jj UVOD

Rukovođenje u svim poslovima i organizacionim aktivnostima je ponašanje okupljanja ljudi u cilju

postizanja određenog cilja efektnim korišćenjem dostupnih resursa.

Rukovodilac organizacije nose najveću odgovornost za rezultate. Položaj vođe unutar grupne strukture
je značajan za održavanje grupe i njeno funkcionisanje budući da je uloga osobe na ovom položaju da
svojim djelovanjem usmjerava, modifikuje i kontroliše

stavove ili aktivnosti članova grupe kako bi oni zajedničkim djelovanjem ostvarili

određene ciljeve. Rukovođenje je jedna od funkcija menadžmenta.

U samome uvodu ovog seminarskog rada objasnit cemo na sta se odnosi rukovodstvo.

Dakle,u prvome poglavlju ovog rada bit će definiran pojam rukovođenja. Potom slijedi opis rukovodenje
u odnosu s covjekom , kao proces , sta mora posjedovati dobar rukovođa kao i sama usješnost
rukovođenja.

1.RUKOVOĐENJE
Najstarija manifestacija manadžmenta je zabilježena u pojavi vođe. Vođa je predstavljao upravitelja za
vise ili manje grupa ljudi u borbi za opstanak.

Vodstvo danas postaoji u svim oblicima organizovanja ljudi.

Prou~avanje fenomena vo|stva mo`e se grubo podeliti na:

- klasični pristup,

- bihejvioralni pristup,

- kontigencijski pristup

Klasični pristup se odnosi na sve karakteristike, svojstva, ličnosti jednog vođe.

Pojava “bihejviorizma” odnosi se na osvetljavanje ponašanja vođa.

Vodstvo je, po definiciji je proces inspirisanja ljudi da se posvete izvršavanju

dodeljenih im zadataka.

1.1. Pojam rukovođenja

Vođenje je “sposobnost nekog pojedinca da utječe, motivira i osposobi druge da pridonose učinkovitosti
i uspjehu organizacije...”

Rukovođenje u svim poslovima i organizacionim aktivnostima je ponašanje okupljanja ljudi u cilju

postizanja određenog cilja efektnim korišćenjem dostupnih resursa.

To obuhvata planiranje, organizovanje, vođenje, kontrolisanje organizacije da se postigne određecilj

Bez obzira na brojne definicije, rukovođenje je zasigurno neophodno za organizirani život, uspjeh
organizacija i obavljanje poslova kako bi se postigli životni ciljevi. Također, o rukovoditelju, najvećim
dijelom, ovisi kako će organizacija funkcionirati.

Rukovodioci imaju različite pozicije i autoritet u organizacionoj hijerarhiji.

Rukovođenjem se djeluje na: produktivnost rada, obim i kvalitet proizvoda i usluga, motivaciju radnika,
blagovremenost izvršavanja radnih zadataka, uzroke nezadovoljstva kod radnikai sl.

Ovim se usmeravaju se radnici da efikasnije koriste ostale organizacione

resurse: materijal, opremu, energiju i novac. Pored ovog rukovodioci se bore i sa konkurancijom i tu se
pokazuje njihova sposobnost
I sposobni rukovodioci mogu da, u borbi s konkurencijom, obezbede rast, razvoj i dugoročnu stabilnost
organizacije

1.2 Osnove rukovođenja

Ovi elementi usmeravaju se kroz pet osnovnih funkcija rukovođenja:

1.planiranje

2.organizovanje

3.utvrđivanje i sprovođenje kadrovske politike

4.komuniciranje s radnicima i

5.kontrola i vrjednovanje radnih rezultata.

Planiranje je značajna rukovodena funkcija u okviru koje se definirati sta ce se raditi, kada, na koji način i
s kojom efikasnšću. Kod planiranja prvo se definiraju ciljevi.

Organizovanje obuhvata sistematizaciju poslova, definisanje strukture i

složenosti rada, utvrđivanje potrebnih znanja i radnih sposobnosti radnika i definisanje

nivoa odgovornosti za njihovo obavljanje.

Kadrovskom politikom obezbeđuju se kadrovski potencijali, kao osnov radne i

poslovne efikasnosti. Rukovodioci se posebno uključuju u proces definisanja potreba

za radnicima, i u proces prijema novih radnika. Ukoliko organizacija nema dovoljno

radnika, moraju se primiti novi radnici, prijem novih radnika javlja se problem njihove adaptacije.

Komuniciranjem se razmenjuju poruke i informacije i uspostavljaju odnosi

između rukovodilaca i radnika. Komuniciranjem mogu se izbjeći i mnogi problemi vezani za razvoj
organizacije, razvoj rada i razvoj zaposlenih. Dobra komunikacija izmedu radnika i rukovodioca mogu da
razrijese dosta problema.

Kontrola i vrjednovanje radnih rezultata predstavlja značajnu funkciju

rukovođenja. Mnogi problemi rukovođenja proističu iz neefikasne kontrole I

neadekvatnog vrjednovanja radnih rezultata.

Rukovodilac ne smije ostaviti dugo radnike bez kontrole.

2. RUKOVOĐENJE KAO PROCES

2.1 Rukovođenje u kontekstu ljudi

“Ako na rukovođenje gledamo kao na vještinu u kontekstu ljudi, ona se odnosi na

sposobnost osoba s odgovornošću i autoritetom da određuju cjelokupni smjer organizacije i često se

nazivaju upravom organizacije. U tom smislu, uprava ima ovlasti odlučivati koji bi ciljevi organizacije
trebali postojati i kako će se ti ciljevi postići.

Pojedinci u višem rukovodstvu morajubiti svjesni uvjeta u okruženju organizacije i posjedovati znanje o
ukupnim resursima organizacije.

Voditelji moraju ta dva aspekta organizirati kako bi odredili najperspektivniji put za

organizaciju”

2.2 Proces rukovođenja

Definiranje ciljeva organizacije, planiranje aktivnosti za postizanje ciljeva i organiziranje

resursa potrebnih za provođenje akcija sve su vitalne funkcije upravljanja.

Planiranje i organiziranje osiguravaju da svi u organizaciji rade zajedno na ispunjenju ciljeva.

U velikim organizacijama ciljevi se obično formalno definiraju. U malim

organizacijama ili obiteljskim poduzećima ciljevi mogu biti općenitiji ili neformalniji.

Sve organizacije kao što su tvrtke, vojska, vladini odjeli, davatelji neprofitnih usluga ili

javni školski sustavi, zahtijevaju upravljanje jer svi pokušavaju postići ciljeve. I iako se može

činiti jednostavnim, postupak upravljanja je složen. U većini slučajeva upravljačke funkcije uključuju:

(a) učinkovitu primjenu i raspodjelu organizacijskih resursa,

(b) stjecanje novih

resursa kada je to potrebno,

(c) analiziranje i prilagođavanje okruženju koje se stalno mijenja, u

kojem organizacija djeluje,

(d) pridržavanje zakonskih, etičkih i društvenih odgovornosti

zajednice i

(e) razvijanje odnosa s ljudima i među njima zbog izvršavanja strategija i planova.
“Zasigurno jedno od najvažnijih, od svih prethodno navedenih procesa upravljanja, jest

stvoriti sustave i procese koji ljudima omogućuju učinkovit rad na organizacijskim ciljevima.

Nadalje, mnogi ljudi definiraju upravljanje kao umjetnost izvršavanja stvari putem ljudi. Iako su
tehnologija i podaci sve važniji u modernih organizacijama, ljudi su i dalje u središtu pozornosti
upravljanja”

3. USPJEŠNOST RUKOVOĐENJA

Uspješni rukovoditelji moraju imati nekoliko karakteristika:

1. Komunikacija. Ova aktivnost se sastoji od razmjene informacija sa sljedbenicima. Odnosi se na

odgovaranje na postavljena pitanja, organiziranje sastanaka, konzultacije putem mobilnog uređaja,
često pisanje komunikacijskih i financijskih izvještaja.

2. Tradicionalnim menadžmentom. Ova aktivnost sastoji se od planiranja, donošenja

odluka i kontrole. Rukovoditelj ima jasne ciljeve, i kako obaviti posao uz pomoc radnika kako bi se ti
ciljevi izvršili.

3.Rukovođenje ljudskih resursa. Ova aktivnost uključuje ponašajne kategorije, kao što su: motiviranje,
discipliniranje, rješavanje sukoba i unaprjeđenje radnika. Karakteristike u ponašanju ovakvog
rukovoditelja se očituju u nagrađivanju radnika, traženje povratne informacije o zadatku, slušanje
prijedloga od strane radnika, unaprjeđenje radnika , orijentiranje zaposlenika

4. Umrežavanje. Umrežavanje se sastoji od socijalizacije s vanjskim svijetom

(izvan organizacije). Ponašanja koja su tipična za umrežavanje jesu: dolaženje na sastanke s vanjskim
suradnicima, sudjelovanje u humanitarnim akcijama/sponzorstvo i slično.

4. KARAKTERISTIKE RUKOVOĐE

“Ivaniš (2015), smatra da su opće i posebne osobine vođa:

(a) poštenje i etičnost,

(b) elokventnost u davanju obrazloženja i objašnjenja,

(c) emocionalna stabilnost i upornost,

(d)tolerantnost, fleksibilnost i prilagodljivost,

(e) odlučnost da se prihvate izazovi i rizik promjena,

(f) usmjerenost vizija na povoljne prilike,

(g)inicijativnost i razvijanje duha poduzetništva,

(h)integritet, kao želja za istinom i za pretvaranjem riječi u djela,

(i) samopouzdanje koje navodi suradnike i sljedbenike da imaju povjerenja u njega,

(j) inteligencija, sposobnost da se predviđaju događaji,

(k) sposobnost da motivira suradnike i integrira pojedinačne i grupne ciljeve i

(l)znanje, široko, interdisciplinirano, transparento i otvoreno.

4.1 Osobine vođe

Da bi neka ličnost postala vo|a mora raspolagati svojstvima. Bez vođenih nema ni vođe. Značiosnovni je
uslov da ličnost bude vođa jeste da ima skupinu ljudi koju vodi i da ga mora prihvate kao vođu.

Osobine vođe prema Bartol-u i Martin-u su “posebni unutrašnji kvaliteti ili

karakteristike individue, takve kao što su fizička karakteristika, karakteristike ličnosti,

vještine I sposobnosti, te socijalni elementi”.

Mnogi kao fundamantalne osobine navode :

- inicijativnost, energija, borbenost,

- odlučnost,

- upornost,

- komunikativnost,

- inteligencija,

- motivisanost,

- znanje,

- samopouzdanje,
- fleksibilnost,

- moralnost.

Svakako da se ovoj listi mogu pridodati Iibrojne druge osobine, zavisno od

uslova djelovanja, ali ovde se već naziru elementi povezanosti sa kontigentnim

konceptom vođstva.

4.2 Ponašanje vođe

Posebno je interesovanje za ponašanje vođa, upravo zbog toga su vršena i mnoga istraživanja.

Među najviše citirane rezultate ovih istraživanja spada poduhvat Kurt Lewin-a

koji je identifikovao tri stila u ponašanju vođe i to:

1. Autokratsko koje karakteri{e dono{enje svih odluka bez konsultacija, od

podređenih se očekuje izvršenje zadataka striktno prema datim uputstvima, bez

poznavanja ciljeva u narednoj etapi, prema potrebi propraćeno sa kažnjavanjem.

2. Demokratsko ponašanje podrazumeva konsultacije sa članovima grupe,

po svim pitanjima odlučivanja, samostalno odrđivanje metoda izvođenja poslova,

upoznavanje sa ciljevima I uz svestrano korišenje povratne sprege.

3. “Laisser-faire”-(liberalno) je prepuštanje potpune slobode članovima

grupe, obezbeđujući im sve što je potrebno, ograničavanje na davanje odgovora od

strane vođe, bez povratne sprege, što se svodi gotovo na nerad

Liberalno rukovođenje može dati dobre rezultate kod dobro uhodanih grupa

stručnjaka, individualaca, I kreativaca koji imaju razvijenu samokontrolu I

samousmeravanje I kojima je potrebna sloboda da izraze svoje potencijale. To recimo

mogu biti stručnjaci koji se bave eksperimentalnim istraživanjima, razvojem I drugo.

Aktuelna situacija takođe diktira koji stil će dati najbolje rezultate. Ako odluku

treba brzo doneti I preduzeti hitnu ili nedvosmislenu aktivnost, autokratski stil je pravi

izbor. Odluke grupe, organizacije kojom se rukovodi također

odrđ|uju koji stil daje najbolje efekte. Ako je grupa neintegrisana, nedisciplinovana I

nedovoljno organizovana, autokratski stil je efikasniji, dok stabilnoj grupi odgovara u

većem stepenu demokratski stil.

Grupama sa visokokvalifikovanim, stručnim kadrom najviše pak, odgovara

liberalni stil rukovođenja. Drugim riječima, rukovodilac treba dobro da upozna sva tri

stila rukovđenja, ali ne da bi izabrao najbolji, i fiksirao svoje ponašanje, već da bi

mogao fleksibilno da primenjuje, sva tri stila, zavisno od situacije. Rukovodilac mora

da bude dobar dijagnostičar, da dobro poznaje i svoje ljude i posao koji obavljaju i da

na osnovu toga prilagodi svoj način rukovođenja.

5. ZAKLJUČAK

Rukovođenje je jedan od najvažnijih dijelova svake organizacije. Nijedna organizacija ne

može postići svoje ciljeve bez odgovarajućeg upravljanja. Dakle, rukovođenje se smatra središtem svake
organizacije. Organizacije se moraju suočiti s mnogim izazovima u modernom dobu, a da bi se
odgovorilo na izazove poput konkurencije, učinkovite i ekonomične uporabe izvora, znanje o
menadžmentu i teorijama upravljanja osnovni je zahtjev.

S obzirom na važnost i samu središnju ulogu vodstva u uspjehu ili neuspjehu organizacija,

pa čak i društava, postavlja se pitanje što to čini rukovoditelja dobrim.