Prvi dodiri Hrvata s ćirilometodskim naslijeđem

- najstarija svjedočanstva o postojanju staroslavenske tradicije (dakle i glagoljice) na

hrvatskom prostoru potječe iz 925. i 928. godine, kada se papa Ivan X. obraća
splitskom nadbiskupu Ivanu te kralju Tomislavu i zahumskome knezu Mihajlu,
upozorujući ih na prisutnost „Metodijeve doktrine“ na prostorima dalmatinskih
biskupija koje su bile nastanjene Slavenima (Sclavinorum terra)! O tome doznajemo
iz Historia Salonitana Tome Arhiđakona koju je on sastavio na temelju starijih izvora
u XII. stolejću
- ta posredna zasvjedočenost prisutnosti srkvenoslavenske baštine (iz povijesnih izvora)
bila je dakle stotinjak godina prije nego što mi imamo zasvjedočene najstarije
glagoljske spomenike, iz XI. stoljeća (Plominski natpis, Valunska ploča, Krčki natpis,
Bašćanska ploča).
- VAŽNO: 925. godine prošlo je tek 40 godina od Metodove smrti (podsjećam, umro
je 885. godine u Velehradu, vjerojatno negdje na prostoru današnje Moravske,
nedaleko od Brna).
- dakle: staroslavenska se baština vrlo brzo proširila na hrvatske prostore. S obzirom na
to da 40 godina nije mnogo, štoviše - to je vrijeme bilo prekratko i za kakvo ozbiljnije
širenje, lako se može pretpostaviti da je do širenja staroslavenske baštine došlo i prije
Metodove smrti. Možda još za života Konstantina i Metoda? Možda i prije početka
moravske misije 863. godine?
- Možemo li rekonstruirati te početke?
- Povijesni izvori nude nekoliko mogućnosti:
o a) u Naumovu žitju, sastavljenom u 10. st. (ali sačuvanom tek iz 16. stoljeća, pa
je možda došlo do dodavanja neautentičnih podataka) stoji kako su Konstantin
i Metod misionirali i među bugarskim i dalmatinskim Slavenima prije !!!!
odlaska u Moravsku. Znači i glagoljica bi, prema tomu, bila stvorena prije 863.
Međutim, to se žitje danas ne smatra autentičnim povjesnim izvorom. Znači ne
možemo ga prihvatiti, ali možemo imati na umu. Takav dodir bio bi namjeran,
organiziran, osmišljen!
o b) Konstantin i Metod mogli su proći kroz Hrvatsku kada su iz Carigrada
putovali u Moravsku – bilo obalom bilo kopnenim prostorom; ili kada su iz
Moravske preko Panonije putovali u Rim. O tome Žitje Konstantinovo i Žitje
Metodovo puno govore. Ti dodiri bili bi slučajni, ne rezultat promišljene
namjere.
o c) Najčešće se spominjalo da je do kontakta Hrvata sa stsl. baštinom došlo 885.
godine, nakon Metodove smrti, kada su njegovi učenici bili u Veneciji
prodavani na tržištu robljem. Tada ih je otkupio poslanik bizantskoga cara.
Posve je vjerojatno da su nakon toga otkupa, putujući prema Carigradu,
zaustavljali se na prostorima Bizantske Dalmacije, koji su bili na putu, osobito
u gradovima (npr. na Osoru, Zadru...). Ovako je mislio paleoslavist Vjekoslav
Štefanić, i to se mišljenje vrlo često citira u literaturi. Veliki gradovi i otoci na
istočnoj obali Jadrana pripadali su Bizantskoj Dalmaciji, dakle Bizantu, a ne
hrvatskoj državi. U uvjetima tzv. „bordižanja“ (kada se nije plovilo posred
Jadrana, jer se nije poznavala tehnika plovljenja nasuprot vjetru, svi su brodovi
iz Venecije prema Carigradu plovili uz jadransku obalu, tj. otoke. To bi značilo
da je do dodira došlo manje-više slučajno. Kao što se sjećamo iz prošlog

1
 semestra, glavni dio Metodovih učenika, bio je prešao u Panoniji Dunav i
otputio se u Bugarsku, u Preslav, gdje su nastojali njegovati slavensku
pismenosti. Dakle riječ je o dva kraka bijega M. učenika na istok.
o d) do kontakta je moglo ipak doći i nakon Metodove smrti, krajem 9. stoljeća, i
to na prostoru južnih dalmatinskih biskupija. Zašto baš tamo, a ne na sjeveru –
gdje je i sačuvano najviše glagoljice (Kvarner, Istra)?
 povjesničar Miho Barada poziva se na zaključke Splitskih sabora iz 10.
stoljeća, gdje stoji važna rečenica: „A ostale crkve koje su na istoku, tj.
stonska, dubrovačka i kotorska, neka potpuno u svojim sjedištima i
granicama u svemu slijede nauku kršćanske vjere“.
 tu rečenicu tumačimo kao svjedočanstvo proširenosti csl. tradicije, koja
nije bila izraz odanosti prema Rimu, u kojoj je uvijek bila prijetnja
nekog odcjepljenja (iako, sjećamo se, još je papa Hadrijan II. u Rimu
blagoslovio slavenske knjige). Kad god je prijetila opasnost od
neposluha, odustajanja od podložnosti Rimu (u vrijeme još prije velike
shizme 1054. godine), tada je i jezik postao sumnjiv i prijeporan. Zato
Rim početkom X. stoljeća razmatra pitanje dopuštenja korištenja
slavenskoga jezika u liturgiji.
 za spomenute tri južnojadranske biskupije bilo je upravo
karakteristično da sežu duboko u zaleđe, i da je na njihovom prostoru
živio velik broj Slavena (za razliku od sjevera gdje je bilo više
Romana). A upravo je papa u jednom od svojih pisama ustvrdio da je
do proširenja csl. tradicije došlo na „slavenskoj zemlji“, dakle na
prostoru gdje je živjelo puno Slavena.
 Bio je to prostor i bliže Carigradu, gdje je biz. car mogao preko
slavenskih svećenika čvršće nastojati prigrliti ovaj prostor sebi.
 Sve u svemu, vrlo je vjerojatno da su se prvi kontakti Hrvata sa starosl.
baštinom dogodili na prostoru Bizantske Dalmacije, i to na prostorima
južnih jadranskih biskupija. Vrlo brzo nakon toga, ta se pismenost širila
prema susjednim sklavinijama, pa tako i prema hrvatskoj državi.
 Takav pogled (prvo Biz. Dalm. pa hrv. država) koji je promovirao
Miho Barada početkom XX. stoljeća kasnije je prihvaćen i u
historiografiji i u filologiji. Tako misli i na početku XXI. stoljeća prof.
Radoslav Katičić (filolog) i prof. N. Budak (povjesničar), a i mnogi
drugi. Time – nestaje mit o biskupu Grguru Ninskome (hrvatskome
biskupu, iz Nina, dakle iz hrvatske države, ne iz Bizantske Dalmacije)
kao zaštitniku glagoljice! Ivan Meštrović u Grgurovu kipu podignut
prst tumači kao namjeru da se zaštiti glagoljica. Danas, pak, mislimo da
je Grguru (kao biskupu hrvatske biskupije, koja je definirana iz
latinskih, franačkih centara, Akvileje ponajviše) – bilo više stalo do
latinskoga jezika, nego do glagoljice – prepoznatljivije vezane za
Bizant.

Dakle: crkvenoslavenska baština (primarno glagoljska, ali već u XI. stoljeću i ćirilska)
bila se ucijepila prvo na prostor Bizantske Dalmacije gdje su također živjeli Hrvati.
Postupno, ta je baština sve više prodirala i na prostore hrvatske države.
U XI. stoljeću ta se baština (glagoljskoga profila) proširila sve do sjevera – Kvarnera,
Istre, sjeverne Dalmacije, Like... I od tamo i od tada i imamo sačuvane najstarije
glagoljske spomenike (uključujući Bašćansku ploču).

2
Od kraja XII. stoljeća, štoviše, upravo je taj sjeverni jadranski hrvatski prostor jedini
gdje će se glagoljica sačuvati. Ispod rijeke Krke, koja kod Šibenika utječe u more,
glagoljica će zamrijeti, a prevladati – ćirilica. O tome ćemo još razgovarati.

Usp. objavljene karte, gdje se dobro vidi odnos između Bizantske Dalmacije i
sklavinija, uključujući i hrvatsku državu.

Sve u svemu, od X. stoljeća hrvatska kultura postaje BIPOLARNA – uz 1) latinsku,

koja se ucijepila još u 7. stoljeću među Hrvate, sada se uvrstila i 2) staroslavenska,
isprva glagoljicom, a onda i ćirilicom. Takva će bipolarnost trajati sve do sredine XX.
stoljeća (nakon što su i latinski i staroslavenski izišli iz javne/crkvene uporabe, kad je
„narodni jezik“ istisnuo oba stara povijesna jezika).
Takav kontinuitet bipolarnosti pratit ćemo kroz cijeli srednji vijek. Spomenuli smo
prošli put najveća i najpoznatija djela latinske pismenosti koja su obilježila hrvatsko
srednjovjekovlje. Ona su često puno raskošnija od glagoljskih i ćirilskih spomenika iz
istoga vremena. Bilo je to, dakako, sukladno različitoj moći koju su uživala oba pola.

Vrlo je važno razumjeti da Hrvati u srednjem vijeku mogu bez ikakva problema
razumjeti – staroslavenski jezik, pisan glagoljicom ili ćirilicom (koji je, vidjeli
smo, bio isprva vrlo blizak hrvatskome), što se za latinski ne može reći. S druge
strane, slavenska sastavnica nije bila omiljena na pozicijama moći, pa je bio potreban
golem napor svećenstva i plemstva (npr. Frankopana) da ona ostane u uporabi i da je
latinica potpuno ne istisne. Upravo je činjenica da su ti tekstovi bili razumljivi
omogućavala dublju ukorijenjenost u puku, što je umnogome pridonijelo opstanku,
otporu prema svim pokušajima zatiranja.

Sljedeći put – obrađivat ćemo najstarije glagoljičke spomenike, iz razdoblja XI. –

XIII. stoljeća. Zanimat će nas proces afirmacije hrvatskoga jezika iz staroslavenskoga
konteksta. Ako je Bašćanska ploča pisana staroslavenskim jezikom (hrvatske
redakcije), kada se počinje, i gdje, pojavljivati prvi tekstovi pisani vernakularom
(čakavskim ili štokavskim?)
Ne zaboravimo: svi tekstovi vezani uz uporabu u Crkvi morali su biti pisani
posvećenim jezikom; staroslavenski je to bio (a vernakular nije, one se smatra gotovo
„poganim“); ne zaboravimo, i Bašćanska ploča je bila u uporabi u crkvi (na oltarnoj
pregradi, okrenuta prema puku), to i jest jedan od razloga zašto jezik nije mogao biti
„narodni“, pučki, „poganski“...
Pojavu oblikovanja tekstova na narodnom jeziku moći ćemo pratiti tek kad se
počnemo suočavati s tekstovima koji upotrebom nisu vezani za crkvu...

Još jedna važna napomena, podsjećanje. Sve do 1345. godine nemamo zapisane
hrvatske tekstove latinicom. Dakle svoj jezik (crkvenoslavenski u svojoj, hrvatskoj
redakciji, a onda i pravne tekstove pisane vernakularom) pisali su do tada isključivo
glagoljicom, nešto kasnije i ćirilicom (ponajviše na jugu).