako dolazi k vratima i zaustavi se na njima. Opet su morali držati
Roza. Mora da je čuo galamu dok su zadržavali Roza, jer je udario
u smijeh. I tako je stajao na vratima, a iza njega svjedo, i smijao
se glasno, a onda opet stao kleti, a onda vidjesmo kako je zgrabio
nožicu jedne klupe i bacio je u crkvu. A onda smo čuli kako se
razbila prva lampa i vidjesmo kako je u crkvi postalo tamnije, a
onda začusmo kako puče druga lampa i u crkvi zavlada mrak, pa
ga više ne mogosmo vidjeti. A onde 'de su pokušavali da zadrže
Roza nastade paklena buka i prigušena vika. »Drž'te ga! Drž'te ga!
Zgrabi ga! Zgrabi ga!« Onda ne'ko povika: »Istrgo se« i čusmo
Roza kako trči natrag prema crkvi, a ñakon Vines mi reče: »Roz će
ga ubiti. Skoči na mazgu i odjaši do šerifa. I reci mu što si vidio!«
A ni'ko mu nije ništa učinio, kap'tane — reče crnac. — Čak ne
znamo ni kako se zove. Nikad ga prije nismo ni vidjeli. A učinili
smo sve da Roza zadržimo. Ali Roz je jak čovjek, a on mu je obo-
rio sedamdesetogodišnjeg djeda, a Roz je imao u ruci otvorenu
britvu i nije baš pazio koga bi sve mogao do'vatiti da si probije put
do crkve, 'de se nalazio onaj bijelac. No, Bog nam je svjedok da
smo nastojali da zadržimo Roza.
Eto, to je ispripovijedao, jer je to bilo sve što je znao. Kako je
odmah krenuo na put, nije znao da u taj čas, dok to pripovijeda,
crnac Roz leži bez svijesti u obližnjoj kolibi s razbijenom luban-
jom, po kojoj ga je Christmas na samim sada tamnim vratima
udario onom nožicom kad je Roz pojurio u crkvu. Čuvši Rozove
brze korake, Christmas je samo jedanput udario oštro, divljački
po nejasnoj sjeni, koja je glavom provalila kroz vrata, i čuo je
odmah kako je uz tresak zaronila meñu isprevaljene klupe, gdje
se umirila. Christmas je odmah iskočio iz crkve na dvorište, gdje
je s nožicom u ruci malko postao, miran, čak se nije ni uspuhao.
Bio je savršeno hladan; nije se ni uznojio: hladila ga je tamna noć.
Crkveno dvorište je imalo oblik blijeda polumjeseca izgažene i
utabane zemlje, okružena i zatvorena grmljem i drvećem. Znao je
da je grmlje puno crnaca: osjećao je na sebi njihove oči. »Gledaju
1 gledaju«, pomislio je, »a ni ne znaju da me ne mogu vidjeti.«
Uisao je duboko; primijeti da se radoznalo poigrava nožicom kao
^ joj ispituje težinu, kao daje se još nije bio ni dotakao. »Sutra ću
264
265
r
urezati u nju jedan zarez«, pomislio je. Zatim je oprezno naslonio
nožicu o zid pokraj sebe a izvadio iz košulje cigarete i šibice. Kad
je zapalio šibicu, zastao je i stajao tako malko nagnuvši glavu dok
se žuti plamen polako razgarao. Čuo je topot kopita. Prisluškivao
je kako sve glasnije i brže odjekuju, a onda utihnuše. — Mazga
— reče naglas, ali ne glasno. — Ide u grad s veselim vijestima. —
Zapalio je cigaretu, odbacio šibicu i ostao ondje pušeći, osjećajući
crnačke oči na slabašnom, malom žaru. Iako je ostao tu dok nije
popušio cigaretu, bio je vrlo oprezan. Naslonio se leñima o zid,
a nožicu je ponovno držao u desnoj ruci. Popušio je cigaretu, a
onda svjeducavi opušak bacio što je dalje mogao prema grmlju,
jer je osjećao da pod njim čuče crnci. — 'Oćete 1' čik, momci
— rekao je glasom koji je iznenada poremetio tišinu. Crnci, koji
su čučali u grmlju, promatrali su cigaretu kako trepereći leti pre-
ma zemlji i na njoj svjetluca neko vrijeme. No, njega nisu vidjeli
kad je otišao, niti kojim je pravcem krenuo.
Sutradan u osam sati ujutro stigao je šerif sa svojom pratnjom
i policijskim psima. Odmah su otkrili jednu stvar, ali bez ikakve
zasluge pasa. Crkva je bila prazna; nigdje se nije moglo vidjeti nije-
dnog crnca. Šerifova je pratnja ušla u crkvu, gdje je mirno razgle-
dala štetu, a zatim opet izišla. Psi su smjesta nanjušili nešto, no prije
nego što su krenuli tragom jedan je šerifov zamjenik našao komad
papira utisnut u raspuklu dasku na crkvenom zidu. Bilo je jasno da
ga je tamo utisnula čovječja ruka, a kad su ga razmotali, pokazalo
se da je to prazna kutija za cigarete koju je netko bio rastvorio i na
unutrašnjoj bijeloj strani napisao olovkom neku poruku. Bila je
kratka i nezgrapno napisana, kao da potječe od nevjeste ruke ili
kao da ju je pisala u mraku. Bila je naslovljena osobno na šerifa,
sastojala se samo od jedne rečenice koju se ne može ponoviti i bila
je nepotpisana.—Zar vam nisam rekao?—reče jedan iz pratnje. I
on je bio neobrijan i zamazan kao i onaj koga su gonili, ali koga još
nisu vidjeli; lice mu se činilo napeto i malo kao ludo, ozlojeñeno i
uvrijeñeno, a glas promukao, kao da je nedavno mnogo vikao ili
govorio. — Neprekidno sam vam govorio! Rekao sam vam!
— Što si govorio? — upita šerif hladnim, mirnim glasom i,
držeći u rukama napisanu poruku, osine ga hladnim, mirnim
pogledom. — Sto si mi rekao i kada? — Ovaj ozlojeñen, očajan
i uplašen gotovo do krajnjih granica pogleda šerifa; a šerifov
zamjenik ga pogleda i pomisli: »Ovaj će svisnuti ako ne dobije
nagradu.« A on je otvorenih usta, bez riječi, buljio u šerifa nekim
zbunjenim čuñenjem, kao da ne vjeruje. — A i ja sam tebi rekao
-— nastavio je šerif svojim jednolikim, mirnim glasom — da
možeš čekati dolje u gradu ako ti se ne sviña način kojim vodim
istragu. Imamo dolje lijepo mjesto gdje možeš čekati. I hladno
je pa se nećeš ugrijati kao ovdje na suncu. Zar ti nisam to rekao?
Govori!
Čovjek zatvori usta i polako se okrene na stranu kao krajnjim
naporom, i kao krajnjim naporom progovori suhim, prigušenim
glasom: — Da.
Šerif se teško okrene i zgužva poruku. — Onda pripazi i utuvi
to dobro u glavu—reče. —Ako uopće imaš mozga da to utuviš.
— Na ranom suncu okružiše ih mirna, radoznala lica. — U što ja
dozlaboga sumnjam, ako baš želiš znati, ti ili itko drugi.—Netko
zahihoće, ali samo jednom. — Prestani — reče šerif. — Hajde-
mo. Bufe, pusti pse.
Pustili su pse da potraže trag, ali još uvijek privezane na re-
menju. Odmah su ga našli. Trag je bio dobar i, zbog rose, lako
se išlo njime. Bjegunac se, očito, nije nimalo trudio da ga sakrije.
Na jednom su mu izvoru vidjeli čak otiske koljena i ruku, kako je
klekao da se napije vode. —Još nikada nisam imao posla s uboji-
com koji bi toliko računa vodio o potjeri kao ovaj — reče šerifov
zamjenik. — No, ovaj prokleti luñak uopće nije ni pomislio da
bismo mogli upotrijebiti pse.
— Već od nedjelje izvodimo svakoga dana pse — reče šerif
?— pa ga još nismo uhvatili.
?— Ono su bili stari tragovi. Sve do danas nismo naišli na do-
taf) svjež trag. No, napokon je napravio grešku. Još danas ćemo
& ščepati. Možda još prije podne.
266
267
— Pričekat ću dok ne vidim — odvrati šerif.
— Vidjet ćete — reče zamjenik. — Ovaj trag teče ravno kao
željeznička pruga. Gotovo bi1 ga sam mogao slijediti. Pogledajte.
Možete mu vidjeti čak i otiske nogu. Taj luñak nije imao ni toliko
mozga da skrene na cestu, u prašinu, kuda prolazi drugi svijet i
gdje mu psi ne bi mogli slijediti trag. Ovako će mu psi naći kraj
otisaka još prije deset sati.
Tako je i bilo. Uskoro je trag skrenuo u oštrom kutu udes-
no. Pošli su njime i došli na cestu; išli su njime za psima, koji su
spuštenih glava oštro njušili, a malo zatim skrenuli na rub gdje
se cesta sastajala s putom što je vodio do neke šupe za pamuk u
obližnjem polju. Psi zalajaše glasno, veselo, zvonko i zaigraše u
krugu trzajući remenjem, a onda uzbuñeno zacvilješe i poskočiše:
— Gle luñaka! — reče zamjenik. — Ovdje je sjedio i odmarao
se: evo mu otisaka nogu: iste gumene pete. Sad više nije ni jednu
milju pred nama! 'Ajdmo, momci! Poñoše naprijed s nategnutim
remenjem, psi lajući, a ljudi trčeći. Šerif se okrene neobrijanom
čovjeku:
— Sad imaš priliku da izbiješ naprijed, da ga uhvatiš i dobiješ
tisuću dolara—reče mu. — Zašto ne ideš?
Čovjek ne odgovori; svi su se zadihali toliko da nisu mogli
razgovarati, osobito kad, nakon jedne milje, psi uz lavež i trzanje
remenja skrenuše s ceste i potrčaše stazom koja je vijugala uzbr-
do prema kukuruzištu. Tu prestadoše lajati, no vidjelo se da im
uzbuñenje raste; ljudi potrčaše. Iza kukuruza koji im je dopirao
do glave nalazila se crnačka koliba. —Tu je — reče šerifi povuče
pištolj. — Pripazite se, momci. Bit će da i on ima pištolj.
Sve su izvršili vrlo vješto i prepredeno: naoružani ljudi s re-
volverima u rukama kriomice opkoliše kuću, a šerif se, u pratnji
zamjenika, priljubio, sve onako glomazan, brzo i spretno uza zid
kolibe tako da ga ni s jednog prozora nije mogao pogoditi metak.
Onako priljubljen uza zid optrčao je oko ugla, udarcem noge
otvorio vrata i skočio u kolibu s pištoljem pred sobom. Unutra je
našao crnačko dijete. Dijete je bilo sasvim golo i sjedeći u ohla-
dnjelom pepelu jelo nešto. Vidjelo se da je samo, premda se malo
kasnije na unutrašnjim vratima pokazala neka žena razjapljenih
usta kojoj je iz ruke ispadao željezni lončić. Nosila je par muških
cipela za koje je netko iz šerifove pratnje ustanovio da pripadaju
bjeguncu. Ona im ispripovjedi kako je u zoru srela na cesti nekog
bijelca koji je s njom zamijenio svoje cipele i uzeo od nje bakandže
njezina muža koje je tada nosila. Šerif ju je slušao. —To se do-
godilo dolje kraj one šupe za pamuk, je 1' de? — rekao je. Ona
potvrdi. Šerif se vrati k svojim ljudima, k privezanim uzbuñenim
psima. Gledao je pse dok su ga ljudi obasuli pitanjima, a onda
pogledavši ga bolje, prestadoše ga zapitkivati. Promatrali su ga
kako vraća pištolj u džep, a onda se okrenuo i udario snažno no-
gom svakog psa jednom. — Odvedite tu prokletu paščad natrag
u grad — reče im.
No, šerif je bio dobar policajac. Znao je kao i njegovi ljudi da
će se vratiti k onoj šupi za pamuk, jer je vjerovao da se Christmas
sve to vrijeme skrivao ondje, ali je znao i to da ga tamo neće biti
kad se oni vrate. Imali su prilično muke dok su pse odvukli od
kolibe tako da su tek u punoj sparini koja je vladala oko deset
sati — po svim pravilima, ali bez mnogo nade — opkolili tiho,
vješto i oprezno šupu i iznenadili je pištoljima u ruci, ali su našli
svega jednog prestrašenog i zaprepaštenog štakora. Šerif je ipak
bio dovukao pse koji nikako nisu htjeli ni da se približe šupi.
Štoviše, psi se nisu dali s ceste; odupirali su se, zajednički vraćali
glave i vukli natrag prema kolibi, otkuda su ih maloprije odvukli.
Dva su čovjeka morala upotrijebiti svu svoju snagu da ih dovuku
gore; no čim su im malo popustili remenje, skočila su oba kao
jedan, zaokružila oko šupe i pojurila tragom što su ga bjegunčeve
noge ostavile u visokoj travi — koja je u sjeni šupe još uvijek bila
mokra od rose — prema cesti, odvukavši za sobom oba čovjeka
lcakvih pedeset jardi prije nego što im je uspjelo oviti remenje oko
nekog mladog drveta i tako ih zaustaviti. Ovoga ih puta šerif nije
ni udario nogom.
268
269
Napokon su buka i vika, krika i bijes lova utihnuli i zamrli
izvan dohvata njegova sluha. Kad su ljudi i psi prolazili mimo
šupe za pamuk, nije bio ondje, kako je mislio šerif. Zaustavio
se ondje samo toliko koliko mu je bilo potrebno da zaveže
bakandže: crne cipele što su vonjale po crncu. Izgledale su kao da
ih je netko isklesao tupom sjekirom iz željezne rude. Promatrajući
ih onako grube, čvrste i nezgrapne, bez ikakva oblika, procijedio
je kroz zube: — Hah! — Činilo mu se da vidi sama sebe u crno-
me ponoru kuda su ga napokon natjerali bijelci, u ponoru koji je
trideset godina čekao da ga povuče u se, a u koji je sada, napokon,
i stvarno ušao noseći oko gležnjeva točno i neuništivo mjerilo koje
pokazuje sve dublje propadanje.
Upravo puca zora, sviće dan: sivo i samotno prijelazno vrijeme
ispunjeno prvim, mirnim buñenjem ptica. Zrak je čist kao izvor-
voda. Christmas diše duboko i polagano, osjećajući kako se sa
svakim udisajem rasplinjuje u nejasnu sivoću i stapa sa samoćom
i tišinom koja uopće ne zna za bijes ili očaj. »To, to sam jedino
želio«, pomisli nekim tihim i polaganim čuñenjem. »Jedino to,
za svih trideset godina. To baš ne izgleda velik zahtjev za trideset
godina.»
Sve od srijede nije spavao kako treba, a već je ponovno došla
i prošla srijeda, iako to ni ne zna. Kad razmišlja o vremenu, čini
mu se sada kao da je trideset godina živio u urednom nizu dana
označenih imenima i brojevima što su se poredali kao kočići
u ogradi, da je jedne noći legao spavati i kad se probudio, da
se našao izvan njih. Otkada je onoga petka u noći pobjegao,
pokušao je neko vrijeme, po starom običaju, brojiti dane. Jed-
nom se, nakon noći prospavane u sjeniku, probudio tako rano
daje mogao promatrati buñenje farmerske kuće. Prije zore ugle-
dao je svjetiljku kako je žućkastim svjetlom obasjala kuhinju,
a zatim je još uvijek u noćnom sumraku začuo polagane, tupe
udarce sjekire i u obližnjoj staji medu mukanjem goveda primi-
jetio kretanje, i to kretanje muškarca. Onda je osjetio vonj dima
i snažan miris hrane i stao sam sebi neprestance govoriti: Nisam
jeo od... nisam jeo od..., nastojeći se sjetiti koliko je dana prošlo
od onoga petka u Jeffersonu kad je večerao u restaurantu; i dok je
tako ležao i čekao da ljudi pojedu i odu na poljske radove, učinilo
mu se nešto kasnije da je važnije kako da ustanovi koji je dan,
nego kako da doñe do hrane. Jer, kad su ljudi napokon otišli,
a on sišao sa štaglja i pojavio se na jednolikom sunčevu svjetlu
sunovratove boje i pošao prema kuhinji, nije uopće tražio hranu
iako je namjeravao. Osjećao je kako mu se mozgom, odmah za
ustima, redaju oštre riječi. A onda se na vratima pojavila mršava
žena gruba lica, pogledala ga i on primijeti po njezinim očima
da ga je prepoznala, da se iznenadila i prestrašila ga se, i dok je
razmišljao: Poznaje me. I do nje je doprla vijest, začu svoja usta
gdje govore mirno: — Molim vas, kažite mi, koji je danas dan.
Htio bi' samo znati koji je danas dan?
— Koji je danas dan? — Lice joj je bilo mršavo kao i njegovo,
a tijelo isto tako mršavo, isto tako neumorno i isto tako iznemo-
glo. — Odlazi odavde! — reče mu. — Danas je utorak! Odlazi!
Zvat ću muža!
—Hvala—reče mirno a vrata tresnuše za njim. Zatim je trčao.
Nije se mogao sjetiti kad je počeo trčati. Neko je vrijeme mislio da
trči prema nekomu cilju, zbog nekog cilja kojega se naglo sjetio i
da zato ne treba mučiti mozak pitanjem zašto trči, pogotovo kad
trčanje nije naporno. Zapravo je bilo vrlo lagano. Osjećao se vrlo
lagan, bez težine. Čak mu se i u najvećoj trci činilo da mu se noge
miču lako i polagano, sporo i nasumce nepouzdanom zemljom,
dok nije pao. Ni o što se nije spotakao. Naprosto je pao kako je
dug i širok misleći neko vrijeme da je još uvijek na nogama, da
još uvijek trči. No, bio je na tlu, ležeći potrbuške u plitkom jarku
na rubu uzorane njive. Onda reče iznenada: — Držim da će biti
najbolje da ustanem. — Kad je sjeo, ustanovio je da sunce, koje je
ouo napo puta prema zenitu, sada sja na nj s druge strane. Najpri-
je je mislio da se sam okrenuo. Onda uvidi da se to spušta večer;
Je bilo jutro kad je u trčanju pao, a sada daje već večer, iako mu
e činilo da se odmah digao. »Spavao sam«, pomisli: »Spavao sam
270
271
preko šest sati. Mora da sam zaspao dok sam trčao, i ne znajući za
to. To mi se, eto, dogodilo!«
Nije se iznenadio. Vrijeme — mijenjanje dana i noći — oda-
vno se poremetilo. Sada mu se činilo da se dan i noć mogu izmi-
jeniti naglo, izmeñu dvaju treptaja očnih kapaka i to bez ikakvih
prijelaza. Nikada nije mogao znati kada će prijeći iz jednog u dru-
go, kad će otkriti daje odspavao a da i ne zna da je bio legao, ili kad
će se ustanoviti da hoda a da ne zna kad se probudio. Katkada mu
se činilo da odmah nakon jedne noći prospavane u kakvu sjeniku,
jarku ili pod kakvim napuštenim krovom dolazi druga noć bez
ikakva danjeg razmaka meñu njima, bez ikakva svjetla koje bi mu
omogućilo da vidi kuda treba bježati; da iza jednoga dana dolazi
drugi pun bijega i žurbe, bez ikakve noći ili odmora, kao da sunce
nije ni zalazilo nego se okrenulo na nebu prije nego što je doseglo
horizont i vratilo se istim putom natrag. Kada bi zaspao u hodu
ili klečeći dok bi pio s kakva izvora, nikada nije znao hoće li mu se
oči otvoriti na sunčevu svjedu ili zvjezdanom sjaju.
Neko je vrijeme neprekidno osjećao glad. Brao je i jeo gnji-
lo, crvljivo voće; katkada se kradomice privlačio na njive, trgao
zrele klipove kukuruza i glodao ih, iako su bili tvrdi kao ribež
za krumpire. Cijelo je to vrijeme mislio na hranu, dočaravao u
sebi razna jela. Mislio je na jelo koje ga je prije tri godine čekalo
na kuhinjskom stolu pa je u nekoj iskrivljenoj i mučnoj agoniji
kajanja, grižnje savjesti i gnjeva ponovno proživljavao ono odm-
jereno, promišljeno zamahivanje svoje ruke kojom je bacao sude
o zid. Onda je jednoga dana — najednom, neopazice — prestao
osjećati glad. Osjećao se dobro, mirno. Ipak je znao da mora jesti.
Prisiljavao bi sam sebe da jede gnjilo voće i tvrdi kukuruz, žvačući
ga polagano, bez okusa. Jeo ga je u ogromnim količinama, što je
dovodilo do krvavih proljeva. No, odmah bi zatim osjetio potre-
bu i želju da ponovno jede. Nije ga spopadala želja za hranom,
nego potreba da nešto jede. Pokušavao se sjetiti kad je posljednji
put jeo kuhanu, pristojnu hranu. Osjetio je, sjećao se negdje neke
kuće, kolibe. Da li kuće ili kolibe, crnih ili bijelih ljudi — nije se
272
mogao sjetiti. I onda, dok je sjedio potpuno nepomično s izrazom
neprisebne zamišljenosti na svom mršavom, bolesnom, neobrija-
nom licu, osjetio je zadah crnaca. Nepomičan (sjedio je uz drvo
pokraj nekog izvora, zabačene glave, s rukama na krilu, iznurena
i spokojna lica) osjetio je, vidio je crnačko posude, crnačku hranu.
Bilo je u nekoj sobi. Nije se sjećao kako je dospio onamo. No, u
sobi se osjećao dah bijega i iznenadne strave, kao da su ljudi čas
prije iznenada, prestrašeni, pobjegli iz nje. A on je sjedio za stolom
i čekao, ne misleći ni na što u onoj pustoši i tišini punoj tragova
bijega. Onda opazi pred sobom hranu što se iznenada pojavila
izmeñu dugih, vitkih crnih ruku koje su, isto tako u bijegu, posta-
vile preda nj zdjelu. Učinilo mu se da zajedno sa šumom žvakanja
i gutanja čuje svuda oko sebe, i ne prisluškujući, jecanje užasa i
straha, tiše od samih uzdaha. »Onda je ipak bila koliba«, pomislio
je. »I prestrašili su se. Prestrašili se svoga brata.«
Te mu je noći neka čudna stvar pala na pamet. Ležao je s
namjerom da zaspi, ali nije zaspao, čak se činilo kao da ne osjeća
nikakvu potrebu za spavanjem; tako je i svoj želudac silio da jede
iako nije osjećao nikakvu potrebu ni želju za hranom. Bila je
čudna u tom smislu što joj nije mogao otkriti porijeklo, niti joj
naći razloge ili objašnjenje. Ustanovio je da želi izračunati koji
je dan u tjednu. Kao da je napokon sada osjetio stvarnu i hitnu
potrebu da izračuna—a da se ne prebaci ni ne podbaci u računu
—sve protekle dane, zbog neke odreñene svrhe, zbog odreñenog
dana ili čina. S tom je mišlju uronio u obamrlost koja mu je zami-
jenila spavanje. Kad se probudio u rosnom sivilu zore, misao mu
je bila tako jasna da mu više nije izgledala tako čudna.
Zora je, dan sviće. Christmas se diže i pode na izvor, iz džepa
izvadi britvu, keficu i sapun. No, još uvijek je pretamno da bi
mogao dobro vidjeti lice u vodi, pa zato sjede uz izvor i pričeka
da se bolje razdani. Onda strpljivo sapuna obraze hladnom
neugodnom vodom. Ruka mu podrhtava; usprkos žurbi osjeća
neku nevoljkost, pa mora sam sebe prisiljavati. Britva je tupa,
Pa je pokušava naoštriti na cipeli, no koža je tvrda kao željezo
273
i vlažna od rose. Ipak se nekako brije. Ruka mu se trese, ne ide
baš naročito dobro, tri-četiri puta se porezao i zaustavljao krv
hladnom vodom dok nije prestala teći. Onda spremi pribor i
krene. Udario je ravno ne osvrćući se na to što bi mu bilo lakše
ići prijevojima. Malo kasnije izbije na cestu i sjede kraj nje. Cesta
je pusta; teče i gubi se mirno, a na blijedoj joj se prašini vidi samo
po koji uski trag kola i potkova mazgi i konja, i tu i tamo po koji
otisak ljudskih nogu. Sjedeći uz cestu, bez kaputa, u zamazanoj,
nekoć bijeloj košulji i nekoć izglačanim, zamazanim hlačama,
omršavjela lica s mrljicama neobrijane brade i osušene krvi,
podrhtava sav od izmorenosti i studeni, iako se sunce podiglo
i grije ga. Nakon nekog vremena pojavi se dvoje crnačke djece
iza zavoja i približiše mu se. Nisu ga primijetili dok nije progo-
vorio, a onda se zaustaviše i ukočeni od straha promatrahu ga
kolutajući očima. — Koji je danas dan? — ponovio je. Djeca ne
odgovoriše, buljeći nepomično u nj. On pomakne malko gla-
vom. — Hajte — reče im. Djeca poñoše. Više i ne pazi na njih.
Samo sjedi i zamišljeno promatra mjesto gdje su djeca stajala,
kao da mu se pričinja da su ondje naprosto izišla iz dviju ljusaka.
Zato i ne vidi da su djeca otrčala.
I sjedeći tako na toplom suncu polagano zaspi i ne znajući za
to, jer mu je prva stvar koje je sada svjestan strahovito drndanje,
zveka i lupa drveta i željeza i topot kopita. Kad je otvorio oči, mo-
gao je još vidjeti kola kako nestaju s vida iza okuke i ljude u njima
kako se osvrću preko ramena na nj i bič kočijaša kako se diže i
pada. »I ovi su me prepoznali«, pomisli. »I ovi i ona bijela ženska.
I crnci gdje sam onda jeo. Da su htjeli, mogli su me svi uhvatiti. A
svi žele jedno: da me se uhapsi. No, svi najprije bježe. Svi bi htjeli
da me se uhapsi, a čim im pridem spreman da kažem: Evo me,
Da rekao bih: Evo me, umoran sam, umorio sam se bježeći naokolo
i noseći svoj život kao kakvu kosaru jaja svi odmah bježe. Kao da
postoji neki zakon da me baš treba uhapsiti, a da me na taj način
uhvate, kao da bi to bilo protiv toga zakona.«
Tako se povukao u grmlje. Ovaj put je oprezan, pa ču kola
prije nego ih opazi. Nije im se pokazao dok kola ne doñoše ravno
preda nj. Tada istupi i vikne: — Hej! — Kola se naglo zaustaviše.
I glava crnačkog kočijaša se strese; i na njegovu se licu pojavi izraz
iznenañenja, onda prepoznavanja i užasa. — Koji je danas dan?
— upita Christmas.
Crnac bulji u nj, objesivši gubicu: — S-što velite?
— Koji je danas dan? Četvrtak? Petak? Sto? Koji dan? Ne boj
se, neću ti ništa.
— Petak—odgovori crnac. — Gospode Bože, petak je.
— Petak—reče Christmas. Ponovno trgne glavom. — Odla-
zi. — Bič opali, mazge pojuriše. I ova se kola otkoturaše u smr-
tnom bijegu, uz dizanje i padanje biča. No, Christmas se već
okrenuo i ponovno se sakrio u šumi.
Opet mu je pravac ravan kao zemljomjerova linija, ne obazirući
se na brežuljke ni doline ni močvare. Ipak ne žuri. Podsjeća na
čovjeka koji znade gdje se nalazi i kamo ide i koliko mu na minu-
tu treba vremena da doñe onamo. Kao da želi da prvi ili posljednji
put vidi rodnu zemlju u svim njezinim oblicima. Odrastao je u toj
zemlji koja ga je svojim sokovima oblikovala duševno i tjelesno, a
ipak — kao mornar koji ne zna plivati — nije poznavao njezine
prave oblike ni osjećaje. Već se tjedan dana vuče i skriva po njezi-
nim zabitim mjestima, a ipak su mu potpuno tuñi nepromjenjivi
zakoni kojima se zemlja pokorava. Dok tako uporno korača, misli
neko vrijeme da je to promatranje i gledanje zemlje ono što ga
ispunjava mirom, spokojem i tišinom, dok najednom ne nade
pravi odgovor. Osjeća se lagan i opor. »Više se neću morati brinuti
za jelo«, pomisli. »Eto, to je to.«
Do podne je prešao osam milja. Sada izbija na široku
pošljunčanu cestu — glavnu cestu. Ovaj put su se kola mirno
zaustavila čim je digao ruku. Na licu mladog crnca koji upravlja
kolima ne vidi ni izraza začuñenosti ni prepoznavanja. — Kamo
vodi ova cesta? — upita Christmas.
— Mottstown. Idem 'namo.
— Mottstown. I ti ideš u Jefferson.
274
275
Mladić se počeše po glavi. — Ne znam 'ñe je to. Ja ću u Mo-
ttstown.
— O — reče Christmas. — Znam. Onda nisi odavle.
—Ne, gospod'ne. Živim dva kotara odavde. Već sam tri dana
na putu. Idem u Mottstown da uzmem tele koje j' moj otac ku-
pio. 'Oćete 1' vi u Mottstown?
— Da — odgovori Christmas. Uspne se na sjedalo kraj
mladića. Kola krenuše. »Mottstovvn«, pomisli. Dojeffersonaima
samo dvadeset milja. »Sad mogu malo da odahnem«, pomisli.
»Sedam dana nisam popuštao, pa sada mogu malo da odahnem.«
Pomisli da će ga, možda, kola svojim drndanjem uspavati pa će
zaspati. No, nije zaspao. Ne spava mu se, niti je gladan, ni umo-
ran. Nalazi se negdje na granici svega toga, bludi, ljuljkajući se u
ritmu kola bez misli, bez osjećaja. Izgubio je osjećaj za vrijeme i
daljinu. Možda je prošao jedan, a možda tri sata kad je mladić
rekao:
— Mottstovvn. Eno ga.
Christmas pogleda i tamo iza neprimjetnog ugla ugleda dim
na niskom obzorju i ponovno ulazi na nju, na onu cestu kojom
ide već trideset godina. Bila je to popločena cesta kojom se moglo
brzo ići. Opisala je krug, a on je još uvijek u njemu. Premda pos-
ljednjih sedam dana nije išao popločenom cestom, otišao je dalje
nego u svih prijašnjih trideset godina. A ipak se još uvijek nalazi u
krugu. »A ipak sam u ovih sedam dana bio dalje nego u svih onih
trideset godina«, razmišljao je Christmas. »No, nikada nisam
izišao iz kruga. Nikada se nisam probio iz kruga onoga što sam
ga već bio opisao i nikad ga ne mogu poništiti«, razmišlja mirno
sjedeći na sjedalu i uprijevši o blatobran crne cipele što vonjaju
po crncu: kao da na njegovim gležnjevima označuju neizbrisivu i
točnu baždarsku mjeru crne krvi što mu struji nogama, dižući se
od stopala gore, sigurno kao smrt. •*,.
276
15
Onoga petka kad su Christmasa uhapsili u Mottstownu,
u gradu je živio jedan stari bračni par imenom Hines. Bili su
to prilično stari ljudi. Živjeli su u malom bungalowu u blizini
crnačke četvrti; kako i od čega, grad općenito nije znao, jer se
činilo da žive u teškoj bijedi i potpunoj besposlenosti; koliko
se grad sjećao, Hines nije dvadeset i pet godina radio ništa, niti
je imao ikakva stalna namještenja.
U Mottstown su došli prije trideset godina. Jednoga je dana
grad ustanovio da se žena nastanila u onoj kućici, u kojoj žive
sve odonda, dok je Hines prvih pet godina dolazio kući samo
jednom mjesečno i to preko nedjelje. Uskoro se saznalo da
ima neko namještenje u Memphisu. Kakvo je ono bilo, nitko
nije točno znao, jer je on i onda bio tajanstven čovjek kojemu
se moglo dati i trideset i pet i pedeset godina, a imao je nešto
hladno i naprasito fanatično i pomalo ludo u svom pogledu,
sto je onemogućavalo svako ispitivanje i radoznalost. Grad je
oboje njih smatrao malo suludima — bili su osamljeni, sive
boje, nešto manji od većine muškaraca i žena, kao da pripadaju
nekoj posebnoj rasi, vrsti. Prvih pet-šest godina nakon što se
starac stalno naselio u Mottstownu u kućici gdje mu je živjela
zena grañani su mu davali razne slučajne poslove za koje su
Mislili da je dovoljno jak. No, vremenom je odbio i to. Grad se
277
neko vrijeme pitao kako će sada živjeti, no onda je zaboravio da
misli o tome isto onako kao što se kasnije neko vrijeme čudio
kad je doznao da Hines obilazi pješice kotar i drži po crnačkim
crkvama propovijedi o obnovi vjere i da se katkada mogu vid-
jeti crnkinje kako ulaze na stražnja vrata njihove kuće donoseći,
očito, posude s hranom i izlaze praznih ruku — čudio se, ali je
onda i to zaboravio. Kako je Hines bio star i neopasan čovjek,
grad je vremenom zaboravio i prešao preko onoga za što bi
mlañeg čovjeka razapeo na križ. — Ludi su; ludi su u pitanju
crnaca. Možda su Yankeeji — govorio je grad i zadovoljio se
time. Ili, možda grad nije ni imao što opraštati čovjeku zbog
njegova revnoga rada na spašavanju crnačkih duša, nego što
živi od milostinje koju prima od crnačkih ruku; no tu činjenicu
grad jednostavno nije priznavao, jer ljudski duh ima sretnu
osobinu da može odbaciti sa sebe ono s čime se savjest ne može
pomiriti.
I tako stari bračni par nije dvadeset i pet godina imao
nikakvih vidljivih sredstava za život, a grad je kolektivno zatva-
rao oči pred crnačkim ženama i pokrivenim zdjelama i posudu,
pogotovo jer su neko posude i zdjele po svoj vjerojatnosti dola-
zili iz bijelih kuhinja u kojima su te žene kuhale. Možda je i to
bio dio onoga što je duh odbacivao. Kako bilo da bilo, grad se
nije obazirao na to, pa je bračni par već dvadeset i pet godina
živio u žabokrečini svoje osamljenosti kao dva mošutna goveda
sa sjevernog pola ili dvije preostale, zakašnjele životinje koje su
preživjele ledeno doba.
Ženu su rijetko kada viñali, dok se muž — kojega su poz-
navali pod imenom ujak Doc — vječito motao po trgu: prljavi
starčić nekoć odvažna ili naprasita lica vizionara ili krajnjega
sebičnjaka, bez ovratnika, u zamazanom plavom pamučnom
odijelu, s teškom, oguljenom toljagom od orahovine, čiji je
držak bio toliko izlizan da se crnio kao orah i sjajio kao staklo. Is-
prva, dok je službovao u Memphisu i dolazio jednom mjesečno
kući, govorio je vrlo malo o sebi, pun samopouzdanja ne samo
278
neovisna čovjeka nego još više kao da je nekoć u svom životu,
i to ne baš odavno, bio više nego neovisan. Na njemu nije bilo
ništa utučeno. Štoviše, njegovo je samopouzdanje govorilo o
čovjeku koji je navikao da zapovijeda nižim ljudima, a koji je
promijenio svoj način života samovoljno zbog izvjesnih razlo-
ga za koje je smatrao da ga nitko ne može pitati, niti ih može
razumjeti. No, ono što je govorio o sebi nije se, uza svu vanjsku
povezanost, slagalo s njegovom sadašnjom službom. Zato su
čak i onda mislili da je malo pošašavio. Ipak, nije izgledalo da
pokušava prikriti jednu stvar govoreći o drugoj. Jednostavno,
njegove riječi, njegove priče nisu se poklapale s onim što bi, po
mišljenju njegovih slušača, moglo (i moralo) biti područje rada
jednog jedinog čovjeka. Ponekad su zaključivali da je nekoć
morao biti svećenik. Onda bi govorio o Memphisu, gradu, i
to na tako neodreñen i razmetljiv način kao da je ondje sav
svoj život bio namješten u nekom važnom a ipak bezimenom
gradskom uredu. — Pa da — govorili su grañani Mottstow-
na iza njegovih leda — bio je željeznički nadzornik. Stajao je
nasred ulice kad god je prijeko prelazio vlak i mahao crvenim
barjačićem — ili — Bio je veliki novinar. Kupio je novine
ispod klupa u parku. — To mu, doduše, nisu govorili u lice
ni oni najsmioniji medu njima, pa čak ni oni koji su naročito
težili za slavom duhovitih ljudi.
Onda je izgubio svoju službu u Memphisu, ili ju je sam
napustio. Jedne je subote došao kući, ali kad je osvanuo po-
nedjeljak, nije otišao. Otada je po cijeli dan bio u gradu, motao
se trgom, šutljiv, zamazan, s onim bijesnim i nepristupačnim
izrazom u očima koji je svijet smatrao luñačkim: s njegovim
izgledom istrošene naprasitosti što ga je pratio kao zadah,
vonj; s onim njegovim fanatizmom sličnim sve slabijoj, gotovo
ugašenoj žeravici, s neke vrste žilavog evandelizma čiju je jednu
četvrtinu ispunjavalo žestoko uvjerenje, a tri četvrtine tjelesna
srnjelost. Zato se baš nisu toliko ni iznenadili kad su doznali
da obilazi okolo kotarom, obično pješice, da propovijeda u
279
crnačkim crkvama; pa čak ni onda kada su godinu dana kasni-
je saznali o čemu propovijeda. Naime, da ovaj bijelac, kojega
je održanje gotovo sasvim ovisilo o velikodušnosti i milosrñu
crnaca, odlazi sam samcat u zabačene crnačke crkve i prekida
službe, penje se na propovjedaonicu i svojim oporim, mrtvim
glasom, a katkada i žestokim psovkama propovijeda crncima
da budu ponizni pred svim kožama koje su svjetlije od njihove,
da im propovijeda o nadmoćnosti bijele rase, ukazujući u svom
fanatičnom, nesvjesnom besmislu na sebe kao na prvoklasni
dokaz te nadmoćnosti. Crnci su vjerovali da je lud, da ga je
Bog dotakao svojom rukom ili da se sam on dotakao Boga.
Vjerojatno nisu ni slušali niti su razumjeli mnogo od onoga
što je govorio. Možda su ga smatrali za samoga Boga, jer je
za njih i Bog bio bijelac, pa su im i njegova djela bila pomalo
nepojmljiva.
Hines je bio u gradu i onoga popodneva kad je Christma-
sovo ime prvi put prostrujilo ulicom i kad su dječaci i muževi
— trgovci, činovnici, besposlice i znatiželjnici, a najvećim
dijelom farmeri u kombinezonima — počeli trčati. I Hines
je potrčao. No, on nije mogao trčati brzo, a kad je stigao na
mjesto, bio je premalen da vidi preko natisnutih leda. Ipak, kao
da se u njemu obnovila stara žestina koja mu se čitala na licu,
pokušavao je surovom silom kao i ostali probiti sebi put kroz
ustalasanu, glasnu gomilu, hvatao ljude za leda, i napokon ih
udarao batinom dok se ne bi okrenuli, prepoznali ga i zgrabili
ga, a on se otimao i tukao ih palicom. — Christmas? — vikao
je. —Jesu li ono rekli Christmas?
— Christmas! — odvratio je jedan od onih koji su ga
zadržavali s isto napetim i bijesnim licem. — Christmas! Onaj
bijeli crnac koji je prošlog tjedna izvršio ono umorstvo u Je-
ffersonu.
Hines je buljio u čovjeka a bezuba su mu se usta lagano
zapjenila. Onda poče iznova da se probija dalje, gurajući se
i psujući: krhki starčić, lakih krhkih kostiju kao u djeteta,
pokušava se probiti, batinom prokrčiti sebi put u središte
gomile, gdje je stajao uhapšenik krvava lica. — No, ujače
Doc! — govorili su mu ljudi zadržavajući ga — no, ujače Doc.
Uhvatili su ga. Ne može im pobjeći. Evo, gledajte.
No, on se otimao i borio psujući tankim, napuklim glasom,
zabaljenih usta; a i oni što su ga držali, borili su se kao ljudi
koji pokušavaju zadržati malu, drhtavu cijev u kojoj je pritisak
vode prevelik za njezinu veličinu. U cijeloj toj gomili jedino
je uhapšenik bio miran. Ljudi su uz psovke zadržavali Hinesa,
kojega su se stare lomne kosti i kao niti tanke mišice u tom času
ispunile žitkim i gipkim bijesom kao u lasice. Istrgao im se i
skočio naprijed, provukao se i probio se kroz ljude i stao licem
u lice s uhapšenikom. Tu je malko zastao buljeći u njegovo lice.
Nastao je čitav jedan prekid, ali prije nego što su ga mogli po-
novno zgrabiti, starac diže palicu i udari jednom uhapšenika,
a pokušao je još jednom, ali ga napokon uhvatiše i zadržaše,
pa je nemoćno bjesnio s laganom pjenom na ustima. Usta mu
nisu mogli zapušiti. — Ubijte kopile! — vikao je. — Ubijte
ga! Ubijte ga!
Trideset minuta kasnije dvojica su ga ljudi vozili kući u
automobilu. Jedan od njih je upravljao kolima, a drugi je držao
Hinesa na stražnjem sjedalu. Pod čekinjastom bradom lice mu
je bilo blijedo i zamazano, a oči zatvorene. Izvukli su ga iz
kola i ponijeli kroz dvorišna vrata pa pločnikom od razbijenih
opeka i crijepa do kućnih stuba. Oči su mu se sada otvorile, ali
bijahu prazne, prevrnute natrag u lubanju, tako da se vidjela
samo plavkasta, prljava bjeloočnica. Još uvijek je bio mlitav i
bespomoćan. Upravo kad su došli do trijema, otvoriše se kućna
vrata na koja iziñe njegova žena, zatvori za sobom vrata i, stojeći
ondje, stala ih promatrati. Pogodili su da mu je to žena, jer je
izišla iz kuće za koju se znalo da u njoj stanuje Hines. Jedan od
ljudi, iako je stanovao u gradu, nije je nikada prije vidio. — Sto
je to? — upitala je.
Ništa strašno — odgovorio je prvi čovjek. — Maloprije
280
281
smo imali dolje u gradu prilično lijepo iznenañenje, pa je to uz
ovu sparinu bilo malo previše za nj. — Žena je stajala pred vra-
tima kao da im ne da u kuću—zdepasta, debela ženica okrugla
lica, slična zamazanom sirovom tijestu s čvrstim zamotuljkom
rijetke kose. — Upravo su uhvatili onog niggera Christmasa
što je ubio onu gospodu prošle nedjelje u Jeffersonu — reče
čovjek. — Ujak Doc se malo uzbudio zbog toga.
Mrs Hines se već bila počela okretati kao da će otvoriti
vrata. Kao što je kasnije prvi čovjek rekao svome drugu, žena
se zaustavila u po okretaja, kao da se netko nabacio na nju
kamenčićem. — Koga su uhvatili? — upitala je.
— Christmasa — odvrati čovjek. — Onog crnog ubojicu,
Christmasa.
Ona ostade na rubu trijema gledajući odozgo na njih, siva,
nepomična lica. — Kao da je već znala što ću joj reći — pripo-
vijedao je čovjek svome drugu kad su se vraćali k automobilu.
— Kao da je u isto vrijeme željela da joj kažem da je to on, a
opet da nije on.
— Kako izgleda? — upitala je.
— Nisam baš mnogo pazio — odvratio je čovjek. — Malo
su ga raskrvarili kad su ga hvatali. Mlad čovjek. A ne izgleda
ništa sličniji crncu od mene. — Žena ih je promatrala odozgo.
Hines je sada stajao na vlastitim nogama izmeñu dvojice ljudi,
mumljajući nešto potiho kao da se budi iz sna. — Što želite da
učinimo s ujakom Docom? — upita čovjek.
Žena mu nije odgovorila. Kasnije je čovjek pripovijedao
svome drugu da mu se činilo kao da uopće nije prepoznala
svoga muža. — Što kane s njim? — upitala je ona.
— S njim? — ponovio je čovjek. — Oh. S niggerom. To
nek' Jefferson odluči. Njima i pripada.
Žena ih gledaše odozgo siva, nepomična, tuda. — 'Oće 1'
čekati ljude iz Jeffersona?
— 'Oće li? — ponovi čovjek. — O — reče. — Samo ako
Jefferson ne bude dugo otezao. — Pomakne ruku na starčevoj
nadlaktici. — Kamo želite da ga stavimo? — Tada se žena
pomače. Side niza stube i približi im se. — Uvest ćemo ga
mjesto vas u kuću — reče čovjek.
— Sama ću ga uvesti — odvrati žena. Ona i Hines bijahu
iste visine, samo je ona bila krupnija. Žena ga uhvati pod pa-
zuha. — Eupheuse — reče mu tiho — Eupheuse. — Onda
reče mirno onoj dvojici: — Pustite ga. Ja ga držim. — Oni
ga pustiše. Hines polako pode. Ljudi je promatrahu kako mu
pomaže uza stube i kroz vrata. Nijednom se nije okrenula.
— Nije nam ni zahvalila — reče drugi čovjek. — Možda
bismo ga trebali odvesti natrag i baciti ga u zatvor skupa s onim
niggerom, jer izgleda da ga dobro pozna.
— Eupheus — reče prvi — Eupheus. Petnaest sam se godi-
na pitao kako mu je ime. Eupheus.
— 'Ajdemo. Vratimo se. Mogli bismo propustiti štogod.
Prvi čovjek pogleda u kuću, u zatvorena vrata, kroz koja je
ono dvoje ljudi nestalo. — I ona ga pozna.
— Koga pozna?
— Onoga niggera Christmasa.
— Ajdemo. — Povratiše se kolima. — Sto mislite o onom
luñaku što je došao ravno ovamo u naš grad, dvadeset milja od
mjesta gdje je počinio zločin, i šeće ti glavnom ulicom gore-
dolje dok ga netko ne prepozna. Žao mi je što ga ja nisam pre-
poznao. Znao bi' kud bi' s ono tisuću dolara. No, nisam vam ja
takve sreće. — Automobil je krenuo. Prvi je čovjek još uvijek
gledao u vrata za kojima je nestalo ono dvoje ljudi.
Stari par je stajao u hodniku svoje tamne, male kućice što je
sva zaudarala kao kakva spilja. Starac je još uvijek bio na granici
nesvjestice od iscrpljenosti, pa kad ga je žena povela k stolcu i
pomogla mu da sjedne na nj, činilo se kao da to radi u žurbi i
brizi. No, nije bilo nikakve potrebe da se vrati i zaključa vrata,
iako je to ipak učinila. Isprva se činilo kao da ga samo promatra
zabrinuto i uznemireno. No, kasnije bi promatrač opazio da
^a žestoko drhti i da ga je spustila na stolac bilo zato da joj ne
282
283
padne na pod, bilo zato da ga tako lakše drži kao uznika dok ne
bude u stanju da sama progovori. Nagnula se nada nj: onako
zdepasta, debela, sive boje s licem utopljenika. Kad je progo-
vorila, glas joj se tresao, naprezala se i drhtala, stežući rukama
naslon na stolcu u kojem je Hines napo ležao; govorila mu
je dršćućim, napregnutim glasom: — Eupheuse. Slušaj me.
Moraš me slušati. Nikad ti nisam prije dosañivala. Trideset te
godina nisam uznemirivala. No, sada hoću. Hoću da znam i
moraš mi reći. Što si uradio s Millvnim djetetom?
Cijelo dugo popodne svijet se kupio na trgu i pred zatvo-
rom — namještenici, besposlice, seljaci u kombinezonima.
Vodili su se razgovori. Prenosili su se ovamo-onamo po gradu,
zamirući i rañajući se ponovno kao vjetar ili vatra dok napokon
sa sve dužim sjenama farmeri ne počeše odlaziti iz grada u svo-
jim kolima ili zaprašenim automobilima, a grañani se stadoše
spremati k večeri. Onda se razgovori ponovno razbuktaše i
časkom oživješe sa ženama i obiteljima oko večernjih stolova, u
sobama osvijetljenim žaruljama i u udaljenim brdskim koliba-
ma s petrolejkama. A idućeg dana, duge, ugodne provincijske
nedjelje, dok su u čistim košuljama i ukrašenim naramenica-
ma, pušeći mirno lule, čučali oko seoskih crkvi ili po sjenovi-
tim dvorištima svojih kuća — gdje su posjetitelji privezali uz
ograde zaprege ili parkirali automobile dok je po kuhinjama
ženskadija spremala ručak — ponovno su se vodili razgovori:
— Ne izgleda nimalo sličniji crncu od mene. Ali mora da ima u
sebi crnačke krvi. Činilo se kao daje sam odlučio da ga uhvate,
kao kad čovjek odluči da se vjenča. Cijeli ga tjedan nije bilo.
Da nije zapalio kuću, ne bi mjesec dana doznali za umorstvo.
A ne bi posumnjali na nj da nije bilo onog momka Browna,
kojega je nigger koristio da prodaje za nj viski dok se on sam
prikazivao bijelcem i pokušavao da i viski i umorstvo prebaci
na Browna, pa je Brown kazao istinu.
— I onda je jučer ujutro stigao u Mottstown usred bijela
dana, i to u subotu kad je grad prepun ljudi. Ušao je u bijelu
brijačnicu kao kakav bijelac, a jer je izgledao kao bijelac, ni-
tko nije ni posumnjao u nj. Čak ni onda kad je čistač cipela23
primijetio da nosi bakandže nabavljene ispod druge ruke i da
su mu prevelike, čak ni onda nisu posumnjali. Obrijali su ga i
ošišali, a on je platio i izišao i otišao ravno u neku trgovinu da
kupi novu košulju, kravatu i slamnati šešir, i to onim istim nov-
cem što ga je ukrao ženi koju je ubio. I onda je u po bijela dana
šetao ulicama kao da je sav grad njegov; šetao je gore-dolje, a
ljudi su i po desetak puta prolazili kraj njega ne prepoznavši ga,
dok ga nije ugledao Hallidav, pritrčao mu, zgrabio ga i upitao
ga: »Ne zovete 1' se vi Christmas?« i crnac odgovorio: »Da«.
Uopće nije zanijekao. Uopće ništa nije pokušao. Nije postupio
ni kao nigger, ni kao bijelac. To je to. To je i razbjesnilo svijet.
Običan ubojica, pa ti se lijepo obučen šeće gradom kao da po-
ziva ljude da ga zgrabe mjesto da se sakriva, šulja i bježi kakvom
šumom, zamazan i blatan. Bilo je baš tako, kao da uopće ne zna
da je ubojica i još k tomu crnac.
— I tako je Hallidav (bio je uzbuñen zbog onih tisuću
dolara, pa je već nekoliko puta udario crnca u lice, a crnac se
prvi put ponio kao crnac, tj. primio je udarce bez riječi: samo
je krvario onako miran i mračan) — Hallidav vikao i držao ga
kad je onaj starac što ga zovu ujak Doc Hines došao i stao tući
niggera štapom dok ga napokon nisu dvojica ljudi umirila i
odvela ga automobilom kući. Nitko nije znao pozna li zbilja
crnca. Samo je doteturao onamo vičući: »Zove 1' se Christmas?
Jeste 1' rekli Christmas?« i doguravši se pogledao crnca i stao
ga udarati batinom. Ponašao se kao da je hipnotiziran ili tome
slično. Morali su ga držati, a oči su mu kolutale da su sve popla-
vile, a usta se zapjenila i lupao je batinom po svemu što god je
mogao dohvatiti, a onda je najednom nekako pao. Onda su ga
J* U Americi gotovo u svakoj brijačnici nalazi se i čistač cipela koji za vrijeme
brijanja ili šišanj
čl«i mušteriji cipele. — Prcu
ija
284
285
dvojica ljudi odveli doma u automobilu, a žena mu je izišla iz
kuće i uvela ga u kuću, pa su se ona dvojica vratila u grad. Nisu
znali zbog čega se bio onako uzrujao kad su niggera uhvatili,
no, ipak, misle da mu je sada već dobro. No, nije prošlo ni po
sata i već se ponovno našao u gradu. Tada je već bio sasvim
lud, stajao je na uglu i derao se na svakog prolaznika i nazivao
ih kukavicama što ne izvuku niggera iz zatvora i ne objese ga
odmah tu na licu mjesta bez obzira na Jefferson. Na licu mu se
vidjelo da je lud, kao netko tko je pobjegao iz ludnice i zna da
će doskora poći za njim u potjeru i ponovno ga uhvatiti. Vele
da je nekoć bio propovjednik.
— Rekao je da ima pravo da ubije onog niggera. Nije rekao
zašto, a bio je previše uzbuñen i lud da pametno odgovori, čak
kad bi ga tko i mogao zaustaviti toliko koliko je potrebno da ga
što upita. Oko njega se dotada skupila povelika gomila, a on je
vikao kako njemu pripada prvome pravo da odluči treba li nig-
ger živjeti ili umrijeti. Ljudi su već počeli misliti da bi ga trebalo
strpati zajedno s crncem u zatvor kadli je došla i njegova žena.
— U Mottstownu ima svijeta koji živi ondje trideset godina,
a još je nije vidio. Ljudi nisu znali tko je dok nije stala govoriti
s njim, jer i oni koji su je viñali, viñali su je uvijek oko njihove
kućice u crnačkoj četvrti gdje su živjeli, i to u haljini majke Hu-
bbard i u jednom njegovom iznošenom šeširu. Sada je pak bila
dotjerana. Imala je na sebi grimiznu svilenu haljinu i šešir s pe-
rom, a nosila je i suncobran, i tako je pristupila gomili gdje je on
vikao i urlao i rekla mu: »Eupheuse.« Onda je on prestao vikati
i pogledao u nju s podignutom palicom u ruci koja mu se ne-
kako tresla, a zabaljena usta mu se razjapiše. Uzela ga je za ruku.
Mnogi su se ljudi bojali da mu se približe zbog batine; izgledao
je tako kao da bi svaki čas mogao nehotice udariti svakoga, a da
i ne zna za to. No, ona mu je prišla ravno pod batinu, uhvatila
ga za ruku i odvela preko k stolcu što se nalazio pred nekom
trgovinom, posjela ga na stolac i rekla mu: »Ostani ovdje dok se
ne vratim. Ne miči se nikuda. I prestani s tom vikom.«
— I tako je i učinio. Pa da da je učinio. Sjedio je ondje gdje
ga je posjela, a ona se nijednom nije okrenula. Svi su to primije-
tili. Možda zbog toga što je ljudi nikada nisu vidjeli nigdje nego
doma oko kuće. A za nj su znali da je naprasit starčić, kojemu
se čovjek ne bi približio prije nego što dobro razmisli. Svakako,
svijet se iznenadio. Nije nikad ni pomislio da bi njemu itko
mogao išta zapovjediti. Činilo se kao da ga je nečim začarala,
pa je mora slušati. Jer je sjedio, kako mu je rekla, u stolcu bez
vike i pogovora, spuštene glave i drhtavih ruku na svojoj velikoj
palici, a iz usta mu je još uvijek polako tekla slina i padala po
košulji.
—A ona je otišla ravno u zatvor. Pred njim se nalazila masa
svijeta, jer je Jefferson javio da su krenuli po crnca. Prošla je
kroz gomilu i ušla u zatvor i rekla Metcalfu: »Htjela bi' vidjeti
onoga čovjeka koga su uhvatili.«
— »Zašto ga želite vidjeti?«, upitao je Metcalf.
— »Neću ga uznemirivati«, odgovorila je. »Samo bi' ga
htjela vidjeti.«
— Metcalf joj je odgovorio da ima poprilično ljudi koji
bi isto to htjeli i da zna da mu ona ne namjerava pomoći da
pobjegne, ali da je on obični ključar i ne može pustiti unutra
nikoga tko nema šerifove dozvole. A ona je stajala ondje u onoj
svojoj grimiznoj haljini tako mirno da joj se čak ni ono pero
nije micalo ni svijalo. I upitala je: »Gdje je šerif?«
— »Mogo bi biti u svom uredu«, odgovorio je Metcalf.
»Potražite ga i zamolite dozvolu. Onda ćete moći vidjeti nigge-
ra.« Metcalf je mislio da će se time stvar svršiti. Promatrao ju je
kako se okrenula i izišla van i pošla kroz gomilu pred zatvorom
i vratila se natrag ulicom prema trgu. Sada je pero poigravalo.
Vidio ga je kako poigrava nad ogradom. Onda je vidje kako
prolazi trgom i ulazi u sudnicu. Svijet nije znao što to radi,
jer Metcalf nije imao vremena da mu kaže što se dogodilo u
zatvoru. Promatrali su je samo kako ulazi u sudnicu, a onda je
Kussell pripovijedao kako je bio u uredu i, kad je slučajno digao
286
287
pogled, ugledao je onaj njezin šešir s perom odmah iza prozora
nad pregradom. Nije znao koliko je stajala tu i čekala da je po-
gleda. Pripovijedao je daje upravo toliko visoka da može vidjeti
preko pregrade, pa se činilo da uopće nema tijela. Činilo se,
naprosto, da se netko šulja i drži dječji balon s naslikanim licem
i smiješnim šeširom povrh njega kao Katzenjammerovi likovi u
šaljivim listovima. »Htjela bi' do šerifa«, rekla je.
— »Nema ga«, odgovorio je Russel. »Ja sam njegov zamje-
nik. Čime vam mogu poslužiti?«
— Pripovijedao je kako ona nije dugo odgovorila nego je
samo stajala. A onda ga je upitala: »Gdje bi' ga mogla naći?«
— »Možda je kod kuće«, odvratio je Russell. »Ove je
nedjelje jako zaposlen. Cijele je noći na nogama pomažući
policajcima iz Jeffersona. Možda je kod kuće da malo odspava.
No, možda bi' vam ja mogao...« No, pripovijedao je da je nje
već nestalo. Kaže da je pogledao kroz prozor i vidio je kako ide
preko trga i okreće za ugao prema kući gdje stanuje šerif. Kaže
da je dugo pokušavao da se sjeti, da pogodi, tko je ona.
— Šerifa nije našla. No, tada je i tako već bilo prekasno. Jer
šerif je zapravo već bio u zatvoru, samo joj Metcalf to nije re-
kao, a osim toga nije se bila pošteno ni odmakla od zatvora kad
doñoše jeffersonski policajci s dva automobila i uñoše u zatvor.
Brzo su došli i ubrzo otišli. No, već se bilo pročulo da su ondje,
pa je pred zatvorom bilo oko dvije stotine ljudi, žena i mladeži
kad su oba šerifa izišla na trijem i naš šerif održao govor, moleći
svijet da poštuje zakon, jer da obojica njih, i on i jeffersonski
šerif, obećavaju da će niggera brzo izvesti pred pošten i nepris-
tran sud, a onda netko iz gomile povika: »Dodavola i nepris-
tran sud. A je li on postupio pošteno prema onoj bijeloj ženi?«
Nato su stali urlati, zbijajući se kao da viču onoj mrtvoj ženi, a
ne šerifima. No, šerif je govorio dalje mirno o tome kako on želi
održati zakletvu koju im je dao onoga dana kad su ga izabrali-
»Ni ja nemam nikakvih osjećaja prema crnačkom ubojici,
kao nijedan bijelac ovdje«, govorio je. »Ali me veže zakletva i>
bogami, održat ću je. Ne želim nikakvih sukoba s vama, ali tu
neću popustiti. Bilo bi dobro da malko promozgate o tome.«
Sa šerifima je bio i Hallidav. On je bio glavni koji ih je pozivao
da budu razumni i da ne prave neprilika. »Daaaa«, povikao je
netko, »ti nećeš da ga linčujemo. Al' za nas on ne znači tisuću
dolara. Za nas ne znači on ni tisuću spaljenih šibica.« Onda
šerif skoči brzo: »Pa što onda ako Hallidav ne želi da ga ubijete?
Zar ne želimo svi isto? Evo imamo svoga sugrañanina koji će
dobiti nagradu: novac će biti utrošen ovdje, u Mottstownu. A
što bi bilo da ga dobije netko iz Jeffersona. Nije li to pravedno,
ljudi? Nije li to razumno?« Glas mu je zvučao slabašno kao lut-
kin glas, dapače, kao što zvuči glas velika čovjeka kada ne samo
da govori ljudima što ga slušaju, nego govori protiv njihova već
napo stvorena mišljenja.
— Kako bilo da bilo, čini se da ih je to uvjerilo, iako su
znali da se ni Mottstown ni ijedno drugo mjesto neće mnogo
okoristiti s tih tisuću dolara ako Hallidav dobije taj novac. No,
djelovalo je. Čudan je svijet! Ne može izdržati u jednoj misli i
akciji do kraja ako ne nade novih i to čestih razloga za to. Pa čak
kad i nañe nove razloge, opet je u stanju da se izmijeni. Zato,
zapravo, ljudi nisu odstupili; činilo se kao da se svijet nekako
vrtio iznutra van, a sada se počeo vrtjeti izvana unutra. A šerifi
su to znali, kao što su znali i to da to ne može trajati dugo, pa
su se brzo vratili u zatvor i, prije nego što su se mogli pravo i
okrenuti, izišli s niggerom u pratnji pet-šest policajaca. Mora
da su ga sve to vrijeme držali spremna iza samih vrata, jer su
odmah izišli s crncem koji je bio zamazana lica i okovan uz
jeffersonskog šerifa; a masa je povikala nekako: Ahhhhhhhh!'
?— Napravili su neke vrste špalir sve do ulice gdje je čekao
prvi jeffersonski automobil s upaljenim motorom i vozačem
^ volanom i kroza nj su prolazili šerifi žurno, ne gubeći časa,
•^dli im priñe ona žena, Mrs Hines. Probijala se kroz gomilu.
Ua je tako malena da je svijet mogao vidjeti jedino ono pero
o poigrava polako kao nešto što se ne bi moglo micati brzo
288
289
čak ni onda kad mu ništa ne bi stajalo na putu, a što opet nitko
ne bi mogao zaustaviti kao ni kakav traktor. Probila se ravno
i izbila u špalir što ga je svijet napravio, i to upravo pred oba
šerifa s crncem meñu njima, tako da su se morali zaustaviti da
je ne pregaze. Lice joj je bilo nalik velikom komadu kita, a šešir
joj se bio nakrivio tako da joj je pero visilo preko očiju, pa ga
je morala zabacivati da bi mogla vidjeti. No, nije učinila ništa.
Samo ih je potpuno zaustavila na minutu i stojeći tako zurila u
niggera. Nije progovorila nijedne riječi, kao da je to sve što je
htjela i zbog čega je uznemirila svijet, kao daje to bio razlog što
se onako obukla i došla u grad: da samo jednom pogleda crncu
u lice. Jer se nato okrenula i ponovno se zakopala u gomilu, a
kad su automobili s crncem i jeffersonskim policajcima otišli i
ljudi se stali obazirati za njom, nje više nije bilo. Svijet se vratio
na trg, ali ni ujaka Doca nije bilo na stolcu gdje ga je bila po-
sadila i rekla mu da je čeka. No, sav se svijet nije vratio natrag
na trg. Mnogi su ostali ondje gledajući u zatvor, kao da je ono
možda samo crnčeva sjena izišla odanle.
— Mislili su da je ona odvela ujaka Doca kući. On je sjedio
pred Dollarovom trgovinom i Dollar je pripovijedao kako ju
je vidio gdje se vraća cestom, pred svjetinom. Pripovijedao je
kako se ujak Doc nije micao, daje nepomično kao hipnotiziran
sjedio u stolcu gdje ga je ostavila, dok se nije povratila i dotakla
mu se ramena; tada se digao pa su zajedno otišli, a Dollar je
gledao za njima. I kaže Dollar da po izgledu lica ujaka Doca
mora da je otišao kući.
— No, ona ga nije odvela kući. Malo kasnije svijet je opazio
da ga nije trebala nikuda voditi. Činilo se da oboje žele isto.
Isto, samo iz posve drukčijih razloga, i svako je od njih dvoje
znalo da im se razlozi razlikuju i koje god od njih pode svojim
putem da će nanijeti drugom ozbiljne posljedice. Kao da je
oboje to znalo a da nisu ni rekli jedno drugome, pa su oboje
pazili jedno na drugo, a oboje su znali da je ona razumnija i da
će prva započeti svoj posao.
— Oboje su otišli ravno prema garaži gdje Salmon izna-
jmljuje automobile. Govorila je ona. Rekla je da bi htjeli u
Jefferson. Možda nisu ni sanjali da će Salmon tražiti više od
Četvrt dolara po osobi jer, kad je rekao tri dolara, upitala ga je
ponovno kao da ne vjeruje vlastitim ušima. »Tri dolara«, po-
novio je Salmon, »niže ne mogu.« I tako su stajali, a da se ujak
Doc uopće nije miješao u to, nego je samo čekao kao da se to
uopće njega ne tiče, kao da je znao da se ne treba brinuti: da će
već ona sve urediti.
— »Toliko ne mogu platiti«, rekla je žena.
— »Jeftinije ne možete dobiti«, odgovorio je Salmon.
»Nego jedino željeznicom. Ona će vam računati pedeset i dva
centa po osobi.« No, žena je već otišla, a za njom ujak Doc, koji
ju je slijedio kao pas.
— To je bilo oko četiri sata. Svijet ih je vidio do šest sati
kako sjede na klupi u dvorištu sudnice. Ništa nisu govorili:
kao da jedno ne zna daje drugo ondje. Sjedili su tako jedno uz
drugo, a ona je bila odjevena u svoju nedjeljnu haljinu. Možda
je uživala u sebi, što je cijelo subotnje popodne provela u gradu
tako odjevena. Možda je to značilo za nju ono što drugim lju-
dima boravak u Memphisu.
— Sjedili su ondje dok sat nije odbio šest puta. Onda su
se digli. Svijet, koji ih je gledao, kaže da mu nije rekla nijedne
riječi, naprosto su ustali u isti čas, kao dvije ptice kad polete s
iste grančice pa čovjek ne zna koja je od njih dala znak. Kad
su pošli, ujak Doc je išao malo iza nje. Prešli su preko trga i
okrenuli u ulicu što vodi na kolodvor. Svijet je znao da nikakav
vlak ne ide još tri sata, pa se pitao kane li zaista ići vlakom kadli
vidje da se spremaju na nešto što je svijet još većma začudilo.
Njih dvoje odoše u malu kavanu na kolodvoru gdje su večerali;
to dvoje ljudi nisu nikada, otkad su došli u Mottstown24, vidjeli
? U originalu stoji Jefferson, što je, svakako, bilo tiskarska, bilo autorova
greška (kakvih se kod
"""lera i inače može naći) — jer bračni par Hines živi već 30 godina u
Mottstownu. — Prev.
290
291
zajedno ni na ulici, a kamoli da jedu u kavani. No, ona ga je
odvela onamo; možda su se bojali da će, ako večeraju u gradu,
zakasniti na vlak. Bili su ondje već u po sedam i, sjedeći na
stolčićima kod pulta, jeli ono što je ona naručila i ne pitajući
ujaka Doca. Upitala je konobara za jeffersonski vlak, a on joj je
odgovorio da odlazi u dva sata ujutro. »Noćas će u Jeffersonu
biti veselo«, rekao joj je. »Možete u gradu uzeti automobil, pa
ste u Jeffersonu za četrdeset i pet minuta. Ne morate čekati do
dva sata na taj vlak.« Možda je mislio da su stranci jer im je
pokazao i put u grad.
— No, ona nije odgovorila ništa, a kad su pojeli, dala mu
je nickel i dime, koje je izvadila jedan za drugim iz zavezanog
dronjka što ga je izvukla iz suncobrana dok je ujak Doc sjedio
i čekao s onim zbunjenim izrazom na licu kao kod mjesečara.
Onda su otišli, a kavanar je mislio da su prihvatili njegov savjet
i da idu u grad da uzmu kola kadli pogleda van i vidje ih kako
prelaze preko pruge prema kolodvoru. Već je htio da vikne za
njima, ali nije. »Mislim da je nisam dobro razumio«, pripovi-
jedao je da je tada pomislio. »Možda čekaju vlak od devet sati
što vozi na jug.«
— Sjedili su na klupi u čekaonici kad su počeli dolaziti
ljudi, trgovački putnici i skitnice i kupovati karte za vlak na
jug. Činovnik je pripovijedao daje primijetio u čekaonici neke
ljude kad je u po osam, nakon večere, došao na posao, ali da
nje nije zapazio dok nije došla na prozorčić i upitala ga kada ide
vlak za Jefferson. Kaže da je u to vrijeme bio zaposlen, da ju je
samo časkom pogledao i rekao: »Sutra«, a da nije prekidao svoj
posao. I onda, kaže, da ga je kasnije nešto natjeralo da pogleda
gore i da je ugledao okruglo lice kako ga promatra i ono pero u
prozoru, a ona mu reče:
— »Molim dvije karte. «
— »Vlak ide tek u dva sata ujutro«, odgovorio joj je
činovnik. Ni on je nije prepoznao. »Ako želite ranije stići u
Jefferson, bit će najbolje da unajmite automobil. Znate li put u
grad?« No, kaže da je starica samo stajala ondje brojeći nickele i
dime iz onog zavezanog dronjka, a on joj je prišao i dao joj dvije
karte, a zatim ju je vidio kroz prozorčić kako prolazi mirno i
onda ugleda ujaka Doca i tek tada je shvatio tko je ona. Pripo-
vijedao je kako su sjedili ondje dok je dolazio svijet koji je čekao
južni vlak i kako je vlak došao i otišao, a njih dvoje još uvijek
sjedili ondje. Kaže kako je ujak Doc još uvijek izgledao kao
da spava, kao da je opijen ili tome slično. Onda je vlak otišao,
ali se neki ljudi ne vratiše u grad. Ostali su ondje zavirujući u
prozor, a pokatkada bi ušli i unutra i pogledavali ujaka Doca i
njegovu ženu kako sjede na klupi, sve dok činovnik nije ugasio
svjetlo u čekaonici.
— Neki su ljudi ostali i nakon toga ondje. Zavirivali su u
prozor i vidjeli ih kako sjede u mraku. Možda su mogli vidjeti
i pero i sjedine ujakove glave. Onda se ujak Doc počeo buditi.
Ne bi se moglo reći da se iznenadio kad je vidio gdje je, niti da
se nalazi gdje ne bi htio da je. Jednostavno se digao kao da je
dugo, dugo vozio nizbrdo, pa je sada došao čas kad mora pono-
vno uključiti motor. Čuli su je gdje mu veli: »Ššššš. Ššššš«, a za-
tim je izbio njegov glas. Sjedili su još uvijek ondje kad je došao
činovnik i upalio svjetlo i rekao im da dolazi vlak koji odlazi u
dva sata, a ona je govorila: »Šššš. Sššš« kao kakvom djetetu, a
ujak Doc je vikao: »Blud i sramota. Sramota i blud!«
292
293
16
>? ?
Kad mu na kucanje nitko ne odgovori, Byron side s
trijema, ode oko kuće i ude u malo, zatvoreno dvorište iza
kuće. Odmah ugleda stolac pod murvom. To je naslonjač s
otrcanim i zakrpanim platnom tako udubljenim pod težinom
Hightowerova tijela da čak i prazan izgleda kao da uvijek u
sebi drži u sablasnom zagrljaju vlasnikovo tromo, bezoblično
tijelo; približavajući mu se, Byron misli kako taj nijemi stolac
što podsjeća na jalovost, lijenost i bijednu odvojenost od svijeta
predstavlja ne samo neku vrstu simbola nego i biće samoga
čovjeka. »Kojega, eto, idem ponovno uznemiriti«, misli Byron
podigavši malko gornju usnicu i nastavlja: Ponovno? Čak će i
sam uvidjeti sada da ono čim sam ga uznemirivao zapravo nisu
bila nikakva uznemirenja. I opet u nedjelju. No, kako su ljudi
izmislili nedjelju, držim da će se ona i njemu osvetiti.
Približivši se otraga stolcu, pogleda u nj. Hightower spava.
Na izbočini njegova trbuha, gdje se bijela košulja (sada čista i
svježa) diže iz otrcanih crnih hlača, leži otvorena knjiga okre-
nuta licem dolje. Na knjizi leže prekrižene Hightowerove ruke
mirne, sitne, gotovo biskupske. Košulja je stara kroja s nabra-
nim, nemarno izglačanim prsima i bez ovratnika. Usta su mu
otvorena, mlitavo i uvelo meso upalo visi s okrugla otvora gdje
se vide nečisti donji zubi i s još uvijek lijepa nosa, koji jedino
295
1
starost i teškoće odmaklih godina nisu promijenile. Gledajući
odozgo na to lice bez svijesti, Bvronu se čini da sav taj čovjek
bježi od nosa koji je nepobjediv zadržao još nešto ponosa i
hrabrosti dižući se iznad kukavnosti poraza, kao zaboravljena
zastava nad razorenom tvrñavom. Svijetli odraz neba probio se
ponovno kroz murvino lišće i bliješti na lećama Hightowerovih
naočala tako da Byron ne bi znao točno reći kad je otvorio oči.
Vidi jedino da su se usta zatvorila i da su se prekrižene ruke
pomakle kako se Hightower uspravio. — Da — reče — da?
Tko je... O, Byron.
Byron gleda u nj odozgo, vrlo ozbiljna lica. No, sada na
njemu nema sućuti. Nema na njemu ništa: to je vrlo trijezno i
vrlo odlučno lice. Bez ikakve promjene u glasu reče: — Jučer
su ga uhvatili. Držim da još ništa niste čuli o tome kao ni onda
o umorstvu.
— Koga su uhvatili?
— Christmasa. U Mottstownu. Došao je u grad i, kako
sam mogao saznati, motao se ondje ulicama dok ga netko nije
prepoznao.
— Uhvatili ga. — Hightower već sjedi u stolcu. — I vi ste
došli da mi kažete da je... da su ga...
— Ne. Nitko mu još ništa nije učinio. Još je živ. U zatvoru
je. S njime je sve u redu.
— Sve u redu. Kažete da je s njim sve u redu. Byron kaže
da je s njim sve u redu... Byron Bunch koji je pomogao onom
ljubavniku prodati njegova prijatelja za tisuću dolara, taj Byron
kaže da je s njim sve u redu. Skrivao je ženu pred ocem njezina
djeteta, dok taj... trebam li kazati drugi ljubavnik, Byrone?
Trebam li to reći? Trebam li se suzdržavati od istine samo zato
što je Byron Bunch prikriva?
— Ako je rekla-kazala istina, onda će biti istina. Naročito
kad još otkriju da sam obojicu ja strpao u zatvor.
— Obojicu?
— I Browna. Premda držim da je većini ljudi već jasno da
Brown nije bio sposoban izvršiti ono umorstvo ili pomoći pri
njemu, isto onako kao što nije bio u stanju uhvatiti čovjeka koji
je to učinio ili pomoći pri njegovu hvatanju. No, sada mogu
svi govoriti da ga je Byron Bunch strpao na sigurno mjesto, u
zatvor.
— Ah, da. — Hightowerov glas, visok i tanak, podrhtava.
— Byron Bunch, čuvar javne dobrobiti i morala. Dobitnik
i nasljednik nagrade, jer će ona sada prijeći na nezakonitu
ženu... Je li i to potrebno reći? Je li potrebno da i tu spome-
nem Byrona? — Onda stade plakati, sjedeći onako ogroman
i mlitav u upalom stolcu. — Ne mislim ja to. I sami znate da
ne mislim. No, nije pravo da me uznemirujete i mučite kad
sam... kad sam sam sebe naučio da se ne miješam... kad su
me naučili da se ne miješam... Zar se to moralo sručiti na me,
zadesiti me u mojoj starosti kad sam se pomirio s onim što su
odlučili... —Jednom gaje Byron vidio gdje ovako sjedi, a znoj
mu teče niz lice kao suze; sada gleda suze kako mu teku niz
mlohavo lice kao znoj.
— Znam. Ružno je. Ružno je što vas uznemirujem. Nisam
znao. Nisam znao kad sam se zapetljao u to. Da sam znao, bio
bi'... No, vi ste božji čovjek. Ne možete to izbjeći.
— Nisam ja nikakav božji čovjek. I nisam ja kriv tome. Ne
zaboravite to! Nije moja krivnja što nisam više božji čovjek. To
je bila volja, ne, zapovijest ljudi kao što ste vi, ona i onaj tamo
u zatvoru i kao što su oni koji su ga zatvorili da nad njim vrše
svoju volju kao što su je izvršili i nada mnom, da uvredama i
nasiljem kazne one koje je stvorio isti Bog kao i njih i koje su
sami natjerali na ono zbog čega ih sada hoće rastrgati. Nisam
to ja izabrao. Zapamtite to.
— Znam. Jer čovjeku nisu dane tolike mogućnosti da iza-
bire. Vi ste izabrali svoje prije toga. — Hightower ga promatra.
^~- Vi ste imali mogućnosti da izaberete svoj put još prije nego
sto sam se ja rodio i vi ste ga izabrali prije nego što sam se rodio
1 Ja, i ona, i on. Tada ste izabrali. I, držim, da i dobri moraju
296
297
plaćati svoj izbor, kao i zli. Isto tako kao i ona, i on, i ja. Isto
tako kao i drugi ljudi, kao i ona druga žena.
— Ona druga žena? Koja druga žena? Bvrone, nakon pede-
set godina dvije izgubljene žene da unište i razore moj mir?
— Ova druga više nije izgubljena. Bila je izgubljena trideset
godina. No, sada ga je našla. Ona je njegova baka.
— Čija baka?
— Christmasova — odvrati Byron.
S tamnog prozora svoje radne sobe Hightower promatra
ulicu i dveri i očekuje i čuje daleku glazbu čim je počela. On
ne zna da je očekuje, da svake srijede i subote uvečer, sjedeći
uz taj tamni prozor, čeka da počne. Znade točno, gotovo na
sekundu, kad treba početi da je sluša i bez pomoći džepne ili
zidne ure. Već dvadeset i pet godina ih ne upotrebljava niti su
mu potrebne. On živi bez ikakve veze s mehaničkim vreme-
nom. Pa opet, baš zato nikada nije pogriješio. Kao da iz svoje
podsvijesti proizvodi bez svoje volje nekoliko kristalizacija
odreñenih trenutaka koji su nekoć vladali i upravljali njego-
vim mrtvim životom u ovom stvarnom svijetu. Bez ikakva sata
Hightower znade točno gdje bi u svom nekadašnjem životu
bio i što bi radio izmeñu ona dva odreñena časa, koji označuju
početak i svršetak nedjeljne jutarnje i večernje službe i moli-
tve u srijedu navečer; znade točno kad bi trebao ući u crkvu i
kad bi trebao završiti molitvu ili propovijed. Tako prije nego
što se sumrak sasvim pretvori u mrak, govori u sebi: Sada se
skupljaju, približuju se polako ulicama, pozdravljaju jedni druge
i ulaze unutra: skupine, parovi, pojedinci. I u samoj crkvi još
malko razgovaraju prijateljski, šaptom, gospode bez prestanka
šušte svojim lepezama, kimajući glavom svojim prijateljicama što
prolaze lañom. Medu njima je i Miss Carruthers (bila je njegova
orguljašica, a umrla je još prije dvadeset godina); uskoro će ustati
i otići na kor. Nedjeljne večernje molitve. Uvijek mu se činilo da
se u te sate ljudi približuju više nego ikada Bogu, da su mu bliži
nego ikada u svih sedam dana. Od svih crkvenih obreda samo
u ovome ima nešto onoga mira koji zapravo predstavlja svrhu
frkve i njezino obećanje. Tada se čiste duša i srce, ako se ikada
iste; tjedan i sve njegove brige su svršile, sve je obračunato i
odmireno ozbiljnom i službenom strašću jutarnje mise; novi
' tjedan i njegove brige još nisu počele, pa je srce bar kratko vri-
jeme mirno pod svježim blagim dahom vjere i nade.
Sjedeći kraj mračnog prozora, Hightoweru se čini da ih
vidi: Sada se sakupljaju i ulaze unutra. Gotovo svi su na okupu.
I onda, nagnuvši se malko naprijed, počinje govoriti: — Sada.
Sada — i nato počinje glazba, kao da je čekala na njegov znak.
Kroz ljetnu noć dopiru zvonki odjeci bujnih zvukova orgulja,
punih izmiješane poniznosti i uzvišenosti kao da oni zanosni,
svečani, duboki osloboñeni glasovi sa svojim sve snažnijim
crescendom poprimaju i sami oblik i izraz razapinjanja na križ.
Pa ipak i tada glazba zvuči strogo i neumoljivo, odmjereno i
bestrasno kao kakva žrtva i, kao sve protestantske glazbe, ne
traži i ne moli ni ljubav ni život (jer ga zabranjuje drugima)
nego zvonkim glasovima traži smrt, kao da je smrt najveći
dar. Činilo se kao da se oni, koji su je prihvatili i digli svoje
glasove da je slave — postavši, pod utjecajem onoga što glazba
slavi i simbolizira, ono što jesu — u toj svojoj slavi, samo tom
slavom, osvećuju onome što ih je učinilo takvima. Slušajući je,
Hightoweru se čini da čuje u njoj apoteozu vlastite povijesti,
svoje vlastite zemlje i svoje vlastite krvi: onoga naroda iz koje-
ga je potekao i u kojem živi, a koji nikada ne može bez vike i
buke prihvatiti ni odbiti ni radost ni nesreću. Čini se kao da
ne mogu podnijeti radosti, zanose: da pred njim traže utočište
u nasilju, opijanju, tučnjavi i molitvi; isto je s nesrećom, i tu
je nasilje jednako i očito, neizbježivo: Pa zašto ih onda njihova
vjera ne nagoni na samorazapinjanje ili razapinjanje drugih?,
misli Hightower. Čini mu se da čuje u glazbi objavu i posvetu
°noga što znadu da će sutra morati uraditi. Čini mu se da je
prošli tjedan prohujao kao bujica, a sljedeći tjedan, koji počinje
298
299
sutra, da je bezdan i da se sad na rubu vodopada voda digla u
jedinstveni, pomiješan, jasan i oštar krik, ne kao opravdanje,
nego kao smrtni pozdrav prije nego što se sruči u ponor, i to
ne pozdrav nikakvom Bogu, nego onom osuñeniku što se
nalazi u rešetkastoj ćeliji, odakle ih čuje i osim njih još druge
dvije crkve, osuñeniku kojemu će podići križ da ga raspnu na
nj. »I učinit će to veselo«, reče Hightower kroz tamni prozor.
Osjeća kako mu neki predosjećaj, strasniji od sama smijeha,
zateže usta i vilice. »Jer, osjetiti samilost prema njemu značilo
bi priznati vlastitu sumnju da sami očekuju samilost i potrebu
za njom. Uradit će to s veseljem, s veseljem. Eto, zato je sve to
tako strašno, strašno, strašno.« I onda, nagnuvši se naprijed,
ugleda medu sjenama prema uličnoj svjetiljci troje ljudi kako
se približuju njegovim vratima i zaokrenuše unutra. Već je pre-
poznao Bvrona i sada gleda ono dvoje što ide za njim. Zna da
su žena i muškarac, ali da nema suknje koju jedno od njih nosi,
gotovo bi ih zamijenio: zbog njihove visine i širine, koja je dva
puta šira nego kod obična čovjeka, izgledaju kao dva medvjeda.
I udari u smijeh prije nego što je dospio da to spriječi. »Kad bi
još Byron imao rubac oko glave i naušnice«, misli Hightovver
i smije se, smije, bez glasa, nastojeći ugušiti smijeh, da može
otvoriti vrata kad Byron pokuca.
Byron ih uvodi u radnu sobu — zdepastu ženu savršeno
nepokretna lica u grimiznoj haljini s perom i suncobranom
i nevjerojatno zamazana i očito nevjerojatno stara čovjeka sa
zamazanom kozjom bradom i luñačkim očima. Ne ulaze baš
bojažljivo, nego se miču nekako kao lutke koje tjera nezgrapan
stroj. Žena izgleda pouzdanija ili barem svjesnija od njih dvoje.
I uza svu svoju ukočenost i mehaničke pokrete daje dojam kao
da je došla ovamo s nekim odreñenim ciljem ili barem s ne-
kom nejasnom nadom. No, odmah opazi da je muškarac kao
u nekoj omaglici, kao daje rasijan i kao da ga se savršeno ništa
ne tiče njegova okolina a, s druge strane, opet kao da se u isto
vrijeme u njemu krije neki potajni, besmisleni oprez i zanos
koji može svakog časa prasnuti.
— To je ona — reče mirno Byron. — To je Mrs Hines.
Stajali su nepomični: žena kao da je stigla na kraj dugačkog
putovanja i sada medu nepoznatim licima, u nepoznatoj
okolini čeka mirna, hladna kao led, kao bojani kameni kip i
s njom mirni, oprezni, zamazani starac, koji potajno bjesni.
Činilo se da ga nijedno od njih dvoje nije pravo ni pogledalo.
On im ponudi stolice. Byron vodi ženu koja pažljivo sjedne
podupirući se o suncobran. Čovjek sjedne naglo. Hightower
zauze svoj stolac za stolom. — O čemu to ona želi govoriti sa
mnom? — upita.
Žena se ne pomače. Očito nije ni čula. Nalik je na čovjeka
koji je izvršio naporno putovanje na koje se zavjetovao, pa sad
potpuno iscrpljen čeka. — To je on — reče Byron. — To je
velečasni Hightower. Recite mu. Recite mu sve što želite da doz-
na. — Dok Byron govori, žena gleda u nj potpuno prazna lica.
Ako se iza njega krije štogod nejasna, nepomičnost njezina lica
briše svaku jasnoću; ima li u njoj ikakvih nada ili čežnja, nikakva
se ni nada ni čežnja ne da vidjeti s lica. — Recite mu — ponovi
Byron. — Recite mu zašto ste došli. Zašto ste došli u Jefferson.
— Zato što... — poče žena. Glas joj je nagao i dubok,
gotovo opor, ali nije jak. Čini se kao da nije očekivala da će
izazvati toliko buke kad počne govoriti; zato zastade nekako
začuñeno, kao zbog zvuka svoga vlastitog glasa, i gleda čas
jedno, čas drugo lice.
— Govorite — reče Hightower. — Pokušajte mi reći.
— Zato što ja... — Ponovno stade i glas joj oporo zamre,
iako ga nije bila ni podigla, kao da se sama sebi začudila. Kao da
°ve tri riječi predstavljaju neku automatsku zapreku koju njen
glas ne može prijeći, a oni gotovo već opažaju kako pokušava
da ih zaobiñe. — Nikada ga nisam vidjela otkada je prohodao
~— reče žena. —Trideset ga godina nisam vidjela. Nijednom ga
flisam vidjela kako hoda ili izgovara svoje ime...
300
301
— Blud i sramota! — upade iznenada starac. Glas mu je
visok, kreštav, jak. — Blud i sramota! — Onda ušuti. Iz svog
polusnenog stanja povikao je neposrednim ogorčenjem i
proročanskom žestinom te tri riječi, i to je bilo sve. Hightower
pogleda najprije njega a onda Bvrona. Byron mirno reče:
— On je dijete njihove kćerke. On... — i Byron lakim
pokretom glave pokaže na starca, koji sada promatra Hig-
htowera živim, ludim pogledom... — On ga je uzeo čim se
rodio i nekamo ga odnio. Ona nije znala što je učinio s njim.
Štoviše, ona nije znala ni je li živ sve dok...
Starac ponovno upada istom onakvom žestinom. No, ovaj
put nije vikao: glas mu je miran i logičan kao i Bvronov. Govori
jasno, samo malko prenaglo: — Da. Stari ujak Doc ga je uzeo.
Bog je dao starom ujaku Docu priliku, a stari Doc Hines je dao
Bogu priliku. I tako je Bog kroz dječja usta objavio svoju volju.
Djeca su ga pred Bogom i ljudima zvala: »Nigger! Nigger!« i
tako izražavala božju volju. A stari ujak Doc je rekao Bogu:
»No, to nije dosta. Djeca zovu jedni druge još gorim imenom
nego nigger«, a Bog reče: »Čekaj i promatraj, jer ja nemam
vremena da ga trošim na gadosti i svinjarije ovoga svijeta.
Obilježio sam ga, a sad ću to i obznaniti. I postavio sam tu tebe
da paziš i bdiješ nad mojom voljom. Na tebi je da paziš i bdiješ
nad tim.« — Prestade govoriti a da nije snizio glas. Jednostavno
je prestao govoriti, upravo onako kao kad netko tko ne sluša
gramofonsku ploču podigne rukom iglu s nje. Hightower po-
gleda gotovo izbuljeno s njega na Bvrona i upita:
— Sto je to? Sto je to?
— Ja sam htio urediti stvar tako da doñe ona i da govori s
vama bez njega — reče Byron. — No, nismo znali gdje bismo
ga ostavili. Ona kaže da mora paziti na nj. Jučer je u Motts-
townu, i ne znajući što radi, pokušao nagovoriti svijet da ga
linčuje.
— Da ga linčuje? — ponovi Hightower. — Da mu linčuju
unuka?
— Tako bar ona kaže — odgovori Byron mirno. — Veli
da je zbog toga i došao u Jefferson. A ona je došla da mu to
onemogući.
Žena ponovno progovori. Možda je sve to slušala. No, na
P njezinu licu nije bilo nikakva izraza, kao ni onda kada je ušla;
odrvenjela lica progovorila je ponovno svojim mrtvim glasom,
gotovo istom žestinom kao i njezin muž: — Već je pedeset
godina takav. I više od pedeset, ali već pedeset godina ga ja po-
dnosim. Uvijek se tukao, još prije nego što smo se oženili. Pa i
one noći kad se Milly rodila dospio je zbog tučnjave u zatvor.
Sve sam to podnijela i pretrpjela. Veli da se mora tući, jer je
manji od većine drugih ljudi, pa će ga tako poštivati. To je izraz
njegove taštine i ponosa. No, ja sam mu rekla da je to zato što
nosi sotonu u sebi. I da će ga jednoga dana sotona pograbiti, a
da on ne zna za to sve dok ne bude prekasno, i da će mu reći:
»Eupheuse Hinesu, došla sam po svoje.« To sam mu rekla drugi
dan nakon što se Milly rodila, a bila sam preslaba da i glavu
podignem, a on se upravo vratio iz zatvora. Rekla sam mu ovo:
da ga to Bog opominje i upozorava i da time što su ga zatvorili
istoga sata i časa kad mu se rodila kći Gospod daje znak da ga
nebo ne smatra dostojnim da odgoji kćerku. Znak božji dan
iznad toga grada (tada je bio kočničar na željeznici) značio je
da mu prijeti nesreća. Tako ga je sam protumačio, jer je to bio
znak, pa smo se onda odselili iz grada, a malo kasnije je postao
predradnik na jednoj pilani i dobro je radio, jer nije iz taštine i
ponosa upotrebljavao ime božje da opravda i ispriča zlo što se
nalazilo u njemu. I onda one noći, kad su se Lem Bushova kola
vraćala iz cirkusa i prošla mimo a da se nisu zaustavila da iskr-
caju Milly, Eupheus se vratio u kuću i izbacivao stvari iz ormara
sve dok nije našao pištolj, rekla sam mu: »Eupheuse, to je soto-
na a ne briga za sigurnost naše Milly«, a on je odgovorio: »Bila
sotona ili ne bila. Sotona ili ne«, i udari me pesnicom da sam
se prostrla preko kreveta i samo ga promatrala... — Zašutjela
je, a pritom joj je glas slabio, kao kad se gramofonska igla sama
302
303
zaustavlja usred ploče. Izbuljivši začuñene oči, Hightower po-
novno svrati pogled s nje na Bvrona.
—Tako sam i ja čuo — reče Byron. — Isprva je i meni bilo
teško shvatiti sve to. Živjeli su u Arkansasu, u pilani, gdje je
on bio predradnik. Djevojci je tada bilo sedamnaest godina.
Jedne je noći pokraj pilane prošao cirkus na putu u grad. Bio je
prosinac i padala je jaka kiša, a jedna su kola propala na mostu
pokraj pilane, pa su ljudi ušli u njihovu kuću da ga probude i
posude kakvu gredu da izvuku kola...
— To je božje gnušanje nad ženskim tijelom — povika
iznenada starac. Onda naglo spusti glas, utihne kao da je htio
samo svratiti pozornost na se. Ponovno govori brzo, a glas mu
je naoko prirodan, ali nesiguran, fantastičan dok opet pripo-
vijeda o sebi u trećem licu. — Znao je. Znao je stari Doc Hi-
nes. Vidio je već na njoj, pod njezinom odjećom, ženski znak
božjeg gnušanja. Kad je izišao i obukao kabanicu i upalio lam-
pu i rekao joj: »Nosi se natrag u krevet.« Ona mu je odgovorila:
»I ja bi' htjela ići«, a on joj reče: »Ulazi u sobu« i ona se vrati, a
on ode, nañe u pilani polugu i izvuče kola. Radio je gotovo do
zore, vjerujući da je poslušala oca kojeg joj je Gospod dao. No,
morao je znati. Morao je znati božje gnušanje prema ženskom
tijelu; trebao je znati živu spodobu bluda i gnusobe što smrdi
do samog božjeg daha. Rekla je starome Docu Hinesu, koji je
znao božje od nje, daje bio Meksikanac. Jer je stari Doc Hines
mogao pročitati na njegovu licu crno prokletstvo svemogućega
Boga. Reklamu...
— Sto? — poviče Hightower. Sad govori glasno kao da je
unaprijed shvatio da samo vikom može zaustaviti starca. — Sto
je to?
— Bio je to neki čovjek iz cirkusa — reče Byron. — Ona
mu je rekla da je Meksikanac, kći mu je to rekla kad ju je uhva-
tio. Možda je tako taj čovjek rekao djevojci. No, on — Byron
ponovno pokaže na starca — on je nekako doznao da u njemu
ima crnačke krvi. Možda su mu to rekli oni iz cirkusa. Ne
304
znam. Nikad nije rekao kako je to doznao, kao da to nije ni
| važno. A mislim da i nije poslije iduće noći. ;«ft
— Iduće noći?
— Čini mi se da je pobjegla van one noći kad je cirkus bio
I, zaglibio. Tako bar on veli. Svakako je postupio tako kao da je
tako bilo, a ono što je on učinio ne bi se bilo ni moglo dogoditi
da on nije znao i da ona nije zbilja pobjegla. Jer je drugoga dana
otišla s nekim susjedima u cirkus. Pustio ju je, jer tada nije znao
da je već prije bila pobjegla. Nije ništa posumnjao ni onda kad
je ušla u susjedova kola u svojoj nedjeljnoj odjeći. Ali je te noći
čekao kola kad su se vraćala i čuo ih kako prolaze cestom pokraj
kuće kao da se ne kane zaustaviti i pustiti je da iziñe. Tada je
izletio van i pozvao susjeda da zaustavi kola, ali djevojke nije
bilo u njima. Susjed mu je rekao da ga je ostavila kod cirkusa,
jer će prenoćiti kod jedne prijateljice koja živi nekih šest milja
dalje i susjed se čudio da Hines ne zna za to, jer je djevojka
sa sobom nosila torbu kad se penjala u kola. Hines nije vidio
torbu. A ona — sada pokaže na skamenjenu ženu, koja ga je
možda slušala, a možda i nije — ona je rekla da ga je sotona na
to naputila. Veli da on nije mogao znati kao ni ona gdje je dje-
vojka, pa ipak se vratio u kuću, uzeo pištolj i oborio je na krevet
kad ga je pokušala zaustaviti, a zatim osedlao konja i odjašio.
I veli da je od pet-šest prečaca izabrao u mraku baš onaj kojim
ju je jedino mogao naći. Nije postojala nikakva mogućnost da
sazna kojim su putem išli. A ipak je znao. Našao ih je kao da je
od prvog časa znao gdje su, kao da se s onim čovjekom, za koga
mu je djevojka rekla da je Meksikanac, dogovorio gdje će se
naći. Kao da je znao. Bilo je tamno kao u rogu i kad je dostigao
jednopreg, i nije mogao nikako znati da su baš to ta kola koja
traži. No, on je dojašio baš do tih kola, a to su bila prva koja
je vidio te noći. Prišao im je s desne strane, nagnuo se u du-
bokom mraku i, ne zaustavivši konja, bez ijedne riječi zgrabio
čovjeka, za kojega ni svojim vidom ni sluhom nije mogao znati
Je li kakav stranac ili susjed. Zgrabio ga je jednom rukom, a
305
drugom je upro pištolj u nj i ustrijelio ga i doveo djevojku kući
za sobom, na konju. Jednopreg i čovjeka je ostavio na cesti. I
tada je padala kiša.
Ušutio je. Odmah progovori žena, kao da je napetom
nestrpljivošću čekala kad će prestati Byron. Govori istim mr-
tvim, postojanim glasom: dva glasa u jednolikoj strofi i antis-
trofi: dva bestjelesna glasa što sanljivo pripovijedaju dogañaje
beskrvnih ljudi u predjelima bez dimenzija: — Ležala sam
preko kreveta i čula sam ga kako je izišao, a zatim kako je izveo
konja iz staje i u galopu projurio mimo kuće. A ja sam ležala
nerazdjevena i gledala u lampu. Petrolej se smanjivao, pa sam se
nešto kasnije digla i odnijela je u kuhinju i napunila je i očistila
stijenj, a zatim sam se svukla i legla, a lampa je dalje gorjela. Još
uvijek je padala kiša i bilo je hladno, a nakon nekog vremena
čula sam konja kako je ušao u dvorište i zaustavio se pred trije-
mom, pa sam se digla i ogrnula rupcem i čula ih kako ulaze u
kuću. Čula sam Eupheusove korake, a Millvne korake kako idu
hodnikom do vrata; tu je Milly stala sva mokra po licu i kosi,
a nova odjeća joj je sva bila zamazana i oči zatvorene, i onda
ju je Eupheus udario da je pala na pod i ostala ležati, ali joj je
lice izgledalo kao onda dok je još stajala. Eupheus je stajao na
vratima i on je bio sav mokar i zamazan i reče mi: »Rekla si da
sam radio po sotoninoj uputi. Evo, donio sam ti natrag sotons-
ki plod. Upitaj je što nosi u sebi. Upitaj je!« A ja sam bila tako
umorna i bilo mi je hladno, ali sam upitala: »Što se dogodilo?«,
a on reče: »Otiñi tamo i pogledaj u blato, pa ćeš vidjeti. Nju bi
možda mogao prevariti da je Meksikanac. Ali mene ne. A nije
ni nju prevario. Nije ni trebao. Sama si mi jednom rekla da će
jednoga dana doći sotona i tražiti od mene obračun. Eto, došla
je. Moja vlastita žena mi je rodila kurvu. No, sotona je učinila
barem ono što je mogla kad je došao dan obračuna. Pokazala
mi je pravi put i držala mi čvrsto pištolj u ruci.«
— I tako sam katkada pomislila da je sotona nadvladala
Boga. Jer smo otkrili da će Milly dobiti dijete, pa je Eupheus
otišao potražiti liječnika koji će urediti sve što treba. Mislila sam
da će ga pronaći, pa sam katkada mislila daje najbolje tako, kad
^su već muškarci i žene tu da žive na tom svijetu. A katkada sam
e ponadala da i hoće, a bila sam strašno izmorena, a kad je sud
vršio i vlasnik cirkusa se vratio, rekao je da je onaj zaista u sebi
imao crnačke krvi i da nije bio Meksikanac, baš onako kao što je
stalno govorio Eupheus, kao da je sama sotona rekla Eupheusu
da je crnac. I Eupheus je ponovno uzeo pištolj i rekao da mora
dobiti liječnika ili da će ubiti jednoga od njih, i odlazio bi od
kuće i nije ga pokatkada bilo po tjedan dana, a svijet je za to
znao pa sam pokušala nagovoriti Eupheusa da se preselimo, jer
je samo onaj cirkusant rekao da je bio crnac, a možda zapravo
nije ni znao, a osim toga je već bio i otputovao pa ga, vjerojatno,
više nikada nećemo ni vidjeti. No, Eupheus nije htio da se pre-
selimo, a Millvno vrijeme se približavalo, pa je Eupheus s onim
pištoljem pokušavao pronaći liječnika koji bi to učinio. Onda
sam opet čula da je dospio u zatvor; kako je tražeći liječnika
po raznim mjestima ulazio u crkve i na molitve i kako je jedne
noći ustao za vrijeme molitve i popeo se na propovjedaonicu i
počeo propovijedati i vikati protiv crnaca i pozivao bijelce da
se dignu i pobiju sve crnce, ali su ga bijelci u crkvi ušutkali i
svukli s propovjedaonice, a on im je stao ondje u crkvi prijetiti
pištoljem, dok nije došla policija, uhapsila ga i zatvorila ga na
neko vrijeme kao luñaka. Onda su pronašli daje izubijao nekog
liječnika u drugom gradu i pobjegao prije nego što su ga mogli
uhvatiti. A kad je izišao iz zatvora i vratio se kući, Millvno vri-
jeme je došlo. I ja sam pomislila da se napokon pomirio s time
i priznao božju volju, jer je bio miran u kući. Onda je jednoga
dana našao robicu koju smo Milly i ja pripremile i sakrile pred
njini, ali nije rekao ni riječi, samo je pitao kad će to biti. I svakog
Je dana pitao, a mi smo pomislile da se pomirio s time, da ga
Je možda odlazak u crkve i boravak u zatvoru umirio, kao ono
°nda one noći kad se Milly rodila. I tako je došlo vrijeme i Milly
'tte probudi jedne noći i reče mi da je počelo, a ja se obukoh i
306
307
r
rekoh Eupheusu da ode po liječnika, i on se obukao i otišao. Ja
sam sve pripremila i tako smo čekale kad će se Eupheus vratiti
s liječnikom, ali je vrijeme prolazilo, a Eupheus se nije vraćao
i čekala sam, a već je liječnik trebao doći pa izañem na trijem
da pogledam, kadli ugledam Eupheusa gdje sjedi na najgornjoj
stubi s puškom preko krila i on mi reče: »Natrag u kuću, kurvina
majko«, a ja mu rekoh: »Eupheuse«, a on podiže pušku i reče:
»Natrag u kuću. Nek' ñavo pokupi svoju žetvu: on ju je i sijao.«
Nato sam pokušala izići otraga, ali me je on čuo i dotrčao oko
kuće s puškom i udario me cijevi, pa sam se vratila k Milly, a
on je ostao iza vrata na hodniku, odakle je mogao gledati Milly
sve dok nije umrla. Onda je pristupio krevetu i pogledao dijete,
uzeo ga i podigao više od svjetiljke kao da čeka da vidi tko će
pobijediti: Gospod ili sotona. A ja sam bila tako umorna i sjedila
sam na krevetu i promatrala njegovu sjenu na zidu. I onda sam
pomislila da je Gospod pobijedio. No, sada ne znam je li. Jer je
onda stavio dijete natrag kraj Milly i izišao. I čula sam ga kako
je izišao kroz vrata, pa se dignem i naložim vatru u štednjaku
da zagrijem malo mlijeka. — Zastala je, a opori joj je sanjiv glas
zamro. Hightower ju je promatrao iza stola: nepomičnu ženu
skamenjena lica u grimiznoj haljini koja se nije pomakla otkad
je ušla u sobu. Ona stade ponovno govoriti ne mičući se; goto-
vo ni usnama nije micala, kao kakva lutka čiji se trbuhozborac
nalazi u obližnjoj sobi.
— I Eupheus je otišao. Vlasnik pilane nije znao kuda je
otišao. Zato je uzeo novog predradnika, ali mi je dopustio da
još neko vrijeme ostanem u njegovoj kući, jer nismo znali gdje
je Eupheus, a dolazila je zima i morala sam se brinuti za dijete.
Nisam znala ništa o Eupheusu, kao ni Mr Gillman, sve dok
nisam dobila pismo. Bilo je iz Memphisa i u njem se nalazila
novčana doznačnica, i to je bilo sve. Tako ni dalje nisam ništa
znala. U studenom doñe druga doznačnica, ali bez ikakva pis-
ma. A ja sam bila sva iznurena i onda, dva dana prije Božića,
izišla sam iz kuće da nacijepam drva, ali kad sam se vratili u
kuću, djeteta nije bilo. Nisam bila vani ni pun sat i činilo se
kao da bih ga bila morala vidjeti kad dolazi i odlazi. Ali nisam.
I Samo sam našla pismo, koje je Eupheus ostavio na jastuku što
sam ga stavljala izmeñu djeteta i ruba kreveta da se ne skotrlja
dolje, a bila sam tako umorna. I čekala sam, a poslije Božića
je Eupheus došao kući, ali mi nije htio ništa reći. Rekao mi je
samo da ćemo se preseliti, pa sam ja bila pomislila da je već
odnio dijete onamo i daje došao po me. Nije mi htio reći kada
ćemo se preseliti, ali doskora sam se zabrinula do ludila što će
biti s djetetom dok mi ne doñemo onamo, ali mi nije htio ništa
reći, a meni se činilo da se nikada nećemo preseliti onamo.
Onda smo se preselili, ali djeteta nije bilo ondje i ja mu rekoh:
»Reci mi što si uradio s Joevjem. Moraš mi reći«, a on gledaše u
mene kao ono u Milly one noći kad je ležala u krevetu i umrla
i reče mi: »To je prokletstvo Gospoda Boga, a ja sam oruñe
njegove volje.« I idućeg je dana otišao, a ja nisam znala kuda, a
onda je došla nova doznačnica, a drugog se mjeseca Eupheus
vratio kući i rekao mi da radi u Memphisu. A ja sam znala da je
sakrio Joeyja negdje u Memphisu, pa sam mislila da je već i to
nešto što je on ondje da nadgleda Joeyja kad već nema mene.
I znala sam da ću morati čekati dok Eupheus ne bude htio da
doznam, a svaki put sam mislila da će me sljedećeg puta po-
vesti sa sobom u Memphis. I tako sam čekala. Šila sam i krojila
robice za Joeyja i sve ih pripremila za dan kad se Eupheus vrati
doma i pokušavala sam ga prisiliti da mi kaže pristaju li mu
robice i kako se Joey osjeća, ali mi Eupheus nije htio kazati.
Sjedio bi samo i čitao Bibliju, i to naglas, iako nikoga nije bilo
da ga sluša osim mene; čitao bi i vikao naglas iz Biblije kao da
misli da ne vjerujem ono što ona veli. No, pet mi godina nije
htio reći i ja nisam nikada znala je li davao Joevju robice koje
sam sašila. A ja sam se bojala da ga pitam, da ga uznemirujem,
jer je već to što se on nalazio ondje gdje je Joey bilo nešto, kad
yeć ja nisam ondje. I onda je jednoga dana nakon pet godina
došao doma i rekao: »Selit ćemo se«, pa sam pomislila da će se
308
309
sada dogoditi ono, da ću ga sada ponovno vidjeti, pa ako je i
bio grijeh, držala sam da smo ga već svi ispaštali, pa sam opros-
tila čak i Eupheusu. Mislila sam da ovaj put napokon idemo u
Memphis. No, nismo išli u Memphis. Došli smo u Mottstown.
Morali smo proći kroz Memphis i ja sam ga molila. Bilo je to
prvi put što sam ga ikada išta molila. Ali sam ga tada molila da
ga vidim barem na minutu, barem na sekundu; ne da ga dotak-
nem ili da govorim s njim ili isto drugo, samo da ga vidim. Ali
Eupheus nije htio. Nikuda se nismo micali s kolodvora. Sišli
smo s vlaka i čekali sedam sati ne mičući se s kolodvora dok nije
došao drugi vlak i tako smo došli u Mottstown. A Eupheus više
nije odlazio u Memphis na posao, pa mu nakon nekog vreme-
na rekoh: »Eupheuse«, a on me pogleda, a ja nastavih: »Pet sam
godina čekala i nikad te nisam uznemirivala. Reci mi barem
jedno je li živ ili mrtav?« a on reče: »Mrtav je«, a ja rekoh: »Je li
mrtav za svijet ili samo za me mrtav. Reci mi bar toliko ako je
samo za me mrtav. Reci mi bar toliko, jer ti pet godina nisam
ničim dosañivala«, a on reče: »Mrtav je za te i za me i za Boga i
za sav božji svijet za sve vijeke vjekova.«
Stala je. Hightower je motri iza svoga stola onim svojim
mirnim i očajnim zaprepaštenjem. I Byron sjedi nepomično,
prignuvši malko glavu. Njih troje — izuzev starca — sjede kao
tri stijene nad žalom, nad osekom. A on gotovo pažljivo sluša
onom svojom sposobnošću da se rastapa časomice izmeñu po-
tpune pažnje za koju se ne bi moglo reći da sluša i one sanljive
zanesenosti u kojoj je pogled njegovih očito izvraćenih očiju
tako neugodan kao da ih drži u ruci. Onda zakokodače naglo,
veselo, glasno, luñački; i stade govoriti onako nevjerojatno
star i nevjerojatno zamazan: — Bio je to Gospod. On je bio
ondje. Stari Doc Hines dao je prilike Bogu. Gospod je rekao
starom Docu Hinesu što da radi i stari Doc Hines je to izvršio.
Onda Gospod reče starom Docu Hinesu: »Pripazi sada. Pri-
pazi kako se vrši Moja volja.« I stari Doc Hines je pazio i čuo
usta sitne božje dječice bez oca i majke kojoj je on ulio znanje
i u usta stavio riječi, iako to nisu mogla znati, jer su još bila
bez grijeha, pa čak su i djevojčice još bile bez grijeha i bluda:
»Nigger! Nigger!«, govorila su nevina ustašca djece. »Što sam
ti rekao«, kazao je Gospod starom Docu Hinesu. »Sada sam
učinio da se vrši Moja volja i odlazim. Tu nema dovoljno gri-
jeha da se njima bavim, jer me se ne tiče mnogo blud drolja
kad je i to dio Mojih namjera«, a stari Doc Hines reče: »Kako
može bludničenje drolja biti dio Tvojih namjera?« a Bog reče:
»Čekaj, pa ćeš vidjeti. Zar ti misliš da je ono samo puki slučaj
što sam odredio onoga mladog liječnika da bude medu onima
što su našli one božične noći ono Moje prokletstvo gdje leži
zamotano u onoj plahti na onim stubama? Zar ti misliš da je
tek puki slučaj što upraviteljice nije bilo one noći i što je onim
mladim droljama dana prilika, pa i nareñenje, da ga nazovu
Christmas i tako počine svetogrñe nad sinom Mojim? Dakle,
Ja odlazim sada, jer se Moja volja stala vršiti, pa mogu ostaviti
tebe da bdiješ nad njim.« I tako je stari Doc Hines bdio i čekao.
Iz same Božje ložionice promatrao je djecu i meñu njima ono
ñavolje sjeme za koje nisu znali, a koje je prljalo zemlju noseći
sa sobom prokletstvo Božje. Jer se više nije igrao s djecom.
Stajao je osamljen, nepomičan, a stari Doc Hines je znao da
prisluškuje tajnu prijetnju Božjeg prokletstva, pa ga stari Doc
Hines upita: »Zašto se ne igraš s drugom djecom kao što si se
prije igrao?«, a on ne odvrati ništa, a stari Doc Hines ga upita:
»Zar zato što te zovu Niggerom?«, a on ni tada ne odgovori
ništa, a stari Doc Hines reče: »Zar misliš da si crnac, jer ti je
Bog udario znak na licu?«, a on upita: »Je li i Bog crnac?«, a stari
Doc Hines odgovori: »On je Gospod Bog gnjevnih četa i Nje-
gova će se volja izvršiti. Ne tvoja i ne moja, jer ti i ja smo samo
dijelovi Njegovih namjera i osvete Njegove.« Onda je otišao, a
stari ga Doc Hines gledaše kako sluša i prisluškuje osvetničku
volju Gospoda, dok jednom stari Doc Hines nije otkrio kako
promatra crnca koji je radio u dvorištu i kako ide za njim u nje-
govom radu, dok ga konačno crnac ne upita: »Dječače, zašto
310
311
me toliko gledaš?«, a on mu reče: »Kako to da si ti crnac?«, a
crnac mu odgovori: »Tko ti je rekao da sam ja crnac, ti bijedno
bijelo kopile?«, a on reče: »Ja nisam crnac«, a crnac odgovori:
»Ti si još gori od crnca. Ti i ne znaš što si. Štoviše, nikad nećeš
ni znati zašto si. Živjet ćeš i umrijeti, a da nikada nećeš doz-
nati«, a on reče: »Bog nije crnac«, a crnac odvrati: »Držim, da
bi trebao znati što je Bog, ali nitko osim Boga ne zna što si ti.«
No, Boga nije bilo tu da kaže, jer je odredio da se vrši Njegova
volja i ostavio staroga Doca Hinesa da bdije nad njom. Od one
prve noći, kad je izabrao svetu obljetnicu Svoga vlastitog sina
da se počne vršiti Njegova volja, odredio je staroga Doca Hi-
nesa da bdije nad njom. Bila je hladna noć, a stari Doc Hines je
stajao u mraku, odmah iza ugla, otkuda je mogao vidjeti stube
i izvršenje Gospodnje volje, i vidio je onog mladog liječnika
kako dolazi zbog bluda i preljuba, kako se zaustavio i sagnuo i
podigao ono Božje prokletstvo i unio ga u kuću. I stari Doc Hi-
nes je pošao za njim i sve vidio i čuo. Vidio je one mlade drolje,
što su u odsutnosti upraviteljice obeščastile svetu Gospodnju
obljetnicu punčem od jaja i viskijem, kako otvaraju pokrivač.
A liječnikova Jezebel, koju je Gospod izabrao za svoje oruñe,
reče: »Nazovimo ga Christmas«, a druga doda: »Christmas, a
ime?«, a Gospod reče starome Docu Hinesu: »Reci im«, i oni
svi smrdeći po nečistoći pogledaše staroga Doca Hinesa vičući:
»Gle, tu je i ujak Doc. Pogledajte, ujače, što nam je donio sveti
Nikola i ostavio na stubama pred vratima«, a stari Doc Hines
reče: »Ime mu je Josip«, i svi se prestadoše smijati i pogledaše
staroga Doca Hinesa, a Jezebel upita: »Otkuda to znate?«, a
stari Doc Hines odvrati: »Bog je tako rekao«, a oni se ponovno
nasmijaše: »Tako stoji i u knjizi: Christmas, sin Josipov. Joe, sin
Joeov. Joe Christmas« i rekoše: »U zdravlje Joea Christmasa«, i
htjedoše da i stari Doc Hines pije u zdravlje Božjeg prokletstva,
ali on odbi. I sada je trebao samo da čeka i pazi, što je i učinio i
trebalo je samo da proñe Bogom odreñeno vrijeme, pa da se iz
zla rodi zlo. I onda je doletjela liječnikova Jezebela iz svoga raz-
Ibludnog kreveta, smrdeći još uvijek po grijehu i strahu. »Sakrio
se iza kreveta«, rekla je, a stari Doc Hines odgovori:
»Upotrebljavala si onaj namirisani sapun koji te je naveo
zlo i izazvao Božji gnjev i prokletstvo. Sad trpi!«, a ona
Preče: »Vi možete razgovarati s njim. Vidjela sam vas. Vi ga
možete uvjeriti«, a stari Doc Hines reče: »Mene se ne tiče tvoje
bludničenje, kao ni Boga«, a ona reče: »On će pripovijedati,
pa će me izbaciti iz službe. Unesrećit će me.« I stajala je tako,
smrdeći sva po požudi i bludu, pred starim Docom Hinesom,
a nad njom se vršila Gospodnja volja, jer je obeščastila kuću u
koju je Bog sklonio Svoje sirote bez oca i majke. »Ti ne značiš
ništa«, reče stari Doc Hines. »Ni ti ni sve one drolje. Vi ste
samo oruñe Gospodnjih osvetničkih namjera, bez čije volje
ni vrabac ne može pasti na zemlju. Vi ste samo oruñe Božje,
kao što je i Joe Christmas i stari Doc Hines.« Onda je otišla, a
stari Doc Hines je čekao i motrio, i nije prošlo dugo vremena i
ona se vratila, a lice joj bješe kao u grabežljive zvijeri u pustinji:
»Uredila sam«, reče ona, a stari Doc Hines je upita: »Kako si
uredila«, jer ničega nije bilo što stari Doc Hines ne bi znao, jer
Bog nije mogao skrivati namjere pred oruñem Svojim koje je
sam izabrao, i stari Doc Hines reče: »Ti si poslužila unaprijed
odreñenoj Gospodnjoj volji. Sada poñi i možeš ga mirne duše
mrziti do sudnjega dana«, a njezino lice bješe kao u grabežljive
zvijeri u pustinji dok se sva namazana prljavim bojama smijala
Gospodu. I došli su i odveli ga. Stari Doc Hines je vidio kad je
odlazio u jednopregu pa se vratio da dalje čeka Boga, i Bog je
došao i rekao mu: »Sada možeš i ti otići. Izvršio si moj posao.
Sada ovdje više nema zla osim ženskoga bluda, koji nije dos-
tojan da nad njim bdije Moj izabranik.« I stari Doc Hines je
otišao kad mu je Bog rekao da ode. Ali je održao vezu s Bogom,
a jedne gaje noći upitao: »Što je s kopiletom, Gospode«, a Bog
reče: »Još uvijek gazi Mojom zemljom«, a stari Doc Hines je
1 dalje održavao vezu s Bogom i jedne se noći rvao i borio i
Povikao glasno: »Kopile, Gospode! Osjećam! Osjećam zube i
312
313
pandže zla!«, a Bog reče: »To je ono kopile. Tvoj posao još nije
završen. On je ljaga i prokletstvo na Mojoj zemlji.«
Odavno su umukli zvuči iz daleke crkve. Kroz otvoren
prozor dopiru sada samo tihi bezbrojni zvuči ljetne noći. Hig-
htower sjedi za stolom sličniji nego ikada nezgrapnoj životinji
koju su smutili i obmanuli da pobjegne i sada je baš ti, što su
je smutili i obmanuli, prisiljavaju na otpor. Ostalo troje sjedi
nasuprot njemu; gotovo kao kakva porota. Dvoje izmeñu
njih sjedi takoñer nepomično: žena kamenolikog strpljenja
kao kakva stijena i starac istrošena izgleda kao ogorjeli fitilj na
lojanici na kojoj je netko silom ugasio plamen. Jedino Byron
izgleda kao da ima života u sebi. Objesio je glavu. Čini se kao
da zamišljeno promatra ruku što mu leži na krilu i trlja polaga-
no palcem o prednji prst kao da nešto mijesi, pa izgleda da je
sav uronio u to. Kad Hightower progovori, Byron shvaća da se
ne obraća njemu, niti ikome u sobi: — Što oni hoće od mene?
— govori Hightower: — Što misle, što očekuju, što vjeruju da
tu ja mogu učiniti?
Zatim opet tišina; očito da ga ni starac ni starica nisu čuli.
Byron i ne očekuje da ga starac čuje. »Njemu ne treba nikakve
pomoći«, pomisli. »Ne. Njemu su potrebne zapreke«, razmišlja
sjetivši se onog obamrlog stanja sanjarske, ali lude napetosti u
kojem je starac išao s mjesta na mjesto odmah iza žene otkad
se sastao s njima prije dvanaest sati. »Njega treba zaustavljati.
Čini mi se da je korisno i za drugi svijet, a ne samo za nju što je
gotovo nemoćan.« Zatim pogleda ženu. I reče joj mirno, goto-
vo nježno: — Hajde. Recite mu što želite. On bi htio znati što
želite da učini za vas. Recite!
— Mislila sam da možda... — reče žena. Govori bez
uzbuñenja. Glas joj nije toliko nesiguran koliko nekako
zarñao, kao da ga pokušava prisiliti da kaže nešto što se ne da
glasno izreći, što se ne može nego samo osjetiti, znati. — Mr
Bunch je rekao da bi možda...
— Što? — upita Hightower oštro, nestrpljivo, ponešto
povišenim glasom; ni on se ne miče, nego sjedi zavaljen u stol-
cu s rukama na naslonima. — Što? Što da bih?
— Mislila sam... — Glas joj ponovno zamre. Iza prozora
besprekidno zuje kukci. Onda glas nastavlja dalje, mirno, bez-
bojno, a ona sjedi malko pognute glave kao da i sama sluša svoj
glas istom onom mirnom pažnjom: — Unuk mi je, sinčić moje
kćerke. Mislila sam samo da bi... ako bi... — Byron je sluša
pozorno i misli: Baš je smiješno. Pomislio bidasu nekako izmijenili
uloge. Kao da on ima unuka crnca koji čeka da ga objese. Glas nas-
tavlja: — Znam da nije lijepo uznemirivati nepoznata čovjeka.
No, vi ste sretni. Neženja, samostalan čovjek koji je mogao ostar-
jeti a da ne zna što je očaj ljubavi. Ali, držim da ne biste mogli sve
to shvatiti čak kad bi' i uspjela da vam sve prikazem kako treba.
Mislila sam samo da li bi se moglo nekako, bar za jedan dan,
urediti kao da se to uopće nije dogodilo. Kao da ga svijet ne gleda
kao ubojicu... — Ponovno zastade. Nije uzbuñena. Kao da je
slušala prestanak svoga izlaganja istim onim zanimanjem, istom
tihom ravnodušnošću kojom je slušala i njegov početak.
— Nastavite — reče Hightower svojim povišenim nestrpl-
jivim glasom — nastavite.
— Nikada ga nisam vidjela otkad je prohodao i progovo-
rio. Trideset ga godina nisam vidjela. Ne kažem da nije učinio
ono što vele da je učinio. Ne kažem da ne treba ispaštati za to,
jer je skrivio da sad trpe oni koji su ljubili i izgubili svoje. Ali
kad bi ga svijet mogao pustiti bar jedan dan. Kao da se to još
nije dogodilo. Kao da svijet još nema ništa protiv njega. Onda
bi mi izgledalo kao da je samo otputovao, razvio se u odrasla
čovjeka i vratio mi se. Kad bi tako moglo biti barem jedan dan!
Nakon toga se više ne bi' miješala u to. Ako je počinio ono, ja
se ne bi' postavljala izmeñu njega i kazne koju mora podnijeti.
Vidite, samo jedan dan tražim! Kao da je bio na putu i vratio
Se i govori mi o svom putovanju i nitko na svijetu nema ništa
protiv njega.
314
315
— O — reče Hightower kriještećim, visokim glasom.
Iako se ne miče, iako su mu članci na rukama, kojima se drži
naslona, nategnuti i blijedi, ipak mu se ispod odijela počinje
javljati lagani, prigušeni drhtaj. — O, da — reče. —To je sve.
To je jednostavno. Jednostavno. Jednostavno. — Očito se ne
može zaustaviti da ponavlja: — Jednostavno. Jednostavno.
— Govori tihim glasom; a onda mu se glas diže: — Što to
hoće od mene. Sto bih tu ja mogao učiniti? Bvrone! Bvrone!?
Što je to? Što to traže od mene? — Byron se diže. Sada stoji kraj
pisaćeg stola, oduprijevši se rukama o stol i gleda Hightovvera.
Hightower se još uvijek ne miče, osim što mu mlohavo tijelo
sve jače podrhtava. — O, da. Morao sam znati. Byron će to
zatražiti od mene. Trebao sam znati. To će prepustiti Bvronu i
meni. Hajde. Hajde. Govorite. Što oklijevate?
Byron gleda odozgo na stol, na svoje ruke na stolu. — Bi-
jedno je to. Bijedno.
—Ah! Samilost! Nakon tolikog vremena? Samilost za me ili
Byrona? Hajde, govorite! Što želite da uradim? Jer vi ste sve to
zamijesili: znam ja to. Znao sam to cijelo vrijeme. O, Byrone,
Byrone! Kako biste krasan dramatičar mogli biti!
— Ili, možda mislite posrednik, agent, trgovac — odgovori
Byron. — Bijedno je. Znam. Ne trebate mi govoriti.
— No, ja nisam vidovit kao vi. Izgleda da vi već znate što
bih vam mogao reći, ipak nećete da mi kažete što mislite da bih
ja morao znati. Što to želite da uradim? Trebam li otići i kazati
da sam ja počinio ono umorstvo? Je li to to?
Bvronovo se lice naglo osu onim nejasnim, jetkim, umor-
nim osmijehom bez ikakve radosti: — Mislim, nešto vrlo
slično. — Onda mu se lice uozbilji, te je gotovo svečano: — Bi-
jedno je to što tražim. Bog mi je svjedok da sam svjestan toga.
— I pogleda svoju ruku kako se polagano, zaposleno, glupo
miče po stolu. — Sjećam se kako sam vam jednom rekao da
čovjek plaća jednaku cijenu bio dobar ili zao; istu cijenu plaća.
A samo dobri ljudi ne mogu ne priznati račun kad doñe red
da ga plate. Oni ne mogu da ga ne priznaju, jer nema nikakva
sredstva kojim bi ih se moglo prisiliti da ga plate, kao ni poštene
ljude u igri. Zli ljudi mogu da ga ne priznaju; zato nitko od njih
i ne očekuje da ga plate ni kad im ga se podnese, ni kasnije. No,
dobri ga ljudi ne mogu odbiti. Možda dobri moraju više plaćati
nego zli. A ne bi se moglo reći da vi već niste tako i uradili, da
niste već jednom plaćali takve račune. Sada neće biti tako teško
kao prije.
— Nastavite! Nastavite! Što to treba da uradim?
Byron promatra zamišljeno svoju ruku koja se polagano,
ali neumorno miče. — On nije priznao da ju je ubio. A jedini
dokaz što ga imaju protiv njega jest Brownova tvrdnja, koja ne
znači mnogo. Vi biste mogli izjaviti da je one noći bio ovdje.
Svake noći za koju Brown kaže da gaje vidio kako ide u veliku
kuću i ulazi u nju. Vama će ljudi vjerovati. Vama bi svakako vje-
rovali. Radije će vjerovati to o vama, nego što će vjerovati da je
živio s njom kao muž pa da ju je onda ubio. A vi ste već i ostar-
jeli. Vama neće učiniti ništa što bi vam moglo naškoditi. A na
sve drugo što bi vam mogli učiniti, držim, da ste već navikli.
— O — odgovori Hightower. — Ah! Da! Da! Povjerovali
bi to. To bi bilo vrlo jednostavno, vrlo dobro. Dobro za sve.
Onda bi se on mogao vratiti onima koji su trpjeli zbog njega, a
Brown, bez nagrade, pobojao bi se da prizna dijete za svoje i po-
bjegao bi, ovaj put, zauvijek. I onda bi ostala samo ona i Byron.
Jer ja sam tek običan starac koji je imao tu sreću da ostari a
da ne spozna očaj ljubavi. — Hightower dršće bez prestanka;
onda podiže pogled. U svjetlu svjetiljke lice mu izgleda glatko,
kao da je pouljeno. Izgnječeno i iskrivljeno odsijeva na svjetlu
svjetiljke, požutjela, isprana košulja, koja je jutros bila svježa,
mokra je od znoja. — Ne radi se o tome da ne bih mogao, da
se ne bih usudio — nastavlja — nego neću! Neću! Čujete li!
I podiže ruke s naslona. — Radi se o tome da ja to neću!
Byron se ne miče. Ruke su mu se prestale micati po stolu;
promatra Hightovvera i misli: To ne viče na me. Čini mi se kao
316
317
daje svjestan da treba uvjeriti nekoga tko mu je bliži od mene. Jer
se sada Hightower dere: — Neću da učinim! Neću! — Podigao
je stisnute pesnice, lice mu se oznojilo, usna mu se digla nad
stisnute gnjile zube s kojih mu se, u dugim naborima, odvrnulo
mlohavo, na kit nalik, meso. Najednom mu se glas podiže još
više vičući:—Napolje! Nosite se iz moje kuće! Nosite se iz moje
kuće! — Onda se sruši na stol s licem izmeñu ispruženih ruku i
stisnutih pesnica. Dok je dvoje staraca išlo pred njim, Byron se
obazre s vrata i vidje da se Hightower još nije pomakao, da mu
ćelava glava i ispružene ruke stisnutih pesnica leže pod jasnim
mlazom svjetla zasjenjene svjetiljke. Za otvorenim prozorom
zujanje kukaca ne prestaje, niti se smanjuje.
17
To je bilo u nedjelju navečer. Idućeg je jutra Lena rodila di-
jete. Zora je upravo pucala, kad je Byron zaustavio svoju mazgu
u galopu pred kućom koju je ostavio prije nepunih šest sati.
Skočio je u trku na zemlju i pojurio uskim puteljkom prema
tamnom trijemu. Uza svu svoju žurbu, činilo mu se da stoji
postrance i promatra sebe i razmišlja ne baš iznenañeno, ali
nekako mrzovoljno: »Byron Bunch i porod! Da sam prije dva
tjedna vidio sebe u ovom položaju, ne bi' bio vjerovao svojim
vlastitim očima. Rekao bi' im da lažu!«
Prozor iza kojega je prije šest sati ostavio svećenika bio je
sada taman. U trku se sjetio ćelave glave, stisnutih šaka i mlo-
havog tijela što se potrbuške ispružilo preko stola. »Držim da se
baš nije naspavao«, pomisli Byron. »Čak i kad ne bi odigrao...
ulogu...« Nije se mogao sjetiti riječi babice, za koju je znao da
bi je Hightower upotrijebio. »No, mislim da baš ne moram
razbijati glavu njome«, pomisli, »kao što čovjek, koji bježi od
puške ili prema njoj, nema vremena da razmišlja bi li svoj čin
nazvao riječju hrabrost ili kukavičluk.«
Vrata nisu bila zaključana. Očevidno je znao da neće ni biti.
Pipao je put hodnikom, ali nije išao tiho, niti je nastojao da ga
Se ne čuje. Još nikada nije bio u toj kući dalje od one sobe, u
kojoj je posljednji put vidio vlasnika ispružena preko stola u
318
319
punom sjaju svjetiljke. Pa ipak je otišao gotovo ravno na prava
vrata, kao da je znao kuda treba ići, ili kao da je vidio, ili kao
da ga je nešto vodilo. »Tako bi on to rekao, pomisli pipajući i
žureći mrakom. »A i ona.« Mislio je time na Lenu, koja je ležala
tamo gore u kolibi, i koju su već zgrabili prvi trudovi. »Samo bi
svako od njih drukčije nazvalo onog tko me vodi.« Sad je već
čuo Hightowerovo hrkanje, prije nego je ušao u sobu. »Kao da
se ni poslije svega onoga nije baš mnogo uzbudio«, pomisli.
Onda se odmah sjeti: »Ne. Nije točno. Nije pravedno. Ni sam
ne vjerujem u to. Znadem dobro da on spava a ja ne spavam
zato, što je on starac i ne može izdržati koliko ja.«
Približio se krevetu. Hightower, kojega još uvijek nije mo-
gao vidjeti, duboko je hrkao. Osjećala se u tome neka duboka,
potpuna predaja. Ne iscrpljenost, nego baš predaja, kao da se
predao i potpuno napustio svaku pomisao na onu mješavinu
ponosa i nade i taštine i straha, onu snagu kojom se čovjek drži
do poraza ili pobjede, koja predstavlja čovječje Ja, a iza koje
obično, čim je napusti slijedi smrt. Stojeći uz krevet, Byron
ponovno misli Bijedno. Bijedno Učinilo mu se tada da bi učinio
najtežu nepravdu koju mu je ikada učinio, kad bi sada toga
čovjeka probudio iz takva sna. »Ali ga ne očekujem ja«, pomisli.
»To sam Bog zna. Jer mi se čini da me i on u zadnje vrijeme pro-
matra, kao i svi ostali, da vidi što sada namjeravam učiniti.«
Čvrsto, ali ne grubo dodirne spavača. Hightower zastade
usred hrkanja; pod pritiskom Bvronove ruke diže se sve onako
golem naglo. — Da? — reče. — Sto? Tko je to? Tko je to tu?
— Ja sam — odvrati Byron. — Byron, opet. Jeste li se
probudili?
— Jesam. Što...
— Da — odvrati Byron. — Ona veli da je vrijeme. Da je
nastupilo vrijeme.
— Ona?
— Recite mi gdje je svjetlo... Mrs Hines. Ona je kod nje-
Ja sam pošao po liječnika. No to bi se moglo otegnuti. Zato
uzmite moju mazgu. Mislim da do tamo možete jahati. Imate
li još onu svoju knjigu?
Kako se Hightower pomakao, krevet škripnu. — Knjigu?
Moju knjigu?
— Knjigu kojom ste se poslužili, kad se rodilo ono crnačko
dijete. Htio sam vas samo podsjetiti, u slučaju da biste je trebali
imati uza se. U slučaju, da se ne vratim s liječnikom na vrijeme.
Mazga je vani pred ulazom. Ona zna put. Ja ću pješice u grad da
nañem liječnika. Vratit ću se čim budem mogao. — Okrenuo
se i pošao sobom. Mogao je čuti, osjetiti Hightowera kako sjedi
na krevetu. Nasred sobe zaustavi se koliko je bilo potrebno da
nade obješenu svjetiljku i upali je. Kad se upalila, već je išao
prema vratima. Nije se osvrtao. Iza sebe začu Hightowerov
glas:
— Byrone! Byrone! — No nije se zaustavljao, niti mu je
rovono.
Zora je svitak. Byron je brzo koračao praznom ulicom is-
pod porazmještenih svjetiljaka, oko kojih su se još uvijek rojile
i zujale mušice. No dan je jačao; kad je došao na trg, pročelja
istočnih zgrada oštro su se isticala prema nebu. Razmišljao
je brzo. Nije se dogovorio ni s jednim liječnikom. I dok je
koračao pun pomiješanih osjećaja straha i gnjeva, kao kod
pravog mladog oca, proklinjao je sama sebe zbog onoga što je
sada smatrao grubom zločinačkom nemarnošću. Ipak to nije
bila ona prava zabrinutost mladog oca. Iza toga se krilo nešto
drugo, što je mogao raspoznati tek kasnije. Kao da negdje u
njegovu duhu, opsjednutom potrebom za žurbom, vreba nešto
sto će uskoro iskočiti i zgrabiti ga posvema svojim pandžama.
No on je mislio: »Moram se brzo odlučiti. Vele, da je dobro
primio ono crnačko dijete. No, sad je nešto drugo. Trebao sam
misliti na to prošlog tjedna i unaprijed potražiti liječnika, mjes-
t0 što sam čekao, pa ću sada, u zadnji čas, morati objašnjavati
trceći od kuće do kuće dok ne nañem takvoga koji će htjeti ići,
°ji će htjeti povjerovati lažima, što ću mu ih morati ispripo-
320
321
vijedati. Vrag me odnio, ako mi se sad ne čini da čovjek koji je
lagao toliko kao ja u zadnje vrijeme, ne bi mogao lako izmisliti
laž kakvoj bi svatko, muško ili žensko, povjerovao. No, izgleda,
kao da ne mogu. Čini mi se, da jednostavno nemam sposob-
nosti da izmislim dobru laž koja bi palila.« Išao je brzo, a koraci
su mu osamljeno i muklo odjekivali praznom ulicom. Već je
stvorio odluku a da nije bio ni svjestan toga. U njoj nije vidio
ništa ni smiješno ni protivurječno. Pala mu je prebrzo na pamet
i prejako se ukorijenila u njoj kad ju je shvatio, a i noge su joj se
već bile pokorile. Odvele su ga kući istoga onog liječnika koji
je bio zakasnio na porod onoga crnačkog djeteta, kad je ono
Hightower uredovao svojom britvom i knjigom.
I ovoga je puta liječnik zakasnio. Byron je morao čekati
na nj da se obuče. Bio je već postariji čovjek i čangrizav, pa se
ponešto ozlovoljio što su ga u taj sat probudili. Onda je morao
potražiti ključ od automobila koji je držao u maloj čeličnoj
kutiji, koje ključ opet nije mogao odmah naći, niti je htio do-
pustiti Bvronu da slomi bravu. I tako, kad napokon stigoše do
kolibe, istok se bio osuo svijetložutom bojom, pa se već dalo
naslutiti i skoro rañanje ljetnog sunca. I opet se dvojica ljudi,
sada već mnogo stariji, sretoše na vratima jednosobne kolibe,
i opet je amater prestigao profesionalca, jer kad je ulazio na
vrata, liječnik ču djetinji plač. Liječnik razdraženo pogleda
svećenika: — Pa, doktore — reče — žao mi je, što mi Byron
nije rekao da je već vas bio pozvao. Bio bih još ležao u krevetu.
— Ulazeći unutra, progura se mimo svećenika. — Čini mi se
da ste ovaj put bili bolje sreće, nego kad smo se ono posljednji
put savjetovali. Jedino što izgledate kao da vam je i samome
potreban liječnik. Ili vam treba šalica kave. — Hightower od-
govori nešto, no liječnik je prošao mimo nj ne zaustavivši se da
ga sasluša. Ude u sobu, u kojoj je na uskom vojničkom krevetu
ležala blijeda i iscrpljena mlada žena, koju nikada prije nije vi-
dio, a jedna je starica u grimiznoj haljini, koju takoñer nikada
nije vidio, držala na krilu dijete. Na drugom krevetu, u sjeni.
ležao je neki starac. Kad ga je liječnik primijetio, reče sam sebi
da starac izgleda kao mrtav — tako je duboko i mirno spavao.
No, liječnik nije odmah vidio starca. Prišao je starici, koja je
držala dijete. — Gle, gle — reče. — Mora da je Byron bio vrlo
uzbuñen. Nije mi uopće rekao, da će cijela porodica biti na
okupu, i djed i baka. — Starica ga pogleda, a on pomisli: »Iz-
gleda isto onako kao i on, premda sjedi. A čini se, kao da nema
dovoljno sposobnosti da shvati daje majka, a kamoli baka.«
— Da—reče žena. Nadvivši se nad dijete podigla je pogled
prema njemu. Onda vidje, da joj lice nije glupo, prazno. Vidje,
da je ono u isto vrijeme i mirno i strašno, kao da su užas i mir
odavno nestali s njega i kao da su opet u isto vrijeme oživjeli
na njemu. No najviše mu je palo u oči njezino držanje, koje je
ipak podsjećalo na stijenu i na zgurenu životinju. Pokazala je
glavom na čovjeka i liječnik po prvi put pogleda bolje na nj,
gdje leži i spava na drugom krevetu. A ona prošapće lukavo i
istovremeno nekako napeto s tragovima groze u glasu: — Pre-
varila sam ga. Rekla sam mu da ćete ovaj put ići na stražnja
vrata. Prevarila sam ga. No sad ste tu. Sad možete pogledati
Milly. Ja ću pripaziti na Joeya. — Onda sve to iščeznu. Dok
ju je promatrao iznenada iščeznu, nestade života, svake živosti
s njezina lica, koje sada izgledaše suviše mirno, pretupo da bi
ikada moglo izraziti tako što; nadvivši se nad djetetom, njezine
su ga oči sada ispitivale smućenim, neodreñenim, prestrašenim
pogledom, kao da se boji da joj ga kani oteti. Možda je njezi-
na kretnja probudila dijete: najednom je zaplakalo. Onda i
smućenosti nestade. Iščezla je lagano poput sjene; pogleda
dolje na dijete zamišljena, ukočena, smiješna lica. — Ovo je
Joey — reče. — Ovo je dječarac moje Milly.
I Byron, koji se nalazio pred vratima gdje se zaustavio kad
)e liječnik ulazio, začuo je taj plač i u njemu se odigra nešto
strašno. Mrs Hines ga je bila pozvala iz njegova šatora. U
njezinu je glasu bilo nešto takvo, da je u trku navlačio hlače
na se i projurio mimo Mrs Hines, koja se uopće nije svlačila, i
322
323
kroz vrata uletio u sobu. Tada ju je ugledao i zaustavio se kao
skamenjen. Mrs Hines mu je bila za petama i govorila mu
nešto; možda joj je odvratio, odgovorio. Sad, kako bilo da bilo,
osedlao je mazgu i već je jašio upropanj prema gradu, a još uvi-
jek mu se činilo da vidi nju i njezino lice, kako leži na krevetu
poduprijevši se rukama, i beznadnim očajem, plačući, gleda u
svoje tijelo pod pokrivačem. Gledao ju je cijelo vrijeme, dok je
budio Hightowera, cijelo vrijeme, dok je požurivao liječnika da
pode, dok je negdje u njemu nešto grabežljivo vrebalo i čekalo,
a misli mu tako brzo jurile da nije imao vremena razmišljati.
To je ono! Prebrze misli da bi mogao misliti, dok se skupa s
liječnikom nije vratio kolibi! A onda je pred samim vratima
kolibe gdje se bio zaustavio, začuo samo jednom dijete kako
plače, i u njemu se zbi nešto strašno.
Sada je shvatio što je ono s pandžama, što je vrebalo i čekalo
u njemu dok je prelazio preko pustoga trga tražeći liječnika,
s kojim se zbog svoje nemarnosti nije bio dogovorio. Sad mu
je postalo jasno, zašto se nije na vrijeme dogovorio s kojim
liječnikom. Zato, jer sve dok ga Mrs Hines nije nazvala nije vje-
rovao da će (ona) trebati, da bi mogao (mogla) trebati liječnika.
Kao da su mu prije tjedan dana oči prihvatile njezin trbuh, ali
kao da mu razbor nije u to vjerovao. »A ipak sam znao, vjero-
vao«, pomisli. »Morao sam znati, kad sam uradio sve ono što
sam uradio: trčkarao, lagao i dosañivao ljudima.« No, sad mu je
bilo jasno da nije vjerovao, dok nije prošao mimo Mrs Hines i
pogledao u kolibu. Kad je u snu prvi put začuo glas Mrs Hines,
znao je odmah što to znači, što se dogodilo; ustao je i navukao
na se žurbu, kao što se navlači kombinezon, svjestan zašto to
radi, svjestan da već pet noći to čeka. Pa ipak još uvijek nije vje-
rovao. Sada mu je jasno da je onda, kad je poletio prema kolibi
i pogledao unutra, očekivao da će je vidjeti kako sjedi, a možda
da će je sresti na vratima neizmijenjenu, spokojnu, kao da je se
ne tiče vrijeme. No kad se samo dotakao rukom vrata, čuo je
nešto što nikada prije nije bio čuo. Bilo je to otegnuto glasno
i
stenjanje, nekako dirljivo a odvratno u isti mah, te se činilo kao
da nešto govori jasno nečemu, i to jezikom za koji je on znao
da nije njegov, ni ikojeg drugog čovjeka. Onda je prošao mimo
Mrs Hines na vratima i ugledao je gdje leži na krevetu. Prije
je nikada nije vidio u krevetu, a mislio je, kad je, odnosno ako
je ikada vidi, da će biti zbunjena, oprezna, možda malko nas-
mijana i potpuno svjesna njegove prisutnosti. No, kad je ušao,
nije ga uopće ni pogledala. Činilo se, dapače, da uopće nije
primijetila da su se vrata otvorila, ili da se u sobi nalazi itko ili
išta osim nje i onoga čemu je govorila onim svojim zavijajućim
krikom, koji je nepoznat muškarcu. Bila je pokrivena do bra-
de, gornji dio tijela je nadigla nad ruke, a glavu objesila. Kosa
joj se rasplela, oči su joj izgledale kao dvije šupljine, a usta
beskrvna kao jastuci iza nje, i dok se činilo da tako preplašena
i iznenañena promatra nekom užasnutom nevjericom oblike
svoga tijela pod pokrivačem, ponovno je ispustila onaj glasni,
očajni, bolni krik. Mrs Hines se nadvila nad njom. Okrenula je
glavu, svoje drveno lice iznad grimiznih leda: — Hajde—reče.
— Hajde po liječnika. Počelo je.
Uopće se ne sjeća kako je došao do staje. No, našao se tu,
uhvatio mazgu, izvukao sedlo i osedlao je. Jurio je brzo, no
misli su sporo tekle. Sada je znao zašto. Znao je da su mu misli
proračunano tekle polagano i glatko, kao kad se ulje polagano
razlijeva po površini uzburkane vode. »Da sam onda znao«,
pomislio je. »Da sam onda znao. Da se bar onda to svršilo.«
Mislio je o tome mirno, zaprepašten od očaja i žalosti. »Da. Bio
bi' se okrenuo i odjašio drugim putem. Držim, da bi' odjašio za
sve vijekove vjekova preko svih granica do kojih dopire ljudsko
znanje i sjećanje.« Ali to nije učinio. Projurio je mimo kolibe
jašući upropanj, a misli su mu tekle glatko, uporno, a da još
nije znao zašto. »Kad bi' samo mogao proći i otići odavle prije
nego je ponovno čujem kako jauče«, pomisli. »Kad bi' samo
mogao proći prije nego je budem morao ponovno čuti.« To ga
Je uskoro iznijelo na cestu, po kojoj je žilava mala životinja ju-
324
325
rila brzo, a misli su mu tekle uporno i glatko kao ulje: »Najprije
ću k Hightoweru. Ostavit ću mu mazgu. Ne smijem zaboraviti
da ga podsjetim na liječničku knjigu. Ne smijem zaboraviti«,
govorilo je ulje, donijevši ga onamo, gdje je u trku skočio s
mazge i ušao u Hightowerovu kuću. Onda ga zahvatiše druge
misli: »To je sad gotovo«, i nastavi Čak ako i ne dobijem pravoga
liječnika To ga je dovelo i na trg, ali ga je tu izdalo; osjetio je
kako u njemu vreba ono nešto grabežljivo i pomisli Čak ako i
ne dobijem pravoga liječnika. Jer nikada nisam ni mislio da će
mi trebati. Nisam vjerovao To mu se vrtjelo mozgom i jurilo
u strmoglavom paradoksu zajedno s osjećajem žurbe, dok je
starom liječniku pomogao da pronañe ključ čelične kutije da
doñu do ključa za automobil. Napokon su ga našli, pa je neko
vrijeme osjećaj žurbe jurio rame uz rame s brzinom kojom su
žurili pustom cestom pod okriljem puste zore—pa je svu svoju
stvarnost, sav strah i užas prebacio na liječnika pokraj sebe, kao
što to već ljudi često rade. Kako bilo da bilo, to ga je dovelo
do kolibe, gdje su izišli iz automobila i približili se vratima iza
kojih je još uvijek gorjela svjetiljka: u tom je meñuvremenu
ulazio u posljednju raspuklinu mira, prije nego je pao udarac, a
onaj ga grabežljivac napao otraga. Tada je čuo plač djeteta. Sad
mu je postalo jasno. Zora se brzo razdanjivala. Onako malen,
neprimjetan da se na nj nikada ne bi obazreo nijedan čovjek ili
žena da ga dva puta pogleda, Byron je stajao nepomičan, kao
smrznut i polako se budio iz toga stanja. Sada je shvaćao da je
uvijek bilo nešto što mu je branilo da potpuno vjeruje, a da
gaje opet to vjerovanje sačuvalo. I stade razmišljati ozbiljnim,
trpkim iznenañenjem: Čini mi se kao da sve donde dok me Mrs
Hines nije pozvala, dok je nisam čuo i vidio nju i njezino lice i
shvatio da joj Byron Bunch nije nitko i ništa na ovome svijetu, dd
sve do tada nisam bio svjestan da ona nije djevica I pomisli kako
je to strašno, ali to još nije sve. Bilo je tu još i drugih stvari.
Nije spustio glave. Stajao je potpuno nepomičan u sve jačem
jutarnjem svjetlu, dok su mu misli mirno tekle I to me još čeka
kao što reče velečasni Hightotuer. Sad ću mu morati reći: Morat
ću kazati Lucasu Burchu To ga je iznenadilo. Bilo je to nešto
nalik na onaj strašni, neizlječivi očaj rane mladosti: Pa ja nisam
vjerovao sve do sada da se radi o njemu. Činilo mi se kao da smo
ja i ona i svi oni ljudi što sam ih morao umiješati u to, samo pusta
gomila riječi koja zapravo ne znači ništa, da zapravo to ni nismo
mi, dok je ono što smo zapravo mi sve to vrijeme živjelo dalje, ni
ne zapažajućipomanjkanje riječi. Da. Sve do sada nisam uopće
vjerovao da je posrijedi Lucas Burch. Daje ikada i postojao neki
Lucas Burch
— Sreća — reče Hightower — sreća. Samo ne znam, je
li me poslužila ili nije. — No liječnik je već ušao u kolibu.
Obazrijevši se unatrag, Hightower pogleda ljude oko kreveta i
čuje liječnikov veseli glas. Starica sjedi mirno, no dok je ovako
promatra učini mu se da se još maloprije borio s njom oko dje-
teta, da ga u svom nijemom i žestokom strahu ne spusti na pod.
No njezin se nijemi strah nije ništa ublažio kad je dijete, koje su
gotovo izvukli iz majčina tijela, digla uvis i čučeći onako teška,
medvjeñeg tijela, buljila u starca, koji je spavao na drugom
krevetu. Starac je spavao i kad je Hightovver stigao. Kad je ušao
u sobu, činilo se kao da uopće ne diše, a na stolcu kraj kreveta
sjedila je zgurena starica. Bila je nalik na kamen, koji će se sad
na srušiti u ponor, te je Hightower smjesta pomislio Već gaje
ubila. Ovoga je puta poduzela unaprijed sve mjere opreza Onda
se bacio na posao; starica je bila uza nj, a daje nije ni primijetio
dok nije zgrabila dijete, koje još nije disalo, i digla ga uvis, i
zagledala se s pogledom tigrice u starca, što je spavao na dru-
gom krevetu. Nato je dijete stalo disati i zaplakalo, a žena mu
je odgovorila divlje i pobjednički u nekom, čini se, potpuno
nepoznatom jeziku. Lice joj je izgledalo gotovo luñački, dok
se on borio s njom i uzeo joj dijete prije nego ga je ispustila.
Vidite — rekao joj je. — Pogledajte! Miran je. Ovaj put ga
ne kani oteti. — Starica je još uvijek buljila u nj tupo, zvjerski,
326
327
kao da ne razumije engleski. No ona žestina, onaj pobjedonos-
ni izraz nestao joj je s lica: promuklo je zajecala, pokušavši mu
oteti dijete. — Pažljivo, sada — rekao joj je. — Hoćete li biti
pažljivi? — Ona kimne glavom i jecajući pruži nespretno, ali
oprezno ruke prema djetetu. No ruke joj bijahu čvrste, pa joj
je dopustio da ga uzme. I tako sjedi sada s djetetom na krilu,
dok liječnik, koji je stigao prekasno, stoji uz krevet i govori
jakim, razdražljivim glasom i radi nešto rukama. Hightower
se okrene i iziñe, spuštajući se staračkim oprezom slomljenim
stepenicama na zemlju, kao da u svom mlohavom trbuhu nosi
nešto zlokobno, nešto vrlo opasno, kao dinamit.
Već se razdanilo; jutro je: sunce je izišlo. Zastavši ogleda se
oko sebe i zovne: — Bvrone! — No odgovora nema. Onda
opazi da nema ni mazge, koju je bio privezao o stup u obližnjoj
ogradi. Uzdahne. »Hm«, pomisli: »I tako sam stigao do vrhun-
ca Bvronove drskosti i moram pješačiti dvije milje do svoje
kuće. To nije dostojno Bvrona, no ne treba se ljutiti zbog toga.
Često ni naša djela nisu dostojna nas. A ni mi naših djela.«
Polako se vraćao kući — mršav čovjek, obješena trbuha u
nečistom panama-šeširu i noćnoj košulji, koje je skutove utis-
nuo u crne hlače. »Srećom sam imao vremena obuti cipele«
pomisli. »Umoran sam« razmišlja zlovoljno. »Umoran sam i
neću moći zaspati.« Mislio je o tome razdraženo, umorno u
ritmu svojih koraka, kad je zaokrenuo prema ulazu. Sunce je
već visoko, grad se probudio; osjeća tu i tamo miris doručka.
»Kad mi već nije ostavio mazge«, razmišlja, »najmanje što je
trebao učiniti jest da barem odjaši preda mnom i naloži mjesto
mene vatru u štednjaku. Kad već smatra da je za moj tek dobro
da prije doručka prošećem dvije milje.«
Ulazi u kuhinju i polagano, nespretno pali vatru u štednjaku
— upravo onako nespretno, kao prije dvadeset i pet godina,
kad je to prvi put pokušao — i pristavi kavu. »Onda ću u kre-
vet«, misli dalje. »Ali znam da neću zaspati.« No primijeti da
mu misli zvuče svadljivo, kao mirno gunñanje svadljive žene,
koja ni samu sebe ne sluša; onda ustanovi da priprema svoj
obični krepki doručak, pa stade kao ukopan i mljasne jezikom,
kao da je nečim nezadovoljan. »Trebao bih se gore osjećati,
nego što se osjećam«, pomisli. No, morao je priznati da se ne
osjeća. I dok tako visok i nezgrapan stoji sam u svojoj praznoj,
neurednoj kuhinji, držeći u rukama željeznu tavu u kojoj su
se nalazili smrznuti ostaci stare, jučerašnje masti, zahvati ga
neki žar, val, talas nečega gotovo topla, gotovo pobjedonosna.
»Pokazao sam im«, pomisli. »Život se još uvijek obnavlja kod
starca dok oni stižu prekasno. Došli su na njegove ostatke, kao
što bi rekao Byron.« No, to je tek taština i jalov ponos. Ipak
se sve slabiji, sve manji žar ne obazire na to, nepristupačan je
prijekoru. I misli: »Pa što onda? Pa što onda ako osjećam ponos
i pobjedu? Sto onda?« No toplina, žar, očevidno se ne obazire
na to poticanje, niti ne osjeća potrebu za tim, a niti je savladava
stvarnost naranče, jaja ili prepečenca. Pogledavši na zamazano
i prazno posude na stolu, reče glasno: — Neću ga, duše mi,
ni oprati. — Ali ne pode ni u spavaonicu da pokuša zaspati.
Priñe k vratima i pogleda unutra pun žara, odlučnosti i ponosa
i pomisli: »Da sam ženska. Evo što bi ženska učinila: vratila bi
se u krevet odmoriti se.« Ode u radnu sobu. I on, koji dvadeset
i pet godina u vremenu izmeñu ustajanja i lijeganja nije nikada
ništa radio, kreće se sada kao čovjek, s odreñenom nakanom.
Ovoga puta ne izabere Tennvsona: ovoga je puta izabrao hranu
kakva dolikuje muškarcu. To je Henrik IV, s kojim se vraća u
dvorište iza kuće i liježe u uvaljenu počivaljku ispod murve,
zavalivši se teško, duboko u nju. »Ali neću moći zaspati«, misli
»jer će uskoro doći Byron probuditi me. No gotovo mi nije ni
žao da me probudi, samo da vidim što je još mogao izmisliti da
mi naprti na vrat.«
Uskoro zaspe i gotovo odmah zahrče. Tko god bi se zaus-
tavio i pogledao u stolac, vidio bi ispod dvaju odsjeva neba u
naočalima, nevino, mirno i staloženo lice. No nitko nije došao,
iako mu se šest sati kasnije, kad se probudio, učinilo da ga je
328
329
netko nazvao. Sjede naglo, da je pod njim zaškripilo. — Da?
— reče. — Da. Što je to? — No nikoga nema, premda se Hig-
htovver onim sigurnim i čvrstim izrazom lica još neko vrijeme
ogleda oko sebe, kao da sluša i čeka. Ni žar ga još nije napustio.
»Premda sam očekivao da će me u snu proći«, misli, sjetivši se
najednom: »Ne. Nisam očekivao. Zapravo sam se bojao, /tako
sam se i ja predao«, razmišlja tiho, mirno. Stade trljati ruke,
najprije polagano, kao da se pomalo osjeća krivim. »I ja sam
se predao. I dopustit ću sebi to. Da. Možda je i to prepušteno
meni. Pa ću zato i dopustiti sebi to.« Onda reče u sebi, pomisli
Ono dijete koje sam primio. Nemam imenjaka. No znadem ih
otprije, kojima je zahvalna majka dala ime po liječniku koji ih je
primio. No, tu je i Byron. Byron će, naravno, imati prednost preda
mnom. Morat će još koje imati i sjeti se mladog zdravog tijela iz
kojeg je čak i za vrijeme poroñajnih muka sjajilo nešto mirno
i neustrašivo. Još koje. Još mnogo njih. To joj je život, sudbina.
Dobra joj se rasa mirno pokorava i napučuje zemlju; iz ovakvih
zdravih bedara rada se bez žurbe i nereda mati i kći. No iduće će
potjecati odByrona. Jadni čovjek! Premda sam zbog njega morao
pješice kući
Ulazi u kuću. Brije se, svlači noćnu košulju i oblači onu
koju je nosio jučer, zatim stavlja na se ovratnik, kravatu od ba-
tista i panama-šešir. Do kolibe mu treba manje vremena nego
kad se od nje vraćao kući, iako sada ide šumom, kuda je put
teži. »Morat ću ovako češće«, pomisli, osjećajući kroz lišće sun-
ce, vrućinu i udišući divlji i bujni miris zemlje, šume i glasne
tišine. »Nisam se ni smio udučiti ove navike. No, možda mi se
obje povrate, iako to nije isto što i molitva.«
Iz šume izlazi na drugi kraj pašnjaka, iza kolibe. Iza kolibe
ugleda hrpu drveća, u kojoj je stajala izgorjela kuća, iako oda-
vde ne može vidjeti izgorjele ostatke i nijemi pepeo nekadašnjih
dasaka i greda. »Jadna žena«, pomisli. »Jadna, jalova žena. Da
je živjela barem još tjedan dana da vidi sreću što se vratila na
ovo mjesto. Da vidi sreću i život što su se vratili na ovo jalovo
pusto zemljište.« I učini mu se da vidi i osjeća oko sebe prikaze
bogatih polja i bujna plodna života crnačkih nastambi, nježne
I povike, prisutnost plodnih žena, brojne gole djece u prašini
I pred vratima i veliku kuću kako ponovno odjekuje glasovima
triju pokoljenja. Stiže do kolibe. Ne kuca; i dok mu ruka već
otvara vrata, viče snažnim glasom, da gotovo sve odjekuje:
— Smije li liječnik unutra?
U kolibi nema nikoga osim majke i djeteta. Majka leži
podbočena na krevetu, a dijete joj na prsima. U času kad Hig-
( htower ulazi, ona povlači pokrivač preko golih prsa i budno,
ali bez straha, gleda u vrata, a na licu joj poigrava vedar i topao
izraz, kao da će se sad osmjehnuti. On vidje, kako tog izraza
nestaje. — Mislila sam... — reče Lena.
— Sto ste mislili, tko je? — upita Hightower gromko. Pri-
lazi krevetu i gleda odozgo na nju i sitno, suho crvenkasto lice
djeteta koje izgleda kao da nema tijela, i tako visi na njezinim
prsima, spavajući bez prestanka. Ona, čedna i mirna, ponovno
još više povuče pokrivač, dok nad njom stoji mršav, trbušast
ćelavac, čije lice sjaji nježnim, radosnim, pobjedonosnim izra-
zom. Oborenih očiju gleda u dijete.
— Čini se, kao da se jednostavno ne može zasititi. Pomislim
daje opet zaspalo pa ga spustim dolje, a ono onda zaplače pa ga
moram ponovno uzeti.
— Ne biste smjeli ostajati sami — reče Hightower
ogledavajući se po sobi. — Gdje je...
— I ona je otišla. U grad. Nije mi rekla, no samo je onamo
mogla otići. Stari je izmakao iz kuće, a čim se ona probudila,
pitala me je gdje je, a ja sam joj rekla da je izašao, pa je otišla
za njim.
— U grad? Izmakao? — Onda doda mirno: — Oh — a lice
mu se uozbilji.
— Cijeli je dan pazila na nj. A on na nju. To mogu
posvjedočiti. On se pretvarao da spava. Ona je pomislila da
zbilja spava. I tako je iza ručka klonula. Prošle noći uopće nije
330
331
odahnula, pa je poslije ručka sjela na stolac i zadrijemala. A
on je pazio na nju, digao se oprezno sa drugog kreveta i stao
migati i kreveljiti lice prema meni. Onda je pošao prema vrati-
ma i namigivajući i škiljeći neprestano prema meni, išuljao se
van. A ja nisam ni pokušavala zaustaviti ga, niti nju probuditi.
— Gledajući u Hightowera ozbiljnim, razrogačenim očima,
nastavi: — Bojala sam se. On čudno govori. I kako je samo
gledao u me! Kao da sve ono miganje i kreveljenje nije bilo samo
upozorenje da je ne probudim, nego kao da mi je htio reći što
me čeka, ako to učinim. I preplašila sam se: I tako sam ležala
tu s djetetom, a uskoro se i ona trgla iz sna. Tada sam shvatila
da uopće nije bila ni namjeravala zaspati. Činilo se kao da je još
u snu poletjela prema krevetu gdje je ležao i opipala ga, kao da
ne vjeruje da je otišao. Jer je stajala ondje, uz krevet, i prebirala
po pokrivaču, kao da je mislila da se je možda sakrio negdje u
pokrivaču. Onda me je jednom pogledala. Nije mi, doduše,
namigivala niti se cerila, ali bi mi gotovo bilo draže da jest. I
upitala me, i ja sam joj rekla, a ona onda nataknu svoj šešir i
ode. — Lena gleda Hightovvera. — Drago mi je, što je otišla.
Mislim da nakon svega onoga, što je učinila za me, ne bi' smjela
tako govoriti. Ali...
Hightower stoji nad krevetom. Čini se kao da je ne vidi.
Lice mu je vrlo ozbiljno, gotovo takvo kao da se deset godina
postaralo otkako tu stoji. Ili možda njegovo lice sada izgleda
onako kakvo treba biti, a da se onda kad je ušao u sobu činio
sam sebi strancem. — U grad — reče. Onda mu se oči trgoše,
opet vide. — Hm. Tu se sada ne da ništa pomoći — reče.
— Osim toga, ljudi u gradu, oni razboriti... bit će ih nešto.. •
Zašto ste se obradovali, kad je otišla?
Lena obori oči. Rukom miče oko djetetove glave, ali je ne
dodiruje: to je nagonski, suvišan pokret, kojega očevidno nije
svjesna. — Ljubazna je. I više nego ljubazna. Držala je dijete da
se ja mogu odmarati. Cijelo ga je vrijeme držala, sjedeći tamo
na onom stolcu... Oprostite mi. Još vam nisam ni ponudila da
sjednete. — Promatra ga kako povlači stolac prema krevetu i
sjeda na nj. — Sjedila je ondje otkuda ga je mogla promatrati
na krevetu gdje se pretvarao da spava. — Pogleda Hightowera;
oči joj ispituju oprezno. — Stalno ga zove Joey. A ne zove se
, Joey. A ona ga stalno zove... — Promatra Hightovvera. Sada
\ su joj oči zbunjene, nesigurne, sumnjičave. — I stalno govori
\ o... Nešto kao da je pomiješala. A i meni se pokatkada stane
I miješati dok je slušam, moram slušati... — Oči i riječi joj tu-
i maraju, tapaju.
— Pomiješala?
— Stalno govori o njemu kao da mu je otac onaj... onaj u
zatvoru, onaj Mr Christmas. Stalno govori o tome, pa se onda
f i meni stane miješati i pomislim da mu je otac onaj Mr... Mr
Christmas... — Motni ga; čini se, kao da se nekako strahovito
napinje. — No, ja znam da nije tako. Znam da je to ludo. To je
zato što ona to stalno ponavlja i ponavlja, a ja još nisam dovol-
jno jaka, pa se i meni stane miješati. No bojim se...
— Čega?
— Ne bi' htjela da mi se miješa. I bojim se da mi ona ne učini
da mi se zauvijek pomiješa, kao što kažu ono da ti se kad gledaš u
križ može dogoditi da više ne možeš povratiti oči... — Prestade
gledati u nj. Ne miče se. Osjeća kako sada on motri nju.
— Velite da djetetu nije ime Joe. Kako mu je ime?
Još časak-dva ne gleda u Hightovvera. Onda podiže oči i reče
nekako prebrzo, prenaglo: —Još mu nisam dala ime.
No, Hightovver zna zašto. Čini mu se kao daje tek sada prvi
put vidi otkako je ušao u kolibu. Sada prvi put primjećuje da je
malo prije počešljala i osvježila lice, i pod plahtom ugleda napo
sakriven češalj i komad razbijena zrcala, koje je onamo zatakla
u brzini kad je on ulazio. — Očekivali ste nekoga, kad sam ja
ušao. I to ne mene. Koga ste očekivali?
Lena ne odvrati pogled. Lice joj nije ni nevino, niti se pre-
ftavlja. Nije ni spokojno, ni vedro. — Očekivala?
-— Jeste li očekivali Byrona Buncha? — Ona još uvijek ne
332
333
skida pogleda s njega. Hightowerovo je lice ozbiljno, čvrsto,
ugodno. Pa ipak na njemu čita onu nemilosrdnost, koju je
vidjela na licu nekolicine dobrih ljudi, većinom muškaraca,
koje je poznavala. On se nagne naprijed i položi svoju ruku na
njezinu, ondje gdje pridržava dijete. — Byron je dobar čovjek
— reče joj.
— Mislim da znam to bolje nego itko. Bolje od većine
ljudi.
— A i vi ste dobra žena. Bit ćete. Ne mislim... — doda
brzo. Onda zastane. — Nisam mislio.
— Čini mi se da znam — odvrati Lena.
— Ne. Ne to. Ne radi se o tome. To još ne znači ništa. Sve
ovisi o tome, kako ćete kasnije. Sa samom sobom. I s drugima.
— Pogleda je; ona ne svrnu očiju. — Pustite ga da ode. Ne daj-
te mu da ostane uz vas. — Gledaju jedno u drugo. — Otjerajte
ga od sebe, kćerko. Vi ste vjerojatno dvaput mladi od njega.
Ali ste već živjeli dvaput više od njega. Nikada vas više neće
stići, dostići vas, jer je izgubio previše vremena. I to njegovo
izgubljeno vrijeme ne da se popraviti, kao ni vaše proživljeno.
On se više ne može povratiti i preživjeti ga, kao što se ni vi ne
možete povratiti i ne preživjeti ga. Imate i dječaka, koji nije nje-
gov, sa drugim čovjekom. Unijet ćete silom u njegov život dva
muškarca, a samo treći dio žene; a ako se već ono izgubljeno
vrijeme od trideset i pet godina, koje je proživio, narušava, ako
mora biti narušeno, onda je u najmanju ruku zaslužio da to ne
bude u prisustvu dvojice svjedoka. Otjerajte ga od sebe.
— To ne ovisi o meni. On je slobodan čovjek. Recite to
njemu. Ja nisam nijednom pokušala zadržati ga uza se.
— Pa to je ono! Kad biste ga pokušali zadržati, vjerojatno ga
ne biste mogli. To je ono! Da ste znali, kako se to radi! No da
ste to znali, ne biste bili ovdje, u ovom krevetu, s tim djetetom
na prsima. I nećete ga otjerati? Nećete mu reći?
— Ne mogu reći više nego što sam rekla. A prije pet sam
mu dana rekla »Ne.«
— Ne?
— Rekao mi je, da poñem za nj. Da ne čekamo. I ja sam
mu rekla: »Ne.«
— A biste li i sada rekli »Ne«?
Lena ga pogleda čvrsto: — Da. I sada bi' rekla.
Hightower uzdahne, onako golem, nezgrapan; lice mu je
I ponovno mlohavo, izmučeno. — Vjerujem vam. I nastavit
I ćete govoriti tako, sve dok ne vidite... — Ponovno je pogleda,
* a pogled mu je opet ozbiljan, oštar. — Gdje je sada Byron?
Lena ga pogleda. Malo kasnije reče mirno: — Ne znam.
— Gleda u nj; najednom joj lice posta prazno, kao da je ono
nešto što mu je davalo čvrstinu i snagu počelo hlapiti s njega.
Sad u njemu više nema ništa pretvaranja, budnosti ni opreza.
— Vratio se jutros oko deset sati. Nije ulazio unutra. Prišao
je vratima, tu je stao i gledao u me. Kako ga nisam vidjela od
sinoć, a ni on nije još bio vidio dijete, rekla sam mu: »Doñite
i pogledajte ga«, a on me je samo gledao i ostavši kod vrata
odgovorio: »Došao sam vas upitati kad ga želite vidjeti?« a ja
rekoh: »Koga?« a on odgovori: »Možda će poslati s njim koje-
ga policajca, no mislim da ću moći uvjeriti Kennedvja da ga
pusti«, a ja upitah: »Koga to?« a on reče: »Lucasa Burcha«, a ja
rekoh: »Da«, a on će na to: »Večeras? Odgovara li vam?« a ja
rekoh: »Da«, i onda je otišao. Stajao je tako ondje i onda otišao.
— Dok je Hightower promatra očajem svih muškaraca pred
ženskim suzama, Lena stade plakati. Sjedi uspravno s djetetom
na prsima i plače, ali ne glasno, oštro, nego strpljivo, beznadno,
tiho, ne krijući lica. —A vi me mučite s tim, jesam li mu rekla
»Ne«, a već sam rekla »Ne«, a vi me mučite i mučite, a on je već
otišao. Nikada ga više neću vidjeti. — I dok Hightower sjedi
uza nju, Lena konačno obori glavu, a on se diže, stade poviše
nje i položi ruku na njezinu oborenu glavu i misli Hvala Bogu,
Božepomozi. Hvala Bogu, Božepomozi.
Našao je staru Christmasovu stazu što je vodila šumom do
334
335
pilane. Nije znao za nju, no kad je otkrio u kom pravcu teče,
učini mu se to, u njegovom pobjedonosnom raspoloženju,
dobrim predznakom. Vjerovao joj je, no htio je potvrditi te
obavijesti zbog prostog osjećaja što će ga osjetiti kad ih po-
novno čuje. Bila su točno četiri sata kad je stigao na pilanu.
Raspitkivao se u uredu.
— Bunch? — reče knjigovoña. — Ovdje ga više nećete
naći. Jutros je otišao.
— Znam, znam — odvrati Hightower.
— Sedam je godina radio kod nas, pa i subotom popodne.
I onda, jutros uñe i reče da odlazi. Bez razloga. No takvi su već
tihillbilli.25
— Da, da—odvrati Hightower. — Ipak je to krasan svijet.
Krasni ljudi i žene.
Iziñe iz ureda. Cesta što vodi u grad prolazi mimo šupe u
kojoj je Byron radio. Hightower poznapredradnikaMoonevja.
— Čujem da Byron Bunch nije više kod vas — reče zaustavivši
se kod njega.
— Ne — odgovori Moonev. — Otišao je jutros. — No,
Hightower više ne sluša; ljudi u radnim kombinezonima pro-
matraju otrcanu, čudnu, ne baš poznatu figuru koja nekim
radosnim zanimanjem promatra zidove, daske i tajanstvene
strojeve, prirodu i svrhu kojih ne bi mogao razumjeti ni
naučiti. — Ako ga želite vidjeti — reče Moonev — držim da
ćete ga naći u gradu, na sudu.
— Na sudu?
— Da, gospodine. Danas zasjeda velika porota. Izvanredno
zasjedanje. Pretresat će stvar onoga ubojice.
— Da, da — reče Hightower. — Dakle, otišao je. Da.
Krasan mladić. Zbogom, zbogom, gospodo. Zbogom vam.
— Ode, a ljudi u kombinezonima gledaju neko vrijeme za
njim. Ruke je zabacio na leña. I korača tako razmišljajući mir-
25- Hillbilly — podrugljiv naziv za stanovnike brdovitih krajeva južnih predjela
SAD-a. — P?ev-
336
i no, polagano, tužno: »Jadan čovjek. Jadnik. Nitko nema, ni ne
1 može imati prava oduzeti nekome život, a najmanje službenik,
zakleti sluga svoga bližnjega. Kad se to javno sankcionira u
ličnosti izabranog službenika, koji je svjestan da mu njegova
žrtva — pa nazvali je vi kako vam drago — nije ništa skrivila,
kako možemo onda očekivati da se suzdrži pojedinac, koji
vjeruje da mu je njegova žrtva skrivila nešto?« I ide tako; već je
u svojoj ulici. Uskoro ugleda svoju ogradu i natpis na ploči, a
zatim kuću iza bujnog kolovoskog zelenila. »Otišao je, dakle, a
nije došao ni pozdraviti se sa mnom. Nakon svega onoga, što
je učinio za me. Nakon svega, što mi je dao. Da, što mi je dao
i povratio. Čini mi se, da mi je to i bilo namijenjeno. I to će
biti sve.«
No, nije sve. Još ga je nešto čekalo.
337
18
Kad je Byron stigao u grad, ustanovio je kako neće moći
vidjeti šerifa do podne, jer će cijelo jutro biti zauzet kod velike
porote. — Morat ćete pričekati — rekli su mu.
— Da — odvratio je Byron. — Znam što ću.
— Što znate, što ćete? — No, Byron nije odgovorio. Otišao
je iz šerifova ureda i stao pod arkade, koje su gledale na južnu
stranu trga. S uske, popločene terase dizahu se nadvijene kolone,
koje je vrijeme oštetilo, a pokoljenja ljudi isprljali ispljuvcima
duhana. Ispod njih su se (uz neke mlade grañane, što su tu i tamo
nepomično stajali ili razgovarali napo usta jedan s drugim, od
kojih je Byron neke poznavao kao namještenike, mlade advokate
ili trgovce, a koji su svi imali neki službeni izgled, kao presvučeni
policajci kojima baš nije mnogo stalo do toga hoću li ih svijet
prepoznati) šetkali ovamo-onamo seljaci u radnim kombinezo-
nima vrlo slični redovnicima u samostanu, razgovarali mirno
medu sobom o novcu i žetvi i od časa do časa pogledavali mirno
u strop, gdje se, iza zaključanih vrata, spremala velika porota da
oduzme život čovjeku, kojega je malo njih ikada i vidjelo da bi
ga mogli poznati, i to zato što je oduzeo život ženi, koju je još
manje njih poznavalo i ikada je moglo vidjeti. Kola i zaprašeni
automobili, u kojima su se dovezli u grad, nalazili su se poredani
oko trga, a po ulicama i trgovima motale su im se u gomilama,
339
polagano i besciljno, kao stoka ili oblaci, žene i kćerke, koje su
zajedno s njima doputovale u grad. Byron — malen čovječuljak,
koji je sedam godina živio u gradu, a kojega je uza sve to, bilo po
imenu ili viñenju, poznavalo manje farmera nego ubojicu ili ubi-
jenu — stajao je ondje duže vrijeme ne naslonivši se ni na što.
Byron nije bio svjestan toga. Sada mu je bilo svejedno, pre-
mda bi se prije tjedan dana bio drukčije osjećao. Tada nizašto
ne bi bio stao ovdje, gdje ga svaki čovjek može vidjeti i možda
prepoznati: Byron Bunch, koji je oplijevio tuñu žetvu bez napolice.
Čovjek, koji je preuzeo brigu o tuñoj kurvi, dok je taj trčao da zaradi
tisuću dolara. A sve to zabadava. Byron Bunch, koji je branio njezin
dobar glas, dok su ga se ona i čovjek kojemu gaje dala odricali; koji je
poduzeo sve da se kopile drugog čovjeka rodi lijepo i mirno na njegov
trošak, a za nagrañuje imao pravo jednom čuti plač djeteta. A za sve
to skupa nije dobio ništa, osim što joj je smio dovesti toga čovjeka, čim
je ovaj dobio tisuću dolara, te joj više Byron Bunch nije bio potreban.
Byron Bunch »A sad mogu otići«, pomisli Byron. Stade dublje di-
sati. Osjećao je, kako duboko diše, kao da mu se pluća svaki put
boje da kod idućeg udisaja neće biti u stanju dovoljno se raširiti,
pa će se dogoditi nešto strašno, i da cijelo to vrijeme promatra
svoje disanje, svoja prsa, i uopće ne vidi nikakva gibanja, kao
što se kod dinamita iz početka vanjski oblik ništa ne mijenja,
iako se sve sprema za ono sada, Sada, SADA; osjećao je da ljudi,
što prolaze mimo njega i gledaju u nj, ne mogu vidjeti nikakve
promjene: čovječuljak kojega nitko neće dva puta pogledati i za
kojega ne biste nikada ni pomislili daje učinio ono što je učinio,
i da osjeća ono što osjeća, a koji je bio čvrsto uvjeren da mu se
tamo na pilani, dok subotom popodne radi onako sam, ne može
ništa loše dogoditi.
Šetao je izmeñu ljudi. »Morat ću nekamo otići«, pomisli.
Koračao je u ritmu toga: »Morat ću nekamo otići.« To ga je vodi-
lo. Ponavljajući neprekidno to, stigao je do svoga stana. Njegova
je soba gledala na ulicu. Okrenuo se od nje još prije nego je bio
svjestan daje počeo gledati prema njoj. »Mogao bi' opaziti koga,
kako čita ili puši na prozoru«, sjeti se. Ude u hodnik. Nakon
blistavog prijepodneva, isprva nije ništa vidio. Osjetio je vonj
mokrog linoleuma, sapuna. »Još uvijek je ponedjeljak«, sjeti se.
»Bio sam zaboravio. Možda je to idući ponedjeljak. Čini se da bi
tako i moglo biti.« Nikoga nije zvao. Malo kasnije bolje je vidio.
Čuo je neko brisanje u dnu hodnika ili možda kuhinje. Onda
opazi u pravokutniku svjetla, što se ukazalo na stražnjim vratima,
glavu Mrs Beard kako izviruje van, pa pun obris njezina tijela
kako ide hodnikom.
— Gle — reče Mrs Beard — to je gospodin Byron Bunch.
Gospodin Byron Bunch.
— Da, gospodo — odvrati joj i pomisli: »Samo ovakva de-
bela žena, koja se nikada nije bavila težim problemima od vedra
za pomivanje, može izdržati, a da ne... « Ponovno se nije mogao
sjetiti riječi, koju bi Hightower znao i mogao upotrijebiti, a da
ne mora ni razmišljati. »Kao da ne samo da ne mogu učiniti ništa
da njega ne umiješam u to, nego kao da ne mogu ni misliti bez
njegove pomoći...« — Da, gospodo—reče. I ostade ondje, nes-
posoban joj reći da se došao pozdraviti. »Možda nisam«, pomisli.
»Čini mi se, kad čovjek proživi sedam godina u jednoj sobi da se
ne može u jednom danu iseliti. No, držim da je to neće nimalo
smetati da iznajmi sobu...« — Mislim da sam vam dužan još
nešto za stanarinu — reče joj.
Ona ga pogleda: tvrda, bezbrižna, ali ne neugodna lica.
— Stanarinu za što? — upita. — Mislila sam da ste se smjestili.
Da ste odlučili ljetovati pod šatorom. — Pogleda ga ponovno.
Ondamu prizna. Učinila je to ugodno, oprezno, pažljivo. —Već
sam ubrala najamninu za sobu.
— O — odgovori Byron. — Da. Znam. Da. — Pogleda
mirno po očišćenom stubištu obloženom linoleumom, što su ga
njegove vlastite noge ostrugale. Kad je prije tri godine postavljen
nov linoleum, on se prvi od svih stanara popeo njime. — O
— reče. — Hm, mislim da će biti najbolje da...
I na to je spremno, ali ne neugodno odgovorila. — I o tom
340
341
sam vodila računa. Sve sam vaše spremila u vaš kovčeg. Otraga je
u mojoj sobi. Možda ipak želite gore sami vidjeti?
— Ne. Držim da ste sve... Pa, držim da...
Promatrala ga je. — Vi, muškarci—reče mu. — Nije nikak-
vo čudo, što ženske izgube strpljenje s vama. Vi ni sami ne znate
granica svojim davolijama, iako bi sve skupa stale na pribadaču.
Čini mi se da vam poneka žena ne priskoči u pomoć, da bi vas
sve skupa, još prije desete godine, uz dreku i viku, odvukli na
nebesa.
— Držim da nemate nikakvih razloga kazati išta protiv nje
— reče Byron.
— Ne, nemam. I ne treba mi ih. Ni druge ih žene ne
trebaju, koje će imati što reći. Ne kažem da žene ne brbljaju
najviše. No kad biste vi imali više od običnog muškog mozga
u glavi, znali biste da žene, kad govore, ne misle ništa. Samo
muškarci shvaćaju ozbiljno govorkanja. Nema žene koja bi
naročito loše mislila o vama i njoj. Jer nema nijedne ženske
koja ne bi znala da ona, bez obzira na dijete, nije imala
nikakva razloga da petlja s vama. Ili s bilo kojim drugim
muškarcem. Nije ni imala nikakve potrebe. Niste li joj vi i
onaj pop i svi drugi ljudi, koji su nešto znali o njoj, učinili
sve što je samo mogla poželjeti? Zašto se onda ne bi ponašala
kako spada? Recite!
— Da — odvrati Byron. Više nije gledao u nju. — Ja sam
došao samo...
I na to je odgovorila, prije nego je dovršio. — Držim da ćete
brzo otići od nas. — Promatrala ga je. — Sto su jutros zaključili
na sudu?
— Ne znam. Još nisu gotovi.
— Znala sam to. Prorajtat će što god više mogu vremena i
novca i zadati što više briga da riješe tu stvar, koju bi žene još u
subotu na večer bile riješile za deset minuta. Jer je bio takva buda-
la! Ne kažem da će Jefferson žaliti za njim. Da ne može bez njega!
No, biti toliko lud pa vjerovati da će čovjeku išta više koristiti
342
što ubije žensku nego ženskoj da ubije muškarca... Držim da će
sada pustiti onoga...
— Pa da. I ja se nadam.
—A neko su vrijeme mislili da mu je on pomogao. I tako će
mu dati onih tisuću dolara da pokažu kako nemaju ništa protiv
njega. I onda se mogu vjenčati. Tako i treba, je 1' de?
— Pa da. — Osjećao je kako ga promatra, ali ne neugodno.
— I tako držim da ćete otići od nas. Čini mi se da nekako
osjećate, kao da više nemate što tražiti u Jeffersonu, je F de?
— Pa tako nešto. Držim da ću odseliti nekamo.
— Da, Jefferson je dobar gradić. Ali opet nije tako dobar
da slobodan čovjek, kao vi, ne bi u drugom gradu našao više
ñavolaja i neprilika da ga zabave... Ako 'oćete možete svoj
kovčeg ostaviti ovdje dok ne krenete.
Byron je čekao do podneva i još dulje. Čekao je dok nije bio
uvjeren da je šerif objedovao. Onda ode k šerifovoj kući. Nije
htio ulaziti unutra. Čekao je kod vrata, dok nije izišao šerif— de-
beo čovjek sitnih, pametnih očiju, sličnih dvama komadićima
tinjca utisnuta u tusto, mirno lice. Pošli su na stranu, pod sjenu
drveća u dvorištu. Tu nije bilo nikakvih klupa; no nisu ni čučnuli
na pete, što bi inače (obojica potjecahu sa sela) uvijek učinili.
Šerif je mirno saslušao tihoga čovječuljka, koji se sedam godina
cijelom gradu pričinjao kao mala zagonetka, a koji je već sedam
dana pobuñivao gotovo javnu sablazan i izazov.
— Razumijem — rekao je šerif. — Vi smatrate da je došlo
vrijeme kad se trebaju vjenčati.
— Ne znam. To je njegova i njezina stvar. Držim da bi ipak
bilo dobro da ga se odvede onamo i da je vidi. Držim da je
sada došlo vrijeme za to. Možete poslati s njime jednoga svog
pomoćnika. Rekao sam joj da će večeras doći onamo. Njihova je
stvar što će nakon toga uraditi. Ne moja.
— Pa da—odvrati šerif. — Nije naša. — Promatrao je Byro-
s profila. —A što vi kažete, Byrone, sada?
— Ne znam. — Noge je polagano povlačio zemljom i pro-
343
matrao ih. — Mislio sam otići u Memphis. Već nekoliko godina
se bavim tom mišlju. To bi' mogao. U ovim gradićima nema
nikakva života.
— Pa da. Memphis nije loš grad za one koji vole gradski
život. Naravno, vi nemate obitelji da je morate vući sa sobom da
vam smeta. Držim da bih i ja, prije deset godina da sam bio sam,
učinio isto to. Možda bi mi bilo bolje. Čini mi se da namjeravate
otići odmah.
— Mislim, uskoro. — Podiže pogled pa ga ponovno obori i
reče: — Pilanu sam još jutros napustio.
— Pa da — odvrati šerif. — Pomislio sam odmah da niste
čak odonuda pošli u dvanaest sati da se već u jedan vratite natrag.
Hm, izgleda kao... — Umuče. Znao je da će do navečer velika
porota pronaći Christmasa krivim, a da će Brown — ili Burch
— biti slobodan s jedinom obvezom da idućeg mjeseca nastupi
kao svjedok na sudu. No ni njegova prisutnost neće biti apsolu-
tno važna, jer Christmas nije ništa nijekao, pa je šerif vjerovao
da će priznati svoju krivicu da spasi glavu. »A svakako neće biti
loše da u tu bitangu, bar jednom u životu utjeramo strah božji«,
pomisli pa reče: — Držim da bi se to moglo izvesti. Naravno,
kao što ste rekli, morat ću poslati s njim svoga zamjenika. Iako
on neće bježati, bar dotle dok goji ikakvu nadu da će dobiti nešto
od one nagrade. I uz uvjet da ne zna s kim će se sastati ondje. To
još ne zna?
— Ne — reče Byron. — Ne zna. Ne zna uopće da je ona u
Jeffersonu.
— Onda, držim da ću ga pustiti onamo s jednim svojim za-
mjenikom. Neću mu reći zašto: naprosto ću ga poslati. Jedino,
ako ga vi ne želite voditi.
— Ne — odvrati Byron. — Ne. Ne. — Ali se nije po-
makao.
— Učinit ću. Vi ćete, računam, do tada već otići. Poslat ću
zamjenika s njim. Odgovara li u četiri sata?
— Krasno. To je lijepo od vas. Upravo ljubazno.
344
— Pa da. Mnogi su se ljudi, uz mene, ponijeli lijepo prema
njoj otkada je došla u JefFerson. Pa, neću vam reći zbogom.
Držim da ćemo vas opet jednom vidjeti u Jeffersonu. Još nisam
upoznao čovjeka, koji bi ovdje proživio neko vrijeme i zatim
otišao zauvijek iz grada. Osim, možda, onoga momka tamo u
zatvoru. No, vjerujem da će priznati svoju krivnju. Spasit će gla-
vu. I svakako je iznijeti iz Jeffersona. Teško je onoj staroj gospodi,
što misli da mu je baka. Kad sam došao kući, u gradu se nalazio
i onaj starac, koji je vikao i galamio i nazivao ljude kukavicama
zato što ga odmah nisu izvukli iz zatvora i linčovali ga. Šerif udari
u grohot. — Bilo bi bolje da pripazi, jer bi mogao dopasti šaka
Percvju Grimmu i njegovoj bandi. — Uozbilji se. — Njoj je
teško. Ženi. — Pogleda u Bvronov profil. — Mnogima od nas
je bilo teško. Pa, uskoro ćete se vratiti. Možda će se drugi put
JefFerson bolje ponijeti prema vama.
U četiri sata popodne Byron je, sakriven, vidio automobil
kako je došao i stao, a iz njega izišli zamjenik šerifa i čovjek ko-
jega je poznavao pod imenom Brown, i uputili se prema kolibi.
Brown sada nije okovan i Byron ih vidje kako stigoše do kolibe
i kako zamjenik tjera Browna pred sobom i onda ga gurnu kroz
vrata. Zatim se vrata zatvoriše za Brownom, a zamjenik sjede na
stube i izvadi duvankesu iz džepa. Byron se podiže. »Sada mogu
otići«, pomisli. »Sada mogu otići.« Njegovo se skrovište nalazi u
grmlju na tratini gdje se prije dizala kuća. Na suprotnoj strani gr-
mlja, sakrivena od kolibe i ceste, privezana je mazga. Za otrcano
sedlo pričvršćen je oguljen kovčeg, imitacija kože. Byron zajaha
mazgu i krene prema cesti. Ne obazire se za sobom.
Blijedocrvena se cesta pružila u mirno predvečerje i polako se
spušta i penje uzbrdo. »Pa izdržat ću ovo brdo«, pomisli. »Čovjek
može izdržati jedno brdo.« Sve je tiho i mirno i sve mu je poznato
već sedam godina. »Izgleda da čovjek može sve izdržati. Može
izdržati i ono što nikada nije izdržao. Čak i misao kako su neke
stvari preteške da bi ih mogao izdržati. Može izdržati čak da ne
^plače, kad bi to najradije učinio. Štoviše, može izdržati i to da se
345
ne obazre unatrag, čak i onda kad je svjestan da mu je svejedno,
obazro se ili ne.«
Brdo se penje i stiže na vrhunac. Byron nije nikada vidio
more, pa zato pomisli: »Čini se kao rub iza kojega nema ničega.
Kao da ću, kad ga jednom prijeñem, jednostavno odjahati u
ništa, nekamo gdje drveće neće izgledati kao drveće, niti će ih
tako nazivati, gdje ni ljudi neće izgledati kao ljudi i gdje će ih
drukčije zvati. Pa ni Byron Bunch neće morati ni biti ni ne biti
Byron Bunch. Byron Bunch i njegova mazga u svom naglom
padu ne bi bila više ništa dok se ne bi pretvorili u vatru, kao što
ono reče velečasni Hightower o onom kamenju što onako brzo
juri prostorom, pa se upali i izgori tako da nijedna žeravica ne
padne na zemlju.«
No, onda se iza vrha brda stade pomaljati ono što zna da se
ondje nalazi: drveće, koje je pravo drveće, i strašna, dosadna
daljina kojom će tjeran porivom krvi morati do vijeke vjekova
prolaziti izmeñu dvaju neizbježivih horizonata neumoljive ze-
mlje. Sve se to pomalja nezadrživo, ali ne zlokobno ni prijeteći.
To je ono! Ni ne obaziru se na nj. »Ne znaju niti ih je briga«,
pomisli. »Kao da govore: U redu. Veliš da patiš. U redu. No,
prvo i prvo, mi to znamo samo po tvom pustom pričanju. A drugo,
kažeš samo da si ti Byron Bunch. I treće, ti si samo običan čovjek
što danas, sada, ovaj čas, sama sebe naziva Byronom Bunchom...
No«, pomisli, »ako je to sve, čini mi se da ću vrlo lako moći
priuštiti sebi radost da se ne okrenem natrag.« Zaustavi mazgu
i okrene se u sedlu.
Nije ni mislio da je došao tako daleko, a da je vrhunac tako
visok. Ispod njega, izmeñu njega i suprotnog grebena na kom
se nalazi Jefferson, poleglo je kao plitka kupa široko područje,
koje je prije sedamdeset godina pripadalo jednoj plantažnoj
kući. No, plantaža je sada raskomadana i na njoj su nikle rasute
crnačke kolibe, vrtovi i ledine razjedene bujicama i obrasle gus-
tim hrašćem, sasafrasom, dragunom i dračom. No, u samom
središtu stoji još uvijek skupina hrastova, kao onda kad se gradi-
la kuća, premda sad više nema kuće medu njima. Odovuda ne
razabire nikakvih tragova požara; kad ne bi bilo onih hrastova,
razorene staje i kolibe iza nje, kolibe u koju upravo gleda, ne bi,
dapače, znao reći gdje je nekoć stajala kuća. Koliba se diže ondje
mirna i tiha na predvečernjem suncu, nalik gotovo na igračku,
a na stubama sjedi zamjenik šerifa, takoñer sličan igrački. I dok
je Byron ovako promatra, ugleda najednom kako se iza nje, kao
nekom čarolijom ukaza u trku čovjek, kako bježi od kolibe dok
na prednjim stubama mirno i nepomično sjedi zamjenik šerifa
ni ne sluteći ništa. I Byron sjedi još neko vrijeme nepomično
napo okrenut u sedlu i promatra onu sićušnu pojavu, kako preko
gole kosine iza kolibe bježi prema šumi.
Onda mu se učini, da hladan, oštar vjetar projuri njime.
Vjetar, koji je u isti čas snažan i tih, otpuhnuo je kao trice, pl-
jevu ili suho lišće, sve njegove želje, sav očaj, beznañe kao i sva,
tragična i tašta maštanja. I učini mu se da u tom vihoru osjeća,
kako se vraća natrag i iznova prazni, te sada u njemu nema
ništa čega nije bilo prije dva tjedna, prije nego se upoznao s
njom. U tom je času njegova želja nešto više nego želja: mirno,
čvrsto uvjerenje; još prije negoli je shvatio, što mu je mozak
brzojavio ruci, skrenuo je mazgu sa ceste i udario u propanj
duž grebena, koji teče usporedo s pravcem kojim je trčao onaj
čovjek kad je ušao u šumu. Još nije samome sebi ni spomenuo
njegovo ime. Uopće ne razmišlja kamo to čovjek trči i zašto.
Nije mu nijednom palo na pamet da to Brovra ponovno bježi,
kao što je predviñao. Da je uopće razmišljao o tome, vjerojatno
bi pomislio da je Brown već na svoj poseban način pošao da
obavi neke savršeno zakonske poslove u vezi sa svojim i Leni-
nim odlaskom. No o tome uopće nije razmišljao; uopće nije
ni mislio na Lenu; nestala je potpuno iz njegove duše, kao da
joj nikada nije vidio lica, ni čuo imena. »Brinuo sam mu se za
ženu mjesto njega i pomagao sam kod poroda mjesto njega
«> mislio je Byron. »I sada ima još nešto, što bi' mogao učiniti
za nj. Ja ih ne mogu vjenčati, jer nisam svećenik. Ne mogu ga
346
347
ni u'vatiti, jer je daleko preda mnom. A kad bi' ga i u'vatio ne
mogu ga istući, jer je veći od mene. No, mogu pakušati. Mogu
pokušati i to.«
Kad je zamjenik šerifa došao po nj u zatvor, Brown je odmah
upitao, kamo to idu. U posjet, rekao mu je zamjenik. Brown je
ustuknuo, motreći svojim lijepim, namješteno smionim licem
zamjenika: — Ne želim nikome u posjet. Ja sam ovdje stranac.
—Ti ćeš biti svagdje stranac, kamo god doñeš — odvratio je
zamjenik. Čak i kod kuće. 'Ajdemo!
— Ja sam američki grañanin — reče Brovvn. — Mislim, da
imam svoja prava, iako ne nosim kositrene zvijezde na svojim
naramenicama.26
— Pa da—odgovori zamjenik. — Pa to baš i radim: hoću da
ti pomognem do tvojih prava.
Brownovo se lice razvedri: blijesak preleti njime. — Jesu 1'...
Kane 1' platiti...
— Nagradu? Pa da. Upravo ću te odvesti na mjesto gdje ćeš,
ako ti pripada, dobiti nagradu.
Brown se uozbilji. No poñe, iako je još uvijek sumnjičavo
promatrao zamjenika. — Čudno je sve to, kako se tu radi
— reče. — Držite me u zatvoru, dok me ona kopilad pokušava
izigrati.
— Držim da se još takvo kopile nije rodilo, koje bi tebe mo-
glo izigrati — odvrati zamjenik. — Ajde. Čekaju nas.
Izišli su iz zatvora. Na sunčanom svjetlu Brown stade
žmirkati, ogledavajući se ovamo-onamo, a onda zabaci glavu
uvis i obazre se preko ramena onako kao što rade konji. Na rubu
pločnika čekao ih je automobil. Brown pogleda trijezno i pomn-
jivo najprije u automobil, pa onda u zamjenika. — Kamo ćemo
automobilom? — upita on. — Jutros mi nije bilo predaleko
otpješačiti do suda. :
26. Kositrenu zvijezdu na naramenicama ili prsima nose američki policajci. —
Prev. ?
— Watt ti je poslao kola da ti pomogne donijeti nagradu
— reče zamjenik. — Ulazi.
Brown zagunda. — Najednom se toliko zabrinuo za moju
udobnost. Skinuo mi okove, poslao kola. I samo jednog pandu-
ra, da pazi da ne pobjegnem.
— Nisam ja tu da pazim da ne pobjegneš — reče zamjenik
i zastade malko u času kad je htio da potjera kola. — Zar kaniš
bježati?
Brown ga pogleda, ošinuvši ga mračnim, ogorčenim,
sumnjičavim okom. — Shvaćam—reče. —To je trik. Želite me
navesti da pobjegnem i onda sami pokupite onih tisuću dolara.
Koliko je vama obećano?
— Meni? Dobit ću na paru isto onoliko koliko i ti.
Brovvn je još koji časak buljio u zamjenika. Psovao je tupo i
tiho, 'ali bijesno. — Ajde — reče. — Ajdemo, kad već mora-
mo.
Odvezli su se na mjesto zločina i požara. Brovvn je od časa do
časa, u gotovo jednakim razmacima zabacivao glavu unatrag,
kao što radi mazga trčeći cestom pred automobilom. — Što
ćemo ovdje? — upita.
— Došli smo po tvoju nagradu — odvrati zamjenik.
— A gdje će mi je dati?
Brovvn pogleda oko sebe na pocrnjelo zgarište, gdje se nekoć
nalazila kuća i na bijednu kolibu, što se dizala tiha i ostarjela na
suncu, a u kojoj je proživio četiri mjeseca. Lice mu je bilo potpu-
no ozbiljno, gotovo oprezno. — Ima tu nešto čudnovata. Ako
Kennedv misli da će moći oteti ono što meni pripada samo zato
što nosi onu prokletu kositrenu zvjezdicu...
— Ulazi — reče zamjenik. —Ja ću te pričekati ovdje, pa ako
ti se nagrada ne svidi, odvest ću te kad god budeš htio natrag
u zatvor. Kad god budeš htio. — Vodeći Brovvna pred sobom,
otvorio je vrata od kolibe, gurnuo ga unutra, zatvorio vrata za
njim i sjeo na prag.
Brovvn je čuo kako su se vrata za njim zatvorila. Još uvijek je
348
349
išao naprijed. A onda, najednom, usred jednoga od onih svojih
brzih pogleda koje je bacao na sve strane, kao da mu oči ne mogu
sačekati da obuhvati svu sobu, stade kao ukopan. Sa svog kreveta
Lena opazi kako mu je bijeli ožiljak kraj usta potpuno iščezao,
kao da ga je oseka krvi iza njega zgrabila i povukla sa sobom
kao kakvu krpu s konopca za rublje. Ni riječi nije rekla. Samo
je ležala naslonjena na jastuke i promatrala ga ozbiljnih očiju u
kojima nije bilo ništa—ni radosti, ni iznenañenja, ni prijekora,
ni ljubavi — dok je njegovim licem jedno za drugim prostrujilo
iznenañenje, presenećenje, ogorčenje i napokon užas; svaki je
od tih osjećaja izazivao i razotkrivao onaj bijeli ožiljak, a uspl-
ahirene i očajne oči besprekidno mu lutahu ovamo-onamo po
sobi. Lena je, primijetila kako nastoji ovladati njima, nad dvjema
preplašenim zvijerima i usmjeri ih prema njezinima. — Gle, gle!
— reče Brown. — Gle, gle, gle. Pa to je Lena! — Promatrala ga
je kako nastoji svoje oči, kao dvije zvijeri koje će sad na pobjeći,
zadržati na njezinima, kao da zna, ako sad izgubi vlast nad njima,
da nikada više neće moći ovladati njima i usmjeriti ih ponovno
k njoj pa da će biti izgubljen zauvijek. Gotovo je mogla pratiti
njegovu misao kako se nezadrživo, užurbano, preplašeno bacaka
ovamo-onamo, tražeći riječi koje bi mu glas, jezik mogao izgo-
voriti. — Bogami ako to nije Lena. Jest, jest. Znači, primila si
moju poruku. Čim sam došao ovamo, poslao sam ti poruku,
prošli mjesec, čim sam se malo sredio, ali sam mislio da se izgu-
bila. .. Nosio ju je neki čovjek, ne znam kako se zvao, ali je rekao
da će je ponijeti... Baš nije izgledalo kao da bi se čovjek mogao
osloniti na nj, ali sam morao imati povjerenja, jer sam mislio
kad mu dam deset dolara za te da imaš za put, da će... — Glas
mu utihne negdje iza očajnih očiju. Ipak je Lena mogla slijediti
njegove misli kako se bezobzirno, besmisleno bacakaju ovamo-
onamo; promatrala ga je ozbiljnim, nepodnošljivim pogledom,
promatrala ga je ni ne trepnuvši, kako petlja, vrluda i izbjegava,
dok ga na kraju konca nije ostavio i posljednji trun ponosa,
onoga bijednog ponosa kojim se želio opravdati i razgolitio ga
svega. Onda je po prvi put progovorila ona. Glas joj je bio miran,
staložen, hladan.
— Doñi ovamo — reče Lena. — Doñi. Neću mu dozvoliti
da te ugrize. — Kad je pošao, približavao joj se na prstima. Pri-
mijetila je to iako ga više nije promatrala. Znala je to jednostavno
isto onako kao što je znala da sada stoji tu s osjećajem nekog nez-
grapnog, nepovjerljivog strahopoštovanja pred njom i usnulim
djetetom. No, znala je da to nije zbog djeteta. Znala je da u tom
smislu još ni ne gleda na dijete. Vidjela je, osjećala je kako mu se
misli kovitlaju, kovitlaju glavom. Sada će se početi pretvarati kao
da ga nije strah, pomisli Lena. I neće se ništa stidjeti lagati mi kako
ne osjeća straha, kao što se nije stidio uplašiti se što mije lagao
— No, no — reče Brown. — Dakle, to je. Pa da.
— Da — odvrati Lena. — 'Oćeš li sjesti? — Stolac, što ga
je Hightower primakao krevetu, nalazio se još uvijek uza nj. Već
ga je bio primijetio. Sve je unaprijed pripremila za me, pomisli. I
stade ponovno psovati, tiho, razdraženo, bijesno. Kopilad jedna.
Kopilad. No, dok je sjedao, lice mu je bilo gotovo ljubazno.
— Da, da. Opet smo zajedno. Upravo kako sam mislio. Bio
bi' već sve pripremio za te, ali sam u zadnje vrijeme bio jako
zaposlen. To me podsjeća... — Ponovno naglo trgne glavom i
ogleda se unatrag kao mazga. Lena nije gledala u nj.
— Imamo ovdje i svećenika — reče ona. — Već je dolazio
k meni.
— Fino — odvrati Brown. Glas mu je bio glasan i iskren.
Pa ipak se činilo kao da je ta iskrenost, kao da je boja njegova
glasa, tako nepostojana kao zvuk njegovih riječi, koje su iščezle
ne ostavivši za sobom ni u uhu ni mislima ništa, pa čak ni jed-
ne jedine do kraja izražene rečenice. — Baš je fino. Čim samo
završim sav taj posao... — Mahnuo je široko, nesigurno rukom,
gledajući u nju. Lice mu je bilo vedro ali prazno, a oči blage,
žive, povjerljive, no negdje ispod njih je još uvijek vrebao strah
i očaj.
—A što sada radiš? Na pilani?
350
351
Promatrao ju je. — Ne. Otišao sam odande. — Gutao ju je
očima. Činilo se kao da to nisu njegove oči, da nemaju nikakve
veze s njim, s onim što radi i govori. — Da robujem kao kakav
nigger deset sati dnevno. Ali sam sada upecao nešto što će mi
donijeti novaca, a ne onih bijednih petnaest centi na dan. A kad
ih dobijem, čim uredim neke sitnice, onda ćemo se nas dvoje...
— Njegove oštre, oprezne, povjerljive oči motre njezinu pog-
nutu glavu u profilu. Ponovno mu je čula onaj nejasan, oštar
prizvuk, kad je trgnuo glavom i pogledao unatrag. — I to me
podsjeća...
Nije se ni pomakla. — Kad će to biti, Lucase? — Onda začu,
osjeti duboku tišinu, potpuni mir.
— Što kad će biti?
— Pa znaš. Što si rekao. Još kod kuće. Dok se ticalo samo
mene, bilo je u redu. Nije bilo važno. No, sada je drukčije. Držim
da sada imam pravo da se brinem.
— Oh, to — odvrati Lucas. — To. Ne brini se zbog toga.
Pusti me samo da svršim taj posao i dobijem novac u ruke. Po
pravdi pripada meni. Ne može mi ga nijedan od onih lopova...
— Zaustavio se. Glas mu se stao dizati kao da je zaboravio gdje
je, pa je već počeo misliti naglas. Zato spusti glas i reče: — Pre-
pusti to meni. Ništa se ne brini. Još ti nikada nisam dao povoda
da se brineš i za što, je 1' de? Reci!
— Ne. Nikada. Znala sam da se mogu pouzdati u te.
— Pa da, da, znala si. A ova kopilad ovdje... ovi ovdje...
— Podigao se sa stolca. — To me podsjeća... — Dok je Lucas
onako preplašena, očajna i nesnosna pogle stajao nad njom,
Lena ga nije nijednom pogledala, niti je išta rekla. Činilo se kao
da ga je prikovala uza se i da je svjesna toga. I kao da ga svojom
voljom, namjerno, pušta od sebe.
— Bit će da si, onda, jako zaposlen.
— Pa, stvarno, i jesam. Uza sve moje brige, još ta kopilad...
— Tada ga je pogledala. Promatrala ga je kako je pogledao u
prozor na stražnjem zidu. Zatim je bacio pogled na zatvorena
vrata iza sebe. Onda pogleda nju, njezino ozbiljno lice koje nije
sadržavalo ništa ali je moglo sadržavati sve, kao da sve zna. Lucas
spusti glas: — Imam ovdje neprijatelja. Ljudi koji ne žele da do-
bijem ono što sam zaslužio. I zato ću... — Ponovno se činilo kao
da ga drži uza se, da ga prisiljava na posljednju laž, da mu iskuša
posljednju laž, protiv koje su se pobunili čak i bijedni ostaci nje-
gova ponosa; kao da ga drži uza se, ni batinom ni uzetom, nego
nečim što njegove laži raspršuje kao pljevu ili lišće. No, nije rekla
ni riječi. Jedino ga je promatrala kad je pošao na prstima prema
prozoru i otvorio ga bez ikakva šuma. Onda ju je pogledao.
Možda je mislio da je sad siguran, da može skočiti kroz prozor
prije nego bi ga se ona mogla i dotaći rukom. Ili je to, možda,
bio neki bijedni ostatak stida, kao ono malo prije ponosa. Jer
ju je jedan časak gledao, nesposoban za ikakvu laž i brbljariju.
— Neki je čovjek vani. Pred kućom, čeka me. — Onda ga bez
ikakva šuma, jednim jedinim pokretom, kao kod kakve dugačke
zmije, nestade kroz prozor. Kroz prozor je čula samo jedan jedini
šum, kad je počeo trčati. Tek onda se pomakla i samo jednom
duboko uzdahnula:
— Sada moram ponovno ustati — rekla je naglas Lena.
Kad je Brown izbio iz šume na prijelaz preko željezničke
pruge teško je disao. To nije zbog umora, iako je u posljednjih
dvadeset minuta prevalio razmak od gotovo dvije milje, a ni put
nije bio lagan. To je sličnije rezanju i zlovoljnom disanju životinje
u bijegu: dok tako stoji i promatra obje strane praznih tračnica,
lice mu je, izraz mu je, nalik onome samotne životinje u trku,
koja ne traži društvo, oslanjajući se u svom samopouzdanju
samo na svoje mišiće, životinje, koja, zastavši malko da uhvati
daha, mrzi svako drvo i travku pred očima, kao da su joj to živi
neprijatelji, mrzi i samu zemlju na kojoj stoji, pa čak i sam zrak
koji joj je potreban za disanje.
Na željezničku je prugu izbio nekoliko stotina jardi od mjes-
ta gdje je namjeravao. To je vrh uspona, gdje teretni vlakovi za
352
353
sjever idu strahovito sporo i vuku se gotovo sporije od pješaka.
Nedaleko pred njim kao da je netko dvije blistave tračnice odre-
zao škarama.
Neko vrijeme stoji tako još uvijek sakriven u samoj šumi bli-
zu prijelaza. Stoji čovjek koji očajnički misli i sračunava, kao da
u mozgu traži posljednji očajnički potez u već izgubljenoj igri.
Popustavši još malo, prisluškujući, okrene se i stade ponovno
trčati šumom, usporedo s prugom. Čini se kao da točno zna
kamo ide; uskoro izbija na stazu i ide njom, trčeći besprekidno,
i izlazi na čistinu na kojoj se nalazi crnačka koliba. Približava
joj se s prednje strane običnim korakom. Na trijemu sjedi stara
crnkinja i puši lulu, a glavu je omotala bijelom krpom. Iako
Brown ne trči, još diše brzo, teško. Svladava se da može govoriti.
— Zdravo, tetiće — reče — tko je tu?
Stara crnkinja izvadi lulu: —Ja. Rasta?
—Moro bi' poslati neku poruku u grad. Žurno. — Zadržava
zrak da može govoriti. — Plati' ću. Ima li koga ovdje, koji bi je
mogao odnijeti?
—Ako vam se tako žuri, bi' će najbolje da odete sami.
— Platit ću, kažem vam — reče Brown. Govori nekim
razdraženim strpljenjem, svladavajući glas i disanje. — Dolar,
bude li dosta brzo išao. Zar tu nema nikoga, tko bi htio zaraditi
dolar? Nikakva dječaka?
Starica puši i promatra ga. Čin se da ga svojim starim nepro-
bojnim licem proučava gotovo božanskom ravnodušnošću, ali
bez imalo blagosti. — Dolar, u gotovu?
Brown napravi neopisivu kretnju, punu mržnje i obuzdana
gnjeva i nečega nalik na očaj. Upravo se stao okretati od nje, kadli
crnkinja ponovno progovori. — Nema nikog osim mene i dvoje
djece. Mislim da su premaleni za vas.
Brown se ponovno okrene: — Koliki su? Treba mi samo ne-
tko, tko bi mogao hitno odnijeti poruku šerifu i...
— Šerivu? Onda ste potrevili na krivu adresu. Niko od moji
ne želi imati posla sa šerivom. Znala sam jednog niggera, koji je
mislijo, da pozna šeriva tol'ko, da je otišo da ga obiñe. Nikad se
više nije vratijo. Potražite 'de drugde.
No, Brown je već krenuo dalje. Iz početka ne trči. Još se nije
sjetio ponovno potrčati; u tom času uopće ne može misliti. Bijes
i nemoć tjeraju ga sada gotovo u zanos. Čini se da sada razmišlja
o nekoj besprekidnoj i savršenoj nepogrešivosti, koja izaziva, nje-
gove neočekivane poraze. Kao da ga sama činjenica što doživljuje
tolike poraze izdiže nekako iznad malih ljudskih nada i želja, i to
ih poništava i niječe. Zato crnkinja mora dvaput vikati za njim,
prije negoli ju je čuo i okrenuo se. Ništa nije rekla, niti se makla:
samo je vikala. Onda je dodala: — Evo jednoga koji će vam je
odnijeti.
Pokraj trijema, kao da se stvorio iz zraka, stoji neki crnac,
koji bi jednako mogao biti odrastao slaboumnik kao i prerano
razvijen dječak. I njegovo je lice crno, mirno i bezizražajno. Gle-
daju jedan u drugoga. Ili točnije: Brown gleda crnca. Ali ne bi
znao reći, gleda li crnac u nj. I ovo mu se čini nekako pravedno i
dobro i skladno: da njegova posljednja nada i utočište treba biti
životinja, koja izgleda da nema dovoljno zdrave pameti da bi
mogla naći grad, a kamoli nekog odreñenog čovjeka u njemu.
Ponovno Brown napravi onu neopisivu kretnju. Već gotovo
trči natrag prema trijemu, vadeći nešto iz džepa svoje košulje:
— Htio bi' da odneseš ovo pismo u grad i doneseš mi odgovor
— reče. — Možeš li to? — Ni ne čeka odgovor. Izvadi iz košulje
komadić prljava papira i ostatak izgrižene olovke i naslonjen
preko ruba trijema stade pisati mučno i brzo dok ga crnkinja
promatra:
Mr WdtKenedy Dragi gospodine dajte donu
Moju nagradu za kapetana Ubojicu Xmasa zamotajte u
Papir i dajte donosiocu vaš iskreni
onosiocu
Nije se potpisao. Zgrabi papir i zagleda se u nj, dok ga crnkin-
ja promatra. Bulji u zamazani i nedužni papir, u mučno i ružno
napisana slova, u koja je časkom uspio unijeti svu svoju dušu i
354
355
sav svoj život. Onda ga ponovno položi i doda ne Potpisano ali U
redu Vi znate koje pa ga preklopi i dade crncu: — Predaj to šerifu.
Nikome drugome. Sto misliš 'oćeš li ga naći?
— Samo ako šeriv ne nade prije njega — reče stara crnkinja.
— Dajte mu. Nać' će ga, samo ako 'oda po zemlji. Uzmi dolar i
'ajde, momče.
Crnac je već pošao. Onda se zaustavi. I stoji onako, ne
govoreći ništa, ne gledajući nikamo. U trijemu sjedi crnkinja,
puši i gleda odozgo u bijelčevo slabašno, vučje lice: lijepo, ugo-
dno lice, kojemu je sada neka muka, veća od tjelesne, navukla
iznurenu, lisičju obrazinu. — Mislila sam da vam se žuri — reče
ona.
— Da — odvrati Brown. Izvadi iz džepa komad kovana no-
vca. — Evo. Ako mi za jedan sat doneseš natrag odgovor, dat ću
ti još pet ovakvih komada.
— 'Ajde, crnče — reče žena. — Nemaš mnogo vremena.
Želite 1' da vam amo donese odgovor?
Brown je promatra časak-dva. Onda ga iznova ostavi svaki
oprez i stid. — Ne. Ne ovamo. Donesi gore na vrh onoga uspo-
na. Idi prugom, dok ne nazovem. Ja ću već pripaziti na te. Ne
zaboravi. Čuješ li?
—Ni brige vas—odvrati crnkinja. —Ako ga ništa ne smete,
stić' će 'namo i natrag s odgovorom. Ajde, momče.
Crnac ode. No, prije negoli je prešao po milje nešto ga zaus-
tavi. To je neki drugi bijelac koji vodi za sobom mazgu.
— Gdje? — upita Byron. — Gdje si ga vidio?
— Malo prije. Gore kod kuće. — Bijelac krene dalje, vodeći
za sobom mazgu. Crnac pogleda za njim. Pisma nije pokazao
bijelcu, jer ga bijelac nije ni tražio da ga vidi. Možda bijelac nije
tražio da vidi pismo, jer bijelac nije ni znao da ga nosi uza se;
crnac vjerojatno to misli, jer mu se na licu ogleda časkom nešto
strašno i podzemno. Onda se razvedri. I vikne. Bijelac se okrene
i zaustavi. — Više nije onde — povika crnac. — Reko je, da će
me čekati na vr' željeznice.
356
— Hvala lijepo — odgovori bijelac. Crnac nastavi svoj put.
Brown se vratio na prugu. Više nije trčao. Govorio je samome
sebi: »Neće učiniti. To ne može učiniti. Neće ga moći naći, dobiti
je i donijeti ovamo.« Nije spomenuo nijedno ime, niti je mislio
na ikoga. Učinilo mu se sada da su svi oni samo figure, šahovske
figure — crnac, šerif, novac, svi — koje neki Protivnik miče
neočekivano i bezrazložno ovamo-onamo, Protivnik, koji zna-
de njegove poteze prije nego ih izvrši, i koji je stvorio spontana
pravila kojih se mora držati on a ne Protivnik. Neko vrijeme nije
mogao ni očajavati, kad je skrenuo s pruge i izašao u grmlje blizu
vrha. Sada je išao polagano i mjerio udaljenost, kao da na cije-
lom svijetu, ili u svem njegovom životu, ne postoji ništa drugo.
Izabrao je mjesto i sjeo ondje, gdje ga nisu mogli vidjeti s pruge,
ali otkuda ju je on mogao vidjeti..
»Znam samo da neće ništa uraditi«, pomisli. »Pa ni ne
očekujem ništa. Ne bi' vjerovao čak ni onda kad bi' ga vidio
kako se vraća s novcem u ruci. Jer ne bi bio za me. Znao bi'.
Znao bi' da je neka greška posrijedi. Rekao bi' mu: Nastavi svoj
put. Sigurno tražiš nekoga drugoga, a ne mene. Ne tražiš Lucasa
Burcha. Ne, Lucas Burch ne zaslužuje taj novac, tu nagradu, jer
nije učinio ništa da je zaradi. Ne, gospodine«. Stade se smijati;
čučeći nepomično, smijao se obješene glave, iznurena lica. »Da,
gospodine moj. Lucas Burch je želio samo pravdu. Samo pravdu.
Rekao je onoj kopiladi ime ubojice i gdje ga mogu naći, samo
da su pokušali. Ali nisu pokušali, jer bi bili morali dati novac
\ Lucasu Burchu. Pravdu!« Onda reče naglas, hrapavim, plačnim
glasom: — Pravdu! Jedino to! Samo svoja prava! A ona kopilad
s onim malim kositrenim zvijezdama, što se zaklela da će štititi
američke grañane! — I doda hrapavo, gotovo plačući od bijesa,
očaja i muke: — Proklet bio ako toga već nije toliko da bi čovjek
morao postati boljševik. — Zatim ne ču ništa, sve dok odmah
iza njega ne reče Byron:
— Diži se!
357
Nije potrajalo dugo. Byron je znao da ni neće. No nije oklije-
vao. Šuljao se uzbrdo dok nije vidio Browna, onda se zaustavio i
stao ga promatrati kako čuči i ne sluteći ništa. »Veći si od mene«,
pomisli Byron. »AT svejedno. I inače si imao i druge prednosti
preda mnom. Ali mi je i to svejedno. U devet mjeseci si odbacio
dva puta ono što ja nisam imao u trideset i pet godina. I sad ćeš
me isprebijati ko pseto, pa opet mi je svejedno.«
Nije potrajalo dugo. Brown se naglo okrenuo i čak iskoristio
svoje iznenañenje. Nije vjerovao da bi ijedan čovjek neprijatelju,
kojega je zatekao sjedeći, dao prilike da se ustane, čak ni onda
kad neprijatelj ne bi bio veći. To on ne bi učinio. I činjenica da
je manji od njih dvojice učinio to, djelovala je na nj snažnije od
ikakve uvrede: bilo je smiješno! Zato se borio žešće nego bi se bo-
rio da mu je Byron skočio na leda bez ikakva upozorenja: borio
se slijepom i očajnom hrabrošću izgladnjelog, u kut stjeranog
štakora.
Nije potrajalo ni dvije minute. A onda je Byron ležao
nepomično u slomljenom i izgaženom šiblju, okrvavljena,
mirna lica i slušao grančice kako sve slabije pucketaju, dok ne
utihnuše. Zatim ostade sam. Sada ne osjeća nikakvih naročitih
bolova, štoviše ne osjeća nikakve hitnje ni žurbe da učini bilo
što, da ode bilo kuda. I leži tako i mirno krvari, znajući da ima
dovoljno vremena da se ponovno vrati u svijest i vrijeme.
On se čak ni ne pita kamo je pobjegao Brown. Sad ne treba ni
misliti na Browna. U svijesti mu se ponovno ukazaše nepomične
figure slične odbačenim, slomljenim igračkama iz djetinjstva,
koje je netko nabacao u zaboravljeni ormar gdje se po njima
kupi prašina — Brown, Lena Grove, Hightower, Byron Bunch
— svi podsjećaju na stvarčice koje zapravo nikada nisu bile žive,
s kojima se igrao u djetinjstvu, razbio ih i zaboravio. I ležeći tako
začu zvižduk vlaka što se približavao nekom prijelazu, pol milje
odavle.
To ga diže; to ga je povratilo u svijest i vrijeme. Sjede, polaga-
no, bojažljivo. »Bilo što bilo, nisam slomio ništa«, pomisli. »To
358
jest nije mi ništa slomio.« Već je kasno: vrijeme prolazi noseći sa
sobom udaljenosti kretanja. »Da. Moram krenuti. Moram poći
da se ne bi' u još štogod upetljao.« Vlak se približuje. Lokomotiva
već dahće kraće i teže, jer je počela osjećati uspon; uskoro ugleda i
dim. Potraži rupčić u džepu. Nema ga; zato otrgne s košulje skut
i dobro obriše lice, slušajući kratko, oštro dahtanje lokomotive
na samom usponu. Zatim se pomakne na rub grmlja, odakle
može vidjeti prugu. Sad vidi gotovo pred sobom i lokomotivu
ispod širokog, teškog oblaka crnog dima. Stvara dojam neke
strašne nepomičnosti. Pa ipak se miče, puzeći strahovito uz us-
pon i preko njegova sljemena. Stojeći tako na rubu grmlja Byron
sav ushićen, dječačkim zanosom (a možda i čežnjom) svoga
seljačkoga odgoja promatra lokomotivu kako mu se približuje a
stenjući puzi mimo njega. Prolazi mimo; njegove oči skaču s va-
gona na vagon, kako već koji uspuže i prelazi preko vrha uspona,
kadli po drugi put toga popodneva ugleda čovjeka u trku, koji se
kao iz zraka stvorio ondje.
Ni sada ne shvaća što to Brown kani. Previše je zagrezao u mir
i samoću da bi se i upitao što to znači. I stoji tako i gleda Browna
kako pognut juri, trči prema vlaku, kako se uhvatio za željezne
ljestve na kraju jednog vagona, odskočio uvis i izgubio mu se s
vida, kao da ga je praznina upila u se. Vlak je počeo povećavati
brzinu; Byron promatra kako se približava vagon u kojem je
nestalo Brovraa. Sada prolazi. Držeći se za zadnju stranu vagona,
stojeći izmeñu njega i idućega, Brown je ispružio glavu i promatra
grmlje. Istoga časa ugledaše jedan drugoga: dva lica, jedno blago,
neopisivo, okrvavljeno i drugo mršavo, preplašeno, očajničko,
izobličeno sada nečujnim krikom, prigušenim lokotom vlaka; i
prolaze sada jedan mimo drugoga kao na suprotnim putanjama,
slični dvjema prikazama, dvojici duhova. Byron ne misli ništa.
— Veliki Bože — reče dječjim, gotovo ushićenim čuñenjem
— on zbilja zna kako se skače u vlak! Sigurno mu nije prvi put!
— Ne misli ništa. Čini mu se kao da pokretni zid zamazanih
vagona predstavlja nasip iza kojega ga čeka svijet, vrijeme, nev-
359
jerojatna nada i nepobitna sigurnost, ostavljajući mu još samo
malo mira. Kad je zadnji vagon prolazio povećanom brzinom,
osjeti kako se na nj, kao poplava, kao plima, ruši svijet.
Prevelik je i prebrz taj val za vrijeme i prostor; zato ne nalazi
nikakve staze kojom bi se mogao vratiti, pa lijep komad puta
vodi mazgu za sobom prije nego se sjeti da je zajaše. Čini mu se
da je već odavno pretekao sebe i da već čeka pred kolibom, da
sam sebe dostigne i ude unutra. I onda ću stajati ondje, pa ću...
Pokuša iznova: I onda ću stajati ondje, pa ću... No ne može dalje
otuda. Ponovno je na cesti i približuje se kolima što se vraćaju iz
grada doma. Šest je sati. Ipak ne napušta misao. Iako se čini da ne
mogu dalje otuda ipak: kad otvorim vrata i uñem i stanem. Onda
ću... Pogledat čuje. Pogledat ću je... Ponovno se začu glas:
—... gužva, držim.
— Sto? — upita Byron. Kola se zaustaviše. Byron je tik uza
njih, jer se i mazga zaustavila. Na kolima sjedi čovjek i ponovno
govori jednolikim, tugaljivim glasom:
— Prokleta moja sreća. Upravo kad sam morao doma. Io-
nako sam zakasnio.
— Gužva? — upita Byron. — Kakva gužva?
Čovjek ga pogleda. — Čovjek bi po vašem licu reko da ste i
vi bili u nekakvoj gužvi.
— Pao sam — reče Byron. — Kakva je to gužva večeras u
gradu?
— Mislio sam da možda niste čuli. Prije jedan sat. S onim
crncem Christmasom. Ubili su ga.
360
19
Toga se ponedjeljka uvečer grañani za svojim stolovima nisu
toliko čudili kako je Christmasu uspjelo pobjeći, koliko tome
zašto se, kad je već bio na slobodi, sakrio na takvu mjestu gdje
je morao znati da će ga pronaći, a kad se već i to dogodilo, zašto
se nije ni predao ni odupirao. Moglo bi se reći, kao daje cio svoj
plan postavio tako da na pasivan način izvrši samoubojstvo.
Iznosilo se mnogo razloga i mišljenja zašto je na kraju po-
bjegao u Hightowerovu kuću. — Svoj k svome — govorili su
površni, brzopleti ljudi, sjećajući se starih priča o svećeniku.
Neki vjerovahu da je sve to puki slučaj; drugi rekoše da je time
pokazao svoju mudrost, jer nitko ne bi bio mogao posumnjati
da se nalazi u svećenikovoj kući da ga netko nije vidio kako je
pretrčao preko dvorišta i uletio u kuhinju.
Meñutim, Gavin je Stevens imao drukčiju teoriju. Stevens
je okružni državni tužilac, svršio je harvardsko sveučilište i član
je Phi Beta Kappe:27 visok, raskliman čovjek, vječito s glinenom
lulicom u ustima, neuredne, čupave, čeličnosive kose, odjeven
uvijek u opušteno, neizglačano tamnosivo odijelo. Obitelj mu
odavno živi u Jeffersonu; preñi su mu bili robovlasnici, a djed
27. Phi Beta Kappa je najugledniji red američkih intelektualaca, u koju mogu
ući samo najbolji
studenti nekih američkih sveučilišta. — Prev.
361
mu je poznavao (i mrzio, te je javno čestitao pukovniku Sarto-
risu kad ih je ubio) djeda i brata Miss Burden. Ima lijep način
ophoñenja sa seljacima, glasačima i porotnicima; s vremena na
vrijeme može ga se vidjeti kako na trijemovima seoskih dućana
po čitavo ljetno popodne čuči medu farmerskim kombinezo-
nima i razgovara s farmerima, njihovim vlastitim narječjem,
ni o čemu.
Toga je ponedjeljka navečer u devet sati sišao s vlaka što
ide na jug, profesor susjednog državnog sveučilišta, Stevensov
školski drug s Harvarda, koji je došao ovamo da sa svojim pri-
jateljem provede nekoliko dana svog godišnjeg odmora. Cim je
sišao s vlaka odmah je ugledao svoga prijatelja. Vjerovao je da je
Stevens došao preda nj, dok nije razabrao daje zaposlen nekim
čudnim starim parom kojemu pomaže u vlak. Pogledavši ih,
profesor opazi malog, zamazana starčića s kozjom bradicom,
koji je davao dojam da se nalazi u stanju nekakve obamrlosti
i staricu, koja mu je morala biti žena — zdepasto, nezgrapno
stvorenje s licem kao iz tijesta, nad kojim je klimalo nečisto
bijelo pero, a bila je obučena u svilenu staromodnu haljinu gri-
mizne, mrtvačke boje. Profesor je malko zastao promatrajući
začuñeno Stevensa, kako stavlja u staričine ruke, kao u ruke
kakva djeteta, dvije željezničke karte; krenuvši naprijed i
približivši se prijatelju koji ga još uvijek nije vidio, čuo je Ste-
vensove posljednje riječi, koje je izgovorio kad je željezničar
pomagao starcima da udu u hodnik: — Da, da — govorio je
Stevens umirujućim glasom, kao da se ponavlja — sutra ujutro
bit će u vlaku. Pripazit ću na to. Vi se trebate pobrinuti jedino
za pogreb, groblje. Odvedite djedicu kući i strpajte ga u krevet.
Ja ću pripaziti da dječak bude sutra ujutro na vlaku.
Onda vlak stade kretati, pa se Stevens okrene i ugleda pro-
fesora. Počeo je pripovijedati, dok su se vozili u grad a završio
je dok su sjedili na verandi Stevensove kuće, gdje je sve ukra-
tko ponovio: — Mislim da znam zašto je tako bilo, zašto je
na kraju pobjegao u Hightowerovu kuću da se u njoj sakrije.
362
Mislim da je to bilo zbog bake. Ona je upravo bila s njim u
ćeliji kad su ga opet odveli u sud, ona i njegov djed — onaj
ludi starčić, koji je želio da ga linčuju, koji je zbog toga i došao
iz Mottstowna. Ne vjerujem da je starica kad je došla gojila
ikakve nade, stvarne nade da će ga spasiti. Vjerujem daje željela
jedino da umre »pristojno«, kao što je rekla. Pristojno, to jest,
da ga objesi Vlast, princip; a ne da ga Ma što spali ili sasiječe
ili mrcvari do smrti. Mislim daje došla ovamo samo zbog toga
da pazi na staroga, da on ne bude ona slamka kojom će početi
orkan, jer se nije usudila da ga ispusti s vida. Shvaćate li, ne što
bi posumnjala da joj Christmas nije unuk. Jednostavno, nije se
nadala. Nije znala kako da se počne nadati. Pretpostavljam da
nakon trideset godina organu za nadu treba više od dvadeset i
četiri sata da proradi, da se ponovno pokrene.
— No, mislim, kad ju je val starčeve ludosti i uvjerenja
fizički pokrenuo, da ju je ponio za sobom prije negoli je postala
svjesna toga. Tako su došli ovamo. Stigli su ranim vlakom, u
nedjelju, u tri sata ujutro. Nije ni pokušavala da vidi Christma-
sa. Možda je samo pazila na starca. No, ne vjerujem. Mislim
da se još ni organ nade nije bio pokrenuo. Mislim da se nije
pokrenuo sve dok se ono dijete nije jutros rodilo, tako rekavši
pred njezinim očima, i to dječak. A ona nikada prije nije vid-
jela ni majke ni oca, kao što nikada nije vidjela ni svoga unuka
kao odrasla čovjeka; tako za nju tih trideset godina uopće nije
ni postojalo. Izbrisane su kad je dijete zaplakalo. Više ih nije
bilo.
— Sve se to prenaglo svalilo na nju. Bilo je previše stvar-
nosti, koju njezine ruke i oči nisu mogle nijekati, i previše
toga što se moralo uzeti pod gotov groš, a što njezine ruke i
oči nisu mogle vidjeti ni opipati: previše neobjašnjivih stvari,
koje su njezine ruke i oči morale odmah prihvatiti i vjerovati
bez dokaza. Nakon trideset godina to je moralo izgledati, kao
da je iz svoje osamljenosti upala naglo u sobu punu stranih
ljudi koji svi govore najednom, a ona se očajnički hvata svega
363
da sačuva zdravo rasuñivanje i da u okviru svojih mogućnosti
poduzme nešto pametnoga, za što ima izvjesno jamstvo da će
biti u stanju izvršiti. Dok se dijete nije rodilo i dok nije bila u
stanju da se osovi na vlastite noge, kao što je i učinila, starica je
bila nalik na lutku s mehaničkim glasom, koji je onaj Bunch
vukao u kolima ovamo-onamo, i prisiljavao je da na njegov
znak govori, kao ono sinoć, kad ju je doveo da ispripovijeda
svoj slučaj doktoru Hightovveru.
— Znate, još uvijek je tumarala. Još uvijek je pokušavala
naći nešto u što bi njezin razum, koji očigledno već trideset
godina nije tko zna kako radio, mogao vjerovati i prihvatiti
kao stvarno, realno. I ja mislim da je to prvi put našla ondje,
kod Hightovvera: našla je nekoga, kome može sve reći, tko će
je slušati. Vrlo je vjerojatno da je tada bilo prvi put da je to
ikome govorila. A vrlo je vjerojatno da joj je tada i samoj prvi
put sve to postalo jasno, da je, istodobno s Hightowerom,
stvarno shvatila sve onako kako jest. I zato ne smatram tako
čudnovatim što je neko vrijeme pobrkala ne samo dijete nego i
njegovo porijeklo, jer u onoj kolibi nije postojalo onih trideset
godina—i tako je sve pobrkala, dijete i njegova oca, kojeg nije
nikada vidjela i svog unuka, kojega je zadnji put vidjela kad je
bio upravo onakvo dijete, a čiji otac takoñer nije postojao za
nju. I onda, kad se u njoj pokrenula nada, morala se, s onom
beskrajnom i uzvišenom vjerom ljudi njezine vrste koji su
dobrovoljni robovi i zakleti sluge molitve, morala se obratiti
svećeniku.
— To je danas pripovijedala u zatvoru, kad je starac isko-
ristio priliku i pobjegao joj. Ona je nato pojurila za njim u
grad i našla ga ponovno na jednom uglu, potpuno luda, gdje
promuklim glasom propovijeda linč i govori narodu kako je
on djed ñavoljeg izdanka, kojega je poštedio za današnji dan.
Ili je, možda, išla da ga posjeti u zatvoru, kad je otišla iz kolibe.
Kako bilo da bilo, ostavila je starca, čim je vidjela da su ljudi
više radoznali nego uzbuñeni, i otišla k šerifu. On se upravo
364
bio vratio s ručka i neko je vrijeme nije mogao razumjeti, što
zapravo hoće. Mora da mu se činila ludom u onoj svojoj bez-
nadnoj, dostojanstvenoj nedjeljnoj haljini, sa svojom pričom
i planom o bijegu iz zatvora. No dopustio joj je da s njegovim
zamjenikom ode u zatvor. I ja vjerujem da mu je tamo, u ćeliji
pripovijedala o Hightovveru, da ga Hightower može spasiti, da
će ga spasiti.
— No, naravno, ne znam što mu je rekla. Ne vjerujem da
bi itko mogao rekonstruirati taj prizor. Mislim da ni sama nije
znala ni predvidjela što će mu reći, jer je sve to bilo napisano
i izrečeno one noći, kad je rodila njegovu majku, a to je bilo
odavno, odavno, tako da je sve naučila zauvijek, ali je kasnije
zaboravila riječi. Možda joj je zato odmah, bez riječi povje-
rovao. To jest zato što nije mnogo pazila što govori, niti je
postavljala pitanje hoće li joj vjerovati ili ne: da u osobi staroga
odbačenog svećenika ili negdje oko njega postoji neko svetište,
nepristupačno ne samo policajcima i svjetini, nego i njegovoj
vlastitoj neopozivoj prošlosti, njegovim zločinima, koji su
stvorili to od njega i napokon ga doveli dotle da se nasukao iza
rešetaka, gdje svuda oko sebe vidi sjenu budućeg krvnika.
— I on joj je povjerovao. Mislim da mu je to dalo ne samo
hrabrosti nego i mirne strpljivosti da izdrži, spozna i prihvati
jedinu mogućnost koja mu se nudila, da se nasred trga punoga
ljudi, sve onako okovan, otrgne i pobjegne. No previše je toga
poletjelo za njim, stopu u stopu. Ne progonitelja: nego ono-
ga, što je sam u sebi nosio: godine, djela, koja je propustio ili
izvršio, koja su ga pratila korak u korak, stopu u stopu, svakim
njegovim dahom, svakim kucajem srca, njegova srca. Nije to
bilo samo onih trideset godina koje starica nije poznavala, nego
i cio niz po trideset godina ispred tih, koje su okaljale njegovu
bijelu ili ako hoćete, crnu krv, i koje su ga i ubile. Neko vrijeme
mora daje trčao u toj vjeri, ili barem, nadi. No njegova krv nije
mirovala, nije mu dala da se spasi. Nije mogla biti ni jedno ni
drugo, i nije mu dala da spasi tijelo. Jer ga je crna krv najprije
365
natjerala u crnačku kolibu. Onda ga je bijela krv i tjerala otuda,
kao što ga je crna krv natjerala da zgrabi pištolj, a bijela krv mu
nije dala da puca. Bijela ga je krv, koja se tada posljednji put
digla u njemu, odvela k svećeniku, odvela ga, nasuprot svakom
razboru i stvarnosti u zagrljaj utvare, slijepe vjere u nešto što
je čitao natiskano u Bibliji. I onda, vjerujem, da ga je časkom
napustila bijela krv. Samo sekundu, tren oka, i dozvolila crnoj
da se digne u posljednjem času i da ga okrene protiv onoga na
čemu je gradio svoju nadu u spas. Crna ga je krv vlastitom nje-
govom željom ponijela onamo gdje mu više nitko nije mogao
pomoći, odvela ga u ekstazu crne džungle, gdje život prestaje
prije nego srce prestaje kucati, a smrt predstavlja ispunjenje
svih želja. A onda ga je izdala i crna krv, kao što mora da je radi-
la u svim krizama njegova života. Nije ubio svećenika. Samo ga
je udario pištoljem i pobjegao i čučnuo iza stola, suprotstavivši
se posljednji put svojoj crnoj krvi, kao što joj se suprotstavljao
trideset godina. Čučao je iza prevaljena stola i držeći u ruci
pun, neispaljen pištolj pustio je da ga ubiju.
U gradu je, u to vrijeme, živio neki mladić imenom Percy
Grimm. Imao je oko dvadeset i pet godina, a bio je zapovje-
dnik državne Nacionalne garde.28 Roñen je u gradu i sav je
svoj život proveo u njemu, osim razdoblja ljetnih logorovanja.
Bio je premlad da bi mogao sudjelovati u evropskom ratu, ali
je tek 1921. ili 22. počeo osjećati da to nikada neće oprostiti
svojim roditeljima. Njegov otac, trgovac željeznom robom,
nije to nikako mogao shvatiti. Mislio je da je dječak naprosto
lijenčina i da je na najboljem putu da postane potpun nevalja-
lac, dok je u stvari dječak proživljavao strašnu tragediju što se
rodio ne samo prekasno nego nedovoljno kasno da bi mogao
izbjeći osobno saznanje o izgubljenom vremenu, da bi morao
28. Nacionalna je garda zapravo neka vrsta milicije, pod jurisdikciju države, a
izdržavaju je
zajednički država i federalna vlada. Upotrebljava se za gušenje lokalnih
nemira. — Prev.
366
biti odrastao čovjek a ne dijete. I sada, kad je već minula ratna
histerija, kad su oni koji su bili najgrlatiji u njoj, pa čak i junaci
koji su joj služili i izdržali je, počeli malo nepovjerljivo gledati
jedni druge, Grimm nije imao nikoga s kim bi mogao o tome
govoriti i otvoriti mu svoje srce. Svoju prvu ozbiljnu borbu
održao je, zapravo, s nekim bivšim vojnikom koji je rekao nešto
u tom smislu da bi se u slučaju, da mora ponovno u rat, sada
borio na njemačkoj a ne na francuskoj strani. Grimm ga je
odmah zgrabio i upitao: — I protiv Amerike?
— Da, kad bi Amerika bila toliko luda da ponovno po-
mogne Francuskoj — odgovorio je vojnik. Grimm ga je od-
mah udario iako je bio manji od vojnika i još nije bio dosegao
dvadesete godine. Rezultat se mogao znati unaprijed; čak je
i Grimm bez sumnje bio svjestan toga. No tukao se dok nije
dobio toliko batina, da je i sam vojnik zamolio prisutne da
zadrže dječaka. Ožiljke te borbe nosio je istim ponosom kojim
je kasnije nosio uniformu, zbog koje je onako slijepo nasrnuo
u borbu.
Spasio gaje novi civilno-vojni zakon. Bio je nalik na čovjeka
koji je dugo lutao močvarom, tamom. Činilo se kao da ne vidi
pred sobom nikakva izlaza, da je bio svjestan da ga nema. Onda,
najednom, pred njim puče jasan i odreñen život. Potraćene go-
dine, u kojima nije pokazao nikakve sposobnosti u školi, kad su
ga poznavali kao lijenoga, neposlušnog, bezvoljnog ñaka, otišle
su u nepovrat, zaborav. Sada je mogao vidjeti kako se pred njim
otvara život, jednostavan i jasan kao na dlanu; osjetio se potpu-
no slobodan, te neće nikada više morati misliti ili se odlučivati,
jer je breme koje je preuzeo na se nosio tako lagano, sjajno i
ratoborno, kao i njegove znakove od mjedi: uzvišena, bezuv-
jetna vjera u tjelesnu hrabrost i slijepu poslušnost i uvjerenje da
je bijela rasa nad svakom i svim drugim rasama, američka nad
svim ostalim bijelim rasama, a američka uniforma nad svim
ljudima, i da je njegov život jedina plaća koju bi se ikada moglo
tražiti od njega za tu vjeru, tu povlasticu. Svakog nacionalnog
367
praznika koji je imalo mirisao po vojništvu, navlačio bi svoju
uniformu i dolazio u središte grada. A ljudi, koji bi ga vidjeli
kako ozbiljan i uspravan, poluratoborna, polusramežljiva izgle-
da ponosna dječaka, bliješteći svojom streljačkom medaljom
(a bio je izvrstan strijelac) i oficirskim znakovima šeće izmeñu
grañana, sjećali su se dana njegove borbe s onim isluženim
vojnikom.
Nije bio član Američke legije,29 ali to nije bila njegova
greška, nego njegovih roditelja. No, kad su u subotu popodne
doveli Christmasa iz Mottstowna, odmah je otišao zapovjed-
niku mjesne organizacije. Misao i riječi bijahu mu vrlo jednos-
tavne i jasne: — Moramo održati red — rekao je. — Moramo
omogućiti zakonu da djeluje po svom nahoñenju. Zakon,
država. Nijedno civilno lice nema prava da sudi čovjeka na
smrt. Mi, vojnici Jeffersona, pripazit ćemo na to.
— Otkuda znate da itko sprema isto drukčije? — upitao ga
zapovjednik legije. —Jeste F što čuli?
— Ne znam. Nisam čuo. — Nije lagao. Činilo se da nije
pridavao dovoljno važnosti onome što bi civilni grañani mogli
reći ili ne reći, a da bi htio lagati. — Ne radi se o tome, nego
trebamo li mi vojnici koji nosimo uniformu, prvi iznijeti svoje
stanovište. Moramo pokazati svijetu kako vlada naše države
gleda na takve stvari. Onda neće uopće trebati ni razgovarati o
tome. — Imao je vrlo jednostavan plan. To jest, da od legionara
stvori četu kojom bi, s obzirom na svoj položaj, zapovijedao on.
— No, ako oni ne bi htjeli da im ja zapovijedam, opet će biti
sve u redu. Bit ću zapovjednikov zamjenik, ako budu htjeli. Ili
narednik, ili desetar. —Tako je i mislio. Nije išao za ispraznom
slavom. Bio je preiskren. Tako iskren, tako ozbiljan, daje zapo-
vjednik legije u zadnji čas zadržao nepromišljene riječi kojima
ga je htio odbiti.
29. Američka legija, organizacija ratnih veterana, često se upotrebljava za
gušenje radničkih
štrajkova, demonstracija itd. — Prev.
368
— Ipak, mislim, da svega toga neće trebati. A ako bude,
svi ćemo mi djelovati i kao civili. Ne smijem se na takav način
služiti Legijom. I, napokon, mi više nismo vojnici. A kad bi' i
smio, mislim, da se ne bi' služio.
Grimm ga pogleda bez srdžbe, ali tako kao da ima posla s
kukavicom. — Ipak ste nekoć nosili uniformu — reče nekako
strpljivo i nastavi: — Nadam se, da mi vašim položajem nećete
priječiti da govorim s njima, je li? Pojedinačno?
— Ne. Ne. Ionako nemam nikakva prava na to. Ali, zapa-
mtite, kao s pojedincima. Mojim se imenom uopće ne smijete
služiti!
Grimm mu odgovori na svoj način: — Nisam takav da bi'
tako što mogao učiniti. — Onda iziñe. To je bilo u subotu, oko
četiri sata. Preostali dio toga popodneva obilazio je dućane i
urede u kojima su radili članovi Legije tako da je do mraka sam
sakupio dovoljan broj da sastavi lijepu četu. Bio je neumoran
i suzdržan, a ipak uporan; bilo je u njemu nešto neodoljivo
— proročko. Ipak su se ljudi slagali sa zapovjednikom u jednoj
stvari: službeni naziv Legije ne smije se upotrebljavati — čime
je bez izričite namjere postigao svoj prvobitni cilj: postao je
zapovjednik. Pred samu večeru ih je sakupio sve, podijelio
ih u vodove i postavio oficire i štab. Mladi, koji nisu bili u
Francuskoj, već su se dobrano zagrijali. Održao im je kratak,
hladan govor: — ... nareñenje... izvršenje pravde... nekH
ljudi vide da smo nosili uniformu Sjedinjenih Država... I još
nešto. — Postao je časkom intiman: kao zapovjednik puka koji
pozna svoje ljude po krsnim imenima: — Prepuštam to vama,
prijatelji. Učinit ću kako vi to kažete. No, mislim da bi bilo
dobro da nosim uniformu dok se cijela ta stvar ne svrši. Tako
će osjetiti da je Ujak Sam30 prisutan ne samo u duhu.
— No, nije — upade jedan legionar brzo i neposredno; bio
je to čovjek istoga kroja kao i zapovjednik Legije, koji slučajno
30. Ujak Sam — alegoričan naziv za američku državu. — Prev.
369
nije bio prisutan. — Ovo još nije stvar vlade. Moglo bi se do-
goditi da se ne svidi Kennedvju. Ovo je stvar Jeffersona, a ne
Washingtona.
— Učinimo tako da mu se svidi — odvrati Grimm.
— Čemu služi vaša Legija ako ne tome da brani Ameriku i
Amerikance? ?
— Ne — reče legionar. — Držim da će biti bolje ako ne
pravimo iz toga neku paradu. Možemo uraditi sve što hoćemo
i bez toga. Bit će bolje. Je 1', dečki?
— U redu — složi se Grimm. — Učinit ću kako vi kažete.
No svaki će od vas trebati pištolj. Za jedan sat održat ćemo
malu smotru oružja. Svaki od vas nek se javi ovdje.
— A što će Kennedv reći za pištolje? — upita jedan.
—To ću ja urediti—odvrati Grimm. —Točno za jedan sat
da budete svi ovdje s oružjem za pojasom. — Otpustio ih je.
Zatim ode preko mirnoga trga prema šerifovu uredu. Rekoše
mu da je šerif kod kuće. — Kod kuće? — ponovi Grimm.
— Sada? Pa što u ovo vrijeme radi kod kuće?
— Bit će da jede. Onako velik čovjek mora jesti nekoliko
puta na dan.
— Kod kuće? — ponovi Grimm. Oči mu nisu bljesnule; u
njima se ponovno vidio onaj hladni zamišljeni izraz, kojim je
bio pogledao i zapovjednika Legije. — Jede — ponovi i iziñe
brzim korakom. Ponovno prijeñe preko praznoga trga, mirno-
ga trga s kojega je miroljubivi narod ovoga miroljubivoga grada
ove miroljubive zemlje otišao da miroljubivo večera. Grimm
ode šerifovoj kući. Šerif je odmah rekao: Ne!
— Da se petnaestak-dvadesetak ljudi s pištoljima u džepu
povlači trgom? Ne, ne. To nećemo. To ne mogu dopustit. Pre-
pustite stvar meni.
Grimm je još koji časak promatrao šerifa. Onda se okrene i
poñe opet brzim korakom. — U redu — reče — ako baš tako
hoćete. Onda se ja neću miješati u vaš posao, ali nemojte se
ni vi u moj. — To nije zvučalo kao prijetnja. Bilo je izrečeno
370
suviše mirnim, jednolikim, hladnim glasom. Otišao je brzo.
Šerif ga je promatrao; onda ga pozove. Grimm se okrene.
— I svoj ostavite kod kuće — reče šerif. — Čujete li?
— Grimm ne odgovori. Pode dalje. Šerif je mrko gledao za
njim, dok ga nije izgubio s očiju.
Te je večeri šerif učinio nešto što već godinama nije uradio,
osim kad bi ga na to prisilio važan i neizbježiv posao — pošao
je nakon večere u grad. Jedan dio Grimmovih ljudi našao je
na straži pred zatvorom, drugi pred sudom, a treći je krstario
trgom i obližnjim ulicama. Šerif doznade da se ostali, kao rezer-
va, nalaze u Uredu za promet pamukom, gdje je radio Grimm,
a koji im je poslužio kao štab, kao komandno mjesto. Šerif je
sreo Grimma na ulici, dok je obilazio svoje ljude. — Doñite,
mladiću — reče šerif. Grimm se zaustavi. Nije mu prilazio,
pa šerif pristupi k njemu. Šerif mu svojom debelom rukom
opipa bokove. — Rekao sam vam da ga ostavite doma — reče
mu. Grimm ne odgovori. Hladno je promatrao šerifa. Šerif
uzdahne. — No, ako baš nećete, morat ću vas imenovati svo-
jim izvanrednim pomoćnikom. No nećete smjeti ni pokazati
pištolj, dok vam ne kažem. Čujete li me?
— Pa da, da, neću — odvrati Grimm. — Ni vi sigurno
nećete htjeti da ga povučem, ako mi se ne učini nužnim.
— Htio sam reći, da ga ne povlačite, dok vam ja ne
kažem.
— Pa da — odvrati odmah Grimm, hladno i strpljivo.
— To smo rekli obojica. Bez brige. Bit ću ondje.
Kasnije kad se grad smirio zbog noći, kad se ispraznilo
kino, a drugstori se jedan po jedan zatvorili, stale su se rasipati
i Grimmove čete. Grimm nije prosvjedovao samo ih je hladno
promatrao: nekako su se smeli, postali defenzivni. Ponovno
je, ni ne znajući za to, zaigrao svojim adutom. Baš zato što
su bili svjesni svoje smetenosti i osjetili da nekako zaostaju za
njegovim hladnim poletom, vratit će se sutra samo zato da mu
pokažu tko su i što su. Nekolicina ih je ostala; i tako je bila
II
371
subotnja noć, pa je netko dovukao odnekuda nekoliko stolaca
i udariše u poker. Igra je trajala cijelu noć, premda je s vremena
na vrijeme Grimm (on nije sudjelovao u igri, niti je to dopus-
tio svome pomoćniku, jedinom koji je imao oficirski položaj)
poslao koju patrolu da obiñe trg. S njima bi tada išao i noćni
stražar, premda se ni on nije upuštao u igru.
Nedjelja je bila mirna. Igra pokera tekla je mirno, prekidana
povremenim patrolama, dok su crkvena zvona mirno zvonila,
a vjernici se u ljetnim bojama skupljali u pristojnim skupi-
nama. Na trgu se već znalo da će sutra zasjedati izvanredna
velika porota. Zvuk tih dviju riječi koje izazivaju predstavu o
nečem tajnom i neizmjenljivom, o nekom sakrivenom, vječito
budnom i svemogućem oku koje nadzire djelovanje ljudi,
počeo je nekako utvrñivati Grimmove ljude u njihovoj uo-
brazilji. Čovjek se tako brzo, nehotice i neočekivano mijenja,
da je grad, nesvjesno, ne razmišljajući o tome, počeo osjećati
poštovanje, a možda i strah i ponešto iskrene vjere i pouzdanja
prema Grimmu, kao da je nekako i u ovom slučaju njegova
dalekovidnost, rodoljublje i ljubav prema gradu progovorila
brže i iskrenije nego njihova. To su naročito osjetili njegovi lju-
di; nakon neprospavane noći, napetosti i praznika, kad su kao
sati31 žrtvovali dobrovoljno vlastitu volju, ljudi bijahu gotovo
spremni da umru za nj, ako se ukaže prilika. Sada su se kretali
obasjani nekim ozbiljnim i pomalo prijetećim žarom, koji je
bio gotovo tako opipljiv kao i njihove kaki uniforme koje je
Grimm želio da obuku, da su ih već obukli kao da su se svaki
put, kad bi se vraćali u štab, odjenuli iznova ugodnim, oštrim i
blistavim ruhom njegovih snova.
To je potrajalo svu nedjeljnu noć. Poker se nastavio. Sad se
već rasplinuo oprez i tajnost kojom su se bili zaodjeli. Sad su se
osjećali nekako sigurni i duboko samopouzdani do razmetljivos-
ti; kad su te večeri čuli korake noćnog stražara na stubištu, jedan
31. Sati (suttee), staroindijski — žena koja se nakon muževe smrti dala
dobrovoljno spaliti. — Prev.
372
od njih reče: — Mirno, ide MP32 — i časkom se meñusobno
zagledaše oštrih, sjajnih, zloslutnih očiju a netko doda dosta
glasno: — Izbaci pasjega sina -— a drugi, nabravši usne, ispustio
neki praljudski zvuk. I tako je idućeg jutra, u ponedjeljak, kad
su prva seljačka kola i automobili počeli pritjecati u grad, četa
još uvijek bila netaknuta. Sada su nosili uniforme. Bila su to
njihova lica. Većina njih je bila iste starosti, iste generacije i istih
iskustava. No, to nije bilo sve. Stojeći ozbiljna i važna izgleda u
gomili što se motala onuda, stvarali su dojam ozbiljnih, strogih,
nedokučivih ljudi koji praznim, hladnim očima gledaju tromu
svjetinu što se, osjećajući, sluteći nešto a da ne zna što, polagano
valjala tuda, buljeći u njih, te im se činilo kao da su okruženi
nekim praznim, nepomičnim, zanosnim kravljim licima, što
dolaze i odlaze da ih druga zamijene. A cijelo su jutro kružili
glasovi u naizmjeničnom, tihom pitanju i odgovoru: — Gle
ga. Onog mladog čovjeka s automatskim pištoljem. On im je
zapovjednik. Izvanredni izaslanik kojega je poslao guverner. On
upravlja svim tim. Danas šerif nema nikakve riječi.
Kasnije, kad je bilo prekasno, Grimm je govorio šerifu:
— Da ste me barem poslušali. Da ste mi barem dopustili da
ga izvedem iz zatvora s odjelom ljudi, mjesto što ste ga uputili
trgom s jednim svojim zamjenikom za kojeg čak nije bio ni
prikovan, i to kroz svu onu masu, gdje se taj prokleti Buford ne
bi usudio pucati kad bi mu cilj bio velik kao stajska vrata.
— Otkuda sam ja mogao znati da kani pobjeći, da bi se
usudio i pomisliti na to, i to baš tada i ondje? — Odgovorio je
šerif. — Kad mi je Stevens rekao da će priznati svoju krivnju i
dobiti doživotnu kaznu.
No tada je već bilo prekasno. Tada je već sve bilo gotovo.
A odigralo se nasred trga, napo puta izmeñu pločnika i suda,
usred gomile svijeta, koji se okupio kao na sajmu, premda je
Grimm saznao za to tek onda kad je čuo kako je zamjenik
32. MP (Militarv Police) — vojna policija. — Prev.
373
opalio dva puta u zrak. Odmah mu je bilo jasno što se dogo-
dilo, premda je u to vrijeme bio u sudu. Odmah je postupio
odlučno i brzo. Već je jurio prema mjestu odakle je čuo pucnje,
kad je preko ramena doviknuo čovjeku koji ga je, evo, već go-
tovo četrdeset i osam sati pratio svuda kao pomoćnik i kurir:
— Daj znak sirenom za požar.
— Za požar? — upita pomoćnik. — Sto...
— Sirenom za požar! — ponovi Grimm. — Nije važno
što će ljudi misliti, nego samo da znaju da se nešto... — Nije
svršio, otrčao je.
Trčao je izmeñu ljudi, koji su se takoñer ustrčali, dostižući
ih i prestižući, jer je imao odreñen cilj što oni nisu imali; lju-
di su samo trčali, a pred njima je golem, crn, tup automatski
pištolj krčio put kao plug. Blijedih lica, razjapljenih, okruglih
usta, obrubljenih zubima, promatrahu njegovo mlado, napeto,
oštro lice, ispuštajući otegnut glas, sličan potmulom uzdahu:
— Onamo... otišao je onuda... —Ali je Grimm već primijetio
zamjenika kako trči držeći visoko u ruci pištolj. Grimm baci oko
sebe pogled i ponovno jurne naprijed; u masi koja je, očigledno,
pratila zamjenika i zatvorenika preko trga, nalazio se i neizbježivi
nezgrapni mladić u uniformi Western Uniona,33 koji je vodio
svoj bicikl za upravljač, kao poslušnu kravu. Grimm u trku utis-
ne pištolj za korice, odgurne dječaka i zajaha na bicikl.
Bicikl nije imao ni sirene ni zvonca. Ipak su ga ljudi nekako
osjećali i otvarali mu put; i tu se opet činilo kao da mu služi
njegovo pouzdanje, slijepa i nenatrunjena vjera u pravednost i
nepogrešivost njegova rada. Kad je dostigao zamjenika, uspo-
rio je bicikl. Zamjenik okrene prema njemu svoje znojno lice;
usta su mu se razjapila od trčanja i vike.
— Skrenuo je — poviče zamjenik. — U ovaj prolaz...
— Znam — reče Grimm. —Je li okovan?
—Jest! — odvrati zamjenik. Bicikl pojuri naprijed.
33. Western Union — poznata američka telegrafska kompanija. — Prev.
374
»Onda ne može trčati brzo«, razmišljao je Grimm. »Uskoro
će se morati nekamo zavući. Sakriti se, svakako, s vidika.« Brzo
skrene prolazom, koji je zavio izmeñu dvije kuće s drvenim plo-
tom na jednoj strani. U tom se času prvi put začu zvuksirene koji
je najprije rastao i pretvorio se u jednoliko otegnuto zavijanje,
koje kao da je napokon prešlo granicu sluha, te se može osjetiti
samo kao bezglasno titranje. Grimm je vozio dalje misleći brzo,
logično, u neke vrste divljoj suzdržljivoj radosti. »Najprije će
htjeti da se nekuda sakrije« razmišljao je, ogledavajući se na sve
strane. S jedne strane pružao se otvoren put, a s druge strane je
stajala ograda visoka šest stopa. Put je bio presječen drvenim
vratašcima iza kojih se nalazio pašnjak, a iza njega dubok jarak,
koji je služio kao granica gradskog zemljišta. Vrhovi visokog
drveća, što je raslo u njemu, samo su izvirivali preko njegova
ruba; cijeli bi se puk vojske mogao sakrivati i razviti u njemu.
— Ah — izusti naglas. Ne zaustavljajući se ni ne usporivši brzi-
ne, okrene bicikl i odveze se natrag prema ulici koju je maločas
ostavio. Zvuk sirene je upravo zamirao spustivši se ponovno na-
dohvat uha, a kad je zaokrenuo biciklom u ulicu ugleda časkom
ljude gdje trče i jedan automobil, koji je vozio za njim. Premda
je vozio svom snagom, automobil ga je dostigao; ljudi u njemu
ispružiše kroz prozor glave prema njegovom odlučnom, naprijed
usmjerenom licu. — Udi unutra! — povikaše ljudi. — Ulazi!
— Nije im ni odgovorio. Nije ih ni pogledao. Auto, koji gaje bio
prestigao, smanji brzinu; sada ga je on ponovno prešao u svojoj
brzoj, šutljivoj, upornoj vožnji; automobil opet ubrza i prestigne
ga, a ljudi nanovo izviriše van, zagledavši se preda se. I Grimm
je jurio, brzo, nijemo, profinjenom brzinom kakve prikaze, kao
neumoljivi, nepogrešivi Juggernaut34 ili Sudbina. Iza njega je si-
rena stala ponovno sve jače zavijati. Kad se ljudi u autu ponovno
obazriješe da vide gdje je, bio je potpuno iščezao.
34. Juggernaut (zapravo Jagannaht), indijsko božanstvo u čijem se obliku
javlja Višnu čiji se kip
u stara vremena vozio ulicama; mnogi su se ljudi u vjerskom zanosu bacali
pod kotače. Zato u
prenesenom smislu znači neodoljivu silu koja sve razara pred sobom. — Prev.
375
U punoj brzini zaokrenuo je na drugi put. Lice mu je bilo
mirno poput kamena, s kojega je još uvijek sjao izraz zadovol-
jstva i ozbiljne, bezobzirne radosti. Ovaj je put bio izbrazdaniji
i dublji od prvoga. Doveo ga je najzad na golu glavicu, gdje
je skočio s bicikla, koji je još malo vozio i onda pao; otuda je
mogao vidjeti svu jarugu, što se pružila rubom grada: tek dvi-
je-tri crnačke kolibe podignute uz samu jarugu isprekidale su
mu vidik. Stajao je nepomično, mirno, osamljeno, zloslutno,
gotovo sam sličan graničnom stupu. Iza njega, u gradu, stade
ponovno zamirati jauk sirene.
Tada je ugledao Christmasa. Ugledao je čovjeka, malena
zbog udaljenosti, kako se stegnutih ruku pomalja iz jarka.
Promatrajući ga Grimm opazi kako su bjegunčeve ruke jed-
nom, kad je sunce palo na okove, zablještale kao heliograf, a
učinilo mu se da čak i odavde može čuti uzbuñeno, očajničko ,
disanje čovjeka koji ni sad nije bio slobodan. Onda sitna figura
ponovno potrči i nesta iza najbliže crnačke kolibe.
Sada i Grimm potrči. Trčao je brzo, ali se činilo da se ne žuri
ni ne napinje. U njemu nije bilo ništa osvetljivosti, ni srdžbe, ni
ogorčenja. To je primijetio i Christmas. Jer u jednom trenutku
pogledaše jedan drugoga gotovo oči u oči. To je bilo onda, kad
je Grimm trčao mimo ugla jedne kolibe. U tom je času Christ-
mas, kao nekom čarobnom silom, iskočio kroz njezin stražnji
prozor, pruživši u zrak svoje okovane ruke, koje su zablještale
kao da plamte. Samo trenutak promatrahu jedan drugoga, prvi
u času kad je čučnuo zbog skoka, a drugi zaustavivši se načas
usred trka prije negoli ga je sila zaleta prenijela oko ugla. U
tom trenutku spazi da Christmas nosi teški niklovani pištolj.
Grimm se okrene i skoči natrag iza ugla, potegnuvši svoj auto-
matski pištolj.
Mislio je brzo, mirno, onom svojom tihom radošću. »Može
učiniti samo dvoje. Može poletjeti ponovno prema jarku, ili
ćemo se natezati oko kolibe, dok netko od nas ne dobije metak.
Jarak je s njegove strane kolibe.« Odmah se odlučio. Svom je
snagom potrčao oko ugla, za koji se maloprije sklonio. Učinio
je to kao da ga štiti neka čarobna sila ili providnost, ili kao da
je znao da ga Christmas neće čekati s pištoljem. Pretrčao je bez
zaustavljanja i drugi ugao.
Sad se nalazio kraj jarka. Zaustavio se odjednom u trku
kao ukopan. Iznad tupog, hladnog, grbavog pištolja, njegovo
je vedro lice blistalo nadnaravnim sjajem anñela na crkvenim
prozorima. Krenuo je ponovno naprijed, gotovo još prije nego
se zaustavio, pokoravajući se slijepo, pouzdano, bez oklijevanja
nekom nepoznatom Igraču, koji miče njime kao po šahovskoj
tabli. Zaleti se prema jarku. No čim se zaletio dole u grmlje
kojim je obrasla strma padina, okrene se i zastade. Opazio je
da koliba sjedi neke dvije stope iznad zemlje. U svojoj žurbi to
dosada nije bio primijetio. Sad je shvatio da je izgubio jedan
potez, da mu je Christmas za sve to vrijeme mogao promatrati
noge ispod kolibe. Reče: — Dobar momak!
Sila zaleta ga je ipak ponijela naprijed prije nego se mogao
zaustaviti i ispeti se natrag. Izgledao je neumoran, ni od mesa ni
od krvi, kao da ga onaj Igrač koji je micao njime kao pionom,
opskrbljuje potrebnim dahom. Istom brzinom kojom je izbio
iz jarka, nastavio je trčati dalje, bez zaustavljanja. Zaokružio
je oko kolibe na vrijeme da vidi Christmasa kako se prebacu-
je preko ograde udaljene tristo jardi. Nije pucao, jer je sada
Christmas trčao vrtićem ravno prema nekoj kući. Trčeći za
njim vidje Christmasa kako je skočio preko stražnjeg stubišta
i ušao u kuću. — Aha — reče Grimm. — Svećenikova kuća.
Hightowerova kuća.
Nije usporavao brzine, ali je skrenuo i poletio oko kuće na
ulicu. Automobil, koji ga je bio prestigao i izgubio s vida pa se
kasnije opet vratio, nalazic se upravo ondje gdje je trebao biti,
kao da ga je sam Igrač naručio. Zaustavio se a da mu nije dao
nikakva znaka, i iz njega iziñoše tri čovjeka. Grimm se okrene
bez riječi, pretrči dvorište i uleti u kuću, u kojoj je osamljen
živio stari, izopćeni svećenik; trojica ljudi poletješe za njim,
377
376
provališe u hodnik i zastaše, unijevši sa sobom u onaj pljesni-
vi, samostanski sumrak divlje ljetno sunčano svjetlo, koje su
upravo ostavili vani.
Ta bestidna divljina svjetla bijaše na njima, u njima. Kao
da odsijeva s njihova lica koja su izgledala da lebde u zraku,
okružena nimbusom svjetla dok su se saginjali da podignu okr-
vavljena Hightowera s poda, kamo gaje oborio Christmas, kad
je uletio u hodnik s pištoljem u okovanim podignutim ruka-
ma, koje su se sjajile i blistale kao munje, tako da je podsjećao
na osvetničkog, gnjevnog boga kad izriče osudu. Podigli su
starca na noge.
— U kojoj je sobi? — upita Grimm, prodrmavši ga. — U
kojoj sobi, starce?
— Gospodo — reče Hightower. Onda nastavi: — Ljudi!
Ljudi!
— U kojoj sobi, starce? — poviče Grimm.
Držali su Hightowera uspravno: u hodniku, koji je nakon
blijeska sunčeva svjetla bio mračniji, i on je sa svojom ćelavom
glavom i velikim, blijedim obrazom, išaranim krvlju, izgledao
strašan: — Ljudi! — poviče. — Poslušajte me. One je noći bio
ovdje. Bio je sa mnom one noći kad se odigrao zločin. Kunem
se Bogom...
— Isuse Kriste! — poviče Grimm, a mladi zvonki, ogorčeni
glas mu odjeknu kao u mlada svećenika. — Zar su se svima
svećenicima i usidjelicama u Jeffersonu zatresle hlače pred
ovim crnim pasjim sinom? — Odgurne starca i pojuri dalje.
Sve je to izgledalo kao da je samo čekao da ga Igrač ponovno
pokrene, jer je onom nepogrešivom sigurnošću poletio prema
kuhinji i stao pucati s vratnica gotovo prije negoli je mogao
vidjeti prevrnut stol što je ležao postrance pred jednim uglom,
i na gornjem rubu svijetle, blistave ruke čovjeka koji je čučao
iza njega. Grimm je sav magazin ispraznio u stol, a kasnije je
netko pokrio svih pet metaka složenim rupčićem.
No, Igrač još nije završio igre. Kad su ostali stigli u kuhin-
378
ju, vidjeli su da je stol odmaknut, i Grimma kako se nagnuo
nad tijelom. Kad su se primakli da vide što sada namjerava,
primijetiše da čovjek još nije mrtav, a kad vidješe što Grimm
radi, jedan od ljudi prigušeno kriknu, otetura natrag k zidu
i stade povraćati. Onda je odskočio i Grimm, odbacivši od
sebe krvavi mesarski nož. — Sada ćeš se okaniti bijelih žena,
pa makar i u paklu — reče Grimm. No, čovjek na podu nije
se više micao. Ležao je ondje otvorenih očiju, u kojima više
nije bilo ništa osim svijesti, a nekakva sjena lebdjela mu je
oko usana. Promatrao ih je dugo spokojnim, nedokučivim,
nepodnošljivim pogledom. Onda im se učini kao da mu je lice
i cijelo tijelo upalo u se, smanjilo se, a ispod proparana odijela
oko kukova i bedara da je provalila zastala crna krv kao naglo
osloboñena para. Činilo se da je provalila iz njegova blijedog
tijela, kao varnica iz ispaljene rakete, a s tom crnom eksplozi-
jom kao da je poletio i čovjek i zasjekao im se u sjećanje za sve
vijeke vjekova. I nikad to neće zaboraviti, nigdje, ni u mirnim
dolinama, ni na obalama spokojnih i mirnih starodrevnih rije-
ka, ni pred licem djece, nad kojima će kao nad zrcalom snatriti
o starim nesrećama i novim nadama. Uvijek će ih ta slika pra-
titi mirno, vjerno, uporno, ne slabeći ništa, bez neke naročite
prijetnje, ali sama po sebi jasna, sama po sebi pobjednička. Iz
grada se ponovno začu, iako malo slabije zbog zidova, vrisak
sirene, koji je rastao u svoj nevjerojatni crescendo i prelazio sve
granice sluha.
379
20

Gasi se posljednje bakarno svjetlo popodneva; tada je ulica

iza niskog javorja i natpisa spremna i prazna, uokvirena u pro-
zor radne sobe kao pozornica.
Hightower se sjeća, kako mu se — dok je još bio mlad,
kad je tek došao sa sjemeništa u Jefferson — kako mu se tada
pričinjalo da gotovo čuje gašenje ovog bakarnog svjetla kao
zamiruće zvukove žutih truba što se gube u tišini i čekanju, iz
kojeg će se uskoro pojaviti. I prije nego su utihnuli umirući
glasovi truba, činilo mu se da im u zraku već čuje početak tu-
tnjave, još tih kao kakav šapat, kakav žamor.
Ali o tome nije nikada ni s kim govorio. Ni s njom. Ni s
njom, čak ni onda kad su još bili noćni ljubavnici, kad još nisu
znali za razdor i sramotu, ali je ona znala i nije zbog razdora,
tuge i kasnije očaja, zaboravila zašto on sjeda uz prozor i čeka
sumrak i trenutak kad će se spustiti noć. Ni s njom, ženom.
Svojom ženom. Ženom (ne rasadnikom, kao što je nekoć vje-
rovao): Pasivnom, Bezimenom, koju je Bog stvorio da bude
primalac i spremnica ne samo sjemena njegova tijela nego i
njegova duha, što je istina ili toliko blizu istine koliko joj se on
usudio približiti.
Bio je jedinac. Kad se rodio, ocu je bilo pedeset godina,
a majka je već gotovo dvadeset godina bila teško bolesna.
381
Rastao je u vjerovanju da je to posljedica njezine loše ishrane
u posljednjoj godini grañanskog rata. Možda je, zaista, i bilo
tako. Njegov otac nije imao robova, ali je bio sin čovjeka, koji
je nekoć držao robove. I on ih je mogao imati. No, premda se
rodio i odgojio i živio u kraju i vremenu kad je bilo probitačnije
držati robove nego živjeti bez njih, otac mu nije htio jesti hrane
koju je uzgojio ili skuhao crnački rob, niti je htio spavati u kre-
vetu kojeg bi mu prostro crnac. I zato za vrijeme rata i njegova
izbivanja od kuće, žena nije imala povrća, osim ono malo što
je sama, ili uz neznatnu pomoć susjeda, obradila. Pa ni te joj
pomoći muž nije dozvoljavao, jer se bojao da im se ne može
pošteno odužiti. — Bog će nam dati — govorio je.
— Dat će? Ali što: maslačak i korov.
— Onda će nam dati i utrobu da ih probavi.
Otac je bio svećenik. Godinu je dana svake nedjelje rano
ujutro odlazio od kuće, prije negoli mu je otac (to je bilo prije
sinove ženidbe) otkrio kamo odlazi. Premda je bio ugledan
član episkopalne crkve, nije nikada, koliko se sin sjećao,
posjećivao nijedne crkve. Otkrio je da mu sin, koji je tada upra-
vo navršio dvadeset i jednu godinu, svake nedjelje jaši šesnaest
milja u brda, da u maloj prezbiterijanskoj kapeli održi propo-
vijed. Otac se smijao tome. Sin je slušao taj smijeh, kao što bi
slušao viku i psovku: hladnom, smjernom ravnodušnošću, ne
progovorivši ni riječi. Iduće je nedjelje ponovno otišao k svojim
vjernicima.
Kada je počeo rat, sin se nije javio medu prvima što su otišli.
No nije bio ni medu zadnjima. Četiri je godine bio s vojskom,
premda nijednom nije ispalio puške, a mjesto uniforme nosio
je tamni kaput koji je kupio za ženidbu i u kojem je držao
svoje propovijedi. Kada se 1865. vratio kući, još je uvijek bio u
njemu, premda ga nikada više nije obukao od onoga dana kad
su se pred kućom zaustavila kola, a dva ga čovjeka podigla iz
njih, unijela u kuću i položila u krevet. Žena mu je skinula ka-
put i spremila ga u škrinju na tavanu. Dvadeset je i pet godina
382
ostao ondje, dok jednoga dana njegov sin nije otvorio škrinju,
izvadio ga i izravnao mu nabore, koje su brižljivo složile sada
već mrtve ruke.
Sjedeći uz tamni prozor svoje mirne radne sobe, sjeća se
sada toga i čeka da proñe sumrak, čeka noć i jeku potkova u
propnju. Bakreno je svjetlo već potpuno iščezlo; svijet se zavio
u drhtavo zelenilo, koje svojom bojom i sastavom podsjeća na
svjetlost kad prodire kroz bojadisano staklo. Uskoro će nas-
tupiti čas, kad će početi govoriti Odmah sada. Sada odmah,
»Onda mi je bilo osam godina«, pomisli. »Padala je kiša.« Čini
mu se da i sada osjeća miris kiše, vlažnu tugu listopadske zemlje
i pljesnivi zijev škrinje, kad je podigao poklopac. Zatim je ugle-
dao brižljivo složen kaput. Nije znao što je to, jer je isprva bio
gotovo savladan uspomenama na majčine mrtve ruke, koje kao
da su se zadržale medu naborima. Onda se otvorio, razmotavši
se polako. Onako malenu činio mu se nevjerojatno velik kao
da je krojen za diva; kao da je kaput, samo zbog toga što ga
je nosio jedan od njih, i sam poprimio osobine onih prikaza,
što se herojske i goleme pojavljivahu iz pozadine pune dima,
tutnjave i razderanih zastava, a koje sada ispunjavahu njegove
dane i noći.
Kaput se gotovo nije mogao ni prepoznati od silnih zakrpa.
Bilo je kožnatih zakrpa koje su prisile nespretne muške ruke,
sivih zakrpa konfederacijske uniforme koje su požutjele kao
list, i jedna zbog koje mu je i samo srce prestalo kucati: bila
je plave, tamnoplave boje, plave boje Sjedinjenih Država.35
Promatrajući tu zakrpu, taj nijemi i bezimeni komadić sukna,
dječak koji se rodio u jesen majčinog i očevog života, čije je
tijelo tražilo budnu njegu kao švicarski sat, osjećao je neki tihi,
pobjedonosni užas zbog kojega je osjetio slabu mučninu.
Te večeri nije mogao ništa jesti. Kad je otac, koji se tada
35. U grañanskom su ratu južne snage (Konfederacija) nosile sivu a sjeverne
(Unija) plavu
uniformu. — Prev.
383
približavao već šezdesetoj, podigao oči, vidio je sina kako bulji
u nj s užasom i strahopoštovanjem i još nekakvim osjećajem.
Onda je otac upitao: — No, što ti je opet? — ali dječak nije mo-
gao odgovoriti, nije mogao govoriti nego je dalje gledao u oca,
a na njegovu dječjem licu ocrtavao se izraz samoga Pakla. Kad
je te noći legao u krevet, nije mogao zaspati. Ležao je ukočen,
bez drhtaja, u svom tamnom krevetu, razdvojen zidovima i
katovima od čovjeka koji mu je bio otac i jedini živi roñak, a
od kojega ga je dijelila tolika vremenska razlika da se nije mogla
lako izračunati ni desecima godina tako da medu njima čak nije
bilo ni tjelesne sličnosti. Idućeg je dana dječak patio od trbušnih
grčeva. No nije htio kazati nikome od čega je to, pa čak ni crn-
kinji koja je vodila kućanstvo i bila mu i majka i odgojiteljica.
Postupno se oporavio. A onda se opet jednoga dana odšuljao na
tavan, otvorio škrinju, izvadio kaput, dotakao se plave zakrpe s
onim osjećajem užasnutog trijumfa i mučnog veselja, i pitao se
je li njegov otac ubio onog čovjeka s čijega plavog kaputa potječe
ona krpa, čudeći se još većim užasom dubini i snazi svoje želje i
bojazni da to sazna. A već drugog dana kad je doznao da je otac
otišao u posjet jednom od svojih pacijenata u nekom selu i da
se vjerojatno neće vratiti do mraka, otišao je u kuhinju i upitao
crnkinju: — Pripovijedajte mi još o djedu. Koliko je Yankeeja
ubio? — I dok je sada slušao o tome, nije osjećao straha. Nije to
bio čak ni trijumf: bio je to ponos.
Taj je djed bio jedini trn u peti svoga sina. Sin to nije nikome
rekao, kao što nikada nije na mislio o tome, kao što se nikada
nijednome od njih nije dogodilo da požali što nema drukčijeg
oca ili sina. Odnosi su im bili dosta dobri. Sa sinove strane
hladna, ozbiljna, mehanička suzdržljivost, puna poštovanja, a
s očeve otvoren, naprasit, surov, živahan humor kojemu je više
nedostajalo smisla nego duha. Živjeli su u dosta prijateljskim
odnosima u jednokatnoj kući u gradu, premda je prije nekog
vremena sin mirno, ali odlučno odbio da jede bilo kakvu hranu
što ju je pripremila ropkinja koja ga je odgajala od djetinjstva.
384
\
Na najveće ogorčenje crnkinje, sin je kuhao sam svoje jelo u
kuhinji, sam ga donosio na stol i jeo sjedeći nasuprot svome
ocu, koji mu je redovito svečano nazdravljao čašom burbons-
kog viskija; ni toga se sin nije nikada dotakao niti okusio.
Na dan sinova vjenčanja, otac mu je prepustio kuću. S
ključem u ruci je u trijemu čekao dolazak mladenca i mladenke.
Na sebi je imao ogrtač i šešir. Oko njega je bila nagomilana
njegova osobna prtljaga, a iza njega stajahu njegova dva roba:
crnkinja, koja mu je kuhala jelo i njegov »dječak« koji je bio
stariji od njega, koji nije imao ni jedne jedine kose na glavi a
koji je zapravo bio kuharičin muž. Otac nije bio plantator,
nego odvjetnik koji je izučio pravo na sličan način kao sin
medicinu — natjeran silom, vražjom milošću i srećom — kao
što bi znao reći. Kupio je sebi posebnu kućicu udaljenu dvije
milje od grada, a njegova lagana kočija s jednakim parom konja
čekaše pred trijemom na kojemu je stajao on raskoračenih nogu
i zabačena šešira—snažan, surov čovjek crvena nosa i brka dos-
tojna kakvog harambaše — dok mu se sin i snaha, koju nikada
prije nije vidio, približavahu stazom s ulaza. Kad se sagnuo i
pozdravio je, osjetila je vonj viskija i cigare. — Držim da ćeš mu
odgovarati — rekao joj je. Oči mu gledahu otvoreno i drsko, ali
ugodno. — Naš bogomoljac ni ne traži drugo, nego nekoga tko
će moći u altu pjevati iz prezbiterijanske pjesmarice iz koje ni
sam Gospod Bog ne bi mogao istisnuti ni jedne note.
Zatim se odvezao u okićenoj kočiji sa svom svojom osob-
nom imovinom — odijelima, demižonom i robovima. Rop-
kinja nije ostala ni toliko da im pripremi prvi ručak. Nisu je
pozvali pa je nisu mogli ni odbiti. Otac nije više nikada, za svog
života, ulazio u kuću. Da je došao, bili bi ga srdačno dočekali.
To su znali i on i sin, a da o tome nisu nikada ništa govorili. A
žena — ona je potjecala od otmjenog para s mnogo djece koji
je teško vezao kraj s krajem, i, izgleda, tražio u crkvi nadokna-
du za ono što mu je nedostajalo na stolu — žena ga je voljela i
tiho se, potajno i plašljivo divila njegovoj otvorenoj, iskrenoj,
385
jednostavnoj privrženosti jednostavnim načelima.. Meñutim
su slušali o njegovim djelima, kako je idućega ljeta nakon što se
odselio iz grada provalio na jednu vjersku proslavu, koja se više
dana održavala pod vedrim nebom u obližnjem gaju i pretvorio
je u tjedan amaterskih konjskih trka dok su s priprostih pro-
povjedaonica seoski popovi mršavih, fanatičnih lica sipali pred
sve manjom skupinom vjernika anatemu na njegovu rasijanu,
nepopravljivu glavu. Razlog zašto nije nikad posjećivao sina i
snahu bijaše naoko iskren: — Bio bi' vam dosadan ko i vi meni.
I tko zna, mogao bi me mladić i pokvariti. Mogao bi me pod
moje stare dane podmititi da uñem u nebo. — No to nije bio
razlog. I sin je znao da nije, i prvi bi se borio protiv kleveta kad
bi dolazile od koga drugog; znao je da je to način na koji starac
izražava svoje osjećaje i misli.
Sin je bio abolicionist36 gotovo prije nego što je ta ideja
pod tim imenom prodrla sa Sjevera. Doduše, kad je doznao
da su republikanci pronašli ime za nju, potpuno je izmijenio
ime svoga uvjerenja, ali nije ni za dlaku odstupio od svojih
načela i njihove primjene u životu. Čak i onda, iako još nije
navršio tridesetu, bio je spartanski umjeren, što se nije baš sla-
galo s njegovim godinama kao što se često dogaña potomcima
obožavalaca boce i slijepe sreće. Možda se time dade objasniti
činjenica da nije imao djeteta sve do kraja rata iz kojega se vra-
tio kao izmijenjen čovjek — raskužen — od svoje pobožnosti,
kao što bi rekao njegov već pokojni otac. Premda u te četiri
godine nije nikada ispalio nijedne puške, njegova se služba nije
ograničavala samo na molitvu i propovijedi vojsci nedjeljom
ujutro. Kad se vratio ranjen kući, uskoro je ozdravio i postao
liječnik: bavio se kirurgijom i farmacijom što je izučio i pri-
mjenjivao na tijelima prijatelja i neprijatelja dok je pomagao
liječnicima na fronti. Od svih sinovih djela ovo bi se, vjerojat-
no, najviše svidjelo njegovu ocu: da je sin izučio svoje zvanje
36. Abolicionist— protivnik ropstva. — Pm.
386
na neprijatelju, koji je provalio u njihovu zemlju i opustošio je.
»No, riječ svetost ne pristaje njemu«, misli sinov sin, sjedeći
uz tamni prozor, dok napolju iza zamrlih zvukova truba svijet
lebdi u zelenom drhtanju boja. »Djed bi se prvi suprotstavio
svakome, tko bi upotrijebio taj izraz.« Bilo je to neke vrste
vraćanja u ona nedavna, trpka, ne baš mračna vremena kad
čovjek u ovoj zemlji nije smio rasipati ono malo svoga što je
imao, niti mu je dostajalo vremena za to; štoviše, kad se morao
svom hrabrošću boriti da to malo sačuva ne samo pred priro-
dom nego i ljudima, a da zato, bar u svom životu, ne poluči
nikakve naročite nagrade ni olakšanja. Tu je ležao razlog nje-
gova protivljenja ropstvu i neslaganju s pustopašnim, bogohul-
nim ocem. Već sama činjenica da se u ratu borio baš na onoj
strani čija su načela bila suprotna njegovima i da u tome nije
vidio ništa besmislena, dokazuje dovoljno da su u njemu živjela
dva odvojena, potpuna čovjeka, od kojih je jedan, po nekim
uzvišenim zakonima, živio u nestvarnom svijetu.
No, njegov drugi dio, koji je živio u stvarnom svijetu, uspi-
jevao je kao i drugi ljudi, dapače i bolje od većine njih. Živio je
po svojim principima u vrijeme mira, a kad je izbio rat, ponio
ih je sa sobom u rat i po njima živio i ondje; kad je nedjeljom
trebalo održavati propovijedi po tihim gajevima, održavao ih je
bez ikakve naročite opreme osim svoje volje i uvjerenja i onoga
što je uz put pokupio; kada je trebalo pod vatrom spašavati ran-
jenike i liječiti bez potrebnih instrumenata, radio je i to i opet
bez ikakve druge opreme osim svoje snage i hrabrosti i onoga
što mu je uz put došlo pod ruke. A kad je rat bio izgubljen, i kad
se ostali ljudi vraćahu kući uprijevši tvrdoglavo oči prema ono-
me za što nisu mogli vjerovati da je mrtvo, on je upro oči preda
se, nastojeći da izvuče iz poraza što god može, primjenjujući
u svakodnevnom životu ono što je naučio u ratu. Postao je
liječnik. Jedan od prvih pacijenata bila mu je vlastita žena.
Možda ju je i održao na životu. U najmanju ruku osposobio ju
je da proizvede novi život, iako je njemu bilo pedeset godina a
387
ona je prošla četrdesetu kad im se rodio sin. Taj je sin odrastao
medu prikazama, rame uz rame s jednim duhom.
Prikaze bijahu otac, majka i stara crnkinja. Otac je bio
svećenik bez crkve i vojnik bez neprijatelja, koji je nakon
poraza povezao to dvoje i postao liječnik, kirurg. Kao da nje-
govo hladno i beskompromisno uvjerenje, koje ga je, samo po
sebi, stavljalo negdje izmeñu puritanca i kavalira,37 nije bilo
poraženo ni obeshrabreno, nego još mudrije. Kao daje u dimu
topova, kao u kakvom priviñenju shvatio da polaganje ruku
znači baš doslovno to. Kao da je najednom stao vjerovati da
je Krist mislio da onome tko traži samo ozdravljenje duha ne
treba ni imanja, ni spasenja. To je bila prva prikaza. Druga je
bila majka, koju je prvi i posljednji put zapamtio kao sićušno
lice ogromnih očiju i razasute crne kose na jastuku s modrim,
nepomičnim rukama sličnim kosturu. Da mu je na dan njezi-
ne smrti itko rekao da ju je ikada vidio igdje drugdje osim u
krevetu, ne bi mu vjerovao. Kasnije su se uspomene izmijenile:
sjeća je se, kako se kreće po kući i vodi gospodarstvo. No u
svojoj osmoj, devetoj i desetoj godini zamišljao ju je kao biće
bez nogu i stopala, kao da je sva u samom onom sićušnom licu
i velikim očima, koja kao da su iz dana u dan postajala sve veća
i veća, kao da posljednjim strašnim pogledom patnje, boli i
predosjećanja želi obuhvatiti sve što se dade vidjeti, sav život, a
kad se to bude zaista dogañalo da će čuti nešto kao vrisak, krik.
Prije nego je umrla osjećao je njezine oči kroza sve zidove. Bili
su istovjetni s kućom: prebivao je u njima, u njihovim tamnim,
sveobuhvatnim, strpljivim ostacima tjelesnog nestajanja. Obo-
je njih, ona i on življahu u njima, kao dvije slabašne životinjice
u jazbini, spilji, u koju bi od vremena do vremena došao i otac
— čovjek, koji je oboma bio stranac, tudinac, gotovo prijetnja:
tako brzo tjelesno zdravlje promijeni i preinači duh. Bio im je
37. Puritanci i kavaliri—dvije neprijateljske stranke u engleskoj grañanskoj
revoluciji. Puritanci
— nosioci revolucije, kavaliri — nosioci proturevolucije i čuvari monarhije.
Svoja shvaćanja
prenijeli su i u Ameriku: puritanci uglavnom na Sjever, kavaliri na Jug. — Pm.
388
više nego stranac: bio je neprijatelj. I odisao je drugačije od
njih. Govorio je drukčijim glasom, gotovo drukčijim riječima,
kao da obično živi u drukčijim okolnostima, u drugom svijetu;
čučeći uz krevet dijete je moglo osjetiti, kako otac, isto tako
bespomoćno a utučen kao i oni, ispunjava sobu krepkim i
nesvjesnim prezirom.
Treća prikaza bijaše crnkinja, ropkinja, koja se onoga jutra
kad su sin i mladenka došli u kuću, odvezla kočijom. Odvezla
se kao ropkinja; 1866. vratila se, još uvijek kao ropkinja, no
pješice — ogromna žena, lica mirna i u isti mah razdražljiva:
krinka crne tragedije izmeñu dviju scena. Nakon gospodareve
smrti, sve dok se konačno nije uvjerila da ga više nikada neće
vidjeti, kao ni svoga muža — »dječaka«, koji je otišao zajedno
s gospodarom u rat, a koji se takoñer više nije vratio — nije
nikako htjela da ostavi onu kuću van grada u koju joj se preselio
gospodar, a koju je prepustio njezinoj brizi kad je odlazio. Sin
je, po očevoj smrti, otišao onamo da zatvori kuću a prenese
očevu osobnu imovinu, pa joj je ponudio da će se pobrinuti za
nju. Odbila je. Nije htjela otići. Obrañivala je mali povrtnjak i
živjela ondje sama, očekujući povratak muža, jer nije vjerovala
u glasine o njegovoj smrti. Bile su to samo glasine i to nejasne:
kako se crnac nije mogao utješiti nakon smrti svoga gospodara
u napadu Van Domove38 konjice na Grantova skladišta39 u
Jeffersonu. Jednoga dana nestalo ga je iz vojničkog logora.
Uskoro su stale kružiti priče o nekom ludom crncu, kojega
su pred samim neprijateljskim frontom zaustavile konfedera-
cijske straže; on im je ispričao besmislicu o izgubljenom gos-
podaru, kojega drže Yankeeji zbog otkupa. Nisu mu smjeli ni
spomenuti mogućnost da je gospodar, možda, mrtav. — Ne,
gospodo — odgovarao je. — Ne gospod'n Gail. Ne. Ne. Ne
bi se usudili ubit' jednoga Hightovvera. Ne b' se usudili. Sakrili
38. Van Dorn, komandant južnjačke konjice u grañanskom ratu.
39. Grant, glavni komandant sjevernjačke vojske u grañanskom ratu. — Prev.
389
su ga negde, jer 'oće da izvuku od njega 'de smo on i ja sakrili
gospodin lonac za kavu i zlatni pladanj. To oni 'oće. — Svaki
im je put pobjegao. Onda je jednoga dana s federalnih linija
doprla vijest o crncu, koji je lopatom napao Yankee-oficira, te
ga je ovaj morao ustrijeliti da obrani svoj život.
Žena dugo nije vjerovala u to.—Ne zato što ne b' bio tol'ko
lud da to učini — govorila je. — Nego što nema ni tol'ko moz-
ga da b' mogao prepoznati Yankeeja da ga i vidi i da ga udari
lopatom. — Tako je govorila godinu dana. Onda se jednoga
dana pojavila u sinovoj kući — kući iz koje je otišla prije deset
godina, a da joj nikada više nije prekoračila prag — i donijela
sve svoje zamotano u rupcu. Ušla je u kuću i rekla: — Evo me.
Imate 1' dosta drva da skuvam večeru?
— Pa ti si sada slobodna — odgovorio joj je sin.
— Slobodna? — ponovila je. Rekla je to mirnim,
zamišljenim prezirom. — Slobodna? Sto nam je dala ta slo-
boda, osim što j' ubila gospod'na Gaila i od Pompa napravila
takva luñaka, kakva ni sam Gospod'n Bog ne bi mogao stvori-
ti? Slobodna? Ne govor'te m' o slobodi.
To je bila treća prikaza. S tom je prikazom dijete (»i ono
samo malo bolje od prikaze«, misli sada isto to dijete kraj sve
tamnijeg prozora) razgovaralo o duhu. Nikada se nisu umori-
li: dječak pun zanosa, ushita, napo ustrašen, očaran, a starica
zamišljena, puna divlje tuge i ponosa. No, dječak je sve to
doživljavao kao mirne drhtaje užitka. Nije se nimalo užasnuo
kad je doznao da mu je djed ubio »na stotine« ljudi, kako su
mu govorili i u što je vjerovao, ili da je Crnac Pomp umirući
pokušao ubiti čovjeka. Nikakva užasa nije bilo, jer to bjehu
samo duhovi koje nikad nije vidio žive, duhovi junački, jed-
nostavni, srdačni, dok je otac kog je poznavao i kog se bojao,
bio prikaza koja nikada neće umrijeti. »Onda nije nikakvo
čudo«, misli sada, »što sam preskočio jedno pokoljenje. Nije
nikakvo čudo što nisam imao oca i što sam umro jedne noći
dvadeset godina prije negoli sam ugledao svjetlo sunca. I da
390
se jedino mogu spasiti tako da se vratim da umrem na onome
mjestu, gdje je moj život prestao prije nego je počeo.«
Dok je bio u sjemeništu, čim je došao onamo često je mislio
kako bi to iznio pred njih, starješine, visoke i posvećene ljude
što upravljaju crkvom, kojoj se potpuno predao. Kako da stupi
pred njih i reče: Slušajte! Bog me mora pozvati u Jefferson, jer
je moj život prestao ondje; prostrijeljen je jedne noći na sedlu
konja u propnju na ulici Jeffersona, dvadeset godina prije nego
je nastao. — Najprije je mislio da bi im to mogao reći. Mislio
je da će ga razumjeti. S tom je svrhom otišao onamo i izabrao
taj poziv. No, vjerovao je u još nešto više od toga. Vjerovao je
i u crkvu, u sve njezine grane i udove. Vjerovao je, pun mirne
radosti: ako uopće postoji sigurnost za čovjeka, onda je to cr-
kva, ako se igdje istina može pojaviti potpuno gola, bez stida i
straha, onda se može u sjemeništu. Kad je povjerovao da je čuo
svoj poziv, učinilo mu se da istodobno vidi svoju budućnost i
svoj život, netaknut, savršen i nepovrediv, kao kakvu klasičnu,
uzvišenu vazu, u kojoj se duh, zaklonjen od oštrog vihora
života može preporoditi u miru i umrijeti isto tako, uz daleki
šum zaobilaznog vjetra, ostavivši za sobom jedva šaku truloga
praha. Eto, to mu je značila riječ sjemenište: mirne i sigurne
zidove, u kojima će sputani, izmučeni duh iznova steći vedrinu
da bez straha i užasa može razmišljati nad svojom vlastitom
golotinjom.
»No, na nebu i zemlji imade i štošta drugoga osim istine«,
misli on i daje toj misli drugo, ne podrugljivo niti šaljivo
tumačenje, ali ni nepodrugljivo i nešaljivo. Sjedeći u sve jačem
sumraku s glavom u bijelom omotu, koja zbog toga izgleda veća
i sablasnija nego ikada, razmišlja: »Zaista mnogo štošta drugo-
ga«, i pomisli kako je to očevidno oštroumno što je čovjeku
dano da u svojim krizama može stvarati oblike, zvukove koji
ga štite od istine. U svakom slučaju postoji nešto za što se ne
mora kajati: nije počinio greške i nije rekao svojim starješinama
ono što im je namjeravao reći. Ni godinu dana nije proveo u
391
sjemeništu prije nego se uvjerio da to ne bi valjalo. Štoviše i
gore: uvjerivši se u to ne samo da nije izgubio ništa nego je
dobio, jer je izbjegao koješta. A to što je dobio, djelovalo je na
samo lice i obličje ljubavi.
Ona je bila kći jednoga od svećenika, sjemenišnih profeso-
ra. I ona je bila jedino dijete, kao i on. Odmah je povjerovao
da je lijepa jer je čuo za nju prije nego ju je vidio, a kad ju je vi-
dio, nije je zapravo ni vidio zbog lica čiju je predodžbu već bio
stvorio u svom duhu. Nije vjerovao da bi mogla ondje provesti
sav svoj život a da ne bude lijepa. Samo joj lice nije vidio pune
tri godine. U to su vrijeme već dvije godine imali neko šuplje
drvo, u kojem su ostavljali jedno drugom poruke. Ako je ikada
razmišljao o tome, vjerovao je daje misao potekla spontano od
jednoga i drugoga, bez obzira kome je prvome pala na pamet,
tko ju je prvi izrekao. No, zapravo misao nije potekla ni od nje
ni od njega, nego ju je on našao u nekoj knjizi. Lica joj uopće
nije vidio. Nije vidio ono malo ovalno lice što se oštro sužavalo
u bradu, a koje je bilo strastveno i nezadovoljno (bila je jedno
dvije-tri godine starija od njega, no on to nije znao, niti je ikada
doznao). Nije primijetio da su ga njezine oči tri godine proma-
trale gotovo očajnom računicom kao kod zabrinuta kartaša.
Onda ju je jedne noći vidio, zagledao se u nju. Počela je iz-
nenada, divlje govoriti o ženidbi. Bez ikakva uvoda i upozoren-
ja. Nikada prije to nisu ni spomenuli. Nikada nije ni pomislio
na to, pa ni na samu tu riječ. Prihvatio ju je, jer je većina profe-
sora bila oženjena. No za nj to nije bio posvećen odnos ljudi i
žena u živoj tjelesnoj zajednici, nego neko mrtvo stanje koje se
prenosi medu žive i ostaje medu njima, te izgledaju kao dvije
sjene okovane sjenom okova. Bio je navikao na to; odrastao je
medu duhovima. No jedne je večeri progovorila ona iznenada,
divlje. Nije se iznenadio kad je napokon otkrio što misli pod
bijegom iz sadašnjeg svog života. Bio je suviše nevin: — Bijeg?
— upitao ju je. — Bijeg? Pred čim?
— Pred ovim! — odgovorila mu je. Tada joj je prvi put
392
vidio lice, kao živo lice, kao krinku na želji i mržnji: iskrivlje-
no, slijepo, zaneseno od strasti. Nije bilo glupo: samo slijepo,
bezobzirno, očajno. — Pred svim ovim! Svim! Svim!
Nije se iznenadio. Odmah je povjerovao da je ona u pravu,
a on da nije znao ništa. Povjerovao je odmah da je njegovo
mišljenje o sjemeništu bilo oduvijek pogrešno. Ne pogrešno
u potpunom smislu riječi, nego netočno, krivo. Možda je već
prije i sam bio počeo sumnjati, a da sve do sada nije bio ni
svjestan toga. Možda im zbog toga još nije ni rekao zašto mora
u Jefferson. Njoj je, još prije godinu dana, rekao zašto bi želio,
morao otići onamo i da im je namjeravao iznijeti razloge, a ona
ga je promatrala onim svojim očima, koje još nije bio vidio.
— Misliš li — upitao ju je — da me neće poslati? Da neće
urediti sve da odem onamo? Da to nije dostatan razlog?
— Pa da, da nije — odgovorila je.
— A zašto ne? To je istina! Možda je ludo. No, istina je. A
zašto onda postoji crkva, nego da pomogne onima koji su ludi,
ali žude za istinom? Zašto mi ne bi dopustili?
— Pa ni ja ti, kad bih bila na njihovu mjestu i kad bi mi ti
iznio ovakve razloge, ne bih dopustila.
— O — odgovorio je. — Razumijem. — No nije potpuno
razumio, premda je povjerovao da je ona u pravu, a on da je
imao krivo. I zato nije bio ni iznenañen ni uvrijeñen, kad mu
je godinu dana kasnije najednom, istim riječima, stala govo-
riti o ženidbi i bijegu. Pomislio je mirno: »Dakle to je ljubav.
Razumijem. I tu sam imao krivo«, misleći, kao što je i prije
znao pomisliti i kao što će i opet pomisliti, i kao što je već svaki
čovjek pomislio: kako i najdublja knjiga ispada netočna kad je
treba primijeniti u životu.
Potpuno se izmijenio. Odlučili su da se vjenčaju. Sad
je znao da joj je od prvoga časa vidio u očima onu očajnu
proračunljivost. »Možda su bili u pravu kad su ljubav prepus-
tili knjigama«, mislio je mirno. »Možda nigdje drugdje ne bi
ni mogla živjeti.« U njezinim se očima još uvijek mogao vidjeti
393
očaj, ali sada, kad su stvorili odluku i odredili dan, bilo je manje
očaja, a više računice. Već su razgovarali o njegovu zaredenju i
o tome kako bi dobio mjesto u Jeffersonu. — Najbolje će biti
ako se odmah prihvatimo posla — govorila je ona. A on joj je
rekao da radi na tome od svoje četvrte godine; možda se htio
našaliti, nasmijati. Prekinula ga je gotovo bezobzirno onom
svojom strastvenom, obuzdanom ozbiljnošću, i stala kao sama
sebi govoriti o ljudima, osobama koje treba posjetiti, moliti ih
ili im se zaprijetiti, iznijevši čitav plan pun poniženja i spletaka.
Slušao ju je. Na licu mu se zadržao slabašan podrugljiv, hiro-
vit, a možda i očajan osmijeh. — Da. Da. Vidim. Razumijem
—potvrñivao joj je, dok je govorila. A bilo je kao da govori Da.
Razumijem, Sada razumijem. Tako se radi, tako se postižu uspjesi.
To je pravilo. Sada razumijem
Iz početka nije neko vrijeme ni mislio na to kako je dobio
mjesto u Jeffersonu spletkama, moljakanjem i sitnim lažima,
koje su urodile novim lažima i, napokon, pritiskom u vidu
zahtjeva i prijedloga nekih članova crkvenog rukovodstva. Nije
se toga sjetio dok se nije nastanio u Jeffersonu; pogotovo nije
mislio na to dok ga je vlak posljednjim dijelom puta nosio pre-
ma ostvarenju njegovih životnih težnja, jureći krajinom vrlo
sličnom njegovom rodnom kraju. No izgledala je drugačija,
premda je znao da ta razlika ne leži s one, nego s ove strane
prozora, uz koji je pritisnuo svoje lice gotovo kao kakvo dijete,
a i na licu njegove žene, koja je sjedila kraj njega, vidjelo se sada
pored gladi i očaja i nešto radoznalosti. Još nisu bili oženjeni
niti šest mjeseci. Vjenčali su se odmah čim je diplomirao.
Otada nijednom nije vidio gola očaja na njezinu licu. No nije
vidio više ni one strasti. I ponovno je mislio mirno, bez velikog
iznenañenja, a možda i bez žaobe: Razumijem. Tako to izgleda.
Brak. Da. Sada razumijem
Vlak je jurio. Naslonjen o prozor promatrao je krajinu,
kako juri mirno, i govorio veselim, sretnim glasom kakva
djeteta: — Mogao sam doći u Jefferson i prije, kad god sam
394
htio. Ali nisam. Mogao sam doći kad god sam htio. Znaš, pos-
toji izvjesna razlika izmeñu civilne i vojničke lakomislenosti.
Vojnička lakomislenost? Ah, bila je to lakomislenost očaja.
Šaka ljudi (on nije bio oficir: mislim da je to jedina točka
gdje su se otac i stara Cinthv ikada slagali: da djed nije nosio
mača, i da nije mahao njime jašući na čelu drugih) izvela je
nevjerojatnom dječačkom lakomislenošću taj obijesni podvig
takvom smjelom bezumnošću da neprijateljske čete, koje su
se borile s njima četiri godine, nisu ni pomišljale da bi tako
što mogli i pokušati. Projašili su stotinu milja krajem gdje se
u svakom gaju, svakom zaselku nalazio logor Yankeeja i upali
u grad u kojem se nalazio cijeli garnizon — znadem dapače
i ulicu kojom su upali u grad i ponovno izišli van. Nikada je
nisam vidio, ali točno znadem kako izgleda. Znadem točno
kako u toj ulici izgleda čak i kuća koju ćemo jednom kupiti i u
kojoj ćemo stanovati. To neće biti odmah, nego malo kasnije.
Najprije ćemo morati živjeti u župnom dvoru. No kupit ću je
odmah čim budemo mogli i odatle ćemo gledati kroz prozor i
promatrati ulicu, a možda čak i otiske kopita i njihove sjene u
zraku — jer ondje je onaj isti zrak iako je nestalo one prašine i
blata — kako gladni, mršavi, uz viku i ciku pale skladišta puna
robe za cijelu unaprijed pripremljenu ofenzivu, a zatim izlaze
iz grada. Nikakve pljačke nije bilo: nisu se zaustavljali ni zbog
cipela, pa čak ni zbog duhana. Kažem ti, to nisu bili ljudi koji
su išli za plijenom ili slavom; bili su to momci koje je ponio
snažan, golem val očajna života. Momci i po. Zato. I u tom
je ta ljepota! Slušaj. Pokušaj sebi to predstaviti. To je krasan
primjer vječne mladosti i djevičanskih težnji što rañaju heroje.
Zbog toga su djela heroja tako bliska nevjerojatnosti da nije
nikakvo čudo što od vremena do vremena zabljesnu kao topo-
vski hitac u dimu i što se i sama njihova tjelesna smrt, još prije
nego izdahnu, pretvara u legendu s tisuću lica, da ta nevjero-
jatna istina samu sebe ne povrijedi. Eto, to mi je pripovijedala
Cinthv. I ja vjerujem. I znadem. To je prelijepo da bi se moglo
395
posumnjati. To je tako lijepo i jednostavno, da bijelac nikada
nije u stanju tako nešto izmisliti. Crnac bi mogao izmisliti.
Pa ako je to i Cinthv izmislila, ja joj ipak vjerujem. Čak se ni
činjenice ne mogu mjeriti s time. Ne znam je li djedov eska-
dron bio zalutao. Ne bih rekao da jest. Mislim da su to učinili
namjerno, kao što se dječaci, kad zapale neprijateljev štagalj ne
uzevši nijedne daščice, nijedne kvake, mogu zaustaviti u bijegu
kod kojeg susjeda ili prijatelja da ukradu poneku jabuku. Ne
zaboravi da su bili gladni. Gladovali su tri godine. Možda su se
već bili i priučili na glad. Kako bilo da bilo, činjenica je da su
zapalili na tone hrane i odijela i duhana i pića a da nisu uzeli
ništa, premda nije postojalo nikakvo nareñenje protiv pljačke,
a onda su se okrenuli, a iza njih je ostalo sve ono kao kakva po-
zadina: zaprepaštenje, požar; i samo nebo mora da se zapalilo.
Možeš li sebi predstaviti, možeš li čuti: onu viku, pucnjavu,
vrisak pobjede i užasa, topot kopita, možeš li zamisliti drveća,
kako se dižu prema crvenilu požara, kao da su i sama zahvaćena
tim užasom, oštre zabate kuća nalik nazupčanom rubu zemlje
nakon njezine posljednje eksplozije. Sad su na zatvorenom
prostoru: osjećaš, čuješ u mraku zatezanje uzda, ritanje konja,
zveket oružja, glasni šapat, oštro disanje, još uvijek pobjedo-
nosne glasove, a iza njih ostale čete kako jure upropanj prema
trubi što ih zove na okup. To moraš čuti, osjetiti: onda ćeš i
vidjeti. Vidjet ćeš prije nego čuješ prasak, u iznenadnom crve-
nom blijesku oznojene konje raširenih očiju i nozdrva, visoko
dignutih glava, odraz kovine, mršava blijeda lica živih strašila
koja se ne sjećaju kad su se najeli do sita; možda su neki izmeñu
njih već sjašili, možda su jedan ili dvojica već ušli u kokošinjac.
Sve to možeš vidjeti prije nego stigne prasak lovačke puške:
zatim ponovno tama. Čuo se samo jedan pucanj. »I naravno,
baš on mu se morao postaviti na nišan«, pripovijedala je Cin-
thv. »Krao je kokoši. Odrasla čo'eka, koji već ima i oženjena
sina i koji je otišo u rat da ubija Yankeeje, ubili su u tuñem
kokošinjcu s pregrštem perja!« Krao je kokoši! — Govorio je
396
visokim, djetinjim, uzbuñenim glasom. Žena ga već hvata za
ruku Pssssssttt! Pssssssttt!'Svijette gledalNo, čini se daje on uopće
i ne čuje. Njegovo mršavo, bolesno lice kao da zrači nekakvim
žarom. — To je ono. Nisu znali tko je opalio metak. Nikada
nisu doznali. Niti su pokušavali da doznaju. Možda je bila
kakva žena, vrlo vjerojatno žena kojega vojnika Konfederacije.
Sviña mi se ta mogućnost. To bi bilo silno! U ognju borbe
neprijatelj može ubiti svakog vojnika oružjem koje dopuštaju
svjetski arbitri ili ratni zakonodavci. I žena, kad joj tko provali
u spavaonicu. Ali poginuti od lovačke puške, zapravo puške za
ptice, u kokošinjcu, to ne, nikako! Je li ikakvo čudo da svijet
najviše nastanjuju mrtvaci? Pa da, kad Bog pogleda na svoje
nasljednike ne može požaliti što s nama dijeli Svoje dobro!
— Šuti! Pssssssttt! Gledaju nas!
Tada je vlak stao smanjivati brzinu ulazeći u grad, nečisto
predgrañe promicalo je mimo prozora. Još uvijek je gledao
napolje — mršav, pomalo neuredan čovjek, na kojem se još
uvijek vidjelo nešto nepomračena sjaja njegova poziva, zvanja
— i umirujući i svladavajući svoje uzbuñeno srce, razmišljao je
tiho kako nebo mora imati u sebi ponešto boje i oblika svakoga
sela, brežuljka ili kolibe čiji vjernik kaže: »To je moje.« Vlak se
zaustavio kao hodnik, što se još polagano miče ispresjeckan
ljudima što gledaju van; onda silaženje meñu ozbiljna, dos-
tojanstvena i kritična lica: glasove, žamor, izlomljene rečenice
ljubaznih, ali još uvijek suzdržanih, neizrečenih sudova (i
priznajmo) predrasuda. »To sam priznao«, misli. »Vjerujem da
sam to prihvatio. No to je, Bože mi prosti, valjda bilo jedino
što sam učinio.« Zemlja se više gotovo ni ne vidi. Uskoro će
noć. Njegova omotana glava izgleda kao da nema obujma ni
čvrstine; onako nepomična čini se kao da pliva iznad dvaju
jednakih blijedih mjehura — njegovih ruku, što leže na rubu
otvorena prozora. Nagnu se naprijed. Već osjeća, kako će se
uskoro spojiti dva trenutka: jedan, koji predstavlja zbroj nje-
gova života što se obnavlja svaki dan izmeñu sumraka i mraka,
397
i drugi što visi u zraku, i iz kojega će sad na početi ono uskoro.
Dok je bio mladi, dok još nije imao strpljenja čekati, znao bi
katkada u ovome času sama sebe varati, vjerujući da ih je čuo,
iako je znao da još nije vrijeme.
»Možda je to jedino što sam ikada uradio, ikada učinio«,
misli sjećajući se lica: lica staraca koji već po prirodi nemaju po-
vjerenja u njegovu mladost, koji su ljubomorni na nj zbog cr-
kve, koju mu predaju u ruke gotovo onako kao što otac predaje
mladenku: staračka lica izbrazdana nagomilanim neuspjesima
i sumnjama, koja vrlo često znače samo drugu stranu slike čile
i poštovane životne zrelosti — tj. onu stranu slike, koju nosilac
i vlasnik mora gledati, ne može da je ne gleda. »Oni su odigrali
svoju ulogu: odigrali je po svim pravilima«, misli Hightower.
»Ja sam pogriješio, ja sam prekršio pravila. Možda je to najveći
društveni grijeh, da, možda i moralni grijeh.« Misli mu teku
spokojno i mirno, bujaju i pretvaraju se u mirne sjene, koje
ne traže ništa, ne prigovaraju i ne žale ni za čim. Meñu tim
sjenama vidi i sama sebe kao neku čudnovatu sjenovitu figuru,
koja puna nekog lažnog optimizma i egoizma vjeruje da će u
tom dijelu Crkve koji najviše griješi, medu slijepim strastima
i uzdignutim rukama i glasovima ljudi naći preporod svojih
snova, što nije mogao naći ni u onoj samostanskoj apoteozi
crkve na zemlji. Čini mu se kao da je oduvijek znao: da Crkvu
ne razara tumaranje njezinih članova koji traže izlaz van, niti
nečlanova koji traže ulaz u nju, nego njezini službenici, koji
je imaju u svojim rukama, a koji su skinuli zvona s njezinih
zvonika. Učini mu se da ih vidi u beskonačnom nizu, kako
se onako oskvrnjeni, ogoljeli, simbolični i mračni dižu spram
neba ne u znaku zanosa i strasti, nego opomene, prijetnje i
osude. Učini mu se da su sve crkve ovoga svijeta bedem, nešto
nalik na sredovječni oklop zaštićen čvrstim, zašiljenim kolcima
protiv istine i onoga mira, u kojem čovjek griješi, ali nalazi i
oprost što mu i ispunjava život.
»I ja sam to prihvatio«, pomisli. »Pomirio sam se s tim.
398
Ne, još gore: služio sam tome. Služio sam tome i koristio to
za ispunjenje svih vlastitih želja. Došao sam ovamo, gdje su
zbunjeni, gladni i žedni ljudi očekivali mene, očekivali vjeru;
nisam ih vidio. Pružali su ruke da im dadem ono, što su mislili
da im donosim; ali ih nisam vidio. Donio sam sa sobom vjeru,
možda prvu vjeru čovjeka koju sam svojevoljno prihvatio pred
Bogom; ali sam toj vjeri, tome obećanju posvetio tako malo
pažnje da nisam ni znao da sam je ikada i prihvatio. Pa ako je
to sve što sam učinio za nju, što sam mogao i očekivati? Što
sam mogao i očekivati nego sramotu i očaj, nego to da će se i
samo lice Božje, osramoćeno, okrenuti od mene? Možda sam
u onom času, kad sam joj otkrio ne samo dubinu svoje gladi
nego i činjenicu da ona nikada, nikada neće moći sudjelovati u
njenom umirivanju, postao njen zavodnik i ubojica, uzročnik
i izvršitelj njezine sramote i smrti? Najzad, ima i takvih stva-
ri za koje ljudi ne mogu smatrati odgovornim Boga, niti ga
optuživati. Mora ih biti..« Misli sada počinju sporije teći. Zaus-
tavljaju se kao kotači kad udu u pijesak a da to nisu primijetili,
ni osovina, ni kola, ni sila što ih tjera.
Učini mu se da promatra sama sebe medu tim licima, uvi-
jek okružena i opkoljena tim licima, kao da iz pozadine crkve
promatra sebe na svojoj propovjedaonici, ili kao ribu u zdjeli.
Štoviše: kao da su ona lica ogledala u kojima promatra sebe.
Pozna ih sva; sva svoja djela promatra u njima. Čini mu se
da vidi kako se u njima odražava neka figura, smiješna poput
kakva divljeg komedijaša: šarlatan, koji bez ikakva obzira na
uzvišeno mjesto što ga je zauzeo, propovijeda stvari gore od
ikakva krivovjerstva i, umjesto raspetog utjelovljenja ljubavi
i milosrña, nudi im razmetljivog i razbarušenog pustahiju,
kojeg su u kratkom predahu njegova ubijanja ubili lovačkom
puškom u mirnom kokošinjcu. Kotač razmišljanja se zaustavl-
ja; osovina je već svjesna toga, no sama kola još nisu.
Obrazi što ga okružuju odražavaju iznenañenje, smetenost,
a zatim ogorčenje i strah kao da proziru kroz njegovo divlje
399
komedijanje i vide iza njega, kako gleda na nj (koji ni ne zna za
to) samo posljednje i najviše Lice, hladno i strašno zbog svoje ',
sveznajuće ravnodušnosti. Znade da vide nešto više: da vide
onu vjeru koje nije bio dostojan, i koja ga sada kažnjava; čini
mu se sada da govori tome licu: — Možda sam preuzeo na se
više negoli sam mogao izvršiti. Je li to zločin? Trebam li zato biti
kažnjen? Mogu li biti odgovoran za ono što je izvan mojih sna-
ga? —A Lice će: — Nisi je ni preuzeo na se da je vršiš. Poslužio
si se njome kao sredstvom svoje sebičnosti. Kao sredstvom da
doñeš u Jefferson; zbog svojih, a ne Mojih ciljeva.
»Je li to istina?« upita sam sebe. »Može li to biti istina?« I
ponovno vidi sebe u času kad ga je snašla sramota, sjeća se kako
ju je prije nego se pojavila tajio sam pred svojim mislima. Vidi
sebe kako zavarava svijet svojom hrabrošću, strpljenjem, dosto-
janstvom, pokušavajući izazvati dojam da se odrekao propovje-
daonice iz mučeničkih razloga, dok se baš u tom času u njego-
voj nutrini dizao snažan, pobjednički val nijekanja, koji je izbio
i na izdajničkom licu, tako se iza podignute pjesmarice osjećao
siguran kad je ono fotograf škljocnuo svojim aparatom.
Čini mu se da promatra sama sebe, kako onako pažljiv, str-
pljiv, spretan igra oprezno na svoju kartu i stvara dojam da je
natjeran, bez žaljenja, u ono što ni tada nije priznavao da mu je
bila želja još prije negoli je stupio u sjemenište. Još uvijek zava-
rava kao da baca gnjilo voće pred čopor svinja: svoj siromašni
dohodak, koji je naslijedio od oca dijeli i dalje s onim zavodom
u Memphisu, dopušta da ga progone, da ga izvlače noću iz
kreveta, odnose u šumu i batinaju, a za sve je to vrijeme, pred
očima i ušima grada, bez ikakva stida isticao strpljivo i slados-
trasno svoj mučenički ego, svoj izgled i ponašanje, ono Dokle
o, Gospode, dok se ne bi vratio kući, gdje je iza zaključanih vrata
skidao masku sladostrasnom i pobjedonosnom radošću: Ah.
Sad je gotovo. Sada je prošlo. Otkupio sam i platio
»No, tada sam bio mlad«, misli. »I morao sam raditi, ne
ono što sam mogao nego što sam znao.« Misli mu sada teku
400
preteško; to bi morao znati, osjetiti. No kola još uvijek ne paze
kuda idu. »I, napokon sam platio. Otkupio sam svoj duh, pre-
mda sam to platio cijelim svojim životom. A tko mi to može
zabraniti? Svaki čovjek ima pravo uništavati sebe sve dotle dok
time ne nanosi štete drugome, sve dotle dok živi sam za se i
sam sebe uzdržava...« Najednom se zaustavi. Nepomičan,
presječena daha osjeti kako ga hvata strah, gotovo užas. Sad
je svjestan pijeska; shvativši to osjeća kako se nešto u njemu
skuplja kao pred kakvim golemim naporom. Još se okreće, ali
se sada ne razlikuje od nedavne prošlosti, kao pregažena zrnca
pijeska što se hvataju točka, a zatim padaju natrag uz suhi šum
koji je morao već prije osjetiti: »... otkrio ženi svoj glad, svoj
ego... oruñe njezina očaja i stida...«i ni ne misleći uopće na to
učini mu se da mu iza očiju, u lubanji iskrsnu rečenica: Neću
misliti o tome. Ne smijem misliti o tome. Ne usuñujem se misliti o
tome I dok sjedi tako uz prozor, naslonjen na svoje nepomične
ruke, stade ga oblijevati znoj, poteče i šiknu iz njega kao krv.
Toga se časa pod izvinutim i slomljenim čašicama njegova
duha, njegova života, pokrenu kotač što je bio zastao u pijesku i
stade se okretati neumoljivošću srednjovjekovnih mučila: »Ako
je tome tako, ako sam ja oruñe njezina očaja i smrti, onda sam,
prema tome i oruñe nekoga izvan samoga sebe. A znadem da
već pedeset godina nisam ni glina: da sam samo trenutak tam-
ne noći kojom je jurio konj upropanj i puška opalila. A ako sam
ja moj mrtvi djed u trenutku njegove smrti, onda moja žena,
žena njegova unuka... zavodnik i ubojica žene svoga unuka, jer
nisam dao svome unuku ni živjeti ni umrijeti...«
Čini se da jednom pokrenut kotač juri sve dalje praćen
dugim zvucima uzdaha. A on sjedi nepomičan, užasnut, sav u
hladnu znoju što teče, teče. Kotač se jednako okreće. Okreće
se brzo i nesmetano, jer se oslobodio tereta, kola, osovine,
svega. U trepetavom sumraku kolovoza što će ga uskoro po-
tpuno zastrti noć, čini se da proizvodi slabašno svjetlo, kojim
se ovio kao aureolom. Auerola je puna lica. Na licima nema
401
tragova patnje, ni ničega: ni užasa, ni boli, ni prijekora. Iz-
gledaju mirna kao da su se izgubila u apoteozi; i njegovo je
medu njima. Zapravo sva izgledaju pomalo slična kao da su
sastavljena od svih lica koja je ikada vidio. No, ipak može ra-
zlikovati jedno od drugoga: svoje žene, grañana, članova svoje
vjerske zajednice, koji su ga isključili iz nje, a koji su ga onoga
dana željno i oduševljeno dočekali na stanici, Bvrona Buncha,
one žene s djetetom, i onoga čovjeka, što se zvao Christmas.
Jedino njegovo lice nije jasno. Nejasnije je nego ijedno drugo
kao da je poteklo iz sada mirnih poroñajnih bolova novijeg,
nerazmršljivijeg sastava. Onda vidje da su to dva lica, koja se
bore (zna: ne zato što sama hoće da se bore, nego jer to želi i
na to ih tjera kotač, što se vrti) da se oslobode jedno drugoga;
zatim blijede i iznova se miješaju. No sada vidi i drugo lice, ono
koje ne pripada Christmasu. »Pa to je...« misli. »Vidio sam ga
nedavno... Pa da, to je onaj... momak. Onaj s onim pištoljem,
što ga nazivaju automatskim. Onaj, koji je... u kuhinji, gdje
je... ubio, koji je pucao...« Onda mu se učini da su neke posl-
jednje obuzdavane vode u njemu prodrle nasipe i pojurile. Čini
se kao da ih promatra, osjećajući da gubi zemlju pod nogama,
postaje sve lakši i lakši i prazniji, da pliva. »Umirem«, pomisli.
»Morao bih se pomoliti. Morao bih se pokušati moliti.« Ali
nije. Nije ni pokušao. »Sav zrak i sve nebo odjekuje izgublje-
nim, neuslišanim vriskom ljudi koji su ikada živjeli, a koji još
nariču kao zalutala djeca izmeñu hladnih i strašnih zvijezda...
Tako sam malo želio. Tako sam malo tražio. Čini se...« Kotač
se dalje vrti. Sada se sve slabije vrti, zaustavlja se kao da ga obrće
ona posljednja poplava što je probila iz njega, ostavivši njegovo
tijelo prazno, lakše od zaboravljena lista, bjednije od krhotina
brodoloma izbačenih na obalu, da leži iznureno i nepomično
na rubu prozora, naslonjeno na ruke bez težine, koje ni ne
osjećaju pod sobom tvrdoću prozora, tako da se sad može do-
goditi ono Sad.
Čini se kao da su samo čekali da on pronañe nešto za čim
402
čezne, čime će se, posljednjim ostacima časti i ponosa i života
potvrditi u težnji i trijumfu. Iznad kucaja svoga srca sluša to-
pot kako raste, pretvara se u neizmjernu tutnjavu. Počelo je
kao dugi fijuk vjetra u drveću, a onda ih ugleda kako jure u
oblacima sablasne prašine. Polijegavši u sedlima jure mimo,
mašući oružjem ispod traka što vijore s nagnutih, prijetećih
kopalja; u vihoru i bezglasnoj krici jure mimo njega kao val, čiji
je vrh nazupčan divljim glavama konja i uzvitlanim oružjem
ljudi, kao krater svijeta za eksplozije. Projurili su mimo, nestali;
uzvitlana prašina diže se poput lijevka prema nebu, iščezava i
nestaje u punoj noći što se potpuno spustila. Pa ipak, naslonjen
na prozoru s omotanom, bezobličnom glavom na dva mjehura
svojih ruku, čini se kao da ih još čuje: divlje zvukove truba,
zveket mačeva i zamirući topot potkova.
403
21
U istočnom dijelu države živi neki popravljač i prodavač
pokućstva, koji je nedavno putovao uTennessee da preuzme
neko staro pokućstvo, koje je dopisivanjem kupio. Putovao je
svojim novim kamionom, pa nije namjeravao voziti većom br-
zinom od petnaest milja na sat, zbog čega je sa sobom povezao
svu opremu za spavanje (kamion je bio nadsvoden, s vratima
otraga) da izbjegne hotelske troškove. Po povratku kući ispri-
povijedao je ženi slučaj što ga je doživio na cesti, koji mu se
tada učinio zanimljiv i dovoljno zabavan da ga ponovi. Možda
ga je smatrao zanimljivim, odnosno mislio da će ga znati za-
nimljivo ispripovijedati zato što još ni on ni njegova žena nisu
stari, a osim toga nije ga (zbog vrlo umjerene brzine, koja mu
se učinila umjesna) bilo kod kuće više od tjedan dana. Slučaj
se odnosio na dvoje ljudi, putnika, koje je putem pokupio sa
sobom; imenovao je grad u državi Mississippi, pred samim
ulazom uTennessee:
— Odlučio sam uzeti benzin i već sam usporavao brzi-
nu prema pumpi, kadli opazih neku mladu, zgodnu curu
kako stoji na uglu, kao da čeka nekoga da je sobom poveze.
Držala je nešto u naručju. Isprva nisam vidio što je to, a
nisam vidio ni čovjeka, koji ju je pratio sve dok mi nije
prišao i nagovorio me. Najprije sam mislio da ga prije nisam
405
ni mogao vidjeti, jer nije bio kraj nje. Onda primijetili da
pripada onoj vrsti ljudi kakve ne možeš na prvi pogled pri-
mijetiti, čak ni onda kad bi bio sam-samcat na dnu prazna
kupališta.
— Pristupio je k meni, a ja mu brzo rekoh: »Ne idem u
Memphis, ako ste nakanili onamo. Idem tamo dalje od Jack-
sona, Tennessee.« A on će:
— »Fino. To bi nam baš i odgovaralo. Učinili biste nam
veliku uslugu.« A ja rekoh:
— »A kud vi zapravo 'oćete?« A on me pogleda ko čovjek
koji nije navikao na laž, ali koji pokušava nešto izmisliti, iako
unaprijed zna da mu po svoj prilici neće vjerovati. »Izgleda, ko
da vi putujete samo tako, ha?« — rekoh ja.
— »Da«, odvratio je čovjek. »Tako je. Eto, putujemo samo
tako. Kuda god nas povezete, učinit ćete nam uslugu.«
— Onda mu rekoh da udu. »Nadam se da me nećete ubiti
ili opljačkati.« On ode po nju, pa se vrati. Onda tek primijetih
da ona nosi dijete, djetešce koje nije moglo imati ni mjesec
dana. On joj je pomogao da ude otraga u kamion, a ja ih upi-
tah: »Zašto jedno od vas ne bi sjelo ovdje, na sjedalo?« Oni
malko porazgovoriše medu sobom, a onda ona doñe i sjede
pokraj mene, a on se vrati prema pumpi i uze onaj kovčeg što
izgleda kao daje od kože, stavi ga u kola i sam se popne unutra.
I tako smo pošli, ona uza me, držeći dijete i ogledavajući se od
vremena do vremena unatrag da vidi nije li možda ispao iz kola
ili što takva.
— Isprva sam mislio da su muž i žena. Nisam doduše mno-
go ni razmišljao o njima, osim što sam se čudio kako je onako
mlada, snažna djevojka kao ona mogla uzeti onakva čovjeka.
Nije mu se, doduše, imalo što prigovoriti. Izgledao je kao do-
bar momak, one vrste ljudi koji mogu dugo raditi najednom
mjestu i na istom poslu, a da nikoga ne gnjave o povišici plaće,
dokle god im se daje rada. Tako je izgledao. Čovjek kojega ni
ne primjećuješ, osim na poslu. No, jednostavno nisam mogao
406
zamisliti da bi ijedna žena mogla leći s njime, a još manje da bi
p tome mogla imati i dokaza.
Zar te nije sram?, reče mu žena. Govoriti tako pred jednom
ženom. Govorili su u mraku.
Ipak, ne vidim da si pocrvenjela, odvrati čovjek i nastavi:
— Nisam ni mislio o svemu tome, dok nismo navečer pošli
prenoćiti. Sjedila je na sjedalu, uza me, a ja sam razgovarao s
njom kako već pristoji muškarcu, kadli malo kasnije ona poče
govoriti kako su došli iz Alabame. Stalno je govorila: »Dolazi-
mo«, pa sam mislio da ona misli sebe i onoga momka otraga.
Govorila je kako su na putu već sada skoro osam tjedana. »Ako
nisam slijep kod zdravih očiju«, rekoh joj »pa to dijete nema još
ni osam tjedana«, a ona reče da se dijete rodilo prije tri tjedna,
dolje u Jeffersonu, a ja rekoh: »O. Ondje, gdje su linčovali ono-
ga crnca. Znači da ste tada bili ondje«, a ona zašuti. Kao da joj
je on rekao da o tome ne govori. Znao sam da je to posrijedi. I
tako smo se vozili dok se nije stala približavati noć, pa ja rekoh:
»Uskoro ćemo stići u grad. Ja neću spavati ondje. No, ako želite
nastaviti put sa mnom, doći ću sutra oko šest sati po vas, pred
hotel«, no ona je mirno sjedila kao da čeka što će on na to, a on
malo kasnije odgovori:
— »Držim da vi kraj ovakva kamiona, slična kući, ne mora-
te razbijati glavu zbog hotela«, ali ja ne rekoh ništa. No već smo
ulazili u grad, a on upita: »Je' to neko veće mjesto?«
— »Ne znam«, odgovorih. »No mislim da će imati kakvu
kuću za iznajmljivanje stanova ili nešto slično tome.« A on
reče:
— »Zanima me, ima li kakav logor za prolaznike.« Nisam
odgovorio ništa, a on nastavi: »Iznajmljuju li šatore? Hoteli su
skupi, osobito za ljude koji imaju pred sobom dugačak put.«
Još mi uvijek nisu kazali kamo zapravo idu. Kao da ni sami ne
znaju, kao da čekaju da vide kuda bi mogli otići. No tada to
još nisam znao. Ali sam znao što hoće time kazati, iako nije
htio kazati otvoreno i upitati me. Kao da čeka da vidi je li Bog
407
odlučio da to ja prvi kažem, ili je odlučio da treba otići u hotel
i platiti možda i tri dolara za sobu, što bi takoñer bio učinio.
Onda ja rekoh:
— »Hm, noć je topla. Pa ako vam ne bi smetalo ono neko-
liko komaraca i ne bi vam bilo teško spavati na golim daskama
kamiona...« — A on će:
— »Pa da. Sjajno. Bilo bi vrlo lijepo od vas da pustite nju.«
Primijetio sam, kako je izgovorio ono nju. Tada sam počeo
opažati da na njemu ima nešto čudno, nešto neobično. Kao
kad čovjek odluči prisiliti sama sebe da učini nešto što želi da
učini, a opet se boji. Ne mislim time reći da se bojao što bi
se njemu moglo dogoditi, nego nešto tako, kao da bi radije
umro, negoli bi i pomislio da to učini, ko da već nije očajnički
pokušao sve i sva. To je bilo prije nego sam za sve to znao. Je-
dnostavno nisam mogao razumjeti o čemu se to zapravo radi.
I da nije bilo te noći i onoga što se tada dogodilo, vjerujem da
uopće ne bi' ni znao ništa kad smo se rastali u Jacksonu.
A stoje to on htio učiniti?, upita žena.
Pričekaj dok ne doñem na to. Možda ću ti moći razjasniti, i
nastavi: — I tako se zaustavismo pred nekom trgovinom. On
je iskočio iz kola prije nego su se i zaustavila. Kao da se bojao
da ću ga preteći, a obraz mu se sav sjajio kao kod djeteta koje
vam pokušava učiniti neku uslugu prije nego što promijenite
svoje mišljenje o nečemu što ste mu obećali. U trku je ušao
u dućan i vratio se s toliko vreća i vrećica da preko njih nije
mogao ni vidjeti, tako da sam rekao sam sebi: »Gle ga, molim
te. Zar se kanite nastaniti u ovim kolima zauvijek i uvesti čak
i domaćinstvo.« Onda podosmo dalje i uskoro doñosmo na
zgodno mjestance, gdje sam mogao sići s kamionom s ceste u
drveće, a on odmah skoči i poleti naprijed i pomogne joj sići,
ali tako kao da su i ona i dijete od stakla ili kao da su jaja. Na
licu mu se još vidio onaj izraz, kao da je skoro odlučio učiniti
ono što je odlučio iz očaja, samo ako ja ili ona ne učinimo
prije toga nešto što bi ga spriječilo u tome, i samo ako ona nije
408
pročitala na njegovu licu da ga očaj tjera na to. No ni tada još
nisam znao o čemu se radi.
A stoje to bilo?, upita žena.
Već sam ti jednom govorio. Hoćeš li da ti ponovim?
Pa svejedno je meni. No još uvijek ne vidim ništa čudnovata u
tome. Bar ne zašto se toliko mučio?
Zato što nisu bili oženjeni, reče muž. Štoviše, ono nije bilo ni
njegovo dijete. Premda onda to još nisam znao. Nisam to znao,
dok ih te noći nisam čuo gdje govore kod vatre, ali nisu znali da
slušam. No mislim daje bio prilično očajan. Misli da joj je htio
pružiti posljednju priliku. Zatim nastavi: — I tako se motao
okolo, pripremajući prenoćište dok me nije uzrujao: htio je
urediti sve, a nije znao otkuda da počne. Onda sam mu rekao
da nabere nešto granja za vatru, a ja uzeh svoje pokrivače i
rasprostrem ih u kolima. Ljutio sam se malo sam na se što sam
upao u to i što ću morati spavati na goloj zemlji bez ičega pod
sobom, a nogama okrenutim k vatri. Mislim da sam bio nat-
muren i možda i osoran, dok sam se motao onuda i pripremao
stvari za spavanje, a ona je sjedila naslonjena na drvo i hranila
dijete zaogrnuvši ga šalom i govorila mi neprestano kako ju je
stid što mi toliko smeta i da kani svu noć prosjediti uz vatru,
jer da uopće nije umorna, kad ionako čitav dan nije radila
ništa nego se samo vozila. Onda se i on vratio s gomilom drva
da bi bilo dovoljno za vola na ražnju, a ona mu stade nešto
govoriti, a on ode kolima, izvadi kovčeg, otvori ga i izvadi iz
njega pokrivač. Onda je počelo! Bilo nam je kao onoj dvojici
ljudi, dvojici Francuza što su ih donosili u šaljivim listovima,
koji su se neprekidno klanjali i nukali jedan drugoga da ude
prvi, tako da je izgledalo kao da smo svi otišli od kuće i došli
ovamo samo zato da se otimamo o čast tko će spavati na zemlji,
pa smo se natjecali tko će brže i masnije slagati. Dolazilo mi je
da im kažem: »Dobro. Ako baš toliko želite spavati na zemlji,
spavajte! Nek me vrag nosi, ako ja želim.« No držim da i sama
pogañaš da sam pobjedu ipak odnio ja. Ili ja i on. Jer je svršilo
409
time da je on rasprostro njihov pokrivač u kamionu kao što
smo mogli i predviñati, a ja i on rasprostrijesmo moj uz vatru.
Držim da je i očekivao da će sve tako i ispasti. Pogotovo, ako
su proputovali sav taj put od južne Alabame kao što ona kaže.
Mislim da je i nanio onoliko drva samo zato da skuhamo lonac
kave i ugrijemo nekoliko konzervi. Onda smo jeli, a zatim sam
otkrio ono.
Što si otkrio? Stoje to taj čovjek htio učiniti?
Ne baš odmah tada. Čini mi se daje ona bila malo strplji-
vija od tebe. Zatim nastavi: — I tako smo pojeli, i ja legoh na
pokrivač. Bio sam umoran i baš mi je godilo kad sam se mogao
ispružiti. Nisam spavao, kao što se nisam kanio ni pretvarati
da spavam, kad nisam. No oni su me molili da ih povezem
sa sobom, a nisam ih ja tražio da uñu u kola. Zato me se nije
ništa ticalo ni to što su počeli razgovarati, a da se nisu uvjerili
da ih nitko ne sluša. I tako sam doznao da oni jure za nekim,
da ga hvataju ili ga bar pokušavaju uhvatiti. To jest, barem ona.
I onda rekoh najednom sam sebi: »A-ha. Evo još jedne koja je
mislila da može u subotu uvečer naučiti ono za što je njezina
majka čekala nedjelju da upita svećenika.« Nijednom nisu spo-
menuli njegovo ime. A nisu znali ni to kamo je pobjegao. Vidio
sam da je onaj mladić nestao tako spretno, da nikako nisu mo-
gli znati kamo je pobjegao. U to sam se uskoro uvjerio. I tako
sam ga čuo gdje govori da ovako mogu sav svoj život putovati
s jednog kamiona na drugi, od jedne države do druge, a da mu
nikada ne naiñu na trag, a ona je samo sjedila na kladi, držala
dijete i slušala mirno kao kamen, ljubazna ko kamen, a gotovo
isto tako i spremna prihvatiti njegovo uvjerenje. A ja rekoh sam
sebi: »Hm, starino moja, čini mi se da se nije samo na mom
kamionu vozila naprijed na sjedalu dok si ti sjedio obješenih
nogu otraga.« No, nisam rekao ništa. Samo sam ležao, a oni
su razgovarali, to jest on je govorio i to potiho. Nijednom nije
spomenuo ženidbu. No govorio je o tome, a ona ga je slušala
spokojna i mirna ko da je to već čula, pa znade da se uopće
410
ne treba ni toliko truditi odgovoriti bilo da bilo ne. Malko se
osmjehivala. No, to on nije mogao vidjeti.
— Onda je prestao. Digao se s klade i otišao od nje. No,
kad se okrenuo, vidio sam mu lice, a bilo mi je jasno da nije
odustao. Bio je svjestan da joj je još jednom pružio priliku da
se odluči, i da je sada pao u takav očaj da je spreman na sve.
Mogao sam mu reći da upravo sada odluči uraditi ono što je
trebao učiniti prije. No, držim daje imao svoja gledanja. Kako
bilo da bilo, otišao je u mrak i ostavio je da sjedi malo pognute
glave i s onim osmijehom na usnama. Nijednom nije pogledala
za njim. Možda je znala daje otišao samo zato da se pripremi za
ono što mu je možda uvijek savjetovala da uradi i to bez, ijedne
jedincate riječi, što, naravno, jedna dama ni ne može učiniti,
pa čak ni dama koja je začela obitelj subotu u noć.
— No, držim da ni to nije bilo posrijedi. Ili, možda joj nije
odgovaralo vrijeme ni mjesto, a kamoli moje prisustvo. Nakon
nekog vremena ustade i ona i pogleda me, ali ja se nisam ni
pomakao pa ode i uspne se u kamion; malo kasnije više nisam
mogao razabrati nikakva kretanja, pa sam znao daje legla. A ja
sam samo ležao — držao sam se nekako da ne zaspem — i to
prilično dugo. No, znao sam da on mora biti negdje u blizini i
da čeka dok se vatra ne ugasi, ili dok j a ne zaspem tvrdo. I zbilj a,
čim se vatra ugasila, čuh ga gdje se prišuljao, tiho ko mačka,
nagnuo se nada me, stao me motriti i prisluškivati, spavam li.
Nisam davao nikakva glasa od sebe; ne znam, ali sam možda
jedno-dva puta zahrkao zbog njega. Kako bilo da bilo, otišao je
prema kamionu, hodajući kao da gazi po jajima, a ja sam ležao
i promatrao ga i govorio u sebi: »Eh, prijatelju, da si to sinoć
napravio, bio bi sada po mom računu šezdeset milja južnije.
A da si to napravio preksinoć, držim da nijedno od vas ne bi
moje oči nikada vidjele.« Onda sam se malo zabrinuo. Nisam
se zabrinuo zbog toga što bi joj mogao učiniti što ona ne bi
htjela. U stvar, drukao sam malo za nju. To je ono. No nikako
nisam bio nacistu što napraviti kad ona počne vikati. Znao
411
sam da će vikati, pa ako tada skočim i poletim k autu, mogao
bi se uplašiti, a ako ne poletim, znat će da sam sve to vrijeme
bio budan i da sam ga promatrao, pa će se još više uplašiti. No
nisam se trebao uzrujavati. To sam morao znati od prvog trena,
čim sam ih oboje vidio.
Čini mi se da si znao da se ne trebaš brinuti zbog toga, što si već
znao što bi mogla učiniti u takvom slučaju, reče žena.
Pa da, odgovori muž. Ali nisam htio da to ti znaš. Pa da.
Mislio sam da sam ovaj put dobro sakrio tragove
No, nastavi. Što se onda dogodilo?
A što ti misliš da se moglo dogoditi čovječuljku kao što je on
— koji izgleda kao da će zaplakati kao kakvo dijete — kad bez
ikakve obavijesti priñe onako velikoj i jakoj curi, a ona nema ni
pojma daje to on? I nastavi: — Sve je prošlo bez ikakve vike.
Promatrao sam ga kako se polako uspinje u kamion i kako nes-
taje u njemu, i nakon toga se, dok bi polako nabrojio petnaest,
nije ništa čulo a onda začuh neki zbunjeni glas koji je proizvela
kad se probudila, kao da se samo iznenadila i malo zbunila, ali
kao da se uopće nije prestrašila, a onda reče, ali ne suviše glasno:
»Sto, Mr. Bunch! Zar vas nije stid? Mogli ste probuditi dijete.«
Onda se našao izvan kamiona. Ne prebrzo, ali nije sišao sam.
ðavo me odnio, ako nisam uvjeren da ga je zgrabila i spustila
na zemlju, kao što bi učinila s onim djetetom da mu je, recimo,
šest godina i reče: »Otiñite i ležite i odspavajte malo. Sutra nas
čeka daleki put.«
— Hm, stid me je bilo pogledati ga, dati mu do znanja da
je ijedan čovjek vidio i čuo što mu se dogodilo. Proklet bio, ako
ne bih bio najviše volio da sam mogao naći kakvu rupu i zaje-
dno se s njim zavući unutra. Umalo da nisam to i učinio. A on
je ostao ondje gdje ga je ona spustila. Vatra se već bila potpuno
ugasila, tako da sam ga jedva mogao i vidjeti. No, znao sam
kako bi meni bilo da sam na njegovu mjestu. Sagnuo bih glavu
kao da čekam suca kad će reći: »Odvedite ga i odmah objesite.«
Nisam dao nikakva glasa od sebe, a malo kasnije začuh ga gdje
412
odlazi. Čuo sam granje kako pucketa, kao da je udario naslije-
po kroz šumu. A kad je svanula zora, još ga nije bilo.
— Nisam rekao ništa. Nisam znao što reći. Vjerovao sam da
će se pojaviti, da će izići iz grmlja, bez obzira na stid. Zapalio
sam vatru i pristavio doručak, a malo kasnije začuh nju gdje se
izvlači iz kamiona. Nisam se nijednom obazro. No mogao sam
razabrati da stoji ondje i gleda oko sebe, kao da pokušava prema
izgledu vatre ili moga pokrivača pogoditi je li i on ovdje. Nisam
rekao ništa, niti je ona išta govorila. Htio sam pokupiti stvari i
krenuti dalje. No, znao sam da je ne mogu ostaviti na cesti. A
opet, ako mi žena dozna da putujem svijetom s tako zgodnom
seljačkom curom i djetetom od tri tjedna, pa ma ona i govorila
da traži muža! Ili, sada, oba muža. Onda smo doručkovali, pa
ja rekoh: »Hm, preda mnom je dugačak put, pa mislim da će
biti najbolje da krenem.« Ona nije progovorila nijedne riječi. A
kad sam je pogledao, vidio sam da joj je lice spokojno i mirno,
kao uvijek. Proklet bio, ako je uopće izgledala da je iznenañena.
Dok sam tako stajao ne znajući što učiniti s njom, ona je već
pospremila svoje stvari, pa čak i pomela kamion granjem gu-
movca prije nego što je unijela u nj onaj svoj papirnati kovčeg,
a pokrivač presložila u neku vrst jastuka u stražnjem dijelu
kamiona; a ja rekoh sam sebi: »Nije nikakvo čudo da tako
prolaziš. Kad se dignu i pobjegnu, pokupiš naprosto sve ono
što ostave za sobom i nastavljaš svoj put...« A ona reče: »Čini
mi se da će biti bolje da se vozim otraga.«
— »Bit će nezgodno za dijete«, odgovorih joj.
— »Ja ću ga držati«, reče ona.
— »Kako 'oćete«, odgovorih. I poñosmo, a ja sam stalno
izvirivao i ogledavao se u nadi da će se ipak pojaviti prije nego
što uñemo u zavoj. No nije ga bilo. Čula si priču o onom
čovjeku koji je zatečen na kolodvoru s tuñim djetetom na
rukama. A ja sam imao uza se ne samo dijete nego i nepozna-
tu ženu, pa sam se bojao da je svaki automobil što nas stiže i
prestiže pun muževa, a i žena, a da ni ne spominjem šerife. Već
413
smo se približavali granici Tennesseeja, a ja sam bio odlučio ili
spaliti svoj novi kamion ili skrenuti u kakav oveći grad u kojem
bi moglo biti kakvo žensko dobrotvorno društvo, pa da mu
je predam. A s vremena na vrijeme sam pogledavao unatrag
u nadi da ću ga možda vidjeti kako trči za nama, ali bih vidio
samo nju gdje sjedi spokojna lica kao crkva i drži dijete tako da
je moglo jesti, a da u isti mah ne osjeti drmanje. Ovakve se ne
nalaze na svakom koraku! — Ležeći u krevetu, čovjek prasne u
smijeh: — Ne, dragi moj. Vrag me odnio, ako se nalaze.
A onda? Stoje zatim učinila?
Našta. Sjedila je i vozila se i gledala oko sebe, kao da nikada
prije u svom životu nije vidjela krajine — ceste, drveća, polja i
telefonskih stupova. Njega uopće nije vidjela dok se nije pojavio
na stražnjim vratima kamiona. A nije ni trebala. Nije joj ništa ni
preostalo, nego da sjedi i čeka. To je dobro znala
Njega?
Pa da. Kad smo se pojavili iza okuke, on je stajao na rubu ceste.
Stajao je ondje, bez obzira na stid, kao isprebijan pas, ali i odlučan
i miran, kao daje ovo posljednji njegov očaj, jer pokušava poslje-
dnju priliku, te zna da više nikada neće morati zapadati u očaj. I
nastavi: — Mene nije ni pogledao. Zaustavio sam kamion, a on
je već trčao natrag prema vratima gdje je ona sjedila. Prišao je
otraga kamionu i stao ondje, ali se ona nije iznenadila. »Otišao
sam predaleko«, rekao je. »Vrag me odnio, ako sada odem.« A
ona ga je gledala, kao da je sve to vrijeme znala što će on učiniti,
čak i prije negoli je i sam bio svjestan toga, pa da ništa i ne učini,
ne treba tako gledati.
— »Pa nitko vam nikada nije ni rekao da odete«, odvratila
je ona. — I čovjek opet prasne u smijeh i ležeći u krevetu smije
se dalje: — Da, draga moja. Onakva se što tako lako ne nalazi!
Jer znaš, što ja mislim? Mislim da je ona jednostavno putovala.
Vjerujem da uopće nije ni mislila da bi mogla naći onoga koga
traži, pa tko to bio da bio. Mislim da to uopće nije nikad ni
mislila ozbiljno, samo mu to još nije rekla. Čini mi se da joj je
ovo bilo prvi put što se toliko udaljila od kuće da se do zalaza
sunca ne bi mogla pješice vratiti. I da se sve do sada dobro
snalazila, jer se svijet svugdje brinuo za nju. Pa tako mislim da
je odlučila još malo putovati, da vidi svijeta što god više može,
jer je, vjerojatno, znala, ako se ovaj put negdje nastani da će tu i
ostati sav svoj život. Eto, tako ja gledam na to. Sjedila je otraga
u kamionu, a sad je i on bio uza nju i dijete, koje je neprekidno
jelo, koje je sada već nekih deset milja puta neprestano jelo svoj
doručak kao da je u kakvom vagon-restoranu; promatrala je
krajinu, kojom smo prolazili, telefonske stupove i ograde, koji
su jurili mimo nas, kao u cirkuskoj paradi. Nešto kasnije joj
rekoh: »Evo nas u Saulsburvju«, a ona upita:
— »Gdje?«, a ja joj rekoh:
— »Saulsburv, Tennessee« i osvrnem se unatrag i ugledah
joj lice. I činilo mi se daje već bilo spremno, a daje samo čekalo
novo iznenañenje i da zna da će uživati u njemu, kad nadoñe.
I nadošlo je i ona je uživala. Jer je rekla:
— »Gle, gle. Kako čovjek brzo putuje. Tek smo prije dva
mjeseca krenuli iz Alabame i već smo stigli u Tennessee.«