Professional Documents
Culture Documents
SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI
I HUMU
ZBORNIK RADOVA
Izdavači/Nakladnici:
COBISS.BH – ID 14334982
FENOMEN “KRSTJANI” U
SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI
I HUMU
ZBORNIK RADOVA
• PREDGOVOR ................................................................................... 9
• Tomo Vukšić: PAPA PIO II. I KRALJ STJEPAN TOMAŠ ..................... 269
1
Usp. još uvijek vrijednu rekonstrukciju koju predočuje F. ŠANJEK, Bosansko-humski (her-
cegovački) krstjani i katarsko dualistički pokret u srednjem vijeku, Zagreb, 1975., 31.-73., te
detaljnu raščlambu okolnosti u kojima se početkom 13. stoljeća novi nauk ukorijenio u Bosni
prema M. ANČIĆ, “Bilinopoljska abjuracija u suvremenom europskom kontekstu”, Prilozi
Instituta za istoriju u Sarajevu, 33./2003.
2
Najbolji uvid, s podrobnom bibliografijom, u povijest i značenje pojave katarske (pataren-
ske) sljedbe pruža M. LAMBERT, The Cathars, Oxford, 1998, a za razumijevanje okolnosti
u kojima je slijedila reakcija pape Inocenta III. od krucijalne važnosti zbirka pojedinačnih
rasprava O. Hagenedera tiskana kao O. HAGENDER, Il sole e la luna. Papato, impero e regni
nella teoria e nella prassi die secoli XII e XIII, Milano, 2000.
3
Za primjere usp. G. OSTROGORSKI, “Vizantijski car i svetski hijerarhijski poredak”
(izv. “The Byzantine Emperor and Hierarchical World Order”, The Slavonic and East Euro-
pean Review, XXXV./84./1956.), u: ISTI, O verovanjima i shvaćanjima Vizantinaca: Sabra-
na dela Georgija Ostrogorskog. 2., Beograd, 1970.; J. P. CANNING, “Introduction: politics,
institutions and ideas”, u: J. H. BURNS (ur.), The Cambridge Histroy of Medieval Political
Thought c. 350 – c. 1450, Cambridge, 1988.
4
Za ove pojmove, ali i političku pozadinu njihove uporabe, usp. J. SZÜCS, “Oris triju
povijesnih regija Evrope” (izv. Vázlat Európa három történeti régiójáról, 1983), u: I. BIBÓ
- T. HUSZÁR - J. SZÜCS, Regije evropske povijesti, Zagreb, 1995., te M. TODOROVA,
Imaginarni Balkan (izv. Imagining the Balkans, 1997), Beograd, 1999.
5
Pojam je u uporabu uveo G. STADTMÜLER, “Ungarns Balkan-politik im zwölften
und dreizehnten jahrhundert”, u: J. G. FARKAS (ur.), Überliferung und Auftrag. Festschrift
für Michael de Ferdinandy, Wiesbaden, 1972. Za urušavanje poretka koji su međusobnim
natjecanjem uspostavili Fridrik I. Barbarosa i Emanuel Komnen usp. D. OBOLENSKY,
Vizantijski komonvelt (izv. The Byzantine Commonwealth, 1971.), Beograd, 1991., 283. i d.;
M. ANGOLD, The Byzantine Empire 1025-1204. A Political History, London and New
York, 1997., 241. i d.; F. MAKK, The Árpáds and the Comneni. Political Relations between
Hungary and Byzantium in the 12th Century, Budapest, 1989., 63. i d.; P. STEPHENSON,
Byzantium’s Balkan Frontier (A Political Study of the Northern Balkans, 900-1204), Cambri-
dge, 2000., 211. i d.
6
Ocrtani se model oslanja na opis odnosa talijanskih gradova s carskom i papinskom vlašću
u 12. stoljeću kako ga predočuje CANNING, “Introduction …”, 351.
7
Prema izdanju G. WAITZ (pr.), Gesta Friderici. Ottonis et Rahewini Gesta Friderici I.
Imperatoris. Monumenta Germaniae Historica, Scriptores in usum scholarum, Hanover – Le-
ipzig, 1912., 49. (C. XXXII), izvorni tekst glasi: Habet … terminosque non tam montium
vel silvarum quam cursu maximorum fluviorum septos. Attingitur ab oriente, ubi Sowa famosus
fluvius Danubio recipitur, Bulgaria, ab occidente Maravia et Orientali Teutonicorum marchia, ad
austrum Croatia, Dalmatia, Hystria vel Carinthia, ad septentrionem Boemia, Polunia, Rutenia,
inter austrum et orientem Rama, inter aquilonem et item orientem Pecenatorum et Falonum
… (naglasio M. A.). Za komentar citiranoga stavka, ali i ostatka teksta koji se odnosi na
Ugarsku, vidi Z. J. KOSZTOLNYIK, From Coloman the Learned to Béla III (1095-1196).
Hungarian Domestic Policies and Their Impact upon Foreign Affairs, Boulder (Cl.), 1987., 126.
i d., gdje se s pravom ističe da su Ottove projekcije u odnosu na stvarno stanje pomaknute
za otprilike 45°.
8
Usp. J. SZÜCS, Theoretical Elements in Master Simon Kéza’s Gesta Hungarorum (Studia
Historica Academiae Scientiarum Hungaricae 96.), Budapest, 1975., 7. i d.
9
Stanje problema u literaturi prikazano je u M. ANČIĆ, “Jesu li u 13. stoljeću vođene kri-
žarske vojne u Bosni”, u: ISTI, Na rubu Zapada. Tri stoljeća srednjovjekovne Bosne, Zagreb,
2001., 92.
10
Rješenje pitanja kronologije tekstualnog jednačenja Bosne i Rame nije i rješenje problema
kako je i zašto do toga jednačenja uopće došlo. No, dokaz što ga pruža Ottov tekst da se već
u prvoj polovici 12. stoljeća doista u tekstovima, ali i usmenoj komunikaciji na dvoru ugar-
sko-hrvatskih kraljeva, izjednačavalo Bosnu i Ramu uklanja razlog dvojbi i sumnji glede
uporabe te titule u suvremenim ispravama ugarsko-hrvatskih kraljeva, o čemu sam raspra-
vljao na drugome mjestu (vidi prethodnu bilješku). Valja, međutim, ovdje svakako upozoriti
na to da Ottov način nabrajanja “zemalja” u jednom segmentu (Croatia, Dalmatia … Rama)
uvelike podsjeća na titule ugarsko-hrvatskih vladara iz isprava, što samo pojačava dojam da
u tome segmentu informacije doista potječu s dvora.
11
O različitim naslovima hrvatskoga hercega vidi I. BEUC, Povijest institucija državne vla-
sti kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Zagreb, 1985., 102.
12
O “Bosanskom Dukatu” usp. opširno razglabanje u ANČIĆ, “Jesu li …”, 89.-93., no bez
oslonca na opis Otta Freisinškoga, koji otvara nove i važne vidike.
IV. vezama osobne ovisnosti, stvarajući sustav odnosa koji danas precizno opi-
suje moderni, a ipak pomalo arhaični pojam Archiregnum Hungaricum.13 U
takvoj zamišljenoj mentalnoj slici, koja je obilježavala umove društvene eli-
te i bila podloga praktičnoga djelovanja ljudi iz toga kruga, vrhovna je vlast
pripadala vladaru “Ugarskoga Kraljevstava” iz roda Arpadovih nasljednika.
No, to je kraljevstvo, a to, čini se, ne može biti ponovljeno dovoljno puta, bilo
daleko od slike što je u modernome umu implicira taj pojam. Ono je, naime,
po svojim bitnim obilježjima bilo bitno drukčije od modernih država, kakve
poznaje europsko iskustvo 19. i 20. stoljeća, što povjesničari nerijetko previ-
đaju i premalo uvažavaju.14
Za problem kojim se ovaj skup bavi od ključnoga je, dakle, značenja
bila hijerarhijska politička piramida koja se na početku 13. stoljeća konačno
uobličila oko ugarske vladajuće dinastije Arpadovića. Postojanje toga politi-
čkoga sustava bilo je, međutim, posve bjelodano već i nekim suvremenicima
na početku toga istog 13. stoljeća. Tako je, primjerice, pišući 10. lipnja 1203.
iz Budima pismo papi Inocentu III. njegov legat Ivan de Casemaris izvijestio
da mu se kralj Emerik obvezao osigurati put bugarskim poklisarima tako da
oni “neće pretrpjeti nikakve štete odlazeći i vraćajući se po cijelome Ugar-
skome Kraljevstvu i (zemljama) njegovih prijatelja i srodnika” (in eundo et re-
deundo nullam per totum regnum Ungarie et amicitie ipsius et parentele lesionem
patientur).15 Upravo takva formulacija otkriva sustav odnosa kakav je postojao
13
Pojam je u literaturu uveo M. De Ferdinandy, ali parametre njegove uporabe i značenja
realno je definirao S. DE VAJAY, “Das ‘Archiregnum Hungaricum’ und seine Wapensym-
bolik in der Ideenwelt des Mittelalters”, u: FARKAS (ur.), Üeberliferung …. Za detaljniju
razradu mehanizama praktičnog djelovanja unutar tako postavljenih okvira usp. opširno M.
ANČIĆ, Putanja klatna. Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u 14. stoljeću, Zadar-Mostar,
1997., te nešto sažetije u ISTI, “Politička struktura kasnosrednjovjekovne Bosne”, u: ISTI,
Na rubu Zapada …, 12.-24.
14
Upozorenja izrečena u P. ENGEL, The Realm of St Stephen. A History of Medieval Hunga-
ry, 895-1526, London – New York, 2001., xi-xii, ne čine se dostatnim. Autorova usporedba
s Otomanskim carstvom čini se ponešto promašenom s obzirom na činjenicu da je to carstvo
pokazivalo znatno višu razinu centralizacije i integriranosti no Archiregnum Hungaricum, s
njegovim zasebnim “zemljama”, “kneževinama” i “kraljevinama”.
15
Pismo papinskoga legata, u kojem se nalazi i citirana formulacija, objavljeno je u T. SMI-
ČIKLAS, Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, III., Zagreb,
1905., 36. Za datum usp. ANČIĆ, “Bilinopoljska abjuracija …”, bilj. 18.
tijekom prve polovice 13. stoljeća na onom području koje su bugarski poklisari
morali prijeći da bi iz svoje zemlje došli do Italije, odnosno Rima, kamo su
i trebali ići. No, izričaj je Ivana de Casemarisa bio toliko precizan da otkri-
va i narav odnosa unutar toga sustava, i to onako kako su narav tih odnosa
percipirali i shvaćali suvremenici. Ugarski je, naime, kralj bio središte kruga
koji je u jednu cjelinu povezivao skupinu njegovih bliskih i daljih srodnika i
onih koje je, s više ili manje osnova, mogao nazvati prijateljima, a koji su, s
različitim titulama, vladali i gospodarili zasebnim “zemljama”, ili u pojedinim
slučajevima naknadnom stvorenim i oblikovanim zasebnim područjima (ta-
kav je, primjerice, bio slučaj s kraja 70-ih i prve polovice 80-ih godinama 13.
stoljeća, kad je u rukama kraljice Elizabete, majke ugarsko-hrvatskoga kralja
Ladislava IV., bila objedinjena uprava i Hrvatskog Kraljevstva i Mačvanskog/
Bosanskog Dukata, no to kao precedeus nije stvorilo nikakvo novo “pravi-
lo”16). Te su “zemlje”, u situaciji s početka 13. stoljeća, koja nas ovdje zanima,
uključivale Hrvatsko Kraljevstvo (Dalmacia, Croacia Ottova teksta), kojim je
u trenutku kad Ivan de Casemaris piše pismo Inocentu III. vladao kraljev
brat Andrija kao herceg, potom Bosansku Banovinu kao dio dinastičke apa-
naže “Bosanskog Dukata” (Ottova Rama), kojom vlada ban Kulin, Humsku
Kneževinu, na čelu koje se nalazi knez Petar, Srbiju ili Rašku, koja će ubrzo
dobiti status kraljevine, a kojom u to doba vlada veliki župan Stevan Nemanja
te Dukljansko Kraljevstvo, koje će se ubrzo naći pod vlašću srpskoga vladara i
postupno se utopiti u njegovoj kraljevini oblikovanoj nakon 1217. godine. Već
iz ovoga sumarnoga pregleda jasno se dade razabrati da sustav nije bio oka-
menjena struktura, nego dinamičan i promjenama podložan organizam, a sve
bi se naznačene političke tvorbe danas najlakše opisalo pojmom “ne-kraljevski
principat”, koji je u historiografiju uveo Karl Ferdinand Werner.17
Odnos koji je postojao u ovome krugu može se, na teorijskoj razini, opisati
kao hijerarhijski odnos u kojemu je kraljevska vlast imala primat što je osigu-
ravao stanovitu poslušnost i kooperaciju svih srodnika i prijatelja. Taj je odnos
počivao na idejama koje se u historiografiji vezuju uz pojam “feudalizma”, a
16
Za tu posebnu situaciju vidi ANČIĆ, Putanja klatna …, 70.-71.
17
Za definiciju pojma i povijest nastanka tvorbi koje autor označuje tim pojmom vidi K.F.
WERNER, Nascita della nobiltà. Lo svilippo delle élite politiche in Europa (izv. Naissance de la
noblesse. L’essor des élites politiques en Europe, 1998), Torino, 2000., 130. i d.
18
Teorijsko polazište takva prikaza predstavljaju tekstovi O. G. OEXLE, “Peace Thro-
ugh Conspiracy” (izv. “Friede durch Verschwörung”, 1996.), u: B. JUSSEN (ur.), Ordering
Medieval Society. Perspectives on Intellectual and Practical Modes of Shaping Social Relations,
Philadeplphia, 2001., 287. i d., te W. ULLMANN, Individuo e società nel Medioevo (izv.
The Individual and Society in the Middle Ages, 1966), Roma - Bari 1983., 53. i d. Opravdane
rezerve prema uporabi pojma “feudalizam” u ovakvu kontekstu, i poziv da se on zamijeni
pojmom “političke kulture” srednjovjekovlja, iznosi S. REYNOLDS, Fiefs and Vassals, Ox-
ford, 1994.
19
Detaljan, iako ponešto zastario prikaz Emerikove kratkotrajne vladavine, na koji se ovdje
oslanjam nalazi se u F. ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića (1102-1301).
Prvi dio (1102-1205). Od Kolomana do Ladislava III, Zagreb, 1944., 157.-202. Uz to, dalje
se izlaganje oslanja i na činjenice prikupljene u Z. J. KOSZTOLNYIK, Hungary in the
Thirteenth Century, Boulder (Cl.), 1996., 1.-60., te K. JIREČEK, Istorija Srba I, Beograd,
1981., 147.-172, D. SREJOVIĆ et al., Istorija srpskog naroda I, Beograd. 1981., 251.-272, ali
i na ukratko predočene raščlambe pojedinih zbivanja u ANČIĆ, “Bilinopoljska abjuracija
…”, 26.-28.
šturi, podaci suvremenih vrela omogućuju da se nasluti jasna logika iza naoko
nerazumljivog i kaotičnoga spleta sukoba – na jednoj strani, naime, stoje her-
ceg Andrija, grofovi Andechs-Meranski, bosanski ban Kulin i humski “veliki
knez” Petar, a na drugoj kralj Emerik i dukljanski kralj Vukan. Vukanov brat,
pak, srpski “veliki župan” Stevan Nemanjić gubi u jednome trenutku vlast
u svojoj zemlji kao “kolateralna žrtva” cijeloga sukoba, u koji se, po svemu
sudeći, nije ni želio uplitati. Sukob se, pak, konstantno prelijeva iz jedne u
drugu “zemlju”, uz česte kaznene ekspedicije koje gutaju resurse, ali glavnim
akterima nameću i trajne obveze alimentiranja odanosti velikaša i vojnika iz
njihove pratnje kroz stalne i sve veće nadarbine.20 Ta situacija, u kojoj dariva-
nje postaje oblik vladanja, dovest će konačno Andriju II., unatoč ostvarenome
uspjehu i prisvajanju kraljevske krune, do punoga društvenog neravnovjesja i
onoga trenutka iz 1222. godine kad je morao pristati na diktat velikaša i pro-
fesionalnih ratnika uobličen u “Zlatnu bulu”.21
Iz nešto kasnijega vremena, točnije iz 1268. godine, potječe niz doku-
menata koji precizno pojmovima onoga doba ocrtavaju odnose kralja i njemu
podređenih vladara.22 To su dokumenti koji ocrtavaju zbivanja u kojima je
20
Usp. ENGEL, The Realm …, 91 i d., gdje se raspravljaju “nove uredbe” (novae institu-
tiones) uvedene odmah nakon Andrijina uspona na kraljevsko prijestolje, a kojima je kralj
podijelio goleme zemljišne komplekse i posjede pojedincima (M. RADY, Nobility, Land
and Service in Medieval Hungary, London, 2000., 32.-33, upozorava da darivanja ipak nisu
poprimila onako radikalne razmjere kako se u literaturi znalo predstavljati). Čini se da ni
Engel ni Rady u diskusiji o razlozima koji su stajali iza Andrijinih nadarbina ne uzimaju
u obzir političke prilike. Riječ je, dakako, o sukobima o kojima je ovdje bilo govora, ali i
pohodima kraljevske vojske na Rusiju (između 1205. i 1233. godine vođeno ih je ukupno
14), kao i silnim pritiscima iz Rima da se i u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu uspostavi
papinski autoritet, odnosno profunkcionira papinska “monarhijska vlast” unutar Crkve kao
jedinstvene institucije (usp. o tomu ANČIĆ, “Jesu li …”, 94.-5.). Upravo su takve prilike
prisilile kralja da “kupuje” lojalnost svojih velikaša, a u onodobnim se predodžbama to “ku-
povanje” uobličavalo u ideju o kraljevoj “darežljivosti”, pa je u jednoj suvremenoj darovnici
čak i navedeno da je “najbolja mjera vladareva darivanja neizmjernost (nadarbine)” (optima
in principe donandi mensura immensitas iudicetur – citirano prema ENGEL, The Realm …,
92. i 389. bilj. 2.)
21
O “Zlatnoj buli” vidi A. DABINOVIĆ, Hrvatska državna i pravna povijest, Zagreb,
1940., 191.-194., te ENGEL, The Realm …, 93.-95.
22
Izvode iz dokumenata donosi, raspravljajući detaljno i o okolnostima njihova postanka,
M. DINIĆ, “O ugarskom ropstvu kralja Uroša I”, Istoriski časopis 1./1948. Iz pregleda starije
literature koji donosi Dinić jasno se razabiru neobični načini na koje su srpski povjesničari
(prije svih “bard srpske historiografije” prve polovice 20. stoljeća, S. Stanojević) pokušavali
dezavuirati dokumente koji govore o zarobljavanju kralja Uroša I. To negiranje mogućnosti
da jedan član “svetorodne loze Nemanjića” bude “ponižen mrljom ropstva” vrlo je znakovito
i svakako pobuđuje interes u svjetlu povijesti ideja, ocrtavajući sloj mentaliteta koji se do
danas reproducira u “nacionalnoj historiografiji”, onoj koja je sva usmjerena svijetloj povijesti
“svoga roda”.
23
DINIĆ, “O ugarskom …”, 33., bilj. 11. (isprava od 2. travnja 1268.): Vros rex Servie in
superbiam elevatus se non solummodo a iurisdiccione nostra retraxisset, imo ausu ductus temerario
confinia regni nostri per suas depredationes devastasset. Izričaj o napadu na “pogranične kraje-
ve našega kraljevstva” (confinia regni nostri) u drugoj kraljevskoj ispravi, onoj od 9. travnja
1269., posve je drukčije formuliran – “zbog haranja mačvanske ‘zemlje’ poslali smo našu
vojsku u pomoć našemu predragom unuku hercegu Beli protiv Uroša, kralja Srbije” (propter
devastationem terre de Macho, in auxilium karissimi nepotis nostri Bele ducis, contra Wros, regem
Servie, nostrum exercitum destinassemus – DINIĆ, “O ugarskom …”, 34.). Ove razlike po-
tvrđuju zaključak o fluidnoj praksi tretmana zasebnih “zemalja” pod upravom pripadnika
vladajuće dinastije u pojedinim prigodama i kraljevskim dokumentima koji su u tim pri-
godama nastajali. Tu je praksu nemoguće dovesti u svezu s bilo kakvim jasno uobličenim
pravilom, pa ostaje kao najvjerojatnija pretpostavka to da je ona ovisila o kontekstu, odnosno
o autoru isprave - činovniku kraljevske kancelarije. To iz današnje perspektive preciznoga
državnog nazivlja može izgledati neobično, no za krug ljudi 13. stoljeća, o kojima je ovdje
riječ, očigledno jednačenje pojmova “pogranični krajevi (Ugarsko-Hrvatskog) Kraljevstva”
i “zemlja Mačva” (pod zasebnom upravom hercega iz kraljevskoga roda) nije predstavljalo
nikakav problem.
silom oružja uspostaviti prijašnji odnos,24 odnos u kojemu je Uroš bio dužan
iskazati “poslušnost” kraljevskim “ovlastima” Bele IV. Vojna je doista i uspjela,
pa je tom prigodom i srpski kralj bio zarobljen i doveden pred Belu IV., a kao
očiti fizički znak punoga uspjeha pred dvorom je ugarsko-hrvatskoga kralja
bio istaknut zarobljeni stijeg srpskoga kralja.25 Uzme li se u obzir da su u tome
trenutku na kraljevskome dvoru boravila brojna poslanstva, od onoga tatar-
skoga, preko grčkog sve do poslanstva francuskoga kralja, ali i kraljeve kće-
ri, sve odreda hercežice pridruženih zemalja,26 može se razaznati simbolično
značenje predstave trijumfa kraljevske vojske iskazane kroz ritual postavljanja
stijega poražene strane i poklona neposlušnoga kralja. Predaleko bi nas odvelo
na ovome mjestu detaljnije raspredati značenje rituala u komunikaciji unutar
kruga kralja i njegovih “vazala”, no već i činjenica da je dio toga rituala našao
put sve do teksta kraljevske isprave jasno pokazuje njegovo iznimno znače-
nje u očima suvremenika. Bilo kako bilo, nakon ritualnoga čina izvođenja
zarobljenika pred kralja, koje je trebalo “ugušiti prkos njegove oholosti” i na
simboličan način uspostaviti prijašnji odnos poslušnosti “starijeg” i “mlađeg”
partnera, te nakon gotovo sigurno isplate visokoga otkupa, srpski se kralj slo-
bodno vratio u svoju zemlju i nastavio njome vladati. No, budući da je i nada-
lje nastavio stvarati neprilike, nakon nekoliko godina ipak je, uz pomoć koja je
došla iz susjedstva, svrgnut s prijestolja, na koje se popeo njegov sin, Dragutin,
zet kralja Bele IV., spreman mnogo više poštivati zamišljeni poredak.27
Iz ovoga kratkog prikaza jasno se vidi da je u praktičnome djelovanju
kraljevski položaj u pregovaranju i pogađanju s pripadnicima kruga “srodni-
24
U ispravi kraljice Elizabete od 7. rujna 1271. to se iskazuje izričajem contra regem Servie
fecisset exercitum – DINIĆ, “O ugraskom …”, 32.
25
DINIĆ, “O ugarskom …”, 33. bilj. 11: in signum triumphi vexillum eiusdem Vros regis ante
aulam nostre maiestatis erectum exhibuit et ostendit, quo viso accrevit nobis nova materia gaudio-
rum, quia famam nostre victorie sine aliquo intervallo, ortus et occasus, aquilo percepit.
26
Isto: medio tempore nuncios, et specialiter Vybar filium Beubarth, Abachy et Thamasy nuncios
Tartharorum, diversorum regnorum recepissemus, Grecorum scilicet, Bulgarorum, Boemorum nec
non et nuncios regis Francie sollenes et honestos; eadem eciam hora domina Constancia ducissa Gal-
licie et Lodomerie, domina Kyngve ducissa Cracovie et Sandomerie, nec non et domina Jolen ducissa
de Calis, karissime filie nostre cum principibus earumdem ad visitandum nos convenissent.
27
O smjeni na srpskom kraljevskom prijestolju usp. SREJOVIĆ et al., Istorija …, 356.
31
Još u prvoj polovici 15. stoljeća vladajući krugovi tada već Bosanskoga Kraljevstva držali
su istinitom predaju po kojoj je vlast dinastije Kotromanića nad Bosnom utemeljena na da-
rivanju “zemlje” dalekom pretku tadašnjih kraljeva, “Kotromanu Gottu”, od ugarsko-hrvat-
skoga kralja (usp. ANČIĆ, “Politička struktura …”, 20.-21.).
32
Praktične posljedice toga načelnog stava na primjeru vjerskih prilika u Humskome Kneš-
tvu razmatra M. ANČIĆ, “Humsko Kneštvo”, u: ISTI, Na rubu Zapada …, 166.-174.
33
O tome problemu postoji golema literatura no za ovu je prigodu dostatno navesti kao
temeljna djela HAGENEDER, Il sole …; G. TELLENBACH, The church in western Eu-
rope from the tenth to the early twelfth century (izv. Westliche Kirche vom 10. bis zum frühen 12.
Jahrhundert), Cambridge, 1993., te R. W. SOUTHERN, Western Society and the Church in
the Middle Ages, Harmonsdworth, 1990.
SUMMARY
The author examines the relation schemes within the ruling elite in the
large territory from the Adriatic coast deep into the Danube basin. He points
out the existence of particular “lands” that originate from the world of politi-
cal formations of the early Middle Ages and points out personal dependence
between Hungarian-Croatian kings and “rulers” of the specific “lands”. He
illustrates the functioning of the system with two examples: conflicts over
the Crown of St.Stephen’s at the beginning of the 13th century and a conflict
between the duke of Mačva and Bosnia, Bela Rostislavić and Uroš I., the
king of Serbia in the late sixties of the 13th century. Based on these analyses
he derives conclusions on what led to disregard of the papal demands in the
first half of the 13th century that force be used against the protagonists of the
heretic teachings in Bosnian Banovina.
I. Uvod
Ove godine obilježava se tisućugodišnjica izjave odricanja, tzv. Abjuracije,
koju su 8. travnja 1203.1 dali čelnici (priores) bosanskog bratstva (societas frater-
nitatis) krstjana, kako su se nazivali, pred papinim legatom Ivanom de Casama-
risom i svojim patronom, Kulinom banom, gospodarom Bosne (domino Bosne).
Abjuracijom su čelnici u ime čitavog bratstva odbacili sumnjičenja da bi bili
raskolnici i obećali da će u svemu slijediti naučavanja Rimske stolice.
Bosanski krstjani zastupali su, prema vladajućem mišljenju, umjereni duali-
zam, tj. vjeru u jednoga Boga, koji je upravu nad vidljivim materijalnim svijetom
privremeno, tj. do sudnjeg dana, prepustio Sotoni, predvodniku pobunjenih an-
đela.2 Razvoj znanstvenih shvaćanja o naučavanju krstjana neće u ovome radu
biti prikazan. Upućujemo na noviji Šanjekov sažeti prikaz.3
U ovome ćemo radu na osnovi raspoloživih vrela pokušati dati prikaz odnosa
pape Inocenta III. prema krstjanima, analizirati neke aspekte Abjuracije, obra-
diti nekoliko problema koji se odnose na naučavanje krstjana i ispitati podrijetlo
novijih heterodoksija, uključujući i heterodoksiju bosanskih krstjana.
5
nolumus latere, quia heresis non modica in terra regis Ungarie, videlicet Bossina, pullulare vi-
detur in tantum, quod pecatis exigentibus ipse Bacilinus cum uxore sua et cum sorore sua, que
fuit defuncti Mirosclaui Kmenti, et cum pluribus consanguineis suis seductus plus quam decem
milia christianorum in eandem heresim introduxit. Unde rex Ungarie exacerbatus illos ad vestram
presentiam compulit venire a vobis examinandos, illi autem simulatis litteris redierunt dicentes a
vobis concessam sibi legem. Unde rogamus, ut regi Ungarie suggeratis, ut eos a regno suo evellat
tamquam zizania a tritico.
6
CD, II., 350., br. 324.
7
inhibire curavimus, ne quis hereticos receptare, defendere aut ipsos fovere vel credere quoquomo-
do presumat, decreto nostro firmiter statuentes, ut si quis aliquid horum facere forte presumpserit,
nisi primo secundove commonitus a sua super hoc curaverit presumptione cessare, ipso iure sit factus
infamis nec a publica officia vel consilia civitatum, nec ad eligendos aliquos ad huiusmodi, nec ad
testimonium; sit etiam intestabilis, nec ad hereditatis succesione accedat, nullus preterea cogatur ei
super quocumque negotio respondere. Quod si forsan iudex exititerit, eius sentenciam nullam obtineat
firmitatem, nec cause alique ad eius audientiam perferantur. Si fuerit advocatus, eius patrocinium
nullatenus admittatur, si tabellio, instrumenta confecta per ipsum nullius penitus sint momenti, sed
cum auctore dampnato dampnentur. In similibus etiam idem precipimus observari. Si vero clericus
fuerit, ab omni officio et beneficio deponatur, ut in quo maior est culpa, gravior exerceatur vindicta.
Si quis autem tales, postquam ab ecclesia fuerint denotati, contempserit evitare, anathematis se nove-
rit sententiam incurrisse. In terris vero iurisdictioni nostre temporali subiectis bona eorum statuimus
publicari, et in aliis idem fieri precepimus per potestates et principes seculares, quos ad id exequendum,
si forte negligentes existerent, mandavimus ecclesiastica severitate compelli; nec ad eos bona ipsorum
ulterius revertantur, nisi ad cor redeuntibus et abnegantibus hereticorum consortium aliquis voluerit
misereri, ut temporalis saltem pena corripiat, quam spiritualis non corrigit disciplina.
Accepimus autem, quod cum nuper venerabilis frater noster (Bernardus) Spalatensis archiepiscopus
Patarenos non paucos de Spalatensi et Traguriensi civitatibus effugasset, nobilis vir Culinus ba-
nus Bossinus iniquitati eorum non solum tutum latibulum, sed et presidium contulit manifestum, et
perversitati eorundem terram suam et se ipsum exponens ipsos pro catholicis, immo ultra catholicos
honoravit, vocans eos antonomasice christianos. Ne igitur huiusmodi morbus, si eius non obsistatur
principiis, vicina corrumpat et in regnum, quod absit, Ungarie defluat labes eius, serenitatem regiam
rogamus, monemus et exhortamur in domino in remissionem tibi peccaminum iniungentes, quatinus
ad vindicandam tantam Christi et crhistianorum iniuriam potenter et regaliter accingaris, et nisi
banus predictus universos hereticos de terra sue potestati subiecta proscripserit, bonis eorum omnibus
confiscatis tu eum et hereticos ipsos non solum de terra eius, sed de toto Ungarie regno proscribas et bona
talium, ubicumque per terra tuam potuerunt inveniri, confisces, nec parcat oculus tuus bano predicto,
quin contra eum iurisdictionem exerceas temporalem, si alias ad viam rectitudinis non poterit revo-
cari.
8
CD, III., 14., br. 11.
9
Cum igitur in terra nobilis viri Culini bani quorumdam hominum multitudo moretur, qui de dam-
pnata Catharorum heresi sunt vehementer suspecti et graviter infamati, nos carissimo in Christo filio
nostro Henrico regi Ungarorum illustri apostolica scripta direximus contra illos, qui prefatum Culi-
num super hoc arguens et obiurgans precepit, ut huiusmodi homines de tota terra sibi subiecta proscri-
beret, bonis eorum omnibus confiscatis. Ipse vero semetipsum excusans respondit, quod eos non hereti-
cos sed catholicos esse credebat, paratus quosdam eorum pro omnibus ad sedem apostolicam destinare, ut
fidem et conversationem suam nobis exponerent, quatinus nostro iudicio vel confirmarentur in bono,
vel revocarentur a malo, cum apostolice sedis doctrinam velint inviolabiliter obseruare. Nuper ergo
prefatus Culinus venerabilem fratrem nostrum (Bernardum) archiepiscopum et dilectum filium Ma-
rinum archidiaconum Ragusinum et cum eis quosdam ex prefatis hominibus ad nostram presentiam
destinavit petens humiliter et implorans, ut aliquem virum idoneum de latere nostro in terram suam
mittere dignaremur, qui tam ipsum quam homines suos de fide ac conversatione diligenter examinet,
evellens et plantans que secundum deum evellenda cognoverit et plantanda.
10
CD, III., 29., br. 19.
11
CD, III., 36., br. 32.
12
CD, III., 36., br. 33.
bio kod nas i strogo zapovjedili da njih (ta poglavlja) i ostalo, što bi im ubudu-
će u skladu s Bogom Rimska stolica priopćila i odredila, u njegovoj zemlji svi
bezrezervno poštuju. On je (to) na sebe preuzeo u skladu s našom voljom, pa se
kasnije obvezao nama i Ivanu, kaločkom nadbiskupu, ako bi ubuduće, znajući,
spomenute ili druge ljude u krivovjerju usudio podržavati ili (ih) braniti, da će
platiti tisuću maraka srebra, od čega bi pripala polovica Vama, a druga polovica
našoj blagajni. Ona pak dva čelnika, koji su došli sa spomenutim Vašim kape-
lanom Ivanom, u našoj su nazočnosti prisegli u vlastito ime i u ime svoje braće,
od koje su bili poslani, da će ubuduće čvrsto i trajno poštovati odredbe (constitu-
tiones), koje je Vaš legat objavio i njima predao.”13
Time se završava dopisivanje, a po svemu se čini i svako daljnje djelovanje
pape Inocenta III. u povodu bosanskih heterodoksa.
Raščlanimo podatke koji stoje na raspolaganju.
Prije svega, uočljivo je da je čitava papina inicijativa u svezi s bosanskim
krivovjernicima trajala razmjerno vrlo kratko. Godine 1199. dukljanski kralj
Vukan obavještava papu o velikom zamahu krivovjerja u Bosni, koje je podr-
žano prihvaćanjem krivovjerja od bosanskog vladara, bana Kulina. Prijava je
zaista impresivna: cjelokupni vladarev dvor prihvatio je krivovjerje i sa sobom
povukao deset tisuća kršćana. Dakle, Vukan tvrdi da je nastala iznimno opa-
sna situacija za katoličanstvo, koju treba najozbiljnije shvatiti, jer će se inače ta
opasnost proširiti na ostale dijelove Ugarske i na susjedne zemlje, pa će ugroziti
i pravovjernog, papi beskrajno odanog, kralja i njegovu zemlju.
Međutim, čitava akcija završava već 1203. godine pismom kralja Emerika
13
cum humilis ac fidelis sanctitatis vestre capellanus Johannes ad presentiam nostram accedens, duos
principaliores ex hiis, qui in terra Culini bani, prout ferebatur, dampnatam hereticorum sectam fove-
bant, secum duxisset, nos inspectis orthodoxe fidei articulis quos ad ipsius Iohannis exhortationem illi,
ad quos missus fuerat, iam susceperant, eadem capitula sub sigillo nostro contenta domino illius terre,
filio scilicet memorati Culini, qui tunc apud nos erat, dedimus, districte precipientes, ut ea et alia si
qua romana sedes eis de cetero secundum deum transmittere decreverit, ab omnibus in terra sua faciat
inviolabiliter observari. Idem etiam, cum hoc iuxta voluntatem nostram admisisset, se in manu no-
stra ac J(ohannis) archiepiscopi Colocensis subsequenter obligavit, quod si de cetero supradictos vel alios
homines in heresi scienter manutenere vel defendere in terra sua presumpserit, mille marcas argenti
persolvet, quarum medietas vobis, altera vero fisco nostro medietas obveniet. Illi preterea duo priores.
qui cum prefato capellano vestro Johanne venerunt, tam pro se quam pro fratribus suis, a quibus missi
fuerant, in presentia nostra iuraverunt, quod constitutiones a iamdicto fideli legato vestro promulga-
tas et sibi traditas firmiter observabunt in perpetuum.
14
Konstantin JIREČEK – Jovan RADONIĆ, Istorija Srba, drugo ispravljeno i dopunjeno
izdanje, Beograd, 1952., 164.
15
Sima ĆIRKOVIĆ, “Jedan prilog o banu Kulinu”, Istoriski časopis, knj. IX.,10., 1959., Be-
ograd, 1960., 72-79. Ćirković je tekst isprave pripremio na osnovi djela V. FRAKNOI, Mo-
numenta romana episcopatus Vesprimiensis, I, Budapest, 1896., popunjenog prema G. FEJÉR,
Codex diplomaticus Hungariae ecclesiaticus ac civilis, III., Buda, 1829., 393.-394. i J. P. MIGNE,
Patrologiae cursus completus, Series latina (dalje: PL), t. 214., Paris, 1855., col. 1100.
bani), qui cum innumerabili multitudine paganorum quandam partem populi chri-
stiani tue corone subiectam, clam captivatam deduxit et partem residuam sine inter-
missione debellare conatur, ad tempus debeas retardare (što privremeno moraš odgo-
diti obvezu hodočašća zbog neprijateljstva Gubanija [Migne: Kulina bana], koji
je s nebrojenim mnoštvom nevjernika neki dio kršćanskog naroda, podvrgnu-
tog tvojoj kruni, potajno odveo u ropstvo, a ostali dio uporno nastoji potpuno
uništiti). Papa nastavlja izražavajući nadu da će Emerik uskoro bez opasnosti
ostvariti svoj zavjet hodočašća da ne bi uprljao svoju slavu i izložio se božjoj ka-
zni, koja bi ga mogla zadesiti zato što se zaratio s kršćanima nakon preuzimanja
križarskoga zavjeta. Doduše, zaključuje papa, taj je rat Emerik vodio ne samo
protiv kršćana, nego i protiv pogana, i to u obrani, a ne napadački, pa zbog toga
Emerik nije kriv (inculpabilis).
Prema Ćirkovićevu mišljenju bio je to napad Kulina bana na Srbiju, u kojoj
je tada vladao Vukan, veliki Kulinov neprijatelj još od 1199. godine. Međutim,
budući da je Vukan bio Emerikov štićenik, Kulin je, prema Ćirkovićevu mišlje-
nju, morao ubrzo odustati od svojih osvajanja u Srbiji.
Ćirkovićev prijedlog nije uspio. Posve je nevjerojatno da bi Kulin napao Sr-
biju 1202. godine “s nebrojenim mnoštvom pogana”. Kako bi i odakle bi Kulin
uspio skupiti toliko mnoštvo bezbožaca i s njima krenuti protiv zemlje koja je
podvrgnuta vlasti ugarskog kralja (prema Ćirkovićevu mišljenju: Srbije) – kad
ga je još pred godinu dana, tj. 1201. godine, taj isti ugarski kralj Emerik štitio
pred papom tvrdnjom da on, Emerik, ne vjeruje da bi Kulin bio krivovjerac i
ujedno moli da papa pošalje u Bosnu svoga legata, da tamo ispita stanje vjere,
čemu se također pridružuje istom molbom i sam Kulin, i kad već iduće, 1203.
godine, Emerik nedvojbeno štiti Kulina pred papom.
Naprotiv, sve govori u prilog odavno iznesene teze,16 da je napad na Srbiju,
kao zemlju ugarskoga kralja, izveo bugarski car Kalojan, koji se pri tome po-
služio neznabožačkim narodom Kumana. O tom Kalojanovu napadu postoji
vijest u pismu pape Inocenta III. Emeriku iz 1203. godine, stilizacija kojega je
toliko karakteristična da se može mirne duše reći da otpada svaka pa i najmanja
sumnja u to da napad na Srbiju 1202. godine nije organizirao Kulin, nego Ka-
lojan. Papa u pismu citira Emerika, koji se tuži da je Kalojan (Iohannitius)
terram Servie tue corone subiectam, adiuncta sibi paganorum multitudine copi-
16
Npr. Bálint HÓMAN, Geschichte des ungarischen Mittelalters, II. Band, Berlin, 1943.
osa, crudeliter devastavit, ita quod preter eos, qui per eius tiranidem sunt perempti,
non pauci christiani sunt in paganorum captivitatem deducti17 (okrutno opustošio
zemlju Srbiju, podvrgnutu Tvojoj kruni, tako da je, osim onih koji su zbog nje-
gove tiranije poginuli, ne mali broj kršćana odveden u ropstvo pogana).
Stilizacija je takva da ju je jednostavno nemoguće ne povezati s Inocentovim
pismom od 9. studenoga 1202., pa se možemo s pravom pitati kako je Ćirković
uopće došao na pomisao da napad pripiše Kulinu, kad sve govori protiv toga.
Ćirković svoju tezu o Kulinu dokazuje pozivom na izdanja Mignea i Fraknoja,
gdje doista piše: Culini bani, a ne kao u ranijim izdanjima Gubani.
Je li doista Fraknoi tako savjesno kolacionirao sve isprave koje je objavio,
na što se Ćirković poziva?18 Upravo ta isprava objavljena je krajnje sažeto, pa
je ispušten ne samo protokol i datum, nego upravo polovica teksta isprave, pa i
Ćirković priznaje da je Fraknoi “u našem dokumentu u tome i preterao”.19 Čini
se upravo očitim da Fraknoi nije toj ispravi pridao nikakvu osobitu pozornost,
nego ju je naprosto prepisao iz Mignea i onda nemilice skratio. Po svemu se čini
da su prvi izdavači20 pročitali Gubani, a budući da nisu znali to ime povezati s
nekom osobom, pribilježili su da bi to možda bio ban Kulin, ali odmah odlučno
odbili tu hipotezu.21 Nadalje, mislimo da ni izdavači isprave u zbirci Migne nisu
kolacionirali tekst s izvornikom, nego su nabačenu ideju o banu Kulinu nekri-
tički prihvatili i umjesto nerazumljivog Gubani “razriješili” to ime s Culini bani.
Ako je tako, treba pokušati dati odgovor na pitanje koja se povijesna ličnost
skriva pod imenom Gubani. Čini nam se evidentnim da je Gubani zapravo Joani
(ili slično), kojega je već prepisivač iz izvorne isprave u spise biskupije pogrješno
pročitao. A taj Johannes nije nitko drugi nego upravo Kalojan (“Lijepi Ivan”).
Takva emendacija, koja se sama po sebi nameće,22 na do kraja uvjerljivi način
17
Agostino THEINER, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, I, Roma,
1859., 36.
18
ĆIRKOVIĆ, n. dj. (bilj. 15.), 72.
19
Na i. mj.
20
DOBNER, Monumenta historica Bohemiae, II, Pragae, 1764., 428.; KATONA, Historia cri-
tica regum Hungariae, Pestini itd., IV., 635. – cit. prema ĆIRKOVIĆ, n. dj. (bilj. 15.), 71.-72.
21
Citirano prema ĆIRKOVIĆ, n. dj. (bilj. 15.).
22
Dapače, uvjereni smo da je to već u literaturi primijećeno, samo što pisac ovih redaka na-
razrješava problem. Ili, drugim riječima, tu ispravu treba brisati iz vrela o banu
Kulinu.
žalost nije pronašao eventualni odgovarajući tekst pa se ispričavamo što vjerojatno otkrivamo
“toplu vodu”.
23
Usp. Gaetano SALVIOLI, Storia della procedura civile e criminale, Milano, 1927., 455.-460.
24
Na i. mj.
3. Invokacija
Ipak, kudikamo je najvažniji dio Abjuracije invokacija kojom predstavni-
ci bosanskih krstjana izražavaju svoj odnos prema temeljnim istinama kršćan-
stva:
In nomine dei eterni, creatoris omnium et humani generis redemptoris (u ime
vječnog Boga, stvoritelja svega i otkupitelja ljudskog roda).
Najviše pozornosti toj invokaciji pridao je dosad Kniewald. Po njegovu tu-
mačenju papin legat omogućio je krstjanima da “dualističku osnovicu svoje na-
uke opozovu svečanom i neobičnom uvodnom formulom, koja predstavlja maj-
storsko djelo njegove diplomatske vještine”.25 Prema Kniewaldovu se mišljenju
te invokacije može inverzijom teksta provesti “rekonstrukcija nauke bosanskih
krstjana,26 jer iz nje slijedi da se oni odriču svoga dosadašnjeg shvaćanja da Bog
nije stvoritelj svega, niti da je spasitelj ljudskog roda”.27 Formulacija invokacije
doista je neobična i Kniewald je imao pravo kad ju je takvom okarakterizirao.
Prema Kniewaldovu mišljenju, dakle, tom se se invokacijom bosanski kr-
stjani odrekli svoga dualističkog nazora i čitave Kristologije, koja je izgrađena
na dualističkoj osnovici. Kniewald citira poznatog antiheretika, pisca Alanusa
(Alain de Lille) koji je neposredno prije ove Abjuracije pisao svoje djelo Contra
hereticos i koji zastupa pravovjernu tezu da je Krist spasio čovječanstvo upravo
time što je u stvarnosti postao čovjekom, tj. da:
oportuit ut deus homo fieret ut hoc modo hominem redimeret (je bilo nužno da
Bog postane čovjekom, da bi na taj način čovjeka spasio).28
Međutim, ako se htjelo da se krstjani Abjuracijom posve nedvoumno izja-
sne protiv katarskog i sličnog krivovjerja, onda je bilo nužno da oni odlučno
izjave da je Krist bio ne samo Bog, nego i čovjek i da je kao čovjek spasio čovje-
čanstvo – a Krista invokacija uopće ne spominje. Prema invokaciji vječni je Bog
25
Dragutin KNIEWALD, “Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima”, Rad, 270.,
Zagreb, 1949., 129.-130.
26
N. dj., 127.
27
Na i. mj.
28
N. dj., 123.
stvorio sve. Takva konstatacija nije u posve jasnoj suprotnosti s umjerenim dua-
lizmom. Da je tako, dovoljno je usporediti tu invokaciju s ispovijedanjima vjere
Valdesa (1180. godine), Duranda de Osca (1208.) i Bernarda Prima (1210.), i to
ponajprije onih dijelova tih ispovijedanja koji su sredinom 12. stoljeća pridodani
prastarom ispovijedanju što potječe iz konca 5. stoljeća. Uostalom, ti su dodaci
ubrzo, već 1216. godine, ušli i u prvi kanon 4. Lateranskoga koncila.
Tako Ispovijedanja Valdesa počinju invokacijom:
In nomine patris et filii et spiritus sancti atque beatissime semperque virginis
Marie29 (u ime Oca i Sina i Svetog duha te vrlo blažene i zauvijek djevice Mari-
je). Isticanje pune jednakosti Oca, Sina i Duha svetoga, kao i svojstva blaženosti
i djevičanstva Djevice Marije ima prepoznatljivu antiheretičku poruku, koja se
još bolje razaznaje u upravo spomenutim dodacima starijem tekstu, npr.:
Patrem et Filium et Spiritum sanctum unum Deum (…) esse, creatorem et gu-
bernatorem ac dispositorem omnium rerum visibilium et invisibilium (Otac i Sin i
Sveti Duh jedan su Bog, stvoritelj i upravitelj i usmjerivač svih vidljivih i nevi-
dljivih stvari).
Nadalje, da je Sin
fieret homo in utero sanctae Mariae matris suae (…), natus est vera carnis na-
tivitate, et manducavit et bibit et dormivit et fatigatus ex itinere quievit (postao
čovjekom u utrobi Svete Marije, svoje majke, da je rođen stvarnim tjelesnim
rođenjem, da je jeo i pio i spavao i nakon puta umoran se odmarao).
Ne bi imalo smisla nastaviti citirati ispovijedanja Valdesa, Duranda de Osca,
Bernarda Prima i prvog kanona 4. Lateranskoga koncila jer je već i iz ovoga po-
sve jasno što se očekivalo od onih koji su trebali dokazati da njihova vjera nema
a ma baš ništa s naučavanjima bilo kojega suvremenog krivovjerja.
Ta je invokacija usto dokaz da se u osnovni sadržaj Abjuracije, njezine odre-
dbe i njihovu terminologiju možemo pouzdati. Kad bi se radilo o prenapravlja-
nju isprave od nekog naknadnog sastavljača sačuvanog teksta, njegova bi inter-
vencija mogla potjecati samo od neke pravovjerne osobe u Ugarskoj. Ništa nije
29
Christine THOUZELLIER, Catharisme et valdéisme en Languedoc à la fin du XIIe et au
debut du XIIIe siècle, Marseille, 1982., 27.-30. Odgovarajući tekst Duranda de Osca vidi u
bilj. 34., Bernarda Prima u bilj. 35., a tekst kanona 1 Četvrtoga Lateranskog koncila vidi u
Giovanni Gonnel, Enchiridion fontium Valdensium, I., Torre Pellice (Torino), 1958., 159.-160,
tekst preuzet iz Corpus Iuris Canonici, Decretal. Gregor. IX. Lib. I, Tit. I, Cap. I, ed. Frie-
dberg II, col. 5-6.
30
KNIEWALD, n. dj. (bilj. 23), 129.-130.
31
N. dj., 127.
32
N. dj., 129.
33
THOUZELLIER, n. dj. (bilj. 29.), 29.
34
PL, 215., 1511.
35
PL, 216., 290.
36
KNIEWALD, n., dj. (bilj. 25).
37
Franjo ŠANJEK, “Pavao Dalmatinac (1170./75.-1255.): Rasprava između rimokatolika i bo-
sanskog patarena”, Starine, 61., Zagreb, 2000., 39.
38
N. dj., 58.
ali vidi se da ga nije Petris dodao Kotruljićevu tekstu, nego da taj prošireni tekst, samo jasniji,
postoji već i u rukopisu iz 1475. godine. Nasuprot tome, rukopis iz 1484. god. (Tuccijevo izda-
nje) zapravo je - skraćeni Kontruljićev tekst!
Već iz ovoga primjera usporedbe triju poznatih tekstova vidi se velika važnost objavljivanja
teksta iz 1475. godine koji u vrlo dobrim fotografijama ima u posjedu akademik Vladimir
Stipetić. Posve smo sigurni da će objavljivanje toga teksta biti veliki korak naprijed u razumije-
vanju mnogih dijelova Kotruljićeva teksta. Naša povijesnoekonomska znanost dobit će mnogo
tim objavljivanjem. I ovom prigodom toplo se zahvaljujemo akademiku Stipetiću na velikoj
pomoći koju nam je velikodušno pružio ne samo davanjem na uvid rukopisa iz 1475. godine,
nego i dodatnim objašnjenjima i savjetima.
40
Franjo RAČKI, Bogomili i Patareni, Rad JAZU, 8., 1869., 140., bilj. 2. = ISTI, Borba južnih
Slavena za državnu neodvisnost – Bogomili i Patareni, Beograd, 1931., 394., bilj. 2. = ISTI, Bo-
gomili i Patareni, pripremio F. ŠANJEK, Zagreb, 2003., 208., bilj. 132.
41
Božidar PETRANOVIĆ, Bogomili, Cr’kva bosan’ska i kr’stjani, Zadar, 157., 171.
42
Vaso GLUŠAC, “Srednjovjekovna “Bosanska crkva”, Popovićevi Prilozi, IV., Beograd, 1924.,
1.-55.; ISTI, Istina o bogomilima. Istorijska rasprava, Beograd, 1945., 270; ISTI, “Problem bo-
gomilstva” i pravoslavlja ‘Crkve bosanske’”, Godišnjak Istoriskog društva Bosne i Hercegovine, 5.,
1953., 105.-138.
43
Leo PETROVIĆ, “Kršćani bosanske crkve” (kr’stiani cr’kve bos’nske), Dobri pastir, sv. I.-IV., od
III., Sarajevo, 1953., 171.
44
Maja MILETIĆ, “I “KRSTJANI” di bosna alla luce dei loro monumenti di pietra”, Orien-
talia Christiana Analecta, 149., Roma, 1957., 56.-58.
45
Sima ĆIRKOVIĆ, Historija srednjovjekovne bosanske države, Beograd, 1964., 55.-56. Usp. i
ISTI, “Die bosnische Kirche”, L’Oriente cristiano nella storia della civiltà, Problemi attuali di scienze
e di cultura, Accademia nazionale dei Lincei, CCCLXI., 623., 1964., 5., 547.-575.
46
N. dj., 57., 355. Ni Milan LOOS, L’ “église bosnienne” dans le contexte du mouvement hé-
rétique européen”, Balcanica, IV., Beograd, 1973., 146. ne dvoji: “C’est donc une communauté
de moine itd.”
47
ŠANJEK, 1975. (bilj. 2.), 91.
48
N. dj., 93.
49
ŠANJEK, 2003. (bilj. 2.), 34., bilj. 3.
50
N. dj., 12., bilj. 40.
kr’st’ jani i kr’st’ janice koi greha ne ljube i koji se, dakle, razlikuju od pravih članova
zajednice, za koje se kaže da su prave vere apostolske, tj. da su pravi kr’st’ jani.51
Ako bi se prihvatila prvonavedena interpretacija, trebalo bi se složiti s Ćir-
kovićevom tezom prema kojoj nema nikakva dokaza o kontinuitetu između re-
dovnika spomenutih u Abjuraciji i bosanske crkve poznate iz kasnijih vrela.
Međutim, pismo pape Eugena IV. od 3. srpnja 1446.52 upućuje na oprez.
Ono je upućeno bosanskom franjevačkom vikaru i tamošnjim franjevcima. U
njemu se među ostalim nalaze i ove papine riječi: “(…) kao što smo saznali, u
raznim mjestima spomenutog (tj. bosanskog, L. M.) vikarijata nalaze se vrlo
mnoge osobe obaju spolova koje žive suzdržanim životom i premda ne pripadaju
nijednom od odobrenih redova, pohvalno služe Svevišnjem, neke u vlastitim
kućama, a neke u mjestima koja su za to određena po odobrenju tamošnjih
biskupa. Te osobe iskazuju posebnu ljubav prema reguli Trećeg reda Svetoga
Franje i rado bi je prihvatile te živo žele da u skladu s njom zajednički žive u
nekim kućama, ugledajući se u svemu na način i izvanjski oblik nekih kuća
Trećeg reda u Italiji, i ujedno uz dodjelu povlastica, milosti i oprosta po spome-
nutom sjedištu ili na drugi način. Spomenuti vikar kao i ona braća preko njega,
koja su na to privremeno ovlaštena, mogu slobodno i zakonito dopustiti da se
jedna, dvije, tri, četiri ili više – koliko im se bude činilo potrebno učiniti – kuća
utemelji, izgradi i u njima da žive osobe koje su voljne prihvatiti (tu) regulu, ali
na mjestima koja su za to prikladna i prihvatljiva za stalnu uporabu i stanovanje
osoba koje su voljne prihvatiti tu regulu u svemu prema načinu i izvanjskom
obliku povlastica, milosti i oprosta dodijeljenih kućama u Italiji. Te osobe obiju
spolova koje prihvaćaju regulu i zajednički žive neka žive pod vašim nadzorom
i vlašću. Braća pak tog vikarijata, ovlaštena na to od vikara, smiju ispovijedati,
pričešćivati i podjeljivati crkvene sakramente”.53
51
N. dj., 39., 360., 365.
52
Agostino THEINER, Vetera Monumenta Slavorum Meridionalium, Tomus primus, Romae,
1863., 1198.-1549., 392.-394.
53
N. dj., 393. Et cum, sicut etiam accepimus, in diversis locis dicte vicarie quamplures sint utriusque
sexus persone sub vite castimonia, nullam tamen ex ordinibus approbatis professe, altissimo alique in
propriis, quedam vero in locis de licentia diocesanorum locorum ad id deputatis laudabiliter famulan-
tes, que ad regulam tertii ordinis sancti Francisci de Penitentia nuncupati singularem gerentes devo-
tionis affectum, ipsam regulam libenter profiterentur, et sub illa in aliquibus domibus in communi ad
instar et similitudinem, ac in omnibus et per omnia iuxta modum et formam nonnullarum domorum
eiusdem tertii ordinis in Italia consistentium, ac privilegia, gratias et indulta eis per sedem predictam
vel alias concessa vivere ferventius concupiscant, quod dictus Vicarius seu fratres per eum ad hoc pro
tempore deputati etiam unam, duas, tres, quatuor aut plures, et tot quot eis expedire videbitur, domos,
in locis tamen ad id congruis et onestis, pro personarum huiusmodi dictam regulam profiteri volenti-
um usu et habitattione perpetuis in omnibus, et per omnia iuxta modum, formam, privilegia, gratias
et indulta domibus Italie concessa antedicta fundandi, construendi et in eis uniendi licentiam personis
regulam profiteri volentibus huiusmodi concedere possint libere et licite, quodque regulam profitentes
et in communi viventes persone utriusque sexus huiusmodi sub cura et regimine vestris degant, ita
quod fratres vicarie predicte per Vicarium huiusmodi deputati earum confessiones, Eucharistie et alia
ecclesiastica sacramenta eis ministrare valeant.
8. Rezultati
Na osnovi prethodne raščlambe proizlazilo bi da heterodoksija bosanskih
krstjana ima jednu od svojih osnova u kvaziarijanskom naučavanju, koje se uz
sve perturbacije uspjelo sačuvati u Bosni još od vremena kada je arijanstvo bilo
državna politika Rimskog Carstva u 4. stoljeću. Ta hereza uspjela se zbog ra-
znih razloga sačuvati u Bosni kao u nekoj enklavi. Ipak, glavni je razlog to što
ortodoksija iz Rima (odnosno Konstantinopola) nije od 5. do 11. stoljeća mogla
jače i izravnije djelovati.
Ova prastara hereza nije, uostalom, bila svjesno protivljenje ortodoksiji. Ali,
kada su se vanjski čimbenici počeli intenzivnije baviti Bosnom, npr. ugarsko-
hrvatski kraljevi doma Arpadovića u 12. stoljeću, heterodoksija bosanskih kr-
stjana zadobila je odjednom politički prizvuk otpora u agresiji.
Takvih tragova prastare rimske tradicije ima i na drugim kulturnim podru-
čjima. Npr. tipični bosanski raskidivi brak nije drugo nego, mutatis mutandis,
nastavak stare rimske tradicije raskidivog braka. Uostalom, i bosanski oblik kr-
štenja, u biti srodan s oblikom krštenja u drugim suvremenim heterodoksijama,
prema mišljenju kompetentnih istraživača, npr. Šanjeka, ima svoj daleki prauzor
u obliku krštenja u Pracrkvi, dakle, tumači se još starijim prežicima.
Međutim, nije nikako ovime zagonetka sadržaja vjeroispovijedanja bosan-
skih kjrstjana potpuno riješena. Kolikogod denuncijacija Vukana, novopečenog
sljedbenika Rimske apostolske crkve, zvučala pretjeranom i napisanom u želji
54
THOUZELLIER, n. dj. (bilj. 29.), 146., 224., 236., 258.
55
N. dj., 229., 265.
56
N. dj., 232.-237. Dodajmo da u samostanu u Elni, odobrenom 26. svibnja 1212. mulieres
religiosae nisu redovnice, nego pobožne žene, koje žive u zajednici i pomažu redovnicama.
dodvoravanja papi Inocentu III., ipak u njoj postoji nedvojbeno zrnce istine. Vu-
kan tvrdi, kao što smo već imali prilike naglasiti, da je nova hereza pred kraće
vrijeme prodrla iz dalmatinskih gradova u Bosnu, gdje ju je ban Kulin objeručke
primio. Taj element bosanske heterodoksije ne smije se ispustiti iz vida. Proizla-
zilo bi da je prastara bosanska kvaziarijanska hereza bila plodno tlo da koncem
12. stoljeća dobije potporu i pojačanje od heretika koje je splitski nadbiskup
potjerao iz Splita i drugih dalmatinskih gradova.
O tom drugom elementu govorit će se u daljnjem istraživanju u ovome
radu.
9. Ostale odredbe
U analizu se ostalih odredaba Abjuracije ovdje ne ulazi jer je ovome radu
svrha ispitati temeljna obilježja Abjuracije kao važnoga dokumenta heterodoksi-
je bosanskih krstjana, uspoređena s ostalim suvremenim istočnim i zapadnim
heterodoksijama. Ipak ovdje bismo pridodali da se tekst Abjuracije dotiče i pita-
nja priznavanja knjiga Starog zavjeta, koje je imalo važnu ulogu u heterodoksi-
jama. Priori bosanskih krstjana izjavljuju:
libros vero tam novi quam veteris testamenti, sicut facit ecclesia Romana, lege-
mus (čitat ćemo knjige Novoga kao i Starog zavjeta onako, kako čini i Rimska
crkva).
Sicilije. U takvoj situaciji Sveta stolica morala je biti krajnje oprezna i nepo-
vjerljiva prema Carstvu, jer je stalno prijetila opasnost da autonomija crkvene
politike bude svedena na minimum.
Neposredno pred preuzimanje papinske tijare Inocenta III. dogodio se su-
dbonosni događaj koji je imalo nesagledive posljedice za daljnju politiku Crkve,
Carstva i uopće političkih odnosa u Europi.57 Henrik VI., njemački car, sin Fri-
drika Barbarosse iz obitelji Štaufovaca, umro je 28. rujna 1197. i ostavio iza sebe
sina Fridrika, u to vrijeme još nejako dijete. Budući da načelo primogeniture u
Njemačkoj nije postojalo, Crkvi se pružila prigoda da se za dulje vrijeme oslobo-
di nesnosnog pritiska. Crkva je tu prigodu dobro uočila i nakon smrti boležlji-
vog pape Celestina III., 8. siječnja 1198., isti dan izabrala za papu 37. godišnjeg
Lotarija Conti di Segni, koji je uzeo ime Inocent III. i smjesta počeo voditi vrlo
energičnu politiku. Te su se okolnosti još i znatno poboljšale te iste godine, kad
je umrla i Fridrikova majka i kad je papa postao Fridrikovim skrbnikom.
U Njemačkoj se rasplamsala žestoka borba oko carske krune, a Crkvi je,
dakako, bilo u interesu da Njemačko Carstvo bude što manje sposobno utjecati
na događanja u Italiji. Zbog toga nije čudo što Inocent III. nije žurio dodijeliti
carsku krunu pa je to učinio tek 1209. godine – 14 godina nakon smrti Henrika
VI! Papa se opredijelio za protivnika Štaufovaca, Otona IV. iz obitelji Welfa, ali
novi je car, već i prije nego što je bio okrunjen, odmah dao na znanje da neće biti
ništa manje neugodan za Crkvu, nego bilo koji Štaufovac.
U vrlo zamršenim odnosima Engleska – Francuska - njemački pretendenti
na carski položaj, Štaufovci su sklopili savez s Francuskom, a Welf Oton IV.
povezao se s Englezima. Papa je doduše 1210. godine proglasio Fridrika puno-
ljetnim, a 1204. i ponovno 1210. izopćio Otona IV., ali ispravno je procijenio da
je Crkvi u interesu da se previše ne poveže ni s francusko-štaufovskim savezom,
napose i stoga što je engleski kralj Ivan Bez Zemlje priznao papino vrhovništvo.
U povijesnoj bitci kod Bouvinesa (blizu grada Lille) Francuzi su pobijedili Oto-
na IV. Ipak, zahvaljujući Inocentu III., Englezi su mogli sačuvati ostatke svog
teritorija u južnoj Francuskoj, Gascogne i Guyenne. Inocent III. nikad nije okru-
nio Fridriha II. za cara. To je učinio tek 22. studenoga 1220. njegov nasljednik
Honorije III. (1216.-1227.).
57
Za standardne općepoznate činjenice ne daje se ovdje pregled literature, jer je suvišan. Za
neke pojedinosti vidi Johannes HALLER, Das Papsttum, Idee und Wirklichkeit, III., Münc-
hen, 1965., 220. i d.
Za opću ocjenu svjetovne politike Inocenta III. valja istaknuti još njezi-
na dva aspekta. Prvi se odnosi na Patrimonium Petri, Crkvenu državu, koju je
Inocent III. preuzeo u prilično skromnim granicama, a koju je opsegom udvo-
stručio, proširivši papin autoritet na vojvodstvo Spoletu i Ankonitansku marku
s Riminijem. Drugi je njegova energična borba protiv krivovjerja u južnoj Fran-
cuskoj. Ona je svoj vrhunac dosegla u križarskom ratu 1209. god. koji je vođen
nesmiljenom žestinom, osobito u gradu Bézieru. Privremeno uređenje čitavoga
područja ostvareno je tek na IV. Lateranskom koncilu, gdje je odlučeno da gro-
fovija Toulouse ostaje u rukama vojskovođe protiv krivovjerja, Simona de Mon-
forta (dakako, samo kao vazala svog seniora). Provence je predana na upravu
crkvenim predstavnicima sve do punoljetnosti Raymonda, sina Raymonda VI.
od Toulouse, jednoga od glavnih velikaša u južnoj Francuskoj. On je izgubio
vlast i posjede, njegovu je sinu, doduše, dopušteno naslijediti bar dio posjeda
svoga oca, ali ti su posjedi prešli privremeno pod upravu Crkve.
Ne smije se zaboraviti ni okolnost da je Inocent III. za vrijeme maloljetnosti
Fridrika bio njegov skrbnik i od 1198. do 1210. u ime Crkve upravljao Sicilijan-
skim Kraljevstvom (južna Italija i Sicilija), a nakon što je Fridrik 1210. godine
proglašen punoljetnim, on je za Sicilijansko Kraljevstvo položio papi vazalnu
prisegu. Ako se tome doda priznanje lenske podložnosti engleskog kralja Ivana
Bez Zemlje (1213. god.) papi, onda se može bez ikakva pretjerivanja reći da je
Inocent III. podigao ugled, autoritet, svjetovnu moć i politički utjecaj Crkve na
razinu kojoj u europskoj povijesti jedva da ima premca.
Sve se to dogodilo, da ponovimo, u okolnostima kad je carska vlast bila
neusporedivo manje opasna za Crkvu. S druge strane, Inocent III. nastojao je
da francuskoga kralja zadrži u proširenju njegove vlasti prema jugu. Velik dio
južne Francuske bio je samo labavim lenskim vezama tek formalno pod vlašću
francuskoga kralja, pa je tako Inocent III. držao u pristojnoj udaljenosti i Fran-
cusku. Tek punih 15 godina nakon Inocentove smrti (preenergični) papa Grgur
IX., inače vrlo bliski rođak Inocenta III. morao je prepustiti južnu Francusku
francuskom kralju.
Ovaj sažeti pregled odnosa Inocenta III. sa zapadnim silama koristan je za
razumijevanje politike Inocenta III. prema Ugarskoj. I ovdje se može prepoznati
crvenu nit njegove politike. Papa je bio vrlo zainteresiran za jaku Ugarsku, koja
je trebala biti jedan od korektiva njemačkoj prevlasti u srednjoj Europi.
Zbog toga je razumljivo što je Inocent III. vrlo energično podupirao ugar-
sko-hrvatskoga kralja Emerika pa je čak prije nego što je bio konsekriran, već
dvadeset dana nakon što je bio izabran za papu, tj. 28. siječnja 1198.,58 uputio
Emerikovu bratu Andriji strogo pismo da do 15. rujna iste godine krene na kri-
žarsku vojnu, na što se Andrija bio obvezao umirućem ocu 1196. godine. Papa
mu prijetio da će ga izopćiti i da će, ako Emerik umre bez djece, prenijeti pravo
nasljedstva na trećega brata.
Koliko je papa bio popustljiv prema Emeriku vidi se i po njegovoj reakciji
na Emerikovo divljačko ponašanje prema vackom biskupu. Emerik je 17. ožujka
1199. upao u katedralu gdje se biskup molio zajedno sa članovima kaptola, dao
da ga sluge izbace iz crkve i zaplijenio novac što ga je našao u sakristiji. Nakon
toga je biskupu oduzeo pravo na ubiranje njegove desetine i zabranio apelaciju.
Na sve to Inocent III. reagirao je tako da je od kralja očinski zatražio da biskupu
nadoknadi štetu, a kaločkog nadbiskupa zadužio da nametne Emeriku pokoru.
U Srbiji je Emerik podupirao Nemanjina mlađeg sina Vukana protiv stari-
jeg mu brata Stefana. Papa je na molbu Stefana pristao da ga okruni za kralja,
ali od toga je odustao na Emerikov zahtjev.
S druge strane, Emerik se papi odužio vojnički podupirajući 1203. godine
Otona IV. u vrijeme dok je papa bio uz Otona.
Nadalje, papa je izišao ususret Emerikovoj molbi da njegova četverogodi-
šnjeg sina Ladislava okruni za kralja, premda se u to doba načelo primogeniture
još nije učvrstilo, pa je time otvoreno iskazao podršku Emeriku u odnosu na
njegova brata Andriju.
Doduše, pomalo dvosmislena situacija nastala je kad je Emerik javio da
mora odgoditi svoj križarski zavjet zbog provale Kumana. Bio je to zapravo rat
između bugarskog cara Kalojana i Emerika, nastao zbog toga što su oba svo-
jatali Srbiju. O tom ratu znamo iz pisma Inocenta III. od 9. studenoga 1202.,
o kojem je već govoreno u ovome radu. Papa se našao u neprilici, jer je imao
velikih planova da Kalojana privuče katoličkoj crkvi, a, s druge strane, želio je
sačuvati dobre odnose s Emerikom. Kao što smo se već mogli uvjeriti, papa je
pisao Emeriku s neskrivenim nezadovoljstvom, ali ipak diplomatski uvijeno.
Papa svoje nezadovoljstvo izražava ovako: “(…) da ne bi na se navukao Božju
kaznu, koja bi Ti se možda dogodila zato, što si, nakon što si preuzeo križarsku
58
CD, II., 288., br. 272.
obvezu, poveo rat protiv kršćana, iz čega je možda pravednom odlukom zadesila
Tvoje Kraljevstvo nesreća; premda nam Tvoji poslanici nisu to dojavili, ipak se
čini da nisi kriv jer si se latio oružja ne zbog navale, već u obrani, doduše (ne
samo) protiv pogana, (nego) također i protiv kršćana”.
Vidi se da je Inocent III., pišući ovo pismo bio na mukama, kako da ne
povrijedi nijednog od dvojice vladara. Ali, kao da je ipak uvažavao Emerikovu
vladarsku osjetljivost: Emerik je umro sredinom rujna 1204., a papa je dao Ka-
lojana okruniti za kralja 8. studenoga te godine.
Sada postaje posve jasnom politika Inocenta III. prema Bosni. On je od
dukljanskog kralja Vukana 1199. godine dobio denuncijaciju protiv Kulina bana
pa se 1200. godine obratio na Emerika vrlo energičnim pismom da Kulina pri-
vede pravoj vjeri ili da njega, njegovu obitelj i sve krivovjerce u Bosni potjera iz
čitavog Ugarskog Kraljevstva. Iduće godine (1201.) Emerik je zamolio papu
da pošalje svoje pouzdanike, koji će ispitati pravovjernost Kulina i njegova sta-
novništva. Pismo se nažalost nije sačuvalo, ali je očito da Emerik nije želio
uzburkati situaciju u Bosni. To je Inocent III. dobro shvatio pa se na elegantan
način prilagodio Emerikovim željama i otposlao kao svoje legate splitskog na-
dbiskupa i svoga kapelana Ivana de Casamarisa. Sredinom 1203. godine Ivan je
od članova osumnjičenog bosanskog bratstva ishodio Abjuraciju pa kad je s tim
u svezi Emerik javio papi da je katolička vjera u Bosni u cjelini osigurana, papa
više nikad nije dalje na tome inzistirao.
vijesti, vrijedi, ako ništa drugo, bar pokušati istražiti postojanje veće ili manje
vjerojatnosti – a u povijesnim istraživanjima najčešće se utvrđuje upravo to – po-
vezivanja ublaženog arijanstva, kakvo proizlazi iz invokacije Abjuracije i posto-
janja heterodoksnih dijelova stanovništva u prijašnjoj povijesti Bosne.
2. Možda neće biti na odmet nekoliko uvodnih riječi o najranijem pojavama
arijanstva na širem panonsko-dalmatinskom području. U tom smislu dovoljno
je podsjetiti na važnu ulogu biskupa Valensa iz Murse i Ursacija iz Singiduma,
koji se spominju već 335. godine na sinodu u Tiru (Palestina). Upravo su oni
pripremili u Sirmiju formulu prema kojoj je Sin “sličan ocu”, ὁμοιούσιοϚ, i koja
je prihvaćena na koncilima u Ravenni i Seleukiji 359. godine i potvrđena na
koncilu u Konstantinopolu 360. godine. Njom je napušteno nikejsko vjeroispo-
vijedanje i prihvaćeno “modernizirano” i donekle ublaženo naučavanje Arija.59
Na čelu Sirmija ostao je predstavnik tako formuliranog arijanstva.
U Bugarskoj se smjestio dio Gota, a njihov je biskup Ulfila bio sljedbenik
arijana-homeja, preveo je Bibliju na gotski jezik uz uporabu od njega sastavlje-
nog gotskog pisma.60
U doba cara Valensa (364.-378.), gorljivog arijanca bili su arijanci-homeji
dobro zaštićeni i čak uvelike preferirani u cijelome Rimskom Carstvu. Nakon
njegove pogibije, katoličkom su vjeroispovijedanju došli bolji dani pod Teodo-
zijem (379.-395.), ali njegov pokušaj da 383. godine privoli Vizigote na prijelaz
s arijanstva na katoličanstvo nije uspio: das Volk blieb auch in dieser Beziehung
in seiner Sonderstellung.61 Nije nimalo vjerojatno da bi se Vizigoti tek nakon te-
meljitog razmišljanja i savjetovanja priklonili shvaćanju da je Isus Krist doduše
sličan Bogu Ocu, ali da nije jednak s njime, i time se teološki svjesno odvojili
od vjerovanja po kojem bi Bog Otac i Sin bili ravnopravni. Bila je to, dakako,
isključivo želja vodećeg sloja Vizigota da postave i u tom pogledu jasno diferen-
ciranje od pripadnika Carstva, da bi se u svojoj novoj postojbini unutar granica
Carstva (Donjoj Meziji) jasno razlikovali od rimskih podanika.62 U tome je
sigurno odigrao važnu ulogu Alarik, koji je još 394. god. stajao na čelu jedne
vizigotske vojne jedinice i koji je odmah nakon Teodozijeve smrti došao na čelo
59
Storia della Chiesa, diretta da HUBERT JEDIN, vol. II., KARL BAUS, EUGEN EWIG,
L’epoca dei concili, Milano, 1977., 48.-52.
60
N. dj., 247.-248.61 Ludwig SCHMIT, Die Ostgermanen, 2. izd., München, 1933., 422.
62
N. dj., 419.: ugovor Carstva s Frithigerom, ostrogotskim kraljem.
63
N. dj., 323.
64
Lujo MARGETIĆ, “Dalmacija u drugoj polovici VI. stoljeća i Justinijan”, Zbornik Pravnog
fakulteta u Zagrebu, 47., 1997., 205.-215.
65
Nada KLAIĆ, Historia Salonitana Maior, Beograd, 1967., 81.
66
Franjo RAČKI, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia (dalje: Doc.),
Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium (dalje: MSGSM), vol. septimum,
Zagrabiae, 1877., 258., br. 59.
67
Franjo BULIĆ, Josip BERVALDI, Kronologija solinskih biskupa, Zagreb, 1912., 61.
68
Usp. Lujo MARGETIĆ, “Poruka i datacija tzv. Ljetopisa Popa Dukljanina”, Croatica Chri-
stiana Periodica, 41., god. XXII., Zagreb, 1998., 1.-30.
69
Usp. Lujo MARGETIĆ, “Historia Salonitana i Historia Salonitana maior – neka pitanja”,
47., Zagreb, 1994., 1.-36.
70
Prema našem mišljenju na slavizirane Gote upućuje ime Gacke. Katičić je upozorio da je u
DAI zabilježeno ime tog područja kao Γουτζηόκά (Gyula MORAVCSIK, Constantine Porphy-
rogenitus, De administrando imperio /dalje: DAI/, Budapest, 1949., 144.) a ne kao Γουτζηόκά.
Potonji oblik preuzeo je Rački prema Bekkerovu izdanju iz 1840., a služio se njime i Šišić,
premda se prvonavedeni oblik nalazi već u izdanju Bandurija iz 1711. godine. Skok (Petar
SKOK, Etimološki rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, 1., Zagreb, 1971., 541. i d.) i Katičić
(Radoslav KATIČIĆ, Die Anfänge des kroatischen Staates, u: Die Bayern und ihre Nachbarn,
Teil 1, Wien, 1985., 187 = Filološka razmatranja uz izvore o začecima hrvatske države, Sta-
roslavenska prosvjeta, ser. III., sv. 16., 85.) dali su filološku interpretaciju riječi. Po njima je
ona izvedenica na -isko – od praslavenskog korijena gъd -, usp. staropruski gude, šumu. Katičić
dodatno ističe da bi Gъdьska značilo “šumska rijeka”, a Gъdьska župa “šumska župa” ili “župa
šumske rijeke”. Gъdьščane bi, dakle, bili međašnici rijeke ili stanovnici župe. Guduscani frana-
čkih anala također upućuju na ime župe. Keleminov prijedlog, prema kojem bi Guduscani bili
ime Gota, Katičić zabacuje, jer se radi samo o “nekom suglasju”, pogotovu što tvorba na –jane
jednoznačno upućuje na ime stanovnika, etnikon, dakle, treba izvesti iz imena župe. Već je i
Skok pretpostavljao da zabilježeni oblik Γόυτζηόκά treba izvesti iz Gъd’ska kao pridjev kojemu
je dopuna opća riječ župa. On je, naime, ime poznavao po Račkome i onda ispravno pretposta-
vio oblik koji je zajamčen u DAI već prema čitanju Bandurija i nakon njega Moravcsika.
Primijetili bismo da je vjerojatnije da je riječ o izvedenici na –ĭskŭ , nego na –isko. Sufiks -ŭskŭ
služi za oblikovanje pridjeva, stvorenih od imenica, a *-isko označava sredstvo s kojim se nešto
čini i, osobito, mjesto na kojem se nešto čini. Sufiks –ĭskŭ odgovara njemačkom tipu na –iska-,
npr. gotski mannisks “muški, ljudski” (od manna) pa frenkisk “franački”, a pridjev uz imenicu
označava grupu, i to bilo u posuđenicama (germ.): rimoĭskŭ “rimski …” bilo sa slavenskim
korijenima mžĭskŭ “muški …”, nazaretĭskŭ “nazaretski …” (Antoine MEILLET – André
VAILLANT, Le Slave commun, Paris, 1965., 364.).
U skladu s time prihvatljiv je Skok-Katičićev prijedlog po kojem Gъdьska može značiti “šum-
ska …”, jedino bismo dodali da, zbog okolnosti što Konstantin Porfirogenet ne navodi kakvoj
upravnoj jedinici odgovaraju tri lička teritorija, dopuna “župa” nije sigurna. Možda bi bilo bo-
lje, u skladu sa Šišićevim nazivom “teritorij” prihvatiti neutralan izraz “šumska zemlja” (Ferdo
ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925., 449.).
Ali to nije jedino mogući prijedlog. Korijen gьd – može isto tako dobro označavati i Gote,
kako je to predložio Kelemina (Jakob KELEMINA, “Goti na Balkanu”, Časopis za zgodovino
in narodopisje, Ljubljana, 27., 1932., 121. Katičićev prigovor, da tvorba na –jane jednoznačno
upućuje na ime stanovnika i da etnikon treba izvesti iz imena župa vrlo je uvjerljiv, ali nema
zapreke da ga se ukloni pretpostavkom da su se u Lici zadržali ostaci Gota, zbog kojih je
područje Gacke nazvano “gotska zemlja”, a kada su se Goti postupno asimilirali i preuzeli sta-
rohrvatski jezik, počelo se tamošnje stanovnike nazivati Gotjane pa je zbog toga franački izvor
zabilježio Guduscani. Kelemina pozivom na Miklošića daje donekle sličan primjer, kada navodi
da “pomeni let. Gudi Beloruse, narod ki sedaj sedi na nekdanjem ozemlju Gotov” (na i. mj.). A
da je Gota bio ne baš zanemariv broj u Liburniji vidi se i po Prokopu, koji piše da je u ljeti 536.
god. bizantski vojskovođa osvojio Dalmaciju i Liburnije (Δαλματίαν τε καὶ Λιβουρνίαν) i da
je sebi privukao sve Gote (ΓότθουϚ ἃπανταϚ) koji su tamo živjeli (PROKOP, Gotenkriege, ed.
OTTO VEH, München, 1966., 56. (1., 7., 37.). Usp. 12.). Dakako, liburnijski i dalmatinski
Goti samo su hinili pokornost Bizantu, jer već iduće godine jedan gotski vojskovođa skuplja
vojsku po Saviji (n. dj., 126., 1., 16., 42.), a drugi vodi opsežne operacije u Liburniji i stiže do
Salone, koju opsjeda s kopna i mora (na i. mj., 1., 16., 13.-18.). Za takve složene vojne pothvate
potrebna je dobra logistička priprema i potpora pa se čini upravo sigurnim da je pri tome važnu
ulogu imalo domaće gotsko stanovništvo. Nakon Justinijanove smrti domaći Goti nedvojbeno
su našli svoje saveznike u vjerskoj opoziciji središnjoj vlasti, koju su vodili frontinijanisti. Go-
voreći o Gotima u postjustinijanovo doba ipak je potrebno biti na oprezu, jer su oni bili brzo
asimilirani od pridošlih Slavena, s kojima ih je povezivala politička suprotnost prema Bizantu.
Slaveni u osvajanju područja južno od Save posve sigurno nisu naišli na potpuno napuštenu
zemlju – što je suvišno dokazivati, a više je nego vjerojatno da je najmanje volje za bijeg pored
Slavenima pokazivalo ono pučanstvo koje je zadržalo arijansku heterodoksiju.
71
Miroslav VANINO, “Prve pojave kršćanstva u Bosni” u: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i
Hercegovine, knjiga I., Sarajevo, 1942., 156.
72
Na i. mj.
73
Aleksandar SOLOVJEV, Odabrani spomenici srpskog prava (od XII do kraja XV veka, Beo-
grad, 1926., 107., br. 54., o. god. 1323.: A sie pisanie, s’vr’ši se u gosti velikoga hiži u Radoslali.
74
Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, dio III. (obradio Pero BUDMANI), Zagreb, 1887.-
1891., 622.; Vladimir MAŽURANIĆ, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik, Zagreb,
1908.-1922., 393.
75
Friedrich KLUGE, Etymologisches Wörterbuch der deutschen Sprache, 7. izd., Straßburg, 1910.,
197.
76
Y. M.-J, CONGAR, ‘”Arriana haeresis” comme désignation du néomanichéisme au XIIe
siècle’, Revue des sciences philosophiques et théologiques, t. XLIII., n. 3., 1958.
77
N. dj., 456.
78
N. dj., 451.
79
Na i. mj.
80
N. dj., 461.
81
Usp. n. dj., 459.
82
N. dj., 452.
83
N. dj., 455.
84
Gregorio PENCO, Storia della chiesa in Italia, I, Milano, 1978., 107.-108.
85
N. dj., 109.
86
N. dj., 105
i vrlo je jaki položaj imala u Milanu. Ona je bila prirodni saveznik arijanstvu
Langobarda jer su i jedni i drugi bili odlučni protivnici središnje vlasti u Kon-
stantinopolu.87
Premda je već za Agilulfa (591.-615.) znatno izraženo zbližavanje s Rim-
skom crkvom za pape Bonifacija (608.-615.), ipak je vjerska situacija bila vrlo
fluidna jer su se na langobardskom prijestolju i kasnije nalazili arijanci Arioaldo
(625.-636.), Rotari (636.-652.) i Grimoaldo, (662.-671.).
Katoličanstvo postiže odlučujuću pobjedu tek za Bertarida (671.-688., od
685. dalje Kuniberta kao suvladar, i kao samostalni vladar do 700. god.). Narod
je u to doba već uvelike prihvatio katoličanstvo. Pristaše shizme Tri poglavlja,
saveznici arijanstva, nestali su tek 698. godine nakon crkvenog sabora u Paviji,
a ostaci arijanstva žilavo su se održali još u 8. stoljeću.88 A to je već razdoblje
u kojem papa Zaharija (741.-744.) piše Sv. Bonifaciju 748. godine o svećeniku
koji je odbacivao krštenje i zalagao se za polaganje ruku.89 Bio je to očito obred
koji je prepoznatljiv i u drugim kasnijim srednjovjekovnim heterodoksijama kao
manus impositio, consolamentum, spirituale baptismum.90
Svakako iznenađuje tako rana pojava krštenja polaganjem ruku.91 Od Pavla
Đakona92 znamo da su sredinom 7. stoljeća “tako reći u svim gradovima nje-
gova (tj. Rotarijeva) kraljevstva postojala dva biskupa, jedan katolički, a drugi
arijanski”. Doduše, na istom mjestu Pavao Đakon piše da je u Paviji postojala
krstionica arijanskog biskupa, iz čega bi slijedilo da su Langobardi kao arijanci
poznavali krštenje.
Ukratko, impresivna je usporedivost prilika u Italiji od 5. do 10. stoljeća
s prethodno opisanim prilikama u Bosni približno u isto doba: gotsku vlast u
Italiji i Bosni, povezanu s arijanstvom, zamijenila je u Italiji vlast Langobarda
87
N. dj., 113.
88
N. dj., 125. Dodajmo da fundamentalno djelo u svezi s vjersko-političkim prilikama u
Italiji ostaje G. P. BOGNETTI, L’età longobarda, 2. svezak, Milano, 1967.
89
Raoul MANSELLI, L’eresia del male, Napoli, 1980., 151.
90
Franjo ŠANJEK, “Raynerius Sacconi O. P. Summa de Catharis”, Archivum Fratrum Praedica-
torum, XLIV, 1974, 43.
91
Vidi o tome više u glavi VI.
92
Pavao ĐAKON, Historia Langobardorum, IV., 42. Tekst prema Elio BARTOLINI, I Bar-
bari, Milano, 1970., 1060.
1. Uvod
Problematika Abjuracije iz 1203. godine ne može se ispravno interpreti-
rati bez uzimanja u obzir pitanja povezanosti heterodoksije bosanskih krstjana
s ostalim suvremenim heterodoksijama. Prema tome, upravo smo prisiljeni da
se bar u najkraćim crtama pozabavimo tim vrlo složenim problemom. Naša će
istraživanja obuhvatiti najprije prve pojave novih heterodoksija na zapadu i po-
dručju istočno od Jadranskog mora. Nakon toga ispitat će se osnovna obilježja
pavlićanstva, bogumilstva i ikonoklastičkih ideja.
Već samo površna usporedba srednjovjekovnih hereza pavlićana i bogu-
mila, s jedne strane i zapadnoeuropskih katara i njima srodnih heterodoksija, s
druge strane, otkriva njihovu međusobnu srodnost pa se postavlja pitanje koji je
povijesni izvor te sličnosti.
Ugledna francuska autorica, Thouzellier, misli da u svim tim heterodoksija-
ma postoji un fond commun.93 Ipak, time se ne objašnjava nedvojbeno zajednički
93
Christine THOUZELLIER, “Tradition et résurgence dans l’hérésie médiévale,” Hérésie et
société dans l’Europe pré-industrielle, 11e-18e siècles, Paris - La Haye, 1968., 110. Napominjemo
da nam je knjižničar Bogoslovskoga sjemeništa u Rijeci, gosp. Branko Benčić, omogućio da
dobijemo uvid u vrlo lijepu diplomsku radnju Mihaele Spinčić, koju je obranila na Katoličkom
bogoslovskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Teologija u Rijeci – Područni studij pod na-
slovom Religiozno – etički dualizam
94
EUZEBIJE IZ CEZAREJE, IV., 11., 1.-2., 8.-9. (Gustave BARDY, Eusèbe de Césarée,
Histoire Ecclésiastique, Paris, 1952.-1967.).
95
EUZEBIJE IZ CEZAREJE, VI., 43.; VI., 46.
96
R. MORGHEN, “Problème sur l’origine de l’hérésie au Moyen-Age”, Hérésies et société
dans l’Europe pré-industrielle 11e-18e siècles, Paris – La Haye, 1968., 121.-134.
97
Antoine DONDAINE, “La hiérarchie cathare en Italie”, Archivum Fratrum praedicatorum,
vol. XX, Roma, 1950., 268.-274.
98
Milan LOOS, Dualist Heresy in the Middle Ages, Praha, 1974., 60.
99
LOOS, n. dj. (bilj. 99.), 60.
3. Dalmacija i Duklja
Ista pojava zabilježena je početkom 11. stoljeća na steli splitskog nadbiskupa
Pavla, nastaloj oko 1020. godine. U Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u
Splitu čuva se okrugli mramorni stup visine 34 cm, na kojem je u gornjoj trećini
uklesan križ, a s obje njegove strane na 13 redaka 8 heksametara u kojima se
spominje splitski nadbiskup Pavle za kojeg se u natpisu kaže da je podigao taj
stup. Budući da je u katalozima splitskih nadbiskupa poznat samo jedan na-
dbiskup toga imena, i to iz prve polovice 11. stoljeća, bit će korisno da o poruci
sadržanoj na tom stupu kažemo nekoliko riječi. Natpisom na tom stupu nadbi-
skup se hvali da je, u neslozi koja se pojavila, odmetnik (vir apostata) istjeran.
Podignuti je stup prema tome neka vrsta spomenika koji svjedoči o toj pobjedi
nad odmetnikom. Tko bi bio taj odmetnik? Barada je pomišljao na poznatog
Cededu, tj. Zdedu iz Tomine priče o borbi protiv glagoljaša.101 Ali po Gorta-
novoj rekonstrukciji natpisa102 Baradin “Sedeh” (tj. Sedeha = Cededa) nestao je,
jer Gortan čita “seden” i tumači to kao vulgarizirani akuzativ riječi sedes, stolica,
tj. biskupska stolica. Praga je pak tvrdio103 da je riječ o splitskom prioru Cosmi
100
Christine THOUZELLIER, “Hérésie et croisade au XIIe siècle”, Revue d’histoire ecclésia-
stique, t. XLIV, 1954., 856.-858. = Hérésie et hérétiques, Roma, 1969., 18.-19.
101
Miho BARADA, “Episcopus Chroatensis”, Croaria sacra, 2., Zagreb, 1931., 198. Baradinu
tezu prihvatio je Dominmik MANDIĆ, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 131.-
132.
102
Veljko GORTAN, “Natpis na mramornom stupu splitskog nadbiskupa Pavla, Historijski
zbornik, XVII., Zagreb, 1964., 426.
103
Giuseppe PRAGA, “Lo ‘scriptorium’ di san Grisogono in Zara”, Atti e memorie della società
dalmata di storia patria, III.-IV., Zara, 1934., 363.
104
GORTAN, n. dj. (bilj. 103.), 423.
105
GORTAN, n. dj., 429.
106
GORTAN, n. dj., 425.
107
GORTAN, n. dj., 429.
108
GORTAN, n. dj. 425.
109
GORTAN, n. dj., 429.
110
Lujo MARGETIĆ, “O nekim vrelima hrvatske povijesti XI. stoljeća”, Historijski zbornik,
XLII., Zagreb, 118.-121.
111
Tekst legende vidi u Vladimir MOŠIN, Ljetopis Popa Dukljanina, Zagreb, 1950. O dataciji
i poruci toga djela vidi Lujo MARGETIĆ, n. dj., bilj. 69.
112
MOŠIN, n. dj. (bilj. 112.), 82.: in vivificam crucem ac pretiosum lignum.
113
MOŠIN, n. dj. (bilj. 112.), 84.-85.
114
ŠANJEK, 2003., n. dj. (bilj. 2.), 236.-251.
115
ŠANJEK, 2003., n. dj. (bilj. 2.), 350.-353.
4. Pavlićanstvo
Petar Sicilski uputio je oko 871. godine pismo bugarskom nadbiskupu u
kojem uvodno ističe da je u službi cara Bazilija I. bio 869./870. poslan Pavlića-
nima u Tefrik i da je od njih načuo da imaju namjeru uputiti svoje predstavnike
u Bugarsku, tamo neke odvojiti od pravovjerja i nagovoriti ih da prihvate pavli-
ćanstvo. Zbog toga je odlučio da nadbiskupu objasni “herezu Manihejaca, koje
se naziva i Pavlićanima”.117 Petar naglašava da je to zapravo ista hereza. “Premda
Pavlićani, kako sami kažu, nisu sudionici sramotnih djela Manihejaca, ipak su
oni vjerni čuvari njihovih hereza.”118 Ta Petrova rasprava najvažnije je vrelo za
upoznavanje pavlićanstva.
Loss119 je dobro primijetio da je Petar Sicilski dobio “nalog odozgo” da upo-
zori bugarskog nadbiskupa na opasnost. Mislimo da se treba ići korak dalje.
Naime, Bazilije I. pokušavao je najprije privući Pavlićane mirnim putem. Kada
u tome nije uspio, nakon početnog neuspjeha njegova je vojska 872. godine
osvojila Tefrik, uništila pavlićansku državu i usmrtila njezina vladara. U takvoj
situaciji prijetnje pavlićana da će pokušati prenijeti pavlićanstvo u Bugarsku nisu
trebale previše zabrinjavati ni cara ni konstantinopolitanskog patrijarha.120 A i
inače u to vrijeme Bazilijevi uspjesi vidljivi su na sve strane. Zadivljuje brzina
kojom je Bazilije i u tomepostupao. On je došao na vlast 25. rujna 867. i istoga
dana prisilio je Focija da odstupi i već 23. studenoga uspio na stolicu konstan-
116
RAČKI, n. dj. (bilj. 40.), 47. Paginacija prema izdanju iz 2003.
117
PETRI SICULI Historia Manichaeorum seu Paulicianorum, ed. A. MAI, Patrologia graeca,
104., col. 1239.-1304. Uporabljeno izdanje Paul LEMERLE, “Les sources grecques pour l’hi-
stoire des Pauliciens d’Asie Mineure”, Travaux et Mémoires, 4, Centre de recherche d’histoire et
civilisation byzantine, Paris, 1970., 13.
118
PETAR SICILSKI, 3., LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 9. Usp. i 170. (LEMERLE, 63).
119
LOOS, n. dj. (bilj. 99.), 39.
120
Louis BRÉHIER, Vie et mort de Byzance, Paris, 1946., 2. izd. 1969., 117.
121
O svemu opširnije u Lujo MARGETIĆ, “Branimirov natpis iz 888., i međunarodni polo-
žaj Hrvatske”, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 40., 1990., 17.-37.
122
PETAR SICILSKI, 2., LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 7.
123
PETAR SICILSKI, 110., LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 47.
124
PETAR SICILSKI, 36-38, LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 21., 23. U tom smislu ispravno
već Loos, n. dj. (bilj. 99.), 35.-36.
125
Teofan je pisao svoje djelo poslije 811. godine. Vidi M. RAJKOVIĆ, “Teofan” u: Vizantiski
izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom I., Beograd, 1955., 216.
126
THEOPHANIS Chronographia, ed. Carolus DE BOOR, I, Lipsiae, 1883., 422.
127
TEOFAN, II., n. dj. (bilj. 127.), 276.
128
NICEPHORI archiepiscopi Constantinopolitani Opuscula historica, ed. Carolus DE
BOOR, Lipsiae, 1880., 66.
129
TEOFAN, n. dj. (bilj. 127.), 429.
130
TEOFAN II., n. dj. (bilj. 127.), 281.
131
TEOFAN, n. dj. (bilj. 127.), 485. = II., 327.
132
Na i. mj.
133
PETAR SICILSKI, 15.; LEMERLE, n. dj., (bilj. 118.), 135.
134
PETAR SICILSKI, 114.-120., LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 47.-49.
135
Iz toga slijedi, prema našem mišljenju, da je Gegnezije-Timotej prisegao svoje anateme u
doba Lava III. i patrijarha Germana, dakle, do 730. godine pa za datiranje otpada patrijarh
Anastazije.
136
PETAR SICILSKI, 141.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 51.-53.
137
PETAR SICILSKI, 153.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 57.
138
Na i. mj.
139
Na i. mj.
140
Rim. 15., 19.
5. Ikonoklazam
Već se pri raspravljanju o pavlićanstvu spomenuo ikonoklazam. Valja ovdje
upozoriti na još neka njegova obilježja.
Poznato je da je borba oko poštivanja slika (ikona) započela 725./726. go-
141
PETAR SICILSKI, 42.-44.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 21.-23.
142
LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 195.
143
H.-Ch. PUECH – André VAILLANT, Le traité contre les Bogomiles de Cosma le prêtre,
Paris, 1945., 20.-21.
144
EUTIMIJE ZIGABEN, PG, 130., 1292.
145
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 100.-102.
146
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 51.-52.
147
MONETA DE CREMONA, Adversus Catharos et Valdenses, II., §§ IV.-IX. ed. Thomas
Augustinus RICCHINIUS, Romae, 1743., 163.-214.
148
Prema zapisniku sa Sabora iz 787. godine (MANSI, XIII., 164 A i 168 D), citirano prema
Georgij OSTROGORSKI, “Rom und Byzanz im Kampfe um die Bilderverehrung”, Semina-
rium Kondakovianum, 6. (1936.), 81. = ISTI, Rim i Vizantija u borbi za kult ikona”, O verova-
njima i shvatanjima Vizantinaca, Beograd, 1970., 174.
149
Georgij OSTROGORSKI, “Soedinenie voprosa o sv. ikonah s hristologičeskoj dogma-
tikojj v sočinenijah pravoslavnyh apologetov rannego perioda ikonoborčestva”, Seminarium
Kondakovianum, 1 (1927.), 38. = ISTI, “Pitanje ikona i hristološka dogmatika, O verovanjima
i shvatanjima Vizantinaca, Beograd, 1970., 151.
150
OSTROGORSKI, n. dj. (bilj. 181.), 38. = 152.
151
Iz toga bi slijedilo da je Gegnezije-Timotej prisegao svoje anateme u doba patrijarha Ger-
mana, dakle do 730. godine i da za datiranje otpada patrijarh Anastazije.
152
Smislom i terminologijom to neobično podsjeća na poslanicu patrijarha Teofilakta (pisanu
933.-944. godine), u kojoj se bugarskim novim heretičarima prigovara, među ostalim, da je
Sin postao čovjekom κατὰ φαντασίαν καὶ δόκησιν tj. u mašti i prividno. Aleksandar SOLO-
VJEV, “Svedočanstvo pravoslavnih izvora o bogomilstvu na Balkanu”, Godišnjak istoriskog
društva BiH, 5., Sarajevo, 1953., 4.
153
OSTROGORSKI, n. dj. (bilj. 181.), 42. = 156.
154
Georgij OSTROGORSKI, “Studien zur Geschichte des byzantinistischen Bilderstreites”,
Historische Untersuchungen, Heft 5, Breslau, 1929. (novo fototipsko izdanje Amsterdam, 1964.),
21.-22. = ISTI, “Studije iz istorije borbe oko ikona u Vizantiji”, O verovanjima i shvatanjima
Vizantinaca, Beograd, 1970., 31.-32.
155
PETAR SICILSKI, 40.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 21.
156
OSTROGORSKI, n. dj. (bilj. 186.), 25. = 35.
157
OSTROGORSKI, n. dj. (bilj. 186.), 16. = 25.
6. Bogumilstvo
Bogumilstvo je toliko srodno s pavlićanstvom da se mogu držati jednom
te istom heterodoksijom, dakako uz odstupanja nastala zbog vremenskih i pro-
stornih razlika. Kada Petar Sicilski upozorava bugarskog nadbiskupa da se čuva
158
OSTROGORSKI, n. dj. (bilj. 186.), 21.-22. = 31.-32.
159
J. B. BURY, A History of the Later Roman Empire II, 1889., 429., citirano prema OSTRO-
GORSKI, n. dj. (bilj. 186.), 25. = 35.
160
PETAR SICILSKI, 41, (LEMERLE, n. dj., bilj. 118.), 41.
161
PETAR SICILSKI, 39, (LEMERLE, n. dj., bilj. 118.), 39.
162
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 37.), 56.
163
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 60.
“nove hereze”, on daje opsežni historijat pavlićanstva. Mislimo, kao što smo već
istaknuli, da Petar upozorava na opasnost koja je već postojeća u Bugarskoj,
dakle tadašnja hereza u Bugarskoj bila je ona ista, koja se proširila po čitavom
Bizantu, tj. upravo pavlićanstvo. A kada Teofilakt upozorava bugarskog cara
Petra sredinom 10. stoljeća na novu herezu, on nabraja heretičke nazore identi-
čne s pavlićanskim, jer se proklinju upravo one heretične misli koje se nalaze i
u antipavlićanskom spisu Petra Sicilskoga, osim odricanja od zakonitoga braka
i množenja i produženja ljudskog roda (διαμονὴν δυσφημοῡσιν). Ali, premda
je sličnost hereza nabrojanih u Teofilaktovu spisu s naučavanjem pavlićana uo-
čljiva i nedvojbena, ipak je to “nova” hereza – dakle, bogumilstvo, jer Teofilakt
uvodno ističe da je ta nova hereza “smjesa manihejstva i pavlićanstva”. Ako je u
toj novoj herezi pavlićanstvo samo dio “smjese”, onda je očito da i Teofilakt po-
mišlja na herezu koja je bar malo drukčija od pavlićanstva, što se uostalom vidi i
po netom spomenutoj iznimci.164 Eutimij Zigaben, može se s Mansellijem reći,
kao vrelo za naučavanje bogumilstva “manje je siguran”165 – ali sve u svemu, ako
se Teofilaktu, Kozmi svećeniku i Eutimiju Zigabenu dodaju još i Interrogatio
Johannes i Isejina Vizija,166 ne može se poreći bitna i dubinska sličnost bogumil-
stva i pavlićanstva.
Osnovna je ideja bogumilstva postojanje jednog počela,167 vrhovnog Bića,
koje je, uz ostalo, stvorilo i Sotonu, palog anđela.168 Dakle, Bog Otac (Bog
svjetlosti) stvorio je sav nevidljivi svijet. Iz njega su proizašle dvije zrake, dvije
spiritualne osobe, Sin i Duh Sveti, koje se, međutim ponovno vraćaju u Oca pa
se na taj način Bog ponovno sastoji od jedne osobe,169 a koje su nastale prigo-
dom stvaranja svijeta (dakle, nisu vječne); cjelokupni svijet što ga je stvorio Bog
nevidljiv je. Tek po uzoru na taj svijet, Sotona je stvorio analogni drugi svijet i
u njemu čovjeka.170
164
SOLOVJEV, n. dj. (bilj. 153.), 5.
165
MANSELLI, n. dj. (bilj. 90.), 85.
166
N. dj., 84.
167
EUTIMIJE ZIGABEN, PG, 130., 1291., t. 2.
168
N. dj., 1293., t. 37.
169
N. dj., 1293., t. 2.
170
N. dj., 1297., t.7.
171
PETAR SICILSKI, 36.-38.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 19.-21.
172
EUTIMIJE ZIGABEN, PG, 130., 1303.
173
KOZMA; usp. PUECH – VAILLANT, n. dj. (bilj. 145.), 81.; EUTIMIJE ZIGABEN,
PG, 130., 1311., t. 16.
174
TEOFILAKT, 7.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 196.
175
TEOFILAKT, 6.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 196.
176
ad t. a): PETAR SICILSKI, 39. i 117., LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 20. i 48.; ad t. b):
PETAR SICILSKI, 120., LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 48.; ad t. c): PETAR SICILSKI,
40., 118., LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 20., 48.; ad t. d): PETAR SICILSKi, 41., 116., 133.,
LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 20., 46., 50.
177
INTERROGATIO JOHANNIS (ŠANJEK, 2003., (bilj. 2.), 236.-245.; EUTIMIJE ZI-
GABEN, PG, 130., 1295.-1300., t. 2.-7. prema PETAR SICILSKI, 133.; LEMERLE, n. dj.
(bilj. 118.), 50. samo u naznakama.
178
KOZMA [PUECH – VAILLANT, n. dj. (bilj. 145.) 72.]; EUTIMIJE ZIGABEN, PG,
130., 1321., t. 1. prema PETAR SICILSKI, 42.-43., 133., LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.),
21.-23., 50.
179
KOZMA [PUECH – VAILLANT, n. dj. (bilj. 145.), 81.] prema PETAR SICILSKI, 37.;
LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 20.
7. Bosanski krstjani
Prema Raspravi između rimokatolika i bosanskih patarena, oni zastupaju
ista naučavanja koja smo netom naznačili za pavlićanstvo i bogumilstvo: Bog je
stvorio svijet, ali ne vlada vidljivim svijetom,180 Krist i Blažena Djevica anđeli
su,181 krštenje vodom ne priznaje se,182 u euharistiji se kruh i vino ne pretvaraju
u tijelo i krv Isusovu,183 ne poštuje se križ,184 kozmogonija je neobična,185 izbor
prihvaćanja odnosno odbacivanja knjiga Starog zavjeta sličan je,186 prisvajanje
naziva krstjani.
180
Invokacija Abjuracije 1203. godine.
181
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 37.), 108. (gl. 21.-22.). Usp. i napomenu anonimnog redaktora iz 14.
stoljeća glagoljskih Dijaloga pape Grgura, prema kojem bosanski patareni tvrde “da gospodin
Isuskrist ni imel pravoga tiela človičanskova i da je diva Marija bila anjel” (ŠANJEK, 2003.,
n. dj., bilj. 2., 38.).
182
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 37.), 45.-54. (gl. 1.).
183
ŠANJEK, n. dj. 84., 86., (gl. 6-).
184
ŠANJEK, n. dj. 96.-97., (gl. 11.).
185
ŠANJEK, 2003., (bilj. 2.), 350.-355.
186
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 37.), 100.-102. (gl. 14.; 15.).
187
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 42., 19.-20.: diabolus fecit hunc mundum et omnia que in eo sunt.
Ipak, smjer, koji je zastupao Johannes de Lugio, pristajao je uz rigorozni dualizam: duo sunt
principia sive dii vel domini ab eterno, unum scilicet boni et alterum mali (…) (52., 16.-17.). Isto
shvaćanje imali su i Albanićani Belesinance iz Verone (51., 8.-9.). Usp. MONETA DE CRE-
MONA, n. dj. (bilj.149.), I., (cap. I.) § II.; RICCHINIUS, 10.-23.
188
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 51., 22.-26., ali samo Albanićani Verone pod vodstvom Belesi-
nance; MONETA DE CREMONA, n. dj. (bilj. 149.), III. (cap. II.), §§ I.-IX.; RICCHINI-
US, 232.-255.
189
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 43., 23.-44., 2.; MONETA DE CREMONA, n. dj. (bilj. 149.),
IV., cap. I.; RICCHINIUS, 279.-283.
196
197
.
190
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 44., 5.-15.; MONETA DE CREMONA, n. dj. (bilj. 149.), IV.,
cap. III.; RICCHINIUS, 295.-302.
191
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 45., 24.
192
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 51., 11.-21., samo Albanićani Verone pod vodstvom Belesinance.
Usp. “Tractatus de hereticis” ANZELMA IZ ALEKSANDRIJE, ed. Antoine DONDAI-
NE, “La hiérarchie cathare en Italie”. Archivium fratrum praedicatorum, vol. XX., 1950., 311.,
gdje se spominje scriptum secretum, tj. Interrogatio Johannis. Ovdje je neobična kozmogonija
proširena. Nazarije, biskup u Concorenzu dodao je npr. mit o mjesečnom spolnom općenju
Sunca i Mjeseca, što bi imalo za posljedicu rosu i med – i zato je med zabranjen, jer je proizvod
općenja. Usp. sličnu konstrukciju za pavlićane PETAR SICILSKI, 76.; LEMERLE, n. dj.
(bilj. 118.), 34.
193
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 51., 28.-52., 3., samo Albanićani Verone pod vodstvom Belesi-
nance.
194
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 48., 9.
195
Carl MIRBT, Quellen zur Geschichte des Papsttums und des römischen Katholizismus, 4. izd.,
Tübingen, 1924.
196
Tomislav J. ŠAGI-BUNIĆ, Povijest kršćanske literature, Prvi svezak, Zagreb, 1976., 48.-
49.
197
Peter STOCKMEIER, “Die Großkirche im Gefüge des heidnischen Staates”, Geschichte
der katolischen Kirche, Graz-Wien-Köln, 1990., 545.
198
STOCKMEIER, n. dj. (bilj. 213.), 75.
199
STOCKMEIER, n. dj. (bilj. 213.), 75.
200
LOOS, n. dj. (bilj. 99.), 29.
201
PETAR SICILSKI, 120., LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 48.
202
EUTIMIJE ZIGABEN, PG, 130., 1311. (t. 16.).
203
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 37.), 49.-54.
10. Zaključak
U 8. stoljeću u Bizantu nastaje snažna spiritualizacija kršćanskog naučava-
nja u smislu razdvajanja božanskoga od materijalnog elementa, pri čemu je bo-
žanski element prius, a materijalni posterius. Unutar kršćanskog svjetonazora taj
spiritualizam jača tako da je u prvoj fazi ikonoklazma – osobito u Konstantina
V. – primjetno nerazmjerno isticanje Kristova božanstva, a zanemarivanje nje-
gove čovječje prirode, uz istovremeni prezir prema materiji. Unutar heterodoksi-
je pavlićanstva ta se tendencija očituje u tvrdnji da je Bog, doduše, stvorio svijet,
ali da je upravu vidljivog svijeta prepustio Sotoni, a kasnije poslao u vidljivi
svijet svoga anđela, koji se nije utjelovio, nego je samo poprimio u Isusu ljudski
oblik, pa je Blažena Marija samo omogućila njegovo rođenje, a on je svoje tijelo
donio s neba. Pavlićani preziru križ kao materijalni element Kristove muke,
a u pričesti i krštenju materijalne elemente kruha, vina i vode drže nebitnim,
jer je i prema njima u tim sakramentima odlučujuća jedino Kristova božanska
poruka, njegova riječ. Pavlićanstvo, nastalo u istočnim pokrajinama Bizanta,
i ikonoklazam bizantskih careva 8. stoljeća, dva su izraza jedne te iste pojave,
radikaliziranog spiritualizma kršćanskog naučavanja. Oba pokreta nastala su iz
istog izvora, radikalne spiritualizacije kršćanstva.
204
MONETA DE CREMONA, IV., §§ II.-III.; RICCHINIUS, n. dj. (bilj. 149.), 278.-
283.
205
MANSELLI, n. dj. (bilj. 90.), 84.
206
Tako ŠANJEK 2003., n. dj. (bilj. 2.), 49., 50.
207
Vidi sažeti prikaz problematike u: ŠANJEK 2003 (bilj. 2.), XIII.-XVI.
bačen s Gospodnjeg prijestolja; Bog je nakon toga stvorio svijet i Adama i Evu
i smjestio ih u raju, ali zavidni Satanael je posadio lozu, izvor požude, i putem
zmije naveo Adama i Evu na grijeh, nakon čega ih je Bog protjerao iz raja.
Čovjek se sastoji od tjelesnog (mišići od zemlje, kosti od mramora) i duhovnog
elementa (um po brzini sličan anđeoskom).
Vrijedi razmotriti i pitanje prihvaćanja i odbacivanja knjiga Starog zavjeta
od bosanskih krstjana, u usporedbi s istom problematikom pavlićanstva, bogu-
milstva i zapadnih heterodoksija. Pavlićani ne priznaju Stari zavjet i od novoga
poslanice apostola Petra.208 Prema Eutimiju Zigabenu bogumili od Starog za-
vjeta ne priznaju Petoknjižje i Povijesne knjige, ali priznaju Psalme i Proročke
knjige. Od Novog zavjeta priznaju sve katoličke poslanice.209 Katari crkve u
Concorrezu od Starog zavjeta priznaju samo one dijelove koje su spomenuli
Krist i apostoli.210
U Hvalovu zborniku – najcjelovitijem kodeksu proizašlom iz pera bosan-
skih krstjana211 - od Starog zavjeta nalaze se samo psalmi, osam starozavjetnih
pjesama i Dekalog (Iz. 20, 1-17), dakle, nisu uključene čak ni knjige proroka.
Knjige Novog zavjeta poredane su uz male iznimke točno prema redoslijedu
provansalskog Novog zavjeta. Iz toga slijedi da je uzor Hvalovu zborniku naj-
vjerojatnije bio neki heterodoksni zbornik biblijskih knjiga, jer je stari kanon
novozavjetnih knjiga Atanazija Aleksandrijskog donosio katoličke poslanice i
Apokalipsu na kraju, a Hvalov i provansalski zbornik imaju oboje prije Pavlovih
poslanica. Osim toga, Hvalov je zbornik s jedne strane, stroži prema Starom
zavjetu od bogumilskog i katarskog poimanja (jer ne priznaje proročke knjige),
ali je, s druge strane, ipak ubacio Dekalog prema Petoknjižju.
Premda postoji očita i nedvojbena sličnost s drugim heterodoksnim zborni-
cima - uz razumljive razlike – ipak se postavlja pitanje zašto je Hval ubacio dio
Petoknjižja (Dekalog), ako bosanski krstjani nisu priznavali Petoknjižje. Na-
dalje, bosansko krštenje “putem knjige” nalazi paralelu u rukopisu Radoslavova
zbornika, što ga je prvi objavio Rački 1882. godine, a nalazi se u Vatikanskoj
208
PETAR SICILSKI, 42.-44.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 21., 23.
209
EUTIMIJE ZIGABEN, PG, 130., 1292.
210
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 58., 9.-12.
211
Razlika se odnosi na položaj Apokalipse.
212
Franjo RAČKI, “Dva nova priloga za poviest bosanskih patarena”, Starine, 14., 1882., 25.-
27.
213
Usp. fotografiju u: ŠANJEK 1975., (bilj. 2.) između str. 176.-177. (i to 7. stranica fotografi-
jâ, lijevo gore, prvi stupac, redak 6.).
214
RAČKI, n. dj. (bilj. 202.), 26. dodao je ovdje: “Dostoino i pravedno est” čega u Rado-
slavovu zborniku nema. Dodajmo usput, da je Rački popunio tekst Radoslavova zbornika
(ŠANJEK 2003., bilj. 2., 332., stupac 2., poslije retka 10.) riječima: “Iskoni bē slovo i slovo bē
ōt’ boga i bog bē slovo. I se bē iskonē u boga. I vsa tēm bēše”, kojih u tekstu nema, očito zato
da “popuni” tekst prema provansalskom latinskom tekstu, u kojem stoje riječi: In principio erat
verbum et verbum erat apud deum et deus erat verbum (Rački: verbuin). Hoc erat in principio apud
deum. Omnia per ipsum facta sunt. Nije nemoguće da se u izbacivanju tih riječi u Radoslavovu
zborniku krije možda nešto više od običnog previda prepisivača, osobito i stoga što se i po foto-
grafiji vidi da je prepisivač ostavio prazno mjesto koje bi odgovaralo provansalskom latinskom
tekstu. Zašto je prepisivač izbacio te riječi i ujedno ostavio prazan prostor? Možda su one bile
u suprotnosti s intimnim shvaćanjima prepisivača, koji je možda gajio prikriveno rigorozno
dualističko shvaćanje.
Možda odgovor na to pitanje i nije tako težak kao što se na prvi pogled čini.
Naime, ne treba smesti s uma da su bosanski krstjani živjeli u za njih opasnom
okruženju. Ako su željeli izbjeći najgore, smrt na lomači, koja im je stalno visje-
la nad glavom, morali su biti izvanredno oprezni i po potrebi spremni ne samo
na razne kompromise, nego i na otvoreno odricanje veze sa svojim intimnim
uvjerenjem. Da bi spasili goli život od najstrašnije vrsti smrtne kazne, morali su
se izvještiti u lažima, licemjerju i dvoličnosti, pri čemu je reservatio mentalis bila
još najmanje tragična.
Sve je to poznato i iz drugih područja na kojima su se članovi sličnih pokre-
ta nalazili pred istim problemima koje su rješavali na isti način.
Tako ćemo u djelu Petra Sicilskog naići često na njegovo zgražanje nad
prijetvornim ponašanjem pavlićana. Odmah na početku svog rada on se tuži da
se “ti bijednici”, tj. pavlićani, pretvaraju da ispovijedaju Sveto Trojstvo, premda
ga shvaćaju na bezbožan način i čak prijetvorno proklinju one koji drukčije
misle.215 Naime, pavlićani su Krista držali anđelom poslanim od Boga, koji se
mogao nazvati Sinom Božjim tek nakon što je obavio svoj zadatak na zemlji pa
je pojam “Sveto Trojstvo” imao u pavlićanskim ustima posve drugi sadržaj nego
u ortodoksnoj crkvi. Nešto dalje,216 Petar Sicilski tuži se da sljedbenici te sekte
drže svoja uvjerenja “u dubokoj šutnji” (σιγῇ βαθεία) i da ga povjeravaju samo
malom broju najbližih, a ujedno odaje razlog tome strahu – opetovane lomače,
kojima su bizantski carevi kažnjavali članove te sekte, npr. u doba Justinijana II.,
(konac 7. stoljeća, početak 8. stoljeća), kad je spaljen velik broj pavlićana217 i u
doba Mihajla V. i Lava V. (u prvoj polovici 9. stoljeća), kad je “velik broj kršćana
bio zaražen tom herezom” pa su osuđeni na smrt svi koji su je ispovijedali.218
Kozma svećenik gorko se tuži na bogumile da oni pohađaju crkve i ljube
križeve i slike samo “zbog straha”, što su mu i sami bogumili priznali: “Sve to
radimo zbog ljudi, a ne od srca, a potajno zadržavamo našu vjeru.”219 Na dru-
gom mjestu Kozma ovako opisuje heretičare: “oni tako energično poriču svoje
postupke i svoje molitve, da bi čovjek pomislio da nema među njima zla” i ističe
215
PETAR SICILSKI, 14.-15.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 21., 23.
216
PETAR SICILSKI, 33.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 18.
217
PETAR SICILSKI, 111.; LEMERLE, n. dj., (bilj. 118.), 46.
218
PETAR SICILSKI, 175.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 61.
219
KOZMA prema PUECH – VAILLANT, n. dj. (bilj. 145.), 71.
220
KOZMA prema PUECH – VAILLANT, n. dj. (bilj. 145.), 84.
jer dolazi od dobro obaviještena suvremenika. Bosna je, dakle, sredinom 12.
stoljeća bila samostalna. Ona nije potpadala ni pod ugarsku, ni pod srpsku, ni
pod bizantsku izravnu vlast.
Da je bilo tako vidi se i prema Cinamovim vijestima o sudjelovanju bosan-
skoga bana Borića u ugarsko-bizantskom ratu 1154. godine. Cinam piše da je
Geza, kralj Ugarske (“Peonije”, tj. Panonije), prikupio najamničku vojsku od
Čeha, Saksonaca “i mnogih drugih naroda” i započeo opsadu bizantskog Bra-
ničeva. Kad je nakon kraćeg vremena Geza odustao od opsade i krenuo prema
Beogradu, bizantski je car doznao da se “Borić, vladar Bosne, dalmatinske ze-
mlje (ὁ ВόσθνηϚ χώραϚ έξάρχων ΔαλματικῆϚ), koji je došao među stranim četa-
ma (εἰϚ συμμάχουϚ) ugarskom kralju, vraća u svoju zemlju (ἐπὶ τῆϚ ἑαυτοῡ), pa
je poslao protiv njega (Borića) najbolji dio svoje vojske”. U literaturi se tvrdilo da
iz te vijesti proizlazi da je Borić bio “saveznik” ugarskoga kralja. Kalić je 1971.
godine pobijala to stajalište. Prema njezinu mišljenju Borić je bio vazal ugarsko-
ga kralja pa bi upravo citirano mjesto trebalo prevesti “(Borić) našavši se među
saveznicima peonskog kralja itd.” Naše je mišljenje da se u citiranom fragmentu
uopće ne govori o saveznicima, nego o najamnicima (Česima, Saksoncima i
ostalima). Oni su σύμμαχοι “suborci”, tj. sudionici u bitci, a ne “saveznici”. Borić
se, doduše, našao među njima, ali njegov je položaj posve drukčiji od drugih
najamnika. Oni su potpadali pod izravno zapovjedništvo ugarskog kralja, a Bo-
rićeve su čete bile pod njegovim (Borićevom) zapovjedništvom. Međutim, on
nije ni puki najamnik, on se neovisno od ugarskih četa “vraća u svoju zemlju”, a
Cinam mu daje naslov ἔξαρχοϚ.
Ukratko, dobiva se dojam da je ban Borić u odnosu na Ugarsku bio nešto
više od pukog vazala, a nešto manje od saveznika, tj. da je on doista priznavao
neku faktičnu premoć ugarskoga kralja, ali ujedno bio samo u formalnoj ovi-
snosti vazala prema senioru i u biti bio samostalni vladar. To bi približno odgo-
varalo i vijesti Simona de Keza, prema kojoj je Stjepan III. poslao svoju vojsku
na čelu s njemačkim pustolovom Gotfridom protiv bosanskoga bana. Gotfrid je
bosanskog vojvodu, očito Borića, pobijedio.223 Ali, ni tom prigodom nije nestala
Bosna kao zasebna država.
mjestu navodi da Drina “odvaja Bosnu od ostale Srbije”, čime potvrđuje vijest Popa Duklja-
nina.
223
S. L. ENDLICHER, Rerum hungaricarum Monumenta Arpadiana, Sangalli, 121.
224
CD, II., 98., br. 94., 1163.
225
ENDLICHER, n. dj. (bilj. 224.), 121.
226
Nada KLAIĆ, Srednjovjekovna Bosna, Zagreb, 1989., 81.
227
N. KLAIĆ, n.dj., (bilj. 227.), 77.
228
Na i. mj.
hnicus, Servicus, Zecchicus, što nije dokaz, kako to N. Klaić misli, da bi Borić bio
1163. godine “bjegunac koji je morao napustiti svoju zemlju”.229 Obrazloženje
je neobično. Prema mišljenju N. Klaić Ivan Duka 1165. godine uz ostale zemlje
osvojio je i Bosnu “ali ne valja zaboraviti niti to da je Borićev položaj u Bosni bio
ugrožen već više od 10 godina. Napokon nije valjda Manojlo od 1155. g. uzalud
u svoju opširnu vladarsku titulu uzeo i naslov bosanskog vladara”.230 Znači li to
da je Borić pobjegao iz Bosne samo zato što se osjećao ugroženim ili zato što
je bizantska vojska otjerala Borića? Čini nam se da je N. Klaić mislila na prvu
mogućnost, tj. da je pobjegao zbog osjećaja ugroženosti, a onda se car proglasio
vladarom Bosne i postavio svog “činovnika”, kojega je kasnije pobijedio ugarski
kralj Stjepan III. Toj konstrukciji protivi se nedvojbena činjenica da Borić ima
na ugarskom dvoru vrlo ugledni položaj. On se u dignitariju, kao što smo već
napomenuli, nalazi tako visoko da je isključeno da bi bio bjegunac. Borić je
1163. godine očito na čelu nekog područja pod ugarskim suverenitetom.
Prema tome, kao da postoji očita proturječnost između podatka da je Bosna
bila u doba Borića samostalna zemlja i podatka da se Borića držalo vrlo visokim
ugarskim dostojanstvenikom. Ali, proturječnost je samo prividna. Poznato je
da je Borić bio posjednikom mnogih posjeda u današnjoj istočnoj Slavoniji. Već
ga je to upućivalo na blizak odnos s ugarsko-hrvatskim kraljem. Ali, postoja-
la je još jedna važna okolnost. Omanji vladari bili su uvijek upravo prisiljeni
pod što povoljnijim uvjetima priznati nadređenost neke veće države, jer su na
taj način imali mnogo sigurniji položaj. Bez takve podređenosti takav omanji
vladar ubrzo bi se našao pod nekom drugom vlašću, samo pod još težim uvjeti-
ma. Dovoljno je podsjetiti na položaj Krčkih knezova, kojima je bilo u interesu
priznati mletačku vlast, i to pod povoljnim uvjetima, koji su počevši od sredine
13. stoljeća bili čak još mnogo povoljniji. U čemu se sastojala povoljnost uvjeta
priznanja neke više vlasti? Odgovor je evidentan: ako viša vlast nema vlastitih
vojnih jedinica na području svog vazala, onda je vazal praktično samostalan u
unutrašnjim pitanjima svoga vladanja, a na vanjskom planu uz ostale povoljne
229
Na i. mj.
230
Na i. mj. Usput rečeno, N. Klaić, n. dj. (bilj. 227.), 64. prigovara Šišiću da se služio manj-
kavim tekstom u Smičiklasu “gdje je slučajno ispao upravo onaj redak iz dignitarija u kojem je
bilo štampano Borićevo ime”. Međutim, ta je grješka ispravljena u istom svesku pa se zapravo
ne može govoriti o manjkavom tekstu. N. Klaić nespretnošću da je ime autorice Kalić promi-
jenila u Mijušković.
231
CD, II., 46., br. 45. Smičiklas datira s 1137. god. prema Fejér, Codex diplomaticus ecclesia-
sticus ac civilis, I., 88.
232
CD, II., 167., br. 166.
233
CD, II., 168., br. 167., 1180. god.
234
CD, II., 168., br. 167.
235
CD, II., 237., br. 221. (29. kolovoza 1189.).
236
CD, III., 191., br. 169. (1185.); CD, 197., br. 192. (12. prosinca 1185.).
237
CD, III., 242., br. 216. (15. svibnja 1225.).
238
CD, III., 243., br. 217. (15. svibnja 1225).
239
CD, II., 297., br. 280. (11. svibnja 1198.); 353., br. 328.; 357., br. 330.; 361., br. 333. (1200.);
273.; IV., 2., br. 3. (3. ožujka 1201.); 3., br. 4. (9. travnja 1201.); 4., br. 5. (14. svibnja 1201.); 6.,
br. 7. (1201.); 17., br. 14. (1202.). Ali ima i izuzetaka: CD, II., 290., br. 274. (14. veljače 1198.):
dux Dalmacie et Chroacie; 293., br. 277. (31. ožujka 1198.): dux tocius (!) Dalmacie, Chroacie
Chulmeque; 308., br. 289. i 309., br. 290. (1198.): dux Dalmacie, Chroatie, Rame, Chulmeque. Te
titule odgovaraju stanju odnosa braće Emerika i Andrije u 1198. god.
240
CD, III., 219., br. 193.
241
CD, III., 238., br. 213. (24. veljače 1224.); 245., br. 220.; 249., br. 223. (1225.). Usp. i 261.,
233. i 234. (1226.). Iznimno se u ispravi iz 1222. godine (CD, III., 219., br. 193.) Bela naziva
vatske u Ugarsku (gdje postaje očev suvladar),242 nosi naslov dux Dalmatie atque
Croatie od 1226. do 1228.,243 a od 1229. do 1240. god. dux tocius Sclavonie.244
rex, filius regis Ungarie et dux totius Sclavonie. U ispravi CD, III., 244., br. 219. (1225.) Andrija
II. spominje Belu ovako: Bela primogenito nostro rege Dalmacie et Croacie gubernante. Međutim
o toj ispravi i prethodnoj ispravi iz 1209. još 1980. god. napomenuli smo (Lujo MARGETIĆ,
Iz vinodolske prošlosti, Rijeka-Zagreb, 1980., 20.): “One se već davno smatraju krivotvore-
nim, a nakon iscrpnih i temeljitih analiza Barabása, Szentpéteryja i N.. Klaić bilo bi suvišno
dokazivati ono, što su drugi već s uspjehom dokazali”. Pomalo naivno dodali smo: “Čini nam
se da bi to pitanje trebalo skinuti s dnevnog reda”. Nažalost, u protekle 22 godine nitko u nas
nije ni pokušao uzeti u obzir uvjerljivu argumentaciju upravo spomenutih autora, nego naša
literatura i dalje rabi te isprave. Ne bi li minimum znanstvene korektnosti zahtijevao da se po-
kuša oboriti argumente i “otvoriti diskusiju”, osobito stoga što se upravo na tim ispravama često
grade razne nebulozne teorije. Nažalost uvjereni smo da ni ovaj naš poziv neće uroditi plodom.
Ali, tko zna? Ipak je upravo nemoguće povjerovati da će se takva situacija nastaviti. Našu nadu
pobuđuje argumentirani rad M. LEVAKA, “Podrijetlo i uloga kmetâ u vinodolskom društvu
XIII. stoljeća”, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti
HAZU, vol. 19., Zagreb, 2001., 39. koji uočava problem autentičnosti isprave iz 1223. i dodaje:
“O autentičnosti te isprave nešto kasnije”. I doista na str. 50. Levak se vraća na pitanje autenti-
čnosti i ponavlja da N. Klaić i L. Margetić ne prihvaćaju vjerodostojnost te isprave, ali ne ulazi
u analizu argumenata mađarskih autora i N. Klaić. Prema Levaku, n. dj., 39. “isprava kralja
Andrije iz 1223. govori nam kako je knezu Vidu Krčkom i njegovim nasljednicima Andrija
II. darovao Vinodol i Modruš”. Budući da je inače u cijelom radu Levak pristupio problematici
na osnovi vlastite samostalne promišljene analize, koja zaslužuje raspravu, uvjereni smo da je
to nehotični propust. Levak je očito bio zaokupljen problemima, koji se odnose na vinodolske
kmete, a pitanje autentičnosti isprave iz 1223. (i isprave iz 1209.) bilo je u tom kontekstu mar-
ginalno. Vjerojatno je i Levak primijetio taj propust.
Dodali bismo ipak da smo još 1980. godine, na i. mj., istaknuli da će “pobijanje argumenata
navedenih autora biti više nego teško, ako ne čak i nemoguće” premda “u znanosti ništa nije
definitivno”.
242
Isprave CD, III., 247., br. 221. i 248., br. 221. iz 1225. godine krivotvorine su: Bela je u
1225. god. samo rex Hungarie, primogenitus regis Andree, a ni Aladar se u izvornim ispravama
ne naziva nikad banus totius Sclavoniae. O tome podrobnije vidi dalje u bilj. 354. I isprava CD,
III., 252., br. 225. iz 1225. godine nije vjerodostojna u obliku u kojem je sačuvana, također
zbog Beline titule, što ne znači da je njezin sadržaj nevjerodostojan. Na to upućuje i Smičikla-
sova bilješka na str. 252. kojom se ograđuje od Wenzelove tvrdnje da bi ta isprava bila sačuvana
u izvorniku i da bi navodno bila prenesena “u zemljišni arkiv u Zagrebu”.
243
Dataciju isprava CD, III., 299., br. 266. (“oko 1228.”) i 326., br. 286. (1229.) treba urediti.
Nemoguće je da je 1229. god. Koloman još uvijek samo dux Crohatie et Dalmatie, a da je 1228.
god. već dux tocius Sclavonie. Nema razloga koji bi govorili protiv toga da se ispravu CD, III.,
299., br. 266. ne datira jednu godinu kasnije.
244
Od 1229. god. Koloman daje sebi uvijek titulu dux totius Sclavoniae: CD, III., 299., br.
266., 1228. (?); 346., br. 304., 1231.; 369., br. 323., 1232.; 384., br. 331., 1232.; 424., br. 358.,
1234.; 422., br. 363., 1234.; CD, IV., 40., br. 37.; 42., br. 38., 1237.; 102., br. 95.; 123., br.
113., 1240.
245
Za čudo Ferdo ŠIŠIĆ, Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića (1102 – 1301), Zagreb,
185. tvrdi da je Andrija II. još 1225. god. imenovao dva bana, od kojih bi jedan nosio naslov
bana “čitave Slavonije” do Gvozda. Ta tvrdnja temelji se isključivo na podatku iz krivotvorenih
isprava CD, III., 247., br. 221. i 248., br. 222. (vidi bilj. 251.) gdje se u dignitariju spominje
Aladar tocius Sclavoniae, Voinc de partibus maritimis banis existentibus.
Prema sačuvanim bi ispravama Aladar imao neobičnu karijeru:
CD, III., 238., br. 213., 24. XII. 1224. magister
CD, III., 246., br. 220., 1225. banus
CD, III., 248., br. 221., 1225. banus tocius Sclavonie
CD, III., 249., br. 222., 1225. banus tocius Sclavonie
CD, III., 250., br. 223., 1225. magister
CD, III., 251., br. 224., 1225. magister tavernicorum
[CD, III., 259., br. 231., 1. VIII. 1226. Valeginnus banus]
Prema ovome bi se činilo kao da je Aladar bio 1224. magister, 1225. banus pa iste godine banus
tocius Sclavonie, magister i magister tavernicorum. Ako ne uzmemo u obzir krivotvorene isprave
CD, III., 248. i 249. i ako pretpostavimo da je isprava CD, III., 246. ispostavljena nakon
isprava CD, III., 250. i 251., dobivamo jednostavan i uvjerljiv tijek karijere: Aladar je 1224. i
1225. godine bio magister, a onda je postavljen za bana – ali ne za bana “cjelokupne Slavonije”,
nego jednostavno za “bana”. Prvi dokumentima zajamčen “ban cjelokupne Bosne” jest, dakle,
Jula prema ispravi CD, III., 311., br. 277. iz rujna 1229., ili, drugim riječima, “ban cjelokupne
Slavonije” zajamčen je tek nakon što je Koloman postao (u istoj godini) “vojvoda cjelokupne
Slavonije”.
ili sintagma često navodi pod navodnicima.246 Ali, pojam i sintagma “čitava
Slavonija”, barem u doba vojvode Kolomana, ima veliko političko značenje. Nije
slučajno da se Koloman tek od 1229. god. naziva dux totius Sclavoniae i da se tek
od te godine pojavljuje u tituli bana ista sintagma (banus totius Sclavoniae). Ako
uzmemo u obzir da je Kolomanovo vladanje kao “vojvode cijele Slavonije” bilo
uvelike usmjereno na osvajanje Bosne i da se Bosna i inače nerijetko pojavljuje
kao sastavni dio “Slavonije”,247 ne čini nam se nimalo presmionom tvrdnja da je
Kolomanova titula obuhvaćala sva područja južno od Drave, kao područje nje-
gova vladanja i da je tom titulom on naglašeno iskazivao svoju namjeru da svoju
realnu vlast proširi i na Bosnu.248 Uostalom, njegove je pretenzije priznavao i
njegov brat Bela.
Do istog rezultata dolazi se i analizom titula koje papa Grgur IX. u svojim
pismima priznaje Kolomanu i Ninoslavu.
Za papu Koloman nije nikad dux totius Sclavoniae. Takvo tituliranje Grgur
IX. tjera do apsurda. Naime, u ispravi iz 1231. godine Grgur IX. donosi in
extenso ispravu vojvode Kolomana iz iste godine. U njoj Koloman naziva sebe
navodno Colomanus dei gratia Ruthenorum rex et Sclavonie dux, universis tam
presentibus itd.249 Tako Koloman (tj. bez pridjeva totius) nije sebe nakon 1229.
godine nikad nazivao, ali papinska kancelarija, u želji da izbjegne taj naziv, ne-
dvojbeno svjesno mijenja tekst Kolomanove isprave. Takvo uporno izbjegavanje
Kolomanove titule dux totius Sclavoniae nije nimalo slučajno, a objašnjenje te
činjenice vrlo je jednostavno: pod pojmom tota Sclavonia Grgur IX. razumijeva
cjelokupno područje ispod Drave, uključujući i Bosnu. Za “vojvodu (dux) Bo-
sne” Grgur IX. ne priznaje Kolomana, nego bosanskog bana Ninoslava, kojeg
on časti tom titulom tri puta 1233.250 i po jednom 1238.251 i 1239. godine.252
Grgur IX. nikad ne naziva Ninoslava bosanskim banom, jer titula bana ozna-
246
Ferdo ŠIŠIĆ, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, 3. izd., Zagreb, 1962., 185.
247
Usp. npr. CD, III., 1234. god., 415., br. 359.; 414., br. 361.; 417., br. 362.
248
CD, III., 350., br. 306. (1231.).
249
CD, III., 340., br. 306. (8. srpnja 1231.).
250
CD, III., 388., br. 335. i 336., 389., br. 387.
251
CD, IV., 65., br. 60.
252
CD, IV., 95., br. 89.
čava dužnosnika koji je podređen nekom vojvodi (dux) ili kralju (rex) – ili, dru-
gim riječima, papa priznaje neovisnost Ninoslava od bilo koje svjetovne vlasti i
zbog toga ga i odlikuje posebnom papinskom zaštitom,253 a onda, da bi to bilo
još jasnije, on posebno o tome obavještava Kolomana, i u tom ga pismu titulira:
Colomano regi,254 čak bez tituliranja Kolomana kao “kralja i vojvode Slavonije”.
Papa ujedno daje na znanje Kolomanu da bi dodjela časti i posjeda u Bosni
trebala pripadati Ninoslavu, a ne Kolomanu, dakle, da Koloman ne bi smio u
Bosni ostvarivati nikakve akte suverene vlasti, jer su ti pridržani Ninoslavu,
legitimnom vladaru pod specijalnom zaštitom pape. Takav samostalni položaj,
koji papa izričito priznaje Ninoslavu, odgovara Ninoslavljevoj tituli “veliki ban
bosanski”, koju Ninoslav rabi 1234.255 i 1240.256 Čak i u vrijeme kada papa tvrdi
da se Ninoslav vratio herezi, 1238.257 i 1239. godine,258 papa ga časti nazivom
dux Bosne, a ne banus Bosne.
Iz svega netom rečena teško je ne vidjeti da je Sveta Stolica prema Bosni
imala dalekosežne namjere ostvarivanja što jačega vlastitog autoriteta. U skla-
du je s time i papina odluka od 26. travnja 1238.,259 kojom bosansku biskupiju
podređuje izravno Apostolskoj stolici. Bosanska je biskupija ostala sve do 1247.
god.260 izravno pod papom i tek tada ju je Inocent IV. podvrgnuo kaločkom
nadbiskupu.
Dakle, o nekom papinom podupiranju Kolomanove vlasti nad Bosnom
nema ni govora. To se dodatno dobro vidi i iz papina odgovora na Kolomanov
prijedlog da se nadbiskupska stolica premjesti iz Splita u Zagreb i da za uzvrat
Koloman daruje zagrebačkom nadbiskupu svoje vojvodstvo Slavonije (ducatum
Sclavonie).261 U Kolomanovu pismu nedvojbeno je stajalo da je Koloman spre-
man prepustiti svoj ducatum totius Sclavonie, tj. da se čitavo područje njegova
253
CD, III., 388., br. 335.
254
CD, III., 388., br. 336.
255
CD, III., 427., br. 371.
256
CD, IV., 107., br. 99.
257
CD, IV., 65., br. 60. od 22. prosinca 1238.
258
CD, IV., 95., br. 89. od 27. prosinca 1239.
259
CD, IV., 56., br. 50.
260
CD, IV., 322., br. 287., 26. kolovoza 1247.
261
CD, IV., 114., br. 106., 6. srpnja 1240.
262
CD, IV., 3., br. 3., 25. siječnja 1236.; 63., br. 56., 26. studenoga 1238.; 65., br. 59., 22. pro-
sinca 1238.; 93., br. 86., 5. prosinca 1239.
263
CD, IV., 107., br. 99. od 23. ožujka 1240.
264
CD, IV., 15., br. 12. od 8. kolovoza 1236.
265
CD, IV., 16., br. 13. od 8. kolovoza 1236.
266
CD, IV., 17., br. 14. od 8. kolovoza 1236.
267
CD, IV., 17., br. 15. od 8. kolovoza 1236.
Anu, koji “ustraju u vjeri i odanosti rimskoj crkvi”. Žalac je nedvojbeno uperen
protiv Kolomana, napose i stoga što papa u sva četiri pisma oprezno dodaje: “s
time da stalno ostanu nepovrijeđena prava najdražeg u Kristu našeg sina (Bele),
uzvišenog kralja Ugarske”. Ukratko, papa Grgur IX. držao je Kolomana više
suparnikom, a manje suradnikom u borbi protiv bosanskih heretika. Papa je
1238. i 1239. pratio i pozdravljao Kolomanove uspjehe – bez obzira na to koliko
ih je vjerojatno Koloman preuveličao – ali pri tome je nastojao ojačati ulogu
Svete Stolice, podvrgavajući bosanskoga biskupa izravnoj vlasti rimske stolice,
dodjeljujući mu znatne ovlasti papina legata 268 i tražeći za njega puno razumije-
vanje i pomoć od ostrogonskog nadbiskupa i od ugarskih dominikanaca. Zbog
toga papina pisma upućena Kolomanu 1238.269 i 1239.270 treba tumačiti kao
izraz diplomatske vještine.
Toliko o pojmu “cijele Slavonije” u vrijeme Belina brata Kolomana.
Pri kraju ove analize nameće se pitanje: tko je u Bosni imao stvarnu vlast od
1229. do 1240. godine? Same titule tu mogu samo djelomično pomoći, a ostale
vrlo mršave vijesti izazivaju nedoumice. Posve je neobično što papa 26. travnja
1238. piše svom legatu da mu je Koloman javio da je u Bosni potpuno uništena
hereza i da je ponovno uspostavljena katolička čistoća (catholica puritas),271 ali
da ga, s druge strane, potkraj iste godine ponovno hrabri da uništi herezu, i
to ponavlja koncem iduće godine.272 Je li Koloman papu u prvoj polovici 1238.
godine273 pogrješno izvijestio ili je sredinom godine buknuo novi otpor hereti-
ka koji se protegnuo kroz dvije godine? Ako bismo pretpostavili da se razvio
novi ustanak heretika, očekivali bismo da će Koloman i papa u takvoj situaciji
pokazati punu slogu. Pa ipak, papa 1238.274 i ponovno 1239.275 Ninoslavu pri-
znaje naslov dux Bosne, a Kolomanu nikako da priušti naslov dux tocius Sclavonie,
268
CD, IV., 64., br. 58., 22. prosinca 1238.: plene legationis officium in diocesi Bosnensi. Isto u
CD, IV., 68., br. 63., 23. prosinca 1238.
269
CD, IV., 65., br. 59., 22. prosinca 1238.
270
CD, IV., 93., br. 86., 5. prosinca 1239.
271
CD, IV., 56., br. 50.
272
CD, IV., 65., br. 59., 22. prosinca 1238.
273
CD, IV., 93., br. 86., 25, prosinca 1239.
274
CD, IV., 65., br. 60., 22. prosinca 1238.
275
CD, IV., 95., br. 89., 27. prosinca 1239.
nego samo dux Sclavonie, ili, čak koji put samo dux Sclavorum. I nadalje, ako
je Ninoslav 1238. i 1239. napustio katoličanstvo, kako to, da već u ožujku 12-
40.276 dolazi sa sjajnom svitom u Dubrovnik i tamo priseže na način koji posve
odudara od heretičkih vjerskih dogma i potpuno se poklapa s najpravovjernijim
katoličanstvom? Još 27. prosinca 1239. u Bosni navodno vlada hereza, njoj je na
čelu sam vojvoda Ninoslav, a taj isti Ninoslav već za nekoliko mjeseci dokazuje u
Dubrovniku duboku privrženost katoličkim dogmama i puni otklon od hereze.
Sve to ne djeluje uvjerljivo. Nije li najprirodnije i najbliže istini pretpostaviti da
je papina zaštita koju je Ninoslav dobio još 1233. godine omogućila Ninoslavu
da ostvaruje realnu vlast u Bosni od 1233. do 1240. godine te da je papi bio
Ninoslav politički bliži od Kolomana, djelomično iz obzira prema Beli IV., ali
djelomično uzimajući u obzir i interese katoličke crkve, što je osobito vidljivo u
prebacivanju nadležnosti nad Bosanskom biskupijom iz Dubrovačke nadbisku-
pije najprije izravno pod Svetu Stolicu, a tek kasnije na Kaločku nadbiskupiju.
Kolomanovom smrću 1241. godine započinju novi problemi i pitanja koji
više nisu predmet istraživanja u ovome radu.
SUMMARY
276
CD, IV., 107., br. 99., 22. ožujka 1240.
1
Това е, общо взето, рамката, в която богомилството трябва да бъде поставено. И то
бе поставено там отдавна (Вж. например D. Obolensky. The Bogomils. A Study in Balkan
Neo-Manichaeism. Cambridge, 1948 [Reprint: Twickenham, Middlesex, 1972]; български
превод: Богомилите. Студия върху балканското новоманихейство. София, 1998). Тази
рамка не можа да задържи и да опази богомилството, защото то бе извадено от нея, бе
преместено от своята среда, а погледът на изследвача бе отправен в друга посока: „По
същество то [богомилството – И. Б.] било учение, насочено срещу феодалния гнет, а
по форма ерес, която се отклонявала от догмите на официалната църква“ (Д. Ангелов.
Богомилството в България. София, 1969, с. 11). Тази интерпретация на богомилство-
то успя да монополизира в продължение на десетилетия неговото проучване, и то не
само в България. За щастие монополът в науката – ако го има – не е вечен. Вж. някои
бележки срещу „марксисткото“ обяснение на богомилството у Fr. Šanjek. Crkva bosa-
nska: dualistička sljedba ili evanđeoski ideal zajedništva u duhu pracrkve. – In: Kršćanstvo
srednjovjekovne Bosne. Sarajevo, 1991 (= Studia Vrhbosnensia, 4), 158–159.
2
Anne Comnène. Alexiade. Éd. B. Leib. Vol. III. Paris, 1945, 21828–22829.
фия, 1973, 297–392. Превод на съвременен български език: Стара българска литерату-
ра. Т. 2. Ораторска проза. Съставителство и редакция Л. Грашева. София, 1982, 30–77
(превод на В. Киселков).
6
Сп. Палаузов. Синодик царя Бориса [прав. „Борила“ – И. Б.]. Рукопись ХІV века.
– Временник Императорского Московского общества истории и древности, кн. ХХІ,
1855; в превод на български: Синодик на царя Бориса. Ръкопис от ХІV век. – Български
1. Корените.
Богомилството, както и много други подобни явления, поражда
много въпроси, отговорите на които никак не е лесно да се намерят. И
първият сред тях е: корените на учението, условията, които улесняват
неговата поява, обществената среда, която му дава живот, идейната ат-
мосфера, която го формира. Защото De nihilo nihil (Лукреций), и то не
само в природата, а и в човешкото общество. Защото да се каже, че то се
е появило в българското царство през 10. век (вж. по-долу), означава да
16
Вж. бел. 1.
17
Ив. Божилов. От „варварската“ държава до царството. България от средата на ІХ до
първите десетилетия на Х в. – В: Ив. Божилов. Седем етюда по средновековна исто-
рия. София, 1995, 73–94.
18
Photius. Epistulae et Amphilochia. Vol. I. Ediderunt B. Laourdas et L. G. Westerink. Biblio-
theca Teubneriana – Lipsiae, 1983, Ep. 1, p. 2–39.
19
Responsa Nicolai I Papae ad consulta Bulgarorum. Ed. D. Detschew. Serdicae, 1939; Fontes
latini historiae Bulgaricae, II. Serdicae, 1960, 65–125 (латински текст и български пре-
вод).
20
Ив. Божилов. Цар Симеон Велики (893–927): Златният век на средновековна Бълга-
рия. София, 1983, 41–86, 106–117; I. Božilov. L’idéologie politique du tsar Syméon. Pax
Symeonica. – Byzantinobulgarica, VIII (1986), 73–88; Idem. Preslav et Constantinople:
dépendance et indépendance culturelle. – In: The 17th International Byzantine Congress.
Major papers. Dumbarton Oaks – Georgetown University, Washington D. C.: August, 3–8,
1986. New Rochelle–New York, 1986, 429–454; История, 1, 246–270 (Ив. Божилов).
21
Fontes latini historiae Bulgaricae, II, § СІV, с. 123.
22
A. Vaillant. Discours contre les Ariens de Saint Athanase. Version slave et traduction
française. Sofia, 1954.
23
Théodore Daphnopatès. Correspondance, No 8, p. 87–99; No 9, p. 99–107; Ив. Божилов.
Antieretica, 105–110 (вж. бел. 11).
24
Théodore Daphnopatès. Correspondance, No 9, p. 10111–25, както и бележката на с. 100–
101. Вж. и тук по-долу.
2. Време на възникване.
Пет извора съдържат хронологически указания, които подсказват
времето, когато богомилството се появило, или по-точно времето, кога-
то то вече е било достатъчно известно сред определени среди на българ-
ското общество. Тези извори са: писмото на константинополския пат-
риарх Теофилакт (933–956) до българския цар Петър (927–969)28, „Бесе-
дата“ на Козма Презвитер29, писмото на константинополския патриарх
Козма (Козма І [1075–1084] или Козма ІІ [1146–1147]) до митрополита
на Лариса – Cod. Marcianus gr. 74 (coll. 1454 olim Nanianus 96, fol. 77v–79v-
)30, един от ръкописите на византийския „Синодик в неделята на право-
славието“ – Cod. Vindobonensis gr. 7331 и „Съборникът (Синодикът) на
цар Борил“32. Основният хронологически код и в петте текста е името
на българския цар Петър – то е в надслова на писмото на Теофилакт,
а в останалите е в трафаретния израз „в годините на правоверния цар
Петър“ – „при Петър, цар на българите“. Това споменаване дава общата
рамка – 927–969. Допълнителното уточнение идва от името на патриарх
Теофилакт – 933–956. Два от изворите – „Беседата“ на Козма и писмото
на патриарх Теофилакт – са самостоятелни или поне на пръв поглед ня-
мат връзка помежду си. Останалите три текста без съмнение са свърза-
ни. Проклятието: „На поп Богомил, който при Петър, цар на българите,
възприе тази манихейска ерес и я пося из цяла България, и на всички
негови някогашни и бъдещи ученици, анатема“, е било включено в Cod.
Vindobonensis gr. 73, който пък според наблюденията на Ж. Гуйяр33 е по-
28
Iv. Dujčev. L’epistola sui Bogomili del patriarca costantinopolitano Teofilatto. – In: Iv. Dujčev.
Medioevo bizantino-slavo. Roma, 1965, 283–315 (текст: 311–315).
29
Вж. бел. 5.
30
J. Gouillard. Une source grecque du Synodik de Boril: La lettre inédite du patriarche Kosma.
– Travaux et mémoires, 4 (1970), 361–374 (цитираната анатема: 37149–37252).
31
J. Gouillard. Le Synodikon de l’orthodoxie. Édition et commentaire. – Travaux et mémoires,
2 (1967), p. 59198 (apparat critique).
32
Вж. бел. 6.
33
Вж. бел. 30; Държава и църква, 123–125; История, 1, с. 287 (Ив. Божилов).
34
Iv. Dujčev. L’epistola, p. 310.
35
Споменаването на „презвитер Йоан“ – „пастор и екзарх в българската земя“ – лич-
ност, която не може да бъде идентифицирана със сигурност (колебанията са между
Йоан Екзарх и св. Иван Рилски). Все пак моите предпочитания са за Йоан Екзарх.
36
Вж. Стара българска литература, 2, 307–308 (с цялата литература).
37
Р. Павлова. Петър Черноризец. Старобългарски писател от Х век. София, 1994; Исто-
рия, 1, 281–282 (Ив. Божилов).
38
История, 1, 281–285 (Ив. Божилов).
39
В писмото на Теофилакт липсват възгледите на богомилите „За литургиите“ (4), „За
иконите“ (8), „За Вехтия завет“ (9), „За чудесата“ (13), „Молитвата на богомилите“ (14),
„За труда“ (15), „За властта и управниците“ (16), „За богатството“ (17), „За греховните
помисли“ (18), „За изповедта“ (19).
40
Iv. Dujčev. L’epistola, p. 31235–36, 314102–113.
41
Ю. К. Бегунов. Козма Пресвитер, 298–299; Стара българска литература, 2, с. 30.
42
Iv. Dujčev. Zur Datierung der Homilie des Kosmas. – In Iv. Dujčev. Medioevo, I, 317–320.
43
Théodore Daphnopatès. Correspondance, 16–17, 86.
3. Място на възникване.
Същите пет извора – писмото на Теофилакт, „Беседата“ на Козма,
Marcianus gr. 74, Vindobonensis gr. 73 и „Съборникът (Синодикът) на цар
Борил“45, които съдържат информация за времето, когато поп Богомил е
създал своето учение, определят без неясноти мястото, където то се е по-
явило. И петте текста свързват богомилството с цар Петър, т. е. с царство
България; три от тях (№ 2, 3, 4) са още по-категорични: богомилството
е възникнало в българската земя (въ болгарьстѣ¸ землѣ), поп Богомил
„пося“ новото учение „из цяла България“ (τῆς πᾶσης Βουλγαρίας), раз-
пространи го „във всички градове и села [на царството]“. Съвсем естест-
вено подобни сведения липсват у някои от по-късните автори. Липсват,
44
Пак там, с. 17: „Il ne s’agit pas, autant qu’on sache, d’une hérésie active.“
45
Вж. бел. 28–29.
4. Богомилската доктрина.
Учението на поп Богомил е сравнително добре известно. От една
страна, още в един от най-ранните извори (писмото на патриарх Теофи-
лакт) то е обвързано категорично с манихейството и павликянството,
които са оказали много силно влияние при неговото изграждане и които
са познати, и двете, отдавна; от друга страна, разполагаме с достатъчно
извори, чиито автори много старателно представят същността на бого-
милството – както теоретичните му аспекти, така и обществените му
изяви, а именно: космогония и есхатология, отношението към Светите
книги, към Църквата с нейните тайнства и обреди, социалните и морал-
ните възгледи. Още Козма разкрива познанията си за „ереста“, предста-
вени в съответна схема, съставена от 19 пункта. Това е моделът, който
следва съставителят на Теофилактовото писмо (9-те пункта се покриват
с писаното от Козма). Особено обстоен е Евтимий Зигавин (наричан от
някои съвременни учени първи „изследовател“ на богомилството), кой-
то в 27. глава на своето обемисто съчинение в 65 параграфа представя и
критикува възгледите на богомилите. Като се добавят писаното от Ев-
тимий от Акмония и особено Йоановото евангелие, или „Тайната книга“
(Interrogatio Johannis) с пълното описание на богомилската космогония,
картината добива завършен вид.
На базата на тези извори съвременната наука изгради сравнително
пълна представа за богомилската доктрина50. Разбира се, съществуват
спорни моменти, които засягат по-скоро организацията на богомилско-
то движение51, отколкото същността на учението (тук основен остава
въпросът за характера на богомилския дуализъм – абсолютен или уме-
рен), но тези лесно обясними противоречия не променят констатацията
за пълнотата на съвременните ни познания за богомилството.
50
Fr. Rački, D. Obolensky, Д. Ангелов, Б. Примов – вж. бел. 1 и 9.
51
Преди всичко локализацията на богомилските общини и неприемливото схващане
на Д. Ангелов за „триделния“ състав на богомилите – „съвършени“, „вярващи“ и „слу-
шатели“ (sic).
52
История, 1, 286–289 (Ив. Божилов).
53
Пак там, с. 376 (Ив. Божилов).
54
Пак там, 470–472 (Ив. Божилов).
55
Пак там, с. 620 (Ив. Божилов).
5. 2. Византия.
„Ереста“ вероятно е прекрачила границата с Империята още през
10. век, но е получила по-добри възможности за разпространение слез
1018 г., когато България загубила своята независимост и българските
земи станали част от Византия. В първите десетилетия на 11. век бого-
мили, наричани фундагиагити, били засвидетелствани в Мала Азия, в
областта на Смирна. Евтимий от Акмония е този, който описва подроб-
но тамошните „еретици“ и техния водач Чурило, подпомаган от Рахей56.
Богомили имало в Пловдив в края на 11. век57, а в самото начало на след-
ващото столетие, вероятно към 1110–1111 г., в Константинопол бил осъ-
ден и изгорен на клада прочутият богомил Василий58. През 1143 г. бил
проведен процес срещу кападокийските епископи Климент (Сасима или
Сасанда) и Леонтий (Валвиса), които били обвинени, че изповядвали
богомилската ерес59. През втората половина на 12. век срещу богомили-
те се борел Иларион, епископ на Мъглен (на запад от р. Вардар)60. През
1205 г. в Пловдив богомилите отново привлекли вниманието на съвре-
менните историци61. Почти столетие и половина по-късно богомилство-
56
Вж. бел. 46.
57
Anne Comnène. Alexiade, III, p. 1792.
58
Пак там, 21828–22829.
59
J. Gouillard. Quatre procès de mystiques à Byzance. – REB, 36 (1978), 42–43, 68–81. Съ-
мненията на френския учен, че става дума за привърженици на богомилството, едва
ли са оправдани.
60
История, 1, с. 377 (Ив. Божилов).
61
Пак там, с. 454 и посочената там литература (Ив. Божилов).
5. 3. Византийската общност.
Византия не била единственият обект на богомилска пропаганда.
По всяка вероятност събор срещу българската „ерес“ бил проведен в
Сърбия по времето на великия жупан Стефан Неман (1166–1196). Ма-
кар и оспорвани, сведенията от житието на сръбския владетел (монах
Симеон) говорят най-малко за проблеми, които еретици-дуалисти (?)
създавали на сръбската държава63. „Ереста“, родена в България през 10.
век, поела пътя на североизток, към далечните руски земи, вероятно на-
скоро след кръщението на Киевска Рус (988 г.). Русия приела гостопри-
емно „Беседата“ на Козма Презвитер. От познатите днес 25 ръкописа,
съдържащи пълния текст на творбата, всичките са руска редакция64,
което недвусмислено говори не само за нейната популярност като ли-
тературен паметник, но и като текст, който отговарял без съмнение на
определени обществени нужди. Богомилите не подминали и днешните
румънски земи – Трансилвания, Влахия и Молдова65.
5.4. Босна.
Проблемът с „crkva bosanska“ и „bosansko-humski krstijani“ е изклю-
чително важен, интересен и, разбира се, сложен. И ако тук го поставям,
то е само за да бъде картината завършена. Защото само литературата,
която е посветена на този въпрос, е трудно обозрима и достойна за само-
стоятелни наблюдения66. Два проблема и днес заслужават особено вни-
62
Вж. тук по-горе бел. 12.
63
Историjа српског народа, 1. Београд, 1981, 261–262 (J. Калић). Д. Богданович (пак там,
бел. 42) изразява съмнение, че става дума за богомили. Вж. у Д. Ангелов. Богомилство-
то в България, с. 420.
64
Ю. К. Бегунов. Козма Пресвитер, 19–20, 483–523.
65
Д. Ангелов. Богомилството в България, 468–470.
66
Fr. Rački. Bogomili i Patareni; D. Mandić. Bogomilska crkva bosanskih krstjana. Chicago,
1962; J. Šidak. Studije o „Crkvi bosanskoj“ i bogomilstvo. Zagreb, 1975; Fr. Šanjek. Bosan-
5. 5. Западна Европа.
Отново сме изправени пред един проблем – „богомилската доктрина
и дуалистичните учения в Северна Италия и Южна Франция“, – който
тук може само да бъде отбелязан, да бъде поставен, но не и разглеждан
обстойно. Пък и това не е необходимо. „On ne peut contester le caractère
bulgare du mouvement qui a, en Orient, porté le nom de bogomilisme, et en
Occident des noms divers, qui ont fait place de nos jours au seul mot, assez
fâcheux, de catharisme.“69 Тези думи на J. Duvernoy, един от най-добри-
те познавачи не само на катаризма, но и на дуалистичните учения през
Средновековието, са достатъчни. Още повече че те не са изолирани.
Дори предпазливата схема на F. Niel не оставя съмнение в доктринална-
та връзка Изток (богомилство) – Запад (катари)70.
Ето защо тук няма да сгреша, ако се задоволя само с няколко при-
мера. Отбелязвам мимоходом името Българи – Bulgari, Burgari, Bourgares,
Bugri, Bogri, Bougres, – използвано за обозначаване на западните „ере-
тици“; факт, който от времето на Bossuet и Voltaire се разглежда като
доказателство за въздействие, в една или друга степен, на българското
богомилство върху западните дуалисти71. И ще наблегна на три текста.
Райнер Сакони, след като изброява „църквите на катарите“, на брой 16,
отбелязва: „И всички водят началото си от последните две.“ А те са: Бъл-
гарска и Драговищка72. Не по-малко интересно и важно е писаното от
анонимен автор, който е цитиран от Nicolas Vignier (втората половина
на 16. – началото на 17. век): „... ереста на катарите е била пренесена от
земите оттатък морето, именно от България: оттам тя се е разпростра-
нила из други страни, където добила после голяма популярност – имен-
69
J. Duvernoy. L’église dite bulgare du catharisme occidental et le problème de l’unité du cat-
harisme. – Byzantinobulgarica, VI (1980), p. 125. Вж. и H.-Ch. Puech. Catharisme médiéval
et Bogomilisme. – In: Oriente ed Occidente nel Medio evo. Convegno dei Scienze morali,
storiche e filologiche. Roma, 1956. Accademia Nazionale dei Lincei, Roma, 1957, 56–84.
70
Вж. например F. Niel. Les Cathares de Montségur. Paris, 1973, 27–30.
71
Б. Примов. Българското народностно име в Западна Европа във връзка с богомилите.
– ИИБИ, VІ (1956), 359–403; B. Primov. Les Bougres. Histoire du pope Bogomile et de ses
adeptes. Paris, 1975.
72
Богомилството в извори, с. 143; Б. Примов. Райнер Сакони като извор за връзките
между катари, павликяни и богомили. – В: Изследвания в чест на Марин Дринов. Со-
фия, 1960, 535–570.
73
Богомилството в извори, с. 183; Б. Примов. Сведения за анонимен извор за богомил-
ското влияние в Западна Европа. – ИИИ, 14–15 (1964), 299–313.
74
Й. Иванов. Богомилски книги и легенди, с. 87; Fontes latini historiae Bulgaricae, IV, p.
125; J. Duvernoy. Op. cit., p. 129; F. Niel. Op. cit., p. 30.
76
Ив. Божилов. Изток и Запад в европейското средновековие. – В: Средновековна хрис-
тиянска Европа: Изток и Запад. София, 2002, 64–78.
SUMMARY
1
Termin krstjani, koji se, doduše, u tom obliku upotrebljava u domaćim izvorima, jest izričaj
tadašnjega pisanoga hrvatskoga govora, pa bi ga trebalo pisati istaknuto, a u suvremenom
hrvatskom jeziku, kojim većina hrvatskih autora pišu o njima, pisati ga kao kršćani, jer su
oni doista bili istinski kršćani i bar u početku katolici. Oni se, dakle, sami u svojim izvorima
nazivaju krstjani, prevedeno u današnji hrvatski jezik kršćani, a bogumili, patareni, maniheji
i sve drugo jesu pogrdni nazivi za njih, na temelju kojih im se, bar prema stranim izvorima,
svašta pripisivalo.
2
Tadija SMIČIKLAS, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (dalje: Co-
dex diplomamticus), IV., Zagreb, 1906., str. 494. (In villa que uocatur Diaco et ante domum in
qua habitabat episcopus Bosgnensis).
3
Ferdo ŠIŠIĆ, Nešto o bosansko-đakovačkoj biskupiji i đakovačkoj katedrali, Godišnjica N.
Ćupića, 44./1935., str. 60.
4
Codex diplomaticus, II., str. 351.
5
Augustin THEINER, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia, I.,
(1198-1549), Romae, 1863., str. 6. (A. THAINER, Vetera monumenta Slavorum).
6
Muzej grada Splita, Ms. 1, fol. 5v-6r; Statut grada Splita, Split, 1987., str. 7.-8.
7
Statut grada Trogira, Split, 1988., str. 7.-8.
8
Codex diplomaticus, III., str. 444.-445.
9
Franjo ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, Za-
greb, 1975., str. 119.-120.
10
Pavao ANĐELIĆ, Originalni dijelovi dviju bosanskih povelja u falsifikatima Ivana Tom-
ke Marnavića, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Arheologija, N. S., sv. XXVI./1971.,
str. 348.-349. (347.-360., prema rukopisu iz Dubrovnika).
11
Ćiro TRUHELKA, Natpisi iz sjeverne i istočne Bosne, Glasnik Zemaljskog muzeja, 7./18-
95., str. 337.
12
Vladimir SKARIĆ, Grob i grobni spomenik gosta Milutina na Humskom u fočanskom
srezu, Glasnik Zemaljskog muzeja, 46./1934., str. 79.-82.
13
Euzebije FERMENDŽIN, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum docu-
mentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752., Zagreb, 1892., str. 224.-226.
1461.14 nije jasan dokaz pravovjernosti tih kršćana? Ako ih je Inkvizicija osta-
vila na životu, onda su zaista bili bolji kršćani od mnogih koji su okruživali
papu Pija II. U dokumentu salvum conductum, danom gostu Radinu Butkoviću
od Senata Mletačke Republike 10. ožujka 1466.,15 nema ni trunke krivovjerja.
Latinski su izvori puni općenitosti o krivovjerju koje se pripisivalo bosanskim i
humskim kršćanima, iako nije imalo veze s njima. Rajner Sacconi u svojoj
Sumi o katarima i leonistima 1250. godine16 navodi za slavonsku, filadelfijsku,
grčku, bugarsku i dragovićku krivovjersku crkvu sve zajedno oko 500 članova,
a tolika se buka dizala oko krivovjerja u Bosni. Petar iz Bodroga u Kratkom
pregledu početaka Ugarske dominikanske provincije oko god. 1259.17 općenito na-
vodi krivovjerce u Bosni i Dalmaciji, koje naziva Slavonskom crkvom, navodeći
i njihovo spaljivanje na lomači, ali ništa konkretno ne govori o tome kakvo je
to krivovjerje. Izjava Jakova Becha iz Chierija pred inkvizicijskim sudom 1388.
godine18 ne može biti mjerodavan sud o bosansko-humskim kršćanima, jer je
dana pod prisilom. Ništa od zabluda krivovjeraca iz Chierija nema u vjerovanju
bosansko-humskih kršćana, bar prema sačuvanim bosansko-humskim izvori-
ma. U Komentarima o čudnim stvarima pape Pija II. navodi se oko 40 tobožnjih
heretičkih prvaka koji su iz Bosne prebjegli humskom vladaru Stjepanu Vukči-
ću Kosači. Trojicu je njihovih prvaka ninski biskup Natalis de Venetiis, karme-
lićanin, doveo svezane papi Piju II., koji ih je navodno poučio o kršćanskoj
dogmi i privolio da prihvate dokumente Rimske crkve. Sva trojica vraćena su
bosanskom kralju, navode isti Komentari; dvojica su ostala u katoličkoj vjeri, a
treći je na povratku ponovno prebjegao Stjepanu Vukčiću Kosači.19 Zar svezan
i maltretiran čovjek može postati istinski katolik? Ovdje se očito radilo o poli-
tičkoj podobnosti, u što se po svoj prilici uvjerio i papa, po kojoj je dvojici
oprošten prijestup a trećemu nije, te je stoga ponovno pobjegao susjednom vla-
14
Franjo ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Zagreb, 2003.,
str. 114.-117.
15
ISTO, str. 118.-119.
16
ISTO, str. 132.-133.
17
ISTO, str. 134.-135.
18
ISTO, str. 140.-145.
19
ISTO, str. 146.-149.
20
ISTO, str. 153.-233.
21
ISTO, str. 254.-281.
22
ISTO, str. 282.- 285.
23
Milko BRKOVIĆ, Srednjovjekovna Bosna i Hum – identitet i kontinuitet; Mostar, 2002.,
str. 106.-133; 142.-166.
24
G. WENZEL, Codex diplomaticus Arpadianus, I, Budapest, 1860., 319 (G. WENZEL,
Codex diplomaticus Arpadianus); T. SMIČIKLAS, Codex diplomaticus, III, 415: “Ad converten-
dum in robore tuae fortitudinis infectos maculae haereticae pravitatis, te versus partes Sclavoniae ita
magnanimiter et potenter accingas”.
25
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani, 41., prema bilj. 58.
26
Biblioteka Casanatense, Rim, latinski rukopis 3217, fol. 143v.
27
Dominik MANDIĆ, Bogomilska crkva Bosanskih krstjana, Chicago, 1962., 48., bilj. 112.
(D. MANDIĆ, Bogomilska crkva bosanskih krstjana).
28
ISTO, 336.-348.
29
Codex diplomaticus, II., 176.
hrvatskih kraljeva, vojno opirali Bizantu i krajem XII. st. srušili hrvatsko Kra-
ljevstvo Duklju.
Bela III. (1174.-1196.) ne dira kneza Miroslava u Humu, jer je priznao
njegovo vrhovništvo. Međutim, Nemanjići su toliko ojačali da knez Miroslav
kasnije nije vodio računa o svome vazalskom položaju prema ugarsko-hrvat-
skom kralju. Stoga početkom god. 1198. hrvatski herceg i kasniji kralj Andrija
II. podčinjava Hum pod svoju vlast i unosi ga u svoju intitulaciju hrvatskog
dijela dvojnog kraljevstva (Ego Andreas tercii Bele regis filius dei gracia Jadere
ac tocius Dalmacie et Chroacie Chulmeque dux).30 I pored toga, domaći knezo-
vi uspijevaju osigurati svoju vlast u Humu kroz cijelo XIII. stoljeće. U tom
se razdoblju spominju knezovi Petar, koji prvi preuzima titulu velikog kneza
humskog, a od godine 1222. do 1225. obnaša i čast splitskog kneza, zatim
njegov nasljednik i nećak mu Toljen, koji umire godine 1239., te veliki knez
Andrija, koji se spominje u izvorima od godine 1234. do 1249., kojemu je pak
Stjepan Prvovjenčani zakratko bio preoteo dio Huma. Velikog kneza Andriju
naslijedio je njegov sin Radoslav koji nosi samo titulu župana, a niti njegova
braća nemaju titule velikog kneza. Nakon toga, na početku XIV. st. Hum do-
lazi pod vrhovnu vlast Pavla Šubića, bana Hrvata, koji ga pak predaje na upravu
svojim velmožama Nelipićima, od kojih se posebno ističe sin Ižana Nelipića
Konstantin (comes Constantinus), čime Hum nakon 1102. ponovno dolazi pod
neposrednog vladara Hrvata. Time Hum gubi svaki oblik samostalnog kneš-
tva, koje će nakon propasti Mladena II. Šubića i kratkotrajnog bezvlašća od
1322. do 1326. potpasti pod vlast bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića
(1326.-1353.), a time opet pod vrhovništvo ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovi-
ka I. Velikog, koji na neko vrijeme upravu Huma ponovno povjerava jednom
od Nelipića.31 Čin predaje zapadnog Huma Ludoviku, od strane bana Tvrtka,
zapravo je vraćanje dijela starog Hrvatskog Kraljevstva novom i zajedničkom
hrvatsko-ugarskom vladaru.
Za prve sveze Arpadovića s Bosnom zasigurno se zna u doba njihova rato-
vanja s bizantskim carem Emanuelom Komnenom, koji je uspio zavladati Bal-
kanom. U ratu što ga je protiv cara Emanuela vodio kralj Gejza II., sudjelovao
je i ban Borić (1154.-1163.), prvi poznati bosanski ban. Borićevo sudjelovanje
30
ISTO, 293.
31
Hrvatski leksikon, I. svezak, A-K, Zagreb, 1996., 486.
Bizanta. Na isti način proširio je granice svoga banata na zapad, gdje je dobio
Neretvu i stare hrvatske župe Luku, Plivu i Vrbanju, koje se kasnije nazivaju
Donji krajevi, čime je udvostručio teritorij svoje banovine. Jasno je da se Bo-
sanski banat većim dijelom sastojao od hrvatskih zemalja, odnosno župa koje je
Kulin dobio na račun pristanka uz ugarsko-hrvatskoga kralja, svoga vrhovnog
suverena, u ratovima protiv Bizanta.
Godine 1199. dukljanski kralj Vukan piše papi Inocentu III. da je Bosna
zemlja kralja Ugarske i moli papu da naloži ugarsko-hrvatskom kralju Eme-
riku da iz svoga kraljevstva istrijebi krivovjerje.32 I papa drži da je Bosna po-
dložna ugarsko-hrvatskom vladaru pa stoga piše kralju Emeriku da ne štedi
rečenog bana (Kulina) i da protjera navodne krivovjerce ne samo iz Bosne nego
iz cijele Ugarske (Hrvatske).33 Kulinova je sestra bila udata za humskog kne-
za Miroslava, s kojim je on bio u dobrim odnosima. Kad je Miroslav umro,
njegova je udovica zajedno sa sinom Toljenom pobjegla svome bratu Kulinu
jer je Hum bio preoteo vladar Duklje Vukan Nemanjić. Nakon toga jako su
pogoršani odnosi između Kulina i Nemanjića, što pak pokazuje da je Miroslav
postao humski knez pristankom ugarsko-hrvatskoga kralja i da je nakon Mi-
roslavove smrti Hum trebao biti vraćen ugarsko-hrvatskom vladaru, odnosno
onomu komu ga on povjeri. Kulin je katolički ban unutar Ugarsko-Hrvatskoga
Kraljevstva, kojega kao takva papa priznaje “svojim sinom”, a Vukanove obje-
de za krivovjerje imale su političke ciljeve. Mi predmnijevamo da se radilo
o Humu i drugom susjednom teritoriju na koji je Vukan pretendirao. Da bi
uvjerio i političku vlast u pravovjernost i podložništvo Kulinove Bosne njezinu
suverenu, papin legat nakon skupa, održanog na Bolinu Poilu 8. travnja 1203.,
iz stare Bosne krene s dvojicom bosanskih svećenika u Ugarsku, gdje bijaše
potvrđen dogovor s Bolina Poila. Tu se na ugarskom dvoru još otprije nalazio
Kulinov sin, koji je zajedno s ostalima izrazio podložnost ugarsko-hrvatskom
kralju. Štoviše, Kulinov sin u očevo je ime obećao da će kralju platiti visoku
globu ako se u Bosni pojavi krivovjerje, točnije rečeno, ako se Bosna odvrgne
od ugarskoga dvora. Međutim, uz sve puste dogovore i jasnoću da se ne radi o
krivovjerju, zasijano sjeme razdora raslo je u stabljiku sukoba. Taj je, navodno
crkveni, spor bio ujedno nastavak ugarske dvorske i crkvene politike u težnji
32
Codex diplomaticus, II., 334.
33
ISTO, 351.
34
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani, 79., prema bilj. 35., 36.
35
Codex diplomaticus, III., 416., 417.
36
A. THEINER, Vetera monumenta, I., 129., 137.
37
Codex diplomaticus, IV., 67.
38
Codex diplomaticus, III., 443.
39
Codex diplomaticus, IV., 65.
40
ISTO, 67.
41
D. MANDIĆ, Bogomilska crkva i bosanski krstjani, 160.
42
Codex diplomaticus, VI., 588.-589.
43
Codex diplomaticus, VII., 104. i drugdje.
44
Codex diplomaticus, VII., 331.
45
D. MANDIĆ, Bosna i Hercegovina, 378.
46
Codex diplomaticus, VII., 331.-336.
47
Codex diplomaticus, VIII., 80.
51
Codex diplomaticus, XII., 333.; original isprave u: Državni arhiv Dubrovnik, Acta sanctae
Mariae maioris, Ć 104, Beč 1006.
52
Ljudevit THALLÓCZY, Istraživanje o postanku bosanske banovine sa naročitim obzi-
rom na povelje Körmendskog arhiva, Glasnik Zemaljskog muzeja, XVIII., Sarajevo, 1906.,
437.-438. (Lj. THALLÓCZY, Istraživanje o postanku bosanske banovine).
Smutnje u središtu hrvatske države i njezine Crkve, osobito one pred kraj
dinastije hrvatskih narodnih vladara, vodile su k pravnom podvrgavanju Hr-
vatske jačoj susjednoj kraljevini, Ugarskoj, ali istovremeno i k ponovnom stva-
ranju lokalne narodne vlasti i Crkve. Dvije su, dakle, izrazite posljedice tih
smutnji u državi hrvatskih narodnih vladara i Crkvi među Hrvatima. Prva:
Hrvatska godine 1102. službeno ulazi u uniju s Ugarskom, a druga da sve ono,
bilo političko bilo crkveno, što se nije uklapalo u taj službeni ili pravni čin, teži
k periferiji u kojoj živi isti narod s istom vjerom i u koji ugarsko-hrvatska unija
nije mogla tako lako i brzo prodrijeti. Bili su to Hum i Bosna, krajevi u kojima
se nastavlja, naravno u nešto izmijenjenom obliku, politički i vjerski život i do-
maćeg i novodoseljenoga hrvatskog pučanstva. Opetujemo da i teritorij Huma
i Bosne unijom iz 1102., na temelju krune Hrvatskog Kraljevstva, dolazi pod
zajedničku ugarsko-hrvatsku krunu. Međutim, u tom dijelu zajednička ugar-
sko-hrvatska kruna nikad neće imati potpunu vrhovnu vlast, ni na političkom
53
ISTO, 654.
54
ISTO, 22.-23.
ru davanja, pa stoga papa Inocent III. 1198. nalaže kralju Emeriku, jamačno na
tužbu kaločkog nadbiskupa, da ih prisili na dužnosti.55 Sličnih je primjera bilo
po svim hrvatskim gradovima, a Ugri sve više pritišću i hrvatske benediktince.
Da bi ih što više potisnuli, dovode ugarske redovnike, najprije templare, koji
darovnicama ugarskih kraljeva jednostavno zauzimaju benediktinske samosta-
ne po Hrvatskoj. Poslije provale Tatara (1241.-1242.) u Hrvatsku iz Ugarske
stižu i dominikanci, s kojima dolaze i redovnici Sv. Augustina, koji se pak
naseljavaju u Nin i okolicu. Tim ugarskim redovnicima papa Klement VI. go-
dine 1345. dopušta osnivanje samostana u Hrvatskoj. Kad brane svoja prava u
Hrvatskoj, onda se pozivaju na odredbe ugarskoga kralja.56 Neredi su vladali po
cijeloj Dalmaciji i otocima. Papa Inocent III. godine 1200. na najsvečaniji na-
čin izopćuje hrvatskoga biskupa, nekoć hvarskoga biskupa, Nikolu.57 Dubrova-
čki nadbiskup Bernard (1197.-1203.) bježi ispred dukljanskog vladara Vukana
i napušta nadbiskupsku čast, na što mu papa daje biskupiju u Engleskoj.58 O
zagrebačkom biskupu Stjepanu čule su se čudne priče.59 U takvim se prilikama
koncem XII. stoljeća u Bosni među kršćanima pojavljuje navodna hereza.
Istovremeno s ukinućem ustanove hrvatskoga biskupa u Hrvatskoj, javlja
se na području nekadašnjih njezinih državnih teritorija Huma i Bosne usta-
nova bosanskog biskupa, slična i gotovo identična ustanovi hrvatskoga biskupa.
Što prva više blijedi, to druga više jača i s jasnim konturama pojavljuje se na
obzorju. Kad se godine 1185. dokida stoljetna, kanonski postavljena, ustanova
hrvatskoga biskupa, već se na sva usta govori o bosanskim biskupima. Hrvat-
ske je biskupe posvećivao nadbiskup u Splitu, bosanske najprije nadbiskup u
Splitu, onda u Dubrovniku. Hrvatski biskupi nalaze se na dvoru hrvatskih
vladara, bosanski na dvoru bosanskih banova i kraljeva; hrvatski nemaju svoje
stalne rezidencije, nemaju je ni bosanski; hrvatski nemaju omeđena teritorija,
nemaju ga ni bosanski; granice biskupija poklapaju se s granicama države. Sve
im je drugo također slično ili jednako, pače jednaka im je i konačna sudbina.
55
ISTO, 306.
56
Codex diplomaticus, XI., 529., 404.-408.; XIV., 121.
57
Codex diplomaticus, II., 352.
58
Codex diplomaticus, III., 16.-17., 30.
59
ISTO, 228.-229.
60
Općenito o bosanskim i humskim srednjovjekovnim kršćanima do danas je napisano mno-
go bibliografskih jedinica. Iako ih koristim više, ističem tri za koje držim da su najmjeroda-
vnije u ovom radu, i to redoslijedom: Leon PETROVIĆ, Kršćani Bosanske crkve, Sarajevo
- Mostar, 1999.; Franjo ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u sre-
dnjem vijeku, Zagreb, 1975., i djelomično Sima ĆIRKOVIĆ, Bosanska crkva u bosanskoj
državi, Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine, I., Sarajevo, 1987., 191.-254.
61
T. ARHIĐAKON, Historia Salonitana, 102.
62
Uz postojeću Bosansku biskupiju ta se Casamarisova preporuka kasnije donekle realizirala
u djelovanju Duvanjske, Makarske, Hrvatske i Dalmatinske biskupije.
63
Monumenta Ordinis Praedicatorum historica, I., Lovanii, 1896., 307.
64
Codex diplomaticus, IV., 341.-342.
65
Codex diplomaticus, VII., 24.
66
Codex diplomaticus, II., 206.-208.
67
Daniel FARLATI, Illyricum sacrum, VI., Venetiis, 1800., 42. (D. FARLATI, Illyricum
sacrum).
68
Codex diplomaticus, II., 36.-37.
1167. (29. prosinca), koja je nadbiskup Tribun osobno primio od pape, nema
toga dodatka. Njegovo umetanje 1187. godine upućuje na ciljeve Dubrovačke
nadbiskupije.
Naime, smrću bizantskog cara Emanuela Komnena godine 1180. (24. ruj-
na), koji je nakratko vratio pod bizantsku vlast cijeli Balkan sve do rijeka Krke
i Vrbasa, počele su se, neovisno jedna od druge, naglo širiti Kulinova Bosna i
Raška Stjepana Nemanje. Očito je da izrazom quod est Bosna dubrovački na-
dbiskup nikako nije mislio na državnu zajednicu, jer su tada i Srbija (Raška) i
Bosna potpuno neovisne jedna o drugoj i granice njihovih biskupija ne prelaze
Drinu, a ni u drugim izvorima nema toga izraza, nego je nadbiskup imao po-
litički cilj svoje nadbiskupije. Jasno je da to nije bila jedna zajednička biskupija
jer izvori potvrđuju da su i Bosna i Srbija imale svaka svoju biskupiju, a opet je
očito da to nisu bile dvije biskupije, jer papin legat Ivan de Casamaris godine
1203., kako smo vidjeli, izričito navodi jednu biskupiju u Bosni i preporučuje
osnivanje još tri do četiri biskupije na njezinu teritoriju. Pozadina svega toga
jest u nečemu trećem. Naime, negdje do početka godine 1153. umro je barski
nadbiskup Ilija, a dubrovački nadbiskup uspio je kod pape Anastazija IV. godi-
ne 1154. (12. srpnja) isposlovati da se u Baru ne izabere novi nadbiskup, nego
da se svi dukljanski biskupi podvrgnu dubrovačkom nadbiskupu. Tu je odredbu
ponovio i papa Hadrijan IV. u razdoblju od 1154. do 1159. godine.69 Papinskim
su se odredbama opirali dukljanski biskupi na čelu s barskim i ulcinjskim bi-
skupima, koje dubrovački nadbiskup Tribun izopćuje i osobno odlazi u Rim,
gdje je kod pape Aleksandra III. uspio da ga godine 1167. priznaju metropo-
litom ispražnjenih biskupija Stona, Skadra i Trebinja, svi biskupi bivše Barske
nadbiskupije i kler s narodom. Taj diplomatski uspjeh dubrovačkog nadbiskupa
nije trajao dugo jer godine 1178. papa Aleksandar III., zaslugom splitskog na-
dbiskupa Rajnerija, papinog legata za Dalmaciju, imenuje Zadranina Grgura,
kasnijeg popa Dukljanina, za barskog nadbiskupa, koji je pak u Rimu priznao
primat splitskog nadbiskupa nad Barskom nadbiskupijom. Tim činom i drugim
spletom okolnosti dubrovački nadbiskup ostao je bez nekih biskupija. U među-
vremenu, smrću bizantskog cara Emanuela Komnena (1180.) ugarsko-hrvatski
kralj Bela III. oslobađa hrvatske zemlje do Neretve, a njegov saveznik Stjepan
Nemanja Zahumlje i Travuniju. Povodom toga splitski nadbiskup, na osnovi
69
ISTO, 113.-114.
70
Dominik MANDIĆ, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, 2. izd., Toronto – Zürich – Roma
– Chicago, 1982., 142.-150. (D. MANDIĆ, Etnička povijest Bosne i Hercegovine).
71
Šime LJUBIĆ, Listine o odnošajih između južnoga slavenstva i Mletačke Republike, IV., Za-
greb, 1874., 84. (Š. LJUBIĆ, Listine).
72
Augustin THEINER, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, II, Ro-
među tuđincima bilo još veće. Od svih hrvatskih kršćanskih sredina taj će se
pojam političkog neprijateljstva, da li s razlogom ili bez njega, najviše rabiti za
kršćansku crkvu u Bosni i Humu upravo u doba vrhovne ugarske vlasti u tim
krajevima. Papa Inocent III. piše 11. listopada 1200. kralju Emeriku da je Ber-
nard mnoge patarene protjerao iz Splita i Trogira u Bosnu, a da ih je tamo ban
Kulin primio i poštivao više nego svoje katolike, nazivajući ih pravim kršćani-
ma.73 Bernard dolazi u Split na nadbiskupsku stolicu iste, 1200. godine, pa je
teško povjerovati da je tako brzo mogao otkriti i protjerati mnoge patarene Spli-
ta i k tomu Trogira. Bila je to vjerojatnije neka ugarska smicalica protjerivanja
nepodobnih iz Splita i Trogira, ali 21. studenoga 1202. isti papa ipak nalaže
splitskom nadbiskupu Bernardu neka provjeri bosansko katoličanstvo.74 Ivan
de Casamaris stiže 1199. u Dalmaciju i Duklju radi sređivanja crkvenih pita-
nja, a usput sređuje neke poslove i u Dubrovniku.75 U Duklji nailazi na mnogo
više protucrkvenih propisa među klerom i narodom negoli u Bosni, ali, začudo,
u Duklji nema hereze, a u Bosni je nalazi. Ključ svega toga jest povezanost žu-
pana Vukana s ugarsko-hrvatskim “najkršćanskijim kraljem” Emerikom i nji-
hovi međusobni planovi glede Bosne. Papa Honorije III. šalje god. 1221. svoga
legata Akoncija u Dalmaciju i Hrvatsku, a zadaća mu je bila da se onemoguće
gusari u napadima na križare.76 Legat je pozivao cijelu Dalmaciju i Hrvatsku
u borbu protiv heretika i gusara, te skupio veliku pomorsku i kopnenu vojsku i
potukao Omišane.77 Pobjedom nad Omišanima nestaje heretika u Dalmaciji i
Hrvatskoj, iz čega jasno proizlazi da su ovdje heretici poistovjećeni s gusarima,
kako Omišane nazivaju njihovi neprijatelji samo stoga što brane hrvatsku ze-
mlju i more. Primjeri navodne hereze moglo bi se tako navoditi unedogled.
Protjerivanje tih navodnih heretika u Kulinovu Bosnu – zašto baš u Bo-
snu, a ne u Ugarsku ili Mletke? – pada dakle na prijelaz XII. u XIII. stoljeće.
Odmah treba naglasiti da ta kršćanska zajednica živi i djeluje po uzoru na
prvotne kršćanske zajednice, Pracrkve, što pak nikako ne može biti heretično
življenje. Još više treba naglasiti činjenicu da ti vjernici žive uz hrvatsku obalu,
na koju Mlečani kontinuirano navaljuju, koju pak ni nova legalna ugarsko-
hrvatska vlast nije praktično uklopila u svoj sustav, niti će je ikada, osim u
kraćim razdobljima, potpuno uklopiti. Štoviše, kroz cijelo se razdoblje ugar-
sko-hrvatske unije tim krajevima pravno trguje između Mlečana i Ugarske.
Osim na splitsko-trogirskom i omiškom teritoriju sljedbenici se te hrvatske
kršćanske zajednice spominju, u izvorima, i na zadarskom području, i to na
starohrvatskom benediktinskom posjedu Suhovare, gdje žive evanđeoski, ta-
kođer po uzoru na prve kršćane.78 Oni u zadarskom području unutar bene-
diktinske zajednice ostvaruju, kao uostalom i benediktinci, evanđeoski ideal
siromaštva i zajedništva. Članovi zajednice i čitave obitelji mole jutarnje moli-
tve (completorium) a umjesto drugih redovničkih časova (laudes, vespere i slično)
mole Očenaš, kojeg se pridržavaju i žive u zemaljskom hodu. Zar to može biti
hereza? Oni su kršćanskoj zajednici predavali marljivim radom stečeni novac,
polja, njive i vinograde svoje, zatim alat, stoku i sva druga materijalna dobra
kojih se Božja stvorenja teško odriču. Nosili su obrambeno oružje, sudjelovali u
različitim društvenim poslovima, obavljali tekuće poslove i slično, sve, dakle,
što je bilo u skladu s tadašnjim normama ljudskog i kršćanskog življenja, po
kojima su živjeli i ostali kršćani Trogira, Splita, Omiša, Zadra i drugih mjesta
hrvatske obale, otoka i kopna. Međutim, to nije smetalo križarima Četvrte
križarske vojne (1202.-1204.), koje su predvodili Mlečani, takozvani vitezovi
katoličanstva, da krajem 1202. godine u ime kršćanstva pale i ruše kršćan-
ski Zadar i okolicu, pljačkaju, ubijaju i raseljavaju njegovo isključivo kršćansko
stanovništvo, i to sve pod izlikom da su heretici. Jedna od posljedica tih zbi-
vanja jest da dio preživjeloga hrvatskoga kršćanskoga stanovništva trogirskog,
splitskog, omiškog, zadarskog i suhovarskog područja, a zasigurno i s drugih
primorskih krajeva, pod biljegom krivovjerja bježi i u Hum i Bosnu, jer se tamo
među sunarodnjacima može spasiti goli život i živjeti Kristovo evanđelje. Tako
će oni i njihovi potomci, obilježeni biljegom krivovjerja, nositi to prokletstvo
sve do Turaka, a u nekim oblicima i do danas. Bilo to dokazivo ili pak nedo-
voljno argumentirano, ostaje činjenica da se protok hrvatskih ljudi s biljegom
78
Franjo ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, Zagreb, 1996., 176.-177. (F. ŠANJEK,
Kršćanstvo na hrvatskom prostoru).
79
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani, 51.-55.
80
Codex diplomaticus, III., 396.-398.
81
ISTO, 415.-416.
82
ISTO, 417.-419.
83
Codex diplomaticus, IV., 297.-298.
84
Codex diplomaticus, VI., 357.-358., 378.-379.
85
Codex diplomaticus, VIII., 47.-48.
86
Codex diplomaticus, IX., 354.-355.
koji mu budu u tome pomagali. Svi, dakle, bosanski biskupi do Teutonica ima-
ju narodna hrvatska imena pa je vrlo vjerojatno da su svi bili i glagoljaši. Već
iduće godine (1235.) doznajemo iz drugog pisma pape Grgura IX. da se bi-
skup Ivan zahvalio na biskupskoj stolici, jer da mu je ratovanje dosadilo. Glavni
je razlog njegove ostavke, međutim, neuspjeh njegove diplomatske službe na
dvoru ugarsko-hrvatskoga kralja Andrije II., koja ga je ograničavala u vršenju
biskupske službe. Naime, taj je biskup bio za širenje evanđelja u Bosni riječju a
ne mačem. Nije poznato kad je točno podnio ostavku, ali znano je da je njegova
ostavka prihvaćena prije kraja svibnja 1237. i da se njegov nasljednik Ponsa prvi
put spominje u travnju 1238. Ujedno je tada Bosanska biskupija podvrgnuta
izravno Svetoj Stolici. Nakon toga bulom Inocenta IV. iz godine 1247. (26.
VIII.) Bosanska je biskupija odvojena ispod jurisdikcije Dubrovačke nadbiskupije i
podvrgnuta Kaloči, uz teške optužbe Ivanova nasljednika, biskupa Ponse, kralja
Bele i osobito kaločkog nadbiskupa da su i Ivan i dubrovački nadbiskup “pali u
herezu”.87 Kasnijim događanjima pokazat će se da su te objede vodile jednom
jedinom cilju - otrgnuću Bosanske biskupije od Dubrovačke nadbiskupije i
njezinu podvrgnuću Kaloči. Tek nakon ostvarenja toga cilja bosanski biskupi
zanemaruju vjerski život bosanskih kršćana. Ti su biskupi, osim iznimki, bili
ugarski dvorski službenici. Sudbonosnom i iznuđenom papinom odlukom iz
1233. i 1247. učinjena je strahovita šteta Bosanskoj crkvi. Ona će ostati obe-
zglavljena, to jest bez vodećih pastira, a vjernici će strahovito trpjeti i hoditi
stranputicama.
Naime, do godine 1232. objede i sumnjičenja odnosili su se općenito na
navodne bosanske heretike, a tada padaju teške optužbe na račun bosanskoga
biskupa, sufragana dubrovačkog nadbiskupa, koji ga je tobože u tom svojstvu
i posvetio. Stoga papa Grgur IX., 5. lipnja 1232.88 šalje kaločkog nadbisku-
pa, zagrebačkog biskupa i prepošta Sv. Lovre iz Kaloče da potanko ispitaju
optužbu protiv bosanskoga biskupa pa ako što pronađu što nije u skladu s pra-
vom vjerom, da vjerodostojno zabilježe i ovjere svojim pečatima, da bi papa na
temelju njihova izvješća mogao odrediti pravdu u Gospodinu. U navedenom
pismu papa piše “da se ne može šutke prijeći preko teških izgreda i mana našeg
87
Leon PETROVIĆ, Kršćani Bosanske crkve, Sarajevo – Mostar, 1999., 87., prema bilj. 334.-
341., prvo izd. Sarajevo, 1953. (L. PETROVIĆ, Kršćani Bosanske crkve).
88
Codex diplomaticus, III., 361.-362.
93
ISTO, 415.
94
ISTO, 416.-418.
95
ISTO, 443.
96
Codex diplomaticus, IV., 56.-57.
97
Codex diplomaticus, III., 444.-445.
98
L. PETROVIĆ, Kršćani Bosanske crkve, 102., prema bilj. 57.
99
Codex diplomaticus, IV., 56.-57.
100
ISTO, 64.
101
ISTO, 65.-67.
102
ISTO, 65., 93.-94.
103
ISTO, 67.-68.
104
ISTO, 94.
105
ISTO, 236.-240.
106
ISTO, 65.
107
ISTO, 236.-240.
Sava, otprilike od ušća Ukrine do ušća Drine uz dodatak oko Đakova i Blizne
s onu stranu rijeke. Granica prema zapadu nije točno određena, ali u svakom
slučaju bosanskom je biskupu pripadala župa Uskoplje na gornjem Vrbasu te
Luka i Pliva. U to doba, kao i kasnije godine 1334. i 1501.108 Zagrebačkoj
biskupiji pripadaju župe Glaž između Vrbasa i Ukrine, Zemunik kod današnje
Banje Luke i Vrbanja. U Slavoniji se posjedi bosanskog biskupa protežu negdje
od izvora Biča pa niz Savu do mjesta Vrbice, a zatim sa Save na granice grad-
skog posjeda u Cerni, sve u svemu preko četrdeset kilometara zračne crte od
istoka prema zapadu. Na zapadu dopiru do posjeda Nevne, kasnije Levanjske
varoši, zatim granica obilazi u velikom luku oko Đakova i skreće prema istoku
do naselja Hrvati kod Mikanovaca, te potoka Kladovca i dalje do blizu Cerne.
U Usori Bela IV. potvrđuje bosanskom biskupu one posjede koje mu je potvr-
dio ban Ninoslav. Oni se protežu od ušća rijeke Tolise u Savu uzvodno Tolisom
do njezina izvora, brdom do izvora Modriče, njome nizvodno do utoka u rijeku
Bosnu, zatim Bosnom do njezina utoka u Savu i konačno Savom do ušća Tolise
u nju. Po tom Belinom popisu u prvotnoj Bosni posjedi su bosanskog biskupa
Brdo, Bulino, Kneževo polje i Vrutci u župi Vrhbosni, gdje je bila i novoizgra-
đena katedrala, zatim Bulino u župi Neretvi, Rotilj kod današnjeg Kiseljaka u
župi Lepenica, Ljubinci u župi Vidoša, Mel kod crkve Sv. Kuzme i Damjana,
posjed u župi Lašva kod tri crkve, posjed u župi Uskoplje kod crkve blaženog
Ivana, Bilino polje u župi Brod i Prača, nazvana Biskupinom, u županiji (comi-
tatus) Borač. Isprava navodi cjelokupni popis posjeda Bosanske biskupije, ali ne
navodi i sadržaje svih crkava. Crkve se spominju samo usput, ako se nalaze na
kojem biskupskom posjedu. To i druga ugarska nastojanja upućuju na cilj pri-
vole Svete Stolice - na podlaganje Bosanske biskupije Kaloči, a time i ugarskoj
vlasti. Potvrdu za tu tajnu namjeru ugarskih crkvenih i političkih vlasti nalazi-
mo i u pismu pape Inocenta IV. opatu Sv. Martina u Panohalmi i rizničaru ve-
sprimske i đurske crkve iz godine 1246. (20. srpnja).109 Postoji i pismo sličnog
sadržaja pape Urbana IV. od 19. srpnja 1246., koje neki drže falsifikatom, iz
kojeg se, između ostalog, doznaje da je novopostavljeni bosanski biskup Ponsa
javljao papi o herezi u Bosni, da je, naime, dubrovački nadbiskup nekoć davno
108
Franj RAČKI, Popis župa zagrebačke biskupije 1334. i 1501., Starine JAZU, IV., 201.-
229.
109
Codex diplomaticus, IV., 297.-298.
postavio u Bosni heretika za biskupa zbog čega je papin legat Jakov izuzeo tu
biskupiju ispod Dubrovačke nadbiskupije i podvrgao je Kaločkoj nadbiskupiji,
zatim da je Benedikt, prethodnik sadašnjeg kaločkog nadbiskupa, a zatim i
sadašnji kaločki nadbiskup gradio na mnogim mjestima tvrđave za vojsku, što
je sve skupa koštalo mnogo novca, radi progona navodnih heretika, te da je
kralj Bela tražio da se Bosanska crkva podloži kaločkoj. Pokretač svega bio je u
prvom redu kaločki nadbiskup, a to nam potvrđuje i podatak da je istovremeno
javljao u Rim kako se sprema križarska vojna na heretike u Bosni. Papa mu je
povjerovao i poslao mu 1246. (3. kolovoza) križarski znak, postavivši ga ujedno
svojim legatom u Bosni uz ovlasti da sve što s vojskom u Bosni opljačka, može
podijeliti križarima i potomcima poginulih.110 Iz pisma istoga pape od 30. si-
ječnja 1247. doznajemo kako je kralj Bela zavaravao papu.111 Obećavao mu je,
naime, da će svom žestinom navaliti na tobožnje heretike u Bosni i uništiti ih,
a istovremeno je od pape tražio da Bosansku crkvu podvrgne Kaloči. Namjere
ugarskih crkvenih i svjetovnih vlasti u Bosni, kao nekoć u Slavoniji, još se ja-
snije očituju u pismu pape Inocenta IV. iz iste godine 1247. (26. kolovoza).112
Pismo je upravljeno đurskom biskupu Adolfu, opatu cistercita de Egres i prioru
dominikanaca u Ugarskoj. Papa se u njemu najprije poziva na molbu kaločkog
nadbiskupa Benedikta i na bosanskog biskupa Ponsu koji su ga izvijestili da je
Bosanska crkva i biskupija, koja je podložna Svetoj Stolici, potpuno zastranila
u herezu i da ništa nije pomoglo što je kaločki nadbiskup i njegov prethodnik
osvojio velik dio Bosne, gdje je proliveno mnogo krvi i izginulo mnogo ljudi,
te da je Kaločka crkva, koja ima vremenitu vlast u toj zemlji, imala velike ma-
terijalne troškove i da je iz te zemlje odvedeno mnogo tisuća heretika. Stoga
navedeni kaločki nadbiskup Benedikt i bosanski biskup Ponsa, zajedno s kra-
ljem Belom, mole papu da Bosansku crkvu podredi Kaločkoj nadbiskupiji jer,
navodno, nema nikakve nade da se ona zemlja svojevoljno vrati u krilo prave
vjere, a papa spomenutoj trojici naređuje da ispitaju stanje te ako pronađu da
je onako kako je izvješćeno, neka Bosansku crkvu sa svim njezinim pravima
u ime pape i neopozivo podvrgnu Kaločkoj nadbiskupiji.113 Time je bila zape-
110
ISTO, 298.-299.
111
ISTO, 310.-311.
112
ISTO, 322.-323.
113
ISTO.
114
ISTO, 341.-342.
115
ISTO, 342.
116
ISTO, 420., 460.-461., 481.-483., 493.-494., 496.-497.
117
Codex diplomaticus, IV., 494.-495.
118
Codex diplomaticus, VI., 357.-358.
119
ISTO, 378.-379.
120
Codex diplomaticus, VII., 1.-2.
121
ISTO, 24.
122
Vjekoslav KLAIĆ, Povijest Hrvata, II., Zagreb, 1900., 14. (V. KLAIĆ, Povijest Hrvata).
123
Codex diplomaticus, VIII., 47.-48.
124
ISTO, 535.-536.
125
Codex diplomaticus, IX., 241.-244.
126
Dokumenti su se nalazili u Körmendskom arhivu, bombardiranom u Drugom svjetskom
ratu, a objavio ih je s krivom datacijom Ljudevit THALLOCZY, Studien zur Geschichte Bo-
sniens und Serbiens, Leipzig, 1914., 7.-16.; u Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu, XVIII.,
(1906.), 403.-408.; te u Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Herzegovina, Bd.
XI., 239.-244. Točno ih datira Ferdo ŠIŠIĆ, Iz arkiva u Körmendu, Vjesnik Kr. hrvatsko-
dalmatinsko-slavonskog zemaljskog arkiva, VII., Zagreb, 1905., 209.-228.
127
Codex diplomaticus, IX., 241.-244., 354.-355.
128
ISTO, 241., 243.
129
Codex diplomaticus, X., 326.-327.
130
ISTO, 250.-251.
131
ISTO, 526.-527.
132
ISTO, 525., 527.
133
Luka WADDING, Annales Minorum, Firenza, 1932., tom. VII., 275. (L. WADDING,
Annales Minorum) i mnogi drugi.
134
Codex diplomaticus, XI., 137.-139.
taj spor riješen, ali je zasigurno biskup Lovre diplomatski opravdavao traženje
desetine za bosansku stolnu crkvu.
Izvrsna suradnja bosanskog vikara fra Peregrina s bosanskim banom Stje-
panom II. Kotromanićem obećavala je uspjeh u obnavljanju vjerskog života i
općeg stanja u Bosni. Njihovom smrću proces je spočetka bio zastao, jer je mla-
di Stjepanov nasljednik, nećak mu Tvrtko, u početku svoga banovanja imao
problema oko političke vlasti. Ipak ga godinu dana prije Peregrinove smrti
(1356.) nalazimo godine 1355. u Đakovu kako izdaje ispravu u Peregrinovoj
nazočnosti, nazivajući ga svojim duhovnim ocem.135 Nakon osiguranja politi-
čke vlasti, Tvrtko je revno poradio na sređivanju vjerskih prilika u Bosni, pa ga
se s pravom može nazivati katoličkim vladarom.
Nakon smrti ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. Velikog godine 1382.
(12. rujna) i kralja Tvrtka I. god. 1391. (prva polovica veljače) i u Bosni nastaju
velike smutnje. Dubrovčanin Ivan Gundulić u pismu vojvodi Sandalju godi-
ne 1404. (8. kolovoza) u jednoj je rečenici ocrtao stanje u Bosni nakon smrti
Tvrtka I., kazujući kako se u knjigama od potopa svijeta ne može naći da se
svijet toliko vrtio koliko danas.136 U svojoj težnji za proširenjem, Dubrovčani
godine 1333. dolaze preko bosanskog bana Stjepana II. u posjed poluotoka
Rata, Stona i Prevlake; god. 1399. dobivaju od kralja Ostoje Primorje (Nove
zemlje); god. 1419. kupuju od Sandalja polovicu Konavala, a drugu polovicu
kupuju od Radoslava Pavlovića godine 1427., s kojim su vodili dug i iscrpljujući
rat (1430.-1432.). Stanovništvo tih novih zemalja Dubrovčani privode s tako
zvane bosanske vjere na katoličku.137 Međutim, upravo iz tih burnih vremena
sačuvani su izvori koji nam svjedoče o vjerskim zbivanjima u Humu i Bosni.
Episkup bosanske crkve pisao je 8. siječnja 1404. znamenito pismo Dubrovniku
u svezi s Pavlom Klešićem. Za vrijeme dida Radomira (također 1404.) napisao
je krstjanin Hval svoj glasoviti kodeks. Oko godine 1407. napisan je i poznati
Butkov kodeks, Hrvojev misal. Niz drugih pisanih izvora svjedoče o predsta-
vnicima Crkve bosanske koji su imali velik ugled na kraljevskom bosanskom
dvoru. Oni su bili suci u mnogim sporovima, a njihove kuće utočišta nevoljni-
135
Codex diplomaticus, XII., 269.-270.
136
Medo PUCIĆ, Spomenici srbski , I., Beograd, 1858.-1862., 57. (M. PUCIĆ, Spomenici
srpski).
137
L. PETROVIĆ, Kršćani Bosanske crkve, 118.-119., bilj. 134., prema Restiju.
138
L. PETROVIĆ, Kršćani Bosanske crkve, 118., bilj. 132., prema E. Fermendžinu.
139
A. THEINER, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia, I.,
(1198.-1549.), Romae, 1863., 388.-389.; Pejo ĆOŠKOVIĆ, Bosanska kraljevina u prijelo-
mnim godinama 1443-1466, Banja Luka, 1988., 136 i drugi.
140
D. FARLATI, Illyricum sacrum, IV., 257.
141
A. THEINER, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, II., 235.
142
Franc MIKLOŠIČ, Monumenta serbica spectantia historiam Serbiae Bosnae Ragusii, Vien-
nae, 1858., 440 (F. MIKLOŠIČ. Monumenta).
143
L. PETROVIĆ, Kršćani Bosanske crkve, 121.-122.
144
ISTO, 122.
da Bosanska crkva, slično kao ni država, zbog toga nikad nije mogla potpu-
no uživati svoju lokalnu vjersko kršćansku slobodu. Kralj se Tomaš nastojao
prikazati pred papom da želi katoličku Bosnu, iako se to može opravdavati
diplomacijom jer je bio pritisnut i od Turaka, a onaj koji mu je zasigurno mo-
gao pomoći, naime ugarsko-hrvatski vladar, nije mu htio dovoljno pomoći jer
bi time ojačao onoga koji krnji prava Krune Sv. Stjepana. Međutim, ostaje
činjenica da su Tomaševi prethodnici i nasljednici bili katolici, kako nam to
govore njihove isprave. Papama je bilo stalo do Bosne, ali ni oni nisu mogli
preko prava Krune Sv. Stjepana, u koja je, kako smo vidjeli, ulazila i Bosna i
Hum. Stoga je vrhunac svega bilo dokazivanje pape Pija II. kralju Matijašu da
Rim ima dobre nakane te da se ne radi o osnivanju novih biskupija u Bosni,
nego o spasu te zemlje od islama.145 Pritisnut sa svih strana, Tomaš slamku
spasa vidi u papi. Zato godine 1461. šalje trojicu svojih odličnika “patarena”,
Jurja Kučinića, Stojsana Tvrtkovića i Radmila Vučinića, u Rim da na izvoru
piju čistu vodu katoličke vjere. Tom gestom Tomaš stječe potpuno povjerenje
pape Pija II., ali ga već u kolovozu iste, 1461. godine više nema među živi-
ma. Da Tomaševa opredijeljenost za katoličanstvo nije bila lažna, potvrđuju
izgrađene katoličke crkve u vrijeme njegova kraljevanja Bosnom, kao što je
crkva Sv. Tome u Vranduku, Sv. Jure u Jezeru, Sv. Marije u Virbenu, u Verlau,
Otinovcima kod Kupresa, Presvetog Trojstva i druge,146 a da se i ne govori o
potpomaganju franjevaca. Njegovo djelo nastavlja nasljednik mu i sin Stjepan
Tomašević, koji se papi proročanski ispovijeda i traži od njega čin kršćanske
ljubavi i zaštite u slanju krune i svetih biskupa, na što mu je papa doista poslao
krunu i svoje poslanike koji ga pod jesen godine 1461. u Jajcu okruniše za ka-
toličkog vladara. Taj je čin budio nadu da je kršćanski svijet napokon došao k
sebi. Međutim, samo dvije godine kasnije pokazat će se sva slabost kršćanskih
vladara, osobito ugarsko-hrvatskoga kralja, kojega je crv sumnje izgrizao zbog
sumnje da se krnje prava Krune Sv. Stjepana. Svi vapaji pape Pija II. i njegova
štićenika kralja Stjepana Tomaševića kršćanskim vladarima, osobito Mlečani-
ma i Ugrima, bijahu uzaludni. Bosna pade godine 1463. pod Turke, a time u
145
Pii II Commentarii rerum memorabilium que temporibus suis contigerunt, Ad codicum
fidem nunc primum editi ab Adriano van Heck, Città del Vaticano, Biblioteca Apostolica Vati-
cana, 1984., voll. II., (Studi e Testi 313), lib. XI., str. 684.
146
L. PETROVIĆ, Kršćani Bosanske crkve, 124.
propast povuče i prava Krune Sv. Stjepana i stoljetne plodove Katoličke crkve.
Svi kasniji pokušaji, osobito osnivanje Jajačke i Srebreničke banovine, samo su
bili pokušaji umirenja savjesti kršćanskih vladara.
Napokon, što je bila srednjovjekovna Bosanska crkva i tko su bili bosan-
sko-humski kršćani? Oni su većim dijelom bili pripadnici naroda koji je živio
na teritoriju od Zadra, Trogira, Splita, Omiša, Makarske i ostalih hrvatskih
obalnih mjesta i otoka naseljenih hrvatskim življem, pa sve do istočne Bosne,
a osobito su bili grupirani na teritoriju središnje Bosne, odnosno krajeva u ko-
jima su se nalazila stolna mjesta i posjedi bosansko-humskih vladara. Tek su
pojedinci došli sa strane i postali članovi te kršćanske zajednice, koja je nastala
u krilu Katoličke crkve. Katolička Bosanska biskupija postojala je prije negoli
se uopće postavljalo pitanje pravovjernosti bosanskih i humskih kršćana. Poče-
tkom XIII. st. papinski se mjerodavni predstavnici osobno uvjeravaju da su ti
lokalni kršćani pravovjerni, a problemi nastaju kad ugarske crkvene i državne
vlasti preuzimaju ulogu Rima. Rezultat toga jest izmještaj središta Bosanske
biskupije, a prije toga njezino izdvajanje iz jurisdikcije Splitske, Barske i Du-
brovačke metropolije. Na jednoj je strani bila oslabljena Bosanska biskupija i
bosanski vazalni vladari, a na drugoj jaka ugarska crkvena i politička vlast, koja,
nakon osnutka Zagrebačke biskupije, nestanka hrvatskog biskupa i niza ugar-
skih ljudi na splitskoj nadbiskupskoj stolici, guta i razjedinjuje Bosansku bisku-
piju, izmješta njezino sjedište i podvrgava je glavi ugarske Crkve. Pri tome su,
doduše, pojedini pape pokušavali nastale probleme rješavati na najbolji način,
ali ipak su glavninu ovlasti prepuštali ugarskoj moćnoj Crkvi i vlasti. Protest
dubrovačkog nadbiskupa nije urodio nikakvim rezultatom, pa je na koncu bo-
sanska i kasnije bosansko-humska crkvena zajednica nastavila djelovanje izvan
službene Katoličke crkve, čime je silom prilika zatečena u neposluhu crkvene
discipline, ali ne, prema mom uvjerenju, i u krivovjerju. Bosansko-humski kr-
šćani, koji se nisu pridružili Turcima ili izginuli od njih, i njihov posljednji did,
sklanjali su se u krajeve hercega Stjepana i njegovih sinova Vladislava i Vlatka
te u dalmatinske gradove i na otoke. Njihov nestanak potvrda je da su bili ui-
stinu pravi kršćani, jer je islam takve smatrao najvećim nevjernicima i stoga ih
najžešće trijebio.
SUMMARY
In a letter from Vukan, the ruler of Duklja, we discover that king Eme-
rik was angry at Bosnian ban Kulin and compelled him to send the heretic
delegates to Pope Innocent III in order for him to test their faith. Emerik
acted out of political self-interest, and the Pope was convinced that it was for
the good of religion, so, in his letter from 1200 (October 11.), Innocent III
expressed great faith in the Hungarian king to banish many alleged Patarenes
from Bosnia that were previously banished from Split and Trogir by bishop
Bernard. The next letter from Pope Innocent from 1202 (November 21.) in-
dicates that Emerik did nothing but made Kulin banish the alleged heretics
from his country.
The Popes aimed at eradicating the infamous heresy from Bosnia, and
later Hum, and Hungarian rulers and bishops had political ambitions with
the latter offering their full support to the former. Before and at that time,
in their copious reports to Rome, the bishops persistently fabricated cases of
heretic outbreaks in Bosnia and blamed the ban and bishop of Bosnia. They
claimed that Ban Ninoslav also subscribed to the heresy, thus his land and
properties were placed under control of the archbishop of Kalocsa. King Bela
IV, the archbishop of Kalocsa and the newly appointed Bosnian bishop Ponsa,
a Hungarian man, did not only remove the Glagolitic bishops from their posi-
tions in Bosnia but they also took the Bosnian bishopric out of the jurisdiction
of the archbishopric of Dubrovnik and placed it under the command of the
archbishopric of Kalocsa. After some hesitation, Pope Innocent IV ordered
the subjugation of Bosnian bishopric to the archbishopric of Kalocsa on Au-
gust 26, 1247.
Isto tako Dinić bosansko-humske “krstjane” vidi kao “činilac prvog reda u
borbi protiv zavojevačkih pokušaja Ugarske i katoličke crkve”. Dominik Man-
dić jačanje uticaja bosansko-humskih “krstjana” na politički i društveni život
vidi koncem XIV i početkom XV vijeka i kaže da se uticaj tada javlja jačanjem
uticaja velikaških kuća Hrvatinića, Pavlovića i Kosača koje su bile “pristaše i
vjernici bogomilske crkve...te je sasvim naravno preko njih crkva bosanskih
krstjana vršila jak utjecaj na bosanski javni i državni život”.
Uglavnom, kada se nastoji definisati politički i društveni uticaj bosan-
sko-humskih “krstjana” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu poštuje se mišljenje
akademika Ante Babića koji je istakao nekoliko njihovih bitnih karakteristika
i odrednica: “bili su garant vladarskih darovnih povelja i u njima sadržanih
obaveza prema vlasteli, posrednik i arbitar u sporovima između vladara i vla-
stele i garant postignutih ugovorenih utančanja i čuvar o tome uspostavljenih
dokumenata”. Najsigurniju potvrdu tih tvrdnji profesor Anto Babić nalazi u
jednoj nedatiranoj povelji iz treće decenije XIV vijeka, kojom je bosanski ban
Stjepan II Kotromanić zajedno sa bratom Vladislavom “u hiži velikog gosta
Radivoja” pred “djedom velikim Rodoslavom i pred gostom velikim Rado-
slavom i starcima Radomirom, Žunborom i Vučkom i pred svom crkvom i
pred Bosnom, potvrdili Vukoslavu Hrvatiniću sva prava i privilegije u ranije
darovanim župama”.
Anto Babić s pravom tvrdi da se heretička “Crkva bosanska” javlja kao
ravnopravan garant sa bosanskom vlastelom, preuzimajući odgovornost da će
prava vlastelina stečena vladarevom poveljom biti poštovana. Još sigurniju po-
tvrdu nalazi u povelji koja se smješta između 1370. i 1374. godine kada je
bosanski ban Tvrtko sa bratom Vukom i majkom darovao tri sela Stjepanu Raj-
koviću za zasluge iz vremena kada su Tvrtko i Vuk bili u sukobu. Ban Tvrtko
ga je predao “u vjeru djedinu i sve crkve bosanske i svih krstjana” obavezujući se
da “mu se ne može svrći vjera krstjanska ni za jedan uzrok” što ga ne bi “sudio
djed i dva strojnika i sa njima tri vlastelina” dokle je u Bosni crkve Božje”.
Sličnu je obavezu prihvatio i kralj Stjepan Tomaš 1446. godine poveljom
izdatoj sinovima vojvode Ivaniša Dragišića, obavezujući se da im rečeni posjedi
i prava ovom poveljom, ne mogu “poreći ni potvoriti ni na manje donesti ni
za jednu neviru ni zgrnu kraljevstvu našemu, što ne bi bilo ogledano didom i
crkvom bosanskom i dobrim Bošnjanima”. Kralj Stjepan Tomaš je ovu povelju
“sa svim više pisanim” predao” gospodinu didu Miloju i didu kon dida u ruke
crkvene”.
pod imenima katari ili albigenzi, izazvalo je opštu zabrinutost crkvenih i svje-
tovnih vlasti.
Papa Inocent III, kao protivmjeru 1201. godine odobrio je Pravila katoli-
čkih poniznika (“Humilisti catholici”) u koja su uključena neka pravila obra-
ćenih patarena iz Milana. Na taj način papa je odobrio mnoge njihove običaje,
nepoznate katoličkoj Crkvi. Sigurno je ovaj podatak od interesa za pravilnu
interpretaciju vjerskih prilika i u srednjovjekovnoj bosanskoj državi imao odre-
đene odjeke i kod koncipiranja Bilinopoljske izjave kao i historijskih dokume-
nata koji su nastali prije i poslije same izjave.
Hereza je u srednjem vijeku nastala prije svega na općim zahtjevima za
korjenitim reformama društvenog i crkvenog života, a razvijala se već sa pr-
vim vijekovima historijskog trajanja kršćanske Crkve. Razmah je doživljava-
la prema različitim prilikama, mogućnostima u srednjovjekovnim državama
i društvima, prema različitim strujama i pravcima, približavajući se ponekad
manihejstvu, pavlikijanstvu, masilijanstvu, gnosi a često i ortodoksnom kr-
šćanstvu.
Vjerovatno su mnogobrojne objektivne i subjektivne okolnosti uticale da
se hereza nije mogla tretirati u pojedinim evropskim srednjovjekovnim druš-
tvima kao statična pojava u svim vjerskim, društvenim, političkim, socijalnim
prilikama i odnosima. U historijskoj literature to je vrlo plastično objašnjeno
da hereza nije mogla “da bude nezavisna od ekonomske i političke baze koja je
diktirala i reprodukovala takve odnose”.
Prema srednjovjekovnim uvjerenjima prava kršćanska vjera sastoji se od
dobrovoljnog prihvatanja Isusa Krista i svega onoga što propovijeda. Vjerni-
ci prihvataju sve ono što propovijeda kršćanska Crkva a heretici samo onaj
dio koji je preporučljiv za njihovo vjerovanje. Heretičko učenje može ignorisati
pravu vjeru, ono je suprotstavljeno vjeri.
Inače, pojam hereza, označava etimološki i izvorno izbor i ono izabrano,
međutim, značenje je suženo na izbor religijskih doktrina. Hereza je grijeh po
prirodi, jer je destruktivna prema kršćanstvu i kako je to na zanimljiv način
obrazložio jedan od srednjovjekovnih kontraverzista “njena zloba se mjeri savr-
šenošću kojom duši oduzima Bogom dati dar”.
U Bilinopoljskoj izjavi iz 1203. godine, “Nos priores illorum hominum”,
obavezuju se da neće “si aliquo tempore deinceps sectati fuerimus hereticam
prauitatem” pomagati savjetom ostale braće, birati ubuduće “prelatum a ro-
godina kasnije i oko sklapanja mira. Kod istog vojvode od 1437. godine nalazio
se u službi i Radašin “krstjanin” koji je u dva navrata 1438. godine zajedno sa
Jurajem “krstjaninom” učestvovao u pregovorima sa Dubrovčanima.
„Krstjanin” Dmitar je bio u službi vojvode Sandalja Hranića i u više je
navrata u Dubrovnik nosio njegov novac ili ga je podizao iz depozita Sandalja
Hranića. U službi vojvode Sandalja Hranića je od 1419. do 1430. godine bio
Dmitar “krstjanin” a jedno vrijeme i Divac “krstjanin“.
Istim poslom su za hercega Stjepana Vukčića Kosaču iz Dubrovnika podi-
zali depozit Radašin “krstjanin”, Tvrdislav “krstjanin” i Čerjenko “krstjanin”.
Historijski izvori bilježe da su se kod hercega Stjepana Vukčića Kosače nala-
zili “krstjanin” Radašin, “krstjanin” Radelja, “krstjanin” Tvrdisav, “krstjanin”
Čerjenko i “krstjanin” Radivoj. U službi kod Petra Dinjačića nalazio se 1450.
godine Radonja “krstjanin”.
Određeni spomeni bosansko-humskih “krstjana” nalaze se i na stećci-
ma tako se “krstjanin” Radašin spominje na stećku kod Goražda, “krstjanin”
Ostoja na stećku iz Zgunje i “krstjanin” Petko kod Sokolgrada.
Prema raspoloživim podacima to bi bili bosanski “krstjani” koji se spomi-
nju i koji su određivali društvene i političke prilike srednjovjekovne Bosne do
njenog političkog sloma 1463. godine. Odnos bosanskih “krstjana”, njihovo
mjesto u ukupnoj strukturi srednjovjekovne Bosne ne može se tumačiti kao
klasični odnos srednjovjekovne države i državne vjere. Razlozi tome su brojni,
posebno što se često problem državne vjere pojednostavljuje te brojne istraživa-
če stavlja pred kušnju u izricanju konačnog suda o položaju bosansko-humskih
“krstjana” u društvenom i političkom životu srednjovjekovne Bosne i Huma.
Svi identifikovani historijski izvori ukazuju da su u dugom vremenskom
periodu od kraja XII vijeka do političkog sloma srednjovjekovne bosanske
države 1463. godine bosanski “krstjani” zauzimali važno, često i odlučujuće
mjesto u političkom i društvenom životu srednjovjekovne Bosne. Oni su pred-
stavljali ugledniji i reprenzetativniji dio društva i imali su odgovornu ulogu
koja nije imala premca u srednjovjekovnom bosanskom društvu. Svi ponuđe-
ni primjeri postavljaju društvenu i političku poziciju bosanskih “krstjana” na
drugačiju i kvalitetniju ravan, a to je imalo poseban uticaj na brojne segmente
srednjovjekovnog bosanskog društva.
SUMMARY
2
O ranoj fazi razvoja državne organizacije na tlu srednjovjekovne Bosne: Anto BABIĆ,
O pitanju formiranja srednjevjekovne bosanske države, Radovi Naučnog društva BiH, III.,
Sarajevo, 1955.; Nada KLAIĆ, Srednjovjekovna Bosna. Politički položaj bosanskih vladara do
Tvrtkove krunidbe (1377.), Grafički Zavod Hrvatske, Zagreb, 1989.
3
O tome: Krunoslav DRAGANOVIĆ, u: Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena
do godine 1463., I., Drugo izdanje, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo, 1991.,
705. i dalje.
4
Usp. Imre BOBA, Djelovanje slavenskih apostola sv. Konstantina i Metoda i početak
bosanske biskupije, u: Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi simpozija povodom 9. stoljeća
spominjanja bosanske biskupije (1089.-1989.), Studia Vrhbosniensia – 4., Vrhbosanska teolo-
ška škola, Sarajevo, 1991., 125.-142.
5
O povijesnom fenomenu graničnosti jugoistočne Europe: Balduin SARIA, Die antiken
Grundlagen der südosteuropäischen Kulturen, Völker und Kulturen Südosteuropas. Kulturhi-
storische Beiträge, Südosteuropa. Schriften der Südosteuropa-Gesellschaft im Namen der
Südoseuropa-Gesellschaft herausgegeben von Wilhelm Gülich, 1. Band, Südosteuropa-
Verlagsgesellschaft m.b.H., München, 1959.
6
Usp. N. KLAIĆ, Srednjovjekovna Bosna, 81.-86.; Đuro BASLER, Bosanska crkva za vla-
davine bana Kulina, Prilozi instituta za istoriju u Sarajevu, IX./1., Sarajevo, 1973.
7
Werner CONZE, Ostmitteleuropa. Von der Spatantike bis zum 18. Jahrhundert, C. H. Beck,
München, 1993., 31.-32.; Oscar HALECKI, Borderlands of Western Civilization. A History
of East Central Europe, The Ronald Press Company, New York, 1952., 79.-81.; Dimitri
OBOLENSKI, Vizantijski komonvelt, Prosveta-SKZ, Beograd, 1991., 283.-289. Naslov
izvornika: The Byzantine Commonwealth, 1971.
8
Jaroslav ŠIDAK, Studije o „Crkvi bosanskoj“ i bogumilstvu, Sveučilišna naklada Liber, Za-
greb, 1975., 183.-209.
9
Leon PETROVIĆ, Kršćani bosanske crkve (kr’stiani cr’ kve bos’nske), Dobri Pastir, Sarajevo,
1953., 13.-14.
10
I. BOBA, Isto, 139.
11
Marian WENZEL, Bosanski stil na stećcima i metalu. Bosnian Style on Tombstons
and Metal, Sarajevo - Publishing 1999., 131. Usp. John V. A. FINE, Jr., The Late Medieval
Balkans. A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, The
University of Michigan Press, 1987., 481.
12
Paul Robert MAGOCSI, Historical Atlas of East Central Europe. A History of East Cen-
tral Europe, Volume I., University of Washington Press, Seattle & London 1993., 42.
13
John V. A. FINE; Jr., The Bosnian Church: A new Interpretation. A Study of the Bosnian
Church and Ist Place in State and Sociaty from the 13th to the 15th Centuries, East European
Monographs, No. X., East European Quarterly, Boulder, Distributed by Columbia Univer-
sity Press, New York and London, 1975., 252.; Chronica Ragusina Junii Restii (ab origine
urbis usque ad annum 1451.) item Joannis Gundulae (1451.-1484.), Monumenta Spectantia
Historiam Slavorum Meridionalium (dalje: MSHSM), Volumen vigesimum quintum, Scri-
ptores, Volumen II., Zagrabiae 1893., 264.
14
Taj pojmovni par, odnosno konfesionalni dualizam bosanskih vladara i vlastele precizno
su označili Dubrovčani, kada su se 14. travnja 1442. zavjerili kralju Tvrtku II. da njegov
poklad srebra neće nikom predati i da će s njim postupati onako kako on „bude upisao pred
redovnici rimske vere ili vere bosanske.“ Ljubomir STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma,
I., Beograd – Sremski Karlovci, 1929., 516. Koncem 1403., u vrijeme rata s kraljem Ostojom,
izdali su Dubrovčani svojim poslanicima u Ugarskoj uputu da kralju Sigismundu objasne da
su na području Primorja što im ga je darovao bosanski kralj morali utrošiti mnogo novaca
da urede tamošnja sela i obrate stanovnike iz vjere bosanske na kršćanstvo („et convertir li ha-
bitanti de la fede Bosignana al christianesimo“). József GELCICH – Lajos THALLÓCZY,
Diplomatarium relationum reipublicae Ragusanae cum regno Hungariae, Budapest, 1887., 153.
(19. XII. 1403.); Marko PEROJEVIĆ, u: Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena
do godine 1463., knjiga I., drugo izdanje, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo,
1991., 403. Regulirajući 19. srpnja 1453. odnose sa sinom Vladislavom, svoju konfesionalnu
orijentaciju oslonjenu na vjeru bosansku posvjedočio je herceg Stjepan Vukčić Kosača, navo-
deći kao „svidoke i sreditelje vire naše dida bosanskoga i s njim 12 poglavitih krstjana i 12 naših
plemenitih vlastela“. Franjo MIKLOSICH, Monumenta serbica spectantia historiam Serbiae,
Bosnae, Ragusii, Viennae, 1858., 461.
15
Lajos THALLÓCZY, Istraživanja o postanku bosanske banovine sa naročitim obzirom
na povelje körmendskog arkiva, Glasnik Zemaljskog Muzeja (dalje: GZM), XVIII., Sarajevo,
1906., 403.; Aleksandar SOLOVJEV, Vlasteoske povelje bosanskih vladara, Istorisko-pra-
vni zbornik, I., Sarajevo, 1949., 89.
16
L. THALLÓCZY, Isto, 404.-405.
17
J. FINE, The Bosnian Church, 174.
18
Walter ULLMANN, Principles of government in the Middle Ages, Barnes & Noble, New
York, 1961., 55.
19
O deifikaciji vladarove ličnosti posredstvom Crkve: W. ULLMANN, Isto, 140.
20
O tome na više mjesta: Aleksandar SOLOVJEV, Saint Gregoire, patron de Bosnie, By-
zantion, Revue Internationale Des Etudes Byzantines, Actes Du VII. Congres Des Etudes
Byzantines Bruxelles 1948.-1., Bruxelles, 1949.
cara Dušana, gdje je vladar još za života oslovljavan kao “sveti” 21, proglašava
se bosanski ban inkarnacijom jednoga sveca. On je bio držan (i sam se držao)
preobraženim u Svetoga Grgura, pred svojim je vazalima bio utjelovljenje toga
tajanstvenog sveca na bosanskoj zemlji.22 Vladarska intitulacija precizno je
odražavala položaj određenog vladara, položaj njegove države u hijerarhijskom
sustavu pravnih predodžbi srednjega vijeka i odnos prema velikim središtima
kršćanstva unutar kršćanske ekumene.23 Osim što je bila izraz političke “filo-
zofije”, intitulacija je bila “najkraće izloženi politički program”.24
Kako je već istaknuto, potraga za izvornim smislom te intitulacije, koja
se prema dostupnim izvorima održala nešto više od 40 godina (1326./29.-13-
70./74.)25 vodi u područje bizantskoga “commonvealtha” i svijet legitimističkih
predodžbi izgrađenih pod utjecajem bizantske vladarske titulature. Ona je
“izraz samostalnosti i nezavisnosti tih država”.26 Odavno je zapaženo “da u po-
veljama izdatim Dubrovniku, nema spomena o svetom Grguru”, što po svemu
sudeći znači da se ta intitulacija rabila isključivo unutar Bosne.27 Nešto slično
21
Georgije OSTROGORSKI, Avtokrator i samodržac, Glas Srpske Kraljevske Akademi-
je, CLXIV., Drugi razred, Filosofsko-filološke, društvene i istoriske nauke, 84., Beograd,
1935., 138.-139.; A. SOLOVJEV, Vlasteoske povelje bosanskih vladara, 89.; A. SOLO-
VJEV, Saint Gregoire, patron de Bosnie, 278.
22
A. SOLOVJEV, Saint Gregoire, patron de Bosnie, 274., 277.
23
G. OSTROGORSKI, Isto, 97.; usp. A. SOLOVJEV, Isto, 275.
24
Andrija VESELINOVIĆ, Država srpskih despota, Novinsko-izdavačka ustanova, “Voj-
ska”, Beograd, 1995., 48. i dalje.
25
Vidi dalje u tekstu.
26
G. OSTROGORSKI, Isto, 121.
27
A. SOLOVJEV, Vlasteoske povelje bosanskih vladara, 89. Sličnim se mehanizmom nakon
proglašenja za cara, osobito u odnosima s Bizantom, služio i Karlo Veliki, rabeći “metodički
model” kojim se sredstvo legitmiranja prilagođuje konkretnim političkim prilikama. Tako se
između 29. svibnja 801. i 9. svibnja 813. Karlo titulirao: “Karolus serenissimus augustus a Deo
coronatus magnus pacificus imperator Romanum gubernans imperium, qui et per misericordiam
Dei rex Francorum et (atque) Langobardorum”. Uz carsku, zadržao je Karlo i kraljevsku titulu,
što je jasna distinkcija u odnosu na bizantskoga basileusa. Nakon što je u Aachenu u ljeto
812. preko bizantskog poslanstva službeno priznat kao basileus, spremio je Karlo početkom
813. poslanstvo bizantskom caru s pismom i intitulacijom bez spomena rimskoga imena:
“Karolus divina largiente gratia imperator et augustus idemque rex Francorum et Langobardo-
događalo se u Raškoj pod Stefanom Nemanjom, koji je poslije 1168. titulu sa-
modršca rabio prvenstveno u dokumentima upućenim domaćim adresatima.28
Kao što su intitulacije bugarskih, srpskih i ruskih vladara-samodržaca “tre-
bale naglasiti ... oslobođenje od idealne subordinacije prema Vizantiji”29, izra-
žavala je intitulacija Stjepana II. njegovu neovisnost prema Rimu i Katoličkoj
crkvi, do trenutka kad je, zahvaljujući franjevcima, prihvatio katoličanstvo. Na
kraju kazivanja o Savinu posvećenju Domentijan ističe da ubuduće srpski arhi-
episkopi radi posvećenja ne moraju ići u Carigrad jer, s Božjom pomoći, Savina
otadžbina može postati samostalna: “samoosveštenoy b’iti ot’č’stvoy iego, iakože i
Božiejo pomoštijo samodr’žav’no iest”.30
Uloga Crkve bosanske kao čuvara državnoga poretka, povezanost crkvene
hijerarhije s banskim dvorom, čije pojedine darovnice osigurava svojom “vje-
rom”, i svijet njezinih teoloških predodžbi snažno se zrcale iz sadržaja sankcija
vladarskih isprava. U uskoj vezi s “ kultom svetaca” svojstvenim Istočnoj crkvi, u
31
L. THALLÓCZY, Isto, 407., 408., 409., 410., 411. U povelji kralja Stjepana Ostoje
izdanoj Dubrovčanima pod Visokim 4. prosinca 1409. formula zakletve sadržava i spomen
“318. svetih’ otac’, iže sut’ va Nikejo.” F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica, 273. i na više
drugih mjesta; Jaroslav ŠIDAK, Pravoslavni Istok i “Crkva bosanska”, Savremenik, 9./XX-
VII., rujan 1938., 788.; J. ŠIDAK, Studije o “Crkvi bosanskoj” i bogumilstvu, 256., nap. 40.
Sv. Nikola, biskup mirski – čije je ime ponio prvi franjevački samostan u Bosni – nalazio se
također među 318 biskupa na saboru u Nikeji. Julijan JELENIĆ, Kraljevsko Visoko i samostan
sv. Nikole, Sarajevo, 1906., 48.
32
Tadija SMIČIKLAS, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Jugosla-
venska akademija znanosti i umjetnosti (dalje: JAZU), IX., Zagreb, 1911., 243.
33
Mavro ORBINI, Kraljevstvo Slavena. Prevela Snježana Husić. Priredio i napisao uvodnu
studiju Franjo Šanjek. Povijest hrvatskih političkih ideja. Golden marketing – Narodne no-
vine, Zagreb, 1999., 414.
34
Citirano prema: J. ŠIDAK, Studije o “Crkvi bosanskoj” i bogumilstvu, 230.; Usp. A. SOLO-
VJEV, Saint Gregoire, patron de Bosnie, 278., nap. 3.
35
Ivan RENGJEO, Novci bosanskih banova i kraljeva, GZM, Sarajevo, 1943., 248.-250.,
273.-278. Vladar na prijestolju s mačem položenim preko koljena jedan je od ustaljenih mo-
tiva u heraldičkim prikazima srpskih vladara na novcima: Sergije DIMITRIJEVIĆ, Pro-
blemi srpske srednjovekovne numizmatike, Istorijski Glasnik, 1.-2., Beograd, 1957., slike, 2.,
8., 9., 12. i 13.
36
Smilja MARJANOVIĆ-DUŠANIĆ, Vladarske insignije i državna simbolika u Srbiji od
XIII do XV veka, SANU, Posebna izdanja, Knjiga DCXXIII., Odeljenje istorijskih nauka,
knjiga 18., Beograd, 1994., 144.
37
Kult Sv. Dimitrija raširio se iz Soluna po cijelom Istoku među pravoslavnim Slavenima,
ali nije bio nepoznat ni među Hrvatima južnog Jadrana, Zadra, Zagreba, požeškoga kraja,
Srijemske Mitrovice i Burgenlanda – Gradišća. Njegovo ime nosio je i hrvatski kralj Zvo-
nimir. Leksikon ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Kršćanska sadašnjost,
Zagreb, 1990., 203.
38
I. RENGJEO, Isto, 279.
39
S. DIMITRIJEVIĆ, Isto, 96.-97.
40
Erich HOFFMANN, Coronations and Coronation Ordines in Medieval Scandinavia,
CORONATIONS Medieval and Early Modern Monarchic Ritual, Edited by János M. Bak,
University of California Press, Berkeley – Los Angeles – Oxford, 1990., 128.
41
Elisabeth VESTERGAARD, A Note on Viking Age Inaugurations, CORONATIONS
Medieval and Early Modern Monarchic Ritual, Edited by János M. Bak, University of Cali-
fornia Press, Berkeley – Los Angeles – Oxford, 1990., 122.
42
Donato FABIANICH, Storia dei Frati Minori dai primordi della loro Istituzione in Dalma-
zia e Bossina fino ai giorni nostri, Zara, 1864., 125.
43
Dubravko LOVRENOVIĆ, Utjecaj Ugarske na odnos Crkve i države u srednjovjekovnoj
Bosni, Sedam stoljeća bosanskih franjevaca, Samobor, 1994., 62.-64.
44
L. THALLÓCZY, Isto, 407.-408. Za datiranje: Sima ĆIRKOVIĆ, Istorija srednjoveko-
vne bosanske države, SKZ, Beograd, 1964., 359., nap. 1.
45
A. SOLOVJEV, Vlasteoske povelje bosanskih vladara, 89.; A. SOLOVJEV, Saint Gre-
goire, patron de Bosnie, 278.
46
Imajući to u vidu, za pravo ćemo dati Nikoli RADOJČIĆU (Obred krunisanja bosansko-
slijedio je brat Stjepana II., otac bana Tvrtka, knez Vladislav, koji je 1353./54.
nastupao u ime nejakoga sina.47 Tako skrojena intitulacija bana bosanskog prije
reflektira njezin pravni okvir nego liturgijsko značenje. U kasnom V. stoljeću
pojavio se naziv sveti otac za papu, a svoju zakonsku potvrdu ova oznaka je do-
bila pod Grgurom VII. Alegorički govoreći, za papu se može reči da je jednom
nogom stajao na Nebu, a drugom na zemlji. Nijedan papa, međutim, nikad nije
zatražio da bude svet u liturgijskom smislu; naprotiv, oni su isuviše dobro bili
svjesni njihovih osobnih nedostataka.48 Rimski carevi prošli su put od shvaća-
nja sebe samih kao božanskih careva do razumijevanja sebe kao careva milošću
božjom. Važnost te promjene leži u tome da su carevi napustili zahtjev da budu
istinsko božanstvo na zemlji, priznavši umjesto toga u Bogu podrijetlo njihove
vlasti.49
Za razliku od zemalja istočne središnje Europe – Češke, Ugarske i Poljske
– u kojima se još od X. st. pod patronatom Katoličke crkve razvio kult di-
nastičkih svetaca, služeći ostvarenju lojanosti prema državi50, srednjovjekovna
Bosna – prema onome što se sada zna - tu je društvenu normu usvojila kasnije,
i to izvan velikih Crkava na Istoku i Zapadu. To ne isključuje mogućnost da je
i prije institucionalnog raskida s Rimom sredinom XIII. st. takav kult u Bosni
bio razvijen, o čemu bi ponajprije svjedočila intitulacija bana Ninoslava s ime-
ga kralja Tvrtka. Prilog istoriji krunisanja srpskih vladara u srednjem veku, SANU, Posebna
izdanja, knjiga CXLIII., Odeljenje društvenih nauka, knjiga, 56., Beograd, 1948., 8.) kada
kaže: “Verska nestalnost i crkvena pometenost bile su u Bosni tako česte i toliko velike, da
se svako obazriv mora vremenski ograničiti dok govori o crkvenoj pripadnosti bosanskih
vladara i velikaša; jer su oni nesumnjivo menjali i veru i crkvu, i po tuđoj i po svojoj volji.”
47
L. THALLÓCZY, Isto, 408.-409.; S. ĆIRKOVIĆ, Isto, 122.
48
W. ULLMANN, Isto, 39.-40.
49
W. ULLMANN, Isto, 57. Usp. Hans-Georg BEK, Vizantijski milenijum, CLIO – Glas
Srpski, Banja Luka, 1998., 97.-99. Preveo s nemačkog Ranko Kozić. Naslov originala:
Hans-Georg Beck, Das Byzantinische Jahrtausend, C. H. Beck’sche Verlagsbuchhandlung,
München, 1978.
50
Usp. Jean W. SEDLAR, East Central Europe in the Middle Ages 1000-1500, A Histo-
ry of East Central Europe, Volume III., Editors Peter F. Sugar – Donald W. Treadgold,
University of Washington Press, Seattle and London, 1994., 157.-158.; Iván BERTÉNYI,
Hungarian Culture in the Middle Ages, A Cultural History of Hungary From the Beginnings
to the Eighteenth Century, Edited by László Kósa, Corvina – Osiris Kiadó, Budapest, 1999.,
124.-125.
51
Intitulacija bana Ninoslava 22. III. 1240. glasi: “Ja veliki ban bosanski Matej Ninoslav po
milosti božijoj”. Godine 1249. titulira se: “Ja Matej Stipan po milosti božijoj veliki ban bosan-
ski”. F. MIKLOSICH, Isto, 28., 32.
52
N. KLAIĆ, Srednjovjekovna Bosna, 275.-276.; Tadija SMIČIKLAS, Codex diplomaticus
regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, XII., JAZU, Zagreb, 1914., 269.-270.
53
L. THALLÓCZY, Isto, 437.-438.
54
Lajos THALLÓCZY, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, Münc-
hen-Leipzig, 1914., 333.-336.
55
M. PEROJEVIĆ, u: Povijest Bosne i Hercegovine, 310., nap. 96.a; Eusebius FERMEN-
DŽIN, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno
925 usque ad annum 1752, MSHSM, Zagrabiae, 1892., 40.-42., br. 217. pod datumom 31.
X. 1374. L. THALLÓCZY, Istraživanja o postanku bosanske banovine, 443. , s pravilnim
datumom 31. X. 1375.
56
W. ULLMANN, Isto, 96.
57
E. FERMENDŽIN, Isto, 41., br. 217.
58
J. GELCICH-L. THALLÓCZY, Diplomatarium, 43.-44.
59
Dominik MANDIĆ, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962., 398.-399.
60
Tadija SMIČIKLAS, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, XIV.,
JAZU, Zagreb, 1916., 249.-250.
61
E. FERMENDŽIN, Isto, 42.-43., br. 222., 223.
62
E. FERMENDŽIN, Isto, 34., br. 190.
63
J. ŠIDAK, Studije o “Crkvi bosanskoj” i bogumilstvu, 254.
64
Milko BRKOVIĆ, Povelja bosanskog kralja Tvrtka I. splitskom nadbiskupu Andriji Gu-
aldo 1390. (30. VIII.), Croatica Christiana Periodica, Časopis Instituta za crkvenu povijest
Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, 22., 1988., 149.-150.; Tadija SMIČIKLAS,
Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, XVII., JAZU, Zagreb, 1981.,
312.-313. U duhu smjernica zacrtanih pod Tvrtkom I. nastavljeno je uređivanje odnosa
između Bosne i splitskoga kaptola nakon njegove smrti. Konkretan izraz one su našle naj-
prije u ispravi kojom je Vuk Vukčić, kao ban Kraljevina Dalmacije i Hrvatske, 8. studenoga
1391. pod svoju zaštitu uzeo Splitsku nadbiskupiju, zatim u ispravi kojom je 10. listopada
1392. splitskom nadbiskupu Andriji dopustio izgradnju utvrde u mjestu Lukac, na teritoriju
njegove nadbiskupije, pored mora. T. SMIČIKLAS, Isto, 397.-398., 458.-460.
65
M. BRKOVIĆ, Isto, 147.-148.
66
Usp. Antun DABINOVIĆ, Hrvatska državna i pravna povijest, Matica hrvatska, Zagreb,
1940., 234.
67
J. SEDLAR, Isto, 305.
68
Pavao ANĐELIĆ, Pogled na franjevačko graditeljstvo XIV. i XV. vijeka u Bosni, Radovi
sa simpozijuma: “Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura”, Izdanja Muzeja grada Zenice,
III., Zenica, 1973., 98.
69
Pavao ANĐELIĆ, Krunidbena i grobna crkva bosanskih vladara u Milima (Arnautovići-
ma) kod Visokog, GZM, Nova Serija (Arheologija), XXXIV./1979., Sarajevo, 1980., 240.
70
O toj pojavi detaljno: Ernst H. KANTOROWICZ, The King’s two Bodies. A Study in
Mediaeval Political Theology, With a new preface by William Chester Jordan, Princeton
University Press, Princeton, New Jersey, 1997.
71
Usp. Ralph E. GIESEY, Inaugural Aspects of French Royal Ceremonials, CORONATI-
ONS Medieval and Early Modern Monarchic Ritual, Edited by János M. Bak, University of
California Press, Berkeley – Los Angeles – Oxford, 1990., 38.-40.
72
Ferdo ŠIŠIĆ, Nekoliko isprava iz početka XV. stoljeća, Starine JAZU, XXXIX., Zagreb,
1938., 261.
73
P. ANĐELIĆ, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u XIV. i XV.
stoljeću, Biblioteka Kulturno nasljeđe, Veselin Masleša, Sarajevo, 1973., 142.; Desanka KO-
VAČEVIĆ-KOJIĆ, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Biblioteka Kulturno
nasljeđe, Veselin Masleša, Sarajevo, 1978. 289.
potvrđuje i ime majstora Marka Pribislava kao i datum izrade jednog od tri
zvona koja su pripadala mauzolejnoj crkvi: 1410. godina. Kronologija njezine
izgradnje pokazuje da je završena 1356., kada se spominje dvor na Bobovcu, što
znači da ju je podigao još ban Stjepan II. Kotromanić.74 Osim toga, u popisu
kustodija i samostana Bosanske vikarije fra Bartola Pisanskog, nastalom prije
1378., ne spominju se crkva i samostan na Bobovcu.75
U oporuci Radiča Mišetića spominje se, tako sve govori, franjevačka crkva
na Bobovcu – tzv. “velika crkva” – koja, međutim, nikad nije bila izgrađena
više od temelja.76 Znači li to da je mauzolejna crkva – prvotno dvorska kapela
- od početka stajala pod patronatom Crkve bosanske i da je u tim okolnostima
provedeno njezino pretvaranje u mauzolejnu crkvu – ostaje to otvoreno pita-
nje, ali ta se mogućnost ne može isključiti. Konfesionalno laviranje bosanskih
vladara postoji sve do službenoga prihvaćanja katoličanstva kralja Stjepana To-
maša 1445., čak i nakon toga, pa to govori u prilog toj pretpostavci. Tim činom
dobila je bosanska kraljevina svoj “Reims” i “Saint Denis.” Pogrebna praksa
Anglo-Normana nakon osvojenja Engleske 1066. svjedoči da izbor mjesta po-
kopa funkcionira kao pokazatelj promjene religioznih sklonosti i kulturnih ro-
dbinskih veza porodice.77 Je li tako bilo i u Bosni, ostaje da se detaljnije istraži.
U svemu tome treba računati s tim da je institucija dvorske kapele – kako je
to bilo u Budimu – bila važnije mjesto dvorskoga života. Do tridesetih godina
XV. st. imala je dvorska kapela u Budimu vrlo jaku vezu s kraljevskom kancela-
rijom, a njom je upravljao “comes capellae regiae”.78 Uz njezine ostale funkcije,
smještena u samom srcu dvorskoga kompleksa, bila je dvorska kapela najpogo-
dnije mjesto za obavljanje vjerskog obreda, koji je u životu vladara imao neizo-
74
P. ANĐELIĆ, Isto, 78., 98.
75
Julijan JELENIĆ, Kultura i bosanski franjevci, I. svezak, Fototipsko izdanje izdanja iz
1912. Priredio i predgovor napisao Marko Karamatić, Svjetlost, Sarajevo, 1990., 61.
76
P. ANĐELIĆ, Isto, 98.
77
Brian GOLDING, Anglo-Norman Knightly Burials, The Ideals and Practice of Medie-
val Knighthood. Papers from the first and second Strawberry Hill conferences, Edited by C. H.
Bill and R. Harvey, The Boydell Press, 1986., 38.
78
O tom fenomenu: András KUBINYI, König und Volk im spätmittelalterlichen Ungarn.
Städteentwicklung, Alltagsleben und Regierung im mittelalterlichen Königreich Ungarn, Studien
zur Geschichte Ungarns, Bd. 1., Verlag Tibor Schäfer, Herne, 1998., 187.-189.
79
Gyula KRISTÓ, Die Arpaden-dynastie. Die Geschichte Ungarns von 895. bis 1301., Corvi-
na, Budapest, 1993., 237.
80
Usp. J. FINE, The Bosnian Church, 225., 227.-230.
81
Pál ENGEL, The Realm of St. Stephen. A History of Medieval Hungary, 895.-1526., Inter-
national Library of Historical Studies, 19., I. B. Tauris Publischers, London – New York,
2001., 43.
82
P. ENGEL, Isto, 256.
83
Detaljno o toj crkvi: P. ANĐELIĆ, Krunidbena i grobna crkva bosanskih vladara u Mi-
lima (Arnautovićima) kod Visokog.
84
S. MARJANOVIĆ-DUŠANIĆ, Vladarska ideologija Nemanjića, 66.
85
N. KLAIĆ, Isto, 139.-144.; Tadija SMIČIKLAS, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dal-
matiae et Slavoniae, IV., JAZU, Zagreb, 1906., 237.-240.
86
P. ANĐELIĆ, Isto, 232.-233.
87
Theologische Realenzyklopädie, XXIV., Gerhard Müller (Hrsg.) Walter de Gruyter, Berlin
– New York, 1994., 568.
88
O tome: Nancy P. ŠEVČENKO, The Life of Saint Nicholas in Byzantine Art, Bottega d’
istoku kao “Hyperhagios” (super svetac). Preko Italije njegov kult ukorijenjen je i
na Zapadu u X. i XI. st.89 U našem kontekstu posebnu težinu dobiva biskupska
funkcija Sv. Nikole, kojeg na Istoku prikazuju kao biskupa s bradom, mitrom
i štapom, a na Zapadu u biskupskoj odori s otvorenom knjigom i gestom bla-
goslova.90 Iz X./XI. st. poznata su 43 pečata bizantskih dvorskih službenika
s likom Sv. Nikole, nasuprot 24 s likom Sv. Jurja i 33 s likom arkanđela Sv.
Mihovila.91 Transformacija Sv. Nikole u oca Božića ili januara dogodila se naj-
prije u Njemačkoj, zatim u zemljama gdje su reformirane crkve bile u većini i
konačno u Francuskoj.92
Bazilijanski samostan Sv. Nikole u Munkácsu u Ugarskoj, prostorno i vre-
menski blizak bazilijanskom manastiru u bosanskim Milima, ne dopušta da se
preko te paralele pređe šutke. Istovremeno s turskim napredovanjem na Balka-
nu povećana je imigracija vlaških elemenata u Ugarsku, čime je znatno porastao
broj Vlaha, odnosno već ustaljenih stanovnika ortodoksne vjere. Ortodoksni,
također i Ruteni, u XIV. st. kolonizirani su u županijama Máramaros, Bereg
i Ung. Tako se rodila ideja o osnivanju Grčke crkve u Ugarskoj, koja bi bila
podčinjena ugarskom dvoru, a neovisna od ruske biskupije Galicije i vlaških
biskupija Moldavije i ugarske Vlaške. Župani Szatmára, Ugocse i Máramaro-
sa, Balk i Drág - potomci vlaškog kneza, a preci Drágfija, primljeni u aristo-
kraciju pod kraljem Ludovikom I., premda katolici - zatražili su od Carigrada
opata (igumana) za manastir Körtvélyes, koji su 1391. baštinili u Máramarosu,
pridržavši za sebe i svoje potomke pravo njegova imenovanja u budućnosti.
Patrijarh Antonije s radošću je primio njihov zahtjev i ponudu, stavio manastir
pod neposrednu jurisdikciju, imenovao igumana Pachonija kao svog egzarha tj.
vikara, podijelivši mu biskupsku ovlast nad Vlasima u nekoliko ugarskih po-
dručja podređenih Körtvélyesu – Szilágyság, Szatmár (Erdőd), Ugocsa, Bereg,
Beszterce, Belsőszolnok i Doboka (Csicsó i Bálványos). Malo zatim osnovao
je litvanski knez Teodor Korijatovič na planini Csernek u blizini Munkác-
sa drugi bazilijanski manastir posvećen Sv. Nikoli, koji je vremenom trebao
postati sjedištem grčke biskupije u Munkácsu.93 Od svog dolaska u Ugarsku
1395. do smrti 1414. pružao je on obilnu novčanu pomoć redovnicima. Sa-
mostan je postao središtem rusinske (rutenske) duhovne, crkvene i svjetovne
kulture. Bazilijanski oci sačuvali su čistoću istočnih obreda iz Rutenije i bili
su duhovni vođe naroda.94 “Manastirski episkopi”, tj. nekanonski (nezakoniti)
crkveni poglavari, postavljani su krajem XIV. st. u Moldaviji kao izraz otpora
93
Balint HÓMAN, Gli Angioini di Napoli in Ungheria 1290.-1403., Reale Accademia D’
Italia, Roma, 1938., 412.-413. O uspostavi “ frontovske linije” između latinskog i bizantskoga
kršćanstva, a njihovo je nadmetanje najjače izraženo došlo na Balkanu, u južnoj Italiji, sje-
vernoj i istočnoj Europi: Robert BARTLETT, Die Geburt Europas aus dem Geist der Gewalt.
Eroberung, Kolonisierung und kultureller Wandel von 950. bis 1350., Kindler Verlag, Münc-
hen, 1996., 307.-309.
94
Paul Robert MAGOCSI, Le role Sigismond de Luxembourg dans l’ histoire des Ru-
sines (Ruthenes), Sigismund von Luxemburg Kaiser und König in Mitteleuropa 1387.-1437.
Beiträge zur Herrschaft Kaiser Sigismunds und der europäischen Geschichte um 1400.
Vorträge der internationalen Tagung in Budapest vom 8. - 11. Juli 1987. anlässlich der
600. Wiederkehr seiner Thronbesteigung in Ungarn und seines 550. Todestages, Studien
zu den Luxemburgern und ihrer Zeit, Band 5., Hrsg. Von J. Macek †, E. Marosi, F. Seibt,
Fahlbusch Verlag, Warendorf, 1994., 86. Kao i mnoge druge zemlje istočne središnje Eu-
rope običavala je Ugarska utvrđivati svoje granice pozivajući koloniste da se nastane u slabo
naseljenim pograničnim krajevima. Jednu etapu u utvrđivanju njezinih granica predstavlja
dolazak Teodora (Fjodora) Korijatoviča 1395. - vladara Podolja, pokrajine u Ruteniji, isto-
čno od Galicije. Od 1389. bio je Korijatovič neovisan vladar Podolja. Ono je pravno bilo
dijelom Velikog vojvodstva litvanskog, u kojem je vojvoda Vitold želio usredotočiti svoju
vlast nad čitavom zemljom. Za vrijeme jedne borbe u kojoj se suprotstavio Vitoldu, zatražio
je Korijatovič i dobio podršku Ugara ali ona nije bila dostatna pa je bio primoran pobjeći u
tim, ugarski su kraljevi nakon crkvenog raskola 1054. dopustili da još dugo
funkcioniraju manastiri koji su slijedili istočni obred.101
Patron bazilijanskog samostana u Munkácsu - Sv. Nikola - te samostan
posvećen istome svecu koji je vlaški vojvoda Aleksandar Dobri početkom XV.
st. podigao u svojoj prijestolnici102, aktualiziraju mogućnost da njegovo ime za
svoj prvi samostan u Bosni franjevci nasljeđuju od starije crkvene organizaci-
je (Crkve bosanske). Pri tom se ne smije zaboraviti kapitalna činjenica da je
pravoslavlje u Ugarskoj, Vlaškoj i Moldaviji ostalo u jurisdikcijskoj zoni Cari-
grada, a tako nije bilo sa shizmatičkom Crkvom bosanskom. Isto tako Crkva
bosanska nikad nije pokušala reformirati ili “modernizirati” svoju organizaciju,
a nema ni dokaza da je ikad zaredila svjetovne svećenike ili da je pokušala usta-
noviti teritorijalnu organizaciju.103
Neke crkve srednjovjekovne Srbije bile su posvećene Sv. Nikoli, a kralj
Stefan Dečanski osobito je razvio njegov kult.104 Osobito se kult Sv. Nikole
rascvjetao u Bizantu. Car Bazilije I. posvetio mu je djelimično crkvu osno-
vanu 880. godine, a nakon ikonoklazma uz Grgura Nazijanskog, Bazilija i
Krizostoma Sv. Nikola postao je jedan od najviše štovanih crkvenih otaca.105
Kao vrstan poznavalac crkvene povijesti – opredijeljujući se u potrazi za patro-
nom franjevačkog samostana u Milima između šest svetaca identičnoga imena
– odlučio se fra Julijan Jelenić ipak za Sv. Nikolu biskupa mirskog – narodnog
sveca na cijeni poput Sv. Grgura Čudotvorca.106
O toj crkvi i njezinu patronu – tako bar sada izgleda – još uvijek nije sve
rečeno i to ostaje zadaća budućih istraživanja. Je li Sv. Nikola kao jedan od
istočnjačkih svetaca, čiji kult je bio razvijen i na Zapadu, već potencijalno bio
prihvatljiv i Crkvi bosanskoj i franjevcima, koji su svoje položaje u Bosni tek
trebali izgraditi? Ime tog patrona postaje još važnije ako se zna da je samostan
101
I. BERTÉNYI, Hungarian Culture in the Middle Ages, 101.
102
N. JORGA, Isto, 152.
103
J. FINE, Isto, 275.
104
S. MARJANOVIĆ-DUŠANIĆ, Isto, 298.
105
N. ŠEVČENKO, Isto, 21.-22.
106
J. JELENIĆ, Kraljevsko Visoko i samostan sv. Nikole, 46.-49.
107
Mladen ANČIĆ, Gdje je bio podignut prvi franjevački samostan u srednjovjekovnoj
Bosni, Prilozi Instituta za istoriju, XX., Sarajevo, 1985.
108
Poznat je primjer katoličke crkve posvećene Sv. Nikoli u Čaglju kod Srebrenice, izgrađe-
ne sredinom XV. st., ali ona nije bila crkva samostanskog tipa. D. KOVAČEVIĆ-KOJIĆ,
Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, 57., nap. 13., 286.
109
M. ORBINI, Isto, 417.
110
Daniel FARLATI, Illyricum sacrum, IV., Venetiis, 1769., 63.
111
O datumu njezina osnivanja: Dominik MANDIĆ, Franjevačka Bosna, Rim, Hrvatski
povijesni institut, 1968., 51.
112
D. KOVAČEVIĆ-KOJIĆ, Isto, 284.-286., 288.-290.
113
J. FINE, Isto, 267.
114
Precizniju sliku o odnosu pojedinih plemićkih obitelji i Crkve bosanske nakon 1391.
pokušao je uz pomoć dostupnih podataka sklopiti J. FINE, Isto, 268.-271. Poznati izvori
omogućuju identifikaciju sedam moćnih vlasteoskih rodova različito povezanih s Crkvom
bosanskom. Gotovo je sigurno da su i neke druge više ili manje poznate porodice s njom
imale veze, ali izvori ih ne bilježe. Autor ipak drži pretjeranom često ponovljenu generali-
zaciju da je bosansko plemstvo podržavalo Crkvu bosansku. To pitanje zaslužuje posebnu
raspravu, a potpisniku ovih redaka teško je prihvatljiva ocjena da je utjecaj Crkve bosanske
na vladare - banove i kraljeve - bio minoran. Usp. J. FINE, Isto, 273.-275.
115
Istorija rumunskog naroda. Uredio Akad. Andrej Ecetea, Matica Srpska, Novi Sad, 1979.,
114. Naslov originala: Istoria poporului roman, Bucuresti, Editura stiintifica, 1970.
116
I. RENGJEO, Isto, 281.-286. Pojavu Sv. Grgura Nazijanskog Šime LJUBIĆ (Opis ju-
goslavenskih novaca, Artističko-tipografički zavod Dragutina Albrechta, Zagreb, 1875., 195.-
197.) veže već za novce Tvrtka I. Kotromanića.
117
Encyclopaedia Britannica, III., X., 1967., 239.-240.; 906.-907.; New catholic encyclopaedia,
VI., San Francisco-Toronto-London-Sydney, 1967., 791.-794.; Suvremena katolička enciklo-
pedija, Priredili M. Glazier i M. K. Hellwig, LAUS, Split, 2000., 320.-321.
118
A. SOLOVJEV, Saint Gregoire, patron de Bosnie, 271. Usp. Suvremena katolička enci-
klopedija, 321.
119
Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, 246.-247.
Čudotvorca (+ 270. godine)120 - sveca čije ime su bosanski vladari nekad zazi-
vali u svojim intitulacijama.121 Ako je njegov lik i dospio na novce bosanskih
kraljeva, kanonizirani papa ipak nije postao zaštitnikom Bosne, nego se ne-
gdašnjem zaštitniku legalizirao stari položaj.122 Sve govori da je tom prilikom
Sveta Stolica napravila kompromis i da je kao prijelazno rješenje tradicionalna
kršćanska orijentacija bosanskih Kotromanića povezana s njegovanjem kulta
istočnjačkih svetaca dobila mjesto i u novoj crkveno-političkoj (rimsko-katoli-
čkoj) paradigmi. U kasnijim prijepisima bosanskih grbovnika - koncem XV., u
XVI. i XVII. st. - Sv. Grgur Čudotvorac pod utjecajem franjevaca zamijenjen
je Sv. Grgurom Papom i Sv. Sikstom.123
Vjerski život bosanskih vladara i vlastele - još uvijek nedovoljno osvijetljen
odgovarajućom metodom - upućuje na načelo koje je težilo konfesionalnoj ra-
vnoteži i kompromisu, ako ne i sintezi. Kako je to izgledalo u praksi, pokazuje
primjer bana Tvrtka I. upravo u mjesecima pred okrunjenje, kad je pripadni-
cima Crkve bosanske omogućio povremenu prisutnost misi i podijeljivanju sa-
kramenata uz franjevačkog vikara i fratre koji su predvodili obred. Apel pape
Grgura XI. na biskupe i franjevce zapadnoga Balkana 8. kolovoza 1377. nije
utjecao na bosanskog vladara. Franjevci su odbili služiti misu u prisutnosti bo-
sanskih krstjana, nastojeći obeshrabriti Tvrtka I. da ih pomaže i prima. Ban
je, međutim, angažirao katoličke svjetovne svećenike pa je mogao slušati misu,
ignorirati fratre i ustrajati u svojoj nepopustljivosti. Papa je želio okončati to zlo
i zato je zaprijetio ekskomunikacijom svakom svećeniku koji bi celebrirao misu
pred banom, kao i svakom drugom zaštitniku heretika ili shizmatika nakon što
su se franjevci povukli iz službe. Osim što govori o tome da je Tvrtko I. prisu-
stvovao katoličkom bogoslužju - znači da se očitovao kao katolik - ta epizoda
u isto vrijeme svjedoči o njegovoj toleranciji krstjana pa i srdačnim odnosima s
njima. To također pokazuje da bosanski krstjani nisu nalazili ništa neprihva-
120
Augustinus THEINER, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, II.,
Romae, 1860., 371.
121
O Sv. Grguru Čudotvorcu: A. SOLOVJEV, Isto.; Leksikon ikonografije, liturgike i sim-
bolike zapadnog kršćanstva, 246.-247.; Bibliotheca Sanctorum, VII., Ed. Citta nuova, 1966.,
214.-216.
122
O tome: A. SOLOVJEV, Isto, 266., 271.
123
A. SOLOVJEV, Isto, 272.
124
J. FINE, Isto, 196.-197. O strukturalnom prožimanju dviju konfesija i dviju crkava isti
autor donosi mnogo ilustracija koje nedvojbeno potvrđuju klimu njihove akulturacije. Usp.
J. FINE, Isto, 220., 222.-228., 231.-232. i dalje na više mjesta. Katoličke svećenike koji su
zamijenili franjevce dovodi Džaja s velikom vjerojatnošću u vezu s glagoljaškim miljeom.
Srećko M. DŽAJA, Noch eine fragliche Interpretation der bosnischen mittelalterlichen
Konfessionsgeschichte, Münchner Zeitschrift für Balkankunde, Band 1., Rudolf Trofenik,
München, 1978., 253.
125
J. FINE, Isto, 270.-271.
126
J. FINE, Isto, 240. nap. 104.; Chronica Ragusina Junii Restii (ab origine orbis usque ad
annum 1451.) item Joannis Gundulae (1451.-1484.), MSHSM, Volumen vigesimum quintum,
Scriptores, Volumen II., Zagrabiae, 1893., 229.-230.
127
J. FINE, Isto, 241., 253.-254.
128
Marija JANKOVIĆ, Crkvena organizacija na teritoriji Kosača, Srpska proza danas, Kosa-
I te opservacije nalaze mjesto među ostalim dokazima koji izravno ili ne-
izravno upućuju na ključnu ulogu djeda Crkve bosanske u okrunjenju Tvrtka
I. Očito je, naime, da prisutnost bosanskih krstjana na krunidbenoj ceremoniji
prvog bosanskog kralja u krunidbenoj i grobnoj crkvi Kotromanića u Milima
- kao i na katoličkom bogoslužju priređenoj za istog vladara - nije bilo ništa
iznimno, nego je bilo odraz složene bosanske političko-konfesionalne realnosti
koju ni jedan razborit vladar, sve da je i htio, nije mogao ignorirati. Tu stvar-
nost, uostalom, ignorirale nisu ni države ekskluzivnoga katoličkog imidža po-
put Dubrovnika, Venecije i Ugarske, pa naravno, ni Rimska kurije.
II
če – osnivači Hercegovine, Ćorovićevi susreti proznih pisaca u Bileći, Naučni skup istoričara u
Gacku 20.-22. septembra 2000., Bileća: Prosvjeta; Gacko: Prosvjeta; Beograd: Fond “Sve-
tozar i Vladimir Ćorović 2002., 502.
129
Heinz SCHILLING, Confessionalisation and the Rise of Religious and Cultural Fron-
tiers in Early Modern Europe, Frontiers of Faith. Religious Exchange and the Constitution of
Religious Identities 1400.-1750., Edited by Eszter Andor and István György Tóth, Central
European University, European Science Foundation, Budapest, 2001., 25.
130
H. SCHILLING, Isto, 33.
131
John V. A. FINE, Jr., The Late Medieval Balkans. A Critical Survey from the Late Twelfth
Century to the Ottoman Conquest, The University of Michigan Press, 1987., 483. O bogumi-
lima: Usp. J. SEDLAR, Isto, 174.-175.
132
Srećko M. DŽAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipacij-
sko razdoblje 1463.-1804. S njemačkog preveo Ladislav Z. Fišić. Autorizirao i nadopunio
autor. 2. popravljeno i dopunjeno izdanje. Ziral – Zajednica Izdanja Ranjeni Labud, knj.
105. Biblioteka Stećak, knj. 4., Mostar, 1999., 24., 28. (Naslov izvornika: Konfesionalität
und Nationalität Bosniens und der Herzegowina – Voremanzipatorische Phase 1463.-1804., R.
Oldenbourg Verlag, München, 1984.) Usp. Tomislav RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje
(prostor, ljudi, ideje), Školska knjiga – Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u
Zagrebu, Zagreb, 1997., 288.
po umr’ti kralja Tvr’tka drugo lito.”133 O toj istoj pojavi, samo s drugim pred-
znakom, govori činjenica da je između 1375./78. i 1382. dužnost Tvrtkova
dvorskoga kapelana i bliskog suradnika u financijskim transakcijama obavljao
Dubrovčanin prezbiter Ratko, od 1383./84. nakon povratka iz Bosne u Du-
brovnik trebinjsko-mrkanjski biskup.134
Jedan od detektora takva stanja jest intitulacija bosanskih vladara, skrojena
pod utjecajem Crkve bosanske s prizivom Sv. Grgura, koja odražava promjen-
ljivost političkih uvjeta što su diktirali odnos Bosne i Ugarske. Jasno se to po-
kazalo nakon Tvrtkove pobjede nad postrojbama kralja Ludovika u župi Plivi
1363., kada se, darujući Vukcu Hrvatiniću za zasluge stečene tom prilikom
utvrdu Sokol, 11. kolovoza 1366. titulirao: “Az’ rab’ b(o)ži i s(ve)toga Gr’gura a
zovom’ gospodin’ ban’ Tvr’tko.”135 Ta intitulacija - kako je istaknuto – rabljena je
u unutarnjoj upotrebi, i teško se oteti dojmu da je imala ulogu konfesionalno-
političkoga “glasnogovornika” nepoželjnog izvan Bosne.
U nizu ostalih, dragocijeno svjedočanstvo o tome pruža izjava Stjepana
Teste, poslanika kralja Tomaša u Veneciji sredinom srpnja 1457. On je tada
dokazivao da su četiri franjevačka samostana u Dalmaciji uvijek bila podložna
Bosanskoj vikariji, pa i onda kada kraljevi ne bi bili katolici, a njegov je gospodar
najkršćanskiji kralj; za taj slučaj isposlovali su i papinske bule o tome kome ima-
ju biti podložni.136 Status “najkršćanskijih kraljeva” prisvajali su za sebe vladari
Francuske, a taj koncept bio je u službi preuzimanja njihove vodeće uloge u
133
Citirano prema: Herta KUNA, Srednjovjekovna književnost, srpska i hrvatska književna
tradicija na narodnom jeziku, Bosanskohercegovačka književna hrestomatija – Starija knjiže-
vnost, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1974., 29.
134
Đuro TOŠIĆ, Dubrovčanin prezviter Ratko, stonski kancelar, kapelan i protovestijar
kralja Tvrtka I. i trebinjsko-mrkanjski biskup, Godišnjak društva istoričara BiH, XXVIII.-
XXX., Sarajevo, 1979., 41.-45., 49.
135
Đuro ŠURMIN, Hrvatski spomenici, I., JAZU, Zagreb, 1898., 83.
136
“etiam non siando re catholici, che pertanto siando el dicto suo signor re christianessi-
mo... et item habiando de dicta caxon optegnudo per bolle apostolice, che cussi siano so-
toposti.” Šime LJUBIĆ, Listine o odnošajih između Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike,
X., JAZU, Zagreb, 1891., 132. Korespondencija Tvrtka II. Tvrtkovića (1428.) i Stjepana
Tomaša (1445.) s Rimskom kurijom sadržava njihova eksplicitna posvjedočenja o tome da
su vladali među nevjernicima (shizmaticima i hereticima.)
kršćanskoj zajednici, osobito od sredine XIII. st.137 Stari rimski carevi i njihovi
imitatori u Njemačkoj bili su zvani i sami su sebe zvali božanskim carevima, a ta
deifikacija pojavila se također u Francuskoj u obliku svetih kraljeva Francuske.138
Rimsko-bizantsko pravo nije samo osiguralo zakonski okvir za kršćanske dr-
žave, nego je također ozakonilo kraljevsku vlast svojim zahtijevanjem da sva
monarhijska moć dolazi od Boga.139
U ljeto 1431. pisao je Dubrovčanin Ivan Stojković kralju Sigismundu da bi
bilo dobro da radi sklapanja unije u Basel dođu i predstavnici Bosanaca.140 Kralj
Tvrtko II., koji je, kako stoji u jednom starijem djelu europske historiografije,
isto tako poput njegovih prethodnika bio zaražen nestorijanskom herezom,
odbio je zato uputiti poslanike na sabor u Basel.141 Imajući na umu pređeni
povijesni put, vraćajući se na odvajanje Bosanske biskupije od države sredinom
XIII. st., jasno će se u tom činu raspoznati polaganje temelja za novu konfe-
sionalnu budućnost, novu strukturu moći i kulturu društva. Tada je država u
Bosni izmakla kontroli Katoličke crkve, pa je vremenom kao kršćanska konfe-
sija derivirana “vjera bosanska”, a proces vraćanja prvotnoga autoriteta i rekato-
lizacije bio je dug i začinjen antagonizmima. Postojala je bitna razlika između
Crkve bosanske i Srpske pravoslavne crkve: papa nikad nije prihvatio Crkvu
bosansku, a pravoslavni patrijarh u Carigradu ipak je tolerirao i čak priznavao
Srpsku pravoslavnu crkvu.142 Zato je Crkva bosanska u zapadnoj kršćanskoj
ekumeni stekla epitet heretičke: nespriječen razvoj hereze umanjio bi ne samo
osnovnu pretpostavku Crkve, nego također u konačnom smislu položaj pape.
137
Willem P. BLOCKMANS, A History of Power in Europe, Peoples, Markets, States, Fonds
Mercator, Paribas Antwerpen, 1997, 268.-274.
138
W. ULLMANN, Isto, 207. Usp. E. KANTOROWICZ, Isto, 252.
139
J. SEDLAR, Isto, 306.
140
Citirano prema: Momčilo SPREMIĆ, Despot Đurađ Branković i njegovo doba, Drugo
izdanje, CLIO – Glas Srpski, Banja Luka, 1999., 260.
141
“Nestoriana perinde, ut decessores, haeresi infectus, unde ad Basileense Concilium lega-
tos mittere renuit.” SPICILEGIVM observationvm historico-geographicarvm de Bosniae regno
Hvngarici qvondam jvris occasione armorvm caesareorvm hoc anno MDCCXXXVII in Bosniam
motorvm. Lvgdvni Batavorvm, Impensis Bvartsi, 1737., 69.
142
Marian WENZEL, Bosanski stil na stećcima i metalu. Bosnian Style on Tombstons and Me-
tal, Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 1999., 131.
Sukladno tome, hereza je bila zločin, i kao takva ni na koji način različita od
uvrede veličanstva, što znači javni zločin.143 Dužnost likvidacije heretika bila je
predmet zakletve vladara, odnosno bila je inkorporirana u njegova obećanja
prilikom krunidbe. Engleski su se kraljevi oduprli tom zahtijevu, a francuski
su kraljevi od Luja IX. to obećanje davali u svojim krunidbenim prisegama,
isto kao što su ga carevi unijeli u svoje zakonodavstvo.144 Odnos državnih vla-
sti u zemljama Zapadne Europe prema heretičkim strujanjima, dakle, nije bio
unificiran što govori da ni Crkva bosanska nije imala tako unikatan status kako
se prečesto želi prikazati. U svakom slučaju ona ne samo da je bila tolerirana,
nego je bila politički oslonac bosanskih vladara. U suprotnom, oni bi je morali
eliminirati, jer je s obzirom na tijesnu vezu crkve i države hereza također drža-
na napadom na vladara.145
Za razliku od cara Dušana, koji je svoje carstvo konfesionalno atribuirao
pravoslavnim146, Tvrtko I. ni jednom prilikom samoproglašeno Bosansko Kra-
ljevstvo nije označio ni pravoslavnim ni katoličkim. Da je proglašenje Bosne
kraljevinom bio vezao za papinstvo i Katoličku crkvu, kao što je to uradio
Stefan Prvovjenčani 1217., Tvrtko I. nužno bi, poput prvog srpskoga kralja
u pismu papi Honoriju III. 1220., očitovao svoju pripadnost Katoličkoj crkvi
i papinstvu.147 To pokazuje da kršćanstvo, religija i crkva kao očite činjenice
ovise o povijesnim pretpostavkama, i da je pitanje “Krist kao političar” spoznato
i riješeno iznova.148 Bila je to pojava koja nije sezala duboko u društveno tkivo;
143
W. ULLMANN, Isto, 79.
144
W. ULLMANN, Isto, 80.-81.
145
J. SEDLAR, Isto, 1994., 308.
146
Teodor TARANOVSKI, Istorija srpskog prava u nemanjićkoj državi. Istorija državnog
prava, I., Beograd, 1931., 122; Aleksandar SOLOVJEV, Značaj vizantiskog prava na Bal-
kanu, Godišnjica Nikole Čupića, XXXVII., Beograd, 1928., 114.-115., 123.
147
“Quemadmodum omnes christiani diligunt vos et honorant, et pro patre et domino re-
tinent: ita nos desideramus sancte romane ecclesie et vestri fidelem filium nominari.” I u
pismu papi Inocentu III. iz 1199. naglasio je Stefan Nemanjić svoju i svoga oca odanost
Katoličkoj crkvi. Franjo RAČKI, Pismo prvovienčanoga kralja srbskoga Stjepana I. papi
Honoriju III. god. 1220., Starine JAZU, VII., Zagreb, 1875., 55., 56.
148
Usp. Karl BOSL, Gesellschaft im Aufbruch. Die Welt des Mittelalters und ihre Menschen,
Verlag Friedrich Pustet, Regensburg, 1991., 209.
149
Usp. K BOSL, Isto, 213.
150
R. BARTLETT, Isto, 295. i dalje, s preciznim objašnjenjem pojma kršćanske zajednice
i geneze njegova nastanka.
151
Sličan se raskid - kao znak otpora na crkvenu uniju postignutu u Firenzi 1439. - dogo-
dio između Bizanta i Moskovske Rusije. Po zapovijedi velikog kneza Vasilija II., jedan od
zagovornika unije, moskovski mitropolit Grk Isidor, uklonjen je s položaja nakon povratka
iz Firenze, i od tada je “Rusija sama birala svoje mitropolite, okrenuvši leđa Carigradu.
Tako je Rusija bila izgubljena za Vizantiju.” Georgije OSTROGORSKI, Istorija Vizantije,
SKZ, Beograd, 1969., 522. O uniji u Firenzi: M. SPREMIĆ, Despot Đurađ Branković i
njegovo doba, 261.-271. Raskol između Carigrada i Srbije nastao Dušanovim samovlasnim
proglašenjem za cara 1346. i osnivanjem srpske patrijaršije, prevladan je 1375. Izborom Je-
frema, prvog “samovlasnog patrijarha nikim ovladana”, u crkvenim odnosima uspostavljeni su
zakonitost i jedinstvo, te stvorena pravna podloga za obnovu nemanjićke države. Dimitrije
BOGDANOVIĆ, u: Istorija srpskog naroda, II., SKZ, Beograd, 1982., 11., 16.
152
“... nec non in praedicto Regno Bosnae, et partibus Rassiae, ac in locis circumvicinis, ab
unitate sanctae Matris Ecclesiae separatis.” Iosephus KOLLER, Historia epsicopatus Quinq-
ueecclesiarum, III., Posonii, 1784., 361.
“Mala braća po dolasku u to kraljevstvo postigoše uspjeh iznad svih svojih oče-
kivanja. Bojahu se, naime, da će im se ban Stjepan, odan grčkom obredui stoga ne-
podložan papi, oduprijeti, no on učini upravo suprotno. Primi ih on dobrohotno i
dopusti im javno propovijedati protiv krivovjeraca, te uvesti rimsku vjeru, budući
da držaše boljim imati u svom kraljevstvu ljude rimokatoličke vjere, koja se tek ne-
znatno razlikovaše od grčkog obreda, negoli krivovjerce protivne i Grcima i Lati-
nima.” 153
“Grčki obred” mogao je tada označavati pripadnost Stjepana II. Kotromani-
ća isključivo Crkvi bosanskoj, kao jedinoj crkvenoj organizaciji u srednjoj Bo-
sni.154 U vezu s grčkim krivovjerjem doveo je Farlati i Stjepanova nasljednika,
Tvrtka I. Kotromanića, za koga kaže:
“Ovaj (Tvrtko), budući da se zapleo u grčka krivovjerja i šizmu, daleko i mnogo
se izopačivši od kreposti i pobožnosti svoga strica, pružao je utočište i zaštitu krivo-
vjercima a katolike je zlostavljao na sve moguće načine.” 155
Zablude Grka isti autor crkvene povijesti prišio je kralju Stjepanu Tomašu,
što je potvrđeno njegovim kasnijim pristajanjem uz katoličanstvo:
“Kada je ovaj, već kao odrastao, preuzeo vladanje, još nije bio kršten; premda je
potekao od onih koji su možda slijedili zablude Grka, izgleda ipak da se kolebao i nije
bio siguran u koju bi se sektu i nauk uključio. Sumnja se da je pristajao uz patarene
od kojih je, to je kasnije pokazao, bio veoma daleko riječima i djelima.” 156
153
M. ORBINI, Isto, 414.
154
Pretpostavka J. FINEA (The Bosnian Church, 167.) da “grčki obred” označava pripadnost
Stjepana II. Kotromanića na početku njegove vladavine pravoslavlju nije održiva, prije svega
zbog tijesnih veza bosanskog vladara s Crkvom bosanskom, ali isto tako i zbog nepostojanja
bilo kakvih podataka o njegovu odnosu prema pravoslavlju. Istina, jedna od njegovih žena
(kći bugarskog cara) bila je pravoslavne vjere, ali to nije dovoljno da bi ga se označilo pravo-
slavcem. Sve ono što pouzdano znamo o njegovu vjerskom životu kretalo se između Crkve
bosanske i Katoličke crkve (Franjevačke vikarije).
155
“Hic implicitus cum esset erroribus & schismate Graecorum, a patrui virtute ac religio-
ne longe multumque degeneravit, haereticis perfugium ac patrocinium praebuit, catholicos
quibuscumque potuit modis vexavit.” D. FARLATI, Isto, 61.
156
“Hic jam grandis natu, cum ad regnum pervenit, nondum baptismo initiatus fuerat; &
quamvis ab illis oriundus esset, qui ritus & fortasse etiam errores Graecorum sequabantur,
tamen nutare & incertus esse videbatur, cui sectae ac disciplinae nomen daret. Suspicio erat
Za sada nije moguće precizirati u kakvoj vezi sintagme grčki obred, grčka
krivovjera i zablude Grka stoje s relativno čestim nazivom za nekropole stećaka
označenim kao “grčka groblja” 157, te postoji li među njima uopće izravna pove-
zanost.
O konfesionalnom laviranju Tvrtka I. Kotromanića znalo je i europsko hi-
storiografsko mišljenje prve polovice XVIII. st. Dokazujući vrhovnu vlast kralja
Ludovika I. nad Bosnom, autor djela “Spicilegivm” zapada u kontradikciju tvr-
deći da su se pape Urban V. i Grgur II., kad god se radilo o zatiranju heretika,
svojim pismima obraćali na Ludovika, da se on zauzme te bosanskog vladara
prisili da svojim autoritetom dokine raskol.158 U tom navodu, naime, sadržane
su dvije važne povijesne istine; da Tvrtka I. nije okrunio prelat Katoličke crkve,
jer bi se u suprotnom pape izravno obraćale njemu kao svome podložniku, a ne
ugarskom kralju, kao i to da je bosanski vladar i sam pristajao uz shizmu, čega
su svjesni bili i pape, tražeći da je upravo on svojim autoritetom dokine.
Odobrenje dato franjevcima da otpočnu organiziranu djelatnost u Bosni i
uspostava Bosanske franjevačke vikarije 1340. nosili su na sebi pečat političko-
ga kompromisa vladara.159 U pozadini te krupne političke odluke bosanskoga
eum Patarenis studere, a quibus postea se alienissimum esse & verbis & factis probavit.” D.
FARLATI, Isto, 67.
157
Usp. P. ANĐELIĆ, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, 152.-153.
158
“supremum tamen Bosnensis Regni dominium sibi reservavit Ludovicus, propterea enim
Summi Pontifices, Vrbanus V. & Gregorius II. quoties de convellendis in Bosnia haere-
ticis agebatur, literis suis convenerunt Ludovicum, ut hac in re partes suas interponeret,
Bosniaeque toparcham ad delendum schisma autoritate sua compelleret.” SPICILEGIVM
OBSERVATIONVM HISTORICO-GEOGRAPHICARVM DE BOSNIAE RE-
GNO HVNGARICI QVONDAM JVRIS OCCASIONE ARMORVM CAESARE-
ORVM HOC ANNO MDCCXXXVII IN BOSNIAM MOTORVM. LVGDVNI BA-
TAVORVM, IMPENSIS BVARTSI, 1737., 51. Prijevod naslova tog djela objavljenog u
Leidenu 1737. glasi: “Zbirka povijesno zemljopisnih zapažanja o Bosanskom Kraljevstvu,
nekoć pod ugarskom nadležnošću, u povodu pokretanja carskog oružja protiv Bosne godi-
ne 1737.” Anonimni autor djela koji je na primjerku knjižnice Georg-August Universitäta
u Göttingenu identificiran kao “Jo[hann] Gerhard Mejer von Berghen” sumira tadašnje
europsko historiografsko znanje o Bosni. Otkrio ga je i znanstvenoj javnosti otvorio Srećko
M. DŽAJA, Bosanska povijesna stvarnost i njezini mitološki odrazi, Bosna Franciscana, 17.,
Sarajevo, 2002., 146.
159
Usp. J. FINE, Isto, 181.-182.
160
J. JELENIĆ, Kultura i bosanski franjevci, 103.
161
D. LOVRENOVIĆ, Isto, 63.-64.
162
M. PEROJEVIĆ, Isto, 262.; Tadija SMIČIKLAS, Codex diplomaticus regni Croatiae,
Dalmatiae et Slavoniae, X., JAZU, Zagreb, 1912., 326.-327.
163
M. PEROJEVIĆ, Isto, 276.; E. FERMENDŽIN, Isto, 28.-29., br. 159.
164
T. TARANOVSKI, Isto, 118.
165
Gabor KLANICZAY, The Uses of Supernatural Power. The Transformation of Popular
Religion in Medieval and Early-Modern Europe, Polity Press, Cambridge, 1990., 93.
166
Uočljiva je praznina koja u izvornom materijalu dubrovačke provenijencije postoji s obzi-
rom na mjesto okrunjenja bosanskih vladara i ličnost koja ih je krunila. Tako se 25. kolovoza
1421., u povodu okrunjenja Tvrtka II., donosi samo štura odluka da se novog kralja daruje
suknom u vrijednosti 750 perpera, a Vukmira Zlatonosovića s 300 perpera. Medo PUCIĆ,
Spomenici srpski od 1395. do 1423. Pisma pisana od Republike dubrovačke kraljevima, despotima,
vojvodama i knezovima srpskim, bosanskim i primorskim, Beograd, 1858., Primjetbe, XXI.
167
Mil. M. VUKIĆEVIĆ, Iz starih Srbulja, GZM, XIII., Sarajevo, 1901., 346.-347.
168
Ivo GOLDSTEIN, Hrvatski rani srednji vijek, Novi Liber – Zavod za hrvatsku povijest
Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1995., 403.-404.
169
T. RAUKAR, Isto, 49.
170
Srećko M. DŽAJA, Bosansko srednjovjekovlje kroz prizmu bosanske krune, grba i bi-
skupije, Jukić, 15., Sarajevo, 1985., 95.-96., 98.; Vilmos FRAKNÓI, Mathiae Corvini Hun-
gariae regis epistolae ad Romanos Pontifices datae at ab eis acceptae 1458.-1490., Monumenta
Vaticana Historiam Regni Hungariae Illustrantia, I./6., Budapestini, 1891., 14.
171
Usp. R. BARTLETT, Isto, 308.-309. Kolebanja te vrste mjesto su našla u preradi Do-
mentijanova žitija Sv. Save, koji je autor u ranom XIV. st. hilandarski monah Teodosije.
Prilagođavajući ga ukusu i shvaćanjima svoga vremena, u redigiranom tekstu izostavljena su
mjesta koja svjedoče o vezama Nemanjića s Rimom i papom. S. ĆIRKOVIĆ, Srbi u srednjem
veku, 120.
172
O laviranju Hrvoja Vukčića između dvije konfesionalnosti - bosanske i rimske vjere: Du-
bravko LOVRENOVIĆ, Vitez, herceg i pataren, Forum Bosnae, 7.-8., Sarajevo, 2000.
173
Usp. Jörg K. HOENSCH, Kaiser Sigismund. Herrscher an der Schwelle zur Neuzeit 1368.-
1437., C. H. Beck, München, 1996., 13. O konfesionalizaciji Njemačke od poznoga sre-
dnjeg vijeka s posebnim akcentom na Bavarsku: K. BOSL, Isto, 201.-218.
180
Francis DVORNIK, The Slavs in European History and Civilization, Rutgers University
Press, New Brunswick – New Jersey, 1962., 142
181
S. MARJANOVIĆ-DUŠANIĆ, Vladarska ideologija Nemanjića, 279.-286.
182
O tome: S. MARJANOVIĆ-DUŠANIĆ, Isto 274.-278.
183
G. KLANIZCAY, Isto, 89.
184
O tome za Češku, Norvešku i Rusiju: G. KLANICZAY, Isto, 84.-86.
185
Usp. Momčilo SPREMIĆ, u: Istorija srpskog naroda, II., SKZ, Beograd, 1982., 218.
186
M. SPREMIĆ, Despot Đurađ Branković i njegovo doba, 203.
187
J. KALIĆ, Isto, 34.-35., 37.
188
Sima ĆIRKOVIĆ, Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba, SANU, Posebna izdanja,
knj. 376., Odeljenje društvenih nauka, Beograd, 1964., 209.
189
Usp. Fernand BRAUDEL, Civilizacije kroz povijest, Globus, Zagreb, 1990., 295. Naslov
izvornika: Grammaire des Civilisations, Les Editions Arthaud, Paris, 1987. Prijevod: Lj. Ma-
tković, N. Desnica-Žerjavić, V. Crnković, S. Ravlić.
190
G. KLANICZAY, Isto, 118.-119. i na više drugih mjesta.
191
G. KLANICZAY, Isto, 121.-122.
SUMMARY
CRKVENE PRILIKE
U ZEMLJAMA HERCEGA STJEPANA VUKČIĆA KOSAČE
1
Takvo pisanje i inače je naglašeno u pisanju o obilježju Crkve bosansko-humskih
krstajna uopće. F. Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.),
Zagreb, 2003., str. XL.
2
M. Dinić, Zemlje Hercega od svetoga Save, Glas SAN, 182., Beograd, 1940., 200.-
257.
3
Herceg se predstavlja: “Mi g(ospo)din Stjepan herceg od svetoga Save gospodar humski
i primorski veliki vojvoda rusaga bosanskoga knez drinski i veće”. LJ. Stojanović, Stare
srpske povelje i pisma, I./2, Beograd, 1934., str. 66. i 72.
4
“Za vreme njegovog aktivnog političkog delovanja od 1435. do 1466. smenila su se na
bosanskom prestolu tri kralja: Tvrtko II, Tomaš i Stefan Tomašević. Nijedan od njih nije
uticao u tolikoj meri na razvoj pozne bosanske srednjovekovne države i nijedan nije osta-
vio toliko tragova u našoj istoriji kao njihov, samo po imenu, vazal Stefan Vukčić.” S. M.
Ćirković, Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba, SANU, posebna izdanja, knj.
CCCIXXVI., Odeljenje društvenih nauka, knj. 48., Beograd, 1964., str. 1. Ć. Tru-
helka čak ističe: “Herceg Stjepan… je bio na Balkanu jedna od najuglednijih osoba…”.
Epigrafske crtice iz Bosne i Hercegovine - natpis hercega Stjepana na crkvi u Goraždu,
Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, 1889., str. 66.
5
“Desetak pisama i isprava sačuvanih u Dubrovniku predstavlja neznatan deo onoga što
je na njegovu teritoriju napisano”. Ćirković, Herceg Stefan Vukčić Kosača, str. 1.
6
Usp. D. Mandić, Bogumilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962., str. 19.-24.
Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 67.-373.
7
Resti piše o Sandalju: “… avrebbe immortalata la sua memoria, se non avesse macchiato
la sua vita ed oscurato la fama con li errori dello scisma e rito patareno, nel quale nacque e
morì.” J. Resti, Chronica Ragusina (ab origine urbis usque ad annum 1451), izdanje S.
N. Nodilo, u Mon. Slav. Merid., XXV., Zagreb, 1893., str. 264.
8
N. Jorga, Notes et éxtraits pour resvir à l’histoire des croisades au XVe siècle, II., Paris,
1899., str. 107.-108. M. Perojević, u Povijest Bosne i Hercegovine, knjiga I., Napredak,
Sarajevo, 1942., pretisak 1991., str. 416. (odsad: Napretkova povijest BiH).
9
Jorga, nav. dj., II., str. 444. - cit. prema F. Šanjek, Bosansko-humski (hercegovački)
krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, Zagreb 1975., str. 116., bilj. 39.
10
LJ. Stojanović, nav. dj., I./2, Beograd, 1934., str. 68. i 70. Ćirković, Herceg Stefan
Vukčić - Kosača, str. 198.-199. B. Poparić, Tužna povijest hercegove zemlje 1437.-1482.,
Zagreb, 1942., str. 142. Mandić, Bogumilska crkva bosanskih krstjana, str. 209. F.
Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 37.
11
Njihovi izvorni posjedi okolica su Olova i Borča, a proširenjem bosanske države na
jug dobili su kraj oko Trebinja do Dubrovnika i polovicu Konavala.
12
Stojanović, nav. dj., I./2, str. 149.
13
Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 149. i bilj. 129.
14
Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 147.-159. Usp. o tome
razmišljanja: Mandić, nav. dj., str. 418.-419. S. M. Džaja, Od bana Kulina do austro-
ugarske okupacije, zbornik Katoličanstvo u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1993., str.
57.-58.
15
“Duci vero Stephano de non recipiendis Patarenis mandatum dedisse…” E. FERMEN-
DŽIN, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica, Zagreb, 1892., str. 241. F. Rački, Bogo-
mili i patareni, izdanje Zagreb, 1999., priredio F. Šanjek, str. 118. i 228., bilj. 414.
izopćenju. Farlati, nav. dj., IV., str. 263. Fermendnžin, nav. dj., str. 241.
22
M. Brković, Srednjovjekovna Bosna i Hum - identitet i kontinuitet, Mostar 2002.,
str. 166.
23
Truhelka, u GZM, Sarajevo, 1917., str. 209.-211. Perojević, Napretkova povijest
BiH, str. 490. V. Ćorović, Istorija Bosne, I., Beograd, 1940., str. 162.
24
Usp. monografiju Zlato i srebro Zadra i Nina, izdanu u Zagrebu 1972. na hrvat-
skom, engleskom, francuskom, njemačkom i talijanskom jeziku, str. 87.-91. i 173.
L. Thallóczy, u GZM, Sarajevo, 1893., str. 34. M. Perojević, Napretkova povijest
BiH, str. 409.
25
Tekst i posuvremenjeni prijepis: Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vre-
lima, str. 362.-367. isti autor, Bosansko-humski (hercegovački) krstjani, str. 177.-183.
26
O. Raynaldi Annales ecclesiastici, Lucca, 1474.-56., sv. IX., str. 538. FERMEN-
DŽIN, nav. dj., str. 208. Upornim djelovanjem i posredovanjem hvarskog biskupa
Tome prihvatit će herceg Stjepan i Pavlovići, bar na izgled, katolicizam od koga će
opet otpasti. Papa Eugen o obraćenim velikašima kaže “primus et praecipuus est Ste-
phanus voivoda”. Papa nastavlja da su se opet vratili “ad vomitum suum”. Fermendžin,
nav. dj., str. 208.
27
DAD, Lett. di Lev., XV, 15 (18. kolovoza 1450.): “… el conte Stefano mando a supli-
car a papa Eugenio che volesse tor in gratia perche se voleva batizar e esse bon christiano. E
cusi el dicto papa lo aceto in gratia et fexeli gratiosi privilegii. Et poi vedendo questo papa
chi e al presente ch el dicto conte perseverava in la infidelita revoco tali privilegii …” Usp.
i Ćirković, Stefan Vukčić-Kosača, str. 108., bilj. 57.
28
“… veze sa papskom stolicom, koje će, bez obzira na svoja neodređena i zagonetna verska
uverenja, održavati do kraja života.” Ćirković, Herceg Stefan Vukčić - Kosača, str. 40.
Rački, nav. izdanje, str. 222., bilj. 341. Rački, nav. izdanje, str. 106., 113.
29
Papa Nikola piše: “Dux S. Sabae… quosdam ad nos destinavit oratores seu nuntios…”
Farlati, nav. dj., IV., str. 260.
30
Theiner, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historima illustrantia, II., str.
236. Truhelka, Epigrafske crtice, str. 68. Poparić, nav. dj., str. 40.
31
Truhelka, Epigrafske crtice, str. 68.
32
Papa naglašava, spominjući zaraženost herezom bosanskog plemstva: “… inter
quos primus et praecipius est Stephanus, vaivoda, socer dicti regis”. E. Fermendžin, nav
dj., str. 208. Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 28.-29.
33
Theiner, nav. dj., I., str. 408. Truhelka, Epigrafske crtice, str. 68. Poparić, nav. dj.,
str. 43.
34
Fermendžin, nav. dj., str. 16. Truhelka, Epigrafske crtice, str. 68., bilj. 1.
35
Truhelka, Epigrafske crtice, str. 69., bilj. 2.
36
Poparić, nav. dj., str. 78.
37
Šanjek, Bosansko humski krstjani u povijesnim vrelima, str.114.-117.
38
D. Farlati, Illyrici sacri tomus IV, Venetiis, 1769., str. 189. Poparić, nav. dj., str.
41.-42.
39
Kralj kaže za hercega da ga prima kao “suo vero et bono recommendato servitore”.
Ćirković, Herceg Stefan Vukčić-Kosača, str. 74.
40
Pismo kralja Alfonsa hercegu od 8. studenog 1454. kod L. Thallóczy, Studien zur
Geschichte Bosniens, München, 1914., str. 401. Mandić, Osnutak franjevačkih samsoata-
na i bogoslovije u Mostaru, Stopama otaca, 1934./1935., 6. i 26. Isti autor, Franjevačka
Bosna, str. 120. i bilj. 329. i Bogumilska crkva bosanskih krstjana, str. 174. Ćirković,
Herceg Stefan Vukčić Kosača, str. 215.
41
“Si osserva che il conte Stefano … era eretico, ma che gli fu spedito l’Ambasciator Grade-
nigo, il qualo lo ridusse in seno alla chiesa …” DAD, Secreta consil. Rogat., XVIII., 82.
Ć. Truhelka, Epigrafske crtice, str. 66., bilj. 1. Poparić, nav. dj., str. 35. i 43.
42
Naziv “misa” vezan je uz crkvu sv. Stjepana pod hercegovom prijestolnicom So-
kolom. D. Kovačević-Kojić, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo,
1978., str. 302. i literatura u bilj. 80. L. Petrović, Kršćani bosanske crkve, Sarajevo,
1953., str. 86.
43
DAD, Cons. Rogatorum, XIV., 39.-40., 44.-45. Ćirković, nav. dj., str. 209. i 215.
44
Stojanović, nav. dj., I./2, str. 87. Pucić, Spomenici srpski, II., Beograd, 1862., str.
124.-133. Mandić misli da se ovo služba Božja ne odnosi na mise. Nav. dj., str. 106.
M. Sivrić, Oporuka i smrt hercega Stjepana Vukčića Kosače, Motrišta, 18., Mostar,
2000., str. 78.-84., posebno bilj. 3, na str. 79.
45
Papa Pavao II. 10. veljače 1469. u pismu dubrovačkom nadbiskupu odlučio je s
obzirom na ovu ostavštinu za dušu “quod nulla sit causa magis pia, magisque deo grata
ac ipsi testatori magis salubris quod si dicta summa in sancte fidei defensione expendatur
“ kralju ugraskom Matiji “non solum contra crudelissimos Turchos, sed et perfidissimos
hereticos singulariter defudetur …” Gelcich - Thallóczy, nav. dj., 629. V. Atanasovski,
Pad Hercegovine, Beograd, 1979., str. 28. i 57., b. 248.
46
Genadije, iako piše za hercega da je “od prije nekog vremena po raspoloženju kršća-
nin”, ne dopušta sinajskim kaluđerima da ga javno spominju u liturgiji “zato što još
uvijek skriva svoje kršćanstvo”. Patrijarh potvrđuje da se herceg nipošto “ne razlikuje od
kutugera”, ali očito prihvaća to kao nužno prikrivanje iz straha za vlast. A. Pavlović,
Katolici i pravoslavni u našim krajevima prema grčkim vrelima 15. stoljeća, CCP, 25.,
Zagreb, 1991., str. 95.-108. Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima,
str. 319.-323.
47
Iz Genadijeva pisma vidi se da su ga monasi pitali smiju li ga spominjati u liturgiji.
Patrijarh odgovara da je on pravoslavac jer je Srbin i da je rukopoložen od zakonitog
patrijarha i da ništa ne gube ako ga nekad spomenu u liturgiji. Zanimljivo je ipak da
i sam patrijarh dodaje opasku: “Dovoljno je da neće nikada biti potrebe da služi liturgiju
u manastiru”! Pavlović, nav. dj., str. 96.-97. Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povi-
jesnim vrelima, str. 320.-321. Genadijevo pismo potvrđuje i pismo Sv. Ivana Kapi-
strana koji metroplita zove “raškim” pa tvrdnja D. Dragojlovića da se u Genadijevu
pismu govori o obraćenom djedu na pravoslavlje, nema temelja. Fermednžin, nav.
dj., str. 225. D. Dragojlović, Krstjani i jeretička Crkva bosanska, Beograd, 1987. Usp.
F. Šanjek, Crkva bosanska: dualistička sljedba ili evanđeosko ideal zajedništva u duhu
pracrkve, Studia Vrhbosnensia, 4., Sarajevo, 1991., posebno str. 159.-161.
48
I. Ruvarac, O humskim episkopima i hercegovačkim mitropolitima do 1766., otisak
iz knjige Srpska pravoslavna hercegovačko-zahumska mitropolija pri kraju 1900., str.
30. R. L. Veselinović, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini, zbornik Srpska
pravoslavna crkva 1219-1969, Beograd, 1969., str. 320.
49
U ugovoru hercega s kraljem Alfonsom od 19. veljače 1444. spominje se, među
mnogim gradovima i “Mile Sevischi ( = Milesevschi) castello con lo contato Consina con
lo (monastero) che segnoriano li Turchi dela Grecia, dove sta un Sancto che fa grandi mira-
culi”. Povelje je ponovno proučio i pokušao razjasniti M. Vego, Tri povelje o posjedima
davši svom herceškom nazivu dodatak “od svetog Save”. On u svom širokom
shvaćanju kršćanstva “bez granica” zove i gosta Radina i metropolita Davida
svojim redovnicima.50 Isto onako kako je tražio i omogućio misionarsku djela-
tnost franjevcima u zapadnim zemljama, dopuštao je i spomenutom episkopu
Davidu misionarsku djelatnost među krstjanima u istočnim krajevima51, gdje
su franjevci nailazili u svom radu na veliku zapreku,52 očito negdje u zemljama
hercega Stjepana i porodice Pavlovića.53
Premda treba dopustiti mogućnost da je jedan od glavnih razloga spome-
nutog tolerantnog stava hercega Stjepana prema katolicima i pravoslavcima
bio politička potreba54 da odvrati oštricu napada od sebe, ipak je, po svemu
sudeći, na takvo njegovo vladanje učinila najveći utjecaj naglašena konfesi-
onalna raznolikost pučanstva u njegovim zemljama, čime su se one znatno
razlikovale od ostalih krajeva bosanske države. U njegovim su zemljama ka-
tolicizam, pravoslavlje i krstjani bili po svemu sudeći tri ravnopravna partne-
ra, iako je u raširenost i snagu tih triju konfesija doista teško proniknuti55 i
donijeti konkretne procjene.56 Ipak se može reći, ali samo uopćeno, da su na
hercega Stjepana Vukčića Kosače, Most, Mostar, 1978., br.19.-20. i u zbirci Iz istorije
srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1980., str. 466.
50
Stojanović, nav dj., I., 2., str. 89. Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim
vrelima, str. 34.
51
Genadije hvali metropolitovu revnost: “On, kako saznajemo, čini mnogo koristi.”
Pavlović, nav. dj., str. 96. i 97. Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima,
str. 320. i 321.
52
Sv. Ivan Kapistran piše 4. srpnja 1455. papi Kalikstu III. da se mnogi krstjani
obraćaju na rimsku vjeru, ali da su mnogi u tomu spriječeni “a metropolitano Rasci-
anorum”, pa mnogi od njih “moriuntur extra fidem, magis volentes extra fidem mori,
quam eorum Rascianorum fidem suscipere”. Fermednžin, nav. dj., str. 225.
53
Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd, 1964., str. 319.
54
“Njegove veze sa svim crkvama spadale su isključivo u oblast politike.” Ćirković, Herceg
Stefan Vukčić-Kosača, str. 108.
55
“Nesavladive prepreke nastaju tek pri detaljnijem ispitivanju, kada treba utvrditi ra-
sprostranjenost pojedinih crkava, njihovu jačinu itd.” Ćirković, Herceg Stefan Vukčić Ko-
sača, str. 216.
56
Džaja, nav. dj., str. 44. Približne procjene donio je D. Mandić, Bosna i Hercegovi-
na, III, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, izd. 1982. (sabrana djela knjiga 5.), str.
173. i nešto detaljnije F. Marić, Hrvati-katolici u Bosni i Hercegovini između 1463. i
1995. godine prema crkvenim dokumentima, Zagreb, 1998., posebno str. 5.-18. Ćirko-
vić, Istorija srednjovekovne bosanske države, str. 320.
57
O tome smo opširnije pisali u referatu Uspostava dubrovačke metropolije, u zborniku
Tisuću godina dubrovačke (nad)biskupije, Dubrovnik, 2001., str. 46-47.
58
Novaković, Ohridska arhiepiskopija u početku XI veka, Glas SAN, 76. (1908.), str.
1.-62. S. Ćirković, Pravoslavna crkva u srednjovekovnoj srpskoj državi, u zborniku
Srpska pravsolavna crkva 1219-1969, Beograd, 1969., str. 36. i 37. B. Nilević, Srpska
pravoslavna crkva u BiH do obnove pećke patrijaršije, Sarajevo, 1990., str. 15. Usp. i
Ćorović, Istorija Srba, I., str. 111.-112.
59
Opširnije naš članak Crkvene prilike u srednjovjekovnoj humskoj zemlji, Humski
zbornik, II., Čapljina - Zagreb, 1966., str. 88.-150.
60
“Stvaranjem samostalne srpske arhiepiskopije pomjerene su u značajnoj mjeri granice
između pravoslavne i katoličke crkve, na štetu papske jurisdikcije. Područje srpskih episko-
pija prošireno je do rijeke Neretve i do morske obale…” Nilević, nav. dj., str. 25.
61
M. Kostrenčić (uredio, dokumente prikupili i obradili J. Stipišić i M. Šamšalović),
Codex diplomaticus …, Zagreb, 1967., str. 37.
62
Naši članci: Stonsko-humska biskupija i počeci kršćanstva u Humskoj Zemlji, Her-
cegovina, 8.-9. (16.-17.), Mostar, 2002.-2003., str. 23.-30, zatim Crkvene prilike u
srednjovjekovnoj humskoj zemlji, str. 89.-116. te Stolac - sjedište kasnoantičke biskupije
sarsenterensis, Humski zbornik, IV, Stolac u povijesti i kulturi Hrvata, Zagreb - Sto-
lac, 1999., str. 93.-116. A. Dračevac, Srednjovjekovna stonsko-zahumska biskupija,
Studia Vrhbosnensia, II, Sarajevo, 1988., str. 83.-90. V. B. Lupis, Sakralna baština
Stona i okolice, Ston, 2000., posebno str. 9.-52.
63
Prvi joj je spomen u buli pape Benedikta VIII. iz 1022., kojom on zapravo po-
tvrđuje odredbe pape Grgura V. (996.-999.) s obzirom na dubrovačku metropoliju.
Kostrenčić, nav. dj., str. 61.-62. Naš članak Prva stoljeća trebinsjke biskupije, Studia
Vrhbosnensia, II., Sarajevo, 1988., str. 47.-82.
64
Smičiklas, Codex dipomaticus, II., str. 113.-114.
65
Resti, nav. dj., str. 59.-63. N. Ragnina, Annali di Ragusa, Mon. spec. hist. Slav. merid.,
XIV, Zagreb 1883., str. 218. M. Orbini, Il regno de gli Slavi hoggi corrottamente detti
Schiavoni Historia, str. 347.,- izdanja: Kraljevstvo Slovena, Beograd, 1968., str. 17.-18.,
i Kraljevstvo Slavena, priredio akademik dr. F. Šanjek, Zagreb, 1999., str. 312.
66
Usp. papina pisma knezu Miroslavu, hrvatsko-ugarskom kralju Beli III. i dr.:
Smičiklas, Codex diplomaticus, II., str. 167.-168., 175.-176., 237.-238.
67
Raški je episkop Nemanju, koga je krstio katolički svećenik, dao ponovno krstiti.
K. Jireček - J. Radonić, Istorija Srba, I., str. 148.
68
“Širenjem vlasti Nemanjića … katoličanstvo trebinjske biskupije našlo se pod pritiskom
pravoslavlja i zapalo u stoljetnu defenzivu.” Džaja, nav. dj., str. 44.
69
M. Bašić, Stare srpske biografije, Beograd, 1924., str. 200.
70
R. Veselinović, Istorija Srpske pravoslavne crkve s narodnom istorijom, I., Beograd,
1966., str. 4. Nilević, n. dj., str. 26.
71
V. Ćorović, Prošlost Hercegovine, Mostar i Hercegovina, Mostar, str. 15., i Histo-
rija Bosne, I., Beograd, 1940., str. 224. O zahumskoj pravoslavnoj episkopiji: N. Z.
Bjelovučić, Zahumska pravoslavna episkopija u XIII i XIV vijeku, Dubrovnik, 1938.,
J. Mucović, Srpska pravoslavna hercegovačko-zahumska mitropolija pri kraju 1000. go-
Srpsko pravoslavlje nije ipak, bar u humskoj zemlji, uhvatilo dublje kori-
jene zbog uspješnog opiranja većeg dijela domaće vlastele i hrvatskih velikaša,
napose Šubića, srpskim osvajačkim pretenzijama. U tim se sukobima spome-
nuti pravoslavni episkop vrlo brzo morao povući iz Stona u manastir na Lim.72
Spomenuta episkopija domalo je posve “izgubila teritorijalnu vezu sa Humom i
Stonom”.73 Darovnica kralja Uroša I. (1254.-1264.) izdana manastiru Sv. Petra
i Pavla na Limu zapravo je prije svega potvrda darovnice kneza Miroslava i
kralja Stefana Prvovjenčanog (1196.-1228.) koje su uništili Bugari pri prodoru
poslije 1253. godine, a ona, pa prema tome i njezini predlošci, doista navodi
u posjedima manastira na Limu i posjede stonskog manastira i stonskog epi-
skopa. Nadalje kralj Uroš II. (1318.-1321.) pri obdarivanju manastira na Limu
piše da mu se potužio humski episkop Danilo da mu je episkopija opustjela
i da “ni vr’hovine ne ima ni biri nijednogo dohod’ka niotkuder’” jer “otstupiše
h’lm’skie zemle dohod’ci”74 pa i on obdaruje manastir na Limu gdje episkop
rezidira. Konačno se episkopija čak i u manastiru na Limu, čini se, utrnula
sve do polovice XV. stoljeća.75 To dovoljno svjedoči da je pravoslavlje u hum-
skoj zemlji bilo doista marginalno, premda je misionarenje stonskih kaluđera i
državno favoriziranje moralo postići neke rezultate. Uz sve to što se pravosla-
vlje nije uspjelo znatnije udomaćiti na humskim područjima, prodor srpskog
pravoslavlja ipak je poprilično uzdrmao katolicizam u njima. Taj proces ne
možemo nažalost pratiti zbog nedostatka izvora. Ipak sigurno znademo da o
katolicima humske zemlje od tog vremena više ne može voditi brigu stonski
76
Kroničar Resti kaže da je Miroslav tražio za dozvolu povratka biskupa Donata u
Ston 300 perpera, a Miroslavljev nasljednik Petar za dozvolu ređenja Donatova naslje-
dnika 200 perpera. Resti, nav. dj., str. 75. Farlati, n. dj., VI., str. 237.
77
Nadbiskup je Bernard 1194. u Humu blagoslovio crkvu Sv. Kuzme i Damjana, a
dokumenti svjedoče da su pod njegovom jurisdikcijom i crkve na Pelješcu. SMIČI-
KLAS, Codex diplomaticus, III., str. 223.-225., VI., str. 156. i IX., str. 197.-198. Usp.
N. Nodilo, Annales ragusini Anonymi item Nicolai de Ragnina, Mon. spect. hist. Slav.
merid., I., Zagreb, 1883., str. 219., I. Ostojić, Bendiktinci u Hrvatskoj, i ostalim našim
krajevima, II., Split, 1964., str. 442., i A. Dračevac, Ponovno osnivanje katoličke bisku-
pije u Stonu, Zbornik radova u čast 650. obljetnice planske izgradnje Stona i Malog
Stona, Ston, 1987., str. 83., bilj. 26.
78
Smičiklas, Codex diplomaticus, VIII., str. 580. Dračevac, Studia Vrhbosnensia, II.,
str.87.-89.
79
Jireček, Istorija Srba, I., 164. E. Peričić, Sclavorum regnum Grgura Barskog - Ljetopis
popa Dukljanina, Zagreb, 1991., str. 233.
80
Svjedoči to jedna kotorska listina izdana 1197. u kojoj se Vukan nazivlje i kraljem
“Tribunie”. Smičiklas, Codex diplomaticus, II., str. 287. Među potpisnicima metropo-
litanskog barskog sabora 1199. ne susrećemo potpisa trebinjskoga biskupa. Smiči-
klas, Codex diplomaticus, II., str. 337.-338.
81
“Ono što je za pravoslavnu crkvu Sv. Sava to je za katoličku crkvu Vukan” - naglašava
S. Stanojević, Borba za samostalnost katoličke crkve u nemanjićkoj državi”, Beograd,
1912., str. 80.
82
Smičiklas, Codex diplomaticus, IVl, str. 420l, 445l-446. Stanojević, nav. dj., str.
136l-137.
83
Nav. naš članak, Prva stoljeća trebinjske biskupije, str. 65.-66.
84
Jireček - Radonić, nav. dj., II., str. 73.
85
Smičiklas, Codex diplomaticus, IV., str. 506.-507.
86
Kad je u Baru pročitana bula o ukidanju Barske metropolije neki su od katolika
čak uzvikivali: “Quid est papa? Dominus noster rex Urosius est nobis papa!” Stanojević,
nav. dj., str. 121., posebno bilj. 2.
87
S. M. Ćirković, Pravoslavna crkva u srednjovekovnoj srpskoj državi, zbornik Srpska
pravoslavna crkva 1219-1969, Beograd, 1969., str. 41.
88
Jelena je direktno komunicirala s papom: D. Martich, Papstbriefe an serbische Für-
sten in Mittelalter, Sremski Karlovci, 1933. Plod tog nastojanja bez sumnje su odre-
dbe papa Martina IV. i Honorija IV. o ponovnom imenovanju trebinjskog i stonskog
biskupa. Smičiklas, Codex diplomaticus, III., str. 142.-143., i VI., str. 488.-489. i 551.
Theiner, nav. dj., I., str. 100. i 103. Farlati, nav. dj., VI., str. 293. Objašnjenje spome-
nutih dokumenata vidi naš članak, Crkvene prilike u srednjovjekovnoj Humskoj zemlji,
str. 128.-129.
89
Naš članak Prva stoljeća trebinjske biskupije, str. 69.
90
Oko 1326. godine grade crkvu Sv. Stjepana u Trebinju. Vego, Most, X./1983., br.
50., str. 242.
91
K. Draganović u: Croatia sacra, 1943., str. 117.-118. D. Mandić, Bosna i Hercvegovi-
na, III., str. 453.-454.
92
Smičiklas, Codex diplomaticus, VIII., str. 80., 497., X., 77. itd.
93
“Episcopus dumnensis ac totius terre Cumnensis”. Farlati, n. dj., IV., str. 190.
94
D. Mandić, Duvanjska biskupija od XIV-XVII st., Zagreb, 1936., str. 33.
95
“… habeat latam diocesim usque in Bosniam et Serviam”. Farlati, nav. dj., IV., str. 77.,
190.
96
Smičiklas, Codex diplomaticus, XI., str. 179.-180.
97
“… tamquam diocesanus ipsorum castrorum, villarum et locorum regere et gubernare con-
sueverit ab antiquo.” Smičiklas, Codex diplomaticus, XI., str. 264.-265.
98
Smičiklas, Codex diplomaticus, XI., str. 265.-266. i 266.-267.
99
Theiner, nav. dj., I., str. 261.-264., i isti autor, Vet. mon. hist. Hung., II., str. 86. i
103.
100
B. Pandžić, De dioecesi Tribuniensi et Mercanensi, Studia Antoniana, 12., Romae,
1959., str. 87. bilj. 2. Smičiklas, Codex diplomaticus, XIV., str. 549. i XV., str. 415.
101
Farlati, nav. dj., VI., str. 296. Pandžić, De dioecesi tribuniensi et mercanensi, str. 87.,
bilj. 9. Ratko je bio najuglednija ličnost Tvrtkova dvora: Usp. Mon. rag. lib. ref. IV,
157, 161, 164, 165, 172, 174, 244. Farlati, nav. dj., VI., str. 296. Perojević, Napretkova
povjest BiH, str. 315., 322., 345. Ćorović, Istorija Bosne, str. 305. Đ. Tošić, Dubrovački
prezbiter Ratko, stonski kancelar, kapelan i protovestijar kralja Tvrtka I i trebinjsko-mr-
kanjski biskup, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine XXVIII.-XXXX.,
Sarajevo, 1979., 39.-58. Autor je utvrdio (str. 49.) da je Ratko bio biskupom već 1383.
godine.
102
Resti piše da su Durbovčani u vrijeme konavoskog rata 1430.-1433. tražili od
Turaka da im se predaju posjedi Pavlovića, navodeći kao argument i činjenicu što “ le
prime dignità prelatizie di quei luoghi conservarsi a Ragusa, come il vescovo di Trebigne”.
Nav. dj., str. 249.
103
Kroničar Luccari piše za trebinjskog biskupa Mihaela da se 1456. povukao u Du-
brovnik “raccomandata la dioecesi alli canonici di san Pietro di Cicevo et a Ivan conte di
Popovo et di Trebigne.” Copioso ristretto, str. 101. O kojem Ivanu piše Luccari ne može
se sa sigurnošću utvrditi nego doista samo iznijeti pretpostavku; mislimo da je to
bio Ivaniš Pavlović, a u tom slučaju to se moralo dogoditi prije 1450. jer je tad Ivaniš
umro, a porodica Pavlovića pala “u punu zavisnost od hercega Stefana i više nije igrala
znatniju ulogu u Bosni”. Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, str. 299.
Ne vidimo zašto bi činjenica što se 1450.-1456. godine, dakle poslije smrti Ivaniša
Pavlovića, u Trebinju spominje knez Vidak Vukšić utjecala na vrijeme prije 1450.
godine, kako piše Tošić, Trebinjska oblast, str. 115.
104
“… contra omnem sanctionem sacrosancte romane ecclesie”. DAD, Lam. de for., XLV,
6v.
105
DAD, Diversa not., 68, f. 129.
106
Prvi turski popisi nakon osvajanja govore o opustjelosti Humske Zemlje. Međutim,
znatan dio pučanstva turskom blagonaklonom politikom vraća te nekoliko vijesti s
početka XVI. st. svjedoči o velikom broju katolika na tim područjima. Kako područje
zapadno od Neretve nije u tom smislu opće sporno, ovdje spomenimo samo nekolika
podatka o dijelu Humske Zemlje istočno od Neretve: prema više dubrovačkih kro-
ničara 1525. godine u Zavali u Hutovu bilo je na misi “gran moltitudine di gente” ili
“inifinita di popolo”. Anonimys, nav. dj., str. 100.-101., Ragnina, nav. dj., str. 278.-279,
Gondola, nav. dj., str. 438. Neki izvještaji iz tog stoljeća govore 10 i 12 tisuća vjernika
na ovom području. Usp. Starine JAZU, br. XII., str. 201., i XXXIV., str. 47. Jezikoslo-
vac Faust Vrančić piše: “... posessiones Primorye, Gornye Zaxabie et Dolnye Zaxabie que
sunt in Herzegovina id est extrema parte Dalmatiae, in quibus catholici et innoxii homines
degunt ...” R. Lopašić, Spomenici Hrvatske krajine, I, Zagreb, 1884., str. 147., 158s. Isto
to tvrdi i papa Siksto V.: J. Radonić, Dubrovačka akta i povelje, III./2., Beograd, 1938.,
str. 580., C. Horvat, Monumenta historiam uscochorum illustrantia, I., Zagreb, 1910.,
str. 91. Theiner, nav. dj., II., str. 89s Također to svjedoči i dominikanski vikar Hr-
vatske Daniel, čija je intervencija i potaknula papu na akciju zaštite ovog katoličkog
pučanstva. S. S. Krasić, Izvještaj iz 1589. godine - splitski dominikanac fr. Daniel piše
binjska biskupija, iako je u nevjerničkim krajevima, još uvijek ima mnogo kle-
ra i puka.107 Prema posvjedočenju prvog pisca povijesti Trebinjske biskupije,
biskupa Krizostoma Antića (1615.-1646.), katolici su se održali u Trebinju,
Čičevu, Ljubomiru, Dračevici, Popovu, Zažablju, Nevesinju i po cijeloj bi-
skupiji.108 Brojem su katolici, međutim, opet oslabljeni zbog pojačanih turskih
pritisaka od početka trećeg desetljeća XVI. stoljeća, a onda i zbog nepreki-
dnih nasrtaja pravoslavnog klera, koji ih je, uz pomoć kupljenih fermana na
Porti, silom prevodio u pravoslavlje sve do konca turske vladavine.109 - Sve to
navodimo kao potkrjepu tvrdnji da je katolicizam u vrijeme hercega Stjepana
u njegovu vremenu bio doista znatno prisutan ne samo u humskoj zemlji nego
i na trebinjskom području.
Vladavina Kosača, uza sav njihov tolerantan stav prema katolicizmu i pra-
voslavlju, nije ipak bila bez ploda za širenje krstjana u zemljama koje su stekli
širenjem bosanske države. Da je krstjana na području humske zemlje bilo i prije
dolaska tih krajeva u sklop bosanske države, jasno se dade naslutiti iz više doku-
menata. Poznata optužba dukljanskoga kralja Vukana papi protiv bana Kulina
i njegove sestre, supruge pokojnog kneza Miroslava, da su u herezu uveli više
od 10000 osoba110 može se uzeti kao prvi izvor koji govori o doticaju tih kraje-
va s herezom.111 Pisma pape Inocenta III. hrvatsko-ugarskom kralju Emeriku
makedonsku državu doista proširio i na naše krajeve u kojima je, u suradnji s papom
Grgurom V., utemeljio dubrovačku metropoliju. Nema vijesti o progonima heretika
u njegovo vrijeme. D. Dragojlović, Počeci bogomilstva na Balkanu, radovi simpozija u
bogumilstvu održanog 30. svibnja do 1. lipnja 1978., pod naslovom: Bogomilstvoto
na Balkanot vo svetlinata na najnovite istražuvanja, Skopje, 1982., str. 27.
112
Smičiklas, Codex diplomaticus, II., str. 350.-352. Šanjek, Bosansko-humski krstjani
u povijesnim vrelima, str. 72.-77. i 124. B i C.
113
T. Archidiaconus, Historia Salonitana, izd. Čakavski sabor, Split, 1977., str. 94.
114
“… de terra Cholim, per eiusdem regis ministerium a parvitate consimili nutu divine
potentie depurata …” Smičiklas, Codex diplomaticus, IV., str. 57.
115
Duvanjski biskup Madije konačno 1344. god. odlazi iz biskupije zbog zloće puka.
Mandić, Duvanjska biskupija, str. 75. Papa Klement VI. te iste godine naređuje split-
skom nadbiskupu da se makarskom biskupu vrate njegovi prostori koje su mu već
dvadeset godina oduzeli nevjernici. Smičiklas, Codex diplomaticus, XI., str. 161.-162.
116
To je bosansko prodiranje “u prvi mah zbrisalo katoličke i pravoslavne crkvene orga-
nizacije”. Nilević, nav. dj., str. 40. i str. 41.
117
O odnosu srpskih vladara i crkve prema heretičkim zasadama pa i latinskoj crkvi
usp. sažeto: Šanjek, Bosanko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 23.-26.
118
Kosače su zadobili sva područja, osim Trebinja, Vrma, Bileće, Fatnice i polovice
Konavala, a Pavlovići Trebinje s okolicom te polovicu Konavala.
119
“Zbog strogog stava srpskih vladara prema njima, jeretika na području Trebinjske župe
nije bilo sve do njenog ulaska u sastav bosanske države. Od tada se dualistička crkva vrlo
brzo počinje širiti na ovom prostoru.” Tošić, Trebinjska oblast, str. 115. “U Primorju, t.
j. u predjelu izmedju Stona i Kurila, za tiem u Konavlju, ili u predjelu izmedju Cavtata i
Vitaljine, živjelo je takodjer dosta patarena…”, Rački, nav. izdanje, str. 100. i 102.
120
Usp. npr. Stojanović, nav. dj., I./1., str. 369., 371., 373., 583., zatim I./2., str. 46.,
48., 54., 60., 68., 82., 89., 146., 149., 151. i dr. Rački, nav. izdanje, str. 101. Šanjek,
Crkva bosansko-humskih krstjana u povijesnim vrelima, str. 115.-120., isti autor, Bo-
sansko-humski (hercegovački) krstjani, str. 115.-116. Vego, Iz istorije srednjovjekovne
bosanske države, str. 18. Truhelka, Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vreme-
na do godine 1456., Knjiga I, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo 1942-
1991-1998, str. 767.-793. i dr.
121
Biskup piše da je čitav poluotok Pelješac našao zaražen “patarenstvom i raskolom”.
Farlati, n. dj., VI., str. 328.
122
Dubrovnik je “patareniis nequissimis catholicam Christi fidem colentibus inimicissimis
circumdata”. J. Radonić, Dubrovačka akta i povelje, I./1., Beograd, 1934., str. 155.
Mandić, nav. dj., str. 69., bilj. 69. “… la città de ragusa è situata in terra ferma, e da
ogni canto delle sue iurisdicioni confina et circumvalleeata dalli perfidi Patareni senza
alcun altro intramezzo de terra o d‘ aqua …“. Rački, nav. izd., str. 226., bilj. 388. Kro-
ničar Resti piše da “ la peste del rito Patareno, professato da non pochi Canalesi …” Nav.
izdanje, str. 575.
123
Truhelka, GZM, 1913., str. 373. Mandić, II., str. 306., 319.-320. V. Skarić,
GZM, 1934., str. 79.-82. Lj. Sparavalo, Bijela kneza Alekse Paštrovića, Istorijski gla-
snik, 1.-2., Beograd, 1981., str. 63.-66. i 84.-86. - Tošić, Trebinjska oblast, str. 116.
124
Herceg je Pribisavu povjeravao najdelikatnije poslove s katoličkom Venecijom
i Dubrovnikom. Pribislav je izbjegao u Italiju. Njegova oporuka iz 1475. godine,
izvršiteljem koje je imenovao i padovanskog gvardijana fra Jakova i svog kuma go-
spodina Martina “ da Novamonte”, svjedoči da je bio izrazito pobožna osoba. Uz
brojne darove raznim crkvama i svetištima ističe se i legat crkvi Sv. Jurja u Padovi,
uz obvezu da svećenik slavi svetu misu za njegovu dušu svake nedjelje i blagdana.
Sivrić, nav. dj., 78.-84. L. Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens
im Mittelalter, München, 1914., str. 226., 435.-439. O njemu je pisao i S. Ćirković,
Počteni vitez Pribislav Vukotić, Zbornik Fil. fakulteta, X.-1., Beograd, 1964.
125
Ćorović, Istorija Bosne, str. 527.-535. Mandić, Bogumilska crkva bosanskih krstjana,
str. 417.
126
O nestanku bosansko-humskih krstjana: A. Mijatović, Problem nestanka “Crkve
bosanske” u poratnoj historiografiji, Croatica christiana periodica, 2., Zagreb, 1978.,
str. 1.-16. Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, str. 320.
127
F. Šanjek, “Dobri muž’ je” Crkve bosansko-humskih krstjana, Humski zbornik, IV.,
Stolac u povijesti i kulturi Hrvata, Zagreb - Stolac, 1999., str. 129.-131.
128
M. Šunjić, Jedan novi podatak o gostu Radinu i njegovoj sekti, Hrvatska misao, II.,
9. (1998.), str. 157. Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 118.-
119.
129
J. Sopta, Gost Radin (Radivoj) Butković i njegov grob, Hercegovina, 6./7., Mostar,
2000./2001., str. 49.-60.
tik. U krilu Katoličke crkve završili su svi Radinovi potomci,130 kao i potomci
hercegovih sinova Vladislava i Vlatka,131 te njegova kći blažena Katarina.132
Kao zaključak možemo i na konfesionalno područje primijeniti ono što
Dubrovčani rekoše za političke prilike: “od potopa svita ni se svit toliko smel i
vrtil kao sade”.133 Izvorna građa, koja nam je dosad dostupna, uvjerava nas da je
herceg Stjepan ostao u svom običajnom vladanju sljedbenik Crkve bosansko-
humskih krstjana, ali treba također istaknuti da je, uporno se držeći vjerske
prakse svoje obitelji, bez nekih duhovnih apetita pa i vjerskog znanja, trajno
nastojao dokazati svoje pravovjerje i pripadništvo jedinstvenom kršćanstvu
koje tu zasebnost i tradiciju nije razumijevalo ni prihvaćalo. Kao dokaz toj
tvrdnji može se uzeti hercegova žalba na pobunjenog sina Vladislava da je
svojom pobunom uz pomoć Turaka zaslužio smrti da ima tisuću života zato
što je nanio štetu čitavom kršćanstvu.134
130
M. Sivrić, Oporuke kancelarije stonske kneza od sredine 15. stoljeća do 1808., Dubro-
vnik, 2002., usp. inventar oporuka i kazalo.
131
Atanasovski, nav. dj., str. 126.-188. Poparić, nav. dj., 111.-125.
132
Usp. Franjevačka teologija Sarajevo, Povijesno-teološki simpozij u povodu 500.
obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine, održan 24. i 25. listopada 1978. u Sarajevu,
Radovi objavljeni 1979., i K. Draganović, Katarina Kosača bosanska kraljica, Sarajevo,
1978.
133
Pucić, nav. dj., I., str. 57. Perojević, Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih
vremena do godine 1456., Knjiga I, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo
1942-1991-1998, str. 414.
134
Ljubić, Listine, X., 354.
SUMMARY
The noble Kosača family were originally estate owners from Podri-
nje. Their rise to the greatest noble family in the kingdom was due to
the expansion of the Bosnian state towards the south and to the east.
Vlatko Vuković (who ruled up till 1392), already laid the foundation of
what was to be known later on as Herzegovina, on whose magnitude
Sandalj Hranić (who ruled from 1392 – 1435) further expanded, along
with Stjepan Vukčić (who ruled from 1435 – 1466).
“Stjepan Herceg of Saint Sava, lord of Hum and Primorje, great Bosni-
an duke of (rusaga,) prince of Drina and more”, as he presents himself, is
beyond a doubt the greatest Bosnian-Hum leader of the middle ages,
due to the role he played not only in the Bosnian kingdom, but also in
general during his times. It is therefore not surprising that within the
Church of the Bosnian-Hum Christians he had a pivotal role.
First of all, it is important to note that the Kosača family, including
Stjepan Herceg, according to historical sources, were true followers of
the Church of Bosnian-Hum “Christians”. They were also very tolerant
in religious matters in those times, not only in the lands under their
control, but also towards families where Bosnian Christians, Catholics
and Orthodox lived freely one beside the other. One of the reasons for
this tolerance of theirs can be attributed to the political climate of those
times in which Herceg had to constantly battle against accusations of
heresy. A even greater motive can be found in the religious diversity that
existed in his lands. While Podrinje and the border areas of the Hum
lands along with Bosnia, followed the Church of the Bosnian-Hum
“Christians”, many facts point out that despite the hardships caused by
the wars with Serb leaders and the losses against “Christians”, the po-
pulation of Hum and Primorje were still predominately Catholic. Or-
thodoxy prevailed in the areas which were once firmly part of the Serb
State, from Trebinje towards the East, with its spiritual center at the
monastery of Mileševo. This religious diversity certainly had a great in-
fluence upon the land owners and their conduct towards their subjects.
L’uomo, l’umanista, il pontefice (1405-1464), Dado’ Armando editore, Bologna, 1984.; Rossel-
la Bianchi, Intorno a Pio II: un mercante e tre poeti, Sicania, Messina, 1988.
4
Usp. Stjepan Krasić, “Djelovanje dominikanaca u srednjem vijeku”, u Želimir Puljić-Fra-
njo Topić, Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi simpozija povodom 9 stoljeća spominjanja
bosanske biskupije (1089-1989), Vrhbosanska visoka teološka škola, Sarajevo, 1991., str. 173.-
240. (posebice str. 207.-224. i 237.-239.). – Papa Eugen IV. godine 1439., u vrijeme održava-
nja Firentinskoga sabora, imenovao je hvarskoga biskupa Tomu Tomasinija svojim legatom
u Bosanskom Kraljevstvu. Trima različitim dokumentima 19. rujna 1439. dao mu je široke
ovlasti. Na toj službi ostao je sve do 1461. godine jer su mu nasljednici Eugena IV., zadovoljni
njegovim radom, produljivali mandat, što znači da je na istom području bio legat i pape Pija
II. od 1458. do 1461. Inače, Toma Tomasini bio je rođen u Veneciji. Pripadao je dominikan-
skom redu, bio je doktor teologije, a za hvarskoga biskupa imenovan je 1428. te je na toj službi
ostao do smrti 1466. godine. – Usp. također Status personalis et localis dioecesis pharensis-brac-
hiensis et issensis pro anno Domini MCMX, Tridenti, 1910., str. 6.
Bosne kao da je zakoniti sin5 i razriješio obveze date Vojači.6 U novim okolno-
stima Tomaš i vojvoda Stjepan Vukčić privremeno su se približili te se Tomaš
u Milodražu u svibnju 1446. na katolički način vjenčao sa Stjepanovom kćeri
Katarinom. Te je godine navodno bila pripravljena i kruna, čuvana u blagajni
stolne crkve Sv. Dujma u Splitu, koja je bila predana hvarskom biskupu Tomi
da je u papino ime uruči Tomašu. No, iako to iz nekih razloga nije nikada oba-
vljeno, a budući da se zanosio idejom da oko Bosne okupi sve okolne krajeve,
Tomaš se od početka kitio naslovom kralja. Tako se na jednoj ispravi, samo ne-
koliko mjeseci nakon izbora za kralja, izdanoj Dubrovčanima u Kreševu 3. ruj-
na 1444. godine, potpisuje: Štefan’ Tomaš’ kral’ Božiom’ milost’ ju Sr’blem’ Bosni
Primor’ ju Hom’sci zemli Dal’m’ci Her’vatom’ Donim’ Kraem’ Zapadnim’ Stranam’
i k tomu. Taj način njegova potpisivanja više je puta dokumentiran i u idućem
razdoblju, a prije onoga završnoga “i k tomu”, pojavljuju se još dodaci: Usori,
Soli, Podrinju.
Katolička crkva oživjela je u krajevima kojima je Tomaš vladao poslije nje-
gova napuštanja krivovjerja i prihvaćanja katoličanstva. Na više strana gradile
su se nove crkve. Međutim, iako katolik, kralj je i poslije toga priznao postoja-
nje i heretičkoj Crkvi krstjana, zbog čega ga franjevci tužili papi. Nakon što je
objasnio da se tako ponio zato da se izbjegnu veći problemi jer su krstjani brojni
i jaki, a da on sam jedva čeka kada će se ti krivovjerci obratiti na katoličku vjeru,
sprijateljio se s fratrima. Međutim, nadolazili su novi problemi. Prije svega već
1447. godine Stjepan Vukčić, koji je otvoreno podržavao krstjane, razišao se sa
svojim zetom Tomašom te se 1448. godine proglasio “hercegom” u Humu, na-
kan pokazati da je neovisan o bosanskom kralju. Tomaš je na svoga punca bio
ljut i zbog toga što je u Hercegovinu primao krivovjerce koje je Tomaš progonio
iz svoga kraljevstva. Tako je 1450. godine u humsku zemlju primio oko 40
poglavica bosanske crkve s vrlo mnogo naroda koji je došao s njima. Tri godine
s prekidima trajao je rat između Tomaša, Dubrovčana i hercega Stjepana, koji
će biti prekinut sklapanjem mira u hercegovu gradu Novom tek u travnju 1454.
U međuvremenu, gotovo godinu dana prije toga, pao je Carigrad pod Turke.
Međutim, bez obzira je li to bilo iz straha ili dvolične diplomatske kurtoazije,
5
Usp. Augustin Theiner, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia, I.,
Romae, 1863., str. 388.
6
Usp. Augustin Theiner, Vetera monumenta Slavorum meridionalium, str. 388.-389.
7
Usp. Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, str. 222.
8
Vilim Franknói, “Kardinal Carvajal u Bosni 1457.”, u Glasnik Zemaljskog muzeja II./1890.,
str. 11.-12. (u članku je Thomasijevo pismo doneseno u izvorniku na talijanskom jeziku).
muškoga potomka, pa je tako Srbija kao miraz ušla pod vlast bosanske krune.
Međutim, Turci su odmah krenuli u pohod na Smederevo i osvojili ga već 20.
lipnja iste godine, a despot je sa ženom pobjegao u Bosnu te tako predao sulta-
nu Smederevo i despotovinu. Zapravo, čini se da su se pravoslavni Smederevci,
nezadovoljni nametnutim despotom Stjepanom Tomaševićem, koji je bio ka-
tolik, predali bez borbe, a mladi je despot, koji je nedugo prije toga bio preuzeo
upravu, predao Smederevo sultanu uz uvjet da njemu i njegovoj obitelji bude
pošteđen život.9 Time su bila otvorena vrata turskom nadiranju prema srednjoj
Europi, zbog čega se uznemirio cijeli kršćanski svijet.
Odnosi prema katolicima u despotskoj Srbiji, kako iz Gyora 4. srpnja 1455.
svjedoči fra Ivan Kapistran, bili su u to vrijeme vrlo loši. Dapače, nabrajajući
zastranjenja Rašana u osamnaest točaka, Kapistran kaže da su zastranili više
nego Grci: “Članak prvi. Silovito napadaju kršćane katolike krsteći ih protiv
njihove volje, a koji to ne žele, katkada im oduzimaju dobra i kadšto ih bacaju
u tamnicu.
Članak drugi. Mnogi od tih bosanskih krivovjeraca, koji su se držali pata-
renske vjere, čuvši Božju riječ, obratili su se na rimsku vjeru, ali ih raški metro-
polit i drugi sprječavaju da se izmire (s Katoličkom crkvom), od kojih mnogi
umiru izvan vjere, i radije umiru izvan vjere nego da prihvate vjeru Rašana.”10
9
Usp. Pavo Živković, “Društveno-političke prilike u srednjovjekovnoj Bosni i Humu”, u
Želimir Puljić - Franjo Topić, Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne, str. 84.
10
Prijevod je uzet od Franje Šanjeka, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15.
st.), Barbat, Zagreb, 2003., str. 113., a izvornik je objavio Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae,
str. 225.: “(…) Infrascripti sunt articuli in quibus erant Rasciani ultra haereses Graecorum,
scripti in urbe Jaurinense anno domini 1455 die 4 Julii. (…)
Articulus primus. Violenter christianos catholicos arripiunt baptizando eos invitos qui nol-
lent, quandoque eis auferendo bona, et quandoque incarcerando eos.
Articulus secundus. Multis ex illis haereticis Bosnensibus, qui fidem tenuerunt Pathareno-
rum (et) audientes verbum Dei, convertuntur ad fidem romanam; sed a metropolitano Rasci-
anorum et aliis non permittuntur reconciliari; de quibus multi moriuntur extra fidem, magis
volentes extra fidem mori, quam eorum Rascianorum fidem suscipere.”
obraća novom papi Piju II., koji još nije bio navršio ni punu godinu u službi Pe-
trova nasljednika. U tom pismu, kako izvještava sâm papa, bosanski kralj mo-
lio ga je za pomoć u vojsci i novcu zbog velike pogibelji od Turaka, koji su, već
prije pada Smedereva, svakodnevno napadali njegovo kraljevstvo. Doznajemo
to, naime, iz pisma koje je Pio II. 9. svibnja 1459. iz Bolonje poslao franjevcu
Marianu iz Siene. Toga je franjevca već Kalisto III. bio ovlastio da u bosanskim
krajevima propovijeda križarsku vojnu, a Pio II. ponovno ga podsjeća na tu za-
daću te mu produljuje iste ovlasti da bi mogao pomoći ugroženom kraljevstvu
da ono ne padne u ruke nevjernicima te da vjernici, koji u njemu žive, ne bi
pretrpjeli ono što su već propatili okolni pravoslavni narodi.11
Istovremeno je djelovao i papinski poslanik u Ugarskoj kardinal Joannis
Carvajal. Shvativši da je stanje na Balkanu vrlo ozbiljno, poslao je kralju To-
mašu dominikanca Nicolu Barbucija, koji je 27. svibnja došao u Jajce, odakle
je, četiri dana kasnije, pisao kardinalu Carvajalu da je kralju priopćio sve što
mu je naredio kardinal. Izvještava ga također da mu je kralj dao do znanja da
je spreman izvršiti sve što mu narede papa i kardinal, pa čak povesti i rat pro-
tiv Turaka, ali da mu je to moguće samo ako dobije pomoć sa strane jer se ne
može boriti sam. Njegovu bojazan od rata s Turcima povećavala je činjenica
da nije imao pouzdanja u svoje podanike manihejce koji su više voljeli Turke
11
Usp. Augustin Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustantia, II., Ro-
mae, 1862., str. 327.; Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, str. 239.-240. – Papa je Pio II. fratru
“Mariano de Senis ord. minorum” 9. svibnja 1459., kao odgovor na zamolbu kralja Tomaša,
između ostaloga, pisao: “(…) Cum per litteras carissimi in Christo filii nostri Stephani Tho-
mae regis Bosnae illustris nuper ad nos transmissas intellexerimus, quanto in periculo con-
stitutum sit regnum ejus propter imminentem Turchorum ferociam, regnum ipsum quotidie
invadentium et illud occupare totis conatibus initentium, et propterea nobis pro parte sua
humiliter supplicatum fuerit, ut sibi de aliquibus copiis atque subsidiis dignemur opem ferre
et providere (…) commitimus et mandamus, (…), te personaliter conferens omnes et singulos
crucesignatos, quos in partibus illis repereris, ac etiam si quos imposterum per te crucesignare
contingerit, super quo plenariam tibi facultatem concedimus, horteris ex parte nostra, ut ad
ferendum opem et subsidia dicto regi in tanta necessitate fidei ferventes accedant et ipsi regi
totis eorum conatibus opitulentur, ne dictum regnum ad infidelium manus perveniat, et fi-
deles in eo existentes calamitates illas perferre habeant, quas superioribus temporibus relique
finitime Grecorum nationes miserabiliter pertulerumt et de presenti perferunt. (…)”. Usp.
Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, str. 239.
nego kršćane, a činili su gotovo većinu12 stanovništva u zemlji (quasi maior pars
regni est ipsorum, videlicet plures sunt manichei). To su bili razlozi zašto se kralj
nije usudio stupiti u borbu s Turcima, koji su, osim toga, na području kraljev-
stva već imali svoje uhode. Kaže potom da mu je u Osijeku knez Ivan pokazao
pismo despota Stjepana Tomaševića, kojim ga je zvao da dođe pomoći obrani
Beograda i Smedereva, ili će, u protivnom, morati bježati.13
Međutim, svibanj 1459. godine nije bilo vrijeme prvih kontakata pape Pija
II. s pitanjem Bosanskoga Kraljevstva i njegova dvora. Naime, oko pola godine
prije toga, 13. prosinca 1458., Pio II. je, na zamolbu bosanske kraljice Katari-
ne, podijelio oprost svim kršćanima koji na Božić, Uskrs, Malu Gospu, Veliku
Gospu, te blagdane Sv. Tome Apostola, Sv. Jeronima, Sv. Marije Magdalene i
Sv. Katarine posjete crkvu Sv. Katarine u gradu Jajcu.14
12
Malo drukčije misli Dominik Mandić u Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Ziral, Chicago
– Roma – Zürich – Toronto, 1979., koji na str. 506. kaže da “g. 1459. u cijelom bosanskom
kraljevstvu nije bilo bogomila više od 80 do 90.000, dotično ni puna petina tadašnjega pu-
čanstva”.
13
Usp. Ludwig von Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter,
München/Leipzig, 1914., str. 415.-416.; Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim
vrelima, str. 29.
14
Usp. Augustin Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustantia, II., str.
318.; Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, str. 238. – Odgovarajući na zamolbu kraljice Katari-
ne, papa Pio II. veli: “(…) Cum itaque dilecta in Christo filio Catherina regina regni Bosnae,
quod hereticis et scismaticis inquinatum est, magnum ad ecllesiam sancte Catherinae in ca-
stro Jayce dicti regni, (…) summo cum desiderio nobis supplicari fecit, ut ecclesiam predi-
ctam celestis muneris largitione dotare dignaremur. Nos igitur ejusdem regine piis desideriis
annuentes et christifidelium devotionem augeri cupientes, (…), omnibus vere penitentibus et
confessis, qui in singulis nativitatis domini nostri Jesu Christi et reserectionis ejusdem, ac in
nativitatis gloriosissime virginis Marie ejus matris ac ejusdem virginis assumptionis et sancti
Thome apostoli ac sancti Jeronimi et sanctarum Marie Magdalene et Catherine festivitatibus
ecclesiam ipsam visitaverint annuatim, pro singulis festivitatibus antedictis septem annos et
totidem quadragenas de iniunctis eis penitentiis misericorditer relaxamus, presentibus perpe-
tuis futuris temporibus duraturis. (…).”
od sabora nije bilo nikakve koristi.19 Na taj sabor bio je pozvan i kralj Tomaš,
no, umjesto njega, pojavili su se samo njegovi predstavnici.20 To je, kako Far-
lati opisuje uvjerenje koje je tada vladalo, još više povećalo sumnje da je Tomaš
sklopio tajni savez s Turcima i najavio rat svome puncu hercegu Stjepanu, u čije
je područje vlasti čak pozvao Turke,21 a slanje delegata u Mantovu shvaćeno
je kao Tomašev pokušaj prikrivanja istine.22 Farlati izvješćuje također da su ti
Tomaševi poslanici od pape tražili dvoje: prvo, da njihovu kralju Stjepanu udi-
jeli kraljevsko ime i znakove kraljevske, i, drugo, da u onim krajevima ustanovi
dva ili tri biskupa latinskoga obreda koji će katoličku vjeru utvrđivati i širiti te
da oni koji će naslijediti kralja prime kraljevske insignije. Tome su se žestoko
19
Usp. Karl August Fink-Erwin Iserloh, “Vom Mittelalter zur Reformation”, u Hubert Jedin,
Handbuch der Kirchengeschichte, III./2. (Die mittelalterliche Kirche), Herder, Freiburg - Basel
- Wien, 1968., str. 642.-644.
20
Usp. Daniele Farlati, Illyricum sacrum, IV., Venetiis, 1769., str. 262.; Adriano van Heck
(ed.), Pii II Commentarii rerum memorabilium, que temporibus suis contingerunt, I., Biblioteca
apostolica vaticana, Città del Vaticano, 1984., str. 180.-181.: “(...) rex Bosne, quanquam
Turcis clam reconciliatus esset, legatos tamen ad pontificem misit aduersus illos opem flagi-
tans. regnum Bosne in montibus situm Rascianis Hungarisque coniuguntur. in eo multi sunt
manichaei qui etsi christiani uideri uolunt longe tamen absunt a Christi lege, b l a s f e m i
h o m i n e s et erroribus pleni, aduersus quos Aurelius Augustinus librum scripsit. Ragusei
et Trigurienses ad litus adriatici maris iacentes uicini sunt Bosnensibus quos illyricam fuisse
gentem non est ambiguum. hos Croatini, qui et Dalmate sunt, orientales et boreales habent.
sicut Romani quondam suos principes uel Cesares uel Augustos uocauere, Egyptii uel Phara-
ones uel Ptolomeos, ita et Bosnenses suos reges appellauerunt Stephanos, quorum qui legatos
Mantuam misit uafer homo fuit et inconstantis animi. is paulo ante ad Matthiam, Hungariae
regem, profectus interuentu Iohannis Sancti Angeli cardinalis, apostolici legati, fedus cum eo
inierat multa in Turcos polliticus, plura mentitus.”
21
Usp. Daniele Farlati, Illyricum sacrum, str. 262.: “Sed per idem fere tempus Stephanus Tho-
mascus rex Bosinae a bene coeptis desciscens, regnum ac religionem in magnum discrimen
adduxit; quippe clandestino foedere cum Turcis inito, bellum Stephano duci S. Sabae socero
suo intulit, Turcasque in ejus ditionem evocavit.”
22
Usp. Daniele Farlati, Illyricum sacrum, str. 73.: “Dum Patarenos hostes domesticos perseq-
uebatur, cum Mahumete II. rege Turcarum foedus clandestinum & amicitiam junxit, eique
Zendrem urbem in Rascia munitissimam tradi jussit; ut vero sacrilegium facinus simulatione
tegeret, quemadmodum ceteri reges ac principes christiani, sic etiam ipse legatos suos ad
Conventum Mantuanum misit anno 1459. quem Pius indixerat, ut Christianorum arma &
exercitus contra Turcas sociali foedere conjungeret.”
23
Usp. Daniele Farlati, Illyricum sacrum, str. 73.: “Duo postularunt a Pontifice legati Bo-
sinenses, primum ut Stephano regium nomen ac diadema conferret, alterum ut duos tresve
Episcopos ritus latini in ea regione constitueret, qui fidem catholicam tuerentur ac propaga-
rent, & a quibus qui deinceps in regnum succederent, regalia insignia acciperent. Utrique po-
stulato vehementer reclamatum est ab oratoribus Mathiae regis Hungariae; utrumque enim
supremo regum Hungariae imperio officere videbatur; Stephanum vero apud Pontificem
criminati sunt, illum foedus pepigisse cum Turcis, arcemque Zendrensem iisdem tradidisse:
quam criminationem diluere Bosnenses conati sunt, quod ea, quae regi crimini dabantur,
necessitate compulsus fecisset, ut infestas Turcarum copias ab regno averteret.”
24
Usp. Dominik Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, str. 504.
25
Usp. Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 28.; Aenae Silvii Pic-
colominei Historia de Europa, Basel 1551., str. 407.: “In Bosnia (…) quamplurimum haeretici
possunt, quos vocant Manichaeos, pessimum genus hominum, qui duo principia rerum pro-
dunt, alterum malorum, alterum bonorum. (…)”; Adriano van Heck (ed.), Pii II Commentarii
rerum memorabilium, que temporibus suis contingerunt, I., str. 180.: “regnum Bosne in montibus
situm Rascianis Hungarisque coniuguntur. in eo multi sunt manichaei qui etsi christiani ui-
deri uolunt longe tamen absunt a Christi lege, b l a s f e m i h o m i n e s et erroribus pleni,
aduersus quos Aurelius Augustinus librum scripsit.” – Usp. francuski prijevod Komentara Pija
II. pod naslovom: Pie II (Enea Silvio Piccolomini), Mémoires d’un pape de la renaissance, (Vito
Castiglione Minischetti- Ivan Cloulas, ed.), Tallandier, Paris, 2001., str. 167.
26
Npr. Aenae Silvii Piccolominei Historia de Europa, str. 407.
Naime, budući da je, nakon pada Smedereva, optuživan i zbog izdaje kršćan-
stva, Tomaš je, da dokaže da nije heretik, naredio tim krivovjercima ili da se
pokrste ili da sele iz zemlje. Poslije toga krstilo ih se oko 12.000, a u zemlju
hercega Stjepana iselilo oko 40.000. Oko tih brojeva pokrštenih i iseljenih
krstjana više autora misli i piše različito. Jedni, pozivajući se na novo kritičko
izdanje Komentara Aenee Silvia Piccolominia (pape Pija II.), stoje uz upravo
napisane brojeve.27 Drugi povjesničari, u tekstovima starijim od toga kritičko-
ga izdanja, zavedeni pogreškama u starom izdanju Komentara, navode da se
tada krstilo 2000 krstjana, a iselilo ih se 40.000,28 odnosno pišu da ih se krstilo
samo oko 2000 te iselilo samo četrdesetak osoba.29
Poteškoću rješava kritičko izdanje Komentara, koje se pojavilo u Vatika-
nu 1984. godine, u kojemu su ispravljene brojne pogreške iz ranijih izdanja
toga istoga djela, pa tako i u odlomku koji nas ovdje zanima.30 Naime, starija
izdanja su, nečijom omaškom, koja je kasnije prepisivana, ispuštala “decim” iz
latinske riječi “duodecim” pa je bilo ostalo samo “duo” te se tako, umjesto o
12.000 krštenih, pisalo o samo njih 2000. K tome, mislim da “quadraginta”
u idućoj rečenici treba prevesti s 40.000, kao što je uradio Dominik Mandić,
jer to proizlazi iz stilizacije latinskoga izvornika, koji se, zajedno s hrvatskim
prijevodom, može naći u novoj Šanjekovoj knjizi.31 A u Šanjekovu doslovnom
prijevodu na hrvatski taj odlomak glasi:
Bosanski kralj, gotovo istodobno dok se iskupljivao zbog predaje Smedere-
va Turcima, dokazujući svoju vjeru ili, kako mnogi drže, potaknut pohlepom,
prisilio je manihejce kojih je bilo mnogo u njegovu kraljevstvu, da se isele iz
kraljevstva ostavljajući svoja dobra, ako ne prihvate Kristovo krštenje. Kršteno
27
Usp. Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 28.-29.; Srećko M.
Džaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipacijsko razdoblje 1463.
– 1804., Ziral, Mostar, ²1999., str. 254.
28
Usp. Dominik Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, str. 506.
29
Usp. Pejo Ćošković, “Tomašev progon sljedbenika Crkve bosanske 1459.”, u Migracije i
Bosna i Hercegovina, Institut za istoriju-Institut za proučavanje nacionalnih odnosa, Sarajevo,
1990., str. 45.
30
Usp. Adriano van Heck (ed.), Pii II Commentarii rerum memorabilium, que temporibus suis
contingerunt, str. 316.-317.
31
Usp. Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 146.-149.
ih je oko dvanaest tisuća. Četrdeset ili nešto više, tvrdokornih u zabludi, pri-
bjegli su bosanskom vojvodi Stjepanu, istomišljeniku u krivovjerju.32
“Duo” umjesto “duodecim”, koje se pojavilo vrlo rano, zavelo je mnoge sta-
rije povjesničare pa tako i Farlatija, koji, kao i svi drugi stručnjaci poslije njega
sve do pojave kritičkoga teksta u Vatikanu 1984. godine, piše o dvije tisuće
onih koji su 1459. godine u Bosanskom Kraljevstvu napustili krivovjerje i prešli
unutar granica Crkve. No, oslanjajući se na prijepis Piccolominijeva teksta, u
kojemu je “quadraginta” stajalo napisano na način kako je upravo predstavljen
taj odlomak, kao dobar stari latinist, u istom tekstu Farlati Piccolominijevo
“quadraginta” u sljedećoj rečenici razumije kao “četrdeset tisuća”.33 Kao kad
bi se na hrvatskom kazalo: “Dvanaest ih se tisuća krstilo a četrdeset pobjeglo
hercegu Stjepanu.” No, taj Farlatijev odlomak nisam pronašao naveden ni kod
jednoga autora, koji se ovim pitanjem bavio, osim kod španjolskoga domini-
kanca Juana de Torquemade.34
32
Ovaj prijevod napravio je Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str.
147. – Popravljeni latinski izvornik, prema Heckovu izdanju, koji Šanjek također donosi na
prethodnoj stranici (str. 146.) usporedno s hrvatskim prijevodom, glasi: “Rex Bosne sub idem
fere tempus, ut piaculum tradite Turcis Sinderouie ac sue religionis fidem feceret siue, quod
multi crediderunt, auaritie obtentu, manicheos, qui erant in regno suo quamplurimi, nisi
baptismum Christi acciperent, e regno migrare coegit substantia relicta: duodecim circiter
milia baptizati sunt; quadraginta [milia]* aut paulo plures pertinaciter errantes ad Stepha-
num Bosne ducem, perfidie socium, confugere.” – Mislim da je iz ovoga jasno da bi jedino
ispravno bilo spornu rečenicu prevesti ovako: “Kršteno ih je oko dvanaest tisuća, a oko četr-
deset [tisuća]*, ili malo više, tvrdokornih u zabludi, pribjegli su bosanskom vojvodi Stjepanu,
istomišljeniku u krivovjerju.” – NB! “Milia” i “tisuća” u uglatim zagradama sa znakom “*”
moji su dodaci.
33
Daniele Farlati, Illyricum sacrum, na str. 73.: “Quam sincero ardentisque studio haereseos
extirpandae Stephanus flagraret, insigne documentum dedit anno 1459. cum edictis poeniq-
ue gravissimis propositis jussit Patarenos omnes, aut regno universo excedere, aut catholicam
religionem amplecti. Tradunt ad duo milia haereticorum ad ecclesiae finum confugisse; qua-
draginta vero milia carere patria maluisse, quam haeresi nuncium remittere; horum plerique
receptum & perfugium praebuit Stephanus Cossacia dux Hercegovinae, quem frunt eadem
Manichaeorum insania laborasse.”
34
Usp. Juan de Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum (El Bogomilismo en
Bosnia), Edición crítica, introductión y notas por Nicolas Lopez Martinez y Vicente Proaño
Gil, Burgos, 1958., str. 11.
Iako neki povjesničari misle da je biskup Toma “sigurno našao da kralj nije
kriv, te da ga je uputio da pošalje poslanike papi, koji će ga uvjeriti i o nedu-
žnosti njegovoj i njegovom pravovjerju”,38 ipak kraljeva posvemašnja nevinost
ne proizlazi “sigurno” iz povijesnih dokumenata. Naime, biskup Toma obavio
je svoj posao istražitelja i najvjerojatnije, u postojećim vrlo složenim prilikama,
došao do zaključka, iako ne postoje dokumenti koji bi to “sigurno” dokazali,
da Tomaševa krivnja nije onakva kako se pretpostavljalo te da bi bilo razborito
da kralj pošalje svoje poslanike papi koji neka Piju II. obrazlože cijelu situaciju.
Zapravo, poznato je da su neki Tomaševi poslanici poslije toga zaista bili kod
Pija II., o čemu svjedoči sâm papa 7. lipnja 1460. u pismu kralju Matijašu, koje
je poslao iz Petriolia. No, iako kazne, predviđene za možebitne krivce, vjero-
jatno nisu primijenjene jer ni optužbe nisu bile posvema utemeljene, u tome
istome pismu, napisanome, dakle, nakon što su poslanici bili kod njega, Pio II.
kaže da mu je poznato što je Stjepan Tomaš protiv Matijaša počinio te kako
se širi glas da je Tomaš naškodio općoj kršćanskoj stvari. No, njegovi poslanici
opravdavali su kralja tvrdnjom da pad Smedereva “nije posljedica zle volje nego
nužde”. Podsjetili su papu na Tomaševu dobru volju u promicanju prave vjere,
što je dokazano osobito njegovim progonom krivovjeraca. Tražili su da se ne-
koga pošalje u Bosnu da istraži cijeli slučaj ali, nastavlja Pio II., “na to nismo
prisiljeni, jer, kako vidimo, misija našeg legata dobro se odvija”. Ova posljednja
rečenica očito se odnosi na već poslanoga biskupa Tomu, čijim je djelovanjem,
kao što se vidi, papa bio zadovoljan. Ta rečenica dragocjena je također jer ot-
klanja svaku napast poistovjećivanja Tomaševa poslanstva, koje je sudjelovalo
na saboru u Mantovi nekoliko mjeseci prije toga, i ovoga poslanstva u proljeće
1460. godine. Uglavnom, takva reakcija iz Bosanskoga Kraljevstva, koja se sa-
stojala u slanju poslanika, čini se da je zadovoljila Pija II. pa je, na zamolbu To-
maševih izaslanika, kako obavještava Matijaša u spomenutome pismu, ozbiljno
razmišljao o utemeljenju novih biskupija u tome kraljevstvu. Zapravo Matijaš je
bio doznao da su ti poslanici bili kod pape i tražili osnivanje biskupija u svome
kraljevstvu pa je Piju II. izrazio zabrinutost da će im papa olako dati vlastite
biskupe, a Tomašu krunu. Na to mu je Pio II. odgovorio:
in ejus superscriptione posita non sint illa verba, Apostolicae Sedis legato, aliis in contrarium
facientibus quibuscumque.” Usp. također Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, str. 240.
38
Marko Perojević, “Stjepan Tomaš Ostojić”, str. 550.
39
Vilmos Fraknói (ed.), Mathiae Corvini Hungariae regis Epistolae ad Romanos Pontifices datae
et ab eis acceptae 1458-1490, Budimpešta, 1891. (Mon. Vat. hist. regni Hung. ill. 1/6.) br. X.,
str. 14., br. 1047.-1049. – Citirano, zajedno s kurzivima, prema Srećko M. Džaja, Konfesional-
nost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, str. 245.-246. – Jedan dio toga pisma, u malo drukčijem
hrvatskom prijevodu, objavljen je u Marko Perojević, “Stjepan Tomaš Ostojić”, str. 551. – Nije
jasna tvrdnja zašto bi Pio II. manipulirao činjenicama kad tvrdi da bosanski poslanici ovaj put
nisu tražili krunu nego samo biskupe. Usp. Srećko M. Džaja, Konfesionalnost i nacionalnost
Bosne i Hercegovine, str. 246.
Istoga 7. lipnja pisao je Pio II. i kardinalu Ivanu Carvajalu, svome legatu
u Ugarskoj. Tražio je od njega da umiri kralja Matijaša, da Rim točno izvijesti
o stvarnim prilikama i o bosanskom kralju te da naredi hercegu Stjepanu da u
svoju zemlju ne prima patarena koje bosanski kralj tjera.40
40
Usp. Augustin Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustantia, II., str.
359.; Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, str. 241.: “Pius PP. II. cardinali s. Angeli significat,
se non aliter de rege Bosnae sentire, quam ipse cardinalis. ‘Duci vero Stephano de non reci-
piendis Patarenis mandatum dedisse …’.”
41
Usp. Augustin Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustantia, II., str.
374.; Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, str. 242.
42
Katedrala – Biskupski muzej, Biskupski ordinarijat Hvar, Zagreb, 1979., str. 13.
43
Usp. Stjepan Krasić, “Djelovanje dominikanaca u srednjem vijeku”, str. 219., bilješka 210.
44
Usp. Katedrala – Biskupski muzej, str. 13.: “Pokaznica iz 15. st. s visokim ukrašenim po-
dnožjem na kojem se nalazi grb biskupa Tome Tomasinija, stilski pripada onoj vrsti gotičkih
pokaznica koje su zadržale bujnost i minucioznost kasnogotičke dekoracije, ali su okruglom
Sve to spominjem prije svega zato da se još jednom podsjeti na ove rijetke,
ali vrlo dragocjene spomenike hrvatske i katoličke daleke prošlosti u BiH. S
druge strane, bilo bi potrebno da pozvani stručnjaci riješe dileme: čiji je grb
na podnožju pokaznice, Tomasinijev ili Tomaševićev te koji je kralj darovao
kalež i pokaznicu biskupu Tomasiniju: Tomaš ili Tomašević. Želim postaviti
radnu tezu koja se čini vrlo mogućom. Naime, u odgovaranju na postavljeno
pitanje treba poći od istine da je kralj Tomaš bio vrlo zadovoljan Tomasini-
jevim dugogodišnjim djelovanjem u njegovu kraljevstvu. To naročito vrijedi
za godine 1459., 1460. i početak 1461., kad je Tomaš imao velike probleme s
Rimom, a koji su, zahvaljujući Tomasinijevu posredovanju, rješavani uglavnom
formom prilagodile oblik namjeni i time anticipirale renesansu.” S druge strane, na istoj
stranici za kalež se veli: “Gotički kalež iz 15. st. stilski je veoma blizak pokaznici, premda je
bujnost kasnogotičke dekoracije donekle ublažena i smirena.”
na njegovo zadovoljstvo. Stoga, zar nije moguće da je, početkom 1461. godi-
ne, prije negoli je splitski nadbiskup Lovro započeo svoju službu papinskoga
legata, upravo zadovoljni kralj Tomaš, jer je imao mnogo razloga za to, obdario
kaležom i pokaznicom odlazećega legata, hvarskoga biskupa!? Tako je napose
ako je grb na pokaznici uistinu Tomasinijev, a ne Tomaševićev?45
bana Petra Talovca u Cetinskoj krajini.48 Naime, njima dvojici posebice je bila
zanimljiva utvrda Čačvina s lijeve strane Cetine, nedaleko od Trilja.
No, usprkos pozivima na pomirenje koji su dolazili i s drugih strana, her-
ceg i kralj, iako punac i zet, toliko su se međusobno mrzili da su i jedan i drugi
više voljeli da sporna Čačvina pripadne Turcima negoli jednome od njih.49 Čak
ni propast koja im je prijetila nije mogla ugasiti njihovu zaslijepljenu mržnju.
Stoga je Mletačka Republika 7. siječnja 1461. obojici poslala poslanika s naka-
nom da ih pomiri. U poruci koju je nosio, između ostaloga, stajalo je:
Nema sumnje da će postojeća razmirica između svijetloga gospodina kra-
lja bosanskoga i hercega Stjepana sv. Save, ako se ne nagode i združe dva reče-
na gospodina u svrhu spasa i održanja obojice, biti uzrok propasti i rasula dr-
žave obojice, kao što se dogodilo despotu od Moreje. Ako se to dogodi, osim
pogibelji čitavoga kršćanstva, lako se može pojmiti u kakovu će se stanju naći
naša Dalmacija. I s toga treba uložiti sve sile, da se spomenuta dva gospodina
među sobom sporazumiju i da se oba upozore na njihovo vlastito spasenje.50
Nažalost, ni nakon te poruke nije slijedilo pomirenje dvojice najugledni-
jih i najmoćnijih ljudi u Bosanskom Kraljevstvu, kralja i hercega. No, kad je
turska opasnost zaprijetila katastrofom, polovicom veljače 1461. godine herceg
Stjepan šalje poslanike u Mletke i javlja da su prilike takve da će ga Turci “pro-
ždrijeti” te moli Mlečane da mu dopuste skloniti se na njihovo područje ka-
mogod u neku utvrdu na otoku, ili na Hvar ili Brač. Venecija je već 26. veljače
pozitivno odgovorila na njegovu molbu te mu dopustila da se može s obitelji i
dobrima skloniti na neki otok i u venecijanska mjesta, također na Hvar. Ipak,
savjetuju hercegu Stjepanu, najkorisnije bi mu bilo protiv turske opasnosti da se
pomiri s kraljem. Obavještavaju ga da će turskom sultanu spremiti poslanstvo
48
Usp. Salih Jaliman-Midhat Spahić, “Odnos srednjovjekovne Bosne i Cetinske krajine u
vrijeme kralja Stjepana Tomaša”, u Zbornik radova – 3, Univerzitet u Tuzli, Tuzla, 2001., str.
89.-90.
49
Usp. Marko Perojević, “Stjepan Tomaš Ostojić”, str. 552.
50
Šime Ljubić (skupio), Listine o odnošajih izmedju južnoga slavenstva i Mletačke Republike, str.
164.-165. Citirano prema Marko Perojević, “Stjepan Tomaš Ostojić”, str. 552. – Usp. također
Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, str. 242.: “Eligitur orator ad regem Bossine et Stephanum
ducem s. Savae, ut eos ad pacem disponat, nam ‘nisi componantur et uniantur … erit causa
perditionis et eversionis status utriusque …’.”
51
Usp. Šime Ljubić (skupio), Listine o odnošajih izmedju južnoga slavenstva i Mletačke Republi-
ke, str. 165.; Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, str. 242.
52
Usp. Augustin Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustantia, II., str.
373.; Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, str. 243.: “Pius PP. II. omnibus fidelibus ecclesiam
s. Catharinae in Jajce dioces. bosnen. visitantibus indulentias concedit, in qua ‘populorum
opinione’ tenetur ‘sancti Luce evangeliste corpus … servari et multis sepe numero clarere
miraculis’.”
53
Usp. Juraj Kujundžić, “Srednjovjekovne crkve u Jajcu”, u Dobri pastir (Sarajevo, 1972.), str.
273.-282.; Krunoslav Draganović, Katarina Kosača bosanska kraljica. Prigodom 500 – godišnjice
njezine smrti (25. X. 1478.), Vrelo života, Sarajevo, 1978., str. 33. – U Jajcu su u to vrijeme po-
stojale dvije crkve: samostanska crkva Sv. Marije i crkva Sv. Luke. Draganović za Kujundžića
kaže (str. 33.) da “jasno rješava poteškoće nastale uslijed međusobnog brkanja tih crkava i
usljed netočnog tumačenja dokumenata”. – O tome piše i Dominik Mandić, Etnička povijest
Bosne i Hercegovine, str. 105.
54
Usp. Augustin Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustantia, II., str.
posjedovati prijenosni oltar da bi za njega mogla biti služena sv. misa prije sva-
nuća.55 I nema nikakva razloga sumnjati da je sve to tražio kralj.
Istoga 23. ožujka 1461. Pio II. pisao je splitskom nadbiskupu Lovri, svome
novom legatu u Bosni, da posvuda proglasi bulu za pokretanje križarske vojne
ako bi Turci napali Tomaševo kraljevstvo ili hercegovu vojvodinu.56 S obzirom
da su svi ti dokumenti potpisani istoga dana, postoje opravdani razlozi da se
pretpostavi da je i davanje privilegija dobivanja oprosta crkvama u Jajcu i Tešnju
bilo u službi prikupljanja priloga za podršku moguće križarske vojne.
373.; Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, str. 242.: “Pius PP. II. omnibus fidelibus ecclesiam
‘s. Georgii in Thesagy (Tešanj) ordin. s. Francisci, bosnen. dioces…. quam nobilis vir Radiu-
oi Charstich… fundavit et erexit’, visitantibus et adiuvantibus indulegantias elargitur.”
55
Usp. Augustin Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustantia, II., str.
375.; Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, str. 242.: “Pius PP. II. Stephano, regi Bosnae, con-
cedit altare portatile et ut sibi sacrum ante lucem celebrare facere possit.”
56
Usp. Augustin Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustantia, II., str.
374.; Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, str. 242.: “Pius PP. II. Laurentio , archiepiscopo
spalatensi, apostolicae sedis in regno Bosnae legato, ut bullam Cruciate, si Turca regnum vel
ducatum Bosnae invaderet, ubique promulget.”
57
Taj se podatak nalazi kod Marka Perojevića, “Stjepan Tomaš Ostojić”, str. 552. – Juan de
Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum, str. 11., misli da su trojica krstjana
poslana u Rim zbog događanja na saboru u Mantovi, tj. poslije toga sabora: “Por entonces,
es decir, a raíz dela dieta de Mantua, tres destacados herejes, miembros ilustres de la nobleza
bosniaca, que se resistieron a la conversión decretada, fueron apresados y enviados a Roma a
cargo del obispo de Nin (Dalmacia), Natal II.”
58
Usp. Daniele Farlati, Illyricum sacrum, str. 223. Na toj istoj stranici Farlati netočno tvrdi da
ih je biskup Božo doveo u Rim već 1459. godine. Jednak podatak ima i Orbini, od kojega ga
preuzima Marko Perojević, “Stjepan Tomaš Ostojić”, str. 550., bilješka 188.
59
U različitih autora može se naći nekoliko načina ispisivanja imena te trojice krstjana. Tako
Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, na str. 30 piše: Stojsav Tvrtković
i Radmilo Vjenčinić, a na str.146.: Stoisav Tvrtković i Radmio Vjenčinić. – Dominik Man-
dić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, na str. 43. zna za Đuru Kučinića, Stojsava Tvrtkovića
i Radmila Vjenčinića. – Juan de Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum, na
str. 11. preuzima od J. A. Ilića, koji je na njemačkom objavio raspravu o bogomilima (Die
Bogomilen in ihrer geschichtlichen Entwicklung, Bern, 1923.), ovu transkripciju: Georg Kucinic,
Stojsav Turtkovic i Radovan Viencinic. – Dragutin Kamber, “Kardinal Torquemada i tri
bosanska bogomila (1461)”, u Croatia sacra, 3./1932., na str. 33. piše: Đuro Kučinić, Stojšan
Tvrtković i Radmilo Voćinić. - Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, na str. 243, preuzimajući
dva različita dokumenta iz 1461. godine, na dva načina ispisuje imena te trojice: 1) Georgius
Chuchignich, Stoysauus Turthchouich i Radmilus Vecichnich; 2) s imenima u akuzativu:
Georgium “Cuchignich”, Stoysauum “Turtchouich” i Radomilum “Venchinich”.
60
Usp. Juan de Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum, str. 38.
61
Usp. Dragutin Kamber, “Kardinal Torquemada i tri bosanska bogomila (1461)”, str. 33.;
Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 29.-30. i 146.
62
Usp. npr. Dragutin Kniewald, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, JAZU,
Zagreb, 1949., str. 66.
krstjana.63 Osim što se, kao na jedan od svojih izvora, u dijelu kojim dokazuje
krivovjerje krstjana, Torquemada poziva na redovnike iz Bosanskoga Kraljev-
stva, on je svoj Symbolum izradio također, naročito u dijelu kojim utvrđuje pra-
vovjeran nauk, pozivanjem na crkveno učiteljstvo i dokazane teologe.
63
Usp. Stjepan Krasić, “Djelovanje dominikanaca u srednjem vijeku”, str. 222.-224.; Salih
Jaliman, Historija bosanskih bogomila, Demus, Tuzla, 2002., str. 99.-100.
64
Usp. Juan de Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum, str. 29.-33.
65
Usp. Juan de Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum, str. 37.-130.
66
Usp. Dragutin Kamber, “Kardinal Torquemada i tri bosanska bogomila (1461)”, str. 28.-
30. – Popis zabluda na latinskom jeziku donosi također Dragutin Kniewald, Vjerodostojnost
latinskih izvora, str. 68.-71.
kladno vrijeme, a ni uzimanje bilo koje druge hrane, a krivovjerci su pak tvrdili
da se nitko, tko jede meso, mlijeko i mliječne proizvode, ne može spasiti, osim
krštenjem takvih.
Protiv vjere da čovjek uskrsava s tijelom koje sada ima, heretici su nijekali
uskrsnuće te tvrdili da ovo tijelo, koje umire, nikada neće uskrsnuti, nego neko
drugo, duhovno.
Katolici vjeruju da u drugom životu postoji čistilište u kojemu se čiste gre-
šnici koji ovdje nisu izvršili potpunu zadovoljštinu, a manihejci niječu postoja-
nje čistilišta i naučavaju da ne postoji srednji put između raja i pakla.
U četrdeset šestoj točki, protiv hereze koja je osuđivala molitve za pokoj-
ne, izražava se vjera da molitve za pokojne, koje u Crkvi obavljaju živi, koriste
pokojnima koji su u čistilištu.
Katolička vjera dopušta čovjeku da ubija nerazumne životinje, a manihejci
su naučavali da je grijeh ubijati životinje ili ptice, ili razbijati jaja.
Katolička crkva naučava da je državnoj vlasti dopušteno pogubiti zloga,
nasuprot nauku krstjana, koji su osuđivali prolijevanje krvi od svjetovne vlasti.
Pretposljednja točka podsjeća da je u mnogim slučajevima dopušteno za-
klinjati se i tražiti zakletvu. To se protivi stanovištu manihejaca, koji su osuđi-
vali svaku zakletvu.
U pedesetoj točki, nasuprot manihejskom odbacivanju i osuđivanju mi-
lostinje i djela milosrđa, ispovjeđena je vjera Crkve da je dijeljenje milostinje i
vršenje djela milosrđa Bogu ugodno djelo i zaslužno za vječni život.
67
Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 115. i 117. – Latinski tekst
pretiskan je usporedno s hrvatskim prijevodom u istoj knjizi na str. 114. i 116., a cjelovit tekst
ispovijesti vjere, zajedno s ovom zakletvom na izvornom latinskom jeziku objavili su i Dra-
gutin Kamber, “Kardinal Torquemada i tri bosanska bogomila (1461)”, str. 38.-93. (zakletva
na str. 92.-93.) te Juan de Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum, str. 37.-132.
(zakletva na str. 131.-132.).
68
Latinski izvornik u Adriano van Heck (ed.), Pii II Commentarii rerum memorabilium, I., str.
316.-317.; Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 147., usporedno s
latinskim izvornikom na str. 146.-147.
69
Dragutin Kniewald, Vjerodostojnost latinskih izvora, str. 67.
šćuju Rim. Tako taj dokument, utoliko koliko se kao na svoj izvor poziva na
redovnike iz Bosanskoga Kraljevstva, ima vrijednost jednaku onoj koju imaju
drugi dokumenti nastali u ono vrijeme u Bosanskom Kraljevstvu.70
70
Usp. Dragutin Kniewald, Vjerodostojsnost latinskih izvora, str. 67.
71
Usp. Ivan Tomašić, Chronicon breve regno Croatiae, (izd. I. Kukuljević), Arhiv za jugosla-
vensku povijest – IX., Zagreb, 1859., str. 3.-34.
72
Usp. Marko Perojević, “Stjepan Tomaš Ostojić”, str. 553.-554.; Dominik Mandić, Drža-
vna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine, str. 322.-323.; Slavko A. Kovačić, “Pad
Bosne i Hercegovine pod Turke u spisima bosanskohercegovačkih franjevaca”, u Povijesno-te-
ološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine održan 24. i 25. listopada
1978. u Sarajevu, Franjevačka teologija - Kršćanska sadašnjost, Sarajevo, 1979., str. 60.-85.
73
Usp. npr. Krunoslav Draganović, Katarina Kosača bosanska kraljica, str. 34.
74
Usp. Dominik Mandić, Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine, str.
322., bilješka 54., gdje se poziva na izvorne dokumente u Dubrovniku, kaže: “Tomaš je bio
teško bolestan i tražio liječnika iz Dubrovnika, gdje se na 8. srpnja 1461. zaključilo, da mu se
liječnik pošalje, ali već na 25. istoga mjeseca Dubrovčani određuju, da se pošalje poslanstvo
novom kralju Stjepanu Tomaševiću.”
75
Usp. Marko Perojević, “Stjepan Tomaš Ostojić”, str. 554.; Milko Brković, Srednjovjekovna
Bosna i Hum, str. 50.
Malo kasnije, budući da mu je majka Vojača već bila umrla, novi je vladar
Katarinu, Tomaševu ženu, proglasio svojom majkom čime je prilično udobro-
voljio njezina oca hercega Stjepana koji je sa svojim pokojnim zetom, Katari-
ninim mužem, bio u vrlo lošim odnosima. A budući da je mladi Tomašević po
rođenju bio prijestolonasljednik, nitko mu nije osporavao pravo na prijestolje.
Stjepan Tomašević ubrzo je poslao izaslanstvo papi Piju II. sa zamolbom
da mu dodijeli kraljevsku krunu, što je u Komentarima pape Pija II. zabilježeno
ovako:
Otprilike u isto vrijeme Stjepan, koji je kratko vrijeme prije toga naslije-
dio svojega preminulog oca, bosanskog kralja, poslao je papi izaslanstvo, dva
starca visoka stasa i plemenita ponašanja, od kojih je jedan održao ovakav
govor:
“Kralj Bosne, tvoj sin, preblaženi oče, poslao nas je k tebi i naredio da ti
u njegovo ime prenesem ovo: Pouzdano sam saznao da će Mehmed, koji vlada
Turcima, sljedećeg ljeta protiv mene pokrenuti pogibeljni rat te već pripre-
ma ljudstvo i ratne strojeve. Budući da nisam taj koji bi mogao odoljeti tako
snažnom napadu, molio sam Ugre i Mlečane i Jurja Albanca da mi priteku u
pomoć. Isto molim i tebe ali ne tražim brda zlata. Želim da moji neprijatelji
i moje stanovništvo doznaju da nisam bez tvoje naklonosti, jer ako Bosanci
znaju da u ratu neću biti sam, žešće će se boriti, pa se Turci neće usuditi pro-
drijeti u moje zemlje kojima je pristup vrlo težak, a tvrđave su na mnogim
mjestima gotovo neosvojive. Tvoj predšasnik Eugen dao je krunu mome ocu
i želio je u Bosni podići neke biskupske crkve. Otac je to odbio da ne navuče
mržnju Turaka; bio je, naime, novi kršćanin i još nije bio istjerao manihejce iz
kraljevstva. Ja sam pak u djetinjstvu kršten i naučio latinski te sam kršćansku
vjeru čvrsto prihvatio (i) ne bojim se onoga čega se otac bojao. Želim da mi
pošalješ krunu i svete biskupe, što će biti znak da me nećeš napustiti kada na-
vali težina rata: od tebe okrunjen, podanicima ću pružati nadu, neprijateljima
strah.”76
76
Latinski izvornik u Adriano van Heck (ed.), Pii II Commentarii rerum memorabilium, II.,
str. 683.-684. Citirani prijevod preuzet je od Franje Šanjeka, Bosansko-humski krstjani u povi-
jesnim vrelima, str. 147.-148., a cijeli se odlomak na hrvatskom, usporedno s latinskim izvor-
nikom, nalazi na str. 146.-149. – Ova zamolba Tomaševićevih poslanika, izgovorena u kralje-
vo ime, da papa njihovu kralju pošalje “krunu i svete biskupe” čini neuvjerljivom optužbu da
je rimska Kurija, odnosno sam papa Pio II. u svojim Komentarima, vlastitu političku nemoć
kamuflirala krivotvorenjem bosanske povijesti. Zbog toga: “Višekratni zahtjev Bosanaca za
Već u jesen iste godine, zbog različitih okolnosti koje su savjetovale brz
papin odgovor, u Bosnu je stigla papina delegacija i u Jajcu, najvjerojatnije 1.
studenoga 1461., svečano okrunila Stjepana Tomaševića za kralja. - Bilo je to
prvi put da se bosanski kralj kruni s dopuštenjem Svete Stolice, i to krunom
koju je poslao sam papa.77
Nakon što je Stjepan Tomašević preuzeo vlast, papa Pio II. 7. studenoga
1461. podijelio je privilegij dobivanja oprosta također onima koji pohode crkvu
Sv. Marije u Jajcu78 te je, na zamolbu novoga kralja, istoga dana zaštitnikom
Bosanskoga Kraljevstva proglasio Sv. Grgura Čudotvorca.79 Papa Pio II. i po-
slije Tomaševe smrti nastavio je pokazivati veliko zanimanje za njegovo kra-
ljevstvo.
Međutim, vlast posljednjega kralja Stjepana Tomaševića potrajala je vrlo
kratko, samo dvije godine.80 Naime, nakon turskog prodora u Bosnu 1463.
godine i osvajanja tih krajeva, masakrirani su Stjepan Tomašević i ostalo plem-
stvo iz Bosne. Papa Pio II., koji je i ranije više puta pokušavao organizirati eu-
ropske vladare na zajednički vojni otpor protiv Turaka, pozvao je u jesen 1463.
kršćanske narode na otpor. Njegovu pozivu odazvala se Mletačka Republika,
koja se također osjećala ugroženom. Tijekom iduće zime izvršene su pripreme
te se u proljeće počela okupljati vojska koja je iz Ancone trebala prijeći u Du-
brovnik, tu imati glavni stožer, i odatle kretati u napade protiv Turaka u Bo-
sni.81 Stari je papa u znak podrške toj vojsci došao u Anconu, kanivši također
prijeći u Dubrovnik. Međutim, razočaran slabom organizacijom vojske te vrlo
lošim vijestima o neslozi na ovim našim prostorima, zdravstveno stanje staroga
i bolesnoga pape pogoršalo se toliko da je 14. kolovoza umro u Anconi. Poslije
njegove smrti prikupljena kršćanska vojska razišla se, čime se rasplinula i svaka
zamisao da se Bosnu oslobodi.82
Tako, nakon stoljetnoga života unutar zapadnoga kulturnoga i vjerskoga
kruga, u tim krajevima započinje proces političke, vjerske i kulturne orijenta-
lizacije.
Kraljica Katarina imala je sa svojim pokojnim mužem Stjepanom Toma-
šom dvoje djece: sina Sigismunda, koji je, u trenutku pada Bosne pod Turke,
mogao imati između 12 i 14 godina, i kćer Katarinu, djevojčicu od 10 godi-
na. Kraljica je Katarina iz Kozograda kod Fojnice, gdje je živjela, pobjegla u
Konjic. Odatle je pješke stigla do Stona, gdje ju je preuzela jedna dubrovačka
lađa kojom je doplovila u Grad. U tim previranjima Turci su zarobili i odveli
u ropstvo i njezina sina Sigismunda i kćer Katarinu, koji u času zarobljavanja
najvjerojatnije nisu bili s materom. U listopadu 1463. kraljica Katarina sigurno
je još bila u Dubrovniku, ali, nezadovoljna svojim položajem, otplovila je do
Ancone te se uputila u Rim, u koji je došla najvjerojatnije još dok je bio živ
papa Pio II.83 Njegov nasljednik papa Pavao II. brinuo se o kraljici Katarini,
dajući joj mjesečnu potporu od 100 forinti, a od 1467. godine i doplatu od 240
forinti godišnje. Idući papa Siksto IV. isto je tako pomagao kraljici s mjesečnih
81
Usp. Josip Lučić, “Dubrovnik u očekivanju dolaska pape Pija II. (1464)”, u Želimir Puljić
(ur.), Vatikan i Dubrovnik, Biskupski ordinarijat, Dubrovnik, 1994., str. 25.-46.
82
Usp. Marko Perojević, “Stjepan Tomaš Ostojić”, str. 584.
83
Usp. Krunoslav Draganović, Katarina Kosača bosanska kraljica, str. 38.; Bazilije Pandžić,
“Katarina Vukčić Kosača (1424-1478)”, u Povijesno teološki simpozij u povodu 500. obljetnice
smrti bosanske kraljice Katarine održan 24. i 25. listopada 1978. u Sarajevu, Franjevačka teolo-
gija - Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1979., str. 19.
100 forinti u zlatu, odredivši da tako bude pomagana sve do smrti. U Rimu
je Katarina, uzaludno nastojeći spasiti barem svoju djecu, živjela sve do 25.
listopada 1478.
Zaključak
Tijekom kratkoga pontifikata papa Pio II. (1458.-1464.) bio je u vrlo če-
stim kontaktima s pretposljednjim bosanskim kraljem Stjepanom Tomašom
(1443.-1461.). Tako je na području Tomaševa kraljevstva zatekao hvarskoga
biskupa Tomu Tomasinija u službi legata svojih prethodnika i produljio mu
mandat. A budući da je još kao kardinal bio vrlo zabrinut zbog stvarne tur-
ske opasnosti i sve češćih njihovih prodiranja prema srednjem Balkanu, Pio
II. kao papa pokušaoje je, iako neuspješno, organizirati zapadne kršćanske
zemlje na zajednički otpor. Prije negoli je Bosansko Kraljevstvo palo pod oto-
mansku vlast, sazvao je 1459. godine u Mantovi sabor europskih vladara zbog
pokretanja križarske vojne. Pokušao je to i nakon pada Bosne, 1464. godine.
Tada je izgledalo da će biti veće sreće pa je čak osobno namjeravao prijeći u
Dubrovnik da bi mogao sudjelovati u oslobađanju Bosne, no opet se morao
gorko razočarati i od vojnoga pohoda nije bilo ništa. S druge strane, papa Pio
II. bio je jedan od najuglednijih humanista te vrlo ugledan pisac pa je ostavio,
osim literarnih djela, i dragocjena svjedočanstva o ljudima i događajima svoga
vremena; također o onima koji su bili povezani s Bosanskim Kraljevstvom.
Poslije turskoga osvajanja Smedereva 1459. godine kralj Tomaš na mnogo
jestrana bio optuživan kao krivac za pad toga grada. Dapače, i papa je posu-
mnjao u njegovo poštenje i njegovo pravovjerje. Stoga se kralj morao opra-
vdavati pa je papi slao svoja izaslanstva radi razjašnjenja. Budući da mu glede
Smedereva očito nisu mnogo vjerovali, nastojao je barem dokazati svoje pra-
vovjerje pa je u drugoj polovici 1459. godine naredio da se svi krivovjerci u nje-
govu kraljevstvu moraju ili obratiti na katoličku vjeru ili iseliti. Tako su trojica
uglednih krstjana dospjeli čak do Rima gdje su se 1461. godine pred samim
papom, nakon što su bili poučeni u istinama katoličke vjere, odrekli zabluda
i prihvatili katoličanstvo. Povezano s tim događajem ostao nam je dragocjeni
Symbolum pro informatione manichaeorum, koji je za tu zgodu sastavio kardinal
Juan de Torquemada, a prema kojemu su spomenuta trojica ispovjedila katoli-
čku vjeru. Budući da on sadrži popis od pedeset zabluda bosanskih krivovje-
raca koje su sastavljene ponajviše na osnovi informacija dobivenih iz Bosne,
SUMMARY
At the beginning of this article, in order to follow easier the events, two
protagonists from the title are shortly presented: the pope Pio II. (1458.-
1464.) and the king Stjepan Tomaš (1443.-1461.) and circumstances under
which they have lived and worked. This is condition which makes it possible,
in the third part of this article, to focus on their relationships that were con-
ditoned and marked with different events and accidents: fall of Smederevo
under Turks in 1459. and political and religious doubths on account of king
Tomaš, congress of European rulers in Mantova, confesionaly complicated
state, persecution of krstjans in Bosnian kingdom in 1459., family problems
of king Tomaš, very bad relationships between king Tomaš and herceg Stje-
pan, attempt to establish new dioceses in the kingdom, bishop Tomasini of
Hvar, franciscans, dominicans, the question of bosnian king’s crown, three
converted krstjans in Rome, vassal relation of Tomaš toward Hungary and
professed catholic faith. Since this Symbolum contains fifty heresies of Bosni-
an krstjans, it is made mostly based on the information received from Bosnia,
probably by the Dominicans, it is indispensable source for further study of the
puzzled doctrine of medieval Church of Bosnian krstjans.
Bosnian kingdom was and remained confessional very divided and com-
plex, regardless of Tomaš’ endeavors to solve that issue, even with force. Mo-
reover, local noblemen were in huge quarrels among themselves, this is par-
ticularly the case with king Tomaš and herceg Stjepan, father and son in law,
who even waged wars on each other several times. Along with these problems
that were tearing to pieces Bosnian kingdom from inside, European christian
countries, also in quarrels among themselves and with their own selfish in-
terests, more often were making agreements with the Turks than preparing
defense. Only the pope, Pio II. was doing what he was able to do, but Europe
did not follow him. In 1461. he sent the crown and other royal signs to the
new king Stjepan Tomašević. However, in spite of this recognition that Bo-
snian kingdom put on the list of sovereign states, other rulers did not follow
the example of Pio II. and small Bosnian kingdom was left alone in front of
mighty Ottoman army. Two years after Tomaš’ death, Bosnian kingdom was
literally run down, destroyed by Ottoman army. King Tomaš did not see that
because he died in 1461. but his wife Katarina, after this tragedy, moved to
Rome, probably at the beginning of 1464. while Pio II. was still alive.
(Translated by Ivica Mršo)
1
Hubert JEDIN, Velika povijest Crkve, Drugi svezak: Crkva Carstva poslije Konstantina Ve-
likog, KS, Zagreb, 1995., 389.
2
“In potestate itaque dominorum sunt servi, quae quidem potestas iuris gentium est: nam
apud omnes peraeque gentes animadvertere possumus dominis in servos vitae necisque po-
testatem esse; et quodcumque per servum adquiritur, id domino adquiritur”, Corpus iuris
civilis, Justiniani Inst., Berolini, 1920., I., 8., n. 1., str. 3.
3
J. WEEGER & A. DERVILLE, Esclave chez les pères de l’Eglise, DSp, IV./1., col. 1071.-1080.
4
GREGORIJE NISENSKI, Hom. IV, In Ecclesiasten: PG, 44., 664C; usp. G. D. GORDI-
NI, “Sciavitù e libertà”, u; Storia della Chiesa, t. III./1., Torino, 1972., 431.-433.
5
BAZILIJE VELIKI, Opširna pravila, 11: PG, 31., 948AC; hrvatski prijevod vidi u:
“Opširna pravila u pitanju i odgovoru” (prijevod: Predrag BELIĆ), u: Redovnička pravila,
izd. “Brat Franjo” i KS, Zagreb, 1985., 128. Bazilije u Moralnim pravilima, 75: PG, 31.,
855A naziva gospodare robova gospodarima po tijelu (kýrioi katà sárka), izraz uzet iz Ef 6,
5, prikupivši zatim detaljno tekstove iz Novog zavjeta koji govore o evanđeoskom ponašanju
gospodara prema robovima, te naglašavajući da je moralni gospodar roba Krist Gospodin.
Upozorava gospodare robova neka se sjete Krista, istinskoga gospodara, Moralna pravila 71.,
2: PG, 31., 656C.
6
O problematici glede kritike ropstva u Maloj Aziji, u Kapadočkih crkvenih otaca, zatim o
kritici ropstva od asketske skupine koju je osnovao Eustazije Sebastijski u IV. stoljeću, kao
i o Koncilu u Gangri, održanom polovicom IV. stoljeća, na kojem se osuđuju eustatijevci
između ostalog i zato što propovijedaju da robovi imaju pravo na slobodu, pa ih zato oni pri-
maju u svoje zajednice i uzimaju u zaštitu od njihovih gospodara, vidi: Tomislav TENŠEK,
“La questione e l’importanza sociale dell’ascetismo. La critica della schiavitù e dei ricchi”,
u: L’ascetismo nel concilio di Gangra. Eustazio di Sebaste nell’ambiente ascetico siriaco dell’Asia
Minore nel IV˚ secolo (doktorska disertacija), Roma, 1981., 381.-397.
7
Sokrat, HE II, 43: PG, 67., 353A; SOZOMEN, HE III., 14., 33. (BIDEZ-HANSEN),
str. 123., redak 22.-23; usp. PG, 67., 1080B.
8
GREGORIJE NISENSKI, Život svete Makrine, 7., izd. SC, 178. (P. MARAVAL), Paris,
1971., str. 164., lin. 1.-8.; usp. Uvod, isto dj., 45.-57.
koji ne napuste sve što posjeduju, nemaju nade kod Boga.”9. Na te pretenzije
eustatijevaca Koncil odgovara u III. kanonu: “Ako netko pod izlikom po-
božnosti propovijeda robu da prezire svog gospodara i da odbije služiti mu
te napusti svoje služenje i ne pristaje služiti mu u svoj dobrohotnosti i časti,
anatema sit”10. U epilogu biskupi u Gangri zaključuju: “Mi ne preziremo bo-
gatstvo ako ga prati pravednost i dobročinstvo.”11
Za razumijevanje tih koncilskih optužaba eustatijevaca i zaključaka navo-
dimo tekst Svetog Bazilija da bi se lakše rasvijetlilo ozračje u kojem se Koncil
u Gangri održava. Bazilije kaže: “Nužno je (hóti hrè) da robovi sa svom dobro-
hotnošću slušaju svoje gospodare po tijelu, na slavu Božju, dakako u onome
u čemu se ne krši Božja zapovijed.”12 Uzmemo li u obzir te Bazilijeve riječi i
usporedimo li ih s okolnostima u kojima se održava koncil u Gangri, a prema
njegovoj dokumentaciji koja nam je jedino ostala, postaje nam jasan Bazilijev
stav, ali i crkveno i društveno stanje glede robova onoga doba. Izvjesno je da
su Eustatijevi asketi pretjerali u stavu prema robovlasničkom sustavu, ali je-
dnako je tako očito da Bazilije otvoreno ustao u obranu robova i da se protivio
robovlasničkom sustavu.
Možemo kazati sa sigurnošću da je taj povijesni primjer iz Male Azije u
IV. stoljeću zoran pokazatelj kako je institucionalna Crkva podržavala soci-
jalni sustav podjele društva na bogate i siromašne, robove i slobodne. U isto
vrijeme, međutim, u asketsko-monaškim redovima postojao je snažan pros-
vjed protiv robovlasničkog sustava i snažna borba za obespravljene, i to u vre-
menu velikih društvenih razlika između bogatih i siromašnih. Kapadočki oci
i asketski krugovi, s kojima su se oni više ili manje solidarizirali, važna je po-
vijesna etapa u zauzimanju kršćana za pravednije društvene odnose u posto-
jećem robovlasničkom sustavu društva. Stavovi kapadočkih otaca i asketskih
krugova oko njih svjedoče da je pitanje ropstva u društvu onoga vremena bilo
9
PONTIFICIA COMMISSIONE PER LA REDAZIONE DEL CODICE DI DI-
RITTO CANONICO ORIENTALE, “Synode de Gangres”, u: Fonti, fasc. IX – Discipli-
ne générale antique (IV-IX s.), ed. P. P. JOANNOU, t. I, 2, Les canons des Synodes particuliers,
Grottaferrata, 1962., 83.-99. (= P.P. JOANNOU)
10
P.P. JOANNOU, 87., 7.-10.; str. 88., 10.-13.
11
P.P. JOANNOU, 98., 18.-20.
12
BAZILIJE VELIKI, Moralna pravila, 75., 1.: PG, 31., 856A.
13
“Captivorum redemptio magnum atque praeclarum justitiae munus est”, Divinarum insti-
tutionum, XII., 15.: PL, 6., 679A.
14
IVAN DAMAŠČANSKI, De haeresibus liber, 80.: PG, 94./1., 733C.
15
Christophe PICARD, “Hrvati i slavenska sredina u Andaluziji u 10. i 11. stoljeću”, u:
CCP, 23./1989., 214.-216. (211.-218.).
16
Franjo ŠANJEK, “Dalmatinac Djawhar (o. 911. – 28. 1. 992.) utemeljitelj Kaira”, u: CCP,
23./1989., 219.-223.
17
Vinaver VUK, “Trgovina bosanskim robljem tokom XIV. veka u Dubrovniku”, u: Anali
historijskog instituta u Dubrovniku, Dubrovnik, 1953., 125.-146. “Od XII. vijeka odigravala
se jedna naoko paradoksalna pojava – mlado građanstvo oživljavalo je davno zapušteno rop-
stvo”, Amerigo D’AMIA, Schiavitù romana e servitù medievale, Milano, 1931., 149., 177.
18
God. 1400. žalio se bosanski kralj Ostoja Dubrovčanima što izvoze roblje iz Bosne. Re-
publika mu je spremno odgovorila da je zabranila trgovinu “ljudskim mesom”. Nekoliko
odbjeglih bosanskih robova vraćala je dubrovačka vlada gospodarima u Bosnu. Protestirao
je i najmoćniji velikaš Hrvoje (usp. M. PUCIĆ, Spomenici srpski, Beograd, 1858., 31.). No,
Ostoja je ustao protiv trgovine robljem, a rođena kći kralja Dabiše bavila se prodajom ro-
blja u Brštaniku na Neretvi. Još 1279. bosanski je ban preko svoga povjerenika Vislavića,
poznatog trgovca robljem, prodao dvije ropkinje u Dubrovniku, V. VUK, Trgovina…, nav.
dj., 126.-129.
19
G. ČREMOŠNIK, “Izvori za istoriju roblja i servicijalnih odnosa u našim zemljama Sre-
dnjega vijeka”, u: Istorisko-pravni zbornik, sv. I., Sarajevo, 1948., 148.-162. Podaci K. Jiričeka
nalaze se u: K. JIRIČEK - J. RADONIĆ, Historija Srba III, 122. Usp. također G. ČRE-
MOŠNIK, Historijski spomenici Dubrovačkog arhiva. Kancelarijski i notarski spisi (Radovi Sr-
pske akademije, Beograd, 1932.) i Kancelarijski i notarski spisi 1278-1301, Zagreb, 1951.
20
G. ČREMOŠNIK, Izvori …, 148.-149. Ti se Jiričekovi statistički podaci, koje donosi
Čremošnik, razlikuju od onih koje donosi Vinaver VUK u svom radu: “Trgovina bosanskim
robljem tokom XIV. veka u Dubrovniku”, u: Anali historijskog instituta u Dubrovniku, Du-
brovnik, 1953., 125.-146. Prema Vuku podaci o broju robova prema dubrovačkim izvorima
za nekoliko godina od 1281.-1301. jesu: godine 1281. sklopljeno je 95 ugovora o prodaji
roblja; god. 1282. - 78 prodaja; god. 1283. - 42 prodaje; 1300. - 32 prodaje i god. 1301. - 15
prodaja, str. 132.
21
G. ČREMOŠNIK, Izvori …, 151.-162. Spomenuta se građa iz koje Čremošnik dono-
si podatke nalazi u knjizi Diversa cancellariae I, dubrovačkog arhiva, koja sadrži notarske
imbrevijature iz godina 1310.-1313. Knjigu je napisao notar đakon Andrija Beneša. To je
četvrta po redu knjiga s materijalom o roblju i posluzi: prva je Debita notariae I, iz godina
1280.-1282., druga Diversa cancellariae I, iz god. 1282.-1284., treća Praecepta rectoris II, iz
god. 1299.-1301.
22
G. ČREMOŠNIK, Izvori …, 149.
23
Primjera radi, jedan običan konj za vuču u isto vrijeme košta 10 perpera, ČREMOŠNIK,
Izvori …, 149. Neki Bratoslav Makčić kupio je 1285. ropkinju za jednog konja. Raden Go-
jaković nabavio je 1372. neku djevojku iz Kučeva za jednog konja, V. VUK, Trgovina …,
nav. dj., 142.
24
V. VUK, Trgovina …, 126.
25
U miraz su ropkinje darovane npr. 1280., Gregor ČREMOŠNIK, Spisi dubrovačke kance-
larije, Zagreb, 1951., 101., 107., 110., 111., 113., 1308.; Tekst 3., 37. Utolčićeva kći Maruša
primila je 1378. na dar malog roba od Radića Bobana, Dubrovački državni arhiv, Vend.
Cancellariae, 2., 44.; 46.
26
“Quod servus et ancilla emantur cum carta notarii. Statuimus si quis hic in civitate voluerit
servum vel ancillam in perpetuam servitutem emere, emat eum vel eam cum carta notarii: et
qui non habuerit cartam et dictus servus vel ancilla coram curia questionem movere, a ser-
vitute se retrahens, adhibeatur fides servo vel ancilla, et emptori nullo modo sit credendum”
(Statut grada Trogira, L. III., pogl. 52.), navod u: Charles VERLINDEN, L’esclavage dans
l’Europe médiévale, Tome deux, Gent 1977., 714. (u daljnjem navođenju: VERLINDEN,
L’esclavage). Za problematiku ropstva u našim primorskim krajevima vidi: B. PETRANO-
VIĆ, O robstvu. Po srbskim spomenicima i štatutima primorskih dalmatinskih gradova, Rad
JAZU, 16./1871., 60.-75. Petranovićevi su zaključci često “jugoslavenski” poopćeni, s oči-
međutim, rob se držao normalnim posjedom poput odjeće, bio je bez ikakvih
prava. Štoviše gradski statuti bili su vrlo strogi prema robu bjeguncu. Gospo-
dar se mogao poslužiti svim mogućim načinima i sredstvima da bjegunca pro-
nađe. Kad bi ga pronašao, mogao bi s njim postupati kako mu je volja (facere
de eo vel de ea quidquid placuerit)27.
Nesmiljenost zakonodavstva prema robovima još je stroža bila u Kotoru.
Naime, ako bi rob digao ruku na svog gospodara, i to bi se dokazalo, odsjekla
bi mu se ruka, a ako bi rob istukao nekog od uglednika obitelji dotičnoga
gospodara, užarenim željezom žigosalo bi ga se po obrazima 28. Ako je stro-
goća prema robu koji bi digao ruku na svog gospodara u Kotoru bila velika, u
Šibeniku je žensko roblje bilo mnogo zaštićenije. Prema šibenskim statutima,
ako bi gospodar ili netko od njegovih imao spolne odnose s uznicom, izgubio
bi je i ona bi bila slobodna 29.
Korčulanski statuti naročito su strogo zabranjivali prodaju roblja Katalon-
cima i Sicilijancima koji bi dolazili u Korčulu, između ostalog, kupovati ro-
tom tendencijom poistovjećivanja srpskih izvora i onih koje navodi za dalmatinske krajeve.
27
“Si servus vel ancilla alicuius fugerit vel se absconderit possit patronus vel patrona ipsius
querere vel queri facere illum vel illam ad voluntatem suam: et si invenerit, portare et facere
portari, capere et facere capi, verberare et facere verberari et facere de eo vel de ea quidquid
placuerit”, Statuti grada Dubrovnika, L. VI., c. 44, VERLINDEN, L’esclavage, 714.
28
“Si quis servus vel ancilla iniecerit manum in suum proprium dominum aut patronum
et probatum fuerit, incidatur manus eius; si autem aliquem nobilem virum vel mulierem
percusserit, bolletur in ambabus faucibus et fustigetur tantum; et si percusserit aliquem de
vulastacis vel similibus sibi, solvat iperperos tres, quorum predictorum iperperorum unum
sit iniurati, et reliqui iperperi duo sint nostre comunitatis; quos iperperos si patronus nollet
solvere pro eo, ille servus vel ancilla fustigetur”, Statuti grada Kotora, c. 219, VERLINDEN,
L’esclavage, 714.-715. Pod “Vulastaces” vjerojatno se misli na Vlahe, o kojima Petranović
govori kao o siromašnim ljudima koji su se većim dijelom bavili stočarstvom i siromašno
živjeli u brdovitim predjelima, te često dospijevali u ropstvo, B. PETRANOVIĆ, O robstvu
…, nav. dj., 65.
29
“Si quis fortiaverit aliquam suam servam vel ancillam deditam servituti et eam carnaliter
cognoverit, vel etiam sua propria voluntate, ex tunc dicta serva sit libera et absoluta ab omni
vinculo servitutis. Et si talis serva erit plurium fratrum vel sororum et unus eorum eandem
servam quocumque modo cognoverit carnaliter, illa serva sit ab omnibus absoluta, seu ab
omni vinculo servitutis”, Statuti grada Šibenika, VI., c. 45.; LVI., c. 65., VERLINDEN,
L’esclavage, 715., bilj. 10.
blje. Takvi su mogli u gradu i na otoku ostati samo jedan dan, mogli su kupiti
kruha ili vina, ili osobnu hranu, ali strogo im se zabranjivala nabava roblja, u
suprotnom trebalo ih je odmah protjerati30. Zabrana se očito odnosila na ro-
bove koje se nabavljalo na neretvanskom trgovištu. Inače isti statut dopuštao
je domaćim gospodarima (primjerice knezu Pankraciju) nabavu dvije do tri
ropkinje iz Bosne (duas vel tres servas patarinas de Boxna) da budu na pomoć i
poslugu njegovim starima (quia habet suas senes)31.
U statutima dalmatinskih gradova ne može se uvijek razabrati govori li
se o robovima u pravom smislu riječi, tj. za čitav život, ili pak o služničkim
ugovorima, po kojima bi se ljude prodavalo na neko vrijeme, nakon čega bi
bili slobodni ljudi. Većim dijelom takvi bi se služnički ugovori sklapali za
kupovinu ljudi koji bi obavljali uglavnom kućne i poljodjelske poslove za svoje
gospodare. U nekim slučajevima, ako odredbe spomenutih statuta govore o
obvezama za slobodnjake koji bi sklapali služnički ugovor, takvi bi se nazivali
servus ili ancilla, za razliku od sclavus ili sclava, kojima su se označavali robovi
u pravom smislu riječi. Budući da su izrazi sclavus i sclava imali i specifično
značenje za slavensko podrijetlo robova, oni se rjeđe javljaju u gradskim statu-
tima jadranskih naselja. Prema jednom članku Dubrovačkih statuta sclavus i
sclava označuju poglavito one robove koji bi iz Dubrovnika bili preprodavani
u daljnje prekomorske zemlje (de Ragusio per mare)32. Od takve preprodaje
30
“Quod omnes et singuli Catalani, et etiam Siciliani, qui venirent ad hanc civitatem, speti-
aliter pro facto emendi servorum, nullatenus possint hic in civitate Curzulae, et nec in Insula
morari, nisi quod si voluerint emere panem vel vinum, aut aliquid peo ipso victu, possint
hic aliqualiter, saltem per unum diem stare ad plus, aliter quod statim expellantur”, Statuti
grada Korčule, pogl. 142.
31
“Concessum fuit domino Comiti nostro domino Pancratio, ut ipse possit emere pro usu
domus suae duas, vel tres servas patarinas de Boxna, et facere fieri cartas de eis, et hoc quia
habet suas senes, et inutiles”, Statuti grada Korčule, pogl. 150.
32
“De eo quod habet comes de servis et ancillis qui venduntur. Sciendum est quod omnes
Ragusii et forestieri qui comparant sclavum vel sclavam et extrahunt eum vel eam de Ragu-
sio per mare, dant domino comiti pro quoque sclavo vel sclava qui vel que fuerit in corpore
longus vel longa duobus cubitis in supra, terciam de yperpero et deinde inferius ad volun-
tatem domini comitis. Et si sclavus ille vel sclava fuerit longus minus de duobus cubitis vel
longa, nichil datur domino comiti, secundum antiquam consuetudinem”, Statuti grada Du-
brovnika, L. I., c. 14, VERLINDEN, L’ Esclavage, 717. Usp. B. KREKIĆ, Dubrovnik et le
Levant au moyen âge (Documents et Recherches sur l’économie des pays byzantins et slaves
36
VERLINDEN, L’esclavage, 740.-741. U Dubrovniku su se često robovi oslobađali sami
time što su gospodaru polagali novac u visini svoje cijene. Obično se davao novac, a katkad
i roba. Nekoliko podataka o tome donosi V. VUK, Trgovina bosanski robljem …, nav. dj.,
144.
37
Cjelovitije podatke vidi u: V. VUK, Trgovina …, nav. dj., 145.
38
VERLINDEN, L’esclavage, 742. Od ostalih bosanskih trgovaca spominju se: Bogdan,
Bratoje, Radogast, str. 751.
39
Usp. VERLINDEN, L’esclavage, 742.
40
V. VUK pokušao je na temelju duševne karakterizacije brojnih imena (i vrlo rijetko pre-
zimena) robova podrijetlom iz Bosne doći do jasnije slike njihova religioznog pripadništva,
Trgovina …, nav. dj., 137.-139.
41
Podatke donosi VERLINDEN, L’esclavage, 743.-747.
42
Usp. Pavo ŽIVKOVIĆ, “Mletačka trgovina bosanskim robljem u srednjem vijeku”, u: Go-
dišnjak, Sarajevo, 21.-27./1976., 51.-58. U XIII. stoljeću, budući da je Venecija bila vrhovni
gospodar Dubrovnika, venecijanski su trgovci bili oslobođeni u Dubrovniku plaćati carinu,
pa je i ta činjenica pogodovala da mletački trgovci kupuju roblje u Dubrovniku, str. 52.
Muških je bilo 20 %. Dolazili su iz doline Bosne (njih 25), Vrbasa (3), Usore
(1), Sane (1). Jedan je bio iz doline rijeke Drave, i jedan iz Požege, dakle iz
Hrvatske. Samo su tri Venecijanca bili kupci. Od dubrovačke vlastele najčešće
spominjani kupci robova jesu: Dobroslav Kolić, Matej Menčetić i Benedikt
Gundulić43.
Često spominjanje Bosne kao podrijetla robova ne valja shvatiti u smislu
Bosne kao države, nego se govori o kraju uz rijeku Bosnu. Naime, krajevi uz
rijeke Bosnu, Vrbas, Sanu i Usoru bili su pogodni lokaliteti i putovi za nabavu
i transport roblja prema dolini rijeke Neretve.
Za XIV. i XV. stoljeće u izvorima se mnogo češće spominju servicijalni
ugovori, bilo na određeno razdoblje, bilo do smrti. Ropskih je ugovora manje.
Već smo upozorili da to ne znači da se bitno promijenilo socijalno stanje slugu
i sluškinja koje bi ugovorno služile nekom gospodaru. Ostalo je krajnje bije-
dno. Tako godine 1352. jedan Albanac prodaje svoju kćerku “deffinite ad mor-
tem” jednom dubrovačkom zlataru samo za hranu, odjeću i obuću44. Godine
1353. jedan Dubrovčanin uz nabrajanje bačava voska, vreća brašna koje ima,
spominje i svoju sluškinju (serva) kao res, tj. uzima je za stvar45. Dana 8. lipnja
1374. četiri žene iz Bosne prodane jednom dubrovačkom gospodaru izjavljuju
da hoće i da su zadovoljne da gospodar s njima postupa u svemu kako on želi,
kao sa svojim stvarima (“tanquam de suis rebus propriis”)46. Koliko je uspoređi-
vanje roba i slugu mjereno s potrošnom robom može se zaključiti i na temelju
terminologije. U XV. stoljeću nalazimo imena za roba: robac, ropci, što jasno
upućuje na usporedbu roba (sužnja) s potrošnom robom47.
Podaci koje donosi Verlinden u svojim istraživanjima glede preprodaje bo-
sanskog roblja početkom XV. stoljeća svjedoče o uskoj vezi Sicilije i Katalonije
s dalmatinskim gradovima. Dokumenti za grad Zadar tu zauzimaju posebno
43
VERLINDEN, L’esclavage, 751.
44
Dinićev podatak vidi u: VERLINDEN, L’esclavage, 768.
45
Kod Dinića pod br. 34.; usp. VERLINDEN, L’esclavage, 769.
46
“Volumus et contentamur quod ipse faciat de nobis omne velle suum tanquam de suis
rebus propriis”, VERLINDEN, L’esclavage, 773.
47
Ta se terminologija osobito javlja s pojavom Turaka. Kršćanski robovi za Turke su bili
“tanquam robci”, tj. kao roba za prodaju, VERLINDEN, L’esclavage, 795.
48
Trgovište robljem u dolini Neretve u dokumentima se javlja kao “forum Narenti”, VER-
LINDEN, L’esclavage, 775. Riječ je ponajviše o lokalitetu Drijevo kao čuvenoj tržnici robova
na ušću Neretve, usp. Marko ŠUNJIĆ, Bosna i Venecija, HKD Napredak, Sarajevo, 1996.,
171. Neretvanci su bili pravi gusari u hvatanju i prodaji roblja, usp. B. PETRANOVIĆ, O
robstvu …, op. cit., 67.
49
VERLINDEN, L’esclavage, 777.
50
Godine 1388. trgovac Nicolò Baldovinetti spominje da je od Simone di Bonarota kupio
“schiava di Bosana (Bosna)” staru 16 godina “comperata quasi ignuda”, VERLINDEN,
L’esclavage, 720. Alača Oglagenović iz Zagore prodao je “Vesselcham infantulam meam
servam, infra etatem legitimam constitutam”, podatak od DINIĆA donosi VERLINDEN,
L’esclavage, 771. Prodaja djece nejake dobi česta je. 26. veljače 1373. Utjeh Očković iz Zagore
prodaje “Bratmillum, filium Pribe, servum meum parvulum”, Verlinden, isto, 772. Verlin-
quam christianam, quae probaretur fore christiana, liberetur per comune Curzole et ille qui
duceret eam perdat”, VERLINDEN, L’esclavage, 722.
56
Dokument kaže da je spomenuti Pavijac kupio “servum puerulum etatis annorum novem
vel circha nomine Milcho, de genere et natione Bossinensium”, podatak u: VERLINDEN,
L’esclavage, 776.
57
Spomenuti Stojko Bogdanović prodaje “quandam eius servam empticiam slavice vocatam
Goyna et latine Symonam, filiam qd. Radoe de Usora de Bossina, paterenam et de genere
servorum, etatis annorum duodecim”, VERLINDEN, L’esclavage, 781.
58
VERLINDEN, L’esclavage, 781.-782.
59
VERLINDEN, L’esclavage, 776-777.
odredbe Splita, Trogira i Korčule nisu imale namjeru ukinuti prodaju roblja
nego kupovinu radi preprodaje, poglavito žena i kršćanki, tj. onih koje nisu
pripadale patarenima ili bogumilima.
Dolina Neretve najčešće se spominje kao glavno odredište dopremanja,
kupovine i prodaje bosanskoga roblja. Da je kupovina i prodaja bosanskih kr-
stjana i krstjanki, upravo u dolini Neretve, bila česta i uobičajena praksa, na
koju se zapravo nisu odnosile spomenute odredbe, doznajemo iz jednog spi-
sa dubrovačkoga bilježnika datiranog 6. travnja 1282. Jedna bosanska ancilla
(služavka), po imenu Radosta, prema tom spisu, izjavila je da ju je kupio za ro-
pkinju neki Palma, sin Marina, na Neretvi, za 6 groša, te da spomenuti Palma
može s njom raspolagati u svemu kako bude želio (in omnibus velle suum facia-
t) 60. Ta formulacija “u svemu kako bude želio” svjedoči o groznom društvenom
i moralnom stanju u koje bi takve osobe upadale.
Koliko je takva praksa potrajala svjedoči drugi jedan zapis, jedno stoljeće
poslije, točnije datiran 5. veljače 1390., prema kojemu Ilija Grubojević, trgovac
iz grada Dubrovnika, prodaje za 25 dukata gospodinu Canachi Sagreo iz Can-
dije na Kreti dvije bosanske ropkinje, majku od 35 godina i njezinu kćer, koje
je Dubrovčanin kupio na ušću Neretve61.
60
Spomenuta bosanska ancilla izjavila je: “Ego quidem Radosti de Bosna confiteor quod
Palma, filius Marini de Chisegna, me emit pro ancilla in Narento pro summa denariorum
grossorum seks, ut dictus Palma de persona mea in omnibus velle suum faciat”, VERLIN-
DEN, L’esclavage, 722.-723.
61
B. KREKIĆ, Dubrovnik et le Levant au moyen âge, nav. dj., 235., br. 438.
62
Trgovac iz Barcelone kupio je “Erdum, filium Begher, etatis annorum XXIII vel circha;
Karamanum etatis annorum XXV vel circha; Ammoratum, filium Bogdani, annorum XX-
VIII vel circha et Saynum, filium Smaieli, annorum XXVIII vel circha, omnes de generati-
one et natione Tartarorum et sigillatim interrogatos sic sponte confitentes”, VERLINDEN,
L’esclavage, 778.
63
Evo teksta te zabrane: “Quod cum per multos dominos circa vicinos pluries nobis fuerunt
porrecte querele et quotidie porrigantur contra mercatores nostros habitantes Narenti et ali-
os Ragusienses eo quia emunt et vendunt ex eorum subditis, considerantes talem mercanti-
am esse turpem, nefariam et abominabilem et cotra omnem humanitatem, et cedere ad non
parvum onus et infamiam civitatis nostre, videlicet quod humana species facta ad ymaghi-
nem et similitudinem creatoris nostri converti debeat in usus mercimoniales et vendatur ta-
nquam si essent animalia bruta, volentesque huiusmodi providere ne decetero committantur,
statuimus et ordinamus quod decetero nullus civis noster districtualis aut forensis, habitans
in civitate Ragusii vel eius districtu, seu quilibet qui pro Raguseo se appellat ullo modo, co-
lore vel ingenio, audeat vel presumat emere aut vendere servum vel servam vel esse mediator
huiusmodi mercantie, nec etiam habere societatem vel partem cum aliquo, tam cive quam
forense qui faceret seu exerceret tale exercicium, incipiendo a Budva usque Spaletum. Et qui
contrafaciet, pro singula vice stare debeat mensibus seks in carceribus Ragusii inferioribus et
solvat pro omni capite seu persona quam vendidisset, emisset aut de qua fuisset mediator aut
habuisset partem yperperos viginti quinque, et nunquam incipiat terminus mensium seks
carceris donec solverint penam pecuniariam”, VERLINDEN, L’esclavage, 787.-788.
ZAKLJUČAK
Najvažnija dokumentacija za trgovinu robljem iz Bosne u Sredozemlje
između XIII. i XV. st., a odnosi se na dalmatinsku obalu, postoji u Dubrovni-
ku. No, dosta podataka ima i u zapisima iz gradova Skradina, Šibenika, Tro-
gira, Zadra, Splita i Korčule. Od kraja XIII. stoljeća broj krstjana i krstjanki
iz Bosne prodanih u roblje zaista je velik, gotovo jednak broju prodanih na
sjevernim obalama Crnoga mora.
Katkad su se robovi kupovali u grupama. Tako je Dominik iz Firenze 27.
prosinca 1377. u Zadru kupio odjednom 13 robova. Trgovci su se udruživali
da bi efikasnije organizirali posao. Godine 1320. dva su Talijana u Dubrovni-
ku osnovala udruženje za nabavu robova66.
64
Za ove potonje podatke vidi u: VERLINDEN, L’esclavage, 789.-790.
65
VERLINDEN, L’esclavage, 793.-794.
66
30. prosinca 1320. Andreas de Thomasio de Trani i Antonius Tinctore iz Ankone osni-
vaju udruženje za nabavu robova. “Faciunt manifestum, kaže se u Diversa cancellariae, quod
faciunt societatem et compagniam simul de omnibus sclavis quos vel quas dictus Andreas
habet vel emet in futurum, videlicet quod medietas totius lucri quod fiet ex dictis sclavis et
dampni, quod Deus advertat, sint dicti Andree et alia dicti Antonii, et quod unus quisque
possit vendere sclavos seu sclavas emptos et emendos per eos vel aliquem eorum; et hec so-
cietas duret de dictis sclavis cum dicto Antonio, quam rationem teneantur adinvicem facere
simul”, VERLINDEN, L’esclavage, 766.-767. Očito da ta dva trgovaca ne bi bila osnovala
spomenuto udruženje u Dubrovniku da taj grad nije bio pogodan za izvoz roblja.
67
V. VUK, Trgovina …, op. cit., 131.
SUMMARY
The first accounts of traffick in slaves from this region, especially towards
Spain, date back to as early as the 9th century. The most important records of
trafficking slaves from Bosnia to the Mediterranean between the 13th and 15th
century, with references to Dalmatian coast, are found in Dubrovnik. Howe-
ver, various specifics are noted in the accounts from Skradin, Šibenik, Trogir,
Zadar, Split and Korčula. From the end of the 13th century, the number of
both male and female krstjani from Bosnia sold to slavery is almost as high
as the one of those sold on the north shores of the Black sea. Sometimes the
slaves were bought in lots. In slave trade, there is a difference between real
slave trade and voluntary service. For either of the two categories, a written
testimony was required, a type of a contract that was attested by the local
notary public.
The mouth of the Neretva River was the most significant locality for pro-
curement of the slaves from Bosnia. Slave tradesmen from all over the Medi-
terranean frequented the Neretva trading spots. During the second half of the
14th century, slaves there were bought in lots. At the time, women and, espe-
cially child slave trade were particularly developed. The female slaves were,
at times, protagonists of a lucrative trade between, to exemplify, a Bosnian
owner, a Bosnian merchant, followed by a buyer from Dubrovnik, a merchant
from Dubrovnik and finally, a foreign buyer. Two main reasons for Bosnian
slave trade were poverty and accusing the Bosnian krstjani of dualistic heresy.
The way this questionable trade treated this kind of people; how they unscru-
pulously made money off slavery while believing they were the true benefa-
ctors of the poor, is truly disturbing.
There are no records of the slaves being characterized as Patarenes before
1390, however, it is certain that religious heterodoxy served as a justification
for slavery long before that. Slave trade culminated in the period between the
last quarter of the 13th century and the first quarter of the 15th century. In
the second half of the 15th century, trafficking slaves from Bosnia declined.
The reason for the latter was the Turkish invasion of Bosnia. Bogomils and
Christians were, according to them, one and the same. The Muslims captured
both and generally sent them to Muslim states in the East. If one were to buy
slaves, one would buy them from the Turks. From the end of the 13th to the
beginning of the 15th century, trafficking of krstjani of the Church of Bosnia
along the Adriatic coast and in the Mediterranean assumed gigantic propor-
tions in the medieval slave trade.
1
Jedini ispravan naziv za vjernike Crkve bosanske, zasvjedočen autentičnim povijesnim
izvorima domaće provenijencije, jest “krstjani”. Međutim, zbog nedosljednosti pojedinih
autora, potaknutih ne uvijek znanstvenim razlozima, u stručnoj se literaturi za njih rabe
različita imena kao sinonimi – bogumili/bogomili, patareni, babuni, kutugeri, manihejci
i dr.
2
Neke kritičke osvrte na povijesnu literaturu i izvore te iscrpne bibliografije vidi kod: Ja-
roslav ŠIDAK, Problem “Bosanske crkve” u našoj historiografiji. Od Petranovića do Glušca.
(Prilog rješenju t. zv. bogumilskog pitanja), Zagreb, 1937.; ISTI, Studije o “Crkvi bosanskoj”
i bogumilstvu, Zagreb, 1975., 379.-387.; Dr. fra L.[eo] P.[ETROVIĆ], “Kršćani Bosanske
Crkve”. (Kr’stiani Cr’ kve Bos’nske). Povijesna rasprava o problemu patarenstva ili bogumilstva
u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo, 1953., 3.-10.; Anto BABIĆ, Bosanski heretici, Sarajevo,
1963., 171.-176. (poglavlje: “Napomene o upotrebljenim izvorima i literaturi”); Franjo ŠA-
NJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, Zagreb, 1975.,
11.-25.; ISTI, Crkva i kršćanstvo u Hrvata. 1. Srednji vijek, Zagreb, 1988., 204.-208.; ISTI,
Kršćanstvo na hrvatskom prostoru. Pregled religiozne povijesti Hrvata (7-20. st.), Zagreb, 1991.,
137.-139. (podpoglavlje: “Crkva bosanska u historiografiji”); ISTI, Bosansko-humski krstjani
u povijesnim vrelima (13-15. st.), Zagreb, 2003., XVII.-XXX.; Dominik MANDIĆ, Bosna i
Hercegovina. Povijesno-kritička istraživanja. Svezak II, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, 2.
izdanje, Chicago - Roma – Zürich - Toronto, 1979., 575.-592.; Salih JALIMAM, “Prilog
bibliografiji o ‘Crkvi bosanskoj’ i bogomilstvu”, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercego-
vine, Sarajevo, 33./1985., 178.-196.; ISTI, Historija bosanskih bogomila, Tuzla, 1999., 295.-
308. (poglavlje: “Prilozi za buduću bibliografiju bosanskih bogomila”); Dragoljub DRA-
GOJLOVIĆ, Krstjani i jeretička crkva bosanska, Beograd, 1987., 10.-15.; Pejo ĆOŠKOVIĆ,
“Četvrt stoljeća historiografije o crkvi bosanskoj”, u: Istorijska nauka o Bosni i Hercegovini u
razdoblju 1990-2000, Sarajevo, 2003., 31.-54.; Nela RUBIĆ, “Patareni, manihejci, bogu-
mili ili krstjani? Bosansko-humski srednjovjekovni rašomon”, Bosna franciscana, Sarajevo,
11./2003., br. 18., 186.-192.
3
Aleksandar SOLOVJEV, “Nestanak bogomilstva i islamizacija Bosne”, Godišnjak Istori-
skog društva Bosne i Hercegovine (dalje: GIDBiH), Sarajevo, 1./1949., 42.
4
Nav. prema: Franjo RAČKI, “Bogomili, crkva bosanska i krstjani. Istorička rasprava. Na-
pisao dr. Božidar Petranović. U Zadru 1867., str. 172.”, Rad JAZU, Zagreb, 1867., knj. I.,
242.
5
A. S. [OLOVJEV], “Vaso Glušac, Istina o bogomilima. Istorijska rasprava, Beograd, 1945.,
8o, 272.”, Istoriski časopis, Beograd, 1./1948., br. 1.-2., 264.
6
F. RAČKI, Dr. Božidar Petranović. Nekrolog, /P. O. iz Rada JAZU, knj. XXX./, Zagreb,
1875., 14.
7
F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, 205. Zanimljivo je da se srbijanski knez Mihajlo
Obrenović pretplatio na stotinu primjeraka Petranovićeve knjige. Za razliku od njega, cr-
nogorski je knez Nikola kupio samo dva primjerka. (A. SOLOVJEV, Vjersko učenje bosanske
crkve, /P. O. iz Rada JAZU, knj. 270./, Zagreb, 1948., 6., bilj. 3.)
8
Božidar PETRANOVIĆ, Bogomili. Crkva bosanska i krstjani, Zadar, 1867., 158.
9
“Ali istorički također stoji, da je pored crkve bosanske i rimske postojala u Bosni i jeres
imenom bogomilska […]”. (B. PETRANOVIĆ, nav. dj., 158.-159.)
10
Isto, 168.
11
Isto.
12
“Promisao je crkvu bosansku kao pravoslavnu sačuvao”. (Isto, 166.)
13
Isto, 162.
14
Isto, 171.
15
Isto, 172. O Petranovićevoj raspravi opširnije vidi: Jaroslav ŠIDAK, Problem “Bosanske
crkve”, 38.(2.)-45.(9.) (potpoglavlje: “Koncepcija Božidara Petranovića”).
skog autora Nikole Blago(j)eva koji je ustvrdio da bogumili nisu bili nikakva
heretička sljedba nego politički pokret usmjeren protiv bugarskog cara Petra
(927.-969.).30
Nestanak “pravoslavne Crkve bosanske” Glušac je objasnio sljedećim ri-
ječima:
“Samostalne srednjovekovne ‘bosanske crkve’ nestalo je onoga časa, kada
je nestalo i bosanske države. Država se je utopila u velikoj i moćnoj osmanlij-
skoj imperiji, a samostalna bosanska crkva u velikoj vaseljenskoj [carigradskoj]
patrijaršiji”.31 A kasnije kada je “obnovljena 1557 srpska pećka patrijaršija, ušla
je i Bosna u njenu organizaciju”.32
Gluščeva tvrdnja o “ulasku” Crkve bosanske najprije u sastav “vaseljenske”
te kasnije Pećke patrijaršije, implicite je nudila i odgovor na pitanje odakle
muslimani u Bosni pod turskom vlašću. Budući da u Bosni nije bilo krivovje-
raca, pogotovo ne bogumila, samo su tamošnji pravoslavni i katolički vjernici
mogli prelaziti na vjeru novoga gospodara, ali, dakako, ne u većem broju.33
Iz te je konstatacije slijedio logičan zaključak da “današnji muslimani Bosne i
Hercegovine nisu svi starosedeoci, no u velikom broju doseljenici iz drugih pokraji-
na”.34
Gluščeve neutemeljene tvrdnje samo su još više ojačale nastojanja veliko-
srpskih krugova da preko fenomena srednjovjekovne Crkve bosanske nameću
svoja nacionalna i politička rješenja za Bosnu i Hercegovinu u XX. stoljeću.
Usprkos otvorenim velikosrpskim političkim, nacionalnim i vjerskim pre-
tenzijama prema Bosni i Hercegovini, Gluščeva je rasprava imala neočekivani
znanstveni odjek u hrvatskoj međuratnoj historiografiji: “Studija Gluščeva o
‘Srednjovekovnoj bosanskoj crkvi’ […] do danas je najozbiljniji prinos rješenju
problema ‘bosanske crkve’ u našoj nauci.”35
30
Vidi: Nikola P. BLAGOEV, Pravni i socialni vazgledi na Bogomilite, Sofija, 1912.; ISTI,
Besedata na prezviter Kozma protiv bogomilite, Sofija, 1923.
31
V. GLUŠAC, “Srednjevekovna ‘bosanska crkva’”, 37.
32
Isto, 43.
33
Isto, 39.
34
Isto, 40.
35
J. ŠIDAK, Problem “ bosanske crkve” u našoj historiografiji, 112.(86.). Šidak, ipak, nije pri-
hvaćao Gluščevu tezu o pravoslavlju Crkve bosanske. “Nema spomenika, u kome bi se Bosna
i njena ‘bosanska crkva’ navodile među ostalim pravoslavnim crkvama”. (Isto, 148./112/.)
Neovisno od Šidakovih razloga za prihvaćanje nekih Gluščvih tvrdnji, u hrvatskoj su hi-
storiografiji one bile odlučno otklonjene kao posve neprihvatljive. (Vidi: Vjekoslav KLAIĆ,
Crtice iz hrvatske prošlosti, Zagreb, 1928., 89.-82. /poglavlje: “’Bosanska crkva’ i patareni”/.)
36
Vidi: V. GLUŠAC, Istina o bogomilima, Beograd, 1945.; ISTI, “Zapis od 1329 godine
nema istoriske vrednosti”, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Sarajevo, N. S., VII., 1952.,
161-165; ISTI, “Problem bogomilstva i pravoslavlja ‘crkve bosanske’”, GIDBiH, 5./1953.,
105.-138. Također vidi negativne reakcije na Gluščeve tvrdnje: J. ŠIDAK, “Oko pitanja
‘Crkve bosanske’ i bogumilstva” i “Problem ‘Crkve bosanske’ u poratnoj historiografiji”, u:
Studije o “Crkvi bosanskoj” i bogumilstvu, Zagreb, 1975., 28-34 i 300; A. S.[OLOVJEV],
“Vaso Glušac, Istina o bogomilima”, 263-273.
37
Dragoljub DRAGOJLOVIĆ, Krstjani i jeretička crkva bosanska, Beograd, 1987., 136. Na
to očito krivotvorenje povijesnih izvora upozorio je akademik F. Šanjek u knjizi Bosansko-
humski krstjani u povijesnim vrelima, str. XV.
38
Vidi: V. GLUŠAC, “Problem bogomilstva i pravoslavlja ‘crkve bosanske’”, 107.
39
Vidi; bilj. 27.
40
Nav. prema: F. RAČKI, “Bogomili i Patareni”, u: Borba Južnih Slovena za državnu neovi-
snost. Bogumili i Patareni, Beograd, 1931., 358.
41
Isto, 378. O mogućem “zapadnom smjeru” dolaska hereze u Bosnu vidi: F. ŠANJEK,
Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, 3.; ISTI, Bosansko-humski krstjani i katarsko-
dualistički pokret u srednjem vijeku, 49.-55.
42
A. SOLOVJEV, Vjersko učenje bosanske crkve, 7.
43
Nav. prema: F. Rački, “Bogomili i Patareni”, u: Borba Južnih Slovena za državnu neovi-
snost, 482.
44
Vidi: F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vije-
ku, 28. Kritiku teze F. Račkoga o dualističkom obilježju Crkve bosanske vidi: J. ŠIDAK,
Problem “Bosanske crkve” u našoj historiografiji, 45.(9.)-97.(61.) (poglavlje: “Koncepcija Franje
Račkoga”). Kasnije se Šidak odrekao svoje tvrdnje da je Crkva bosanska bila pravovjerna
kršćanska zajednica koja nije priznavala autoritet ni Rima ni Carigrada te je pristao uz
mišljenje da se “ne može danas […] staviti u pitanje teza Račkoga kao okvir za daljnju obra-
dbu problema”. (J. ŠIDAK, “Bogumilstvo i heretička ‘Crkva bosanska’”, Historijski pregled,
Zagreb, 4./1958., br. 2, 114.) O Račkome kao historičaru Mirjana Gross iznijela je zani-
mljivu konstataciju: “Rački je ‘u historičkih naucih’ našao čvrst oslon za formulaciju svoje
ideologije. Nastojeći da postupa ‘po zakonih historičke kritike’ Rački je već u svojim prvim
radovima uspio povezati znanstveni pristup s ideološkom potrebom mobilizacije čitalaca za
‘ideju jugoslovjenstva’ sretnim načinom koji nije krnjio znanstveni karakter njegova djela.”
(M. GROSS, “’Ideja jugoslovjenstva’ Franje Račkoga u razdoblju njezine formulacije /1860-
51
Enver REDŽIĆ, Bosna i Hercegovina u drugom svjetskom ratu, 335.
52
Nav. prema: Vladimir DEDIJER i Antun MILETIĆ, Genocid nad muslimanima 1941-
1945. Zbirka dokumenata i svjedočenja, Sarajevo, 1990., 256.-257.
“Izgleda da se jedno dosta jako pleme Bosna nakon seoba naselilo u cen-
tralnoj Bosni, dijelu rimske provincije Dalmacije.”53
U posljednjem je desetljeću XX. st. dio muslimansko/bošnjačke historio-
grafije (i publicistike) ponovno posegnuo za antičkim korijenima suvremenoga
bošnjačkog (muslimanskog) naroda. No, sada ulogu davnih predaka više nisu
igrali arijanski Goti, nego su je na sebe morali preuzeti pripadnici japodskoga
plemena Poseni, koji su nekada naseljavali područje današnje - Like.54
Neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata A. Solovjev prigrlio
je tezu dr. Račkoga o prelasku vjernika Crkve bosanske na islam. Ustvrdio
je da se masovni prijelaz srednjovjekovnoga bosanskog stanovništva na vjeru
novoga gospodara može objasniti “samo bogomilstvom ‘bosanske crkve’ i nje-
zinim dogmatskim zbliženjem s islamom”.55 Drugim riječima, nastao je odre-
đeni sinkretizam između dualističke Crkve bosanke i monoteističkog islama.56
Iako se ta tvrdnja i prije pojavljivala u literaturi (Asbóth, Bašagić i dr.), ona je
zaslugom Solovjeva dobila navodnu znanstvenu potkrjepu. Njezine daleko-
sežne posljedice postale su vidljive onoga časa kada su je prihvatili određeni
bosanskohercegovački intelektualni krugovi islamske provenijencije.
Dr. Muhamed Hadžijahić, jedan od najodlučnijih zagovornika bogumil-
sko-islamskog sinkretizma, još je krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća
ustvrdio da je moguće dokazati “tezu o postojanju jednog bogomilsko-islam-
53
Vidi: A. Bć. i R., “Srednjovjekovna bosanska država”, u: Enciklopedija Jugoslavije, 2., Za-
greb, 1982., 167. Iako su članak potpisali Anto Babić i Redakcija, pravi je autor teze o po-
stojanju plemena “Bosna” nekadašnji direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu Marko Vego.
(Vidi: Ante ŠKEGRO, “Nekoliko pitanja iz najstarije povijesti Bosne i Hercegovine ili o
najnovijim krivotvorinama u bošnjačkoj historiografiji”, u: Istorijska nauka o Bosni i Hercego-
vini u razdoblju 1990-2000., 23.) Također vidi: Mustafa IMAMOVIĆ, Historija Bošnjaka,
Sarajevo, 1997., 24.-25.
54
Vidi: A. ŠKEGRO, nav. dj., 21.-22.
55
A. SOLOVJEV, “Nestanak bogomilstva i islamizacija Bosne”, 72. Vidi: S. M. DŽAJA,
Konfesionalnost i nacionalnosti Bosne i Hercegovine. Predemancipacijsko razdoblje 1463.-1804.,
Mostar, 1999., 98.; N. RUBIĆ, nav. dj., 189.-190.
56
O mogućim zajedničkim ishodišnim točkama bogumilstva i islama vidi: Miroslav
BRANDT, “Utjecaj patristike u ranom bogumilstvu i islamu”, Rad JAZU, 1962., knj. XI.,
57.-83.
kadašnji potomci bogumila, ponovo postaju žrtve zbog svoje vjere, ali sada kao muslimani.
Genocidi koji su se nizali od 1878. godine pa do danas, posebno nakon Prvog, a onda tokom
Drugog i posljednjeg rata, samo je repriza događaja iz srednjeg vijeka, počev od Kulina bana
pa nadalje. Pozadina pokolja koji su se dešavali u naše suvremeno doba poznata je svima.
Zato događaj iz 1203. godine na Bilinu polju za bošnjački narod ima isto značenje i težinu
kao pokolj u Srebrenici iz 1995. godine”. (Enver IMAMOVIĆ, “Osamsto godina Kulina
bana”, Oslobođenje (prilog: Pregled), Sarajevo, 5. IV. 2003., 11.)
61
Vidi: Nedim FILIPOVIĆ, “Specifičnosti islamizacije u Bosni”, Pregled, 58./1968., (van-
redni broj), 27.-34.; ISTI, “Napomene o islamizaciji u Bosni i Hercegovini u XV vijeku”,
Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja, Sarajevo, 1970., knj. VII., 141.-166.; ISTI,
“O problemima društvenog i etničkog razvitka u doba osmanske vlasti”, Prilozi, XI.-XI-
I./1975.-1976., br. 11.-12.,275.-282.; M. IMAMOVIĆ, nav. dj., 138.-180. (potpoglavlje:
“Proces prihvatanja islama u Bosni”); E. REDŽIĆ, Sto godina muslimanske politike. U teza-
ma i kontroverzama istorijske nauke. Geneza ideje bosanske, bošnjačke nacije, Sarajevo, 2000.,
25.-46. (poglavlja: “O islamizaciji” i “”Kontroverzna tumačenja islamizacije”). O problemu
islamizacije u Bosni i Hercegovini također vidi: S. M. DŽAJA, Die “Bosnische Kirche” und
das Islamisierungsproblem Bosniens und der Herzegowina in den Forschungen nach dem Zwe-
iten Weltkrieg, München, 1978., 68.-108. (poglavlje: “Das Islamisierungsproblem und die
‘bogumilische Komponente’”); F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, 224.-226.; ISTI,
Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, 131.-132.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vre-
lima, 30.-31. (potpoglavlje: “Povijesno neutemeljene teze o ‘masovnom prijelazu’ bosansko-
humskih krstjana na islam”).
62
Treće izdanje Davidovićeve knjige može se naći na web-adresi: http://www.rastko.org.
yu/rastko-bl/istorija/sdavidovic-spc_bih_l.html.
SUMMARY
63
T. W. ARNOLD, “Prelazak bogumila na islam u Bosni i Hercegovini” (http://www.
geocities.com/Athens/Troy/9892/bharnold.html).
“scientific grounds” for the great Serbian appropriation of Bosnia and Herze-
govina as “pure” Serbian territories in both national and political sense.
The assertion made by Franjo Rački, the first president of the Yugoslavi-
an Academy of Art and Science, that the adherents of the Church of Bosnia
were, in fact, dualist heretics of Bogomil provenance that in great numbers
subscribed to Islam after the demise of the Medieval Bosnian state and rein-
statement of Ottoman rule, was especially appealing in certain Muslim/Bo-
sniak circles.
Mass computerization and the emergence of the Internet enabled the ad-
herents to the Church of Bosnia with contemporary means of recycling old
theses on religious, national and political affiliation of the adherents of the
Church of Bosnia.
In order to avoid the tendentious claims about the identity of the Church
of Bosnia, it is crucial for contemporary historiography to turn to authentic
historical resources as the only reliable foundation for scientifically grounded
answers to numerous questions on the origin, existence and demise of this
religious community.
BILINO POLJE
PRIMJER JEDNE HISTORIOGRAFSKE KONTROVERZE
Uvod
Navršilo se 800 godina od događaja koji se 8. IV. 1203. zbio u srcu Bosan-
skog banata, kojim je sedam crkvenih prvaka (priori) s područja kojim je go-
spodario ban Kulin (1180.-1204.) posvjedočilo svoju pravovjernost i odanost
Rimskoj crkvi. Zbilo se to pred opunomoćenikom pape Inocenta III. (1198.-
1216.) Ivanom de Casemare i arhiđakonom Marinom, izaslanikom tadašnjega
bosanskog metropolita dubrovačkog nadbiskupa Bernarda (1197.-1203.).1 O
tom događaju, uključujući i mjesto na kom se zbio, izjašnjavalo se mnogo
autora. Većina ih mjesto u kojem se zbio, u izvorniku nazvano Bolino Poili,
poistovjećuje s Bilinim Poljem u Zenici, s lijeve strane rijeke Bosne, unatoč
činjenici da u to vrijeme nema spomena nikakvu mjestu takva imena, niti iole
znatnijeg naselja na zeničkom području.
1
A. S. V., Registri Vaticani Innocenti III, n. 4, epistola 165, anno 2 (1199) f. 185 rv, ed. J. D.
MANSI, Sacrorum conciliorum nova et amplissima collectio, 22°, Graz, 1961, coll. 699-700; A.
S. V., Registri Vaticani Innocenti III, n. 4, epistola 110, anno 5 (1203), f. 35 v., ed. Augustin
THEINER, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia, 1°, Romae,
1863., 15; A. S. V., Registri Vaticani Innocenti III, n. 5, epistolae 140 - 141, anno 6 (1203)
ff. 74 rv, ed. 103 v, ed. G. FEJER, Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus et civilis, II.,
Budae, 1829., 405.-409.; ŠANJEK, 2003a: 80.-83.
Krivo optuživanje
Kao što je iz sadržaja 8. IV. 1203. potpisane i u Budimu 30. IV. 1203. po-
tvrđene izjave vidljivo, bio je to crkveno-politički događaj iniciran optužbama
dukljanskog velikog kneza Vukana, koji je pretendirao i na Bosanski banat te
Humsko kneštvo. Vukan je spomenutog papu izvijestio da se u Bosni, zemlji
ugarskoga kralja (in terra regis Ungarie, videlicet Bossina), širi krivovjerje, uz
koje da je pristao Kulin sa svojom ženom i sestrom (udovicom humskoga kne-
za Miroslava, 1171.-1197.) i najbližim svojim srodnicima (consanguinesi sui)
te da je u svoju zemlju primio više od 10.000 kršćana (plus quam decem milia
christianorum).2 Temeljem tih optužbi papa je od ugarskoga kralja Emerika
(1196.-1204.) zatražio istragu, posebice zbog pružanja utočišta krivovjercima
(Manichei, heretici) koje je iz Splita i Trogira protjerao splitski nadbiskup Ber-
nard te njihova protežiranja u odnosu na njegove pravovjerne podanike. Ako
bi se optužbe pokazale istinite te ako Kulin ne bi iz zemlje izgnao krivovjerce,
papa je od ugarskoga kralja tražio da ih on zajedno s Kulinom razbaštini te
protjera ne samo iz Bosne nego i iz cijelog Ugarskoga Kraljevstva.3 Split-
skog nadbiskupa Bernarda i Ivana de Casemare papa je također izvijestio da
se u Kulinovoj zemlji nalaze brojni heretici, s čime da je upoznao i ugarskoga
kralja koji je Kulinu naložio njihov izgon te da je Kulin odgovorio da ih ne
smatra hereticima nego katolicima (non hereticos sed catholicos) odnosno da ih je
spreman otpremiti u Rim, gdje bi se njihovo vjerovanje potvrdilo ili osudilo.4
I doista Kulin je u Rim otpravio splitskog nadbiskupa Bernarda, dokazanog
borca protiv krivovjeraca (insectator hereticorum valde sollicitus), i dubrovačkog
arhiđakona Marina. Oni su u Kulinovo ime tražili papinskog izaslanika koji
bi ispitao i bana i njegove podanike te riješio možebitna sporna pitanja. Kao
što je poznato, papa je u tu svrhu delegirao svoga kapelana Ivana de Casemarea
i splitskog nadbiskupa Bernarda, a tadašnji bosanski metropolit dubrovački
nadbiskup u tu je svrhu opunomoćio svog arhiđakona Marina. Ako bi se u
Bosni doista pronašlo krivovjerce koji ne bi prihvatili pravovjerje, izaslanici
2
CD, II., p. 333.-334.
3
CD, II., p. 350.-351.
4
CD, III., p. 14.-15.
5
CD, III., p. 14.-15.
6
HADŽIJAHIĆ, 1973.: 427.-438.
7
ALBiH, 2.:195., br. 13.8
8
NIKOLAJEVIĆ, 1969.: 245.-252.; NIKOLAJEVIĆ, 1973.: 241.
9
MANDIĆ, 1962.: pass.; ŠANJEK, 1975.: pass.; ISTI, 1976.: pass.; PETROVIĆ, 1999.:
pass.; ANĐELIĆ, 1984.: pass.; BRKOVIĆ, 2002., pass.: ISTI, 2003.: 57.
(apud Bosnam iuxta flumen loco qui vocatur Bolino Poili).10 Zašto tamo? Ponaj-
prije zbog činjenice da je o tom događaju ovisila Kulinova sudbina i sudbina
crkvenih prvaka, a i sudbina Bosanskoga banata. Zbog učinka i možebitnih
posljedica taj je čin trebalo obaviti na primjeren način u prikladnom mjestu
tamo gdje su i obitavali oni kojih se to najviše i ticalo. Ponovimo, upravo je
ban Kulin sa svojom obitelji i najbližim srodnicima bio optužen za prihvaćanje
heterodoksije te za protežiranje krivovjeraca u odnosu na pravovjerne podani-
ke. Stoga je od presudne važnosti bilo uvjeriti visoko izaslanstvo u neistinitost
Vukanovih optužbi. Zar bi to bilo moguće na zeničkoj pustopoljini, gdje nije
bilo ni banovo sjedište, niti sjedište crkvenih prvaka? Otpremanje crkvenog
izaslanstva na zeničku pustopoljinu dalo bi sasvim suprotan učinak u odnosu
na ono što je Kulin od njega očekivao i zbog čega ga je, uostalom, i tražio od
pape. Teško da Kulinu i crkvenim prvacima pod njegovom vlašću nije bila
poznata sudbina koja je godinu prije (1202.) zadesila dalmatinsku metropolu
Zadar tijekom četvrte križarske vojne.
Bilino Polje
Bilino Polje, danas dio Zenice s lijeve strane rijeke Bosne, najčešće se
navodi kao mjesto na kojem se zbio događaj od 8. IV. 1203. U znanstvenu ga
je literaturu uveo slovenski isusovac na radu u Travniku, povjesničar i arhe-
olog te vrsni poznavatelj topografije travničko-zeničkoga kraja, Aleksandar
Hoffer (1839.-1914.).11 Kao vrsni latinist Hoffer je ispravno prosudio da se
ovaj događaj zbio “kod Bosne kraj rijeke u mjestu, što se zove ‘Bolino Poili’,
8. aprila.”12 Međutim, utvrđujući lokaciju Bolinog Poila Hoffer je odstupio od
smisla latinskog izvornika. “Namiče se sobom prvo pitanje, gdje je bilo ono
“Bolino Poili”. Batinić13 misli na Bijelo Polje kod Sutjeske14 ; no ono nije kraj
rijeke ( juxta flumen). Već i ime i položaj upućuju na Bilino Polje, što je u sa-
10
CD, III., p. 24.-25.; MANDIĆ, 1962.: 454.; ŠANJEK, 1975.: fotokopija iza str. 80.;
ISTI, 2003.a: 82.
11
O Hofferu: BABIĆ, 1992.: 135.-144.
12
HOFFER, 1901.: 67.
13
fra Vjenceslav Mijo Batinić.
14
BATINIĆ, 1881.: 26.
dašnjoj Zenici upravo kraj vode na lijevoj strani rijeke Bosne ispod mosta.”15
Tridesetak godina prije Hoffera, događaj od 8. IV. 1203. Franjo Rački (1828.-
1894.) protumačio je dvojako na istoj stranici svoje knjige: “u Bosni kod rie-
ke na mjestu zvanom Bjelinopolje”16 odnosno “ovdje ‘flumen’ jamačno znači
rieku Bosnu; a ‘Bolino Poili’ bit će mj. Belino-polje.17 S obzirom da je Bolino
Poili s Bilinim Poljem identificirao vodeći povjesničar u Bosni na prijelazu iz
19. u 20. st., bio mu je otvoren put u znanstvenu i stručnu literaturu, pa i u
enciklopedistiku. Poslije Hoffera taj je događaj na Bilino Polje u Zenici u župi
Brod (in supa Bored Belmapola, 1244.),18 odnosno na Bilino Polje kod rijeke
Bosne u Zenici19 locirao i hercegovački franjevac Leon Petrović (1883.-1945.)
u svojoj disertaciji o kršćanima Bosanske Crkve, izrađenoj 1908. Identificira-
njem mjesta Bosna iz latinskog izvornika s istoimenom rijekom, Petrović kao
da nije shvatio smisao izvornika u kojem se Bosna odnosi na naselje, a sama
rijeka je bezimena.20 Budući da je Petrovićeva disertacija široj javnosti ostala
nedostupna do 1953., Bilinu Polju umjesto Bolinog Poila put u znanstvenu
literaturu dodatno su utrli Marko Perojević (1876.-1943.) i Krunoslav Draga-
nović (1903.-1983.) svojim prilozima u Poviesti Bosne i Hercegovine. Perojević
je gotovo doslovce preuzeo Hofferovo mišljenje o Bolinom Poilu.21 Tragajući
za posjedima katoličke Bosanske biskupije, koje joj je 1244. potvrdio ugar-
sko-hrvatski kralj Bela IV. (1235.-1270.), Draganović jedan nalazi i u Bilinu
Polju u župi Brod kod Zenice te stoga tamo i locira događaj od 8. IV. 1203.22
Termin in supa Bored Belmapola iz povelje Bele IV. poistovjećuje s Bilinim
Poljem u župi Brod te nastavlja: “Belmapola je genitiv riječi Bilino polje, u
15
HOFFER, 1901.: 68
16
RAČKI, 1870.: 55.
17
RAČKI, 1870.: 57., bilj. 1.
18
PETROVIĆ, 1999.: 79., bilj. 300.
19
PETROVIĆ, 1999.: 83., 97., 157., 163., 175., 179., 192., bilj. 164., 195., 198., 199., 216.,
227., 251., 256., bilj. 387.
20
CD, III., nr. 19, p. 25.
21
PEROJEVIĆ, 1942.: 213., i bilj. 61., 214.; 1942.a: 216.
22
DRAGANOVIĆ, 1942.: 715., 725., 751.
kojem slovo “m” s tri noge treba rastaviti u slova “i” i “n”. Radom Skarića 23
i [Hamdije] Kreševljakovića (Hrvatski Dnevnik) sigurno je utvrđeno da se
nahija od Sutjeske do iza Zenice zvala još u tursko vrijeme Brodom, a zenički
kadija brodskim. U istom Bilinu polju (“Bolino poile”) pokraj rijeke Bosne
održan je sastanak Ivana de Casamarisa s bosanskim patarenima 1203. Radi
onoga “pokraj rijeke” ne može stajati Jirečekovo24 i Jukićevo mišljenje, 25 da
bi to bilo Bijelo Polje kod Sutjeske, gdje je brdo Red. Isto tako promašio je i
Ćorović26 smatrajući Bulino u Vrhbosni Bilinim (Bulinim) poljem u Brodu.
Razlog mu je taj, što je Bulino navodno kao mjesto uz katedralu najzgodnije
za crkveni zbor. Međutim Bulino nije uz katedralu nego je samo u istoj župi s
katedralom, a u posve različitoj župi s Bilinim poljem, a katedrala u selu Brdu
sagrađena je nešto prije 1244.”27 Začudo, vrsni latinist Draganović u tumače-
nju ovog izričaja oslonio se na Vladislava Skarića (1869.-1943.), koji, kao što je
vidljivo, latinski izvornik uopće nije razumio. Skarić ističe:
“А Bolino poili лежи, како се каже, apud Bosnam iuxta flumen, дакле
не само близу Босне, него и непосредно уз њу (iuxta). Такав положај има
један крај данашње Зенице, зван Билино Поље. Но има још нешто. Облик
Bolino не дозвољава, да то буде Бијело, јер у ријечи Bolino има слово n,
које ријечи даје карактер посесивног адјектива. Тај исти је случај и у
ријечи Билино. Дакле Bolino и Билино су исто. Tо је исто и код облика
Belma из год. 1244. Овдје је настала једна писарска грешка или је читање
било нетачно. Belma је морало гласити Belina, па је i и n погрешком
састављен у m. Дакле у оба случаја је говор о Билину Пољу у Зеници.”28
Nakon svega navedenog Bilinom Polju namjesto Bolinog Poila bio je za-
23
СКАРИЋ, 1930.: 12.
24
JIREČEK, 1879.: 31.
25
JUKIĆ, 1851.: 34.
26
ЋОРОВИЋ, 1940.: 172. bilj.
27
DRAGANOVIĆ, 1942.: 751. Draganović je identifikaciju Bolinog Poila s Bilinim poljem
u Zenici ponovio i u: Opći šematizam Katoličke Crkve u Jugoslaviji, “Biskupska konferencija
Jugoslavije”, Zagreb, 1975.: 332).
28
СКАРИЋ, 1930.: 12.
29
ŠIDAK, 1941.: 542.
30
CD, III. (1905.) nr. 19, pag. 25.
31
CD, IV., nr. 208, pag. 240.
32
СКАРИЋ, 1930.: 1-99.
33
BABIĆ, 1955.: 566. Babić je događaj od 8. IV. 1203. na Bilino polje “na području Zenice”
locirao i u drugim svojim radovima (BABIĆ, 1972.: 242).
34
BABIĆ, 1980.: 703.
35
MANDIĆ, 1962.: 20., 24., 27., 189., 301., 313., 426.
36
MANDIĆ, 1962.: 136., 303.
37
ЋИРКОВИЋ, 1964.: 49.; ISTI, 1987.: 201., 202.
38
BLAŽEVIĆ, 1967.: 42.
39
BASLER, 1973.: 274.
40
BUTURAC – IVANDIJA, 1973.: 125.
41
FINE, 1975.: 11., 15., 51., 126.-134., 138., 150., 174., 214., 217., 262., 277., 366.
42
ŠANJEK, 1975.: do str. 80.; ISTI, 1976.: iza str. 96.; ISTI, 2003.a: 78.
43
ŠANJEK, 1975.: 58., 62., 74., 187.; ISTI, 1976.: 47., 50., 97.; ISTI, 1988.: 213., 215.,
219., 235.; ISTI, 1991.: 163.-164.; ISTI, 1993.: 213., 215., 219., 235.; ISTI, 1996.: 126.,
167., 177., 179., 185., 190.; ISTI, 2003.: 13.-16.; ISTI, 2003.a: XXXII.-XXXIII., 10.-12.,
67., 79., 80., 81., 83.; ISTI, 2003.b: 1219.-1220.
44
KLAIĆ, 1978.: 47.
45
NILEVIĆ, 1994.: 38.; NILEVIĆ, 1998.: 60.
46
IMAMOVIĆ, 1995.: 23.-24.; ŠKEGRO, 2003.: 21.-29.
47
IMAMOVIĆ, 1995.: 98., 176., 178.
48
IMAMOVIĆ, 2003.: 11.
49
ДРАГОЈЛОВИЋ, 1987.: 48., 58., 132., 174., 176., 180., 214.
50
VASILJ, 1993.: 35.
51
VIDOVIĆA, 1996.: 565.
52
RAUKAR, 1997.: 267., 287.
53
IMAMOVIĆ, 1998.: 34.
54
GOLUŽA, 1998.: 234.
55
BABIĆ, 1991.: 100., 101.; ISTI, 1996.: 19., 91., 93., 97., 99., 124.
56
JALIMAM, 1999.: 14., 157., 223., 251.
57
NIKIĆ, 2002.: 28., 50., 56.; 2003.: 57., 68., 101.
58
MANDIĆ, 2002.: 654.
59
BARUN, 2003.: 18., 58., 61., 65., 68., bilj. 63., 74., 102.
60
BABIĆ, 1996.: 93.
61
Bilinopoljska abjuracija. Hrvatska enciklopedija, 2. Be-Da. Leksikografski zavod ‘Miroslav
Krleža’, Zagreb, 2000., 119.
62
Internet, http://www.iis.unsa.ba/institut/kolokvij_1.htm (2003.07.03).
63
ANČIĆ, 2003.: 17.-38.
64
ANČIĆ, 2003.: 17.
65
HAŠIMBEGOVIĆ, 2003.: 39., 45.
66
ĆOŠKOVIĆ, 2003.: pass.
67
JALIMAM, 2003.: pass.
68
ĆOŠKOVIĆ, 2003.: 81.-82., bilj. 17.
69
ЋОРОВИЋ, 1921.: 22.-23., bilj. 2.
70
JALIMAM, 2003.: pass.
71
ZIRDUM, 2003.: 50.: bilj. *
72
MILOŠEVIĆ, 2003.: 59.-76.
Bolino Polje
Nekoliko autora sklono je bez podrobnijeg obrazloženja događaj od 8. IV.
1203. locirati na nedefinirano Bolino Polje. Među njima su Dragutin Kniew-
ald (1889.-1979.),73 Jaroslav Šidak,74 Muhamed Hadžijahić75 i dr. Bolino Polje
kao mjesto na kojem se tobože zbio taj događaj preuzeo je i Srećko Džaja u
svojoj monografiji o Crkvi bosanskoj i islamizaciji Bosne.76 Za razliku od nave-
denih, “sabor na Bolinom Polju”,77 odnosno “heretički zbor” na Bolinu Polju
u Lašvi traži sarajevsko-zadarski medievist Pavao Živković, obrazlažući da se
tobože tamo nalazilo sjedište djeda Crkve bosanske baš kao i bana Kulina.78
Bolino Poili
Rijetki su autori koji u traganju za mjestom događaja od 8. IV. 1203. osta-
ju dosljedni latinskom izvorniku. Među njima su Božidar Petranović (1809.-
1874.),79 Pavao Anđelić, 80 Petar Runje, Milko Brković te potpisani.81 Runje s
pravom ističe da na izvorniku nije zabilježeno polje nego poili odnosno poilo.
To po njegovom mišljenju pokazuje i navod da se loco odnosi na samostan
“kraj rijeke i da se taj samostan nalazi pokraj grada Bosne”. Runje argumen-
taciju za takvo lociranje događaja od 8. IV. 1203. nalazi u spomenu mjesta
Bosna u više srednjovjekovnih vrela.82 Uzimajući u obzir integralni smisao
latinskog izvornika, nije se teško složiti s Runjinim mišljenjem, ali se Bosnu
ne može uzimati kao grad nego kao mjesto u općem smislu. Na to upozorava
73
KNIEWALD, 1949.: 118., 121., 122., 127.-144.
74
ŠIDAK, 1975.: 79., 180., 314.
75
HADŽIJAHIĆ, 1973.: 288.
76
DŽAJA, 1978.: 11., 12., 36., 41., 42., 54., 57., 58.
77
ŽIVKOVIĆ, 1991.: 22.; ISTI, 2001.: 240., 244.
78
ŽIVKOVIĆ, 1991.: 21.-22.
79
ПЕТРАНОВИЋ, 1867.: 141.
80
ANĐELIĆ, 1984.: 277.
81
ŠKEGRO, 2003.a: 264.-278.
82
RUNJE, 2001.: 18.
83
VEGO, 1957.: 18.-19., 125.-126.; 1980.: 440.
84
КОВАЧЕВИЋ-КОЈИЋ, 1978.: 19.-20.
85
ANĐELIĆ, 1982.: 25.-31.
86
VEGO, 1957.: 12.
87
VEGO, 1978.: 54.
88
BRKOVIĆ, 2003.a: 61.
89
BRKOVIĆ, 2002.: 28. i bilj. 87.
90
BRKOVIĆ, 2002.: 28., bilj. 87.; ISTI, 2001.: 488.-492.
91
BRKOVIĆ, 2003.: 54.
92
BRKOVIĆ, 2003.: 58.
Zaključak
Završavajući ovu raspravu o naočigled sporednom pitanju iz bosanskog
srednjovjekovlja, a zapravo o primjeru kontroverzije koja se kroz znanstveno-
stručnu literaturu i enciklopedistiku uporno provlači, ponovio bih mišljenje
koje je o ovom problemu izrekao Pavao Anđelić: “O ovoj ispravi napisana je
bogata literatura u vezi sa tzv. bogumilskim krivovjerstvom bosanske crkve.
Najveći broj historičara topografski smješta ovo zborovanje na lokalitet Bilino
polje, u današnjoj Zenici. Osim djelomične jezične sličnosti, ovakav zaključak
se pravda i podatkom da se Bilino polje 1244. g. spominje kao posjed bosan-
skog biskupa, iako bi se ta okolnost mogla tumačiti i u suprotnom smislu. Mi,
ipak, smatramo da mnogo jači razlozi govore za to da se Bolino Poili (Bolino
Polje) iz ove isprave traži u najužoj Bosni, dakle u današnjem Visočkom po-
lju. Argumenti koji govore za takvu ubikaciju su slijedeći: Normalno je da se
ovako važna i svečana zborovanja održavaju u sjedištima vladara i crkvenih
institucija, a to je u ovom slučaju Visočko polje: u Moštrima su poznate hiže
starješina bosanske crkve, kao i vladarski dvor, a u blizini je i selo Biskupići.
Ime Bosna, pod kojim se razumijeva uža okolina današnjeg Visokog, i kasni-
je se javlja kao mjesto javnih zborovanja i mjesto izdavanja svečanih isprava.
Prelazak vokala O u vokal I praktično je nemoguć. Latinska grafija “Bolino”
mogla bi se čitati kao “Bulino” ili sl. a nikako kao “Bilino”.”95 Potpisnik ovih
redaka slaže se s ovakvim lociranjem mjesta događaja od 8. IV. 1203. što ga je
izrekao jedan od najpriznatijih poznavatelja srednjovjekovne Bosne i Huma.
93
ANĐELIĆ, 1982.: 31.
94
VEGO, 1978.: 53.-55.
95
ANĐELIĆ, 1984.: 277.
Vrela i literatura
FINE, 1975.: John V. A. FINE, Jr., The Bosnian Church: A new Interpretation. A Study of
the Bosnian Church and Its Place in State and Society from the 13th to the
15th Centuries. “East European Quarterly”, Boulder, New York - London,
1975.
GOLUŽA, 1998.: Božo GOLUŽA, Povijest Crkve. “TIM”, Mostar, 1998.
HADŽIJAHIĆ, 1973.: Muhamed HADŽIJAHIĆ, Prilog Skarićevoj hipotezi o porijeklu stećaka.
Radovi sa simpozijuma “Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura”. “Muzej
grada Zenice”, Zenica, 1973., 287-296.
HAŠIMBEGOVIĆ, Elma HAŠIMBEGOVIĆ, Prve vijesti o pojavi hereze u Bosni. Prilozi:
2003.: Institut za istoriju u Sarajevu, 32. (2003.) 39.-47.
HOFFER, 1901.: Aleksandar HOFFER D. I., Dva odlomka iz povećeg rada o kršćanskoj
crkvi u Bosni. 59. Spomen knjiga iz Bosne. Biskupu Strossmayeru. Sarajevo,
1901., 59.-142.
IBRAHIMPAŠIĆ, 1973.: Fikret IBRAHIMPAŠIĆ, Srednjovjekovni tragovi u toponomastici zeničkog
kraja. Radovi sa simpozijuma “Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura”.
“Muzej grada Zenice”, Zenica, 1973., 427.-438.
IMAMOVIĆ, 1995.: Dr. Enver IMAMOVIĆ, Korijeni Bosne i bosanstva. Izbor novinskih članaka,
predavanja sa javnih tribina, referata sa znanstvenih skupova i posebnih
priloga. Sarajevo, 1995.
IMAMOVIĆ, 1998.: Mustafa IMAMOVIĆ, Historija Bošnjaka. Bošnjačka zajednica kulture
“Preporod”, Sarajevo, 1998.
IMAMOVIĆ, 2003.: Dr. Enver Imamović, Osamsto godina Kulina bana. Oslobođenje: Bosansko-
hercegovački nezavisni dnevnik, od 05. IV. 2003., str. 11.
JALIMAM, 1999.: Salih JALIMAM, Historija bosanskih bogomila. “IPP ‘Hamidović’”, Tuzla,
1999.
JALIMAM, 2003.: Salih JALIMAM, Bilinopoljska izjava kao historijski izvor za crkvu
Bosansku. Prilozi: Institut za istoriju u Sarajevu, 32. (2003.) 119.-132.
JIREČEK, 1879.: C. J. JIREČEK, Die Handelsstraßen und Bergwerke von Serbien und Bosnien
während des Mittelalters. Abh. d. Böhm. Gesell. d. Wiss., Folge VI, Bd. 10.,
Prag, 1879.
JUKIĆ, 1851.: Ivan Franjo JUKIĆ, Zemljopis i poviestnica Bosne od Slavoljuba Bošnjaka.
Zagreb, Berzotiskom narodne tiskarnice dra Ljudevita Gaja. 1851.
KLAIĆ, 1978.: Nada KLAIĆ, Iz problematike srednjovjekovne povijesti Bosne. Prilozi.
Institut za istoriju, XIV. (1978.) 17.-79.
KNIEWALD, 1949.: Dr. Dragutin KNIEWALD, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim
krstjanima. Rad JAZU, 270. (1949.) 115.-276.
КОВАЧЕВИЋ-КОЈИЋ, Десанка КОВАЧЕВИЋ-КОЈИЋ, Градска насеља средњовјековне
1978.: босанске државе. Сарајево, 1978.
MANDIĆ, 196.2: Dominik MANDIĆ, Bogomilska crkva bosanskih krstjana. “Hrvatski
povijesni institut”, Chicago, Ill., 1962.
MANDIĆ, 2002.: Nikola MANDIĆ, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokome
Brijegu i okolici. Mostar – Široki Brijeg, 2002.
MIGNE, 1851.: Patrologiae cursus completus sive bibliotheca universalis, integra, uniformis,
commoda, oeconomica, omnium ss. Patrum, doctorum scriptorumque
ecclestiasticorum qui ab aevo apostolico ad Inocentii III tempora floruerunt.
Tomus 98: Saeculum nonum. Carolini scriptores qui in ecclesia latina
floruere. B. Caroli Magni imperatoris opera omnia juxta editiones
memoratissimas Baluzii, Pertizii, Cajetani Cannii recensita et nunc primum
in unum collecta. Accurante Jacques Paul MIGNE. Parisii 1851.
MILOŠEVIĆ, 2003.: Ante MILOŠEVIĆ, Konte die Kirche in Bilimišće bei Zenica der
Versamlungsort der “Bosnischen Christen” des Jahres 1203 gewesen sein?
Starohrvatska prosvjeta III. serija – svezak 30 (2003.) 59-76.
NIKIĆ, 2002.: Dr. fra Andrija NIKIĆ, Kratka povijest Bosne i Hercegovine. “Zavičajna
knjižnica Život i svjedočanstva”, Mostar, 2002.
NIKIĆ, 2003.: Dr. fra Andrija NIKIĆ, Događajnica Bosne i Hercegovine od 614.-1918.
“Zavičajna knjižnica Život i svjedočanstva”, Mostar, 2003.
NIKOLAJEVIĆ, 1969.: Ivanka NIKOLAJEVIĆ, Reljefi iz Bilimišća, Zenica. Zbornik Svetozara
Radojčića. “Filozofski fakultet, Odeljenje za istoriju umetnosti”, Beograd,
1969., 245.-252.
NIKOLAJEVIĆ, 1973.: Dr Ivanka NIKOLAJEVIĆ, Crkva u Bilimišću kod Zenice. Radovi sa
simpozijuma “Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura”. Izdanja Muzeja
grada Zenice, III. Zenica, 1973., 235.-243.
NILEVIĆ, 1994.: Boris NILEVIĆ, Proces afirmacije srednjovjekovne Bosanske države.
Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata.
“Štab Vrhovne komande Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine”.
Sarajevo, 1994., 35.-53.
NILEVIĆ, 1998.: Boris NILEVIĆ, Proces afirmacije srednjovjekovne Bosanske države.
Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata.
“Bosanski kulturni centar”. Sarajevo, 1994., 57.-81.
PEROJEVIĆ, 1942.: Marko PEROJEVIĆ, Ban Borić i ban Kulin. Poviest hrvatskih zemalja Bosne
i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463. Hrvatsko kulturno
društvo “Napredak”, Sarajevo, 1942., 196.-215.
PEROJEVIĆ, 1942.a: Marko PEROJEVIĆ, Ban Stjepan. Poviest hrvatskih zemalja Bosne i
Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463. Hrvatsko kulturno
društvo “Napredak”, Sarajevo, 1942., 216.-218.
ПЕТРАНОВИЋ, 1867.: Др. Божидар ПЕТРАНОВИЋ, Богомили. Цркьва босаньска. Задap,
1867.
PETROVIĆ, 1999.: Dr. fra Leon PETROVIĆ, Kršćani Bosanske crkve (“Kr’stiani cr’kve bos’nske”).
Povijesna rasprava o problemu patarenstva ili bogumilstva u srednjovjekovnoj
Bosni. Drugo izdanje. “Svjetlo riječi” - “ZIRAL”, Sarajevo – Mostar, 1999.
RAČKI, 1870.: Dr. Franjo RAČKI, Bogomili i patareni. Zagreb, 1870.
RAUKAR, 1997.: Tomislav RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje. Prostor, ljudi, ideje. “Školska
knjiga” - “Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u
Zagrebu”, Zagreb, 1997.
RUNJE, 2001.: Petar RUNJE, Pokornički pokret i franjevci trećoredci glagoljaši (13.-16. st.).
“Provincijalat franjevaca trećoredaca” - “Kršćanska sadašnjost”, Zagreb,
2001.
СКАРИЋ, 1930.: Бладислав СКАРИЋ, Попис босанских спахија из 1123 (1711) године.
Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu XLII (1930.) sv. 2., 1.-99.
SKARIĆ, 1930.: Vladislav SKARIĆ, Popis bosanskih spahija iz 1123. (1711.) godine. GZM,
XLII. (1930.), svez. 2., 1.-99.
ŠANJEK, 1975.: Franjo ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko dualistički pokret u
srednjem vijeku. “KS”, Zagreb, 1975.
ŠANJEK, 1976.: Franjo ŠANJEK, Les chretiens bosniaques et le mouvement cathare XIIe-XVe
siècles. Publications de la Sorbonne. Serie “N. S. Recherches”, 20. Universite
de Paris IV. Paris-Sorbonne, 1976.
ŠANJEK, 1988.: Franjo ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata 1. Srednji vijek. “Kršćanska
sadašnjost”, Zagreb, 1988.
ŠANJEK, 1991.: Franjo ŠANJEK, Crkva bosanska: dualistička sljedba ili evanđeoski ideal
zajedništva u duhu pracrkve. Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi
simpozija povodom 9 stoljeća spominjanja Bosanske biskupije /1089-1989/.
“Vrhbosanska visoka teološka škola”, Sarajevo, 1991., 157.-172.
ŠANJEK, 1993.: Crkva i kršćanstvo u Hrvata. Srednji vijek. Drugo prerađeno i dopunjeno
izdanje. “Kršćanska sadašnjost”, Zagreb, 1993.
ŠANJEK, 1996.: Franjo ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru. Pregled religiozne
povijesti Hrvata (7.-20. st.). Drugo prerađeno i dopunjeno izdanje. “Kršćanska
sadašnjost”, Zagreb, 1996.
ŠANJEK, 1996.: Franjo ŠANJEK, Bosanska biskupija i heterodoksni krstjani. Hrvatski
narodni godišnjak ‘Napredak’, 1996. Sarajevo, 1995., 163.-209.
ŠANJEK, 2003.: Franjo ŠANJEK, Abjuracija bosansko-humskih krstjana u kontekstu
heterodoksnih pokreta na kršćanskom Zapadu u 12./13. stoljeću. Prilozi:
Institut za istoriju u Sarajevu, 32. (2003.), 11.-16.
ŠANJEK, 2003.a: Franjo ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15.
st.). “Barbat”, Zagreb, 2003.
ŠANJEK, 2003.b: Franjo ŠANJEK, Le pape Innocent III et les “chrétiens” de Bosnie et de
Hum. Atti del Congresso Internazionale (Roma, 9-15 settembre 1998) a
cura di Andrea Sommerlechner, Vol II. “Societa romana di storia patria
– Instituto storico italiano per il medio evo”, Roma, 2003., 1214.-1225.
ŠIDAK, 1941.: Jaroslav ŠIDAK, Bilino Polje. Hrvaska enciklopedija. Svezak II. Autonomaši-
Boito. “Naklada Hrvatskog izdavačkog bibliografskog zavoda”, Zagreb,
1941., 542.
ŠIDAK, 1975.: Jaroslav ŠIDAK, Studije o “Crkvi bosanskoj” i bogumilstvu. “Sveučilišna
naklada Liber”, Zagreb, 1975.
ŠKEGRO, 2003.: Ante ŠKEGRO, Nekoliko pitanja iz najstarije povijesti Bosne i Hercegovine
ili o najnovijim krivotvorinama u bošnjačkoj historiografiji. Naučni skup:
Istorijska nauka o Bosni i Hercegovini u razdoblju 1990-2000. Posebna
izdanja ANUBiH, br. CXX./36., Sarajevo, 2003., 21.-29.
ŠKEGRO, 2003.: Ante ŠKEGRO, Zar doista Bilino Polje? Bosna franciscana: časopis
Franjevačke teologije Sarajevo, XI./19. (2003.), 264.-278.
VASILJ, 1993.: Snježana VASILJ, Od rimskog osvanjanja do bana Kulina. Katoličanstvo
u Bosni i Hercegovini. Hrvatsko kulturno društvo “Napredak”, Sarajevo,
1993., 5.-36.
VEGO, 1957.: Marko VEGO, Naselja Bosanske srednjovjekovne države. “Svjetlost”,
Sarajevo, 1957.
VEGO, 1972.: Marko VEGO, Civitas Vrhbosna. Naše starine, 13. (1972.), 85.-96.
VEGO, 1978.: Marko VEGO, Bosanski trgovci i dubrovački financijeri u drugoj polovici
XV i prvoj polovici XVI stoljeća. Anali Historijskog odjela Centra za
znanstveni rad JAZU u Dubrovniku, 15.-16. (1978.), 53.-68.
VEGO, 1980.: Marko VEGO, Iz historije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine. “Svjetlost”,
Sarajevo, 1980.
VIDOVIĆ, 1996.: Mile VIDOVIĆ, Povijest Crkve u Hrvata. “Crkva u svijetu”, Split, 1996
ZIRDUM, 2003.: Andrija ZIRDUM, Franjevci i bosansko-humski krstjani. Bosna franciscana:
časopis Franjevačke teologije, XI./13. (2003.), 50.-78.
ŽIVKOVIĆ, 1991.: Pavo ŽIVKOVIĆ, Društveno-političke prilike u srednjovjekovnoj Bosni
i Humu. Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi simpozija povodom 9
stoljeća spominjanja Bosanske biskupije /1089-1989/. “Vrhbosanska visoka
teološka škola”, Sarajevo, 1991., 10.-92.
ŽIVKOVIĆ, 2001.: Pavo ŽIVKOVIĆ, Dubrovačka nadbiskupija i vjerske prilike u Bosni
tijekom XII. i XIII. stoljeća. Tisuću godina dubrovačke (nad)biskupije.
Zbornik radova znanstvenoga skupa u povodu tisuću godina uspostave
dubrovačke (nad)biskupije / metropolije (998.-1998.). “Biskupski ordinarijat
Dubrovnik” - “Crkva u svijetu”. Dubrovnik, 2001., 235.-251.
ZUSAMMENFASSUNG
Zenica am linken Ufer des Flusses Bosna), wofür es keinen Grund gibt. Die
lateinische Quelle beschreibt diesen Ort nämlich auf folgende Weise: apud
Bosnam, iuxta flumen loco qui vocatur Bolino poili, was wiederum bedeutet:
neben (der Siedlung) Bosnia, am Fluss, im Ort namens Bolino Poili. Dieses
Ereignis inizierte der Fürst Vukan von Duklja (Doclea), der auf das Bosnic-
he Banat und den Fürstentum von Hum (Herzegowina) prätendierte. Die
Voraussetzung für die Erreichung dieses Ziels war das Ausschalten des bo-
snischen Bans Kulin. Er klagte ihn deshalb beim römischen Papst wegen der
Ketzerei, der Aufnahme der aus Dalmatien vertrieben Ketzer, sowie wegen
ihrer Bevorzugung im Vergleich zu den katholischen Untertanen an. Um sein
eigenes, sowie das Leben seiner Familie zu retten, seine Macht nicht zu ver-
lieren und den Kreuzzug zu vermeiden, forderte Kulin vom Papst Inocentius
III. eine Abordnung, die seine Rechtgläubigkeit, sowie die der Mitglieder se-
iner Familie, der nächsten Verwandten und der Untertanen prüfen sollte. Der
Papst delegierte den Kardinal Iohannes de Casemaris und der Erzbischof von
Dubrovnik seinen Archidiakon Marinus. Von ihrem Bericht hing das Schic-
ksal aller, sowie die Zukunft des Bosnischen Banats ab. Es konnte sich nicht
günstig auf Kulin auswirken, den Gesandten eines Papsts sowie den Vertreter
des bosnischen Metropoliten aufs Gebiet des heutigen Zenica zu schicken,
weit vom politischen und kirchlichen Zentrum des Bosnischen Banats, wo es
weder einen wichtigeren Ort noch ein Objekt gab, das solche Gäste aufne-
hmen konnte. Andererseits erwähnen etwa zwanzig mittelalterliche Quellen
die Siedlung Bosnien im Gebiet des heutigen Visoko. Hier befand sich der
Sitz des Bans Kulin und der Kirchenfürsten, die ihre Rechtgläubigkeit bewe-
isen mussten. Es wäre deshalb logisch, dieses Ereignis im Gebiet von Visoko
zu lozieren. Da es um eine kirchlich-politische Sache ging, scheint es richtig
vorauszusetzen, daß dieses Vorkommnis in einem geeigneten Objekt gesc-
hah, und zwar in der Residenz des Bans oder in einem Kloster.
1572.). Gotovo od nastajanja Vatikanskoga tajnog arhiva 1611. godine čuvani su u Vatikan-
skoj apostolskoj palaci (pa im odatle to ime).
2. Avinjonski registri: to ime imaju prema mjestu u kojemu su čuvani, Avignonu, sve do 1783.
godine, kada su preneseni u Vatikanski arhiv. Redoviti niz počinje s pontifikatom Ivana
XXII. (1316.- 1334.) a završava 1415. godine s pontifikatom protupape Benedikta XIII.
(1394.-1423.). To je 349 svezaka pisanih na papiru, koji služe kao originali registrima iz se-
rije Vatikanskih registara za cijelo vrijeme avinjonskoga razdoblja (od Reg. Vat. 52 do 347).
U njima su zabilježena litterae communes što izlaze iz Kancelarije te litterae secretae iz Apo-
stolske Komore. (Od pontifikata Ivana XXII. registri su strukturirani prema sadržaju; ta se
tendencija tijekom vremena učvrstila pa su utvrđene ove kategorije, zajedničke Vatikanskim
i Avinjonskim registrima: de litteris dominorum cardinalium, de litteris episcoporum, de provi-
sionibus prelatorum, de dignitatibus/canonicatibus/prebendis/beneficiis vacantibus / vacaturis, de
diversis formis, de regularibus, de exhibitis, de conservatoriis, de fructibus percipiendis, de officio
tabellionatus, de capelanatu honoris, de altare portatili, de plenaria remissione, de confessionalibus,
de locis interdictis, de litteris ante diem, de devotionis litteris, de iubileo, de exemptione curialium,
de exemptione officialium, de litteris dimissorum.
3. Lateranski registri: nova je serija registara Kancelarije nastala nakon velikoga zapadnoga
crkvenog raskola u Rimu s pontifikatom Bonifacija IX. (1389.- 1404.) koja se dugo vremena
čuvala u Lateranskoj palači. Sastoji se od 2467 svezaka, a vođenje je prekinuto 1897. godine
u vrijeme pontifikata Lava XIII. (1878.-1903.). Pokrivaju gotovo isključivo tematiku koja se
odnosi na upravu crkvom jer se u njima ne nalaze pisma političkog sadržaja.
rum Dei. Nobili viro Miroslauo comiti Zacholmitano. Quod tibi benedictionis alloquium
non inpendimus non de duritia nostra sed de tuis credas poteri meritis provenire, quia ea te
penitus reddidisti indignum. Cum enim ab omnibus christifidelibus Romane sit deferen-
dum Ecclesia que inter omnes divina disponente clementia obtinet principatum, tu sicut
homo ad creatorem tuum respectum non habes, nec legatum nostrum recipere, nec nostris
parere litteris voluisti, quas tibi pro restituenda pecunia venerabilis fratris nostri Spalatini
archiepiscopi miseramus. Accepimus etiam, quod loca illa, in quibus cathedrales sedes olim
fuisse noscuntur, ordinari libere non permittis: propter quod dilectus filius T. subdiaconus
noster in te, dum in partibus illis legationis officio fungeretur, sicut eo referente accepimus,
excommunicationis sententiam promulgavit. Quia vero durum est tibi omnipotenti deo et
ecclesie sue resistere, cui humiliter per omnia obedire teneris, monemus nobilitatem tuam
et tibi paterno pietatis affectu consulimus, ne ecclesias dei vel ecclesiasticas personas, quo
minus, sicut a sanctis patribus noscitur institutum, valeant ordinari, aliquatenus inquietes.
Alioquin grave anime tue periculum in divino poteris examine formidare, si ecclesie ipsius,
dum fueris in carne mortali, filialem obedientiam ac reverentiam sicut spirituali matri ne-
glexeris exhibere. Datum Viterbii, Nonis Iulii.”
7
ASV, Reg. Vat. 4. f. 185r-v. ep. CLXV: “Demum vero paternitatem vestram nolumus
latere, quia heresis non modica in terra regis Vngarie videlicet Besfina pullullare videtur in
tantum, quod peccatis exigentibus ipse Bacilinus cum uxore sua et cum sorore sua, que fuit
defuncti Mirosclauikmensi, et cum pluribus consanguineis suis seductus plus quam decem
milia christianorum in eandem heresim introduxit. Unde rex Vngarie exacerbatus illos ad
vestram presentiam compulit venire a vobis examinandos. Illi autem simulatis litteris redi-
erunt, dicentes a vobis concessam sibi legem. Unde rogamus, ut regi Vngarie suggeratis, ut
eos a regno suo evellat tamquam zizania a tritico.”
jega kritičkog izdanja Inocentovih registara koji djeluju pri bečkom Institut
für Osterreichische Geschichtsforschung datiraju u srpanj-kolovoz 1199. godine,
zahvaljujući samo njegovu mjestu u registru – (ono samo nema dataciju) – jer
se nalazi zabilježena između pisama upućenih drugim destinatarima upravo
u tom vremenskom rasponu. U tom se pismu nalazi Vukanova denuncijacija o
herezi u Bosni, te vijest da su Kulin ban, njegova žena i sestra (udovica pokoj-
noga humskoga kneza Miroslava) sa svojim brojnim rođacima i više od 10 000
kršćana njome zavedeni te da im je vrlo razljućeni mađarski kralj zapovjedio
da se pred papom radi toga opravdaju. Neposredno iza (na f. 185v. kao epistola
166) ovog Vukanova pisma zabilježena su nam dva vrlo važna pisma:
1. pismo velikoga župana Stefana Nemanje, kojom potvrđuje da je primio
papino pismo koje su mu donijeli njegovi legati – kapelan Ivan i podđakon
Simon, i
2. odmah za njim na f. 185v. kao epistola 167. iste datacije i prvo izvješće
dvojice legata s njihovim dekretima (“ad evellenda nociva de agro dominico
et virtutum plantaria utiliter inserenda videntes multa in clero et populo Dal-
matie et Dioclie corrigenda de sanctorum patrum conciliis decreta presentia
duximus innovanda: in primis ... ut nullus episcopus aliquem ad sacros ordines
per pecuniam promovere seu ecclesiastica beneficia alicui precio interveniente
concedere presumat ...”). A njih je dvojicu – Ivana, redovnika a zatim i opata
cistercitske opatije Casamari,8 i podđakona Simona, o kojemu nemamo nika-
kvih drugih vijesti, Inocent imenovao svojim legatima pismom koje u Regi-
stru broj 4. stoji zabilježeno na stranici 134v kao epistola broj 521 prve godine
pontifikata i koju svi od reda vrlo složno, počevši od Augusta Potthasta u
8
Ivan, redovnik samostana Casamari još od vremena pape Celestina III. (1191.-1198.) oba-
vljao je dužnosti u papinskoj Kapeli. U službi Inocenta III. u diplomatskim je misijama po
Dalmaciji, Srbiji i u Konstantinopolu. U jesen 1202. na putu je po Bosni i Bugarskoj, gdje
je u rujnu 1203. bugarskom metropolitu u Trnovu predao palij. Inocent III. oko 1. srpnja
1204. imenovao ga je biskupom Aquile (Eubel Conradus, Hierarchia catholica medii aevi sive
summorum pontificum, S.R.E. cardinalium, ecclesiarum antistitum series ab anno 1198 usque ad
annum 1431 perducta. Monasterii 1913., T. I., str. 98., i bilješka 2.), a od 1207. do 1230. biskup
je u Perugi (Eubel, HC. I., str. 396.). Vidi također i Maleczek, Werner, Papst und Kardi-
nalskolleg von 1191 bis 1216. Die Kardinäle unter Coelestin III. und Innocenz III. Wien, 1984.,
str. 340.; Sweeney, J. R., “Innocent III, Hungary and the Bulgarian Coronation. A Study in
Medieval Papal Diplomacy.” u: Church History, 42. (1973.), str. 320.-334.
9
Potthast A., Regesta Pontificum Romanorum inde ab a. post Christum natum MCXCVIII ad
a. MCCCIV. Berolini, 1874., br. 566.: “I(ohanni) capellano et S(imoni) subdiacono (famili-
aribus suis iniungit legationis officium apud V(ulcanum) regem Dalmatiae et Diocliae.”
10
Smičiklas, T., Codex Diplomaticus ..., II., str. 311., br. 293.
11
Hageneder, O. – Haidacher, A., Die Register Innocenz’ III. 1. Band: 1. Pontifikatsjahr.
Graz-Köln, 1964., str.758., br. 525.
12
ASV, Reg. Vat. 4. ff. 134v-135r. ep. 522. Vidi: Hageneder, O. – Haidacher, A., Die Regi-
ster Innocenz’III. I., str. 759.-760., br. 526.
13
Reg. Vat. 5. f. 1r-v. ep. 2: Lateran, 11. listopada 1200.: “Licet autem contra homines hu-
iusmodi pestilentes diuersa diuersis temporibus emanauerint instituta nos tam de communi
fratrum nostrorum consilio de archiepiscoporum quoque et episcoporum existentium apud
apostolica sede assensu, districtius inhibere curauimus ne quis hereticos receptare, defendere
aut ipsos fouere uel credere quoquomodo presumat, decreto nostro firmiter statuentes ut si
quis aliquid horum facere forte presumpserit, nisi primo seodeoue (?!) comonitus a sua super
hoc curauerit presumtione cessare, ipso iure sit factus infamis, nec ad publica officia, uel
consilia cuitatum nec ad eligendos aliquos ad huiusmodi nec ad testimonium admittatur.
Sit etiam intestabilis, nec ad hereditatis successionem accedat, nullius preterea cogatur ei
super quocumque negotio respondere, quod si forsan uideret extiterit, eius sententia nullam
obtineat firmitatem, nec cause alique ad eius audientiam perfereantur. Si fuerit aduocatus,
eius patrocinium nullatenus admittatur, si tabellio instrurmenta confecta per ipsum nullius
penitus sint momenti, sed cum auctore dampnato dampnentur. In similibus etiam idem pre-
cipimus obseruari. Si uero clericus fuerit ab omni officio et beneficio deponatur, ut in quo
maior est culpa grauior exerceatur uindicta. Si quis autem tales postquam ab ecclesia fuerint
denotati contempserit euitare, anathemas se nouerit sententiam incurrisse. In terris uero
nostre temporali iurisditioni subiectis, bona eorum statuimus publicari et in aliis idem fieri
precepimus per potestates et principes seculares, quos ad id exequendum si forte negligentes
existerent mandauimus ecclesiastica seueritate compelli, nec ad eos bona ipsorum ulterius
reuertantur nisi eis ad cor redeuntibus et abnegantibus hereticorum confortium aliquis uo-
luerit misereri, ut temporalis saltem pena corripiat, quem spiritualis non corrigit disciplina
...”
14
ASV, Reg. Vat. 5. f. 55v. ep. 110. od 21. studenoga 1202. Potthast, A., br. 1768; Smičiklas,
T., Codex diplomaticus ..., III., str. 14., br. 11.; Hageneder, O. – Haidacher, A., V., str. 218.-
219., br. 109. (110.).
15
ASV, Reg. Vat. 5. f. 103v. ep. 141.; Theiner, A., Monumenta Slavorum Meridionalium,
I., str. 20., br. 35.; Smičiklas, T., Codex diplomaticus ..., III., str. 24., br. 19.; Hageneder, O.
–Haidacher, A., VI., str. 231.-233., br. 141.
16
ASV, Reg. Vat. 13. f. 168r. ep. 69.; Potthast A., br. 6725; Theiner, A., Monumenta Hun-
gariae ..,. I., str. 31., br. 61.
17
ASV, Reg. Vat. 14. f. 102r. ep. 94.; Potthast, A., br. 8348.
18
ASV, Reg. Vat. 17. f. 50v. ep. 164. Potthast, A., br. 9211. Theiner, A., Monumenta Slavo-
rum Meridionalium ..,. I., 19. (“... episcopo de Bosna in haeresim lapso a regimine Bosnensis
ecclesie prorsus amoto, tam in eadem ecclesia quam in locis aliis Bosnensis diocesis, quae
non modicum sit diffusa, duos, vel tres aut quatuor doctos in lege Domini in episcopo or-
dinet, metropolitani iure salvo, eis injungens ut, cum habitatores illius terrae dicerentur in
facultatibus tenues et in malitia locupletes, utpote qui magna parte erant haeretica pravitate
infecti, ad despectos accedere non recusent...”)
19
ASV, Reg. Vat. 17. f. 147v. ep. 542.; Potthast, A., br. 9402.
20
ASV, Reg. Vat. 39. f. 88v. ep. 91.: Potthast, A., br. 21412.; Eubel, C., HC, II., str. 249.;
Theiner, A., Monumenta Hungariae ..., I., str. 327.-328., br. 544.; Smičiklas, T., Codex di-
plomaticus, VI., str. 256.-258., br. 219. Njegove su vrlo brojne i široke ovlasti, datirane istoga
dana, zabilježene u istom registru na stranicama 89r-91v kao epistole 92-108.
21
ASV, Reg. Vat. 45. f. 167r. ep. 48.; Potthast, A., br. 23283.
22
ASV, Reg. Vat. 45. f. 169r. ep. 53.; Potthast, A., br. 23329-23337; Theiner, A., Monumen-
ta Hungariae ..., I., str. 364.-365., br. 585.
23
ASV, Reg. Vat. 45. f. 170v. ep. 70.: Orvieto, 21. kolovoza 1290.
24
ASV, Cam. Ap., Intr. et exit. 404. f. 105r. od 13. rujna 1439.
25
ASV, Reg. Vat. 436. f. 78r-v: “Venerabili fratri Thome episcopo Farensi Apostolice Sedis nun-
tio, salutem et apostolicam benedictionem. Cum nos te pro nonnullis carissimi in Christo filii no-
stri Stephani Thome, regis Bosne illustris pertractandis et promovendis negotiis ad carissimum
in Christo filium nostrum Landislaum (!) Ungarie Regem illustrem et dilectum filium nobilem
virum Iohannem wayvodam de Hunyad comitem Bistricensem Regni Ungarie gubernatorem ac
venerabiles fratres nostros episcopos et alios prelatos nec non universos et singulos barones et proceres
in eodem regno Ungarie consistentes nostrum et apostolice sedis nuntium presentialiter destinemus
ut commissum tibi huiusmodi nunciationis officium eo efficacius prosequi et adimplere valeas et
quo maiori per nos fueris auctoritate munitus in dicto regno omnia et singula: qui legatus Apostolice
Sedis de latere missus inter legationem sibi decretam in omnibus et singulis casibus a iure premissis
facere, gerere et exercere potest ita tamen quod occasione huiusmodi nulla procurationes vel subsidia
exigas plenam et liberam auctoritate apostolica tenore presentium concedimus facultatem.” Reg. Vat.
458. f. 9r: 6. srpnja 1456. biskup Toma dobiva od Calista III. pismo, tzv. “litterae passus”
kojim se njemu i njegovoj “obitelji” od ukupno 24 osobe (kako na konjima tako i pješacima),
olakšava prolaz po opasnim krajevima Hrvatske i Bosne, da bi obavio poslove za koje je u te
krajeve odaslan.
26
ASV, Arm. XXXIX. 7. f. 100r: od 23. travnja 1457. “Rediit ad Nos dilectus filius frater
Nicolaus de Sibinico, Ordinis Minorum, quem superiori anno ad partes illas pro certis negotiis
nostris miseramus, et litteras tuas Nobis reddidit, per quas, et ipso etiam plenius referente, plane
intelleximus sanctum, pium et devotum propositum tuum, quod habere videris pro sancta fide cat-
holica ad procedendum adversus turcorum impetus, eamdem fidem supprimere satagentes.” Prema:
ASV, Arm XXXIX. 7. f. 100r. Ioseph M. Pou y Marti, Bullarium Franciscanum, n.s. tomus
1436., u lipnju 1460. poslan je kao papin legat u Bosansko Kraljevstvo. Ima-
mo i vijest o njegovoj iznenadnoj i nesretnoj smrti, prigodom pada s konja
prije nego je stigao do bosanskoga kralja. Pokopan je kod tvrđave u Bistrici
28 siječnja 1462., a vijest o njegovoj smrti papa Pio II. objavio je 9. veljače
1462. Splitski nadbiskup Lorenzo Zane27 23. ožujka 1461. upućen je u Bosnu
da bi poticao na rat protiv Turaka.28 Korčulanin Luka Tolentić, de Tollentis
(1428.-1491.), osoba je s ulogom u prvom planu papinske diplomacije. Prve je
kratke misije obavio već tijekom pontifikata Kalista III. (1455.-1458.), a Pio
II. 8. kolovoza 1461.29 kao apostolskog nuncija poslao ga je u Hercegovinu,
da bi prikupio oružje i novac za Bosnu, Dalmaciju, Istru i Senj u ratu protiv
Turaka, poradio na iskorjenjavanju manihejizma u Bosni, vraćanju heretika na
katoličanstvo, nadzirao izgradnju novih crkava i dodjeljivao crkvene nadarbi-
ne.30 Misija je potrajala tek nekoliko mjeseci. Biskup Nikola Modruški u svoju
Imenovanja biskupa
Na mjestu bosanskih biskupa do sredine 15. stoljeća izmijenio se niz oso-
ba za koje ćemo u serijama registara naći papinska pisma o imenovanju:
Magister generalis Dominikanskoga reda, Johannes Desquartus a Wildeshu-
sen, Theutonicus, imenovan je 19. srpnja 1234. godine bosanskim biskupom
nakon što je 30. svibnja 1233. na odreknuće bio prisiljen njegov prethodnik,32
a 16. kolovoza iste godine od pape je dobio široke ovlasti da propovijeda protiv
30
Bula o imenovanju za legata u ASV, Reg. Vat. 518. ff. 79r-80r.
31
ASV, Reg. Vat. 508. f. 4v: Od 10. prosinca 1462. jest littera passus za “Nicolaus episcopus Mo-
drusiensis, legatus vel orator noster pro nonnullis nostris arduis agendis negotiis ad plures variasque
partes mundi habeat se personaliter transferri littera passus ... cum viginti personis...”. ASV, Reg.
Vat. 508. f. 102r-v. od 11. prosinca 1462. jest pismo o imenovanju za apostolskog legata: “...
opus sit quod quibusdam arduis negotiis fidem catholicam concernentibus nos aliquem prudentem et
fidum atque expertum virum ad Regnum Bosne qui ibidem negotia ipsa diligenter et accurate tra-
ctare et ad debitum finem reducere sciat et valeat destinare. Tuque de cuius singulari prudentia et
eximia probitate rerumque experientia apud nos fidedigna testimonia facta sunt, ut ad huiusmodi
negotia tractanda et peragenda aptissimus nobis fueris propositus .... te ad Regnum ipsum et dicte
sedis legatum duximus destinandum ut ea que in certis aliis nostris litteris expressa sunt, et que tibi
verbo commisimus tam apud carisimum in Christo filium nostrum Stephanum Regem Bosne quam
dilectos filios nobiles viros sui Regni et alios circumstantes principes et proceres cum exacta fide et
diligentia prosequaris ..... tuque post ipsorum negotiorum expedictione in nostro conspectu exinde
non in merito valeas commendari.”
32
ASV, Reg. Vat. 17. f. 50v. ep. 164.; Potthast A., br. 9211 (o čemu doznajemo iz pisma
upućenog apostolskom legatu Jakovu: “episcopo de Bosna in haeresim lapso a regimine Bo-
snensis ecclesie prorsus amoto ...”).
33
ASV, Reg. Vat. 17. ff. 202v-203r. ep. 198: Potthast A., br. 9508.
34
ASV, Reg. Vat. 19. f. 8v. ep. 53. Potthast A., br. 10585. O tom je imenovanju pismom od
26. travnja obaviješten i kumanski biskup.
35
ASV, Reg. Vat. 19. f. 138 (132) v. ep. 174. Potthast A., br. 10824.
36
ASV, Reg. Vat. 21. f. 455v. ep. 155.
37
ASV, Reg. Vat. 61. f. 32v. ep. 121. Eubel, C., HC, I., str. 142., bilj. 6.
38
ASV, Reg. Vat. 61. f. 63v. ep. 205. Vidi Eubel, C., HC, I., str. 142., 493.
39
ASV, Reg. Vat. 66. ff. 140v-141r. ep. 3542. = Reg. Av. 7. f. 10r. ep. 153. od 3. srpnja 1317.
Theiner, A., Monumenta Hungariae ..., I., str. 458.-459., br. 692.; Smičiklas, Codex diploma-
ticus, VIII., str. 453.-454., br. 371.
40
ASV, Reg. Vat. 121. ff. 246v-247r. ep. 585.
41
ASV, Reg. Vat. 188. ff. 92v-93r. ep. 146. Eubel, HC, I., str. 142.
42
ASV, Reg. Vat. 289. f. 60r.
43
ASV, Reg. Lat. 276. f. 161r-v. Dana 15. travnja datirana je dozvola da izabere trojicu ka-
toličkih svećenika koji će ga posvetiti.
Dodjela indulgencije
Brojni su i dokumenti u kojima se dodjeljuju indulgencije: Jedna od ranijih
jest ona od 16. listopada 1234., kojom se bosanskoga biskupa koji propovijeda
protiv heretika u Slavoniji ovlašćuje da onima koji saslušaju njegove propo-
vjedi, i onima koji su izopćeni radi poticanja nasilja nad klericima i crkve-
nim osobama te sudjelovali u paljenjima (illis qui pro incendiis et violenta in
clericos vel alias religiosas personas manuum injectione excommunicationem
incurrerint), dodijeli indulgencije49; također i onima koji će na bilo koji način
pomoći izgradnju crkava i kapela: najraniji je primjer indulgencije za crkvu
Sv. Mihovila de Bresna od 9. kolovoza 1374.50 sve su druge iz 15. stoljeća: na
primjer: za crkvu Sv. Tome u Vranduku, koju je dao izgraditi kralj Toma, od
44
ASV, Reg. Vat. 19. f. 138v. ep. 175.; Potthast, A., br. 10823; Theiner, Monumenta Hun-
gariae ... I., str. 172., br. 312.
45
Potthast, A., br. 15268.
46
Potthast, A., br. 15330.
47
ASV, Reg. Lat. 319. ff. 11v-15v.
48
ASV, Reg. Vat. 367. f. 18r-v.
49
ASV, Reg. Vat. 17. f. 214r. ep. 254. Potthast, A., br. 9737.
50
ASV, Reg. Vat. 285. f. 117v.
18. lipnja 1447. godine,51 crkvu Sv. Trojstva, koju je u lokalitetu Verlan dala
izgraditi kraljica Katarina, crkvu Sv. Jurja na jezeru, Sv. Marije na Grebenu,
crkvu Bl. Marije sub Svonich na Usori od 1. veljače 1451.;52 bratu kralja Stjepa-
na Radinoyu, koji je dao izgraditi kapelu u mjestu Podemilac od 5. studenoga
1457.,53 a vojvodi Jurju dopušteno je da in partibus Bosne dade izgraditi samo-
stan za franjevce, od 10. srpnja 1437.54
51
ASV, Reg. Vat. 406. f. 64r;
52
ASV, Reg. Vat. 414. ff. 29v-30r.
53
ASV, Reg. Vat. 461. f. 122r, 122r-v.
54
ASV, Reg. Vat. 367. f. 62v.
55
ASV, Reg. Vat. 662. ff. 132v-133r.
56
ASV, Reg. Av. 151. f. 119r.
57
ASV, Reg. Av. 168. f. 206r.
58
ASV, Reg. Av. 155. f. 325v.
59
ASV, Reg. Suppl. 626. ff. 265v-266r: Roma, 8. lipnja 1468.
60
ASV, Reg. Vat. 595. f. 122r-v: Roma, 1. studenoga 1479.
61
ASV, Reg. Vat. 466. f. 47r: Roma, 24. ožujka 1457.
SUMMARY
Papal letters sent to various recipients around the world are stored in the
thousands of volumes of the three most important and oldest series of regi-
sters (the Vatican, Avignon and Lateran registers) that are kept in the Secret
Vatican archives and were produced during centuries in the Apostolic Office.
The researchers of Bosnian medieval history will there find numerous letters
that attest to affluent reciprocal relations at all levels. Since it is almost im-
possible to describe them completely, the author drew on no more than a few
particularly significant documents which she then, according to their content,
grouped in several basic sets: appointing some of the more important pa-
pal legates to work in the territory of medieval Bosnia; bishop appointments,
documents that trace Dominican and Franciscan activities, records of gran-
ted indulgences and dispensations and royal recommendations for receiving
church prebends or achieving a successful ecclesiastical career. The documents
on legate and bishop appointments and Franciscan and Dominican activities
are more recurrent in both regional and foreign specialized literature, and
those concerning indulgences, dispensations and recommendations have still
not been published.
Uvod
Od kada se u drugoj polovici XIX. stoljeća u historiografiji javila pro-
blematika Crkve bosanske i bosansko-humskih krstjana pa sve do današnjih
dana ona nije prestala plijeniti pažnju brojnih povjesničara, o čemu svjedoči
iznimno velik broj radova o toj tematici i raznovrsna, više ili manje uvjerljiva,
gledišta o podrijetlu i karakteru Crkve bosanske i srednjovjekovnoga bosan-
skoga krivovjerja.1
1
O glavnim pravcima u proučavanju Crkve bosanske vidi: J. ŠIDAK, “Problem “bosanske
crkve” u našoj historiografiji od Petranovića do Glušca. (Prilog rješenju tzv. bogomilskog
pitanja)”, Rad JAZU, 259. (1937.), str. 37-182; ISTI, Crkva bosanska i problem bogumilstva u
Bosni, Zagreb, 1940.; ISTI, “Oko pitanja “Crkve bosanske” i bogumilstva”, u: Studije o “crkvi
bosanskoj” i bogomilstvu, Zagreb 1975., str. 13.-48; ISTI, “Pitanje Crkve bosanske u novijoj
literaturi”, u: Studije o “crkvi bosanskoj”, str. 49.-69.; ISTI, “Problem heretičke crkve bosan-
ske u najnovijoj historiografiji (1962-1975)”, Historijski zbornik, 27.-28. (1974.-1975.), str.
139.-182.; ISTI, “Problem “Crkve bosanske” u poratnoj historiografiji”, u: Studije o “crkvi
bosanskoj”, str. 297-377; F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u
srednjem vijeku, Zagreb, 1975., str. 27.-30.; ISTI, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, Zagreb,
1991., str. 137.-139.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Za-
greb, 2003., str. XIII.-XVI.; D. MANDIĆ, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago,
1961., str. 15.-19.; D. DRAGOJLOVIĆ, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, Posebna
izdanja SANU, 15. (1982.), str. 17.-31.; ISTI, Krstjani i jeretička crkva bosanska, Posebna
izdanja SANU, 30. (1987.), str. 17.-26.
2
F. RAČKI, “Bogomili i patareni”, Rad JAZU, 7. (1869.), str. 84.-179., 8. (1869.), str. 121.-
187., 10. (1870.), str. 160.-263.; ISTI, Bogomili i patareni, Zagreb, 2003. (pretisak iz Rada,
7.-10.)
3
V. KLAIĆ, “”Bosanska crkva” i patareni”, Crtice iz hrvatske prošlosti, Zagreb, 1928., str.
69.-82.; F. ŠIŠIĆ, “Patareni ili bogumili”, Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića,
Zagreb, 1944., str. 128.-156.; D. Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana; S. M. ĆIR-
KOVIĆ, “Bosanska crkva i njene suparnice u krilu bosanske države”, Istorija srednjovekovne
bosanske države, Beograd, 1964., str. 101.-112.; V. ĆOROVIĆ, “Bogomili (patareni, Babu-
ni)”, u: Narodna enciklopedija, I., Zagreb, 1927., str. 238.-239.; ISTI, Historija Bosne, I., Be-
ograd, 1940., str. 175.-189.; M. DINIĆ, “Jedan prilog za istoriju patarena u Bosni”, Zbornik
Filozofskog fakulteta u Beogradu, I. (1948.), str. 33.-44.; A. V. SOLOVJEV, “Vjersko učenje
bosanske crkve”, Rad JAZU, 270. (1948.); LJ. STOJANOVIĆ, “Jedan prilog k poznavanju
bosanskih bogomila, Starine JAZU, XVIII. (1886.); G. ČREMOŠNIK, “Oko bogomilstva
u srednjovjekovnoj Bosni”, Pregled XXI. (1937.); M. IMAMOVIĆ, “Crkva bosanska”, u:
Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1998., str. 84.-92.; S. JALIMAM, Studija o bosanskim bogomi-
lima, Tuzla, 1996.
4
J. ŠIDAK, “Problem “bosanske crkve””, str. 50.-68. i 147.-167.
rodostojna, držeći kako tek poneko od njih može poslužiti “kao punovažan
historijski dokaz”.5 Ista je vrela u svojim radovima, kojima je nastojao dokazati
pravoslavnu pripadnost Crkve bosanske i negirajući pritom da je bogumilstvo
u Bosni i na Balkanu ikada postojalo, potpuno odbacio i V. Glušac.6
Cjelovit pregled i analizu četrnaest pravoslavnih grčkih i slavenskih vrela
vezanih uz povijest bogumilskog i bosansko-humskog krivovjerja donio je u
radu Svedočanstva pravoslavnih izvora o bogumilstvu na Balkanu7 A. V. Solo-
vjev, kojemu je za taj rad bilo prigovoreno da mnogi od dokumenata koje je
rabio “... poput Slova bugarskog popa Kozme ili Poslanice carigradskog patri-
jarha Teofilakta, nemaju nikakve veze s bosansko-humskim krstjanima”.8
Kratki prikaz vrela o bosanskom krivovjerju, među njima naravno i onih
Pravoslavne crkve, donio je D. Mandić u svojoj knjizi Bogomilska crkva bosan-
skih krstjana,9 koju je J. Šidak “unatoč mnogim nedostacima” tada ocjenio kao
“do danas najcjelovitiji prikaz heretičke ‘Crkve bosanske’”.10 Navedena vrela,
koja se uglavnom podudaraju s onima koje je donio Solovjev, autor je u cjelosti
prihvatio kao vjerodostojna.
Na način sličan Mandićevom izvornu građu u svojim su djelima pre-
zentirali i D. Dragojlović,11 te S. Jalimam,12 koji je za istočno pravoslavna
vrela ustvrdio da se “radi o dokumentaciji nastaloj u istočno-pravoslavnom
podneblju, sa dovoljno jakih i sigurnih potvrda i dokaza koji nam nedvo-
smisleno potvrđuju posebnost vjere u srednjovjekovnoj Bosni, koja se u hi-
5
ISTO, str. 157. Vidi i: J. ŠIDAK, Crkva bosanska i problem bogumilstva u Bosni, str. 56.-60.
i 81.-93.; ISTI, “Problem “Crkve bosanske” u poratnoj historiografiji”, str. 297.-375.
6
V. GLUŠAC, Istina o bogomilima, Beograd 1941-1945.; ISTI, “Problem bogomilstva i pra-
voslavlje ‘Crkve bosanske’”, Godišnjak istorijskog društva BiH, 5 (1953.), str. 105.-138.
7
A. V. SOLOVJEV, “Svedočanstva pravoslavnih izvora o bogumilstvu na Balkanu”, Godi-
šnjak istorijskog društva Bosne i Hercegovine, V. (1953.), str. 1.-103.
8
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret, str. 29.
9
D. MANDIĆ, Bogomilska crkva, str. 37.-43.
10
J. ŠIDAK, “Problem heretičke crkve bosanske u najnovijoj historiografiji”, str. 146.
11
D. DRAGOJLOVIĆ, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 33.-68; ISTI; Krstjani
i jeretička crkva bosanska, str. 27.-54.
12
S. JALIMAM, Studija o bosanskim bogomilima, str. 38.-40.
13
ISTO, str. 40.
14
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret, str. 64.-73. i 138.-144.
15
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 19.-26. i 307.-324.
16
I. M. PETROVSKIJ, “Pismo patrijarka Konstantinopoljskago Theofilakta carju Bolgarij
Petru”, Izvestija otd. ruskago jazika i slovesnosti Imper. Akad. nauk,. XVIII. (1913.), str. 561.-
568.; V. GRUMMEL, Les régestes des actes du patriarcat de Constantinople I., Istanbul, 1936.,
str. 223.; I. DUJČEV, “L’epistola sui bogomili del patriarca constantinopolitano Teofilatto”,
Mélanges Eugène Tisserant, 2., Studi e testi, 232. (1964.), str. 63.-91.; A. V. SOLOVJEV,
Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 2.-5.; D. MANDIĆ, Bogomilska crkva bosanskih krstja-
na, str. 37.; D. OBOLENSKY, The bogomils: a study in Balkan Neo-Manicheism, Twicken-
ham, 1972., str. 112.-117.; D. DRAGOJLOVIĆ, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str.
35., 96.
17
A. V. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 2.
18
Poslanica se prema V. Grummelu datira između 933. i 956. godine, a D. Obolensky
smješta je između 940. i 950. godine. Vidi: V. GRUMMEL, Les régestes, str. 223.; D. OBO-
LENSKY, The Bogomils, str. 112.
19
U anatemi su redom prokleti oni koji vjeruju da postoje dva načela (Dobro i Zlo) te da
je đavao tvorac i gospodar čitavog vidljivog svijeta, koji odbacuju Stari zavjet i ne vjeruju u
Kristovu dvojnu (božansku i čovječansku) prirodu, koji ne vjeruju u bezgrešnost Bl. Djevice
Marije i koji se odriču zakonitog braka itd. Kazna za one koji bi ustrajali u svome krivovjerju
bila je crkveno prokletstvo i predaja organima svjetovne vlasti, koja je još od cara Justinijana
I. manihejsko i svako drugo krivovjerje kažnjavala smrtnom kaznom. Vidi: A. V. SOLO-
VJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 3.-5.
20
A. V. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 5.
21
M. G. POPRUŽENKO, “Kozma prezviter’, bolgarskij pisatel’ X veka”, B’lgarski Starini
XII. (1936.), str. 1.-82.; H. CH. PUECH – A. VAILLANT, La Traité contre les Bogomiles
de Cosmas le Prètre, Pariz 1945., str. 53.-128.; D. ANGELOV, Prezviter Kozma i negovoto
vreme, Sofija, 1948.; A. V. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 6.-13.; D.
MANDIĆ, Bogomilska crkva, str. 37.-38.; D. OBOLENSKY, The bogomils, str. 119.-138.,
268.-270.; D. DRAGOJLOVIĆ, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 47.-50., 98.-
99.; F. RAČKI, Bogomili i patareni, str. 38.
22
D. OBOLENSKY, The bogomils, str. 121.
23
A. V. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 8. Iako zna ime njihova vođe,
Bogumila, Kozma te krivovjerce nigdje ne naziva bogumilima, nego ih tek na jednom mje-
34
EUTIMIJE, “Žitie i žizn’ prepodobnago otca našego Ilariona, episkopa moglenskoga”,
izd. Đ. DANIČIĆ, Starine JAZU, I. (1869.), str. 86.-92.; A. V. SOLOVJEV, Svedočanstva
pravoslavnih izvora, str. 12.-15.; D. DRAGOJLOVIĆ, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj
Aziji, str. 51.-52.
35
A. V. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 14.
36
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret, str. 66. Vidi: N. P.
BLAGOEV, Besedata na Presviter Kozma, str. 23.-25.; J. ŠIDAK, “Problem “bosanske cr-
kve” u našoj historiografiji”, str. 22.-23.
37
A. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 15. Vidi: D. DRAGOJLOVIĆ,
Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 44.
38
P. J. ŠAFAŘIK, Život sv. Simeona od krále Štêpána z rukopisu XIII. stoleti, Prague, 1868.;
M. BAŠIĆ, Stare srpske biografije, Beograd, 1924.; L. MIRKOVIĆ, Žitije sv. Simeona, Be-
ograd, 1939.; A. V. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 15.-24.; Đ. S. RA-
DOJIČIĆ, Antologija stare srpske književnosti, Beograd, 1960.; D. MANDIĆ, Bogomilska
crkva, str. 38.; D. DRAGOJLOVIĆ, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 104.-105.;
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 22.-23.; F. RAČKI, Bogomili
i patareni, str. 56.-57.
39
M. BAŠIĆ, Stare srpske biografije, str. 40.
40
N. P. BLAGOEV, Besedata na Presviter Kozma, str. 42.-43.
41
J. ŠIDAK, “Problem “bosanske crkve” u našoj historiografiji”, str. 63.
42
ISTO, str. 66.
43
J. ŠIDAK, Studije o “Crkvi bosanskoj” i bogumilstvu, str. 318.
44
V. ĆOROVIĆ, Istorija Bosne, Posebna izdanja SKA, knj. 53. (1940.), str. 180.
45
M. BAŠIĆ, Stare srpske biografije, str. 105. Vidi i: J. ŠIDAK, Problem “ bosanske crkve”, str.
63.-66.; D. MANDIĆ, Bogomilska crkva, str. 39.; F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u
povijesnim vrelima, str. 23.
46
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 70.-71.
47
F. RAČKI, Bogomili i patareni, str. 57. (Bogomili i patareni, str. 377.-378.)
48
J. ŠIDAK, “Problem “Crkve bosanske” u poratnoj historiografiji”, u: Studije o “Crkvi
bosanskoj”, str. 318.
49
N. Radojčić smatra da “iako je Teodosije jedini izvor za ovaj državni sabor, ipak o nje-
mu ne može biti nikakve sumnje.” N. RADOJČIĆ, Srpski državni sabori u srednjem veku,
Beograd, 1940., str. 74. Autentičnost vijesti o saboru u Žiči u historiografiji je uglavnom
prihvaćena:. Vidi: A. V. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 37.-44.; D.
DRAGOJLOVIĆ, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 55.-56.; F. ŠANJEK, Bosan-
sko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 25.
50
Vidi: M. BAŠIĆ, Stare srpske biografije, str. 196.-198.
51
M. BAŠIĆ, Stare srpske biografije, str. 199.
52
J. ŠIDAK, “Problem “Crkve bosanske” u poratnoj historiografiji”, u: Studije o “Crkvi bo-
sanskoj”, str. 318.-319.
53
V. KAČANOVSKI, “Nekoliko spomenika za srbsku i bugarsku poviest”, Starine, XII.
(1880.), str. 230.-259.; P. SREĆKOVIĆ, Zbornik popa Dragolja, Beograd, 1890., str. 1.-20.;
J. K. BEGUNOV, “Serbskaja kompilacija XIII v. iz Besedi Kozmi Presvitera”, Slovo, 18.-
19. (1969.), 91.-108.; A. V. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 24.-29.; F.
ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 25. bilj. 109.
54
A. V. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 29. J. Šidak misli da se zbornik
ne može dovesti u vezu s Nemanjinom akcijom protiv heretika jer “protivno njegovom (Solo-
vjevu, op. s.) mišljenju da taj zbornik potječe iz početka XIII. stoljeća, paleografske značajke
rukopisa nesumnjivo upućuju na XIV. stoljeće kao doba njegova postanka”. J. ŠIDAK, “Pro-
blem “Crkve bosanske” u poratnoj historiografiji”, u: Studije o “Crkvi bosanskoj”, str. 319.
55
V. JAGIĆ, “Sitna kanonska građa”, Starine, VI. (1874.), str. 149.-150.; A. V. SOLOVJEV,
Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 33.-37.; D. DRAGOJLOVIĆ, Bogomilstvo na Balka-
nu i u Maloj Aziji, str. 56.
56
A. V. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 36.
57
D. DRAGOJLOVIĆ, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 56.
58
V. JAGIĆ, “Krmčaja ilovička g. 1262.”, Starine JAZU, 6. (1874.), str. 60.-111.; A. V. SO-
LOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 29.-33.; D. MANDIĆ, Bogomilska crkva,
str. 39.-40.; D. DRAGOJLOVIĆ, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 54.-55.; F.
ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 309.
Povezavši “zapis u krmčiji od budimljanskog episkopa Teofila iz g. 6770. (1251.-2.) koji
izrično kaže da te knjige “proiziđoše na svet poštanijem i ljuboviju ... arhiepsikopa kir-Save”
s podacima iz Domentijana da se Sv. Sava na povratku iz Nikeje 1219. zadržao u Solunu
gdje je dao prepisati mnoge crkvene knjige zakona, Solovjev je zaključio da je upravo tada
Sava stvorio novi tip nomokanona, koji je postao obavezan za srpsku crkvu. Stoga ga je još i
nazvao tzv. Svetosavski Nomokanon. A. V. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora,
str. 32.
59
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 309.
60
Synodikon ili s’bor’ pravoverija jest “zbornik ispovijedanja pravoslavne vjere i proklinjanja
kivovjeraca” koji je u Istočnu ckrvu uveden 843. nakon konačne pobjede nad ikonoklastima.
Kasnije autokefalne pravoslavne crkve prevele su prvotni grčki sinodik, koji je sastavio patri-
jarh Metod I., na svoje jezike te su ga nadopunjavale, umećući unutra nove molitve za svoje
državne i crkvene poglavare odnosno nova proklinjanja krivovjeraca, sukladno lokalnim pri-
likama. Opširnije o tome vidi: J. GOUILLARD, “Le synodikom de l’orthodoxie”, Travaux
et memoires, 2. (1967.), str. 1.-3.; F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički
pokret, str. 138.-139.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 309. bilj. 4.
61
A. V. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 52.
62
V. MOŠIN, “Rukopis pljevaljskog sinodika pravoslavlja”, Vajsov zbornik, Zagreb, 1957.,
str. 165.
63
O srpskim sinodicima vidi: J. ŠIDAK, “Problem “bosanske crkve” u našoj historiografiji”,
str. 162.-166.; A. V. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 44.-68.; V. MO-
ŠIN, Ćirilski rukopisi JAZU, Zagreb, 1955., str. 59.-61.; ISTI; “Rukopis pljevaljskog sinodi-
ka pravoslavlja”, str. 154.-176..; D. MANDIĆ, Bogomilska crkva, str. 40.-41.; D. DRAGOJ-
LOVIĆ, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 56.-57.; F. ŠANJEK, Bosansko-humski
krstjani u povijesnim vrelima, str. 310.-317.
64
V. MOŠIN, “Rukopis pljevaljskog sinodika pravoslavlja”, str. 174. Vidi i: J. ŠIDAK, “Pro-
blem “Crkve bosanske” u poratnoj historiografiji”, u: Studije o “Crkvi bosanskoj”, str. 322.
65
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 311.
66
Đ. S. RADOJIČIĆ, Antologija stare srpske književnosti, str. 68. Vidi: A. V. SOLOVJEV,
Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 77.-81.; D. MANDIĆ, Bogomilska crkva, str. 41.-42.;
D. DRAGOJLOVIĆ, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 58.; F. ŠANJEK, Bosan-
sko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 26. bilj. 118.
67
A. V. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 79.-80.
68
J. ŠIDAK, “Problem “bosanske crkve” u našoj historiografiji”, str. 123.
69
Vidi: A. V. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 81.-88.
70
“I sina svojega bogom darovanog Stefana nareče da je mladi, posle njega kralja, i posla
njega na bezbožne i pogane babune. On otišavši s pomoći božjom i s mnogim vojnicima,
stvori pobedu nad njima, i mnogo krvi prolivajući, i bezbrojan plen, vrati se k roditelju
svome, previsokom kralju, u zemlju srpsku, ...” Đ. S. RADOJIČIĆ, Antologija stare srpske
književnosti, str. 76.
71
Prema A. Solovjev vojska bosanskog bana Stjepana II. prodrla je 1329. do Dabarske
biskupije, opljačkala i spalila manastir sv. Nikole, tako da se saborna crkva srušila. Dok je
kraljević Dušan skupio vojsku i došao u Polimlje bosanska se vojska već bila povukla pa je
Dušan onda prodro u Bosnu, oplijenio pogranično područje te se vratio u Srbiju s mnogim
zarobljenicima. A. V. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 87.
72
G. OSTROGORSKY, Histoire de l’Etat byzantin, Pariz 1969., str. 527.; F. ŠANJEK,
Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 25. D. Dragojlović ne izjašnjava se je li se
vijest odnosi na Bosnu ili Makedoniju, nego samo konstatira da se “u zapisu jasno razlikuju
tri letopisne beleške međusobno odvojene podatkom o pisanju evanđelja. U prvoj se u obliku
pohvale opisuju dela kralja Uroša III, u drugoj, arhiepiskopa Danila, a u trećoj, dabarskog
episkopa Nikole. Dušanov pohod protiv babuna pisac stavlja među poslednja dela kralja
Uroša III, a obnavljanje palog manastira na početku arhijerejske službe episkopa Nikole.” D.
DRAGOJLOVIĆ, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 58.-59.
73
N. RADOJČIĆ, Zakonik cara Stefana Dušana, Beograd, 1960. Vidi: A. V. SOLOVJEV,
su bila usmjerena čak četiri zakonska članka. Članci 6. i 7., posvećeni latinskoj
herezi, nalažu “krivovjercima” da se imaju vratiti u kršćanstvo, odnosno odre-
đuju korake koje Crkva ima poduzeti da bi povratila kršćane od “krivovjerja.”74
Članak 8. nalagao je kažnjavanje latinskih svećenika koji bi obraćali kršćane u
vjeru latinsku, a čl. 9. nalagao je “poluvjercima” (katolicima) koji se ožene pra-
voslavkama da se imaju obratiti na pravoslavlje.75 Protiv krivovjeraca, i to vrlo
općenito, bio je usmjeren samo čl. 10., koji je nalagao da se krivovjerci, koji se
nađu, imaju žigosati po obrazu i prognati iz zemlje.76 Čl. 85., koji je određivao
kaznu za one koji reknu “babunsku reč”, neki povjesničari ne drže mjerom
usmjerenom protiv bogumilskog krivovjerja, nego protiv gatanja i čaranja.77
Kao vjerodostojnu vijest o bosansko-humskim krstjanima dio je povje-
sničara prihvatio podatak iz Žitija despota Stefana Lazarevića, koje je napisao
despotov životopisac Konstantin Filozof. Sporni podatak u kojem se spominje
da su stanovnici Srebrenice, koji su se 1427. pobunili protiv despotove vlasti
Zaključak
Ovaj kratki pregled grčkih i slavenskih vrela o bosansko-humskim krstja-
nima, kao i onih vrela koja su s njima dovođena u vezu, a koja su u historio-
grafiji jedni nekritički prihvaćali, drugi ih na isti način odbacivali, a treći iz
njih iščitavali i ono za što sama vrela nisu pružala potvrdu, upućuje na to da je
bosansko-humsko krivovjerje zasebno heterodoksno krivovjerje, a ne nekakav
izdanak bogumilskoga krivovjerja.
Sva navedena vrela grčke i bugarske provenijencije, od Teofilaktove posla-
nice do Zigabenosa, jasno se odnose na bugarsko-makedonske bogumile. Na
njih se odnose i vijesti iz srpskih vrela s kraja XII. i cijelog XIII. st. U njima
možemo prepoznati “heretike” iz Žitja sv. Simeona i Zbornika popa Dragolja i
“nekrštene” sa sabora u Žiči, a izrijekom ih navode Zapovjedi svetog oca našeg
Jovana Zlatoustog kao i Ilovička krmčija.
U vezu s bogumilima bosansko-humski krstjani dovode se u tri vremenski
znatno mlađa vrela. Zapis iz Sv. Pavla označava ih kao “babune”, jedna od glo-
sa Žitja Stefana Lazarevića opisuje sve stanovnike Srebrenice kao pripadnike
bogumilskog krivovjerja, a Genadije II. u svom pismu bosanske krivovjerce
označava nazivom “kutugeri”. No, podijeljeno mišljenje u historiografiji oko
opravdanosti dovođenja u vezu Dušanovih “babuna” s bosansko-humskim kr-
stjanima i vjerodostojnosti glose Vladislava Gramatika, kao i mogućnost da
su bosansko-humski krstjani mogli biti označeni imenom onog dualističkog
krivovjerja, koje je u istočno-pravoslavnim krajevima Balkanskog poluotoka
bilo najraširenije, na što bi moglo upućivati spominjanje bosanskih “kutugera”
u pismu Genadija II., ne pružaju dovoljno čvrste osnove na temelju kojih bi, s
određenom sigurnošću, mogli poistovjetiti pripadnike tih dvaju krivovjerja.
Sinodici SPC u kojima se odvojeno spominju bogumilski krivovjerci, s
jedne strane, te “bosanski i humski krivovjerci”, odnosno “krstjani i krstjanice”,
s druge strane, pokazuju, međutim, da je SPC bila svjesna zasebnosti ta dva
krivovjerja te ih stoga, u svojim kanonskim spisima, nije niti poistovjećivala.
SUMMARY
1
Nedim FILIPOVIĆ, “Bosna i Hercegovina” Historija naroda Jugoslavije, II., Zagreb, 1959.,
121. Za Bosnu i Hercegovinu osmanski su porezni popisi (tahrir defteri) za demografske
procjene, pa onda i za konstruiranje etno-konfesionalne slike, općenito vrlo nepouzdani,
posebice od vremena kada se nakon početnog razdoblja snažno proširio islam. Tako je zato
što popis iz posve fiskalnih motiva bilježi selište i njegova titulara, a ne svakoga tko na nje-
mu živi (zakonski propisi izričito nalažu da se ne evidentiraju odjelito četvrtine i manji dije-
lovi baština). Ako je zabilježen prethodni titular kršćanim, a nakon njega trenutačni titular
musliman, to ne znači da je onaj prvi odselio, umro ili pak konvertirao. Stoga novija histori-
ografija, uzimajući te deftere kao da su suvremena statistika, govori o golemoj većini (80 %
i više) muslimana na vrhuncu procesa islamizacije, što nije održivo. U bosanskom sandžaku,
koji je bio najjače islamiziran, ukupni se broj muslimana potkraj 16. stoljeća vjerojatno bližio
iznosu od oko 60 %, a samo na selu, bez gradova, moralo ih je biti oko polovice. Možda ih je
i bilo nešto više od 50 %, no tu ništa nećemo moći pouzdano i definitivno zaključiti.
2
Srećko M. DŽAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1990., 26.
3
Isto, 60. Od 1468. do oko 1530. broj muslimanskih obitelji u Bosni narastao je od 332 na
16935. Pretpostavi li se da broj krstjana u ranim popisima (možda niti stotinu) čini kao elita
(ili barem niži sloj elite) vrlo mali postotak ukupnoga “heretičkoga” društva, onda se može
zamisliti nekoliko tisuća domova običnih pristaša kako stoje “iza” prvospomenutih. Ako
su bili ranjiviji od drugih kršćana (nestanak velikaša suvjernika, i, još više, višeg sloja hije-
rarhije, te prisilno preseljavanje i odvođenje u roblje u pomanjkanju statusa priznate vjerske
zajednice), smjeli bismo gledati na početno širenje islama uglavnom kroz prizmu konverzije
simpatizera “Crkve bosanske”. Neka ovo ostane radna hipoteza.
4
Antonina ŽELJAZKOVA, Razprostranenie na isljama v zapadnobalkanskite zemi pod
osmanska vlast, Sofija, 1990., 130.
5
Ešref KOVAČEVIĆ, Muhimme defteri, Sarajevo, 1985., 17. Başbakanlık Osmanlı Arşivi,
Istanbul, MD 3/911.
6
Tayyib OKIÇ, Les Kristians (Bogomiles Parfaits) de Bosnie d’après des documents turcs
inédits, Südost-Forschungen XIX, München, 1960., 128., 129.
Zatim, jednom ili dvaput, krstjani su kao vlasnici spomenuti zajedno s voj-
nucima (tur. od vojnik, pripadnik pomoćnog vojnog odreda).7 Takav kontekst
otvara mogućnost da se u tim krstjanima nazre plemenite ljude, vjerojatno
sitno plemstvo, možda i bolje stojeće slobodnjake vojnike, koji bi istodobno
prema shemi hijerarhijske podjele vjernika Crkve bosanske pripadali skupini
onih “koji grijeha ne ljube” pa im odatle i naziv, no za turske popisivače to
postaje pravno-fiskalna kategorija. Napokon sa stajališta sociologije religije,
ne bi nas uopće čudila mogućnost da su niži slojevi elite bili gorljiviji vjernici
od velikaša, obično predanih takozvanoj “visokoj politici”.
I spomen kraljevih darovanja i oduzimanja posjeda potkrepljuje pretpo-
stavku o (višem) društvenom sloju – tko bi nešto donirao zavisnu seljaku? Vrlo
vjerojatno su ti krstjani odlučili ostati pod novom vlašću pa su dobili neke po-
rezne olakšice za službu, po svoj prilici oslobođenje od iznimnih nameta koji
su bili dosta teški. Koliko ih je ukupno prešlo na islam, kada se to zbilo, brže
ili sporije, teško ćemo ikada doznati. I veliki dio onih koji se na pritisak kralja
Stjepana Tomaša iselio u Hercegovu zemlju vjerojatno je u uvjetima koji su
nastupili s uspostavom turske vlasti razmjerno brzo napuštao stara vjerovanja,
odnosno prelazio na islam.8 To bismo mogli pretpostaviti temeljem činjenice
da je i u hercegovačkom popisu iz 1477. broj krstjana nevelik.
Tumačenjem ne baš prebogatih podataka o krstjanima u ranim osman-
skim poreznim popisima bavilo se do sada, i to još prije gotovo pedeset go-
dina, malo istraživača. Uglavnom se sve svodi na napomene Tajiba Okića i
Nedima Filipovića, povjesničara koji su imali dobar neposredni uvid u rane
osmanske popise i pokazivali interes za fenomen “Crkve bosanske” i islamiza-
cije. Obojica su tvrdila da su kao krstjani bilježeni “posvećeni redovi, krstjani
i gosti” (Filipović), odnosno “les Bogomiles Parfaits”, te da time turski izvori
po vjerskom ključu razlikuju krstjane od drugih kršćana (Okić).9 No u izvo-
rima su spomenuta samo dva gosta, i to, čini se, ne kao žive osobe, a drugih
pripadnika viših stupnjeva uopće nema. U svjetlu onoga što smo ovdje ustano-
vili, mogli bismo, međutim, odustati od toga da u defterskim zapisima vidimo
7
Isto, 126., 129.
8
DŽAJA, isto, 25. Pisac naglašava da brojka od četrdeset tisuća prognanika u Hercegovinu
nije neupitna.
9
OKIÇ, isto, 115.
vjersku elitu Crkve bosanske, napose one “savršene”, a za one koji se spominju
kao krstjani možemo pretpostaviti da su manja skupina ili ostatak sitnoga
plemstva koje je pripadalo staroj heterodoksiji, a nije prešla na kršćansku stra-
nu. Tragovi tih krstjana mogu se pratiti sve do početka 17. stoljeća, jer se u
defteru iz 1604. zatječu uglavnom na istim mjestima kao i u starim zapisima
iz 15. stoljeća.10 Pri tome se dio njih ne može odmah primijetiti, jer se kriju
iza nespretnog čitanja zapisa (krstjanin kao atribut tako postaje osobno ime
“Krstan”, shvaćeno kao ime oca upisanog poreznog obveznika).
Nemoguće je reći koliko su te osobe još uopće vjerovale u načela Crkve
bosanske, a ni kada se i takvi tragovi konačno u izvorima gube. Primjeri na-
vodne “heterodoksije” iz kasnijih stoljeća više pripadaju sferi pučkih vjerovanja
i folklora.11 Naravno, teoretski moguću veću tolerantnost spram “praznovje-
rica” u krugu jedne vjerske zajednice koja se temelji na suodnosu malobrojne
“prosvijetljene” elite redovnika ili isposnika i širih skupina “neukog” puka ne
smijemo a priori isključiti.
SUMMARY
10
Adem HANDŽIĆ et al., Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, Sarajevo
2000.
11
Aleksandar SOLOVJEV, “Nestanak bogomilstva i islamizacija Bosne”, Godišnjak Istori-
skog društva Bosne i Hercegovine, I., Sarajevo, 1949., 42.-79. Taj autor, pa i neki drugi poslije
njega (primjerice M. Hadžijahić), osobito su tragali za prežicima “bogomilstva” u pučkoj
kulturi. Držim da bi se na tom području jedva što moglo pripisati reliktima vjerovanja “Cr-
kve bosanske”.
has been found that, even after the conquest, many slaves were taken from
Bosnia to the Empire’s hinterland and this factor of insecurity could have in-
stigated the convergence (this will be dealt with later). On the doctrinal level,
specific affinities between krstjani and Islam could not have existed.
1
Naziv krstjani predstavlja izvorni oblik riječi kakav se pojavljuje u domaćim dokumentima
XIV i XV stoljeća (domaćih izvora koji spominju krstjane iz ranijeg perioda nema), a odgo-
vara današnjoj riječi kršćani. Latinski izvori ne prave distinkciju između ova dva pojma, te
koriste samo christianos.
2
Smičiklas Tadija, ed. Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije
(Codex diplomaticus), sv.III (1201-1235). Zagreb, 1905, 24-25. (dalje: Smičiklas, CD III)
3
Tekst, prijevod i interpretaciju Bilinopoljske izjave vidjeti u radovima sa naučnog skupa
održanog povodom 800. godišnjice abjuracije (1203-2003) objavljenim u časopisu Prilozi
32, Sarajevo 2003.: Franjo Šanjek, Abjuracija bosansko-humskih krstjana u kontekstu
heterodoksnih pokreta na kršćanskom Zapadu u 12./13.stoljeću, 11-17; Mladen Ančić,
Bilinopoljska abjuracija u suvremenom europskom kontekstu, 17-39; Milko Brković,
Diplomatičko-paleografska analiza Bolinopoilske isprave iz 1203.godine, 49-75; Pejo Ćo-
šković, Interpretacija Kniewaldova kritičkog izdanja Bilinopoljske izjave, 75-119.
4
Smičiklas, CD III, 36, 37.
5
Sabor u Splitu 1185. godine potvrdio je koga je sve Crkva smatrala hereticima. Neplaćanje
crkvenih desetina, oskrvnuće crkvenih službi, prisvajanje crkvene zemlje i općenito sva-
ko kvarenje nauka crkve smatrano je herezom. Smičiklas Tadija, ed. Diplomatički zbornik
Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Codex diplomaticus), sv.II (1100-1200). Za-
greb, 1904., 192. (dalje: Smičiklas, CD II)
6
Smičiklas, CD II, 331-333.
7
Smičiklas, CD II, 330.
8
Titula kralja Dioklije i Dalmacije koju je Vukan naslijedio od svojih prethodnika dopri-
nosila je očuvanju tradicija ranije samostalnog dukljanskog kraljevstva. Ovo kraljevstvo je
služilo kao osnova na koju su se pozivali srpski vladari u pregovorima s papom oko krune.
9
Ćirković Sima, Zeta u državi Nemanjića, u: Istorija Crne Gore, knjiga II, tom I, Titograd:
Redakcija za istoriju Crne Gore, 1970, 17. (dalje: Ćirković, Istorija Crne Gore)
10
Ćirković, Istorija Crne Gore, 5.
11
Smičiklas, CD II, 333-334.
12
Šanjek Franjo, Bosansko humski (hercegovački) krstjani i katarsko-dualistički pokret u
srednjem vijeku, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1975, 36 (fusnota 14), 56 (fusnota 2). Novija
istraživanja diplomatičkih spisa Rimske Kurije omogućila su da se pismo pobliže datira i
stavi u period juli-avgust 1199. godine.
13
“...plus quam decem milia Christianorum in eandem heresim introduxit.” Smičiklas, CD
II, 334.
14
O dubrovačko-barskom antagonizmu vidjeti u: Peričić Edvard, Crkveno-pravni odnosi
Dubrovnika i Bara, odnosno Dubrovačke i Barske nadbiskupije. U: Tisuću godina Dubro-
vačke (nad)biskupije. Zbornik radova znanstvenoga skupa u povodu tisuću godina uspostave
Dubrovačke (nad)biskupije/metropolije (998-1998). Dubrovnik, 2001; 339-354.
15
Ćirković, Istorija Crne Gore, 21.
16
Unde rex Ungarie exacerbatus illos ad vestram presentiam compulit venire a vobis examinan-
dos
17
illi autem simulatis litteris redierunt dicentes a vobis concessam sibi legem. Zanimljivo je da je
Vukan jednom drugom prilikom također sumnjao u istinitost pisma koje je stiglo sa papin-
skog dvora, a kojim je biskup Dominik, umiješan u ubistvo, bio vraćen na biskupski položaj.
Pismo se kasnije i ispostavilo kao falsifikat. Ćirković, Istorija Crne Gore, 17.
18
Jireček Konstantin, Istorija Srba, knjiga I, Beograd: Zmaj, 1990, 164.
19
Nešto kasnije, 1202. godine, Emerik je, koristeći sukob između Stefana i Vukana, uzeo
kraljevsku titulu te se od tada javlja i kao “kralj Srbije”.
20
Smičiklas, CD II, 350-352.
najznačajniji. Papa Innocent III obratio se ugarskom kralju Emeriku treće go-
dine svog pontifikata, 11. oktobra 1200. godine, govoreći mu o hereticima, i u
tom kontektstu o zaštitniku heretika, bosanskom banu Kulinu, i o hvarskom
biskupu Nikoli.
Papa Inocent III se obraća ugarskom kralju Emeriku, ali se pritom ne
osvrće na pismo koje je dobio od Vukana, niti na informacije koje mu je du-
kljanski vladar proslijedio, a tiču se hereze bosanskog bana i njegove porodice
kao i 10.000 njegovih podanika zavedenih herezom. On polazi od izvještaja
splitskog nadbiskupa Bernarda, koji u originalu nije sačuvan. U pismu papa do-
nosi sljedeće podatke: da se u Bosni nalazi veliki broj patarena, da su ti patareni
protjerani iz Splita i Trogira našli utočište u Bosni, te da im je plemeniti muž
Kulin pružio ne samo utočište nego i zaštitu. Papa ne tvrdi da je sam Kulin
zaražen herezom, kako je to Vukan u svom pismu tvrdio, ali je po njegovim
riječima sebe i svoju zemlju izložio opasnosti. Iako ih papa naziva patarenima,
on sam kaže da ih ban naziva isključivo krstjanima, te da ih časti kao katolike,
čak i više od katolika.21 Ovo je prvi put da se naziv krstjanin pojavljuje u izvo-
rima kao naziv za osumnjičene za herezu. Posebno je važno što se oni sami tako
nazivaju i što ih pod tim nazivom zna i ban Kulin.
Papa traži od Emerika da ako ban ne istjera sve heretike iz svoje zemlje i
oduzme im imovinu, onda to uradi sam kralj, i to da istjera ne samo iz Bosne
nego iz cijelog kraljevstva Ugarske, te da pritom ne štedi bosanskog bana uko-
liko se ovaj ne bi vratio na ispravni put.
Iz ove povelje brojni historičari crpe informacije o porijeklu hereze, za koju
splitski nadbiskup kaže da je stigla iz dalmatinskih gradova, Splita i Trogira.22
S druge strane, neki historičari jednostavnim zaključkom o lažnom izvještaju
nadbiskupa Bernarda odbijaju mogućnost ovog smjera dolaska heretika, jer se
ne slaže s njihovim mišljenjem o porijeklu hereze u Bosni.23
21
“...pro catholicis, immo ultra catholicos honoravit, vocans eos (Patarenos, op.a) autonoma-
sice christianos.” Smičiklas, CD II, 351.
22
Ćirković Sima. Bosanska crkva u bosanskoj državi, u: Prilozi za istoriju Bosne i Hercego-
vine. Drušvo i privreda srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo 1987.,195-253; Šanjek
Franjo. Bosansko humski (hercegovački) krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku,
Zagreb 1975.; Šidak Jaroslav. Studije o “Crkvi bosanskoj” i bogumilstvu, Zagreb 1975.
23
Dragojlović, Krstjani i jeretička crkva bosanska, Beograd 1987, 129.
24
Smičiklas, CD III, 14-15.
25
heretici qui de dampnata catharorum heresi sunt vehementer suspecti et graviter infamati..”.
Smičiklas, CD III, 14-15.
26
“ ut huiusmodi homines de tota terra sibi subiecta proscriberet, bonis eorum omnibus confiscatis.”.
Smičiklas, CD III, 14-15.
di, te zamolio da papa pošalje osobu koja bi ispitala stvari u Bosni.27 Papa se
odlučio za svog kapelana Ivana i splitskog nadbiskupa Bernarda zbog blizine
Bosne Splitu, ali i njegovog dobrog poznavanja prilika u Bosni. Zadatak im je
bio da u zemlji bana Kulina ispitaju vjeru ne samo bana nego i vjeru njegove
žene i pučanstva njegove zemlje.28 Pitanje koje se ovdje postavlja je da li se ovaj
dio povelje odnosi na informacije koje je papa dvije godine ranije dobio od
Vukana, koji također spominje Kulinovu ženu i 10.000 kršćana zaraženih he-
rezom. Ovaj detalj papa nije spominjao u već analiziranom pismu upućenom
Emeriku, niti se bilo čim osvrnuo na Vukanove optužbe. Spominjanje upitno-
sti vjere Kulinove supruge i njegovih podanika bi upravo to moglo značiti.
U ispitivanju vjere Bosanaca kapelan Ivan i nadbiskup Bernard trebali su
potvrditi sve ono što je bilo u skladu sa katoličkom vjerom, doktrinom Rim-
ske crkve i crkvenim obredima. U slučaju da nađu među njima one koji su
okusili herezu i protive se doktrini crkve, da ih vrate na put istine. Ukoliko u
tome ne uspiju da postupe prema odredbi o hereticima.
Posljednji izvor koji ćemo ovdje uzeti u razmatranje, jer je jedini koji po-
tiče iz Bosne, doduše, iz nešto ranijeg perioda, je Kulinova crkva, odnosno
natpis sa crkve u Biskupićima. Dakle, radi se o jedinom domaćem izvoru koji
je značajan zbog toga što govori o vjerskim prilikama u Bosni bana Kulina.
Najpotpunije i najkompletnije čitanje natpisa izvršio je Pavo Anđelić.29 On
je ne samo izvršio reviziju čitanja ploče, koja je uveliko promijenila sadržaj i
smisao natpisa, nego je i donio podatke o datiranju ploče o kojem su također
postojale dvojbe. Sam sadržaj natpisa koji se odnosi na proces gradnje crkve
kako ga je ispravno pročitao Anđelić za ovu analizu nije od tolikog značaja,
koliko su to podaci koje isti autor donosi o datiranju crkve.
27
Iz ovog se vidi da su i dubrovački arhiđakon i splitski nadbiskup bili upoznati s proble-
mom i uključeni u slučaj. Međutim, dok Marina kasnije nalazimo na Bilinom Polju među
prisutnim delegatima, Bernard, koji je morao mnogo više znati o hereticima jer su to bili oni
heretici koje je on sam protjerao iz Splita i Trogira, se više ne spominje.
28
“ad terram prefati Culini pariter accedentes, de fide ac conversatione tam ipsius quam
uxoris et hominum terre sue inquiratis diligentissime veritatem,..”. Smičiklas, CD III, 15.
29
Anđelić, “Revizija čitanja Kulinove ploče”, GZM 15-16 (1961): 287-308. (dalje: Anđelić,
Revizija). Anđelić je svoje stavove ponovio u: Ploča Kulina bana iz Biskupića. U: Visoko i
okolina kroz historiju I. Visoko 1984, 253-271., s tim što je lokalitet ploče smjestio u Bisku-
piće umjesto dotadašnjih Muhašinovića.
30
Kako se Nemanja u martu 1196. godine povlači sa prijestolja, onda je to i posljednja
godina u kojoj je natpis mogao nastati (odnosno terminus ante quem za nastanak natpisa).
Anđelić, Revizija, 298.
31
Smičiklas, CD II, 168-169.
SUMMARY
One of the essential determinants of the Bosnian Middle Ages was the
existence of a specific clerical organization, the Church of Bosnia, which gre-
atly influenced the religious, political and even cultural development of the
medieval Bosnia. The Bosnian resources from the 14th and 15th century testify
that the adherents of the Church of Bosnia held distinctive positions in the
political life and in courts of Bosnian rulers and feudal lords, they also served
as charter witnesses and were generally renowned figures of authority in the
Bosnian medieval society. In the aforementioned resources, they are always
referred to as krstjani, or krstjanice. These resources we mention date from a
later period when the Church of Bosnia was already an established clerical
organization with its hierarchy and a position within the society. However,
the term krstjani appeared much earlier, at the beginning of the 13th century,
in the first accusations of heresy on the territory of Bosnian Kulin ban. The
sources from the papal office, accused the Bosnian ban for heresy using the
terms Qatars, Patarenes or heretics in general, but also claimed that the here-
tics call themselves true krstjani.
1
U 12. st. izraz “communitas” zbunjuje pristaše feudalizma. O tome v. C. GEREST, Com-
munautés et mouvements dans le christianisme des XIe et XIIe siècles, Lumière et Vie, 19./1970.,
str. 156.; F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani, Zagreb, 1975., str. 50.; F. ŠANJEK, Katar-
sko-dualistička inicijacija u srednjem vijeku, Historijski zbornik, XXIX.-XXX./1976.-1977.,
str. 101.
2
Presuda bana Andrije (6. svibnja 1198.) o vraćanju predija Suhovare zadarskim benedi-
ktincima dokaz je da je laičkih zajedničara bilo i u Hrvatskoj. Udruzi laika u zadarskom
zaleđu predbacuje se da su sebe lažno nazivali kršćanima. CD, II., str. 296.: “De predio ad
locum, qui Suchouarra dicitur, quod a quibusdam pseudochristianis falso inuasum fuerat”.
3
H. DENZINGER – A. SCHÖNMETZER, Enchiridion symbolorum, Barcelona, 1967.,
str. 242., broj 760.: “Auctoritate apostolica condemnamus: In primis ergo Catharos et Pata-
rinos et eos qui se Humiliatos vel Pauperes de Lugduno, falso nomine, mentiuntur”.
4
CD, II., str. 202.-203.: “Ne conventicula fierent quae fraternitates appellantur”. Sinoda u
Splitu održana je 1. svibnja 1185., a zaključke je papa potvrdio 11. studenoga 1186.
5
L. GENICOT, Le XIIIe siècle européen, Paris, 1968., str. 266. ; G. GEREST, Communa-
utés et mouvements dans le christianisme des XIe et XIIe siècles, Lumière et Vie, 19./1970., str.
155.-157. ; F. ŠANJEK, L’initiation cathare dans l’Occident médiéval, Heresis, 21./1993., str.
21.
6
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, Zagreb, 2003., str. xxxv.-xx-
xvi.
7
Bogomili i patareni, Rad JAZU, 7./1869., str. 84.-179.; 8./1869., str. 121.-187.; 10./1870.,
str. 160.-263.; izd. Posebna izdanja Srpske kraljevske akademije, Beograd, 1931.; Prilozi za
poviest bosanskih patarena, Starine JAZU, 1./1969., str. 92.-140.
8
D. Mandić (Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962. i 1979., str. 130.-132.)
pokušava dokazati da se na hrvatskom području bogumilsko krivovjerje pojavljuje poče-
tkom 11. st. Glavni dokaz nalazi u popisu onih “ki su se narekli u red’ crkve (prije i poslije)
gospodina Rastudija” (Bogomilska crkva, izd. 1962., str. 127.) u fragmentarnom bosanskom
evanđelju tepačije Batala Santića (v. niže, str. ...). Svoju tvrdnju podastire natpisom na kri-
žu splitskog nadbiskupa Pavla (oko 1030.), na kojem se spominje “Crux veneranda omnes
beatos muniat servos australi de parte illuminans ut sidus abditis locis lucescit et superstat
Christus” (F. Šanjek, Bosansko-humski krstjani, str. 45.), što se, u Mandićevu tumačenju,
odnosi na Splitsku crkvu koja evanđeoskim svjetlom poput zvijezde obasjava bogumilskim
krivovjerjem “zaklonjena mjesta.” I molbu Grgura VII. danskom kralju Sweinu II. Estrid-
sonu (25. I. 1075.) za pomoć protiv “bezvrijednih krivovjeraca, koji vladaju bogatim primor-
skim područjem nedaleko Rima” (PL, 148., col. 403.) Mandić tumači u smislu istjerivanja
“podlih i bezvrijednih krivovjeraca” iz Hrvatske (Bogomilska crkva, izd. 1962., str. 132.).
U drugoj polovici 11. st. u Hrvatskom se Kraljevstvu vodi borba pristaša i protivnika gr-
gurovske reforme, koja u srednjem vijeku ima ne samo crkvene nego i društveno-političke
posljedice. Usp. F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani, str. 46.-49.
9
11. listopada 1200. (Reg. Vat. 5, fol. 1v).
10
21. studenoga 1202. (Reg. Vat. 5, fol. 55v).
11
Statuti di Spalato, Rubrica deli heretici, c. 4, izd. Statut grada Splita, prir. V. Rismondo,
Split, 1987., str. 7.-8.; Statutum et reformationes civitatis Tragurii, prir. I. Strohal, Zagreb,
1915., str. 7.-8.; Statut grada Trogira, prir. V. Rismondo, Split, 1988., str. 7.-8. Radikalniji
Trogirani određuju da svaki onaj za kojega “bude bjelodano utvrđeno da je očit heretik, neka
se bez odlaganja spali dok se ne pretvori u pepeo”.
12
U latinskim vrelima izraz ‘ordo’ (red) uzima se u smislu posebno organizirane grupe u
katarskom pokretu. Usp. A. DONDAINE, La hiérarchie cathare en Italie, AFP, 19./1949.,
str. 280.-312.; 20./1950., str. 234.-324.
13
De heresi, izd. A. DONDAINE, La hiérarchie cathare, AFP, 19./1949., str. 308.: “Quidam
de Mantua cum suis sequacibus elegerunt quemdam nomine Caloianem sibi episcopum et,
eo in Sclavenia misso, post receptionem ordinis, episcopatus officio super eo functus est.
Eodem itaque modo quidam alius, Nicola nomine, a congregatione Vicentinorum electus et
in Sclavania ad ordinem recipiendum missus, post reditum ab eis episcopus teneretur”.
14
De heresi, str. 312.
15
SALVO BURCE, Liber supra stella, izd. ILARINO DA MILANO, Il ‘Liber supra stella’
del piacentino Salvo Burci contro i Catari e altre correnti ereticali, Aevum, 19./1945., str. 314.:
“Concorricii vero dicunt (...) quod Christus non comedit, non bibit corporaliter; et adhuc
quidam eorum, qui appellantus Sclavi, dicunt quod quando Christus ascendit in coelum
carnem, quam habebit in terra, dimisit”.
16
E. MARTENE – U. DURAND, Thesaurus novus anecdotorum, sv. I., Paris, 1717., col.
902.; F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani, str. 84., bilj. 72.: “Ecce quod vidimus in finibus
Brunarum (!), Croatiae et Dalmatiae juxta Hungariam nationem, ut per antipapam moras
antichristi (...)”. Riječ ‘Brunarum’ nije posve jasna, ali vjerojatnije je da se odnosi na Bosnu
negoli na Bugarsku, o čemu svjedoči pismo Inocenta IV., koji 19. kolovoza 1244. ugarske
prelate potiče na borbu protiv heretika koji su dobro organizirani i svog herezijarhu nazivaju
papom (Annales Burtonensis, prema J. ŠIDAK, Bosna i zapadni dualisti u prvoj polovici 13.
knez Trpimir naziva se “milošću Božjom vladar Hrvata”, koji pod svojom vlašću ima “veliki
dio hrvatskog naroda iz gotovo cijelog Kraljevstva Hrvatskoga” (F. RAČKI, Documenta,
str. 3.-4.; F. ŠIŠIĆ, Priručnik, str. 193.). U romanskoj sredini pojam ‘Chroatus’ (Hrvat)
prelazi u ‘Chroata’ ili ‘Croata’, koji u 11. stoljeću ponajčešće ustupa mjesto klasičnom na-
zivu ‘Illyricus’ i novijem ‘Sclavus’ ili ‘Sclavonus’,18 pa su u očima romanskog življa u Dal-
maciji Hrvati ‘Sclavi’ (Slaveni), njihov je jezik ‘lingua sclavonica’, a njihova zemlja, kojom
upravljaju ‘Sclavi’, naziva se ‘Sclavonia’. I u hrvatskoj kraljevskoj kancelariji od 11. stoljeća
imenice ‘Sclavus’, ‘Sclavonus’ i ‘Sclavonia’ zamjenjuju nazive ‘Croata’ i ‘Croatia’. Tako Petar
Krešimir IV. u poveljama iz 1069. i 1070. svoj jezik naziva ‘lingua sclavonica’ (F. RAČKI,
Documenta, str. 73. i 88.). Jedna od povelja datirana je “u vrijeme dok je Zvonimir vladao
među Slavenima (F. RAČKI, Documenta, str. 109: “Regnante Suinimir aput Sclauos”), a on
se u povelji zadarskim benediktinkama Sv. Marije naslovljuje “rex Croacie Dalmacieque”
(F. ŠIŠIĆ, Priručnik, str. 285.). Po pojmom Slavonija podrazumijeva se i srednjovjekovna
Bosna. Papa Grgur IX. potiče hercega Kolomana i križare da se upute protiv bosanskih
krivovjeraca “versus partes Sclavoniae” (CD, III./1905., str. 415.). U darovnici Bele IV. bo-
sanskoj biskupiji (29. listopada 1244.) ugarsko–hrvatski kralj prisjeća se svog brata slavon-
skog hercega Kolomana, koji je 1234. “assumpto signo crucis contra Paterinos in Boznam et
in terram Rame pro nomine Christi proficisceretur” (CD, VIII./1910., str. 457.). Hrvatski
ban i vojskovođa Krsto Frankapan Brinjski spreman je 1526. osvojiti Bosnu u korist unije s
Habsburgovcima “budući da Bosna pripada Hrvatskoj” (F. ŠIŠIĆ, Pregled povijesti, str. 240.:
“Appartenendo la Bossina a la Croatia”). I Petar, prior dominikanaca iz Bodroga, oko 1259.
poistovjećuje Bosnu sa Slavonijom ističući da su braća propovjednici poslani krivovjercima
“in Bosnia et Dalmatia, que apud eos ecclesia Sclavonie nuncupatur” (Commentariolum de
provinciae Hungariae originibus, MOPH, sv. I., Louvain 1896., str. 307.). Crkvu ‘slavonskog
reda’ treba, dakle, tražiti negdje na prostoru hrvatskog etnikuma, točnije u Bosni i Humu,
što će 1387. pred inkvizicijskim sudom u Chieriju kod Torina potvrditi optuženi Jakov Bech
izjavom da je od sredine 14. stoljeća više lombardskih heretika pošlo u “Slavoniju da nauči
cjelovit nauk od učitelja koji stanuju u Bosni” (G. AMATI, Processus contra valdenses, Archi-
vio storico italiano, ser. III., sv. II., dio I., Firenze, 1865., str. 53.: “Item dicit, quod modo
sunt decem anni vel circa, quod fuit missus per Petrum Patrii in Sclavoniam pro doctrina
praedicta integraliter addiscenda et perfecte a magistris ibidem commorantibus in loco qui
dicitur Boxena, qui locus subest cuidam domino qui vocatur Albanus de Boxena”).
19
Dukljanski knez Vukan piše Inocentu III. da se “heresis non modica in terra regis Vnga-
rie, videlicet Bossina, pullulare uidetur in tantum quod peccatis exigentibus ipse Ba(nus)
Culinus cum uxore sua et cum sorore sua (...) et cum pluribus consanguineis suis seductus,
plusquam decem milia christianorum in eandem heresim introduxit” (Reg. Vat. 4, fol 185v).
Pismo je registrirano druge godine pontifikata Inocenta III., tj. između 22. veljače 1199. i
21. veljače 1200.
20
Pejorativno ime pristalica dualističkog krivovjerja u Francuskoj zbog uvjerenja da potječu
iz Bugarske. O tome Anselmo Alessandrijski u svojoj Raspravi o krivovjercima (usp. niže,
bilj. 6.). Izraz se i danas rabi u smislu dobričak (bon bougre), poštenjačina, ali i jadnik (pau-
vre bougre). Usp. Le nouveau Petit Robert, Paris, 1994., str. 247.
21
ANSELMO ALEKSANDRIJSKI (DE ALESSANDRIA), Tractatus de hereticis, fol 1r;
izd. A. DONDAINE, La hiérarchie cathare en Italije, Archivum Fratrum Praedicatorum,
XX./1950., str. 308.: “Principium et origo heresum quomodo sunt. Notandum quod in Per-
sia fuit quidam qui vocabatur Manes, qui ait primo intra se: Si Deus est, unde sunt mala;
et si Deus non est, unde bona? Ex hoc posuit duo principia. Et docuit in partibus Drugon-
cie et Bulgarie et Filadelfie; et multiplicataest ibi heresis ita quod fecerunt tres episcopos:
Drugoncie, alius Bulgarie, alius Filadelfie. Postmodum Greci de Constantinopolim, qui
sunt confines Bulgarie per tres dietas, iuerunt causa mercacionis illuc, et reuersi ad terram
suam cum multiplicarentur, ibi fecerunt episcopum, qui dicitur episcopus Gregorum. Postea
Francigene iuerunt Constantinopolim ut subiugarent terram et inuenerunt istam sectam, et
multiplicati fecerunt episcopum, qui dicitur episcopus Latinorum. Postea quidam de Scla-
uonia, scilicet de terra que dicitur Bossona, iuerunt Constantinopolim causa mercacionis;
reversi ad terram suam predicauerunt et, multiplicati, constituerunt episcopum qui dicitur
episcopus Sclauonie siue Bossone. Postea Francigene, qui iuerant Constantinopolim, re-
dierunt ad propria et predicauerunt, et multiplicati constituerunt episcopum Francie. Et
quia Francigene seducti fuerunt primo in Constantinopoli a Bulgaris, vocant per totam
Franciam hereticos bulgaros. Item Prouinciales, qui sunt confines illis de Francia, audientes
predicacionem eorum et seducti ab illis de Francia, tantum multiplicati sunt quod fece-
27
M. MILETIĆ, I ‘Krstjani’ di Bosnia alla luce dei loro monumenti di pietra, Roma, 1957.,
str. 56.-58.
28
BAZILIJE VELIKI, Regulae fusius tractatae, PG, 31., col. 894., 923., 970.-979., 1019.,
itd. Pojmovi ‘christianus’, ‘fratrum societas’ i ‘fratrum conventus’ pripadaju bazilijanskoj
terminologiji, izrazi ‘magister’, ‘prelatus’ i ‘prior’ dio su benediktinske tradicije (L. PETRO-
VIĆ, Kršćani bosanske crkve, Sarajevo, 1953., str. 165.-179.), što pokazuje da je terminologija
latinskog teksta abjuracije tek prividno redovničkog obilježja. Sličnost proizlazi iz činjenice
da bosanski ‘krstjani’ žive unutar zajednica (hiža), kojima papa Inocent III. nastoji dati re-
dovnički pečat zapadnjačkoga tipa. Na temelju bilinopoljske izjave krstjanskih prvaka teško
je stvoriti realnu sliku o životu i vjerovanju bosanskih krstjanskih zajednica.
29
C. THOUZELLIER, Catharisme et valdéisme, Marseille, 1982., str. 38.; F. ŠANJEK,
Dualističko-evangelički pokret u svjetlu Sacconijeve ‘Sume o katarima i leonistima’, Bogoslovska
smotra, XLVI. (1976.) 3., str. 177.
30
F. RAČKI, Bogumili i patareni, Rad JAZU, 7./1869., str. 138.-139..
31
Papa Inocent III. u pismima ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku (1200.) i splitskom na-
dbiskupu Bernardu (1202.) ističe da je ban Kulin dao azil brojnim patarenima i da se u
Bosni nalaze pristaše osuđenoga katarskog krivovjerja. Usp. F. ŠANJEK, Bosansko-humski
krstjani, str. 51., bilj. 46.-47.
32
Papa očito nije poslušao savjet svog legata, jer 1209. bosanskim biskupom postaje izvjesni
Dragonja, koji nije poznavao latinski (S. CERVA, Sacra metropolis ragusina, sv. I., str. 130.-
131.).
33
CD, sv. III., str. 36.-37.: “Hinc est, quod (...) Johannes ad presentiam nostram accedens
duos principaliores ex hiis, qui in terra Culini bani, prout ferebatur, dampnatam heretico-
rum sectarn fovebant, secum duxisset (...) eadem capitula sub sigillo nostro contenta domino
illius terre, filio scilicet memorati Culini, qui tunc apud nos erat, dedimus, districte precipi-
entes, ut ea et alia, si qua romana sedes eis de cetero secundum deum transmittere decreverit,
ab omnibus in terra sua faciat inviolabiliter observari”.
34
Ch. THOUZELLIER, Catharisme et valdéisme, str. 38; F. ŠANJEK, Crkva bosanska:
dualisticka sljedba ili evandeoski ideal zajedništva u duhu Pracrkve, Studia Vrhbosnensia 4,
Sarajevo, 1991., str. 163.-164.
35
Podatke o događaju v. S. CERVA-CRIJEVIC, Sacra metropolis Ragusina, sv. I., str. 129.-
131. (rukopis): “Anno MCCIX Draghigna electus Bosniae Episcopus Ragusium venit, et a
Leonardo Metropolita suo sacro Pontificatus ordine initiatus fuit (...) Anno XII supra MCC
Leonardus catholice studio religionis incensus, operam dedit eximiam quidem, ut satis dif-
ficilem cum Draghigna Episcopo in omnibus sibi morem gerente, ut Patarini Heretici, qui
incuria decisiorum antistitum, et perfidiam Principum tolerantiam iamdiu grassabantur”.
Povijesno su zajamčena neka imena Dragonjinih prethodnika: Vladislav (oko 1141.), Mi-
lovan (oko 1151.), Radogost (oko 1171.) ili Dragonjin nasljednik Bratoslav (između 1212. i
1232.) ukazuju na ćirilometodsku tradiciju bosanske crkvenosti. Usp. F. ŠANJEK, Bosanska
biskupija i heterodoksni krstjani, Kalendar ‘Napredak’ za godinu 1996., str. 172., bilj. 23.
36
Ugarsko-hrvatska kraljevska kancelarija uporno ponavlja izraze ‘haeretici in Bosnia’ ili
‘haeretici in Sclauoniae partibus’. Crkveno pravo pod pojmom ‘krivovjerac’ ili ‘heretik’ po-
drazumijeva “krštenika koji, htijući ostati kršćaninom, uporno niječe jednu ili više vjerskih
istina” (kanon 751). U srednjem vijeku taj se pojam uzima u puno širem značenju. Ako je
vjerovati Povijesti solinski natpastira Tome Arhiđakona, dalmatinski romanski kler glagolji-
cu pripisuje “quodam Methodio haeretico.” Krivovjercima se proglašavalo klerike koji su u
posjed crkvenih službi i nadarbina došli simonijom, ali i gusare koje u pismu omiškim Ka-
čićima (oko 1220.) kralj ugarsko-hrvatski Andrija II. izjednačuje s krivovjernim patarenima
(CD, III., str. 187.-189.).
37
C. THOUZELLIER, Catharisme et valdéisme, Marseille, 1982., str. 38.; F. ŠANJEK,
se “neće kao dosad nazivati kršćanima nego braćom,” spomenuto ime ostaje
znak raspoznavanja pripadnika Crkve bosanske. Ali tko su zapravo ti krstja-
ni? Manihejci, arijanci, katari ili patareni, kako ih najčešće nazivaju latinski
kontroverzisti i hrvatski izvori katoličke provencijencije, ili bogumili, “koji ne
štuju ikone i ne klanjaju se križu,” na što aludiraju istočno-pravoslavni nomo-
kanoni i sinodici?38
Nauk bosansko-humskih krstjana, istina, ima određenih sličnosti s vjer-
skim učenjem bugarskih i makedonskih bogumila, iako ozbiljna povijesna
vrela isključuju njihov neposredni dodir, a spisi katoličkih hereziologa svje-
doče o doktrinarnim vezama s carigradskim umjerenim dualistima i njihovu
izravnom utjecaju na talijanske katare tzv. ‘slavonskog reda’.39
Krstjani Crkve bosanske, kao uostalom i brojni egzaltirani osporavatelji
odveć materijaliziranog europskoga kršćanstva, zalažu se za povratak izvor-
noj komunitarnosti Pracrkve, idealu prvih kršćana opisanom u Djelima apo-
stolskim i Pavlovim poslanicama. Prakticirajući zajedništvo prvih kršćana,
u svakodnevnom dodiru s marginalnim ljudima: gradskom sirotinjom, pre-
zaduženim ruralnim pučanstvom, žrtvama demografske eksplozije, gospo-
darskih i monetarnih transformacija, ispravno su shvatili da izobilje jednih u
sebi uključuje bijedu drugih, ali izlaz iz društvene krize uzaludno su tražili
u pesimističkom pogledu na svijet, pa su se kao i katari, patareni ili valdenzi
uskoro našli u sukobu s institucionalnom Crkvom i završili na marginama
kršćanstva.
SUMMARY
During the twelfth century on the Croatian coast emerged dualistic he-
retics. They were organized and in this region had two dioceses: Dalmatian
(Ecclesia Dalmatiae, 1167) and Slavonic Church (Ecclesia Sclavoniae, 1200).
Their ideas were flooded with pessimism, with which they endangered not
only church institutions but also the entire established social structure. The
church council in Split (1185) repeated condemnation of Cathars, Patarines,
Poor man of Lyon and other heretics that had been banned at the church
council in Verona (1184). Moreover, the pope Urban III suggested to the
Croatian episcopacy that “must not allow organizing of laic fraternities (fra-
ternitatis)”.
In October 1200 the pope Inocent III reported to Emerik king of Hunga-
ry and Croatia that his vassal the Bosnian ban Kulin “gave shelter to a certain
number of Patarines, who had been prosecuted by Bernard the archbishop of
Split and banned from Split and Trogir”. Only two years later, the same pope
wrote “in the lands of ban Kulin there are many people who are seriously su-
spected and rather notorious because of condemned Cathar heresy”.
It seems that the argue was settled on 8th and 30th April 1203 with ne-
gation of “the leaders of those, who in Bosnia usurped the name of Christ
(i.e. they named themselves krstjani), and who were elsewhere condemned as
schismatics and Manicheans. In the 30’s of the thirteenth century the decrees
against krstjans were repeated. They were mentioned as haeritici in Bosnia, ho-
stes crucifixi, haeritici in Slavoniae partibus, and the Church, together with the
civil authorities, tried to suppress them by sending Crusaders and Inquisition
judges there. By the mid thirteenth century Bosnian Catholic bishop had to
relocate his see in Đakovo (in Slavonia), and thereof leave the Bosnian terri-
tory to krstjans, who will organize a significant heterodox Church of Bosnia
on the former territory of the Bosnian diocese (13th-15th c.).
BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI
I PRIJENOS REZIDENCIJE BOSANSKIH BISKUPA U ĐAKOVO
13. stoljeća izložena nasrtajima heretika. Očito je, to nam potvrđuju tadašnja
zbivanja u Bosni, da je u to vrijeme bila slaba, da bi mogla pružiti jači otpor
prodiranju razbuktanoga krivovjerja. I biskup je bio nedovoljno odlučan pa čak
i nedovoljno teološki i crkveno pripravljen za tu borbu. Već kod prvog slu-
žbenog suočenja s krivovjercima na Bilinom Polju primijetio je papinski legat
Ivan de Casamaris da bosanski biskup glagoljaš, sufragan Dubrovačke metro-
polije, nije dovoljno sposoban da se suprotstavi krivovjerju, te je Svetoj Stolici
predložio da u Bosnu postavi latinskoga biskupa. No njegov je prijedlog ostao
neostvaren unatoč križarskim pohodima na Bosnu kaločkog nadbiskupa, sve
do 1233. godine, kad je Sveta Stolica ozbiljnije zahvatila u bosanski problem,
a novi legat Jakov Pecorari iz Piacenze (185) doveo u Bosnu i dominikance da
se suprotstave krivovjerju.1 Što više, u Bosnu je na poziv pape upao s vojskom
i hrvatski herceg Koloman (1226.-1241) . Tada se i bosanski ban Matej Ni-
noslav obratio papi i zauzeo oštriji stav prema krivovjercima. Papa Grgur IX.
(1227.-1241.) tada je zatražio od hrvatskog hercega Kolomana da ublaži svoj
stav prema Bosni i banu Ninoslavu.2
I doista, počela je reorganizacija Bosanske biskupije, a glavni činilac u
tome bili su dominikanci. Iz njihovih je redova imenovan latinski biskup Ivan
Teutonac, provincijal ugarskih dominikanaca. Bio je vrlo obrazovan i duhovan.
Takav izbor pokazuje da se jačanju i sređivanju Bosanske biskupije pristupilo
ozbiljno i ispravno, ne silom nego primjernim radom, ponajprije biskupa, a po-
tom njegove redovničke subraće dominikanaca.3 Bosanska biskupija stavljena
je pod direktnu jurisdikciju Svete Stolice, a novi biskup pod zaštitu slavonskog
hercega Kolomana, ali pomagao ga je i ban Ninoslav.4
1
J. Šidak, Studije o “Crkvi bosanskoj” i bogumilstvu, SNL, Zagreb, 1975., str. 185.
2
Isto, str. 187.
3
J. Šidak vrlo pohvalno piše o biskupu Ivanu: “…čovjek koji je volio život skroman i ispu-
njen odricanjem i koji nije bio stvoren za borbu u koju je svojim zaređenjem za biskupa bio
uvučen. Bio je vrlo obrazovan … Očito se išlo za tim da se briga za crkvu u Bosni povjeri
čovjeku koji će, iako je bio stranac, svojim uzornim životom znati da predobiva protivnika,
ublažava opreke i olakšava mučan prijelaz u nove oblike na području na kojem su ljudi uvijek
naročito osjetljivi.” (Isto, str. 188).
4
Isto, str. 185.
5
Isto, str. 188.
6
Isto, str. 189.
11
D. Mandić, Bogumilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962., str. 160.; usp. i J. Šidak,
nav. dj., str. 196.
12
Isto, str. 160.
13
Usp. N. Klaić, Srednjovjekovna Bosna, Zagreb, 1989., str. 110.-148.
14
A. Gulin, nav. dj., str. 306. On se poziva na A. Theinera, VMSMHI, I., str. 296., br. 419.,
te E. Fermedžina, AB, str. 42.
LXV., a Tade Smičiklas objavio ju je u svom Codex diplomaticus, IV., br. 87.,
str. 94.
Nada Klaić i povjesničari koji se drže njezinih kriterija, međutim, tu da-
rovnicu drže krivotvorinom.15 Ne bih želio ulaziti u problematiku, je li to
krivotvorina, odnosno je li to povijesna krivotvorina ili samo diplomatička.
Jaroslav Šidak o njoj misli sasvim drukčije: “Isprava kralja Bele, značajna u
mnogom pogledu, predstavlja zapravo rezultat nagodbe. Dok se prije išlo s
Ugarske strane za tim, da se Bosna i politički i crkveno sasvim podvrgne
Ugarskoj, upravo da postane jednim od njezinih sastavnih dijelova, sada joj je
priznato pravo na političku egzistenciju uz uvjet da prilike u svojoj crkvi pri-
lagodi onima u Ugarskoj”.16 Ante Gulin pak veli: “S obzirom da još uvijek nije
izvršena potpuna diplomatička analiza te isprave, još se uvijek može smatrati
autentičnom.”17
Kralj Bela IV. 1244. godine najprije u cijelosti potvrđuje darovnicu tada
već nestalog svoga brata Kolomana: “… ratificamus nihilominus et approba-
mus donationem factam de consensu nostro per predictum Regem Coloma-
num karissimum fratrem nostrum de possessionibus praelibatis …”. Zatim
svojom kraljevskom voljom i sam daruje spomenute posjede bosanskim bisku-
pima, što će u povijesti bosansko-đakovačkih biskupa biti vrlo važno. On, na-
ime, nastavlja: “… in subsidium ecclesie Boznensi cum omnibus pertinenciis
suis, silvis, pascuis, piscinis, aquis ac aliis utilitatibus cum metis et terminis
infrascriptis damus, conferimus et ex certa sciencia donamus perpetuo et irrevoca-
biliter possidendas Venerabili Patri Episcopo Boznensi et ecclesie Boznensi.” 18
Darovnicom Bosanska biskupija i biskupi Đakovo i Bleznu dobivaju kao
svoj posjed. Na ovom će imanju bosansko-đakovački biskupi, kad im Đakovo
postane stalna rezidencija, imati sigurno boravište, razviti ga u veliko vlaste-
linstvo koje će značiti bogatstvo za cijelu Đakovštinu i malo po malo, napose
u 18. i 19. stoljeću, ugrađivati ga u crkveni i kulturni život Slavonije i Hrvat-
ske.
15
N. Klaić, nav. dj., str. 139-144.
16
J. Šidak, nav. dj., str. 197.
17
A. Gulin, nav. dj., str. 306.
18
D. Mandić, nav. dj., str. 160.-161, b. 229.
19
Isto.
20
A. Theiner, VMSMHI, I, 296.-298.
21
Usp. I. Mažuran, nav. dj., str. 113.
22
Usp. F. Herman, Sjedinjenje biskupija bosansko-đakovačke i srijemske, Zagreb, 1941. (Preti-
sak iz BS, br. 2. i 3., 1941.).
23
I. Mažuran, nav. dj., str. 108.-109.
tako i preko Save u Bosni. Bio je prisutan i u Slavoniji i u Bosni. Njegov bora-
vak u Đakovu još nije bio stalan.
Ostaje otvoreno pitanje je li Bosanski stolni kaptol, osnovan u Brdu 1238.
godine, odmah prešao u Đakovo ili tek 1293., kad se prvi put spominje u Đa-
kovu.24 No biskup Ponsa daruje mu imanje Selce u blizini Đakova, u sklopu
biskupskog vlastelinstva, pa nije nevjerojatno da je i Kaptol došao odmah s
biskupom.25 Kaptol se prvi put spominje u Đakovu tek 1293. godine. Ubrzo
ga vidimo kako nastupa i kao Locus credibilis. Već 1330. godine Stolni kaptol
broji čak 13 članova: lektor Petar, kustos Albert, kantori Dominik i Stjepan,
magistri Andrija, Bene, Ivan, Ivan Mali, Kuzma, Petar i Toma.26 Tako velik
broj kanonika, čak 8 magistara, daje možda naslutiti ne samo da je Stolni
kaptol uvelike razvio svoju sudsko-administrativnu djelatnost, nego da je, po
srednjovjekovnom običaju, u Đakovu osnovana i škola.
Kakvom se crkvom biskup služio u Đakovu? Povjesničari redom ističu da
je Đakovo tek villa, odnosno imanje, selo. U najnovije vrijeme u arheološkim
iskopavanjima otkriveno je u samom Đakovu, na lokalitetu stare župne crkve
Sv. Jurja, danas Svih Svetih, u srednjem vijeku Sv. Lovre, a u vrijeme Turaka
Ibrahim pašina džamija izgrađena u drugoj polovici 16. stoljeća, veliko vi-
šeslojno groblje (više od 1000 grobova), a najstariji su grobovi iz početka 11.
stoljeća. Među ostalim pronađeno je i starohrvatskog nakita, što pokazuje da
je Đakovo mnogo starije od prvog spomena iz 1239. godine, i svakako veće
od imanja.
U novim arheološkim istraživanjima koja se nastavljaju otkriveno je i sta-
rokršćansko groblje iz sredine 4. stoljeća. Arheolozi kažu da je to najveće sta-
rokršćansko groblje otkriveno u Sjevernoj Hrvatskoj.27
24
Usp. Isto, str. 110.
25
M. Mesić, Građa mojih rasprava u Radu JAZU, Starine, 5,, Zagreb, 1873., str. 115. Ive
Mažuran primjećuje da se dolazak Kaptola u Đakovo 1293. dogodio za biskupa Tome, koji
je inače bio iz Slavonije, pa se možda u njegovo vrijeme već definitivno mislilo ostati u
Đakovu. Takvo mišljenje zastupa i Stjepan Bäuerlein u svojoj Građa za povijest Đakova,
Biskupijski arhiv.
26
T. Smičiklas, nav. dj., X., str. 60.-62.
27
Usp. B. Migotti, Arheološka građa iz ranokršćanskog razdoblja u kontinentalnoj Hrvatskoj, u:
Od nepobjedivog sunca do sunca pravde, Arheološki muzej, Zagreb, 1994., str. 41.-71.
28
Usp. M. Gašić, nav. dj., str. 14. Njemu pripisuje i gradnju biskupskog doma.
29
Usp. I. Mažuran, nav. dj., str.114.
30
Isto, str. 115
31
M. Perojević, Stjepan II. Kotromanić, u: Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine
od najstarijih vremena do godine 1463., Napredak, Sarajevo, 1942., str. 256-266.
32
Usp. D. Mandić, nav. dj., str. 397.
33
M. Perojević, nav. dj., str. 289.
34
Isto, str. 310. Perojević piše: “Na dan Začeća B. D. Marije, 8. prosinca 1374., u prisustvu
majke Jelene, brata Vuka, velikaša bosanskih i poslanika susjednih zemalja i gradova oba-
vljeno je vjenčanje bana Tvrtka u mjestu sv. Ilija (in villa seu loco Elye, Zenthilie=Ilinci).
Vjenčao ga je sam bosanski biskup Petar, nekadanji Tvrtkov protivnik, a sada ljubezni du-
hovni otac.” Tvrtko je za uzvrat izdao biskupu darovnicu kojom mu daruje posjed Jelavicu.
Perojević se ovdje poziva na Vjekoslava Klaića, koji veli da je samo vjenčanje obavljeno u
biskupskom sjedištu, a slava nastavljena na spomenutom imanju. No u novije vrijeme neki
misle da je Sv. Ilija Velika Kopanica, u blizini Đakova, koja i danas ima sv. Iliju zaštitnika.
Neki čak misle da je to moralo biti na području Bosne, možda u blizini Modriče. Uz ovo
vjenčanje usko je povezan početak đakovačke ergele konja. Naime, prema Stjepanu Romi-
ću, autoru monografije o đakovačkoj ergeli, ban bi tom prigodom darovao biskupu Petru
10 arapskih kobila i 1 pastuha. Na žalost Romić ne piše strogo znanstvenom metodom te
ne donosi navod gdje je taj podatak našao. Najvjerojatnije u rukopisu biskupa Petra Bakića
(1716.-1749.) o stanju Biskupskog vlastelinstva, no rukopis je nestao pa se ne može provje-
riti.
35
Isto, str. 347. Perojević ovdje navodi srpskog povjesničara Ilarija Ruvarca.
bilo upravo tako zato što je postojala živa svijest i veza da je bosansko-đako-
vački biskup pravi biskup Bosne?! Da su ga i bosanski franjevci prihvaćali i da
je Tvrtko želio da bosanski biskup kao franjevac s franjevcima, s kojima je ban
bio u izvrsnim odnosima, bude još prisutniji u Bosni?
I bosanski kralj Stjepan Dabiša 1393. dolazi u Đakovo i sklapa mir s hr-
vatsko-ugarskim kaljem Sigismundom.36
Dakle, stalno nam se provlači povezanost bosansko-đakovačkoga biskupa
s Bosnom. Sve do pada Bosne pod tursku vlast ima više vijesti o upravi gospo-
darstvom, o biskupskom Đakovu, knjižnici, školovanju mladića za svećenike i
laike po europskim učilištima, a napose o uključenosti bosansko-đakovačkih
biskupa u politički i crkveni život Hrvatske i Ugarske, o djelovanju Bosan-
skog kaptola u Đakovu kao Locus credibilis, ali samo za hrvatsko-ugarsko
područje i možda čak i o kaptolskoj školi, ali, nažalost nemamo direktnih
vijesti o eventualnim njihovim pothvatima i kontaktima s krstjanima u Bosni
i Humu.
U vrijeme turske vlasti bosansko-đakovački biskup živjet će, djelovati i
kretati se - kad ga bude bilo - i po Bosni i po Slavoniji, gdje su se u međuvre-
menu proširili franjevci Bosne srebrene.
Poslije oslobođenja Slavonije, koncem 17. stoljeća bosanski skup Nikola
Ogramić Olovčić, Požežanin podrijetlom iz Olova, vratit će biskupsko sjedi-
šte u Đakovo, započeti obnovu Đakova i dobiti potvrdu od cara, kao i biskup
Josip Antun Ćolnić (1751.-1773.), da Đakovo i Đakovština pripada bosansko-
đakovačkim biskupima. Možda je kod biskupa s kraja 18. i prve polovice 19.
stoljeća manje izražena svijest biskupske pripadnosti Bosni, ali biskup J. J.
Strossmayer pozvat će se na to pravo na Bosnu kad se u Bosni bude 1880-ih
obnavljala redovna crkvena organizacija, te će tražiti da se i njegovo mišljenje
čuje kad se uređuju pitanja u Bosni.
Zaključak
Znamo na temelju čega i kad su bosanski biskupi prešli u Đakovo, da su
Đakovo izgrađivali kao biskupsko sjedište bosansko-đakovačkoga biskupa, da
su bili prisutni i u Bosni ili preko dominikanaca kao dominikanci ili preko
franjevaca kao franjevci i preko svojih samostana u Đakovu i uskoro – a to
36
Isto, str. 356.
37
Usp. K. Draganović, Katolička crkva u sredovječnoj Bosni, u: Povijest hrvatskih zemalja
Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., I., Sarajevo, 1942., str. 736.
SUMMARY
Since Bosnian krstjani emerged at the end of the 12th century, Bosnian
Catholic bishops lived under constant pressure to fight the heretics. Alone,
they were powerless against the forces of heresy. The bishops were subject to
the Hungarian Church and very much depended on the support from their
Bosnian ruler, Hungarian king and Rome to protect orthodoxy. Due to un-
certain political currents, they were left without the support from their Bo-
snian ruler, at the mercy of the Hungarian king, so they recoiled to a landed
property of Đakovo in Slavonia – first temporarily then permanently. Yet,
through their entire history they were torn between Hungary, Croatia and
Bosnia. They remained in Đakovo and became the bishops of Bosnia and
Đakovo and, eventually, formed the great Đakovo or Bosnia and Srijem bi-
shopric, which was always very close to Bosnia.
*
Nel corso di questo lavoro farò uso delle seguenti sigle:
AA SS = Acta Sanctorum collecta digesta illustrata a Godefrido Henschenio et Daniele Papebrochio
e Societate Iesu, Aprilis III, Parisiis et Romae 1866;
AFP = “Archivum Fratrum Praedicatorum”;
BOP = Bullarium Ordinis fratrum Praedicatorum, edd. A. Brémond-Th. Ripoll, I, Romae
1729;
DBI = Dizionario Biografico degli Italiani;
MDSD = Monumenta Diplomatica Sancti Dominici, ed. Vl.J. Koudelka, auxil. R.J. Loenertz,
Romae 1966 (Monumenta Ordinis fratrum Praedicatorum Historica, XXV);
MGH = Monumenta Germaniae Historica;
MOPH = Monumenta Ordinis fratrum Praedicatorum Historica, apud Institutum historicum
fratrum Praedicatorum;
PL = Patrologia cursus completus, accurante J.-P. Migne;
Tugwell, Notes 1995 = S. Tugwell, Notes on the life of St. Dominic, AFP, 65 (1995), pp.
5-169;
Tugwell, Notes 1996 = S. Tugwell, Notes on the life of St. Dominic, AFP, 66 (1996), pp.
5-200.
Avendo scoperto che gli abitanti di quella terra erano già da molto tem-
po eretici, cominciò ad essere turbato nel cuore da grande compassione per
un così grande numero di anime tristemente ingannate. La notte stessa nella
quale cominciarono a soggiornare nella già ricordata città [di Tolosa], il sotto-
priore [Domenico] discusse a lungo con passione e con forza e con persuasione
con l’oste della casa, che era un eretico, e così, per la mediazione dello Spirito
di Dio, lo ricondusse alla fede, poiché questi non poté resistere alla sapienza e
allo Spirito che parlava1.
L’episodio costituisce una sorta di anticipazione di quanto poco oltre verrà
narrato, a proposito del pieno coinvolgimento del vescovo e dell’allora sotto-
priore Domenico nella campagna di predicazione nel Narbonese. Nell’eco-
nomia di un’opera che si presenta come il resoconto “de principiis Ordinis”,
l’incontro con un eretico, e l’impressione che la diffusione dell’eresia suscita
nel Fondatore, assumono una valenza fondante. Questo scritto rappresenta
il primo tentativo di organizzazione della memoria delle origini, ad opera di
colui che è succeduto a Domenico alla guida dell’Ordine: la sua importan-
za nella costruzione dell’identità dei frati Predicatori non deve quindi esse-
re sottovalutata 2. Del resto, anche prescindendo da queste considerazioni, la
stessa vicenda personale di Domenico di Caleruega, per quanto intorno ad
essa si riesca a far luce, mostra l’importanza del confronto con i “buoni cri-
stiani” dualisti nello sviluppo di un’esperienza che porterà all’organizzazione
dell’ordo Praedicatorum3.
1
“Cuius terre incolas cum deprehendisset iam fuisse dudum hereticos, cepit super illusis tam
innumeris miserabiliter animabus multa cordis compassione turbari. Ipsa nocte vero, qua in
prefata civitate hospitati sunt, supprior ille cum hospite domus heretico multa disputatione
et persuasione fortiter et ferventer agens, dum non posset hereticus resistere sapientie et
spiritui qui loquebatur ad fidem ipsum spiritu dei mediante reduxi” (Iordani de Saxonia
Libellus de principiis Ordinis Praedicatorum, ed. H.C. Scheeben, in Monumenta S. P. N. Do-
minici, II, Romae 1935 [MOPH, XVI], pp. 33-34).
2
Riguardo a questi temi si veda lo studio di L. Canetti, L’invenzione della memoria. Il culto
e l’immagine di Domenico nella storia dei primi frati Predicatori, Spoleto 1996 (Biblioteca di
“Medioevo Latino”, 19), in particolare le pp. 155-220: a proposito delle ricerche di Canetti,
si veda infra, nota 40 e testo corrispondente.
3
A questo riguardo, oltre al classico M.-H. Vicaire, Histoire de Saint Dominique, Paris
1982², per il quale faccio riferimento all’edizione it. Storia di san Domenico, a c. di V. Ferrua,
Roma 1987³ (Tempi e figure, 6), rimando a Tugwell, Notes 1995, pp. 5-169.
Il confronto con gli eretici, e in particolare con i catari, lungi dal costitui-
re un fattore aggiunto e secondario, rappresenta un carattere costitutivo del-
l’attività e dell’identità stessa dell’Ordine dei Predicatori, almeno per quegli
anni che vanno dalla predicazione di Domenico fino a poco oltre la metà del
XIII secolo, quando ormai la diffusione delle dottrine dualiste nell’Europa
occidentale si mostra avviata verso un declino irreversibile. Si tratta di un
confronto che si sviluppa lungo le linee di evoluzione e di organizzazione isti-
tuzionale dell’Ordine, parallelamente alla progressiva messa a punto da parte
del papato di quegli strumenti istituzionali, propagandistici e dottrinali che
determineranno la crisi del catarismo, socialmente accerchiato, depotenziato
nelle sue novità ideologiche, e virtualmente sconfitto – come ha sottolineato
Grado Merlo – prima della stabile sistemazione giuridica dell’attività degli
inquisitores a sede apostolica deputati4.
Lo scopo di questo breve contributo è quello di mettere in luce, nell’ar-
co di questo sviluppo, alcuni snodi particolarmente significativi, nei quali il
confronto tra Ordine dei Predicatori ed eretici dualisti evidenzia elementi di
novità. A questo fine, ho preso in considerazione il periodo che va dal 21
febbraio 1218, data nella quale la cancelleria di Onorio III emette la lettera
Si personas religiosas, che raccomanda a tutti gli appartenenti all’alta gerarchia
ecclesiastica e ai superiori religiosi quelli che per la prima volta vengono defi-
niti “fratres ordinis Predicatorum”5, e la lettera Magna magnalia dell’8 agosto
1254, con la quale Innocenzo IV dà disposizioni affinché ovunque venga cele-
brata la festa di san Pietro Martire, ucciso dai catari lombardi poco più di due
anni prima6. In questo arco di tempo, l’attenzione verrà concentrata in parti-
colare sull’Italia settentrionale, territorio che – come cercherò di mostrare – si
presenta particolarmente significativo per il problema in esame.
4
G.G. Merlo, Contro gli eretici. La coercizione all’ortodossia prima dell’Inquisizione, Bologna
1996, in partic. pp. 7-8.
5
“Si personas religiosas”, 11 febbraio 1218, inviata “venerabilibus fratribus archiepiscopis et
episcopis et dilectis filiis abbatibus, prioribus et aliis ecclesiarum prelatis”; MDSD, n. 86,
pp. 86-87.
6
BOP, I, n. CCCXLIV, pp. 252-253.
1. Fovea hereticorum
“Fovea hereticorum”: con questa espressione Giacomo da Vitry definisce
la città di Milano, in una lettera del 12167. L’espressione del vescovo di Acri è
divenuta una sorta di topos storiografico8: a prescindere dalla reale consistenza
numerica, la presenza degli eretici dualisti nella pianura padana si deve con-
siderare significativa, soprattutto dal punto di vista dottrinale9. Nel periodo
preso in esame i catari italiani si riconoscevano in gruppi diversi, tra i quali,
sulla base delle testimonianze coeve, si possono distinguere almeno sei chiese,
che sono identificate mediante un riferimento geografico, ma che devono es-
sere innanzitutto intese come obbedienze gerarchiche e soprattutto dottrinali
diverse10. È tuttavia significativo che non ci giungano molte notizie a proposi-
7
“Post hoc vero veni in civitatem quandam, Mediolanensem scilicet, que fovea est heretico-
rum, ubi per aliquot dies mansi et verbum dei in aliquibus locis predicavi. Vix autem inve-
nitur in tota civitate qui resistat hereticis» (Lettres de Jacques de Vitry (1160/70-1240), èvêque
de Saint-Jean-d’Acre, par R.B.C. Huygens, Leiden 1960, lettera I, p. 72).
8
Una discussione sulla presenza degli eretici a Milano e nel contado milanese in quel peri-
odo si ha in P. Montanari, Gli eretici, in Milano e la Lombardia in età comunale, secoli XI-
XIII, Milano 1993, pp. 88-91, in partic. pp. 88-89.
9
A questo proposito si vedano le indicazioni contenute nella Summa de Catharis di Raniero
da Piacenza, frate Predicatore, inquisitore, già membro di spicco della gerarchia catara: F.
Sanjek, Raynerius Sacconi O.P., Summa de Catharis, AFP, 44 (1974), pp. 31-60; in partic.
ivi alle pp. 49-50 si trova l’elenco delle chiese catare conosciute da Raniero e la sua stima
della loro consistenza numerica: “Primi, scilicet Albanenses, morantur Verone et in pluribus
ciuitatibus Lombardie et sunt numero fere circiter quingenti utriusque sexus. Illi autem de
Concorrezo diffusi sunt fere per totam Lombardiam et sunt utriusque sexus MD et plu-
res. Etiam Baiolenses Mantue, Brixie, Bergami, et in comitatu Mediolani, sed pauci, et in
Romaniola, et sunt CC. Ecclesia de Marchia nihil habent Verone et sunt circiter C. Illi de
Tuscia et de Valle Spolitana fere C. Ecclesia Francie morantur Verone et in Lombardia, et
sunt circiter CL. Ecclesia Tholosana et Albigensis et Carcassonensis cum quibusdam qui
olim fuerint Agennensis ecclesie, que fere destructa est, sunt fere CC. Ecclesia Latinorum
in Constantinopoli fere sunt L. Item ecclesia Sclauonie et Philadelphie et Grecorum, Bul-
garie et Duguuithie omnes simul fere D. O lector, dicere potes secure quod in toto mundo
non sunt Cathari utriusque sexus numero MMMM, et dicta computatio pluries olim facta
est inter eos”. Sul significato da attribuire alle cifre riportate da Raniero si vedano le osser-
vazioni di Raoul Manselli, L’eresia del male, Napoli 1980, pp. 303-308.
10
Per quanto segue cfr. Manselli, L’eresia del male, pp. 219-249.
11
V. Natalini, S. Pietro Parenzo. La leggenda scritta dal maestro Giovanni canonico di Orvieto,
Roma 1936;C. Lansing, Power and Purity: Cathar Heresy in Medieval Italy, Oxford 1998.
12
L. Paolini, Italian Catharism and written culture, in Heresy and Literacy, 1000-1530, ed.
P. Biller and A. Hudson, Cambridge 1994 (Cambridge Studies in Medieval Litterature,
23), pp. 83-103.
13
Le “opiniones” di Giovanni di Lugio vengono elencate da Raniero da Piacenza nella già
menzionata Summa de Catharis (Sanjek, Raynerius Sacconi O.P., Summa de Catharis pp. 52-
57); cfr. inoltre la voce Giovanni da Lugio, in DBI, LVI, pp. 75-78; per il Liber de duobus
principiis, oltre al sempre utile Un traité néo-manichéen du XIIIe siècle, le “Liber de duobus
principiis”, suivi d’un fragment de rituel cathare, pub. par A. Dondaine, Roma 1939, che con-
tiene anche altri testi, si veda la successiva edizione Liber de duobus principiis (Livre des deux
principes), a c di Ch. Thouzellier, Paris 1973. Riguardo a questi temi si veda inoltre Paolini,
Italian Catharism, pp. 95-103.
2. Canonici bononienses
La preparazione dottrinale dei dualisti si deve porre in qualche modo in
relazione – causa vel effectus – con le caratteristiche dei principali interlocutori
con cui ben presto questi si dovranno confrontare. Il primo insediamento sta-
bile nell’Italia settentrionale di quelli che la documentazione papale di quel
periodo identifica già come “fratres Predicatores”14 si situa a Bologna: secondo
Giordano di Sassonia il primo gruppo raggiunge la città universitaria “anno
Domini M°CC°XVIII°, circa principium”15. Gli inizi sono piuttosto difficili;
verso la fine dell’anno, tuttavia, a questi primi frati si aggiunge Reginaldo
d’Orléans, già maestro di diritto canonico a Parigi, che dà impulso alla predi-
cazione e all’organizzazione logistica della comunità16. Nel marzo 1219 viene
ceduto ai frati il terreno attiguo alla chiesa di San Nicolò delle Vigne, l’attuale
San Domenico: è probabile che attorno a questo periodo la comunità si tra-
sferisca nella sistemazione definitiva, abbandonando l’iniziale insediamento
presso l’ospizio di Santa Maria alla Mascarella17. Nel giro di pochi mesi i frati
si stabiliscono in altre città dell’Italia settentrionale: la fondazione di Berga-
mo segue di poco quella del convento di Firenze, dove i Predicatori sono già
presenti nel gennaio 1219, e precede quelle di Verona e Milano, entrambe do-
cumentate entro il 1220; in breve tempo seguono altri insediamenti, a Brescia,
Faenza, Parma e Genova18.
È di qualche anno successiva la prima testimonianza a proposito dei frati
Predicatori che non si debba ad un appartenente all’Ordine. Si tratta di un
14
Lettera “Gratiarum omnium largitori”, 11 febbraio 1218, MDSD, n. 79, 78-79, inviata
“dilectis filiis priori et fratribus Sancti Romani praedicatoribus in partibus Tholosani”.
15
Iordani de Saxonia Libellus, LV, p. 51 (“De fratribus primo missis Bononiam”). Rigu-
ardo alla prima presenza dei frati Predicatori a Bologna, oltre a Tugwell, Notes 1995, pp.
53-57, che precisa e discute alcune ipotesi di Vicaire, Storia di san Domenico, pp. 437-441, si
veda G.G. Merlo, Gli inizi dell’Ordine dei frati Predicatori. Spunti per una riconsiderazione,
“Rivista di storia e letteratura religiosa”, 31 (1995), pp. 415-441, in partic. le pp. 428-433.
16
Iordani de Saxonia Libellus, LVIII, pp. 52-53.
17
Il documentocon il quale Petrus Lovelli vende ai frati il terreno attiguo a San Nicolò delle
Vigne è datato 14 marzo 1219 (MDSD, n. 97, p. 100); cfr. Vicaire, Storia di san Domenico,
p. 487 n. 93.
18
Ivi, pp. 494-495.
passaggio piuttosto noto, nel quale Giacomo da Vitry, al quale si deve il già
menzionato, icastico commento sulla diffusione degli eretici a Milano – “fo-
vea hereticorum” –, descrive la nuova forma di vita religiosa che ha incontrato
a Bologna. Nei tratti di quelli che definisce “canonici bononienses” è ricono-
scibile la comunità dei frati Predicatori:
Questi [canonici di Bologna], riuniti per ispirazione del Signore dalla
massa degli studenti che a motivo dello studio dimorano a Bologna, ogni
giorno ascoltano le lezioni a proposito delle Scritture che tiene uno di loro.
Ciò che hanno ascoltato, poi, per autorità del sommo pontefice e come stabi-
lito dalla Santa Romana Chiesa, nei giorni di festa lo rifondono di nuovo ai
fedeli nella predicazione; e così ornano la regola canonica e le salutari osser-
vanze dei regolari con la grazia della predicazione e della dottrina, unendo
l’ordine dei predicatori all’ordine dei canonici. Questa dolce mescolanza di
cose buone attira molti ad imitarli, molti incita e accende, e ogni giorno questa
santo e onesto gruppo degli studenti di Cristo si amplia nel numero e si allarga
nella carità19.
Si tratta di una testimonianza tanto più interessante, in quanto ester-
na all’Ordine e alle gerarchie ecclesiastiche che con questo si rapportano, e
dunque presumibilmente lontana da preoccupazioni che derivino dallo sforzo
di definirne un’identità, così come, d’altro canto, dalla volontà di indirizzare
l’azione dei frati. In essa la dinamica messa in luce è soprattutto quella lega-
ta al binomio studio-predicazione; il riferimento agli studenti, allo studio e
alle lezioni, in particolare, sembra sottolineare la vocazione intellettuale della
nuova formazione20.
19
“Ipsi autem [canonici bononienses] ex numero scolarium Bononie causa studii commo-
rantium in unum, Domino inspirante, congregati, Divinarum scripturarum lectiones, uno
eorum docente, singulis diebus audiunt. Que autem diligenter audierint, summi pontificis
auctoritate et sancte Romane ecclesie institutione, Christi fidelibus diebus festis in predi-
catione refundunt, canonicam regulam et salutares regularium observantias predicationis et
doctrine gratia decorantes et predicatorum ordinem canonicorum ordini coniungentes. Hec
igitur dulcis mixtura bonorum multos ad imitandum allicit, provocat et accendit, et diebus
singulis sancta et honesta Christi scolarium congregatio et numero ampliatur et caritate
dilatatur” (Iacobi de Vitriaco Historia Occidentalis, ed. J.F. Hinnebush, Fribourg 1972
[Spicilegium Friburgense, 17], pp. 142-143).
20
A riguardo si veda il già citato Merlo, Gli inizi dell’Ordine dei frati Predicatori, pp. 415-
441.
21
MDSD, n. 77, pp. 71-76. Vicaire, Storia di san Domenico, pp. 399-406.
22
Un accenno a questa possibilità si ha già in Vicaire, Storia di san Domenico, p. 407. Gli
stretti rapporti tra i due sono ben documentati: cfr ibidem, passim – basta scorrere le pagine
indicate dall’indice alla voce “Ugolino”. In ogni caso, va sottolineato che Ugolino di Ostia
sottoscrive il documento di conferma della casa di Tolosa del 22 dicembre (cfr. MDSD, p.
75), e dunque in quel periodo si trova presso la corte papale; d’altro canto, la presenza di
Domenico in curia fino almeno agli inizi del mese di febbraio si deve ritenere molto proba-
bile, visti i documenti emessi a favore dei fratres Sancti Romani, o in qualche modo ad essi
riconducibili, l’ultimo dei quali è datato 7 febbraio 1217: MDSD, nn. 78-81, pp. 76-81.
23
MDSD, n. 79, pp. 78-79: “Sic sicut invicti Christi adlete scuto fidei et galea salutis armati,
non timentes eos qui corpus possunt occidere, verbum Dei quod est penetrabilius omni gla-
dio ancipiti magnanimiter contra fidei exeritis inimicos” (ivi, p. 79). Su questo documento:
Vicaire, Storia di san Domenico, pp. 408-413; Tugwell, Notes 1995, pp. 36-37; Vl.J. Kou-
delka, Notes sur le Cartulaire de Saint Dominique, AFP, 28 (1958), pp. 93-100.
emessi dalla cancelleria di Onorio III negli anni successivi sembrano invece
insistere maggiormente su una missione di predicazione più generica, affidata
al nuovo ordo; non mancano lettere con le quali il papa, raccomandando i frati
ad interlocutori parigini, ne sottolinea lo status di studenti24.
24
Lettere “Gratum gerimus et acceptum” datate a Viterbo il 27 febbraio 1220, inviate “uni-
versis magistris et scolaribus Parisius commorantibus” e “priori et conventui Sancte Marie
de Vineis extra portam Parisiensem” (MDSD, n. 115 p. 119; n. 116 p. 120).
25
Dall’arenga delle lettere papali “Quoniam abundavit”: cfr. nota 27 e testo corrisponden-
te.
26
MDSD, nn. 122 e 140, pp. 123-124 e 143.
27
“Quoniam abundavit iniquitas et refriguit caritas plurimorum ecce ordinem dilectorum
filiorum fratrum Praedicatorum Dominus suscitavit qui, non quae sua sed quae sunt Christi
quaerentes, tam contra profligandas haereses quam contra pestes alias mortiferas extirpan-
das se dedicarunt evangelizationi verbi Dei in abiectione voluntariae paupertatis” (riporto
il testo dell’edizione data da Tugwell, Notes 1996, pp. 167-168). A proposito di questo
formulario: Vl.J. Koudelka, Notes sur le Cartulaire de Saint Dominique, AFP, 34 (1964), pp.
5-44, in partic. pp. 19; 40-44. Questo formulario verrà utilizzato anche in alcuni documenti
della cancelleria di Gregorio IX, destinati ai frati Predicatori: cfr. ivi, pp. 40-44: P.-M. Gy,
Le statut ecclésiologique de l’apostolat des Prêcheurs et des Mineurs avant la querelle des Mendiants,
“Revue des sciences philosophiques et théologiques”, 59 (1975), p. 85. Tugwell ritiene che
il documento del 6 maggio 1220 sia stato ispirato dallo stesso cardinale Ugolino, futuro
Gregorio IX (Tugwell, Notes 1996, pp. 31-33).
in Mt 24. Il contesto dal quale il passo è tratto (vv. 11-14) mostra la prospetti-
va nella quale l’estensore ha voluto porre la predicazione dei frati:
Sorgeranno molti falsi profeti, e inganneranno molti; per il dilagare del-
l’iniquità, l’amore [volg. “charitas”] di molti si raffredderà. Ma chi persevererà
fino alla fine, sarà salvato. Frattanto questo vangelo del regno sarà annunziato
[volg. “predicabitur”] in tutto il mondo, perché ne sia resa testimonianza a
tutte le genti; e allora verrà la fine28 .
Nella lettera papale le condizioni che nelle parole di Gesù sono al futuro,
previste per l’imminenza della fine dei tempi, vengono poste al passato: siamo
già in prossimità della fine; gli eretici sono i falsi profeti, sorti ad ingannare
molti, e i frati Predicatori sono invece coloro che sono chiamati a predicare il
Vangelo a tutte le genti, nell’imminenza del Giudizio. Si tratta di un tema che,
qui appena accennato, conoscerà una diffusione notevole negli anni successivi
alla canonizzazione del Fondatore29. L’approfondimento di questi aspetti ci
porterebbe lontano dall’oggetto del presente contributo: qui basterà accennare
che nella prima agiografia domenicana, e più in generale nella costruzione
dell’identità dell’Ordine, Domenico verrà dipinto come il nuovo Giovanni
Battista, precursore della seconda parusia, e i suoi frati – riprendendo la pa-
rabola in Lc 14,16-24 – come quel servo che all’ora della cena, poco prima del
tramonto, è inviato dal padrone di casa ad invitare gli ultimi chiamati a sedere
alla cena del Regno. Un passaggio della Glossa ordinaria, che verrà riletto dai
frati in chiave profetica, fissa in maniera efficace questa immagine: “Hora
cenae: finis saeculi. In hoc fine mittitur servus, id est ordo praedicatorum”30.
28
«Et multi pseudoprophetae surgent, et seducent multos. Et quoniam abundavit iniquitas,
refrigescet charitas multorum: qui autem perseveraverit usque in finem, hic salvus erit. Et
praedicabitur hoc Evangelium regni in universo orbe, in testimonium omnibus gentibus: et
tunc veniet consummatio» (Mt 24, 11-14).
29
A questo riguardo, e per quanto segue, mi permetto di rimandare a M. Rainini, I Pre-
dicatori dei tempi ultimi. La rielaborazione di un tema escatologico nel costituirsi dell’identità
profetica dell’Ordine domenicano, “Cristianesimo nella Storia”, 23 (2002), pp. 307-343, nel
quale riprendo anche gli spunti di M.-H. Vicaire, “Vesperus” (l’étoile du soir), ou l’image de
saint Dominique pour ses frères au XIIIe siècle, in Id., Dominique et ses Prêcheurs, Fribourg-Paris
1977² (Studia friburgensia, n. s., 55), pp. 280-304.
30
«Vers. 17. – Et misit servum. Hora cenae finis saeculi; unde Apostolus: Non scimus in quos
fines saeculorum devenerunt (1Cor 10). In hoc fine mittitur servus, id est ordo praedicatorum
4. Militia promptior34
Tra i “testimonia […] super vita, conversatione et transitu beati Domini-
ci” raccolti a Bologna nel 1233 in vista della canonizzazione del Fondatore, è
celebre la deposizione di Stefano di Spagna, priore della provincia di Lom-
bardia:
Il suddetto teste disse che credeva fermamente che la grazia che era stata
recata in questi tempi ai frati Predicatori in Lombardia e anche nelle altre
province fosse stata recata o anche aumentata per i meriti e le preghiere di
frate Domenico […] come appare per gli effetti nelle città di Lombardia, nelle
quali una grandissima moltitudine di eretici era stata bruciata, e più di cento-
mila uomini, che non sapevano se dovessero aderire alla Chiesa romana o agli
eretici, si convertirono di cuore alla fede cattolica della Chiesa romana per le
predicazione dei frati Predicatori35.
Fra Stefano si riferisce agli eventi che caratterizzarono il 1233, l’anno del-
33
Tugwell, Notes 1996, pp. 33-46; Vicaire, Storia di san Domenico..., pp. 564-566; V. De
Fraja, Usi politici della profezia gioachimita, in Profeti e profezia. Politica, potere e società nella
storia del cristianesimo, “Annali dell’Istituto storico italo-germanico in Trento”, 25 (1999),
pp. 375-400, in partic. 390-395.
34
L’espressione si trova nella lettera di canonizzazione di Domenico: “adversus infestissi-
mam multitudinem, [dominus Ihesus Christus] militiam adunare voluit promptiorem” (Acta
canonizationis sancti Dominici, ed. A. Walz, in Monumenta Historica S.P.N. Dominici, II,
Romae 1935 [MOPH, 16], p. 192).
35
“Item dixit predictus testis quod firmiter credit, quod gratia que his temporibus collata est
fratribus predicatoribus in Lombardia et etiam in aliis provinciis, precibus et meritis fratris
Dominici sit collata vel etiam augmentata. Interrogatus quare hoc credit, respondit quod
ab illo tempore, postquam frater Iohannes Vincentius cepit predicare revelationem sibi de
fratre Dominico divinitus factam et vitam et conversationem et ipsius sanctitatem populo
nunciare, et ipse testis cum aliquibus fratribus cepit tractare de translatione corporis predi-
cti fratris Dominici, ex tunc manifeste refulsit et apparuit amplior gratia tam in fratribus,
qui eius vitam et sanctitatem predicabant, quam etiam in populis qui eos audiebant, sicut
patet per effectum in civitatibus Lombardie, in quibus maxima multitudo hereticorum est
combusta, et plusquam centum millia hominum, qui nesciebant utrum ecclesie Romane an
heretici deberent adherere, ad catholicam fidem Romane ecclesie per predicationes fratrum
predicatorum ex corde sunt conversi” (Ivi, p. 158).
36
A. Vauchez, Une campagne de pacification en Lombardie autour de 1233, in Religion et
societé dans l’Occident medieval «Mélanges d’archéologie et d’histoire», 78 (1966), pp. 503-
549 (ora anche in Id., Ordini mendicanti e società italiana. XIII-XIV secolo, Milano 1990, pp.
119-161); A. Thompson, Revival Preachers and Politics in Thirteen-Century Italy. The Great
Devotion of 1233, Oxford 1992 (trad. it. Predicatori e politica nell’Italia del XIII secolo. La
”grande devozione” del 1233, Milano 1996 [Fonti e ricerche, 9]); V. Fumagalli, In margine
all’Alleluia del 1233, “Bullettino dell’Istituto Storico Italiano per il Medioevo e Archivio
Muratoriano”, 80 (1968), pp. 257-272 (ora anche in Id., Uomini e paesaggi medioevali, Bolo-
gna 1989, pp. 143-159).
37
Per quanto segue faccio riferimento soprattutto a Merlo, Contro gli eretici; in particolare,
Id., “Militare per Cristo” contro gli eretici, ivi, pp. 11-49.
38
Ivi, pp. 20-34; Merlo, La santità antiereticale di frate Antonio da Padova, in Id., Contro
gli eretici pp. 75-97.
39
Merlo, “Militare per Cristo”, pp. 26-34.
40
L. Canetti, L’invenzione della memoria. Il culto e l’immagine di Domenico nella storia dei
primi frati Predicatori, Spoleto 1996 (Biblioteca di “Medioevo Latino”, 19); si veda inoltre
Id., Intorno all’idolo delle origini: la storia dei primi frati Predicatori, “Quaderni di storia reli-
giosa”, 3 (1996), pp. 9-51.
41
Varrebbe la pena di considerare le ipotesi di Canetti, sorrette da un notevole sforzo docu-
mentativo, in maniera seria e dettagliata. Qui accenno solo al fatto che l’idea di una “pro-
gressiva costruzione dell’immagine di una santità ‘fondatrice’” (Canetti, Intorno all’idolo
delle origini, p. 14) deve comunque fare i conti con l’innegabile peso istituzionale di Dome-
nico: il crollo nella produzione di documenti papali a favore dell’Ordo Praedicatorum dopo
la sua morte (6 agosto 1221) e fino all’elezione di Gregorio IX – Ugolino dei Conti, il cui
ruolo nelle prime vicende dell’Ordine, accennato sopra, andrebbe a mio parere approfondito
– depone a favore di un immagine di Domenico – quale sia stata nei suoi tratti psicologici:
a questo riguardo è di interesse relativo – tutt’altro che marginale, e dunque non così facil-
mente passibile di una “invenzione” ad hoc. Cfr. le note sulla documentazione papale a favore
dell’Ordine in Gy, Le statut ecclésiologique, p. 85.
42
Merlo, “Militare per Cristo”, pp. 34-46.
a seconda dei contesti: non solo non si hanno documenti che comprovino un
ruolo attivo di Pietro da Verona – il futuro san Pietro Martire –, ma è addirit-
tura incerto se si debba pensare a una struttura istituzionale definita per quei
“catholice fidei defensores per Mediolanensem civitatem et diocesim constitu-
ti” ai quali si rivolge Gregorio IX con la lettera Sicut egressis del 10 dicembre
123343. È invece attestato il ruolo attivo dei frati Predicatori quali referenti per
i milites Iesu Christi di Parma: con la lettera Experimentis del 18 maggio 1235
lo stesso Gregorio IX incarica Giordano di Sassonia, Maestro dell’Ordine,
della loro formazione religiosa, ricordando gli stretti rapporti che fin dalle
origini questo raggruppamento militare aveva tenuto con i frati Predicatori44.
Infine, a cavallo di questi anni si hanno le prime testimonianze dell’atti-
vità di inquisitores a sede apostolica deputati: tra coloro che vengono incaricati
direttamente dalla sede apostolica dell’ufficio dapprima di ricercare, e in se-
guito di giudicare gli eretici, i frati mendicanti – e i frati Predicatori in parti-
colare – assumeranno un ruolo di primo piano45. A questo riguardo, tuttavia,
va sottolineato che il sorgere dell’istituto dell’inquisizione, lungi dall’essere
sostenuto da una normativa subito chiara e definita, avviene piuttosto “a ten-
toni”, attraverso una prassi sperimentale46. In questa evoluzione, dapprima i
frati si affiancano a vescovi e legati, che svolgono il ruolo di giudici ordinari o
straordinari nei processi contro gli eretici47; sembra essere questo il caso testi-
43
Ivi, p. 43-46; G.G. Meersseman, Études sur les anciennes confréries dominicaines. II. Les
Confréries de Saint Pierre Martyr, AFP, 21 (1951), pp. 51-196, ora in Id., Ordo fraternitatis.
Confraternite e pietà dei laici nel medioevo, II, Roma, 1977, pp. 754-920, in partic. pp. 754-
775.
44
Merlo, “Militare per Cristo”, pp. 41-42.
45
A questo proposito si dovrà fare riferimento principalmente ai contributi contenuti nel
volume che raccoglie gli Atti del Colloquio sull’Inquisizione e l’Ordine dei Predicatori, te-
nutosi alla Pontificia Università San Tommaso d’Aquino, Roma, 23-25 febbraio 2002, che
al momento in cui scrivo è però ancora in corso di stampa.
46
L’espressione è di O. Guyotjeannin, Inquisizione (Medioevo), in Dizionario storico del
papato, dir. Ph. Levillain, Milano 1996, pp. 810-814, in partic. 810; cfr. L. Paolini, Papato,
inquisizione, frati, in Il papato duecentesco e gli ordini mendicanti, Atti del XXV Convegno
internazionale della S.I.S.F.. Assisi, 13-14 febbraio 1998, Spoleto 1998, pp. 179-204, in
partic. 183.
47
Paolini, Papato, inquisizione, frati, pp. 183-185.
moniato da un atto del comune di Milano del 13 gennaio 1228, con il quale
si istituisce una commissione formata da dodici laici, due frati Predicatori e
due Minori, con il compito di individuare e arrestare gli eretici48. In seguito,
ai frati viene affidato personalmente, dalla sede apostolica, il compito di mis-
sioni inquisitoriali in territori nei quali la presenza di eretici è particolarmente
rilevante: ad essi è inoltre conferita la facoltà di scomunicare, fino ad allora
riservata a vescovi e legati. La prima testimonianza in questo senso si ha con
la lettera Ille humani generis del 22 novembre 1231, indirizzata da Gregorio IX
a Burcardo e Teodorico, frati Predicatori di Regensburg49. Sebbene in questo
documento, come nei successivi esemplati su questo, non si faccia menzio-
ne della facoltà di emettere sentenze definitive contro gli accusati d’eresia,
siamo tuttavia indotti a pensare che una funzione di questo genere fosse di
fatto esercitata dai frati, così come si può si può intuire – almeno per quanto
riguarda l’ambito tedesco – dal Mandatum de haereticis teutonicis persequendis,
con il quale nel marzo 1232 Federico II prendeva sotto la sua protezione i frati
Predicatori inviati dal papa “ad haereticos iudicandos”50.
Per quanto riguarda l’ambito italiano, per l’anno 1233 abbiamo una testi-
monianza importante riguardo all’attività di Pietro da Verona: un atto del co-
mune di Milano del 16 settembre di quell’anno testimonia l’azione del Predi-
catore al fine di far inserire fra gli statuti del comune di Milano la legislazione
imperiale e papale contro gli eretici51. Tra le pene previste, tuttavia, non figura
quella capitale, mediante il rogo, stabilita dalla “Constitutio contra haereti-
cos Lombardiae” emanata da Federico II nel marzo 1224, che Gregorio IX
aveva fatto trascrivere nel suo registro nel febbraio 1231 – due anni e mez-
48
Meersseman, Ordo fraternitatis, pp. 819-820.
49
Paolini, Papato, inquisizione, frati, pp. 185-186; il testo del documento si trova in Texte
zur Inquisition, hrsg. von K.-V. Selge, Gütersloh 1967, pp. 46-47.
50
Paolini, Papato, inquisizione, frati, p. 186; cfr. G.G. Merlo, Federico II, gli eretici, i frati,
in Id., Contro gli eretici, pp. 99-123, in partic p. 117; il testo del documento si trova in Texte
zur Inquisition, pp. 37-40.
51
A riguardo mi permetto di rinviare a M. Rainini, Osservazioni a proposito di alcuni docu-
menti relativi a Pietro da Verona, in San Pietro Martire da Verona domenicano (1200 ca.-1252),
Atti del Convengno Storico nel 750° anniversario della morte. Milano, 24-26 ottobre 2002,
in corso di stampa.
52
In proposito: A. Paravicini Bagliani, Il trono di Pietro. L’universalità del papato da Ales-
sandro III a Bonifacio VIII, Roma 1996, pp. 130-131. Il testo della “Constitutio contra hae-
reticos Lombardiae” si trova in MGH Leges, Sectio IV/II, pp. 126-127.
53
Memoriae mediolanenses, ed. P. Jaffé, in MGH, Scriptores, XVIII, p. 402.
54
Montanari, Gli eretici, p. 91; la lapide è ancora oggi leggibile.
55
Cfr. supra, nota 35 e testo corrispondente.
56
Paolini, Papato, inquisizione, frati, pp. 186-187.
57
Paravicini Bagliani, Il trono di Pietro, p. 131.
58
Dalla Vita di Pietro Martire di Tommaso Agni da Lentini: cfr. infra, nota 72.
vent’anni attivo nella lotta contro gli eretici, viene ucciso a colpi di falcastrum
– una sorta di roncola – sulla strada tra Como e Milano59. I due sicari sono
pagati dai “buoni cristiani” dualisti lombardi: il complotto coinvolge anche
Stefano, della famiglia Confalonieri, appartenente all’aristocrazia milanese60.
Innocenzo IV canonizza san Pietro Martire in tempi insolitamente brevi: la
lettera Magnis et crebris, con la quale fra Pietro viene annoverato nel catalogo
dei santi, è di meno di un anno successiva – 24 marzo 1253, datata a Perugia61.
In essa è possibile trovare un riferimento che, alla luce degli avvenimenti suc-
cessivi all’uccisione del frate Predicatore, si rivela significativo: nel tessere le
lodi del Martire, l’estensore unisce al coro di ciò che esalta Pietro, “nobile
guerriero”, anche lo strumento dell’assassinio: “grida a gran voce la stessa spa-
da omicida”62. Una lettera di fra Giovanni Colonna, priore della provincia
Romana, inviata ai confratelli di Saint-Jacques a Parigi pochi giorni prima
della canonizzazione – è datata 19 marzo 1253 –, permette a mio avviso di
fare luce su questo particolare63. Giovanni, nel raccontare gli ultimi istanti di
59
Sulla figura e la vicenda di Pietro da Verona, oltre agli atti del Congresso San Pietro
Martire da Verona, in corso di stampa, rimando a A. Dondaine, Saint Pierre Martyr. Étu-
des, AFP, 23 (1953), pp. 66-172; G.G. Meersseman, Ordo fraternitatis, pp. 754-920; G.G.
Merlo, Pietro da Verona - san Pietro martire, in Culto dei santi, istituzioni e classi sociali in età
preindustriale, a.c. S. Boesch Gajano-L. Sebastiani, L’Aquila-Roma, 1984, pp. 471-488; a
questi si aggiunga lo studio di Markus Schürer, Die Findung des Heiligen. Dominikus von
Guzmán und Petrus Martyr als Figuren zwischen Topik und Singularität, in Das Eigene und das
Ganze. Zum Individuellen im mittelalterlichen Religiosentum, hgg. G. Melville u. M. Schürer,
Münster 2002 (Vita regularis, 16), pp. 339-379.
60
Cfr infra, nota 68.
61
Magnum Bullarium Romanum, III, Augusta Taurinorum 1858, pp. 562-566. La lettera si
trova anche in BOP, I, n. CCXCVII, pp. 228-230, dove però è datata 25 marzo, seguendo
il testo ivi riportato, “VIII kal. aprilis”.
62
“Ecce de instanti et moderno fidei pugile nova gaudia prodeunt, triumphalia signa note-
scunt, vox fusi sanguinis intonat, inclyti martyris tuba clangit, terra non silet sudans asper-
sione cruoris, resonat regio nobili praedita bellatore, ipsemetque gladius parricida procla-
mat” (Magnum Bullarium Romanum, III, p. 562).
63
Il documento è leggibile in Documents sur saint Pierre Martyr, in Année Dominicaine, ou
vies des saints, des bienheureux, des martyrs et des autres personnes illustres ou recommandables par
leur piété, de l’un et de l’autre sexe, de l’Ordre des frères Prêcheurs distribuées suivant les jours de
l’année. Nouvelle édition, Avril t. II, Lyon 1889, pp. 908-910. Su Giovanni Colonna si veda
la voce di N. Kamp, Colonna (de Columpna, de Columnis), Giovanni, in DBI, XXVII, Roma
1982, pp. 328-331.
64
“Referente dicto fratre Dominico, qui post septem susceptos ictus diebus quatuor super-
vixit, et, ut asseruit unus illorum satellitis [sic; scil. satellitum], qui propter multa miracula
que per eum [Petrum] Dominus effecit veritatis semitas est aggressus” (Année Dominicaine,
Avril t. II, p. 909).
65
La lettera si può leggere nello stesso volume dell’ Année Dominicaine: “Cum autem in
quodam menticulo [sic] burgo per duo miliaria essent longe, duo conductitii pretii, id est,
ministri Satane latitabant; qui fratres videntes a longe de ipsorum nece colloquium habue-
runt: sed unus illorum poenitentia ductus, horrens tanto sceleri consentire, ab altero rece-
dens versus predictum burgum cursu celeri properabat, et habens obvios alios duos fratres
totum iniquum consilium cum lacrymis propalavit” (Année Dominicaine, Avril t. II, p. 902).
Il sicario pentito deve essere Albertino Porro, dal momento che l’uccisore di Pietro, del quale
le fonti convergono nel narrare anche la cattura e la successiva fuga, è indicato dal verbale del
processo ai mandanti come “Carinus de Balsamo”: “Post hoc autem, ego [Manfredus diaco-
nus] misi pro homine facere deberet hoc maleficium, scilicet pro Carino de Balsamo, et in-
vitavi eum ad hoc faciendum pro tanta pecunia: et respondit, sic; sed dixit non auderet facere
solus, et cum acciperet alium secum nominavit Albertinum Porrum de Lentate, qui dicitur
magnificus. […] Venit simul Cumas ad nos praedictus Carinus, et dixit; quod Albertinus
Porrus voluerat venire Cumas, sed remanserat in partibus suis, quia magis ibi securns [sic;
scil. securus] erat ad illud negotium peragendum. […] Contraximus autem ibi moram tribus
diebus et ibat Carinus omni die ad domum fratrum Predicatorum ut quereret de recessu fra-
tris Petri et sabbato post Pascha, cum inde venisset, nunciavit nobis, quod illo mane reces-
serat frater Petrus, et requirebat a me ipse Carinus equum meumm ut prosequeretur eum, et
ego nolui dare ei, ne cognosceretur; et sic pedes recessit a nobis velociter pro se sequuturus,
et perempturus dictum fratrem Petrum, qui occisus fuit, et dedit sibi duo vulnera in capite et
in humeris. […] Denique post evasione dicti Carini de carcere communis Mediolani…” (J.S.
Villa, Processo per l’uccisione di S. Pietro Martire, “Archivio Storico Lombardo”, 4 [1877],
pp. 790-790: 792-793); “Mortem autem homicide graviter portantes, heretici Potestatem, ut
creditur, pecunia corrumperunt et sic dimissus est dignus morte” (Année Dominicaine, Avril
t. II, p. 903). Cfr. Dondaine, Saint Pierre Martyr, pp. 99-100.
Balsamo, che secondo una tradizione più tarda si convertì poco dopo i fatti e
prese l’abito dei Predicatori, per morire poi in odore di santità66. I documenti
a disposizione non ci permettono di stabilire con sicurezza se il sicario pen-
tito sia davvero entrato nell’Ordine nel quale militava la sua vittima: è certo,
tuttavia, che ci furono altri catari che in quel periodo abiurarono il dualismo
per prendere l’abito dei frati Predicatori. Tra questi troviamo anche Raniero
da Piacenza, “olim haeresiarca” – come scrive egli stesso67 –, che i congiurati
avevano deciso di uccidere insieme a fra Pietro: è proprio Raniero ad istruire
il processo nei confronti dei mandanti, del quale ci è giunta la trascrizione
di alcuni interrogatori68. Da questo documento veniamo a sapere che dopo
l’assassinio di Pietro un altro esponente di rilievo dei dualisti, probabilmente
della chiesa di Concorezzo, si convertì ed entrò nell’Ordine: si tratta Daniele
da Giussano, che era al corrente del complotto, e dal quale gli altri congiurati
temevano una delazione69.Galvano Fiamma, che scrive verso la metà del XIV
66
Il fuggitivo, secondo quanto riporta il milanese Tristano Calco, che scrive sul finire del
XV secolo, avrebbe raggiunto Forlì, dove, pentito, sarebbe entrato tra i Predicatori per mo-
rirvi odore di santità: Tristani Calchi Mediolanensis Historiae Patriae libri XX, Medio-
lani, 1628, p. 319. Una notizia simile sarebbe fornita da Serafino Razzio, priore del convento
di Forlì nel XVII secolo: cfr AA SS, Aprilis III, p. 689.
67
“Ego frater Rainerius, olim heresiarcha, nunc Dei gratia sacerdos in ordine Predicato-
rum licet indignus. […] Praetera dico indubitanter quod in annis XVII, quibus conuersatus
sum cum eis [Catharis] […]. Nazarius uero quondam eorum [Catharorum] episcopus et
antiquissimus coram me et multis alii dixit…” (Sanjek, Raynerius Sacconi O.P., Summa de
Catharis pp.44; 45; 58)
68
“Anno domini 1252 die secunda septembris, in domo Sancti Eustorgij Mediolani presen-
tibus fratribus Raynerio de Palcentia et Daniele ordinis fratrum Predicatorum Inquisitori-
bus constitutis, auctoritate domini Innocentij Papae IV super negotio isto. […] In primis
ipse Manfredus dixit. Cum ego essem in platea nostra de Glussiano in hebdomada Sancti
Spiritus venit illuc Stephanus Confalonerius de Aliate, et invitavit me ad hortum ibi, et
cum essemus simul caepit mihi dicere talia verba. Ego venio de Mediolano; et credentes de
Mediolano convenerunt inter se, et dixerunt mihi, quod volunt facere occidi fratrem Petrum
de Verona. […] Eamus ad Jacobum de la Clusa, de porta Jovis […]. Mille libras se habere
dicebat et addidit se velle aliam tantam pecuniam portare Papiae ut faceret ibi occidi fratrem
Raynerium” (Villa, Processo per l’uccisione di S. Pietro Martire, pp. 791-792).
69
“Item si predictus Jacobus secum habuit aliqua verba de factis istis. Respondit: sic haberi,
post introitum fratris Danielis de Glussiano ad ordinem fratrum predicatorum quesivit a
me, et a predicto Facio idem Jacobus cum pavore; si dictus Daniel aliquod inde sciret. Cui
secolo, ma che prese l’abito già nel 1298, ci informa che Daniele fu indotto
ad entrare nell’Ordine dal fratello, già frate Predicatore: non è dato sapere se
anche questi fosse originariamente un cataro; dati gli stretti vincoli familiari,
non è tuttavia da escludere70. Inoltre, nel verbale del processo per l’uccisione di
Pietro compare anche un Millano da Cambiago che, essendo tra gli interroga-
ti, e venendo indicato come “nuper ingressus” nell’Ordine, dobbiamo ritenere
essere un altro eretico convertito71. Lo stesso Tommaso Agni da Lentini, pri-
mo agiografo del nuovo Martire, scrive che dopo la morte di Pietro entrarono
nell’Ordine “molti eresiarchi pessimi e famosi”72.
diximus, sic, et ipse nobis dixit. Creditis quod accusabit nos? et nos respondimus, non cre-
dimus” (ivi, p. 793). Cfr. A. Dondaine, La hiérarchie cathare en Italie, AFP, 20 (1950), pp.
234-305, in partic. pp. 292-293.
70
“Anno Domini 1253. […] Isto in tempore fuit in conventu quidam fr. Jacobus de Gluxia-
no, vir per omnia sanctus, licet grossus et parum litteratus, qui erat frater carnalis domini
Danielis de Gluxiano, episcopi hereticorum, qui ipsum fratrem suum ad veram fidem con-
vertit et ut intraret ordinem fratrum predicatorum induxit. Hic fr. Daniel fuit vir pulcerimus
corpore verbis et scientia prefulgidus. Qui cum cognosceret hereticorum facta et versutias,
factus est inquisitor in diocesi Brixiensi” (G. Odetto, La cronaca maggiore dell’Ordine dome-
nicano di Galvano Fiamma. Frammenti, AFP, 10 [1940], pp. 297-373 : 339); come risulta più
chiaro da un altro passaggio, il primo fratello ad entrare nell’Ordine fu Giacomo: “Hic fra-
trem carnalem habuit hereticorum episcopum, qui Dominus Daniel dicebatur. Hunc totis
viribus ad catholicam fidem reducere conabatur” (ivi, p. 356). Galvano nacque nel 1283,
e prese l’abito il 27 aprile 1298: scrisse la sua Chronica maior ordinis fratrum Praedicatorum
probabilmente dopo il 1344 (ivi, pp. 298-299; 311-313).
71
“Millano de Cabiago ad ipsum ordinem [Predicatorum] nuper ingressus: Manfredus dia-
conus et Facius, qui dicuntur de Glussiano a praedictis Inquisitoribus requisiti dicere verita-
tem sub debito iuramento…” ((Villa, Processo per l’uccisione di S. Pietro Martire, p. 791).
72
“Christus per passionem multos ad fidem adduxit, Petrus per mortem multos ad haereti-
corum convertit. Quamvis autem pugil egregius dogma pestiferum pluirimum eradicasset
in vita, post mortem tamen, ejus intercedentibus meritis et crebris miraculis coruscantibus,
fuit adeo extirpatum, ut quam plurimi errorem suum relinquerunt, et ad sanctae gremium
Ecclesiae convolarent: ita ut Mediolanensis civitas et ejusdem comitatus, ubi tot haeretico-
rum conventicula residebant, adeo sit purgata, ut expulsis aliis, aliisque ad fidem conver-
sis, nullus auderet ibidem aliquatenus apparere. Plures etiam ex hiis, haeresiarchae pessimi
et famosi, Ordinem Praedicatorum ingressi, haereticos et fautores eorum mirabili fervore
pesecuti sunt” (Vita sancti Petri Martyris scripta per Thomam de Lentino aucta ab Ambrogio
Taegio, in AA SS, Aprilis III, p. 706).
73
A riguardo si vedano le riflessioni di Manselli, L’eresia del male, pp. 242-243.
74
“Quod quamplurimi heretici, eorumque credentes, ipsius Fidei tot, et tantorum ostensio-
ne signorum, agnita veritate, ad illius lumen de suorum errorum tenebris propere redierunt”
(BOP, n. CCCXLIV, pp. 252-253 : 253).
75
“Ex parentibus haereticis originem traxit” (Vita sancti Petri Martyris, p. 695).
76
“Puer igitur, domi annis puerilibus jam excursis, missus est Bononiam ad studendum […].
Et ad religionis refugium confugiens, mundum cum flore decidenti, parentes cum errore
perimenti despiciens, mundus ipse Praedicatorum ordinem sub B. Dominico (ut in Vitis
Fratrum scribitur) est ingressus” (ivi, p. 696).
– per usare le parole che l’agiografo pone sulla bocca del futuro Martire – farà
“contro gli eretici più da morto di quanto abbia fatto da vivo” 77.
RIASSUNTO
Fin dai primi documenti emessi dalla curia papale a favore dell’Ordine dei
Predicatori, e ancora prima, fin dalla prima predicazione di Domenico di Ca-
leruega nel Narbonese, emerge con chiarezza come il confronto con gli eretici
dualisti costituisca un punto fondante dell’attività e dell’identità stessa dei frati
Predicatori. Questo confronto, nei quasi trent’anni che passano tra la conferma
della prima fondazione domenicana di Tolosa da parte di Onorio III e la fine
del pontificato di Innocenzo IV, mostra un’evoluzione, che accompagna il de-
cisivo sviluppo degli strumenti giuridici e ideologici attraverso i quali il papato
giungerà, poco oltre la metà del XIII secolo, ad un sostanziale controllo del fe-
nomeno dell’eresia dualista. Il punto di osservazione scelto per verificare questo
percorso è l’Italia settentrionale, territorio nel quale si riconoscono numerosi
centri di primissimo piano dei dualisti catari, molti dei quali rifugiatisi nella
pianura Padana all’indomani delle azioni militari contro l’Albigese, a cavallo
del primo decennio del XIII secolo; d’altro canto, proprio l’Italia settentrionale
– in particolare Bologna – rappresenta, insieme a Parigi, il polo principale dello
sviluppo dell’Ordine dei Predicatori. Nel periodo considerato vengono messe
in luce tre momenti principali: ad una prima fase nella quale l’accento è posto
sull’attività di predicazione, segue quella che vede i frati assumere l’incarico di
inquisitores a sede apostolica deputati, nelle procedure in via di definizione di qu-
esto nuovo istituto antiereticale; infine, soprattutto all’indomani dell’uccisione
di fra Pietro da Verona e della sua canonizzazione, il papato sembra proporre
un nuovo modello di santità, nel quale una componente fondamentale è rap-
presentata dal tipo dell’eretico convertitosi ed entrato a far parte dell’Ordine
dei Predicatori.
77
“Sed [haeretici] agant, inquit, quid voluerint, plus quam vivus fecerim, mortuus faciam
contra eos” (ivi, 705). Tommaso Agni da Lentini fa pronunciare a Pietro queste parole quat-
tordici giorni prima di morire, davanti alla folla dei milanesi riuniti per la domenica delle
Palme.
Uvod
Dominikanci su od svoga nastanka nerazdruživo vezani uz ideal povratka
evanđeoskom načinu života. Kako stoji u temeljnoj konstituciji Reda, on je
“ustanovljen posebno za propovijedanje i spasavanje duša”1, pa na neki način,
uz Dominika de Guzmana i biskupa Diega iz Ozme, s kojim Dominik putuje
i započinje propovijedanje u južnoj Francuskoj, krivovjerce možemo držati
“najzaslužnijima” što dominikanski red uopće postoji.2
Nije, stoga, čudno, da niti bosansko-humski krstjani, nisu ostali izvan
područja interesa dominikanaca.
Jedni se baziraju na tvrdnji da “Rim nikada nije izrekao osudu nad Bo-
snom radi hereze”3, a drugi drže da je nije niti trebao izreći jer se bosanske
krstjane nikada nije držalo posebnom herezom, nego tek jednim ogrankom
novomanihejskog nauka. Budući da je taj nauk osuđen na III. Lateranskom
saboru 1179., Veronskom 1184. i IV. Lateranskom 1215. godine, time je osu-
đen i nauk Crkve bosanske.4
Čini se da je govor o odnosu dominikanaca prema bosansko-humskim
krstjanima uzrokovan upravo takvom nedefiniranošću stavova.
1
Prolog prvobitnih konstitucija Reda propovjednika.
2
Usp. Jordan Saski, Počeci Reda propovjednika, Zagreb, 2000., str. 22.
3
M. PERVAN, “Prilog rješenju problema bosanske crkve ili bogumila u Bosni”, Dobri pa-
stir, 7./1955., str. 95.-102.
4
Usp. D. MANDIĆ, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962., str. 36.-37.
5
Usp. Moneta iz Cremone, “Protiv katara i valdenza”, u: F. ŠANJEK, Bosansko-humski
krstjani u povijesnim vrelima (13.-15.), Zagreb, 2003., str. 130.-131.
6
Rajner Sacconi, “Suma o katarima i leonistima” u: F. ŠANJEK, nav. dj., str. 132.-133.
7
Anselmo Aleksandrijski, “Rasprava o krivovjercima” u: F. ŠANJEK, nav. dj., str. 136.-
139.
8
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15.), Zagreb, 2003., str.
154.
9
Usp. F. ŠANJEK, nav. dj., str. 155.-156.
10
Isto, str. 153.-165.
11
Pavao Dalmatinac, “Rasprava između rimokatolika i bosanskog patarena”, u: F. ŠANJEK,
nav. dj., str. 166.-233.
12
Papa Grgur IX. prioru dominikanaca iz Trevisa, u: F. ŠANJEK, nav. dj., str. 94.-95.
13
Ivan Torquemada, “Objašnjenje vjerskih istina Rimokatoličke crkve za obavijest o mani-
hejcima Bosanskoga Kraljevstva”, u: F. ŠANJEK, nav. dj., str. 294.-299.
14
Ivan Torquemada, “Odbacivanja trideset osam članaka koje drže krivovjerci husiti iz Mol-
davije”, u: F. ŠANJEK, nav. dj., str. 300.-305.
15
Knjiga konstitucija i naredbi braće Reda propovjednika, br. 76.
16
Prolog prvobitnih konstitucija Reda propovjednika.
17
Usp. A. WALZ, Compendium histoirae O. P., Roma, 1948., str. 145.-146.
18
Usp. F. ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prosoru. Pregled religiozne povijesti Hrvata (7-
20 st.), Zagreb, 1996., str. 218.; A. ZANINOVIĆ, “Pogled na apostolsko znanstveni rad
Dominikanaca u hrvatskim zemljama”, Bogoslovska smotra, VIII. (1917.), br. 3., str. 265.-
266.
19
S. KRASIĆ, “Djelovanje dominikanaca u srednjem vijeku”, Kršćanstvo srednjovjekovne
Bosne, Radovi simpozija povodom 9 stoljeća spominjanja Bosanske biskupije (1089-1989),
Sarajevo,, 1991., str. 180.
20
A. ZANINOVIĆ, nav. dj., str. 264.-265.
21
S. JALIMAM, Djelatnost dominikanaca u srednjevjekovnoj Bosni, Tuzla, 1999., str. 48.
22
T. SMIČIKLAS, Codex diplomaticum regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, III., Za-
greb, 1905., str. 389.-390., br. 337.
23
Isto, str. 388., br. 335.
24
Vetera monumenta legislativa Sacri Ordinis Praedicatorum ex saeculo a nativitate Christi
tercio decimo, Ordinis primo, Analecta Ordinis Praedicatorum, Romae, 1896., str. 642.,
prema S. KRASIĆ, nav. dj., str. 231.
25
Petar iz Bodroga, “Kratki pregled o počecima Ugarske dominikanske provincije”, u: F.
ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15.), Zagreb, 2003., str. 134.-
135.
26
D. MANDIĆ, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962., str. 152.
27
S. KRASIĆ, nav. dj., str. 183.
28
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15.), Zagreb, 2003., str.
92.-93.
29
S. KRASIĆ, nav. dj., str. 183.
30
Usp. S. KRASIĆ, nav. dj., str. 184.
31
F. ŠANJEK, nav. dj., str. 92.-93.
32
T. SMIČIKLAS, CD, III., str. 418., br. 363.
33
Isto, str. 419., br. 364.
34
Isto, str. 418., br. 363.
35
Isto, str. 443., br. 385.
36
Papa Grgur IX. Ivanu iz Wildeshausena, u: F. ŠANJEK, nav. dj., str. 96.-99.
37
Isto.
pinu pismu Beli IV. od 20. svibnja 1237. Ivan se već spominje kao nekadašnji
bosanski biskup”.38
Ne zadržavajući se na analizi Kolomanovih vojni, bitno je naglasiti da su
one nanijele veliku štetu dominikanskoj djelatnosti.
Budući da su dolazili iz Ugarske provincije, u Bosni su, po svemu sudeći,
dominikance gledali kao dio protubosanskih snaga, a ni oni sami nisu uma-
knuli toj zamci.
Već spomenuti Petar iz Bodroga ne skriva da su mnogi krivovjerci koji
se nisu obratili putem dominikanskog propovijedanja bili predani svjetovnoj
Kolomanovoj vlasti te spaljeni na lomačama.39
Zbog njihove povezanosti s Kolomanovim križarima, borba za bosansku
autonomiju ujedno je značila i borbu protiv dominikanaca.
Čini nam se da u tom kontekstu možemo razumjeti i dominikanske sa-
mostane, koje su prema Petru iz Bodroga krivovjerci spalili, a jednako tako i
dominikansku tradiciju o tridesetdvojici braće koji su pretrpjeli mučeništvo u
Bosni.40
Kolomanovim vojnama i napuštanjem biskupske službe Ivana iz Wilde-
shausena završava se prvi dio dominikanskoga djelovanja u Bosni, koje je bilo
isključivo propovjedničkoga tipa.
Ne vidimo drugog razloga zašto bi papa Grgur IX. 7. prosinca 1239. pisao
provincijalu ugarskih dominikanaca da nakon što su u “zemlji Bosni iskorije-
njena krivovjerja i počele se širiti niti katoličke vjere ... odredi nekoliko braće
... snažnih na djelu i riječi” da bi propovijedali evanđelje i obavljali liturgijske
čine.41
Jednako tako, zabrinut novonastalim prilikama u Bosni, on 26. travnja
1238. piše “nekadašnjem provincijalu Ugarske dominikanske provincije Teo-
doriku, koji je u to vrijeme bio misionarski biskup među Kumanima u dana-
38
S. KRASIĆ, nav. dj., str. 188.
39
Petar iz Bodroga, “Kratki pregled o počecima Ugarske dominikanske provincije”, u: F.
ŠANJEK, nav. dj., str. 134.-135.
40
R. J. LOENERTZ, “Un catalogue de martyrs dominicains”, Archivum Fratrum Praedica-
torum, vol. XIX., Romae, 1949., str. 275.-279.
41
Grgur IX provincijalu ugarskih dominikanaca, u: F. ŠANJEK, nav. dj., str. 100.-101.
42
S. KRASIĆ, nav. dj., str. 188.
43
T. SMIČIKLAS, CD, IV., Zagreb, 1906., str. 56.-57., br. 50.
44
Petar iz Bodroga, “Kratki pregled o počecima Ugarske dominikanske provincije”, u: F.
ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15.), Zagreb, 2003., str. 134.-
135.
45
T. SMIČIKLAS, CD, IV., str. 95., br. 89.
46
T. SMIČIKLAS, CD, V., Zagreb, 1907., str. 157.-158., br. 666.
47
S. KRASIĆ, nav. dj., str. 188.
48
T. SMIČIKLAS, CD, IV., str. 64., br. 58.
49
Isto, str. 65., br. 59.
50
Isto, str. 65.-66., br. 60.
51
Isto, str. 67., br. 62.
52
Isto, str. 67.-68., br. 63.
53
Isto, str. 93.-94., br. 86.
54
Usp. S. KRASIĆ, nav. dj., str. 190.-191.
55
T. SMIČIKLAS, CD, IV., str. 94., br. 87.
56
Isto, str. 236.-240., br. 208.
57
Isto, str. 494.-495., br. 430.
58
Isto, str. 297.-298., br. 263.
59
Isto, str. 298., br. 264.
60
Isto, str. 310.-311., br. 273.
61
Isto, str. 322.-323., br. 285.
62
S. KASIĆ, Dominikanci. Povijest Reda u hrvatskim krajevima, Zagreb 1997., str. 170.
63
S. KRASIĆ, “Djelovanje dominikanaca u srednjem vijeku” ..., str. 203.
64
Isto, str. 203.-204.
65
S. JALIMAM, nav. dj., str. 87.-88.
72
Petar iz Bodroga, “Kratki pregled o počecima Ugarske dominikanske provincije”, u: F.
ŠANJEK, nav. dj., str. 134.-135.
73
S. KRASIĆ, nav. dj., str. 197.-198.
74
D. MANDIĆ, nav. dj., str. 167.
75
E. FERMENDŽIN, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica, MSHSM, XXIII, Zagreb,
1892., str. 21., prema S. JALIMAM, “Spor dominikanaca i franjevaca u srednjovjekovnoj
Bosni”, Croatica Christiana Periodica, Zagreb, 1989. (XIII.), br. 23., str. 11.
76
Usp. F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani, Zagreb, 1975., str. 77.-82.
77
S. JALIMAM, “Spor dominikanaca i franjevaca u srednjovjekovnoj Bosni”, Croatica
Christiana Periodica, Zagreb, 1989. (XIII.), br. 23., str. 14.
78
T. SMIČIKLAS, CD, IX., Zagreb, 1911., str. 337.-338.
79
F. ŠANJEK, “Kršćanstvo Bosne i Hercegovine”, Croatica Christiana Periodica, Zagreb,
1992. (XVI.), br. 30., str. 140.-141.
80
A. ZANINOVIĆ, nav. dj., str. 272.-273.
Zaključak
Dominikanci se s fenomenom bosansko-humskih krstjana suočavaju na
dvostruki način.
U skladu sa svojim intelektualnim opredjeljenjem nastoje ih upoznati na
teorijskoj razni. Zbog uvriježenog mišljenja o Crkvi bosanskoj kao sastavnom
dijelu europskih heretičkih pokreta i dominikanski autori pripisuju joj zablude
koje su svojstvene katarima, albigenzima i drugim krivovjercima prve polovi-
ce XIII. stoljeća, a njezine korijene nalaze u starom manihejskom vjerovanju.
Međutim, suočeni sa stvarnošću bosanskih “šuma, brda i šikara”, nastoje izno-
va promisliti ovo teško pitanje i ponuditi konkretne odgovore.
S druge strane, dominikanci ne ostaju mislioci izolirani od svijeta, čija
je djelatnost isključivo teoretska. Vrlo brzo nakon svoga nastanka, već 20-ih
godina XIII. stoljeća, prvi dominikanci dolaze u Bosnu i součavaju se s kon-
kretnim problemima koje bosansko-humski krstjani predstavljaju za srednjo-
vjekovnu bosansku državu, ali i cjelokupni kršćanski svijet.
U skladu sa službenim nazivom svoga reda “Ordo praedicatorum”, prva
njihova nastojanja bila su propovjedničke naravi, gdje je učenost spojena s
redovničkim siromaštvom u nasljedovanju siromašnoga Krista dala izvrsne
rezultate.
Zbog političkih malverzacija oko srednjovjekovne Bosne, kojima nisu
izmakli ni dominikanci, njihov rad biva nagrađen progonima i nerazumije-
vanjam od stanovnika Bosne. Ipak, unatoč teškim izazovima s kojima se su-
sreću, dominikanci svojim redovničkim životom, ali i kao bosanski biskupi,
daju veliki doprinos konsolidaciji katoličke vjere. S druge strane, nadajući se
da će iz slobodnijih krajeva, kao što je Slavonija, lakše organizirati svoje mi-
81
I. PULJIĆ, “Trebinjsko – Mrkanjska biskupija u XIX stoljeću”, Katolička Crkva u Bosni
i Hercegovini u XIX i XX stoljeću, Zbornik radova povijesno-teološkog simpozija prigodom
stogodišnjice ponovne uspostave redovite hijerarhije u BiH, (ur. P. Babić i M. Zovkić), Sa-
rajevo, 1986., str. 91.
82
S. KASIĆ, Dominikanci. Povijest Reda u hrvatskim krajevima, Zagreb, 1997., str. 175.
SUMMARY
1
Usp. Pavao Anđelić, “Visoko i okolina u srednjem vijeku”, u: Visoko i okolina kroz historiju,
1., Visoko, 1984., 126., /kratica: Anđelić (1984a)/.
nistra. O tome je dosta i vrijedno urađeno, usput su otkriveni neki izvori i po-
kazatelji po kojima se pouzdano može naslutiti šira franjevačka djelatnost.2
2
Usp. [Lastrić] Philipus de Ochievia, Epitome vetustatum Bosnenis Provinciae seu brevissi-
mum compendium historico-chronologicum, Anconae, ³1776.; Filip Lastrić, Pregled starina
Bosanske provincije, uvod i komentar napisao Andrija Zirdum, preveli s latinskog i talijanskog
Šimun Šimić i Ignacije Gavran, Sarajevo, 1977., /kratica: Lastrić (1977.)/; Juraj Božitković,
Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339.-1735.), Beograd, 1935; Dominik
Mandić, Franjevačka Bosna. Razvoj i Uprava Bosanske Vikarije i Provincije 1340. – 1735.,
Rim, 1968., /kratica: Mandić (1968.)/.
3
Usp. Mile Bogović, “Put glagoljice od redovnika preko seoskih svećenika do biskupskog
dvora”, u: CCP, 41. (1998.), 62.-67., /kratica: Bogović (1998)/; Tomislav Raukar, Hrvatsko
srednjovjekovlje, Zagreb, 1997., 262.-290.
4
Usp. Pavao Anđelić, “Doba srednjovjekovne bosanske države”, u: Kulturna istorija Bosne i
Hercegovine, Sarajevo, ²1984., 445s /kratica: Anđelić (1984.)/.
5
Usp. Anđelić (1984.), 443.-447.; Arheološki leksikon BiH, I., (1988.), 120., /kratica: AL).
6
Splitski sabor 925. određuje: “Neka se nijedan biskup naše pokrajine ne usudi promaknuti
na bilo koji stupanj ikoga koji upotrebljava slavenski jezik; on ipak može služiti Bogu kao
klerik ili kao redovnik. Nadalje, neka mu ne dopusti da služi misu u njegovoj biskupiji, osim
ako je oskudica svećenika; samo po odobrenju rimskog biskupa može mu se dopustiti da vrši
svećeničku službu”. Razumljiv je bio oprez Rima. U slučaju da svećenici nisu znali latinski,
nisu mogli razumjeti poruke i pouke iz crkvenoga središta, a niti je njih netko iz toga sredi-
šta mogao razumijeti. Time je bio u opasnosti katolički nauk. Zato se svjesno nastojalo, uz
pravne sankcije, da i u glagoljaški krug ulazi latinska kultura. Time staroslavenska služba
Božja nije bila isključena iz crkvenoga života, nego je bila priključena te uspješna u crkve-
nome životu. Ona će tek 1248., barem donekle, postati ravnopravna. Nakon davne podjele
Crkve na zapadnu i istočnu te pojave Srpske crkve i Crkve bosanske, ta su pitanja postajala
još aktualnija. Usp. Bogović (1998.), 59.-62.
7
U liturgijskom i kulturnom pogledu oni su čuvali i nastavili tradicije svojih predaka. Služili
su se rimskim obredom, staroslavenskim jezikom, glagoljaškim pismom, odnosno u Poljici-
ma i u Bosni – već od srednjega vijeka – rabili su praktičniju bosanicu. Teološko znanje tih
’svećenika-jezgraša’, ’svećenika seljaka, ređenih prema običajima domovine, tj. nekanoski’,
bilo bolje i slabije izobraženih, ali oni su za svoje vrijeme i u svom vjerskom
i kulturnom dosegu zadovoljavali ondašnje vjerske potrebe puka. Kad se sve
to uzme u obzir, srednjovjekovna se Bosna nije bitno razlikovala od drugih,
susjednih katoličkih zemalja.8
Zbog posebnih političkih i vjerskih prilika u Bosni i Humu, tijekom XIII.
st., a i kasnije, nove pokušaje i pothvate Katoličke crkve vodili su obično ljudi
kojima Bosna nije bila domovina niti trajno prebivalište, tj. oni su imali svoja
polazišta izvan Bosne, najčešće iz susjedstva. U to vrijeme i u tom poslu Ku-
rija je ostvarila uspješnu strategiju nastankom i usmjeravanjem djelatnosti tzv.
prosjačkih redova: dominikanaca i franjevaca. Ipak, iz analize sačuvane građe,
može se pouzdano naslutiti da su katolici srednjovjekovne Bosne i dalje živjeli
svojim redovnim životom. Premda su novi katolički redovnici radili iskreno i
zauzeto te s više ili manje umješnosti prihvaćali tekovine i običaje puka, dugo
su ostali pridošlice (import), sve dok franjevci u Bosni nisu odgojili svoj, do-
maći kler.9
nije uvijek bilo na željenoj razini, ali bili su revni svećenici koje je narod poštivao i smatrao
ih pravim narodnim svećenicima; često i svećenicima od pluga i motike. Školovali su se obi-
čno u župi, u kući svećenika-glagoljaša, tj. svećenik-glagoljaš sam je poučavao i odgajao sebi
nasljednika, dovodio ga biskupu na ređenje i za njega svjedočio. O njihovu su se izdržavanju,
u pravilu, brinuli njihovi roditelji i sumještani te se za svećenika nisu posvećivali na naslov
neke biskupije nego često na obiteljski patrimonij i imetak. Zato o njima u Bosni i Humu
imamo malo podataka. O njihovu životu i radu više naslućujemo po zbivanjima u susjednim,
priobalnim krajevima s kojima su oni neprekidno bili životno povezani. Usp. Franjo Šanjek,
Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Zagreb, 2003., 262.-265., /kra-
tica: Šanjek (2003.)/; Petar Runje, Prema izvorima, Zagreb, 1990., 52.-55., /kratica: Runje
(1990.)/.
8
Usp. AL, 1., 46., 120.; Anđelić (1984.), 474., 477s; - Na osnovi povijesne građe, arheo-
loških istraživanja i stručne literature, na tlu sadašnje BiH, pronašao sam 445 kršćanskih
crkava iz srednjega vijeka. Usp. Andrija Zirdum, “Karta srednjovjekovnih crkava na tlu
Bosne i Hercegovine”, u: Bosna franciscana, 15., Sarajevo, 2001., 161.-219., /kratica: Zirdum
(2001.)/. Prema njoj je napravljena i priložena karta samostana.
9
Ni tada oni ne preuzimaju tradicionalno pučko dušobrižništvo ’svećenika-jezgraša’, niti ih
potiskuju, nego središta svoje djelatnosti smještaju u politička središta i novonastala naselja,
varoši. Tek prodorima Osmanlija poljuljana je i postupno uništavana cjelokupna katolička
infrastruktura. Nakon petstoljetene islamske, osmanske vladavine, danas od svega toga na-
slućujemo tek ostatke ostataka (reliquiae reliquiarum). Zato se obične pretpostavke olako
uzimaju kao znanstvena dostignuća te rabe uglavnom u političku promidžbu. Vrlo dobar
13
Budući da je u novije vrijeme iznesena pretpostavka da bi biskup Ponsa mogao biti pisac
prve povijesti Mađara pod naslovom Gesta Hungarorum, te budući da je on utemeljitelj Đa-
kovačke biskupije, o njemu je više istraživano. Rođen je oko 1190. u mjestu Čele, u Baranj-
skoj županiji, u velikaškoj obitelji Kalan-Bor. Studirao je pravo pa bi, u doba Zlatne bule
(1222.), on mogao biti Poša I., sin Nane iz spomenutoga plemena, naveden kao kraljevski
sudac. Bio je oženjen Elizabetom Pot, s kojom je imao troje djece. Nakon Elizabetine smrti
oženjen je kćerkom Hedera II. Godine 1225. došlo je do neočekivana preokreta u njegovu
životu. Kao žrtva političkih spletki, u sporazumu sa suprugom, napustio je ženidbeni savez
i ušao u dominikanski red. Završio je teološki studij i 1232. postao poglavarom Kunske
dominikanske provincije. Ime mu se zadnji put u dokumentima spominje 8. IX. 1270., a
godinu i pol poslije, spominje se njegov nasljednik biskup Roland. Usp. Geza Varga, “Biskup
Ponsa – Anonymus, pisac djela ’Gesta Hungarorum’?”, Diakovensia, god. III., 1. (1995.),
169.-175.
14
Usp. Šanjek (2003.), 19.
15
Ninoslavovo pismo papi nije sačuvano, ali njegov sadržaj doznajemo iz papina pisma kalo-
čkom nadbiskupu od 6. travnja 1248. U njemu on tvrdi kako je Ninoslav stalno, od vremena
svoga obraćenja, bio i ostao katolik. Usp. Stjepan Krasić, “Djelovanje dominikanaca u sre-
dnjem vijeku”, u: Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne, Sarajevo, 1991., 193.-196., bilj. 98.
16
Filip je Senjskom biskupijom upravljao 30-ak godina. O njegovu djelovanju znamo nešto
više iz 1248. Te je godine išao u Lyon – gdje se Inocent IV. nalazio još od 1244. – donijeti
palij splitskom nadbiskupu Ugrinu, kome je kaločki nadbiskup bio stric, a kome je Filip
bio suposvetitelj na biskupskom ređenju; drugi je razlog vezan uz staroslavensku liturgiju, a
treći uz bosanske prilike. Korist odobravanja staroslavenske liturgije nije bio vezan samo uz
Senjsku biskupiju, nego, čini se, još više uz novu strategiju koja se najprije trebala primijeniti
na susjednu Bosnu. Usp. Bogović (1998.), 68s.
17
Neki misle da je to bio splitski gvardijan. Međutim, Kurija je franjevačke provincijale
obično naslovljavala prema mjestu boravka. A ovdje se govori o provincijalu provincije Sla-
vonije, koji je rezidirao u Splitu. Usp. Marijan Žugaj, “Bosanska vikarija i franjevci konven-
tualci”, u: CCP, 24. (1989.), 3., /kratica: Žugaj (1989.)/.
18
Posao je bio delikatan i po tome što bi izvjestitelji, ako bi dali krivo izvješće, sami pali pod
sumnju i istragu inkvizicije.
19
Da je Kurija, posebno u Dalmaciji i Primorju, imala povjerenja u franjevce, svjedoči činje-
nica da je tijekom XIII. st., tj. do 1300., u našim krajevima 16 franjevaca postalo biskupima i
nadbiskupima. Usp. Atanazije Matanić, “Franjevački počeci u Zadru”, u: Samostan sv. Frane
u Zadru, (zbornik), Zadar, 1980., 19., /kratica: Matanić (1980.)/.
20
Slavonija je danas zemljopisni pojam, područje u sjeveroistočnom dijelu Hrvatske, između
rijeka Save i Drave te od zapadnih ogranaka Papuka i Psunja do zapadnoga ruba Fruške
gore. – Međutim, od dolaska Slavena na istočnu jadransku obalu, romansko stanovništvo
nazivalo ih je “Slavi”, to se prvenstveno odnosilo na Slavene-Hrvate, najbliže romanskim
zemljama. S vremenom su i sami Hrvati preuzeli naziv “Slavi” i “Slavonia” za svoj narod i
svoju zemlju, pa se od sredine XI. st. Kraljevina Hrvatska i Slavonija naziva “regnum Dal-
maciae et Sclavoniae”. Zato je i prvotno ime franjevačke provincije bilo zemljopisno-naro-
Bosnu.21
Prestankom ugarskih vojni na Bosnu, dominikancima pravno nije presta-
la niti je oduzeta služba inkvizitorstva. Njihova djelatnost, zbog već spome-
nute suzdržanosti puka, u praksi nije imala uspjeha a vjerojatno je i doticala
samo rubne dijelove bosanske države. Teško je vjerovati da su ugarski franjev-
ci – zbog poštivanja prava dominikanaca – ulazili u sjevernu Bosnu.22
c) Idući pohod franjevaca u Bosnu potaknuo je papa Nikola IV., Jeronim
Masci, Talijan rodom iz Ascolija, franjevac, suvremenik Sv. Bonaventure, iza-
bran za papu 22. veljače 1288. On je dugo godina bio provincijal provincije
Slavonije (1260.-74.), pa je tu bolje upoznao crkvene prilike na Balkanu te se
zanosio ekumenizmom, tj. pokušajem sjedinjenja istočne Crkve. Pet mjeseci
nakon izbora, poslao je dvojicu franjevca, fra Marina (iz Kotora) i fra Ciprija-
na (iz Bara), kao svoje izaslanike u Rašku 23 srpskom kralju Urošu II. Milutinu
i njegovu bratu raskralju Stjepanu Dragutinu.24 Pisao je i njihovoj majci Jeleni,
katolkinji iz Anžuvinske kuće, preporučivši joj franjevce te je pozivao da i ona
poradi na tome da joj sinovi “dođu u jedinstvo vjere”. Pod utjecajem političkih
prilika u Ugarskoj te nastojanjem majke, supruge i franjevaca, Dragutin je
prihvatio jedinstvo s Katoličkom crkvom. Nakon toga, Nikole IV. je, pismom
od 15. ožujka 1291., njega, majku Jelenu i njihove zemlje uzeo “u zaštitu Sv.
Petra”.
Još početkom 1291. Dragutin je poslao u Rim svoga legata, barskog ar-
hiđakona Marina Zoretića, da izvijesti papu da u dijelu Bosne koja je njemu
podložna ima mnogo puka zaraženoga krivovjerjem. Tražio je da u Bosnu
pošalje nekoliko svećenika, koji govore jezikom puka, da ih obraćaju. Pota-
knut tom molbom Nikola IV. je (23. ožujka 1291.) pisao provincijalu Provin-
cije Slavonije da pošalje u Bosnu dvojicu franjevaca kao istražitelje krivovje-
rja (“inquisitores haereticae pravitatis”). Posebnim pismom dao im je upute i
odredio da ih drugi mogu nadomjestiti.25 Kasnije je Bonifacije VIII. bulom
“Licet ex omnibus” (29. travnja 1298.) proširio pravo Slavonske provincije na
istraživanje pravovjerja u “Srbiji, Raškoj, Dalmaciji, Hrvatskoj, Bosni, Istri i
drugim krajevima”.26
To će právo više doći do izražaja 30-ih godina XIV. st., kad je istražite-
ljem pravovjerja imenovan franjevac Fabijan iz Motovuna. Naime, zbog dina-
stičkih borbi oko ugarskoga prijestolja, na području pod ugarskim utjecajem
– u kojem je bila i Bosna – oslabila je franjevačka djelatnost pa je Fabijan to
pokušavao oživjeti. Čini se da je on sa svojim suradnicima u Bosni bio lijepo
primljen, jer se u pismu papi ne žali na neugodnosti, a žalio se na napade što ih
25
Usp. BF, VI, 238s; Mandić (1968.), 39.-41.; Žugaj (1989.), 3s; Petar Babić, “Prijelaz
srpskoga kralja Stjepana Dragutina na katoličanstvo i pokušaj obnove crkvenog jedinstva s
Rimom”, u: Vrhbosnansia, god. I. (1997.), 2., 257.-262.
26
Da se u ono doba pod pojmom Slavonija podrazumijevala i srednjovjekovna Bosna, kao
potvrdu navest ću nekoliko primjera: Grgur IX. (19. VIII. 1235.) potvrdio je darovnicu
ugarsko-hrvatskoga kralja Andrija II., koji je pred smrt darovao sinu Kolomanu Bosnu kao
leno. Isti papa poticao je hercega Kolomana i križare da se upute protiv bosanskih krivo-
vjeraca “versus partes Sclavoniae”. U darovnici Bele IV. Bosanskoj biskupiji (29. X. 1244.)
ugarsko-hrvatski kralj podsjeća na svoga brata slavonskoga hercega Kolomana koji je 1234.
“assumpto signo crucis contra Patarinos in Boznam et in terram Rame per nomine Christi
proficiscentur”. Spomenuti dominikanac Petar iz Bodroga, poistovjećuje Bosnu sa Slavoni-
jom, “in Bosnia et Dalmatia, quae apud eos ecclesia Sclavonie noncupatur”. Usp. BF, IV.,
474.; Mandić (1968.); 40.s; Žugaj (1989.); Šanjek (2003.), 18.s. – Ne bi trebalo gubiti iz vida
da su Pavao i Mladen Šubić, veliki prijatelji franjevaca, vladali (1300.-22.) Humom i dijelom
Bosne pa su i oni, vjerojatno, podupirali franjevačku djelatnost. Usp. Hrvatski leksikon, 2.
(1997.), 541s.
je doživio u Trstu i Zadru.27 Njega je i njegove suradnike Ivan XXII. (5. lipnja
1325.) preporučio ugarsko-hrvatskom kralju i bosanskom banu da im budu
pri ruci i izrazio nadu u uspjeh. Međutim, dominikanac Matej Zagrepčanin,
isposlovao je (1. veljače 1327.) papinsko pismo kojim se dominikancima Ugar-
ske i Hrvatske provincije povjerava istražiteljska služba u Ugarsko-Hrvatskom
Kraljevstvu, napose u Bosni, Erdelju i Slavoniji. To je nagnalo Fabijana da, s
ranije dobivenim franjevačkim povlasticama, ode osobno u Avignon, tvrdeći
da su oni tu službu u Bosni “od davnih vremena” obavljali i da je “nitko prije
toga nije obavljao”. Uvidom u dokumente, papa je 1. srpnja 1327. opozvao
svoje pismo izdano ranije dominikancima.28 A dvije godine poslije, papa je
zahvalio ugarsko-hrvatskom kralju i bosanskome banu na susretljivosti koju
su pokazivali Fabijanu i njegovim pomoćnicima, što svjedoči o franjevačkoj
djelatnosti u tome razdoblju.
Međutim, dominikanci nisu odustali od svojih ranijih povlastica i daljnje
inkvizitorske djelatnosti u Dalmaciji, Hrvatskoj i Bosni. Zbog toga je Ivan
XXII. pismom od 16. ožujka 1330. naredio zadarskom nadbiskupu Ivanu i
splitskom nadbiskupu Dominiku da mu do blagdana sv. Mihovila (29. rujna)
pošalju prvake franjevaca i dominikanaca sa svim ispravama i dokazima, da
on presudi. Službeno rješenje nije sačuvano, ali se iz daljnjega tijeka događaja
vidi da se dominikanci više ne spominju kao inkvizitori u Bosni i da djeluju
u samostanima u Dubici i Bihaću do njihova pada pod Osmanlije, a franjevci
institucionalno nastavljaju i proširuju svoju djelatnost.29
27
Usp. Žugaj (1989.), 5.
28
U papinu pismu stoji: “Querelam dicti filii Fabiani ordinis fratrum Minorum, inquisitoris
heretice pravitatis in provincia Sclavoniae et principatu Bosnensi auctoritate apostolica spe-
cialiter deputati, recepimus continentem, quod licet felicis recordationis Nicolaus papa IV.
per litteras speciales fratribus dicti ordinis Minorum in dicto principatu Bosnensi officium
inquisitionis pravitatis predicte duxerit committendum, prout in dictis litteris plenus con-
tinetur, ac deinde pie memorie Bonifacius papa VIII. predecessoris nostri dilecto filio (...)
et a longis temporibus circa fratres dicti ordinis Minorum eiusdem provinciae Sclavoniae
exercuerunt huiusmodi inquisitionis officium in partibus memoratis, iuxta formam eis ab
Apostolica Sede concessam, nullusque alicuius alterius religionis in eisdem partibus huiusmodi
inquisitionis officium hactenus consueverit exercere (podc. A. Z.) ...”. BF, V., 326., br. 668.; Usp.
Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica..., Zagrabiae, 1892., 22., br. 123.,
/kratica: Fermendžin (1892.)/.
29
Usp. Mandić (1968.) 42.s; Žugaj (1989.), 5.s; Krasić (1991.), 198.-201.; Šanjek (2003.),
256s.
30
Stjepan II. Kotromanić u borbu protiv Nelipića uključio je obitelj Hrvatinića te preko
nje uspostavio prevlast u Donjim krajima. Zavladao je Završjem s duvanjskim, livanjskim
i glamočkim poljem koje je od 1324. ostalo trajno u vlasti bosanskih banova i kraljeva. Do
konca 1326. proširio je svoju vlast i na krajeve između rijeka Neretve i Cetine. Istodobno
su Nemanjići od Šubića preoteli Hum. Uz pomoć Dubrovčana u ratu protiv Branivojevića
uspio je, osvajanjem njihovih krajeva, Bosansku banovinu izvesti na more. Kasnije, u sukobu
sa Srbijom, zauzeo je i Humsku zemlju, a od Dubrovčana je tražio da mu, kao humskom
gospodaru, plaćaju redoviti dohodak. Zapadnu granicu učvrstio je ženidbenim vezama brata
Vladislava sa Šubićima. Time je udario temelje kasnijoj moćnoj bosanskoj državi. Uda-
jom svoje kćeri Elizabete za ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika I. Anžuvinca (1342.-82.),
učvrstio je svoje veze i s ugarskim dvorom. Vjenčanje je obavljeno 1353. na ugarskom dvoru
uz prisutnost majke Jelene i Tvrtka, Stjepanova sinovca, kojega je ban imenovao svojim
nasljednikom, jer nije imao muškoga potomka. Ban Stjepan II. umro je u drugoj polovici
rujna 1353. godine. U jednoj povelji piše: “držaše (zemlju) od Save do mora, od Cetine do
Drine”. Usp. HL, 2. (1997.), 479. Usp. HE, 2. (2000.), 255.; Mladen Ančić, Pitanja klatna.
Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV. stoljeću, Zadar - Mostar, 1997., 153.-192.
31
Još 1239., odlukom sveopćeg franjevačkoga sabora, bilo je zabranjeno osnivati nove pro-
vincije. Broj je bio ustaljen na 32, tj. 16 cismontanskih (s ovu stranu Alpa: Italije, Poljska,
Austrija, Hrvatska, Bosna i neke druge susjedne zemlje) i 16 ultramontanskih (s druge stra-
ne Alpa). Ipak, 1264. podignute su još dvije (Bolonjska i Grčka). Druge novoutemeljene za-
jednice nazivane su vikarijama, bez obzira na njihovu prostranost i važnost. One su pravno
gledano bile nižega stupnja, a poglavar im je bio vikar (generalnog ministra) s ograničenom
vlašću. Usp. Kajetan Esser, Pregled povijesti Franjevačkog reda, Sarajevo, 1972., 58.-62, pri-
redio i dopunio Andrija Zirdum, preveli franjevački novaci, /kratica: Esser (1972.)/.
32
Usp. Andrija Zirdum, “Komentari Pregleda starina”, u: Filip Lastrić, Pregled starine Bo-
sanske provincije, Sarajevo, 1977., 190-192.
33
Te su godine Duhovi bili 4. lipnja. Taj se dan svetkovao, a poslije je nastavljen rad.
34
Generalnov pohod Benedikt XII. spominje u pismu (18. veljače 1340.) istom Gerardu,
nakon što je od njega dobio izvješće. Tu, uz ostalo, stoji da je ban izrazio čvrstu volju isko-
rijeniti inovjerce ako mu Sv. Stolica i ugarsko-hrvatski kralj u tome pomognu. Ujedno je
izrazio bojazan da bi se bosanski inovjerci mogli obratiti za pomoć shizmaticima “quos habet
terrae suae vicinos”; dakle, nema ih u Bosni, u susjedstvu su. Sličnu je misao, spomenuti
papa, iznio u pismima kralju Karlu Robertu i banu Stjepanu. Usp. BF, vol. VI. (1902.), 74.,
br. 120.; Luca Waddingus, Annales Minorum, an. 1340., vol. VII., Quaracchi, 1932., 274.s,
br. 8.s; Mandić (1968.), 43.-53.; Žugaj (1989.), 6.-8.; Pandžić (1991.), 244.-246.
35
Prema Đenđeškom (Gyöngyöskom) ljetopisu to je učinjeno 5. listopada 1339. Usp. Euse-
bius Fermendžin, “Chronicon observantis provinciae Bosnae Argentinae ordinis s. Francisci
Seraphici”, u: Starine JAZU, Zagreb, 1890., 6.-8., /kratica: Fermendžin (1890.). Ljetopisac
je pouzdano opisao generalov boravak u Bosni i nastanak Vikarije, ali mislio je da je sve-
opći sabor bio 1339. te da je tek nakon njega general to učinio. Na osnovi toga mnogi su
istraživači poslije krivo prikazali postanak Bosanske vikarije. A bilo je to stvarno i pravno
utemeljenje.
36
Prvi spomen kustodija u Bosanskoj vikariji nalazi se u tzv. Series Provinciarum Saxonica,
koja je nastala negdje u vrijeme osnutka Vikarije, jer donosi samo dvije kustodije u Bosni.
Ako bi raspored kustodija, prema popisu Bartola iz Pize (1385./90.), mogao imati značenje i
vremenskog nastanka pojedinih kustodija, onda bi prve dvije kustodije mogle biti Duvanjska
i Grebenska. A upravo su one uz granicu s Bosnom, tj. u krajevima gdje su franjevci prije
osnivali svoje misijske postaje. Usp. Žugaj (1989.), 17.; Mandić (1968.), 227.-243.
37
Kuće (zgrade), u kojima su živjele veće franjevačke zajednice, otkopane iz XV. st., (Bobo-
vac, Klisa-Podvisoki, Bokševac-Konjic, Bistrica-Livno) u građevinskom pogledu nisu imale
oblik klasičnoga samostana sa klaustrom. To su obično kamene građevine dužine 22-24 m, s
podrumskim prostorijama i katom opremljenim keramičkim pećima veće snage. Suvremeni,
domaći izvori nazivaju ih: loca (mjesta), domus (kuća), dormitoria (spavaonice) ili jedno-
stavno, mala braća. Usp. Anđelić (1984.a), 250.-252.; Pavao Anđelić, Bobovac i Kraljeva
Sutjeska, Sarajevo, 1973., 59.s, /kratica: Anđelić (1973.)/; Bono M. Vrdoljak, “Franjevački
samostan sv. Ive u Livno tijekom 14. i 15. stoljeća”, u: Livanjski kraj u povijesti, Split - Livno,
1994., 115.-125. – A kako su ti samostani mogli izgledati, treba pogledati “samostančić” u
Porcijunkuli (S. Maria degli Angeli), što ga je u to doba gradio Bernardin Sijenski (1380.-
1444.).
38
Tekst stoji u rješenju kojim papa smiruje bosanskog biskupa Lovru, kad je osobno išao u
Avignon tužiti se papi. Usp. BF, VI., 194.s, br. 3.; Fermendžin (1892.), 25., br.143.
B) Teškoće u djelovanju
Raščlanjujući i uspoređujući sačuvane izvore te uvažavajući političke,
društvene i crkvene prilike, opaža se da je Bosanska vikarija nailazila na broj-
ne teškoće. Više njih nazire se iz tzv. “Dubia ecclesiastica”, tj. nejasnoća za
koje su se franjevci obratili Kuriji i tražili da im ih ona stručno i službeno
objasni.40 Vikariji je nedostajala:
- pravna, prostorna i materijalna sigurnost;
- osjećao se manjak osoblja za dušobrižničke poslove;
- zbog golema područja na koji se Vikarija tijekom vremena proširila i
zbog različitih političkih sustava u kojima je djelovala, dolazilo je do pokrajin-
skog sučeljavanja što će poslije dovesti do njezine diobe. I na nju su se odrazila
39
Usp. Zirdum (2001.a), 161.-219.; Mandić (1968.), 227.-232.; karta: “Franjevački samosta-
ni u srednjem vijeku na tlu BiH”.
40
Usp. Šanjek (2003.), 254-281.
41
Kao primjer za to je Jakov Markijski. On je 1. svibnja 1432. imenovan službenim pohodi-
teljem Vikarije. Nosio je sa sobom jasnu sliku kakav mora biti franjevac-opslužitelj (opser-
vant). A u Bosni je, zbog duhovnih potreba, vanjski oblik franjevačkoga života bio različit
od života kakav je bio prakticiran u strogim talijanskim samostanima. Zato je Jakov bio
uvjeren da se franjevci u Bosni moraju mijenjati. Nije mogao odobriti ni njihov saobraćaj, niti
boravak među pukom. Franjevce je to neugodno iznenadalo. Oni su od prije, zbog posebnih
okolnosti, ustrojili svoj donekle posebni franjevački način života i rada i to im do tada nitko
ni osporavao ni prigovarao. Zato su zamolili kralja Tvrtka II. da on upozori Jakova da ne
namaće Bosni neke propise koje njegovi prethodnici sveta života nisu držali nužnim. Nakon
tri godine Jakov je postavljen za bosanskog vikara pa je čvrstom rukom progonio sve one
koji ga nisu slušali. Za Dubrovčane je to bilo nečovječno. Budući da nije uspio, povukao se.
Usp. Pandžić (1997.), 251.-253.
42
Usp. Kronika kršćanstva, Zagreb, 1998., 180., 195.s.
43
Papa bosanskom biskupu Lovri Lorendi izričito navodi da ovlasti koje se daju franjev-
cima, nikako ne protežu na davanja koja, po bilo kojem naslovu, pripadaju biskupu. Usp.
Mandić (1968.) 58.s.
44
Usp. Pandžić (1991.), 248.s; Bonicije Rupčić, “Značenje ’Dubia’ fra Bartola iz Alverne
1372/73. za povijest Bosne”, u: Zbornik Zavoda za povijesne znanosti, 15., Zagreb, 1988.,
65.-88. – Grgur XI. bulom “Animarum salutem” od 3. veljače 1373. ovlastio je franjevce
Bosanske vikarije da u Glažu i u drugim mjestima prema ugarskoj granici – premda su se
nalazili pod vlašću kršćanskih vladara – mogu obraćenicima dijeliti krštenje i druge sakra-
mente jer u tim mjestima nema dovoljno redovitoga dušobrižničkoga klera. Slične ovlasti
imali su i u središnjoj Bosni. Usp. Fermendžin (1892.) 39., br. 210.; Mandić (1968.), 68.s.
45
Usp. Anđelić (1984.a), 125.s, 142.
46
Šanjek (2003.), 275., Dubia, 13.
47
Usp. Šanjek (2003.), 263.-265.
48
To pokazuju i mjesta gdje su građene franjevačke kuće. Upravna središta: Mile (Visoko),
Sutjeska, Bobovac, Vrbica (Srebrenik), Lašva (Travnik), Vranduk, Vesela Straža (Uskoplje),
Tešanj, Modriča (Nenavište), Jajce, Jezero, Greben (Krupa na Vrbasu), Zvečaj (Rekavice
- Banja Luka), Bistrica (Livno), Bihać; privredna središta: Srebrenica, Alsan (Soli – Tuzla),
slani.”49 Sve češći prodori Osmanlija, već od početka XV. st., silili su franjevce
da se sele u nova mjesta prema sjeverozapadu.
Zvornik, Podvisoki, Kreševo, Fojnica, Deževice, Kamengrad, i druga. Usp. Zirdum (2001.),
161.-219.
49
Šanjek (2003.), 273.
50
Zbog pokorničkoga života krstjana bosanski vikar Bartol iz Alverne tražio je od franje-
vaca da strogo opslužuju franjevačko Pravilo, napose siromaštvo. Kuće su im bile siromašne,
odjeća vrlo skromna; putovali su – koliko su i kad su dopuštale vremenske prilike – bosono-
gi, nisu primali novac niti su uza se nosili novca. Usp. Mandić (1968.), 79.
51
Usp. Fermendžin (1892.), 28., br. 158.; Mandić (1968.), 58.
52
Usp. Anđelić (1984a), 239.-241.; Dubrovački senat obratio se Eugenu IV. (1435.) da do-
pusti bosanskim “dobrim, miroljubivim i poslušnim redovnicima”, da mogu skupljati mi-
lostinju u Dubrovniku jer neki samostani, napose oni na području Dubrovačke Republike,
bez toga ne mogu opstati jer se nalaze u krševitim i siromašnim krajevima. Usp. Mandić
(1968.), 96.s, bilj. 190.
53
To zaključujemo iz oporuke (1. prosinca 1395.) gdje Grizogon pok. Rajnerija de Vari-
cassis u Zadru ostavlja kćeri Nikoleti neke posjede na uživanje, a poslije njezine smrti neka
polovica prihoda od svih posjeda pripadne opatici samostana Sv. Nikole, a druga polovica
gvardijanu samostana Sv. Frane. Ako do tada u njemu ne bude uspostavljen generalni studij,
neka se ta polovica prihoda dadne franjevcima Bosanske vikarije za njihove potrebe u Bosni.
Usp. Runje (1990.), 51.
54
Usp. Fermendžin (1892.), 36., br. 195.; Šanjek (2003.), 258.
55
To potvrđuje i činjenica da se sultan Mehmed II., nakon osvajanja središnje Bosne, zbog
oskudice u hrani za ljude i stoku, morao brzo povući. Usp. Adem Handžić, Tuzla i njena
okolina u XVI. vijeku, Sarajevo, 1975., 38s; Andrija Zirdum, “Katolici Zovika i okolice u 16.
i 17. stoljeću”, u: Zbornik radova, Zovik, 2003., 51.-62.
56
Olovski je samostan imao dionice olovskih rudišta sve do 17. stoljeća. Usp. Srećko M.
Džaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Mostar, 1999, 189, 192s, /kratica:
Džaja (1999)/. I Ahd-nama sultana Mehmeda II. (1463.) to potvrđuje: “... Neka stanuju u
njihovim samostanima i neka spomenute niko, ni moje visoko veličanstvo, ni iko od mojih
vezira, ni od mojih sluga, ni od mojih podanika, niti iko od podanika moga carstva ne uzne-
mirava i ne napada njih samo, njihove živote, njihova imanja i njihove samostane ...”. Usp.
Vančo Boškov, “Pitanje autentičnosti fojničke Ahd-name Mehmeda II iz 1463. godine”, u:
Glasnik Društva istoričara BiH, Sarajevo, 1979., 98.
57
Usp. Fermendžin (1892.), 217.s, br. 932.; Mandić (1968.), 120.
66
Usp. Fermendžin (1892.), 36., br. 195. Neki se strani misionari – bilo u svojim provincija-
ma, bilo nekim drugim prigodama – češće spominju negoli domaći franjevci.
67
Usp. Fermendžin (1892.), 155.s, br. 745.
68
Po ondašnjem sustavu školovanja kroz sedam godina mogao se završiti filozofski i teolo-
ški studij i postići doktorat i na velikim sveučilištima kao što su Pariz i Oxford. Usp. BF, II.,
523., br. 997.; Mandić (1979.), 209.69 Bartholomeus de Pisa, De conformitate vitae b. Francisci
ad vitam Jesu, u: Analecta franciscana, IV/V, Firenze, 1906.-12., 555.s.
70
Kustodija je dio vikarije odnosno provincije – obično prostorno ili državno-pravno obli-
kovan - koju je sačinjavalo nekoliko samostana, a poglavar joj se zvao kustos.
71
Drži se da Bartol nije ubilježio barem trećinu postojećih kuća-samostana. Usp. Žugaj
(1989.), 18.
4. Način rada
Kad se govori o franjevačkom načinu djelovanja u srednjovjekovnoj Bosni
i Humu, treba imati na umu da su to redovnici kojima ustroj i sustavnost nisu
istaknute odlike. Po franjevačkom Pravilu: “Život male braće jest ovo: opslu-
živati sveto evanđelje Gospodina našega Isusa Krista.” A kako je to u praksi
obično izgledalo, Franjin životopisac bilježi da je on svoju subraću podijelio u
skupine i rekao im: “Idite predragi, dvojica po dvojica u različite krajeve svije-
ta, navješćujte ljudima mir i pokoru za oproštenje grijeha! U nevoljama budite
strpljivi i sigurni da će Gospodin ispuniti svoju odluku i obećanje. Onima koji
72
Mačvanska kustodija nije prelazila rijeku Savu. Usp. Žugaj (1989.), 18.
73
Custodia Bulgariae, nazvana je po samostanu u Beogradu, koji se u X.-XI. st. zvao “Alba
Bulgariae”. Usp. Žugaj (1989.), 18.
74
Chevin/Covinum/Kovin (nasuprot Smedereva) prema istoimenom samostanu u Bonošto-
ru. Bonoštorska je kustodija obuhvaćala Srijem, Baranju i Bačku. Usp. Žugaj (1989.), 18.
75
Usp. Žugaj (1989.), 19.-21; Mandić (1968.), 235.s; Pandžić (1991.), 254.s.
76
Usp. Pandžić (1991.), 243.-256.; Mandić (1968.), 111.-120.
vas što zapitaju odgovorite ponizno ... Povjerite Gospodinu svu svoju brigu i
on će vas potkrijepiti.”77 Taj naputak oblika života (“forma vitae”) dopuštao im
je slobodnije – prema potrebama Crkve u prostoru i vremenu (“secundum loca
et tempora”) – oblikovati svoj način života i rada. To im je i na bosanskome tlu
znatno olakšavalo traženje prikladnih oblika i načina djelovanja.
Spomenuta sloboda i širina djelovanja naslućuje se djelomice već (3. tra-
vnja 1347.) u dopisu Stjepana II. Kotromanića. Ban je, naime, – na poticaj
Peregrina Saksonca – molio Kuriju da bosanskom vikaru dopusti:
- da mogne primati u Bosansku vikariju na rad redovnike bilo kojeg reda
koji su poučeni u kršćanskoj vjeri te znaju slavonski jezik ili su barem sposobni
naučiti ga (“lingue slavonice78 non ignaros vel saltem ad addiscendum aptos”),
a kad se takvi s Peregrinovom dozvolom povrate u svoje matične provincije,
da ih poglavari moraju primiti i s njima postupati ljubazno;
- da se bosanskom vikaru dopusti poslati obraćene mladiće u bliže velike
samostane da se ondje izobraze i nauče kršćanski nauk;
- da bosanski vikar mogne pozvati u Bosnu i svjetovne svećenike na mi-
sijski rad;
- da se bosanskim misionarima dadnu sve povlastice i milosti koje uživaju
misionari među Tatarima, nevjernicima i raskolnicima;
- da se bosanskom vikaru dopusti osnivati samostane Vikarije u Hrvat-
skoj i Ugarskoj u mjestima gdje franjevci, ili drugi redovnici, nemaju svojih
samostana.79
77
Toma Čelanski, Prvi životopis sv. Franje (Vita prima), Zagreb, 1977., 29., br. 366.s, preveo
Damjan Damjanović.
78
Da se spomenuti termin u latinskim srednjovjekovnim vrelima najčešće odnosi na hr-
vatski jezik, svjedoče povelje kralja Krešimira IV. iz 1069. i 1070., gdje on svoj jezik naziva
“sclavonica lingua”. Usp. F. Rački, Documenta historiae craticae periodum antiquam illustran-
tia, I, Zagreb, 1877.; Šanjek (2003.), 253.
79
Predstavka je sačuvana u zaključcima mletačkoga vijeća. Usp. Fermendžin (1892.), 28.s,
br. 158.s; Mandić (1968.), 58s; Pandžić (1991.), 247. Rješenje nije poznato, ali se prema
kasnijim zbivanjima može zaključiti da je ono uglavnom bilo pozitivno.
80
Nakon franjevačkog sabora u Asizu (1217.), mladi oduševljeni članovi reda razišli su se
po misijama u Italiji i izvan nje. Neki od njih došli su i na istočnu, hrvatsku obalu Jadrana.
Budući da nisu znali jezika niti su imali dokumente o poslanju, doživljavali su neugodnosti,
bili su sumnjičeni za herezu i vratili se u Italiju neobavljena posla. To im je bila pouka za
poslije. Usp. Matanić (1980.), 11.
81
Dvije stranice rukopisa pisanog bosanicom, nazvanog Listići iz Monte Prandona, otkrive-
ne su na koricama jedne rukopisne knjige iz XV. st. koja je pripadala inkvizitoru, franjevcu
Dominiku Gangali, koji ih je očito donio iz Bosne. Posebnog su značenja jer su oni jedini sa-
čuvani propovjednički ili molitveni tekstovi pripadnika Crkve bosanske. Usp. Herta Kuna,
Hrestomatija starije bosanske književnosti, Sarajevo, 1974., 68., /kratica: Kuna (1974.)/.
82
Od prije su se neki dijelovi rimskog liturgijskog obreda bili prevodili na staroslavenski
jezik. Tu ima i liturgijskih tekstova franjevačkog podrijetla, među kojima je i služba Sv. Ći-
rila i Metoda. Usp. Petar Runje, Pokornički pokret i franjevci trećoredci glagoljaši (13.-16. st.),
Zagreb, 2001., 153.-159.
83
Sve više među znanstvenicima prevladava spomenuti naziv za zapadnu morfološku i pra-
vopisnu inačicu ćirilice koja se rabila u BiH i južnoj Hrvatskoj, jer je bosančica umanjenica od
riječi Bosanka. Usp. Hrvatski enciklopedijski riječnik, Zagreb, 2002., 139.
84
Uz sačuvane povelje na latinskom jeziku, još bolje svjedoče natpisi otkriveni u ruševinama
Bobovca. Pisani su latinskim jezikom, i to gotičkim pismom. Usp. Anđelić (1984.), 553.s.
85
Da se u Bosni saobraćalo i govorilo samo narodnim jezikom, može nam potvrditi jedan
dokument u kojem se govori o sporu oko izvornosti jedne notarske isprave (22. siječnja
1439.) u Dubrovniku, koja je bila napisana u Viskom (22. travnja 1404.). Strana koja je ospo-
ravala izvornost spomenute isprave, tvrdila je, uz ostalo, da u Bosni, kao u drugim zemljama
svijeta, uopće ne rabe književni (latinski) niti talijanski jezik, ni pismo. Usp. Desanka Ko-
vačević-Kojić, Gradska naselja srednjovjekovne Bosanske države, Sarajevo, 1978., 247., bilj. 9.;
Anđelić (1984.a), 155.
86
I tri stoljeća kasnije franjevci jasno ističu da bosanski katolici nisu oni koji: “iziskuju se
naslađivati u nakićenju od govorenja, u visoki pripovidanji, i u duboki istomačenju SS. Pi-
sam: njima je za dosta radno, i lasno istomačenje S. Ivanđelja, ili Pištola, s ponukovanjem
dilorednim za odvratiti nji oda zla običaja i nagovarati na dobro, i na Kriposti. (...) Dičica,
i siromasi ne ištu naslastica, ni časti, nego se njima oće samo krušca, i milika; to je za nji”.
Filip iz Occhievjae (Lastrić), Od’uzame, Mleczi, 1765., 8.,15.; Usp. Andrija Zirdum, Filip
Lastrić Oćevac (1700.-1783.), Zagreb, 1982., 152.-155.
87
Treba se prisjetiti velikih franjevačkih propovjednika u to doba: Bernardina Sijenskog,
Alberta od Sarteana, Jakova Markijskog i Ivana Kapistrana, koje je po europskim gradovi-
ma dolazilo slušati na tisuće ljudi. Dvojica od njih bili su imenovani inkvizitorima u Bosni.
Kapistran u nju nije ni ulazio, a Jakovu Markijskom Bosna je bila pretijesna i nezanimljiva;
boravio je u Bosni, ali zbog nekih svojih krutih shvaćanja, nije bio prihvaćen i uspješan pa se
povukao. Usp. Esser (1972.), 116.-120.; Pandžić (1997.), 60.-65.
88
Usp. Šanjek (2003.), 164.s.
89
Spominje se bl. Ivan iz Aragonije, koji je 5. listopada 1369. umro u Visokom. Anđelić
(1984.a), 133.
90
Usp. Fermendžin (1892.), 36., br. 195.; Mandić (1968.), 67.
91
Usp. Pandžić (1991.), 248.-260.
97
Usp. Pejo Ćošković, “Krstjanin Vlatko Tumurlić i njegovo doba (1403.-1423.), u: CCP,
XIX. (1995.), 1.-54. Da obično nije bilo tako, navodim sljedeći primjer: Kad je Stjepan
Tomaš (1459.) naredio da bosanski krstjani i njihovi sljedbenici pređu na u Katoličku crkvu
ili sele iz Bosne, s ninskim biskupom Natalom poslao je u Rim trojicu osumnjičenih: Juru
Kučinića, Stojsava Tvrtkovića i Radmila Vučinića. Natal ih je – kako bilježi Pio II. u svom
Dnevniku – svezane doveo pred njega. Usp. Bazilije Pandžić, “Bosna i sabor u Mantovi
(1459.- 60.)”, Bosna franciscana, 10. (1998.), 101.-111.
98
Anđelić (1973.), 201.
99
Usp. Muhamed Hadžijahić, “Ćirilo-Metodijevske tradicije Crkve bosanske”, u: Dobri
pastir, Sarajevo, 1985., 157.-173.
100
Usp. Anđelić (1984.), 569.
101
“... ot toje bo zemlje Bos’nskije mnogije ot’ jeretik’ obrati v veru hristijanskuju i kr’sti ih
2. Ban Stjepan II. Kotromanić pisao je (3. travnja 1347.) papi o djelovanju
bosanskoga vikara Peregrina Saksonca i da on “vjerno i revno u Bosni radi za
katoličku vjeru i spas duša”.102
3. Mladi bosanski ban Trvtko I. Kotromanić (1353.-91.), u povelji Du-
brovčanima, Peregrina kao bosanskoga biskupa, hvali i naziva ga “naš duho-
vni otac”.103
4. Slično je o Peregrinu zabilježio i ugarski ljetopisac Ivan Thuroczy (†
1490), da je on kao bosanski biskup, potican od vladara, obraćao i pokrštavao
bosanske patarene, koji su se umnožili i bili zapleteni u razne zablude.104
5. Na molbu ugarsko-hrvatskoga kralja Ljudevita I. (1347.-82.) nekoliko
je franjevaca Bosanske vikarije (1365.) djelovalo u Vidinu u Bugarskoj. Prema
izvješću iz 1366., njima “na krštenje hrle nevjernički prvaci sa svojim narodom
(...) a krivovjerci i raskolnici (pravoslavci) vraćaju se istini (katoličke) vjere i
jedinstvu Rimske crkve”.105
6. Pod vodstvom Bartola iz Alverne (1366.-75. i 1378.-1408.) franjevačka
djelatnost poprimila je širi i stručniji oblik. Bartol je Ivana iz Rajne i Andriju
iz Perugie poslao Urbanu V. u Avignon s molbom da, uz ostalo, franjevce
preporuči ugarsko-hrvatskome kralju Ljudevitu. Papa je to učinio (13. srpnja
1368.) obavještavajući kralja da se “u krajevima Bugarske, Raške i Bosne”
predanim franjevačkim propovijednjem “vratilo svjetlu prave vjere i jedinstvu
Rimske crkve (...) mnogo tisuća obojega spola, nakon što su napustili raskol
v ime otca i sina i svetago duha, i pris’jedini ih svetej i apostolscej crkvi”. Mandić (1968.),
41., bilj. 50.
102
“ ... frater Peregrinus de Saxonia generalis ministri ordinis minorum in Bosna vicarius
devote, fideliter et instante in Bosna pro fide catholica et animarum salute laborantes ...”.
Fermendžin (1892.), 28., br. 159.; Mandić (1979.), 212.
103
“... presentes fieri fecimus literas in presentia reuerendi in Christo patris fr. Peregrini,
ecclesie Bosnensis episopi, spirituralis patris nostri ...”. Fermendžin (1892.), 562., br. 1503.
104
“Item Patereni de Bozna, qui nimium erant multiplicati, et diversis erroribus implicati,
per dominum Peregrinum, episcopum Bosnensem, ordinis minorum virum magnae devoti-
onis et scientiae, ad fidem, rege commonente, convertuntur et baptizantur”. Mandić (1979.),
213., bilj. 99.
105
Usp. Fermendžin (1890.), 11.; Batinić, I., 63.-75.; Jaroslav Šidak, Studije o “Crkvi bosan-
skoj” i bogumilstvu, Zagreb, 1975., 236.
i druge zablude”.106 Tjedan dana poslije (21. srpnja 1368.), isti je papa bosan-
skom biskupu preporučio franjevce koji u njegovoj biskupiji obraćaju krivo-
vjerce.107
7. Pisac Kronike 24 generala (“Chronica XXIV. Generalium”, prije 1372.),
o prvim franjevcima misionarima Bosanske vikarije zabilježio je da su “oni
ondje mnoge obratili na katoličku vjeru i mnogo crkava sagradili”.108
8. Bartol iz Pize (1385./90.), piše: “U ovoj (Bosanskoj) vikariji braća žive
po Pravilima i propovijedanjem postižu divni plod u obraćenju prisutnih ne-
vjernika”.109
9. Bonifacije IX. u buli “Ex iniuncto nobis” (7. ožujka 1402.) – pozivajući
se na izvješće Bartola iz Alverne – ističe da su do te godine franjevci Bosanske
vikarije obratili i pokrstili oko 500.000 nevjernika.110
10. Uspješnost franjevačke djelatnosti naziremo i iz bule Eugena IV.
“Dum ad universas”, kojom je on (12. travnja 1434.), nakon smrti bosanskoga
biskupa Petra, Stjepana Radoševića, franjevca, imenovao biskupom Visočke
(visocinensis) biskupije, koja je kanonski ujedinjena s biskupijom “capirinen-
sis”. O imenovanju je trebalo obavijestiti dubrovačkoga nadbiskupa, bosansko-
ga kralja Stjepana te kler i puk Deževica, Kreševa, Fojnice, Jajca i Srebrenice.
106
“Ludovico regi Hungariae (...) de Bulgariae, Rassiae et Bosnae venientes partibus (...) ad
tuam inductionem et cooperationem piissimam ac fratrum dicti ordinis in dictis partibus
commorantium praedicationem multa millia personarum utriusque sexus, relictis damnabili
schismate aliisque erroribus, quibus erant et fuerunt omni tempore involuti...” Codex diplo-
maticus Croatiae, XIV, Zagreb, 1916., 148.s; Šanjek (2003.), 258.
107
Usp. Pandžić (1991.), 248.
108
“... qui ibidem (in Bosna) multos ad Christi fidem converterunt et multas ecclesias erex-
erunt...”, Mandić (1979.), 210., bilj. 86.
109
“In hac vicaria (Bosnae) fratres secundum regulam vivunt, et mirabilem fructum suis
praedicationibus in convertendo infideles assidue faciunt”. Bartholomeus de Pisa, De confor-
mitate vitae beati Francisci ad vitam Domini Jesu, 556. Usp. Mandić (1979.), 213., bilj. 98.
110
“... pro parte dilecti filii Bartholomei, vicarii Bosne ordinis fratrum Minorum... nobis
nuper exhibita (petitio) continebat, quod sub vicatia Bosne dicti ordinis, que inter infideles e
a fide catholica deviantes consistit, per solicitas et continuas fratrum dicti ordinis in eadem
vicaria existentium predicationes et inductiones quingenta milia personarum infidelium (podc.
A. Z.), vel circiter, cingulum veritatis amplectentes ad orthodoxe fidei sinceritatem unani-
miter, eis gratia affluente divina, conversa fore noscantur...”. Mandić (1979.), 213.s, bilj. 1.
111
Usp. Anđelić (1984.a), 154.s; Juraj Kujundžić, “Visočka biskupija”, u: Dobri pastir, Sara-
jevo, 1975., 133.-140.
112
Usp. Džaja (1999.), 220.
113
“... In qua per episcopum Terbipolensem propositum est per concilium intendi debere ad
reduccionem regnicolarum Boxgne Maricheorum errore infectorum, de quibus tanta spes
foret conuersionis sicut Grecorum ...”. Mandić (1979.), 40., bilj. 34.
114
Usp. Fermendžin (1892.), 155.s, 745.; Pandžić (1991.), 260.
115
“Laboravit et laborat contiuno praedictus Vicaritus cum Fratribus suis ... Et hoc milabile
dico P(aternitati) V(estrae) et valde notandum, quod in locis ocupatis per haereticos statim
ut Fratres sunt, evanescunt haeretici sicut cera a facie ignis”. Mandić (1968.), 119., bilj.
320.
116
“Multis ex illis haereticis bosnensibus, qui fidem tenuerunt patharenorum, audientes ver-
bum Dei, convertuntur ad fidem romanam.” Fermendžin (1892.), 224.s, br. 954.; Mandić
(1979.), 43., bilj. 41.
117
Kurugeri (torbaši) – naziv za pristaše dualističkog krivovjera u Bizantu jer su putovali s
kožnim torbama.
118
Riječ je o mileševskom mitropolitu Davidu († 1466.). - Kralj Tvrtko osvojio je Mileševo
1375. godine.
119
Herceg Stjepan Vukčić Kosača (1404.-1466.), gospodar Huma.
120
Šanjek (2003.), 321.
Zaključak
Pojava i neke osobitosti franjevaca u Bosni, zbog njihove sedamstoljetne
neprekinute djelatnosti, izaziva zanimanje povjesničara. To je i zbog toga što
je uočeno da su tome temelji u samim počecima, tj. u srednjem vijeku. Po-
niknuli na križištu dvaju kultura; od Istoka-Bizanta baštinili su toleranciju i
upornost, a sa Zapada su bili stalno osvježavani i podržavani. U svom izla-
121
“Rex Bosne sub idem fere tempus, ut piaculum tradite Turcis Sinderouie purgaret ac
sue religionis fidem faceret sive, quod multi crediderunt, avaritie obtentu, manicheos qui
erant in regno suo quamplurimi, nisi baptismum Christi acciperet, a regno migrare coegit
substantia relicta: duodecim circiter milia baptizati sunt; quadraginta aut paulo plures perti-
naciter errantes ad Stephanum Bosne ducem, perfidie socium, transfugare.” Šanjek (2003.),
146.s.
122
Usp. Karta: Franjevački samostani u srednjem vijeku na tlu Bosne i Hercegovine.
123
Usp. Džaja (1999.), 69.
124
“... mi svi, puk od crkve od gornjih i donjih Soli i od svih sela koi su okolo obiu Soli, oko
pedeset mila (tisuća) krstiani slavne rimske vire od Isukrsta dane...”. Pismo je napisao fra
Stipan Milešić, a potpisali su ga biskup Anto Matković, Bartol Sfondratus, isusovac, Vuica
Đendisavić, prakaratur i seoski emin, Miha Aćević, Anko knez iz Nasinice, Vraneš Ivanović
knez iz Kalatče, Ivan Križonić, Anko i Mato Useonaci. Usp. Fermendžin (1892.), 319., br.
1218.; Andrija Zirdum, Ulice nekada i sada, Ulice, 1989., 27.
125
Povijesna vrela spominju franjevačke inkvizitore Jakova Markijskog i Ivana Kapistrana,
ali nema podataka o djelovanju inkvizitorskih sudova. Ivan Kapistran nije ni ulazio na te-
ritorij srednjovjekovne Bosanske države, a Jakova Markijskog više su zanimale kršćanske
zablude u Prekosavlju. Usp. Bazilije Pandžić, “Jakov Markijski vikar Bosanske vikarije”,
Bosna franciscana, 7., Sarajevo, 1997., 155.-166.; Mandić (1968.), 91.-109.
126
Govoriti o konventualizmu franjevaca Bosanske vikarije u srednjem vijeku nema temelja
jer u to doba Franjevački red nije bio razdijeljen u današnjem smislu. U Gerardovo vrijeme,
a i kasnije, svi su franjevci bili jednostavno “fratres minores”. Među franjevcima ima uvijek
ponekih unutrašnjih podjela, a veće institucionalne podjele, došle su i ozakonjene 1517. go-
dine. Usp. Žugaj (1989.), 7.-10.; Fermendžin (1890.), 7., bilj. 2.; Esser (1972.), 106.-132.
127
Biskup Lovro Loranda obraća se Klementu VI. (1344.) i moli tumačenje odluke da fra-
njevci u Bosni ubiru desetinu, a on na to ima pravo. Usp. Andrija Šuljak, “Bosanski biskupi
od prijelaza u Đakovo do 1526. godine”, u: Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne, Sarajevo, 1991.,
276.s.
SUMMARY
The rise of the Franciscan order in Bosnia provokes great interest among
historians. They emerged at the junction of two cultures: they inherited tole-
rance and perseverance from the East-Byzantium and the West offered them
constant support and refreshment.
From a historical context, it is clear that the first Franciscan cases appe-
ared after the Bosnian bishop relocated to Đakovo and the pressures from
Hungarian-Croatian rulers on Bosnia diminished together with Dominican
activities. Thus they left the territory to the non-coreligionist Church of Bo-
snia and the Franciscans got their chance.
With the founding the Bosnian vicary, Franciscan missionaries arrived
from different parts of Europe. It seems that not many of them arrived, but
those that came had trouble adapting to conditions in Bosnia and were, so-
metimes, influenced by political and church situation in their country. Since
the vicary was soon separated from the Bosnian geographical territory, the
foreign missionaries remained in the region across the Sava River. Those who
did not learn the local language or accepted the Old Slavic liturgical practice
had no chance for a successful long-term career.
Many sources, either directly or indirectly, speak of the Franciscan suc-
cess. During the 15th century, according to the sources, the Franciscans con-
verted the majority of the population of Bosnia and Hum to Catholicism,
refreshed it and gave it a more conspicuously western, Roman character. Even
the oldest of Ottoman defters and a great number of Catholics in the region
of Tuzla even fifty years after the Ottoman conquest confirm this.
učenjem Solovjev nalazi u izrazu ino~ed°i sin› (isus›) Job 1, 14, 18,
zato što mu daje pogrešno značenje: ‘drugorođeni’ (mlađi brat Satanin), pa
po Solovjevu Isus nije ‘jedinorođeni’ sin nego ‘drugorođeni’. Međutim ino~-
ÂdÅ u kanonskim staroslavenskim tekstovima evanđelja znači upravo “je-
dinorođeni”, “jedini”, a ne “drugorođeni”, kako zaključuje Solovjev (Slovník
jazyka staroslověnského donosi obilje primjera, od kojih navodimo primjer iz
Iv. 3,16 u Marijinskom evanđelju: tako bo b‹og›ь vьzljubi mira. êko s‹y›na svoego
inočędaago dastь τὸν μονογενῆ. Assemanijevo, Nikoljsko i još neki umjesto
inočędaago imaju edinočędaago, Slovník I, 775). U građi za Rječnik crkvenosla-
vrenskoga jezika hrvatske redakcije INOČEDЬ u značenju ‘jedinorođeni’ po-
tvrđen je u više primjera: u komentaru Fraščićeva psaltira iz 1463. i odlomku
apokrifa o Uspenju (smrti) Bogorodice (Obdormitio Deiparae), sačuvanom u
Pazinskim fragmentima zbornika iz poč. 14. stoljeća: vêdomo že êk(o) vzno-
sit’ se na č(lovêča)ska lica m(o)l(i)tva ot lihoimav’šago sotoni egože izb(a)v(i)ti se
m(o)lit’ prišas’tviem’ inočed(a)go. Komentar uz Ps 142,1 Fraščićeva psaltira τὸν
μονογενῆ σου; b(o)že iže esi blagostiju tvoeju poslalь inočedi sinь tvoi veseliti se v
smêrenoe moe têlo. Uspenje Bogorodice τὸν μονογενῆ σου Υἱόν.
Tekstološka, i osobito filološka, istraživanja bosanskih evanđelja i njihova
odnosa prema kanonskim staroslavenskim evanđeljima pokazala su da nave-
deni izrazi nisu uvjerljiv materijal za dokazivanje heretičnosti Crkve bosanske.
Pogotovo otkad je (1997.) u Pragu objavljen Slovník jazyka staroslověnského koji
je utemeljen na ukupnom korpusu kanonskih staroslavenskih i drugih ruko-
pisa - glagoljskih i ćirilskih. U Slovníku su obuhvaćene sve riječi i određena
su sva njihova značenja i nijanse značenja. Na Slovník se nadovezuje građa
ekscerpiranoga i zaokruženoga korpusa hrvatskoglagoljskih izvora za Rječnik
crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije (u Staroslavenskom institutu u Za-
grebu; objavljeno je jedanaest sveščića, riječi A do VSUE).
Dualističke elemente vidio je Solovjev u ukrasu rukopisa Crkve bosanske.
Tvrdio je da u njima nema portreta evanđelista i da se umjesto portreta slikaju
samo njihovi simboli, što je protumačio željom pripadnika Crkve bosanske da
se izbjegne slikanje figura u njihovim crkvenim knjigama. Pri tome je Hvalov
zbornik, koji ima minijature evanđelista, apostola, proroka (Davida i Mojsija),
smatrao iznimkom, slučajnim proizvodom nekoga proračunatoga kompromi-
sa između patarenskih i katoličkih tendencija, jedinstvenim slučajem u bo-
sanskoj duhovnoj književnosti (Šidak, 1957.: 152.). Solovjeva se tvrdnja, da su
minijature Hvalova zbornika iznimna i slučajna pojava jer “takvih slika nema
ni u jednom od ostalih bosanskih rukopisa od XIII. do XV. vijeka” (Vjersko
učenje Bosanske crkve 1948: 40), danas ne može održati zato što slike evanđe-
lista i svetaca u bosanskim rukopisima nisu više iznimke. Naprotiv - portreti
se prikazuju u više rukopisa. Kao primjer spominjemo Kopitarevo evanđelje,
koje ide među najbogatije iluminirane rukopise Crkve bosanske. Uz simbo-
le evanđelista u Kopitarevu evanđelju prikazani su i likovi evanđelista Luke
i Ivana (simboli dolaze prije popisa, a likovi nakon popisa glava evanđelja).
Portreti svetaca prikazani su u minijaturama Mletačkoga zbornika. Makar
rijetko, ali uz obilje iznimno lijepih inicijala u Giljferdingovu apostolu (Giljf.
14) susreću se likovi životinja, ljudi i čudovišta.
Ima li u bosanskim rukopisima potvrda za tvrdnje latinskih izvora o tome
da bosanski heretici preziru, osuđuju, “proklinju” Stari zavjet, s njim i Mojsi-
jev zakon kao djelo đavolje, te da patrijarhe i proroke proklinju. Nema. Jer -
dva najvažnija rukopisa Crkve bosanske - zbornik Hvala krstjanina i Mletački
zbornik, koji sadrže čitav Novi zavjet, to opovrgavaju tekstovima Dekaloga i
slikama Mojsija. Zbornik Hvala krstjanina sadrži još čitav Psaltir s pridoda-
nim “biblijskim pjesmama”. U Mletačkom zborniku - u zastavi na početku
Dekaloga nalaze se dva romba okružena stiliziranim cvijećem; u desnom je
nacrtan lik Mojsija (s auerolom) koji desnom rukom pokazuje na Krista, u
lijevom rombu, okružena simbolima. Donji prostor izvan rombova ispunjen je
trima likovima: dvama anđeoskim i jednim ljudskim, bradatim i bez auerole,
koji sklopljenih ruku na molitvu upire pogled u Mojsija. Uz zastave teče tekst
u kojem središnji dio citira iz Druge knjige Mojsijeve gl. 3, a početak i kraj
natpisa kombinirani su s dijelovima drugih pasusa iste glave, spominje se bog
Abrahamov, Isakov i Jakovljev (Šidak, 1957.: 147.). Te činjenice pobijaju kao
netočnu tvrdnju da bosanski krstjani proklinju patrijarhe i ujedno pokazuju da
je Crkva bosanska u 14. i 15. stoljeću u svojim knjigama imala tekst Psaltira i
Dekaloga i da je priznavala starozavjetne patrijarhe: Mojsija, kojega je štovala
kao sveca (jer ima auerolu).
Pojava Apokalipse u tri zbornika, od kojih jednomu ona čini glavni sa-
držaj, kao i inzistiranje na motivima iz Apokalipse nekoliko puta tamo gdje
im nije mjesto u ukrasu Mletačkoga zbornika upućuje na posebno zanimanje
bosanskih krstjana za Apokalipsu, koja je bila omiljela lektira heretika i na
Zapadu jedna od najčitanijih biblijskih knjiga u srednjem vijeku. Bosanski
LITERATURA:
9. (1978.), 50.-53.
Vatroslav JAGIĆ, “Građa za glagolsku paleografiju. Mihanovićev odlomak
apostolara glagolskoga”. Rad JAZU, Zagreb, 1868., 1.-35.
Vatroslav JAGIĆ, “Odlomak jevanđelja bosanskoga pisanja”. Starine JAZU, 9.
(1877.) 134.-137.
Vatroslav JAGIĆ, “Grškovićev odlomak glagoljskog apostola”. Starine JAZU,
XXVI., Zagreb, 1893., 33.-161. (s reprodukcijom čitava odlomka).
Vera JERKOVIĆ, Paleografska i jezička ispitivanja o Čajničkom jevanđelju. Ma-
tica srpska, Novi Sad, 1975.
Jagoda JURIĆ-KAPPEL, “Psalter des Hval-Codex - zur paläographischen
und grammatikalischen Charakteristik”. Wiener Slavistisches Jahrbuch, 30. (1984.),
23.-42.
Jagoda JURIĆ-KAPPEL, “Rukopis krstjanina Radosava u svjetlu dosadašnjih
istraživanja”. Zbornik radova I. Drugi hrvatski slavistički kongres, Zagreb, 2001., 225.-
232.
Jagoda JURIĆ-KAPPEL, “Bosanske apokalipse u svome (južno)slavenskom
kontekstu”. Wiener slavistisches Jahrbuch. Band 48. (2002.), 75.-94.
Christoph KOCH, “Anmerkungen zu den Glossen des bosnischen Tetraevan-
geliums der Sammlung Srećković”. Slovo, 52.-53. (2003.), 55-116.
Herta KUNA, “Fragmenti parimejnika bosanske provenijencije u centralnoj
naučnoj biblioteci” Akademije nauka Ukrajinske RSR u Kijevu. Slovo, 20. (1970.),
97.-102.
Herta KUNA, “Bosanski rukopisni kodeksi u svjetlu južnoslavenskih redakcija
staroslavenskog”. Radovi sa simpoziuma “Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura”,
Zenica, 1973., 89.-102.
Herta KUNA, Hrestomatija starije bosanske književnosti. Knjiga I. (Srednjovje-
kovna književnost i hrvatska književna tradicija). Svjetlost, Sarajevo, 1974.
Herta KUNA, “Jezičke karakteristike glosa u bosanskom jevanđelju iz Srećko-
vićeve zaostavštine”. Slovo, 25.-26. (1976.), 213.-230.
Herta KUNA, “Radosavljev rukopis i bosanska srednjovjekovna književnost”.
Godišnjak Odjeljenja za književnost Instituta za jezik i književnost u Sarajevu, Saraje-
vo, 1977., 9.-25.
Herta KUNA, “Neke grafijske osobine bosanskih srednjovjekovnih kodeksa u
odnosu prema staroslavenskoj glagoljskoj grafijskoj tradiciji.” Slovansko jezikoslovje.
Nahtigalov zbornik ob stoletnici rojstva. Ljubljana, 1977., 153.-166.
Herta KUNA, Jat u Pantelejmonovu apostolu s obzirom na njegovu grafijsku i
glasovnu vrijednost. Croatica, 42./43./44. (1995.-6.), 201.-211.
Herta KUNA, “Marginalije bosanskog Vrutočkog evanđelja”. Drugi hrvatski
*
Ćirilski tekst prenosimo latinicom pri čemu je: \ (đerv) = ć, ç (šta) = ĉ, ‡ (jat) = ê, °
(jery) = y
**
Podaci uzeti iz opisa Speranskoga, (1902.)
Lit.: Vrana, (1942.) 1991., 803.-804.; Svodnyj katalog, 1984., 297.-298. (br. 346. i
347.).
MLETAČKI ZBORNIK
Venecija, Biblioteca Nazionale Marciana, Cod. Or. 227 (=168).
Pergamena, II + 287 l., vel. 19,4 x 12,4 cm.
Rukopis je krnj. Srodan je sa Zbornikom Hvala krstjanina - po vanjskom izgledu
(ista veličina, dvostupačan tekst), sadržaju (nedostaju mu Psaltir i biblijske pjesme
koje ima Hvalov zbornik), po rasporedu i podjeli tekstova i po bogatom likovnom
ukrasu.
Lit.: Pelusi, 1991. (fototipsko izdanje čitava rukopisa).
FRAGMENTI IZ MONTEPRANDONA
Monteprandone, Biblioteca S. Giacomo della Marca.
Pergamena, 2 l (A+B), vel. 11,8 x 15,5 cm (A), 11,6 x 15,5 cm (B).
Jedini danas poznati ostatak traktata za vjeru i protiv vjere bosanskih “krstjana”
(na narodnom jeziku). Fragmente je otkrio Lajos Thallóczy na koricama rukopisne
knjige Margaritorum iz 15. st., koja je pripadala inkvizitoru franjevcu Dominiku
Gangali (Jacobus de Marchia), koji je polovicom 15. st. djelovao u Bosni. Vrlo su
oštećeni, tako da je Vatroslav Jagić uspio pročitati manje od petine teksta.
Lit.: Thallóczy-Jagić, 1905.; Graciotti, 1995. (objavio faksimil i tekst u cjelini).
Ambrozija (7. XII.); Sv. Lucije (13. XII.) i početak mise Sv. Tome ap. (21. XII.).
Lit.: Štefanić, 1957. (objavljen faksimil i tekst u latiničkoj transliteraciji).
KRATICE
BIBLIJSKE KNJIGE
Dj Djela apostolska Kol Poslanica Kološanima
Ef Poslanica Efežanima 1 Kor Prva poslanica Korinćanima
Fil Poslanica Filipljanima 2 Kor Druga poslanica Korinćanima
Flm Poslanica Filemonu Lk Evanđelje po Luki
Gal Poslanica Galaćanima Mk Evanđelje po Marku
Heb Poslanica Hebrejima Mt Evanđelje po Mateju
Iv Evanđelje po Ivanu 1 Pt Prva Petrova poslanica
1 Iv Prva Ivanova poslanica 2 Pt Druga Petrova poslanica
2 Iv Druga Ivanova poslanica Rim Poslanica Rimljanima
3 Iv Treća Ivanova poslanica 1 Sol Prva poslanica Solunjanima
Iz Izaija 2 Sol Druga poslanica Solunjanima
Jak Jakovljeva poslanica 1 Tim Prva poslanica Timoteju
Jd Judina poslanica 2 Tim Druga poslanica Timoteju
Jr Jeremija Tit Poslanica Titu
SUMMARY
It is known that the manuscripts created in the Church of Bosnia are not
to be avoided in resolving the issues of the Church of Bosnia, especially the
matter of its teaching and identity. Some tried to find indications of dualistic
beliefs in them. Solovjev believed the term inosuç›nÅ, mentioned in
Our Father cited in the St.Luke’s Gospel (Lk 11,3) and the Gospel according
to St Nicholas (hl‡b› na{› inosuç›n°i) was a “mystical epithet”,
that it symbolized Manichaeism that could only represent “other substance”,
“other being” thus coming closer to the term supersubstantialis mentioned in
the Cathar texts. He believed that traces of Docetism were evident in the term
izde in the usual position of the expression was born (iz› nee`e iz°de
isusÅ). Solovjev found correspondence with the dualist teaching in the
expression inočedyi sinь (jesus) falsly interpreting it as “second-born”. Jaroslav
1
Ć. TRUHELKA, Bosanska narodna (patarenska) Crkva, u: Povijest Bosne i Hercegovine, I.,
HKD Napredak, Sarajevo 1942., 21991., 31998., str. 767.-793.
2
V. VRANA, Književna nastojanja u sredovječnoj Bosni, u: Povijest Bosne i Hercegovine, str.
794.-822.
3
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, KS,
Zagreb, 1975.
4
ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Barbat, Zagreb, 2003.
5
Od sredine 19. st. pitanja pojave bosanskih krstjana te ustroj, sadržaj vjere i nestanak Cr-
kve bosanske ozbiljan su predmet povijesnih istraživanja i analiza. Svraćamo pozornost na
10
Isto, str. 20.; F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem
vijeku, str. 59.-62.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 80.-
83.; Vrhbosnensia, 7. (2003.), 128.-130.
11
A. THEINER, nav. djelo, str. 19.
12
Isto, str. 113., 137., 172.
13
E. FERMENDŽIN, Acta Bosnae, Zagreb, 1892., str. 224.-226.
14
D. KAMBER, Kardinal Torquemada i tri bosanska bogumila (1461.), u: Croatia sacra, 3.
(1932.), 92.-93.
15
E. FERMENDŽIN, Acta Bulgariae ecclesiastica, Zagreb, 1887., str. 79.-80.
16
Usp. F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku,
str. 33.-42.
rena, u: Starine HAZU, knj. 61./2000., str. 21.-117.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povi-
jesnim vrelima (13.-15. st.), str. 153.-233. I u prvom i u drugom slučaju Šanjek donosi tekst
Rasprave u izvorniku i u hrvatskom prijevodu.
25
ISTI, Pavao Dalmatinac (1170/75.-1255.): Rasprava između rimokatolika i bosanskog pa-
tarena, str. 118.-121.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str.
282.-285.
26
ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 286.-289. Valja upo-
zoriti da se u tekstu Sažetka spominju patareni, iako u naslovu stoji “manihejci”; Sažetak su
1697. god. sastavili J. B. Lucini i J. B. Barberi za potrebe kanonizacijskog postupka Jakova
Markijskog.
27
ISTI, Interrogatio Iohannis (Ivanova pitanja), katarski apokrif slavenske provenijencije i dua-
lističko poimanje stvaranja svijeta u srednjem vijeku, u: Croatica Christiana Periodica, 5. (1981.,
7.), 43.-61; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 234.-251.
28
D. KAMBER, nav. članak, str. 38.-92.; F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povije-
snim vrelima (13.-15. st.), str. 294.-299.
29
D. FARLATI, Illyricum sacrum, IV., Venetiis 1769., str. 45.: “Patarena contagio sive ex
Italia, sive ex Bulgaria, quod vero propius est, in Bossinam erepsit.”
30
B. PETRANOVIĆ, Bogumili. Crkva bosanska i krstjani, Zadar, 1867.
31
A. BARUN, Svjedoci i učitelji. Povijest franjevaca Bosne Srebrene, Svjetlo riječi, Sarajevo
– Zagreb, 2003., str. 56.
32
V. GLUŠAC, Srednjevekovna ‘crkva bosanska’ bila je pravoslavna, u: Prilozi za književnost,
jezik, istoriju i folklor, IV., Beograd, 1924., str. 1.-55.
33
F. RAČKI, Bogumili i Patareni, u: Rad JAZU, 7./1869., str. 84.-179.; 8./1869., str. 121.-
187.; 10./1870., str. 160.-263. Pod utjecajem Račkoga za bosansko-humske se krstjane usta-
lio u historiografiji naziv bogumili. Njegovo mišljenje o neomanihejskom dualizmu krstjana
slijede brojni drugi povjesničari, primjerice: V. KLAIĆ, Povijest Bosne, Zagreb, 1882., fo-
totip izdanje: Sarajevo 1990., str. 344.-359.; F. ŠIŠIĆ, Studije iz bosanske historije, u: Glasnik
Zemaljskog muzeja, 15. (1903.), 319.-349.; J. JELENIĆ, De patarenis Bosnae, Sarajevo, 1908.;
V. ĆOROVIĆ, Historija Bosne, Beograd, 1940., str. 175.-189.; V. VRANA, nav. članak, str.
794.-822.
34
A. HOFFER, Dva odlomka iz povećeg rada o kršćanskoj Crkvi u Bosni, u: Spomen-knjiga
iz Bosne, ur. dr. Ivan Šarić, Naklada Kaptola vrhbosanskoga, Zagreb, 1901., str. 59.-142., o
ovim pitanjima 67.-80.
35
Ć. TRUHELKA, Testament gosta Radina. Prinos patarenskom pitanju, u: Glasnik Zemalj-
skog muzeja, 23. (1911.), 355.-375.; ISTI, Bosanska narodna (patarenska) Crkva, str. 767.-
793.
36
Od brojnih radova usp. J. ŠIDAK, Problem “ bosanske crkve” u našoj historiografiji od Pe-
tranovića do Glušca, u: Rad JAZU, 259./1937., str. 37.-182.; ISTI, Crkva bosanska i problem
bogumilstva u Bosni, Zagreb, 1940.; ISTI, Studije o ‘Crkvi bosanskoj’ i bogumilstvu, Zagreb,
1975.
37
L. PETROVIĆ, Kršćani Bosanske crkve, Sarajevo, 1953., Sarajevo – Mostar, 21999.
38
A. V. SOLOVJEV, Vjersko učenje Bosanske crkve, Zagreb, 1948.; ISTI, Svjedočanstva pra-
voslavnih o bogumilstvu na Balkanu, u: Godišnjak, 5. (1953.), 1.-103.
39
D. MANDIĆ, Bogumilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962., 21979.
40
Iako su već spomenute, ponovno upućujemo na knjige: F. ŠANJEK, Bosansko-humski
krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.); ISTI, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički
pokret u srednjem vijeku. Zatim od brojnih drugih radova vidi: ISTI, Crkva bosanska: duali-
stička sljedba ili evanđeoski ideal zajedništva u duhu Pracrkve, u: Kršćanstvo srednjovjekovne Bo-
sne, Studia Vrhbosnensia, 4., Sarajevo, 1991., str. 157.-172.; ISTI, Kršćanstvo na hrvatskom
prostoru, KS, Zagreb, 21996., str. 175.-202.
41
L. PETROVIĆ, nav. djelo, 2. izd., str. 155.-165. Kao “vjerodostojne” autor izričito spo-
minje: Hvalov zbornik, Nikoljsko evanđelje, Rukopis Radoslavov za krstjanina Gojsava,
Evanđelje koje je prepisao tepačija Batalo, Izjava na Bilinu Polju, Oporuka gosta Radina,
Budkov rukopis, zatim povelje, ugovori, pismena svjedočanstva bosanskih banova i kra-
ljeva, raznih vlastelina i drugih odličnika, nadgrobni spomenici s natpisima i simbolima,
izviješća papinskih legata i inkvizitora, građa dubrovačkih arhiva i dubrovačkih kroničara.
Među “nepouzdane” izvore ubraja “rasprave protiv heretika”: Disputatio inter christianum
romanum et patarenum Bosnensem, Herrores, quos communiter patareni de Bosna credunt
et tenent, Zagrebački kodeks: Summa fratris Renerii(!) O. Pr. de Catharis et Leonistis seu
pauperibus de Lugduno te Breslavski kodeks: Dialogus inter Paterinum et Catholicum, a
u istu kategoriju pribraja i raspravu kardinala Torquemada: Symbolum veritatum romanae
ecclesiae… pro informatione Maniheorum.
42
Ovdje je uputno upozoriti na opsežnu studiju u prilog vjerodostojnosti latinskih izvora o
vjeri bosansko-humskih krstjana: D. KNIEWALD, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosan-
skim krstjanima, u: Rad JAZU, knj. 270., Zagreb, 1949., str. 115.-276.
43
J. FINE Jr., The Bosnian Church: a new Interpretation, New York - London, 1975. Osvrt
na knjigu i kritiku “nove interpretacije” objavio je Srećko M. Džaja u Croatica Christiana
Periodica, 3. (1979., 3.), 143.-146.
44
A. BARUN, nav. djelo, str. 68.
kralja Tvrtka. Sačuvana su samo 4 lista, koji donose završetak Ivanova evan-
đelja i bilješke vezane za bosanske krstjane.51 Na 3. listu pisar je napisao: “V’
ime oca i sina i svetago duha” itd., da bi dodao: “a napisaše se sie knige u dni
krala Dabiše od’ roenija S(i)na B(o)žija 1393 lito, po umr’ti krala Tvr’tka dru-
go lito”. Poleđina 2. lista donosi dva niza imena onih “ki su se narekli u red’
cr’kve”: prvi prije Rastudija, a drugi niz počinje s njegovim imenom. Povrh
prvog niza imena te ispred drugoga, dakle dvaput, ispisane su riječi: “V’ ime
ot’ca i sina i s(ve)tago d(u)ha”. Prepuštajući povjesničarima da utvrde osobe
koje se kriju iza imena Rastudija i ostalih 16 prije i 11 poslije njega, u ovom
kratkom ulomku s obzirom na vjerski nauk osobito je uočljivo priznavanje
Presvetog Trojstva: Otac - Sin - Duh Sveti, čak dvaput na poleđini 2. lista i
jednom na 3. listu. Osim toga, na 3. listu spomenta je 1393. godina “od rođe-
nja Sina Božjega”, što izražava vjeru u utjelovljenje i rođenje Isusa, kojega se,
dakle, i u ovoj formuli priznaje Sinom Božjim.52 Ovaj je fragment očito posve
čist od krivovjerja.
Iz istog vremana, tj. iz 14./15. st. potječe četveroevanđelje pisara krstjani-
na Tvrtka Pripkovića. Rukopis od 260 pergamentnih listova, nađen u Pljevlji-
ma, rabljen je, kao i neka druga bosanska evanđelja, u nekom pravoslavnom
manastiru.53 Ta činjenica najbolje objašnjava kako je došlo do toga da su uz
ime pisara krstjanina Pripkovića kasnije ćirilicom dopisane riječi: “i Bog zna
neka e to svinja bila”. Očito je “pisac zabilješke bio potpuno svjestan vjerske
razlike između njega i pisca kodeksa”.54 Taj rukopis ne daje nam temelj za bilo
kakvu tvrdnju o krivovjernosti sadržanoj u njemu, a jedino pouzdano jest to
da ga je prepisao krstjanin.
51
Usp. V. VRANA, nav. članak, str. 806.-807.; J. ŠIDAK, Bosanski rukopisi u Gosudarstve-
noj publičnoj biblioteci u Lenjingradu, str. 118.-119.; F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani
i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, str. 96.-98.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u
povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 356.-358.
52
Citati su preuzeti iz: F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15.
st.), str. 356.-358.
53
V. VRANA, nav. članak, str. 814.; J. ŠIDAK, Bosanski rukopisi u Gosudarstvenoj publičnoj
biblioteci u Lenjingradu, str. 113.-115.
54
H. KUNA, nav. članak, str. 296.
55
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 333.
56
A. V. SOLOVJEV, La doctrine de l’eglise de Bosnie, u: Bulletin de la classe des lettres et des
sciences morales et politiques de l’Academie Royale de Belgique, 5. ser. 43./1948., str. 500.
57
Prvo ih je objavio ruski filolog M. N. SPERANSKIJ, Ein bosnisches Evangelium in der
Handschriftensammlung Srećković’s, u: Archiv für slawische Philologie, 24./1902., str. 172.-182.
Kod nas u posljednje vrijeme F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički
pokret u srednjem vijeku, str. 150.-154.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima
(13.-15. st.), str. 333.-337. (ovdje Šanjek paralelno donosi i posuvremenjeni hrvatski prijevod
glosa). Usp. V. VRANA, nav. članak, str. 811.-812.
58
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 333.
59
ISTI, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, str. 150.-152.
Protumačivši ove glose, F. Šanjek na temelju njih rekonstruira “doktrinalno shvaćanje bo-
sanskih krstjana”: “Bog, nebeski Otac, imao je dva sina: mlađega, predstavljenog u anđelima
zavedenim od Sotone, koji je gospodar vjekova i poglavica ovog svijeta; starijeg, predsta-
vljenog u anđelima koji služe Oca nebeskog. Ljudske duše, utamničenice svijeta Sotone, ne
mogu biti otkupljene sakramentima Rimske crkve ni krštenjem Ivana Krstitelja, nego samo
milošću Božjom.
Rimska crkva ne može biti Božja Crkva, jer su njezini službenici predstavnici židovskog
zakona. Crkva bosanska je prava Petrova crkva, zemaljski Jeruzalem. U njoj su naučavala
dvanaestorica apostola, pa je u njoj pohranjena milost Božja, po kojoj se ljudi mogu otkupiti
i stići u krilo Abrahamovo, gdje se nalazi stariji sin, tj. anđeli koji poslužuju nebeskog Oca”
(isto, str. 152.-154).
60
H. KUNA, nav. članak, str. 296. Pritom se oslanja na: S. ĆIRKOVIĆ, Glose Srećkovićevog
jevanđelja i učenje bosanske crkve, u: Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istra-
živanja, Skopje, 1982., str. 211.-221.
61
A. BARUN, nav. djelo, str. 70.
62
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 333.
63
Rukopis se čuva u Bologni, Biblioteca universitaria, ms. 3575-B. Kod nas publiciran:
Zbornik Hvala krstjanina, faksimil, transkript i komentar, izd. ANUBiH, Sarajevo, 1986.
64
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 329.
65
Usp. isto, str. 329.-331.
66
ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 327. Na str. 330.-331.
autor donosi korisne usporedbe reda biblijskih knjiga u Hvalovu zborniku, Vulgati i Provan-
salskom Novom zavjetu. Vidi također: ISTI, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički
pokret u srednjem vijeku, str. 148.-149.
67
ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 330. O apokrifnoj li-
teraturi općenito i napose o četiri apokrifa u Hvalovu zborniku vidi: ISTI, Bosansko-humski
krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, str. 155.-156. Usp. Ć. TRUHELKA,
Bosanska narodna (patarenska) Crkva, str. 786.-787.
68
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 329.
69
Usp. o jednom i drugom evanđelju V. VRANA, nav. članak, str. 807.-811. Premda su
u međuvremenu propali i prema tome ne mogu biti više predmetom izravnog istraživanja,
treba napomenuti da je A. V. Solovjev upozorio na elemente u Nikoljskom i Daničićevu
evanđelju koji bi išli u prilog doketizmu u Crkvi bosanskoj, no takvo stajalište uspješno je
otklonio F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku,
str. 154.-155.
70
Usp. J. ŠIDAK, Kopitarovo bosansko evanđelje u sklopu pitanja “Crkve bosanske”, u: Slovo,
4.-5./1955., str. 47.-63.
71
Usp. V. VRANA, nav. članak, str. 804.-806.
72
Riječ je “Belićevim odlomcima”, kako ih naziva M. Pavlović (J. ŠIDAK, Kopitarovo bo-
sansko evanđelje u sklopu pitanja “Crkve bosanske”, str. 50.), a poznati su i kao Mostarski listo-
vi, fragmenti drugog mostarskog evanđelja (V. VRANA, nav. članak, str. 814.-816.).
73
Usp. V. VRANA, nav. članak, str. 820.; J. HAMM, nav. članak, str. 67. i passim.
74
J. ŠIDAK, Kopitarovo bosansko evanđelje u sklopu pitanja “Crkve bosanske”, passim.
75
O ovom hrvatskom ćirilskom rukopisu vidi V. VRANA, nav. članak, str. 816.-817. Valja
napomenuti da su rukopisi Beogradskog, Nikoljskog i Daničićeva evanđelja “nestali pod
ruševinama beogradske Narodne knjižnice u travnju 1941.” Vidi: F. ŠANJEK, Bosansko-
humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 328.
76
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, str.
156.-157.
77
ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 60.; na str. 338.-348.
autor prvo predstavlja i tumači a onda i donosi molitvene obrasce iz Radoslavova zbornika
paralelno s obrascima provansalskih katara, kao što je bio učinio mnogo ranije u: Bosansko-
humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, str. 157.-161. O ovom zborniku i
obredniku vidi još: V. VRANA, nav. članak, str. 818.-820.; A. BARUN, nav. djelo, str. 69.
78
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 338.
79
Usp. fragmente obrednika u: isto, str. 340.-343.
80
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 60. Usp. ISTI,
Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, str. 159.-173.
81
Vidi bilj. br. 10.
82
ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 79.
83
Pismo Inocenta III. splitskom nadbiskupu Bernardu i svom legatu Ivanu de Casamare od
21. studenoga 1202., u: isto, str. 74.-77.
84
Usp. isto, str. 10.-12.
85
Kod nas ju je objavio F. ŠANJEK, Pojam ‘stvaranja’ u Crkvi bosansko-humskih krstjana, u:
Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 21. (1995., 41.-42.), 18.-20.; ISTI, Bosansko-
humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 349.-355.
86
ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 351.-355.
87
Isto, str. 349.
88
ISTI, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, str. 119.-120.;
ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 106.-107. Usp. M. BR-
KOVIĆ, Srednjovjekovna Bosna i Hum. Identitet i kontinuitet, Crkva na kamenu, Mostar,
2002., str. 216.
89
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, str.
120., bilj. 76.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 108.-109.
Usp. M. BRKOVIĆ, nav. djelo, str. 221.-222. Vjerodostojnost ove isprave dokazao je J. ŠI-
DAK, O autentičnosti i značenju jedne isprave bosanskog ‘ djeda’ (1427), u: Slovo, 15.-16./1965.,
str. 288.-289.
90
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 106.-107.
91
Isto, str. 108.-109.
92
Ć. TRUHELKA, Testament Gosta Radina, u: Glasnik Zemaljskog muzeja (GZM), 23.
(1911.), 355.-375.; ISTI, Još o testamentu gosta Radina i o patarenima, u: GZM, 25. (1913.),
363.-381.; D. MANDIĆ, nav. djelo, 1. izd., str. 448.-451.; A. V. SOLOVJEV, Le testament
du gost Radin, u: Mandićev zbornik, Rim, 1965., str. 152.-155.; N. KLAIĆ, Izvori za hr-
vatsku povijest do 1526. godine, Zagreb, 1972., str. 316.-319.; F. ŠANJEK, Bosansko-humski
krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, str. 179.-182.; ISTI, Bosansko-humski
krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 362.-367.
93
U svjetlu razlikovanja pripadnika u drugim katarskim zajednicama i služeći se danas ra-
zumljivijim izrazima, Šanjek, u dva svoja kapitalna djela pomalo različito, prvu spomenutu
skupinu članova Crkve bosanske naziva ‘savršenim’ odnosno ‘odličnijim’, drugu ‘slušačima
- vjernicima’ ili jednostavno ‘vjernicima’, a treću ‘simpatizerima’ koji načelno prihvaćaju vje-
rovanje te Crkve, ali još nemaju snage i odlučnosti za korak konačnog primanja ‘duhovnog
krštenja’ da bi postali članovima ‘prave vjere apostolske’. Vidi: F. ŠANJEK, Bosansko-humski
krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, str. 183.; ISTI, Bosansko-humski krstjani
u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 360.
94
Ć. TRUHELKA, Bosanska narodna (patarenska) Crkva, str. 777.-778. shvaća taj križ kao
“crux gestatoria”, “atribut najvišeg kršćanskog svećeništva”, a Šanjek drži prihvatljivijim mi-
šljenje J. Šidaka je to uobičajeno “crux immissa” kao “signum tabellionis” - F. ŠANJEK,
Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, str. 178.-179.; ISTI,
Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 362., bilj. 66.
95
U posuvremenjenom izvornom tekstu u knjizi Bosansko-humski krstjani u povijesnim vreli-
ma (13.-15. st.), str. 363., izostavljena je, vjerojatno omaškom, riječ “gospodina”.
96
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 362.-367. Usp.
ISTI, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, str. 183.
97
Usp. Ć. TRUHELKA, Bosanska narodna (patarenska) Crkva, str. 777.-780.; L. PETRO-
VIĆ, nav. djelo, str. 157.-260., a znatno su s njim suglasni M. BRKOVIĆ, nav. djelo, str.
106.-133. i A. BARUN, nav. djelo, str. 70.-71.
primstvo Mletačke Republike za sebe i pedeset ili šezdeset osoba svojega zakona i
svoje sekte,98 a sve to moglo je biti razlogom da ni Crkva bosanska više nije bila
ista kao prije te da se približavala katoličanstvu. Bilo kako bilo, oporuka gosta
Radina ne sadrži ništa što bi bilo u suprotnosti s katoličkim naukom.
Pisanoj ostavštini bosansko-humskih krstjana opravdano je pribrojiti i na-
tpise na nadgrobnim spomenicima, stećcima. Oko šezdeset tisuća takvih spo-
menika ima na području Bosne i Hercegovine, ali ne potječu svi od krstjana.
Malobrojni su natpisi na stećcima koji potvrđuju da su osobe u čast kojih su
podignuti bili pripadnici Crkve bosanske, prema Šanjeku “tek nekoliko njih”.99
Najpoznatiji, a i za pitanje kojim se bavimo najrelevantniji jesu stećci članova
hijerarhije Crkve bosanske, gosta Mišljena iz Puhovca i gosta Milutina Cr-
ničanina iz Humskog. Na stećku gosta Mišljena spominje se Abraham, što
pokazuje da se bosansko-humski krstjani razlikuju od zapadnih katara koji ne
priznaju starozavjetne patrijarhe, te priznanje da je gospodin Isus jedinoro-
đeni Sin Božji, dok stećak gosta Milutina svjedoči vjeru u “prečistu Troicu” i
povjeravanje “milosti božiei”. Uvjerenja krstjana izražena tim natpisima posve
odudaraju od manihejsko-dualističkog nazora.100
Spomenuto je kako su u srednjem vijeku bili rašireni razni apokrifi koji su
nadomiještali ono što se danas naziva beletrističkom literaturom. Prema Tru-
helki tekstovi apokrifa služili su i za zapise koji su u srednjem vijeku, ponegdje
i do nedavno, korišteni za tobožnju zaštitu “protiv nedaća, uroka i bolesti”,
a kao “navodna zaštita protiv nepogoda i nerodice u vinogradima” služila je
druga vrsta zapisa, “olovne pločice”, zakopavane u zemlju.101 Da neki od ta-
kvih tekstova potječu od predstavnika Crkve bosanske, Truhelka zaključuje
poglavito na temelju zapisa pronađenog 1905. godine u Ječmeništu kod Viko-
ča. Predstavivši taj zapis, on tvrdi, a iz navoda koje iz njega donosi doista se
98
Usp. M. ŠUNJIĆ, Jedan novi podatak o gostu Radinu i njegovoj sekti, u: Godišnjak, 11./19-
61., str. 265.
99
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 370.
100
ISTI, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, str. 188.-
189.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 370.-371. Usp. Ć.
TRUHELKA, Bosanska narodna (patarenska) Crkva, str. 783.-786.; A. BARUN, nav. djelo,
str. 71.
101
Ć. TRUHELKA, Bosanska narodna (patarenska) Crkva, str. 787., 790.
dade također zaključiti, da, izuzev činjenice što su zapisi uopće odraz prazno-
vjerja, “ni u ovoj vrsti literature … nema ništa, što bi odavalo manihejske ili
bogumilske dojmove ili bi inače pobijalo dogme i kanone katoličke Crkve”.102
4. Zaključak
Bosansko-humski krstjani i Crkva bosanska optuživani su za krivovjerje.
Različita su karakteriziranja vjerskog zastranjenja u srednjovjekovnoj Bosni:
različiti dokumenti i druga vrela različito ga imenuju i definiraju. Razumljivo
je stoga da ni prosudbe povjesničara o njihovoj vjeri, temeljene na takvim vre-
lima i literaturi, nisu u suglasju.
Iz prelistavanja literarne ostavštine bosansko-humskih krstjana, na koju
smo se ograničili u ovom prilogu, što dakako nije dostatno za precizno utvr-
đivanje njihova vjerskog identiteta, pogotovo jer je ta ostavština malobrojna i
fragmentarna, proizilazi da se u sačuvanim pisanim vrelima krstjanske pro-
venijencije samo tu i tamo nalaze izrazi i formulacije s prizvukom umjerenog
odnosno doista zanemarivog blagog dualizma, primjerice u glosama Srećkovi-
ćeva zbornika te u legendi o stvaranju svijeta i čovjeka. Glose u Srećkovićevu
zborniku mogu se shvatiti glosarovim subjektivnim i privatnim tumačenjima
nekih tekstova iz evanđeljâ, te se na temelju njih ne može bosansko-humske
krstjane smatrati dualistima. Slično treba reći i o legendi o početku svijeta. U
njoj je uočljiv umjereni dualizam, no legenda ipak po svom obilježju nije po-
uzdan oslonac za upoznavanje vjeronazora krstjana i službenog nauka Crkve
bosanske.
Akademik Šanjek podsjeća da “arheološka i literarna vrela ne sadrže ni-
kakvih podataka o dualističkom svjetonazoru bosansko-humskih krstjana, na
kojima uporno inzistiraju latinski hereziolozi i kontroverzisti, ali i hrvatska
102
Isto, str. 787.-790. Truhelka drži da je predstavnik Crkve bosanske napisao taj zapis za
muslimane, vjerojatno svoje bivše ‘suseljane i suvjernike’, “koji su prešli na islam”, čija se
imena i navode u prvim redcima teksta i nakon čega slijedi naslov: “Molitva ot treska ot gro-
ma i od besa i ot grada.” U ovom zapisu slijedi zatim prijepis pisma koje je navodno “Hristos
svojom rukom zapisao nekom caru u Erusolimu”. Pismo pisano bosančicom, transkripcija
je latinskog apokrifnog Isusova pisma kralju Abagoronu. Iz teksta zapisa, uz zaklinjanja,
razvidna je vjera u Isusovo uskrsnuće, uzašašće, njegova čudesa itd., a sadržani su u njemu i
kratki svetopisamski citati u slavu “Isusa ‘jedinorođenog od Oca, puna milosti i istine, koja
stanuje u njemu’.”
SUMMARY
In this contribution, the author first constitutes that the krstjani of Bosnia
and Hum were accused of heresy and that different documents and sources
call and define it differently which makes historians’ judgements about their
religion based on those sources vary.
By browsing through their literary legacy which is, as expected, not suf-
ficient for a precise identification of their religious character, especially since
that legacy is very scarce and fragmentary, stems the fact that in the preserved
recorded sources of krstjan provenance only occasionally arise terms and for-
mulations with a colouring of moderate or, in fact, negligible mild dualism,
for example in the glossas of Srećković’s anthology and in the well-known
legend of creation of world and mankind.
Based on the past research of this matter, it seems reasonable to argue
that the mentioned krstjan sources do not contain reliable information on the
dualism in the teaching of the Bosnian Church.
103
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 326.
1
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Barbat, Zagreb,
2003., str. 3.
2
Usp. isto, str. 363.
3
Usp. npr. H. KUNA, “O jeziku i pismu Hvalova zbornika”, u: Zbornik Hvala krstjanina,
Svjetlost, Sarajevo, 1986., str. 15.-21. (s popisom literature); J. MAKSIMOVIĆ, “Ilumina-
cija Hvalova zbornika”, u: Zbornik Hvala krstjanina, str. 22.-29. (s bilješkama koje upućuju
na literaturu).
4
Usp. J. HAMM, “Apokalipsa bosanskih krstjana”, u: Slovo, 9.-10. (1960.), 43.-104.
5
Usp. WILLEMIEN OTTEN, “The Power of the Bible in the Middle Ages”, u: The
International Bible Commentary. A Catholic and Ecumenical Commentary for the Twenty-First
Century, Editor William R. Farmer, Associate Editors Sean McEvenue, Armando J. Levo-
ratti, David L. Dungan, The Liturgical Press, Collegeville, Minnesota, 1998., str. 48.-52.;
C. TOMIĆ, “Srednjovjekovna egzegeza (6. do 15. st.)”, u svom djelu: Pristup Bibliji, Pro-
vincijalat franjevaca konventualaca, Zagreb, 1986., str. 388.-395.
6
Klasična djela o proučavanju Svetog Pisma u srednjem vijeku: H. DE LUBAC, Égèse médi-
évale: les quatre sens de l’Écriture, Aubier, Paris, 1959.-1964. (4. sv.). Dijelovi ovoga djela pre-
vedeni su na engleski i njemački. H. GRAF REVENTLOW, Epochen der Bibelauslegung,
Band II: Von der Spätantike bis zum ausgehenden Mittelalter, Verlag C. H. Beck, München,
1994. Poslužio sam se i leksikonskim preglednim člancima: H. KARPP, “Bibel IV. Die
Funktion der Bibel in der Kirche”, u: Theologische Realenzyklopädie, 6., Walter de Gruyter,
Berlin, 1993., str. 48.-93.; J. W. ROGERSON, “Interpretation, History of ”, te W. G.
JEANROND, “History of Biblical Hermeneutics”, u: Thew Anchor Bible Dictionary, Vol 3.,
Doubleday, New York, 1992., str. 424.-443.
7
F. KEMPF, “Heretički i reformni pokreti u kleru i među laicima (1000-1050). Zapadni
svijet na prijelazu prema razvijenom srednjem vijeku”, u: H. JEDIN, Velika povijest Crkve,
III./I., Kršćanska sadašnjost (KS), Zagreb, 1971., str. 379.-389., citat na str. 380. Za našu
temu u ovom svesku važna su još poglavlja: “Obrazovanost i znanost”, str. 372.-379., “Pokret
vita evangelica i pojava novih redova”, str. 504.-518. te “Filozofsko-teološke borbe”, str.
518.-527.
Jedan od krivovjernih pokreta 12. i 13. st. bili su katari. Oni su zapravo
bili heterogeni pokret protesta i ovdje nas zanimaju sa stajališta služenja Sve-
tim pismom.8 Sami su se zvali “čistima” ili “dobrim kršćanima”, što uključuje
i služenje kršćanskim kanonskim knjigama, ali pristupali su im izbirljivo, jer
su naučavali da je materija zla, da se osnovno oproštenje grijeha postiže pola-
ganjem ruku, a ne krštenjem uz uporabu vode. Nisu pridavali vrijednost Kri-
stovoj smrti na križu, ali Krista su držali božanskim osloboditeljem čovjeka i
učiteljem mudrosti. Sa stajališta današnjih žena vjernica posebno je provoka-
tivno da su ženu držali suradnicom sotone zato što je zavela anđele pa se “Bog
zbog toga razljutio i zakleo da nikada više neće pripustiti u nebo koju ženu, a
to znači da se duše žena nakon smrti trebaju najprije promijeniti”.9 Danas im
se upisuje u zaslugu da su otkrili važnost vjernika laika.
Prema Sacconijevoj Sumi o katarima i leonistima iz 1250. godine postojale
su različite katarske “Crkve”, kojima je zajedničko suprotstavljanje Rimu te
potpuno ili djelomično odbacivanje Staroga zavjeta: “Đavao je začetnik čita-
vog Starog zavjeta, osim ovih knjiga: Job, Psaltir, Knjiga Salomonova, Knjiga
mudrosti, Knjiga Isusa sina Sirahova, Izaija, Jeremija, Ezekijel, Danijel i knji-
gâ dvanaestorice proroka.”10 Sacconijeve podatke o katarima povjesničari drže
vjerodostojnima zato što je odrastao kao jedan od katara te se obratio na kato-
ličko zajedništvo, postao dominikanac i vođa inkvizicije u Lombradiji 1254.
godine. Katari su se služili svim novozavjetnim knjigama u dokazivanju svoga
učenja, a svoje vjerske sastanke i molitve održavali su na otvorenom, navečer,
da ih ne bi prepoznali špijuni inkvizicije.11
8
Usp. poglavlja: H. WOLTER, “Prosjački redovi”, “Krivovjerje i inkvizicija u 13. stoljeću”,
“Kršćanski entuzijastički pokreti u 13. stoljeću”, “Pokret spirituala i spor oko siromaštva”,
u: H. JEDIN, Velika povijesti Crkve, III./II., KS, Zagreb, 1993., str. 198.-213., 244.-253.,
285.-291., 424.-430.
9
DANIELLA MÜLLER, “Katharer”, u: Theologische Realenzyklpädie, 18., Berlin, 2000.,
str. 21.-30. Autorica ističe da je katarski pokret živio oko 200 godina, ali od 1982. postoji
u Francuskoj Centre nationale d’études Cathares u Villegly kod Carcasonne koji intenzivno
istražuje dokumente o katarima.
10
F. ŠANJEK, “Dualističko-evangelički pokret u XIII. stoljeću u svjetlu Sacconijeve ‘Sume
o katarima i leonistima’ (1250.)”, u: Bogoslovska smotra (BS), XLV. (1976.), 3., 285.-305.,
citat na str. 294.
11
Usp. F. ŠANJEK: Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 153.-155., prilikom
14
Isto, str. 138.
15
Usp. isto, str. 190.-215., poglavlje: “The Gutenberg Bible”.
svih kasnijih tiskanih izdanja Biblije na latinskom, osim dvaju. Katkad je pri-
mjerak Gutenbergove Biblije morao biti uzorak štamparima kasnijih izdanja,
kao što je Biblija s 36 redaka iz oko 1460. te manja Biblija koju su tiskali Fust
i Schoeffer u Mainzu 1462. god. (…) Veliki liturgijski tip i graciozna gotska
elegancija Gutenbergove Biblije bili su pretvoreni u manje Biblije za privatnu
uporabu, ali tekst je Gutenbergove Biblije izdržao kroz stoljeća.”16
Prvi tiskani njemački prijevod Svetog pisma izišao je oko 1465. god. Od
toga izdanja pa do Lutherova Novog zavjeta na njemačkom 1522. god. tiska-
no je 14 potpunih Biblija na visokonjemačkom i četiri na donjonjemačkom.
U Veneciji je izišla prva tiskana Biblija na talijanskom 1471. godine i to dva
različita prijevoda. Francuzi su dobili prvu tiskanu Bibliju na svom jeziku
1477. god., a iste godine i Nizozemci.17 Pronalaskom tiska omogućeno je ti-
skanje i drugih religioznih djela s citatima iz Svetog pisma ili prepričavanjem
biblijskih zgoda. Tako su knjižice s uputama o dobrom obavljanju sakramenta
ispovijedi, na latinskom ili živom jeziku, u razdoblju između 1450. i 1520.
god. bile tiskane 50 puta. Katekizam Ivana Herolta († 1468.) tiskan je u 12
izdanja između 1490. i 1521. godine. Pučka knjiga Ogledalo kršćana franjevca
Dietricha Koldea (+1515.) tiskana je u mnogo naklada od 1470. godine.
18
Usp. S. KRASIĆ, “Djelovanje dominikanaca u srednjem vijeku”, u: Ž. PULJIĆ - F. TO-
PIĆ (prir.), Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi simpozija povodom 9 stoljeća spominja-
nja Bosanske biskupije (1089-1989), Vrhbosanska visoka teološka škola, Sarajevo, 1991., str.
173.-240. Za našu temu važan je prilog F. ŠANJEK, “Crkva bosanska: dualistička sljedba ili
evaneđoski ideal zajedništva u duhu Pracrkve”, u: Ž. PULJIĆ - F. TOPIĆ (prir.), Kršćanstvo
srednjovjekovne Bosne, str. 157.-172.
19
M. BIŠKUP, “Obilježje dominikanske duhovnosti”, u: Vrhbosnensia, VII. (2003.), 107.-
126. Za osnove o Dominikovu životu i dominikanskom pokretu usp. također J. ANTOLO-
VIĆ, Duhovni velikani - Sveci Katoličke Crkve, II. dio, FTI, Zagreb, 1998., str. 155.-158.
20
S. JURIČ, “Dominikanci i Biblija”, u: BS, LVIII. (1988.), 1., 86.-109., citat na str. 88.
21
Isto, str. 89.-90.
22
Usp. B. PANDŽIĆ, “Djelovanje franjevaca od 13. do 15. stoljeća u Bosanskoj državi”,
u: Ž. PULJIĆ - F. TOPIĆ (prir.), Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne, str. 241.-268.; A. BA-
RUN, Svjedoci i učitelji. Povijest franjevaca Bosne Srebrene, Svjetlo Riječi, Sarajevo – Zagreb,
2003.
23
Usp. B. DUDA, Sveci i blagdani franjevačkog kalendara, Hrvatska franjevačka provincija
sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 2000., str. 131.-134.; 145.-149.
24
Ovaj i druge citate iz Franjinih djela preuzimam iz knjige Spisi svetog Franje, Izdavač
Jukić, Sarajevo, 1974., str. 3.
25
Usp. D. DOZZI, Il Vangelo nella Regola non bolata di Francesco d’Assisi, Istituto storico dei
Cappucini, Roma 1989., str. 42.-43.; na str. 90.-129. donosi latinski i talijanski tekst Pravila
s uputama na citate iz Svetog Pisma.
26
Isto, str. 388.-289.
27
U starinskom samostanu sv. Klare Asiške čuvaju se Franjin Brevijar i Evanđelistar kao
dragocjena relikvija. “Blaženi Franjo nabavio je ovaj brevijar za svoje drugove fra Angela i
fra Leona; u vremenu kada je bio zdrav, uvijek je htio moliti oficij, kako je propisano u našoj
reguli, a u vremenu bolesti kada ga nije mogao recitirati, htio je da mu ga čitaju. Tako je na-
stavio do smrti. Također je dao da se napiše ovaj evanđelistar pa je u dane, kada nije mogao
slušati misu, zbog bolesti ili zbog neke druge zapreke, dao da mu čitaju evanđelje koje se
toga dana čitalo u crkvi na misi. Tako je nastavio do svoje smrti” - isto, str. 53.
više ne može razlikovati da li to već Biblija govori ili još uvijek on. U svakom
se slučaju osjeća dužan da svoje riječi stavi u Kristova usta: ‘Svima sam dužan
uputiti i pružiti miomirisne riječi svoga Gospodina’, piše on na početku Pisma
svim vjernicima, 28 i na kraju: ‘Molim vas i zaklinjem u ljubavi koja je Bog,
željan da vam noge poljubim, da ove i ostale riječi Gospodina našega Isusa
Krista činite i obdržavate.’ Budući da su vrlo tečni prijelazi od Kristovih riječi
na Svečeve i obratno, bit će teško prikazati izvore željenom jasnoćom.”29
Budući da su franjevci htjeli ne samo živjeti evanđeosko siromaštvo i je-
dnostavnost, nego i vjernike poučavati u vjeri Crkve, bilo je potrebno organi-
zirati za braću studij teologije. Jedan od prvih učitelja teologije bio je Sv. An-
tun Padovanski (1195.-1231.), koji je u bolonjskom samostanu neko vrijeme
bio učitelj teologije, a utemeljitelj mu je napisao pismo: “Sviđa mi se što braći
predaješ teologiju, samo ako studirajući ne gasiš duh molitve, kako i stoji u
našem Pravilu.”30 Od njega je ostalo djelo Nedjeljni govori u kojem je tumačio
Sveto pismo te ga primjenjivao na vjernički život. Drugi veliki franjevac, koji
je bio istaknuti teolog i bibličar te je toliko pridonio razvitku svoga reda da ga
neki povjesničari nazivaju drugim utemeljiteljem reda, jest Sv. Bonaventura
(1221.-1274.).31 Nadahnut primjerom i učenjem svoga profesora Aleksandra
Haleškog, stupio je u dobi od 26 godina u franjevački red te i sam postao
uspješni profesor na Franjevačkom teološkom učilištu u Parizu. U istom gra-
du predavao je na dominikanskom učilištu Toma Akvinski i Bonaventura se
s njime sprijateljio. Uz teološka djela te spise o duhovnom životu i posebno o
franjevačkoj zajednici, pisao je i biblijske komentare i propovijedi. Dva hr-
28
Za pun tekst na hrvatskom usp. Spisi svetog Franje, str. 52.-58.
29
A. ROTZETTER - TH. MATURA, Živjeti Evanđelje s Franjom Asiškim, Hrvatska fra-
njevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, Zagreb 1997., str. 48. Oslonivši se na Franjina djelca
Oporuka i Opomene, Anton Rotzetter izvodi 7 Franjinih hermeneutskih načela (str. 46.-48.),
zatim pokazuje kako se Franjo služio sinopticima, Ivanom, Prvom Petrovom, Pastoralnim
poslanicama, Psalmima (str. 49.-58.).
30
J. ANTOLOVIĆ, Duhovni velikani - Sveci Katoličke Crkve, I. dio, FTI, Zagreb, 1998.,
str. 558.-563.
31
Usp. H. BORAK, “Život sv. Bonaventure”, u: H. BORAK (prir.), Objava i teologija.
Zbornik radova kongresa u čast sv. Bonaventure Zagreb, 9.-11. IX. 1974., KS, Zagreb, 1977.,
str. 345.-349.; J. ANTOLOVIĆ, Duhovni velikani - Sveci Katoličke Crkve, II. dio, str. 79.-
82.
32
Usp. Lj. RUPČIĆ, “Bonaventura kao egzeget”, u: H. BORAK (prir.), Objava i teologija,
str. 35.-49; M. MANDAC, “Svetopisamska pozadina Bonaventurine krsne nauke”, u: H.
BORAK (prir.), Objava i teologija, str. 241.-253.
33
Usp. M. VOVK, “Ideal frančiškanskega življenja pri Sv. Bonaventuri”, u: H. BORAK
(prir.), Objava i teologija, str. 128.-140.
34
Usp. poglavlje “Crkva bosanska” u njegovoj knjizi Svjedoci i učitelji, str. 51.-75.
35
Zbornik Hvala krstiana. Transkripcija i komentar, izdanje priredili N. GOŠIĆ, B. GRA
BAR, V. JERKOVIĆ, H. KUNA, A. NAZOR, redaktor HERTA KUNA, Svjetlost i
Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo, 1986., 57. + 358 V str.
36
Usp. L. PETROVIĆ, Kršćani Bosanske crkve, 2. izd., Svjetlo riječi - Ziral, Sarajevo – Mo-
star, 1999., str. 201.-204.
37
Tekst Očenaša s početkom Ivanova evanđelja i Pavlovom opomenom mogao je služiti
kod obreda inicijacije, usp. transkribirani tekst, F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u po-
vijesnim vrelima, str. 338.-343. koji je gotovo identičan s latinskim tekstom provansalskih
katara.
38
Usp. D. MANDIĆ, Bogomilska Crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962., str. 98.-99.;
447.-448.; F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 334.-337. donosi
12 od tih glosa na izvornom i posuvremenjenom hrvatskom.
39
Tekst i kratko tumačenje donosi F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vre-
lima, str. 349.-355.
40
D. MANDIĆ, nav. dj., str. 90.-91.
41
Usp. F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 356.-358.
42
Isto, str. 359.
43
Isto, str. 108.
44
Usp. D. MANDIĆ, nav. dj., str. 103.
45
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 71.
46
Prijevod preuzet iz: F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 81.
47
Isto, str. 158.
48
Usp. M. ZOVKIĆ, “Novozavjetna podloga za krštenje djece”, u: BS, 48. (1978./1.-2.),
121.-132.
katolici progone njih više nego druge nevjernike, Pavlov rimokatolik odgovara
da na to ukazuje podatak Otk 2, 14-16 o odstranjivanju nikolaita te na Pavlov
bijes protiv onih koji prevrću Kristovo evanđelje u Gal 1, 7-8. Nadalje, “jer
nitko ne kaže da ga je đavao stvorio kao što vi kažete kad govorite da vam je
tijelo dano od đavla i da su vam duše neki anđeli koji su s neba pali. Slijedi,
dakle, da ste isto tako i vi đavli te da mi moramo rušiti takva djela, kao što
stoji u Prvoj Ivanovoj 3, 8…”49 Dominikanac Pavao znao je da Sveto Pismo uči
kako je vjera milosni dar Božji koji čovjek slobodno prihvaća i prakticira, a ne
može se nametnuti ni državnom ni crkvenom silom. Međutim, u to vrijeme
taj oblik biblijskog učenja bio je zamračen socijalnom potrebom sigurnosti u
državi, kada se ljudska prava pojedinaca još nisu poštivala.
Vrlo je zanimljivo poglavlje o ženidbi, u kojem krivovjerac osuđuje tjele-
snu ženidbu i rađanje djece. Rimokatolik se poziva na primjer Isusa na svadbi
u Kani te na mjesta Svetog pisma u kojima je istaknuto da bračni drugovi
trebaju obavljati svoja bračna prava i obveze (1 Kor 7), da se žena spašava
rađanjem i odgojem djece u vlastitom braku (1 Tim 2, 15; 4, 1-7; 5, 14-15).
Navodi primjer biblijskih brakova iz kojih su se rodili Božji blagoslovljenici,
poput Izaka i Ivana Krstitelja.
U poglavlju o materijalnim crkvama krivovjerac predbacuje rimokatoliku
da na način pogana podižu crkve, a da oni ne smatraju da je potrebno štovati
crkve, križeve ili slike, jer da je važna crkva u srcu. Pavao nabraja pet smislova
riječi “crkva” u biblijskim tekstovima: nebeski hram (Otk 21,22), skup vjerni-
ka (Mt 18, 16-17), skup grešnika (Ps 25,5), duša vjernika (1 Kor 3,16), mate-
rijalna građevina (Mk 11, 15-16). Iako u Svetom pismu nema ništa o slikama,
Pavao tvrdi da su “slike knjige za priproste”.
Ovo djelo priručnik je katoličkim propovjednicima za eventualne raspra-
ve s krivovjercima. Kao što katari za svoje vjersko učenje izvlače izreke Svetog
pisma, tako trebaju i pravovjerni propovjednici služiti se istim duhovnim oru-
žjem. U ono doba egzegeti i propovjednici nisu držali potrebnim obazirati se
na širi biblijski kontekst pojedinog citata niti na književnu vrstu. Sa stajališta
današnjega katoličkog pravovjerja i egzegeze neprihvatljivo je opravdanje na-
silja nad krivovjercima i okrivljivanje židova svih vremena za smrt Kristovu.
Ovdje trebamo primijeniti poziv Ivana Pavla II. na čišćenje pamćenja, jer po-
49
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 191.
vijesne događaje ne možemo izbrisati, ali možemo reći da su neki od njih bili
motivirani krivo shvaćenom i tumačenom vjerom.
Dokumentu Crkvene nejasnoće vikara bosanskih franjevaca papi Grguru
XI. iz 1372. godine i odgovorima Rimske kurije 1373. godine prethodilo je
pismo ugarskog kralja Ljudevita I. Velikog (1347.-1382.) od 19. travnja 1364.,
kojim javlja krčkom knezu Bartolu da Bosansko Kraljevstvo vrvi od velikog
mnoštva krivovjeraca i patarena.50 Četvrto vikarevo pitanje odnosilo se na
teškoću da “Bosanci” sklapaju ženidbu pod uvjetom: “Ako mi budeš dobra.”
Rimski teolozi odgovorili su da je takva ženidba nevaljana. Protumačeno je da
“od sto jedva jedan zadrži prvu, izuzevši obraćenike”. Iz konteksta bi se moglo
raditi o pripadnicima Crkve bosanske koje su njihovi pastiri eventualno tako
poučili. Radilo bi se o krivom poimanju ženidbe. U jedanaestom pitanju riječ
je o “nekim Bosancima koji ne žele sklopiti brak prema Božjim zapovijedi-
ma”.51 Vikar pita, trebaju li ih bosanski franjevci krstiti ako se žele obratiti na
katoličku vjeru ili ih odriješiti. Rimski teolozi odgovaraju da ih ne treba krstiti
jer nisu spremni živjeti kršćansko ćudoređe niti im dijeliti odrješenje; nemaju,
naime, potrebnog kajanja.
Petnaesto pitanje ticalo se otimanja “dobra nevjernika ne iz razloga vje-
re ili Božjom zapovijedi, nego vođeni pohlepom i gramzljivošću”. Jesu li ih
dužni vratiti? Teolozi su odgovorili da jesu “jer nisu nikakvim pravednim
naslovom oteli dobra što su ih posjedovali nevjernici”.52 Ovdje su “nevjernici”
vjerojatno bosanski krstjani. Pitanje i odgovor odaju mišljenje onoga koji je
pitao i onih koji su odgovorili da se materijalna dobra takvih nevjernika smiju
otimati iz vjerskih razloga. Kakva razlika u razvoju Crkve prema priznavanju
slobode religije i ljudskih prava!
Taj dokument pokazuje da su u to doba postojali u Bosni “nevjernici” koji
su ne samo hereticima smatrani nego su i heretici bili, barem u shvaćanju že-
nidbe, a morali su se služiti Svetim pismom u opravdavanju svoga shvaćanja.
Budući da franjevci traže konkretne naputke za svoje pastoralno djelovanje,
pitanja su morala biti utemeljena na stvarnim pojavama, a to znači da su “Bo-
sanci” u nekim stavovima bili heretici.
50
Usp. isto, str. 254.-265.
51
Isto, str. 273.
52
Isto, str. 277.
53
Usp. isto, str. 282.-285.
54
Usp. D. MANDIĆ, nav. dj., str. 32.-33.; na str. 442.-444. donosi latinski tekst Sumari-
ja.
55
Usp. latinski tekst i hrvatski prijevod Sumarija, u: F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani
u povijesnim vrelima, str. 286.-289.
Zaključak
Bosanski krstjani upotrebljavali su Novi zavjet u izlaganju i obrani svojih
uvjerenja, poput pravovjernih i heretičkih pokreta za obnovu u Europi od po-
četka 13. st. do konca 15. st. U njihovim malobrojnim kodeksima i dokumen-
tima koji su sačuvani oskudno se navodi Stari zavjet: uglavnom samo Psalmi,
tekst Deset zapovijedi i neki himni, kako vidimo iz Hvalova zbornika. Oso-
bito je iz polemičkog spisa Pavla Dalmatinca razvidno da su se služili svim
spisima Novog zavjeta, a od Staroga nekim Psalmima i Knjigom Izaijinom.
Prihvaćali su osnovnu istinu Novoga zavjeta o eshatonskoj vrijednosti Kristo-
ve smrti i uskrsnuća, iako su Isusovu odredbu o krštenju vodom u znak kajanja
i oproštenja grijeha sebi tumačili drukčije od pravovjernih kršćana.
Svi kršćani priznaju da je Sveto pismo knjiga vjerničke zajednice, zato
kanonska i pravilo vjere. Kanon jest zatvoren, ali tumačenje nadahnutog tek-
sta ostaje otvoreno kao izazov kršćanima u promijenjenim povijesnim prili-
kama.57 Suvremenicima bosanskih krstjana Sv. Dominiku i Sv. Franji, kao i
užim sljedbenicima njihovih pokreta, Sveto pismo bilo je nadahnuće za du-
hovnu obnovu crkvene zajednice. Bosanski krstjani na svoj način su svjedočili
56
Latinski tekst i hrvatski prijevod donosi F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povije-
snim vrelima, str. 294.-299.
57
Usp. J. NISSEN, “Scripture and Community in Dialogue. Hermeneutical Reflections
ot the Authority of the Bible”, u: J.-M. AUWENS - H. J. DE JONGE (ed.), The Biblical
Canons, Leuven University Press 2003., str. 651.-658.; W. VOGELS, “La Structure symé-
trique de la Bible chrétienne”, u: J.-M. AUWENS - H. J. DE JONGE (ed.), The Biblical
Canons, str. 295.-304.
SUMMARY
reason. Bosnian Christians were a middle age movement of protest which for
the sake of pure biblical religion finished in breaking communion with the
Catholic Church. They disappeared with Turkish rule in Bosnia in 1463.
1
Pisma su pohranjena u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu sign. R 4610b. Nova
vrednovanja Prohaskina djela predočena su u: Zbornik o Dragutinu Prohaski, izd. Hrvatski
studiji Sveučilišta u Zagrebu, svez. 8., Zagreb, 2003., 410 str. Treba reći da je Prohaska bio
prihvatio suradnju u Jagićevoj Enciklopediji slavenske filologije, za koju je želio napisati
prilog o bosanskoj i slavonskoj književnosti. No ta je Enciklopedija sporo napredovala pa Pro-
haska nije uspio svoj naum ostvariti. O tome više v. Alojz Jembrih, Branko Drechsler (Vodnik)
u zrcalu svojih pisama Vatroslavu Jagiću, u: Zbornik o Branku Vodniku, svez. 7., izd. Hrvatski
studiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2001., 266.-267.; vidi još moj rad: Karel Štrekelj u zr-
calu svojih pisama Vatroslavu Jagiću, u: Obdobja 18 – Historizem v raziskovanju slovenskega
jezika, literature in kulture, Filozofska fakulteta, Ljubljana, 2002., 78.-83.
2
U vezi s preuređivanjem plana za izradu Enciklopedije, Jagić će još 1911. (29. rujna) pisati
Đuri Šurminu u Zagreb: “I ako naša petrogradska enciklopedija odveć polagano napreduje,
na čemu nisam ja kriv, već saradnici, a može biti ne toliko i oni, koliko naše općenite slo-
venske (čit. slavenske, op. A. J.) prilike ili pravije neprilike (...)” cit. Branko Magarašević,
“Jagićeva pisma Đurminu Šurminu”, Građa za povijest književnosti Hrvatske, JAZU, knj.
23., Zagreb, 1952., 7.-36.
3
Vidi: Milorad Nikčević, Prohaskine metodološke koncepcije književnosti u udžbenicima
srednjoškolske izobrazbe, Zbornik o Dragutinu Prohaski, Zagreb, 2003., 229.-246.
trebam vaše moralne pomoći da ono, u što sam toliko truda uložio ne ostane
besplodno.”
Nakon toga pisma slijede ostala pisma u kojima ća Prohaska izvješćivati
Jagića o svom napredovanju u radu na bosanskoj književnosti. Tako u pismu
Jagiću (27. travnja 1909.) čitamo:
“Na vaš ljubezan odgovor ja sam se ohrabrio da vam jedan dio mojega
djelca o bosanskoj književnosti predočim, jer cijelo još nije gotovo. Donijet ću
izvadke i nacrte mislim u tu svrhu javiti Vam se osobno u Beču još tijekom
ove nedelje.”
Jesu li se Prohaska i Jagić sreli, iz pisama se ne da razabrati. Ali u pismu
(19. rujna 1909.) uz ostalo, javlja Jagiću:
“Moja bosanska knjiga još nije gotova, no nadam se da ću je za mjesec dva
moći izvesti na čisto.”
Konačno, Prohaska javlja Jagiću u pismu (20. prosinca 1909.):
“Koncem ovoga mjeseca poslati ću Vam moju knjigu o bosanskoj knjiže-
vnosti. Ona je gotova, te se prepisuje. Ja sam se nešto dotaknuo i narodnog
pjesništva, a obazro sam se i na crkvenu književnost srpsku u Bosni. Cijela
knjiga iznosit će nešto 10 araka (oko 160 stranica). Nijesam se ni na koga od
onda obratio radi naklade, jer sam iskusio, da se bez gotova djela ne može o
tome, kako valja govoriti. Sada ću najprije da čujem vaš sud i vaš savjet. (...)
Ja se nadam, da ću zajedno sa mojom bosanskom knjigom moći da pošaljem i
moju dizertaciju u prerađenom hrvatskom izdanju (u Radu akademije).”
Kao što se razabire iz idućega pisma (5. siječnja 1910.), Prohaska je javio
Jagiću:
“Moja je dizertacija u prerađenom obliku u Radu akademije doštampana
i ja ću posebne primjerke uvezati te Vam jedan naredne nedelje poslati.4 (…)
vi ste, presvijetli, sigurno primili moju bosansku književnost. Ja sam onaj pre-
dgovor napisao, jer sam osjećao za to potrebu; prem znadem, da on posvema
ne pristaje uz značaj knjige. U VI. poglavlju o epskoj pjesmi mislio sam, da
4
Naslov Prohaskine disertacije, koju je napisao i obranio kod Vatroslava Jagića 1905. u Beču,
glasi: Zwei Jesuiten in der serbokroatischen Literatur des 18. Jahrhunderts. Njezin naslov u pre-
rađenu obliku na hrvatskome jeziku glasi: Ignjat Đorđević i Antun Kanižlić. Studija o baroku
u našoj književnosti; objelodanjeno u Radu JAZU, knj. 175., Zagreb, 1909., str. 115.-224.
sam s mojom teorijom osamljen, ali nije tako. Naknadno sam opazio, da nešto
slično ali u drugom savezu i prof. Murko5 u svojoj Südslavische Literatur str.
203. govori.6 To moram u vrelima da spomenem. O nakladi nijesam izim
profesoru Minoru nikome govorio. Ja ću čekati na vaš sud i savjet, a onda ću
istom, ako se ne nađe u vašoj okolici nakladnik, pokušati da ga na svoju ruku
gdje drugdje potražim. Kad bih mogao kod ovoga izdanja toliko dobiti, da
priredim u vlastitoj nakladi hrvatsko izdanje, vrlo bih bio – i preko očekivanja
– zadovoljan.”
Prohaska nije dugo čekao na Jagićev sud i savjet u vezi s njegovom bosan-
skom knjigom. Naime u pismu Jagiću (20. siječnja 1910.), Prohaska, uz izraze
zahvale, piše:
“Lijepo zahvaljujem na zadnjemu pismu, u kojem ste imali dobrotu, da
me upozorite na neke nedostatke moje bosanske knjige. Ja ću to s vašom dozvo-
lom upotrijebiti. O Bogumilima govorim prigodice i sporedno još u kasnijim
dijelovima mojega prikazivanja, ali im nijesam namijenio posebnoga poglavlja
zbog toga, što oni ne idu u okvir, koji sam si obilježio. Ja mislim da iza turske
invazije više nijesu bili Bogumili kulturan faktor, oni su prešli na islam.
Nego ako mi sreća dade ja ću proučavati i srednji vijek, a onda im obratiti
svu pažnju.”
5
Matija Murko (1861.-1952.), slovenist i slavist.
6
Naslov glasi: Geschichte der älteren südslawischen Literaturen, Leipzig, 1908.
čitalaca udovoljiti. Već sam se dao na posao. Neznam hoću li iznijeti štogod
samostalnoga. Nedavno je napisan i jedan roman iz bogumilskoga života na
njemačkom jeziku, no ja ga nijesam pribilježio. Čini se, da se ljudi zanimaju
za ovakove stvari, kao neki za Tolstoja. U istinu Bogumili su vrlo moderna
tema. Dobro ste istaknuli, da imaju jaku osnovu u socijalnim pitanjima, da je
ta strana u njih i važnija, mislim, izlazi i iz Holočekove umne prem partaične
studije o Bosni i Hercegovini.7 On je bogumilsku konfesiju promatrao kao
organičku religiju naroda pastirskoga i planinskoga. On je to vrlo vjerojatno
konstruirao. A danas baš čitam da su se Bogumili uzdržavali od mesa, i svega
što daje stado, od mlijeka i sira i.t.d. Dakle eminentno pastirska vjera to ne
će biti. Ona je prije vjera ratarska, seljačka, vjera zadrugarska, jer u zadruzi
se čini kao da nitko ne posjeduje ništa za sebe, a to su bogumili i zahtjeva-
li. Kršćanski seljački komunizam. Ovome društvenome principu nasuprot se
razvija feudalizam pod protektoratom katoličke crkve a kod nas posebno u
obliku ugarske državne politike srednjega vijeka. Ugarski kraljevi polaze s
blagoslovom rimskih papa protiv Bošnjaka bogumila na krstaške vojne.”
Zanimljivo je spomenuti, u svezi s bogumilima, i diskurs koji nalazimo u
Cosmographiji pape Pia II. (Silvio Picollomini), u kojoj piše, uz ostalo i o Bosni
te o istoj problematici koju je Prohaska ovdje naveo. Na str. 23a u Cosmogra-
phiji (1501.) papa piše o hereticima manihajcima: “U tome kraju, (u Bosni, A.
J.) u velikom broju imaju vlast heretici koje nazivaju manihejcima, najgora
vrsta ljudi, koji propovijedaju dva načela stvari, jedno zla, drugo dobra. A ne
drže ni do primata Rimske crkve, niti ispovijedaju da je Krist jednak i konsup-
stancijalan Ocu. Kažu da su njihovi samostani smješteni u skrovitim brdskim
kotlinama, gdje se bolesne žene Bogu zavjetuju da će, ako ozdrave, služiti
svetim muževima određeno vrijeme. Kada pak ozdrave, zavjetovanim muže-
vima zavjete ispunjavaju zajednički živeći među monasima određeno vrijeme.
Tu zabludu nijedan dekret Apostolske stolice, nijedno oružje kršćana, ne bi
moglo iskorijeniti. Postupanje s hereticima Bog prepušta našoj umješnosti.”8
Dragutinu Prohaski bilo je doista stalo do što boljeg prikaza bosanske knji-
ževnosti, zato mu je svaka Jagićeva primjedba itekako u tome pomagala, to
više što se njegov rad na rukopisu bližio završetku i trebalo ga je predati u
tisak. O tome se može razabrati iz pisma (2. ožujka 1910.):
7
Josif Holoček, Bosna i Hercegovina za vrijeme okupacije, Beograd, 1903. (ćirilica).
Iduća tri Prohaskina pisma još su uvijek u vezi s genezom njegove bo-
sanske književnosti, s konačnim oblikovanjem poglavlja o bogumilima koje
je, kao što vidjesmo, na prijedlog Vatroslava Jagića, uvrstio u knjigu. Tako će
Prohaska u pismu (3. srpnja 1910.) Jagiću opet reći:
“Moj posao oko Bogumila vrlo se rastezao i odgađao, sve do danas. Ali
evo sada sam ga dovršio i sutra ću Vam ga poslati. Primit ćete jedan prilog iz
11
Jagićeva Istorija slavjanskoj filologiji (Povijest slavenske filologije, 1910.) bila je tiskana
na ruskom jeziku (VIII + 962 str.). Iako je bio ponosan na to djelo, ipak je sam kazao da to
djelo nije odigralo ulogu koju je moglo. Razlog je tome Jagić vidio u činjenici što je knjiga
bila tiskana na ruskom, a ne na njemačkom jeziku, pa joj je recepcija diljem Europe bila
ograničena na znalce ruskoga jezika.
12
August Musić (1856.-1938.), najvažniji hrvatski grecist. Bavio se i hrvatskim jezikoslo-
vljem.
13
Prohaski je to djelo odmah koristilo u pisanju priloga u časopisu Savremenik, V., br. 6.
(1910., str. 450.-451.): O Stanku Vrazu. Jagiću je i pisao: Primio sam vašu Historiju slavenske
filologije i već sam u najnovijem broju Savremenika iznio ono što se u njoj govori o Stanku Vrazu,
jer Vraz nam je sada zbog 100. godišnjice nejegova rođenja aktuelna tema. (pismo, 11. lipnja
1910.).
one dobe naše književnosti, koja nam je uza sva dobra predavanja najtamnija.
Ono za čim sam ja išao nije bilo pribiranje nove građe (to nije bila, isprva
namjera), nego sam gledao da što jedinstveniju i jasniju sliku dadem o pozna-
tome. Također mi je bilo stalo do toga, da onomu, koji će se dalje baviti s tim
pitanjem podadem što bolji prijegled o literaturi predmeta. Inače, da se hoće
ovaj studij temeljito uzeti pa čitati sve izvore i podvrći kritici sva zazročna
mnijenja trebalo bi i više vremena. Za ovaj moj posao ja sam dospio, tako re-
kavši, po narudžbi i sve sam se žurio, da Vam što prije udovoljim želji.
Kako ja imadem prijepis od ovoga poglavja, možete ovu pošiljku zadržati
i onomu gospodinu dati koji se u Vas u Beču zanima za Bogumile. Knjiga će
izaći u oktobru. Stoga Vas lijepo molim, presvijetli, da biste mi izvolili što
prije i o ovome odlomku reći svoje mnijenje.”
14
R. Korolev, Za bogomilstvoto, Periodičesko spisanie, I., knj. 9.
15
Kod Franje Račkoga naveden je: Schmidt, Historie et doctrine de la secte de Cathares ou Albi-
geois, Paris 1849.; v. Dragutin Prohaska, Das Kroatisch-serbische Schrifttum in Bosnien und der
Herzegovina, Zagreb, 1911., str. 21., bilj. 2.; Herta Kuna piše rencenziju Prohaskine knjige
v. Posebna izdanja XXXV. Odjeljenje za književnost i umjetnost, knj. 5., ANUBiH, Sarajevo,
1978., str. 9.-25.
16
Đuro Šurmin, Povijest književnosti hrvatske i srpske, Zagreb, 1898., str. 291.-291.
17
Franjo Rački, “Bogomili i Patareni”, Rad JAZU, knj. 7. (1869., str. 84.-179.), knj. 8. (1869.,
str. 121.-187.), knj. 10. (1870., str. 160.-263.); isti, “Dva nova priloga za povijest bosanskih
Patarena”, Starine JAZU, knj. 14., Zagreb, 1882., str. 1.-29. Usp. Ferdo Šišić, “Patareni ili
Bogomili”, u autorovoj knjizi: Povijest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića (1102.-1301.),
Djela HAZU, knj. 37., Zagreb, 1944., str. 128.-156. Jaroslav Šidak, Problem bosanske crkve
u našoj historiografiji od Petranovića do Glušca. (Prilog rješenju t.zv. bogumilskog pitanja),
Rad JAZU, knj. 259., Zagreb, 1937., 37.-182.; Dragutin Kniewald, Vjerodostojnost latinskih
izvora o bosanskim krstjanima, Rad JAZU, knj. 270., Zagreb, 1949., 115.-276.; Franjo Ra-
čki, Prilozi za povijest bosanskih Patarena, Starine JAZU, knj. 1., Zagreb, 1869., 93.-140.;
Ljubomir Stojanović, Jedan prilog k poznavanju bosanskijeh bogumila, Starine JAZU, knj.
18., Zagreb, 1886., 230.-232.; Ćiro Truhelka, Bosanska narodna (patarenska) crkva, u knjizi:
Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1942., 767.-793.; L. Petrović, Kršća-
ni bosanske crkve, Sarajevo, 1953.; Franjo Šanjek, Crkva bosanska, u autorovoj knjizi: Crkva
i kršćanstvo u Hrvata, 1., srednji vijek, KS, Zagreb, 1988., 204.-245.; isti: Bosansko-humski
krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, Analecta croatica christiana, br. 6., KS,
Zagreb, 1975.; Jaroslav Šidak, Studije o Crkvi bosanskoj i bogomilstvo, Zagreb, 1975.; Franjo
Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13. – 15. st.), Zagreb, 2003. Na pitanje
bogumilstva u svom se radu osvrće i Josip Hamm, Der Glagolismus im mittleren Balkanraum,
Die Welt der Slaven, I., 3., Wiesbaden, 1966., 266.-275. Isto tako u svojoj disertaciji na bo-
gumile se osvrnuo i E. I. Ignatijević de Tkalec, De Religione Christiana in Slavis. Introducta
– propagata – reformata, Heidelbergae, 1848., 28.-29.
18
O takozvanoj bosančici pisao je Ćiro Truhelka u časopisu: Glasnik zemaljskoga muzeja Bosne
i Hercegovine, I., br. 4., Sarajevo, 1889. str. 63. i dalje.
19
U Prohaskinoj knjizi to je III. poglavlje naslovljeno: Die bosnische Bogumilen, str. 18.-55.
Kao što je iz pisma (3. srpnja 1910.) razvidno, za Prohaskin se rad o Bo-
gumilima zanimao i neki gospodin u Beču (neimenovani), kojemu je preko
Jagića poslao spomenuto poglavlje o bogumilima. Čini se da je Prohaska, pre-
ma uputama Vatroslava Jagića to poglavlje iznova redigirao, jer u pismu (23.
kolovoza 1910.), čitamo:
“Evo Vam šaljem ponovo moj pokušaj, o Bogumilima, za onoga gospodi-
na, bit će mi drago, ako će mu bilo u čemu služiti. A lijepo ga molim, da mi,
ako što nađe, osobito netočnosti i nepotpunosti, koje ste opazili u literaturi,
ispravi. Neka ostane u njega, koliko mu treba, jer ja imam prijepise.”
U pismu pak (18. rujna 1910.) Prohaska zahvaljuje Jagiću za odgovor go-
spodina:
“Zahvaljujem na poslanom mi odgovoru onoga gospodina o bogumili-
20
ma. Po vašemu savjetu ispravio sam i nadopunio neka mjesta, koja su zbog
nezgodne stilizacije i nastala onakova.”
U odgovoru je gospodin Prohaski uputio i neke svoje prigovore o kojima
javlja Jagiću. Zbog zanimljivosti Prohaskina komentara na prigovore, valja ih
pročitati.
“Gospodin mi prigovara, što stavljam u jedan red (gleich hochstehend)
bogumilstvo i protestantizam i traži tome dokaze. Ovomu prigovoru ugnut
ću se istaknuvši,21 da je značenje protestantizma već za to bilo drugo, jer se
mogao služiti tečevinom, koja je njemu najviše pomogla do raširenja – knjigo-
tiskom. Inače mi se taj prigovor i ne čini naučan.
Drugi prigovor gospodina N. stoji u tome što nijesam razjasnio vezu
između bogumilstva i gnostičko manihejskih sekata. – Mislim da za ono što
on pita nemamo dovoljnih dokumenata. Znade se doduše da je bogumilstvo
odvjetak tih istočnih nauka, ali se ne zna u čemu se odvojilo od njih, a to je
stoga, što nemamo bogumilskih spomenika o bogumilskoj nauci, već same
protivničke. Protivnicima, učenim teolozima vrlo je otprije poznat gnostici-
zam i čim su oni našli neku sličnost s ovim u Bogumila oni su svu bogumilsku
hereziju svrstali u maniheizam. Oni, koji su naglasili, da ima dualističkih i
prema tome manihejskih osnova i u samome slavenskom poganstvu imaju
pravo.
20
Bilo bi zanimljivo saznati za ime toga gospodina koji se tu spominje.
21
Valjda misli ističući.
Ali opet to nije ono, što se traži, dualizam nije specialna ispovijest ni po
koju hereziju, nego naprosto niži stepen svjetskoga nazora,22 koji se gotovo u
svih naroda javlja prije monizma. Ja sam radoznao u kojem smjeru onaj gospo-
din riješava odnošaj između bogumila i njegovih istočnih ugleda.”
Kao što se iz Prohaskinih obrazloženja može razabrati, on je doista, tra-
gajući za literaturom o bosanskim bogumilima, ušao u samu bit problema,
želeći ga riješiti svojim znanstvenim pristupom. Drugo je pitanje je li u tome
uspio; svakako je bio na relativno dobrome putu koji mu je trasirao Vatroslav
Jagić svojim napomenama u vezi s rukopisom knjige u nastajanju, a koje je na-
pomene Prohaska, s pravom, usvajao popravljajući rukopis. Spomenuto pismo
(18. rujna 1910.), Prohaska završava:
“Moja knjiga je u štampi, za mjesec dana nadam se, da će biti u vašim
rukama. Mnogo Vam zahvaljujem, i onome gospodinu, zahvaljujem na po-
budama. Još nijesam dospio, da proučim vašu Historiju filologije, zahvaljujem
na otisku iz Archiva onim dvjema ruskim recenzijama. Srdačno pozdravljam i
ostajem s dubokim štovanjem vaš
Dr. D. Prohaska”
22
Svjetovnoga nazora.
23
U knjizi je to VII. poglavlje, str. 147.-175.
24
Kao što se iz konačna naslova knjige razabire, Prohaska je ostao kod svog prvoga prije-
dloga naslova s malom intervencijom, vjerojatno Jagićevom, uzevši prijedlog iz br. 4.; usp.
naslov knjige.
25
Kao što je poznato, 1908. provedena je aneksija Bosne od Austrije. Vidi Ferdo Šišić, Oku-
pacija i aneksija Bosne i Hercegovine, Zagreb, 1938.
30
Hörmann, Kosta (1850.-1921.), upravni činovnik Zemaljske vlade BiH i upravitelj Ze-
maljskog muzeja u Sarajevu te urednik časopisa Nada.
31
Ćiro Truhelka (1865.-1911.) bavio se, uz ostalo, i poviješću srednjega vijeka Bosne i ar-
heologijom.
32
Kao što je na str. 12. Prohaskine knjige vidljivo, predočio je slova ćirilice iz Nauka krstjan-
skoga (1611.) Matije Divkovića, te ćirilicu iz Azbukvidariuma (1629.) Rafaela Levakovića. U
knjizi je pogrješno otisnuto Leoković.
33
To je polemika što ju je Prohaska vodio s Brankom Drechslerom (Vodnikom), vidi: Savre-
menik, br. 7., Zagreb, 1911., 439.-440.; Ernest Fišer, Polemika Prohaska – Vodnik, Zbornik
o Dragutinu Prohaski, Zagreb, 2003., 155.-166.
34
Vladimir Ćorović (1885.-1941.), povjesničar. U NSK u Zagrebu, među Jagićevom ko-
respondencijom nalaze se 32 Ćorovićeva pisma upućena Vatroslavu Jagiću. O Ćoroviću v.
Enciklopedija Jugoslavije, 2., Zagreb, 1954., str. 634.
35
Milan Rešetar napisao je recenziju Prohaskine knjige i ona je objavljena u Archivu, svezak
33. (1912.), s dosta kritičkih primjedaba.
36
Tugomir Alaupović (1870.-1958.), književni kritičar, pjesnik, v. HBL, knj. 1., Zagreb,
1983., str. 52.-53.
37
Vladimir Ćorović o Prohaskinoj knjizi pisao je u časopisu: Bosanska vila, XXVI., br. 7.-8.,
Sarajevo, 1911., 116.-117. (ćirilicom); u: Srpski književni glasnik, XXVI., br. 19., Beograd,
1911., 790.-795. (ćir.); Julijan Jelenić u časopisu: Serafinski perivoj, XXV., br. 12., Sarajevo,
1911., 198.-200. U zagrebačkim novinama Obzor, LII., br. 104., Zagreb, 1911., 1. objavljen
je osvrt na Prohaskinu knjigu.
SUMMARY
Uvod
U oblikovanju predodžbe o prošlim događajima i njihovoj važnosti, kao i
o vjerovanjima i stavovima prisutnim u prošlim vremenima, često veći utjecaj
u široj javnosti imaju udžbenici povijesti nego znanstveni radovi objavljeni u
stručnim časopisima i knjigama. Stoga je zanimljivo promotriti na koji su na-
čin bosansko-humski krstjani predstavljani u udžbenicima povijesti rabljenim
na današnjem teritoriju Republike Hrvatske tijekom XX. i na početku XXI.
stoljeća. Rad je temeljen na analizi tekstova objavljenih u tridesetak udžbenika
rabljenih u nastavi povijesti od vremena Prvog svjetskog rata do kraja školske
godine 2002./2003. U pristupu toj problematici udžbenici se razlikuju opse-
1
Miho BARADA – Lovro KATIĆ – Jaroslav ŠIDAK, Hrvatska poviest: za osmi razred
srednjih škola, Zagreb, 1943. (dalje: BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943.)
2
Franjo ŠANJEK – Franko MIROŠEVIĆ: Hrvatska i svijet od V. do XVIII. stoljeća, Zagreb,
1994. (dalje: ŠANJEK – MIROŠEVIĆ, 1994.); Franko MIROŠEVIĆ – Franjo ŠANJEK
– Anđelko MIJATOVIĆ, Povijest: za drugi razred gimnazije, Zagreb 1997. (dalje: MIRO-
ŠEVIĆ – ŠANJEK – MIJATOVIĆ, 1997.)
3
Historiografiju o bosansko-humskim krstjanima vidi u: Jaroslav ŠIDAK, Studije o “Crkvi
bosanskoj” i bogumilstvu, Zagreb, 1975.; Franjo ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katar-
sko-dualistički pokret u srednjem vijeku, Zagreb, 1975; Franjo ŠANJEK, Bosansko-humski kr-
stjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Zagreb, 2003.
Nazivi i utjecaji
Jedno od temeljnih pitanja u pristupu prikazivanju bosansko-humskog
krstjanstva u nastavi povijesti iz kojeg je vidljiva autorova opredijeljenost za
pojedine teze prisutne u hrvatskoj historiografiji i uopće odnos prema ovoj
problematici pitanje je naziva koje autori udžbenika rabe za bosansko-humske
krstjane. To je pitanje u pravilu povezano s drugim ključnim pitanjem, a to
je pitanje na koji način tumače nastanak ove zajednice, te s kojim vanjskim
utjecajima povezuju njezino formiranje.
Tako su, primjerice, u udžbenicima Stjepana Srkulja rabljenim uoči, za
vrijeme i nakon I. svjetskog rata bosansko-humski krstjani izjednačeni s bu-
garskim bogumilima (bogomili) u čemu slijedi tadašnju historiografiju, u pr-
vom redu mišljenje Franje Račkog. Autor kao neupitnu navodi teoriju prema
kojoj se bogumilstvo proširilo po Bosni i Zahumlju iz Bugarske u vrijeme
bana Kulina, što je u Bosni izazvalo vjerski razdor.4 Bogumilstvo je objašnje-
no kao vjera koja potječe od sljedbe pavlikanske u temeljima čijeg vjerovanja jest
iranski dualizam, a koja se razvila pod utjecajem gnostika i manihejaca. Pre-
seljenjem pavlićana iz Male Azije u jugoistočnu Europu na bugarsku granicu
u VIII. stoljeću proširilo se njihovo vjerovanje u Bugarskoj gdje mu je pop
Bogomil dao slavenski karakter.5 Bosansko-humske krstjane S. Srkulj dosljedno
4
Stjepan SRKULJ, Povijest srednjega vijeka za više razrede srednjih učilišta, Zagreb, 1924.3,
prvo izdanje: Zagreb, 1912. (dalje: SRKULJ, 1924.3), 163.-164., 253.-254.
5
SRKULJ, 1924.3, 163.-165.
6
SRKULJ, 1924.3, 254.
7
Živko JAKIĆ, Povijest Srba, Hrvata i Slovenaca: za niže razrede srednjih učilišta, Zagreb,
1926. (dalje: JAKIĆ, 1926.), 70.; Živko JAKIĆ, Povijest Jugoslavije s općom historijom I. dio:
za III. razred srednjih i njima sličnih škola, Zagreb, 1935. (dalje: JAKIĆ, 1935.), 53.
8
JAKIĆ, 1935., 53.
mišljenju: Kako bilo da bilo, povijest ih naziva obično bogumilima ili patarenima.9
Gotovo istovjetan tekst ovome koji nalazimo u vrijeme Banovine Hrvatske,
nalazimo i u Jakićevom udžbeniku odobrenom iduće godine od Ministarstva
nastave Nezavisne Države Hrvatske, ali je uz drugu teoriju dodano objašnje-
nje da su prije u Bosni bili samo katolici, ali se jedan dio njih udaljio od katoličke
crkve i stvorio novu.10
Daljnji pomak bilježimo u Jakićevu udžbeniku iz 1943., gdje su opet na-
vedene obje teorije, ali ovaj je put prvoj dano manje važnosti i prostora nego
drugoj. Govoreći o razdoblju Kulinova banovanja autor kratko navodi: U to
se vrieme razvilo u Bosni “ bogumilstvo”ili”patarenstvo”, za koje mnogi drže, da
se uvuklo iz Bugarske. Zatim odmah prelazi na drugu teoriju iznoseći: Drugi
opet drže, da to nije bila bugarska sekta, nego da su se Bošnjaci sve više otuđiva-
li univerzalnom katolicizmu stvarajući svoju narodnu crkvu. Ako i jest ta vjera
možda bugarskog poriekla, ona se svakako u Bosni vrlo promienila i što dalje, to
je više gubila od svoje prvobitne strogosti u običajima. ... Naskoro postane to neka
osobita crkva, koja se s bosanskim narodnim životom tako tiesno povezala da su je
nazvali “ bosanskom crkvom”.11 Novost u toj formulaciji nije samo u tome što je
druga teorija dobila znatno više prostora, nego i u tome što se govori o pojavi
koja nije jednostavno uvezena ili je tek tako nastala u kratkom roku, nego o
pojavi koja je evoluirala tijekom određenog duljeg vremena. Problem naziva
za pripadnike te crkve autor rješava napominjanjem: U poviestnoj se nauci ipak
uobičajilo ime bogumilsko i patarensko, iako se oni tim imenom nisu nazivali: u
prvo doba zovu sebe često “ dobrim krstjanima”.12 U daljnjem tekstu autor ih ipak
ne naziva krstjanima, nego patarenima, a povremeno i bogumilima.13
U istom razdoblju kad je rabljen taj Jakićev udžbenik, tiskan je za stariji
uzrast gimnazijalaca udžbenik kojemu su autori bila trojica istaknutih znan-
9
Živko JAKIĆ, Povijest Jugoslavije s općom poviješću, I. dio, Zagreb, 1940. (dalje: JAKIĆ,
1940.), 64.
10
Živko JAKIĆ, Povijest hrvatskoga naroda sa svjetskom poviješću: za III. razred srednjih škola,
Dio I., Zagreb, 1941. (dalje: JAKIĆ, 1941.), 68.
11
Živko JAKIĆ, Povijest srednjega vijeka za VI. razred srednjih škola, Zagreb, 1943., (dalje:
JAKIĆ, 1943.), 195.
12
JAKIĆ, 1943., 195.
13
JAKIĆ, 1943., 195.-196., 237., 249.-250.
14
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 98.
15
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 98.: U zemlji, koja se odlikovala time, što su se u njoj
uzdržali kroz stoljeća stari životni i kulturni oblici, nosili su i ti redovnici znakove davne prošlosti
na sebi, tada već nepoznate njihovu naprednijem katoličkom susjedstvu. Kao što i crkva, kojoj su
pripadali, bili su “ krstjani” blizki narodu po tome, što su na temelju glagoljaške baštine njegovali
narodni jezik. Ni biskup bosanski, koga su oni birali iz svoje sredine, nije poznavao latinski, prem-
da je primao posvećenje od dubrovačkog nadbiskupa, kome je priznavao jurisdikciju. Njegova se
biskupija razlikovala od ostalih na zapadu i time, što nije imala stolne crkve, pa prema tome ni
stalna središta. U njoj nije bilo kaptola, a i desetinsko uređenje bilo joj je strano. Poslije razkola
1054. povećala je zapadna crkva svoje napore, da se ojača iznutra za borbu, što joj predstoji radi
obnove crkvenog jedinstva. Od tog vremena teži se u Rimu izjednačenjem svih pokrajinskih crkava
u ustrojstvu, obredima i obrednom jeziku. Bosni se obratila pažnja tek onda, kada je crkva na za-
padu morala uložiti sve sile u to, da slomi snažan heretički pokret dualističkih katara (patarena).
16
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 98.-99.
17
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 96., 98.-99., 127., 130.
18
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 127.
19
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 99.: Od toga vremena osuđuju Bošnjane na zapadu
kao heretike, smatrajući, da su potpuno jednaki tadanjim dualistima, koji vjeruju u dva počela.
Slično i u daljnjem tekstu, na str. 130.: Na zapadu i iztoku bili su podjednako uvjereni, da “cr-
kva bosanska” ne izpovieda pravu kršćansku vjeru, već krivovjerno manihejstvo, kao što su to činili
i bogumili na iztoku, a patareni i katari na zapadu.
20
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 130.: U njezinu djelovanju nema traga manihejstvu,
već mu je ono u svojoj srži protivno.
21
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 130.
učenja protiv bogatstva i crkvene vlasti, koja su se u XII. stoljeću počela širiti
u primorskim gradovima, osobito u Splitu, a te su se pristaše pred progonima
sklonile u Bosnu.22 Za ta vjerska učenja autorice ne navode nikakav posebni
naziv. Osim tih vjerskih učenja u Bosni se, prema ovom udžbeniku, proširilo
i dualističko bogumilsko učenje, u kojem su se osobito cijenili zajednički rad i
molitva, kao i sticanje sredstava za život vlastitim radom, a ne izrabljivanjem i
otimačinom, kako su činili feudalci i vladari.23 Tako su, prema ovom udžbeni-
ku, na formiranje posebne crkve u Bosni utjecali i pravovjerni i krivovjerni
utjecaji sa Zapada i s Istoka, te odupiranje feudalizaciji i nastojanje za očuva-
njem starog plemenskog života. Ključno mjesto u prihvaćanju ili neprihvaća-
nju pojedinih vjerskih učenja dano je narodu. Primjerice, govoreći o istočnim
i zapadnim utjecajima autorice ističu: Narod je s vremenom primao od zapadne
i pravoslavne crkve samo ono, što mu je moglo pomoći, da se održi stari plemenski
život.24 Govoreći o nastojanjima za učvršćivanjem Katoličke crkve također se
ističe da se narod protivio crkvenoj desetini i obvezama kmetova, pa se ona
nije mogla učvrstiti 25, a u daljnjem tekstu navodi se da se bogumilsko učenje
učvrstilo upravo zahvaljujući narodu koji se opire feudalizaciji.26 Neobičnost
je ovog udžbenika u odnosu na druge udžbenike povijesti rabljene na po-
dručju današnje Republike Hrvatske u tome što nastoji izjednačiti utjecaje
katoličke i pravoslavne crkve, iako se za takvo izjednačavanje ne nudi kvalite-
tno objašnjenje. Upotreba određenih naziva u tekstu uglavnom se izbjegava,
22
Olga SALZER – Karmen MALI, Povijest: za VI. razred osmogodišnje škole i II. razred
gimnazije, Zagreb, 1952. (dalje: SALZER – MALI, 1952.), 135.
23
SALZER – MALI, 1952., 135.
24
SALZER – MALI, 1952., 135.
25
SALZER – MALI, 1952., 135.: U Bosni je doduše bila osnovana katolička biskupija, ali ona
nema ni svoje sjedište niti je uređena. Svi pokušaji nadbiskupa iz primorskih gradova, da narod
da crkvi desetinu, nisu imali mnogo uspjeha. Narod se tome protivio, a ni plemenske starješine nisu
pomagale crkvu. I madžarska vlast je nastojala učvrstiti katoličku crkvu u Bosni. Od kraja XII. st.
rimska crkva nastoji svim sredstvima, uz pomoć madžarske države, da se u Bosni uredi i učvrsti
katolička crkva sa svim obavezama kmetova i naroda. Ali narod neće ni madžarsku vlast ni takvu
crkvu i feudalce, jer im svi oni nameću daće i kmetstvo.
26
SALZER – MALI, 1952., 135.-136.: Narod u Bosni, koji se opire feudalizaciji, prima takva
učenja.
27
SALZER – MALI, 1952., 135.-137.
28
Vladimir BABIĆ, Povijest srednjega vijeka za V. razred gimnazije, Zagreb, 1953. (dalje:
BABIĆ, 1953.), 215.
29
Mirko ŽEŽELJ, Historija za II. razred gimnazije, Zagreb, 1961. (dalje: ŽEŽELJ, 1961.),
109.
30
ŽEŽELJ, 1961., 110.
35
Hrvoje MATKOVIĆ – Blagota DRAŠKOVIĆ, Povijest 2: udžbenik za srednje škole, prvo
izdanje Zagreb, 1990., ovdje je korišteno drugo, odnosno prvo izmijenjeno izdanje iz 1991.
(dalje: MATKOVIĆ – DRAŠKOVIĆ, 1991.), 140.
36
MATKOVIĆ – DRAŠKOVIĆ, 1991., 139.-140.
37
MATKOVIĆ 1985.10, 247.
38
MATKOVIĆ – DRAŠKOVIĆ, 1991., 328.
39
MATKOVIĆ 1985.10, 243.; MATKOVIĆ – DRAŠKOVIĆ, 1991., 323.
40
MATKOVIĆ 1985.10, 243.; MATKOVIĆ – DRAŠKOVIĆ, 1991., 324.
o nastanku Crkve bosanske donosi samo kratku obavijest: Potkraj XII. stolje-
ća papa je bio obaviješten da se u Bosni raširilo vjersko učenje koje se razlikuje od
katoličkog i pravoslavnog. To novo vjersko učenje širila je “crkva bosanska”.41 Ovo
je jedna od varijacija formulacije kojom se učenicima objašnjava da se u Bosni
formirala crkva koja se svojim ustrojstvom i/ili vjerskim učenjima razlikovala
od katoličke i pravoslavne crkve, a koju vrlo često nalazimo u udžbenicima
pisanim u vrijeme druge jugoslavenske države.42 Sličnu formulaciju nalazimo
i u udžbeniku iz osamdesetih godina koji je Ivo Makek pisao zajedno s Josi-
pom Adamčekom.43 No, u prvom od Makekovih udžbenika ne spominju se
vanjski vjerski utjecaji, a u ovom se učenicima tumači da je papa uz pomoć hr-
vatsko-ugarskih kraljeva pokušao u Bosnu uvesti feudalnu crkvenu organizaciju.
U borbi protiv tih pokušaja “ bosanska crkva” je prihvatila vjersko učenje patarena
koji su došli u Bosnu iz Splita ...44 Time i u osnovnoškolske udžbenike konačno
ulazi teza o zapadnom podrijetlu krivovjernih utjecaja na bosansko-humske
krstjane.
Uvođenje pojma katari u obradu tematske jedinice o Bosni u hrvatske
udžbenike povijesti odraz je istraživanja Franje Šanjeka o vezama bosansko-
humskih krstjana i katarsko-dualističkog pokreta na europskom Zapadu.
Iako su rezultati tih istraživanja objavljeni još sedamdesetih godina, autori
udžbenika više ih uzimaju u obzir tek devedesetih godina. Izraz katari u vezi
s vjerskim prilikama u Bosni nalazimo u hrvatskim udžbenicima tek nakon
41
Ivo MAKEK – Blagota DRAŠKOVIĆ – Olga SALZER, Narodi u prostoru i vremenu 2:
udžbenik povijesti za VI. razred, prvo izdanje u Zagrebu, 1973.; korišteno V. nepromijenjeno
izdanje iz 1977. (dalje: MAKEK – DRAŠKOVIĆ – SALZER, 1977.5), 87.
42
SALZER – MALI, 1952., 136.: Tako se bosanska crkva, jednostavna u obredima, sa slaven-
skim jezikom, bez desetine i izrabljivanja, razlikovala od rimske i istočne crkve. MATKOVIĆ
1976.2, 52.: Najzad se u Bosni formirala posebna “crkva bosanska” koja se po svom ustrojstvu
razlikovala i od katoličke i od pravoslavne crkve. MATKOVIĆ 1985.10, 145.: Napokon se u
Bosni formirala posebna “crkva bosanska” koja se po svom ustrojstvu razlikovala i od katoličke i od
pravoslavne crkve.
43
Ivo MAKEK – Josip ADAMČEK, Čovjek u svom vremenu 2: udžbenik za VI. razred
osnovne škole, Zagreb, 1987. (dalje: MAKEK – ADAMČEK, 1987.), 120.: U Bosni se razvi-
la posebna kršćanska crkva koja se razlikovala od pravoslavne i katoličke. Ta crkva poznata pod
nazivom “crkva bosanska” ...
44
MAKEK – ADAMČEK, 1987., 120.
45
Ivo MAKEK, Povijest za VI razred osnovne škole, Zagreb, 1992. (dalje: MAKEK, 1992.),
90.
46
MAKEK, 1992., 90.
47
Ivo MAKEK, Povijest: udžbenik za 6. razred osnovne škole, Zagreb, 1997. (dalje: MAKEK,
1997.), 67.
48
MAKEK, 1997., 67.
49
Frane SABALIĆ, Povijest: za šesti razred osnovne škole, Zagreb, 1996. (dalje: SABALIĆ,
1996.), 48.
50
Neven BUDAK – Vladimir POSAVEC, Rađanje suvremene Hrvatske i Europe od seobe
naroda do apsolutizma, korišteno drugo izdanje, odnosno prvo izdanje nakon odobrenja Mi-
nistarstva prosvjete i športa, Zagreb, 1998. (dalje: BUDAK - POSAVEC, 1998.2), 70.
51
U izradi ovog članka uzeti su u obzir udžbenici rabljeni do školske godine 2002./03.,
odnosno udžbenici rabljeni do vremena izrade ovog teksta. Uz njih je za školsku godinu 20-
03./2004. Ministarstvo prosvjete i športa odobrilo još dva udžbenika, udžbenik Vladimira
Posavca, te udžbenik Hrvoja Petrića i Gordana Ravančića.
52
Neven BUDAK – Marija MOGOROVIĆ CRLJENKO, Povijest: udžbenik za šesti razred
osnovne škole, Zagreb, 2001. (dalje: BUDAK – MOGOROVIĆ CRLJENKO, 2001.), 94.
53
Željko BRDAL – Margita MADUNIĆ, Povijest: udžbenik za šesti razred osnovne škole,
Zagreb, 2001. (dalje: BRDAL – MADUNIĆ, 2001.), 76.
54
BRDAL – MADUNIĆ, 2001., 78.
55
ŠANJEK – MIROŠEVIĆ, 1994., 203.; Isto i u MIROŠEVIĆ – ŠANJEK – MIJATO-
VIĆ, 1997., 191.
56
ŠANJEK – MIROŠEVIĆ, 1994., 136.-137. U kasnijoj verziji udžbenika nema tih napo-
mena jer je tekst bitno skraćen.
57
ŠANJEK – MIROŠEVIĆ, 1994., 202.; Slično tome, u kasnijem udžbeniku nalazimo
kraću verziju. MIROŠEVIĆ – ŠANJEK – MIJATOVIĆ, 1997., 190.-191: Prve vijesti da
se u Bosni širi krivovjerstvo datiraju s kraja XII. st., kad dukljanski knez Vukan Nemanjić piše
papi Inocentu III. “ da je u Bosni počelo preotimati maha ne malo krivovjerstvo”. Od tada papa
počinje sumnjičiti Kulina da je pružio utočište patarenima protjeranima iz Splita. Prema riječima
istoga pape “u zemlji bana Kulina ima mnogo ljudi koji su jako osumnjičeni i teško ozloglašeni (kao
pristaše) osuđenoga katarskog krivovjerja.”
58
ŠANJEK – MIROŠEVIĆ, 1994., 203.
59
Vladimir POSAVEC – Tatjana MEDIĆ, Stvaranje europske civilizacije i kulture (V.-XVI-
II. st.): udžbenik za II. razred gimnazije, korišteno četvrto izdanje, Zagreb, 2001. (dalje:
POSAVEC – MEDIĆ, 2001.4), 75.
60
POSAVEC – MEDIĆ, 2001.4, 102: U Kulinovo doba proširilo se Bosnom katarsko vjerova-
nje koje su u Bosnu donijeli trgovci iz dalmatinskih gradova, kamo je pak stiglo iz sjeverne Italije i
južne Francuske. Tako je u Bosni nastala posebna Crkva bosanska s vlastitim učenjem i ustrojem.
Usporedi: BUDAK - POSAVEC, 1998.2, 70.
61
U izradi ovog članka uzeti su u obzir udžbenici rabljeni do školske godine 2002./03.,
odnosno udžbenici rabljeni do vremena izrade ovog teksta. Uz njih je za školsku godinu 20-
03./2004. Ministarstvo prosvjete i športa odobrilo još dva udžbenika, od kojih su jednome
autori A. Birin i T. Šarlija, a drugome H. Petrić i G. Ravančić.
62
Ivo RENDIĆ - MIOČEVIĆ, Poruke predaka, Problemski priručnik hrvatske povijesti za
drugi razred gimnazije, Zagreb, 2000. (dalje: RENDIĆ – MIOČEVIĆ, 2000.), 44.
63
Ivan VUJČIĆ, Hrvatska povijest: udžbenik za industrijske i obrtničke škole, rabljeno drugo
nepromijenjeno izdanje, Zagreb, 1996. (dalje: VUJČIĆ, HP, 1996.2), 63.: U srednjovjekovnoj
Bosni krstjani su organizirani u samostalnu crkvenu organizaciju u kojoj žele slijediti prve kršćan-
ske zajednice iz vremena Pracrkve. Uz to padaju pod utjecaj radikalnog patarenskog pesimizma.
Sve to udaljuje ih od katolicizma i kršćanskih izvora. U svezi s tom crkvom postoje sporna pitanja.;
Sličan tekst s nekim stilskim razlikama i u: Ivan VUJČIĆ, Povijest (Hrvatska i svijet 1): za
prvi razred četverogodišnjih strukovnih škola, Zagreb, 1996. (dalje: VUJČIĆ, HiS, 1996.),
117.
64
Vesna ĐURIĆ – Ivan PEKLIĆ, Hrvatska i svijet od prapovijesti do Francuske revoluci-
je: priručnik iz povijesti za I. razred srednjih strukovnih škola, Zagreb, 1997. (dalje: ĐURIĆ
– PEKLIĆ, HiS, 1997.), 65.; Vesna ĐURIĆ – Ivan PEKLIĆ, Hrvatska povijest: od doseljenja
Hrvata do naših dana: za prvi razred trogodišnjih strukovnih škola, Zagreb, 1998. (dalje: ĐU-
RIĆ – PEKLIĆ, HP, 1998.), 39. U izradi ovog članka uzeti su u obzir udžbenici rabljeni
do školske godine 2002./03., odnosno udžbenici rabljeni do vremena izrade ovog teksta. Uz
njih je za školsku godinu 2003./2004. u četverogodišnjim strukovnim školama Ministar-
stvo prosvjete i športa odobrilo još dva udžbenika, od kojih je jednome autor Z. Samaržija,
a drugome su autori E. Čokonaj, H. Petrić, J. Raguž i D. Škiljan. Za trogodišnje strukovne
škole odobrena su još tri udžbenika, od kojih su jednome autori N. Štambuk i S. Bekavac,
drugome E. Čokonaj, H. Petrić, J. Raguž i D. Škiljan, a trećem I. Dukuć, K. Erdelja i I.
Stojaković.
Bilinopoljska abjuracija
Detaljnost prikaza teme i pitanje koje podatke uvrstiti kao bitne, a koje ne,
uglavnom je stvar odluke autora udžbenika, s tim što je logično da pri odluči-
vanju o tome vode računa o uzrastu kojem je udžbenik namijenjen, ali i o bro-
ju sati, odnosno o vremenu koje je programom predviđeno za obradu pojedine
teme. Postoje, naravno, informacije oko čije se važnosti svi slažu i koje nude
svi udžbenici, kao i one koje se za školsku nastavu ne smatraju važnima, te
ih je teško ili nemoguće naći u školskim udžbenicima. No, postoji i određeni
broj informacija oko čije važnosti nema suglasja, pa ih je u nekim udžbenicima
lako naći, a u nekima ih uopće nema. U tu bi skupinu informacija pripadala
i bilinopoljska abjuracija, te okolnosti koje su do nje dovele. Prema pitanju da
li uvrstiti odreku na Bilinom Polju u tekst udžbenika ili ne, odnos je autora
udžbenika trojak. Dio autora u udžbenicima ne spominje ništa u svezi s tim
događajem. Uglavnom su to udžbenici namijenjeni nižim razredima gimna-
65
Osim tri navedena udžbenika koji naziv bogumili upotrebljavaju u tekstu u kojem obra-
đuju povijest srednjovjekovne Bosne, taj se naziv neočekivano potkrao i u udžbeniku Mi-
rošević – Šanjek – Mijatović iz 1997. Iako nigdje u tekstu pod naslovom Srednjovjekovno
bosansko-humsko kršćanstvo ne nalazimo za krstjane naziv bogumili uz sliku koja prati tekst,
a prikazuje groblje sa stećcima piše: Bogumilska groblja. MIROŠEVIĆ – ŠANJEK – MIJA-
TOVIĆ, 1997., 192.
66
JAKIĆ, 1935., 52.-53.; JAKIĆ, 1940., 64.-65.; JAKIĆ, 1941., 68.-69.; JAKIĆ, 1943.,
195.-196.; BABIĆ, 1953., 215.; MAKEK – DRAŠKOVIĆ – SALZER, 1977.5, 87.-90.;
VUJČIĆ, HiS, 1996., 117.-118.; ĐURIĆ – PEKLIĆ, HiS, 1997., 65.; ĐURIĆ – PEKLIĆ,
HP, 1998., 39.; BUDAK – MOGOROVIĆ CRLJENKO, 2001., 94.
67
SRKULJ, 1924.3, 253.-254.
68
JAKIĆ, 1926., 72.: Kad je papa Inocencije III. pozvao kralja Emerika, da se digne protiv bana
Kulina, bosanski se ban za vremena sa svojim ljudima odrekne krivovjerja i povrati se u krilo
katoličke crkve.
69
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 98.-99.: Godine 1199. i 1200. stigle su u Rim prve
viesti o pojavi takvih heretika i u Bosni. Izbjegli patareni iz dalmatinskih gradova našli su zaštite
u bana Kulina i “ krstjana”; na potonje je štoviše pala sumnja, da su i sami podlegli krivovjerstvu.
Papa se tim povodom obratio na kralja Emerika, kao vrhovnoga gospodara Kulinova, a 1203.
poslao je u Bosnu svoga poslanika, da stvar iztraži. Načelnici “ krstjana” obvezaše se tada, da će
biti uviek poslušni Svetoj Stolici i da će svoj život u samostanima prilagoditi u svemu životu ostalih
redovnika na zapadu. Toga radi odrekli su se i svog imena, zamienivši ga obćim redovničkim nazi-
vom “ braća”. Tom se prilikom spominje posljednji put ban Kulin, zaštitnik “ krstjana”, a njegov je
sin nepoznata imena – možda S t j e p a n – dao svojom prisegom jamstvo da će se navedene obveze
doista izpuniti. Ali se to nije dogodilo. Žig nevjerstva nije se dakle mogao više izbrisati. Od toga
vremena osuđuju Bošnjane na zapadu kao heretike, smatrajući, da su podpuno jednaki tadanjim
dualistima, koji vjeruju u dva počela.
70
SALZER – MALI, 1952., 136.-137.
da je na Bilinom Polju 1203. godine održan sabor na kojem su se Kulin s više ti-
suća krstjanskih starješina i mnoštvom naroda pred papinskim poslanikom odrekao
vjerskih zabluda, ako ih je zbog neznanja bilo, i očitovao svoju pripadnost Katoli-
čkoj crkvi. Međutim pošto kasnije nisu htjeli prihvatiti biskupa iz Mađarske,
proglašeni su hereticima i progonjeni.76 U toj su verziji, dakle, bosanski crkveni
poglavari zamijenjeni sa više tisuća krstjanskih starješina, a kao razlog kasnijih
progona ne navodi se učvršćivanje položaja krivovjeraca, nego odbijanje da
prihvate biskupa iz Mađarske.
Autori ostalih osnovnoškolskih udžbenika rabljenih od sredine devedese-
tih godina dalje ne spominju mjesto i vrijeme abjuracije, nego ukratko iznose
da je zbog optužbi za krivovjerje došlo do odreke. No, okolnosti odreke ra-
zličito opisuju. Frane Sabalić piše da je Sveta Stolica zahtijevala od ugarskog
kralja neka pošalje poslanstvo u Bosnu. Krstjani su tom poslanstvu obećali
da će biti pokorni ugarskom kralju i poslušni Katoličkoj crkvi. Obećali su se i
odreći svojih običaja, ali ništa od toga nisu ispunili, te su od tada na Zapadu
smatrani krivovjercima.77 Prema udžbeniku Nevena Budaka i Vladimira Po-
savca papa i ugarsko-hrvatski kralj nisu htjeli dopustiti širenje katarskog učenja na
Bosnu, pa su silom natjerali Kulina i njegove pristaše da se vrate u okrilje katoličke
Crkve.78 Kakva je to prisila bila, prilično je nejasno. Gotovo istovjetnu rečenicu
nalazimo i u gimnazijskom udžbeniku Tatjane Medić i Vladimira Posavca.79
Jasnije objašnjenje nalazimo u osnovnoškolskom udžbeniku Željka Brdala i
Margite Madunić. Prema tom udžbeniku papa je želio iskorijeniti krivovjerje
koje se proširilo u Bosni, pa je za pomoć zamolio hrvatsko-ugarskoga kralja.
U strahu da na Bosnu ne krenu križari ban Kulin se zajedno sa starješinama
Crkve bosanske, pred papinim izaslanikom odrekao katarske vjere. No to je bio samo
vijest da je Kulin s dijelom naroda pristao uz heretike. Iznenađeni Kulin zamolio je papu da vijest
provjeri.
76
MAKEK, 1997., 67.
77
SABALIĆ, 1996., 48.
78
BUDAK - POSAVEC, 1998.2, 70.
79
POSAVEC – MEDIĆ, 2001.4, 102.: Papa i ugarsko-hrvatski vladar nisu željeli dopustiti
širenje katarskog vjerovanja u Bosni, pa su silom pokušali vratiti Kulina pod okrilje katoličke Cr-
kve.
88
SRKULJ, 1924.3, 254.
89
SRKULJ, 1924.3, 254.
90
JAKIĆ, 1940., 65.; JAKIĆ, 1941., 69.
91
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 128.
92
ŽEŽELJ, 1961., 111.
za kasnije, najčešće potkraj života. Za zadnji slučaj navodi primjer Hrvoja Vu-
kčića Hrvatinića.93
Kao glavni razlog optužbi za krivovjerje autori udžbenika ističu duali-
zam, pri čemu ga neki jednostavno definiraju kao borbu suprotstavljenih sila
dobra i zla94, a neki objašnjavaju da se radi o vjerovanju da ovozemaljskim
svijetom upravlja zlo (Sotona), a onozemaljskim svijetom Bog95, odnosno da
sve materijalno pripada svijetu zla, a duša svijetu dobra96. Uz to u novije doba
neki autori dodaju da su prema katarskom vjerovanju samo siromašni mogli
doći na onaj svijet, a da su se duše ostalih ponovo vraćale na ovaj i nastanjivale
u ljudima ili životinjama.97 Jaroslav Šidak, a u novije vrijeme i Neven Budak,
ističu da su to optužbe za koje nema valjanog dokaza.98
Dok se krstjane smatralo bogumilima uz dualizam im se pripisivalo osu-
đivanje braka, te odbacivanje svega tvarnog izraza kršćanskog vjerovanja od
znaka križa i krštenja vodom do euharistije, poštivanja svetaca i Bogorodice,
te odbacivanje Starog zavjeta. Takvo mišljenje nalazimo u udžbeniku Stjepana
Srkulja99, te u udžbenicima Živka Jakića pisanim u vrijeme prve jugoslavenske
93
ŠANJEK – MIROŠEVIĆ, 1994., 204.; Isto i u: MIROŠEVIĆ – ŠANJEK – MIJATO-
VIĆ, 1997., 192.
94
SALZER – MALI, 1952., 135.; POSAVEC – MEDIĆ, 2001.4, 102.
95
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 98., 130.; BUDAK - POSAVEC, 1998.2, 70.;
RENDIĆ – MIOČEVIĆ, 2000., 44.; BUDAK – MOGOROVIĆ CRLJENKO, 2001.,
94.
96
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 130.; MAKEK, 1992., 90.; SABALIĆ, 1996.,
48.; BRDAL – MADUNIĆ, 2001., 76.
97
BUDAK - POSAVEC, 1998.2, 70.; RENDIĆ – MIOČEVIĆ, 2000., 44.; BUDAK
– MOGOROVIĆ CRLJENKO, 2001., 94.
98
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 98., 130.; BUDAK – MOGOROVIĆ CRLJEN-
KO, 2001., 94.
99
U skladu s tim o Bogumilovoj nauci Stjepan Srkulj kaže: Duša, koju je otac nevidljivoga
svijeta stvorio i koja je od njega otpala, mora se odijeliti od materije svoje – tijela, djela sotonina, i
vratiti se ocu svojemu. Da bi se to što lakše postiglo, pošalje otac jednoga od najviših duhova Krista;
on samo na oko uzme tijelo čovječje i samo na oko umre na križu, da pouči svijet, kako će se duša
što prije vratiti; kad se djelo spasa dovrši, sjedinit će se Krist i Duh sveti, koji je također jedan
od najviših duhova. Za spasenje duše dosta je, da se vjeruje u tu nauku. Zato ne treba za mrtve
moliti, a nema ni uskrsnuća tijela, jer je tijelo sotonino. Narodu, što ga je boljar i svećenik tlačio,
osobito omili nova vjera po tom, što je zabacivala svaki državni,. crkveni i društveni poredak;
ta nitko nije dužan slušati vladara ni boljara ni svećenika, pače svaki, koji to čini, neprijatelj je
Božji. SRKULJ, 1924.3, 164.-165. O bogoslužju u Bosni isti autor kaže: Bogoslužje je jedno-
stavno. Moli se “Oče naš”, čitaju se odlomci iz Sv. Pisma Novoga zavjeta i psaltir, propovijeda se i
daje blagoslov. Crkva im je obična kuća bez zvonika i zvona, bez slika i kipova, pače i bez krsta;
žrtvenik je stol bijelim platnom prostrt, a na njemu otvoreno evanđelje. Klupe su jedini nared. Za
odsutnost zvona u napomeni dodaje: Zvona su držali za đavolske trublje. A za nepoštivanje
križa u napomeni objašnjava: Ne može se čovjek klanjati krstu, kad su na njemu propeli sina
Božjega. SRKULJ, 1924.3, 254.
100
JAKIĆ, 1926., 70.: Po bogumilskom učenju Bog je stvorio samo ono, što je dobro, a to je nevi-
dljivi svijet savršenih duhova. Sve ostalo, to jest svijet vidljivi i tvarni, djelo je đavlovo. Prema
tome đavo je stvorio i sunce, zvijezde i zemlju, pače i čovječje tijelo. Čovječju je dušu stvorio Bog,
ali ona je od njega otpala i zato je utamničena u tijelu, đavlovoj tvorevini. Tu se ona muči, dok se
patnjama i tjelesnom smrću ne očisti. Zato je za njih najveći grijeh ubistvo čovjeka, jer duša nema
dosta vremena da se očisti. Oni stoga zabranjuju i ubijanje neprijatelja u ratu te su protivnici
oružja i vojske. Već poradi toga ne može takva vjera da bude u volji vladara, kojima je vojnička
sigurnost države prva briga. U nastavku teksta autor dodaje: Oni odbacuju nauku i knjige sta-
roga zavjeta. Za Hrista uče da nije bio Bog, nego samo anđeo s prividnim tijelom, koji je došao
na Zemlju, da ljude navraća k spasu duše. Zato su Hristova smrt i muka bile tek prividne. Oni
odbacuju sakramente, pače i krst i ženidbu. Kao protivnici ženidbe opet su u opreci s državom, koja
se temelji na porodici. Odbacuju hramove, zvona, obrede crkvene i sve molitve osim “Oče naš”. Gri-
ješno je pokoravati se ikome, jer svi su ljudi jednaki i braća. Zato ne priznaju ni crkvenih starješina
ni državnih poglavara. Vrlo slične, iako nešto kraće tekstove nalazimo i u udžbenicima istog
autora iz 1935. i 1940. godine. Usporedi: JAKIĆ, 1935., 53.; JAKIĆ, 1940., 64-65.
101
JAKIĆ, 1941., 68.; Slično i JAKIĆ, 1943., 195
102
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 130.
srži protivno. Njezini vjernici štuju znak križa, slave Bogorodicu i svetce, od kojih
je sv. Grgur Nazijanski zaštitnik Bosne, priznaju u cielosti sv. Pismo, podižu cr-
kve, u kojima služe službu Božju, a imaju i svoje svećenike i redovnike.103 Autori
kasnijih udžbenika manje prostora posvećuju ovim pitanjima, a često ih i ne
spominju ne držeći ih više spornima.
Među običajima po kojima se Crkva bosanska razlikovala od ostalih kr-
šćanskih crkava u vrijeme razvijenog i kasnog srednjega vijeka autori udžbeni-
ka u pravilu ističu da su u toj vjerskoj zajednici obredi obavljani na narodnom
(slavenskom, odnosno hrvatskom) jeziku104, da nije ubirana crkvena desetina105,
da Crkva nije imala feudalnih posjeda106, te da nisu gradili crkve107, nego da
103
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 130.
104
JAKIĆ, 1926., 72.: … svoju su nauku širili jednostavnim narodnim jezikom, zaslađujući je
pričama; JAKIĆ, 1935., 53.: … svoju nauku širili priprostim narodnim jezikom, zaslađujući je
pričama; JAKIĆ, 1940., 65.: … svoju nauku širili priprostim narodnim jezikom, zaslađujući
je pričama; JAKIĆ, 1941., 69.: svoju su nauku širili priprostim narodnim jezikom i zaslađivali
je pričama; BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 98.: … na temelju glagoljaške baštine
njegovali narodni jezik; ISTO, 130.: Rukopisi za crkvenu porabu pisani su bosančicom i starosla-
venskim jezikom, koji je živi narodni govor prožeo mnogim ikavizmima i drugim značajnim obi-
lježjima. SALZER – MALI, 1952., 138.: … slavenskim jezikom …; ŽEŽELJ, 1961., 109.:
Služilo se u njoj na slavenskom jeziku …; MAKEK – ADAMČEK, 1987., 120.: … obredi su
se u njoj vršili na narodnom jeziku; SABALIĆ, 1996., 48.: … njeguju narodni jezik …; MA-
KEK, 1997., 67.: Njihovi su svećenici vjerske obrede obavljali … na hrvatskom jeziku.
105
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 98.; SALZER – MALI, 1952., 135.-136.;
ŽEŽELJ, 1961., 109.; MAKEK – DRAŠKOVIĆ – SALZER, 1977.5, 87.; MAKEK –
ADAMČEK, 1987., 120.; MATKOVIĆ – DRAŠKOVIĆ, 1991., 140.; ŠANJEK – MI-
ROŠEVIĆ, 1994., 203.; VUJČIĆ, HiS, 1996., 117.; MIROŠEVIĆ – ŠANJEK – MIJA-
TOVIĆ, 1997., 191.
106
ŽEŽELJ, 1961., 110.; MAKEK – DRAŠKOVIĆ – SALZER, 1977.5, 87.; MATKO-
VIĆ 1976.2, 53.; MAKEK – ADAMČEK, 1987., 120.; MATKOVIĆ – DRAŠKOVIĆ,
1991., 140.; SABALIĆ, 1996., 48.; MAKEK, 1997., 67.; ĐURIĆ – PEKLIĆ, HiS, 1997.,
65.; ĐURIĆ – PEKLIĆ, HP, 1998., 39.
107
JAKIĆ, 1926., 70.; JAKIĆ, 1935., 53.; JAKIĆ, 1940., 65.; ŽEŽELJ, 1961., 110.; MA-
KEK – DRAŠKOVIĆ – SALZER, 1977.5, 87.; MAKEK – ADAMČEK, 1987., 120.;
MATKOVIĆ – DRAŠKOVIĆ, 1991., 140.; MAKEK, 1992., 90.; ĐURIĆ – PEKLIĆ,
HiS, 1997., 65.; ĐURIĆ – PEKLIĆ, HP, 1998., 39.
108
SRKULJ, 1924.3, 254.; MAKEK, 1997., 67.
109
SRKULJ, 1924.3, 254.; JAKIĆ, 1926., 70.; JAKIĆ, 1935., 53.; JAKIĆ, 1940., 65.; SAL-
ZER – MALI, 1952., 135.-136.
110
BRDAL – MADUNIĆ, 2001., 78.
111
JAKIĆ, 1926., 72.; JAKIĆ, 1935., 53.; JAKIĆ, 1940., 65.; JAKIĆ, 1941., 69.; BARA-
DA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 128.
112
U udžbeniku BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 128., uz tu su tvrdnju navedena kao
primjer imena djedova Radoslava, Radomira, Miloja i Radka, te gosta Radina. U udžbeniku
ŽEŽELJ, 1961., 109., spominju se narodna imena, ali bez primjera. U udžbeniku ŠANJEK
– MIROŠEVIĆ, 1994., 202.-203., upozorava se na glagoljašku tradiciju koja je razvidna i iz
imena biskupa Vladislava, Milovana, Danijela, Dragonje i Bratoslava.
113
SRKULJ, 1924.3, 253.-254.
114
SRKULJ, 1924.3, 254.-255., 320.
115
JAKIĆ, 1926., 72.
116
JAKIĆ, 1935., 53.; JAKIĆ, 1940., 65.; JAKIĆ, 1941., 69.
117
JAKIĆ, 1940., 65.; JAKIĆ, 1941., 69.; JAKIĆ, 1943., 196.
118
JAKIĆ, 1926., 72., 86.; JAKIĆ, 1935., 53.; JAKIĆ, 1943., 196.
119
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 98.
120
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 128.-129.: U poznije doba napuštaju mnogi sa-
mostanski život i prelaze na dvorove moćne vlastele. Ovu služe kao upravnici i poslanici, osobito
u njezinu živom dodiru s Dubrovnikom, a poneki od njih postaje i “ kućanin”, dvoranin. U tim
prilikama mogu “ krstjani” steći i vlastiti pokretni imutak. Bilo je to doba kada je turski pritisak
težko remetio ustaljeni tok života u Bosni.
osobito u doba unutrašnjih borbi, kada opada značenje vladara. Predvodeći ugle-
dnije “ krstjane” surađuje “ djed” u donošenju saborskih odluka; njegovi se “ krstjani”
navode na prvome mjestu među učestnicima sabora.121
O takvoj ulozi krstjana, a napose djeda, govori se i u udžbeniku Olge
Salzer i Karmen Mali.122 Ipak takvu ulogu djeda i krstjana u spomenutom
udžbeniku autorice vežu tek uz zadnje doba srednjovjekovne bosanske države,
držeći da je Crkva bosanska u početku bila sasvim drukčija. Autorice o njoj u
počecima djelovanja govore kao o izrazito antifeudalnoj ustanovi, za razliku
od Katoličke crkve. Naglašavaju njezinu bliskost s narodom koji teži očuvanju
starog plemenskog života i opire se feudalizaciji. Krstjani su im uz to bliski jer
propovijedaju na narodnom jeziku i ne znaju latinski jezik.123 Autorice pose-
bno ističu da je Crkva bosanska bila glavna snaga u otporu Mađarima, zbog
čega je imala podršku naroda, a time je privukla i plemstvo, te je na taj način
postupno okupila sve društvene slojeve.124 Međutim, prilaženjem plemstva
121
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 128.
122
SALZER – MALI, 1952., 138.: Djed sudjeluje kod izdavanja vladarskih povelja plemstvu,
posreduje između vladara i plemstva, kad među njima nastaju sporovi. On i svećenici crkve bosan-
ske pregovaraju u ime vladara sa stranim poslanicima, odlaze u Dubrovnik, ako treba da se riješi
koji spor. Mnogi od tih svećenika redovnika odlaze s vremenom čak na dvorove moćnih feudalaca.
Oni su upravnici i poslanici tih feudalaca, naročito u pregovorima s Dubrovnikom.
123
SALZER – MALI, 1952., 135.-136.: Govoreći o nastanku specifične kršćanske crkve u
Bosni: I madžarska vlast je nastojala učvrstiti katoličku crkvu u Bosni. Od kraja XII. st. rimska
crkva nastoji svim sredstvima, uz pomoć madžarske države, da se u Bosni uredi i učvrsti katolička
crkva sa svim obavezama kmetova i naroda. Ali narod neće ni madžarsku vlast ni takvu crkvu i
feudalce, jer im svi oni nameću daće i kmetstvo. Narod je s vremenom primao od zapadne i pra-
voslavne crkve samo ono, što mu je moglo pomoći, da se održi stari plemenski život. U nastavku
govoreći o učenju bogumila autorice dodaju: To učenje propovijeda, da ima bog dobra i bog zla.
Cijeni zajedničku molitvu, cijeni zajednički rad i sticanje sredstava za život vlastitim radom,
a ne izrabljivanjem i otimačinom, kako su činili feudalci i vladari. Narod u Bosni, koji se opire
feudalizaciji, prima takva učenja. Tako se bosanska crkva, jednostavna u obredima, sa slavenskim
jezikom, bez desetine i izrabljivanja, razlikovala od rimske i istočne crkve. Bosanski redovnici
(kaluđeri) “ krstjani” također su bili bliski narodu. Oni ni ne znaju latinski jezik.
124
SALZER – MALI, 1952., 138.: Glavna otporna snaga protiv Madžara bila je crkva bo-
sanska, kojoj je pripadao skoro sav narod. Bosansko plemstvo odupire se također madžarskim na-
stojanjima. Ono se počelo pribojavati, da će mu Madžari oteti posjede, ako zavladaju Bosnom. To
je još više privuklo bosansko plemstvo bosanskoj crkvi. Tako su svi društveni slojevi u Bosni u borbi
protiv madžarskih napadaja i težnja katoličke crkve.
125
SALZER – MALI, 1952., 138.: Znamo, da se u Bosni razvijao feudalizam i trgovina, i da
se s tim u vezi počeo mijenjati način života. Razvijanjem feudalnih odnosa i prilaženjem plemstva
gubi crkva bosanska nekadašnju oštricu uperenu uopće protiv svake vlasti, države i feudalaca,
dakle i domaćih. Crkva bosanska je sve više odustajala od toga, da održava nezadovoljstvo na-
roda prema feudalnom poretku. Štaviše, ona je s vremenom postala glavni stup bosanske feudalne
države.
126
ŽEŽELJ, 1961., 110.: Iako su u svojim učenjima vjerojatno bili pod jakim utjecajem bogu-
mila, razlikovali su se od njih po svom odnosu prema feudalnom društvu i državi. Bogumilstvo
u Makedoniji i Bugarskoj javilo se kao otpor protiv prodiranja feudalnih odnosa i vlasti feudalne
države, a “crkva bosanska” javila se kad se feudalno uređenje već učvrstilo i našla potpore u vlasteli
i vladarima.
127
ŽEŽELJ, 1961., 111.
128
ŽEŽELJ, 1961., 111.
129
MAKEK – DRAŠKOVIĆ – SALZER, 1977.5, 87.-88.; MATKOVIĆ 1976.2, 53.;
ce. Iznimke u tom smislu jesu udžbenik Frane Sabalića, u kojem stoji da su
krstjani bili bliski narodu,135 te udžbenik Ive Makeka iz 1997., koji o položaju
krstjana u bosanskom srednjovjekovnom društvu donosi tek kratku rečenicu
sročenu u literarnom duhu: I plemstvo i narod voljeli su ih i cijenili.136 Ostali au-
tori po uzoru na tekstove J. Šidaka i F. Šanjeka uglavnom upozoravaju na ulo-
gu krstjana kao savjetnika vladara i velikaša,137 te na ugled djeda u bosanskoj
državi,138 ali o tome govore sažetije. Uz to neki autori napominju i ponešto o
ulozi Crkve bosanske u političkom životu. Tako u udžbeniku N. Budaka i V.
Posavca, te u udžbeniku V. Posavca i T. Medić, stoji da je ban Kulin smatrao
da će uz pomoć Crkve bosanske kao domaće crkve postići veći stupanj poli-
tičke samostalnosti.139 U udžbenicima Vesne Đurić i Ivana Peklića stoji da su
se krstjani zajedno s bosanskim velikašima suprotstavljali vladarima. Autori
ne objašnjavaju kojim vladarima, pa ostaje nejasno misle li na ugarske ili na
bosanske vladare.140
Govoreći o važnosti i ulozi krstjana u bosanskom društvu i državi autori
udžbenika teško mogu zaobići nastojanja Katoličke crkve i ugarskih vladara da
suzbiju djelovanje krstjana, odnosno patarena. No, već na prvi pogled uočljiva
je razlika između starijih i novijih udžbenika. Stariji uglavnom ističu da su
protiv bosanskih krstjana (patarena, bogumila) poduzimani križarski pohodi,
ali oni su unatoč njima ipak opstali, a noviji udžbenici više govore o misionar-
skoj djelatnosti franjevaca i dominikanaca među bosanskim stanovništvom.
Od pokušaja da se vojnim putem suzbije djelovanje patarena u udžbenicima se
135
SABALIĆ, 1996., 48.
136
MAKEK, 1997., 67.
137
VUJČIĆ, HP, 1996.2, 63.; VUJČIĆ, HiS, 1996., 118.; BUDAK - POSAVEC, 19-
2
98. , 70.; RENDIĆ – MIOČEVIĆ, 2000., 44.; BUDAK – MOGOROVIĆ CRLJENKO,
2001., 94.
138
VUJČIĆ, HiS, 1996., 117.-118.; ĐURIĆ – PEKLIĆ, HiS, 1997., 65.; ĐURIĆ – PE-
KLIĆ, HP, 1998., 39.
139
BUDAK - POSAVEC, 1998.2, 70.: Kulin je vjerovao da će uz pomoć Crkve bosanske još više
osamostaliti svoju vlast, jer će u vlastitoj banovini imati i vlastitu Crkvu. POSAVEC – ME-
DIĆ, 2001.4, 102.: Kulin je smatrao da će, imajući u vlastitoj državi i svoju domaću Crkvu, još
više osamostaliti svoju vlast.
140
ĐURIĆ – PEKLIĆ, HiS, 1997., 65.; ĐURIĆ – PEKLIĆ, HP, 1998., 39.
141
SRKULJ, 1924.3, 253.-254.; JAKIĆ, 1926., 72.; BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943.,
98.-99.; SALZER – MALI, 1952., 137.; MAKEK, 1997., 67.; BRDAL – MADUNIĆ,
2001., 76.
142
SRKULJ, 1924.3, 253.-255., 322.; JAKIĆ, 1926., 72., 86., 115.; JAKIĆ, 1935., 81.-82.,
87.; JAKIĆ, 1940., 97., 103.; JAKIĆ, 1941., 90.-91., 96.-97.; JAKIĆ, 1943., 196., 237.; BA-
RADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 98.-99., 125.-126., 140.-141., 145.; SALZER – MALI,
1952., 138.-139.; BABIĆ, 1953., 215.; ŽEŽELJ, 1961., 109.-111.; MAKEK – DRAŠKO-
VIĆ – SALZER, 1977.5, 87.; MATKOVIĆ 1976.2, 53.; MATKOVIĆ 1985.10, 145.; MA-
TKOVIĆ – DRAŠKOVIĆ, 1991., 139.-140.; ŠANJEK – MIROŠEVIĆ, 1994., 203.;
MAKEK, 1997., 69.; MIROŠEVIĆ – ŠANJEK – MIJATOVIĆ, 1997., 192.; VUJČIĆ,
HP, 1996.2, 63.; RENDIĆ – MIOČEVIĆ, 2000., 44.
143
SRKULJ, 1924.3, 255.; JAKIĆ, 1926., 86.; JAKIĆ, 1943., 196.; BARADA – KATIĆ
– ŠIDAK, 1943., 125.-126.; SALZER – MALI, 1952., 139.
144
JAKIĆ, 1935., 81.-82.; JAKIĆ, 1940., 97.; JAKIĆ, 1941., 90.-91.; JAKIĆ, 1943., 237.;
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 140.-141.
145
SRKULJ, 1924.3, 322.; JAKIĆ, 1926., 115.; JAKIĆ, 1935., 87.; JAKIĆ, 1940., 103.;
JAKIĆ, 1941., 96.-97.; BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 145.; MAKEK, 1992., 90.;
MAKEK, 1997., 69.
papa i Arpadovića.146 O kakvoj se sili prema Banu Kulinu radi ostaje nejasno,
a isto tako ostaje nejasno i kakva su to bila nastojanja papa i Arpadovića, tim
više što u nastavku autori spominju samo misionarsku djelatnost dominika-
naca i franjevaca. Za razliku od ovog uvijenog upozoravanja na križarske po-
hode, dio autora u novije vrijeme uopće ne spominje nikakvu silu, nego samo
misionarsku djelatnost dominikanaca i franjevaca147, a najdalje je otišao Ivan
Vujčić, koji u jednom od svojih udžbenika kaže da je Katolička crkva nastojala
krstjane vratiti katoličkoj vjeri ne silom već misionarskom djelatnošću,148 iako isti
autor u svom drugom udžbeniku govori i o križarskim ratovima i o misionar-
skoj djelatnosti.149 Pitanje je koliko je prešućivanje križarskih ratova u dijelu
novijih udžbenika posljedica autorske autocenzure.
O suzbijanju krstjana, čije djelovanje Rim nije odobravao, misionarskom
djelatnošću franjevaca i dominikanaca, kako je već napomenuto, situacija je
upravo obrnuta. O tome je teško naći podatke u starijim udžbenicima. Po-
nešto o toj djelatnosti nalazimo tek u udžbeniku Barade, Katića i Šidaka, a
zatim opet nastaje praznina do početka devedesetih godina, od kada autori
udžbenika redovito govore o njihovom djelovanju u Bosni.150
146
BUDAK - POSAVEC, 1998.2, 70.-71.: Kulin je vjerovao da će uz pomoć Crkve bosanske još
više osamostaliti svoju vlast, jer će u vlastitoj banovini imati i vlastitu Crkvu. No, papa i ugarsko-
hrvatski kralj nisu htjeli dopustiti širenje katarskog učenja na Bosnu, pa su silom natjerali Kulina
i njegove pristaše da se vrate u okrilje katoličke Crkve. Bosanski je katolički biskup imao pomoć
dominikanaca i franjevaca, koji u Bosnu dolaze tijekom 13. st, ali se usprkos svim nastojanjima
Arpadovića i Rima Crkva bosanska ipak održala i sačuvala sve do pada Bosne pod tursku vlast.
POSAVEC – MEDIĆ, 2001.4, 102.: Papa i ugarsko-hrvatski vladar nisu željeli dopustiti šire-
nje katarskog vjerovanja u Bosni, pa su silom pokušali vratiti Kulina pod okrilje katoličke Crkve.
Usprkos takvim pokušajima katarsko se učenje uspjelo i dalje održati u Bosni.
147
SABALIĆ, 1996., 48.; ĐURIĆ – PEKLIĆ, HiS, 1997., 65.; ĐURIĆ – PEKLIĆ, HP,
1998., 39.; BUDAK – MOGOROVIĆ CRLJENKO, 2001., 94
148
VUJČIĆ, HiS, 1996., 118.
149
VUJČIĆ, HP, 1996.2, 63.
150
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 125.-127.; MAKEK, 1992., 92.; ŠANJEK
– MIROŠEVIĆ, 1994., 203., 205.; SABALIĆ, 1996., 48.; MAKEK, 1997., 67.; MIRO-
ŠEVIĆ – ŠANJEK – MIJATOVIĆ, 1997., 191.-193.; BUDAK - POSAVEC, 1998.2, 70.-
71.; ĐURIĆ – PEKLIĆ, HiS, 1997., 65.; ĐURIĆ – PEKLIĆ, HP, 1998., 39.; BRDAL
– MADUNIĆ, 2001., 77.
SUMMARY
The author outlines different receptions of krstjanstvo of Bosnia and Hum
in certain history textbooks used on the territory of today’s Croatia in the
past nine decades, from the time of the First World War until the end of the
school year 2002/2003 The analysis is based on the texts published in appro-
ximately thirty textbooks, and in their presentation of the matter, differences
and similarities between them are tracked through several questions: how do
the authors call the krstjani of Bosnia and Hum; what, in their opinion, influ-
enced the naissance and development of their community; how do they exem-
plify their structure, beliefs and their difference from the Catholic Church;
how do they present their relations with different echelons of the Bosnian
medieval society; who, and in what way, suppressed their expansion; and what
is, in their opinion, the importance of krstjani of Bosnia and Hum.
151
SRKULJ, 1924.3, 324.; JAKIĆ, 1940., 97., 110.; JAKIĆ, 1943., 249.-250.; BARADA
– KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 160.; ŠANJEK – MIROŠEVIĆ, 1994., 179.; MAKEK, 1997.,
69.; MIROŠEVIĆ – ŠANJEK – MIJATOVIĆ, 1997., 188.
1
Treba odmah istaknuti da je analiza učinjena na dijelu dostupne literature u Republici
Hrvatskoj, koja većim dijelom sadrži srbijanske udžbenike. Osim udžbenika spomenuti su
primjeri nastavnih planova i programa i, u dva slučaja, povijesnih čitanki.
2
Za usporedbu razvoja gradova, gdje se traži veća pismenost, u Srijemu i primjerice na Ko-
6
Nastavni plan i program za osnovno obrazovanje i vaspitanje, Sarajevo, 1980. Objašnjenja
231.-232.
7
Nastavni plan i programi opšteobrazovnih predmeta za omladinu i odrasle u srednjim školama
SAP Vojvodine, Novi Sad, 1974., 39.
8
M. RAJIČIĆ, D. PRLJEVIĆ, G. SOLARIĆ, Istorija za VII razred osmogodišnje škole i III
razred gimnazije, Beograd, 1952., 12.
9
S. ĆIRKOVIĆ, Istorija ljudskog društva i kulture od XII do XVIII veka za učenike II razreda
gimnazije društveno-jezičkog smera, Beograd, 1962.
10
S. ĆIRKOVIĆ, Nav. dj., 46
11
J. NEŠIĆ, Istorija za VI razred osnovne škole, peto izdanje, Beograd, 1964., 128./129.
12
NEŠIĆ, 149.
13
I. BOŽIĆ-R. NOVAKOVIĆ, Pregled istorije od XI do XX veka za II razred gimnazije
prirodno-matematičkog smera, Beograd, 1966., 59.
14
Isto.
15
I. BOŽIĆ, Istorija za VI razred osnovne škole. Beograd, 1967., 175.
izdanja pišu Stevana) II. Kotromanića, ulomak prikaza njegove smrti sa za-
darske škrinje Sv. Šimuna, groblje u Radimlji, zemljovid širenja Bosne od XII.
do XIV. stoljeća i slika grada Blagaja.
Nevelike promjene mogu se primijetiti u četvrtom izdanju ove knjige istog
autora poslije petanest godina.16
Petar Milosavljević i Miodrag Dragutinović potpisuju Istoriju za I razred
stručnih škola, gdje tvrde da se u specifičnim bosanskim prilikama nije razvilo
niti katoličanstvo, iza koga da su stajali Mađari i Hrvati, niti pravoslavlje, koje
su širili Srbi. Uvrežilo se bogumilstvo, pod imenom crkva bosanska. Vjerovali
su u jednakost svih ljudi, nalik bogumilima, ali bili su skloni feudalcima
Pristalice bogomilstva verovali su da su svi ljudi jednaki, ne priznajući cr-
kvenu i društvenu feudalnu organizaciju. Crkva bosanska je delimično prihvatala
verska učenja bogomila ali je podržavala feudalni poredak i pomagala njegovu dr-
žavnu organizaciju, kao svog zaštitnika.17
Knjiga je tiskana bez slikovnih materijala, ćirilicom, na 232 stranice, u
23 000 primjeraka. Tema je obrađena u nastavnoj cjelini “Razvojni put naših
srednjevjekovnih država do pada pod tuđinsku vlast”.
Rajičićev udžbenik povijesti za ekonomsku školu kratko spominje samo
zasluge patarena na učvršćenju i jačanju bosanske države.18 Zna za Bilinopolj-
sku abjuraciju.
Milutin Perović, Rade Mihaljčić i Bogdan Smiljević potpisuju i šesto
izdanje Istorije sa elementima istorijskog atlasa za I. razred srednjeg usmerenog
obrazovanja. Općenito i o kršćanskoj civilizaciji drže da je crkva hereze (albi-
žane, katare, patarene) doživljavala opasnima jer su propovijedale društvenu
jednakost, napose zbog otpora koji je pružala sirotinja feudalnom ugnjetava-
nju.19 Autori drže da je prošlost BiH tijesno vezana uz Crkvu bosansku. Navo-
16
I. BOŽIĆ, Istorija za VI razred osnovne škole, Beograd, 1983.
17
P. MILOSAVLJEVIĆ- M. DRAGUTINOVIĆ, Istorija za I. razred stručnih škola drugo,
prerađeno izdanje usklađeno prema korigovanom nastavnom programu, Beograd, 1975.,
34.-35.
18
M. RAJIČIĆ, Istorija za I razred ekonomske škole, Beograd, 1974., 110.
19
M. PEROVIĆ, R. MIHALJČIĆ, B. SMILJEVIĆ, Istorija sa elementima istorijskog atlasa
za I razred srednjeg usmerenog obrazovanja, šesto izdanje, Beograd, 1986., 82., 88.
20
Nav. dj., 99.-100.
21
Đ. KNEŽEVIĆ, B. SMILJEVIĆ, Z. PERIĆ, Istorija za I. razred pedagoške akademije,
Beograd, 1983., 30.
22
M. PEROVIĆ, B. SMILJEVIĆ, Istorija za I razred usmerenog obrazovanja za sve stru-
ke izuzev kulturološko-jezičke, pravno-birotehničke, prosvetne i dramske, Beograd - Novi Sad,
1987.
23
Nav. dj., 95.
24
Nav. dj., 107.
25
S. ĆIRKOVIĆ, Istorija za II razred usmerenog obrazovanja kulturološko-jezičke, pravno-
birotehničke, prosvetne i dramske struke, Beograd - Novi Sad, 1988.
26
Nav. dj., 53
27
Nav. dj., 54.
28
R. MIHALJČIĆ, Istorija za VI razred osnovne škole, četvrto izdanje. Beograd - Novi Sad,
1990.
29
Nav. dj., 77.
30
J. DIMEVSKI – B. ČUKARSKI –V. DUNIMAGLOSKI, Istorija za VI oddelenie, Sko-
pje, 1990.
31
Nav. dj., 51.
32
Nav. dj., 80.
33
D. PETRIĆ - V. RADONJIĆ, Istorija za VI razred osnovne škole, Titograd, 1988.
34
A. BABIĆ, Istorija naroda Jugoslavije, I. dio, Sarajevo, 1946.
35
Nav. dj., 68
Strojnici žive s narodom, obrađuju zemlju, gaje voće, krče šumu i provo-
de priprost i skroman život. Bosanska crkva nema svojih ustanova kojima bi
vladari davali feude i privilegije. Njezin utjecaj na pojedine državne poslove
vršen je preko pojedinih viših crkvenih starješina koji su se uzdigli iskustvom,
znanjem i ugledom.36
Pažljivim čitanjem može se reći da autor u još jednoj nastavnoj jedinici
spominje krstjane. Premda kaže da je prvotna srednjovjekovna književnost
bila najvećim dijelom u sklopu crkve i njezina nauka i liturgijske godine, oče-
kivale su se promjene
težnja da se izraze čisto ljudska, zemaljska osjećanja u živom i zanimljivom
obliku. Mjesto suhoparnih crkvenih knjiga pojavljuju se između XIII i XIV stoljeća
apokrifi koji su se osobito mnogo proširili u zemljama gdje je bilo rasprostranjeno
bogumilsko učenje.37
Iz šezdesetih godina postoji udžbenik Istorije autora Miloša Perića. Za-
počinje s kristijanizacijom Bosne s navodnim misinarima iz: Raške, Zete,
Dalmacije i Hrvatske. U istočnim krajevima Bosne nalazi pravoslavnu, a u za-
padnim katoličku vjersku organizaciju. No ni jedna od ove dvije vjere nije mogla
da se učvrsti u Bosni.38 Za svećenike Bosanske crkve, koju ustrojbeno poznaje i
objašnjava, kaže da su se skromno hranili i odijevali.
Crkve su bile skromne, male građevine. Crkva nije tražila imanja, a sve-
štenici nisu bunili narod protiv vlastele. Zbog toga je ona odgovarala i narodu
i vlasteli.39
Poznaje Bilinopoljsku abjuraciju. Ugarskim upadima i pustošenjima pripi-
suje slabljenje države. Knjiga, napisana ćirilicom, sadrži gradivo od postanka
svijeta do Matije Gupca, uz ne baš malu istorijsku čitanku. Uz građu o Bosni
ima i zemljovid širenja bosanske države.
Crkva bosanska, njezin ustroj i učenja obrađeni su u posebnoj nastavnoj
jedinici, a srednjovjekovna Bosna u posebnoj jedinici u udžbeniku povijesti
36
Nav. dj., 139.
37
A. BABIĆ, nav. dj., 148.
38
M. PERIĆ, Istorija za VI razred osnovne škole, Sarajevo, 1963., 134.
39
PERIĆ, nav. dj., 134.
40
E. OMANOVIĆ, Istorija-povijest za VI razred osnovne škole, Sarajevo, 1974.
41
Isto, 51.
42
Nav. dj., 51
43
M. ARSLANAGIĆ - F. ISAKOVIĆ, Istorija-povijest za I razred stručnih škola, Sarajevo,
1974.
44
Nav. dj., 52
45
M. ŽEŽELJ, Istorijska čitanka za VI razred osnovne škole, Beograd, 141.-142.
46
R. MIHALJČIĆ-LJ. SPARAVALO-S. ĆIRKOVIĆ, Istorijska čitanka za VI razred osno-
vne škole, Beograd, 1983., 45.
SUMMARY
Textbooks that analyze sources are all, more or less, familiar with three
of them: the escape of the banished heretics from the Dalmatian communes,
Nemanja’s expulsion of Bogomils from Raška and the papal letter from In-
nocent III to the Hungarian king Emerik. These three sources were never
questioned. Commonly accepted ideas include the belief that the Church of
Bosnia was, among other things, widely accepted, that it catered to popu-
lar tastes and opposed Catholicism and Eastern Orthodoxy. The authors are
exceptionally insistent and unequivocal in their claims. They never say: it is
believed that, it is possible that... The works are deficient, without any detailed
updating of the scientific references of that time. Some authors claimed that
there were neither Catholics nor Eastern Orthodox Christians in Bosnia prior
to king Tvrtko’s expansion of the borders. It should be noted that there are
not many illustrations or maps, and that there are reproductions, questions,
pictures and portions of the old texts missing.
Bosnian textbooks usually wrote more about krstjani than the Serbian
ones. They divided the subject into two teaching units and first discussed the
history of the Bosnian state and then the teaching, position and significance
of the Church of Bosnia. Krstjani are frequently mentioned in the later period,
mainly their alleged involvement in taking over the Bosnian state from the
Turks, which was clearly taken from a well-known text by Nikola Modruški.
Practically none of the authors mentioned or left open the possibility of reli-
gious, lithurgical or ethnic continuity of the Bosnian state territory and late-
antique Christian structures. All Serbian textbooks are printed in Cyrillics.
To conclude, let us say that all the textbooks until well into the eighties
emphasize the social dimension of krstjani, a rather meritorious medieval pro-
letariat meeting the expectatations of the social system of the time.
16. akademik dr. sc. Franjo ŠANJEK, Katolički bogoslovni fakultet, Zagreb
ZBORNIK RADOVA
Izdavači/Nakladnici:
Institut za istoriju, Sarajevo
Alipašina 9, Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Za izdavača Husnija Kamberović
Hrvatski institut za povijest,
Opatička 10, Zagreb, Republika Hrvatska
Za nakladnika Milan Kruhek
Lektori:
Ivan Martinčić
Halima Sofradžija
Štampa:
DES, Sarajevo
Za štampariju:
Džemal Bašić
Sarajevo, 2005.
ISBN
9985 – 9642 – 5 – 2