Fenomen "Krstjani" U Srednjovjekovnoj Bosni I Humu

FENOMEN “KRSTJANI” U
SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI
I HUMU
ZBORNIK RADOVA
Izdavači/Nakladnici:
Institut za istoriju u Sarajevu, Alipašina 9, Sarajevo

Za izdavača Husnija Kamberović
Hrvatski institut za povijest, Opatička 10, Zagreb

Za nakladnika Milan Kruhek
Glavni i odgovorni urednik:

Franjo Šanjek
CIP -Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
27 : 94 (497.6) (063) (082)
Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i

Humu : zbornik radova. – Sarajevo : Institut za
istoriju : Zagreb : Hrvatski institut za povijest,
2005. – 686 str. : faks. ; 24 cm
Bibliografske i druge bilješke uz tekst
ISBN 9985 – 9642 – 5 – 2
COBISS.BH – ID 14334982
FENOMEN “KRSTJANI” U
SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI
I HUMU
ZBORNIK RADOVA
Institut za istoriju u Sarajevu Hrvatski institut za povijest, Zagreb
Sarajevo - Zagreb, 2005.

SADRŽAJ
• PREDGOVOR ................................................................................... 9
• Mladen Ančić: BOSANSKA BANOVINA I NJEZINO OKRUŽENJE U

PRVOJ POLOVICI 13. STOLJEĆA .............................................. 11
• Lujo Margetić: NEKA PITANJA ABJURACIJE IZ 1203. GODINE......27
• Иван Божилов: БЪЛГАРСКОТО БОГОМИЛСТВО И НЕГОВИТЕ

ЕВРОПЕЙСКИ ИЗМЕРЕНИЯ ............................................ 105
• Milko Brković: BOSANSKO-HUMSKI KRŠĆANI U KRIŽIŠTU

PAPINSKE I UGARSKE POLITIKE PREMA BOSNI
I HUMU ................................................................................ 129
• Salih Jalimam: BOSANSKI “KRSTJANI” U DRUŠTVENOM I

POLITIČKOM ŽIVOTU SREDNJOVJEKOVNE BOSNE
I HUMA ................................................................................ 179
• Dubravko Lovrenović: KRIST I DONATOR: KOTROMANIĆI IZMEĐU

VJERE RIMSKE I VJERE BOSANSKE – I. (Konfesionalne
posljedice jednog lokalnog crkvenog raskola) ........................ 193
Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu 5

Sadržaj
• Ivica Puljić: CRKVENE PRILIKE U ZEMLJAMA HERCEGA

STJEPANA VUKČIĆA KOSAČE ............................................... 239
• Tomo Vukšić: PAPA PIO II. I KRALJ STJEPAN TOMAŠ ..................... 269
• Tomislav Zdenko Tenšek: KRSTJANI I TRGOVINA ROBLJEM NA

SREDOZEMLJU IZMEĐU 13. I 15. STOLJEĆA .................... 309
• Zlatko Matijević: NEKOLIKO PRIMJERA NACIONALNOG I

POLITIČKOGA POSVAJANJA CRKVE BOSANSKE U
SRPSKO/SRBIJANSKOJ I MUSLIMANSKO/BOŠNJAČKOJ
HISTORIOGRAFIJI I PUBLICISTICI XIX. I XX.
STOLJEĆA OD PETRANOVIĆA DO INTERNETA .......... 335
• Ante Škegro: BILINO POLJE PRIMJER JEDNE HISTORIOGRAFSKE

KONTROVERZE ........................................................................ 351
• Jadranka Neralić SREDNJOVJEKOVNA BOSNA U DIPLOMATIČKIM

SPISIMA RIMSKE KURIJE .............................................................. 371
• Ante Birin: BOSANSKOHUMSKI KRSTJANI U PRAVOSLAVNIM

GRČKIM I SLAVENSKIM VRELIMA ..................................... 387
• Nenad Moačanin: BOSANSKOHUMSKI KRSTJANI U TURSKIM

VRELIMA NAPOMENE ......................................................... 407
• Elma Hašimbegović: PRVI POMEN KRSTJANA U

SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI ANALIZA IZVORA
S KRAJA XII I POČETKA XIII STOLJEĆA ........................... 413
• Franjo Šanjek: PAPA INOCENT III. (1198.-1216.)

I BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI......................................... 425
• Andrija Šuljak: BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI I PRIJENOS

REZIDENCIJE BOSANSKIH BISKUPA U ĐAKOVO ........... 441
6 Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Sadržaj
• Marco Rainini: PREDICATORES, INQUISITORES, OLIM

HERETICI: IL CONFRONTO TRA FRATI PREDICATORI
E CATARI IN ITALIA SETTENTRIONALE DALLE
ORIGINI AL 1254 ....................................................................... 455
• Slavko Slišković: DOMINIKANCI I BOSANSKO-HUMSKI

KRSTJANI .................................................................................... 479
• Andrija Zirdum: FRANJEVCI I BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI .. 499
• Anica Nazor: RUKOPISI CRKVE BOSANSKE ..................................... 539
• Marko Josipović: LITERARNA OSTAVŠTINA KRSTJANA

BOSANSKE CRKVE I DUALISTIČKI SVJETONAZOR ...... 563
• Mato Zovkić: UPORABA SVETOGA PISMA MEĐU BOSANSKIM

KRSTJANIMA ............................................................................. 587
• Alojz Jembrih: BOSANSKOHUMSKI KRSTJANI U

KORESPONDENCIJI DRAGUTINA PROHASKE I
VATROSLAVA JAGIĆA 1909.  1910. ..................................... 611
• Zdravka Jelaska Marijan: RECEPCIJA BOSANSKO-HUMSKIH

KRSTJANA U HRVATSKIM UDŽBENICIMA
POVIJESTI ................................................................................... 629
• Margareta Matijević: RECEPCIJA KRSTJANA U UDŽBENICIMA

SR BOSNE I HERCEGOVINE I SFRJ ..................................... 669
• AUTORI PRILOGA ................................................................................ 685

PREDGOVOR
U okviru znanstvene suradnje Instituta za istoriju u Sarajevu i Hrvatsko-

ga instituta za povijest iz Zagreba, tokom 2003. organizirana su dva međuna-
rodna skupa. Najprije je u Sarajevu, 30. aprila/travnja organiziran kolokvij o
temi Bilinopoljska abjuracija 1203. (saopćenja sa toga skupa štampana su u Pri-
lozima Instituta za istoriju u Sarajevu br. 32), a potom je u Zagrebu 23. i 24.
listopada/oktobra 2003. organiziran skup pod naslovom Fenomen ‘ krstjani’ u
srednjovjekovnoj Bosni i Humu, čije rezultate objavljujemo u ovom zborniku.
Skup koji je održan u Zagrebu obuhvatio je različite aspekte djelovanja Crkve
bosanske – religiozni, društveno-politički, intelektualni i kulturni život njezi-
nih krstjana, koji su se suprotstavljali nepravdi, pohlepi i nasilju, čija djela i na-
tpisi na stećcima i danas zrače iskrenošću, nesebičnošću i plemenitim žarom.
Zbornik koga predajemo javnosti pokazuje kako je fenomen ‘krstjani’
aktualan i zagonetan i nakon osam stoljeća od njihove ‘abjuracije’ na Bili-
nu Polju (8. travnja/aprila 2003.). Tko su zapravo bosansko-humski krstja-
ni? Manihejci, arijanci, katari ili patareni, kako ih najčešće nazivaju latinski
kontroverzisti i hrvatski izvori katoličke provencijencije, ili bogumili, “koji ne
štuju ikone i ne klanjaju se križu,” na što aludiraju istočno-pravoslavni nomo-
kanoni i sinodici? Nažalost, povjesničari na spomenuto pitanje još uvijek nisu
ponudili zadovoljavajući odgovor. I u ovome Zborniku odgovori koji se nude
su različiti i odražavaju stavove pojedinih autora.
Želimo da zbornik koji podastiremo znanstvenoj i široj javnosti, osobito
poštovateljima besmrtne Clio, bude poticaj novim istraživanjima koja će - ne
sumnjamo – pridonijeti prijateljstvu i suradnji među ljudima na koju nas upu-
ćuje povijest bosansko-humskih krstjana.
Uredništvo
Zagreb-Sarajevo, 8. travnja/aprila 2005.

Mladen Ančić
BOSANSKA BANOVINA I NJEZINO OKRUŽENJE

U PRVOJ POLOVICI 13. STOLJEĆA
U prvoj polovici 13. stoljeća u Bosanskoj Banovini ukorjenjuje se dualisti-

čki nauk što se tijekom 12. stoljeća širio Europom. Širenje toga nauka omo-
gućili su popustljivost todobnih bosanskih banova, s jedne strane, i propust
papinske kurije da do kraja provede reformu crkvenih prilika u zemlji, s druge
strane. Naime, tolerantni odnos prema maloj skupini pridošlica i odbijanje
bosanskih banova da dosljedno postupe po naputcima koji su dolazili iz Rima,
a kojima se zahtijevala oštra akcija protiv nositelja takva nauka, omogućila je
djelovanje i brzo ukorjenjivanje sljedbe u lokalnoj društvenoj zajednici. To je,
pak, brzo ukorjenjivanje bilo omogućeno i zastarjelim obrascem crkvene or-
ganizacije, koju je papinstvo propustilo reorganizirati i uskladiti s onodobnim
potrebama.1 S druge strane, papinstvo je dualistički nauk sljedbe označilo
kao otvoreno krivovjerje koje ugrožava ukupni poredak na zemlji. To je onda
podrazumijevalo pravo Božjega zastupnika na zemlji, rimskoga biskupa, da
poduzme sve da bi se takav iskrivljeni nauk sasjekao u korijenu. Iz takva je
misaonog konteksta proizlazila i dužnost nositelja svjetovne moći da se oda-
zovu pozivu rimskoga biskupa, pa su slični papinski zahtjevi, iz različitih po-
buda postavljani svjetovnim vlastima u raznim dijelovima Europe potkraj 12.
1
Usp. još uvijek vrijednu rekonstrukciju koju predočuje F. ŠANJEK, Bosansko-humski (her-
cegovački) krstjani i katarsko dualistički pokret u srednjem vijeku, Zagreb, 1975., 31.-73., te
detaljnu raščlambu okolnosti u kojima se početkom 13. stoljeća novi nauk ukorijenio u Bosni
prema M. ANČIĆ, “Bilinopoljska abjuracija u suvremenom europskom kontekstu”, Prilozi
Instituta za istoriju u Sarajevu, 33./2003.

Mladen Ančić
stoljeća i u 13. stoljeću, uglavnom nailazili na pozitivan odgovor, iako uvijek

nije bio propraćen entuzijazmom i stvarnim djelovanjem.2 U ovoj ću prigodi
pokušati naznačiti mjesto i ulogu bosanskih banova u sklopu onoga što bi se
moglo, modernim riječima, nazvati todobni “svjetski politički poredak”, da bi
se lakše moglo razumjeti zašto su i kako različiti politički čimbenici djelovali
tako da je to djelovanje pristašama dualističkoga nauka stvorilo uvjete za in-
stitucionaliziranje i dugotrajno djelovanje njihove sljedbe.
Oblik i uređenje onoga što sam označio kao “svjetski politički poredak”
prve polovice 13. stoljeća izgledali su bitno drukčije gledani iz različitih suvre-
menih kutova, primjerice iz Konstantinopolisa, Nikeje, Rima ili Pariza. No,
motrišna točka modernoga povjesničara s početka 21. stoljeća ipak omogućuje
drukčiji, svojevrsni panoramski pogled koji pri tomu uvažava, s jedne strane,
ideje kakve su vladale u ono doba, ali, s druge strane, i realne odnose moći
u onodobnome prostoru i vremenu.3 Ispuštajući razglabanje odnosa između
različitih čimbenika europskoga dijela “svjetskoga poretka”, dvaju carstava i
papinstva, koji su s manje ili više uspjeha do kraja 12. stoljeća prisvajali pre-
rogative univerzalne vlasti u zamišljenom sustavu “svjetskog političkog pore-
tka”, pogled ću odmah usmjeriti na područje i vrijeme koje nas ovdje izravno
zanima. Temeljno obilježje prilika na području koje se danas naziva srednjoi-
stočnom, odnosno jugoistočnom Europom,4 potkraj 12. stoljeća i na početku
2
Najbolji uvid, s podrobnom bibliografijom, u povijest i značenje pojave katarske (pataren-
ske) sljedbe pruža M. LAMBERT, The Cathars, Oxford, 1998, a za razumijevanje okolnosti
u kojima je slijedila reakcija pape Inocenta III. od krucijalne važnosti zbirka pojedinačnih
rasprava O. Hagenedera tiskana kao O. HAGENDER, Il sole e la luna. Papato, impero e regni
nella teoria e nella prassi die secoli XII e XIII, Milano, 2000.
3
Za primjere usp. G. OSTROGORSKI, “Vizantijski car i svetski hijerarhijski poredak”
(izv. “The Byzantine Emperor and Hierarchical World Order”, The Slavonic and East Euro-
pean Review, XXXV./84./1956.), u: ISTI, O verovanjima i shvaćanjima Vizantinaca: Sabra-
na dela Georgija Ostrogorskog. 2., Beograd, 1970.; J. P. CANNING, “Introduction: politics,
institutions and ideas”, u: J. H. BURNS (ur.), The Cambridge Histroy of Medieval Political
Thought c. 350 – c. 1450, Cambridge, 1988.
4
Za ove pojmove, ali i političku pozadinu njihove uporabe, usp. J. SZÜCS, “Oris triju
povijesnih regija Evrope” (izv. Vázlat Európa három történeti régiójáról, 1983), u: I. BIBÓ
- T. HUSZÁR - J. SZÜCS, Regije evropske povijesti, Zagreb, 1995., te M. TODOROVA,
Imaginarni Balkan (izv. Imagining the Balkans, 1997), Beograd, 1999.

Bosanska banovina i njezino okruženje u prvoj polovici 13. stoljeća
13. stoljeća bilo je urušavanje i transformacija političkoga poretka koji su za

sobom ostavili veliki carevi druge polovice 12. stoljeća, Fridrik I. Barbarosa
i Emanuel Komnen te papa Aleksandar III. Politički vakuum nastao slablje-
njem moći velikih carstva uvelike uspijeva iskoristiti ugarsko-hrvatski kralj
Bela III., stvarajući temelje snažnoga kraljevstva koje će u nekoliko idućih
stoljeća uspjeti ostvariti ono što jedan moderni povjesničar naziva “balkan-
skom hegemonijom”.5 Na tome je području, naime, povijesno gibanje do po-
četka 13. stoljeća koaguliralo sustav političkih tvorbi utemeljenih na nizu ne
uvijek precizno rabljenih pojmova kakvi su “zemlja” (terra), “kneževstvo-du-
kat” (ducatus), “kraljevina” (regnum), kojima je opisivana politička stvarnost
tvorbi s različitim razinama integracije. Sa središtima, pak, političke moći
s univerzalnim pretenzijama te su tvorbe bile povezane u sustav “neobične
srednjovjekovne hijerarhije suvereniteta”, u kojemu su upravo ta središta pri-
svajala ultimativni autoritet legitimiranja vladara pojedine tvorbe.6
Panoramski pogled na tu stvarnost kako je izgledala sredinom 12. sto-
ljeća, što u ovoj prigodi može biti posebno interesantno, ostavio je u svome
životopisu cara Fridrika I. Barbarose čuveni njemački kroničar Otto Frei-
sinški. Otto je, naime, u sklopu odlaska u II. križarski rat proputovao 1146.
godine kroz Ugarsku te tom prigodom prikupio i osobito važnih i zanimljivih
informacija koje je kasnije rabio pišući Fridrikov životopis. Opisujući tako
izgled ali i zemljopisni položaj Ugarske, pri čemu se očigledno oslanjao i na
starije tekstove, pa možda čak i na neku vrst zemljovida, on navodi da su
njezine granice označene ne planinama ili šumama, nego velikim rijekama,
te ih onda ovako ocrtava: “S istoka, gdje Dunav prima poznatu rijeku Savu,
5
Pojam je u uporabu uveo G. STADTMÜLER, “Ungarns Balkan-politik im zwölften
und dreizehnten jahrhundert”, u: J. G. FARKAS (ur.), Überliferung und Auftrag. Festschrift
für Michael de Ferdinandy, Wiesbaden, 1972. Za urušavanje poretka koji su međusobnim
natjecanjem uspostavili Fridrik I. Barbarosa i Emanuel Komnen usp. D. OBOLENSKY,
Vizantijski komonvelt (izv. The Byzantine Commonwealth, 1971.), Beograd, 1991., 283. i d.;
M. ANGOLD, The Byzantine Empire 1025-1204. A Political History, London and New
York, 1997., 241. i d.; F. MAKK, The Árpáds and the Comneni. Political Relations between
Hungary and Byzantium in the 12th Century, Budapest, 1989., 63. i d.; P. STEPHENSON,
Byzantium’s Balkan Frontier (A Political Study of the Northern Balkans, 900-1204), Cambri-
dge, 2000., 211. i d.
6
Ocrtani se model oslanja na opis odnosa talijanskih gradova s carskom i papinskom vlašću
u 12. stoljeću kako ga predočuje CANNING, “Introduction …”, 351.

Mladen Ančić
graniči (Ugarska) s Bugarskom, sa zapada s Moravskom i ‘Istočnom markom’

Teutonije, s juga s Hrvatskom (i) Dalmacijom, Istrom ili Karantanijom, sa
sjevera s Češkom, Poljskom i Rusijom, između juga i istoka s Ramom, između
sjevera i istoka s Pečenezima i Kumanima (Falonima)”.7 Ottov opis, na koji
se naša historiografija nije dosad obazirala, počiva na osobnom poznavanju i
informacijama prikupljenim tijekom putovanja. On prikazuje svijet političkih
tvorbi koje je njemački biskup i kroničar držao “barbarskim” i u krajnjoj liniji
podčinjenim carskoj vlasti (Bugarska, Hrvatska i Dalmacija, Češka, Poljska,
Rusija, Rama), na koje se nastavljalo područje još uvijek “poludivljih hordi”
(Pečenezi i Kumani), a sve u opreci prema njegovu svijetu, svijetu “civilizi-
ranoga” Carstva, koje je počinjalo s Istrom ili Karantanijom, Moravskom i
“Istočnom markom”.8 No, taj je opis za probleme o kojima se ovdje raspravlja
važan i stoga jer uklanja svaku dvojbu glede vremena kad je u tekstualnu upo-
rabu ušlo jednačenje Bosne i Rame.9 Naime, u imenu Rama, koju u svome
opisu spominje Otto, očigledno se krije ona ista tvorba koju je desetak godina
prije toga kralj Bela II. podario svome sinu Ladislavu pod imenom “Bosanski
Dukat”. Činjenica, pak, da Otto, koji je stanovito vrijeme proboravio i na
dvoru kralja Gejze II. i tamo prikupio informacije o zemljama u susjedstvu
Ugarske, rabi ime “Rama” a ne “Bosna”, može zrcaliti samo praksu kakva je
7
Prema izdanju G. WAITZ (pr.), Gesta Friderici. Ottonis et Rahewini Gesta Friderici I.
Imperatoris. Monumenta Germaniae Historica, Scriptores in usum scholarum, Hanover – Le-
ipzig, 1912., 49. (C. XXXII), izvorni tekst glasi: Habet … terminosque non tam montium
vel silvarum quam cursu maximorum fluviorum septos. Attingitur ab oriente, ubi Sowa famosus
fluvius Danubio recipitur, Bulgaria, ab occidente Maravia et Orientali Teutonicorum marchia, ad
austrum Croatia, Dalmatia, Hystria vel Carinthia, ad septentrionem Boemia, Polunia, Rutenia,
inter austrum et orientem Rama, inter aquilonem et item orientem Pecenatorum et Falonum
… (naglasio M. A.). Za komentar citiranoga stavka, ali i ostatka teksta koji se odnosi na
Ugarsku, vidi Z. J. KOSZTOLNYIK, From Coloman the Learned to Béla III (1095-1196).
Hungarian Domestic Policies and Their Impact upon Foreign Affairs, Boulder (Cl.), 1987., 126.
i d., gdje se s pravom ističe da su Ottove projekcije u odnosu na stvarno stanje pomaknute
za otprilike 45°.
8
Usp. J. SZÜCS, Theoretical Elements in Master Simon Kéza’s Gesta Hungarorum (Studia
Historica Academiae Scientiarum Hungaricae 96.), Budapest, 1975., 7. i d.
9
Stanje problema u literaturi prikazano je u M. ANČIĆ, “Jesu li u 13. stoljeću vođene kri-
žarske vojne u Bosni”, u: ISTI, Na rubu Zapada. Tri stoljeća srednjovjekovne Bosne, Zagreb,
2001., 92.

vladala na dvoru ugarsko-hrvatskoga kralja.10 Ta je, praksa, međutim, gledana

našim današnjim očima bila prilično fluidna, pa je ovdje dovoljno samo se
prisjetiti različitih inačica naziva hrvatskoga hercega u ispravama 12. i 13.
stoljeća – dux Dalmatie et Croatie, dux tocius Sclavonie, dux Sclavonie – koji za
modernog povjesničara imaju isto značenje.11 S druge strane, valja ipak pre-
tpostaviti da je suvremenicima vjerojatno bilo nešto jasnije kada su se, zašto i s
kakvim značenjem u kombinaciji s različitim titulama (dux, banus) za različite
pojedince u opisu njihova “područja vladanja” rabili zemljopisna imena Rama,
Bosna, ali i Machou (Mačva). U svakom slučaju, rijetki dokumenti iz 12. sto-
ljeća i nešto brojniji iz 13. stoljeća pokazuju da su se ta tri zemljopisna imena u
određenim situacijama mogla rabiti kao međusobno zamjenjivi sinonimi koji
su označavali “područje vladanja” pojedinih pripadnika dinastije Arpadovića,
kao što su u drugim situacijama opisivali jasno određene “zemlje” sa zasebnim
“gospodarima” i jasnijom ili manje jasnom tradicijom političke zasebnosti.12
Na dijelu, dakle, područja koje je opisao Otto Friesinški, ugarsko-hrvatski
kraljevi u prvoj polovici 13. stoljeća uspijevaju se nametnuti kao ultimativni
autoritet već postojećega sustava “hijerarhije suvereniteta”, uspostavljajući novi
odnos prema “gospodarima” pojedinih “zemalja”. Vladari različitih “kneževi-
na”, “banovina” i malih “kraljevina”, izraslih iz “zemalja” obilježenih slaven-
skim slojem ranoga srednjega vijeka, pod prijetnjom uporabe sile i pregovara-
njem u sjeni uporabe sile, vezuju se do kraja 12. stoljeća uz Belu III. a potom,
tijekom prve polovice 13. stoljeća, i za njegove nasljednike Andriju II. i Belu
10
Rješenje pitanja kronologije tekstualnog jednačenja Bosne i Rame nije i rješenje problema
kako je i zašto do toga jednačenja uopće došlo. No, dokaz što ga pruža Ottov tekst da se već
u prvoj polovici 12. stoljeća doista u tekstovima, ali i usmenoj komunikaciji na dvoru ugar-
sko-hrvatskih kraljeva, izjednačavalo Bosnu i Ramu uklanja razlog dvojbi i sumnji glede
uporabe te titule u suvremenim ispravama ugarsko-hrvatskih kraljeva, o čemu sam raspra-
vljao na drugome mjestu (vidi prethodnu bilješku). Valja, međutim, ovdje svakako upozoriti
na to da Ottov način nabrajanja “zemalja” u jednom segmentu (Croatia, Dalmatia … Rama)
uvelike podsjeća na titule ugarsko-hrvatskih vladara iz isprava, što samo pojačava dojam da
u tome segmentu informacije doista potječu s dvora.
11
O različitim naslovima hrvatskoga hercega vidi I. BEUC, Povijest institucija državne vla-
sti kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Zagreb, 1985., 102.
12
O “Bosanskom Dukatu” usp. opširno razglabanje u ANČIĆ, “Jesu li …”, 89.-93., no bez
oslonca na opis Otta Freisinškoga, koji otvara nove i važne vidike.

Mladen Ančić
IV. vezama osobne ovisnosti, stvarajući sustav odnosa koji danas precizno opi-
suje moderni, a ipak pomalo arhaični pojam Archiregnum Hungaricum.13 U
takvoj zamišljenoj mentalnoj slici, koja je obilježavala umove društvene eli-
te i bila podloga praktičnoga djelovanja ljudi iz toga kruga, vrhovna je vlast
pripadala vladaru “Ugarskoga Kraljevstava” iz roda Arpadovih nasljednika.
No, to je kraljevstvo, a to, čini se, ne može biti ponovljeno dovoljno puta, bilo
daleko od slike što je u modernome umu implicira taj pojam. Ono je, naime,
po svojim bitnim obilježjima bilo bitno drukčije od modernih država, kakve
poznaje europsko iskustvo 19. i 20. stoljeća, što povjesničari nerijetko previ-
đaju i premalo uvažavaju.14
Za problem kojim se ovaj skup bavi od ključnoga je, dakle, značenja
bila hijerarhijska politička piramida koja se na početku 13. stoljeća konačno
uobličila oko ugarske vladajuće dinastije Arpadovića. Postojanje toga politi-
čkoga sustava bilo je, međutim, posve bjelodano već i nekim suvremenicima
na početku toga istog 13. stoljeća. Tako je, primjerice, pišući 10. lipnja 1203.
iz Budima pismo papi Inocentu III. njegov legat Ivan de Casemaris izvijestio
da mu se kralj Emerik obvezao osigurati put bugarskim poklisarima tako da
oni “neće pretrpjeti nikakve štete odlazeći i vraćajući se po cijelome Ugar-
skome Kraljevstvu i (zemljama) njegovih prijatelja i srodnika” (in eundo et re-
deundo nullam per totum regnum Ungarie et amicitie ipsius et parentele lesionem
patientur).15 Upravo takva formulacija otkriva sustav odnosa kakav je postojao
13
Pojam je u literaturu uveo M. De Ferdinandy, ali parametre njegove uporabe i značenja
realno je definirao S. DE VAJAY, “Das ‘Archiregnum Hungaricum’ und seine Wapensym-
bolik in der Ideenwelt des Mittelalters”, u: FARKAS (ur.), Üeberliferung …. Za detaljniju
razradu mehanizama praktičnog djelovanja unutar tako postavljenih okvira usp. opširno M.
ANČIĆ, Putanja klatna. Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u 14. stoljeću, Zadar-Mostar,
1997., te nešto sažetije u ISTI, “Politička struktura kasnosrednjovjekovne Bosne”, u: ISTI,
Na rubu Zapada …, 12.-24.
14
Upozorenja izrečena u P. ENGEL, The Realm of St Stephen. A History of Medieval Hunga-
ry, 895-1526, London – New York, 2001., xi-xii, ne čine se dostatnim. Autorova usporedba
s Otomanskim carstvom čini se ponešto promašenom s obzirom na činjenicu da je to carstvo
pokazivalo znatno višu razinu centralizacije i integriranosti no Archiregnum Hungaricum, s
njegovim zasebnim “zemljama”, “kneževinama” i “kraljevinama”.
15
Pismo papinskoga legata, u kojem se nalazi i citirana formulacija, objavljeno je u T. SMI-
ČIKLAS, Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, III., Zagreb,
1905., 36. Za datum usp. ANČIĆ, “Bilinopoljska abjuracija …”, bilj. 18.

tijekom prve polovice 13. stoljeća na onom području koje su bugarski poklisari
morali prijeći da bi iz svoje zemlje došli do Italije, odnosno Rima, kamo su
i trebali ići. No, izričaj je Ivana de Casemarisa bio toliko precizan da otkri-
va i narav odnosa unutar toga sustava, i to onako kako su narav tih odnosa
percipirali i shvaćali suvremenici. Ugarski je, naime, kralj bio središte kruga
koji je u jednu cjelinu povezivao skupinu njegovih bliskih i daljih srodnika i
onih koje je, s više ili manje osnova, mogao nazvati prijateljima, a koji su, s
različitim titulama, vladali i gospodarili zasebnim “zemljama”, ili u pojedinim
slučajevima naknadnom stvorenim i oblikovanim zasebnim područjima (ta-
kav je, primjerice, bio slučaj s kraja 70-ih i prve polovice 80-ih godinama 13.
stoljeća, kad je u rukama kraljice Elizabete, majke ugarsko-hrvatskoga kralja
Ladislava IV., bila objedinjena uprava i Hrvatskog Kraljevstva i Mačvanskog/
Bosanskog Dukata, no to kao precedeus nije stvorilo nikakvo novo “pravi-
lo”16). Te su “zemlje”, u situaciji s početka 13. stoljeća, koja nas ovdje zanima,
uključivale Hrvatsko Kraljevstvo (Dalmacia, Croacia Ottova teksta), kojim je
u trenutku kad Ivan de Casemaris piše pismo Inocentu III. vladao kraljev
brat Andrija kao herceg, potom Bosansku Banovinu kao dio dinastičke apa-
naže “Bosanskog Dukata” (Ottova Rama), kojom vlada ban Kulin, Humsku
Kneževinu, na čelu koje se nalazi knez Petar, Srbiju ili Rašku, koja će ubrzo
dobiti status kraljevine, a kojom u to doba vlada veliki župan Stevan Nemanja
te Dukljansko Kraljevstvo, koje će se ubrzo naći pod vlašću srpskoga vladara i
postupno se utopiti u njegovoj kraljevini oblikovanoj nakon 1217. godine. Već
iz ovoga sumarnoga pregleda jasno se dade razabrati da sustav nije bio oka-
menjena struktura, nego dinamičan i promjenama podložan organizam, a sve
bi se naznačene političke tvorbe danas najlakše opisalo pojmom “ne-kraljevski
principat”, koji je u historiografiju uveo Karl Ferdinand Werner.17
Odnos koji je postojao u ovome krugu može se, na teorijskoj razini, opisati
kao hijerarhijski odnos u kojemu je kraljevska vlast imala primat što je osigu-
ravao stanovitu poslušnost i kooperaciju svih srodnika i prijatelja. Taj je odnos
počivao na idejama koje se u historiografiji vezuju uz pojam “feudalizma”, a
16
Za tu posebnu situaciju vidi ANČIĆ, Putanja klatna …, 70.-71.
17
Za definiciju pojma i povijest nastanka tvorbi koje autor označuje tim pojmom vidi K.F.
WERNER, Nascita della nobiltà. Lo svilippo delle élite politiche in Europa (izv. Naissance de la
noblesse. L’essor des élites politiques en Europe, 1998), Torino, 2000., 130. i d.

Mladen Ančić
potječu zapravo iz specifične političke kulture srednjovjekovnoga svijeta. Bile

s to recipročne veze osobne ovisnosti izgrađene kroz praktično djelovanje,
kojemu je temeljni cilj bilo osigurati svojevrsni društveni mir. Sustav je takvih
odnosa bio reguliran običajima te se reproducirao, odnosno kroz to reprodu-
ciranje mijenjao, u ovisnosti o realnoj sposobnosti, snazi i djelovanju sudio-
nika.18 Realnost, pak, tih odnosa utemeljenih na izloženim idejama pokušat
ću ocrtati dvjema slikama, jednom koja potječe s početka razdoblja koje nas
zanima, i drugom, s kraja toga istog razdoblja. Prva nas slika vodi u vrijeme
kada dolazak skupine pristaša heretičkoga nauka na područje pod vlašću bo-
sanskoga bana izaziva pozornost papinske kurije i pokretanje golemoga stroja
kojemu ona stoji na čelu da bi se i ovdje, gotovo na granici orbis Christianum,
ugušio taj najopasniji izazov etabliranoj Crkvi toga doba. Dolazak, međutim,
pristaša heretičkoga nauka u Bosnu sinkron je s krupnim političkim gibanji-
ma izazvanim činjenicom da se na ugarsko-hrvatskome prijestolju tada nalazi
kralj Emerik, koji pokazuje znake izrazite nesposobnosti za obnašanje svoje
funkcije.19 S obzirom na to nije nikakvo čudo što je nastojanje njegova očigle-
dno sposobnijega brata, Andrije, da se dočepa moći i eventualno kraljevskoga
naslova izazvalo krizu koja će potrajati praktično sve do Emerikove smrti.
Kriza će se očitovati neprekinutim lancem sukoba između braće, ali i njihovih
saveznika, počevši od rubova Njemačkoga Carstva pa sve do Bugarske. Iako
18
Teorijsko polazište takva prikaza predstavljaju tekstovi O. G. OEXLE, “Peace Thro-
ugh Conspiracy” (izv. “Friede durch Verschwörung”, 1996.), u: B. JUSSEN (ur.), Ordering
Medieval Society. Perspectives on Intellectual and Practical Modes of Shaping Social Relations,
Philadeplphia, 2001., 287. i d., te W. ULLMANN, Individuo e società nel Medioevo (izv.
The Individual and Society in the Middle Ages, 1966), Roma - Bari 1983., 53. i d. Opravdane
rezerve prema uporabi pojma “feudalizam” u ovakvu kontekstu, i poziv da se on zamijeni
pojmom “političke kulture” srednjovjekovlja, iznosi S. REYNOLDS, Fiefs and Vassals, Ox-
ford, 1994.
19
Detaljan, iako ponešto zastario prikaz Emerikove kratkotrajne vladavine, na koji se ovdje
oslanjam nalazi se u F. ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića (1102-1301).
Prvi dio (1102-1205). Od Kolomana do Ladislava III, Zagreb, 1944., 157.-202. Uz to, dalje
se izlaganje oslanja i na činjenice prikupljene u Z. J. KOSZTOLNYIK, Hungary in the
Thirteenth Century, Boulder (Cl.), 1996., 1.-60., te K. JIREČEK, Istorija Srba I, Beograd,
1981., 147.-172, D. SREJOVIĆ et al., Istorija srpskog naroda I, Beograd. 1981., 251.-272, ali
i na ukratko predočene raščlambe pojedinih zbivanja u ANČIĆ, “Bilinopoljska abjuracija
…”, 26.-28.

šturi, podaci suvremenih vrela omogućuju da se nasluti jasna logika iza naoko
nerazumljivog i kaotičnoga spleta sukoba – na jednoj strani, naime, stoje her-
ceg Andrija, grofovi Andechs-Meranski, bosanski ban Kulin i humski “veliki
knez” Petar, a na drugoj kralj Emerik i dukljanski kralj Vukan. Vukanov brat,
pak, srpski “veliki župan” Stevan Nemanjić gubi u jednome trenutku vlast
u svojoj zemlji kao “kolateralna žrtva” cijeloga sukoba, u koji se, po svemu
sudeći, nije ni želio uplitati. Sukob se, pak, konstantno prelijeva iz jedne u
drugu “zemlju”, uz česte kaznene ekspedicije koje gutaju resurse, ali glavnim
akterima nameću i trajne obveze alimentiranja odanosti velikaša i vojnika iz
njihove pratnje kroz stalne i sve veće nadarbine.20 Ta situacija, u kojoj dariva-
nje postaje oblik vladanja, dovest će konačno Andriju II., unatoč ostvarenome
uspjehu i prisvajanju kraljevske krune, do punoga društvenog neravnovjesja i
onoga trenutka iz 1222. godine kad je morao pristati na diktat velikaša i pro-
fesionalnih ratnika uobličen u “Zlatnu bulu”.21
Iz nešto kasnijega vremena, točnije iz 1268. godine, potječe niz doku-
menata koji precizno pojmovima onoga doba ocrtavaju odnose kralja i njemu
podređenih vladara.22 To su dokumenti koji ocrtavaju zbivanja u kojima je
20
Usp. ENGEL, The Realm …, 91 i d., gdje se raspravljaju “nove uredbe” (novae institu-
tiones) uvedene odmah nakon Andrijina uspona na kraljevsko prijestolje, a kojima je kralj
podijelio goleme zemljišne komplekse i posjede pojedincima (M. RADY, Nobility, Land
and Service in Medieval Hungary, London, 2000., 32.-33, upozorava da darivanja ipak nisu
poprimila onako radikalne razmjere kako se u literaturi znalo predstavljati). Čini se da ni
Engel ni Rady u diskusiji o razlozima koji su stajali iza Andrijinih nadarbina ne uzimaju
u obzir političke prilike. Riječ je, dakako, o sukobima o kojima je ovdje bilo govora, ali i
pohodima kraljevske vojske na Rusiju (između 1205. i 1233. godine vođeno ih je ukupno
14), kao i silnim pritiscima iz Rima da se i u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu uspostavi
papinski autoritet, odnosno profunkcionira papinska “monarhijska vlast” unutar Crkve kao
jedinstvene institucije (usp. o tomu ANČIĆ, “Jesu li …”, 94.-5.). Upravo su takve prilike
prisilile kralja da “kupuje” lojalnost svojih velikaša, a u onodobnim se predodžbama to “ku-
povanje” uobličavalo u ideju o kraljevoj “darežljivosti”, pa je u jednoj suvremenoj darovnici
čak i navedeno da je “najbolja mjera vladareva darivanja neizmjernost (nadarbine)” (optima
in principe donandi mensura immensitas iudicetur – citirano prema ENGEL, The Realm …,
92. i 389. bilj. 2.)
21
O “Zlatnoj buli” vidi A. DABINOVIĆ, Hrvatska državna i pravna povijest, Zagreb,
1940., 191.-194., te ENGEL, The Realm …, 93.-95.
22
Izvode iz dokumenata donosi, raspravljajući detaljno i o okolnostima njihova postanka,

Mladen Ančić
tadašnji srpski kralj Uroš I. pokušao proširiti područje samostalnoga politi-

čkoga djelovanja. To ga je u početku dovelo u sukob s mačavansko-bosanskim
hercegom Belom Rostislavićem, unukom kralja Bele IV., a kada se pokazalo
da on ne raspolaže dostatnim snagama, u sukob se svojim snagama upleo i
ugarsko-hrvatski kralj. Uroševi su, dakle, postupci u jednoj kraljevskoj ispravi
opisani ovako: “Uroš, kralj Srbije, uzdignut ohološću, ne samo što je otka-
zao poslušnost našim ovlastima, već je poveden neopreznom smjelošću svojim
pljačkanjem poharao i pogranične krajeve našega kraljevstva”.23 Odgovor je
Bele IV. na takav postupak bio, sukladno riječima istoga dokumenta, “ugušiti
prkos njegove oholosti” (ad sedandam sue superbie contumaciam), što je preve-
deno u jezik praktičnoga djelovanja značilo poslati kraljevsku vojsku koja će
M. DINIĆ, “O ugarskom ropstvu kralja Uroša I”, Istoriski časopis 1./1948. Iz pregleda starije
literature koji donosi Dinić jasno se razabiru neobični načini na koje su srpski povjesničari
(prije svih “bard srpske historiografije” prve polovice 20. stoljeća, S. Stanojević) pokušavali
dezavuirati dokumente koji govore o zarobljavanju kralja Uroša I. To negiranje mogućnosti
da jedan član “svetorodne loze Nemanjića” bude “ponižen mrljom ropstva” vrlo je znakovito
i svakako pobuđuje interes u svjetlu povijesti ideja, ocrtavajući sloj mentaliteta koji se do
danas reproducira u “nacionalnoj historiografiji”, onoj koja je sva usmjerena svijetloj povijesti
“svoga roda”.
23
DINIĆ, “O ugarskom …”, 33., bilj. 11. (isprava od 2. travnja 1268.): Vros rex Servie in
superbiam elevatus se non solummodo a iurisdiccione nostra retraxisset, imo ausu ductus temerario
confinia regni nostri per suas depredationes devastasset. Izričaj o napadu na “pogranične kraje-
ve našega kraljevstva” (confinia regni nostri) u drugoj kraljevskoj ispravi, onoj od 9. travnja
1269., posve je drukčije formuliran – “zbog haranja mačvanske ‘zemlje’ poslali smo našu
vojsku u pomoć našemu predragom unuku hercegu Beli protiv Uroša, kralja Srbije” (propter
devastationem terre de Macho, in auxilium karissimi nepotis nostri Bele ducis, contra Wros, regem
Servie, nostrum exercitum destinassemus – DINIĆ, “O ugarskom …”, 34.). Ove razlike po-
tvrđuju zaključak o fluidnoj praksi tretmana zasebnih “zemalja” pod upravom pripadnika
vladajuće dinastije u pojedinim prigodama i kraljevskim dokumentima koji su u tim pri-
godama nastajali. Tu je praksu nemoguće dovesti u svezu s bilo kakvim jasno uobličenim
pravilom, pa ostaje kao najvjerojatnija pretpostavka to da je ona ovisila o kontekstu, odnosno
o autoru isprave - činovniku kraljevske kancelarije. To iz današnje perspektive preciznoga
državnog nazivlja može izgledati neobično, no za krug ljudi 13. stoljeća, o kojima je ovdje
riječ, očigledno jednačenje pojmova “pogranični krajevi (Ugarsko-Hrvatskog) Kraljevstva”
i “zemlja Mačva” (pod zasebnom upravom hercega iz kraljevskoga roda) nije predstavljalo
nikakav problem.

silom oružja uspostaviti prijašnji odnos,24 odnos u kojemu je Uroš bio dužan
iskazati “poslušnost” kraljevskim “ovlastima” Bele IV. Vojna je doista i uspjela,
pa je tom prigodom i srpski kralj bio zarobljen i doveden pred Belu IV., a kao
očiti fizički znak punoga uspjeha pred dvorom je ugarsko-hrvatskoga kralja
bio istaknut zarobljeni stijeg srpskoga kralja.25 Uzme li se u obzir da su u tome
trenutku na kraljevskome dvoru boravila brojna poslanstva, od onoga tatar-
skoga, preko grčkog sve do poslanstva francuskoga kralja, ali i kraljeve kće-
ri, sve odreda hercežice pridruženih zemalja,26 može se razaznati simbolično
značenje predstave trijumfa kraljevske vojske iskazane kroz ritual postavljanja
stijega poražene strane i poklona neposlušnoga kralja. Predaleko bi nas odvelo
na ovome mjestu detaljnije raspredati značenje rituala u komunikaciji unutar
kruga kralja i njegovih “vazala”, no već i činjenica da je dio toga rituala našao
put sve do teksta kraljevske isprave jasno pokazuje njegovo iznimno znače-
nje u očima suvremenika. Bilo kako bilo, nakon ritualnoga čina izvođenja
zarobljenika pred kralja, koje je trebalo “ugušiti prkos njegove oholosti” i na
simboličan način uspostaviti prijašnji odnos poslušnosti “starijeg” i “mlađeg”
partnera, te nakon gotovo sigurno isplate visokoga otkupa, srpski se kralj slo-
bodno vratio u svoju zemlju i nastavio njome vladati. No, budući da je i nada-
lje nastavio stvarati neprilike, nakon nekoliko godina ipak je, uz pomoć koja je
došla iz susjedstva, svrgnut s prijestolja, na koje se popeo njegov sin, Dragutin,
zet kralja Bele IV., spreman mnogo više poštivati zamišljeni poredak.27
Iz ovoga kratkog prikaza jasno se vidi da je u praktičnome djelovanju
kraljevski položaj u pregovaranju i pogađanju s pripadnicima kruga “srodni-
24
U ispravi kraljice Elizabete od 7. rujna 1271. to se iskazuje izričajem contra regem Servie
fecisset exercitum – DINIĆ, “O ugraskom …”, 32.
25
DINIĆ, “O ugarskom …”, 33. bilj. 11: in signum triumphi vexillum eiusdem Vros regis ante
aulam nostre maiestatis erectum exhibuit et ostendit, quo viso accrevit nobis nova materia gaudio-
rum, quia famam nostre victorie sine aliquo intervallo, ortus et occasus, aquilo percepit.
26
Isto: medio tempore nuncios, et specialiter Vybar filium Beubarth, Abachy et Thamasy nuncios
Tartharorum, diversorum regnorum recepissemus, Grecorum scilicet, Bulgarorum, Boemorum nec
non et nuncios regis Francie sollenes et honestos; eadem eciam hora domina Constancia ducissa Gal-
licie et Lodomerie, domina Kyngve ducissa Cracovie et Sandomerie, nec non et domina Jolen ducissa
de Calis, karissime filie nostre cum principibus earumdem ad visitandum nos convenissent.
27
O smjeni na srpskom kraljevskom prijestolju usp. SREJOVIĆ et al., Istorija …, 356.

Mladen Ančić
ka i prijatelja”, gospodara u “ne-kraljevskim principatima”, imao stanovitu

prednost, ali ne i apsolutnu moć. Tu je realnu moć kralj mogao ali i morao
iskoristiti ako je želio dokazati svoj stvarni autoritet, koji je, dakle, u punoj
mjeri ovisio o njegovim osobnim sposobnostima. S druge strane, u odnosu na
vanjski svijet, prije svega na ona središta moći koja su prisvajala univerzalne
prerogative (carstvo i papinstvo), ali i u odnosu prema drugima sebi ravnima
(susjedna kraljevstva), kralj je nastupao kao zastupnik i zaštitnik, ali i kao
osoba odgovorna za ponašanje pripadnika svoga kruga srodnika i prijatelja.
Samo uz tako postavljeni model odnosa može se razumjeti zašto je od početka
13. stoljeća papinstvo uporno nastojalo upravo ugarsko-hrvatskog kralja stavi-
ti u položaj osobe odgovorne za pojavu hereze u Bosni i dužne poduzeti mjere
da se širenju heretičkoga nauka stane na kraj.28 No, upravo predočeni model
odnosa, u kojemu je kralj istodobno i odgovoran za postupke sebi podređenih
vladara, ali i njihov zaštitnik, otkriva zašto su i Emerik i Andrija II. i Bela IV,
ovaj treći doduše ponajmanje, oklijevali postupiti po naputku dobivenom iz
Rima. Prisiljavati svoga štićenika na korake i mjere u interesu vanjskoga auto-
riteta, pa makar on bio i papa, izravno se kosilo s njihovim interesima. Uzme
li se pri tomu u obzir da je, primjerice, i kralj Andrija II. često bio optuživan
zbog nepoštivanja papinskoga autoriteta, pa mu se između ostaloga prigova-
ralo da čak i na svome dvoru drži Židove i muslimane te da oni tu uživaju
izvanredan položaj i imaju znatan utjecaj i na kralja,29 postaje mnogo jasnije
zašto je za njegove vladavine izostala bilo kakva ozbiljna akcija na zatiranju
heretičkoga nauka. Ponašanje, pak, Bele IV. bilo je nešto drukčije, ali samo u
onome kratkom razdoblju od početka njegove vladavine do tatarske provale
1241./42. godine, što stoji u uskoj svezi s internacionalnim, ili još precizni-
je univerzalističkim kraljevim ambicijama, kakve zrcali i navedena situacija
nazočnosti brojnih poslanstava na kraljevskome dvoru.30 Strah, međutim, od
28
Detaljna argumentacija u ANČIĆ, “Jesu li …”, 93.-101.
29
KOSZTOLNYIK, Hungary …, 103.
30
Stvarni križarski pohodi hercega Kolomana u Bosnu tijekom druge polovice 30-ih godi-
na 13. stoljeća (usp. ANČIĆ, “Jesu li …”, 97 i d.) samo su dio promjena ukupnoga odnosa
kraljevske vlasti prema papinstvu u doba Bele IV. Taj je novi odnos, uza sve ostalo na što
upozorava SZÜCS, Theoretical Elements …, 8., zacijelo utjecao i na promjenu slike Ugarsko-
Hrvatskoga Kraljevstva u očima suvremenih europskih autora, odnosno na shvaćanje da su
se nekadašnji “barbari” sada uklopili u Orbis Christianum.

ponovne tatarske provale i kasniji zapleti s drugim, ravnopravnim političkim

čimbenicima, primjerice s češkim kraljem, prisilili su Belu u kasnijim godi-
nama na povratak obrascu ponašanja karakterističnog za njegova oca, bar za
probleme kakvima se bavimo u ovoj prigodi.
Položaj je, pak, vladara “ne-kraljevskih principata”, a među njima i bo-
sanskoga bana, bio takav da je u načelu bilo vrlo teško postupiti po nalogu
vanjskoga autoriteta ako se on kosio s interesima i željama njegovih izravnih
podanika. Naime, bosanski je ban morao održavati ravnovjesje između kra-
ljevskih želja i naloga, s jedne strane, i interesa i zahtjeva vladajuće elite s
područja njegove vlasti, s druge strane. Ako su se, međutim, interesi nekog
trećeg, vanjskoga autoriteta, primjerice papinstva, iz ovih ili onih razloga ra-
zilazili s interesima vladajuće elite, kao što se to u Bosni dogodilo u svezi s
djelovanjem pristaša heretičke sljedbe, pojavljivao se težak problem. U takvoj
je situaciji vrhovni politički autoritet s ambicijama univerzalnoga priznanja,
kralj, morao intervenirati, i to je ono što se dogodilo na razmeđu četvrtog i
petog desetljeća 13. stoljeća. U tome su se trenutku, naime, Bela IV. i njegov
brat Koloman odlučili za izravno vojničko djelovanje protiv pristaša i zagovor-
nika heretičkoga nauka, a bosanski se ban Matej Ninoslav sklonio iz zemlje,
otvarajući time prostor njihovoj akciji. Što je u takvoj situaciji mogao biti ishod
– bi li ban trajno izgubio svoj položaj, koji je ionako dugovao kralju,31 ili bi se
vratio u svoju zemlju nakon raščišćavanja stanja – ne može se čak i razmatrati.
Tatarska provala i nered koji je njome izazvan praktično su poništili rezultate
ostvarene vojnom silom krajem 30-ih godina 13. stoljeća. Nakon toga Bela
IV. se, zbog već navedenih razloga, jednostavno povukao iz rješavanja bosan-
skih vjerskih prilika, prepuštajući “zemaljskome” gospodaru da se sam nosi sa
zahtjevima koji su dolazili iz Rima. On se sam, nakon premještanja sjedišta
biskupa u Đakovo, mogao u Rimu pohvaliti da je iščupao Crkvu iz kandži
heretika, a ostalo je bila stvar bosanskoga bana.
Valja ovdje na kraju svakako upozoriti na još jedan važan problem koji
dopunjuje razglabanje konteksta uspjeha heretičke sljedbe u Bosni. Riječ je o
31
Još u prvoj polovici 15. stoljeća vladajući krugovi tada već Bosanskoga Kraljevstva držali
su istinitom predaju po kojoj je vlast dinastije Kotromanića nad Bosnom utemeljena na da-
rivanju “zemlje” dalekom pretku tadašnjih kraljeva, “Kotromanu Gottu”, od ugarsko-hrvat-
skoga kralja (usp. ANČIĆ, “Politička struktura …”, 20.-21.).

Mladen Ančić
tomu da je svakomu od vladara, počevši od ugarsko-hrvatskog kralja pa do,

primjerice, humskoga kneza, institucionalizirano bogoštovlje bilo vrlo drago-
cjeno u onoj svojoj dimenziji u kojoj je služilo kao glavni oslonac u održava-
nju i reproduciranju postojećih društvenih odnosa. Kršćanski je, naime, nauk
postojećim društvenim odnosima davao metafizičko objašnjenje i opravdanje
u obliku Božje volje, pa je u tome smislu puni nadzor nad organizacijom bo-
goštovlja bio za svjetovnu vlast od krucijalne važnosti.32 Teološke, međutim,
finese u tumačenju toga nauka, a to je upravo ono područje na kojemu je
papinstvo uspjelo nametnuti svoj autoritet, nisu bile u prvome planu intere-
sa. Budući da je, međutim, prihvaćanje teoloških tumačenja bilo nerazdvoj-
no povezano s pitanjem organizacije Crkve kao institucije,33 i svaki pokušaj
ostvarenja papinskoga teološko-organizacijskoga autoriteta izravno se sudarao
s voljom svjetovnoga vladara i vladajuće elite koja ga je okruživala. Tamo gdje
je kršćanstvo pustilo duboki društveni korijen, a Crkva se kao institucija silno
razgranala, prodirući u sve pore života, svjetovne su vlasti već i zbog nutarnjega
pritiska bile prisiljene tražiti kompromis s univerzalnim vjerskim autoritetom.
Situacija u Bosni u prvoj polovici 13. stoljeća, međutim, bila je bitno drukčija
– ondje ni društvo nije bilo tako kompleksno, niti je Crkva kao institucija bila
dovoljno snažna da bi mogla postati partner svjetovnoj vlasti. Primijetio je to,
uostalom, i već spominjani papinski legat Ivan de Casemaris te je nakon zavr-
šetka svoje misije u Bosni 1203. predlagao poduzimanje koraka koji su mogli
osnažiti Crkvu kao instituciju i omogućiti nutarnju mobilizaciju i pritisak na
svjetovnu vlast. Stoga valja zaključiti da je iz današnjega položaja i sa znanjem
kojim raspolažemo u ovome trenutku ključni preduvjet uspjeha heretičkoga
nauka ipak bilo zanemarivanje Casemarisova savjeta.
32
Praktične posljedice toga načelnog stava na primjeru vjerskih prilika u Humskome Kneš-
tvu razmatra M. ANČIĆ, “Humsko Kneštvo”, u: ISTI, Na rubu Zapada …, 166.-174.
33
O tome problemu postoji golema literatura no za ovu je prigodu dostatno navesti kao
temeljna djela HAGENEDER, Il sole …; G. TELLENBACH, The church in western Eu-
rope from the tenth to the early twelfth century (izv. Westliche Kirche vom 10. bis zum frühen 12.
Jahrhundert), Cambridge, 1993., te R. W. SOUTHERN, Western Society and the Church in
the Middle Ages, Harmonsdworth, 1990.

SUMMARY
The author examines the relation schemes within the ruling elite in the
large territory from the Adriatic coast deep into the Danube basin. He points
out the existence of particular “lands” that originate from the world of politi-
cal formations of the early Middle Ages and points out personal dependence
between Hungarian-Croatian kings and “rulers” of the specific “lands”. He
illustrates the functioning of the system with two examples: conflicts over
the Crown of St.Stephen’s at the beginning of the 13th century and a conflict
between the duke of Mačva and Bosnia, Bela Rostislavić and Uroš I., the
king of Serbia in the late sixties of the 13th century. Based on these analyses
he derives conclusions on what led to disregard of the papal demands in the
first half of the 13th century that force be used against the protagonists of the
heretic teachings in Bosnian Banovina.

Lujo Margetić
NEKA PITANJA ABJURACIJE IZ 1203. GODINE
U radu se pokušava dokazati da se heterodoksija bosanskih krstjana ra-

zvila zbog toga što je u Bosni iz raznih razloga još od 5. stoljeća dalje nestao
izravan utjecaj središnje (rimske) ortodoksne crkvene organizacije. Bosansko
se kršćanstvo izgrađivalo razmjerno samostalno pod utjecajem prastarog kva-
ziarijanizma i kasnije frontinijanista, protivnika ortodoksije. U 11. stoljeću
bilo je izloženo novijim srednjovjekovnim heterodoksijama s istoka, a od kon-
ca 12. stoljeća novom valu krivovjernih izbjeglica iz dalmatinskih gradova.
Svi ti utjecaji vidljivi su u Abjuraciji predstavnika bosanskih krstjana iz
1203. godine, osobito u njezinoj neobičnoj invokaciji.
Da bi se moglo potpunije promotriti naučavanje bosanskih krstjana, u
radu se istražuje vjerska politika pape Inocenta III. s osobitim obzirom na
njegov odnos prema hrvatsko-ugarskim kraljevima i djelovanje njegova le-
gata Ivana de Casamarisa u Bosni; nadalje, ispituju se osnovne postavke na-
učavanja pavlićana, ikonoklasta, bogumila i suvremenih zapadnoeuropskih
heterodoksija te njihove sličnosti i razlike prema odgovarajućim shvaćanjima
bosanskih krstjana.
U ekskursima se raspravlja o položaju Bosne u doba bana Borića (druga
polovica 12. stoljeća) i o vrlo zamršenim odnosima između pape Grgura IX.,
hrvatsko-ugarskoga kralja Bele IV., vojvode “cjelokupne Slavonije” Kolomana
i bosanskog vladara Ninoslava (prva polovica 13. stoljeća).

Lujo Margetić
I. Uvod
Ove godine obilježava se tisućugodišnjica izjave odricanja, tzv. Abjuracije,
koju su 8. travnja 1203.1 dali čelnici (priores) bosanskog bratstva (societas frater-
nitatis) krstjana, kako su se nazivali, pred papinim legatom Ivanom de Casama-
risom i svojim patronom, Kulinom banom, gospodarom Bosne (domino Bosne).
Abjuracijom su čelnici u ime čitavog bratstva odbacili sumnjičenja da bi bili
raskolnici i obećali da će u svemu slijediti naučavanja Rimske stolice.
Bosanski krstjani zastupali su, prema vladajućem mišljenju, umjereni duali-
zam, tj. vjeru u jednoga Boga, koji je upravu nad vidljivim materijalnim svijetom
privremeno, tj. do sudnjeg dana, prepustio Sotoni, predvodniku pobunjenih an-
đela.2 Razvoj znanstvenih shvaćanja o naučavanju krstjana neće u ovome radu
biti prikazan. Upućujemo na noviji Šanjekov sažeti prikaz.3
U ovome ćemo radu na osnovi raspoloživih vrela pokušati dati prikaz odnosa
pape Inocenta III. prema krstjanima, analizirati neke aspekte Abjuracije, obra-
diti nekoliko problema koji se odnose na naučavanje krstjana i ispitati podrijetlo
novijih heterodoksija, uključujući i heterodoksiju bosanskih krstjana.
II. Raščlamba vrela o odnosima

Inocenta III. i bosanskih krstjana
1. Vukan, kralj Duklje i Dalmacije (Dioclie atque Dalmatie rex) javlja 1199.
godine4 Inocentu III. da je primio papine legate te mu izražava najdublje pošti-
vanje i spremnost da u svemu slijedi naučavanje Rimske crkve. Pri kraju pisma
1
Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Codex diplomaticus regni
Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, dalje: CD), izd. Tadija SMIČIKLAS, vol. III., Zagreb,
1905., 24., br. 19.
2
Franjo ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Zagreb, 2003.,
1. Usp. ISTI, Bosansko-humski krstjani i katarsko dualistički pokret u srednjem vijeku, Zagreb,
1975., 122.-137. I ovim putem izražavamo veliku zahvalnost kolegi Šanjeku na savjetima,
uputama i krajnje dobronamjernoj i nesebičnoj pomoći pri dobavljanju literature. Bez po-
moći kolege Šanjeka ovaj rad ne bi bilo moguće napisati. Za zaključke odgovornost pada
isključivo na pisca ovog rada.
3
ŠANJEK, 2003, (BILJ. 2.), XIII.-XVI.
4
CD, II., 333., br. 310.

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine
dodaje: “Ne želimo prikriti da se u zemlji ugarskoga kralja, naime u Bosni,

pojavilo i da buja nimalo neznatno krivovjerje, i to toliko, da je zbog grijehova
zaveden sâm ban Kulin sa svojom suprugom i sa svojom sestrom, koja je bila
(supruga) Miroslava, (kneza) humskoga, i s brojnim svojim krvnim srodnicima.
i da je uveo u to krivovjerje više od deset tisuća kršćana. Vrlo ljutit zbog toga,
ugarski ih je kralj prisilio da dođu do Vas, da biste ih ispitali. Oni su se vratili s
lažnim pismima, tvrdeći da ste im dopustili regulu (legem). Zbog toga molimo
da predložite ugarskome kralju da ih iz svoga kraljevstva izbaci kao korov od
žita.”5
2. U skladu s tim pismom, Inocent III. obratio se 11. kolovoza 1200.6 ugar-
sko-hrvatskom kralju Emeriku i upozorio ga da se treba obračunati s krivovjer-
cima, koji kvare apostolsko naučavanje i dovode u opasnost duše vjernika. Papa
javlja da je po savjetu i pristanku nadbiskupa i biskupa pri Apostolskoj stolici
“zabranio svakome primati heretike, braniti ih, podupirati ili za njih jamčiti pa
je zato naredbom čvrsto ozakonio, ako bi se tko usudio nešto od toga počiniti
i ne bi od toga odustao nakon što bi bio prvi i drugi put opomenut, on samim
time postaje bespravan (infamis) pa se ne pripušta javnim službama ili gradskim
vijećima, niti može birati niti svjedočiti; on ne može oporučiti niti nastupiti u
nasljedstvo, a usto ne treba mu nitko odgovarati (na sudu) u bilo kojem pravnom
poslu. Ako bi bio sudac, njegova presuda nema valjanosti; neka se pred njega ne
iznosi bilo kakav spor. Ako bi bio odvjetnik, njegovo se zastupanje ne prihvaća;
ako bi bio javni bilježnik, po njemu učinjene isprave nemaju vrijednosti, već se
kažnjava s kažnjenim ispostaviteljem (isprave). Zapovijedamo da se isto tako
postupa u analognim slučajevima. Ako bi pak bio klerik, skida se sa svih služba
i nadarbina, tako da se onome, koji je počinio veću krivnju, nameće teža kazna.
Naređujemo da se u područjima pod našom svjetovnom vlašću njihova dobra
prodaju na dražbi, a u drugima određujemo da to isto učine svjetovni načelnici
5
nolumus latere, quia heresis non modica in terra regis Ungarie, videlicet Bossina, pullulare vi-
detur in tantum, quod pecatis exigentibus ipse Bacilinus cum uxore sua et cum sorore sua, que
fuit defuncti Mirosclaui Kmenti, et cum pluribus consanguineis suis seductus plus quam decem
milia christianorum in eandem heresim introduxit. Unde rex Ungarie exacerbatus illos ad vestram
presentiam compulit venire a vobis examinandos, illi autem simulatis litteris redierunt dicentes a
vobis concessam sibi legem. Unde rogamus, ut regi Ungarie suggeratis, ut eos a regno suo evellat
tamquam zizania a tritico.
6
CD, II., 350., br. 324.

Lujo Margetić
i vladari, koji to trebaju provesti; a ako bi bili nemarni, naređujemo da ih se na

to prisili crkvenom strogošću; njihova im se imovina kasnije ne vraća, osim ako
bi se tko htio smilovati onima, koji su se iskreno vratili (pravoj vjeri) i odustali
od druženja s hereticima. One, koje duhovna kazna ne popravi, neka popravi
bar svjetovna.
Saznali smo pak, kako je nedavno naš časni brat, splitski nadbiskup, potje-
rao mnoge patarene iz gradova Splita i Trogira, a plemeniti muž Kulin, bosan-
ski ban, njihovoj nepodopštini dao je ne samo sigurno sklonište, nego i otvorenu
zaštitu, njihovu pak pokvarenost, izlažući (opasnosti) svoju zemlju i samog sebe,
častio kao da su pravovjerni, čak i iznad pravovjernih, nazivajući ih “kršćanima”
kao vlastitim imenom. Dakle, da ne bi ta bolest, ako se u početku ne pruži otpor,
okužila susjedna područja i u Ugarsko se Kraljevstvo – što ne dao Bog – preli-
la (ta) sramota, molimo, opominjemo i u Gospodu potičemo Tvoju kraljevsku
prejasnost, podjeljujući Ti oprost grijehova, da se snažno i kraljevski naoružaš,
da kazniš toliku povredu Krista i kršćana pa ako ban ne protjera sve spomenute
krivovjernike, podređene njegovoj vlasti, i ne zaplijeni njihovu imovinu, protje-
raj njega i te heretike ne samo iz njegove zemlje, nego iz cjelokupnog Ugarskog
Kraljevstva i zaplijeni njihovu imovinu, gdjegod se može pronaći. Neka Tvoja
pozornost ne poštedi toga bana, nego uporabi prema njemu svjetovnu vlast, ako
(ga) se drukčije ne bi moglo privesti na pravi put.”7
7
inhibire curavimus, ne quis hereticos receptare, defendere aut ipsos fovere vel credere quoquomo-
do presumat, decreto nostro firmiter statuentes, ut si quis aliquid horum facere forte presumpserit,
nisi primo secundove commonitus a sua super hoc curaverit presumptione cessare, ipso iure sit factus
infamis nec a publica officia vel consilia civitatum, nec ad eligendos aliquos ad huiusmodi, nec ad
testimonium; sit etiam intestabilis, nec ad hereditatis succesione accedat, nullus preterea cogatur ei
super quocumque negotio respondere. Quod si forsan iudex exititerit, eius sentenciam nullam obtineat
firmitatem, nec cause alique ad eius audientiam perferantur. Si fuerit advocatus, eius patrocinium
nullatenus admittatur, si tabellio, instrumenta confecta per ipsum nullius penitus sint momenti, sed
cum auctore dampnato dampnentur. In similibus etiam idem precipimus observari. Si vero clericus
fuerit, ab omni officio et beneficio deponatur, ut in quo maior est culpa, gravior exerceatur vindicta.
Si quis autem tales, postquam ab ecclesia fuerint denotati, contempserit evitare, anathematis se nove-
rit sententiam incurrisse. In terris vero iurisdictioni nostre temporali subiectis bona eorum statuimus
publicari, et in aliis idem fieri precepimus per potestates et principes seculares, quos ad id exequendum,
si forte negligentes existerent, mandavimus ecclesiastica severitate compelli; nec ad eos bona ipsorum
ulterius revertantur, nisi ad cor redeuntibus et abnegantibus hereticorum consortium aliquis voluerit
misereri, ut temporalis saltem pena corripiat, quam spiritualis non corrigit disciplina.

3. Inocent III. obratio se pismom od 21. studenoga 1201.8 Bernardu, split-

skome nadbiskupu, i Ivanu, svome kapelanu, da se upute u “zemlju Kulina bana”
i da ispitaju pravovjernost bosanskog stanovništva, Kulina i njegove žene pa
ako tamo pronađu krivovjersku pokvarenost i bilo što protiv pravovjerja, neka
postupe “protiv krivovjeraca”.
U uvodnom dijelu isprave Inocent III. objašnjava adresatima, kako je došlo
do njegove odluke, da ih pošalje u Bosnu:
“Budući da u zemlji plemenitoga muža, Kulina bana, živi mnogo ljudi, koji
su za prokleto katarsko krivovjerje jako osumnjičeni i o njima se pronosi (takva)
teška glasina, uputili smo protiv njih apostolsko pismo najdražem u Kristu na-
šem sinu, presjajnom Emeriku, kralju Ugra, kojim mu je, optužujući ih i preko-
ravajući, zapovjeđeno da te ljude s cjelokupnog područja pod njegovom vlašću
protjera, a svu njihovu imovinu zaplijeni. On je odgovorio, ispričavajući se da
ih je držao pravovjernima, a ne krivovjercima, i da je spreman neke od njih u
ime svih odaslati Apostolskoj stolici, da nam izlože svoju vjeru i djelovanje, da
bi se našom prosudbom ono što je dobro potvrdilo, a ono loše ukinulo; (ujedno
je odgovorio) da oni žele bezrezervno poštivati naučavanje Apostolske stolice.
Pred neko je vrijeme, naime, spomenuti Kulin poslao pred nas našeg brata, na-
dbiskupa Bernarda i dragog sina Marina, dubrovačkoga arciđakona, i s njima
neke od spomenutih ljudi te se smjerno i preklinjajući zamolio da se udostojimo
poslati u njegovu zemlju nekog podobnog muža iz našeg okruženja, koji bi pa-
žljivo ispitao njega i njegove ljude o vjeri i djelovanju da bi ukinuo i utvrdio ono
Accepimus autem, quod cum nuper venerabilis frater noster (Bernardus) Spalatensis archiepiscopus
Patarenos non paucos de Spalatensi et Traguriensi civitatibus effugasset, nobilis vir Culinus ba-
nus Bossinus iniquitati eorum non solum tutum latibulum, sed et presidium contulit manifestum, et
perversitati eorundem terram suam et se ipsum exponens ipsos pro catholicis, immo ultra catholicos
honoravit, vocans eos antonomasice christianos. Ne igitur huiusmodi morbus, si eius non obsistatur
principiis, vicina corrumpat et in regnum, quod absit, Ungarie defluat labes eius, serenitatem regiam
rogamus, monemus et exhortamur in domino in remissionem tibi peccaminum iniungentes, quatinus
ad vindicandam tantam Christi et crhistianorum iniuriam potenter et regaliter accingaris, et nisi
banus predictus universos hereticos de terra sue potestati subiecta proscripserit, bonis eorum omnibus
confiscatis tu eum et hereticos ipsos non solum de terra eius, sed de toto Ungarie regno proscribas et bona
talium, ubicumque per terra tuam potuerunt inveniri, confisces, nec parcat oculus tuus bano predicto,
quin contra eum iurisdictionem exerceas temporalem, si alias ad viam rectitudinis non poterit revo-
cari.
8
CD, III., 14., br. 11.

Lujo Margetić
što u skladu s Bogom treba ukinuti i utvrditi.”9

4. Ivan de Casamaris prima 8. kolovoza 1203. na Bilinom polju i 30. ko-
lovoza 1203.10 na otoku Čepelu u Ugarskoj izjavu odricanja (Abjuraciju), koju
daju neki čelnici (priores) osumnjičenih članova bratstva (societas fraternitatis). O
tome više dalje u tekstu.
5. Legat Ivan de Casamaris javlja papi iste, 1203. godine,11 neke pojedinosti
o svom putu u Ugarsku. Prije svega ističe da se, “nakon što je obavio zadatak
u svezi s patarenima u Bosni” (tractato negotio illorum quondam patarinorum in
Bosna), po volji kralja zadržao više dana u Ugarskoj. Uz ostalo javlja i to “da
na području vladanja bana Kulina u Bosni postoji samo jedna biskupija i da je
njezin biskup umro. Bilo bi dobro kad bi se tamo postavilo biskupa latina i usto
osnovale još tri ili četiri nove biskupije, jer je Kulinovo područje (regnum) veliko
najmanje deset i više dana hoda.
6. Emerik, kralj Ugarske, Dalmacije, Rame i Srbije12 (Hemericus dei gratia
Hungarie, Dalmatie, Rame, Servieque rex) javlja papi iste 1203. godine da je pa-
pin kapelan Ivan “došao k nama i sa sobom doveo dva odličnija od onih, koji
su, kao što se (za njih) pronosi, u zemlji Kulina bana pomagali prokletu sektu
krivovjeraca i da je on, Emerik, pregledao članke vjere, koje su oni, kojima je taj
Ivan poslan, na njegov zahtjev već prihvatili; ta poglavlja dali smo pod našim
pečatom gospodaru one zemlje, naime, sinu spomenutog Kulina, koji je tada
9
Cum igitur in terra nobilis viri Culini bani quorumdam hominum multitudo moretur, qui de dam-
pnata Catharorum heresi sunt vehementer suspecti et graviter infamati, nos carissimo in Christo filio
nostro Henrico regi Ungarorum illustri apostolica scripta direximus contra illos, qui prefatum Culi-
num super hoc arguens et obiurgans precepit, ut huiusmodi homines de tota terra sibi subiecta proscri-
beret, bonis eorum omnibus confiscatis. Ipse vero semetipsum excusans respondit, quod eos non hereti-
cos sed catholicos esse credebat, paratus quosdam eorum pro omnibus ad sedem apostolicam destinare, ut
fidem et conversationem suam nobis exponerent, quatinus nostro iudicio vel confirmarentur in bono,
vel revocarentur a malo, cum apostolice sedis doctrinam velint inviolabiliter obseruare. Nuper ergo
prefatus Culinus venerabilem fratrem nostrum (Bernardum) archiepiscopum et dilectum filium Ma-
rinum archidiaconum Ragusinum et cum eis quosdam ex prefatis hominibus ad nostram presentiam
destinavit petens humiliter et implorans, ut aliquem virum idoneum de latere nostro in terram suam
mittere dignaremur, qui tam ipsum quam homines suos de fide ac conversatione diligenter examinet,
evellens et plantans que secundum deum evellenda cognoverit et plantanda.
10
CD, III., 29., br. 19.
11
CD, III., 36., br. 32.
12
CD, III., 36., br. 33.

bio kod nas i strogo zapovjedili da njih (ta poglavlja) i ostalo, što bi im ubudu-
će u skladu s Bogom Rimska stolica priopćila i odredila, u njegovoj zemlji svi
bezrezervno poštuju. On je (to) na sebe preuzeo u skladu s našom voljom, pa se
kasnije obvezao nama i Ivanu, kaločkom nadbiskupu, ako bi ubuduće, znajući,
spomenute ili druge ljude u krivovjerju usudio podržavati ili (ih) braniti, da će
platiti tisuću maraka srebra, od čega bi pripala polovica Vama, a druga polovica
našoj blagajni. Ona pak dva čelnika, koji su došli sa spomenutim Vašim kape-
lanom Ivanom, u našoj su nazočnosti prisegli u vlastito ime i u ime svoje braće,
od koje su bili poslani, da će ubuduće čvrsto i trajno poštovati odredbe (constitu-
tiones), koje je Vaš legat objavio i njima predao.”13
Time se završava dopisivanje, a po svemu se čini i svako daljnje djelovanje
pape Inocenta III. u povodu bosanskih heterodoksa.
Raščlanimo podatke koji stoje na raspolaganju.
Prije svega, uočljivo je da je čitava papina inicijativa u svezi s bosanskim
krivovjernicima trajala razmjerno vrlo kratko. Godine 1199. dukljanski kralj
Vukan obavještava papu o velikom zamahu krivovjerja u Bosni, koje je podr-
žano prihvaćanjem krivovjerja od bosanskog vladara, bana Kulina. Prijava je
zaista impresivna: cjelokupni vladarev dvor prihvatio je krivovjerje i sa sobom
povukao deset tisuća kršćana. Dakle, Vukan tvrdi da je nastala iznimno opa-
sna situacija za katoličanstvo, koju treba najozbiljnije shvatiti, jer će se inače ta
opasnost proširiti na ostale dijelove Ugarske i na susjedne zemlje, pa će ugroziti
i pravovjernog, papi beskrajno odanog, kralja i njegovu zemlju.
Međutim, čitava akcija završava već 1203. godine pismom kralja Emerika
13
cum humilis ac fidelis sanctitatis vestre capellanus Johannes ad presentiam nostram accedens, duos
principaliores ex hiis, qui in terra Culini bani, prout ferebatur, dampnatam hereticorum sectam fove-
bant, secum duxisset, nos inspectis orthodoxe fidei articulis quos ad ipsius Iohannis exhortationem illi,
ad quos missus fuerat, iam susceperant, eadem capitula sub sigillo nostro contenta domino illius terre,
filio scilicet memorati Culini, qui tunc apud nos erat, dedimus, districte precipientes, ut ea et alia si
qua romana sedes eis de cetero secundum deum transmittere decreverit, ab omnibus in terra sua faciat
inviolabiliter observari. Idem etiam, cum hoc iuxta voluntatem nostram admisisset, se in manu no-
stra ac J(ohannis) archiepiscopi Colocensis subsequenter obligavit, quod si de cetero supradictos vel alios
homines in heresi scienter manutenere vel defendere in terra sua presumpserit, mille marcas argenti
persolvet, quarum medietas vobis, altera vero fisco nostro medietas obveniet. Illi preterea duo priores.
qui cum prefato capellano vestro Johanne venerunt, tam pro se quam pro fratribus suis, a quibus missi
fuerant, in presentia nostra iuraverunt, quod constitutiones a iamdicto fideli legato vestro promulga-
tas et sibi traditas firmiter observabunt in perpetuum.

Lujo Margetić
papi, da je situacija pod kontrolom, da je Kulin opet na braniku prave vjere i da

su se predstavnici krivovjeraca potpuno pokorili papinu legatu.
Je li Vukanova prijava odgovara stvarnosti kad se sve tako brzo i sretno
svršilo? Nikakvih vojnih akcija protiv Bosne nije bilo pa čak ni diplomatskog
pritiska na Kulina. Kulin je pokazao punu spremnost na suradnju, i to još prije
Vukanova pisma, a i kasnije, kad je preko osoba nedvojbene pravovjernosti od
pape zatražio da papin legat mjestu ispita opravdanost optužbe. Pogotovo se
ističe krajnje koncilijantno ponašanje kralja Emerika. To se primjećuje već u
Vukanovoj denuncijaciji: Vukanova tvrdnja da je Emerik na bosanske krivovjer-
nike bio “vrlo ljutit”, samo je Vukanovo nespretno prikrivanje činjenice da je već
tada Emerik želio problem krivovjerja u Bosni riješiti na što bezbolniji način.
Umjesto da “vrlo ljutiti” kralj strogo kazni krivovjerce, on ih šalje u Rim da se
opravdaju, dakle - kao da nije baš uvjeren u njihovu krivnju, a još je važnije da
ni ne pokušava iskoristiti situaciju vojnom intervencijom u Bosni. Dvije godine
kasnije Emerik moli papu da ovaj pošalje osobu svog povjerenja u Bosnu. Ko-
načno, zadnja vijest o odnosima pape i bosanskoga krivovjerja potječe ponovno
od Emerika koji vrlo pristojno, ali jasno poručuje papi da se okani Bosne, što je
papa i učinio. Za Inocenta III. nakon toga pisma problem bosanskoga krivovje-
rja kao da više ne postoji. Dakle, i u ovom slučaju ponavlja se ono što je Inocent
III. učinio jednom drugom prigodom. Mislimo na odustajanje pape 1199. godi-
ne da zbog protivljenja Emerika okruni za srpskog kralja velikog župana Srbije
Stefana Nemanjića.14
Skladnosti odnosa između Emerika i pape kao da se protive vijesti iz isprave
od 9. studenoga 1202.,15 na koju je 1959. god. upozorio Ćirković. Ta je isprava
dosad više puta objavljivana. To je pismo što ga je Inocent III. uputio Emeriku.
Papa navodi da su ga posjetila dva Emerikova izaslanika i u Emerikovo ime
zamolila za razumijevanje:
ut debitum peregrinationis suscepte propter inimicitias Gubani (Migne: Culini
14
Konstantin JIREČEK – Jovan RADONIĆ, Istorija Srba, drugo ispravljeno i dopunjeno
izdanje, Beograd, 1952., 164.
15
Sima ĆIRKOVIĆ, “Jedan prilog o banu Kulinu”, Istoriski časopis, knj. IX.,10., 1959., Be-
ograd, 1960., 72-79. Ćirković je tekst isprave pripremio na osnovi djela V. FRAKNOI, Mo-
numenta romana episcopatus Vesprimiensis, I, Budapest, 1896., popunjenog prema G. FEJÉR,
Codex diplomaticus Hungariae ecclesiaticus ac civilis, III., Buda, 1829., 393.-394. i J. P. MIGNE,
Patrologiae cursus completus, Series latina (dalje: PL), t. 214., Paris, 1855., col. 1100.

bani), qui cum innumerabili multitudine paganorum quandam partem populi chri-
stiani tue corone subiectam, clam captivatam deduxit et partem residuam sine inter-
missione debellare conatur, ad tempus debeas retardare (što privremeno moraš odgo-
diti obvezu hodočašća zbog neprijateljstva Gubanija [Migne: Kulina bana], koji
je s nebrojenim mnoštvom nevjernika neki dio kršćanskog naroda, podvrgnu-
tog tvojoj kruni, potajno odveo u ropstvo, a ostali dio uporno nastoji potpuno
uništiti). Papa nastavlja izražavajući nadu da će Emerik uskoro bez opasnosti
ostvariti svoj zavjet hodočašća da ne bi uprljao svoju slavu i izložio se božjoj ka-
zni, koja bi ga mogla zadesiti zato što se zaratio s kršćanima nakon preuzimanja
križarskoga zavjeta. Doduše, zaključuje papa, taj je rat Emerik vodio ne samo
protiv kršćana, nego i protiv pogana, i to u obrani, a ne napadački, pa zbog toga
Emerik nije kriv (inculpabilis).
Prema Ćirkovićevu mišljenju bio je to napad Kulina bana na Srbiju, u kojoj
je tada vladao Vukan, veliki Kulinov neprijatelj još od 1199. godine. Međutim,
budući da je Vukan bio Emerikov štićenik, Kulin je, prema Ćirkovićevu mišlje-
nju, morao ubrzo odustati od svojih osvajanja u Srbiji.
Ćirkovićev prijedlog nije uspio. Posve je nevjerojatno da bi Kulin napao Sr-
biju 1202. godine “s nebrojenim mnoštvom pogana”. Kako bi i odakle bi Kulin
uspio skupiti toliko mnoštvo bezbožaca i s njima krenuti protiv zemlje koja je
podvrgnuta vlasti ugarskog kralja (prema Ćirkovićevu mišljenju: Srbije) – kad
ga je još pred godinu dana, tj. 1201. godine, taj isti ugarski kralj Emerik štitio
pred papom tvrdnjom da on, Emerik, ne vjeruje da bi Kulin bio krivovjerac i
ujedno moli da papa pošalje u Bosnu svoga legata, da tamo ispita stanje vjere,
čemu se također pridružuje istom molbom i sam Kulin, i kad već iduće, 1203.
godine, Emerik nedvojbeno štiti Kulina pred papom.
Naprotiv, sve govori u prilog odavno iznesene teze,16 da je napad na Srbiju,
kao zemlju ugarskoga kralja, izveo bugarski car Kalojan, koji se pri tome po-
služio neznabožačkim narodom Kumana. O tom Kalojanovu napadu postoji
vijest u pismu pape Inocenta III. Emeriku iz 1203. godine, stilizacija kojega je
toliko karakteristična da se može mirne duše reći da otpada svaka pa i najmanja
sumnja u to da napad na Srbiju 1202. godine nije organizirao Kulin, nego Ka-
lojan. Papa u pismu citira Emerika, koji se tuži da je Kalojan (Iohannitius)
terram Servie tue corone subiectam, adiuncta sibi paganorum multitudine copi-
16
Npr. Bálint HÓMAN, Geschichte des ungarischen Mittelalters, II. Band, Berlin, 1943.

Lujo Margetić
osa, crudeliter devastavit, ita quod preter eos, qui per eius tiranidem sunt perempti,
non pauci christiani sunt in paganorum captivitatem deducti17 (okrutno opustošio
zemlju Srbiju, podvrgnutu Tvojoj kruni, tako da je, osim onih koji su zbog nje-
gove tiranije poginuli, ne mali broj kršćana odveden u ropstvo pogana).
Stilizacija je takva da ju je jednostavno nemoguće ne povezati s Inocentovim
pismom od 9. studenoga 1202., pa se možemo s pravom pitati kako je Ćirković
uopće došao na pomisao da napad pripiše Kulinu, kad sve govori protiv toga.
Ćirković svoju tezu o Kulinu dokazuje pozivom na izdanja Mignea i Fraknoja,
gdje doista piše: Culini bani, a ne kao u ranijim izdanjima Gubani.
Je li doista Fraknoi tako savjesno kolacionirao sve isprave koje je objavio,
na što se Ćirković poziva?18 Upravo ta isprava objavljena je krajnje sažeto, pa
je ispušten ne samo protokol i datum, nego upravo polovica teksta isprave, pa i
Ćirković priznaje da je Fraknoi “u našem dokumentu u tome i preterao”.19 Čini
se upravo očitim da Fraknoi nije toj ispravi pridao nikakvu osobitu pozornost,
nego ju je naprosto prepisao iz Mignea i onda nemilice skratio. Po svemu se čini
da su prvi izdavači20 pročitali Gubani, a budući da nisu znali to ime povezati s
nekom osobom, pribilježili su da bi to možda bio ban Kulin, ali odmah odlučno
odbili tu hipotezu.21 Nadalje, mislimo da ni izdavači isprave u zbirci Migne nisu
kolacionirali tekst s izvornikom, nego su nabačenu ideju o banu Kulinu nekri-
tički prihvatili i umjesto nerazumljivog Gubani “razriješili” to ime s Culini bani.
Ako je tako, treba pokušati dati odgovor na pitanje koja se povijesna ličnost
skriva pod imenom Gubani. Čini nam se evidentnim da je Gubani zapravo Joani
(ili slično), kojega je već prepisivač iz izvorne isprave u spise biskupije pogrješno
pročitao. A taj Johannes nije nitko drugi nego upravo Kalojan (“Lijepi Ivan”).
Takva emendacija, koja se sama po sebi nameće,22 na do kraja uvjerljivi način
17
Agostino THEINER, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, I, Roma,
1859., 36.
18
ĆIRKOVIĆ, n. dj. (bilj. 15.), 72.
19
Na i. mj.
20
DOBNER, Monumenta historica Bohemiae, II, Pragae, 1764., 428.; KATONA, Historia cri-
tica regum Hungariae, Pestini itd., IV., 635. – cit. prema ĆIRKOVIĆ, n. dj. (bilj. 15.), 71.-72.
21
Citirano prema ĆIRKOVIĆ, n. dj. (bilj. 15.).
22
Dapače, uvjereni smo da je to već u literaturi primijećeno, samo što pisac ovih redaka na-

razrješava problem. Ili, drugim riječima, tu ispravu treba brisati iz vrela o banu
Kulinu.
III. Raščlamba najvažnijih odredaba abjuracije
1. Bezuvjetna pokornost Rimskoj crkvi

Težište Abjuracije iz 1203. godine jest u izjavi bezuvjetne pokornosti Rim-
skoj stolici. Ona se nalazi na početku, na nekoliko daljnjih mjesta i na njezinu
kraju:
1. promittimus coram deo et sanctis eius, stare ordinationi et mandatis sancte Ro-
mane ecclesie tam de vita et conversatione nostra, quam ipsius obsecundare obedientie
et vivere institutis (obećavamo pred Bogom i njegovim svecima da prihvaćamo
opće uređenje i zapovijedi Svete rimske crkve u našem životu i djelovanju i da
ćemo ih slijediti poslušno i /prema njima/ živjeti),
2. In primis abrenuntiamus scismati, quo ducimur infamati, et Romanam ec-
clesiam matrem nostram caput totius ecclesiastice unitatis recognoscimus (kao prvo,
odričemo se raskola, u povodu kojeg se o nama šire glasine i priznajemo Rimsku
crkvu našom majkom i glavom cjelokupnog crkvenog jedinstva).
3. Mortuo vero magistro, de hinc usque in perpetuum, priores cum consilio fra-
trum deum timentium eligent prelatum a Romano tantum pontefice confirmandum.
Et si quid aliud Ecclesia addere uel minuere voluerit, cum devotione recipiemus et
observabimus (Nakon što umre naš glavar, neka prvaci s braćom, bojeći se Boga,
izaberu starješinu, a papa neka ga samo potvrdi. Prihvaćamo i poštivat ćemo s
odanošću i drugo što bi Crkva htjela dodati ili umanjiti.)
4. iuravimus hec statuta servare, et si qua alia Ecclesia Romana super nos ordi-
nare voluerit, et secundum fidem catholicam constituere (prisegli smo da ćemo pošti-
vati ove odredbe, kao i druge koje bi Rimska crkva o nama propisala i utvrdila
u skladu s katoličkom vjerom).
Primjećuje se da bratstvo, societas fraternitatis, koje daje Abjuraciju, uopće
nije optuženo zbog krivovjerstva, hereze, pa zapravo čak ni za raskol, shizmu.
Naime, što se tiče raskola, predstavnici bratstva u biti izjavljuju da je lažna glasi-
žalost nije pronašao eventualni odgovarajući tekst pa se ispričavamo što vjerojatno otkrivamo
“toplu vodu”.

Lujo Margetić
na (fama) da oni ne bi priznavali vrhovnu crkvenu vlast Rimske stolice, i da oni,

nasuprot tomu, tu vlast priznaju. Samim time što oni priznaju Rimsku crkvu
i sve njezine zapovijedi, glasine koje se o njima šire ne odgovaraju istini. To je,
uostalom, korolar težišta Abjuracije o priznavanju vrhovnog autoriteta Rimske
crkve, što se opetovano naglašava u Abjuraciji. Doduše, ističu oni, neki za njih
tvrde obratno: in quo ducimur infamati. Tu se ne govori o pukoj “ozloglašeno-
sti”, nego o strogo pravnom pojmu glasine, fama, koja je u srednjem vijeku bila
jedno od dokaznih sredstava.23 Danas bismo za takvu glasinu, fama, rekli da je
ona neka vrsta indicija u smislu “gdje ima dima, ima i vatre”. Fama kao glasina
uvelike je bila predmetom raspravljanja srednjovjekovnih teoretičara u odnosu
na problem, kada glasina, fama, postaje pun dokaz.24
Što se, pak, tiče krivovjerja, predstavnici bratstva izjavljuju samo to da ubu-
duće neće postati sljedbenicima bilo kojeg krivovjerja i obvezu pojačavaju oso-
bnim jamčenjem članova bratstva i svom njihovom imovinom:
obligantes nos pro omnibus, qui sunt de nostra societate et loca nostra cum pos-
sessionibus et rebus omnibus, si aliquo tempore deinceps sectati fuerimus hereticam
pravitatem (obvezujući u ime svih koji su u našem bratstvu, nas i naša mjesta
s nekretninama i svim stvarima, ako bismo ikad ubuduće slijedili opačinu kri-
vovjerstva).
2. Odnos prema manihejcima

Ne samo da se u Abjuraciji ne spominje optužba krivovjerja, čak ni u formi
glasine, nego u daljnjem tekstu izričito stoji da ubuduće neće dopustiti ulazak u
bratstvo nijednom krivovjercu:
nullum deinceps ex certa scientia manicheum vel alium hereticum ad habitandum
nobiscum recipiendum (ubuduće nećemo primiti na stanovanje s nama nikoga tko
je nedvojbeno manihejac ili drugi krivovjernik).
Ni iz ovako pomno i oprezno sročene obveze nipošto ne proizlazi da bi
članovi bratstva ikad ranije bili bilo manihejci bilo pristaše nekog drugoga kri-
vovjerja. U ovako pravno besprijekorno složenim iskazima nije dopuštena argu-
mentacija ex contrario. Usto se čini vrlo vjerojatnim da su bosanski krstjani do
23
Usp. Gaetano SALVIOLI, Storia della procedura civile e criminale, Milano, 1927., 455.-460.
24
Na i. mj.

Abjuracije primali manihejce. Rečenica odaje da se krstjani nisu držali mani-

hejcima, nego drukčijim od njih.
3. Invokacija
Ipak, kudikamo je najvažniji dio Abjuracije invokacija kojom predstavni-
ci bosanskih krstjana izražavaju svoj odnos prema temeljnim istinama kršćan-
stva:
In nomine dei eterni, creatoris omnium et humani generis redemptoris (u ime
vječnog Boga, stvoritelja svega i otkupitelja ljudskog roda).
Najviše pozornosti toj invokaciji pridao je dosad Kniewald. Po njegovu tu-
mačenju papin legat omogućio je krstjanima da “dualističku osnovicu svoje na-
uke opozovu svečanom i neobičnom uvodnom formulom, koja predstavlja maj-
storsko djelo njegove diplomatske vještine”.25 Prema Kniewaldovu se mišljenju
te invokacije može inverzijom teksta provesti “rekonstrukcija nauke bosanskih
krstjana,26 jer iz nje slijedi da se oni odriču svoga dosadašnjeg shvaćanja da Bog
nije stvoritelj svega, niti da je spasitelj ljudskog roda”.27 Formulacija invokacije
doista je neobična i Kniewald je imao pravo kad ju je takvom okarakterizirao.
Prema Kniewaldovu mišljenju, dakle, tom se se invokacijom bosanski kr-
stjani odrekli svoga dualističkog nazora i čitave Kristologije, koja je izgrađena
na dualističkoj osnovici. Kniewald citira poznatog antiheretika, pisca Alanusa
(Alain de Lille) koji je neposredno prije ove Abjuracije pisao svoje djelo Contra
hereticos i koji zastupa pravovjernu tezu da je Krist spasio čovječanstvo upravo
time što je u stvarnosti postao čovjekom, tj. da:
oportuit ut deus homo fieret ut hoc modo hominem redimeret (je bilo nužno da
Bog postane čovjekom, da bi na taj način čovjeka spasio).28
Međutim, ako se htjelo da se krstjani Abjuracijom posve nedvoumno izja-
sne protiv katarskog i sličnog krivovjerja, onda je bilo nužno da oni odlučno
izjave da je Krist bio ne samo Bog, nego i čovjek i da je kao čovjek spasio čovje-
čanstvo – a Krista invokacija uopće ne spominje. Prema invokaciji vječni je Bog
25
Dragutin KNIEWALD, “Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima”, Rad, 270.,
Zagreb, 1949., 129.-130.
26
N. dj., 127.
27
Na i. mj.
28
N. dj., 123.

Lujo Margetić
stvorio sve. Takva konstatacija nije u posve jasnoj suprotnosti s umjerenim dua-
lizmom. Da je tako, dovoljno je usporediti tu invokaciju s ispovijedanjima vjere
Valdesa (1180. godine), Duranda de Osca (1208.) i Bernarda Prima (1210.), i to
ponajprije onih dijelova tih ispovijedanja koji su sredinom 12. stoljeća pridodani
prastarom ispovijedanju što potječe iz konca 5. stoljeća. Uostalom, ti su dodaci
ubrzo, već 1216. godine, ušli i u prvi kanon 4. Lateranskoga koncila.
Tako Ispovijedanja Valdesa počinju invokacijom:
In nomine patris et filii et spiritus sancti atque beatissime semperque virginis
Marie29 (u ime Oca i Sina i Svetog duha te vrlo blažene i zauvijek djevice Mari-
je). Isticanje pune jednakosti Oca, Sina i Duha svetoga, kao i svojstva blaženosti
i djevičanstva Djevice Marije ima prepoznatljivu antiheretičku poruku, koja se
još bolje razaznaje u upravo spomenutim dodacima starijem tekstu, npr.:
Patrem et Filium et Spiritum sanctum unum Deum (…) esse, creatorem et gu-
bernatorem ac dispositorem omnium rerum visibilium et invisibilium (Otac i Sin i
Sveti Duh jedan su Bog, stvoritelj i upravitelj i usmjerivač svih vidljivih i nevi-
dljivih stvari).
Nadalje, da je Sin
fieret homo in utero sanctae Mariae matris suae (…), natus est vera carnis na-
tivitate, et manducavit et bibit et dormivit et fatigatus ex itinere quievit (postao
čovjekom u utrobi Svete Marije, svoje majke, da je rođen stvarnim tjelesnim
rođenjem, da je jeo i pio i spavao i nakon puta umoran se odmarao).
Ne bi imalo smisla nastaviti citirati ispovijedanja Valdesa, Duranda de Osca,
Bernarda Prima i prvog kanona 4. Lateranskoga koncila jer je već i iz ovoga po-
sve jasno što se očekivalo od onih koji su trebali dokazati da njihova vjera nema
a ma baš ništa s naučavanjima bilo kojega suvremenog krivovjerja.
Ta je invokacija usto dokaz da se u osnovni sadržaj Abjuracije, njezine odre-
dbe i njihovu terminologiju možemo pouzdati. Kad bi se radilo o prenapravlja-
nju isprave od nekog naknadnog sastavljača sačuvanog teksta, njegova bi inter-
vencija mogla potjecati samo od neke pravovjerne osobe u Ugarskoj. Ništa nije
29
Christine THOUZELLIER, Catharisme et valdéisme en Languedoc à la fin du XIIe et au
debut du XIIIe siècle, Marseille, 1982., 27.-30. Odgovarajući tekst Duranda de Osca vidi u
bilj. 34., Bernarda Prima u bilj. 35., a tekst kanona 1 Četvrtoga Lateranskog koncila vidi u
Giovanni Gonnel, Enchiridion fontium Valdensium, I., Torre Pellice (Torino), 1958., 159.-160,
tekst preuzet iz Corpus Iuris Canonici, Decretal. Gregor. IX. Lib. I, Tit. I, Cap. I, ed. Frie-
dberg II, col. 5-6.

stajalo na putu eventualnom naknadnom sastavljaču da u invokaciji napiše npr.:

In nomine individuae Trinitatis et Iesu Christi nostri redemptoris ili slično, osobito
stoga što je to bila puka noticija sastavljena tek naknadno u Ugarskoj. Iz toga
slijedi da invokacija odgovara intimnom uvjerenju priorâ, koji daju izjavu u ime
svih članova bratstva. Drugim riječima, vidljivo je da invokacija Abjuracije nije
na liniji odricanja od suvremenih istočnih i zapadnih krivovjerja i da je Crkva u
ovom slučaju prihvatila onu formulaciju koja je odgovarala vjerskim uvjerenjima
članova bratstva i minimumu, koji je papin legat smio prihvatiti.
Ako pak razmotrimo pobliže taj minimum – 1. Bog je stvorio sve što posto-
ji, 2. Bog je naš otkupitelj – onda se stajalište bosanskih krstjana može izjedna-
čiti sa stajalištem Crkve prije Nikejskog sabora iz 325. godine, tj. prije dubokih i
ogorčenih sukobljavanja oko značenja Krista u katoličkoj vjeri, naime, je li Krist
ὁμοούσιοϚ, consubstantialis ocu ili nije. Nadalje, nema spomena o božanskoj pri-
rodi Duha Svetoga, koju je definitivno utvrdio tek koncil u Konstantinopolu
381. godine, a nema spomena ni o Djevici Mariji kao Bogorodici (θεοτόκος), a
ne samo Kristovoj majci, tj. Majci Krista kao čovjeka (άνθρωποτόκος). Formula
invokacije želi izbjeći osudu bosanskih krstjana koja bi tvrdila da oni ispovijeda-
ju arijansko kršćanstvo, prema kojem je Bog jedino Bog Otac.
Nije nezanemarivo usput spomenuti da je u doba Nikejskog sabora papa bio
Silvestar I. (314.-337.). Formula, koju su prihvatili papin legat Ivan de Casama-
ris, s jedne strane, i priori u ime sve braće, s druge strane, ne tvrdi da je Bog
stvorio samo cjelokupni svijet dobra (dakle, bosanski krstjani nisu manihejci),
niti da je Sotona stvorio vidljivi svijet (dakle, nisu umjereni dualisti) – a upra-
vo to isto tvrdi i pravovjerna crkva. Čini se, dakle, kao da se krstjani i Crkva
razilaze u tome je li Isus Krist ravnopravan Bogu-ocu ili nije – ali to je pitanje
više nego vješto izbjegnuto stilizacijom invokacije. Invokacija, dakle, nije samo
neobična (Kniewald), nego usto teološki i pravno osobito vješto sastavljena.
Ukratko, i krstjani i Crkva slažu se u tome da je Bog spasio čovječanstvo, samo
što papin legat nije inzistirao na tome da krstjani jasno iskažu da je upravo Isus
Krist spasitelj.
Ali - ne bi li se možda ipak invokacija Abjuracije mogla protumačiti i na
neki drugi način, koji bi tu invokaciju mogao približiti često zastupanom tu-
mačenju prema kojem je Abjuracija dokaz za umjereni dualizam bosanskih kr-
stjana? Pokušaj u tom smjeru učinio je Kniewald. Njegova je teza da se idejom
inverzije teksta Abjuracije može provesti rekonstrukcija naučavanja bosanskih

Lujo Margetić
krstjana. Ponovimo: Kniewald misli da je papin legat omogućio bosanskim kr-

stjanima da svoj dualizam “opozovu svečanom i neobičnom uvodnom formulom
koja predstavlja majstorsko djelo njegove diplomatske vještine”.30 Ako su, dakle,
prema Kniewaldovu tumačenju, u invokaciji priori opozvali svoja naučavanja,
to znači da su do izjave krstjani tvrdili da “vječni bog nije stvoritelj svega i da
nije spasitelj ljudskog roda”.31 Prema Kniewaldu njihova “nauka (…) izrazito je
neomanihejska, kako ju je naučala sljedba katara ili patarena”.32
Međutim, da je papin legat želio da bosanski krstjani opozovu svoja uvje-
renja, on bi pripremio invokaciju koja bi približno odgovarala stilizacijama koje
nalazimo u članku 1. Četvrtog Lateranskog koncila i vjeroispovijedanjima Val-
desa, Duranda de Osca i Bernarda Prima.
Zašto Ivan de Casamaris nije inzistirao na jasnoj osudi krivovjerstva bosan-
skih krstjana?
Na to ćemo pitanje odgovoriti u poglavlju V.
4. Problem Apostolske crkve

U Abjuraciji priores izražavaju bezuvjetnu pokornost Rimskoj crkvi, koju
priznaju kao matrem nostram i kao caput totius ecclesiatice unitatis. Vrijedi zapa-
ziti da tu “majku” i “glavu” priores nazivaju Ecclesia Romana, i to čak pet puta,
a jednom jednostavno kao Ecclesia – nikad Ecclesia apostolica! Je li to slučajno?
Prema svemu se čini da nije. Confessiones Valda iz 1180. godine,33 Duranda de
Osca 1208.34 i Bernarda Primja 1210. godine35 ne propuštaju, za razliku od
Abjuracije, naglasiti da priznaju Romanam Ecclesiam catholicam et apostolicam.
Vidljivo je da papin legat nije ni u ovom pitanju želio zaoštravati pitanje
apostolskog poslanja Rimske crkve i zahtijevati od bosanskih krstjana da to
izričito izjave. Pitanje je jednostavno “skinuto s dnevnog reda”. U protivnome bi
ono iznijelo na vidjelo da bosanski krstjani ne priznaju da bi Rimska crkva bila
30
KNIEWALD, n. dj. (bilj. 23), 129.-130.
31
N. dj., 127.
32
N. dj., 129.
33
THOUZELLIER, n. dj. (bilj. 29.), 29.
34
PL, 215., 1511.
35
PL, 216., 290.

nasljednica apostolskog naučavanja, a upravo je to i kasnije bio kamen spotica-

nja.
Dovoljno je napomenuti samo Raspravu između rimokatolika i bosanskog
patarena. Sačuvana je u rukopisu iz početka 15. stoljeća; prema Kniewaldu36
njezin je autor fra Ambroz, koji je 1381.-1411. djelovao u Bosni, a prema Ša-
njeku njezin je autor Pavao Dalmatinac, pravnik, teolog, dominikanac, koji je
djelovao kao generalni inkvizitor u Dalmaciji i tragično poginuo 1255. godine,
a za kojeg je inače poznato da je “prvi provincijal jedinstvene dominikanske
provincije u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu”.37 On je u svakom slučaju bio do-
bar poznavatelj bosanskih prilika, što se vidi po mnogim pojedinostima teksta
Rasprave. U Raspravi hereticus tvrdi: “Naša je vjera bila ona ista kao u Rimu sve
do vremena (pape) Silvestra, koji je bio naš učitelj i onda (od nje) otpao itd.”,38
dakle, bosanski hereticus povezuje heterodoksiju bosanskih krstjana uz ostalo i
sa sukobom Arija sa stajalištem Nikejskog sabora iz 327. godine, upravo u doba
pape Silvestra. Drugim riječima, Rimska crkva odvojila se u to doba od učenja
apostola Petra pa prema tome ona nije apostolska, a prava apostolska vjera upra-
vo je vjera bosanskih krstjana.
Iz tih nam se razloga čini razumljivim zašto je pri sastavljanju Abjuracije
ispušten svaki spomen rimske kao “apostolske crkve” (ili “apostolske vjere”).
5. Poštivanje prijašnjih odredaba

Čelnici bosanskih krstjana obećavaju dalje:
(…) et ea, que maiores nostri provide preceperunt, custodiemus (sačuvat ćemo
ono što su naši stari mudro zapovjedili ).
Odredba se nastavlja na prethodnu obvezu: Jeiunia constituta ab ecclesia ob-
servabimus (od crkve određene postove poštivat ćemo).
I iz te se odredbe vidi kako je papin legat bio obazriv u odnosu na mijenjanje
odredaba koje su bili odredili pretodni čelnici. Poznato je da su članovi mnogih
heterodoksnih sekta jače postili i da je takav, prema mišljenu Crkve, pretjerani
post bio dodatnim dokazom da je pojedini vjernik zaveden jednom od tih he-
36
KNIEWALD, n., dj. (bilj. 25).
37
Franjo ŠANJEK, “Pavao Dalmatinac (1170./75.-1255.): Rasprava između rimokatolika i bo-
sanskog patarena”, Starine, 61., Zagreb, 2000., 39.
38
N. dj., 58.

Lujo Margetić
terodoksija. Prema tekstu Abjuracije vidi se da se pooštreni post bosanskih kr-

stjana ne drži odstupanjem od katoličanstva, što je još jedan dokaz želje papina
legata da ne zaoštrava odnos Crkve prema njima.
Međutim, čini nam se da nekoliko odredaba koje započinju s et nose uočljivi
pečat naknadnih umetaka, nakon što je već osnovni tekst bio zapisan. Takav et
nije ni inače čvrsto povezan s prethodnim tekstom. To se osobito lijepo vidi kod
obveze da će krstjani prihvatiti sve ono što Crkva želi ubuduće dodati, ukinuti
ili pooštriti (addere vel minuere), koja s prethodnim tekstom ima vrlo slabu vezu.
Ako je to slučaj i u obećanju koje analiziramo, onda odredba ima mnogo širi
smisao pa se onaj et ea ne bi odnosio samo na post, nego sve prijašnje odredbe
bilo koje vrsti koje su već bile donesene. To nije nimalo isključeno, dapače, upra-
vo te dvije, prema našem mišljenju, naknadno dodane odredbe međusobno su
povezane. Može se zamisliti da su priores postavili u pregovorima zahtjev da se
odobrenje njihovih prijašnjih odredaba uključi u Abjuraciju, na što je papin legat
pristao, spretno ubacivši riječ provide (mudro), čime je bitno ograničen domet
te odredbe, jer je jasno da će u konačnici ipak Crkva odrediti što je od prijašnjih
odredaba mudro i prihvatljivo, a što ne. Koncesija je, dakle, relativne snage, a da
bi to bilo što jasnije, dodana je nešto dalje još i odredba, da Crkva može ubuduće
addere vel minuere sve ono što ne drži prihvatljivim. Time je onaj provide još više
ojačan u smislu prava Crkve da intervenira. Uostalom, ako je riječ ipak samo o
postu, Crkva je tim umetcima omogućila svojim nadzornim organima da ukinu
pretjerani post, koji bi mogao biti tumačen kao neizravan prijekor umjerenom
katoličkom postu.
Ali, bez obzira na to kako ćemo tumačiti te dijelove Abjuracije, iz njih pro-
bija želja krstjana da zadrže što više svojih običaja i istovremeno želja legata da
ne zaoštrava ondje gdje to nije nužno.
6. Konačišta zajednica bosanskih krstjana

Cimiteria habebimus iuxta oratoria in quibus fratres sepeliuntur et advenientes,
si ibi obierint (Imat ćemo uz bogomolje i groblja u kojima će se pokapati braća i
pridošlice, ako bi tamo slučajno umrli.)
Znači li to da dosad nisu imali groblja? Tekst se takvoj interpretaciji ne pro-
tivi, ali vjerojatnije je da je papin legat utvrđivao Abjuracijom neku vrstu regule
koju krstjani trebaju poštivati, bez obzira na to, jesu li oni i prije imali groblja
u mjestima, u kojima su dotad živjeli. Najvažnije je pitanje, tko su advenientes.

Njih treba povezati s viješću zabilježenom od Kotruljića, prema kojoj su Du-

brovčani preuzeli običaj bosanskih manihejaca, da u svoje hospicije rado primaju
bogataše i po potrebi otjeraju siromašne, tvrdeći da tako slijede zakone Boga i
sudbine (!).39 Dakle, zajednice bosanskih krstjana nisu vodile brigu nad bole-
39
Prema rukopisu iz 1475. god., koji nam je na uvid ljubezno dao akademik Vladimir Stipetić,
odgovarajući tekst glasi: “(…) non obstante che lo vulgo pro contrario judicano li homeni secundo li
eventi e non sanno dire altro, si non (proverbio) a casata acasa ma si pare et come vegono lo richo lo
judicano savio et poveri macti et potissime nela nostra patria la qual per cierto trahit aliquid de lo rito
deli Bosnaci, li quali sequendo lo rito di manichei onorano li richi et recieveno volentieri neli loro ospicii
et li poveri discaciano dicono seguire l’ordine de Dio et dela fortuna” (rukopis, str. 138): (…) premda
običan svijet nasuprot tomu sudi ljude prema uspjehu i ne zna reći drugo nego (poslovica):
“Tvoja je kuća moja, ako mi se sviđa” (nismo sigurni da smo dobro razumjeli poslovicu; ovo je
samo naše domišljanje: L. M.) i kad vide bogataša smatraju ga mudrim, a siromahe glupanima
– osobito u mojoj domovini, koja je sigurno nešto preuzela od vjeroispovijedanja Bošnjaka,
koji slijedeći vjeroispovijedanje manihejaca cijene bogate i rado ih primaju u svoja konačišta,
a tjeraju siromahe i tvrde da u tome slijede poredak postavljen od Boga i od sudbine). Zadnju
rečenicu ovoga fragmenta iz slavne Kotruljićeve knjige tumačimo ciničnom interpretacijom
poznate biblijske misli: “Tko ima, dat će mu se, tko nema, uzet će mu se.”
Dodatna primjedba: Kotruljićevu knjigu objavio je prvi put Francesko Petris 1573. godine. U
nas je objavljen reprint izdanje iz 1623. god. (Biblioteka reprint izdanja Liber croaticus, Zagreb,
travanj 1975.). Hrvatski prijevod: Rikard RADIČEVIĆ, Žarko MULJAČIĆ, Zagreb, 1985.
slijedi taj tekst. Nasuprot tome, Ugo Tucci pripremio je tu knjigu pod naslovom Benedetto Co-
trugli Raguseo, Il libro dell’arte di mercatura, Venezia, 1990., i to na osnovi rukopisa iz 1484.
god., držeći Petrisovo izdanje nedvojbeno preradom (frutto di una dichiarata rielaborazione) pa
je najvažnija odstupanja od rukopisa iz 1484. god. dao ispod teksta, tek toliko da se vidi razlika
između teksta iz 1484., tj. kraćeg i prema tome navodno bližeg Kotruljićevom izvornom tekstu
i teksta iz 1573. god., koji je Petris dopunio raznim svojim tekstualnim zahvatima.
Međutim, usporedba zasad raspoloživih tekstova iz 1475., 1484. i 1573. god. ne potvrđuje
tu osnovnu tezu U. Tuccija. Dovoljno je usporediti jednu rečenicu s kraja poglavlja 3. treće
knjige:
1475. (neobjavljeni rukopis): (…) trovariamo tuto quello che de sapere uno homo conveniesse debita-
mente alo mercante, pero non a legie ne loco il favolegiar vulgare che condamna le lectere.
1573. (Petrisovo izdanje): (…) diremo che tucto quello che può sapere uno homo, convenirsi debita-
mente al mercante però non ha legge nel giuoco il favoleggiare che condannano le lettere.
1484. (tekst po Tucciju): diremo che tucto quello che puo sapere uno homo, convenirsi debitamente
al mercante.
Usporedba je iznimno poučna: rukopis iz 1475. i Petrisovo izdanje iz 1573. god. imaju bitno
širi tekst od teksta iz 1484. godine. Razlika je u tome što je tekst iz 1573. god. kontaminiran
lošim čitanjem zasad nepoznatog izvornog rukopisa pa mu se smisao dobrim dijelom izgubio,

Lujo Margetić
snima i nevoljnima, nego su to bila konačišta, u kojima prednost, dakako, imaju

imućni gosti, jer se od njih može očekivati veća zarada.
7. Zajednice bosanskih krstjana – redovničke zajednice?

Priores dalje izjavljuju:
Femine vero que de nostra erunt religione, a viris separate tam in dormitoriis
quam (in) refectoriis, et nullus fratrum solus cum sola, confabulabitur, unde possit
sinistra suspicio suboriri. Neque de cetero recipiemus aliquem vel aliquam coniugatam,
nisi mutuo consensu, continentia promissa, ambo pariter convertantur (Žene, koje su
prihvatile naš vjerski nazor, /neka budu/ od muškaraca odvojene u spavaonica-
ma i blagovaonicama. Neka nijedan od braće ne razgovara nasamo sa ženskom
osobom, iz čega bi se mogla poroditi zlonamjerna sumnja. Ubuduće nećemo
prihvaćati oženjene ili udate, osim ako uz obostranu suglasnost i obećanje su-
zdržljivosti oba na jednaki način prihvate zavjet.)
Te se obveze bosanskih krstjana tumače kao dokaz da su oni bili neka re-
dovnička zajednica, ali autori se ne slažu u tome kakva bi to redovnička zaje-
dnica bila: npr. Rački40 se kolebao između redova Sv. Benedikta i Sv. Bazilija,
Petranović41 i Glušac42 vidjeli su u njima pravoslavne monahe, Petrović pak gla-
ali vidi se da ga nije Petris dodao Kotruljićevu tekstu, nego da taj prošireni tekst, samo jasniji,
postoji već i u rukopisu iz 1475. godine. Nasuprot tome, rukopis iz 1484. god. (Tuccijevo izda-
nje) zapravo je - skraćeni Kontruljićev tekst!
Već iz ovoga primjera usporedbe triju poznatih tekstova vidi se velika važnost objavljivanja
teksta iz 1475. godine koji u vrlo dobrim fotografijama ima u posjedu akademik Vladimir
Stipetić. Posve smo sigurni da će objavljivanje toga teksta biti veliki korak naprijed u razumije-
vanju mnogih dijelova Kotruljićeva teksta. Naša povijesnoekonomska znanost dobit će mnogo
tim objavljivanjem. I ovom prigodom toplo se zahvaljujemo akademiku Stipetiću na velikoj
pomoći koju nam je velikodušno pružio ne samo davanjem na uvid rukopisa iz 1475. godine,
nego i dodatnim objašnjenjima i savjetima.
40
Franjo RAČKI, Bogomili i Patareni, Rad JAZU, 8., 1869., 140., bilj. 2. = ISTI, Borba južnih
Slavena za državnu neodvisnost – Bogomili i Patareni, Beograd, 1931., 394., bilj. 2. = ISTI, Bo-
gomili i Patareni, pripremio F. ŠANJEK, Zagreb, 2003., 208., bilj. 132.
41
Božidar PETRANOVIĆ, Bogomili, Cr’kva bosan’ska i kr’stjani, Zadar, 157., 171.
42
Vaso GLUŠAC, “Srednjovjekovna “Bosanska crkva”, Popovićevi Prilozi, IV., Beograd, 1924.,
1.-55.; ISTI, Istina o bogomilima. Istorijska rasprava, Beograd, 1945., 270; ISTI, “Problem bo-
gomilstva” i pravoslavlja ‘Crkve bosanske’”, Godišnjak Istoriskog društva Bosne i Hercegovine, 5.,
1953., 105.-138.

goljaške benediktince,43 a Miletić se opredijelila za red Sv. Bazilija,44 pa je Ćir-

ković mogao utvrditi da “su svi istraživači složni, da je riječ o jednoj monaškoj
zajednici”.45 On je ujedno naglasio da “nema nikakvog dokaza o kontinuitetu
između bilinopoljskih monaha i jeretičke crkve bosanske”.46
Poticaj daljnjim istraživanjima dao je tek Šanjek, koji je još 1975. godine
naglasio da se “iz teksta abjuracije (…) stiče dojam da su ti krstjani pripadali ne-
koj redovničkoj organizaciji”,47 ali tu je tvrdnju bitno ograničio opaskom da su
bosanski krstjani “samo prividno – po organizacijskoj strukturi svojih zajednica
– slični redovnicima”.48
U svojoj najnovijoj analizi iz 2003. godine Šanjek naziva krstjane iz abjura-
cije iz 1203. god. “nazoviredovnicima”49 i dodaje da prema dubrovačkim vijesti-
ma narod u Bosni sredinom 15. stoljeća patarene (tj. krstjane) naziva redovni-
cima (religiosi) te objašnjava da se taj izraz oslanja najvjerojatnije na činjenicu da
su bosansko-humski krstjani u svojim “hižama provodili zajednički život” i da
je terminologija Abjuracije “tek prividno redovničkog karaktera”.50
Istina je da se tekst Abjuracije ne protivi tvrdnji da se govori o samostanima
bosanskih krstjana, i to dvojnim (dvostrukim), pa se mišljenje koje prevladava
u literaturi može braniti pozivom na taj tekst. Ali, to nije jedini način interpre-
tacije. Taj se tekst može interpretirati i u prilog tvrdnji da se on odnosi na one
krstjanske vjernike koji su prihvatili načela krstjanske zajednice, ali nisu postali
njezinim pravim članovima. U Radinovoj oporuci oni se nazivaju mr’sni ljude ili
43
Leo PETROVIĆ, “Kršćani bosanske crkve” (kr’stiani cr’kve bos’nske), Dobri pastir, sv. I.-IV., od
III., Sarajevo, 1953., 171.
44
Maja MILETIĆ, “I “KRSTJANI” di bosna alla luce dei loro monumenti di pietra”, Orien-
talia Christiana Analecta, 149., Roma, 1957., 56.-58.
45
Sima ĆIRKOVIĆ, Historija srednjovjekovne bosanske države, Beograd, 1964., 55.-56. Usp. i
ISTI, “Die bosnische Kirche”, L’Oriente cristiano nella storia della civiltà, Problemi attuali di scienze
e di cultura, Accademia nazionale dei Lincei, CCCLXI., 623., 1964., 5., 547.-575.
46
N. dj., 57., 355. Ni Milan LOOS, L’ “église bosnienne” dans le contexte du mouvement hé-
rétique européen”, Balcanica, IV., Beograd, 1973., 146. ne dvoji: “C’est donc une communauté
de moine itd.”
47
ŠANJEK, 1975. (bilj. 2.), 91.
48
N. dj., 93.
49
ŠANJEK, 2003. (bilj. 2.), 34., bilj. 3.
50
N. dj., 12., bilj. 40.

Lujo Margetić
kr’st’ jani i kr’st’ janice koi greha ne ljube i koji se, dakle, razlikuju od pravih članova
zajednice, za koje se kaže da su prave vere apostolske, tj. da su pravi kr’st’ jani.51
Ako bi se prihvatila prvonavedena interpretacija, trebalo bi se složiti s Ćir-
kovićevom tezom prema kojoj nema nikakva dokaza o kontinuitetu između re-
dovnika spomenutih u Abjuraciji i bosanske crkve poznate iz kasnijih vrela.
Međutim, pismo pape Eugena IV. od 3. srpnja 1446.52 upućuje na oprez.
Ono je upućeno bosanskom franjevačkom vikaru i tamošnjim franjevcima. U
njemu se među ostalim nalaze i ove papine riječi: “(…) kao što smo saznali, u
raznim mjestima spomenutog (tj. bosanskog, L. M.) vikarijata nalaze se vrlo
mnoge osobe obaju spolova koje žive suzdržanim životom i premda ne pripadaju
nijednom od odobrenih redova, pohvalno služe Svevišnjem, neke u vlastitim
kućama, a neke u mjestima koja su za to određena po odobrenju tamošnjih
biskupa. Te osobe iskazuju posebnu ljubav prema reguli Trećeg reda Svetoga
Franje i rado bi je prihvatile te živo žele da u skladu s njom zajednički žive u
nekim kućama, ugledajući se u svemu na način i izvanjski oblik nekih kuća
Trećeg reda u Italiji, i ujedno uz dodjelu povlastica, milosti i oprosta po spome-
nutom sjedištu ili na drugi način. Spomenuti vikar kao i ona braća preko njega,
koja su na to privremeno ovlaštena, mogu slobodno i zakonito dopustiti da se
jedna, dvije, tri, četiri ili više – koliko im se bude činilo potrebno učiniti – kuća
utemelji, izgradi i u njima da žive osobe koje su voljne prihvatiti (tu) regulu, ali
na mjestima koja su za to prikladna i prihvatljiva za stalnu uporabu i stanovanje
osoba koje su voljne prihvatiti tu regulu u svemu prema načinu i izvanjskom
obliku povlastica, milosti i oprosta dodijeljenih kućama u Italiji. Te osobe obiju
spolova koje prihvaćaju regulu i zajednički žive neka žive pod vašim nadzorom
i vlašću. Braća pak tog vikarijata, ovlaštena na to od vikara, smiju ispovijedati,
pričešćivati i podjeljivati crkvene sakramente”.53
51
N. dj., 39., 360., 365.
52
Agostino THEINER, Vetera Monumenta Slavorum Meridionalium, Tomus primus, Romae,
1863., 1198.-1549., 392.-394.
53
N. dj., 393. Et cum, sicut etiam accepimus, in diversis locis dicte vicarie quamplures sint utriusque
sexus persone sub vite castimonia, nullam tamen ex ordinibus approbatis professe, altissimo alique in
propriis, quedam vero in locis de licentia diocesanorum locorum ad id deputatis laudabiliter famulan-
tes, que ad regulam tertii ordinis sancti Francisci de Penitentia nuncupati singularem gerentes devo-
tionis affectum, ipsam regulam libenter profiterentur, et sub illa in aliquibus domibus in communi ad
instar et similitudinem, ac in omnibus et per omnia iuxta modum et formam nonnullarum domorum

Držimo nedvojbenim da je papa Eugen IV. u ovome svom pismu pisao

upravo o onom tipu pobožnih zajednica o kojem je riječ u Abjuraciji. Ako je
tako, zajednice pobožnih sljedbenika krstjana iz 1203. nastavile su život pa ih
nalazimo u punoj vitalnosti još sredinom 15. stoljeća. One su živjele na margini
sudbonosnih zbivanja oko Bosne i nisu mnogo hajale za žestoke stoljetne obra-
čune, jer im je u srcu bila iskrena želja da žive krijeposnim i povučenim životom,
To, što su uz pomoć bosanskih franjevaca našli za svoj plemeniti i skromni život
pokriće u Trećem franjevačkom redu, sigurno nije naišlo ni na kakav otpor s
njihove strane. Dapače! Franjevci su im ponudili okrilje, koje su sigurno rado
prihvatili, jer se time u njihovom svakodnevnom životu nije u biti mnogo toga
promijenilo. Jedino što su htjeli – da ih se pusti na miru skromno živjeti – nije
im u okrilju franjevaca bilo sprječavano, a duboka i složena teološko-filozofska
pitanja bila su miljama daleko od onoga što je za njih bilo mnogo važnije – du-
ševni mir u skromnome životu.
Toliko o kontinuitetu zajednica “nazoviredovnika” (kako ih je dobro na-
zvao Šanjek) i zajednica “mrsnih ljudi” sredinom 15. stoljeća.
Ovime je ujedno zauzeto stajalište prema problemu dvostrukih samosta-
na, o čemu se u literaturi mnogo pisalo. Budući da se u Abjuraciji ne govori o
samostanima muških i ženskih redovnika, time otpada i pitanje jesu li zajedni-
ce, spomenute u Abjuraciji, nastale po ugledu na bazilijanske, benediktinske,
glagoljaške ili bilo koje druge samostane. Drugim riječima, pitanje izvora tih
zajednica treba rješavati neovisno o problemu dvostrukih samostana.
Doduše, zajednica osoba obaju spolova o kojima se govori u Abjuraciji, pod-
sjeća donekle na zajednice “trećeg reda” Humilijata, odobrene 16. lipnja 1201.
od pape Inocenta III., koje su se sastojale od obitelji koje radom stječu sve potre-
bno za život i koje se u nedjelju međusobno potiču na pobožnost i na krjepostan
eiusdem tertii ordinis in Italia consistentium, ac privilegia, gratias et indulta eis per sedem predictam
vel alias concessa vivere ferventius concupiscant, quod dictus Vicarius seu fratres per eum ad hoc pro
tempore deputati etiam unam, duas, tres, quatuor aut plures, et tot quot eis expedire videbitur, domos,
in locis tamen ad id congruis et onestis, pro personarum huiusmodi dictam regulam profiteri volenti-
um usu et habitattione perpetuis in omnibus, et per omnia iuxta modum, formam, privilegia, gratias
et indulta domibus Italie concessa antedicta fundandi, construendi et in eis uniendi licentiam personis
regulam profiteri volentibus huiusmodi concedere possint libere et licite, quodque regulam profitentes
et in communi viventes persone utriusque sexus huiusmodi sub cura et regimine vestris degant, ita
quod fratres vicarie predicte per Vicarium huiusmodi deputati earum confessiones, Eucharistie et alia
ecclesiastica sacramenta eis ministrare valeant.

Lujo Margetić
način života,54 zatim, na zajednice “trećeg reda” Siromašnih katolika, odobrene

18. prosinca 1208., koje su se sastojale od imućnijih osoba, koje su napustile
svoja imanja i manualno radile da bi preživjele,55 i konačno, na zajednice “trećeg
reda” Valdežanina Bernarda Prima, koji je dobio 14. lipnja 1210. privremeno
odobrenje od Inocenta III. da u takvim zajednicama muški i ženski članovi
spavaju odvojeno.56 Ali, budući da je sigurno da su bosanske zajednice o kojima
se govori postojale i prije Abjuracije, ne čini nam se vjerojatnim da bi one nastale
po uzoru na upravo spomenute zajednice zapadnih “trećoredaca”.
8. Rezultati
Na osnovi prethodne raščlambe proizlazilo bi da heterodoksija bosanskih
krstjana ima jednu od svojih osnova u kvaziarijanskom naučavanju, koje se uz
sve perturbacije uspjelo sačuvati u Bosni još od vremena kada je arijanstvo bilo
državna politika Rimskog Carstva u 4. stoljeću. Ta hereza uspjela se zbog ra-
znih razloga sačuvati u Bosni kao u nekoj enklavi. Ipak, glavni je razlog to što
ortodoksija iz Rima (odnosno Konstantinopola) nije od 5. do 11. stoljeća mogla
jače i izravnije djelovati.
Ova prastara hereza nije, uostalom, bila svjesno protivljenje ortodoksiji. Ali,
kada su se vanjski čimbenici počeli intenzivnije baviti Bosnom, npr. ugarsko-
hrvatski kraljevi doma Arpadovića u 12. stoljeću, heterodoksija bosanskih kr-
stjana zadobila je odjednom politički prizvuk otpora u agresiji.
Takvih tragova prastare rimske tradicije ima i na drugim kulturnim podru-
čjima. Npr. tipični bosanski raskidivi brak nije drugo nego, mutatis mutandis,
nastavak stare rimske tradicije raskidivog braka. Uostalom, i bosanski oblik kr-
štenja, u biti srodan s oblikom krštenja u drugim suvremenim heterodoksijama,
prema mišljenju kompetentnih istraživača, npr. Šanjeka, ima svoj daleki prauzor
u obliku krštenja u Pracrkvi, dakle, tumači se još starijim prežicima.
Međutim, nije nikako ovime zagonetka sadržaja vjeroispovijedanja bosan-
skih kjrstjana potpuno riješena. Kolikogod denuncijacija Vukana, novopečenog
sljedbenika Rimske apostolske crkve, zvučala pretjeranom i napisanom u želji
54
THOUZELLIER, n. dj. (bilj. 29.), 146., 224., 236., 258.
55
N. dj., 229., 265.
56
N. dj., 232.-237. Dodajmo da u samostanu u Elni, odobrenom 26. svibnja 1212. mulieres
religiosae nisu redovnice, nego pobožne žene, koje žive u zajednici i pomažu redovnicama.

dodvoravanja papi Inocentu III., ipak u njoj postoji nedvojbeno zrnce istine. Vu-
kan tvrdi, kao što smo već imali prilike naglasiti, da je nova hereza pred kraće
vrijeme prodrla iz dalmatinskih gradova u Bosnu, gdje ju je ban Kulin objeručke
primio. Taj element bosanske heterodoksije ne smije se ispustiti iz vida. Proizla-
zilo bi da je prastara bosanska kvaziarijanska hereza bila plodno tlo da koncem
12. stoljeća dobije potporu i pojačanje od heretika koje je splitski nadbiskup
potjerao iz Splita i drugih dalmatinskih gradova.
O tom drugom elementu govorit će se u daljnjem istraživanju u ovome
radu.
9. Ostale odredbe
U analizu se ostalih odredaba Abjuracije ovdje ne ulazi jer je ovome radu
svrha ispitati temeljna obilježja Abjuracije kao važnoga dokumenta heterodoksi-
je bosanskih krstjana, uspoređena s ostalim suvremenim istočnim i zapadnim
heterodoksijama. Ipak ovdje bismo pridodali da se tekst Abjuracije dotiče i pita-
nja priznavanja knjiga Starog zavjeta, koje je imalo važnu ulogu u heterodoksi-
jama. Priori bosanskih krstjana izjavljuju:
libros vero tam novi quam veteris testamenti, sicut facit ecclesia Romana, lege-
mus (čitat ćemo knjige Novoga kao i Starog zavjeta onako, kako čini i Rimska
crkva).
IV. Osnovne odrednice svjetovne politike

Inocenta III. i Bosna
U doba Inocenta III. (1198.-1216.) položaj Svete stolice vinuo se u visine,

kao rijetko kada u svojoj povijesti. Inocent III. bio je izvanredan teolog, pravnik
i državnik, koji je spojio svoje strateške i taktične zamisli u jedinstvenu cjelinu.
Treba dodati da su političke okolnosti bile za Crkvu vrlo povoljne. Ipak, trebalo
je znanja, hrabrosti i mudrosti iskoristiti ih, a on je te vrline posjedovao.
Osnovna ideja, koja je oduvijek bila u temeljima svake zdrave svjetovne pa-
pinske politike Crkve, nedvojbeno se sastojala u tome da joj se omogući što
samostalnije djelovanje. U tome joj je bilo u 12. stoljeću najveća zapreka moćno
Njemačko Carstvo, koje je obuhvaćalo golema područja od Sjevernog mora do

Lujo Margetić
Sicilije. U takvoj situaciji Sveta stolica morala je biti krajnje oprezna i nepo-
vjerljiva prema Carstvu, jer je stalno prijetila opasnost da autonomija crkvene
politike bude svedena na minimum.
Neposredno pred preuzimanje papinske tijare Inocenta III. dogodio se su-
dbonosni događaj koji je imalo nesagledive posljedice za daljnju politiku Crkve,
Carstva i uopće političkih odnosa u Europi.57 Henrik VI., njemački car, sin Fri-
drika Barbarosse iz obitelji Štaufovaca, umro je 28. rujna 1197. i ostavio iza sebe
sina Fridrika, u to vrijeme još nejako dijete. Budući da načelo primogeniture u
Njemačkoj nije postojalo, Crkvi se pružila prigoda da se za dulje vrijeme oslobo-
di nesnosnog pritiska. Crkva je tu prigodu dobro uočila i nakon smrti boležlji-
vog pape Celestina III., 8. siječnja 1198., isti dan izabrala za papu 37. godišnjeg
Lotarija Conti di Segni, koji je uzeo ime Inocent III. i smjesta počeo voditi vrlo
energičnu politiku. Te su se okolnosti još i znatno poboljšale te iste godine, kad
je umrla i Fridrikova majka i kad je papa postao Fridrikovim skrbnikom.
U Njemačkoj se rasplamsala žestoka borba oko carske krune, a Crkvi je,
dakako, bilo u interesu da Njemačko Carstvo bude što manje sposobno utjecati
na događanja u Italiji. Zbog toga nije čudo što Inocent III. nije žurio dodijeliti
carsku krunu pa je to učinio tek 1209. godine – 14 godina nakon smrti Henrika
VI! Papa se opredijelio za protivnika Štaufovaca, Otona IV. iz obitelji Welfa, ali
novi je car, već i prije nego što je bio okrunjen, odmah dao na znanje da neće biti
ništa manje neugodan za Crkvu, nego bilo koji Štaufovac.
U vrlo zamršenim odnosima Engleska – Francuska - njemački pretendenti
na carski položaj, Štaufovci su sklopili savez s Francuskom, a Welf Oton IV.
povezao se s Englezima. Papa je doduše 1210. godine proglasio Fridrika puno-
ljetnim, a 1204. i ponovno 1210. izopćio Otona IV., ali ispravno je procijenio da
je Crkvi u interesu da se previše ne poveže ni s francusko-štaufovskim savezom,
napose i stoga što je engleski kralj Ivan Bez Zemlje priznao papino vrhovništvo.
U povijesnoj bitci kod Bouvinesa (blizu grada Lille) Francuzi su pobijedili Oto-
na IV. Ipak, zahvaljujući Inocentu III., Englezi su mogli sačuvati ostatke svog
teritorija u južnoj Francuskoj, Gascogne i Guyenne. Inocent III. nikad nije okru-
nio Fridriha II. za cara. To je učinio tek 22. studenoga 1220. njegov nasljednik
Honorije III. (1216.-1227.).
57
Za standardne općepoznate činjenice ne daje se ovdje pregled literature, jer je suvišan. Za
neke pojedinosti vidi Johannes HALLER, Das Papsttum, Idee und Wirklichkeit, III., Münc-
hen, 1965., 220. i d.

Za opću ocjenu svjetovne politike Inocenta III. valja istaknuti još njezi-
na dva aspekta. Prvi se odnosi na Patrimonium Petri, Crkvenu državu, koju je
Inocent III. preuzeo u prilično skromnim granicama, a koju je opsegom udvo-
stručio, proširivši papin autoritet na vojvodstvo Spoletu i Ankonitansku marku
s Riminijem. Drugi je njegova energična borba protiv krivovjerja u južnoj Fran-
cuskoj. Ona je svoj vrhunac dosegla u križarskom ratu 1209. god. koji je vođen
nesmiljenom žestinom, osobito u gradu Bézieru. Privremeno uređenje čitavoga
područja ostvareno je tek na IV. Lateranskom koncilu, gdje je odlučeno da gro-
fovija Toulouse ostaje u rukama vojskovođe protiv krivovjerja, Simona de Mon-
forta (dakako, samo kao vazala svog seniora). Provence je predana na upravu
crkvenim predstavnicima sve do punoljetnosti Raymonda, sina Raymonda VI.
od Toulouse, jednoga od glavnih velikaša u južnoj Francuskoj. On je izgubio
vlast i posjede, njegovu je sinu, doduše, dopušteno naslijediti bar dio posjeda
svoga oca, ali ti su posjedi prešli privremeno pod upravu Crkve.
Ne smije se zaboraviti ni okolnost da je Inocent III. za vrijeme maloljetnosti
Fridrika bio njegov skrbnik i od 1198. do 1210. u ime Crkve upravljao Sicilijan-
skim Kraljevstvom (južna Italija i Sicilija), a nakon što je Fridrik 1210. godine
proglašen punoljetnim, on je za Sicilijansko Kraljevstvo položio papi vazalnu
prisegu. Ako se tome doda priznanje lenske podložnosti engleskog kralja Ivana
Bez Zemlje (1213. god.) papi, onda se može bez ikakva pretjerivanja reći da je
Inocent III. podigao ugled, autoritet, svjetovnu moć i politički utjecaj Crkve na
razinu kojoj u europskoj povijesti jedva da ima premca.
Sve se to dogodilo, da ponovimo, u okolnostima kad je carska vlast bila
neusporedivo manje opasna za Crkvu. S druge strane, Inocent III. nastojao je
da francuskoga kralja zadrži u proširenju njegove vlasti prema jugu. Velik dio
južne Francuske bio je samo labavim lenskim vezama tek formalno pod vlašću
francuskoga kralja, pa je tako Inocent III. držao u pristojnoj udaljenosti i Fran-
cusku. Tek punih 15 godina nakon Inocentove smrti (preenergični) papa Grgur
IX., inače vrlo bliski rođak Inocenta III. morao je prepustiti južnu Francusku
francuskom kralju.
Ovaj sažeti pregled odnosa Inocenta III. sa zapadnim silama koristan je za
razumijevanje politike Inocenta III. prema Ugarskoj. I ovdje se može prepoznati
crvenu nit njegove politike. Papa je bio vrlo zainteresiran za jaku Ugarsku, koja
je trebala biti jedan od korektiva njemačkoj prevlasti u srednjoj Europi.

Lujo Margetić
Zbog toga je razumljivo što je Inocent III. vrlo energično podupirao ugar-
sko-hrvatskoga kralja Emerika pa je čak prije nego što je bio konsekriran, već
dvadeset dana nakon što je bio izabran za papu, tj. 28. siječnja 1198.,58 uputio
Emerikovu bratu Andriji strogo pismo da do 15. rujna iste godine krene na kri-
žarsku vojnu, na što se Andrija bio obvezao umirućem ocu 1196. godine. Papa
mu prijetio da će ga izopćiti i da će, ako Emerik umre bez djece, prenijeti pravo
nasljedstva na trećega brata.
Koliko je papa bio popustljiv prema Emeriku vidi se i po njegovoj reakciji
na Emerikovo divljačko ponašanje prema vackom biskupu. Emerik je 17. ožujka
1199. upao u katedralu gdje se biskup molio zajedno sa članovima kaptola, dao
da ga sluge izbace iz crkve i zaplijenio novac što ga je našao u sakristiji. Nakon
toga je biskupu oduzeo pravo na ubiranje njegove desetine i zabranio apelaciju.
Na sve to Inocent III. reagirao je tako da je od kralja očinski zatražio da biskupu
nadoknadi štetu, a kaločkog nadbiskupa zadužio da nametne Emeriku pokoru.
U Srbiji je Emerik podupirao Nemanjina mlađeg sina Vukana protiv stari-
jeg mu brata Stefana. Papa je na molbu Stefana pristao da ga okruni za kralja,
ali od toga je odustao na Emerikov zahtjev.
S druge strane, Emerik se papi odužio vojnički podupirajući 1203. godine
Otona IV. u vrijeme dok je papa bio uz Otona.
Nadalje, papa je izišao ususret Emerikovoj molbi da njegova četverogodi-
šnjeg sina Ladislava okruni za kralja, premda se u to doba načelo primogeniture
još nije učvrstilo, pa je time otvoreno iskazao podršku Emeriku u odnosu na
njegova brata Andriju.
Doduše, pomalo dvosmislena situacija nastala je kad je Emerik javio da
mora odgoditi svoj križarski zavjet zbog provale Kumana. Bio je to zapravo rat
između bugarskog cara Kalojana i Emerika, nastao zbog toga što su oba svo-
jatali Srbiju. O tom ratu znamo iz pisma Inocenta III. od 9. studenoga 1202.,
o kojem je već govoreno u ovome radu. Papa se našao u neprilici, jer je imao
velikih planova da Kalojana privuče katoličkoj crkvi, a, s druge strane, želio je
sačuvati dobre odnose s Emerikom. Kao što smo se već mogli uvjeriti, papa je
pisao Emeriku s neskrivenim nezadovoljstvom, ali ipak diplomatski uvijeno.
Papa svoje nezadovoljstvo izražava ovako: “(…) da ne bi na se navukao Božju
kaznu, koja bi Ti se možda dogodila zato, što si, nakon što si preuzeo križarsku
58
CD, II., 288., br. 272.

obvezu, poveo rat protiv kršćana, iz čega je možda pravednom odlukom zadesila
Tvoje Kraljevstvo nesreća; premda nam Tvoji poslanici nisu to dojavili, ipak se
čini da nisi kriv jer si se latio oružja ne zbog navale, već u obrani, doduše (ne
samo) protiv pogana, (nego) također i protiv kršćana”.
Vidi se da je Inocent III., pišući ovo pismo bio na mukama, kako da ne
povrijedi nijednog od dvojice vladara. Ali, kao da je ipak uvažavao Emerikovu
vladarsku osjetljivost: Emerik je umro sredinom rujna 1204., a papa je dao Ka-
lojana okruniti za kralja 8. studenoga te godine.
Sada postaje posve jasnom politika Inocenta III. prema Bosni. On je od
dukljanskog kralja Vukana 1199. godine dobio denuncijaciju protiv Kulina bana
pa se 1200. godine obratio na Emerika vrlo energičnim pismom da Kulina pri-
vede pravoj vjeri ili da njega, njegovu obitelj i sve krivovjerce u Bosni potjera iz
čitavog Ugarskog Kraljevstva. Iduće godine (1201.) Emerik je zamolio papu
da pošalje svoje pouzdanike, koji će ispitati pravovjernost Kulina i njegova sta-
novništva. Pismo se nažalost nije sačuvalo, ali je očito da Emerik nije želio
uzburkati situaciju u Bosni. To je Inocent III. dobro shvatio pa se na elegantan
način prilagodio Emerikovim željama i otposlao kao svoje legate splitskog na-
dbiskupa i svoga kapelana Ivana de Casamarisa. Sredinom 1203. godine Ivan je
od članova osumnjičenog bosanskog bratstva ishodio Abjuraciju pa kad je s tim
u svezi Emerik javio papi da je katolička vjera u Bosni u cjelini osigurana, papa
više nikad nije dalje na tome inzistirao.
V. Podrijetlo arijanske heterodoksije u invokaciji abjuracije
1. Rezultat naših proučavanja invokacije u Abjuraciji pod III./3. ovoga rada

bio bi, dakle, da bi prema njezinoj formulaciji proizlazi neusuglašenost između
katoličkog ispovijedanja i ispovijedanja bosanskih krstjana utoliko što bi se nji-
hova heterodoksija približavala ublaženom arijanstvu, koje su zastupala mnoga
germanska plemena, a osobito Goti.
Ako je taj naš rezultat ispravan, postavlja se pitanje može li se on uskladi-
ti s povijesnim činjenicama. Vlast Ostrogota nad našim krajevima uništena je
Justinijanovom rekonkvistom tridesetih godina 5. stoljeća pa se na prvi pogled
čini da je razmak između toga razdoblja i kraja 12. stoljeća prevelik. Ali, budući
daje o bosanskoj povijesti u tome razdoblju sačuvano neobično malo pouzdanih

Lujo Margetić
vijesti, vrijedi, ako ništa drugo, bar pokušati istražiti postojanje veće ili manje
vjerojatnosti – a u povijesnim istraživanjima najčešće se utvrđuje upravo to – po-
vezivanja ublaženog arijanstva, kakvo proizlazi iz invokacije Abjuracije i posto-
janja heterodoksnih dijelova stanovništva u prijašnjoj povijesti Bosne.
2. Možda neće biti na odmet nekoliko uvodnih riječi o najranijem pojavama
arijanstva na širem panonsko-dalmatinskom području. U tom smislu dovoljno
je podsjetiti na važnu ulogu biskupa Valensa iz Murse i Ursacija iz Singiduma,
koji se spominju već 335. godine na sinodu u Tiru (Palestina). Upravo su oni
pripremili u Sirmiju formulu prema kojoj je Sin “sličan ocu”, ὁμοιούσιοϚ, i koja
je prihvaćena na koncilima u Ravenni i Seleukiji 359. godine i potvrđena na
koncilu u Konstantinopolu 360. godine. Njom je napušteno nikejsko vjeroispo-
vijedanje i prihvaćeno “modernizirano” i donekle ublaženo naučavanje Arija.59
Na čelu Sirmija ostao je predstavnik tako formuliranog arijanstva.
U Bugarskoj se smjestio dio Gota, a njihov je biskup Ulfila bio sljedbenik
arijana-homeja, preveo je Bibliju na gotski jezik uz uporabu od njega sastavlje-
nog gotskog pisma.60
U doba cara Valensa (364.-378.), gorljivog arijanca bili su arijanci-homeji
dobro zaštićeni i čak uvelike preferirani u cijelome Rimskom Carstvu. Nakon
njegove pogibije, katoličkom su vjeroispovijedanju došli bolji dani pod Teodo-
zijem (379.-395.), ali njegov pokušaj da 383. godine privoli Vizigote na prijelaz
s arijanstva na katoličanstvo nije uspio: das Volk blieb auch in dieser Beziehung
in seiner Sonderstellung.61 Nije nimalo vjerojatno da bi se Vizigoti tek nakon te-
meljitog razmišljanja i savjetovanja priklonili shvaćanju da je Isus Krist doduše
sličan Bogu Ocu, ali da nije jednak s njime, i time se teološki svjesno odvojili
od vjerovanja po kojem bi Bog Otac i Sin bili ravnopravni. Bila je to, dakako,
isključivo želja vodećeg sloja Vizigota da postave i u tom pogledu jasno diferen-
ciranje od pripadnika Carstva, da bi se u svojoj novoj postojbini unutar granica
Carstva (Donjoj Meziji) jasno razlikovali od rimskih podanika.62 U tome je
sigurno odigrao važnu ulogu Alarik, koji je još 394. god. stajao na čelu jedne
vizigotske vojne jedinice i koji je odmah nakon Teodozijeve smrti došao na čelo
59
Storia della Chiesa, diretta da HUBERT JEDIN, vol. II., KARL BAUS, EUGEN EWIG,
L’epoca dei concili, Milano, 1977., 48.-52.
60
N. dj., 247.-248.61 Ludwig SCHMIT, Die Ostgermanen, 2. izd., München, 1933., 422.
62
N. dj., 419.: ugovor Carstva s Frithigerom, ostrogotskim kraljem.

Vizigota. Alarik je 396. godine krenuo na Peloponez, a kasnije preko Sirmija

i Emone u Italiju, i onda se u dosta složenim vojnim manevrima opetovano
vraćao iz Italije u naše krajeve, sve dok 403. i nakon toga 408. godine konačno
nije napustio naše krajeve i definitivno otišao u Italiju. Očito je da je to vrijeme
u našim krajevima za arijanstvo bila situacija ugodnija nego za katoličanstvo.
3. Pri utvrđivanju vjerske situacije u Bosni u 5. stoljeću ne smije se zabora-
viti činjenica da je vlast Odoakra, proglašen kraljem najamničkih germanskih
jedinica 476. godine, obuhvaćala od 481. godine Dalmaciju te da je on bio uvje-
reni arijanac.63 Njega je uklonio Teodorik, osnivač ostrogotske države, u sastavu
koje je bila Dalmacija sve do Justinijanova osvajanja 538. godine.64 I Ostrogoti
su bili arijanci, što znači da je vlast arijanskih vladara nad Dalmacijom trajala
punih 57 godina.
Iz doba ostrogotske vlasti nad Dalmacijom kudikamo najvažnije vijesti što
se odnose na crkvenu povijest jesu vijesti o crkvenim saborima u 530. i 533.
godini. Prema tim vijestima proizlazi da je salonitanska (nad)biskupija obje-
dinjavala biskupije uz more od Raba do Epidaura, a u unutrašnjosti Ludrum
(oko Drniša), Sarsenterum (oko Imotskog), Martaritana (Mostar ?), Bestoensis
(Zenica), Siscia (Sisak), Baroensis (šire područje Glamočkog polja?).65 Dakako,
te biskupije nisu obuhvaćale sve kršćane, jer su se odnosile samo na katoličke
vjernike. Goti u Dalmaciji i ono stanovništvo koje je bilo s njima uže povezano
imalo je nedvojbeno svoju vlastitu crkvenu organizaciju, kao što je uostalom bilo
i na ostalim područjima ostrogotske države, gdje su u relativnom miru živjele
jedna uz drugu arijanska i katolička vjeroispovijest.
Za Justinijana i njegovih sljednika na bizantskom carskom tronu Dalmacija
nije bila organizirana kao provincija, nego kao vojno područje, drugim riječima,
civilna i vojna uprava bile su u Dalmaciji mnogo uže povezane nego u onim
dijelovima države gdje je postojala provincijska uprava. Ali i crkvena je organi-
zacija u Dalmaciji imala svoje specifičnosti, jer je sve do pape Grgura I. prevla-
davala struja tzv. frontinijanista, biskupa koji nisu prihvaćali odluke središnjih
konstantinopolitanskih crkvenih vlasti, osobito odluke V. ekumenskog sabora
63
N. dj., 323.
64
Lujo MARGETIĆ, “Dalmacija u drugoj polovici VI. stoljeća i Justinijan”, Zbornik Pravnog
fakulteta u Zagrebu, 47., 1997., 205.-215.
65
Nada KLAIĆ, Historia Salonitana Maior, Beograd, 1967., 81.

Lujo Margetić
inspirirane od Justinijana, nego su se najvećim dijelom priklonili pristašama tzv.

shizme Triju kapitula. Odmah nakon langobardskog ulaska u Italiju, akvilejski
je patrijarh prešao u Grado i osudio Justinijanovu crkvenu politiku. Zato ne
čudi uska veza Akvileje i dalmatinskih frontinijanista. I jedni i drugi svojim su
odbijanjem osude Triju poglavlja izražavali posve jasnu političku poruku – pro-
tivljenje središnjim vlastima. Budući da je bizantska središnja vlast, gdjegod je
to mogla, provodila odluku V. ekumenskog sabora, treba zaključiti da je realna
vlast Bizanta nad Dalmacijom bila vrlo krhka, što se vidi, uostalom, i iz velikih
briga koje je imao papa Grgur I. sa Salonitanskim biskupom, koje sigurno nisu
bile povezane isključivo s nesređenim prilikama u upravljanju salonitanskom
biskupijom. Još 600. god. papa Grgur I. uvelike je zabrinut zbog postojanja
velikog broja frontinijanista u Dalmaciji.66
Veze Akvileje i Dalmacije u otporu prema središnjoj vlasti bile su toliko
jake da je patrijarh Paulino zaredio Probina za solinskog biskupa 566. godine, a
nešto kasnije Probin je postao čak i akvilejski patrijarh.67 Te su se veze nastavile
i dalje. Nemoguće je utvrditi koliko je još preostalo starih sljedbenika gotskog
arijanstva u Dalmaciji i jesu li se i koliko identificirali s frontinijanistima, ali bar
je to sigurno da je preostale arijance i frontinijaniste ujedinjavao otpor središnjoj
vlasti u Konstantinopolu, napose i stoga što ispovijedanje arijanaca-homeja naj-
većem broju tih kršćana sigurno nije bilo baš do kraja jasno u smislu suprotnosti
prema nicejsko-kalcedonskom ispovijedanju.
Kao što je poznato, “gotomanija” Popa Dukljanina68 i Tome Arciđakona69
temelje se ponajvećim dijelom na tendenciji kojom su pisala ta dva autora, ali
bilo bi ipak potpuno pogrješno upasti u pretjeranu “gotofobiju” i potpuno zane-
mariti nazočnost Gota i arijanstva nakon Justinijanove pobjede nad Gotima.70
66
Franjo RAČKI, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia (dalje: Doc.),
Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium (dalje: MSGSM), vol. septimum,
Zagrabiae, 1877., 258., br. 59.
67
Franjo BULIĆ, Josip BERVALDI, Kronologija solinskih biskupa, Zagreb, 1912., 61.
68
Usp. Lujo MARGETIĆ, “Poruka i datacija tzv. Ljetopisa Popa Dukljanina”, Croatica Chri-
stiana Periodica, 41., god. XXII., Zagreb, 1998., 1.-30.
69
Usp. Lujo MARGETIĆ, “Historia Salonitana i Historia Salonitana maior – neka pitanja”,
47., Zagreb, 1994., 1.-36.
70
Prema našem mišljenju na slavizirane Gote upućuje ime Gacke. Katičić je upozorio da je u
DAI zabilježeno ime tog područja kao Γουτζηόκά (Gyula MORAVCSIK, Constantine Porphy-

rogenitus, De administrando imperio /dalje: DAI/, Budapest, 1949., 144.) a ne kao Γουτζηόκά.
Potonji oblik preuzeo je Rački prema Bekkerovu izdanju iz 1840., a služio se njime i Šišić,
premda se prvonavedeni oblik nalazi već u izdanju Bandurija iz 1711. godine. Skok (Petar
SKOK, Etimološki rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, 1., Zagreb, 1971., 541. i d.) i Katičić
(Radoslav KATIČIĆ, Die Anfänge des kroatischen Staates, u: Die Bayern und ihre Nachbarn,
Teil 1, Wien, 1985., 187 = Filološka razmatranja uz izvore o začecima hrvatske države, Sta-
roslavenska prosvjeta, ser. III., sv. 16., 85.) dali su filološku interpretaciju riječi. Po njima je
ona izvedenica na -isko – od praslavenskog korijena gъd -, usp. staropruski gude, šumu. Katičić
dodatno ističe da bi Gъdьska značilo “šumska rijeka”, a Gъdьska župa “šumska župa” ili “župa
šumske rijeke”. Gъdьščane bi, dakle, bili međašnici rijeke ili stanovnici župe. Guduscani frana-
čkih anala također upućuju na ime župe. Keleminov prijedlog, prema kojem bi Guduscani bili
ime Gota, Katičić zabacuje, jer se radi samo o “nekom suglasju”, pogotovu što tvorba na –jane
jednoznačno upućuje na ime stanovnika, etnikon, dakle, treba izvesti iz imena župe. Već je i
Skok pretpostavljao da zabilježeni oblik Γόυτζηόκά treba izvesti iz Gъd’ska kao pridjev kojemu
je dopuna opća riječ župa. On je, naime, ime poznavao po Račkome i onda ispravno pretposta-
vio oblik koji je zajamčen u DAI već prema čitanju Bandurija i nakon njega Moravcsika.
Primijetili bismo da je vjerojatnije da je riječ o izvedenici na –ĭskŭ , nego na –isko. Sufiks -ŭskŭ
služi za oblikovanje pridjeva, stvorenih od imenica, a *-isko označava sredstvo s kojim se nešto
čini i, osobito, mjesto na kojem se nešto čini. Sufiks –ĭskŭ odgovara njemačkom tipu na –iska-,
npr. gotski mannisks “muški, ljudski” (od manna) pa frenkisk “franački”, a pridjev uz imenicu
označava grupu, i to bilo u posuđenicama (germ.): rimoĭskŭ “rimski …” bilo sa slavenskim
korijenima mžĭskŭ “muški …”, nazaretĭskŭ “nazaretski …” (Antoine MEILLET – André
VAILLANT, Le Slave commun, Paris, 1965., 364.).
U skladu s time prihvatljiv je Skok-Katičićev prijedlog po kojem Gъdьska može značiti “šum-
ska …”, jedino bismo dodali da, zbog okolnosti što Konstantin Porfirogenet ne navodi kakvoj
upravnoj jedinici odgovaraju tri lička teritorija, dopuna “župa” nije sigurna. Možda bi bilo bo-
lje, u skladu sa Šišićevim nazivom “teritorij” prihvatiti neutralan izraz “šumska zemlja” (Ferdo
ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925., 449.).
Ali to nije jedino mogući prijedlog. Korijen gьd – može isto tako dobro označavati i Gote,
kako je to predložio Kelemina (Jakob KELEMINA, “Goti na Balkanu”, Časopis za zgodovino
in narodopisje, Ljubljana, 27., 1932., 121. Katičićev prigovor, da tvorba na –jane jednoznačno
upućuje na ime stanovnika i da etnikon treba izvesti iz imena župa vrlo je uvjerljiv, ali nema
zapreke da ga se ukloni pretpostavkom da su se u Lici zadržali ostaci Gota, zbog kojih je
područje Gacke nazvano “gotska zemlja”, a kada su se Goti postupno asimilirali i preuzeli sta-
rohrvatski jezik, počelo se tamošnje stanovnike nazivati Gotjane pa je zbog toga franački izvor
zabilježio Guduscani. Kelemina pozivom na Miklošića daje donekle sličan primjer, kada navodi
da “pomeni let. Gudi Beloruse, narod ki sedaj sedi na nekdanjem ozemlju Gotov” (na i. mj.). A
da je Gota bio ne baš zanemariv broj u Liburniji vidi se i po Prokopu, koji piše da je u ljeti 536.
god. bizantski vojskovođa osvojio Dalmaciju i Liburnije (Δαλματίαν τε καὶ Λιβουρνίαν) i da
je sebi privukao sve Gote (ΓότθουϚ ἃπανταϚ) koji su tamo živjeli (PROKOP, Gotenkriege, ed.
OTTO VEH, München, 1966., 56. (1., 7., 37.). Usp. 12.). Dakako, liburnijski i dalmatinski

Lujo Margetić
Arheološki je dokumentirana gotska crkva u Brezi, za koju je “gotovo si-

gurno da su je podigli Goti ili barem da su je gradili gotski majstori”,71 a u kojoj
je “na jednom polustupu urezano 20 slova runske abecede ponešto osebujne
vrsti”.72
Osobito nam se čini indikativnim naziv kuća u kojima su u zajednici živjeli
bosanski krstjani – hiža,73 koje su ujedno bile i hospiciji, konačišta, Ona je, kao
što je poznato postojala i staroslavenskom (hyzŭ), ruskom, češkom i poljskom, a
podrijetlo joj je iz staronjemačkog hûs).74 Ali ona postoji u slovenskom i kajkav-
skom jednostavno u značenju “kuća”, a u bosanskih krstjana ona se pojavljuje u
specifičnom značenju “božje kuće”, a to treba povezati s gotskom riječi gudhûs
(Gotteshaus),75 za što nema primjera u slovenskom i kajkavskom pa treba za-
ključiti da je riječ nastala neovisno o slovensko-kajkavskoj “hiži” pod izravnim
lingvističkim i kulturnim utjecajem u Bosni živućih Gota (i eventualno drugih
arijanskih skupina).
4. U ovome je radu već upozoreno na to da se u Raspravi između rimokato-
lika i bosanskih patarena, pisanoj s osobitim obzirom na vjerske prilike u Bosni,
Goti samo su hinili pokornost Bizantu, jer već iduće godine jedan gotski vojskovođa skuplja
vojsku po Saviji (n. dj., 126., 1., 16., 42.), a drugi vodi opsežne operacije u Liburniji i stiže do
Salone, koju opsjeda s kopna i mora (na i. mj., 1., 16., 13.-18.). Za takve složene vojne pothvate
potrebna je dobra logistička priprema i potpora pa se čini upravo sigurnim da je pri tome važnu
ulogu imalo domaće gotsko stanovništvo. Nakon Justinijanove smrti domaći Goti nedvojbeno
su našli svoje saveznike u vjerskoj opoziciji središnjoj vlasti, koju su vodili frontinijanisti. Go-
voreći o Gotima u postjustinijanovo doba ipak je potrebno biti na oprezu, jer su oni bili brzo
asimilirani od pridošlih Slavena, s kojima ih je povezivala politička suprotnost prema Bizantu.
Slaveni u osvajanju područja južno od Save posve sigurno nisu naišli na potpuno napuštenu
zemlju – što je suvišno dokazivati, a više je nego vjerojatno da je najmanje volje za bijeg pored
Slavenima pokazivalo ono pučanstvo koje je zadržalo arijansku heterodoksiju.
71
Miroslav VANINO, “Prve pojave kršćanstva u Bosni” u: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i
Hercegovine, knjiga I., Sarajevo, 1942., 156.
72
Na i. mj.
73
Aleksandar SOLOVJEV, Odabrani spomenici srpskog prava (od XII do kraja XV veka, Beo-
grad, 1926., 107., br. 54., o. god. 1323.: A sie pisanie, s’vr’ši se u gosti velikoga hiži u Radoslali.
74
Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, dio III. (obradio Pero BUDMANI), Zagreb, 1887.-
1891., 622.; Vladimir MAŽURANIĆ, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik, Zagreb,
1908.-1922., 393.
75
Friedrich KLUGE, Etymologisches Wörterbuch der deutschen Sprache, 7. izd., Straßburg, 1910.,
197.

i, prema svemu se čini, rabljenoj od franjevaca u njihovoj vjerskoj aktivnosti pro-

tiv krivovjerja bosanskih krstjana, njihovo vjeroispovijedanje izravno povezuje
s arijanstvom. Reklo bi se kao da time otpada svaka diskusija o tom pitanju:
ako se u djelu usmjerenom upravo protiv bosanskoga krivovjerja i rabljenom u
tekućem dnevnom radu onih koji su bili zaduženi za tu borbu, bosanska hetero-
doksija na tako izravan način povezuje s arijanstvom, ne vidi se na prvi pogled
pravi razlog zašto se toj vijesti ne bi pridala puna vjera.
Pa ipak, treba priznati da taj dokaz nije toliko peremptoran kao što se čini.
Još 1959. god. Congar76 je ovako objašnjavao čestu porabu riječi “arijanac” i “ari-
jansko krivovjerje” u trinaest autora koji su pisali o krivovjercima dualistima
(novomanihejcima) u tuluskom (Toulose) području od 1045. godine do konca
12. stoljeća: riječ je o Ariju i arijanistvu isključivo kao “prototipu” krivovjerja kao
općem nazivu (le titre commun)77 za krivovjerca, ponajprije zapadnoeuropskog
neomanihejca. Donekle slično misli i Manselli, prema kojemu su u srednjem vi-
jeku neomanihejce nazivali arijancima zato što je i njima Krist bio niži od Boga-
Oca.78 S druge strane, i Congar dodaje da “nije nemoguće da je više ili manje
nejasno sjećanje na razdoblje, kad je Septimanija (…) bila u vlasti španjolskih
Vizigota tj. arijanska, olakšalo davanje naziva arijanaca novim krivovjercima,
osobito brojnim na tom području,79 a na drugom mjestu navodi pismo papina
legata iz 1213. godine prema kojem Tolosa (…) que olim a Clodoveo rege Franco-
rum propter heresim Arrianam legitur fuisse distructa80 (Toulouse koja je nekoć od
Klodviga, franačkog kralja, bila razorena zbog arijanskog krivovjerja), premda,
kako objašnjava Congar, Klodvig nije nakon pobjede progonio arijance. Na-
dalje, treba upozoriti na to da bi se jednadžba arijanac = neomanihejac mogla,
doduše, tumačiti kao da je nastala djelomično na osnovi “mutnog sjećanja” na
vizigotsko arijanstvo, povezanog s legendama o nasilnom postupanju Franaka
sa spomenutim arijanstvom, a mogli bismo dodati i s knjiškim znanjem o ari-
janstvu koje je u učenim katoličkim krugovima moglo biti rabljeno kao korisno
76
Y. M.-J, CONGAR, ‘”Arriana haeresis” comme désignation du néomanichéisme au XIIe
siècle’, Revue des sciences philosophiques et théologiques, t. XLIII., n. 3., 1958.
77
N. dj., 456.
78
N. dj., 451.
79
Na i. mj.
80
N. dj., 461.

Lujo Margetić
oružje protiv neomahejstva. Ali – sve to ne isključuje drugu mogućnost, nai-

me, da službena pobjeda katoličkog vjeroispovijedanja nije u južnoj Francuskoj
i Lombardiji bila tako potpuna, da ne bi na mnogim mjestima ostale arijanske
zajednice, čija su vjerska shvaćanja tijekom stoljeća bitno evoluirala na razne
načine, ovisno o okolnostima. Uostalom jednadžba arijanac = neomanihejac nije
bila baš općenito u uporabi na zapadu. Izidor i Gracijan ne povezuju neomani-
hejce s arijanima,81 a s tim pitanjem nema veze prigovor upućen Grcima 1054.
god. (Sicut Ariani rebaptizant in nomine Sanctae Trinitatis baptizatos et maxime
Latinos),82 a još manje Sv. Toma Akvinski, koji vrlo često spominje arijance i isto
tako često neomanihejce, ali nikad ne miješa ta dva naziva i dva krivovjerja. I
konačno s pitanjem kojim se bavimo doista nema nikakve veze ono što piše Jo-
achim de Flore opisujući otvaranje trećeg pečata: conflictus catholicorum doctorum
habitus cum quibusdam gentibus Arriana perfidia maculatis, Gotis scilicet, Wandalis
et Longobardis itd.83 (sukob katoličkih učitelja s nekim narodima uprljanim ari-
janstvom), i to zato što se ovdje govori upravo o arijanstvu tih naroda, a ne o
neomanihejcima.
Ne čini nam se, dakle, točnom teza da je arijanstvo bilo neka vrsta općeg
naziva za srednjovjekovno neomanihejstvo, premda treba priznati da između ta
dva termina nerijetko postoji povezanost.
Bit će korisno usporediti situaciju u Bosni sa situacijom u Italiji. Langobar-
di su još u doba Justinijana izabrali arijanstvo kao svoju vjeroispovijest jer ih je
ono preporučivalo za položaj federata, a pogotovu im je dolaskom u Italiju bilo
dobar temelj za fuziju s ostacima arijanskih Ostrogota,84 napose i stoga što su
pri tome koristili preostalo arijansko svećenstvo, osobito ono u Ravenni.85 To je
arijanstvo bilo neka vrsta “službene etikete” jer je narod dobrim dijelom ostao
privržen raznim poganskim običajima i praznovjerju.86
Nadalje, kao i u drugim zapadnim dijelovima Rimskog Carstva – Bizanta,
i u Italiji je bila vrlo raširena shizma Tri poglavlja, središte joj je bilo u Akvileji
81
Usp. n. dj., 459.
82
N. dj., 452.
83
N. dj., 455.
84
Gregorio PENCO, Storia della chiesa in Italia, I, Milano, 1978., 107.-108.
85
N. dj., 109.
86
N. dj., 105

i vrlo je jaki položaj imala u Milanu. Ona je bila prirodni saveznik arijanstvu
Langobarda jer su i jedni i drugi bili odlučni protivnici središnje vlasti u Kon-
stantinopolu.87
Premda je već za Agilulfa (591.-615.) znatno izraženo zbližavanje s Rim-
skom crkvom za pape Bonifacija (608.-615.), ipak je vjerska situacija bila vrlo
fluidna jer su se na langobardskom prijestolju i kasnije nalazili arijanci Arioaldo
(625.-636.), Rotari (636.-652.) i Grimoaldo, (662.-671.).
Katoličanstvo postiže odlučujuću pobjedu tek za Bertarida (671.-688., od
685. dalje Kuniberta kao suvladar, i kao samostalni vladar do 700. god.). Narod
je u to doba već uvelike prihvatio katoličanstvo. Pristaše shizme Tri poglavlja,
saveznici arijanstva, nestali su tek 698. godine nakon crkvenog sabora u Paviji,
a ostaci arijanstva žilavo su se održali još u 8. stoljeću.88 A to je već razdoblje
u kojem papa Zaharija (741.-744.) piše Sv. Bonifaciju 748. godine o svećeniku
koji je odbacivao krštenje i zalagao se za polaganje ruku.89 Bio je to očito obred
koji je prepoznatljiv i u drugim kasnijim srednjovjekovnim heterodoksijama kao
manus impositio, consolamentum, spirituale baptismum.90
Svakako iznenađuje tako rana pojava krštenja polaganjem ruku.91 Od Pavla
Đakona92 znamo da su sredinom 7. stoljeća “tako reći u svim gradovima nje-
gova (tj. Rotarijeva) kraljevstva postojala dva biskupa, jedan katolički, a drugi
arijanski”. Doduše, na istom mjestu Pavao Đakon piše da je u Paviji postojala
krstionica arijanskog biskupa, iz čega bi slijedilo da su Langobardi kao arijanci
poznavali krštenje.
Ukratko, impresivna je usporedivost prilika u Italiji od 5. do 10. stoljeća
s prethodno opisanim prilikama u Bosni približno u isto doba: gotsku vlast u
Italiji i Bosni, povezanu s arijanstvom, zamijenila je u Italiji vlast Langobarda
87
N. dj., 113.
88
N. dj., 125. Dodajmo da fundamentalno djelo u svezi s vjersko-političkim prilikama u
Italiji ostaje G. P. BOGNETTI, L’età longobarda, 2. svezak, Milano, 1967.
89
Raoul MANSELLI, L’eresia del male, Napoli, 1980., 151.
90
Franjo ŠANJEK, “Raynerius Sacconi O. P. Summa de Catharis”, Archivum Fratrum Praedica-
torum, XLIV, 1974, 43.
91
Vidi o tome više u glavi VI.
92
Pavao ĐAKON, Historia Langobardorum, IV., 42. Tekst prema Elio BARTOLINI, I Bar-
bari, Milano, 1970., 1060.

Lujo Margetić
arijanaca, koji su se povezali s ostacima gotskog arijanstva i s vrlo jakim shizma-

tičarima oko Tri poglavlja, koji su zajamčeni i u Dalmaciji još za pape Grgura
I. pod imenom frontinijanstva. U 7. stoljeću katoličanstvo u Italiji postupno uz
velike teškoće pobjeđuje arijanstvo; pobjeda nad pristašama Tri poglavlja po-
stignuta je tek 698. godine. U Bosni zbog uništenja crkvene organizacije ne
možemo pratiti razvoj, ali bez daljnjega dopušteno je pretpostaviti da su u doba
dolaska barbarskih naroda (Avari, Slaveni, Hrvati) okolnosti za očuvanje got-
sko-arijanske baštine bile možda čak i povoljnije nego u Italiji jer su barbarski
narodi u pitanjima vjere bili, kao što je poznato, vrlo tolerantni, pa se gotsko
arijanstvo moglo bez teškoća održati i među slaviziranim Gotima.
VI. Podrijetlo novijih heterodoksija
1. Uvod
Problematika Abjuracije iz 1203. godine ne može se ispravno interpreti-
rati bez uzimanja u obzir pitanja povezanosti heterodoksije bosanskih krstjana
s ostalim suvremenim heterodoksijama. Prema tome, upravo smo prisiljeni da
se bar u najkraćim crtama pozabavimo tim vrlo složenim problemom. Naša će
istraživanja obuhvatiti najprije prve pojave novih heterodoksija na zapadu i po-
dručju istočno od Jadranskog mora. Nakon toga ispitat će se osnovna obilježja
pavlićanstva, bogumilstva i ikonoklastičkih ideja.
Već samo površna usporedba srednjovjekovnih hereza pavlićana i bogu-
mila, s jedne strane i zapadnoeuropskih katara i njima srodnih heterodoksija, s
druge strane, otkriva njihovu međusobnu srodnost pa se postavlja pitanje koji je
povijesni izvor te sličnosti.
Ugledna francuska autorica, Thouzellier, misli da u svim tim heterodoksija-
ma postoji un fond commun.93 Ipak, time se ne objašnjava nedvojbeno zajednički
93
Christine THOUZELLIER, “Tradition et résurgence dans l’hérésie médiévale,” Hérésie et
société dans l’Europe pré-industrielle, 11e-18e siècles, Paris - La Haye, 1968., 110. Napominjemo
da nam je knjižničar Bogoslovskoga sjemeništa u Rijeci, gosp. Branko Benčić, omogućio da
dobijemo uvid u vrlo lijepu diplomsku radnju Mihaele Spinčić, koju je obranila na Katoličkom
bogoslovskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Teologija u Rijeci – Područni studij pod na-
slovom Religiozno – etički dualizam

odabir raznih starijih heretičkih strujanja, npr. marcionita94 [razlikovanje pra-

vednog i “nižeg” Boga Starog zavjeta, Stvoritelja ovoga svijeta od milosrdnog i
“jačeg” Boga, čija je manifestacija Krist; pravo se krštenje krije u riječima Krista,
a ne u krštenju vodom; mjesto križa treba poštivati Evanđelje) i novacijanista95
(crkve “čistih” /καθαροί/) s izraženim subordinacijanizmom Sina prema Ocu i
Duha Svetoga prema Sinu) - da se navedu samo dvije važnije heterodoksije. Taj
odabir nije puki amalgam, nego nešto više, promišljena sinteza pa ostaje otvore-
no pitanje nastanka upravo takve sinteze.
“Sociološko” objašnjenje, npr. objašnjenje koje je ponudio Morghen,96 u
mnogome daje ispravno obrazloženje društvenih uvjeta nastanka heretičkih
pokreta, ali dalek je put od takve sociološke analize do objašnjenja zajedni-
čkih obilježja složene teološko-filozofske strukture tih heterodoksija. U tom
se smjeru može spomenuti teza Dondainea,97 prema kojoj jedinstvenu osnovu
treba tražiti u bugarskim bogumilima. Loos98 je, međutim, ispravno upozorio
na to da nije ni najmanje sigurno da bi bogumilstvo nastalo upravo u Bugarskoj.
Prema njegovu mišljenju ne bi trebalo isključiti mogućnost da je ono nastalo u
Bizantu.99 Uostalom, već se a priori čini manje vjerojatnim da bi u Bugarskoj
nastala “nova hereza”. Dovoljno je prisjetiti se da je tek 864. godine bugarski
knez Boris primio kršćanstvo i da je tek počelo pokrštavanje Bugara pa je nasta-
nak profinjene heterodoksije bogumilstva u takvoj novoj sredini teško zamisliti.
Zbog toga se čini vrlo prihvatljivom Loosova teza da je nova heterodoksija imala
svoje podrijetlo u Bizantu i tek se iz njega proširila i u Bugarsku.
94
EUZEBIJE IZ CEZAREJE, IV., 11., 1.-2., 8.-9. (Gustave BARDY, Eusèbe de Césarée,
Histoire Ecclésiastique, Paris, 1952.-1967.).
95
EUZEBIJE IZ CEZAREJE, VI., 43.; VI., 46.
96
R. MORGHEN, “Problème sur l’origine de l’hérésie au Moyen-Age”, Hérésies et société
dans l’Europe pré-industrielle 11e-18e siècles, Paris – La Haye, 1968., 121.-134.
97
Antoine DONDAINE, “La hiérarchie cathare en Italie”, Archivum Fratrum praedicatorum,
vol. XX, Roma, 1950., 268.-274.
98
Milan LOOS, Dualist Heresy in the Middle Ages, Praha, 1974., 60.
99
LOOS, n. dj. (bilj. 99.), 60.

Lujo Margetić
2. Počeci novijih heterodoksija na zapadu

Heterodoksija, koja se pojavljuje početkom 11. stoljeća u zapadnoj Europi,
u nekim se svojim aspektima razlikuje od prijašnjih hereza. To se osobito odnosi
na krštenje.
Tako 1018. godine u Akvitaniji “manihejci” poriču krštenje vodom i po-
štivanje križa, 1022. godine učeni redovnici u Orléansu zastupaju krštenje po-
laganjem ruku na glavu krštenog, 1048. godine na području Châlonsa rustici u
takvu polaganju ruku vide primanje Duha Svetoga. Više se puta takva shvaćanja
u vrelima izravno povezuju s krivovjercima koji su došli iz Italije, npr. 1025.
godine u Arrasu.100
3. Dalmacija i Duklja
Ista pojava zabilježena je početkom 11. stoljeća na steli splitskog nadbiskupa
Pavla, nastaloj oko 1020. godine. U Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u
Splitu čuva se okrugli mramorni stup visine 34 cm, na kojem je u gornjoj trećini
uklesan križ, a s obje njegove strane na 13 redaka 8 heksametara u kojima se
spominje splitski nadbiskup Pavle za kojeg se u natpisu kaže da je podigao taj
stup. Budući da je u katalozima splitskih nadbiskupa poznat samo jedan na-
dbiskup toga imena, i to iz prve polovice 11. stoljeća, bit će korisno da o poruci
sadržanoj na tom stupu kažemo nekoliko riječi. Natpisom na tom stupu nadbi-
skup se hvali da je, u neslozi koja se pojavila, odmetnik (vir apostata) istjeran.
Podignuti je stup prema tome neka vrsta spomenika koji svjedoči o toj pobjedi
nad odmetnikom. Tko bi bio taj odmetnik? Barada je pomišljao na poznatog
Cededu, tj. Zdedu iz Tomine priče o borbi protiv glagoljaša.101 Ali po Gorta-
novoj rekonstrukciji natpisa102 Baradin “Sedeh” (tj. Sedeha = Cededa) nestao je,
jer Gortan čita “seden” i tumači to kao vulgarizirani akuzativ riječi sedes, stolica,
tj. biskupska stolica. Praga je pak tvrdio103 da je riječ o splitskom prioru Cosmi
100
Christine THOUZELLIER, “Hérésie et croisade au XIIe siècle”, Revue d’histoire ecclésia-
stique, t. XLIV, 1954., 856.-858. = Hérésie et hérétiques, Roma, 1969., 18.-19.
101
Miho BARADA, “Episcopus Chroatensis”, Croaria sacra, 2., Zagreb, 1931., 198. Baradinu
tezu prihvatio je Dominmik MANDIĆ, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 131.-
132.
102
Veljko GORTAN, “Natpis na mramornom stupu splitskog nadbiskupa Pavla, Historijski
zbornik, XVII., Zagreb, 1964., 426.

koji da se odmetnuo od bizantske vlasti. Ali već je Gortan ispravno upozorio

na to da stup spominje neku veliku crkvenu pobjedu, a ne borbu splitskog priora
s centralnom bizantskom vlašću. I tako je ostao otvorenim problem: kakvu to
crkvenu pobjedu slavi nadbiskup Pavao.
Možda će nam pažljivija analiza natpisa pomoći pri rješavanju tog pitanja.
Naime, prije svega uočljiv je veliki križ koji dominira čitavim natpisom. Sva su
slova natpisa raspoređena s lijeve i desne strane, s gornje i donje strane križa.
Ali, ne samo da je križ vizualno najuočljiviji i da se upravo trijumfalno ističe,
nego i natpis uporno ističe veliku važnost križa. Ako prihvatimo Gortanovu
rekonstrukciju, prvi heksametar glasi:
Crux veneranda poli renatos muniat almos,104 (časni nebeski križ neka štiti če-
stite preporođene ljude).105 A četvrdi heksametar i polovica petoga glase ovako:
Eoi crux alma Dei tueatur ab oste
Intrantes cuntosque pios,106 (dobrotvorni križ nebeskog Boga neka čuva one
koji ovamo ulaze i sve pobožne).107 Ako tome dodamo da se na križ aludira i u
2. i 3. heksametru riječima
Australi de parte minans ut sidus ab altis
Coelis lucebit certus super omnia Christus,108 (prijeteći s južne strane zasjat
će poput zvijezde s nebeskih visina Krist, najveća stvarnost),109 onda se može
bez ikakva pretjerivanja reći da je čitav natpis ispunjen bezgraničnim poštova-
njem križa u očitoj želji da se istakne razlika između pobjedničke strane, koju
predstavlja nadbiskup Pavao i koja neizmjerno poštuje križ, i poražene strane,
odmetnika od vjere, koji su, prema tome, najveći protivnici križa. Tko bi dakle
bili ti odmetnici?
S obzirom na to da se govori o velikoj pobjedi ortodoksne crkve, tj. o pobjedi
pravovjernog splitskog nadbiskupa nad njegovim protivnicima, i s obzirom na to
103
Giuseppe PRAGA, “Lo ‘scriptorium’ di san Grisogono in Zara”, Atti e memorie della società
dalmata di storia patria, III.-IV., Zara, 1934., 363.
104
GORTAN, n. dj. (bilj. 103.), 423.
105
GORTAN, n. dj., 429.
106
107
108
GORTAN, n. dj. 425.
109

Lujo Margetić
da je težište te pobjede u pobjedi križa protiv njegovih protivnika, najvjerojatni-

jom nam se čini teza da se govori o pobjedi nad onima koji mrze i preziru križ,
što se vremenski dobro slaže s pojavom bogumila u Bugarskoj u 10. stoljeću, o
kojoj govori svećenik Kozma, kao što smo to predložili još 1989. godine.110
Drugi podatak o heterodoksiji na istočnoj obali Jadrana sačuvan je u legen-
di o Sv. Vladimiru, sačuvanoj u skraćenoj redakciji u Ljetopisu Popa Duklja-
nina.111 U glavi XXXVI. Pop Dukljanin među ostalim priča kako je blaženi
Vladimir, kralj Zete, bio prevaren obećanjima Vladislava, koji je preuzeo carsku
vlast od Radomira, sina cara Samujla. Vladislav je svoje obećanje dao pozivom
na drveni križ, a Vladimir mu je povjerovao jer se pouzdao “u životvorni križ
i dragocjeno drvo”.112 U toj pobožnoj legendi opetovano se i uočljivo inzistira
na značenju križa, a da poruka legende bude još jasnija, ubojica, car Vladislav,
bio je kasnije ubijen ut angelus satanae efficereretur113 (da bi tako postao sotonin
anđeo). Uporno naglašavanje legende da je Vladimir duboko poštivao Isusovu
patnju na križu i sam križ, očito su dokaz da je legenda pisana s namjerom da
se istakne Vladimirova pravovjernost. Legenda to pojačava aluzijom na Božju
kaznu, kojom je car-ubojica postao “sotonin anđeo”, što neposredno podsjeća na
Sotonu i njegove anđele u Interrogatio Johannis114 i Početie svieta.115
S tim je u vezi i tekst sačuvan u najstarijem sačuvanom rukopisu Ljetopisa:
“Tko želi znati kolike je i kakve moći i čudesa udostojao se Gospod učiniti po
blaženom Vladimiru, sluzi svome, neka pročita knjigu o njegovim djelima, gdje
su njegova djela redom opisana, pa će doznati, da je ovaj sveti čovjek bio zaista
jedan duh sa Gospodom i Bog bijaše s njime, kome čast itd.”
Taj tekst ne djeluje kao glosa pa se slažemo s Mošinom i drugima koji ga
drže sastavnim dijelom izvornika. U grčkoj verziji legende hvali se Vladimira
da je “uništio Bogumile, krivovjerje Massalijana, rušio bludnju i obnovio vje-
110
Lujo MARGETIĆ, “O nekim vrelima hrvatske povijesti XI. stoljeća”, Historijski zbornik,
XLII., Zagreb, 118.-121.
111
Tekst legende vidi u Vladimir MOŠIN, Ljetopis Popa Dukljanina, Zagreb, 1950. O dataciji
i poruci toga djela vidi Lujo MARGETIĆ, n. dj., bilj. 69.
112
MOŠIN, n. dj. (bilj. 112.), 82.: in vivificam crucem ac pretiosum lignum.
113
MOŠIN, n. dj. (bilj. 112.), 84.-85.
114
ŠANJEK, 2003., n. dj. (bilj. 2.), 236.-251.
115
ŠANJEK, 2003., n. dj. (bilj. 2.), 350.-353.

ru”.116 Držimo da su se te riječi nalazile već i u latinskoj verziji, koja se spominje

u netom spomenutom tekstu Ljetopisa, i to zato što je cijela legenda prožeta
prikazivanjem nedvosmislenog pravovjerja Vladimira i krajnjeg nepoštenja cara
Vladislava, koji svojim očitim prezirom “drvenog križa” i “životvornog križa”
odaje svoju krivovjernost.
4. Pavlićanstvo
Petar Sicilski uputio je oko 871. godine pismo bugarskom nadbiskupu u
kojem uvodno ističe da je u službi cara Bazilija I. bio 869./870. poslan Pavlića-
nima u Tefrik i da je od njih načuo da imaju namjeru uputiti svoje predstavnike
u Bugarsku, tamo neke odvojiti od pravovjerja i nagovoriti ih da prihvate pavli-
ćanstvo. Zbog toga je odlučio da nadbiskupu objasni “herezu Manihejaca, koje
se naziva i Pavlićanima”.117 Petar naglašava da je to zapravo ista hereza. “Premda
Pavlićani, kako sami kažu, nisu sudionici sramotnih djela Manihejaca, ipak su
oni vjerni čuvari njihovih hereza.”118 Ta Petrova rasprava najvažnije je vrelo za
upoznavanje pavlićanstva.
Loss119 je dobro primijetio da je Petar Sicilski dobio “nalog odozgo” da upo-
zori bugarskog nadbiskupa na opasnost. Mislimo da se treba ići korak dalje.
Naime, Bazilije I. pokušavao je najprije privući Pavlićane mirnim putem. Kada
u tome nije uspio, nakon početnog neuspjeha njegova je vojska 872. godine
osvojila Tefrik, uništila pavlićansku državu i usmrtila njezina vladara. U takvoj
situaciji prijetnje pavlićana da će pokušati prenijeti pavlićanstvo u Bugarsku nisu
trebale previše zabrinjavati ni cara ni konstantinopolitanskog patrijarha.120 A i
inače u to vrijeme Bazilijevi uspjesi vidljivi su na sve strane. Zadivljuje brzina
kojom je Bazilije i u tomepostupao. On je došao na vlast 25. rujna 867. i istoga
dana prisilio je Focija da odstupi i već 23. studenoga uspio na stolicu konstan-
116
RAČKI, n. dj. (bilj. 40.), 47. Paginacija prema izdanju iz 2003.
117
PETRI SICULI Historia Manichaeorum seu Paulicianorum, ed. A. MAI, Patrologia graeca,
104., col. 1239.-1304. Uporabljeno izdanje Paul LEMERLE, “Les sources grecques pour l’hi-
stoire des Pauliciens d’Asie Mineure”, Travaux et Mémoires, 4, Centre de recherche d’histoire et
civilisation byzantine, Paris, 1970., 13.
118
PETAR SICILSKI, 3., LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 9. Usp. i 170. (LEMERLE, 63).
119
LOOS, n. dj. (bilj. 99.), 39.
120
Louis BRÉHIER, Vie et mort de Byzance, Paris, 1946., 2. izd. 1969., 117.

Lujo Margetić
tinopolitanskog patrijarha postaviti za Rim mnogo prihvatljivijeg Ignacija. Pri-

tom je Baziliju išla na ruku i okolnost da je u to vrijeme, 13. studenoga, umro
papa Nikola I. Tako su Nikolina smrt i udaljenje Focija uklonili glavne zapreke
sređivanju situacije s Rimom. Bazilije je na izgled otišao vrlo daleko u ustu-
pcima novom papi Hadrijanu II. Spor Focija i njegovih protivnika prepušten
je papinoj odluci, pa u lipnju 869. počinje koncil u Konstantinopolu, na kojem
papini legati predsjedaju i imaju glavnu riječ. U veljači iduće godine koncil je za-
vršio rad ekskomunikacijom Focija, pa se tako na prvi pogled čini kao da je papa
postigao vrlo mnogo. Ipak, koncil se nije upuštao u pitanje koje je bilo za obje
strane najvažnije, naime, u pitanje crkvene pripadnosti Bugarske. Treba pri-
znati da je u tom pogledu Bazilije nadmudrio papu. Naime, već tri dana nakon
svečanog završetka koncila car poziva papine legate i predstavnike patrijaršija
Aleksandrije, Antiohije i Jeruzalema da donesu odluku o tome kome pripada
Bugarska. Dakako, predstavnici triju istočnih patrijaršija zauzeli su stajalište da
Bugarska ne pripada Rimu. Tako je papa na koncilu slavio pobjedu, ali odmah
potom doživio poraz u onome do čega mu je bilo najviše stalo.
Toliko o uspjesima u Bugarskoj.
Što se pak tiče odnosa prema zapadu, dovoljno je upozoriti na to da se mo-
ćna bizantska flota kojom je zapovijedao Niceta Orif pojavila na Jadranu ubrzo
nakon što je Bazlije došao na vlast. Time je Bizant ostvario postupno sve jaču
kontrolu nad Jadranom i južnom Italijom. Npr. beneventanski vojvoda Adelgis
ne samo da 871. hvata cara Ludovika II., nego se nešto kasnije (873.) obvezu-
je Bizantu plaćati tribut. Godine 876., 25. prosinca, Bizantinci ulaze u Bari,
bizantska flota od 140 brodova tjera 879. Arape s jonskih otoka, njezina pret-
hodnica pojavljuje se čak pred Napuljem, ubrzo Bizantinci postižu briljantnu
pobjedu nad Arapima blizu Liparskih otoka, a 880. bizantska se vojska iskrcava
u Italiji i osvaja snažno arapsko vojno uporište u Tarantu.
Spomenuli smo samo nekoliko aspekata povoljne međunarodne situacije u
vrijeme Bazilija I. Dodaju li se tome uspješne akcije oko širenja bizantskog utje-
caja povezane s djelovanjem Konstantina i Metoda u Moravskoj i ostali genijal-
ni strateški i taktički potezi u odnosu na papu i, osobito, na Hrvatsku,121 može
se bez daljnjega zaključiti da se i u pismu Petra Sicilskog bugarskom nadbiskupu
121
O svemu opširnije u Lujo MARGETIĆ, “Branimirov natpis iz 888., i međunarodni polo-
žaj Hrvatske”, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 40., 1990., 17.-37.

najvjerojatnije krije nešto drugo i ozbiljnije od puke ne baš vjerojatne buduće

pavlićanske opasnosti za kršćanstvo u Bugarskoj.
Prema pričanju Petra Sicilskoga, od manihejstva, koje je zastupalo postoja-
nje dvaju početnih načela, odvojila se nova122 sekta, u kojoj je neki Justos zastu-
pao, u skladu s naučavanjem apostola Pavla, načelo početnoga postojanja jednoga
Boga.123 U tom smislu treba razumjeti tvrdnju Petra Sicilskoga da pavlićani
tvrde da postoje dva načela, δύο ἀρχάϚ “loši Bog” i “dobri Bog” i da dobri (tj.
“nebeski”) Bog nema vlasti u nevidljivu svijetu.124
Međutim, prethodno treba istaknuti da Teofan125 bilježi da je car Konstan-
tin V. 746. godine preselio “mnoge sirijske heretičke monofizite u Traciju, gdje
oni stanuju i dan danas”,126 što prenosi i Anastazije: cum multis Syris monophy-
sitis haereticis ex quibus plures in Thrace usque nunc habitant.127 Po Niceforu deset
godina kasnije isti car seli Sirijce i Armence iz Teodoziopola i Melitine u Tra-
ciju.128 Ta Niceforova vijest nalazi se i u Teofana, ali s dodatkom: “Od ovih se
proširila pavlićanska hereza”,129 što Anastazije prevodi ovako: ex quibus etiam
Paulicianorum est haeresis dilatata.130 Teofan se dotiče pavlićana i u jednoj vijesti
iz 811. godine, u kojoj svoje veliko neraspoloženje prema caru Niceforu (802.-
811.) izražava tvrdnjom da je on bio veliki prijatelj “manihejaca, koji se sada
zovu pavlićani i atingata u Frigiji i Likaoniji”,131 te dodaje da su u njegovo doba
ti manihejci-pavlićani dobili punu slobodu izražavanja svojih vjerskih uvjerenja,
pa su pod njihovim utjecajem mnogi postali pokvareni.132 I Petar Sicilski tvrdi
122
PETAR SICILSKI, 2., LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 7.
123
124
PETAR SICILSKI, 36-38, LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 21., 23. U tom smislu ispravno
već Loos, n. dj. (bilj. 99.), 35.-36.
125
Teofan je pisao svoje djelo poslije 811. godine. Vidi M. RAJKOVIĆ, “Teofan” u: Vizantiski
izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom I., Beograd, 1955., 216.
126
THEOPHANIS Chronographia, ed. Carolus DE BOOR, I, Lipsiae, 1883., 422.
127
TEOFAN, II., n. dj. (bilj. 127.), 276.
128
NICEPHORI archiepiscopi Constantinopolitani Opuscula historica, ed. Carolus DE
BOOR, Lipsiae, 1880., 66.
129
TEOFAN, n. dj. (bilj. 127.), 429.
130
TEOFAN II., n. dj. (bilj. 127.), 281.
131
TEOFAN, n. dj. (bilj. 127.), 485. = II., 327.
132
Na i. mj.

Lujo Margetić
isto: “manihejci, nazvani pavlićani”.133 Pavlićani su često optuživani zbog mani-

hejstva, makar su se žestoko izjašnjavali protiv manihejskog naučavanja. Petar
Sicilski poveći je dio svoga rada usmjerio u dokazivanje da je pavlićanstvo je-
dnostavno novo ime za manihejstvo, premda je u svojem izlaganju bio prisiljen,
makar i nevoljko, priznati da su to ipak dvije duboko različite hereze.134
Usto, iz izvješća Petra Sicilskoga vidljivo je da je pavlićanstvo prošlo kroz
dvije faze. Prva je faza trajala u drugoj polovici 7. i prvoj polovici 8. stoljeća.
Petar navodi da je jedan od važnijih pavlićanskih vođa, Gegnezije-Timotej, sin
Pavla Armenca, bio po nalogu cara Lava III. (717.-741.) ispitivan od carigrad-
skog patrijarha o svom stajalištu prema ortodoksnoj vjeri i da je tom prigodom
prisegom prokleo heretičke tvrdnje.135 Iz te je prisege vidljivo za koje se kri-
vovjerne teze pavlićane optuživalo. Sadržaj njegove anateme približno je ovaj:
proklinjem 1. sve one koji ne prihvaćaju ortodoksno katoličko naučavanje, 2.
one koji ne poštuju križ, 3. one koji ne poštuju Majku Božju, 4. one koji ne
vjeruju u euharistiju s tijelom i krvlju Isusa Krista, 5. one koji se protive svetoj
katoličkoj i apostolskoj crkvi, 6. one koji pod vodom pri krštenju ne vide (riječi)
Isusa Krista.
Dakle, u doba Lava III. pavlićani sigurno nisu bili osumnjičeni za mani-
hejstvo. Inače bi Gegnezije-Timotej morao prokleti one, koji zastupaju dva po-
čela. Nadalje, na pavlićane se u to doba nije sumnjalo da ne poštuju Stari zavjet
– inače bi se zahtijevala i odgovarajuća anatema. Ali, sumnjalo se na njih da ne
poštuju katoličku hijerarhiju (t. 5.) i katoličku vjeru (t. 1), i to – što je najvažnije
i najznačajnije - s osobitim obzirom na njezine materijalne elemente: križ kao
materijalni element Kristove patnje (t. 2.), Blaženu Djevicu Mariju kao onu
koja je rodila Sina Božjega (t. 3.), kruh, vino i vodu, koji su materijalno izravno
povezani sa sakramentima pričesti i krštenja.
Vrlo je važan podatak da je Gegnezije-Timotej na osnovi tih anatema dobio
“službeno uvjerenje” da je njegovo vjeroispovijedanje ispravno i da je nakon toga
nastavio raditi punih 30 godina.
133
PETAR SICILSKI, 15.; LEMERLE, n. dj., (bilj. 118.), 135.
134
PETAR SICILSKI, 114.-120., LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 47.-49.
135
Iz toga slijedi, prema našem mišljenju, da je Gegnezije-Timotej prisegao svoje anateme u
doba Lava III. i patrijarha Germana, dakle, do 730. godine pa za datiranje otpada patrijarh
Anastazije.

S druge strane, uočljivo je da su spomenute najvažnije anateme koje je izre-

kao Gegnezije-Timotej upravo one, zbog kojih je patrijarh German došao u
sukob s ikonoklastičkim carem Lavom III. O tom će se govoriti u t. 5. Iduća
faza pavlićanstva odnosi se na djelatnost Sergija, glavara pavlićana od 801./2.
do 834./5., koji se prozvao Tihikom, a želio je da ga se drži učenikom apostola
Pavla. Ono što je Petar Sicilski prenio kao doslovne riječi apostola Pavla upućuje
na to da je Sergije-Tihik uzimao kao temelj svoga naučavanja poslanice apostola
Petra i četiri evanđelja. Petar Sicilski citira riječi Sergija, u kojima ovaj doslovno
navodi riječi iz poslanica apostola Pavla (11 puta!) te iz Ivanova (1) i Matijina (2)
evanđelja. Iz toga se može zaključiti s velikom vjerojatnošću da je upravo Sergije
ugradio u pavlićanstvo osobito poštivanje Pavla i Evanđelja i da je upravo on u
pavlićanstvo unio ideju o odbacivanju Starog zavjeta. To bi značilo da je tek u
drugoj fazi ikonoklastičke krize, tj. u prvoj polovici 9. stoljeća pavlićanstvo po-
čelo zastupati shvaćanje kojim se odricalo Starom zavjetu božansko nadahnuće.
Dapače, Petar izričito kaže za Sergija da je mrzitelj proroka i odbacivatelj svetih
spisa (tj. Starog zavjeta): τόυ τούς πρσφήταϚ μισήσαντα καὶ τὰϚ θεὶαϚ γραφὰϚ
ὰποσταφέντα.136 Petar Sicilski čak doslovce navodi riječi Sergija, po kojima je
on “na sve strane svijeta objavljivao Kristovo evanđelje”.137 Petar to svojim riječi-
ma objašnjava ovako: “On (Sergije) je neprestano obilazio sve gradove i krajeve,
u kojima je Apostol (Pavao) prije 800 godina objavljivao riječ istine (τὸυ λόγον
τῆϚ ἀληθεὶαϚ), i mnoge naveo da otpadnu od ortodoksne vjere i priklone se đa-
vlu”.138 Petar Sicilski posve je jasan. Nema razloga ne vjerovati mu kad kaže da
Sergije περιελθὼν τὰϚ πόλειϚ πάσαϚ καὶ τὰϚ χώραϚ ἀόκνωϚ ἐν αἵϚ ὁ ἀπόστολοϚ
(...) τὸν λόγον τῆϚ ἀληθείαϚ έκήρυξεν,139 pogotovu kad Petar doslovce navodi
i riječi apostola Pavla: da je on “od Jeruzalema do Ilirika naokolo propovijeda-
o”.140
Po svemu se čini da je Sergije imao velikog uspjeha jer se već za cara Mi-
hajla I. (811.-813.) poduzimaju najoštrije mjere prema pavlićanima. Ipak su oni
dočekali bolje dane u vrijeme iduća tri cara, Lava V. (813.-820.), Mihajla II.
136
PETAR SICILSKI, 141.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 51.-53.
137
PETAR SICILSKI, 153.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 57.
138
Na i. mj.
139
Na i. mj.
140
Rim. 15., 19.

Lujo Margetić
(820.-829.) i Teofila (829.-842.), pa se u njihovo doba čak i progone njihovi

protivnici. Uspjeh Sergijevih pavlićana bio je tolik da se još u drugoj polovici 9.
stoljeća Focije hvalio kako je u Konstantinopolu uspio pridobiti mnoge sljedbe-
nike sekte da se vrate u krilo crkve.
Sergijev je doprinos u daljnjem razvoju raznih heterodoksija, osobito bo-
gumilske, bosanske i talijansko-francuske, vrlo važan, ponajviše zbog njegova
odbacivanja Starog zavjeta i isticanja važnosti Evanđelja i apostola Pavla.
Dovoljno je usporediti Sergijevo stajalište prema Starom zavjetu,141 s vrlo
blizim postavkama bogumila prema Teofilaktu,142 Kozmi svećeniku143 i Eu-
timiju Zigabenu,144 bosanskih krstjana prema Raspravi između rimokatolika
i bosanskog patarena145 i zapadnoeuropskih heterodoksa prema Sacconiju 146 i
Moneti.147
U 9. stoljeću pod vodstvom Sergija-Tihika unosi se novi element u pavli-
ćanstvo, ograničavajući svetost i pravovjernost u biti na Novi zavjet i Pavlove
poslanice. Takvo pavlićanstvo, tj. ranije naučavanje (prema kojem je Bog stvo-
rio sve vidljivo i nevidljivo i prepustio Sotoni privremenu upravu nad vidljivim
svijetom i prema kojem je Isus anđeo, a Blažena Djevica samo obična žena)
povezano s novijim (odbacivanje Starog zavjeta) uvelike je utjecalo na pojavu
kasnijih heterodoksija, najprije u Bugarskoj (10. stoljeće), a onda i u zapadnim
područjima (11., 12. i 13. stoljeće).
5. Ikonoklazam
Već se pri raspravljanju o pavlićanstvu spomenuo ikonoklazam. Valja ovdje
upozoriti na još neka njegova obilježja.
Poznato je da je borba oko poštivanja slika (ikona) započela 725./726. go-
141
PETAR SICILSKI, 42.-44.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 21.-23.
142
LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 195.
143
H.-Ch. PUECH – André VAILLANT, Le traité contre les Bogomiles de Cosma le prêtre,
Paris, 1945., 20.-21.
144
EUTIMIJE ZIGABEN, PG, 130., 1292.
145
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 100.-102.
146
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 51.-52.
147
MONETA DE CREMONA, Adversus Catharos et Valdenses, II., §§ IV.-IX. ed. Thomas
Augustinus RICCHINIUS, Romae, 1743., 163.-214.

dine, da su ikonoklasti uspjeli nametnuti svoja shvaćanja na crkvenom saboru

754. godine, nadalje da je kult ikona obnovljen na ekumenskom saboru 787., da
se pod carevima Lavom V. (813.-820.) i Mihajlom II. (820.-829.) ikonoklazam
ponovno podigao, a da nakon smrti cara Teofana (829.-842.) okončan. Ikono-
klaste su njihovi protivnici držali najgorim heretičarima pa je tako na saboru
787. jedan sudionik izjavio da su oni gori od svih heretika.148
Još na početku borbe protiv ikonoklasta, u prvoj polovici 8. stoljeća, patri-
jarh German piše episkopu Tomi da je potpuno pogrješna tvrdnja da je Krist
“samo prividno, a ne stvarno postao čovjek”,149 a u poslanici, upućenoj metropo-
litu sinadskom ponavlja da se Sin “nije u mašti i prividno150 (kurziv L. M.) sjedi-
nio s materijom”, pri čemu je patrijarhu najvažnije da obrani stvarnost Kristova
utjelovljenja.151 Iz toga se može zaključiti da je patrijarh German, zahtijevajući
od Gegnezija-Timoteja anatemiziranje protivnika poštovatelja križa i onih koji
su spiritualistički tumačili kruh i vino pri euharistiji i vodu pri krštenju, neizra-
vno ali i vješto osuđivao one ikonoklastičke nazore kojima je bio sklon Lav III.
i koje su u Germanu pobuđivale veliko ogorčenje. Dakako, da je Lav III. bio
vrlo nezadovoljan takvim shvaćanjima patrijarha Germana, jer je u njemu vidio
velikoga protivnika ikonoklazma, u prilog kojeg je upravo u to vrijeme car po-
duzimao odlučujuće korake pa ga je i smijenio već 730. godine152 i za patrijarha
148
Prema zapisniku sa Sabora iz 787. godine (MANSI, XIII., 164 A i 168 D), citirano prema
Georgij OSTROGORSKI, “Rom und Byzanz im Kampfe um die Bilderverehrung”, Semina-
rium Kondakovianum, 6. (1936.), 81. = ISTI, Rim i Vizantija u borbi za kult ikona”, O verova-
njima i shvatanjima Vizantinaca, Beograd, 1970., 174.
149
Georgij OSTROGORSKI, “Soedinenie voprosa o sv. ikonah s hristologičeskoj dogma-
tikojj v sočinenijah pravoslavnyh apologetov rannego perioda ikonoborčestva”, Seminarium
Kondakovianum, 1 (1927.), 38. = ISTI, “Pitanje ikona i hristološka dogmatika, O verovanjima
i shvatanjima Vizantinaca, Beograd, 1970., 151.
150
OSTROGORSKI, n. dj. (bilj. 181.), 38. = 152.
151
Iz toga bi slijedilo da je Gegnezije-Timotej prisegao svoje anateme u doba patrijarha Ger-
mana, dakle do 730. godine i da za datiranje otpada patrijarh Anastazije.
152
Smislom i terminologijom to neobično podsjeća na poslanicu patrijarha Teofilakta (pisanu
933.-944. godine), u kojoj se bugarskim novim heretičarima prigovara, među ostalim, da je
Sin postao čovjekom κατὰ φαντασίαν καὶ δόκησιν tj. u mašti i prividno. Aleksandar SOLO-
VJEV, “Svedočanstvo pravoslavnih izvora o bogomilstvu na Balkanu”, Godišnjak istoriskog
društva BiH, 5., Sarajevo, 1953., 4.

Lujo Margetić
postavio poslušnika Anastazija.

Damaskin, najvažniji bizantski teolog iz prve polovice 8. stoljeća, u polemi-
ci protiv ikonoklasta inzistira na pobijanju ikonoklastičkih zabluda i tvrdi: Bog
nije postao anđeo, nego je postao stvaran i istinski čovjek.153 Damaskin u svojoj
obrani ikonodulstva naglašava da se “on ne klanja materiji (…) nego Tvorcu
materije” i obraćajući se caru (Lavu III.) on ga opominje: “Ne kudi materiju, ona
nije prezrena, jer ništa nije prezreno što je proizašlo od Boga”.
Nadalje, ikonoklastični sabor iz 754. godine temeljio je tajnu euharistije
ovako: “Bogom dana slika njegova (Isusa Krista; L. M.) tijela, božanski kruh,
ispunio se Svetim Duhom sa čašom životvorne krvi njegovih rebara, čime se
pokazuje istinska slika utjelovljenja (εἰκὼν τῆϚ ἐνσάρκου οἰκονομίαϚ) našega
Krista Boga”,154 dakle, kruh i vino samo su materija, koja tek Duhom Svetim
dobiva svoj božanski smisao.
Očito je korolar je takva odnosa prema materiji da je i krštenje vodom samo
puka slika onoga, što je pri krštenju bitno, tj. primanja Duha Svetoga.
Prisjetimo se da prema Petru Sicilskome155 po pavlićanskom naučavanju
“Gospodin nije dao učenicima kruh i vino na (zadnjoj) večeri, nego im je dao ‘ri-
ječi’ (τὰ ῥήματα) koje simbolički prikazuju kruh i vino”, a to je ujedno i jedna od
osnovnih postavki bogumilstva. Već je odavno primijećeno da je ikonoklazam u
osnovama bio usmjeren prema monofitizmu,156 pretjerano naglašavajući božan-
sku narav Isusa i zanemarujući njegovu ljudsku prirodu. Taj smjer razmišljanja
povezan je s osnovnim prezirom materije, a on nije mogao ostati bez daljnjih
konzekvencija.
Naime, na ikonoklastičnom Saboru iz 754. godine oštro je osuđeno i što-
vanje slika Svete Marije i svetaca,157 navodno zato, što ih se time ponižava. Ali,
iza toga krilo se nešto mnogo važnije. Još u osvitu ikonoklazma patrijarh Ger-
153
154
Georgij OSTROGORSKI, “Studien zur Geschichte des byzantinistischen Bilderstreites”,
Historische Untersuchungen, Heft 5, Breslau, 1929. (novo fototipsko izdanje Amsterdam, 1964.),
21.-22. = ISTI, “Studije iz istorije borbe oko ikona u Vizantiji”, O verovanjima i shvatanjima
Vizantinaca, Beograd, 1970., 31.-32.
155
156
157

man suprotstavljao se mišljenju da se Isus sjedinio s ljudskom prirodom κατὰ

φαντασίαν καὶ δόκησιν, a i kasnije je Juraj Cipranin u diskusiji s ikonoklastom
Kozmom isticao: “Onaj tko misli kao ti, huli na Krista, Božjeg sina, i ne prizna-
je njegovo utjelovljenje (τὴν ἕνσαρκον οἰκονομίαν)”.158 Već je Bury159 primijetio
da su se ikonoklasti time zapravo suprotstavljali mariolatriji. Povezanost ikono-
klazma s naučavanjem pavlićana i ovdje je vidljiva. Tako je Petar Sicilski tvrdio
da je za pavlićane Isusovo rođenje samo prividno (ἐν δοκήσει)160 i da je on svoje
tijelo donio s neba, a da je Marija obična žena, koja je s Josipom imala uz Isusa
i drugu djecu.161
Poštivanje ikona uspostavljeno je – doduše, ne definitivno – na VII. eku-
menskom crkvenom saboru u Niceji 787. godine. Na tom je saboru pročitano
pismo pape Hadrijana I., u kojem on u prilog toga poštivanja spominje cara
Konstantina Velikog, kojemu su se u snu pojavila dva posjetitelja, za koje on nije
znao tko su, ali, kada mu je papa Silvestar pokazao slike Petra i Pavla, car je u
njima prepoznao osobe iz sna. Usput dodajmo da toga istog papu Silvestra, koji
bi prema tome bio duboko uvjeren u važnost poštivanja slika, spominje bosanski
heretik u Raspravi između rimokatolika i bosanskog patarena kao otpadnika,
koji je Rimsku crkvu udaljio od apostolske vjere.162 I zapadni katarski pokret
držao je da je Rimska crkva bila pravovjerna sve do pape Silvestra.163 Budući
da je papa Silvestar ostao svim heterodoksijama u lošoj uspomeni i zato što je u
njegovo doba na Nicejskom saboru odbačeno arijanstvo, svakako treba uzeti u
obzir i element arijanstva.
6. Bogumilstvo
Bogumilstvo je toliko srodno s pavlićanstvom da se mogu držati jednom
te istom heterodoksijom, dakako uz odstupanja nastala zbog vremenskih i pro-
stornih razlika. Kada Petar Sicilski upozorava bugarskog nadbiskupa da se čuva
158
OSTROGORSKI, n. dj. (bilj. 186.), 21.-22. = 31.-32.
159
J. B. BURY, A History of the Later Roman Empire II, 1889., 429., citirano prema OSTRO-
GORSKI, n. dj. (bilj. 186.), 25. = 35.
160
PETAR SICILSKI, 41, (LEMERLE, n. dj., bilj. 118.), 41.
161
PETAR SICILSKI, 39, (LEMERLE, n. dj., bilj. 118.), 39.
162
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 37.), 56.
163
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 60.

Lujo Margetić
“nove hereze”, on daje opsežni historijat pavlićanstva. Mislimo, kao što smo već
istaknuli, da Petar upozorava na opasnost koja je već postojeća u Bugarskoj,
dakle tadašnja hereza u Bugarskoj bila je ona ista, koja se proširila po čitavom
Bizantu, tj. upravo pavlićanstvo. A kada Teofilakt upozorava bugarskog cara
Petra sredinom 10. stoljeća na novu herezu, on nabraja heretičke nazore identi-
čne s pavlićanskim, jer se proklinju upravo one heretične misli koje se nalaze i
u antipavlićanskom spisu Petra Sicilskoga, osim odricanja od zakonitoga braka
i množenja i produženja ljudskog roda (διαμονὴν δυσφημοῡσιν). Ali, premda
je sličnost hereza nabrojanih u Teofilaktovu spisu s naučavanjem pavlićana uo-
čljiva i nedvojbena, ipak je to “nova” hereza – dakle, bogumilstvo, jer Teofilakt
uvodno ističe da je ta nova hereza “smjesa manihejstva i pavlićanstva”. Ako je u
toj novoj herezi pavlićanstvo samo dio “smjese”, onda je očito da i Teofilakt po-
mišlja na herezu koja je bar malo drukčija od pavlićanstva, što se uostalom vidi i
po netom spomenutoj iznimci.164 Eutimij Zigaben, može se s Mansellijem reći,
kao vrelo za naučavanje bogumilstva “manje je siguran”165 – ali sve u svemu, ako
se Teofilaktu, Kozmi svećeniku i Eutimiju Zigabenu dodaju još i Interrogatio
Johannes i Isejina Vizija,166 ne može se poreći bitna i dubinska sličnost bogumil-
stva i pavlićanstva.
Osnovna je ideja bogumilstva postojanje jednog počela,167 vrhovnog Bića,
koje je, uz ostalo, stvorilo i Sotonu, palog anđela.168 Dakle, Bog Otac (Bog
svjetlosti) stvorio je sav nevidljivi svijet. Iz njega su proizašle dvije zrake, dvije
spiritualne osobe, Sin i Duh Sveti, koje se, međutim ponovno vraćaju u Oca pa
se na taj način Bog ponovno sastoji od jedne osobe,169 a koje su nastale prigo-
dom stvaranja svijeta (dakle, nisu vječne); cjelokupni svijet što ga je stvorio Bog
nevidljiv je. Tek po uzoru na taj svijet, Sotona je stvorio analogni drugi svijet i
u njemu čovjeka.170
164
SOLOVJEV, n. dj. (bilj. 153.), 5.
165
MANSELLI, n. dj. (bilj. 90.), 85.
166
N. dj., 84.
167
EUTIMIJE ZIGABEN, PG, 130., 1291., t. 2.
168
N. dj., 1293., t. 37.
169
N. dj., 1293., t. 2.
170
N. dj., 1297., t.7.

To u biti odgovara pavlićanskom naučavanju.171

Iz te osnovne ideje proizlaze kao nužni korolari:
a) Isus Krist nevidljivi je anđeo koji je došao s neba ponijevši sa sobom du-
hovno tijelo pa je Blažena Marija samo obična žena, koja je omogućila rađanje
Krista;172
b) krštenje vodom kao materijom ne proizvodi nikakav učinak. U krštenju
je odlučujuća spiritualna uloga Duha Svetoga;173
c) u pričesti se kruh i vino ne pretvaraju u tijelo i krv Isusovu. Pričest je
zapravo mistični ručak (μυστικὸν δεῑπνον) koji se sastoji od Očenaša (“tijelo”) i
Evanđelja (“krv”);174
d) križ kao materija ne može biti predmet poštivanja.175
Sve to odgovara pavlićanskim naučavanjima.176
Osim tih korolara osnovne ideje, bogumilstvo ima s pavlićanstvom još i ove
zajedničke elemente naučavanja:
a) neobičnu kozmogoniju,177
b) vrlo sličan izbor prihvaćenih odnosno odbačenih knjiga Starog zavjeta,178
c) prisvajanje naziva kršćani.179
171
PETAR SICILSKI, 36.-38.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 19.-21.
172
173
KOZMA; usp. PUECH – VAILLANT, n. dj. (bilj. 145.), 81.; EUTIMIJE ZIGABEN,
PG, 130., 1311., t. 16.
174
TEOFILAKT, 7.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 196.
175
TEOFILAKT, 6.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 196.
176
ad t. a): PETAR SICILSKI, 39. i 117., LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 20. i 48.; ad t. b):
PETAR SICILSKI, 120., LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 48.; ad t. c): PETAR SICILSKI,
40., 118., LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 20., 48.; ad t. d): PETAR SICILSKi, 41., 116., 133.,
LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 20., 46., 50.
177
INTERROGATIO JOHANNIS (ŠANJEK, 2003., (bilj. 2.), 236.-245.; EUTIMIJE ZI-
GABEN, PG, 130., 1295.-1300., t. 2.-7. prema PETAR SICILSKI, 133.; LEMERLE, n. dj.
(bilj. 118.), 50. samo u naznakama.
178
KOZMA [PUECH – VAILLANT, n. dj. (bilj. 145.) 72.]; EUTIMIJE ZIGABEN, PG,
130., 1321., t. 1. prema PETAR SICILSKI, 42.-43., 133., LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.),
21.-23., 50.
179
KOZMA [PUECH – VAILLANT, n. dj. (bilj. 145.), 81.] prema PETAR SICILSKI, 37.;
LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 20.

Lujo Margetić
7. Bosanski krstjani
Prema Raspravi između rimokatolika i bosanskih patarena, oni zastupaju
ista naučavanja koja smo netom naznačili za pavlićanstvo i bogumilstvo: Bog je
stvorio svijet, ali ne vlada vidljivim svijetom,180 Krist i Blažena Djevica anđeli
su,181 krštenje vodom ne priznaje se,182 u euharistiji se kruh i vino ne pretvaraju
u tijelo i krv Isusovu,183 ne poštuje se križ,184 kozmogonija je neobična,185 izbor
prihvaćanja odnosno odbacivanja knjiga Starog zavjeta sličan je,186 prisvajanje
naziva krstjani.
8. Zapadnoeuropske heterodoksije od 11. stoljeća dalje

I u zapadnoeuropskih katara zapažaju se iste temeljne postavke naučavanja:
Bog je stvorio svijet, ali ne vlada vidljivim svijetom,187 Krist i Blažena Djevica
anđeli su,188 krštenje vodom ne priznaje se, nego samo djelovanje Duha Sveto-
ga preko tzv. utješenja (consolamentum, spirituale baptismum) polaganjem ruku i
“Gospodnjom molitvom”,189 u euharistiji se kruh i vino ne pretvaraju u tijelo i
180
Invokacija Abjuracije 1203. godine.
181
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 37.), 108. (gl. 21.-22.). Usp. i napomenu anonimnog redaktora iz 14.
stoljeća glagoljskih Dijaloga pape Grgura, prema kojem bosanski patareni tvrde “da gospodin
Isuskrist ni imel pravoga tiela človičanskova i da je diva Marija bila anjel” (ŠANJEK, 2003.,
n. dj., bilj. 2., 38.).
182
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 37.), 45.-54. (gl. 1.).
183
ŠANJEK, n. dj. 84., 86., (gl. 6-).
184
ŠANJEK, n. dj. 96.-97., (gl. 11.).
185
ŠANJEK, 2003., (bilj. 2.), 350.-355.
186
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 37.), 100.-102. (gl. 14.; 15.).
187
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 42., 19.-20.: diabolus fecit hunc mundum et omnia que in eo sunt.
Ipak, smjer, koji je zastupao Johannes de Lugio, pristajao je uz rigorozni dualizam: duo sunt
principia sive dii vel domini ab eterno, unum scilicet boni et alterum mali (…) (52., 16.-17.). Isto
shvaćanje imali su i Albanićani Belesinance iz Verone (51., 8.-9.). Usp. MONETA DE CRE-
MONA, n. dj. (bilj.149.), I., (cap. I.) § II.; RICCHINIUS, 10.-23.
188
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 51., 22.-26., ali samo Albanićani Verone pod vodstvom Belesi-
nance; MONETA DE CREMONA, n. dj. (bilj. 149.), III. (cap. II.), §§ I.-IX.; RICCHINI-
US, 232.-255.
189
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 43., 23.-44., 2.; MONETA DE CREMONA, n. dj. (bilj. 149.),
IV., cap. I.; RICCHINIUS, 279.-283.

krv Isusovu,190 ne poštuje se križ,191 kozmogonija je neobična,192 izbor prihva-

ćanja odnosno odbacivanja knjiga Starog zavjeta sličan je,193 prisvajanje naziva
kršćani.194
9. Način krštenja u Pracrkvi i u novijim heterodoksijama

Prema Didahe195 (Upute apostolske), teksta iz konca 1. do sredine 2. stolje-
ća, krštenje se u ranoj Crkvi obavljalo ovako:
196
197
.
190
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 44., 5.-15.; MONETA DE CREMONA, n. dj. (bilj. 149.), IV.,
cap. III.; RICCHINIUS, 295.-302.
191
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 45., 24.
192
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 51., 11.-21., samo Albanićani Verone pod vodstvom Belesinance.
Usp. “Tractatus de hereticis” ANZELMA IZ ALEKSANDRIJE, ed. Antoine DONDAI-
NE, “La hiérarchie cathare en Italie”. Archivium fratrum praedicatorum, vol. XX., 1950., 311.,
gdje se spominje scriptum secretum, tj. Interrogatio Johannis. Ovdje je neobična kozmogonija
proširena. Nazarije, biskup u Concorenzu dodao je npr. mit o mjesečnom spolnom općenju
Sunca i Mjeseca, što bi imalo za posljedicu rosu i med – i zato je med zabranjen, jer je proizvod
općenja. Usp. sličnu konstrukciju za pavlićane PETAR SICILSKI, 76.; LEMERLE, n. dj.
(bilj. 118.), 34.
193
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 51., 28.-52., 3., samo Albanićani Verone pod vodstvom Belesi-
nance.
194
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 48., 9.
195
Carl MIRBT, Quellen zur Geschichte des Papsttums und des römischen Katholizismus, 4. izd.,
Tübingen, 1924.
196
Tomislav J. ŠAGI-BUNIĆ, Povijest kršćanske literature, Prvi svezak, Zagreb, 1976., 48.-
49.

Lujo Margetić
Prema prijevodu Šagi-Bunića tekst glasi:

VII. (pošto ste sve to prije rekli), krstite u ime Oca i Sina i Duha Svetoga,
u tekućoj vodi. [2. Ako pak nemaš tekuće vode, krsti u drugoj vodi; ako ne
možeš u hladnoj, onda u toploj. 3. A u pomanjkanju i jedne i druge, izlij triput
vodu na glavu u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. 4. A prije krštenja neka krsti-
telj i krštenik i drugi, ako neki drugi mogu, održe post; kršteniku zapovijedi
da posti prethodni dan ili dva prethodna dana].
Prema Hipolitu, biskupu u Rimu (217.-232.), protupapi u doba pape Kalista
I., Urbana I. i Pontijana,197 kandidat za krštenje uvodi se u kršćansku općinu
preko jamca i, nakon prethodnog ispitivanja, davanjem znaka križa. On time
postaje christianus ili catechumenus. Nakon toga, obično tijekom tri godine, pou-
čava ga o vjerskim istinama učitelj, redovito laik. Novim ispitivanjem on postaje
electus pa se uz daljnje poučavanje, molitvu i post na njega polažu ruke, a u tom
završnom postupku postupno sve više jača uloga biskupa.198
Tijekom 4. stoljeća priprema katekumena ograničila se na preduskršnje
vrijeme posta (Quadregesima). Katekumene se upisuje u krug competentes ili
φωτιζόμενοι, pri čemu je važnu ulogu imalo tumačenje vjerskog simbola, na za-
padu popraćeno njegovim uručivanjem (traditio symboli), nakon čega je slijedila
redditio (usmeno ponavljanje simbola) pred biskupom. Konačno, kandidatu se
objavilo i molitvu Oče naš.199
Dakako, najvažniji trenutak krštenja po Didahe, Hipolitu i kasnije u 4.
stoljeću, bio je sam akt krštenja vodom.200
Čak su i marcioniti, koji su se uspjeli održati do 7. stoljeća, prihvaćali kr-
štenje vodom.
Svojim izrazitim spiritualizmom ikonoklasti su u euharistiji naglašava-
li odlučujuću ulogu Duha Svetoga, a isto je vrijedilo i za vodu pri krštenju u
odnosu na ulogu Duha Svetoga.
Prema Petru Sicilskome tek se u doba ikonoklastičkog cara Lava III. po-
javila sekta zvana pavlićani. Lav III. potvrdio je ispravnost naučavanja te nove
197
Peter STOCKMEIER, “Die Großkirche im Gefüge des heidnischen Staates”, Geschichte
der katolischen Kirche, Graz-Wien-Köln, 1990., 545.
198
STOCKMEIER, n. dj. (bilj. 213.), 75.
199
STOCKMEIER, n. dj. (bilj. 213.), 75.
200
LOOS, n. dj. (bilj. 99.), 29.

sekte, koja je za euharistiju i krštenje isticala odlučujuću ulogu duhovnog, tran-

scendentalnog načela. Pavlićani su naučavali pri krštenju da “Isus Krist ostvaru-
je (ὑπάρχειν) krštenje i ništa drugo (καὶ οὐκ ἄλλο) i zbog toga je pisano: Ja sam
živa voda.201
I bogumili su pri krštenju isticali razliku između Ivanova krštenja vodom i
Isusova krštenja Duhom Svetim postavljanjem evanđelja na glavu krštenoga.202
Dakako, isto shvaćanje krštenja nalazimo i u bosanskih krstjana i zapadno-
europskih heterodoksija. Pri tome se bosanski krstjani pozivaju na ova biblijska
posvjedočenja:203
1. Prema Djelima apostolskim (1,5) Isus je dao ove posljednje upute aposto-
lima: “Ivan je krstio vodom, a vi ćete domalo biti kršteni Duhom Svetim”.
2. Evanđelje po Ivanu (Iv. 3-3), po kojemu je Ivan Krstitelj posvjedočio: “Ali
mi onaj koji me posla da krstim vodom, reče: Na koga vidiš da silazi Duh Sveti
i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim”.
3. U Ivanovu evanđelju Isus, u razgovoru s Nikodemom tumači:
“Zaista, zaista, kažem ti, tko se odozgo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljev-
stva Božjega” (Iv. 3-3)
i
“Zaista, zaista, kažem ti, tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga, taj ne
može ući u kraljevstvo nebesko. Što je rođeno od tijela, tijelo je; što je rođeno od
Duha, duh je. Ne čudi se što ti rekoh: treba da se odozgo rodite” (Iv. 3,5-6).
4. Sv. Pavao u poslanici Korinćanima: “Ja vas Evanđeljem rodih u Kristu
Isusu (1 Kor., 1, 4, 15).
5. U Djelima apostolskim: “Kad su apostoli u Jeruzalemu čuli da je Samarija
primila riječ Božju, poslaše tamo Petra i Ivana. Kad oni siđoše Samarijancima,
pomoliše se za njih da prime Duha Svetoga, jer još ni na jednog od njih ne bijaše
sišao; bijahu samo kršteni u ime Gospodina Isusa. Tada Petar i Ivan položiše na
njih ruke, i oni primiše Duha Svetoga.
Kad Šimun vidje da se Duh Sveti daje polaganjem apostolskih ruku itd.”
(Dj, 8,14-18).
201
202
EUTIMIJE ZIGABEN, PG, 130., 1311. (t. 16.).
203
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 37.), 49.-54.

Lujo Margetić
Dakle, prema tumačenju bosanskih krstjana, treba razlikovati krštenje vo-

dom po Ivanu Krstitelju od Isusova krštenja Duhom Svetim polaganjem evan-
đelja i ruku ovlaštene osobe na glavu onoga koji tim činom postaje kršćanin.
Ako se usporede biblijska mjesta na koja se poziva bosanski heretik s onim
mjestima na koja se poziva zapadnoeuropski heretik, prema vijestima Monete
iz Cremone, zapaža se da su to ista vrela: Ivanovo evanđelje, 1, 33; Djela apo-
stolska 1, 8 i 8,14-127.204
I prema Interrogatio Johannis, djelu koje je prema Turdeanu i Manselliju205
(uz “Isejinu viziju”) jedino posve pouzdano vrelo za upoznavanje bogumilstva,
Isus Krist krstio je Duhom Svetim, za razliku od Ivana Krstitelja, koji je krstio
vodom. Tek se krštenjem Duhom Svetim postiže oprost grijehova.
10. Zaključak
U 8. stoljeću u Bizantu nastaje snažna spiritualizacija kršćanskog naučava-
nja u smislu razdvajanja božanskoga od materijalnog elementa, pri čemu je bo-
žanski element prius, a materijalni posterius. Unutar kršćanskog svjetonazora taj
spiritualizam jača tako da je u prvoj fazi ikonoklazma – osobito u Konstantina
V. – primjetno nerazmjerno isticanje Kristova božanstva, a zanemarivanje nje-
gove čovječje prirode, uz istovremeni prezir prema materiji. Unutar heterodoksi-
je pavlićanstva ta se tendencija očituje u tvrdnji da je Bog, doduše, stvorio svijet,
ali da je upravu vidljivog svijeta prepustio Sotoni, a kasnije poslao u vidljivi
svijet svoga anđela, koji se nije utjelovio, nego je samo poprimio u Isusu ljudski
oblik, pa je Blažena Marija samo omogućila njegovo rođenje, a on je svoje tijelo
donio s neba. Pavlićani preziru križ kao materijalni element Kristove muke,
a u pričesti i krštenju materijalne elemente kruha, vina i vode drže nebitnim,
jer je i prema njima u tim sakramentima odlučujuća jedino Kristova božanska
poruka, njegova riječ. Pavlićanstvo, nastalo u istočnim pokrajinama Bizanta,
i ikonoklazam bizantskih careva 8. stoljeća, dva su izraza jedne te iste pojave,
radikaliziranog spiritualizma kršćanskog naučavanja. Oba pokreta nastala su iz
istog izvora, radikalne spiritualizacije kršćanstva.
204
MONETA DE CREMONA, IV., §§ II.-III.; RICCHINIUS, n. dj. (bilj. 149.), 278.-
283.
205
MANSELLI, n. dj. (bilj. 90.), 84.

Ukratko, naglašeno spiritualističko shvaćanje krštenja kod pavlićana, bo-

gumila, bosanskih krstjana i zapadnoeuropskih heterodoksija ima zajednički
temelj u spiritualističkom stajalištu ikonoklasta, za koje je materijalni pojavni
oblik bio samo slika onoga što ostvaruje Duh Sveti. Time, dakako, ne želimo
tvrditi da se i prije ikonoklasta nisu u kršćanskom svijetu pojavljivala slična
shvaćanja. Tako se i ideja doketizma pojavljivala već od početka kršćanstva, npr.
već u Marciona.
Naše nas, dakle, analize dovode do zaključka da su srednjovjekovne hereze
imale zajedničku osnovu u naglašenoj spiritualnosti pavlićanstva i ikonoklazma.
Na takvoj idejnoj podlozi nastalo je naučavanje koje nazivamo bogumilstvom, i
to vjerojatno najprije na bizantskom tlu, a onda se odanle proširilo na Bugarsku
pa na ostale zapadne zemlje, uključujući Dalmaciju i Bosnu.
VII. Jesu li bosanski krstjani bili krivovjerci?

1. Problem heterodoksije bosanskih krstjana sastoji se u tome što inozemna
vrela, koja donose o njima vijesti, npr. Rasprava između katolika i bosanskog
krstjana, svjedoče da je njihova heterodoksija bila vrlo slična bogumilskoj i ka-
tarskoj, ali da, kako se često ističe, domaća vrela ne govore u prilog takvu shva-
ćanju.206
Mnogi autori zbog te neusklađenosti zastupaju stajalište da su naučavanja
bosanskih krstjana zapravo bila pravovjerna, ali se pri tome razilaze u tvrdnjama
o pravom značenju te pravovjernosti. Tako mnogi misle da je osnova krstjanskih
naučavanja bila pravoslavna (Petranović, 1867.; Glušac, 1924.) odnosno katoli-
čka zajednica s pravoslavnim obredom (Hoffer, 1901.; Šidak u prvoj fazi svojih
istraživanja, 1937.) odnosno benediktinska glagoljaška katolička zajednica (Pe-
trović, 1953.). Mnogi pak autori prihvaćaju heterodoksnost bosanskih krstjana
i njihovu povezanost s bogumilima (Rački, 1869.; Kniewald, 1949.; Solovjev,
1953.; Šidak, 1975.; Jalimam, 1999.).207
U prilog heterodoksije bosanskih krstjana govore vrela zapadne provenijen-
cije, a od domaćih vrela Početie svieta: Satanael, anđeo Božji izabranik, bio je
206
Tako ŠANJEK 2003., n. dj. (bilj. 2.), 49., 50.
207
Vidi sažeti prikaz problematike u: ŠANJEK 2003 (bilj. 2.), XIII.-XVI.

Lujo Margetić
bačen s Gospodnjeg prijestolja; Bog je nakon toga stvorio svijet i Adama i Evu
i smjestio ih u raju, ali zavidni Satanael je posadio lozu, izvor požude, i putem
zmije naveo Adama i Evu na grijeh, nakon čega ih je Bog protjerao iz raja.
Čovjek se sastoji od tjelesnog (mišići od zemlje, kosti od mramora) i duhovnog
elementa (um po brzini sličan anđeoskom).
Vrijedi razmotriti i pitanje prihvaćanja i odbacivanja knjiga Starog zavjeta
od bosanskih krstjana, u usporedbi s istom problematikom pavlićanstva, bogu-
milstva i zapadnih heterodoksija. Pavlićani ne priznaju Stari zavjet i od novoga
poslanice apostola Petra.208 Prema Eutimiju Zigabenu bogumili od Starog za-
vjeta ne priznaju Petoknjižje i Povijesne knjige, ali priznaju Psalme i Proročke
knjige. Od Novog zavjeta priznaju sve katoličke poslanice.209 Katari crkve u
Concorrezu od Starog zavjeta priznaju samo one dijelove koje su spomenuli
Krist i apostoli.210
U Hvalovu zborniku – najcjelovitijem kodeksu proizašlom iz pera bosan-
skih krstjana211 - od Starog zavjeta nalaze se samo psalmi, osam starozavjetnih
pjesama i Dekalog (Iz. 20, 1-17), dakle, nisu uključene čak ni knjige proroka.
Knjige Novog zavjeta poredane su uz male iznimke točno prema redoslijedu
provansalskog Novog zavjeta. Iz toga slijedi da je uzor Hvalovu zborniku naj-
vjerojatnije bio neki heterodoksni zbornik biblijskih knjiga, jer je stari kanon
novozavjetnih knjiga Atanazija Aleksandrijskog donosio katoličke poslanice i
Apokalipsu na kraju, a Hvalov i provansalski zbornik imaju oboje prije Pavlovih
poslanica. Osim toga, Hvalov je zbornik s jedne strane, stroži prema Starom
zavjetu od bogumilskog i katarskog poimanja (jer ne priznaje proročke knjige),
ali je, s druge strane, ipak ubacio Dekalog prema Petoknjižju.
Premda postoji očita i nedvojbena sličnost s drugim heterodoksnim zborni-
cima - uz razumljive razlike – ipak se postavlja pitanje zašto je Hval ubacio dio
Petoknjižja (Dekalog), ako bosanski krstjani nisu priznavali Petoknjižje. Na-
dalje, bosansko krštenje “putem knjige” nalazi paralelu u rukopisu Radoslavova
zbornika, što ga je prvi objavio Rački 1882. godine, a nalazi se u Vatikanskoj
208
PETAR SICILSKI, 42.-44.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 21., 23.
209
210
ŠANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 58., 9.-12.
211
Razlika se odnosi na položaj Apokalipse.

knjižnici.212 Taj tekst nalazi paralelu u katarskom utješenju (consolamentum) pre-

ma tekstu lionskog rukopisa iz druge polovice 13. stoljeća, ali Rački je ispravno
upozorio da se iz toga ne bi smjelo zaključiti da bi tekst iz Radovanova zbornika
bio preveden iz nekog katarskoga teksta. Prema njegovu mišljenju i jedan i drugi
potječu od zajedničkog izvora s istoka.
U svakom slučaju, nema dvojbe da je taj tekst iz Radovanova zbornika u
najužoj heterodoksnoj vezi s katarskim tekstom. To se vidi čak i po tome što
katarski tekst sadrži ove riječi: Adhoremus patrem et filium et espiritum sanctum
III vegadas,213 a Radovanov zbornik: “Poklanamo se ocu i sinu i svetome duhu.
Poklanamo se ocu i sinu i svetomu duhu. Poklanamo se ocu i sinu i svetome
duhu”.214 Dakle, katarski je pisar sebi pojednostavio posao tako da nije prepisao
tri puta istu formulu, već je uz prvu dodao: “tri puta”. Već i iz toga se vidi da
Radovanov kodeks sadrži stariju verziju.
Takvih dokaza da je i iz domaćih vrela vidljiva heterodoksija bosanskih
krstjana moglo bi se navesti još, ali mislimo da je i ovo dovoljno. S druge strane,
postoji ne mali broj vijesti iz domaćih vrela, iz kojih bi se moglo zaključivati o
ortodoksiji bosanskih krstjana. To bi se moglo preformulirati i ovako: kako to
da se u jednom te istom vrelu nalaze argumenti za heterodoksiju i ortodoksiju,
npr. kako to da u Hvalovu zborniku, koncipiranom na razmjerno uvjerljivo he-
terodoksni način, nailazimo na nedvojbeno ortodoksne dijelove (Dekalog)?
212
Franjo RAČKI, “Dva nova priloga za poviest bosanskih patarena”, Starine, 14., 1882., 25.-
27.
213
Usp. fotografiju u: ŠANJEK 1975., (bilj. 2.) između str. 176.-177. (i to 7. stranica fotografi-
jâ, lijevo gore, prvi stupac, redak 6.).
214
RAČKI, n. dj. (bilj. 202.), 26. dodao je ovdje: “Dostoino i pravedno est” čega u Rado-
slavovu zborniku nema. Dodajmo usput, da je Rački popunio tekst Radoslavova zbornika
(ŠANJEK 2003., bilj. 2., 332., stupac 2., poslije retka 10.) riječima: “Iskoni bē slovo i slovo bē
ōt’ boga i bog bē slovo. I se bē iskonē u boga. I vsa tēm bēše”, kojih u tekstu nema, očito zato
da “popuni” tekst prema provansalskom latinskom tekstu, u kojem stoje riječi: In principio erat
verbum et verbum erat apud deum et deus erat verbum (Rački: verbuin). Hoc erat in principio apud
deum. Omnia per ipsum facta sunt. Nije nemoguće da se u izbacivanju tih riječi u Radoslavovu
zborniku krije možda nešto više od običnog previda prepisivača, osobito i stoga što se i po foto-
grafiji vidi da je prepisivač ostavio prazno mjesto koje bi odgovaralo provansalskom latinskom
tekstu. Zašto je prepisivač izbacio te riječi i ujedno ostavio prazan prostor? Možda su one bile
u suprotnosti s intimnim shvaćanjima prepisivača, koji je možda gajio prikriveno rigorozno
dualističko shvaćanje.

Lujo Margetić
Možda odgovor na to pitanje i nije tako težak kao što se na prvi pogled čini.
Naime, ne treba smesti s uma da su bosanski krstjani živjeli u za njih opasnom
okruženju. Ako su željeli izbjeći najgore, smrt na lomači, koja im je stalno visje-
la nad glavom, morali su biti izvanredno oprezni i po potrebi spremni ne samo
na razne kompromise, nego i na otvoreno odricanje veze sa svojim intimnim
uvjerenjem. Da bi spasili goli život od najstrašnije vrsti smrtne kazne, morali su
se izvještiti u lažima, licemjerju i dvoličnosti, pri čemu je reservatio mentalis bila
još najmanje tragična.
Sve je to poznato i iz drugih područja na kojima su se članovi sličnih pokre-
ta nalazili pred istim problemima koje su rješavali na isti način.
Tako ćemo u djelu Petra Sicilskog naići često na njegovo zgražanje nad
prijetvornim ponašanjem pavlićana. Odmah na početku svog rada on se tuži da
se “ti bijednici”, tj. pavlićani, pretvaraju da ispovijedaju Sveto Trojstvo, premda
ga shvaćaju na bezbožan način i čak prijetvorno proklinju one koji drukčije
misle.215 Naime, pavlićani su Krista držali anđelom poslanim od Boga, koji se
mogao nazvati Sinom Božjim tek nakon što je obavio svoj zadatak na zemlji pa
je pojam “Sveto Trojstvo” imao u pavlićanskim ustima posve drugi sadržaj nego
u ortodoksnoj crkvi. Nešto dalje,216 Petar Sicilski tuži se da sljedbenici te sekte
drže svoja uvjerenja “u dubokoj šutnji” (σιγῇ βαθεία) i da ga povjeravaju samo
malom broju najbližih, a ujedno odaje razlog tome strahu – opetovane lomače,
kojima su bizantski carevi kažnjavali članove te sekte, npr. u doba Justinijana II.,
(konac 7. stoljeća, početak 8. stoljeća), kad je spaljen velik broj pavlićana217 i u
doba Mihajla V. i Lava V. (u prvoj polovici 9. stoljeća), kad je “velik broj kršćana
bio zaražen tom herezom” pa su osuđeni na smrt svi koji su je ispovijedali.218
Kozma svećenik gorko se tuži na bogumile da oni pohađaju crkve i ljube
križeve i slike samo “zbog straha”, što su mu i sami bogumili priznali: “Sve to
radimo zbog ljudi, a ne od srca, a potajno zadržavamo našu vjeru.”219 Na dru-
gom mjestu Kozma ovako opisuje heretičare: “oni tako energično poriču svoje
postupke i svoje molitve, da bi čovjek pomislio da nema među njima zla” i ističe
215
PETAR SICILSKI, 14.-15.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 21., 23.
216
217
PETAR SICILSKI, 111.; LEMERLE, n. dj., (bilj. 118.), 46.
218
219
KOZMA prema PUECH – VAILLANT, n. dj. (bilj. 145.), 71.

da oni upozoravaju svoje članove da se javno ne ističu svojim molitvama i dje-

lima.220
Nije potrebno nastaviti nizanje dokaza. Sve je to utjeralo strah u bosanske
krstjane i zato su bili više nego oprezni, pogotovu ako su svoja uvjerenja stavljali
na papir, kao što je to slučaj s Hvalovim zbornikom. Hval je Dekalog ubacio u
svoj zbornik, ali na izvanredno oprezan način. Da bi se obranio od eventualne
sumnje na krivovjerje, on ga je naveo (dakle, ipak je naveo dio Staroga zavjeta!),
a da bi se pred krstjanima i pred samim sobom opravdao, uvrstio ga – među
spise Novog zavjeta! Malo koji krstjanin mogao bi mu prigovoriti da je “prošver-
cao” taj dio Starog u Novi zavjet, to više što se Hval mogao vrlo lako obraniti
pozivom na opetovane Kristove riječi da nije došao mijenjati stari zakon, pri
čemu je bilo sigurno da je Krist mislio i na Dekalog.
Uostalom, lomače su gorjele i u Bosni već u 13. stoljeću.
Zbog toga ne treba čuditi da se u sadržaju i formi mnogih domaćih pisanih
vrela može naići na dokaze ortodoksije, koji su čak u izravnoj suprotnosti s na-
učavanjem bosanskih krstjana. Njihovoj je savjesti pri tome pomagala reservatio
mentalis i alegorična interpretacija, ali i ono što je bilo važnije od svega: strah.
2. Iz naših istraživanja o nastanku heterodoksije bosanskih krstjana pro-

izlazi da se u Bosni zbog nestanka nazočnosti predstavnika središnje crkvene
organizacije iz Rima zadržalo i razvilo pod utjecajem kvaziarijanstva, a kasnije
i frontinijanista osebujno heterodoksno naučavanje, koje je već tijekom 11. sto-
ljeća pod utjecajem novijih heterodoksija, što su se pojavile u Bizantu, ojačalo,
a koncem 12. stoljeća dobilo je novu snagu istjerivanjem krivovjeraca iz dalma-
tinskih gradova.
Prežitak kvaziarijanskih shvaćanja nazire se i u invokaciji Abjuracije iz 1203.
godine, koja se potpuno razlikuje od suvremenih vjeroispovijedanja Valdesa,
Duranda d’Osca i Bernarda Prima. Spomenuta trojica, u skladu sa zahtjevom
Crkve, ispovijedajući rigorozna ortodoksna naučavanja rimske apostolske crkve,
težište svoje izjave postavljala su na jednaku božansku narav Boga Oca i Boga
Sina, a invokacija Abjuracije iz 1203. godine posve je zanemarila to osnovno
pitanje novije zapadnoeuropske heterodoksije.
220
KOZMA prema PUECH – VAILLANT, n. dj. (bilj. 145.), 84.

Lujo Margetić
Dodajmo da bi se spomenuta invokacija mogla eventualno tumačiti i kao

izraz odbacivanja novijih heterodoksija, ako bi se uspjelo dokazati da je (bar)
u jednom jedinom drugom suvremenom slučaju Rimska crkva zahtijevala od
povratnika na ortodoksiju da u invokaciji ili sličnom sažetom vjeroispovijedanju
spomenu isključivo Boga Oca.
S tim je u svezi usko povezano i drugo crkvenopovijesno pitanje: kako to da
u Italiji, gdje je kvaziarijanstvo Langobarda nestajalo postupno sve do 8. stolje-
ća, ne nalazimo u 12./13. stoljeću nikakva traga toj prastaroj herezi, a da njezini
tragovi postoje u Bosni čak još 1203. godine. Mislimo da se to može objasni-
ti snažnim prodorom katoličke ortodoksije na langobardskom području još u
doba langobardskoga kralja Liutpranda u 8. stoljeću i nešto kasnije prodorom
rigorozno ortodoksnih Karolinga. Takvu prodoru ortodoksnih shvaćanja nema
u Bosni ni traga sve do konca 12. stoljeća. Bosanski su se krstjani kasnije prila-
gođavali vojnoj nazočnosti hrvatsko-ugarskih kraljeva i zatajivali svoju hetero-
doksiju kadgod je to bilo moguće i poželjno, ali nakon neuspješne Kolomanove
agresije na Bosnu oni su se uvijek iznova vraćali svojoj vjeri, premda su, čini se,
kasnije i franjevci imali zamjetnih uspjeha, dakako, posve drugim sredstvima.
Ali to više nije predmet ovoga istraživanja.
Ekskurs I. Bosna za Bana Borića

Uloga bana Kulina u događajima oko Abjuracije ne može se dokraja ispra-
vno interpretirati ako se ne uzme u obzir međunarodnopravni položaj Bosne u
12. i početkom 13. stoljeća.
Raščlambu treba započeti s pouzdanim vijestima Ivana Cinama, pisca bi-
zantske povijesti od 1118. do sredine druge polovice 12. stoljeća. On je iz prve
ruke bio dobro obaviješten o odnosima Ugarske i Bizanta, jer se nalazio u naju-
žoj pratnji Emanuela Komnena i čak bio nazočan bitkama oko Zemuna 1165.
godine.221 On ističe da je Bosna “odijeljena od ostale Srbije” i da joj nije podre-
đena, nego narod (u Bosni) koji živi blizu nje (tj. Srbije) živi zasebno (ἰδίᾳ) i ima
(svog) vladara.222 Nema razloga ne povjerovati toj eksplicitnoj Cinamovoj izjavi
221
J. KALIĆ, “Jovan Kinam”, Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom IV., Beograd,
1971., 1.-2.
222
N. dj., 28. Cinamov ἀρχόμενον preveli smo u tekstu: ima (svog) vladara. Cinam na istom

jer dolazi od dobro obaviještena suvremenika. Bosna je, dakle, sredinom 12.
stoljeća bila samostalna. Ona nije potpadala ni pod ugarsku, ni pod srpsku, ni
pod bizantsku izravnu vlast.
Da je bilo tako vidi se i prema Cinamovim vijestima o sudjelovanju bosan-
skoga bana Borića u ugarsko-bizantskom ratu 1154. godine. Cinam piše da je
Geza, kralj Ugarske (“Peonije”, tj. Panonije), prikupio najamničku vojsku od
Čeha, Saksonaca “i mnogih drugih naroda” i započeo opsadu bizantskog Bra-
ničeva. Kad je nakon kraćeg vremena Geza odustao od opsade i krenuo prema
Beogradu, bizantski je car doznao da se “Borić, vladar Bosne, dalmatinske ze-
mlje (ὁ ВόσθνηϚ χώραϚ έξάρχων ΔαλματικῆϚ), koji je došao među stranim četa-
ma (εἰϚ συμμάχουϚ) ugarskom kralju, vraća u svoju zemlju (ἐπὶ τῆϚ ἑαυτοῡ), pa
je poslao protiv njega (Borića) najbolji dio svoje vojske”. U literaturi se tvrdilo da
iz te vijesti proizlazi da je Borić bio “saveznik” ugarskoga kralja. Kalić je 1971.
godine pobijala to stajalište. Prema njezinu mišljenju Borić je bio vazal ugarsko-
ga kralja pa bi upravo citirano mjesto trebalo prevesti “(Borić) našavši se među
saveznicima peonskog kralja itd.” Naše je mišljenje da se u citiranom fragmentu
uopće ne govori o saveznicima, nego o najamnicima (Česima, Saksoncima i
ostalima). Oni su σύμμαχοι “suborci”, tj. sudionici u bitci, a ne “saveznici”. Borić
se, doduše, našao među njima, ali njegov je položaj posve drukčiji od drugih
najamnika. Oni su potpadali pod izravno zapovjedništvo ugarskog kralja, a Bo-
rićeve su čete bile pod njegovim (Borićevom) zapovjedništvom. Međutim, on
nije ni puki najamnik, on se neovisno od ugarskih četa “vraća u svoju zemlju”, a
Cinam mu daje naslov ἔξαρχοϚ.
Ukratko, dobiva se dojam da je ban Borić u odnosu na Ugarsku bio nešto
više od pukog vazala, a nešto manje od saveznika, tj. da je on doista priznavao
neku faktičnu premoć ugarskoga kralja, ali ujedno bio samo u formalnoj ovi-
snosti vazala prema senioru i u biti bio samostalni vladar. To bi približno odgo-
varalo i vijesti Simona de Keza, prema kojoj je Stjepan III. poslao svoju vojsku
na čelu s njemačkim pustolovom Gotfridom protiv bosanskoga bana. Gotfrid je
bosanskog vojvodu, očito Borića, pobijedio.223 Ali, ni tom prigodom nije nestala
Bosna kao zasebna država.
mjestu navodi da Drina “odvaja Bosnu od ostale Srbije”, čime potvrđuje vijest Popa Duklja-
nina.
223
S. L. ENDLICHER, Rerum hungaricarum Monumenta Arpadiana, Sangalli, 121.

Lujo Margetić
S druge strane, neke vijesti kao da se takvu zaključku suprotstavljaju.

Prije svega, u dignitariju Stjepana IV. bilješke (noticije) iz 1163. godine224
spominje se odmah nakon bana Bele, Tome palatina i dvorskog komesa, dakle
najuglednijih velikaša, Boricius banus, pa tek nakon njega ostali comites. Ta vijest
kao da izričito dokazuje da je Borić ugarski velikaš, a iz toga bi slijedilo da je
Bosna sastavni dio Ugarske, bez obzira na eventualnu autonomiju. Ubrzo na-
kon toga u Ugarskoj je zavladao Stjepan III. (1163.-1172.), nećak Stjepana IV.
On je s carem Emanuelom, kao što je poznato, sklopio mir uz uvjet da preda
mlađeg brata Belu, da ustupi Srijem i da preda caru Hrvatsku i Dalmaciju kao
Belinu baštinu.
Prema jednoj vijesti Simona de Keza225 Stjepan je na to poslao svoju vojsku
protiv “bosanskog vojvode” (adversus ducem de Bozna) i pobijedio ga. U literaturi
se prihvaća stajalište da je taj “bosanski vojvoda” ban Borić. N. Klaić usprotivila
se tome uz obrazloženje da “dux” nije isto što i “ban” i zaključila da je taj vojvoda
“Manojlov činovnik”.226 Emanuel bi, prema tome, bio jednom prigodom istjerao
bana Borića iz Bosne, koji bi se bio sklonio na ugarskom dvoru i tamo zadržao
svoju “vladarsku bansku titulu”227 pa je bio na ugarskom dvoru zapravo “bjegu-
nac koji je morao napustiti svoju zemlju”.228
Teza N. Klaić nije uvjerljiva. Nevjerojatno je da bi taj navodni bjegunac
zauzimao u Ugarskoj tako visoko mjesto u hijerarhiji. Osim toga, nemoguće je
da bi Stjepan III., nakon što je sklopio mir s Emanuelom, poslao svoju vojsku
u bizantsku Bosnu. Neprijateljstva između Stjepana III. i Emanuela nastala su
tek nakon što je Stjepan III. provalio u travnju 1166. u Srijem i zauzeo Zemun.
Tek tada je Emanuel poveo rat protiv Stjepana III. Nadalje, kad bi to doista bio
Manojlov činovnik, kako ga naziva N. Klaić, onda bi Simon de Keza sigurno
napomenuo da je ugarska vojska napala bizantsku pokrajinu Bosnu, a o takvu
sukobu Ugarske i Bizanta nema vijesti npr. kod Ivana Cinama, koji je vrlo po-
drobno opisao Emanuelove borbe s ugarskim vojnim kontingentima. Emanue-
lova titula 1155. godine sadrži, uz ostalo, i naslove Dalmaticus, Ungaricus, Bost-
224
CD, II., 98., br. 94., 1163.
225
ENDLICHER, n. dj. (bilj. 224.), 121.
226
Nada KLAIĆ, Srednjovjekovna Bosna, Zagreb, 1989., 81.
227
N. KLAIĆ, n.dj., (bilj. 227.), 77.
228
Na i. mj.

hnicus, Servicus, Zecchicus, što nije dokaz, kako to N. Klaić misli, da bi Borić bio
1163. godine “bjegunac koji je morao napustiti svoju zemlju”.229 Obrazloženje
je neobično. Prema mišljenju N. Klaić Ivan Duka 1165. godine uz ostale zemlje
osvojio je i Bosnu “ali ne valja zaboraviti niti to da je Borićev položaj u Bosni bio
ugrožen već više od 10 godina. Napokon nije valjda Manojlo od 1155. g. uzalud
u svoju opširnu vladarsku titulu uzeo i naslov bosanskog vladara”.230 Znači li to
da je Borić pobjegao iz Bosne samo zato što se osjećao ugroženim ili zato što
je bizantska vojska otjerala Borića? Čini nam se da je N. Klaić mislila na prvu
mogućnost, tj. da je pobjegao zbog osjećaja ugroženosti, a onda se car proglasio
vladarom Bosne i postavio svog “činovnika”, kojega je kasnije pobijedio ugarski
kralj Stjepan III. Toj konstrukciji protivi se nedvojbena činjenica da Borić ima
na ugarskom dvoru vrlo ugledni položaj. On se u dignitariju, kao što smo već
napomenuli, nalazi tako visoko da je isključeno da bi bio bjegunac. Borić je
1163. godine očito na čelu nekog područja pod ugarskim suverenitetom.
Prema tome, kao da postoji očita proturječnost između podatka da je Bosna
bila u doba Borića samostalna zemlja i podatka da se Borića držalo vrlo visokim
ugarskim dostojanstvenikom. Ali, proturječnost je samo prividna. Poznato je
da je Borić bio posjednikom mnogih posjeda u današnjoj istočnoj Slavoniji. Već
ga je to upućivalo na blizak odnos s ugarsko-hrvatskim kraljem. Ali, postoja-
la je još jedna važna okolnost. Omanji vladari bili su uvijek upravo prisiljeni
pod što povoljnijim uvjetima priznati nadređenost neke veće države, jer su na
taj način imali mnogo sigurniji položaj. Bez takve podređenosti takav omanji
vladar ubrzo bi se našao pod nekom drugom vlašću, samo pod još težim uvjeti-
ma. Dovoljno je podsjetiti na položaj Krčkih knezova, kojima je bilo u interesu
priznati mletačku vlast, i to pod povoljnim uvjetima, koji su počevši od sredine
13. stoljeća bili čak još mnogo povoljniji. U čemu se sastojala povoljnost uvjeta
priznanja neke više vlasti? Odgovor je evidentan: ako viša vlast nema vlastitih
vojnih jedinica na području svog vazala, onda je vazal praktično samostalan u
unutrašnjim pitanjima svoga vladanja, a na vanjskom planu uz ostale povoljne
229
Na i. mj.
230
Na i. mj. Usput rečeno, N. Klaić, n. dj. (bilj. 227.), 64. prigovara Šišiću da se služio manj-
kavim tekstom u Smičiklasu “gdje je slučajno ispao upravo onaj redak iz dignitarija u kojem je
bilo štampano Borićevo ime”. Međutim, ta je grješka ispravljena u istom svesku pa se zapravo
ne može govoriti o manjkavom tekstu. N. Klaić nespretnošću da je ime autorice Kalić promi-
jenila u Mijušković.

Lujo Margetić
okolnosti i malo diplomatske vještine može imati i razmjerno visok međunaro-

dnopravni položaj. Tako je npr. hrvatska država narodnih vladara bila pod Pe-
trom Krešimirom IV., Zvonimirom i Stjepanom II. u vazalnom odnosu prema
Svetoj stolici, ali je čak i u međunarodnopravnim pitanjima bila u biti potpuno
samostalna.
Dakle, i Bosni je pod Borićem i vladarima nakon njega bilo u vlastitom
interesu priznati vazalni odnos prema Ugarskoj, koji ju je štitio od aspiracija
susjednih vlasti, npr. Srbije i Bizanta. Taj vazalni odnos bio je utoliko vrlo po-
voljan, što senior, ugarsko-hrvatski kralj, nije imao u Bosni nikakvih vojnih
kontingenata i utvrđenih uporišta.
Doduše, prema ispravi iz 1139.231 godine kralj Bela II. dodijelio je svom
sinu Ladislavu “bosansko vojvodstvo” (Bosnensem ducatum), a to je naknadno
potvrdio i Geza II., ali tom dodjelom Bosne Ladislavu, koji je u to doba bio
dijete, nije se u faktičnoj vlasti bana Borića ništa promijenilo, a, dakako, ni u
međusobnim odnosima Ugarske i Bosne. U najboljem slučaju ta je isprava svje-
dokom ugarskih pretenzija prema Bosni, koje ugarski vladari, uostalom, nisu
niti krili. Taj virtualni bosanski dukat, podijeljen djetetu, nije drugo nego puko
isticanje pretenzija Ugarske da se u Bosni njezin seniorski položaj po mogućno-
sti što više ojača. Isto vrijedi i za titulu cara Emanuela u 1155. godine. Ona je
program djelovanja, a ne ostvarivanje neposredne pune vlasti, osim od 1160. do
1180. godine.
Odmah nakon smrti Emanuela Komnena Ugarska i papinstvo pokazuju
golemi neskriveni interes za Bosnu: i crkvena i svjetovna vlast otvoreno su za-
interesirane da se njihova vlast proširi na Bosnu. Evo ukratko najvažnijih vijesti
o tom nastojanju:
Već 4. listopada 1180.232 papa Aleksandar javlja svećenstvu i ostalom naro-
du per Dalmatiam et totam Sclavoniam da je tamo poslao svog legata Tebalda da
u papino ime obavi važne poslove. Da papa pod tota Sclavonia misli i na Bosnu
vidi se po tome što je Tebaldo odmah uputio pismo “plemenitom i moćnom
mužu, Kulinu, banu Bosne”233 i od njega zatražio da Kulin u znak poštovanja
231
CD, II., 46., br. 45. Smičiklas datira s 1137. god. prema Fejér, Codex diplomaticus ecclesia-
sticus ac civilis, I., 88.
232
CD, II., 167., br. 166.
233
CD, II., 168., br. 167., 1180. god.

Svete Stolice pošalje dvojicu sluga (famulos) i kunine kožice i potiče ga da se

obrati papi.234 O nekoj ugarskoj vlasti nad Bosnom nema u ta dva pisma čak ni
neizravnih vijesti.
Isto vrijedi i za pismo kojim bosanski ban Kulin daje Dubrovčanima slobo-
du trgovanja po svojoj zemlji (po moemu vladan’ ju).235
Ekskurs II. bosanski krstjani u doba Grgura IX.

Nakon 1203. godine o Bosni nema vijesti sve do 1221. godine, kada papa
Honorije III. šalje svog legata Akoncija u Ugarsku da poradi kod Andrije II. i
crkvenih vlasti da bi se uništili heretici in partibus Bosnie.236
Nekoliko godina kasnije, 1225. godine,237 Honorije III. obraća se Ugrinu,
nadbiskupu kaločkom, hrabreći ga da nastavi istim žarom borbu protiv hereticos
de Bosna, Soy et Wosora i potvrđuje238 darovanje kralja Andrije zemalja Bosna, Soy
et Wosora, učinjeno radi uništenja tamošnjih heretika.
Od tog vremena dalje Bosna se u titulama vladara i viših dužnosnika po-
vezuje s Hrvatskom na osebujan način. Još se vojvoda Andrija od 1198. godine
dalje naziva dux Dalmacie, Chroacie Chulmeque,239 Andrijin sin Bela nosi 1222.
godine titulu dux totius Slavonie,240 a 1224. i 1225. rex Hungarie, primogenitus
regis Andree,241 Belin brat Koloman, nakon Belina odlaska 1226. godine iz Hr-
234
CD, II., 168., br. 167.
235
CD, II., 237., br. 221. (29. kolovoza 1189.).
236
CD, III., 191., br. 169. (1185.); CD, 197., br. 192. (12. prosinca 1185.).
237
CD, III., 242., br. 216. (15. svibnja 1225.).
238
CD, III., 243., br. 217. (15. svibnja 1225).
239
CD, II., 297., br. 280. (11. svibnja 1198.); 353., br. 328.; 357., br. 330.; 361., br. 333. (1200.);
273.; IV., 2., br. 3. (3. ožujka 1201.); 3., br. 4. (9. travnja 1201.); 4., br. 5. (14. svibnja 1201.); 6.,
br. 7. (1201.); 17., br. 14. (1202.). Ali ima i izuzetaka: CD, II., 290., br. 274. (14. veljače 1198.):
dux Dalmacie et Chroacie; 293., br. 277. (31. ožujka 1198.): dux tocius (!) Dalmacie, Chroacie
Chulmeque; 308., br. 289. i 309., br. 290. (1198.): dux Dalmacie, Chroatie, Rame, Chulmeque. Te
titule odgovaraju stanju odnosa braće Emerika i Andrije u 1198. god.
240
CD, III., 219., br. 193.
241
CD, III., 238., br. 213. (24. veljače 1224.); 245., br. 220.; 249., br. 223. (1225.). Usp. i 261.,
233. i 234. (1226.). Iznimno se u ispravi iz 1222. godine (CD, III., 219., br. 193.) Bela naziva

Lujo Margetić
vatske u Ugarsku (gdje postaje očev suvladar),242 nosi naslov dux Dalmatie atque
Croatie od 1226. do 1228.,243 a od 1229. do 1240. god. dux tocius Sclavonie.244
rex, filius regis Ungarie et dux totius Sclavonie. U ispravi CD, III., 244., br. 219. (1225.) Andrija
II. spominje Belu ovako: Bela primogenito nostro rege Dalmacie et Croacie gubernante. Međutim
o toj ispravi i prethodnoj ispravi iz 1209. još 1980. god. napomenuli smo (Lujo MARGETIĆ,
Iz vinodolske prošlosti, Rijeka-Zagreb, 1980., 20.): “One se već davno smatraju krivotvore-
nim, a nakon iscrpnih i temeljitih analiza Barabása, Szentpéteryja i N.. Klaić bilo bi suvišno
dokazivati ono, što su drugi već s uspjehom dokazali”. Pomalo naivno dodali smo: “Čini nam
se da bi to pitanje trebalo skinuti s dnevnog reda”. Nažalost, u protekle 22 godine nitko u nas
nije ni pokušao uzeti u obzir uvjerljivu argumentaciju upravo spomenutih autora, nego naša
literatura i dalje rabi te isprave. Ne bi li minimum znanstvene korektnosti zahtijevao da se po-
kuša oboriti argumente i “otvoriti diskusiju”, osobito stoga što se upravo na tim ispravama često
grade razne nebulozne teorije. Nažalost uvjereni smo da ni ovaj naš poziv neće uroditi plodom.
Ali, tko zna? Ipak je upravo nemoguće povjerovati da će se takva situacija nastaviti. Našu nadu
pobuđuje argumentirani rad M. LEVAKA, “Podrijetlo i uloga kmetâ u vinodolskom društvu
XIII. stoljeća”, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti
HAZU, vol. 19., Zagreb, 2001., 39. koji uočava problem autentičnosti isprave iz 1223. i dodaje:
“O autentičnosti te isprave nešto kasnije”. I doista na str. 50. Levak se vraća na pitanje autenti-
čnosti i ponavlja da N. Klaić i L. Margetić ne prihvaćaju vjerodostojnost te isprave, ali ne ulazi
u analizu argumenata mađarskih autora i N. Klaić. Prema Levaku, n. dj., 39. “isprava kralja
Andrije iz 1223. govori nam kako je knezu Vidu Krčkom i njegovim nasljednicima Andrija
II. darovao Vinodol i Modruš”. Budući da je inače u cijelom radu Levak pristupio problematici
na osnovi vlastite samostalne promišljene analize, koja zaslužuje raspravu, uvjereni smo da je
to nehotični propust. Levak je očito bio zaokupljen problemima, koji se odnose na vinodolske
kmete, a pitanje autentičnosti isprave iz 1223. (i isprave iz 1209.) bilo je u tom kontekstu mar-
ginalno. Vjerojatno je i Levak primijetio taj propust.
Dodali bismo ipak da smo još 1980. godine, na i. mj., istaknuli da će “pobijanje argumenata
navedenih autora biti više nego teško, ako ne čak i nemoguće” premda “u znanosti ništa nije
definitivno”.
242
Isprave CD, III., 247., br. 221. i 248., br. 221. iz 1225. godine krivotvorine su: Bela je u
1225. god. samo rex Hungarie, primogenitus regis Andree, a ni Aladar se u izvornim ispravama
ne naziva nikad banus totius Sclavoniae. O tome podrobnije vidi dalje u bilj. 354. I isprava CD,
III., 252., br. 225. iz 1225. godine nije vjerodostojna u obliku u kojem je sačuvana, također
zbog Beline titule, što ne znači da je njezin sadržaj nevjerodostojan. Na to upućuje i Smičikla-
sova bilješka na str. 252. kojom se ograđuje od Wenzelove tvrdnje da bi ta isprava bila sačuvana
u izvorniku i da bi navodno bila prenesena “u zemljišni arkiv u Zagrebu”.
243
Dataciju isprava CD, III., 299., br. 266. (“oko 1228.”) i 326., br. 286. (1229.) treba urediti.
Nemoguće je da je 1229. god. Koloman još uvijek samo dux Crohatie et Dalmatie, a da je 1228.
god. već dux tocius Sclavonie. Nema razloga koji bi govorili protiv toga da se ispravu CD, III.,
299., br. 266. ne datira jednu godinu kasnije.

Prvi banus tocius Sclavonie zajamčen je također 1229. godine.245

Titule hrvatsko-ugarskih vladara u svojoj cjelini nisu isključivo odraz nji-
hove stvarne vlasti nad nekim područjem, nego su također podosta odraz nji-
hove taštine, ali – što je osobito važno – i odraz njihovih poruka i namjera.
To, dakako, vrijedi i za njihove političke “partnere”, npr. papu. Zbog toga je za
upoznavanje cjelokupne situacije određenog razdoblja nužno te titule pozorno
analizirati, jer nam one mogu biti od velike pomoći, osobito ako je ostali izvorni
materijal, npr. za Bosnu, vrlo oskudan.
“Čitava (tota) Slavonija” neobična je sintagma pa se u literaturi taj pridjev
244
Od 1229. god. Koloman daje sebi uvijek titulu dux totius Sclavoniae: CD, III., 299., br.
266., 1228. (?); 346., br. 304., 1231.; 369., br. 323., 1232.; 384., br. 331., 1232.; 424., br. 358.,
1234.; 422., br. 363., 1234.; CD, IV., 40., br. 37.; 42., br. 38., 1237.; 102., br. 95.; 123., br.
113., 1240.
245
Za čudo Ferdo ŠIŠIĆ, Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića (1102 – 1301), Zagreb,
185. tvrdi da je Andrija II. još 1225. god. imenovao dva bana, od kojih bi jedan nosio naslov
bana “čitave Slavonije” do Gvozda. Ta tvrdnja temelji se isključivo na podatku iz krivotvorenih
isprava CD, III., 247., br. 221. i 248., br. 222. (vidi bilj. 251.) gdje se u dignitariju spominje
Aladar tocius Sclavoniae, Voinc de partibus maritimis banis existentibus.
Prema sačuvanim bi ispravama Aladar imao neobičnu karijeru:
CD, III., 238., br. 213., 24. XII. 1224. magister
CD, III., 246., br. 220., 1225. banus
CD, III., 248., br. 221., 1225. banus tocius Sclavonie
CD, III., 249., br. 222., 1225. banus tocius Sclavonie
CD, III., 250., br. 223., 1225. magister
CD, III., 251., br. 224., 1225. magister tavernicorum
[CD, III., 259., br. 231., 1. VIII. 1226. Valeginnus banus]
Prema ovome bi se činilo kao da je Aladar bio 1224. magister, 1225. banus pa iste godine banus
tocius Sclavonie, magister i magister tavernicorum. Ako ne uzmemo u obzir krivotvorene isprave
CD, III., 248. i 249. i ako pretpostavimo da je isprava CD, III., 246. ispostavljena nakon
isprava CD, III., 250. i 251., dobivamo jednostavan i uvjerljiv tijek karijere: Aladar je 1224. i
1225. godine bio magister, a onda je postavljen za bana – ali ne za bana “cjelokupne Slavonije”,
nego jednostavno za “bana”. Prvi dokumentima zajamčen “ban cjelokupne Bosne” jest, dakle,
Jula prema ispravi CD, III., 311., br. 277. iz rujna 1229., ili, drugim riječima, “ban cjelokupne
Slavonije” zajamčen je tek nakon što je Koloman postao (u istoj godini) “vojvoda cjelokupne
Slavonije”.

Lujo Margetić
ili sintagma često navodi pod navodnicima.246 Ali, pojam i sintagma “čitava
Slavonija”, barem u doba vojvode Kolomana, ima veliko političko značenje. Nije
slučajno da se Koloman tek od 1229. god. naziva dux totius Sclavoniae i da se tek
od te godine pojavljuje u tituli bana ista sintagma (banus totius Sclavoniae). Ako
uzmemo u obzir da je Kolomanovo vladanje kao “vojvode cijele Slavonije” bilo
uvelike usmjereno na osvajanje Bosne i da se Bosna i inače nerijetko pojavljuje
kao sastavni dio “Slavonije”,247 ne čini nam se nimalo presmionom tvrdnja da je
Kolomanova titula obuhvaćala sva područja južno od Drave, kao područje nje-
gova vladanja i da je tom titulom on naglašeno iskazivao svoju namjeru da svoju
realnu vlast proširi i na Bosnu.248 Uostalom, njegove je pretenzije priznavao i
njegov brat Bela.
Do istog rezultata dolazi se i analizom titula koje papa Grgur IX. u svojim
pismima priznaje Kolomanu i Ninoslavu.
Za papu Koloman nije nikad dux totius Sclavoniae. Takvo tituliranje Grgur
IX. tjera do apsurda. Naime, u ispravi iz 1231. godine Grgur IX. donosi in
extenso ispravu vojvode Kolomana iz iste godine. U njoj Koloman naziva sebe
navodno Colomanus dei gratia Ruthenorum rex et Sclavonie dux, universis tam
presentibus itd.249 Tako Koloman (tj. bez pridjeva totius) nije sebe nakon 1229.
godine nikad nazivao, ali papinska kancelarija, u želji da izbjegne taj naziv, ne-
dvojbeno svjesno mijenja tekst Kolomanove isprave. Takvo uporno izbjegavanje
Kolomanove titule dux totius Sclavoniae nije nimalo slučajno, a objašnjenje te
činjenice vrlo je jednostavno: pod pojmom tota Sclavonia Grgur IX. razumijeva
cjelokupno područje ispod Drave, uključujući i Bosnu. Za “vojvodu (dux) Bo-
sne” Grgur IX. ne priznaje Kolomana, nego bosanskog bana Ninoslava, kojeg
on časti tom titulom tri puta 1233.250 i po jednom 1238.251 i 1239. godine.252
Grgur IX. nikad ne naziva Ninoslava bosanskim banom, jer titula bana ozna-
246
Ferdo ŠIŠIĆ, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, 3. izd., Zagreb, 1962., 185.
247
Usp. npr. CD, III., 1234. god., 415., br. 359.; 414., br. 361.; 417., br. 362.
248
CD, III., 350., br. 306. (1231.).
249
CD, III., 340., br. 306. (8. srpnja 1231.).
250
CD, III., 388., br. 335. i 336., 389., br. 387.
251
CD, IV., 65., br. 60.
252
CD, IV., 95., br. 89.

čava dužnosnika koji je podređen nekom vojvodi (dux) ili kralju (rex) – ili, dru-
gim riječima, papa priznaje neovisnost Ninoslava od bilo koje svjetovne vlasti i
zbog toga ga i odlikuje posebnom papinskom zaštitom,253 a onda, da bi to bilo
još jasnije, on posebno o tome obavještava Kolomana, i u tom ga pismu titulira:
Colomano regi,254 čak bez tituliranja Kolomana kao “kralja i vojvode Slavonije”.
Papa ujedno daje na znanje Kolomanu da bi dodjela časti i posjeda u Bosni
trebala pripadati Ninoslavu, a ne Kolomanu, dakle, da Koloman ne bi smio u
Bosni ostvarivati nikakve akte suverene vlasti, jer su ti pridržani Ninoslavu,
legitimnom vladaru pod specijalnom zaštitom pape. Takav samostalni položaj,
koji papa izričito priznaje Ninoslavu, odgovara Ninoslavljevoj tituli “veliki ban
bosanski”, koju Ninoslav rabi 1234.255 i 1240.256 Čak i u vrijeme kada papa tvrdi
da se Ninoslav vratio herezi, 1238.257 i 1239. godine,258 papa ga časti nazivom
dux Bosne, a ne banus Bosne.
Iz svega netom rečena teško je ne vidjeti da je Sveta Stolica prema Bosni
imala dalekosežne namjere ostvarivanja što jačega vlastitog autoriteta. U skla-
du je s time i papina odluka od 26. travnja 1238.,259 kojom bosansku biskupiju
podređuje izravno Apostolskoj stolici. Bosanska je biskupija ostala sve do 1247.
god.260 izravno pod papom i tek tada ju je Inocent IV. podvrgnuo kaločkom
nadbiskupu.
Dakle, o nekom papinom podupiranju Kolomanove vlasti nad Bosnom
nema ni govora. To se dodatno dobro vidi i iz papina odgovora na Kolomanov
prijedlog da se nadbiskupska stolica premjesti iz Splita u Zagreb i da za uzvrat
Koloman daruje zagrebačkom nadbiskupu svoje vojvodstvo Slavonije (ducatum
Sclavonie).261 U Kolomanovu pismu nedvojbeno je stajalo da je Koloman spre-
man prepustiti svoj ducatum totius Sclavonie, tj. da se čitavo područje njegova
253
CD, III., 388., br. 335.
254
CD, III., 388., br. 336.
255
CD, III., 427., br. 371.
256
CD, IV., 107., br. 99.
257
CD, IV., 65., br. 60. od 22. prosinca 1238.
258
CD, IV., 95., br. 89. od 27. prosinca 1239.
259
CD, IV., 56., br. 50.
260
CD, IV., 322., br. 287., 26. kolovoza 1247.
261
CD, IV., 114., br. 106., 6. srpnja 1240.

Lujo Margetić
vladanja (regnum), uključujući i Bosnu, crkveno ujedini pod vlašću zagrebačkog

nadbiskupa. Naime, kao što znamo, Koloman je sebe uvijek, bez ijedne iznim-
ke, nazivao dux totius Sclavonie. Papa nije Kolomanov prijedlog prihvatio jer bi
to značilo da bi veliki napori, koje su dominikanci ulagali u Bosnu, bili isklju-
čivo u korist Kolomana. I ne samo to. Papa u svome odgovoru svjesno – jedini
put u svom dopisivanju s Kolomanom262 – ne časti Kolomana čak ni za papu
uobičajenim tituliranjem Kolomana kao dux Sclavonie, nego ga oslovljava puno
nižom titulom: dux Sclavorum, kojom mu daje na znanje da ga priznaje za “voj-
vodu Slavena” (!), ali ne i za pravog vladara područja “Slavonije” pri čemu je,
dakako, težište na Bosni, kao dijelu Kolomanove “cjelokupne Slavonije”. To je
nedvojbeno u vezi i u skladu s time što je nekoliko mjeseci prije toga Matija Ni-
noslav “veliki bosanski ban” došao u Dubrovnik u punom sjaju svoje samostalne
vladarske funkcije, praćen najuglednijim bosanskim dužnosnicima, vojvodom
Jurišem, tepčijom Radonom, peharnikom Mirohnom i drugima, i na najsveča-
niji način prisegnuo s njima “vječni mir i ljubav”. Prisega je utoliko zanimljiva
što iz nje proizlazi Ninoslavljeva rigorozna ortodoksno-katolička vjera. On se
poziva na “gospoda Boga našega Isusa Krista i presvetu Bogorodicu (...) Mariju
i časni životvoreći križ”.263 Ne dvojimo da je Ninoslav iskazivao takva ortodo-
doksna vjerska shvaćanja u smislu naših izlaganja u poglavlju VII. ovoga rada.
Uostalom i sam papa tvrdio je 1238. i 1239. godine da je Ninoslav heretik, što
mu nije smetalo da Ninoslava naziva dux Bosne, tj. da ga drži samostalnim vla-
darom, ponajprije u odnosu prema Kolomanu.
I konačno, od koga to Grgur IX. štiti 1236. godine “Sibislava, kneza Usore,
sina pokojnog Stjepana, bana Bosne” kada ga uzima u svoju zaštitu264 i o tome
obavještava ostrogonskog nadbiskupa?265 Od koga, nadalje, štiti Anu, udovicu
istoga bana,266 i o tome također obavještava ostrogonskog nadbiskupa?267 U sva
četiri pisma papa vrlo oštro prijeti onome koji bi se usudio ugrožavati Sibislava i
262
CD, IV., 3., br. 3., 25. siječnja 1236.; 63., br. 56., 26. studenoga 1238.; 65., br. 59., 22. pro-
sinca 1238.; 93., br. 86., 5. prosinca 1239.
263
CD, IV., 107., br. 99. od 23. ožujka 1240.
264
CD, IV., 15., br. 12. od 8. kolovoza 1236.
265
266
267

Anu, koji “ustraju u vjeri i odanosti rimskoj crkvi”. Žalac je nedvojbeno uperen
protiv Kolomana, napose i stoga što papa u sva četiri pisma oprezno dodaje: “s
time da stalno ostanu nepovrijeđena prava najdražeg u Kristu našeg sina (Bele),
uzvišenog kralja Ugarske”. Ukratko, papa Grgur IX. držao je Kolomana više
suparnikom, a manje suradnikom u borbi protiv bosanskih heretika. Papa je
1238. i 1239. pratio i pozdravljao Kolomanove uspjehe – bez obzira na to koliko
ih je vjerojatno Koloman preuveličao – ali pri tome je nastojao ojačati ulogu
Svete Stolice, podvrgavajući bosanskoga biskupa izravnoj vlasti rimske stolice,
dodjeljujući mu znatne ovlasti papina legata 268 i tražeći za njega puno razumije-
vanje i pomoć od ostrogonskog nadbiskupa i od ugarskih dominikanaca. Zbog
toga papina pisma upućena Kolomanu 1238.269 i 1239.270 treba tumačiti kao
izraz diplomatske vještine.
Toliko o pojmu “cijele Slavonije” u vrijeme Belina brata Kolomana.
Pri kraju ove analize nameće se pitanje: tko je u Bosni imao stvarnu vlast od
1229. do 1240. godine? Same titule tu mogu samo djelomično pomoći, a ostale
vrlo mršave vijesti izazivaju nedoumice. Posve je neobično što papa 26. travnja
1238. piše svom legatu da mu je Koloman javio da je u Bosni potpuno uništena
hereza i da je ponovno uspostavljena katolička čistoća (catholica puritas),271 ali
da ga, s druge strane, potkraj iste godine ponovno hrabri da uništi herezu, i
to ponavlja koncem iduće godine.272 Je li Koloman papu u prvoj polovici 1238.
godine273 pogrješno izvijestio ili je sredinom godine buknuo novi otpor hereti-
ka koji se protegnuo kroz dvije godine? Ako bismo pretpostavili da se razvio
novi ustanak heretika, očekivali bismo da će Koloman i papa u takvoj situaciji
pokazati punu slogu. Pa ipak, papa 1238.274 i ponovno 1239.275 Ninoslavu pri-
znaje naslov dux Bosne, a Kolomanu nikako da priušti naslov dux tocius Sclavonie,
268
CD, IV., 64., br. 58., 22. prosinca 1238.: plene legationis officium in diocesi Bosnensi. Isto u
CD, IV., 68., br. 63., 23. prosinca 1238.
269
CD, IV., 65., br. 59., 22. prosinca 1238.
270
CD, IV., 93., br. 86., 5. prosinca 1239.
271
CD, IV., 56., br. 50.
272
CD, IV., 65., br. 59., 22. prosinca 1238.
273
CD, IV., 93., br. 86., 25, prosinca 1239.
274
CD, IV., 65., br. 60., 22. prosinca 1238.
275
CD, IV., 95., br. 89., 27. prosinca 1239.

Lujo Margetić
nego samo dux Sclavonie, ili, čak koji put samo dux Sclavorum. I nadalje, ako
je Ninoslav 1238. i 1239. napustio katoličanstvo, kako to, da već u ožujku 12-
40.276 dolazi sa sjajnom svitom u Dubrovnik i tamo priseže na način koji posve
odudara od heretičkih vjerskih dogma i potpuno se poklapa s najpravovjernijim
katoličanstvom? Još 27. prosinca 1239. u Bosni navodno vlada hereza, njoj je na
čelu sam vojvoda Ninoslav, a taj isti Ninoslav već za nekoliko mjeseci dokazuje u
Dubrovniku duboku privrženost katoličkim dogmama i puni otklon od hereze.
Sve to ne djeluje uvjerljivo. Nije li najprirodnije i najbliže istini pretpostaviti da
je papina zaštita koju je Ninoslav dobio još 1233. godine omogućila Ninoslavu
da ostvaruje realnu vlast u Bosni od 1233. do 1240. godine te da je papi bio
Ninoslav politički bliži od Kolomana, djelomično iz obzira prema Beli IV., ali
djelomično uzimajući u obzir i interese katoličke crkve, što je osobito vidljivo u
prebacivanju nadležnosti nad Bosanskom biskupijom iz Dubrovačke nadbisku-
pije najprije izravno pod Svetu Stolicu, a tek kasnije na Kaločku nadbiskupiju.
Kolomanovom smrću 1241. godine započinju novi problemi i pitanja koji
više nisu predmet istraživanja u ovome radu.
SUMMARY
Abjuration of Bosnian krstjani in 1203 is a very complex document of

the contemporary Bosnian clerical history with which they pledge their full
compliance with the Roman Church and its teaching. Since this work seeks
to analyze the meaning and the content of specific dispositions of the Abjura-
tion, especially its invocation, the author closely examined all the other refe-
rences that connect Pope Innocent III with Bosnian krstjani from the period
between 1199 and 1203 - up to the time the Pope’s direct interfering with
Bosnian religious affairs ceased.
The analysis of the 1203 abjuration proves that the papal legate, John
de Casamaris, was exceptionally considerate to Bosnian krstjani and that, in
certain matters, he demonstrated utmost flexibility and willingness to com-
promise which, in turn, resulted in their complete acceptance of the autho-
276
CD, IV., 107., br. 99., 22. ožujka 1240.

rity of the Roman Church. The mentioned flexibility especially referred to

the invocation that mentions only God-Father instead of both God-Son and
the Holy Spirit – as opposed to other contemporary recognition of orthodox
teachings (such as Valdes, Durand of Huesca and Bernard Prim) where the
greatest emphasis is on the same divine character of all of the three mem-
bers of the Holy Trinity. This invocation draws the author to conclude that
some remnants of pseudo-Arian beliefs survived because the central Roman
Catholic organization soon lost its influence in Bosnia. That is, among other
things, the reason why the sign of flexibility in the Abjuration is the fact that
the Roman Church is not mentioned as an apostolic Church. This is why the
Abjuration greatly differs from the aforementioned western European ortho-
doxy acceptance principles.
Other facts from the Abjuration include that the Bosnian krstjani were
not organized in monastic communities and that Šanjek rightfully calls them
“pseudo-monks”.
Furthermore, the author compared the teachings of Paulicians, Icono-
clasts, Bogomils and contemporary western European heterodoxies with cor-
responding teachings of Bosnian krstjani and came to conclude that all these
heterodoxies have several significant teaching elements in common, and the
belief that God is the initial creator of all things but temporarily left Satan in
charge of the visible world.
Digressing, the author analized the position of Bosnia during the rule of
ban Borić (second half of the 12th century). According to the author, Bosnia
was actually, independent at that time: the Ban acknowledged the not very
pronounced senior rule of the Croatian-Hungarian king. Furthermore, in his
other excursion, with a special emphasis on Bosnia, the author analized very
complex relations between Pope Gregory IX and the Croatian-Hungarian
king Bela IV, Coloman, the duke of “the entire Slavonia” and Bosnian ban
Ninoslav in the first half of the 13th century and concluded that the king was
very reserved in his political contacts with Coloman since he was an avid sup-
porter of Bela IV as a chief commissioner for united and strong Hungary.

Иван Божилов
БЪЛГАРСКОТО БОГОМИЛСТВО И НЕГОВИТЕ ЕВРОПЕЙСКИ

ИЗМЕРЕНИЯ
“Che in Bulgaria contigua alla

Servia sia nata la setta de Bogomili
e da questa abbia pululato quella degli
Albigesi percio denominati Bulgari.”*
В средата на десетото столетие се ражда едно учение, чиито привър-

женици скоро ще получат името Богомили заради личността, с която
се свързва неговата поява (Богумилъ – Βογομίλος). Защо богомилството
не е поредното учение, което се появява като фойерверк и ще изгори
като фойерверк, оставяйки след себе си малко дим, който бързо се раз-
пръсва? Защото това учение нито е рожба на случайността, нито е изо-
лирано от обществената среда; нито е лишено от дълбоки корени, нито
плодовете му ще изчезнат, без да се усети техният вкус. Защото неговата
същност е по-различна от съдържанието на друга ерес, родила се в ло-
ното на християнската църква. Защото това учение е функция на вечния
човешки стремеж към познанието, към търсенето на отговор на един от
фундаменталните въпроси на човешкото битие: произход и природа на
злото; съотношението между абсолютната сила на Твореца, чието дело е
видимият, земният, временният свят, и несъвършенството на това него-
* Maria Marcella Ferraccioli, Gianfranco Girardo. Putopisi Mlečana u Bugarskoj. – In:

Odnosi Hrvata i Bugara od X do XIX stoljeća s posebnim osvrtom na vrijeme Dubrovačke
Republike. Zagreb, 2003, s. 106.

во творение; търсене на отговор, който да съдържа задоволително обяс-

нение на вечното противоречие: може ли Бог, върховното благо, да бъде
в същото време и създател на Злото, което господства във видимия свят
(„… защо, след като светът се управлява от Провидението, множество
злини сполитат добрите хора?“ – Сенека)! И тук идва колебанието, об-
хванало както метафизиката, така и богословието; колебание, използва-
но умело от богомилите, за да нарисуват нова картина на Сътворението
(като отрекат Битие, първата книга на Библията!), да припишат Съзиж-
дането на света, който ги заобикаля, на Сатана(ил), любимия сътрудник
на Твореца и сетне негов най-ожесточен враг. И да се борят срещу този
свят, да го променят и да го направят по-добър, по-съвършен. За да не
променят радикално самата вяра1.
Богомилството, неговата философия, неговата история са в небла-
гоприятно положение. Както и всички „еретични“ движения, които са
имали нещастието да бъдат безпощадно преследвани, а привърженици-
те им дори физически унищожавани (съдбата на Montségur и неговите
защитници едва ли трябва да бъдат припомняни). Наистина византий-
ската общност не познава институцията, наречена Инквизиция, и про-
цесът срещу Василий (около 1110–1111) и особено неговото изгаряне на
клада, издигната на константинополския Хиподрум2, остават единстве-
ният пример за жестока разправа с инакомислещ. Въпреки това следите
1
Това е, общо взето, рамката, в която богомилството трябва да бъде поставено. И то
бе поставено там отдавна (Вж. например D. Obolensky. The Bogomils. A Study in Balkan
Neo-Manichaeism. Cambridge, 1948 [Reprint: Twickenham, Middlesex, 1972]; български
превод: Богомилите. Студия върху балканското новоманихейство. София, 1998). Тази
рамка не можа да задържи и да опази богомилството, защото то бе извадено от нея, бе
преместено от своята среда, а погледът на изследвача бе отправен в друга посока: „По
същество то [богомилството – И. Б.] било учение, насочено срещу феодалния гнет, а
по форма ерес, която се отклонявала от догмите на официалната църква“ (Д. Ангелов.
Богомилството в България. София, 1969, с. 11). Тази интерпретация на богомилство-
то успя да монополизира в продължение на десетилетия неговото проучване, и то не
само в България. За щастие монополът в науката – ако го има – не е вечен. Вж. някои
бележки срещу „марксисткото“ обяснение на богомилството у Fr. Šanjek. Crkva bosa-
nska: dualistička sljedba ili evanđeoski ideal zajedništva u duhu pracrkve. – In: Kršćanstvo
srednjovjekovne Bosne. Sarajevo, 1991 (= Studia Vrhbosnensia, 4), 158–159.
2
Anne Comnène. Alexiade. Éd. B. Leib. Vol. III. Paris, 1945, 21828–22829.

Българското богомилство и неговите европейски измерения
от „еретическата“ книжнина, от творби, създавани от самите „еретици“,

са нищожни. И всички тези учения се изучават благодарение на сви-
детелства, оставени от техните противници, идеологически и институ-
ционални (най-често съдебни), т. е. чрез поглед отвън, който винаги е
поглед на отрицанието, поглед, чиято острота и дълбочина се обусла-
вят от идеологическата нетърпимост, и поради това той се насочва към
различното, към неговото опровержение, разобличаване и, разбира се,
осъждане; различно, което в крайна сметка се представя за враждебно;
поглед, който, стимулиран от омразата, винаги представя своя опонент
в неправилна светлина. Богомилската учение, разбира се, не прави из-
ключение както в състоянието на изворите3, така и в тяхната позиция
спрямо неговите следовници. Богомилите са „вълци и хищници“ (Коз-
ма), „бесен вълк“ (Анна Комнина), „кръвожадни вълци“ („Съборник“
или „Синодик на цар Борил“), „вълк, надянал кожа на овца“ (Евтимий
от Акмония), т. е. вълк е основен код за идентифициране на богомил на-
ред с „еретик“4.
Богомилството обаче е и едно изключение. Поне сред „ересите“, ро-
дени и разпространявани във византийския свят. Защото е обект на
представяне и разобличаване в една бележита творба. Това е „Беседата“
3
Все пак едно богомилско съчинение е имало щастието да оцелее и да се запази до днес,
макар и в латинска версия. Заслугата е на инквизицията в италианския град Конкоре-
цо. Това е прочутата „Тайна книга“ (понятие, въведено от Й. Иванов заради бележката
в Каркасонския ръкопис: „Hoc est secretum…“), „Йоаново евангелие“ или още „Interr-
ogatio Johannis“. Вж. Й. Иванов. Богомилски книги и легенди. София, 1925 (фототипно
издание: София, 1970), 73–87 (текст по двата запазени ръкописа – Каркасонски и Виен-
ски). Критично издание: E. Bozoky. Le livre des cathares „Interrogatio Johannis“, apocryphe
d’origine bogomile. Paris, 1980 (недостъпно). Български превод: Д. Ангелов, Б. Примов,
Г. Батаклиев. Богомилството в България, Византия и Западна Европа в извори. София,
1967, 99–107 (по-нататък: Богомилството в извори); Fontes latini historiae Bulgaricae. IV.
Serdicae, 1981, 110–125.
4
Най-ранните писатели, занимавали се с разобличаването на богомилството и на бого-
милите, употребяват понятията αιρεσις (патриарх Теофилакт), еретичьску виру, ересь
и еретик¸ (Козма Презвитер). Едва Евтимий от Акмония, Евтимий Зигавин, Анна Ком-
нина въвеждат в своите съчинения наименованието „богомили“. Евтимий от Акмония
използва и термина „ватини“ (βατήνοι), вероятно от βυτος – ’трънак, драка, къпина’. По
същия начин ги назовава и съставителят на съответния текст в Бориловия синодик:
“зъл трънак”.
5
Критично издание: Ю. К. Бегунов. Козма Пресвитер в славянских литературах. Со-

на Козма Презвитер5, която често се интерпретира повърхностно, бих

казал, дори неправилно. Козма е единственият писател, враждебно на-
строен към богомилите, който не се колебае да опише двете лица на бъл-
гарското общество от средата на 10. век, който, случайно или не, устано-
вява здрава връзка между „официалната“ (за него единствена!) действи-
телност и нейната „еретична“ алтернатива. Наистина той е на страната
на традицията, на реда (τάξις’а); безпардонно разобличава „еретиците“,
не крие презрението и омразата си към тях. Но и не спестява упреците
си към развалата на обществото и преди всичко към монашеското съ-
словие, което – дали Козма го желае или не – се превръща в своеобра-
зен антипод на богомилите. За да стигне до тежката присъда: „Всички
вкупом се отбиха и станаха непотребни: няма кой да прави добро, няма
нито един“ (парафраза на Псалми, 13:3). Ето тук е кулминацията, раз-
ковничето на неговия текст. След като е разкрил (в 19 пункта!) несъ-
стоятелността на „еретическата вяра“, Козма не може да спести злото,
което господства в земния свят, иначе подобен на небесния. Тъкмо тук
се крие диалектическото единство на неговото съчинение, в което той
волно или неволно е свързал неделимо причината и следствието. Без да
го каже открито. Ето това единство на творбата трябва да бъде припо-
мняно непрекъснато, да бъде отправна точка в нейната интерпретация.
В противен случай богомилството трябва да бъде извадено от контек-
ста – книжовен, идеологически, реален. А тогава представата за него би
била изкривена.
Интересът към богомилското учение е стар; дори по-стар от интере-
са към българската средновековна история като цяло. Обяснението на
този интересен феномен се крие в ролята, която богомилството е играло
при формирането на западноевропейските дуалистични учения на па-
тарени, катари, албигойци. Началната стъпка е в първите години на 18.
век: C. Y. Wolf. Historia Bogomilorum (1712). Но тласъкът в проучването
идва в средата на деветнадесетото столетие с откриването на основните
фия, 1973, 297–392. Превод на съвременен български език: Стара българска литерату-
ра. Т. 2. Ораторска проза. Съставителство и редакция Л. Грашева. София, 1982, 30–77
(превод на В. Киселков).
6
Сп. Палаузов. Синодик царя Бориса [прав. „Борила“ – И. Б.]. Рукопись ХІV века.
– Временник Императорского Московского общества истории и древности, кн. ХХІ,
1855; в превод на български: Синодик на царя Бориса. Ръкопис от ХІV век. – Български

български извори, а именно: „Съборник (Синодик) на цар Борил“ (Сп.

Палаузов – 1855)6, „Беседата“ на Козма Презвитер (първа публикация,
макар и частична, от Ivan Kukuljević-Sakcinski – Zagreb, 1857)7 и „Житие
на св. Теодосий Търновски“ (О. Бодянски – 1860)8. След това неочаквано
бързо настъпва зрелостта: Франьо Рачки публикува прочутата си книга
„Bogomili i Patareni“ (Zagreb, 1869–1870)9, книга, оставила трайни следи
в специализираната книжнина („epohalni prelom“, както я нарече С. Чир-
кович); книга, която все още има реална, а не само историографска стой-
ност. Това е едно ново начало, което дава правилната посока в научното
дирене. И днес историческата наука разполага с обилна литература по
въпросите на богомилството10.
Съвременният изследовател на богомилското учение е изправен
пред труден въпрос: накъде и как в бъдеще? Отговор на подобно неглас-
но питане бе констатацията на Иван Дуйчев, направена преди повече от
четиридесет години: „Новите приноси в това поле представляват поч-
ти изключително тълкувания на наличните сведения, а много по-мал-
ко или почти никак – приноси на историческите извори.“ Днес трябва
да признаем правотата на това схващане. Но и още нещо. Последните
няколко десетилетия донесоха много малко нови извори за богомил-
книжици, І (1858), 1, 195–208; 2, 225–236; Сп. Палаузов. Избрани трудове. Т. І. София,

1974, 251–271 (превод на Хр. Коларов от първата публикация на руски език). Пълно
издание на двата запазени ръкописа: М. Г. Попруженко. Синодик царя Борила. София,
1928 (= Български старини, VІІІ). Превод на съвременен български език: Държава и
църква през ХІІІ в. София, 1999, 57–88 (А.-М. Тотоманова); коментар: 97–105, 119–129
(Ив. Божилов).
7
I. Kukuljević-Sakcinski. Presvitera Kozme slovo o bogomilih i ereticih. Arkiv za povjestnicu
jugoslovensku, IV (1857). Zagreb, 69–97. За критичното издание вж. тук бел. 5.
8
О. М. Бодянски. Житие и жизнь преподобного отца нашего Феодосия. – Чтения
ОИДР, 1860, № 1.
9
Fr. Rački. Bogomili i Patareni. Rad JAZU, VII (1869), 84–179; VIII (1869), 121–187; X
(1870), 160–203; Fr. Rački. Borba Južnih Slovena za državnu neodvisnost u XI vijeku (str.
1–333); Bogomili i Patareni (str. 337–599). Uvod J. Radonić. Beograd, 1931 (Srpska Kra-
ljevska Akademija – Posebna izdanja, LXXXVII, knj. 38); Fr. Rački. Bogomili i Patareni.
Priredio Fr. Šanjek. Golden marketing – Tehnička knjiga. Zagreb, 2003. 254 str.
10
К. Гечева. Богомилството. Библиография. София, 1997.
11
Théodore Daphnopatès. Correspondance. Éditée et traduite par J. Darrouzès et L. G. We-
sterink. Paris, 1978, No 8, p. 87–99; No 9, 99–107. Вж. Ив. Божилов. Antieretica. – В:

ството, сред които особен интерес будят обширното изложение, посве-

тено на афтартодокетизма11, и особено краткият текст във Vat. gr. 604, ff.
11r–12v, публикуван от A. Rigo12. Изминалите десетилетия потвърдиха и
още нещо: обобщенията – те изиграха, разбира се, своята роля, – особе-
но последните обемисти цялостни изследвания върху богомилството,
са до голяма степен повторение на вече изминат път. А убедителността
на някои автори, които се опитват да преразгледат основни въпроси, е
твърде често съмнителна13.
Целта на този кратък доклад е непретенциозна и, бих казал, дори не-
благодарна. Без да се изнасят нови данни – защото, както видяхме, таки-
ва рядко, твърде рядко се откриват, – да припомним мястото и ролята на
богомилството в средновековния свят, да го представим като едно цяло,
каквото то безспорно е било, но и самостоятелно, тъй като поставено
сред сродните нему явления, то губи голяма част от същността си14 и
мястото, което безспорно заслужава в безкрайния свят на средновеков-
ната цивилизация15.
1. Корените.
Богомилството, както и много други подобни явления, поражда
много въпроси, отговорите на които никак не е лесно да се намерят. И
първият сред тях е: корените на учението, условията, които улесняват
неговата поява, обществената среда, която му дава живот, идейната ат-
мосфера, която го формира. Защото De nihilo nihil (Лукреций), и то не
само в природата, а и в човешкото общество. Защото да се каже, че то се
е появило в българското царство през 10. век (вж. по-долу), означава да
Сборник в чест на акад. Д. Ангелов. София, 1994, 105–110.

12
A. Rigo. L’assemblea generale athonita del 1344 su un gruppo di monaci bogomili. – Cristi-
anesimo nella storia, 5 (1984), 475–506 (текст: 504–506).
13
Ив. Божилов. Antieretica, 105–106.
14
Вж. например Y. Stoyanov. The Hidden Tradition in Europe. The Secret History of Medie-
val Christian Heresy. London, 1994, 127–134 (авторът следва идеите на Д. Оболенски,
но се ориентира слабо в проблемите на българската средновековна история).
15
Последно кратко изложение: Ив. Божилов, В. Гюзелев. История на средновековна
България VІІ–ХІV в. (История на България в три тома – том І). София, 1999, 286–289
(Ив. Божилов) (по-нататък: История, 1).

не се каже всичко или поне достатъчно. Очевидно неубедително е твър-

дението – както от методологическа, така и от фактологическа гледна
точка – да се твърди, че богомилството е продукт на феодалната дей-
ствителност в България – защото такава не е съществувала; да се раз-
глежда като форма на съпротива срещу „феодалния гнет“, защото това
означава да се изопачи процесът на раждане на богомилството, да се
ограничи неговата обществена значимост16.
Богомилството е рожба на българската действителност през столе-
тието, последвало кръщението на българите; то не е изолирано явление,
а неделим елемент от прехода на България от „варварската“ епоха към
изграждането на християнската цивилизация. След 864 г. България вече
е част от едно ново пространство, както религиозно, така и политическо,
част от една нова действителност, чиито промени са бавни и мъчителни.
Унищожаването на старото и изграждането на новото пораждат много
страхове, много въпроси, на които трябвало да се намерят отговори17.
Българинът се интересувал както от догмата като цяло, така и от много
проблеми на всекидневието. За да получи отговорите, той се обърнал
към авторитети – първо към Константинопол, след това към Рим. Но
нито обширното писмо на патриарх Фотий (865)18 – прекалено далече
от проблемите на живота, „инструктиращо“ Борис как да се държи, вече
като християнски владетел, нито отговорите на папа Николай І (866) на
многобройните запитвания, отправени от българския княз19, били в съ-
стояние да успокоят страховете на българите, да задоволят интереси-
те към бурните промени, настъпили веднага след кръщението. Тогава?
Оставало „скритото“ знание, към което българите не закъснели да от-
правят взор. Защото зад бляскавата фасада на Преславската цивилиза-
ция, която трябвало да вдъхне самочувствие на българите пред лицето
16
Вж. бел. 1.
17
Ив. Божилов. От „варварската“ държава до царството. България от средата на ІХ до
първите десетилетия на Х в. – В: Ив. Божилов. Седем етюда по средновековна исто-
рия. София, 1995, 73–94.
18
Photius. Epistulae et Amphilochia. Vol. I. Ediderunt B. Laourdas et L. G. Westerink. Biblio-
theca Teubneriana – Lipsiae, 1983, Ep. 1, p. 2–39.
19
Responsa Nicolai I Papae ad consulta Bulgarorum. Ed. D. Detschew. Serdicae, 1939; Fontes
latini historiae Bulgaricae, II. Serdicae, 1960, 65–125 (латински текст и български пре-
вод).

на Константинопол и в същото време била отправена към формиращия

се свят на Slavia orthodoxa20, се криели и „ересите“, които също били част
от новото религиозна и политическо пространство.
Още през 866 г., наред с ромейското духовенство, което трябвало да
приобщи българите към Христовата църква, в България се появили пред-
ставители на още две големи традиционни религии – „сарацини“, т. е. ара-
би, с „нечестивите книги“ („De libri profanis“) и юдеи21. Сведенията за тях
в отговорите на папа Николай І едва ли са случайни и трудно биха могли
да бъдат разглеждани само като примери за враждебни на християнство-
то учения, които римският първосвещеник дава на българския владетел.
Вероятно по същото време или малко по-късно в българските предели
започнала да прониква една от основните „ереси“, свързана с христоло-
гическите спорове в ранна Византия и осъдена още на Първия Вселенски
събор в Никея (325) – арианството. Защото първият епископ на новата
столица Велики Преслав, Константин, превел от гръцки на български
първата творба на св. Атанасий Александрийски († 2 май 373) – „Чети-
ри слова против арианите“22. В началните години от царуването на Петър
(927–969) в българското царство имало привърженици на афтартодоке-
тизма – една не толкова влиятелна, но традиционна ерес, от чието въздей-
ствие не избягнал и император Юстиниан І. От името на византийския
император Роман І Лакапин до българския патриарх било изпратено об-
ширно послание, своеобразен трактат срещу афтартодокетизма23, в който
могат да се открият и следи от критики срещу иконоборството24.
20
Ив. Божилов. Цар Симеон Велики (893–927): Златният век на средновековна Бълга-
рия. София, 1983, 41–86, 106–117; I. Božilov. L’idéologie politique du tsar Syméon. Pax
Symeonica. – Byzantinobulgarica, VIII (1986), 73–88; Idem. Preslav et Constantinople:
dépendance et indépendance culturelle. – In: The 17th International Byzantine Congress.
Major papers. Dumbarton Oaks – Georgetown University, Washington D. C.: August, 3–8,
1986. New Rochelle–New York, 1986, 429–454; История, 1, 246–270 (Ив. Божилов).
21
Fontes latini historiae Bulgaricae, II, § СІV, с. 123.
22
A. Vaillant. Discours contre les Ariens de Saint Athanase. Version slave et traduction
française. Sofia, 1954.
23
Théodore Daphnopatès. Correspondance, No 8, p. 87–99; No 9, p. 99–107; Ив. Божилов.
Antieretica, 105–110 (вж. бел. 11).
24
Théodore Daphnopatès. Correspondance, No 9, p. 10111–25, както и бележката на с. 100–
101. Вж. и тук по-долу.

Безспорно най-голямо значение за създаването на своеобразната

„еретическа“ атмосфера в България било проникването на идеите на
манихейството и павликянството. През 870 г., т. е. само шест години
след официалния акт на кръщението на българите, Петър Сицилийски
(пратеник на византийския василевс в Тефрика, основното средище на
павликяните в Мала Азия) написал прочутото си съчинение за павли-
кяните, посветено на архиепископа на България25. Трудно е да се каже
дали тази творба, която разкрива същността на павликянската (или ма-
нихейската) ерес, е отговор на запитване от България или пък посвеще-
нието е резултат от лично познанство между автора и българския архи-
ерей (той току-що е дошъл в Плиска от Константинопол). По-важното
е друго. В самия текст се споменава, че павликяните имали намерение
да проводят свои хора в България: „А освен това чух от ония безбожни
безумстващи, че щели да се изпратят някои от тях в земите на България
(ἐν τοός τῖποις Βουλγαρίας), за да откъснат някои люде от православната
вяра и да ги привлекат към своята нечестива ерес.“26 Предпоставка за
подобна пропаганда било масовото заселване на павликяни в близост с
българската граница в Тракия, извършено на няколко пъти от импера-
тор Константин V (741–775)27.
Няма съмнение, че враждебните религии като ислям и юдейство
и преди всичко отклоненията от християнството, които Църквата ха-
рактеризирала обичайно като „ерес“, създали постепенно своеобразна
идейна алтернатива, която била способна да роди нова религиозна док-
трина. Наистина тя била разпокъсана, локално хаотична, вероятно без
достатъчно привърженици и без сериозно въздействие върху значими
обществени и съсловни среди. Но тъкмо тази среда дала живот на уче-
ние, което обединило част от онези „дисиденти“, които търсели встра-
ни от официалната догма пътя към истината за света, такъв какъвто го
виждали и такъв какъвто го желаели. Катализатор на тази натрупана
енергия бил поп Богомил (Богумилъ – Βογομίλος), на когото Клио отре-
25
Les sources grecques pour l’histoire des pauliciens d’Asie Mineure. Texte critique et tradu-
ction par Ch. Astruc, W. Conus-Walska, J. Gouillard, P. Lemerle, D. Papachryssanthou. J.
Paramelle. – Travaux et mémoires, 4 (1970), 1–227.
26
Пак там, с. 74, 919–20.
27
Г. Острогорски. Историjа Византиjе. Београд, 1969 (= Сабрана дела Георгиjа Остро-
горског, књ. 6), 175 (сред сирийските монофизити е имало и павликяни).

дила възможността да остави името си на новото учение и на неговите

привърженици.
2. Време на възникване.
Пет извора съдържат хронологически указания, които подсказват
времето, когато богомилството се появило, или по-точно времето, кога-
то то вече е било достатъчно известно сред определени среди на българ-
ското общество. Тези извори са: писмото на константинополския пат-
риарх Теофилакт (933–956) до българския цар Петър (927–969)28, „Бесе-
дата“ на Козма Презвитер29, писмото на константинополския патриарх
Козма (Козма І [1075–1084] или Козма ІІ [1146–1147]) до митрополита
на Лариса – Cod. Marcianus gr. 74 (coll. 1454 olim Nanianus 96, fol. 77v–79v-
)30, един от ръкописите на византийския „Синодик в неделята на право-
славието“ – Cod. Vindobonensis gr. 7331 и „Съборникът (Синодикът) на
цар Борил“32. Основният хронологически код и в петте текста е името
на българския цар Петър – то е в надслова на писмото на Теофилакт,
а в останалите е в трафаретния израз „в годините на правоверния цар
Петър“ – „при Петър, цар на българите“. Това споменаване дава общата
рамка – 927–969. Допълнителното уточнение идва от името на патриарх
Теофилакт – 933–956. Два от изворите – „Беседата“ на Козма и писмото
на патриарх Теофилакт – са самостоятелни или поне на пръв поглед ня-
мат връзка помежду си. Останалите три текста без съмнение са свърза-
ни. Проклятието: „На поп Богомил, който при Петър, цар на българите,
възприе тази манихейска ерес и я пося из цяла България, и на всички
негови някогашни и бъдещи ученици, анатема“, е било включено в Cod.
Vindobonensis gr. 73, който пък според наблюденията на Ж. Гуйяр33 е по-
28
Iv. Dujčev. L’epistola sui Bogomili del patriarca costantinopolitano Teofilatto. – In: Iv. Dujčev.
Medioevo bizantino-slavo. Roma, 1965, 283–315 (текст: 311–315).
29
Вж. бел. 5.
30
J. Gouillard. Une source grecque du Synodik de Boril: La lettre inédite du patriarche Kosma.
– Travaux et mémoires, 4 (1970), 361–374 (цитираната анатема: 37149–37252).
31
J. Gouillard. Le Synodikon de l’orthodoxie. Édition et commentaire. – Travaux et mémoires,
2 (1967), p. 59198 (apparat critique).
32
Вж. бел. 6.
33
Вж. бел. 30; Държава и църква, 123–125; История, 1, с. 287 (Ив. Божилов).

служил за основа на българския „Съборник“ (Синодик), преведен от

гръцки по нареждане на цар Борил (1211). Анатемата е съставена най-
рано през 11. век (писмото на патриарх Козма). Следователно „Беседата“
на Козма Презвитер и писмото на патриарх Теофилакт са най-ранните
свидетелства за появата на богомилството.
Въпросът, който трябва да получи отговор, е: може ли да се установи
редът на възникване на двата текста и по-нататък да се внесе допълни-
телна яснота за времето, когато богомилството е било не само разпро-
странявано, но и познато на по-широки среди, поради което български-
те власти са били принудени да предприемат мерки за изясняване на
неговата природа, на неговата същност и, разбира се, на неговата об-
ществена значимост. Или казано кратко и ясно: кой от двата текста е по-
ранен? Писмото, съставено в Константинопол, има две отправни точки
за установяване на неговата възможна дата: адресирано е до цар Петър,
т. е. между 927 и 969, но е писано от името на патриарх Теофилакт, което
го ограничава във времето на неговото светителстване, т. е. 933–956. Ив.
Дуйчев съкрати още повече това време, като допусна, че писмото е съ-
ставено между 933 и 94434. Ако приемем това внушение – а за него има
основание, – първото писмо на българския цар до константинополския
първосвещеник вероятно е написано в началото на 40-те години на 10.
век.
Проблемът с Козма Презвитер е значително по-сложен, защото на
пръв поглед нищо не свързва писателя с името на цар Петър, което е
ориентир за времето на появата на новото учение в публичното про-
странство, но не и за възникването на самото съчинение. Защото сведе-
ния за Козма извън „Беседата“ липсват, а самата тя съдържа само един
и при това много спорен знак за нейното датиране35. Тази оскъдност на
информация е довела до формирането на много хипотези за времето,
когато Козма е живял и творил, за повечето от които няма никакви до-
казателства36. Със сигурност може да се твърди, че атмосферата – ре-
34
Iv. Dujčev. L’epistola, p. 310.
35
Споменаването на „презвитер Йоан“ – „пастор и екзарх в българската земя“ – лич-
ност, която не може да бъде идентифицирана със сигурност (колебанията са между
Йоан Екзарх и св. Иван Рилски). Все пак моите предпочитания са за Йоан Екзарх.
36
Вж. Стара българска литература, 2, 307–308 (с цялата литература).

лигиозна, идейна, обществена – на втората част от творбата на Козма

намира някои пълни съответствия с картината, която откриваме в чети-
рите слова на Петър Черноризец (средата на 10. век)37, и това не оставя
никакво съмнение, че нейният автор е живял и писал, когато цар на бъл-
гарите е бил Петър (927–969)38. Но кога по-точно Козма е съставил „Бе-
седата“? Първата възможност да се приближим до по-конкретна дата е
съчинението на Козма да бъде съпоставено с писмото на патриарх Тео-
филакт.
Деветте анатеми на константинополския патриарх са отправени към
недъзи и грехове на богомилите, които с едно изключение (отношението
на „еретиците“ към Св. Троица) се съдържат в съчинението на Козма.
Обратно, 10 от присъщите на богомилите идеи и прояви, описани в „Бе-
седата“, липсват в текста на Теофилакт39. Изложението на Козма е много
обширно и е разпределено в 19 пункта. Текстът на Козма е много остър;
той постоянно критикува, твърде често ругае и винаги осъжда (в идео-
логически план) своите противници. Но той не призовава към разправа
с тях, не ги анатемосва (анатемите идват от Константинопол!). Кой от
кого е „заимствал“? Не може да не допуснем, че когато е било написано
първото писмо на цар Петър до патриарх Теофилакт, във Велики Пре-
слав вече е била събрана своеобразна „информационна банка“ за новото
учение и поведението на неговите привърженици. И че тази информа-
ция би могла да бъде доставена от Козма? За щастие това предположе-
ние може да бъде подкрепено с много сериозно доказателство. Писмото
на Теофилакт категорично свързва новата „ерес“, за която са му писали
от България, с предходни дуалистични учения; то е смес от манихейство
с павликянство, споменават се Манес и редица имена на известни пав-
ликяни40. Какво откриваме в „Беседата“? Козма се задоволява да отбеле-
37
Р. Павлова. Петър Черноризец. Старобългарски писател от Х век. София, 1994; Исто-
рия, 1, 281–282 (Ив. Божилов).
38
История, 1, 281–285 (Ив. Божилов).
39
В писмото на Теофилакт липсват възгледите на богомилите „За литургиите“ (4), „За
иконите“ (8), „За Вехтия завет“ (9), „За чудесата“ (13), „Молитвата на богомилите“ (14),
„За труда“ (15), „За властта и управниците“ (16), „За богатството“ (17), „За греховните
помисли“ (18), „За изповедта“ (19).
40
Iv. Dujčev. L’epistola, p. 31235–36, 314102–113.

жи Арий, Савелий и Македоний, у които се бил вселил дяволът и чиито

учения са осъдени от светите отци, събрали се в Никея41. И след това
преминава към поп Богомил. Той не знае нищо за манихеи и павликяни
и се задоволява да нарече следовниците на Богомил „еретици“! Едва ли
трябва да отбелязвам, че ако Козма е писал своята „Беседа“, когато във
Велики Преслав вече са разполагали с писмото на патриарх Теофилакт,
той едва ли би пропуснал да отбележи „манихейско-павликянското ми-
нало“ на новата българска „ерес“!
Единственото препятствие пред идеята, че Козма е съставил своята
„Беседа“ преди писмото на Теофилакт, е личността на родоначалника на
„ереста“. Известно е, че българският писател е първият, който спомена-
ва поп Богомил, докато „ересиархът“ отсъства от писмото на константи-
нополския патриарх. Това обстоятелство даде основание на Ив. Дуйчев
да приеме, че поп Богомил е бил неизвестен на българското общество
преди писмата, разменени между Велики Преслав и Константинопол;
следователно, „Беседата“ е написана след това (според Дуйчев между 969
и 972)42. Този argumentum ex silentio е убедителен само на пръв поглед.
Козма пише цял трактат и е логично да започне ab ovo, от самото начало,
с името на основоположника на новото учение. Това, което за него е ло-
гично, е неподходящо за Теофилакт. Константинополският първосвеще-
ник не се е интересувал от историята на „ереста“, а от нейната същност;
той се интересува не от началото на българското учение, а от неговите
корени, и затова първото, което трябва да стори, е да установи връзката
с манихейството и павликянството; на него името Богомил не му гово-
ри нищо (и би било излишно да го повтаря, ако то е било в писмото на
българския цар); то е без значение, защото важното в случая е да посочи
имената на истинските идеолози на дуализма.
И накрая още един хронологически репер. Това е писмото на им-
ператор Роман І Лакапин, писано от Теодор Дафнопат, или трактатът
срещу афтартодокетизма. Писмото датира от времето между октомври
927 и 944, близо около 93343. Какво е неговото място в сложния проблем
с раждането на богомилството? Първо, ако богомилството вече е било
41
Ю. К. Бегунов. Козма Пресвитер, 298–299; Стара българска литература, 2, с. 30.
42
Iv. Dujčev. Zur Datierung der Homilie des Kosmas. – In Iv. Dujčev. Medioevo, I, 317–320.
43
Théodore Daphnopatès. Correspondance, 16–17, 86.

познато, когато българският патриарх (неговото писмо не е запазено)

е искал разяснения от Константинопол за афтартодокетизма, не може
то да не е оставило следи в трактата. Второ, ако афтартодокетизмът е
бил проблем за българския патриарх преди писмото на Теофилакт, не
може тази стара и добре позната във византийската столица ерес да не
е оставила следи в самото писмо. Такива отново няма. Трето, ако аф-
тартодокетизмът се е появил след богомилството, което е предизвикало
толкова внимание, ожесточена съпротива, разобличаване, българският
патриарх едва ли би насочил интереса си към него, към ерес без особено
влияние, без обществена значимост през 10. век44, без сериозна опасност
за България. Четвърто, в „Беседата“ на Козма, в която с необичайна пъл-
нота е представена българската действителност в средата на десетото
столетие, няма никакви следи от възгледи близо до афтартодокетизма.
В заключение: 1. Писмото на Роман Лакапин или трактатът срещу
афтартодокетизма е писан преди писмото на Теофилакт, т. е. преди 940–
944 г., може би близо до предложената от Дарузес–Вестеринк дата – около
933 г.; 2. Трактатът е писан и преди „Беседата“ на Козма; 3. Следователно
„Беседата“ е писана в периода между двете писма от Константинопол, т.
е. между 927 и 944 или по-точно около 933 и 940–944, най-вероятно меж-
ду 930 и 940 г., когато новото дуалистично учение е било достатъчно по-
знато и разпространено, за да стане обект на общественото внимание.
3. Място на възникване.
Същите пет извора – писмото на Теофилакт, „Беседата“ на Козма,
Marcianus gr. 74, Vindobonensis gr. 73 и „Съборникът (Синодикът) на цар
Борил“45, които съдържат информация за времето, когато поп Богомил е
създал своето учение, определят без неясноти мястото, където то се е по-
явило. И петте текста свързват богомилството с цар Петър, т. е. с царство
България; три от тях (№ 2, 3, 4) са още по-категорични: богомилството
е възникнало в българската земя (въ болгарьстѣ¸ землѣ), поп Богомил
„пося“ новото учение „из цяла България“ (τῆς πᾶσης Βουλγαρίας), раз-
пространи го „във всички градове и села [на царството]“. Съвсем естест-
вено подобни сведения липсват у някои от по-късните автори. Липсват,
44
Пак там, с. 17: „Il ne s’agit pas, autant qu’on sache, d’une hérésie active.“
45
Вж. бел. 28–29.

защото те не са се интересували от създателя на учението и неговите

първи стъпки, а от неговата доктрина и съвременното му състояние: Ев-
тимий от Акмония писал за богомилите, които живеели в Мала Азия, в
околностите на Смирна46; Евтимий Зигавин е автор на сравнително об-
ширно съчинение, в което в 28 глави са описани всички познати ереси
(на богомилството е посветена 27. глава)47; а Анна Комнина, както Евти-
мий от Акмония, се е задоволила да представи само един епизод от ис-
торията на „ереста“ – процеса срещу Василий и неговите сподвижници,
състоял се в Константинопол48. Това е подходът, рефлектирал и в някои
текстове от 14. век.
Защо отбелязвам всичко това, след като самите извори не поставят
никакви затруднения при установяването на мястото, където се е роди-
ло богомилството? Защото „затрудненията“ идват от някои съвременни
изследвачи на прочутата „ерес“. Преди двадесетина години сръбският
историк Д. Драгойлович направи опит да отрече ролята на поп Богомил
в създаването и идейното изграждане на богомилството и да прокара
схващането, че новата „ерес“ е възникнала във Византия през 9. век, а е
проникнала в България в началото на 10. век, след като цар Симеон за-
владял големи територии в Тракия и Македония. Тези усилия са не само
неуспешни и противоречат на изворите, но и не допринасят с нищо за
изясняване на някои въпроси из историята на „ереста“ и едва ли имат
място в едно претенциозно историческо съчинение49.
Тук е мястото да отбележа и още нещо. Напразни са усилията на
някои учени да локализират по-точно (в рамките на царство България)
първоначалната дейност на поп Богомил. Защото в изворите няма ни-
какви сведения, които биха позволили и преди всичко аргументирали
подобни опити. Освен може би твърдението в анатемата от Vindobone-
nsis gr. 73. Новото учение било разпространено от самия Богомил „във
всички градове и села“, т. е. обхванало било цялата територия на българ-
46
Migne. PGr, 131, coll. 48–58; G. Ficker. Die Fundagiagiten. Leipzig, 1908, 3–86; Fontes gr-
aeci historiae Bulgaricae, X. Serdicae, MCMLXXX, 10–49 (гръцки текст и български пре-
вод).
47
G. Ficker. Die Fundagiagiten, 89–111; Fontes graeci historiae Bulgaricae, X, 51–75 (гръцки
текст и български превод).
48
Anne Comnène. Alexiade, III, 21828–22829.
49
Ив. Божилов. Antieretica, с. 106 и бел. 4.

ското царство. Ако твърденията на автора не са преувеличени, разбира

се.
4. Богомилската доктрина.
Учението на поп Богомил е сравнително добре известно. От една
страна, още в един от най-ранните извори (писмото на патриарх Теофи-
лакт) то е обвързано категорично с манихейството и павликянството,
които са оказали много силно влияние при неговото изграждане и които
са познати, и двете, отдавна; от друга страна, разполагаме с достатъчно
извори, чиито автори много старателно представят същността на бого-
милството – както теоретичните му аспекти, така и обществените му
изяви, а именно: космогония и есхатология, отношението към Светите
книги, към Църквата с нейните тайнства и обреди, социалните и морал-
ните възгледи. Още Козма разкрива познанията си за „ереста“, предста-
вени в съответна схема, съставена от 19 пункта. Това е моделът, който
следва съставителят на Теофилактовото писмо (9-те пункта се покриват
с писаното от Козма). Особено обстоен е Евтимий Зигавин (наричан от
някои съвременни учени първи „изследовател“ на богомилството), кой-
то в 27. глава на своето обемисто съчинение в 65 параграфа представя и
критикува възгледите на богомилите. Като се добавят писаното от Ев-
тимий от Акмония и особено Йоановото евангелие, или „Тайната книга“
(Interrogatio Johannis) с пълното описание на богомилската космогония,
картината добива завършен вид.
На базата на тези извори съвременната наука изгради сравнително
пълна представа за богомилската доктрина50. Разбира се, съществуват
спорни моменти, които засягат по-скоро организацията на богомилско-
то движение51, отколкото същността на учението (тук основен остава
въпросът за характера на богомилския дуализъм – абсолютен или уме-
рен), но тези лесно обясними противоречия не променят констатацията
за пълнотата на съвременните ни познания за богомилството.
50
Fr. Rački, D. Obolensky, Д. Ангелов, Б. Примов – вж. бел. 1 и 9.
51
Преди всичко локализацията на богомилските общини и неприемливото схващане
на Д. Ангелов за „триделния“ състав на богомилите – „съвършени“, „вярващи“ и „слу-
шатели“ (sic).

5. История на богомилството и неговото разпространение

5. 1. България.
Съвсем различни са нашите представи за богомилството в средно-
вековна България. Обяснението на този безспорен факт не е трудно:
липсват достатъчно извори. Богомилството добива силна обществена
значимост в епохата на цар Петър (927–969) – за това свидетелства както
Козма, така и Теофилакт – но без неговите конкретни измерения, вклю-
чително и мерките на държавата и църквата за неговото унищожение52.
Едва сто години по-късно се появява „павликянинът“ (= богомил?) Лека,
родом от Пловдив, разпространявал своите възгледи в Средец (София-
)53. Богомилите дават сигнал за своето съществуване едва във времето
на цар Борил (1207–1218): „като някакъв зъл трънак изникна триж про-
клетата и богомерзка богомилска ерес, която започна тогава пресквер-
ният поп Богомил със своите ученици, както някога Яний и Ямврий,
които се противопоставяха на Мойсей. И те като някакви кръвожадни
вълци безпощадно разхищаваха стадото на Христос, за което Той про-
ля пречистата си кръв.“ Българският цар свикал специален събор (11
февруари 1211 г.), на който учението било анатемосано, а онези от при-
вържениците му, които не се отказали от възгледите, били „предадени
на различни наказания и на заточение“. По нареждане на царя бил пре-
веден от гръцки Синодикът в неделята на православието (съставен през
843 г.) и в българския превод, известен като „Съборник (Синодик) на
цар Борил“ съборът бил „вписан сред православните събори, за да се
чете в първата неделя на светлите пости“54. Почти столетие и половина
по-късно в България отново се заговорило за богомилство и през 1350
г. в българската столица Търново бил свикан събор, на който били осъ-
дени най-изявените представители на учението Лазар и Кирил Босота.
Първият се отрекъл от „ереста“, а вторият и неговият ученик Стефан
били жигосани с „нажежени железа“ и прогонени от пределите на бъл-
гарското царство55.
52
История, 1, 286–289 (Ив. Божилов).
53
Пак там, с. 376 (Ив. Божилов).
54
Пак там, 470–472 (Ив. Божилов).
55
Пак там, с. 620 (Ив. Божилов).

Малко или много е това, което знаем? Очевидно малко, но „винов-

ни“ за това са изворите. Създава се впечатление, че богомилството се е
развивало на приливи и отливи, но това не дава основание на някои уче-
ни да твърдят, че отделни български царе са проявявали търпимост към
богомилите (Самуил, Калоян, Иван ІІ Асен), главно поради външнопо-
литическото положение на страната, а други да бъдат характеризирани
като усърдни гонители на „еретиците“ (Петър, Борил, Иван Алексан-
дър). Подобно тълкуване не само противоречи на изворите (в първия
случай се използва argumentum ex silentio), но и на логиката.
5. 2. Византия.
„Ереста“ вероятно е прекрачила границата с Империята още през
10. век, но е получила по-добри възможности за разпространение слез
1018 г., когато България загубила своята независимост и българските
земи станали част от Византия. В първите десетилетия на 11. век бого-
мили, наричани фундагиагити, били засвидетелствани в Мала Азия, в
областта на Смирна. Евтимий от Акмония е този, който описва подроб-
но тамошните „еретици“ и техния водач Чурило, подпомаган от Рахей56.
Богомили имало в Пловдив в края на 11. век57, а в самото начало на след-
ващото столетие, вероятно към 1110–1111 г., в Константинопол бил осъ-
ден и изгорен на клада прочутият богомил Василий58. През 1143 г. бил
проведен процес срещу кападокийските епископи Климент (Сасима или
Сасанда) и Леонтий (Валвиса), които били обвинени, че изповядвали
богомилската ерес59. През втората половина на 12. век срещу богомили-
те се борел Иларион, епископ на Мъглен (на запад от р. Вардар)60. През
1205 г. в Пловдив богомилите отново привлекли вниманието на съвре-
менните историци61. Почти столетие и половина по-късно богомилство-
56
Вж. бел. 46.
57
Anne Comnène. Alexiade, III, p. 1792.
58
Пак там, 21828–22829.
59
J. Gouillard. Quatre procès de mystiques à Byzance. – REB, 36 (1978), 42–43, 68–81. Съ-
мненията на френския учен, че става дума за привърженици на богомилството, едва
ли са оправдани.
60
История, 1, с. 377 (Ив. Божилов).
61
Пак там, с. 454 и посочената там литература (Ив. Божилов).

то засегнало и центъра на православието – Света гора (Атон). През 1344

г. там бил проведен голям процес, на който били осъдени много атонски
монаси, привърженици на „ереста“62.
5. 3. Византийската общност.
Византия не била единственият обект на богомилска пропаганда.
По всяка вероятност събор срещу българската „ерес“ бил проведен в
Сърбия по времето на великия жупан Стефан Неман (1166–1196). Ма-
кар и оспорвани, сведенията от житието на сръбския владетел (монах
Симеон) говорят най-малко за проблеми, които еретици-дуалисти (?)
създавали на сръбската държава63. „Ереста“, родена в България през 10.
век, поела пътя на североизток, към далечните руски земи, вероятно на-
скоро след кръщението на Киевска Рус (988 г.). Русия приела гостопри-
емно „Беседата“ на Козма Презвитер. От познатите днес 25 ръкописа,
съдържащи пълния текст на творбата, всичките са руска редакция64,
което недвусмислено говори не само за нейната популярност като ли-
тературен паметник, но и като текст, който отговарял без съмнение на
определени обществени нужди. Богомилите не подминали и днешните
румънски земи – Трансилвания, Влахия и Молдова65.
5.4. Босна.
Проблемът с „crkva bosanska“ и „bosansko-humski krstijani“ е изклю-
чително важен, интересен и, разбира се, сложен. И ако тук го поставям,
то е само за да бъде картината завършена. Защото само литературата,
която е посветена на този въпрос, е трудно обозрима и достойна за само-
стоятелни наблюдения66. Два проблема и днес заслужават особено вни-
62
Вж. тук по-горе бел. 12.
63
Историjа српског народа, 1. Београд, 1981, 261–262 (J. Калић). Д. Богданович (пак там,
бел. 42) изразява съмнение, че става дума за богомили. Вж. у Д. Ангелов. Богомилство-
то в България, с. 420.
64
Ю. К. Бегунов. Козма Пресвитер, 19–20, 483–523.
65
Д. Ангелов. Богомилството в България, 468–470.
66
Fr. Rački. Bogomili i Patareni; D. Mandić. Bogomilska crkva bosanskih krstjana. Chicago,
1962; J. Šidak. Studije o „Crkvi bosanskoj“ i bogomilstvo. Zagreb, 1975; Fr. Šanjek. Bosan-

мание. Първият засяга появата и произхода на босненските „еретици“.

Не може да се пренебрегне фактът, че Ecclesia Sclavoniae и Ecclesia Dal-
matiae са разположени на границата между двата свята – византийския
(България и Византия) и западния (преди всичко Италия и Южна Фран-
ция). Безспорно е и друго, а именно: територията на Босна е овладяна от
учение с дуалистичен характер67, за което е трудно да се отсъди дали то е
било по-здраво свързано със Запада (каквито виждания сякаш надделя-
ват в съвременната хърватска историография, за разлика от Фр. Рачки и
неговите следовници), или с Изтока (каквито схващания защитават из-
следвачите на богомилството). Когато се търси отговор на това трудно
питане, все пак не бива да се пропуска един също така безспорен факт:
доктриналната зависимост на западните дуалисти от богомилството.
Най-малко „crkva bosanska“ трябва да се разглежда не изолирано, а като
част от една голяма дуалистична общност, където на българските бого-
мили е отредена много важна роля.
Вторият проблем засяга същността на феномена „crkva bosanska“
и „bosansko-humski krstijani“, т. е. отклонение от християнската вяра,
ерес или не? Проблем, поставян много отдавна, но отхвърлян от мно-
зинството изследвачи на дуалистичните ереси. И ако си позволявам да
напомням за него, то е, защото и днес идеите, че средновековна Босна
не познава дуалистичната ерес и изповядва православно християнство,
продължават да съществуват и се опитват да печелят привърженици68.
sko-humski krstijani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku. Zagreb, 1975; J. Fine.

The Bosnian Church: A New Interpretation. New York, 1975; S. Ćirković. Bosanska crkva u
Bosanskoj državi. – In: Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine. I. Društvo i privreda srednj-
ovjekovne Bosanske države – Sarajevo, 1987, 191–254. Пълна библиография до 1985: Са-
лих Jалимам. Прилог библиографиjи о „Цркви босанскоj“ и богумилству. – Годишњак
Друштва историчара БиХ, ХХХVІ (1985), 173–196. Издание на извори: Fr. Šanjek. Bosa-
nsko-humski krstijani u povijesnim vrelima (13.–15. st.). Zagreb, 2003.
67
Вж. „Disputatio inter christianum romanum et patarenum bosnensem“: Fr. Šanjek. Pavao
Dalmatinac (1170/75–1255). Rasprava između rimokatolika i bosanskog patarena. – Starine
HAZU, 61 (2000), 21–121 (текст: 48–117). Вж. българския превод в: Богомилството в
извори, 187–221.
68
Вж. напоследък М. Петровић. Помен богомила-бабуна у Законоправилу Светога
Саве и „цркве босанске“. – В: Босна и Херцеговина от средњег века до новиjег времена.
Београд, 1995, 263–282.

5. 5. Западна Европа.
Отново сме изправени пред един проблем – „богомилската доктрина
и дуалистичните учения в Северна Италия и Южна Франция“, – който
тук може само да бъде отбелязан, да бъде поставен, но не и разглеждан
обстойно. Пък и това не е необходимо. „On ne peut contester le caractère
bulgare du mouvement qui a, en Orient, porté le nom de bogomilisme, et en
Occident des noms divers, qui ont fait place de nos jours au seul mot, assez
fâcheux, de catharisme.“69 Тези думи на J. Duvernoy, един от най-добри-
те познавачи не само на катаризма, но и на дуалистичните учения през
Средновековието, са достатъчни. Още повече че те не са изолирани.
Дори предпазливата схема на F. Niel не оставя съмнение в доктринална-
та връзка Изток (богомилство) – Запад (катари)70.
Ето защо тук няма да сгреша, ако се задоволя само с няколко при-
мера. Отбелязвам мимоходом името Българи – Bulgari, Burgari, Bourgares,
Bugri, Bogri, Bougres, – използвано за обозначаване на западните „ере-
тици“; факт, който от времето на Bossuet и Voltaire се разглежда като
доказателство за въздействие, в една или друга степен, на българското
богомилство върху западните дуалисти71. И ще наблегна на три текста.
Райнер Сакони, след като изброява „църквите на катарите“, на брой 16,
отбелязва: „И всички водят началото си от последните две.“ А те са: Бъл-
гарска и Драговищка72. Не по-малко интересно и важно е писаното от
анонимен автор, който е цитиран от Nicolas Vignier (втората половина
на 16. – началото на 17. век): „... ереста на катарите е била пренесена от
земите оттатък морето, именно от България: оттам тя се е разпростра-
нила из други страни, където добила после голяма популярност – имен-
69
J. Duvernoy. L’église dite bulgare du catharisme occidental et le problème de l’unité du cat-
harisme. – Byzantinobulgarica, VI (1980), p. 125. Вж. и H.-Ch. Puech. Catharisme médiéval
et Bogomilisme. – In: Oriente ed Occidente nel Medio evo. Convegno dei Scienze morali,
storiche e filologiche. Roma, 1956. Accademia Nazionale dei Lincei, Roma, 1957, 56–84.
70
Вж. например F. Niel. Les Cathares de Montségur. Paris, 1973, 27–30.
71
Б. Примов. Българското народностно име в Западна Европа във връзка с богомилите.
– ИИБИ, VІ (1956), 359–403; B. Primov. Les Bougres. Histoire du pope Bogomile et de ses
adeptes. Paris, 1975.
72
Богомилството в извори, с. 143; Б. Примов. Райнер Сакони като извор за връзките
между катари, павликяни и богомили. – В: Изследвания в чест на Марин Дринов. Со-
фия, 1960, 535–570.

но в земите на Лангедок, на Тулуза и на Гаскон. Поради тази причина

албигойците били наричани също булгари от българи и котеро от ка-
тари.“73 Ще завърша с бележката върху Каркасонския ръкопис на Йоа-
новото евангелие (Interrogatio Johannis): „Hoc est secretum hoereticorum
de Concôrezo, portatum de Bulgaria Nozario suo episcopo, plenum errorib-
us.“74
*
Богомилството е рожба на българското общество, на българското
религиозно пространство, изградено след християнизирането на Бъл-
гария (864 г.). В същото време то е продукт на по-обширна идейна и ре-
лигиозна общност, византийската. Защото след приобщаването си към
Константинопол българите са имали възможност без ограничения да
черпят от една хилядолетна духовна традиция. Както България е адап-
тирала други явления на византийската цивилизация – политическата
идеология и държавния модел (в 913 г. българският владетел Симеон
поставил основите на дублиращото царство, възпроизвело точно ви-
зантийския модел)75, правната система, литературата, изкуството, така
на базата на класически дуалистични доктрини тя създала ново дуалис-
тично учение, което чрез името на своя създател поп Богомил влязло в
списъка на еретическите учения и движения и заело важно място сред
тях. И в този случай, като осмислила, изградила и разпространила ере-
тическата доктрина, България иззела част от функциите на Византий-
ската империя, част от нейната „мисионерска“ дейност, започнала да
играе важна роля в създаването на една нова общност на духа, на един
нов свят на политическо и религиозно мислене.
Без съмнение българското богомилство, разпространено както във
Византийската общност (The Byzantine Commonwealth – D. Obolensky),
така и извън нея, е забележително явление в рамките на средновековна
Европа. Защо? Не защото е българско – това, разбира се, не е без значе-
ние; не защото то е строго национално – защото то не е такова или поне
само такова; а защото има ясно изразен наднационален характер, защо-
73
Богомилството в извори, с. 183; Б. Примов. Сведения за анонимен извор за богомил-
ското влияние в Западна Европа. – ИИИ, 14–15 (1964), 299–313.
74
Й. Иванов. Богомилски книги и легенди, с. 87; Fontes latini historiae Bulgaricae, IV, p.
125; J. Duvernoy. Op. cit., p. 129; F. Niel. Op. cit., p. 30.

то то не само овладяло света, към който типологически принадлежи, но

и излиза извън неговите граници. Защото то се движи по хоризонтална
ос и е с посока Изток–Запад. Традиция, проява на консервативност или
нещо друго? Защото европейската медиевистика отдавна е изградила те-
зата, че противно на живота в античния свят (водещите движения са по
хоризонтала, и то Запад–Изток) Европа вече се гради от други връзки и
отношения, от движение по вертикала Север–Юг (и обратно). Да, верти-
калната посока на развитие наистина гради и създава един нов свят, не
митологичната Европа (Европа на Moschos), а новата съвременна Евро-
па. Но би било дълбоко погрешно, ако се приеме, че движението по хо-
ризонтала изчезва и умира. Защото процесите, които ще доведат до съ-
зиждането на Европа такава, каквато е днес – единство и противоречие
на две цивилизации – започват още в началото на четвъртото столетие
с безпрецедентния акт на Константин Велики, преместил столицата на
Империята от Рим във Византион, получил името Константинопол; акт,
възхваляван, но и отричан (Zosime, но и Данте в началото на 14. век: Par-
adiso, VI:1–6). Тъкмо този акт родил новото, различното. Установената в
края на 4. век граница на първо време е административна, по-късно ре-
лигиозна, накрая цивилизационна; граница между два свята, по-скоро
враждебна, отколкото граница между двама съседи; граница, която след
1054 станала все по-трудна за преминаване, а тогава, когато била пре-
одолявана, то най-често посоката на тези явления е била Запад–Изток.
Тъкмо тази граница преминало българското богомилство (и е едно
от малкото изключения в тези взаимоотношения!). Отвъд нея то било
прието гостоприемно. Макар и не от всички и не навсякъде. И на базата
на дуализма, на един друг поглед върху Сътворението, на стремежа към
търсене на корените на злото и усилията то да бъде отстранено, създало
единство между двата свята на средновековна Европа, изградило обща
действителност и обща история. Така богомилството оставило трайни
следи в историческата памет с един модел на обществено поведение и
религиозно мислене, който би могъл да бъде наречен интернационален
или европейски, и напомнило ненатрапчиво, но и недвусмислено, че Ab
Oriente lux76!
76
Ив. Божилов. Изток и Запад в европейското средновековие. – В: Средновековна хрис-
тиянска Европа: Изток и Запад. София, 2002, 64–78.

SUMMARY
In Bulgaria, Bogomils emerged at the beginning of the 10th centry under

the influence of dualistic Massalian and Paulician movements. Its doctrine,
cosmogony and eschatology, its attitude toward the Holy Scripture, Church
and its secrets and ceremonies, but in the same way, its social and moral ideas
are all well-known through a Bulgarian writer Presbyter Kozma (second half
of the 10th century), Patriarch Theophilact from Constantinople (933-956),
Byzantine writers Euthymios Zigabenos and Euthymios of Peribleptos, and a
document known under the Latin name “Interrogatio Johannis”.
In medieval Bulgaria, Bogomils gained great importance during the re-
ign of tzar Peter (927-969) and tzar Boril (1207-1218), and they were last
mentioned in the mid-14th century. After 1018, Bogomils spread out over By-
zantine region (both in the Balkans and Asia Minor) and in 1344 reached the
orthodox core – Mount Athos.
The Bogumils also spread out to Russia, Wallachia and Moldova, Tran-
silvania and Bosnia. They made their way into northern Italy and southern
France (hence the names Bulgari, Boulgares, Bugri, Bougres as synonyms for
Catharite and Albigensian heretics in those regions). Works by Rainier Sac-
coni, Nicola Viguier and “Interrogatio Johannis” also serve as testimonies.

Milko Brković
BOSANSKO-HUMSKI KRŠĆANI U KRIŽIŠTU PAPINSKE I UGARSKE

POLITIKE PREMA BOSNI I HUMU
Stjecajem prilika ugarski su kraljevi dobili velike ovlasti i naklonosti kod

rimskih papa. Inocent III. piše godine 1198. hercegu Andriji da u njegovu ocu
Beli ne nalazi nikakve pogreške ili mane, a 1200. Belinu sinu Emeriku da je
odavno znano, a i danas je tako, da je nesreća ugarskih kraljeva ujedno i papina
nesreća. To su povjerenje ugarski kraljevi obilato koristili. U pismu dukljan-
skog vladara Vukana nalazimo da je kralj Emerik bio ljutit na bosanskoga bana
Kulina i da ga je prisilio da papi Inocentu III. pošalje iz Bosne predstavnike
tako nazvanih heretika na provjeru vjere. Emerik je to učinio iz političkog ko-
ristoljublja, a papa je bio uvjeren da je to učinio za vjersko dobro, pa se, kako je
izraženo u njegovu pismu iz 1200. (11. listopada) pouzdaje da će ugarski kralj
iz Bosne protjerati mnoštvo navodnih patarena koje je prethodno splitski na-
dbiskup Bernard prognao iz Splita i Trogira. Iz idućeg pisma toga pape, 1202.
(21. studenoga), proizlazi da Emerik nije ništa poduzeo, osim što je Kulinu za-
povjedio da navodne heretike protjera iz svoje zemlje. Iduće, pak, godine, 1203.
(10. lipnja), Emerik javlja papi da je banu Kulinu preko njegova sina zapovjedio
da poštuje dogovoreno na Bolinom Poilu. U drugim sačuvanim izvorima za
to razdoblje ne nalazimo da je išta poduzeto protiv krivovjerja, osim 1220.,
kad je Andrija II. zaprijetio velmožama Kačićima da moraju progoniti omiške
gusare i navodne patarene. Ni poslanik Akoncije, koga je papa Honorije III.
1221. (13. travnja) poslao Splićanima, nije ništa učinio. Te godine (5. prosinca)
isti papa pozvao je i nadbiskupa iz Ostrogona i njegove sufragane da budu pri
ruci njegovu legatu Akonciju u borbi s krivovjercima u Bosanskoj biskupiji, a
godinu dana kasnije (12. ožujka) potiče Dubrovčane da izaberu takva nadbi-
skupa koji će uspješno suzbijati krivovjerje u Bosni i Humu. Potom Honorije

Milko Brković
III. zadužuje kaločkog nadbiskupa Ugrina i sina nekadašnje bizantske carice

Margarete, Ivana, da ispuni svoj ugovor s tim kaločkim nadbiskupom te pove-
du križarsku vojnu protiv krivovjeraca. Po svoj prilici ta vojna nije povedena pa
se kaločki nadbiskup Ugrin morao pomiriti s neznatnim političkim uspjehom
u krajevima Soli i Usore. Ništa određeno nisu učinili ni ostali ugarski biskupi,
koji su i sami bili upleteni u svađe između kralja i plemstva. Uvjerivši papina le-
gata Jakova da je bosanski biskup heretik, papa je Grgur IX. 1233. (30. svibnja)
pošao na ruku ugarskim vladarima i biskupima i skinuo bosanskog biskupa s
katoličke biskupske stolice u Bosni. To je bio prvi vidljivi i uspješni korak ugar-
ske vladarske i crkvene politike. Drugi korak, još uspješniji, bio je postavljanje
ugarskog čovjeka za bosanskog biskupa. Pape su Honorije III. i Grgur IX. išli
jednim, a ugarski kraljevi i njihovi biskupi drugim, paralelnim kolosijekom te
se nikako nisu mogli susresti i vidjeti jedni drugima smjer karata. Papama je
bio cilj iskorijeniti provikano krivovjerje u Bosni, kasnije i Humu, a ugarski su
kraljevi i biskupi imali političke ciljeve, pri čemu su potonji prvima obećavali
punu pomoć. Prethodno i istovremeno oni u svojim mnogobrojnim izvješćima
Rimu neprestano izmišljaju pošast hereze u Bosni, a za to sumnjiče bosanskoga
bana i biskupa. Tako izvješćuju da je i ban Ninoslav upao u herezu, a njegove
zemlje i posjede podvrgavaju kaločkom nadbiskupu. Kralj Bela IV., kaločki na-
dbiskup i novopečeni bosanski biskup Ponsa, ugarski čovjek, ne zadovoljavaju
se samo skidanjem glagoljaša s bosanske biskupske stolice, nego im je važnije
Bosansku biskupiju izvući ispod jurisdikcije Dubrovačke nadbiskupije i podvr-
ći je Kaločkoj nadbiskupiji. Stoga glavnu krivicu bacaju na dubrovačkog nadbi-
skupa koji je tobože imenovao i posvetio heretika za bosanskog biskupa. Pri
tome su se služili neistinom pa je papa Grgur IX. izuzeo Bosansku biskupiju
ispod jurisdikcije dubrovačkog nadbiskupa, ali ipak je dao do znanja da metro-
politanska prava dubrovačkog nadbiskupa ostaju netaknuta. Ugri cilj postižu
kod novog pape, Inocenta IV., koji nakon izvjesnog oklijevanja 26. kolovoza
1247. zapovjedio da se Bosanska biskupija podvrgne Kaločkoj nadbiskupiji.
Na teritoriju kasnijeg Huma i Bosne kršćanstvo postoji i prije doseljenja

Hrvata. Kao novodoseljeno žiteljstvo Hrvati i na tom području bivaju postupno
pokrštavani, čime primaju i novu civilizaciju koja se postupno stvara. U razdo-
blju već formiranih državnih jedinica Huma i Bosne unutar veće cjeline, a to
nakon 1102. godine, kršćanstvo je na tim područjima udomaćeno. Uz crkveni
latinski jezik, na tom se području u liturgiji upotrebljavao i slavenski, odnosno
hrvatski. Kao u primorskim krajevima i starim središtima Hrvatske, tako se i u

Bosansko-humski kršćani u križištu papinske i ugarske politike prema Bosni i Humu
Humu i Bosni upotrebljavaju narodna hrvatska pisma, najprije glagoljica, nešto

kasnije bosanica, a jedno razdoblje usporedno glagoljica i bosanica. Ta se dva
pisma upotrebljavaju samo i istovremeno na povijesnom području središnje sta-
re Hrvatske, Huma i Bosne. Toga nema u susjednih slavenskih naroda. Narod
srednjovjekovne Bosne i Huma nije kršćanstvo primio nasilu.
S problemom se hrvatskoga “krivovjerja” susrećemo već u dalmatinskim
gradovima od Splitskih crkvenih sinoda u doba kralja Tomislava 925. i 928.
godine, zatim godine 960. i 1063., kad se pod prijetnjom izopćenja izričito za-
branjuje rediti Slavene (Hrvate) koji ne znaju latinski jezik, pa nadalje. Štoviše,
pojedini pape hrvatsku crkvenu liturgiju nazivaju barbarskom. Problematičnost
postojanja bosansko-humske kršćanske1 zajednice tijekom cijelog srednjeg vi-
jeka smanjuje se i činjenicom što ta zajednica nije bila srpsko-pravoslavna, jer
inkvizicija ili papinski izaslanici nikad ne interveniraju u pravoslavnim zemlja-
ma. Na temelju izvora strane provenijencije, koji ni do danas, kao ni strana
literatura, nisu podvrgnuti znanstvenoj kritici, stječe se dojam da su bosanski
i humski kršćani krivovjerci. Međutim, na temelju domaćih izvora, osobito
srednjovjekovnih isprava bosanskih i humskih vladara, tu nema krivovjerja,
pa će autor u tom smislu i usmjeriti svoju pozornost. Problem je nastao u kri-
vom tumačenju vjere bosanskih i humskih kršćana, odnosno Crkve bosan-
ske, od stranih teologa i izvora. Kamen spoticanja bio je narodni, slavenski ili
hrvatski jezik u liturgiji te Crkve, kao što je to, uostalom, bio kontinuirano i
u Crkvi među ostalim Hrvatima, te njezino opiranje tadašnjoj politici ugar-
ske crkvene i svjetovne vlasti. Brojni strani izvori sadrže analogije ili sličnosti
ispovijedanja raznih krivovjeraca, što stvara prepreku za uobličenje prave slike
o naučavanju bosanskih i humskih kršćana. Stoga su domaći izvori, ponajpri-
je isprave bosanskih i humskih vladara i velmoža, izvori prvog reda, koji su
nastali i pisani upravo od onih koje su Mlečani, ugarska crkvena i svjetovna
vlast, papinske odredbe i drugi saveznici nazivali krivovjercima u odnosu na
1
Termin krstjani, koji se, doduše, u tom obliku upotrebljava u domaćim izvorima, jest izričaj
tadašnjega pisanoga hrvatskoga govora, pa bi ga trebalo pisati istaknuto, a u suvremenom
hrvatskom jeziku, kojim većina hrvatskih autora pišu o njima, pisati ga kao kršćani, jer su
oni doista bili istinski kršćani i bar u početku katolici. Oni se, dakle, sami u svojim izvorima
nazivaju krstjani, prevedeno u današnji hrvatski jezik kršćani, a bogumili, patareni, maniheji
i sve drugo jesu pogrdni nazivi za njih, na temelju kojih im se, bar prema stranim izvorima,
svašta pripisivalo.

Milko Brković
vjeru Katoličke crkve, najmjerodavniji za ispravno poimanje naučavanja i dje-

lovanja bosanskih i humskih kršćana. Bosanski se i humski kršćani, naime,
kao i mnogobrojni egzaltirani poricatelji odveć materijaliziranog europskoga
kršćanstva u srednjem vijeku, iskreno zalažu za povratak izvornoj komuni-
tarnosti Pracrkve, idealu prvih kršćana opisanom u apostolskim Djelima i u
Pavlovim poslanicama. Prakticirajući život u duhu zajedništva u svakodnevnom
dodiru s marginalnim ljudima, gradskom sirotinjom, prezaduženim ruralnim
pučanstvom, žrtvama demografske eksplozije, gospodarskim i monetarnim
transformacijama, bosanski su i humski kršćani ispravno shvatili da izobilje
jednih u sebi uključuje bijedu drugih, ali izlaz iz društvene krize uzaludno su
tražili u pesimističkom pogledu na svijet, pa su se onda i oni, kao i mnoge dru-
ge lokalne kršćanske zajednice, uz blagoslov političkih ciljeva i jezične barijere,
našli u sukobu s institucionalnom Crkvom i završili na listama krivovjeraca.
Već učeni Rački i njegovi sljedbenici priznaju da je teško uskladiti latinske i
domaće izvore o bosansko-humskim kršćanima, napose o njihovu vjerovanju.
Na temelju višestrukih analiza izvora može se zaključiti da iz stranih latinskih
izvora proizlazi da su bosanski i humski kršćani krivovjerci, a iz domaćih da su
pravovjerci. Iz toga i proizlaze podvojena mišljenja u historiografiji o tom pre-
dmetu. Latinski ili zapadni izvori ni do danas nisu podvrgnuti kritici. Prema
pojedinim njihovim piscima krivovjerje je i liturgija na narodnom jeziku, jer
Bog razumije molitvu samo na tri sveta jezika - latinskom, grčkom i hebrejskom.
Mnogi su članovi bosanskih i humskih kršćana redovnici, izdanci hrvatskih
benediktinaca, bar do sredine XIII. stoljeća, protivnici grgurovske reforme,
koji su se zbog agresivne politike ugarske crkvene i svjetovne vlasti postupno
počeli udaljavati od Rima. Upravo oko sredine XIII. st. bosanskim biskupom
postaje latinaš, izmješta se biskupsko sjedište iz Bosne u Đakovo, a umjesto
Dubrovnika metropolijom Bosanskoj biskupiji postaje Kaloča. Ironijom povi-
jesti, biskup Ponsa, toliko hvaljeni i prekaljeni križarski borac, napušta “svoje
stado” u do tada jedinstvenoj katoličkoj dijecezi u Bosni i prelazi u Đakovo,
gdje se godine 1252. spominje kuća u kojoj stanuje bosanski biskup,2 a nešto
2
Tadija SMIČIKLAS, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (dalje: Co-
dex diplomamticus), IV., Zagreb, 1906., str. 494. (In villa que uocatur Diaco et ante domum in
qua habitabat episcopus Bosgnensis).

kasnije (1255.) i katedrala Sv. Petra.3

Nakon višestoljetnog progona hrvatskoga glagoljskog bogoslužja u hrvat-
skim i dalmatinskim biskupijama te mletačkog proskribiranja kršćanske zaje-
dnice u zaleđu Zadra (Suhovare) i omiških gusara, sve se više počinje govoriti
o krivovjerju u Bosanskoj biskupiji. Teren su, dakle, pripremali Mlečani sa
splitskim nadbiskupom Bernardom, podrijetlom iz Italije, koji progoni nepo-
željne kršćane iz Splita i Trogira u Bosnu.4 Prognanima se oduzimaju dobra i
daju drugima. U igru su uvučene ugarske crkvene i svjetovne vlasti. Dukljanski
kralj Vukan, čiji je veći dio kraljevstva na udaru pravoslavlja, iz vlastite računi-
ce optužuje bosanskog bana Kulina poradi gostoprimstva prognanika u Bosni.5
Što su krivovjernog kod bosanskih kršćana na Bolinom Poilu otkrili papin
kapelan, legat Ivan de Casamaris i kapelan dubrovačkog nadbiskupa đakon
Marin? Ništa! I Splitski statut iz god. 1312., kad govori o krivovjercima, govori
neodređeno o njima, ali bez milosti donosi određen iznos kazne.6 Slične su
odredbe i Trogirskog statuta iz XIV. stoljeća.7 Za njih su krivovjerci pristaše
hrvatske Crkve, kršćani koji se mole Bogu na hrvatskom ili barbarskom jeziku.
Takve se nakon osude pretvaralo u pepeo, a njihova materijalna dobra dijelilo
se na pola službenicima državne i crkvene vlasti. Ako bi se tko usudio primiti
optuženog ili reći da je nevin, i takvom je određivana novčana kazna. Sva će se
ta inkvizitorska općenitost ponoviti i u Bosni. Zašto se prvi bosanski biskup
latinaš, Ivan iz Wildeshausena, odriče biskupske časti i vlasti u Bosni?8 On se,
naime, kao pravi kršćanin uvjerio da u Bosni nije po srijedi krivovjerje, nego
nešto drugo. Dominikanci su u Bosni odabrali krivu metodu za svoje redovni-
čko djelovanja u toj sredini, pa su onda nailazili na nepotrebne probleme, kao
na primjer na invalidnost braka hrvatskih vjernika u Bosni i drugo. Slično je
bilo i s franjevcima. Ta se dva reda, umjesto da složno i bratski rade, međuso-
bno otimaju za Bosnu, u kojoj borbi naklonošću mletačkih papa pobjeđuju
3
Ferdo ŠIŠIĆ, Nešto o bosansko-đakovačkoj biskupiji i đakovačkoj katedrali, Godišnjica N.
Ćupića, 44./1935., str. 60.
4
Codex diplomaticus, II., str. 351.
5
Augustin THEINER, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia, I.,
(1198-1549), Romae, 1863., str. 6. (A. THAINER, Vetera monumenta Slavorum).
6
Muzej grada Splita, Ms. 1, fol. 5v-6r; Statut grada Splita, Split, 1987., str. 7.-8.
7
Statut grada Trogira, Split, 1988., str. 7.-8.

Milko Brković
franjevci. Uz svoje primarno vjersko poslanje jedni su bili u službi ugarske, a

drugi u službi mletačke politike. Prije Bosne to se događalo u Hrvatskoj, gdje
su se gasili mnogi benediktinski samostani, a na njihovim se temeljima podi-
zali dominikanski i franjevački. U Bosanskoj vikariji sve do dolaska Turaka
prevladavali su franjevci mletačkog podrijetla, a nakon dolaska Turaka, kad je
bilo najpotrebnije širenje kršćanskih vjerskih istina, njih je u Bosni nestalo i
ostali su uglavnom samo domaći franjevci Hrvati. Prosječan katolik u pismu
bosanskog dida Radomira iz godine 1404. (8. siječnja)9 ne nalazi krivovjerja.
Isto je tako i u ispravi dida Mirohne godine 1427., koja započinje u ime Troj-
stva (U ime Oca i Sina i Svetoga Duha).10 Gdje ju tu krivovjerje? Nema ga ni
na srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima bosanskih i humskih kršćana.
Natpis na biligu, mramoru, ili kamiku, kako oni sami nazivaju svoje nadgrobne
spomenike, glasi na današnjem hrvatskom: “Ovdje leži dobri gospodin (čovjek)
gost Mišljen komu je Abraham po zakonu priredio veliko gostoprimstvo. Do-
bri gospodine (čovječe), kad dođeš pred našega jedinog Gospodina Isusa spo-
meni se i nas njegovih slugu. Pisa G. M.”11 Gdje je tu krivovjerje? Slično je i na
biligu gosta Milutina: “U ime tvoje prečista Trojice, bilig gospodina gosta Mi-
lutina rodom iz Cernice …”.12 Ima li ga tu? Pismo franjevca Ivana Kapistrana
papi Kalistu od 4. srpnja 1455.13 ništa konkretno ne govori o krivovjerju bosan-
skih i humskih kršćana. Sve se u njemu navedene općenitosti odnose općenito
na krivovjerce, kao i u mnogim drugim latinskim izvorima. Zar prisega pred-
stavnika kršćana Bosanskog Kraljevstva pred papom Piom II. od 14. svibnja
8
Codex diplomaticus, III., str. 444.-445.
9
Franjo ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, Za-
greb, 1975., str. 119.-120.
10
Pavao ANĐELIĆ, Originalni dijelovi dviju bosanskih povelja u falsifikatima Ivana Tom-
ke Marnavića, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Arheologija, N. S., sv. XXVI./1971.,
str. 348.-349. (347.-360., prema rukopisu iz Dubrovnika).
11
Ćiro TRUHELKA, Natpisi iz sjeverne i istočne Bosne, Glasnik Zemaljskog muzeja, 7./18-
95., str. 337.
12
Vladimir SKARIĆ, Grob i grobni spomenik gosta Milutina na Humskom u fočanskom
srezu, Glasnik Zemaljskog muzeja, 46./1934., str. 79.-82.
13
Euzebije FERMENDŽIN, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum docu-
mentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752., Zagreb, 1892., str. 224.-226.

1461.14 nije jasan dokaz pravovjernosti tih kršćana? Ako ih je Inkvizicija osta-
vila na životu, onda su zaista bili bolji kršćani od mnogih koji su okruživali
papu Pija II. U dokumentu salvum conductum, danom gostu Radinu Butkoviću
od Senata Mletačke Republike 10. ožujka 1466.,15 nema ni trunke krivovjerja.
Latinski su izvori puni općenitosti o krivovjerju koje se pripisivalo bosanskim i
humskim kršćanima, iako nije imalo veze s njima. Rajner Sacconi u svojoj
Sumi o katarima i leonistima 1250. godine16 navodi za slavonsku, filadelfijsku,
grčku, bugarsku i dragovićku krivovjersku crkvu sve zajedno oko 500 članova,
a tolika se buka dizala oko krivovjerja u Bosni. Petar iz Bodroga u Kratkom
pregledu početaka Ugarske dominikanske provincije oko god. 1259.17 općenito na-
vodi krivovjerce u Bosni i Dalmaciji, koje naziva Slavonskom crkvom, navodeći
i njihovo spaljivanje na lomači, ali ništa konkretno ne govori o tome kakvo je
to krivovjerje. Izjava Jakova Becha iz Chierija pred inkvizicijskim sudom 1388.
godine18 ne može biti mjerodavan sud o bosansko-humskim kršćanima, jer je
dana pod prisilom. Ništa od zabluda krivovjeraca iz Chierija nema u vjerovanju
bosansko-humskih kršćana, bar prema sačuvanim bosansko-humskim izvori-
ma. U Komentarima o čudnim stvarima pape Pija II. navodi se oko 40 tobožnjih
heretičkih prvaka koji su iz Bosne prebjegli humskom vladaru Stjepanu Vukči-
ću Kosači. Trojicu je njihovih prvaka ninski biskup Natalis de Venetiis, karme-
lićanin, doveo svezane papi Piju II., koji ih je navodno poučio o kršćanskoj
dogmi i privolio da prihvate dokumente Rimske crkve. Sva trojica vraćena su
bosanskom kralju, navode isti Komentari; dvojica su ostala u katoličkoj vjeri, a
treći je na povratku ponovno prebjegao Stjepanu Vukčiću Kosači.19 Zar svezan
i maltretiran čovjek može postati istinski katolik? Ovdje se očito radilo o poli-
tičkoj podobnosti, u što se po svoj prilici uvjerio i papa, po kojoj je dvojici
oprošten prijestup a trećemu nije, te je stoga ponovno pobjegao susjednom vla-
14
Franjo ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Zagreb, 2003.,
str. 114.-117.
15
ISTO, str. 118.-119.
16
ISTO, str. 132.-133.
17
ISTO, str. 134.-135.
18
ISTO, str. 140.-145.
19
ISTO, str. 146.-149.

Milko Brković
daru. Ni latinski literarno-teološki spisi o bosansko-humskim kršćanima do

danas nisu pretrpjeli objektivnu i potpunu kritiku. Izvrstan primjer za to jest
Rasprava između rimokatolika i bosanskog patarena, koju je oko 1250. godine
vjerojatno sastavio Pavao Dalmatinac.20 Autor je toga izvora, dakle, učeni do-
minikanac, sveučilišni profesor u Bologni, a po svoj prilici dalmatinski Mleča-
nin, što dovoljno govori u kojem će se pravcu voditi rasprava. Mnogi su upiti u
njegovoj raspravi neodređeni i ne tiču se bosanskih i humskih kršćana. Navo-
dnom se bosanskom patarenu mnoga pitanja stavljaju u usta i onda se na njih
daju školska objašnjenja. Cijela rasprava doimlje se kao da je unaprijed sasta-
vljena u kabinetu učenog teologa ili da je stvarana pod prisilom nad nekim
nepoćudnim redovnikom. Optužbe su unaprijed formulirane i odnose se opće-
nito na krivovjerje, a žrtveni sugovornik trebao bi biti bosanski kršćanin. Ako
je u vrijeme te rasprave postojalo krivovjerje u Bosni, zašto se onda prenosilo
sjedište Bosanske biskupije u Đakovo? Zašto su se dominikanci i franjevci oti-
mali za inkvizitorsku službu u Bosni, umjesto da su zajednički djelovali na
suzbijanju krivovjerja ako ga je doista bilo? Prvi dio rasprave govorio je o razli-
ci u krštenju, a bosansko-humski izvori jasno svjedoče o istovjetnosti sakra-
menta krštenja bosanskih i humskih kršćana s rimokatoličkim. Zar se u povi-
jesti Crkve među teolozima nisu vodile rasprave o valjanosti krštenja? Rimoka-
tolik stavlja u usta navodnom bosanskom krivovjercu da su on i njegova bosan-
ska brda raskol i da je rimokatolicima glava Krist. Zar i bosansko-humskim
kršćanima nije središte Krist? Učeni teolog iznosi općeniti prigovor hereticima
pa onda preko leđa bosanskih kršćana kaže da su pobjegli ili u brda Lombar-
dije ili u brda Bosne. Zaključuje da je prava vjera u gradovima s popločanim
trgovima i kamenim zgradama i crkvama, gdje su biskupi i učeni ljudi, a ne u
brdima, šumama, šikarama i drvenim nastambama. Zar Bog nije nazočan u
svakom kršćaninu gdje se god on nalazio? Zašto je onda Isus održao govor na
Gori, zašto je molio na osami (u Getsemaniju), zašto je učinio mnoga čuda na
otvorenom, u prirodi, zašto je ozdravljao ljude u siromašnim kućama od trstike
i slične obične građe i tako redom? Samaritansko milosrđe bosansko-humskih
kršćana učeni rimokatolik proglašava krivovjerjem, jer tobože čine djela milosr-
đa prema otpadnicima. Usporedba se s vukovima nikako ne može odnositi na
bosansko-humske kršćane. Oni su upravo oni koji trpe razdiranje od članova
20
ISTO, str. 153.-233.

mletačke i ugarske političke i crkvene vlasti u vučjoj koži. To i sam rimokatolik

potvrđuje kad u nastavku rasprave kaže da ih progone radi toga što po rimoka-
toličkom uvjerenju uništavaju vjeru. Prigovara im da iz Svetog pisma uzimaju
ono što se na njih ne odnosi, navodi načine starozavjetnog progonstva, svrstava
se na stranu božjih miljenika, kao da je Bog samo njegov i njegovih prijatelja.
Čak i u suzdržljivom življenju i ishrani pronalazi razloge za progon bosanskih
kršćana. I kad ga navodni krivovjerac pita zašto se progoni samo njih u Bosni,
rimokatolik donosi tri razloga koje pak opravdava svetopisamskim citatima. I
tako dalje. Nakon raspravljanja o Ivanu Krstitelju i prelaska na razgovor o uskr-
snuću tijela rimokatolik u osobi učenog profesora u navedenoj raspravi preuzima
monolog do kraja razgovora. Na kraju rasprave daje preporuku u prijetećem
tonu, što pokazuje da je sugovornik bio ili pred inkvizicijskim sudom ili je ra-
sprava napisana u kabinetu kao uputa onima koji su na terenu obavljali inkvi-
zicijski posao. Ni izvori kojima su tvorci franjevci nisu kritički obrađeni. Već do
njihova doba bosanski su i humski kršćani uvelike izvikani kao krivovjerci.
Dolazak franjevaca u Bosnu bio je imperativ za širenje njihova reda i politički
interes Mlečana. S druge strane, franjevci su djelovali u Bosni upravo u doba
kad je papinstvo u velikoj krizi (avignonsko sužanjstvo) i kad je Crkva iznutra
uzdrmana. U općoj nestašici klera u Bosni i Humu franjevci su nalazili potpo-
ru u svećenicima glagoljašima (sacerdotes rustici), liturgijskim i kulturnim na-
stavljačima tradicije srednjovjekovnih hrvatskih glagoljaša. U liturgijskom i
kulturnom pogledu ti su svećenici čuvali i nastavljali tradicije srednjovjekovnih
hrvatskih glagoljaša po Bosni i Dalmaciji. Služili su se rimskim obredom, sta-
roslavenskim jezikom, glagoljskim pismom, odnosno u Poljicima, Humu i Bo-
sni, već od srednjeg vijeka, praktičnijom bosanicom. Djelovanje glagoljaša na
poseban je način odražavalo individualnost hrvatskog naroda, pa su upravo
radi toga tuđinske vlasti i strani kulturni utjecaji, pod kojima su stoljećima bili
Hum i Bosna, nastojali ih iskorijeniti. Teološko znanje tih narodnih svećenika,
seljaka ređenih običajima domovine, to jest nekanonski, nije uvijek na visini
intelektualnog odgoja franjevaca, koji će ih nazivati svećenicima-jezgrašima. To
su bili revni i pobožni svećenici među kojima nije bilo otpadnika od vjere, po-
gotovo ne na neku nekršćansku sljedbu. Puk ih je poštivao kao revne pastire,
pomalo sažalijevao i držao ih svojim pravim narodnim svećenicima, često i
onima od pluga i motike. Svećenici glagoljaši cijelog su života držani nekom
vrstom nižih kapelana, vezanih uz rodno mjesto i roditeljski dom, ali u krizno

Milko Brković
doba bili su dragocjena pomoć franjevcima, o čemu svjedoče i Dubia (nejasno-

će), koje je fra Bartol Alvernski, vikar bosanskih franjevaca, godine 1372. upu-
tio papinskoj kuriji u Avignon.21 Ti glagoljaši nisu niti znali za raskol, nego su
jednostavno ispovijedali Krista i temelj vjere, kako nam svjedoče navedena fra-
njevačka Dubia. U takvim upitima papinska im kurija priznaje obavljanje kr-
štenja i vršenje drugih katoličkih službi, iz čega proizlazi da su krstili i prije
dolaska franjevaca u Bosnu, a time ujedno da nisu ni krivovjerci. Ako im, da-
kle, Katolička crkva priznaje valjanost sakramenta krštenja, zašto onda ne i
valjanost braka i drugih sakramenata? Službena ih, dakle, Katolička crkva pri-
znaje svećenicima, ali ređenim nekanonski. Zar takvi kršćani vjeruju u krivog
Boga? Oni su ti provikani krstjani ili patareni u latinskim izvorima. Novija hi-
storiografija, osobito franjevačka, kategorički niječe postojanje takvih ili sličnih
svećenika, što je i razumljivo jer bi u protivnom ispalo da su franjevci ponovno
krstili bosansko-humski hrvatski puk. Treba upozoriti da sačuvani popis za-
bluda22 koje tobože bosanski patareni zajednički drže i vjeruju ne može izdrža-
ti kritiku i da je sastavljen od općenitih pitanja raznih krivovjerja. Također i
dubrovački izvori pojedine događaje često bilježe jednostrano i u interesu svo-
jih ljudi. Na primjer, kad Dubrovčani šalju Stojkoviću u Basel izvješće o stanju
u Bosni, oni znaju da je Bosna izložena velikoj opasnosti od strane Turaka, ali
nemaju baš interesa da joj pomognu, niti daju savjet kako bi joj svijet mogao
najučinkovitije pomoći. Iako znaju kako, to im nije u interesu. Ta im je opa-
snost na korist, jer u Dubrovnik stižu najbogatiji izbjeglice s najprofitabilnijom
imovinom. Osim toga, tu je već položena velika suma novca i drugog blaga
bosansko-humskih velmoža i trgovaca, a vlasnici će ostati nepoznati, jer će
izginuti u ratu protiv Turaka, a njihovi će opunomoćenici, ako i prežive, biti
izigrani, teško će doći ili uopće neće doći do nasljedstva. Slično je bilo s grani-
cama i posjedima. Dakle, kritičkim pristupanjem i stranim i domaćim izvori-
ma naše bi se mišljenje u najkraćim crtama moglo ovako sažeti: Na temelju
domaćih izvora, u prvom redu isprava bosansko-humskih vladara i velmoža,
bosanski i humski srednjovjekovni kršćani nisu krivovjerci jer su priznavali sve
21
ISTO, str. 254.-281.
22
ISTO, str. 282.- 285.

sakramente. To smo detaljnije dokazivali na drugom mjestu.23 Oni su od po-

četka istinski kršćani rimskog obreda, koje su zbog jezičnih i političkih razloga
mletačke i ugarske crkvene i svjetovne vlasti sve više odalečivale od Rima.
Ugarski vladari i politička zbivanja u Bosni i Humu

U vrijeme prvoga križarskog pohoda na tobožnje bosansko-humske kri-
vovjerce papa Grgur IX. godine 1234. (14. listopada) svojim pismom hrabri
hercega Kolomana i njegove križare da pođu u versus partes Sclavoniae.24 Oko
godine 1259. prior dominikanaca, Petar iz Bodroga u Ugarskoj, poistovjećuje
zemlju bosanskih krivovjeraca sa Slavonijom, govoreći u svom kratkom spisu
o postanku ugarske dominikanske provincije da su dominikanci propovijedali
krivovjercima u Slavoniji, to jest u zemlji koja se zove Bosna (Item in Bosnia
et Dalmatia, que apud eos ecclesia Sclavonie nuncupatur, missi sunt etiam fratres
ad haereticos),25 i tako redom. Očito je, dakle, da se u tim izvorima misli na
slavonsku crkvu u Hrvatskoj, odnosno u njezinim istočnim krajevima Humu
i Bosni. To će pred torinskim inkvizicijskim sudom potvrditi godine 1387. i
Jakov Bech, koji priznaje da su tijekom XIV. stoljeća mnogi lombardijski ka-
tari poduzimali putovanja “u Slavoniju kako bi od učitelja, koji stanuju u Bo-
sni, naučili cjelovitu nauku”.26 Opisujući jadranske zemlje, papa Pio II. u svom
djelu Cosmographia kazuje da iza Albanije slijedi ilirski narod prema zapadu i
sjeveru, kojega se u piščevo vrijeme naziva Slavenima, a koji se pak međusobno
nazivaju Bošnjanima, Dalmatincima, Hrvatima, Istranima i Kranjcima.27
23
Milko BRKOVIĆ, Srednjovjekovna Bosna i Hum – identitet i kontinuitet; Mostar, 2002.,
str. 106.-133; 142.-166.
24
G. WENZEL, Codex diplomaticus Arpadianus, I, Budapest, 1860., 319 (G. WENZEL,
Codex diplomaticus Arpadianus); T. SMIČIKLAS, Codex diplomaticus, III, 415: “Ad converten-
dum in robore tuae fortitudinis infectos maculae haereticae pravitatis, te versus partes Sclavoniae ita
magnanimiter et potenter accingas”.
25
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani, 41., prema bilj. 58.
26
Biblioteka Casanatense, Rim, latinski rukopis 3217, fol. 143v.
27
Dominik MANDIĆ, Bogomilska crkva Bosanskih krstjana, Chicago, 1962., 48., bilj. 112.
(D. MANDIĆ, Bogomilska crkva bosanskih krstjana).

Milko Brković
Pred kraj vladavine hrvatskoga kralja Zvonimira u Hrvatskoj nastali su

neredi koje je dukljanski vladar Bodin iskoristio i otkinuo Bosnu od Kraljevine
Hrvatske i Dalmacije. Bodinovom smrću nastajle su oko godine 1102. velike
smutnje i u njegovoj državi. Smutnje su se i dalje produbljivale, a na scenu je
stupio i prognanik iz Raške Gradihna, u vrijeme kojeg su Hrvati iz zapadnoga
Hrvatskog Kraljevstva upadali oko godine 1137. u sjeverozapadni dio Podgorja
i odcijepili župu Ramu od Dukljanskog Kraljevstva te je pripojili Kraljevstvu
Hrvatske i Dalmacije. Od toga doba ugarsko-hrvatski kraljevi u svojim intitu-
lacijama imaju dodatak Rameque rex, pod čime se podrazumijevalo Kraljevstvo
Crvene Hrvatske ili Duklje, kojoj je do tada pripadala župa Rama. Nakon
zauzeća Duklje i Travunije car Emanuel Komnen godine 1164. mirnim je pu-
tem zadobio iz ruku ugarsko-hrvatskog kralja Stjepana III. Kraljevinu Hrvat-
sku i Dalmaciju na ime baštinskog prava njegova mlađeg brata hercega Bele,
careva štićenika. Sljedeće pak 1165. godine Emanuel posla svoga vojskovođu
Ivana Duku s velikom vojskom, koji zaposjedne sve hrvatske zemlje južno od
Gvozda, uključivo i Bosnu. Sjeverni dio tih krajeva, u koji je spadala Bosna i
Hum, nazva Kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske, a južni dio, Travuniju i Duklju,
vojvodstvo Dalmacije i Duklje. U oba dijela postavi za upravitelje domaće kne-
zove. Nakon toga podiže se na Duklju raški veliki župan Nemanja, kojega
god. 1172. svlada car Emanuel i odvede u zarobljeništvo ali ga domalo povrati
na velikožupansku stolicu u Raškoj. Štoviše, po svoj prilici njegovoj starijoj
braći Stracimiru i Miroslavu dade u leno Travuniju i Podgorje prvom, a Hum
drugom.28 Doista, od god. 1186. do 1190. u sačuvanim se izvorima spomi-
nje humski knez Miroslav,29 brat raškog župana Stjepana Nemanje, oženjen
inače sestrom istodobnog bosanskog bana Kulina (1180.-1204.) čiji će kasniji
nasljednici uključiti Hum u srednjovjekovnu bosansku banovinu (oko 1326.).
Miroslav, dakle, postaje humskim knezom očito na temelju bizantske vojne sile
i lenskog prava koje car Emanuel Komnen podjeljuje raškim vladarima, svojim
štićenicima, koji su u to doba također u stalnom vojnom i političkom usponu
i kojima je također vrhovni suveren sad Bizant, sad ugarsko-hrvatski vladar.
Smrću cara Emanuela Komnena (1180.) Nemanjići su se, uz pomoć ugarsko-
28
ISTO, 336.-348.
29
Codex diplomaticus, II., 176.

hrvatskih kraljeva, vojno opirali Bizantu i krajem XII. st. srušili hrvatsko Kra-
ljevstvo Duklju.
Bela III. (1174.-1196.) ne dira kneza Miroslava u Humu, jer je priznao
njegovo vrhovništvo. Međutim, Nemanjići su toliko ojačali da knez Miroslav
kasnije nije vodio računa o svome vazalskom položaju prema ugarsko-hrvat-
skom kralju. Stoga početkom god. 1198. hrvatski herceg i kasniji kralj Andrija
II. podčinjava Hum pod svoju vlast i unosi ga u svoju intitulaciju hrvatskog
dijela dvojnog kraljevstva (Ego Andreas tercii Bele regis filius dei gracia Jadere
ac tocius Dalmacie et Chroacie Chulmeque dux).30 I pored toga, domaći knezo-
vi uspijevaju osigurati svoju vlast u Humu kroz cijelo XIII. stoljeće. U tom
se razdoblju spominju knezovi Petar, koji prvi preuzima titulu velikog kneza
humskog, a od godine 1222. do 1225. obnaša i čast splitskog kneza, zatim
njegov nasljednik i nećak mu Toljen, koji umire godine 1239., te veliki knez
Andrija, koji se spominje u izvorima od godine 1234. do 1249., kojemu je pak
Stjepan Prvovjenčani zakratko bio preoteo dio Huma. Velikog kneza Andriju
naslijedio je njegov sin Radoslav koji nosi samo titulu župana, a niti njegova
braća nemaju titule velikog kneza. Nakon toga, na početku XIV. st. Hum do-
lazi pod vrhovnu vlast Pavla Šubića, bana Hrvata, koji ga pak predaje na upravu
svojim velmožama Nelipićima, od kojih se posebno ističe sin Ižana Nelipića
Konstantin (comes Constantinus), čime Hum nakon 1102. ponovno dolazi pod
neposrednog vladara Hrvata. Time Hum gubi svaki oblik samostalnog kneš-
tva, koje će nakon propasti Mladena II. Šubića i kratkotrajnog bezvlašća od
1322. do 1326. potpasti pod vlast bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića
(1326.-1353.), a time opet pod vrhovništvo ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovi-
ka I. Velikog, koji na neko vrijeme upravu Huma ponovno povjerava jednom
od Nelipića.31 Čin predaje zapadnog Huma Ludoviku, od strane bana Tvrtka,
zapravo je vraćanje dijela starog Hrvatskog Kraljevstva novom i zajedničkom
hrvatsko-ugarskom vladaru.
Za prve sveze Arpadovića s Bosnom zasigurno se zna u doba njihova rato-
vanja s bizantskim carem Emanuelom Komnenom, koji je uspio zavladati Bal-
kanom. U ratu što ga je protiv cara Emanuela vodio kralj Gejza II., sudjelovao
je i ban Borić (1154.-1163.), prvi poznati bosanski ban. Borićevo sudjelovanje
30
ISTO, 293.
31
Hrvatski leksikon, I. svezak, A-K, Zagreb, 1996., 486.

Milko Brković
u ratu na strani ugarsko-hrvatskog vladara svjedoči da je Bosna u to doba za-

konito pripadala Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu. Bizantski je pisac Cinam
opisao taj rat i izričito naveo da je bosanski ban bio saveznik ugarsko-hrvat-
skog vladara. Taj je rat trajao osam godina (1148.-1155.), a završio je pobjedom
ugarsko-hrvatske vojske u blizini Beograda. Iduće, 1156. godine, sklopljen je
mir koji je potrajao do Gejzine smrti. Nakon toga u Ugarskoj su nastale dina-
stičke borbe, u kojima je aktivno sudjelovao i ban Borić, koji se na ugarskom
dvoru nalazio uz hrvatskog bana Beluša kao jedan od prvaka (princeps regni).
Vjerojatno je u to doba ugarsko-hrvatski kralj Stjepan III. (1162.-1172.) poslao
viteza Gottfrieda, koji je pobijedio “bosanskog hercega”, možda nama nepo-
znata Borićeva protivnika u Bosni. No, od tada će intervencija i ratni pohodi
ugarsko-hrvatskih kraljeva na Bosnu postati gotovo redovita pojava. Nije po-
znato je li se ban Borić vraćao iz Ugarske u Bosnu, ali poznato je da je bizantska
vojska u daljnjem ratovanju, uz ostalo, zauzela i Bosnu i držala je sve do smrti
Emanuela Komnena 1180. Poznato je da su ban Borić i njegovi potomci dobili
posjede u Slavoniji, u Vukovskoj i Požeškoj župi, dakle u krajevima hrvatskoga
dijela dvojnog Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, kojemu pripada i Bosna, osim
u razdobljima bizantske vojne premoći, kao u doba Emanuela Komnena. Ra-
zdoblja bizantske vlasti u Bosni automatski su isključivala ugarsku suverenost
nad njom.
Nakon prestanka bizantske vlasti u Bosni 1180. godine, za bosanskog bana
dolazi slavni Kulin, po svoj prilici bliži rođak bana Borića, kojega Teobald,
papin poslanik za Dalmaciju i cijelu “Slavoniju”, u pismu upućenom iz Huma
potkraj listopada 1180. naziva “velikim banom”, tražeći od njega da mu u znak
štovanja apostola Petra i priznavanja gospodina pape pošalje dvojicu sluga, kun-
skih koža, kuna i ostalih feudalnih davanja. Na kraju toga pisma legat pita Ku-
lina ima li kakvu poruku za papu. Čim se, dakle, doznalo za poraz bizantkog
cara Emanuela Komnena u Maloj Aziji godine 1179. i domalo za njegovu smrt,
Kulin je u ime i uz potporu ugarsko-hrvatskoga kralja protjerao bizantsku voj-
sku iz Bosne i zauzeo Donje krajeve oko gornjeg Vrbasa te župe Usoru i Soli,
koje su vojno tada bile u bizantskim rukama. Je li Kulin vladao Bosnom i prije
1180., još za života cara Emanuela Komnena, teško je reći jer nedostaju izvori.
U Kulinovo doba ugarsko-hrvatski kralj Bela III. (1172.-1196.) potvrđuje u
svojoj intitulaciji uz ostalo i titulu rex Rame. Osim Bosnom Kulin je upravljao
Usorom i Solima, koje mu je dao kralj Bela III. za uspješno ratovanje protiv

Bizanta. Na isti način proširio je granice svoga banata na zapad, gdje je dobio
Neretvu i stare hrvatske župe Luku, Plivu i Vrbanju, koje se kasnije nazivaju
Donji krajevi, čime je udvostručio teritorij svoje banovine. Jasno je da se Bo-
sanski banat većim dijelom sastojao od hrvatskih zemalja, odnosno župa koje je
Kulin dobio na račun pristanka uz ugarsko-hrvatskoga kralja, svoga vrhovnog
suverena, u ratovima protiv Bizanta.
Godine 1199. dukljanski kralj Vukan piše papi Inocentu III. da je Bosna
zemlja kralja Ugarske i moli papu da naloži ugarsko-hrvatskom kralju Eme-
riku da iz svoga kraljevstva istrijebi krivovjerje.32 I papa drži da je Bosna po-
dložna ugarsko-hrvatskom vladaru pa stoga piše kralju Emeriku da ne štedi
rečenog bana (Kulina) i da protjera navodne krivovjerce ne samo iz Bosne nego
iz cijele Ugarske (Hrvatske).33 Kulinova je sestra bila udata za humskog kne-
za Miroslava, s kojim je on bio u dobrim odnosima. Kad je Miroslav umro,
njegova je udovica zajedno sa sinom Toljenom pobjegla svome bratu Kulinu
jer je Hum bio preoteo vladar Duklje Vukan Nemanjić. Nakon toga jako su
pogoršani odnosi između Kulina i Nemanjića, što pak pokazuje da je Miroslav
postao humski knez pristankom ugarsko-hrvatskoga kralja i da je nakon Mi-
roslavove smrti Hum trebao biti vraćen ugarsko-hrvatskom vladaru, odnosno
onomu komu ga on povjeri. Kulin je katolički ban unutar Ugarsko-Hrvatskoga
Kraljevstva, kojega kao takva papa priznaje “svojim sinom”, a Vukanove obje-
de za krivovjerje imale su političke ciljeve. Mi predmnijevamo da se radilo
o Humu i drugom susjednom teritoriju na koji je Vukan pretendirao. Da bi
uvjerio i političku vlast u pravovjernost i podložništvo Kulinove Bosne njezinu
suverenu, papin legat nakon skupa, održanog na Bolinu Poilu 8. travnja 1203.,
iz stare Bosne krene s dvojicom bosanskih svećenika u Ugarsku, gdje bijaše
potvrđen dogovor s Bolina Poila. Tu se na ugarskom dvoru još otprije nalazio
Kulinov sin, koji je zajedno s ostalima izrazio podložnost ugarsko-hrvatskom
kralju. Štoviše, Kulinov sin u očevo je ime obećao da će kralju platiti visoku
globu ako se u Bosni pojavi krivovjerje, točnije rečeno, ako se Bosna odvrgne
od ugarskoga dvora. Međutim, uz sve puste dogovore i jasnoću da se ne radi o
krivovjerju, zasijano sjeme razdora raslo je u stabljiku sukoba. Taj je, navodno
crkveni, spor bio ujedno nastavak ugarske dvorske i crkvene politike u težnji
32
33
ISTO, 351.

Milko Brković
podvrgavanja Bosanske biskupije najprije i ponovno tobože pod Splitsku na-

dbiskupiju, a onda pod Kaločku nadbiskupiju. Ipak, tek je za Kulinovih naslje-
dnika Bosanska biskupija potpadala pod Kaloču. Iz slijeda kasnijih događanja
može se vidjeti da su s jedne strane bosanski banovi, a kasnije i kraljevi, težili
biti što manje ovisni o suverenu, a s druge strane ugarsko-hrvatski kralj je, su-
kladno svome vremenu, želio što čvršće vezati uza se svoje podložnike. Takve
su suprotnosti rađale ratove, a najlakši povod jačemu bio je protivnika proglasiti
heretikom. Toj je napasti Kulin uspijevao odoljeti svojom vještom politikom,
ali njegovi su nasljednici lošije prolazili.
Idući važniji bosanski ban bio je ban Matej Ninoslav (1233.-1250.). Ku-
lin je pred svojim vazalom, ugarsko-hrvatskim kraljem, uspio diplomatskim
putem relativno lako skinuti sa sebe kompleks hereze, ali Ninoslavu je to bilo
mora koja ga je pratila cijeli vladarski život. Bio je tolerantan prema zajednici
bosanskih kršćana pa ga pojedini povjesničari svrstavaju među njihove članove
i heretike. U njegovo su vrijeme dominikanci već bili organizirani u Bosni i
Humu. Oni ga odmah na početku njegova banovanja mire s papom Grgurom
IX., koji ga pak 1233. (10. listopada) štiti i zahtijeva od hrvatskoga herce-
ga Kolomana da mu pomogne ponovno zadobiti izgubljene krajeve.34 Godinu
dana kasnije Ninoslav se sukobio s Kolomanom, koji je najavio papi da će oru-
žanom silom iskorijeniti krivovjerje u pokrajinama Slavoniji, Humu i Bosni,
a taj je naum Grgur IX. odobrio i obećao Kolomanu svoju pomoć35 te ujedno
zatražio od bosanskoga biskupa Ivana da se i on uključi u pothvat.36 Zaredaše
Kolomanovi vojni pohodi od 1234. do 1239. godine, u kojima je 1237.-1238.
zauzeo veći dio Huma i Bosne.37 Na temelju već prije dobivenog prava od oca
Andrije II., pravo na Bosnu Kolomanu potvrdio je i papa Grgur IX. godine
1235. (9. kolovoza),38 a godine 1238. (22. prosinca) čestitao mu je na tobo-
žnjem svladavanju heretičkih spletki.39 Odmah potom bio je Ponsa imenovan
34
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani, 79., prema bilj. 35., 36.
35
Codex diplomaticus, III., 416., 417.
36
A. THEINER, Vetera monumenta, I., 129., 137.
37
Codex diplomaticus, IV., 67.
38
Codex diplomaticus, III., 443.
39
Codex diplomaticus, IV., 65.

novim bosanskim biskupom, od kojeg je papa zahtijevao propovijedanje novog

križarskog pohoda protiv ostatka krivovjeraca u Bosanskoj biskupiji.40 Krajem
1239. Kolomanova vojska napustila je Bosnu, a ban Matej Ninoslav ponovno je
postao gospodarom Bosne. Nažalost, u vrijeme bana Ninoslava sjedište bosan-
skog biskupa postalo je Đakovo. Pod izlikom borbe protiv heretika, ugarsko-
hrvatski kralj Bela IV. (1235.-1270.) u proljeće 1244. prodire u Bosnu da bi
tamo uspostavio kraljevsku vlast kojoj se ban Ninoslav opirao.41
Oko 1250. na vlast u Bosni dolazi ban Prijezda (o. 1250.-1287.), podri-
jetlom iz Slavonije, rođak Mateja Ninoslava. Za njegova banovanja Bosna se
ponovno počela postupno uzdizati i težiti samostalnosti u odnosu na Ugar-
sko-Hrvatsko Kraljevstvo. Iskoristio je smutnje posljednjih Arpadovića za ja-
čanje samostalnosti svoje vlasti u Bosni. Sačuvana je njegova isprava iz 1287.
(8. svibnja),42 izdana u Zemljaniku, u čijoj je intitulaciji naveden kao “domino
concedente banus Boznensis”, karakteristična i po tome što on kao ban daje, uz
pristanak svoje vlastele, posjede velikašu iz susjedne banovine, čime je smanjio
granice Bosanske Banovine, i ujedno pokazao da je njegov suveren ugarsko-
hrvatski kralj.
Nakon nekoliko manje važnih banova Bosnom je zagospodario hrvatsko-
dalmatinski ban Pavao Šubić. Njemu i njegovom bratu napuljski je kralj Karlo
II. godine 1292. (19. kolovoza) ispravom darovao zemlje Kraljevstva Hrvatske
i Dalmacije, i to sve što se proteže od granice Humskog Kneštva, uključno, do
Senja, Gacke i Modruše.43 Temeljem te darovnice, ban je Pavao počeo okuplja-
ti hrvatske zemlje, odnosno knezove Kurjakoviće u Lici i Hrvatiniće u Donjim
krajevima, uspio je podvrći Nelipića u Cetini, a Mlečane istjerati iz Zadra.
Budući da je u to doba srpski raskralj Dragutin bio herceg Mačve i Bosne i
bio uz kralja Andriju Mletačkog, ban je Pavao Šubić provalio u Bosnu i odu-
zeo Dragutinu herceštvo. Stoga se u svojoj ispravi od 7. travnja 1299. prvi put
naziva banom Hrvatske i Dalmacije i gospodarom Bosne,44 odakle je protjerao
40
ISTO, 67.
41
D. MANDIĆ, Bogomilska crkva i bosanski krstjani, 160.
42
Codex diplomaticus, VI., 588.-589.
43
Codex diplomaticus, VII., 104. i drugdje.
44
Codex diplomaticus, VII., 331.

Milko Brković
bosanskoga kneza Stjepana Kotromana, Dragutinova pristašu. Sporazumom

sa srpskim kraljem Urošom II. u Vrulji kod Makarske godine 1303./1304.
ban Pavao vratio je Hrvatskom Kraljevstvu glavni dio Huma, ostavivši i dalje
Urošu na upravu Ston s Ratom te župu Popovo sa Zatonskim primorjem.45 U
svojoj ispravi izdanoj u Skradinu 1299. (7. travnja) ban se Pavao uz ostalo nazi-
va i dominus Bosne.46 Ban Pavao iskoristio je sukob braće Milutina i Dragutina
Nemanjića oko srpskog prijestolja i najvjerojatnije sam uz pomoć svoga vazala
Ižana Nelipića oslobodio Hum. Sin Ižana Nelipića Konstantin upravljao je u
ime Bribirskih nekim hrvatskim župama. Svoje pravo na Hum knezovi Bri-
birski ističu u ispravi iz 1304. (30. ožujka), kada se Pavlov najstariji sin Mladen
II. titulira kao “trium camporum et tocius terre Hlim comes”.47 Ban Mladen II. bio
je obrazovan i vrlo hrabar ban, ali se, iako je mnogo godina banovao u Bosni,
u odlučnim trenutcima za njegovo banovanje nije diplomatski snašao u sukobu
sa širom koalicijom svojih protivnika na čelu s ugarskim dvorom i Venecijom,
kojima se pridružio čak i njegov brat Pavao II. Glavni pretendenti na Mlade-
novu bansku stolicu u Bosni bili su Stjepan Kotromanić i Vukac Hrvatinić
iz Donjih krajeva. Udruženi Mladenovi protivnici potpomognuti od idejnih
kolovođa urote, Mlečana i ugarskoga dvora, vojno su ga porazili godine 1322.
kod Blizne u Poljicima.
Nakon svrgnuća Mladena II. Bribirskog, u Bosni je nekoliko godina trajalo
bezvlađe, nakon čega je bosanskim banom postao Mladenov suparnik i ugarski
štićenik Stjepan II. Kotromanić (o. 1322.-1353.), koji je vladao Bosnom zaje-
dno s bratom Vladislavom. Preko ugarsko-hrvatskog vladara oko godine 1326.
stekao je bansku titulu i zajedno s bratom Vladislavom darovao Vukoslavu,
sinu ključkoga kneza Hrvatina, župu Banicu i Vrbanju, jer je Vukoslav ostavio
bana Mladena Šubića i prešao na njegovu stranu, što je pak bila velika prevaga
u korist Mladenovih protivnika. U početku vladanja Stjepan II. nagrađivao je
i druge Mladenove protivnike i stjecao nove pristaše. Uz naklonost Anžuvi-
naca proširio je Bosnu i izbio na more, zavladao Završjem, Primorjem između
Neretve i Cetine te Humom koji su već prije njega knezovi Bribirski vratili
pod hrvatsku vlast (Nos Paulus banus Croatorum et Mladinus banus Bosnensis,
45
D. MANDIĆ, Bosna i Hercegovina, 378.
46
Codex diplomaticus, VII., 331.-336.
47
Codex diplomaticus, VIII., 80.

ac Mladinus trium camporum et tocius terre Hlim, Georgius Spalatensis, Paulus et

Georgius comites, filii dicti domini Pauli bani), kako nam kazuje intitulacija ori-
ginalne bribirske isprave iz godine 1304. (30. ožujka).48 Proširenjem prvotne
Bosne, Stjepan se II. ispočetka naziva gospodinom svih bosanskih zemalja, za-
tim Soli, Usore,49 Donjih krajeva i Humske zemlje. U to su doba, dakle, Bosni
- koja se nešto prije prostirala na zapadu od današnjih planina Vranice i Vlaši-
ća, na istoku do rijeke Drine, na jugu od Ivan-planine do današnjih Zavidovića
i na sjeveru do maglajske kotline - pripojene zemlje Soli, Usora, Donji Krajevi
i Hum. To se zbilo oko godine 1326. Nekoliko godina kasnije, oko godine
1332., Stjepan II. Kotromanić pripojio je Bosni Tropolje. Uz pomoć prije pri-
dobivenih knezova Hrvatinića, Stjepan II. Kotromanić pomaknuo je granice
Hrvatske i Bosne, dakako, unutar Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, otprilike
na crtu od srednje Sane do donje Cetine. Time je položio temelje kasnijoj
moćnoj srednjovjekovnoj bosanskoj državi. Za njegova banovanja Bosna je tr-
govala s Dubrovnikom i drugim primorskim gradovima.50 Težeći za što većom
samostalnošću, potajno je šurovao s Mlečanima na štetu kralja Ludovika I., ali
nikad javno nije ustao protiv njega, jer mu je Ludovik bio zaštita protiv srpskog
cara Dušana, a kasnije (1353.) i zet.
Bana Stjepana II. Kotromanića naslijedio je na banskoj stolici njegov bratić
Tvrtko (1353.-1391.), sin Vladislava i majke Jelene Šubić. Na početku banova-
nja Tvrtko je izgubio područje svoje stričevine između Cetine i Neretve. Taj
mu je kraj oduzeo ugarsko-hrvatski kralj Ludovik I. u ime miraza svoje žene,
Tvrtkove stričevićke Elizabete, a na temelju feudalnih odnosa. Tvrtko se tomu
pokušao oprijeti, ali je Ludovik, pod uobičajenom izlikom da bosanski ban
podržava humske i bosanske krstjane, dvaput zavojštio na nj, iako Tvrtko cije-
lo razdoblje svoje vlasti u Bosni nikad nije nimalo odstupio od katoličanstva.
Oba je puta Ludovikova ugarsko-hrvatska vojska doživjela poraz u Bosni, pa
48
Ferdo ŠIŠIĆ, Iz arkiva u Körmendu, Vjesnik Kr. Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemalj-
skog arkiva, VII., Zagreb, 1905., 214. (F. ŠIŠIĆ, Iz arkiva u Körmendu).
49
Završja: M. BLAGOJEVIĆ, Bosansko Završje, Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu,
XIV.-1., Beograd, 1979.
50
Codex diplomaticus, X., 195.-196., 494.-495.; Iohannes LUCIUS, Memorie istoriche di Tra-
gurio ora detto Traú, Venecija, 1674., 244. (I. LUCIUS, Memorie istoriche di Tragurio); prijevod
Jakova Stipišića: Ivan LUCIĆ, Povijesna svjedočanstva o Trogiru, I., Split, 1979., 517.-518. i
drugdje (I. LUCIĆ, Povijesna svjedočanstva o Trogiru).

Milko Brković
je to Tvrtko htio iskoristiti za učvršćenje svoga banskoga položaja, ali krivo je

procijenio jer ga je upravo tada zbacila bosansko-humska vlastela, a na vlast
dovela njegova brata Vuka. Tada se Tvrtko pokajnički utječe svome suverenu i
donedavnom protivniku Ludoviku I. Njegovom se pomoću iste godine (1356.)
vratio na bansko prijestolje, ali ipak je vlast morao dijeliti s bratom Vukom i
majkom Jelenom te priznavati Ludovikov suverenitet. Stoga u njegovim ispra-
vama iz 1356. nalazimo da je on “dei gracia banus vna cum dilecto fratre suo co-
mite Vuk ac karissima matre nostra domina Helena” (14. ožujka)51 i “ad petitionem
serenissimi principis domini nostri Ludovici” (1. studenoga),52 čega godinu dana
prije nema u ispravama. Nakon toga Tvrtko će vještom politikom postupno
svladavati otpor velikaša i s pomoću onih koji su bili njemu privrženi učvrstiti
svoj položaj u Bosni i tako se pripremiti za osvajanje teritorija susjedne Srbije
i stare Hrvatske. Udružen s Ludovikovom vojskom i srpskim knezom Laza-
rom Hrabljenovićem protiv moćnog Nikole Altomanovića, Tvrtko je nakon
Altomanovićeva poraza zauzeo zapadni dio njegova područja s Polimljem kod
Mileševa i Prijepolja, Gacko i još neka područja pa godine 1366. pridodao
svojoj intitulaciji Podrinje. Proširivši Bosnu i postigavši mir sa susjedima, ban
se Tvrtko u trideset i petoj godini oženio Dorotejom, kćerju vidinskog vladara
Ivana Sracimira. Godine 1377. zauzeo je Trebinje, Konavle i Dračevicu. Po-
stavši za svoje doba najmoćnijim vladarem na slavenskom jugu, proglasio se, uz
Ludovikov blagoslov, ljeti 1377. za kralja Bosne i Raške, odnosno Raške i Bo-
sne, kako stoji u ispravama, okrunivši se u Milama dvostrukom krunom. Pravo
na srpsku krunu Tvrtko I. je temeljio na osnovi bake Elizabete (Jelisavete), koja
je bila iz roda Nemanjića, kći kralja Stjepana Dragutina, ali je iznad svega toga
stajao njegov moćni suveren, ugarsko-hrvatski kralj Ludovik I., jer je bilo više
potomaka Nemanjića koji su krvnim srodstvu bili bliži srpskoj kruni negoli
Tvrtko.
Nakon smrti kralja Tvrtka u Bosni i Humu su ojačali pojedini velmo-
že, među kojima osobito vojvoda Hrvoje. Hrvoje je od oca naslijedio naslov
51
Codex diplomaticus, XII., 333.; original isprave u: Državni arhiv Dubrovnik, Acta sanctae
Mariae maioris, Ć 104, Beč 1006.
52
Ljudevit THALLÓCZY, Istraživanje o postanku bosanske banovine sa naročitim obzi-
rom na povelje Körmendskog arhiva, Glasnik Zemaljskog muzeja, XVIII., Sarajevo, 1906.,
437.-438. (Lj. THALLÓCZY, Istraživanje o postanku bosanske banovine).

bosanskog velikog vojvode. On je, naime, već krajem sedamdesetih godina

XIV. st. bio samostalni sudionik u odnosima bosanske vlastele prema ugarsko-
hrvatskom kralju Ludoviku I., koji ga je pak nazivao svojim vjernim vitezom
(fidelis miles noster), pri čemu je zaobišao svoga bosanskog vladara, bana Tvrtka.
Hrvoje svojim činima, od prvog spomena u izvorima (u lipnju 1346.) pa do
dramatičnog pisma kraljici Barbari (1413. godine), pokazuje da je, kao i ostale
bosanske velmože, podanik bosanskoga kralja, ali da je istodobno i preko toga
podanik hrvatsko-ugarskoga kralja. Nakon Ludovikove smrti 1382. i izbijanja
smutnjih na ugarsko-hrvatskom prijestolju, Hrvoje se sa svojom braćom stavio
na stranu nezadovoljnika, čime je došao i u otvoreni sukob sa svojim rođacima
koji su prethodno preselili u Slavoniju. Upravo u tim smutnjama Hrvojev brat
Vuk postao je hrvatski ban, a Hrvoje namjesnik (vicarius generalis) Ladislava
Napuljskog, pretendenta na hrvatsko-ugarsku krunu. Vrhunac moći Hrvoje
dostiže u doba dolaska Ladislava Napuljca na hrvatsku obalu Jadrana 1403.
godine, kad od novookrunjenoga kralja dobiva titulu splitskoga hercega (dux
Spaleti).
Utjecaj papinske i ugarske crkvene

i svjetovne vlasti na vjerska zbivanja u Bosni i Humu
Smutnje u središtu hrvatske države i njezine Crkve, osobito one pred kraj
dinastije hrvatskih narodnih vladara, vodile su k pravnom podvrgavanju Hr-
vatske jačoj susjednoj kraljevini, Ugarskoj, ali istovremeno i k ponovnom stva-
ranju lokalne narodne vlasti i Crkve. Dvije su, dakle, izrazite posljedice tih
smutnji u državi hrvatskih narodnih vladara i Crkvi među Hrvatima. Prva:
Hrvatska godine 1102. službeno ulazi u uniju s Ugarskom, a druga da sve ono,
bilo političko bilo crkveno, što se nije uklapalo u taj službeni ili pravni čin, teži
k periferiji u kojoj živi isti narod s istom vjerom i u koji ugarsko-hrvatska unija
nije mogla tako lako i brzo prodrijeti. Bili su to Hum i Bosna, krajevi u kojima
se nastavlja, naravno u nešto izmijenjenom obliku, politički i vjerski život i do-
maćeg i novodoseljenoga hrvatskog pučanstva. Opetujemo da i teritorij Huma
i Bosne unijom iz 1102., na temelju krune Hrvatskog Kraljevstva, dolazi pod
zajedničku ugarsko-hrvatsku krunu. Međutim, u tom dijelu zajednička ugar-
sko-hrvatska kruna nikad neće imati potpunu vrhovnu vlast, ni na političkom

Milko Brković
ni na vjerskom polju, i cijelo razdoblje postojanja Banovine i Kraljevine Bosne

i Huma ugarsko-hrvatska vlast će, osobito ugarski dio krune, imati teških pro-
blema. Početke takvih zbivanja nalazimo u staroj hrvatskoj državi, jer politička
i vjerska zbivanja u vrijeme nekoliko posljednjih hrvatskih kraljeva jasno su
pokazala što će se zbiti. Cjelokupni hrvatski narod nije unijom odmah potpao
pod ugarskog kralja. Mnoštvo se nezadovoljnika iz stare kolijevke povuklo u
nezaposjednuti dio države svojih sunarodnjaka – u Hum i Bosnu. U trenutku
sklapanja saveza Hrvata s Ugrima, hrvatska politička granica prema istoku
teče Neretvom do ušća Rame, odatle gornjim i srednjim Vrbasom i donjom
Bosnom.53 Prije toga više su puta Bosnom upravljali banovi pod okriljem hr-
vatskih kraljeva. Sva ta zbivanja u Hrvatskoj upućuju na zaključak da su se
nakon ugarsko-hrvatske unije svi nezadovoljni i borbeniji narodni slojevi sklo-
nili u udaljenije i manje pristupačne krajeve, koji su im pružali više sigurnosti
i slobode, a među autotohnim sunarodnjacima srasli su u jednu zajednicu, te
nastavili živjeti po običajima države hrvatskih narodnih vladara. U takvoj sre-
dini izbjeglice i prognanici pojačavali su borbu za crkveni jezik a kasnije i za
domaću Crkvu.
Unijom Hrvatske i Ugarske, u hrvatskom su dijelu kraljevstva najviše bili
pogođeni svećenici glagoljaši i benediktinci, koji gubitkom hrvatskog kralja
gube glavnu zaštitu i materijalnu potporu. U vrtlogu narodne nesloge i među-
subno podijeljenog vrhovnog svećenstva prepušteni su sami sebi, a neprijatelji
sa svih strana otimaju komad po komad zemlje, grad za gradom, naselje za na-
seljem. Takva je bila sudbina Crkve među Hrvatima na početku XII. stoljeća.
Kolomanov dolazak u Dalmaciju bio je od pojedinih slojeva pozitivno prihva-
ćen, ali kasnija ugarska vlast ipak sve više dolazi u konflikte s novom sredinom.
Velike smutnje nastaju nakon razaranja Zadra u IV. križarskoj vojni godine
1202. po nagovoru Mlečana, koji Omišane, branitelje dijela hrvatskog mora, a
prije njih Zadrane, nazivaju gusarima i izjednačuju ih s hereticima. U takvim
se i sličnim okolnostima nalazilo hrvatsko svećenstvo tijekom cijelog XII. i
XIII. stoljeća. Ugri uvode nove običaje, koji su Hrvatima strani. Godine 1111.
kralj Koloman za svećenstvo u Dalmaciji uvodi ista podavanja desetine kao i u
Ugarskoj, a od svih desetina ima se davati jedna desetina kralju.54 Hrvati prezi-
53
ISTO, 654.
54
ISTO, 22.-23.

ru davanja, pa stoga papa Inocent III. 1198. nalaže kralju Emeriku, jamačno na
tužbu kaločkog nadbiskupa, da ih prisili na dužnosti.55 Sličnih je primjera bilo
po svim hrvatskim gradovima, a Ugri sve više pritišću i hrvatske benediktince.
Da bi ih što više potisnuli, dovode ugarske redovnike, najprije templare, koji
darovnicama ugarskih kraljeva jednostavno zauzimaju benediktinske samosta-
ne po Hrvatskoj. Poslije provale Tatara (1241.-1242.) u Hrvatsku iz Ugarske
stižu i dominikanci, s kojima dolaze i redovnici Sv. Augustina, koji se pak
naseljavaju u Nin i okolicu. Tim ugarskim redovnicima papa Klement VI. go-
dine 1345. dopušta osnivanje samostana u Hrvatskoj. Kad brane svoja prava u
Hrvatskoj, onda se pozivaju na odredbe ugarskoga kralja.56 Neredi su vladali po
cijeloj Dalmaciji i otocima. Papa Inocent III. godine 1200. na najsvečaniji na-
čin izopćuje hrvatskoga biskupa, nekoć hvarskoga biskupa, Nikolu.57 Dubrova-
čki nadbiskup Bernard (1197.-1203.) bježi ispred dukljanskog vladara Vukana
i napušta nadbiskupsku čast, na što mu papa daje biskupiju u Engleskoj.58 O
zagrebačkom biskupu Stjepanu čule su se čudne priče.59 U takvim se prilikama
koncem XII. stoljeća u Bosni među kršćanima pojavljuje navodna hereza.
Istovremeno s ukinućem ustanove hrvatskoga biskupa u Hrvatskoj, javlja
se na području nekadašnjih njezinih državnih teritorija Huma i Bosne usta-
nova bosanskog biskupa, slična i gotovo identična ustanovi hrvatskoga biskupa.
Što prva više blijedi, to druga više jača i s jasnim konturama pojavljuje se na
obzorju. Kad se godine 1185. dokida stoljetna, kanonski postavljena, ustanova
hrvatskoga biskupa, već se na sva usta govori o bosanskim biskupima. Hrvat-
ske je biskupe posvećivao nadbiskup u Splitu, bosanske najprije nadbiskup u
Splitu, onda u Dubrovniku. Hrvatski biskupi nalaze se na dvoru hrvatskih
vladara, bosanski na dvoru bosanskih banova i kraljeva; hrvatski nemaju svoje
stalne rezidencije, nemaju je ni bosanski; hrvatski nemaju omeđena teritorija,
nemaju ga ni bosanski; granice biskupija poklapaju se s granicama države. Sve
im je drugo također slično ili jednako, pače jednaka im je i konačna sudbina.
55
ISTO, 306.
56
Codex diplomaticus, XI., 529., 404.-408.; XIV., 121.
57
58
Codex diplomaticus, III., 16.-17., 30.
59
ISTO, 228.-229.

Milko Brković
Pokret nastao u hrvatskoj državi narodnih vladara, našao je svoje pristaše u

Humu i Bosni. Tamo upravo nakon toga nastaje posebna Bosanska biskupija
(ecclesia bosnensis) sa svojim biskupom i sa svojim redovnicima krstjanima,60 koji
u bogoslužju isključivo upotrebljavaju slavenski (hrvatski) jezik i pismo gla-
goljicu – jednako, dakle, kao i u Hrvatskoj. Upravo iz bolinopoilske abjuracije
proizlazi da je taj narodni jezik, uz političke ciljeve, najveći kamen spoticanja
u pitanjima krivovjerja.
Pod godinom 1200. Toma Arciđakon spominje dvojicu braće iz Zadra,
Mateja i Aristodija, vrsne slikare i zlatare, koji su boravili u Bosni te nastavlja
da su oni po rođenju Zadrani, iako je njihov otac Zorobabel iz Apulije, da
znaju latinski i hrvatski, ali da su heretici. Nije logično da bi tako vrsni maj-
stori, braća Matej i Aristodij, odlazili u Bosnu radi širenja krivovjerja, niti bi
im splitski nadbiskup Bernard konfiscirao imanje, jer oni, kako im priznaju i
protivnici, nisu poklonici zemaljskih dobara pa bi ih se kao heretici ionako već
prije odrekli. Logičnije bi bilo da su onamo odlazili radi posla, jer je Bosna i
prije toga bila poznata po trgovini (Kulinov trgovački ugovor s Dubrovnikom
iz godine 1189.), zanatstvu i drugim poslovima. Toma drži da su otišli u Bo-
snu da bi normalno radili svoj posao i komunicirali hrvatskim (slavenskim)
jezikom, ali je taj jezik heretičan i sazdan na Metodovu naučavanju, što je pak
za Tomu simbol krivovjerja. Za to doba Toma, primjerice, i za splitskog kneza
Višena Bribirskog, koji je imao sjedište u Zvonigradu na Zrmanji, kaže da je
bio zaštitnik heretika,61 i to samo zato što se tamošnji vjernici mole Bogu na
hrvatskom jeziku. Na temelju izvora i samog Tome akademik Radoslav Katičić
u svojoj Methodii doctrina uvjerljivo pokazuje da u Metodovu naučavanju nije
problem krivo naučavanje vjere, nego hrvatski jezik u liturgiji. Nakon smrti
biskupa koji je biskupovao u Bosni u doba bolinopoilske abjuracije, papinski legat
Ivan Casamaris piše papi Inocentu III. da je taj biskup prije kratkog vremena
umro i da on (Casamaris) preporučuje imenovanje jednog latinaša, a budući
60
Općenito o bosanskim i humskim srednjovjekovnim kršćanima do danas je napisano mno-
go bibliografskih jedinica. Iako ih koristim više, ističem tri za koje držim da su najmjeroda-
vnije u ovom radu, i to redoslijedom: Leon PETROVIĆ, Kršćani Bosanske crkve, Sarajevo
- Mostar, 1999.; Franjo ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u sre-
dnjem vijeku, Zagreb, 1975., i djelomično Sima ĆIRKOVIĆ, Bosanska crkva u bosanskoj
državi, Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine, I., Sarajevo, 1987., 191.-254.
61
T. ARHIĐAKON, Historia Salonitana, 102.

da je biskupija prostrana, neka se razdijeli u tri do četiri biskupije.62 Uz gloma-

znost biskupije, Casamaris, dakle, ima još samo primjedbu na jezik biskupa.
Dvadesetak godina nakon toga (1223.) novi papinski legat za Ugarsku i
Bosnu, Akoncije, otkriva da je bosanski biskup upao u krivovjerje, naravno jer
liturgiju obavlja na slavenskom jeziku, pa će deset godina kasnije (1233.) biti
smijenjen biskup Slaven (Hrvat), a na bosansku biskupsku stolicu postavljen
stranac, ugarski dominikanac, latinaš Ivan iz Wildeshausena. Spomenuti Ca-
samaris ne spominje krivovjerje nego jezik, a isti problem susrećemo i kod do-
minikanskog priora Petra iz Bodroga u Ugarskoj. Pišući kroniku svoje subraće,
kazuje, između ostalog, da su njegova subraća poslana krivovjercima u Bosni
i Dalmaciji, koji se nazivaju Slavonskom crkvom, gdje je mnogo duša propalo
zbog krivovjerja. Budući da je kaločki nadbiskup (Ugrin), nastavlja kroničar,
poslanik Svete Stolice, protiv njih vodio više križarskih pohoda s malim uspje-
hom ili bez uspjeha, papa (Grgur IX.) povjerio je, u nekoliko pisama, posao
dominikancima, koji su obratili mnoge krivovjerce.63 Ni Petar iz Bodroga, da-
kle, ne navodi koje je to krivovjerje u Dalmaciji i Bosni, iz čega se može zaklju-
čiti da su ugarske crkvene i svjetovne vlasti organizirale vojne pohode na Bosnu
iz političkih ciljeva, ali se samo po sebi nameće da je im slavensko bogoslužje bilo
glavni dokaz postojanja krivovjerja. Dana 27. ožujka 1248. papa piše kaločkom
nadbiskupu da ne dira bosanskog biskupa i Bosnu prije negoli ispita banovu
pravovjernost.64 Da papa o tome nije imao i druge obavijesti i da sam nije trpio
nepravdu progonstva, ne bi zasigurno tako pisao kaločkom nadbiskupu. Štovi-
še, i senjski biskup Filip dobiva dopuštenje od pape, lionskog sužnja, da može
koristiti glagoljicu i narodni (hrvatski) jezik u liturgiji.
Upravo u to doba u Bosnu stižu redovnici dominikanci i franjevci, ugla-
vnom stranci, koji su, da bi mogli pastoralno djelovati, trebali naučiti jezik
toga kraja, što je pak bilo povezano s raznim poteškoćama. I papa Nikola IV.,
koji je dobro poznavao prilike u Dalmaciji, jer je neko doba bio provincijal
franjevačke provincije Sclavonie (Hrvatske), imao je razumijevanja za hrvatski
jezik kad je 1291., 23. ožujka, na traženje srpskog raskralja Stjepana Dragu-
62
Uz postojeću Bosansku biskupiju ta se Casamarisova preporuka kasnije donekle realizirala
u djelovanju Duvanjske, Makarske, Hrvatske i Dalmatinske biskupije.
63
Monumenta Ordinis Praedicatorum historica, I., Lovanii, 1896., 307.
64
Codex diplomaticus, IV., 341.-342.

Milko Brković
tina, tadašnjeg mačvanskog i bosanskoga bana, dao poslati dvojicu hrvatskih

franjevaca da ispitaju pravovjerje puka u njegovu banatu.65 Papa je dobro znao
da će spor najbolje riješiti oni njegovi predstavnici koji govore jezikom naroda.
I samo traženje bosanskoga bana Stjepana II. Kotromanića godine 1347. da
mu papa pošalje u Bosnu franjevce koji će poučavati narod u katoličkoj vjeri,
sadrži samo po sebi potrebu znanja jezika bosanskoga puka. Stoga i jesu prvi
franjevci, stranci, u Bosni imali prevoditelje i sami učili hrvatski jezik na kojem
su narodu naviještali evanđelje.
S druge strane, na teritoriju nekoć Crvene Hrvatske bilo je još više pro-
blema. Dubrovačka je metropolija, pod koju će potpasti i Bosanska biskupija,
težila proširenju svojih crkvenih granica. Već se u buli pape Urbana III. iz
godine 1187. (28. ožujka), kojom dubrovačkom nadbiskupu Tribunu Micheliju
(1153.-1188.) potvrđuje prava njegove nadbiskupije,66 pojavljuje nejasan izričaj
regnum Seruilie, quod est Bosna. Naime, nije sačuvana papinska bula kojom je
Dubrovačka biskupija podignuta u rang nadbiskupije. Prvi sačuvani dokument
koji svjedoči o postojanju te nadbiskupije jest pismo pape Benedikta VIII. iz
godine 1022. (27. rujna), upućeno dubrovačkom nadbiskupu Vitalisu.67 U tom
se pismu kao teritorij Dubrovačke nadbiskupije najprije navode imena pokraji-
na (Zahumlje, Srbija i Travunija), a tek onda nazivi biskupija (Kotorska, Barska
i Ulcinjska). U Zahumlju je tada postojala Stonska, u Travuniji Trebinjska a u
Srbiji Raška (Sv. Petra u Rasu) biskupija. Do te godine (1022.) Stonska i Tre-
binjska biskupija potpadaju pod jurisdikciju Splitske nadbiskupije, pa je očito
da je Dubrovačka biskupija postala nadbiskupijom na štetu drugih. I u pismu
pape Kalista II. iz godine 1120. (28. rujna) te se pokrajine navode kao kraljevi-
ne,68 čime se htjela dati veća važnost Dubrovačkoj nadbiskupiji. Slično je bilo i
u pismima Kalistovih nasljednika. Dakle, od prvog poznatog papinskog pisma
dubrovačkim nadbiskupima, od godine 1022. do 1187., uvijek se Srpsko Kra-
ljevstvo spominjalo, kao područje Dubrovačke nadbiskupije, bez dodatka quod
est Bosna. Čak ni u dva sačuvana papinska pisma, iz godine 1158. (4. srpnja) i
65
Codex diplomaticus, VII., 24.
66
Codex diplomaticus, II., 206.-208.
67
Daniel FARLATI, Illyricum sacrum, VI., Venetiis, 1800., 42. (D. FARLATI, Illyricum
sacrum).
68

1167. (29. prosinca), koja je nadbiskup Tribun osobno primio od pape, nema
toga dodatka. Njegovo umetanje 1187. godine upućuje na ciljeve Dubrovačke
nadbiskupije.
Naime, smrću bizantskog cara Emanuela Komnena godine 1180. (24. ruj-
na), koji je nakratko vratio pod bizantsku vlast cijeli Balkan sve do rijeka Krke
i Vrbasa, počele su se, neovisno jedna od druge, naglo širiti Kulinova Bosna i
Raška Stjepana Nemanje. Očito je da izrazom quod est Bosna dubrovački na-
dbiskup nikako nije mislio na državnu zajednicu, jer su tada i Srbija (Raška) i
Bosna potpuno neovisne jedna o drugoj i granice njihovih biskupija ne prelaze
Drinu, a ni u drugim izvorima nema toga izraza, nego je nadbiskup imao po-
litički cilj svoje nadbiskupije. Jasno je da to nije bila jedna zajednička biskupija
jer izvori potvrđuju da su i Bosna i Srbija imale svaka svoju biskupiju, a opet je
očito da to nisu bile dvije biskupije, jer papin legat Ivan de Casamaris godine
1203., kako smo vidjeli, izričito navodi jednu biskupiju u Bosni i preporučuje
osnivanje još tri do četiri biskupije na njezinu teritoriju. Pozadina svega toga
jest u nečemu trećem. Naime, negdje do početka godine 1153. umro je barski
nadbiskup Ilija, a dubrovački nadbiskup uspio je kod pape Anastazija IV. godi-
ne 1154. (12. srpnja) isposlovati da se u Baru ne izabere novi nadbiskup, nego
da se svi dukljanski biskupi podvrgnu dubrovačkom nadbiskupu. Tu je odredbu
ponovio i papa Hadrijan IV. u razdoblju od 1154. do 1159. godine.69 Papinskim
su se odredbama opirali dukljanski biskupi na čelu s barskim i ulcinjskim bi-
skupima, koje dubrovački nadbiskup Tribun izopćuje i osobno odlazi u Rim,
gdje je kod pape Aleksandra III. uspio da ga godine 1167. priznaju metropo-
litom ispražnjenih biskupija Stona, Skadra i Trebinja, svi biskupi bivše Barske
nadbiskupije i kler s narodom. Taj diplomatski uspjeh dubrovačkog nadbiskupa
nije trajao dugo jer godine 1178. papa Aleksandar III., zaslugom splitskog na-
dbiskupa Rajnerija, papinog legata za Dalmaciju, imenuje Zadranina Grgura,
kasnijeg popa Dukljanina, za barskog nadbiskupa, koji je pak u Rimu priznao
primat splitskog nadbiskupa nad Barskom nadbiskupijom. Tim činom i drugim
spletom okolnosti dubrovački nadbiskup ostao je bez nekih biskupija. U među-
vremenu, smrću bizantskog cara Emanuela Komnena (1180.) ugarsko-hrvatski
kralj Bela III. oslobađa hrvatske zemlje do Neretve, a njegov saveznik Stjepan
Nemanja Zahumlje i Travuniju. Povodom toga splitski nadbiskup, na osnovi
69
ISTO, 113.-114.

Milko Brković
starih prava, počne svojatati Stonsku biskupiju, pa je dubrovačkom nadbiskupu

praktično ostala samo trebinjska sufraganija i tako je došao u pitanje opsta-
nak Dubrovačke nadbiskupije. Međutim, dubrovački se nadbiskup Tribun nije
predao, nego je započeo akciju za priključenje Bosanske biskupije u krilo svoje
nadbiskupije, koja je do tada potpadala pod jurisdikciju Splitske nadbiskupije.
Političke i crkvene okolnosti bile su na njegovoj strani jer je ban Kulin svim
silama nastojao biti što manje podložan jakoj ugarskoj vlasti, koja se u Splitu
jako učvrstila i vršila kontrolu gotovo na cijelom području nekadašnjeg samo-
stalnog kraljevstva hrvatskih narodnih vladara, koje je dobila unijom 1102.
godine. Štoviše, kroz proteklo su razdoblje na splitskoj nadbiskupskoj stolici
često sjedili ugarski ljudi, pa se Kulin sve više crkveno, a osobito gospodarski i
politički, usmjeravao prema Dubrovniku. Videći u takvim okolnostima dobru
priliku za pridobivanje Bosanske biskupije, dubrovački se nadbiskup Tribun
krajem 1186. ili početkom 1187. najvjerojatnije osobno zaputio u Rim, gdje je
uspio preko prijatelja poistovjetiti Bosnu sa Srbijom, prema kojoj su pape iona-
ko bili naklonjeni, da ne bi potpala pod jurisdikciju carigradskoga patrijarha.
Taj je diplomatski uspjeh zasigurno pozdravio i ban Kulin, pa se tako godine
1195. novi bosanski biskup našao na posveti u Dubrovniku, a ne u Splitu, kako
je bio običaj još od rimskih vremena.70
Za to se vrijeme sve više u hrvatskim i okolnim krajevima spominje hereza
ili krivovjerje. Tim se izrazom označuje naučavanje protivno kojoj kršćanskoj
istini vjere, ali često se među kršćanskim svijetom, na koji se jedino i može
odnositi taj pojam, to značenje pridavalo političkom i uopće svakom protivni-
ku. Da je bilo tako, najbolje svjedoči kasniji primjer braće Tvrtka i Vuka Kotro-
manića iz drugog desetljeća druge polovice XIV. stoljeća. Naime, ban Tvrtko u
ispravi godine 1366. (29. travnja)71 javlja Mlečanima da su se bosanska gospoda
već prije odmetnula od Boga, sada i od njega, a dvije ga godine kasnije mlađi
brat Vuk tuži Rimu da štiti i brani krivovjerce koji se s raznih strana svijeta
skupljaju u Bosni.72 Ako je među braćom bilo takvo neprijateljstvo, onda je
70
Dominik MANDIĆ, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, 2. izd., Toronto – Zürich – Roma
– Chicago, 1982., 142.-150. (D. MANDIĆ, Etnička povijest Bosne i Hercegovine).
71
Šime LJUBIĆ, Listine o odnošajih između južnoga slavenstva i Mletačke Republike, IV., Za-
greb, 1874., 84. (Š. LJUBIĆ, Listine).
72
Augustin THEINER, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, II, Ro-

među tuđincima bilo još veće. Od svih hrvatskih kršćanskih sredina taj će se
pojam političkog neprijateljstva, da li s razlogom ili bez njega, najviše rabiti za
kršćansku crkvu u Bosni i Humu upravo u doba vrhovne ugarske vlasti u tim
krajevima. Papa Inocent III. piše 11. listopada 1200. kralju Emeriku da je Ber-
nard mnoge patarene protjerao iz Splita i Trogira u Bosnu, a da ih je tamo ban
Kulin primio i poštivao više nego svoje katolike, nazivajući ih pravim kršćani-
ma.73 Bernard dolazi u Split na nadbiskupsku stolicu iste, 1200. godine, pa je
teško povjerovati da je tako brzo mogao otkriti i protjerati mnoge patarene Spli-
ta i k tomu Trogira. Bila je to vjerojatnije neka ugarska smicalica protjerivanja
nepodobnih iz Splita i Trogira, ali 21. studenoga 1202. isti papa ipak nalaže
splitskom nadbiskupu Bernardu neka provjeri bosansko katoličanstvo.74 Ivan
de Casamaris stiže 1199. u Dalmaciju i Duklju radi sređivanja crkvenih pita-
nja, a usput sređuje neke poslove i u Dubrovniku.75 U Duklji nailazi na mnogo
više protucrkvenih propisa među klerom i narodom negoli u Bosni, ali, začudo,
u Duklji nema hereze, a u Bosni je nalazi. Ključ svega toga jest povezanost žu-
pana Vukana s ugarsko-hrvatskim “najkršćanskijim kraljem” Emerikom i nji-
hovi međusobni planovi glede Bosne. Papa Honorije III. šalje god. 1221. svoga
legata Akoncija u Dalmaciju i Hrvatsku, a zadaća mu je bila da se onemoguće
gusari u napadima na križare.76 Legat je pozivao cijelu Dalmaciju i Hrvatsku
u borbu protiv heretika i gusara, te skupio veliku pomorsku i kopnenu vojsku i
potukao Omišane.77 Pobjedom nad Omišanima nestaje heretika u Dalmaciji i
Hrvatskoj, iz čega jasno proizlazi da su ovdje heretici poistovjećeni s gusarima,
kako Omišane nazivaju njihovi neprijatelji samo stoga što brane hrvatsku ze-
mlju i more. Primjeri navodne hereze moglo bi se tako navoditi unedogled.
Protjerivanje tih navodnih heretika u Kulinovu Bosnu – zašto baš u Bo-
snu, a ne u Ugarsku ili Mletke? – pada dakle na prijelaz XII. u XIII. stoljeće.
Odmah treba naglasiti da ta kršćanska zajednica živi i djeluje po uzoru na
mae, 1862., 91. (A. THEINER, Monumenta historica Hungariam).

73
74
Codex diplomaticus, III., 14.-15.
75
76
Codex diplomaticus, III., 191.-192.; D. FARLATI, Illyricum sacrum, III., 249.
77
T. ARHIĐAKON, Historia Salonitana, 95.-96.

Milko Brković
prvotne kršćanske zajednice, Pracrkve, što pak nikako ne može biti heretično
življenje. Još više treba naglasiti činjenicu da ti vjernici žive uz hrvatsku obalu,
na koju Mlečani kontinuirano navaljuju, koju pak ni nova legalna ugarsko-
hrvatska vlast nije praktično uklopila u svoj sustav, niti će je ikada, osim u
kraćim razdobljima, potpuno uklopiti. Štoviše, kroz cijelo se razdoblje ugar-
sko-hrvatske unije tim krajevima pravno trguje između Mlečana i Ugarske.
Osim na splitsko-trogirskom i omiškom teritoriju sljedbenici se te hrvatske
kršćanske zajednice spominju, u izvorima, i na zadarskom području, i to na
starohrvatskom benediktinskom posjedu Suhovare, gdje žive evanđeoski, ta-
kođer po uzoru na prve kršćane.78 Oni u zadarskom području unutar bene-
diktinske zajednice ostvaruju, kao uostalom i benediktinci, evanđeoski ideal
siromaštva i zajedništva. Članovi zajednice i čitave obitelji mole jutarnje moli-
tve (completorium) a umjesto drugih redovničkih časova (laudes, vespere i slično)
mole Očenaš, kojeg se pridržavaju i žive u zemaljskom hodu. Zar to može biti
hereza? Oni su kršćanskoj zajednici predavali marljivim radom stečeni novac,
polja, njive i vinograde svoje, zatim alat, stoku i sva druga materijalna dobra
kojih se Božja stvorenja teško odriču. Nosili su obrambeno oružje, sudjelovali u
različitim društvenim poslovima, obavljali tekuće poslove i slično, sve, dakle,
što je bilo u skladu s tadašnjim normama ljudskog i kršćanskog življenja, po
kojima su živjeli i ostali kršćani Trogira, Splita, Omiša, Zadra i drugih mjesta
hrvatske obale, otoka i kopna. Međutim, to nije smetalo križarima Četvrte
križarske vojne (1202.-1204.), koje su predvodili Mlečani, takozvani vitezovi
katoličanstva, da krajem 1202. godine u ime kršćanstva pale i ruše kršćan-
ski Zadar i okolicu, pljačkaju, ubijaju i raseljavaju njegovo isključivo kršćansko
stanovništvo, i to sve pod izlikom da su heretici. Jedna od posljedica tih zbi-
vanja jest da dio preživjeloga hrvatskoga kršćanskoga stanovništva trogirskog,
splitskog, omiškog, zadarskog i suhovarskog područja, a zasigurno i s drugih
primorskih krajeva, pod biljegom krivovjerja bježi i u Hum i Bosnu, jer se tamo
među sunarodnjacima može spasiti goli život i živjeti Kristovo evanđelje. Tako
će oni i njihovi potomci, obilježeni biljegom krivovjerja, nositi to prokletstvo
sve do Turaka, a u nekim oblicima i do danas. Bilo to dokazivo ili pak nedo-
voljno argumentirano, ostaje činjenica da se protok hrvatskih ljudi s biljegom
78
Franjo ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, Zagreb, 1996., 176.-177. (F. ŠANJEK,
Kršćanstvo na hrvatskom prostoru).

krivovjerja odvija i ozbiljuje na relaciji od omiškog, splitskog, trogirskog i oso-

bito zadarskog područja prema svom dubokom zaleđu, području gdje također
prebiva hrvatski čovjek kršćanin, prema Humu i Bosni. Navedene činjenice
pokazuju što se sve u krivovjerje trpalo. Rasprava o krivovjercima Anselma
Aleksandrijskog donosi dragocjene podatke o pojavi krivovjerja na hrvatskim
područjima. Naime, dalmatinski, humski i bosanski trgovci susreću se s kri-
vovjerjem u Carigradu. Činjenica jest da se za pojam krivovjerja na hrvatskim
prostorima najprije čuje upravo u trgovačkim središtima, kao što su dalmatin-
ski gradovi, s kojima Hum i Bosna trguju. Stoga nije čudo što izvori krajem
XII. stoljeća govore o krivovjerju i u Kulinovoj Bosni. Domovinu hrvatskih
dualista, i dalmatinskih i bosanskih, Anselmo naziva Slavonijom, a katolički
hereziolozi i polemičari iz prve polovice XIII. st., kao na primjer nepoznati au-
tor rasprave O katarskom krivovjerju u Lombardiji, zatim Salvo Burce, Moneta
iz Cremone i Rajner Sacconi, navodne krivovjerce u Hrvatskoj zovu Ecclesia
Slavoniae. Razumljivo je da Anselmo Aleksandrijski godine 1270., u vrijeme
kada piše svoju raspravu o krivovjercima, kad je od svih etničkih hrvatskih
područja upravo Bosna najsigurniji kutak i utočište progonjenih zapadno-eu-
ropskih “krivovjeraca” pred lomačom Rimske crkve i moćne ugarske vlasti,
uz naziv Slavonija (Hrvatska) upotrebljava i naziv lokalne hrvatske banovine
- Bosna. Zapadni latinski izvori, dakle, navodnu katarsku crkvu Hrvatske u
početku zovu Ecclesia Dalmatiae (1167.), zatim Ecclesia Slavoniae (1214.-1250.).
Anselmovi promicatelji i propovjednici tako nazvanog katarsko-dualističkog
učenja u zapadnoj Europi i u Hrvatskoj nisu teolozi, nego vojnici i trgovci,
odnosno francuski vojnici i hrvatski trgovci, koji nakon povratka u domovi-
nu, osobito dalmatinski trgovci koje Anselmo izričito spominje unutar pojma
Slavoniae sive Bosnae, propovijedaju navodno krivovjerje i osnivaju crkve.79 Sva
bi se ta zbivanja mogla svesti pod jedan zajednički nazivnik. Naime, što više
jača ugarska vlast na hrvatskom dijelu unije, to više raste revnost za iskorje-
njivanjem tobožnje hereze u tim krajevima. Stoga nije samo Bosna kolijevka
navodnih heretika, nego i sve zemlje u susjedstvu. U tom je vremenu političkog
protivnika najlakše bilo pokoriti ako ga proglasiš heretikom. Tako je bilo i s
početkom govora o krivovjerju u Bosni, kojemu je prethodilo političko jačanje
ugarske vlasti na tom teritoriju te istovremeno uporna i podmukla težnja Mle-
79
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani, 51.-55.

Milko Brković
čana da dalmatinske gradove i cijelu hrvatsku obalu Jadranskog mora pridobiju

za sebe od ugarsko-hrvatskoga kralja.
Naime, nakon ubojstva splitskog nadbiskupa Rajnerija godine 1180. te u
vrijeme njegova nasljednika Petra (Mađara), negdje oko godine 1184., ban Ku-
lin uspijeva da Bosanska biskupija, kako je rečeno, bude izdvojena iz Splitske
nadbiskupije i podvrgnuta Dubrovačkoj. To je bio povod da Kulinov suveren,
kralj Emerik, zatraži od njega slanje u Rim predstavnika bosanskih kršćana da
bi papa provjerio jesu li Kulinovi podanici krivovjerci. Upravo se u to vrijeme
sve češće spominje krivovjerje u Sclavoniji (talijanski izvori) i Dalmaciji (francu-
ski izvori), kamo u oba slučaja pripada i Bosna. Godine 1199. dukljanski kralj
Vukan, kako je rečeno, javlja papi Inocentu III. da su se izaslanici bosanskih
kršćana u Bosnu vratili s krivotvorenim pismom u kojem je papa tobože odo-
brio i potvrdio njihovo vjerovanje i kršćanski život. Štoviše, Vukan optužuje i
Kulina da je i sam pristao uz krivovjerje zajedno sa svojom ženom i sestrom,
udovicom pokojnog humskoga kneza Miroslava, i rođacima, te da je više od
deset tisuća katolika prešlo na krivovjerje. Nešto poslije Vukanova pisma u Rim
je stigla i tužba novog splitskog nadbiskupa Bernarda koji javlja papi o širenju
patarenstva u Bosni i o poduzetim mjerama na njegovu suzbijanju u Dalma-
ciji. Na to papa pismom 11. listopada 1200. poziva ugarsko-hrvatskoga kralja
Emerika da Kulina bana pozove da sve krivovjerce iz Bosne protjera a njihova
dobra oduzme, a ako to ne učini, da ga kralj kao vrhovni gospodar Bosne skine
s banske stolice i protjera iz Bosne. Potom godine 1203. slijedi bolinopoilska
abjuracija, iz koje se doznaje da su sve optužbe bile politička podvala Kulinu,
a pozadina svega bila je da se Crkva Hrvata podvrgne ugarskoj crkvenoj i po-
litičkoj vlasti, kako to iste godine 1203. svjedoči zakletva bosanskih poslanika
na kraljevskom otoku Čepelu kod Budima. Takve okolnosti sjedinjavaju i papu
i “najkršćanskijeg” vladara. Papa Grgur IX. piše godine 1234. svim biskupima
Istre, Dalmacije, Bosne, Hrvatske, Srbije i drugih krajeva “Slavonije” da su nji-
hove biskupije zavijene u crno i da čame pod jarmom mnoštva heretika.80 Isti
papa u listopadu 1234. traži od hercega Kolomana da istrijebi heretike Slavo-
nije (Hrvatske).81 Koloman se prihvaća misije progona heretika po slavenskim
80
81
ISTO, 415.-416.

zemljama, pa onima koji se jave u križarsku vojnu, daje povlastice.82 Ugarskoj

je vlasti odgovaralo uništenje navodnih heretika u Bosni zbog krajnjeg cilja
- što jačeg podvrgavanja tih krajeva pod ugarsku vlast. Takvim se metodama
služi sve do svrgavanja domaćega biskupa i dovođenja ugarskog čovjeka na
biskupsku stolicu u Bosni. Tako je samo dio plana bio ostvaren, a krajnji je cilj
bio podvrgavanje Bosanske biskupije ugarskoj vlasti. Stoga je trebalo tu bisku-
piju izdvojiti iz jurisdikcije dubrovačkog nadbiskupa. Budući da to nije bio lak
posao, potrebno je bilo ne samo bosanskoga biskupa proglasiti heretikom nego
i njegova nadređenog, dubrovačkog nadbiskupa, da bi se postigao krajnji cilj.83
Čim je, dakle, Kaloča osjetila da je politički podvrgla Bosnu, prestaje govor
o hereticima u Bosni, nema više vojačenja križara, a dubrovački nadbiskup
uzaludno brani svoja metropolitanska prava. Poslije dulje stanke, tek godine
1280. ponovno se govori o hereticima u Mačvi, Požegi, Vukovaru i drugim
područjima oko Bosne.84 Papa Bonifacije VIII. pokušava 1303. nagovoriti ka-
ločkog nadbiskupa da progoni heretike u primorju.85 Nakon toga papa Ivan
XXII. godine 1327. piše kralju Robertu da je mnoštvo heretika došlo u Bosnu
iz raznih krajeva.86 I tako redom. Fama hereze lebdi nad Bosnom i traje sve
do njezine propasti godine 1463., ali ne može se razabrati je li doista postoja-
lo kakvo učenje protivno katoličkim vjerskim dogmama. S druge strane, ako
se analizira svaki pojedini slučaj, stječe se dojam da su to gotovo uvijek bili
protivnici vlasti, jer se nigdje jasno ne navodi što oni krivo naučavaju i o čemu
heretično vjeruju.
Nema podataka o svrgnutom bosanskom biskupu, ali već 1234. godine
papa Grgur IX. ovlastio je svoga legata Jakova da može posvetiti i do četiri
biskupa za Bosnu. Te je godine legat posvetio za bosanskoga biskupa Ivana
Teutonica iz Wildeshausena, provincijala ugarskih dominikanaca, kojem je u
drugoj polovici te iste (1234.) godine upravljeno pismo u kojem se traži da u
svojoj biskupiji i okolnim mjestima trijebi heretike i podjeljuje povlastice svima
82
ISTO, 417.-419.
83
84
Codex diplomaticus, VI., 357.-358., 378.-379.
85
Codex diplomaticus, VIII., 47.-48.
86
Codex diplomaticus, IX., 354.-355.

Milko Brković
koji mu budu u tome pomagali. Svi, dakle, bosanski biskupi do Teutonica ima-
ju narodna hrvatska imena pa je vrlo vjerojatno da su svi bili i glagoljaši. Već
iduće godine (1235.) doznajemo iz drugog pisma pape Grgura IX. da se bi-
skup Ivan zahvalio na biskupskoj stolici, jer da mu je ratovanje dosadilo. Glavni
je razlog njegove ostavke, međutim, neuspjeh njegove diplomatske službe na
dvoru ugarsko-hrvatskoga kralja Andrije II., koja ga je ograničavala u vršenju
biskupske službe. Naime, taj je biskup bio za širenje evanđelja u Bosni riječju a
ne mačem. Nije poznato kad je točno podnio ostavku, ali znano je da je njegova
ostavka prihvaćena prije kraja svibnja 1237. i da se njegov nasljednik Ponsa prvi
put spominje u travnju 1238. Ujedno je tada Bosanska biskupija podvrgnuta
izravno Svetoj Stolici. Nakon toga bulom Inocenta IV. iz godine 1247. (26.
VIII.) Bosanska je biskupija odvojena ispod jurisdikcije Dubrovačke nadbiskupije i
podvrgnuta Kaloči, uz teške optužbe Ivanova nasljednika, biskupa Ponse, kralja
Bele i osobito kaločkog nadbiskupa da su i Ivan i dubrovački nadbiskup “pali u
herezu”.87 Kasnijim događanjima pokazat će se da su te objede vodile jednom
jedinom cilju - otrgnuću Bosanske biskupije od Dubrovačke nadbiskupije i
njezinu podvrgnuću Kaloči. Tek nakon ostvarenja toga cilja bosanski biskupi
zanemaruju vjerski život bosanskih kršćana. Ti su biskupi, osim iznimki, bili
ugarski dvorski službenici. Sudbonosnom i iznuđenom papinom odlukom iz
1233. i 1247. učinjena je strahovita šteta Bosanskoj crkvi. Ona će ostati obe-
zglavljena, to jest bez vodećih pastira, a vjernici će strahovito trpjeti i hoditi
stranputicama.
Naime, do godine 1232. objede i sumnjičenja odnosili su se općenito na
navodne bosanske heretike, a tada padaju teške optužbe na račun bosanskoga
biskupa, sufragana dubrovačkog nadbiskupa, koji ga je tobože u tom svojstvu
i posvetio. Stoga papa Grgur IX., 5. lipnja 1232.88 šalje kaločkog nadbisku-
pa, zagrebačkog biskupa i prepošta Sv. Lovre iz Kaloče da potanko ispitaju
optužbu protiv bosanskoga biskupa pa ako što pronađu što nije u skladu s pra-
vom vjerom, da vjerodostojno zabilježe i ovjere svojim pečatima, da bi papa na
temelju njihova izvješća mogao odrediti pravdu u Gospodinu. U navedenom
pismu papa piše “da se ne može šutke prijeći preko teških izgreda i mana našeg
87
Leon PETROVIĆ, Kršćani Bosanske crkve, Sarajevo – Mostar, 1999., 87., prema bilj. 334.-
341., prvo izd. Sarajevo, 1953. (L. PETROVIĆ, Kršćani Bosanske crkve).
88

brata bosanskog biskupa, jer ćemo inače za njegove grijehe i mi odgovarati.

On je, kako smo nedavno čuli (po izvješću iz Ugarske), neuk i javno brani
heretike, a došao je simonijom na biskupsku stolicu preko nekog očitog here-
tika i umjesto da prednjači dobrim djelima, on ne vrši svoju crkvenu službu.
Toliko se zapustio da više ne zna ni krštavati, te nije čudo što je svoga rođenog
brata, javnog heretika, opravdavao i štitio, umjesto da ga privede pravovjerju.
Stoga treba otići i ispitati takve prijestupe pred Bogom i ljudima, da li ih je
uistinu rečeni biskup počinio”, opetuje papa. Takva je izvješća papa primao od
vrhovnika ugarske crkvene i svjetovne vlasti. Jesu li trojica imenovanih uopće
stigli do Bosne, i ako su stigli, što su učinili, nije poznato, ali godine 1233. taj
papa nalaže svom legatu, kardinalu Jakovu, da svrgne bosanskoga biskupa89
i, budući da je Bosanska biskupija jako prostrana, kako je čuo, da u istoj crkvi
ili u drugim mjestima iste biskupije, prema potrebi posveti dvojicu, trojicu ili
četvoricu biskupa, koji su osposobljeni za tu službu, ali da ne dira u metropoli-
tanska prava.90 Pozivu papina legata spremno se odazvao ban Ninoslav te papa
pismom iz iste, 1233. godine (10. listopada)91 traži od kralja Andrije II. da čuva
stare običaje u Bosni i da ne ograničava prava bana Ninoslava, jer se nedavno
obratio na pravu vjeru. Istom prilikom papa naređuje da se pusti talac, sin Ni-
noslavljeva rođaka Urbana-Prijezde, kojeg su dominikanci zatočili da im se ne
bi iznevjerio njegov otac, i vrati svome ocu. Time je papin legat Jakov uspješno
obavio svoju misiju u Bosni, u kojoj nije naišao na otpor tobožnjih heretika.
Prema dobivenoj ovlasti posvetio je krajem 1233. ili početkom 1234. godine
spomenutog prvog stranca za bosanskoga biskupa Nijemca Ivana iz Wilde-
shausena. Uz to, papa Grgur IX. imenuje 1234. (13. veljače)92 priora kartu-
zijanskog samostana Sv. Bartola u Trisultu čuvarom novostvorenih crkvenih
prilika u Bosni i preporučuje ga biskupima, opatima i puku Kranjske, Istre,
Dalmacije, Bosne, Hrvatske, Srbije i svih krajeva Slavonije da mu pomažu, jer
je čuo da je Bosna i okolne provincije puna “nepoštenih”, pusta i zapuštena, u
crno zavijena i klonula, te puna trnja i korova. Istovremeno stižu vijesti da su
se heretici pojavili i u Slavoniji te papa u svom pismu godine 1234. (14. listopa-
89
ISTO, 379.-380.
90
L. PETROVIĆ, Kršćani Bosanske crkve, 100.
91
92
ISTO, 397.

Milko Brković
da)93 traži od hercega Kolomana da se naoruža protiv slavonskih heretika, ne

navodeći što su ti heretici učinili. Ponovno u pismu iz iste godine (17. listopada)
nagovara Kolomana da ne posustaje progoniti heretike po Slavoniji i Bosni.94
U izvorima nije zabilježeno je li doista povedena križarska vojna na Bosnu, niti
je spomenuto zbog čega je kralj Andrija Bosnu prepustio sinu Kolomanu, što i
sam papa potvrđuje.95
Iz pisma pape Grgura IX. godine 1238. (26. travnja)96 doznajemo da se
Koloman hvalio da je svu herezu u Bosni uništio i da je uložio mnogo truda
dok je heretike priveo katoličkom pravovjerju, te da je pisao papi kako je obra-
tio ne samo Bosnu nego i Hum. Koliko je u tome bilo istine, nije znano, ali
je u svakom slučaju, kako će se kasnije vidjeti, to hvalisanje imalo za cilj pri-
praviti teren za priključenje Bosanske biskupije Kaloči. U prilog tome govori i
zamolba biskupa Ivana papi da primi njegovu ostavku na bosansku biskupsku
stolicu,97 jer mu je dodijalo ratovanje. Zapravo, Ivan se nije slagao s metodama
i sredstvima koja su primjenjivana za upokoravanje Bosne.98 Ivanovu ostavku
papa nije htio odmah prihvatiti, ali kad je vidio da je Ivan u pravu, učinio je to i
već za Ivanova života djeluje biskup Ponsa, koji je po papinoj odluci bio izravno
podređen Svetoj Stolici, što je također pokazatelj mutnog ugarskog nauma; tog
je pak biskupa, po papinu nalogu, posvetio kumanski biskup 26. travnja 1238.99
Također te 1238. godine, nešto kasnije (22. prosinca), papa preporučuje bisku-
pa Ponsu ostrogonskom nadbiskupu i njegovim sufraganima da mu pruže ma-
terijalnu pomoć, jer da je “pritisnut velikim siromaštvom”,100 što pokazuje da ga
ni vlastita kršćanska zajednica nije priznavala. U istom pismu papa ističe da se
kumanski biskup treba pobrinuti za imenovanje prepošta i kaptola buduće stolne
crkve u Bosni, te da treba urediti pitanja desetina, prvijenaca i svega drugoga
93
ISTO, 415.
94
ISTO, 416.-418.
95
ISTO, 443.
96
97
98
L. PETROVIĆ, Kršćani Bosanske crkve, 102., prema bilj. 57.
99
100
ISTO, 64.

što je potrebno za izdržavanje crkvenih službenika. Nadalje, iste 1238. (22.

prosinca) naređuje dominikancima u Pečuhu da biskupu Ponsi predaju novac
što ga je ban Ninoslav darovao za gradnju stolne crkve i da biskupu pomažu
pri obraćanju krivovjeraca. Također je naredio opatu Varadina da preda priku-
pljeni novac, pohranjen kod dominikanaca, a varadinskim benediktincima da i
oni biskupu Ponsi predaju sve prikupljene darove.101 Iste se godine papa obraća
i hercegu Kolomanu da ne popusti u revnosti progona heretika iz Bosne102 te
u istom stilu piše i novom biskupu, kojega ujedno imenuje svojim legatom u
Bosanskoj biskupiji, nagovarajući ga da i sam traži pomoć kod ugarske crkve.103
Negdje u to vrijeme Koloman daruje Ponsi neke posjede koje i papa potvrđuje
7. prosinca 1239.104, a tu je darovnicu kasnije, 1244. (10. srpnja), potvrdio i
Kolomanov brat Bela IV.105 Prema vijesti pristigloj iz Rima 22. prosinca 1238.,
po kojoj je Ninoslav ponovno pao u herezu,106 može se naslutiti da je ipak neka
vojna bila povedena na Ninoslava, ali da je ban odbio napadače te je zbog toga
optužen da je otpadnik.
Upada u oči potvrdnica kralja Bele IV. koja se odnosi na Kolomanove da-
rovnice, godine 1244. (20. srpnja), u kojoj se navode zemlje i posjedi u Slavo-
niji, Bosni, Usori i Soli, što su darovani Bosanskoj biskupiji.107 O toj Belinoj
ispravi i posjedima koje ona navodi napisano je niz bibliografskih jedinica. Uz
mnogo podataka, naziva i toponima, isprava je zanimljiva i po svojoj diplo-
matičko-povijesnoj složenosti. Tako je, između ostalog, u njezinoj intitulaciji
umjesto pojma Bosna sadržan pojam Rame, a u naraciji, dispoziciji i ostalim
diplomatičkim formulama konteksti kao što su quod nos attendentes in Bozna
hereticorum …, in subsidium ecclesie Boznensis cum omnibus pertinentibus suis …,
episcopo Boznensi et ecclesie Boznensi … i slično. Prema toj ispravi granice su Bo-
sanske biskupije bile na istoku Drina, na jugu srednji tok Neretve i na sjeveru
101
ISTO, 65.-67.
102
ISTO, 65., 93.-94.
103
ISTO, 67.-68.
104
ISTO, 94.
105
ISTO, 236.-240.
106
ISTO, 65.
107
ISTO, 236.-240.

Milko Brković
Sava, otprilike od ušća Ukrine do ušća Drine uz dodatak oko Đakova i Blizne
s onu stranu rijeke. Granica prema zapadu nije točno određena, ali u svakom
slučaju bosanskom je biskupu pripadala župa Uskoplje na gornjem Vrbasu te
Luka i Pliva. U to doba, kao i kasnije godine 1334. i 1501.108 Zagrebačkoj
biskupiji pripadaju župe Glaž između Vrbasa i Ukrine, Zemunik kod današnje
Banje Luke i Vrbanja. U Slavoniji se posjedi bosanskog biskupa protežu negdje
od izvora Biča pa niz Savu do mjesta Vrbice, a zatim sa Save na granice grad-
skog posjeda u Cerni, sve u svemu preko četrdeset kilometara zračne crte od
istoka prema zapadu. Na zapadu dopiru do posjeda Nevne, kasnije Levanjske
varoši, zatim granica obilazi u velikom luku oko Đakova i skreće prema istoku
do naselja Hrvati kod Mikanovaca, te potoka Kladovca i dalje do blizu Cerne.
U Usori Bela IV. potvrđuje bosanskom biskupu one posjede koje mu je potvr-
dio ban Ninoslav. Oni se protežu od ušća rijeke Tolise u Savu uzvodno Tolisom
do njezina izvora, brdom do izvora Modriče, njome nizvodno do utoka u rijeku
Bosnu, zatim Bosnom do njezina utoka u Savu i konačno Savom do ušća Tolise
u nju. Po tom Belinom popisu u prvotnoj Bosni posjedi su bosanskog biskupa
Brdo, Bulino, Kneževo polje i Vrutci u župi Vrhbosni, gdje je bila i novoizgra-
đena katedrala, zatim Bulino u župi Neretvi, Rotilj kod današnjeg Kiseljaka u
župi Lepenica, Ljubinci u župi Vidoša, Mel kod crkve Sv. Kuzme i Damjana,
posjed u župi Lašva kod tri crkve, posjed u župi Uskoplje kod crkve blaženog
Ivana, Bilino polje u župi Brod i Prača, nazvana Biskupinom, u županiji (comi-
tatus) Borač. Isprava navodi cjelokupni popis posjeda Bosanske biskupije, ali ne
navodi i sadržaje svih crkava. Crkve se spominju samo usput, ako se nalaze na
kojem biskupskom posjedu. To i druga ugarska nastojanja upućuju na cilj pri-
vole Svete Stolice - na podlaganje Bosanske biskupije Kaloči, a time i ugarskoj
vlasti. Potvrdu za tu tajnu namjeru ugarskih crkvenih i političkih vlasti nalazi-
mo i u pismu pape Inocenta IV. opatu Sv. Martina u Panohalmi i rizničaru ve-
sprimske i đurske crkve iz godine 1246. (20. srpnja).109 Postoji i pismo sličnog
sadržaja pape Urbana IV. od 19. srpnja 1246., koje neki drže falsifikatom, iz
kojeg se, između ostalog, doznaje da je novopostavljeni bosanski biskup Ponsa
javljao papi o herezi u Bosni, da je, naime, dubrovački nadbiskup nekoć davno
108
Franj RAČKI, Popis župa zagrebačke biskupije 1334. i 1501., Starine JAZU, IV., 201.-
229.
109

postavio u Bosni heretika za biskupa zbog čega je papin legat Jakov izuzeo tu
biskupiju ispod Dubrovačke nadbiskupije i podvrgao je Kaločkoj nadbiskupiji,
zatim da je Benedikt, prethodnik sadašnjeg kaločkog nadbiskupa, a zatim i
sadašnji kaločki nadbiskup gradio na mnogim mjestima tvrđave za vojsku, što
je sve skupa koštalo mnogo novca, radi progona navodnih heretika, te da je
kralj Bela tražio da se Bosanska crkva podloži kaločkoj. Pokretač svega bio je u
prvom redu kaločki nadbiskup, a to nam potvrđuje i podatak da je istovremeno
javljao u Rim kako se sprema križarska vojna na heretike u Bosni. Papa mu je
povjerovao i poslao mu 1246. (3. kolovoza) križarski znak, postavivši ga ujedno
svojim legatom u Bosni uz ovlasti da sve što s vojskom u Bosni opljačka, može
podijeliti križarima i potomcima poginulih.110 Iz pisma istoga pape od 30. si-
ječnja 1247. doznajemo kako je kralj Bela zavaravao papu.111 Obećavao mu je,
naime, da će svom žestinom navaliti na tobožnje heretike u Bosni i uništiti ih,
a istovremeno je od pape tražio da Bosansku crkvu podvrgne Kaloči. Namjere
ugarskih crkvenih i svjetovnih vlasti u Bosni, kao nekoć u Slavoniji, još se ja-
snije očituju u pismu pape Inocenta IV. iz iste godine 1247. (26. kolovoza).112
Pismo je upravljeno đurskom biskupu Adolfu, opatu cistercita de Egres i prioru
dominikanaca u Ugarskoj. Papa se u njemu najprije poziva na molbu kaločkog
nadbiskupa Benedikta i na bosanskog biskupa Ponsu koji su ga izvijestili da je
Bosanska crkva i biskupija, koja je podložna Svetoj Stolici, potpuno zastranila
u herezu i da ništa nije pomoglo što je kaločki nadbiskup i njegov prethodnik
osvojio velik dio Bosne, gdje je proliveno mnogo krvi i izginulo mnogo ljudi,
te da je Kaločka crkva, koja ima vremenitu vlast u toj zemlji, imala velike ma-
terijalne troškove i da je iz te zemlje odvedeno mnogo tisuća heretika. Stoga
navedeni kaločki nadbiskup Benedikt i bosanski biskup Ponsa, zajedno s kra-
ljem Belom, mole papu da Bosansku crkvu podredi Kaločkoj nadbiskupiji jer,
navodno, nema nikakve nade da se ona zemlja svojevoljno vrati u krilo prave
vjere, a papa spomenutoj trojici naređuje da ispitaju stanje te ako pronađu da
je onako kako je izvješćeno, neka Bosansku crkvu sa svim njezinim pravima
u ime pape i neopozivo podvrgnu Kaločkoj nadbiskupiji.113 Time je bila zape-
110
ISTO, 298.-299.
111
ISTO, 310.-311.
112
ISTO, 322.-323.
113
ISTO.

Milko Brković
čaćena sudbina katoličke crkvene organizacije u Bosni i postignut konačni cilj

ugarske crkveno-političke vlasti. Međutim, kako će se kasnije vidjeti, ugarska
će se crkvena politika prema Bosni potpuno razvodniti i izgubiti osnovni smi-
sao, kraljevska će vlast uvijek nailaziti na otpor, a Bosnu nikad neće potpuno
pokoriti ugarska vojna sila. Početak se toga ubrzo pokazao, kad su oni isti
ugarski crkveno-politički vođe, koji su onako teško ocrnili bosanskog biskupa
i dubrovačkog nadbiskupa pred papom, sada već treći put organizirali hajku na
bosanskoga bana Ninoslava, tužeći ga da je ponovno pao u herezu. Uvidjevši,
ali kasno, političke namjere ugarske vlasti, papa Inocent IV. godine 1248. (27.
ožujka) strogo je zabranio da se išta poduzima protiv bana, jer za nj postoje
vjerodostojna pismena svjedočanstva da je pravi katolik i da ne odstupa od
prave katoličke vjere.114 Ugarska su izvješća o pravovjernosti bosanskih banova
postala papi sumnjiva pa ih stoga više nije tražio od ugarskih ljudi, nego od
senjskog biskupa Filipa i provincijala dalmatinskih franjevaca.115 Ni dubrova-
čki nadbiskup ni Dubrovačka Republika nisu cijelo vrijeme stajali skrštenih
ruku. Energična diplomatska akcija poduzeta je odmah nakon papine odluke
iz godine 1247., a vođena je dulje u Perugi. Kulminirala je između godina
1250. i 1252.,116 ali, budući da spisi nisu sačuvani, nije poznato kako je parnica
svršila.
Nakon podvrgavanja Bosanske crkve Kaločkoj nadbiskupiji, ali i prije, od
1233./34., pa nadalje, nijedan bosanski biskup nije boravio u Bosni. Stoga je od
toga vremena izlišno govoriti o rezidenciji bosanskih biskupa u Brdu, Vrhbo-
sni ili drugdje u Bosni. Štoviše, od toga vremena malo je koji bosanski biskup
uopće stupio nogom u Bosnu. Najviše su boravili na ugarskom kraljevskom
dvoru, a kurija im je bila u Đakovu, gdje je sredinom 1252. godine listono-
ša trebinjskog biskupa Salvija “pred kućom bosanskog biskupa” predao papin
poziv za crkveni sud u navedenoj Perugi.117 Podvrgavanjem Bosanske crkve
ugarskom nadbiskupu godine 1247., a time i Bosne pod jaču vlast ugarsko-hr-
vatskih kraljeva, te smrću bana Ninoslava 1250. godine, u izvorima se osjetno
114
ISTO, 341.-342.
115
ISTO, 342.
116
ISTO, 420., 460.-461., 481.-483., 493.-494., 496.-497.
117

manje govori o bosanskim hereticima i njihovoj opasnosti za čistoću katoličke

vjere. Točnije rečeno, tek se tu i tamo čuje pokoji glas o hereticima, i to samo
onda kad Bosnu treba malo pritisnuti iz bilo kojih razloga. Tako u vrijeme
kralja Ladislava IV. (1272.-1290.), kad je u Ugarskoj zavladalo bezvlađe i nered
među svim staležima, na zahtjev Svete Stolice od 22. rujna 1278. kraljeva mati
Elizabeta obećava da će progoniti heretike u svojim zemljama (Mačvi, Bosni,
Požegi i Vukovaru).118 Nekoliko godina kasnije (1280.) kralj Ladislav izdaje
odredbu protiv heretika bilo koje sekte i bilo kojega kraja, osobito Bosne.119
Potom slijedi pismo pape Nikole IV. bosanskom banu Stjepanu Kotromanu,
godine 1290. (23. srpnja),120 u kojem napominje “nečasno i pogibeljno” ponaša-
nje ugarskoga kralja. Na traženje kasnijeg srpskog vladara Stjepana Dragutina,
pod čijom je vlašću bio i dio Bosne, papa šalje dva franjevca hrvatske provincije
da u njegovoj zemlji vrše službu inkvizitora.121 O čemu se točno radilo i što su
dvojica franjevaca korisno učinili, nije zabilježeno ili nije sačuvano u suvreme-
nim izvorima. Krajem XIII. stoljeća Humom i Bosnom vladaju moćni hrvatski
knezovi Bribirski, na čelu s vrlo moćnim rodočelnikom Pavlom Šubićem. Nije
poznato je li se on sukobljavao s navodnim bosanskim i humskim hereticima;
zna se samo da su mu “heretici infideles” ubili brata Mladena II., bosanskoga
bana.122 Zasigurno ga nisu ubili iz vjerskih razloga nego iz političkih. To je sta-
nje potrajalo i u vrijeme banovanja Bosnom Pavlova sina, Mladena II. (1312.-
1322.). Ni pismo pape Bonifacija VIII. iz godine 1303. (30. svibnja),123 u kojem
nagovara kaločkog nadbiskupa da silom istjera heretike iz Bosne i Huma, nije
naišlo ni na kakav odjek. Isto je tako izlišan bio učinak preporuke pape Ivana
XII. banu Mladenu Šubiću godine 1319. (18. srpnja),124 u kojoj traži od toga
bosanskoga bana da uništi heretike. Slično je bilo i s papinim pismima Karlu
Robertu, banu Stjepanu II. Kotromaniću i banici Elizabeti, datiranim 5. lipnja
118
Codex diplomaticus, VI., 357.-358.
119
ISTO, 378.-379.
120
Codex diplomaticus, VII., 1.-2.
121
ISTO, 24.
122
Vjekoslav KLAIĆ, Povijest Hrvata, II., Zagreb, 1900., 14. (V. KLAIĆ, Povijest Hrvata).
123
Codex diplomaticus, VIII., 47.-48.
124
ISTO, 535.-536.

Milko Brković
1325.125 Upravo za to vrijeme (1321.-1335.) nastaju i domaći suvremeni izvo-

ri koji nešto pouzdanije govore o ustrojstvu i dogmatskom učenju bosanskih
kršćana.126 Iz njihova se sadržaja doznaje da od bana Kulina među bosanskim
kršćanima postoji gotovo nepromjenljiva predaja i vjerovanje kršćanske Crkve
rimskog obreda. U njima se prvi put spominje “veliki djed Radoslav, veliki
gost Radosav, starci Radomir, Žungor i Vlčko, te sva crkva i Bosna”. Sjedište
ili “hiža” tih kršćana jest u Moištri, gdje je ban Stjepan II. Kotromanić izdao
ispravu ključkom knezu Vukoslavu, sinu Hrvatinovu (oko 1326. godine). Oni
žive, prema navedenim dokumentima, u miru, ni od koga progonjeni, u sre-
dištu bosanske zemlje, daleko od napada ugarskih križara, bilo kakvih inkvi-
zitora i burnih događaja i prije 1233.-1247. godine. Gotovo puno stoljeće u
Humu i Bosni nije ništa kršćanskog učinjeno za bosanske i humske kršćane,
pa je razumljivo jadikovanje pape Ivana XXII. godine 1325. i 1327. o tužnim
prilikama u Bosanskoj crkvi.127 Na takve vijesti papa je poslao preko Ugarske
u Hrvatsku i Bosnu inkvizitora, fra Fabijana, koji zbog nereda u Ugarskoj i
međusobnih svađa u Hrvatskoj među najmoćnijim velmoškim obiteljima Šu-
bićima i Nelipićima te nemoći bosanskog bana Stjepana II. ništa određeno nije
uspio učiniti.128 Istovremeno bijaše izbio i spor između dominikanaca i franje-
vaca oko inkvizitorskih prava na Bosnu, koji je papinski sud presudio u korist
franjevaca. Ni papin poziv od 22. svibnja 1337. hrvatskim velmožama,129 i to
Budislavu, Grguru i Pavlu Krbavskim, Jurju i Pavlu Šubićima, Pavlu Ostrovi-
čkom, Konstantinu Ključkom, te senjskim i modruškim knezovima Dujmu i
Bartolu, ne donese nikakve koristi. Kralj Karlo Robert umjesto da pomogne
kršćanima u Bosni, u Đakovu nezakonito postavi jednog laika za bosansko-
125
Codex diplomaticus, IX., 241.-244.
126
Dokumenti su se nalazili u Körmendskom arhivu, bombardiranom u Drugom svjetskom
ratu, a objavio ih je s krivom datacijom Ljudevit THALLOCZY, Studien zur Geschichte Bo-
sniens und Serbiens, Leipzig, 1914., 7.-16.; u Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu, XVIII.,
(1906.), 403.-408.; te u Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Herzegovina, Bd.
XI., 239.-244. Točno ih datira Ferdo ŠIŠIĆ, Iz arkiva u Körmendu, Vjesnik Kr. hrvatsko-
dalmatinsko-slavonskog zemaljskog arkiva, VII., Zagreb, 1905., 209.-228.
127
Codex diplomaticus, IX., 241.-244., 354.-355.
128
ISTO, 241., 243.
129
Codex diplomaticus, X., 326.-327.

ga biskupa (1334.-1338.),130 koji uništi crkvena dobra i pridonese popuštanju

crkvene stege. Slično je bilo i u vrijeme ostalih ugarsko-hrvatskih kraljeva. U
takvu ozračju ni vjerske prilike u Bosni i Humu nisu mogle biti povoljne.
Tek godine 1339. vjerske prilike u Bosni kreću nabolje, kada umjesto ugar-
skih križara u Bosnu dolaze franjevci, istinski propovjednici Kristova evanđe-
lja, koji bez ognja, mača, prisile i torture, samo s Evanđeljem i križem u ruci
osvajaju srca i duše. Te je godine papa Benedikt XII. poslao generala franje-
vačkog reda Geralda Odonisa, muža učena i dalekovidna, da poradi na sređi-
vanju crkvenih i vjerskih pitanja u Bosni. Gerald je najprije pošao u Ugarsku
kralju Karlu Robertu, a odatle u Bosnu banu Stjepanu II. Kotromaniću. Ban
Stjepan obećao je podržati papinu zamisao ako mu pomogne ugarsko-hrvatski
kralj i papa, jer se u protivnom bojao da bi navodne bosanske i humske hereti-
ke potpomogli susjedni raskolnici,131 misleći pri tome na državu srpskog cara
Dušana. Već iduće godine (1340.), na temelju izvješća fra Geralda o vjerskom
stanju u Bosni, piše papa Benedikt II. kralju Karlu Robertu, banu Stjepanu
Kotromaniću i fra Geraldu. Kralju piše da pomogne bosanskom banu oko
iskorjenjivanja davno ukorijenjena krivovjerja, u izgradnji porušenih crkava i
obnovi vjerskog života, a banu da se sve obnovi i povrati na prvotno stanje.132
Nije poznato koliko je dugo fra Gerald ostao u Bosni; ostao je jamačno duže
jer je tamo s braćom franjevcima osnovao mnoge misijske postaje i ustanovio
vikariju na čelu s fra Peregrinom Saksoncem.133 Nakon Geraldova povratka u
Italiju izbila je prepirka između bosanskog biskupa Lovre i franjevaca. Naime,
papa Klemet VI. odredio je godine 1344. (13. lipnja) da fra Peregrin i bene-
diktinac Dominik, iz samostana Sv. Kuzme i Damjana u Zadru, prikupljaju
milostinju za gradnju crkava i nabavu crkvenog posuđa i ruha.134 Franjevci su
tu milostinju stvarno upotrebljavali u te svrhe, a biskup je Lovre tumačio da
sve prikupljeno pripada njemu na ime raznih desetina. Nije poznato kako je
130
ISTO, 250.-251.
131
ISTO, 526.-527.
132
ISTO, 525., 527.
133
Luka WADDING, Annales Minorum, Firenza, 1932., tom. VII., 275. (L. WADDING,
Annales Minorum) i mnogi drugi.
134
Codex diplomaticus, XI., 137.-139.

Milko Brković
taj spor riješen, ali je zasigurno biskup Lovre diplomatski opravdavao traženje
desetine za bosansku stolnu crkvu.
Izvrsna suradnja bosanskog vikara fra Peregrina s bosanskim banom Stje-
panom II. Kotromanićem obećavala je uspjeh u obnavljanju vjerskog života i
općeg stanja u Bosni. Njihovom smrću proces je spočetka bio zastao, jer je mla-
di Stjepanov nasljednik, nećak mu Tvrtko, u početku svoga banovanja imao
problema oko političke vlasti. Ipak ga godinu dana prije Peregrinove smrti
(1356.) nalazimo godine 1355. u Đakovu kako izdaje ispravu u Peregrinovoj
nazočnosti, nazivajući ga svojim duhovnim ocem.135 Nakon osiguranja politi-
čke vlasti, Tvrtko je revno poradio na sređivanju vjerskih prilika u Bosni, pa ga
se s pravom može nazivati katoličkim vladarom.
Nakon smrti ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. Velikog godine 1382.
(12. rujna) i kralja Tvrtka I. god. 1391. (prva polovica veljače) i u Bosni nastaju
velike smutnje. Dubrovčanin Ivan Gundulić u pismu vojvodi Sandalju godi-
ne 1404. (8. kolovoza) u jednoj je rečenici ocrtao stanje u Bosni nakon smrti
Tvrtka I., kazujući kako se u knjigama od potopa svijeta ne može naći da se
svijet toliko vrtio koliko danas.136 U svojoj težnji za proširenjem, Dubrovčani
godine 1333. dolaze preko bosanskog bana Stjepana II. u posjed poluotoka
Rata, Stona i Prevlake; god. 1399. dobivaju od kralja Ostoje Primorje (Nove
zemlje); god. 1419. kupuju od Sandalja polovicu Konavala, a drugu polovicu
kupuju od Radoslava Pavlovića godine 1427., s kojim su vodili dug i iscrpljujući
rat (1430.-1432.). Stanovništvo tih novih zemalja Dubrovčani privode s tako
zvane bosanske vjere na katoličku.137 Međutim, upravo iz tih burnih vremena
sačuvani su izvori koji nam svjedoče o vjerskim zbivanjima u Humu i Bosni.
Episkup bosanske crkve pisao je 8. siječnja 1404. znamenito pismo Dubrovniku
u svezi s Pavlom Klešićem. Za vrijeme dida Radomira (također 1404.) napisao
je krstjanin Hval svoj glasoviti kodeks. Oko godine 1407. napisan je i poznati
Butkov kodeks, Hrvojev misal. Niz drugih pisanih izvora svjedoče o predsta-
vnicima Crkve bosanske koji su imali velik ugled na kraljevskom bosanskom
dvoru. Oni su bili suci u mnogim sporovima, a njihove kuće utočišta nevoljni-
135
Codex diplomaticus, XII., 269.-270.
136
Medo PUCIĆ, Spomenici srbski , I., Beograd, 1858.-1862., 57. (M. PUCIĆ, Spomenici
srpski).
137
L. PETROVIĆ, Kršćani Bosanske crkve, 118.-119., bilj. 134., prema Restiju.

cima. U tom razdoblju nema ni križarskih vojni na Bosnu, jer su se Ugarska i

Zapad zabavljali svojim unutarnjim problemima. Tu je zapadni raskol (1378.-
1417.), Jan Hus sa svojim reformama, husiti i mnogi drugi problemi Zapada.
Ali, dinastičke borbe u Bosni porazno utječu na tamošnje franjevce, takore-
ći tada jedine svećenike u tim krajevima. Mnogi od njih samovoljno bježe iz
Bosne, te stoga vikar fra Bartol moli papu Bonifacija IX. da poduzme stroge
mjere i zabrani samovoljno napuštanje misijskoga polja. Godine 1402. (7. ožuj-
ka) papa izdaje strogu naredbu da nijedan franjevac ne smije napustiti Bosnu
bez posebne pismene dozvole vikara.138 Papa Eugen IV. (1431.-1447.) jako se
zauzimao za sređivanje vjerskih prilika u Bosni, poslavši odmah na početku
svoga pontifikata inkvizitora Jakova Markijskog da tamo propovijeda. Papa
Martin V. saziva sabor u Baselu 1431. (3. srpnja), na kojem je među najugle-
dnijima sabornicima i dubrovački dominikanac Ivan Stojković iznio i pitanje
tako zvanih bosanskih heretika ili patarena, tražeći od svojih Dubrovčana da
posreduju kod bosanskog kralja i velmoža da bi poslali svoje predstavnike na
sabor. Međutim, Dubrovčani su mu odgovorili da je kralj Tvrtko II. pritisnut
od Turaka pa je to neizvedivo. Doista, u tom su razdoblju Turci porušili dosta
franjevačkih crkava i samostana, a kralj je Tvrtko II. uz traženje vojne pomoći
sa Zapada, tražio od Mlečana i grad u Dalmaciji, gdje bi se u krajnjoj nuždi
sklonio. Nakon smrti Tvrtka II. na bosansko prijestolje dolazi sin kralja Ostoje
Stjepan Tomaš, koji je molio papu Eugena IV. da s njega skine nečasni biljeg
nezakonitog sina i da poništi ženidbu s Vojačom kojom se obećao vjenčati ako
mu bude vjerna. Papa mu je godine 1445. (29. svibnja)139 ispunio oba zahtjeva,
iako mu je Vojača bila vjerna žena. Tomaš se rastavio od Vojače i oženio Ka-
tarinom, kćerju velikog vojvode Stjepana Vukčića Kosače, koja je pak bježeći
ispred Turaka svoje veliko katoličanstvo dokazala i u Rimu. Tomašev poslanik
uvjeravao je papu da je kralj Tomaš od ranog djetinjstva odgajan u kršćanskoj
vjeri.140 Zasigurno je Tomašev poslanik bio u pravu jer su i bosanski kršćani
većinom krstili djecu odmah poslije rođenja, iako to mnogi nisu mogli doka-
138
L. PETROVIĆ, Kršćani Bosanske crkve, 118., bilj. 132., prema E. Fermendžinu.
139
A. THEINER, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia, I.,
(1198.-1549.), Romae, 1863., 388.-389.; Pejo ĆOŠKOVIĆ, Bosanska kraljevina u prijelo-
mnim godinama 1443-1466, Banja Luka, 1988., 136 i drugi.
140
D. FARLATI, Illyricum sacrum, IV., 257.

Milko Brković
zati kad su bili prodavani, a Tomaševa se pouka u kršćanskom nauku odnosila

na franjevce i hvarskoga biskupa Tomu, koji su s njim drugovali. Franjevci su
došli u sukob s Tomašem zbog njegova druženja s tzv. manihejcima pa su mu
zbog toga uskratili sakramente. Usprkos tomu papa staje uz Tomaša i od tada
se odnosi između kralja i franjevaca mijenjaju nabolje. Štoviše, papa dozvoljava
Tomašu da na svom dvoru može držati dvojicu franjevaca Bosanske vikarije za
svoje dvorske kapelane, te ih slati kao poslanike u gradove i bilo koja mjesta,
pa i u Rim, bez dopuštenja njihovih redovničkih poglavara.141 U tom je smislu
kralj Tomaš i tražio od pape Eugena IV. da uspostavi biskupske stolice u Bo-
sni, ali je tomu veliki otpor pružio ugarski dvor. Bosanski je kralj bio otvoren
prema papi i katoličanstvu jer je jedino na toj strani imao pouzdana saveznika.
Stoga se trudio biti dobar kršćanin, a jedino uzdarje za papinu naklonost pre-
ma njemu bila je borba protiv krivovjerja ili manihejstva u Bosni. Tomaševi su
velikaši slijedili katoličanstvo, Ivaniš Pavlović i drugi, a kralj se nije sukobljavao
ni s onima koji su pristajali uz učenje lokalnih bosanskih kršćana. Tako godine
1446. u svojoj darovnici Ključa, Podključa i još nekih mjesta sinovima Ivaniša
Dragišića, naglašava da im sve darovano jamči i da im se ništa neće oduzeti
što se ne protivi gospodinu didu i crkvi bosanskoj, poglavito didu Milohni i
njegovoj crkvi.142
U tom razdoblju vjerske prilike ni u Humu nisu bile bolje. Veliki vojvoda
Stjepan Vukčić Kosača obećao se obratiti i biti pravi katolik, ali to je bio samo
njegov diplomatski potez prema Zapadu. Papa Nikola V. 1448. (12. rujna) šalje
hvarskoga biskupa Tomu u Hum i Bosnu da uvede vjerski red, ali Toma nije
imao puno uspjeha, kao što ga nije imao ni fra Jakov Markijski. Štoviše, bosan-
ski su nezadovoljnici tražili i nalazili utočište u Humskoj zemlji, među kojima
je bilo i četrdeset poglavara bosansko-humskih kršćana. Herceg Stjepan nikad
se nije javno odrekao navodnog patarenskog obreda, koji su mu politički proti-
vnici pripisivali, niti je progonio katolike. Čak je obećao da će se katolkinjom
Barbarom Lichtenstein, jednom od svojih nekoliko žena, vjenčati po katoli-
čkom obredu i dopustio joj je da može imati katoličku poslugu i katoličke sve-
141
A. THEINER, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, II., 235.
142
Franc MIKLOŠIČ, Monumenta serbica spectantia historiam Serbiae Bosnae Ragusii, Vien-
nae, 1858., 440 (F. MIKLOŠIČ. Monumenta).

ćenike za duhovne pastire.143 Navodno mu je patarenstvo po svoj prilici služilo

više radi mira među vlastelom i podanicima i zasigurno ga povijest ne bi time
ni opečatila da ga Dubrovčani, iz svoga koristoljublja, nisu takvim ozloglasili.
Naime, herceg se s njima sukobio oko Konavala, a oni su taj sukob iskoristili
u diplomatske svrhe i ocrnili ga da je uništio sav njihov rad na pokatoličenju
Konavala. Pripisivali su mu da je porušio crkve i pretvarao ih u štale za konje,
da je rastjerao svećenike i razbacao križeve po zemlji, što se doista događalo u
međusobnim oružanim sukobima, te da je lagao papi hineći da će se obratiti.
Kad im je oteo neke zemlje i kad mu se nisu mogli oduprijeti, poslužili su se
dominikancem Blažom de Costadino i dojavili u Rim da je himbeni pataren
i heretik te neprijatelj i progonitelj katoličke vjere, a drugi put da je licemjer i
shizmatik te lukavi prevarant. Svega toga na hercegu ne bi bilo da nije bilo za
Dubrovčane nesretnog i poraznog rata od godine 1450. do 1454.144
Bez obzira na ozloglašenost bosansko-humskih kršćana s njihove krivo-
vjernosti, njihov je vrhovni poglavar did imao u narodu i na vladarskom dvoru
ulogu sličnu ulozi koju je imao hrvatski biskup. On je u biti bio vrhovni vjerski
poglavar većinskog domaćeg pučanstva i ujedno na visokom položaju vladar-
skog ustrojstva matične zemlje, bez obzira na to što je napadan i nepriznat od
predstavnika službene Katoličke crkve i vladara izvan Bosne. Bosansko-hum-
ski banovi i kraljevi, a od velmoža herceg Stjepan Vukčić Kosača, prizivaju
se na nj kao na vrhovnog suca u državnim poslovima. Gledajući sa stajališta
tadašnje srednjovjekovne stvarnosti, bosansko-humski srednjovjekovni vladari
i nisu imali nekog drugog izbora. U političkom smislu nikad nisu mogli biti
potpuno samostalni jer im je ugarsko-hrvatski vladar uvijek bdio nad glavom
kao zakoniti suveren i moćni vojskovođa. Stoga je Bosna bila najprostranija i
najjača onda kad su vladale najveće trzavice i smutnje na budimskom dvoru,
a to je bilo u vrijeme kralja Tvrtka I. Na temelju stečevina svoga strica bana
Stjepana II. Kotromanića, taj je vladar bio najbliže, pretpostavljamo, snu o
hrvatskoj kruni. Međutim, to mu nije pošlo za rukom, kao ni njegovim na-
sljednicima, jer su pobornici prava Krune Sv. Stjepana i u najvećim smutnjama
u Budimu znali sačuvati hrvatsku krunu u svojim rukama. S druge strane,
Ugarska je crkva bila toliko usko povezana s tim pravima Krune Sv. Stjepana
143
L. PETROVIĆ, Kršćani Bosanske crkve, 121.-122.
144
ISTO, 122.

Milko Brković
da Bosanska crkva, slično kao ni država, zbog toga nikad nije mogla potpu-
no uživati svoju lokalnu vjersko kršćansku slobodu. Kralj se Tomaš nastojao
prikazati pred papom da želi katoličku Bosnu, iako se to može opravdavati
diplomacijom jer je bio pritisnut i od Turaka, a onaj koji mu je zasigurno mo-
gao pomoći, naime ugarsko-hrvatski vladar, nije mu htio dovoljno pomoći jer
bi time ojačao onoga koji krnji prava Krune Sv. Stjepana. Međutim, ostaje
činjenica da su Tomaševi prethodnici i nasljednici bili katolici, kako nam to
govore njihove isprave. Papama je bilo stalo do Bosne, ali ni oni nisu mogli
preko prava Krune Sv. Stjepana, u koja je, kako smo vidjeli, ulazila i Bosna i
Hum. Stoga je vrhunac svega bilo dokazivanje pape Pija II. kralju Matijašu da
Rim ima dobre nakane te da se ne radi o osnivanju novih biskupija u Bosni,
nego o spasu te zemlje od islama.145 Pritisnut sa svih strana, Tomaš slamku
spasa vidi u papi. Zato godine 1461. šalje trojicu svojih odličnika “patarena”,
Jurja Kučinića, Stojsana Tvrtkovića i Radmila Vučinića, u Rim da na izvoru
piju čistu vodu katoličke vjere. Tom gestom Tomaš stječe potpuno povjerenje
pape Pija II., ali ga već u kolovozu iste, 1461. godine više nema među živi-
ma. Da Tomaševa opredijeljenost za katoličanstvo nije bila lažna, potvrđuju
izgrađene katoličke crkve u vrijeme njegova kraljevanja Bosnom, kao što je
crkva Sv. Tome u Vranduku, Sv. Jure u Jezeru, Sv. Marije u Virbenu, u Verlau,
Otinovcima kod Kupresa, Presvetog Trojstva i druge,146 a da se i ne govori o
potpomaganju franjevaca. Njegovo djelo nastavlja nasljednik mu i sin Stjepan
Tomašević, koji se papi proročanski ispovijeda i traži od njega čin kršćanske
ljubavi i zaštite u slanju krune i svetih biskupa, na što mu je papa doista poslao
krunu i svoje poslanike koji ga pod jesen godine 1461. u Jajcu okruniše za ka-
toličkog vladara. Taj je čin budio nadu da je kršćanski svijet napokon došao k
sebi. Međutim, samo dvije godine kasnije pokazat će se sva slabost kršćanskih
vladara, osobito ugarsko-hrvatskoga kralja, kojega je crv sumnje izgrizao zbog
sumnje da se krnje prava Krune Sv. Stjepana. Svi vapaji pape Pija II. i njegova
štićenika kralja Stjepana Tomaševića kršćanskim vladarima, osobito Mlečani-
ma i Ugrima, bijahu uzaludni. Bosna pade godine 1463. pod Turke, a time u
145
Pii II Commentarii rerum memorabilium que temporibus suis contigerunt, Ad codicum
fidem nunc primum editi ab Adriano van Heck, Città del Vaticano, Biblioteca Apostolica Vati-
cana, 1984., voll. II., (Studi e Testi 313), lib. XI., str. 684.
146
L. PETROVIĆ, Kršćani Bosanske crkve, 124.

propast povuče i prava Krune Sv. Stjepana i stoljetne plodove Katoličke crkve.
Svi kasniji pokušaji, osobito osnivanje Jajačke i Srebreničke banovine, samo su
bili pokušaji umirenja savjesti kršćanskih vladara.
Napokon, što je bila srednjovjekovna Bosanska crkva i tko su bili bosan-
sko-humski kršćani? Oni su većim dijelom bili pripadnici naroda koji je živio
na teritoriju od Zadra, Trogira, Splita, Omiša, Makarske i ostalih hrvatskih
obalnih mjesta i otoka naseljenih hrvatskim življem, pa sve do istočne Bosne,
a osobito su bili grupirani na teritoriju središnje Bosne, odnosno krajeva u ko-
jima su se nalazila stolna mjesta i posjedi bosansko-humskih vladara. Tek su
pojedinci došli sa strane i postali članovi te kršćanske zajednice, koja je nastala
u krilu Katoličke crkve. Katolička Bosanska biskupija postojala je prije negoli
se uopće postavljalo pitanje pravovjernosti bosanskih i humskih kršćana. Poče-
tkom XIII. st. papinski se mjerodavni predstavnici osobno uvjeravaju da su ti
lokalni kršćani pravovjerni, a problemi nastaju kad ugarske crkvene i državne
vlasti preuzimaju ulogu Rima. Rezultat toga jest izmještaj središta Bosanske
biskupije, a prije toga njezino izdvajanje iz jurisdikcije Splitske, Barske i Du-
brovačke metropolije. Na jednoj je strani bila oslabljena Bosanska biskupija i
bosanski vazalni vladari, a na drugoj jaka ugarska crkvena i politička vlast, koja,
nakon osnutka Zagrebačke biskupije, nestanka hrvatskog biskupa i niza ugar-
skih ljudi na splitskoj nadbiskupskoj stolici, guta i razjedinjuje Bosansku bisku-
piju, izmješta njezino sjedište i podvrgava je glavi ugarske Crkve. Pri tome su,
doduše, pojedini pape pokušavali nastale probleme rješavati na najbolji način,
ali ipak su glavninu ovlasti prepuštali ugarskoj moćnoj Crkvi i vlasti. Protest
dubrovačkog nadbiskupa nije urodio nikakvim rezultatom, pa je na koncu bo-
sanska i kasnije bosansko-humska crkvena zajednica nastavila djelovanje izvan
službene Katoličke crkve, čime je silom prilika zatečena u neposluhu crkvene
discipline, ali ne, prema mom uvjerenju, i u krivovjerju. Bosansko-humski kr-
šćani, koji se nisu pridružili Turcima ili izginuli od njih, i njihov posljednji did,
sklanjali su se u krajeve hercega Stjepana i njegovih sinova Vladislava i Vlatka
te u dalmatinske gradove i na otoke. Njihov nestanak potvrda je da su bili ui-
stinu pravi kršćani, jer je islam takve smatrao najvećim nevjernicima i stoga ih
najžešće trijebio.

Milko Brković
SUMMARY
In a letter from Vukan, the ruler of Duklja, we discover that king Eme-
rik was angry at Bosnian ban Kulin and compelled him to send the heretic
delegates to Pope Innocent III in order for him to test their faith. Emerik
acted out of political self-interest, and the Pope was convinced that it was for
the good of religion, so, in his letter from 1200 (October 11.), Innocent III
expressed great faith in the Hungarian king to banish many alleged Patarenes
from Bosnia that were previously banished from Split and Trogir by bishop
Bernard. The next letter from Pope Innocent from 1202 (November 21.) in-
dicates that Emerik did nothing but made Kulin banish the alleged heretics
from his country.
The Popes aimed at eradicating the infamous heresy from Bosnia, and
later Hum, and Hungarian rulers and bishops had political ambitions with
the latter offering their full support to the former. Before and at that time,
in their copious reports to Rome, the bishops persistently fabricated cases of
heretic outbreaks in Bosnia and blamed the ban and bishop of Bosnia. They
claimed that Ban Ninoslav also subscribed to the heresy, thus his land and
properties were placed under control of the archbishop of Kalocsa. King Bela
IV, the archbishop of Kalocsa and the newly appointed Bosnian bishop Ponsa,
a Hungarian man, did not only remove the Glagolitic bishops from their posi-
tions in Bosnia but they also took the Bosnian bishopric out of the jurisdiction
of the archbishopric of Dubrovnik and placed it under the command of the
archbishopric of Kalocsa. After some hesitation, Pope Innocent IV ordered
the subjugation of Bosnian bishopric to the archbishopric of Kalocsa on Au-
gust 26, 1247.

Salih Jalimam
BOSANSKI “KRSTJANI” U DRUŠTVENOM I POLITIČKOM ŽIVOTU

SREDNJOVJEKOVNE BOSNE I HUMA
Historija proučavanja bosansko-humskih “krstjana”, patarena, heretika,

bogomila ili historijskih pojava koje se odnose na vjerske odnose srednjovjeko-
vne Bosne i Huma drugog imena ili naziva, pokazuje mnoge, zanimljive, često
osobujne i kontradiktorne rezultate, koji su opet često ili skoro uvijek vodili
prema neodređenoj i oskudnoj predstavi o vjeri srednjovjekovnih Bošnjana a
preko njih o onome što se dešavalo u srednjovjekovnoj Bosni i Humu.
Veoma je inspirativno mišljenje i dragocjene tvrdnje polihistora Franje Ra-
čkog, koje je 1869. godine iznio u knjizi o bogomilima i patarenima. Od tog
vremena do pojave prve sveobuhvatne zbirke historijskih dokumenata o bosan-
skim “krstjanima” iz pera akademika Franje Šanjeka iz 2003. godine teško je
utvrditi šta u tom dugom periodu od skoro stotinu i pedeset godina predstavlja
kritičko istraživanje i mišljenje a šta je to stvarni doprinos razumijevanju feno-
mena bosanskohumskih srednjovjekovnih heretika.
Sasvim drugačije izgledaju stvari ako se uzme u obzir kvalitet znanja u
ovom konkretnom slučaju, znači tačnost i preciznost vezana za društveni i po-
litički položaj bosansko-humskih “krstjana” i same heretičke “Crkve bosanske”
u dugom vremenskom periodu od kraja XII do političkog sloma srednjovjeko-
vne bosanske države 1463. godine.
Govoriti o pitanjima i problemima srednjovjekovne bosansko-humske
vjere (“krstjani”, patareni, heretici, bogomili, heterodoksni dualisti) napose o
njihovom mjestu i ulozi u složenim strukturama srednjovjekovnog bosanskog
društva i države znači istovremeno otvarati Pandorinu kutiju iz koje su u pro-
teklih vijek i po protekle raznovrsne teze, hipoteze, pretpostavke, skoro uvijek

Salih Jalimam
kontraverzna mišljenja, te je teško danas utvrditi koliko je to naučna želja i

zanimanje historičara, a koliko stvarni rezultat temeljen na prvorazrednim hi-
storijskim izvorima.
Kada se prouče pojedini historijski dokumenti i razmotre mišljenja u hi-
storijskoj literaturi, može se konstatirati da su mnogi historičari doprinosili
razumijevanju određenih pitanja i problema, pa se danas, na početku trećeg
milenija, s pravom tvrdi da je moguće govoriti barem o nekim razriješenim
dilemama o bosansko-humskim “krstjanima” i njihovom mjestu u historiji sre-
dnjovjekovne Bosne i Huma.
Mora se spomenuti i to da su ponekad pojedini istraživači sam problem
dovodili u bezizlanu situaciju, posebno što se u pojedinim periodima ovim
fenomenom bavili i danas bave, pored stručnjaka i određene društvene stru-
kture koje su, zavisno od pozicije koju imaju u društvu pokušali dati svoj tzv.
moderni način interpretacije koji je sam problem izveo iz historijskog rakursa
te ga stavio u poziciju “tumačenja” nekih vidova historijske perspektive bosan-
skohercegovačkog društva.
Bez posebne želje da se nekom ili nekima oduzima ili umanjuje pravo ili
želja da se ovim sada već fenomenom bosansko-humske medijevalne povijesti
oduzme ili umanji želja da” bosanski srednjovjekovni gordijski čvor”, kako se
počesto u historijskoj literaturi naziva i tumači bosansko-humska srednjovje-
kovna vjera, na svoj način to interpretira, osnovna namjera ovog saopštenja ide
tragom mišljenja u historijskoj literaturi da se o mjestu i ulozi bosansko-hum-
skih “krstjana” progovori u kontekstu političkog i društvenog života u srednjo-
vjekovnoj Bosni i Humu.
Opći utisak je, kada se iščita bogata historijska literatura o ovom problemu,
da su historičari intepretativnom metodom utvrdili jake sigurne i dodirne ta-
čke odnosa bosanske srednjovjekovne države i vjere i to u širokom historijskom
razdoblju od kraja XII vijeka do njenog političkog sloma 1463. godine.
Ovom prigodom s pravom se može ponoviti mišljenje akademika Sime
Ćirkovića koji tvrdi da što god su bili strašniji zahtjevi kritičnosti utoliko se
radikalnije odbacivalo ono što ne zaslužuju povjerenje u proučavanju vjerskih
odnosa u srednjovjekovnoj Bosni i Humu. Napuštanjem legendarnih eleme-
nata, dovođenjem u sumnju historijskih vijesti kasnijih historijskih izvora, ta-
čnijom interpretacijom podataka iz vjerodostojnih historijskih izvora i odba-
civanjem vijesti koje su se samo uslijed zabluda vezivale za bosansko-humske

Bosanski “krstjani” u društvenom i političkom životu srednjovjekovne Bosne i Huma
heretike, uveliko se sužavao krug izvornih historijskih dokumenata, pomoću

kojih se mogla identifikovati osnova iz koje se moglo i treba dalje tragati za sta-
tusnim mjestom i položajem bosansko-humskih “krstjana” u složenoj strukturi
političkog i društvenog života srednjovjekovne Bosne i Huma.
Treba u ovom nešto opširnijem uvodu napomenuti da ukorak sa kritičkim
mišljenjem u historijskoj literaturi o vjerskim odnosima u srednjovjekovnoj Bo-
sni i Humu raste i interes za tradiciju, jer je sve jasnije da u historijskoj ali i
dnevnopolitičkoj svijesti današnje Bosne i Hercegovine, ali i susjednih država,
bosansko-humski “krstjani” imaju posebno mjesto, i to ne samo zahvaljujući
svojim historijskim pretpostavkama, svojim vrijednim i zanimljivim doprino-
som razumijevanju složenosti srednjovjekovne bosanske političke i društvene
strukture nego i svojim posljedicama kao i predaji što je barem donekle i po-
moglo da se održe u sjećanju na srednjovjekovnu bosansku državu.
U svom historijskom razvoju historija bosansko-humski “krstjana” kao na-
učni, stručni i politički problem pojavljuje se u jednoj neobičnoj dvojnosti: prije
svega kao izgrađeni fenomen tipologije pobožnosti srednjovjekovne Bosne i
Huma, kroz koje se mogu i trebaju prepoznavati brojni njihovi dijelovi (samo
ovom prigodom da se po inerciji pobroje neke manifestacije: ekstremizam, po-
danost, predanost, duhovna egzaltacija, asketizam, puritanstvo, vezanost itd.)
kroz koje se očitavaju viši čistiji osjećaji vjerovanja što nije zanimanje ovog re-
feranta i drugi, nama bitniji njihov položaj u društvu i političkom životu.
Sigurno je da se jedan od drugog segmenta ne može odvojiti, ali temom
smo ograničeni da historijskim dokumentima potvrdimo njihovo mjesto u sre-
dnjovjekovnom bosanskom i humskom društvu.
Kada se napravi mali uvid u mišljenja historičara o učešću bosansko-hum-
skih “krstjana” u društvenom i političkom životu srednjovjekovne Bosne i
Huma, vidljivo je da je većina autora prepoznavala određenu ulogu (političku i
društvenu) u dugom vremenskom periodu.
Prvi je Božidar Petranović već daleke 1867. godine tvrdio da su kralj, vla-
stela bosanska i “Crkva bosanska” bili tijesno “među sobom spojena” što će se
kasnije mnogo ekspolatisati u historijskoj literaturi. Jaroslav Šidak tvrdi da su
bosansko-humski “krstjani” značajan čimbenik u radu državnog sabora, posre-
dnici između zavađenih velmoža i vladara, njihovi savjetnici, upravnici i posla-
nici u različitim zadaćama”. Mihailo Dinić to dopunjava i tvrdi da su bili jedan
od značajnih elemenata koji nije dozvoljavao “da u Bosni ojača centralna vlast”.

Salih Jalimam
Isto tako Dinić bosansko-humske “krstjane” vidi kao “činilac prvog reda u
borbi protiv zavojevačkih pokušaja Ugarske i katoličke crkve”. Dominik Man-
dić jačanje uticaja bosansko-humskih “krstjana” na politički i društveni život
vidi koncem XIV i početkom XV vijeka i kaže da se uticaj tada javlja jačanjem
uticaja velikaških kuća Hrvatinića, Pavlovića i Kosača koje su bile “pristaše i
vjernici bogomilske crkve...te je sasvim naravno preko njih crkva bosanskih
krstjana vršila jak utjecaj na bosanski javni i državni život”.
Uglavnom, kada se nastoji definisati politički i društveni uticaj bosan-
sko-humskih “krstjana” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu poštuje se mišljenje
akademika Ante Babića koji je istakao nekoliko njihovih bitnih karakteristika
i odrednica: “bili su garant vladarskih darovnih povelja i u njima sadržanih
obaveza prema vlasteli, posrednik i arbitar u sporovima između vladara i vla-
stele i garant postignutih ugovorenih utančanja i čuvar o tome uspostavljenih
dokumenata”. Najsigurniju potvrdu tih tvrdnji profesor Anto Babić nalazi u
jednoj nedatiranoj povelji iz treće decenije XIV vijeka, kojom je bosanski ban
Stjepan II Kotromanić zajedno sa bratom Vladislavom “u hiži velikog gosta
Radivoja” pred “djedom velikim Rodoslavom i pred gostom velikim Rado-
slavom i starcima Radomirom, Žunborom i Vučkom i pred svom crkvom i
pred Bosnom, potvrdili Vukoslavu Hrvatiniću sva prava i privilegije u ranije
darovanim župama”.
Anto Babić s pravom tvrdi da se heretička “Crkva bosanska” javlja kao
ravnopravan garant sa bosanskom vlastelom, preuzimajući odgovornost da će
prava vlastelina stečena vladarevom poveljom biti poštovana. Još sigurniju po-
tvrdu nalazi u povelji koja se smješta između 1370. i 1374. godine kada je
bosanski ban Tvrtko sa bratom Vukom i majkom darovao tri sela Stjepanu Raj-
koviću za zasluge iz vremena kada su Tvrtko i Vuk bili u sukobu. Ban Tvrtko
ga je predao “u vjeru djedinu i sve crkve bosanske i svih krstjana” obavezujući se
da “mu se ne može svrći vjera krstjanska ni za jedan uzrok” što ga ne bi “sudio
djed i dva strojnika i sa njima tri vlastelina” dokle je u Bosni crkve Božje”.
Sličnu je obavezu prihvatio i kralj Stjepan Tomaš 1446. godine poveljom
izdatoj sinovima vojvode Ivaniša Dragišića, obavezujući se da im rečeni posjedi
i prava ovom poveljom, ne mogu “poreći ni potvoriti ni na manje donesti ni
za jednu neviru ni zgrnu kraljevstvu našemu, što ne bi bilo ogledano didom i
crkvom bosanskom i dobrim Bošnjanima”. Kralj Stjepan Tomaš je ovu povelju
“sa svim više pisanim” predao” gospodinu didu Miloju i didu kon dida u ruke
crkvene”.

Paradoksalna je tvrdnja Dragoljuba Dragojlovića da se bosansko-humski

“krstjani” pojavljuju kao garant izdatih povelja samo “u retkim slučajevima i uz
saglasnost obeju strana”. I dalje isti autor tvrdi “njen (misli se na heretičku “Cr-
kvu bosansku”) je položaj u srednjevekovnoj bosanskoj državi dolazio “isklju-
čivo zbog moralnog ugleda” koji je nepodeljeno u svim društvenim slojevima
uživala, pa se zato i njena intervencija tražila samo u slučajevima kada su obe
strane smatrale potrebnim da autoritetom crkve bosanske donete odluke ili
data prava učine sigurnim”. Samo nešto niže isti autor piše:”Veliki ugled bo-
sanskih krstjana posvedočen već u doba bana Kulina, ostao je neokrnjen sve do
kraja državne samostalnosti”.
Inače, kada se nastoji identifikovati u historijskim izvorima spominjanje
bosansko-humskih “krstjana” treba napomenuti da u dugom vremenskom pe-
riodu od kraja XII vijeka do političkog sloma srednjovjekovne bosanske države
1463. godine, bosansko-humski “krstjani” su, barem prema serioznim istraži-
vanjima akademika Franje Šanjeka, spomenuti tačno 33 puta.
Najstariji historijski izvor u kome se javlja ime “krstjanin” je sada već čuve-
na ploča bana Kulina otkopana u blizini Visokog, kod sela Muhašinovići, vje-
rovatno s kraja XII vijeka, prema nekim istraživačima iz 1183. godine na kojoj
je, pored ostalog urezano “se pisa Radohna krstjanin”. Sljedeći, važniji spomen
je u Bilinopoljskoj izjavi od 8. aprila 1203. godine kada su bosansko-humski
“krstjani”, očito na zahtjev papinog legata Johannesa de Casamare morali da
izjave da se ubuduće više neće nazivati “krstjani” već braća “nos autem de cetero
non Christianos, sicut hactenus, sed fratres nos nominabimus, ne singularitate
nominis aliis christianis iniuria inferetur” što znači “ubuduće nećemo se, kao
dosada nazivati krstjanima već braćom, da se onim naročitim imenom ne na-
nese nepravda drugim krstjanima”. U istoj izjavi zanimljivo je da se spominje i
njihova “zajednica braće” (“societas fraternitatis”) ali i “vijeće braće” (“consilio
fratrum”) ili “bratovština” (“fratrum conventus”).
Davno je u historijskoj literaturi postavljeno pitanje šta u suštini znači po-
jam “krstjani” (“christiani”) iz perioda vladavine bana Kulina, ali i poslije. Po-
sebno se intrigantno nastojalo to objasniti iz Bilinopoljske izjave okupljenih 8.
aprila 1203. godine te se spominju razlitiče teorije od toga da su to pripadnici
“jedne zanemarene redovničke biskupije” ili monasi koji su živjeli po pravilima
i u tradiciji istočnog monaštva te pripadali vasilijanskom monaškom redu do
toga da su to redovnici jednog od brojnih katoličkih redova, prije svih benedi-

Salih Jalimam
ktinskog reda pa čak pripadnici već organizovane dualističke vjere (heterodok-

sni dualisti) u srednjovjekovnoj Bosni.
U tumačenju naziva “krstjani” kao i njenog konteksta u Bilinopoljskoj izja-
vi u historijskoj literaturi evidentirana je cijela lepeza mišljenja. Postoje vrlo
različita i oprečna gledišta, koja jasno pokazuju kako je daleko do potpunog
rješenja samog toposa “krstjani” a preko njega i mnogih drugih pitanja vjerskog
i crkvenog života u srednjovjekovnoj Bosni i Humu.
U historijskoj literaturi se s pravom tvrdi da je Bilinopoljska izjava po-
tvrdila da su bosansko-humski “krstjani” imali svoj poseban identitet, svoju
posebnu vjeru, svoju crkvu i njenu specifičnu hijerarhiju, vrlo jak upliv i ugled u
bosanskoj srednjovjekovnoj državi i da su kao takvi evidentirani u pouzdanim
historijskim izvorima i izvan srednjovjekovne Bosne i Huma od kraja XII do
XV vijeka i što je posebno važno, da ih nisu priznavali ni Katolička crkva na
Zapadu a ni pravoslavna crkva na Istoku.
Sljedeća nedoumica vezana za vjerske prilike u srednjovjekovnoj Bosni i
Humu odnosi se na pravilno tumačenje pojmova “autonomasice christiani” koje
pojedini historičari različito prevode i tumače. Među prvima koji je nastojao
odgovoriti na to pitanje je Franjo Rački koji to prevodi kao “pravi krstjani”. Isti
prijevod koristi i Jaroslav Šidak što je već davno u historijskoj literaturi ocije-
njeno kao neobično jer bi to značilo da je papa Inocent III dopustio da se iznad
naziva katolik pojavljuje i “pravi krstjani”. Historičar Sima Ćirković tvrdi da je
bosanski ban Kulin “navodne krivoverce isključivo povlašćivao imenom “kr-
stjani” ali upotrebljava i “pravi” i “istinski hrišćani”. U novije vrijeme dr. Franjo
Šanjek “autonomasice christiani” prevodi kao naprosto kršćani. U najnovijim
komentarima pojmovi “autonomasice christiani”, koji su u Bilinopoljskoj izjavi
upotrijebljeni adverbijalno, prevode se kao “prema svojim vlastitim zakonima ”
ili uopšteno “prema svojoj vlastitoj volji” a ne dakle, prema propisima crkvene
dogme.
Sljedeća nedoumica, koja je sigurno i najintrigantija, vezana je za inter-
pretaciju i pojmovno određenje termina hereza (“sectati fuerimus hereticam
pravitatem”) kako to doslovno piše u Bilinopoljskoj izjavi, koji je inače prisutan
u historijskim dokumentima iz Kulinovog doba, kao i maniheji (“maniche-
um”), patareni, katari. Heretičko učenje koje se javilo u XI i XII vijeku a čije
pristalice u historijskim izvorima zapadnoevropskih srednjovjekovnih društava
spominju se pod različitim imenima, prije svih u srednjovjekovnoj Francuskoj

pod imenima katari ili albigenzi, izazvalo je opštu zabrinutost crkvenih i svje-
tovnih vlasti.
Papa Inocent III, kao protivmjeru 1201. godine odobrio je Pravila katoli-
čkih poniznika (“Humilisti catholici”) u koja su uključena neka pravila obra-
ćenih patarena iz Milana. Na taj način papa je odobrio mnoge njihove običaje,
nepoznate katoličkoj Crkvi. Sigurno je ovaj podatak od interesa za pravilnu
interpretaciju vjerskih prilika i u srednjovjekovnoj bosanskoj državi imao odre-
đene odjeke i kod koncipiranja Bilinopoljske izjave kao i historijskih dokume-
nata koji su nastali prije i poslije same izjave.
Hereza je u srednjem vijeku nastala prije svega na općim zahtjevima za
korjenitim reformama društvenog i crkvenog života, a razvijala se već sa pr-
vim vijekovima historijskog trajanja kršćanske Crkve. Razmah je doživljava-
la prema različitim prilikama, mogućnostima u srednjovjekovnim državama
i društvima, prema različitim strujama i pravcima, približavajući se ponekad
manihejstvu, pavlikijanstvu, masilijanstvu, gnosi a često i ortodoksnom kr-
šćanstvu.
Vjerovatno su mnogobrojne objektivne i subjektivne okolnosti uticale da
se hereza nije mogla tretirati u pojedinim evropskim srednjovjekovnim druš-
tvima kao statična pojava u svim vjerskim, društvenim, političkim, socijalnim
prilikama i odnosima. U historijskoj literature to je vrlo plastično objašnjeno
da hereza nije mogla “da bude nezavisna od ekonomske i političke baze koja je
diktirala i reprodukovala takve odnose”.
Prema srednjovjekovnim uvjerenjima prava kršćanska vjera sastoji se od
dobrovoljnog prihvatanja Isusa Krista i svega onoga što propovijeda. Vjerni-
ci prihvataju sve ono što propovijeda kršćanska Crkva a heretici samo onaj
dio koji je preporučljiv za njihovo vjerovanje. Heretičko učenje može ignorisati
pravu vjeru, ono je suprotstavljeno vjeri.
Inače, pojam hereza, označava etimološki i izvorno izbor i ono izabrano,
međutim, značenje je suženo na izbor religijskih doktrina. Hereza je grijeh po
prirodi, jer je destruktivna prema kršćanstvu i kako je to na zanimljiv način
obrazložio jedan od srednjovjekovnih kontraverzista “njena zloba se mjeri savr-
šenošću kojom duši oduzima Bogom dati dar”.
U Bilinopoljskoj izjavi iz 1203. godine, “Nos priores illorum hominum”,
obavezuju se da neće “si aliquo tempore deinceps sectati fuerimus hereticam
prauitatem” pomagati savjetom ostale braće, birati ubuduće “prelatum a ro-

Salih Jalimam
mano pontifice tantum confirmandum”. Kao i u kraljevoj ispravi potpisanoj

30. aprila 1203. godine tako se i ovdje formule koje govore o jamstvu i zaštiti
heretičke “Crkve bosanske” podudaraju sa formulama originalnih historijskih
dokumenata u svim svojim pojedinostima.
Skoro svi istraživači složili su se oko toga da Bilinopoljska izjava sadržava
prvorazredne historijske potvrde o njihovom specifičnom načinu života te se
kao takva treba i posebno tretirati. Isto tako, pojedini dijelovi Bilinopoljske
izjave iz 1203. godine u mnogočemu su neobični, ipak pružaju vjerodostojnu
potvrdu za optužbe zbog pristajanja uz heretičko učenje. Ipak, jedna skupina
historičara smatra da ovaj dokumenat sadržava u cjelini samo obaveze prakti-
čne i organizacione a nipošto vjerske ili crkvene prirode.
Postoji još jedna vrlo ozbiljna nedoumica kada je u pitanju Bilinopoljska
izjava iz 1203. godine. Naime, u zbornicima historijskih dokumenata koje su
zasebno priredili Augustin Theiner i Eusebio Fermendžin prije Bilinopoljske
izjave nalazi se Izvještaj koji je poslanik Johannes de Casamare uputio papi
Inocentu III da se “ut aliquis Latinus in episcopatu Bosnensi poneretur”. Legat
traži od pape da se umjesto preminulog bosanskog biskupa postavi neki latin-
ski biskup. Tom prigodom tvrdi da u kraljevstvu bana Kulina (“in regno bani
Culini de Bosna”) postoji samo jedna biskupija i da treba da se osnuju tri ili če-
tiri nove biskupije “od čega bi za Crkvu nastala nemala korist jer se Kraljevstvo
sastoji od najmanje deset okruga pa i više”.
U historijskoj literaturi izostao je komentar ovog “posebnog” razmještaja
ova dva dokumenta. Vjerovatno da postoji logični razlog da je poslije Vukano-
ve prijave iz 1199. godine nastao ovaj zahtjev. Tako se može tumačiti javnost
Bilinopoljske izjave kao i njena historijsko-vjerska posebnost.
U Izvještaju Johannes de Casamare spominje se još jedan zanimljiv poda-
tak, naime doslovno kaže: “tractato negotio illorum quondam patarinorum in
Bosna” (raspravljajući o djelovanju nekih patarena u Bosni). Sama činjenica da
se Izvještaj Johannesa de Casamare u historijskom pregledu može čitati prije
Bilinopoljske izjave kazuje da je rimska kurija imala tačne informacije o bosan-
skim hereticima.
***
Bilinopoljska izjava je javni dokumenat koji su pored bana Kulina i arhiđa-
kona Marina kao svjedoci potpisali: Dragič, Ljuben, Dražeta, Pribiš, Ljuben,
Radoš i Vladoš. U historijskoj literaturi su se različito nazivali potpisnici ovog

dokumenta: starješine bosanskih “krstjana”, priori ili predstavnici krstjanske

zajednice, iako se u samoj Bilinopoljskoj izjavi nigdje to tačno ne određuju.
Ako su bili starješine ili priori šta su tada u tom popisu ban Kulin ili arhiđakon
Marin, koji su istina naslovljeni funkcijama i titulama koje su imali ali to ne
mijenja pitanje.
Sljedeća važna činjenica koja proizilazi iz same Bilinopoljske izjave je to da
se radi o javnom istupanju bosanskih “krstjana” na Bilinom polju 1203. godine
kao bosanskih “krstjana” i da se u pojedinim historijskim dokumentima nazi-
vaju bosanski “krstjani”. Javnost istupa dokazuje njihov poseban identitet, a u
isto vrijeme, svakako, i da im je državna vlast bila naklonjena, jer je bosanski
ban Kulin bio njihov zaštitnik (patron). Historijski izvori ukazuju da su im
banovi ukazivali sve počasti i priznavali ih kao ustanovu od velikog ugleda i
posebne društvene važnosti.
Danas preovladava mišljenje da je katolička Crkva bila informisana o tome
šta se stvarno dešava na teritoriji srednjovjekovne Bosne te je preduzimala mje-
re koje su bile opravdane. Iz same Bilinopoljske izjave može se zaključiti da je
zajednica heretika te 1203. godine bila već dobro organizovana i stabilizovana i
to kao dominantna vjersko-društvena snaga u cijeloj tadašnjoj srednjovjekovnoj
Bosni. Pretpostavlja se da su u raznim mjestima postojale njihove bratovštine, a
njeni članovi bosanski “krstjani” imali su svoja privatna imanja i dobra, koja su
oni očito naslijedili, a nisu im tek dodijeljena od države. Pored njih se uopšte
ne spominje neka druga crkvena zajednica. To svakako ukazuje na jednu dužu
heretičku tradiciju, a ne na neku tek novoniklu pojavu.
Teško je zamisliti da bi starješine (priores) bosanskih “krstjana” pred papi-
nim legatom Johannesom de Casamare u prisustvu njihovog zaštitinika (patro-
na) bana Kulina i sa znanjem mađarskog dvora i dubrovačke Republike istupili
kao predstavnici cijele svoje heretičke zajednice i davali obaveze i obećanja u
ime svih, da se radilo o nekoj efemernoj, manjoj pojavi nastaloj tek u poslje-
dnjih nekoliko godina.
Kad bi to bio slučaj bila bi strogo izrečena zabrana i prijetnja, sa najavom
odgovarajućih mjera, u prisustvu i sa znanjem papinog legata, pa da se problem
isto tako smatra riješenim, a ne jedna prava manifestacija međunarodnih raz-
mjera. Da bi bosanski “krstjani” mogli postati tako organizovani da imaju svo-
je “kuće” ili svoja vjerska sjedišta po raznim mjestima srednjovjekovne Bosne,
moralo je da prođe više decenija dok su to postepeno ostvarili, a prvi počeci su

Salih Jalimam
vjerovatno još stariji. Kako u srednjovjekovnoj Bosni u to doba nije postojala

stabilna državna vlast, a pogotovu ne crkvena, moguće je da se vjersko učenje
koje su bosanski “krstjani” zastupali vrlo rano i postepeno učvrstilo.
Bilinopoljsku izjavu potpisao je Marin, u ime dubrovačke nadbiskupije,
u čiju crkvenu nadležnost je spadala srednjovjekovna Bosna. Iz toga nužno
slijedi da je i onaj mali broj bosanskih biskupa, koji su posvećivani u Dubro-
vniku, imao posla samo sa zajednicom bosanskih “krstjana”, jer se pored njih
ne spominju neki drugi, pravovjerni kršćani, koji ne moraju učestvovati u po-
tpisivanju Bilinopoljske izjave. Isto tako je značajno što među potpisnicima
Bilinopljske izjave nema niko iz bosanske katoličke biskupije, koji bi zastupli
umrlog biskupa, a to bi bilo i logično i normalno.
Bez obzira na mnogobrojne nijanse i mišljenja u historijskoj literaturi u tu-
mačenju pojma “krstjani” moguće je, ipak dati neka njegova određenja. Pored
jezičkog određenja možda je još važnije definisati njihov položaj i ulogu u vjer-
skom i društvenom životu srednjovjekovne Bosne, posebno u doba vladavine
bosanskog bana Kulina.
Franjo Rački je prvi sredinom XIX vijeka izložio hipotetičko mišljenje
da su bosanski “krstjani” mogli biti i benediktinci. Izložio je i uvjerenje da je
Bilinopoljska izjava iz 1203. godine bila ” od obraćenika patarenskih a ne od
bivših članova iztočne crkve”.
Mišljenje da su bosanski “krstjani” redovnici reda sv. Vasilija prihvaćeno je
u historijskoj literaturi kao definitivno i sigurno, kao i to da sam pojam “krstja-
ni” (christianus) potiče iz terminologije vasilijanskih monaha. Jaroslav Šidak,
naglašava da dokaz koji je donijela Maja Miletić o ovom problemu “više ne
podliježe sumnji”. U novijoj historijskoj literaturi se s pravom odbacuje i prva i
druga hipoteza i da su bosanski “krstjani” već početkom XIII vijeka pokazivali
neke posebnosti, koje će se u kasnijim vremenima samo tačnije definisati.
Zanimljivo je spomenuti da se do početka XV. vijeka, tačnije 1404. godine
bosanski “krstjani” uglavnom spominju u množini i zajedničkim nazivom, a
i ponekad poimenično. Razlozi za to su nepoznati što samo otvara niz no-
vih pretpostavki, koje se mogu tumačiti i promjenom društvene i političke
strukture srednjovjekovne Bosne kao i snaženjem važnosti samih bosanskih
“krstjana”. Najvjerovatnije se radi i o promjeni i kvalitetu novih odnosa i politi-
čkog tretmana bosanskih “krstjana” u srednjovjekovnom bosanskom društvu.
Sigurno da nije riječ o pretjeranom utjecaju nekih znamenitih i značajnih bo-

sanskih “krstjana” na dvorovima bosanskih vladara i velikaša (npr. gost Radin

Butković) nego vjerovatno postignutom stepenu poštovanja prava i privilegija
koje iskazuju bosanski “krstjani”.
Sljedeće značajnije grupno spominjanje bosanskih “krstjana” je u već spo-
menutoj povelji 1370 (1374. godine), kao i u pismu kojeg su u vezi spora kralja
Stjepana Ostoje i Pavla Klešića od 8. januara 1404. godine u Dubrovnik doni-
jeli starac Mišljen, starac Bjelko i “krstjani” Ratko, Radosav, Radak i Dobrašin
“koji rekoše da ih je poslao kralj Ostoja i gospodin djed da uzmu gospodina
Pavla Klešića i da ga iz svoje ruke postave u sve njegovo”.
U sporu koji je izbio 1451. godine kada je Dubrovačka Republika 19. jula
1451. godine tražila pomoć “gospode krstjana” kao “uvaženijih i od hercega i
od njih samih” da umilostive hercega Stjepana Vukčića Kosaču oko njegovog
depozita na koji su pravo polagali herceg i njegov sin Vladislav.
Nama su zanimljiviji pojedinačni slučajevi spominjanja bosanskih “krstja-
na” u historijskim izvorima, od kojih se istične “krstjanin” Hval koji je 1404.
godine prepisao “črnilom i zlatom” za vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića ču-
veni Hvalov zbornik a “krstjanin” Radosav 1461. godine Rukopis krstjanina
Radosava.
Jedan od zanimljivih i značajnih činilaca koji definiraju društvenu i poli-
tičku poziciju i djelatnost bosanskih “krstjana” je i dosta aktivno učešće u di-
plomatskoj djelatnosti za potrebe pojedinih bosanskih feudalaca. Tako je “kr-
stjanin” Vlatko Tumarlić, po nalogu bosanskog kralja Stjepana Ostoje 1403.
godine pregovarao sa Dubrovačkom Republikom o miru. Nešto kasnije, poli-
tičke promjene i promjene na bosanskom kraljevskom prijestolju i zbacivanje
kralja Stjepana Ostoje utjecale su da je “krstjanin” Vlatko Tumarlić djelovao
kao diplomata i savjetnik vojvode Pavla Radenovića a zatim i njegovih sinova
Petra i Radoslava. U historijskoj literaturi je zapisano da je “krstjanin” Vlatko
Tumarlić u godinama 1420. i 1421. pregovarao sa Dubrovačkom Republikom
oko ustupanja Konavla. Kod vojvode Radoslava Pavlovića brigu o prihodi-
ma u Konavlama vodio je “krstjanin” Radovac. “Krstjanin” Radašin Vukšić
je po nalogu vojvode Radoslava Pavlovića nosio njegov novac u Dubrovnik,
ali i podizao dobit od uloženog novca zajedno sa konavoskim dohotkom koji
je Dubrovačka Republika plaćala Radoslavu Pavloviću. U službi kod vojvode
Radoslava Pavlovića nalazio se i krstjanin” Radin Butković koji je 1422. godine
pregovarao sa Dubrovačkom Republikom oko predaje grada Sokola a deset

Salih Jalimam
godina kasnije i oko sklapanja mira. Kod istog vojvode od 1437. godine nalazio
se u službi i Radašin “krstjanin” koji je u dva navrata 1438. godine zajedno sa
Jurajem “krstjaninom” učestvovao u pregovorima sa Dubrovčanima.
„Krstjanin” Dmitar je bio u službi vojvode Sandalja Hranića i u više je
navrata u Dubrovnik nosio njegov novac ili ga je podizao iz depozita Sandalja
Hranića. U službi vojvode Sandalja Hranića je od 1419. do 1430. godine bio
Dmitar “krstjanin” a jedno vrijeme i Divac “krstjanin“.
Istim poslom su za hercega Stjepana Vukčića Kosaču iz Dubrovnika podi-
zali depozit Radašin “krstjanin”, Tvrdislav “krstjanin” i Čerjenko “krstjanin”.
Historijski izvori bilježe da su se kod hercega Stjepana Vukčića Kosače nala-
zili “krstjanin” Radašin, “krstjanin” Radelja, “krstjanin” Tvrdisav, “krstjanin”
Čerjenko i “krstjanin” Radivoj. U službi kod Petra Dinjačića nalazio se 1450.
godine Radonja “krstjanin”.
Određeni spomeni bosansko-humskih “krstjana” nalaze se i na stećci-
ma tako se “krstjanin” Radašin spominje na stećku kod Goražda, “krstjanin”
Ostoja na stećku iz Zgunje i “krstjanin” Petko kod Sokolgrada.
Prema raspoloživim podacima to bi bili bosanski “krstjani” koji se spomi-
nju i koji su određivali društvene i političke prilike srednjovjekovne Bosne do
njenog političkog sloma 1463. godine. Odnos bosanskih “krstjana”, njihovo
mjesto u ukupnoj strukturi srednjovjekovne Bosne ne može se tumačiti kao
klasični odnos srednjovjekovne države i državne vjere. Razlozi tome su brojni,
posebno što se često problem državne vjere pojednostavljuje te brojne istraživa-
če stavlja pred kušnju u izricanju konačnog suda o položaju bosansko-humskih
“krstjana” u društvenom i političkom životu srednjovjekovne Bosne i Huma.
Svi identifikovani historijski izvori ukazuju da su u dugom vremenskom
periodu od kraja XII vijeka do političkog sloma srednjovjekovne bosanske
države 1463. godine bosanski “krstjani” zauzimali važno, često i odlučujuće
mjesto u političkom i društvenom životu srednjovjekovne Bosne. Oni su pred-
stavljali ugledniji i reprenzetativniji dio društva i imali su odgovornu ulogu
koja nije imala premca u srednjovjekovnom bosanskom društvu. Svi ponuđe-
ni primjeri postavljaju društvenu i političku poziciju bosanskih “krstjana” na
drugačiju i kvalitetniju ravan, a to je imalo poseban uticaj na brojne segmente
srednjovjekovnog bosanskog društva.

SUMMARY
Historical sources on the presence of Bosnian krstjani in medieval Bosnia

and Hum, their society, political life, culture and diplomacy are unambigu-
ous and corroborate much more than is usually stated in the dry chronicler
notes.
The treatment of Bosnian krstjani and their position in the structure of
the medieval Bosnia and Hum cannot be interpreted as a clasical interrelation
between the state and state religion. The reasons for this are numerous, espe-
cially since the problem of state religion in medieval Bosnia is oversimplified,
and many scholars are reluctant to conclude what the position of krstjani of
Bosnia and Hum actually was in the social and political life of medieval Bo-
snia and Hum.
All the recorded historical sources that address medieval Bosnia and Hum
indicate that Bosnian krstjani had an important, even crucial position in the
political, social and state life of the medieval Bosnia and Hum in the long pe-
riod from the end of the 12th century until the political downfall of medieval
Bosnia and Hum. They represented the distinguished part of the society and
held a position of authority unlike any other in the medieval community of
Bosnia and Hum.
All this postulates a societal and political position of Bosnian krstjani on
a different, more prestigious platform, which significantly influenced practi-
cally all segments of medieval society of Bosnia and Hum.

Dubravko Lovrenović
KRIST I DONATOR: KOTROMANIĆI IZMEĐU

VJERE RIMSKE I VJERE BOSANSKE – I.
(Konfesionalne posljedice
jednog lokalnog crkvenog raskola) 1
Kada se uz oslonac na izvore i kritičku historiografiju shematski žele pred-

staviti razvojne faze crkveno-političke povijesti bosanskog srednjovjekovlja,
primjerenom se čini sljedeća kronološka “stratifikacija”:
1. Od kristijanizacije do dislokacije sjedišta bosanske katoličke biskupije
u Đakovo sredinom XIII. stoljeća.
2. Od sredine XIII. stoljeća do prvoga spomena shizmatičke Crkve bo-
sanske u jednom povijesnom izvoru domaće provenijencije 1326./29.
3. Od 1326./29. do uspostave Bosanske franjevačke vikarije 1340.
4. Od uspostave Franjevačke vikarije do okrunjenja Tvrtka I. Kotroma-
nića u Milima 1377.
5. Od 1377. do osnutka Visočko-srebreničke biskupije (1421./22.-1424./
25.)
6. Od gašenja Visočko-srebreničke biskupije prije 1446./47. do nestanka
Crkve bosanske 1459.
7. Od 1459. do okrunjenja posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Toma-
ševića papinskom krunom u Jajcu 1461.
Nakon doseljenja Slavena (VI./VII. st.) na područje kasnijeg razvitka sre-
1
Zbog ograničenja uvjetovanog obimom ovog Zbornika, tekst pod navedenim naslovom je
skraćen - ovdje je dat prvi dio napisane studije.

dnjovjekovne bosanske države, preko nastanka sklavinija, do formiranja prvih

oblika feudalne političke vlasti, odvijao se proces njihove kristijanizacije: prvo
temeljito preoblikovanje duhovnih struktura slavenskoga svijeta i njegovih ar-
hajskih predodžbi vezanih za svijet prirodne religije. Kršćanstvo nije bilo samo
religija, ono je dalo i jedan od osnovnih ideoloških poticaja i sadržaja srednjo-
vjekovnoj državnoj organizaciji.2 Kršćanstvo, a s njim i sustav političkih ideja,
u srednjovjekovnoj su Bosni (njezinoj povijesnoj jezgri oko istoimene rijeke)
do sredine XIII. st. stajali pod jakim utjecajem središta zapadnog kršćanstva
– ponajprije preko vezanosti Bosanske biskupije za istočnojadranske metropo-
lije Dubrovnik, Bar i Split3 - ali i pod jakim utjecajem ćirilo-metodijevske tra-
dicije, svojstvene zemljama bizantskoga kulturno-civilizacijskog ozračja.4 Ta
dihotomija - istodobno preplitanje zapadnih i istočnih duhovnih tradicija - u
srednjovjekovnoj će Bosni kao prijelaznom području europske kulture biti važna
sve do sutona medijevalne epohe. Geografija kao moćni čimbenik određuje
“rukopis” povijesti. Naime, položaj srednjovjekovne Bosne u pojasu tzv. “skadar-
skoga meridijana”, granične linije između Ilira i Tračana, Zapadnog i Istočnoga
Rimskoga carstva, latinskog i grčkog jezika, katoličanstva i pravoslavlja5, tu je
zemlju predestinirao za povijesnu ulogu posrednika između kulturoloških su-
stava i njihovo susretište na njezinu tlu. Do početka XIII. st. iz izvora poznati
2
O ranoj fazi razvoja državne organizacije na tlu srednjovjekovne Bosne: Anto BABIĆ,
O pitanju formiranja srednjevjekovne bosanske države, Radovi Naučnog društva BiH, III.,
Sarajevo, 1955.; Nada KLAIĆ, Srednjovjekovna Bosna. Politički položaj bosanskih vladara do
Tvrtkove krunidbe (1377.), Grafički Zavod Hrvatske, Zagreb, 1989.
3
O tome: Krunoslav DRAGANOVIĆ, u: Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena
do godine 1463., I., Drugo izdanje, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo, 1991.,
705. i dalje.
4
Usp. Imre BOBA, Djelovanje slavenskih apostola sv. Konstantina i Metoda i početak
bosanske biskupije, u: Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi simpozija povodom 9. stoljeća
spominjanja bosanske biskupije (1089.-1989.), Studia Vrhbosniensia – 4., Vrhbosanska teolo-
ška škola, Sarajevo, 1991., 125.-142.
5
O povijesnom fenomenu graničnosti jugoistočne Europe: Balduin SARIA, Die antiken
Grundlagen der südosteuropäischen Kulturen, Völker und Kulturen Südosteuropas. Kulturhi-
storische Beiträge, Südosteuropa. Schriften der Südosteuropa-Gesellschaft im Namen der
Südoseuropa-Gesellschaft herausgegeben von Wilhelm Gülich, 1. Band, Südosteuropa-
Verlagsgesellschaft m.b.H., München, 1959.

Krist i Donator: Kotromanići između vjere rimske i vjere bosanske...
bosanski vladari, banovi Borić i Kulin, ispovijedali su katoličanstvo6, a sve go-

vori da su toj konfesiji bili odani i njihovi poimenično nepoznati prethodnici.
Početkom XIII. st., nakon pada Bizanta u Četvrtoj križarskoj vojni, na-
stupa debalans u odnosima dva središta kršćanstva - Rima i Carigrada - i taj
će se svjetskopovijesni događaj sudbinski odraziti na crkveno-političke odnose
bosanskoga srednjovjekovlja. Tada zapadno kršćanstvo pod papom Inocentom
III. (1198.-1216.) pravi snažan iskorak prema istoku - u područje što je vjer-
ski i politički gravitiralo Carigradu.7 U to razdoblje pada pokušaj latinizacije
bosanske ćirilo-metodijevske biskupije - pokušaj promjene crkveno-političke i
kulturološke paradigme na postulatima latinskoga univerzalizma. Kombinacijom
diplomatskih pritisaka i vojnih prijetnji kojima je od dvadesetih godina XIII.
st. u koaliciji Rima i Ugarske bila izložena Bosna, Bosanska biskupija odvojena
je 1247. od Dubrovnika i jurisdikcijski podložena metropoliji u ugarskoj Ka-
locsi, a najkasnije 1252. njezino sjedište preneseno je u Đakovo - na područje
pod ingerencijom svete krune ugarske.8 Tim činom izgubila je Bosna ugaoni
kamen svoje srednjovjekovne državnosti: svoju zemaljsku crkvu. Crkveno-po-
litički model u središtu kojega se nalazila zemaljska crkva od vremena Karla
Velikog (768.-814.) razvio se i raširio na cijelom katoličkom Zapadu. Brojni
primjeri europskog srednjovjekovlja - od Skandinavije do Sicilije, od Britanije
do Poljske - pružaju obilje dokaza o tome da je taj crkveno-politički obrazac
žilavo istrajavao u povijesnim mijenama. Jedan među tim primjerima jest i bo-
sanski primjer.
Dislokacijom sjedišta biskupije počela je druga faza u razvoju bosanskog
crkveno-političkog srednjovjekovlja, kada su bosanski katolički vladari prešli
konfesionalni Rubikon i prihvatili novu kršćansku konfesiju, iz kasnijih izvora
poznatu kao vjera bosanska. Tada - kao izraz tradicionalističkog otpora “moder-
6
Usp. N. KLAIĆ, Srednjovjekovna Bosna, 81.-86.; Đuro BASLER, Bosanska crkva za vla-
davine bana Kulina, Prilozi instituta za istoriju u Sarajevu, IX./1., Sarajevo, 1973.
7
Werner CONZE, Ostmitteleuropa. Von der Spatantike bis zum 18. Jahrhundert, C. H. Beck,
München, 1993., 31.-32.; Oscar HALECKI, Borderlands of Western Civilization. A History
of East Central Europe, The Ronald Press Company, New York, 1952., 79.-81.; Dimitri
OBOLENSKI, Vizantijski komonvelt, Prosveta-SKZ, Beograd, 1991., 283.-289. Naslov
izvornika: The Byzantine Commonwealth, 1971.
8
Jaroslav ŠIDAK, Studije o „Crkvi bosanskoj“ i bogumilstvu, Sveučilišna naklada Liber, Za-
greb, 1975., 183.-209.

nizaciji” i zamjena za dislociranu katoličku biskupiju - nastaje njezin antipod:

autokefalna (shizmatička) Crkva bosanska. Nakon što je - primjećuje Petrović
- postala “akefalna”, tj. obezglavljena, Crkva je bosanska “otrgnuta od zajednice
s općom Crkvom”, i razvila se u autokefalnu.9 Genezu problema drugi autor sa-
žeo je u sljedeću sintagmu: “Od podložnosti Rimu do slavenske autokefalnosti.”10
Na to se naslanja mišljenje da je Crkva bosanska nastala “ kao rezultat pokušaja
plemića pretežno katoličke Bosne da stvore neovisnu nacionalnu crkvu, paralelnu sa
samostalnom pravoslavnom crkvom”.11 Osnovu problema – istina, oslanjajući se
na preživjelu bogumilsku teoriju – identificirao je Magocsi, ustvrdivši da su
krstjani uredili svoju vlastitu Crkvu u Bosni, koja je dominirala životom zemlje
do druge polovice XIV. st.12 Davno prije svih njih, problem je pravilno uočio
dubrovački kroničar Rastić, zapisavši da je Sandaljeva “slava bila pomračena
grijehom šizme”.13
Na konfesionalnoj granici bosanskog srednjovjekovlja sredinom XIII. st. stoji
ban Ninoslav još uvijek odan katoličanstvu, ali već izložen konfesionalnim di-
lemama. Prva službena pojava Crkve bosanske u jednom dokumentu bosanske
provenijencije, po svemu sudeći na državnom saboru (stanku) 1326./29., potvr-
đuje njezinu ulogu zemaljske crkve. Pokazuju to i vladarske intitulacije banova
Stjepana II. (1322.-1353.) i Tvrtka I. Kotromanića (1353.-1377.) s prizivom
9
Leon PETROVIĆ, Kršćani bosanske crkve (kr’stiani cr’ kve bos’nske), Dobri Pastir, Sarajevo,
1953., 13.-14.
10
I. BOBA, Isto, 139.
11
Marian WENZEL, Bosanski stil na stećcima i metalu. Bosnian Style on Tombstons
and Metal, Sarajevo - Publishing 1999., 131. Usp. John V. A. FINE, Jr., The Late Medieval
Balkans. A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, The
University of Michigan Press, 1987., 481.
12
Paul Robert MAGOCSI, Historical Atlas of East Central Europe. A History of East Cen-
tral Europe, Volume I., University of Washington Press, Seattle & London 1993., 42.
13
John V. A. FINE; Jr., The Bosnian Church: A new Interpretation. A Study of the Bosnian
Church and Ist Place in State and Sociaty from the 13th to the 15th Centuries, East European
Monographs, No. X., East European Quarterly, Boulder, Distributed by Columbia Univer-
sity Press, New York and London, 1975., 252.; Chronica Ragusina Junii Restii (ab origine
urbis usque ad annum 1451.) item Joannis Gundulae (1451.-1484.), Monumenta Spectantia
Historiam Slavorum Meridionalium (dalje: MSHSM), Volumen vigesimum quintum, Scri-
ptores, Volumen II., Zagrabiae 1893., 264.

na sv. Grgura Čudotvorca - dinastičkog patrona - intitulacije skrojene prema

bizantskom obrascu vladara samodršca u okrilju Crkve bosanske. Njihov kon-
fesionalni image obilježen je laviranjem između dvije kršćanske konfesije: vjere
rimske i vjere bosanske.14
1. “Az’ sveti Gr’gur’ a zovom ban’ Stipan’”

Vladarska legitimacija Stjepana II. Kotromanića sadržana u darovnici
knezu Vukoslavu Hrvatiniću (1326./29.), koju u Milima ispisuje dijak Priboje
- intitulacija sa sv. Grgurom Čudotvorcem: “Az sveti Gr’gur’ a zovom ban’ Sti-
pan’... po milosti b(o)žiei g(ospo)d(i)n vsim’ zemlam’ bosan’skim”15 - govori da je
domaća Crkva nakon što je zasjeo na bansko prijestolje aktivno sudjelovala u
posvećenju njegova vladarskoga dostojanstva. U drugoj povelji za istog vlaste-
lina, ponovno se u intitulaciji Stjepana II. javlja Sv. Grgur:
dokument je napisan “prid’ di(do)m’ velikim’ Radoslavom’ i prid’ gostem’ veli-
kim’ Radoslavom’ i prid’ starcem’ Radomirom’ i Žun’borom’ i Vl’čkom i prid’ v’som’
14
Taj pojmovni par, odnosno konfesionalni dualizam bosanskih vladara i vlastele precizno
su označili Dubrovčani, kada su se 14. travnja 1442. zavjerili kralju Tvrtku II. da njegov
poklad srebra neće nikom predati i da će s njim postupati onako kako on „bude upisao pred
redovnici rimske vere ili vere bosanske.“ Ljubomir STOJANOVIĆ, Stare srpske povelje i pisma,
I., Beograd – Sremski Karlovci, 1929., 516. Koncem 1403., u vrijeme rata s kraljem Ostojom,
izdali su Dubrovčani svojim poslanicima u Ugarskoj uputu da kralju Sigismundu objasne da
su na području Primorja što im ga je darovao bosanski kralj morali utrošiti mnogo novaca
da urede tamošnja sela i obrate stanovnike iz vjere bosanske na kršćanstvo („et convertir li ha-
bitanti de la fede Bosignana al christianesimo“). József GELCICH – Lajos THALLÓCZY,
Diplomatarium relationum reipublicae Ragusanae cum regno Hungariae, Budapest, 1887., 153.
(19. XII. 1403.); Marko PEROJEVIĆ, u: Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena
do godine 1463., knjiga I., drugo izdanje, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo,
1991., 403. Regulirajući 19. srpnja 1453. odnose sa sinom Vladislavom, svoju konfesionalnu
orijentaciju oslonjenu na vjeru bosansku posvjedočio je herceg Stjepan Vukčić Kosača, navo-
deći kao „svidoke i sreditelje vire naše dida bosanskoga i s njim 12 poglavitih krstjana i 12 naših
plemenitih vlastela“. Franjo MIKLOSICH, Monumenta serbica spectantia historiam Serbiae,
Bosnae, Ragusii, Viennae, 1858., 461.
15
Lajos THALLÓCZY, Istraživanja o postanku bosanske banovine sa naročitim obzirom
na povelje körmendskog arkiva, Glasnik Zemaljskog Muzeja (dalje: GZM), XVIII., Sarajevo,
1906., 403.; Aleksandar SOLOVJEV, Vlasteoske povelje bosanskih vladara, Istorisko-pra-
vni zbornik, I., Sarajevo, 1949., 89.

cr’k’vom i prid Bosnom’... na Moišri... u gosti velikoga hiži u Radoslali.”16

Na okupu su se našli reprezenti društvene moći - vladar, vlastela (Bosna) i
crkvena hijerarhija - a sva crkva nedvojbeno označava iznova uspostavljene pre-
rogative državne (zemaljske) crkve, čime je službeno potvrđen “brak” između
trona (bana i Bosne) i oltara, nasilno raskinut promjenom sjedišta Bosanske
biskupije. Manastir (hiža) u Moštrama, gdje je povelja potpisana, bio je uda-
ljen od Visokog oko 6 km, dakle bio je vrlo blizu središta države. Ta činjenica
pokazuje da je crkva uživala podršku bana. Njegov odnos s crkvom (i njezinim
vodstvom) bio je toliko blizak da je posjetio njezin manastir i dopustio njezinoj
hijerarhiji da sudjeluje u državnim poslovima.17 Svaka primjena vlasti unutar
kršćanskog svijeta bila je zato, strogo govoreći i kao posljednje sredstvo, crkve-
na vlast.18
Crkvi je vraćena njezina državotvorna uloga, Sv. Grgur “sišao” je na Ze-
mlju, “inkarnirao” se u vladarskom liku bosanskog bana i milošću božjom za-
sjeo na prijestolje. Sve to - budući da druge crkvene organizacije (pogotovo
biskupije) na području središnje Bosne tada nije bilo - daje do znanja da se u
ulozi sakralizatora banske časti javlja Crkva bosanska na čelu sa di(do)m’ veli-
kim’ Radoslavom’. Znači li to da je banska instalacija podrazumijevala posebnu
crkvenu ceremoniju iz poznatih se dokumenata ne može razlučiti, ali na tu bi
mogućnost vrijedilo staviti najveći ulog jer odgovara općoj praksi crkveno-poli-
tičkoga života i na Istoku i na Zapadu. Alternativa nije postojala. Put do trona
obvezatno je vodio preko oltara.19
Štovanje istočnjačkoga sveca Grgura Čudotvorca i njegova državotvorna
promocija raširili su se preko Crkve bosanske.20 Ne nalazimo, inače, da je neka
europska zemlja tomu svecu dodijelila tako počasno mjesto kao što je to učinila
Bosna. Kao nekad u Egiptu i Babilonu, zatim u Bizantu, Bugarskoj i Srbiji
16
L. THALLÓCZY, Isto, 404.-405.
17
J. FINE, The Bosnian Church, 174.
18
Walter ULLMANN, Principles of government in the Middle Ages, Barnes & Noble, New
York, 1961., 55.
19
O deifikaciji vladarove ličnosti posredstvom Crkve: W. ULLMANN, Isto, 140.
20
O tome na više mjesta: Aleksandar SOLOVJEV, Saint Gregoire, patron de Bosnie, By-
zantion, Revue Internationale Des Etudes Byzantines, Actes Du VII. Congres Des Etudes
Byzantines Bruxelles 1948.-1., Bruxelles, 1949.

cara Dušana, gdje je vladar još za života oslovljavan kao “sveti” 21, proglašava
se bosanski ban inkarnacijom jednoga sveca. On je bio držan (i sam se držao)
preobraženim u Svetoga Grgura, pred svojim je vazalima bio utjelovljenje toga
tajanstvenog sveca na bosanskoj zemlji.22 Vladarska intitulacija precizno je
odražavala položaj određenog vladara, položaj njegove države u hijerarhijskom
sustavu pravnih predodžbi srednjega vijeka i odnos prema velikim središtima
kršćanstva unutar kršćanske ekumene.23 Osim što je bila izraz političke “filo-
zofije”, intitulacija je bila “najkraće izloženi politički program”.24
Kako je već istaknuto, potraga za izvornim smislom te intitulacije, koja
se prema dostupnim izvorima održala nešto više od 40 godina (1326./29.-13-
70./74.)25 vodi u područje bizantskoga “commonvealtha” i svijet legitimističkih
predodžbi izgrađenih pod utjecajem bizantske vladarske titulature. Ona je
“izraz samostalnosti i nezavisnosti tih država”.26 Odavno je zapaženo “da u po-
veljama izdatim Dubrovniku, nema spomena o svetom Grguru”, što po svemu
sudeći znači da se ta intitulacija rabila isključivo unutar Bosne.27 Nešto slično
21
Georgije OSTROGORSKI, Avtokrator i samodržac, Glas Srpske Kraljevske Akademi-
je, CLXIV., Drugi razred, Filosofsko-filološke, društvene i istoriske nauke, 84., Beograd,
1935., 138.-139.; A. SOLOVJEV, Vlasteoske povelje bosanskih vladara, 89.; A. SOLO-
VJEV, Saint Gregoire, patron de Bosnie, 278.
22
A. SOLOVJEV, Saint Gregoire, patron de Bosnie, 274., 277.
23
G. OSTROGORSKI, Isto, 97.; usp. A. SOLOVJEV, Isto, 275.
24
Andrija VESELINOVIĆ, Država srpskih despota, Novinsko-izdavačka ustanova, “Voj-
ska”, Beograd, 1995., 48. i dalje.
25
Vidi dalje u tekstu.
26
G. OSTROGORSKI, Isto, 121.
27
A. SOLOVJEV, Vlasteoske povelje bosanskih vladara, 89. Sličnim se mehanizmom nakon
proglašenja za cara, osobito u odnosima s Bizantom, služio i Karlo Veliki, rabeći “metodički
model” kojim se sredstvo legitmiranja prilagođuje konkretnim političkim prilikama. Tako se
između 29. svibnja 801. i 9. svibnja 813. Karlo titulirao: “Karolus serenissimus augustus a Deo
coronatus magnus pacificus imperator Romanum gubernans imperium, qui et per misericordiam
Dei rex Francorum et (atque) Langobardorum”. Uz carsku, zadržao je Karlo i kraljevsku titulu,
što je jasna distinkcija u odnosu na bizantskoga basileusa. Nakon što je u Aachenu u ljeto
812. preko bizantskog poslanstva službeno priznat kao basileus, spremio je Karlo početkom
813. poslanstvo bizantskom caru s pismom i intitulacijom bez spomena rimskoga imena:
“Karolus divina largiente gratia imperator et augustus idemque rex Francorum et Langobardo-

događalo se u Raškoj pod Stefanom Nemanjom, koji je poslije 1168. titulu sa-
modršca rabio prvenstveno u dokumentima upućenim domaćim adresatima.28
Kao što su intitulacije bugarskih, srpskih i ruskih vladara-samodržaca “tre-
bale naglasiti ... oslobođenje od idealne subordinacije prema Vizantiji”29, izra-
žavala je intitulacija Stjepana II. njegovu neovisnost prema Rimu i Katoličkoj
crkvi, do trenutka kad je, zahvaljujući franjevcima, prihvatio katoličanstvo. Na
kraju kazivanja o Savinu posvećenju Domentijan ističe da ubuduće srpski arhi-
episkopi radi posvećenja ne moraju ići u Carigrad jer, s Božjom pomoći, Savina
otadžbina može postati samostalna: “samoosveštenoy b’iti ot’č’stvoy iego, iakože i
Božiejo pomoštijo samodr’žav’no iest”.30
Uloga Crkve bosanske kao čuvara državnoga poretka, povezanost crkvene
hijerarhije s banskim dvorom, čije pojedine darovnice osigurava svojom “vje-
rom”, i svijet njezinih teoloških predodžbi snažno se zrcale iz sadržaja sankcija
vladarskih isprava. U uskoj vezi s “ kultom svetaca” svojstvenim Istočnoj crkvi, u
rum”. Herwig WOLFRAM, Lateinische Herrschertitel im neunten und zehnten Jahrhun-

dert, Mitteilungen des Instituts für Österreichische Geschichtforschung, XXIV., Intitulatio, II.,
Lateinische Herrscher-und Fürstentitel im neunten und zehnten Jahrhundert, Hrsg. von
Herwig Wolfram, Wien-Köln-Graz, 1973., 20., 22.; Marko KARAMATIĆ, Karlo Veliki
i Leon III. u Paderbornu 799. i krunidba u Rimu 800. godine, Bilten Franjevačke teologije
Sarajevo, god. XXVII., broj 2., Sarajevo, 2000., 16. Novi car tako je postupao samo u teoriji,
a u praksi je neposredno nakon njegova okrunjenja izbila borba za sfere utjecaja na bizant-
skom Jadranu. Ivo GOLDSTEIN, Bizant na Jadranu od Justinijana I. do Bazilija I., Zavod
za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta, Biblioteka Latina et Graeca, knj. XIII., Zagreb,
1992., 152.-153. Sličnu pojavu odražava i način tituliranja cara Dušana, koji se u srpskim
poveljama najčešće titulirao “carem Srba i Grka”, a u grčkim se ispravama nazivao “vasilevs
Srbije i Romanije”. Podvojenost u uređenju nove države ogleda se i u tome što je stare srpske
teritorije Dušan prepustio sinu Urošu, koji je dobio titulu kralja, a nova je područja zadržao
sam car. Odvajanje naslova kralja Srbije i cara Bizanta simbolično je prikazano na novcu sa
natpisom: rex Rasie - imperator Romanie. Sima ĆIRKOVIĆ, Srbi u srednjem veku, Izdavačka
zadruga IDEA, Beograd, 1995., 153., 155.-156. Usp. Ljubomir MAKSIMOVIĆ, Grci i
Romanija u srpskoj vladarskoj titulaturi, Zbornik radova Vizantološkog instituta, 12., Beo-
grad, 1970., 63., 65., 75.
28
Smilja MARJANOVIĆ-DUŠANIĆ, Vladarska ideologija Nemanjića. Diplomatička
studija, Srpska Književna Zadruga – Sveti Arhijerejski Sinod Srpske Pravoslavne Crkve
– CLIO, Beograd, 1997., 68.
29
G. OSTROGORSKI, Isto, 156., 159., 166.
30
G. OSTROGORSKI, Isto, 144.

banske povelje ulaze formule sankcije do tada nepoznate u bosanskom diplo-

matičkom materijalu uz spomen sedamdest (i sedam) izabranika Božjih i “300
svetih otaca”. Posebno važno mjesto u tom teološko-političkom zakonodavstvu
jest izjednačavanje prekršitelja s Judom Skariotskim31, čime provedba odredbi
povelje dobiva dimenziju izdaje Sina Božjega. O povezanosti bana s Crkvom
bosanskom svjedoči upozorenje pape Ivana XXII. (5. VI. 1325.) da bi njegov
energičan stav protiv heretika bio koristan za “očuvanje rečene vladavine i spas
duša” (pro conservatione principatus praedicti, et salute animarum).32 Zato se na-
jozbiljnije mora uzeti u obzir navod M. Orbinija da je do institucionalne insta-
lacije franjevaca u Bosni 1340. Stjepan II. Kotromanić bio “odan grčkom obredu
i stoga nepodložan papi”.33 Dodatni dokaz o tome pruža suvremena Franjevačka
kronika (dovršena 1374.), koja bilježi da je bosanskoga bana fra Gerald Odonis
“obratio vjeri i vratio crkvenom jedinstvu”.34
Božansku provenijenciju vlasti bana Stjepana II. Kotromanića snažno
emaniraju likovni prikazi na šest vrsta njegovih novaca: u duhu starih bizant-
skih shvaćanja na njima je s jedne strane prikazan vladar, a s druge Isus Krist.
Na aversu se nalazi ban s atributima ovozemaljske vlasti: u stojećem položaju s
mačem u desnoj i žezlom (u obliku križa ili s križem kao završetkom) u lijevoj
ruci, ili na prijestolju s mačem preko koljena. U jednoj varijanti prikazan je
ban na prijestolju s kacigom na glavi i mačem položenim preko koljena. Umje-
31
L. THALLÓCZY, Isto, 407., 408., 409., 410., 411. U povelji kralja Stjepana Ostoje
izdanoj Dubrovčanima pod Visokim 4. prosinca 1409. formula zakletve sadržava i spomen
“318. svetih’ otac’, iže sut’ va Nikejo.” F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica, 273. i na više
drugih mjesta; Jaroslav ŠIDAK, Pravoslavni Istok i “Crkva bosanska”, Savremenik, 9./XX-
VII., rujan 1938., 788.; J. ŠIDAK, Studije o “Crkvi bosanskoj” i bogumilstvu, 256., nap. 40.
Sv. Nikola, biskup mirski – čije je ime ponio prvi franjevački samostan u Bosni – nalazio se
također među 318 biskupa na saboru u Nikeji. Julijan JELENIĆ, Kraljevsko Visoko i samostan
sv. Nikole, Sarajevo, 1906., 48.
32
Tadija SMIČIKLAS, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Jugosla-
venska akademija znanosti i umjetnosti (dalje: JAZU), IX., Zagreb, 1911., 243.
33
Mavro ORBINI, Kraljevstvo Slavena. Prevela Snježana Husić. Priredio i napisao uvodnu
studiju Franjo Šanjek. Povijest hrvatskih političkih ideja. Golden marketing – Narodne no-
vine, Zagreb, 1999., 414.
34
Citirano prema: J. ŠIDAK, Studije o “Crkvi bosanskoj” i bogumilstvu, 230.; Usp. A. SOLO-
VJEV, Saint Gregoire, patron de Bosnie, 278., nap. 3.

sto bana na nekim je primjercima zastupljen njegov grb. Na reversu se nalaze

oznake vladarskoga legitimiteta: Isus na prijestolju ili u stojećem položaju (u
bisernoj elipsi, katkad s knjigom u lijevoj ruci), a na jednoj vrsti novca, umjesto
Isusa, nalazi se zaštitnik Dubrovnika Sv. Vlaho.35 Likovni prikazi bana Stjepa-
na II. i Tvrtka I. Kotromanića s mačem u desnoj ruci položenim preko koljena
– tzv. dinari “ de macia” – modelirani su uglavnom prema istočnim slikama
– prema svemu sudeći ponajprije pečatnim - Sv. Dimitrija, koji isto tako sjedi
na prijestolju držeći objema rukama mač preko koljena. Na taj se način bosan-
ski banovi izjednačavaju sa Sv. Dimitrijem, čiji je kult bio važan Nemanjićima
– ratnicima, napose kralju Dragutinu, koji je vjerojatno bio i tvorac ovog tipa
novca.36 Osim što upućuju na ulogu mača kao vladarske insignije, ti likovni
prikazi posvjedočenje su raširenosti kulta još jednog istočnjačkoga sveca među
Kotromanićima.37
Sve to - osobito vladarske insignije: prijestolje, kaciga i žezlo – svjedoče o
crkvenom ozračju njihove predaje vladaru. Na jednoj emisiji svojih novaca, s
kacigom na glavi prikazan je i ban Tvrtko I.38 Kao mladi kralj uveo je Dušan
prikaz šljema na srpski novac.39 Norveški kraljevi prije konverzije nisu ima-
li krune nego zlatne kacige, kao što Edgar-ordo pokazuje za anglosaksonsku
Englesku.40 Norveški kralj Hákon Dobri bio je lako prepoznat po svojoj zlatnoj
35
Ivan RENGJEO, Novci bosanskih banova i kraljeva, GZM, Sarajevo, 1943., 248.-250.,
273.-278. Vladar na prijestolju s mačem položenim preko koljena jedan je od ustaljenih mo-
tiva u heraldičkim prikazima srpskih vladara na novcima: Sergije DIMITRIJEVIĆ, Pro-
blemi srpske srednjovekovne numizmatike, Istorijski Glasnik, 1.-2., Beograd, 1957., slike, 2.,
8., 9., 12. i 13.
36
Smilja MARJANOVIĆ-DUŠANIĆ, Vladarske insignije i državna simbolika u Srbiji od
XIII do XV veka, SANU, Posebna izdanja, Knjiga DCXXIII., Odeljenje istorijskih nauka,
knjiga 18., Beograd, 1994., 144.
37
Kult Sv. Dimitrija raširio se iz Soluna po cijelom Istoku među pravoslavnim Slavenima,
ali nije bio nepoznat ni među Hrvatima južnog Jadrana, Zadra, Zagreba, požeškoga kraja,
Srijemske Mitrovice i Burgenlanda – Gradišća. Njegovo ime nosio je i hrvatski kralj Zvo-
nimir. Leksikon ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Kršćanska sadašnjost,
Zagreb, 1990., 203.
38
I. RENGJEO, Isto, 279.
39
S. DIMITRIJEVIĆ, Isto, 96.-97.
40
Erich HOFFMANN, Coronations and Coronation Ordines in Medieval Scandinavia,

kacigi, ali to nije uključivalo njezino simboličko značenje usporedivo sa znače-

njem srednjovjekovnih kruna. Kao preteča kruna, taj ukras za glavu aluzija je
na herojske odlike kralja. Insignije koje pripadaju kraljevskoj službi nisu spo-
menute ni u jednom izvoru iz vikinškoga doba.41
O završnoj metamorfozi konfesionalnog imagea Stjepana II. nesumnjiv
dokaz pruža njegov grob u franjevačkoj crkvi Sv. Nikole u Milima, što znači
da je pokopan kao katolički vladar.42 Odlučujuću ulogu odigrali su u tome
franjevci, koji se od uspostave Bosanske vikarije povezuju s banskim dvorom.
Preko prvog bosanskog vikara fra Peregrina Saksonca, imenovanog bosanskim
biskupom u Đakovu početkom 1349. ponajprije banovom zaslugom, pokušao
je Stjepan II. ostvariti povratak na one crkveno-političke koncepcije koje su
prethodile dislokaciji bosanskoga kaptola.43 Ni tada ni kasnije tim nastojanjima
vjetar nije puhao u leđa, osim što pokazuje zbližavanje bosanskog vladara s Ka-
toličkom crkvom, u čijoj je konfesiji ispraćen s ovoga svijeta. Međutim, čak i u
to vrijeme, u ispravi izdatoj 1351. knezovima Vuku i Pavlu Vukoslaviću, tituli-
rao se bosanski ban: “Az’ ban’ Stipan’ a zovom s(ve)t(o)ga Gr’goura rab’”.44 Istina,
nova stilizacija njegove intitulacije s izostavljanjem negdašnje mističke formu-
le govori da je bosanski vladar priznao Katoličku crkvu45, ali i tako skrojena
intitulacija svjedoči da je bosanska političko-konfesionalna “vaga” još uvijek
primjetno oscilirala.46 Intitulaciju u tom obliku, s prizivom na Sv. Grgura, na-
CORONATIONS Medieval and Early Modern Monarchic Ritual, Edited by János M. Bak,
University of California Press, Berkeley – Los Angeles – Oxford, 1990., 128.
41
Elisabeth VESTERGAARD, A Note on Viking Age Inaugurations, CORONATIONS
Medieval and Early Modern Monarchic Ritual, Edited by János M. Bak, University of Cali-
fornia Press, Berkeley – Los Angeles – Oxford, 1990., 122.
42
Donato FABIANICH, Storia dei Frati Minori dai primordi della loro Istituzione in Dalma-
zia e Bossina fino ai giorni nostri, Zara, 1864., 125.
43
Dubravko LOVRENOVIĆ, Utjecaj Ugarske na odnos Crkve i države u srednjovjekovnoj
Bosni, Sedam stoljeća bosanskih franjevaca, Samobor, 1994., 62.-64.
44
L. THALLÓCZY, Isto, 407.-408. Za datiranje: Sima ĆIRKOVIĆ, Istorija srednjoveko-
vne bosanske države, SKZ, Beograd, 1964., 359., nap. 1.
45
A. SOLOVJEV, Vlasteoske povelje bosanskih vladara, 89.; A. SOLOVJEV, Saint Gre-
goire, patron de Bosnie, 278.
46
Imajući to u vidu, za pravo ćemo dati Nikoli RADOJČIĆU (Obred krunisanja bosansko-

slijedio je brat Stjepana II., otac bana Tvrtka, knez Vladislav, koji je 1353./54.
nastupao u ime nejakoga sina.47 Tako skrojena intitulacija bana bosanskog prije
reflektira njezin pravni okvir nego liturgijsko značenje. U kasnom V. stoljeću
pojavio se naziv sveti otac za papu, a svoju zakonsku potvrdu ova oznaka je do-
bila pod Grgurom VII. Alegorički govoreći, za papu se može reči da je jednom
nogom stajao na Nebu, a drugom na zemlji. Nijedan papa, međutim, nikad nije
zatražio da bude svet u liturgijskom smislu; naprotiv, oni su isuviše dobro bili
svjesni njihovih osobnih nedostataka.48 Rimski carevi prošli su put od shvaća-
nja sebe samih kao božanskih careva do razumijevanja sebe kao careva milošću
božjom. Važnost te promjene leži u tome da su carevi napustili zahtjev da budu
istinsko božanstvo na zemlji, priznavši umjesto toga u Bogu podrijetlo njihove
vlasti.49
Za razliku od zemalja istočne središnje Europe – Češke, Ugarske i Poljske
– u kojima se još od X. st. pod patronatom Katoličke crkve razvio kult di-
nastičkih svetaca, služeći ostvarenju lojanosti prema državi50, srednjovjekovna
Bosna – prema onome što se sada zna - tu je društvenu normu usvojila kasnije,
i to izvan velikih Crkava na Istoku i Zapadu. To ne isključuje mogućnost da je
i prije institucionalnog raskida s Rimom sredinom XIII. st. takav kult u Bosni
bio razvijen, o čemu bi ponajprije svjedočila intitulacija bana Ninoslava s ime-
ga kralja Tvrtka. Prilog istoriji krunisanja srpskih vladara u srednjem veku, SANU, Posebna
izdanja, knjiga CXLIII., Odeljenje društvenih nauka, knjiga, 56., Beograd, 1948., 8.) kada
kaže: “Verska nestalnost i crkvena pometenost bile su u Bosni tako česte i toliko velike, da
se svako obazriv mora vremenski ograničiti dok govori o crkvenoj pripadnosti bosanskih
vladara i velikaša; jer su oni nesumnjivo menjali i veru i crkvu, i po tuđoj i po svojoj volji.”
47
L. THALLÓCZY, Isto, 408.-409.; S. ĆIRKOVIĆ, Isto, 122.
48
W. ULLMANN, Isto, 39.-40.
49
W. ULLMANN, Isto, 57. Usp. Hans-Georg BEK, Vizantijski milenijum, CLIO – Glas
Srpski, Banja Luka, 1998., 97.-99. Preveo s nemačkog Ranko Kozić. Naslov originala:
Hans-Georg Beck, Das Byzantinische Jahrtausend, C. H. Beck’sche Verlagsbuchhandlung,
München, 1978.
50
Usp. Jean W. SEDLAR, East Central Europe in the Middle Ages 1000-1500, A Histo-
ry of East Central Europe, Volume III., Editors Peter F. Sugar – Donald W. Treadgold,
University of Washington Press, Seattle and London, 1994., 157.-158.; Iván BERTÉNYI,
Hungarian Culture in the Middle Ages, A Cultural History of Hungary From the Beginnings
to the Eighteenth Century, Edited by László Kósa, Corvina – Osiris Kiadó, Budapest, 1999.,
124.-125.

nom kršćanskog prvomučenika Sv. Stjepana.51 Taj kult imao je transdinastička

i višekonstitucionalna značenja.
2. “Az Rab Božji i Svetoga G’rgura, a zovom G(ospo)din Ban Tv’rtko”

Crkveno-političkim smjerom što ga je zacrtao njegov prethodnik - zbli-
žavanjem s Katoličkom crkvom - nastavio je ban Tvrtko I. Prilikom prvih
samostalnih vladarskih koraka – kada je 13. veljače 1355. u Đakovu “ blizu
stolne crkve” izdao slobodni list kojim je Dubrovčanima Klimi Držiću i Bisti
Buniću potvrdio da su, držeći trgove u Neretvi i Ostružnici, uredili sve raču-
ne s njegovim stricem banom Stjepnom II. – našao se uz Tvrtka I. i bosanski
biskup fra Peregrin Saksonac, kojeg mladi ban naziva “svojim duhovnim ocem”.
Uz bosanskoga bana i biskupa boravio je tu i bosanski vikar fra Franjo iz Fi-
renze, koji pored biskupa potpisuje Tvrtkovu ispravu upućenu Dubrovčanima.
Nemajući svoj veliki pečat, Tvrtko I. ispravu je pečatio svojim prstenom, a tu su
još i pečati biskupa Peregrina i Bosanskoga kaptola.52 Iduće godine – poveljom
izdatom 1. studenoga 1356. u banskom dvoru u Sutjesci (“in curia nostra sub
castro Boboch”) u prisutnosti tadašnjega bosanskog biskupa Petra Siklosija, a na
molbu ugarskoga kralja Ludovika I. – potvrdio je Tvrtko I. crkvi Sv. Petra u
Usori imanje Dubnicu.53 Nije prošla ni puna godina, a bosanski ban odvažio se
na to da preko magistra Ivana, lektora u bosanskom kaptolu, pravi zavjeru pro-
tiv kralja Ludovika i biskupa. Između Tvrtka i lektora razmijenjena su pisma,
a kada su ona dospjela u biskupove ruke, pokrenuta je istraga i sve je izišlo na
vidjelo. U nazočnosti visokih ugarskih crkvenih i svjetovnih dostojanstvenika
pred Bačkim kaptolom 21. rujna 1357. proveden je postupak u kojem je Ivan
priznao svoju ulogu u Tvrtkovoj zavjeri protiv kralja Ludovika i biskupa Petra,
tvrdeći za bosanskog bana da je kraljev i biskupov protivnik, i otvoreni poma-
gač heretika. Biskup je o tome obavijestio kralja, ali sve je završeno izmirenjem
51
Intitulacija bana Ninoslava 22. III. 1240. glasi: “Ja veliki ban bosanski Matej Ninoslav po
milosti božijoj”. Godine 1249. titulira se: “Ja Matej Stipan po milosti božijoj veliki ban bosan-
ski”. F. MIKLOSICH, Isto, 28., 32.
52
N. KLAIĆ, Srednjovjekovna Bosna, 275.-276.; Tadija SMIČIKLAS, Codex diplomaticus
regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, XII., JAZU, Zagreb, 1914., 269.-270.
53
L. THALLÓCZY, Isto, 437.-438.

biskupa i kanonika54, dakako, i sprječavanjem Tvrtkovih planova. Sve su to

važne indicije koje upućuju na jake veze bosanskoga bana i bosanskoga bisku-
pa, veze koje navode na pretpostavku da je Tvrtko I. tada i sam ispovijedao
katoličku vjeru.
Iako će se pokazati da ni u tom razdoblju veze između bosanskoga bana
i biskupa u Đakovu nisu bile zaleđene, idućih 17 godina (1357.-1374.) odnos
između Tvrtka I. i kaptola u Đakovu prekriven je šutnjom izvora, a onda se
bosanski biskup Petar Siklosi pojavio u sasvim novoj ulozi. Nakon što ga je
na svadbenoj svečanosti priređenoj na biskupskom imanju u mjestu Sv. Ilija
i kod biskupske stolice (u Đakovu) vjenčao s Dorotejom, kćerju bugarskoga
cara Stracimira, uzimajući u obzir njegove vjerne službe učinjene njemu, nje-
govu bratu i majci, posebno kod ugarskog kralja, darovao je Tvrtko 8. prosinca
1374. bosanskom biskupu Petru posjed Jelšavicu, smješten u blizini biskupskog
imanja Dubnica. Zadnjeg dana listopada 1375. - na biskupovu molbu - njezin
sadržaj potvrdio je papa Grgur XI.55 Budući da je vjenčanje bilo sakrament, u
biti je držano pravnim pitanjem. I krštenje je nadasve bilo pravni čin, kroz koji
je kršteni zakonom postao član kršćanskoga tijela, po sebi zakonski konstrui-
ranom entitetu.56 Prema toj uzročno-posljedičnoj vezi vjenčanju je kao sakra-
mentu mogla pristupiti samo krštena osoba. Čini se zato opravdanim zaključiti
da je vjenčanju s bugarskom princezom bosanski ban pristupio kao vjernik
Katoličke crkve. To do punog izražaja dolazi u obrazloženju darovnice Tvrtka
I. bosanskom biskupu Petru, naime da to čini za “ozdravljenje i spas naše i duša
naših roditelja i prethodnika, kao i na slavu i čast svetih apostola Petra i Pavla, u
čiju čast je rečena bosanska crkva osnovana”.57 Još jedan podatak iz tog razdoblja
– kada su 4. veljače 1366. Dubrovčani slali poklisara banu Tvrtku, njegovu
54
Lajos THALLÓCZY, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, Münc-
hen-Leipzig, 1914., 333.-336.
55
M. PEROJEVIĆ, u: Povijest Bosne i Hercegovine, 310., nap. 96.a; Eusebius FERMEN-
DŽIN, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno
925 usque ad annum 1752, MSHSM, Zagrabiae, 1892., 40.-42., br. 217. pod datumom 31.
X. 1374. L. THALLÓCZY, Istraživanja o postanku bosanske banovine, 443. , s pravilnim
datumom 31. X. 1375.
56
W. ULLMANN, Isto, 96.
57
E. FERMENDŽIN, Isto, 41., br. 217.

bratu i majci, savjetujući mu da se o predmetu njegove misije informira kod

bosanskog vikara fra Franje iz Firenze58 – posredno upućuje na veze bosan-
skoga bana s franjevcima. Položaj franjevaca i inače je neprestano jačao, čemu
je znatno pridonijela daljnja izgradnja njihovih samostana, među ostalima i
samostana u banskoj prijestolnici (Curia bani) 59, što nije moglo proteći bez su-
glasnosti dvora. Četiri godine kasnije – 8. travnja 1370. – nazvao je papa Urban
V. bana Tvrtka “ ljubljenim sinom”.60
Ti sukcesivni podaci rječito govore o vezama Tvrtka I. Kotromanića s Ka-
toličkom crkvom kao i o uzlaznoj liniji njegovih odnosa s kaptolom u Đakovu
neposredno pred proglašenje Bosne kraljevinom. Kako bi se oni dalje razvijali i
bi li se biskup Siklosi ipak pojavio na Tvrtkovoj krunidbenoj ceremoniji, ostaje
u području nagađanja, jer je 23. siječnja 1376. papa Grgur XI. na njegovo mje-
sto imenovao zadarskog nadbiskupa Dominika, a on je nekoliko dana kasnije
premješten u drugu biskupiju.61 Neprijepornom ipak ostaje okolnost da nijedan
od katoličkih velikodostojnika - bar prema poznatim podacima - nije agitirao
u prilog Tvrtkova okrunjenja. Možda i kao rezultat praznine u izvorima, pos-
vjedočenja o takvoj aktivnosti ne nalazimo ni za pripadnike Crkve bosanske.
To je, međutim, samo jedna strana konfesionalne medalje bosanskog vla-
dara, jer je, s druge strane, i dalje stajao lik Sv. Grgura Čudotvorca, kojeg
- istina bez ponavljanja mističke formule s početka vladavine Stjepana II. - on
zaziva u svojim intitulacijama od 11. kolovoza 1366.62 i u darovnici braći Raj-
kovićima pisanoj poslije 1366., predajući Stjepana Rajkovića “u veru dedinju (!)
i vse C’rque (!) Bosanske... da mu se ne more sv’rći vera k’rstjanska”.63 Obje te ispra-
ve - druga osobito - daju do znanja da je Crkva bosanska i dalje imala zapaženu
društvenu ulogu na koju se oslanjao i vladar. U klimi toga konfesionalnog duali-
zma odigralo se okrunjenje prvoga bosanskoga kralja, najvjerojatnije s djedom
Crkve bosanske kao koronatorom.
58
J. GELCICH-L. THALLÓCZY, Diplomatarium, 43.-44.
59
Dominik MANDIĆ, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962., 398.-399.
60
Tadija SMIČIKLAS, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, XIV.,
JAZU, Zagreb, 1916., 249.-250.
61
E. FERMENDŽIN, Isto, 42.-43., br. 222., 223.
62
E. FERMENDŽIN, Isto, 34., br. 190.

Time, međutim, nije bila stavljena i točka na konfesionalni image prvoga

bosanskoga kralja jer su ga osvajanja u Hrvatskoj i Dalmaciji (1387.-1390.)
ponovno stavila na konfesionalne kušnje. Uređenje odnosa između Tvrtka I. i
Splitske nadbiskupije u Sutjesci 30. kolovoza 1390. - ugovor između svjetovnog
i duhovnog mača u državi čije su se konture tek počele ocrtavati - lakmus-papir
je njegove nove crkveno-političke orijentacije. U prisutnosti i na molbu split-
skog nadbiskupa Andrije Gualda doktora prava, njegova “vjernog savjetnika i
duhovnog kapelana”, potvrđena su splitskoj crkvi prava iz vremena Ludovika I.
Tvrtko nastupa kao vladar “u našim kraljevstvima Dalmacije i Hrvatske”, za sebe
tvrdi da je “ biljka katoličke vjere” i ističe potrebu dobrostivosti prema “crkvama
katoličke vjere i osobito prema sebi podložnim crkvenim osobama”. Zaštitu nadbi-
skupa i “njegove splitske crkve kao i njegovih nasljednika, koji će pristajati uz nas i
naše nasljednike” povjerio je bosanski kralj Pavlu Klešiću “vojvodi naše kraljevine
Hrvatske, i drugim našim službenicima, sadašnjim i budućim u našim kraljevstvi-
ma Dalmacije i Hrvatske”.64
Stvarajući blagotvornu klimu između predstavnika Katoličke crkve u Dal-
maciji i bosanske krune, izdao je Tvrtko u Sutjesci u nazočnosti trogirskoga
biskupa povelju Trogiru.65 Na čelu tog “defilea” biskupa u Tvrtkovoj okolini
stajao je njegov dvorski kancelar - kninski biskup, Dubrovčanin Mihajlo.66
Sadržaj Tvrtkovih povelja dalmatinskim komunama markira granicu nje-
govih ambicija: pozivanje na tradiciju iz vremena ugarskih vladara, napose kra-
63
J. ŠIDAK, Studije o “Crkvi bosanskoj” i bogumilstvu, 254.
64
Milko BRKOVIĆ, Povelja bosanskog kralja Tvrtka I. splitskom nadbiskupu Andriji Gu-
aldo 1390. (30. VIII.), Croatica Christiana Periodica, Časopis Instituta za crkvenu povijest
Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, 22., 1988., 149.-150.; Tadija SMIČIKLAS,
Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, XVII., JAZU, Zagreb, 1981.,
312.-313. U duhu smjernica zacrtanih pod Tvrtkom I. nastavljeno je uređivanje odnosa
između Bosne i splitskoga kaptola nakon njegove smrti. Konkretan izraz one su našle naj-
prije u ispravi kojom je Vuk Vukčić, kao ban Kraljevina Dalmacije i Hrvatske, 8. studenoga
1391. pod svoju zaštitu uzeo Splitsku nadbiskupiju, zatim u ispravi kojom je 10. listopada
1392. splitskom nadbiskupu Andriji dopustio izgradnju utvrde u mjestu Lukac, na teritoriju
njegove nadbiskupije, pored mora. T. SMIČIKLAS, Isto, 397.-398., 458.-460.
65
M. BRKOVIĆ, Isto, 147.-148.
66
Usp. Antun DABINOVIĆ, Hrvatska državna i pravna povijest, Matica hrvatska, Zagreb,
1940., 234.

lja Ludovika I. - stvaranje privida da se uspostavom nove vlasti ništa bitno ne

mijenja - i osiguranje dobrih odnosa s Katoličkom crkvom, rezime je njegova
političkoga programa. Vladari koji su osvojili nove teritorije nastojali su osta-
viti lokalne tradicije i načine života. U svakom slučaju običaj je po definiciji bio
statičan sustav, otporan promjeni. Budući da odluka vladara načelno nije vezala
njegove nasljednike, ili čak ni njega samog u idućem slučaju, “stari” zakoni
morali su periodično biti ponovno izdani.67
I dalje dajući prednost djedu Crkve bosanske kao koronatoru Tvrtka I.,
valja istaknuti još nekoliko detalja povezanih s tim problemom, među kojima je
iznimno važnadislokacija mauzolejne crkve Kotromanića iz Mila na Bobovac
u prvim godinama XV. st. pod kraljem Stjepanom Ostojom68. Crkva u Mili-
ma s respektabilnom tradicijom stekla je status središta posmrtnoga kulta, a
grob kralja Tvrtka dao joj je naziv kraljeva kapela.69 Zato je njezino napuštanje
značilo i raskid s obvezujućom tradicijom pa je ono moralo biti inspirirano
jakim političkim - nije isključeno i konfesionalnim motivima - a pažnji ne
može promaknuti ni okolnost da je za mjesto grobne crkve odabran Bobovac,
gdje se čuvala bosanska kruna, što je sigurno pridonijelo jačanju kulta monar-
hije. Time je, slično Francuskoj, dramatizirana teorija o “ dva kraljeva tijela”:
jednom živućem s krunom na glavi, i drugom mrtvom, kojeg je kruna nadži-
vjela. Nakon što je kraljevski mauzolej smješten na Bobovac, ta je srednjovje-
kovna crkveno-politička metafora ostvarila puninu izraza: živi i mrtvi kraljevi
stolovali su jedni uz druge, u istome mjestu. Tako je u praksu na jedinstven
način pretočena teorija o “ dva kraljeva tijela”: jednome osobnom i drugome
sakralno-institucionalnom.70 Kult monarhije usko je bio povezan s mjestom
pokopa vladara, poput kraljevske nekropole u pariškoj crkvi Sv. Denis, gdje su
67
J. SEDLAR, Isto, 305.
68
Pavao ANĐELIĆ, Pogled na franjevačko graditeljstvo XIV. i XV. vijeka u Bosni, Radovi
sa simpozijuma: “Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura”, Izdanja Muzeja grada Zenice,
III., Zenica, 1973., 98.
69
Pavao ANĐELIĆ, Krunidbena i grobna crkva bosanskih vladara u Milima (Arnautovići-
ma) kod Visokog, GZM, Nova Serija (Arheologija), XXXIV./1979., Sarajevo, 1980., 240.
70
O toj pojavi detaljno: Ernst H. KANTOROWICZ, The King’s two Bodies. A Study in
Mediaeval Political Theology, With a new preface by William Chester Jordan, Princeton
University Press, Princeton, New Jersey, 1997.

vječno počivalište našli francuski kraljevi.71

Tragajući za pravim smislom te krupne promjene iz vida se ne može izgu-
biti podudarnost da se upravo početkom XV. stoljeća (28. studenoga 1405.)
- prvi i posljednji put - u kancelariji kralja Sigismunda (i uopće) Bobovac ozna-
čava mjestom gdje je čuvana bosanska kruna.72 Budući da nema ni aluzije o
tome gdje se ta dragocjena vladarska relikvija čuvala do tada, postavlja se pita-
nje: je li premještanje grobne crkve Kotromanića iz Mila na Bobovac značilo i
odabir novoga mjesta za čuvanje bosanske krune? U uskoj vezi s tim pitanjem
jest i činjenica da je mauzolejna crkva na Bobovcu svojim dimenzijama i ugle-
dom zasnovanom na tradiciji jako zaostajala za crkvom u Milima, što navodi
na pomisao da je njezino stavljanje u novu funkciju izvedeno naprečac. To se
dogodilo u prvim godinama XV. stoljeća - možda upravo u vrijeme kad je kralj
Ostoja kao talac vlastite politike čamio na Bobovcu.
Lišeni i najmanjeg traga u izvorima što bi nedvojbeno – kao u slučaju Fri-
edricha II. Hohenstaufovca, koji je katedralu u Palermu 1194. promovirao u
krunidbenu i pogrebnu crkvu – svjedočio o razlozima te strukturale crkve-
no-političke promjene, postavlja se pretpostavka da je ona bila vezana za raz-
dvajanje uloga Crkve bosanske i Franjevačke vikarije u sakralnoj legitimaciji
Kotromanića. Put takvu razmišljanju trasira i okolnost da se franjevačka crkva
na Bobovcu u pisanim izvorima javlja tek 19. lipnja 1449., kad je Dubrovčanin
Radič Mišetić, koji je umro u Fojnici, oporučno ostavio pet dukata crkvi na
Bobovcu, a da se investiraju u kuće za stanovanje Male braće.73 Postavlja se
pitanje: je li to bilo crkvica do tog vremena pretvorena u mauzolej Kotromani-
ća, ili pak neka druga sakralna građevina? Sama stilizacija u dokumentu, koja
ne spominje njezinu mauzolejnu funkciju, upućuje na drugu mogućnost, što
71
Usp. Ralph E. GIESEY, Inaugural Aspects of French Royal Ceremonials, CORONATI-
ONS Medieval and Early Modern Monarchic Ritual, Edited by János M. Bak, University of
California Press, Berkeley – Los Angeles – Oxford, 1990., 38.-40.
72
Ferdo ŠIŠIĆ, Nekoliko isprava iz početka XV. stoljeća, Starine JAZU, XXXIX., Zagreb,
1938., 261.
73
P. ANĐELIĆ, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u XIV. i XV.
stoljeću, Biblioteka Kulturno nasljeđe, Veselin Masleša, Sarajevo, 1973., 142.; Desanka KO-
VAČEVIĆ-KOJIĆ, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Biblioteka Kulturno
nasljeđe, Veselin Masleša, Sarajevo, 1978. 289.

potvrđuje i ime majstora Marka Pribislava kao i datum izrade jednog od tri
zvona koja su pripadala mauzolejnoj crkvi: 1410. godina. Kronologija njezine
izgradnje pokazuje da je završena 1356., kada se spominje dvor na Bobovcu, što
znači da ju je podigao još ban Stjepan II. Kotromanić.74 Osim toga, u popisu
kustodija i samostana Bosanske vikarije fra Bartola Pisanskog, nastalom prije
1378., ne spominju se crkva i samostan na Bobovcu.75
U oporuci Radiča Mišetića spominje se, tako sve govori, franjevačka crkva
na Bobovcu – tzv. “velika crkva” – koja, međutim, nikad nije bila izgrađena
više od temelja.76 Znači li to da je mauzolejna crkva – prvotno dvorska kapela
- od početka stajala pod patronatom Crkve bosanske i da je u tim okolnostima
provedeno njezino pretvaranje u mauzolejnu crkvu – ostaje to otvoreno pita-
nje, ali ta se mogućnost ne može isključiti. Konfesionalno laviranje bosanskih
vladara postoji sve do službenoga prihvaćanja katoličanstva kralja Stjepana To-
maša 1445., čak i nakon toga, pa to govori u prilog toj pretpostavci. Tim činom
dobila je bosanska kraljevina svoj “Reims” i “Saint Denis.” Pogrebna praksa
Anglo-Normana nakon osvojenja Engleske 1066. svjedoči da izbor mjesta po-
kopa funkcionira kao pokazatelj promjene religioznih sklonosti i kulturnih ro-
dbinskih veza porodice.77 Je li tako bilo i u Bosni, ostaje da se detaljnije istraži.
U svemu tome treba računati s tim da je institucija dvorske kapele – kako je
to bilo u Budimu – bila važnije mjesto dvorskoga života. Do tridesetih godina
XV. st. imala je dvorska kapela u Budimu vrlo jaku vezu s kraljevskom kancela-
rijom, a njom je upravljao “comes capellae regiae”.78 Uz njezine ostale funkcije,
smještena u samom srcu dvorskoga kompleksa, bila je dvorska kapela najpogo-
dnije mjesto za obavljanje vjerskog obreda, koji je u životu vladara imao neizo-
74
P. ANĐELIĆ, Isto, 78., 98.
75
Julijan JELENIĆ, Kultura i bosanski franjevci, I. svezak, Fototipsko izdanje izdanja iz
1912. Priredio i predgovor napisao Marko Karamatić, Svjetlost, Sarajevo, 1990., 61.
76
P. ANĐELIĆ, Isto, 98.
77
Brian GOLDING, Anglo-Norman Knightly Burials, The Ideals and Practice of Medie-
val Knighthood. Papers from the first and second Strawberry Hill conferences, Edited by C. H.
Bill and R. Harvey, The Boydell Press, 1986., 38.
78
O tom fenomenu: András KUBINYI, König und Volk im spätmittelalterlichen Ungarn.
Städteentwicklung, Alltagsleben und Regierung im mittelalterlichen Königreich Ungarn, Studien
zur Geschichte Ungarns, Bd. 1., Verlag Tibor Schäfer, Herne, 1998., 187.-189.

stavnu ulogu. Funkciju “tajnog sekretara” (notarius secretarius) odgovornog za

kraljevski pečat u Ugarskoj je od 1267. obavljao upravo comes capelle.79
Ostavljajući prostor za donošenje definitivnih sudova, ne smiju se zanema-
riti tijesne veze kralja i Crkve bosanske, koja po prirodi svog položaja - a on je
uz jak utjecaj na vladara tada i više nego stabilan80 - nije mogla ostati pasivna
prilikom takvih krupnih promjena kakva je bila dislokacija grobne crkve vla-
darske dinastije. Ni države s jačom crkveno-političkom tradicijom od bosanske
nisu bile pošteđene sličnih “potresa”. Nakon što je kustos lokalnoga kaptola u
Stolnom Biogradu bio zadužen za njezino čuvanje, gdje su kraljevi i kraljice
krunjeni od 1038. godine, (gdje se nalazila i grobna crkva ugarskih kraljeva
posvećena Bl. Djevici Mariji), sveta kruna prenesena je početkom XV. st. u
Višegrad.81 Između 1323. i 1406. kraljevski dvor rezidirao je u Višegradu, dan-
dva putovanja udaljenom od Budima.82
3. Sveci Istoka i Zapada kao “političari” u Bosni; Crkva bosanska

i Franjevačka vikarija u sakralizaciji vladara; pokušaj dvostruke
ravnoteže i konfesionalnoga kompromisa (?)
Sve nas to neizbježivo vraća problemu odnosa dvaju konkurentskih cr-
kvenih organizacija u srednjovjekovnoj Bosni - Crkve bosanske i Franjevačke
vikarije - ne samo prilikom instalacije Tvrtka I. 1377., nego i prije i poslije
tog prijelomnoga čina. Budući da škrtost izvorne građe većinom ne dopušta
preciznije odgovore, zadržat ćemo se uglavnom na otvaranju nekih pitanja di-
rektno povezanih s otkrivanjem identiteta crkvene osobe - koronatora Tvrtka
I. Kotromanića.
Prvo pitanje glasi: koja je crkvena osoba instalirala bosanske banove? Cijelo
79
Gyula KRISTÓ, Die Arpaden-dynastie. Die Geschichte Ungarns von 895. bis 1301., Corvi-
na, Budapest, 1993., 237.
80
Usp. J. FINE, The Bosnian Church, 225., 227.-230.
81
Pál ENGEL, The Realm of St. Stephen. A History of Medieval Hungary, 895.-1526., Inter-
national Library of Historical Studies, 19., I. B. Tauris Publischers, London – New York,
2001., 43.
82
P. ENGEL, Isto, 256.

povijesno iskustvo i logika crkveno-političkih odnosa unutar feudalne države

govore u prilog tome da je do sredine XIII. st. to najprije mogao biti bosanski
biskup. Bosanski vladari, naime, do tada su bili katolici, i sasvim je prirodno da
su svoju legitimaciju “milošću božijom” mogli primiti jedino od katoličkoga pre-
lata – poglavara bosanske zemaljske crkve. Iznimno važno a nerazjašnjeno jest
pitanje: zašto Rimska crkva - pogotovo početkom XIII. st., kada su papinske
krune ponijeli čak pravoslavni bugarski i srpski vladari - bosanskim banovima
nije dodijelila kraljevski naslov i tako ih uključila u smjernice vlastite politike?
Iduće pitanje: u kojoj su crkvi bosanski banovi bili uvođeni u vladarsku
dužnost. S obzirom da i o tome izvori šute, ne može se odmaći dalje od pretpo-
stavke da je to bila neka od crkava u visočkome polju - kulturnom, političkom,
crkvenom i kultnom središtu bosanske države - prije svih mogla je to biti crkva
u Milima, temelji koje sežu u XII. st. - dakle najmanje 200 godina prije nego
se u njoj okrunio Tvrtko I.83 Ustoličenje srpskih velikih župana od davnina se
obavljalo u crkvi Sv. Petra u Rasu, a čin ustoličenja predvodio je episkop.84
Izravno s tim povezano je pitanje patrona crkve u Milima. Bez obzira na
to je li darovnica kralja Bele IV. iz 1244. uistinu “nespretni falsifikat” 85, neza-
obilazna je činjenica da je sakralna građevina iz razdoblja rane romanike u
tom mjestu postojala već u XII. st. Isto tako nema razloga koji bi se protivili
tome da je ta crkva bila posvećena Sv. Kuzmi i Damjanu.86 Usvajanje imena
Sv. Nikole za njihovu crkvu i samostan otvara raspravu o tome zašto franjevci
biraju upravo toga sveca. Iako je do 1500. na Zapadu do Skandinavije nastalo
više od 2000 kultnih mjesta gdje je čašćen87, taj je svetac pravu slavu stekao na
Istoku.88 Kao konstrukt pobožne snage mašte Sv. Nikola je slavljen na grčkom
83
Detaljno o toj crkvi: P. ANĐELIĆ, Krunidbena i grobna crkva bosanskih vladara u Mi-
lima (Arnautovićima) kod Visokog.
84
S. MARJANOVIĆ-DUŠANIĆ, Vladarska ideologija Nemanjića, 66.
85
N. KLAIĆ, Isto, 139.-144.; Tadija SMIČIKLAS, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dal-
matiae et Slavoniae, IV., JAZU, Zagreb, 1906., 237.-240.
86
P. ANĐELIĆ, Isto, 232.-233.
87
Theologische Realenzyklopädie, XXIV., Gerhard Müller (Hrsg.) Walter de Gruyter, Berlin
– New York, 1994., 568.
88
O tome: Nancy P. ŠEVČENKO, The Life of Saint Nicholas in Byzantine Art, Bottega d’

istoku kao “Hyperhagios” (super svetac). Preko Italije njegov kult ukorijenjen je i
na Zapadu u X. i XI. st.89 U našem kontekstu posebnu težinu dobiva biskupska
funkcija Sv. Nikole, kojeg na Istoku prikazuju kao biskupa s bradom, mitrom
i štapom, a na Zapadu u biskupskoj odori s otvorenom knjigom i gestom bla-
goslova.90 Iz X./XI. st. poznata su 43 pečata bizantskih dvorskih službenika
s likom Sv. Nikole, nasuprot 24 s likom Sv. Jurja i 33 s likom arkanđela Sv.
Mihovila.91 Transformacija Sv. Nikole u oca Božića ili januara dogodila se naj-
prije u Njemačkoj, zatim u zemljama gdje su reformirane crkve bile u većini i
konačno u Francuskoj.92
Bazilijanski samostan Sv. Nikole u Munkácsu u Ugarskoj, prostorno i vre-
menski blizak bazilijanskom manastiru u bosanskim Milima, ne dopušta da se
preko te paralele pređe šutke. Istovremeno s turskim napredovanjem na Balka-
nu povećana je imigracija vlaških elemenata u Ugarsku, čime je znatno porastao
broj Vlaha, odnosno već ustaljenih stanovnika ortodoksne vjere. Ortodoksni,
također i Ruteni, u XIV. st. kolonizirani su u županijama Máramaros, Bereg
i Ung. Tako se rodila ideja o osnivanju Grčke crkve u Ugarskoj, koja bi bila
podčinjena ugarskom dvoru, a neovisna od ruske biskupije Galicije i vlaških
biskupija Moldavije i ugarske Vlaške. Župani Szatmára, Ugocse i Máramaro-
Erasmo, Torino, 1983., 18.-24.

89
Lexicon für Theologie und Kirche, VII., Herder, Freiburg – Basel – Rom – Wien, 1998.,
859.
90
Gost Milutin iz Humskog kod Foče prikazan na stećku sa štapom u desnoj i knjigom u
lijevoj ruci asocira upravo na predstavu Sv. Nikole. Franjo ŠANJEK, Bosansko humski (herce-
govački) krstjani i katarsko dualistički pokret u srednjem vijeku, Analecta Croatica Christiana,
Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1975., iza str. 176.
91
Theologische Realenzyklopädie, XXIV., 567.-568. O njegovanju kulta viteških svetaca Sv.
Jurja i arkanđela Mihovila u bosanskoj feudalnoj sredini neposredno posvjedočenje pruža
isprava Bjeljaka i Radiča Sankovića izdana Dubrovčanima 15. travnja 1391., u kojoj su se
oni prisegnuli “našom virom i dušom... i svetim Jurjem i arhangelom Mihailom našimi krstnimi
imeni”. F. MIKLOSICH, Monumenta serbica, 219.
92
Encyclopaedia Britannica, XVI., 1967., 477.-478.; New catholic encyclopaedia, X., San Fran-
cisco – Toronto – London – Sydney, 1967., 454. O štovanju Sv. Nikole na Istoku, prožimanju
pravoslavnog kršćanstva i islama te poistovjećivanju Sv. Nikole sa Sari Saltukom: Dimitri
KICIKIS, Osmanlijsko Carstvo, Plato – XX Vek, Beograd 1999., 44.-45. Naslov originala:
Dimitri Kitsikis, L’ Empire ottoman, Presses Universitaires de France, Paris, 1985.

sa, Balk i Drág - potomci vlaškog kneza, a preci Drágfija, primljeni u aristo-
kraciju pod kraljem Ludovikom I., premda katolici - zatražili su od Carigrada
opata (igumana) za manastir Körtvélyes, koji su 1391. baštinili u Máramarosu,
pridržavši za sebe i svoje potomke pravo njegova imenovanja u budućnosti.
Patrijarh Antonije s radošću je primio njihov zahtjev i ponudu, stavio manastir
pod neposrednu jurisdikciju, imenovao igumana Pachonija kao svog egzarha tj.
vikara, podijelivši mu biskupsku ovlast nad Vlasima u nekoliko ugarskih po-
dručja podređenih Körtvélyesu – Szilágyság, Szatmár (Erdőd), Ugocsa, Bereg,
Beszterce, Belsőszolnok i Doboka (Csicsó i Bálványos). Malo zatim osnovao
je litvanski knez Teodor Korijatovič na planini Csernek u blizini Munkác-
sa drugi bazilijanski manastir posvećen Sv. Nikoli, koji je vremenom trebao
postati sjedištem grčke biskupije u Munkácsu.93 Od svog dolaska u Ugarsku
1395. do smrti 1414. pružao je on obilnu novčanu pomoć redovnicima. Sa-
mostan je postao središtem rusinske (rutenske) duhovne, crkvene i svjetovne
kulture. Bazilijanski oci sačuvali su čistoću istočnih obreda iz Rutenije i bili
su duhovni vođe naroda.94 “Manastirski episkopi”, tj. nekanonski (nezakoniti)
crkveni poglavari, postavljani su krajem XIV. st. u Moldaviji kao izraz otpora
93
Balint HÓMAN, Gli Angioini di Napoli in Ungheria 1290.-1403., Reale Accademia D’
Italia, Roma, 1938., 412.-413. O uspostavi “ frontovske linije” između latinskog i bizantskoga
kršćanstva, a njihovo je nadmetanje najjače izraženo došlo na Balkanu, u južnoj Italiji, sje-
vernoj i istočnoj Europi: Robert BARTLETT, Die Geburt Europas aus dem Geist der Gewalt.
Eroberung, Kolonisierung und kultureller Wandel von 950. bis 1350., Kindler Verlag, Münc-
hen, 1996., 307.-309.
94
Paul Robert MAGOCSI, Le role Sigismond de Luxembourg dans l’ histoire des Ru-
sines (Ruthenes), Sigismund von Luxemburg Kaiser und König in Mitteleuropa 1387.-1437.
Beiträge zur Herrschaft Kaiser Sigismunds und der europäischen Geschichte um 1400.
Vorträge der internationalen Tagung in Budapest vom 8. - 11. Juli 1987. anlässlich der
600. Wiederkehr seiner Thronbesteigung in Ungarn und seines 550. Todestages, Studien
zu den Luxemburgern und ihrer Zeit, Band 5., Hrsg. Von J. Macek †, E. Marosi, F. Seibt,
Fahlbusch Verlag, Warendorf, 1994., 86. Kao i mnoge druge zemlje istočne središnje Eu-
rope običavala je Ugarska utvrđivati svoje granice pozivajući koloniste da se nastane u slabo
naseljenim pograničnim krajevima. Jednu etapu u utvrđivanju njezinih granica predstavlja
dolazak Teodora (Fjodora) Korijatoviča 1395. - vladara Podolja, pokrajine u Ruteniji, isto-
čno od Galicije. Od 1389. bio je Korijatovič neovisan vladar Podolja. Ono je pravno bilo
dijelom Velikog vojvodstva litvanskog, u kojem je vojvoda Vitold želio usredotočiti svoju
vlast nad čitavom zemljom. Za vrijeme jedne borbe u kojoj se suprotstavio Vitoldu, zatražio
je Korijatovič i dobio podršku Ugara ali ona nije bila dostatna pa je bio primoran pobjeći u

Bizantu da imenuje grčke mitropolite.95 S obzirom da je Crkva bosanska po

svom duhovnom ustrojstvu pripadala ogranku istočnoga reda bazilijanaca96,
a jurisdikcijski bila neovisna od Rima i Carigrada, ne može biti daleko od
istine da je njezin episkop (djed) biran između monaha.97 Na takvu mogućnost
navodi Farlatijev iskaz koji izjednačava mitropolita (episkopa) s poglavarom
samostanske zajednice bazilijanaca.98
Istina, prema odredbi kralja Ludovika I., koju je 1428. ponovio Sigismund,
plemićku titulu i posjed u Ugarskoj mogli su dobiti samo Vlasi katolici.99 Bazi-
lijanci Istočne crkve imali su u Ugarskoj dužu tradiciju, ali početkom XIII. st.
bili su potisnuti. Papa Honorije III. jasno je odredio 1221. da se u Višegradu
umjesto grčkih monaha postave redovnici Rimske crkve.100 U cjelini, među-
Ugarsku, gdje mu je Sigismund dodijelio posjede u Munkácsu u ugarskim Karpatima. Zbog

pretenzija Poljske na Galiciju, pokrajinu koja je još 1349. ponovno pala pod politički utjecaj
Ugarske, upravo onda kada se spremao za pohod na Osmanlije, osigurao je Sigismund na
taj način sjevernu granicu izloženu poljskom pritisku. U tom su trenutku Korijatovičevi i
njegovi interesi postali zajednički. P. MAGOCSI, Isto, 84.-85.
95
Nikola JORGA, Istorija Rumuna i njihove civilizacije, Vršac – Bukurešt, 1934., 153.-156.
96
Mišljenja o tome kojem su redu pripadali redovnici Crkve bosanske - benediktincima ili
bazilijancima - podijeljena su: Usp. L. PETROVIĆ, Kršćani bosanske crkve, 149., nap. 266.
Moje opredjeljenje za crkvu bazilijanske inspiracije temelji se na kazivanju Orbinija i Far-
latija - katoličkih svećenika, u čiju upućenost u pitanja te vrste ne treba sumnjati. Premda
je njegovo učenje imalo najveći učinak na Istoku, izvršio je Sv. Bazilije određeni utjecaj na
Zapad preko benediktinskog pravila. New catholic encyclopaedia, II., 1967., 152.
97
Samostane s bazilijanskom regulom, bježeći pred progonima ikonoklasta, osnovali su u
VII. i VIII. st. grčki monasi u južnoj Italiji i Siciliji. Grčki samostan utemeljio je Nilus Ros-
sano u X. stoljeću u Grottaferrati kod Rima. Mnogi drugi samostani podignuti su u Italiji u
XI. st. pod vlašću Normana. Regula Sv. Bazilija usvojena je također u Španjolskoj u XVI. st.
Godine 1072. ista regula uvedena je u samostan Pecherska Lavra u glavnom gradu Ukrajine
Kijevu. Nakon toga regula je postala modelom za druge samostane u Ukrajini, Bijeloj Rusiji
i Rusiji. Svi metropoliti Kijeva u XVII. i XVIII. st. bili su bazilijanci. S više detalja o tome:
New catholic encyclopaedia, II., 1967., 152.-154. O bazilijanskim samostanima za žene: New
catholic encyclopaedia, II., 1967., 151.
98
O tome naprijed u tekstu.
99
Momčilo SPREMIĆ, Despot Đurađ Branković i papska kurija, Zbornik Filozofskog fakul-
teta, serija A: Istorijske nauke, knj. 16., Beograd, 1989., 163.
100
G. KRISTÓ, Die Arpaden-dynastie, 235.

tim, ugarski su kraljevi nakon crkvenog raskola 1054. dopustili da još dugo
funkcioniraju manastiri koji su slijedili istočni obred.101
Patron bazilijanskog samostana u Munkácsu - Sv. Nikola - te samostan
posvećen istome svecu koji je vlaški vojvoda Aleksandar Dobri početkom XV.
st. podigao u svojoj prijestolnici102, aktualiziraju mogućnost da njegovo ime za
svoj prvi samostan u Bosni franjevci nasljeđuju od starije crkvene organizaci-
je (Crkve bosanske). Pri tom se ne smije zaboraviti kapitalna činjenica da je
pravoslavlje u Ugarskoj, Vlaškoj i Moldaviji ostalo u jurisdikcijskoj zoni Cari-
grada, a tako nije bilo sa shizmatičkom Crkvom bosanskom. Isto tako Crkva
bosanska nikad nije pokušala reformirati ili “modernizirati” svoju organizaciju,
a nema ni dokaza da je ikad zaredila svjetovne svećenike ili da je pokušala usta-
noviti teritorijalnu organizaciju.103
Neke crkve srednjovjekovne Srbije bile su posvećene Sv. Nikoli, a kralj
Stefan Dečanski osobito je razvio njegov kult.104 Osobito se kult Sv. Nikole
rascvjetao u Bizantu. Car Bazilije I. posvetio mu je djelimično crkvu osno-
vanu 880. godine, a nakon ikonoklazma uz Grgura Nazijanskog, Bazilija i
Krizostoma Sv. Nikola postao je jedan od najviše štovanih crkvenih otaca.105
Kao vrstan poznavalac crkvene povijesti – opredijeljujući se u potrazi za patro-
nom franjevačkog samostana u Milima između šest svetaca identičnoga imena
– odlučio se fra Julijan Jelenić ipak za Sv. Nikolu biskupa mirskog – narodnog
sveca na cijeni poput Sv. Grgura Čudotvorca.106
O toj crkvi i njezinu patronu – tako bar sada izgleda – još uvijek nije sve
rečeno i to ostaje zadaća budućih istraživanja. Je li Sv. Nikola kao jedan od
istočnjačkih svetaca, čiji kult je bio razvijen i na Zapadu, već potencijalno bio
prihvatljiv i Crkvi bosanskoj i franjevcima, koji su svoje položaje u Bosni tek
trebali izgraditi? Ime tog patrona postaje još važnije ako se zna da je samostan
101
I. BERTÉNYI, Hungarian Culture in the Middle Ages, 101.
102
N. JORGA, Isto, 152.
103
J. FINE, Isto, 275.
104
S. MARJANOVIĆ-DUŠANIĆ, Isto, 298.
105
N. ŠEVČENKO, Isto, 21.-22.
106
J. JELENIĆ, Kraljevsko Visoko i samostan sv. Nikole, 46.-49.

u Milima podignut kao prvi među franjevačkim samostanima u Bosni107, a da

između svih franjevačkih srednjovjekovnih samostana nema ni jednoga koje-
mu bi patron bio taj svetac.108 U kakvu su odnosu stajali bazilijanski manastir
u Mileševi i ova franjevačka crkva, i kakva je bila njihova uloga u sakralizaciji
bosanske dinastije Kotromanića? Tim dilemama ne daju zaspati oskudna ka-
zivanja izvora, Orbinijev navod da je Stjepan II. Kotromanić bio pokopan “u
franjevačkoj crkvi Svetog Nikole u Mileševu [Mile kod Visokog] u Bosni, koju on za
života bijaše dao izgraditi” 109, i Farlatijevo kazivanje o “mitropolitu ili igumanu
(coenobiarcha) mileševskog bazilijanskog manastira”.110
Na osnovi svega izloženog sabiru se argumenti za radnu hipotezu da su
bosanske banove do sredine XIII. st. u dužnost uvodili katolički bosanski bi-
skupi, a da su nakon premještanja sjedišta latinske biskupije iz Bosne u Đakovo
tu ulogu na sebe preuzeli poglavari autokefalne Crkve bosanske - od tada do
instalacije franjevaca jedine crkvene organizacije u srednjoj Bosni – jer njihov je
utjecaj na sakralizaciju bana Stjepana II. izravno zajamčen, a za kneza Vladi-
slava i bana Tvrtka I. posredno je potvrđen. S osnivanjem Bosanske franjevačke
vikarije 1340.111 i primjetnim utjecajem što su ga franjevci imali na bosanske
vladare, stara crkveno-politička shema ponovno je dovedena u pitanje. Prema
onome što je poznato može se držati vjerojatnim da su poglavari Crkve bosan-
ske i dalje zadržali ulogu koronatora, a da su “čuvarima” bansko/kraljevskih
grobova u crkvi Sv. Nikole u Milima promovirani franjevci koji su tu ulogu
zadržali do početka XV. st. Što se u tom pogledu promijenilo s dislokacijom
kraljevskog mauzoleja na Bobovac prvih godina XV. st. - i je li se uopće išta
promijenilo - na razini sadašnje obaviještenosti teško je pouzdano suditi. U
svemu tome ne smije se previdjeti markantna činjenica da je već do 1414. u
107
Mladen ANČIĆ, Gdje je bio podignut prvi franjevački samostan u srednjovjekovnoj
Bosni, Prilozi Instituta za istoriju, XX., Sarajevo, 1985.
108
Poznat je primjer katoličke crkve posvećene Sv. Nikoli u Čaglju kod Srebrenice, izgrađe-
ne sredinom XV. st., ali ona nije bila crkva samostanskog tipa. D. KOVAČEVIĆ-KOJIĆ,
Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, 57., nap. 13., 286.
109
M. ORBINI, Isto, 417.
110
Daniel FARLATI, Illyricum sacrum, IV., Venetiis, 1769., 63.
111
O datumu njezina osnivanja: Dominik MANDIĆ, Franjevačka Bosna, Rim, Hrvatski
povijesni institut, 1968., 51.

Podvisokom bio podignut novi franjevački samostan s crkvom. Dubrovački

trgovci koji su živjeli u Visokom bogato su darivali crkvu i samostan Sv. Nikole
u Milima, jasno ih razlikujući od samostana i crkve u Podvisokom.112 Ako se
dio odgovora na to pitanje krije u naraslim pastoralnim potrebama pripadnika
Reda manje braće, ne može je prijeći preko okolnosti da se gotovo istodobno
izgradio novi franjevački samostan i aktivirala pogrebna crkva bosanskih vla-
dara na Bobovcu. U svemu tome ne smiju se zanemariti politički razlozi te
dvostruke selidbe iz Mila.
Ako bi se tražila “adresa” na kojoj su bile pohranjene bansko/kraljevske in-
signije – ponajprije kruna - ponovno bi, uza sve rezerve, pogled valjalo usmjeri-
ti prema Crkvi bosanskoj. Gotovo u pravilu, naime, u srednjovjekovnoj Europi
Crkva je čuvar vladarskih insignija i nema razloga da tako nije bilo i u Bosni,
pogotovo što se u njoj do zavidnoga stupnja razvio francuski crkveno-politički
model. Prije nego su franjevci započeli svoju vjersku i kulturološku misiju u
Bosni, Crkva bosanska imala je dovoljno vremena - cijelo stoljeće - da kon-
solidira položaj i preuzme ulogu zemaljske (državne) crkve. Takav se položaj
- uvjerit ćemo se u to - nije lako ispuštao iz ruku. Može se pouzdano držati da
je prije dolaska franjevaca 1340. najviše bosanskoga plemstva pripadalo Crkvi
bosanskoj, jer u velikom dijelu banovine druge crkve nije ni bilo.113
Potporu bez koje ona ne bi bila to što jest, bez koje se ne bi održala više
od dva stoljeća, pružalo joj je bosansko plemstvo - vladajući politički sloj - po-
čevši od vladara do istaknutih pojedinaca, njezinih članova.114 Da je bilo tako
govori sljedeća nezaobilazna činjenica: tek kad je 1459. toj istoj Crkvi smrtnu
presudu izrekao kralj Tomaš - drugim riječima: kada je izgubila podršku vla-
dajućih struktura - stvoren je prostor za promjenu crkveno-političke paradi-
112
D. KOVAČEVIĆ-KOJIĆ, Isto, 284.-286., 288.-290.
113
J. FINE, Isto, 267.
114
Precizniju sliku o odnosu pojedinih plemićkih obitelji i Crkve bosanske nakon 1391.
pokušao je uz pomoć dostupnih podataka sklopiti J. FINE, Isto, 268.-271. Poznati izvori
omogućuju identifikaciju sedam moćnih vlasteoskih rodova različito povezanih s Crkvom
bosanskom. Gotovo je sigurno da su i neke druge više ili manje poznate porodice s njom
imale veze, ali izvori ih ne bilježe. Autor ipak drži pretjeranom često ponovljenu generali-
zaciju da je bosansko plemstvo podržavalo Crkvu bosansku. To pitanje zaslužuje posebnu
raspravu, a potpisniku ovih redaka teško je prihvatljiva ocjena da je utjecaj Crkve bosanske
na vladare - banove i kraljeve - bio minoran. Usp. J. FINE, Isto, 273.-275.

gme i okrunjenje papinskom krunom posljednjega bosanskoga kralja Stjepana

Tomaševića. Za to vrijeme obje su crkvene organizacije imale sjedišta jedna
do druge (Mili i Moštre). I vojvode Vlaške u drugoj polovici XIV. st. sjedište
pravoslavne mitropolije i katoličke biskupije smjestili su u jednome gradu.115
Kako su uloge bile raspoređene od početka XV. st. nije sasvim jasno, osim
što novo mjesto grobne crkve Kotromanića na Bobovcu upućuje na novi ele-
ment u sakralizaciji bosanskih kraljeva. Pojava lika Sv. Grgura Nazijanskog
(329.-388.) na novcima Tvrtka II. i Stjepana Tomaša116 - svojedobnog biskupa
te bliskog suradnika i učenika Sv. Bazilija (330.-379.)117 - govori o uspostavlja-
nju kulta (n)ovog istočnjačkog sveca i daje do znanja da usprkos svim pastoral-
nim uspjesima franjevaca bosanski vladari nisu raskinuli drevne veze s Crkvom
bosanskom. Tu promjenu Solovjev vezuje s Tvrtkovim prihvaćanjem katoličan-
stva, i ističe da su Sv. Grgura Nazijanskog podjednako poštovali pravoslavci i
katolici.118 Umjesto Sv. Grgura Nazijanskog na novcima kralja Tomaša poja-
vljuje se lik Sv. Grgura pape. Jednog od crkvenih otaca Istočne crkve - jedinog
kojemu je ona dodijelila naziv teologa (Grigorije Bogoslov) - zamjenjuje jedan
od četiriju otaca latinske Crkve. Umjesto prikaza istočnjačkoga biskupa bez
mitre s oreolom i pastirskim štapom, dolazi prikaz Sv. Grgura, pape, na čijoj se
glavi nalazi niska mitra a u ruci pastirski štap.119 Raskid sa starom crkveno-po-
litičkom paradigmom ni tada nije bio izveden do kraja. Na molbu kralja Stje-
pana Tomaševića - jer “u njegovu kraljevstvu bosanskome zaštitnikom i brani-
teljem rečenoga kraljevstva javno od sviju biva držan i smatran” - proglasio je,
odnosno potvrdio, papa Pio II. 7. studenoga 1461. patronom Bosne Sv. Grgura
115
Istorija rumunskog naroda. Uredio Akad. Andrej Ecetea, Matica Srpska, Novi Sad, 1979.,
114. Naslov originala: Istoria poporului roman, Bucuresti, Editura stiintifica, 1970.
116
I. RENGJEO, Isto, 281.-286. Pojavu Sv. Grgura Nazijanskog Šime LJUBIĆ (Opis ju-
goslavenskih novaca, Artističko-tipografički zavod Dragutina Albrechta, Zagreb, 1875., 195.-
197.) veže već za novce Tvrtka I. Kotromanića.
117
Encyclopaedia Britannica, III., X., 1967., 239.-240.; 906.-907.; New catholic encyclopaedia,
VI., San Francisco-Toronto-London-Sydney, 1967., 791.-794.; Suvremena katolička enciklo-
pedija, Priredili M. Glazier i M. K. Hellwig, LAUS, Split, 2000., 320.-321.
118
A. SOLOVJEV, Saint Gregoire, patron de Bosnie, 271. Usp. Suvremena katolička enci-
klopedija, 321.
119
Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, 246.-247.

Čudotvorca (+ 270. godine)120 - sveca čije ime su bosanski vladari nekad zazi-
vali u svojim intitulacijama.121 Ako je njegov lik i dospio na novce bosanskih
kraljeva, kanonizirani papa ipak nije postao zaštitnikom Bosne, nego se ne-
gdašnjem zaštitniku legalizirao stari položaj.122 Sve govori da je tom prilikom
Sveta Stolica napravila kompromis i da je kao prijelazno rješenje tradicionalna
kršćanska orijentacija bosanskih Kotromanića povezana s njegovanjem kulta
istočnjačkih svetaca dobila mjesto i u novoj crkveno-političkoj (rimsko-katoli-
čkoj) paradigmi. U kasnijim prijepisima bosanskih grbovnika - koncem XV., u
XVI. i XVII. st. - Sv. Grgur Čudotvorac pod utjecajem franjevaca zamijenjen
je Sv. Grgurom Papom i Sv. Sikstom.123
Vjerski život bosanskih vladara i vlastele - još uvijek nedovoljno osvijetljen
odgovarajućom metodom - upućuje na načelo koje je težilo konfesionalnoj ra-
vnoteži i kompromisu, ako ne i sintezi. Kako je to izgledalo u praksi, pokazuje
primjer bana Tvrtka I. upravo u mjesecima pred okrunjenje, kad je pripadni-
cima Crkve bosanske omogućio povremenu prisutnost misi i podijeljivanju sa-
kramenata uz franjevačkog vikara i fratre koji su predvodili obred. Apel pape
Grgura XI. na biskupe i franjevce zapadnoga Balkana 8. kolovoza 1377. nije
utjecao na bosanskog vladara. Franjevci su odbili služiti misu u prisutnosti bo-
sanskih krstjana, nastojeći obeshrabriti Tvrtka I. da ih pomaže i prima. Ban
je, međutim, angažirao katoličke svjetovne svećenike pa je mogao slušati misu,
ignorirati fratre i ustrajati u svojoj nepopustljivosti. Papa je želio okončati to zlo
i zato je zaprijetio ekskomunikacijom svakom svećeniku koji bi celebrirao misu
pred banom, kao i svakom drugom zaštitniku heretika ili shizmatika nakon što
su se franjevci povukli iz službe. Osim što govori o tome da je Tvrtko I. prisu-
stvovao katoličkom bogoslužju - znači da se očitovao kao katolik - ta epizoda
u isto vrijeme svjedoči o njegovoj toleranciji krstjana pa i srdačnim odnosima s
njima. To također pokazuje da bosanski krstjani nisu nalazili ništa neprihva-
120
Augustinus THEINER, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, II.,
Romae, 1860., 371.
121
O Sv. Grguru Čudotvorcu: A. SOLOVJEV, Isto.; Leksikon ikonografije, liturgike i sim-
bolike zapadnog kršćanstva, 246.-247.; Bibliotheca Sanctorum, VII., Ed. Citta nuova, 1966.,
214.-216.
122
O tome: A. SOLOVJEV, Isto, 266., 271.
123
A. SOLOVJEV, Isto, 272.

tljivoga u tome da prisustvuju katoličkom bogoslužju, što govori o tome da se

njihova vjerovanja i praksa nisu znatno razlikovali od katoličke i da sigurno
nisu našli ništa u katoličkoj praksi tako odbojno i grešno što bi ugrozilo nji-
hovo vlastito spasenje.124 Taj konfesionalni dualizam prisutan na dvoru Tvrtka
I. Kotromanića uoči samog proglašenja Bosanskoga kraljevstva, još jedan je
među izravnim dokazima o njegovoj punoj otvorenosti prema Crkvi bosanskoj
i njezinoj nezaobilaznoj ulozi u vjerskom i političkom životu.
Markantan je i primjer Sandalja Hranića - jednog od bosanskih magnata
tijesno povezanog s pripadnicima Crkve bosanske125 - koji je istovremeno nje-
govao dobre odnose s katoličkim gradovima poput Venecije, uživajući status
njezina plemića. Godine 1426. skrojili su Dubrovčani formalne planove da
prime Sandalja. Ako bi Sandalj posjetio grad na dan Blažene Djevice Marije,
bio bi pozvan na jutarnju i večernju misu zajedno s knezom. Ako bi Dubrovnik
posjetio na dan gradskog patrona Sv. Vlaha, bio bi zamoljen da sudjeluje u
večernjoj službi i izabere plemića koji bi čuvao svetačke relikvije za vrijeme ce-
remonije. On bi s knezom također hodao u procesiji u crkvu i nosio bi naročitu
voštanu svijeću. Ne znamo je li Sandalj u tome uistinu i sudjelovao, premda
Rastić izvještava da su planovi bili ostvareni. Međutim, vrijedno je istaknuti da
je Dubrovnik - vjerojatno uz odobrenje svog nadbiskupa - bio spreman pozvati
ovog (mogućeg) člana Crkve bosanske da sudjeluje u obredima Katoličke cr-
kve.126 Sandalj je njegovao dobre odnose i s pravoslavljem; njegova druga žena
bila je pravoslavne vjere127, a podizao je i pravoslavne crkve.128
124
J. FINE, Isto, 196.-197. O strukturalnom prožimanju dviju konfesija i dviju crkava isti
autor donosi mnogo ilustracija koje nedvojbeno potvrđuju klimu njihove akulturacije. Usp.
J. FINE, Isto, 220., 222.-228., 231.-232. i dalje na više mjesta. Katoličke svećenike koji su
zamijenili franjevce dovodi Džaja s velikom vjerojatnošću u vezu s glagoljaškim miljeom.
Srećko M. DŽAJA, Noch eine fragliche Interpretation der bosnischen mittelalterlichen
Konfessionsgeschichte, Münchner Zeitschrift für Balkankunde, Band 1., Rudolf Trofenik,
München, 1978., 253.
125
J. FINE, Isto, 270.-271.
126
J. FINE, Isto, 240. nap. 104.; Chronica Ragusina Junii Restii (ab origine orbis usque ad
annum 1451.) item Joannis Gundulae (1451.-1484.), MSHSM, Volumen vigesimum quintum,
Scriptores, Volumen II., Zagrabiae, 1893., 229.-230.
127
J. FINE, Isto, 241., 253.-254.
128
Marija JANKOVIĆ, Crkvena organizacija na teritoriji Kosača, Srpska proza danas, Kosa-

I te opservacije nalaze mjesto među ostalim dokazima koji izravno ili ne-
izravno upućuju na ključnu ulogu djeda Crkve bosanske u okrunjenju Tvrtka
I. Očito je, naime, da prisutnost bosanskih krstjana na krunidbenoj ceremoniji
prvog bosanskog kralja u krunidbenoj i grobnoj crkvi Kotromanića u Milima
- kao i na katoličkom bogoslužju priređenoj za istog vladara - nije bilo ništa
iznimno, nego je bilo odraz složene bosanske političko-konfesionalne realnosti
koju ni jedan razborit vladar, sve da je i htio, nije mogao ignorirati. Tu stvar-
nost, uostalom, ignorirale nisu ni države ekskluzivnoga katoličkog imidža po-
put Dubrovnika, Venecije i Ugarske, pa naravno, ni Rimska kurije.
II
1. Bosanska državna crkva - bosanska državna konfesija:

prilog povijesti konfesionalne pluralizacije Europe
Na tragu te cezure iskrsava pitanje o konfesionalnoj pripadnosti bosanskih

kraljeva, nakon proglašenja kraljevstva 1377. Jednoznačno se na njega ne može
odgovoriti, ali mora se računati s tim da je čin okrunjenja i sakralnog legiti-
miranja vlasti po svemu sudeći bio vezan za autokefalnu Crkvu bosansku, što
znači da su s krunom bosanski vladari usvajali i određenu kršćansku konfesiju
iz izvora poznatu kao “vjera bosanska”. Budući da je konfesionalizacija bila ti-
jesno povezana s oblikovanjem ranih modernih država, uspon konfesionalnih
identiteta i kultura bio je usko povezan s razvojem političkih kultura na nacio-
nalnoj, teritorijalnoj ili regionalnoj razini.129 Kao što je dobro poznato, latinsko
se kršćanstvo već znatno diversificiralo tokom XIV. i XV. st. uzdizanjem novih
vjerskih redova, ali također vjerskim identitetima koji moraju biti opisani kao
če – osnivači Hercegovine, Ćorovićevi susreti proznih pisaca u Bileći, Naučni skup istoričara u
Gacku 20.-22. septembra 2000., Bileća: Prosvjeta; Gacko: Prosvjeta; Beograd: Fond “Sve-
tozar i Vladimir Ćorović 2002., 502.
129
Heinz SCHILLING, Confessionalisation and the Rise of Religious and Cultural Fron-
tiers in Early Modern Europe, Frontiers of Faith. Religious Exchange and the Constitution of
Religious Identities 1400.-1750., Edited by Eszter Andor and István György Tóth, Central
European University, European Science Foundation, Budapest, 2001., 25.

proto-konfesionalni, npr. češki Husiti i Valdenzi u Italiji, Švicarskoj i jugoisto-

čnoj Francuskoj. Prema tome Europa se diversificirala u terminima religije i
kulture prije i neovisno od reformacije.130
Ostavljajući na trenutak političku dimenziju tog problema, treba istaknuti
da je Crkva bosanska, za razliku od bogumila, prihvaćala svemogućeg Boga,
Trojstvo, crkvene građevine, Križ, kult svetaca, vjersku umjetnost i najmanje
dio Starog Zavjeta.131 S druge strane, njihovu “političku suradnju i svako pro-
tokolarno ophođenje s dostojanstvenicima heretične ’Bosanske crkve’” Rimska
kurija “honorirala (je) sumnjičenjem za osobnu herezu i tako ... desakralizirala
bosanske kraljeve.” Gospodarski uspon Bosne u XIV. i XV. st., “od kojega je
najviše profitiralo visoko plemstvo, ’sekularizirao’ je njegova religijska shvaća-
nja”. Velikaši su “pehlivanili” između “bogumilstva” (vjere bosanske) i katoli-
čanstva (vjere rimske) i vodili “amfibijski život”.132 Tako su u davno započeti
dvostruki bosanski konfesionalni scenarij stalno dodavali novi materijal!
Taj napeti konfesionalni dualizam razriješen je u godinama pred pad bo-
sanske države, kada se kralj Tomaš 1459. odlučio na raskid s Crkvom bosan-
skom. Ima u tom činu dublje povijesne simbolike: kao što se u javnom životu
prvi put javlja u ispravi bosanskog vladara, bana Stjepana II. Kotromanića,
njezinu “smrtovnicu” također je ispisala ruka jednoga Kotromanića. O tijesnoj
sraslosti dvorskih i crkvenih struktura progovara i datacija evanđelja tepčije
Batala Santića, “okovano(g) srebrom i zlatom... prikazano(g) starcu Radinu”:
“A napisaše se sije knjige u d’ni kralja Dabiše ot rojenija s(i)na božija 1393. l(i)to,
130
H. SCHILLING, Isto, 33.
131
John V. A. FINE, Jr., The Late Medieval Balkans. A Critical Survey from the Late Twelfth
Century to the Ottoman Conquest, The University of Michigan Press, 1987., 483. O bogumi-
lima: Usp. J. SEDLAR, Isto, 174.-175.
132
Srećko M. DŽAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipacij-
sko razdoblje 1463.-1804. S njemačkog preveo Ladislav Z. Fišić. Autorizirao i nadopunio
autor. 2. popravljeno i dopunjeno izdanje. Ziral – Zajednica Izdanja Ranjeni Labud, knj.
105. Biblioteka Stećak, knj. 4., Mostar, 1999., 24., 28. (Naslov izvornika: Konfesionalität
und Nationalität Bosniens und der Herzegowina – Voremanzipatorische Phase 1463.-1804., R.
Oldenbourg Verlag, München, 1984.) Usp. Tomislav RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje
(prostor, ljudi, ideje), Školska knjiga – Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u
Zagrebu, Zagreb, 1997., 288.

po umr’ti kralja Tvr’tka drugo lito.”133 O toj istoj pojavi, samo s drugim pred-
znakom, govori činjenica da je između 1375./78. i 1382. dužnost Tvrtkova
dvorskoga kapelana i bliskog suradnika u financijskim transakcijama obavljao
Dubrovčanin prezbiter Ratko, od 1383./84. nakon povratka iz Bosne u Du-
brovnik trebinjsko-mrkanjski biskup.134
Jedan od detektora takva stanja jest intitulacija bosanskih vladara, skrojena
pod utjecajem Crkve bosanske s prizivom Sv. Grgura, koja odražava promjen-
ljivost političkih uvjeta što su diktirali odnos Bosne i Ugarske. Jasno se to po-
kazalo nakon Tvrtkove pobjede nad postrojbama kralja Ludovika u župi Plivi
1363., kada se, darujući Vukcu Hrvatiniću za zasluge stečene tom prilikom
utvrdu Sokol, 11. kolovoza 1366. titulirao: “Az’ rab’ b(o)ži i s(ve)toga Gr’gura a
zovom’ gospodin’ ban’ Tvr’tko.”135 Ta intitulacija - kako je istaknuto – rabljena je
u unutarnjoj upotrebi, i teško se oteti dojmu da je imala ulogu konfesionalno-
političkoga “glasnogovornika” nepoželjnog izvan Bosne.
U nizu ostalih, dragocijeno svjedočanstvo o tome pruža izjava Stjepana
Teste, poslanika kralja Tomaša u Veneciji sredinom srpnja 1457. On je tada
dokazivao da su četiri franjevačka samostana u Dalmaciji uvijek bila podložna
Bosanskoj vikariji, pa i onda kada kraljevi ne bi bili katolici, a njegov je gospodar
najkršćanskiji kralj; za taj slučaj isposlovali su i papinske bule o tome kome ima-
ju biti podložni.136 Status “najkršćanskijih kraljeva” prisvajali su za sebe vladari
Francuske, a taj koncept bio je u službi preuzimanja njihove vodeće uloge u
133
Citirano prema: Herta KUNA, Srednjovjekovna književnost, srpska i hrvatska književna
tradicija na narodnom jeziku, Bosanskohercegovačka književna hrestomatija – Starija knjiže-
vnost, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1974., 29.
134
Đuro TOŠIĆ, Dubrovčanin prezviter Ratko, stonski kancelar, kapelan i protovestijar
kralja Tvrtka I. i trebinjsko-mrkanjski biskup, Godišnjak društva istoričara BiH, XXVIII.-
XXX., Sarajevo, 1979., 41.-45., 49.
135
Đuro ŠURMIN, Hrvatski spomenici, I., JAZU, Zagreb, 1898., 83.
136
“etiam non siando re catholici, che pertanto siando el dicto suo signor re christianessi-
mo... et item habiando de dicta caxon optegnudo per bolle apostolice, che cussi siano so-
toposti.” Šime LJUBIĆ, Listine o odnošajih između Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike,
X., JAZU, Zagreb, 1891., 132. Korespondencija Tvrtka II. Tvrtkovića (1428.) i Stjepana
Tomaša (1445.) s Rimskom kurijom sadržava njihova eksplicitna posvjedočenja o tome da
su vladali među nevjernicima (shizmaticima i hereticima.)

kršćanskoj zajednici, osobito od sredine XIII. st.137 Stari rimski carevi i njihovi
imitatori u Njemačkoj bili su zvani i sami su sebe zvali božanskim carevima, a ta
deifikacija pojavila se također u Francuskoj u obliku svetih kraljeva Francuske.138
Rimsko-bizantsko pravo nije samo osiguralo zakonski okvir za kršćanske dr-
žave, nego je također ozakonilo kraljevsku vlast svojim zahtijevanjem da sva
monarhijska moć dolazi od Boga.139
U ljeto 1431. pisao je Dubrovčanin Ivan Stojković kralju Sigismundu da bi
bilo dobro da radi sklapanja unije u Basel dođu i predstavnici Bosanaca.140 Kralj
Tvrtko II., koji je, kako stoji u jednom starijem djelu europske historiografije,
isto tako poput njegovih prethodnika bio zaražen nestorijanskom herezom,
odbio je zato uputiti poslanike na sabor u Basel.141 Imajući na umu pređeni
povijesni put, vraćajući se na odvajanje Bosanske biskupije od države sredinom
XIII. st., jasno će se u tom činu raspoznati polaganje temelja za novu konfe-
sionalnu budućnost, novu strukturu moći i kulturu društva. Tada je država u
Bosni izmakla kontroli Katoličke crkve, pa je vremenom kao kršćanska konfe-
sija derivirana “vjera bosanska”, a proces vraćanja prvotnoga autoriteta i rekato-
lizacije bio je dug i začinjen antagonizmima. Postojala je bitna razlika između
Crkve bosanske i Srpske pravoslavne crkve: papa nikad nije prihvatio Crkvu
bosansku, a pravoslavni patrijarh u Carigradu ipak je tolerirao i čak priznavao
Srpsku pravoslavnu crkvu.142 Zato je Crkva bosanska u zapadnoj kršćanskoj
ekumeni stekla epitet heretičke: nespriječen razvoj hereze umanjio bi ne samo
osnovnu pretpostavku Crkve, nego također u konačnom smislu položaj pape.
137
Willem P. BLOCKMANS, A History of Power in Europe, Peoples, Markets, States, Fonds
Mercator, Paribas Antwerpen, 1997, 268.-274.
138
W. ULLMANN, Isto, 207. Usp. E. KANTOROWICZ, Isto, 252.
139
J. SEDLAR, Isto, 306.
140
Citirano prema: Momčilo SPREMIĆ, Despot Đurađ Branković i njegovo doba, Drugo
izdanje, CLIO – Glas Srpski, Banja Luka, 1999., 260.
141
“Nestoriana perinde, ut decessores, haeresi infectus, unde ad Basileense Concilium lega-
tos mittere renuit.” SPICILEGIVM observationvm historico-geographicarvm de Bosniae regno
Hvngarici qvondam jvris occasione armorvm caesareorvm hoc anno MDCCXXXVII in Bosniam
motorvm. Lvgdvni Batavorvm, Impensis Bvartsi, 1737., 69.
142
Marian WENZEL, Bosanski stil na stećcima i metalu. Bosnian Style on Tombstons and Me-
tal, Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 1999., 131.

Sukladno tome, hereza je bila zločin, i kao takva ni na koji način različita od
uvrede veličanstva, što znači javni zločin.143 Dužnost likvidacije heretika bila je
predmet zakletve vladara, odnosno bila je inkorporirana u njegova obećanja
prilikom krunidbe. Engleski su se kraljevi oduprli tom zahtijevu, a francuski
su kraljevi od Luja IX. to obećanje davali u svojim krunidbenim prisegama,
isto kao što su ga carevi unijeli u svoje zakonodavstvo.144 Odnos državnih vla-
sti u zemljama Zapadne Europe prema heretičkim strujanjima, dakle, nije bio
unificiran što govori da ni Crkva bosanska nije imala tako unikatan status kako
se prečesto želi prikazati. U svakom slučaju ona ne samo da je bila tolerirana,
nego je bila politički oslonac bosanskih vladara. U suprotnom, oni bi je morali
eliminirati, jer je s obzirom na tijesnu vezu crkve i države hereza također drža-
na napadom na vladara.145
Za razliku od cara Dušana, koji je svoje carstvo konfesionalno atribuirao
pravoslavnim146, Tvrtko I. ni jednom prilikom samoproglašeno Bosansko Kra-
ljevstvo nije označio ni pravoslavnim ni katoličkim. Da je proglašenje Bosne
kraljevinom bio vezao za papinstvo i Katoličku crkvu, kao što je to uradio
Stefan Prvovjenčani 1217., Tvrtko I. nužno bi, poput prvog srpskoga kralja
u pismu papi Honoriju III. 1220., očitovao svoju pripadnost Katoličkoj crkvi
i papinstvu.147 To pokazuje da kršćanstvo, religija i crkva kao očite činjenice
ovise o povijesnim pretpostavkama, i da je pitanje “Krist kao političar” spoznato
i riješeno iznova.148 Bila je to pojava koja nije sezala duboko u društveno tkivo;
143
W. ULLMANN, Isto, 79.
144
W. ULLMANN, Isto, 80.-81.
145
J. SEDLAR, Isto, 1994., 308.
146
Teodor TARANOVSKI, Istorija srpskog prava u nemanjićkoj državi. Istorija državnog
prava, I., Beograd, 1931., 122; Aleksandar SOLOVJEV, Značaj vizantiskog prava na Bal-
kanu, Godišnjica Nikole Čupića, XXXVII., Beograd, 1928., 114.-115., 123.
147
“Quemadmodum omnes christiani diligunt vos et honorant, et pro patre et domino re-
tinent: ita nos desideramus sancte romane ecclesie et vestri fidelem filium nominari.” I u
pismu papi Inocentu III. iz 1199. naglasio je Stefan Nemanjić svoju i svoga oca odanost
Katoličkoj crkvi. Franjo RAČKI, Pismo prvovienčanoga kralja srbskoga Stjepana I. papi
Honoriju III. god. 1220., Starine JAZU, VII., Zagreb, 1875., 55., 56.
148
Usp. Karl BOSL, Gesellschaft im Aufbruch. Die Welt des Mittelalters und ihre Menschen,
Verlag Friedrich Pustet, Regensburg, 1991., 209.

ostajući ograničena na površinu, na feudalnu oligarhiju kojoj je kao ideološki

oslonac služila za izgradnju državnoga poretka, ona ipak očituje da se u sredi-
štu sve povijesti nalazi čovjek: vladajući, zapovijedajući, pokoravajući, radeći,
trpeći, pokorni.149
U bosanskom slučaju bio je to raskid s tradicijom i rimskim starateljstvom,
personificiranim u jedinstvu obreda i poslušnosti, institucionalnoj praksi i lojal-
nosti150, što je bosanske vladare odvelo na stazu izvan zakona, uz ustrajavanje
na jednoj tvrdoj ortodoksiji.151 Požeški župan Ladislav Tamási 23. rujna 1437.
tvrdio je da su bosansko kraljevstvo, dijelove Raške i okolna mjesta odijeljeni
od jedinstva svete majke (katoličke) Crkve.152
Već u vrijeme dislokacije sjedišta biskupije, kasnije pogotovo, pred bosan-
ske vladare postavilo se pitanje novog definiranja položaja, nove političke ori-
jentacije i novog konfesionalnog identiteta. Upravo kod bana Stjepana II. Kotro-
manića, za čije se vladarske početke veže službena pojava autokefalne Crkve
bosanske, prvog bosanskog vladara koji u intitulaciju unosi ime Sv. Grgura,
očituje se njegova pripadnost novoj konfesiji, o čemu je, među ostalima, trag
ostao u Orbinijevu djelu:
149
Usp. K BOSL, Isto, 213.
150
R. BARTLETT, Isto, 295. i dalje, s preciznim objašnjenjem pojma kršćanske zajednice
i geneze njegova nastanka.
151
Sličan se raskid - kao znak otpora na crkvenu uniju postignutu u Firenzi 1439. - dogo-
dio između Bizanta i Moskovske Rusije. Po zapovijedi velikog kneza Vasilija II., jedan od
zagovornika unije, moskovski mitropolit Grk Isidor, uklonjen je s položaja nakon povratka
iz Firenze, i od tada je “Rusija sama birala svoje mitropolite, okrenuvši leđa Carigradu.
Tako je Rusija bila izgubljena za Vizantiju.” Georgije OSTROGORSKI, Istorija Vizantije,
SKZ, Beograd, 1969., 522. O uniji u Firenzi: M. SPREMIĆ, Despot Đurađ Branković i
njegovo doba, 261.-271. Raskol između Carigrada i Srbije nastao Dušanovim samovlasnim
proglašenjem za cara 1346. i osnivanjem srpske patrijaršije, prevladan je 1375. Izborom Je-
frema, prvog “samovlasnog patrijarha nikim ovladana”, u crkvenim odnosima uspostavljeni su
zakonitost i jedinstvo, te stvorena pravna podloga za obnovu nemanjićke države. Dimitrije
BOGDANOVIĆ, u: Istorija srpskog naroda, II., SKZ, Beograd, 1982., 11., 16.
152
“... nec non in praedicto Regno Bosnae, et partibus Rassiae, ac in locis circumvicinis, ab
unitate sanctae Matris Ecclesiae separatis.” Iosephus KOLLER, Historia epsicopatus Quinq-
ueecclesiarum, III., Posonii, 1784., 361.

“Mala braća po dolasku u to kraljevstvo postigoše uspjeh iznad svih svojih oče-
kivanja. Bojahu se, naime, da će im se ban Stjepan, odan grčkom obredui stoga ne-
podložan papi, oduprijeti, no on učini upravo suprotno. Primi ih on dobrohotno i
dopusti im javno propovijedati protiv krivovjeraca, te uvesti rimsku vjeru, budući
da držaše boljim imati u svom kraljevstvu ljude rimokatoličke vjere, koja se tek ne-
znatno razlikovaše od grčkog obreda, negoli krivovjerce protivne i Grcima i Lati-
nima.” 153
“Grčki obred” mogao je tada označavati pripadnost Stjepana II. Kotromani-
ća isključivo Crkvi bosanskoj, kao jedinoj crkvenoj organizaciji u srednjoj Bo-
sni.154 U vezu s grčkim krivovjerjem doveo je Farlati i Stjepanova nasljednika,
Tvrtka I. Kotromanića, za koga kaže:
“Ovaj (Tvrtko), budući da se zapleo u grčka krivovjerja i šizmu, daleko i mnogo
se izopačivši od kreposti i pobožnosti svoga strica, pružao je utočište i zaštitu krivo-
vjercima a katolike je zlostavljao na sve moguće načine.” 155
Zablude Grka isti autor crkvene povijesti prišio je kralju Stjepanu Tomašu,
što je potvrđeno njegovim kasnijim pristajanjem uz katoličanstvo:
“Kada je ovaj, već kao odrastao, preuzeo vladanje, još nije bio kršten; premda je
potekao od onih koji su možda slijedili zablude Grka, izgleda ipak da se kolebao i nije
bio siguran u koju bi se sektu i nauk uključio. Sumnja se da je pristajao uz patarene
od kojih je, to je kasnije pokazao, bio veoma daleko riječima i djelima.” 156
153
M. ORBINI, Isto, 414.
154
Pretpostavka J. FINEA (The Bosnian Church, 167.) da “grčki obred” označava pripadnost
Stjepana II. Kotromanića na početku njegove vladavine pravoslavlju nije održiva, prije svega
zbog tijesnih veza bosanskog vladara s Crkvom bosanskom, ali isto tako i zbog nepostojanja
bilo kakvih podataka o njegovu odnosu prema pravoslavlju. Istina, jedna od njegovih žena
(kći bugarskog cara) bila je pravoslavne vjere, ali to nije dovoljno da bi ga se označilo pravo-
slavcem. Sve ono što pouzdano znamo o njegovu vjerskom životu kretalo se između Crkve
bosanske i Katoličke crkve (Franjevačke vikarije).
155
“Hic implicitus cum esset erroribus & schismate Graecorum, a patrui virtute ac religio-
ne longe multumque degeneravit, haereticis perfugium ac patrocinium praebuit, catholicos
quibuscumque potuit modis vexavit.” D. FARLATI, Isto, 61.
156
“Hic jam grandis natu, cum ad regnum pervenit, nondum baptismo initiatus fuerat; &
quamvis ab illis oriundus esset, qui ritus & fortasse etiam errores Graecorum sequabantur,
tamen nutare & incertus esse videbatur, cui sectae ac disciplinae nomen daret. Suspicio erat

Za sada nije moguće precizirati u kakvoj vezi sintagme grčki obred, grčka
krivovjera i zablude Grka stoje s relativno čestim nazivom za nekropole stećaka
označenim kao “grčka groblja” 157, te postoji li među njima uopće izravna pove-
zanost.
O konfesionalnom laviranju Tvrtka I. Kotromanića znalo je i europsko hi-
storiografsko mišljenje prve polovice XVIII. st. Dokazujući vrhovnu vlast kralja
Ludovika I. nad Bosnom, autor djela “Spicilegivm” zapada u kontradikciju tvr-
deći da su se pape Urban V. i Grgur II., kad god se radilo o zatiranju heretika,
svojim pismima obraćali na Ludovika, da se on zauzme te bosanskog vladara
prisili da svojim autoritetom dokine raskol.158 U tom navodu, naime, sadržane
su dvije važne povijesne istine; da Tvrtka I. nije okrunio prelat Katoličke crkve,
jer bi se u suprotnom pape izravno obraćale njemu kao svome podložniku, a ne
ugarskom kralju, kao i to da je bosanski vladar i sam pristajao uz shizmu, čega
su svjesni bili i pape, tražeći da je upravo on svojim autoritetom dokine.
Odobrenje dato franjevcima da otpočnu organiziranu djelatnost u Bosni i
uspostava Bosanske franjevačke vikarije 1340. nosili su na sebi pečat političko-
ga kompromisa vladara.159 U pozadini te krupne političke odluke bosanskoga
eum Patarenis studere, a quibus postea se alienissimum esse & verbis & factis probavit.” D.
FARLATI, Isto, 67.
157
Usp. P. ANĐELIĆ, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, 152.-153.
158
“supremum tamen Bosnensis Regni dominium sibi reservavit Ludovicus, propterea enim
Summi Pontifices, Vrbanus V. & Gregorius II. quoties de convellendis in Bosnia haere-
ticis agebatur, literis suis convenerunt Ludovicum, ut hac in re partes suas interponeret,
Bosniaeque toparcham ad delendum schisma autoritate sua compelleret.” SPICILEGIVM
OBSERVATIONVM HISTORICO-GEOGRAPHICARVM DE BOSNIAE RE-
GNO HVNGARICI QVONDAM JVRIS OCCASIONE ARMORVM CAESARE-
ORVM HOC ANNO MDCCXXXVII IN BOSNIAM MOTORVM. LVGDVNI BA-
TAVORVM, IMPENSIS BVARTSI, 1737., 51. Prijevod naslova tog djela objavljenog u
Leidenu 1737. glasi: “Zbirka povijesno zemljopisnih zapažanja o Bosanskom Kraljevstvu,
nekoć pod ugarskom nadležnošću, u povodu pokretanja carskog oružja protiv Bosne godi-
ne 1737.” Anonimni autor djela koji je na primjerku knjižnice Georg-August Universitäta
u Göttingenu identificiran kao “Jo[hann] Gerhard Mejer von Berghen” sumira tadašnje
europsko historiografsko znanje o Bosni. Otkrio ga je i znanstvenoj javnosti otvorio Srećko
M. DŽAJA, Bosanska povijesna stvarnost i njezini mitološki odrazi, Bosna Franciscana, 17.,
Sarajevo, 2002., 146.
159
Usp. J. FINE, Isto, 181.-182.

bana stajala je potreba uređenja odnosa s avinjonskim papinstvom, ništa manje

i nastojanje da se, u skladu sa svekolikim procesom otvaranja Bosne prema
Zapadu, riješi crkveno pitanje staro gotovo stoljeće. Stjepan II. Kotromanić
podupro je dolazak franjevaca jer su oni u Bosnu došli kao misionari, što znači
da tim činom nije bio ugrožen položaj Crkve bosanske, koju ban ionako nije
smio dirati ako je želio sačuvati političku samostalnost.160 Tu se krije i odgovor
na pitanje zašto se tom prilikom nije pristupilo utemeljenju katoličke biskupije
u Bosni, jer bi u tom slučaju bilo nezamislivo paralelno postojanje Crkve bo-
sanske kao nekanonske antiteze toj i takvoj biskupiji. Kada se bosanski vladar
odlučio da osansku biskupiju u Đakovu stavi pod svoju kontrolu, on se potru-
dio da se za njezina biskupa uz posredovanje Venecije 28. siječnja 1349. imenu-
je upravo vikar bosanskih franjevaca fra Peregrin Saksonac.161
Preokret u konfesionalnom opredjeljenju Stjepana II. Kotromanića – bar
prema poznatim izvorima - nastupio je između 1337. i 1347. godine. Poziva-
jući 22. svibnja 1337. hrvatsku vlastelu, krbavske i senjske knezove, Šubiće i
kneza Ivaniša Nelipčića na križarsku vojnu, naveo je papa Benedikt XII. da
bosanski ban uz neke druge velikaše prima i štiti heretike.162 To nedvosmisleno
govori da je tada još uvijek pristajao uz Crkvu bosansku. Deset godina kasnije
– kada su se franjevci već udomili u Bosni – molio je 3. travnja 1347. Stjepan
II. Kotromanić papu da “za ljubav prave vjere i spas duša” dopusti fra Peregrinu
Saksoncu koji u Bosni gorljivo radi “za katoličku vjeru i spas duša”, pozvati fratre
svoga i drugih priznatih redova koji poznaju slavenski jezik da se angažiraju
u toj dužnosti. Što više, tražio je bosanski ban da fra Peregrin može uputiti u
više samostane bližih pokrajina nekoliko mladih klerika, da tamo neko vrijeme
uče latinsku gramatiku i nauk Svete rimske crkve, te da može primiti svjetovne
svećenike i klerike koji bi izopćenom narodu mogli podijeljivati crkvene sakra-
mente.163 Stjepan II. sahranjen je u franjevačkoj crkvi Sv. Nikole u Milima - u
kojoj je okrunjen i pokopan kralj Tvrtko I., također izložen konfesionalnim
kušnjama i političkim kompromisima na toj osnovi.
160
J. JELENIĆ, Kultura i bosanski franjevci, 103.
161
D. LOVRENOVIĆ, Isto, 63.-64.
162
M. PEROJEVIĆ, Isto, 262.; Tadija SMIČIKLAS, Codex diplomaticus regni Croatiae,
Dalmatiae et Slavoniae, X., JAZU, Zagreb, 1912., 326.-327.
163
M. PEROJEVIĆ, Isto, 276.; E. FERMENDŽIN, Isto, 28.-29., br. 159.

Tvrtkovo okrunjenje 1377. bilo je sa stajališta Katoličke crkve nelegalan

čin jer je prema svim dostupnim pokazateljima obavljeno bez sudjelovanja nje-
zinih prelata. Prema tadašnjim shvaćanjima dijelio se kršćanski svijet na dvije
univerzalne zajednice - Istočnu i Zapadnu - od kojih je svaka prisvajala ideju
univerzalnog Carstva: na Istoku bio je to bizantski car, na Zapadu papa i rim-
ski car. Iako faktično neovisne, “nacionalne države” držane su drugorazrednim
političkim formacijama, koje su subordinirane univerzalnim carstvima.164 Dr-
žave se, međutim, nisu odricale svojih svjetovnih ambicija, nastojeći ih ostva-
riti religioznim sredstvima. Kraljevsko svetačko dostojanstvo, taj trijumfalni
aspekt europskog kršćanstva XII. st., bio je pokušaj stvaranja protuteže pa-
pinskoj premoći u političkoj teoriji.165 Taj pokušaj odvijao se unutar sustava,
Crkva bosanska izdvojila se iz tog pravnog okvira. S pojavom protestantizma
izdvajanje će i na Zapadu poprimiti institucionalnu formu.
“Zakašnjenje” na Tvrtkovu krunidbenu ceremoniju u Milima Katolička će
crkva anulirati tek 1461., kad je papinski legat okrunio posljednjeg bosanskog
kralja Stjepana Tomaševića.166 Vidljivo je to između ostalog i po tome što u
darovnici za strica Radivoja Ostojića od 18. rujna 1461. kao garante njezinih
odredbi Stjepan Tomašević navodi samo vikara bosanskih franjevaca i njegovu
subraću.167 Proglašenje Bosne kraljevstvom nije se odrazilo na njezin međuna-
rodni položaj onako kako su kraljevstva Hrvatske i Dalmacije Zvonimirovim
okrunjenjem papinskom krunom 1074./75. ušla u hijerarhiju kršćanskih država
pod suverenitetom Rima.168 Tvrtkov postupak - potpuno sukladan tadašnjim
164
T. TARANOVSKI, Isto, 118.
165
Gabor KLANICZAY, The Uses of Supernatural Power. The Transformation of Popular
Religion in Medieval and Early-Modern Europe, Polity Press, Cambridge, 1990., 93.
166
Uočljiva je praznina koja u izvornom materijalu dubrovačke provenijencije postoji s obzi-
rom na mjesto okrunjenja bosanskih vladara i ličnost koja ih je krunila. Tako se 25. kolovoza
1421., u povodu okrunjenja Tvrtka II., donosi samo štura odluka da se novog kralja daruje
suknom u vrijednosti 750 perpera, a Vukmira Zlatonosovića s 300 perpera. Medo PUCIĆ,
Spomenici srpski od 1395. do 1423. Pisma pisana od Republike dubrovačke kraljevima, despotima,
vojvodama i knezovima srpskim, bosanskim i primorskim, Beograd, 1858., Primjetbe, XXI.
167
Mil. M. VUKIĆEVIĆ, Iz starih Srbulja, GZM, XIII., Sarajevo, 1901., 346.-347.
168
Ivo GOLDSTEIN, Hrvatski rani srednji vijek, Novi Liber – Zavod za hrvatsku povijest
Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1995., 403.-404.

okolnostima - otkriva njegov izoštreni državnički osjećaj za realnost, obilježe-

nu dubokom krizom institucije papinstva. U Zvonimirovo vrijeme, naprotiv,
reformno se papinstvo nezadrživo kretalo prema svojem zenitu, i te je okolno-
sti hrvatsko-dalmatinski kralj iskoristio za uključivanje u europska duhovno-
politička obzorja.169
S promjenom europske crkveno-političke konstelacije, uspostavom jedin-
stva Zapadne crkve na koncilu u Konstanzu izborom pape Martina V. 1417. i
afirmacijom autoriteta Općeg koncila, postala je Bosna poprištem nadmetanja
između Rimske kurije i ugarskih kraljeva, koji su aktivirali svoje patronatsko
pravo, spriječavajući osnivanje biskupija u Bosni i slanje papinske krune koju
su, prema riječima Pija II. upućenim ugarskom kralju Matijašu Korvinu 7. li-
pnja 1460., Bosanci “više puta tražili od naših prethodnika”.170 Tako je iz jedne
aporije Bosna gurnuta u drugu aporiju. Na tom se primjeru, koji nije usamljen
zorno očituje kako je kulturno obličje Europe bilo određeno time je li se neki
kralj ili narod odlučio za rimsku ili grčku (bizantsku) crkvu.171 Bilo je, poput
bosanskoga, i slučajeva višekratnog “vraćanja” poteza, pri čemu je konfesional-
ni imidž funkcionirao kao vrsta prenosnoga “oltara”.172 Nepogrešivi su to zna-
ci rađanja konfesionalnoga pluralizma i političkoga policentrizma u jednom
“umirućem vremenu”173, koji će svoju zrelost doživjeti u novom vijeku. Svoje
mjesto u tim razmatranjima nalazi povjesničar Serafino Razzi, koji navodi da
169
T. RAUKAR, Isto, 49.
170
Srećko M. DŽAJA, Bosansko srednjovjekovlje kroz prizmu bosanske krune, grba i bi-
skupije, Jukić, 15., Sarajevo, 1985., 95.-96., 98.; Vilmos FRAKNÓI, Mathiae Corvini Hun-
gariae regis epistolae ad Romanos Pontifices datae at ab eis acceptae 1458.-1490., Monumenta
Vaticana Historiam Regni Hungariae Illustrantia, I./6., Budapestini, 1891., 14.
171
Usp. R. BARTLETT, Isto, 308.-309. Kolebanja te vrste mjesto su našla u preradi Do-
mentijanova žitija Sv. Save, koji je autor u ranom XIV. st. hilandarski monah Teodosije.
Prilagođavajući ga ukusu i shvaćanjima svoga vremena, u redigiranom tekstu izostavljena su
mjesta koja svjedoče o vezama Nemanjića s Rimom i papom. S. ĆIRKOVIĆ, Srbi u srednjem
veku, 120.
172
O laviranju Hrvoja Vukčića između dvije konfesionalnosti - bosanske i rimske vjere: Du-
bravko LOVRENOVIĆ, Vitez, herceg i pataren, Forum Bosnae, 7.-8., Sarajevo, 2000.
173
Usp. Jörg K. HOENSCH, Kaiser Sigismund. Herrscher an der Schwelle zur Neuzeit 1368.-
1437., C. H. Beck, München, 1996., 13. O konfesionalizaciji Njemačke od poznoga sre-
dnjeg vijeka s posebnim akcentom na Bavarsku: K. BOSL, Isto, 201.-218.

su neke od relikvijara dubrovačkim crkvama darovali katolički kraljevi Bosne i

Ugarske (“ da i Cattolici Re di Bossina, e d’Vungheria”).174 Kolebanja i kontradi-
kcije: čini se, samo je to sigurno, kao što je sigurno i to da im ne treba navlačiti
tijesna odijela suvremenih etnokonfesionalnih predrasuda.
Postavlja se i pitanje: koliko je misao o nemanjićkoj tradiciji u ozračju toga
konfesionalnoga pluralizma djelovala na koheziju državne zajednice u Bosni
? U Srbiji se oblikovala svijest o idealnom dinastičkom kontinuitetu, koji je u
doba Stefana Lazarevića - nakon kanonizacije njegova oca Lazara - Despoto-
vinu duhovno spajao s epohom Nemanjića.175 Takva izrazita nastojanja - osim
mehaničkog prenošenja teksta prve kraljevske arenge 10. IV. 1378. u povelje
kasnijih vladara - u Bosni nisu zabilježena. Nije zabilježeno ni prožimanje in-
titulacija crkvenog i svjetovnog poglavara, kao u Srbiji za vrijeme kraljevstva
i nakon proglašenja patrijaršije.176 Uočljiva je bitna razlika: Stefan Lazarević
pozivao se samo na duhovno, a ne i na krvno srodstvo sa Nemanjićima177, a
Tvrtko I. i njegovi nasljednici isticali su upravo tu dimenziju poveznosti. Ne-
održiva je zato tvrdnja da je okrunjenjem Tvrtka I. “Bosna pripojena srpskoj
državnoj tradiciji”.178 Njezin državno-politički razvitak kretao se drugim “ko-
losijekom”. Da je bilo tako, najbolje se vidi iz činjenice što je državna ideologi-
ja Srpske pravoslavne crkve trajno ostala vezana za tradicionalne nemanjićke
vrijednosti u kojima Bosni nije bilo mjesta.179 Od XIII. st. nadalje živi srpski
kraljevi predstavljeni su kao “sveto rođeni”, jer su bili nasljednici i potomci Sv.
174
Citirano prema: Ivo BABIĆ, Anžuvinski biljezi u Dalmaciji, Dalmacija u vrijeme anžu-
vinske vlasti, Prilog Radovima Filozofskog fakulteta u Zadru, sv. 23./1983.-84., Zadar, 1984.,
326., nap. 32.
175
Jovanka KALIĆ, u: Istorija srpskog naroda, II., SKZ, Beograd, 1982., 98.-99.; Miloš
BLAGOJEVIĆ, Despot Stefan Lazarević i Mileševa, Mileševa u istoriji srpskog naroda (Me-
đunarodni naučni skup povodom sedam i po vekova postojanja, Juni 1985.), SANU, Naučni
skupovi, knj. XXXVIII., Odeljenje istorijskih nauka, knj. 6., Beograd, 1987., 167.-168.,
169.-170. O tome detaljno: Andrija VESELINOVIĆ, Država srpskih despota.
176
Mihailo DINIĆ, Srpska vladarska titula za vreme Carstva, Zbornik radova vizantološkog
instituta, knj. 5., Beograd, 1958., 13.
177
A. VESELINOVIĆ, Isto, 24.
178
Jovanka KALIĆ, Srbi u poznom srednjem veku, SANU – Balkanološki institut, Posebna
izdanja, 56., Beograd, 1994., 21.
179
Usp. J. KALIĆ, Isto, 96.-97.

Simeona (Stefana Nemanje), kojeg je crkva kanonizirala. To je srpska verzija

bizantskog porphyrogennetos - rođenog u purpuru, titule davane potomku vla-
dajućeg cara.180 U Bosni, naprotiv, nije zabilježena uspostava nemanjićkog ide-
ala: vladar-monah-svetitelj.181 Ni jedan od bosanskih kraljeva – čak ni kreator
monarhije Tvrtko I. Kotromanić – nije stekao ono počasno mjesto u dinasti-
čkoj državnoj misli Bosne kakvo je pripalo teokratskim figurama Sv. Stjepana
u Ugarskoj ili Sv. Simeona u Srbiji.182 Svetost bosanskih kraljeva zato ostaje
nekom vrstom torza, s primarno dinastičkom funkcijom ali smanjenog opsega,
neizgrađenom do krajnjih mogućnosti. Kanonizacija svetih predaka bila je pre-
težno dinastička stvar, pitanje dinastičkoga prestiža i izvor rivaliteta između
različitih dinastija.183 Ovdje se kao primarno ne postavlja pitanje religioznog
sadržaja ovog vladarskoga kulta, nego njegove političke funkcije.184 I u politi-
čkoj povijesti bosanskog srednjovjekovlja – govore o tome arenge kraljevskih
povelja – također je postojala takva vrsta simbioze.
Ne zna se mnogo o mjestima duhovnog napajanja bosanskih vladara izvan
Bosne, kao što se to zna za despota Đurđa Brankovića tijesno povezanog s
bizantskim svijetom: Carigradom, Solunom, Morejom i Svetom Gorom.185 Još
od vremena kneza Lazara - pod snažnim utjecajem učenih monaha isihasta -
izvedena je neka vrsta transformacije srpskog pravoslavlja, njegova približavanja
bizantskoj ortodoksiji s manje zapadnih obilježja nego u vrijeme Nemanjića.186
Osnovan krajem XII. st. nastojanjem Nemanjića, manastir Hilandar na Svetoj
Gori postao je središtem srpske duhovnosti u bizantskom svijetu, doprinoseći
sintezi srpsko-bizantske kulture.187
180
Francis DVORNIK, The Slavs in European History and Civilization, Rutgers University
Press, New Brunswick – New Jersey, 1962., 142
181
S. MARJANOVIĆ-DUŠANIĆ, Vladarska ideologija Nemanjića, 279.-286.
182
O tome: S. MARJANOVIĆ-DUŠANIĆ, Isto 274.-278.
183
G. KLANIZCAY, Isto, 89.
184
O tome za Češku, Norvešku i Rusiju: G. KLANICZAY, Isto, 84.-86.
185
Usp. Momčilo SPREMIĆ, u: Istorija srpskog naroda, II., SKZ, Beograd, 1982., 218.
186
M. SPREMIĆ, Despot Đurađ Branković i njegovo doba, 203.
187
J. KALIĆ, Isto, 34.-35., 37.

Takvim mjestima za bosanske vladare označiti Rim i druga glasovita sre-

dišta zapadnoga kršćanstva - bar u razdoblju od okrunjenja Tvrtka I. do pri-
manja katoličanstva kralja Stjepana Tomaša 1445. - prelazi granice poznate fa-
ktografije. Ne nalazimo, naime, u to vrijeme bosanske vladare i vlastelu da ho-
dočaste u središte zapadnoga kršćanstva ili u neko od poznatih prošteništa na
Zapadu. Ne može biti slučajno da tek u proljeće 1454. jedan bosanski velmoža
- Vladislav, sin hercega Stjepana - preko Dubrovnika odlazi u Italiju (Loreto)
hodočastiti Blaženoj Djevici Mariji.188 Ima u njihovu konfesionalnom lavira-
nju traga one “vjerske uznemirenosti”, koja će Europu kasnije izložiti drami
“brižnih vjerskih strasti i ekstremnih duhovnih razmirica”: drami reformacije
i protureformacije.189 Za sada se ne može pouzdano govoriti o modelu dvorske
reprezentacije dinastičkih svetaca Kotromanića. Kad se zna koliko se “svete”
pažnje tome pridavalo na dvoru Karla Roberta i Ludovika I., napose u sklopu
svečanih hodočašća u Rim ili na grob Karla Velikog190, prirodno je zaključiti
da taj oblik političko-ceremonijalne pobožnosti nije mogao ostati nepoznat u
Bosni. Poznato je također da je Karlo IV. razvio kult Sv. Vaclava gotovo kao
državni kult, odnosno model njegove vjersko-političke reprezentacije s kru-
nom i krunidbenom ceremonijom kao središnjim motivima.191
188
Sima ĆIRKOVIĆ, Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba, SANU, Posebna izdanja,
knj. 376., Odeljenje društvenih nauka, Beograd, 1964., 209.
189
Usp. Fernand BRAUDEL, Civilizacije kroz povijest, Globus, Zagreb, 1990., 295. Naslov
izvornika: Grammaire des Civilisations, Les Editions Arthaud, Paris, 1987. Prijevod: Lj. Ma-
tković, N. Desnica-Žerjavić, V. Crnković, S. Ravlić.
190
G. KLANICZAY, Isto, 118.-119. i na više drugih mjesta.
191
G. KLANICZAY, Isto, 121.-122.

SUMMARY
With the emergence of the Church of Bosnia (1326. /29.) as a noncano-

nical form of Bosnian bishopric and state church that arised as a direct result
of relocating the Catholic Bosnian bishopric seat to Đakovo in the middle
of the 13th century, under a strong influence from this schizmatic Church,
Ban Stephen (Stjepan) II Kotromanić took control over the medieval Bosni-
an state. The latter is substantiated with the mentioning of St. Gregory the
Illuminator, an eastern saint, in his royal intitulation that was later taken, in
a slightly altered version, by his successor Tvrtko I Kotromanić. According
to the illustrations on their money, these Bosnian rulers developed a cult of
St. Dimitry who was also one of the well-known saint figures of the eastern
Christianity. Both of the mentioned Bosnian bans – Tvrtko I in his role as a
king, too – ruled under the burden of confessional dualism marked with va-
cillation between two Christian confessions: one that leaned on the Church
of Bosnia and the other supported by the Catholic Church.
Stephen II Kotromanić accepted Catholicism under wich he was buried
in the Franciscan Church of St. Nicholas in Mili after having professed Chri-
stian faith under the auspices of the Church of Bosnia until the founding of
the Franciscan vicary of Bosnia in 1340. Although most of the known details
about his religious life point to Catholic Church, even Tvrtko I Kotromanić
did not break all the ties with the Church of Bosnia. The first king of Bosnia
found his final resting place in this Franciscan church, the coronation and
burial church for the Kotromanić family, in which the episcope of the Church
of Bosnia crowned him.
The process of confessionalization and creation of new religious identities
within the western Christianity is one of the examples that illustrates how
close medieval Bosnia was to general transformations in Europe, in other
words, with diversification of Latin Christianity in terms of religion and cul-
ture that happened before and separately from the reformation.

Ivica Puljić
CRKVENE PRILIKE
U ZEMLJAMA HERCEGA STJEPANA VUKČIĆA KOSAČE
Herceg Stjepan Vukčić Kosača izborio je veliki stupanj autonomije od

centralne vlasti bosanskih kraljeva. Ta njegova praktična neovisnost od kra-
ljevske vlasti omogućavala mu je vlastiti stav i u crkvenim prilikama na svom
području. Tako je vjerska situacija u njegovim zemljama bila znatno drukčija
od situacije u Bosni. U hercegovim su zemljama tijekom cijele njegove vla-
davine usporedno egzistirale i djelovale sve tri kršćanske konfesije onog vre-
mena: katolici, pravoslavci i bosansko-humski krstjani. Zbog te raznolikosti
svojih podanika, vjerski se vladao i morao vladati doista vrlo tolerantno. Ne
odustajući u stvarnosti od tradicionalnog pripadništva svoje velikaške po-
rodice Crkvi bosansko-humskih krstjana, okružen uglavnom neprijateljski
raspoloženim susjedima i najvišim političkim silama svog vremena, svoju je
naklonost pa i pripadništvo priznavao vrhu Katoličke a i Pravoslavne crkve.
Stječe se dapače dojam da je on tradicionalnu kršćansku praksu svoje obitelji
nastojao samo ozakoniti unutar pravovjernoga kršćanstva. Takvim ponaša-
njem unio je zbrku i u povijesne izvore i u historiografiju te pružio svojevrsne
argumente onima koji o njegovoj vjerskoj pripadnosti pišu s više političkog ili
nacionalnog stajališta nego sa znanstveno-povijesnog stajališta.1
1
Takvo pisanje i inače je naglašeno u pisanju o obilježju Crkve bosansko-humskih
krstajna uopće. F. Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.),
Zagreb, 2003., str. XL.

Ivica Puljić
Velikaška obitelj Kosača izvorno je vlastela Podrinja,2 a njihov uspon do

najmoćnije velikaške porodice u kraljevstvu odredilo je širenje bosanske drža-
ve prema jugu i istoku. Tako je već Vlatko Vuković (vladao do 1392.) udario
temelje buduće Hercegovine, na kojima su njezinu veličinu dogradili Sandalj
Hranić (vladao 1392.-1435.) i Stjepan Vukčić (vladao 1435.-1466.).
Herceg Stjepan Vukčić Kosača3 bez sumnje je najistaknutiji srednjovjeko-
vni bosansko-humski velikaš ne samo u bosanskom kraljevstvu nego i opće-
nito u svom vremenu.4 Zato nije nimalo čudno da je on i u fenomenu Crkve
bosansko-humskih krstjana imao specifičnu ulogu. U procjeni te uloge velik
je problem siromaštvo izvorne građe s njegovih područja5, koja je, dakako,
važnija od građe, količinom znatno bogatije, nastale izvan njegovih područja,
a u kojoj je stvarna istina zbog političkih razloga mogla biti znatnije zatamnje-
na. Postoji zaista mnogo stranih izvora i pisaca koji govore o krivovjerju u Bo-
sni i Humu6, koji se, dakako, odnose i na obitelj Kosača: dubrovački kroničar
Resti, npr., tvrdi za Sandalja Hranića, hercegova strica i prethodnika, da se
“rodio i umro” kao sljedbenik Crkve bosansko-humskih krstjana.7
2
M. Dinić, Zemlje Hercega od svetoga Save, Glas SAN, 182., Beograd, 1940., 200.-
257.
3
Herceg se predstavlja: “Mi g(ospo)din Stjepan herceg od svetoga Save gospodar humski
i primorski veliki vojvoda rusaga bosanskoga knez drinski i veće”. LJ. Stojanović, Stare
srpske povelje i pisma, I./2, Beograd, 1934., str. 66. i 72.
4
“Za vreme njegovog aktivnog političkog delovanja od 1435. do 1466. smenila su se na
bosanskom prestolu tri kralja: Tvrtko II, Tomaš i Stefan Tomašević. Nijedan od njih nije
uticao u tolikoj meri na razvoj pozne bosanske srednjovekovne države i nijedan nije osta-
vio toliko tragova u našoj istoriji kao njihov, samo po imenu, vazal Stefan Vukčić.” S. M.
Ćirković, Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba, SANU, posebna izdanja, knj.
CCCIXXVI., Odeljenje društvenih nauka, knj. 48., Beograd, 1964., str. 1. Ć. Tru-
helka čak ističe: “Herceg Stjepan… je bio na Balkanu jedna od najuglednijih osoba…”.
Epigrafske crtice iz Bosne i Hercegovine - natpis hercega Stjepana na crkvi u Goraždu,
Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, 1889., str. 66.
5
“Desetak pisama i isprava sačuvanih u Dubrovniku predstavlja neznatan deo onoga što
je na njegovu teritoriju napisano”. Ćirković, Herceg Stefan Vukčić Kosača, str. 1.
6
Usp. D. Mandić, Bogumilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962., str. 19.-24.
Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 67.-373.
7
Resti piše o Sandalju: “… avrebbe immortalata la sua memoria, se non avesse macchiato

Crkvene prilike u zemljama hercega Stjepana Vukčića Kosače
Za mnoge od stranih izvora postoji opravdana sumnja da preuveličavaju

krivovjerje, kako brojem tako i dubinom hereze. Ali i velik broj domaćih izvo-
ra pobuđuje sumnju u prikrivanje stvarne istine jer po svaku cijenu žele postići
suprotni učinak, obranu od optužaba i opasnosti koje iz njih proizlaze, pa i
njima treba pristupati s velikim oprezom.
Postoji ipak i svojevrsna treća vrsta izvora, dostatan broj dokumenata u
kojima relacija napad - obrana nije bila utjecajna. Njima zato treba svakako
pridati najviše pažnje. Prvorazredan je u tom smislu prijedlog Dubrovčana u
sukobu sa Sandaljem da posrednik između njih bude “ lo diedo, che e signor et
padre spirituale de la glexia vostra di Bosna” 8 i njihovo pohranjivanje svog ovjero-
vljenog teksta upravo kod djeda. I u sporu s njegovim sinovcem i nasljednikom
hercegom Stjepanom predlažu 1451. da presude “ domini christianorum majo-
res ipso Chercech et nobis”.9 Dokazuje to i njegova odluka prigodom izmirenja
teških sukoba u obitelji da glavnu ulogu u mirenju u obitelji imaju velikodo-
stojnici Crkve bosansko-humskih krstjana. Prigodom izmirenja sa suprugom
Jelenom i sinom Vladislavom 1453. godine mir se jamči “gospodinom djedom
crkve bosanske i 12 strojnikom, među kojimi strojnici bude gospodin gost Radin za
života”, a za mir s Vladislavom obećava da će još za života podijeliti naslijeđe s
bratom mu Vlatkom i postavlja za “svjedoke i sreditelje vjere naše dida bosanskoga
i š nim’ 12 poglavitijeh kr’st’ jan’”.10 Treba ovdje naglasiti da je ove odredbe her-
ceg donio u razdoblju svog javno deklariranog pripadništva Katoličkoj crkvi,
la sua vita ed oscurato la fama con li errori dello scisma e rito patareno, nel quale nacque e
morì.” J. Resti, Chronica Ragusina (ab origine urbis usque ad annum 1451), izdanje S.
N. Nodilo, u Mon. Slav. Merid., XXV., Zagreb, 1893., str. 264.
8
N. Jorga, Notes et éxtraits pour resvir à l’histoire des croisades au XVe siècle, II., Paris,
1899., str. 107.-108. M. Perojević, u Povijest Bosne i Hercegovine, knjiga I., Napredak,
Sarajevo, 1942., pretisak 1991., str. 416. (odsad: Napretkova povijest BiH).
9
Jorga, nav. dj., II., str. 444. - cit. prema F. Šanjek, Bosansko-humski (hercegovački)
krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, Zagreb 1975., str. 116., bilj. 39.
10
LJ. Stojanović, nav. dj., I./2, Beograd, 1934., str. 68. i 70. Ćirković, Herceg Stefan
Vukčić - Kosača, str. 198.-199. B. Poparić, Tužna povijest hercegove zemlje 1437.-1482.,
Zagreb, 1942., str. 142. Mandić, Bogumilska crkva bosanskih krstjana, str. 209. F.
Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 37.

Ivica Puljić
poslije prihvaćanja katolicizma i otklona ekskomunikacije 1451. posredstvom

kralja Tomaša, a godinu dana prije nego je zatražio franjevce od kralja Alfon-
sa da obraćaju na katolicizam krstjane, - ali isto tako i nekako u isto vrijeme
kada je uvjerio i carigradskog patrijarha da je u duši pravovjeran, o čemu će
govoriti. I sinovi Radoslava Pavlovića i hercegove sestre Teodore (Petar i Ni-
kola), također podrijetlom bosanska vlastela, potomci Pavla Radinovića,11 koji
su širenjem države dobili polovicu Konavala i Trebinje s okolicom i njime
gospodarili do njegova uklapanja u zemlje hercega Stjepana, kažu da su se
posavjetovali “s našimi savitnici po običaju s gospodom strojnici crkve bosanskje”.12
Spomenutim izvorima može se nadodati i pisanje pape Pija II. jer je on
bio dobro informiran o vjerskim prilikama na kraljevu i na hercegovu dvoru
ne samo po optužbama nego i preko legata koji su tamo boravili. Spomenuti
papa piše u svojim Komentarima da je jedan od trojice heretičkih prvaka koji
su u Rimu bili poučeni u pravoj vjeri nakon povratka pobjegao “poput psa na
svoju bljuvotinu” hercegu Stjepanu, koji je “poslije kralja, druga po važnosti glava
…, moćan brojem podanika i zlatom, doduše, zaražen manihejskim krivovjerje-
m”.13 Papa ističe također, govoreći o konačnom zatiranju hereze u Bosni, da ih
je kršteno “oko deset tisuća”, a njih oko “40 ili malo više” prebjeglo je k hercegu,
“istomišljeniku u nevjeri”.14 Hercegu je već unaprijed bilo zabranjeno da prima
prognane bosanske krstjane.15
U stvarno (iako tajno ali trajno) pripadništvo Crkvi bosansko-humskih
krstjana spomenutih velikaša već na temelju navedenih tvrdnji kritičan po-
vjesničar ne bi trebao dvojiti, ali dubrovačkim tvrdnjama iz vremena ratova s
11
Njihovi izvorni posjedi okolica su Olova i Borča, a proširenjem bosanske države na
jug dobili su kraj oko Trebinja do Dubrovnika i polovicu Konavala.
12
Stojanović, nav. dj., I./2, str. 149.
13
Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 149. i bilj. 129.
14
Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 147.-159. Usp. o tome
razmišljanja: Mandić, nav. dj., str. 418.-419. S. M. Džaja, Od bana Kulina do austro-
ugarske okupacije, zbornik Katoličanstvo u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1993., str.
57.-58.
15
“Duci vero Stephano de non recipiendis Patarenis mandatum dedisse…” E. FERMEN-
DŽIN, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica, Zagreb, 1892., str. 241. F. Rački, Bogo-
mili i patareni, izdanje Zagreb, 1999., priredio F. Šanjek, str. 118. i 228., bilj. 414.

hercegom Stjepanom i Pavlovićima o njihovom neprijateljskom stavu prema

katolicizmu treba naprotiv pristupiti s velikim oprezom. Za Radoslava Pavlo-
vića Dubrovčani u vrijeme ratovanja pišu da je “najgori pataren i bič katoličke
vjere” i “nevjerni i najgori heretik pataren … opaki i svetogrdni …heretik i doka-
zani neprijatelj katoličke vjere”.16 Hercega optužuju također da je “ dokazani he-
retik pataren”, “opaki pataren”, “pataren i Božji neprijatelj”… Tvrde da je ubijao
katoličke svećenike, pljačkao crkve i pretvarao ih u konjušnice, gazio konjima
Kristov lik i sl. …17 Sumnju u istinoljubivost tvrdnji Dubrovčana najbolje po-
tvrđuje njihovo nastojanje da ometu hercegovo poslanstvo papi da ga ono ne
bi uvjerilo u njegovu pravovjernost,18 kao i ometanje odlaska papina legata na
hercegov dvor da on tamo ne bi stekao drukčije uvjerenje.19 Herceg Stjepan je,
čini se, doista imao uvelike pravo kad je papi optužio Dubrovčane da ga svuda
kleveću!20 Pape su inače bili glavni cilj dubrovačkih optužbi za hercegovo kri-
vovjerje, upravo su te optužbe često postizale cilj i pokretale pape na mnoge
od njihovih akcija protiv hercega pa i na odluku o njegovu izopćenju. Ipak se
iz postupaka papa jasno vidi da oni nisu optužbe prihvaćali bez provjeravanja,
svojim su legatima nalagali da pomno ispitaju situaciju pa da tek, ako uvide
istinitost optužbi, proglase sankcije.21
16
J. Gelcich - L. Thallóczy, Diplomatarium relationum reipubblicae ragusinae cum
regno Hungariae, Budapest, 1887., 341. i 348.-350.
17
Dubrovčani za hercega kažu: “… questo perfido ereticho et patarino”. Gelcich -
Thallóczy, nav. dj., str. 515.-517. Stojanović, nav. dj., I./2 str. 65. Slično i Rački,
nav. izdanje, str. 227., bilj. 388. Usp. i V. Foretić, Povijest Dubrovnika, I, str. 223.
Perojević, Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1456., Knjiga
I, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo 1942-1991-1998 str. 522. Poparić,
nav. dj., str. 52.-54. Optužbe su sigurno bile pretjerane da bi postigle cilj. Počinjena
zla i nisu morala biti na vjerskoj bazi jer je hercegova vojska bila inače “na zlu glasu”.
Ćirković, Herceg Stefan Vukčić-Kosača, str. 32.
18
Gelcich - Thallóczy, nav. dj., str. 524. Poparić, nav. dj., str. 65.-66.
19
DAD, Cons. Rogatorum, XII, 146. Ćirković, Herceg Stefan Vukčić Kosača, str. 167.
20
G. Gondola, Croniche ulteriori di Ragusa, Mon. hist. Slav. Mer., XIV, Zagreb,
1893., str. 327. i 330. Truhelka, Epigrafske crtice iz Bosne i Hercegovine, GZM, 1899.,
str. 69. Poparić, nav. dj., 66.
21
Tako papa Pio II. piše 15. travnja 1460. svom legatu hvarskom biskupu Tomi da
prije ispita jesu li istinite optužbe o krivovjerju i da upozna stanje prije pristupanja

Ivica Puljić
Proučavajući stvarni hercegov odnos i prema katolicima i pravoslavcima

u njegovim zemljama zaključuje se da je taj odnos bio naprotiv izrazito tole-
rantan i da su dubrovačke optužbe bile zbilja pretjerane. Jasno se uočava da
je herceg ulagao mnogo truda da Crkva prizna pravovjernost tradicionalne
vjerske prakse njegove obitelji od koje ni on nije želio odstupiti. Puno se toga
iz kršćanske prakse Kosača, 22 o čemu svjedoče brojni izvori, doista i ne slaže s
teškim optužbama o krivovjerju nego ih dapače prikazuje vrlo bliskim pravo-
vjerju. Vojvoda je Sandalj, npr., 1426. godine sudjelovao u procesiji sv. Vlahi u
Dubrovniku s desne knezu i zaželio izgraditi crkvu na dubrovačkom području
“da hvata duši mjesto”.23 Njegova žena Katarina iz bogate je zbirke obitelj-
skih relikvija obdarila zadarske benediktinke vrijednim moćnicima.24 I her-
ceg Stjepan naglašeno je štovao svete slike (ikone) i relikvije svetaca, slavio je
brojne svetačke blagdane i održavao korizmeni post sa svojim podanicima. Da
je to bila doista opća praksa i samih krstjana na njegovom području, dovolj-
no svjedoči oporuka njihova najvišeg predstavnika na hercegovom području,
glasovitoga gosta Radina.25 Herceg je zbilja uporno nastojao na najvišoj razini
dokazati svoju pravovjernost. Preko svojih poslanika on je još 1439. godine
izrazio papi Eugenu IV. (1431.-1447.) da želi biti pripadnik Katoličke crkve i
zamolio od njega biskupa koji bi i njega i njegove podanike krstio, što je papu
obradovalo, kako svjedoči njegovo pismo od 12. rujna 1439.26 Ali herceg je od
izopćenju. Farlati, nav. dj., IV., str. 263. Fermendnžin, nav. dj., str. 241.
22
M. Brković, Srednjovjekovna Bosna i Hum - identitet i kontinuitet, Mostar 2002.,
str. 166.
23
Truhelka, u GZM, Sarajevo, 1917., str. 209.-211. Perojević, Napretkova povijest
BiH, str. 490. V. Ćorović, Istorija Bosne, I., Beograd, 1940., str. 162.
24
Usp. monografiju Zlato i srebro Zadra i Nina, izdanu u Zagrebu 1972. na hrvat-
skom, engleskom, francuskom, njemačkom i talijanskom jeziku, str. 87.-91. i 173.
L. Thallóczy, u GZM, Sarajevo, 1893., str. 34. M. Perojević, Napretkova povijest
BiH, str. 409.
25
Tekst i posuvremenjeni prijepis: Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vre-
lima, str. 362.-367. isti autor, Bosansko-humski (hercegovački) krstjani, str. 177.-183.
26
O. Raynaldi Annales ecclesiastici, Lucca, 1474.-56., sv. IX., str. 538. FERMEN-
DŽIN, nav. dj., str. 208. Upornim djelovanjem i posredovanjem hvarskog biskupa
Tome prihvatit će herceg Stjepan i Pavlovići, bar na izgled, katolicizam od koga će

pape očito tražio samo svojevrsno ozakonjenje jedinstva i pravovjernosti jer

nije imao namjeru mijenjati kršćansku praksu svojih predaka, a to je onda za
papu značilo da je on prihvatio katolicizam samo formalno.27 Herceg je doista
sve do smrti uporno ustrajavao i u jednom i u drugom: s jedne strane trajno se
nepopustljivo držao vjerskih običaja i prakse svoje obitelji, a s druge strane sve
do konca života mu je bilo od životne važnosti održavanje veza s papama, 28 i
to sa svakim od njih! Tako je on, odmah nakon izbora pape Nikole V. (1447.-
1455.), poslao i njemu svoje poslanstvo29 da mu izjavi u njegovo ime vjernost.
I taj je papa kao svog legata poslao hvarskog biskupa Tomu, preporučujući ga
svima pismom od 18. lipnja 1447..30 Preko spomenutog papina legata herceg
je odlučno izrazio papi “obedientiam verbalem”, ali već iduće godine papa daje
ovlasti istom legatu da ga izopći ako bi se sustezao prijeći na katolicizam.31
Papa Nikola V. 1449. godine među velikašima bosanskoga kraljevstva, koji
su zaraženi ljagom krivovjerstva, poimenično ističe upravo hercega Stjepana
kao sljedbenika hereze.32 S obzirom na te papine prijetnje izopćenjem, treba
opet otpasti. Papa Eugen o obraćenim velikašima kaže “primus et praecipuus est Ste-
phanus voivoda”. Papa nastavlja da su se opet vratili “ad vomitum suum”. Fermendžin,
nav. dj., str. 208.
27
DAD, Lett. di Lev., XV, 15 (18. kolovoza 1450.): “… el conte Stefano mando a supli-
car a papa Eugenio che volesse tor in gratia perche se voleva batizar e esse bon christiano. E
cusi el dicto papa lo aceto in gratia et fexeli gratiosi privilegii. Et poi vedendo questo papa
chi e al presente ch el dicto conte perseverava in la infidelita revoco tali privilegii …” Usp.
i Ćirković, Stefan Vukčić-Kosača, str. 108., bilj. 57.
28
“… veze sa papskom stolicom, koje će, bez obzira na svoja neodređena i zagonetna verska
uverenja, održavati do kraja života.” Ćirković, Herceg Stefan Vukčić - Kosača, str. 40.
Rački, nav. izdanje, str. 222., bilj. 341. Rački, nav. izdanje, str. 106., 113.
29
Papa Nikola piše: “Dux S. Sabae… quosdam ad nos destinavit oratores seu nuntios…”
Farlati, nav. dj., IV., str. 260.
30
Theiner, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historima illustrantia, II., str.
236. Truhelka, Epigrafske crtice, str. 68. Poparić, nav. dj., str. 40.
31
Truhelka, Epigrafske crtice, str. 68.
32
Papa naglašava, spominjući zaraženost herezom bosanskog plemstva: “… inter
quos primus et praecipius est Stephanus, vaivoda, socer dicti regis”. E. Fermendžin, nav
dj., str. 208. Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 28.-29.

Ivica Puljić
naglasiti da se ne može izopćiti33 onoga kojega se ne drži ili koji se sam ne

deklarira članom Crkve. Herceg je izazivao ljutnju papina legata, pružajući
utočište prognanim hereticima iz Bosne, kako svjedoči pismo legata biskupa
Tome od 19. veljače 1452.34 Iste godine papa je hercegu slao kao svog legata
i ulcinjskog biskupa Pagamina, koji ga je nagovorio da pošalje papi novo iza-
slanstvo.35 I papa Kalikst III. (1455.-1458.) slao je hercegu koncem 1457. svog
legata,36 a o hercegovu komuniciranju s papom Pijom II. (1458.-1464.) postoji
više svjedočanstava.37
Osim papa, herceg je uvjeravao i katoličke vladare u svoje katoličko opre-
djeljenje. Fridrika III. (IV., 1415.-1493.) uvjerio je da je primio katoličku vje-
ru. On je hercegovim sinovima Vladislavu i Vlatku poslao kao svog poslani-
ka makarskog biskupa Andriju.38 Herceg je od napuljskog kralja Alfonsa V.
(1416.-1458.), s kojim stupa u veze od 1440. godine, i koji ga je 1444. primio
kao vjernog i dobrog podanika,39 tražio da mu pošalje franjevce iz svog kraljev-
stva, što je on i učinio te su oni osnovali samostane u Mostaru i Ljubuškom,
a franjevci Bosanske vikarije bili su im tumači.40 Jedan dnevnik pod godinom
1449. piše da je hercega sklonio da primi katoličku vjeru Mlečanin Gradeni-
go.41
33
Theiner, nav. dj., I., str. 408. Truhelka, Epigrafske crtice, str. 68. Poparić, nav. dj.,
str. 43.
34
Fermendžin, nav. dj., str. 16. Truhelka, Epigrafske crtice, str. 68., bilj. 1.
35
Truhelka, Epigrafske crtice, str. 69., bilj. 2.
36
Poparić, nav. dj., str. 78.
37
Šanjek, Bosansko humski krstjani u povijesnim vrelima, str.114.-117.
38
D. Farlati, Illyrici sacri tomus IV, Venetiis, 1769., str. 189. Poparić, nav. dj., str.
41.-42.
39
Kralj kaže za hercega da ga prima kao “suo vero et bono recommendato servitore”.
Ćirković, Herceg Stefan Vukčić-Kosača, str. 74.
40
Pismo kralja Alfonsa hercegu od 8. studenog 1454. kod L. Thallóczy, Studien zur
Geschichte Bosniens, München, 1914., str. 401. Mandić, Osnutak franjevačkih samsoata-
na i bogoslovije u Mostaru, Stopama otaca, 1934./1935., 6. i 26. Isti autor, Franjevačka
Bosna, str. 120. i bilj. 329. i Bogumilska crkva bosanskih krstjana, str. 174. Ćirković,
Herceg Stefan Vukčić Kosača, str. 215.
41
“Si osserva che il conte Stefano … era eretico, ma che gli fu spedito l’Ambasciator Grade-

Herceg se nije pokazivao pravovjernim samo na visokoj političkoj razini,

gdje su najčešće bili dovoljni riječ i obećanje, on je i u praktičnom vladanju
prema katolicizmu pokazivao potpunu toleranciju, čak i u vlastitoj obitelji.
Dopuštao je ženama katolkinjama da drže latinske svećenike na dvoru koji
su im slavili misu.42 Sinu Vladislavu omogućio je teatralno hodočašće Gospi
u Loreto.43 Pa i sam je ostavio u oporuci “naiprvo za moju dušicu na slavu i na
službu Božju 10 tisuć’ zlatnih’ dukat’”44, koja se, dakako, ima obavljati u Du-
brovniku. Takvo njegovo vladanje kao da je papa Pavao II. konačno priznao
pripadništvom Katoličkoj crkvi, nazivajući ga poslije njegove smrti: “dilectum
quondam filium Stephanus dux s. Sabbe”.45
O spomenutom specifičnom poimanju kršćanstva hercega Stjepana govori
također i pismo carigradskoga patrijarha Genadija 1454./56. godine, iz koga
se jasno vidi da je herceg, onako kako je uvjeravao pape o svom pripadništvu
Katoličkoj crkvi, tako isto uvjerio i najveći autoritet pravoslavlja, carigrad-
skog patrijarha, da je u duši “od prije nekog vremena po raspoloženju kršćanin”,
opravdavši i njemu svoje drukčije vladanje, za koje je patrijarh znao, strahom
nigo, il qualo lo ridusse in seno alla chiesa …” DAD, Secreta consil. Rogat., XVIII., 82.
Ć. Truhelka, Epigrafske crtice, str. 66., bilj. 1. Poparić, nav. dj., str. 35. i 43.
42
Naziv “misa” vezan je uz crkvu sv. Stjepana pod hercegovom prijestolnicom So-
kolom. D. Kovačević-Kojić, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo,
1978., str. 302. i literatura u bilj. 80. L. Petrović, Kršćani bosanske crkve, Sarajevo,
1953., str. 86.
43
DAD, Cons. Rogatorum, XIV., 39.-40., 44.-45. Ćirković, nav. dj., str. 209. i 215.
44
Stojanović, nav. dj., I./2, str. 87. Pucić, Spomenici srpski, II., Beograd, 1862., str.
124.-133. Mandić misli da se ovo služba Božja ne odnosi na mise. Nav. dj., str. 106.
M. Sivrić, Oporuka i smrt hercega Stjepana Vukčića Kosače, Motrišta, 18., Mostar,
2000., str. 78.-84., posebno bilj. 3, na str. 79.
45
Papa Pavao II. 10. veljače 1469. u pismu dubrovačkom nadbiskupu odlučio je s
obzirom na ovu ostavštinu za dušu “quod nulla sit causa magis pia, magisque deo grata
ac ipsi testatori magis salubris quod si dicta summa in sancte fidei defensione expendatur
“ kralju ugraskom Matiji “non solum contra crudelissimos Turchos, sed et perfidissimos
hereticos singulariter defudetur …” Gelcich - Thallóczy, nav. dj., 629. V. Atanasovski,
Pad Hercegovine, Beograd, 1979., str. 28. i 57., b. 248.

Ivica Puljić
od vlastele.46 Hercegovo zanimanje za dobar odnos s pravoslavnim crkvama

nimalo ne čudi, on je u svojim zemljama imao znatan broj pravoslavnih poda-
nika, a na njegovu području bio je i glasoviti manastir Mileševo s relikvijama
Save Nemanjića. Otud njegova naglašena bliskost s metropolitom Davidom.
Spomenuto Genadijevo pismo svjedoči da je bliskost “ biskupa Bosne” s herce-
gom pobudila sumnju kod sinajskih kaluđera da je i sam episkop heretik!47
Manastir Mileševo postat će duhovno središte srpskog pravoslavlja u her-
cegovim zemljama toliko da će se i metropolija početi nazivati hercegova-
čkom.48 Herceg je doista štovao Sv. Savu, nazivajući ga čudotvorcem49 i do-
46
Genadije, iako piše za hercega da je “od prije nekog vremena po raspoloženju kršća-
nin”, ne dopušta sinajskim kaluđerima da ga javno spominju u liturgiji “zato što još
uvijek skriva svoje kršćanstvo”. Patrijarh potvrđuje da se herceg nipošto “ne razlikuje od
kutugera”, ali očito prihvaća to kao nužno prikrivanje iz straha za vlast. A. Pavlović,
Katolici i pravoslavni u našim krajevima prema grčkim vrelima 15. stoljeća, CCP, 25.,
Zagreb, 1991., str. 95.-108. Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima,
str. 319.-323.
47
Iz Genadijeva pisma vidi se da su ga monasi pitali smiju li ga spominjati u liturgiji.
Patrijarh odgovara da je on pravoslavac jer je Srbin i da je rukopoložen od zakonitog
patrijarha i da ništa ne gube ako ga nekad spomenu u liturgiji. Zanimljivo je ipak da
i sam patrijarh dodaje opasku: “Dovoljno je da neće nikada biti potrebe da služi liturgiju
u manastiru”! Pavlović, nav. dj., str. 96.-97. Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povi-
jesnim vrelima, str. 320.-321. Genadijevo pismo potvrđuje i pismo Sv. Ivana Kapi-
strana koji metroplita zove “raškim” pa tvrdnja D. Dragojlovića da se u Genadijevu
pismu govori o obraćenom djedu na pravoslavlje, nema temelja. Fermednžin, nav.
dj., str. 225. D. Dragojlović, Krstjani i jeretička Crkva bosanska, Beograd, 1987. Usp.
F. Šanjek, Crkva bosanska: dualistička sljedba ili evanđeosko ideal zajedništva u duhu
pracrkve, Studia Vrhbosnensia, 4., Sarajevo, 1991., posebno str. 159.-161.
48
I. Ruvarac, O humskim episkopima i hercegovačkim mitropolitima do 1766., otisak
iz knjige Srpska pravoslavna hercegovačko-zahumska mitropolija pri kraju 1900., str.
30. R. L. Veselinović, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini, zbornik Srpska
pravoslavna crkva 1219-1969, Beograd, 1969., str. 320.
49
U ugovoru hercega s kraljem Alfonsom od 19. veljače 1444. spominje se, među
mnogim gradovima i “Mile Sevischi ( = Milesevschi) castello con lo contato Consina con
lo (monastero) che segnoriano li Turchi dela Grecia, dove sta un Sancto che fa grandi mira-
culi”. Povelje je ponovno proučio i pokušao razjasniti M. Vego, Tri povelje o posjedima

davši svom herceškom nazivu dodatak “od svetog Save”. On u svom širokom
shvaćanju kršćanstva “bez granica” zove i gosta Radina i metropolita Davida
svojim redovnicima.50 Isto onako kako je tražio i omogućio misionarsku djela-
tnost franjevcima u zapadnim zemljama, dopuštao je i spomenutom episkopu
Davidu misionarsku djelatnost među krstjanima u istočnim krajevima51, gdje
su franjevci nailazili u svom radu na veliku zapreku,52 očito negdje u zemljama
hercega Stjepana i porodice Pavlovića.53
Premda treba dopustiti mogućnost da je jedan od glavnih razloga spome-
nutog tolerantnog stava hercega Stjepana prema katolicima i pravoslavcima
bio politička potreba54 da odvrati oštricu napada od sebe, ipak je, po svemu
sudeći, na takvo njegovo vladanje učinila najveći utjecaj naglašena konfesi-
onalna raznolikost pučanstva u njegovim zemljama, čime su se one znatno
razlikovale od ostalih krajeva bosanske države. U njegovim su zemljama ka-
tolicizam, pravoslavlje i krstjani bili po svemu sudeći tri ravnopravna partne-
ra, iako je u raširenost i snagu tih triju konfesija doista teško proniknuti55 i
donijeti konkretne procjene.56 Ipak se može reći, ali samo uopćeno, da su na
hercega Stjepana Vukčića Kosače, Most, Mostar, 1978., br.19.-20. i u zbirci Iz istorije
srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1980., str. 466.
50
Stojanović, nav dj., I., 2., str. 89. Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim
vrelima, str. 34.
51
Genadije hvali metropolitovu revnost: “On, kako saznajemo, čini mnogo koristi.”
Pavlović, nav. dj., str. 96. i 97. Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima,
str. 320. i 321.
52
Sv. Ivan Kapistran piše 4. srpnja 1455. papi Kalikstu III. da se mnogi krstjani
obraćaju na rimsku vjeru, ali da su mnogi u tomu spriječeni “a metropolitano Rasci-
anorum”, pa mnogi od njih “moriuntur extra fidem, magis volentes extra fidem mori,
quam eorum Rascianorum fidem suscipere”. Fermednžin, nav. dj., str. 225.
53
Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd, 1964., str. 319.
54
“Njegove veze sa svim crkvama spadale su isključivo u oblast politike.” Ćirković, Herceg
Stefan Vukčić-Kosača, str. 108.
55
“Nesavladive prepreke nastaju tek pri detaljnijem ispitivanju, kada treba utvrditi ra-
sprostranjenost pojedinih crkava, njihovu jačinu itd.” Ćirković, Herceg Stefan Vukčić Ko-
sača, str. 216.
56
Džaja, nav. dj., str. 44. Približne procjene donio je D. Mandić, Bosna i Hercegovi-

Ivica Puljić
izvornim posjedima ove porodice u bosanskom dijelu Podrinja i graničnom

području Huma s Bosnom krstjani bili dominantni kao nekad i u ostaloj Bo-
sni. Naprotiv, u primorskom, zapadnom i središnjem dijelu Humske zemlje
katolici su ostali dominantna konfesija a isto tako i pravoslavni na područjima
koja su bila prije čvrsto u sastavu srpske države. Kako je do toga došlo i zašto
je herceg morao drukčije od ostale vlastele postupati na svojim područjima, ne
da se shvatiti bez pregleda višestoljetnih previranja na tim područjima, pa se
time svakako treba pozabaviti.
Zapadno je kršćanstvo, ne samo na području hercegovih zemalja nego
u tim područjima uopće, sve do izuzimanja Raške biskupije iz Dubrovačke
metropolije57 i njezina uključivanja u Ohridsku metropoliju 1020. godine,58
bilo jedina konfesija.59 U primorskim zemljama, Duklji, Humu, Trebinju i
Konavalima takvo stanje ostalo je ne samo do konca XII. i prve polovice XIII.
stoljeća,60 kad je pravoslavlje započelo svoju ofenzivu, nego i do početka XIV.
stoljeća, kad tek počinju pravi i temeljiti progoni katolika u srpskoj državi.
U ranom srednjem vijeku ključnu ulogu u pokrštavanju tih krajeva odi-
grala je Stonsko-humska biskupija, prvi put spomenuta na Splitskom saboru
na, III, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, izd. 1982. (sabrana djela knjiga 5.), str.
173. i nešto detaljnije F. Marić, Hrvati-katolici u Bosni i Hercegovini između 1463. i
1995. godine prema crkvenim dokumentima, Zagreb, 1998., posebno str. 5.-18. Ćirko-
vić, Istorija srednjovekovne bosanske države, str. 320.
57
O tome smo opširnije pisali u referatu Uspostava dubrovačke metropolije, u zborniku
Tisuću godina dubrovačke (nad)biskupije, Dubrovnik, 2001., str. 46-47.
58
Novaković, Ohridska arhiepiskopija u početku XI veka, Glas SAN, 76. (1908.), str.
1.-62. S. Ćirković, Pravoslavna crkva u srednjovekovnoj srpskoj državi, u zborniku
Srpska pravsolavna crkva 1219-1969, Beograd, 1969., str. 36. i 37. B. Nilević, Srpska
pravoslavna crkva u BiH do obnove pećke patrijaršije, Sarajevo, 1990., str. 15. Usp. i
Ćorović, Istorija Srba, I., str. 111.-112.
59
Opširnije naš članak Crkvene prilike u srednjovjekovnoj humskoj zemlji, Humski
zbornik, II., Čapljina - Zagreb, 1966., str. 88.-150.
60
“Stvaranjem samostalne srpske arhiepiskopije pomjerene su u značajnoj mjeri granice
između pravoslavne i katoličke crkve, na štetu papske jurisdikcije. Područje srpskih episko-
pija prošireno je do rijeke Neretve i do morske obale…” Nilević, nav. dj., str. 25.

928. godine,61 bez sumnje nasljednica kasnoantičke biskupije Sarsenterensis.62

Koncem X. stoljeća uspostavljena je i biskupija u Trebinju.63 Katolici u tim
biskupijama upotrebljavali su u službi Božjoj i latinski i staroslavenski jezik.
Nemamo dokaza da su postojale unutarnje tenzije između te dvije liturgije,
iako ih treba pretpostaviti kao i drugdje u Hrvatskoj pa dopustiti da su one
pogodovale i ranom širenju krstjanskog pokreta i bile olakotna okolnost pri
uvođenju katolika staroslavenske službe Božje u strukture pravoslavne crkve.
Tenzije juridičke naravi bile su, naprotiv, očite i doista velike i trajne pa
su morale mnogo više pridonijeti rascjepu u katoličkom tkivu: umalo trajno
bila je prisutna borba za metropolitansko pravo nad tim područjima izme-
đu metropolitanskih sjedišta Splita, Dubrovnika i Bara. Te su tenzije gotovo
istovremeno od druge polovice XII. stoljeća koristili i pravoslavlje i krstjani.
Njihovu usađivanju i širenju znatno su pridonijele političke prilike. Katolička
kraljevina Duklja imala je kao država svoju metropoliju u Baru, kojom su bili
zadovoljni podanici te države. Kad ju je car Emanuel Komnen (1143.-1180.)
dobrano oslabio, potaknulo je to Dubrovnik da se opet okomi na ukidanje
Barske metropolije, za što je uspio pridobiti i neke pape, posebno Aleksandra
III., koji je 1167. strogo naredio nekim biskupima te svemu kleru “Staniensis,
Scutarensis et tribuniensis ecclesiarum” da iskazuju poslušnost dubrovačkom na-
dbiskupu Tribunu.64 Raški veliki župan Nemanja i Sracimir i Miroslav iskori-
61
M. Kostrenčić (uredio, dokumente prikupili i obradili J. Stipišić i M. Šamšalović),
Codex diplomaticus …, Zagreb, 1967., str. 37.
62
Naši članci: Stonsko-humska biskupija i počeci kršćanstva u Humskoj Zemlji, Her-
cegovina, 8.-9. (16.-17.), Mostar, 2002.-2003., str. 23.-30, zatim Crkvene prilike u
srednjovjekovnoj humskoj zemlji, str. 89.-116. te Stolac - sjedište kasnoantičke biskupije
sarsenterensis, Humski zbornik, IV, Stolac u povijesti i kulturi Hrvata, Zagreb - Sto-
lac, 1999., str. 93.-116. A. Dračevac, Srednjovjekovna stonsko-zahumska biskupija,
Studia Vrhbosnensia, II, Sarajevo, 1988., str. 83.-90. V. B. Lupis, Sakralna baština
Stona i okolice, Ston, 2000., posebno str. 9.-52.
63
Prvi joj je spomen u buli pape Benedikta VIII. iz 1022., kojom on zapravo po-
tvrđuje odredbe pape Grgura V. (996.-999.) s obzirom na dubrovačku metropoliju.
Kostrenčić, nav. dj., str. 61.-62. Naš članak Prva stoljeća trebinsjke biskupije, Studia
Vrhbosnensia, II., Sarajevo, 1988., str. 47.-82.
64
Smičiklas, Codex dipomaticus, II., str. 113.-114.

Ivica Puljić
stili su i slabljenje Dukljanske Kraljevine i spomenuti sukob unutar Katoličke

crkve za širenje Raške Kneževine i njezina pravoslavlja i na te katoličke pri-
morske zemlje. Više dubrovačkih kroničara kaže da su Nemanju na rat protiv
Dubrovnika potaknuli neki biskupi u nastojanju da im Dubrovnik ne bude
metropolija!65 Knez Miroslav u tom je nastojanju prognao iz Stona katoličkog
humskog biskupa Donata i u njegovu rezidenciju uselio kaluđere iz manastira
na Limu. Energična akcija pape Aleksandra III. zaustavila je taj fatalni atak
na katolicizam u tim krajevima, koji je bio ozbiljno zaprijetio njegovu potpu-
nom uništenju,66 ali primat raške Pravoslavne crkve u državi, koja je već u
Nemanjino vrijeme bila odviše netolerantna prema katolicima,67 ostao je na
snazi. Prvi put u povijesti tih krajeva katolicizam je gurnut u drugi plan, što
će rezultirati njegovom trajnom defenzivom68 i stagnacijom u tim krajevima.
Posebno se to osjećalo nakon što je Nemanjin sin Rastko - Sava, za koga tre-
bamo ovdje svakako napomenuti da je zapadno kršćanstvo držao “zloglasnim
krivovjerjem”,69 prigodom uspostave autokefalne Srpske pravoslavne crkve po-
stavio u Stonu “misionarskog”70 episkopa “ da odatle parališe aktivnost katoličke
crkve”, kako priznaju i srpski povjesničari.71
65
Resti, nav. dj., str. 59.-63. N. Ragnina, Annali di Ragusa, Mon. spec. hist. Slav. merid.,
XIV, Zagreb 1883., str. 218. M. Orbini, Il regno de gli Slavi hoggi corrottamente detti
Schiavoni Historia, str. 347.,- izdanja: Kraljevstvo Slovena, Beograd, 1968., str. 17.-18.,
i Kraljevstvo Slavena, priredio akademik dr. F. Šanjek, Zagreb, 1999., str. 312.
66
Usp. papina pisma knezu Miroslavu, hrvatsko-ugarskom kralju Beli III. i dr.:
Smičiklas, Codex diplomaticus, II., str. 167.-168., 175.-176., 237.-238.
67
Raški je episkop Nemanju, koga je krstio katolički svećenik, dao ponovno krstiti.
K. Jireček - J. Radonić, Istorija Srba, I., str. 148.
68
“Širenjem vlasti Nemanjića … katoličanstvo trebinjske biskupije našlo se pod pritiskom
pravoslavlja i zapalo u stoljetnu defenzivu.” Džaja, nav. dj., str. 44.
69
M. Bašić, Stare srpske biografije, Beograd, 1924., str. 200.
70
R. Veselinović, Istorija Srpske pravoslavne crkve s narodnom istorijom, I., Beograd,
1966., str. 4. Nilević, n. dj., str. 26.
71
V. Ćorović, Prošlost Hercegovine, Mostar i Hercegovina, Mostar, str. 15., i Histo-
rija Bosne, I., Beograd, 1940., str. 224. O zahumskoj pravoslavnoj episkopiji: N. Z.
Bjelovučić, Zahumska pravoslavna episkopija u XIII i XIV vijeku, Dubrovnik, 1938.,
J. Mucović, Srpska pravoslavna hercegovačko-zahumska mitropolija pri kraju 1000. go-

Srpsko pravoslavlje nije ipak, bar u humskoj zemlji, uhvatilo dublje kori-
jene zbog uspješnog opiranja većeg dijela domaće vlastele i hrvatskih velikaša,
napose Šubića, srpskim osvajačkim pretenzijama. U tim se sukobima spome-
nuti pravoslavni episkop vrlo brzo morao povući iz Stona u manastir na Lim.72
Spomenuta episkopija domalo je posve “izgubila teritorijalnu vezu sa Humom i
Stonom”.73 Darovnica kralja Uroša I. (1254.-1264.) izdana manastiru Sv. Petra
i Pavla na Limu zapravo je prije svega potvrda darovnice kneza Miroslava i
kralja Stefana Prvovjenčanog (1196.-1228.) koje su uništili Bugari pri prodoru
poslije 1253. godine, a ona, pa prema tome i njezini predlošci, doista navodi
u posjedima manastira na Limu i posjede stonskog manastira i stonskog epi-
skopa. Nadalje kralj Uroš II. (1318.-1321.) pri obdarivanju manastira na Limu
piše da mu se potužio humski episkop Danilo da mu je episkopija opustjela
i da “ni vr’hovine ne ima ni biri nijednogo dohod’ka niotkuder’” jer “otstupiše
h’lm’skie zemle dohod’ci”74 pa i on obdaruje manastir na Limu gdje episkop
rezidira. Konačno se episkopija čak i u manastiru na Limu, čini se, utrnula
sve do polovice XV. stoljeća.75 To dovoljno svjedoči da je pravoslavlje u hum-
skoj zemlji bilo doista marginalno, premda je misionarenje stonskih kaluđera i
državno favoriziranje moralo postići neke rezultate. Uz sve to što se pravosla-
vlje nije uspjelo znatnije udomaćiti na humskim područjima, prodor srpskog
pravoslavlja ipak je poprilično uzdrmao katolicizam u njima. Taj proces ne
možemo nažalost pratiti zbog nedostatka izvora. Ipak sigurno znademo da o
katolicima humske zemlje od tog vremena više ne može voditi brigu stonski
dine, Mostar 1901.

72
Nilević piše da je možda već osnivačkom “stonskom poveljom bilo započeto priprema-
nje premještaja sjedišta episkopije iz Sv. Bogorodice u Stonu u crkvu sv. Petra na Limu”, n.
dj., str. 30., a Jireček tvrdi da nema sumnje da su “episkopi malo stanovali u Stonu, nego
najviše u Miroslavljevoj zadužbini na Limu”. K. Jireček - J. Radonić, Istorija Srba, II.
izdanje, Beograd, 1981., str. 65.
73
Nilević, nav. dj., str. 33.
74
O darovnicama kneza Miroslava, kraljeva Stevana Prvovjenčanog, Uroša I., Uroša
II., Stefana Dečanskog i Stefana Dušana manastiru sv. Petra i Pavla na Limu: S.
Novaković, Zakonski spomenici srpskih država srednjeg veka, V., Beograd, 1912., str.
593.-599.
75
Nilević, nav. dj., str. 35.

Ivica Puljić
biskup; on je umro u progonstvu, a posvećivanje njegova nasljednika vladari

i velikaši onemogućavali su visokim novčanim sumama.76 Vjernici ipak nisu
ostali nezbrinuti. Sudeći po više indicija katolicima u humskoj zemlji, nakon
mira Nemanje s Dubrovnikom, dulje upravlja dubrovački nadbiskup.77 Kad
je stonska biskupija doskora obnovljena, ona više nije imala obilježje drevne
Humske biskupije, osobito nakon biskupova preseljenja na Korčulu.78
U pokrajini Trebinje (Travunju) prilike su se znatno drukčije odvijale.
Vjerojatno zbog nepristajanja uz Dubrovnik u vrijeme Nemanjina prodora u
Primorje, trebinjski biskup nije prognan kao stonsko-humski biskup. Osim
toga, humsku zemlju Nemanja je bio odredio sinu Rastku - Savi, a u njoj
zapravo nastavio vladati knez Petar, optuživan za herezu kao i nasljednik mu
Toljen i domaća vlastela; no ostale primorske zemlje Nemanja je predao ka-
tolički opredijeljenom najstarijem sinu Vukanu79, koji je naslijedio dukljan-
sku kraljevsku krunu te vladao, kako se čini, i Trebinjem.80 On je u bliskoj
suradnji s papom obnovio Barsku metropoliju i učvrstio katolicizam u pri-
76
Kroničar Resti kaže da je Miroslav tražio za dozvolu povratka biskupa Donata u
Ston 300 perpera, a Miroslavljev nasljednik Petar za dozvolu ređenja Donatova naslje-
dnika 200 perpera. Resti, nav. dj., str. 75. Farlati, n. dj., VI., str. 237.
77
Nadbiskup je Bernard 1194. u Humu blagoslovio crkvu Sv. Kuzme i Damjana, a
dokumenti svjedoče da su pod njegovom jurisdikcijom i crkve na Pelješcu. SMIČI-
KLAS, Codex diplomaticus, III., str. 223.-225., VI., str. 156. i IX., str. 197.-198. Usp.
N. Nodilo, Annales ragusini Anonymi item Nicolai de Ragnina, Mon. spect. hist. Slav.
merid., I., Zagreb, 1883., str. 219., I. Ostojić, Bendiktinci u Hrvatskoj, i ostalim našim
krajevima, II., Split, 1964., str. 442., i A. Dračevac, Ponovno osnivanje katoličke bisku-
pije u Stonu, Zbornik radova u čast 650. obljetnice planske izgradnje Stona i Malog
Stona, Ston, 1987., str. 83., bilj. 26.
78
Smičiklas, Codex diplomaticus, VIII., str. 580. Dračevac, Studia Vrhbosnensia, II.,
str.87.-89.
79
Jireček, Istorija Srba, I., 164. E. Peričić, Sclavorum regnum Grgura Barskog - Ljetopis
popa Dukljanina, Zagreb, 1991., str. 233.
80
Svjedoči to jedna kotorska listina izdana 1197. u kojoj se Vukan nazivlje i kraljem
“Tribunie”. Smičiklas, Codex diplomaticus, II., str. 287. Među potpisnicima metropo-
litanskog barskog sabora 1199. ne susrećemo potpisa trebinjskoga biskupa. Smiči-
klas, Codex diplomaticus, II., str. 337.-338.

morskim područjima.81 Ipak trebinjsko je područje od tada čvrsto u rukama

srpskih vladara pa je raško pravoslavlje imalo ovdje velike izglede za širenje i
učvršćivanje. Tek kad je u ponovnom sukobu između Bara i Dubrovnika za
metropolitansko pravo trebinjski biskup, bivši lokrumski benediktinski opat
Salvius, kao papin delegat pokušao provesti papinske odluke u korist Dubro-
vnika82 polovicom XIII. stoljeća, kralj Uroš I. (1243.-1276.) prognao ga je i on
se sklonio na Lokrum.83 Iz dokumenata o tom sukobu jasno se uočava proces
stvaranja državne crkve u srpskom kraljevstvu, pri čemu je srpska država svo-
jim zakonima sve sljedbenike slavenske službe Božje uklapala u Srpsku crkvu,
s tendencijom da katoličkim biskupima i nadbiskupima ostavi samo roman-
sko pučanstvo, sljedbenike latinske službe Božje,84 ali također pod vrhovnom
državnom upravom, onemogućavajući papinsku vrhovnu vlast. To nedvojbe-
no potvrđuje kraljeva izjava o dubrovačkom nadbiskupu u kojoj veli da bi ga
najradije ubio i da ni on ni papa nemaju što tražiti u njegovu kraljevstvu jer
ono ima svoje latinske i slavenske biskupe i nadbiskupe i vlastitog papu, koga
i jedni i drugi imaju slušati.85 Kralj Uroš, zbog otpora ukidanju Barske me-
tropolije u korist Dubrovnika, doista je u takvu nastojanju postigao određene
rezultate i među katolicima! 86
Crkvene tenzije u još uvijek pretežito katoličkim primorskim zemljama
pokušali su smiriti braća kraljevi Dragutin i Milutin u razdoblju zajedničke
vladavine.87 Oni su primorska područja povjerili katolkinji kraljici majci Je-
81
“Ono što je za pravoslavnu crkvu Sv. Sava to je za katoličku crkvu Vukan” - naglašava
S. Stanojević, Borba za samostalnost katoličke crkve u nemanjićkoj državi”, Beograd,
1912., str. 80.
82
Smičiklas, Codex diplomaticus, IVl, str. 420l, 445l-446. Stanojević, nav. dj., str.
136l-137.
83
Nav. naš članak, Prva stoljeća trebinjske biskupije, str. 65.-66.
84
Jireček - Radonić, nav. dj., II., str. 73.
85
Smičiklas, Codex diplomaticus, IV., str. 506.-507.
86
Kad je u Baru pročitana bula o ukidanju Barske metropolije neki su od katolika
čak uzvikivali: “Quid est papa? Dominus noster rex Urosius est nobis papa!” Stanojević,
nav. dj., str. 121., posebno bilj. 2.
87
S. M. Ćirković, Pravoslavna crkva u srednjovekovnoj srpskoj državi, zbornik Srpska
pravoslavna crkva 1219-1969, Beograd, 1969., str. 41.

Ivica Puljić
leni, koja je započela restauraciju već znatno narušenog katolicizma. U akciji

obnavljanja utrnulih katoličkih biskupija ponovno su posvećeni stonski i tre-
binjski katolički biskupi.88 Međutim, nakon njezine smrti i nakon što je svu
vlast u državi preuzeo u svoje ruke kralj Milutin, pritisak srpskih vladara na
katolicizam naglo je rastao. Početkom XIV. stoljeća opet je prognan trebinjski
biskup89 i on se, dapače, više nije smio služiti ni trebinjskim naslovom pa se
dulje njegovi nasljednici zovu samo mrkanskim biskupima po otoku Mrkanu
pred Cavtatom, koji je prognanom trebinjskom biskupu darovao Dubrovnik
kao utočište i sjedište. Pravoslavlje od ovog vremena stalno napreduje90, ukla-
pajući ponegdje u svoje strukture i katolike, napose katolike staroslavenske
službe Božje.
Uz sve nedaće koje su pogodile nekad katoličke humske i trebinjske kra-
jeve, katolicizam u njima tijekom srpske vladavine ipak nije utrnuo. Očuvao
se ne samo u humskoj zemlji, nego u nepoznatom omjeru i na trebinjskim i
dukljanskim područjima, dakle u čitavom Primorju. Koncem XIII. stoljeća
prolazio je našim stranama jedan francuski dominikanac te zapisao da su u
primorskom kraju tadašnje srpske države stanovnici “čisti katolici, jednako kao
Latini. Drugi pak ovoga kraljevstva su nevjerni raskolnici i zbog toga jako progone
katolike.”91
U humskoj zemlji ipak su prilike za katolicizam bile neusporedivo bolje.
U vrijeme vladavine Šubića humska zemlja bila je u njihovim rukama, oni
se zovu gospodarima “tocius terre Hlim”.92 Da se na područja pod njihovom
88
Jelena je direktno komunicirala s papom: D. Martich, Papstbriefe an serbische Für-
sten in Mittelalter, Sremski Karlovci, 1933. Plod tog nastojanja bez sumnje su odre-
dbe papa Martina IV. i Honorija IV. o ponovnom imenovanju trebinjskog i stonskog
biskupa. Smičiklas, Codex diplomaticus, III., str. 142.-143., i VI., str. 488.-489. i 551.
Theiner, nav. dj., I., str. 100. i 103. Farlati, nav. dj., VI., str. 293. Objašnjenje spome-
nutih dokumenata vidi naš članak, Crkvene prilike u srednjovjekovnoj Humskoj zemlji,
str. 128.-129.
89
Naš članak Prva stoljeća trebinjske biskupije, str. 69.
90
Oko 1326. godine grade crkvu Sv. Stjepana u Trebinju. Vego, Most, X./1983., br.
50., str. 242.
91
K. Draganović u: Croatia sacra, 1943., str. 117.-118. D. Mandić, Bosna i Hercvegovi-
na, III., str. 453.-454.
92
Smičiklas, Codex diplomaticus, VIII., str. 80., 497., X., 77. itd.

vlašću proširila jurisdikcija duvanjskog biskupa, nedvojbeno svjedoči to što

se upravo tako zove još i 1495. duvanjski biskup Vitus de Rurchis.93 Mandić
misli da bi se jurisdikcija duvanjskoga biskupa mogla širiti “od Cetine do Popo-
va polja”,94 a Farlati tvrdi da se širila do Bosne i Srbije.95 Nema sumnje da su
duvanjski biskupi upravljali katolicima humske zemlje kad je ona bila izvan
granica srpske države.
Katolicima na trebinjskom području, naprotiv, trajno je (a na humskim
područjima u razdobljima kada su dijelovi humske zemlje bili u sklopu srpske
države) upravljao po odredbi srpskih vladara kotorski biskup, vjerojatno od
drugog progona trebinjskog biskupa prvih desetljeća XIV. st. To dokazuje
papa Klement VI. kada piše 6. siječnja 1345. kralju Dušanu da su neki njegovi
prethodnici ugrozili kotorskog biskupa te mu oduzeli određene samostane,
crkve, otoke ... koji mu pripadaju kao dijecezanskom biskupu, a kralj Dušan ih
još uvijek drži zaposjednutima. Među otetim posjedima kotorskoga biskupa
papa navodi nekadašnje posjede Trebinjske biskupije, npr. Molunat, Cavtat,
Konavle, Sv. Petra u Polju kod Trebinja i dr.96 Godinu dana kasnije, 7. siječnja
1346., piše opet isti papa Dušanu da vrati kotorskom biskupu otete posjede,
navodeći tada poimenično krajeve i naselja sve do Dunava, među njima i “Ca-
nal, Tribunia, Drazavica, Resson... Chelminia”, jer kotorski biskup njima upra-
vlja kao dijecezanski biskup od davnine.97 Papa je u isto vrijeme uputio i pisma
hrvatsko-ugarskom kralju Ludoviku i bosanskom banu Stjepanu, tražeći od
njih da se ne ometa kotorski biskup u upravljanju nekim krajevima pod njego-
vom vlašću, a u pismu banu Stjepanu na prvom se mjestu navodi “Chelmia”.98
Rasap Dušanova carstva donio je katolicima olakšanje. Trebinjskim po-
dručjem zakratko su zavladali braća Balšići, koji su, posredovanjem svačkog
93
“Episcopus dumnensis ac totius terre Cumnensis”. Farlati, n. dj., IV., str. 190.
94
D. Mandić, Duvanjska biskupija od XIV-XVII st., Zagreb, 1936., str. 33.
95
“… habeat latam diocesim usque in Bosniam et Serviam”. Farlati, nav. dj., IV., str. 77.,
190.
96
Smičiklas, Codex diplomaticus, XI., str. 179.-180.
97
“… tamquam diocesanus ipsorum castrorum, villarum et locorum regere et gubernare con-
sueverit ab antiquo.” Smičiklas, Codex diplomaticus, XI., str. 264.-265.
98
Smičiklas, Codex diplomaticus, XI., str. 265.-266. i 266.-267.

Ivica Puljić
biskupa, pristupili jedinstvu s papom.99 S njima Dubrovčani dolaze u kontakt

upravo preko mrkanskog biskupa koji domalo opet upotrebljava i trebinjski
naslov. Nije bez temelja pretpostavka o tome s kojom su namjerom Dubrov-
čani izabrali baš mrkanskog biskupa kao posrednika, kao ni to da je on ušao
u posjed svoje biskupije jer se doista već uskoro u dokumentima on opet zove
i trebinjskim biskupom.100 Isto su tako Dubrovčani postupili i nakon što je
kralj Tvrtko zauzeo trebinjsko područje, njegova prvog protovestijara svećeni-
ka Ratka Priboju godine 1383. imenovali su trebinjskim biskupom.101 Time
je katolicizam ponovno dobio priliku da se oporavi i na trebinjskom području.
Trebinjski su se biskupi u vremenu koje je slijedilo sigurno nastanili na podru-
čju biskupije u samostanu Sv. Petra u Polju (Crnač - Čičevo u Dživaru), gdje
je postojao i kaptol s kanonicima, premda su se bar u vrijeme sukoba vlastele
s Dubrovnikom povlačili u Dubrovnik,102 jer imamo dokaze da je biskupiju
napustio tek biskup Mihael, biskupijom upravljao od 1436. do oko 1464. go-
dine.103
O vjernicima na tim područjima, zbog škrtosti povijesnih izvora, malo
što znademo, osim da ih je bilo. O njima govori samo nešto malo, uglavnom
99
Theiner, nav. dj., I., str. 261.-264., i isti autor, Vet. mon. hist. Hung., II., str. 86. i
103.
100
B. Pandžić, De dioecesi Tribuniensi et Mercanensi, Studia Antoniana, 12., Romae,
1959., str. 87. bilj. 2. Smičiklas, Codex diplomaticus, XIV., str. 549. i XV., str. 415.
101
Farlati, nav. dj., VI., str. 296. Pandžić, De dioecesi tribuniensi et mercanensi, str. 87.,
bilj. 9. Ratko je bio najuglednija ličnost Tvrtkova dvora: Usp. Mon. rag. lib. ref. IV,
157, 161, 164, 165, 172, 174, 244. Farlati, nav. dj., VI., str. 296. Perojević, Napretkova
povjest BiH, str. 315., 322., 345. Ćorović, Istorija Bosne, str. 305. Đ. Tošić, Dubrovački
prezbiter Ratko, stonski kancelar, kapelan i protovestijar kralja Tvrtka I i trebinjsko-mr-
kanjski biskup, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine XXVIII.-XXXX.,
Sarajevo, 1979., 39.-58. Autor je utvrdio (str. 49.) da je Ratko bio biskupom već 1383.
godine.
102
Resti piše da su Durbovčani u vrijeme konavoskog rata 1430.-1433. tražili od
Turaka da im se predaju posjedi Pavlovića, navodeći kao argument i činjenicu što “ le
prime dignità prelatizie di quei luoghi conservarsi a Ragusa, come il vescovo di Trebigne”.
Nav. dj., str. 249.
103
Kroničar Luccari piše za trebinjskog biskupa Mihaela da se 1456. povukao u Du-
brovnik “raccomandata la dioecesi alli canonici di san Pietro di Cicevo et a Ivan conte di

usputnih i slučajnih, vijesti i indicija. U najistočnijem dijelu Popova, u Poljici-

ma, tuži se, npr., 1474. Ljubisava kći Miloradova, da ju je muž Ratko Bijeljić
Vragančić potjerao iz kuće protiv zakona svete Rimske crkve.104 Znatan je broj
katolika morao ostati na trebinjskom području i nakon turskih osvajanja, kako
to svjedoči činjenica da je 1488. godine gradio crkvu u Kočeli kod Trebinja
don Vlaho Gabrielis.105 Nakon turskih osvajanja, odmah nakon stabilizacije
prilika, vidi se da su katolici najbrojnije, a ponegdje i isključivo pučanstvo
humske zemlje.106 Jedan rimski dokument iz godine 1520. govori da i Tre-
Popovo et di Trebigne.” Copioso ristretto, str. 101. O kojem Ivanu piše Luccari ne može
se sa sigurnošću utvrditi nego doista samo iznijeti pretpostavku; mislimo da je to
bio Ivaniš Pavlović, a u tom slučaju to se moralo dogoditi prije 1450. jer je tad Ivaniš
umro, a porodica Pavlovića pala “u punu zavisnost od hercega Stefana i više nije igrala
znatniju ulogu u Bosni”. Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, str. 299.
Ne vidimo zašto bi činjenica što se 1450.-1456. godine, dakle poslije smrti Ivaniša
Pavlovića, u Trebinju spominje knez Vidak Vukšić utjecala na vrijeme prije 1450.
godine, kako piše Tošić, Trebinjska oblast, str. 115.
104
“… contra omnem sanctionem sacrosancte romane ecclesie”. DAD, Lam. de for., XLV,
6v.
105
DAD, Diversa not., 68, f. 129.
106
Prvi turski popisi nakon osvajanja govore o opustjelosti Humske Zemlje. Međutim,
znatan dio pučanstva turskom blagonaklonom politikom vraća te nekoliko vijesti s
početka XVI. st. svjedoči o velikom broju katolika na tim područjima. Kako područje
zapadno od Neretve nije u tom smislu opće sporno, ovdje spomenimo samo nekolika
podatka o dijelu Humske Zemlje istočno od Neretve: prema više dubrovačkih kro-
ničara 1525. godine u Zavali u Hutovu bilo je na misi “gran moltitudine di gente” ili
“inifinita di popolo”. Anonimys, nav. dj., str. 100.-101., Ragnina, nav. dj., str. 278.-279,
Gondola, nav. dj., str. 438. Neki izvještaji iz tog stoljeća govore 10 i 12 tisuća vjernika
na ovom području. Usp. Starine JAZU, br. XII., str. 201., i XXXIV., str. 47. Jezikoslo-
vac Faust Vrančić piše: “... posessiones Primorye, Gornye Zaxabie et Dolnye Zaxabie que
sunt in Herzegovina id est extrema parte Dalmatiae, in quibus catholici et innoxii homines
degunt ...” R. Lopašić, Spomenici Hrvatske krajine, I, Zagreb, 1884., str. 147., 158s. Isto
to tvrdi i papa Siksto V.: J. Radonić, Dubrovačka akta i povelje, III./2., Beograd, 1938.,
str. 580., C. Horvat, Monumenta historiam uscochorum illustrantia, I., Zagreb, 1910.,
str. 91. Theiner, nav. dj., II., str. 89s Također to svjedoči i dominikanski vikar Hr-
vatske Daniel, čija je intervencija i potaknula papu na akciju zaštite ovog katoličkog
pučanstva. S. S. Krasić, Izvještaj iz 1589. godine - splitski dominikanac fr. Daniel piše

Ivica Puljić
binjska biskupija, iako je u nevjerničkim krajevima, još uvijek ima mnogo kle-
ra i puka.107 Prema posvjedočenju prvog pisca povijesti Trebinjske biskupije,
biskupa Krizostoma Antića (1615.-1646.), katolici su se održali u Trebinju,
Čičevu, Ljubomiru, Dračevici, Popovu, Zažablju, Nevesinju i po cijeloj bi-
skupiji.108 Brojem su katolici, međutim, opet oslabljeni zbog pojačanih turskih
pritisaka od početka trećeg desetljeća XVI. stoljeća, a onda i zbog nepreki-
dnih nasrtaja pravoslavnog klera, koji ih je, uz pomoć kupljenih fermana na
Porti, silom prevodio u pravoslavlje sve do konca turske vladavine.109 - Sve to
navodimo kao potkrjepu tvrdnji da je katolicizam u vrijeme hercega Stjepana
u njegovu vremenu bio doista znatno prisutan ne samo u humskoj zemlji nego
i na trebinjskom području.
Vladavina Kosača, uza sav njihov tolerantan stav prema katolicizmu i pra-
voslavlju, nije ipak bila bez ploda za širenje krstjana u zemljama koje su stekli
širenjem bosanske države. Da je krstjana na području humske zemlje bilo i prije
dolaska tih krajeva u sklop bosanske države, jasno se dade naslutiti iz više doku-
menata. Poznata optužba dukljanskoga kralja Vukana papi protiv bana Kulina
i njegove sestre, supruge pokojnog kneza Miroslava, da su u herezu uveli više
od 10000 osoba110 može se uzeti kao prvi izvor koji govori o doticaju tih kraje-
va s herezom.111 Pisma pape Inocenta III. hrvatsko-ugarskom kralju Emeriku
papi Sikstu V. o prilikama u kojima su živjeli katolici u istočnoj Hercegovini, Mostarien-

sia, 9./1998., Mostar, str. 105.-114.
107
“… quamplures clericos et laicos cristianos habet”. Farlati, nav. dj, VI. str. 304. Pandžić,
Vrhbosnensia, II., str. 92.
108
Farlati, nav. dj., VI., str. 298.
109
Posebno upozoravamo na raspravu K. Draganovića, Massenübertritte von Katho-
liken zur “Ortodoxie” in kroatischen Schprachgebiet zur Zeit der Türkenherrschaft, Roma,
1937., i hrv. prijevod: Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje hrvatskog govornog
područja u vrijeme vladavine Turaka, Mostar, 1991., passim.
110
Smičiklas, Codex diplomaticus, II., str. 333.-334. Šanjek, Bosanko-humski krstjani u
povijesnim vrelima, 70.-71. i 124. A. i isti autor, Bosansko-humski (hercegovački) krstja-
ni, u prilozima između str. 32. i 33. Rački pretpostvalja da se Kulinova sestra vratila
poslije muževljeve smrti i živjela kod brata bana Kulina. Rački, nav. izdanje, str. 59.
111
Žiće svetog Ivana Vladimira optužuje već cara Samuela (976.-1014.) za herezu,
ali ono je sumnjive historiografske vrijednosti. Car je Samuel (Samuilo) bugarsko-

i splitskom nadbiskupu Bernardu 1200. godine, a nakon spomenute optužbe

kralja Vukana, doduše, ne spominju više Kulinovu sestru, ali se sve u pismu
rečeno o banu Kulinu odnosi ne samo na njegovo područje nego i na sve zemlje
u sklopu Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva,112 među kojima je humska zemlja
morala nakon Bosne biti na prvom mjestu. Kad su Splićani 1223.-1224. izabra-
li za svog kneza Miroslavljeva nasljednika Petra, optužen je on kao heretik pa
ih je papin legat Akoncije udario interdiktom.113 Papa Grgur IX. 1238. godine
piše da je kralj Koloman očistio Bosnu od hereze te kaže da će biskupu Ponzi
podvrgnuti i humsku zemlju, koja je također očišćena djelovanjem spomenu-
toga kralja,114 što svjedoči da su se krstjani u međuvremenu znatno proširili i u
humskoj zemlji. Prodor bosanske države prema moru doista je začas temeljito
ugrozio ne samo katolicizam,115 nego i pravoslavlje,116 što je svakako pogodova-
lo zamahu širenja krstjanskog pokreta u novostečenim krajevima.
Na trebinjskom području krstjani naprotiv nisu imali prigodu za širenje u
vrijeme srpske vladavine zbog naglašene isključivosti srpskih vladara koji su tim
područjem čvrsto upravljali.117 Uključenjem trebinjskog područja i drugih isto-
makedonsku državu doista proširio i na naše krajeve u kojima je, u suradnji s papom
Grgurom V., utemeljio dubrovačku metropoliju. Nema vijesti o progonima heretika
u njegovo vrijeme. D. Dragojlović, Počeci bogomilstva na Balkanu, radovi simpozija u
bogumilstvu održanog 30. svibnja do 1. lipnja 1978., pod naslovom: Bogomilstvoto
na Balkanot vo svetlinata na najnovite istražuvanja, Skopje, 1982., str. 27.
112
Smičiklas, Codex diplomaticus, II., str. 350.-352. Šanjek, Bosansko-humski krstjani
u povijesnim vrelima, str. 72.-77. i 124. B i C.
113
T. Archidiaconus, Historia Salonitana, izd. Čakavski sabor, Split, 1977., str. 94.
114
“… de terra Cholim, per eiusdem regis ministerium a parvitate consimili nutu divine
potentie depurata …” Smičiklas, Codex diplomaticus, IV., str. 57.
115
Duvanjski biskup Madije konačno 1344. god. odlazi iz biskupije zbog zloće puka.
Mandić, Duvanjska biskupija, str. 75. Papa Klement VI. te iste godine naređuje split-
skom nadbiskupu da se makarskom biskupu vrate njegovi prostori koje su mu već
dvadeset godina oduzeli nevjernici. Smičiklas, Codex diplomaticus, XI., str. 161.-162.
116
To je bosansko prodiranje “u prvi mah zbrisalo katoličke i pravoslavne crkvene orga-
nizacije”. Nilević, nav. dj., str. 40. i str. 41.
117
O odnosu srpskih vladara i crkve prema heretičkim zasadama pa i latinskoj crkvi
usp. sažeto: Šanjek, Bosanko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 23.-26.

Ivica Puljić
čnih krajeva u posjede velikaških porodica Kosača i Radinovića (Pavlovića)118

širenje krstjanskog pokreta ne samo u humskoj zemlji nego i na trebinjskom
području dobiva povoljne okolnosti.119 Može se pretpostaviti da su spomenuti
velikaši bar posredno favorizirali to širenje. U tom smislu uočljivo je da se u
najvažnijim službama spomenutih velikaša nalaze upravo tako brojni uglednici
iz raznih redova krstjana: starac pa gost Radin na poseban način, zatim gosti
Majša, Gojsav, Radivoj, Dmitar, Radin Seoničanin, Milutin, starac Radosav,
krstjani Vlatko Tumarlić, Tvrdisav, Cernika (Čerjenko, Černenko), Petko Je-
remija, Radovac, Radišin …120 Ta privilegiranost je, dakako, sa sobom morala
nositi i određene plodove, što potvrđuje i nekoliko direktnih vijesti. Nakon do-
laska u Ston biskup Ivan de Cruce (de Crossio) piše da je područje našao zaraženo,
na prvom mjestu spominje patarenstvo pa raskol.121 Dubrovčani su 1431. pisali
napuljskoj kraljici da su okruženi patarenima i manihejima.122 U izvorima su-
118
Kosače su zadobili sva područja, osim Trebinja, Vrma, Bileće, Fatnice i polovice
Konavala, a Pavlovići Trebinje s okolicom te polovicu Konavala.
119
“Zbog strogog stava srpskih vladara prema njima, jeretika na području Trebinjske župe
nije bilo sve do njenog ulaska u sastav bosanske države. Od tada se dualistička crkva vrlo
brzo počinje širiti na ovom prostoru.” Tošić, Trebinjska oblast, str. 115. “U Primorju, t.
j. u predjelu izmedju Stona i Kurila, za tiem u Konavlju, ili u predjelu izmedju Cavtata i
Vitaljine, živjelo je takodjer dosta patarena…”, Rački, nav. izdanje, str. 100. i 102.
120
Usp. npr. Stojanović, nav. dj., I./1., str. 369., 371., 373., 583., zatim I./2., str. 46.,
48., 54., 60., 68., 82., 89., 146., 149., 151. i dr. Rački, nav. izdanje, str. 101. Šanjek,
Crkva bosansko-humskih krstjana u povijesnim vrelima, str. 115.-120., isti autor, Bo-
sansko-humski (hercegovački) krstjani, str. 115.-116. Vego, Iz istorije srednjovjekovne
bosanske države, str. 18. Truhelka, Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vreme-
na do godine 1456., Knjiga I, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo 1942-
1991-1998, str. 767.-793. i dr.
121
Biskup piše da je čitav poluotok Pelješac našao zaražen “patarenstvom i raskolom”.
Farlati, n. dj., VI., str. 328.
122
Dubrovnik je “patareniis nequissimis catholicam Christi fidem colentibus inimicissimis
circumdata”. J. Radonić, Dubrovačka akta i povelje, I./1., Beograd, 1934., str. 155.
Mandić, nav. dj., str. 69., bilj. 69. “… la città de ragusa è situata in terra ferma, e da
ogni canto delle sue iurisdicioni confina et circumvalleeata dalli perfidi Patareni senza
alcun altro intramezzo de terra o d‘ aqua …“. Rački, nav. izd., str. 226., bilj. 388. Kro-
ničar Resti piše da “ la peste del rito Patareno, professato da non pochi Canalesi …” Nav.
izdanje, str. 575.

srećemo prilično toponima po gostu, starcu te nailazimo i na dokaze o hižama

krstjana od Podrinja do Dubrovnika.123
Kad je bosanskoj državi konačno zaprijetila smrtna opasnost od Turaka,
a pristizanju pomoći od pape i katoličkih država mogla je biti velika zapreka
upravo ozloglašenost zbog hereze, kralj se odlučio na energične korake protiv
krstjana da bi, kako se čini, opravdao krivnju zbog pada Smedereva. Vodstvo
Crkve bosansko-humskih krstjana i prognane članove pokreta primio je herceg
Stjepan na svoje područje. Držimo ipak da taj čin hercega Stjepana nije imao
niti antikatoličko obilježje niti obilježje posebne zaštite krstjana. Prije svega kr-
stjani i vodstvo njihove crkve i nije imalo drugog izbora, osim prijeći u zemlje
hercega Stjepana, koji je jedini od velikaša, njihovih sljedbenika, imao najveći
stupanj neovisnosti o kralju. Zato je on jedini i mogao pružiti utočište tvrdokor-
nijim sljedbenicima Crkve bosanske i njezinu vodstvu. A da ih nije baš osobito
štitio najbolje svjedoči već spomenuto njegovo omogućavanje franjevcima i mi-
tropoliti Davidu da ih uz njegovu dozvolu prevode u katolicizam i pravoslavlje!
Herceg je držao svojevrsnu ravnotežu među pripadnicima sve tri konfesije
u njegovim zemljama sve do smrti. Najbolje to dokazuje izbor osoba koje su
bile svjedoci njegove oporuke: gost Radin, mitropolit David i njegov komornik
katolik Pribislav (Pribisavac) Vukotić.124
Mogla bi se prihvatiti pretpostavka da je broj krstjana u Bosni, koji su bili
nekad većina pučanstva, pod konac kraljevstva spao na oko petinu pučanstva,125
123
Truhelka, GZM, 1913., str. 373. Mandić, II., str. 306., 319.-320. V. Skarić,
GZM, 1934., str. 79.-82. Lj. Sparavalo, Bijela kneza Alekse Paštrovića, Istorijski gla-
snik, 1.-2., Beograd, 1981., str. 63.-66. i 84.-86. - Tošić, Trebinjska oblast, str. 116.
124
Herceg je Pribisavu povjeravao najdelikatnije poslove s katoličkom Venecijom
i Dubrovnikom. Pribislav je izbjegao u Italiju. Njegova oporuka iz 1475. godine,
izvršiteljem koje je imenovao i padovanskog gvardijana fra Jakova i svog kuma go-
spodina Martina “ da Novamonte”, svjedoči da je bio izrazito pobožna osoba. Uz
brojne darove raznim crkvama i svetištima ističe se i legat crkvi Sv. Jurja u Padovi,
uz obvezu da svećenik slavi svetu misu za njegovu dušu svake nedjelje i blagdana.
Sivrić, nav. dj., 78.-84. L. Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens
im Mittelalter, München, 1914., str. 226., 435.-439. O njemu je pisao i S. Ćirković,
Počteni vitez Pribislav Vukotić, Zbornik Fil. fakulteta, X.-1., Beograd, 1964.
125
Ćorović, Istorija Bosne, str. 527.-535. Mandić, Bogumilska crkva bosanskih krstjana,
str. 417.

Ivica Puljić
ali za hercegove zemlje to je puno teže procijeniti, i za prijašnje vrijeme i za

vrijeme neposredno pred pad pod Turke, jer je tamo izostao posljednji najteži
pritisak na krstjane neposredno pred pad Bosne pod Turke. U prvim stolje-
ćima turske vladavine pravoslavlje u najistočnijem dijelu Hercegovine bilo je
izrazito dominantno, a na području drevne humske zemlje i ostalog primorja
katolicizam je bio, unatoč dodatnim stradanjima tijekom turskih pustošenja
i osvajanja, još uvijek izrazito dominantan. Pripadnicima Crkve bosansko-
humskih krstjana ubrzo se gubi svaki trag, čak i u prvim vremenima, kad još
nema većeg broja muslimana na tom području.126 Na temelju toga smjelo bi se
zaključiti da je humsko područje ipak bilo većinsko katolički, hercegovi posje-
di istočno od Trebinja pravoslavni, a da su krstjani bili dominantno pučanstvo
u izvornim hercegovim posjedima sjeverne Hercegovine i u Podrinju. Teorija
o masovnom prijelazu krstjana na islam odavno je napuštena i nije održiva;127
na islam su prelazili pripadnici svih triju konfesija, a krstjani se u turskim
prodorima nisu vladali znatno drukčije od ostalog pučanstva. Obezglavljeni,
oni su se najvjerojatnije neuočljivo uklapali u katolicizam i pravoslavlje svoje
okolice. Dovoljno to svjedoči njihov najuvaženiji dostojanstvenik u hercego-
vim zemljama, gost Radin, kome, “s pedeset do šezdeset osoba iz svoje ustanove
i svoje sljedbe s njihovim pravima i dobrima”, mletački senat 1466. godine daje
“salvum conductum” da borave na mletačkim posjedima.128 Gost Radin prije
je inzistirao kod Dubrovčana da “ne bude usilovan od nikoga iziti iz vjere koju
vjeruje, razi ako bi njemu ugodno bilo”, a da je konačno ipak završio u jedinstvu
s Katoličkom crkvom dovoljno dokazuje to što je pokopan u franjevačkom sa-
mostanu Sv. Nikole u Stonu,129 što se sigurno ne bi dogodilo da je ostao here-
126
O nestanku bosansko-humskih krstjana: A. Mijatović, Problem nestanka “Crkve
bosanske” u poratnoj historiografiji, Croatica christiana periodica, 2., Zagreb, 1978.,
str. 1.-16. Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, str. 320.
127
F. Šanjek, “Dobri muž’ je” Crkve bosansko-humskih krstjana, Humski zbornik, IV.,
Stolac u povijesti i kulturi Hrvata, Zagreb - Stolac, 1999., str. 129.-131.
128
M. Šunjić, Jedan novi podatak o gostu Radinu i njegovoj sekti, Hrvatska misao, II.,
9. (1998.), str. 157. Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 118.-
119.
129
J. Sopta, Gost Radin (Radivoj) Butković i njegov grob, Hercegovina, 6./7., Mostar,
2000./2001., str. 49.-60.

tik. U krilu Katoličke crkve završili su svi Radinovi potomci,130 kao i potomci
hercegovih sinova Vladislava i Vlatka,131 te njegova kći blažena Katarina.132
Kao zaključak možemo i na konfesionalno područje primijeniti ono što
Dubrovčani rekoše za političke prilike: “od potopa svita ni se svit toliko smel i
vrtil kao sade”.133 Izvorna građa, koja nam je dosad dostupna, uvjerava nas da je
herceg Stjepan ostao u svom običajnom vladanju sljedbenik Crkve bosansko-
humskih krstjana, ali treba također istaknuti da je, uporno se držeći vjerske
prakse svoje obitelji, bez nekih duhovnih apetita pa i vjerskog znanja, trajno
nastojao dokazati svoje pravovjerje i pripadništvo jedinstvenom kršćanstvu
koje tu zasebnost i tradiciju nije razumijevalo ni prihvaćalo. Kao dokaz toj
tvrdnji može se uzeti hercegova žalba na pobunjenog sina Vladislava da je
svojom pobunom uz pomoć Turaka zaslužio smrti da ima tisuću života zato
što je nanio štetu čitavom kršćanstvu.134
130
M. Sivrić, Oporuke kancelarije stonske kneza od sredine 15. stoljeća do 1808., Dubro-
vnik, 2002., usp. inventar oporuka i kazalo.
131
Atanasovski, nav. dj., str. 126.-188. Poparić, nav. dj., 111.-125.
132
Usp. Franjevačka teologija Sarajevo, Povijesno-teološki simpozij u povodu 500.
obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine, održan 24. i 25. listopada 1978. u Sarajevu,
Radovi objavljeni 1979., i K. Draganović, Katarina Kosača bosanska kraljica, Sarajevo,
1978.
133
Pucić, nav. dj., I., str. 57. Perojević, Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih
vremena do godine 1456., Knjiga I, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo
1942-1991-1998, str. 414.
134
Ljubić, Listine, X., 354.

Ivica Puljić
SUMMARY
The noble Kosača family were originally estate owners from Podri-
nje. Their rise to the greatest noble family in the kingdom was due to
the expansion of the Bosnian state towards the south and to the east.
Vlatko Vuković (who ruled up till 1392), already laid the foundation of
what was to be known later on as Herzegovina, on whose magnitude
Sandalj Hranić (who ruled from 1392 – 1435) further expanded, along
with Stjepan Vukčić (who ruled from 1435 – 1466).
“Stjepan Herceg of Saint Sava, lord of Hum and Primorje, great Bosni-
an duke of (rusaga,) prince of Drina and more”, as he presents himself, is
beyond a doubt the greatest Bosnian-Hum leader of the middle ages,
due to the role he played not only in the Bosnian kingdom, but also in
general during his times. It is therefore not surprising that within the
Church of the Bosnian-Hum Christians he had a pivotal role.
First of all, it is important to note that the Kosača family, including
Stjepan Herceg, according to historical sources, were true followers of
the Church of Bosnian-Hum “Christians”. They were also very tolerant
in religious matters in those times, not only in the lands under their
control, but also towards families where Bosnian Christians, Catholics
and Orthodox lived freely one beside the other. One of the reasons for
this tolerance of theirs can be attributed to the political climate of those
times in which Herceg had to constantly battle against accusations of
heresy. A even greater motive can be found in the religious diversity that
existed in his lands. While Podrinje and the border areas of the Hum
lands along with Bosnia, followed the Church of the Bosnian-Hum
“Christians”, many facts point out that despite the hardships caused by
the wars with Serb leaders and the losses against “Christians”, the po-
pulation of Hum and Primorje were still predominately Catholic. Or-
thodoxy prevailed in the areas which were once firmly part of the Serb
State, from Trebinje towards the East, with its spiritual center at the
monastery of Mileševo. This religious diversity certainly had a great in-
fluence upon the land owners and their conduct towards their subjects.

Herceg Stjepan, while being a member of the Bosnian Christians

movement, cannot be called a defender of the Bosnian Christians. Du-
ring the times of their final expulsion from Bosnia, he made efforts to
offer them refuge, yet at the same time gave them the opportunity to
convert to Catholicism or Orthodoxy. In his constant efforts to defend
his faithfulness before both popes and patriarchs of Constantinople,
one can infer a cosmopolitan vision of Christianity present, in which
he sought to legalize the religious practices and traditions of his family,
which he did not want to renounce. His lifestyle played a great role in
this, which from what can be seen, was only influenced to a minor de-
gree by religion.

Tomo Vukšić
PAPA PIO II. I KRALJ STJEPAN TOMAŠ
Na početku ovoga članka čini se prikladnim i vrlo korisnim, radi lakšega

praćenja događaja o kojima će se govoriti, ukratko predstaviti dvojicu protago-
nista iz naslova: papu Pija II. i kralja Stjepana Tomaša te okolnosti u kojima su
živjeli i djelovali. Tako se u trećem dijelu ove radnje moglo govoriti o njihovim
međusobnim odnosima, koje su odredile i obilježile različite zgode i nezgode:
pad Smedereva pod Turke i političke i vjerske sumnje na račun Tomaša, sabor
europskih vladara u Mantovi, konfesionalno složena država, progon krstjana
iz Bosanskoga Kraljevstva, Tomaševi obiteljski problemi, vrlo loši međusobni
odnosi kralja Tomaša i hercega Stjepana, pokušaj osnivanja novih biskupija
u kraljevstvu, hvarski biskup Tomasini, franjevci, dominikanci, pitanje krune
bosanskoga kralja, trojica krstjana obraćenih u Rimu, vazalni odnos prema
Ugarskoj i kasnije Turskoj, utjecaj Venecije i Dubrovnika, unutarnja nesloga
velikaša i izostanak pomoći kršćanskih zemalja te, na kraju, iznenadna smrt
kralja Tomaša i dolazak kraljice Katarine u Rim, vjerojatno još za života pape
Pija II.
1. Humanist Enea Silvio Piccolomini, papa Pio II.

Papa Pio II. rodio se 18. listopada 1405. kao Enea Silvio Piccolomini1 u
1
Usp. John N. D. Kelly, Vite dei papi. Le biografie degli uomini che guidarono 2000 anni di storia
della Chiesa, Piemme, Casale Monferrato, 1995., str. 416.-419. s odnosnom bibliografijom;
Pio Paschini, “Il papato dal medioevo al rinascimento. Avignone – scisma d’occidente – uma-
nesimo (1305-1492)”, u Pio Paschini-Vincenzo Monachino (a cura di), I papi nella storia, I.,
Coletti editore, Roma, 1961., str. 513.-572., posebno 552.-555.; Ludwig Pastor, Geschichte der
Päpste, II., Herder, Freiburg, 1889., str. 1.-261.; Charles Naville (ed.), Enea Silvio Piccolomini.

Tomo Vukšić
Corsignanu kod Siene u plemenitaškoj obitelji koja je zapala u siromaštvo. Kao

dječak obrađivao je zemlju, a kasnije je osam godina proučavao humanističku
kulturu, studirajući u Sieni i Firenzi. Poslije toga sudjelovao je na saboru u
Bazelu kamo su ga, u službi tajnika (1432.-1435.), pozvali kardinal Domenico
Capranica i još neki prelati. Tijekom 1435. putovao je mnogo u diplomatske
misije s kardinalom Niccolòm Albergatijem ili sâm po njegovu nalogu. Kad
je 1436. postao službenik na saboru, dobio je priliku iskazati svoj govornički
talent. No, bio je protivnik pape Eugena IV. te je 1439. postao tajnik protupape
Feliksa V., koji ga je 1442. poslao u Frankfurt. Tu se upoznao s kraljem Frede-
rikom III., koji ga je, upoznavši njegov literarni talent, počastio naslovom poeta
laureatus te ga pozvao da napusti Feliksa V. i prijeđe u njegovu službu, što je
Enea i prihvatio te se 1445. izmirio s papom Eugenom IV. Iste godine teško
se razbolio, što ga je potaknuo da napusti dotadašnji neuredan način života, u
kojemu je imao i nezakonite djece, te se iduće godine dao zarediti za svećenika.
Papa Nikola V. imenovao ga je 1447. biskupom u Trstu, a 1450. biskupom u
Sieni. Istovremeno je bio vrlo aktivan u diplomatskoj službi te ga je Kalisto
III. godine 1456. imenovao kardinalom. Nakon smrti Kalista III. Enea Silvio
Piccolomini izabran je za papu 19. kolovoza 1458. Iako je imao samo 53 go-
dine, već je bio vrlo bolestan. Kao veliki humanist i literat izabrao je ime Pio,
sjećajući se tako Virgilijeva pius Aeneas. Zapravo, tijekom života Pio II. pisao je
komedije, novele, memoare i povijesne studije, od kojih se svakako treba sjetiti
ovih: De gestis Basileensis concilii, Libellus, Historia duorum amantium, Chrisis,
Historia Bohemica, Historia Federici imperatoris, Cosmografia: historia rerum ubi-
que gestarum, Commentaria rerum memorabilium.
Tijekom nekoliko godina prije izbora za papu, kardinal Piccolomini više
je puta pozivao na organiziranje vojnoga otpora protiv Turaka, koji su sve više
prijetili Europi. U tome poslu često je bio osoba povjerenja pape Kalista III.,
koji mu je diktirao neka svoja pisma. Tako je npr. na taj način nastalo Kalistovo
pismo ugarskom kralju Ladislavu, pisano u Rimu 20. listopada 1457., kojim je
pozivao na udruživanje kršćana da bi se “bezbožni soj Turaka” (impia Turcorum
gens) odbio od kršćanskih zemalja među kojima se poimence spominju također
L’uomo, l’umanista, il pontefice (1405-1464), Dado’ Armando editore, Bologna, 1984.; Rossel-
la Bianchi, Intorno a Pio II: un mercante e tre poeti, Sicania, Messina, 1988.

Papa Pio II. i kralj Stjepan Tomaš
“Dalmacija, Hrvatska i svi ilirski krajevi”.2 Stoga i nije neobično da je već u

listopadu 1458. godine, tj. samo dva mjeseca poslije izbora za papu, najavio kri-
žarsku vojnu protiv Turaka i sazvao kongres kršćanskih vladara u Mantovi za
lipanj iduće godine. Taj je kongres održan, ali kršćanski se vladari nisu mogli
dogovoriti, što je papu vrlo razočaralo. Poslije toga, nakon neuspjelog organizi-
ranja vojne, tijekom 1461. godine Pio II. napisao je “Pismo sultanu Mehmedu
II.”, koje, međutim, nikada nije poslano naslovniku, a kojim ga je pozvao da
napusti islam, da se krsti i prihvati krunu Istočnoga Rimskoga Carstva. A kad
je, nakon pada Bosanskoga Kraljevstva pod Turke (1463.), zaprijetila još veća
opasnost, Venecija i Ugarska pristale su krenuti protiv otomanskih osvajača.
Vojni pohod bio je zakazan za kasno proljeće iduće godine, a Pio II. želio je
osobno sudjelovati u tim događanjima. Međutim, kad je došao u Anconu da
se pridruži okupljenoj vojsci, vrlo se razočarao zbog maloga broja prispjelih
vojnika te je, shrvan bolešću, umro u Anconi 14. kolovoza 1464.
2. Kralj Stjepan Tomaš Ostojić

S druge strane, Stjepan Tomaš3 bio je nezakoniti sin bosanskoga kralja
Stjepana Ostoje. Nakon smrti kralja Tvrtka II., koji nije imao prirodnih poto-
2
Usp. Josephus Cugnoni (ed.), Aeneae Silvii Piccolomini Senensis qui postea fuit Pius II Pont.
Max. opera inedita, Reale accademia dei Lincei, Roma 1883., str. 130.: “(…) ut impiam Tur-
corum gentem christianis infestam et uero deo rebellem nostro, si domino placeat, tempore
tam procul a christianis finibus arceamus; (…). Nisi enim perfidiam et abhominabilem illo-
rum sectam e terminis Europe christiana propulsent arma, necessarium est non solum Alba-
niam, que pars Macedonie quondam fuit, sed Dalmaciam, Croaciam omnesque oras Ilyridis
ipsumque regnum tuum Hundarie et alias quamplurimas christianorum prouincias assiduis
Turchorum siue preliis, siue incursionibus agitari.”
3
Usp. Marko Perojević, “Stjepan Tomaš Ostojić”, u Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih
vremena do godine 1463., Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo, ²1991., str. 505.-
554.; Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum docu-
mentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, Zagrabiae 1892.; Šime Ljubić (skupio),
Listine o odnošajih izmedju južnoga slavenstva i Mletačke Republike, X., (Mon. spect. hist. Sl.
merid. – 22), JAZU, Zagreb, 1891.; Sima Ćirković, Historija srednjovekovne bosanske države,
Beograd 1964.; Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb, 1882.; Domi-
nik Mandić, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Ziral, Toronto - Zürüch – Roma - Chica-
go, ²1982.; Isti, Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine, Ziral, Toronto
– Zürich – Roma – Chicago, ²1978.; Milko Brković, Srednjovjekovna Bosna i Hum. Identitet i
kontinuitet, Crkva na kamenu, Mostar, 2002.

Tomo Vukšić
maka, velikaši su Tomaša 1443. godine izabrali za njegova nasljednika. Stupio

je na prijestolje krajem studenoga ili početkom prosinca, što je odmah dojavio
Dubrovčanima, koji mu 5. prosinca čestitaju na preuzimanju vlasti. Već od
početka svoje vlasti imao je velikih problema s nekim velikašima, koji nisu bili
zadovoljni njegovim izborom, a sa Stjepanom Vukčićem morao je više puta čak
ratovati. K tomu, poslije bitke kod Varne 1444. sve je više prijetila opasnost
od Turaka, koji su se, upravo preko Tomaševa kraljevstva, spremali nadirati
prema srednjoj Europi. Osim što je zbog toga tražio pomoć Ugarske, Mletaka
i Dubrovnika, jednako tako Tomaš se obraćao i rimskom papi, tradicionalnom
zagovorniku rata protiv Turaka. Posrednik mu je bio Toma Tomasini, biskup
Hvara, dominikanac, poslanik Svete Stolice u Bosni i Humu još od 1439. godi-
ne.4 Taj biskup bio je tamo poslan ne bi li katoličkoj vjeri vratio krstjane, a prije
svih drugih njihova velikoga zaštitnika Stjepana Vukčića te kralja Tomaša. U
krajevima, u koje je bio poslan biskup Tomasini, stanje je bilo vrlo složeno.
Uz katolike tamo je postojala i heretička Crkva krstjana kojoj su pripadala i
dva vodeća lokalna velikaša. Naime, kralj Tomaš bio je krstjanin kao i Stjepan
Vukčić, koji je, k tome, bio vrlo prevrtljiv čovjek. Međutim, biskup Tomasini
već je prije rujna 1444. uspio kralja Tomaša obratiti na katoličanstvo. No, kralj
je imao i dva druga velika osobna problema, koji su izazivali prigovore drugih
velikaša, njegovih protivnika: prvo, bio je nezakonito dijete i, drugo, bio je
vjenčan na krstjanski način s Vojačom, ženom niska roda, koju velikaši nisu
htjeli za kraljicu, a s kojom je, kao krstjanin, Tomaš već imao dvoje djece. Stoga
se Tomaš obratio papi Eugenu IV. da ga oslobodi tih dviju smetnja, na što ga je
papa dvama različitim dopisima od 29. svibnja 1445. godine potvrdio kraljem
4
Usp. Stjepan Krasić, “Djelovanje dominikanaca u srednjem vijeku”, u Želimir Puljić-Fra-
njo Topić, Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi simpozija povodom 9 stoljeća spominjanja
bosanske biskupije (1089-1989), Vrhbosanska visoka teološka škola, Sarajevo, 1991., str. 173.-
240. (posebice str. 207.-224. i 237.-239.). – Papa Eugen IV. godine 1439., u vrijeme održava-
nja Firentinskoga sabora, imenovao je hvarskoga biskupa Tomu Tomasinija svojim legatom
u Bosanskom Kraljevstvu. Trima različitim dokumentima 19. rujna 1439. dao mu je široke
ovlasti. Na toj službi ostao je sve do 1461. godine jer su mu nasljednici Eugena IV., zadovoljni
njegovim radom, produljivali mandat, što znači da je na istom području bio legat i pape Pija
II. od 1458. do 1461. Inače, Toma Tomasini bio je rođen u Veneciji. Pripadao je dominikan-
skom redu, bio je doktor teologije, a za hvarskoga biskupa imenovan je 1428. te je na toj službi
ostao do smrti 1466. godine. – Usp. također Status personalis et localis dioecesis pharensis-brac-
hiensis et issensis pro anno Domini MCMX, Tridenti, 1910., str. 6.

Bosne kao da je zakoniti sin5 i razriješio obveze date Vojači.6 U novim okolno-
stima Tomaš i vojvoda Stjepan Vukčić privremeno su se približili te se Tomaš
u Milodražu u svibnju 1446. na katolički način vjenčao sa Stjepanovom kćeri
Katarinom. Te je godine navodno bila pripravljena i kruna, čuvana u blagajni
stolne crkve Sv. Dujma u Splitu, koja je bila predana hvarskom biskupu Tomi
da je u papino ime uruči Tomašu. No, iako to iz nekih razloga nije nikada oba-
vljeno, a budući da se zanosio idejom da oko Bosne okupi sve okolne krajeve,
Tomaš se od početka kitio naslovom kralja. Tako se na jednoj ispravi, samo ne-
koliko mjeseci nakon izbora za kralja, izdanoj Dubrovčanima u Kreševu 3. ruj-
na 1444. godine, potpisuje: Štefan’ Tomaš’ kral’ Božiom’ milost’ ju Sr’blem’ Bosni
Primor’ ju Hom’sci zemli Dal’m’ci Her’vatom’ Donim’ Kraem’ Zapadnim’ Stranam’
i k tomu. Taj način njegova potpisivanja više je puta dokumentiran i u idućem
razdoblju, a prije onoga završnoga “i k tomu”, pojavljuju se još dodaci: Usori,
Soli, Podrinju.
Katolička crkva oživjela je u krajevima kojima je Tomaš vladao poslije nje-
gova napuštanja krivovjerja i prihvaćanja katoličanstva. Na više strana gradile
su se nove crkve. Međutim, iako katolik, kralj je i poslije toga priznao postoja-
nje i heretičkoj Crkvi krstjana, zbog čega ga franjevci tužili papi. Nakon što je
objasnio da se tako ponio zato da se izbjegnu veći problemi jer su krstjani brojni
i jaki, a da on sam jedva čeka kada će se ti krivovjerci obratiti na katoličku vjeru,
sprijateljio se s fratrima. Međutim, nadolazili su novi problemi. Prije svega već
1447. godine Stjepan Vukčić, koji je otvoreno podržavao krstjane, razišao se sa
svojim zetom Tomašom te se 1448. godine proglasio “hercegom” u Humu, na-
kan pokazati da je neovisan o bosanskom kralju. Tomaš je na svoga punca bio
ljut i zbog toga što je u Hercegovinu primao krivovjerce koje je Tomaš progonio
iz svoga kraljevstva. Tako je 1450. godine u humsku zemlju primio oko 40
poglavica bosanske crkve s vrlo mnogo naroda koji je došao s njima. Tri godine
s prekidima trajao je rat između Tomaša, Dubrovčana i hercega Stjepana, koji
će biti prekinut sklapanjem mira u hercegovu gradu Novom tek u travnju 1454.
U međuvremenu, gotovo godinu dana prije toga, pao je Carigrad pod Turke.
Međutim, bez obzira je li to bilo iz straha ili dvolične diplomatske kurtoazije,
5
Usp. Augustin Theiner, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia, I.,
Romae, 1863., str. 388.
6
Usp. Augustin Theiner, Vetera monumenta Slavorum meridionalium, str. 388.-389.

Tomo Vukšić
zanimljivo je da su sultanu osvajanje Carigrada čestitali i kralj Stjepan Tomaš,

i herceg Stjepan Vukčić i srpski despot Durađ Branković.
Turska vojska sve se više primicala srednjem Balkanu jer su, unatoč po-
nekad vrlo snažnim otporima kršćanske vojske, iz godine u godinu osvajali
grad po grad te su već dugo imali stalno prisutnoga vojvodu u Vrhbosni. On je
nadzirao Tomaša koji se nalazio u nekoj vrsti vazalnoga odnosa prema sulta-
nu. U nakani da se spriječi napredovanje Turaka, pape Nikola V. (1447.-1455.)
i Kalisto III. (1455.-1458.) prednjačili su u organiziranju kršćanskih vladara
među kojima je vladala velika nesloga. A nakon što se Tomaš potužio papi
Kalistu III. zbog opasnosti koje su prijetile njegovu kraljevstvu, papa njega i
njegova sina Stjepana s gradovima i utvrdama 30. travnja 1455. godine prima u
zaštitu protiv Turaka i krivovjernih domaćih velikaša.7 Papa je Tomašu poslao
i svoga poslanika kardinala Joannisa Carvajala u pratnji mletačkoga poslanika
Petrusa Thomasija. Njih je kralj primio u Doboru, odakle je mletački poslanik
13. lipnja 1457. pisao: “Posjetio sam rečenoga gospodina kralja (…). I rekao je
da Turčin poslije pada Carigrada (…) smatra ovo kraljevstvo glavnim vratima
kršćanstva i da mu je pred godinu dana tražio četiri grada ovoga kraljevstva,
koji su, može se reći, njegovi stupovi, jer dva od njih su posred ovoga kraljev-
stva, a od drugih dvaju jedan je ključ Ugarske, a drugi Dalmacije i Primorja.
Vidjevši kralj Turčinovu zlu namjeru, odgodio je do sada rješenje toga pitanja,
dajući mu nade i obećanja. Napokon je došao kraj ovoj stvari i kralj više ne
može otezati. Njegova je svijetlost odlučila prikloniti se kršćanima i sasvim se
osloniti na papu i druge kršćane protiv rečenoga Turčina (…)”.8
Poslije ovoga izvještaja Kalisto III. još više nastoji pomoći bosanskom kra-
lju u pripravi na obrambeni rat. Međutim, ne uspijeva uvjeriti nesložne kršćan-
ske vladare, a Tomaš, u nadi da će mu Turci pomoći da preuzme vlast također
u srpskoj despotovini, čini pogrešku i u proljeće 1458. godine sklapa separa-
tni mir sa sultanom te mu kao danak šalje 9000 dukata. Uvidjevši pogrešku,
dogovorio se u Segedinu (prosinac 1458./siječanj 1459.) s ugarskim kraljem
Matijašom da u Smederevo pošalje sina Stjepana koji će se tamo 1. travnja
1459. godine vjenčati s Marom, kćerju srpskoga despota Lazara, koji nije imao
7
Usp. Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, str. 222.
8
Vilim Franknói, “Kardinal Carvajal u Bosni 1457.”, u Glasnik Zemaljskog muzeja II./1890.,
str. 11.-12. (u članku je Thomasijevo pismo doneseno u izvorniku na talijanskom jeziku).

muškoga potomka, pa je tako Srbija kao miraz ušla pod vlast bosanske krune.
Međutim, Turci su odmah krenuli u pohod na Smederevo i osvojili ga već 20.
lipnja iste godine, a despot je sa ženom pobjegao u Bosnu te tako predao sulta-
nu Smederevo i despotovinu. Zapravo, čini se da su se pravoslavni Smederevci,
nezadovoljni nametnutim despotom Stjepanom Tomaševićem, koji je bio ka-
tolik, predali bez borbe, a mladi je despot, koji je nedugo prije toga bio preuzeo
upravu, predao Smederevo sultanu uz uvjet da njemu i njegovoj obitelji bude
pošteđen život.9 Time su bila otvorena vrata turskom nadiranju prema srednjoj
Europi, zbog čega se uznemirio cijeli kršćanski svijet.
Odnosi prema katolicima u despotskoj Srbiji, kako iz Gyora 4. srpnja 1455.
svjedoči fra Ivan Kapistran, bili su u to vrijeme vrlo loši. Dapače, nabrajajući
zastranjenja Rašana u osamnaest točaka, Kapistran kaže da su zastranili više
nego Grci: “Članak prvi. Silovito napadaju kršćane katolike krsteći ih protiv
njihove volje, a koji to ne žele, katkada im oduzimaju dobra i kadšto ih bacaju
u tamnicu.
Članak drugi. Mnogi od tih bosanskih krivovjeraca, koji su se držali pata-
renske vjere, čuvši Božju riječ, obratili su se na rimsku vjeru, ali ih raški metro-
polit i drugi sprječavaju da se izmire (s Katoličkom crkvom), od kojih mnogi
umiru izvan vjere, i radije umiru izvan vjere nego da prihvate vjeru Rašana.”10
3. Međusobni odnosi kralja Stjepana Tomaša i pape Pija II.

U prethodnim odlomcima priča je dovedena do proljeća 1459. godine. Bilo
je to potrebno zato što se upravo tada, koliko je poznato, kralj Tomaš prvi put
9
Usp. Pavo Živković, “Društveno-političke prilike u srednjovjekovnoj Bosni i Humu”, u
Želimir Puljić - Franjo Topić, Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne, str. 84.
10
Prijevod je uzet od Franje Šanjeka, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15.
st.), Barbat, Zagreb, 2003., str. 113., a izvornik je objavio Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae,
str. 225.: “(…) Infrascripti sunt articuli in quibus erant Rasciani ultra haereses Graecorum,
scripti in urbe Jaurinense anno domini 1455 die 4 Julii. (…)
Articulus primus. Violenter christianos catholicos arripiunt baptizando eos invitos qui nol-
lent, quandoque eis auferendo bona, et quandoque incarcerando eos.
Articulus secundus. Multis ex illis haereticis Bosnensibus, qui fidem tenuerunt Pathareno-
rum (et) audientes verbum Dei, convertuntur ad fidem romanam; sed a metropolitano Rasci-
anorum et aliis non permittuntur reconciliari; de quibus multi moriuntur extra fidem, magis
volentes extra fidem mori, quam eorum Rascianorum fidem suscipere.”

Tomo Vukšić
obraća novom papi Piju II., koji još nije bio navršio ni punu godinu u službi Pe-
trova nasljednika. U tom pismu, kako izvještava sâm papa, bosanski kralj mo-
lio ga je za pomoć u vojsci i novcu zbog velike pogibelji od Turaka, koji su, već
prije pada Smedereva, svakodnevno napadali njegovo kraljevstvo. Doznajemo
to, naime, iz pisma koje je Pio II. 9. svibnja 1459. iz Bolonje poslao franjevcu
Marianu iz Siene. Toga je franjevca već Kalisto III. bio ovlastio da u bosanskim
krajevima propovijeda križarsku vojnu, a Pio II. ponovno ga podsjeća na tu za-
daću te mu produljuje iste ovlasti da bi mogao pomoći ugroženom kraljevstvu
da ono ne padne u ruke nevjernicima te da vjernici, koji u njemu žive, ne bi
pretrpjeli ono što su već propatili okolni pravoslavni narodi.11
Istovremeno je djelovao i papinski poslanik u Ugarskoj kardinal Joannis
Carvajal. Shvativši da je stanje na Balkanu vrlo ozbiljno, poslao je kralju To-
mašu dominikanca Nicolu Barbucija, koji je 27. svibnja došao u Jajce, odakle
je, četiri dana kasnije, pisao kardinalu Carvajalu da je kralju priopćio sve što
mu je naredio kardinal. Izvještava ga također da mu je kralj dao do znanja da
je spreman izvršiti sve što mu narede papa i kardinal, pa čak povesti i rat pro-
tiv Turaka, ali da mu je to moguće samo ako dobije pomoć sa strane jer se ne
može boriti sam. Njegovu bojazan od rata s Turcima povećavala je činjenica
da nije imao pouzdanja u svoje podanike manihejce koji su više voljeli Turke
11
Usp. Augustin Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustantia, II., Ro-
mae, 1862., str. 327.; Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, str. 239.-240. – Papa je Pio II. fratru
“Mariano de Senis ord. minorum” 9. svibnja 1459., kao odgovor na zamolbu kralja Tomaša,
između ostaloga, pisao: “(…) Cum per litteras carissimi in Christo filii nostri Stephani Tho-
mae regis Bosnae illustris nuper ad nos transmissas intellexerimus, quanto in periculo con-
stitutum sit regnum ejus propter imminentem Turchorum ferociam, regnum ipsum quotidie
invadentium et illud occupare totis conatibus initentium, et propterea nobis pro parte sua
humiliter supplicatum fuerit, ut sibi de aliquibus copiis atque subsidiis dignemur opem ferre
et providere (…) commitimus et mandamus, (…), te personaliter conferens omnes et singulos
crucesignatos, quos in partibus illis repereris, ac etiam si quos imposterum per te crucesignare
contingerit, super quo plenariam tibi facultatem concedimus, horteris ex parte nostra, ut ad
ferendum opem et subsidia dicto regi in tanta necessitate fidei ferventes accedant et ipsi regi
totis eorum conatibus opitulentur, ne dictum regnum ad infidelium manus perveniat, et fi-
deles in eo existentes calamitates illas perferre habeant, quas superioribus temporibus relique
finitime Grecorum nationes miserabiliter pertulerumt et de presenti perferunt. (…)”. Usp.
Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, str. 239.

nego kršćane, a činili su gotovo većinu12 stanovništva u zemlji (quasi maior pars
regni est ipsorum, videlicet plures sunt manichei). To su bili razlozi zašto se kralj
nije usudio stupiti u borbu s Turcima, koji su, osim toga, na području kraljev-
stva već imali svoje uhode. Kaže potom da mu je u Osijeku knez Ivan pokazao
pismo despota Stjepana Tomaševića, kojim ga je zvao da dođe pomoći obrani
Beograda i Smedereva, ili će, u protivnom, morati bježati.13
Međutim, svibanj 1459. godine nije bilo vrijeme prvih kontakata pape Pija
II. s pitanjem Bosanskoga Kraljevstva i njegova dvora. Naime, oko pola godine
prije toga, 13. prosinca 1458., Pio II. je, na zamolbu bosanske kraljice Katari-
ne, podijelio oprost svim kršćanima koji na Božić, Uskrs, Malu Gospu, Veliku
Gospu, te blagdane Sv. Tome Apostola, Sv. Jeronima, Sv. Marije Magdalene i
Sv. Katarine posjete crkvu Sv. Katarine u gradu Jajcu.14
3. 1. Sabor u Mantovi, pad Smedereva

i pokušaj organiziranja otpora Turcima
Usprkos vrlo utemeljenim upozorenjima o turskoj opasnosti, koja su sla-
12
Malo drukčije misli Dominik Mandić u Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Ziral, Chicago
– Roma – Zürich – Toronto, 1979., koji na str. 506. kaže da “g. 1459. u cijelom bosanskom
kraljevstvu nije bilo bogomila više od 80 do 90.000, dotično ni puna petina tadašnjega pu-
čanstva”.
13
Usp. Ludwig von Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter,
München/Leipzig, 1914., str. 415.-416.; Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim
vrelima, str. 29.
14
Usp. Augustin Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustantia, II., str.
318.; Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, str. 238. – Odgovarajući na zamolbu kraljice Katari-
ne, papa Pio II. veli: “(…) Cum itaque dilecta in Christo filio Catherina regina regni Bosnae,
quod hereticis et scismaticis inquinatum est, magnum ad ecllesiam sancte Catherinae in ca-
stro Jayce dicti regni, (…) summo cum desiderio nobis supplicari fecit, ut ecclesiam predi-
ctam celestis muneris largitione dotare dignaremur. Nos igitur ejusdem regine piis desideriis
annuentes et christifidelium devotionem augeri cupientes, (…), omnibus vere penitentibus et
confessis, qui in singulis nativitatis domini nostri Jesu Christi et reserectionis ejusdem, ac in
nativitatis gloriosissime virginis Marie ejus matris ac ejusdem virginis assumptionis et sancti
Thome apostoli ac sancti Jeronimi et sanctarum Marie Magdalene et Catherine festivitatibus
ecclesiam ipsam visitaverint annuatim, pro singulis festivitatibus antedictis septem annos et
totidem quadragenas de iniunctis eis penitentiis misericorditer relaxamus, presentibus perpe-
tuis futuris temporibus duraturis. (…).”

Tomo Vukšić
na s balkanskih područja prema ostatku kršćanske Europe, pravi odgovor na

tu opasnost ipak nije pronađen. No, budući da je nakon pada Smedereva 20.
lipnja 1459., koje su Turci osvojili jer niotkud nije stigla pomoć njegovim bra-
niteljima, u Europi nastala prava uzbuna i vrlo brzo poslije toga na više strana
tražilo se razloge i krivce toga poraza. Tako je za pad toga grada kralj Matijaš
okrivljivao Radivoja, strica Stjepana Tomaševića koji je bio zajedno s mladim
despotom, da je navodno izdao grad, a papa Pio II. optužio je despota Stjepana
Tomaševića da je, samo nekoliko mjeseci poslije preuzimanja uprave, pozvao
Turke i prodao im grad za velik novac,15 kao i kralja Tomaša zbog predaje
Smedereva.16
Koliku je zabrinutost izazvao pad Smedereva ponajbolje se vidi iz pisma
koje je papa Pio II. poslao iz Mantove 24. srpnja 1459., dakle malo više od
mjesec dana nakon predaje prijestolnice srpskih despota, Marchionu Brande-
burškom, a u kojemu kaže da predaja toga grada nije ništa manji gubitak od
gubitka kad je izgubljen Carigrad.17 A samo tjedan dana kasnije, 30. srpnja,
pisao je, opet iz Mantove, kardinalu Carvajalu o gubitku Smedereva i nevjeri
bosanskoga kralja, uz konstataciju da napredovanje Turaka treba shvatiti kao
najveću žalost.18
Naime, sve se to događalo u vrijeme dok se na saboru kršćanskih vladara u
Mantovi, koji je bio sazvao upravo Pio II. i otvorio ga 1. lipnja 1459., tj. dvade-
set dana prije pada Smedereva, bez vidljiva uspjeha raspravljalo o organiziranju
zajedničkoga otpora protiv nadiranja Turaka. Zapravo, taj je sabor za papu
bio veliko razočarenje, jer se, osim predstavnika nekih vladara, mjesecima na
saboru nije pojavio ni jedan vladar osobno pa je prva sjednica održana tek na
kraju rujna. A i kad su vladari kasnije došli, nikako se nisu mogli dogovoriti te
15
Usp. Marko Perojević, “Stjepan Tomaš Ostojić”, str. 550.
16
Usp. Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 147.
17
Usp. Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, str. 240. – “Pius PP. II. Marchioni Brandeburgen-
si scribit: ‘oppidum Zendreu in Rassia constitutum’ insignem custodie locum in potestatem
Turcorum devenisse, cuius ‘ammissione non minor quam ex Constantinopoli creditur clades
accepta’.”
18
330.; Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, str. 240. – “Pius PP. II. cardinali s. Angeli inter ce-
tera ‘de amissione Zedrensi et perfidia regis Bosne atque de progressu Turchorum summam
mestitiam’ se cepisse significat.”

od sabora nije bilo nikakve koristi.19 Na taj sabor bio je pozvan i kralj Tomaš,
no, umjesto njega, pojavili su se samo njegovi predstavnici.20 To je, kako Far-
lati opisuje uvjerenje koje je tada vladalo, još više povećalo sumnje da je Tomaš
sklopio tajni savez s Turcima i najavio rat svome puncu hercegu Stjepanu, u čije
je područje vlasti čak pozvao Turke,21 a slanje delegata u Mantovu shvaćeno
je kao Tomašev pokušaj prikrivanja istine.22 Farlati izvješćuje također da su ti
Tomaševi poslanici od pape tražili dvoje: prvo, da njihovu kralju Stjepanu udi-
jeli kraljevsko ime i znakove kraljevske, i, drugo, da u onim krajevima ustanovi
dva ili tri biskupa latinskoga obreda koji će katoličku vjeru utvrđivati i širiti te
da oni koji će naslijediti kralja prime kraljevske insignije. Tome su se žestoko
19
Usp. Karl August Fink-Erwin Iserloh, “Vom Mittelalter zur Reformation”, u Hubert Jedin,
Handbuch der Kirchengeschichte, III./2. (Die mittelalterliche Kirche), Herder, Freiburg - Basel
- Wien, 1968., str. 642.-644.
20
Usp. Daniele Farlati, Illyricum sacrum, IV., Venetiis, 1769., str. 262.; Adriano van Heck
(ed.), Pii II Commentarii rerum memorabilium, que temporibus suis contingerunt, I., Biblioteca
apostolica vaticana, Città del Vaticano, 1984., str. 180.-181.: “(...) rex Bosne, quanquam
Turcis clam reconciliatus esset, legatos tamen ad pontificem misit aduersus illos opem flagi-
tans. regnum Bosne in montibus situm Rascianis Hungarisque coniuguntur. in eo multi sunt
manichaei qui etsi christiani uideri uolunt longe tamen absunt a Christi lege, b l a s f e m i
h o m i n e s et erroribus pleni, aduersus quos Aurelius Augustinus librum scripsit. Ragusei
et Trigurienses ad litus adriatici maris iacentes uicini sunt Bosnensibus quos illyricam fuisse
gentem non est ambiguum. hos Croatini, qui et Dalmate sunt, orientales et boreales habent.
sicut Romani quondam suos principes uel Cesares uel Augustos uocauere, Egyptii uel Phara-
ones uel Ptolomeos, ita et Bosnenses suos reges appellauerunt Stephanos, quorum qui legatos
Mantuam misit uafer homo fuit et inconstantis animi. is paulo ante ad Matthiam, Hungariae
regem, profectus interuentu Iohannis Sancti Angeli cardinalis, apostolici legati, fedus cum eo
inierat multa in Turcos polliticus, plura mentitus.”
21
Usp. Daniele Farlati, Illyricum sacrum, str. 262.: “Sed per idem fere tempus Stephanus Tho-
mascus rex Bosinae a bene coeptis desciscens, regnum ac religionem in magnum discrimen
adduxit; quippe clandestino foedere cum Turcis inito, bellum Stephano duci S. Sabae socero
suo intulit, Turcasque in ejus ditionem evocavit.”
22
Usp. Daniele Farlati, Illyricum sacrum, str. 73.: “Dum Patarenos hostes domesticos perseq-
uebatur, cum Mahumete II. rege Turcarum foedus clandestinum & amicitiam junxit, eique
Zendrem urbem in Rascia munitissimam tradi jussit; ut vero sacrilegium facinus simulatione
tegeret, quemadmodum ceteri reges ac principes christiani, sic etiam ipse legatos suos ad
Conventum Mantuanum misit anno 1459. quem Pius indixerat, ut Christianorum arma &
exercitus contra Turcas sociali foedere conjungeret.”

Tomo Vukšić
usprotivili predstavnici ugarskoga kralja Matijaša, koji su tvrdili da provođenje

traženoga pripada kralju Ugarskoga Kraljevstva, a Tomaša su okrivljivali kod
pape da je sklopio savez s Turcima, da je predao Smederevo te uopće vrlo na-
škodio cijeloj kršćanskoj stvari. S druge strane, bosanski poslanici odbijali su
te optužbe na račun svoga kralja, tvrdeći da se sve to prisilno dogodilo da bi se
ponavljanje pogibelji od Turaka odvratilo od kraljevstva.23
3. 2. Tomašev progon krstjana 1459. godine

Sve do pada Smedereva Tomaš se dosta tolerantno odnosio prema hereti-
čkoj zajednici krstjana,24 koju papa Pio II. u svojim spisima na nekoliko mjesta
naziva manihejcima.25 Za toga papu oni su “vrlo zao soj ljudi” koji živi u Bo-
sanskom Kraljevstvu, koji ne priznaju prvenstvo Rimske crkve, koji ne vjeruju
u Kristovu istobitnost s Ocem itd.26 No, nakon razdoblja pomirljivoga odnosa
prema krstjanima, u drugoj polovici 1459. godine slijedio je Tomašev progon
tih krivovjeraca, toga “pogubnoga manihejskoga roda”, iz njegova kraljevstva.
23
Usp. Daniele Farlati, Illyricum sacrum, str. 73.: “Duo postularunt a Pontifice legati Bo-
sinenses, primum ut Stephano regium nomen ac diadema conferret, alterum ut duos tresve
Episcopos ritus latini in ea regione constitueret, qui fidem catholicam tuerentur ac propaga-
rent, & a quibus qui deinceps in regnum succederent, regalia insignia acciperent. Utrique po-
stulato vehementer reclamatum est ab oratoribus Mathiae regis Hungariae; utrumque enim
supremo regum Hungariae imperio officere videbatur; Stephanum vero apud Pontificem
criminati sunt, illum foedus pepigisse cum Turcis, arcemque Zendrensem iisdem tradidisse:
quam criminationem diluere Bosnenses conati sunt, quod ea, quae regi crimini dabantur,
necessitate compulsus fecisset, ut infestas Turcarum copias ab regno averteret.”
24
Usp. Dominik Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, str. 504.
25
Usp. Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 28.; Aenae Silvii Pic-
colominei Historia de Europa, Basel 1551., str. 407.: “In Bosnia (…) quamplurimum haeretici
possunt, quos vocant Manichaeos, pessimum genus hominum, qui duo principia rerum pro-
dunt, alterum malorum, alterum bonorum. (…)”; Adriano van Heck (ed.), Pii II Commentarii
rerum memorabilium, que temporibus suis contingerunt, I., str. 180.: “regnum Bosne in montibus
situm Rascianis Hungarisque coniuguntur. in eo multi sunt manichaei qui etsi christiani ui-
deri uolunt longe tamen absunt a Christi lege, b l a s f e m i h o m i n e s et erroribus pleni,
aduersus quos Aurelius Augustinus librum scripsit.” – Usp. francuski prijevod Komentara Pija
II. pod naslovom: Pie II (Enea Silvio Piccolomini), Mémoires d’un pape de la renaissance, (Vito
Castiglione Minischetti- Ivan Cloulas, ed.), Tallandier, Paris, 2001., str. 167.
26
Npr. Aenae Silvii Piccolominei Historia de Europa, str. 407.

Naime, budući da je, nakon pada Smedereva, optuživan i zbog izdaje kršćan-
stva, Tomaš je, da dokaže da nije heretik, naredio tim krivovjercima ili da se
pokrste ili da sele iz zemlje. Poslije toga krstilo ih se oko 12.000, a u zemlju
hercega Stjepana iselilo oko 40.000. Oko tih brojeva pokrštenih i iseljenih
krstjana više autora misli i piše različito. Jedni, pozivajući se na novo kritičko
izdanje Komentara Aenee Silvia Piccolominia (pape Pija II.), stoje uz upravo
napisane brojeve.27 Drugi povjesničari, u tekstovima starijim od toga kritičko-
ga izdanja, zavedeni pogreškama u starom izdanju Komentara, navode da se
tada krstilo 2000 krstjana, a iselilo ih se 40.000,28 odnosno pišu da ih se krstilo
samo oko 2000 te iselilo samo četrdesetak osoba.29
Poteškoću rješava kritičko izdanje Komentara, koje se pojavilo u Vatika-
nu 1984. godine, u kojemu su ispravljene brojne pogreške iz ranijih izdanja
toga istoga djela, pa tako i u odlomku koji nas ovdje zanima.30 Naime, starija
izdanja su, nečijom omaškom, koja je kasnije prepisivana, ispuštala “decim” iz
latinske riječi “duodecim” pa je bilo ostalo samo “duo” te se tako, umjesto o
12.000 krštenih, pisalo o samo njih 2000. K tome, mislim da “quadraginta”
u idućoj rečenici treba prevesti s 40.000, kao što je uradio Dominik Mandić,
jer to proizlazi iz stilizacije latinskoga izvornika, koji se, zajedno s hrvatskim
prijevodom, može naći u novoj Šanjekovoj knjizi.31 A u Šanjekovu doslovnom
prijevodu na hrvatski taj odlomak glasi:
Bosanski kralj, gotovo istodobno dok se iskupljivao zbog predaje Smedere-
va Turcima, dokazujući svoju vjeru ili, kako mnogi drže, potaknut pohlepom,
prisilio je manihejce kojih je bilo mnogo u njegovu kraljevstvu, da se isele iz
kraljevstva ostavljajući svoja dobra, ako ne prihvate Kristovo krštenje. Kršteno
27
Usp. Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 28.-29.; Srećko M.
Džaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipacijsko razdoblje 1463.
– 1804., Ziral, Mostar, ²1999., str. 254.
28
Usp. Dominik Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, str. 506.
29
Usp. Pejo Ćošković, “Tomašev progon sljedbenika Crkve bosanske 1459.”, u Migracije i
Bosna i Hercegovina, Institut za istoriju-Institut za proučavanje nacionalnih odnosa, Sarajevo,
1990., str. 45.
30
Usp. Adriano van Heck (ed.), Pii II Commentarii rerum memorabilium, que temporibus suis
contingerunt, str. 316.-317.
31
Usp. Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 146.-149.

Tomo Vukšić
ih je oko dvanaest tisuća. Četrdeset ili nešto više, tvrdokornih u zabludi, pri-
bjegli su bosanskom vojvodi Stjepanu, istomišljeniku u krivovjerju.32
“Duo” umjesto “duodecim”, koje se pojavilo vrlo rano, zavelo je mnoge sta-
rije povjesničare pa tako i Farlatija, koji, kao i svi drugi stručnjaci poslije njega
sve do pojave kritičkoga teksta u Vatikanu 1984. godine, piše o dvije tisuće
onih koji su 1459. godine u Bosanskom Kraljevstvu napustili krivovjerje i prešli
unutar granica Crkve. No, oslanjajući se na prijepis Piccolominijeva teksta, u
kojemu je “quadraginta” stajalo napisano na način kako je upravo predstavljen
taj odlomak, kao dobar stari latinist, u istom tekstu Farlati Piccolominijevo
“quadraginta” u sljedećoj rečenici razumije kao “četrdeset tisuća”.33 Kao kad
bi se na hrvatskom kazalo: “Dvanaest ih se tisuća krstilo a četrdeset pobjeglo
hercegu Stjepanu.” No, taj Farlatijev odlomak nisam pronašao naveden ni kod
jednoga autora, koji se ovim pitanjem bavio, osim kod španjolskoga domini-
kanca Juana de Torquemade.34
32
Ovaj prijevod napravio je Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str.
147. – Popravljeni latinski izvornik, prema Heckovu izdanju, koji Šanjek također donosi na
prethodnoj stranici (str. 146.) usporedno s hrvatskim prijevodom, glasi: “Rex Bosne sub idem
fere tempus, ut piaculum tradite Turcis Sinderouie ac sue religionis fidem feceret siue, quod
multi crediderunt, auaritie obtentu, manicheos, qui erant in regno suo quamplurimi, nisi
baptismum Christi acciperent, e regno migrare coegit substantia relicta: duodecim circiter
milia baptizati sunt; quadraginta [milia]* aut paulo plures pertinaciter errantes ad Stepha-
num Bosne ducem, perfidie socium, confugere.” – Mislim da je iz ovoga jasno da bi jedino
ispravno bilo spornu rečenicu prevesti ovako: “Kršteno ih je oko dvanaest tisuća, a oko četr-
deset [tisuća]*, ili malo više, tvrdokornih u zabludi, pribjegli su bosanskom vojvodi Stjepanu,
istomišljeniku u krivovjerju.” – NB! “Milia” i “tisuća” u uglatim zagradama sa znakom “*”
moji su dodaci.
33
Daniele Farlati, Illyricum sacrum, na str. 73.: “Quam sincero ardentisque studio haereseos
extirpandae Stephanus flagraret, insigne documentum dedit anno 1459. cum edictis poeniq-
ue gravissimis propositis jussit Patarenos omnes, aut regno universo excedere, aut catholicam
religionem amplecti. Tradunt ad duo milia haereticorum ad ecclesiae finum confugisse; qua-
draginta vero milia carere patria maluisse, quam haeresi nuncium remittere; horum plerique
receptum & perfugium praebuit Stephanus Cossacia dux Hercegovinae, quem frunt eadem
Manichaeorum insania laborasse.”
34
Usp. Juan de Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum (El Bogomilismo en
Bosnia), Edición crítica, introductión y notas por Nicolas Lopez Martinez y Vicente Proaño
Gil, Burgos, 1958., str. 11.

3. 3. Tomasinijeva istraga o krivnji kralja Tomaša

Gotovo opće uvjerenje da se kralj Tomaš tajno dogovarao s Turcima po-
taknuo je papu Pija II., dok je još boravio u Mantovi, da 18. siječnja 1460.
godine piše svome legatu za Bosnu, hvarskomu biskupu Tomi.35 Naime, kako
izvještava Farlati, osim za pad Smedereva, Tomaša su optuživali da se priklo-
nio Turcima, prekršio mir s hercegom Stjepanom i doveo Turke u hercegovu
zemlju te naveo na te krajeve veliko zlo. K tome, nastavlja Pio II., kralj nastoji
da hercegov grad Čačvina pripadne Turcima. Zato naređuje biskupu Tomi da
marljivo provjeri istinitost tih optužaba pa, ako nađe da su utemeljene, daje mu
punu i slobodnu ovlast (plenam & liberam tibi concedimus facultatem) da kralja, i
sve koji su mu u tome pomagali, udari kaznom izopćenja te da, ako nađe kori-
snim za kršćansku stvar, kaznom interdikta udari gradove i mjesta.36 A sve one
koji budu pogođeni tim kaznama, tek nakon što se poprave i izvrše pokoru, od
istih kazna može odriješiti samo Apostolska Stolica. Međutim, budući da su
pisari toga pisma, adresirajući ga na biskupa Tomu, pogreškom izostavili for-
mulaciju “Legati Sedis Apostolicae”, tj. legatu Apostolske Stolice, koja je bila
potrebna da bi Toma mogao valjano vršiti te izvanredne ovlasti, papa mu je 15.
travnja 1460. godine, ali sada iz Siene, ponovno poslao isto pismo s kratkim
dodatkom. U dodatku su navedene prethodno izostavljene riječi “Apostolicae
Sedis legato” i naglašeno da papa želi da se sve, što je naređeno u prethodnom
pismu, marno provede.37
35
Daniele Farlati, Illyricum sacrum, na str. 262. pogrešno kaže da je papa pisao Tomasiniju
15. veljače 1460.
36
Cijelo pismo Pija II. biskupu Tomi nalazi se u Daniele Farlati, Illyricum sacrum, str. 263.;
sažetak istoga pisma u Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, str. 240.-241. – U svom tumačenju
toga pisma Farlati pogrešno kaže da je papa biskupa Tomu ovlastio da, ako se nakon provjere
pokaže da su optužbe točne, kaznom interdikta udari kralja, gradove i mjesta. Naime, u
tekstu pisma jasno stoji da je za kralja i njegove pomagače bila predviđena mnogo teža kazna
izopćenja iz Crkve, a ne samo kazna interdikta. Naime, kazna izopćenja (ekskomunikacije)
lišava kažnjenu osobu svih prava, pa i članstva u Crkvi, a kazna interdikta osobi zabranjuje
samo svako sudjelovanje u bogoštovnim činima; ako je primijenjena na neko mjesto ili zgradu
ili mjesto, kazna interdikta zabranjuje vršenje bogoštovnih čina u tim mjestima ili zgrada-
ma.
37
Usp. Daniele Farlati, Illyricum sacrum, str. 263. – Nakon ponovljenoga teksta pisma Pio II.
dodao je: “Volumus igitur ac tuae fraternitati per praesentes iterum committimus, & manda-
mus, ut omnia & singula in dicto Brevi contenta diligenter exequi studeas; non obstante quod

Tomo Vukšić
Iako neki povjesničari misle da je biskup Toma “sigurno našao da kralj nije
kriv, te da ga je uputio da pošalje poslanike papi, koji će ga uvjeriti i o nedu-
žnosti njegovoj i njegovom pravovjerju”,38 ipak kraljeva posvemašnja nevinost
ne proizlazi “sigurno” iz povijesnih dokumenata. Naime, biskup Toma obavio
je svoj posao istražitelja i najvjerojatnije, u postojećim vrlo složenim prilikama,
došao do zaključka, iako ne postoje dokumenti koji bi to “sigurno” dokazali,
da Tomaševa krivnja nije onakva kako se pretpostavljalo te da bi bilo razborito
da kralj pošalje svoje poslanike papi koji neka Piju II. obrazlože cijelu situaciju.
Zapravo, poznato je da su neki Tomaševi poslanici poslije toga zaista bili kod
Pija II., o čemu svjedoči sâm papa 7. lipnja 1460. u pismu kralju Matijašu, koje
je poslao iz Petriolia. No, iako kazne, predviđene za možebitne krivce, vjero-
jatno nisu primijenjene jer ni optužbe nisu bile posvema utemeljene, u tome
istome pismu, napisanome, dakle, nakon što su poslanici bili kod njega, Pio II.
kaže da mu je poznato što je Stjepan Tomaš protiv Matijaša počinio te kako
se širi glas da je Tomaš naškodio općoj kršćanskoj stvari. No, njegovi poslanici
opravdavali su kralja tvrdnjom da pad Smedereva “nije posljedica zle volje nego
nužde”. Podsjetili su papu na Tomaševu dobru volju u promicanju prave vjere,
što je dokazano osobito njegovim progonom krivovjeraca. Tražili su da se ne-
koga pošalje u Bosnu da istraži cijeli slučaj ali, nastavlja Pio II., “na to nismo
prisiljeni, jer, kako vidimo, misija našeg legata dobro se odvija”. Ova posljednja
rečenica očito se odnosi na već poslanoga biskupa Tomu, čijim je djelovanjem,
kao što se vidi, papa bio zadovoljan. Ta rečenica dragocjena je također jer ot-
klanja svaku napast poistovjećivanja Tomaševa poslanstva, koje je sudjelovalo
na saboru u Mantovi nekoliko mjeseci prije toga, i ovoga poslanstva u proljeće
1460. godine. Uglavnom, takva reakcija iz Bosanskoga Kraljevstva, koja se sa-
stojala u slanju poslanika, čini se da je zadovoljila Pija II. pa je, na zamolbu To-
maševih izaslanika, kako obavještava Matijaša u spomenutome pismu, ozbiljno
razmišljao o utemeljenju novih biskupija u tome kraljevstvu. Zapravo Matijaš je
bio doznao da su ti poslanici bili kod pape i tražili osnivanje biskupija u svome
kraljevstvu pa je Piju II. izrazio zabrinutost da će im papa olako dati vlastite
biskupe, a Tomašu krunu. Na to mu je Pio II. odgovorio:
in ejus superscriptione posita non sint illa verba, Apostolicae Sedis legato, aliis in contrarium
facientibus quibuscumque.” Usp. također Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, str. 240.
38
Marko Perojević, “Stjepan Tomaš Ostojić”, str. 550.

Iz pisma, koje smo nedavno primili, čini se da je vaša visost zabrinuta da

ne bismo, zbog dolaska bosanskih poslanika ovamo, olako dopustili vlastite
biskupe i dali krunu kralju Tomašu. [Vaša visost] vjeruje da se svim tim poku-
šava prekriti sramota njegove izdaje. Mi pak, predragi sine, nismo neupućeni
u te stvari, niti popustljivi, da i sami ne razmišljamo kakve bi daljnje posljedice
iz takva odobrenja mogle nastati. Poznato nam je što je spomenuti Tomaš
protiv tvoje prečasnosti počinio i, kako se glas širi, da je time naškodio općoj
kršćanskoj stvari. Znamo da treba temeljito razmisliti o ponovnom postavlja-
nju biskupa tamo gdje ih nema. Isto se tako dobro sjećamo da su tu istu krunu
više puta [Bošnjani] tražili od naših prethodnika, ali tom zahtjevu nije nikad bilo
udovoljeno, pa ako bismo se iz bilo kojeg razloga bili odlučili da krunu ipak
dadnemo, ne bismo to nikad učinili bez poštovanja prema tebi i bez tvoga pri-
stanka, koji polažeš pravo na nju. Bosanski poslanici krunu nisu ni jednom riječju
spomenuli; pokušavali su samo opravdati kralja, tvrdeći da ono što se dogodilo
sa Smederevom [predaja Smedereva Turcima 1459. godine] nije posljedica zle
volje nego nužde; osim toga upinjali su se da dokažu kraljevu dobru volju u
promicanju prave vjere, a osobito su se pozivali na to da je kralj protjerao iz
cijeloga svog područja pogubne patarene. Biskupe su, priznati nam je, uporno
zahtijevali. Posebice su tražili, da se dostojimo koga od naših onamo poslati,
koji bi pažljivo i istinito ispitao što je kralj počinio i što on zapravo traži. Ali
na to nismo prisiljeni, jer, kako vidimo, misija našeg legata dobro se odvija;
on je poslan ne da odobrava, nego da sastavi izvješće. Pobrinut ćemo se da
legatovo izvješće, ma kakvo bilo, ne ostane nepoznato tvojoj visosti. Ostajemo
odani tebi i tvome kraljevstvu, pa nije potrebno da strahuješ da će Apostolska
Stolica nešto odobriti što se Bogu ne bi svidjelo ili bi moglo biti na bilo koji
način štetno; imaš Papu, koji se zauzima za ono što je pravedno i koji se trsi da
svačije pravo bude sačuvano (…).39
39
Vilmos Fraknói (ed.), Mathiae Corvini Hungariae regis Epistolae ad Romanos Pontifices datae
et ab eis acceptae 1458-1490, Budimpešta, 1891. (Mon. Vat. hist. regni Hung. ill. 1/6.) br. X.,
str. 14., br. 1047.-1049. – Citirano, zajedno s kurzivima, prema Srećko M. Džaja, Konfesional-
nost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, str. 245.-246. – Jedan dio toga pisma, u malo drukčijem
hrvatskom prijevodu, objavljen je u Marko Perojević, “Stjepan Tomaš Ostojić”, str. 551. – Nije
jasna tvrdnja zašto bi Pio II. manipulirao činjenicama kad tvrdi da bosanski poslanici ovaj put
nisu tražili krunu nego samo biskupe. Usp. Srećko M. Džaja, Konfesionalnost i nacionalnost
Bosne i Hercegovine, str. 246.

Tomo Vukšić
Istoga 7. lipnja pisao je Pio II. i kardinalu Ivanu Carvajalu, svome legatu
u Ugarskoj. Tražio je od njega da umiri kralja Matijaša, da Rim točno izvijesti
o stvarnim prilikama i o bosanskom kralju te da naredi hercegu Stjepanu da u
svoju zemlju ne prima patarena koje bosanski kralj tjera.40
3. 4. Kalež i pokaznica biskupa Tomasinija

Prema onome što se zna, zaduženje, koje je Tomasini dobio u prvoj polo-
vici 1460. godine, bila je posljednja velika zadaća koju je papa povjerio ovome
hvarskom biskupu koji je službu papinskoga legata u Bosanskom Kraljevstvu
obavljao više od dva desetljeća. Naime, 23. ožujka 1461., tj. nekoliko mjeseci
prije smrti Stjepana Tomaša, kao novi papinski legat u tom kraljevstvu poja-
vljuje se splitski nadbiskup Lovro, kojemu toga dana papa Pio II. povjerava
zadaću da posvuda proglasi križarsku bulu ako Turci napadnu kraljevstvo Stje-
pana Tomaša ili vojvodinu hercega Stjepana.41 Taj podatak mogao bi biti važan
da bi se moglo objasniti podrijetlo jednoga kaleža i jedne pokaznice koje se
čuvaju u Biskupskom muzeju u Hvaru. Ta dva stalna eksponata ovoga muzeja,
koje sam fotografirao u kolovozu 2003., nazvani su “Kalež biskupa Tomasinija”
i “Pokaznica biskupa Tomasinija”. U vodiču kroz hvarsku katedralu i Muzej
stoji napisano: “Kalež i pokaznica su dio ostavštine biskupa Tomasinija koje mu
je poklonio kralj Tomašević.”42 Međutim, na kartonima koji stoje uz ove ek-
sponate u vitrini stoji napisano da su oni dar kralja Stjepana Tomaša. K tome,
nasuprot mišljenju da je na podnožju pokaznice utisnut grb kraja Stjepana To-
maševića,43 u Hvaru vlada mišljenje da je to grb biskupa Tomasinija,44 a ne grb
40
359.; Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, str. 241.: “Pius PP. II. cardinali s. Angeli significat,
se non aliter de rege Bosnae sentire, quam ipse cardinalis. ‘Duci vero Stephano de non reci-
piendis Patarenis mandatum dedisse …’.”
41
374.; Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, str. 242.
42
Katedrala – Biskupski muzej, Biskupski ordinarijat Hvar, Zagreb, 1979., str. 13.
43
Usp. Stjepan Krasić, “Djelovanje dominikanaca u srednjem vijeku”, str. 219., bilješka 210.
44
Usp. Katedrala – Biskupski muzej, str. 13.: “Pokaznica iz 15. st. s visokim ukrašenim po-
dnožjem na kojem se nalazi grb biskupa Tome Tomasinija, stilski pripada onoj vrsti gotičkih
pokaznica koje su zadržale bujnost i minucioznost kasnogotičke dekoracije, ali su okruglom

kralja Stjepana Tomaševića.
Kalež i pokaznica biskupa Tomasinija

(Biskupski muzej u Hvaru, kolovoz 2003.)
Sve to spominjem prije svega zato da se još jednom podsjeti na ove rijetke,
ali vrlo dragocjene spomenike hrvatske i katoličke daleke prošlosti u BiH. S
druge strane, bilo bi potrebno da pozvani stručnjaci riješe dileme: čiji je grb
na podnožju pokaznice, Tomasinijev ili Tomaševićev te koji je kralj darovao
kalež i pokaznicu biskupu Tomasiniju: Tomaš ili Tomašević. Želim postaviti
radnu tezu koja se čini vrlo mogućom. Naime, u odgovaranju na postavljeno
pitanje treba poći od istine da je kralj Tomaš bio vrlo zadovoljan Tomasini-
jevim dugogodišnjim djelovanjem u njegovu kraljevstvu. To naročito vrijedi
za godine 1459., 1460. i početak 1461., kad je Tomaš imao velike probleme s
Rimom, a koji su, zahvaljujući Tomasinijevu posredovanju, rješavani uglavnom
formom prilagodile oblik namjeni i time anticipirale renesansu.” S druge strane, na istoj
stranici za kalež se veli: “Gotički kalež iz 15. st. stilski je veoma blizak pokaznici, premda je
bujnost kasnogotičke dekoracije donekle ublažena i smirena.”

Tomo Vukšić
na njegovo zadovoljstvo. Stoga, zar nije moguće da je, početkom 1461. godi-
ne, prije negoli je splitski nadbiskup Lovro započeo svoju službu papinskoga
legata, upravo zadovoljni kralj Tomaš, jer je imao mnogo razloga za to, obdario
kaležom i pokaznicom odlazećega legata, hvarskoga biskupa!? Tako je napose
ako je grb na pokaznici uistinu Tomasinijev, a ne Tomaševićev?45
3. 5. Pokušaji pomirenja kralja Tomaša i hercega Stjepana

Poslije preuzimanja Smedereva Turci su nastavili prodirati u istočne di-
jelove Bosne i zauzimati neka mjesta, a u travnju 1460. godine primorali su
kralja Tomaša da im dopusti prolaz kroz svoju kraljevinu da bi mogli napadati
Slavoniju. Poslije toga, uvidjevši svu opasnost, kralj je zatražio pomoć od Ve-
necije. Tamo je spremio poslanstvo koje je predvodio ninski biskup Božo. To je
poslanstvo u kraljevo ime Mletačkoj Republici čak ponudilo da preuzme kra-
ljevstvo, ili, ako joj to ne odgovara, da kralju Tomašu pomognu slanjem vojske
i oružja te da mu dopuste, ako zatreba, na njihovo područje smjesti vlastitu
obitelj, odnosno, ako nastupe velike nevolje, da se i sam tamo mogne skloniti.
Na te ponude odgovorila je Venecija 10. studenoga da ne prima Tomaševa
kraljevstva, ali da se nada da će on uspjeti održati svoje kraljevstvo te mu stoga
dopušta da može uzeti oružja u mletačkim mjestima. Dopustili su mu da se, u
slučaju nevolje, može skloniti na njihovo područje te mu poručili da bi bilo vrlo
korisno da se izmiri sa svojim puncom hercegom Stjepanom.46
Turci su već u studenome 1459. i početkom 1460. godine provalili i u Her-
cegovinu, opljačkali je i dijelom spalili. Stoga je i herceg Stjepan 26. veljače
1460. također obavijestio Mletačku Republiku o turskoj opasnosti i zatražio
pomoć od nje. Njemu su dopustili da se u slučaju pogibelji može skloniti na
otok Hvar i “bratski” preporučili da se, radi zajedničkoga dobra, pomiri s kra-
ljem Tomašom,47 s kojim je u to vrijeme bio u velikoj zavadi oko nasljedstva
45
Posredovanjem generalnoga vikara u Hvaru, mons. Josipa Mihovilovića, gospođa Mirjana
Kolumbić Šćepanović, koja je pisala tekst vodiča kroz Muzej, poručila mi je 19. rujna 2003.
da je u njezinu tekstu, kao darovatelj kaleža i pokaznice, pogrešno otisnut Tomašević umjesto
Tomaš.
46
Usp. Marko Perojević, “Stjepan Tomaš Ostojić”, str. 550.; Milko Brković, Srednjovjekovna
Bosna i Hum, str. 49.-50.
47
Usp. Šime Ljubić (skupio), Listine o odnošajih izmedju južnoga slavenstva i Mletačke Repu-
blike, str. 105.-108.

bana Petra Talovca u Cetinskoj krajini.48 Naime, njima dvojici posebice je bila
zanimljiva utvrda Čačvina s lijeve strane Cetine, nedaleko od Trilja.
No, usprkos pozivima na pomirenje koji su dolazili i s drugih strana, her-
ceg i kralj, iako punac i zet, toliko su se međusobno mrzili da su i jedan i drugi
više voljeli da sporna Čačvina pripadne Turcima negoli jednome od njih.49 Čak
ni propast koja im je prijetila nije mogla ugasiti njihovu zaslijepljenu mržnju.
Stoga je Mletačka Republika 7. siječnja 1461. obojici poslala poslanika s naka-
nom da ih pomiri. U poruci koju je nosio, između ostaloga, stajalo je:
Nema sumnje da će postojeća razmirica između svijetloga gospodina kra-
lja bosanskoga i hercega Stjepana sv. Save, ako se ne nagode i združe dva reče-
na gospodina u svrhu spasa i održanja obojice, biti uzrok propasti i rasula dr-
žave obojice, kao što se dogodilo despotu od Moreje. Ako se to dogodi, osim
pogibelji čitavoga kršćanstva, lako se može pojmiti u kakovu će se stanju naći
naša Dalmacija. I s toga treba uložiti sve sile, da se spomenuta dva gospodina
među sobom sporazumiju i da se oba upozore na njihovo vlastito spasenje.50
Nažalost, ni nakon te poruke nije slijedilo pomirenje dvojice najugledni-
jih i najmoćnijih ljudi u Bosanskom Kraljevstvu, kralja i hercega. No, kad je
turska opasnost zaprijetila katastrofom, polovicom veljače 1461. godine herceg
Stjepan šalje poslanike u Mletke i javlja da su prilike takve da će ga Turci “pro-
ždrijeti” te moli Mlečane da mu dopuste skloniti se na njihovo područje ka-
mogod u neku utvrdu na otoku, ili na Hvar ili Brač. Venecija je već 26. veljače
pozitivno odgovorila na njegovu molbu te mu dopustila da se može s obitelji i
dobrima skloniti na neki otok i u venecijanska mjesta, također na Hvar. Ipak,
savjetuju hercegu Stjepanu, najkorisnije bi mu bilo protiv turske opasnosti da se
pomiri s kraljem. Obavještavaju ga da će turskom sultanu spremiti poslanstvo
48
Usp. Salih Jaliman-Midhat Spahić, “Odnos srednjovjekovne Bosne i Cetinske krajine u
vrijeme kralja Stjepana Tomaša”, u Zbornik radova – 3, Univerzitet u Tuzli, Tuzla, 2001., str.
89.-90.
49
50
Šime Ljubić (skupio), Listine o odnošajih izmedju južnoga slavenstva i Mletačke Republike, str.
164.-165. Citirano prema Marko Perojević, “Stjepan Tomaš Ostojić”, str. 552. – Usp. također
Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, str. 242.: “Eligitur orator ad regem Bossine et Stephanum
ducem s. Savae, ut eos ad pacem disponat, nam ‘nisi componantur et uniantur … erit causa
perditionis et eversionis status utriusque …’.”

Tomo Vukšić
sa zamolbom da ima obzira prema hercegu te da podržavaju njegovo stanovište

u nastojanjima oko Čačvine, a protiv pretenzija turskoga cara i nekih domaćih
velikaša.51 No, nažalost, ni taj poziv na pomirenje, tako izgleda, nije urodio
plodom.
3. 6. Papa Pio II. i priprava križarske vojne

Papa Pio II. pozorno je pratio sve što se događa na istočnoj strani Jadrana.
Istovremeno je kralj Tomaš s papinskim dvorom bio u vrlo živoj koresponden-
ciji. Samo nekoliko tjedana poslije ovih kontakata kralja i hercega s Venecijom,
23. ožujka 1461. godine Pio II., iz Rima, gdje se tada nalazio, vjerojatno na za-
molbu kralja i preporuku dosadašnjega papinskoga legata Tomasinija, ponavlja
privilegije dobivanja oprosta onima koji posjete crkvu Sv. Katarine u Jajcu, u
kojoj se, kako veli, “prema uvjerenju naroda” čuva tijelo Sv. Luke evanđelista i
događaju brojna čudesa.52 Ovdje treba primijetiti da se, za razliku od dokumen-
ta iz 1458. godine, kojim je isti papa istoj crkvi u Jajcu dao privilegij dobivanja
oprosta, sada spominju moći Sv. Luke. Naime, despotica Mara, žena budućega
kralja Stjepana Tomaševića, kad je došla u Bosnu, sa sobom je donijela te moći,
tvrdeći da su to dijelovi tijela Sv. Luke, poslije čega se proširilo to uvjerenje.53
Istoga 23. ožujka, jednakim privilegijama Pio II. obdario je i crkvu Sv. Jurja u
Tešnju, koju je utemeljio i podigao Radivoj Krstić,54 te dopustio kralju Tomašu
51
Usp. Šime Ljubić (skupio), Listine o odnošajih izmedju južnoga slavenstva i Mletačke Republi-
ke, str. 165.; Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, str. 242.
52
373.; Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, str. 243.: “Pius PP. II. omnibus fidelibus ecclesiam
s. Catharinae in Jajce dioces. bosnen. visitantibus indulentias concedit, in qua ‘populorum
opinione’ tenetur ‘sancti Luce evangeliste corpus … servari et multis sepe numero clarere
miraculis’.”
53
Usp. Juraj Kujundžić, “Srednjovjekovne crkve u Jajcu”, u Dobri pastir (Sarajevo, 1972.), str.
273.-282.; Krunoslav Draganović, Katarina Kosača bosanska kraljica. Prigodom 500 – godišnjice
njezine smrti (25. X. 1478.), Vrelo života, Sarajevo, 1978., str. 33. – U Jajcu su u to vrijeme po-
stojale dvije crkve: samostanska crkva Sv. Marije i crkva Sv. Luke. Draganović za Kujundžića
kaže (str. 33.) da “jasno rješava poteškoće nastale uslijed međusobnog brkanja tih crkava i
usljed netočnog tumačenja dokumenata”. – O tome piše i Dominik Mandić, Etnička povijest
Bosne i Hercegovine, str. 105.
54

posjedovati prijenosni oltar da bi za njega mogla biti služena sv. misa prije sva-
nuća.55 I nema nikakva razloga sumnjati da je sve to tražio kralj.
Istoga 23. ožujka 1461. Pio II. pisao je splitskom nadbiskupu Lovri, svome
novom legatu u Bosni, da posvuda proglasi bulu za pokretanje križarske vojne
ako bi Turci napali Tomaševo kraljevstvo ili hercegovu vojvodinu.56 S obzirom
da su svi ti dokumenti potpisani istoga dana, postoje opravdani razlozi da se
pretpostavi da je i davanje privilegija dobivanja oprosta crkvama u Jajcu i Tešnju
bilo u službi prikupljanja priloga za podršku moguće križarske vojne.
3. 7. Tri ugledna krstjanina u Rimu

Istovremeno s tim događanjima tekao je progon krstjana jer je bilo onih
koji su se opirali. A kao dokaz da njegovo kraljevstvo mora biti katoličko,
Tomaš je uhvatio trojicu od najuglednijih bosanskih velikaša, sljedbenika te
krivovjerne zajednice, te ih u travnju 1461. godine svezane poslao u Rim.57
Zadaću da ih predvede papi Piju II. povjerio je ninskom biskupu Boži (Na-
talis de Venetiis, 1436.-1462.), a morali su se ili obratiti ili biti kažnjeni.58 Ti
373.; Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, str. 242.: “Pius PP. II. omnibus fidelibus ecclesiam
‘s. Georgii in Thesagy (Tešanj) ordin. s. Francisci, bosnen. dioces…. quam nobilis vir Radiu-
oi Charstich… fundavit et erexit’, visitantibus et adiuvantibus indulegantias elargitur.”
55
375.; Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, str. 242.: “Pius PP. II. Stephano, regi Bosnae, con-
cedit altare portatile et ut sibi sacrum ante lucem celebrare facere possit.”
56
374.; Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, str. 242.: “Pius PP. II. Laurentio , archiepiscopo
spalatensi, apostolicae sedis in regno Bosnae legato, ut bullam Cruciate, si Turca regnum vel
ducatum Bosnae invaderet, ubique promulget.”
57
Taj se podatak nalazi kod Marka Perojevića, “Stjepan Tomaš Ostojić”, str. 552. – Juan de
Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum, str. 11., misli da su trojica krstjana
poslana u Rim zbog događanja na saboru u Mantovi, tj. poslije toga sabora: “Por entonces,
es decir, a raíz dela dieta de Mantua, tres destacados herejes, miembros ilustres de la nobleza
bosniaca, que se resistieron a la conversión decretada, fueron apresados y enviados a Roma a
cargo del obispo de Nin (Dalmacia), Natal II.”
58
Usp. Daniele Farlati, Illyricum sacrum, str. 223. Na toj istoj stranici Farlati netočno tvrdi da
ih je biskup Božo doveo u Rim već 1459. godine. Jednak podatak ima i Orbini, od kojega ga
preuzima Marko Perojević, “Stjepan Tomaš Ostojić”, str. 550., bilješka 188.

Tomo Vukšić
krstjanski prvaci bili su Juraj Kučinić, Stojsav Tvrtković i Radmilo Vječinić.59

U Rimu su bili raspoređeni po samostanima i povjereni trojici kardinala, koji
su ih neko vrijeme poučavali u katoličkom nauku. Nakon što su bili poučeni u
katoličkoj vjeri, trojica privedenih krstjana odrekli su se pedeset zabluda, koje
su se pripisivale njihovoj sljedbi. Učinili su to prema abjuraciji koju je sastavio
kardinal Juan de Torquemada, jedan od ponajboljih teologa onoga vremena i
poznati stručnjak za hereze.60 Bilo je to 14. svibnja 1461. u crkvi Sv. Petra pred
papom Pijom II.61
Kardinal Torquemada, koji je tada imao sedamdeset i tri godine, kako sâm
kaže u uvodu koji adresira na samoga papu, sastavio je svoj Symbolum pro infor-
matione manichaeorum [regni Bosnae]. Učinio je to nakon što je više puta razgo-
varao s trojicom krstjana, ali i na temelju izvještaja koje je, kako veli, dobio od
nekih redovnika iz Bosne. Povjesničari su dugo tumačili da se ta formulacija
sigurno odnosila na franjevce,62 iako nikako nije isključeno da su to mogli biti
dominikanci, koji su se malo prije toga, nakon više od jednoga stoljeća, pod
vodstvom Ivana Uljarovića, ponovno bili pojavili u Bosni. Dapače! Postoje po-
uzdani izvori, kako proizlazi iz novijih studija, koji navode da su upravo domi-
nikanci, uz privolu kralja Stjepana Tomaša, poslali u Rim trojicu spomenutih
59
U različitih autora može se naći nekoliko načina ispisivanja imena te trojice krstjana. Tako
Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, na str. 30 piše: Stojsav Tvrtković
i Radmilo Vjenčinić, a na str.146.: Stoisav Tvrtković i Radmio Vjenčinić. – Dominik Man-
dić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, na str. 43. zna za Đuru Kučinića, Stojsava Tvrtkovića
i Radmila Vjenčinića. – Juan de Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum, na
str. 11. preuzima od J. A. Ilića, koji je na njemačkom objavio raspravu o bogomilima (Die
Bogomilen in ihrer geschichtlichen Entwicklung, Bern, 1923.), ovu transkripciju: Georg Kucinic,
Stojsav Turtkovic i Radovan Viencinic. – Dragutin Kamber, “Kardinal Torquemada i tri
bosanska bogomila (1461)”, u Croatia sacra, 3./1932., na str. 33. piše: Đuro Kučinić, Stojšan
Tvrtković i Radmilo Voćinić. - Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, na str. 243, preuzimajući
dva različita dokumenta iz 1461. godine, na dva načina ispisuje imena te trojice: 1) Georgius
Chuchignich, Stoysauus Turthchouich i Radmilus Vecichnich; 2) s imenima u akuzativu:
Georgium “Cuchignich”, Stoysauum “Turtchouich” i Radomilum “Venchinich”.
60
Usp. Juan de Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum, str. 38.
61
Usp. Dragutin Kamber, “Kardinal Torquemada i tri bosanska bogomila (1461)”, str. 33.;
Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 29.-30. i 146.
62
Usp. npr. Dragutin Kniewald, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, JAZU,
Zagreb, 1949., str. 66.

krstjana.63 Osim što se, kao na jedan od svojih izvora, u dijelu kojim dokazuje
krivovjerje krstjana, Torquemada poziva na redovnike iz Bosanskoga Kraljev-
stva, on je svoj Symbolum izradio također, naročito u dijelu kojim utvrđuje pra-
vovjeran nauk, pozivanjem na crkveno učiteljstvo i dokazane teologe.
3. 7. 1. Torquemadin Symbolum pro informatione manichaeorum

Tekst Torquemadine ispovijesti vjere podijeljen je u pedeset točaka, u sva-
koj od njih posebno je ispovjeđena po jedna istina vjere, čime se odricalo su-
protno vjerovanje.
U dokazivanju katoličkoga vjerovanja i pobijanju manihejskih zabluda To-
rquemada se služio dokazima iz razuma, iz Svetoga pisma Staroga i Novoga
zavjeta, uglednih teologa i crkvenoga zakonodavstva.
Torquemada, koji ove krivovjerce naziva manihejcima, na početku svake
točke ukratko donosi po jednu istinu katoličke vjere, koju želi objasniti u tome
poglavlju, a njoj suprotna manihejska zabluda dokazuje heretika.
S obzirom da je taj tekst više puta objavljen,64 a donose ga također Nicolas
Lopez Martinez i Vicente Proaño Gil,65 lako ga je konzultirati. U svoje vrije-
me Dragutin Kamber objavio je tekst cijele ispovijesti vjere na latinskom i vrlo
jednostavno i ukratko na hrvatskom nabrojao svih pedeset zabluda,66 koje će
ovdje biti predstavljene u proširenom obliku, s nastojanjem da se u formulacija-
ma ostane što bliže latinskom izvorniku.
3. 7. 2. Pedeset katoličkih istina i pedeset krstjanskih zabluda

U prvoj točki objašnjava se vjerska istina da je samo jedan pravi Bog, vje-
čan, beskrajan, svemoćan, nepromjenjiv, nespoznatljiv i posvema jednostavan
te se time odriče vjerovanje da postoje dva Boga.
63
Usp. Stjepan Krasić, “Djelovanje dominikanaca u srednjem vijeku”, str. 222.-224.; Salih
Jaliman, Historija bosanskih bogomila, Demus, Tuzla, 2002., str. 99.-100.
64
Usp. Juan de Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum, str. 29.-33.
65
Usp. Juan de Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum, str. 37.-130.
66
Usp. Dragutin Kamber, “Kardinal Torquemada i tri bosanska bogomila (1461)”, str. 28.-
30. – Popis zabluda na latinskom jeziku donosi također Dragutin Kniewald, Vjerodostojnost
latinskih izvora, str. 68.-71.

Tomo Vukšić
U drugoj se naučava da je jedno počelo svega, stvoritelj svega, protiv nauka

o dva počela, boga svjetla i boga tame.
Na trećem mjestu iskazana je vjera da je Bog duhove stvorio kao dobre, a
da su neki, čiji je vođa Lucifer, padom postali zli, nasuprot krstjanskoga vjero-
vanja da zli dusi nisu padom postali zli nego da su takvima stvoreni.
Potom se veli da je Lucifer, nakon što je sagriješio, zajedno s drugim otpa-
lima, protjeran s nebesa i na nebesa nikada više nije uskrsnuo, nasuprot krivo-
vjernoga nauka da je Lucifer uzašao na nebo, tamo se borio s Bogom i odatle
sebi odveo mnoge anđele.
Na petom mjestu ispovijeda se vjera da ljudske duše nisu demoni koji su
otpali s nebesa i zatvoreni u ljudska tijela, nego da ih je Bog stvorio i ljudskim
tijelima u času njihova nastanka udahnuo suprotiva heretičkom naučavanju da
su ljudske duše demoni zatvoreni u ljudska tijela.
Katolička crkva vjeruje da se demoni nikako ne mogu spasiti po pokori, a
krstjani su vjerovali da će se demoni, zatvoreni u ljudska tijela, ponovno vratiti
u nebo nakon krsta, čišćenja i pokore.
Rimska crkva vjeruje da je jedan istiniti Bog autor Staroga i Novoga za-
vjeta, nasuprot herezi da je bog tame tvorac Staroga zavjeta i starozavjetnih
knjiga.
Osma po redu ispovjeđena istina jest da je anđeo, koji se ukazao Mojsiju
na brdu Sinaj i po kojemu je Bog govorio Mojsiju, bio dobar anđeo, a protiv
uvjerenja da je taj anđeo bio zao.
Na devetom mjestu kaže se da Katolička crkva zahtijeva od vjernika pošto-
vanje cijeloga Novoga zavjeta jer manihejci ne prihvaćaju dio Novoga zavjeta,
niječući da je žena rodila Isusa i ne priznajući njegovu genealogiju.
Katolička crkva, kaže se na desetom mjestu, patrijarhe i proroke Staroga
zavjeta drži dobrima, slavnima i preporučuje ih, a manihejci osuđuju patrijarhe
i proroke Staroga zavjeta.
Katolici vjeruju da je Ivan Krstitelj dobar i svet bio i jest, a manihejci osu-
đuju Ivana Krstitelja i tvrde da nema vraga u paklu koji je gori od njega.
Katolička je vjera da je Adam, zbog prekršaja Božje zapovijedi, protjeran iz
raja, a krstjani vjeruju da je drvo spoznaje dobra i zla bila sama Eva, a Adam da
je sagriješio tjelesnim općenjem s njom te da je zbog toga protjeran iz raja.
Trinaesta vjerska istina, koju izlaže Torquemada, jest da blažena Marija
nije bila anđeo, nego žena koja je kao djevica začela i kao djevica rodila, a protiv

hereze da je Majka Božja bila anđeo, a ne žena.

Na četrnaestom mjestu ispovijeda se katolička vjera da je Sin Božji, radi
spasenja ljudskoga roda, uzeo pravu i potpunu ljudsku narav, tj. pravo tijelo i
pravu razumsku dušu, te se osuđuje krivi nauk da je Krist imao samo prividno
tijelo.
Katolička crkva vjeruje da je Sin Božji, radi spasenja ljudskoga roda, zaista
trpio i umro, zaista uskrsnuo i sišao nad pakao i potom uskrsnuo na nebesa, a
manihejci sve to niječu.
Šesnaesta istina glasi: jedna je opća Crkva vjernika izvan koje se nitko ne
spašava, a manihejci su naučavali da je kod njih prava Crkva.
Nasuprot katoličkoj vjeri, da je Rimski prvosvećenik glava i upravitelj cijele
opće Crkve te namjesnik Kristov, manihejci drže da su oni nasljednici apostola,
a njihov herezijarh biskup Crkve Božje, i namjesnik i nasljednik Petrov.
Osamnaesta vjerska istina glasi: Rimska crkva sveta je po Kristovoj vjeri i
autoritetu prelata i trajat će sve do kraja svijeta, a manihejci drže da je Rimska
crkva osuđena i izopćena.
Katolička je istina da je cjelovitu Kristovu vjeru, jednu i nezabludivu, uvi-
jek čuvao blaženi Petar na Apostolskoj stolici, a manihejci su vjerovali da su
pape od Petra do Silvestra bili njihovi, a da je Silevestar prvi koji je otpao od
njih.
Na dvadesetomu mjestu kaže se da Katolička crkva drži prikladnim da
se Bogu grade, prikazuju i posvećuju materijalne crkve i hramovi u kojima
okupljeni kršćanski narod pristupa pobožnim molitvama, sluša prikladno pro-
povijedanje Riječi i pobožno prima crkvene sakramente jer su manihejci držali
da su zidane crkve sinagoge sotone, a oni, koji se u njima mole, da su idolopo-
klonici.
U Crkvi se treba štovati slike Kristove, Blažene Djevice i svetaca te kr-
šćani, koji ih časte, ne čine nikakvu idololatriju, a manihejci su naučavali da je
štovanje slika upravo čin idololatrije.
Protiv katoličke vjere da u Crkvi treba častiti znak križa na kojemu je spas
svijeta visio, manihejci su vjerovali da je križ vražji znak.
Na idućem mjestu kaže Troquemada da katolici vjeruju da je vrlo prikla-
dno da u Crkvi spremni zborovi, također i pjesmom, izriču pohvale Bogu te
se time odbacuje propovijedanje manihejaca da su molitva časoslova, pohvale i
crkvene pjesme protiv evanđelja u kojemu Isus, kako drže manihejci, poučava

Tomo Vukšić
učenike da kratko mole i obavljaju samo nedjeljnu molitvu.

U Katoličkoj crkvi časti se relikvije svetaca koje su odobrene autoritetom
Rimskoga prvosvećenika, a manihejci čašćenje relikvija ismjehuju i osuđuju.
U dvadeset petoj točki ponavlja se katoličko uvjerenje da u Crkvi treba ča-
stiti Blaženu Djevicu i svece, čime se osuđuje krstjansko ismjehivanje štovanja
svetaca i Blažene Djevice jer drže da se treba klanjati samo Bogu.
U katoličkoj vjeri ne može se kultom latriae iskazivati počast ni jednom
anđelu ni čovjeku, a manihejski starješine daju da se narod njima klanja, kazu-
jući da su sveti i bez ikakva grijeha te da imaju Duha Svetoga u sebi.
Katolička je vjera da je Bog ustanovio sakramente kao neku vrstu lijekova
u kojima se, pod vidljivim likom, dijeli božanska milost i spasenje onima koji
ih dostojno primaju, a manihejci odbacuju sakramente.
Rimska crkva vjeruje i naučava da se mora vjerovati da postoji pravo kr-
štenje, bez kojega se nitko ispravno ne oživljava u duhovni život, i da se dijeli
u Crkvi vodom i zazivanjem svetoga i jedinoga Trojstva, tj. Oca, Sina i Duha
Svetoga, te se osuđuje nauk manihejaca prema kojemu krštenje vodom nije
ništa drugo doli Ivanovo krštenje po kojemu se nitko ne može spasiti.
Iduća točka ispovijeda katoličku vjeru da krštenje, koje je ustanovio Krist
za spasenje, mora biti obavljeno vodom, čime se odbacuje manihejska hereza
da se Isusovo krštenje sastoji od polaganja knjiga evanđelja na prsi i polaganja
ruku.
Trideseta katolička istina, koja je ispovjeđena, glasi: ni po jednom drugom
krštenju ne može se postići spasenje, osim po Kristovu krštenju, koje se prima
činom ili željom, a čini se vodom i evanđeoskim riječima se posvećuje. Time se
odbacuje manihejsko vjerovanje da se po njihovu kršenju postizava otpuštenje
grijeha i postaje svet kao blaženi Petar.
Iduća točka ispovijeda katoličku vjeru da se krštenje, koje se u Crkvi po-
djeljuje vodom i zazivanjem Presvetoga Trojstva, daje ne samo odraslima, nego
i djeci, za vječno spasenje, manihejci su naučavali da se dijete ne može spasiti
dok ne dođe u doba uporabe razuma. Tu zabludu Torquemada naziva “error
pessimus” jer djeci ne dopušta spasenje i pokušava zapriječiti Božje milosrđe.
Zatim se kaže da krsna krepost ne ovisi o zaslugama krstitelja nego od
Presvetoga Trojstva, čijim se zazivanjem podjeljuje, zaslugom i krepošću Kri-
stove muke; k tome, krštenje je spasonosno ako ga podijeli bilo tko, bilo he-
retik, bilo šizmatik, ako je podijeljeno na način i s nakanom Crkve te njegova

spasenjska moć za krštenoga ne proizlazi, kako vjeruju krstjani, iz zasluga nje-

gova krstitelja.
Katoličkom istinom da grijesi krstitelja ni na koji način ne opterećuju kr-
štenoga odbacuje se manihejska zabluda prema kojoj duše krštenika, pa taman
već bile i u nebu, onoliko puta padaju u pakao koliko puta je sagriješio njihov
krstitelj.
U idućoj točki ispovijeda se katolička vjera da se sakrament krštenja ne
može ponoviti, a oni koji poslije krštenja sagriješe oprost grijeha dobivaju ne po
ponovnom krštenju nego po sakramentu pokore, što je u suprotnosti s mani-
hejskom vjerom da krštenika treba onoliko puta ponovno krstiti koliko je puta
sagriješio njegov krstitelj.
Istinom da se sakrament krizme podjeljuje onima koji su kršteni, da bi
se osnažila i povećala milost, odbacuje se manihejsko osuđivanja sakramenta
potvrde.
U trideset šestoj točki podsjeća se na katolički nauk da u Crkvi treba častiti
sakrament euharistije, u kojemu su, pod prilikama kruha i vina, uistinu prisu-
tni Kristovo tijelo i krv, jer su manihejci naučavali da Kristovo tijelo ne može
postati kruh a, ako bi i moglo, ne bismo ga smjeli blagovati.
Sakrament ispovijedi, koji se sastoji od ispovijedanja grijeha, kajanja i za-
dovoljštine, potreban je svim vjernicima koji su sagriješili poslije krštenja. To je
nauk koji je u suprotnosti s krstjanskim osuđivanjem ispovijedi i vjerovanjem
da se grijesi otpuštaju po njihovim ludim ponovnim krštenjima.
Nauk da sakrament bolesničkoga pomazanja treba častiti i podjeljivati ne-
moćnim vjernicima, koji su u opasnosti, odbacivali su krivovjerci i osuđivali taj
sakrament.
Iduća točka ispovijeda vjeru u sakrament svetoga reda u sedam stupnjeva,
nasuprot hereticima koji su osuđivali taj sakrament.
Četrdeseta točka podsjeća da je sakrament ženidbe u Crkvi častan te da
se bračni čin obavlja bez grijeha, čime se odbacuje zabluda da je tjelesni brak
preljub.
Protiv katoličke vjerske istine da nisu svi grijesi smrtni, nego da su neki
smrtni, a drugi laki, stajala je hereza da je svaki grijeh smrtan.
A pravo Crkve da izopćiva tvrdokorne i nepopravljive nijekali su krivovjer-
ci, koji su, niječući Crkvi svaki autoritet, držali da se nikoga ne smije izopćiti.
Katolička crkva naučava da se ne može odbacivati blagovanje mesa u pri-

Tomo Vukšić
kladno vrijeme, a ni uzimanje bilo koje druge hrane, a krivovjerci su pak tvrdili
da se nitko, tko jede meso, mlijeko i mliječne proizvode, ne može spasiti, osim
krštenjem takvih.
Protiv vjere da čovjek uskrsava s tijelom koje sada ima, heretici su nijekali
uskrsnuće te tvrdili da ovo tijelo, koje umire, nikada neće uskrsnuti, nego neko
drugo, duhovno.
Katolici vjeruju da u drugom životu postoji čistilište u kojemu se čiste gre-
šnici koji ovdje nisu izvršili potpunu zadovoljštinu, a manihejci niječu postoja-
nje čistilišta i naučavaju da ne postoji srednji put između raja i pakla.
U četrdeset šestoj točki, protiv hereze koja je osuđivala molitve za pokoj-
ne, izražava se vjera da molitve za pokojne, koje u Crkvi obavljaju živi, koriste
pokojnima koji su u čistilištu.
Katolička vjera dopušta čovjeku da ubija nerazumne životinje, a manihejci
su naučavali da je grijeh ubijati životinje ili ptice, ili razbijati jaja.
Katolička crkva naučava da je državnoj vlasti dopušteno pogubiti zloga,
nasuprot nauku krstjana, koji su osuđivali prolijevanje krvi od svjetovne vlasti.
Pretposljednja točka podsjeća da je u mnogim slučajevima dopušteno za-
klinjati se i tražiti zakletvu. To se protivi stanovištu manihejaca, koji su osuđi-
vali svaku zakletvu.
U pedesetoj točki, nasuprot manihejskom odbacivanju i osuđivanju mi-
lostinje i djela milosrđa, ispovjeđena je vjera Crkve da je dijeljenje milostinje i
vršenje djela milosrđa Bogu ugodno djelo i zaslužno za vječni život.
3. 7. 3. Obraćenje i zakletva trojice krstjana

Poslije popisa rečenih zabluda, kojih se obraćenici odriču, i katoličkih isti-
na nasuprot njima, koje trojica prihvaćaju, u Torquemadinu Symbolumu slijedi
zaključak od nekoliko redaka te potom zakletva koju su položila trojica obra-
ćenika. Ta zakletva u hrvatskom prijevodu glasi:
Mi, Juraj Kučinić, Stojsav Tvrtković i Radovan Vječinić, iz Bosansko-
ga Kraljevstva, upoznavši zahvaljujući božanskom prosvjetljenju manihejske
zablude, kojima smo bili od našega djetinjstva kao prekriveni, kao pogubni
i vrlo opaki protivnici katoličke vjere; samo zrelo promislivši, potaknuti že-
ljama za spasenjem naših duša, spremne i slobodne volje prihvaćamo i čvrsto
vjerujemo sve što Rimska crkva, majka i učiteljica svih vjernika, vjeruje i drži
te uči i zapovijeda da treba vjerovati; ponajviše onih pedeset istina, protiv

pedeset manihejskih zabluda, sabranih iz nauka spomenute Rimske crkve,

nama predočenih i po tumaču časnom mužu gosp. Luki Tolentinskom vjerno
protumačenih i izloženih, koje držimo istinitima i katoličkima, kojima pro-
tivne dogme, za koje smo mi kao manihejci osumnjičeni, anatematiziramo
smatrajući da su krive i krivovjerne te držimo da njihovi učitelji i sljedbenici
zaslužuju vječnu anatemu.
Ako bi tko vjerovao da se nismo istinski nego prijetvorno vratili vjeri i
jedinstvu Rimske crkve ili da smo samo prividno odbacili spomenute zablude,
jamčimo i pod anatemom obećavamo i svečano zavjetujemo tebi, Vrhovnom
svećeniku i svetom ocu Piju II. za kojega čvrsto vjerujemo i držimo da je
istinski namjesnik Isusa Krista i nasljednik blaženoga Petra i tvojim naslje-
dnicima da nećemo nikad nikakvim uvjeravanjima ili na bilo koji drugi način
odstupiti od nauka spomenute Rimske crkve, biti protiv njega ili činiti nešto
protiv toga nauka. Jednako tako nećemo ni druge na bilo koji način nagovarati
na protivljenje ili odbacivanje; dapače, jednako vjerno obećavamo da ćemo sve
koje poznajemo kao zaslijepljene manihejskim zabludama, osobito Bošnjake,
koliko budemo mogli prikladno pozivati i poticati na povratak (obraćenje),
ako nam bude dana milost odozgo.
Zaklinjući se, dakle, svemogućim Bogom, Ocem i Sinom i Duhom Sve-
tim, jedinim pravim Bogom i Stvoriteljem svih vidljivih i nevidljivih stvorenja
i ovim svetim četverim Evanđeljima koja dotičemo svojim rukama obećavamo
kako smo prije rekli da ćemo uvijek čvrsto ostati u nauku i jedinstvu Rimske
crkve u koju smo se sada, pod vodstvom Kristovim vratili. Ako bi se nešto
pojavilo što bi nas od ovog nauma svetog nauka i jedinstva Katoličke crkve
odvratilo, osjećajući ili propovijedajući suprotno, navelo na neku ispriku ili
razlog, upadajući u kažnjivo djelo krivokletstva i anateme, naći ćemo se po-
dložni ne samo vječnoj kazni nego i kaznama kojima se običavaju kazniti
krivokletnici koji ponovno upadnu u krivovjerje.
Ovu povelju naše ispovijesti i obećanja napisanu našim rukama tebi, Vr-
hovnom svećeniku gospodinu našem Piju II., u prisutnosti svih tvojih preča-
snih i velečasnih otaca, predajemo na trajan spomen, ponizno moleći da nas,
svoje ovčice, zalutale s puta istine više zbog naivnosti nego zbog zlobe, primiš
očinskim osjećajem i zapovjediš da se s nama milosrdno postupa. Amen.
Učinjeno u Rimu, u crkvi sv. Petra, 14. dana mjeseca svibnja, godine
Gospodnje 1461.67
67
Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 115. i 117. – Latinski tekst
pretiskan je usporedno s hrvatskim prijevodom u istoj knjizi na str. 114. i 116., a cjelovit tekst

Tomo Vukšić
Prema svemu sudeći, dvojica od ovih obraćenika ustrajali su u katoličkoj

vjeri, a treći je, vraćajući se kući, utekao hercegu Stjepanu. No, zanimljivo je
da se i papa Pio II. u svojima Komentarima sjetio te trojice, gdje je o njima
zapisao:
Trojicu heretičkih prvaka, koji su imali utjecaj na kraljevskom dvoru,
ninski biskup svezane je doveo papi; njih je Pio rasporedio po samostanima i
pobrinuo se da budu poučeni u kršćanskoj dogmi. Pozivajući ih češće k sebi,
Ivan, kardinal Svetog Siksta, poučio ih je i napokon uvjerio da, odrekavši se
zabluda, prihvate dokumente Rimske crkve, koja niti se vara niti može biti
prevarena, te ih izmirene s Crkvom poslao (bosanskom) kralju. Dvojica su
ostala u vjeri, međutim, treći je, vrativši se poput psa na svoju bljuvotinu (Izr
26,11; 2 Pt 2,22), za vrijeme putovanja pobjegao i vratio se Stjepanu (Vukčiću
Kosači).68
3. 7. 4. Vrijednost Torquemadina Symoboluma

Ta abjuracija nije bila, to je očito, od trojice krstjana učinjena “spremne i
slobodne volje”, iako se tako veli u tekstu zakletve. Zapravo, kako kaže Dra-
gutin Kniewald: “Mi bismo željeli, budi usput rečeno, da je bilo drugačije,
nego je uistinu bilo.”69 No, usprkos tomu, tekst Torquemadina Symboluma vrlo
je dragocjen, posebice stoga što njegov popis od pedeset krstjanskih zabluda
nije nastao na osnovi iznuđenoga priznanja trojice krstjana u Rimu, tj. nije
nastao u običnom inkvizicijskom postupku, niti je posljedica priznanja nakon
primjene neke torture, već je tih “quinquaginta errorum” sastavljeno “quorum-
dam religiosorum prefati regni Bosne relatibus”. Tj., taj popis pedeset zabluda
nije prisilno dobiven bilo kojom vrstom istrage, nego potječe od redovnika iz
Bosanskoga Kraljevstva, kao neke vrste terenskih inkvizitora, koji su ih, kao
dobri poznavatelji ovoga krivovjerja, upoznali među krstjanima i o tome izvje-
ispovijesti vjere, zajedno s ovom zakletvom na izvornom latinskom jeziku objavili su i Dra-
gutin Kamber, “Kardinal Torquemada i tri bosanska bogomila (1461)”, str. 38.-93. (zakletva
na str. 92.-93.) te Juan de Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum, str. 37.-132.
(zakletva na str. 131.-132.).
68
Latinski izvornik u Adriano van Heck (ed.), Pii II Commentarii rerum memorabilium, I., str.
316.-317.; Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 147., usporedno s
latinskim izvornikom na str. 146.-147.
69
Dragutin Kniewald, Vjerodostojnost latinskih izvora, str. 67.

šćuju Rim. Tako taj dokument, utoliko koliko se kao na svoj izvor poziva na
redovnike iz Bosanskoga Kraljevstva, ima vrijednost jednaku onoj koju imaju
drugi dokumenti nastali u ono vrijeme u Bosanskom Kraljevstvu.70
3. 8. Smrt kralja Stjepana Tomaša i njegove žene Katarine

Kralj Stjepan Tomaš iznenada je umro ljeti 1461., a njegov sin Stjepan
Tomašević odmah je preuzeo vlast u kraljevstvu. Zapravo, prema pisanju ka-
snijega ljetopisca Ivana Tomašića,71 i nekih drugih,72 njega je sa stricem mu
Radivojem te godine otac bio poslao na izvor Une da njih dvojica zaštite neku
kraljevu rodicu Margitu od uznemiravanja iz Hrvatske. No oni taj posao nisu
uradili kako treba pa ih je kralj Tomaš žestoko ukorio i sam otišao da uredi to
pitanje. Ljuti zbog toga, Stjepan Tomašević i njegov stric Radivoj, 10. srpnja
te godine pred gradom Orihovicom na izvoru rijeke Une, umorili su svoga oca
odnosno brata Tomaša.
Drugi, međutim, drže da je kralj Tomaš umro u kolovozu 1461.73 Treći
drže da je, teško bolestan, umro prirodnom smrću, ali između 8. i 25. srpnja
1461.,74 a četvrti misle da je poginuo u borbi s hrvatskim banom Špirančićem
pod gradom Orihovicom 10. srpnja 1461.75
70
Usp. Dragutin Kniewald, Vjerodostojsnost latinskih izvora, str. 67.
71
Usp. Ivan Tomašić, Chronicon breve regno Croatiae, (izd. I. Kukuljević), Arhiv za jugosla-
vensku povijest – IX., Zagreb, 1859., str. 3.-34.
72
Usp. Marko Perojević, “Stjepan Tomaš Ostojić”, str. 553.-554.; Dominik Mandić, Drža-
vna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine, str. 322.-323.; Slavko A. Kovačić, “Pad
Bosne i Hercegovine pod Turke u spisima bosanskohercegovačkih franjevaca”, u Povijesno-te-
ološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine održan 24. i 25. listopada
1978. u Sarajevu, Franjevačka teologija - Kršćanska sadašnjost, Sarajevo, 1979., str. 60.-85.
73
Usp. npr. Krunoslav Draganović, Katarina Kosača bosanska kraljica, str. 34.
74
Usp. Dominik Mandić, Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine, str.
322., bilješka 54., gdje se poziva na izvorne dokumente u Dubrovniku, kaže: “Tomaš je bio
teško bolestan i tražio liječnika iz Dubrovnika, gdje se na 8. srpnja 1461. zaključilo, da mu se
liječnik pošalje, ali već na 25. istoga mjeseca Dubrovčani određuju, da se pošalje poslanstvo
novom kralju Stjepanu Tomaševiću.”
75
Usp. Marko Perojević, “Stjepan Tomaš Ostojić”, str. 554.; Milko Brković, Srednjovjekovna
Bosna i Hum, str. 50.

Tomo Vukšić
Malo kasnije, budući da mu je majka Vojača već bila umrla, novi je vladar
Katarinu, Tomaševu ženu, proglasio svojom majkom čime je prilično udobro-
voljio njezina oca hercega Stjepana koji je sa svojim pokojnim zetom, Katari-
ninim mužem, bio u vrlo lošim odnosima. A budući da je mladi Tomašević po
rođenju bio prijestolonasljednik, nitko mu nije osporavao pravo na prijestolje.
Stjepan Tomašević ubrzo je poslao izaslanstvo papi Piju II. sa zamolbom
da mu dodijeli kraljevsku krunu, što je u Komentarima pape Pija II. zabilježeno
ovako:
Otprilike u isto vrijeme Stjepan, koji je kratko vrijeme prije toga naslije-
dio svojega preminulog oca, bosanskog kralja, poslao je papi izaslanstvo, dva
starca visoka stasa i plemenita ponašanja, od kojih je jedan održao ovakav
govor:
“Kralj Bosne, tvoj sin, preblaženi oče, poslao nas je k tebi i naredio da ti
u njegovo ime prenesem ovo: Pouzdano sam saznao da će Mehmed, koji vlada
Turcima, sljedećeg ljeta protiv mene pokrenuti pogibeljni rat te već pripre-
ma ljudstvo i ratne strojeve. Budući da nisam taj koji bi mogao odoljeti tako
snažnom napadu, molio sam Ugre i Mlečane i Jurja Albanca da mi priteku u
pomoć. Isto molim i tebe ali ne tražim brda zlata. Želim da moji neprijatelji
i moje stanovništvo doznaju da nisam bez tvoje naklonosti, jer ako Bosanci
znaju da u ratu neću biti sam, žešće će se boriti, pa se Turci neće usuditi pro-
drijeti u moje zemlje kojima je pristup vrlo težak, a tvrđave su na mnogim
mjestima gotovo neosvojive. Tvoj predšasnik Eugen dao je krunu mome ocu
i želio je u Bosni podići neke biskupske crkve. Otac je to odbio da ne navuče
mržnju Turaka; bio je, naime, novi kršćanin i još nije bio istjerao manihejce iz
kraljevstva. Ja sam pak u djetinjstvu kršten i naučio latinski te sam kršćansku
vjeru čvrsto prihvatio (i) ne bojim se onoga čega se otac bojao. Želim da mi
pošalješ krunu i svete biskupe, što će biti znak da me nećeš napustiti kada na-
vali težina rata: od tebe okrunjen, podanicima ću pružati nadu, neprijateljima
strah.”76
76
Latinski izvornik u Adriano van Heck (ed.), Pii II Commentarii rerum memorabilium, II.,
str. 683.-684. Citirani prijevod preuzet je od Franje Šanjeka, Bosansko-humski krstjani u povi-
jesnim vrelima, str. 147.-148., a cijeli se odlomak na hrvatskom, usporedno s latinskim izvor-
nikom, nalazi na str. 146.-149. – Ova zamolba Tomaševićevih poslanika, izgovorena u kralje-
vo ime, da papa njihovu kralju pošalje “krunu i svete biskupe” čini neuvjerljivom optužbu da
je rimska Kurija, odnosno sam papa Pio II. u svojim Komentarima, vlastitu političku nemoć
kamuflirala krivotvorenjem bosanske povijesti. Zbog toga: “Višekratni zahtjev Bosanaca za

Već u jesen iste godine, zbog različitih okolnosti koje su savjetovale brz
papin odgovor, u Bosnu je stigla papina delegacija i u Jajcu, najvjerojatnije 1.
studenoga 1461., svečano okrunila Stjepana Tomaševića za kralja. - Bilo je to
prvi put da se bosanski kralj kruni s dopuštenjem Svete Stolice, i to krunom
koju je poslao sam papa.77
Nakon što je Stjepan Tomašević preuzeo vlast, papa Pio II. 7. studenoga
1461. podijelio je privilegij dobivanja oprosta također onima koji pohode crkvu
Sv. Marije u Jajcu78 te je, na zamolbu novoga kralja, istoga dana zaštitnikom
Bosanskoga Kraljevstva proglasio Sv. Grgura Čudotvorca.79 Papa Pio II. i po-
slije Tomaševe smrti nastavio je pokazivati veliko zanimanje za njegovo kra-
ljevstvo.
Međutim, vlast posljednjega kralja Stjepana Tomaševića potrajala je vrlo
kratko, samo dvije godine.80 Naime, nakon turskog prodora u Bosnu 1463.
godine i osvajanja tih krajeva, masakrirani su Stjepan Tomašević i ostalo plem-
stvo iz Bosne. Papa Pio II., koji je i ranije više puta pokušavao organizirati eu-
vlastitim biskupima i krunom iz Rima u Komentarima pretvoren je u ponudu Kurije, koju su

Bosanci tobože iz straha pred Turcima odbili” (usp. Srećko M. Džaja, Konfesionalnost i naci-
onalnost Bosne i Hercegovine, str. 256.). Naime, kruna iz 1461. godine, kako proizlazi upravo
iz spomenutih Komentara, dolazi u Bosnu baš na zahtjev Bosanaca, što Pio II. izričito kaže.
Zapravo, nije jasno zašto bi Pio II. krivotvorio samo u priči o prvoj kruni, koju, uostalom,
nije nudio on nego jedan njegov prethodnik. Tj., ako je ponuda Kurije argument kamuflaže
kojim je prikrivana vlastita nemoć i krivotvorina koju Pio II. želi poturiti pod istinu, zašto i
za drugu krunu, koju je on osobno poslao, nije kazao da je došla kao ponuda Kurije, a ne na
zahtjev Bosanaca.
77
Usp. Marko Perojević, “Stjepan Tomaš Ostojić”, str. 558.-559.
78
460.; Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, str. 244.: “Pius PP. II. concedit indulgentias visi-
tantibus ecclesiam ‘s. Marie in Jaica bosnen diocesis’, in qua referente rege Stephano populi
opinantur ‘ s. Luce corpus servari et multis sepenumero clarere miraculis’.”
79
371.; Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, str. 244.: “Pius PP. II. petenti Stephano regi Bosnae,
ut. b. Gregorius ‘miraculosus’ nuncupatus, patronus regni Bosnae declaretur, annuit.”
80
O padu Bosanskoga Kraljevstva pod Turke i tragediji koja je zadesila te krajeve pisao je i
Pio II. u svojim Komentarima (usp. Adriano van Heck (ed.), Pii II Commentarii rerum me-
morabilium, II., str. 713.-715.). Taj je odlomak, s usporednim hrvatskim prijevodom, objavio
Srećko M. Džaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, str. 259.-263.

Tomo Vukšić
ropske vladare na zajednički vojni otpor protiv Turaka, pozvao je u jesen 1463.
kršćanske narode na otpor. Njegovu pozivu odazvala se Mletačka Republika,
koja se također osjećala ugroženom. Tijekom iduće zime izvršene su pripreme
te se u proljeće počela okupljati vojska koja je iz Ancone trebala prijeći u Du-
brovnik, tu imati glavni stožer, i odatle kretati u napade protiv Turaka u Bo-
sni.81 Stari je papa u znak podrške toj vojsci došao u Anconu, kanivši također
prijeći u Dubrovnik. Međutim, razočaran slabom organizacijom vojske te vrlo
lošim vijestima o neslozi na ovim našim prostorima, zdravstveno stanje staroga
i bolesnoga pape pogoršalo se toliko da je 14. kolovoza umro u Anconi. Poslije
njegove smrti prikupljena kršćanska vojska razišla se, čime se rasplinula i svaka
zamisao da se Bosnu oslobodi.82
Tako, nakon stoljetnoga života unutar zapadnoga kulturnoga i vjerskoga
kruga, u tim krajevima započinje proces političke, vjerske i kulturne orijenta-
lizacije.
Kraljica Katarina imala je sa svojim pokojnim mužem Stjepanom Toma-
šom dvoje djece: sina Sigismunda, koji je, u trenutku pada Bosne pod Turke,
mogao imati između 12 i 14 godina, i kćer Katarinu, djevojčicu od 10 godi-
na. Kraljica je Katarina iz Kozograda kod Fojnice, gdje je živjela, pobjegla u
Konjic. Odatle je pješke stigla do Stona, gdje ju je preuzela jedna dubrovačka
lađa kojom je doplovila u Grad. U tim previranjima Turci su zarobili i odveli
u ropstvo i njezina sina Sigismunda i kćer Katarinu, koji u času zarobljavanja
najvjerojatnije nisu bili s materom. U listopadu 1463. kraljica Katarina sigurno
je još bila u Dubrovniku, ali, nezadovoljna svojim položajem, otplovila je do
Ancone te se uputila u Rim, u koji je došla najvjerojatnije još dok je bio živ
papa Pio II.83 Njegov nasljednik papa Pavao II. brinuo se o kraljici Katarini,
dajući joj mjesečnu potporu od 100 forinti, a od 1467. godine i doplatu od 240
forinti godišnje. Idući papa Siksto IV. isto je tako pomagao kraljici s mjesečnih
81
Usp. Josip Lučić, “Dubrovnik u očekivanju dolaska pape Pija II. (1464)”, u Želimir Puljić
(ur.), Vatikan i Dubrovnik, Biskupski ordinarijat, Dubrovnik, 1994., str. 25.-46.
82
83
Usp. Krunoslav Draganović, Katarina Kosača bosanska kraljica, str. 38.; Bazilije Pandžić,
“Katarina Vukčić Kosača (1424-1478)”, u Povijesno teološki simpozij u povodu 500. obljetnice
smrti bosanske kraljice Katarine održan 24. i 25. listopada 1978. u Sarajevu, Franjevačka teolo-
gija - Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1979., str. 19.

100 forinti u zlatu, odredivši da tako bude pomagana sve do smrti. U Rimu
je Katarina, uzaludno nastojeći spasiti barem svoju djecu, živjela sve do 25.
listopada 1478.
Zaključak
Tijekom kratkoga pontifikata papa Pio II. (1458.-1464.) bio je u vrlo če-
stim kontaktima s pretposljednjim bosanskim kraljem Stjepanom Tomašom
(1443.-1461.). Tako je na području Tomaševa kraljevstva zatekao hvarskoga
biskupa Tomu Tomasinija u službi legata svojih prethodnika i produljio mu
mandat. A budući da je još kao kardinal bio vrlo zabrinut zbog stvarne tur-
ske opasnosti i sve češćih njihovih prodiranja prema srednjem Balkanu, Pio
II. kao papa pokušaoje je, iako neuspješno, organizirati zapadne kršćanske
zemlje na zajednički otpor. Prije negoli je Bosansko Kraljevstvo palo pod oto-
mansku vlast, sazvao je 1459. godine u Mantovi sabor europskih vladara zbog
pokretanja križarske vojne. Pokušao je to i nakon pada Bosne, 1464. godine.
Tada je izgledalo da će biti veće sreće pa je čak osobno namjeravao prijeći u
Dubrovnik da bi mogao sudjelovati u oslobađanju Bosne, no opet se morao
gorko razočarati i od vojnoga pohoda nije bilo ništa. S druge strane, papa Pio
II. bio je jedan od najuglednijih humanista te vrlo ugledan pisac pa je ostavio,
osim literarnih djela, i dragocjena svjedočanstva o ljudima i događajima svoga
vremena; također o onima koji su bili povezani s Bosanskim Kraljevstvom.
Poslije turskoga osvajanja Smedereva 1459. godine kralj Tomaš na mnogo
jestrana bio optuživan kao krivac za pad toga grada. Dapače, i papa je posu-
mnjao u njegovo poštenje i njegovo pravovjerje. Stoga se kralj morao opra-
vdavati pa je papi slao svoja izaslanstva radi razjašnjenja. Budući da mu glede
Smedereva očito nisu mnogo vjerovali, nastojao je barem dokazati svoje pra-
vovjerje pa je u drugoj polovici 1459. godine naredio da se svi krivovjerci u nje-
govu kraljevstvu moraju ili obratiti na katoličku vjeru ili iseliti. Tako su trojica
uglednih krstjana dospjeli čak do Rima gdje su se 1461. godine pred samim
papom, nakon što su bili poučeni u istinama katoličke vjere, odrekli zabluda
i prihvatili katoličanstvo. Povezano s tim događajem ostao nam je dragocjeni
Symbolum pro informatione manichaeorum, koji je za tu zgodu sastavio kardinal
Juan de Torquemada, a prema kojemu su spomenuta trojica ispovjedila katoli-
čku vjeru. Budući da on sadrži popis od pedeset zabluda bosanskih krivovje-
raca koje su sastavljene ponajviše na osnovi informacija dobivenih iz Bosne,

Tomo Vukšić
vjerojatno od dominikanaca, nezaobilazan je izvor za proučavanje zagonetne

srednjovjekovne Crkve bosanskih krstjana.
Bosansko Kraljevstvo bilo je i ostalo vjerski razjedinjeno i vrlo složeno
usprkos Tomaševim pokušajima da, doduše nasilno, riješi to pitanje. K tome,
lokalni velikaši bili su u velikim međusobnim svađama, što ponajviše vrijedi
za kralja Tomaša i hercega Stjepana, zeta i punca, koji su nekoliko puta čak ra-
tovali jedan protiv drugoga. Uz te probleme, koji su iznutra izjedali Bosansko
Kraljevstvo, kršćanske europske zemlje, međusobno također zavađene, i svaka
sa svojim sebičnim interesima, s Turcima su se pojedinačno češće dogovarale
negoli pripravljale na otpor. Jedino je Pio II. činio ono što je mogao, no Eu-
ropa ga nije slušala. Čak je 1461. godine novom kralju Stjepanu Tomaševiću
poslao krunu i drugo kraljevsko znakovlje. Međutim, usprkos tome priznanju,
koje je Bosansko Kraljevstvo uvrstilo u popis suverenih država, drugi vladari
nisu slijedili Pija II. pa je malo Bosansko Kraljevstvo praktično ostalo osa-
mljeno pred naletom snažne otomanske vojske, koja ga je, dvije godine poslije
Tomaševe smrti, doslovce pregazila.
SUMMARY
At the beginning of this article, in order to follow easier the events, two
protagonists from the title are shortly presented: the pope Pio II. (1458.-
1464.) and the king Stjepan Tomaš (1443.-1461.) and circumstances under
which they have lived and worked. This is condition which makes it possible,
in the third part of this article, to focus on their relationships that were con-
ditoned and marked with different events and accidents: fall of Smederevo
under Turks in 1459. and political and religious doubths on account of king
Tomaš, congress of European rulers in Mantova, confesionaly complicated
state, persecution of krstjans in Bosnian kingdom in 1459., family problems
of king Tomaš, very bad relationships between king Tomaš and herceg Stje-
pan, attempt to establish new dioceses in the kingdom, bishop Tomasini of
Hvar, franciscans, dominicans, the question of bosnian king’s crown, three
converted krstjans in Rome, vassal relation of Tomaš toward Hungary and

later toward Turky, influence of Venice and Dubrovnik, internal disagreement

among noblemen and absence of help from christian countries, and at the end,
sudden death of king Tomaš and arrival of queen Katarina in Rome, probably
while the pope Pio II was still alive.
During his short pontificate the pope Pio II. was in frequent conntacts
with the last but one Bosnian king Stjepan Tomaš. On the territory of Tomaš’
kingdom he found, as a legate of the previous popes, Toma Tomasini, bishop
of Hvar, to whom he extended the mandate. Even as a cardinal, he was very
worried because of real Turkish danger and their frequent attacks toward cen-
tral Balkan; as a pope, Pio II. tried, although unsuccessfully, to organize West
Christian countries for common defense. Even before the Bosnian kingdom
fell under the Ottoman authorities, the pope summoned a congress of Euro-
pean rulers, in Mantova 1459., in order to organize crusades, but they could
not reach an agreement. He tried it again in 1464. after Bosnia had already
fallen. At that time it look that he was going to succeed and he intended to
come personally to Dubrovnik to participate in deliberation of Bosnia, and
again he was deeply disappointed and military action was total failure. On his
way to Dubrovnik he suddenly died in Ancona. On the other hand, the pope
Pio II was one of the very well known humanists and distinguished writer
who left, besides the literature writings, valuable testimonies about people
and events of that time, including those who were in connection with Bosnian
kingdom.
When the Turks occupied Smederevo in 1459. the king Tomaš was ac-
cused from many sides as the one who was responsible for it. Even more, the
pope himself doubted in his personal dignity and orthodoxy of his faith. For
this reason he was sending the delegations to the pope trying to clear his
name and justify himself of false accusations. Because many did not believe
him in regard to the fall of Smederevo, Tomaš tried to prove at least orthodo-
xy of his faith, and ordered in the second part of 1459. that all heretics in his
kingdom must either convert to catholic faith or leave out his kingdom. Three
distinguished Bosnian krstjans even ended up in Rome in 1461., where they,
before the pope himself, renounced heresy and accepted catholic faith after
being taught in doctrine of catholic faith. In connection with this event, we
have the valuable document, Symbolum pro informatione manichaeorum, made
by cardinal Juan de Torquemada, according to the document the three men

Tomo Vukšić
professed catholic faith. Since this Symbolum contains fifty heresies of Bosni-
an krstjans, it is made mostly based on the information received from Bosnia,
probably by the Dominicans, it is indispensable source for further study of the
puzzled doctrine of medieval Church of Bosnian krstjans.
Bosnian kingdom was and remained confessional very divided and com-
plex, regardless of Tomaš’ endeavors to solve that issue, even with force. Mo-
reover, local noblemen were in huge quarrels among themselves, this is par-
ticularly the case with king Tomaš and herceg Stjepan, father and son in law,
who even waged wars on each other several times. Along with these problems
that were tearing to pieces Bosnian kingdom from inside, European christian
countries, also in quarrels among themselves and with their own selfish in-
terests, more often were making agreements with the Turks than preparing
defense. Only the pope, Pio II. was doing what he was able to do, but Europe
did not follow him. In 1461. he sent the crown and other royal signs to the
new king Stjepan Tomašević. However, in spite of this recognition that Bo-
snian kingdom put on the list of sovereign states, other rulers did not follow
the example of Pio II. and small Bosnian kingdom was left alone in front of
mighty Ottoman army. Two years after Tomaš’ death, Bosnian kingdom was
literally run down, destroyed by Ottoman army. King Tomaš did not see that
because he died in 1461. but his wife Katarina, after this tragedy, moved to
Rome, probably at the beginning of 1464. while Pio II. was still alive.
(Translated by Ivica Mršo)

Tomislav Zdenko Tenšek
KRSTJANI I TRGOVINA ROBLJEM NA SREDOZEMLJU

IZMEĐU 13. i 15. STOLJEĆA
Problematici bosanskih krstjana i trgovini robljem na Sredozemlju prila-

zimo pokušajem povezivanja izvora o stavu prema robovlasničkom sustavu u
IV. i V. stoljeću u asketskim krugovima Crkve u Maloj Aziji. Asketski pokret
eustatijevaca koji se protive ropstvu, a koje se optužuje da slijede nauk mesali-
janaca, pokušavamo povezati s bosanskim krstjanima u srednjem vijeku, koje
se jednako tako optužuje da slijede heretičku sljedbu mesalijanaca.
Na temelju izvora iz arhivskog materijala, koji je sačuvan u notarskim
spisima nekih dalmatinskih gradova, istražuje se i nastoji analizirati prodaja
roblja od XIII. do XV. stoljeća, naročito roblja iz Bosne i napose iz krugova
bosanskih krstjana. Glavna trgovačka središta kamo je dopremano roblje iz
Bosne, i onda preprodavano po Sredozemlju i prema Istoku, bili su dolina
Neretve i Dubrovnik. U prodaji roblja razlikujemo pravu prodaju robova od
dragovoljnog stupanja u službu. I za jednu i za drugu kategoriju bilo je obve-
zatno sastaviti pismeno posvjedočenje, neku vrstu ugovora, što je potvrđivao
gradski notar. Prodavalo se osobito žensko roblje iz Bosne i napose nejaka
djeca, naročito djevojčice. Glavni razlozi prodaje roblja iz Bosne su siromaštvo
bosanskog življa i okrivljivanje bosanskih krstjana da u nauku i moralnim sta-
vovima slijede vjerske sustave dualističkih krivovjerja mesalijanaca, patarena i
drugih heretičkih sljedbi.
Ključne riječi: crkva i robovlasnički sustav, asketski pokreti, oslobođenje
robova, Slaveni, bosanski krstjani, prodaja robova, patareni.

1. Stav prema robovima u doba crkvenih otaca prvih stoljeća

Još od prvih dana kršćanstvo se u Rimskom Carstvu suočilo sa socijalnim
i gospodarskim poretkom u kojemu je ropstvo bilo sastavnim dijelom toga
društva. Kršćanskim uvjerenjem da je sloboda i jednakost u Kristu temelj
njihova ponašanja, kršćani su se zalagali za blagost i ljudsko ponašanje prema
robovima. Pavao potiče Filemona da primi svoga roba Onezima, koji je od
njega pobjegao i zatražio utočište kod Pavla. Onezim je pobjegao od svoga
gospodara Filemona, vjerojatno zbog neuljudnog i neprimjerenog, možda i
okrutnog postupanja prema njemu. Pavao posreduje kod Filemona da svo-
ga roba primi natrag “ne kao roba, nego više od roba, kao brata ljubljenoga”
(Fil 16). Može se pretpostaviti da se Onezim obratio. U poslanici Kološani-
ma naziva ga “vjernikom i ljubljenim bratom” (4, 9). Prema ondašnjem pravu
Pavao bi mogao postati sukrivac teškoga kršenja privatnoga prava. Stoga se
toplom molbom obraća kršćaninu Filemonu da svoga roba primi natrag, da
se odrekne prava da ga kazni zbog bijega i da prema njemu postupi obzirno i
evanđeoskim milosrđem.
Otačko razdoblje na ropstvo gleda kao na “posljedice grijeha koje je tre-
balo kao takvo nositi. Neka promjena postojećega poretka, recimo nasilnim
putem, nije se ni odobravala, niti se o njoj razmišljalo. Taj se temeljni stav
očituje osobito u teorijskoj ocjeni antičkoga ropstva, kao i u praktičnom pona-
šanju prema onima koji su mu bili podvrgnuti1. Postojeće stanje glede robova
u Rimskom Carstvu bilo je ozakonjeno stavom da su robovi u vlasti svojih
gospodara i da je ta vlast međunarodnog prava (ius gentium): naime, u svih
naroda može se uočiti da je život i smrt robova u vlasti njihovih gospodara te
da sve što rob steče pripada gospodaru 2. Definicija roba bila je: “rob je ljudsko
biće kojemu su oduzeta zakonska svojstva osobnosti”3.
1
Hubert JEDIN, Velika povijest Crkve, Drugi svezak: Crkva Carstva poslije Konstantina Ve-
likog, KS, Zagreb, 1995., 389.
2
“In potestate itaque dominorum sunt servi, quae quidem potestas iuris gentium est: nam
apud omnes peraeque gentes animadvertere possumus dominis in servos vitae necisque po-
testatem esse; et quodcumque per servum adquiritur, id domino adquiritur”, Corpus iuris
civilis, Justiniani Inst., Berolini, 1920., I., 8., n. 1., str. 3.
3
J. WEEGER & A. DERVILLE, Esclave chez les pères de l’Eglise, DSp, IV./1., col. 1071.-1080.

Krstjani i trgovina robljem na Sredozemlju između 13. i 15. stoljeća
U crkvenih otaca, međutim, nalazimo ipak važne pokušaje protivljenja

takvu postupanju prema robovima, poglavito polazeći od božanskoga pra-
va, a ne od ljudskoga prava. Tako, primjerice, nalazimo kod Sv. Gregorija
Nisenskog ozbiljno upozorenje protiv gospodara koji robove drže svojim vla-
sništvom: “Posjedujem, velite, robove i sluškinje (doúlous kaì paidískas), neke
koji su rođeni u mojoj kući. Kakve li oholosti i drskosti! Takav je govor krik
pobune protiv Boga! (…) Vi, u svemu jednaki takvom čovjeku, kojim se naslo-
vom nadmoćnosti, pitam vas, možete pozivati da ste njegovim vlasnikom? Jer
ste samo čovjek, kako se možete smatrati vlasnikom drugog čovjeka?”4. Drugi
veliki Kapadočanin koji se protivi nehumanom postupanju prema robovima
jest sveti Bazilije. U svojim Velikim Pravilima podupire nastojanje da se pruži
utočište robovima koji bi zbog nehumanih postupanja prema njima potražili
zaštitu u asketskoj zajednici. Temelj takva postupanja vidi u božanskom pravu
koje je ispred ljudskih uredaba. Bazilije, kao uostalom općenito crkveni oci,
potiče robove neka se vrate svojim gospodarima iz ljubavi prema pravom go-
spodaru, Kristu Isusu, ali dalje nastavlja: “No, ako se dogodi da je gospodar
zao, da protuzakonito postupa te sili roba da krši zapovijedi onoga pravog i
po istini Gospodara našega Isusa Krista, tada se valja iz svih sila uprijeti da
se ime Božje ne pogrđuje zbog onoga roba koji je nešto učinio što se ne sviđa
Bogu. Neka se to odlučno nastojanje tako upravi da se ili onaj rob pripravi
kako bi podnio patnje što ga čekaju, jer – kao što je pisano – treba se većma
pokoravati Bogu negoli čovjeku (usp. Dj 5, 29), ili da oni koji odbjeglog roba
prihvatiše podnesu, kako se već Bogu bude svidjelo, i nevolje koje će ih zbog
toga snaći.”5
4
GREGORIJE NISENSKI, Hom. IV, In Ecclesiasten: PG, 44., 664C; usp. G. D. GORDI-
NI, “Sciavitù e libertà”, u; Storia della Chiesa, t. III./1., Torino, 1972., 431.-433.
5
BAZILIJE VELIKI, Opširna pravila, 11: PG, 31., 948AC; hrvatski prijevod vidi u:
“Opširna pravila u pitanju i odgovoru” (prijevod: Predrag BELIĆ), u: Redovnička pravila,
izd. “Brat Franjo” i KS, Zagreb, 1985., 128. Bazilije u Moralnim pravilima, 75: PG, 31.,
855A naziva gospodare robova gospodarima po tijelu (kýrioi katà sárka), izraz uzet iz Ef 6,
5, prikupivši zatim detaljno tekstove iz Novog zavjeta koji govore o evanđeoskom ponašanju
gospodara prema robovima, te naglašavajući da je moralni gospodar roba Krist Gospodin.
Upozorava gospodare robova neka se sjete Krista, istinskoga gospodara, Moralna pravila 71.,
2: PG, 31., 656C.

Glede odbjeglih robova koji su zaštitu potražili u asketskim zajednicama

Male Azije u IV. stoljeću, važno je upozoriti na Koncil u Gangri koji se bavio
upravo pitanjem onovremenog ropstva6. Koncil u Gangri zapravo je jeka žive
stvarnosti Crkve onoga vremena, u kojoj su Kapadočki oci imali veliku ulo-
gu. Naime, taj Koncil ustaje protiv ponašanja asketskih grupa kojima je vođa
bio Eustatije Sebastijski, veliki prijatelj Svetog Bazilija i drugih Kapadočana.
Ti asketi, kako slijedi iz optužaba koncilskih akata, u društvu su uzdrmali
onovremeni robovlasnički sustav i unijeli nemir u Crkvu. Prema povjesniča-
rima Sokratu i Sozomenu, Eustatije Sebastijski propovijedao je, pod izlikom
pobožnosti, odvraćanje robova od svojih gospodara, izjavljujući da su bogataši
isključeni iz Kraljevstva Božjega7. Takvo Eustatijevo propovijedanje uvjerilo
je i sestru Bazilijevu, svetu Makrinu, da nagovori svoju majku Emeliju neka
ropkinje i kućne pomoćnice koje je majka imala u svojoj kući učini svojim
sestrama i sebi jednakima. Životopisac Makrinin, njezin brat Gregorije Ni-
senski, kaže o svojoj sestri: “Budući da je svaki projekt o suviše materijalnom
životu od sebe odbacila, Makrina je nagovorila svoju majku da se odrekne go-
spodskog načina života i služenja koje se navikla primati od posluge, tako te je
majka prihvatila zajednički način života djevica koje su bile okolo nje, nakon
što je svoje ropkinje i služavke učinila sestrama i sebi jednakima.”8
Prema Sinodalnom pismu koncila u Gangri, pod utjecajem Eustatijevih
učenika “robovi su napustili svoje gospodare, svjedočeći svojim neuobičajenim
načinom odijevanja prezir prema svojim gospodarima. Govore da bogataši,
6
O problematici glede kritike ropstva u Maloj Aziji, u Kapadočkih crkvenih otaca, zatim o
kritici ropstva od asketske skupine koju je osnovao Eustazije Sebastijski u IV. stoljeću, kao
i o Koncilu u Gangri, održanom polovicom IV. stoljeća, na kojem se osuđuju eustatijevci
između ostalog i zato što propovijedaju da robovi imaju pravo na slobodu, pa ih zato oni pri-
maju u svoje zajednice i uzimaju u zaštitu od njihovih gospodara, vidi: Tomislav TENŠEK,
“La questione e l’importanza sociale dell’ascetismo. La critica della schiavitù e dei ricchi”,
u: L’ascetismo nel concilio di Gangra. Eustazio di Sebaste nell’ambiente ascetico siriaco dell’Asia
Minore nel IV˚ secolo (doktorska disertacija), Roma, 1981., 381.-397.
7
Sokrat, HE II, 43: PG, 67., 353A; SOZOMEN, HE III., 14., 33. (BIDEZ-HANSEN),
str. 123., redak 22.-23; usp. PG, 67., 1080B.
8
GREGORIJE NISENSKI, Život svete Makrine, 7., izd. SC, 178. (P. MARAVAL), Paris,
1971., str. 164., lin. 1.-8.; usp. Uvod, isto dj., 45.-57.

koji ne napuste sve što posjeduju, nemaju nade kod Boga.”9. Na te pretenzije
eustatijevaca Koncil odgovara u III. kanonu: “Ako netko pod izlikom po-
božnosti propovijeda robu da prezire svog gospodara i da odbije služiti mu
te napusti svoje služenje i ne pristaje služiti mu u svoj dobrohotnosti i časti,
anatema sit”10. U epilogu biskupi u Gangri zaključuju: “Mi ne preziremo bo-
gatstvo ako ga prati pravednost i dobročinstvo.”11
Za razumijevanje tih koncilskih optužaba eustatijevaca i zaključaka navo-
dimo tekst Svetog Bazilija da bi se lakše rasvijetlilo ozračje u kojem se Koncil
u Gangri održava. Bazilije kaže: “Nužno je (hóti hrè) da robovi sa svom dobro-
hotnošću slušaju svoje gospodare po tijelu, na slavu Božju, dakako u onome
u čemu se ne krši Božja zapovijed.”12 Uzmemo li u obzir te Bazilijeve riječi i
usporedimo li ih s okolnostima u kojima se održava koncil u Gangri, a prema
njegovoj dokumentaciji koja nam je jedino ostala, postaje nam jasan Bazilijev
stav, ali i crkveno i društveno stanje glede robova onoga doba. Izvjesno je da
su Eustatijevi asketi pretjerali u stavu prema robovlasničkom sustavu, ali je-
dnako je tako očito da Bazilije otvoreno ustao u obranu robova i da se protivio
robovlasničkom sustavu.
Možemo kazati sa sigurnošću da je taj povijesni primjer iz Male Azije u
IV. stoljeću zoran pokazatelj kako je institucionalna Crkva podržavala soci-
jalni sustav podjele društva na bogate i siromašne, robove i slobodne. U isto
vrijeme, međutim, u asketsko-monaškim redovima postojao je snažan pros-
vjed protiv robovlasničkog sustava i snažna borba za obespravljene, i to u vre-
menu velikih društvenih razlika između bogatih i siromašnih. Kapadočki oci
i asketski krugovi, s kojima su se oni više ili manje solidarizirali, važna je po-
vijesna etapa u zauzimanju kršćana za pravednije društvene odnose u posto-
jećem robovlasničkom sustavu društva. Stavovi kapadočkih otaca i asketskih
krugova oko njih svjedoče da je pitanje ropstva u društvu onoga vremena bilo
9
PONTIFICIA COMMISSIONE PER LA REDAZIONE DEL CODICE DI DI-
RITTO CANONICO ORIENTALE, “Synode de Gangres”, u: Fonti, fasc. IX – Discipli-
ne générale antique (IV-IX s.), ed. P. P. JOANNOU, t. I, 2, Les canons des Synodes particuliers,
Grottaferrata, 1962., 83.-99. (= P.P. JOANNOU)
10
P.P. JOANNOU, 87., 7.-10.; str. 88., 10.-13.
11
P.P. JOANNOU, 98., 18.-20.
12
BAZILIJE VELIKI, Moralna pravila, 75., 1.: PG, 31., 856A.

vrlo aktualno i da je u Crkvi bilo ozbiljnih nastojanja oko poboljšanja njihova

socijalnog stanja. Za oslobađanje robova zanimali su se i zapadni crkveni otci,
primjerice Laktancije13.
Asketske skupine eustatijevaca u povijesnim se izvorima optuživalo da sli-
jede ideje mesalijanaca i drugih heterodoksnih skupina podrijetlom iz Sirije i
Mezopotamije, koji su, poput eustatijevaca, osuđivali ropstvo i primali odbje-
gle robove. Još u IX. stoljeću Ivan Damaščanin zapisao je o mesalijancima:
“Sa svom odlučnošću primaju robove koji bi odbjegli od svojih gospodara”14.
Dualističke skupine koje u srednjem vijeku nalazimo u Bosni, među koji-
ma su i bosanski krstjani, nerijetko se povezuje i s mesalijancima, a onda nei-
zravno i s eustatijevcima. Budući da u ovom radu želimo prikupiti informacije
o bosanskim krstjanima i o ropstvu, naročito o prodaji bosanskih krstjana
u roblje na Sredozemlje, može se pretpostaviti da su i bosanski krstjani bili,
nalik na asketske pokrete IV. i V. st. u Maloj Aziji, protivnici robovlasničkog
sustava, da su se zauzimali za evanđeosku slobodu i protivili se prodaji robo-
va. To je jedan od razloga da su se našli u sukobu s etabliranom društvenom i
crkvenom institucijom. Osim toga i sami su bili česte žrtve društvenog isko-
rištavanja, te zbog toga proskribirani kao heretici i zato proganjani. Pitanje
bosanskih krstjana i onda sljedeće pitanje koje se odnosi na transportiranje
roblja iz krugova bosanskih krstjana, pored toga što pobuđuje socijalni inte-
res za razumijevanje društvenog i crkvenoga života, čini se, valja povezati i s
pitanjem nastojanja bosanskih krstjana da se povratkom na skroman i jedno-
stavan način života prvih kršćana, a na tragu asketskih pokreta prvih stoljeća,
suprotstave tadašnjem socijalnom poretku koji se pozivao na zakonsko pravo
podržavanja robovlasničkog sustava, koji je štitila, ili barem tolerirala, tako-
đer i institucionalna Crkva. Nama se čini da ta intuicija – za koju nemamo
jasnih i dokumentiranih povijesnih potvrda zbog povijesne distancije – glede
povezivanja asketskih pokreta u prvim stoljećima, naročito u monaškim kru-
govima oko Bazilija Velikog i drugih kapadočkih otaca, pa onda Eustatija
Sebastijskog i eustatijevaca, te krstjana u Bosni u srednjem vijeku, može biti
13
“Captivorum redemptio magnum atque praeclarum justitiae munus est”, Divinarum insti-
tutionum, XII., 15.: PL, 6., 679A.
14
IVAN DAMAŠČANSKI, De haeresibus liber, 80.: PG, 94./1., 733C.

inspirativna za cjelovitije razumijevanje pitanja bosanskih krstjana i ropstva

onoga vremena.
2. Slavensko roblje u ranom srednjem vijeku

U borbi s Arapima već u VII. stoljeću hvatano je kršćansko roblje, a nji-
hovo držanje Crkva je tolerirala. U muslimanskim zemljama nije zabilježena
prodaja roblja, jer islam to zabranjuje, ali zato kršćanski robovi bivaju pro-
davani u islamski svijet, primjerice Slaveni u muslimansku Španjolsku u X.
stoljeću.
Robove slavenskog podrijetla (saqâliba) nalazimo u islamskoj Andaluziji
u Španjolskoj već početkom IX. stoljeća (Abd al-Rahmân čiji preci potječu iz
Galicije). U X. stoljeću ti će slavenski robovi biti naročito utjecajni na dvoru
španjolskih omejidskih kalifa Andaluzije kao visoki časnici (fatâ), osobito kao
mameluci (mamâluk ili mamlûk), tj. kao tjelesna straža na dvoru. Tijekom X.
stoljeća pomorski gusari zarobljavaju dio Slavena uz dalmatinsku obalu, a u
otimanju i odvođenju ljudi najčešće se spominju muslimanski pomorci koji
djeluju duž čitave sredozemne obale. Baza tih pomorskih pohoda na zemlje
kršćanskog Sredozemlja bila je andaluzijska Almeria. Prodavači robova bili su
naročito mletački trgovci koji su roblje usmjeravali prema Španjolskoj, pogla-
vito prema Andaluziji. Dio tih slavenskih robova, kupljenih za kalifski dvor,
bili su sigurno Hrvati koji su kao vrlo mladi dopremani kao roblje i brzo se
uklapali u islamiziranu Španjolsku kao i drugi Slaveni15, i to toliko da prema
nekim uvidima u etničkom konglomeratu Andaluzije čine određenu homoge-
nost “europskog osjećaja”, usprkos njihovoj islamizaciji i posvemašnjem prila-
gođavanju sredini u koju su kao robovi dospjeli. U tom kontekstu znamenit je
slučaj rob slobodnjak slavenskog podrijetla, anonimni ribar Hrvat iz Cavtata,
koji će pod islamiziranim arapskim imenom Djawhar ben Abd Allah u X.
stoljeću doći na glas kao vrlo sposoban državnik i vojskovođa Fatimida, di-
nastije šijitskih kalifa koji su između 950. i 970. ovladali zemljama sjeverne
Afrike. Djawhar je udario temelje novoj egipatskoj prijestolnici koju je nazvao
al-Kahira – Kairo, koji će ubrzo postati drugi najveći muslimanski grad, po-
slije Bagdada. Isti je taj naš zemljak 4. travnja 970. označio i početak gradnje
15
Christophe PICARD, “Hrvati i slavenska sredina u Andaluziji u 10. i 11. stoljeću”, u:
CCP, 23./1989., 214.-216. (211.-218.).

glasovite džamije al-Azhar (najsjajnije!) u Kairu, koju će svečano inaugurirati

22. lipnja 972.16
U ratovima Nijemaca protiv Slavena bilo je mnogo slavenskog roblja. Na-
kon križarskih ratova bilo je mnogo roblja u mediteranskim gradovima, po-
glavito za potrebe sve jačeg rasta građanskoga društva. Od gradova prednjačili
su Venecija, Genova i Dubrovnik kao čuvena robovska tržišta. Bosna je bila
osobito važan izvor roblja kojim su se opskrbljivali mediteranski gradovi.
U ranom srednjem vijeku roblje još pripada u najvažnije i u izvorima naj-
češće spominjane trgovačke artikle. Ako je robovlasnički sustav i uništen, u
feudalnom društvu i dalje je bilo roblja, doduše, ne toliko masovno u proizvo-
dnji, ali robovi su često bili pomoćna radna snaga i kućna posluga (operas et
servitia)17. Crkva je branila prodavanje i držanje katoličkog roblja, ali ga je na
neki način i tolerirala. Ima primjera, doduše rjeđih, kada su kršćani ozbiljno
nastojali robovima pribaviti slobodu. I bosanski vladari službeno su se protivi-
li prodaji roblja18, no ono se različitim kanalima ipak masovno krijumčarilo i
otimalo, posebice iz redova bosanskih krstjana i drugih više ili manje hetero-
doksnih dualističkih zajednica iz Bosne.
16
Franjo ŠANJEK, “Dalmatinac Djawhar (o. 911. – 28. 1. 992.) utemeljitelj Kaira”, u: CCP,
23./1989., 219.-223.
17
Vinaver VUK, “Trgovina bosanskim robljem tokom XIV. veka u Dubrovniku”, u: Anali
historijskog instituta u Dubrovniku, Dubrovnik, 1953., 125.-146. “Od XII. vijeka odigravala
se jedna naoko paradoksalna pojava – mlado građanstvo oživljavalo je davno zapušteno rop-
stvo”, Amerigo D’AMIA, Schiavitù romana e servitù medievale, Milano, 1931., 149., 177.
18
God. 1400. žalio se bosanski kralj Ostoja Dubrovčanima što izvoze roblje iz Bosne. Re-
publika mu je spremno odgovorila da je zabranila trgovinu “ljudskim mesom”. Nekoliko
odbjeglih bosanskih robova vraćala je dubrovačka vlada gospodarima u Bosnu. Protestirao
je i najmoćniji velikaš Hrvoje (usp. M. PUCIĆ, Spomenici srpski, Beograd, 1858., 31.). No,
Ostoja je ustao protiv trgovine robljem, a rođena kći kralja Dabiše bavila se prodajom ro-
blja u Brštaniku na Neretvi. Još 1279. bosanski je ban preko svoga povjerenika Vislavića,
poznatog trgovca robljem, prodao dvije ropkinje u Dubrovniku, V. VUK, Trgovina…, nav.
dj., 126.-129.

3. Prodaja roblja i dragovoljno stupanje u službu

Gregor Čremošnik u svojoj studiji o roblju i posluzi u dalmatinskim gra-
dovima pod konac XIII. stoljeća donosi podatke K. Jiričeka19 o omjeru roblja i
posluge u posljednjem desetljeću XIII. stoljeća. Jiriček razlikuje prodaju roblja
od dragovoljnog stupanja u službu, tj. postoji razlika između robova i slugu.
Robove su “vlasnici” prodavali za trajno, a sluge i sluškinje prodavalo se ili bi
se sami prodavali na određeno vrijeme i time bi stupali u službu svojim gospo-
darima, te bi poslije pogodbenog roka ponovno bili slobodni ljudi. Pri prodaji
roblja sastavljali su se kupoprodajni ugovori, ovjerovljeni kod nadležnog bilje-
žnika odnosno gradskog notara. Zbog teškog socijalnog stanja, ljudi pojedi-
načno ili pojedine obitelji, posebice iz Bosne, sami bi se prodavali imućnijim
kupcima. Socijalno stanje jednih i drugih bilo je krajnje bijedno.
Jiriček zaključuje da je do godine 1300. broj prodanog roblja znatno veći
od dragovoljnog stupanja u službu. Tako za godinu 1280. donosi podatak o 19
prodaja roblja i samo jednom stupanju u službu. Godine 1281. ima 74 prodaje
roblja i 11 stupanja u službu. Godine 1299. spominje 10 prodaja roblja a tri
stupanja u službu. Godine 1300. ima 28 prodaja roblja, a tri stupanja u službu.
Godine 1300. ima 32 prodaje roblja i 10 stupanja u službu. Godine 1301. (od
1. siječnja do 23. svibnja) podaci govore o 14 prodaja roblja, a 27 stupanja u
službu 20. Poslije godine 1300. odnos se mijenja, broj stupanja u službu nadma-
šuje broj prodavanja roblja.
Čremošnik potkrepljuje ove Jiričekove podatke podacima iz sačuvanih
19
G. ČREMOŠNIK, “Izvori za istoriju roblja i servicijalnih odnosa u našim zemljama Sre-
dnjega vijeka”, u: Istorisko-pravni zbornik, sv. I., Sarajevo, 1948., 148.-162. Podaci K. Jiričeka
nalaze se u: K. JIRIČEK - J. RADONIĆ, Historija Srba III, 122. Usp. također G. ČRE-
MOŠNIK, Historijski spomenici Dubrovačkog arhiva. Kancelarijski i notarski spisi (Radovi Sr-
pske akademije, Beograd, 1932.) i Kancelarijski i notarski spisi 1278-1301, Zagreb, 1951.
20
G. ČREMOŠNIK, Izvori …, 148.-149. Ti se Jiričekovi statistički podaci, koje donosi
Čremošnik, razlikuju od onih koje donosi Vinaver VUK u svom radu: “Trgovina bosanskim
robljem tokom XIV. veka u Dubrovniku”, u: Anali historijskog instituta u Dubrovniku, Du-
brovnik, 1953., 125.-146. Prema Vuku podaci o broju robova prema dubrovačkim izvorima
za nekoliko godina od 1281.-1301. jesu: godine 1281. sklopljeno je 95 ugovora o prodaji
roblja; god. 1282. - 78 prodaja; god. 1283. - 42 prodaje; 1300. - 32 prodaje i god. 1301. - 15
prodaja, str. 132.

notarskih knjiga dubrovačkog arhiva o roblju i posluzi za godine 1310.-1313.21

Iz tog materijala slijedi da je godine 1310. u Dubrovniku bilo 128 stupanja
u službu, a samo 10 prodaja pravih robova. Godine 1311. u službu je stupilo
198 osoba, a samo devet se prodalo kao prave robove. Za tu godinu, međutim,
javlja se nova kategorija posluge, koju možemo nazvati polurobovima, jer se
nalazi u socijalnom stanju između pravih doživotnih robova i slobodne poslu-
ge koja stupa u doživotnu službu, ali ne u ropstvo. Takve osobe zadržavaju
osobnu slobodu, gospodar ne može s njima raditi što želi (velle suum). Ipak,
“njihova sloboda je samo fiktivna, jer su obavezni na doživotnu službu”22. Ta-
kvih osoba godine 1311. ima ukupno 14. Godine 1312. uz 203 dobrovoljna
stupanja u službu bilo je šest pravih prodaja robova i tri stupanja u doživotnu
službu.
Prema svim spomenutim podacima izrazito najviše ugovora sklapalo se
za ženski rod. Na ropkinju - ancilla izdavala se je “carta servitutis”, na slu-
žavku - serva “carta servitii”. Takva pismena obveza na službu prodavala se
i preprodavala na isti način kao i obveza na robovanje. Na temelju podataka
G. Čremošnika i komentara o tim ugovorima, iako statistički podaci govore
o smanjenju ropstva, a povećanju ugovornog ulaska u službu, pa prema tome
naglog slabljenja robovlasničkog sustava u to doba, njihovo socijalno stanje
nije bilo bitno različito. Bivše ropstvo (servitus) nije se mnogo razlikovalo od
tadašnje službe (servitium).
Naročito valja svratiti pozornost na plaću tih nesretnih “dobrovoljaca”, iz
koje se vidi da su takvi svoju osobnu slobodu plaćali materijalnim prikraćiva-
njem. Najčešće plaća za 20 godina službe iznosi tek 1,5-2 perpera 23. Rijetko
21
G. ČREMOŠNIK, Izvori …, 151.-162. Spomenuta se građa iz koje Čremošnik dono-
si podatke nalazi u knjizi Diversa cancellariae I, dubrovačkog arhiva, koja sadrži notarske
imbrevijature iz godina 1310.-1313. Knjigu je napisao notar đakon Andrija Beneša. To je
četvrta po redu knjiga s materijalom o roblju i posluzi: prva je Debita notariae I, iz godina
1280.-1282., druga Diversa cancellariae I, iz god. 1282.-1284., treća Praecepta rectoris II, iz
god. 1299.-1301.
22
G. ČREMOŠNIK, Izvori …, 149.
23
Primjera radi, jedan običan konj za vuču u isto vrijeme košta 10 perpera, ČREMOŠNIK,
Izvori …, 149. Neki Bratoslav Makčić kupio je 1285. ropkinju za jednog konja. Raden Go-
jaković nabavio je 1372. neku djevojku iz Kučeva za jednog konja, V. VUK, Trgovina …,
nav. dj., 142.

se plaća penjala na 5 perpera i u sasvim iznimnim slučajevima na 6 perpera

za 20 godina “dragovoljnog služenja”. Istodobno cijena roba je iznosila 4-20
perpera, najčešće između 9 i 14 perpera. Jasno se iz tih podataka vidi da se
slobodna služba osjetno manje plaćala, negoli neograničeno raspolaganje ljud-
skim životom. Ti servicijalni ugovori ogledalo su očajnog materijalnog stanja
sela u feudalnom poretku srednjeg vijeka u našim krajevima. Premda je ta
“dragovoljna” posluga u formalnom pogledu ostajala osobno slobodna, s njom
se nije postupalo drukčije nego s pravim robljem. Znatan dio “patarenskog
roblja” potječe iz redova siromašnih seljaka, pa je siromaštvo jedan od glavnih
uzroka prodaje roblja 24. Najviše su roblja posjedovala vlastela, nešto manje za-
natlije i rijetko trgovci pučani. Vlastela je često roblje davala u miraz (obično
dječaka!)25.
4. Gradski statuti dalmatinskih gradova i odredbe o prodaji roblja

Statutarne odredbe i ugovorne isprave kojima se zaključivala prodaja ro-
blja u dalmatinskim gradovima postoje iz treće četvrtine XIII. stoljeća. Takve
gradske statute imaju dalmatinski gradovi Skradin, Trogir, Dubrovnik, Za-
dar, Kotor, Split i Korčula. Iz trogirskih statuta doznajemo da se za kupovinu
robova tražio pisani pravni akt kojim se sklapao ugovor o kupovini roblja. Ako
ne bi postojao takav akt, potvrđen od gradskog bilježnika, rob bi imao pra-
vo tražiti slobodu kojoj se gospodar nije mogao usprotiviti 26. U Dubrovniku,
24
V. VUK, Trgovina …, 126.
25
U miraz su ropkinje darovane npr. 1280., Gregor ČREMOŠNIK, Spisi dubrovačke kance-
larije, Zagreb, 1951., 101., 107., 110., 111., 113., 1308.; Tekst 3., 37. Utolčićeva kći Maruša
primila je 1378. na dar malog roba od Radića Bobana, Dubrovački državni arhiv, Vend.
Cancellariae, 2., 44.; 46.
26
“Quod servus et ancilla emantur cum carta notarii. Statuimus si quis hic in civitate voluerit
servum vel ancillam in perpetuam servitutem emere, emat eum vel eam cum carta notarii: et
qui non habuerit cartam et dictus servus vel ancilla coram curia questionem movere, a ser-
vitute se retrahens, adhibeatur fides servo vel ancilla, et emptori nullo modo sit credendum”
(Statut grada Trogira, L. III., pogl. 52.), navod u: Charles VERLINDEN, L’esclavage dans
l’Europe médiévale, Tome deux, Gent 1977., 714. (u daljnjem navođenju: VERLINDEN,
L’esclavage). Za problematiku ropstva u našim primorskim krajevima vidi: B. PETRANO-
VIĆ, O robstvu. Po srbskim spomenicima i štatutima primorskih dalmatinskih gradova, Rad
JAZU, 16./1871., 60.-75. Petranovićevi su zaključci često “jugoslavenski” poopćeni, s oči-

međutim, rob se držao normalnim posjedom poput odjeće, bio je bez ikakvih
prava. Štoviše gradski statuti bili su vrlo strogi prema robu bjeguncu. Gospo-
dar se mogao poslužiti svim mogućim načinima i sredstvima da bjegunca pro-
nađe. Kad bi ga pronašao, mogao bi s njim postupati kako mu je volja (facere
de eo vel de ea quidquid placuerit)27.
Nesmiljenost zakonodavstva prema robovima još je stroža bila u Kotoru.
Naime, ako bi rob digao ruku na svog gospodara, i to bi se dokazalo, odsjekla
bi mu se ruka, a ako bi rob istukao nekog od uglednika obitelji dotičnoga
gospodara, užarenim željezom žigosalo bi ga se po obrazima 28. Ako je stro-
goća prema robu koji bi digao ruku na svog gospodara u Kotoru bila velika, u
Šibeniku je žensko roblje bilo mnogo zaštićenije. Prema šibenskim statutima,
ako bi gospodar ili netko od njegovih imao spolne odnose s uznicom, izgubio
bi je i ona bi bila slobodna 29.
Korčulanski statuti naročito su strogo zabranjivali prodaju roblja Katalon-
cima i Sicilijancima koji bi dolazili u Korčulu, između ostalog, kupovati ro-
tom tendencijom poistovjećivanja srpskih izvora i onih koje navodi za dalmatinske krajeve.
27
“Si servus vel ancilla alicuius fugerit vel se absconderit possit patronus vel patrona ipsius
querere vel queri facere illum vel illam ad voluntatem suam: et si invenerit, portare et facere
portari, capere et facere capi, verberare et facere verberari et facere de eo vel de ea quidquid
placuerit”, Statuti grada Dubrovnika, L. VI., c. 44, VERLINDEN, L’esclavage, 714.
28
“Si quis servus vel ancilla iniecerit manum in suum proprium dominum aut patronum
et probatum fuerit, incidatur manus eius; si autem aliquem nobilem virum vel mulierem
percusserit, bolletur in ambabus faucibus et fustigetur tantum; et si percusserit aliquem de
vulastacis vel similibus sibi, solvat iperperos tres, quorum predictorum iperperorum unum
sit iniurati, et reliqui iperperi duo sint nostre comunitatis; quos iperperos si patronus nollet
solvere pro eo, ille servus vel ancilla fustigetur”, Statuti grada Kotora, c. 219, VERLINDEN,
L’esclavage, 714.-715. Pod “Vulastaces” vjerojatno se misli na Vlahe, o kojima Petranović
govori kao o siromašnim ljudima koji su se većim dijelom bavili stočarstvom i siromašno
živjeli u brdovitim predjelima, te često dospijevali u ropstvo, B. PETRANOVIĆ, O robstvu
…, nav. dj., 65.
29
“Si quis fortiaverit aliquam suam servam vel ancillam deditam servituti et eam carnaliter
cognoverit, vel etiam sua propria voluntate, ex tunc dicta serva sit libera et absoluta ab omni
vinculo servitutis. Et si talis serva erit plurium fratrum vel sororum et unus eorum eandem
servam quocumque modo cognoverit carnaliter, illa serva sit ab omnibus absoluta, seu ab
omni vinculo servitutis”, Statuti grada Šibenika, VI., c. 45.; LVI., c. 65., VERLINDEN,
L’esclavage, 715., bilj. 10.

blje. Takvi su mogli u gradu i na otoku ostati samo jedan dan, mogli su kupiti
kruha ili vina, ili osobnu hranu, ali strogo im se zabranjivala nabava roblja, u
suprotnom trebalo ih je odmah protjerati30. Zabrana se očito odnosila na ro-
bove koje se nabavljalo na neretvanskom trgovištu. Inače isti statut dopuštao
je domaćim gospodarima (primjerice knezu Pankraciju) nabavu dvije do tri
ropkinje iz Bosne (duas vel tres servas patarinas de Boxna) da budu na pomoć i
poslugu njegovim starima (quia habet suas senes)31.
U statutima dalmatinskih gradova ne može se uvijek razabrati govori li
se o robovima u pravom smislu riječi, tj. za čitav život, ili pak o služničkim
ugovorima, po kojima bi se ljude prodavalo na neko vrijeme, nakon čega bi
bili slobodni ljudi. Većim dijelom takvi bi se služnički ugovori sklapali za
kupovinu ljudi koji bi obavljali uglavnom kućne i poljodjelske poslove za svoje
gospodare. U nekim slučajevima, ako odredbe spomenutih statuta govore o
obvezama za slobodnjake koji bi sklapali služnički ugovor, takvi bi se nazivali
servus ili ancilla, za razliku od sclavus ili sclava, kojima su se označavali robovi
u pravom smislu riječi. Budući da su izrazi sclavus i sclava imali i specifično
značenje za slavensko podrijetlo robova, oni se rjeđe javljaju u gradskim statu-
tima jadranskih naselja. Prema jednom članku Dubrovačkih statuta sclavus i
sclava označuju poglavito one robove koji bi iz Dubrovnika bili preprodavani
u daljnje prekomorske zemlje (de Ragusio per mare)32. Od takve preprodaje
30
“Quod omnes et singuli Catalani, et etiam Siciliani, qui venirent ad hanc civitatem, speti-
aliter pro facto emendi servorum, nullatenus possint hic in civitate Curzulae, et nec in Insula
morari, nisi quod si voluerint emere panem vel vinum, aut aliquid peo ipso victu, possint
hic aliqualiter, saltem per unum diem stare ad plus, aliter quod statim expellantur”, Statuti
grada Korčule, pogl. 142.
31
“Concessum fuit domino Comiti nostro domino Pancratio, ut ipse possit emere pro usu
domus suae duas, vel tres servas patarinas de Boxna, et facere fieri cartas de eis, et hoc quia
habet suas senes, et inutiles”, Statuti grada Korčule, pogl. 150.
32
“De eo quod habet comes de servis et ancillis qui venduntur. Sciendum est quod omnes
Ragusii et forestieri qui comparant sclavum vel sclavam et extrahunt eum vel eam de Ragu-
sio per mare, dant domino comiti pro quoque sclavo vel sclava qui vel que fuerit in corpore
longus vel longa duobus cubitis in supra, terciam de yperpero et deinde inferius ad volun-
tatem domini comitis. Et si sclavus ille vel sclava fuerit longus minus de duobus cubitis vel
longa, nichil datur domino comiti, secundum antiquam consuetudinem”, Statuti grada Du-
brovnika, L. I., c. 14, VERLINDEN, L’ Esclavage, 717. Usp. B. KREKIĆ, Dubrovnik et le
Levant au moyen âge (Documents et Recherches sur l’économie des pays byzantins et slaves

gradski bi knez (comes) ubirao pristojbu.

Češće bi zadarski trgovci ropkinje dopremljene iz Bosne držali nekoliko
godina kod sebe, a potom ih oslobodili. Riječ je o “ropstvu na određeno vrije-
me”. Tako je jedan trgovac iz Zadra po imenu Mihovil, trgovac tkanina, kupio
iz bosanskih krajeva jednu ženu, po imenu Milača, da mu bude ropkinja za-
uvijek (in perpetuum). Iako je spomenuti Mihovil imao pravo Milaču zadržati
kao ropkinju, obvezao se da će “iz milosrđa i strahopoštovanja prema Bogu i
za oproštenje svojih grijeha” (ob reverentiam omnipotentis Dei et in remissionem
suorum pecatorum) spomenutu Milaču držati kod sebe deset godina, osigurati
joj hranu i odjeću, te je potom osloboditi ropstva i učiniti je slobodnom”33.
Nakon što bi trgovac prodao ropkinju, a ako bi ropkinja pobjegla od svo-
ga gospodara, trgovac se obvezao vratiti je kupcu, ali samo ako bi se vratila
natrag u Bosnu, tj. kući. Trgovac, međutim, nije imao obvezu vratiti je ako bi
ropkinja pobjegla u neki drugi dalmatinski grad ili u Italiju. Od 1367.-1405. u
Zadru je zabilježeno 93 ugovora o ropstvu, muških 11, a ženskih 82, odnosno
88,2 % ženskih, a 11,8 % muških. Srednja cijena robova, bez obzira na spol,
bila je 14 dukata. Do godine 1380. cijena je bila niža, a potom je rasla.
Robovi su najvećim dijelom bili iz Bosne. Muška imena robova koja se
najčešće pojavljuju jesu Obrad i Milovan, a ženska su imena sljedeća: Voljna,
Jelka, Borka, Krajina, Stana, Milica, Radoslava, Stanislava, Ratka i Milja-
na, kako nam svjedoči jedan kupoprodajni ugovor za 13 robova sklopljen 27.
prosinca 1377.34 Na temelju podrijetla tih imena ne čini se da su svi ti robovi
iz redova patarena, odnosno bosanskih krstjana, nego da među njima ima i
kršćana koji nisu bili obilježeni patarenskom herezom.
5. Nabava roblja iz Bosne, njihova preprodaja i socijalno stanje

Na temelju spomenutih autora B. Krekića, G. Čremošnika i novijeg rada
Mihajla Dinića35, Ch. Verlinden analizira status i ugovore glede robova i službi
na određeno vrijeme koji se nalaze u dubrovačkim izvorima. U tim doku-
et leurs relations commerciales au moyen âge, t. V., Paris, 1962.

33
Usp. VERLINDEN, L’esclavage, 729.-730.
34
VERLINDEN, L’esclavage, 734.
35
M. DINIĆ, Iz dubrovačkog Arhiva, izd. Srpska akademija, Beograd, 1967.

mentima nalazimo da je stanovita Zorica iz Sanske doline u Bosni prodana

Dubrovčaninu “do smrti” (definite ad mortem); Dobroslavu iz Bosne njezin je
gospodar godine 1280. dao u zalog svom kupcu na dvije godine. Istog je dana
Radovan iz Bosne prodan krojaču Nikoli “na deset godina”. Izučio je zanat i na
kraju će od gospodara dobiti alat za posao. Nije rijetko da bi se slobodnjaci sami
davali u službu u Dubrovniku, gdje bi kod gospodara naučili zanat od kojega bi
nakon završetka službe mogli živjeti.
Iz podataka o ženskim osobama koje nalazimo kao doživotne ropkinje ili
služavke na određeno vrijeme, očito je da je veći dio tih osoba bio iz redova
patarenki, odnosno bosanskih krstjanki. Njihova su imena Radosta, Premila,
Nenja, Dobrosta. Godine 1281. Dubrovkinja Desača dala je slobodu svojoj
sluškinji (ancilla) Dobrosti, nakon što je spomenuta Dobrosta sama pribavila
jednu ropkinju (serva) koju je ustupila svojoj gospodarici Desači “do smrti” i to
zato što joj je Desača dala slobodu. Dakle bivša sluškinja (ancilla) pribavila je
svojoj bivšoj gospodarici “serva vicaria”, u zamjenu za svoju obvezu služenja36.
Češće bi se prakticiralo oslobađanje robova oporukom zvanom “pro anima”, a
Crkva je podupirala takvo postupanje kao “veliko dobrotvorno djelo visokog
ranga”. U oporuci Savina Getaldića od 1281. oslobođeni su njegovi robovi i
ropkinje i još su dobili po jedan perper i robu. Ilija Boli oslobodio je 1283.
roba Hranoja. Regina, kći Petra Bogdanovića, oslobodila je 1308. ropkinju
Vlkost i dala joj tri perpera. Godine 1349. ostavio je Dubrovčanin Marin dosta
novca za otkup roblja. Jelena Đorđević godine 1372. dala je slobodu ropkinji
“za dušu”, a Gruba Menčetić dvije ropkinje i jednoga roba. Dubrovački statut
dopuštao je ocu da na samrti može “pro anima” dati do jedne četvrtine imetka,
a roblja može osloboditi i više37.
Roblje je iz Bosne dopremano preko prodavača iz Bosne koji su takve ljude
onda transportirali prema Jadranu. Jedan od češće spominjanih bosanskih tr-
govaca robljem bio je neki Ratko Butinja, očito specijalizirani tražitelj robova
36
VERLINDEN, L’esclavage, 740.-741. U Dubrovniku su se često robovi oslobađali sami
time što su gospodaru polagali novac u visini svoje cijene. Obično se davao novac, a katkad
i roba. Nekoliko podataka o tome donosi V. VUK, Trgovina bosanski robljem …, nav. dj.,
144.
37
Cjelovitije podatke vidi u: V. VUK, Trgovina …, nav. dj., 145.

u središnjoj Bosni38. Roblje je najčešće dopremao iz područja dolina rijeka

Bosne, Sane, Usore i Vrbasa, koje je onda preprodavao u Dubrovniku i preko
Dubrovnika većim dijelom u Veneciju. Kod Čremošnika taj Butinja spominje
se čak pet puta39.
Koliki je broj robova, dopreman uglavnom iz Bosne i prodavan u Dubro-
vniku, svjedoči podatak za godinu 1281. U Dubrovniku je u jedanaest mje-
seci prodano 87 robova, uglavnom žena. Njihova imena najčešće su: Raduša,
Bratuša, Prvoslava, Dragosta, Radosta, Tihoslava, Dragojla, Dobroslava, Sta-
nislava, Milka, Premila, Draga, Radica, Slavica, Pribislava, Tvrdislava, Lju-
ba. Od muških spominju se ova imena: Pribidug, Radovan, Miloslav, Obrad,
Dražen40. Najviše se trgovalo robljem u proljeće i u ljeto, u vrijeme pogodno
za transport iz unutrašnjosti Bosne prema Jadranu to za plovidbu dalje bro-
dovima Sredozemljem. Od ukupno 87 robova iz godine 1281., ženskog roblja
je bilo 78, a samo je devet robova muškog roda. Od 87 trgovaca svi su bili
domaći, a čak 37 kupaca bili su Talijani, Katalonci, Francuzi. Gotovo polo-
vica kupaca robova u Dubrovniku bili su stranci. Dakle, polovica roblja bila
je namijenjena izvozu, a 17 je prodano u Veneciju41. Venecijanci su robove iz
Dubrovnika mogli uvoziti u Veneciju ili u svoje trgovačke kolonije na Levantu
(Istoku) i na područje Španjolske42.
Prema podacima iz Dubrovačkog arhiva u godini 1282. prodano je uku-
pno 77 robova. Uglavnom su dolazili iz istih bosanskih lokaliteta kao i pret-
hodne godine, no najviše ih je bilo iz područja doline rijeke Bosne - 49. Go-
dine 1283. bilo je osjetno manje prodanih robova u Dubrovniku, samo 41.
38
VERLINDEN, L’esclavage, 742. Od ostalih bosanskih trgovaca spominju se: Bogdan,
Bratoje, Radogast, str. 751.
39
Usp. VERLINDEN, L’esclavage, 742.
40
V. VUK pokušao je na temelju duševne karakterizacije brojnih imena (i vrlo rijetko pre-
zimena) robova podrijetlom iz Bosne doći do jasnije slike njihova religioznog pripadništva,
Trgovina …, nav. dj., 137.-139.
41
Podatke donosi VERLINDEN, L’esclavage, 743.-747.
42
Usp. Pavo ŽIVKOVIĆ, “Mletačka trgovina bosanskim robljem u srednjem vijeku”, u: Go-
dišnjak, Sarajevo, 21.-27./1976., 51.-58. U XIII. stoljeću, budući da je Venecija bila vrhovni
gospodar Dubrovnika, venecijanski su trgovci bili oslobođeni u Dubrovniku plaćati carinu,
pa je i ta činjenica pogodovala da mletački trgovci kupuju roblje u Dubrovniku, str. 52.

Muških je bilo 20 %. Dolazili su iz doline Bosne (njih 25), Vrbasa (3), Usore
(1), Sane (1). Jedan je bio iz doline rijeke Drave, i jedan iz Požege, dakle iz
Hrvatske. Samo su tri Venecijanca bili kupci. Od dubrovačke vlastele najčešće
spominjani kupci robova jesu: Dobroslav Kolić, Matej Menčetić i Benedikt
Gundulić43.
Često spominjanje Bosne kao podrijetla robova ne valja shvatiti u smislu
Bosne kao države, nego se govori o kraju uz rijeku Bosnu. Naime, krajevi uz
rijeke Bosnu, Vrbas, Sanu i Usoru bili su pogodni lokaliteti i putovi za nabavu
i transport roblja prema dolini rijeke Neretve.
Za XIV. i XV. stoljeće u izvorima se mnogo češće spominju servicijalni
ugovori, bilo na određeno razdoblje, bilo do smrti. Ropskih je ugovora manje.
Već smo upozorili da to ne znači da se bitno promijenilo socijalno stanje slugu
i sluškinja koje bi ugovorno služile nekom gospodaru. Ostalo je krajnje bije-
dno. Tako godine 1352. jedan Albanac prodaje svoju kćerku “deffinite ad mor-
tem” jednom dubrovačkom zlataru samo za hranu, odjeću i obuću44. Godine
1353. jedan Dubrovčanin uz nabrajanje bačava voska, vreća brašna koje ima,
spominje i svoju sluškinju (serva) kao res, tj. uzima je za stvar45. Dana 8. lipnja
1374. četiri žene iz Bosne prodane jednom dubrovačkom gospodaru izjavljuju
da hoće i da su zadovoljne da gospodar s njima postupa u svemu kako on želi,
kao sa svojim stvarima (“tanquam de suis rebus propriis”)46. Koliko je uspoređi-
vanje roba i slugu mjereno s potrošnom robom može se zaključiti i na temelju
terminologije. U XV. stoljeću nalazimo imena za roba: robac, ropci, što jasno
upućuje na usporedbu roba (sužnja) s potrošnom robom47.
Podaci koje donosi Verlinden u svojim istraživanjima glede preprodaje bo-
sanskog roblja početkom XV. stoljeća svjedoče o uskoj vezi Sicilije i Katalonije
s dalmatinskim gradovima. Dokumenti za grad Zadar tu zauzimaju posebno
43
44
Dinićev podatak vidi u: VERLINDEN, L’esclavage, 768.
45
Kod Dinića pod br. 34.; usp. VERLINDEN, L’esclavage, 769.
46
“Volumus et contentamur quod ipse faciat de nobis omne velle suum tanquam de suis
rebus propriis”, VERLINDEN, L’esclavage, 773.
47
Ta se terminologija osobito javlja s pojavom Turaka. Kršćanski robovi za Turke su bili
“tanquam robci”, tj. kao roba za prodaju, VERLINDEN, L’esclavage, 795.

mjesto. Trgovci iz toga grada dobavljali bi robove iz trgovačkog središta u

doline Neretve, većim dijelom bosanske krstjanke, patarenke, vrlo su često
uz objašnjenje da su “još nekrštene”. Da bi lakše opravdali nabavu tih ropki-
nja, trgovci bi se služili sumnjivim i licemjernim razlozima da ih žele učiniti
kršćankama. Područje ušća Neretve bilo je osobito pogodno mjesto, prava
tržnica za nabavu robova48. Strani su trgovci dolazili u to područje lađama za
nabavu soli, olova i drugih metala iz unutrašnjosti Bosne. Među njima bilo je
Katalonaca i Sicilijanaca, kako nam posvjedočuju Korčulanski statuti. Slične
slučajeve nalazimo i u dubrovačkim zapisima. Stanoviti Tadej Jakob iz Firen-
ze, pravi trgovački avanturist, prodao je nekim kupcima iz Ancone olovo i 12
robova49. Budući da je mediteranska obala Španjolske i Sicilije obilovala proi-
zvodnjom soli, trgovci bi, preko preprodavača iz Zadra i drugih dalmatinskih
gradova, uz spomenute artikle iz Bosne nabavljali i robove.
6. Prodaja malodobne djece iz Bosne

Glede društvene vrste robova, u dubrovačkim statutima među robovima
nalazimo dječake, djevojčice, mladiće i djevojke, ali i odrasle ljude. Valja pri-
mijetiti da u ranom razdoblju, potkraj XIII. stoljeća, nalazimo početak prodaje
djece nejake dobi, koji se nazivaju anime, a prodaja takve djece u dalmatinskim
gradovima traje sve do XV. stoljeća. Anime su pretežito bile mlade djevojčice
do 10 godina ili nešto starije, koje su se “na rok” prodavale i kupovale, poglavi-
to zbog njihova siromašnog socijalnog stanja50. Takve bi anime većim dijelom
bile dopremane iz Bosne, od bosanskih krstjana, koje bi se olako kvalificiralo
48
Trgovište robljem u dolini Neretve u dokumentima se javlja kao “forum Narenti”, VER-
LINDEN, L’esclavage, 775. Riječ je ponajviše o lokalitetu Drijevo kao čuvenoj tržnici robova
na ušću Neretve, usp. Marko ŠUNJIĆ, Bosna i Venecija, HKD Napredak, Sarajevo, 1996.,
171. Neretvanci su bili pravi gusari u hvatanju i prodaji roblja, usp. B. PETRANOVIĆ, O
robstvu …, op. cit., 67.
49
50
Godine 1388. trgovac Nicolò Baldovinetti spominje da je od Simone di Bonarota kupio
“schiava di Bosana (Bosna)” staru 16 godina “comperata quasi ignuda”, VERLINDEN,
L’esclavage, 720. Alača Oglagenović iz Zagore prodao je “Vesselcham infantulam meam
servam, infra etatem legitimam constitutam”, podatak od DINIĆA donosi VERLINDEN,
L’esclavage, 771. Prodaja djece nejake dobi česta je. 26. veljače 1373. Utjeh Očković iz Zagore
prodaje “Bratmillum, filium Pribe, servum meum parvulum”, Verlinden, isto, 772. Verlin-

kao “patarinam, paganam, infidelem et incredulam fidei cristiane”, a zapravo su

bile krstjanke Crkve bosanske51. Gdjekad bi se takve djevojčice same proda-
vale. Tako još godine 1459. imamo “anime d’Istria, de Dalmatia et altri luogi”
koje su prodavane ili su se same prodavale u Firencu, Sienu, Bolognu i u druga
talijanska mjesta52.
Iako je u dalmatinskim gradovima rašireno kupovanje roblja, vidljivo je
nastojanje da se robovi, posebice mlade djevojke i djevojčice (anime), ne pre-
prodaju izvan tih gradova, “preko mora”. Godine 1373. uprava grada Splita
donosi odredbu u kojoj se zabranjuje svim stanovnicima grada kupovina, pro-
daja, otuđivanje, dovođenje ili odvođenje robova i ropkinja koji bi se zatekli
u gradu, izvan grada Splita53. Vrlo slična odredba postoji i za područje grada
Trogira54. Odredba za grad i otok Korčulu godine 1397. ima sličnu odluku.
Tamošnje gradsko vijeće od 48 članova zaključuje jednoglasno da niti jedan
Korčulanin ne može kupiti roba ili ropkinju, osim za sebe (salvo pro usu suo)55.
Novo je u toj odredbi spominjanje lokaliteta odakle se dobavljalo roblje. To je
den donosi i druge slučajeve prodaje malodobne djece.

51
G. PRUNAJ, Notizie e documenti sulla servitù domestica nel territorio senese (sec. VII-XVI)
(Bolletino Senese di Storia Patria, N.S., t. VII, 1936), 82. F. ŠANJEK napominje: “U do-
kumentima dubrovačke kancelarije, u domaćim i stranim aktima o trgovini robljem (13.-14.
st.) i u glagoljaškim literarnim zapisima (14.-15. st.) pod pojmom patareni misli se prije sve-
ga na krstjane Crkve bosanske”, F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima
(13.-15. st.), Izd. Barbat, Zagreb, 2003., XXXVI.-XXXVII.
52
V. LAZARI, Del traffico e delle condizioni degli schiavi in Venezia nei tempi di mezzo (Mi-
scellanea di storia italiana, t. I), Torino, 1862., 490.
53
“Captum fuit quod nulla persona, civis, habitator vel forensis, cuiuscumque conditionis
existat, possit, audeat neque presumat in civitate vel districtu Spalati aliqem servum vel ser-
vam per mare vel per terra emere, vel vendere, alienare, portare, conducere seu mittere extra
civitatem Spalati”, VERLINDEN, L’esclavage, 721.
54
Odredba za grad Trogir iz 1397. zabranjuje “extrahere nec extrahi facere de civitate et
districtu Tragurii per mare nec per terram aliquam mulierem”, VERLINDEN, L’esclavage,
721.
55
“In pleno generali consilio civitatis et insulae Curzulae, in quo fuerunt consiliarii XL-
VIII, eorum nemine discordante, captum fuit quod aliquis Curzulanus aliquo modo non
possit emere aliqam servam, vel servum, pena ducatorum L, salvo pro usu suo, nec possit
esse interpres, nec aliquam ducat in civitatem per illos de Narento. Et si aliquis duceret ali-

Neretvanski zaljev kao glavno odredište kamo je roblje dopremano iz unutra-

šnjosti Bosne i odakle se preprodavalo dalje, najprije po dalmatinskim gradovi-
ma, i onda “preko mora” u druga mediteranska područja. Prema dubrovačkim
zapisima neki trgovac iz Pavije 9. studenoga 1389. kupio je roba dječaka od
otprilike devet godina, podrijetlom iz Bosne (de genere et natione Bossinensium),
po imenu Milko, za 4 dukata56.
Djeca postaju osobito tražena trgovačka roba, naročito djevojčice. Jedan
vlastelin iz Dubrovnika, po imenu Stojko Bogdanović, 31. listopada 1397. pro-
daje svoju dvanaestogodišnju ropkinju (paterenam et de genere servorum), podri-
jetlom iz Usore, koja se zove Gojna i latinski Simona57. Gradski pisar tog spisa,
očito držeći da su patareni po prirodi određeni za ropstvo (de genere servorum),
napominje da mlada Bosanka nije više patarenka, jer je promijenila svoje sla-
vensko ime u latinsko ime, što znači da je krštena. Licemjerstvo je bjelodano,
tim više što je za venecijanskog kupca mlada Simona očito “anima”. Nije isklju-
čeno da su takve mlade djevojčice bile namijenjene prostituciji58.
Među ropkinjama koje bi se dobavljale iz Neretvanskog zaljeva nisu bile
samo patarenke nego i prave kršćanke. Neki promućurni Sicilijanac, vlasnik ri-
bogojilišta, kupio je mladu Bosanku od 14 godina po imenu Janja, koju je platio
23 dukata. Spomenutu je Janju prodavač nekoliko dana prije toga platio samo
15 dukata. Zarada je bila očita. Mlada Janja poslije je još nekoliko puta prepro-
davana59. Dakako, ona nije bila patarenka nego sasvim sigurno kršćanka.
Ako bi se kupljene kršćanke, namijenjene prodaji, pojavile u gradu Korčuli
odmah bi dobile slobodu, a vlasnik bi ih izgubio. Tim se odredbama željelo
prije svega spriječiti izvoz male djece, naročito djevojčica (anime). Pa ipak, te
quam christianam, quae probaretur fore christiana, liberetur per comune Curzole et ille qui
duceret eam perdat”, VERLINDEN, L’esclavage, 722.
56
Dokument kaže da je spomenuti Pavijac kupio “servum puerulum etatis annorum novem
vel circha nomine Milcho, de genere et natione Bossinensium”, podatak u: VERLINDEN,
L’esclavage, 776.
57
Spomenuti Stojko Bogdanović prodaje “quandam eius servam empticiam slavice vocatam
Goyna et latine Symonam, filiam qd. Radoe de Usora de Bossina, paterenam et de genere
servorum, etatis annorum duodecim”, VERLINDEN, L’esclavage, 781.
58
VERLINDEN, L’esclavage, 781.-782.
59
VERLINDEN, L’esclavage, 776-777.

odredbe Splita, Trogira i Korčule nisu imale namjeru ukinuti prodaju roblja
nego kupovinu radi preprodaje, poglavito žena i kršćanki, tj. onih koje nisu
pripadale patarenima ili bogumilima.
Dolina Neretve najčešće se spominje kao glavno odredište dopremanja,
kupovine i prodaje bosanskoga roblja. Da je kupovina i prodaja bosanskih kr-
stjana i krstjanki, upravo u dolini Neretve, bila česta i uobičajena praksa, na
koju se zapravo nisu odnosile spomenute odredbe, doznajemo iz jednog spi-
sa dubrovačkoga bilježnika datiranog 6. travnja 1282. Jedna bosanska ancilla
(služavka), po imenu Radosta, prema tom spisu, izjavila je da ju je kupio za ro-
pkinju neki Palma, sin Marina, na Neretvi, za 6 groša, te da spomenuti Palma
može s njom raspolagati u svemu kako bude želio (in omnibus velle suum facia-
t) 60. Ta formulacija “u svemu kako bude želio” svjedoči o groznom društvenom
i moralnom stanju u koje bi takve osobe upadale.
Koliko je takva praksa potrajala svjedoči drugi jedan zapis, jedno stoljeće
poslije, točnije datiran 5. veljače 1390., prema kojemu Ilija Grubojević, trgovac
iz grada Dubrovnika, prodaje za 25 dukata gospodinu Canachi Sagreo iz Can-
dije na Kreti dvije bosanske ropkinje, majku od 35 godina i njezinu kćer, koje
je Dubrovčanin kupio na ušću Neretve61.
7. Stanje nakon prodora Turaka u Bosnu

Nakon prodora Turaka u Bosnu potkraj XIV. stoljeća, Turci su mladim
kršćanima i kršćankama koje bi zarobili davali muslimanska imena i potom
ih prodavali. Postoji podatak da je 10. lipnja 1390. jedan trgovac iz Barcelo-
ne od jednog Dubrovčanina kupio četiri muška roba muslimanskih imena62.
60
Spomenuta bosanska ancilla izjavila je: “Ego quidem Radosti de Bosna confiteor quod
Palma, filius Marini de Chisegna, me emit pro ancilla in Narento pro summa denariorum
grossorum seks, ut dictus Palma de persona mea in omnibus velle suum faciat”, VERLIN-
DEN, L’esclavage, 722.-723.
61
B. KREKIĆ, Dubrovnik et le Levant au moyen âge, nav. dj., 235., br. 438.
62
Trgovac iz Barcelone kupio je “Erdum, filium Begher, etatis annorum XXIII vel circha;
Karamanum etatis annorum XXV vel circha; Ammoratum, filium Bogdani, annorum XX-
VIII vel circha et Saynum, filium Smaieli, annorum XXVIII vel circha, omnes de generati-
one et natione Tartarorum et sigillatim interrogatos sic sponte confitentes”, VERLINDEN,
L’esclavage, 778.

Dubrovčanin ih je kupio od jednog Albanca, a taj ih je pribavio od nekih

kršćana koji su spomenutu četvoricu otkupili od Turaka. Riječ je vjerojatno o
janjičarima koje su Turci prodavali.
U Dubrovniku se od početka XV. stoljeća više ne nalaze podaci o roblju
dopremanom iz Bosne. Dubrovnik je, naime, bio u ratu s Bosnom. Godine
1416. dubrovačke vlasti zabranile su prodaju roblja u gradu, osim za lokalnu
uporabu. Zanimljiva je motivacija te zabrane, koja se odnosi na “naše trgovce”,
stanovnike Neretve i Dubrovnika. U zabrani se kaže da je trgovina robljem
sramotna, zločinačka, odvratna i protiv svake čovječnosti (considerantes talem
mercantiam esse turpem, nefariam et abominabilem et cotra omnem humanitatem),
te da nanosi golemu štetu gradu. Čovjek stvoren na sliku i priliku Božju, a s
tim se ljudima postupa kao s težačkom živinom. Zato zabranjuju svaku pro-
daju roblja, i muškog i ženskog. Područje te zabrane obuhvaća kraj od Budve
do Splita. Za svaki pojedini slučaj prekršaja ove odredbe prekršitelj će biti ka-
žnjen na šest mjeseci zatvora i globom od 25 perpera63. Odredba je razglašena
također u području Neretve i u Stonu. Zona ove zabrane obuhvaćala je, dakle,
područje od Boke kotorske do Splita.
Ta dubrovačka zabrana bila je slična onim zabranama koje su propisane
za gradove Split, Trogir i Korčulu. Dakako, te se mjere nisu baš poštivale.
Stanovita Božica, kći pokojnoga Ratka, 26. svibnja 1419. žali se što je Šimun
63
Evo teksta te zabrane: “Quod cum per multos dominos circa vicinos pluries nobis fuerunt
porrecte querele et quotidie porrigantur contra mercatores nostros habitantes Narenti et ali-
os Ragusienses eo quia emunt et vendunt ex eorum subditis, considerantes talem mercanti-
am esse turpem, nefariam et abominabilem et cotra omnem humanitatem, et cedere ad non
parvum onus et infamiam civitatis nostre, videlicet quod humana species facta ad ymaghi-
nem et similitudinem creatoris nostri converti debeat in usus mercimoniales et vendatur ta-
nquam si essent animalia bruta, volentesque huiusmodi providere ne decetero committantur,
statuimus et ordinamus quod decetero nullus civis noster districtualis aut forensis, habitans
in civitate Ragusii vel eius districtu, seu quilibet qui pro Raguseo se appellat ullo modo, co-
lore vel ingenio, audeat vel presumat emere aut vendere servum vel servam vel esse mediator
huiusmodi mercantie, nec etiam habere societatem vel partem cum aliquo, tam cive quam
forense qui faceret seu exerceret tale exercicium, incipiendo a Budva usque Spaletum. Et qui
contrafaciet, pro singula vice stare debeat mensibus seks in carceribus Ragusii inferioribus et
solvat pro omni capite seu persona quam vendidisset, emisset aut de qua fuisset mediator aut
habuisset partem yperperos viginti quinque, et nunquam incipiat terminus mensium seks
carceris donec solverint penam pecuniariam”, VERLINDEN, L’esclavage, 787.-788.

iz Zadra prodao njezinu tetu, udovicu, i njezina sina na Neretvi, a 2. lipnja

1420. jedna žena podnosi tužbu jer su njezina sina prodali Turcima. Dana 2.
svibnja 1421. Milicu “de genere Bossignanorum” jedan je Dubrovčanin prodao
nekom Firentincu. Spomenuti Dubrovčanin izjavio je da je Milicu kupio od
nekog svog sugrađanina koji ju je nabavio od Turaka u Prištini64.
Vijeće grada Korčule godine 1419. izdalo je čak dva akta zabrane, poziva-
jući se na prethodnu zabranu iz god. 1397. Te su se zabrane posebice odnosile
na trgovce iz Katalonije i Sicilije, koji bi dolazili na Korčulu po robove. Sicilija
je u to vrijeme bila odredišna točka za preprodaju i slanje bosanskog roblja u
Kataloniju, tj. u Španjolsku i na Istok.
Dokumenti o Dubrovčanima i drugim stanovnicima Dalmacije koje su
zarobili Turci sve su brojniji sredinom XV. stoljeća. Neki bi bili otkupljeni,
drugi bi postali tursko roblje kojima će otada destinacije pretežito biti istočne
muslimanske zemlje65.
ZAKLJUČAK
Najvažnija dokumentacija za trgovinu robljem iz Bosne u Sredozemlje
između XIII. i XV. st., a odnosi se na dalmatinsku obalu, postoji u Dubrovni-
ku. No, dosta podataka ima i u zapisima iz gradova Skradina, Šibenika, Tro-
gira, Zadra, Splita i Korčule. Od kraja XIII. stoljeća broj krstjana i krstjanki
iz Bosne prodanih u roblje zaista je velik, gotovo jednak broju prodanih na
sjevernim obalama Crnoga mora.
Katkad su se robovi kupovali u grupama. Tako je Dominik iz Firenze 27.
prosinca 1377. u Zadru kupio odjednom 13 robova. Trgovci su se udruživali
da bi efikasnije organizirali posao. Godine 1320. dva su Talijana u Dubrovni-
ku osnovala udruženje za nabavu robova66.
64
Za ove potonje podatke vidi u: VERLINDEN, L’esclavage, 789.-790.
65
VERLINDEN, L’esclavage, 793.-794.
66
30. prosinca 1320. Andreas de Thomasio de Trani i Antonius Tinctore iz Ankone osni-
vaju udruženje za nabavu robova. “Faciunt manifestum, kaže se u Diversa cancellariae, quod
faciunt societatem et compagniam simul de omnibus sclavis quos vel quas dictus Andreas
habet vel emet in futurum, videlicet quod medietas totius lucri quod fiet ex dictis sclavis et
dampni, quod Deus advertat, sint dicti Andree et alia dicti Antonii, et quod unus quisque
possit vendere sclavos seu sclavas emptos et emendos per eos vel aliquem eorum; et hec so-

Ušće rijeke Neretve bilo je najvažniji lokalitet za nabavu roblja iz Bosne.

Na Neretvu su dolazili kupovati robove trgovci iz svih krajeva Sredozemlja.
Tijekom druge polovice XIV. stoljeća tu su kupovali robove u grupama.
Za robove ne nalazimo kvalifikaciju “patareni” prije 1390., ali sigurno
je da je religiozna heterodoksija služila kao opravdanje za ropstvo i mnogo
prije toga. Naime, bogumilstvo i drugi dualistički pokreti više ili manje he-
terodoksni u Bosni su postojali već od XII. stoljeća. Za razdoblje od XIII. do
XV. stoljeća postoji oko 40.000 njihovih spomenika-stećaka, a upravo iz tog
razdoblja postoji opsežna dokumentacija o prodaji roblja uz našu jadransku
obalu. Kulminacija prodaje roblja proteže se od posljednje četvrtine XIII. st.
do prve četvrtine XV. st.
U tom razdoblju osobito je bilo razvijena trgovina ženskim robljem, a na-
pose nejakom djecom. Ropkinje su katkad prelazile iz ruke u ruku, primjerice
“od Bosanca vlasnika bosanskom trgovcu, dubrovačkom nakupcu, dubrova-
čkom trgovcu i stranom kupcu, pri čemu su svi zarađivali”67. Porazno je kako
je špekulantska trgovina radila s tom vrstom ljudi, kako su na njima bezdušno
zarađivali, a ti isti trgovci sebe su držali poštenima i dobročiniteljima spome-
nute sirotinje.
U drugoj polovici XV. st. robovi su sve manje dolazili iz Bosne. Razlog
tome jest prisutnost Turaka u Bosni. Turci su bogumile i kršćane poistovje-
ćivali. Muslimani su zarobljavali i jedne i druge i mahom ih usmjeravali pre-
ma muslimanskim zemljama na Istoku. Ako se gdjekad nabavljalo robove iz
Bosne, kupovalo ih se od Turaka. Na svaki način, od kraja XIII. do početka
XV. stoljeća prodaja krstjana Crkve bosanske uz dalmatinsku obalu i u Sredo-
zemlju poprimila je goleme razmjere u srednjovjekovnoj prodaji roblja.
cietas duret de dictis sclavis cum dicto Antonio, quam rationem teneantur adinvicem facere
simul”, VERLINDEN, L’esclavage, 766.-767. Očito da ta dva trgovaca ne bi bila osnovala
spomenuto udruženje u Dubrovniku da taj grad nije bio pogodan za izvoz roblja.
67
V. VUK, Trgovina …, op. cit., 131.

SUMMARY
The first accounts of traffick in slaves from this region, especially towards
Spain, date back to as early as the 9th century. The most important records of
trafficking slaves from Bosnia to the Mediterranean between the 13th and 15th
century, with references to Dalmatian coast, are found in Dubrovnik. Howe-
ver, various specifics are noted in the accounts from Skradin, Šibenik, Trogir,
Zadar, Split and Korčula. From the end of the 13th century, the number of
both male and female krstjani from Bosnia sold to slavery is almost as high
as the one of those sold on the north shores of the Black sea. Sometimes the
slaves were bought in lots. In slave trade, there is a difference between real
slave trade and voluntary service. For either of the two categories, a written
testimony was required, a type of a contract that was attested by the local
notary public.
The mouth of the Neretva River was the most significant locality for pro-
curement of the slaves from Bosnia. Slave tradesmen from all over the Medi-
terranean frequented the Neretva trading spots. During the second half of the
14th century, slaves there were bought in lots. At the time, women and, espe-
cially child slave trade were particularly developed. The female slaves were,
at times, protagonists of a lucrative trade between, to exemplify, a Bosnian
owner, a Bosnian merchant, followed by a buyer from Dubrovnik, a merchant
from Dubrovnik and finally, a foreign buyer. Two main reasons for Bosnian
slave trade were poverty and accusing the Bosnian krstjani of dualistic heresy.
The way this questionable trade treated this kind of people; how they unscru-
pulously made money off slavery while believing they were the true benefa-
ctors of the poor, is truly disturbing.
There are no records of the slaves being characterized as Patarenes before
1390, however, it is certain that religious heterodoxy served as a justification
for slavery long before that. Slave trade culminated in the period between the
last quarter of the 13th century and the first quarter of the 15th century. In
the second half of the 15th century, trafficking slaves from Bosnia declined.
The reason for the latter was the Turkish invasion of Bosnia. Bogomils and
Christians were, according to them, one and the same. The Muslims captured
both and generally sent them to Muslim states in the East. If one were to buy

slaves, one would buy them from the Turks. From the end of the 13th to the
beginning of the 15th century, trafficking of krstjani of the Church of Bosnia
along the Adriatic coast and in the Mediterranean assumed gigantic propor-
tions in the medieval slave trade.

Zlatko Matijević
NEKOLIKO PRIMJERA NACIONALNOG I POLITIČKOGA

POSVAJANJA CRKVE BOSANSKE U SRPSKO/SRBIJANSKOJ
I MUSLIMANSKO/BOŠNJAČKOJ HISTORIOGRAFIJI
(I PUBLICISTICI) XIX. I XX. STOLJEĆA
(Od Petranovića do interneta)
Autor je na temelju znanstvene (i publicističke) literature naveo nekoli-

ko primjera nastojanja pojedinih intelektualnih skupina u srpsko/srbijanskoj
i muslimansko/bošnjačkoj historiografiji (i srodnim znanostima) da vjersku
pripadnost te nestanak srednjovjekovne Crkve bosanske i njezinih vjernika
prikažu u skladu sa svojim nacionalno-političkim interesima. Iako problem
posvajanja povijesti bosansko-hercegovačkih krstjana postoji već više od tri-
naest desetljeća, on je i danas vrlo aktualan, jer se stare, znanstveno neute-
meljene tvrdnje recikliraju ne samo objavljivanjam brojnih publikacija nego i
preko interneta.
“Zacelo, ničija istorija nije ispunjena tolikim zagonetkama, nereše-

nim i nerešivim pitanjima, kao što istorija srednjevekovne Bosne. [...] No
najkrupniji misterij bosanske istorije predstavlja bogumilsko pitanje. Šta
se o njemu nije sve pisalo i nagađalo! I ozbiljni istoričari su ulagali svoje
najbolje snage da ga privedu rešenju, i neozbiljni diletanti su puštali na
volju svojoj mašti da ga više zamrse ili još neverovatnije reše. Ipak, svi

Zlatko Matijević
napori ostadoše uzaludni, nijedan ozbiljan istoričar danas ne bi smeo tvr-

diti da je to pitanje precizno, bez traga kakve sumnje rešio”.
(Gregor ČREMOŠNIK, “Oko bogumilstva u srednje-

vekovnoj Bosni”, Prosveta, 1., Sarajevo, 21./1937., 10.)
Crkva bosanskohercegovačkih krstjana1 javila se kao historiografska tema

početkom druge polovice XIX. stoljeća. Radovi o nastanku, djelovanju i ne-
stanku te vjerske zajednice dosegli su respektabilnu brojku od više stotina
bibliografskih jedinica, različite vrijednosti.2
1
Jedini ispravan naziv za vjernike Crkve bosanske, zasvjedočen autentičnim povijesnim
izvorima domaće provenijencije, jest “krstjani”. Međutim, zbog nedosljednosti pojedinih
autora, potaknutih ne uvijek znanstvenim razlozima, u stručnoj se literaturi za njih rabe
različita imena kao sinonimi – bogumili/bogomili, patareni, babuni, kutugeri, manihejci
i dr.
2
Neke kritičke osvrte na povijesnu literaturu i izvore te iscrpne bibliografije vidi kod: Ja-
roslav ŠIDAK, Problem “Bosanske crkve” u našoj historiografiji. Od Petranovića do Glušca.
(Prilog rješenju t. zv. bogumilskog pitanja), Zagreb, 1937.; ISTI, Studije o “Crkvi bosanskoj”
i bogumilstvu, Zagreb, 1975., 379.-387.; Dr. fra L.[eo] P.[ETROVIĆ], “Kršćani Bosanske
Crkve”. (Kr’stiani Cr’ kve Bos’nske). Povijesna rasprava o problemu patarenstva ili bogumilstva
u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo, 1953., 3.-10.; Anto BABIĆ, Bosanski heretici, Sarajevo,
1963., 171.-176. (poglavlje: “Napomene o upotrebljenim izvorima i literaturi”); Franjo ŠA-
NJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, Zagreb, 1975.,
11.-25.; ISTI, Crkva i kršćanstvo u Hrvata. 1. Srednji vijek, Zagreb, 1988., 204.-208.; ISTI,
Kršćanstvo na hrvatskom prostoru. Pregled religiozne povijesti Hrvata (7-20. st.), Zagreb, 1991.,
137.-139. (podpoglavlje: “Crkva bosanska u historiografiji”); ISTI, Bosansko-humski krstjani
u povijesnim vrelima (13-15. st.), Zagreb, 2003., XVII.-XXX.; Dominik MANDIĆ, Bosna i
Hercegovina. Povijesno-kritička istraživanja. Svezak II, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, 2.
izdanje, Chicago - Roma – Zürich - Toronto, 1979., 575.-592.; Salih JALIMAM, “Prilog
bibliografiji o ‘Crkvi bosanskoj’ i bogomilstvu”, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercego-
vine, Sarajevo, 33./1985., 178.-196.; ISTI, Historija bosanskih bogomila, Tuzla, 1999., 295.-
308. (poglavlje: “Prilozi za buduću bibliografiju bosanskih bogomila”); Dragoljub DRA-
GOJLOVIĆ, Krstjani i jeretička crkva bosanska, Beograd, 1987., 10.-15.; Pejo ĆOŠKOVIĆ,
“Četvrt stoljeća historiografije o crkvi bosanskoj”, u: Istorijska nauka o Bosni i Hercegovini u
razdoblju 1990-2000, Sarajevo, 2003., 31.-54.; Nela RUBIĆ, “Patareni, manihejci, bogu-
mili ili krstjani? Bosansko-humski srednjovjekovni rašomon”, Bosna franciscana, Sarajevo,
11./2003., br. 18., 186.-192.

Nekoliko primjera nacionalnog i političkoga posvajanja Crkve bosanske ...
a) “Crkva bosanska je pravoslavna” - srpsko/srbijanska

historiografija (i publicistika) o Crkvi bosanskoj
Na prvoj sjednici novoosnovanoga Srpskog učenog društva, preteče da-
našnje Srpske akademije nauka i umetnosti, održanoj 29. studenoga 1864.,
donesena je odluka o raspisivanju natječaja “na temu o bogomilima kod Južnih
Slovena, a naročito u Bosni”.3 Prema unaprijed određenim uvjetima, radovi
prijavljeni na natječaj trebali su odgovoriti i na sljedeća dva pitanja o bosan-
skim krstjanima: 1. “kakvo su učenje imali i kakvu vjeru su izpoviedali?” te 2.
“kako su bogomili u Bosni nestali i šta je od njih bilo, da li su se oni poturči-
li?”.4 Pobjedniku je pripadala nagrada od 50 dukata.5
Na natječaju je pobijedio zadarski odvjetnik dr. Božidar Petranović s ra-
spravom Bogomili. Crkva bosanska i krstjani. Autor je bio dopisni član Srpskog
učenog društva u Beogradu, a iste godine kada mu je rad izišao iz tiska (1867.),
izabran je za “pravoga člana” Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
u Zagrebu.6
Petranovićeva je rasprava izazvala veliko zanimanje u srpsko/srbijanskim
intelektualnim i političkim krugovima.7
Prema autorovu mišljenju Crkva bosanska je, kao uostalom i svi njezini
vladari, bila – “pravoslavna”:
“Crkva ta u našim spomenicima nazivlje se crkvom, vjerom bosanskom.
3
Aleksandar SOLOVJEV, “Nestanak bogomilstva i islamizacija Bosne”, Godišnjak Istori-
skog društva Bosne i Hercegovine (dalje: GIDBiH), Sarajevo, 1./1949., 42.
4
Nav. prema: Franjo RAČKI, “Bogomili, crkva bosanska i krstjani. Istorička rasprava. Na-
pisao dr. Božidar Petranović. U Zadru 1867., str. 172.”, Rad JAZU, Zagreb, 1867., knj. I.,
242.
5
A. S. [OLOVJEV], “Vaso Glušac, Istina o bogomilima. Istorijska rasprava, Beograd, 1945.,
8o, 272.”, Istoriski časopis, Beograd, 1./1948., br. 1.-2., 264.
6
F. RAČKI, Dr. Božidar Petranović. Nekrolog, /P. O. iz Rada JAZU, knj. XXX./, Zagreb,
1875., 14.
7
F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, 205. Zanimljivo je da se srbijanski knez Mihajlo
Obrenović pretplatio na stotinu primjeraka Petranovićeve knjige. Za razliku od njega, cr-
nogorski je knez Nikola kupio samo dva primjerka. (A. SOLOVJEV, Vjersko učenje bosanske
crkve, /P. O. iz Rada JAZU, knj. 270./, Zagreb, 1948., 6., bilj. 3.)

Zlatko Matijević
Kad uzmemo da se ona po istim spomenicima izriekom razlikuje od vjere

rimske; kad uzmemo da osim te dvie crkve treće u Bosni onda nie bilo; kad
razsudimo da su svi banovi iz kuće Kulinovića i potonji vladatelji – bani i
kraljevi – iz doma Kotromanića rođeni u prav.[oslavnoj] crkvi, logički biva od
tuda dovod da se pod imenom crkve bosanske jedino crkva istočna, pravosla-
vna razumjeti može a i mora.”8
Petranović je držao da je u Bosni bilo i bogumila,9 koji su se toliko uvukli
u Crkvu bosansku da se za njezin “spoljašnji oblik” i “jerarhični organizam”
moglo “slobodno reći da je bio jeretički”.10 Usprkos toga, “dogmatički je kvar”,
prema njegovom mišljenju, “morao biti neznatan”.11 Drugim riječima, Crkva
bosanska i nadalje je ostala ono što je u biti bila i prije, tj. pravoslavna.12
Razvijajući svoju tezu, Petranović je ustvrdio da je nakon vojno-politi-
čkog sloma srednjovjekovne bosanske države (1463.), koja se prije odvojila
od drugih “srpskih županija”,13 i njezina ulaska u sustav zemalja Osmanske
Carevine, nestalo za samo nekoliko desetljeća i posljednjih tragova “jeretičkog
ustrojstva” Crkve bosanske (oko 1520.).14 Očistivši se od natruha bogumilske
hereze, Crkva bosanska sjedinila se s Pećkom patrijaršijom. Time je, navodno,
konačno uspostavljeno jedinstvo dviju dotad odvojenih srpskih pravoslavnih
crkava. Iako se, prema Petranovićevu shvaćanju, znatan dio pravoslavnih (i
katoličkih) “boljara” zbog “ličnih interesa” dragovoljno “isturčio”, tj. prihvatio
islam, “ogromna masa prostoga naroda većinom ostade postojana u prarodi-
teljskoj [pravoslavnoj] vjeri [...]”.15
8
Božidar PETRANOVIĆ, Bogomili. Crkva bosanska i krstjani, Zadar, 1867., 158.
9
“Ali istorički također stoji, da je pored crkve bosanske i rimske postojala u Bosni i jeres
imenom bogomilska […]”. (B. PETRANOVIĆ, nav. dj., 158.-159.)
10
Isto, 168.
11
Isto.
12
“Promisao je crkvu bosansku kao pravoslavnu sačuvao”. (Isto, 166.)
13
Isto, 162.
14
Isto, 171.
15
Isto, 172. O Petranovićevoj raspravi opširnije vidi: Jaroslav ŠIDAK, Problem “Bosanske
crkve”, 38.(2.)-45.(9.) (potpoglavlje: “Koncepcija Božidara Petranovića”).

Ustvrdivši da su srednjovjekovna Bosna i njezina Crkva bile pravosla-

vne, Petranović je postavio “znanstveni temelj” svih budućih velikosrpskih
posvajanja Bosne i Hercegovine kao “čiste” srpske zemlje u nacionalnom i
političkom smislu.
Put koji je svojom raspravom o Crkvi bosanskoj otvorio dr. Petranović
nastavili su još u XIX. st. kročiti monah Genadije16 i Atom, tj. Sima Tomić.17
Pravoslavni je redovnik ustvrdio da “Bosanska crkva za vrijeme kraljeva nije
bila ni jeretička ni rimska, već čisto pravoslavna”.18 On je dopuštao da je u
Bosni bilo bogumila, ali da su se “oni utopili u pravoslavlju” te “Bosna ostade
opet srpska!”.19 Tomić u svojoj opširnoj raspravi, objavljenoj kao podlistak, 20
nije dvojio o prisutnosti heretika u srednjovjekovnoj Bosni, koji su, prema nje-
govu mišljenju, bili identični s bogumilima.21 Međutim, “jeretištvo u Bosni
bijaše vrlo slabo i neznatno” te se bogumilstvo “u Bosni nije nikada uzvisilo na
stepen državne, a još manje opće narodne vjere”.22 Razlog tome valja tražiti u,
navodnoj, činjenici da je “’crkva bosanska’ bila pravovjerna i pravoslavna crkva”
te da je, nakon propasti Bosanskoga Kraljevstva “ušla u sastav pećke patrijarši-
je”.23 Tomić je kratko ustvrdio da se “bosansko jeretištvo” (bogumilstvo) “nije
utopilo u islamu, već se sa svoje nemoći, malo po malo, a prije turske navale,
vratilo onoj vjeri od koje je i otpalo”, tj. pravoslavlju.24 Drugim riječima, pretci
bosansko-hercegovačkih muslimana nisu bili - heretici.
16
Vidi: GENADIJE (monah), “Bosanska crkva za vreme kraljeva”, u: Bosansko-hercegovački
Istočnik, Sarajevo, 5./1891.
17
Tomić je kasnije bio docent na beogradskom Sveučilištu. (A. SOLOVJEV, “Bogomilen-
tum und Bogomilengräber in den südslawischen Ländern”, u: Völker und Kulturen Südosteu-
ropas. Kulturhistorische Beiträge, München, 1959., 178.)
18
Nav. prema: A. SOLOVJEV, “Vjersko učenje bosanske crkve”, 7.
19
Isto.
20
Vidi: ATOM [Sima TOMIĆ], “Kakva je bila srednjevjekovna ‘crkva bosanska’, - ‘vjera
bosanska’?”, Bosanska Vila (dalje: BV), Sarajevo, 7./1892. i 9./1894.
21
ATOM, “Kakva je bila srednjevjekovna ‘crkva bosanska’”, BV, 7./1892., br. 30., 464.
22
Isto, 465.
23
ATOM, “Kakva je bila srednjevjekovna ‘crkva bosanska’”, BV, 9./1894., br. 23. i 24., 364.-
265.
24
ATOM, “Kakva je bila srednjevjekovna ‘crkva bosanska’”, BV, 7./1892., br. 30., 465.

Zlatko Matijević
Nakon završetka Prvoga svjetskog rata, propasti Austro-Ugarske Monar-

hije i osnutka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918.), srpsko/srbijanska
historiografija (i publicistika) nastavila je s još više žara posvajati Crkvu bo-
sansku.
Rodonačelnik novoga naraštaja posvojitelja Crkve bosanske postao je dr.
Vaso Glušac.25 On je svoju raspravu o Crkvi bosanskoj napisao s namjerom da
nastavi tamo gdje je stao Petranović, koji je, prema njegovu mišljenju, bio “re-
šenju najbliže”.26 Da bi ostvario postavljeni cilj, morao je najprije oduzeti bilo
kakvu znanstvenu vjerodostojnost studiji dr. Račkoga o Crkvi bosanskoj.27
Bez imalo sustezanja Glušac je osporio mogućnost da bi Rački mogao riješi-
ti pitanje Crkve bosanske, jer je kao “katolički sveštenik, iskreno poverovao
latinskim spisima papskih inkvizitora i misionara, držeći da je u njima prava
istina”.28 Upravo se u tim riječima skrivala sva Gluščeva znanstvena metodo-
logija u pristupu rješavanja problema srednjovjekovne Crkve bosanske. On je,
naime, negirao sve one povijesne izvore koji su osporavali njegovu aprioristi-
čku tvrdnju da je Crkva bosanska bila “čista” pravoslavna crkva, i po učenju, i
po obredima i po hijerarhiji:
“‘bosanska crkva’ ima osobine pravoslavne hrišćanske crkve, a nema ništa zaje-
dničko ni sa istočnim bogomilima ni sa zapadnim katarima i albigenzima”.29
Gluščeva tvrdnja da Crkva bosanska nije imala nikakvih dodirnih toča-
ka ni s istočnim ni sa zapadnim krivovjercima oslanjala se na pisanje bugar-
25
“[Glušcu] pripada čast i zasluga što je, prvi posle Petranovićeve rasprave, opet ukazao put
za rešenje bogomilskoga pitanja, vrativši se sa stranputice na koju nas je odveo Rački svojim
velikim ugledom i još većom raspravom”. (Božidar KOVAČEVIĆ, “’Bogomili’, crkva bo-
sanska”, II., Srpski Književni Glasnik, Beograd, N. S., LIV., 1938., br. 3., 217.)
26
Vaso GLUŠAC, “Srednjovekovna ‘bosanska crkva’”, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i
folklor, Beograd, 1924., knj. IV., sveska 1.-2., 1. Zanimljivo je da je Gluščeva rasprava dobila
veliku novčanu nagradu, u ondašnjih 6.000 jugoslavenskih dinara, iz zadužbine arhiman-
drita Nićifora Dučića. (Ivo PILAR, Bogomilstvo kao religiozno-povjestni te kao socijalni i po-
litički problem. Dva predavanja, Zagreb, 1927., 38.; A. SOLOVJEV, Vjersko učenje bosanske
crkve, 9.)
27
Vidi: F. RAČKI, Bogomili i Patareni, Rad JAZU, 1869., knj. 7., 84.-179.; knj. 8., 121.-187.;
1870., knj. 10., 160.-263.
28
V. GLUŠAC, “Srednjovekovna ‘bosanska crkva’”, 1.-2..
29
Isto, 14.-15.

skog autora Nikole Blago(j)eva koji je ustvrdio da bogumili nisu bili nikakva
heretička sljedba nego politički pokret usmjeren protiv bugarskog cara Petra
(927.-969.).30
Nestanak “pravoslavne Crkve bosanske” Glušac je objasnio sljedećim ri-
ječima:
“Samostalne srednjovekovne ‘bosanske crkve’ nestalo je onoga časa, kada
je nestalo i bosanske države. Država se je utopila u velikoj i moćnoj osmanlij-
skoj imperiji, a samostalna bosanska crkva u velikoj vaseljenskoj [carigradskoj]
patrijaršiji”.31 A kasnije kada je “obnovljena 1557 srpska pećka patrijaršija, ušla
je i Bosna u njenu organizaciju”.32
Gluščeva tvrdnja o “ulasku” Crkve bosanske najprije u sastav “vaseljenske”
te kasnije Pećke patrijaršije, implicite je nudila i odgovor na pitanje odakle
muslimani u Bosni pod turskom vlašću. Budući da u Bosni nije bilo krivovje-
raca, pogotovo ne bogumila, samo su tamošnji pravoslavni i katolički vjernici
mogli prelaziti na vjeru novoga gospodara, ali, dakako, ne u većem broju.33
Iz te je konstatacije slijedio logičan zaključak da “današnji muslimani Bosne i
Hercegovine nisu svi starosedeoci, no u velikom broju doseljenici iz drugih pokraji-
na”.34
Gluščeve neutemeljene tvrdnje samo su još više ojačale nastojanja veliko-
srpskih krugova da preko fenomena srednjovjekovne Crkve bosanske nameću
svoja nacionalna i politička rješenja za Bosnu i Hercegovinu u XX. stoljeću.
Usprkos otvorenim velikosrpskim političkim, nacionalnim i vjerskim pre-
tenzijama prema Bosni i Hercegovini, Gluščeva je rasprava imala neočekivani
znanstveni odjek u hrvatskoj međuratnoj historiografiji: “Studija Gluščeva o
‘Srednjovekovnoj bosanskoj crkvi’ […] do danas je najozbiljniji prinos rješenju
problema ‘bosanske crkve’ u našoj nauci.”35
30
Vidi: Nikola P. BLAGOEV, Pravni i socialni vazgledi na Bogomilite, Sofija, 1912.; ISTI,
Besedata na prezviter Kozma protiv bogomilite, Sofija, 1923.
31
V. GLUŠAC, “Srednjevekovna ‘bosanska crkva’”, 37.
32
Isto, 43.
33
Isto, 39.
34
Isto, 40.
35
J. ŠIDAK, Problem “ bosanske crkve” u našoj historiografiji, 112.(86.). Šidak, ipak, nije pri-

Zlatko Matijević
U svojim kasnijim raspravama Glušac nije usvajao ništa od znanstvene

kritike upućene njegovim neutemeljenim tvrdnjama.36
Zatvarajući krug posvajanja Crkve bosanske od srpsko/srbijanske histo-
riografije (i srodnih znanosti), upozorit ću još samo na tvrdnju beogradskoga
balkanologa Dragoljuba Dragojlovića, izrečenu krajem osamdesetih godina
prošloga stoljeća, da je “djed crkve bosanske posle 1453. godine u nepoznatim
okolnostima prišao pravoslavlju i priznao primat istočne crkve”.37 Autor je,
dakako, samo ponovio tvrdnju koju je davno prije njega izrekao V. Glušac.38
b) “Crkva bosanska je dualistička” - muslimansko/bošnjačka

historiografija (i publicistika) o heretičnosti Crkve bosanske
i islamizaciji njezinih vjernika
U raspravi Bogomili i Patareni39 Rački je konstatirao da “kolievka manihej-
sko-gnostičke [dualističke] sljedbe, kojoj su se priznavali Bogumili u iztoku,
Kathari i Patareni na zapadu, nije drugdje nego u Bugarskoj”.40 Bugarskim
dualističkim hereticima, koji nisu naišli na gostoprimstvo u Srbiji, nije bio
hvaćao Gluščevu tezu o pravoslavlju Crkve bosanske. “Nema spomenika, u kome bi se Bosna
i njena ‘bosanska crkva’ navodile među ostalim pravoslavnim crkvama”. (Isto, 148./112/.)
Neovisno od Šidakovih razloga za prihvaćanje nekih Gluščvih tvrdnji, u hrvatskoj su hi-
storiografiji one bile odlučno otklonjene kao posve neprihvatljive. (Vidi: Vjekoslav KLAIĆ,
Crtice iz hrvatske prošlosti, Zagreb, 1928., 89.-82. /poglavlje: “’Bosanska crkva’ i patareni”/.)
36
Vidi: V. GLUŠAC, Istina o bogomilima, Beograd, 1945.; ISTI, “Zapis od 1329 godine
nema istoriske vrednosti”, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Sarajevo, N. S., VII., 1952.,
161-165; ISTI, “Problem bogomilstva i pravoslavlja ‘crkve bosanske’”, GIDBiH, 5./1953.,
105.-138. Također vidi negativne reakcije na Gluščeve tvrdnje: J. ŠIDAK, “Oko pitanja
‘Crkve bosanske’ i bogumilstva” i “Problem ‘Crkve bosanske’ u poratnoj historiografiji”, u:
Studije o “Crkvi bosanskoj” i bogumilstvu, Zagreb, 1975., 28-34 i 300; A. S.[OLOVJEV],
“Vaso Glušac, Istina o bogomilima”, 263-273.
37
Dragoljub DRAGOJLOVIĆ, Krstjani i jeretička crkva bosanska, Beograd, 1987., 136. Na
to očito krivotvorenje povijesnih izvora upozorio je akademik F. Šanjek u knjizi Bosansko-
humski krstjani u povijesnim vrelima, str. XV.
38
Vidi: V. GLUŠAC, “Problem bogomilstva i pravoslavlja ‘crkve bosanske’”, 107.
39
Vidi; bilj. 27.
40
Nav. prema: F. RAČKI, “Bogomili i Patareni”, u: Borba Južnih Slovena za državnu neovi-
snost. Bogumili i Patareni, Beograd, 1931., 358.

dalek put do Bosne:

“Izgnanim iz Srbije Bogomilima bijaše susjedna Bosna i Hum najbliže
utočište. Iz Raše vodi u ovu zemlju najkraći put; pa nam se zbilja u njih poja-
vlja ova sekta na izmaku XII stoljeća”.41
Našavši tako ishodište i obilježje Crkve bosanske, iako mu izvori domaće
provenijencije nisu za to davali nikakvo uporište,42 Rački je mogao riješiti i
problem njezina nestanka:
“Izmienimo bosanske Patarene sa sadašnjimi bosanskimi Moslemani, pa
uzpostavismo staru sliku vjerskih odnošaja u Bosni, jednaku ako ne obrisom
a ono mašću.”43
Mišljenje F. Račkoga dugo je bilo mjerodavno u historiografiji te su ga
prihvatili brojni, ne samo hrvatski, povjesničari i intelektualci.44
Tvrdnja Račkoga o prelasku vjernika Crkve bosanske na islam bila je vrlo
privlačna muslimansko/bošnjačkim krugovima još na zalasku XIX. stoljeća.
Oni su, naime, u određivanju svoga postosmanskoga političkog i kulturnog
identiteta posegnuli za bosanskim bogumilima te su u njima pronašli “svoj
41
Isto, 378. O mogućem “zapadnom smjeru” dolaska hereze u Bosnu vidi: F. ŠANJEK,
Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, 3.; ISTI, Bosansko-humski krstjani i katarsko-
dualistički pokret u srednjem vijeku, 49.-55.
42
A. SOLOVJEV, Vjersko učenje bosanske crkve, 7.
43
Nav. prema: F. Rački, “Bogomili i Patareni”, u: Borba Južnih Slovena za državnu neovi-
snost, 482.
44
Vidi: F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vije-
ku, 28. Kritiku teze F. Račkoga o dualističkom obilježju Crkve bosanske vidi: J. ŠIDAK,
Problem “Bosanske crkve” u našoj historiografiji, 45.(9.)-97.(61.) (poglavlje: “Koncepcija Franje
Račkoga”). Kasnije se Šidak odrekao svoje tvrdnje da je Crkva bosanska bila pravovjerna
kršćanska zajednica koja nije priznavala autoritet ni Rima ni Carigrada te je pristao uz
mišljenje da se “ne može danas […] staviti u pitanje teza Račkoga kao okvir za daljnju obra-
dbu problema”. (J. ŠIDAK, “Bogumilstvo i heretička ‘Crkva bosanska’”, Historijski pregled,
Zagreb, 4./1958., br. 2, 114.) O Račkome kao historičaru Mirjana Gross iznijela je zani-
mljivu konstataciju: “Rački je ‘u historičkih naucih’ našao čvrst oslon za formulaciju svoje
ideologije. Nastojeći da postupa ‘po zakonih historičke kritike’ Rački je već u svojim prvim
radovima uspio povezati znanstveni pristup s ideološkom potrebom mobilizacije čitalaca za
‘ideju jugoslovjenstva’ sretnim načinom koji nije krnjio znanstveni karakter njegova djela.”
(M. GROSS, “’Ideja jugoslovjenstva’ Franje Račkoga u razdoblju njezine formulacije /1860-

Zlatko Matijević
glavni supstrat i otkrili u svom kulturnom nasljeđu takozvanu bogumilsku

komponentu”.45
Ugledni bosansko-hercegovački intelektualac Savfet beg Bašagić-Redže-
pašić nije nimalo dvojio u istinitost tvrdnje da su bogumili koji su “u mno-
gim vjerskim tačkama stajali bliže islamu već katolicima […], listom prešli na
islam”.46 Svoju je tvrdnju, pozivajući se na mađarskog historičara Janosa von
Asbótha,47 ponovio i tri desetljeća kasnije.48
Desetak godina kasnije istu je misao iznio i Suljaga Salihagić:
“Bogumili […] su našli u islamskoj religiji toliko sličnih elemenata, da su
u nju mogli prenijeti najveći dio svojih religioznih osjećaja.”49
Nekoliko mjeseci prije nego što je ratni vihor zahvatio Kraljevinu Jugo-
slaviju, dr. Mehmed Handžić, gradeći svoje mišljenje na pretpostavci da su
“bogomili pomiješani sa muslimanima bili skloni islamu radi mnogih tačaka
u njihovom vjerovanju, koje su slične s islamskim učenjem”, zaključio je da su
vjernici Crkve bosanske “svojevoljno napustili svoju staru bogomilsku vjeru i
prigrlili uzvišeni islam iz opravdanih razloga”.50
Tijekom Drugoga svjetskog rata skupina bošnjačko-muslimanskih poli-
1862/”, Historijski zbornik /dalje: HZ/, Šidakov zbornik, Zagreb, XXIX.-XXX./1976.-77.,

332.)
45
Srećko M. DŽAJA, “Bosanska podijeljenost na konfesije. Pojava na rubu povijesti”, Jukić,
Sarajevo, 1986./87., br. 16.-17., 72.
46
Safvet beg BAŠAGIĆ REDŽEPAŠIĆ, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine. (Od g.
1463.-1850.), Sarajevo, 1900., 18.
47
Opširnije vidi: J.[anos] de ASBOTH, An Official Tour through Bosnia and Herzegovina,
London, 1890., 25.-126. (poglavlja: “The Bogomiles” i “The Bogomilian Burial-Ground in
the Field of the Unbelievers”). O mogućim političkim motivima objavljivanja Asbóthove
knjige vidi: Marian WENZEL, “Bosanska povijest i austrougarska politika: Zemaljski mu-
zej u Sarajevu i bogumilska romansa”, Erazmus, Zagreb, 1996., br. 15., 63.-72.
48
Vidi: S. BAŠAGIĆ, “Patareni i Islam”, Gajret, Sarajevo, 11./1927., br. 12., 178.
49
Suljaga SALIHAGIĆ, Mi bos. herc. muslimani u krilu jugoslovenske zajednice. Kratak politi-
čki pregled na našu prošlost od najstarijih vremena do danas, Banja Luka, 1940., 13.
50
Mehmed HANDŽIĆ, Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosansko-hercegovačkih
muslimana, Sarajevo, 1940., 16., 34. O aktualnosti te tvrdnje svjedoči i elektroničko izdanje
Handžićeve brošure. Vidi: http://www.mm.co.ba/printart110.html.

tičara, nezadovoljnih položajem Bosne i Hercegovine u Nezavisnoj Državi

Hrvatskoj, zatražila je intervenciju Adolfa Hitlera, kancelara Trećeg Reic-
ha. U opširnom “Memorandumu” (1942.), koji su sastavili Uzeir-aga Hadži-
hasanović, gradonačelnik Sarajeva Mustafa Softić i S. Salihagić, od Hitlera
je zatražen njemački protektorat nad Bosnom i Hercegovinom.51 Autori su
“Memoranduma” svoj zahtjev argumentirali i sljedećim tvrdnjama:
“Fireru naš! […] mi bosanski muslimani, nismo Vama i nemačkom na-
rodu nikako odani zbog neke trenutne političke računice ili interesa. Premda
živimo u ovoj zemlji gde postoji većina slovenskog življa, mi otvoreno izjavlju-
jemo da po rasi i krvi nismo Sloveni, već da smo gotskog porekla, što dokazuju
mnogi znaci i istorijske činjenice. […] Mi Bošnjaci kao Goti, tj. kao german-
sko pleme pod imenom ‘Bosni’, došli smo u 3. veku sa severa na Balkan u
tadanju rimsku provinciju Iliriju. U 6. veku za vreme vladavine Teodoriksa
kralja istočnih Gota, čijoj državi je pripadala i Ilirija, kao gotska granična pro-
vincija, koja je na istoku dopirala do Drine, izmenili smo stari rimski naziv za
našu zemlju, narodnim imenom ‘Bosna’, u starom narečju ‘Bosena’, što je zna-
čilo ‘dobar čovek’. […] U 6. veku došli su Sloveni u našu zemlju pod imenom
Srba i Hrvata. […] Srbi su odmah po dolasku na Balkan prihvatili istočno
hrišćanstvo, Hrvati rimo-katoličko, dok su Bošnjaci ostali čvrsto pri svojoj
gotskoj, arijskoj veri, prema kojoj Isus nije bog, već samo božansko biće, ali
najsavršenije. Ovu veru pod narodnim imenom bogumila, što znači vere bogu
mile, zadržali su do dolaska Turaka u 1.463. godini. Onda su svi odjednom
primili islamsku veru, jer su islam, kao i naša bogumilska vera u dlaku isti po
verskim načelima, tj. u odnosu na božanstvo – da je bog svemoguća nevidljiva
sila, a Isus njegov prorok.”52
Pozivanje pojedinih muslimansko/bošnjačkih prvaka na svoje gotsko po-
drijetlo nije polučilo priželjkivane rezultate.
Teza o postojanju nekoga plemena “Bosni”, ali ne više kao gotskog, preži-
vjela je Drugi svjetski rat i pojavila se u – Enciklopediji Jugoslavije:
51
Enver REDŽIĆ, Bosna i Hercegovina u drugom svjetskom ratu, 335.
52
Nav. prema: Vladimir DEDIJER i Antun MILETIĆ, Genocid nad muslimanima 1941-
1945. Zbirka dokumenata i svjedočenja, Sarajevo, 1990., 256.-257.

Zlatko Matijević
“Izgleda da se jedno dosta jako pleme Bosna nakon seoba naselilo u cen-
tralnoj Bosni, dijelu rimske provincije Dalmacije.”53
U posljednjem je desetljeću XX. st. dio muslimansko/bošnjačke historio-
grafije (i publicistike) ponovno posegnuo za antičkim korijenima suvremenoga
bošnjačkog (muslimanskog) naroda. No, sada ulogu davnih predaka više nisu
igrali arijanski Goti, nego su je na sebe morali preuzeti pripadnici japodskoga
plemena Poseni, koji su nekada naseljavali područje današnje - Like.54
Neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata A. Solovjev prigrlio
je tezu dr. Račkoga o prelasku vjernika Crkve bosanske na islam. Ustvrdio
je da se masovni prijelaz srednjovjekovnoga bosanskog stanovništva na vjeru
novoga gospodara može objasniti “samo bogomilstvom ‘bosanske crkve’ i nje-
zinim dogmatskim zbliženjem s islamom”.55 Drugim riječima, nastao je odre-
đeni sinkretizam između dualističke Crkve bosanke i monoteističkog islama.56
Iako se ta tvrdnja i prije pojavljivala u literaturi (Asbóth, Bašagić i dr.), ona je
zaslugom Solovjeva dobila navodnu znanstvenu potkrjepu. Njezine daleko-
sežne posljedice postale su vidljive onoga časa kada su je prihvatili određeni
bosanskohercegovački intelektualni krugovi islamske provenijencije.
Dr. Muhamed Hadžijahić, jedan od najodlučnijih zagovornika bogumil-
sko-islamskog sinkretizma, još je krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća
ustvrdio da je moguće dokazati “tezu o postojanju jednog bogomilsko-islam-
53
Vidi: A. Bć. i R., “Srednjovjekovna bosanska država”, u: Enciklopedija Jugoslavije, 2., Za-
greb, 1982., 167. Iako su članak potpisali Anto Babić i Redakcija, pravi je autor teze o po-
stojanju plemena “Bosna” nekadašnji direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu Marko Vego.
(Vidi: Ante ŠKEGRO, “Nekoliko pitanja iz najstarije povijesti Bosne i Hercegovine ili o
najnovijim krivotvorinama u bošnjačkoj historiografiji”, u: Istorijska nauka o Bosni i Hercego-
vini u razdoblju 1990-2000., 23.) Također vidi: Mustafa IMAMOVIĆ, Historija Bošnjaka,
Sarajevo, 1997., 24.-25.
54
Vidi: A. ŠKEGRO, nav. dj., 21.-22.
55
A. SOLOVJEV, “Nestanak bogomilstva i islamizacija Bosne”, 72. Vidi: S. M. DŽAJA,
Konfesionalnost i nacionalnosti Bosne i Hercegovine. Predemancipacijsko razdoblje 1463.-1804.,
Mostar, 1999., 98.; N. RUBIĆ, nav. dj., 189.-190.
56
O mogućim zajedničkim ishodišnim točkama bogumilstva i islama vidi: Miroslav
BRANDT, “Utjecaj patristike u ranom bogumilstvu i islamu”, Rad JAZU, 1962., knj. XI.,
57.-83.

skog sinkretizma u Bosni […]”.57

U svojim kasnijim radovima Hadžijahić je samo nadograđivao na prije
postavljenu tezu o bogumilsko-islamskim vezama:
“Osnovno jezgro današnje muslimanske populacije u Bosni predstavljale
su pristaše bosanske crkve. To je starinačko slavensko stanovništvo koje je bilo
okosnica srednjovjekovne bosanske države”.58
Tvrdnja o kontinuitetu vjernika Crkve bosanske i suvremenih muslima-
na-Bošnjaka doživljava puni uzlet devedesetih godina XX. i početkom XXI.
stoljeća.59
Usprkos prisutnosti agresivnog zastupanja teze o bogumilima kao gla-
vnom etničkom supstratu današnjih Bošnjaka (Muslimana),60 pojedini bo-
57
Muhamed HADŽIJAHIĆ, “Jedan bogomilski relikt u kulturi bosanskih muslimana”,
Pregled, Sarajevo, 59./1969., br. 4.-5., 558. “Sinkretizam je normalna pojava u svim religija-
ma. Već pri svome postanku i konstituiranju religije apsorbiraju kvantum staroga nasljeđa.
[…] I dio Bosanaca, koji je prihvatio islam, unio je u novu religiju dosta elemenata ranijih
svojih vjerovanja i obreda, prije svega stare slavenske religije, zatim bosanskog bogumilstva,
pa i ortodoksnog kršćanstva, kao i drugih kultova, koji su ostavili traga u južnoslavenskim
zemljama.” (ISTI, “Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini”, Prilozi za ori-
jentalnu filologiju, Sarajevo, 1980., /1978.-79./, vol. 28.-29., 301.)
58
M. HADŽIJAHIĆ, Od tradicije do identiteta. (Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Mu-
slimana), Sarajevo, 1974., 90. Također vidi: ISTI,, “Zemljišni posjedi ‘crkve bosanske’ (Na-
crt za jednu studiju)”, HZ, XXV.-XXVI., 1972.-73., 461.-480; ISTI, “O jednom manje
poznatom domaćem vrelu za proučavanje crkve bosanske”, Prilozi, Sarajevo, X./II., 1974.,
br. 10./2., 55.-107.; ISTI, “O nestajanju Crkve bosanske”, Pregled, 65./1975., br. 11.-12.,
1309.-1328.; ISTI, “Bogumilstvo i islamizacija”, u: Islam i Muslimani u Bosni i Hercegovini,
Sarajevo, 1977., 39.-52.; ISTI, “O vezama islamiziranih bogumila s hrvatskim i slovenskim
protestantima”, HZ, XXIX.-XXX., 1976.-77., 127.-132.; ISTI, Porijeklo bosanskih Muslima-
na, Sarajevo, 1990., 37.-114. (poglavlje: “Nestanak bogomilstva i islamizacija”).
59
Vidi: N. RUBIĆ, nav. dj., 190.-191.
60
“[…] Bosanci (Bošnjani) nisu željeli napustiti svoju dotadašnju (bogumilsku) vjeru u ko-
rist katoličanstva. Toliko su joj bili privrženi da su stoljećima radije podnosili najstrašnije
torture inkvizicije i nasilja križarskih vojski, nego da je se odreknu. Slučaj na Bilinom polju
je tek jedna epizoda iz krvave historije bosanskih bogumila. […] Ta krvava historija je trajala
sve do pada Bosne pod Turke 1463. godine, kada konačno nestaje bogumilske vjere. Neka-
dašnji bogumili su u najvećoj mjeri primili islam pa su današnji bosanski muslimani (Bo-
šnjaci), uglavnom potomci nekadašnjih bogumila. Njihova golgota, međutim, nije prestala
primanjem islama. Prestankom turske vlasti i dolaskom Austrije, Bošnjaci-muslimani, ne-

Zlatko Matijević
šnjačko/muslimanski intelektualci pristupaju toj problematici s mnogo više

osjećaja za svu kompleksnost povijesnih zbivanja u kojima se odvijao proces
islamizacije znatnog dijela srednjovjekovne populacije Bosne i Hercegovi-
ne.61
c) Internet u službi starih i novih posvajatelja Crkve bosanske

Masovna kompjutorizacija i pojava interneta omogućili su posvojiteljima
Crkve bosanske suvremeni način recikliranja starih teza o vjerskoj, nacional-
noj i političkoj pripadnosti sljedbenika Crkve bosanske. Nakon punih sedam
desetljeća pojavilo se elektroničko izdanje knjige prote Svetislava Davidovića
Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini (od 960 do 1930. god.) (Sarajevo,
1931.), u kojoj se tvrdi da “bosanska crkva nije bila bogumilska, patarenska i
jeretička, nego istočno pravoslavna”.62
kadašnji potomci bogumila, ponovo postaju žrtve zbog svoje vjere, ali sada kao muslimani.
Genocidi koji su se nizali od 1878. godine pa do danas, posebno nakon Prvog, a onda tokom
Drugog i posljednjeg rata, samo je repriza događaja iz srednjeg vijeka, počev od Kulina bana
pa nadalje. Pozadina pokolja koji su se dešavali u naše suvremeno doba poznata je svima.
Zato događaj iz 1203. godine na Bilinu polju za bošnjački narod ima isto značenje i težinu
kao pokolj u Srebrenici iz 1995. godine”. (Enver IMAMOVIĆ, “Osamsto godina Kulina
bana”, Oslobođenje (prilog: Pregled), Sarajevo, 5. IV. 2003., 11.)
61
Vidi: Nedim FILIPOVIĆ, “Specifičnosti islamizacije u Bosni”, Pregled, 58./1968., (van-
redni broj), 27.-34.; ISTI, “Napomene o islamizaciji u Bosni i Hercegovini u XV vijeku”,
Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja, Sarajevo, 1970., knj. VII., 141.-166.; ISTI,
“O problemima društvenog i etničkog razvitka u doba osmanske vlasti”, Prilozi, XI.-XI-
I./1975.-1976., br. 11.-12.,275.-282.; M. IMAMOVIĆ, nav. dj., 138.-180. (potpoglavlje:
“Proces prihvatanja islama u Bosni”); E. REDŽIĆ, Sto godina muslimanske politike. U teza-
ma i kontroverzama istorijske nauke. Geneza ideje bosanske, bošnjačke nacije, Sarajevo, 2000.,
25.-46. (poglavlja: “O islamizaciji” i “”Kontroverzna tumačenja islamizacije”). O problemu
islamizacije u Bosni i Hercegovini također vidi: S. M. DŽAJA, Die “Bosnische Kirche” und
das Islamisierungsproblem Bosniens und der Herzegowina in den Forschungen nach dem Zwe-
iten Weltkrieg, München, 1978., 68.-108. (poglavlje: “Das Islamisierungsproblem und die
‘bogumilische Komponente’”); F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, 224.-226.; ISTI,
Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, 131.-132.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vre-
lima, 30.-31. (potpoglavlje: “Povijesno neutemeljene teze o ‘masovnom prijelazu’ bosansko-
humskih krstjana na islam”).
62
Treće izdanje Davidovićeve knjige može se naći na web-adresi: http://www.rastko.org.
yu/rastko-bl/istorija/sdavidovic-spc_bih_l.html.

Da bi svoje tvrdnje učinili što uvjerljivijim, zastupnici muslimansko/bo-

šnjačke teze o masovnom prelasku “bosanskih bogumila” na islam poslužili su
se suvremenim prijevodom stare knjige engleskog povjesničara T. W. Arnolda
Povijest islama (Sarajevo, 1989.), u kojoj se tvrdi da su ”bogumili pomiješani
s muslimanima bili skloni islamu zbog mnogih tačaka u njihovom vjerovanju
koje su slične islamskom učenju”, i učinili ga dostupnim i na internet strani-
cama.63
Na temelju iznesenih primjera može se zaključiti da su posvojiteljima
Crkve bosanske suvremena sredstva komuniciranja postala idealan medij za
stvaranje neznanstvene slike o jednoj davno iščezloj vjerskoj zajednici koja
svojom tajnovitošću još i danas pobuđuje svekoliku pozornost.
Da bi se u budućnosti izbjegla ili barem smanjila neutemeljena posva-
janja Crkve bosanske i njezinih vjernika u vjerskom, nacionalnom i politi-
čkom smislu, prijeko je potrebno da se novi naraštaji povjesničara, oboružani
suvremenom metodologijom svoje struke te oslonjeni na pozitivne rezultate
dosadašnje povijesne znanosti, ponovno okrenu autentičnim povijesnim vreli-
ma kao jedino mjerodavnim za konačno rješenje toga teškog historiografskog
problema.
SUMMARY
The Church of Bosnia as a historiographic subject appears at the begin-

ning of the second half of the 19th century. There are hundreds of bibliogra-
phic units that deal with solving the problem of origins, creation, activities
and dissappearance of this religious medieval sect.
Serbian historiography, following the lead of an attorney at law from Za-
dar, Božidar Petranović, cleaves to the premise that the Church of Bosnia was
- Orthodox. The final consequence of this highly disputable claim is setting
63
T. W. ARNOLD, “Prelazak bogumila na islam u Bosni i Hercegovini” (http://www.
geocities.com/Athens/Troy/9892/bharnold.html).

Zlatko Matijević
“scientific grounds” for the great Serbian appropriation of Bosnia and Herze-
govina as “pure” Serbian territories in both national and political sense.
The assertion made by Franjo Rački, the first president of the Yugoslavi-
an Academy of Art and Science, that the adherents of the Church of Bosnia
were, in fact, dualist heretics of Bogomil provenance that in great numbers
subscribed to Islam after the demise of the Medieval Bosnian state and rein-
statement of Ottoman rule, was especially appealing in certain Muslim/Bo-
sniak circles.
Mass computerization and the emergence of the Internet enabled the ad-
herents to the Church of Bosnia with contemporary means of recycling old
theses on religious, national and political affiliation of the adherents of the
Church of Bosnia.
In order to avoid the tendentious claims about the identity of the Church
of Bosnia, it is crucial for contemporary historiography to turn to authentic
historical resources as the only reliable foundation for scientifically grounded
answers to numerous questions on the origin, existence and demise of this
religious community.

Ante Škegro
BILINO POLJE
PRIMJER JEDNE HISTORIOGRAFSKE KONTROVERZE
Uvod
Navršilo se 800 godina od događaja koji se 8. IV. 1203. zbio u srcu Bosan-
skog banata, kojim je sedam crkvenih prvaka (priori) s područja kojim je go-
spodario ban Kulin (1180.-1204.) posvjedočilo svoju pravovjernost i odanost
Rimskoj crkvi. Zbilo se to pred opunomoćenikom pape Inocenta III. (1198.-
1216.) Ivanom de Casemare i arhiđakonom Marinom, izaslanikom tadašnjega
bosanskog metropolita dubrovačkog nadbiskupa Bernarda (1197.-1203.).1 O
tom događaju, uključujući i mjesto na kom se zbio, izjašnjavalo se mnogo
autora. Većina ih mjesto u kojem se zbio, u izvorniku nazvano Bolino Poili,
poistovjećuje s Bilinim Poljem u Zenici, s lijeve strane rijeke Bosne, unatoč
činjenici da u to vrijeme nema spomena nikakvu mjestu takva imena, niti iole
znatnijeg naselja na zeničkom području.
1
A. S. V., Registri Vaticani Innocenti III, n. 4, epistola 165, anno 2 (1199) f. 185 rv, ed. J. D.
MANSI, Sacrorum conciliorum nova et amplissima collectio, 22°, Graz, 1961, coll. 699-700; A.
S. V., Registri Vaticani Innocenti III, n. 4, epistola 110, anno 5 (1203), f. 35 v., ed. Augustin
THEINER, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia, 1°, Romae,
1863., 15; A. S. V., Registri Vaticani Innocenti III, n. 5, epistolae 140 - 141, anno 6 (1203)
ff. 74 rv, ed. 103 v, ed. G. FEJER, Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus et civilis, II.,
Budae, 1829., 405.-409.; ŠANJEK, 2003a: 80.-83.

Ante Škegro
Krivo optuživanje
Kao što je iz sadržaja 8. IV. 1203. potpisane i u Budimu 30. IV. 1203. po-
tvrđene izjave vidljivo, bio je to crkveno-politički događaj iniciran optužbama
dukljanskog velikog kneza Vukana, koji je pretendirao i na Bosanski banat te
Humsko kneštvo. Vukan je spomenutog papu izvijestio da se u Bosni, zemlji
ugarskoga kralja (in terra regis Ungarie, videlicet Bossina), širi krivovjerje, uz
koje da je pristao Kulin sa svojom ženom i sestrom (udovicom humskoga kne-
za Miroslava, 1171.-1197.) i najbližim svojim srodnicima (consanguinesi sui)
te da je u svoju zemlju primio više od 10.000 kršćana (plus quam decem milia
christianorum).2 Temeljem tih optužbi papa je od ugarskoga kralja Emerika
(1196.-1204.) zatražio istragu, posebice zbog pružanja utočišta krivovjercima
(Manichei, heretici) koje je iz Splita i Trogira protjerao splitski nadbiskup Ber-
nard te njihova protežiranja u odnosu na njegove pravovjerne podanike. Ako
bi se optužbe pokazale istinite te ako Kulin ne bi iz zemlje izgnao krivovjerce,
papa je od ugarskoga kralja tražio da ih on zajedno s Kulinom razbaštini te
protjera ne samo iz Bosne nego i iz cijelog Ugarskoga Kraljevstva.3 Split-
skog nadbiskupa Bernarda i Ivana de Casemare papa je također izvijestio da
se u Kulinovoj zemlji nalaze brojni heretici, s čime da je upoznao i ugarskoga
kralja koji je Kulinu naložio njihov izgon te da je Kulin odgovorio da ih ne
smatra hereticima nego katolicima (non hereticos sed catholicos) odnosno da ih je
spreman otpremiti u Rim, gdje bi se njihovo vjerovanje potvrdilo ili osudilo.4
I doista Kulin je u Rim otpravio splitskog nadbiskupa Bernarda, dokazanog
borca protiv krivovjeraca (insectator hereticorum valde sollicitus), i dubrovačkog
arhiđakona Marina. Oni su u Kulinovo ime tražili papinskog izaslanika koji
bi ispitao i bana i njegove podanike te riješio možebitna sporna pitanja. Kao
što je poznato, papa je u tu svrhu delegirao svoga kapelana Ivana de Casemarea
i splitskog nadbiskupa Bernarda, a tadašnji bosanski metropolit dubrovački
nadbiskup u tu je svrhu opunomoćio svog arhiđakona Marina. Ako bi se u
Bosni doista pronašlo krivovjerce koji ne bi prihvatili pravovjerje, izaslanici
2
CD, II., p. 333.-334.
3
CD, II., p. 350.-351.
4
CD, III., p. 14.-15.

Bilino Polje primjer jedne historiografske kontroverze
su trebali postupiti prema papinskoj odredbi protiv heretika.5 Nakon prispje-

ća papinskog izaslanika i arhiđakona Marina u Bosnu provedena je istraga
nad Kulinom, njegovom obitelji i crkvenim prvacima u njegovoj zemlji. Papin
izaslanik i dubrovački arhiđakon u Bosanskom banatu krivovjereje nisu našli.
Ipak, sedam je crkvenih prvaka (priori) pred njima, a u nazočnosti bana Ku-
lina, potpisalo izjavu odricanja od krivovjerja i raskola (abjuratio) te obećanje
o poštivanju pravila što ih propisuje Rimska crkva. Izjavu su supotpisali Kulin
i arhiđakon Marin. Dvojica potpisnika te izjave u ime supotpisnika i bana
Kulina, isto su ponovili u Budimu tri tjedna kasnije pred ugarsko-hrvatskim
kraljem Emerikom u nazočnosti Ivana de Casemarea, kaločkog nadbiskupa,
pečuškoga biskupa i drugih uglednika. Tim je izbjegnuta križarska vojna pro-
tiv Bosanskog banata, što je Kulinu i bilo najbitnije.
Što kaže izvornik?

Kao što je već istaknuto, jedno od spornih pitanja vezanih uz događaj od
8. IV. 1203. jest i mjesto u kojem se on zbio. Većina ga autora locira na Bili-
no Polje u Zenici, unatoč činjenici da u latinskom izvorniku nema spomena
takvu mjestu. Osim toga, u to vrijeme na zeničkom području nema traga
nikakvu znatnijem naselju.6 Doduše, u Bilimišću kod Zenice registrirani su
ukopi iz 11. i 12. st.,7 što bi značilo da je života tu ipak bilo. Negdje u isto se
vrijeme pokušava datirati i ponovna aktivnost ranokršćanske bazilike iz istoga
mjesta.8 Međutim, na zeničkom području nije bilo sjedište bana Kulina ni
crkvenih prvaka. Kao što je poznato, bosanski ban kao i crkveni prvaci u to
su vrijeme obitavali na području Visokog.9 Latinski izvornik kaže da se 8. IV.
1203. događaj zbio kod Bosne, tik do rijeke, u mjestu koje se zove Bolino Poili
5
CD, III., p. 14.-15.
6
HADŽIJAHIĆ, 1973.: 427.-438.
7
ALBiH, 2.:195., br. 13.8
8
NIKOLAJEVIĆ, 1969.: 245.-252.; NIKOLAJEVIĆ, 1973.: 241.
9
MANDIĆ, 1962.: pass.; ŠANJEK, 1975.: pass.; ISTI, 1976.: pass.; PETROVIĆ, 1999.:
pass.; ANĐELIĆ, 1984.: pass.; BRKOVIĆ, 2002., pass.: ISTI, 2003.: 57.

Ante Škegro
(apud Bosnam iuxta flumen loco qui vocatur Bolino Poili).10 Zašto tamo? Ponaj-
prije zbog činjenice da je o tom događaju ovisila Kulinova sudbina i sudbina
crkvenih prvaka, a i sudbina Bosanskoga banata. Zbog učinka i možebitnih
posljedica taj je čin trebalo obaviti na primjeren način u prikladnom mjestu
tamo gdje su i obitavali oni kojih se to najviše i ticalo. Ponovimo, upravo je
ban Kulin sa svojom obitelji i najbližim srodnicima bio optužen za prihvaćanje
heterodoksije te za protežiranje krivovjeraca u odnosu na pravovjerne podani-
ke. Stoga je od presudne važnosti bilo uvjeriti visoko izaslanstvo u neistinitost
Vukanovih optužbi. Zar bi to bilo moguće na zeničkoj pustopoljini, gdje nije
bilo ni banovo sjedište, niti sjedište crkvenih prvaka? Otpremanje crkvenog
izaslanstva na zeničku pustopoljinu dalo bi sasvim suprotan učinak u odnosu
na ono što je Kulin od njega očekivao i zbog čega ga je, uostalom, i tražio od
pape. Teško da Kulinu i crkvenim prvacima pod njegovom vlašću nije bila
poznata sudbina koja je godinu prije (1202.) zadesila dalmatinsku metropolu
Zadar tijekom četvrte križarske vojne.
Bilino Polje
Bilino Polje, danas dio Zenice s lijeve strane rijeke Bosne, najčešće se
navodi kao mjesto na kojem se zbio događaj od 8. IV. 1203. U znanstvenu ga
je literaturu uveo slovenski isusovac na radu u Travniku, povjesničar i arhe-
olog te vrsni poznavatelj topografije travničko-zeničkoga kraja, Aleksandar
Hoffer (1839.-1914.).11 Kao vrsni latinist Hoffer je ispravno prosudio da se
ovaj događaj zbio “kod Bosne kraj rijeke u mjestu, što se zove ‘Bolino Poili’,
8. aprila.”12 Međutim, utvrđujući lokaciju Bolinog Poila Hoffer je odstupio od
smisla latinskog izvornika. “Namiče se sobom prvo pitanje, gdje je bilo ono
“Bolino Poili”. Batinić13 misli na Bijelo Polje kod Sutjeske14 ; no ono nije kraj
rijeke ( juxta flumen). Već i ime i položaj upućuju na Bilino Polje, što je u sa-
10
CD, III., p. 24.-25.; MANDIĆ, 1962.: 454.; ŠANJEK, 1975.: fotokopija iza str. 80.;
ISTI, 2003.a: 82.
11
O Hofferu: BABIĆ, 1992.: 135.-144.
12
HOFFER, 1901.: 67.
13
fra Vjenceslav Mijo Batinić.
14
BATINIĆ, 1881.: 26.

dašnjoj Zenici upravo kraj vode na lijevoj strani rijeke Bosne ispod mosta.”15
Tridesetak godina prije Hoffera, događaj od 8. IV. 1203. Franjo Rački (1828.-
1894.) protumačio je dvojako na istoj stranici svoje knjige: “u Bosni kod rie-
ke na mjestu zvanom Bjelinopolje”16 odnosno “ovdje ‘flumen’ jamačno znači
rieku Bosnu; a ‘Bolino Poili’ bit će mj. Belino-polje.17 S obzirom da je Bolino
Poili s Bilinim Poljem identificirao vodeći povjesničar u Bosni na prijelazu iz
19. u 20. st., bio mu je otvoren put u znanstvenu i stručnu literaturu, pa i u
enciklopedistiku. Poslije Hoffera taj je događaj na Bilino Polje u Zenici u župi
Brod (in supa Bored Belmapola, 1244.),18 odnosno na Bilino Polje kod rijeke
Bosne u Zenici19 locirao i hercegovački franjevac Leon Petrović (1883.-1945.)
u svojoj disertaciji o kršćanima Bosanske Crkve, izrađenoj 1908. Identificira-
njem mjesta Bosna iz latinskog izvornika s istoimenom rijekom, Petrović kao
da nije shvatio smisao izvornika u kojem se Bosna odnosi na naselje, a sama
rijeka je bezimena.20 Budući da je Petrovićeva disertacija široj javnosti ostala
nedostupna do 1953., Bilinu Polju umjesto Bolinog Poila put u znanstvenu
literaturu dodatno su utrli Marko Perojević (1876.-1943.) i Krunoslav Draga-
nović (1903.-1983.) svojim prilozima u Poviesti Bosne i Hercegovine. Perojević
je gotovo doslovce preuzeo Hofferovo mišljenje o Bolinom Poilu.21 Tragajući
za posjedima katoličke Bosanske biskupije, koje joj je 1244. potvrdio ugar-
sko-hrvatski kralj Bela IV. (1235.-1270.), Draganović jedan nalazi i u Bilinu
Polju u župi Brod kod Zenice te stoga tamo i locira događaj od 8. IV. 1203.22
Termin in supa Bored Belmapola iz povelje Bele IV. poistovjećuje s Bilinim
Poljem u župi Brod te nastavlja: “Belmapola je genitiv riječi Bilino polje, u
15
HOFFER, 1901.: 68
16
RAČKI, 1870.: 55.
17
RAČKI, 1870.: 57., bilj. 1.
18
PETROVIĆ, 1999.: 79., bilj. 300.
19
PETROVIĆ, 1999.: 83., 97., 157., 163., 175., 179., 192., bilj. 164., 195., 198., 199., 216.,
227., 251., 256., bilj. 387.
20
CD, III., nr. 19, p. 25.
21
PEROJEVIĆ, 1942.: 213., i bilj. 61., 214.; 1942.a: 216.
22
DRAGANOVIĆ, 1942.: 715., 725., 751.

Ante Škegro
kojem slovo “m” s tri noge treba rastaviti u slova “i” i “n”. Radom Skarića 23
i [Hamdije] Kreševljakovića (Hrvatski Dnevnik) sigurno je utvrđeno da se
nahija od Sutjeske do iza Zenice zvala još u tursko vrijeme Brodom, a zenički
kadija brodskim. U istom Bilinu polju (“Bolino poile”) pokraj rijeke Bosne
održan je sastanak Ivana de Casamarisa s bosanskim patarenima 1203. Radi
onoga “pokraj rijeke” ne može stajati Jirečekovo24 i Jukićevo mišljenje, 25 da
bi to bilo Bijelo Polje kod Sutjeske, gdje je brdo Red. Isto tako promašio je i
Ćorović26 smatrajući Bulino u Vrhbosni Bilinim (Bulinim) poljem u Brodu.
Razlog mu je taj, što je Bulino navodno kao mjesto uz katedralu najzgodnije
za crkveni zbor. Međutim Bulino nije uz katedralu nego je samo u istoj župi s
katedralom, a u posve različitoj župi s Bilinim poljem, a katedrala u selu Brdu
sagrađena je nešto prije 1244.”27 Začudo, vrsni latinist Draganović u tumače-
nju ovog izričaja oslonio se na Vladislava Skarića (1869.-1943.), koji, kao što je
vidljivo, latinski izvornik uopće nije razumio. Skarić ističe:
“А Bolino poili лежи, како се каже, apud Bosnam iuxta flumen, дакле
не само близу Босне, него и непосредно уз њу (iuxta). Такав положај има
један крај данашње Зенице, зван Билино Поље. Но има још нешто. Облик
Bolino не дозвољава, да то буде Бијело, јер у ријечи Bolino има слово n,
које ријечи даје карактер посесивног адјектива. Тај исти је случај и у
ријечи Билино. Дакле Bolino и Билино су исто. Tо је исто и код облика
Belma из год. 1244. Овдје је настала једна писарска грешка или је читање
било нетачно. Belma је морало гласити Belina, па је i и n погрешком
састављен у m. Дакле у оба случаја је говор о Билину Пољу у Зеници.”28
Nakon svega navedenog Bilinom Polju namjesto Bolinog Poila bio je za-
23
СКАРИЋ, 1930.: 12.
24
JIREČEK, 1879.: 31.
25
JUKIĆ, 1851.: 34.
26
ЋОРОВИЋ, 1940.: 172. bilj.
27
DRAGANOVIĆ, 1942.: 751. Draganović je identifikaciju Bolinog Poila s Bilinim poljem
u Zenici ponovio i u: Opći šematizam Katoličke Crkve u Jugoslaviji, “Biskupska konferencija
Jugoslavije”, Zagreb, 1975.: 332).
28
СКАРИЋ, 1930.: 12.

jamčen put u enciklopedistiku i znanstveno-stručnu literaturu. Tako, primje-

rice, profesor Zagrebačkog sveučilišta Jaroslav Šidak (1903.-1986.) u Hrvatskoj
enciklopediji zaključuje da se događaj od 8. IV. 1203. zbio na Bilinom Polju “u
Zenici na rijeci Bosni, u župi Brod”. Uporište za takvu tvrdnju tobože nalazi
u latinskom izvorniku, odnosno u nazivu već spominjanog posjeda Bosanske
katoličke biskupije u povelji Bele IV. te u nazivu jednog spahijskog posjeda
u osmanlijskoj nahiji Brod iz 1711. godine.29 Kao što je već rečeno, Bilinom
Polju nema spomena u latinskom izvorniku,30 niti se u povelji Bele IV. spo-
minje Belina pola nego Belmapola u Boredu (in supa Bored Belmapola),31 a u
popisu spahijskih posjeda iz 1711. nema spomena Bilinu Polju.32 Bilino Polje
kao mjesto događaja od 8. IV. 1203. u jugoslavensku je enciklopedistiku uveo
medievist Anto Babić (1899.-1974.), prema kojem su to iskrivljeni latinizirani
oblici Bolino poili (1203.) te Belina pola (1244.). Uporište za takvo tumačenje
pronašao je u nazivu već spominjanog posjeda katoličke Bosanske biskupije u
povelji ugarsko-hrvatskoga kralja Bele IV.,33 što, dakako, nema veze s istinom.
Babićeva je natuknica prenesena i u drugom izdanju jugoslavenske enciklo-
pedije,34 čime je Bilinu Polju dodatno utrt put u enciklopedistiku i znanstve-
no-stručnu literaturu. Bolino Poilo s Bilinim Poljem poistovjetio je i vodeći
hrvatski povjesničar 20. st. u progonstvu Dominik Mandić (1889.-1973.),35
nalazeći u njemu posjed Katoličke bosanske biskupije odnosno katoličkoga
bosanskoga biskupa.36 Bolino Poili s Bilinim Poljem poistovjetio je i srpski me-
dievist Sima Ćirković.37 Začudo da ni Ćirković nije shvatio smisao latinskog
izvornika, odnosno da se Bosna iz njega ne odnosi na rijeku nego na naselje.
29
ŠIDAK, 1941.: 542.
30
CD, III. (1905.) nr. 19, pag. 25.
31
CD, IV., nr. 208, pag. 240.
32
СКАРИЋ, 1930.: 1-99.
33
BABIĆ, 1955.: 566. Babić je događaj od 8. IV. 1203. na Bilino polje “na području Zenice”
locirao i u drugim svojim radovima (BABIĆ, 1972.: 242).
34
BABIĆ, 1980.: 703.
35
MANDIĆ, 1962.: 20., 24., 27., 189., 301., 313., 426.
36
MANDIĆ, 1962.: 136., 303.
37
ЋИРКОВИЋ, 1964.: 49.; ISTI, 1987.: 201., 202.

Ante Škegro
Lociranje događaja od 8. IV. 1203. na Bilino Polje potom su redom prihva-

ćali i drugi poput Velimira Blaževića,38 Đure Baslera (1917.-1990.),39 Josipa
Buturca,40 Johna V. A. Finea Jr.41 itd. Unatoč činjenici da poznaje izvornik te
da ga u knjigama o Crkvi bosanskoj prilaže i u faksimilu,42 Bolino Poili s Bili-
nim Poljem poistovjećuje i istaknuti poznavatelj crkvenog srednjovjekovlja na
hrvatskim područjima Franjo Šanjek.43 Upirući se pod svaku cijenu dokazati
tobožnju Kulinovu neovisnost spram ugarsko-hrvatskoga kralja, kontrover-
zna zagrebačka povjesničarka Nada Klaić (1920.-1988.) “heretički zbor” od
30. IV. 1203. također locira na Bilino Polje.44 Isto čini i sarajevski povjesničar
Boris Nilević (1947.-1999.), autor besmislenog izričaja o “bosanskom krivo-
vjerju ili kugi bosanskoj”.45 I bošnjački povjesničar Enver Imamović, koji po
tko zna koji put potvrđuje da ne vlada ni osnovama latinskog jezika,46 pa ne
shvaća ni smisao vrelâ kojima se tobože služi, događaj od 8. IV. 1203. locira
na zeničko područje.47 Za Imamovića to i ne bi bila osobitost kad u tom do-
gađaju ne bi vidio ono što nije vidio nitko prije, a vjerojatno neće vidjeti ni
nitko poslije njega, tj. da on “za bošnjački narod ima isto značenje i težinu
kao pokolj u Srebrenici iz 1995. godine” (sic!).48 Identifikaciju Bolinog Poila s
Bilinim Poljem preuzimali su i drugi, poput Dragoljuba Dragojlovića,49 Snje-
38
BLAŽEVIĆ, 1967.: 42.
39
BASLER, 1973.: 274.
40
BUTURAC – IVANDIJA, 1973.: 125.
41
FINE, 1975.: 11., 15., 51., 126.-134., 138., 150., 174., 214., 217., 262., 277., 366.
42
ŠANJEK, 1975.: do str. 80.; ISTI, 1976.: iza str. 96.; ISTI, 2003.a: 78.
43
ŠANJEK, 1975.: 58., 62., 74., 187.; ISTI, 1976.: 47., 50., 97.; ISTI, 1988.: 213., 215.,
219., 235.; ISTI, 1991.: 163.-164.; ISTI, 1993.: 213., 215., 219., 235.; ISTI, 1996.: 126.,
167., 177., 179., 185., 190.; ISTI, 2003.: 13.-16.; ISTI, 2003.a: XXXII.-XXXIII., 10.-12.,
67., 79., 80., 81., 83.; ISTI, 2003.b: 1219.-1220.
44
KLAIĆ, 1978.: 47.
45
NILEVIĆ, 1994.: 38.; NILEVIĆ, 1998.: 60.
46
IMAMOVIĆ, 1995.: 23.-24.; ŠKEGRO, 2003.: 21.-29.
47
IMAMOVIĆ, 1995.: 98., 176., 178.
48
IMAMOVIĆ, 2003.: 11.

žane Vasilj,50 Mile Vidovića,51 Tomislava Raukara,52 Mustafe Imamovića,53

Bože Goluže,54 Petra Babića55, Saliha Jalimama56, Andrije Nikića,57 Nikole
Mandića,58 Anđelka Baruna.59 I dr. Babić, koji je na bosanskoj heterodoksiji
i doktorirao, događaj od 8. IV. 1203. označava dijecezanskim koncilom koji
da se zbio na mjestu zvanom Bulino polje (Bilino Polje) kod Zenice (un con-
cilio diocesano in un luogo chiamato Bulino campo (Bilino Polje), presso la città di
Zenica).60 O Bilinopoljskoj abjuraciji govori nova Hrvatska enciklopedija,61 a o
istom događaju raspravljalo se i 30. IV. 2003. na međunarodnom znanstve-
nom kolokviju u Sarajevu.62 U svom izlaganju na tom skupu Mladen Ančić
događaj od 8. IV. 1203. također locira na Bilino polje.63 Ne precizirajući na
što konkretno misli, ističe da drukčija tumačenja o imenu mjesta iz latinskog
izvornika nisu dovoljno potkrijepljena uvjerljivim argumentima.64 O Bilinom
Polju kao mjestu događaja od 8. IV. 1203. govorili su i drugi sudionici spo-
menutog kolokvija, primjerice Elma Hašimbegović,65 Pejo Ćošković66 i Salih
49
ДРАГОЈЛОВИЋ, 1987.: 48., 58., 132., 174., 176., 180., 214.
50
VASILJ, 1993.: 35.
51
VIDOVIĆA, 1996.: 565.
52
RAUKAR, 1997.: 267., 287.
53
IMAMOVIĆ, 1998.: 34.
54
GOLUŽA, 1998.: 234.
55
BABIĆ, 1991.: 100., 101.; ISTI, 1996.: 19., 91., 93., 97., 99., 124.
56
JALIMAM, 1999.: 14., 157., 223., 251.
57
NIKIĆ, 2002.: 28., 50., 56.; 2003.: 57., 68., 101.
58
MANDIĆ, 2002.: 654.
59
BARUN, 2003.: 18., 58., 61., 65., 68., bilj. 63., 74., 102.
60
BABIĆ, 1996.: 93.
61
Bilinopoljska abjuracija. Hrvatska enciklopedija, 2. Be-Da. Leksikografski zavod ‘Miroslav
Krleža’, Zagreb, 2000., 119.
62
Internet, http://www.iis.unsa.ba/institut/kolokvij_1.htm (2003.07.03).
63
ANČIĆ, 2003.: 17.-38.
64
ANČIĆ, 2003.: 17.

Ante Škegro
Jalimam.67 Potvrdu za poistovjećivanje događaja od 8. IV. 1203. s Bilinim

Poljem kraj rijeke Bosne na području Zenice Ćošković traži u tobožnjem spo-
menu istog mjesta među posjedima bosanskoga biskupa u spominjanoj povelji
ugarsko-hrvatskoga kralja Bele IV. Ćošković ujedno osporava poistovjećivanje
ovog mjesta s Bolinim Poilom na području Visokog, kojeg u posljednje vrijeme
zastupa Milko Brković, s obrazloženjem da nije donio novu izvornu građu
odnosno da ga temelji na lingvističkim razlozima.68 Bez osobitog elaborira-
nja istog problema naglašava da je u historiografiji prevladalo mišljenje da je
to Bilino Polje na području Zenice na lijevoj strani rijeke Bosne, pozivajući
se na mišljenje srpskog povjesničara Vladimira Ćorovića (1885.-1941.).69 O
Bilinom polju odnosno o “Bilinopoljskoj izjavi” na istom je kolokviju govo-
rio i Salih Jalimam.70 Bilinopoljsku abjuraciju spominje i Andrija Zirdum.71
Temeljem komparativne stilske analize ostataka skulpture interijera bazilike
u Bilimišću, i splitski je arheolog Ante Milošević događaj od 8. travnja 1203.
locirao u Bilimišće. Međutim, njegovi argumenti ne mogu se ni na kakav
način dovesti u vezu s ovim događajem a nisu rezultirali ni osobitim dopri-
nosom kronološkom definiraju sakralnog objekta iz Bilimišća.72 Čini se da
Milošević nije ni razumio smisao samog događaja, s obzirom na činjenicu da
govori o odricanju od dotadašnjeg heretičkog kršćanstva. Kao što je poznato,
vrela govore o nečemu drugom odnosno o usklađivanju discipline s praksom
Rimske Crkve.
65
HAŠIMBEGOVIĆ, 2003.: 39., 45.
66
ĆOŠKOVIĆ, 2003.: pass.
67
JALIMAM, 2003.: pass.
68
ĆOŠKOVIĆ, 2003.: 81.-82., bilj. 17.
69
ЋОРОВИЋ, 1921.: 22.-23., bilj. 2.
70
JALIMAM, 2003.: pass.
71
ZIRDUM, 2003.: 50.: bilj. *
72
MILOŠEVIĆ, 2003.: 59.-76.

Bolino Polje
Nekoliko autora sklono je bez podrobnijeg obrazloženja događaj od 8. IV.
1203. locirati na nedefinirano Bolino Polje. Među njima su Dragutin Kniew-
ald (1889.-1979.),73 Jaroslav Šidak,74 Muhamed Hadžijahić75 i dr. Bolino Polje
kao mjesto na kojem se tobože zbio taj događaj preuzeo je i Srećko Džaja u
svojoj monografiji o Crkvi bosanskoj i islamizaciji Bosne.76 Za razliku od nave-
denih, “sabor na Bolinom Polju”,77 odnosno “heretički zbor” na Bolinu Polju
u Lašvi traži sarajevsko-zadarski medievist Pavao Živković, obrazlažući da se
tobože tamo nalazilo sjedište djeda Crkve bosanske baš kao i bana Kulina.78
Bolino Poili
Rijetki su autori koji u traganju za mjestom događaja od 8. IV. 1203. osta-
ju dosljedni latinskom izvorniku. Među njima su Božidar Petranović (1809.-
1874.),79 Pavao Anđelić, 80 Petar Runje, Milko Brković te potpisani.81 Runje s
pravom ističe da na izvorniku nije zabilježeno polje nego poili odnosno poilo.
To po njegovom mišljenju pokazuje i navod da se loco odnosi na samostan
“kraj rijeke i da se taj samostan nalazi pokraj grada Bosne”. Runje argumen-
taciju za takvo lociranje događaja od 8. IV. 1203. nalazi u spomenu mjesta
Bosna u više srednjovjekovnih vrela.82 Uzimajući u obzir integralni smisao
latinskog izvornika, nije se teško složiti s Runjinim mišljenjem, ali se Bosnu
ne može uzimati kao grad nego kao mjesto u općem smislu. Na to upozorava
73
KNIEWALD, 1949.: 118., 121., 122., 127.-144.
74
ŠIDAK, 1975.: 79., 180., 314.
75
HADŽIJAHIĆ, 1973.: 288.
76
DŽAJA, 1978.: 11., 12., 36., 41., 42., 54., 57., 58.
77
ŽIVKOVIĆ, 1991.: 22.; ISTI, 2001.: 240., 244.
78
ŽIVKOVIĆ, 1991.: 21.-22.
79
ПЕТРАНОВИЋ, 1867.: 141.
80
ANĐELIĆ, 1984.: 277.
81
ŠKEGRO, 2003.a: 264.-278.
82
RUNJE, 2001.: 18.

Ante Škegro
više bosanskih medievista, poput Marka Vege (1907.-1985.),83 Desanke Ko-

vačević-Kojić,84 Pavla Anđelića (1920.-1985.) 85 i dr. Za Vegu, koji događaj od
8. IV. 1203. jednom traži u Bilinu (Bulinu) u Zenici na lijevoj obali Bosne86, a
drugi put na Topuzovu Polju kod Mila (danas Arnautovići) uz rijeku Bosnu.87
I zadarski diplomatičar Milko Brković događaj od 8. IV. 1203. traži na Bolinu
Poilu uz rijeku Bosnu, prvotno dvojeći je li se to mjesto nalazilo kod Zenice88
ili na području Visokog.89 Brković naglašava da se sintagma apud Bosnam iz
izvornika odnosni na grad Bosnu, koji se nalazio uz rijeku Bosnu te donosi 17
srednjovjekovnih vrela u kojima se grad Bosna spominje.90 U priopćenju na već
spominjanom kolokviju Brković se opredjeljuje “za toponim i samostan Bolino
Poilo kod grada Bosne” jer se “actum isprave od 8. travnja 1203. ... odnosi na
grad Bosna uz vjerojatno istoimenu rijeku ... i mjesto samostana (loco) Bolino
Poilo ili možda Bolina Poila”. Brković precizira da je “materijalni ili moralni
objekt pravnog čina ... iz 1203. godine obavljen ... kraj grada Bosne, uz rije-
ku, u samotanu ili u loco koji se zove Bolino Poilo, uz koje se vjerojatno nalazi
i neko polje”.91 Brković je zaključio da se događaj od 8. IV. 1203. zbio “kod
grada Bosne u samostanu koji se zvao Bolino Poilo ili možda Bolina Poila”.92
Uočljivo je da je Brkovićevo lociranje događaja od 8. IV. 1203. blisko već citi-
ranom mišljenju Petra Runje. Kao i Runjino, i ono je prihvatljivo, uz identičnu
ogradu. Naime, uočljivo je da istaknuti poznavatelj srednjovjekovne hrvatske
i bosanske diplomatike ne uočava da se Bosna iz izvornika ne odnosi na grad
nego na naselje u širem smislu riječi. O tome, uostalom, govore i vrela koja
83
VEGO, 1957.: 18.-19., 125.-126.; 1980.: 440.
84
КОВАЧЕВИЋ-КОЈИЋ, 1978.: 19.-20.
85
ANĐELIĆ, 1982.: 25.-31.
86
VEGO, 1957.: 12.
87
VEGO, 1978.: 54.
88
BRKOVIĆ, 2003.a: 61.
89
BRKOVIĆ, 2002.: 28. i bilj. 87.
90
BRKOVIĆ, 2002.: 28., bilj. 87.; ISTI, 2001.: 488.-492.
91
BRKOVIĆ, 2003.: 54.
92
BRKOVIĆ, 2003.: 58.

prilaže u potvrdu svoje teze. Jedan od najboljih poznavatelja topografije sre-

dnjovjekovne Bosne i Huma Pavao Anđelić Bosnu je definirao naseljem tipa
teritorijalne općine.93 Sličnog je mišljenja bio i Vego, prema kojem je naselje
Bosna obuhvaćalo današnje Visoko, Moštre, Biskupiće i Mile, današnje Ar-
nautoviće kod Visokog.94
Zaključak
Završavajući ovu raspravu o naočigled sporednom pitanju iz bosanskog
srednjovjekovlja, a zapravo o primjeru kontroverzije koja se kroz znanstveno-
stručnu literaturu i enciklopedistiku uporno provlači, ponovio bih mišljenje
koje je o ovom problemu izrekao Pavao Anđelić: “O ovoj ispravi napisana je
bogata literatura u vezi sa tzv. bogumilskim krivovjerstvom bosanske crkve.
Najveći broj historičara topografski smješta ovo zborovanje na lokalitet Bilino
polje, u današnjoj Zenici. Osim djelomične jezične sličnosti, ovakav zaključak
se pravda i podatkom da se Bilino polje 1244. g. spominje kao posjed bosan-
skog biskupa, iako bi se ta okolnost mogla tumačiti i u suprotnom smislu. Mi,
ipak, smatramo da mnogo jači razlozi govore za to da se Bolino Poili (Bolino
Polje) iz ove isprave traži u najužoj Bosni, dakle u današnjem Visočkom po-
lju. Argumenti koji govore za takvu ubikaciju su slijedeći: Normalno je da se
ovako važna i svečana zborovanja održavaju u sjedištima vladara i crkvenih
institucija, a to je u ovom slučaju Visočko polje: u Moštrima su poznate hiže
starješina bosanske crkve, kao i vladarski dvor, a u blizini je i selo Biskupići.
Ime Bosna, pod kojim se razumijeva uža okolina današnjeg Visokog, i kasni-
je se javlja kao mjesto javnih zborovanja i mjesto izdavanja svečanih isprava.
Prelazak vokala O u vokal I praktično je nemoguć. Latinska grafija “Bolino”
mogla bi se čitati kao “Bulino” ili sl. a nikako kao “Bilino”.”95 Potpisnik ovih
redaka slaže se s ovakvim lociranjem mjesta događaja od 8. IV. 1203. što ga je
izrekao jedan od najpriznatijih poznavatelja srednjovjekovne Bosne i Huma.
93
ANĐELIĆ, 1982.: 31.
94
VEGO, 1978.: 53.-55.
95
ANĐELIĆ, 1984.: 277.

Ante Škegro
Vrela i literatura
ALBiH, 2 Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom 2., Sarajevo, 1988.

ANČIĆ, 2003.: Mladen ANČIĆ, Bilinopoljska abjuracija u suvremenom europskom
kontekstu. Prilozi: Institut za istoriju u Sarajevu, 32 (2003.) 17.-38.
ANĐELIĆ, 1982.: Pavao ANĐELIĆ, Studije o teritorijalnopolitičkoj organizaciji srednjovjekovne
Bosne. “Svjetlost”, Sarajevo, 1982.
ANĐELIĆ, 1984.: Pavao ANĐELIĆ, Srednji vijek – doba stare Bosanske države. Visoko i
okolina kroz historiju I. Prethistorija, antika i srednji vijek. “Skupština
opštine Visoko”, Visoko, 1984., 101-309.
BABIĆ, 1955.: Anto BABIĆ, Bilino Polje. Enciklopedija Jugoslavije 1, A-Bosk. “Izdanje i
naklada Leksikografskog zavoda FNRJ”. Zagreb, MCMLV., 566.
BABIĆ, 1963.: Anto BABIĆ, Bosanski heretici. Sarajevo, 1963.
BABIĆ, 1972.: Anto BABIĆ, Iz istorije srednjovjekovne Bosne. “Svjetlost”, Sarajevo, 1972.
BABIĆ, 1980.: Ante BABIĆ, Bilino Polje. Enciklopedija Jugoslavije, 1, A-Biz. “Jugoslavenski
leksikografski zavod”, Zagreb, 1980., 703.
BABIĆ, 1991.: Petar BABIĆ, Crkvene prilike u srednjovjekovnoj Bosni. Kršćanstvo
srednjovjekovne Bosne. Radovi simpozija povodom 9 stoljeća spominjanja
Bosanske biskupije /1089-1989/. “Vrhbosanska visoka teološka škola”,
Sarajevo, 1991., 93.-117.
BABIĆ, 1992.: Petar BABIĆ, Proučavanje ranije povijesti Bosne A. Hoffera. Isusovci u
Hrvata. Zbornik radova međunarodnog znanstvenog simpozija ‘Isusovci
na vjerskom, znanstvenom i kulturnom području u Hrvata’. “Filozofsko-
teološki institut Družbe Isusove” – “Hrvatski povijesni instutut”, Zagreb
– Beč, 135.-144.
BABIĆ, 1996.: Petar BABIĆ, Il catarismo in Bosnia e le attivita antiereticali e riformiste
dei papi da Innocenzo III a Giovanni XXIII (1198-1334). “Seraphicum.
Pontificia facultas theologica s. Bonaventure Ordinis fratrum minorum
conventualium in Urbe. Diserttiones ad Lauream n. 85”, Roma, 1996.
BARUN, 2003.: Anđelko BARUN, Svjedoci i učitelji. Povijest franjevaca Bosne Srebrene.
“Svjetlo riječi”, Sarajevo - Zagreb, 2003.
BASLER, 1973.: Đuro BASLER, Gnostički elementi u temeljima crkve bosanske. (Problem
porijekla i starosti manihejske hereze u Bosni). Radovi sa simpozijuma
“Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura”. “Muzej grada Zenice”, Zenica,
1973., 267.-276.
BATINIĆ, 1881.: Vjenceslav Mijo BATINIĆ, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za
prvih šest viekova njihova boravka, I. Zagreb, 1881.
BLAŽEVIĆ, 1967.: P. Velimir BLAŽEVIĆ, O. F. M., Concilia et synodi in territorio hodiernae
Jugoslaviae celebrata. Vicetiae, 1967.
BRKOVIĆ, 2001.: Milko BRKOVIĆ, Hrvatski franjevci i opservacija. Petar Runje, Pokornički
pokret i franjevci trećoredci glagoljaši (13. – 16. st.). Radovi Zavoda za
povijesne znanosti HAZU u Zadru, 43. (2001.), 488.-492.

BRKOVIĆ, 2002.: Milko BRKOVIĆ, Srednjovjekovna Bosna i Hum. Identitet i kontinuitet.

“Crkva na kamenu”, Mostar, 2002.
BRKOVIĆ, 2003.: Milko BRKOVIĆ, Diplomatičko-paleografska analiza bolinopoilske isprave
iz 1203. godine. Prilozi: Institut za istoriju u Sarajevu, 32. (2003.) 49.-74.
BRKOVIĆ, 2003.a: Milko BRKOVIĆ, Srednjovjekovni bosanski vladari. Moja zemlja, moji
ljudi: monografija župa novotravničkog kraja. “Vrhbosanska nadbiskupija
– Travnički dekanat”, Sarajevo – Novi Travnik, 2003., 47.-87.
BUTURAC - IVANDIJA Dr. Josip BUTURAC – dr. Antun IVANDIJA, Povijest Katoličke crkve među
Hrvatima. “Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda”, Zagreb, 1973.
CD, II. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Edidit Academia
scientiarum et artium Slavorum meridionalium auxilio regiminis croat.,
dalm. et slav. Collegit et digessit T. Smičiklas. Volumen II. Diplomata saeculi
XII. continens (1101-1200.). Zagrabiae, 1904.
CD, III. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Edidit Academia
dalm. et slav. Collegit et digessit T. Smičiklas. Volumen III. Diplomata
annorum 1201-1235. continens. Zagrabiae, 1905.
CD, IV. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Edidit Academia
dalm. et slav. Collegit et digessit T. Smičiklas. Volumen IV. Diplomata
annorum 1236-1255. continens. Zagrabiae, 1906.
ЋИРКОВИЋ, 1964.: Сима ЋИРКОВИЋ, Историја среднјовековне Босанске државе. “Српка
књижевна задруга”, Београд, 1964.
ĆIRKOVIĆ, 1987.: Sima ĆIRKOVIĆ, Bosanska crkva u Bosanskoj državi. Prilozi za istoriju
Bosne i Hercegovine, I. Društvo i privreda srednjovjekovne Bosanske države.
“ANUBiH”. PI, knj. LXXIX, ODN, knj. 17. Sarajevo 1987., 190.-254.
ЋОРОВИЋ, 1921.: Владимир ЋОРОВИЋ, Бан Кулин – расправа. Годишнјица Николе
Ћупића XXXIV. Београд, 1921.
ЋОРОВИЋ, 1940.: Др. Владимир ЋОРОВИЋ, Хисторија Босне. Прва књига. Посебна
издања САНУ, књ. CXXIX., Београд, 1940.
ĆOŠKOVIĆ, 2003.: Pejo ĆOŠKOVIĆ, Interpretacija Kniewaldova kritičkog izdanja Bilinopoljske
izjave. Prilozi: Institut za istoriju u Sarajevu, 32. (2003.) 75.-117.
DRAGANOVIĆ, 1942.: Krunoslav DRAGANOVIĆ, Katolička crkva u sredovječnoj Bosni. Poviest
hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine
1463. “Hrvatsko kulturno društvo Napredak”, Sarajevo, 1942., 685.-766.
ДРАГОЈЛОВИЋ, 1987.: Драгољуб ДРАГОЈЛОBИЋ, Крстјани и јеретичка црква босанска.
“Српска академија наука и уметности – Балканолошки институт”,
Посебна издања, кнј. 30., Београд, 1987.
DŽAJA, 1978.: Srećko M. DŽAJA, Die ‘Bosnische Kirche’ und das Islamisierungsproblem
Bosniens und der Herzegowina in den Forschungen nach dem Zweiten
Weltkrieg. “Dr. Dr. Rudolf Trofenik”, München, 1978.

Ante Škegro
FINE, 1975.: John V. A. FINE, Jr., The Bosnian Church: A new Interpretation. A Study of
the Bosnian Church and Its Place in State and Society from the 13th to the
15th Centuries. “East European Quarterly”, Boulder, New York - London,
1975.
GOLUŽA, 1998.: Božo GOLUŽA, Povijest Crkve. “TIM”, Mostar, 1998.
HADŽIJAHIĆ, 1973.: Muhamed HADŽIJAHIĆ, Prilog Skarićevoj hipotezi o porijeklu stećaka.
Radovi sa simpozijuma “Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura”. “Muzej
grada Zenice”, Zenica, 1973., 287-296.
HAŠIMBEGOVIĆ, Elma HAŠIMBEGOVIĆ, Prve vijesti o pojavi hereze u Bosni. Prilozi:
2003.: Institut za istoriju u Sarajevu, 32. (2003.) 39.-47.
HOFFER, 1901.: Aleksandar HOFFER D. I., Dva odlomka iz povećeg rada o kršćanskoj
crkvi u Bosni. 59. Spomen knjiga iz Bosne. Biskupu Strossmayeru. Sarajevo,
1901., 59.-142.
IBRAHIMPAŠIĆ, 1973.: Fikret IBRAHIMPAŠIĆ, Srednjovjekovni tragovi u toponomastici zeničkog
kraja. Radovi sa simpozijuma “Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura”.
“Muzej grada Zenice”, Zenica, 1973., 427.-438.
IMAMOVIĆ, 1995.: Dr. Enver IMAMOVIĆ, Korijeni Bosne i bosanstva. Izbor novinskih članaka,
predavanja sa javnih tribina, referata sa znanstvenih skupova i posebnih
priloga. Sarajevo, 1995.
IMAMOVIĆ, 1998.: Mustafa IMAMOVIĆ, Historija Bošnjaka. Bošnjačka zajednica kulture
“Preporod”, Sarajevo, 1998.
IMAMOVIĆ, 2003.: Dr. Enver Imamović, Osamsto godina Kulina bana. Oslobođenje: Bosansko-
hercegovački nezavisni dnevnik, od 05. IV. 2003., str. 11.
JALIMAM, 1999.: Salih JALIMAM, Historija bosanskih bogomila. “IPP ‘Hamidović’”, Tuzla,
1999.
JALIMAM, 2003.: Salih JALIMAM, Bilinopoljska izjava kao historijski izvor za crkvu
Bosansku. Prilozi: Institut za istoriju u Sarajevu, 32. (2003.) 119.-132.
JIREČEK, 1879.: C. J. JIREČEK, Die Handelsstraßen und Bergwerke von Serbien und Bosnien
während des Mittelalters. Abh. d. Böhm. Gesell. d. Wiss., Folge VI, Bd. 10.,
Prag, 1879.
JUKIĆ, 1851.: Ivan Franjo JUKIĆ, Zemljopis i poviestnica Bosne od Slavoljuba Bošnjaka.
Zagreb, Berzotiskom narodne tiskarnice dra Ljudevita Gaja. 1851.
KLAIĆ, 1978.: Nada KLAIĆ, Iz problematike srednjovjekovne povijesti Bosne. Prilozi.
Institut za istoriju, XIV. (1978.) 17.-79.
KNIEWALD, 1949.: Dr. Dragutin KNIEWALD, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim
krstjanima. Rad JAZU, 270. (1949.) 115.-276.
КОВАЧЕВИЋ-КОЈИЋ, Десанка КОВАЧЕВИЋ-КОЈИЋ, Градска насеља средњовјековне
1978.: босанске државе. Сарајево, 1978.
MANDIĆ, 196.2: Dominik MANDIĆ, Bogomilska crkva bosanskih krstjana. “Hrvatski
povijesni institut”, Chicago, Ill., 1962.
MANDIĆ, 2002.: Nikola MANDIĆ, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokome
Brijegu i okolici. Mostar – Široki Brijeg, 2002.

MIGNE, 1851.: Patrologiae cursus completus sive bibliotheca universalis, integra, uniformis,
commoda, oeconomica, omnium ss. Patrum, doctorum scriptorumque
ecclestiasticorum qui ab aevo apostolico ad Inocentii III tempora floruerunt.
Tomus 98: Saeculum nonum. Carolini scriptores qui in ecclesia latina
floruere. B. Caroli Magni imperatoris opera omnia juxta editiones
memoratissimas Baluzii, Pertizii, Cajetani Cannii recensita et nunc primum
in unum collecta. Accurante Jacques Paul MIGNE. Parisii 1851.
MILOŠEVIĆ, 2003.: Ante MILOŠEVIĆ, Konte die Kirche in Bilimišće bei Zenica der
Versamlungsort der “Bosnischen Christen” des Jahres 1203 gewesen sein?
Starohrvatska prosvjeta III. serija – svezak 30 (2003.) 59-76.
NIKIĆ, 2002.: Dr. fra Andrija NIKIĆ, Kratka povijest Bosne i Hercegovine. “Zavičajna
knjižnica Život i svjedočanstva”, Mostar, 2002.
NIKIĆ, 2003.: Dr. fra Andrija NIKIĆ, Događajnica Bosne i Hercegovine od 614.-1918.
“Zavičajna knjižnica Život i svjedočanstva”, Mostar, 2003.
NIKOLAJEVIĆ, 1969.: Ivanka NIKOLAJEVIĆ, Reljefi iz Bilimišća, Zenica. Zbornik Svetozara
Radojčića. “Filozofski fakultet, Odeljenje za istoriju umetnosti”, Beograd,
1969., 245.-252.
NIKOLAJEVIĆ, 1973.: Dr Ivanka NIKOLAJEVIĆ, Crkva u Bilimišću kod Zenice. Radovi sa
simpozijuma “Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura”. Izdanja Muzeja
grada Zenice, III. Zenica, 1973., 235.-243.
NILEVIĆ, 1994.: Boris NILEVIĆ, Proces afirmacije srednjovjekovne Bosanske države.
Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata.
“Štab Vrhovne komande Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine”.
Sarajevo, 1994., 35.-53.
NILEVIĆ, 1998.: Boris NILEVIĆ, Proces afirmacije srednjovjekovne Bosanske države.
Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata.
“Bosanski kulturni centar”. Sarajevo, 1994., 57.-81.
PEROJEVIĆ, 1942.: Marko PEROJEVIĆ, Ban Borić i ban Kulin. Poviest hrvatskih zemalja Bosne
i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463. Hrvatsko kulturno
društvo “Napredak”, Sarajevo, 1942., 196.-215.
PEROJEVIĆ, 1942.a: Marko PEROJEVIĆ, Ban Stjepan. Poviest hrvatskih zemalja Bosne i
Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463. Hrvatsko kulturno
društvo “Napredak”, Sarajevo, 1942., 216.-218.
ПЕТРАНОВИЋ, 1867.: Др. Божидар ПЕТРАНОВИЋ, Богомили. Цркьва босаньска. Задap,
1867.
PETROVIĆ, 1999.: Dr. fra Leon PETROVIĆ, Kršćani Bosanske crkve (“Kr’stiani cr’kve bos’nske”).
Povijesna rasprava o problemu patarenstva ili bogumilstva u srednjovjekovnoj
Bosni. Drugo izdanje. “Svjetlo riječi” - “ZIRAL”, Sarajevo – Mostar, 1999.
RAČKI, 1870.: Dr. Franjo RAČKI, Bogomili i patareni. Zagreb, 1870.
RAUKAR, 1997.: Tomislav RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje. Prostor, ljudi, ideje. “Školska
knjiga” - “Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u
Zagrebu”, Zagreb, 1997.

Ante Škegro
RUNJE, 2001.: Petar RUNJE, Pokornički pokret i franjevci trećoredci glagoljaši (13.-16. st.).
“Provincijalat franjevaca trećoredaca” - “Kršćanska sadašnjost”, Zagreb,
2001.
СКАРИЋ, 1930.: Бладислав СКАРИЋ, Попис босанских спахија из 1123 (1711) године.
Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu XLII (1930.) sv. 2., 1.-99.
SKARIĆ, 1930.: Vladislav SKARIĆ, Popis bosanskih spahija iz 1123. (1711.) godine. GZM,
XLII. (1930.), svez. 2., 1.-99.
ŠANJEK, 1975.: Franjo ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko dualistički pokret u
srednjem vijeku. “KS”, Zagreb, 1975.
ŠANJEK, 1976.: Franjo ŠANJEK, Les chretiens bosniaques et le mouvement cathare XIIe-XVe
siècles. Publications de la Sorbonne. Serie “N. S. Recherches”, 20. Universite
de Paris IV. Paris-Sorbonne, 1976.
ŠANJEK, 1988.: Franjo ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata 1. Srednji vijek. “Kršćanska
sadašnjost”, Zagreb, 1988.
ŠANJEK, 1991.: Franjo ŠANJEK, Crkva bosanska: dualistička sljedba ili evanđeoski ideal
zajedništva u duhu pracrkve. Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi
simpozija povodom 9 stoljeća spominjanja Bosanske biskupije /1089-1989/.
“Vrhbosanska visoka teološka škola”, Sarajevo, 1991., 157.-172.
ŠANJEK, 1993.: Crkva i kršćanstvo u Hrvata. Srednji vijek. Drugo prerađeno i dopunjeno
izdanje. “Kršćanska sadašnjost”, Zagreb, 1993.
ŠANJEK, 1996.: Franjo ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru. Pregled religiozne
povijesti Hrvata (7.-20. st.). Drugo prerađeno i dopunjeno izdanje. “Kršćanska
sadašnjost”, Zagreb, 1996.
ŠANJEK, 1996.: Franjo ŠANJEK, Bosanska biskupija i heterodoksni krstjani. Hrvatski
narodni godišnjak ‘Napredak’, 1996. Sarajevo, 1995., 163.-209.
ŠANJEK, 2003.: Franjo ŠANJEK, Abjuracija bosansko-humskih krstjana u kontekstu
heterodoksnih pokreta na kršćanskom Zapadu u 12./13. stoljeću. Prilozi:
Institut za istoriju u Sarajevu, 32. (2003.), 11.-16.
ŠANJEK, 2003.a: Franjo ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15.
st.). “Barbat”, Zagreb, 2003.
ŠANJEK, 2003.b: Franjo ŠANJEK, Le pape Innocent III et les “chrétiens” de Bosnie et de
Hum. Atti del Congresso Internazionale (Roma, 9-15 settembre 1998) a
cura di Andrea Sommerlechner, Vol II. “Societa romana di storia patria
– Instituto storico italiano per il medio evo”, Roma, 2003., 1214.-1225.
ŠIDAK, 1941.: Jaroslav ŠIDAK, Bilino Polje. Hrvaska enciklopedija. Svezak II. Autonomaši-
Boito. “Naklada Hrvatskog izdavačkog bibliografskog zavoda”, Zagreb,
1941., 542.
ŠIDAK, 1975.: Jaroslav ŠIDAK, Studije o “Crkvi bosanskoj” i bogumilstvu. “Sveučilišna
naklada Liber”, Zagreb, 1975.
ŠKEGRO, 2003.: Ante ŠKEGRO, Nekoliko pitanja iz najstarije povijesti Bosne i Hercegovine
ili o najnovijim krivotvorinama u bošnjačkoj historiografiji. Naučni skup:
Istorijska nauka o Bosni i Hercegovini u razdoblju 1990-2000. Posebna
izdanja ANUBiH, br. CXX./36., Sarajevo, 2003., 21.-29.

ŠKEGRO, 2003.: Ante ŠKEGRO, Zar doista Bilino Polje? Bosna franciscana: časopis
Franjevačke teologije Sarajevo, XI./19. (2003.), 264.-278.
VASILJ, 1993.: Snježana VASILJ, Od rimskog osvanjanja do bana Kulina. Katoličanstvo
u Bosni i Hercegovini. Hrvatsko kulturno društvo “Napredak”, Sarajevo,
1993., 5.-36.
VEGO, 1957.: Marko VEGO, Naselja Bosanske srednjovjekovne države. “Svjetlost”,
Sarajevo, 1957.
VEGO, 1972.: Marko VEGO, Civitas Vrhbosna. Naše starine, 13. (1972.), 85.-96.
VEGO, 1978.: Marko VEGO, Bosanski trgovci i dubrovački financijeri u drugoj polovici
XV i prvoj polovici XVI stoljeća. Anali Historijskog odjela Centra za
znanstveni rad JAZU u Dubrovniku, 15.-16. (1978.), 53.-68.
VEGO, 1980.: Marko VEGO, Iz historije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine. “Svjetlost”,
Sarajevo, 1980.
VIDOVIĆ, 1996.: Mile VIDOVIĆ, Povijest Crkve u Hrvata. “Crkva u svijetu”, Split, 1996
ZIRDUM, 2003.: Andrija ZIRDUM, Franjevci i bosansko-humski krstjani. Bosna franciscana:
časopis Franjevačke teologije, XI./13. (2003.), 50.-78.
ŽIVKOVIĆ, 1991.: Pavo ŽIVKOVIĆ, Društveno-političke prilike u srednjovjekovnoj Bosni
i Humu. Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi simpozija povodom 9
stoljeća spominjanja Bosanske biskupije /1089-1989/. “Vrhbosanska visoka
teološka škola”, Sarajevo, 1991., 10.-92.
ŽIVKOVIĆ, 2001.: Pavo ŽIVKOVIĆ, Dubrovačka nadbiskupija i vjerske prilike u Bosni
tijekom XII. i XIII. stoljeća. Tisuću godina dubrovačke (nad)biskupije.
Zbornik radova znanstvenoga skupa u povodu tisuću godina uspostave
dubrovačke (nad)biskupije / metropolije (998.-1998.). “Biskupski ordinarijat
Dubrovnik” - “Crkva u svijetu”. Dubrovnik, 2001., 235.-251.
ZUSAMMENFASSUNG
Ein wichtiges Ereignis aus der frühesten Geschichte des mittelalterlichen

Bosnischen Banats war die Entsagung der Ketzerei sowie die Annahme der
Normen des Mönchslebens der Römischen Kirche seitens der Kirchenfürsten.
Laut der lateinischen Quelle geschah das am 8. April 1203 im Ort Bolino Po-
ili in Anwesenheit des Bans Kulin (1180-1204), des Gesandten vom Papst
Inocentius III. (1198-1216) namens Iohannes de Casemaris und in Anwesen-
heit des Archidiakons Marinus. Er war der Vertreter des bosnischen Metro-
politen Bernardus (1197-1203), welcher auch der Erzbischof von Dubrovnik
war. Die meisten Autoren lozieren Bolino Poili in Bilino Polje (das heutige

Ante Škegro
Zenica am linken Ufer des Flusses Bosna), wofür es keinen Grund gibt. Die
lateinische Quelle beschreibt diesen Ort nämlich auf folgende Weise: apud
Bosnam, iuxta flumen loco qui vocatur Bolino poili, was wiederum bedeutet:
neben (der Siedlung) Bosnia, am Fluss, im Ort namens Bolino Poili. Dieses
Ereignis inizierte der Fürst Vukan von Duklja (Doclea), der auf das Bosnic-
he Banat und den Fürstentum von Hum (Herzegowina) prätendierte. Die
Voraussetzung für die Erreichung dieses Ziels war das Ausschalten des bo-
snischen Bans Kulin. Er klagte ihn deshalb beim römischen Papst wegen der
Ketzerei, der Aufnahme der aus Dalmatien vertrieben Ketzer, sowie wegen
ihrer Bevorzugung im Vergleich zu den katholischen Untertanen an. Um sein
eigenes, sowie das Leben seiner Familie zu retten, seine Macht nicht zu ver-
lieren und den Kreuzzug zu vermeiden, forderte Kulin vom Papst Inocentius
III. eine Abordnung, die seine Rechtgläubigkeit, sowie die der Mitglieder se-
iner Familie, der nächsten Verwandten und der Untertanen prüfen sollte. Der
Papst delegierte den Kardinal Iohannes de Casemaris und der Erzbischof von
Dubrovnik seinen Archidiakon Marinus. Von ihrem Bericht hing das Schic-
ksal aller, sowie die Zukunft des Bosnischen Banats ab. Es konnte sich nicht
günstig auf Kulin auswirken, den Gesandten eines Papsts sowie den Vertreter
des bosnischen Metropoliten aufs Gebiet des heutigen Zenica zu schicken,
weit vom politischen und kirchlichen Zentrum des Bosnischen Banats, wo es
weder einen wichtigeren Ort noch ein Objekt gab, das solche Gäste aufne-
hmen konnte. Andererseits erwähnen etwa zwanzig mittelalterliche Quellen
die Siedlung Bosnien im Gebiet des heutigen Visoko. Hier befand sich der
Sitz des Bans Kulin und der Kirchenfürsten, die ihre Rechtgläubigkeit bewe-
isen mussten. Es wäre deshalb logisch, dieses Ereignis im Gebiet von Visoko
zu lozieren. Da es um eine kirchlich-politische Sache ging, scheint es richtig
vorauszusetzen, daß dieses Vorkommnis in einem geeigneten Objekt gesc-
hah, und zwar in der Residenz des Bans oder in einem Kloster.

Jadranka Neralić
SREDNJOVJEKOVNA BOSNA U DIPLOMATIČKIM SPISIMA

RIMSKE KURIJE
Rimska je Kurija – pod njom se podrazumijeva papa kao njezin poglavar

– prije svega veliki proizvođač arhivske građe (naime, pod vodstvom vicecan-
cellariusa u Apostolskoj kancelariji vrlo je brojno osoblje zaduženo za sasta-
vljanje koncepata, prepisivanje u čistopis, prepisivanje u razne vrste registara,
određivanje cijene koštanja dokumenta, stavljanje pečata i td.) ali i destinatar
– primatelj najrazličitijih vrsta dokumenata (privatnih i službenih pisama vla-
dara, svjetovne aristokracije, svećenika svih hijerarhijskih razina, izvještaja
papinskih legata i sakupljača novca/poreza, molbi u kojima se od pape traže
razne vrste milosti (gratia), povlastica (privilegium), oprosta i razrješenja (ab-
solutio), itd.
Kurija kao proizvođač dokumenata svoju građu od najranijih vremena1
1
Općenito se drži da su papinski registri postojali već u 6. stoljeću; prema navodu Ivana
Đakona, koji 880. godine piše životopis pape Grgura I. (590.-614.) u papinu je arhivu po-
stojao registar od papirusa koji je odgovarao razdoblju od 14 godina njegova pontifikata.
J.-P. Migne, Patrologia latina, LXXV., 62C: “Si cui tamen, ut assolet, visum fuerit aliter, ad
plenitudinem scrinii vestri recurrens, tot charticios libros epistolarum ejusdem Patris, quot annos
probatur vixisse, revolvat.” Prvi originalni registar, pisan na pergameni, koji se do danas
sačuvao potječe iz vremena Grgura VII. (1073.-1085.). U Tajnom vatikanskom arhivu čuva
se više serija registara, od kojih su za srednjovjekovnu povijest od iznimne važnosti tri serije
prijepisa papinskih pisama – navodim ih prema vremenskom slijedu njihova nastajanja:
1. Vatikanski registri: najstarija je i najvažnija serija registara papinskih pisama koja se sastoji
od 2042 sveska. Neprekinuti niz počinje pontifikatom Inocenta III. (1198.-1216.) – prije
njegove reforme Kurije i Kancelarije u arhivu se čuva tek tri registra papinskih pisama: jedan
registar pisama Ivana VIII. i dva Grgura VII. - a završava s pontifikatom Pija V. (1566.-

Jadranka Neralić
čuva u registrima (iako se u Arhivu čuvaju i brojne originalne pergamene s

karakterističnim olovnim pečatom koje nikad nisu odaslane) – kodeksima.
U njih je osoblje Kancelarije, najstarijega i u prvo vrijeme jedinoga ureda koji
djeluje pri Rimskoj Kuriji – za svoje potrebe prepisivalo – u cijelosti ali i djelo-
mično - registriralo papina pisma. Tako registrirano pismo bilo je kao perga-
mena s visećim olovnim pečatom na crveno-žutoj svilenoj vrpci poslano pri-
matelju. Sadržajem su to uglavnom imenovanja nadbiskupa, biskupa, opata,
apostolskih legata, nuncija i sakupljača poreza, kojima su se davala vrlo široka
ovlaštenja za djelovanje u zemlji misije te njihova izvješća, izvješća o osniva-
nju samostana, o dodjeljivanju nadarbina (crkvenih prebendi, kanonikata i sl.)
te razlicitih oprosta (dispensatio matrimonialis, de defectu natalium, de defectu
aetatis, remissio plenaria in articulo mortis) i indulgencija. U njima nalazimo
obilje osobnih imena, toponima, imena crkava, samostana, kapela, preben-
di, crkvenih dužnosti – to su podaci od velike vrijednosti za administrativnu
i ekonomsku povijest biskupija, njihova stanovništva općenito, svakodnevni
život pojedinaca.
1572.). Gotovo od nastajanja Vatikanskoga tajnog arhiva 1611. godine čuvani su u Vatikan-
skoj apostolskoj palaci (pa im odatle to ime).
2. Avinjonski registri: to ime imaju prema mjestu u kojemu su čuvani, Avignonu, sve do 1783.
godine, kada su preneseni u Vatikanski arhiv. Redoviti niz počinje s pontifikatom Ivana
XXII. (1316.- 1334.) a završava 1415. godine s pontifikatom protupape Benedikta XIII.
(1394.-1423.). To je 349 svezaka pisanih na papiru, koji služe kao originali registrima iz se-
rije Vatikanskih registara za cijelo vrijeme avinjonskoga razdoblja (od Reg. Vat. 52 do 347).
U njima su zabilježena litterae communes što izlaze iz Kancelarije te litterae secretae iz Apo-
stolske Komore. (Od pontifikata Ivana XXII. registri su strukturirani prema sadržaju; ta se
tendencija tijekom vremena učvrstila pa su utvrđene ove kategorije, zajedničke Vatikanskim
i Avinjonskim registrima: de litteris dominorum cardinalium, de litteris episcoporum, de provi-
sionibus prelatorum, de dignitatibus/canonicatibus/prebendis/beneficiis vacantibus / vacaturis, de
diversis formis, de regularibus, de exhibitis, de conservatoriis, de fructibus percipiendis, de officio
tabellionatus, de capelanatu honoris, de altare portatili, de plenaria remissione, de confessionalibus,
de locis interdictis, de litteris ante diem, de devotionis litteris, de iubileo, de exemptione curialium,
de exemptione officialium, de litteris dimissorum.
3. Lateranski registri: nova je serija registara Kancelarije nastala nakon velikoga zapadnoga
crkvenog raskola u Rimu s pontifikatom Bonifacija IX. (1389.- 1404.) koja se dugo vremena
čuvala u Lateranskoj palači. Sastoji se od 2467 svezaka, a vođenje je prekinuto 1897. godine
u vrijeme pontifikata Lava XIII. (1878.-1903.). Pokrivaju gotovo isključivo tematiku koja se
odnosi na upravu crkvom jer se u njima ne nalaze pisma političkog sadržaja.

Srednjovjekovna Bosna u diplomatičkim spisima Rimske kurije
Sve do pontifikata pape Inocenta III. (1198.-1216.), koji je svoje obrazo-

vanje stekao na najboljim sveučilištima svoga vremena - u Parizu iz teologije
i Bologni iz kanonskog prava, ne postoji gotovo nikakvo pravilo o čuvanju
dokumenata u Kuriji. Upravo s njegovim pontifikatom započinje pravilnije i
urednije prepisivanje pisama u registre.2
Izvori za srednjovjekovnu povijest Bosne

U Tajnom vatikanskom arhivu čuva se originalno pismo na pergameni
koje je papa Aleksandar III. (1159.-1181.) uputio zahumljanskom knezu Mi-
roslavu.3 Naime, budući da je Miroslav bio oženjen sestrom bosanskoga bana
Kulina, to pismo svakako treba povezati s heretičkim pokretom u krajevima
Bosne i Huma. Papa knezu Miroslavu uskraćuje pozdrav jer je odbio primiti
papina legata, podđakona T(...)4 i pismo kojim je od njega zatraženo da vrati
novac splitskog nadbiskupa.5 Papa je od svoga legata doznao i to da je knez
branio da se u mjestima u kojima su nekoć bile katedrale obavljaju sveće-
nička zaređenja, što je legat kaznio izopćenjem.6 Pismo je, osim sadržajem,
2
Danas ih u seriji Vatikanskih registara Tajnoga vatikanskog arhiva ima samo 6 za svih 16
godina njegova pontifikata – u registru 4 prepisani su dokumenti koji pokrivaju prve dvije
godine njegova pontifikata; u registru 5 pokrivene su treća, četvrta, peta, šesta i sedma go-
dina; u registru 7 nalaze se pisma osme i devete godine pontifikata, u registru 7A upisana su
pisma za desetu, jedanaestu i dvanaestu godinu, a u registru 8 zabilježena su pisma poslje-
dnje četiri godine pontifikata.
3
Pismo je viš puta objavljivano: Theiner A., Vetera Monumenta Slavorum Meridionalium
Historiam illustrantia. Romae, 1863. br. 1. str. 1.; Smičiklas T., Codex diplomaticus Regni
Croatiae, Slavoniae et Dalmatiae. II. br. 174., str. 176.; Jaffé, P. – Wattenbach, G. – Loew-
enfeld, S. – Kaltenbrunner, F. – Ewald, P., Regesta Pontificum Romanorum ab condita ecclesia
ad annum post Christum natum MCXCVIII. Lipsiae, 1888. br. 14408.
4
Bio je to podđakon Theobald, koji je legatom imenovan 4. listopada 1180. Vidi regest pi-
sma kojim papa Aleksandar nadbiskupima, biskupima, kleru i narodu u Dalmaciji i Slavoniji
najavljuje dolazak svoga legata, u: Jaffé, Regesta Pontificum... br. 13694 (8807): “Archiepisco-
pis, episcopis, comitibus, baronibus, clero et populo Dalmatiae totiusque Sclavoniae, com-
mendat T(heobaldum), subdiaconum suum, legatum apostolicum.” i Farlati, D., Illyricum
Sacrum, III., str. 211.
5
Vjerojatno nadbiskupa Rajnerija (Arnira), koji je ubijen 4. kolovoza 1180.; nadbiskupija je
ostala ispražnjena sve do 1185. godine.
6
ASV, Instr. Misc. 20.: Viterbo, 7. srpnja 1181. godine: “Alexander episcopus, servus servo-

Jadranka Neralić
zanimljivo i s diplomatičkog stajališta: nema uobičajenih formula intitulacije

“dilecto filio” i pozdrava “salutem et apostolicam benedictionem”, a i pečat se
nalazi na vrpci od konoplje (umjesto crveno-žute svile) jer je knez Miroslav
kažnjen vrlo teškom kaznom izopćenja.
O dataciji pisma kneza Vukana

Podsjećam tek na nekoliko tehničkih detalja oko datacije denuncijacije
kneza Vukana7 - naime, upravo zahvaljujući mjestu koja imaju neka pisma
zapisana u Registrima pisama pape Inocenta III., moći ćemo s većom pre-
ciznošću odrediti i vrijeme njezina nastanka, a razdoblje od nekoliko mje-
seci doista može imati važnu ulogu! Jedno Vukanovo pismo zabilježeno je u
Vatikanskom registru broj 4. na stranici 185r-v. kao epistola broj 165. druge
godine pontifikata (od 22. II. 1199. - 21. 2. 1200.), pa ga autori najmoderni-
rum Dei. Nobili viro Miroslauo comiti Zacholmitano. Quod tibi benedictionis alloquium
non inpendimus non de duritia nostra sed de tuis credas poteri meritis provenire, quia ea te
penitus reddidisti indignum. Cum enim ab omnibus christifidelibus Romane sit deferen-
dum Ecclesia que inter omnes divina disponente clementia obtinet principatum, tu sicut
homo ad creatorem tuum respectum non habes, nec legatum nostrum recipere, nec nostris
parere litteris voluisti, quas tibi pro restituenda pecunia venerabilis fratris nostri Spalatini
archiepiscopi miseramus. Accepimus etiam, quod loca illa, in quibus cathedrales sedes olim
fuisse noscuntur, ordinari libere non permittis: propter quod dilectus filius T. subdiaconus
noster in te, dum in partibus illis legationis officio fungeretur, sicut eo referente accepimus,
excommunicationis sententiam promulgavit. Quia vero durum est tibi omnipotenti deo et
ecclesie sue resistere, cui humiliter per omnia obedire teneris, monemus nobilitatem tuam
et tibi paterno pietatis affectu consulimus, ne ecclesias dei vel ecclesiasticas personas, quo
minus, sicut a sanctis patribus noscitur institutum, valeant ordinari, aliquatenus inquietes.
Alioquin grave anime tue periculum in divino poteris examine formidare, si ecclesie ipsius,
dum fueris in carne mortali, filialem obedientiam ac reverentiam sicut spirituali matri ne-
glexeris exhibere. Datum Viterbii, Nonis Iulii.”
7
ASV, Reg. Vat. 4. f. 185r-v. ep. CLXV: “Demum vero paternitatem vestram nolumus
latere, quia heresis non modica in terra regis Vngarie videlicet Besfina pullullare videtur in
tantum, quod peccatis exigentibus ipse Bacilinus cum uxore sua et cum sorore sua, que fuit
defuncti Mirosclauikmensi, et cum pluribus consanguineis suis seductus plus quam decem
milia christianorum in eandem heresim introduxit. Unde rex Vngarie exacerbatus illos ad
vestram presentiam compulit venire a vobis examinandos. Illi autem simulatis litteris redi-
erunt, dicentes a vobis concessam sibi legem. Unde rogamus, ut regi Vngarie suggeratis, ut
eos a regno suo evellat tamquam zizania a tritico.”

jega kritičkog izdanja Inocentovih registara koji djeluju pri bečkom Institut
für Osterreichische Geschichtsforschung datiraju u srpanj-kolovoz 1199. godine,
zahvaljujući samo njegovu mjestu u registru – (ono samo nema dataciju) – jer
se nalazi zabilježena između pisama upućenih drugim destinatarima upravo
u tom vremenskom rasponu. U tom se pismu nalazi Vukanova denuncijacija o
herezi u Bosni, te vijest da su Kulin ban, njegova žena i sestra (udovica pokoj-
noga humskoga kneza Miroslava) sa svojim brojnim rođacima i više od 10 000
kršćana njome zavedeni te da im je vrlo razljućeni mađarski kralj zapovjedio
da se pred papom radi toga opravdaju. Neposredno iza (na f. 185v. kao epistola
166) ovog Vukanova pisma zabilježena su nam dva vrlo važna pisma:
1. pismo velikoga župana Stefana Nemanje, kojom potvrđuje da je primio
papino pismo koje su mu donijeli njegovi legati – kapelan Ivan i podđakon
Simon, i
2. odmah za njim na f. 185v. kao epistola 167. iste datacije i prvo izvješće
dvojice legata s njihovim dekretima (“ad evellenda nociva de agro dominico
et virtutum plantaria utiliter inserenda videntes multa in clero et populo Dal-
matie et Dioclie corrigenda de sanctorum patrum conciliis decreta presentia
duximus innovanda: in primis ... ut nullus episcopus aliquem ad sacros ordines
per pecuniam promovere seu ecclesiastica beneficia alicui precio interveniente
concedere presumat ...”). A njih je dvojicu – Ivana, redovnika a zatim i opata
cistercitske opatije Casamari,8 i podđakona Simona, o kojemu nemamo nika-
kvih drugih vijesti, Inocent imenovao svojim legatima pismom koje u Regi-
stru broj 4. stoji zabilježeno na stranici 134v kao epistola broj 521 prve godine
pontifikata i koju svi od reda vrlo složno, počevši od Augusta Potthasta u
8
Ivan, redovnik samostana Casamari još od vremena pape Celestina III. (1191.-1198.) oba-
vljao je dužnosti u papinskoj Kapeli. U službi Inocenta III. u diplomatskim je misijama po
Dalmaciji, Srbiji i u Konstantinopolu. U jesen 1202. na putu je po Bosni i Bugarskoj, gdje
je u rujnu 1203. bugarskom metropolitu u Trnovu predao palij. Inocent III. oko 1. srpnja
1204. imenovao ga je biskupom Aquile (Eubel Conradus, Hierarchia catholica medii aevi sive
summorum pontificum, S.R.E. cardinalium, ecclesiarum antistitum series ab anno 1198 usque ad
annum 1431 perducta. Monasterii 1913., T. I., str. 98., i bilješka 2.), a od 1207. do 1230. biskup
je u Perugi (Eubel, HC. I., str. 396.). Vidi također i Maleczek, Werner, Papst und Kardi-
nalskolleg von 1191 bis 1216. Die Kardinäle unter Coelestin III. und Innocenz III. Wien, 1984.,
str. 340.; Sweeney, J. R., “Innocent III, Hungary and the Bulgarian Coronation. A Study in
Medieval Papal Diplomacy.” u: Church History, 42. (1973.), str. 320.-334.

Jadranka Neralić
repertoriju regesta rimskih prvosvećenika9 preko Tadije Smičiklasa10 u Diplo-

matičkom zborniku, do priređivača kritičkoga izdanja pri bečkom Institutu11
datiraju u 8. siječnja 1199. Neposredno nakon te epistole o imenovanju zabilje-
žena je i nešto dulja epistola (ff. 134v-135r, ep. 522) kojom Inocent obavještava
Vukana da mu je poslao svoje legate, a u njemu se poziva na jedno Vukanovo
prethodno pismo kojim je izrazio svoju odanost Rimskoj crkvi (“intelligentes
igitur per litteras tuas nostro apostolatui presentatas tue devotionis ardorem, quod
videlicet Romanam ecclesiam, matrem tuam, super omnia post Deum diligere et
honorare proponis et mandatis nostris omnimodis inherere ...”).12
U registru broj 5 zabilježena su pisma koja Inocent III. 11. listopada 1202.
šalje kralju Emeriku kojim ga podsjeća na odluke o iskorjenjivanju krivovje-
rja i kažnjavanju onih koji na bilo koji način štite krivovjernike;13 splitskom
9
Potthast A., Regesta Pontificum Romanorum inde ab a. post Christum natum MCXCVIII ad
a. MCCCIV. Berolini, 1874., br. 566.: “I(ohanni) capellano et S(imoni) subdiacono (famili-
aribus suis iniungit legationis officium apud V(ulcanum) regem Dalmatiae et Diocliae.”
10
Smičiklas, T., Codex Diplomaticus ..., II., str. 311., br. 293.
11
Hageneder, O. – Haidacher, A., Die Register Innocenz’ III. 1. Band: 1. Pontifikatsjahr.
Graz-Köln, 1964., str.758., br. 525.
12
ASV, Reg. Vat. 4. ff. 134v-135r. ep. 522. Vidi: Hageneder, O. – Haidacher, A., Die Regi-
ster Innocenz’III. I., str. 759.-760., br. 526.
13
Reg. Vat. 5. f. 1r-v. ep. 2: Lateran, 11. listopada 1200.: “Licet autem contra homines hu-
iusmodi pestilentes diuersa diuersis temporibus emanauerint instituta nos tam de communi
fratrum nostrorum consilio de archiepiscoporum quoque et episcoporum existentium apud
apostolica sede assensu, districtius inhibere curauimus ne quis hereticos receptare, defendere
aut ipsos fouere uel credere quoquomodo presumat, decreto nostro firmiter statuentes ut si
quis aliquid horum facere forte presumpserit, nisi primo seodeoue (?!) comonitus a sua super
hoc curauerit presumtione cessare, ipso iure sit factus infamis, nec ad publica officia, uel
consilia cuitatum nec ad eligendos aliquos ad huiusmodi nec ad testimonium admittatur.
Sit etiam intestabilis, nec ad hereditatis successionem accedat, nullius preterea cogatur ei
super quocumque negotio respondere, quod si forsan uideret extiterit, eius sententia nullam
obtineat firmitatem, nec cause alique ad eius audientiam perfereantur. Si fuerit aduocatus,
eius patrocinium nullatenus admittatur, si tabellio instrurmenta confecta per ipsum nullius
penitus sint momenti, sed cum auctore dampnato dampnentur. In similibus etiam idem pre-
cipimus obseruari. Si uero clericus fuerit ab omni officio et beneficio deponatur, ut in quo
maior est culpa grauior exerceatur uindicta. Si quis autem tales postquam ab ecclesia fuerint
denotati contempserit euitare, anathemas se nouerit sententiam incurrisse. In terris uero

nadbiskupu Bernardu i legatu Ivanu de Casamaris,14 novo izvješće legata Ca-

samarisa od 10. lipnja 1203., kao epistola 140 na f. 103r-v, te dokument o
Bolinopoljskoj abjuraciji od 8. travnja 1203 koja je potvrđena 30. travnja 1203.
u Csepelu.15 Činjenica da je legatovo pismo od 10. lipnja zapisano prije do-
kumenta o abjuraciji navodi me na pomisao da je taj akt stigao kao “prilog”
(današnjom terminologijom) pa ih je tako prepisivač – copista – u registar i
prepisao: jedno (datumom mlađe) iza drugoga.
U serijama registara Tajnoga vatikanskog arhiva zabilježeni su i brojni
drugi dokumenti koji osvjetljavaju povijest Bosanskog Kraljevstva i njegove
crkve. Upozorit ću tek na nekoliko kategorija, bez pretenzije da ovdje done-
sem potpuni popis svega što se u serijama papinskih registara čuva, a odnosi
se na veze Papinske Kurije sa Bosanskim Kraljevstvom:
Vijesti o imenovanju papinskih legata i njihovu djelovanju

Papa Honorije III. (1216.-1227.) 3. prosinca 1221. u Bosnu je poslao pod-
đakona i kapelana magistra Akoncija,16 a 3. ožujka 1229. također pođakona
i kapelana Egidija.17 Od 30. svibnja 1233. u Bosni je kardinal Jakov, koji je
17. listopada 1234. u Rim poslao izvješće prema kojem doznajemo da je bo-
sanska zemlja očišćena od hereze, terra Bosnae ab haeresi expurgata. Iz njegova
nostre temporali iurisditioni subiectis, bona eorum statuimus publicari et in aliis idem fieri
precepimus per potestates et principes seculares, quos ad id exequendum si forte negligentes
existerent mandauimus ecclesiastica seueritate compelli, nec ad eos bona ipsorum ulterius
reuertantur nisi eis ad cor redeuntibus et abnegantibus hereticorum confortium aliquis uo-
luerit misereri, ut temporalis saltem pena corripiat, quem spiritualis non corrigit disciplina
...”
14
ASV, Reg. Vat. 5. f. 55v. ep. 110. od 21. studenoga 1202. Potthast, A., br. 1768; Smičiklas,
T., Codex diplomaticus ..., III., str. 14., br. 11.; Hageneder, O. – Haidacher, A., V., str. 218.-
219., br. 109. (110.).
15
ASV, Reg. Vat. 5. f. 103v. ep. 141.; Theiner, A., Monumenta Slavorum Meridionalium,
I., str. 20., br. 35.; Smičiklas, T., Codex diplomaticus ..., III., str. 24., br. 19.; Hageneder, O.
–Haidacher, A., VI., str. 231.-233., br. 141.
16
ASV, Reg. Vat. 13. f. 168r. ep. 69.; Potthast A., br. 6725; Theiner, A., Monumenta Hun-
gariae ..,. I., str. 31., br. 61.
17
ASV, Reg. Vat. 14. f. 102r. ep. 94.; Potthast, A., br. 8348.

Jadranka Neralić
je mandata vijest da bi na velikom teritoriju Bosanske biskupije trebalo za

biskupe imenovati barem još dva, tri ili čak četiri “doctos in lege Domini”.18
Za iskorjenjivanje heretičkoga zla u Bosni 13. veljače 1234. poslan je kao legat
i neimenovani prior kartuzijanskog samostana Sv. Bartola de Trisulto.19
Papa Nikola III (1277.-1280.) u Mađarsku, Poljsku, Dalmaciju, Hrvatsku,
Rašku i Srbiju 22. rujna 1278. poslao je Filipa, biskupa grada Ferma (u blizini
Ancone) i dao mu vrlo široke ovlasti.20 Kao apostolskog legata u Bosansko je
Kraljevstvo (ali i u Mađarsku, Dalmaciju, Austriju, Štajersku, Kranjsku i Ku-
maniju) papa Honorije IV. (1285.-1287.) uputio gubijskog biskupa Benvenuta
20. svibnja 1290., 21 a braći slavonskoga bana Ivanu, Nikoli i Heneriku i broj-
nim dostojanstvenicima u Slavoniji i Bosni preporučio pismom iz Orvieta 23.
srpnja 1290.22 Njegovo je poslanstvo mjesec dana kasnije prošireno na čitavu
Bosansku provinciju.23
Venecijanski dominikanac Toma Tomassini, hvarski biskup od 1430. go-
dine, zajedno sa splitskim nadbiskupom Bartolomejom, osorskim biskupom
Petrom, porečkim biskupom Angelom i rapskim Ivanom 1439. godine potpi-
sao je dokumente Firentinskoga sabora o ujedinjenju Istočne i Zapadne crkve.
Već je 13. rujna 1439. kao papinski legat s vrlo širokim ovlastima poslan na
18
ASV, Reg. Vat. 17. f. 50v. ep. 164. Potthast, A., br. 9211. Theiner, A., Monumenta Slavo-
rum Meridionalium ..,. I., 19. (“... episcopo de Bosna in haeresim lapso a regimine Bosnensis
ecclesie prorsus amoto, tam in eadem ecclesia quam in locis aliis Bosnensis diocesis, quae
non modicum sit diffusa, duos, vel tres aut quatuor doctos in lege Domini in episcopo or-
dinet, metropolitani iure salvo, eis injungens ut, cum habitatores illius terrae dicerentur in
facultatibus tenues et in malitia locupletes, utpote qui magna parte erant haeretica pravitate
infecti, ad despectos accedere non recusent...”)
19
ASV, Reg. Vat. 17. f. 147v. ep. 542.; Potthast, A., br. 9402.
20
ASV, Reg. Vat. 39. f. 88v. ep. 91.: Potthast, A., br. 21412.; Eubel, C., HC, II., str. 249.;
Theiner, A., Monumenta Hungariae ..., I., str. 327.-328., br. 544.; Smičiklas, T., Codex di-
plomaticus, VI., str. 256.-258., br. 219. Njegove su vrlo brojne i široke ovlasti, datirane istoga
dana, zabilježene u istom registru na stranicama 89r-91v kao epistole 92-108.
21
ASV, Reg. Vat. 45. f. 167r. ep. 48.; Potthast, A., br. 23283.
22
ASV, Reg. Vat. 45. f. 169r. ep. 53.; Potthast, A., br. 23329-23337; Theiner, A., Monumen-
ta Hungariae ..., I., str. 364.-365., br. 585.
23
ASV, Reg. Vat. 45. f. 170v. ep. 70.: Orvieto, 21. kolovoza 1290.

dvor kralja Tome Stjepana Tomaševića, 24 da bi se Bosni pomoglo protiv pa-

tarenske hereze i shizmatika. Nakon šest godina ustrajna rada biskup Toma
javio je u Rim da se kralj obratio na vjeru Rimske crkve, javno priznajući
bosanske heretičke zablude. Preko Tomasinija papa Eugen IV. pomirio je
bosanskoga kralja s ugarsko-hrvatskim kraljem Ladislavom. U Bosanskome
Kraljevstvu Tomasinija pratimo kao apostolskog legata sve do 1452. godine, a
1455. papa Kalikst III. neposredno nakon preuzimanja pontifikata poslao ga
je ugarskome kralju Ladislavu, vojvodi Ivanu Hunyadu i drugim mađarskim
biskupima i prelatima u svezi s pitanjima Bosanskoga Kraljevstva i Stjepana
Tomaševića.25
Godine 1457. papa Kalist III. uputio je bosanskome kralju Stjepanu pi-
smo iz kojega doznajemo o misiji franjevca Nikole Šibenskoga, koji se upravo
vratio u Rim, predao papi kraljevo pismo i izvijestio o obavljenom poslu.26
Karmelićanin iz Venecije Natale (Božo) Giorgi, i ninski biskup od veljače
24
ASV, Cam. Ap., Intr. et exit. 404. f. 105r. od 13. rujna 1439.
25
ASV, Reg. Vat. 436. f. 78r-v: “Venerabili fratri Thome episcopo Farensi Apostolice Sedis nun-
tio, salutem et apostolicam benedictionem. Cum nos te pro nonnullis carissimi in Christo filii no-
stri Stephani Thome, regis Bosne illustris pertractandis et promovendis negotiis ad carissimum
in Christo filium nostrum Landislaum (!) Ungarie Regem illustrem et dilectum filium nobilem
virum Iohannem wayvodam de Hunyad comitem Bistricensem Regni Ungarie gubernatorem ac
venerabiles fratres nostros episcopos et alios prelatos nec non universos et singulos barones et proceres
in eodem regno Ungarie consistentes nostrum et apostolice sedis nuntium presentialiter destinemus
ut commissum tibi huiusmodi nunciationis officium eo efficacius prosequi et adimplere valeas et
quo maiori per nos fueris auctoritate munitus in dicto regno omnia et singula: qui legatus Apostolice
Sedis de latere missus inter legationem sibi decretam in omnibus et singulis casibus a iure premissis
facere, gerere et exercere potest ita tamen quod occasione huiusmodi nulla procurationes vel subsidia
exigas plenam et liberam auctoritate apostolica tenore presentium concedimus facultatem.” Reg. Vat.
458. f. 9r: 6. srpnja 1456. biskup Toma dobiva od Calista III. pismo, tzv. “litterae passus”
kojim se njemu i njegovoj “obitelji” od ukupno 24 osobe (kako na konjima tako i pješacima),
olakšava prolaz po opasnim krajevima Hrvatske i Bosne, da bi obavio poslove za koje je u te
krajeve odaslan.
26
ASV, Arm. XXXIX. 7. f. 100r: od 23. travnja 1457. “Rediit ad Nos dilectus filius frater
Nicolaus de Sibinico, Ordinis Minorum, quem superiori anno ad partes illas pro certis negotiis
nostris miseramus, et litteras tuas Nobis reddidit, per quas, et ipso etiam plenius referente, plane
intelleximus sanctum, pium et devotum propositum tuum, quod habere videris pro sancta fide cat-
holica ad procedendum adversus turcorum impetus, eamdem fidem supprimere satagentes.” Prema:
ASV, Arm XXXIX. 7. f. 100r. Ioseph M. Pou y Marti, Bullarium Franciscanum, n.s. tomus

Jadranka Neralić
1436., u lipnju 1460. poslan je kao papin legat u Bosansko Kraljevstvo. Ima-
mo i vijest o njegovoj iznenadnoj i nesretnoj smrti, prigodom pada s konja
prije nego je stigao do bosanskoga kralja. Pokopan je kod tvrđave u Bistrici
28 siječnja 1462., a vijest o njegovoj smrti papa Pio II. objavio je 9. veljače
1462. Splitski nadbiskup Lorenzo Zane27 23. ožujka 1461. upućen je u Bosnu
da bi poticao na rat protiv Turaka.28 Korčulanin Luka Tolentić, de Tollentis
(1428.-1491.), osoba je s ulogom u prvom planu papinske diplomacije. Prve je
kratke misije obavio već tijekom pontifikata Kalista III. (1455.-1458.), a Pio
II. 8. kolovoza 1461.29 kao apostolskog nuncija poslao ga je u Hercegovinu,
da bi prikupio oružje i novac za Bosnu, Dalmaciju, Istru i Senj u ratu protiv
Turaka, poradio na iskorjenjavanju manihejizma u Bosni, vraćanju heretika na
katoličanstvo, nadzirao izgradnju novih crkava i dodjeljivao crkvene nadarbi-
ne.30 Misija je potrajala tek nekoliko mjeseci. Biskup Nikola Modruški u svoju
II. (1455.-1471.). Ad Claras Aquas 1939.: str. 152., br. 292.

27
Lorenzo Zane (rođen u Veneciji oko 1425. - umro oko 1485. godine) u Rimskoj Kuriji pod
okriljem pape Eugena IV. i njegova nećaka, kardinala Francesca Condulmera (koji su se bri-
nuli o njegovu školovanju u školi Lorenza della Valle), djeluje kao protonotar Svete Stolice;
u dobi od 27 godina, 5. lipnja 1452. papa Nikola V. imenuje ga splitskim nadbiskupom “per
obitum Jacobini cum dispensatione super defectu aetatis.” Godine 1458. postao je komendatarom
benediktinskoga samostana Sv. Stjepana u Splitu nakon smrti opata Deodata i nakon pre-
mještanja kardinala Bessariona, nicejskoga nadbiskupa, na mjesto carigradskog patrijarha.
Eubel, C., HC, II., str. 111., 240.
28
ASV, Reg. Vat. 484. f. 316r-v.
29
Ljeta 1461. godine vjerojatno je u Rimu, gdje djeluje kao abreviator literarum apostolica-
rum kako navodi dokument od 8. kolovoza 1461., kojim se apostolskom nunciju daje pismo
o slobodnom prolazu po krajevima koje treba posjetiti, tzv. “littera passus”: ASV, Reg. Vat.
481. f. 72v: “Dilectus filius Lucas de Tolentis, archidiaconus Corzulensis, litterarum apostolica-
rum abreviator ad presens nuntius noster in partes Bosne ad diversas mundi partes pro nostris et
Romane Ecclesie ac Sedis Apostolice arduis negotiis se conferre habeat ... . Datum Tibure, sexto Idus
Augusti anno tercio.” Reg. Vat. 485. f. 248r-v. od 24. travnja 1462: “in Dalmatia et Hystria ac in
dominiis et locis dilectorum filiorum nobilium virorum Stephani et fratrum comitum Segniensium
et aliis partibus convicinis esse nonnulla arma, pecunie et bona quibus dicto Regno in parte consu-
lem possemus ex predicatione cruciate colecta, que inutiliter vetustate consumuntur ... volumus ac
tibi harum serie committimus et mandamus ut ad partes supradictas te fransferas ibique pecunias
et arma pro cruciata bonaque alia huiusmodi collecta et que tibi concedentur ad id exiga s... Datum
Rome apud Sanctum Petrum anno MCCCLXII. octavo Kalendas Maii pontificatus nostri anno
quarto”.

prvu diplomatsku misiju u Bosansko Kraljevstvo poslan je u rujnu 1460., da

bi kralju Stjepanu Tomaševiću odnio krunu koju mu je ponudio papa Pio II.
te predvodio svečanost krunidbe. Prva je misija završena u kolovozu 1461., no
pismom od 11. prosinca 1462. Pio II. ponovno ga je tamo poslao (sve do pada
Bosne u ljeto 1463.).31 Nakon te misije, u kojoj je jedva izvukao živu glavu,
obavljao je brojne druge visoke funkcije u Kuriji i Papinskoj državi, osobito ti-
jekom pontifikata pape Siksta IV. (1471.-1484.), kojega je osobito cijenio zbog
njegovih protuturskih nastojanja i pomoći koju je pružao bosanskim žrtvama
turskih osvajanja, koje su u Rimu našli utočište i koje je novčano pomagao
(bosanska kraljica Katarina Kosača, despot Branković i dr.).
Imenovanja biskupa
Na mjestu bosanskih biskupa do sredine 15. stoljeća izmijenio se niz oso-
ba za koje ćemo u serijama registara naći papinska pisma o imenovanju:
Magister generalis Dominikanskoga reda, Johannes Desquartus a Wildeshu-
sen, Theutonicus, imenovan je 19. srpnja 1234. godine bosanskim biskupom
nakon što je 30. svibnja 1233. na odreknuće bio prisiljen njegov prethodnik,32
a 16. kolovoza iste godine od pape je dobio široke ovlasti da propovijeda protiv
30
Bula o imenovanju za legata u ASV, Reg. Vat. 518. ff. 79r-80r.
31
ASV, Reg. Vat. 508. f. 4v: Od 10. prosinca 1462. jest littera passus za “Nicolaus episcopus Mo-
drusiensis, legatus vel orator noster pro nonnullis nostris arduis agendis negotiis ad plures variasque
partes mundi habeat se personaliter transferri littera passus ... cum viginti personis...”. ASV, Reg.
Vat. 508. f. 102r-v. od 11. prosinca 1462. jest pismo o imenovanju za apostolskog legata: “...
opus sit quod quibusdam arduis negotiis fidem catholicam concernentibus nos aliquem prudentem et
fidum atque expertum virum ad Regnum Bosne qui ibidem negotia ipsa diligenter et accurate tra-
ctare et ad debitum finem reducere sciat et valeat destinare. Tuque de cuius singulari prudentia et
eximia probitate rerumque experientia apud nos fidedigna testimonia facta sunt, ut ad huiusmodi
negotia tractanda et peragenda aptissimus nobis fueris propositus .... te ad Regnum ipsum et dicte
sedis legatum duximus destinandum ut ea que in certis aliis nostris litteris expressa sunt, et que tibi
verbo commisimus tam apud carisimum in Christo filium nostrum Stephanum Regem Bosne quam
dilectos filios nobiles viros sui Regni et alios circumstantes principes et proceres cum exacta fide et
diligentia prosequaris ..... tuque post ipsorum negotiorum expedictione in nostro conspectu exinde
non in merito valeas commendari.”
32
ASV, Reg. Vat. 17. f. 50v. ep. 164.; Potthast A., br. 9211 (o čemu doznajemo iz pisma
upućenog apostolskom legatu Jakovu: “episcopo de Bosna in haeresim lapso a regimine Bo-
snensis ecclesie prorsus amoto ...”).

Jadranka Neralić
heretika u Slavoniji.33 Dominikanac Ponsa za bosanskoga biskupa imenovan

je 6. travnja 1238., nakon što je Johannes Theutonicus podnio ostavku.34 Iz vre-
mena njegove uprave biskupijom je i vijest o kaptolu Sv. Petra u Bosni – naime
7. prosinca 1239. godine papa Grgur IX. (1227.-1241) potvrdio je biskupu
Ponsi i kaptolu posjede i druga dobra koja im je dodijelio kralj Koloman.35 Za-
hvaljujući Ponsi Bosanska je biskupija pod jurisdikciju kaločkoga nadbiskupa
stavljena 26. kolovoza 1247.36 Nove vijesti o bosanskim biskupima imamo po-
novno tek iz pontifikata Klementa V. (1305.-1314.): nakon odreknuća biskupa
Grgura, augustinca, od 23. siječnja 1314.37 (koji je na biskupiji od 1308. godi-
ne), 14. ožujka 1314. opat benediktinskog samostana Cellae i biskup francuske
biskupije Troyes premješten je u Bosnu a na njegovo je mjesto u Troyes ime-
novan Johannes d’Auxois, de Auxeyo.38 Slijedila su zatim imenovanja svačkoga
biskupa Benedikta, i dominikanca Petra,39 bosanskoga kanonika i prezbitera
Lovre nakon Petrove smrti od 9. prosinca 1336.,40 franjevca Peregrina de Sa-
xonia od 28. siječnja 1349.,41 zadarskog nadbiskupa dominikanca Dominika
od 23. siječnja 1376.42 i varadskog kanonika Dionisija de Yalich de Radsal od
11. travnja 1427.43
33
ASV, Reg. Vat. 17. ff. 202v-203r. ep. 198: Potthast A., br. 9508.
34
ASV, Reg. Vat. 19. f. 8v. ep. 53. Potthast A., br. 10585. O tom je imenovanju pismom od
26. travnja obaviješten i kumanski biskup.
35
ASV, Reg. Vat. 19. f. 138 (132) v. ep. 174. Potthast A., br. 10824.
36
ASV, Reg. Vat. 21. f. 455v. ep. 155.
37
ASV, Reg. Vat. 61. f. 32v. ep. 121. Eubel, C., HC, I., str. 142., bilj. 6.
38
ASV, Reg. Vat. 61. f. 63v. ep. 205. Vidi Eubel, C., HC, I., str. 142., 493.
39
ASV, Reg. Vat. 66. ff. 140v-141r. ep. 3542. = Reg. Av. 7. f. 10r. ep. 153. od 3. srpnja 1317.
Theiner, A., Monumenta Hungariae ..., I., str. 458.-459., br. 692.; Smičiklas, Codex diploma-
ticus, VIII., str. 453.-454., br. 371.
40
ASV, Reg. Vat. 121. ff. 246v-247r. ep. 585.
41
ASV, Reg. Vat. 188. ff. 92v-93r. ep. 146. Eubel, HC, I., str. 142.
42
ASV, Reg. Vat. 289. f. 60r.
43
ASV, Reg. Lat. 276. f. 161r-v. Dana 15. travnja datirana je dozvola da izabere trojicu ka-
toličkih svećenika koji će ga posvetiti.

Prisutnost dominikanaca i franjevaca

Potvrđena je vrlo velikim brojem dokumenata u registrima papinskih pi-
sama: ovdje donosim tek izbor:
Papa Grgur IX. (1227.-1241.) 7. prosinca 1239. prioru Mađarske Domi-
nikanske provincije dopustio je da u Bosnu pošalje redovnike koji će propovi-
jedati protiv krivovjerja i raditi na ojačavanju katoličke vjere.44 Dominikanci
od Inocenta IV. 9. ožujka 1254. dobivaju dozvolu da tumače crkene konstitu-
cije i svjetovne statute,45 a takvu su istu dozvolu franjevci dobili 8. travnja.46
Franjevci su od pape Ivana XXII. dobili ovlasti da pokrštavaju (facultas bapti-
zandi), zaređuju nove svećenike i daju sakrament krizme neofitima, koju im je
30. rujna 1433.47 potvrdio papa Eugen IV. (1431.-1447.), a zatim 25. travnja
1437. oduzeo.48
Dodjela indulgencije
Brojni su i dokumenti u kojima se dodjeljuju indulgencije: Jedna od ranijih
jest ona od 16. listopada 1234., kojom se bosanskoga biskupa koji propovijeda
protiv heretika u Slavoniji ovlašćuje da onima koji saslušaju njegove propo-
vjedi, i onima koji su izopćeni radi poticanja nasilja nad klericima i crkve-
nim osobama te sudjelovali u paljenjima (illis qui pro incendiis et violenta in
clericos vel alias religiosas personas manuum injectione excommunicationem
incurrerint), dodijeli indulgencije49; također i onima koji će na bilo koji način
pomoći izgradnju crkava i kapela: najraniji je primjer indulgencije za crkvu
Sv. Mihovila de Bresna od 9. kolovoza 1374.50 sve su druge iz 15. stoljeća: na
primjer: za crkvu Sv. Tome u Vranduku, koju je dao izgraditi kralj Toma, od
44
ASV, Reg. Vat. 19. f. 138v. ep. 175.; Potthast, A., br. 10823; Theiner, Monumenta Hun-
gariae ... I., str. 172., br. 312.
45
Potthast, A., br. 15268.
46
Potthast, A., br. 15330.
47
ASV, Reg. Lat. 319. ff. 11v-15v.
48
ASV, Reg. Vat. 367. f. 18r-v.
49
ASV, Reg. Vat. 17. f. 214r. ep. 254. Potthast, A., br. 9737.
50
ASV, Reg. Vat. 285. f. 117v.

Jadranka Neralić
18. lipnja 1447. godine,51 crkvu Sv. Trojstva, koju je u lokalitetu Verlan dala
izgraditi kraljica Katarina, crkvu Sv. Jurja na jezeru, Sv. Marije na Grebenu,
crkvu Bl. Marije sub Svonich na Usori od 1. veljače 1451.;52 bratu kralja Stjepa-
na Radinoyu, koji je dao izgraditi kapelu u mjestu Podemilac od 5. studenoga
1457.,53 a vojvodi Jurju dopušteno je da in partibus Bosne dade izgraditi samo-
stan za franjevce, od 10. srpnja 1437.54
Dozvole za sklapanje braka

Da se u Vatikanu ne nalaze samo dokumenti za takozvanu “visoku politi-
ku”, dokazuje i nekoliko dokumenata o dozvolama za sklapanje braka, poput
dozvole koju je Martin V. uputio bosanskom kralju Stjepanu koji je trebao
oženiti Veroniku; ili dozvole za sklapanje braka hercegovačkog kneza Vlatka
s dubrovačkom plemkinjom Marom Araniti (Restić?) od 5. lipnja 1473.,55 ali
i pisma kojima kraljevi i kraljice preporučaju svoje kapelane ili članove svoga
kućanstva za neke nadarbine: tako je mađarska kraljica Elizabeta 24. svibnja
1363. preporučila molbu egerskog kanonika i svoga kapelana Nikole Ladisla-
va za neke nadarbine i na području Bosne,56 a 30. svibnja 1368. preporučila
je molbu bosanskoga klerika Blaža Grgurova za kanonika sa prebendom koju
dodjeljuje bosanski biskup.57 Na preporuku kralja Ludovika papa Urban V.
(1362.-1370.) 26. studenoga 1362. biskupu Petru odobrio je da može dodi-
jeliti kanonikate s prebendama šestorici kandidata koji su dobro podučeni u
narodnom jeziku.58
Bosanska kraljica Katarina zatražila je crkvu Svih Svetih u Korčuli za
svoga službenika, plemenitoga korčulanskoga klerika Antuna, Nikole Zil-
51
ASV, Reg. Vat. 406. f. 64r;
52
ASV, Reg. Vat. 414. ff. 29v-30r.
53
ASV, Reg. Vat. 461. f. 122r, 122r-v.
54
ASV, Reg. Vat. 367. f. 62v.
55
ASV, Reg. Vat. 662. ff. 132v-133r.
56
ASV, Reg. Av. 151. f. 119r.
57
ASV, Reg. Av. 168. f. 206r.
58
ASV, Reg. Av. 155. f. 325v.

konića (Antonius Nicolai Zilconich). Nadarbina bez dušobrižništva Antunu bi

donosila godišnji prihod od 10 malih turonskih libara. Crkva je toliko dugo
ispražnjena da o njezinu posljednjem nadarbeniku nema nikakvih vijesti te je
stoga i pravo namještanja rektora prešlo na papu.59 Nakon molbe Antunova
oca Nikole Zilkonića (Nicolaus Iohannis Zilconich) 1. studenoga 1479. papa
Siksto IV. dopustio je da se jedno mjesto u korčulanskoj crkvi uzvisi na razinu
preposita, koje će biti odmah iza biskupa i arhiđakona, a Nikola se obvezao
da će ga bogato obdariti. Za uzvrat će dobiti pravo patronata i pravo predsta-
vljanja odgovarajuće osobe.60 Intervenciju bosanske kraljice treba “slutiti” i iza
motu proprii kojom papa Pavao II. s vrlo povoljnim datumom (antedatacija od
1. travnja prve godine pontifikata) rezervira nadarbinu (kanonikat sa rezer-
vacijom prebende, ili neku službu u katedralnoj ili zbornoj crkvi) zadarskom
kleriku Petru Radeniću, kapelanu i članu kraljičina domaćinstva (familiaris
continuus commensalis). te iza molbe korčulanskoga klerika Hektora Ivanića
(Hector Iohannis) iz stare i časne no siromašne korčulanske obitelji, da bi mu
se omogućilo školovanje u Padovi i boravak u cijenjenome kolegiju Bl. Ma-
rije, kojega financijski podupire belgijska biskupija Tournay (Tornacensis) a u
njega od samoga osnutka ulazi osam studenata iz Padove, Trevisa ili Ferrare
na preporuku opata benediktinskoga samostana Sv. Ciprijana iz Torcella. Na
intervenciju bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića plemeniti korčulanski
kanonik Stjepan Antunov imenovan je papinim akolitom.61
59
ASV, Reg. Suppl. 626. ff. 265v-266r: Roma, 8. lipnja 1468.
60
ASV, Reg. Vat. 595. f. 122r-v: Roma, 1. studenoga 1479.
61
ASV, Reg. Vat. 466. f. 47r: Roma, 24. ožujka 1457.

Jadranka Neralić
SUMMARY
Papal letters sent to various recipients around the world are stored in the
thousands of volumes of the three most important and oldest series of regi-
sters (the Vatican, Avignon and Lateran registers) that are kept in the Secret
Vatican archives and were produced during centuries in the Apostolic Office.
The researchers of Bosnian medieval history will there find numerous letters
that attest to affluent reciprocal relations at all levels. Since it is almost im-
possible to describe them completely, the author drew on no more than a few
particularly significant documents which she then, according to their content,
grouped in several basic sets: appointing some of the more important pa-
pal legates to work in the territory of medieval Bosnia; bishop appointments,
documents that trace Dominican and Franciscan activities, records of gran-
ted indulgences and dispensations and royal recommendations for receiving
church prebends or achieving a successful ecclesiastical career. The documents
on legate and bishop appointments and Franciscan and Dominican activities
are more recurrent in both regional and foreign specialized literature, and
those concerning indulgences, dispensations and recommendations have still
not been published.

Ante Birin
BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI U PRAVOSLAVNIM

GRČKIM I SLAVENSKIM VRELIMA
Uvod
Od kada se u drugoj polovici XIX. stoljeća u historiografiji javila pro-
blematika Crkve bosanske i bosansko-humskih krstjana pa sve do današnjih
dana ona nije prestala plijeniti pažnju brojnih povjesničara, o čemu svjedoči
iznimno velik broj radova o toj tematici i raznovrsna, više ili manje uvjerljiva,
gledišta o podrijetlu i karakteru Crkve bosanske i srednjovjekovnoga bosan-
skoga krivovjerja.1
1
O glavnim pravcima u proučavanju Crkve bosanske vidi: J. ŠIDAK, “Problem “bosanske
crkve” u našoj historiografiji od Petranovića do Glušca. (Prilog rješenju tzv. bogomilskog
pitanja)”, Rad JAZU, 259. (1937.), str. 37-182; ISTI, Crkva bosanska i problem bogumilstva u
Bosni, Zagreb, 1940.; ISTI, “Oko pitanja “Crkve bosanske” i bogumilstva”, u: Studije o “crkvi
bosanskoj” i bogomilstvu, Zagreb 1975., str. 13.-48; ISTI, “Pitanje Crkve bosanske u novijoj
literaturi”, u: Studije o “crkvi bosanskoj”, str. 49.-69.; ISTI, “Problem heretičke crkve bosan-
ske u najnovijoj historiografiji (1962-1975)”, Historijski zbornik, 27.-28. (1974.-1975.), str.
139.-182.; ISTI, “Problem “Crkve bosanske” u poratnoj historiografiji”, u: Studije o “crkvi
bosanskoj”, str. 297-377; F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u
srednjem vijeku, Zagreb, 1975., str. 27.-30.; ISTI, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, Zagreb,
1991., str. 137.-139.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Za-
greb, 2003., str. XIII.-XVI.; D. MANDIĆ, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago,
1961., str. 15.-19.; D. DRAGOJLOVIĆ, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, Posebna
izdanja SANU, 15. (1982.), str. 17.-31.; ISTI, Krstjani i jeretička crkva bosanska, Posebna
izdanja SANU, 30. (1987.), str. 17.-26.

Ante Birin
S obzirom na temu ovog rada i zbog njezina dominantnog utjecaja koji

je imala u historiografiji od svih tih gledišta valja izdvojiti ono F. Račkoga,
prema kojem su bosansko-humski krstjani bili izravni sljednici bogumilskoga
dualističkoga pokreta nastalog na tlu Bugarske a kojemu su, uz njih, pripadali
i talijanski patareni i francuski albigenzi, tj. općenito zapadnoeuropski kata-
ri.2 To će gledište, koje i danas ima svojih pobornika, desetljećima dominirati
u hrvatskoj i srpskoj, ondašnjoj jugoslavenskoj i novijoj bošnjačkoj historio-
grafiji.3 Budući da su pod utjecajem F. Račkoga bosansko-humski krstjani bili
poistovjećeni s bogumilima i vrela koja su svjedočila o njima, pa tako i ona
pravoslavna grčka i slavenska koja su tema ovoga rada, prikazivana su kao dio
jedinstvene cjeline. Osim toga, vrela koja je F. Rački rabio da bi argumentirao
svoja gledišta i koja je držao vjerodostojnima, od njega će prihvatiti i mnogi
drugi povjesničari ne ulazeći u njihovu kritiku niti im osporavajući vjerodo-
stojnost.
Prvi povjesničar koji je ta vrela podvrgnuo znanstvenoj kritici bio je J.
Šidak. U svom radu Problem “ bosanske crkve” u našoj historiografiji od Petra-
novića do Glušca4 on je, među ostalim, analizirao i “izvore Račkoga za širenje
‘bogumilstva’ među Južnim Slavenima” te “svjedočanstva pravoslavne crkve i
pisaca o ‘bosanskoj crkvi’”, odbacujući pritom mnoga od tih vrela kao nevje-
2
F. RAČKI, “Bogomili i patareni”, Rad JAZU, 7. (1869.), str. 84.-179., 8. (1869.), str. 121.-
187., 10. (1870.), str. 160.-263.; ISTI, Bogomili i patareni, Zagreb, 2003. (pretisak iz Rada,
7.-10.)
3
V. KLAIĆ, “”Bosanska crkva” i patareni”, Crtice iz hrvatske prošlosti, Zagreb, 1928., str.
69.-82.; F. ŠIŠIĆ, “Patareni ili bogumili”, Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića,
Zagreb, 1944., str. 128.-156.; D. Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana; S. M. ĆIR-
KOVIĆ, “Bosanska crkva i njene suparnice u krilu bosanske države”, Istorija srednjovekovne
bosanske države, Beograd, 1964., str. 101.-112.; V. ĆOROVIĆ, “Bogomili (patareni, Babu-
ni)”, u: Narodna enciklopedija, I., Zagreb, 1927., str. 238.-239.; ISTI, Historija Bosne, I., Be-
ograd, 1940., str. 175.-189.; M. DINIĆ, “Jedan prilog za istoriju patarena u Bosni”, Zbornik
Filozofskog fakulteta u Beogradu, I. (1948.), str. 33.-44.; A. V. SOLOVJEV, “Vjersko učenje
bosanske crkve”, Rad JAZU, 270. (1948.); LJ. STOJANOVIĆ, “Jedan prilog k poznavanju
bosanskih bogomila, Starine JAZU, XVIII. (1886.); G. ČREMOŠNIK, “Oko bogomilstva
u srednjovjekovnoj Bosni”, Pregled XXI. (1937.); M. IMAMOVIĆ, “Crkva bosanska”, u:
Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1998., str. 84.-92.; S. JALIMAM, Studija o bosanskim bogomi-
lima, Tuzla, 1996.
4
J. ŠIDAK, “Problem “bosanske crkve””, str. 50.-68. i 147.-167.

Bosansko-humski krstjani u pravoslavnim grčkim i slavenskim vrelima
rodostojna, držeći kako tek poneko od njih može poslužiti “kao punovažan
historijski dokaz”.5 Ista je vrela u svojim radovima, kojima je nastojao dokazati
pravoslavnu pripadnost Crkve bosanske i negirajući pritom da je bogumilstvo
u Bosni i na Balkanu ikada postojalo, potpuno odbacio i V. Glušac.6
Cjelovit pregled i analizu četrnaest pravoslavnih grčkih i slavenskih vrela
vezanih uz povijest bogumilskog i bosansko-humskog krivovjerja donio je u
radu Svedočanstva pravoslavnih izvora o bogumilstvu na Balkanu7 A. V. Solo-
vjev, kojemu je za taj rad bilo prigovoreno da mnogi od dokumenata koje je
rabio “... poput Slova bugarskog popa Kozme ili Poslanice carigradskog patri-
jarha Teofilakta, nemaju nikakve veze s bosansko-humskim krstjanima”.8
Kratki prikaz vrela o bosanskom krivovjerju, među njima naravno i onih
Pravoslavne crkve, donio je D. Mandić u svojoj knjizi Bogomilska crkva bosan-
skih krstjana,9 koju je J. Šidak “unatoč mnogim nedostacima” tada ocjenio kao
“do danas najcjelovitiji prikaz heretičke ‘Crkve bosanske’”.10 Navedena vrela,
koja se uglavnom podudaraju s onima koje je donio Solovjev, autor je u cjelosti
prihvatio kao vjerodostojna.
Na način sličan Mandićevom izvornu građu u svojim su djelima pre-
zentirali i D. Dragojlović,11 te S. Jalimam,12 koji je za istočno pravoslavna
vrela ustvrdio da se “radi o dokumentaciji nastaloj u istočno-pravoslavnom
podneblju, sa dovoljno jakih i sigurnih potvrda i dokaza koji nam nedvo-
smisleno potvrđuju posebnost vjere u srednjovjekovnoj Bosni, koja se u hi-
5
ISTO, str. 157. Vidi i: J. ŠIDAK, Crkva bosanska i problem bogumilstva u Bosni, str. 56.-60.
i 81.-93.; ISTI, “Problem “Crkve bosanske” u poratnoj historiografiji”, str. 297.-375.
6
V. GLUŠAC, Istina o bogomilima, Beograd 1941-1945.; ISTI, “Problem bogomilstva i pra-
voslavlje ‘Crkve bosanske’”, Godišnjak istorijskog društva BiH, 5 (1953.), str. 105.-138.
7
A. V. SOLOVJEV, “Svedočanstva pravoslavnih izvora o bogumilstvu na Balkanu”, Godi-
šnjak istorijskog društva Bosne i Hercegovine, V. (1953.), str. 1.-103.
8
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret, str. 29.
9
D. MANDIĆ, Bogomilska crkva, str. 37.-43.
10
J. ŠIDAK, “Problem heretičke crkve bosanske u najnovijoj historiografiji”, str. 146.
11
D. DRAGOJLOVIĆ, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 33.-68; ISTI; Krstjani
i jeretička crkva bosanska, str. 27.-54.
12
S. JALIMAM, Studija o bosanskim bogomilima, str. 38.-40.

Ante Birin
storijskim izvorima različito naziva, ali u svom temeljnom opredjeljenju je

bogomilska”.13
Odbacivši spomenuto gledište F. Račkoga o bogumilskom podrijetlu bo-
sansko-humskih krstjana F. Šanjek je, u skladu s time, u knjizi Bosansko-hum-
ski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku prvi put u historiogra-
fiji jasno odijelio vrela vezana uz postanak i širenje bogumilskog krivovjerja od
vrela vezanih uz bosansko-humsko krivovjerje.14 Najcjeloviti pregled potonjih
vrela, uz njihovu transkripciju i prijevod na hrvatski jezik, isti je autor objavio
u svojoj kapitalnoj zbirci Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima.15
Ovaj rad pisan prigodom 800-te obljetnice obilježavanja bilinopoljske
abjuracije donosi kraći pregled pravoslavnih grčkih i slavenskih vrela o bo-
sansko-humskim krstjanima koji, zbog njihova uvriježenog identificiranja s
bugarskim i makedonskim bogumilima, valja započeti pregledom pravosla-
vnih grčkih i slavenskih vrela koja svjedoče o pojavi i širenju bogumilskog
krivovjerja.
Pojava i širenje bogumilskoga krivovjerja

Prve vijesti o pojavi bogumilskog krivovjerja nalaze se u poslanici cari-
gradskog patrijarha Teofilakta.16 Naime, u prvoj polovici X. st. na području
Bugarskog Carstva pojavilo se novo krivovjerje o kojem je bugarski car Petar
(927.-969.) odmah obavijestio rečenog carigradskog patrijarha. Patrijarhovo pi-
13
ISTO, str. 40.
14
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret, str. 64.-73. i 138.-144.
15
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 19.-26. i 307.-324.
16
I. M. PETROVSKIJ, “Pismo patrijarka Konstantinopoljskago Theofilakta carju Bolgarij
Petru”, Izvestija otd. ruskago jazika i slovesnosti Imper. Akad. nauk,. XVIII. (1913.), str. 561.-
568.; V. GRUMMEL, Les régestes des actes du patriarcat de Constantinople I., Istanbul, 1936.,
str. 223.; I. DUJČEV, “L’epistola sui bogomili del patriarca constantinopolitano Teofilatto”,
Mélanges Eugène Tisserant, 2., Studi e testi, 232. (1964.), str. 63.-91.; A. V. SOLOVJEV,
Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 2.-5.; D. MANDIĆ, Bogomilska crkva bosanskih krstja-
na, str. 37.; D. OBOLENSKY, The bogomils: a study in Balkan Neo-Manicheism, Twicken-
ham, 1972., str. 112.-117.; D. DRAGOJLOVIĆ, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str.
35., 96.

smo u kojemu je caru “bilo odgovoreno o novojavljenoj herezi po pitanjima”17

na žalost nije sačuvano. No, kako se dade iščitati iz drugog pisma, patrijarh
je očito tom prigodom od cara zatražio podrobnije obavijesti o “prokletom
učenju” pa je, dobivši ih, odgovorio caru poslanicom.18 U njoj su, u 14 točaka
bila prokleta vjerovanja krivovjeraca i njihovi učitelji te su izložene smjernice
prema kojima Crkva ima postupati s pristašama tog novog krivovjerja,19 koje je
patrijarh okarakterizirao kao “manihejstvo, pomiješano sa pavlićanstvom”.20
O kojem je krivovjerju stvarno bila riječ otkriva besjeda prezbitera Ko-
zme21 koju je D. Obolensky ocijenio kao “najcjelovitije izvješće koje imamo o
doktrini i ponašanju bogumilskih krivovjeraca”.22 Besjeda, za koju se drži da je
napisana odmah poslije 972. godine, navodi da se “u godinama pravovjernog
cara Petra” pojavio pop Bogumil koji je u Bugarskoj prvi počeo propovijedati
krivovjerje.23 Da tome stane na put, prema mišljenju D. Mandića, “bugarski
17
A. V. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 2.
18
Poslanica se prema V. Grummelu datira između 933. i 956. godine, a D. Obolensky
smješta je između 940. i 950. godine. Vidi: V. GRUMMEL, Les régestes, str. 223.; D. OBO-
LENSKY, The Bogomils, str. 112.
19
U anatemi su redom prokleti oni koji vjeruju da postoje dva načela (Dobro i Zlo) te da
je đavao tvorac i gospodar čitavog vidljivog svijeta, koji odbacuju Stari zavjet i ne vjeruju u
Kristovu dvojnu (božansku i čovječansku) prirodu, koji ne vjeruju u bezgrešnost Bl. Djevice
Marije i koji se odriču zakonitog braka itd. Kazna za one koji bi ustrajali u svome krivovjerju
bila je crkveno prokletstvo i predaja organima svjetovne vlasti, koja je još od cara Justinijana
I. manihejsko i svako drugo krivovjerje kažnjavala smrtnom kaznom. Vidi: A. V. SOLO-
VJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 3.-5.
20
21
M. G. POPRUŽENKO, “Kozma prezviter’, bolgarskij pisatel’ X veka”, B’lgarski Starini
XII. (1936.), str. 1.-82.; H. CH. PUECH – A. VAILLANT, La Traité contre les Bogomiles
de Cosmas le Prètre, Pariz 1945., str. 53.-128.; D. ANGELOV, Prezviter Kozma i negovoto
vreme, Sofija, 1948.; A. V. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 6.-13.; D.
MANDIĆ, Bogomilska crkva, str. 37.-38.; D. OBOLENSKY, The bogomils, str. 119.-138.,
268.-270.; D. DRAGOJLOVIĆ, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 47.-50., 98.-
99.; F. RAČKI, Bogomili i patareni, str. 38.
22
D. OBOLENSKY, The bogomils, str. 121.
23
A. V. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 8. Iako zna ime njihova vođe,
Bogumila, Kozma te krivovjerce nigdje ne naziva bogumilima, nego ih tek na jednom mje-

Ante Birin
svećenik Kozma napisao je na bugarskom narodnom jeziku djelo pod naslovom

Slovo ili Beseda u kojemu potanko iznosi nauku Bogomilovu i pobija je kao kri-
vovjersku”.24 Kozmina besjeda u historiografiji je uglavnom prihvaćena kao pr-
vorazredno vrelo i tek su rijetki povjesničari osporili njezinu vjerodostojnost.25
Da je novo krivovjerje u kratkom vremenu steklo velik broj sljedbenika ši-
rom Carstva svjedoči veći broj bizantskih izvora XI. i XII. stoljeća, od kojih
ćemo spomenuti tek neke. Eutimije iz Periblepte (XI. st.) piše u svom djelu
protiv heretika, u kojem daje iscrpni prikaz bogumilskog krivovjerja, da su se
bogumili i mesalijanci učvrstili “u svakom gradu, svakom kraju i svakoj epar-
hiji” Carstva.26Carigradski patrijarh Kozma Jeruzalemski (1075.-1081.) u svo-
joj poslanici upućenoj metropolitu Larise i metropolijama u njezinu susjedstvu
nalaže “... da se energičnije pristupi suzbijanju ‘mraka manihejskog’, koji je već
ranije, u vrijeme bugarskog cara Petra propagirao pop Bogomil”.27 Najopširnija
izvješća o otkriću i progonu krivovjernika u Carigradu 1111. godine, kada je
uhićen i spaljen njihov vođa liječnik Bazilije,28 donosi Ana Komnen, koja, izme-
stu naziva “bogumrskim hereticima.” A. V. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora,
str. 11. Iz činjenice da Teofilakt ne spominje popa Bogumila D. Dragojlović izvlači za-
ključak da je carsko dopisivanje bugarskog cara Petra i carigradskog patrijarha Teofilakta
započela prije pojave popa Bogumila te da on “nije bio tvorac nove hereze, već samo jedan
od njezinih poznatijih herezijarha.” D. DRAGOJLOVIĆ, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj
Aziji, str. 96.
24
D. MANDIĆ, Bogomilska crkva, str. 37.-38.
25
Vidi: N. P. BLAGOEV, Besedata na Presviter Kozma protiv Bogomilite, Sofija, 1923.; V.
GLUŠAC, Istina o bogumilima, str. 230.; J. ŠIDAK, “Problem “bosanske crkve” u našoj
historiografiji”, str. 50.-52.
26
EUTIMIJE IZ PERIBLEPTE, Eversio impiae et multiplicis execrabilium Messalinorum
secta, qui et Phundaitae et Bogomili appellantur, u: J. P., MIGNE, Patrologiae cursus completus
(dalje: PG), sv. 131., str. 39.-47.; EUTIMIJE IZ PERIBLEPTE, Epistola invectiva contra
phundagiagitas sive bogomilos haereticos, PG, sv. 131., str. 47.–58.; G. FICKER, Die Phunda-
giagiten, Leipzig, 1908., str. 3.-86.; Vidi: F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-
dualistički pokret, str. 65. i 67. bilj. 72.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima,
str. 21., bilj. 83.; D. MANDIĆ, Bogomilska crkva, str. 121., 125.; D. DRAGOJLOVIĆ,
Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 35.-36.
27
J. GOUILLARD, “Une source grecque du sinodik de Boril, la lettere inédite du patriar-
che Cosmas”, Travaux et mémoires 4. (1970.), str. 361.-374.; D. DRAGOJLOVIĆ, Bogomil-
stvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 37.
28
Detaljan opis progona carigradskog krivovjernika Bazilija, preuzet iz Aleksijade, donosi F.

đu ostalog, spominje i to da se dvadesetak godina kasnije u Carstvu “digao velik

oblak krivovjeraca” koji se nazivaju bogumilima, a koji su nastali od manihejaca
(pavlićana) te od mesalijana.29
Njezin suvremenik Eutimije Zigabenos napisao je između 1111. i 1115.
godine veliku raspravu pod nazivom Panoplia dogmatica, u kojoj je opisao sva
velika krivovjerja kršćanstva, među kojima i ono bogumilsko, za koje piše da je
dio mesalijanskoga krivovjerja (Massalianorumque pars fuit).30
Prve vijesti o širenju krivovjerja u balkanskim područjima Carstva i ta-
mošnjim podložnim sklavinijama nalazimo u životopisima lokalnih vladara i
crkvenih poglavara. Žitije svetog Vladimira, inače jedno od najkontroverznijih
vrela vezanih uz povijest bogumilskoga krivovjerja, opisuje kako je ovaj du-
kljanski vladar s početka XI. st. “uništio bogumile i krivovjerce Masalijane;
rušio bludnju i obnovio vjeru.”31 Ovom, kao i svakom drugom žitiju, J. Šidak
poriče svaku vjerodostojnost, držeći da “svako sredovječno žitije, koje je pote-
klo iz redova crkve, tako i ovo ima jedan određen zadatak: da proslavi onoga o
kome piše, da njegov spomen proširi u narodu. ... Kao tendenciozne spise mora
ih nauka (žitija, op. a) podvrći kontroli drugih objektivno vrednijih spomenika,
i svaku njihovu tvrdnju mora primati s najvećim oprezom.”32 Nasuprot tome,
D. Mandić misli da “nije opravdan prigovor da gornji stavak, i neki drugi nijesu
bili u izvornom Žitiju, nego da su bili kasnije nadodani. Stara djela i prevodi ne
smiju se proglasivati neispravnima i umetnutima, ako za to u svakom pojedinom
slučaju nema stalnih i pouzdanih dokaza. Masalijanaca i bogomila već je oda-
vno bilo nestalo, pa prevodilac Žitija na grčki jezik u 17. stoljeću ne bi ni znao
ovaj stavak napisati, da ga nije našao u izvorniku, koji je prevodio.”33
Rački. Vidi: F. RAČKI, Bogomili i patareni, str. 48.-50.

29
ANA KOMNENA, Alexiadas, izd. PG, sv. 131., str. 1167.-1168. Vidi: F. ŠANJEK, Bo-
sansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret, str. 67. bilj. 71.; ISTI, Bosansko-humski
krstjani u povijesnim vrelima, str. 21. bilj. 84. i 85.
30
EUTIMIJE ZIGABENOS, Panoplia dogmatica, PG, sv. 130., str. 1289.-1290. Vidi: F.
ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret, str. 67. bilj. 71.; D. DRA-
GOJLOVIĆ, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 39.-40.
31
D. MANDIĆ, Bogomilska crkva, str. 121. bilj. 17. Vidi i: D. OBOLENSKY, The Bogomils,
str. 150. bilj. 2.; F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 20.
32
J. ŠIDAK, “Problem “bosanske crkve” u našoj historiografiji”, str. 55.-56.
33
D. MANDIĆ, Bogomilska crkva, str. 121. bilj. 17.

Ante Birin
O raširenosti krivovjerja na području Makedonije govore vijesti iz Žitija

Ilariona Moglenskog.34 U njemu se Ilarionu, biskupu grada Moglena, smješte-
nog između Bitole i Soluna, koji je svoju službu obnašao u vrijeme cara Ma-
nuela Komnena (1143.-1180.), pripisuje u zasluge da je uspio skloniti mnoge
manihejce, koji su bili brojni u tom gradu, da se vrate u krilo crkve i pokrste.35
Prenoseći mišljenja drugih povjesničara F. Šanjek piše “bugarski povjesničar
N. Blagojev drži da je ‘Žitije’ sv. Ilariona slobodna adaptacija Zigabenova spisa
‘Panoplia dogmatica’”, dok J. Šidak “misli da je ova kompilacija nastala u XIV.
stoljeću”.36 A. Solovjev, čije je mišljenje prihvatio i D. Dragojlović, misli pak
da je žitje nakon Ilarionove smrti napisao njegov učenik Petar a da je “mnogo
kasnije patrijarh Eutimije preradio Žitije tog popularnog sveca, dodavši mu
opširne citate iz Zigabenosa, ali ove dopune ne mijenjaju bit stvari – sredinom
XII stojeća bilo je u Moglenu dosta heretika – pavlićana, monofizita i bogo-
mila, protiv kojih su se borili i car Manuel i episkop Ilarion”.37
Prve vijesti o pojavi krivovjerja u srednjovjekovnoj srpskoj državi nalaze
se u Žitiju sv. Simeona38 koje je u čast srpskog velikog župana Nemanje (1172.-
1196.) napisao njegov sin i nasljednik Stefan Prvovjenčani. Cijela šesta glava
ovog djela potpuno je posvećena opisu Nemanjine borbe protiv krivovjeraca.
34
EUTIMIJE, “Žitie i žizn’ prepodobnago otca našego Ilariona, episkopa moglenskoga”,
izd. Đ. DANIČIĆ, Starine JAZU, I. (1869.), str. 86.-92.; A. V. SOLOVJEV, Svedočanstva
pravoslavnih izvora, str. 12.-15.; D. DRAGOJLOVIĆ, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj
Aziji, str. 51.-52.
35
36
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret, str. 66. Vidi: N. P.
BLAGOEV, Besedata na Presviter Kozma, str. 23.-25.; J. ŠIDAK, “Problem “bosanske cr-
kve” u našoj historiografiji”, str. 22.-23.
37
A. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 15. Vidi: D. DRAGOJLOVIĆ,
Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 44.
38
P. J. ŠAFAŘIK, Život sv. Simeona od krále Štêpána z rukopisu XIII. stoleti, Prague, 1868.;
M. BAŠIĆ, Stare srpske biografije, Beograd, 1924.; L. MIRKOVIĆ, Žitije sv. Simeona, Be-
ograd, 1939.; A. V. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 15.-24.; Đ. S. RA-
DOJIČIĆ, Antologija stare srpske književnosti, Beograd, 1960.; D. MANDIĆ, Bogomilska
crkva, str. 38.; D. DRAGOJLOVIĆ, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 104.-105.;
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 22.-23.; F. RAČKI, Bogomili
i patareni, str. 56.-57.

Stefan piše kako je Nemanja, doznavši da se u njegovoj državi ukorijenilo

krivovjerje, sazvao sabor koji je završio pokretanjem vojne. “Kao nekada pro-
rok Ilija, koji je ustao na bestidne heretike, i on (Nemanja, op. AB.) izobliči
bezboštvo njihovo, i jedne popali, druge raznim kaznama kazni, treće progna
iz države svoje a domove njihove, i sve imanje sakupiv razda siromašnima i
ubogima. Učitelju i načelniku njihovu jezik ureza u grlu njegovu, što ne ispo-
vijeda Krista, Sina Božjeg, knjige njegove nečastive spali, i izagna ga, zapri-
jetiv da ispovedaju i pominju po svim stranama prokleto ime. I na sve strane
iskorijeni tu prokletu vjeru, da se i ne spominje nikako u državi njegovoj ...”39
Vjerodostojnost tih vijesti, kao i u slučaju Kozmine besjede, osporili su
isti povjesničari. N. Blagoev je izrazio mišljenje da se Nemanja koristio svojim
utjecajem na crkvene krugove u političke ciljeve,40 dok je J. Šidak ustvrdio
kako je cilj pisca žitija bio taj “... da u svoj zemlji učvrsti kult Nemanje, i za
taj cilj nije mu nijedno sredstvo zazorno”,41 zbog čega se vijesti o krivovjerju u
žitiju “... ne mogu upotrebiti kao dokaz za postojanje nekih bogumila u državi
Prvovjenačnoga”.42 Činjenicu da se u samom žitju izrijekom ne spominje o
kojem se krivovjerju radi, nego je ono opisano kao “mrska i odvratna vjera”,
“mrska”, “lukava” i “zla hereza” te “đavolov kukolj”, uz spominjanje “bezu-
mnog Arija, koji Trojicu presiječe”, J. Šidak je usto iskoristio kao dokaz za
svoju tvrdnju da su “budući da se u njemu izričito govori o Arijevu učenju, svi
ti dokazi o bogumilstvu tih heretika i danas samo indirektni”.43 Šidakovu za-
ključku V. Ćorović je, međutim, suprotstavio činjenicu da “arijanizmu u Srbiji,
u XII. veku, nema nikakvog traga, dok je bogumila bilo u njenom istočnom i
južnom susedstvu od X – XII. veka na više strana”.44
U prilog tome da vijesti o krivovjerju u Srbiji za Nemanjine vladavine
ipak nisu bez temelja svjedoči i monah Teodozije, autor Žitija sv. Save, koji u
XIV. poglavlju svog djela piše, prenoseći riječi Sv. Save, kako je Nemanja “...
39
M. BAŠIĆ, Stare srpske biografije, str. 40.
40
N. P. BLAGOEV, Besedata na Presviter Kozma, str. 42.-43.
41
J. ŠIDAK, “Problem “bosanske crkve” u našoj historiografiji”, str. 63.
42
ISTO, str. 66.
43
J. ŠIDAK, Studije o “Crkvi bosanskoj” i bogumilstvu, str. 318.
44
V. ĆOROVIĆ, Istorija Bosne, Posebna izdanja SKA, knj. 53. (1940.), str. 180.

Ante Birin
zemlje ljudi svojih pravoslavljem posvetio, i prognao vukove hereze i porušio

hramove besovske, Crkve Bogu podigao”.45
Činjenica da se nedugo nakon spomenute Nemanjine vojne protiv kri-
vovjeraca krivovjerje pojavilo i u Bosni, o čemu svjedoči pismo dukljanskog
kralja Vukana papi Inocentu III. iz 1199./1200.,46 navela je F. Račkoga na
pomisao da tim krivovjercima “izagnanim iz Srbije Bogomilom bijaše susje-
dna Bosna i Hum najbliže utočište”.47 To je mišljenje Račkog također dugo
dominiralo u historiografskim krugovima iako, kako s pravom tvrdi J. Šidak,
“misao o bijegu srpskih heretika u Bosnu i Hum ostaje i dalje samo jednom
vjerojatnošću”.48
“Bezbožni i pogani babuni”- “eres’ latin’ska”

- “krstajni i krstjanice”
Sudeći prema vijestima koje u svojim djelima donose Savini životopisci
Domentijan i već spomenuti Teodozije krivovjerje u Srbiji nije bilo iskorije-
njeno Nemanjinom vojnom akcijom. Opisujući djelovanje Sv. Save na velikom
saboru u Žiči,49 održanom 1221./22. godine, oni pišu da je drugog dana sa-
bora Sv. Sava održao svečani obred “ispovjedanja pravoslavlja” i proklinjanja
krivovjeraca. Iako se niti ovdje izrijekom ne navodi koje je to krivovjerje Sv.
Sava prokleo činjenica da se to “ispovjedanje pravoslavlja” odnosilo upravo na
ona vjerovanja koja su bogumili odbacivali - Kristovo utjelovljenje i uskrsnuće,
45
M. BAŠIĆ, Stare srpske biografije, str. 105. Vidi i: J. ŠIDAK, Problem “ bosanske crkve”, str.
63.-66.; D. MANDIĆ, Bogomilska crkva, str. 39.; F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u
povijesnim vrelima, str. 23.
46
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 70.-71.
47
F. RAČKI, Bogomili i patareni, str. 57. (Bogomili i patareni, str. 377.-378.)
48
J. ŠIDAK, “Problem “Crkve bosanske” u poratnoj historiografiji”, u: Studije o “Crkvi
bosanskoj”, str. 318.
49
N. Radojčić smatra da “iako je Teodosije jedini izvor za ovaj državni sabor, ipak o nje-
mu ne može biti nikakve sumnje.” N. RADOJČIĆ, Srpski državni sabori u srednjem veku,
Beograd, 1940., str. 74. Autentičnost vijesti o saboru u Žiči u historiografiji je uglavnom
prihvaćena:. Vidi: A. V. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 37.-44.; D.
DRAGOJLOVIĆ, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 55.-56.; F. ŠANJEK, Bosan-
sko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 25.

da je Marija bogorodica, klanjanje križu i ikonama svetaca, klanjanje svetoo-

tajstvu itd. - kao i spominjanje “bogumrske hereze”, upućuje nas na zaključak
da je riječ bila upravo o bogumilskom krivovjerju.50
Novoutemeljenu autokefalnu Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC) nije me-
đutim zabrinjavao samo problem dualističkog krivovjerja, nego isto tako, i
“latinske hereze”, odnosno katolicizma, čije je vjernike, podjednako kao i kri-
vovjerce, SPC nastojala privući u svoje krilo. Kako opisuje Teodozije, trećeg
dana saborovanja Sv. Sava je, podijelivši blagoslov, pustio kralja i vlastelu da
odu zadržavši “samo one koji su prije toga priznali herezu i posebno ih ispi-
tao”. Dalje navodi da je “one koji su bili nekršteni, privolio na krštenje s tim
da oni najprije prokunu svoju herezu i da provedu dane pripreme za krštenje u
duhovnoj čistoći. One koji su bili kršteni u ‘latinskoj herezi’ nije prekrštavao
nego je odmah namazao svetim uljem i primao u srpsku crkvu. Poslije toga
Sava je molio heretičku vlastelu i nagovarao je da priđu pravoslavnoj crkvi,
obećavajući im počasti i velike darove. One koji su ga poslušali, primio je s
velikom ljubavlju i izmolio od kralja za njih velike darove. One koji su ostali u
‘bogumrskoj herezi’ prognali su kralj i arhiepiskop poslije što su na njih bacili
anatemu iz zemlje”.51 Dosljednost u odbacivanju vijesti iz žitija kao vjerodo-
stojnih J. Šidak zadržao je i u ovom slučaju konstatirajući da je Savin govor,
koji se u oba autora temeljito razlikuje, potpuno izmišljen.52
Da vijesti koje donose spomenuta žitija nisu bila bez temelja, svjedoči niz
prvorazrednih izvora XIII. i XIV. stoljeća. Zbornik popa Dragolja,53 s početka
XIII. st., sadrži srpsku, znatno skraćenu preradu Kozmine besjede protiv bo-
gumila te jasno pokazuje, kako je to konstatirao i A. Solovjev, “da je pitanje
50
Vidi: M. BAŠIĆ, Stare srpske biografije, str. 196.-198.
51
M. BAŠIĆ, Stare srpske biografije, str. 199.
52
J. ŠIDAK, “Problem “Crkve bosanske” u poratnoj historiografiji”, u: Studije o “Crkvi bo-
sanskoj”, str. 318.-319.
53
V. KAČANOVSKI, “Nekoliko spomenika za srbsku i bugarsku poviest”, Starine, XII.
(1880.), str. 230.-259.; P. SREĆKOVIĆ, Zbornik popa Dragolja, Beograd, 1890., str. 1.-20.;
J. K. BEGUNOV, “Serbskaja kompilacija XIII v. iz Besedi Kozmi Presvitera”, Slovo, 18.-
19. (1969.), 91.-108.; A. V. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 24.-29.; F.
ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 25. bilj. 109.

Ante Birin
bogomilstva zabrinjavalo srpske crkvene krugove”.54

O nastojanju SPC da iskorijeni krivovjerje na području svoje jurisdikcije
svjedoči i kanonska poslanica poznata pod nazivom Zapovjedi svetog oca našeg
Jovana Zlatoustog.55 Autorstvo te poslanice A. Solovjev pripisivao je Sv. Savi,
držeći da “nije isključeno da ju je napisao sam sv. Sava kao uputstvo za sve epi-
skope u novo organiziranoj arhiepiskopiji”,56 a D. Dragojlović bio je oprezniji,
držeći da je poslanicu “napisao i svećenstvu ili protopopovima neke eparhije
uputio nadležni episkop (opominjući ih, op. AB.) da se čuvaju ‘đavolskih slu-
gu, bogumila’ i njihove vjerske propagande”.57
Upravo se bogumilski krivovjerci spominju u nomokanonu, zbirci crkve-
nih zakona, SPC. Krmčaja Ilovička,58 najraniji rukopis nomokanona, nastao
1262., kad je prepisan u manastiru u Ilovici, po kojemu je i dobio ime, krivo-
vjerce spominje samo u 42. poglavlju koje govori o mesalijanskim krivovjer-
cima te ih naziva bogumilima i babunima. F. Šanjek drži da “ovaj spis nosi
pečat izvornoga grčkog Nomokanona i ne odnosi se, usprkos nekim tvrdnjama,
na heterodoksne bosansko-humske krstjane”.59 U prilog Šanjekovu mišljenju
svjedoče sačuvani rukopisi sinodika60 SPC koji prave jasnu i izričitu razliku
54
A. V. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 29. J. Šidak misli da se zbornik
ne može dovesti u vezu s Nemanjinom akcijom protiv heretika jer “protivno njegovom (Solo-
vjevu, op. s.) mišljenju da taj zbornik potječe iz početka XIII. stoljeća, paleografske značajke
rukopisa nesumnjivo upućuju na XIV. stoljeće kao doba njegova postanka”. J. ŠIDAK, “Pro-
blem “Crkve bosanske” u poratnoj historiografiji”, u: Studije o “Crkvi bosanskoj”, str. 319.
55
V. JAGIĆ, “Sitna kanonska građa”, Starine, VI. (1874.), str. 149.-150.; A. V. SOLOVJEV,
Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 33.-37.; D. DRAGOJLOVIĆ, Bogomilstvo na Balka-
nu i u Maloj Aziji, str. 56.
56
57
D. DRAGOJLOVIĆ, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 56.
58
V. JAGIĆ, “Krmčaja ilovička g. 1262.”, Starine JAZU, 6. (1874.), str. 60.-111.; A. V. SO-
LOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 29.-33.; D. MANDIĆ, Bogomilska crkva,
str. 39.-40.; D. DRAGOJLOVIĆ, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 54.-55.; F.
ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 309.
Povezavši “zapis u krmčiji od budimljanskog episkopa Teofila iz g. 6770. (1251.-2.) koji
izrično kaže da te knjige “proiziđoše na svet poštanijem i ljuboviju ... arhiepsikopa kir-Save”
s podacima iz Domentijana da se Sv. Sava na povratku iz Nikeje 1219. zadržao u Solunu
gdje je dao prepisati mnoge crkvene knjige zakona, Solovjev je zaključio da je upravo tada

između bogumila (odnosno babuna) i bosansko-humskih krivovjeraca (odno-

sno krstjana i krstjanica). Prema mišljenju koje su od A. Solovjeva prihvatili i
ostali povjesničari sinodik SPC bio je prihvaćen 1221./22. na saboru u Žiči.61
No V. Mošin upozorava: “ali na osnovi raspoloživog materijala ne usuđujemo
se zaključivati, da li je tada prihvaćen tekst bugarskog sinodika iz 1211. g., ili
možda samo slavenski prijevod grčkog sinodika bez srpskih dopuna, ili već
izrađena srpska redakcija s dopunskim člancima prema bosanskim babuni-
ma”.62 Najstarije poznate redakcije sinodika sačuvane su u tri kasnija rukopisa
– Dečanskom, Pljevaljskom (Trojičanskom) i Zagrebačkom63 – koji se datiraju u
posljednju četvrtinu XIV. st.64
U sva tri sinodika poimenično se proklinje niz krstjanskih prvaka i nji-
hovih sljedbenika - među kojima možemo prepoznati i neke povijesne osobe
s tom razlikom da se u dečanskom rukopisu navodi se da je “bogumilsko
Sava stvorio novi tip nomokanona, koji je postao obavezan za srpsku crkvu. Stoga ga je još i
nazvao tzv. Svetosavski Nomokanon. A. V. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora,
str. 32.
59
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 309.
60
Synodikon ili s’bor’ pravoverija jest “zbornik ispovijedanja pravoslavne vjere i proklinjanja
kivovjeraca” koji je u Istočnu ckrvu uveden 843. nakon konačne pobjede nad ikonoklastima.
Kasnije autokefalne pravoslavne crkve prevele su prvotni grčki sinodik, koji je sastavio patri-
jarh Metod I., na svoje jezike te su ga nadopunjavale, umećući unutra nove molitve za svoje
državne i crkvene poglavare odnosno nova proklinjanja krivovjeraca, sukladno lokalnim pri-
likama. Opširnije o tome vidi: J. GOUILLARD, “Le synodikom de l’orthodoxie”, Travaux
et memoires, 2. (1967.), str. 1.-3.; F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički
pokret, str. 138.-139.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 309. bilj. 4.
61
62
V. MOŠIN, “Rukopis pljevaljskog sinodika pravoslavlja”, Vajsov zbornik, Zagreb, 1957.,
str. 165.
63
O srpskim sinodicima vidi: J. ŠIDAK, “Problem “bosanske crkve” u našoj historiografiji”,
str. 162.-166.; A. V. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 44.-68.; V. MO-
ŠIN, Ćirilski rukopisi JAZU, Zagreb, 1955., str. 59.-61.; ISTI; “Rukopis pljevaljskog sinodi-
ka pravoslavlja”, str. 154.-176..; D. MANDIĆ, Bogomilska crkva, str. 40.-41.; D. DRAGOJ-
LOVIĆ, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 56.-57.; F. ŠANJEK, Bosansko-humski
krstjani u povijesnim vrelima, str. 310.-317.
64
V. MOŠIN, “Rukopis pljevaljskog sinodika pravoslavlja”, str. 174. Vidi i: J. ŠIDAK, “Pro-
blem “Crkve bosanske” u poratnoj historiografiji”, u: Studije o “Crkvi bosanskoj”, str. 322.

Ante Birin
krivovjerje nastalo u bugarskoj Makedoniji i Filipolju i uokolo”, poimenice ne

označava njihovo krivovjerje, u zagrebačkom su rukopisu oni označeni kao
“bosanski i humski krivovjerci”, a u pljevaljskom rukopisu imenom kojim su
se sami nazivali - “krstjani i krstjanice”. Vjerovanja bosansko-humskih krstja-
na u sinodicima se gotovo i ne spominju. Tek u pljevaljskom rukopisu stoji:
“svi koji se nazivaju Krstjanima i Krstjanicama, a ne klanjaju se svetim ikona-
ma i časnomu križu, neka budu prokleti”, što se, kako je zaključio F. Šanjek,
“podudara s latinskim izvorima, koji neizravno svim katarima i izravno bo-
sanskim krstjanima pripisuju averziju prema križu i svetim slikama.”65
Upravo se na bosansko-humske krivovjerce odnosi vijest koju u Žitiju kra-
lja Dragutina donosi njegov životopisac arhiepiskop Danilo da je Dragutin,
koji je od 1284. kao vazal ugarsko-hrvatskoga kralja upravljao Mačvom i isto-
čnom Bosnom u tim krajevima, obraćao krivovjerce te “mnoge od heretika
obrati na vjeru kršćansku i krsti ih”.66 Svoju potvrdu ta je vijest našla u pismu
pape Nikole IV. od 29. ožujka 1291. kralju Dragutinu. Iz pisma se može vi-
djeti da mu je on bio pisao da je “u oblastima Bosne, kralju potčinjenim, našao
vrlo mnogo takvih koji, odstupivši od puta istine, lutaju po stranputicama laži
te svojim opasnim i kužnim tvrdnjama kvare katoličku vjeru”, moleći ga da
u Bosnu pošalje “nekoliko osoba sposobnih, vještih jeziku one zemlje, kojih
bi ponašanje, u suglasnosti sa njihovim spasonosnim učenjem, bilo svima pri-
mjer poštenog života i izgled čistoće”,67 čemu se papa i odazvao. Jasna i ne-
dvosmislena potvrda koju Danilovim navodima pruža pismo pape Nikole IV.
prisilila je čak i J. Šidaka da prizna autentičnost vijesti iz Dragutinova žitija te
da ustvrdi da “Danilova vijest o obraćanju i krštenju heretika u Dragutinovoj
oblasti Bosne dokazuje nesumnjivo da je srpska pravoslavna crkva smatrala
‘bosansku crkvu’ heretičkom a njene vjernike hereticima.”68
Odnosi li se na bosansko-humske krstjane spomen “bezbožnih i poganih
65
66
Đ. S. RADOJIČIĆ, Antologija stare srpske književnosti, str. 68. Vidi: A. V. SOLOVJEV,
Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 77.-81.; D. MANDIĆ, Bogomilska crkva, str. 41.-42.;
D. DRAGOJLOVIĆ, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 58.; F. ŠANJEK, Bosan-
sko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 26. bilj. 118.
67
A. V. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 79.-80.
68
J. ŠIDAK, “Problem “bosanske crkve” u našoj historiografiji”, str. 123.

babuna” u zapisu iz manastira Sv. Pavla na Atosu,69 u historiografiji je ostalo

sporno. U zapisu se babuni spominju dva puta. Prvi put kada autor opisuje
pohod kraljevića Dušana na “bezbožne i pogane babune”, a drugi put kada se
govori da je u episkopiji srpskog Dabra (stara župa Drina i Donje Polimlje)
episkopska crkva Sv. Nikole (danas manastir Banja kod Priboja u Novom
Sandžaku) nastradala od “bezbožnih i bledyvih prokletih babuna”. Vijest je,
čini se, preuzeta iz Kronike Nikole Studeničkog, u kojoj autor opisuje pothvate
mladog kraljevića Stefana Dušana.70 Dio povjesničara taj je zapis stavilo u
povijesni kontekst te ga je protumačio kao Dušanovu kaznenu ekspediciju na
Bosnu, gledajući u “bezbožnim i poganim babunima” vojsku bosanskog bana
Stjepana II. Kotromanića,71 a drugi su se priklonili mišljenju da se ta vijest
odnosi na makedonske bogumile, s obzirom da je Dušan ratovao u Makedo-
niji.72
U Dušanovom zakoniku73 nalazimo odredbe koje su išle za suzbijanjem
krivovjerja no, sudeći prema sadržaju, Dušana je mnogo više zabrinjavala “la-
tinska hereza”, tj. katolicizam, negoli dualističko krivovjerje. Protiv katolika
69
Vidi: A. V. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 81.-88.
70
“I sina svojega bogom darovanog Stefana nareče da je mladi, posle njega kralja, i posla
njega na bezbožne i pogane babune. On otišavši s pomoći božjom i s mnogim vojnicima,
stvori pobedu nad njima, i mnogo krvi prolivajući, i bezbrojan plen, vrati se k roditelju
svome, previsokom kralju, u zemlju srpsku, ...” Đ. S. RADOJIČIĆ, Antologija stare srpske
književnosti, str. 76.
71
Prema A. Solovjev vojska bosanskog bana Stjepana II. prodrla je 1329. do Dabarske
biskupije, opljačkala i spalila manastir sv. Nikole, tako da se saborna crkva srušila. Dok je
kraljević Dušan skupio vojsku i došao u Polimlje bosanska se vojska već bila povukla pa je
Dušan onda prodro u Bosnu, oplijenio pogranično područje te se vratio u Srbiju s mnogim
zarobljenicima. A. V. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 87.
72
G. OSTROGORSKY, Histoire de l’Etat byzantin, Pariz 1969., str. 527.; F. ŠANJEK,
Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 25. D. Dragojlović ne izjašnjava se je li se
vijest odnosi na Bosnu ili Makedoniju, nego samo konstatira da se “u zapisu jasno razlikuju
tri letopisne beleške međusobno odvojene podatkom o pisanju evanđelja. U prvoj se u obliku
pohvale opisuju dela kralja Uroša III, u drugoj, arhiepiskopa Danila, a u trećoj, dabarskog
episkopa Nikole. Dušanov pohod protiv babuna pisac stavlja među poslednja dela kralja
Uroša III, a obnavljanje palog manastira na početku arhijerejske službe episkopa Nikole.” D.
DRAGOJLOVIĆ, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 58.-59.
73
N. RADOJČIĆ, Zakonik cara Stefana Dušana, Beograd, 1960. Vidi: A. V. SOLOVJEV,

Ante Birin
su bila usmjerena čak četiri zakonska članka. Članci 6. i 7., posvećeni latinskoj
herezi, nalažu “krivovjercima” da se imaju vratiti u kršćanstvo, odnosno odre-
đuju korake koje Crkva ima poduzeti da bi povratila kršćane od “krivovjerja.”74
Članak 8. nalagao je kažnjavanje latinskih svećenika koji bi obraćali kršćane u
vjeru latinsku, a čl. 9. nalagao je “poluvjercima” (katolicima) koji se ožene pra-
voslavkama da se imaju obratiti na pravoslavlje.75 Protiv krivovjeraca, i to vrlo
općenito, bio je usmjeren samo čl. 10., koji je nalagao da se krivovjerci, koji se
nađu, imaju žigosati po obrazu i prognati iz zemlje.76 Čl. 85., koji je određivao
kaznu za one koji reknu “babunsku reč”, neki povjesničari ne drže mjerom
usmjerenom protiv bogumilskog krivovjerja, nego protiv gatanja i čaranja.77
Kao vjerodostojnu vijest o bosansko-humskim krstjanima dio je povje-
sničara prihvatio podatak iz Žitija despota Stefana Lazarevića, koje je napisao
despotov životopisac Konstantin Filozof. Sporni podatak u kojem se spominje
da su stanovnici Srebrenice, koji su se 1427. pobunili protiv despotove vlasti
Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 88.-91.; D. DRAGOJLOVIĆ, Bogomilstvo na Balkanu

i u Maloj Aziji, str. 59.; F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 26.
74
Čl. 6. “I za latinsku herezu, što su obratili kršćane u azimstvo, da se vrate opet u kršćan-
stvo, ako se nađe tko prečuvši i ne povrativši se u kršćanstvo, da se kazni kako piše u zakonu
svetih otaca.”
Čl. 7. “I da postavi Velika crkva protopope po svim gradovima i trgovima, da povrate kršća-
ne od latinske hereze, koji su se obratili u vjeru latinsku, i da im dade zapovijest duhovnu i
da se vrati svaki u kršćanstvo.” N. RADOJČIĆ, Zakonik cara Stefana Dušana, str. 44. i 91.
75
Čl. 8. “O latinskom popu” – I pop latinski, ako se nađe, obrativši kršćanina u vjeru latin-
sku, da se kazni po zakonu svetih otaca.
Čl. 9. “O poluvjercima” – I ako se nađe poluvjerac, koji je uzeo kršćanku, ako ushtije, da se
krsti u kršćanstvo, a ako se ne krsti, da mu se uzma žena i djeca i da im se dade dio od kuće,
a on da se izgna.” N. RADOJČIĆ, Zakonik cara Stefana Dušana, str. 44.-45. i 91.
76
Čl. 10. “O heretiku – I tko se nađe kao heretik među kršćanima, da se ožeže po obrazu i
da se izgna, a tko bi ga tajio, i taj da se ožeže.” N. RADOJČIĆ, Zakonik cara Stefana Dušana,
str. 91.
77
Čl. 85. “O babunskoj riječi – I tko rekne babunsku riječ, ako bude vlastelin, da plati sto
perpera, ako li bude sebar da plati dvanaest perpera i da se tuče štapovima”, N. RADOJČIĆ,
Zakonik cara Stefana Dušana, str. 59. i 113. Vidi i: F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u
povijesnim vrelima, str. 26.

“v’si jeresi bogomil’skyje”, objavio je 1858. ruski povjesničar V. I. Grigorovič.78

Iako taj podatak, kako je konstatirao i A. Solovjev, predstavlja glosu koju je
despotovu žitiju dodao suvremenik Vladislav Gramatik, on ju je ipak prihva-
tio kao vjerodostojnu.79 U njezinu vjerodostojnost, međutim, sumnja J. Šidak
obrazloživši to svoje nepovjerenje činjenicom da “u svim (!) očuvanim ruko-
pisima spomenutog žitija, osim u Grigorovčevima odlomcima, tekst na tom
mjestu glasi: “gradom’ Srebr’nice, v’ njem’ že srebrodel’ci množ’stvo.” Prema
tome, nije u pitanju autentičnost gornje interpolacije, nego je riječ o takvoj
promjeni originalnog i sadržajno ispravnog teksta koja mora pobuditi sumnju
u njezinu istinitost.”80
Posljednju pouzdanu i vjerodostojnu vijest o bosansko-humskim krivo-
vjercima nalazimo u pismu carigradskog patrijarha Genadija Skolarisa, iz oko
1454./56.,81 u kojem patrijarh, odgovarajući na upit sinajskih monaha koji su
od njega tražili savjet da li da prihvate ili odbiju darove od hercega Stjepana
Vukčića Kosače, piše da se herceg “nipošto (vanjštinom) ne razlikuje od ku-
tugera”.82
78
K. NEVOSTRUJEV, “Dvije starinske srpske molitve”, Glasnik Srpskog učenog društva,
20., str. 148. Vidi: A. V. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 91.-98.
79
A. V. SOLOVJEV, Svedočanstva pravoslavnih izvora, str. 95. Ovaj podatak uz napomenu
da je “verovatno naknadno dodat” prihvaća i Dragojlović. D. DRAGOJLOVIĆ, Bogomil-
stvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 60.
80
J. ŠIDAK, “Problem “Crkve bosanske” u poratnoj historiografiji”, u: Studije o “Crkvi
bosanskoj”, str. 320.
81
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 319.-323. Vidi: LJ. KO-
VAČEVIĆ, “Odgovor carigradskog patrijarha Đenadija II na pitanja sinajskih kaluđera”,
Glasnik Srpskog učevnog društva XXXVII (1873.), str. 12.; D. MANDIĆ, Bogomilska crkva,
str. 42.-43.; D. DRAGOJLOVIĆ, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 82.
82
Kako piše D. Dragojlović, termin kuduger je prvi put “... kao sinonim za bogomile u so-
lunskom zaleđu upotrebio solunski mitropolit Simeon u svojoj raspravi Dijalozi protiv svih
herezi, napisanoj posle 1410. godine. U posebnom poglavlju, Protiv Simona Maga i Manesa i
sličnih, kao i protiv bezbožnih bogomila ili kutugera, Simeon Solunski piše da ‘danas’ u blizini
Soluna postoji samo ‘nečastiva gomila bogomila koji se zovu i kudugeri, novi ikonoborci
i lažni kršćani’. U istom značenju ali kao sinonim za bosanske patarene, apelativ kuduger
se nalazi i u jednoj poslanici Genadija Skolastika, prvog vaseljenskog patrijarha posle tur-
skog osvajanja Carigrada, a zatim i u Istoriji Bizanta Laonika Halkokondila, koji u jednoj
usputnoj belešci spominje da se ‘kudugerima zovu svi stanovnici zemlje Sandaljeve’” D.

Ante Birin
Zaključak
Ovaj kratki pregled grčkih i slavenskih vrela o bosansko-humskim krstja-
nima, kao i onih vrela koja su s njima dovođena u vezu, a koja su u historio-
grafiji jedni nekritički prihvaćali, drugi ih na isti način odbacivali, a treći iz
njih iščitavali i ono za što sama vrela nisu pružala potvrdu, upućuje na to da je
bosansko-humsko krivovjerje zasebno heterodoksno krivovjerje, a ne nekakav
izdanak bogumilskoga krivovjerja.
Sva navedena vrela grčke i bugarske provenijencije, od Teofilaktove posla-
nice do Zigabenosa, jasno se odnose na bugarsko-makedonske bogumile. Na
njih se odnose i vijesti iz srpskih vrela s kraja XII. i cijelog XIII. st. U njima
možemo prepoznati “heretike” iz Žitja sv. Simeona i Zbornika popa Dragolja i
“nekrštene” sa sabora u Žiči, a izrijekom ih navode Zapovjedi svetog oca našeg
Jovana Zlatoustog kao i Ilovička krmčija.
U vezu s bogumilima bosansko-humski krstjani dovode se u tri vremenski
znatno mlađa vrela. Zapis iz Sv. Pavla označava ih kao “babune”, jedna od glo-
sa Žitja Stefana Lazarevića opisuje sve stanovnike Srebrenice kao pripadnike
bogumilskog krivovjerja, a Genadije II. u svom pismu bosanske krivovjerce
označava nazivom “kutugeri”. No, podijeljeno mišljenje u historiografiji oko
opravdanosti dovođenja u vezu Dušanovih “babuna” s bosansko-humskim kr-
stjanima i vjerodostojnosti glose Vladislava Gramatika, kao i mogućnost da
su bosansko-humski krstjani mogli biti označeni imenom onog dualističkog
krivovjerja, koje je u istočno-pravoslavnim krajevima Balkanskog poluotoka
bilo najraširenije, na što bi moglo upućivati spominjanje bosanskih “kutugera”
u pismu Genadija II., ne pružaju dovoljno čvrste osnove na temelju kojih bi, s
određenom sigurnošću, mogli poistovjetiti pripadnike tih dvaju krivovjerja.
Sinodici SPC u kojima se odvojeno spominju bogumilski krivovjerci, s
jedne strane, te “bosanski i humski krivovjerci”, odnosno “krstjani i krstjanice”,
s druge strane, pokazuju, međutim, da je SPC bila svjesna zasebnosti ta dva
krivovjerja te ih stoga, u svojim kanonskim spisima, nije niti poistovjećivala.
DRAGOJLOVIĆ, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 82. Vjerodostojnost spome-

nute Halkokondilove bilješke osporava J. Šidak, tvrdeći da se “ne smije pisanju Chalkokon-
dila pridavati velika važnost, a pogotovu se njegove vijesti ne smiju uzeti za nepatvorenu
istinu.” J. ŠIDAK, “Problem “bosanske crkve” u našoj historiografiji”, str. 153.

Činiti suprotno od toga bilo bi neopravdano prilagođavanje vijesti koje

nam vrela pružaju vlastitim, unaprijed stvorenim gledištima.
SUMMARY
In this work, the author delivers a short overview of Greek Orthodox

and Slavic sources that provide evidence for both the rise and the expansion
of the Bogomil heresy and its basic principles, and the heresy of Bosnia and
Hum. Under the influence of Franjo Rački’s theory that was dominant in
historiography and claimed that the krstjani of Bosnia and Hum were di-
rect descendants of the Bogomil dualist movement that emerged in Bulga-
ria, these sources also mentioned either Bogomils or krstjani of Bosnia and
Hum presented as a part of an integral practice. Besides the overview of the
works in which the mentioned sources were critically analyzed – starting with
Jaroslav Šidak’s monograph Problem “ bosanske crkve” u našoj historiografiji od
Petranovića do Glušca (The Problem of the “Bosnian Church” in our historiography
from Petranović to Glušac), Aleksandar V. Solovjev’s Svedočanstva pravoslavnih
izvora o bogumilstvu na Balkanu (Testimonies of the Orthodox sources on Bogomils
in the Balkans) and Franjo Šanjek’s capital collection Bosansko-humski krstjani
u povijesnim vrelima (Krstjani of Bosnia and Hum in historical sources) - this ex-
pose pays special attention to examining the very Greek Orthodox and Slavic
sources. In the process, the author indicates the need for separate interpreta-
tion of the sources that confirm the rise and expansion of Bogomil heresy in
the Balkan states and those that specifically refer to krstjani and krstjanice, the
heretics from Bosnia and Hum. Separate accounts of these two heresies in the
canonical records of the Serbian Orthodox Church clearly show that these
were two distinct heresies that could, in no way, be identified.

Nenad Moačanin
BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI U TURSKIM VRELIMA

(napomene)
Do sredine 16. stoljeća na islam je u Bosni prešla polovica stanovniš-

tva.1 Dijelom se ta pojava može protumačiti interesom dosta brojnih skupina
stanovništva za uključivanjem u osmanski ratni stroj, a i počecima razvitka
gradova novog tipa. No još važniji su društveni i gospodarsko-financijski ele-
menti. U novije je vrijeme utvrđeno da je iz Bosne čak i nakon osvojenja do-
sta roblja odvođeno u unutrašnjost Carstva, te je i taj čimbenik nesigurnosti
mogao poticati na konverziju (o tome će se više govoriti kasnije). Neki osobiti
afiniteti između krstjanstva i islama na razini doktrine nisu mogli postojati.
Krstjanska hijerarhija iskazivala je krajnje negativan stav o islamu, a seljaštvo
niti je tko pitao, niti je imalo kakva osobita stava. Ako se povodilo za svojim
1
Nedim FILIPOVIĆ, “Bosna i Hercegovina” Historija naroda Jugoslavije, II., Zagreb, 1959.,
121. Za Bosnu i Hercegovinu osmanski su porezni popisi (tahrir defteri) za demografske
procjene, pa onda i za konstruiranje etno-konfesionalne slike, općenito vrlo nepouzdani,
posebice od vremena kada se nakon početnog razdoblja snažno proširio islam. Tako je zato
što popis iz posve fiskalnih motiva bilježi selište i njegova titulara, a ne svakoga tko na nje-
mu živi (zakonski propisi izričito nalažu da se ne evidentiraju odjelito četvrtine i manji dije-
lovi baština). Ako je zabilježen prethodni titular kršćanim, a nakon njega trenutačni titular
musliman, to ne znači da je onaj prvi odselio, umro ili pak konvertirao. Stoga novija histori-
ografija, uzimajući te deftere kao da su suvremena statistika, govori o golemoj većini (80 %
i više) muslimana na vrhuncu procesa islamizacije, što nije održivo. U bosanskom sandžaku,
koji je bio najjače islamiziran, ukupni se broj muslimana potkraj 16. stoljeća vjerojatno bližio
iznosu od oko 60 %, a samo na selu, bez gradova, moralo ih je biti oko polovice. Možda ih je
i bilo nešto više od 50 %, no tu ništa nećemo moći pouzdano i definitivno zaključiti.

Nenad Moačanin
gospodarima, bit će prije da se - po inerciji - s njima iseljavalo, ili pak s onima

koji bi ostali i postupno konvertirali činilo to isto.
Često se ponavlja da je osmansku vlast dočekao vrlo mali broj krstjana, jer
je ta vjerska zajednica navodno bila gotovo uništena prethodnim križarskim
pohodima i djelatnošću katoličkih redovnika. Takva se tvrdnja dodatno osla-
nja na doista mali broj osoba zabilježenih u defterima pod tom oznakom.2 No
posve je jasno da osmanski popisivači uopće nisu bilježili vjersku pripadnost,
nego socijalni status, i to ako on ima fiskalnih implikacija. Stoga zabilježeni
krstjani nisu jednostavno oni koji se tako u vjerskom smislu opredjeljuju, nego
stalež, premda u sklopu jedne vjerske zajednice. To dakle nužno ne znači da
su kao “krstjani” u popis unošene osobe koje prema šerijatsko-pravnim nače-
lima kao “duhovnike” valja izuzeti od poreznih tereta (poput zabilježenih sve-
ćenika, redovnika i slično). Stoga je razložno pretpostaviti da je stvarni broj
obitelji “simpatizera” crkve bosanske u drugoj polovici 15. stoljeća mogao biti
nezanemariv, možda i nekoliko tisuća. No to nećemo vjerojatno nikada moći
sa sigurnošću utvrditi. Za sada preostaje tek spekulacija: na temelju već dobro
utvrđenih postotaka muslimana i relativno umjerenog tempa konverzije do
početka 16. stoljeća može se zaključiti da su ti brojevi dosta slični brojevima
za koje bi bilo prihvatljivo da budu broj krstjanskih, makar i kriptokrstjanskih
kuća (to jest nekoliko tisuća, pa je broj zamjetan, no ipak ne prevelik).3 Kakav
je mogao biti status krstjana nakon 1463. godine?
Oni svakako nisu imali status vjerske skupine s kojom bi već odavna bili
regulirani odnosi, kao što je pravoslavna crkva, a nisu dobili ni zavjernicu
- ahdnamu poput katolika. Razmotrimo tu činjenicu u svjetlu podataka o
prodaji roblja, i to ne na trgovima u Bosni, nego u središnjim krajevima car-
stva. Upravo u tom razdoblju samo u Bursi/Brusi prodano je više tisuća ro-
2
Srećko M. DŽAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1990., 26.
3
Isto, 60. Od 1468. do oko 1530. broj muslimanskih obitelji u Bosni narastao je od 332 na
16935. Pretpostavi li se da broj krstjana u ranim popisima (možda niti stotinu) čini kao elita
(ili barem niži sloj elite) vrlo mali postotak ukupnoga “heretičkoga” društva, onda se može
zamisliti nekoliko tisuća domova običnih pristaša kako stoje “iza” prvospomenutih. Ako
su bili ranjiviji od drugih kršćana (nestanak velikaša suvjernika, i, još više, višeg sloja hije-
rarhije, te prisilno preseljavanje i odvođenje u roblje u pomanjkanju statusa priznate vjerske
zajednice), smjeli bismo gledati na početno širenje islama uglavnom kroz prizmu konverzije
simpatizera “Crkve bosanske”. Neka ovo ostane radna hipoteza.

Bosansko-humski krstjani u turskim vrelima (napomene)
bova označenih tako kao da potječu iz Bosne. Upotrijebljen je izraz “Bosna-

lü”, što čini slabo ili nikako vjerojatnom mogućnost da se radilo o roblju s
ugarsko-hrvatskog područja koje bi bilo dovedeno u Bosnu pa otpremljeno
ili naknadno preprodano u Anadoliju.4 U takvu stjecaju okolnosti teško je ne
pretpostaviti da je prodavanje roblja, raširena pojava u predosmanskom vre-
menu, nastavljeno i dalje, pri čemu su krajiški moćnici lako mogli nastaviti sa
starom praksom zarobljavavanja i prodavanja “heretika”, a da to nije nailazilo
na ozbiljnije prepreke u političkoj vlasti i vjerskopravnim institucijama. Po-
slovno zainteresirani poduzetnik mogao se uvijek dodatno osloniti na argu-
mentaciju iz redova velikih crkava da taj živalj uopće nije kršćanski. Za njih
nitko ne bi išao, od prvoga kadije pa sve do Carigrada, moliti i prosvjedovati,
poput fratara ili knezova. K tomu, ima nekoliko pritužbi još iz 16. stoljeća
na hvatanje i prodavanje raje u pograničnim krajevima, dakle i ondje gdje
krstjana kao vjerske skupine nikada nije ni bilo.5 U pograničnim područjima
lokalni moćnici nisu se ni u “klasičnom dobu” kao vremenu priličnoga reda
i poštovanja zakona morali previše obazirati na načela zaštite pokornih sul-
tanovih podanika. Tako možemo ostati pri radnoj hipotezi da doista postoji
neka veza između pripadništva “Crkvi bosanskoj” i islamizacije, ali da pri
tome vrijedi ispitati i motiv očuvanja osobne slobode kao pokretač. Na toj se
crti čak može naslućivati istinita jezgra u inače nevjerojatnoj priči o masovnoj
konverziji pred Mehmedom Osvajačem. Možda je doista nešto naroda tako
izbjeglo odvođenje u roblje.
Konačno, ne bi se smjelo zaboraviti kontekst u kojem se u starijim popisi-
ma spominju krstjani. Često je to spomen kakva krstjanskoga posjeda, dakle
naglašava se njihov razmjerno povoljan imovinski status. Ukupno se spominje
mnogo više raznovrsnih nekretnina negoli osoba. U nekim slučajevima govori
se da je stanovite parcele krstjanima dao ili oduzeo kralj.6 Također bi se mo-
gao steći dojam da krstjani uglavnom nisu živjeli izmiješano s nekrstjanima.
4
Antonina ŽELJAZKOVA, Razprostranenie na isljama v zapadnobalkanskite zemi pod
osmanska vlast, Sofija, 1990., 130.
5
Ešref KOVAČEVIĆ, Muhimme defteri, Sarajevo, 1985., 17. Başbakanlık Osmanlı Arşivi,
Istanbul, MD 3/911.
6
Tayyib OKIÇ, Les Kristians (Bogomiles Parfaits) de Bosnie d’après des documents turcs
inédits, Südost-Forschungen XIX, München, 1960., 128., 129.

Nenad Moačanin
Zatim, jednom ili dvaput, krstjani su kao vlasnici spomenuti zajedno s voj-
nucima (tur. od vojnik, pripadnik pomoćnog vojnog odreda).7 Takav kontekst
otvara mogućnost da se u tim krstjanima nazre plemenite ljude, vjerojatno
sitno plemstvo, možda i bolje stojeće slobodnjake vojnike, koji bi istodobno
prema shemi hijerarhijske podjele vjernika Crkve bosanske pripadali skupini
onih “koji grijeha ne ljube” pa im odatle i naziv, no za turske popisivače to
postaje pravno-fiskalna kategorija. Napokon sa stajališta sociologije religije,
ne bi nas uopće čudila mogućnost da su niži slojevi elite bili gorljiviji vjernici
od velikaša, obično predanih takozvanoj “visokoj politici”.
I spomen kraljevih darovanja i oduzimanja posjeda potkrepljuje pretpo-
stavku o (višem) društvenom sloju – tko bi nešto donirao zavisnu seljaku? Vrlo
vjerojatno su ti krstjani odlučili ostati pod novom vlašću pa su dobili neke po-
rezne olakšice za službu, po svoj prilici oslobođenje od iznimnih nameta koji
su bili dosta teški. Koliko ih je ukupno prešlo na islam, kada se to zbilo, brže
ili sporije, teško ćemo ikada doznati. I veliki dio onih koji se na pritisak kralja
Stjepana Tomaša iselio u Hercegovu zemlju vjerojatno je u uvjetima koji su
nastupili s uspostavom turske vlasti razmjerno brzo napuštao stara vjerovanja,
odnosno prelazio na islam.8 To bismo mogli pretpostaviti temeljem činjenice
da je i u hercegovačkom popisu iz 1477. broj krstjana nevelik.
Tumačenjem ne baš prebogatih podataka o krstjanima u ranim osman-
skim poreznim popisima bavilo se do sada, i to još prije gotovo pedeset go-
dina, malo istraživača. Uglavnom se sve svodi na napomene Tajiba Okića i
Nedima Filipovića, povjesničara koji su imali dobar neposredni uvid u rane
osmanske popise i pokazivali interes za fenomen “Crkve bosanske” i islamiza-
cije. Obojica su tvrdila da su kao krstjani bilježeni “posvećeni redovi, krstjani
i gosti” (Filipović), odnosno “les Bogomiles Parfaits”, te da time turski izvori
po vjerskom ključu razlikuju krstjane od drugih kršćana (Okić).9 No u izvo-
rima su spomenuta samo dva gosta, i to, čini se, ne kao žive osobe, a drugih
pripadnika viših stupnjeva uopće nema. U svjetlu onoga što smo ovdje ustano-
vili, mogli bismo, međutim, odustati od toga da u defterskim zapisima vidimo
7
Isto, 126., 129.
8
DŽAJA, isto, 25. Pisac naglašava da brojka od četrdeset tisuća prognanika u Hercegovinu
nije neupitna.
9
OKIÇ, isto, 115.

Bosansko-humski krstjani u turskim vrelima (napomene)
vjersku elitu Crkve bosanske, napose one “savršene”, a za one koji se spominju
kao krstjani možemo pretpostaviti da su manja skupina ili ostatak sitnoga
plemstva koje je pripadalo staroj heterodoksiji, a nije prešla na kršćansku stra-
nu. Tragovi tih krstjana mogu se pratiti sve do početka 17. stoljeća, jer se u
defteru iz 1604. zatječu uglavnom na istim mjestima kao i u starim zapisima
iz 15. stoljeća.10 Pri tome se dio njih ne može odmah primijetiti, jer se kriju
iza nespretnog čitanja zapisa (krstjanin kao atribut tako postaje osobno ime
“Krstan”, shvaćeno kao ime oca upisanog poreznog obveznika).
Nemoguće je reći koliko su te osobe još uopće vjerovale u načela Crkve
bosanske, a ni kada se i takvi tragovi konačno u izvorima gube. Primjeri na-
vodne “heterodoksije” iz kasnijih stoljeća više pripadaju sferi pučkih vjerovanja
i folklora.11 Naravno, teoretski moguću veću tolerantnost spram “praznovje-
rica” u krugu jedne vjerske zajednice koja se temelji na suodnosu malobrojne
“prosvijetljene” elite redovnika ili isposnika i širih skupina “neukog” puka ne
smijemo a priori isključiti.
SUMMARY
By the mid-16th century half of the Bosnian population converted to

Islam.
The interest for joining the Ottoman war machine that numerous groups
within the population exhibited and the rise of new types of towns can, to a
certain extent, enable the deciphering of this phenomenon. However, social,
economic and financial elements are of even greater importance. Recently, it
10
Adem HANDŽIĆ et al., Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, Sarajevo
2000.
11
Aleksandar SOLOVJEV, “Nestanak bogomilstva i islamizacija Bosne”, Godišnjak Istori-
skog društva Bosne i Hercegovine, I., Sarajevo, 1949., 42.-79. Taj autor, pa i neki drugi poslije
njega (primjerice M. Hadžijahić), osobito su tragali za prežicima “bogomilstva” u pučkoj
kulturi. Držim da bi se na tom području jedva što moglo pripisati reliktima vjerovanja “Cr-
kve bosanske”.

Nenad Moačanin
has been found that, even after the conquest, many slaves were taken from
Bosnia to the Empire’s hinterland and this factor of insecurity could have in-
stigated the convergence (this will be dealt with later). On the doctrinal level,
specific affinities between krstjani and Islam could not have existed.

Elma Hašimbegović
PRVI POMEN KRSTJANA U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI

(Analiza izvora s kraja XII i početka XIII stoljeća)
Jedna od važnih odrednica bosanskog srednjovjekovlja bila je postojanje

specifične crkvene organizacije, Crkve bosanske, koja je uveliko utjecala na
vjerski, politički, pa i kulturni razvoj srednjovjekovne Bosne. Pripadnike Cr-
kve bosanske nalazimo u domaćim izvorima XIV i XV stoljeća u vršenju va-
žnih uloga u političkom životu, kao svjedoke u poveljama, na dvorovima bo-
sanskih vladara i feudalaca, općenito kao članove bosanskog srednjovjekovnog
društva od velikog ugleda i autoriteta. Oni se u ovim izvorima uvijek nazivaju
krstjanima, odnosno krstjanicama. Izvori koje spominjemo potječu iz kasni-
jeg perioda, kada je Crkva bosanska bila već formirana crkvena organizacija
sa svojom hijerarhijom i mjestom u društvu. Međutim, naziv krstjani se javlja
mnogo ranije, još početkom XIII stoljeća, u prvim optužbama na račun pojave
krivovjerja u zemlji bosanskog bana Kulina. Izvori potekli iz papinske kance-
larije, optužujući bosanskog bana za herezu, koriste nazive katara, patarena ili
generalno heretika, ali isto tako i govore da ovi heretici sami sebe zovu pravim
krstjanima.1 Krstjanima se također, nazivaju i pripadnici izvjesne redovničke
zajednice, koji se susreću sa papinim delegatima na Bilinom Polju 8. aprila
1203. godine da bi uredili svoj odnos s Rimom. Na Bilinom Polju ovi su se
redovnici odrekli shizme i priznali Rimsku crkvu za glavu čitavog kršćanstva,
1
Naziv krstjani predstavlja izvorni oblik riječi kakav se pojavljuje u domaćim dokumentima
XIV i XV stoljeća (domaćih izvora koji spominju krstjane iz ranijeg perioda nema), a odgo-
vara današnjoj riječi kršćani. Latinski izvori ne prave distinkciju između ova dva pojma, te
koriste samo christianos.

Elma Hašimbegović
a tom prilikom krstjani su se obavezali i na vraćanje obreda, načina života i

discipline, u kojima su bili zastranili.2
Mogu li se ovi krstjani sa Bilinog Polja ili oni koji se spominju u izvorima
s početka XIII stoljeća povezati s krstjanima Crkve bosanske iz XIV i XV
stoljeća? Njihova veza je očigledna, barem što se tiče naziva krstjanin, koji je
opstao sve do prestanka postojanja Crkve bosanske, te u organizacijskom po-
gledu. Ne može se, međutim, govoriti o istovjetnosti ove dvije vjerske zajedni-
ce. Na formiranje Crkve bosanske i njenog položaja u bosanskoj srednjovje-
kovnoj državi utjecalo je mnogo više faktora. Jedan od njih bilo je i postojanje
vjerske skupine krstjana koji se pojavljuju u Bosni već krajem XII stoljeća i koji
na sebe skreću pozornost Rimske crkve. No, pored toga na formiranje Crkve
bosanske utjecao je i cijeli niz drugih okolnosti, kao što je bilo podvrgavanje
Bosanske biskupije biskupiji u Kalocsi i njeno premještanje iz Bosne u Đakovo
polovinom XIII stoljeća, uvjetovano ugarskim političkim interesima, a koje je
ostavilo prostora djelovanju domaće crkvene organizacije.
Mi se ovdje nećemo baviti pitanjima kontinuiteta krstjana s početka XIII
i onih iz XIV i XV stoljeća, već ćemo se fokusirati samo na ove prve, analizom
prvih izvora koji spominju pojavu hereze, a s tim u vezi i krstjana u Bosni. A
prva sačuvana optužba stiže od bosanskog susjeda, dukljanskog vladara, da
bi za njom uslijedile i nove, iz Splita i Ugarske. Riječ je o tri povelje: pismu
dukljanskog vladara Vukana papi, koje se smatra najstarijim pomenom hereze
u Bosni i optužbama na račun bosanskog bana, zatim pismu pape ugarskom
kralju Emeriku od oktobra 1200. godine, te papinom pozivu splitskom na-
dbiskupu i svom legatu iz novembra 1202. godine. Korespondencija je, da-
kle, tekla na relaciji dukljanski vladar-papa, papa-ugarski kralj i papa-crkveni
dostojanstvenici. U analizu će biti uvršten i jedan izvor koji ne spada u ovu
prepisku, ali je važan zbog toga što govori o vjerskim prilikama u Bosni. Riječ
je o Kulinovoj ploči, tj. natpisu sa crkve koju je u Biskupićima kod Visokog
dao sagraditi bosanski ban.
Nakon vijesti o pojavi krivovjerja Rimska kurija započela je istragu koja se
završila sastankom papinih legata sa pripadnicima redovničke zajednice, koji
su se nazivali krstjanima, i bosanskim banom na Bilinom Polju aprila 1203.
2
Smičiklas Tadija, ed. Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije
(Codex diplomaticus), sv.III (1201-1235). Zagreb, 1905, 24-25. (dalje: Smičiklas, CD III)

Prvi pomen krstjana u srednjovjekovnoj Bosni (Analiza izvora s kraja XII i početka XIII stoljeća)
godine.3 Na ovom susretu krstjani su uredili odnose sa Crkvom o čemu papu

izvještava njegov legat, Ivan Casamaris, koji je tom prilikom predložio i refor-
mu bosanske biskupije. I ugarski kralj Emerik je izvijestio papu o sređivanju
prilika u zemlji bana Kulina. Papinu prepisku čine i ova dva izvještaja, ali o
njima ovdje više neće biti riječi.4
Izvorna građa donosi podatke o datiranju pojave hereze i o mogućim
pravcima iz kojih je mogla stići u Bosnu. O kakvom se krivovjerju radi izvori
ne pružaju mnogo podataka. Stoga je potrebno dostupnu izvornu građu de-
taljnije analizirati, sagledavajući uslove u kojima je nastala i ispitujući moguće
motive onih koji su slali optužbe na račun bosanskog bana. Također se mora
voditi računa i o tome šta se sve u to vrijeme smatralo herezom.5
Pismo u kojem se prvi put spominje hereza u Bosni, vezana za ime njenog
vladara bana Kulina, jedno je od niza pisama koje je od januara te 1199. go-
dine dukljanski vladar Vukan uputio papskoj stolici. Iz pisma pape Innocenta
III od 8. januara 1199. godine saznajemo da je Vukan molio papu da mu
pošalje legate koji će promijeniti crkvenu disciplinu u njegovoj državi.6 Papi-
ni legati su u Baru održali i sinod na kojem su nastojali istrijebiti sve mane
klera i naroda. U sljedećem pismu Vukan je tražio plašt (pallium) za barskog
nadbiskupa.7
3
Tekst, prijevod i interpretaciju Bilinopoljske izjave vidjeti u radovima sa naučnog skupa
održanog povodom 800. godišnjice abjuracije (1203-2003) objavljenim u časopisu Prilozi
32, Sarajevo 2003.: Franjo Šanjek, Abjuracija bosansko-humskih krstjana u kontekstu
heterodoksnih pokreta na kršćanskom Zapadu u 12./13.stoljeću, 11-17; Mladen Ančić,
Bilinopoljska abjuracija u suvremenom europskom kontekstu, 17-39; Milko Brković,
Diplomatičko-paleografska analiza Bolinopoilske isprave iz 1203.godine, 49-75; Pejo Ćo-
šković, Interpretacija Kniewaldova kritičkog izdanja Bilinopoljske izjave, 75-119.
4
Smičiklas, CD III, 36, 37.
5
Sabor u Splitu 1185. godine potvrdio je koga je sve Crkva smatrala hereticima. Neplaćanje
crkvenih desetina, oskrvnuće crkvenih službi, prisvajanje crkvene zemlje i općenito sva-
ko kvarenje nauka crkve smatrano je herezom. Smičiklas Tadija, ed. Diplomatički zbornik
Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Codex diplomaticus), sv.II (1100-1200). Za-
greb, 1904., 192. (dalje: Smičiklas, CD II)
6
Smičiklas, CD II, 331-333.
7
Smičiklas, CD II, 330.

Elma Hašimbegović
U pismu u kojem se javlja optužba protiv bosanskog bana, rex Dioclie

atque Dalmatie se podlaže crkvenoj vlasti “apostolicae sedis”.8
Iz ovih pisama i aktivnosti oko sređivanja crkvenih prilika vidimo da je
Vukan nastupao kao zaštitnik katoličke crkve. Država njegovog oca Nema-
nje u crkvenom pogledu slijedila je dvostruku tradiciju: istočnu pravoslavnu u
Raškoj i u oblastima u unutrašnjosti, i rimsku katoličku u dukljanskim grado-
vima.9 Nemanjini sinovi, Vukan i Stefan, po potrebi su lavirali između Istoka
i Zapada. Vukan se stavio na stranu Zapada-pape i ugarskog kralja. Razlog
tome je bio što je Nemanja za nasljednika raškog prijestolja odredio svog mla-
đeg sina Stefana, iako je praksa nasljeđivanja prijestolja dotad bila na strani
starijeg. 10 Stariji sin Vukan zaobiđen je na taj način i ostavljen da upravlja
Zetom. Da bi došao do prijestolja i krune, Vukan se oslonio na pomoć tek
ustoličenog pape Innocenta III i ugarskog kralja Emerika.
Nakon što je tražio da se papa moli Bogu za njega grješnika, na samom
kraju obraćanja Innocentu III, Vukan u posljednje tri rečenice pisma, naizgled
usputno, spominje herezu “in terra regis Ungarie, videlicet Bossina”.11 Ovo
pismo nema datuma, ali kako je u Vatikanskim registrima upisano u drugu
godinu pontifikata pape Innocenta III, njegovo datiranje se smješta u period
između 21. februara 1199. i 21. februara 1200. godine.12
Vukan na dva mjesta spominje herezu u Bosni, “heresis non modica” i
“eandem heresim”, ne imenujući je niti dajući kakve detaljnije informacije o
porijeklu i karakteru hereze. Iz izvora se ne može ni saznati kako je Vukan
uopšte saznao za krivovjerje u Bosni, no zanimljiv je izraz koji on koristi za
8
Titula kralja Dioklije i Dalmacije koju je Vukan naslijedio od svojih prethodnika dopri-
nosila je očuvanju tradicija ranije samostalnog dukljanskog kraljevstva. Ovo kraljevstvo je
služilo kao osnova na koju su se pozivali srpski vladari u pregovorima s papom oko krune.
9
Ćirković Sima, Zeta u državi Nemanjića, u: Istorija Crne Gore, knjiga II, tom I, Titograd:
Redakcija za istoriju Crne Gore, 1970, 17. (dalje: Ćirković, Istorija Crne Gore)
10
Ćirković, Istorija Crne Gore, 5.
11
12
Šanjek Franjo, Bosansko humski (hercegovački) krstjani i katarsko-dualistički pokret u
srednjem vijeku, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1975, 36 (fusnota 14), 56 (fusnota 2). Novija
istraživanja diplomatičkih spisa Rimske Kurije omogućila su da se pismo pobliže datira i
stavi u period juli-avgust 1199. godine.

Kulinove podanike zaražene herezom. Riječ je o deset hiljada kršćana (ne

kaže Catholicos, hominum i slično, već Christianorum, dakle, kršćana, odno-
sno krstjana), koji su zajedno sa banom i njegovom porodicom zaraženi.13 Je li
Vukan čuo za krstjane koje će godinu dana poslije spominjati papa Innocent
III u pismu ugarskom kralju Emeriku, o kojem će kasnije biti riječi, ili istim
krstjanima s Bilinog Polja, nije jasno iz njegovog pisma, ali izbor upravo ovog
izraza možda nije slučajan. Vijest da je ne malo krivovjerstvo zahvatilo zemlju
ugarskog kralja i da je već deset hiljada kršćana zavedeno, je sama po sebi
alarmantna, a podatak o tome da je sam ban Kulin sa svojom ženom i svojom
sestrom koja je bila žena Miroslava Zahumskog (i tako rodbinski povezana
s Vukanom) i svojom rodbinom prihvatio herezu, je bila je direktna optužba
na račun bosanskog bana. Ovako formulirana optužba mogla bi pretpostaviti
da je sam vladar protivnik koji se želi ocrniti i optužiti. Proglašen heretikom,
Kulin bi bio omražen kod pape, a to bi istovremeno davalo velike šanse nje-
govim političkim protivnicima. Drugi motiv optužbe o zaraženosti velikog
broja kršćana u Bosni herezom, na čelu sa njihovim vladarom, može se pri-
pisati želji dukljanskog vladara da optuži dubrovačkog nadbiskupa, kojem je
bosanski biskup tada bio podređen, za nebrigu o svom kleru i narodu. Razlog
za to leži u stalnom sukobu Dubrovačke i Barske nadbiskupije.14 Dubrovačka
nadbiskupija, naime, nije smatrala Bar nezavisnom nadbiskupijom, već sufra-
ganom Dubrovačke. Stoga su Dubrovčani negodovali kod pape kad je ovaj
poslao palij, kao znak nadbiskupskog dostojanstva, barskom nadbiskupu. Isto
tako, kad god bi barska nadbiskupska stolica bila upražnjena, dubrovačka bi
počela dokazivati svoja prava na nju.15 Optužba da u Bosni živi već 10.000
heretika uveliko je mogla štetiti ugledu Dubrovačke nadbiskupije u Rimu.
Osim podataka o pojavi hereze, broju zavedenih podanika i optužbi na
račun bana, a s obzirom da se Vukanovo pismo smatra najstarijom viješću o
13
“...plus quam decem milia Christianorum in eandem heresim introduxit.” Smičiklas, CD
II, 334.
14
O dubrovačko-barskom antagonizmu vidjeti u: Peričić Edvard, Crkveno-pravni odnosi
Dubrovnika i Bara, odnosno Dubrovačke i Barske nadbiskupije. U: Tisuću godina Dubro-
vačke (nad)biskupije. Zbornik radova znanstvenoga skupa u povodu tisuću godina uspostave
Dubrovačke (nad)biskupije/metropolije (998-1998). Dubrovnik, 2001; 339-354.
15
Ćirković, Istorija Crne Gore, 21.

Elma Hašimbegović
herezi u Bosni, zanimljiv je i podatak da je ugarski kralj već ranije upoznat sa

problemom hereze u Bosni. Vukan kaže da ih (bosanske heretike) je ugarski
kralj kad je saznao za herezu, razljućen, primorao poslati papskoj stolici na
ispitivanje.16 Dukljanski vladar upoznat je i sa infomacijom da su se oni vratili
sa izmišljenim pismom, kao dokazom da je papska stolica odobrila njihove
vjerske zakone.17 Ovaj podatak može biti značajan jer se ispitivanja krivovjer-
stva u Bosni sprovode tek kasnije, kada papini legati dolaze u Bosnu, a Vuka-
novo pismo se smatra najstarijim podatkom. Međutim, ko su bili heretici i ko
ih je prijavio ugarskom kralju, ostalo je nepoznato. Isto kao što nepoznanicu
predstavlja i otkud je Vukan uopšte doznao za herezu bosanskog bana i njego-
vih podanika. Jer, bez obzira na njegove eventualne motive za optužbe, on je
podatke o herezi temeljio na određenim činjenicama.
Na kraju pisma, Vukan poziva papu da savjetuje ugarskog kralja da iz svog
kraljevstva istrijebi heretike, kao “kukolj iz žita”. Ovo je drugi put u pismu da
dukljanski vladar ističe prava ugarskog kralja na Bosnu. Prvi put Vukan je to
spomenuo govoreći o pojavi hereze u zemlji ugarskog kralja. Vukan je sklopio
savez sa Emerikom, koji mu je pomagao u borbi protiv brata Stefana.18 Ugarski
kralj bi pomogao Vukanu da dođe do srpskog prijestolja, a zauzvrat je, preko
njega, namjeravao uspostaviti vrhovnu vlast nad Srbijom.19 Njegove pretenzije
protezale su se i na Bosnu, što je njegov saveznik Vukan u pismu Innocentu III
i potvrdio.
Sljedeći poznati izvor u kojem se spominje hereza u Bosni, i s njom u
vezi krstjani, potiče iz papske kancelarije.20 Ovaj izvor je od izuzetnog značaja
jer donosi mnoštvo podataka, od kojih pominjanje krstjana možda predstavlja
16
Unde rex Ungarie exacerbatus illos ad vestram presentiam compulit venire a vobis examinan-
dos
17
illi autem simulatis litteris redierunt dicentes a vobis concessam sibi legem. Zanimljivo je da je
Vukan jednom drugom prilikom također sumnjao u istinitost pisma koje je stiglo sa papin-
skog dvora, a kojim je biskup Dominik, umiješan u ubistvo, bio vraćen na biskupski položaj.
Pismo se kasnije i ispostavilo kao falsifikat. Ćirković, Istorija Crne Gore, 17.
18
Jireček Konstantin, Istorija Srba, knjiga I, Beograd: Zmaj, 1990, 164.
19
Nešto kasnije, 1202. godine, Emerik je, koristeći sukob između Stefana i Vukana, uzeo
kraljevsku titulu te se od tada javlja i kao “kralj Srbije”.
20

najznačajniji. Papa Innocent III obratio se ugarskom kralju Emeriku treće go-
dine svog pontifikata, 11. oktobra 1200. godine, govoreći mu o hereticima, i u
tom kontektstu o zaštitniku heretika, bosanskom banu Kulinu, i o hvarskom
biskupu Nikoli.
Papa Inocent III se obraća ugarskom kralju Emeriku, ali se pritom ne
osvrće na pismo koje je dobio od Vukana, niti na informacije koje mu je du-
kljanski vladar proslijedio, a tiču se hereze bosanskog bana i njegove porodice
kao i 10.000 njegovih podanika zavedenih herezom. On polazi od izvještaja
splitskog nadbiskupa Bernarda, koji u originalu nije sačuvan. U pismu papa do-
nosi sljedeće podatke: da se u Bosni nalazi veliki broj patarena, da su ti patareni
protjerani iz Splita i Trogira našli utočište u Bosni, te da im je plemeniti muž
Kulin pružio ne samo utočište nego i zaštitu. Papa ne tvrdi da je sam Kulin
zaražen herezom, kako je to Vukan u svom pismu tvrdio, ali je po njegovim
riječima sebe i svoju zemlju izložio opasnosti. Iako ih papa naziva patarenima,
on sam kaže da ih ban naziva isključivo krstjanima, te da ih časti kao katolike,
čak i više od katolika.21 Ovo je prvi put da se naziv krstjanin pojavljuje u izvo-
rima kao naziv za osumnjičene za herezu. Posebno je važno što se oni sami tako
nazivaju i što ih pod tim nazivom zna i ban Kulin.
Papa traži od Emerika da ako ban ne istjera sve heretike iz svoje zemlje i
oduzme im imovinu, onda to uradi sam kralj, i to da istjera ne samo iz Bosne
nego iz cijelog kraljevstva Ugarske, te da pritom ne štedi bosanskog bana uko-
liko se ovaj ne bi vratio na ispravni put.
Iz ove povelje brojni historičari crpe informacije o porijeklu hereze, za koju
splitski nadbiskup kaže da je stigla iz dalmatinskih gradova, Splita i Trogira.22
S druge strane, neki historičari jednostavnim zaključkom o lažnom izvještaju
nadbiskupa Bernarda odbijaju mogućnost ovog smjera dolaska heretika, jer se
ne slaže s njihovim mišljenjem o porijeklu hereze u Bosni.23
21
“...pro catholicis, immo ultra catholicos honoravit, vocans eos (Patarenos, op.a) autonoma-
sice christianos.” Smičiklas, CD II, 351.
22
Ćirković Sima. Bosanska crkva u bosanskoj državi, u: Prilozi za istoriju Bosne i Hercego-
vine. Drušvo i privreda srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo 1987.,195-253; Šanjek
Franjo. Bosansko humski (hercegovački) krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku,
Zagreb 1975.; Šidak Jaroslav. Studije o “Crkvi bosanskoj” i bogumilstvu, Zagreb 1975.
23
Dragojlović, Krstjani i jeretička crkva bosanska, Beograd 1987, 129.

Elma Hašimbegović
Međutim, ako se vratimo na Vukanovo pismo i usporedimo ga sa izvje-

štajem splitskog nadbiskupa Bernarda, vidjećemo da se u ova dva izvještaja ne
radi o istim hereticima. U papinom pismu, napisanom skoro godinu dana na-
kon Vukanovog, stoji da je Bernard tek nedavno istjerao “patarene” iz Splita i
Trogira. Osim toga, sam Bernard je u Split došao 1200. godine, dakle, poslije
Vukanovog spominjanja heretika.
Ovaj put papa koristi precizniji naziv za heretike koji su se pojavili u Bo-
sni, koristeći osim općenitog termina heretika, i naziv patarena. U to vrijeme
papa se bori sa lombardskim patarenima, a i sam splitski nadbiskup Bernard
tek je bio stigao iz Italije, pa im je naziv patarena vjerovatno najbliži. O više
detalja o herezi se ne može govoriti, jer je općenito sva građa koja dolazi iz
papske kancelarije napisana tipiziranim jezikom kancelarije, koja koristi ter-
mine heretika, patarena i katara, a da pritom ne misli na neki od pomenutih
pokreta.
Treći izvor o herezi u Bosni potiče također iz papinske kancelarije, a na-
pisan je dvije godine kasnije, 21. novembra 1202. godine.24 Papa Innocent III
ovaj se put obratio splitskom nadbiskupu Bernardu i svom kapelanu Ivanu da
ispitaju prilike u Bosanskoj biskupiji. Papa im javlja da se u zemlji plemenitog
muža Kulina nalaze mnogi heretici koji su zaraženi katarskom herezom.25 To
što su bosanski heretici poistovjećeni sa južnofrancuskim dualistima ne govori
ništa o njihovom učenju. Papa je tražio od Emerika da ovaj zapovijedi Kulinu
da sve takve ljude istjera iz svoje zemlje i konfiskuje im imovinu.26 Innocent
III piše i da je Kulin na optužbe odgovorio da ih on ne smatra hereticima već
katolicima, ali ih je spreman poslati apostolskoj stolici da se tamo njihova vjera
potvrdi ili osudi- kako bi bili u dobru potvrđeni ili od zla odvraćeni. Ovdje je
zanimljivo istaknuti da bosanski ban zna na koje heretike je papa mislio, s tim
da ih on nije smatrao takvim. U Rim je Kulin poslao nadbiskupa Bernarda,
zatim dubrovačkog arhiđakona Marina i sa njima još neke od osuđenih lju-
24
Smičiklas, CD III, 14-15.
25
heretici qui de dampnata catharorum heresi sunt vehementer suspecti et graviter infamati..”.
26
“ ut huiusmodi homines de tota terra sibi subiecta proscriberet, bonis eorum omnibus confiscatis.”.

di, te zamolio da papa pošalje osobu koja bi ispitala stvari u Bosni.27 Papa se
odlučio za svog kapelana Ivana i splitskog nadbiskupa Bernarda zbog blizine
Bosne Splitu, ali i njegovog dobrog poznavanja prilika u Bosni. Zadatak im je
bio da u zemlji bana Kulina ispitaju vjeru ne samo bana nego i vjeru njegove
žene i pučanstva njegove zemlje.28 Pitanje koje se ovdje postavlja je da li se ovaj
dio povelje odnosi na informacije koje je papa dvije godine ranije dobio od
Vukana, koji također spominje Kulinovu ženu i 10.000 kršćana zaraženih he-
rezom. Ovaj detalj papa nije spominjao u već analiziranom pismu upućenom
Emeriku, niti se bilo čim osvrnuo na Vukanove optužbe. Spominjanje upitno-
sti vjere Kulinove supruge i njegovih podanika bi upravo to moglo značiti.
U ispitivanju vjere Bosanaca kapelan Ivan i nadbiskup Bernard trebali su
potvrditi sve ono što je bilo u skladu sa katoličkom vjerom, doktrinom Rim-
ske crkve i crkvenim obredima. U slučaju da nađu među njima one koji su
okusili herezu i protive se doktrini crkve, da ih vrate na put istine. Ukoliko u
tome ne uspiju da postupe prema odredbi o hereticima.
Posljednji izvor koji ćemo ovdje uzeti u razmatranje, jer je jedini koji po-
tiče iz Bosne, doduše, iz nešto ranijeg perioda, je Kulinova crkva, odnosno
natpis sa crkve u Biskupićima. Dakle, radi se o jedinom domaćem izvoru koji
je značajan zbog toga što govori o vjerskim prilikama u Bosni bana Kulina.
Najpotpunije i najkompletnije čitanje natpisa izvršio je Pavo Anđelić.29 On
je ne samo izvršio reviziju čitanja ploče, koja je uveliko promijenila sadržaj i
smisao natpisa, nego je i donio podatke o datiranju ploče o kojem su također
postojale dvojbe. Sam sadržaj natpisa koji se odnosi na proces gradnje crkve
kako ga je ispravno pročitao Anđelić za ovu analizu nije od tolikog značaja,
koliko su to podaci koje isti autor donosi o datiranju crkve.
27
Iz ovog se vidi da su i dubrovački arhiđakon i splitski nadbiskup bili upoznati s proble-
mom i uključeni u slučaj. Međutim, dok Marina kasnije nalazimo na Bilinom Polju među
prisutnim delegatima, Bernard, koji je morao mnogo više znati o hereticima jer su to bili oni
heretici koje je on sam protjerao iz Splita i Trogira, se više ne spominje.
28
“ad terram prefati Culini pariter accedentes, de fide ac conversatione tam ipsius quam
uxoris et hominum terre sue inquiratis diligentissime veritatem,..”. Smičiklas, CD III, 15.
29
Anđelić, “Revizija čitanja Kulinove ploče”, GZM 15-16 (1961): 287-308. (dalje: Anđelić,
Revizija). Anđelić je svoje stavove ponovio u: Ploča Kulina bana iz Biskupića. U: Visoko i
okolina kroz historiju I. Visoko 1984, 253-271., s tim što je lokalitet ploče smjestio u Bisku-
piće umjesto dotadašnjih Muhašinovića.

Elma Hašimbegović
Podatke o datiranju crkve čija gradnja je stavljena u 1194. godinu, potvr-

đeni su i dodatnom izvornom građom, ali i kompariranjem sa drugim arheo-
loškim spomenikom, tj sličnom pločom iz istog vremena.
Anđelić je koristio podatak koji donosi Orbini, a odnosi se na odlazak
dubrovačkog nadbiskupa Bernarda u Bosnu gdje je na poziv bana Kulina po-
svetio dvije crkve. Ovaj događaj zbio se 1194. godine, ili u petoj godini poni-
tifikata nadbiskupa Bernarda. Anđelić je s velikom vjerovatnošću pretpostavio
da je Kulin svečano posvećivanje organizirao upravo za crkvu koju je sam
podigao.
Prilog ovakvom datiranju je i mogućnost kompariranja Kulinove ploče sa
Blagajskom pločom. Blagajski natpis koji spominje Nemanju, potiče sa crkve
Kuzme i Damjana, što ju je za vrijeme istog putovanja posvetio dubrovački
nadbiskup, a koju Orbini također spominje. Iz ovoga se može zaključiti da
Kulinov i Blagajski natpis potiču iz iste godine.30 Dakle, 1194. godina je go-
dina kada je nastao natpis na ploči Kulinove crkve.
U ovom izvoru spominje se i jedan krstjanin. Radi se o krstjaninu Rado-
hni, jednom od onih koji su uklesali svoje ime na ploču. Međutim, Anđelić
je ustanovio da natpisi u donjem dijelu ploče ne potiču iz istog vremena tj. da
su natpisi sa imenima dopisani kasnije, “u doba bana Stjepana”, što potvrđuju
i paleografske osobine teksta. A krstjanin koji je dodao ime na ploču je pripa-
dnik tada već organizirane Crkve bosanske.
Dakle, Kulinova ploča je jedini izvorni dokument iz Bosne koji govori
o vjerskim prilikama u doba vladavine bana Kulina. Ovom izvoru možemo
pridodati još jedan podatak koji potiče iz prvih godina Kulinove vladavine, a
također govori o vjerskim prilikama u Bosni. Riječ je o pismu papinog legata
Teobalda koji 1180. godine pozdravlja Kulina, žali što ga ne može doći lično
pozdraviti, te ga moli da pošalje papi Aleksandru III darove.31 Dakle, ni 1180.
godine niti 1194., kad bosanski ban gradi crkvu, nema tragova o herezi u nje-
govoj državi. Krivovjerje ne spominju ni dubrovački hroničari koji pišu o tom
vremenu. Od podatka u kojem se govori da Kulin gradi crkvu i da mu dubro-
30
Kako se Nemanja u martu 1196. godine povlači sa prijestolja, onda je to i posljednja
godina u kojoj je natpis mogao nastati (odnosno terminus ante quem za nastanak natpisa).
Anđelić, Revizija, 298.
31

vački nadbiskup dolazi na posvećenje do prvih optužbi na račun bana prošlo

je nekih pet-šest godina. Iz toga proizlazi da se ono što su Vukan i Bernard
nazivali krivovjerjem moglo pojaviti u tih nekoliko godina.
Imaju li veze, tj. u kakvoj su relaciji Vukanovi heretici sa Bernardovim
patarenima, a koji sebe nazivaju krstjanima, odnosno, sa redovnicima koji se
sastaju na Bilinom Polju sa papinim ljudima, pitanje je koje se vezuje za ana-
lizu prvih izvora o pojavi krivovjerja u Bosni. Ono što je još zanimljivo je i
pitanje zašto je Kulin prisustvovao na Bilinom Polju, kada se tamo rješavalo
pitanje dicipline i pravovjernosti jedne male redovničke zajednice. Odnosno,
zašto je njihovo pitanje dovedeno na nivo da i vladar mora prisustvovati skupu.
Pitanje je i gdje su u to vrijeme i šta je sa redovnim klerom katoličke crkve,
biskupom i svećenicima.
Još jedna stvar koju treba izvući kao zaključak, a tiče se porijekla here-
ze, je činjenica da heretici koji po Bernardovom izvještaju u Bosnu dolaze iz
Splita i Trogira, zapravo nisu najstariji registrirani heretici, jer njihovu pojavu
spominje Vukan, koji 1199. godine govori i o još starijim slučajevima. Uz akci-
ju nadbiskupa Bernarda se ne mogu vezati najstarije vijesti o postojanju hereze
u Bosni, pa se prema tome, ni porijeklo hereze iz pravca dalmatinskih gradova
ne može uzeti kao jedino.
Međutim, i bez obzira na eventualne motive, pojava hereze je registrirana
sa više strana, činjenica je da se u izvornoj građi iz tog perioda pojavljuju optu-
žbe, te da Rim vodi istragu o nečem što nije bilo skladu sa učenjem Katoličke
crkve. Istraga je završena potpisivanjem abjuracije na Bilinom Polju 1203.
godine, ali Bosna ni nakon toga nije prestajala biti izjednačavana sa herezom.
U samoj zemlji u narednom periodu izostanak reformnih aktivnosti, zatim
prebacivanje sjedišta Bosanske biskupije iz Bosne u Đakovo, izvršeno pod
utjecajem ugarske politike, pospješili su da se domaća crkvena organizacija
učvrstila i osigurala sebi ne samo dugotrajno postojanje, već i važnu ulogu u
političkom i vjerskom životu srednjovjekovne Bosne.

Elma Hašimbegović
SUMMARY
One of the essential determinants of the Bosnian Middle Ages was the
existence of a specific clerical organization, the Church of Bosnia, which gre-
atly influenced the religious, political and even cultural development of the
medieval Bosnia. The Bosnian resources from the 14th and 15th century testify
that the adherents of the Church of Bosnia held distinctive positions in the
political life and in courts of Bosnian rulers and feudal lords, they also served
as charter witnesses and were generally renowned figures of authority in the
Bosnian medieval society. In the aforementioned resources, they are always
referred to as krstjani, or krstjanice. These resources we mention date from a
later period when the Church of Bosnia was already an established clerical
organization with its hierarchy and a position within the society. However,
the term krstjani appeared much earlier, at the beginning of the 13th century,
in the first accusations of heresy on the territory of Bosnian Kulin ban. The
sources from the papal office, accused the Bosnian ban for heresy using the
terms Qatars, Patarenes or heretics in general, but also claimed that the here-
tics call themselves true krstjani.

Franjo Šanjek
PAPA INOCENT III. (1198.-1216.)

I BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI
U 12. stoljeću uz hrvatsku obalu pojavljuju se krivovjerci dualističkog

svjetonazora, organizirani u Dalmatinsku (Ecclesia Dalmatiae, 1167.) odno-
sno Slavonsku crkvu (Ecclesia Sclavoniae, 1200.), koji svojim pesimizmom
dovode u pitanje ne samo crkvene institucije nego i etablirani društveni sustav.
Splitska sinoda 1185. ponavlja osudu katara, patarena, humilijata, lionskih
siromaha i drugih krivovjeraca, koje je 1184. zabranio sabor u Veroni, a papa
Urban III. preporučuje hrvatskom episkopatu da “ne dopusti osnivanje svjeto-
vnjačkih udruga koje se nazivaju bratstvima (fraternitaes)”.
U listopadu 1200. papa Inocent III. javlja ugarsko-hrvatskom kralju Eme-
riku da je njegov vazal bosanski ban Kulin “dao sigurno utočište i zaštitu ne
malom broju patarena koje je splitski nadbiskup Bernard nedavno protjerao
iz Splita i Trogira”. Dvije godine kasnije, isti papa piše “u zemlji bana Kulina
boravi mnoštvo nekih ljudi koji su ozbiljno osumnjičeni i jako ozloglašeni
zbog osuđenog katarskog krivovjerja”.
Spor je, čini se, riješen 8. i 30. travnja 1203. abjuracijom “prvaka onih
ljudi koji se u Bosni na poseban način nazivaju povlasticom kršćanskog imena
(tj. ‘krstjani’), a bili su ozloglašeni kao raskolnici i oklevetani kao pristaše ma-
nihejske sljedbe”. Tridesetih godina 13. stoljeća ponavljaju se optužbe protiv
‘krstjana’ zvanih ‘haeretici in Bosnia’, ‘hostes crucifixi’, ‘haeretici in Sclavoni-
ae partibus’; a u njihovu suzbijanju crkvene i civilne vlasti koristile su križare
i Inkviziciju. Sredinom 13. stoljeća katolički bosanski biskup rezidenciju pre-
nosi u Đakovo (Slavonija), prepuštajući bosanski teritorij krstjanima koji će na

Franjo Šanjek
području katoličke bosanske dijeceze organizirati moćnu heterodoksnu Crkvu

bosansku (13.-15. st.).
Nakon izjalovljenih milenarističkih iščekivanja tijekom 11. i 12. stoljeća,
uz sjeverno Sredozemlje i na kršćanskom Zapadu sazrijeva ideja o korjenitoj
obnovi društva u duhu kršćanskih ideala slobode i evanđeoskog zajedništva.
Protiv hijerarhijskih povlastica ustaju egzaltirani propovjednici ‘religije bez
klera i kleričke dominacije,’ prokazujući spregu trona i oltara koja sputava
slobodu Crkve.1 Zajedništvo podjele dobara, obveza i odgovornosti, na koje se
u prvom mileniju kršćanske povijesti gledalo kao na redovničke posebnosti,
nastupom drugog tisućljeća počinju ostvarivati i svjetovnjačka ‘bratstva’ (fra-
ternitates).2
Laička bratstva okupljaju građane koji, ne napuštajući svoja obiteljska
ognjišta, prihvaćaju oblik života kakav se do tada isključivo prakticirao u re-
dovničkim zajednicama. Pripadnici bratstava, koji se u Italiji nazivaju humili-
jatima, a siromašnim katolicima na jugu Francuske i u Kataloniji, u Hrvatskoj
se najčešće javljaju pod zajedničkim imenom kršćani ili krstjani. Oduševljene
pobornike izvornog kršćanskog zajedništva, koji predstavljaju izazov kleričkoj
isključivosti, osudit će 1184. papa Lucije III.,3 čiji nasljednik Urban III. u
potvrdi zaključaka Splitske sinode iz 1185. poziva dalmatinske i hrvatske bi-
skupe da “ne dopuste ustroj laičkih zajednica koje sebe nazivaju bratstvima”.4
1
U 12. st. izraz “communitas” zbunjuje pristaše feudalizma. O tome v. C. GEREST, Com-
munautés et mouvements dans le christianisme des XIe et XIIe siècles, Lumière et Vie, 19./1970.,
str. 156.; F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani, Zagreb, 1975., str. 50.; F. ŠANJEK, Katar-
sko-dualistička inicijacija u srednjem vijeku, Historijski zbornik, XXIX.-XXX./1976.-1977.,
str. 101.
2
Presuda bana Andrije (6. svibnja 1198.) o vraćanju predija Suhovare zadarskim benedi-
ktincima dokaz je da je laičkih zajedničara bilo i u Hrvatskoj. Udruzi laika u zadarskom
zaleđu predbacuje se da su sebe lažno nazivali kršćanima. CD, II., str. 296.: “De predio ad
locum, qui Suchouarra dicitur, quod a quibusdam pseudochristianis falso inuasum fuerat”.
3
H. DENZINGER – A. SCHÖNMETZER, Enchiridion symbolorum, Barcelona, 1967.,
str. 242., broj 760.: “Auctoritate apostolica condemnamus: In primis ergo Catharos et Pata-
rinos et eos qui se Humiliatos vel Pauperes de Lugduno, falso nomine, mentiuntur”.
4
CD, II., str. 202.-203.: “Ne conventicula fierent quae fraternitates appellantur”. Sinoda u
Splitu održana je 1. svibnja 1185., a zaključke je papa potvrdio 11. studenoga 1186.

Papa Inocent III. (1198.-1216.) i bosansko-humski krstjani
U veljači 1198., nakon izbora Lothara de Segnia, novoga pape poznatijeg

pod imenom Inocenta III., kršćanska vjera ponovno se vraća u maursku Špa-
njolsku, briše posljednje tragove poganstva u srednjoj Europi, osvaja baltičke
obale i ruske stepe, a u zemljama kršćanskog Zapada prijeti joj rasulo koje
izazivaju različiti krivovjerni pokreti. Odnos teološke vizije svijeta i moralne
aspiracije sa suprotstavljanjima i tenzijama u dodiru s vremenitim realnosti-
ma, sukobu između bogatih i siromašnih, sakralnog i profanog, klera i laika,
dovode pravovjerje u vrlo pogibeljnu situaciju, kako za samu Crkvu tako i za
ondašnje europsko društvo.
Najveća opasnost jedinstvu europskog kršćanstva dolazi od katarskog
krivovjerja, koje ispovijeda dualizam, apsolutno ili umjereno dvopočelništvo,
koje se tijekom 12. stoljeća udomilo na Apeninskom poluotoku, u južnoj Fran-
cuskoj, u Porajnju i uz istočnu jadransku obalu.5 Srednjovjekovni katari6 dok-
trinarno se nadovezuju na manihejce, pavličane i bogumile. Katolički herezi-
olozi i kontroverzisti s katarima poistovjećuju okcitanske albigenze, talijanske
patarene, bosansko-humske krstjane i sve sektaše koji se svojim pesimizmom
gledom na čovjeka i njegovu sudbinu udaljuje od tradicionalnoga kršćanstva.
Obnovu vjerskog života bratstva uz istočnu jadransku obalu, u Bosni i
Humu propagiraju laička bratstva i heterodoksni krstjani. Inocent III. nastoji
i jedne i druge preustrojiti po uzoru na redovničke zajednice. Povijesno su
zajamčena svjetovnjačka bratstva na benediktinskom posjedu Suhovare kod
Zadra (1198.) i krstjanske hiže u Bosni i Humu. I jedne i druge latinska vrela
nazivaju fraternitates. Za razliku od članova bratovština (confraternitates), oni
se obvezuju na određeni oblik zajedničkog života.
Pod utjecajem Franje Račkoga 7 u historiografiji je prevladalo uvjerenje da
se tzv. ‘bosanska hereza’ nadovezuje na ‘bogumilizam’, koji je, u određenim
5
L. GENICOT, Le XIIIe siècle européen, Paris, 1968., str. 266. ; G. GEREST, Communa-
utés et mouvements dans le christianisme des XIe et XIIe siècles, Lumière et Vie, 19./1970., str.
155.-157. ; F. ŠANJEK, L’initiation cathare dans l’Occident médiéval, Heresis, 21./1993., str.
21.
6
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, Zagreb, 2003., str. xxxv.-xx-
xvi.
7
Bogomili i patareni, Rad JAZU, 7./1869., str. 84.-179.; 8./1869., str. 121.-187.; 10./1870.,
str. 160.-263.; izd. Posebna izdanja Srpske kraljevske akademije, Beograd, 1931.; Prilozi za
poviest bosanskih patarena, Starine JAZU, 1./1969., str. 92.-140.

Franjo Šanjek
sredinama, još uvijek sinonim za bosansko-humske krstjane.8

Međutim, srednjovjekovna povijesna vrela upućuju na izravne veze dal-
matinskih katara i patarena, sljedbenika dualističkog svjetonazora, i hetero-
doksnih krstjana u Bosni na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće. Sačuvana pisma
pape Inocenta III. upućena ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku 9 i splitskom
nadbiskupu Bernardu 10 potvrđuju da je Bernard oko 1200. protjerao iz Splita
i Trogira brojne krivovjerce, katare i patarene, kojima je bosanski ban Kulin
dao sigurno utočište i zaštitu. Odredbe Splitskog i Trogirskog statuta odre-
đuju da se katari, patareni ili krivovjerci bilo kojeg imena protjeraju iz grada,
a zaštitnici krivovjeraca najstrože kazne.11
Potkraj 12. stoljeća na Apeninskom se poluotoku organiziraju katarske
zajednice bugarske, dragovičke i slavonske obedijencije. Krivovjerci iz Con-
correzza u Milanskom vojvodstvu ispovijedaju bogumilsko vjerovanje ‘bu-
garskog reda’, ‘dragovičkoj’ dvopočelničkoj struji pripadaju katari iz Albana
8
D. Mandić (Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962. i 1979., str. 130.-132.)
pokušava dokazati da se na hrvatskom području bogumilsko krivovjerje pojavljuje poče-
tkom 11. st. Glavni dokaz nalazi u popisu onih “ki su se narekli u red’ crkve (prije i poslije)
gospodina Rastudija” (Bogomilska crkva, izd. 1962., str. 127.) u fragmentarnom bosanskom
evanđelju tepačije Batala Santića (v. niže, str. ...). Svoju tvrdnju podastire natpisom na kri-
žu splitskog nadbiskupa Pavla (oko 1030.), na kojem se spominje “Crux veneranda omnes
beatos muniat servos australi de parte illuminans ut sidus abditis locis lucescit et superstat
Christus” (F. Šanjek, Bosansko-humski krstjani, str. 45.), što se, u Mandićevu tumačenju,
odnosi na Splitsku crkvu koja evanđeoskim svjetlom poput zvijezde obasjava bogumilskim
krivovjerjem “zaklonjena mjesta.” I molbu Grgura VII. danskom kralju Sweinu II. Estrid-
sonu (25. I. 1075.) za pomoć protiv “bezvrijednih krivovjeraca, koji vladaju bogatim primor-
skim područjem nedaleko Rima” (PL, 148., col. 403.) Mandić tumači u smislu istjerivanja
“podlih i bezvrijednih krivovjeraca” iz Hrvatske (Bogomilska crkva, izd. 1962., str. 132.).
U drugoj polovici 11. st. u Hrvatskom se Kraljevstvu vodi borba pristaša i protivnika gr-
gurovske reforme, koja u srednjem vijeku ima ne samo crkvene nego i društveno-političke
posljedice. Usp. F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani, str. 46.-49.
9
11. listopada 1200. (Reg. Vat. 5, fol. 1v).
10
21. studenoga 1202. (Reg. Vat. 5, fol. 55v).
11
Statuti di Spalato, Rubrica deli heretici, c. 4, izd. Statut grada Splita, prir. V. Rismondo,
Split, 1987., str. 7.-8.; Statutum et reformationes civitatis Tragurii, prir. I. Strohal, Zagreb,
1915., str. 7.-8.; Statut grada Trogira, prir. V. Rismondo, Split, 1988., str. 7.-8. Radikalniji
Trogirani određuju da svaki onaj za kojega “bude bjelodano utvrđeno da je očit heretik, neka
se bez odlaganja spali dok se ne pretvori u pepeo”.

i Desenzana nastanjeni uz jezero Garda, a pripadnici katarskih zajednica iz

Bagnola, Firenze, Spoleta, Verone i Vicenze slijede nauk ‘slavonskog reda’.12
Anonimni autor rasprave O katarskom krivovjerju u Lombardiji oko 1210.
tvrdi da su katari iz Mantove i Vicenze poslali svoje izabrane biskupe Kalojana
i Nikolu u Slavoniju da tamo prime biskupsko posvećenje ‘slavonskog reda’.13
Kratki popis talijanskih katarskih biskupa odaje utjecaj bugarskih, dragovi-
čkih i slavonskih krivovjeraca.14 Salvo Burce, plemeniti građanin Piacenze, u
svom polemičkom spisu na katarsku Knjigu o zvijezdi (1235.) izjavljuje da dio
krivovjeraca, koji sebe nazivaju Slavenima, vjeruje da je Isus Krist svoje ljud-
sko tijelo prilikom uzašašća ostavio na zemlji.15
U latinskim se vrelima osim ‘slavonskog reda’ spominje i katarska ‘Eccle-
sia Sclavoniae’. Kardinal Konrad iz Uracha, legat Apostolske Stolice u Fran-
cuskoj, u lipnju 1223. podsjeća francuske prelate da južnofrancuski katari ili
albigenzi svojim papom priznaju herezijarhu koji boravi negdje na području
Bosne, Hrvatske i Dalmacije do ugarskog naroda.16
12
U latinskim vrelima izraz ‘ordo’ (red) uzima se u smislu posebno organizirane grupe u
katarskom pokretu. Usp. A. DONDAINE, La hiérarchie cathare en Italie, AFP, 19./1949.,
str. 280.-312.; 20./1950., str. 234.-324.
13
De heresi, izd. A. DONDAINE, La hiérarchie cathare, AFP, 19./1949., str. 308.: “Quidam
de Mantua cum suis sequacibus elegerunt quemdam nomine Caloianem sibi episcopum et,
eo in Sclavenia misso, post receptionem ordinis, episcopatus officio super eo functus est.
Eodem itaque modo quidam alius, Nicola nomine, a congregatione Vicentinorum electus et
in Sclavania ad ordinem recipiendum missus, post reditum ab eis episcopus teneretur”.
14
De heresi, str. 312.
15
SALVO BURCE, Liber supra stella, izd. ILARINO DA MILANO, Il ‘Liber supra stella’
del piacentino Salvo Burci contro i Catari e altre correnti ereticali, Aevum, 19./1945., str. 314.:
“Concorricii vero dicunt (...) quod Christus non comedit, non bibit corporaliter; et adhuc
quidam eorum, qui appellantus Sclavi, dicunt quod quando Christus ascendit in coelum
carnem, quam habebit in terra, dimisit”.
16
E. MARTENE – U. DURAND, Thesaurus novus anecdotorum, sv. I., Paris, 1717., col.
902.; F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani, str. 84., bilj. 72.: “Ecce quod vidimus in finibus
Brunarum (!), Croatiae et Dalmatiae juxta Hungariam nationem, ut per antipapam moras
antichristi (...)”. Riječ ‘Brunarum’ nije posve jasna, ali vjerojatnije je da se odnosi na Bosnu
negoli na Bugarsku, o čemu svjedoči pismo Inocenta IV., koji 19. kolovoza 1244. ugarske
prelate potiče na borbu protiv heretika koji su dobro organizirani i svog herezijarhu nazivaju
papom (Annales Burtonensis, prema J. ŠIDAK, Bosna i zapadni dualisti u prvoj polovici 13.

Franjo Šanjek
Rasprava o krivovjercima Anselma iz Alessandrije, kojemu je kao lom-

bardskom ‘istražitelju heretičke zloće’ bila dostupna dragocjena građa inkvi-
zicijskih arhiva, sadrži vrlo precizne podatke o postanku ‘Slavonske’ katarske
crkve. Anselmo piše da su “neki iz Slavonije, tj. iz zemlje koja se naziva Bo-
snom, radi trgovine išli u Carigrad, gdje su se upoznali s krivovjernom na-
ukom. Po povratku u svoju zemlju, propovijedali su i kad su brojem ojačali,
osnovali su (crkvu) čiji se biskup naziva biskup Slavonije ili Bosne.”17 Povijesna
građa upućuje na zaključak da događaje iz navedene Rasprave valja smjestiti
u razdoblje između 1147. i 1167. godine. Ta heterodoksna zajednica, koja se
u latinskim vrelima naziva ‘Ecclesia Sclavoniae’,18 oko 1199.-1200. ima deset
stoljeća, Zgodovinski časopis, 6.-7./1952.-1953., str. 296.-297.). U Analima opatije Burton

(London) spominju se ‘Boemi’, francuski izdavači pisma kard. Konrada navode “in finibus
Brunarum”, što se može protumačiti nedovoljnim poznavanjem zemljopisa, jer Inocent IV. i
njegovi prethodnici uporno potiču ugarske (i hrvatske) kraljeve da se jače angažiraju na isko-
rjenjivanju krivovjerja u Bosni a ne u Bugarskoj i Češkoj. Usp. F. ŠANJEK, Bosansko-humski
krstjani, str. 102.-107.; ISTI, Les rencontres franco-croates au Moyen âge, Clovis. Histoire et
mémoire (zbornik), Paris, 1997., str. 356.-359.
17
ANSELMO IZ ALEKSANDRIJE, Tractataus de hereticis, str. 308.; F. ŠANJEK, Bo-
sansko-humski krstjani, str. 36., bilj. 13.: “Postea quidam de Sclavonia, scilicet de terra que
dicitur Bossona, iverunt Constantinopolim causa mercacionis; reversi ad terram suam pr-
cedicaverunt, et, multiplicati, constituerunt episcopum qui dicitur episcopus Sclavonie sive
Bossone” (v. niže, bilj. 17.).
18
Da bi se moglo prosuditi vrijednost latinskih vrela o ‘slavonskom redu’ i heterodoksnoj
‘Slavonskoj crkvi’, potrebno je pobliže odrediti srednjovjekovni opseg tog pojma koji neki
povjesničari drže vrlo neodređenim. Tako Jordan Ivanov, Jean Guiraud, Dimitri Obolenski
i Jaroslav Šidak zavičaj katarskog pape traže u Bugarskoj, a Charles Schmidt (Histoire et
doctrine de la secte des cathares ou albigeois, sv. I., Paris, 1849., str. 290.) njegovu domovinu
traži u Bosni. Prof. Šidak drži da pojam Slavonija obuhvaća sve zemlje koje nastanjuju južni
Slaveni (Bosna i zapadni dualisti, str. 286.). U činjenici da Sacconi ‘Slavonsku crkvu’ navodi
poslije francuskih i talijanskih katarskih crkava, a prije istočnobalkanskih i maloazijskih,
hrvatski povjesničar nalazi ‘neizravni’ dokaz da se pojam ‘Slavonija’ odnosi i na Crkvu bo-
sansko-humskih krstjana (ibidem). Srednjovjekovna Slavonija ima mnogo šire značenje od
današnjeg, jer taj pojam obuhvaća cijelu Hrvatsku. Kad 1298. papa Bonifacije VIII. fra-
njevcima ‘Slavonske provincije’ potvrđuje inkvizicijska prava “u krajevima Srbije, Raške,
Dalmacije, Hrvatske, Bosne i Istre” (CD, VII./1909., str. 302.) izraz “provinciae Slavoniae”
odnosi se isključivo na Hrvatsku ili Slavonsku franjevačku provinciju, koja u to vrijeme
obuhvaća sva prije spomenuta područja. Pojam ‘Chroatus’ u značenju pripadnika određenog
etnikuma pojavljuje se u vrelima sredinom 9. stoljeća. U povelji od 4. ožujka 852. hrvatski

tisuća onih koji sebe nazivaju ‘naprosto kršćanima’.19

Opisujući početak i izvor dualističkog krivovjerja, Anselmo Aleksandrij-
knez Trpimir naziva se “milošću Božjom vladar Hrvata”, koji pod svojom vlašću ima “veliki
dio hrvatskog naroda iz gotovo cijelog Kraljevstva Hrvatskoga” (F. RAČKI, Documenta,
str. 3.-4.; F. ŠIŠIĆ, Priručnik, str. 193.). U romanskoj sredini pojam ‘Chroatus’ (Hrvat)
prelazi u ‘Chroata’ ili ‘Croata’, koji u 11. stoljeću ponajčešće ustupa mjesto klasičnom na-
zivu ‘Illyricus’ i novijem ‘Sclavus’ ili ‘Sclavonus’,18 pa su u očima romanskog življa u Dal-
maciji Hrvati ‘Sclavi’ (Slaveni), njihov je jezik ‘lingua sclavonica’, a njihova zemlja, kojom
upravljaju ‘Sclavi’, naziva se ‘Sclavonia’. I u hrvatskoj kraljevskoj kancelariji od 11. stoljeća
imenice ‘Sclavus’, ‘Sclavonus’ i ‘Sclavonia’ zamjenjuju nazive ‘Croata’ i ‘Croatia’. Tako Petar
Krešimir IV. u poveljama iz 1069. i 1070. svoj jezik naziva ‘lingua sclavonica’ (F. RAČKI,
Documenta, str. 73. i 88.). Jedna od povelja datirana je “u vrijeme dok je Zvonimir vladao
među Slavenima (F. RAČKI, Documenta, str. 109: “Regnante Suinimir aput Sclauos”), a on
se u povelji zadarskim benediktinkama Sv. Marije naslovljuje “rex Croacie Dalmacieque”
(F. ŠIŠIĆ, Priručnik, str. 285.). Po pojmom Slavonija podrazumijeva se i srednjovjekovna
Bosna. Papa Grgur IX. potiče hercega Kolomana i križare da se upute protiv bosanskih
krivovjeraca “versus partes Sclavoniae” (CD, III./1905., str. 415.). U darovnici Bele IV. bo-
sanskoj biskupiji (29. listopada 1244.) ugarsko–hrvatski kralj prisjeća se svog brata slavon-
skog hercega Kolomana, koji je 1234. “assumpto signo crucis contra Paterinos in Boznam et
in terram Rame pro nomine Christi proficisceretur” (CD, VIII./1910., str. 457.). Hrvatski
ban i vojskovođa Krsto Frankapan Brinjski spreman je 1526. osvojiti Bosnu u korist unije s
Habsburgovcima “budući da Bosna pripada Hrvatskoj” (F. ŠIŠIĆ, Pregled povijesti, str. 240.:
“Appartenendo la Bossina a la Croatia”). I Petar, prior dominikanaca iz Bodroga, oko 1259.
poistovjećuje Bosnu sa Slavonijom ističući da su braća propovjednici poslani krivovjercima
“in Bosnia et Dalmatia, que apud eos ecclesia Sclavonie nuncupatur” (Commentariolum de
provinciae Hungariae originibus, MOPH, sv. I., Louvain 1896., str. 307.). Crkvu ‘slavonskog
reda’ treba, dakle, tražiti negdje na prostoru hrvatskog etnikuma, točnije u Bosni i Humu,
što će 1387. pred inkvizicijskim sudom u Chieriju kod Torina potvrditi optuženi Jakov Bech
izjavom da je od sredine 14. stoljeća više lombardskih heretika pošlo u “Slavoniju da nauči
cjelovit nauk od učitelja koji stanuju u Bosni” (G. AMATI, Processus contra valdenses, Archi-
vio storico italiano, ser. III., sv. II., dio I., Firenze, 1865., str. 53.: “Item dicit, quod modo
sunt decem anni vel circa, quod fuit missus per Petrum Patrii in Sclavoniam pro doctrina
praedicta integraliter addiscenda et perfecte a magistris ibidem commorantibus in loco qui
dicitur Boxena, qui locus subest cuidam domino qui vocatur Albanus de Boxena”).
19
Dukljanski knez Vukan piše Inocentu III. da se “heresis non modica in terra regis Vnga-
rie, videlicet Bossina, pullulare uidetur in tantum quod peccatis exigentibus ipse Ba(nus)
Culinus cum uxore sua et cum sorore sua (...) et cum pluribus consanguineis suis seductus,
plusquam decem milia christianorum in eandem heresim introduxit” (Reg. Vat. 4, fol 185v).
Pismo je registrirano druge godine pontifikata Inocenta III., tj. između 22. veljače 1199. i
21. veljače 1200.

Franjo Šanjek
ski ističe da je Perzijanac Mani (Manes, 216.-277.) začetnik dualističkog svje-

tonazora koji se najprije udomio u Maloj Aziji, odakle se u drugoj polovici 10.
stoljeća proširio na Balkan, u Traciju i Carigrad, gdje su se s novim učenjem
upoznali francuski križari (tj. sudionici druge križarske vojne 1147.1149.), koji
su u negdašnjoj Konstantinovoj prijestolnici osnovali Crkvu carigradskih latina.
Poslije njih “neki iz Slavonije, to jest iz zemlje koja se i Bosnom zove, odoše po
trgovačkom poslu u Carigrad. Kad se povratiše u svoju zemlju propovijedahu
i kad su se umnožili uspostaviše biskupa koji se naziva biskup Slavonije, tj. Bo-
sne. Nakon toga Franci, koji su bili otišli u Carigrad, vrate se u svoju zemlju te
propovijedahu i kad se umnožiše uspostave biskupa Francuske. A jer su Fran-
cuzi u Carigradu bili najprije zavedeni od Bugara, po čitavoj Francuskoj zovu
ih bugarskim20 krivovjercima. Isto tako Provansalci, koji graniče s onima iz
Francuske, slušajući njihovo propovijedanje i zavedeni od onih iz Francuske,
toliko su se umnožili da su uspostavili četiri biskupa, naime biskupa Carcas-
sonne, zatim albigeškoga i tuluškoga i agenskoga”.21
20
Pejorativno ime pristalica dualističkog krivovjerja u Francuskoj zbog uvjerenja da potječu
iz Bugarske. O tome Anselmo Alessandrijski u svojoj Raspravi o krivovjercima (usp. niže,
bilj. 6.). Izraz se i danas rabi u smislu dobričak (bon bougre), poštenjačina, ali i jadnik (pau-
vre bougre). Usp. Le nouveau Petit Robert, Paris, 1994., str. 247.
21
ANSELMO ALEKSANDRIJSKI (DE ALESSANDRIA), Tractatus de hereticis, fol 1r;
izd. A. DONDAINE, La hiérarchie cathare en Italije, Archivum Fratrum Praedicatorum,
XX./1950., str. 308.: “Principium et origo heresum quomodo sunt. Notandum quod in Per-
sia fuit quidam qui vocabatur Manes, qui ait primo intra se: Si Deus est, unde sunt mala;
et si Deus non est, unde bona? Ex hoc posuit duo principia. Et docuit in partibus Drugon-
cie et Bulgarie et Filadelfie; et multiplicataest ibi heresis ita quod fecerunt tres episcopos:
Drugoncie, alius Bulgarie, alius Filadelfie. Postmodum Greci de Constantinopolim, qui
sunt confines Bulgarie per tres dietas, iuerunt causa mercacionis illuc, et reuersi ad terram
suam cum multiplicarentur, ibi fecerunt episcopum, qui dicitur episcopus Gregorum. Postea
Francigene iuerunt Constantinopolim ut subiugarent terram et inuenerunt istam sectam, et
multiplicati fecerunt episcopum, qui dicitur episcopus Latinorum. Postea quidam de Scla-
uonia, scilicet de terra que dicitur Bossona, iuerunt Constantinopolim causa mercacionis;
reversi ad terram suam predicauerunt et, multiplicati, constituerunt episcopum qui dicitur
episcopus Sclauonie siue Bossone. Postea Francigene, qui iuerant Constantinopolim, re-
dierunt ad propria et predicauerunt, et multiplicati constituerunt episcopum Francie. Et
quia Francigene seducti fuerunt primo in Constantinopoli a Bulgaris, vocant per totam
Franciam hereticos bulgaros. Item Prouinciales, qui sunt confines illis de Francia, audientes
predicacionem eorum et seducti ab illis de Francia, tantum multiplicati sunt quod fece-

Hrvatski krivovjerci dualističkog usmjerenja najprije su bili organizirani

u Dalmatinsku crkvu (1167.-1185.), nakon čega se među zapadnim katarima
pojavljuju neki sljedbenici Slavonske crkve (1210.-1250.), koju Anselmo Ale-
ksandrijski naziva i Bosanskom crkvom.
Sabor na Bilinu Polju (8. travnja 1203.)

Dukljanski knez Vukan 1199./1200. podsjeća Rim i papu Inocenta III.
na pojavu heterodoksnih učenja u Bosni, gdje su, navodno, uz krivovjerje
pristali ban Kulin s obitelju i preko deset tisuća ljudi. Isti ban Kulin poštuje
krivovjerne vođe više od katolika, nazivajući ih antonomasice christianos - na-
prosto kršćanima! 22
Oboružan Vukanovim izvješćem, papa se 11. listopada 1200. obraća
ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku, optužujući vazala mu Kulina da je “dao
sigurno utočište i zaštitu ne malom broju patarena, koje je splitski nadbiskup
Bernard nedavno otjerao iz Splita i Trogira. Plemeniti muž Kulin, ban bo-
sanski, štoviše, poštuje ove heretike više od katolika, nazivajući ih odličnim
kršćanima”.23
runt iiij-or episcopos, scilicet episcopum de Carcasona, et albigensem, et tholosanensem,

et angenensium.” Dubrovački dominikanac Ivan Stojković, ugledni profesor i ambasador
Pariškog sveučilišta, 7. prosinca 1422. u rimskoj bazilici Svete Marije Velike pred papom
Martinom V. izjavljuje da se “maniheizam pojavio u Aleksandriji tek kao plamićak, koji
je, jer nije na vrijeme ugašen, prerastao u veliki plamen što će zahvatiti skoro cijelu Crkvu i
toliko se proširio da još i danas traje, kao što je razvidno u Kraljevstvu Hrvatskom ili Bosni
i u mnogim drugim područjima kršćanstva”. W. BRANDMÜLLER, Das Konzil von Pa-
via-Siena (1423-1424), sv. II., Münster, 1974., str. 114.; F. ŠANJEK, Le christianisme dans
les Balkans au temps de Jean de Raguse, Collection de l’Ecole française de Rome 128, Rome,
1990., str. 293., bilj. 12.: “Manicheus siquidem in Alexandria parva ignis scintilla fuit, et
quia non statim fuit extincta, in tantum ignem crevit, ut pene totam Ecclesiam periclitave-
rit, et tam longe lateque se diffudit, ut eciam usque ad hec nostra tempora duret, ut patet in
regno Croacie seu Bosne et plerisque aliis partibus christianitatis”.
22
Reg. Vat. 4, fol. 185rv. Pismo je registrirano druge godine pontifikata Inocenta III, tj.
između 22. II. 1199. i 21. II. 1200. U pismima upućenim hrvatsko-ugarskom kralju Emeri-
ku 11. X. 1200. i splitskom nadbiskupu Bernardu 21. XI. 1202. papa upotrebljava izraze iz
Vukanova pisma (“antonomasice christianos”). Usp. F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani,
str. 51. i 57.
23
Izraz antonomasice christianos označuje kršćane u pravom smislu riječi, kršćane ‘par excel-

Franjo Šanjek
Pismom Illam gerimus, naslovljenim na splitskog nadbiskupa Bernarda i

legata Ivana de Casamare, Inocent III. opširno opisuje vjerske prilike u Bosni,
izjavljujući da “u zemlji plemenitog muža Kulina bana boravi mnoštvo nekih
ljudi koji su ozbiljno osumnjičeni i jako ozloglašeni zbog osuđenog katarskog
krivovjerja”.24 Papa otkriva motiv svoje intervencije kod ugarsko-hrvatskog
vladara i Kulinovu spremnost da izgladi spor posredovanjem predstavnika
dubrovačke metropolije, arhiđakona Marina i nadbiskupa Bernarda (1197.-
1203.), čija metropolitanska prava priznaje ovdje u vezi s krivovjerjem prvi put
spominjana bosanska (katolička) biskupija.
Ne smatrajući se pozvanim ulaziti u teološku problematiku, ban Kulin
moli Apostolsku Stolicu da u Bosnu pošalje legata, koji će njegove podanike
ispitati i poučiti u spornim pitanjima.25 Svog legata Ivana de Casamare papa
toplo preporučuje skrbi splitskog nadbiskupa, koji živi u neposrednom susjed-
stvu s Bosnom i dobro poznaje tamošnje društvene i vjerske prilike.26
Papin legat stiže u Split u drugoj polovici studenoga 1202., odakle još
iste godine ili početkom 1203. godine odlazi u Bosnu, a splitski nadbiskup
Bernard ostaje neupadljivo po strani, najvjerojatnije da ne povrijedi metropo-
litanska prava imenjaka iz Dubrovnika.
Ivan de Casamare uspio je privoliti na odanost Rimskoj crkvi heterodok-
sne krstjane, koji su 8. travnja 1203. na Bilinu Polju uz rijeku Bosnu, u pri-
sutnosti bana Kulina, crkvenih i svjetovnih uglednika i okupljenog naroda
svečano obećali da se ‘odriču krivovjerja zbog kojeg su bili ozloglašeni te se
obvezuju da neće u svoje redove primati osobe koje ispovijedaju manihejski
nauk’. Dva krstjanska predstavnika potvrdili su to 30. travnja iste godine pred
ugarsko-hrvatskim kraljem Emerikom na Kraljevu otoku (Csepel).
lence’. Integralni tekst papina pisma v. u F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim

vrelima, str. 70.-71.
24
Reg. Vat. 5, fol. 55v: “Cum igitur in terra nobilis uiri Culini Bani quorumdam hominum
multitudo moretur, qui de dampnata Catharorum heresi sunt uehementer suspecti et graui-
ter infamati”. F. ŠANJEK, idem, str. 72.-73.
25
Ban Kulin se, naime, ispričao “quod eos non hereticos sed catholicos esse credebat”. Idem,
str. 74.-77.
26
Reg. Vat. 5, fol. 55v , F. ŠANJEK, idem, str. 74.-75.

Predstavnici krstjana, potpisnici bilinopoljske izjave, ne smatraju sebe

ni krivovjercima ni raskolnicima, iako im protivnici pripisuju neke novoma-
nihejske stavove, između ostaloga da Bog nije stvoritelj svih stvari, niti da
je Krist spasitelj ljudskoga roda. Čini se da krstjani nisu priznavali autoritet
Rimske crkve. Predbacuje im se da poput katara nemaju bogomolja, oltara,
križeva i zajedničkih grobalja, u praksi da ne priznaju sakramente ispovijedi
i pričesti, da ne slušaju misu i ne mole časoslov. Prigovara im se da ne cijene
jednako vrijednima biblijske knjige Staroga i Novoga zavjeta, da ne svetkuju
crkvene blagdane niti poste, da ne nose posebnu odjeću kao oni koji žive u
zajednicama, a unutar samih zajednica krstjani i krstjanice komuniciraju na
spoticaj okoline.
Iz akta abjuracije razvidno je da papa nastoji urediti život krstjana po
uzoru na postojeće statute redovničkih zajednica. Činjenica da se nazivaju
kršćanima, navodi neke medieviste na zaključak da bosansko-humski krstjani
slijede redovnička pravila Sv. Bazilija, 27 budući da Velika i Mala pravila Sv.
Bazilija, redovnike nazivaju ‘kršćanima.’28
Bilinopoljska abjuracija, ponovljena 30. travnja 1203. na Kraljevu otoku
(Csepel), u crkvenoj politici pape Inocenta III. osnova je za dogovor sa siroma-
šnim katolicima Duranda iz Huesce (1207.) i humilijatima Bernarda Primma
(1210.). Leksička podudarnost bilinopoljske abjuracije upućuje uostalom na
strukturalnu sličnost zajednica bosansko-humskih krstjana sa starokršćan-
skim uzorom izvornog zajedništva Pracrkve.29
27
M. MILETIĆ, I ‘Krstjani’ di Bosnia alla luce dei loro monumenti di pietra, Roma, 1957.,
str. 56.-58.
28
BAZILIJE VELIKI, Regulae fusius tractatae, PG, 31., col. 894., 923., 970.-979., 1019.,
itd. Pojmovi ‘christianus’, ‘fratrum societas’ i ‘fratrum conventus’ pripadaju bazilijanskoj
terminologiji, izrazi ‘magister’, ‘prelatus’ i ‘prior’ dio su benediktinske tradicije (L. PETRO-
VIĆ, Kršćani bosanske crkve, Sarajevo, 1953., str. 165.-179.), što pokazuje da je terminologija
latinskog teksta abjuracije tek prividno redovničkog obilježja. Sličnost proizlazi iz činjenice
da bosanski ‘krstjani’ žive unutar zajednica (hiža), kojima papa Inocent III. nastoji dati re-
dovnički pečat zapadnjačkoga tipa. Na temelju bilinopoljske izjave krstjanskih prvaka teško
je stvoriti realnu sliku o životu i vjerovanju bosanskih krstjanskih zajednica.
29
C. THOUZELLIER, Catharisme et valdéisme, Marseille, 1982., str. 38.; F. ŠANJEK,
Dualističko-evangelički pokret u svjetlu Sacconijeve ‘Sume o katarima i leonistima’, Bogoslovska
smotra, XLVI. (1976.) 3., str. 177.

Franjo Šanjek
Abjuracija prvaka bosansko-humskih krstjana (1203.) kao dokument

prošlosti pruža zanimljivu sliku o njihovu vjerovanju, načinu života i ustroju
njihovih zajednica. Dokument je sastavljen pod budnim okom papina legata
Ivana de Casamare, koji je nedvojbeno vodio računa o izjavama optuženih.
Franjo Rački pretpostavlja, što je najvjerojatnije i povijesna istina, da su se
predstavnici krstjana odrekli pripisivanih im zabluda na materinjem jeziku,
pa nije isključeno da se u latinskoj redakciji teksta, sačuvanoj u Vatikanskom
tajnom arhivu, potkrala i poneka pogrješka koja sadržajno ne odgovara hrvat-
skom izvorniku.30 Čini se ipak da možebitne pogrješke ili propusti bitno ne
mijenjaju sadržaj dokumenta. Budući da je riječ o službenom aktu, sastavlje-
nom prema uobičajenim kancelarijsko-pravnim formulama, sadržaj bilino-
poljske abjuracije ne daje stvarnu sliku nauka i ustroja krstjanskih zajednica.
Bilinopoljskom abjuracijom Rimska crkva službeno priznaje religioznu
praksu krstjana, koje protivnici optužuju da slijede katarsko-patarensko kri-
vovjerje i dualistički pogled na svijet.31 Poslije čina bilinopoljske abjuracije
Ivan de Casamare javlja papi Inocentu III. da je Bosanska biskupija trenutno
bez biskupa, sugerirajući mu da za novog biskupa imenuje jednog Latina, a
da se zbog efikasnije uprave prostrani bosanski teritorij podijeli na tri ili čak
četiri dijeceze.32 Obavijestivši Rim o abjuraciji dvojice krstjanskih prvaka,
ugarsko-hrvatski kralj Emerik uvjerava papu u lojalnost Kulinova sina, koji se
obavezao da ubuduće neće davati podrške krivovjercima.33
30
F. RAČKI, Bogumili i patareni, Rad JAZU, 7./1869., str. 138.-139..
31
Papa Inocent III. u pismima ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku (1200.) i splitskom na-
dbiskupu Bernardu (1202.) ističe da je ban Kulin dao azil brojnim patarenima i da se u
Bosni nalaze pristaše osuđenoga katarskog krivovjerja. Usp. F. ŠANJEK, Bosansko-humski
krstjani, str. 51., bilj. 46.-47.
32
Papa očito nije poslušao savjet svog legata, jer 1209. bosanskim biskupom postaje izvjesni
Dragonja, koji nije poznavao latinski (S. CERVA, Sacra metropolis ragusina, sv. I., str. 130.-
131.).
33
CD, sv. III., str. 36.-37.: “Hinc est, quod (...) Johannes ad presentiam nostram accedens
duos principaliores ex hiis, qui in terra Culini bani, prout ferebatur, dampnatam heretico-
rum sectarn fovebant, secum duxisset (...) eadem capitula sub sigillo nostro contenta domino
illius terre, filio scilicet memorati Culini, qui tunc apud nos erat, dedimus, districte precipi-
entes, ut ea et alia, si qua romana sedes eis de cetero secundum deum transmittere decreverit,
ab omnibus in terra sua faciat inviolabiliter observari”.

Očito zadovoljan bilinopoljskim uspjehom, čiji će završni akt postati uzo-

rom za pravno ustrojstvo laičkih evangeličkih zajednica u srednjem vijeku,34
Inocent III. u Bosni nastoji uspostaviti crkvenu ravnotežu u skladu s metropo-
litanskim pravom dubrovačkog nadbiskupa Leonarda, koji je 1209. za novog
bosanskoga biskupa posvetio nekog Dragonju, kandidata narodnog imena.35
Bosansko-humski krstjani nedvojbeno nastoje živjeti u duhu načela prvih
kršćanskih zajednica, ali zbog kritika kleričkih ustanova i otpora plaćanju
crkvene desetine, njihova plemenita nastojanja nailaze na nerazumijevanje i
osudu Crkve.36 Njihovu će otporu pridonijeti i necrkvena ali stvarna teritori-
jalna presezanja Arpadovića, kojima će unutrašnja vjerska previranja poslužiti
kao povod za križarski rat protiv ‘krivovjernih krstjana,’ a zapravo protiv osa-
mostaljivanja Bosne.
Na strukturalnu sličnost krstjana sa siromašnim katolicima, humilijatima
i valdenzima upućuje i leksička podudarnost abjuracije.37 Unatoč obećanju da
34
Ch. THOUZELLIER, Catharisme et valdéisme, str. 38; F. ŠANJEK, Crkva bosanska:
dualisticka sljedba ili evandeoski ideal zajedništva u duhu Pracrkve, Studia Vrhbosnensia 4,
Sarajevo, 1991., str. 163.-164.
35
Podatke o događaju v. S. CERVA-CRIJEVIC, Sacra metropolis Ragusina, sv. I., str. 129.-
131. (rukopis): “Anno MCCIX Draghigna electus Bosniae Episcopus Ragusium venit, et a
Leonardo Metropolita suo sacro Pontificatus ordine initiatus fuit (...) Anno XII supra MCC
Leonardus catholice studio religionis incensus, operam dedit eximiam quidem, ut satis dif-
ficilem cum Draghigna Episcopo in omnibus sibi morem gerente, ut Patarini Heretici, qui
incuria decisiorum antistitum, et perfidiam Principum tolerantiam iamdiu grassabantur”.
Povijesno su zajamčena neka imena Dragonjinih prethodnika: Vladislav (oko 1141.), Mi-
lovan (oko 1151.), Radogost (oko 1171.) ili Dragonjin nasljednik Bratoslav (između 1212. i
1232.) ukazuju na ćirilometodsku tradiciju bosanske crkvenosti. Usp. F. ŠANJEK, Bosanska
biskupija i heterodoksni krstjani, Kalendar ‘Napredak’ za godinu 1996., str. 172., bilj. 23.
36
Ugarsko-hrvatska kraljevska kancelarija uporno ponavlja izraze ‘haeretici in Bosnia’ ili
‘haeretici in Sclauoniae partibus’. Crkveno pravo pod pojmom ‘krivovjerac’ ili ‘heretik’ po-
drazumijeva “krštenika koji, htijući ostati kršćaninom, uporno niječe jednu ili više vjerskih
istina” (kanon 751). U srednjem vijeku taj se pojam uzima u puno širem značenju. Ako je
vjerovati Povijesti solinski natpastira Tome Arhiđakona, dalmatinski romanski kler glagolji-
cu pripisuje “quodam Methodio haeretico.” Krivovjercima se proglašavalo klerike koji su u
posjed crkvenih službi i nadarbina došli simonijom, ali i gusare koje u pismu omiškim Ka-
čićima (oko 1220.) kralj ugarsko-hrvatski Andrija II. izjednačuje s krivovjernim patarenima
(CD, III., str. 187.-189.).
37
C. THOUZELLIER, Catharisme et valdéisme, Marseille, 1982., str. 38.; F. ŠANJEK,

Franjo Šanjek
se “neće kao dosad nazivati kršćanima nego braćom,” spomenuto ime ostaje
znak raspoznavanja pripadnika Crkve bosanske. Ali tko su zapravo ti krstja-
ni? Manihejci, arijanci, katari ili patareni, kako ih najčešće nazivaju latinski
kontroverzisti i hrvatski izvori katoličke provencijencije, ili bogumili, “koji ne
štuju ikone i ne klanjaju se križu,” na što aludiraju istočno-pravoslavni nomo-
kanoni i sinodici?38
Nauk bosansko-humskih krstjana, istina, ima određenih sličnosti s vjer-
skim učenjem bugarskih i makedonskih bogumila, iako ozbiljna povijesna
vrela isključuju njihov neposredni dodir, a spisi katoličkih hereziologa svje-
doče o doktrinarnim vezama s carigradskim umjerenim dualistima i njihovu
izravnom utjecaju na talijanske katare tzv. ‘slavonskog reda’.39
Krstjani Crkve bosanske, kao uostalom i brojni egzaltirani osporavatelji
odveć materijaliziranog europskoga kršćanstva, zalažu se za povratak izvor-
noj komunitarnosti Pracrkve, idealu prvih kršćana opisanom u Djelima apo-
stolskim i Pavlovim poslanicama. Prakticirajući zajedništvo prvih kršćana,
u svakodnevnom dodiru s marginalnim ljudima: gradskom sirotinjom, pre-
zaduženim ruralnim pučanstvom, žrtvama demografske eksplozije, gospo-
darskih i monetarnih transformacija, ispravno su shvatili da izobilje jednih u
sebi uključuje bijedu drugih, ali izlaz iz društvene krize uzaludno su tražili
u pesimističkom pogledu na svijet, pa su se kao i katari, patareni ili valdenzi
uskoro našli u sukobu s institucionalnom Crkvom i završili na marginama
kršćanstva.
Dualističko-evangelički pokret u svjetlu Sacconije ‘Sume o katarima i leonistima’, Bogoslovska

smotra, XLVI. (1976.) 3., str. 304.; ISTI, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru (VII.-XX. stolje-
će), Zagreb, 1996., str. 177.
38
Usp. F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani, str. 121.-144.; F. ŠANJEK, Les chrétiens bo-
sniaques et le mouvement cathare, str. 133.-165.
39
D. MANDIĆ, Bogomilska crkva, izd. 1979., str. 53.-78.; F. ŠANJEK, Bosansko-humski
krstjani, str. 123.-127.; F. ŠANJEK, Pojam ‘stvaranja’ u Crkvi bosansko-humskih krstjana, Pri-
lozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 41.-42./1995., str. 8.

SUMMARY
During the twelfth century on the Croatian coast emerged dualistic he-
retics. They were organized and in this region had two dioceses: Dalmatian
(Ecclesia Dalmatiae, 1167) and Slavonic Church (Ecclesia Sclavoniae, 1200).
Their ideas were flooded with pessimism, with which they endangered not
only church institutions but also the entire established social structure. The
church council in Split (1185) repeated condemnation of Cathars, Patarines,
Poor man of Lyon and other heretics that had been banned at the church
council in Verona (1184). Moreover, the pope Urban III suggested to the
Croatian episcopacy that “must not allow organizing of laic fraternities (fra-
ternitatis)”.
In October 1200 the pope Inocent III reported to Emerik king of Hunga-
ry and Croatia that his vassal the Bosnian ban Kulin “gave shelter to a certain
number of Patarines, who had been prosecuted by Bernard the archbishop of
Split and banned from Split and Trogir”. Only two years later, the same pope
wrote “in the lands of ban Kulin there are many people who are seriously su-
spected and rather notorious because of condemned Cathar heresy”.
It seems that the argue was settled on 8th and 30th April 1203 with ne-
gation of “the leaders of those, who in Bosnia usurped the name of Christ
(i.e. they named themselves krstjani), and who were elsewhere condemned as
schismatics and Manicheans. In the 30’s of the thirteenth century the decrees
against krstjans were repeated. They were mentioned as haeritici in Bosnia, ho-
stes crucifixi, haeritici in Slavoniae partibus, and the Church, together with the
civil authorities, tried to suppress them by sending Crusaders and Inquisition
judges there. By the mid thirteenth century Bosnian Catholic bishop had to
relocate his see in Đakovo (in Slavonia), and thereof leave the Bosnian terri-
tory to krstjans, who will organize a significant heterodox Church of Bosnia
on the former territory of the Bosnian diocese (13th-15th c.).

Andrija Šuljak
BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI
I PRIJENOS REZIDENCIJE BOSANSKIH BISKUPA U ĐAKOVO
Problem bosansko-humskih krstjana još uvijek je za povjesničare aktualan

i izazovan predmet istraživanja. Tko su bili, jesu li bili krivovjerci, kako su
živjeli, kad su nestali itd.? Sve su to pitanja na koja još nema opće prihvaćenog
odgovora. A budući da je prijelaz bosanskih biskupa iz Bosne u Đakovo usko
povezan s problemom krstjana, još uvijek nije sasvim riješeno i pitanje njihova
prijelaza u Đakovo. Taj je prijelaz, na temelju dostupnih nam izvora, dio tih
sudbonosnih događanja u Bosni. Vjerni Rimu, odani podanici svojih bosan-
skih vladara ali i, voljom Svete Stolice, pod velikim utjecajem hrvatsko-ugar-
skih kraljeva, morali su se bosanski katolički biskupi hrvati s vrlo prodornom
heretičkom zajednicom. Ova je zajednica povremeno bila i oslonac bosanskim
banovima u borbi sa susjednim vladarom, hrvatsko-ugarskim kraljem, jer je on
pod plaštem čuvara pravovjerja želio ostvariti i svoje političke ciljeve, podčiniti
Bosnu svojoj kraljevskoj vlasti. I kad je taj problem postao previše ispolitiziran,
što zbog sve jačeg pritiska krstjana, a što zbog politike, morali su bosanski ka-
tolički biskupi prenijeti svoje sjedište iz Bosne na područje hrvatsko-ugarskih
kraljeva, na darovani im posjed Đakovo u Slavoniji. Povijesni su se događaji,
zatim, tako razvijali da su oni tu i ostali do danas i tu stvorili veliku biskupiju
sjeverno-istočnih područja Hrvatske.
Bosanska biskupija i pojava krivovjerja

Bosanska biskupija, kojoj tragovi idu do sredine 11. stoljeća, čini se, nije
baš bila dobro organizirana i duboko učvršćena kad je koncem 12. i početkom

Andrija Šuljak
13. stoljeća izložena nasrtajima heretika. Očito je, to nam potvrđuju tadašnja
zbivanja u Bosni, da je u to vrijeme bila slaba, da bi mogla pružiti jači otpor
prodiranju razbuktanoga krivovjerja. I biskup je bio nedovoljno odlučan pa čak
i nedovoljno teološki i crkveno pripravljen za tu borbu. Već kod prvog slu-
žbenog suočenja s krivovjercima na Bilinom Polju primijetio je papinski legat
Ivan de Casamaris da bosanski biskup glagoljaš, sufragan Dubrovačke metro-
polije, nije dovoljno sposoban da se suprotstavi krivovjerju, te je Svetoj Stolici
predložio da u Bosnu postavi latinskoga biskupa. No njegov je prijedlog ostao
neostvaren unatoč križarskim pohodima na Bosnu kaločkog nadbiskupa, sve
do 1233. godine, kad je Sveta Stolica ozbiljnije zahvatila u bosanski problem,
a novi legat Jakov Pecorari iz Piacenze (185) doveo u Bosnu i dominikance da
se suprotstave krivovjerju.1 Što više, u Bosnu je na poziv pape upao s vojskom
i hrvatski herceg Koloman (1226.-1241) . Tada se i bosanski ban Matej Ni-
noslav obratio papi i zauzeo oštriji stav prema krivovjercima. Papa Grgur IX.
(1227.-1241.) tada je zatražio od hrvatskog hercega Kolomana da ublaži svoj
stav prema Bosni i banu Ninoslavu.2
I doista, počela je reorganizacija Bosanske biskupije, a glavni činilac u
tome bili su dominikanci. Iz njihovih je redova imenovan latinski biskup Ivan
Teutonac, provincijal ugarskih dominikanaca. Bio je vrlo obrazovan i duhovan.
Takav izbor pokazuje da se jačanju i sređivanju Bosanske biskupije pristupilo
ozbiljno i ispravno, ne silom nego primjernim radom, ponajprije biskupa, a po-
tom njegove redovničke subraće dominikanaca.3 Bosanska biskupija stavljena
je pod direktnu jurisdikciju Svete Stolice, a novi biskup pod zaštitu slavonskog
hercega Kolomana, ali pomagao ga je i ban Ninoslav.4
1
J. Šidak, Studije o “Crkvi bosanskoj” i bogumilstvu, SNL, Zagreb, 1975., str. 185.
2
Isto, str. 187.
3
J. Šidak vrlo pohvalno piše o biskupu Ivanu: “…čovjek koji je volio život skroman i ispu-
njen odricanjem i koji nije bio stvoren za borbu u koju je svojim zaređenjem za biskupa bio
uvučen. Bio je vrlo obrazovan … Očito se išlo za tim da se briga za crkvu u Bosni povjeri
čovjeku koji će, iako je bio stranac, svojim uzornim životom znati da predobiva protivnika,
ublažava opreke i olakšava mučan prijelaz u nove oblike na području na kojem su ljudi uvijek
naročito osjetljivi.” (Isto, str. 188).
4
Isto, str. 185.

Bosansko-humski krstjani i prijenos rezidencije bosanskih biskupa u Đakovo
Odlučeno je da se izgradi katedrala u središtu zemlje, u Brdu. Za tu je

svrhu i ban Ninoslav dao određenu svotu novca na čuvanje pečuškim domini-
kancima.5 Planiralo se osnovati i bosanski kaptol. Biskup Ivan revno je obilazio
biskupiju i propovijedao, želeći misionarski obnavljati pravovjerje.
No čini se da su te promjene: latinski biskup, postavljen sa strane, a ne
domaći sin izabran po vlastitoj volji, povlašteni položaj koji je biskup imao,
ulaganja u biskupijske ustanove, uzdržavanje biskupa i biskupije te marljivo
djelovanje dominikanaca, uznemirile i bana i domaće ljude, te je uskoro po-
novno izbio sukob, a ban Ninoslav vratio se krivovjerju. Bilo je tu i prevelikog
uplitanja politike, te se ban pobojao za svoju samostalnost pa je braneći samo-
stalnost Bosne branio i heretike koji su mu bili sigurna potpora.6
Ponovno se vodio rat: hrvatski herceg Koloman i ugarski kralj na jednoj
strani, a Bosna s krivovjernicima i banom Ninoslavom na drugoj. Gledajući te
političke igre biskup se Ivan zahvalio na službi, ali na nagovor pape ponovno
je prihvatio vodstvo biskupije. No ne za dugo. Naime, 1238. godine nakon du-
ljih, činilo se, vrlo uspješnih ratovanja hercega Kolomana u Bosni biskup Ivan
Teutonac definitivno se zahvalio na biskupskoj službi, napustio Bosnu i otišao
u Njemačku.
Hrvatski herceg Koloman, po želji Svete Stolice, postavio je za nasljednika
biskupu Ivanu Teutoncu mađarskog dominikanskog provincijala Ponsu. Njemu
Koloman tijekom 1238. i 1239. godine, nadajući se da će tako ojačati položaj
bosanskoga biskupa, pomaže u gradnji biskupskog dvora, katedrale posvećene
Sv. Petru i u uspostavi Kaptola u Vrhbosni. I Sveta Stolica tada se potrudila da
konačno Bosanskoj biskupiji dade organizaciju propisanu crkvenim zakonima.
Papa je pozvao i mađarske biskupe da budu na pomoć novom bosanskom bi-
skupu.
I doista, biskup Ponsa revno se posvetio povjerenoj mu zadaći. Papa Grgur
IX. u upućenom mu pismu hvali ga i hrabri, jer je čuo da zemlju budno i mar-
ljivo čisti od krivovjerja. Zato ga postavlja za svog legata u Bosanskoj biskupiji
te ga moli i opominje da dijeleći oproste grešnicima potiče vjernike u Ugarskoj
5
Isto, str. 188.
6
Isto, str. 189.

Andrija Šuljak
na što revniju pomoć u radu na iskorjenjivanju krivovjerja, a svima koji mu

pomognu podjeljuje svoj blagoslov.7
Papa je u isto vrijeme hvalio i hercega Kolomana; odajući mu priznanje
izražava mu zahvalnost što najviše njegovom zaslugom u Bosni opet “sjaji
svjetlo katoličke čistoće” te ga poziva da i nadalje bdije nad katoličkom vjerom
u Bosni.8
Na poziv pape za pomoć Bosni odazvao se i kaločki nadbiskup. Ponovno
je poveo križarsku vojnu i po Bosni dao izgraditi posebna utvrđenja, da budu
zaštita misionarima i katoličkim vjernicima, a biskupa je pomogao novcem i
ljudima.
Vjerojatno potaknut tim priznanjem i pohvalom od Svete Stolice herceg
Koloman te iste godine obdario je Bosansku biskupiju i biskupa Ponsu svojim
kraljevskim dobrima, na svom području u Slavoniji, te je tzv. Kolomanovom
darovnicom bosanskom biskupu i biskupiji darovao svoje kraljevsko imanje u
Slavoniji, Đakovo i Bleznu, da biskupu i njegovim nasljednicima bude utočište
u kritičnim vremenima. Tada je Bosanska biskupija počela dobivati organi-
zaciju kakvu su imale biskupije zapadne Crkve. Neki povjesničari posebno
ističu uvođenje desetine, kako je to bio običaj u zapadnoj Crkvi,9 što je moralo
ogorčiti bana Ninoslava i bosanske velikaše.
Nažalost Kolomanova darovnica nije sačuvana ni u izvorniku, a ni u pri-
jepisu, nego nam je sačuvana samo potvrda i odobrenje te darovnice, koju je
papa Grgur IX. izdao 7. prosinca iste 1239. godine svojim pismom “Iustis
petentium”. U njemu među ostalim veli: “Zbog toga predragi sinovi i braćo
u Gospodinu, naklonjeni vašim pravednim traženjima, posjede i druga vaša
dobra vama od prejasnog u Kristu, našeg sina Kolomana, uzvišenog kralja,
hercega Slavonije, koji je i drugim Kristovim vjernicima velikom pobožnošću
podarivao, kao što te sve stvari pravedno i u miru nesmetano posjedujete,
vama i po vašoj Crkvi, apostolskom vlašću potvrđujemo i osnažujemo snagom
ovog pisma”.10
7
Isto, str. 194.
8
Isto.
9
Usp. Isto, str. 195.
10
A. Gulin, Srednjovjekovni Bosanski ili đakovački kaptol i njegovi pečati, u: Diacovensia,
III.(1995.)1., 299.-321., ovdje 301.

No uskoro su Hrvatsku i Kolomana pa i Bosnu zahvatila burna vremena.

Dogodio se prodor Tatara u kojem je stradao i herceg Koloman. U bitci na
rijeci Šajo herceg je smrtno ranjen i prevezen u utvrđenu Čazmu u Slavoniji,
gdje je uskoro i umro te je pokopan u tamošnjoj dominikanskoj crkvi.11
Tek 1244. godine Kolomanovu darovnicu potvrđuje i obnavlja i osobno
bosanskom biskupu Ponsi i njegovim nasljednicima te biskupiji daruje spome-
nuto kraljevsko imanje stariji Kolomanov brat, hrvatsko-ugarski kralj Bela IV.
(1235.-1270.), i to posebnom svojom darovnicom izdanom 20. srpnja 1244.
Dogodilo se to i opet povezano s ratom, tada ratom između Trogira i
Splita. Ban Ninoslav stao je na stranu Splićana, no umiješao se kralj Bela
kao zaštitnik Trogirana te je ban Ninoslav morao priznati vrhovništvo kralja
Bele nad Bosnom, a u njegovoj je prisutnosti i njegovom privolom kralj izdao
spomenutu darovnicu.12 U toj su darovnici obuhvaćena i biskupova prava na
posjede i podavanja na područjima Bosne, koji se taksativno nabrajaju, te na
područjima Soli, Usore i Donjih strana. Ta su prava biskup i biskupija dobili
već ranije od bana Ninoslava, kako se to u samoj Belinoj darovnici izričito
navodi.13
Prijelaz bosanskoga biskupa u Slavoniju u Đakovo temelji se upravo na
ovoj darovnici. No u vrtlogu burne bosansko-đakovačke povijesti nestao je
izvornik i te darovnice. Sačuvana nam je u prijepisu iz 1375. godine. Te je go-
dine, naime, bosansko-đakovački biskup Petar II. (1356.-1376.), budući da su
susjedni plemići nasrtali na posjede biskupskog imanja, zamolio papu Grgura
XI. (1370.-1378.) da mu potvrdi njegova prava na Đakovo. I papa je to učinio
31. listopada 1375. te mu ujedno poslao i prijepis darovnice kralja Bele IV. iz
1244. godine.14
Tekst te darovnice objavio je Augustin Theiner u svojim Vetera monumenta
Slavorum meridionalium, Romae, 1863., 296.-299./CCCCXIX.; mali isječak
iz darovnice donosi i Euzebije Fermendžin u Acta Bosnae, Zagreb, 1892., 12./
11
D. Mandić, Bogumilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962., str. 160.; usp. i J. Šidak,
nav. dj., str. 196.
12
Isto, str. 160.
13
Usp. N. Klaić, Srednjovjekovna Bosna, Zagreb, 1989., str. 110.-148.
14
A. Gulin, nav. dj., str. 306. On se poziva na A. Theinera, VMSMHI, I., str. 296., br. 419.,
te E. Fermedžina, AB, str. 42.

Andrija Šuljak
LXV., a Tade Smičiklas objavio ju je u svom Codex diplomaticus, IV., br. 87.,
str. 94.
Nada Klaić i povjesničari koji se drže njezinih kriterija, međutim, tu da-
rovnicu drže krivotvorinom.15 Ne bih želio ulaziti u problematiku, je li to
krivotvorina, odnosno je li to povijesna krivotvorina ili samo diplomatička.
Jaroslav Šidak o njoj misli sasvim drukčije: “Isprava kralja Bele, značajna u
mnogom pogledu, predstavlja zapravo rezultat nagodbe. Dok se prije išlo s
Ugarske strane za tim, da se Bosna i politički i crkveno sasvim podvrgne
Ugarskoj, upravo da postane jednim od njezinih sastavnih dijelova, sada joj je
priznato pravo na političku egzistenciju uz uvjet da prilike u svojoj crkvi pri-
lagodi onima u Ugarskoj”.16 Ante Gulin pak veli: “S obzirom da još uvijek nije
izvršena potpuna diplomatička analiza te isprave, još se uvijek može smatrati
autentičnom.”17
Kralj Bela IV. 1244. godine najprije u cijelosti potvrđuje darovnicu tada
već nestalog svoga brata Kolomana: “… ratificamus nihilominus et approba-
mus donationem factam de consensu nostro per predictum Regem Coloma-
num karissimum fratrem nostrum de possessionibus praelibatis …”. Zatim
svojom kraljevskom voljom i sam daruje spomenute posjede bosanskim bisku-
pima, što će u povijesti bosansko-đakovačkih biskupa biti vrlo važno. On, na-
ime, nastavlja: “… in subsidium ecclesie Boznensi cum omnibus pertinenciis
suis, silvis, pascuis, piscinis, aquis ac aliis utilitatibus cum metis et terminis
infrascriptis damus, conferimus et ex certa sciencia donamus perpetuo et irrevoca-
biliter possidendas Venerabili Patri Episcopo Boznensi et ecclesie Boznensi.” 18
Darovnicom Bosanska biskupija i biskupi Đakovo i Bleznu dobivaju kao
svoj posjed. Na ovom će imanju bosansko-đakovački biskupi, kad im Đakovo
postane stalna rezidencija, imati sigurno boravište, razviti ga u veliko vlaste-
linstvo koje će značiti bogatstvo za cijelu Đakovštinu i malo po malo, napose
u 18. i 19. stoljeću, ugrađivati ga u crkveni i kulturni život Slavonije i Hrvat-
ske.
15
N. Klaić, nav. dj., str. 139-144.
16
J. Šidak, nav. dj., str. 197.
17
A. Gulin, nav. dj., str. 306.
18
D. Mandić, nav. dj., str. 160.-161, b. 229.

Međutim, u svojoj darovnici Bela IV. ide i dalje od darivanja prava na

posjedovanje kraljevskog imanja, te bosanskom biskupu daruje na darovanom
području i svjetovnu vlast na području njegovog posjeda.
On naime piše: “… adicimus, eciam quod nullus Banus vel Comes de Vulko,
aut quicumque alius aliquam jurisdictionem possit exercere in terris supradictis, sed
solus dumtaxat Episcopus vel officialis suus omnes causas tam criminales quam ci-
viles iudicabit.”19 Bosanski je biskup na svom slavonskom području potpuno
slobodan od vlasti bana, vukovskog župana i susjednih slavonskih velikaša.
Podložan je samo kralju.
Kralj Bela IV. ide još i dalje, a to je kruna darovnice: “… ut in spiritualibus
et temporalibus in dictis possessionibus solus Episcopus plenum et mixtum
dominium habeat et obtineat”.20 Dakle, bosanski biskup u Slavoniji/Hrvat-
skoj, na darovanom području, koje je do tada pripadalo pod jurisdikciju peču-
škog biskupa, dobiva i punu crkvenu jurisdikciju. Tako je kraljevom voljom ovo
područje izuzeto ispod duhovne vlasti pečuškoga biskupa, a time je stvorena
jezgra buduće Bosansko-đakovačke biskupije.
Ta stvorena jezgra trajnim boravkom i djelovanjem bosansko-đakovačkih
biskupa postat će Bosanska, Bosansko-đakovačka biskupija. Naime, ubrzo će
se bosanski biskup u Đakovu početi i službeno u dokumentima nazivati epi-
scopus de Diaco, đakovački s jurisdikcijom na slavonskom području, ali i na
području Bosne. To dvojno ime počelo se upotrebljavati od biskupa Grgura
(1308.-1313.).21 Od tada do danas bosansko-đakovački biskupi neprestano će
ga nositi, a biskupija i danas nosi taj naslov. U vrijeme Turaka bosanski biskup,
kad bude postojao, bit će to najčešće bosanski franjevac i živjet će i kretat će se
te vršiti biskupsku službu na bosanskom i na slavonskom području, svjestan da
je to njegovo područje. Posljednji bosanski biskup pod turskom vlašću i prvi
biskup oslobođene Slavonije, franjevac Nikola Olovčić-Ogramić (1669.-1701.)
ponovno se 1698. vraća u Đakovo sjedište bosansko-đakovačkoga biskupa.
Godine 1735. Bosna koja je i dalje ostala pod turskom vlašću, te obnovljeni
bosansko-đakovački biskup iz Đakova ne smije prelaziti Savu, dobiva svog
bosanskog vikara. Od tada bosansko-đakovački biskup praktično postaje
19
Isto.
20
A. Theiner, VMSMHI, I, 296.-298.
21
Usp. I. Mažuran, nav. dj., str. 113.

Andrija Šuljak
samo hrvatsko-slavonski, a biskupija će jedno vrijeme obuhvaćati samo Đa-

kovštinu.
Godine 1773. odlukom Svete Stolice i carskog dvora bit će Bosansko-
đakovačka biskupija sjedinjena s obnovljenom Srijemskom biskupijom pod
bosansko-đakovačkim biskupom sa sjedištem u Đakovu.22 Takvo je stanje i
danas. I kroz cijelu ovu burnu povijest, bosansko-đakovački biskupi nepresta-
no su se pozivali na ovu darovnicu i na njoj temeljili svoje postojanje i svoja
prava na biskupiju i na biskupsko vlastelinstvo.
Đakovo postaje rezidencija bosanskoga biskupa

Prvi bosanski biskup koji je prešao u Đakovo bio je dominikanac Ponsa
(1238.-1271.) i to nakon neuspjele konsolidacije svog položaja u Vrhbosni.
Sačuvano je pismo koje biskup Ponsa piše 8. svibnja 1252. u Đakovu. Njemu
je izaslanik trebinjskog biskupa uručio bulu pape Inocenta IV. (1243.-1254.),
izdanu još 1247. u Lionu, kojom se Bosna pripaja ugarskoj metropoliji u Ka-
loči, a to je trebalo biti zbog boljeg uvida situacije u Bosanskoj biskupiji, jer
se situacija za katoličkoga biskupa pogoršavala. Ponsa je tu odluku primio još
1250. godine, ali tada se nije odazvao da pođe u Rim i iznese svoje mišljenje.
Mažuran misli da je tako postupio zbog siromaštva ili zbog još nesigurnog
svoga stalnoga boravišta. Učinit će to tek desetak godina kasnije, tj. 1264.
godine, i izjasniti se za uključenje Bosanske biskupije Kaloči.23
To je prvi pisani dokaz da bosanski biskup boravi na svom imanju u Sla-
voniji, u Đakovu, a to je i najstariji dokument srednjovjekovnog Đakova. Pon-
sa piše da pismo diktira svom notaru Arhilohu, u prisutnosti svojih svećeni-
ka. Prisutni su bili đakovački kapelan Petar Pousa, svećenici Danijel, Ivan,
Dimitrije, Juda, Aleksandar i drugi, te da ga piše pred biskupskom kućom.
On, naime, piše: “In villa que vocatur Diaco et ante domum in qua habitat
episcopus Bosgnensis.”
Ponsa se pokazao kao vrlo energičan i sposoban biskup, koji je vodio skrb
za dobiveno gospodarstvo, ali i za biskupiju, kako područje darovanog imanja
22
Usp. F. Herman, Sjedinjenje biskupija bosansko-đakovačke i srijemske, Zagreb, 1941. (Preti-
sak iz BS, br. 2. i 3., 1941.).
23
I. Mažuran, nav. dj., str. 108.-109.

tako i preko Save u Bosni. Bio je prisutan i u Slavoniji i u Bosni. Njegov bora-
vak u Đakovu još nije bio stalan.
Ostaje otvoreno pitanje je li Bosanski stolni kaptol, osnovan u Brdu 1238.
godine, odmah prešao u Đakovo ili tek 1293., kad se prvi put spominje u Đa-
kovu.24 No biskup Ponsa daruje mu imanje Selce u blizini Đakova, u sklopu
biskupskog vlastelinstva, pa nije nevjerojatno da je i Kaptol došao odmah s
biskupom.25 Kaptol se prvi put spominje u Đakovu tek 1293. godine. Ubrzo
ga vidimo kako nastupa i kao Locus credibilis. Već 1330. godine Stolni kaptol
broji čak 13 članova: lektor Petar, kustos Albert, kantori Dominik i Stjepan,
magistri Andrija, Bene, Ivan, Ivan Mali, Kuzma, Petar i Toma.26 Tako velik
broj kanonika, čak 8 magistara, daje možda naslutiti ne samo da je Stolni
kaptol uvelike razvio svoju sudsko-administrativnu djelatnost, nego da je, po
srednjovjekovnom običaju, u Đakovu osnovana i škola.
Kakvom se crkvom biskup služio u Đakovu? Povjesničari redom ističu da
je Đakovo tek villa, odnosno imanje, selo. U najnovije vrijeme u arheološkim
iskopavanjima otkriveno je u samom Đakovu, na lokalitetu stare župne crkve
Sv. Jurja, danas Svih Svetih, u srednjem vijeku Sv. Lovre, a u vrijeme Turaka
Ibrahim pašina džamija izgrađena u drugoj polovici 16. stoljeća, veliko vi-
šeslojno groblje (više od 1000 grobova), a najstariji su grobovi iz početka 11.
stoljeća. Među ostalim pronađeno je i starohrvatskog nakita, što pokazuje da
je Đakovo mnogo starije od prvog spomena iz 1239. godine, i svakako veće
od imanja.
U novim arheološkim istraživanjima koja se nastavljaju otkriveno je i sta-
rokršćansko groblje iz sredine 4. stoljeća. Arheolozi kažu da je to najveće sta-
rokršćansko groblje otkriveno u Sjevernoj Hrvatskoj.27
24
Usp. Isto, str. 110.
25
M. Mesić, Građa mojih rasprava u Radu JAZU, Starine, 5,, Zagreb, 1873., str. 115. Ive
Mažuran primjećuje da se dolazak Kaptola u Đakovo 1293. dogodio za biskupa Tome, koji
je inače bio iz Slavonije, pa se možda u njegovo vrijeme već definitivno mislilo ostati u
Đakovu. Takvo mišljenje zastupa i Stjepan Bäuerlein u svojoj Građa za povijest Đakova,
Biskupijski arhiv.
26
T. Smičiklas, nav. dj., X., str. 60.-62.
27
Usp. B. Migotti, Arheološka građa iz ranokršćanskog razdoblja u kontinentalnoj Hrvatskoj, u:
Od nepobjedivog sunca do sunca pravde, Arheološki muzej, Zagreb, 1994., str. 41.-71.

Andrija Šuljak
U arheološkim iskopavanjima 1990-ih godina u dvorištu sadašnjega bi-

skupskoga dvora otkrivena je srednjovjekovna katedrala, gotička crkva pro-
povjedničkog tipa, tzv. dijamantna gotika, koje inače nema u kontinentalnoj
Hrvatskoj, nego je to tipična crkva bosanskoga podneblja. Arheolozi misle da
je iz prve polovice ili čak s početka 14. stoljeća. Biskupijski povjesničar Mirko
Gašić drži da je već biskup Grgur (1308.-1314.) izgradio katedralnu crkvu u
Đakovu.28 A kakvom su se crkvom biskupi služili 70 godina? Možda još ne
otkrivenom kasno romaničkom crkvom, kakvih na tom području Slavonije, i
u blizini Đakova, ima nekoliko? Npr. u N. Mikanovcima, Koprivni, Koški i
tako dalje.
Prvih šest biskupa bili su dominikanci. U vrijeme biskupa Lovre Lorandi-
ja (1336.-1347.) - kojega je papa Benedikt XII. (1334.-1342.) najprije predlo-
žio kralju Karlu i imenovao za bosanskoga biskupa, a zatim preporučio zaštiti
kralja, bosanskom banu Stjepanu II. Kotromaniću, kaločkom nadbiskupu i
narodu bosansko-đakovačke biskupije29 - spominju se sporovi s franjevcima
u Bosni zbog skupljanja materijalne pomoći za gradnju i popravke crkava.
Biskup Lovro obratio se papi Klementu VI. (1342.-1352.) i zamolio jasnije
tumačenje odluke kojom se franjevcima daje pravo ubiranja desetine za po-
trebe njihova misionarskog djelovanja u Bosni. Dobio je odgovor u buli istog
pape izdanoj 13. lipnja 1344. u Avignonu, da franjevačka desetina ne ukida
njegovo pravo na desetinu, jer i on gradi i uređuje katedralnu i druge crkve u
biskupiji.30 To, bez sumnje, potvrđuje da je bosansko-đakovački biskup i dalje
prisutan u Bosni, te da uz franjevce kojima je Sveta Stolica povjerila bosansku
misiju, i u Bosni djeluje. Čini se da se biskup privremeno u vrijeme Stjepana
II. Kotromanića čak i vratio u Bosnu.31
Možda da se izbjegnu sukobi na bosanskom području između bosanskoga
biskupa u Đakovu i franjevaca koji su od 1291. od dominikanaca preuzeli pa-
storalnu skrb, odnosno borbu s krivovjerjem u Bosni, sredinom 14. stoljeća za
28
Usp. M. Gašić, nav. dj., str. 14. Njemu pripisuje i gradnju biskupskog doma.
29
Usp. I. Mažuran, nav. dj., str.114.
30
Isto, str. 115
31
M. Perojević, Stjepan II. Kotromanić, u: Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine
od najstarijih vremena do godine 1463., Napredak, Sarajevo, 1942., str. 256-266.

bosansko-đakovačkog biskupa s rezidencijom u Đakovu imenovan je bosanski

franjevac.
Prvi franjevac koji je postao bosansko-đakovačkim biskupom bio je Pe-
regrin Saksonac, prvi kustos Bosanske franjevačke kustodije, a biskupom je
postao na preporuku bosanskoga bana Stjepana II. Kotromanića i Mletačke
Republike, gdje je Peregrin Saksonac bio dobro poznat.32 Ban Tvrtko I. bo-
sansko-đakovačkoga biskupa smatra svojim duhovnim ocem, biskupski mu
je dom kao vlastiti dom te u njemu piše i službena pisma i isprave.33 U tim se
pismima prvi put spominje katedrala u Đakovu. Češće dolazi u Đakovo. Čak
se u Đakovu i vjenčao s bugarskom princezom Dorotejom ili bolje, vjenčao ga
je bosansko-đakovački biskup. I danas je, naime, otvoreno pitanje gdje?34 U
darovnici tom prigodom izdanoj biskupu Petru ban Tvrtko piše da je njegov
brak blagoslovio “venerabilis in Christo pater et dominus Petrus, sancte Dei
et apostolice sedis gratia episcopus ecclesie Boznensis”.35
Moramo spomenuti da je u Đakovu odobrenjem pape Klementa VI. 1347.
za kustosa bosanske kustodije Peregrina Saksonca, koji će uskoro biti imeno-
van i bosansko-đakovačkim biskupom, osnovan franjevački samostan. To je
prvi franjevački samostan bosanskih franjevaca utemeljen izvan Bosne. Nije li
32
Usp. D. Mandić, nav. dj., str. 397.
33
M. Perojević, nav. dj., str. 289.
34
Isto, str. 310. Perojević piše: “Na dan Začeća B. D. Marije, 8. prosinca 1374., u prisustvu
majke Jelene, brata Vuka, velikaša bosanskih i poslanika susjednih zemalja i gradova oba-
vljeno je vjenčanje bana Tvrtka u mjestu sv. Ilija (in villa seu loco Elye, Zenthilie=Ilinci).
Vjenčao ga je sam bosanski biskup Petar, nekadanji Tvrtkov protivnik, a sada ljubezni du-
hovni otac.” Tvrtko je za uzvrat izdao biskupu darovnicu kojom mu daruje posjed Jelavicu.
Perojević se ovdje poziva na Vjekoslava Klaića, koji veli da je samo vjenčanje obavljeno u
biskupskom sjedištu, a slava nastavljena na spomenutom imanju. No u novije vrijeme neki
misle da je Sv. Ilija Velika Kopanica, u blizini Đakova, koja i danas ima sv. Iliju zaštitnika.
Neki čak misle da je to moralo biti na području Bosne, možda u blizini Modriče. Uz ovo
vjenčanje usko je povezan početak đakovačke ergele konja. Naime, prema Stjepanu Romi-
ću, autoru monografije o đakovačkoj ergeli, ban bi tom prigodom darovao biskupu Petru
10 arapskih kobila i 1 pastuha. Na žalost Romić ne piše strogo znanstvenom metodom te
ne donosi navod gdje je taj podatak našao. Najvjerojatnije u rukopisu biskupa Petra Bakića
(1716.-1749.) o stanju Biskupskog vlastelinstva, no rukopis je nestao pa se ne može provje-
riti.
35
Isto, str. 347. Perojević ovdje navodi srpskog povjesničara Ilarija Ruvarca.

Andrija Šuljak
bilo upravo tako zato što je postojala živa svijest i veza da je bosansko-đako-
vački biskup pravi biskup Bosne?! Da su ga i bosanski franjevci prihvaćali i da
je Tvrtko želio da bosanski biskup kao franjevac s franjevcima, s kojima je ban
bio u izvrsnim odnosima, bude još prisutniji u Bosni?
I bosanski kralj Stjepan Dabiša 1393. dolazi u Đakovo i sklapa mir s hr-
vatsko-ugarskim kaljem Sigismundom.36
Dakle, stalno nam se provlači povezanost bosansko-đakovačkoga biskupa
s Bosnom. Sve do pada Bosne pod tursku vlast ima više vijesti o upravi gospo-
darstvom, o biskupskom Đakovu, knjižnici, školovanju mladića za svećenike i
laike po europskim učilištima, a napose o uključenosti bosansko-đakovačkih
biskupa u politički i crkveni život Hrvatske i Ugarske, o djelovanju Bosan-
skog kaptola u Đakovu kao Locus credibilis, ali samo za hrvatsko-ugarsko
područje i možda čak i o kaptolskoj školi, ali, nažalost nemamo direktnih
vijesti o eventualnim njihovim pothvatima i kontaktima s krstjanima u Bosni
i Humu.
U vrijeme turske vlasti bosansko-đakovački biskup živjet će, djelovati i
kretati se - kad ga bude bilo - i po Bosni i po Slavoniji, gdje su se u međuvre-
menu proširili franjevci Bosne srebrene.
Poslije oslobođenja Slavonije, koncem 17. stoljeća bosanski skup Nikola
Ogramić Olovčić, Požežanin podrijetlom iz Olova, vratit će biskupsko sjedi-
šte u Đakovo, započeti obnovu Đakova i dobiti potvrdu od cara, kao i biskup
Josip Antun Ćolnić (1751.-1773.), da Đakovo i Đakovština pripada bosansko-
đakovačkim biskupima. Možda je kod biskupa s kraja 18. i prve polovice 19.
stoljeća manje izražena svijest biskupske pripadnosti Bosni, ali biskup J. J.
Strossmayer pozvat će se na to pravo na Bosnu kad se u Bosni bude 1880-ih
obnavljala redovna crkvena organizacija, te će tražiti da se i njegovo mišljenje
čuje kad se uređuju pitanja u Bosni.
Zaključak
Znamo na temelju čega i kad su bosanski biskupi prešli u Đakovo, da su
Đakovo izgrađivali kao biskupsko sjedište bosansko-đakovačkoga biskupa, da
su bili prisutni i u Bosni ili preko dominikanaca kao dominikanci ili preko
franjevaca kao franjevci i preko svojih samostana u Đakovu i uskoro – a to
36
Isto, str. 356.

znači i uključeni u hrvanje s krstjanima. Znamo da su se bosanski vladari

na njih obraćali kao svoju duhovnu vlast … No sigurno je ta prisutnost bila
osiromašena zbog boravka izvan Bosne. Ipak, još uvijek se ne može donijeti
konačni sud i zaokružiti slika, jer za to povijesno razdoblje nema dovoljno
pisanih izvora. Što ih je priječilo da se u vrijeme narodnih vladara s kojima
su bili bliski ne vrate u Bosnu? Možda već prevelika povezanost sa Slavoni-
jom i Ugarskom, s hrvatsko-ugarskim kraljevima. Teško je naći pravi i točan
odgovor.
Postoji prigovor nekih bosanskih povjesničara da su biskupi nečasno na-
pustili svoju Bosnu, i to kad je Bosni i njezinoj Crkvi bio tako potreban biskup
i pastir.37 Istina je da je to negativno utjecalo na život Crkve u Bosni, no danas
je lako biti sudac. Pokušajmo shvatiti prilike u kojima su bosanski biskupi
živjeli.
Tu je mladi bosanski vladar, ponosan i odlučan u svojoj samostalnoj Bo-
sni, pojavljuje se krivovjerje europskih razmjera prema kojem on nema – i
zbog političke situacije – određenog i odlučnog stava kako bi to želio Rim.
Štoviše, vladar će se, da sačuva nezavisnost Bosne, osloniti na krivovjerje i po-
magati ga. Susjedni vladar odlukom Rima imenovan je zaštitnikom pravovje-
rja u Bosni, ali on otvoreno pokazuje i svoje političke ambicije na Bosnu. On
čak ima udjela u imenovanju bosanskoga biskupa. U isto vrijeme u Bosni na
crkvenom polju nastupaju dva velika katolička reda, dominikanci i franjevci, i
jedni i drugi s posebnim ovlastima Svete Stolice pa se i ne obaziru na domaćeg
biskupa, koji je uostalom i stranac. I što je u takvim okolnostima značio bo-
sanski katolički biskup? Drugo mu i nije preostalo nego maknuti se ustranu.
Darovano imanje Đakovo i nije daleko od biskupije. Ono je samo polukružno
područje odrezano od Bosne rijekom Savom. Što su možda manje prisutni u
Bosni poslije prelaska u Đakovo, rezultat je i nedostatak arhivske građe onog
vremena, a svakako i moćne prisutnosti dominikanaca i franjevaca.
Ako stoji prigovor da su Arpadovićima bosanski biskupi u Đakovu tre-
bali poslužiti u ostvarivanju političkog utjecaja na Bosnu, onda svakako stoji i
velika istina, da se upravo zaslugom tih biskupa hrvatsko-ugarski kraljevi ne
samo nisu domogli Bosne nego su i – crkveno gledano – izgubili za Ugarsku
37
Usp. K. Draganović, Katolička crkva u sredovječnoj Bosni, u: Povijest hrvatskih zemalja
Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., I., Sarajevo, 1942., str. 736.

Andrija Šuljak
crkvu Slavoniju i Srijem, gdje je zaslugom bosansko-đakovačkih biskupa izra-

sla velika biskupija istočno-hrvatskih područja, druga po veličini u Hrvatskoj,
i to kao važan dio Crkve u Hrvata. Ona će, istina, kroz svoju povijest biti
zajedno sa Zagrebačkom biskupijom u sastavu Kaločke metropolije, a to znači
ugarske Crkve, ali 1852. godine kad Zagrebačka biskupija preraste u nadbi-
skupiju i metropoliju, Đakovačka ili bosanska i Srijemska biskupija postat će
živi ud i crkvenog i narodnog bića. Možda bismo na kraju smjeli postaviti i
pitanje, nisu li i bosansko-đakovački biskupi u Đakovu i Bosansko-đakovačka
biskupija dali veliki doprinos povijesnoj povezanosti Bosne s Hrvatskom?!
SUMMARY
Since Bosnian krstjani emerged at the end of the 12th century, Bosnian
Catholic bishops lived under constant pressure to fight the heretics. Alone,
they were powerless against the forces of heresy. The bishops were subject to
the Hungarian Church and very much depended on the support from their
Bosnian ruler, Hungarian king and Rome to protect orthodoxy. Due to un-
certain political currents, they were left without the support from their Bo-
snian ruler, at the mercy of the Hungarian king, so they recoiled to a landed
property of Đakovo in Slavonia – first temporarily then permanently. Yet,
through their entire history they were torn between Hungary, Croatia and
Bosnia. They remained in Đakovo and became the bishops of Bosnia and
Đakovo and, eventually, formed the great Đakovo or Bosnia and Srijem bi-
shopric, which was always very close to Bosnia.

Marco Rainini
PREDICATORES, INQUISITORES, OLIM HERETICI:

IL CONFRONTO TRA FRATI PREDICATORI E CATARI IN ITALIA
SETTENTRIONALE DALLE ORIGINI AL 1254*
Agli inizi del Libellus de principiis Ordinis Praedicatorum Giordano di Sas-

sonia narra di come, mentre era in viaggio al seguito del vescovo Diego di
Osma, il giovane Domenico avesse trascorso una notte a Tolosa:
*
Nel corso di questo lavoro farò uso delle seguenti sigle:
AA SS = Acta Sanctorum collecta digesta illustrata a Godefrido Henschenio et Daniele Papebrochio
e Societate Iesu, Aprilis III, Parisiis et Romae 1866;
AFP = “Archivum Fratrum Praedicatorum”;
BOP = Bullarium Ordinis fratrum Praedicatorum, edd. A. Brémond-Th. Ripoll, I, Romae
1729;
DBI = Dizionario Biografico degli Italiani;
MDSD = Monumenta Diplomatica Sancti Dominici, ed. Vl.J. Koudelka, auxil. R.J. Loenertz,
Romae 1966 (Monumenta Ordinis fratrum Praedicatorum Historica, XXV);
MGH = Monumenta Germaniae Historica;
MOPH = Monumenta Ordinis fratrum Praedicatorum Historica, apud Institutum historicum
fratrum Praedicatorum;
PL = Patrologia cursus completus, accurante J.-P. Migne;
Tugwell, Notes 1995 = S. Tugwell, Notes on the life of St. Dominic, AFP, 65 (1995), pp.
5-169;
Tugwell, Notes 1996 = S. Tugwell, Notes on the life of St. Dominic, AFP, 66 (1996), pp.
5-200.

Marco Rainini
Avendo scoperto che gli abitanti di quella terra erano già da molto tem-
po eretici, cominciò ad essere turbato nel cuore da grande compassione per
un così grande numero di anime tristemente ingannate. La notte stessa nella
quale cominciarono a soggiornare nella già ricordata città [di Tolosa], il sotto-
priore [Domenico] discusse a lungo con passione e con forza e con persuasione
con l’oste della casa, che era un eretico, e così, per la mediazione dello Spirito
di Dio, lo ricondusse alla fede, poiché questi non poté resistere alla sapienza e
allo Spirito che parlava1.
L’episodio costituisce una sorta di anticipazione di quanto poco oltre verrà
narrato, a proposito del pieno coinvolgimento del vescovo e dell’allora sotto-
priore Domenico nella campagna di predicazione nel Narbonese. Nell’eco-
nomia di un’opera che si presenta come il resoconto “de principiis Ordinis”,
l’incontro con un eretico, e l’impressione che la diffusione dell’eresia suscita
nel Fondatore, assumono una valenza fondante. Questo scritto rappresenta
il primo tentativo di organizzazione della memoria delle origini, ad opera di
colui che è succeduto a Domenico alla guida dell’Ordine: la sua importan-
za nella costruzione dell’identità dei frati Predicatori non deve quindi esse-
re sottovalutata 2. Del resto, anche prescindendo da queste considerazioni, la
stessa vicenda personale di Domenico di Caleruega, per quanto intorno ad
essa si riesca a far luce, mostra l’importanza del confronto con i “buoni cri-
stiani” dualisti nello sviluppo di un’esperienza che porterà all’organizzazione
dell’ordo Praedicatorum3.
1
“Cuius terre incolas cum deprehendisset iam fuisse dudum hereticos, cepit super illusis tam
innumeris miserabiliter animabus multa cordis compassione turbari. Ipsa nocte vero, qua in
prefata civitate hospitati sunt, supprior ille cum hospite domus heretico multa disputatione
et persuasione fortiter et ferventer agens, dum non posset hereticus resistere sapientie et
spiritui qui loquebatur ad fidem ipsum spiritu dei mediante reduxi” (Iordani de Saxonia
Libellus de principiis Ordinis Praedicatorum, ed. H.C. Scheeben, in Monumenta S. P. N. Do-
minici, II, Romae 1935 [MOPH, XVI], pp. 33-34).
2
Riguardo a questi temi si veda lo studio di L. Canetti, L’invenzione della memoria. Il culto
e l’immagine di Domenico nella storia dei primi frati Predicatori, Spoleto 1996 (Biblioteca di
“Medioevo Latino”, 19), in particolare le pp. 155-220: a proposito delle ricerche di Canetti,
si veda infra, nota 40 e testo corrispondente.
3
A questo riguardo, oltre al classico M.-H. Vicaire, Histoire de Saint Dominique, Paris
1982², per il quale faccio riferimento all’edizione it. Storia di san Domenico, a c. di V. Ferrua,
Roma 1987³ (Tempi e figure, 6), rimando a Tugwell, Notes 1995, pp. 5-169.

Predicatores, inquisitores, olim heretici: il confronto tra frati Predicatori e catari in Italia ...
Il confronto con gli eretici, e in particolare con i catari, lungi dal costitui-
re un fattore aggiunto e secondario, rappresenta un carattere costitutivo del-
l’attività e dell’identità stessa dell’Ordine dei Predicatori, almeno per quegli
anni che vanno dalla predicazione di Domenico fino a poco oltre la metà del
XIII secolo, quando ormai la diffusione delle dottrine dualiste nell’Europa
occidentale si mostra avviata verso un declino irreversibile. Si tratta di un
confronto che si sviluppa lungo le linee di evoluzione e di organizzazione isti-
tuzionale dell’Ordine, parallelamente alla progressiva messa a punto da parte
del papato di quegli strumenti istituzionali, propagandistici e dottrinali che
determineranno la crisi del catarismo, socialmente accerchiato, depotenziato
nelle sue novità ideologiche, e virtualmente sconfitto – come ha sottolineato
Grado Merlo – prima della stabile sistemazione giuridica dell’attività degli
inquisitores a sede apostolica deputati4.
Lo scopo di questo breve contributo è quello di mettere in luce, nell’ar-
co di questo sviluppo, alcuni snodi particolarmente significativi, nei quali il
confronto tra Ordine dei Predicatori ed eretici dualisti evidenzia elementi di
novità. A questo fine, ho preso in considerazione il periodo che va dal 21
febbraio 1218, data nella quale la cancelleria di Onorio III emette la lettera
Si personas religiosas, che raccomanda a tutti gli appartenenti all’alta gerarchia
ecclesiastica e ai superiori religiosi quelli che per la prima volta vengono defi-
niti “fratres ordinis Predicatorum”5, e la lettera Magna magnalia dell’8 agosto
1254, con la quale Innocenzo IV dà disposizioni affinché ovunque venga cele-
brata la festa di san Pietro Martire, ucciso dai catari lombardi poco più di due
anni prima6. In questo arco di tempo, l’attenzione verrà concentrata in parti-
colare sull’Italia settentrionale, territorio che – come cercherò di mostrare – si
presenta particolarmente significativo per il problema in esame.
4
G.G. Merlo, Contro gli eretici. La coercizione all’ortodossia prima dell’Inquisizione, Bologna
1996, in partic. pp. 7-8.
5
“Si personas religiosas”, 11 febbraio 1218, inviata “venerabilibus fratribus archiepiscopis et
episcopis et dilectis filiis abbatibus, prioribus et aliis ecclesiarum prelatis”; MDSD, n. 86,
pp. 86-87.
6
BOP, I, n. CCCXLIV, pp. 252-253.

Marco Rainini
1. Fovea hereticorum
“Fovea hereticorum”: con questa espressione Giacomo da Vitry definisce
la città di Milano, in una lettera del 12167. L’espressione del vescovo di Acri è
divenuta una sorta di topos storiografico8: a prescindere dalla reale consistenza
numerica, la presenza degli eretici dualisti nella pianura padana si deve con-
siderare significativa, soprattutto dal punto di vista dottrinale9. Nel periodo
preso in esame i catari italiani si riconoscevano in gruppi diversi, tra i quali,
sulla base delle testimonianze coeve, si possono distinguere almeno sei chiese,
che sono identificate mediante un riferimento geografico, ma che devono es-
sere innanzitutto intese come obbedienze gerarchiche e soprattutto dottrinali
diverse10. È tuttavia significativo che non ci giungano molte notizie a proposi-
7
“Post hoc vero veni in civitatem quandam, Mediolanensem scilicet, que fovea est heretico-
rum, ubi per aliquot dies mansi et verbum dei in aliquibus locis predicavi. Vix autem inve-
nitur in tota civitate qui resistat hereticis» (Lettres de Jacques de Vitry (1160/70-1240), èvêque
de Saint-Jean-d’Acre, par R.B.C. Huygens, Leiden 1960, lettera I, p. 72).
8
Una discussione sulla presenza degli eretici a Milano e nel contado milanese in quel peri-
odo si ha in P. Montanari, Gli eretici, in Milano e la Lombardia in età comunale, secoli XI-
XIII, Milano 1993, pp. 88-91, in partic. pp. 88-89.
9
A questo proposito si vedano le indicazioni contenute nella Summa de Catharis di Raniero
da Piacenza, frate Predicatore, inquisitore, già membro di spicco della gerarchia catara: F.
Sanjek, Raynerius Sacconi O.P., Summa de Catharis, AFP, 44 (1974), pp. 31-60; in partic.
ivi alle pp. 49-50 si trova l’elenco delle chiese catare conosciute da Raniero e la sua stima
della loro consistenza numerica: “Primi, scilicet Albanenses, morantur Verone et in pluribus
ciuitatibus Lombardie et sunt numero fere circiter quingenti utriusque sexus. Illi autem de
Concorrezo diffusi sunt fere per totam Lombardiam et sunt utriusque sexus MD et plu-
res. Etiam Baiolenses Mantue, Brixie, Bergami, et in comitatu Mediolani, sed pauci, et in
Romaniola, et sunt CC. Ecclesia de Marchia nihil habent Verone et sunt circiter C. Illi de
Tuscia et de Valle Spolitana fere C. Ecclesia Francie morantur Verone et in Lombardia, et
sunt circiter CL. Ecclesia Tholosana et Albigensis et Carcassonensis cum quibusdam qui
olim fuerint Agennensis ecclesie, que fere destructa est, sunt fere CC. Ecclesia Latinorum
in Constantinopoli fere sunt L. Item ecclesia Sclauonie et Philadelphie et Grecorum, Bul-
garie et Duguuithie omnes simul fere D. O lector, dicere potes secure quod in toto mundo
non sunt Cathari utriusque sexus numero MMMM, et dicta computatio pluries olim facta
est inter eos”. Sul significato da attribuire alle cifre riportate da Raniero si vedano le osser-
vazioni di Raoul Manselli, L’eresia del male, Napoli 1980, pp. 303-308.
10
Per quanto segue cfr. Manselli, L’eresia del male, pp. 219-249.

to dell’antica chiesa fiorentina, e sui catari della Valle Spoletana – responsabili

del clamoroso caso dell’uccisione di Pietro Parenzo, dominus et rector di Orvie-
to, incaricato della lotta contro gli eretici da Innocenzo III11 –, mentre siamo
molto più informati sulle chiese identificate con toponimi padani: quella di
Concorezzo, i cui membri vengono indicati anche come Garatenses – da Ga-
ratto, vescovo cataro sotto il quale si consumò una delle scissioni tra i dualisti
italiani –, che si deve considerare l’erede della tradizione più antica; quella di
Desenzano, indicata anche come “Albanenses”, caratterizzata da un dualismo
radicale che la contrapponeva ai catari di Concorezzo; infine, le chiese di
Mantova-Bagnolo e quella di Vicenza, per le quali l’identità dei principi e
delle credenze appare più incerta. Il catarismo in Italia settentrionale mostra
insomma i caratteri di una certa eterogeneità dottrinale: è forse possibile co-
gliere in questa peculiarità un riflesso di quella vivacità intellettuale che, come
ha sottolineato Lorenzo Paolini, è il tratto che caratterizza i dualisti padani12.
La presenza di maestri e la buona formazione scolastica mostrano il tentativo
di confronto dialettico con la teologia cattolica: a questo riguardo, basti citare
le significative testimonianze – seppur indirette – a proposito della specula-
zione di Giovanni di Lugio, membro della chiesa catara di Desenzano, o il
ben noto Liber de duobus principiis13.
11
V. Natalini, S. Pietro Parenzo. La leggenda scritta dal maestro Giovanni canonico di Orvieto,
Roma 1936;C. Lansing, Power and Purity: Cathar Heresy in Medieval Italy, Oxford 1998.
12
L. Paolini, Italian Catharism and written culture, in Heresy and Literacy, 1000-1530, ed.
P. Biller and A. Hudson, Cambridge 1994 (Cambridge Studies in Medieval Litterature,
23), pp. 83-103.
13
Le “opiniones” di Giovanni di Lugio vengono elencate da Raniero da Piacenza nella già
menzionata Summa de Catharis (Sanjek, Raynerius Sacconi O.P., Summa de Catharis pp. 52-
57); cfr. inoltre la voce Giovanni da Lugio, in DBI, LVI, pp. 75-78; per il Liber de duobus
principiis, oltre al sempre utile Un traité néo-manichéen du XIIIe siècle, le “Liber de duobus
principiis”, suivi d’un fragment de rituel cathare, pub. par A. Dondaine, Roma 1939, che con-
tiene anche altri testi, si veda la successiva edizione Liber de duobus principiis (Livre des deux
principes), a c di Ch. Thouzellier, Paris 1973. Riguardo a questi temi si veda inoltre Paolini,
Italian Catharism, pp. 95-103.

Marco Rainini
2. Canonici bononienses
La preparazione dottrinale dei dualisti si deve porre in qualche modo in
relazione – causa vel effectus – con le caratteristiche dei principali interlocutori
con cui ben presto questi si dovranno confrontare. Il primo insediamento sta-
bile nell’Italia settentrionale di quelli che la documentazione papale di quel
periodo identifica già come “fratres Predicatores”14 si situa a Bologna: secondo
Giordano di Sassonia il primo gruppo raggiunge la città universitaria “anno
Domini M°CC°XVIII°, circa principium”15. Gli inizi sono piuttosto difficili;
verso la fine dell’anno, tuttavia, a questi primi frati si aggiunge Reginaldo
d’Orléans, già maestro di diritto canonico a Parigi, che dà impulso alla predi-
cazione e all’organizzazione logistica della comunità16. Nel marzo 1219 viene
ceduto ai frati il terreno attiguo alla chiesa di San Nicolò delle Vigne, l’attuale
San Domenico: è probabile che attorno a questo periodo la comunità si tra-
sferisca nella sistemazione definitiva, abbandonando l’iniziale insediamento
presso l’ospizio di Santa Maria alla Mascarella17. Nel giro di pochi mesi i frati
si stabiliscono in altre città dell’Italia settentrionale: la fondazione di Berga-
mo segue di poco quella del convento di Firenze, dove i Predicatori sono già
presenti nel gennaio 1219, e precede quelle di Verona e Milano, entrambe do-
cumentate entro il 1220; in breve tempo seguono altri insediamenti, a Brescia,
Faenza, Parma e Genova18.
È di qualche anno successiva la prima testimonianza a proposito dei frati
Predicatori che non si debba ad un appartenente all’Ordine. Si tratta di un
14
Lettera “Gratiarum omnium largitori”, 11 febbraio 1218, MDSD, n. 79, 78-79, inviata
“dilectis filiis priori et fratribus Sancti Romani praedicatoribus in partibus Tholosani”.
15
Iordani de Saxonia Libellus, LV, p. 51 (“De fratribus primo missis Bononiam”). Rigu-
ardo alla prima presenza dei frati Predicatori a Bologna, oltre a Tugwell, Notes 1995, pp.
53-57, che precisa e discute alcune ipotesi di Vicaire, Storia di san Domenico, pp. 437-441, si
veda G.G. Merlo, Gli inizi dell’Ordine dei frati Predicatori. Spunti per una riconsiderazione,
“Rivista di storia e letteratura religiosa”, 31 (1995), pp. 415-441, in partic. le pp. 428-433.
16
Iordani de Saxonia Libellus, LVIII, pp. 52-53.
17
Il documentocon il quale Petrus Lovelli vende ai frati il terreno attiguo a San Nicolò delle
Vigne è datato 14 marzo 1219 (MDSD, n. 97, p. 100); cfr. Vicaire, Storia di san Domenico,
p. 487 n. 93.
18
Ivi, pp. 494-495.

passaggio piuttosto noto, nel quale Giacomo da Vitry, al quale si deve il già
menzionato, icastico commento sulla diffusione degli eretici a Milano – “fo-
vea hereticorum” –, descrive la nuova forma di vita religiosa che ha incontrato
a Bologna. Nei tratti di quelli che definisce “canonici bononienses” è ricono-
scibile la comunità dei frati Predicatori:
Questi [canonici di Bologna], riuniti per ispirazione del Signore dalla
massa degli studenti che a motivo dello studio dimorano a Bologna, ogni
giorno ascoltano le lezioni a proposito delle Scritture che tiene uno di loro.
Ciò che hanno ascoltato, poi, per autorità del sommo pontefice e come stabi-
lito dalla Santa Romana Chiesa, nei giorni di festa lo rifondono di nuovo ai
fedeli nella predicazione; e così ornano la regola canonica e le salutari osser-
vanze dei regolari con la grazia della predicazione e della dottrina, unendo
l’ordine dei predicatori all’ordine dei canonici. Questa dolce mescolanza di
cose buone attira molti ad imitarli, molti incita e accende, e ogni giorno questa
santo e onesto gruppo degli studenti di Cristo si amplia nel numero e si allarga
nella carità19.
Si tratta di una testimonianza tanto più interessante, in quanto ester-
na all’Ordine e alle gerarchie ecclesiastiche che con questo si rapportano, e
dunque presumibilmente lontana da preoccupazioni che derivino dallo sforzo
di definirne un’identità, così come, d’altro canto, dalla volontà di indirizzare
l’azione dei frati. In essa la dinamica messa in luce è soprattutto quella lega-
ta al binomio studio-predicazione; il riferimento agli studenti, allo studio e
alle lezioni, in particolare, sembra sottolineare la vocazione intellettuale della
nuova formazione20.
19
“Ipsi autem [canonici bononienses] ex numero scolarium Bononie causa studii commo-
rantium in unum, Domino inspirante, congregati, Divinarum scripturarum lectiones, uno
eorum docente, singulis diebus audiunt. Que autem diligenter audierint, summi pontificis
auctoritate et sancte Romane ecclesie institutione, Christi fidelibus diebus festis in predi-
catione refundunt, canonicam regulam et salutares regularium observantias predicationis et
doctrine gratia decorantes et predicatorum ordinem canonicorum ordini coniungentes. Hec
igitur dulcis mixtura bonorum multos ad imitandum allicit, provocat et accendit, et diebus
singulis sancta et honesta Christi scolarium congregatio et numero ampliatur et caritate
dilatatur” (Iacobi de Vitriaco Historia Occidentalis, ed. J.F. Hinnebush, Fribourg 1972
[Spicilegium Friburgense, 17], pp. 142-143).
20
A riguardo si veda il già citato Merlo, Gli inizi dell’Ordine dei frati Predicatori, pp. 415-
441.

Marco Rainini
La stessa geografia dell’ordo Predicatorum, nel quale Parigi e Bologna di-

vengono ben presto i centri principali di diffusione e reclutamento, mette in
risalto il legame con l’ambiente universitario: si tratta di un elemento di no-
vità rispetto all’esperienza di predicazione che aveva caratterizzato l’attività
di Domenico e della prima comunità di frati di Saint-Romain di Tolosa. In
particolare, il nuovo assetto, che va delineandosi successivamente alla perma-
nenza di Domenico presso la curia romana tra la fine del 1216 – la bolla che
conferma i beni e concede la protezione apostolica a Saint-Romain è del 22 di-
cembre 121621 – e i primi mesi del 1217, e presumibilmente dopo colloqui in-
tercorsi tra lo stesso Domenico e Ugolino, cardinale vescovo di Ostia e futuro
Gregorio IX 22, sembra evidenziare una sorta di articolazione, se non proprio
di rottura, tra una configurazione che poneva in primo piano elementi di vita
vere apostolica e predicazione militante contro gli eretici, e un’organizzazione
nella quale invece gli elementi dello studio e la vicinanza con il mondo delle
università assumono un’importanza notevole, se non preponderante. A questo
riguardo, vale la pena di notare che la lettera Gratiarum omnium largitori, del
21 gennaio 1217, con la quale Onorio III sanzionava la missione dei fratres
Sancti Romani predicatores in partibus Tholosanis, contiene un riferimento piut-
tosto esplicito alla predicazione antiereticale: in un contesto scritturistico, ric-
co di immagini militari, il papa esortava gli “invicti Christi adlete” a sguaina-
re la spada a due tagli della parola di Dio contro i fidei inimicos23. I documenti
21
MDSD, n. 77, pp. 71-76. Vicaire, Storia di san Domenico, pp. 399-406.
22
Un accenno a questa possibilità si ha già in Vicaire, Storia di san Domenico, p. 407. Gli
stretti rapporti tra i due sono ben documentati: cfr ibidem, passim – basta scorrere le pagine
indicate dall’indice alla voce “Ugolino”. In ogni caso, va sottolineato che Ugolino di Ostia
sottoscrive il documento di conferma della casa di Tolosa del 22 dicembre (cfr. MDSD, p.
75), e dunque in quel periodo si trova presso la corte papale; d’altro canto, la presenza di
Domenico in curia fino almeno agli inizi del mese di febbraio si deve ritenere molto proba-
bile, visti i documenti emessi a favore dei fratres Sancti Romani, o in qualche modo ad essi
riconducibili, l’ultimo dei quali è datato 7 febbraio 1217: MDSD, nn. 78-81, pp. 76-81.
23
MDSD, n. 79, pp. 78-79: “Sic sicut invicti Christi adlete scuto fidei et galea salutis armati,
non timentes eos qui corpus possunt occidere, verbum Dei quod est penetrabilius omni gla-
dio ancipiti magnanimiter contra fidei exeritis inimicos” (ivi, p. 79). Su questo documento:
Vicaire, Storia di san Domenico, pp. 408-413; Tugwell, Notes 1995, pp. 36-37; Vl.J. Kou-
delka, Notes sur le Cartulaire de Saint Dominique, AFP, 28 (1958), pp. 93-100.

emessi dalla cancelleria di Onorio III negli anni successivi sembrano invece
insistere maggiormente su una missione di predicazione più generica, affidata
al nuovo ordo; non mancano lettere con le quali il papa, raccomandando i frati
ad interlocutori parigini, ne sottolinea lo status di studenti24.
3. Contra profligandas haereses se dedicarunt evangelizationi verbi Dei25

Il tema della predicazione contro gli eretici, tuttavia, si riaffaccia in ma-
niera netta, e con risvolti nuovi, nell’arenga di due lettere di Onorio III –
Quoniam abundavit, la prima del 6 maggio 1220 al vescovo di Tarragona, la
seconda del 18 gennaio 1221 “universis ecclesiarum prelatis” – con le quali il
papa raccomanda Domenico e i frati Predicatori26:
Poiché è dilagata l’iniquità, e la carità di molti si è raffreddata, ecco che
il Signore ha suscitato l’Ordine dei diletti figli frati Predicatori che, cercando
non ciò che è loro ma ciò che è di Cristo, tanto contro le eresie da sconfiggere,
quanto contro gli altri mortiferi flagelli da estirpare, si sono dedicati all’an-
nuncio della parola di Dio nell’abiezione della povertà volontaria 27.
L’incipit del documento è una citazione dal discorso escatologico di Gesù,
24
Lettere “Gratum gerimus et acceptum” datate a Viterbo il 27 febbraio 1220, inviate “uni-
versis magistris et scolaribus Parisius commorantibus” e “priori et conventui Sancte Marie
de Vineis extra portam Parisiensem” (MDSD, n. 115 p. 119; n. 116 p. 120).
25
Dall’arenga delle lettere papali “Quoniam abundavit”: cfr. nota 27 e testo corrisponden-
te.
26
MDSD, nn. 122 e 140, pp. 123-124 e 143.
27
“Quoniam abundavit iniquitas et refriguit caritas plurimorum ecce ordinem dilectorum
filiorum fratrum Praedicatorum Dominus suscitavit qui, non quae sua sed quae sunt Christi
quaerentes, tam contra profligandas haereses quam contra pestes alias mortiferas extirpan-
das se dedicarunt evangelizationi verbi Dei in abiectione voluntariae paupertatis” (riporto
il testo dell’edizione data da Tugwell, Notes 1996, pp. 167-168). A proposito di questo
formulario: Vl.J. Koudelka, Notes sur le Cartulaire de Saint Dominique, AFP, 34 (1964), pp.
5-44, in partic. pp. 19; 40-44. Questo formulario verrà utilizzato anche in alcuni documenti
della cancelleria di Gregorio IX, destinati ai frati Predicatori: cfr. ivi, pp. 40-44: P.-M. Gy,
Le statut ecclésiologique de l’apostolat des Prêcheurs et des Mineurs avant la querelle des Mendiants,
“Revue des sciences philosophiques et théologiques”, 59 (1975), p. 85. Tugwell ritiene che
il documento del 6 maggio 1220 sia stato ispirato dallo stesso cardinale Ugolino, futuro
Gregorio IX (Tugwell, Notes 1996, pp. 31-33).

Marco Rainini
in Mt 24. Il contesto dal quale il passo è tratto (vv. 11-14) mostra la prospetti-
va nella quale l’estensore ha voluto porre la predicazione dei frati:
Sorgeranno molti falsi profeti, e inganneranno molti; per il dilagare del-
l’iniquità, l’amore [volg. “charitas”] di molti si raffredderà. Ma chi persevererà
fino alla fine, sarà salvato. Frattanto questo vangelo del regno sarà annunziato
[volg. “predicabitur”] in tutto il mondo, perché ne sia resa testimonianza a
tutte le genti; e allora verrà la fine28 .
Nella lettera papale le condizioni che nelle parole di Gesù sono al futuro,
previste per l’imminenza della fine dei tempi, vengono poste al passato: siamo
già in prossimità della fine; gli eretici sono i falsi profeti, sorti ad ingannare
molti, e i frati Predicatori sono invece coloro che sono chiamati a predicare il
Vangelo a tutte le genti, nell’imminenza del Giudizio. Si tratta di un tema che,
qui appena accennato, conoscerà una diffusione notevole negli anni successivi
alla canonizzazione del Fondatore29. L’approfondimento di questi aspetti ci
porterebbe lontano dall’oggetto del presente contributo: qui basterà accennare
che nella prima agiografia domenicana, e più in generale nella costruzione
dell’identità dell’Ordine, Domenico verrà dipinto come il nuovo Giovanni
Battista, precursore della seconda parusia, e i suoi frati – riprendendo la pa-
rabola in Lc 14,16-24 – come quel servo che all’ora della cena, poco prima del
tramonto, è inviato dal padrone di casa ad invitare gli ultimi chiamati a sedere
alla cena del Regno. Un passaggio della Glossa ordinaria, che verrà riletto dai
frati in chiave profetica, fissa in maniera efficace questa immagine: “Hora
cenae: finis saeculi. In hoc fine mittitur servus, id est ordo praedicatorum”30.
28
«Et multi pseudoprophetae surgent, et seducent multos. Et quoniam abundavit iniquitas,
refrigescet charitas multorum: qui autem perseveraverit usque in finem, hic salvus erit. Et
praedicabitur hoc Evangelium regni in universo orbe, in testimonium omnibus gentibus: et
tunc veniet consummatio» (Mt 24, 11-14).
29
A questo riguardo, e per quanto segue, mi permetto di rimandare a M. Rainini, I Pre-
dicatori dei tempi ultimi. La rielaborazione di un tema escatologico nel costituirsi dell’identità
profetica dell’Ordine domenicano, “Cristianesimo nella Storia”, 23 (2002), pp. 307-343, nel
quale riprendo anche gli spunti di M.-H. Vicaire, “Vesperus” (l’étoile du soir), ou l’image de
saint Dominique pour ses frères au XIIIe siècle, in Id., Dominique et ses Prêcheurs, Fribourg-Paris
1977² (Studia friburgensia, n. s., 55), pp. 280-304.
30
«Vers. 17. – Et misit servum. Hora cenae finis saeculi; unde Apostolus: Non scimus in quos
fines saeculorum devenerunt (1Cor 10). In hoc fine mittitur servus, id est ordo praedicatorum

A questo riguardo mi limito a ricordare un passo dell’introduzione del Libel-

lus de principiis ordinis Predicatorum, nel quale Giordano di Sassonia afferma
di essersi impegnato a scrivere dietro richiesta di molti fratelli, che volevano
conoscere gli inizi di quell’Ordine “attraverso il quale la divina dispensazione
ha provveduto contro i pericoli degli ultimissimi tempi”31. Il successore di
Domenico mostra di conoscere e condividere questa prospettiva escatologico-
provvidenziale: nell’ora del tramonto la Provvidenza ha suscitato i Predicatori
per mettere in guardia dai pericoli degli ultimi tempi, per confutare i falsi
profeti che hanno ingannato molti, per combattere l’ombra ormai lunga del-
l’eresia32.
Solo sei giorni dopo la prima delle due lettere papali considerate sopra, il
12 maggio 1220, la cancelleria di Onorio III emetteva un nuovo documen-
to – Quia qui seminat – nel quale Domenico appare con un ruolo di primo
piano. In questa lettera la missione escatologica dell’Ordine contro gli eretici
dipinta nella precedente Quoniam abundavit sembra trovare un riscontro or-
ganizzativo. Marie-Humbert Vicaire sosteneva che il documento in questione
testimoniasse una campagna di predicazione contro l’eresia in Italia setten-
trionale, che avrebbe visto come protagonista Domenico; di diverso avviso è
Simon Tugwell, per il quale l’iniziativa, sebbene prevista, non ebbe mai luo-
go. In ogni caso, il testo della lettera sembra mettere in luce un’iniziativa del
Magister dei Predicatori, sostenuta dal papato, al fine di radunare un pool di
ecclesiastici – il documento è indirizzato ad appartenenti a istituzioni diverse
ad invitatos per legem et prophetas, ut repulso fastidio ad gustandam coenam se praepa-

rent, quia omnia jam sunt parata. Christo enim immolato, introitus regni patet» (Glossa
Ordinaria, PL 114, 308); cfr. la rilettura degli esegeti della cerchia di Ugo di Saint-Cher,
primo frate Predicatore ad essere creato cardinale, in R.E. Lerner, The Vocation of the Friars
Preacher: Hugh of St. Cher between Peter the Chanter and Albert the Great, in Hugues de Saint-
Cher, bibliste et théologien du XIIIe siècle, éd. L.-J. Bataillon, G. Dahan, P.-M. Gy, Brepols,
Turnhout 2002, in corso di stampa; ringrazio l’autore per avermi gentilmente fatto avere il
testo della relazione prima della pubblicazione; cfr. Rainini, I Predicatori dei tempi ultimi,
pp. 333-335.
31
“Flagitantibus pluribus fratrum et scire cupientibus, qualiter hic Ordo Predicatorum, per
quem horum temporum novissimorum periculis dispensatio divina providit… “ (Iordani
de Saxonia Libellus, II, p. 25).
32
Rainini, I Predicatori dei tempi ultimi, pp. 325-327.

Marco Rainini
– con il compito di predicare contro l’eresia33.
4. Militia promptior34
Tra i “testimonia […] super vita, conversatione et transitu beati Domini-
ci” raccolti a Bologna nel 1233 in vista della canonizzazione del Fondatore, è
celebre la deposizione di Stefano di Spagna, priore della provincia di Lom-
bardia:
Il suddetto teste disse che credeva fermamente che la grazia che era stata
recata in questi tempi ai frati Predicatori in Lombardia e anche nelle altre
province fosse stata recata o anche aumentata per i meriti e le preghiere di
frate Domenico […] come appare per gli effetti nelle città di Lombardia, nelle
quali una grandissima moltitudine di eretici era stata bruciata, e più di cento-
mila uomini, che non sapevano se dovessero aderire alla Chiesa romana o agli
eretici, si convertirono di cuore alla fede cattolica della Chiesa romana per le
predicazione dei frati Predicatori35.
Fra Stefano si riferisce agli eventi che caratterizzarono il 1233, l’anno del-
33
Tugwell, Notes 1996, pp. 33-46; Vicaire, Storia di san Domenico..., pp. 564-566; V. De
Fraja, Usi politici della profezia gioachimita, in Profeti e profezia. Politica, potere e società nella
storia del cristianesimo, “Annali dell’Istituto storico italo-germanico in Trento”, 25 (1999),
pp. 375-400, in partic. 390-395.
34
L’espressione si trova nella lettera di canonizzazione di Domenico: “adversus infestissi-
mam multitudinem, [dominus Ihesus Christus] militiam adunare voluit promptiorem” (Acta
canonizationis sancti Dominici, ed. A. Walz, in Monumenta Historica S.P.N. Dominici, II,
Romae 1935 [MOPH, 16], p. 192).
35
“Item dixit predictus testis quod firmiter credit, quod gratia que his temporibus collata est
fratribus predicatoribus in Lombardia et etiam in aliis provinciis, precibus et meritis fratris
Dominici sit collata vel etiam augmentata. Interrogatus quare hoc credit, respondit quod
ab illo tempore, postquam frater Iohannes Vincentius cepit predicare revelationem sibi de
fratre Dominico divinitus factam et vitam et conversationem et ipsius sanctitatem populo
nunciare, et ipse testis cum aliquibus fratribus cepit tractare de translatione corporis predi-
cti fratris Dominici, ex tunc manifeste refulsit et apparuit amplior gratia tam in fratribus,
qui eius vitam et sanctitatem predicabant, quam etiam in populis qui eos audiebant, sicut
patet per effectum in civitatibus Lombardie, in quibus maxima multitudo hereticorum est
combusta, et plusquam centum millia hominum, qui nesciebant utrum ecclesie Romane an
heretici deberent adherere, ad catholicam fidem Romane ecclesie per predicationes fratrum
predicatorum ex corde sunt conversi” (Ivi, p. 158).

le manifestazioni dell’”Alleluia”: si tratta di moti che, dopo una fase iniziale

legata all’attività di un predicatore laico – un tale Benedetto, che appare per la
prima volta a Parma –, si diffusero nell’Italia settentrionale, grazie all’azione
dei membri degli ordini mendicanti, che ben presto ne presero la testa36. Tra
i diversi esiti di questa mobilitazione – campagne di predicazione, ma anche
tentativi di pacificazione tra città e partiti, a volte mediante l’assunzione di
magistrature cittadine da parte degli stessi frati – è possibile cogliere lo svi-
luppo, in alcuni casi avanzato, di quegli strumenti attraverso i quali si va orga-
nizzando in maniera sempre più efficiente la lotta contro l’eresia. Certamente,
la stessa attività di predicazione degli ordini mendicanti si deve considerare la
prima e più efficace arma che il papato può mettere in campo in questo con-
fronto. Attraverso questi nuovi soggetti, tuttavia, la sede apostolica coordina
e organizza una serie di interventi in ambiti diversi37.
Sul versante ideologico, viene proposta una santità dai caratteri nuovi,
presentati come provvidenziali. Anche laddove il santo non si sia reso prota-
gonista, in vita, di una vera e propria militanza antiereticale, troviamo nelle
lettere di canonizzazione riferimenti che mettono in relazione la sua figura
alla lotta contro l’eresia: per i miracoli del santo, e per la semplice esaltazione
della sua figura, l’eretica pravità è confusa – è il caso di Antonio di Padova
–; oppure, l’apparizione del santo è proiettata su un piano provvidenziale, e,
a fronte delle “spine” che crescono nella vigna del Signore, egli appare come
operaio dell’undecima ora – con riferimento alla parabola in Mt 20 –, come
nella lettera di canonizzazione di Francesco d’Assisi38. A questo riguardo, un
36
A. Vauchez, Une campagne de pacification en Lombardie autour de 1233, in Religion et
societé dans l’Occident medieval «Mélanges d’archéologie et d’histoire», 78 (1966), pp. 503-
549 (ora anche in Id., Ordini mendicanti e società italiana. XIII-XIV secolo, Milano 1990, pp.
119-161); A. Thompson, Revival Preachers and Politics in Thirteen-Century Italy. The Great
Devotion of 1233, Oxford 1992 (trad. it. Predicatori e politica nell’Italia del XIII secolo. La
”grande devozione” del 1233, Milano 1996 [Fonti e ricerche, 9]); V. Fumagalli, In margine
all’Alleluia del 1233, “Bullettino dell’Istituto Storico Italiano per il Medioevo e Archivio
Muratoriano”, 80 (1968), pp. 257-272 (ora anche in Id., Uomini e paesaggi medioevali, Bolo-
gna 1989, pp. 143-159).
37
Per quanto segue faccio riferimento soprattutto a Merlo, Contro gli eretici; in particolare,
Id., “Militare per Cristo” contro gli eretici, ivi, pp. 11-49.
38
Ivi, pp. 20-34; Merlo, La santità antiereticale di frate Antonio da Padova, in Id., Contro
gli eretici pp. 75-97.

Marco Rainini
caso esemplare ed evidente è la canonizzazione di Domenico, intimamente

connessa, nelle sue procedure, con gli avvenimenti del 1233: in questo caso gli
elementi escatologico-provvidenziali e quelli relativi alla potenza dei miracoli
e dell’esempio in senso lato si affiancano al modello dello “strenuus athleta”,
delineato nella lettera di canonizzazione attraverso un tessuto di immagini
militari, spesso desunte dalle Scritture39. Di recente Luigi Canetti ha propo-
sto una rilettura delle vicende relative alla canonizzazione di Domenico, per
la quale ci troveremmo di fronte ad un intervento che fissa l’immagine del
fondatore, proiettando su di essa i caratteri che si vorrebbero propri dell’Or-
dine, attraverso un’operazione di “invenzione della memoria”40. Si tratta cer-
tamente di una proposta che ha agitato le acque di uno specchio storiografico
troppo tranquillo nel riflettere le immagini tratteggiate dagli agiografi del
XIII secolo: a mio parere, tuttavia, resta ancora da discutere sulle sfumature
di tradizione e traduzione di questa inventio memoriae41.
Aldilà della proposizione di nuovi modelli di santità, papato e Ordine dei
Predicatori sono soggetti che ritroviamo attivi nell’organizzazione di nuove
“formazioni militari-religiose”42. Si tratta di raggruppamenti laicali, nati in
funzione antiereticale nel clima della “grande devozione” del 1233. Il coinvol-
gimento dell’Ordine nella loro organizzazione è attestato in maniera diversa
39
Merlo, “Militare per Cristo”, pp. 26-34.
40
L. Canetti, L’invenzione della memoria. Il culto e l’immagine di Domenico nella storia dei
primi frati Predicatori, Spoleto 1996 (Biblioteca di “Medioevo Latino”, 19); si veda inoltre
Id., Intorno all’idolo delle origini: la storia dei primi frati Predicatori, “Quaderni di storia reli-
giosa”, 3 (1996), pp. 9-51.
41
Varrebbe la pena di considerare le ipotesi di Canetti, sorrette da un notevole sforzo docu-
mentativo, in maniera seria e dettagliata. Qui accenno solo al fatto che l’idea di una “pro-
gressiva costruzione dell’immagine di una santità ‘fondatrice’” (Canetti, Intorno all’idolo
delle origini, p. 14) deve comunque fare i conti con l’innegabile peso istituzionale di Dome-
nico: il crollo nella produzione di documenti papali a favore dell’Ordo Praedicatorum dopo
la sua morte (6 agosto 1221) e fino all’elezione di Gregorio IX – Ugolino dei Conti, il cui
ruolo nelle prime vicende dell’Ordine, accennato sopra, andrebbe a mio parere approfondito
– depone a favore di un immagine di Domenico – quale sia stata nei suoi tratti psicologici:
a questo riguardo è di interesse relativo – tutt’altro che marginale, e dunque non così facil-
mente passibile di una “invenzione” ad hoc. Cfr. le note sulla documentazione papale a favore
dell’Ordine in Gy, Le statut ecclésiologique, p. 85.
42

a seconda dei contesti: non solo non si hanno documenti che comprovino un
ruolo attivo di Pietro da Verona – il futuro san Pietro Martire –, ma è addirit-
tura incerto se si debba pensare a una struttura istituzionale definita per quei
“catholice fidei defensores per Mediolanensem civitatem et diocesim constitu-
ti” ai quali si rivolge Gregorio IX con la lettera Sicut egressis del 10 dicembre
123343. È invece attestato il ruolo attivo dei frati Predicatori quali referenti per
i milites Iesu Christi di Parma: con la lettera Experimentis del 18 maggio 1235
lo stesso Gregorio IX incarica Giordano di Sassonia, Maestro dell’Ordine,
della loro formazione religiosa, ricordando gli stretti rapporti che fin dalle
origini questo raggruppamento militare aveva tenuto con i frati Predicatori44.
Infine, a cavallo di questi anni si hanno le prime testimonianze dell’atti-
vità di inquisitores a sede apostolica deputati: tra coloro che vengono incaricati
direttamente dalla sede apostolica dell’ufficio dapprima di ricercare, e in se-
guito di giudicare gli eretici, i frati mendicanti – e i frati Predicatori in parti-
colare – assumeranno un ruolo di primo piano45. A questo riguardo, tuttavia,
va sottolineato che il sorgere dell’istituto dell’inquisizione, lungi dall’essere
sostenuto da una normativa subito chiara e definita, avviene piuttosto “a ten-
toni”, attraverso una prassi sperimentale46. In questa evoluzione, dapprima i
frati si affiancano a vescovi e legati, che svolgono il ruolo di giudici ordinari o
straordinari nei processi contro gli eretici47; sembra essere questo il caso testi-
43
Ivi, p. 43-46; G.G. Meersseman, Études sur les anciennes confréries dominicaines. II. Les
Confréries de Saint Pierre Martyr, AFP, 21 (1951), pp. 51-196, ora in Id., Ordo fraternitatis.
Confraternite e pietà dei laici nel medioevo, II, Roma, 1977, pp. 754-920, in partic. pp. 754-
775.
44
45
A questo proposito si dovrà fare riferimento principalmente ai contributi contenuti nel
volume che raccoglie gli Atti del Colloquio sull’Inquisizione e l’Ordine dei Predicatori, te-
nutosi alla Pontificia Università San Tommaso d’Aquino, Roma, 23-25 febbraio 2002, che
al momento in cui scrivo è però ancora in corso di stampa.
46
L’espressione è di O. Guyotjeannin, Inquisizione (Medioevo), in Dizionario storico del
papato, dir. Ph. Levillain, Milano 1996, pp. 810-814, in partic. 810; cfr. L. Paolini, Papato,
inquisizione, frati, in Il papato duecentesco e gli ordini mendicanti, Atti del XXV Convegno
internazionale della S.I.S.F.. Assisi, 13-14 febbraio 1998, Spoleto 1998, pp. 179-204, in
partic. 183.
47
Paolini, Papato, inquisizione, frati, pp. 183-185.

Marco Rainini
moniato da un atto del comune di Milano del 13 gennaio 1228, con il quale
si istituisce una commissione formata da dodici laici, due frati Predicatori e
due Minori, con il compito di individuare e arrestare gli eretici48. In seguito,
ai frati viene affidato personalmente, dalla sede apostolica, il compito di mis-
sioni inquisitoriali in territori nei quali la presenza di eretici è particolarmente
rilevante: ad essi è inoltre conferita la facoltà di scomunicare, fino ad allora
riservata a vescovi e legati. La prima testimonianza in questo senso si ha con
la lettera Ille humani generis del 22 novembre 1231, indirizzata da Gregorio IX
a Burcardo e Teodorico, frati Predicatori di Regensburg49. Sebbene in questo
documento, come nei successivi esemplati su questo, non si faccia menzio-
ne della facoltà di emettere sentenze definitive contro gli accusati d’eresia,
siamo tuttavia indotti a pensare che una funzione di questo genere fosse di
fatto esercitata dai frati, così come si può si può intuire – almeno per quanto
riguarda l’ambito tedesco – dal Mandatum de haereticis teutonicis persequendis,
con il quale nel marzo 1232 Federico II prendeva sotto la sua protezione i frati
Predicatori inviati dal papa “ad haereticos iudicandos”50.
Per quanto riguarda l’ambito italiano, per l’anno 1233 abbiamo una testi-
monianza importante riguardo all’attività di Pietro da Verona: un atto del co-
mune di Milano del 16 settembre di quell’anno testimonia l’azione del Predi-
catore al fine di far inserire fra gli statuti del comune di Milano la legislazione
imperiale e papale contro gli eretici51. Tra le pene previste, tuttavia, non figura
quella capitale, mediante il rogo, stabilita dalla “Constitutio contra haereti-
cos Lombardiae” emanata da Federico II nel marzo 1224, che Gregorio IX
aveva fatto trascrivere nel suo registro nel febbraio 1231 – due anni e mez-
48
Meersseman, Ordo fraternitatis, pp. 819-820.
49
Paolini, Papato, inquisizione, frati, pp. 185-186; il testo del documento si trova in Texte
zur Inquisition, hrsg. von K.-V. Selge, Gütersloh 1967, pp. 46-47.
50
Paolini, Papato, inquisizione, frati, p. 186; cfr. G.G. Merlo, Federico II, gli eretici, i frati,
in Id., Contro gli eretici, pp. 99-123, in partic p. 117; il testo del documento si trova in Texte
zur Inquisition, pp. 37-40.
51
A riguardo mi permetto di rinviare a M. Rainini, Osservazioni a proposito di alcuni docu-
menti relativi a Pietro da Verona, in San Pietro Martire da Verona domenicano (1200 ca.-1252),
Atti del Convengno Storico nel 750° anniversario della morte. Milano, 24-26 ottobre 2002,
in corso di stampa.

zo prima –, contribuendo così ad inserire questa normativa nella legislazione

canonica52. Tuttavia, quale che debba essere considerato il ruolo effettivo di
fra Pietro in questa vicenda, le testimonianze a proposito della pena del fuoco
comminata agli eretici a Milano e più in generale in Lombardia nell’anno del-
l’Alleluia sono molteplici: le Memoriae mediolanenses ricordano che nel 1233:
“Mediolanenses incipierunt comburere haereticos”53; una lapide sul palazzo
del Broletto, a Milano, celebra Oldrado da Tresseno, podestà in quell’anno,
che “catharos ut debuit uxit”54 ; infine, ci è giunta la già ricordata testimonian-
za di Stefano di Spagna, che ricorda come nelle città della Lombardia “una
grandissima moltitudine di eretici era stata bruciata”55.
In questi anni, tuttavia, la situazione dei frati incaricati personalmente
dalla sede apostolica dell’ufficio di “inquirere” resta confusa, “posta in un cli-
ma di confusione giuridica e giurisdizionale, fra silenzi, reticenze, incoerenze
e assicurazioni contrastanti” (Paolini)56. Il confuso sviluppo dell’inquisizione
troverà un momento di definizione da parte della sede apostolica solo una
ventina d’anni più tardi, con la lettera Ad extirpanda del 15 maggio 1252, con
la quale l’officium inquisitionis diverrà a tutti gli effetti “un istituto giuridico
del diritto canonico”57.
5. Plures haeresiarchae pessimi et famosi Ordinem Praedicatorum

ingressi58
La Ad extirpanda segue di poco più di un mese un fatto clamoroso, e
non è da escludere che possa essere in qualche modo ad esso connessa. Il 6
aprile 1252, sabato in albis, Pietro da Verona, frate Predicatore da almeno
52
In proposito: A. Paravicini Bagliani, Il trono di Pietro. L’universalità del papato da Ales-
sandro III a Bonifacio VIII, Roma 1996, pp. 130-131. Il testo della “Constitutio contra hae-
reticos Lombardiae” si trova in MGH Leges, Sectio IV/II, pp. 126-127.
53
Memoriae mediolanenses, ed. P. Jaffé, in MGH, Scriptores, XVIII, p. 402.
54
Montanari, Gli eretici, p. 91; la lapide è ancora oggi leggibile.
55
Cfr. supra, nota 35 e testo corrispondente.
56
Paolini, Papato, inquisizione, frati, pp. 186-187.
57
Paravicini Bagliani, Il trono di Pietro, p. 131.
58
Dalla Vita di Pietro Martire di Tommaso Agni da Lentini: cfr. infra, nota 72.

Marco Rainini
vent’anni attivo nella lotta contro gli eretici, viene ucciso a colpi di falcastrum
– una sorta di roncola – sulla strada tra Como e Milano59. I due sicari sono
pagati dai “buoni cristiani” dualisti lombardi: il complotto coinvolge anche
Stefano, della famiglia Confalonieri, appartenente all’aristocrazia milanese60.
Innocenzo IV canonizza san Pietro Martire in tempi insolitamente brevi: la
lettera Magnis et crebris, con la quale fra Pietro viene annoverato nel catalogo
dei santi, è di meno di un anno successiva – 24 marzo 1253, datata a Perugia61.
In essa è possibile trovare un riferimento che, alla luce degli avvenimenti suc-
cessivi all’uccisione del frate Predicatore, si rivela significativo: nel tessere le
lodi del Martire, l’estensore unisce al coro di ciò che esalta Pietro, “nobile
guerriero”, anche lo strumento dell’assassinio: “grida a gran voce la stessa spa-
da omicida”62. Una lettera di fra Giovanni Colonna, priore della provincia
Romana, inviata ai confratelli di Saint-Jacques a Parigi pochi giorni prima
della canonizzazione – è datata 19 marzo 1253 –, permette a mio avviso di
fare luce su questo particolare63. Giovanni, nel raccontare gli ultimi istanti di
59
Sulla figura e la vicenda di Pietro da Verona, oltre agli atti del Congresso San Pietro
Martire da Verona, in corso di stampa, rimando a A. Dondaine, Saint Pierre Martyr. Étu-
des, AFP, 23 (1953), pp. 66-172; G.G. Meersseman, Ordo fraternitatis, pp. 754-920; G.G.
Merlo, Pietro da Verona - san Pietro martire, in Culto dei santi, istituzioni e classi sociali in età
preindustriale, a.c. S. Boesch Gajano-L. Sebastiani, L’Aquila-Roma, 1984, pp. 471-488; a
questi si aggiunga lo studio di Markus Schürer, Die Findung des Heiligen. Dominikus von
Guzmán und Petrus Martyr als Figuren zwischen Topik und Singularität, in Das Eigene und das
Ganze. Zum Individuellen im mittelalterlichen Religiosentum, hgg. G. Melville u. M. Schürer,
Münster 2002 (Vita regularis, 16), pp. 339-379.
60
Cfr infra, nota 68.
61
Magnum Bullarium Romanum, III, Augusta Taurinorum 1858, pp. 562-566. La lettera si
trova anche in BOP, I, n. CCXCVII, pp. 228-230, dove però è datata 25 marzo, seguendo
il testo ivi riportato, “VIII kal. aprilis”.
62
“Ecce de instanti et moderno fidei pugile nova gaudia prodeunt, triumphalia signa note-
scunt, vox fusi sanguinis intonat, inclyti martyris tuba clangit, terra non silet sudans asper-
sione cruoris, resonat regio nobili praedita bellatore, ipsemetque gladius parricida procla-
mat” (Magnum Bullarium Romanum, III, p. 562).
63
Il documento è leggibile in Documents sur saint Pierre Martyr, in Année Dominicaine, ou
vies des saints, des bienheureux, des martyrs et des autres personnes illustres ou recommandables par
leur piété, de l’un et de l’autre sexe, de l’Ordre des frères Prêcheurs distribuées suivant les jours de
l’année. Nouvelle édition, Avril t. II, Lyon 1889, pp. 908-910. Su Giovanni Colonna si veda

vita di Pietro, ci informa che dobbiamo le informazioni a questo riguardo a fra

Domenico, che, vittima nel medesimo agguato, sopravvisse qualche giorno,
ma anche a uno dei due sicari, “che, per i molti miracoli che il Signore ha com-
piuto per mezzo di Pietro, ha cominciato a percorrere i sentieri della verità”64.
Non è chiaro se questo sicario convertito sia da identificare con Albertino
Porro da Lentate, che – secondo la relazione dei fatti inviata da fra Romeo di
Atencia a Raimondo di Peñafort65 – si tirò indietro al momento di entrare in
azione, o se piuttosto non si tratti proprio dell’assassino di Pietro, Carino da
la voce di N. Kamp, Colonna (de Columpna, de Columnis), Giovanni, in DBI, XXVII, Roma
1982, pp. 328-331.
64
“Referente dicto fratre Dominico, qui post septem susceptos ictus diebus quatuor super-
vixit, et, ut asseruit unus illorum satellitis [sic; scil. satellitum], qui propter multa miracula
que per eum [Petrum] Dominus effecit veritatis semitas est aggressus” (Année Dominicaine,
Avril t. II, p. 909).
65
La lettera si può leggere nello stesso volume dell’ Année Dominicaine: “Cum autem in
quodam menticulo [sic] burgo per duo miliaria essent longe, duo conductitii pretii, id est,
ministri Satane latitabant; qui fratres videntes a longe de ipsorum nece colloquium habue-
runt: sed unus illorum poenitentia ductus, horrens tanto sceleri consentire, ab altero rece-
dens versus predictum burgum cursu celeri properabat, et habens obvios alios duos fratres
totum iniquum consilium cum lacrymis propalavit” (Année Dominicaine, Avril t. II, p. 902).
Il sicario pentito deve essere Albertino Porro, dal momento che l’uccisore di Pietro, del quale
le fonti convergono nel narrare anche la cattura e la successiva fuga, è indicato dal verbale del
processo ai mandanti come “Carinus de Balsamo”: “Post hoc autem, ego [Manfredus diaco-
nus] misi pro homine facere deberet hoc maleficium, scilicet pro Carino de Balsamo, et in-
vitavi eum ad hoc faciendum pro tanta pecunia: et respondit, sic; sed dixit non auderet facere
solus, et cum acciperet alium secum nominavit Albertinum Porrum de Lentate, qui dicitur
magnificus. […] Venit simul Cumas ad nos praedictus Carinus, et dixit; quod Albertinus
Porrus voluerat venire Cumas, sed remanserat in partibus suis, quia magis ibi securns [sic;
scil. securus] erat ad illud negotium peragendum. […] Contraximus autem ibi moram tribus
diebus et ibat Carinus omni die ad domum fratrum Predicatorum ut quereret de recessu fra-
tris Petri et sabbato post Pascha, cum inde venisset, nunciavit nobis, quod illo mane reces-
serat frater Petrus, et requirebat a me ipse Carinus equum meumm ut prosequeretur eum, et
ego nolui dare ei, ne cognosceretur; et sic pedes recessit a nobis velociter pro se sequuturus,
et perempturus dictum fratrem Petrum, qui occisus fuit, et dedit sibi duo vulnera in capite et
in humeris. […] Denique post evasione dicti Carini de carcere communis Mediolani…” (J.S.
Villa, Processo per l’uccisione di S. Pietro Martire, “Archivio Storico Lombardo”, 4 [1877],
pp. 790-790: 792-793); “Mortem autem homicide graviter portantes, heretici Potestatem, ut
creditur, pecunia corrumperunt et sic dimissus est dignus morte” (Année Dominicaine, Avril
t. II, p. 903). Cfr. Dondaine, Saint Pierre Martyr, pp. 99-100.

Marco Rainini
Balsamo, che secondo una tradizione più tarda si convertì poco dopo i fatti e
prese l’abito dei Predicatori, per morire poi in odore di santità66. I documenti
a disposizione non ci permettono di stabilire con sicurezza se il sicario pen-
tito sia davvero entrato nell’Ordine nel quale militava la sua vittima: è certo,
tuttavia, che ci furono altri catari che in quel periodo abiurarono il dualismo
per prendere l’abito dei frati Predicatori. Tra questi troviamo anche Raniero
da Piacenza, “olim haeresiarca” – come scrive egli stesso67 –, che i congiurati
avevano deciso di uccidere insieme a fra Pietro: è proprio Raniero ad istruire
il processo nei confronti dei mandanti, del quale ci è giunta la trascrizione
di alcuni interrogatori68. Da questo documento veniamo a sapere che dopo
l’assassinio di Pietro un altro esponente di rilievo dei dualisti, probabilmente
della chiesa di Concorezzo, si convertì ed entrò nell’Ordine: si tratta Daniele
da Giussano, che era al corrente del complotto, e dal quale gli altri congiurati
temevano una delazione69.Galvano Fiamma, che scrive verso la metà del XIV
66
Il fuggitivo, secondo quanto riporta il milanese Tristano Calco, che scrive sul finire del
XV secolo, avrebbe raggiunto Forlì, dove, pentito, sarebbe entrato tra i Predicatori per mo-
rirvi odore di santità: Tristani Calchi Mediolanensis Historiae Patriae libri XX, Medio-
lani, 1628, p. 319. Una notizia simile sarebbe fornita da Serafino Razzio, priore del convento
di Forlì nel XVII secolo: cfr AA SS, Aprilis III, p. 689.
67
“Ego frater Rainerius, olim heresiarcha, nunc Dei gratia sacerdos in ordine Predicato-
rum licet indignus. […] Praetera dico indubitanter quod in annis XVII, quibus conuersatus
sum cum eis [Catharis] […]. Nazarius uero quondam eorum [Catharorum] episcopus et
antiquissimus coram me et multis alii dixit…” (Sanjek, Raynerius Sacconi O.P., Summa de
Catharis pp.44; 45; 58)
68
“Anno domini 1252 die secunda septembris, in domo Sancti Eustorgij Mediolani presen-
tibus fratribus Raynerio de Palcentia et Daniele ordinis fratrum Predicatorum Inquisitori-
bus constitutis, auctoritate domini Innocentij Papae IV super negotio isto. […] In primis
ipse Manfredus dixit. Cum ego essem in platea nostra de Glussiano in hebdomada Sancti
Spiritus venit illuc Stephanus Confalonerius de Aliate, et invitavit me ad hortum ibi, et
cum essemus simul caepit mihi dicere talia verba. Ego venio de Mediolano; et credentes de
Mediolano convenerunt inter se, et dixerunt mihi, quod volunt facere occidi fratrem Petrum
de Verona. […] Eamus ad Jacobum de la Clusa, de porta Jovis […]. Mille libras se habere
dicebat et addidit se velle aliam tantam pecuniam portare Papiae ut faceret ibi occidi fratrem
Raynerium” (Villa, Processo per l’uccisione di S. Pietro Martire, pp. 791-792).
69
“Item si predictus Jacobus secum habuit aliqua verba de factis istis. Respondit: sic haberi,
post introitum fratris Danielis de Glussiano ad ordinem fratrum predicatorum quesivit a
me, et a predicto Facio idem Jacobus cum pavore; si dictus Daniel aliquod inde sciret. Cui

secolo, ma che prese l’abito già nel 1298, ci informa che Daniele fu indotto
ad entrare nell’Ordine dal fratello, già frate Predicatore: non è dato sapere se
anche questi fosse originariamente un cataro; dati gli stretti vincoli familiari,
non è tuttavia da escludere70. Inoltre, nel verbale del processo per l’uccisione di
Pietro compare anche un Millano da Cambiago che, essendo tra gli interroga-
ti, e venendo indicato come “nuper ingressus” nell’Ordine, dobbiamo ritenere
essere un altro eretico convertito71. Lo stesso Tommaso Agni da Lentini, pri-
mo agiografo del nuovo Martire, scrive che dopo la morte di Pietro entrarono
nell’Ordine “molti eresiarchi pessimi e famosi”72.
diximus, sic, et ipse nobis dixit. Creditis quod accusabit nos? et nos respondimus, non cre-
dimus” (ivi, p. 793). Cfr. A. Dondaine, La hiérarchie cathare en Italie, AFP, 20 (1950), pp.
234-305, in partic. pp. 292-293.
70
“Anno Domini 1253. […] Isto in tempore fuit in conventu quidam fr. Jacobus de Gluxia-
no, vir per omnia sanctus, licet grossus et parum litteratus, qui erat frater carnalis domini
Danielis de Gluxiano, episcopi hereticorum, qui ipsum fratrem suum ad veram fidem con-
vertit et ut intraret ordinem fratrum predicatorum induxit. Hic fr. Daniel fuit vir pulcerimus
corpore verbis et scientia prefulgidus. Qui cum cognosceret hereticorum facta et versutias,
factus est inquisitor in diocesi Brixiensi” (G. Odetto, La cronaca maggiore dell’Ordine dome-
nicano di Galvano Fiamma. Frammenti, AFP, 10 [1940], pp. 297-373 : 339); come risulta più
chiaro da un altro passaggio, il primo fratello ad entrare nell’Ordine fu Giacomo: “Hic fra-
trem carnalem habuit hereticorum episcopum, qui Dominus Daniel dicebatur. Hunc totis
viribus ad catholicam fidem reducere conabatur” (ivi, p. 356). Galvano nacque nel 1283,
e prese l’abito il 27 aprile 1298: scrisse la sua Chronica maior ordinis fratrum Praedicatorum
probabilmente dopo il 1344 (ivi, pp. 298-299; 311-313).
71
“Millano de Cabiago ad ipsum ordinem [Predicatorum] nuper ingressus: Manfredus dia-
conus et Facius, qui dicuntur de Glussiano a praedictis Inquisitoribus requisiti dicere verita-
tem sub debito iuramento…” ((Villa, Processo per l’uccisione di S. Pietro Martire, p. 791).
72
“Christus per passionem multos ad fidem adduxit, Petrus per mortem multos ad haereti-
corum convertit. Quamvis autem pugil egregius dogma pestiferum pluirimum eradicasset
in vita, post mortem tamen, ejus intercedentibus meritis et crebris miraculis coruscantibus,
fuit adeo extirpatum, ut quam plurimi errorem suum relinquerunt, et ad sanctae gremium
Ecclesiae convolarent: ita ut Mediolanensis civitas et ejusdem comitatus, ubi tot haeretico-
rum conventicula residebant, adeo sit purgata, ut expulsis aliis, aliisque ad fidem conver-
sis, nullus auderet ibidem aliquatenus apparere. Plures etiam ex hiis, haeresiarchae pessimi
et famosi, Ordinem Praedicatorum ingressi, haereticos et fautores eorum mirabili fervore
pesecuti sunt” (Vita sancti Petri Martyris scripta per Thomam de Lentino aucta ab Ambrogio
Taegio, in AA SS, Aprilis III, p. 706).

Marco Rainini
Queste testimonianze ci pongono di fronte ad un fenomeno che sembra

attestare la crisi che il catarismo si trova ad affrontare in questi anni: diffusosi
come proposta religiosa forte, immediata, aliena a compromessi, attraverso
miti e immagini di grande impatto, deve affrontare un attacco articolato, sul
fronte ideologico ma anche attraverso azioni militanti quando non milita-
ri. Soprattutto, i catari si trovano ad affrontare interlocutori che devono la
loro preparazione e forza di persuasione agli affascinanti strumenti del mondo
universitario, in pieno sviluppo in quel periodo. I tentativi di elaborazione di
una dottrina più complessa e capace di confrontarsi con la teologia cattolica
finiscono per perdere di vista e, in ultima analisi, per tradire l’immediatezza e
la forza delle immagini che avevano costituito una componente fondamentale
del successo del dualismo in Occidente73. In questo scenario, il papato presenta
la figura e la vicenda del nuovo Santo Martire: se la lettera di canonizzazione
annotava che la spada che lo ha ucciso ora grida a gran voce la sua gloria, il
successivo documento, con il quale Innocenzo IV ne promuove il culto – Ma-
gna magnalia, dell’8 agosto 1254 – può annunciare che per la grandezza e
moltitudine dei miracoli di Pietro la fede risplende e “moltissimi eretici, e loro
credenti […] riconosciuta la verità, dalle tenebre dei loro errori si sono affret-
tati a ritornare alla sua luce”74. Il successivo racconto, con il quale Tommaso
Agni da Lentini fisserà la vicenda esemplare di san Pietro Martire, ci presenta
il giovane Pietro proveniente da una famiglia di eretici75, studente a Bologna,
dove prende l’abito dei canonici bononienses quando era Maestro dell’Ordine
Domenico76: ancora prima dell’inquisitore, è lo studente, è il convertito, che
73
A riguardo si vedano le riflessioni di Manselli, L’eresia del male, pp. 242-243.
74
“Quod quamplurimi heretici, eorumque credentes, ipsius Fidei tot, et tantorum ostensio-
ne signorum, agnita veritate, ad illius lumen de suorum errorum tenebris propere redierunt”
(BOP, n. CCCXLIV, pp. 252-253 : 253).
75
“Ex parentibus haereticis originem traxit” (Vita sancti Petri Martyris, p. 695).
76
“Puer igitur, domi annis puerilibus jam excursis, missus est Bononiam ad studendum […].
Et ad religionis refugium confugiens, mundum cum flore decidenti, parentes cum errore
perimenti despiciens, mundus ipse Praedicatorum ordinem sub B. Dominico (ut in Vitis
Fratrum scribitur) est ingressus” (ivi, p. 696).

– per usare le parole che l’agiografo pone sulla bocca del futuro Martire – farà
“contro gli eretici più da morto di quanto abbia fatto da vivo” 77.
RIASSUNTO
Fin dai primi documenti emessi dalla curia papale a favore dell’Ordine dei
Predicatori, e ancora prima, fin dalla prima predicazione di Domenico di Ca-
leruega nel Narbonese, emerge con chiarezza come il confronto con gli eretici
dualisti costituisca un punto fondante dell’attività e dell’identità stessa dei frati
Predicatori. Questo confronto, nei quasi trent’anni che passano tra la conferma
della prima fondazione domenicana di Tolosa da parte di Onorio III e la fine
del pontificato di Innocenzo IV, mostra un’evoluzione, che accompagna il de-
cisivo sviluppo degli strumenti giuridici e ideologici attraverso i quali il papato
giungerà, poco oltre la metà del XIII secolo, ad un sostanziale controllo del fe-
nomeno dell’eresia dualista. Il punto di osservazione scelto per verificare questo
percorso è l’Italia settentrionale, territorio nel quale si riconoscono numerosi
centri di primissimo piano dei dualisti catari, molti dei quali rifugiatisi nella
pianura Padana all’indomani delle azioni militari contro l’Albigese, a cavallo
del primo decennio del XIII secolo; d’altro canto, proprio l’Italia settentrionale
– in particolare Bologna – rappresenta, insieme a Parigi, il polo principale dello
sviluppo dell’Ordine dei Predicatori. Nel periodo considerato vengono messe
in luce tre momenti principali: ad una prima fase nella quale l’accento è posto
sull’attività di predicazione, segue quella che vede i frati assumere l’incarico di
inquisitores a sede apostolica deputati, nelle procedure in via di definizione di qu-
esto nuovo istituto antiereticale; infine, soprattutto all’indomani dell’uccisione
di fra Pietro da Verona e della sua canonizzazione, il papato sembra proporre
un nuovo modello di santità, nel quale una componente fondamentale è rap-
presentata dal tipo dell’eretico convertitosi ed entrato a far parte dell’Ordine
dei Predicatori.
77
“Sed [haeretici] agant, inquit, quid voluerint, plus quam vivus fecerim, mortuus faciam
contra eos” (ivi, 705). Tommaso Agni da Lentini fa pronunciare a Pietro queste parole quat-
tordici giorni prima di morire, davanti alla folla dei milanesi riuniti per la domenica delle
Palme.

Slavko Slišković
DOMINIKANCI I BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI
Uvod
Dominikanci su od svoga nastanka nerazdruživo vezani uz ideal povratka
evanđeoskom načinu života. Kako stoji u temeljnoj konstituciji Reda, on je
“ustanovljen posebno za propovijedanje i spasavanje duša”1, pa na neki način,
uz Dominika de Guzmana i biskupa Diega iz Ozme, s kojim Dominik putuje
i započinje propovijedanje u južnoj Francuskoj, krivovjerce možemo držati
“najzaslužnijima” što dominikanski red uopće postoji.2
Nije, stoga, čudno, da niti bosansko-humski krstjani, nisu ostali izvan
područja interesa dominikanaca.
Jedni se baziraju na tvrdnji da “Rim nikada nije izrekao osudu nad Bo-
snom radi hereze”3, a drugi drže da je nije niti trebao izreći jer se bosanske
krstjane nikada nije držalo posebnom herezom, nego tek jednim ogrankom
novomanihejskog nauka. Budući da je taj nauk osuđen na III. Lateranskom
saboru 1179., Veronskom 1184. i IV. Lateranskom 1215. godine, time je osu-
đen i nauk Crkve bosanske.4
Čini se da je govor o odnosu dominikanaca prema bosansko-humskim
krstjanima uzrokovan upravo takvom nedefiniranošću stavova.
1
Prolog prvobitnih konstitucija Reda propovjednika.
2
Usp. Jordan Saski, Počeci Reda propovjednika, Zagreb, 2000., str. 22.
3
M. PERVAN, “Prilog rješenju problema bosanske crkve ili bogumila u Bosni”, Dobri pa-
stir, 7./1955., str. 95.-102.
4
Usp. D. MANDIĆ, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962., str. 36.-37.

Slavko Slišković
S jedne strane, dominikanci im pristupaju kao hereticima, ali ne uviđa-

ju odmah potrebu njihova osobnog upoznavanja nego na njih, a u skladu s
intelektualnim opredjeljenjem (jer još ne možemo govoriti o tradiciji) Reda,
primjenjuju iskustva stečena s krivovjercima Zapada.
S druge strane, dominikanci nastoje odgovoriti na konkretne nejasnoće
na koje nailaze u Bosni ili vezane uz bosanske krstjane da bi uspješno obavili
povjerenu im zadaću propovijedanja.
Krstjani u spisima dominikanskih autora

O vjerovanju bosanskih krstjana među dominikancima prvi piše Moneta
iz Cremone oko 1241. godine. Njegovo je djelo “Protiv katara i valdeza” bilo
vrlo cijenjeno i rašireno među dominikancima, pa se jedan primjerak s kraja
XIII. stoljeća nalazi i u knjižnici dubrovačkoga samostana.
On Slavene, kako naziva krstjane, drži dvopočelnicima koji vjeruju da je
dobri Bog poslao tri anđela na ovaj svijet, od kojih je jedan uzeo obličje žene
i zvao se Marija, druga su dva u muškom obličju bili Krist i Ivan Evanđelist,
za kojega vjeruju da će živjeti do ponovnog Kristova dolaska. Budući da nisu
stvarno bili ljudska bića, nego samo prividno, onda nisu mogli ni osjećati ono
što je ljudskom tijelu naravno. Prema ovom zaključivanju, jasno je dakle, da
Marija nije Bogorodica, a niti je Krist mogao trpjeti, umrijeti i uskrsnuti.5
Rajner Sacconi pišući sredinom XIII. stoljeća svoju “Sumu o katarima i
leonistima” nabraja šesnaest “katarskih crkava”, nazivajući ih crkvama “jer se
sami tako nazivaju”. Među njima je i “slavonska crkva”. Pozivajući se na popise
koji su navodno više puta provođeni, on tvrdi da su sve te crkve jako malobroj-
ne pa “u cijelom svijetu nema ni četiri tisuće katara obojega spola”.6
U “Raspravi o krivovjercima” (1260.-1270.) Anselmo Aleksandrijski na-
stoji pronaći izvore dualističkog krivovjerja koje se širi Europom.7
Čini se logičnim da je odmah posegnuo za prokušanim heretikom trećeg
stoljeća, Perzijancem Manesom ili Manijem, koji je, propovijedajući sinkreti-
5
Usp. Moneta iz Cremone, “Protiv katara i valdenza”, u: F. ŠANJEK, Bosansko-humski
krstjani u povijesnim vrelima (13.-15.), Zagreb, 2003., str. 130.-131.
6
Rajner Sacconi, “Suma o katarima i leonistima” u: F. ŠANJEK, nav. dj., str. 132.-133.
7
Anselmo Aleksandrijski, “Rasprava o krivovjercima” u: F. ŠANJEK, nav. dj., str. 136.-
139.

Dominikanci i bosansko-humski krstjani
zam zaroastrizma, budizma i kršćanstva, udario strogi put dualizma.

Ne obazirući se previše na vremenski raspon između Manija i pojave he-
retičkog pokreta na Zapadu, Anselmo tvrdi da je Mani svoj nauk propovije-
dao u Bugarskoj i Filadelfiji, u kojima je postavio tri biskupa. Oni su krivo-
vjerje prenijeli na grčke trgovce, koji su u Carigradu izabarali svoga vlastitog
krivovjernog biskupa. “Zatim su neki iz Slavonije tj. zemlje koja se Bosnom
naziva, po trgovačkom poslu došli u Carigrad. Kad su se vratili u svoju ze-
mlju, propovijedali su i kad su brojem ojačali učine sebi biskupa koji se naziva
biskupom Slavonije ili Bosne.”
Na sličan način on objašnjava i pojavu hereze u Francuskoj i Provansi.
Takva pretpostavka Anselmu daje za pravo raspravljati o bosanskim kr-
stjanima i ne imajući direktnog kontakta s njima ili njihovim naukom. Za
njega su oni jednaki francuskim i provansalskim krivovjercima koji tvrde da
su “po đavlu nastali u tijelima” i ne vjeruju “da je Krist pravi čovjek, niti da je
imao pravo tijelo, nego vjeruju da ga je donio iz neba; ne vjeruju ni da je zaista
trpio, niti zaista umro, niti osjetio muku i bol, niti da je uskrsnuo; nego vele
da se to tako pričinjalo”.
Anselmo navodi i druge njihove zablude kao što je vjerovanje da je Krist
manji od Oca, da je đavao onaj koji daje vremenske nepogode, da ne slave
blagdane svetaca pa ne svetkuju niti nedjelju.
Iz konkretne potrebe priručnika za katoličke propovjednike u raspravama
s pristašama krivovjernih pokreta u Europi XIII. stoljeća nastaju “Summae
auctoritatum”, koje redovito sadrže “tekst ispovijesti katoličke vjere, četiri
evanđelja, Pavlove poslanice i druge novozavjetne dijelove kojima hereziolozi i
propovjednici poriču krivovjerna učenja te kratki povijesni sinopsis pojedinih
sljedbi i njihova vjerskog nauka”.8
Ove Summae pisane su zanimljivim stilom dijaloga između katolika i he-
retika, koji će kasnije postati još popularniji u katekizmima pisanim na načelu
pitanja i odgovora.
Između 1230. i 1240. godine Talijan Juraj priredio je “Raspravu između
(rimo)katolika i krivovjernog patarena”, podijeljenu u sedamnaest poglavlja.9
8
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15.), Zagreb, 2003., str.
154.
9
Usp. F. ŠANJEK, nav. dj., str. 155.-156.

Slavko Slišković
U objavljenim “povijesnim vrelima” o bosansko-humskim krstjanima

Franjo Šanjek donosi sličnu “Raspravu između rimokatolika i bosanskog pa-
tarena”, datirajući je između tridesetih i pedesetih godina XIII. stoljeća, a za
koju pokazuje da joj je autor Pavao Dalmatinac (1170./1175.-1255.), profesor
kanonskoga prava i telogije na sveučilištu u Bologni, jedan od prve petorice
dominikanaca koji dolaze u Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo i osnivaju samo-
stane, te inkvizitor sa sjedištem u Zadru, koji mučenički završava svoj život
na području Splita.10
“Rasprava”11 je sastavaljena od 31 poglavlja o pitanjima u kojima se, prema
Pavlu Dalmatincu, razlikuje vjera bosanskih krstjana od rimokatoličke vjere.
Najprije se rasprava vodi “o krštenju”, koje se kod katolika obavlja vodom,
a kod krstjana knjigom.
U govoru “o nasljednicima svetog Petra” krivovjerac sebi preuzima to pra-
vo, tvrdeći da katolici nisu njegovi pravi nasljednici, na što rimokatolik pita
“A ti koji stanuješ u brdima, kako ćeš moći dokazati da je tebe ostavio?... tebi
koji boraviš među šikarjem.”
Rimokatolik mu nadalje predbacuje da su oni ostavili pravu vjeru i po-
bjegli u brda Lombardije i Bosne te žive “u šumama među šikarjem”. Prema
rimokatoliku “prava se vjera raspoznaje na tri načina: 1. što su je apostoli
proširili na sve narode; 2. što su je ti narodi primili, i 3. što su je zadržali”
ne može se kazati da su “u Bosni svi narodi. A jasno je cijelom svijetu da su
Bosanci, koji su vas primili, u vama primili otpadnike”, koji su se pojavili u
prijetvornom obliku ovaca dok su u svojoj naravi vukovi koji “grabe duše”.
Na krivovjerčeve prigovore “o progonstvu”, koje se očito može odnositi na
inkviziciju i ugarske križare tridesetih i četrdesetih godina XIII. stoljeća, ri-
mokatolik odgovara da ih ne progone zbog “pravednosti, nego nepravednosti”
koja se ogleda u tri stvari: 1. prema Svetom pismu moraju se progoniti lažni
proroci; 2. otpali su od prave vjere na koju su se bili zakleli. Ne bi ih progonili
da već nisu bili obećali vjernost, jer se ona ne može tražiti od onoga koji je
nije obećao, i 3. jer tvrde da im je tijelo dano od đavla pa se moraju uništavati
“djela đavolska”.
10
Isto, str. 153.-165.
11
Pavao Dalmatinac, “Rasprava između rimokatolika i bosanskog patarena”, u: F. ŠANJEK,
nav. dj., str. 166.-233.

Rimokatolik na temelju Svetog pisma dokazuje i neodrživost krstjanskog

stava “o ženidbi” odnosno zabacivanju ženidbe kao prepreke na putu spase-
nja.
O ovom pitanju, nekako u isto vrijeme, govori i Grgur IX u pismu domi-
nikanskom prioru iz Trevisa 21. lipnja 1235., odgovarajući da je nevaljan brak
sklopljen na “bosanski način” odnosno pod uvjetom da se žena mužu svidi,
ako ne bude tako da je vraća roditeljima “bez ozljeda i polomljenih udova”.12
U pitanju “o blagovanju mesa”, koje, kao i sve drugo što se “rađa iz pare-
nja” krstjani ne jedu, rimokatolik odgovara da ih ne osuđuju što sami ne jedu
meso, nego zato što oni osuđuju one koji jedu.
Sličan je govor i “o tijelu Kristovu”, u čiju stvarnu nazočnost u euharistiji
krstjani ne vjeruju, “o stvaranju” koje drže djelom đavla te “o ljudskim duša-
ma” koje su za njih “anđeli pali s neba”.
Na krstjaninov prigovor “o materijalnim crkvama” koje katolici grade na
“način pogana”, rimokatolik odgovara da se u crkvama okupljaju vjernici slu-
šati evanđeoski nauk, a krstjanin to čini “u kakvoj staji ili u šikarju, u šumama
i po brdima”.
Jednako tako dokazuje i neopravdanost stava “o krstu djece”, koji krstjani
zabacuju, vjerujući da je besmisleno, jer dijete nije sposobno samo prihvatiti
vjeru, te o neopravdanosti krstjanskog stava “o križu”, koji je za njih znak
idolopoklonstva.
Nadalje se govori “o izopćenju” i “o zakletvi”, koje krstjani drže neopra-
vdanim i suprotnim Svetom pismu.
Prvih je trinaest poglavlja pisano opširnije i u obliku dijaloga, a iduća
poglavlja donose samo Svetopisamske citate u kojima se nude odgovori na
krstjanske prigovore “o Starom zakonu”, “o prorocima”, “o Ivanu Krstitelju”,
“o uskrsnuću tijela” i “o milostinji”.
Pavao nadalje krstjanskom vjerovanju suprotstavlja katoličku vjeru prema
kojoj “Krist je Sin Božji i jednak Ocu”, “Bog Starog zavjeta je Otac Kristov”,
“Krist je sin Blažene Djevice Marije”, “Blažena Djevica Marija bila je žena, a
ne anđeo”, “Krist je uzeo tijelo od Blažene Djevice Marije”, “Krist je tjelesno
jeo”, “Krist je bio pravi čovjek”, “Krist je tjelesno trpio”, “Isus je tjelesno umro”,
“Krist je uskrsnuo od mrtvih” te da “čovjek može svagdano sagriješiti”.
12
Papa Grgur IX. prioru dominikanaca iz Trevisa, u: F. ŠANJEK, nav. dj., str. 94.-95.

Slavko Slišković
Zadnja dva poglavlja govore “o ispovijedi” i “o zadovljštini”.

Ne ulazeći u literarnu prosudbu ovoga djela, sa sigurnošću možemo kazati
da je ono bilo od velike koristi propovjedničkom radu dominikanaca u Bosni,
a čitajući ga s lakoćom opažamo da pisac nije samo učeni teolog Zapada, nego
i osoba koja poznaje konkretne prilike bosanskih “šikara, šuma i brda”.
Interes dominikanaca za bosanske krstjane nije prestao ni nakon što su
franjevci potpuno preuzeli brigu o katolicima u Bosni te preuzeli službu in-
kizitora.
Poznati dominikanac i inkvizitor Ivan Torquemada 1461. godine, nepo-
sredno prije pada Bosne u turske ruke, piše “Objašnjenje vjerskih istina Rimo-
katoličke crkve za obavijest o manihejcima Bosanskoga Kraljevstva”.13
U tim “Objašnjenjima” on donosi 50 teza koje jednostavno nabraja bez
dodatnih komentara. Gotovo sve te teze mogu se naći i u “Raspravi” Pavla
Dalmatinca. Počevši od stvaranja, preko grijeha, štovanja Blažene Djevice
Marije i svetaca, sakramenata, pitanja posta, prisege i milostinje, Torquema-
da samo definira ono što vjeruju rimokatolici, ne govoreći o vjeri “bosanskih
manihejaca”, ali već izbor teza znak je da su one direktan odgovor na njihovo
vjersko učenje.
U drugom spisu, naslovljenom “Odbacivanje trideset osam članaka koje
drže krivovjerci husiti iz Moldavije”, koji se prema predgovoru upućenom papi
Piju II. odnosi i na krivovjerce u Bosni, Torquemada donosi sličan popis, ali
ovaj put samo “husitskog” vjerovanja, bez ikakvih dodatnih objašnjenja i na-
vođenja suprotnog mišljenja, osnosno vjere Rimokatoličke crkve.14 Tek uz po-
neki od tih članaka on navodi da je već ranije osuđen na nekom od Crkvenih
sabora.
Čini se važnim naglasiti da je ova spisateljska djelatnost dominikanskih
teologa bitno integrirana u poslanja dominikanskoga Reda. “Sveti Dominik
je uveo ne malu novost kada je studij, usmjeren na spas duša, čvrsto povezao s
osnovnim ciljem svoga Reda.”15
13
Ivan Torquemada, “Objašnjenje vjerskih istina Rimokatoličke crkve za obavijest o mani-
hejcima Bosanskoga Kraljevstva”, u: F. ŠANJEK, nav. dj., str. 294.-299.
14
Ivan Torquemada, “Odbacivanja trideset osam članaka koje drže krivovjerci husiti iz Mol-
davije”, u: F. ŠANJEK, nav. dj., str. 300.-305.
15
Knjiga konstitucija i naredbi braće Reda propovjednika, br. 76.

Ne zaboravimo također da dominikanci drže da njihov “studij mora po-

glavito i svim silama i nadasve biti usmjeren prema tomu da budemo korisni
dušama bližnjega”16, tako da ni ovo promišljanje o Crkvi bosanskoj ili bosan-
sko-humskim krstjanima, nije ostalo samo mrtvo slovo na papiru, nego je
trebalo poslužiti i poslužilo je ne samo dominikanskim, nego i franjevačkim
redovnicima za konkretan apostolat u Bosni.
Dominikanska djelatnost među krstjanima

Nastojeći što manje ulaziti u analizu društveno-političkih prilika u Bosni
XIII. stoljeća, te politike okolnih zemalja prema njoj, što je često bilo uzro-
kom nerazumijevanja ili svjesnog pogrešnog predstavljanja bosansko-humskih
krstjana, u ovom dijelu izlaganja ograničit ćemo se samo na dominikansku
nazočnost među njima.
Kako je u početku dominikanski red teritorijalno ustrojen prema civilnim
granicama, povijest hrvatskih dominikanaca vezana je uz Hrvatsko-Ugarsko
Kraljevstvo. Opći zbor reda održan u Bologni 1221. godine pod predsjeda-
njem samog osnivača Sv. Dominika odlučuje da se red proširi na teritorij “kru-
ne svetog Stjepana” te tu zadaću povjerava Pavlu Dalmatincu s četiri druga
redovnika.17
Njihov rad bio je uspješan i red se ralativno brzo širio na našem podru-
čju, u koje pripada i Bosna. Dominikanci nikada kroz povijest nisu u Bosni
uspostavili vlastitu dominikansku provinciju ili vikarijat, nego su redovito bili
dio Hrvatsko-Ugarske provincije odnosno Dalmatinskog vikarijata i kasnije
provincije.
U prvoj polovici XIII. stoljeća otvaraju više samostana u Bosni ili njezi-
nom neposrednom susjedstvu, kao polazište za propovjednički rad među kr-
stjanima: Dubrovnik (1225.), Čazma (1229.), Ban Brdo kod Vrhbosne (1233.),
Zagreb (o. 1241.), Kotor i Bihać (1266.) itd.18
16
Prolog prvobitnih konstitucija Reda propovjednika.
17
Usp. A. WALZ, Compendium histoirae O. P., Roma, 1948., str. 145.-146.
18
Usp. F. ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prosoru. Pregled religiozne povijesti Hrvata (7-
20 st.), Zagreb, 1996., str. 218.; A. ZANINOVIĆ, “Pogled na apostolsko znanstveni rad
Dominikanaca u hrvatskim zemljama”, Bogoslovska smotra, VIII. (1917.), br. 3., str. 265.-
266.

Slavko Slišković
Iako je najstariji “pouzdan podatak o nazočnosti i djelovanju dominikana-

ca u Bosni”19 pismo pape Grgura IX “prioru i braći” bosanskog samostana od
15. listopada 1233., prvi susret dominikanaca s Bosnom trebao bi se dogoditi
već 1222. godine, kada papinski legat Akoncije sa sobom vodi više dominika-
naca u Bosnu da bi propovijedali protiv krivovjerja.20
Premda je taj podatak na temelju do danas sačuvanih izvora nemoguće
dokazati, ne želimo ga potpuno isključiti kao mogućnost dominikanskih po-
četaka u Bosni, jer papa spominje “priora i braću” samostana, što pretpostavlja
već razvijeni oblik redovničkog života.
U istom vremenu papa preporučuje dominikance za propovjednike protiv
krivovjerja biskupima širom kršćanske ekumene pa je malo vjerojatno da ih s
istom zadaćom nije preporučio i vlastitom legatu.
Raniji dolazak dominikanaca u Bosnu potvrđuje već spomenuto papino
pismo, prema kojemu su dominikanci svojim propovijedanjem, a ne “isključivo
krstaškom borbom protiv bosanskih bogumila”21, na katoličku vjeru obratili
bana Ninoslava i njegova rođaka udjelnog bana Prijezdu, koji u zalog iskre-
nosti obraćenja daje svoga najstarijeg sina dominikancima na odgoj. U pismu
se spominju bosanski dominikanci, od kojih papa traži da Prijezdi vrate sina
“budući da se njegovoj vjeri ne može sumnjati”, a njegovu “čistu i jednostavnu
pobožnost pokazuju ne samo riječi nego i iskustvo”.22
Potvrda tomu jest i pismo koje istoga dana Grgur IX piše banu Ninoslavu,
uzimajući njega i njegovu “zemlju Bosnu sa svim dobrima” koja posjeduje pod
zaštitu Svete Stolice.23
Da bi Prijezda svojim životom dokazao pripadnost Katoličkoj crkvi, si-
gurno je trebalo više godina. Jednako tako, bio je nužan već dobro organiziran
oblik redovničkog života, kao i adekvatan samostan, da bi banov sin mogao
19
S. KRASIĆ, “Djelovanje dominikanaca u srednjem vijeku”, Kršćanstvo srednjovjekovne
Bosne, Radovi simpozija povodom 9 stoljeća spominjanja Bosanske biskupije (1089-1989),
Sarajevo,, 1991., str. 180.
20
A. ZANINOVIĆ, nav. dj., str. 264.-265.
21
S. JALIMAM, Djelatnost dominikanaca u srednjevjekovnoj Bosni, Tuzla, 1999., str. 48.
22
T. SMIČIKLAS, Codex diplomaticum regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, III., Za-
greb, 1905., str. 389.-390., br. 337.
23
Isto, str. 388., br. 335.

biti povjeren dominikancima na odgoj. Dodajmo tomu da je prema Konsti-

tucijama dominikanskog reda tog vremena samostan morao imati najmanje
dvanaest stalnih članova s potpunim samostanskim opsluživanjem.24
Sve su to pokazatelji na temelju kojih sa sigurnošću možemo ustvrditi da
je dolazak dominikanaca više godina prethodio spomenutom papinu pismu.
Pri određivanju godine dolaska dominikanaca u Bosnu poslužit će nam i
“Kratki pregled o počecima Ugarske dominikanske provincije” Petra iz Bo-
droga, nastao prije 1259. godine.
On piše o krivovjercima Slavonske crkve u Bosni i Dalmaciji protiv ko-
jih je kaločki nadbiskup i legat Apostolske Stolice više puta uzaludno vodio
križarske vojne, pa je taj “beznadni posao propovijedanja” papa povjerio do-
minikancima, koji su svojim apostolskim radom “mnoge krivovjerce i njihove
pristaše obratili istini vjere”. 25
Petar, istina, ovaj dolazak veže uz Kolomanove križarske vojne, ali budući
da je prva Kolomanova križarska vojna započela tek u proljeće 1235. godine,
mislimo da se u ovom opisu dominikanskih početaka u Bosni nalaze izvješća
o dvije faze njihova boravka.
Kako je vidljivo iz spomenutoga pisma pape Grgura IX., nemoguće je da
bi prvi dolazak bio tek 1235. godine. S druge strane, Petar spominje vojne
pokušaje kaločkog nadbiskupa Ugrina, a zadnji od njih bio je 1227. godine.
Stoga, ako za nepouzdano uzmemo izvješće o dominikanskom dolasku s le-
gatom Akoncijem 1222. godine, onda sa sigurnošću možemo tvrditi da prvi
dominikanci dolaze u Bosnu 1227. godine ili neposredno nakon toga. U tom
vremenu događa se i obraćenje banova Ninoslava i Prijezde, a nesumnjivo i
drugih bosanskih velikaša i pučanstva.
Zahvaljujući dominikanskom radu Katolička crkva u Bosni počinje izno-
va napredovati, ali ne predaju se ni bosanski krstjani, nastojeći ne izgubiti
stečeni položaj.
24
Vetera monumenta legislativa Sacri Ordinis Praedicatorum ex saeculo a nativitate Christi
tercio decimo, Ordinis primo, Analecta Ordinis Praedicatorum, Romae, 1896., str. 642.,
prema S. KRASIĆ, nav. dj., str. 231.
25
Petar iz Bodroga, “Kratki pregled o počecima Ugarske dominikanske provincije”, u: F.
ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15.), Zagreb, 2003., str. 134.-
135.

Slavko Slišković
Raznim je makinacijama rođeni brat djeda Crkve bosanske Radoja “kato-

lički svećenik, bosanski glagoljaš, bio izabran za katoličkog bosanskoga bisku-
pa, kojega je godine 1229. ili 1230. posvetio tadašnji dubrovački nadbiskup
Aringerije (1227.-1236.)”.26
Doznavši za taj slučaj papa Grgur IX. vrlo je brzo reagirao te pismom od
5. lipnja 1232. naredio “kaločkom nadbiskupu Ugrinu, zagrebačkom biskupu
Stjepanu i svom legatu u Ugarskoj, kardinalu Jakovu Pecorariju, da u vezi s
tim povedu strogu istragu”.27
Nakon provedene istrage i primljenog izvješća, papa 30. svibnja 1233.
piše svome izazlaniku Pecorariju da okrivljenog biskupa smjeni i na njegovo
mjesto, jer je Bosanska biskupija “prilično razvučena”, postavi više prikladnih
i učenih biskupa, ali ne dirajući u metropolitska prava dubrovačkoga nadbi-
skupa.28
Kardinal Pecorari obavio je povjerenu mu zadaću, izuzimajući Bosansku
biskupiju iz Dubrovačke metropolije i podvrgnuvši je direktnoj vlasti Svete
Stolice, a “na mjesto svrgnutog biskupa postavio (je) vrlo učena i pobožna
redovnika, tadašnjeg provincijala Ugarske dominikanske provincije”29 Ivana
iz Wildeshausena.
Ivan je za biskupa izabran između 30. svibnja 1233., kada je smijenjen
dotadašnji bosanski biskup, i 13. veljače 1234., kada ga papa imenuje svojim
legatom u Bosni, a u Bosnu je došao nakon 16. kolovoza 1234., kada je za-
jedno s franjevačkim provincijalom u Ugarskoj i dominikanskim priorom u
Ostrogonu trebao odriješiti crkvenih kazni kralja Andriju II.30
Nakon dolaska u Bosnu novi biskup nastavio je već započeti propovjedni-
čki rad s dominikanskom subraćom, a u skladu s papinim pismom kardinalu
Pecorariju da novim biskupima “u ime oproštenja grijeha, jer su stanovnici te
zemlje materijalnim bogatstvom siromašni, a zloćom bogati i velikim dijelom
26
D. MANDIĆ, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962., str. 152.
27
S. KRASIĆ, nav. dj., str. 183.
28
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15.), Zagreb, 2003., str.
92.-93.
29
30
Usp. S. KRASIĆ, nav. dj., str. 184.

zaraženi krivovjerskom izopačenošću, preporuči da, nasljedujući siromaštvo

siromašnoga Krista žarkim duhom, ne odbijaju pristupiti malenima, i, uz po-
moć Božju, odvrativši ih od zablude, primjerom dobrog djela i svjedočenstvom
riječi uzmognu položiti račun ocu obitelji o sebi povjerenom talentu”.31
Papa mu je čestitao na preuzetoj službi, nadajući se da će se njegovom za-
uzetošću u Bosni, “koja je dugo poput napuštene i neprohodne zemlje tugova-
la i malaksala, a trnje i koprive je ispunjale, postala leglo zmajeva i paše nojeva,
te se gotovo u potpunosti nalazila u tmini i sjeni smrtnoj”, biti iskorijenjena
“heretička opačina”.32
Međutim, u proljeće 1235. pod krinkom križarske vojne protiv heretika
ugarski kralj Koloman je krenuo u Bosnu i tijekom ljeta zauzeo veći njezin
dio.
Već prije pohoda Koloman je za sebe33 i križare34 osigurao pokroviteljstvo
Svete Stolice, a umirući kralj Andrija II., vjerujući u uspjeh ove vojne, sinu
daruje cijelu Bosnu. Nakon njezina zauzeća papa Grgur IX. 9. kolovoza 1235.
potvrđuje Kolomanu pravo na Bosnu “dar koji je spomenuti kralj, tvoj otac,
darežljivo tebi darovao”.35
Stav biskupa Ivana o događajima u Bosni možemo pretpostaviti iz činje-
nica da piše papi odričući se biskupske službe, pritisnut “ratnim tegobama” te
“pobunama i borbama za vjeru”.36
Papa Grgur IX. u pismu od 20. rujna 1235. nastoji ga odvratiti od tog
čina i potaknuti da “heretike i druge koji napadaju katoličku vjeru hrabro”
udari.37
Međutim, to papino nagovaranje nije urodilo plodom i Ivan je napustio
bosansku biskupsku stolicu. Ne zna se točan datum njegova odlaska, ali u “pa-
31
F. ŠANJEK, nav. dj., str. 92.-93.
32
T. SMIČIKLAS, CD, III., str. 418., br. 363.
33
Isto, str. 419., br. 364.
34
Isto, str. 418., br. 363.
35
Isto, str. 443., br. 385.
36
Papa Grgur IX. Ivanu iz Wildeshausena, u: F. ŠANJEK, nav. dj., str. 96.-99.
37
Isto.

Slavko Slišković
pinu pismu Beli IV. od 20. svibnja 1237. Ivan se već spominje kao nekadašnji
bosanski biskup”.38
Ne zadržavajući se na analizi Kolomanovih vojni, bitno je naglasiti da su
one nanijele veliku štetu dominikanskoj djelatnosti.
Budući da su dolazili iz Ugarske provincije, u Bosni su, po svemu sudeći,
dominikance gledali kao dio protubosanskih snaga, a ni oni sami nisu uma-
knuli toj zamci.
Već spomenuti Petar iz Bodroga ne skriva da su mnogi krivovjerci koji
se nisu obratili putem dominikanskog propovijedanja bili predani svjetovnoj
Kolomanovoj vlasti te spaljeni na lomačama.39
Zbog njihove povezanosti s Kolomanovim križarima, borba za bosansku
autonomiju ujedno je značila i borbu protiv dominikanaca.
Čini nam se da u tom kontekstu možemo razumjeti i dominikanske sa-
mostane, koje su prema Petru iz Bodroga krivovjerci spalili, a jednako tako i
dominikansku tradiciju o tridesetdvojici braće koji su pretrpjeli mučeništvo u
Bosni.40
Kolomanovim vojnama i napuštanjem biskupske službe Ivana iz Wilde-
shausena završava se prvi dio dominikanskoga djelovanja u Bosni, koje je bilo
isključivo propovjedničkoga tipa.
Ne vidimo drugog razloga zašto bi papa Grgur IX. 7. prosinca 1239. pisao
provincijalu ugarskih dominikanaca da nakon što su u “zemlji Bosni iskorije-
njena krivovjerja i počele se širiti niti katoličke vjere ... odredi nekoliko braće
... snažnih na djelu i riječi” da bi propovijedali evanđelje i obavljali liturgijske
čine.41
Jednako tako, zabrinut novonastalim prilikama u Bosni, on 26. travnja
1238. piše “nekadašnjem provincijalu Ugarske dominikanske provincije Teo-
doriku, koji je u to vrijeme bio misionarski biskup među Kumanima u dana-
38
39
ŠANJEK, nav. dj., str. 134.-135.
40
R. J. LOENERTZ, “Un catalogue de martyrs dominicains”, Archivum Fratrum Praedica-
torum, vol. XIX., Romae, 1949., str. 275.-279.
41
Grgur IX provincijalu ugarskih dominikanaca, u: F. ŠANJEK, nav. dj., str. 100.-101.

šnjoj Vlaškoj i Transilvaniji”42 da za bosanskog biskupa imenuje dominikanca

Ponsu.
Iz pisma je vidljivo da je u Bosni nužno “iznova zasaditi kršćansku religiju
pod upravom prikladnog pastira”, “osnovati kaptol buduće katedrale”, a kler
opskrbiti “desetinom, prvinom i ostalim”.43
Sve su to pokazatelji da je s početkom križarskih vojni donekle zamrla
dominikanska djelatnost u Bosni, a neki samostani bili spaljeni te “crkve ra-
zrušene” pa je u njima “izraslo trnje i grmlje”.44
Međutim, ne smije se prebrzo zaključiti da je ona potpuno nestala jer 27.
prosinca 1239. Grgur IX. piše “prioru i braći bosanskoj Reda propovjednika”
neka novac dobiven od bana za gradnju katedrale predaju biskupu Ponsi.45
Ovaj prvi dio dominikanskog rada možemo ocijeniti, zajedno s kraljem
Belom IV. koji govori o svetosti života Ivana iz Wildeshausena, da je bio “mi-
losrdan prema nevoljama opterećenima, nastojeći svoje prihode dijeliti s Kri-
stovim siromasima ... uz smilovanje onima koji su bili potrebni smilovanja i
suosjećajući s nemoćnima”.46
Iako se i papa plašio da bi Ponsa mogao neprihvatiti ponuđenu mu službu,
on ju je prihvatio i obavljao više od 30 godina.47
S biskupom Ponsom započinje druga faza dominikanske djelatnosti, koja
se više pouzdaje u moć ugarskog oružja i ugarsku materijalnu pomoć, a na
vjerskom planu očekuje pomoć svoje ugarske dominikanske subraće i općenito
Crkve u Ugarskoj.
Takvu je politiku podupro i papa kad je 22. prosinca 1238. pisao nadbi-
skupu ostrogonskom i njegovim sufraganima da Ponsi pomognu u borbama
42
43
T. SMIČIKLAS, CD, IV., Zagreb, 1906., str. 56.-57., br. 50.
44
ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15.), Zagreb, 2003., str. 134.-
135.
45
T. SMIČIKLAS, CD, IV., str. 95., br. 89.
46
T. SMIČIKLAS, CD, V., Zagreb, 1907., str. 157.-158., br. 666.
47

Slavko Slišković
protiv krivovjeraca,48 a Kolomana poticao na velikodušnost i naredio još zau-

zetiji rad na iskorjenjivanju krivovjerja u Bosanskoj biskupiji “jer je jasno da se
Božja milost pobrinula da se Njegovo ime proslavi tvojom službom”.49
Istoga dana pisao je i pečuškim dominikancima da pomognu biskupa bo-
sanskog u njegovu radu,50 te opatu benediktinskog samostana u Varadinu da
prikuplja prihode za križare koje će namijeniti Ponsi.51
Vjerujući u uspjeh svojih poticaja Grgur IX. dan kasnije pisao je Ponsi
neka nastoji potpuno iskorijeniti krivovjerje iz svoje biskupije te je dovesti “iz
dobroga u bolje” stanje.52
Čini se da je papa u Ponsi i Kolomanu našao dobre suradnike.
Godinu dana kasnije, 5. prosinca 1239. godine, pisao je Kolomanu, po-
hvalivši njegovu zauzetu pobožnu borbu za Crkvu Božju.53
Ta zauzetost vidi se i u tomu što je Ponsa u samo godinu dana svoga bi-
skupovanja uspio ustanoviti prvostolni kaptol i podići katedralu, uz svesrdnu
Kolomanovu pomoć.54
Koloman se pobrinuo i za uzdržavanje bosanskoga biskupa i njegova ka-
ptola, darujući mu prihode i posjede u Bosni i Slavoniji, što potvrđuje Grgur
IX. 7. prosinca 1239., pišući biskupu Ponsi i kaptolu Sv. Petra u Bosni.55 Ka-
snije će i Bela IV. potvrditi te posjede Bosanske biskupije te dodati nove.56
Najvažniji od svih bit će posjed Đakovo, koje ća kasnije postati stalno sjedište
bosanskih biskupa. Tako 8. svibnja 1252. godine biskupa Ponsu nalazimo u
Đakovu “u kući u kojoj stanuje biskup bosanski”.57
48
49
Isto, str. 65., br. 59.
50
Isto, str. 65.-66., br. 60.
51
Isto, str. 67., br. 62.
52
Isto, str. 67.-68., br. 63.
53
Isto, str. 93.-94., br. 86.
54
Usp. S. KRASIĆ, nav. dj., str. 190.-191.
55
56
Isto, str. 236.-240., br. 208.
57
Isto, str. 494.-495., br. 430.

Vezanost uz ugarsku Crkvu Ponsa pokazuje i prijedlogom papi da Bosan-

sku biskupiju izuzme iz Dubrovačke i pripoji Kaločkoj nadbiskupiji, o čemu
Inocent IV. traži mišljenje ugarskog opata Sv. Martina.58
Da bi pospješili rješenje toga pitanja, Ugari ponovno posežu za prokuša-
nim oružjem te papu iznova izvješćuju o širenje krivovjerja u Bosni. Stoga, on
3. kolovoza 1246. šalje kaločkom nadbiskupu znak križa pod kojim će vojevati
protiv bosanskih heretika,59 a nekoliko mjeseci kasnije na borbu će poticati i
kralja Belu IV., ujedno obećavajući da će ga konzultirati u pitanju podvrgnuća
Bosanske biskupije Kaločkoj metropoliji.60
Napokon, 26. kolovoza 1247. godine, naređuje biskupu đurskome, te ci-
stecitskom opatu i dominikanskim priorima u Ugarskoj da Bosansku biskupi-
ju stave pod vlast kaločkog nadbiskupa.61
Osim Ponse, Bosanskom su biskupijom do početka XVI. stoljeća upra-
vljala još šestorica, odnosno osmorica, biskupa dominikanaca.62
Nakon šestogodišnje ispražnjenosti bosanske biskupske stolice, za koju
S. Krasić drži da je nastala brigom oko vlasitite obnove kojom su bile zauzete
ugarske crkvene i državne vlasti nakon tatarskih pustošenja, 1280. godine bi-
skupom postaje dominikanac Andrija, koji tu službu obavlja najdalje do 1287.
godine, uspješno se boreći protiv krivovjerja uz pomoć dominikanskog i fra-
njevačkog reda.63
Sljedeći dominikanac bio je Francuz Bededikt Guichard koji je imenovan
1314. godine. Nije sigurno da ju je ikada stvarno obnašao, a 1317. dragovoljno
se odrekao službe bosanskog biskupa.64 Međuim, S. Jalimam u tom vremenu
spominje još jednog istoimenog bosanskoga biskupa, dominikanca, ali Mađa-
ra Benedikta.65
58
Isto, str. 297.-298., br. 263.
59
Isto, str. 298., br. 264.
60
Isto, str. 310.-311., br. 273.
61
Isto, str. 322.-323., br. 285.
62
S. KASIĆ, Dominikanci. Povijest Reda u hrvatskim krajevima, Zagreb 1997., str. 170.
63
S. KRASIĆ, “Djelovanje dominikanaca u srednjem vijeku” ..., str. 203.
64
Isto, str. 203.-204.
65
S. JALIMAM, nav. dj., str. 87.-88.

Slavko Slišković
U svakom slučaju, nakon Benedikta, 1317. godine bosanskim biskupom

postaje dominikanac Petar, koji će tu službu obnašati punih 17 godina. Jedni
ocjenjuju vrlo pohvalno njegov rad protiv krivovjeraca i karitativnu djelatnost
koju je razvio,66 a drugi drže da je “uz vrlo skromne mogućnosti” pokazao “još
skromnije rezultate”.67
Nakon četrdesetak godina, 1376., za bosanskoga biskupa imenovan je
drugi dominikanac, Dominik, koji će tu službu obnašati idućih šest godi-
na.68
Više od sto godina nakon njegove smrti na katedru bosanskih biskupa
zasjest će posljednji biskup dominikanac.
Naime, Opći zbor dominikanskog reda 1498. godine spominje bosan-
skoga biskupa dominikanca Petra Palmara, kojemu u skladu s tradicijom i
zakonodavstvom reda udjeljuje određene povlastice.69
Problem, međutim, predstavlja činjenica da u isto vrijeme bosanskom bi-
skupijom upravlja jedan drugi dominikanac, Gabrijel Polver. Biskupom bo-
sanskim imenovan je 7. travnja 1494., a 7. travnja 1502. premješten je u Sri-
jemsku biskupiju.70
Pored dominikanaca koji su bili na čelu Bosanske biskupije, valja sva-
kako spomenuti još jednog dominikanca, čiji je život nerazdruživo vezan uz
Bosnu, odnosno bosansko-humske krstjane. “Radi se o hvarskom biskupu
Tomi Tomasiniju, koji je kao papinski legat preko 20 godina proveo u Bosni
(1439-1461) stekavši velike zasluge za sređivanje vjerskih i političkih prilika
u njoj.”71
Osim pojedinačnog angažmana dominikanskih biskupa od sredine XIII.
stoljeća do kraja 20-ih godina XIV. stoljeća ne nalazimo povijesnih podataka
o djelatnosti dominikanaca u Bosni.
66
S. KRASIĆ, nav. dj., str. 204.-205.
67
S. JALIMAM, nav. dj., str. 90.
68
69
Acta Capitulorum generalium Ordinis Praedicatorum, vol. III., Monumenta Ordinis
Fratrum Praedicatorum historica, tomus VIII, Recensuit fr. Benedictus Maria Reichert,
Romae 1900., str. 434., prema: S. KRASIĆ, nav. dj., str. 206.
70
71
Isto, str. 207.

Tada se događa poznati spor s franjevcima oko prava na inkviziciju.

Već smo vidjeli da su dominikanci od početaka u Bosnu došli “propo-
vijedati i raspravljati s krivovjecima”, odnosno one koji se nisu htjeli obratiti
predati svjetovnoj vlasti.72
Cjelokupna njihova djelatnost potvrđuje da su uz redovitu propovjedni-
čku, u Bosni obavljali i inkvizitorsku službu još od 20-ih godina XIII. stolje-
ća.
Problem nastaje kada bivši srpski kralj Stefan Dragutin (1288.-1292.), kao
vazalni vojvoda svoga zeta, hrvatsko-ugarskog kralja Ladislava IV., (1272.-
1290.) banovine Mačve, Usore i Soli, traži od, spomenimo i to, pape franjevca
Nikole IV. (1288.-1292.) da mu pošalje nekoliko ljudi vičnih jeziku bosansko-
ga kraja da bi radili na iskorijenjivanju krivovjerja. Papa je od generalnog mi-
nistra franjevačkog reda 23. ožujka 1291. godine zatražio da u Bosnu pošalje
dva prikladna redovnika te ih preporučio Stefanu Dragutinu da im pomaže u
njihovu radu.73
Nekoliko godina kasnije, papa Bonifacije VIII. 29. travnja 1298. franjev-
cima povjerava službu “istraživanja i pobijanja heretičke zablude” ne samo u
Bosni, nego i u Srbiji, Raškoj, Hrvatskoj i Istri.74
Veliki zamah franjevačkoj inkvizitorskoj službi dao je fra Fabijan iz Ši-
benika, bivši provincijal Slavonske (Hrvatske) provincije, kojemu papa Ivan
XXII. svojim pismom od 10. svibnja 1325. povjerava službu inkvizitora u Bo-
sni te traži da ga redovito izvješćuje o svome radu.75
Osjetivši taj oblik franjevačkog rada kao ugrožavanje svojih već stogodi-
šnjih prava, a pozivajući se na prije stečene povlastice, ali i zasluge za Katoličku
crkvu u Bosni, dominikanci nastoje promijeniti tu papinu odluku. Dominika-
nac Matija iz Zagreba odlazi na papinski dvor u Avignon te uspijeva postići da
72
ŠANJEK, nav. dj., str. 134.-135.
73
74
D. MANDIĆ, nav. dj., str. 167.
75
E. FERMENDŽIN, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica, MSHSM, XXIII, Zagreb,
1892., str. 21., prema S. JALIMAM, “Spor dominikanaca i franjevaca u srednjovjekovnoj
Bosni”, Croatica Christiana Periodica, Zagreb, 1989. (XIII.), br. 23., str. 11.

Slavko Slišković
papa 25. svibnja 1327. godine presudi spor u korist dominikanaca.76

Međutim, radost dominikanaca nije bila dugog vijeka.
Franjevci su se žalili na tu odluku, a budući da su s pravne strane bili
opremljeniji te posjedovali pisma Nikole IV. i Bonifacija VIII., a dominikanci
su imali jedino svjedočanstvo svoga rada, Ivan XXII. 1. srpnja 1327. opoziva
svoju prijašnju odluku donesenu u korist dominikanaca, kojima potpuno za-
branjuje inkvizitorski rad u Bosni i prepušta ga franjevcima.77
Dominikanci se neće s tim lako pomiriti, te će na sve načine nastojati
promijeniti tu odluku. Papa će, stoga, 16. ožujka 1330. na rješenju toga pita-
nja angažirati zadarskog i splitskog nadbiskupa, obojica su se zvali Ivan, da
provjere argumente jedne i druge strane, te da predstavnike i jednog i drugog
reda sa svim ispravama koje posjeduju u vezi s tim pitanjem pošalju k njemu
u Avignon.78
I u ovom slučaju, nesumnjivo je presudna bila činjenica što su franjevci
svoj rad mogli potkrijepiti papinskim ispravama, a dominikanci su se pozivali
na povijesne zasluge. Zanimljivo je da papina presuda nije sačuvana u pisa-
nom obliku, ali povijest Katoličke crkve u Bosni svjedoči da je bila u korist
franjevaca.
Izgubivši polje rada, prestaje i organizirani redovnički život dominikana-
ca u središnjoj Bosni, ali zadržavaju se do kraja XVI. stoljeća i turske okupa-
cije u područjima koja će se kasnije nazivati “Turska Hrvatska”.79
Uslijedit će tek pojedinačne akcije dubrovačkih dominikanaca u Bosni,
koji su radili među krivovjercima, a kasnije i među bosanskim “Muhamedo-
vim slijedbenicima”.80
Spomenimo na kraju i Trebinjsko-Mrkanjsku biskupiju koja je “jedina od
naših biskupija preživjela sve bure i oluje prošlosti, pa je dragocjena uspomena
76
Usp. F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani, Zagreb, 1975., str. 77.-82.
77
S. JALIMAM, “Spor dominikanaca i franjevaca u srednjovjekovnoj Bosni”, Croatica
Christiana Periodica, Zagreb, 1989. (XIII.), br. 23., str. 14.
78
T. SMIČIKLAS, CD, IX., Zagreb, 1911., str. 337.-338.
79
F. ŠANJEK, “Kršćanstvo Bosne i Hercegovine”, Croatica Christiana Periodica, Zagreb,
1992. (XVI.), br. 30., str. 140.-141.
80
A. ZANINOVIĆ, nav. dj., str. 272.-273.

i jedini sačuvani most između onog najstarijeg i ovog novog u trinaeststoljenoj

povijesti Crkve našeg naroda u ovim krajevima”.81 U XV., XVI. i XVII. sto-
ljeću nalazimo više dominikanaca na njezinu čelu.82
Zaključak
Dominikanci se s fenomenom bosansko-humskih krstjana suočavaju na
dvostruki način.
U skladu sa svojim intelektualnim opredjeljenjem nastoje ih upoznati na
teorijskoj razni. Zbog uvriježenog mišljenja o Crkvi bosanskoj kao sastavnom
dijelu europskih heretičkih pokreta i dominikanski autori pripisuju joj zablude
koje su svojstvene katarima, albigenzima i drugim krivovjercima prve polovi-
ce XIII. stoljeća, a njezine korijene nalaze u starom manihejskom vjerovanju.
Međutim, suočeni sa stvarnošću bosanskih “šuma, brda i šikara”, nastoje izno-
va promisliti ovo teško pitanje i ponuditi konkretne odgovore.
S druge strane, dominikanci ne ostaju mislioci izolirani od svijeta, čija
je djelatnost isključivo teoretska. Vrlo brzo nakon svoga nastanka, već 20-ih
godina XIII. stoljeća, prvi dominikanci dolaze u Bosnu i součavaju se s kon-
kretnim problemima koje bosansko-humski krstjani predstavljaju za srednjo-
vjekovnu bosansku državu, ali i cjelokupni kršćanski svijet.
U skladu sa službenim nazivom svoga reda “Ordo praedicatorum”, prva
njihova nastojanja bila su propovjedničke naravi, gdje je učenost spojena s
redovničkim siromaštvom u nasljedovanju siromašnoga Krista dala izvrsne
rezultate.
Zbog političkih malverzacija oko srednjovjekovne Bosne, kojima nisu
izmakli ni dominikanci, njihov rad biva nagrađen progonima i nerazumije-
vanjam od stanovnika Bosne. Ipak, unatoč teškim izazovima s kojima se su-
sreću, dominikanci svojim redovničkim životom, ali i kao bosanski biskupi,
daju veliki doprinos konsolidaciji katoličke vjere. S druge strane, nadajući se
da će iz slobodnijih krajeva, kao što je Slavonija, lakše organizirati svoje mi-
81
I. PULJIĆ, “Trebinjsko – Mrkanjska biskupija u XIX stoljeću”, Katolička Crkva u Bosni
i Hercegovini u XIX i XX stoljeću, Zbornik radova povijesno-teološkog simpozija prigodom
stogodišnjice ponovne uspostave redovite hijerarhije u BiH, (ur. P. Babić i M. Zovkić), Sa-
rajevo, 1986., str. 91.
82
S. KASIĆ, Dominikanci. Povijest Reda u hrvatskim krajevima, Zagreb, 1997., str. 175.

Slavko Slišković
sijske pothvate, i nesvjesno oslobađaju prostor djelovanju bosansko-humskih

krstjana.
Napokon, tragičnim nerazumijevanjem dvaju prosjačkih redova, domini-
kanci se povlače iz Bosne, koja postaje “franciscana”, vraćajući se tek povre-
meno kao papinski legati, bosanski biskupi, koji katkad ni ne vide bosanske
zemlje, ili kao dalmatinski propovjednici kojima turska vlast nije pružila mo-
gućnost da ostave dublje tragove u bosanskoj povijesti.
SUMMARY
The Dominicans meet the phenomenon of krstjani in Bosnia and Hum in

two ways. According to their intellectual orientation, they try to familiarize
themselves with krstjani on a theoretical level, however, due to the conventio-
nal beliefs that the Church of Bosnia is an integral part of different European
heretic movements, the Dominican authors also impute on it the misconcepti-
ons that are the characteristic of heretics in the first half of the 18th century.
However, confronted with the Bosnian reality they re-think this complex is-
sue and provide answers that could serve as guidelines for concrete research.
Soon after their founding, as early as the twenties of the 18th century, the
first Dominicans arrive to Bosnia and encounter the krstjan movement of Bo-
snia and Hum. Even though their initial aim was to preach, they could not re-
sist political malversations with the medieval Bosnian territory, so their efforts
met only a lack of understanding and persecution. Nevertheless, they greatly
contributed to consolidation of the Catholic religion as Bosnian bishops and
through their monastic life. However, they expected that organizing their
missions from a free region, such as Slavonija, would be less complicated and
they unconsciously opened up a space for krstjan activities.
Due to tragic lack of understanding between the two mendicant orders,
the Dominicans withdrew from Bosnia, which thus became “franciscana”,
however, the Turkish occupation did not allow them to leave a deeper mark
on Bosnian history.

Andrija Zirdum
FRANJEVCI I BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI
Na tlu srednjovjekovne bosanske države, bosansko-humski krstjani i fra-

njevci djelovali su istodobno blizu dva stoljeća, tj. od sredine XIII. do sre-
dine XV. stoljeća. Među njima se ne zamjećuje izravno sučeljavanje premda
su glavna ishodišta njihova djelovanja bila jedno od drugoga udaljena samo
nekoliko kilometara. Povremeno se opažao veći utjecaj, sad jednih sad drugih,
motiviran najčešće političkim čimbenicima.
Da je tako bilo cijelo vrijeme neprekidno, kao potvrdu navodim primjer iz
1442. Te je godine, naime, kralj Tvrtko II. Tvrtković na ostavu u Dubrovnik
poslao veću količinu srebra. Dubrovčani su se obvezali da će spomenuti polog
uručiti onome koga kralj pošalje s vjerovnim listom pisanim pred “redovnici
rimske vjere ili vjere bosanske” i ovjerenim uobičajenim kraljevim pečatom.1
To jasno govori da su, samo sedam godina prije izgona krstjana, i franjevci i
krstjani bili slično uvažavani i da su živjeli blizu kraljeva dvora u Visokom,
jer nema dokumenata o krstjanima u Sutjesci ili na Bobovcu. Na posljetku
su i jedni i drugi doživjeli sličnu sudbinu; krstjani izgon (1449.) iz Bosne, a
franjevci pad u ropstvo pod Osmanlije.
O franjevcima je sačuvano nešto više građe negoli o krstjanima, ali i ona
je oskudna i nedostatna zbog svoje fragmentarnosti, narativnosti te katkad
obojenosti diplomatskim, hagiografskim i drugim interesima. Dosadašnja
istraživanja zadržavala su se uglavnom na pitanju osnutka Bosanske vikarije
te slijedu i djelatnosti njihovih poglavara, vikara, zastupnika generalnoga mi-
1
Usp. Pavao Anđelić, “Visoko i okolina u srednjem vijeku”, u: Visoko i okolina kroz historiju,
1., Visoko, 1984., 126., /kratica: Anđelić (1984a)/.

Andrija Zirdum
nistra. O tome je dosta i vrijedno urađeno, usput su otkriveni neki izvori i po-
kazatelji po kojima se pouzdano može naslutiti šira franjevačka djelatnost.2
1. Nekoliko općih napomena

a) Franjevci povremeno dolaze i djeluju u srednjovjekovnoj Bosni u ra-
zdoblju kad su na Bosnu i Hum već bili oslabili pritisci sa strane. A dotle su
Bosna i susjedni krajevi živjeli svojim životom, oblikovanim u prethodnim
stoljećima, i to na osnovi naslijeđa koje je karakteriziralo prožimanje baština
Istoka i Zapada. Bosna je imala svoju društvenu i vjersku zasebnost, dinasti-
čku i državnu samostalnost.
Treba se prisjetiti da je XIII. st. srednjoj Europi donijelo nekoliko novìna
koje su imale odjeka i u našim krajevima. Zauzimajem Carigrada i osniva-
njem tzv. Latinskoga Carstva (1204.-61.) oslabio je utjecaj Bizanta, a ojačali
su Mletačka Republika i Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo. Nasilni postupak
križara u Carigradu, Rimska kurija nije odobravala, ali ipak je mislila da bi
to moglo utjecati i poslužiti crkvenom jedinstvu. S tim je ciljem IV. lateranski
sabor (1215.) dopustio da se i na područjima zapadnoga kršćanstva, uz latin-
sko, mogu vršiti i druga bogoslužja, u različitim jezicima i obredima. To je
omogućilo da su konačno (1248.), unutar zapadnoga kršćanstva, ozakonjeni
već stoljećima upotrebljavani staroslavenski jezik i liturgija.
b) Teškoće u kojima se u to doba našlo Bizantsko Carstvo i Pravoslavna
crkva, iskoristio je (1219.) Sava Nemanjić te je – nakon pregovora s njima – bio
posvećen za arhiepiskopa, čime je Srbija stekla crkvenu samostalnost (autoke-
falnost). On je jedno vrijeme pokazivao neku sklonost da ta nova Crkva nađe
svoje mjesto unutar zapadnoga kršćanstva, ali već se je oko 1230. okrenuo
Bizantu te je u pet godina osnovao nekoliko episkopija i organizirao srpsku
pravoslavnu Crkvu.
2
Usp. [Lastrić] Philipus de Ochievia, Epitome vetustatum Bosnenis Provinciae seu brevissi-
mum compendium historico-chronologicum, Anconae, ³1776.; Filip Lastrić, Pregled starina
Bosanske provincije, uvod i komentar napisao Andrija Zirdum, preveli s latinskog i talijanskog
Šimun Šimić i Ignacije Gavran, Sarajevo, 1977., /kratica: Lastrić (1977.)/; Juraj Božitković,
Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339.-1735.), Beograd, 1935; Dominik
Mandić, Franjevačka Bosna. Razvoj i Uprava Bosanske Vikarije i Provincije 1340. – 1735.,
Rim, 1968., /kratica: Mandić (1968.)/.

Franjevci i bosansko-humski krstjani
Time se zapadno od Drine, tj. na području srednjovjekovne Bosne i u Bo-

sanskoj biskupiji, pojavila opravdana bojazan od širenja srpskoga pravoslavlja
jer je njihovo pučanstvo – iako pod rimskim patrijarhom – povezivao zajedni-
čki staroslavenski jezik i liturgija. Na istom prostoru pojavila se i prijetnja od
Crkve bosanske, koja je od davnina sa svoje zapadne strane bila povezana s
glagoljaškim krugom jer je glavnina njezinih knjiga imala predloške u knjiga-
ma glagoljaša.3
c) U takvim su okolnostima svoje usluge za očuvanje katoličanstva nudili
ugarsko-hrvatski kraljevi s određenim političkim ciljevima. Organizirali su
križarske pohode protiv inovjeraca u Bosni. Prema rezultatima dosadašnjih
istraživanjima, njihovi su pohodi i uspjesi upitni. Uz to, vojska je mogla proći
Bosnom i Humom, ali nije ih mogla osvojiti sve dok ne bi u njoj ostala. Čim
bi se vojska povukla, život je nastavljan uobičajeno. Naime, iz toga povijesno-
ga razdoblja u Bosni – koliko god izgledalo neobično – do sada arheološki
nije pouzdano otkriveno nijedno veće naselje niti utvrda.4 Ali očito je da su
prijetnje i učestali ratni pohodi, u početku iz Ugarske, a kasnije iz Srbije i
Hrvatske, slabili i potiskivali političke snage u kojima je feudalizam bio u
procvatu.
Tijekom XIV. st. neprijateljski pothvati susjeda niti unutrašnje razmirice
nisu bili ni snažni niti dugotrajni pa se bosanska država uspjela i teritorijalno
proširiti. U tadašnjem feudalnom sustavu javljaju se i predstavnici nove klase,
obrtnici i trgovci, postupno se razvijala privreda, naročito rudarstvo, a uz nju
je bila povezana trgovina pa su se u Bosni gradile utvrde i razvijala nova veća
naselja i varoši. Time je bosanska država izlazila iz svojeg užeg teritorijalnog
sklopa.
d) U crkvenom pogledu u to je doba važan nastanak i rad dvaju novih ka-
toličkih redova: dominikanaca i franjevaca, nesmetan razvoj Crkve bosanske
te novi pothvati osnaživanja katolicizma, koje sve više predvode franjevci.5
3
Usp. Mile Bogović, “Put glagoljice od redovnika preko seoskih svećenika do biskupskog
dvora”, u: CCP, 41. (1998.), 62.-67., /kratica: Bogović (1998)/; Tomislav Raukar, Hrvatsko
srednjovjekovlje, Zagreb, 1997., 262.-290.
4
Usp. Pavao Anđelić, “Doba srednjovjekovne bosanske države”, u: Kulturna istorija Bosne i
Hercegovine, Sarajevo, ²1984., 445s /kratica: Anđelić (1984.)/.
5
Usp. Anđelić (1984.), 443.-447.; Arheološki leksikon BiH, I., (1988.), 120., /kratica: AL).

Andrija Zirdum
Naime, u strukturama i različitim oblicima svoga djelovanja Katolička je

crkva organizirana područno, a uz to je pojedinim ustanovama ili redovima
povjeravala posebne oblike i polja djelovanja. To se i na bosanskom tlu ugla-
vnom poštivalo.
e) Na području srednjovjekovne bosanske države, Bosanska biskupija, i
neke druge rubne biskupije, djelovale su uobičajeno, naravno, u vjerskom i
kulturnom dosegu i standardu svoga vremena. Služili su se narodnim jezikom
i staroslavenskom liturgijom. Zato je, na cijelom području istočne jadranske
obale i u njezinu zaleđu – u dugom povijesnom razdoblju i često – dolazilo do
napetosti između latinskoga (romanskog) klera i sljedbenika “Metodijeva na-
uka”, tj. svećenika-glagoljaša koji su službu Božju obavljali na staroslavenskom
jeziku.6 Oni su, dalje od romanskih gradova i na tlu srednjovjekovne Bosne,
djelovali normalno i nesmetano. Međutim, zbog oskudice povijesne građe – a
katkad zbog neobaviještenosti ili političkih potreba samih izvjestitelja te ka-
snije njihovih tumača – stvorena je neutemeljena slika i samo pretpostavka, da
je djelatnošću tzv. Crkve bosanske, Katolička crkva bila gotovo iščezla. No-
vija istraživanja, napose arheološka, bolje poznavanje cjelokupnoga konteksta
događanja, opovrgavaju te pretpostavke i pokazuju da je u srednjovjekovnoj
Bosni gotovo svako naseljeno mjesto imalo svoju crkvu, ili više njih, svoju
župu, župnika, odnosno “svećenika-seljaka”7. Među njima je, kao i svugdje,
6
Splitski sabor 925. određuje: “Neka se nijedan biskup naše pokrajine ne usudi promaknuti
na bilo koji stupanj ikoga koji upotrebljava slavenski jezik; on ipak može služiti Bogu kao
klerik ili kao redovnik. Nadalje, neka mu ne dopusti da služi misu u njegovoj biskupiji, osim
ako je oskudica svećenika; samo po odobrenju rimskog biskupa može mu se dopustiti da vrši
svećeničku službu”. Razumljiv je bio oprez Rima. U slučaju da svećenici nisu znali latinski,
nisu mogli razumjeti poruke i pouke iz crkvenoga središta, a niti je njih netko iz toga sredi-
šta mogao razumijeti. Time je bio u opasnosti katolički nauk. Zato se svjesno nastojalo, uz
pravne sankcije, da i u glagoljaški krug ulazi latinska kultura. Time staroslavenska služba
Božja nije bila isključena iz crkvenoga života, nego je bila priključena te uspješna u crkve-
nome životu. Ona će tek 1248., barem donekle, postati ravnopravna. Nakon davne podjele
Crkve na zapadnu i istočnu te pojave Srpske crkve i Crkve bosanske, ta su pitanja postajala
još aktualnija. Usp. Bogović (1998.), 59.-62.
7
U liturgijskom i kulturnom pogledu oni su čuvali i nastavili tradicije svojih predaka. Služili
su se rimskim obredom, staroslavenskim jezikom, glagoljaškim pismom, odnosno u Poljici-
ma i u Bosni – već od srednjega vijeka – rabili su praktičniju bosanicu. Teološko znanje tih
’svećenika-jezgraša’, ’svećenika seljaka, ređenih prema običajima domovine, tj. nekanoski’,

bilo bolje i slabije izobraženih, ali oni su za svoje vrijeme i u svom vjerskom
i kulturnom dosegu zadovoljavali ondašnje vjerske potrebe puka. Kad se sve
to uzme u obzir, srednjovjekovna se Bosna nije bitno razlikovala od drugih,
susjednih katoličkih zemalja.8
Zbog posebnih političkih i vjerskih prilika u Bosni i Humu, tijekom XIII.
st., a i kasnije, nove pokušaje i pothvate Katoličke crkve vodili su obično ljudi
kojima Bosna nije bila domovina niti trajno prebivalište, tj. oni su imali svoja
polazišta izvan Bosne, najčešće iz susjedstva. U to vrijeme i u tom poslu Ku-
rija je ostvarila uspješnu strategiju nastankom i usmjeravanjem djelatnosti tzv.
prosjačkih redova: dominikanaca i franjevaca. Ipak, iz analize sačuvane građe,
može se pouzdano naslutiti da su katolici srednjovjekovne Bosne i dalje živjeli
svojim redovnim životom. Premda su novi katolički redovnici radili iskreno i
zauzeto te s više ili manje umješnosti prihvaćali tekovine i običaje puka, dugo
su ostali pridošlice (import), sve dok franjevci u Bosni nisu odgojili svoj, do-
maći kler.9
nije uvijek bilo na željenoj razini, ali bili su revni svećenici koje je narod poštivao i smatrao
ih pravim narodnim svećenicima; često i svećenicima od pluga i motike. Školovali su se obi-
čno u župi, u kući svećenika-glagoljaša, tj. svećenik-glagoljaš sam je poučavao i odgajao sebi
nasljednika, dovodio ga biskupu na ređenje i za njega svjedočio. O njihovu su se izdržavanju,
u pravilu, brinuli njihovi roditelji i sumještani te se za svećenika nisu posvećivali na naslov
neke biskupije nego često na obiteljski patrimonij i imetak. Zato o njima u Bosni i Humu
imamo malo podataka. O njihovu životu i radu više naslućujemo po zbivanjima u susjednim,
priobalnim krajevima s kojima su oni neprekidno bili životno povezani. Usp. Franjo Šanjek,
Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Zagreb, 2003., 262.-265., /kra-
tica: Šanjek (2003.)/; Petar Runje, Prema izvorima, Zagreb, 1990., 52.-55., /kratica: Runje
(1990.)/.
8
Usp. AL, 1., 46., 120.; Anđelić (1984.), 474., 477s; - Na osnovi povijesne građe, arheo-
loških istraživanja i stručne literature, na tlu sadašnje BiH, pronašao sam 445 kršćanskih
crkava iz srednjega vijeka. Usp. Andrija Zirdum, “Karta srednjovjekovnih crkava na tlu
Bosne i Hercegovine”, u: Bosna franciscana, 15., Sarajevo, 2001., 161.-219., /kratica: Zirdum
(2001.)/. Prema njoj je napravljena i priložena karta samostana.
9
Ni tada oni ne preuzimaju tradicionalno pučko dušobrižništvo ’svećenika-jezgraša’, niti ih
potiskuju, nego središta svoje djelatnosti smještaju u politička središta i novonastala naselja,
varoši. Tek prodorima Osmanlija poljuljana je i postupno uništavana cjelokupna katolička
infrastruktura. Nakon petstoljetene islamske, osmanske vladavine, danas od svega toga na-
slućujemo tek ostatke ostataka (reliquiae reliquiarum). Zato se obične pretpostavke olako
uzimaju kao znanstvena dostignuća te rabe uglavnom u političku promidžbu. Vrlo dobar

Andrija Zirdum
2. Povremeni ulasci franjevaca u Bosnu

a) Pri suprotstavljaju zabludama Crkve bosanske, prvo su bili poslani do-
minikanci. Nije poznato kad im je Grgur IX. povjerio inkvizitorstvo10. O nji-
hovu djelovanju karakteristično je svjedočenje Petra, priora iz Bodroga (prije
1259.), “Braća su također poslana krivovjercima u Bosnu i Dalmaciju, koja se
u njih naziva Slavonskom crkvom, gdje se znalo da veliko mnoštvo duša pro-
pada zbog zablude krivovjeraca. Budući da je kaločki nadbiskup, u to vrijeme
legat Apostolske Stolice, križem obilježen, protiv njih više puta poveo vojsku,
a malo i neznatno uspio, vrhovni je prvosvećenik s više pisama ovaj beznadni
posao propovijednja povjerio našoj braći. Ta su se braća dala na propovijednje
i raspravljanje s krivovjercima te su, uz pomoć blažene uspomene potkralja
Kolomana, čudesno uspjeli tako da su mnogo krivovjeraca i njihove pristaše
obratili istini vjere, a mnogi od njih koji se nisu htjeli obratiti po dužnosni-
cima potkralja Kolomana bili su spaljeni na lomači. Crkve koji su prije bile
razrušene, u kojima je već bilo izraslo trnje i grmlje, bile su obnovljene. Tu smo
imali također dva samostana, koji su poslije krivovjerci zapalili.”11 Budući da
su dominikanci došli zajedno s ugarskom vojskom, i prema njima se, čini se,
kasnije stvarao otpor u strukturama bosanskoga društva.12
poznavatelj srednjovjekovne arheologije i povijesti, naročito središnje Bosne, Pavao Anđelić

obrazloženo je napisao: “Poznato je da je vjerski kult, u svim društvima i sredinama srednjeg
vijeka, bio jedan od najintenzivnijih preokupacija čovjekovih. U tome pogledu Bosna je,
doduše, imala neke svoje specifičnosti, ali se nije bitno izdvajala iz okvira evropskog feuda-
lizma. Stoga i ne treba da nas iznenađuje relativno gusta mreža starih crkava. Njezina gustina
približno odgovara broju i rasporedu muslimanskih džamija do kraja XIX. stoljeća (podc. A. Z.)”.
Usp. Anđelić (1984.a), 187.
10
Srednjovjekovnu inkviziciju osnovao je papa Grgur IX. (1231.) da bi ispitivala osobe
optužene za herezu i izricala im presude. Svrha je bila da se otkriju ljudi i vjerovanja koja su
se razlikovala od katoličkoga učenja i da ih se pouči u katoličkom nauku. Ako bi pojedinac,
koji je nakon pouke ponovno upao u krivovjerje, odbio pokajati se, Crkva bi – priznajući
svoju neuspjeh – tu osobu proglasila heretikom, povukla svoju podršku i takve prepustila
svjetovnim vlastima koje bi onda primjenjivale svoje zakone. Usp. Suvremena katolička enci-
klopedija, Split, 1998., 370s. – Prisutnost dominikanaca-inkvizitora u Bosni prvi put spomi-
nje Grgu IX. u pismu od 10. listopada 1233. Usp. Šanjek (2003.), 160.
11
Šanjek (2003.), 135.
12
Dominikanci su u Bosni imali dva samostana, Dubicu i Bihać, daleko od srednjovjekovne
bosanske države te, vjerojatno, Blažuj kod Sarajeva.

A kad je bosanski biskup, dominikanac Ponsa13 – zajedno s kaločkim

nadbiskupom Benediktom i kraljem Belom IV. – uputio molbu Inocentu IV.
da Bosansku biskupiju izdvoji iz Dubrovačke metropolije i pripoji Kaločkoj
nadbiskupiji, optužujući Dubrovčane da, umjesto da sprječavaju, potpoma-
žu krivovjerce, Kurija je posumnjala da se iza toga krije plan o crkvenom i
političkom podvrgavanju Bosne. Ozbiljnije je istraživala motive toga zahtje-
va premda su se, od druge polovine XIII. st., kaločki nadbiskupi već držali
metropolitima Bosanske biskupije. To im je, konačno (26. kolovoza 1247.) i
pravno uspjelo.14
b) Spomenute crkvene i političke intrige ban Matej Ninoslav (1233.-49.),
shvatio je ozbiljno, strahujući da bi iz toga moglo proizaći još veće miješanje
u poslove banovine, tim više što se kaločki nadbiskup Benedikt (1243.-56.)
spremao na novi križarski pohod protiv Bosne. Doznavši namjere kaločkoga
nadbiskupa, Ninoslav se preko senjskoga biskupa Filipa, vjerojatno franjevca,
izravno obratio papi Inocentu IV.15 Ban je u Filipu imao sretan izvor jer je on
pripadao užem krugu papinih suradnika, o čemu govori i činjenica da mu je
upravo papa (1247.) podijelio biskupsko ređenje.16 Ninoslavovi su razlozi bili
13
Budući da je u novije vrijeme iznesena pretpostavka da bi biskup Ponsa mogao biti pisac
prve povijesti Mađara pod naslovom Gesta Hungarorum, te budući da je on utemeljitelj Đa-
kovačke biskupije, o njemu je više istraživano. Rođen je oko 1190. u mjestu Čele, u Baranj-
skoj županiji, u velikaškoj obitelji Kalan-Bor. Studirao je pravo pa bi, u doba Zlatne bule
(1222.), on mogao biti Poša I., sin Nane iz spomenutoga plemena, naveden kao kraljevski
sudac. Bio je oženjen Elizabetom Pot, s kojom je imao troje djece. Nakon Elizabetine smrti
oženjen je kćerkom Hedera II. Godine 1225. došlo je do neočekivana preokreta u njegovu
životu. Kao žrtva političkih spletki, u sporazumu sa suprugom, napustio je ženidbeni savez
i ušao u dominikanski red. Završio je teološki studij i 1232. postao poglavarom Kunske
dominikanske provincije. Ime mu se zadnji put u dokumentima spominje 8. IX. 1270., a
godinu i pol poslije, spominje se njegov nasljednik biskup Roland. Usp. Geza Varga, “Biskup
Ponsa – Anonymus, pisac djela ’Gesta Hungarorum’?”, Diakovensia, god. III., 1. (1995.),
169.-175.
14
Usp. Šanjek (2003.), 19.
15
Ninoslavovo pismo papi nije sačuvano, ali njegov sadržaj doznajemo iz papina pisma kalo-
čkom nadbiskupu od 6. travnja 1248. U njemu on tvrdi kako je Ninoslav stalno, od vremena
svoga obraćenja, bio i ostao katolik. Usp. Stjepan Krasić, “Djelovanje dominikanaca u sre-
dnjem vijeku”, u: Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne, Sarajevo, 1991., 193.-196., bilj. 98.
16
Filip je Senjskom biskupijom upravljao 30-ak godina. O njegovu djelovanju znamo nešto

Andrija Zirdum
dobro obrazloženi pa je Kurija konačno shvatila te ugarske političke spletke.

Preko biskupa Filipa i franjevaca, Kurija nastoji započeti novi misijski plan u
Bosni. Zato je papa 27. ožujka 1248. zabranio kaločkom nadbiskupu križar-
ski pohod na Bosnu, a istoga dana biskupu Filipu i splitskom provincijalu17
povjerio da oni bolje ispitaju život i pravovjernost bana Ninoslava. Njihovo
izvješće nije poznato, ali znakovito je već to što je osujećen napad na Bosnu
pod izlikom borbe za pravovjerje.18
Čini se da se tim činom strategija Kurije temeljito promijenila. Ona ne
traži više obavijesti o Bosni po Ugarskoj, nego se okreće senjskom biskupu-
glagoljašu i franjevcima.19 To se pravno još bolje uočava iz bule spomenutoga
Inocenta IV. “Cum negotium fidei” od 12. travnja 1254. kojom franjevcima
povjerava službu nadzora nad pravovjerjem (inkvizitorstvo) u cijeloj Slavo-
niji20, tj. južno od Petrove gore i Save, odnosno za Hrvatsku, Dalmaciju i
više iz 1248. Te je godine išao u Lyon – gdje se Inocent IV. nalazio još od 1244. – donijeti
palij splitskom nadbiskupu Ugrinu, kome je kaločki nadbiskup bio stric, a kome je Filip
bio suposvetitelj na biskupskom ređenju; drugi je razlog vezan uz staroslavensku liturgiju, a
treći uz bosanske prilike. Korist odobravanja staroslavenske liturgije nije bio vezan samo uz
Senjsku biskupiju, nego, čini se, još više uz novu strategiju koja se najprije trebala primijeniti
na susjednu Bosnu. Usp. Bogović (1998.), 68s.
17
Neki misle da je to bio splitski gvardijan. Međutim, Kurija je franjevačke provincijale
obično naslovljavala prema mjestu boravka. A ovdje se govori o provincijalu provincije Sla-
vonije, koji je rezidirao u Splitu. Usp. Marijan Žugaj, “Bosanska vikarija i franjevci konven-
tualci”, u: CCP, 24. (1989.), 3., /kratica: Žugaj (1989.)/.
18
Posao je bio delikatan i po tome što bi izvjestitelji, ako bi dali krivo izvješće, sami pali pod
sumnju i istragu inkvizicije.
19
Da je Kurija, posebno u Dalmaciji i Primorju, imala povjerenja u franjevce, svjedoči činje-
nica da je tijekom XIII. st., tj. do 1300., u našim krajevima 16 franjevaca postalo biskupima i
nadbiskupima. Usp. Atanazije Matanić, “Franjevački počeci u Zadru”, u: Samostan sv. Frane
u Zadru, (zbornik), Zadar, 1980., 19., /kratica: Matanić (1980.)/.
20
Slavonija je danas zemljopisni pojam, područje u sjeveroistočnom dijelu Hrvatske, između
rijeka Save i Drave te od zapadnih ogranaka Papuka i Psunja do zapadnoga ruba Fruške
gore. – Međutim, od dolaska Slavena na istočnu jadransku obalu, romansko stanovništvo
nazivalo ih je “Slavi”, to se prvenstveno odnosilo na Slavene-Hrvate, najbliže romanskim
zemljama. S vremenom su i sami Hrvati preuzeli naziv “Slavi” i “Slavonia” za svoj narod i
svoju zemlju, pa se od sredine XI. st. Kraljevina Hrvatska i Slavonija naziva “regnum Dal-
maciae et Sclavoniae”. Zato je i prvotno ime franjevačke provincije bilo zemljopisno-naro-

Bosnu.21
Prestankom ugarskih vojni na Bosnu, dominikancima pravno nije presta-
la niti je oduzeta služba inkvizitorstva. Njihova djelatnost, zbog već spome-
nute suzdržanosti puka, u praksi nije imala uspjeha a vjerojatno je i doticala
samo rubne dijelove bosanske države. Teško je vjerovati da su ugarski franjev-
ci – zbog poštivanja prava dominikanaca – ulazili u sjevernu Bosnu.22
c) Idući pohod franjevaca u Bosnu potaknuo je papa Nikola IV., Jeronim
Masci, Talijan rodom iz Ascolija, franjevac, suvremenik Sv. Bonaventure, iza-
bran za papu 22. veljače 1288. On je dugo godina bio provincijal provincije
Slavonije (1260.-74.), pa je tu bolje upoznao crkvene prilike na Balkanu te se
zanosio ekumenizmom, tj. pokušajem sjedinjenja istočne Crkve. Pet mjeseci
nakon izbora, poslao je dvojicu franjevca, fra Marina (iz Kotora) i fra Ciprija-
na (iz Bara), kao svoje izaslanike u Rašku 23 srpskom kralju Urošu II. Milutinu
i njegovu bratu raskralju Stjepanu Dragutinu.24 Pisao je i njihovoj majci Jeleni,
katolkinji iz Anžuvinske kuće, preporučivši joj franjevce te je pozivao da i ona
poradi na tome da joj sinovi “dođu u jedinstvo vjere”. Pod utjecajem političkih
prilika u Ugarskoj te nastojanjem majke, supruge i franjevaca, Dragutin je
dnosnog značenja: Provincija Sclavoniae (Slavonije), tj. provincija u Hrvatskom Kraljevstvu.

Kasnije su joj dodijeljeni i neki drugi susjedni samostani. Usp. Matanić (1990.), 17.-31.
21
Usp. Žugaj (1989.), 3; Bogović (1998.), 64.
22
To potvrđuje i povjesničar franjevaca Ugarske provincije: “Conventus nosti ... penitus de-
siderantur in parte ... meridionali inter flumina Marusium et Danubium, in sic dicto Banatu
de Temes et Szörény”. F. Monay, De provincia Hungariae OFMConv. Memoriae historica,
Romae, 1953., 36. Usp. Žugaj (1989.), 9. Time se donekle može objasniti i kasniji dolazak
franjevaca u Usoru s juga, a ne sa sjevera, odakle je bilo normalno da dođu.
23
Usp. Bullarium Franciscanum, vol. IV., Romae, 1768., 27s, /kratica: BF/.
24
U ratu između ugarskoga kralja Bele IV. i srpskoga kralja Uroša I., oko Mačve, u jesen
1268., Uroš I. bio je poražen i deportiran u Budim. U znak izmirenja, stariji Urošev sin
Stjepan Dragutin oženio se Katarinom, kćerju Bele IV. Zato je otac mlađega sina, Uroša II.
Milutina, odredio za prijestolonasljednika. To je dovelo do rata između Uroša I. i Stjepana
Dragutina, u kojem je – uz potporu ugarskoga kralja – Dragutin sam zavladao Srbijom
(1276.-82.). Ali poslije je, na saboru u Deževu (1282.) bio prisinjen predati vlast mlađemu
bratu Milutinu. Za sebe je zadržao dijelove Srbije oko Rudnika, Arilja i donjega Lima. Od
Ugarske je (1284.) dobio Mačvansku banovinu s Beogradom i Usoru u Bosni. U dugoj i
zapletenoj borbi oko ugarskoga prijestolja i Dragutin je neuspješno tražio svoju šansu. Svoju
kćer udao je za Stjepana I. Kotromanića. Usp. Hrvatska enciklopedija, 3. (2001.), 237.

Andrija Zirdum
prihvatio jedinstvo s Katoličkom crkvom. Nakon toga, Nikole IV. je, pismom
od 15. ožujka 1291., njega, majku Jelenu i njihove zemlje uzeo “u zaštitu Sv.
Petra”.
Još početkom 1291. Dragutin je poslao u Rim svoga legata, barskog ar-
hiđakona Marina Zoretića, da izvijesti papu da u dijelu Bosne koja je njemu
podložna ima mnogo puka zaraženoga krivovjerjem. Tražio je da u Bosnu
pošalje nekoliko svećenika, koji govore jezikom puka, da ih obraćaju. Pota-
knut tom molbom Nikola IV. je (23. ožujka 1291.) pisao provincijalu Provin-
cije Slavonije da pošalje u Bosnu dvojicu franjevaca kao istražitelje krivovje-
rja (“inquisitores haereticae pravitatis”). Posebnim pismom dao im je upute i
odredio da ih drugi mogu nadomjestiti.25 Kasnije je Bonifacije VIII. bulom
“Licet ex omnibus” (29. travnja 1298.) proširio pravo Slavonske provincije na
istraživanje pravovjerja u “Srbiji, Raškoj, Dalmaciji, Hrvatskoj, Bosni, Istri i
drugim krajevima”.26
To će právo više doći do izražaja 30-ih godina XIV. st., kad je istražite-
ljem pravovjerja imenovan franjevac Fabijan iz Motovuna. Naime, zbog dina-
stičkih borbi oko ugarskoga prijestolja, na području pod ugarskim utjecajem
– u kojem je bila i Bosna – oslabila je franjevačka djelatnost pa je Fabijan to
pokušavao oživjeti. Čini se da je on sa svojim suradnicima u Bosni bio lijepo
primljen, jer se u pismu papi ne žali na neugodnosti, a žalio se na napade što ih
25
Usp. BF, VI, 238s; Mandić (1968.), 39.-41.; Žugaj (1989.), 3s; Petar Babić, “Prijelaz
srpskoga kralja Stjepana Dragutina na katoličanstvo i pokušaj obnove crkvenog jedinstva s
Rimom”, u: Vrhbosnansia, god. I. (1997.), 2., 257.-262.
26
Da se u ono doba pod pojmom Slavonija podrazumijevala i srednjovjekovna Bosna, kao
potvrdu navest ću nekoliko primjera: Grgur IX. (19. VIII. 1235.) potvrdio je darovnicu
ugarsko-hrvatskoga kralja Andrija II., koji je pred smrt darovao sinu Kolomanu Bosnu kao
leno. Isti papa poticao je hercega Kolomana i križare da se upute protiv bosanskih krivo-
vjeraca “versus partes Sclavoniae”. U darovnici Bele IV. Bosanskoj biskupiji (29. X. 1244.)
ugarsko-hrvatski kralj podsjeća na svoga brata slavonskoga hercega Kolomana koji je 1234.
“assumpto signo crucis contra Patarinos in Boznam et in terram Rame per nomine Christi
proficiscentur”. Spomenuti dominikanac Petar iz Bodroga, poistovjećuje Bosnu sa Slavoni-
jom, “in Bosnia et Dalmatia, quae apud eos ecclesia Sclavonie noncupatur”. Usp. BF, IV.,
474.; Mandić (1968.); 40.s; Žugaj (1989.); Šanjek (2003.), 18.s. – Ne bi trebalo gubiti iz vida
da su Pavao i Mladen Šubić, veliki prijatelji franjevaca, vladali (1300.-22.) Humom i dijelom
Bosne pa su i oni, vjerojatno, podupirali franjevačku djelatnost. Usp. Hrvatski leksikon, 2.
(1997.), 541s.

je doživio u Trstu i Zadru.27 Njega je i njegove suradnike Ivan XXII. (5. lipnja
1325.) preporučio ugarsko-hrvatskom kralju i bosanskom banu da im budu
pri ruci i izrazio nadu u uspjeh. Međutim, dominikanac Matej Zagrepčanin,
isposlovao je (1. veljače 1327.) papinsko pismo kojim se dominikancima Ugar-
ske i Hrvatske provincije povjerava istražiteljska služba u Ugarsko-Hrvatskom
Kraljevstvu, napose u Bosni, Erdelju i Slavoniji. To je nagnalo Fabijana da, s
ranije dobivenim franjevačkim povlasticama, ode osobno u Avignon, tvrdeći
da su oni tu službu u Bosni “od davnih vremena” obavljali i da je “nitko prije
toga nije obavljao”. Uvidom u dokumente, papa je 1. srpnja 1327. opozvao
svoje pismo izdano ranije dominikancima.28 A dvije godine poslije, papa je
zahvalio ugarsko-hrvatskom kralju i bosanskome banu na susretljivosti koju
su pokazivali Fabijanu i njegovim pomoćnicima, što svjedoči o franjevačkoj
djelatnosti u tome razdoblju.
Međutim, dominikanci nisu odustali od svojih ranijih povlastica i daljnje
inkvizitorske djelatnosti u Dalmaciji, Hrvatskoj i Bosni. Zbog toga je Ivan
XXII. pismom od 16. ožujka 1330. naredio zadarskom nadbiskupu Ivanu i
splitskom nadbiskupu Dominiku da mu do blagdana sv. Mihovila (29. rujna)
pošalju prvake franjevaca i dominikanaca sa svim ispravama i dokazima, da
on presudi. Službeno rješenje nije sačuvano, ali se iz daljnjega tijeka događaja
vidi da se dominikanci više ne spominju kao inkvizitori u Bosni i da djeluju
u samostanima u Dubici i Bihaću do njihova pada pod Osmanlije, a franjevci
institucionalno nastavljaju i proširuju svoju djelatnost.29
27
Usp. Žugaj (1989.), 5.
28
U papinu pismu stoji: “Querelam dicti filii Fabiani ordinis fratrum Minorum, inquisitoris
heretice pravitatis in provincia Sclavoniae et principatu Bosnensi auctoritate apostolica spe-
cialiter deputati, recepimus continentem, quod licet felicis recordationis Nicolaus papa IV.
per litteras speciales fratribus dicti ordinis Minorum in dicto principatu Bosnensi officium
inquisitionis pravitatis predicte duxerit committendum, prout in dictis litteris plenus con-
tinetur, ac deinde pie memorie Bonifacius papa VIII. predecessoris nostri dilecto filio (...)
et a longis temporibus circa fratres dicti ordinis Minorum eiusdem provinciae Sclavoniae
exercuerunt huiusmodi inquisitionis officium in partibus memoratis, iuxta formam eis ab
Apostolica Sede concessam, nullusque alicuius alterius religionis in eisdem partibus huiusmodi
inquisitionis officium hactenus consueverit exercere (podc. A. Z.) ...”. BF, V., 326., br. 668.; Usp.
Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica..., Zagrabiae, 1892., 22., br. 123.,
/kratica: Fermendžin (1892.)/.
29
Usp. Mandić (1968.) 42.s; Žugaj (1989.), 5.s; Krasić (1991.), 198.-201.; Šanjek (2003.),
256s.

Andrija Zirdum
Očito je, dakle, da su vremenski razmaci o franjevačkoj djelatnosti u dru-

goj polovini XIII. i prvoj polovini XIV. st. u povijesnim izvorima takvi da se
opravdano može tvrditi o kakvoj-takvoj ali trajnoj franjevačkoj nazočnosti u
Bosni i cijelo stoljeće prije osnutka Bosanske vikarije.
3. Bosanska vikarija i njezina djelatnost

Iznesena građa pokazuje kako su franjevci, na poziv i uz privolu bosan-
skih vladara, dolazili i udomili se u Bosni. To se osobito očitovalo u vrijeme
bana Stjepana II. Kotromanića (1314.-53.), kad je ban ojačao i proširio svoju
banovinu.30 Želio je, u svojoj zemlji, preko franjevaca osigurati dostatno la-
tinskoga klera i učiniti je – u Kuriji prihvatljivom obliku – što neovisnijom o
Ugarskoj. Time je i katolicizam bio manje izložen sumnjičenjima, a vladarska
je kuća otklonila politički motivirane vojne pohode protiv Bosne pod izlikom
borbe protiv krivovjeraca.
Da bi se šire i sveobuhvatnije sagledao novi ustanovni vid franjevačke dje-
latnosti, uz okolnosti osnivanja Vikarije, zadržat ću se na teškoćama s kojima
su se susretali, njihovu načinu djelovanja te bilješkama koje nas upućuju na
uspješnost franjevačke djelatnosti.
30
Stjepan II. Kotromanić u borbu protiv Nelipića uključio je obitelj Hrvatinića te preko
nje uspostavio prevlast u Donjim krajima. Zavladao je Završjem s duvanjskim, livanjskim
i glamočkim poljem koje je od 1324. ostalo trajno u vlasti bosanskih banova i kraljeva. Do
konca 1326. proširio je svoju vlast i na krajeve između rijeka Neretve i Cetine. Istodobno
su Nemanjići od Šubića preoteli Hum. Uz pomoć Dubrovčana u ratu protiv Branivojevića
uspio je, osvajanjem njihovih krajeva, Bosansku banovinu izvesti na more. Kasnije, u sukobu
sa Srbijom, zauzeo je i Humsku zemlju, a od Dubrovčana je tražio da mu, kao humskom
gospodaru, plaćaju redoviti dohodak. Zapadnu granicu učvrstio je ženidbenim vezama brata
Vladislava sa Šubićima. Time je udario temelje kasnijoj moćnoj bosanskoj državi. Uda-
jom svoje kćeri Elizabete za ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika I. Anžuvinca (1342.-82.),
učvrstio je svoje veze i s ugarskim dvorom. Vjenčanje je obavljeno 1353. na ugarskom dvoru
uz prisutnost majke Jelene i Tvrtka, Stjepanova sinovca, kojega je ban imenovao svojim
nasljednikom, jer nije imao muškoga potomka. Ban Stjepan II. umro je u drugoj polovici
rujna 1353. godine. U jednoj povelji piše: “držaše (zemlju) od Save do mora, od Cetine do
Drine”. Usp. HL, 2. (1997.), 479. Usp. HE, 2. (2000.), 255.; Mladen Ančić, Pitanja klatna.
Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV. stoljeću, Zadar - Mostar, 1997., 153.-192.

A) Osnutak Bosanske vikarije

O dolasku franjevaca u Bosnu i osnutku Bosanske vikarije31 puno je ra-
spravljano i pisano.32 Danas je pouzdano utvrđeno da je ona – nakon ranijih
susreta i dogovora – pravno utemeljenjena na sveopćem franjevačkom saboru
(generalnom kapitulu) u Asizu u lipnju 1340.33 Put je bio utrt njihovom pret-
hodnom djelatnošću.
Ustanovio ju je generalni ministar Gerard Ot (Geradus Odonis), koji se
sredinom 1339. iz Francuske uputio u službeni posjet Slavonskoj (Hrvatskoj)
i Ugarskoj provinciji prije spomenutog sabora u Asizu. Obilazeći samostane
po Ugarskoj, posjetio je ugarsko-hrvatskoga kralja Karla Roberta (1301.-42.).
U razgovoru s njime, dotaknuli su se i vjerskih prilika u Bosni. Kralj mu je
savjetovao da, idući u Hrvatsku, prvo, svrati u Bosnu i porazgovara s banom
Stjepanom II. Kotromanićem o načinu kako organizirati obraćenje bosanskih
inovjeraca.
General ga je poslušao, a bosanski ga je ban primio s osobitom poštova-
njem. Razgovarali su o vjerskim prilikama u Bosni, a ban je franjevačkom
poglavaru obećao svestranu pomoć.34 Zato je general iz svoje pratnje odmah
31
Još 1239., odlukom sveopćeg franjevačkoga sabora, bilo je zabranjeno osnivati nove pro-
vincije. Broj je bio ustaljen na 32, tj. 16 cismontanskih (s ovu stranu Alpa: Italije, Poljska,
Austrija, Hrvatska, Bosna i neke druge susjedne zemlje) i 16 ultramontanskih (s druge stra-
ne Alpa). Ipak, 1264. podignute su još dvije (Bolonjska i Grčka). Druge novoutemeljene za-
jednice nazivane su vikarijama, bez obzira na njihovu prostranost i važnost. One su pravno
gledano bile nižega stupnja, a poglavar im je bio vikar (generalnog ministra) s ograničenom
vlašću. Usp. Kajetan Esser, Pregled povijesti Franjevačkog reda, Sarajevo, 1972., 58.-62, pri-
redio i dopunio Andrija Zirdum, preveli franjevački novaci, /kratica: Esser (1972.)/.
32
Usp. Andrija Zirdum, “Komentari Pregleda starina”, u: Filip Lastrić, Pregled starine Bo-
sanske provincije, Sarajevo, 1977., 190-192.
33
Te su godine Duhovi bili 4. lipnja. Taj se dan svetkovao, a poslije je nastavljen rad.
34
Generalnov pohod Benedikt XII. spominje u pismu (18. veljače 1340.) istom Gerardu,
nakon što je od njega dobio izvješće. Tu, uz ostalo, stoji da je ban izrazio čvrstu volju isko-
rijeniti inovjerce ako mu Sv. Stolica i ugarsko-hrvatski kralj u tome pomognu. Ujedno je
izrazio bojazan da bi se bosanski inovjerci mogli obratiti za pomoć shizmaticima “quos habet
terrae suae vicinos”; dakle, nema ih u Bosni, u susjedstvu su. Sličnu je misao, spomenuti
papa, iznio u pismima kralju Karlu Robertu i banu Stjepanu. Usp. BF, vol. VI. (1902.), 74.,
br. 120.; Luca Waddingus, Annales Minorum, an. 1340., vol. VII., Quaracchi, 1932., 274.s,
br. 8.s; Mandić (1968.), 43.-53.; Žugaj (1989.), 6.-8.; Pandžić (1991.), 244.-246.

Andrija Zirdum
izdvojio nekoliko franjevaca i ostavio ih u Bosni da započnu misijsko djelova-

nje. Za vođu im je stavio Peregrina Saksonca35, a sve je to pravno ovjerovljeno
na spomenutom saboru u Asizu.
Da bi se mogla utemeljiti vikarija, trebale su najmanje dvije kustodije, s
barem šest do dvanaest samostana. U Bosni ih je u to doba, vjerojatno, bilo i
više.36 Ranija misijska središta proglašena su kućama-samostanima.37 Da su
one i prije postojale, svjedoči nam spis Klementa VI. od 13. srpnja 1344., u
kojem se govori o popravcima i gradnji franjevačkih crkava u Bosni (“... in rea-
edficationem et repatationem ecclasiarum”)38, a bile su prošle tek četiri godine
od uspostave Vikarije.
Franjevačke kuće-samostani brzo su se množile. Pedesetak godina kasnije
35
Prema Đenđeškom (Gyöngyöskom) ljetopisu to je učinjeno 5. listopada 1339. Usp. Euse-
bius Fermendžin, “Chronicon observantis provinciae Bosnae Argentinae ordinis s. Francisci
Seraphici”, u: Starine JAZU, Zagreb, 1890., 6.-8., /kratica: Fermendžin (1890.). Ljetopisac
je pouzdano opisao generalov boravak u Bosni i nastanak Vikarije, ali mislio je da je sve-
opći sabor bio 1339. te da je tek nakon njega general to učinio. Na osnovi toga mnogi su
istraživači poslije krivo prikazali postanak Bosanske vikarije. A bilo je to stvarno i pravno
utemeljenje.
36
Prvi spomen kustodija u Bosanskoj vikariji nalazi se u tzv. Series Provinciarum Saxonica,
koja je nastala negdje u vrijeme osnutka Vikarije, jer donosi samo dvije kustodije u Bosni.
Ako bi raspored kustodija, prema popisu Bartola iz Pize (1385./90.), mogao imati značenje i
vremenskog nastanka pojedinih kustodija, onda bi prve dvije kustodije mogle biti Duvanjska
i Grebenska. A upravo su one uz granicu s Bosnom, tj. u krajevima gdje su franjevci prije
osnivali svoje misijske postaje. Usp. Žugaj (1989.), 17.; Mandić (1968.), 227.-243.
37
Kuće (zgrade), u kojima su živjele veće franjevačke zajednice, otkopane iz XV. st., (Bobo-
vac, Klisa-Podvisoki, Bokševac-Konjic, Bistrica-Livno) u građevinskom pogledu nisu imale
oblik klasičnoga samostana sa klaustrom. To su obično kamene građevine dužine 22-24 m, s
podrumskim prostorijama i katom opremljenim keramičkim pećima veće snage. Suvremeni,
domaći izvori nazivaju ih: loca (mjesta), domus (kuća), dormitoria (spavaonice) ili jedno-
stavno, mala braća. Usp. Anđelić (1984.a), 250.-252.; Pavao Anđelić, Bobovac i Kraljeva
Sutjeska, Sarajevo, 1973., 59.s, /kratica: Anđelić (1973.)/; Bono M. Vrdoljak, “Franjevački
samostan sv. Ive u Livno tijekom 14. i 15. stoljeća”, u: Livanjski kraj u povijesti, Split - Livno,
1994., 115.-125. – A kako su ti samostani mogli izgledati, treba pogledati “samostančić” u
Porcijunkuli (S. Maria degli Angeli), što ga je u to doba gradio Bernardin Sijenski (1380.-
1444.).
38
Tekst stoji u rješenju kojim papa smiruje bosanskog biskupa Lovru, kad je osobno išao u
Avignon tužiti se papi. Usp. BF, VI., 194.s, br. 3.; Fermendžin (1892.), 25., br.143.

(1385./90.) Bartol iz Pize u Bosanskoj vikariji zabilježio je sedam kustodija i

35 kuća-samostana. Na tlu srednjovjekovne Bosanske države bile su:
- središnja Bosna: Curia Bani (Sutjeska), Sv. Nikole (Mile-Visoko), La-
šva, Olovo;
- sjevernoistočna Bosna: Srebrenica, Zvornik, Bijeljina, Stari Teočak
(Ugljevik), Bukovica (Koraj), Alsan (Ad Salinas = Tuzla), Lindava (Gračani-
ca), Skakava (Dubrave), Vrbica (Srebrenik), Modriča;
- jugozapadna Bosna: Greben (Krupa na Vrbasu), Glaž (Prnjavor), Blažuj
(Tomislavgrad), Bistrica (Livno), Glamoč, Novi (Gabela).
Poslije su podignute franjevačke kuće-samostani: Fojnica, Kreševo, De-
ževice, Bobovac, Vranduk, Jajce, Jezero, Vesela Straža, Konjic, Mostar, Ivanj-
ska (Bos. Krupa), Bijela Stijena, Krupa, Bihać, Kamengrad, Inađol (Srbac),
Lijevče, Zvečaj, Komotin, Tešanj, Gornja Tuzla, Podvisoki, Šćit, Bokševac i
Blagaj.39
Već položaj, broj i rast franjevačkih kuća, u vrijeme sustavne franjevačke
djelatnosti te brojni drugi dokumenti, pokazuju kako su – bez obzira na česte
pljačkaške prodore Osmanlija – franjevci široko razvijali svoju djelatnost.
B) Teškoće u djelovanju
Raščlanjujući i uspoređujući sačuvane izvore te uvažavajući političke,
društvene i crkvene prilike, opaža se da je Bosanska vikarija nailazila na broj-
ne teškoće. Više njih nazire se iz tzv. “Dubia ecclesiastica”, tj. nejasnoća za
koje su se franjevci obratili Kuriji i tražili da im ih ona stručno i službeno
objasni.40 Vikariji je nedostajala:
- pravna, prostorna i materijalna sigurnost;
- osjećao se manjak osoblja za dušobrižničke poslove;
- zbog golema područja na koji se Vikarija tijekom vremena proširila i
zbog različitih političkih sustava u kojima je djelovala, dolazilo je do pokrajin-
skog sučeljavanja što će poslije dovesti do njezine diobe. I na nju su se odrazila
39
Usp. Zirdum (2001.a), 161.-219.; Mandić (1968.), 227.-232.; karta: “Franjevački samosta-
ni u srednjem vijeku na tlu BiH”.
40
Usp. Šanjek (2003.), 254-281.

Andrija Zirdum
previranja unutar reda41, tj. glede izvornog opsluživanja franjevačkog Pravila.
a) Pravna, prostorna i materijalna nesigurnost:

1. Ozbiljna prepreka franjevačkoj djelatnosti i Bosni bio je nedostatak pra-
vne sigurnosti:
- U vrijeme nastanka i početnoga djelovanja Vikarije, pape su se nalazili
u Avignonu (južna Francuska), u tzv. “Avinjonskom sužanjstvu” (1309.-78.),
gdje je Kurija bila pod jakim utjecajem francuske politike, a zbog svojih broj-
nih financijskih zahtjeva, smućivala je i ogorčavala široke slojeve katoličkoga
puka. A kao nastavak toga došlo je do tzv. “zapadnog raskola” (1378.-1417.).
On je “najniža točka u koju je zapalo papinstvo u svojoj povijesti”. U Crkvi su
istodobno bili dva, odnosno tri pape; svaki je svojatao sebi svu vlast, svaki je
imao svoga generalnog ministra i na razne načine pridobivao pristalice.42 To
se štetno odrazilo u svim franjevačkim strukturama pa, naravno, i u Bosan-
skoj vikariji.
- Franjevci su na tlu srednjovjekovne Bosne djelovali na području Bosan-
ske biskupije i nekih drugih susjednih biskupija koje su imale svoje biskupe
– bez obzira na to što je bosanski biskup stolovao u Đakovu – svoje župe i žu-
pnike te obveze puka prema njima. To su oni poštivali i morali poštivati.43 Iz
tih razloga, barem u početku, nisu mogli uživati povlastice misionara. Uskoro
41
Kao primjer za to je Jakov Markijski. On je 1. svibnja 1432. imenovan službenim pohodi-
teljem Vikarije. Nosio je sa sobom jasnu sliku kakav mora biti franjevac-opslužitelj (opser-
vant). A u Bosni je, zbog duhovnih potreba, vanjski oblik franjevačkoga života bio različit
od života kakav je bio prakticiran u strogim talijanskim samostanima. Zato je Jakov bio
uvjeren da se franjevci u Bosni moraju mijenjati. Nije mogao odobriti ni njihov saobraćaj, niti
boravak među pukom. Franjevce je to neugodno iznenadalo. Oni su od prije, zbog posebnih
okolnosti, ustrojili svoj donekle posebni franjevački način života i rada i to im do tada nitko
ni osporavao ni prigovarao. Zato su zamolili kralja Tvrtka II. da on upozori Jakova da ne
namaće Bosni neke propise koje njegovi prethodnici sveta života nisu držali nužnim. Nakon
tri godine Jakov je postavljen za bosanskog vikara pa je čvrstom rukom progonio sve one
koji ga nisu slušali. Za Dubrovčane je to bilo nečovječno. Budući da nije uspio, povukao se.
Usp. Pandžić (1997.), 251.-253.
42
Usp. Kronika kršćanstva, Zagreb, 1998., 180., 195.s.
43
Papa bosanskom biskupu Lovri Lorendi izričito navodi da ovlasti koje se daju franjev-
cima, nikako ne protežu na davanja koja, po bilo kojem naslovu, pripadaju biskupu. Usp.
Mandić (1968.) 58.s.

je za franjevce u Vikariji od posebne važnosti bilo pismo Urbana V. “Odor ve-

strae famae laudabilis” od 28. siječnja 1369., kojim je papa na njih protegnuo
povlastice ranije odobrene misionarima na Istoku, tj. da apostolskom vlašću
(“auctoritate apostolica”) bez dozvole biskupa, mogu ispovijedati, služiti mise
i vršiti druge liturgijske čine. Tim je na njih primijenjena i bula Ivana XXII.
“Cum hora iam undecima” (1321.), koja im je dopuštala graditi crkve, osnivati
župe i postavljati župnike.44
- Istodobno, Crkva bosanska bila je već ustrojena i široko prihvaćena za-
jednica te je pružala vjerske, pravne i uslužne djelatnosti (kancelarije, loca
credibilia) svima koji su joj se obraćali. Kako je to u praksi izgledalo, vidi se
iz pisma kralja Ostoje (6. siječnja 1404.) te odgovarajućih pisama ’episkopa’
Crkve bosanske i akata dubrovačke vlade u presudi vojvodi Pavlu Krešiću,
koji je u međuvremenu bio pobjegao u Dubrovnik. Kralj mu je posebnom
poveljom morao povratiti sve posjede, a sedmorica krstjana Crkve bosanske
otišli su u Dubrovnik uzeti “vrh sebe gospodina vojvodu Pavla Krešića i da ga
vrate svojom rukom u sve njegovo”. Istodobno je dubrovačko izaslanstvo, koje
je imalo pregovarati s kraljem Ostojom o miru u Podvisokom, dobilo upute da
se stare dubrovačke povelje pročitaju u prisutnosti ’patarena’. U drugoj uputi
istim poslanicima stavljeno je u zadaću da od Ostoje isposluju ugovor (povelju)
o vječnom miru i potvrdi svih prijašnjih povlastica – sa zakletvom kralja, kra-
ljice, njihovih baruna – i s obećanjima ’patarena’ prema njihovim običajima.
Djed Mirohna posebnom ispravom (1427.) zaštitio je jednu feudalnu darovni-
cu kralja Tvrtka II., a iduće su godine Dubrovčani naredili svojim izaslanici-
ma da u pregovorima s kraljem zatraže i pomoć djeda Crkve bosanske, “koji je
gospodar i duhovni otac crkve bosanske”45.
- Franjevci su došli osnažiti katoličanstvo koje je među pukom u Bosni
zbog ugarskih križarskih pohoda dijelom bilo omraženo. U svom radu, po
44
Usp. Pandžić (1991.), 248.s; Bonicije Rupčić, “Značenje ’Dubia’ fra Bartola iz Alverne
1372/73. za povijest Bosne”, u: Zbornik Zavoda za povijesne znanosti, 15., Zagreb, 1988.,
65.-88. – Grgur XI. bulom “Animarum salutem” od 3. veljače 1373. ovlastio je franjevce
Bosanske vikarije da u Glažu i u drugim mjestima prema ugarskoj granici – premda su se
nalazili pod vlašću kršćanskih vladara – mogu obraćenicima dijeliti krštenje i druge sakra-
mente jer u tim mjestima nema dovoljno redovitoga dušobrižničkoga klera. Slične ovlasti
imali su i u središnjoj Bosni. Usp. Fermendžin (1892.) 39., br. 210.; Mandić (1968.), 68.s.
45
Usp. Anđelić (1984.a), 125.s, 142.

Andrija Zirdum
izričitom dopuštenju Kurije, mogli su saobraćati sa svim ljudima. Na upit:

“Mogu li (mala braća) svetkovati (svete tajne) u zemljama (ne)vjernika u pri-
sutnosti zaštitnika krivovjeraca. Odgovoreno: da, ako su zaštitnici potajni ne
mora ih se javno izbjegavati; ali ako su javni, u javnosti ih treba izbjegavati.
U zemljama nevjernika braća prema povlastici mogu sudjelovati s izopćenim
raskolnicima i krivovjercima u Božjim službama, riječima, hrani i ostalom”.46
Vladarska se kuća franjevačkom djelatnošću oslanjala na Rim i njegove save-
znike, a bosanski velmože – čuvajući svoju samostalnost i posebnost – često se
vežu uz krstjane i njima naklonjen puk.
2. Na tlu srednjovjekovne Bosne franjevci nisu imali ni prostorne sigurnosti.

U skladu s crkvenim propisima i svojim idealima, mala braća nisu potiskivala
niti preuzimala ranije ustaljene crkvene strukture, nego su tražila načina da
i spomenute uposle u skladu s ondašnjim katoličkim propisima i kulturnim
dosezima vremena.47 Trebalo je mnogo toga počinjati iznova i tražiti druge,
nepokrivene ili napuštene prostore. A to im je omogućavao nastanak i rast
upravo u to doba novih političkih i privrednih središta. Odatle su – a to je bilo
u skladu s franjevačkom praksom – svoje kuće-samostane gradili uz upravna
središta ili nedaleko od njih te u novim gospodarskim i trgovačkim središti-
ma.48 Na upit Bartola iz Alverne: “Svećenici koji pridođu ili su od obližnjih
biskupa poslani u spomenute zemlje obraćene ili od kralja zauzete, mogu li
zapriječiti braću da ne podjeljuju sakramente? Odgovaramo: kao što je braći
povjereno i dano od gospodina pape da mogu nevjernike i raskolnike prive-
sti jedinstvu Crkve, tako (im je dano) sjedinjene u vjeri hraniti i sačuvati po
crkvenim sakramentima, dok se ovi obraćenici ne provide biskupom, župama
i župnicima, niti se protivno ne zabranjuje u povlastici, kako je jasno onomu
koji pogleda (povlasticu). Stoga rečena braća u podjeljivanju sakramenta nipo-
što ne mogu biti spriječena od spomenutih svećenika, koji pridođu ili su po-
46
Šanjek (2003.), 275., Dubia, 13.
47
Usp. Šanjek (2003.), 263.-265.
48
To pokazuju i mjesta gdje su građene franjevačke kuće. Upravna središta: Mile (Visoko),
Sutjeska, Bobovac, Vrbica (Srebrenik), Lašva (Travnik), Vranduk, Vesela Straža (Uskoplje),
Tešanj, Modriča (Nenavište), Jajce, Jezero, Greben (Krupa na Vrbasu), Zvečaj (Rekavice
- Banja Luka), Bistrica (Livno), Bihać; privredna središta: Srebrenica, Alsan (Soli – Tuzla),

slani.”49 Sve češći prodori Osmanlija, već od početka XV. st., silili su franjevce
da se sele u nova mjesta prema sjeverozapadu.
3. Srž franjevačkoga Pravila sastoji se od opisa evanđeoskoga načina života

u siromaštvu i pokretljivosti, propovijedanju primjerom i riječju te izdržavanju
radom svojih ruku. U nuždi, bilo im je dopušteno i prositi. Te je odredbe, ako
se željelo parirati sličnim idealima krstjana, i u Bosni trebalo provoditi.50
A od početka život ih je u Bosni izložio materijalnoj, egzistencijalnoj ne-
sigurnosti. Da bi se moglo djelovati, trebalo je priskrbiti osnovna sredstva za
život. A to, zbog siromaštva puka i njihovih drugih obveza, nije bilo jedno-
stavno.
Zato su ih pomagali bosanski vladari. Stjepan II. u Milima (Visoko)
izgradio im je gotičku crkvu Sv. Nikole i pored nje kuću-samostan, sjedište
Vikarije. U tome smislu treba razumjeti i molbu papi (21. ožujka 1346.) pr-
voga vikara Peregrina Saksonca da mu dopusti osnovati dva samostana izvan
Bosanske banovine: u Đakovu i Stonu, da bi služili kao pomoćne postaje fra-
njevcima u Bosni.51
Za izdržavanje Dubrovčani su franjevcima slali darove u suknu (1367.) i
ulju (1379.). Poneki dubrovački trgovci oporučno su im ostavljali novac, ko-
nje i drugo.52 Osim Dubrovčana, franjevci su se naslanjali na saske rudare
te priobalne gradove i njihove samostane. Budući da je najveći dio pridošlih
franjevaca bio upravo iz tih krajeva, odatle im je stizala pomoć u ljudstvu i
Zvornik, Podvisoki, Kreševo, Fojnica, Deževice, Kamengrad, i druga. Usp. Zirdum (2001.),
161.-219.
49
Šanjek (2003.), 273.
50
Zbog pokorničkoga života krstjana bosanski vikar Bartol iz Alverne tražio je od franje-
vaca da strogo opslužuju franjevačko Pravilo, napose siromaštvo. Kuće su im bile siromašne,
odjeća vrlo skromna; putovali su – koliko su i kad su dopuštale vremenske prilike – bosono-
gi, nisu primali novac niti su uza se nosili novca. Usp. Mandić (1968.), 79.
51
Usp. Fermendžin (1892.), 28., br. 158.; Mandić (1968.), 58.
52
Usp. Anđelić (1984a), 239.-241.; Dubrovački senat obratio se Eugenu IV. (1435.) da do-
pusti bosanskim “dobrim, miroljubivim i poslušnim redovnicima”, da mogu skupljati mi-
lostinju u Dubrovniku jer neki samostani, napose oni na području Dubrovačke Republike,
bez toga ne mogu opstati jer se nalaze u krševitim i siromašnim krajevima. Usp. Mandić
(1968.), 96.s, bilj. 190.

Andrija Zirdum
materijalnim potrebama.53 A Urban V. pismom “Excolentes” od 13. prosinca

1369. dopustio im je da mogu tražiti i primati milodare izvan granica Vikari-
je, iz Ugarske, Dalmacije i Hrvatske.54
Oskudica i siromaštvo puka u Bosni55 nadilazili su franjevački ideal si-
romaštva zamišljen u drukčijoj društvenoj i katoličkoj sredini. Zato su se oni
tijekom vremena snalazili na razne načine, da velika oskudica ne bi štetila nji-
hovu djelovanju. Prema jednom izvješću između 1447. i 1455., neki su samo-
stani imali posjede, mlinove ili su bili dioničari nekih bosanskih rudnika.56
Svjestan materijalnih teškoća franjevaca, kralj Stjepan Tomaš (1452.) u
sporazumu s Tomom Tommasinijem, hvarskim biskupom i legatom Kurije u
Bosni, bio je izdao naredbu “da njegov narod dragovoljno ili prisilno fratrima
daje ono što im je potrebno za život”. Generalni vikar opslužitelja fra Mar-
ko Bolonjski, pismom od 26. siječnja 1453., zahvalio je kralju na brizi ali ga
je obavijestio da oni, po uredbama svoga Reda, sredstva za životne potrebe
mogu primati samo dragovoljnim načinom, a nipošto prisilom.57
53
To zaključujemo iz oporuke (1. prosinca 1395.) gdje Grizogon pok. Rajnerija de Vari-
cassis u Zadru ostavlja kćeri Nikoleti neke posjede na uživanje, a poslije njezine smrti neka
polovica prihoda od svih posjeda pripadne opatici samostana Sv. Nikole, a druga polovica
gvardijanu samostana Sv. Frane. Ako do tada u njemu ne bude uspostavljen generalni studij,
neka se ta polovica prihoda dadne franjevcima Bosanske vikarije za njihove potrebe u Bosni.
Usp. Runje (1990.), 51.
54
Usp. Fermendžin (1892.), 36., br. 195.; Šanjek (2003.), 258.
55
To potvrđuje i činjenica da se sultan Mehmed II., nakon osvajanja središnje Bosne, zbog
oskudice u hrani za ljude i stoku, morao brzo povući. Usp. Adem Handžić, Tuzla i njena
okolina u XVI. vijeku, Sarajevo, 1975., 38s; Andrija Zirdum, “Katolici Zovika i okolice u 16.
i 17. stoljeću”, u: Zbornik radova, Zovik, 2003., 51.-62.
56
Olovski je samostan imao dionice olovskih rudišta sve do 17. stoljeća. Usp. Srećko M.
Džaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Mostar, 1999, 189, 192s, /kratica:
Džaja (1999)/. I Ahd-nama sultana Mehmeda II. (1463.) to potvrđuje: “... Neka stanuju u
njihovim samostanima i neka spomenute niko, ni moje visoko veličanstvo, ni iko od mojih
vezira, ni od mojih sluga, ni od mojih podanika, niti iko od podanika moga carstva ne uzne-
mirava i ne napada njih samo, njihove živote, njihova imanja i njihove samostane ...”. Usp.
Vančo Boškov, “Pitanje autentičnosti fojničke Ahd-name Mehmeda II iz 1463. godine”, u:
Glasnik Društva istoričara BiH, Sarajevo, 1979., 98.
57
Usp. Fermendžin (1892.), 217.s, br. 932.; Mandić (1968.), 120.

b) Nova zajednica na tlu srednjovjekovne Bosne, imala je teškoća

s manjkom osoblja.
Po pravnoj strukturi Vikarija je bila izravno podložna generalnom mini-
stru franjevačkoga reda i on je postavljao – kasnije odobravao – predložene,
odnosno izabrane vikare, voditelje zajednice. Kroz cijelo vrijeme postojanja
srednjovjekovne Bosanske države, nijedan vikar nije bio iz Bosne, nego su svi
bili sa strane; u početku Nijemci i Talijani, a poslije iz Ugarsko-Hrvatskoga
Kraljevstva odnosno iz Dubrovačke Republike.58 Oni su se, zajedno s dru-
gim crkvenim i političkim uglednicima, obraćali franjevačkim skupovima ili
provincijalima te ih molili da pronađu i pošalju ljude koji će djelovati u Bosni.
Organizaciju posla i vodstvo na terenu obavljali su kustosi kustodija odnosno
gvardijani franjevačkih kuća.
1. Glavninu posla, barem u počecima, nosili su franjevci provincije Sla-
vonije, jer su oni i bili prethodnica Bosanske vikarije.59 A nakon osnutka Vi-
karije, u nju su dolazili franjevci i svećenici iz raznih dijelova Europe.60 Ge-
neralni ministar Marko iz Viterba (1362.) pisao je asiškom provincijalu da u
Bosanskoj vikariji ima mnogo franjevaca, ali da ih treba još pa neka pronađe
nove misionare koji će onamo poći. Bosanski vikar Bartol iz Alverne bulom
Grgura XI. “Salvatoris Domini” (22. lipnja 1372.), dobio je dopuštenje da u
Bosnu može primiti do 60 učenih i braće laika, iz svih provincija reda, koji su
voljni krivovjercima i raskolnicima poći propovijedati vjeru.61
58
Usp. Mandić (1968.), 55.-123.
59
Usp. Jozo Džambo, Die Franziskaner im mittelalternichen Bosniem, Wer/Wearfalten,
1991., 78.-85.
60
Prema Martyrologium franciscanom, Roma, 1938., 389., 5. listopada 1369. u Visokom,
“in conventu de Milesevo in Bosna” umro je Ivan iz Aragonije (Španjolska), koji je došao
iz misija s istoka u Bosnu i tu se istakao svojim radom. Franjevci iz Toscane Ivan Ristori i
Ambrozije Conti iz Sijene djelovali su u Vikariji 30 godina. Ristori se poslije 1382. vratio
u domovinu i ondje svojim pokorničkim životom pridonio učvršćenju franjevačke obnove,
opslužitelja (observantes). Francuz sv. Deodatus de Ruticinio (Ruez u južnoj Francuskoj)
djelovao je sa Sv. Nikolom Tavelićem u Vikariji od 1372.-83. Usp. Anđelić (1984.a), 133.;
Dominik Mandić, Bogumilska crkva bosanskih krstjana, Chicago – Roma – Zürich – Toronto,
²1979., 207.s, /kratica: Mandić (1979.)/.
61
Papa je odredio da ukupni broj franjevaca, svećenika i braće laika ipak ne prijeđe 60. Usp.
Fermendžin (1892.), 38.s, br. 208.; Mandić (1968.), 68. U misionare su ubrojeni i braća
pomoćnici.

Andrija Zirdum
Da je poticati na odlazak u misije i za to dobiti dopuštenje jedno, a prona-

ći ljudi i njih dovesti u Vikariju drugo, svjedoči vlastoručna zabilješka Bartola
iz Alverne od 15. prosinca 1380., kako je kao bosanski vikar do te godine
primio 20 stranih misionara, a od 1381. do 1895., koliko se sjeća, samo šest.62
Bosanskom vikaru Jakovu Markijskom (1435.) bilo je dopušteno da iz svake
provincije može u Bosnu pozvati 2-4 izbrana misionara. Ali nema podataka je
li on to i koliko, u svojoj pokretljivosti i nesuglasicama, uspio ostvariti.63
Iz spomenutih se dokumenata ne može zaključiti da je iz europskih ze-
malja bilo puno misionara u Bosni. Oni su vjerojatno dolazili dolinama rijeka
Dunava i Save i poglavito ostajali u sjevernom, prekosavskom dijelu Vikarije.
Već 1369. petorica njih bili su mučeni u Vidinu, u Bugarskoj.64
2. Premda je sačuvana građa oskudna, iz nje se može naslutiti da je gla-
vnina franjevaca-djelatnika u Bosni bila slavenskoga podrijetla. To je i razu-
mljivo jer je Bosna gospodarski i kulturno bila vezana uz priobalne gradove i
jugozapadne susjede.
Po svojim uredbama (konstitucijama) franjevci su od početka svugdje bili
obvezatni brinuti se za odgoj domaćega klera.65 To se u Bosni i Humu pra-
kticiralo od osnutka Vikarije, a vjerojatno i prije. U početku su mladiće slali
na školovanje u matičnu provinciju Slavoniju, kasnije su početne i druge škole
svršavali po domaćim kućama, a onda odlazili u inozemstvo na studij filozo-
fije i teologije.
62
Usp. Gregor Čremošnik, Ostaci arhiva bosanske franjevačke vikarije, Sarajevo, 1955., 19.
Bartol iz Alverne bio je oko 40 godina bosanski vikar, tj. gotovo trećinu djelatnosti Vikarije
u srednjovjekovnoj bosanskoj državi. Usp. Mandić (1968.), 74.-76., 65.-69., 73.-81.
63
Usp. Fermendžin (1892.), 147.s, br. 728.; Mandić (1979.), 206.s.
64
Mučenici u Vidimu 1369. “Anthonius de Saxonia, homo igniti eloquii et ... Georgius de
Tragurio, interpres et sacerdos solemnis ... Nicolaus Hungarus, sacerdos ... fr. Thomas de
Fulgineo, laicus ...”. Fermendžin (1890.), 11.s. Jedan talijanski franjevac izjavio je sudioni-
cima crkvenoga sabora u Bazelu (21. prosinca 1435.) da on “svakim danom propovijeda na
latinskom, i da je imao tumača koji je njegove riječi prenosio na madžarski” Usp. Mandić
(1979.), 474., bilj. 10.
65
Franjevci su rano imali visoke škole u Dubrovniku, a s njima je Vikarija bila povezana. Još
Benedikt XII. (1339.) od franjevaca Ugarske i Slavonije traži da svoje mlade redovnike šalju
na “studia generalia”. Usp. Matanić (1980.), 19.-24. God. 1378. spominje se fra Dominik
Bošnjak, a 1440. fra Viktor iz Bosne. God. 1441. Eugen IV. imenovao je fra Jurja iz Bosne
svojim dvorskim kapelanom. Usp. Mandić (1968.), 208.

Da je rad oko odgoja domaćega franjevačkoga klera u Bosni imao uspje-

ha i da ga je bilo dosta, zaključujemo i iz toga što je već 1368. vikar Bartol
iz Alverne dobio dopuštenje da iz Bosne može ukloniti i smjestiti u druge
provincije sve one franjevce rođene u Bosni (“fratres de natione Bosnensi”)
koji svojim životom i radom nisu više prikladni za misionarski rad.66 Školujući
svoje mladiće franjevci su na tlu Bosne i Huma dosta rano preuzeli glavninu
svih duhovnih i dušobrižničkih poslova.
Da im olakša odgoj domaćega podmlatka, Eugen IV. dopustio im je (26.
kolovoza 1436.) da svoje klerike mogu rediti za svećenike s 22 godine,67 a
nakon ređenja lakše bi odlazili na daljni studij u inozemstvo. Tako je Petar
iz Mila (Visoko) dobio pismeno dopuštenje od Pija II. (23. ožujka 1462.) da
sa četvoricom kolega iz Bosne sedam godina može studirati u kojoj god žele
provinciji u Italiji i Francuskoj. A svaka ih je provincija morala primiti i be-
splatno školovati.68
c) Golema prostranost Vikarije

Već je spomenuto da su franjevci Bosanske vikarije, zbog svoga načina
rada i teškoća na koje su nailazili, svoju djelatnost vrlo rano – uz odobrenje
nadležnih – širili i u druge susjedne krajeve i zemlje. To, 50-ak godina ka-
snije (1385./90.), lijepo ilustrira popis kustodija i samostana Bartola iz Pize.69
Vikarija je već tada imala sedam kustodija70 i 35 kuća-samostana za koje je
on doznao71. Kustodije su bile: Duvanjska (Dalmae), Grebenska (Greben),
66
Usp. Fermendžin (1892.), 36., br. 195. Neki se strani misionari – bilo u svojim provincija-
ma, bilo nekim drugim prigodama – češće spominju negoli domaći franjevci.
67
Usp. Fermendžin (1892.), 155.s, br. 745.
68
Po ondašnjem sustavu školovanja kroz sedam godina mogao se završiti filozofski i teolo-
ški studij i postići doktorat i na velikim sveučilištima kao što su Pariz i Oxford. Usp. BF, II.,
523., br. 997.; Mandić (1979.), 209.69 Bartholomeus de Pisa, De conformitate vitae b. Francisci
ad vitam Jesu, u: Analecta franciscana, IV/V, Firenze, 1906.-12., 555.s.
70
Kustodija je dio vikarije odnosno provincije – obično prostorno ili državno-pravno obli-
kovan - koju je sačinjavalo nekoliko samostana, a poglavar joj se zvao kustos.
71
Drži se da Bartol nije ubilježio barem trećinu postojećih kuća-samostana. Usp. Žugaj
(1989.), 18.

Andrija Zirdum
Bosanska (Bosnae), Usorska (Ussorae), Mačvanska (Machioviae/Mazvae72),

Bugarska (Bulgariae73) i Kovinska (Chevin74). Osma kustodija Sv. Katarine
u Galatini (Apulija/Italija) nastala je 1391. godine.75 Kasnije su nastajale i
druge, nove ili dijelom preoblikovane i proširene ranije kustodije. Nazivale
su se obično po gradu u kojem se, ili blizu kojega se, nalazio njihov središnji
samostan.
Ubrzo nakon spomenutog popisa, česti pljačkaški prodori Osmanlija,
stvarali su teškoće i prekrajali franjevačke organizacijske oblike. Tako je ti-
jekom vremena, nešto iz želje da sami na svom prostoru organiziraju svoj rad
– jer je on u drugim političkim i gospodarskim prilikama bio različit od rada
na području srednjovjekovne Bosne – te ponajviše iz straha od Osmanlija, do-
šlo do djelidbe Bosanske vikarije. Godine 1446. samostani Bosanske vikarije
u Apuliji bili su pridruženi Vikariji Sv. Nikole u toj pokrajini; 1447. bosanski
samostani u Dalmaciji pripojeni su novoosnovanoj Dalmatinskoj opservant-
skoj vikariji, a 1448. odijelila se Ugarska vikarija, koja se prostirala sjeverno
od rijeke Save.76
4. Način rada
Kad se govori o franjevačkom načinu djelovanja u srednjovjekovnoj Bosni
i Humu, treba imati na umu da su to redovnici kojima ustroj i sustavnost nisu
istaknute odlike. Po franjevačkom Pravilu: “Život male braće jest ovo: opslu-
živati sveto evanđelje Gospodina našega Isusa Krista.” A kako je to u praksi
obično izgledalo, Franjin životopisac bilježi da je on svoju subraću podijelio u
skupine i rekao im: “Idite predragi, dvojica po dvojica u različite krajeve svije-
ta, navješćujte ljudima mir i pokoru za oproštenje grijeha! U nevoljama budite
strpljivi i sigurni da će Gospodin ispuniti svoju odluku i obećanje. Onima koji
72
Mačvanska kustodija nije prelazila rijeku Savu. Usp. Žugaj (1989.), 18.
73
Custodia Bulgariae, nazvana je po samostanu u Beogradu, koji se u X.-XI. st. zvao “Alba
Bulgariae”. Usp. Žugaj (1989.), 18.
74
Chevin/Covinum/Kovin (nasuprot Smedereva) prema istoimenom samostanu u Bonošto-
ru. Bonoštorska je kustodija obuhvaćala Srijem, Baranju i Bačku. Usp. Žugaj (1989.), 18.
75
Usp. Žugaj (1989.), 19.-21; Mandić (1968.), 235.s; Pandžić (1991.), 254.s.
76
Usp. Pandžić (1991.), 243.-256.; Mandić (1968.), 111.-120.

vas što zapitaju odgovorite ponizno ... Povjerite Gospodinu svu svoju brigu i
on će vas potkrijepiti.”77 Taj naputak oblika života (“forma vitae”) dopuštao im
je slobodnije – prema potrebama Crkve u prostoru i vremenu (“secundum loca
et tempora”) – oblikovati svoj način života i rada. To im je i na bosanskome tlu
znatno olakšavalo traženje prikladnih oblika i načina djelovanja.
Spomenuta sloboda i širina djelovanja naslućuje se djelomice već (3. tra-
vnja 1347.) u dopisu Stjepana II. Kotromanića. Ban je, naime, – na poticaj
Peregrina Saksonca – molio Kuriju da bosanskom vikaru dopusti:
- da mogne primati u Bosansku vikariju na rad redovnike bilo kojeg reda
koji su poučeni u kršćanskoj vjeri te znaju slavonski jezik ili su barem sposobni
naučiti ga (“lingue slavonice78 non ignaros vel saltem ad addiscendum aptos”),
a kad se takvi s Peregrinovom dozvolom povrate u svoje matične provincije,
da ih poglavari moraju primiti i s njima postupati ljubazno;
- da se bosanskom vikaru dopusti poslati obraćene mladiće u bliže velike
samostane da se ondje izobraze i nauče kršćanski nauk;
- da bosanski vikar mogne pozvati u Bosnu i svjetovne svećenike na mi-
sijski rad;
- da se bosanskim misionarima dadnu sve povlastice i milosti koje uživaju
misionari među Tatarima, nevjernicima i raskolnicima;
- da se bosanskom vikaru dopusti osnivati samostane Vikarije u Hrvat-
skoj i Ugarskoj u mjestima gdje franjevci, ili drugi redovnici, nemaju svojih
samostana.79
a) Važan, dakle, uvjet za franjevačke misionare u Bosni i Humu bilo je
77
Toma Čelanski, Prvi životopis sv. Franje (Vita prima), Zagreb, 1977., 29., br. 366.s, preveo
Damjan Damjanović.
78
Da se spomenuti termin u latinskim srednjovjekovnim vrelima najčešće odnosi na hr-
vatski jezik, svjedoče povelje kralja Krešimira IV. iz 1069. i 1070., gdje on svoj jezik naziva
“sclavonica lingua”. Usp. F. Rački, Documenta historiae craticae periodum antiquam illustran-
tia, I, Zagreb, 1877.; Šanjek (2003.), 253.
79
Predstavka je sačuvana u zaključcima mletačkoga vijeća. Usp. Fermendžin (1892.), 28.s,
br. 158.s; Mandić (1968.), 58s; Pandžić (1991.), 247. Rješenje nije poznato, ali se prema
kasnijim zbivanjima može zaključiti da je ono uglavnom bilo pozitivno.

Andrija Zirdum
poznavanje i uporaba narodnoga jezika80 i pisma81 te vršenje liturgijskih čina

na narodnom jeziku jer su pouke i čitanja sastavni dio vjerskih obreda. O tome
je ovisilo hoće li, i kako će u puku biti prihvaćani. To su oni prakticirali već od
početaka kad su ulazili iz priobalnih samostana, propovijedali ili nadomještali
dušobrižnički glagoljaški kler u Bosni.
Na Zapadu je postojala samo rimska, odnosno latinska kultura, koja se
izražavala latinskim jezikom. Ona je dijelom bila prisutna i na bosanskome
tlu, ali nije se mogla ustaliti pogotovo u dijelovima koji su prije bili pod bi-
zantskom vlašću. Naime, do konca XII. st. Bosna je pod jakim političkim
a još jačim kulturnim utjecajem Bizanta; u njezinoj je svijesti bilo ugrađeno
i prihvaćeno postojanje različitih kultura i jezika. Tu su svoje mjesto našli
slavenski jezik i liturgijske knjige na staroslavenskom pisane glagoljicom82,
odnosno bosanicom83.
Po Narbonskim uredbama (konstitucijama) franjevci nisu mogli biti re-
đeni za svećenike ako nisu znali latinski jezik. Zato su oni svoj podmladak, i
po svojim kućama u Bosni, poučavali latinski, časoslov i neke druge molitve
molili na latinskom, interno govorili latinski. Tako su mogli biti i bili pove-
zani sa svim zbivanjima u Katoličkoj crkvi, mogli su katolički nauk crpsti na
80
Nakon franjevačkog sabora u Asizu (1217.), mladi oduševljeni članovi reda razišli su se
po misijama u Italiji i izvan nje. Neki od njih došli su i na istočnu, hrvatsku obalu Jadrana.
Budući da nisu znali jezika niti su imali dokumente o poslanju, doživljavali su neugodnosti,
bili su sumnjičeni za herezu i vratili se u Italiju neobavljena posla. To im je bila pouka za
poslije. Usp. Matanić (1980.), 11.
81
Dvije stranice rukopisa pisanog bosanicom, nazvanog Listići iz Monte Prandona, otkrive-
ne su na koricama jedne rukopisne knjige iz XV. st. koja je pripadala inkvizitoru, franjevcu
Dominiku Gangali, koji ih je očito donio iz Bosne. Posebnog su značenja jer su oni jedini sa-
čuvani propovjednički ili molitveni tekstovi pripadnika Crkve bosanske. Usp. Herta Kuna,
Hrestomatija starije bosanske književnosti, Sarajevo, 1974., 68., /kratica: Kuna (1974.)/.
82
Od prije su se neki dijelovi rimskog liturgijskog obreda bili prevodili na staroslavenski
jezik. Tu ima i liturgijskih tekstova franjevačkog podrijetla, među kojima je i služba Sv. Ći-
rila i Metoda. Usp. Petar Runje, Pokornički pokret i franjevci trećoredci glagoljaši (13.-16. st.),
Zagreb, 2001., 153.-159.
83
Sve više među znanstvenicima prevladava spomenuti naziv za zapadnu morfološku i pra-
vopisnu inačicu ćirilice koja se rabila u BiH i južnoj Hrvatskoj, jer je bosančica umanjenica od
riječi Bosanka. Usp. Hrvatski enciklopedijski riječnik, Zagreb, 2002., 139.

izvorima koji su bili na latinskom jeziku te biti zagovornici zapadne, europske

kulture na tlu Bosne i Huma. Istodobno, latinskim su se jezikom služili i
neki službenici u Bosni po kancelarijama vladarskih ureda, odakle je vođena
korespondencija.84
b) U Bosni se govorilo samo slavenskim jezikom85 te ga je svaki, koji je
tu želio uspješno djelovati, morao poznavati ili naučiti te čitati i služiti se
domaćim pismom. Bosanski puk bili su jednostavni ljudi koji su živjeli od
pluga i motike, obično raspršeni po svojim imanjima, a služili su se skromnom
zalihom riječi.86 Zato se tu nije mogao, niti je bio običaj, misionarski rad or-
ganizirati u klasičnom smislu, gdje bi se, kao u većim europskim gradovima,
mnoštvo puka okupljalo po gradskim trgovima slušati misionare.87
Zbog spomenutih okolnosti franjevci su u svojim crkvama djelovali tiho
i skromno, dvojica po dvojica ili u manjim skupinama odlazili su u okolna
mjesta, poučavali ljude na otvorenom (sub divo), susretali ih po ondašnjim
84
Uz sačuvane povelje na latinskom jeziku, još bolje svjedoče natpisi otkriveni u ruševinama
Bobovca. Pisani su latinskim jezikom, i to gotičkim pismom. Usp. Anđelić (1984.), 553.s.
85
Da se u Bosni saobraćalo i govorilo samo narodnim jezikom, može nam potvrditi jedan
dokument u kojem se govori o sporu oko izvornosti jedne notarske isprave (22. siječnja
1439.) u Dubrovniku, koja je bila napisana u Viskom (22. travnja 1404.). Strana koja je ospo-
ravala izvornost spomenute isprave, tvrdila je, uz ostalo, da u Bosni, kao u drugim zemljama
svijeta, uopće ne rabe književni (latinski) niti talijanski jezik, ni pismo. Usp. Desanka Ko-
vačević-Kojić, Gradska naselja srednjovjekovne Bosanske države, Sarajevo, 1978., 247., bilj. 9.;
Anđelić (1984.a), 155.
86
I tri stoljeća kasnije franjevci jasno ističu da bosanski katolici nisu oni koji: “iziskuju se
naslađivati u nakićenju od govorenja, u visoki pripovidanji, i u duboki istomačenju SS. Pi-
sam: njima je za dosta radno, i lasno istomačenje S. Ivanđelja, ili Pištola, s ponukovanjem
dilorednim za odvratiti nji oda zla običaja i nagovarati na dobro, i na Kriposti. (...) Dičica,
i siromasi ne ištu naslastica, ni časti, nego se njima oće samo krušca, i milika; to je za nji”.
Filip iz Occhievjae (Lastrić), Od’uzame, Mleczi, 1765., 8.,15.; Usp. Andrija Zirdum, Filip
Lastrić Oćevac (1700.-1783.), Zagreb, 1982., 152.-155.
87
Treba se prisjetiti velikih franjevačkih propovjednika u to doba: Bernardina Sijenskog,
Alberta od Sarteana, Jakova Markijskog i Ivana Kapistrana, koje je po europskim gradovi-
ma dolazilo slušati na tisuće ljudi. Dvojica od njih bili su imenovani inkvizitorima u Bosni.
Kapistran u nju nije ni ulazio, a Jakovu Markijskom Bosna je bila pretijesna i nezanimljiva;
boravio je u Bosni, ali zbog nekih svojih krutih shvaćanja, nije bio prihvaćen i uspješan pa se
povukao. Usp. Esser (1972.), 116.-120.; Pandžić (1997.), 60.-65.

Andrija Zirdum
privrednim središtima, osobno s njima razgovarali, pomagali im i tako postu-

pno stjecali povjerenje.
c) Nositelj djelatnosti bila je franjevačka kuća-samostan na čelu s gvardi-
janom. A samostani su bili udruženi u kustodije koje su se obično oblikovale
pokrajinski te su imale svoga pokrajinskoga poglavara, kustosa. Kustosi su or-
ganizirali i vodili franjevačku djelatnost u svojoj pokrajini i o tome izvještavali
vikara. A zbiljnu su ulogu imali gvardijani kuće-samostana, gdje su franjevci
provodili više zajednički negoli samostanski život. Njihova povezanost bila je
nekad osobna nekad mjesna. S misijskih postaja vraćali su se obično u svoje
kuće (spavaonice). Poslije su u većim mjestima oformili zasebne dušobrižni-
čke zajednice (župe), ovisne o samostanu i njegovu poglavaru.
d) Neki su se franjevci iz Europe – posebno oni koji su bili postavljeni za
poglavare – pripremali za svoju službu. To potvrđuje rukopis: Rasprava izme-
đu rimokatolika i bosanskog patarena, otkriven u mletačkoj Marciani. Rukopis
je neki član mletačkoga samostana ustupio za korištenje vikaru bosanske vi-
karije fra Stjepanu iz Trsta u znak poštovanja i kao zahvalu (1421.) za učinjene
usluge.88
Strani su se misionari, čini se, više zadržavali i djelovali u sjevernim, pre-
kosavskim krajevima Vikarije. Bilo ih je i u Bosni89 ali, iz spomenutih razlo-
ga, u manjem broju. Da je s njima bilo teškoća i da su neki od njih drukčije
zamišljali svoj rad, naslućujemo iz molbe bosanskog vikara Bartola iz Alverne
Urbanu V., koji ga je (13. prosinca 1368.) ovlastio, da strane misionare, koji su
nesposobni za daljni rad ili ne žive primjerno, može povratiti u svoje provinci-
je, a domaće franjevce u sličnim prilikama – koje vikar otpusti – mora primiti
svaka provincija.90 A da je bilo i onih koji su pokušavali samovoljno prelaziti
u druge dijelove vikarije ili su se ubrzo vraćali u svoje provincije, vidimo iz
odredbe da nitko bez dopuštenja vikara ne može napustiti bosansku misiju.91
88
Usp. Šanjek (2003.), 164.s.
89
Spominje se bl. Ivan iz Aragonije, koji je 5. listopada 1369. umro u Visokom. Anđelić
(1984.a), 133.
90
Usp. Fermendžin (1892.), 36., br. 195.; Mandić (1968.), 67.
91
Usp. Pandžić (1991.), 248.-260.

e) U takvim okolnostima postavlja se pitanje, jesu li stranim misonarima

na tlu srednjevojekovne Bosne bili potrebni prevoditelji? Čini se da nisu bili
potrebni ili su rijetko bili potrebni. Oni koji nisu željeli učili slavenski jezik,
odlazili su prema sjeveru, u Prekosavlje. A pitanje je, zašto bi strani franjevci
bili prikladniji, bolji ili učeniji od domaćih ili priobalnih? Jedino se zna da
Jakov Markijski nije učio jezika i da je propovijedao na latinskom.92
f) Liturgija se u Bosni od davnina obavljala na staroslavenskom jeziku93, a
bez teškoća nakon službenog dopuštenja (1248.). Tako su u početku franjevci-
glagoljaši iz priobalnih samostana lakše bili prihvaćani, a domaći su franjevci
to primali i zagovarali kao dio svoje kulture.94 Zato tragove te liturgije susre-
ćemo tek izvan Bosne, u rubnim dijelovima Vikarije, u Lipavi blizu Arada
(Rumunjska)95 i u Apuliji (južna Italija).96
g) Rad i postupci franjevaca pokazuju široku toleranciju prema ljudima
s kojima su živjeli i koje su obraćali na katoličku vjeru. Primjer za to je, uz
već spomenuto, bijeg i prihvaćanje kristjanina Vlatka Tumurlića u svratište
92
Jakova Markijskog (1437.) u Ferrari primio je Eugen IV. zajedno s njegovim prevodite-
ljem Ivanom Seleškim iz Rumunjske. Spomenuti je Ivan, vjerojatno, govorio rumunjski,
mađarski i slavenski pa je prevodio Jakovljeve propovijedi. Slično je radio i Juro Trogiranin
u Bugarskoj. Usp. Mandić (1968.), 107.
93
Na tlu zapadne i središnje Bosne ima 14 tragova glagoljice. Franjevci-glagoljaši služili su
se narodnim jezikom u crkvenim obredima i pobožnostima. Tako se u prvoj polovici XV. st.
u primorju spominju franjevci opservaniti (tzv. Bošnjaci) koji su se služili staroslavenskim
jezikom, “more slavo”. Usp. Runje (1990.), 39.
94
Visočki biskup franjevac Tomo Matić, Trogiranin, krizmao je (1441.) u Bosni na naro-
dnom jeziku. Usp. Josip Soldo, “Cetina – srednjovjekovna županija i kneštvo Nelipića”, u:
Sinjska spomenica, 1715-1965., Sinj, 1965., 101.; Runje (2001.), 28.
95
Fra Nikola Grassberger, franjevac iz Moravske, u svojoj Kronici 1485. zabilježio je ovo:
“Item, Sclavi districtus de Lipna, durae cervicis homines, ad fidem erant conversi, quibus
sacerdotes catholici secundum translationem beati Hieronymi, doctoris sanctae Ecclesiae,
sacramenta ecclesiastica ministrabant, sed nunc in pristinos errores relapsi narrantur, et pe-
iores facti quam fuerunt ante”. Čini se da su domaći franjevci uvodili latinski jezik pa je
narod na to reagirao. Usp. Žugaj (1989.), 21.s; Runje, 38.s.
96
Iz djela Franje Gonzage može se naslutiti da su franjevci – koji su djelovali u Galatini
(Apulija) među izbjeglicama pred Osmanlijama – bili, poput ostalog klera u Bosni, glago-
ljaši. Naknadno im je bila zabranjena uporaba narodnog jezika u liturgiji, pa je on očuvan
samo u propovijedanju. Usp. Franciscus Gonsaga, De origine Seraphicae Religionis, Romae,
1587., 399.

Andrija Zirdum
franjevačkoga samostana u Sutjesci, gdje mu je spašen život – a mogli su ga

spriječiti da su htjeli – nakon ubojstva kneza Pavla Radinovića, u čijoj je pra-
tnji doputovao.97
Kao nositelji katoličkoga života franjevci su nastojali ničim ne povrijediti
osjećaje puka niti njegove tradicije. Zato kroz cijelo vrijeme svoga srednjovje-
kovnoga djelovanja nisu uopće ni postavljali pitanje Sv. Grgura Nazijanskog
– prijatelja i kolege Sv. Bazilija – kao zaštitnika vladajuće dinastije i Bosne kao
države. Dvorska kapela u Sutjesci bila je njemu posvećena. Tvrtko I. i vlastela
(17. lipnja 1378.) na ugovor s Dubrovčanima položili su prisegu “v’ crkvi stogo
Grgura”98, a u osam vlastelinskih povelja Kotromanića zazivlje se Sv. Grgur.
Međutim, budući da je on držan istočnjačkim biskupom, bez mitre,99 kralj
Stjepan Tomašević, prilikom svečane krunidbe, proglasio je Sv. Grgura, papu,
zaštitnikom Bosanske države.100
5. Zabilješke o uspješnosti franjevačke djelatnosti

O franjevačkoj djelatnosti ima više svjedočanstava. Neka su izravna neka
neizravna, jedna motivirana politički ili hagiografski, druga izrečena retorski,
ali sva ona ipak govore o uspješnoj djelatnosti. Što sam sabrao, navest ću kro-
nološkim redom:
1. Arhiepiskop Danilo u životopisu raskralja Dragutina († 1316.) zabilje-
žio je da je on – naravno radom franjevaca – u Bosni obratio mnogo krivovje-
raca, dao ih krstiti i sjediniti s apostolskom Crkvom.101
97
Usp. Pejo Ćošković, “Krstjanin Vlatko Tumurlić i njegovo doba (1403.-1423.), u: CCP,
XIX. (1995.), 1.-54. Da obično nije bilo tako, navodim sljedeći primjer: Kad je Stjepan
Tomaš (1459.) naredio da bosanski krstjani i njihovi sljedbenici pređu na u Katoličku crkvu
ili sele iz Bosne, s ninskim biskupom Natalom poslao je u Rim trojicu osumnjičenih: Juru
Kučinića, Stojsava Tvrtkovića i Radmila Vučinića. Natal ih je – kako bilježi Pio II. u svom
Dnevniku – svezane doveo pred njega. Usp. Bazilije Pandžić, “Bosna i sabor u Mantovi
(1459.- 60.)”, Bosna franciscana, 10. (1998.), 101.-111.
98
Anđelić (1973.), 201.
99
Usp. Muhamed Hadžijahić, “Ćirilo-Metodijevske tradicije Crkve bosanske”, u: Dobri
pastir, Sarajevo, 1985., 157.-173.
100
Usp. Anđelić (1984.), 569.
101
“... ot toje bo zemlje Bos’nskije mnogije ot’ jeretik’ obrati v veru hristijanskuju i kr’sti ih

2. Ban Stjepan II. Kotromanić pisao je (3. travnja 1347.) papi o djelovanju
bosanskoga vikara Peregrina Saksonca i da on “vjerno i revno u Bosni radi za
katoličku vjeru i spas duša”.102
3. Mladi bosanski ban Trvtko I. Kotromanić (1353.-91.), u povelji Du-
brovčanima, Peregrina kao bosanskoga biskupa, hvali i naziva ga “naš duho-
vni otac”.103
4. Slično je o Peregrinu zabilježio i ugarski ljetopisac Ivan Thuroczy (†
1490), da je on kao bosanski biskup, potican od vladara, obraćao i pokrštavao
bosanske patarene, koji su se umnožili i bili zapleteni u razne zablude.104
5. Na molbu ugarsko-hrvatskoga kralja Ljudevita I. (1347.-82.) nekoliko
je franjevaca Bosanske vikarije (1365.) djelovalo u Vidinu u Bugarskoj. Prema
izvješću iz 1366., njima “na krštenje hrle nevjernički prvaci sa svojim narodom
(...) a krivovjerci i raskolnici (pravoslavci) vraćaju se istini (katoličke) vjere i
jedinstvu Rimske crkve”.105
6. Pod vodstvom Bartola iz Alverne (1366.-75. i 1378.-1408.) franjevačka
djelatnost poprimila je širi i stručniji oblik. Bartol je Ivana iz Rajne i Andriju
iz Perugie poslao Urbanu V. u Avignon s molbom da, uz ostalo, franjevce
preporuči ugarsko-hrvatskome kralju Ljudevitu. Papa je to učinio (13. srpnja
1368.) obavještavajući kralja da se “u krajevima Bugarske, Raške i Bosne”
predanim franjevačkim propovijednjem “vratilo svjetlu prave vjere i jedinstvu
Rimske crkve (...) mnogo tisuća obojega spola, nakon što su napustili raskol
v ime otca i sina i svetago duha, i pris’jedini ih svetej i apostolscej crkvi”. Mandić (1968.),
41., bilj. 50.
102
“ ... frater Peregrinus de Saxonia generalis ministri ordinis minorum in Bosna vicarius
devote, fideliter et instante in Bosna pro fide catholica et animarum salute laborantes ...”.
Fermendžin (1892.), 28., br. 159.; Mandić (1979.), 212.
103
“... presentes fieri fecimus literas in presentia reuerendi in Christo patris fr. Peregrini,
ecclesie Bosnensis episopi, spirituralis patris nostri ...”. Fermendžin (1892.), 562., br. 1503.
104
“Item Patereni de Bozna, qui nimium erant multiplicati, et diversis erroribus implicati,
per dominum Peregrinum, episcopum Bosnensem, ordinis minorum virum magnae devoti-
onis et scientiae, ad fidem, rege commonente, convertuntur et baptizantur”. Mandić (1979.),
213., bilj. 99.
105
Usp. Fermendžin (1890.), 11.; Batinić, I., 63.-75.; Jaroslav Šidak, Studije o “Crkvi bosan-
skoj” i bogumilstvu, Zagreb, 1975., 236.

Andrija Zirdum
i druge zablude”.106 Tjedan dana poslije (21. srpnja 1368.), isti je papa bosan-
skom biskupu preporučio franjevce koji u njegovoj biskupiji obraćaju krivo-
vjerce.107
7. Pisac Kronike 24 generala (“Chronica XXIV. Generalium”, prije 1372.),
o prvim franjevcima misionarima Bosanske vikarije zabilježio je da su “oni
ondje mnoge obratili na katoličku vjeru i mnogo crkava sagradili”.108
8. Bartol iz Pize (1385./90.), piše: “U ovoj (Bosanskoj) vikariji braća žive
po Pravilima i propovijedanjem postižu divni plod u obraćenju prisutnih ne-
vjernika”.109
9. Bonifacije IX. u buli “Ex iniuncto nobis” (7. ožujka 1402.) – pozivajući
se na izvješće Bartola iz Alverne – ističe da su do te godine franjevci Bosanske
vikarije obratili i pokrstili oko 500.000 nevjernika.110
10. Uspješnost franjevačke djelatnosti naziremo i iz bule Eugena IV.
“Dum ad universas”, kojom je on (12. travnja 1434.), nakon smrti bosanskoga
biskupa Petra, Stjepana Radoševića, franjevca, imenovao biskupom Visočke
(visocinensis) biskupije, koja je kanonski ujedinjena s biskupijom “capirinen-
sis”. O imenovanju je trebalo obavijestiti dubrovačkoga nadbiskupa, bosansko-
ga kralja Stjepana te kler i puk Deževica, Kreševa, Fojnice, Jajca i Srebrenice.
106
“Ludovico regi Hungariae (...) de Bulgariae, Rassiae et Bosnae venientes partibus (...) ad
tuam inductionem et cooperationem piissimam ac fratrum dicti ordinis in dictis partibus
commorantium praedicationem multa millia personarum utriusque sexus, relictis damnabili
schismate aliisque erroribus, quibus erant et fuerunt omni tempore involuti...” Codex diplo-
maticus Croatiae, XIV, Zagreb, 1916., 148.s; Šanjek (2003.), 258.
107
Usp. Pandžić (1991.), 248.
108
“... qui ibidem (in Bosna) multos ad Christi fidem converterunt et multas ecclesias erex-
erunt...”, Mandić (1979.), 210., bilj. 86.
109
“In hac vicaria (Bosnae) fratres secundum regulam vivunt, et mirabilem fructum suis
praedicationibus in convertendo infideles assidue faciunt”. Bartholomeus de Pisa, De confor-
mitate vitae beati Francisci ad vitam Domini Jesu, 556. Usp. Mandić (1979.), 213., bilj. 98.
110
“... pro parte dilecti filii Bartholomei, vicarii Bosne ordinis fratrum Minorum... nobis
nuper exhibita (petitio) continebat, quod sub vicatia Bosne dicti ordinis, que inter infideles e
a fide catholica deviantes consistit, per solicitas et continuas fratrum dicti ordinis in eadem
vicaria existentium predicationes et inductiones quingenta milia personarum infidelium (podc.
A. Z.), vel circiter, cingulum veritatis amplectentes ad orthodoxe fidei sinceritatem unani-
miter, eis gratia affluente divina, conversa fore noscantur...”. Mandić (1979.), 213.s, bilj. 1.

A poslije smrti biskupa Stjepana, za novoga visočkoga i srebreničkoga biskupa

postavljen je (27. siječnja 1440.) franjevac Tomo Matić (de Mathei) iz Trogira
te su o tome obaviješteni kapitoli u Visokom i Srebrenici, dubrovački nadbi-
skup, kralj Tvrtko II. Tvrtković te kler i puk spomenutih mjesta.111 Već ime-
novanje biskupa pretpostavlja veliki broj katolika. Predmnijeva se, isto tako,
da su bosanski vladari tražili biskupe od Kurije, a ne obratno, što, uz ostalo,
pokazuje da su se u to vrijeme interesi Kurije i ugarsko-hrvatskih kraljeva ra-
zlikovali ne samo teoretski nego i praktično. Međutim, zbog političkih prilika
to nije dugo potrajalo.112
11. Na sjednici bazelskoga crkvenoga sabora (3. rujna 1435.) franjevac Ni-
kola iz Treviza, nekadašnji ninski biskup (1410.-24.), izjavio je da je nedavno
osobno posjetio Bosnu i uvjerio se da ima nade da će se “stanovnici Bosne koji
su zaraženi manihejskom zabludom, moći dovesti u krilo Katoličke crkve”.113
12. Eugen IV. (29. siječnja 1445.) u Bosanskoj vikariji vidio je obrambeni
zid kuće Gospodnje i svjedočenje prave vjere (“se murum facientes pro domo
Domini et orthodoxae propagatione fidei”), pa joj treba omogućiti da to i
nastavi. Vikara i njegove nasljednike imenovao je povjerenicima Svete Stolice
na području Vikarije, dao im svu ovlast nad redovnicima. Povjerio im je bri-
gu za dušobrižništvo, da osnivaju župe, imenuju župnike, dijele sakramente
i blagoslivljaju ulja. Iduće je godine odredio da se svi svećenici, koji djeluju
na području Vikarije, moraju pokoravati vikaru. Za svećeničko ređenje novih
članova mogli su se obratiti bilo kojem biskupu.114
13. Hvarski biskup i legat Kurije u Bosni Toma Tommasini pisao je (19.
veljače 1451.) generalnom vikaru opservanata, Ivanu Kapistranu, pohvalno
o radu bosanskog vikara Mihovila Zadranina: “Radio je i neprestano radi
spomenuti vikar sa svojom braćom. I čim braća franjevci dođu u mjesta nasta-
111
Usp. Anđelić (1984.a), 154.s; Juraj Kujundžić, “Visočka biskupija”, u: Dobri pastir, Sara-
jevo, 1975., 133.-140.
112
Usp. Džaja (1999.), 220.
113
“... In qua per episcopum Terbipolensem propositum est per concilium intendi debere ad
reduccionem regnicolarum Boxgne Maricheorum errore infectorum, de quibus tanta spes
foret conuersionis sicut Grecorum ...”. Mandić (1979.), 40., bilj. 34.
114
Usp. Fermendžin (1892.), 155.s, 745.; Pandžić (1991.), 260.

Andrija Zirdum
njena krivovjercima, ti iščezavaju kao vosak na suncu”.115

14. Spomenuti je Ivan Kapistran, na osnovi izvješća bosanskih franjevaca,
obavijestio (4. srpnja 1455.) Kalista III.: “Mnogi od onih bosanskih krivovje-
raca koji su slijedili patarensku vjeru, čuvši Božju riječ, obraćaju se na rimsku
vjeru”.116
15. Carigradski patrijarh Genadij II. Scolaris (1453.-59.), u svom pismu
1454./56. o Stjepanu Vukčiću Kosači, spominje i franjevačku djelatnost: “...
I kao što neki latinski učitelji učiniše, kad su došli u jedan dio Bosne i tamo
mnoge od kutugera117 učinili podložnicima rimske crkve, tako je i on118 uzna-
stojao da samovladara hercega119 u drugom dijelu Bosne – i koje god je tamo
mogao – učiniti pravoslavnim kršćanima, podložnicima naše Crkve ...”.120
16. Pio II. u svojim Komentarima otkriva motive koji su kralja Stjepa-
na Tomaša 1459. naveli da se obračuna s pristašama inovjerne Crkve bosan-
ske. Spominje da su bosanski poslanici pokušavali opravdati kralja tvrdeći da
– predaja Smedereva 1459. – nije posljedica zle volje, nego nužde. “Bosanski
kralj, gotovo istodobno dok se iskupljivao zbog predaje Smedereva Turcima,
dokazujući svoju vjeru ili, kako mnogi drže, potaknut pohlepom, prisilio je
manihejce kojih je bilo mnogo u njegovu kraljevstvu, da se isele iz kraljev-
stva ostavljajući svoja dobra, ako ne prihvate Kristovo krštenje. Kršteno je oko
115
“Laboravit et laborat contiuno praedictus Vicaritus cum Fratribus suis ... Et hoc milabile
dico P(aternitati) V(estrae) et valde notandum, quod in locis ocupatis per haereticos statim
ut Fratres sunt, evanescunt haeretici sicut cera a facie ignis”. Mandić (1968.), 119., bilj.
320.
116
“Multis ex illis haereticis bosnensibus, qui fidem tenuerunt patharenorum, audientes ver-
bum Dei, convertuntur ad fidem romanam.” Fermendžin (1892.), 224.s, br. 954.; Mandić
(1979.), 43., bilj. 41.
117
Kurugeri (torbaši) – naziv za pristaše dualističkog krivovjera u Bizantu jer su putovali s
kožnim torbama.
118
Riječ je o mileševskom mitropolitu Davidu († 1466.). - Kralj Tvrtko osvojio je Mileševo
1375. godine.
119
Herceg Stjepan Vukčić Kosača (1404.-1466.), gospodar Huma.
120
Šanjek (2003.), 321.

dvanaest tisuća. Četrdeset ili nešto više, tvrdokornih u zabludi, pobjegli su

bosanskom vojvodi Stjepanu, istomišljeniku u krivovjeraju...”.121
17. Uspješnost a i franjevačku prilagodljivost potrebama puka i svoga po-
slanja, očituje i 46 njihovih kuća-samostana u srednjem vijeku na tlu Bosne i
Hercegovine.122
18. U dosad otkrivenim i objavljenim poreznim knjigama (defterima) iz
osmanskoga doba, Bosna je 1468. imala 37604 kućanstva, od toga su 37272
(99,10 %) bile kršćanske, a 332 (0,90 %) muslimanske kuće.123
19. Za prijašnju uspješnu djelatnost u sjeveroistočnoj Bosni te za nastavak
franjevačke djelatnosti i pod Osmanlijama, karakteristično je pismo (6. li-
pnja 1581.) papi tuzlanskih katolika, gdje ih je – na relativno malom prostoru
– oko 50000. To tvrdi tuzlanski gvardijan, a potpisima su potvrdili bosanski
biskup i drugih osam svjedoka.124
Zaključak
Pojava i neke osobitosti franjevaca u Bosni, zbog njihove sedamstoljetne
neprekinute djelatnosti, izaziva zanimanje povjesničara. To je i zbog toga što
je uočeno da su tome temelji u samim počecima, tj. u srednjem vijeku. Po-
niknuli na križištu dvaju kultura; od Istoka-Bizanta baštinili su toleranciju i
upornost, a sa Zapada su bili stalno osvježavani i podržavani. U svom izla-
121
“Rex Bosne sub idem fere tempus, ut piaculum tradite Turcis Sinderouie purgaret ac
sue religionis fidem faceret sive, quod multi crediderunt, avaritie obtentu, manicheos qui
erant in regno suo quamplurimi, nisi baptismum Christi acciperet, a regno migrare coegit
substantia relicta: duodecim circiter milia baptizati sunt; quadraginta aut paulo plures perti-
naciter errantes ad Stephanum Bosne ducem, perfidie socium, transfugare.” Šanjek (2003.),
146.s.
122
Usp. Karta: Franjevački samostani u srednjem vijeku na tlu Bosne i Hercegovine.
123
Usp. Džaja (1999.), 69.
124
“... mi svi, puk od crkve od gornjih i donjih Soli i od svih sela koi su okolo obiu Soli, oko
pedeset mila (tisuća) krstiani slavne rimske vire od Isukrsta dane...”. Pismo je napisao fra
Stipan Milešić, a potpisali su ga biskup Anto Matković, Bartol Sfondratus, isusovac, Vuica
Đendisavić, prakaratur i seoski emin, Miha Aćević, Anko knez iz Nasinice, Vraneš Ivanović
knez iz Kalatče, Ivan Križonić, Anko i Mato Useonaci. Usp. Fermendžin (1892.), 319., br.
1218.; Andrija Zirdum, Ulice nekada i sada, Ulice, 1989., 27.

Andrija Zirdum
ganju, raščlambom izvornih dokumenata, pokušao sam doumiti i dobiti što

vjerniju sliku njihovih pokušaja i pothvata. Kratko mogu reći:
1. Franjevci u srednjovjekovnoj Bosni i Humu djelovali su zadnja dva sto-
ljeća njihove samostalnosti. Dolazili su na poziv vladajućih struktura i bili
motivirani samo katoličkim, misionarskim radom. U prvom stoljeću svoje
djelatnosti ulazili su prigodno i gotovo isključivo iz priobalnih samostana te
su sve češće u jugozapadnom dijelu Bosne i Huma podizali svoja prebivališta.
Nakon osnutka Bosanske vikarije (1340.) njihov je rad bio potican i podrža-
van od bosanskih banova i kraljeva te Rimske kurije.
2. Iz povijesnoga je konteksta jasno da prve ulaske franjevaca susrećemo
nakon što je bosanski biskup preselio u Đakovo, tj. kad su pritisci ugarsko-hr-
vatskih kraljeva na Bosnu oslabili, a s njima i djelatnost dominikanaca. Time
je ujedno inovjerna Crkva bosanska dobila široki prostor, a franjevci svoju
šansu. Oni od tada dva stoljeća koegzistiraju, djeluju usporedo, jer u izvori-
ma nema tragova niti o sučeljavanju niti o inkvizitorskim sudovima.125 Da
krstjani nisu bili potisnuti, svjedoči nam vjerovni list kralja Stjepana Tomaša
o ostavi novca u Dubrovniku u kome on – samo sedam godina prije izgona
krstjana – svjedoči da se polog može podići s vjerovnim listom pisanim “pred
redovnici rimske vjere ili vjere bosanske”. Zato, u ozračju uobičajenih sre-
dnjovjekovnih postupaka, franjevačka širina, uviđavnost i snošljivost u Bosni
i Humu začuđuje.
3. Budući da su franjevci u početku najčešće dolazili iz priobalnih samo-
stana, moglo bi se reći da je Bosanska vikarija – sve do odgoja i preuzimanja,
ne uprave nego djelovanja, domaćih franjevaca – bila svojevrsna ispostava pro-
vincije Slavonije.126 To je i razumljivo, jer je boljim poznavateljima toga povi-
125
Povijesna vrela spominju franjevačke inkvizitore Jakova Markijskog i Ivana Kapistrana,
ali nema podataka o djelovanju inkvizitorskih sudova. Ivan Kapistran nije ni ulazio na te-
ritorij srednjovjekovne Bosanske države, a Jakova Markijskog više su zanimale kršćanske
zablude u Prekosavlju. Usp. Bazilije Pandžić, “Jakov Markijski vikar Bosanske vikarije”,
Bosna franciscana, 7., Sarajevo, 1997., 155.-166.; Mandić (1968.), 91.-109.
126
Govoriti o konventualizmu franjevaca Bosanske vikarije u srednjem vijeku nema temelja
jer u to doba Franjevački red nije bio razdijeljen u današnjem smislu. U Gerardovo vrijeme,
a i kasnije, svi su franjevci bili jednostavno “fratres minores”. Među franjevcima ima uvijek
ponekih unutrašnjih podjela, a veće institucionalne podjele, došle su i ozakonjene 1517. go-
dine. Usp. Žugaj (1989.), 7.-10.; Fermendžin (1890.), 7., bilj. 2.; Esser (1972.), 106.-132.

jesnoga razdoblja jasno da su Bosna i Hum od davnina dijelom bili politički a

više gospodarski i kulturno povezani s jadranskim priobalnim gradovima, a
naročito s njihovim zaleđem. A tu se kršćanstvo propovijedalo na narodnom
jeziku, a liturgija i sakramenti dijeljeni su na staroslavenskom. Takve franjev-
ce-glagoljaše puk je lakše primao i prihvaćao. A oni su svojim pokorničkim
životom, siromaštvom i požrtvovnošću parirali sličnim idealima krstjana.
Po franjevačkim uredbama (konstitucijama), odgoj podmlatka bila je va-
žna obveza. Misionari su to, vjerojatno, prakticirali još u prvom razdoblju
svoga rada a nakon osnutka Vikarije, u skladu s prilikama i potrebama, to su
djelovanje samo povećavali. Iz sačuvanih se izvora naslućuje da je domaći kler
rano imao važnu ulogu u radu, poslije sve veću, a konačno je – zbog posebnih
prilika u Crkvi i u srednjoj Europi – preuzeo gotovo sve poslove na tlu sre-
dnjovjekovne Bosne.
Osnutkom Bosanske vikarije, franjevci-misionari pristizali su iz nekih di-
jelova Europe. Broj pridošlih, čini se, nije bio velik a oni su se teško snalazili u
bosanskim prilikama te su katkad pod utjecajem političkih i crkvenih prilika
u svojim matičnim zemljama. Budući da je Vikarija brzo izišla iz geografskog
područja Bosne i Huma, strani su se misionari sve više zadržavali u njezinim
prekosavskim dijelovima. Oni koji nisu naučili jezika ili nisu, u radu s pukom,
prihvatili staroslavensku liturgijsku praksu, nisu imali šansi za dulji uspješan
rad.
Po franjevačkom običaju, djelovali su dvojica po dvojica ili u manjim sku-
pinama, pa su se domaćim franjevcima lakše mogli pridružiti stranci, uz njih
učiti jezik i drugo. Zato je teško pretpostavljati da su stranci uza se dulje mogli
imati prevoditelje, ne računajući neke vikare ili iznimne propovjednike. A
onda, pitanje je, po čemu bi strani franjevci – u konkretnim političkim, kul-
turnim i crkvenim prilikama – bili bolji, prikladniji i školovniji od domaćih?
4. Franjevci nisu dolazili u “ničiju zemlju”. Tu je bila Bosanska biskupija i
druge susjedne biskupije, sa svojim župama, župnicima glagoljašima, pravima
i obvezama127. Neke prijašnje pretpostavke da je tu Katolička crkva bila do
127
Biskup Lovro Loranda obraća se Klementu VI. (1344.) i moli tumačenje odluke da fra-
njevci u Bosni ubiru desetinu, a on na to ima pravo. Usp. Andrija Šuljak, “Bosanski biskupi
od prijelaza u Đakovo do 1526. godine”, u: Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne, Sarajevo, 1991.,
276.s.

Andrija Zirdum
temelja uništena, osporavaju suvremena povijesna dostignuća te činjenica da

je baštinjeni vjerski kult u svim sredinama uvijek stamen i duboko poštivan.
Franjevci su se u početku naslanjali na nova vladarska, politička i gospodar-
ska središta te na pridošle katolike, tj. dubrovačke trgovce i saske rudare. Na
novim nepokrivenim područjima gradili su kuće, a njihove zajednice bile su,
čini se, više osobne negoli kućne povezanosti. Tijekom vremena dobivali su
razne povlastice, a njihov se rad i rad popova glagoljaša na bosanskome tlu nije
isključivao nego prožimao i dopunjavao128.
5. O uspješnosti franjevačke djelatnosti govore brojni izvori, nekad izra-
vno, nekad neizravno. Prema njima, oni su tijekom XV. stoljeća glavninu bo-
sansko-humskog pučanstva ponovno priveli katoličanstvu, osvježili ga i dali
mu jače zapadnjačko, rimsko obilježje. To svjedoče i najstariji osmanski de-
fteri te brojnost katolika u tuzlanskom kraju i pedesetak godina nakon pada
pod Osmanlije.
6. Ipak, djelatnost franjevaca u vrijeme srednjovjekovne Bosne i Huma ne
bi se smjela preuveličavati, a još manje potcjenjivati. To ne dopušta iznesena
građa. A padom pod Osmanlije, oni su se – zahvaljujući domaćem kleru i
stečenom iskustvu – uspjeli održati i svoju djelatnost prilagoditi novim okol-
nostima te polagano preuzimati dušobrižništvo preostalih katolika, poglavito
u onim krajevima u kojima su djelovali tijekom srednjega vijeka. Tako je pro-
vincija Bosna Srebrena, sa središtem u Bosni, već do konca XVI. stoljeća svoje
granice proširila do Budimpešte, Temišvara i Smedereva te dolinom rijeke
Drine do granica Dubrovačke Republike, a odatle rubovima jadranske obale
do Like, a na sjeverozapadu dopirala je do Gline, Petrinje, Siska i Virovitice.
Tu su oni – i u novim nepovoljnijim prilikama – u katolika čuvali narodni
jezik i pismo te među njih stalno unosili i zagovarali europske zasade i dosti-
gnuća.
128
To donekle ilustrira i franjevački odnos prema svećenicima glagoljašima u BiH i poslije, u
vrijeme osmanske vladavine (1672.-1840.). Premda su ih neki dalmatinski biskupi školovali
i planski slali na područje Bosne Srebrene, s nakanom da bi kasnije – pod kršćanskim vla-
darima od franjevaca mogli preuzeti dušobrižništvo – franjevci su ih prijateljski prihvaćali.
Gdje je boravio glagoljaš, oni su mu ondje povjeravali i prepuštali sve. Zato biskup Pavao
Dragičević (1755.) izvještava Propagandu da u vrijeme vizitacije te kroz osobne razgovore i
dopisivanja, nikada nije čuo da bi se svećenici glagoljaši tužili na franjevce, niti franjevci na
njih. Naprotiv, hvalili su jedni druge. Usp. Andrija Zirdum, “Svjetovni svećenici u Bosni i
Hercegovini u tursko doba” u: Nova et vetera, Sarajevo, 1979., 132.-139.

SUMMARY
The rise of the Franciscan order in Bosnia provokes great interest among
historians. They emerged at the junction of two cultures: they inherited tole-
rance and perseverance from the East-Byzantium and the West offered them
constant support and refreshment.
From a historical context, it is clear that the first Franciscan cases appe-
ared after the Bosnian bishop relocated to Đakovo and the pressures from
Hungarian-Croatian rulers on Bosnia diminished together with Dominican
activities. Thus they left the territory to the non-coreligionist Church of Bo-
snia and the Franciscans got their chance.
With the founding the Bosnian vicary, Franciscan missionaries arrived
from different parts of Europe. It seems that not many of them arrived, but
those that came had trouble adapting to conditions in Bosnia and were, so-
metimes, influenced by political and church situation in their country. Since
the vicary was soon separated from the Bosnian geographical territory, the
foreign missionaries remained in the region across the Sava River. Those who
did not learn the local language or accepted the Old Slavic liturgical practice
had no chance for a successful long-term career.
Many sources, either directly or indirectly, speak of the Franciscan suc-
cess. During the 15th century, according to the sources, the Franciscans con-
verted the majority of the population of Bosnia and Hum to Catholicism,
refreshed it and gave it a more conspicuously western, Roman character. Even
the oldest of Ottoman defters and a great number of Catholics in the region
of Tuzla even fifty years after the Ottoman conquest confirm this.

Anica Nazor
RUKOPISI CRKVE BOSANSKE
U rješavanju problema Crkve bosanske, u prvom redu problema njezina

obilježja i učenja, nezaobilazni su izvori rukopisi nastali u krilu Crkve bosan-
ske. Do nas su došli u vrlo ograničenu broju: u svemu cjelovitih i manje cjelovi-
tih: trinaest četveroevanđelja, četiri apostola i tri zbornika. Cjelovitim i manje
cjelovitim rukopisima treba dodati niz fragmenata, među kojima je najstariji
Grigorovič-Giljferdingov fragment evanđelja iz 13. stoljeća. Još su starija dva
glagoljska fragmenta apostola iz kraja 12. stoljeća: Grškovićev i Mihanovi-
ćev, za koje se smatra da potječu iz Bosne. S Bosnom se povezuje glagoljski
Splitski fragment misala iz početka 13. stoljeća, koji je jedna redakcija ple-
narnoga misala, pripremljena za dio vjernika u Bosni (u tekstu se pojavljuju
neke pogreške i riječi potvrđene samo u bosanskim ćirilskim tekstovima, a u
jeziku je izvršena ikavizacija jata). Fragmenti iz Monteprandona u Italiji pre-
ma najnovijim istraživanjima (S. Graciotti) ostatak su traktata za vjeru i protiv
vjere bosanskih krstjana (na narodnom jeziku). Bosanskoga podrijetla mogli
bi biti fragmenti parimejnika iz konca 13. i poč. 14. stoljeća (Kijev, Centralna
naučna biblioteka Ukrajinske akademije nauka, 4 listića), ali nije utvrđeno
treba li njihovo podrijetlo vezati uz Crkvu bosansku (Kuna 1970: 98). Da je
rukopisa Crkve bosanske bilo znatno više nego što je danas poznato, pokazala
su tekstološka istraživanja prema kojima u filijaciji nedostaju mnoge karike,
što su nekoć morale povezivati preostale tekstove. S nestankom Crkve bosan-
ske njezini su rukopisi prestali biti u funkciji. Neki su uspjeli preživjeti zato
što su bili prilagođeni liturgiji srpske pravoslavne crkve (evanđelja: Divoševo,
Nikoljsko, Kopitarevo, Pripkovićevo, Vrutočko). Pojedini su rukopisi zauvi-
jek nestali (Daničićevo i Beogradsko treće evanđelje izgorjeli su u Narodnoj

Anica Nazor
biblioteci 6. travnja 1941. za vrijeme bombardiranja Beograda, kad je do te-

melja izgorjela zgrada Narodne biblioteke), neki su izgubljeni (Srećkovićevo
evanđelje). Za Nikoljsko se evanđelje dugo nije znalo, jer je nestalo zajedno s
pedesetak najdragocjenijih knjiga, rukopisa i povelja iz stare zbirke Narodne
biblioteke koji su za vrijeme Prvoga svjetskog rata (za vrijeme austrougarske
ofenzive) evakuirani iz Beograda u Niš i tom su prilikom nestali. Nikoljsko
evanđelje otkriveno je istom šezdesetih godina 20. stoljeća u biblioteci Irca
Sir Chester Byttia zajedno s još nekoliko rukopisa iz beogradske Narodne
biblioteke (Mošin, 1968.: 349.). Samo se jedan rukopis Crkve bosanske čuva
u Bosni (Čajničko evanđelje), a svi se ostali nalaze izvan matične zemlje (u
Makedoniji, Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji, Vatikanu, Irskoj i ponajviše u
Rusiji).
Sadržaj rukopisa Crkve bosanske čine uglavnom evanđelja (pretežno če-
tveroevanđelja). Dva zbornika - Hvala krstjanina i Mletački zbornik - sadrže
čitav Novi zavjet, Deset zapovijedi i nekoliko, većinom apokrifnih, članaka
o novozavjetnim tekstovima. Hvalov zbornik ima čitav Psaltir s pridodanim
“biblijskim pjesmama”, kojih nema Mletački zbornik (Mletački zbornik sa-
drži iste tekstove kao i Hvalov zbornik, osim Psaltira i “biblijskih pjesama”).
Zbog tekstova Novoga zavjeta u Mletačkom zborniku izdanje njegova faksi-
mila objavljeno je pod naslovom Novum Testamentum Bosniacum Marcianum
(v. Pelusi). Glavni sadržaj zbornika krstjanina Radosava čini Apokalipsa, iza
koje slijedi Očenaš, pa kratke molitve, te početak evanđelja po Ivanu (1, 1-16)
i kolofon. Glagoljicom je dodan tekst iz Pavlove poslanice Titu (2, 12-13).
Dakle, u osnovi sadržaja dosad poznatih rukopisa Crkve bosanske ugla-
vnom su biblijski tekstovi, u prvom redu tekstovi Novoga zavjeta i od Staroga
zavjeta Psaltir s “biblijskim pjesmama” i Deset zapovijedi. Uz evanđelja naj-
zastupljenija je Apokalipsa. Ona čini osnovni sadržaj jednoga od triju zbor-
nika.
Osim po nekim obilježjima u vanjskom izgledu, grafiji, ortografiji i je-
ziku, tekstovi evanđelja Crkve bosanske ne razlikuju se od tekstova evanđe-
lja u ostalim crkvenoslavenskim književnostima. Uostalom ćirilski bosanski
rukopisi više-manje nose u sebi tragove glagoljskih predložaka (u Divoševu
evanđelju nalazi se, na primjer, glagoljsko i usred ćirilskoga teksta, u Hvalovu
su zborniku ostala dva glagoljska slova: i f.102, dz f.106). Najviše se nazire
srodnost s tekstovima bliskima Assemanijevu evanđelistaru iz poč. 11. sto-

Rukopisi Crkve bosanske
ljeća, jednom od najarhaičnijih staroslavenskih kanonskih rukopisa (Grickat,

1961.-62.: 281.). Razlike u vanjskom izgledu, grafiji, ortografiji i jeziku (oso-
bito leksiku) izdvajaju ih u zasebnu grupu i u tom smislu rukopisi Crkve bo-
sanske čine jedinstvenu i zaokruženu cjelinu. Pisani su uglavnom ćirilicom
bosanskoga tipa. U njima nema nikakvih crta ni točaka, akcenata, ni kvačica
nad pojedinim slovima, nema interpunkcija. Skraćenice se rijetko pojavljuju, a
kad se pojavljuju, označene su titlom ili slovom iznad retka.
Karakteristično je za tekstove bosanskih evanđelja da imaju vrlo staru po-
djelu na takozvane Amonijeve glave (podjela pojedinih evanđelja, nastala kao
“harmonija evanđelja” već u 2. stoljeću). Bit je te podjele upućivanje na sva sli-
čna mjesta u evanđeljima. Počeci Amonijevih glava u bosanskim rukopisima
istaknuti su crvenim, odnosno ukrašenim slovima ili cijelim crvenim riječi-
ma. Obično se u istoj visini na uspravnim marginama nalaze potrebne ozna-
ke, sastavljene po specijalnom obrascu, koje omogućuju traženje paralelnih
(sličnih) mjesta u drugim dijelovima četveroevanđelja. Podjela na Amonijeve
glave zabilježena je i u staroslavenskom glagoljskom Marijinskom evanđelju
iz 11. stoljeća. U ćirilskim rukopisima izvan granica bosanske države podjela
na Amonijeve glave već je odavno zaboravljena. U 14. i 15. stoljeću, iz kojih
potječu danas poznati tekstovi Crkve bosanske, podjela na Amonijeve glave
zamijenjena je podjelom na začela i konьcь, koji se gotovo redovno nalaze u
tekstu, a ne na marginama. U tekstovima evanđelja Crkve bosanske podjela
na Amonijeve glave manje ili više dosljedno čuva se i čini jednu od karakteri-
stika tih evanđelja.
Rukopisi Crkve bosanske ne poznaju grafeme å ni É. Za å i É na po-
četku riječi i u postvokalnom položaju upotrebljavaju ‡ i e (jednako kao u
glagoljskim tekstovima). Upotrebljavaju đerv \ za umekšano g u stranim rije-
čima, a u domaćima za đ i samo rijetko za ć.
Jezik je crkvenoslavenski, kojemu je najkarakterističnija crta ikavska re-
alizacija jata (‡). (Nije rijetkost da se u bosanskim rukopisima s ‡ bilježi
izvorno i.). Relativno je rano provedena vokalizacija poluglasa. Često vÅ pre-
lazi u u u otvorenom slogu; f u stranim riječima često je zamijenjeno sa p
(govorno bosansko obilježje).
Osobito u leksici rukopisi Crkve bosanske pokazuju zajedništvo. Izrazi-
to bosanskim riječima smatraju se ИОТa (s varijantama) mjesto pismÂ (u
mlađim varijantama); p‡tel› (ili kokot›) mjesto kuP›; praprad› m. ba-

Anica Nazor
grÂnica, opona m. katapetazma, plaçanica m. pon‡vica, brat›

m. bratr›, sapog› m. ~r‡vii, krin› m. cv‡t› sel›n°ih›, itd.
Istraživanja bosanskih evanđelja (Irene Grickat) pokazala su da ima vrlo
mnogo mjesta gdje se bosanska četveroevanđelja ponašaju kao cjelina, to jest
svi jednako (Grickat, 1961.-62.: 279.). To, dakako, ne znači da se njihova
pojedina zajednička obilježja ne javljaju i u drugim starim evanđeljima. Što
više - njihova je pojava zabilježena - već početkom 11. stoljeća u kanonskim
staroslavenskim evanđeljima - čas u Marijinskom evanđelju, čas u Assema-
nijevu evanđelju ili u Savinoj knjizi, dakle prije nego što su nastala danas
poznata bosanska evanđelja. Irena Grickat daje pregled samo nekih od obilja
riječi, zajedničkih za sve rukopise bosanskoga stabla i njihove različite paralele
u drugim (ne bosanskim) tekstovima (npr. gdje svi bosanski imaju potop›
- drugi imaju voda, svi bosanski vra~a - drugi baliÂ itd. itd.). Tim je pri-
mjerima pokazala jedinstvo starih bosanskih evanđelja (Grickat, 1961.-62.:
279.-280.). Riječ p‡tel› potvrđena je samo u bosanskim evanđeljima u Mt
26,34: pr‡`de da`de p‡tel› ne v›zglasit›, Mt 26, 74: i abie p‡-
tel› v›zglasi, Mk 14, 72: utoriceÆ p‡tel› v›sp‡t›, u Mk 13, 35:
p‡tel› gla{enie ne v‡ste bo, kogda gospodin› pridet› domu,
ve~er› li . . . ili u p‡tel› gla{enie. Primjeri su citirani iz Nikolj-
skoga evanđelja. U evanđeljima: Divoševu, Kopitarevu, Čajničkom i Hvalovu
zborniku javlja se oblik s realiziranim jatom: p°tel›, odnosno pitel› u
Mletačkom zborniku (u Čajničkom evanđelju ipak kuroga{eni‡). Ka-
nonski staroslavenski rukopisi na tim mjestima imaju kur›, kokot› (ku-
rogla{en›e, kokotogla{enie) (Slovník, III., 529.). U hrvatskim glagolj-
skim rukopisima javljaju se samo kurь i petehь (izvori Rječnika crkvenoslaven-
skoga jezika hrvatske redakcije, Staroslavenski institut, Zagreb).
Bilo je pokušaja da se u nekim izrazima i riječima nađe odraz dualisti-
čkoga shvaćanja (Solovjev). U izrazu inosuç›n° u tekstu Očenaša zabi-
lježenom iz evanđelja po Luki u Nikoljskom evanđelju (hl‡b› na{› ino-
suç›n°i) Solovjev je vidio “mistički epitet”, znak manihejstva koji može
značiti samo ‘druge suštine’, ‘drugog bića’, pa se prema tome približava riječi
supersubstantialis u katarskim tekstovima. Taj je izraz zapravo istovrijednica
s izrazom nasuç›n›. U obliku inosuç›n° javlja se u tekstu Očenaša
Lukina evanđelja (Lk 11,3), i to samo u bosanskim rukopisima. Solovjev je
znao za primjere u Nikoljskom evanđelju i Hvalovu zborniku, a mi dodajemo

primjere iz Vrutočkoga evanđelja (hl‡b› na{› inosuç›ni) i Evanđe-

lja iz Dovolje, gdje se javlja u obliku inasuç›ni (hl‡b› na{› inasu-
ç›ni). U Pripkovićevu evanđelju nedostaje tekst Očenaša iz Evanđelja po
Luki. U tekstu pak Očenaša iz Matejeva evanđelja Nikoljsko evanđelje ima
oblik nasuç›ni (hl‡b› na{› nasuç›ni), a Hvalov i Mletački zbor-
nik nas°ç›n° (hl‡b› na{› nas°ç›n°, Mletački: nas‡ç›ni).
U Vrutočkomu i Evanđelju iz Dovolje nedostaje tekst Očenaša iz Evanđelja
po Mateju. U nekim kanonskim staroslavenskim tekstovima Očenaša do-
lazi nasªç›nÅ (hl‡b› na{› nasªç›n° da`d› namÅ d›nes), što
se može vidjeti u Slovníku jazyka staroslovĕnského, u kojem se inosªç›nÅ
upućuje na nasªç›nÅ (Slovník, I., 774.), a natuknica nasªç›nÅ potkrije-
pljena je primjerima samo iz Očenaša iz oba evanđelja - Matejeva i Lukina,
jer u kanonskim staroslavenskim rukopisima drugih primjera za nasªç›nÅ
nema:
nasªç›nÅ, -°i adj. occurrit in Mar As Ostr Nik; - cf. V. Jagić, Entste-
hungsgeschichte, p. 367., J. Vajs, Byzslav 1. (1929.), p. 5, K. Horálek, Evangeliáře
a čtveroevangelia, p. 53 et 83, J. Cibulka, Slavia, 25. (1956.), p. 406.-415. in-
terpretatio mechanica gr. vocis ἐπιούσιοϚ; russ. наcyщньιŭ; ἐπιούσιοϚ; super-
substantialis (Vg.): hl‡b› na{› nasªç›n° da`dÅ namÅ d›nes τὸν
ἐπιούσιον supersubstantialem Mt 6,11 As Ostr Nik, Orlov 269,4 (nastoâ-
{t... Zogr, nastavÅ{aago d›ne Mar Sav); hl‡b› na{› nasª{tÅn°
. dai namÅ na v›s‡kÅ den› τὸν ἐπιούσιον quotidianum L 11,3 Mar
Ostr Nikb (nad›nevÅn° Zogr, d’nev›n° Sav, inosu{t›n° Nika).
- Exh. : (Slovník, II., 322.).
Tragove doketizma Solovjev nalazi u izrazu: izide u tekstu Mt 1, 16
Nikoljskoga evanđelja na mjestu gdje obično dolazi rodi se (iz› neeè
iz°de isus›). U istom značenju iziti dolazi u Job 1, 21 u oficiju Sv.
Vida u fragmentu hrvatskoga glagoljskoga brevijara iz 14. stoljeća. (sam›
nag› izid› iz’ ~r‡va matere moee). U istom značenju (rodi se) do-
lazi izide više puta u najstarijem hrvatskoglagoljskom Misalu iz poč. 14. st.
(Misal Borg. illir. 4) i arhaičnom Brevijaru Vida Omišljanina iz 1396. godine
(Br VO) (prêžde neže te sьzdah v črêvê znah’ te i prêžde neže izide iz ložesne Jr
1, 4-6, Misal Borg. illir. 4 191d; zatvorenom’ črêvomь d(ê)vi izide Br VO 257d
iz Homilije Sv. Grgura pape itd., građa za Rječnik crkvenoslavenskoga jezika
hrvatske redakcije, Staroslavenski institut u Zagrebu). Slaganje s dualističkim

Anica Nazor
učenjem Solovjev nalazi u izrazu ino~ed°i sin› (isus›) Job 1, 14, 18,
zato što mu daje pogrešno značenje: ‘drugorođeni’ (mlađi brat Satanin), pa
po Solovjevu Isus nije ‘jedinorođeni’ sin nego ‘drugorođeni’. Međutim ino~-
ÂdÅ u kanonskim staroslavenskim tekstovima evanđelja znači upravo “je-
dinorođeni”, “jedini”, a ne “drugorođeni”, kako zaključuje Solovjev (Slovník
jazyka staroslověnského donosi obilje primjera, od kojih navodimo primjer iz
Iv. 3,16 u Marijinskom evanđelju: tako bo b‹og›ь vьzljubi mira. êko s‹y›na svoego
inočędaago dastь τὸν μονογενῆ. Assemanijevo, Nikoljsko i još neki umjesto
inočędaago imaju edinočędaago, Slovník I, 775). U građi za Rječnik crkvenosla-
vrenskoga jezika hrvatske redakcije INOČEDЬ u značenju ‘jedinorođeni’ po-
tvrđen je u više primjera: u komentaru Fraščićeva psaltira iz 1463. i odlomku
apokrifa o Uspenju (smrti) Bogorodice (Obdormitio Deiparae), sačuvanom u
Pazinskim fragmentima zbornika iz poč. 14. stoljeća: vêdomo že êk(o) vzno-
sit’ se na č(lovêča)ska lica m(o)l(i)tva ot lihoimav’šago sotoni egože izb(a)v(i)ti se
m(o)lit’ prišas’tviem’ inočed(a)go. Komentar uz Ps 142,1 Fraščićeva psaltira τὸν
μονογενῆ σου; b(o)že iže esi blagostiju tvoeju poslalь inočedi sinь tvoi veseliti se v
smêrenoe moe têlo. Uspenje Bogorodice τὸν μονογενῆ σου Υἱόν.
Tekstološka, i osobito filološka, istraživanja bosanskih evanđelja i njihova
odnosa prema kanonskim staroslavenskim evanđeljima pokazala su da nave-
deni izrazi nisu uvjerljiv materijal za dokazivanje heretičnosti Crkve bosanske.
Pogotovo otkad je (1997.) u Pragu objavljen Slovník jazyka staroslověnského koji
je utemeljen na ukupnom korpusu kanonskih staroslavenskih i drugih ruko-
pisa - glagoljskih i ćirilskih. U Slovníku su obuhvaćene sve riječi i određena
su sva njihova značenja i nijanse značenja. Na Slovník se nadovezuje građa
ekscerpiranoga i zaokruženoga korpusa hrvatskoglagoljskih izvora za Rječnik
crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije (u Staroslavenskom institutu u Za-
grebu; objavljeno je jedanaest sveščića, riječi A do VSUE).
Dualističke elemente vidio je Solovjev u ukrasu rukopisa Crkve bosanske.
Tvrdio je da u njima nema portreta evanđelista i da se umjesto portreta slikaju
samo njihovi simboli, što je protumačio željom pripadnika Crkve bosanske da
se izbjegne slikanje figura u njihovim crkvenim knjigama. Pri tome je Hvalov
zbornik, koji ima minijature evanđelista, apostola, proroka (Davida i Mojsija),
smatrao iznimkom, slučajnim proizvodom nekoga proračunatoga kompromi-
sa između patarenskih i katoličkih tendencija, jedinstvenim slučajem u bo-
sanskoj duhovnoj književnosti (Šidak, 1957.: 152.). Solovjeva se tvrdnja, da su

minijature Hvalova zbornika iznimna i slučajna pojava jer “takvih slika nema
ni u jednom od ostalih bosanskih rukopisa od XIII. do XV. vijeka” (Vjersko
učenje Bosanske crkve 1948: 40), danas ne može održati zato što slike evanđe-
lista i svetaca u bosanskim rukopisima nisu više iznimke. Naprotiv - portreti
se prikazuju u više rukopisa. Kao primjer spominjemo Kopitarevo evanđelje,
koje ide među najbogatije iluminirane rukopise Crkve bosanske. Uz simbo-
le evanđelista u Kopitarevu evanđelju prikazani su i likovi evanđelista Luke
i Ivana (simboli dolaze prije popisa, a likovi nakon popisa glava evanđelja).
Portreti svetaca prikazani su u minijaturama Mletačkoga zbornika. Makar
rijetko, ali uz obilje iznimno lijepih inicijala u Giljferdingovu apostolu (Giljf.
14) susreću se likovi životinja, ljudi i čudovišta.
Ima li u bosanskim rukopisima potvrda za tvrdnje latinskih izvora o tome
da bosanski heretici preziru, osuđuju, “proklinju” Stari zavjet, s njim i Mojsi-
jev zakon kao djelo đavolje, te da patrijarhe i proroke proklinju. Nema. Jer -
dva najvažnija rukopisa Crkve bosanske - zbornik Hvala krstjanina i Mletački
zbornik, koji sadrže čitav Novi zavjet, to opovrgavaju tekstovima Dekaloga i
slikama Mojsija. Zbornik Hvala krstjanina sadrži još čitav Psaltir s pridoda-
nim “biblijskim pjesmama”. U Mletačkom zborniku - u zastavi na početku
Dekaloga nalaze se dva romba okružena stiliziranim cvijećem; u desnom je
nacrtan lik Mojsija (s auerolom) koji desnom rukom pokazuje na Krista, u
lijevom rombu, okružena simbolima. Donji prostor izvan rombova ispunjen je
trima likovima: dvama anđeoskim i jednim ljudskim, bradatim i bez auerole,
koji sklopljenih ruku na molitvu upire pogled u Mojsija. Uz zastave teče tekst
u kojem središnji dio citira iz Druge knjige Mojsijeve gl. 3, a početak i kraj
natpisa kombinirani su s dijelovima drugih pasusa iste glave, spominje se bog
Abrahamov, Isakov i Jakovljev (Šidak, 1957.: 147.). Te činjenice pobijaju kao
netočnu tvrdnju da bosanski krstjani proklinju patrijarhe i ujedno pokazuju da
je Crkva bosanska u 14. i 15. stoljeću u svojim knjigama imala tekst Psaltira i
Dekaloga i da je priznavala starozavjetne patrijarhe: Mojsija, kojega je štovala
kao sveca (jer ima auerolu).
Pojava Apokalipse u tri zbornika, od kojih jednomu ona čini glavni sa-
držaj, kao i inzistiranje na motivima iz Apokalipse nekoliko puta tamo gdje
im nije mjesto u ukrasu Mletačkoga zbornika upućuje na posebno zanimanje
bosanskih krstjana za Apokalipsu, koja je bila omiljela lektira heretika i na
Zapadu jedna od najčitanijih biblijskih knjiga u srednjem vijeku. Bosanski

Anica Nazor
tekstovi Apokalipse vrlo su bliski najstarijem slavenskom prijevodu toga tek-

sta s grčkoga, a s bosanskim tekstovima slažu se hrvatskoglagoljski tekstovi
kvarnersko-istarsko-krčke grupe, u prvom redu tekst u Brevijaru Vida Omi-
šljanina iz 1396. godine. Bosanski tekstovi i arhaični tekst u Brevijaru Vida
Omišljanina imaju na primjer isti dodatak uz gl. 17, 3, u kojem se žena uspo-
ređuje sa simbolom grada: èna Æè vid‡ grad› veliki est›, iè
imat› c(‡sa)r›stv°e nad› c(‡sa)r° zeml›nimi (bosanski); žena
juže vidê gradь veliki est’. iže imat’ c(êsa)r(st)vie nad’ c(êsa)ri z(e)ml’nimi
(Brevijar Vida Omišljanina; Jurić-Kappel 2002:77).
Među rukopisima koji pripadaju Crkvi bosanskoj iznimno su zanimljiva
dva vrlo oštećena pergamentna fragmenta iz Monteprandona u Italiji, zato što
njihov sadržaj nije biblijski, kakav je u većini danas poznatih starih bosanskih
rukopisa. Jagić, koji ih je prvi proučavao i objavio, uspio je pročitati jedva pe-
tinu teksta i nije bio siguran jesu li oni ostaci propovjedničkih ili molitvenih
tekstova. Devedeset godina nakon Jagića ponovno ih je objavio i mnogo više
uspio pročitati Sante Graciotti. Njegovo se čitanje bitno razlikuje od Jagićeva.
Graciotti fragmente iz Monteprandona interpretira kao ostatak traktata za
vjeru i protiv vjere bosanskih “krstjana”. Misli da je jedan fragment (A) anti-
heretički, a drugi (fragment B), da je teorijski zapis u obrani vjere “krstjana”.
Antiheretičko obilježje prvoga fragmenta (A) Graciotti vidi u osudi “redo-
vnika”, u prokletstvu “krstjana”, u jednom citatu Sv. Bernarda. “Heretičnost”
drugoga nalazi u njegovu sadržaju: govori se o uskrsnuću duše, a ne tijela, i
osuđuju se sakramenti.
Prema nekim pretpostavkama u nekoj vezi s “bosanskim tlom” mogla bi
biti legenda Početije svijeta u rukopisnom zborniku apokrifa i molitava iz 17.
stoljeća Plovdivske biblioteke (l. 90-97; v. Kuna, 1974.: 83.-84.).
Do sada su objavljena tri rukopisa i nekoliko fragmenata Crkve bosan-
ske. Nikoljsko evanđelje priredio je Daničić. U kritičkom aparatu ispod tek-
sta Nikoljskoga evenđelja naveo je sve razlike danas uništenoga Daničićeva
evanđelja. Na taj je način tekst Daničićeva evanđelja makar djelomično oču-
van (Daničić, 1864.). Objavljeno je 1986. godine potpuno faksimilirano izda-
nje Hvalova zbornika i kritičko izdanje njegova teksta (Codex “christiani”
nomine Hval). Faksimilski je 1991. godine izdan Mletački zbornik (Pelusi,
v. recenziju T. Mrkonjić, 1999.). Od fragmenata objavljeni su: Mihanovićev
Apostol (Jagić, 1868.), Grškovićev Apostol (Jagić, 1893.), fragment evanđelja

iz Grigorovič-Giljferdingove zbirke (Jagić, 1877.), Splitski odlomak misala

(Štefanić, 1957.), Monteprandonski fragmenti (Graciotti, 1995.).
LITERATURA:
Pavao ANĐELIĆ, “Postojbina i rod Divoša Tihoradića”. Slovo, 25.-26. (1976.),

231.-239.
Josef CIBULKA, ἘπιούσιοϚ - nasªç›n°i - quotidianus - vezdejší. Slavia,
XXV. (1956.), 406.-415.
Codex “christiani” nomine Hval. Potpuno faksimilirano izdanje originala iz Univer-
zitetske biblioteke u Bolonji + The Codex of Hval Krstjanin. Transcription and Commen-
tary. Edited by Nevenka GOŠIĆ - Biserka GRABAR - Vera JERKOVIĆ - Herta
KUNA - Anica NAZOR. Editor in Chief Herta Kuna. Svjetlost - Akademija nau-
ka i umjetnosti BiH, Sarajevo, 1986.
B. CONEVЪ, Opisъ na rọkopisitê i staropečatnitê knigi na Narodnata biblioteka
vъ Sofija. Izdanie na bibliotekata. Sofija, 1910.
Đuro DANIČIĆ, Nikoljsko jevanđelje, Državna štamparija, Beograd, 1864.
Đuro DANIČIĆ, “Hvalov rukopis”. Starine JAZU, III. (1871.), 1.-146.
Đuro DANIČIĆ, “Apokalipsa iz Hvalova rukopisa”. Starine JAZU, IV. (1872.),
86.-109.
D. DRAGOJLOVIĆ, Apokalipse bosanskih krstjana i staroslovensko književno
nasleđe. Književna historija, XIII., 1981., 603.-610.
Aksinija DŽUROVA - Krasimir STANČEV - Marko JAPUNDŽIĆ, Cata-
logo dei manoscritti slavi della Biblioteca Vaticana. Casa editrice “Svjat”, Sofia, 1985.,
164.-165.
Vojislav J. ĐURIĆ, “Minijature Hvalovog rukopisa”. Istoriski glasnik, 1.-2.
(1957.), 39.-51. + 11 tabla reprodukcija.
Sante GRACIOTTI, “I frammenti bosniaci di Monteprandone”. Edizione e
interpretazione. Ricerche slavistiche. Vol. XLII. (1995.), 125.-177.
Irena GRICKAT, “Divoševo jevanđelje. Filološka analiza.” Južnoslovenski filo-
log, XXV. (1961.-62.), 227.-293. + 6 slika.
Rad. GRUJIĆ, “Jedno jevanđelje bosanskoga tipa XIV-XV veka u južnoj Srbi-
ji”. Zbornik u čast A. Belića. Beograd, 1937., 263.-277.
Josip HAMM, “Apokalipsa bosanskih krstjana”. Slovo, 9.-10. (1960.), 43.-104.
Mara HARISIJADIS, “Figuralni inicijali u Radosavljevoj apokalipsi”, Zograf,

Anica Nazor
9. (1978.), 50.-53.
Vatroslav JAGIĆ, “Građa za glagolsku paleografiju. Mihanovićev odlomak
apostolara glagolskoga”. Rad JAZU, Zagreb, 1868., 1.-35.
Vatroslav JAGIĆ, “Odlomak jevanđelja bosanskoga pisanja”. Starine JAZU, 9.
(1877.) 134.-137.
Vatroslav JAGIĆ, “Grškovićev odlomak glagoljskog apostola”. Starine JAZU,
XXVI., Zagreb, 1893., 33.-161. (s reprodukcijom čitava odlomka).
Vera JERKOVIĆ, Paleografska i jezička ispitivanja o Čajničkom jevanđelju. Ma-
tica srpska, Novi Sad, 1975.
Jagoda JURIĆ-KAPPEL, “Psalter des Hval-Codex - zur paläographischen
und grammatikalischen Charakteristik”. Wiener Slavistisches Jahrbuch, 30. (1984.),
23.-42.
Jagoda JURIĆ-KAPPEL, “Rukopis krstjanina Radosava u svjetlu dosadašnjih
istraživanja”. Zbornik radova I. Drugi hrvatski slavistički kongres, Zagreb, 2001., 225.-
232.
Jagoda JURIĆ-KAPPEL, “Bosanske apokalipse u svome (južno)slavenskom
kontekstu”. Wiener slavistisches Jahrbuch. Band 48. (2002.), 75.-94.
Christoph KOCH, “Anmerkungen zu den Glossen des bosnischen Tetraevan-
geliums der Sammlung Srećković”. Slovo, 52.-53. (2003.), 55-116.
Herta KUNA, “Fragmenti parimejnika bosanske provenijencije u centralnoj
naučnoj biblioteci” Akademije nauka Ukrajinske RSR u Kijevu. Slovo, 20. (1970.),
97.-102.
Herta KUNA, “Bosanski rukopisni kodeksi u svjetlu južnoslavenskih redakcija
staroslavenskog”. Radovi sa simpoziuma “Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura”,
Zenica, 1973., 89.-102.
Herta KUNA, Hrestomatija starije bosanske književnosti. Knjiga I. (Srednjovje-
kovna književnost i hrvatska književna tradicija). Svjetlost, Sarajevo, 1974.
Herta KUNA, “Jezičke karakteristike glosa u bosanskom jevanđelju iz Srećko-
vićeve zaostavštine”. Slovo, 25.-26. (1976.), 213.-230.
Herta KUNA, “Radosavljev rukopis i bosanska srednjovjekovna književnost”.
Godišnjak Odjeljenja za književnost Instituta za jezik i književnost u Sarajevu, Saraje-
vo, 1977., 9.-25.
Herta KUNA, “Neke grafijske osobine bosanskih srednjovjekovnih kodeksa u
odnosu prema staroslavenskoj glagoljskoj grafijskoj tradiciji.” Slovansko jezikoslovje.
Nahtigalov zbornik ob stoletnici rojstva. Ljubljana, 1977., 153.-166.
Herta KUNA, Jat u Pantelejmonovu apostolu s obzirom na njegovu grafijsku i
glasovnu vrijednost. Croatica, 42./43./44. (1995.-6.), 201.-211.
Herta KUNA, “Marginalije bosanskog Vrutočkog evanđelja”. Drugi hrvatski

slavistički kongres. Zbornik radova I, Zagreb, 2001., 233.-236.

Jovanka MAKSIMOVIĆ, “Ilustracije Mletačkog zbornika i problemi minija-
tura u srednjovekovnoj Bosni”. Istoriski glasnik, 1.-2. (1958.).
Jovanka MAKSIMOVIĆ, “Iluminacija Hvalovog zbornika”. The Codex of Hval
Krstjanin. Transcription and Commentary. Edited by Nevenka GOŠIĆ - Biserka
GRABAR - Vera JERKOVIĆ - Herta KUNA - Anica NAZOR. Editor in Chief
Herta Kuna. Svjetlost - Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo, 1986., 22.-
29.
Petar MOMIROVIĆ, “Stari rukopisi i štampane knjige u Čajniču.” Naše stari-
ne. Godišnjak Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti
Narodne Republike Bosne i Hercegovine III. Sarajevo, 1956., 173.-177.
Vladimir MOŠIN, “Metodološke bilješke o tipovima pisma u ćirilici”, Slovo,
15.-16. (1965.), 150.-182.
Vladimir MOŠIN, “Rukopisi bivše Beogradske Narodne biblioteke u Dablinu
i u Zagrebu”. Bibliotekar, V. (1968.), 349.-359. + XIII tabl.
Vladimir MOŠIN, Kopitarjeva zbirka slovanskih rokopisov in Zoisov cirilski fra-
gment iz Narodne in univerzitetne knjižnice v Ljubljani. Slovenska akademija znanosti
in umetnosti. Razred za filološke in literarne vede. Ljubljana, 1971.
Vladimir MOŠIN2, Ćirilski rukopisi u Povijesnom muzeju Hrvatske. Kopitareva
zbirka slovenskih rukopisa i Cojsov ćirilski odlomak u Ljubljani. Narodna biblioteka SR
Srbije. Opis južnoslovenskih ćirilskih rukopisa. Tom I. Srpska književna zadruga.
Beograd, 1971. (Kopitarevo bosansko evanđelje, 126.-128).
Tomislav MRKONJIĆ, “Simonetta Pelusi, izd. Novum Testamentum Bo-
sniacum Marcianum. Cod. Or. 227 (=168), Centro Veneto. Studi e Ricerche sulle
Civiltà Classiche e Orientali. Giunta Regionale del Veneto. [Collana “Helios” n.3],
Studio Editoriale Programma, Padova 1991.; 405 str., ilustracije i table u boji bez
posebne numeracije”. Slovo, 47.-49. (1999.), 295.-298.
M. PAVLOVIĆ, Belićevi odlomci bosanskog evanđelja. Zbornik filoloških i lin-
gvističkih studija. A. Beliću povodom 25-godišnjice njegova naučnog rada posve-
ćuju njegovi prijatelji i učenici. Izdanje Akad. knjižare S.B. Cvijanovića, Beograd,
1921., 239.-248.
Simonetta PELUSI, Novum Testamentum Bosniacum Marcianum Cod. Or. 227
(=168). Centro Veneto Studi e Ricerche sulle Civiltà Classiche e Orientali. Giunta
Regionale del Veneto. Editoriale Programma Padova, 1991.
Tomislav RAUKAR, “O nekim problemima razvitka ćirilske minuskule (“bo-
sančice”)”. Historijski zbornik, XIX.-XX. (1966.-1967.), 485.-499.
Rječnik crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije. I. svezak, A-VRÊDЬ. Staro-
slavenski institut, Zagreb, 2000.

Anica Nazor
Slovník jazyka staroslovĕnského. Akademie vĕd Česke republiky. Slovanský ústav,

Prag, 1966.-1997.
A. SOLOVJEV, “Vjersko učenje bosanske crkve”. Rad JAZU, 270., Zagreb,
1948.
M. SPERANSKIJ, “Ein bosnisches Evangelium in der Handschriften-Sam-
mlung Srećković’s”. Archiv für slavische Philologie, 24. (1902.), 172.-182.
M. SPERANSKIJ, Mostarskoe (Manojlovo) evangelie. Russkij filologičeskij ves-
tnik, 54. (1905.), 1.-36.; 55.-56. (1906.), 153.-208.
Ljubomir STOJANOVIĆ, Katalog rukopisa i starih štampanih knjiga. Zbirka Sr-
pske kraljevske akademije. Beograd. Srpska kraljevska štamparija, 1901.
Ljubomir STOJANOVIĆ, Katalog Narodne biblioteke u Beogradu. IV. Rukopisi
i stare štampane knjige. U Beogradu. Izdanje i štampa kralj. - srpske državne štam-
parije 1903. Fototipsko izdanje 1982. (objavili: Srpska akademija nauka i umetnosti
- Narodna biblioteka Srbije - Matica srpska. Fototipska izdanja, 3.).
Svodnyj katalog slavjano-russkih rukopisnyh knig, hranjaščihsja v SSSR, XI-XIII
vv. Akademija nauk SSSR. Otdelenie istorii. Arheografičeskaja komissija. Izda-
tel’stvo “Nauka”, Moskva, 1984.
Svodnyj katalog slavjano-russkih rukopisnyh knig, hranjaščihsja v Rossii, stranah
SNG i Baltii. XIV vek, vypusk 1 (Apokalipsis - Letopis’ Lavrent’evskaja). Rossijskaja
akademija nauk. Institut slavjanovedenija Arheografičeskaja komissija. Izdatel’stvo
“Indrik”, Moskva, 2002., 108.-110.; 121.; 400.-401.; 433.; 440.-441.; 449.-451.
Franjo ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.).
Barbat, Zagreb, 2003.
Jaroslav ŠIDAK, “Današnje stanje pitanja ‘Crkve bosanske’ u historijskoj nauci”.
Historijski zbornik, VII. (1954.), 134.-153.
Jaroslav ŠIDAK, “Kopitarovo bosansko evanđelje u sklopu pitanja ‘Crkve bo-
sanske’”. Slovo, 4.-5. (1955.), 47.-62.
Jaroslav ŠIDAK, “Marginalia uz jedan rukopis ‘Crkve bosanske’ u mletačkoj
Marciani”. Slovo, 6.-8. (1957.).
Jaroslav ŠIDAK, “Dva priloga o minijaturama u rukopisima ‘Crkve bosanske’”.
Slovo, 9.-10. (1960.), 201.-206.
Jaroslav ŠIDAK, “Bosanski rukopisi u Gosudarstvenoj publičnoj biblioteci u
Lenjingradu”. Slovo, 17. (1967.), 113.-124.
Jaroslav ŠIDAK, Studije o “Crkvi bosanskoj” i bogumilstvu. Biblioteka znanstve-
nih radova. Sveučilišna naklada, Zagreb, 1975. (Ponovno objavljeno petnaest ra-
sprava napisanih od 1950. do 1969. i novi prilog o historiografiji pitanja “Crkve
bosanske” nakon 1945. godine.)
Jaroslav ŠIDAK, “Heretička ‘Crkva bosanska’”. Slovo, 27. (1977.), 149.-184.

Vjekoslav ŠTEFANIĆ, “Splitski odlomak glagoljskog misala starije redakcije”.

Slovo, 6.-8. (1957.), 54.-133. (studija, tekst i faksimil čitava odlomka).
Vjekoslav ŠTEFANIĆ, “Glagoljski zapis u Čajničkom evanđelju i Radosavljevu
rukopisu”. Zbornik Historijskog instituta, II. (1959.), 5.-15. + 5 slika.
Vjekoslav ŠTEFANIĆ, “Grškovićev odlomak Apostola, XII. st.”. Glagoljski ru-
kopisi Jugoslavenske akademije. I. dio, JAZU, Zagreb, 1969., 37.-39.
Vjekoslav ŠTEFANIĆ, “Mihanovićev odlomak Apostola XII. st.” Glagoljski
rukopisi Jugoslavenske akademije. I. dio, JAZU, Zagreb, 1969., 39.-40.
Antony-Emil TACHIAOS, The Slavonic Manuscripts of Saint Panteleimon Mo-
nastery (Rossikon) on Mount Athos. Hellenic Association for Slavic Studies, Thessalo-
niki - Center for Russian and East European Studies University of California, Los
Angeles, 1981.
Ludwig THALLOCZY - Vatroslav JAGIĆ, “Slavische Fragmente aus der Bi-
bliothek S. Giacomo della Marca in Monteprandone.” Archiv für slavische Philologie,
XXVII. (1905.), 79.-91.
Vladimir VRANA, “Književna nastojanja u sredoviječnoj Bosni”. Poviest hr-
vatskih zemalja Bosne i Hercegovine I, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Saraje-
vo, 1942., 794.-822. Drugo izdanje: Sarajevo, 1991., 794.-829.
POPIS RUKOPISA CRKVE BOSANSKE

S OSNOVNIM KODIKOLOŠKIM PODACIMA I LITERATUROM
MANOJLOVO (MOSTARSKO) EVANĐELJE, poč. 14. st.

Pergamena, 32 lista, 19 x 13 cm. Beograd, Arhiv SANU, br. 343. Stare zbirke.
Četveroevanđelje. Sadrži odlomke Matejeva evanđelja (Mt 8,8-32; 23,6-35; 24,41-
51; 25,1-7; 26, 47-75; 27,1-12; 28,1-20;), Markova evanđelja (Mk 1,1-45; 2,1-26;
3,1-6; 4,1-41; 5,1-43; 6,1-5; 11,10; 12,1-12, 28-38; 13,32-37; 14,1-9, 35 - 63; 15,2-
33,47; 16,1-20) i Lukina evanđelja (Lk 1,22 -38).
Na l. 3. crvenilom je zabilježeno ime pisara: manoilo grьkь pisa sie knige. Nađeno je u
Mostaru u privatnom vlasništvu. Godine 1903. u literaturi se navodi da se rukopis
nalazi u Srpskoj akademiji nauka (Stojanović).
Lit.: Speranski, 1905.-1906. (objavio i tekst u cjelini); Vrana, (1942.) 1991., 804.-
806.
DIVOŠEVO EVANĐELJE, prva desetljeća 14. st.

Bijelo Polje (gradić u dolini rijeke Lim, Crna Gora)

Anica Nazor
Pergamena, 187 l., vel. 22,5 x 16,5 cm.

Četveroevanđelje. Bez početka i kraja. Pretpostavlja se da ga je pisao Manojlo Grk,
isti pisar koji je pisao Manojlovo (Mostarsko) evanđelje (na l. 66v: [pis]a manoilo).
Lijepo je iluminirano: više od 60 velikih inicijala i jedna zastavica. Prepisano je s
glagoljskoga predloška. Pisano je za naručitelja - Divoša Tihoradića, bosanskoga ve-
likaša iz Usore. Njegovo je ime zabilježeno četiri puta: l. 5v divoša têhoradiĉê*, l. 42v:
pisa knige divošu, l. 132: knige divoša tihoradiĉê, l. 182: knigi divoša. Listovi: 127, 169,
172, 174, 185 i 186 ubačeni su kasnije (stoljeće ili možda dva stoljeća) kao zamjena
za izgubljene listove i oni su od papira. U rukopis su ubačeni vjerojatno onda kad se
rukopis u nekom manastiru pripremao za uporabu u pravoslavnoj crkvi. Nađeno je
1960. u crkvi Sv. Nikole u Podvrhu kod Bijelog Polja (Crna Gora).
Lit.: Grickat, 1960.
KOPITAREVO EVANĐELJE, druga polovica 14. st.

Ljubljana, NUK, Cod. Kop. 24.
Pergamena (od l. 227 papir), 239 l., vel. 19 x 13,5 - 12,5 cm.
Četveroevanđelje (nepotpuno; nedostaje cijela gl. 4 Matejeva evanđelja). Ide među
najbogatije iluminirane bosanske rukopise.
Lit.: Šidak, 1955.; Mošin, 1971.1, 1971.2.
NIKOLJSKO EVANĐELJE, posljednja četvrt 14. st.

Dublin, Chester Beatty Library, W 147.
Pergamena, 147 listova, vel. 16,5 x 10,5 cm.
Četveroevanđelje. Ukrašeno je raskošnim zastavicama i velikim inicijalima na po-
četku svakoga evanđelja i sa slikama simbola evanđilista. Prepisano je s glagoljskoga
predloška. Pronašao ga je Vuk S. Karadžić u manastiru Nikolji u Ovčarsko-kablar-
skoj klisuri. Nestalo je iz Narodne biblioteke u Beogradu u Prvom svjetskom ratu
zajedno s pedesetak vrlo vrijednih rukopisa iz stare zbirke. Pronađeno je nakon Dru-
gog svjetskoga rata s još tri rukopisa i primjerkom Vukovićeva pergamentnoga Pra-
zničnog mineja iz 1537. godine, u znamenitoj biblioteci Chester Beatty u Dublinu.
Lit: Daničić, 1864. (objavio tekst); Mošin, 1968., 350.-352.; Vrana, (1942.) 1991.,
807.-809.
VRUTOČKO EVANĐELJE, kraj 14. st.

Privatno vlasništvo obitelji Popović, Vrutok, selo nad izvorom Vardara kod Gosti-
*
Ćirilski tekst prenosimo latinicom pri čemu je: \ (đerv) = ć, ç (šta) = ĉ, ‡ (jat) = ê, °
(jery) = y

vara u Makedoniji (od 1990. deponirano u Narodnoj biblioteci “Kliment Ohridski”

u Skoplju).
Pergamena, 126 l, vel. 17,9 x 11,8 cm.
Četveroevanđelje. Nepotpuno. Sačuvale su se dvije trećine rukopisa - nedostaju či-
tavi kvaternioni od po 10 listova. 1, 2, 7, 8 i 9 i mnogi listovi od pojedinih samo dje-
lomično očuvanih kvaterniona. Nedostaju prvi listovi Matejeva, Markova i Lukina
evanđelja, pa se ne zna kakvi su ornamenti i inicijali bili pred njima. Pred opisom
glava Ivanova evanđelja nalazi se vinjeta s paralelogramnim okvirom, koja predsta-
vlja isprepleteno pruće. Na drugom listu prikazan je simbol evanđelista Ivana. Po-
tpuni je rukopis imao 19 kvaterniona od po 10 listova. Neki su listovi ispremiješani
(Matejevo evanđelje nalazi se iza dijelova Lukina evanđelja i sasvim na kraju iza
dijelova Ivanova evanđelja).
Lit: Grujić, 1937., 263.-277.
PRIPKOVIĆEVO EVANĐELJE, druga pol. 14. st.

Petrograd, RNB, Giljf. 6.
Pergamena, 262 l, 19,5 x 13,5 cm.
Četveroevanđelje (bez početka i konca). Na l. 261v piščev zapis (crvenilom): A zapisa
božiomь milostiju hrьstiêninь, a zovomь Tvьrtьko Pripьkovrĉь zemlonь Gomilaninь.
Nađeno je 1857. godine u Taslidži u Hercegovini (danas Pljevlja u Crnoj Gori
na granici s Bosnom i Hercegovinom). Pripada zbirci Aleksandra F. Giljferdinga
(1831.-1872.), slavista i diplomata koji je bio ruski konzul u Sarajevu.
Lit: Vrana, (1942.) 1991., 814.; Svodnyj katalog, 2002., 440.-441. (296.).
EVANĐELJE IZ DOVOLJE, posljednja četvrt 14. st.

Pergamena i papir (vodeni znak “luk sa strijelom” tipa Mošin, V., Traljić, S. M. Vo-
deni znakovi XIII. i XIV. v. Zagreb, 1957, 427: 1387-1389 i 430: 1388 g.), 110 l, vel.
21,7 x 14,6 cm
Četveroevanđelje (bez početka i konca). Listovi su oštećeni i izjedeni od kukaca.
Restaurirano je u RNB 1978. Sadrži dijelove evanđelja po Mateju (l. 17-20 v, 1-16v,
21-36), po Marku (36-71v) i po Luki (71v-110 v). Nađeno je 1857. godine u manastiru
Dovolja u Hercegovini.
Lit.: Svodnyj katalog, 2002.: 449.-450. (301.)
ČAJNIČKO EVANĐELJE, 14-15. st.
Čajniče, pravoslavna crkva.

Anica Nazor
Pergamena, 167 listova, vel. 19,5 x 15 cm.

Četveroevanđelje (nepotpuno). Nedostaju prve glave Matejeva, kraj Lukina i cijelo
Ivanovo evanđelje. Prepisano je iz triju predložaka, a u pisanju se izmjenjivao velik
broj pisara (Jerković 1975., 18). Rukopis je poznat po dva glagoljska zapisa ispisana
naknadno: na l. 89v nepotpuna glagoljska azbuka i na l. 90, koji je bio ostao prazan,
prijepis odlomka Ivanova evanđelja 15, 17-20.
Lit: Momirović, 1956.: 173.-176.; Štefanić, 1959.
SOFIJSKO EVANĐELJE, 15. st.

Sofija, Narodna biblioteka “Kiril i Metodij”, br. 23. (513.).
Pergamena, 51 l., vel. 17 x 12,5 cm.
Četveroevanđelje. Očuvan je samo dio Matejeva i Markova evanđelja.
Lit: Conevь, 1910.: 24.
DANIČIĆEVO EVANĐELJE, 14-15. st.

Beograd, Narodna biblioteka Srbije, br. 56. Stare zbirke.
Pergamena, 199 listova, mala 8˚.
Četveroevanđelje (bez početka i svršetka). Daničić je mislio da su Nikoljsko i ovo
evanđelje prepisani u isto vrijeme iz jednoga predloška i da ih je oba, možda, na-
pisao jedan čovjek. U izdanju Nikoljskoga evanđelja Daničić je zabilježio sve razlike
iz toga rukopisa. U literaturi je poznato kao Daničićevo, Nikoljsko b ili Beogradsko
(Drugo beogradsko). Izgorjelo je 6. travnja 1941. zajedno s beogradskom Narodnom
bibliotekom.
Lit: Stojanović, 1903., br. 56. (92.), str. 21.; Vrana, (1942.) 1991., 809.-811.
TREĆE BEOGRADSKO EVANĐELJE, druga pol. 14. st.

Beograd, Narodna biblioteka Srbije, br. 54. Stare zbirke.
Pergamena, 136 l., vel. 8˚.
Četveroevanđelje bez početka, svršetka i mnogih listova iz sredine. Izgorjelo je za
vrijeme njemačkoga bombardiranja Beograda 6. travnja 1941.
Pretpostavlja se da tom rukopisu pripadaju dva lista pergamene vel. 19,1-19,4 x 13,5
cm, koji se danas čuvaju u Moskvi u RGB, arhiv arhiepiskopa Nikona (Roždestven-
skoga), kart. 14, ed.hr. 17 (Svodnyj katalog, 2002., br. 433.). Sadržaj sačuvanih dvaju
listova čine dijelovi evanđelja po Mateju (Mt 21,31; 21,44; 22,35; 23,8). Stojanović
rukopis datira u poč. 15., a autori Svodnoga kataloga (2002.) dva lista datiraju u
drugu pol. 14.
Lit.: Stojanović, 1903., 21.; Vrana, (1942.) 1991., 816.-817.; Svodnyj katalog, 2002.,
433. (291.).

SREĆKOVIĆEVO EVANĐELJE, kraj 14. st.

Izgubljeno.**
Pergamena, 184 + 2 l., mala 40.
Četveroevanđelje. Poznato po naknadno i drugom rukom dodanim glosama (doda-
cima) na marginama. Nepoznati glosator tumači neke Isusove prispodobe iz Marko-
va, Lukina i Ivanova evanđelja. Speranski je objavio sve glose (1902.). On navodi da
se dva lista Srećkovićeva evanđelja čuvaju u Tveru (današnjem Kalinjinu). Međutim,
ti se listovi ne spominju u Svodnom katalogu iz 2002. godine, u kojem su opisani svi
slavenski rukopisi iz 14. stoljeća, pohranjeni u Rusiji.
Lit: Speranski, 1902.; Vrana, (1942.) 1991., 811.-812.
EVANĐELJE, prva pol. 14. st.

Petrograd, Arhiv Filiala Instituta Rossijskoj istorii Rossijskoj akademii nauk (Zapa-
dnoevropejskaja sekcija), Kol. ruk. kn., № 679.
Pergamena, 176 l., vel. 20,3 x 14 cm.
Četveroevanđelje bez početka i svršetka. Ukrašeno je zastavicama i inicijalima (na
77. l. nacrtan je inicijal u obliku cjelovita čovjeka u zeleno-crvenoj odjeći, koji drži
cvjetić). Taj rukopis nije bio evidentiran među rukopisima Crkve bosanske. Autori
Svodnog kataloga 2002. s pravom su ga uvrstili među bosanske rukopise.
Lit.: Svodnyj katalog, 2002., 400.-401. (260.).
GRIGOROVIČ-GILJFERDINGOV FRAGMENT EVANĐELJA, druga pol.

(konac?) 13. st.
Moskva, RGB, Grig. 11. I (M. 1693. I).
Četveroevanđelje. Dva lista iz Grigorovičeve zbirke u Moskvi sadrže dio evanđelja
po Mateju (Mt 24,15-19), a listovi iz Giljferdingove zbirke u Petrogradu sadrže
evanđelje po Mateju (l. 1-1v Mt 23, 38-24, 15; l. 6-6v Mt 24, 49-25, 18; l. 2-3v, Iv 8,
16-49; l. 4-5v Iv 10, 18-11, 14).
Dva lista iz Grigorovičeve zbirke objavio je Vatroslav Jagić 1877, Starine, JAZU,
knj. IX., 134.-137.
**
Podaci uzeti iz opisa Speranskoga, (1902.)

Anica Nazor
Lit.: Vrana, (1942.) 1991., 803.-804.; Svodnyj katalog, 1984., 297.-298. (br. 346. i
347.).
BATALOVO EVANĐELJE, 1393. god.

Petrograd, RNB, Q. п. I. 62.
Pergamena, 4 l, vel. 20,2 x 13,5 cm.
Fragment četveroevanđelja. Sadrži svršetak Ivanova evanđelja (Iv 21, 21-25), kolofon
i kasnije dodan popis imena (narodnih), koji je u literaturi dobio različite interpre-
tacije (Kuna, 1974.: 43.). Kolofon je ispisan crvenilom i jedan je od najzanimljivijih
kolofona rukopisa Crkve bosanske (3v): Vь ime o(tь)ca i s(i)na i s(ve)tago d(u)hь(!).
sei. knige napravi. tepačiê. Batalo. svoimь diêkomь Stanьkomь Kromiriêninomь i
okovavь e srebromь i zlatomь i odivь krosnicomь i prikaza e starьcu Radinu a napi-
saše se sie knige u d(ь)ni krala Dabiše ot roeniê s(i)na b(o)žiê č. i t. i s. i g. (=1393) l(ê)to
po umrьti krala Dabi (prekriženo crvenilom) Tvrьtka drugo lito. Niže: Sei opravi kni-
ge tepačiê Batalo koi biše mnogo slavanь koi drьžaše Toričan i Lašvu a za nimь biše
gospoê Resa Vukca voede(!) kĉi. a biše on ed(ь)nь bratьi. Na l. 4. drugim rukopisom
i crnilom: Voeda(!) bosanьski a drugi knezь bosanьski a treti banь hrьvatьski a tada
Batalo tepačiê drьžaše Sanu. i grediše mu na vozinicihь vino is Kremene u Toričanь, a
onь biše mngo dobrь dobrimь ludemь i mnogo slavanь dobrimь. krьstiêmь (!) i za to
ga. B(og)ь množaše u vêki vêkomь. am(i)nь.
Lit: Vrana, (1942.) 1991., 806.-807.; Svodnyj katalog, 2002., 450.-451. (302.).
BELIĆEVI LISTIĆI, poč. 15. st.

Beograd, privatna zbirka prof. Aleksandra Belića.
Papir, 2 lista, 17,8 x 12,1 cm.
Sadrže dio teksta Markova evanđelja (Mk 3,24-35; 4,1-13; 8,12-35). Nađeni su u
Mostaru (Hercegovina).
Lit.: Pavlović, 1921.; Vrana, (1942.) 1991., 814.-816.
GILJFERDINGOV APOSTOL, prva pol. 14. st. (?)

Pergamena, 302 l., vel. 20,8 x 13, 7 cm.
Bez početka i kraja. Sadrži Djela apostolska i apostolske poslanice. Ukrašen je
brojnim zastavicama i lijepim inicijalima (na 216. i 234v l. inicijal P u obliku dviju
ljudskih figura). Rukopis je nađen 1857. u Bosni. Bio je privatno vlasništvo trgovca
Spasoja Jovičića, koji ga je darovao A. F. Giljferdingu.
Lit.: Vrana, (1942.) 1991., 807.; Svodnyj katalog, 2002.: 108.-110. (14.)

PANTELEJMONOV APOSTOL, 14. st.

Athos, (ruski) manastir Sv. Pantelejmona
Pergamena, 162 l. vel. 19 x 14 cm.
Nema početka ni kraja (tridesetak posljednjih listova vrlo je oštećeno). Škrto je ilu-
miniran (ima uglavnom zastavice na počecima poslanica). Pisale su ga tri ruke, vje-
rojatno s dvaju predložaka. Na l. 49 potpisao se prvi pisar: A se pisa Radoe. Sadrži dio
Djela apostolskih (Dj 4,5-11,14) i apostolske poslanice (Jak, 1Pt, 2 Pt, 1 Iv, 2 Iv, 3
Iv, Jd, Rim, 1 Kor, Gal, Ef, Fil, Kol, 1 Sol, Heb 1-12,4).
Lit.: Tachiaos, 1981.; Kuna, 1995.-6.
BEOGRADSKI APOSTOL, 14-15. st.

Beograd, SANU, br. 55.
Papir, 258 l., vel 8º.
Osnovni sadržaj čine Djela apostolska i poslanice: Jak, 1 Pet, 2 Pet; 1 Iv,2 Iv,3 Iv,
Jd, Rim, 1 Kor, 2 Kor, Gal, Ef, Fil, Kol 1 Sol, 2 Sol; 1 Tim, 2 Tim; Tit; Flm; Heb.
Ispred svake poslanice, osim ispred poslanice Filemonu i Hebrejima dolazi skazanije
i svako je osim prvoga (ispred Jak) pisano kurzivom. Zanimljive su bilješke pisane
kurzivnom ćirilicom, pa glagoljicom, koja je katkad pomiješana s grčkim slovima, a
katkad i s ćirilicom.
Lit.: Stojanović, 1901., 12.-15.
ODLOMAK APOSTOLA, konac 14. st.

Papir, 4 l., vel. 20,7 x 13,5 cm.
Listovi su vrlo oštećeni. Restaurirani su 1984. godine i pri tomu su nepravilno saši-
veni (pravilan poredak: 1, 3, 2, 4). Sadrži dijelove Djela apostolskih (Dj 2,3 na 1. l.;
Dj 2,35 na l. 3v; Dj 3,6 na 2. l.; Dj 4,10 na 4v l.).
Lit.: Svodnyj katalog, 2002.: 121. (24.).
HVALOV ZBORNIK (Zbornik Hvala krstjanina), 1404.

Bologna, Biblioteca dell’Università. Manoscritti. № 3575B
Pergamena, 359 l., vel. 17 x 11 cm.
Sadrži biblijske i apokrifne tekstove: čitav Novi zavjet i Psaltir, osam biblijskih
pjesama iz Staroga i Novoga zavjeta, Deset zapovijedi Božjih i nekoliko, većinom
apokrifnih članaka o novozavjetnim knjigama. Bogato je ukrašen minijaturama, za-
glavljima i inicijalima izrađenim intenzivnim bojama i zlatom. Rukopis završava
opširnim kolofonom:
Va ime o(tь)ca i s(i)na i s(ve)toga d(u)ha. A sye se knige napisaše ot ruky hvala

Anica Nazor
krьstiênina na počtenie slavnomu g(ospo)d(i)nu hrьvoju herьcegu splêtьskomu i kne-

zu ot dolьnihь krai (i) inimь mnogimь zemlamь tymь že molu vi bratye kto budu
pročytati sie pismo aĉe česo ne umylь budu sьvrьšiti vь siemь pisanii prostyte a
čtuĉe pominaite toga komu se pisaše a pisara toliko koliko e vamь razumyti ot toga
meštarьstva a pisaše se i dosvrьšiše vь lêto roždьstva h(rьsto)va č. u. i. d. (=1404) lêto
vь dny epyskupьstva i nastavnika i sьvrьšytela crьkvy bosanьskoi g(ospo)d(i)na dêda
radomêra.
Lit.: Vrana, (1942.) 1991., 812.-814.; Codex “christiani” nomine Hval (objavljen
faksimil u boji čitava rukopisa i kritičko izdanje teksta).
MLETAČKI ZBORNIK
Venecija, Biblioteca Nazionale Marciana, Cod. Or. 227 (=168).
Pergamena, II + 287 l., vel. 19,4 x 12,4 cm.
Rukopis je krnj. Srodan je sa Zbornikom Hvala krstjanina - po vanjskom izgledu
(ista veličina, dvostupačan tekst), sadržaju (nedostaju mu Psaltir i biblijske pjesme
koje ima Hvalov zbornik), po rasporedu i podjeli tekstova i po bogatom likovnom
ukrasu.
Lit.: Pelusi, 1991. (fototipsko izdanje čitava rukopisa).
RADOSAVLJEV ZBORNIK, sredina 15. st.

BAV, Borg. illir. 12.
Papir, 60 l., vel. 14,3 x 11 cm.
Sadrži: Apokalipsu, Očenaš s dodatkom (kratkom molitvom), početak evanđelja po
Ivanu (gl. 1,1-16), kolofon i tekst Pavlove poslanice Titu 2,12-13 napisan glagoljicom
(dva puta - rukom samoga Radosava i kasnije drugom rukom). Bogato je ukrašen.
Kolofon: Si knigi piše radosavь krьstiêninь gonisavu krьstiêninu a pisaše se u dni
g(ospo)d(i)na krala tomaša i dida ratka gospodo ako samь što loše postavio nemoite
se tomui porugati ere mi sta ruci trudni težeće čtite i blagoslovite a vasь bogь bl(a)g(-
o)slovi u viki am(e)nь.
Lit.: Vrana, (1942.) 1991., 818.-820.; Kuna, 1977.; Aksinija Džurova-Krasimir
Stančev - Marko Japundžić, 1985., 164.-165.
FRAGMENTI IZ MONTEPRANDONA
Monteprandone, Biblioteca S. Giacomo della Marca.
Pergamena, 2 l (A+B), vel. 11,8 x 15,5 cm (A), 11,6 x 15,5 cm (B).
Jedini danas poznati ostatak traktata za vjeru i protiv vjere bosanskih “krstjana”
(na narodnom jeziku). Fragmente je otkrio Lajos Thallóczy na koricama rukopisne
knjige Margaritorum iz 15. st., koja je pripadala inkvizitoru franjevcu Dominiku

Gangali (Jacobus de Marchia), koji je polovicom 15. st. djelovao u Bosni. Vrlo su
oštećeni, tako da je Vatroslav Jagić uspio pročitati manje od petine teksta.
Lit.: Thallóczy-Jagić, 1905.; Graciotti, 1995. (objavio faksimil i tekst u cjelini).
FRAGMENTI PARIMEJNIKA, 13.-14. st.

Kijev, Centralna naučna biblioteka Ukrajinske akademije nauka.
Pergamena, 4 l.
Sadrži tekst Mudrih izreka (Proverbia) l 1: 8,3-16; l 2: 6,17-20; l 3: 6,21-32; iz Prve
knjige proroka Izaije: l 3 Iz 7,8; l. 4 Iz, 9,18.
Fragment se sadržajem odvaja od svih danas poznatih bosanskih rukopisa, ali nije
riješeno pitanje treba li njegovo podrijetlo vezati uz Crkvu bosansku (Kuna, 1970.:
98.). K. Petrov u katalogu: Opisanie rukopisej cerkovno-arheologičeskogo muzeja pri
Kievskoj duhovnoj akademii, I. i II., Kijev, 1875., fragmente opisuje pod brojem 387
i 388, a katalog: Slovjanski rukopisi XI-XIV st. u fondah viddilu rukopisiv Centralnoj
naukovoj biblioteki Akademii nauk Ukrainskoj RSR, Kijev, 1969. fragmente opisuje
pod br. 20.
Lit: Kuna, 1970., 97.-102.
MIHANOVIĆEV GLAGOLJSKI FRAGMENT APOSTOLA, 12.st.

Arhiv HAZU, Fragm. glag. 1.
Pergamena, dvolist, vel. 24 x 18,5 cm.
Sadrži perikope iz Pavlovih poslanica: 2 Kor 6,1-10; 1 Kor 14,20-25; 2 Kor 6,16-
18; 7,1; 1 Kor 15,39-45; Ef 5,8-19; Gal 5,22-26; 6,1-2; Ef 6,10-17; Ef 1,16-23; Kol
1,12-18.
Lit.: Jagić, 1868. (objavljena studija i tekst uspoređen s tekstom Šišatovačkog ćir.
apostola); Štefanić, 1969., 39.-40.
GRŠKOVIĆEV GLAGOLJSKI ODLOMAK APOSTOLA, 12. st.

Arhiv HAZU, Fragm. glag. 2.
Pergamena, dva dvolista, vel. 21,7 x 15,5 cm i 22,7 x 15,5 cm.
Sadrži odlomke iz Djela apostolskih: Dj 4,36-5,23; 6,2-7; 7,48-8,12; 8,34-9,17.
Lit.: Jagić, 1893. (s faksimilom); Štefanić, 1969., 37.-39.
SPLITSKI FRAGMENT GLAGOLJSKOG MISALA, poč. 13. st.

Split, Kaptolski arhiv, br. 468.
Pergamena, 1 list, vel. 30 x 22 cm.
Sadrži misne obrasce iz proprija sanctorum: kraj mise na dan Sv. Nikole (6. XII.); Sv.

Anica Nazor
Ambrozija (7. XII.); Sv. Lucije (13. XII.) i početak mise Sv. Tome ap. (21. XII.).
Lit.: Štefanić, 1957. (objavljen faksimil i tekst u latiničkoj transliteraciji).
KRATICE
BAV Biblioteca Apostolica Vaticana

NUK Narodna in univerzitetna knjižnica, Ljubljana
RGB Rossijskaja Gosudarstvennaja biblioteka, Moskva
RNB Rossijskaja Nacionl’naja biblioteka, Petrograd
SANU Srpska akademija nauka i umetnosti, Beograd
As Assemanijevo evanđelje
Mar Marijinsko evanđelje
Nik Nikoljsko evanđelje
Ostr Ostromiovo evanđelje
Sav Savina knjiga
Zogr Zografsko evanđelje
Byzslav Byzantinoslavica
Vg Vulgata

BIBLIJSKE KNJIGE
Dj Djela apostolska Kol Poslanica Kološanima
Ef Poslanica Efežanima 1 Kor Prva poslanica Korinćanima
Fil Poslanica Filipljanima 2 Kor Druga poslanica Korinćanima
Flm Poslanica Filemonu Lk Evanđelje po Luki
Gal Poslanica Galaćanima Mk Evanđelje po Marku
Heb Poslanica Hebrejima Mt Evanđelje po Mateju
Iv Evanđelje po Ivanu 1 Pt Prva Petrova poslanica
1 Iv Prva Ivanova poslanica 2 Pt Druga Petrova poslanica
2 Iv Druga Ivanova poslanica Rim Poslanica Rimljanima
3 Iv Treća Ivanova poslanica 1 Sol Prva poslanica Solunjanima
Iz Izaija 2 Sol Druga poslanica Solunjanima
Jak Jakovljeva poslanica 1 Tim Prva poslanica Timoteju
Jd Judina poslanica 2 Tim Druga poslanica Timoteju
Jr Jeremija Tit Poslanica Titu
SUMMARY
It is known that the manuscripts created in the Church of Bosnia are not
to be avoided in resolving the issues of the Church of Bosnia, especially the
matter of its teaching and identity. Some tried to find indications of dualistic
beliefs in them. Solovjev believed the term inosuç›nÅ, mentioned in
Our Father cited in the St.Luke’s Gospel (Lk 11,3) and the Gospel according
to St Nicholas (hl‡b› na{› inosuç›n°i) was a “mystical epithet”,
that it symbolized Manichaeism that could only represent “other substance”,
“other being” thus coming closer to the term supersubstantialis mentioned in
the Cathar texts. He believed that traces of Docetism were evident in the term
izde in the usual position of the expression was born (iz› neeè iz°de
isusÅ). Solovjev found correspondence with the dualist teaching in the
expression inočedyi sinь (jesus) falsly interpreting it as “second-born”. Jaroslav

Anica Nazor
Šidak, in a well-argumented manner, already proved that the abovementioned

expressions do not show the heresy of the Church of Bosnia. Šidak’s argu-
ments in this article are further substantiated by additional examples from Old
Church Slavonic canonical manuscripts and Croatian Glagolitic manuscripts.
The latter was possible because Slovník jazyka staroslověnského (Dictionary of
Old Church Slavonic) built on the entire corpus of Old Church Slavonic ca-
nonical (and other) manuscripts. It laid out all the terms and explained them
in detail. At the moment, a complete integral corpus of Croatian Glagolitic
sources is available in excerpts in Rječnik crkvenoslavenskoga jezika hrvatske
redakcije (The Dictionary of Old Church Slavonic of Croatian Redaction) stored in
the Old Church Slavonic Institute in Zagreb (11 volumes of A-VSUE were
published). Šidak’s arguments are substantiated with the examples of the aut-
hor’s research of Bosnian scripts, chiefly Our Father.
Enclosed to this article is a list of Church of Bosnia manuscripts with a
basic codicological data and references so that, at last, all the known manus-
cripts of the Church of Bosnia could be found listed in one place.

Hvalov zbornik, 1404., f. 19 v. Tekst molitve Oče naš (Matej 6, 9-13)
Hvalov zbornik, 1404., f. 47 v. Propeti krilati lav, Simbol. ev. Marka
Hvalov zbornik, 1404., f. 48. Zaglavlje na početku ev. po Marku s poporsjem
ev. Marka, koji drži otvorenu knjigu i u nju upisuje svoje ime
Hvalov zbornik, 1404., f. 69 v. Mladi ev. Luka kako umače pero u mastionicu (dopojasni).
Iza njega je utvrđeni grad s kućama, a iznad svega njegov simbol, šestokrili vol
Hvalov zbornik, 1404., f. 87 v. Tekst molitve Oče naš (Luka 11, 2-4)
Hvalov zbornik, 1404., f. 205 v. Sv. Petar s ključevima u ruci (ispred druge poslanice)
Hvalov zbornik, 1404., f. 208 v. Sv. Ivan s knjigom
Hvalov zbornik, 1404., f. 354. Mojsije kleči i drži svitak na kome je njegovo ime, a ispod
njega stoji židovski narod (dva muškarca sa šeširima, dvije žene i dvoje djece).
Mletački zbornik, poč. 15. st., f. 103. Evanđelje po Ivanu.
Anđeo lancima hvata sotonu da ga surva u bezdan.
Mletački zbornik, poč. 15. st., f. 194. Jakovljeva poslanica. Slika sveca.
Marko Josipović
LITERARNA OSTAVŠTINA KRSTJANA BOSANSKE CRKVE

I DUALISTIČKI SVJETONAZOR
Literarna ostavština krstjana Crkve bosanske evidentirana je primjerice u

radovima Ćire Truhelke1 i Vladimira Vrane,2 te je nakon daljnjih istraživanja
popis dopunjen u novije vrijeme u Šanjekovoj monografiji o bosansko-hum-
skim krstjanima,3 i ove jubilarne godine, u povodu 800. obljetnice Bilinopolj-
ske abjuracije, u knjizi o krstjanskim povijesnim vrelima.4 Zbog toga u ovom
prilogu držimo prikladnim istoj krstjanskoj literarnoj ostavštini pristupiti pod
vidikom moguće heretičnosti, odnosno tražeći odgovor na pitanje je li u njoj
sadržan manihejski dualizam koji Crkvi bosanskoj pripisuju katolički latinski
i glagoljski izvori.
O povijesnom fenomenu bosansko-humskih krstjana i Crkve bosanske
postoji niz različitih mišljenja i prosudbi, gotovo toliko koliko je autora koji
su ga istraživali.5 To uvelike vrijedi i kad se pogled baci na posve određeno
1
Ć. TRUHELKA, Bosanska narodna (patarenska) Crkva, u: Povijest Bosne i Hercegovine, I.,
HKD Napredak, Sarajevo 1942., 21991., 31998., str. 767.-793.
2
V. VRANA, Književna nastojanja u sredovječnoj Bosni, u: Povijest Bosne i Hercegovine, str.
794.-822.
3
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, KS,
Zagreb, 1975.
4
ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Barbat, Zagreb, 2003.
5
Od sredine 19. st. pitanja pojave bosanskih krstjana te ustroj, sadržaj vjere i nestanak Cr-
kve bosanske ozbiljan su predmet povijesnih istraživanja i analiza. Svraćamo pozornost na

Marko Josipović
pitanje njihova vjerskog identiteta. Naime, različita vrela o njima nametala su

i nameću različite zaključke, pa se još uvijek valja iznova baviti tim pitanjem,
no stalno s dozom sumnje da će se napokon doći do sigurne i istinite spoznaje
u toj stvari. Takvom je sumnjom opterećen i ovaj pokušaj, no ipak se nadamo
da će barem malo pridonijeti njegovu rasvjetljavanju i razjašnjavanju.
Prije pregledavanja literarne ostavštine bosanskih krstjana pod doktrinar-
nim vidikom, korisno je barem upozoriti na važnija vrela druge provenijenci-
je,6 na koja se, uz ona koja potječu od samih krstjana, povjesničari ponajviše
oslanjaju u svojim prosudbama te, dakako, spomenuti i njihova mišljenja.
1. Optužbe i kvalifikacije vjere bosanskih krstjana

O srednjovjekovnom krivovjerju u Bosni prvi dokumentirani podatak po-
tječe od dukljanskog kneza Vukana, koji 1199./1200. god. o tome izvješćuje
papu Inocenta III. Tu se bez preciziranja tvrdi da se u Bosni širi “nemalo
krivovjerje”, u čemu sudjeluje i sam ban Kulin sa svojom obitelji i rođacima.7
Iz obraćanja Inocenta III. ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku 11. listopada
1200. očito je da su to bili “patereni”, koje je splitski nadbiskup Bernard bio
protjerao iz Splita i Trogira, a kojima je bosanski ban Kulin ne samo pružio
utočište i pomoć, nego ih počastio čak vlastitim imenom “kršćani”,8 isti papa
u pismu od 21. studenoga 1202., upućenom spomenutom nadbiskupu Bernar-
du i svom legatu Ivanu de Casamare, kojim im uz potrebne ovlasti povjerava
zadaću da pomno istraže vjerske prilike u Bosni, spominje “katarsko krivo-
vjerje”.9
skraćeni pregled istraživanja i popis literature u najnovijem djelu prvorazredne vrijednosti i

važnosti akademika Franje Šanjeka, neumornog istraživača te problematike. To je pregled
istraživanja i bibliografija u spomenutom djelu Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima
(13.-15. st.), str. XIII.-XXX.
6
Pritom se oslanjamo a i ograničavamo na diplomatičke, latinsko-narativne i latinske lite-
rarno-teološke izvore i spise, kako ih je u navedenoj knjizi o povijesnim vrelima razvrstao
F. Šanjek.
7
A. THEINER, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia, I., Ro-
mae, 1863., str. 6., doslovno stoji: “heresis non modica”.
8
Isto, str. 13.
9
Isto, str. 15.

Literarna ostavština krstjana Bosanske crkve i dualistički svjetonazor
U Bilinopoljskoj abjuraciji 8. travnja 1203. predstavnici bosanskih krstja-

na, pred papinim legatom Ivanom de Casamare i u prisutnosti bana Kulina, u
ime svih koji pripadaju njihovoj zajednici svečano obećaju, između ostaloga,
da ubuduće neće slijediti “krivovjerje”, da se odriču “raskola” te da neće prima-
ti da s njima stanuje nitko za koga budu znali da je “manihejac” ili kakav dru-
gi “krivovjerac”.10 A Ivan de Casamare, kad 1203. godine papi Inocentu III.
predlaže da se u Bosni postavi latinski biskup i osnuju nove biskupije, spomi-
nje “patarene”.11 Papa pak Grgur IX. u pismima legatu Jakovu od 30. svibnja
1233., zatim bosanskom biskupu Ivanu iz Wildeshausena od 20. rujna 1235.
te provincijalu ugarskih dominikanaca od 7. prosinca 1239., u svezi s vjerskim
zastranjenjima rabi riječi “krivovjerska”, “krivovjerci” i “krivovjerje”.12
Mnogo kasnije Ivan Kapistran, franjevac, pišući 4. srpnja 1455. papi Ka-
listu III., za bosanske krivovjerce kaže da su bili “patarenske vjere” te da su se
obratili,13 a u javnoj izjavi trojice obraćenika iz Bosne pred papom Pijom II.
14. svibnja 1461. više puta spomenute su “manihejske zablude”.14 Još kasnije,
1640. godine, franjevac Petar Bogdan Bakšić (1601.-1674.), biskup, pišući o
zabludama “pavlićana” u Nikopolju iznosi mišljenje da su stigli iz Bosne i sa
sobom donijeli krivovjerje.15
Raznolikost imenovanja “krivovjerja” u Bosni u diplomatičkim vrelima,
uočljiva je i u latinskim narativnim izvorima. Krivovjerce iz “Slavonije”, zapra-
vo iz Bosne i Huma, jer je taj pojam u srednjem vijeku uključivao i te hrvatske
pokrajine,16 anonimni spis De heresi catharorum in Lombardia, oko 1210.-1214.
10
Isto, str. 20.; F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem
vijeku, str. 59.-62.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 80.-
83.; Vrhbosnensia, 7. (2003.), 128.-130.
11
A. THEINER, nav. djelo, str. 19.
12
Isto, str. 113., 137., 172.
13
E. FERMENDŽIN, Acta Bosnae, Zagreb, 1892., str. 224.-226.
14
D. KAMBER, Kardinal Torquemada i tri bosanska bogumila (1461.), u: Croatia sacra, 3.
(1932.), 92.-93.
15
E. FERMENDŽIN, Acta Bulgariae ecclesiastica, Zagreb, 1887., str. 79.-80.
16
Usp. F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku,
str. 33.-42.

Marko Josipović
godine, već samim naslovom smješta među “katare”,17 dominikanac Moneta

iz Cremone 1241. godine u opsežnom djelu Protiv katara i valdenza talijan-
ske katare povezuje sa “slavonskim”, da su, naime, “slavonskog reda”;18 Raj-
ner Sacconi, dugogodišnji sljedbenik katarske hereze te kasniji dominikanac,
u Sumi o katarima i leonistima 1250. godine među šesnaest katarskih crkava
ubraja i “Slavonsku”.19 U Kratkom pregledu o počecima Ugarske dominikanske
provincije, pisanom prije 1259. godine, Petar iz Bodroga bilježi da su braća
poslana i “krivovjercima u Bosnu i Dalmaciju, koja se u njih naziva Slavon-
skom crkvom”, 20 ali ne precizira izravno vrstu krivovjerja, kao što je učinio i
Anzelmo Aleksandrijski u Raspravi o krivovjercima (1260.-1270.), raširenima
i u “Slavoniji”, tj. u zemlji “koja se Bosnom naziva”, iako na početku spomi-
nje Perzijanca Manesa (216.-277.) i njegov nauk o dva počela te iznosi brojne
pojedinosti o njihovu vjerovanju.21 I iz Izjave Jakova Becha iz Chierija pred
inkvizicijskim sudom 1388. godine doznajemo dosta pojedinosti o nauku kri-
vovjeraca u “Slavoniji”, “koji stanuju u Bosni, koja pripada gospodaru koji se
naziva Banom Bosne”, 22 a da samo krivovjerje nije definirano, u Komentarima
o čudnovatim stvarima pape Pija II., kako u njegovom vlastitom tekstu tako i u
citiranom govoru izaslanika bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića, izričito
se govori o “manihejcima” i o “manihejskom krivovjerju”.23
Uvid u latinske literarno-teološke spise o bosansko-humskim krstjanima
potvrđuje da ni oni nisu jedinstveni u prosudbi o identitetu njihove vjere.
Dominikanac Pavao Dalmatinac (1170./75.-1255.), vjerojatni autor Raspra-
ve između rimokatolika i bosanskog patarena (13. st.), 24 kao i spis Zablude koje
17
Usp. ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 126.-129.
18
T. A. RICCHINIUS (izd.), Venerabilis patris Monetae Cremonensis ‘Adversus catharos et
valdenses libri quinque’, Roma, 1743.
19
F. ŠANJEK, Dualističko-evangelički pokret u srednjem vijeku u svjetlu Sacconijeve ‘Sume o
katarima i leonistima’ (1250), u: Bogoslovska smotra, 46. (3./1976.), 289.-299.
20
Prema: ISTI, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, str.
77.-78.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 134.-135.
21
Usp. ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 136.-139.
22
Isto, str. 140.-145.
23
Isto, str. 146.-149.
24
ISTI, Pavao Dalmatinac (1170/75.-1255.): Rasprava između rimokatolika i bosanskog pata-

bosanski patareni zajednički drže i vjeruju25 i sažetak Rasprave protiv bosanskih

manihejaca Jakova Markijskog, 26 nazivaju ih “patarenima”, prema apokrifu
Ivanova pitanja (13. st.) oni su katari, 27 a prema Ivanu Torquemadi, piscu
Objašnjenja vjerskih istina Rimokatoličke crkve (1461. god.), manihejci su.28
Očita je u dokumentima relevantnim za ovo pitanje, te u latinskim narati-
vnim i literarno-teološkim spisima, neujednačenost imenovanja i kvalificiranja
srednjovjekovnoga krivovjerja u Bosni: prvo neodređeno “krivovjerje”, zatim s
vremenom i od dokumenta do dokumenta i od spisa do spisa određenije “pa-
tarensko” te “katarsko”, “manihejsko” i “pavlićansko”, a sve se tiče bosanskih
“krstjana” ili dovodi u vezu s Bosnom.
2. Historiografija o vjerskom identitetu

bosansko-humskih krstjana
Oslanjajući se na navedene diplomatičke, latinsko-narativne i latinske li-
terarno-teološke izvore i spise, s različitim kvalifikacijama, a naravno i na
izvornu literarnu ostavštinu bosansko-humskih krstjana, povjesničari izvode
također različite zaključke o njihovoj vjeri i crkvenosti. Tako, primjerice, među
prvima isusovački povjesničar Daniel Farlati, na temelju uglavnom rimske i
dalmatinske arhivske građe, herezu u Bosni imenuje patarenstvom prošire-
rena, u: Starine HAZU, knj. 61./2000., str. 21.-117.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povi-
jesnim vrelima (13.-15. st.), str. 153.-233. I u prvom i u drugom slučaju Šanjek donosi tekst
Rasprave u izvorniku i u hrvatskom prijevodu.
25
ISTI, Pavao Dalmatinac (1170/75.-1255.): Rasprava između rimokatolika i bosanskog pa-
tarena, str. 118.-121.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str.
282.-285.
26
ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 286.-289. Valja upo-
zoriti da se u tekstu Sažetka spominju patareni, iako u naslovu stoji “manihejci”; Sažetak su
1697. god. sastavili J. B. Lucini i J. B. Barberi za potrebe kanonizacijskog postupka Jakova
Markijskog.
27
ISTI, Interrogatio Iohannis (Ivanova pitanja), katarski apokrif slavenske provenijencije i dua-
lističko poimanje stvaranja svijeta u srednjem vijeku, u: Croatica Christiana Periodica, 5. (1981.,
7.), 43.-61; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 234.-251.
28
D. KAMBER, nav. članak, str. 38.-92.; F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povije-
snim vrelima (13.-15. st.), str. 294.-299.

Marko Josipović
nim iz Italije ili vjerojatnije iz Bugarske, gdje su bogumili.29 Za dalmatinskog

Srbina Božidara Petranovića bosanski krstjani bili su pravovjerni monasi isto-
čnog obreda, koji su pod utjecajem makedonskih bogumila djelomično postali
heretični, više po ustroju svoje Crkve nego po nauku.30 Sima Tomić išao je
još dalje te zastupao tezu da je Crkva bosanska “izrazito pravoslavna crkva”,31
a Vaso Glušac nastoji dokazati da su bosanski krstjani pravoslavni kršćani, a
Crkva bosanska da je bila autokefalna i pravoslavna.32 Tomu nasuprot Franjo
Rački tvrdi da bosansko-humski krstjani potječu od bugarsko-makedonskih
bogumila te da se doktrinalno, ako zastupaju neomanihejski umjereni duali-
zam, ne razlikuju od srednjovjekovnih albigenza, katara i patarena.33
Bilježimo međutim i dokazivanja nekih povjesničara, npr. Aleksandra
Hoffera, da su krstjani bili katoličke vjere istočnog obreda,34 te tvrdnju Ćire
Truhelke, temeljenu u prvom redu na oporuci gosta Radina iz 1466. godine,
da Crkva bosanska nije imala veze s bugarskim bogumilstvom i da bosanska
i dubrovačka vrela o njoj ne upućuju na zaključak da bi naučavala katarski
dualizam.35 Katolištvo bosansko-humskih krstjana s istočnim obredom ispr-
29
D. FARLATI, Illyricum sacrum, IV., Venetiis 1769., str. 45.: “Patarena contagio sive ex
Italia, sive ex Bulgaria, quod vero propius est, in Bossinam erepsit.”
30
B. PETRANOVIĆ, Bogumili. Crkva bosanska i krstjani, Zadar, 1867.
31
A. BARUN, Svjedoci i učitelji. Povijest franjevaca Bosne Srebrene, Svjetlo riječi, Sarajevo
– Zagreb, 2003., str. 56.
32
V. GLUŠAC, Srednjevekovna ‘crkva bosanska’ bila je pravoslavna, u: Prilozi za književnost,
jezik, istoriju i folklor, IV., Beograd, 1924., str. 1.-55.
33
F. RAČKI, Bogumili i Patareni, u: Rad JAZU, 7./1869., str. 84.-179.; 8./1869., str. 121.-
187.; 10./1870., str. 160.-263. Pod utjecajem Račkoga za bosansko-humske se krstjane usta-
lio u historiografiji naziv bogumili. Njegovo mišljenje o neomanihejskom dualizmu krstjana
slijede brojni drugi povjesničari, primjerice: V. KLAIĆ, Povijest Bosne, Zagreb, 1882., fo-
totip izdanje: Sarajevo 1990., str. 344.-359.; F. ŠIŠIĆ, Studije iz bosanske historije, u: Glasnik
Zemaljskog muzeja, 15. (1903.), 319.-349.; J. JELENIĆ, De patarenis Bosnae, Sarajevo, 1908.;
V. ĆOROVIĆ, Historija Bosne, Beograd, 1940., str. 175.-189.; V. VRANA, nav. članak, str.
794.-822.
34
A. HOFFER, Dva odlomka iz povećeg rada o kršćanskoj Crkvi u Bosni, u: Spomen-knjiga
iz Bosne, ur. dr. Ivan Šarić, Naklada Kaptola vrhbosanskoga, Zagreb, 1901., str. 59.-142., o
ovim pitanjima 67.-80.
35
Ć. TRUHELKA, Testament gosta Radina. Prinos patarenskom pitanju, u: Glasnik Zemalj-

va je branio i Jaroslav Šidak, odbacujući tezu o dualizmu, no kasnija su ga

istraživanja navela na modificiranje stajališta glede dualizma.36 Možda je u
nas u obranu pravovjernosti krstjana najotvorenije istupio fra Leon Petrović,
nastojeći dokazati da su oni zapravo hrvatski benediktinci sa staroslavenskom
liturgijom, koji su se doselili u Bosnu radi očuvanja tradicionalne liturgije te
se kasnije udaljili od Rima, poglavito iz političkih razloga i zbog pritisaka
izvana.37
Pozornosti su vrijedna i mišljenja drugih povjesničara, a oni su brojni.
Izdvajamo još istraživača Aleksandra Solovjeva, prema kojemu su krstjani
neomanihejci,38 a u tom mišljenju pribiližava mu se i Dominik Mandić,39 te
osobito stajalište najkompetentnijeg današnjeg povjesničara za pitanje bosan-
sko-humskih krstjana, akademika Franju Šanjeka, koji na herezu u Bosni i
Humu gleda u kontekstu heterodoksnih učenja na Zapadu i odbacuje tezu o
redovništvu krstjana, držeći ih laicima koji iskreno nastoje oživotvoriti evan-
đelje u duhu Pracrkve.40
3. Nauk Crkve bosanske u literarnoj ostavštini krstjana

Nastojeći utvrditi vjerski identitet bosanskih krstjana spomenuti fra Leon
Petrović prvo razvrstava izvore na “vjerodostojne” i “nepouzdane”. Među vje-
skog muzeja, 23. (1911.), 355.-375.; ISTI, Bosanska narodna (patarenska) Crkva, str. 767.-
793.
36
Od brojnih radova usp. J. ŠIDAK, Problem “ bosanske crkve” u našoj historiografiji od Pe-
tranovića do Glušca, u: Rad JAZU, 259./1937., str. 37.-182.; ISTI, Crkva bosanska i problem
bogumilstva u Bosni, Zagreb, 1940.; ISTI, Studije o ‘Crkvi bosanskoj’ i bogumilstvu, Zagreb,
1975.
37
L. PETROVIĆ, Kršćani Bosanske crkve, Sarajevo, 1953., Sarajevo – Mostar, 21999.
38
A. V. SOLOVJEV, Vjersko učenje Bosanske crkve, Zagreb, 1948.; ISTI, Svjedočanstva pra-
voslavnih o bogumilstvu na Balkanu, u: Godišnjak, 5. (1953.), 1.-103.
39
D. MANDIĆ, Bogumilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962., 21979.
40
Iako su već spomenute, ponovno upućujemo na knjige: F. ŠANJEK, Bosansko-humski
krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.); ISTI, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički
pokret u srednjem vijeku. Zatim od brojnih drugih radova vidi: ISTI, Crkva bosanska: duali-
stička sljedba ili evanđeoski ideal zajedništva u duhu Pracrkve, u: Kršćanstvo srednjovjekovne Bo-
sne, Studia Vrhbosnensia, 4., Sarajevo, 1991., str. 157.-172.; ISTI, Kršćanstvo na hrvatskom
prostoru, KS, Zagreb, 21996., str. 175.-202.

Marko Josipović
rodostojne ubraja ponajprije one koji potječu od samih krstjana, a dodaje i

neke druge, a nepouzdanim drži “sve vijesti o hereticima u Bosni, ako ne
dolaze izravno iz Bosne” te neke “rasprave protiv heretika, koje su kolale po
školama i među crkvenim ljudima”.41 Vjerodostojni povijesni izvori koje je
nabrojio i na koje se kao jedine valja osloniti, tvrdi Petrović, govore u prilog
pravovjernosti bosansko-humskih krstjana.42 Slično je stajalište s obzirom na
to pitanje iznio i Amerikanac John Fine Jr., koji latinske izvore drži nepou-
zdanim, a iz krstjanskih izvora zaključuje da su pripadnici Crkve bosanske
bili pravovjerni.43
I mi napokon posvećujemo pozornost sačuvanim izvorima koji potječu od
Crkve bosanske i njezinih krstjana. Možemo se u načelu složiti s Anđelkom
Barunom kad kaže da bi bilo logično “odbaciti kao neistinite sve tvrdnje koje
su u suprotnosti s tim izvorima”.44 No, neprestano se valja pitati: kakva se
istina i koliko se može rekonstruirati iz oskudnih i fragmentarnih domaćih
vrela?
Poznato je nekoliko znamenitih rukopisa kojima su se pripadnici Crkve
bosanske služili u bogoštovne svrhe. Pisani su domaćim jezikom i nedvojbeno
41
L. PETROVIĆ, nav. djelo, 2. izd., str. 155.-165. Kao “vjerodostojne” autor izričito spo-
minje: Hvalov zbornik, Nikoljsko evanđelje, Rukopis Radoslavov za krstjanina Gojsava,
Evanđelje koje je prepisao tepačija Batalo, Izjava na Bilinu Polju, Oporuka gosta Radina,
Budkov rukopis, zatim povelje, ugovori, pismena svjedočanstva bosanskih banova i kra-
ljeva, raznih vlastelina i drugih odličnika, nadgrobni spomenici s natpisima i simbolima,
izviješća papinskih legata i inkvizitora, građa dubrovačkih arhiva i dubrovačkih kroničara.
Među “nepouzdane” izvore ubraja “rasprave protiv heretika”: Disputatio inter christianum
romanum et patarenum Bosnensem, Herrores, quos communiter patareni de Bosna credunt
et tenent, Zagrebački kodeks: Summa fratris Renerii(!) O. Pr. de Catharis et Leonistis seu
pauperibus de Lugduno te Breslavski kodeks: Dialogus inter Paterinum et Catholicum, a
u istu kategoriju pribraja i raspravu kardinala Torquemada: Symbolum veritatum romanae
ecclesiae… pro informatione Maniheorum.
42
Ovdje je uputno upozoriti na opsežnu studiju u prilog vjerodostojnosti latinskih izvora o
vjeri bosansko-humskih krstjana: D. KNIEWALD, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosan-
skim krstjanima, u: Rad JAZU, knj. 270., Zagreb, 1949., str. 115.-276.
43
J. FINE Jr., The Bosnian Church: a new Interpretation, New York - London, 1975. Osvrt
na knjigu i kritiku “nove interpretacije” objavio je Srećko M. Džaja u Croatica Christiana
Periodica, 3. (1979., 3.), 143.-146.
44
A. BARUN, nav. djelo, str. 68.

pripadaju literarnoj ostavštini bosanskih krstjana. Ima i drugih tekstova koji

također potječu od bosanskih krstjana, pisanih i sačuvanih u domaćem jeziku
ili u latinskoj verziji, koji direktno ili indirektno svjedoče o onomu što su oni
zastupali i naučavali. Tako definirana literarna ostavština bosanskih krstjana,
koja je ipak skromna, prema spoznajama koje dosad imamo, obuhvatila bi
svetopisamske i liturgijske te diplomatičke i druge pisane tekstove.
3.1. Svetopisamski i liturgijski tekstovi

Bosanske je provenijencije barem petnaestak biblijskih kodeksa s najčešće
novozavjetnim tekstovima Evanđelja, Knjige otkrivenja i Poslanica, no koji
su do danas, nažalost, samo djelomično sačuvani ili čak zagubljeni.45 Zani-
mljiva je konstatacija da se najveći broj takvih “jevanđelja sačuvao upravo u
pravoslavnim manastirima, i to većinom na taj način što su prepravljena za
upotrebu u liturgiji pravoslavne crkve”.46 Sačuvani biblijski rukopisi bosansko-
humskih krstjana prepisivani su iz hrvatskih glagoljskih predložaka i svjedoče
o neznatnim tekstovnim promjenama “u odnosu prema kanonu biblijskih knjiga
Rimske crkve”.47
Iako za rješavanje našega pitanja nije od koristi, kao prvi rukopis te sku-
pine navodimo ćirilski odlomak Matejeva evanđelja iz Grigorović-Giljferdin-
gove zbirke.48 Na nj upozoravamo zato što ga neki istraživači datiraju u 13.
st.,49 što bi značilo da je to najstariji bosanski rukopis. Međutim, F. Šanjek
smješta ga u 13./14. st.50
Slijedi odlomak bosanskog evanđelja, poznatog kao Batalovo evanđelje,
prepisano u vrijeme kralja Dabiše 1393. godine, druge godine nakon smrti
45
Usp. V. VRANA, nav. članak, str. 794.-822.; F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i
katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, str. 145.-157.
46
H. KUNA, Hvalov zbornik u optici međusobnih veza i uticaja južnoslavenskih srednjovjeko-
vnih književnosti, u: Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne, str. 295.
47
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 326., 333. Usp.
J. HAMM, Apokalipsa bosanskih krstjana, u: Slovo, 9.-10./1960., str. 62.
48
J. ŠIDAK, Bosanski rukopisi u Gosudarstvenoj publičnoj biblioteci u Lenjingradu, u: Slovo,
17./1967., str. 116.-117.
49
V. VRANA, nav. članak, str. 803.
50
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 328.

Marko Josipović
kralja Tvrtka. Sačuvana su samo 4 lista, koji donose završetak Ivanova evan-
đelja i bilješke vezane za bosanske krstjane.51 Na 3. listu pisar je napisao: “V’
ime oca i sina i svetago duha” itd., da bi dodao: “a napisaše se sie knige u dni
krala Dabiše od’ roenija S(i)na B(o)žija 1393 lito, po umr’ti krala Tvr’tka dru-
go lito”. Poleđina 2. lista donosi dva niza imena onih “ki su se narekli u red’
cr’kve”: prvi prije Rastudija, a drugi niz počinje s njegovim imenom. Povrh
prvog niza imena te ispred drugoga, dakle dvaput, ispisane su riječi: “V’ ime
ot’ca i sina i s(ve)tago d(u)ha”. Prepuštajući povjesničarima da utvrde osobe
koje se kriju iza imena Rastudija i ostalih 16 prije i 11 poslije njega, u ovom
kratkom ulomku s obzirom na vjerski nauk osobito je uočljivo priznavanje
Presvetog Trojstva: Otac - Sin - Duh Sveti, čak dvaput na poleđini 2. lista i
jednom na 3. listu. Osim toga, na 3. listu spomenta je 1393. godina “od rođe-
nja Sina Božjega”, što izražava vjeru u utjelovljenje i rođenje Isusa, kojega se,
dakle, i u ovoj formuli priznaje Sinom Božjim.52 Ovaj je fragment očito posve
čist od krivovjerja.
Iz istog vremana, tj. iz 14./15. st. potječe četveroevanđelje pisara krstjani-
na Tvrtka Pripkovića. Rukopis od 260 pergamentnih listova, nađen u Pljevlji-
ma, rabljen je, kao i neka druga bosanska evanđelja, u nekom pravoslavnom
manastiru.53 Ta činjenica najbolje objašnjava kako je došlo do toga da su uz
ime pisara krstjanina Pripkovića kasnije ćirilicom dopisane riječi: “i Bog zna
neka e to svinja bila”. Očito je “pisac zabilješke bio potpuno svjestan vjerske
razlike između njega i pisca kodeksa”.54 Taj rukopis ne daje nam temelj za bilo
kakvu tvrdnju o krivovjernosti sadržanoj u njemu, a jedino pouzdano jest to
da ga je prepisao krstjanin.
51
Usp. V. VRANA, nav. članak, str. 806.-807.; J. ŠIDAK, Bosanski rukopisi u Gosudarstve-
noj publičnoj biblioteci u Lenjingradu, str. 118.-119.; F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani
i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, str. 96.-98.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u
povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 356.-358.
52
Citati su preuzeti iz: F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15.
st.), str. 356.-358.
53
V. VRANA, nav. članak, str. 814.; J. ŠIDAK, Bosanski rukopisi u Gosudarstvenoj publičnoj
biblioteci u Lenjingradu, str. 113.-115.
54
H. KUNA, nav. članak, str. 296.

Po nastanku istom razdoblju pripada također Srećkovićevo bosansko

evanđelje s kasnije dopisanim rubnim bilješkama odnosno glosama, koji-
ma nepoznati kasniji autor tumači neke od tekstova i Isusovih prispodoba
iz evanđelja po Marku, Luki i Ivanu55 i koje su zbog toga korisne, prema A.
V. Solovjevu “najvažniji izvor”56 za upoznavanje nauka bosanskih krstjana.57
Od 16 glosa u sačuvanom dijelu ovoga bosanskoga biblijskoga kodeksa, njih
12 privlače posebnu pozornost istraživača jer iz njih kao da izbija “određeni
heterodoksni prizvuk”,58 primjerice iz tumačenja prispodobe o nametljivu pri-
jatelju (Lk 11,5-7): “Tri hljeba (kruha) jesu Otac i Sin i Duh Sveti; a prijatelj
koji hoće tvoju dušu prodati anđelima zlodusima.” Ili kad se govori o odba-
civanju Židova i pozivu pogana (Lk 13,27-28): “Abraham, Izak, Jakov i svi
duhovni proroci Božji su ljudi, a sinovi carstva odstupnici koje je Sotona uveo
u skrovišta.” Slično vrijedi i o tumačenju čuda ozdravljenja žene bolesne od
krvarenja (Lk 8,43), o prispodobama o milosrdnom Samarijancu (Lk 10,30-
35), izgubljenom sinu (Lk 15,11-32) i škrtom bogatašu i siromašnom Lazaru
(Lk 16,19-31) te o tekstu o snalažljivom upravitelju (Lk 16,1-11). Dakle, to su
bilješke, asocijacije i natuknice uz tekstove Evanđelja.59
55
56
A. V. SOLOVJEV, La doctrine de l’eglise de Bosnie, u: Bulletin de la classe des lettres et des
sciences morales et politiques de l’Academie Royale de Belgique, 5. ser. 43./1948., str. 500.
57
Prvo ih je objavio ruski filolog M. N. SPERANSKIJ, Ein bosnisches Evangelium in der
Handschriftensammlung Srećković’s, u: Archiv für slawische Philologie, 24./1902., str. 172.-182.
Kod nas u posljednje vrijeme F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički
pokret u srednjem vijeku, str. 150.-154.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima
(13.-15. st.), str. 333.-337. (ovdje Šanjek paralelno donosi i posuvremenjeni hrvatski prijevod
glosa). Usp. V. VRANA, nav. članak, str. 811.-812.
58
59
ISTI, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, str. 150.-152.
Protumačivši ove glose, F. Šanjek na temelju njih rekonstruira “doktrinalno shvaćanje bo-
sanskih krstjana”: “Bog, nebeski Otac, imao je dva sina: mlađega, predstavljenog u anđelima
zavedenim od Sotone, koji je gospodar vjekova i poglavica ovog svijeta; starijeg, predsta-
vljenog u anđelima koji služe Oca nebeskog. Ljudske duše, utamničenice svijeta Sotone, ne
mogu biti otkupljene sakramentima Rimske crkve ni krštenjem Ivana Krstitelja, nego samo
milošću Božjom.
Rimska crkva ne može biti Božja Crkva, jer su njezini službenici predstavnici židovskog

Marko Josipović
Kad H. Kuna spominje glose u Srećkovićevu evanđelju, odrješito tvrdi

da “je utvrđeno da su jeretičke”.60 Suprotno pak od nje, svoj prikaz istih glosa
A. Barun zaključuje: “Iako tumačenja glosa nisu uvijek u skladu s naukom
Katoličke crkve, ipak, ne sadrže ništa bitno iz dualističkog učenja.”61 Glose su
doista svojevrsni kratki komentari, osvrti ili primjedbe na konkretne tekstove
iz evanđeljâ i zacijelo očituju subjektivna uvjerenja glosara, što ne jamči ujedno
podudarnost tih poimanja sa službenim tumačenjem Crkve bosanske. No, i
neovisno od toga, koliko god neke formulacije ovih glosa sadržavale određeni
heterodoksni prizvuk, ne može se na temelju njih pripisati bosansko-hum-
skim krstjanima “dualistički svjetonazor”.62
Osobitu važnost među pisanim djelima bosansko-humskih krstjana ima
evanđelje na lijepoj bosančici, koje je 1404. godine napisao krstjanin Hval te
je zato poznato kao Hvalovo evanđelje, odnosno Hvalov zbornik.63 Napisan
je za Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Taj je zbornik “najcjelovitiji svetopisamski
kodeks proizišao iz pera jednog člana Crkve bosansko-humskih krstjana”.64
U njemu su na 359 listova pergamene donesena četiri evanđelja, Apokalipsa,
Deset zapovijedi, četiri apokrifna spisa, Djela apostolska, katoličke poslani-
ce, Pavlove poslanice, 150 psalama i 1 apokrifni psalam, osam starozavjetnih
kantika i Marijin Magnificat.65
S obzirom na kanon novozavjetnih knjiga koje sadrži, taj krstjanski ko-
deks gotovo se podudara s kanonom Atanazija Aleksandrijskog (298.-373.).
zakona. Crkva bosanska je prava Petrova crkva, zemaljski Jeruzalem. U njoj su naučavala
dvanaestorica apostola, pa je u njoj pohranjena milost Božja, po kojoj se ljudi mogu otkupiti
i stići u krilo Abrahamovo, gdje se nalazi stariji sin, tj. anđeli koji poslužuju nebeskog Oca”
(isto, str. 152.-154).
60
H. KUNA, nav. članak, str. 296. Pritom se oslanja na: S. ĆIRKOVIĆ, Glose Srećkovićevog
jevanđelja i učenje bosanske crkve, u: Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istra-
živanja, Skopje, 1982., str. 211.-221.
61
A. BARUN, nav. djelo, str. 70.
62
63
Rukopis se čuva u Bologni, Biblioteca universitaria, ms. 3575-B. Kod nas publiciran:
Zbornik Hvala krstjanina, faksimil, transkript i komentar, izd. ANUBiH, Sarajevo, 1986.
64
65
Usp. isto, str. 329.-331.

Nadalje, tekst dekaloga u njemu - da upozorimo na neke činjenice - razlikuje

krstjane od katara i patarena koji “kategorički odbacuju” Mojsijevo Petoknji-
žje,66 apokrifi, i inače pisani i rabljeni “kao poučno štivo i u duhu katoličke
tradicije”, ne dokazuju pripadnost krstjana “katarsko-dualističkom pokretu”.67
Štoviše, na posljednjem listu, kad objašnjava motive pisanja svoga zbornika,
riječima “Va ime Oca i Sina i Svetoga Duha” krstjanin Hval jasno ispovje-
da vjeru u Presveto Trojstvo, a navodeći godinu završetka pisanja: “v’ljeto
rožd’stva Hristova 1404 ljeto”, izražava vjeru u pravo rođenje Isusovo.68
Osim spomenutih, poznati su također veći ili manji fragmenti drugih
kodeksa odnosno evanđelja bosanskoga podrijetla, pisanih između 13. i 15.
st., kao Nikoljsko evanđelje, slično Hvalovu, koje opet ima elemente sličnosti
s Daničićevim evanđeljem,69 te Kopitarovo,70 Mostarsko,71 Belićevo,72 Čajni-
66
ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 327. Na str. 330.-331.
autor donosi korisne usporedbe reda biblijskih knjiga u Hvalovu zborniku, Vulgati i Provan-
salskom Novom zavjetu. Vidi također: ISTI, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički
pokret u srednjem vijeku, str. 148.-149.
67
ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 330. O apokrifnoj li-
teraturi općenito i napose o četiri apokrifa u Hvalovu zborniku vidi: ISTI, Bosansko-humski
krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, str. 155.-156. Usp. Ć. TRUHELKA,
Bosanska narodna (patarenska) Crkva, str. 786.-787.
68
69
Usp. o jednom i drugom evanđelju V. VRANA, nav. članak, str. 807.-811. Premda su
u međuvremenu propali i prema tome ne mogu biti više predmetom izravnog istraživanja,
treba napomenuti da je A. V. Solovjev upozorio na elemente u Nikoljskom i Daničićevu
evanđelju koji bi išli u prilog doketizmu u Crkvi bosanskoj, no takvo stajalište uspješno je
otklonio F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku,
str. 154.-155.
70
Usp. J. ŠIDAK, Kopitarovo bosansko evanđelje u sklopu pitanja “Crkve bosanske”, u: Slovo,
4.-5./1955., str. 47.-63.
71
Usp. V. VRANA, nav. članak, str. 804.-806.
72
Riječ je “Belićevim odlomcima”, kako ih naziva M. Pavlović (J. ŠIDAK, Kopitarovo bo-
sansko evanđelje u sklopu pitanja “Crkve bosanske”, str. 50.), a poznati su i kao Mostarski listo-
vi, fragmenti drugog mostarskog evanđelja (V. VRANA, nav. članak, str. 814.-816.).

Marko Josipović
čko,73 Grujićevo, poznato i pod imenom Vrutočko,74 i Beogradsko.75 Što je

rečeno o prethodnim evanđeljima, i napose o Hvalovu zborniku vrijedi i o
ostaloj sačuvanoj strogo biblijskoj literarnoj ostavštini bosansko-humskih kr-
stjana: iako su neki tekstovi djelomično modificirani, oni ne sadrže sigurne
pokazatelje krstjanskog eventualnog dualističkog vjerovanja. Uz to, ukrasi na
istim rukopisima upućuju na zaključak da oni također “nisu zabacivali ni svete
slike ni križ”.76
Za vladanja Stjepana Tomaša, dakle između 1443. i 1461. godine, nastao
je zbornik što ga je krstjanin Radoslav napisao bosančicom za prijatelja krstja-
nina Gojsaka. Zbornik ima 59 listova, a sadrži tekst Apokalipse, prepisan s
glagoljskog predloška koji datira iz početka 13. st., kakav je poslužio i Hvalu
za njegov zbornik, te fragmentarni obrednik, koji, osim molitve Gospodnje s
doksologijom “Jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć. Amen”, obuhvaća k tomu
više puta ponovljen izraz klanjanja trima božanskim osobama: “Poklanjamo
se ocu i s(i)nu i s(ve)t(o)mu d(u)hu”, zatim kratke obrasce pokajanja i odrje-
šenja od pogrješaka, početak Ivanova evanđelja (1,1-17) i “glagoljskim slovima
pisan Pavlov poziv Titu na umjeren i čestit kršćanski život (Tit 2,12-13)”.77
Budući da su prema latinskim izvorima bosansko-humski krstjani svoje
krštenje nazivali ‘krštenjem knjige’ ili ‘Kristovim krštenjem’, koje se podjelji-
valo “polaganjem ruku i predavanjem knjige evanđelja”, i jer su srednjovjekovni
katari i patareni sakrament krštenja u Katoličkoj crkvi zamijenili ‘duhovnim
73
Usp. V. VRANA, nav. članak, str. 820.; J. HAMM, nav. članak, str. 67. i passim.
74
J. ŠIDAK, Kopitarovo bosansko evanđelje u sklopu pitanja “Crkve bosanske”, passim.
75
O ovom hrvatskom ćirilskom rukopisu vidi V. VRANA, nav. članak, str. 816.-817. Valja
napomenuti da su rukopisi Beogradskog, Nikoljskog i Daničićeva evanđelja “nestali pod
ruševinama beogradske Narodne knjižnice u travnju 1941.” Vidi: F. ŠANJEK, Bosansko-
humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 328.
76
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, str.
156.-157.
77
ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 60.; na str. 338.-348.
autor prvo predstavlja i tumači a onda i donosi molitvene obrasce iz Radoslavova zbornika
paralelno s obrascima provansalskih katara, kao što je bio učinio mnogo ranije u: Bosansko-
humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, str. 157.-161. O ovom zborniku i
obredniku vidi još: V. VRANA, nav. članak, str. 818.-820.; A. BARUN, nav. djelo, str. 69.

krštenjem’, na temelju usporedbe s latinskim obrascima provansalskog obre-

dnika akademik F. Šanjek zaključuje da bi fragmenti krstjanskog obrednika
iz Radoslavova zbornika ulazili u sklop krstjanskoga ‘duhovnog krštenja’.78
Iz toga bi slijedilo da ni bosanski krstjani nisu držali vrijednim katoličko kr-
štenje, što, međutim, iz samog teksta obrednika, doduše fragmentarnog, nije
dovoljno razvidno, štoviše, čini se da nikako ne proizilazi.79 Osim toga, zaci-
jelo zbog znatne podudarnosti s latinskim i provansalskim katarskim molitve-
nim obrascima, akademik Šanjek tvrdi da obrednik u Radoslavovu zborniku
sadrži i “obrasce izražavanja poštovanja starješinama Crkve bosanske”,80 no
iz teksta toga zbornika uočljivi su jedino spomenuti izrazi klanjanja trima
božanskim osobama. Gledani sami za sebe i neovisno o sličnim tekstovima
druge provenijencije, sačuvani dijelovi krstjanskoga obrednika u Radoslavo-
vu zborniku ne otkrivaju nikakvo krivovjerno poimanje koje bi odudaralo od
nauka Katoličke crkve.
3. 2. Diplomatički spisi i druga pisana ostavština

Od ostale literarne ostavštine bosansko-humskih krstjana koja više ili
manje osvjetljuje njihova vjerska opredjeljenja i uvjerenja, prvo mjesto pripa-
da prije spomenutom dokumentu abjuracije na Bilinu polju 8. travnja 1203.,
potvrđenom na Kraljevu dunavskom otoku na području današnje Budimpešte
30. travnja 1203.81 Sačuvana je latinska verzija bilinopoljske vjeroispovijesti te
makar je sastavljena “pod budnim okom papina legata Ivana de Casamare”,82
zbog činjenice što su je potpisali izabrani predstavnici bosanskih krstjana, ta
se isprava doista može smatrati spisom koji potječe od njih.
Taj je dokument posebno važan ne samo zato što je kronološki ispred
drugih, nego i zato što dijelom izravno i dijelom neizravno oslikava vjerovanje
i način života te ustroja zajednica bosansko-humskih krstjana. Valja imati na
78
79
Usp. fragmente obrednika u: isto, str. 340.-343.
80
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 60. Usp. ISTI,
Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, str. 159.-173.
81
Vidi bilj. br. 10.
82
ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 79.

Marko Josipović
umu da je nakon Vukanova izviješća o pojavi krivovjerja u Bosni (1199./1200.

godine) papa Inocent III. prvo pisao ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku 11.
listopada 1200., a onda 21. studenoga 1202. splitskom nadbiskupu Bernardu
i Ivanu de Casamare, kojega zadužuje da krene u Bosnu, pridružujući mu i
nadbiskupa, te da, čim tamo stignu, započnu “pomno istraživati istinu o vjeri
i načinu života” i bana i njegove žene i stanovnika njegove zemlje.83
Nema sumnje da je legat de Casamare postupio ozbiljno prema naputcima
i odredbama pape Inocenta III. pa je i tekst abjuracije formuliran sukladno
tome te na temelju zatečenog stanja u zemlji bana Kulina. U tekstu su nave-
dene glavne istine katoličke vjere i predstavnici bosanskih krstjana daju obe-
ćanja vezana za prakticiranje te iste vjere i za obdržavanje crkvene discipline.
Moguće je da neke od istina vjere kao i neke odredbe u svezi s prakticiranjem
krstjani dotad nisu prihvaćali, a isto tako da su za neke bili neutemeljeno
optuživani kao krivovjerci, no sada, prema dokumentu abjuracije, oni prihva-
ćaju sve istine i sve odredbe glede prakticiranja vjerskog i molitvenog života.
U potpisanom su tekstu navedene odredbe i norme kojih su se i inače u to
vrijeme članovi i zajednice Katoličke crkve trebali pridržavati, posebice ono
što se odnosi na liturgijsko-molitveni život.
Predstavnici krstjana na Bilinu polju, prema tekstu abjuracije, odriču se
raskola zbog kojega su ozloglašeni te obećavaju da nikad “ubuduće” neće sli-
jediti “opačinu krivovjerstva”. Riječ “ubuduće” pokazuje ipak da je dotadašnja
praksa bila drukčija. Sam tekst abjuracije počinje riječima “U ime vječnoga
Boga, stvoritelja svega i otkupitelja ljudskog roda”, što znači da u takva Boga
vjeruju; “pred Bogom i njegovim svetima” daju obećanje da će “ostati vjerni
naredbama i zapovijedima svete Crkve u životu i u vladanju”; oni priznaju
“Rimsku crkvu” svojom majkom, “glavom svega crkvenog jedinstva”, zatim
obećavaju da će u svim mjestima gdje zajedno žive imati “bogomolje” u kojima
će se okupljati na pjevanje molitvenih časova, da će u svim “crkvama imati
oltare i križeve”, te knjige Novog i Starog zavjeta, da će ih čitati kako se čini
u Rimskoj crkvi; imat će svećenike koji moraju barem nedjeljom i blagdanom,
prema crkvenim odredbama, slaviti misu, ispovijedati i davati pokoru; imat
će groblja pokraj bogomolja …; zatim, najmanje sedam puta godišnje primat
83
Pismo Inocenta III. splitskom nadbiskupu Bernardu i svom legatu Ivanu de Casamare od
21. studenoga 1202., u: isto, str. 74.-77.

će pričest, doslovno “tijelo Gospodnje”, i to na “Božić, Uskrs, Duhove, Bla-

gdan apostola Petra i Pavla, Uznesenje Djevice Marije, na njezino rođenje i
na spomen svih svetih” - drugim riječima, oni indirektno ispovijedaju vjeru u
utjelovljenje i istinsko rođenje Isusovo, u njegovo uskrsnuće od mrtvih, vjeruju
u silazak Duha Svetoga, priznaju Petra i Pavla kao apostolske prvake, Mariji-
no uznesenje i da je Marija djevica, njezino stvarno rođenje te priznaju svece.
Obećali su obdržavati postove koje Crkva određuje, no da će također “čuvati”
ono što su njihovi “stari mudro odredili”.
Glede zajednica, predstavnici bosansko-humskih krstjana obećavaju na
Bilinom Polju da će žene koje tim zajednicama pripadaju biti odijeljene od
muškaraca, da muškarac i žena neće nasamo razgovarati, ako bi to mogao biti
povod za zlu sumnju, da će od eventualno oženjenih i udatih primati samo
one koji se uzajamno sporazume i kad obećavši uzdržljivost zajednički pristu-
pe zajednici. Ako za nekoga sa sigurnošću saznaju da je “manihejac ili neki
drugi krivovjerac”, neće ga primati da s njima stanuje. U načinu života razli-
kuju se od drugih svjetovnjaka pa će se i u odijevanju razlikovati, te obećavaju
da se ubuduće neće nazivati “kršćanima”, nego “braćom”. Isto tako, ubuduće i
“za vazda”, kad umre učitelj, priori s vijećem braće izabrat će starješinu kojega
treba potvrditi rimski papa. Kao zadnje, oni velikodušno izražavaju spremnost
da će prihvatiti i obdržavati i sve drugo što bi Rimska crkva željela dodati ili
ublažiti.
Bilinopoljska abjuracija, učinjena 8. travnja 1203., potvrđena je u Budim-
pešti pred kraljem Emerikom 30. travnja iste godine. Krstjani su bili optuži-
vani za dualizam, a sada izrijekom potvrđuju da sebe ne drže raskolnicima ni
krivovjercima, da su njihova uvjerenja posve suprotna manihejskom vjerovanju
i odnosu manihejaca prema istinama vjere i prema praksi u Katoličkoj crkvi.
Rimska je crkva tim dokumentom službeno priznala krstjanima da sukla-
dno datim obećanjima mogu prakticirati svoju vjeru, premda su ih protivnici
optuživali za katarsko-patarensko krivovjerje i manihejstvo. Papa je očito bio
zainteresiran za to da život krstjana bude uređen po uzoru na postojeće uredbe
života redovničkih zajednica.84 Ako je u krstjana što i bilo krivovjerno, ovim
je aktom ‘izglađeno’.
84

Marko Josipović
Među posebno važne spise bosansko-humskih krstjana ubraja se bosan-

ska legenda o stvaranju svijeta i prvih ljudi s naslovom Početie svieta85 iz 14.
st., koja je vrlo rječit pokazatelj uvjerenja pripadnika toga ‘svijeta’ o nastanku
svijeta. Tekst je izvorno pisan bosančicom. Dosta elemenata prikaza stvaranja
svijeta i čovjeka kao i pada praroditelja u toj legendi podsjeća na svetopisam-
sku knjigu Postanka.
Legenda počinje pitanjem “Zašto je Gospod Bog stvorio ovaj svijet?” So-
tona se naziva Satanail, koji je bio anđeo, Božji izabranik, no koji poče misliti
da je veći od Gospoda Boga i sjede na prijestolje Gospodnje. Intervenirao je
arkanđeo Mihael te ga udario nogom i oborio pod zemlju. Zatim “poče Go-
spod Bog razmišljati” kako će opet napuniti kor anđeoski, i “smisli i stvori
čovjeka”, no prije toga stvori ono od čega će živjeti. Slijedi opis stvaranja od
ponedjeljka do subote, s tim što je Bog čovjeka stvorio već u petak, no u su-
botu mu je udahnuo duh, a sedmi dan, u nedjelju Bog je počinuo i utemeljio
nedjelju da se “u nju ništa ne radi” itd. Istog dana kad je stvoren Adam, Bog
je na Adamovo traženje, jer nije mogao ni jedan dan živjeti bez druga, od
njegova rebra stvorio Evu. Bog ih je uveo u raj i tu nastanio, povjerivši sve
stvoreno Adamu da mu služi, ali upozorio ih je da se ne daju prevariti od đa-
vla i odredio da ne diraju posvećeno voće koje se zvalo ‘drvo spoznaje’, inače
će sagriješiti. Obaranje Satanaila pod zemlju posljedica je oholosti, i izričito
se navodi kako je “oholost prvi grijeh”. Uvodeći u temu kušnje i zavođenja
Adama i Eve, veli se da je Satanail bio zavidan Adamu i Evi. Oni su podlegli
napasti, sagriješili su i istjerani su iz raja, a zmija je prokleta. Legenda završava
riječima: “I stvori Gospod put čovjekovu od zemlje, kosti od mramora, a um
od oštroumnosti anđeoske.”86
Koliko god u nekim pojedinostima taj prikaz ima sličnosti s biblijskim
prikazom stvaranja i pada čovjekova, jedna od bitnih biblijskih i prema tome
kršćanskih poruka jest Božje obećanje spasenja što je čovjeku kažnjenom za
grijeh temelj nade. Toga, međutim, u legendi bosanskih krstjana nema i tu
je bitna razlika u odnosu na poruku knjige Postanka. Tekst legende završava
85
Kod nas ju je objavio F. ŠANJEK, Pojam ‘stvaranja’ u Crkvi bosansko-humskih krstjana, u:
Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 21. (1995., 41.-42.), 18.-20.; ISTI, Bosansko-
humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 349.-355.
86
ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 351.-355.

čovjekovom spoznajom grešnosti i izgonom iz raja, dakle bez ikakvoga nago-

vještaja mogućnosti da se ponovno zadobije Božje prijateljstvo.
S pravom Šanjek definira nauk sadržan u legendi Početak svijeta umjere-
nim dualizmom, kakav je prepoznatljiv i u talijanskih katara i patarena ‘sla-
vonskog reda’, s tim da ga treba promatrati u kontekstu i u ozračju pučkog
vjerovanja bosanskih i humskih krstjana u srednjem vijeku.87 Međutim, zbog
svog obilježja legende, taj tekst ne može biti i nije takav da bi se na temelju
pogleda iznesenih u njemu moglo pouzdano govoriti o vjeronazoru krstjana i
službenom nauku Crkve bosanske.
Zrnca svjedočanstva o vjeri bosansko-humskih krstjana sadrže također
isprave dvojice ‘djedova’ Crkve bosanske. Jedna je pismo ‘djeda’ Radomera od
8. siječnja 1404.,88 a druga isprava ‘djeda’ Mirohne iz 1427. godine, s doma-
ćeg jezika prevedena na latinski.89 S obzirom na pitanje vjerskog identiteta,
iz pisma ‘djeda’ Radomera jedino se može konstatirati računanje godina od
“Kristova rođenja” ili “rođenja Kristova”, što svjedoči vjeru u pravo rođenje
Isusa Krista.90 Isprava pak bosanskoga ‘djeda’ Mirohne, osim završnog datira-
nja, u kojemu se izričito kaže “od rođenja Kristova”, što je i ovdje izražaj vjere
u istinsko Kristovo rođenje, uvodnom formulom “U ime Oca i Sina i Svetoga
Duha” očituje vjeru u Presveto Trojstvo,91 temeljnu istinu kršćanske vjere.
Napokon, vrlo korisno i važno vrelo za upoznavanje vjerskog identiteta
bosanskih krstjana, njihova nauka i ustroja te odnosa prema pripadnicima
drugih vjerozakona jest oporuka ‘gosta’ Radina Butkovića, uglednog i viso-
87
Isto, str. 349.
88
ISTI, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, str. 119.-120.;
ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 106.-107. Usp. M. BR-
KOVIĆ, Srednjovjekovna Bosna i Hum. Identitet i kontinuitet, Crkva na kamenu, Mostar,
2002., str. 216.
89
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, str.
120., bilj. 76.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 108.-109.
Usp. M. BRKOVIĆ, nav. djelo, str. 221.-222. Vjerodostojnost ove isprave dokazao je J. ŠI-
DAK, O autentičnosti i značenju jedne isprave bosanskog ‘ djeda’ (1427), u: Slovo, 15.-16./1965.,
str. 288.-289.
90
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 106.-107.
91
Isto, str. 108.-109.

Marko Josipović
korangiranog predstavnika Crkve bosanske, od 5. siječnja 1466. Otkrio ju je

arheolog Ćiro Truhelka 1910. godine u Državnom arhivu u Dubrovniku, a
objavio 1911. u Sarajevu.92 Taj dokument unosi novo svjetlo u fenomen krstja-
na, drukčije nego što ga pružaju latinski izvori.
Što se tiče ustroja Crkve bosanske, iz oporuke se doznaje da se njezini
pripadnici razlikuju u krstjane i krstjanice “prave vjere apostolske”, zatim kr-
stjane i krstjanke “koji grijeha ne ljube” te ‘mrsne ljude’.93 Hijerarhija je pak
u vrijeme pisanja oporuke imala četiri ‘gosta’: oporučitelja Radina Butkovića,
njegova nećaka Radina Seoničanina, Radivoja te Vuka, gosta uskopaljskoga.
U usporedbi sa spoznajama o ustrojstvu Crkve bosanske, formulacije u
oporuci bogatije su podacima o vjeronazoru bosanskih krstjana. Ispred teksta
oporuke gost Radin Butković stavlja znak križa, kojega povjesničari doduše
različito tretiraju i vrednuju, no neovisno o tome, jer se nalazi na početku tako
ozbiljnog dokumenta kakav je oporuka, on ima svoje duboko religiozno zna-
čenje.94 Sljedeći tekst oporuke, može se ustanoviti da gost Radin, a to znači i
92
Ć. TRUHELKA, Testament Gosta Radina, u: Glasnik Zemaljskog muzeja (GZM), 23.
(1911.), 355.-375.; ISTI, Još o testamentu gosta Radina i o patarenima, u: GZM, 25. (1913.),
363.-381.; D. MANDIĆ, nav. djelo, 1. izd., str. 448.-451.; A. V. SOLOVJEV, Le testament
du gost Radin, u: Mandićev zbornik, Rim, 1965., str. 152.-155.; N. KLAIĆ, Izvori za hr-
vatsku povijest do 1526. godine, Zagreb, 1972., str. 316.-319.; F. ŠANJEK, Bosansko-humski
krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, str. 179.-182.; ISTI, Bosansko-humski
krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 362.-367.
93
U svjetlu razlikovanja pripadnika u drugim katarskim zajednicama i služeći se danas ra-
zumljivijim izrazima, Šanjek, u dva svoja kapitalna djela pomalo različito, prvu spomenutu
skupinu članova Crkve bosanske naziva ‘savršenim’ odnosno ‘odličnijim’, drugu ‘slušačima
- vjernicima’ ili jednostavno ‘vjernicima’, a treću ‘simpatizerima’ koji načelno prihvaćaju vje-
rovanje te Crkve, ali još nemaju snage i odlučnosti za korak konačnog primanja ‘duhovnog
krštenja’ da bi postali članovima ‘prave vjere apostolske’. Vidi: F. ŠANJEK, Bosansko-humski
krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, str. 183.; ISTI, Bosansko-humski krstjani
u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 360.
94
Ć. TRUHELKA, Bosanska narodna (patarenska) Crkva, str. 777.-778. shvaća taj križ kao
“crux gestatoria”, “atribut najvišeg kršćanskog svećeništva”, a Šanjek drži prihvatljivijim mi-
šljenje J. Šidaka je to uobičajeno “crux immissa” kao “signum tabellionis” - F. ŠANJEK,
Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, str. 178.-179.; ISTI,
Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 362., bilj. 66.

Crkva čijoj hijerarhiji pripada, vjeruje u “svemogućega gospodina Boga”,95 u

‘nerazdjeljivo Sveto Trojstvo’, u ‘milost Božju’, u prekogrobni život i učinkovi-
tost milostinje, bogoslužja i molitve za pokojnike, zbog čega oporučitelj odre-
đuje da se dio njegove ostavštine dadne, kako piše, “za moju dušu … na službu
Božju”, da članovi “prave vjere apostolske”, kojima se ima dati dio ostavštine,
“klečeći koljenom na zemlji” za njegovu dušu “svaki blagdan i svetu nedjelju
i sveti petak” govore “svetu molitvu Božju (Očenaš), kako bi nas Gospodin
Bog izbavio od naših grijeha i pomilovao na strašnom sudu”; dio ostavštine
namjenjuje dubrovačkoj katoličkoj sirotinji da za njegovu dušu pale “svijeće u
Božjim hramovima”. Milostinja i pomoć siromasima i bolesnima ima se davati
poglavito “na blagdane, u svetu nedjelju, i na sveti petak” te osim, kako kaže,
“na dan svetoga Jurja, mojega krsnoga imena”, posebno još na Božić, Blagovi-
jest, Uskrs, Uzašašće, na blagdane Sv. Petra i Sv. Pavla, Sv. Stjepana Prvomu-
čenika, Sv. arkanđela Mihaela, Svete Djevice Marije i Svih svetih. Opravdano
je zaključiti da je te blagdane slavila Crkva bosanska, što dosljedno znači da
je praktično priznavala i vjerovala u sve glavne istine kršćanske vjere o Isusu
i Mariji te častila svece. Uz to, iz oporuke je vidljivo da krstjani vrednuju i
prakticiraju post, da nisu poput katara izbjegavali zakletvu, a u suprotnosti je
s običajima katarsko-dualističkih zajednica također činjenica da gost Radin,
osim što daje milostinju, određuje također dio ostavštine “za hram i grob” gdje
će biti položene njegove kosti.96
Neki povjesničari poglavito na tekstu oporuke gosta Radina temelje svo-
je stajalište da Crkva bosanska nije heretička, no da je s vremenom postala
raskolničkom.97 Svakako, oporuka se ne može iskoristiti kao dokaz za dua-
listčku herezu bosanskih krstjana. Ona, istina, potječe iz zadnjih desetljeća
postojanja Crkve bosanske i vremena kad je Bosna već izgubila svoju samo-
stalnost, a gost Radin već ranije zbog opasnosti od Turaka bio ishodio gosto-
95
U posuvremenjenom izvornom tekstu u knjizi Bosansko-humski krstjani u povijesnim vreli-
ma (13.-15. st.), str. 363., izostavljena je, vjerojatno omaškom, riječ “gospodina”.
96
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 362.-367. Usp.
ISTI, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, str. 183.
97
Usp. Ć. TRUHELKA, Bosanska narodna (patarenska) Crkva, str. 777.-780.; L. PETRO-
VIĆ, nav. djelo, str. 157.-260., a znatno su s njim suglasni M. BRKOVIĆ, nav. djelo, str.
106.-133. i A. BARUN, nav. djelo, str. 70.-71.

Marko Josipović
primstvo Mletačke Republike za sebe i pedeset ili šezdeset osoba svojega zakona i
svoje sekte,98 a sve to moglo je biti razlogom da ni Crkva bosanska više nije bila
ista kao prije te da se približavala katoličanstvu. Bilo kako bilo, oporuka gosta
Radina ne sadrži ništa što bi bilo u suprotnosti s katoličkim naukom.
Pisanoj ostavštini bosansko-humskih krstjana opravdano je pribrojiti i na-
tpise na nadgrobnim spomenicima, stećcima. Oko šezdeset tisuća takvih spo-
menika ima na području Bosne i Hercegovine, ali ne potječu svi od krstjana.
Malobrojni su natpisi na stećcima koji potvrđuju da su osobe u čast kojih su
podignuti bili pripadnici Crkve bosanske, prema Šanjeku “tek nekoliko njih”.99
Najpoznatiji, a i za pitanje kojim se bavimo najrelevantniji jesu stećci članova
hijerarhije Crkve bosanske, gosta Mišljena iz Puhovca i gosta Milutina Cr-
ničanina iz Humskog. Na stećku gosta Mišljena spominje se Abraham, što
pokazuje da se bosansko-humski krstjani razlikuju od zapadnih katara koji ne
priznaju starozavjetne patrijarhe, te priznanje da je gospodin Isus jedinoro-
đeni Sin Božji, dok stećak gosta Milutina svjedoči vjeru u “prečistu Troicu” i
povjeravanje “milosti božiei”. Uvjerenja krstjana izražena tim natpisima posve
odudaraju od manihejsko-dualističkog nazora.100
Spomenuto je kako su u srednjem vijeku bili rašireni razni apokrifi koji su
nadomiještali ono što se danas naziva beletrističkom literaturom. Prema Tru-
helki tekstovi apokrifa služili su i za zapise koji su u srednjem vijeku, ponegdje
i do nedavno, korišteni za tobožnju zaštitu “protiv nedaća, uroka i bolesti”,
a kao “navodna zaštita protiv nepogoda i nerodice u vinogradima” služila je
druga vrsta zapisa, “olovne pločice”, zakopavane u zemlju.101 Da neki od ta-
kvih tekstova potječu od predstavnika Crkve bosanske, Truhelka zaključuje
poglavito na temelju zapisa pronađenog 1905. godine u Ječmeništu kod Viko-
ča. Predstavivši taj zapis, on tvrdi, a iz navoda koje iz njega donosi doista se
98
Usp. M. ŠUNJIĆ, Jedan novi podatak o gostu Radinu i njegovoj sekti, u: Godišnjak, 11./19-
61., str. 265.
99
100
ISTI, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, str. 188.-
189.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 370.-371. Usp. Ć.
TRUHELKA, Bosanska narodna (patarenska) Crkva, str. 783.-786.; A. BARUN, nav. djelo,
str. 71.
101
Ć. TRUHELKA, Bosanska narodna (patarenska) Crkva, str. 787., 790.

dade također zaključiti, da, izuzev činjenice što su zapisi uopće odraz prazno-
vjerja, “ni u ovoj vrsti literature … nema ništa, što bi odavalo manihejske ili
bogumilske dojmove ili bi inače pobijalo dogme i kanone katoličke Crkve”.102
4. Zaključak
Bosansko-humski krstjani i Crkva bosanska optuživani su za krivovjerje.
Različita su karakteriziranja vjerskog zastranjenja u srednjovjekovnoj Bosni:
različiti dokumenti i druga vrela različito ga imenuju i definiraju. Razumljivo
je stoga da ni prosudbe povjesničara o njihovoj vjeri, temeljene na takvim vre-
lima i literaturi, nisu u suglasju.
Iz prelistavanja literarne ostavštine bosansko-humskih krstjana, na koju
smo se ograničili u ovom prilogu, što dakako nije dostatno za precizno utvr-
đivanje njihova vjerskog identiteta, pogotovo jer je ta ostavština malobrojna i
fragmentarna, proizilazi da se u sačuvanim pisanim vrelima krstjanske pro-
venijencije samo tu i tamo nalaze izrazi i formulacije s prizvukom umjerenog
odnosno doista zanemarivog blagog dualizma, primjerice u glosama Srećkovi-
ćeva zbornika te u legendi o stvaranju svijeta i čovjeka. Glose u Srećkovićevu
zborniku mogu se shvatiti glosarovim subjektivnim i privatnim tumačenjima
nekih tekstova iz evanđeljâ, te se na temelju njih ne može bosansko-humske
krstjane smatrati dualistima. Slično treba reći i o legendi o početku svijeta. U
njoj je uočljiv umjereni dualizam, no legenda ipak po svom obilježju nije po-
uzdan oslonac za upoznavanje vjeronazora krstjana i službenog nauka Crkve
bosanske.
Akademik Šanjek podsjeća da “arheološka i literarna vrela ne sadrže ni-
kakvih podataka o dualističkom svjetonazoru bosansko-humskih krstjana, na
kojima uporno inzistiraju latinski hereziolozi i kontroverzisti, ali i hrvatska
102
Isto, str. 787.-790. Truhelka drži da je predstavnik Crkve bosanske napisao taj zapis za
muslimane, vjerojatno svoje bivše ‘suseljane i suvjernike’, “koji su prešli na islam”, čija se
imena i navode u prvim redcima teksta i nakon čega slijedi naslov: “Molitva ot treska ot gro-
ma i od besa i ot grada.” U ovom zapisu slijedi zatim prijepis pisma koje je navodno “Hristos
svojom rukom zapisao nekom caru u Erusolimu”. Pismo pisano bosančicom, transkripcija
je latinskog apokrifnog Isusova pisma kralju Abagoronu. Iz teksta zapisa, uz zaklinjanja,
razvidna je vjera u Isusovo uskrsnuće, uzašašće, njegova čudesa itd., a sadržani su u njemu i
kratki svetopisamski citati u slavu “Isusa ‘jedinorođenog od Oca, puna milosti i istine, koja
stanuje u njemu’.”

Marko Josipović
glagoljaška knjiga”.103 Čini se da se na temelju dosadašnjeg proučavanja ovoga

pitanja opravdano može tvrditi da spomenuta vrela ne sadrže pouzdane podatke
o dualizmu u nauku Crkve bosanske.
SUMMARY
In this contribution, the author first constitutes that the krstjani of Bosnia
and Hum were accused of heresy and that different documents and sources
call and define it differently which makes historians’ judgements about their
religion based on those sources vary.
By browsing through their literary legacy which is, as expected, not suf-
ficient for a precise identification of their religious character, especially since
that legacy is very scarce and fragmentary, stems the fact that in the preserved
recorded sources of krstjan provenance only occasionally arise terms and for-
mulations with a colouring of moderate or, in fact, negligible mild dualism,
for example in the glossas of Srećković’s anthology and in the well-known
legend of creation of world and mankind.
Based on the past research of this matter, it seems reasonable to argue
that the mentioned krstjan sources do not contain reliable information on the
dualism in the teaching of the Bosnian Church.
103

Mato Zovkić
UPORABA SVETOGA PISMA MEĐU

BOSANSKIM KRSTJANIMA
Za uporabu Svetog pisma od bosanskih krstjana imamo više podataka u

polemičnim spisima katoličkih autora koji su ih napadali kao krivovjerce nego
u spisima koji potječu do njih samih. To pitanje uklopljeno je u kontekst slu-
ženja Svetim pismom u asketskih pokreta 13. do 15. st. kao što su krivovjerni
katari, ali i pravovjerni dominikanci i franjevci. U to doba nastao je novi tip
prepisivanja Svetog pisma, u rukopis koji se mogao nositi na put, a mnogi
propovjednici učili su pojedine dijelove napamet. Najkompletniji rukopis jest
Hvalov zbornik, koji je nastao 1404. god. te sadrži sve knjige Novog zavjeta,
150 psalama i osam starozavjetnih pjesama. Drugi sačuvani rukopisi i spisi
sadrže dijelove Novog zavjeta te formulacije koje odražavaju vjeru u Krista
kao posrednika spasenja, slavljenje određenih blagdana i poticaje na molitve
za pokojnike. Knjiga Otkrivenja najviše je prepisivana i tumačena. U polemi-
čkim spisima protiv katara, te posebno protiv krivovjeraca u Bosni od 1250.
(Pavao Dalmatinac) do 1461. god. (kardinal Torquemada), oni su napadani
kao krivovjerci koji odbacuju učenje da je Bog stvorio materijalni svijet, goto-
vo cijeli Stari zavjet te iskrivljeno tumače Otkrivenje, odbijaju krštenje vodom
i dr. Najvjerodostojniji su upiti bosanskih franjevaca papi Grguru XI. 1372.
godine iz kojih je razvidno da neki heretici u Bosni traže sklapanje ženidbe
pod uvjetom koji takav brak čini kršćanski nevaljanim. Bosanski krstjani sre-
dnjovjekovni su pokret protesta; na svoj način svjedočili su biblijsko siromaš-
tvo i jednostavnost, ali izvan zajedništva opće Crkve.
Naziv “krstjani”, koji su oni sami sebi s ponosom pridavali, upućuje na
služenje Svetim pismom Staroga i Novoga zavjeta kao zbirkom kanonskih

Mato Zovkić
knjiga koje kršćani smatraju nadahnutima. Splitski nadbiskup Bernard morao

je očito imati ovlasti svjetovnog vladara kad je oko 1200. godine protjerao
iz Splita i Trogira “brojne krivovjerce, katare i patarene, kojima je bosanski
ban Kulin dao sigurno utočište i zaštitu”.1 U istoj Šanjekovoj knjizi otisnuta
je Oporuka ‘gosta’ Radina Butkovića od 5. siječnja 1466., u kojoj oporučitelj
traži da vjernici koji ga nadžive blagdanom, nedjeljom i petkom mole Oče
naš za njega da bi ga Gospodin izbavio od grijeha i pomilovao na strašnome
sudu.2 To odaje vjeru u osnovni sadržaj Svetoga pisma. Kako su se ti krstjani
služili Svetim pismom? Što nam o tome govore njihovi vlastiti izvori, a što
spisi njihovih teoloških i političkih protivnika? Kako se njihova uporaba Sve-
toga pisma uklapa u slične postupke drugih obnoviteljskih pokreta u Europi
njihova vremena?
To je pitanje tim aktualnije što su dosada o tome pisali uglavnom lingvisti
koji su se zanimali za njihov kanon, glagoljske predloške iz kojih su prepisivali
svoje lekcionare i minijature u njihovim kodeksima.3 Jedino je uporabi Apo-
kalipse posvećena nešto veća pažnja, ali opet sa stajališta jesu li prepisivali iz
zapadnoga ili istočnoga predloška.4
Sveto pismo među kršćanima Europe

od početka 13. do kraja 15. stoljeća
Srednji vijek razdoblje je od pada Rimskog Carstva do početka reforma-
cije (od oko 500. do oko 1500. god.). To je vrijeme nastanka i razvoja tzv.
kršćanskog društva, kad je čežnja za vječnim spasenjem bila javno očitovana
te prakticirana u životu pojedinca i zajednice. Zato je to bitno doba biblijske
kulture, jer je Biblija proučavana i propovijedana kao Riječ Božja, kao izvor
1
F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Barbat, Zagreb,
2003., str. 3.
2
Usp. isto, str. 363.
3
Usp. npr. H. KUNA, “O jeziku i pismu Hvalova zbornika”, u: Zbornik Hvala krstjanina,
Svjetlost, Sarajevo, 1986., str. 15.-21. (s popisom literature); J. MAKSIMOVIĆ, “Ilumina-
cija Hvalova zbornika”, u: Zbornik Hvala krstjanina, str. 22.-29. (s bilješkama koje upućuju
na literaturu).
4
Usp. J. HAMM, “Apokalipsa bosanskih krstjana”, u: Slovo, 9.-10. (1960.), 43.-104.

Uporaba Svetoga pisma među bosanskim krstjanima
istine te posebno kao izvorište teologije.5 U razdoblju crkvenih otaca Sveto

pismo upotrebljavano je u liturgiji Crkve i proučavanju pojedinaca za tumače-
nje osnovnih kršćanskih istina i moralnih normi u grčko-rimskom svijetu. U
srednjem vijeku proširena je uporaba Svetoga pisma u čitanjima kod časoslova,
sakramenata i obreda te pri proučavanju u katedralnim i samostanskim ško-
lama. U razdoblju neposredno prije grgurevske reforme nastali su komentari
pojedinih biblijskih knjiga prema klasičnoj teoriji o četiri smisla (povijesni,
alegorijski, moralni, anagogijski).6 U vrijeme grgurevske reforme teolozi na-
klonjeni papi pozivali su se na neke biblijske tekstove da opravdaju premoć du-
hovne vlasti nad svjetovnom (Post 1,16; Pj 8,3; Lk 22,38; 1 Kor 2,15; teorija
o dva mača). Zastupnici prvenstva svjetovnih vladara također su se pozivali
na neke biblijske tekstove (kraljevsko svećenstvo: Izl 22,27; Ps 84,8 i dr.). Po
sebi je jasno da su u takvim prilikama i “heretici svoje religiozno-ćudoredne
zahtjeve crpli dobrim dijelom iz Novog zavjeta, a svoje su razumijevanje Sve-
tog Pisma rado pripisivali nadahnuću Duha Svetoga”.7
5
Usp. WILLEMIEN OTTEN, “The Power of the Bible in the Middle Ages”, u: The
International Bible Commentary. A Catholic and Ecumenical Commentary for the Twenty-First
Century, Editor William R. Farmer, Associate Editors Sean McEvenue, Armando J. Levo-
ratti, David L. Dungan, The Liturgical Press, Collegeville, Minnesota, 1998., str. 48.-52.;
C. TOMIĆ, “Srednjovjekovna egzegeza (6. do 15. st.)”, u svom djelu: Pristup Bibliji, Pro-
vincijalat franjevaca konventualaca, Zagreb, 1986., str. 388.-395.
6
Klasična djela o proučavanju Svetog Pisma u srednjem vijeku: H. DE LUBAC, Égèse médi-
évale: les quatre sens de l’Écriture, Aubier, Paris, 1959.-1964. (4. sv.). Dijelovi ovoga djela pre-
vedeni su na engleski i njemački. H. GRAF REVENTLOW, Epochen der Bibelauslegung,
Band II: Von der Spätantike bis zum ausgehenden Mittelalter, Verlag C. H. Beck, München,
1994. Poslužio sam se i leksikonskim preglednim člancima: H. KARPP, “Bibel IV. Die
Funktion der Bibel in der Kirche”, u: Theologische Realenzyklopädie, 6., Walter de Gruyter,
Berlin, 1993., str. 48.-93.; J. W. ROGERSON, “Interpretation, History of ”, te W. G.
JEANROND, “History of Biblical Hermeneutics”, u: Thew Anchor Bible Dictionary, Vol 3.,
Doubleday, New York, 1992., str. 424.-443.
7
F. KEMPF, “Heretički i reformni pokreti u kleru i među laicima (1000-1050). Zapadni
svijet na prijelazu prema razvijenom srednjem vijeku”, u: H. JEDIN, Velika povijest Crkve,
III./I., Kršćanska sadašnjost (KS), Zagreb, 1971., str. 379.-389., citat na str. 380. Za našu
temu u ovom svesku važna su još poglavlja: “Obrazovanost i znanost”, str. 372.-379., “Pokret
vita evangelica i pojava novih redova”, str. 504.-518. te “Filozofsko-teološke borbe”, str.
518.-527.

Mato Zovkić
Jedan od krivovjernih pokreta 12. i 13. st. bili su katari. Oni su zapravo
bili heterogeni pokret protesta i ovdje nas zanimaju sa stajališta služenja Sve-
tim pismom.8 Sami su se zvali “čistima” ili “dobrim kršćanima”, što uključuje
i služenje kršćanskim kanonskim knjigama, ali pristupali su im izbirljivo, jer
su naučavali da je materija zla, da se osnovno oproštenje grijeha postiže pola-
ganjem ruku, a ne krštenjem uz uporabu vode. Nisu pridavali vrijednost Kri-
stovoj smrti na križu, ali Krista su držali božanskim osloboditeljem čovjeka i
učiteljem mudrosti. Sa stajališta današnjih žena vjernica posebno je provoka-
tivno da su ženu držali suradnicom sotone zato što je zavela anđele pa se “Bog
zbog toga razljutio i zakleo da nikada više neće pripustiti u nebo koju ženu, a
to znači da se duše žena nakon smrti trebaju najprije promijeniti”.9 Danas im
se upisuje u zaslugu da su otkrili važnost vjernika laika.
Prema Sacconijevoj Sumi o katarima i leonistima iz 1250. godine postojale
su različite katarske “Crkve”, kojima je zajedničko suprotstavljanje Rimu te
potpuno ili djelomično odbacivanje Staroga zavjeta: “Đavao je začetnik čita-
vog Starog zavjeta, osim ovih knjiga: Job, Psaltir, Knjiga Salomonova, Knjiga
mudrosti, Knjiga Isusa sina Sirahova, Izaija, Jeremija, Ezekijel, Danijel i knji-
gâ dvanaestorice proroka.”10 Sacconijeve podatke o katarima povjesničari drže
vjerodostojnima zato što je odrastao kao jedan od katara te se obratio na kato-
ličko zajedništvo, postao dominikanac i vođa inkvizicije u Lombradiji 1254.
godine. Katari su se služili svim novozavjetnim knjigama u dokazivanju svoga
učenja, a svoje vjerske sastanke i molitve održavali su na otvorenom, navečer,
da ih ne bi prepoznali špijuni inkvizicije.11
8
Usp. poglavlja: H. WOLTER, “Prosjački redovi”, “Krivovjerje i inkvizicija u 13. stoljeću”,
“Kršćanski entuzijastički pokreti u 13. stoljeću”, “Pokret spirituala i spor oko siromaštva”,
u: H. JEDIN, Velika povijesti Crkve, III./II., KS, Zagreb, 1993., str. 198.-213., 244.-253.,
285.-291., 424.-430.
9
DANIELLA MÜLLER, “Katharer”, u: Theologische Realenzyklpädie, 18., Berlin, 2000.,
str. 21.-30. Autorica ističe da je katarski pokret živio oko 200 godina, ali od 1982. postoji
u Francuskoj Centre nationale d’études Cathares u Villegly kod Carcasonne koji intenzivno
istražuje dokumente o katarima.
10
F. ŠANJEK, “Dualističko-evangelički pokret u XIII. stoljeću u svjetlu Sacconijeve ‘Sume
o katarima i leonistima’ (1250.)”, u: Bogoslovska smotra (BS), XLV. (1976.), 3., 285.-305.,
citat na str. 294.
11
Usp. F. ŠANJEK: Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 153.-155., prilikom

Pravovjerni i heretični propovjednici morali su znati napamet dosta citata

iz Svetog pisma. Mnogi monasi prepisivali su Bibliju kao vježbanje u kršćan-
skoj savršenosti te neke dijelove učili napamet. U 13. st. razvila se nova tehni-
ka prepisivanja Biblije: “Sto godina između 1170. i 1270. proizvelo je format
Biblije koji ju je preoblikovao snažnije nego ikoje stoljeće od otkrića kodeksa, a
biblijski oblik toga vremena još uvijek postoji. Najveći dio toga razvoja odvijao
se u Francuskoj. Promjena je očita i jasna a odvijala se u dva koraka. Počela je
postepenim fizičkim promjenama biblijskog formata u sjevernoj Francuskoj
između 1170. i 1230. Na drugom stupnju, od oko 1240. i dalje silno se proši-
rila nova Biblija diljem Europe: … stranice su smanjene, sva Biblija stavljena
je u jedan svezak otprilike oblika današnjih knjiga, stavljani su predgovori i
abecedni popis tumačenja hebrejskih imena, tekst je podijeljen na poglavlja.”12
Dakako, i slova su bila sitnija. Središte tog novog stila prepisivanja postao
je Pariz i tada je ustaljen redoslijed knjiga SZ i NZ kao što ga sadrže kato-
lička izdanja danas. Pariz je sredinom 13. st. imao oko 150.000 stanovnika
i mnoštvo teoloških učilišta na kojima se marljivo proučavalo Sveto pismo.
Na Teološkom fakultetu spremali su se mladi dominikanci za buduće propo-
vjednike koji će poučavati pravovjerne i pobijati heretike: “Ta nova Biblija u
jednom svesku bila je idealna za braću propovjednike. Papa Honorije III. već
je 1220. spomenuo dominikance kao studente Svetog Pisma u Parizu. Bilo je
prirodno da posegnu za formatom Biblije koja se tu upotrebljava. Uvidjeli su
joj vrijednost kao da su je sami izmislili. Pariška Biblija odgovarala je braći
propovjednicima iz četiriju razloga: mogla se nositi na put, bila je cjelovita,
mogli su se u njoj brzo orijentirati i mogli su je nabaviti po pristupačnoj ci-
jeni.”13 U našim krajevima zoran primjer takve Biblije jest Hvalov zbornik iz
1404. godine, koji sadrži samo Psaltir i Novi zavjet. Hamel nastavlja da su
ove male Biblije nazvane studentskima, ali da je točnije nazvati ih Biblijama
putujućih propovjednika. Oko 1338. godine biblioteka Sorbone imala je 40
primjeraka takve Biblije, ali ona je ubrzo bila proširena u široke slojeve: “Male
uvoda u “Raspravu između rimokatolika i bosanskog patarena” od Pavla Dalmatinca iz oko

1250. god.
12
CH. DE HAMEL, “Portable Bibles of Thirteenth Century”, u svom djelu The Book. A
History of the Bible, Phaidon Press Limited, London, 2001., str. 114.-139., citat na str. 117.
13
Isto, str. 131.

Mato Zovkić
latinske Biblije priređivane su u izvanrednim količinama u 13. st., posebno

u Francuskoj ali također u velikom broju u Italiji te Engleskoj. Potaknuti od
braće propovjednika, bezbrojni ljudi morali su kupiti nosivu Bibliju u trećoj
četvrtini 13. st. Tekst je bio na latinskom, što je ograničavalo broj čitatelja
na one koji su stekli određenu naobrazbu. Neki su vjerojatno bili studenti,
drugi monasi, klerici, kraljevski činovnici, mjesni plemići, upravitelji dobara
itd. Biblija u jednom svesku, uređena i raspodijeljena na poglavlja, utisnula
se u svijest osoba koje prije nisu nikada posjedovale knjigu. Pariške Biblije i
njihove imitacije proizvedene drugdje, priređivane su i prodavane u velikom
broju tako da u srednjem vijeku skoro nije ni trebalo drugih primjeraka, jer su
bile stalno preprodavane iz naraštaja u naraštaj. Postoje još uvijek stotine njih
(možda i tisuće). Čak i sada, Biblije iz 13. st. toliko su proširene da nikada
nisu potpuno iščezle iz antikvarnica.”14
Otkriće tiska omogućilo je u novo doba širenja Biblije na latinskom i
živim jezicima. Iz opće povijesti europske kulture poznato je da je sam izumi-
telj tiskarskog umijeća Johannes Gutenberg između 1453. i 1455. god. tiskao
Bibliju na latinskom u dva sveska u Mainzu u oko 180 primjeraka, od kojih
je sačuvano oko 50.15 U to doba, ili točnije 29. svibnja 1453. pao je Carigrad
pod najezdom sultana Mehmeda II. te se Europom širio strah od opasnosti
za kršćanski svijet, što je pogodovalo tiskanju i kupovanju Biblija. Stručnjaci
računaju da se Gutenbergova Biblija pojavila vjerojatno tijekom 1455. godine,
zbog dokumenta od 6. 11. 1455. kojim financijer Johann Fust traži od Guten-
berga povratak pozajmice od 2020 guldena. Gutenberg mu je umjesto novca
predao svoju tiskaru. Gutenbergova Biblija ima oblik 40,5 x 29,5 cm; prvi
svezak obuhvaća 325 listova teksta, drugi 319, na svakoj stanici su 42 retka.
Jedna četvrtina izdanja tiskana je na pergamentu, a ostali primjerci na papiru.
Jedan primjerak te knjige tiskane na papiru težak je oko 13,5 kg, a primje-
rak na pergamentu oko 22,5 kg. Ugled koji je stekla Biblija kao prva tiskana
knjiga pomogao je da se u ljudi izgradi povjerenje prema tiskanju knjiga kao
novom iznašašću koje nije heretično niti narušava prirodne zakone. Do kraja
15. st. tiskano je 80 izdanja Biblije na latinskom te više od 12 izdanja latinskog
teksta s komentarima: “Tekst tiskan u Mainzu 1453.-1455. postao je predak
14
Isto, str. 138.
15
Usp. isto, str. 190.-215., poglavlje: “The Gutenberg Bible”.

svih kasnijih tiskanih izdanja Biblije na latinskom, osim dvaju. Katkad je pri-
mjerak Gutenbergove Biblije morao biti uzorak štamparima kasnijih izdanja,
kao što je Biblija s 36 redaka iz oko 1460. te manja Biblija koju su tiskali Fust
i Schoeffer u Mainzu 1462. god. (…) Veliki liturgijski tip i graciozna gotska
elegancija Gutenbergove Biblije bili su pretvoreni u manje Biblije za privatnu
uporabu, ali tekst je Gutenbergove Biblije izdržao kroz stoljeća.”16
Prvi tiskani njemački prijevod Svetog pisma izišao je oko 1465. god. Od
toga izdanja pa do Lutherova Novog zavjeta na njemačkom 1522. god. tiska-
no je 14 potpunih Biblija na visokonjemačkom i četiri na donjonjemačkom.
U Veneciji je izišla prva tiskana Biblija na talijanskom 1471. godine i to dva
različita prijevoda. Francuzi su dobili prvu tiskanu Bibliju na svom jeziku
1477. god., a iste godine i Nizozemci.17 Pronalaskom tiska omogućeno je ti-
skanje i drugih religioznih djela s citatima iz Svetog pisma ili prepričavanjem
biblijskih zgoda. Tako su knjižice s uputama o dobrom obavljanju sakramenta
ispovijedi, na latinskom ili živom jeziku, u razdoblju između 1450. i 1520.
god. bile tiskane 50 puta. Katekizam Ivana Herolta († 1468.) tiskan je u 12
izdanja između 1490. i 1521. godine. Pučka knjiga Ogledalo kršćana franjevca
Dietricha Koldea (+1515.) tiskana je u mnogo naklada od 1470. godine.
Sveto pismo u dominikanskom i franjevačkom pokretu

13. stoljeća
Dominikanci su došli u Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo još za života Sv.
Dominika, neposredno nakon druge vrhovne skupštine u Bologni 1220. go-
dine. Budući da su se državne i crkvene vlasti Mađarske osjećale zaduženima
za pravovjerje u Bosni, pripadnici ugarske dominikanske provincije ubrzo su
počeli djelovati i u Bosni. Stjepan Krasić smatra da su dominikanci došli u
Bosnu oko 1225. god., a iz povijesnih vrela navodi da su već 1235. godine
16
Isto, str. 215.
17
Usp. poglavlje “Nutarnji crkveni život. Gradska župa, liturgija, propovijed, kateheza i
redovi”, u: H. JEDIN, Velika povijest Crkve, III./II., str. 632.-651., osobito str. 646.-647.
Spomenimo usput da smo mi Hrvati dobili dijelove tiskane Biblije prvi put u Lekcionaru
Ivana Bandulavića 1613. godine. Prvi prijevod cijele Biblije nastao je 1521. godine, drugi je
Bartola Kašića iz 1630. godine, ali nijedan od njih nije tada tiskan. Prva tiskana cjelovita
Biblija jest prijevod Petra Katančića iz 1831. godine. Usp. J. FUĆAK, Šest stoljeća hrvatskog
Lekcionara, KS, Zagreb, 1975.

Mato Zovkić
imali samostan u današnjoj Bosanskoj Dubici na desnoj obali Une te 1242.

godine u Bihaću. Ostali su institucionalno u Bosni do 1330. godine, kada je
Ivan XXII. presudio da franjevci imaju ovlast Svete Stolice za prvenstvo dje-
lovanja u Bosni.18
Dominik de Guzmán (1173.-1221.) rodio se nedaleko od Burgosa u Špa-
njolskoj, poslije studija teologije zaređen s 25 godina za svećenika, a s 30 godi-
na postao je predstojnik kanoničkog zbora u Osmi. Prateći svoga biskupa Di-
dakusa na putovanju u Rim susreo se u južnoj Francuskoj s opasnošću otpada
od katoličke vjere pod utjecajem krivovjeraca katara koji su pokornički živjeli
i propovijedali. Sam biskup preporučio je novu metodu propovijedanja: živjeti
siromašno poput Crkve apostolskih vremena te propovijedati primjerom i ri-
ječju. U tu svrhu otvorio je 1206. god. u Prouilleu kod Toulouse misionarsku
postaju, a kad je on 1207. godine umro, Dominik je preuzeo vodstvo postaje.
Sa suradnicima je 1215. godine osnovao zajednicu propovjednika i dobio odo-
brenje biskupa; 1216. godine dao je svojoj zajednici Pravila Sv. Augustina, a
papa Honorije III. potvrdio je 18. siječnja 1217. ovu zajednicu kao Red braće
propovjednika za cijelu Crkvu. Dominik je bio poznat kao “evanđeoski muž”
koji je “uvijek govorio s Bogom (molitva) da bi zatim uspješno mogao govoriti
o Bogu (propovijedanje). Dok je žarkim propovijedanjem ljudima predavao
Boga, dotle je snagom molitve ljude privlačio k Bogu. Za njega se može s pra-
vom kazati da je bio gorljivi promicatelj istine, neumorni apostol djelotvorne
ljubavi, koji je poput našega Gospodina ‘prošao zemljom čineći dobro’ (Dj
10,38).”19
Prije Dominika redovnici su se bavili ručnim radom ili prepisivanjem
knjiga da bi napredovali u kršćanskoj savršenosti. S Dominikom nastupa
novo razdoblje redovništva u Crkvi, okrenuto apostolskom propovijedanju i
18
Usp. S. KRASIĆ, “Djelovanje dominikanaca u srednjem vijeku”, u: Ž. PULJIĆ - F. TO-
PIĆ (prir.), Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi simpozija povodom 9 stoljeća spominja-
nja Bosanske biskupije (1089-1989), Vrhbosanska visoka teološka škola, Sarajevo, 1991., str.
173.-240. Za našu temu važan je prilog F. ŠANJEK, “Crkva bosanska: dualistička sljedba ili
evaneđoski ideal zajedništva u duhu Pracrkve”, u: Ž. PULJIĆ - F. TOPIĆ (prir.), Kršćanstvo
srednjovjekovne Bosne, str. 157.-172.
19
M. BIŠKUP, “Obilježje dominikanske duhovnosti”, u: Vrhbosnensia, VII. (2003.), 107.-
126. Za osnove o Dominikovu životu i dominikanskom pokretu usp. također J. ANTOLO-
VIĆ, Duhovni velikani - Sveci Katoličke Crkve, II. dio, FTI, Zagreb, 1998., str. 155.-158.

pastoralnom djelovanju u Crkvi. Dominik je osjetio potrebu trajnog studiranja

da bi mogao uspješno propovijedati. Zato na svojim putovanjima nije jahao
konja, također nije odsjedao u skupim gostionicama niti tražio brojnu pratnju
(što su činili drugi ondašnji propovjednici, a heretici su ih kritizirali da ne
postupaju onako kako propovijedaju). Sa sobom je nosio vlastiti primjerak
Matejeva evanđelja i Pavlovih poslanica. Od njegova primjera ostala je kod
dominikanaca obveza i tradicija studiranja teologije, jer prema njihovoj duho-
vnosti nije dobar redovnik onaj koji nije istodobno i čovjek studija.
U dominikanskom redu od početka postoje učitelji studenata a prigodom
osnutka kojeg novog samostana prior se imao pobrinuti za dovoljan broj pro-
fesora koji će poučavati braću. Dominikanski akademski sustav bio je “decen-
traliziran pa su studiji nicali u raznim samostanima i provincijama”.20 Još za
života utemeljiteljeva, 1220. godine dominikanci su u Parizu prvi od redovni-
ka imali teološku katedru a deset godina kasnije imali su dvije katedre. “Do-
minikanski red, od svog osnutka do naših dana, pridavao je osobitu važnost
proučavanju Biblije i biblijskih znanosti, toga prvog izvora kršćanske istine,
koju Red treba propovijedati. Već u spisima o počecima Reda propovjednika
govori se kako je sv. Dominik poticao braću na studij Svetog Pisma, on koji
je toliko bio zanešen Matejevim evanđeljem i Pavlovim poslanicama da ih je
znao napamet … Znamo npr. da je na pariškom studium generale sv. Jako-
va, već prve godine postojanja u sklopu sa sveučilištem bl. Jordan Saksonac
predavao Lukino evanđelje. Iako je dužnost doktora teologije bila da pouča-
va teologiju izlažući Sveto Pismo i temeljeći svoja predavanja na njemu, ipak
malo pomalo, otkako su škole bile pripojene sveučilištima, neki su se profesori
počeli okretati više prema spekulativnoj teologiji na štetu Biblije. Kako je Bi-
blija bila povlaštena knjiga u dominikanskim teološkim školama, na pojavu
zapostavljanja Biblije morala je više puta intervenirati Vrhovna skupština, bilo
to nalažući profesorima da se u svojim predavanjima oslanjaju na Sveto Pismo,
bilo da je odredila da Biblija bude prvi predmet dana prije svakog drugog.”21
Tekst Biblije rabili su studenti i profesori. Dominikanci iz Pariza i Oxforda
priredili su sredinom 13. st. Biblijsku konkordanciju te radili na kritičnom
izdanju latinskoga teksta Biblije. Osnovni teološki priručnik bile su Četiri
20
S. JURIČ, “Dominikanci i Biblija”, u: BS, LVIII. (1988.), 1., 86.-109., citat na str. 88.
21
Isto, str. 89.-90.

Mato Zovkić
knjige sentencija Petra Lombardskog (1095.-1160.). Razvoj filozofije tijekom

13. pridonio je odvajanju teologije kao predmeta od Svetog pisma, a taj se pre-
dmet sastojao u tumačenju pojedinih knjiga Svetog pisma pa je jedna četvrtina
djela Tome Akvinskog zapravo komentar knjiga Svetog pisma. U 13. st. do-
minikanci su također prevodili na talijanski Vulgatin tekst Biblije pa je 1242.
godine Vrhovna skupština u Bologni izdala o tome određene smjernice.
Čini se da je prvi dodir franjevaca sa srednjovjekovnom Bosnom bio pohod
senjskog biskupa Filipa i splitskog franjevačkog starješine bosanskom banu
Mateju Ninoslavu 1248. godine radi ispitivanja je li vladar Bosne heretik.
Drugi dodir bio je u vrijeme pape Nikole IV. (1288.-1292.), koji je 23. ožujka
1291. pismeno zatražio od provincijala Slavonije da pošalje dva sposobna fra-
njevca vladaru Mačve, Usore i Soli Stjepanu Dragutinu radi istraživanja kri-
vovjerja.22 Franjevački general Gerald Ot posjetio je 1339. godine bosanskog
bana Stjepana II. Kotromanića radi ispitivanja vjerskih prilika u njegovoj ze-
mlji, a od svoje pratnje ostavio je nekoliko subraće da započnu dublje misijsko
djelovanje u Bosni. Fra Peregrina Saksonca imenovao je svojim vikarom i tada
je osnovana vikarija bosanskih franjevaca koja je 1514. godine preoblikovana
u vikariju Bosnu srebreničku, a 1517. godine u provinciju Bosnu Srebrenu, što
je i danas njezin službeni naziv.
Za razliku od katara i drugih krivovjeraca srednjeg vijeka koji su se kao
pokret protesta izdvojili iz crkvenoga zajedništva, Sv. Franjo Asiški (1182.-
1226.) počeo je svojevrsni pokret osporavanja, ali u zajedništvu s biskupima
i papom kao nasljednicima apostolskog zbora u Crkvi. U znak protesta pro-
tiv očeva precjenjivanja bogatstva i socijalnog položaja, napustio je roditeljski
dom i postao Kristov siromah zajedno s prvim sljedbenicima. Od kršćanskih
vjerskih istina duboko je proživljavao otajstvo utjelovljenja i muke Kristove te
je dobio milost svetih rana Isusovih na svome tijelu.23 U tzv. Nepotvrđenom
pravilu stoji na početku: “Ovo je život u Evanđelju Isusa Krista, za koji je brat
22
Usp. B. PANDŽIĆ, “Djelovanje franjevaca od 13. do 15. stoljeća u Bosanskoj državi”,
u: Ž. PULJIĆ - F. TOPIĆ (prir.), Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne, str. 241.-268.; A. BA-
RUN, Svjedoci i učitelji. Povijest franjevaca Bosne Srebrene, Svjetlo Riječi, Sarajevo – Zagreb,
2003.
23
Usp. B. DUDA, Sveci i blagdani franjevačkog kalendara, Hrvatska franjevačka provincija
sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 2000., str. 131.-134.; 145.-149.

Franjo molio papu Inocenta da mu ga odobri i potvrdi i gospodin ga je Papa

odobrio i potvrdio, njemu i njegovoj braći, ondašnjoj i budućoj.”24 Pravilo je
podijeljeno na 23 manja poglavlja koja pobliže govore o duhovnom životu,
molitvi i svjedočkom djelovanje braće, a svako je od njih satkano oko citata iz
Novoga zavjeta ili aluzija na biblijske tekstove. To Pravilo nastalo je 1209. ili
1210. god. osobnim zalaganjem Franje, iako su formulacije mogli doreći sami
članovi njegove skupine i crkveni eksperti.25 Franjo i njegovi drugovi čitali su
Evanđelje da bi od njega i po njemu živjeli i zato svoj redovnički život u Crkvi
nazivaju životom po evanđelju Isusa Krista. Za Franju je bit Novoga zavjeta
misterij Krista koji živi i djeluje u Crkvi, “živa prisutnost Krista sve tumači i
sve mu govori o prisutnosti Krista. Franjo sebi ne postavlja složene probleme
odnosa Starog i Novog zavjeta kakvi se danas postavljaju: čita Stari zavjet
kao riječ ‘o’ Kristu. Ne može se zanijekati njegov ‘kristocentrizam’ koji ipak
ne odstranjuje ‘antropocentrizam’, ulogu Crkve i djelovanje Duha … Zadaća
je hermeneutike otkrivati prisutnost Krista - istine u evanđelju te pomagati
da se prisutnost Krista - istine utjelovi u vlastitom životu koji se stoga može
definirati kao vita evangelii Iesu Christi.”26
Iako je sam siromašno živio te siromaštvo socijalno i duhovno braći pre-
poručivao, Franjo nije držao luksuzom imati vlastiti primjerak Evanđelja 27 da
bi ga mogao čitati i razmatrati. “Franjo je Asiški sasvim prožet Evanđeljem i
Biblijom. Služi se vrlo slobodno tekstovima, često citira napamet, često nes-
vjesno tako da bit nekih riječi prelazi u njegove vlastite riječi. Često ni on sam
24
Ovaj i druge citate iz Franjinih djela preuzimam iz knjige Spisi svetog Franje, Izdavač
Jukić, Sarajevo, 1974., str. 3.
25
Usp. D. DOZZI, Il Vangelo nella Regola non bolata di Francesco d’Assisi, Istituto storico dei
Cappucini, Roma 1989., str. 42.-43.; na str. 90.-129. donosi latinski i talijanski tekst Pravila
s uputama na citate iz Svetog Pisma.
26
Isto, str. 388.-289.
27
U starinskom samostanu sv. Klare Asiške čuvaju se Franjin Brevijar i Evanđelistar kao
dragocjena relikvija. “Blaženi Franjo nabavio je ovaj brevijar za svoje drugove fra Angela i
fra Leona; u vremenu kada je bio zdrav, uvijek je htio moliti oficij, kako je propisano u našoj
reguli, a u vremenu bolesti kada ga nije mogao recitirati, htio je da mu ga čitaju. Tako je na-
stavio do smrti. Također je dao da se napiše ovaj evanđelistar pa je u dane, kada nije mogao
slušati misu, zbog bolesti ili zbog neke druge zapreke, dao da mu čitaju evanđelje koje se
toga dana čitalo u crkvi na misi. Tako je nastavio do svoje smrti” - isto, str. 53.

Mato Zovkić
više ne može razlikovati da li to već Biblija govori ili još uvijek on. U svakom
se slučaju osjeća dužan da svoje riječi stavi u Kristova usta: ‘Svima sam dužan
uputiti i pružiti miomirisne riječi svoga Gospodina’, piše on na početku Pisma
svim vjernicima, 28 i na kraju: ‘Molim vas i zaklinjem u ljubavi koja je Bog,
željan da vam noge poljubim, da ove i ostale riječi Gospodina našega Isusa
Krista činite i obdržavate.’ Budući da su vrlo tečni prijelazi od Kristovih riječi
na Svečeve i obratno, bit će teško prikazati izvore željenom jasnoćom.”29
Budući da su franjevci htjeli ne samo živjeti evanđeosko siromaštvo i je-
dnostavnost, nego i vjernike poučavati u vjeri Crkve, bilo je potrebno organi-
zirati za braću studij teologije. Jedan od prvih učitelja teologije bio je Sv. An-
tun Padovanski (1195.-1231.), koji je u bolonjskom samostanu neko vrijeme
bio učitelj teologije, a utemeljitelj mu je napisao pismo: “Sviđa mi se što braći
predaješ teologiju, samo ako studirajući ne gasiš duh molitve, kako i stoji u
našem Pravilu.”30 Od njega je ostalo djelo Nedjeljni govori u kojem je tumačio
Sveto pismo te ga primjenjivao na vjernički život. Drugi veliki franjevac, koji
je bio istaknuti teolog i bibličar te je toliko pridonio razvitku svoga reda da ga
neki povjesničari nazivaju drugim utemeljiteljem reda, jest Sv. Bonaventura
(1221.-1274.).31 Nadahnut primjerom i učenjem svoga profesora Aleksandra
Haleškog, stupio je u dobi od 26 godina u franjevački red te i sam postao
uspješni profesor na Franjevačkom teološkom učilištu u Parizu. U istom gra-
du predavao je na dominikanskom učilištu Toma Akvinski i Bonaventura se
s njime sprijateljio. Uz teološka djela te spise o duhovnom životu i posebno o
franjevačkoj zajednici, pisao je i biblijske komentare i propovijedi. Dva hr-
28
Za pun tekst na hrvatskom usp. Spisi svetog Franje, str. 52.-58.
29
A. ROTZETTER - TH. MATURA, Živjeti Evanđelje s Franjom Asiškim, Hrvatska fra-
njevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, Zagreb 1997., str. 48. Oslonivši se na Franjina djelca
Oporuka i Opomene, Anton Rotzetter izvodi 7 Franjinih hermeneutskih načela (str. 46.-48.),
zatim pokazuje kako se Franjo služio sinopticima, Ivanom, Prvom Petrovom, Pastoralnim
poslanicama, Psalmima (str. 49.-58.).
30
J. ANTOLOVIĆ, Duhovni velikani - Sveci Katoličke Crkve, I. dio, FTI, Zagreb, 1998.,
str. 558.-563.
31
Usp. H. BORAK, “Život sv. Bonaventure”, u: H. BORAK (prir.), Objava i teologija.
Zbornik radova kongresa u čast sv. Bonaventure Zagreb, 9.-11. IX. 1974., KS, Zagreb, 1977.,
str. 345.-349.; J. ANTOLOVIĆ, Duhovni velikani - Sveci Katoličke Crkve, II. dio, str. 79.-
82.

vatska bibličara proučili su njegov egzegetski doprinos te biblijsku podlogu

njegova učenja o krstu.32 Sedamnaest godina bio je general reda, trudeći se da
sačuva i obnovi Franji duh, ali i da zajednicu uvede u dublji studij teologije da
bi mogla kvalitetnije pastorizirati.33
Današnji bosanski franjevac fra Anđelko Barun, pri izlaganju povijesti
bosanskih franjevaca o vlastitim članovima i drugim ljudima, ističe da je papa
poslao franjevce u Bosnu radi čuvanja katoličkoga zajedništva i pravovjerja u
zemlji gdje su djelovali bosanski krstjani. Misli da se iz spisa samih krstjana
može naslutiti da su bili shizmatici, ali ne i dokazati da su bili heretici.34
Sveto pismo u kodeksima i drugim

dokumentima bosanskih krstjana
1. Hvalov zbornik najbolje je sačuvani kodeks bosanskih krstjana, nazvan
po prepisivaču Hvalu. Izdala ga je 1986. god. profesorica dr. Herta Kuna s
još četiri suradnice, koje se profesionalno bave glagoljskim rukopisima.35 Uz
fototipsko izdanje izvornika u izvornom obliku male osmine, popratni svezak
transkripcije donosi sav tekst s varijantama ispod crte, a na početku četiri stu-
dije: o Hvalovu zborniku općenito (H. Kuna), jezik i pismo Hvalova zbornika
(H. Kuna), iluminacija Hvalova zbornika (J. Maksimović) i “O ovom izda-
nju” (H. Kuna). Svi ti uvodni članci prevedeni su na engleski, što ediciji daje
mogućnost šire uporabe. Hval je pisao 1404. godine negdje u “Dalmaciji ili
neposrednom zaleđu”, kako kaže H. Kuna, a svoju knjigu posvetio je bosan-
skom vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću, koji je tada bio namjesnik ugarsko-
hrvatskog kralja Ladislava. Hval spominje i svog vjerskog poglavara kao “dida
Radomira”, što potvrđuje da je bio pripadnik Crkve bosanske. Ovaj kodeks
sadrži sljedeće kanonske i druge spise ovim slijedom: četiri evanđelja (Mt,
Mk, Lk, Iv), Otkrivenje, Deset zapovijedi, četiri apokrifna spisa o apostolu
32
Usp. Lj. RUPČIĆ, “Bonaventura kao egzeget”, u: H. BORAK (prir.), Objava i teologija,
str. 35.-49; M. MANDAC, “Svetopisamska pozadina Bonaventurine krsne nauke”, u: H.
BORAK (prir.), Objava i teologija, str. 241.-253.
33
Usp. M. VOVK, “Ideal frančiškanskega življenja pri Sv. Bonaventuri”, u: H. BORAK
(prir.), Objava i teologija, str. 128.-140.
34
Usp. poglavlje “Crkva bosanska” u njegovoj knjizi Svjedoci i učitelji, str. 51.-75.

Mato Zovkić
Pavlu (Poslanicu tirskog biskupa Doroteja o 72 Gospodinova učenika, Život

apostola ciparskog biskupa Epifanija, Pohod apostola Pavla, Mučeništvo sv.
Pavla), Djela apostolska, Jakovljevu poslanicu, Prvu i Drugu Petrovu, Prvu,
Drugu i Treću Ivanovu, Judinu poslanicu, 14 Pavlovih poslanica (Rim, 1 i 2
Kor, Gal, Ef, Fil, Kol, 1 Sol, 2 Sol, Heb, 1 i 2 Tim, Tit, Flm); 150 kanon-
skih psalama i apokrifni 151. psalam, osam starozavjetnih pjesama i Marijin
Magnificat. U starozavjetne pjesme uvrštene su: 1. “Izlazak sinova Izraelovih”
(Izl 15,1-19); 2. “Mojsijeva pjesma iz Ponovljenog zakona” (Pnz 32,1-43); 3.
“Molitva Anina” (1 Sam 2,1-10); 4. “Pjesan proroka Habakuka” (Hab 3,2-19);
5. “Pjesma Izaije proroka” (Iz 26,9-19); 6. “Pjesan Jone proroka” (Jon 2,3-10);
7. “Pjesan trojice mladića” (Dn 3,24-45); 8. Druga pjesma istih mladića (Dn
3,52-90).36 Osim posvete političkom i financijskom pokrovitelju i spominjanja
svoga crkvenog poglavara, Hval nije zapisao čemu će služiti njegova knjiga.
Ona, međutim, djeluje kao liturgijski lekcionar i molitvenik. Kako u ono doba
još nije bio ustaljen slijed knjiga Novoga zavjeta u rukopisima i lekcionarima,
ništa ne možemo sigurno zaključiti o prepisivačevoj crkvenoj pripadnosti. Je-
dino se iz stavljanja Otkrivenja odmah iza kanonskih evanđelja može naslu-
titi da prepisivač i njegovi čitatelji pripadaju krugu kršćana koji su tu knjigu
Novog zavjeta posebno studirali i propovijedali, a to su patareni i njima slični
pokreti protesta.
2. Radosavov zbornik pisan je bosančicom između 1443. i 1461. godine
te posvećen krstjaninu Gojsavu. Sadrži Otkrivenje, Očenaš, početak Ivanova
evanđelja i Pavlov poziv na pobožno življenje u svijetu (Tit 2,12-13).37
3. Srećkovićevo evanđelje rukopis je iz 14. st., koji je čuvan do početka
20. st. i sadržavao je četiri evanđelja. Nakon smrti vlasnika Pante Srećkovića
1903. godine knjiga je zagubljena, a kad je pronađena, nije više u njoj bilo
35
Zbornik Hvala krstiana. Transkripcija i komentar, izdanje priredili N. GOŠIĆ, B. GRA
BAR, V. JERKOVIĆ, H. KUNA, A. NAZOR, redaktor HERTA KUNA, Svjetlost i
Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo, 1986., 57. + 358 V str.
36
Usp. L. PETROVIĆ, Kršćani Bosanske crkve, 2. izd., Svjetlo riječi - Ziral, Sarajevo – Mo-
star, 1999., str. 201.-204.
37
Tekst Očenaša s početkom Ivanova evanđelja i Pavlovom opomenom mogao je služiti
kod obreda inicijacije, usp. transkribirani tekst, F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u po-
vijesnim vrelima, str. 338.-343. koji je gotovo identičan s latinskim tekstom provansalskih
katara.

teksta Matejeva evanđelja i velikog dijela Ivanova evanđelja. Rukopis je važan

po 16 glosa iz kojih se vidi nauk Crkve bosanske. Posebno je karakterističan
alegorizirani komentar Lukine parabole o rasipnom sinu.38 Zanimljivo je da
je u bilješci uz Lk 10,30-35 prigodom parabole o Milosrdnom Samarijancu
gostionica protumačena kao Crkva, a gostioničar kao Petar.
4. Legenda o stvaranju svijeta i čovjeka jest bosanska verzija katarskog apo-
krifa iz 13. st. Interrogatio Johannis. Prerađuje izvješće Post 1 o stvaranju svi-
jeta u šest dana te Post 2 o stvaranju prvog ljudskog para. Đavao napasnik
pretvorio se u raju u krasnu djevojku te zaveo Adama i Evu. Čovjekova put
stvorena je od zemlje, kosti od mramora, um od oštroumnosti anđeoske. Le-
genda ne sadrži dualistički nauk ali se podudara s učenjem umjerenih talijan-
skih katara.39 Oni koji su legendu pričali i slušali očito su poznavali biblijski
tekst o stvaranju te su sebi dopustili vjerničko maštanje nad tim tekstom.
5. Batalovo evanđelje iz 1393. godine sada se sastoji od četiri lista sa zavr-
šetkom Ivanova evanđelja i dvije pisarove bilješke. Na trećem listu stoji tekst
s formulom “U ime Oca i Sina i Duha Svetoga” te s imenom pisara Stanka
Kromirijana koji kaže da je pisao “lita od rođenja Sina Božjega 1393.”, dru-
ge godine nakon smrti kralja Tvrtka. Pisar je pisao po narudžbi bosanskog
velikaša Batala Santića, koji je kodeks dao skupocjeno uvezati te ga darovao
“starcu Radinu, starješini neke kuće bosanskih krstjana, po svoj prilici u blizi-
ni srednjovjekovne Lašve, kod sadašnjeg Travnika”.40 Taj je rukopis važan po
popisu starješina Crkve bosanske.41
6. Oporuka ‘gosta’ Radina Butkovića iz 1466. god. očituje oporučiteljevu
vjeru u Presveto Trojstvo, poznavanje i moljenje Očenaša, štovanje Majke
Isusove, prihvaćanje “Božjih hramova” u kojima vjernici trebaju paliti svijeće
za oporučitelja i druge pokojnike. Spominje blagdane koji se slave tijekom
crkvene godine: rođenje Kristovo, Uskrs, dan sv. Jurja, Blagovijest, Petrovo,
38
Usp. D. MANDIĆ, Bogomilska Crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962., str. 98.-99.;
447.-448.; F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 334.-337. donosi
12 od tih glosa na izvornom i posuvremenjenom hrvatskom.
39
Tekst i kratko tumačenje donosi F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vre-
lima, str. 349.-355.
40
D. MANDIĆ, nav. dj., str. 90.-91.
41
Usp. F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 356.-358.

Mato Zovkić
Uzašašće i druge. Oporučitelj je pripadao “krugu viših crkvenih dostojanstve-

nika Crkve bosanske”.42
7. Isprava djeda Mirohne iz 1427. godine latinski je prijevod, uzet iz “veo-
ma stare pergamene pisane ćirilicom na ilirskom jeziku. Prof. Šidaku duguje-
mo dokaze o autentičnosti jedne od rijetkih isprava, proizašlih iz kancelarije
‘djedova’ Crkve bosanske”.43 Isprava počinje vjerničkim obraćanjem Presve-
tom Trojstvu: “U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Govori Gospodin djed
Mirohna.” On spominje da mu je kralj Tvrtko poslao nekog Ivana Mrnavića
zvanog Turka da se zakune na vjernost kralju i o tome dobije potvrdu. Miro-
hna ga preporučuje svojim nasljednicima.
8. Neki stećci očituju vjeru ukopanih i naručitelja tih nadgrobnih spome-
nika. Tako na stećku gosta Mišljena u Puhovcima kod Zenice stoji napisano
da mu je “Abram priredio svoje veliko gostolubstvo”, što je prema mišljenju D.
Mandića izraz iz Lukine parabole o siromahu Lazaru i bezobizrnom bogatašu
(Lk 16,19-31) te ovdje označuje raj nebeski.44 Pisar G. M. naziva pokojnika
dobrim gospodinom te prosi da se spomene “svojih slugu” kad “priđe pred
Gospodina našega Isusa Krista”. Ovdje imamo izrazitu kršćansku vjeru u pre-
kogrobni život i svijest o potrebi za milosti Božjom koja vjernicima dolazi pre-
ko Krista Gospodina. Posebno je zanimljiv stećak gosta Milutina iz Humskog
kod Foče s apostolskim štapom. Na istočnoj strani stoji: “U ime tvoje prečista
Trojice”, na južnoj poziv prolazniku da za pokojnika prosi milosrđe Božje.
Iz ovog pregleda razvidno je da su se bosanski krstjani služili nekim knji-
gama Starog zavjeta za poučavanje i moljenje Psalama te svim knjigama No-
vog zavjeta za katehetsko-liturgijsku svrhu. S punim uvjerenjem zvali su sami
sebe kršćanima, jer su vjerovali u Krista kao posrednika spasenja te tražili od
živih vjernika da nakon njihove smrti mole za njih milosrđe Božje po Kristu
posredniku spasenja.
42
Isto, str. 359.
43
Isto, str. 108.
44
Usp. D. MANDIĆ, nav. dj., str. 103.

Što je krivo u služenju Svetim pismom kod bosanskih krstjana

prema spisima službenih katoličkih teologa?
Šanjek navodi kao najstariji spis Vukanovo izvješće o pojavi krivovjerja u
Bosni (1199./1200.). U njemu Vukan, kao “kralj Duklje i Dalmacije” javlja
papi Inocentu III. da se širi “krivovjerje u zemlji Ugarskog Kraljevstva, nai-
me u Bosni” tako da mu je podlegao i ban Kulin. On moli papu da potakne
ugarskog kralja “neka ih kao kukolj iz pšenice (usp. Mt 13,24-30) izbaci iz
svoga kraljevstva”.45 U Abjuraciji od 8. travnja 1203. ban Kulin i “priori izabra-
ni kao predstavnici svih” tada su se, između ostaloga, obvezali pred papinim
izaslanikom: “U svim ćemo crkvama imati oltare i križeve, knjige, kako No-
vog, tako i Starog zavjeta, čitat ćemo kako to čini Rimska Crkva.”46 Iz takve
formulacije izlazilo bi da neke knjige Starog i Novog zavjeta ti kršćani nisu
upotrebljavali. Spis su, međutim, sastavili ljudi koji su zajedno s ondašnjim
mađarskim kraljem Emerikom držali da bosanska banovina treba biti podlo-
žna mađarskom vrhovništvu i stoga su mogli krivovjerje bosanskih krstjana
namjerno uveličavati.
Rasprava između rimokatolika i bosanskog patarena Pavla Dalmatinca iz
oko 1250. godine sadržajem “dokazuje da su piscu dobro poznata društvena
i vjerska kretanja na hrvatskim prostorima, posebno ona u Bosni”.47 Puna
je svetopisamskih citata u kojima pravovjerni rimokatolik pobija zamišlje-
nog protivnika, bosanskog patarena, njegovim oružjem, tj. Svetim pismom.
Obuhvaća trideset i jedno poglavlje sa sljedećim temama: krštenje, nasljednici
Sv. Petra, progonstvo, ženidba, blagovanje mesa, Tijelo Kristovo, stvaranje,
ljudske duše, materijalne crkve, krštenje djece, križ, izopćenje, zakletva, Stari
zakon, proroci, Ivan Krstitelj, uskrsnuće tijela, milostinja, Krist je Sin Božji
jednak Ocu, Bog Staroga zavjeta Otac je Kristov, Krist je sin Blažene Djevice
Marije, Blažena Djevica Marija bila je žena a ne anđeo, Krist je uzeo tijelo od
BDM, Krist je tjelesno jeo, Krist je bio pravi čovjek, Krist je tjelesno trpio,
Isus je tjelesno umro, Krist je uskrsnuo od mrtvih, čovjek može svagdano
sagriješiti, ispovijed, zadovoljština.
45
46
Prijevod preuzet iz: F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 81.
47
Isto, str. 158.

Mato Zovkić
Teme o stvaranju, ljudskoj duši, Starom zakonu i prorocima tiču se ispra-

vnog shvaćanja Starog zavjeta. Iz poglavlja o stvaranju izlazi da krivovjerac
misli da je materijalni svijet stvorio vrag, jer je taj svijet osuđen na propast.
Pravovjerni Pavao dokazuje mu citatima iz Starog i Novog zavjeta da ne po-
stoje dva boga te da tvrdnju iz 1 Iv 5,19 o svijetu kao području đavlove vlasti
ne smijemo tumačiti u patarenskom smislu. U poglavlju o duši krivovjerac
tvrdi da su ljudske duše pali anđeli te da će se vratiti u nebo. Katolik ga pobija
navodima iz Mt 8, 25-32; Lk 8, 26-33 i dr. te mu predbacuje da odgađaju
krštenje do pred smrt. U poglavlju o Starom zakonu rimokatolik nizom citata
dokazuje da je Zakon od Boga, a ne od đavla, iz čega izlazi da njegov teološki
protivnik cijeli Stari zavjet drži đavolskim djelom. To izričito pobija Hvalov
zbornik. U poglavlju o prorocima rimokatolik tvrdi da su apostoli priznavali
Zakon i proroke te vidjeli u Kristu ispunjenje starozavjetnih obećanja. Zato bi
patareni s apostolima trebali prihvaćati Stari zavjet i Proroke.
Od poglavlja koja se po temama odnose na Novi zavjet važna su dva o kr-
štenju: prvo govori o potrebi krštenja vodom, za razliku od patarena koji tvrde
da se oproštenje grijeha postiže polaganjem knjige; deseto govori o krštavanju
djece, jer krivovjerci ističu da djeca ne mogu vjerovati pa ih ne treba ni krsti-
ti. Valjanost krštenja djece dokazuje Pavao iz odlomka o pripuštanju djece u
Isusovu blizinu, jer takvih je kraljevstvo nebesko. To čine i današnji katolički
bibličari48 te, dakako, i najnoviji Katekizam Katoličke Crkve (br. 1250.-1251.;
1261.).
Sa stajališta današnje katoličke egzegeze, vrlo je klimavo Pavlovo argu-
mentiranje u poglavlju o proganjanju. On tvrdi da pravovjerni katolici progone
heretike zato što uništavaju vjeru, a krivovjerac se poziva na neka novozavje-
tna mjesta iz kojih izlazi da će pravi Isusovi sljedbenici uvijek biti progonjeni
(Iv 15,20 i dr.). Pavao se poziva na izvedeno tumačenje Dj 13,10; Ps 17,38; Ps
100,8 i dr. da opravda progon i zlostavljanje krivovjeraca u kršćanskoj državi.
Posebno se poziva na Petrov postupak prema Ananiji i Safiri u Dj 5,1-11 kao
pravo crkvenih i državnih vlasti da silom ušutkaju krivovjerce. Krivovjerac
ističe da Isus nije dopustio da se grešnica uhvaćena u preljubu kamenuje (Iv
8, 1-11), a Petar nije ubio mačem nego riječju. Na upit sugovornikov, zašto
48
Usp. M. ZOVKIĆ, “Novozavjetna podloga za krštenje djece”, u: BS, 48. (1978./1.-2.),
121.-132.

katolici progone njih više nego druge nevjernike, Pavlov rimokatolik odgovara
da na to ukazuje podatak Otk 2, 14-16 o odstranjivanju nikolaita te na Pavlov
bijes protiv onih koji prevrću Kristovo evanđelje u Gal 1, 7-8. Nadalje, “jer
nitko ne kaže da ga je đavao stvorio kao što vi kažete kad govorite da vam je
tijelo dano od đavla i da su vam duše neki anđeli koji su s neba pali. Slijedi,
dakle, da ste isto tako i vi đavli te da mi moramo rušiti takva djela, kao što
stoji u Prvoj Ivanovoj 3, 8…”49 Dominikanac Pavao znao je da Sveto Pismo uči
kako je vjera milosni dar Božji koji čovjek slobodno prihvaća i prakticira, a ne
može se nametnuti ni državnom ni crkvenom silom. Međutim, u to vrijeme
taj oblik biblijskog učenja bio je zamračen socijalnom potrebom sigurnosti u
državi, kada se ljudska prava pojedinaca još nisu poštivala.
Vrlo je zanimljivo poglavlje o ženidbi, u kojem krivovjerac osuđuje tjele-
snu ženidbu i rađanje djece. Rimokatolik se poziva na primjer Isusa na svadbi
u Kani te na mjesta Svetog pisma u kojima je istaknuto da bračni drugovi
trebaju obavljati svoja bračna prava i obveze (1 Kor 7), da se žena spašava
rađanjem i odgojem djece u vlastitom braku (1 Tim 2, 15; 4, 1-7; 5, 14-15).
Navodi primjer biblijskih brakova iz kojih su se rodili Božji blagoslovljenici,
poput Izaka i Ivana Krstitelja.
U poglavlju o materijalnim crkvama krivovjerac predbacuje rimokatoliku
da na način pogana podižu crkve, a da oni ne smatraju da je potrebno štovati
crkve, križeve ili slike, jer da je važna crkva u srcu. Pavao nabraja pet smislova
riječi “crkva” u biblijskim tekstovima: nebeski hram (Otk 21,22), skup vjerni-
ka (Mt 18, 16-17), skup grešnika (Ps 25,5), duša vjernika (1 Kor 3,16), mate-
rijalna građevina (Mk 11, 15-16). Iako u Svetom pismu nema ništa o slikama,
Pavao tvrdi da su “slike knjige za priproste”.
Ovo djelo priručnik je katoličkim propovjednicima za eventualne raspra-
ve s krivovjercima. Kao što katari za svoje vjersko učenje izvlače izreke Svetog
pisma, tako trebaju i pravovjerni propovjednici služiti se istim duhovnim oru-
žjem. U ono doba egzegeti i propovjednici nisu držali potrebnim obazirati se
na širi biblijski kontekst pojedinog citata niti na književnu vrstu. Sa stajališta
današnjega katoličkog pravovjerja i egzegeze neprihvatljivo je opravdanje na-
silja nad krivovjercima i okrivljivanje židova svih vremena za smrt Kristovu.
Ovdje trebamo primijeniti poziv Ivana Pavla II. na čišćenje pamćenja, jer po-
49

Mato Zovkić
vijesne događaje ne možemo izbrisati, ali možemo reći da su neki od njih bili
motivirani krivo shvaćenom i tumačenom vjerom.
Dokumentu Crkvene nejasnoće vikara bosanskih franjevaca papi Grguru
XI. iz 1372. godine i odgovorima Rimske kurije 1373. godine prethodilo je
pismo ugarskog kralja Ljudevita I. Velikog (1347.-1382.) od 19. travnja 1364.,
kojim javlja krčkom knezu Bartolu da Bosansko Kraljevstvo vrvi od velikog
mnoštva krivovjeraca i patarena.50 Četvrto vikarevo pitanje odnosilo se na
teškoću da “Bosanci” sklapaju ženidbu pod uvjetom: “Ako mi budeš dobra.”
Rimski teolozi odgovorili su da je takva ženidba nevaljana. Protumačeno je da
“od sto jedva jedan zadrži prvu, izuzevši obraćenike”. Iz konteksta bi se moglo
raditi o pripadnicima Crkve bosanske koje su njihovi pastiri eventualno tako
poučili. Radilo bi se o krivom poimanju ženidbe. U jedanaestom pitanju riječ
je o “nekim Bosancima koji ne žele sklopiti brak prema Božjim zapovijedi-
ma”.51 Vikar pita, trebaju li ih bosanski franjevci krstiti ako se žele obratiti na
katoličku vjeru ili ih odriješiti. Rimski teolozi odgovaraju da ih ne treba krstiti
jer nisu spremni živjeti kršćansko ćudoređe niti im dijeliti odrješenje; nemaju,
naime, potrebnog kajanja.
Petnaesto pitanje ticalo se otimanja “dobra nevjernika ne iz razloga vje-
re ili Božjom zapovijedi, nego vođeni pohlepom i gramzljivošću”. Jesu li ih
dužni vratiti? Teolozi su odgovorili da jesu “jer nisu nikakvim pravednim
naslovom oteli dobra što su ih posjedovali nevjernici”.52 Ovdje su “nevjernici”
vjerojatno bosanski krstjani. Pitanje i odgovor odaju mišljenje onoga koji je
pitao i onih koji su odgovorili da se materijalna dobra takvih nevjernika smiju
otimati iz vjerskih razloga. Kakva razlika u razvoju Crkve prema priznavanju
slobode religije i ljudskih prava!
Taj dokument pokazuje da su u to doba postojali u Bosni “nevjernici” koji
su ne samo hereticima smatrani nego su i heretici bili, barem u shvaćanju že-
nidbe, a morali su se služiti Svetim pismom u opravdavanju svoga shvaćanja.
Budući da franjevci traže konkretne naputke za svoje pastoralno djelovanje,
pitanja su morala biti utemeljena na stvarnim pojavama, a to znači da su “Bo-
sanci” u nekim stavovima bili heretici.
50
51
Isto, str. 273.
52
Isto, str. 277.

U latinskom dokumentu iz 14. st. Zablude koje bosanski patareni zajednički

drže i vjeruju nabrojene su 32 tvrdnje koje nisu ispravne s katoličkog stajali-
šta53. Sa stajališta uporabe Svetog pisma zanimljive su tvrdnje br. 1, 7, 13, 19,
21 te 30 i 31. Prema prvoj tvrdnji oni navodno uče da je viši Bog stvorio sve
duhovno i nevidljivo a Lucifer sve tjelesno i vidljivo. U sedmoj tvrdnji osuđeni
su zato što odbacuju Stari zavjet, osim Psaltira. U trinaestoj tvrdnji niječu
krštenje vodom, a u trideset drugoj tvrdnji rečeno je da svoje polaganje ruku
nazivaju krštenjem. U devetnaestoj tvrdnji oni tvrde da se ne mogu spasiti
oni koji žive u braku, u dvadeset prvoj da se oproštenje grijeha nakon krštenja
dobiva samo novim krštenjem, ne sakramentom pokore. U tridesetoj tvrdnji
tvrde da je grijeh ubijati životinje za potrebe ljudske ishrane a u trideset prvoj
tvrdnji tvrde da je grijeh jesti meso, sir i jaja. Te tvrdnje zaista se protive nauku
Svetog pisma, ali pitanje je što su od toga doista naučavali oni koji su u njima
osuđeni.
Franjevac Sv. Jakov Markijski (1391.-1476.) bio je pučki propovjednik te
je djelovao i u Bosni od 1432. do 1439. god., najprije kao pohoditelj a za-
tim kao vikar. Napisao je na latinskom djelo Dijalog protiv manihejaca u Bosni
između 1435. i 1438. godine. Crkveni cenzori imali su u ruci to djelo 1697.
godine kad su ga istraživali radi beatifikacije autora.54 Kasnije je zagubljeno,
ali cenzori su napisali Sumarij rasprave protiv bosanskih manihejaca od Jakova
Markijskog. Prema tome sažetku, Jakov Markijski osuđuje krivovjerce u Bo-
sni zato što preziru brak i smatraju ga grešnim, nadalje zato što uče da je đavao
stvorio vidljivi svijet te što preziru Stari zavjet kao djelo đavla i ne drže ništa
do svetosti starozavjetnih proroka.55 Budući da je Jakov Markijski djelovao u
Bosni i propovijedao katolički nauk, morao se susresti sa stvarnim bosanskim
krstjanima te se uvjerio da su po svom vjerovanju manihejski usmjereni.
Kardinal Ivan Torquemada O. P. (1388.-1468.) napisao je 1461. god. na
latinskom Objašnjenje vjerskih istina Rimokatoličke Crkve kao informacija mani-
53
54
Usp. D. MANDIĆ, nav. dj., str. 32.-33.; na str. 442.-444. donosi latinski tekst Sumari-
ja.
55
Usp. latinski tekst i hrvatski prijevod Sumarija, u: F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani
u povijesnim vrelima, str. 286.-289.

Mato Zovkić
hejcima Bosanskog kraljevstva.56 Spis sadrži 50 tvrdnja od kojih je prva: “Samo

je jedan pravi Bog.” Za našu temu u tom popisu važne su tvrdnje br. 7, 9, 10,
29, 32, 34. U njima je istaknuto da je isti autor, tj. Bog tvorac Starog i Novog
zavjeta, da sav Novi zavjet vjernici trebaju prihvaćati s poštovanjem, da su
“oci i proroci Starog zavjeta bili dobri, vrijedni pohvale i preporuke”, da se
valjano krštenje podjeljuje vodom, da mu snaga ne ovisi o zaslugama krstitelja
te da se ne može ponavljati. Ovo je opći katalog protiv svih manihejaca, jer
nema znakova da je taj španjolski teolog dolazio u osobni dodir s bosanskim
krstjanima.
Zaključak
Bosanski krstjani upotrebljavali su Novi zavjet u izlaganju i obrani svojih
uvjerenja, poput pravovjernih i heretičkih pokreta za obnovu u Europi od po-
četka 13. st. do konca 15. st. U njihovim malobrojnim kodeksima i dokumen-
tima koji su sačuvani oskudno se navodi Stari zavjet: uglavnom samo Psalmi,
tekst Deset zapovijedi i neki himni, kako vidimo iz Hvalova zbornika. Oso-
bito je iz polemičkog spisa Pavla Dalmatinca razvidno da su se služili svim
spisima Novog zavjeta, a od Staroga nekim Psalmima i Knjigom Izaijinom.
Prihvaćali su osnovnu istinu Novoga zavjeta o eshatonskoj vrijednosti Kristo-
ve smrti i uskrsnuća, iako su Isusovu odredbu o krštenju vodom u znak kajanja
i oproštenja grijeha sebi tumačili drukčije od pravovjernih kršćana.
Svi kršćani priznaju da je Sveto pismo knjiga vjerničke zajednice, zato
kanonska i pravilo vjere. Kanon jest zatvoren, ali tumačenje nadahnutog tek-
sta ostaje otvoreno kao izazov kršćanima u promijenjenim povijesnim prili-
kama.57 Suvremenicima bosanskih krstjana Sv. Dominiku i Sv. Franji, kao i
užim sljedbenicima njihovih pokreta, Sveto pismo bilo je nadahnuće za du-
hovnu obnovu crkvene zajednice. Bosanski krstjani na svoj način su svjedočili
56
Latinski tekst i hrvatski prijevod donosi F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani u povije-
snim vrelima, str. 294.-299.
57
Usp. J. NISSEN, “Scripture and Community in Dialogue. Hermeneutical Reflections
ot the Authority of the Bible”, u: J.-M. AUWENS - H. J. DE JONGE (ed.), The Biblical
Canons, Leuven University Press 2003., str. 651.-658.; W. VOGELS, “La Structure symé-
trique de la Bible chrétienne”, u: J.-M. AUWENS - H. J. DE JONGE (ed.), The Biblical
Canons, str. 295.-304.

jednostavnost i siromaštvo koje Biblija preporučuje, ali izvan zajedništva opće

Crkve. Njihova težnja za jednostavnošću i poštenim svjedočenjem vlastite vje-
re vrijedna je poštovanja, makar je ne možemo u svemu odobriti.
SUMMARY
Bosnian Christians were a sect of protest motivated by biblical poverty

and simplicity in middle age Kingdom of Bosnia from about 1200 to 1463.
An evidence of their use of Christian Scriptures can be found more in pole-
mical writings of Latin theologians than in their own books and documents.
This author has put this question within the middle age protest and renewal
movements, like Cathars, Dominicans, Franciscans. Within the century from
1170 to 1270 a new type of Bible producing was invented in Paris and other
medieval centers of theological learning, in form of one volume portable book
which not rich people were able to provide and travelling preachers could
carry it on their missionary journeys.
The most complete and preserved manuscript of Bosnian Christians is
Hvalov Zbornik, written in 1404. It contains all New Testament canonical
books, 150 canonical Psalms and eight Old Testament Canticles. Other pre-
served manuscripts and documents contain parts of the NT, prayers and let-
ters which reflect the belief in Christ of Bosnian Christians, their liturgical
Calendar and prayers for the dead. The Book of Revelation was mostly copied
and commented among them. Latin theologians from Paulus Dalmatinus in
1250 to Cardinal Torquemada in 1461 mostly wrote polemical writings aga-
inst Cathars and other sectarian movements and they also addressed Catha-
rist sectarians in middle age Bosnia whom they accused of rejecting the Old
Testament, teaching dualism and distorting the doctrine and practice of the
sacraments. Most trustworthy remnants of real doctrine and pastoral practice
of Bosnian Christians can be found in the questions of Bosnian Franciscans
submitted to Pope Gregory XI in 1372. One of the problems was that some
Christian men in Bosnia asked to be admitted to Christian marriage ceremo-
ny, but they insisted on their condition to their future spouse: “Si eris mihi
bona” which involved the husband’s right to divorce his wife any time, for any

Mato Zovkić
reason. Bosnian Christians were a middle age movement of protest which for
the sake of pure biblical religion finished in breaking communion with the
Catholic Church. They disappeared with Turkish rule in Bosnia in 1463.

Alojz Jembrih
BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI U KORESPONDENCIJI

DRAGUTINA PROHASKE I VATROSLAVA JAGIĆA
(1909. - 1910.)
Među 53 pisma što ih je Dragutin Prohaska (1881.-1964.) od 1905. do

1923. iz Zagreba upućivao svom učitelju Vatroslavu Jagiću (1838.-1923.) u
Beč,1 nalazi se nekoliko pisama u kojima se zrcale Prohaskina razmišljanja
o bosanskim bogumilima, kako ih je on nazvao. Kroz njegova se pisma može
također razabrati tadašnji znanstvenoistraživački interes slavista i povjesni-
čara za spomenutu bogomilsku problematiku. Budući da je Prohaska u doba
korespondencije s Jagićem radio i na svojoj knjizi koju je kasnije objavio na
njemačkom jeziku pod naslovom Das kroatisch-bosnische Schrifttum in Bosnien
und Herzegowina, Zagreb, 1911., bit će zanimljivo pratiti nastajanje te knjige
i njezina III. poglavlja Die bosnische Bogumilen.
1
Pisma su pohranjena u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu sign. R 4610b. Nova
vrednovanja Prohaskina djela predočena su u: Zbornik o Dragutinu Prohaski, izd. Hrvatski
studiji Sveučilišta u Zagrebu, svez. 8., Zagreb, 2003., 410 str. Treba reći da je Prohaska bio
prihvatio suradnju u Jagićevoj Enciklopediji slavenske filologije, za koju je želio napisati
prilog o bosanskoj i slavonskoj književnosti. No ta je Enciklopedija sporo napredovala pa Pro-
haska nije uspio svoj naum ostvariti. O tome više v. Alojz Jembrih, Branko Drechsler (Vodnik)
u zrcalu svojih pisama Vatroslavu Jagiću, u: Zbornik o Branku Vodniku, svez. 7., izd. Hrvatski
studiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2001., 266.-267.; vidi još moj rad: Karel Štrekelj u zr-
calu svojih pisama Vatroslavu Jagiću, u: Obdobja 18 – Historizem v raziskovanju slovenskega
jezika, literature in kulture, Filozofska fakulteta, Ljubljana, 2002., 78.-83.

Alojz Jembrih
Prohaskina intencija o pisanju spomenute knjige, razabire se u pismu od

18. travnja 1909., u kojemu, uz ostalo, javlja Jagiću o razlogu svog dolaska u
Beč. Naime, javlja mu da je putovanje u Beč za Uskrs odgodio jer su bibliote-
ke tada zatvorene pa će zato doći u svibnju.
“Svrha će mojemu dolasku biti da vam predložim nacrt jednoga dijela
onoga svojega posla kojim se bavim ovdje već tri godine. Imam u rukopisu
skoro gotov Grundriss za bosansku književnost. / Kao jedan dio slavonske t.j.
štokavske književnosti 17-18 vijeka, za koju sam se zanimao već bivši đakom
kod Vas /. Rukopis nije još za tisak gotov i to će me još mnogo truda i vremena
stajati, ali ja bih stvar požurio, da znadem, da će se štampati.
Dok ona dođe na red u slavenskoj enciklopediji trajati će još nekoliko go-
dina.2 I u tome slučaju ja bih svoje vrijeme mogao i u druge preče poslove ulo-
žiti. Al kad bih mogao vašim posredovanjem naći nakladnika, koji bi još ove
godine djelce štampao, ja bih se bacio većom energijom na nj, da ga dovedem
kraju. A mislim, da bi ovakova knjiga sada došla u horu.
Zamislio sam ju na šire tako da obuhvaća srpsku (pravoslavnu) i hrvatsku
(katoličku) knjigu bosansku sa nacrtom kulturne pozadine, biografijā i biblio-
grafije. Povijest bi ova tekla do narodnoga pokreta u Srba i Hrvata. Noviji dio
t.j. 19. vijek ja sam također proučavao i mogao bih čim izide I. dio, ovo objaviti
kao II. dio bosanske književnosti. Dakako na njemačkom jeziku.
Ja držim, da bi ovakovo djelo sada i pod vašim pokroviteljstvom imalo i
naučan i moralan uspjeh. Stoga molim da mi budete na pomoći, Vi to jedini
možete. Ako dobijem u tome smislu povoljan odgovor ja ću zmjesta doći da
stvar pobliže referiram i da ju u Beču upotpunim. Inače ja sam upravo vezan
na druge poslove. Pozvan sam od vlade da napišem za trgovačku akademiju
hrvatsku čitanku do narednoga školskog poljeća.3
Bavim se i književnom kritikom domaćom, te kazalištem, a pripravljam
jednu raspravu iz savremene estetike. Sve me to tako zaokupilo da upravo
2
U vezi s preuređivanjem plana za izradu Enciklopedije, Jagić će još 1911. (29. rujna) pisati
Đuri Šurminu u Zagreb: “I ako naša petrogradska enciklopedija odveć polagano napreduje,
na čemu nisam ja kriv, već saradnici, a može biti ne toliko i oni, koliko naše općenite slo-
venske (čit. slavenske, op. A. J.) prilike ili pravije neprilike (...)” cit. Branko Magarašević,
“Jagićeva pisma Đurminu Šurminu”, Građa za povijest književnosti Hrvatske, JAZU, knj.
23., Zagreb, 1952., 7.-36.
3
Vidi: Milorad Nikčević, Prohaskine metodološke koncepcije književnosti u udžbenicima
srednjoškolske izobrazbe, Zbornik o Dragutinu Prohaski, Zagreb, 2003., 229.-246.

Bosansko-humski krstjani u korespondenciji Dragutina Prohaske i Vatroslava Jagića (1909. - 1910.)
trebam vaše moralne pomoći da ono, u što sam toliko truda uložio ne ostane
besplodno.”
Nakon toga pisma slijede ostala pisma u kojima ća Prohaska izvješćivati
Jagića o svom napredovanju u radu na bosanskoj književnosti. Tako u pismu
Jagiću (27. travnja 1909.) čitamo:
“Na vaš ljubezan odgovor ja sam se ohrabrio da vam jedan dio mojega
djelca o bosanskoj književnosti predočim, jer cijelo još nije gotovo. Donijet ću
izvadke i nacrte mislim u tu svrhu javiti Vam se osobno u Beču još tijekom
ove nedelje.”
Jesu li se Prohaska i Jagić sreli, iz pisama se ne da razabrati. Ali u pismu
(19. rujna 1909.) uz ostalo, javlja Jagiću:
“Moja bosanska knjiga još nije gotova, no nadam se da ću je za mjesec dva
moći izvesti na čisto.”
Konačno, Prohaska javlja Jagiću u pismu (20. prosinca 1909.):
“Koncem ovoga mjeseca poslati ću Vam moju knjigu o bosanskoj knjiže-
vnosti. Ona je gotova, te se prepisuje. Ja sam se nešto dotaknuo i narodnog
pjesništva, a obazro sam se i na crkvenu književnost srpsku u Bosni. Cijela
knjiga iznosit će nešto 10 araka (oko 160 stranica). Nijesam se ni na koga od
onda obratio radi naklade, jer sam iskusio, da se bez gotova djela ne može o
tome, kako valja govoriti. Sada ću najprije da čujem vaš sud i vaš savjet. (...)
Ja se nadam, da ću zajedno sa mojom bosanskom knjigom moći da pošaljem i
moju dizertaciju u prerađenom hrvatskom izdanju (u Radu akademije).”
Kao što se razabire iz idućega pisma (5. siječnja 1910.), Prohaska je javio
Jagiću:
“Moja je dizertacija u prerađenom obliku u Radu akademije doštampana
i ja ću posebne primjerke uvezati te Vam jedan naredne nedelje poslati.4 (…)
vi ste, presvijetli, sigurno primili moju bosansku književnost. Ja sam onaj pre-
dgovor napisao, jer sam osjećao za to potrebu; prem znadem, da on posvema
ne pristaje uz značaj knjige. U VI. poglavlju o epskoj pjesmi mislio sam, da
4
Naslov Prohaskine disertacije, koju je napisao i obranio kod Vatroslava Jagića 1905. u Beču,
glasi: Zwei Jesuiten in der serbokroatischen Literatur des 18. Jahrhunderts. Njezin naslov u pre-
rađenu obliku na hrvatskome jeziku glasi: Ignjat Đorđević i Antun Kanižlić. Studija o baroku
u našoj književnosti; objelodanjeno u Radu JAZU, knj. 175., Zagreb, 1909., str. 115.-224.

Alojz Jembrih
sam s mojom teorijom osamljen, ali nije tako. Naknadno sam opazio, da nešto
slično ali u drugom savezu i prof. Murko5 u svojoj Südslavische Literatur str.
203. govori.6 To moram u vrelima da spomenem. O nakladi nijesam izim
profesoru Minoru nikome govorio. Ja ću čekati na vaš sud i savjet, a onda ću
istom, ako se ne nađe u vašoj okolici nakladnik, pokušati da ga na svoju ruku
gdje drugdje potražim. Kad bih mogao kod ovoga izdanja toliko dobiti, da
priredim u vlastitoj nakladi hrvatsko izdanje, vrlo bih bio – i preko očekivanja
– zadovoljan.”
Prohaska nije dugo čekao na Jagićev sud i savjet u vezi s njegovom bosan-
skom knjigom. Naime u pismu Jagiću (20. siječnja 1910.), Prohaska, uz izraze
zahvale, piše:
“Lijepo zahvaljujem na zadnjemu pismu, u kojem ste imali dobrotu, da
me upozorite na neke nedostatke moje bosanske knjige. Ja ću to s vašom dozvo-
lom upotrijebiti. O Bogumilima govorim prigodice i sporedno još u kasnijim
dijelovima mojega prikazivanja, ali im nijesam namijenio posebnoga poglavlja
zbog toga, što oni ne idu u okvir, koji sam si obilježio. Ja mislim da iza turske
invazije više nijesu bili Bogumili kulturan faktor, oni su prešli na islam.
Nego ako mi sreća dade ja ću proučavati i srednji vijek, a onda im obratiti
svu pažnju.”
Pismo Prohaska završava riječima:

“Čekam pun nestrpljenja kakav će biti vaš konačni dojam kad pročitate
cijelu moju bosansku stvar.”
Da je Jagić, čitajući spomenuti rukopis Prohaskine bosanske knjige, imao
konstruktivnih primjedaba na nj, potvrđuje u pismu (5. veljače 1910.) Proha-
ska riječima:
“Vi imate pravo. Jedno poglavje o Bogumilima mora da stoji u povijesti bo-
sanske književnosti. Ja sam mislio da bi se o njima moralo napose govoriti ali u
zajednici sa srednjim vijekom Bosne. U to toba ja nijesam zašao, jer se ne osje-
ćam dovoljno siguran u njemu. Tu treba poznavati još i crkvenoslavensku knji-
ževnost s kojom sam se ja vrlo malo bavio. Međutim ja ću vašoj želji i potrebi
5
Matija Murko (1861.-1952.), slovenist i slavist.
6
Naslov glasi: Geschichte der älteren südslawischen Literaturen, Leipzig, 1908.

čitalaca udovoljiti. Već sam se dao na posao. Neznam hoću li iznijeti štogod
samostalnoga. Nedavno je napisan i jedan roman iz bogumilskoga života na
njemačkom jeziku, no ja ga nijesam pribilježio. Čini se, da se ljudi zanimaju
za ovakove stvari, kao neki za Tolstoja. U istinu Bogumili su vrlo moderna
tema. Dobro ste istaknuli, da imaju jaku osnovu u socijalnim pitanjima, da je
ta strana u njih i važnija, mislim, izlazi i iz Holočekove umne prem partaične
studije o Bosni i Hercegovini.7 On je bogumilsku konfesiju promatrao kao
organičku religiju naroda pastirskoga i planinskoga. On je to vrlo vjerojatno
konstruirao. A danas baš čitam da su se Bogumili uzdržavali od mesa, i svega
što daje stado, od mlijeka i sira i.t.d. Dakle eminentno pastirska vjera to ne
će biti. Ona je prije vjera ratarska, seljačka, vjera zadrugarska, jer u zadruzi
se čini kao da nitko ne posjeduje ništa za sebe, a to su bogumili i zahtjeva-
li. Kršćanski seljački komunizam. Ovome društvenome principu nasuprot se
razvija feudalizam pod protektoratom katoličke crkve a kod nas posebno u
obliku ugarske državne politike srednjega vijeka. Ugarski kraljevi polaze s
blagoslovom rimskih papa protiv Bošnjaka bogumila na krstaške vojne.”
Zanimljivo je spomenuti, u svezi s bogumilima, i diskurs koji nalazimo u
Cosmographiji pape Pia II. (Silvio Picollomini), u kojoj piše, uz ostalo i o Bosni
te o istoj problematici koju je Prohaska ovdje naveo. Na str. 23a u Cosmogra-
phiji (1501.) papa piše o hereticima manihajcima: “U tome kraju, (u Bosni, A.
J.) u velikom broju imaju vlast heretici koje nazivaju manihejcima, najgora
vrsta ljudi, koji propovijedaju dva načela stvari, jedno zla, drugo dobra. A ne
drže ni do primata Rimske crkve, niti ispovijedaju da je Krist jednak i konsup-
stancijalan Ocu. Kažu da su njihovi samostani smješteni u skrovitim brdskim
kotlinama, gdje se bolesne žene Bogu zavjetuju da će, ako ozdrave, služiti
svetim muževima određeno vrijeme. Kada pak ozdrave, zavjetovanim muže-
vima zavjete ispunjavaju zajednički živeći među monasima određeno vrijeme.
Tu zabludu nijedan dekret Apostolske stolice, nijedno oružje kršćana, ne bi
moglo iskorijeniti. Postupanje s hereticima Bog prepušta našoj umješnosti.”8
Dragutinu Prohaski bilo je doista stalo do što boljeg prikaza bosanske knji-
ževnosti, zato mu je svaka Jagićeva primjedba itekako u tome pomagala, to
više što se njegov rad na rukopisu bližio završetku i trebalo ga je predati u
tisak. O tome se može razabrati iz pisma (2. ožujka 1910.):
7
Josif Holoček, Bosna i Hercegovina za vrijeme okupacije, Beograd, 1903. (ćirilica).

Alojz Jembrih
“Otkako ste mi povratili moj rukopis o bosanskoj književnosti, ja se nije-

sam Vama odazvao, jedno zato jer ste isti dan dobili pismo u kojem pristadoh,
da još napišem poglavje o Bogumilima, a drugo se nijesam javljao jer sam mislio
što brže izvršiti moje obećanje o Bogumilima. Sada stoji stvar drukčije, ja sam
se kod gospodina Breyera upitao za nakladnika Cajona u Sarajevu na što mi
je gospodin Breyer9 sam ponudio nakladu ove moje stvari. Ja sam u načelu na
to pristao, no osjećam se moralno obvezanim, da u toj stvari pitam za vaše
cijenjeno mnijenje dapače za vašu privolu, jer sam Vas najprvoga molio, da
mi glede nakladnika budete od pomoći. Bez vaše privole ja se ne smatram
slobodan u toj stvari odlučivati. Molim dakle da, ili gospodinu Breyeru ili
meni podijelite veniam. Još vam imam zahvaliti i na dobroti, te ste moju stvar
spomenuli uredniku od Bosnische Correspondenz. On me pozvao da mu što za
njegove publikacije napišem.
Ponuda gospodina Breyera nije mi u cijelosti poznata, ali ja znadem, da o
honoraru gotovo ni govora neće biti, jer mi reče, da ću primiti udjela od čisto-
ga dobitka. Ja sam radio na ovome poslu više od tri godine i to s prekidanjem
radi školskih i drugih poslova. No meni nije unatoč tome do materijalnoga
dobitka, ako će samo moralni biti solidan. Dakako ja sam i sam upozorio i g.
Breyera, da tu još manjka jedno poglavje o Bogomilima i da ću mu ga napisati.
Tako će biti vašoj opravdanoj želji zadovoljeno.”
Budući da je Prohaska, kao srednjoškolski profesor u Realnoj gimnaziji i
Višoj trgovačkoj školi u Zagrebu, pripremao školski udžbenik u isto vrijeme
kad i svoju knjigu o bosanskoj književnosti, on će i dalje Jagiću javljati kako
tekst rukopisa o bogumilima nije završio. Razvidno je to iz pisma (7. travnja
1910.) u kojem Jagiću priopćava:
“Od onda, kada sam se s g. Breyerom dogovarao ja nijesam ništa dalje
radio na bosanskoj knjizi, nego odgodio posao do lipnja. A to zato, jer mi je
1. travnja istekao rok za trgovačku čitanku.10 Sada sam uzeo produženje roka
8
Prijevod prema latinskom izvoru Cosmographia Papae Pii, Impressum Venetiis M.CCCCCI.,
fol. 23a, koji se nalazi u Austrijskoj nacionalnoj knjižnici u Beču, sign. 51 G. 33. Papa Pio
II., pravim imenom Enea Silvio Piccolomini (r. 1405. - u. 1464.), papa je od 1458. g.
9
Mirko Breyer (1863.-1946.); o njemu v. HBL, knj. 2., Zagreb, 1998., str. 302.-303.
10
Prohaska je pripremao Hrvatsku čitanku za prvi i drugi razred viših trgovačkih škola, koja
je tiskana u Zagrebu 1910. Prohaska je nakon toga još objavio: Trgovačka čitanka za treći i
četvrti razred trgovačke akademije (1917.) i Hrvatska čitanka za treći i četvrti razred viših trgo-
vačkih škola (1918.). Vidi Nikčević, nav. dj., bilj. 3, ovdje.

do 1. svibnja. Ja dakle ne znam hoću li moći, da Vam što doskora pošaljem o

Bogumilima. (...) Međutim ja ću pokušati, da što uradim i pored mojega posla
oko škole i školske knjige, te ću Vam čim što svršim, saopćiti.”
U pismu (11. lipnja 1910.) Prohaska će Jagiću priopćiti ovo:
“(...) Bio sam zaposlen i s drugim stvarima i tako zaostao u svojem radu
o Bogumilima. U mene ima toliko taštine, da ne mogu pripovijedati o jednoj
stvari, koju poznajem iz treće ruke, koja mi se šta više čini katkada nepouzda-
na. Za slobodne svoje časove ja sam u posljednje vrijeme hodio u akademsku
biblioteku pa listao po moskovskim Čtenjima nadajući se kakovim apokri-
fnim i bogomilskim tekstovima. Sada sam dopro do godine 1780. tih Čtenja.
(...) Toliko Vam samo javljam, da vidite presvijetli g. savjetniče, da nijesam
odložio posao.(...) Zahvaljujem srdačno na lijepom daru vašemu, na Historiji
slavj.(anske) filologije.11 Ovdje se čude, kako ste mogli u vašim godinama (tako
je govorio prof. Musić) 12 napisati tako golemo djelo. I zaista vaš trud zadivljuje
svakoga, koji ga uzima u ruke. To će biti brevijar za slaviste od sada pa moguće
za svagda.”13
Iduća tri Prohaskina pisma još su uvijek u vezi s genezom njegove bo-
sanske književnosti, s konačnim oblikovanjem poglavlja o bogumilima koje
je, kao što vidjesmo, na prijedlog Vatroslava Jagića, uvrstio u knjigu. Tako će
Prohaska u pismu (3. srpnja 1910.) Jagiću opet reći:
“Moj posao oko Bogumila vrlo se rastezao i odgađao, sve do danas. Ali
evo sada sam ga dovršio i sutra ću Vam ga poslati. Primit ćete jedan prilog iz
11
Jagićeva Istorija slavjanskoj filologiji (Povijest slavenske filologije, 1910.) bila je tiskana
na ruskom jeziku (VIII + 962 str.). Iako je bio ponosan na to djelo, ipak je sam kazao da to
djelo nije odigralo ulogu koju je moglo. Razlog je tome Jagić vidio u činjenici što je knjiga
bila tiskana na ruskom, a ne na njemačkom jeziku, pa joj je recepcija diljem Europe bila
ograničena na znalce ruskoga jezika.
12
August Musić (1856.-1938.), najvažniji hrvatski grecist. Bavio se i hrvatskim jezikoslo-
vljem.
13
Prohaski je to djelo odmah koristilo u pisanju priloga u časopisu Savremenik, V., br. 6.
(1910., str. 450.-451.): O Stanku Vrazu. Jagiću je i pisao: Primio sam vašu Historiju slavenske
filologije i već sam u najnovijem broju Savremenika iznio ono što se u njoj govori o Stanku Vrazu,
jer Vraz nam je sada zbog 100. godišnjice nejegova rođenja aktuelna tema. (pismo, 11. lipnja
1910.).

Alojz Jembrih
one dobe naše književnosti, koja nam je uza sva dobra predavanja najtamnija.
Ono za čim sam ja išao nije bilo pribiranje nove građe (to nije bila, isprva
namjera), nego sam gledao da što jedinstveniju i jasniju sliku dadem o pozna-
tome. Također mi je bilo stalo do toga, da onomu, koji će se dalje baviti s tim
pitanjem podadem što bolji prijegled o literaturi predmeta. Inače, da se hoće
ovaj studij temeljito uzeti pa čitati sve izvore i podvrći kritici sva zazročna
mnijenja trebalo bi i više vremena. Za ovaj moj posao ja sam dospio, tako re-
kavši, po narudžbi i sve sam se žurio, da Vam što prije udovoljim želji.
Kako ja imadem prijepis od ovoga poglavja, možete ovu pošiljku zadržati
i onomu gospodinu dati koji se u Vas u Beču zanima za Bogumile. Knjiga će
izaći u oktobru. Stoga Vas lijepo molim, presvijetli, da biste mi izvolili što
prije i o ovome odlomku reći svoje mnijenje.”
Nakon pročitana rukopisa – poglavlja o bogumilima, Jagić je i tu imao

svojih primjedaba. Vidljivo je to iz pisma (23. kolovoza 1910.) u kojem, uz
ostalo, Prohaska piše:
“Najljepše zahvaljujem, što ste pročitali i sudu podvrgli moje prikazivanje
Bogumila. Ja se povoljnijem dojmu mojega posla kod vas nijesam nadao, jer
ovo što sam ja radio puki je dilentantizam. I meni samomu su se nadavala
pitanja, koja nijesam znao, kako da ih riješim. Najviše me iznenadila rasprava
onoga Koroleva u Periodičeskom spisaniju od 1780.14 u kojemu se govori o vezi
maniheizma s nekim starijim istočnim sektama, a prema spomenutoj studiji
Schmidta15 i drugih zapadnih historičara, na koje, kako velite, i Rački sjeća.
Ta bugarska rasprava nije nikome, čini se, od naših bila poznata, kao što i Ra-
čki nije bio poznat Korolevu i njegovom kritičaru u Periodičeskom spisaniju.
Obratio sam se na Dragutina Ilijća, srpskoga pjesnika, za kojega veli Šur-
min u svojoj pov. književnosti,16 da je također pisao o Bogumilima, i odgovorio
mi je da je gledao objasniti Bogumile kao slavensku demokratsku partiju s
14
R. Korolev, Za bogomilstvoto, Periodičesko spisanie, I., knj. 9.
15
Kod Franje Račkoga naveden je: Schmidt, Historie et doctrine de la secte de Cathares ou Albi-
geois, Paris 1849.; v. Dragutin Prohaska, Das Kroatisch-serbische Schrifttum in Bosnien und der
Herzegovina, Zagreb, 1911., str. 21., bilj. 2.; Herta Kuna piše rencenziju Prohaskine knjige
v. Posebna izdanja XXXV. Odjeljenje za književnost i umjetnost, knj. 5., ANUBiH, Sarajevo,
1978., str. 9.-25.
16
Đuro Šurmin, Povijest književnosti hrvatske i srpske, Zagreb, 1898., str. 291.-291.

političkom prisnovom protiv Bizanta i Rima. Nadalje veli Ilijć, da se godine

1888. sastao s Račkijem u Zagrebu i da mu je Rački rekao, da se potpuno š
njim slaže i da je Račkijeva studija17 Ilijćevom potpuno rasvetljena. (Ta Ilijćeva
studija treba da je u Letopisu matice srpske od 1887. 1888. – Kako su mi sada
biblioteke zatvorene moram taj Letopis nabaviti izvana).” Prohaska u pismu
navodi još neke autore latinskih rasprava o Bogumilima kao npr. Christiana
Volfa: Historia Bogomilorum, Wittenberg¸ 1712.”
Prohaska pismo završava:
“Knjiga ide ovih dana u štampu. Poteškoće imam ovdje samo za slova bo-
sanske ćirilice. Danas ću pisati Ć.[iri] Truhelki u Sarajevo, da mi ondje štam-
pa starobosanski ćirilski alfabet, kao prilog onome, što govorim o pismu.18
Još jednom najljepša hvala na vašim zanimljivim opaskama o Bogumilima.”19
17
Franjo Rački, “Bogomili i Patareni”, Rad JAZU, knj. 7. (1869., str. 84.-179.), knj. 8. (1869.,
str. 121.-187.), knj. 10. (1870., str. 160.-263.); isti, “Dva nova priloga za povijest bosanskih
Patarena”, Starine JAZU, knj. 14., Zagreb, 1882., str. 1.-29. Usp. Ferdo Šišić, “Patareni ili
Bogomili”, u autorovoj knjizi: Povijest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića (1102.-1301.),
Djela HAZU, knj. 37., Zagreb, 1944., str. 128.-156. Jaroslav Šidak, Problem bosanske crkve
u našoj historiografiji od Petranovića do Glušca. (Prilog rješenju t.zv. bogumilskog pitanja),
Rad JAZU, knj. 259., Zagreb, 1937., 37.-182.; Dragutin Kniewald, Vjerodostojnost latinskih
izvora o bosanskim krstjanima, Rad JAZU, knj. 270., Zagreb, 1949., 115.-276.; Franjo Ra-
čki, Prilozi za povijest bosanskih Patarena, Starine JAZU, knj. 1., Zagreb, 1869., 93.-140.;
Ljubomir Stojanović, Jedan prilog k poznavanju bosanskijeh bogumila, Starine JAZU, knj.
18., Zagreb, 1886., 230.-232.; Ćiro Truhelka, Bosanska narodna (patarenska) crkva, u knjizi:
Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1942., 767.-793.; L. Petrović, Kršća-
ni bosanske crkve, Sarajevo, 1953.; Franjo Šanjek, Crkva bosanska, u autorovoj knjizi: Crkva
i kršćanstvo u Hrvata, 1., srednji vijek, KS, Zagreb, 1988., 204.-245.; isti: Bosansko-humski
krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, Analecta croatica christiana, br. 6., KS,
Zagreb, 1975.; Jaroslav Šidak, Studije o Crkvi bosanskoj i bogomilstvo, Zagreb, 1975.; Franjo
Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13. – 15. st.), Zagreb, 2003. Na pitanje
bogumilstva u svom se radu osvrće i Josip Hamm, Der Glagolismus im mittleren Balkanraum,
Die Welt der Slaven, I., 3., Wiesbaden, 1966., 266.-275. Isto tako u svojoj disertaciji na bo-
gumile se osvrnuo i E. I. Ignatijević de Tkalec, De Religione Christiana in Slavis. Introducta
– propagata – reformata, Heidelbergae, 1848., 28.-29.
18
O takozvanoj bosančici pisao je Ćiro Truhelka u časopisu: Glasnik zemaljskoga muzeja Bosne
i Hercegovine, I., br. 4., Sarajevo, 1889. str. 63. i dalje.
19
U Prohaskinoj knjizi to je III. poglavlje naslovljeno: Die bosnische Bogumilen, str. 18.-55.

Alojz Jembrih
Kao što je iz pisma (3. srpnja 1910.) razvidno, za Prohaskin se rad o Bo-
gumilima zanimao i neki gospodin u Beču (neimenovani), kojemu je preko
Jagića poslao spomenuto poglavlje o bogumilima. Čini se da je Prohaska, pre-
ma uputama Vatroslava Jagića to poglavlje iznova redigirao, jer u pismu (23.
kolovoza 1910.), čitamo:
“Evo Vam šaljem ponovo moj pokušaj, o Bogumilima, za onoga gospodi-
na, bit će mi drago, ako će mu bilo u čemu služiti. A lijepo ga molim, da mi,
ako što nađe, osobito netočnosti i nepotpunosti, koje ste opazili u literaturi,
ispravi. Neka ostane u njega, koliko mu treba, jer ja imam prijepise.”
U pismu pak (18. rujna 1910.) Prohaska zahvaljuje Jagiću za odgovor go-
spodina:
“Zahvaljujem na poslanom mi odgovoru onoga gospodina o bogumili-
20
ma. Po vašemu savjetu ispravio sam i nadopunio neka mjesta, koja su zbog
nezgodne stilizacije i nastala onakova.”
U odgovoru je gospodin Prohaski uputio i neke svoje prigovore o kojima
javlja Jagiću. Zbog zanimljivosti Prohaskina komentara na prigovore, valja ih
pročitati.
“Gospodin mi prigovara, što stavljam u jedan red (gleich hochstehend)
bogumilstvo i protestantizam i traži tome dokaze. Ovomu prigovoru ugnut
ću se istaknuvši,21 da je značenje protestantizma već za to bilo drugo, jer se
mogao služiti tečevinom, koja je njemu najviše pomogla do raširenja – knjigo-
tiskom. Inače mi se taj prigovor i ne čini naučan.
Drugi prigovor gospodina N. stoji u tome što nijesam razjasnio vezu
između bogumilstva i gnostičko manihejskih sekata. – Mislim da za ono što
on pita nemamo dovoljnih dokumenata. Znade se doduše da je bogumilstvo
odvjetak tih istočnih nauka, ali se ne zna u čemu se odvojilo od njih, a to je
stoga, što nemamo bogumilskih spomenika o bogumilskoj nauci, već same
protivničke. Protivnicima, učenim teolozima vrlo je otprije poznat gnostici-
zam i čim su oni našli neku sličnost s ovim u Bogumila oni su svu bogumilsku
hereziju svrstali u maniheizam. Oni, koji su naglasili, da ima dualističkih i
prema tome manihejskih osnova i u samome slavenskom poganstvu imaju
pravo.
20
Bilo bi zanimljivo saznati za ime toga gospodina koji se tu spominje.
21
Valjda misli ističući.

Ali opet to nije ono, što se traži, dualizam nije specialna ispovijest ni po
koju hereziju, nego naprosto niži stepen svjetskoga nazora,22 koji se gotovo u
svih naroda javlja prije monizma. Ja sam radoznao u kojem smjeru onaj gospo-
din riješava odnošaj između bogumila i njegovih istočnih ugleda.”
Kao što se iz Prohaskinih obrazloženja može razabrati, on je doista, tra-
gajući za literaturom o bosanskim bogumilima, ušao u samu bit problema,
želeći ga riješiti svojim znanstvenim pristupom. Drugo je pitanje je li u tome
uspio; svakako je bio na relativno dobrome putu koji mu je trasirao Vatroslav
Jagić svojim napomenama u vezi s rukopisom knjige u nastajanju, a koje je na-
pomene Prohaska, s pravom, usvajao popravljajući rukopis. Spomenuto pismo
(18. rujna 1910.), Prohaska završava:
“Moja knjiga je u štampi, za mjesec dana nadam se, da će biti u vašim
rukama. Mnogo Vam zahvaljujem, i onome gospodinu, zahvaljujem na po-
budama. Još nijesam dospio, da proučim vašu Historiju filologije, zahvaljujem
na otisku iz Archiva onim dvjema ruskim recenzijama. Srdačno pozdravljam i
ostajem s dubokim štovanjem vaš
Dr. D. Prohaska”
Kao što smo iz nekih dosadašnjih Prohaskinih pisama mogli razabrati, on

je Jagića više puta pitao za savjet (rješenje) svojih dvojbi. Učinio je to i u pi-
smu (10. studenoga 1910.). Zbog osobite zanimljivosti, valja pismo u cijelosti
predočiti.
“Presvijetli gospodine savjetniče!
Napokon je tisak moje bosanske književnosti toliko napredovao, da se

knjizi imade dati i konačni natpis. I u tome pitanju ja se nalazim iznenada u
smetnji neznajući, kako da kažem. Da li 1.) Das kroatische und serbische Schrift-
tum in Bosnien und der Herzegovina. Bis zur nationalen Wiedergeburt im XIX,
Jahrhundert, ili 2.) Das alte kroatische u. Serb. Schrifttum ... Herzegovina. Von
den ältesten Zeiten (?) bis zum nationalen Wiedergeburt im XIX Jahrhundert. ili
3.) mjesto Schrifttum – Literatur (?) 4.) mjesto kroatische und serbische kro-
atisch-serbische? Knjiga je ostala onakova kao što ste ju vidjeli. Njezina su
22
Svjetovnoga nazora.

Alojz Jembrih
poglavja I. Sprache u. Nationalität; II. Die bosnisch-cyrillische Schrift; III. Die

Bogumilen; IV. Westliche Einflüsse und die Türken-herschaft; V. Das serbisch-or-
thodoxe Schrifttum; VI. Die katholische Literatur; VII. Die Raja und die Volkspo-
esie; IX. 23 Am Vorabend der nationalen Wiedergeburt.
Prema ovome sadržaju izvolite Vi mene, presvijetli, savjetovati, što da kažem

u natpisu?24 Unapred Vam zahvaljujem i pozdravljam uz duboko štovanje
Dr. D. Prohaska”
Kad je pak Prohaskina knjiga ugledala svjetlost dana u nakladništvu knji-

žare Mirka Breyera (1863.-1946.) u Zagrebu, opet se Prohaska obraća Jagiću
za novu pomoć. Naime, knjigu je sada trebalo prodati pa će u tu svrhu u pismu
(28. veljače 1911.) biti riječ o sljedećem:
“Presvijetli gospodine savjetniče!
Dozvolite da Vam uz ovo pismo pošaljem jedan primjerak moje knjige,

koja je Vama većim dijelom već iz rukopisa poznata. Moj nakladnik računa,
da će knjigu najviše u interesovanim krugovima Austrije prodati. Ako Vama,
presvijetli, nije neprilično, ja bih Vas najljepše molio, da mojemu nakladniku
ili meni savjetujete, kojima adresama da se obratimo s prospektom knjige.
Najviše biste nama i stvari našoj pomogli, da ju sami ili po kojemu pozvano-
me stručnjaku preporučite čitaocima kojega austrijskoga velikoga lista (Neue
Presse ili Oesterr. Rundschau). Vi najbolje znate, koja je vrijednost njezina i koja
je opet moralna dobit naša narodna, ako lektira ovakove vrsti uđe u ruke, koje
nama vladaju.25
Druga je moja želja (a ne nakladnikova) kad bi za ovu knjižicu saznao i
naučni svijet, posve onako, kako to moj posao zaslužuje. I opet ne vidim niko-
ga, koji bi znao o tome bolje suditi, no Vi, Vašim sudom ja ću se moći koristiti
23
U knjizi je to VII. poglavlje, str. 147.-175.
24
Kao što se iz konačna naslova knjige razabire, Prohaska je ostao kod svog prvoga prije-
dloga naslova s malom intervencijom, vjerojatno Jagićevom, uzevši prijedlog iz br. 4.; usp.
naslov knjige.
25
Kao što je poznato, 1908. provedena je aneksija Bosne od Austrije. Vidi Ferdo Šišić, Oku-
pacija i aneksija Bosne i Hercegovine, Zagreb, 1938.

u hrvatskom izdanju, kojemu ću istom pristupiti, kada se moj nakladnik riješi

bar polovice svoje naklade.26
Moja pia desideria tu (je) još veća. Vrlo bih rado, da vašom dobrotom za
ovu knjigu saznaje ruska akademija, naročito odbor slavenske enciklopedije.
U tu svrhu ja bih vam poslao daljne primjerke. Svoju zahvalu na vašem dosa-
danjem zanimanju za moju stvar ja sam izrazio na čelu moje knjige. Nijesam
odabrao oblik posvete s razloga, što knjiga, bojim se, nema dovoljno strogo
naučan značaj. Uzmite ju, kakova jest.”
Prohaskina zahvala otisnuta na III. str. njegove knjige, koju mu je doista
pomogao oblikovati Vatroslav Jagić, glasi: “Anregung und Rat zu dieser Arbeit
fand ich stets bei Herrn Hofrat Professor V.(atroslav) R.(itter) von Jagić. Verbun-
den fühle ich mich auch Herrn Professor Dr. St.(jepan) Tropsch, der die Güte hatte,
eine Korektur mitzulesen.”27
Za sudbinu Prohaskine knjige zanimljiva su još neka njegova pisma upu-

ćena Jagiću u kojima se ona spominje, bilo da je riječ o njezinoj recenziji ili
distribuciji. Izdvajam iz tih pisama upravo takve dijelove. U pismu (16. ožujka
1911.), uz ostalo, čitamo:
“Zahvaljujem Vam najljepše na savjetima o raspačavanju moje knjige. Ve-
oma su me radovale i one riječi, koje izriču bilo što dobra o knjizi. Cijenit ću se
počašćenim, ako sami o njoj napišete prikaz i kritiku u Archivu.28 Po Vašemu
savjetu obratio sam se na prof. Murka i dobio sam danas odgovor, koji me nije
ni najmanje veselio. Izvinjavao se29 prof. Murko da neće napisati o knjizi ništa
za sada, jer ima mnogo drugih ocjena pisati, a u Oesterr.(eichische) Rundschau
neće zato, jer misli da knjiga nije pisana za široku publiku. On bi bio za nju
(publiku) najprije obradio mnogo šire historičku i kulturnu pozadinu, a onda
bi bio govorio o literaturi i.t.d. Savjetuje mi što da ispuštam za Enciklopediju
slavensku (kao da se o tome sada radi) i kako je najinteresantniji dio bosanske
26
Hrvatsko izdanje Prohaskine knjige nije nikad objavljeno.
27
Prohaska se zahvaljuje i Stjepanu Tropschu (1871.-1942.), koji je tada bio hrvatski germa-
nist na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
28
Kao što se iz različitih Jagićevih recenzija u Archivu razabire, on nije napisao recenzije o
Prohaskinoj knjizi. Učinio je to Milan Rešetar (1860.-1942.) u Archivu für slavische Philolo-
gie, Bd. 33, Berlin, 1912., str. 257.-260.
29
Ispričavao se.

Alojz Jembrih
književnosti – poslije okupacije. Jednom riječi ništa stvarno a ipak prigova-

ranje.”
Budući da je ipak nakladnikova najveća želja bila prodati što više Proha-
skine knjige, i autor je osobno poduzimao u tom smjeru sve što je mogao. I o
tome svjedoče njegove riječi u pismu (31. ožujka 1911.) upućene Jagiću:
“Poduzeo sam nešto, o čemu držim da Vas moram obavijestiti. Obratio
sam se bio na bivšeg predstojnika bosanske vlade gospodina Kosta Hörman-
na 30 glede toga, da mi bos. Vlada preporuči i nabavi knjigu. Uspio sam u to-
liko, što me gospodin Hörmann pozvao da u tu svrhu napišem molbu i da će
on tu molbu preporučiti. Morao sam u toj molbi nešto reći i o uspjehu knjige
i tu sam spomenuo da je i od Vas povoljno primljena. Eto o tome sam Vas htio
obavijestiti moleći Vas ujedno da mi oprostite što sam se ne pitajući naroči-
to služio vašim imenom. Učinio sam tako dakako na osnovi vaših pismenih
izjava.”
Matija Murko, kao da se je predomislio u vezi s pisanjem o Prohaskinoj
knjizi; o tome doznajemo iz istoga pisma Jagiću:
“Dozvolite da Vam uz to i ovo javim. Danas sam primio jedan redak na
dopisnici od prof. Murka, gdje me pita hoću li doista, da on piše o knjizi, jer
da ga je pozvala Neue Freie Presse. Ja sam odgovorio, da će mi biti čast i neka
izvoli onako pisati kao što mi je u onome pismu govorio to jest ulazeći u kritiku
slabijih strana knjige.”
Slika oko prodaje knjige baš i nije najsvjetlija. Razvidno je to iz Proha-
skina pisma kojemu nedostaje nadnevak. No, prema kronologiji, to je pismo
nastalo između 17. i 31. ožujka 1911. Prohaska se, naime, žali na slabu prođu
svoje knjige, pa će o tome Jagiću:
“Moja knjiga nalazi sporu prođu. Od 300 adresa, kojima se moj nakla-
dnik u Bosnu obratio (prepisao je najviše činovnika i zavodske adrese) nije
se direktno javila, nego jedna i to čini mi se jedna gimnazija. Inače je otišlo
knjižarama bosanskim jedno 20 narudžbi (20 komada, hoću reći). Ako je to
dokaz, da bosanska inteligencija ne čita njemački, ja sam zadovoljan. Ali bo-
jim se, da je to dokaz, da ta inteligencija čita njemački, ali ne mari za narod, u
30
Hörmann, Kosta (1850.-1921.), upravni činovnik Zemaljske vlade BiH i upravitelj Ze-
maljskog muzeja u Sarajevu te urednik časopisa Nada.

kojemu se nalazi. Danas ću se obratiti Kosti Hörmannu, da mi ide na ruku, jer

g. dr. Ć.[iro] Truhelka 31 i ne odgovara na moja pisma. Molio sam ga prije pet
mjeseci klišeje za bos.[ansku] ćirilicu,32 pa nije ništa odgovorio, poslao sam
mu knjigu, pa opet ništa.”
Što je dalje bilo s distribucijom Prohaskine knjige, u njegovim se pismi-
ma, više ne spominje.
U pismu (14. travnja 1911.) Prohaska se ukratko osvrće na polemičku
ocjenu svoje knjige, no ne navodi tko je njegov protivnik, nego samo da je
ocjena objavljena u prošlom br. 7. Savremenika.33 Potom spominje da je bio po-
zvan na sjednicu u Akademiji gdje se raspravljalo o Popisu za enciklopedijski
rječnik (jugoslavenskih pisaca), pri čemu je svojim mišljenjem u nekih prisu-
tnih izazvao negodovanje. Uglavnom se razilazio s mišljenjem gosp. Drech-
slera, kojemu je sve na volju ostavljeno. I u pismu (20. travnja 1911.) nastavlja
opisivati oko nesuglasice oko Popisa, a na kraju veli:
“Zahvaljujem Vam na vijesti o dojmu moje knjige na g. Vl. Ćorovića.34 I
onako tragam za referentom u Glasniku zemaljskog muzeja i Mitteilungen. Bio
sam se obratio na profesora Rešetara,35 no on me uputio na dr. Alaupovića.36
G. dr. Alaupović nije mi se još javio. Teško je dobiti jednu kritiku na jednu
knjigu o našoj književnosti, pisalo (se) o njoj po njemačkim novinama (Pester
31
Ćiro Truhelka (1865.-1911.) bavio se, uz ostalo, i poviješću srednjega vijeka Bosne i ar-
heologijom.
32
Kao što je na str. 12. Prohaskine knjige vidljivo, predočio je slova ćirilice iz Nauka krstjan-
skoga (1611.) Matije Divkovića, te ćirilicu iz Azbukvidariuma (1629.) Rafaela Levakovića. U
knjizi je pogrješno otisnuto Leoković.
33
To je polemika što ju je Prohaska vodio s Brankom Drechslerom (Vodnikom), vidi: Savre-
menik, br. 7., Zagreb, 1911., 439.-440.; Ernest Fišer, Polemika Prohaska – Vodnik, Zbornik
o Dragutinu Prohaski, Zagreb, 2003., 155.-166.
34
Vladimir Ćorović (1885.-1941.), povjesničar. U NSK u Zagrebu, među Jagićevom ko-
respondencijom nalaze se 32 Ćorovićeva pisma upućena Vatroslavu Jagiću. O Ćoroviću v.
Enciklopedija Jugoslavije, 2., Zagreb, 1954., str. 634.
35
Milan Rešetar napisao je recenziju Prohaskine knjige i ona je objavljena u Archivu, svezak
33. (1912.), s dosta kritičkih primjedaba.
36
Tugomir Alaupović (1870.-1958.), književni kritičar, pjesnik, v. HBL, knj. 1., Zagreb,
1983., str. 52.-53.

Alojz Jembrih
Post, Slawisches Tagblatt, Reichspost) a gotovo ništa u hrvatskim.”37

I na kraju, zaključno mogu reći sljedeće. Iz predočenih dijelova pisama ra-
zabire se da je Dragutin Prohaska svoju knjigu na njemačkom jeziku iz 1911.
Das kroatisch-serbische Schrifttum in Bosnien und der Herzegowina i u njoj po-
glavlje o bogumilima, uspio napisati i objaviti, zahvaljujući Jagićevim kritičkim
primjedbama i savjetima što ih je on Prohaski dobronamjerno upućivao, čita-
jući njegov rukopis.
Svakako da je to dobit za Prohasku i slavistiku, a ujedno je potvrda o
Jagićevoj osobi kao znalcu i velikanu slavistike 19. i početka 20. stoljeća,
koji je mnogim svojim bivšim studentima pomagao u njihovom znanstvenom
usponu. U kontekstu istraživanja fenomena krstjana u srednjovjekovnoj Bosni
i Humu, što su ih prije i nakon Prohaskine knjige (1911.) proveli povjesničari,
kao npr. Franjo Rački u 19. i 20. st., Dragutin Kniewald, Dominik Mandić,
L. Petrović, A. V. Solovjev, Franjo Šanjek, Jaroslav Šidak, Ćiro Truhelka i dr.,
Prohaskina epistolarna razmišljanja o istoj tematici, bez pretjerivanja mogu
reći, jesu i ostaju doprinos cjelokupnom mozaiku proučavanja tzv. bosanskih
krstjana – bogumila. Držim da je to moguće razabrati također iz ovoga pri-
loga.
37
Vladimir Ćorović o Prohaskinoj knjizi pisao je u časopisu: Bosanska vila, XXVI., br. 7.-8.,
Sarajevo, 1911., 116.-117. (ćirilicom); u: Srpski književni glasnik, XXVI., br. 19., Beograd,
1911., 790.-795. (ćir.); Julijan Jelenić u časopisu: Serafinski perivoj, XXV., br. 12., Sarajevo,
1911., 198.-200. U zagrebačkim novinama Obzor, LII., br. 104., Zagreb, 1911., 1. objavljen
je osvrt na Prohaskinu knjigu.

SUMMARY
As a part of Prohaska’s letters to his mentor Vatroslav Jagić in Vienna in

the mentioned period shows, this contribution follows the creation of Pro-
haska’s book from 1911 Das kroatisch-serbische Schrifttum in Bosnien und der
Herzegovina and its third chapter on Bosnian Bogomils. Upon examination
of the sequence and content of those letters, one can discern Prohaska’s plans
and accomplishments in the sphere of Croatian and Slavic studies, as well as
his teaching activities. Therefore, the readers (philologists) themselves will,
by vizualizing his letters, be able to offer their opinion on his scientific-re-
search opus which is quite substantial for his time since he, more than once,
effectively established his reputation at different levels: as a literary historian,
literary critic, comparativist of Slavic literature, theater critic and founder of
the magazine Hrvatska njiva. Prohaska writes of all this in his other letters to
Vatroslav Jagić.

Zdravka Jelaska Marijan
RECEPCIJA BOSANSKO-HUMSKIH KRSTJANA U HRVATSKIM

UDŽBENICIMA POVIJESTI
Autorica prikazuje različitosti recepcije bosansko-humskog krstjanstva u

pojedinim udžbenicima povijesti rabljenim na tlu današnje Republike Hrvat-
ske tijekom zadnjih devet desetljeća. Analiza je temeljena na tekstovima obja-
vljenim u tridesetak udžbenika, a promjene i sličnosti među njima pri predsta-
vljanju ove problematike praćene su kroz nekoliko pitanja: koje nazive autori
rabe za bosansko-humske krstjane; s kojim utjecajima povezuju nastanak i
formiranje njihove zajednice; na koji način prikazuju njihovu organizaciju,
vjerovanja i razlike u odnosu na katoličku crkvu; na koji način predstavljaju
njihov odnos s različitim slojevima bosanskoga srednjovjekovnoga društva;
tko i na koji način suzbija njihovo širenje; te kako ocjenjuju važnost bosansko-
humskih krstjana.
Uvod
U oblikovanju predodžbe o prošlim događajima i njihovoj važnosti, kao i
o vjerovanjima i stavovima prisutnim u prošlim vremenima, često veći utjecaj
u široj javnosti imaju udžbenici povijesti nego znanstveni radovi objavljeni u
stručnim časopisima i knjigama. Stoga je zanimljivo promotriti na koji su na-
čin bosansko-humski krstjani predstavljani u udžbenicima povijesti rabljenim
na današnjem teritoriju Republike Hrvatske tijekom XX. i na početku XXI.
stoljeća. Rad je temeljen na analizi tekstova objavljenih u tridesetak udžbenika
rabljenih u nastavi povijesti od vremena Prvog svjetskog rata do kraja školske
godine 2002./2003. U pristupu toj problematici udžbenici se razlikuju opse-

gom i detaljnošću pristupa, usklađenošću s historiografijom, naglascima na

pojedina obilježja crkvene organizacije i vjerovanja bosansko-humskih krstja-
na, te načinom na koji predstavljaju njihove odnose s drugim čimbenicima.
Opširnošću u obradi problematike bosansko-humskog krstjanstva izdvaja-
ju se udžbenici na kojima su, zajedno s drugim autorima, radili Jaroslav Šidak1
i Franjo Šanjek 2, dvojica znanstvenika koji su se posebno bavili znanstvenim
istraživanjem te problematike. Tekstovi tih autora objavljeni u gimnazijskim
udžbenicima četrdesetih, odnosno devedesetih godina XX. stoljeća, nastali
kao plod njihovih znanstvenih istraživanja, svaki u svom vremenu vrhunski su
doseg domaće historiografije.3 Njihovi su tekstovi vrlo detaljni, čak i više no
što je potrebno u srednjoškolskoj nastavi, a uočljivo je da su drugim autorima
udžbenika služili kao uzor pri obradi ove problematike.
Veći broj autora ovdje obrađenih udžbenika bio je nazočan u pisanju
udžbenika kroz dulje razdoblje, a često i u više različitih država koje su se
na ovom području smjenjivale. Stjepan Srkulj pisao je udžbenike u kojima se
obrađuje povijest srednjega vijeka i u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije i u
vrijeme Kraljevine SHS, Živko Jakić napisao je niz udžbenika u vrijeme prve
Jugoslavije i u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, a Ivo Makek i Hrvoje
Matković autori su udžbenika i u razdoblju SFRJ i u razdoblju Republike
Hrvatske. Uz njihove udžbenike obrađeni su i udžbenici brojnih drugih au-
tora, koji su u nastavi bili znatno kraće. Udžbenici su se u pravilu mijenjali s
izmjenama programa kojima je određen i opseg obrade pojedinih tema. O tim
su izmjenama stoga ovisile i izmjene u obradi pojedinih tematskih jedinica, no
povijest srednjovjekovne bosanske države i crkve uvijek je više ili manje bila
zastupljena u nastavi srednjovjekovne povijesti na hrvatskom području. Iz-
1
Miho BARADA – Lovro KATIĆ – Jaroslav ŠIDAK, Hrvatska poviest: za osmi razred
srednjih škola, Zagreb, 1943. (dalje: BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943.)
2
Franjo ŠANJEK – Franko MIROŠEVIĆ: Hrvatska i svijet od V. do XVIII. stoljeća, Zagreb,
1994. (dalje: ŠANJEK – MIROŠEVIĆ, 1994.); Franko MIROŠEVIĆ – Franjo ŠANJEK
– Anđelko MIJATOVIĆ, Povijest: za drugi razred gimnazije, Zagreb 1997. (dalje: MIRO-
ŠEVIĆ – ŠANJEK – MIJATOVIĆ, 1997.)
3
Historiografiju o bosansko-humskim krstjanima vidi u: Jaroslav ŠIDAK, Studije o “Crkvi
bosanskoj” i bogumilstvu, Zagreb, 1975.; Franjo ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani i katar-
sko-dualistički pokret u srednjem vijeku, Zagreb, 1975; Franjo ŠANJEK, Bosansko-humski kr-
stjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Zagreb, 2003.

Recepcija bosansko-humskih krstjana u hrvatskim udžbenicima povijesti
mjene u tekstovima udžbenika ipak nisu ovisile samo o promjenama programa

učenja nego, čak i više, o pomacima do kojih se dolazilo znanstvenim istra-
živanjima. To je posebno dobro uočljivo u izmjena teksta u različitim udžbe-
nicima istog autora. U udžbenicima različitih autora nastalih u isto vrijeme,
koji su dakle mogli rabiti iste historiografske radove kao uzor, razlike ovise o
vrsti škole i uzrastu učenika kojem su udžbenici namijenjeni, te o sposobnosti
autora da na jednostavan način predstave pojedinu problematiku, o njihovom
praćenju historiografije, ali i o osobnim stavovima o pojedinim u historiogra-
fiji neriješenim problemima, odnosno o stavovima o tome koje je činjenice i
pitanja najbitnije iznijeti.
Nazivi i utjecaji
Jedno od temeljnih pitanja u pristupu prikazivanju bosansko-humskog
krstjanstva u nastavi povijesti iz kojeg je vidljiva autorova opredijeljenost za
pojedine teze prisutne u hrvatskoj historiografiji i uopće odnos prema ovoj
problematici pitanje je naziva koje autori udžbenika rabe za bosansko-humske
krstjane. To je pitanje u pravilu povezano s drugim ključnim pitanjem, a to
je pitanje na koji način tumače nastanak ove zajednice, te s kojim vanjskim
utjecajima povezuju njezino formiranje.
Tako su, primjerice, u udžbenicima Stjepana Srkulja rabljenim uoči, za
vrijeme i nakon I. svjetskog rata bosansko-humski krstjani izjednačeni s bu-
garskim bogumilima (bogomili) u čemu slijedi tadašnju historiografiju, u pr-
vom redu mišljenje Franje Račkog. Autor kao neupitnu navodi teoriju prema
kojoj se bogumilstvo proširilo po Bosni i Zahumlju iz Bugarske u vrijeme
bana Kulina, što je u Bosni izazvalo vjerski razdor.4 Bogumilstvo je objašnje-
no kao vjera koja potječe od sljedbe pavlikanske u temeljima čijeg vjerovanja jest
iranski dualizam, a koja se razvila pod utjecajem gnostika i manihejaca. Pre-
seljenjem pavlićana iz Male Azije u jugoistočnu Europu na bugarsku granicu
u VIII. stoljeću proširilo se njihovo vjerovanje u Bugarskoj gdje mu je pop
Bogomil dao slavenski karakter.5 Bosansko-humske krstjane S. Srkulj dosljedno
4
Stjepan SRKULJ, Povijest srednjega vijeka za više razrede srednjih učilišta, Zagreb, 1924.3,
prvo izdanje: Zagreb, 1912. (dalje: SRKULJ, 1924.3), 163.-164., 253.-254.
5
SRKULJ, 1924.3, 163.-165.

naziva bogomili, ali uz to iznosi da su u kasnije vrijeme pristalice bogumilske

vjere u Bosni Dalmatinci ... zvali Patarenima, te spominje da se u spomenicima
bosanskim nazivaju krstjanima.6 Ipak, dosljedna uporaba naziva bogomili mora-
la je imati za posljedicu da učenici upamte upravo taj naziv.
Na sličan način o bosansko-humskim krstjanima govori i Živko Jakić u
udžbenicima koje je pisao dvadesetih i tridesetih godina XX. stoljeća. I on
navodi da je to vjera koju su proširili bizantski vojnici iz Male Azije u Bugar-
sku, gdje joj je slavensko obilježje dao pop Jeremija zvan Bogumil, ali priča je
ispričana kraće i jednostavnijim rječnikom. O njezinom daljnjem širenju kaže:
Iz Bugarske raširi se ta vjera pod imenom bogumilstva ili patarenstva najprije u
Raškoj, a onda i u Bosni.7 Za razliku od Srkulja, Jakić naizmjenično rabi nazive
bogumili i patareni, odnosno bogumilstvo i patarenstvo, dajući im ravnopravan
položaj. Naziv krstjani upotrebljava tek u udžbeniku iz 1935., gdje kaže: Bo-
gumili su zvali sebe “ dobrim krstjanima”.8
Otprilike u vrijeme kada je tiskan drugi od dva navedena Jakićeva udžbe-
nika, istraživanjem te problematike i preispitivanjem prijašnjih znanstvenih
teza od Jaroslava Šidaka nastaje bitni pomak u predodžbama o bosansko-
humskom krstjanstvu u hrvatskoj historiografiji. Nove tvrdnje i rasprave
među znanstvenicima oko tog pitanja naći će odjeka u Jakićevu udžbeniku iz
1940. godine, gdje autor navodi dvije teorije o postanku bosansko-humskog
krstjanstva. Nakon tvrdnje da se za Kulinova banovanja ugnijezdila u Bosni
nova vjera, najprije, kao i u svojim ranijim udžbenicima, navodi da je to vjera
koju su grčki vojnici donijeli iz Male Azije i koja se prvo proširila među Bu-
garima, a kojoj je pop Bogumil dao slavensko obilježje. Iz Bugarske, kako neki
misle, raširila se ta vjera pod imenom bogumilstva ili patarenstva i u Bosni. Zatim
iznosi drugo mišljenje riječima: Drugi opet drže, da se u Bosni nije ni pojavilo
bugarsko bogumilstvo, već da je ondje bila neka osobita bosanska narodna vjera.
Pristalice ove vjere nazivali su se “ dobri Bosniani”, a u početku i “pravi krstjani”.
No, nakon toga autor dodaje rečenicu kojom daje prednost prvoiznesenom
6
SRKULJ, 1924.3, 254.
7
Živko JAKIĆ, Povijest Srba, Hrvata i Slovenaca: za niže razrede srednjih učilišta, Zagreb,
1926. (dalje: JAKIĆ, 1926.), 70.; Živko JAKIĆ, Povijest Jugoslavije s općom historijom I. dio:
za III. razred srednjih i njima sličnih škola, Zagreb, 1935. (dalje: JAKIĆ, 1935.), 53.
8
JAKIĆ, 1935., 53.

mišljenju: Kako bilo da bilo, povijest ih naziva obično bogumilima ili patarenima.9
Gotovo istovjetan tekst ovome koji nalazimo u vrijeme Banovine Hrvatske,
nalazimo i u Jakićevom udžbeniku odobrenom iduće godine od Ministarstva
nastave Nezavisne Države Hrvatske, ali je uz drugu teoriju dodano objašnje-
nje da su prije u Bosni bili samo katolici, ali se jedan dio njih udaljio od katoličke
crkve i stvorio novu.10
Daljnji pomak bilježimo u Jakićevu udžbeniku iz 1943., gdje su opet na-
vedene obje teorije, ali ovaj je put prvoj dano manje važnosti i prostora nego
drugoj. Govoreći o razdoblju Kulinova banovanja autor kratko navodi: U to
se vrieme razvilo u Bosni “ bogumilstvo”ili”patarenstvo”, za koje mnogi drže, da
se uvuklo iz Bugarske. Zatim odmah prelazi na drugu teoriju iznoseći: Drugi
opet drže, da to nije bila bugarska sekta, nego da su se Bošnjaci sve više otuđiva-
li univerzalnom katolicizmu stvarajući svoju narodnu crkvu. Ako i jest ta vjera
možda bugarskog poriekla, ona se svakako u Bosni vrlo promienila i što dalje, to
je više gubila od svoje prvobitne strogosti u običajima. ... Naskoro postane to neka
osobita crkva, koja se s bosanskim narodnim životom tako tiesno povezala da su je
nazvali “ bosanskom crkvom”.11 Novost u toj formulaciji nije samo u tome što je
druga teorija dobila znatno više prostora, nego i u tome što se govori o pojavi
koja nije jednostavno uvezena ili je tek tako nastala u kratkom roku, nego o
pojavi koja je evoluirala tijekom određenog duljeg vremena. Problem naziva
za pripadnike te crkve autor rješava napominjanjem: U poviestnoj se nauci ipak
uobičajilo ime bogumilsko i patarensko, iako se oni tim imenom nisu nazivali: u
prvo doba zovu sebe često “ dobrim krstjanima”.12 U daljnjem tekstu autor ih ipak
ne naziva krstjanima, nego patarenima, a povremeno i bogumilima.13
U istom razdoblju kad je rabljen taj Jakićev udžbenik, tiskan je za stariji
uzrast gimnazijalaca udžbenik kojemu su autori bila trojica istaknutih znan-
9
Živko JAKIĆ, Povijest Jugoslavije s općom poviješću, I. dio, Zagreb, 1940. (dalje: JAKIĆ,
1940.), 64.
10
Živko JAKIĆ, Povijest hrvatskoga naroda sa svjetskom poviješću: za III. razred srednjih škola,
Dio I., Zagreb, 1941. (dalje: JAKIĆ, 1941.), 68.
11
Živko JAKIĆ, Povijest srednjega vijeka za VI. razred srednjih škola, Zagreb, 1943., (dalje:
JAKIĆ, 1943.), 195.
12
JAKIĆ, 1943., 195.
13
JAKIĆ, 1943., 195.-196., 237., 249.-250.

stvenika – Miho Barada, Lovro Katić i Jaroslav Šidak. Valja napomenuti da

se Jaroslav Šidak dugi niz godina bavio istraživanjem bosansko-humskog kr-
stjanstva, a u raspravi koju su njegovi radovi u drugoj polovici tridesetih godi-
na potaknuli aktivno je sudjelovao svojim prilogom i Miho Barada. Već je re-
čeno da je u tom udžbeniku problematika bosansko-humskog krstjanstva vrlo
opširno obrađena. U ovom se slučaju ne kaže kako je Crkva bosanska, pod
kojim god je nazivom autori udžbenika bilježili, nastala u doba bana Kulina,
nego da se u njegovo vrijeme prvi put spominju unutar bosanske biskupije nje-
zini redovnici, prozvani “ krstjani”,14 što je u znanstvenom smislu mnogo preci-
znije. Brojne posebnosti crkvene zajednice na području Bosne, poput upotrebe
narodnog jezika, glagoljaške tradicije, nepoznavanja ustanove crkvene deseti-
ne, nepostojanja biskupijskog središta i sl. autori u prvom redu pripisuju mno-
go duljem održavanju starih običaja nego na susjednim područjima, gdje je bio
mnogo jači utjecaj grgurovske reforme i kojima je Rim obraćao više pažnje.15
U takvu Bosnu, u kojoj je katolička crkva bilježila razvojne posebnosti, dolazi
utjecaj heretičkog dualističkog pokreta, ali taj utjecaj dolazi sa zapada preko
dalmatinskih gradova. Tek je sumnja u širenje dualističke hereze na prijelazu
XII. i XIII. stoljeća navelo Rim da obrati Bosni više pažnje.16 Takav prikaz
razvoja utemeljen je na povijesnim izvorima i rezultat je tadašnjih znanstve-
nih istraživanja. U ovom udžbeniku nigdje ne nalazimo za bosansko-humske
krstjane naziv bogumili, jer je odbačen taj naziv, kao i teorija prema kojoj je
14
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 98.
15
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 98.: U zemlji, koja se odlikovala time, što su se u njoj
uzdržali kroz stoljeća stari životni i kulturni oblici, nosili su i ti redovnici znakove davne prošlosti
na sebi, tada već nepoznate njihovu naprednijem katoličkom susjedstvu. Kao što i crkva, kojoj su
pripadali, bili su “ krstjani” blizki narodu po tome, što su na temelju glagoljaške baštine njegovali
narodni jezik. Ni biskup bosanski, koga su oni birali iz svoje sredine, nije poznavao latinski, prem-
da je primao posvećenje od dubrovačkog nadbiskupa, kome je priznavao jurisdikciju. Njegova se
biskupija razlikovala od ostalih na zapadu i time, što nije imala stolne crkve, pa prema tome ni
stalna središta. U njoj nije bilo kaptola, a i desetinsko uređenje bilo joj je strano. Poslije razkola
1054. povećala je zapadna crkva svoje napore, da se ojača iznutra za borbu, što joj predstoji radi
obnove crkvenog jedinstva. Od tog vremena teži se u Rimu izjednačenjem svih pokrajinskih crkava
u ustrojstvu, obredima i obrednom jeziku. Bosni se obratila pažnja tek onda, kada je crkva na za-
padu morala uložiti sve sile u to, da slomi snažan heretički pokret dualističkih katara (patarena).
16
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 98.-99.

to vjera uvezena s istoka. Umjesto naziva bogumili, koji su i Barada i Šidak

držali pogrešnim, dosljedno se rabe oni nazivi koje potvrđuju izvori, dakle,
nazivi: krstjani za redovnike i crkva bosanska za vjersku zajednicu koja se razvi-
la u Bosni. Za krivovjerce koji dolaze u Bosnu upotrebljava se naziv patareni,
uobičajen na Zapadu.17 O Crkvi bosanskoj se pak govori kao o zajednici koja
se formira kroz dulje razdoblje, proces formiranja započinje i prije bana Ku-
lina nizom razvojnih posebnosti, a završava u vrijeme bana Stjepana II. Ko-
tromanića, kada se pojavljuje samostalna “crkva bosanska” kao državna crkva.18
O toj se Crkvi u ovom udžbeniku uopće ne govori kao o heretičkoj, nego je
navedeno da se stanovnike Bosne od vremena optužbi iznesenih za vladavine
bana Kulina u kršćanskom svijetu držalo hereticima i poistovjećivalo ih se
s dualistima19, iako nema dokaza da su usvojili manihejsko učenje, nego je,
dapače, djelovanje te Crkve u svojoj biti bilo potpuno suprotno manihejstvu.20
Uz to se navodi da je “crkva bosanska” smatrana u Bosni “crkvom božjom”, a nje-
zina vjera “pravom vjerom apostolskom...21
Drukčiju sliku opet nalazimo nakon Drugog svjetskog rata u udžbeniku
kojemu su autorice Olga Salzer i Karmen Mali, a koji je rabljen u nastavi
osnovnih i srednjih škola tijekom pedesetih godina. U tom je udžbeniku kao
temelj za posebnosti u crkvenom razvoju Bosne i njegovu različitost od drugih
područja navedeno je da Kršćanstvo nije dosta dugo u Bosni uhvatilo dublji kori-
jen zbog zaostalog gospodarstva i dugog održanja plemenskog života. Iako je
katolička biskupija bila osnovana ona nije bila uređena, niti je imala svoje sje-
dište, a zbog vlasti susjednih država nad Bosnom u nju su dopirali utjecaji rim-
ske i pravoslavne crkve i glagoljaša iz Hrvatske. U nju su također doprla i vjerska
17
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 96., 98.-99., 127., 130.
18
19
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 99.: Od toga vremena osuđuju Bošnjane na zapadu
kao heretike, smatrajući, da su potpuno jednaki tadanjim dualistima, koji vjeruju u dva počela.
Slično i u daljnjem tekstu, na str. 130.: Na zapadu i iztoku bili su podjednako uvjereni, da “cr-
kva bosanska” ne izpovieda pravu kršćansku vjeru, već krivovjerno manihejstvo, kao što su to činili
i bogumili na iztoku, a patareni i katari na zapadu.
20
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 130.: U njezinu djelovanju nema traga manihejstvu,
već mu je ono u svojoj srži protivno.
21

učenja protiv bogatstva i crkvene vlasti, koja su se u XII. stoljeću počela širiti
u primorskim gradovima, osobito u Splitu, a te su se pristaše pred progonima
sklonile u Bosnu.22 Za ta vjerska učenja autorice ne navode nikakav posebni
naziv. Osim tih vjerskih učenja u Bosni se, prema ovom udžbeniku, proširilo
i dualističko bogumilsko učenje, u kojem su se osobito cijenili zajednički rad i
molitva, kao i sticanje sredstava za život vlastitim radom, a ne izrabljivanjem i
otimačinom, kako su činili feudalci i vladari.23 Tako su, prema ovom udžbeni-
ku, na formiranje posebne crkve u Bosni utjecali i pravovjerni i krivovjerni
utjecaji sa Zapada i s Istoka, te odupiranje feudalizaciji i nastojanje za očuva-
njem starog plemenskog života. Ključno mjesto u prihvaćanju ili neprihvaća-
nju pojedinih vjerskih učenja dano je narodu. Primjerice, govoreći o istočnim
i zapadnim utjecajima autorice ističu: Narod je s vremenom primao od zapadne
i pravoslavne crkve samo ono, što mu je moglo pomoći, da se održi stari plemenski
život.24 Govoreći o nastojanjima za učvršćivanjem Katoličke crkve također se
ističe da se narod protivio crkvenoj desetini i obvezama kmetova, pa se ona
nije mogla učvrstiti 25, a u daljnjem tekstu navodi se da se bogumilsko učenje
učvrstilo upravo zahvaljujući narodu koji se opire feudalizaciji.26 Neobičnost
je ovog udžbenika u odnosu na druge udžbenike povijesti rabljene na po-
dručju današnje Republike Hrvatske u tome što nastoji izjednačiti utjecaje
katoličke i pravoslavne crkve, iako se za takvo izjednačavanje ne nudi kvalite-
tno objašnjenje. Upotreba određenih naziva u tekstu uglavnom se izbjegava,
22
Olga SALZER – Karmen MALI, Povijest: za VI. razred osmogodišnje škole i II. razred
gimnazije, Zagreb, 1952. (dalje: SALZER – MALI, 1952.), 135.
23
SALZER – MALI, 1952., 135.
24
SALZER – MALI, 1952., 135.
25
SALZER – MALI, 1952., 135.: U Bosni je doduše bila osnovana katolička biskupija, ali ona
nema ni svoje sjedište niti je uređena. Svi pokušaji nadbiskupa iz primorskih gradova, da narod
da crkvi desetinu, nisu imali mnogo uspjeha. Narod se tome protivio, a ni plemenske starješine nisu
pomagale crkvu. I madžarska vlast je nastojala učvrstiti katoličku crkvu u Bosni. Od kraja XII. st.
rimska crkva nastoji svim sredstvima, uz pomoć madžarske države, da se u Bosni uredi i učvrsti
katolička crkva sa svim obavezama kmetova i naroda. Ali narod neće ni madžarsku vlast ni takvu
crkvu i feudalce, jer im svi oni nameću daće i kmetstvo.
26
SALZER – MALI, 1952., 135.-136.: Narod u Bosni, koji se opire feudalizaciji, prima takva
učenja.

te se naziv krstjani za redovnike spominje tek usput, pojma Crkva bosanska

kao određenog naziva nema u tekstu, a nema ni izraza patareni, koji se često
nalazi u drugim udžbenicima. Nazive bogumili i bosanski bogumili susreće se
u tekstu nekoliko puta, 27 te tako taj udžbenik ponovno uvodi taj pojam kao
isključivi naziv za pripadnike Crkve bosanske.
U udžbeniku Vladimira Babića za V. razred gimnazije iz pedesetih godi-
na nalazi se vrlo kratak tekst u kojem se ne navode vanjski vjerski utjecaji na
formiranje Crkve bosanske, pa se u skladu s tim ne spominju ni bogumili ni
patareni. Umjesto toga nalazi se priča u kojoj je presudna uloga dana otporu
mađarskom utjecaju. Prema ovom udžbeniku već za Kulina oko 1200. javlja
se težnja za emancipacijom od Madžarske, osobito u crkvenom pogledu. Zbog te
težnje za samostalnošću i zbog posebne organizacije i običaja bosanske crkve papa i
Madžari su Bosance nazivali hereticima i udarali na njih križarskim vojskama.28
Mišljenje da pripadnici Crkve bosanske nisu bili heretici, nego su samo sma-
trani hereticima nije u historiografiji neuobičajeno, ali neuobičajeno je smje-
štanje težnje za crkvenom samostalnošću od Ugarske već u Kulinovo vrijeme
s obzirom na činjenicu da je u to doba Bosanska biskupija još bila podređena
Dubrovačkoj nadbiskupiji, a pod jurisdikciju kaločkih nadbiskupa dolazi tek
1247. Ova je greška možda posljedica nespretnosti pri nastojanju za što kra-
ćim formuliranjem problematike.
Opširniji, ali i precizniji tekst donosi udžbenik Mirka Žeželja za II. ra-
zred gimnazije, rabljen šezdesetih godina. Prema tom se udžbeniku “crkva bo-
sanska” spominje kao heretička potkraj Kulinove vladavine, a za vrijeme pape
Inocenta III. Autor navodi da je Bosanska biskupija u XI. i XII. stoljeću bila
podređena nadbiskupijama u Baru, Splitu i Dubrovniku, ali je uvijek sačuvala
neke svoje posebne odlike.29 Zatim piše da su na Zapadu njeni pripadnici najčešće
nazivali patarenima, u Srbiji babunima (kao i makedonski bogumili), ali naziv
bogumila nije prodro u Bosnu.30 Takva formulacija navodi na zaključak o posto-
27
SALZER – MALI, 1952., 135.-137.
28
Vladimir BABIĆ, Povijest srednjega vijeka za V. razred gimnazije, Zagreb, 1953. (dalje:
BABIĆ, 1953.), 215.
29
Mirko ŽEŽELJ, Historija za II. razred gimnazije, Zagreb, 1961. (dalje: ŽEŽELJ, 1961.),
109.
30
ŽEŽELJ, 1961., 110.

janju jedinstvene heretičke crkve, pripadnici koje se različito nazivaju u razli-

čitim zemljama, iako takvu tvrdnju autor izričito ne iznosi. U nastavku iznosi
mišljenje prema kojem su krstjani vjerojatno bili pod jakim utjecajem bogumila,
ali i da su se od njih razlikovali po svom odnosu prema feudalnom društvu i
državi.31 Uz to iznosi pretpostavku da se upravo preko bosanskog područja
širio utjecaj istočnih hereza na zapadne.32 Za razliku od prijašnjih udžbenika, u
kojima su bosansko-humski krstjani povezivani s bugarskim bogumilima, u
ovom se naglašava da naziv bogumili nije upotrebljavan u Bosni.
U srednjoškolskim udžbenicima autora Hrvoja Matkovića, rabljenima ti-
jekom sedamdesetih i osamdesetih godina XX. stoljeća, više se ne spominje
neposredan utjecaj bogumila na bosansko-humske krstjane. Autor, govoreći
o širenju kršćanstva u Bosni, objašnjava da je na čelu crkvene organizacije bio
bosanski biskup koji je s podređenim svećenstvom vršio obrede na narodnom jeziku,
a zatim iznosi da je papa potkraj XII. stoljeća upozoren da su ban Kulin i njegovi
podanici pali pod utjecaj patarena koji su po svom učenju bili veoma bliski bogu-
milima u Bugarskoj i Makedoniji.33 Tko su i odakle su bili ti patareni, autor ne
objašnjava, ali te udžbenike već zbog upotrebe izraza patareni ipak možemo
svrstati u skupinu onih koji govore o zapadnom utjecaju, ili točnije u skupinu
onih koji govore o kombinaciji lokalnih posebnosti i krivovjernih utjecaja sa
Zapada. Nakon što u nastavku teksta autor navodi da ban Kulin nije protiv he-
retika ništa poduzeo unatoč obećanju papi, te da su ugarski kraljevi poduzimali
vojne pohode na Bosnu s namjerom da istrijebe heretike iznosi tvrdnju: Najzad se
u Bosni formirala posebna “crkva bosanska” koja se po svom ustrojstvu razlikovala i
od katoličke i od pravoslavne crkve.34 Iz teksta nije jasno kad se zbilo to najzad,
ali bi se iz takve konstrukcije teksta moglo zaključiti da autor drži da je to
31
ŽEŽELJ, 1961., 110.
32
ŽEŽELJ, 1961., 111. Slično tome, govoreći općenito o herezama na europskom Zapadu,
autor iznosi da su katari bili pod utjecajem istočnjačkog učenja o borbi dobra i zla, vjerojatno
preko Balkana i bogumila, 45.-46.
33
Hrvoje MATKOVIĆ, Povijest 1: za prvi razred srednjih škola, Zagreb, 1976.2 (dalje: MA-
TKOVIĆ 1976.2), 52.; Isto i u Hrvoje MATKOVIĆ, Povijest 1: za prvi razred usmjerenog
obrazovanja, 10. izmijenjeno i dopunjeno izdanju navedenog udžbenika iz 1985. (dalje: MA-
TKOVIĆ 1985.10), 145.
34
MATKOVIĆ 1976.2, 52.; U kasnijem izmijenjenom izdanju riječ Najzad je zamijenjena
sa Napokon, MATKOVIĆ 1985.10, 145.

formiranje bilo dugotrajniji proces. Gotovo istovjetne formulacije nalazimo i u

udžbeniku kojeg je Hrvoje Matković napisao početkom devedesetih godina u
koautorstvu s Blagotom Draškovićem. No, u tom je udžbeniku tekst proširen
time što je iza navedene rečenice o formiranju Crkve bosanske dodano: Prva
vijest o njezinu širenju potječe iz 1199. godine. Njezini su pripadnici na Zapadu
najčešće nazivani patarenima. Katolička i Pravoslavna crkva smatrale su je here-
tičkom crkvom.35 Iako ovo proširenje teksta nije veliko ono jače naglašava vezu
s patarenima i još jače ističe upravo taj naziv za pripadnike Crkve bosanske.
Uz to upotrebljava širi pojam heretici. Prvi je spomen Crkve bosanske ovdje
smješten u Kulinovo vrijeme, a njezino je jačanje u ovom udžbeniku smješteno
u vrijeme banovanja Mateja Ninoslava.36 Ti udžbenici opremljeni su i rječni-
kom, pa je zanimljivo pogledati kako su u njima definirani izrazi patareni,
crkva bosanska i bogumili. Prema Matkovićevu udžbeniku patareni su pristaše
pokreta koji je u srednjem vijeku ustajao protiv crkvene raskoši i državne organi-
zacije,37 a prema udžbeniku koji je pisao s B. Draškovićem patareni su drugi
naziv za vjersku sektu bogumila.38 Slično tome, u oba su udžbenika bogumili
definirani kao pristaše vjerskog učenja koje je odbacivalo crkvenu i državnu orga-
nizaciju i propovijedalo jednakost među ljudima.39 Iz takvih je definicija teško
vidjeti ikakvu razliku između tih naziva. Crkva bosanska u oba je udžbenika
definirana kao crkvena organizacija na teritoriju srednjovjekovne Bosne, koja se po
svom ustrojstvu razlikovala od katoličke i pravoslavne crkve, ali do 1990. godine
nazivi svih triju crkava pisani su malim, a kasnije velikim slovom.40
Udžbenici za osnovne škole iz istog vremena uglavnom imaju kraće i je-
dnostavnije tekstove zbog mlađeg uzrasta kojemu su namijenjeni. Udžbenik
iz sedamdesetih godina autora Ive Makeka, Blagote Draškovića i Olge Salzer
35
Hrvoje MATKOVIĆ – Blagota DRAŠKOVIĆ, Povijest 2: udžbenik za srednje škole, prvo
izdanje Zagreb, 1990., ovdje je korišteno drugo, odnosno prvo izmijenjeno izdanje iz 1991.
(dalje: MATKOVIĆ – DRAŠKOVIĆ, 1991.), 140.
36
MATKOVIĆ – DRAŠKOVIĆ, 1991., 139.-140.
37
MATKOVIĆ 1985.10, 247.
38
MATKOVIĆ – DRAŠKOVIĆ, 1991., 328.
39
MATKOVIĆ 1985.10, 243.; MATKOVIĆ – DRAŠKOVIĆ, 1991., 323.
40
MATKOVIĆ 1985.10, 243.; MATKOVIĆ – DRAŠKOVIĆ, 1991., 324.

o nastanku Crkve bosanske donosi samo kratku obavijest: Potkraj XII. stolje-
ća papa je bio obaviješten da se u Bosni raširilo vjersko učenje koje se razlikuje od
katoličkog i pravoslavnog. To novo vjersko učenje širila je “crkva bosanska”.41 Ovo
je jedna od varijacija formulacije kojom se učenicima objašnjava da se u Bosni
formirala crkva koja se svojim ustrojstvom i/ili vjerskim učenjima razlikovala
od katoličke i pravoslavne crkve, a koju vrlo često nalazimo u udžbenicima
pisanim u vrijeme druge jugoslavenske države.42 Sličnu formulaciju nalazimo
i u udžbeniku iz osamdesetih godina koji je Ivo Makek pisao zajedno s Josi-
pom Adamčekom.43 No, u prvom od Makekovih udžbenika ne spominju se
vanjski vjerski utjecaji, a u ovom se učenicima tumači da je papa uz pomoć hr-
vatsko-ugarskih kraljeva pokušao u Bosnu uvesti feudalnu crkvenu organizaciju.
U borbi protiv tih pokušaja “ bosanska crkva” je prihvatila vjersko učenje patarena
koji su došli u Bosnu iz Splita ...44 Time i u osnovnoškolske udžbenike konačno
ulazi teza o zapadnom podrijetlu krivovjernih utjecaja na bosansko-humske
krstjane.
Uvođenje pojma katari u obradu tematske jedinice o Bosni u hrvatske
udžbenike povijesti odraz je istraživanja Franje Šanjeka o vezama bosansko-
humskih krstjana i katarsko-dualističkog pokreta na europskom Zapadu.
Iako su rezultati tih istraživanja objavljeni još sedamdesetih godina, autori
udžbenika više ih uzimaju u obzir tek devedesetih godina. Izraz katari u vezi
s vjerskim prilikama u Bosni nalazimo u hrvatskim udžbenicima tek nakon
41
Ivo MAKEK – Blagota DRAŠKOVIĆ – Olga SALZER, Narodi u prostoru i vremenu 2:
udžbenik povijesti za VI. razred, prvo izdanje u Zagrebu, 1973.; korišteno V. nepromijenjeno
izdanje iz 1977. (dalje: MAKEK – DRAŠKOVIĆ – SALZER, 1977.5), 87.
42
SALZER – MALI, 1952., 136.: Tako se bosanska crkva, jednostavna u obredima, sa slaven-
skim jezikom, bez desetine i izrabljivanja, razlikovala od rimske i istočne crkve. MATKOVIĆ
1976.2, 52.: Najzad se u Bosni formirala posebna “crkva bosanska” koja se po svom ustrojstvu
razlikovala i od katoličke i od pravoslavne crkve. MATKOVIĆ 1985.10, 145.: Napokon se u
Bosni formirala posebna “crkva bosanska” koja se po svom ustrojstvu razlikovala i od katoličke i od
pravoslavne crkve.
43
Ivo MAKEK – Josip ADAMČEK, Čovjek u svom vremenu 2: udžbenik za VI. razred
osnovne škole, Zagreb, 1987. (dalje: MAKEK – ADAMČEK, 1987.), 120.: U Bosni se razvi-
la posebna kršćanska crkva koja se razlikovala od pravoslavne i katoličke. Ta crkva poznata pod
nazivom “crkva bosanska” ...
44
MAKEK – ADAMČEK, 1987., 120.

uspostave Republike Hrvatske, i to najprije u udžbeniku Ive Makeka za osno-

vne škole iz 1992. godine. U tom udžbeniku autor iznosi da se ban Kulin
obvezao na vjernost Svetoj Stolici, a protiv bosanskih krivovjeraca, patarena. Pa-
tarenstvo su donijeli u Bosnu katari iz sjeverne Italije i južne Francuske preko pri-
morskih gradova Splita i Trogira. Katarska je hereza najprije zahvatila hrvatsku
morsku obalu. Odande je prodrla u Bosnu, jer se Dalmaciji nije mogla održati zbog
mjera koje su poduzimane protiv katara. Patarenska vjerska organizacija, koja je u
Bosni prozvana Crkva bosanskih krstjana, naučavala je vjeru u dva vrhovna po-
čela duhovnog i tvarnog (materijalnog) svijeta.45 U nastavku teksta autor iznosi
zbunjujuću tvrdnju prema kojoj ti bosanski patareni Nisu bili u vezi s bugarskim
i makedonskim bogumilima, ni s bosanskim krivovjercima. Sami su se nazivali kr-
stjanima Crkve Bosanske.46 Tko su bosanski krivovjerci koji se ovdje spominju
potpuno je nejasno. Taj opširan tekst prepun dvanaestogodišnjacima nepo-
znatih pojmova pojednostavnjen je u idućem Makekovu udžbeniku, kojemu
je prvo izdanje tiskano 1997. godine. U njemu se, za razliku od prethodnog
udžbenika, nastoji jače ukazati i na lokalne razvojne posebnosti, što autor čini
riječima: U Bosni, zemljopisno zatvorenoj, živjelo se osebujnim životom, pa je i
Katolička crkva bila osebujna. Zvala se Crkva bosanska. Njezin vodeći sloj činili su
“ krstjani”... Za njih autor kaže da su živjeli prema uzoru na prve kršćane – za-
jedničkim životom od vlastita rada.47 Pojednostavnjivanje teksta ovdje na žalost
nije urodilo i njegovom većom jasnoćom, jer je bez opširnijih objašnjenja na-
stavnika nemoguće pogoditi što podrazumijevaju osebujni život i osebujna
katolička crkva. Autor dalje navodi da su početkom XIII. stoljeća u Bosni
našli utočište heretici protjerani iz Dalmacije, koji su donekle utjecali na učenje “ kr-
stjana”. S tim u vezi proširila se i do pape stigla vijest da je Kulin s dijelom naroda
pristao uz heretike.48 Na taj su način općim pojmom heretici zamijenjeni poj-
movi katari i patareni iz prethodnog udžbenika, te je smanjen broj učenicima
novih pojmova.
45
Ivo MAKEK, Povijest za VI razred osnovne škole, Zagreb, 1992. (dalje: MAKEK, 1992.),
90.
46
MAKEK, 1992., 90.
47
Ivo MAKEK, Povijest: udžbenik za 6. razred osnovne škole, Zagreb, 1997. (dalje: MAKEK,
1997.), 67.
48
MAKEK, 1997., 67.

Pojednostavnjivanje obavijesti o vjerskoj problematici nužno radi uzrasta

učenika šestoga razreda osnovnih škola i ujedno nastojanje da im se valjano
objasni o čemu se radi sa što manje teksta, velika je teškoća s kojom su se
suočili svi autori udžbenika za osnovne škole, pa to valja uzeti u obzir. U
udžbeniku Frane Sabalića iz 1996. godine, koji je kao alternativni udžbenik
neko vrijeme rabljen istovremeno s navedenim Makekovim udžbenikom, na-
lazimo kratku obavijest da se u vrijeme Kulinove vladavine u Bosni spominju
redovnici “ krstjani”, te da su se početkom XIII. stoljeća u Bosni pojavili pata-
reni, krivovjerci sa zapada.49 Prema trećem udžbeniku koji je nastao otprilike
u isto vrijeme, a kojemu su autori Neven Budak i Vladimir Posavec, U vrijeme
bana Kulina ojačali su u Bosni sljedbenici katarskog vjerovanja. U nastavku uče-
nici saznaju da su katari imali mnogo pristalica u južnoj Francuskoj i sjevernoj
Italiji. Trgovci koji su iz tih krajeva dolazili u dalmatinske luke proširili su svoje
vjerovanje i u Bosnu. Tako je u Bosni nastala posebna Crkva bosanska, s vlastitim
učenjem i ustrojem. Njezini su se pripadnici nazivali krstjani ...50 Iz navedenog je
razvidno da u četiri osnovnoškolska udžbenika rabljena tijekom devedesetih
godina XX. stoljeća u vezi s bosansko-humskim krstjanima nalazimo pojmo-
ve patareni, katari i heretici, odnosno krivovjerci.
Na početku XXI. stoljeća od tih su udžbenika u upotrebi ostali zadnji
udžbenik Ive Makeka, te udžbenik Nevena Budaka i Vladimira Posavca. Uz
njih su za školsku godinu 2000./01. odobrena još dva udžbenika.51 Jednome
je opet autor Neven Budak, ali u suradnji s Marijom Mogorović Crljenko, a
drugome su autori Željko Brdal i Margita Madunić. U udžbeniku N. Budaka
i M. Mogorović Crljenko ponovno nalazimo varijaciju jedne od prijašnjim au-
torima udžbenika omiljenih izjava: U Bosni se već vrlo rano razvila Crkva koja
49
Frane SABALIĆ, Povijest: za šesti razred osnovne škole, Zagreb, 1996. (dalje: SABALIĆ,
1996.), 48.
50
Neven BUDAK – Vladimir POSAVEC, Rađanje suvremene Hrvatske i Europe od seobe
naroda do apsolutizma, korišteno drugo izdanje, odnosno prvo izdanje nakon odobrenja Mi-
nistarstva prosvjete i športa, Zagreb, 1998. (dalje: BUDAK - POSAVEC, 1998.2), 70.
51
U izradi ovog članka uzeti su u obzir udžbenici rabljeni do školske godine 2002./03.,
odnosno udžbenici rabljeni do vremena izrade ovog teksta. Uz njih je za školsku godinu 20-
03./2004. Ministarstvo prosvjete i športa odobrilo još dva udžbenika, udžbenik Vladimira
Posavca, te udžbenik Hrvoja Petrića i Gordana Ravančića.

nije bila povezana ni s Rimom, ni s Carigradom. Za njezine pripadnike autori

navode naziv krstjani, te iznose da ih je Katolička crkva optuživala zbog krivog
katarskog vjerovanja. Zatim objašnjavaju što su katarska vjerovanja, ali to drže
samo optužbama, te za krstjane nigdje izričito ne kažu da su bili pod ikakvim
stranim utjecajem.52 U odnosu na prije pisani udžbenik Budak – Posavec, no-
vost je i upozorenje da se crkva bosanskih krstjana razvila vrlo rano.
Udžbenik Željka Brdala i Margite Madunić u uporabi naziva u svezi s bo-
sansko-humskim krstjanima donosi iznenađenje ponovnim vraćanjem pojma
bogumili. Prema tom udžbeniku u vrijeme bana Kulina pojavili su se u Bosni
sljedbenici pokreta katara, bogumili. Taj se pokret pojavio u južnoj Francuskoj, a
trgovci iz tih krajeva preko Italije i dalmatinskih luka donijeli su svoje vjerovanje
u Bosnu. U skladu s tim, u nastavku teksta, nakon objašnjenja u što su katari
vjerovali, autori će ustvrditi: Bogumili su organizirali svoju crkvu, Crkvu bosan-
sku, nazivali su se krstjanima...53 Iako bi se prema prvoj rečenici moglo zaklju-
čiti da autori poistovjećuju pojmove katari i bogumili, vezujući oba pojma uz
zapadni utjecaj, moguću zabunu otklanjaju objašnjenja novih pojmova koje
autori donose na kraju obrade tematske jedinice, gdje za pojam bogumili stoji
objašnjenje: kršćani koji su se pojavili na području Bugarske, Makedonije i Bosne;
nisu priznavali vlast Katoličke crkve, a nazivali su se i krstjanima.54
Najdetaljniju sliku koja odražava razradu utjecaja zapadnih hereza na bo-
sansko-humske krstjane u udžbenicima je, naravno, dao Franjo Šanjek. To
su spomenuti udžbenici za II. razred gimnazije, prva izdanja koja su tiskana
1994., odnosno 1997. godine. Šanjek polazi od toga da su bosansko-humski
krstjani, organizirani u Crkvu bosansku u počecima svog djelovanja nastojali
slijediti primjer prvih kršćanskih zajednica iz vremena Pracrkve. Ali, zbog kritika
kleričkih institucija i otpora protiv plaćanja crkvene desetine, njihova plemenita
nastojanja nailaze na nerazumijevanje crkvenih foruma i osudu svjetovnih vlasti,
a oni sami – pod utjecajem radikalnijih valdenza i katarsko-patarenskog pesimi-
52
Neven BUDAK – Marija MOGOROVIĆ CRLJENKO, Povijest: udžbenik za šesti razred
osnovne škole, Zagreb, 2001. (dalje: BUDAK – MOGOROVIĆ CRLJENKO, 2001.), 94.
53
Željko BRDAL – Margita MADUNIĆ, Povijest: udžbenik za šesti razred osnovne škole,
Zagreb, 2001. (dalje: BRDAL – MADUNIĆ, 2001.), 76.
54
BRDAL – MADUNIĆ, 2001., 78.

zma – počet će se udaljavati od katolicizma, pa i samih izvora kršćanstva.55 Time

autor upozorava na postupno formiranje Crkve bosanske i naknadno usvaja-
nje krivovjernih ideja sa Zapada. Govoreći općenito o religiozno-socijalnim
pokretima na europskom Zapadu u prvom i tekstualno opširnijem od dva
navedena udžbenika postavlja oštru granicu između ortodoksnog evangelizma
onih koji teže potpunom provođenju grgurovske reforme među koje smješta
siromašne katolike, humilijate, te u početku djelovanja bosanske krstjane i
heterodoksnih pretjerivanja koja će završiti izvan crkvenog zajedništva što pripi-
suje katarima, valdenzima, patarenima i dr. Pritom za prve kaže da se zalažu
za ljubav prema evanđeoskom siromaštvu, čitanje Sv. pisma, zajedništvo po
uzoru na Krista i apostole, slobodu propovijedanja za svakoga, a za druge kaže
da su inspirirani pavličanskim i bogumilskim učenjem, odnosno da zastupaju
manihejsko-dualističku viziju svijeta i društva.56 Prve vijesti o širenju krivo-
vjernih utjecaja među bosanskim katolicima autor obrađuje navodeći optužbe
iznesene u pismu dukljanskog kneza Vukana Nemanjića papi Inocentu III., u
kojem među ostalim stoji da je “u Bosni počelo preotimati maha ne malo krivo-
vjerje na koje je zaveden isti ban Kulin, njegova žena, sestra, rođaci i više od deset
tisuća kršćana (katolika)”. Na temelju Vukanove optužbe papa sumnjiči Kulina da
je u Bosni “ dao sigurno utočište i zaštitu ne malom broju patarena, koje je splitski
nadbiskup (Bernard) nema tome davno, protjerao iz splitskog i trogirskog okružja,
a koje bosanski ban poštuje i više od samih katolika, nazivajući ih ‘odličnim kršćani-
ma’ (antonomasice christianos)”. Prema riječima istoga pape “u zemlji bana Kulina
ima mnogo ljudi, koji su jako osumnjičeni i teško ozloglašeni (kao pristaše) osuđe-
nog katarskog krivovjerja.” 57 Pojmovi patareni i katari, kao i iz njih izvedeni
55
ŠANJEK – MIROŠEVIĆ, 1994., 203.; Isto i u MIROŠEVIĆ – ŠANJEK – MIJATO-
VIĆ, 1997., 191.
56
ŠANJEK – MIROŠEVIĆ, 1994., 136.-137. U kasnijoj verziji udžbenika nema tih napo-
mena jer je tekst bitno skraćen.
57
ŠANJEK – MIROŠEVIĆ, 1994., 202.; Slično tome, u kasnijem udžbeniku nalazimo
kraću verziju. MIROŠEVIĆ – ŠANJEK – MIJATOVIĆ, 1997., 190.-191: Prve vijesti da
se u Bosni širi krivovjerstvo datiraju s kraja XII. st., kad dukljanski knez Vukan Nemanjić piše
papi Inocentu III. “ da je u Bosni počelo preotimati maha ne malo krivovjerstvo”. Od tada papa
počinje sumnjičiti Kulina da je pružio utočište patarenima protjeranima iz Splita. Prema riječima
istoga pape “u zemlji bana Kulina ima mnogo ljudi koji su jako osumnjičeni i teško ozloglašeni (kao
pristaše) osuđenoga katarskog krivovjerja.”

pridjevi, primijenjeni na bosansko-humske krstjane na taj se način u ovim

udžbenicima uglavnom upotrebljavaju unutar citata. Jačanje Crkve bosanske
autor smješta u vrijeme biskupovanja ugarskoga dominikanca Ponse, kada je
bosanska biskupija podvrgnuta jurisdikciji kaločkih nadbiskupa (1247), a njezino
je sjedište sa stolnim kaptolom iz Ban Brda u vrhbosanskoj župi prenijeto u Đakovo
(1252). zaključujući: Ironijom sudbine, taj toliko hvaljeni borac protiv krivovjerja
zapravo je oslobodio prostor za nesmetano širenje učenja bosansko-humskih krstja-
na, koji će na području dotad jedinstvene bosanske (katoličke) biskupije organizirati
moćnu ali Rimu uvijek sumnjivu “Crkvu bosansku”.58
U vrijeme upotrebe drugog od dva navedena udžbenika kojima je Franjo
Šanjek jedan od autora, uz njega se u gimnazijama počeo koristiti i alter-
nativni udžbenik kojemu su autori Tatjana Medić i Vladimir Posavec. Taj
udžbenik nudi znatno manje informacija o bosansko-humskim krstjanima, a
tekst je sličan onome u udžbeniku za osnovne škole što ga je Vladimir Posavec
pisao u suradnji s Nevenom Budakom. Razlika je prvenstveno u tome što gi-
mnazijski program omogućuje da se dio informacija o herezama obradi unutar
europske povijesti, pa tako u ovom udžbeniku već pri obradi tematske jedinice
Religiozno-socijalni pokreti na kršćanskom Zapadu nalazimo informaciju da je
katarstvo bilo najrasprostranjenija hereza u Zapadnoj Europi od kraja XI. do
XIII. stoljeća, te da se u Bosni katarstvo organiziralo u posebnu Crkvu bosan-
sku.59 Govoreći o Bosni, autori u tekstu sličnom tekstu u spomenutom osno-
vnoškolskom udžbeniku iznose da se katarsko vjerovanje proširilo Bosnom u
vrijeme bana Kulina, a donijeli su ga trgovci iz dalmatinskih gradova, u koje je
pak to vjerovanje doneseno s područja sjeverne Italije i južne Francuske. Šire-
njem katarskog učenja u Bosni je nastala Crkva bosanska s posebnim učenjem
i ustrojem.60 Razlika u pristupu obradi teme među navedenim gimnazijskim
58
ŠANJEK – MIROŠEVIĆ, 1994., 203.
59
Vladimir POSAVEC – Tatjana MEDIĆ, Stvaranje europske civilizacije i kulture (V.-XVI-
II. st.): udžbenik za II. razred gimnazije, korišteno četvrto izdanje, Zagreb, 2001. (dalje:
POSAVEC – MEDIĆ, 2001.4), 75.
60
POSAVEC – MEDIĆ, 2001.4, 102: U Kulinovo doba proširilo se Bosnom katarsko vjerova-
nje koje su u Bosnu donijeli trgovci iz dalmatinskih gradova, kamo je pak stiglo iz sjeverne Italije i
južne Francuske. Tako je u Bosni nastala posebna Crkva bosanska s vlastitim učenjem i ustrojem.
Usporedi: BUDAK - POSAVEC, 1998.2, 70.

udžbenicima koji su i danas u upotrebi,61 u prvom se redu ogleda u tome što

iz teksta u udžbeniku Medić – Posavec proizlazi da posebnosti u crkvenom
razvoju na području Bosne nastaju tek katarskim utjecajem, a u udžbenicima
u kojima je tekst o bosansko-humskim krstjanima pisao F. Šanjek naglašeno je
da su posebnosti u razvoju postojale od ranije, ali su se s vremenom prihvaća-
njem krivovjernih utjecaja produbljivale razlike u odnosu na Katoličku crkvu.
Druga bitna razlika odnosi se na nazive, jer se udžbenik Medić – Posavec
ograničava na izraz katari.
Osim udžbenika za učenike drugih razreda gimnazija godine 2000. ti-
skan je priručnik Ive Rendića – Miočevića, namijenjen samostalnom radu
učenika u problemskoj nastavi. Taj priručnik učenike upoznaje s problemom
Crkve bosanske kratkim tekstom prema kojem se u vrijeme bana Kulina u
Bosni vjerojatno iz Carigrada, preko dalmatinskih gradova, proširilo katarsko
vjerovanje o upravljanju Sotone ovim svijetom i Boga onozemaljskim svijetom.
Katari su inače bili kršćani, a njihovo je učenje bilo rašireno u južnoj Francuskoj i
sjevernoj Italiji. Preko trgovaca katarsko je učenje iz dalmatinskih gradova stiglo u
Bosnu. ... U Bosni je u okvirima stare katoličke biskupije nastala posebna kršćanska
“crkva bosanska”. Njeni su pripadnici bili krstjani ... 62 Učenike u ovom tekstu
može pomalo zbuniti pitanje je li utjecaj katarskog vjerovanja utjecaj koji stiže
s Istoka (Carigrad) ili Zapada (južna Francuska i sjeverna Italija), no to je
odraz u historiografiji neriješenih problema.
Udžbenici za trogodišnje i četverogodišnje srednje strukovne škole opse-
gom teksta sličniji su osnovnoškolskim nego gimnazijskim. U prvima se ti-
jekom jedne godine prelazi pregled cjelokupne nacionalne povijesti, dok se u
drugima unutar dvije godine uči pregled opće i nacionalne povijesti, te je taj
predmet u njima zastupljen s mnogo manjim ukupnim brojem sati učenja od
gimnazijskog, a u pravilu ih pohađaju i učenici s lošijim uspjehom. Udžbenici
povijesti za trogodišnje i za četverogodišnje škole uglavnom imaju iste autore.
61
U izradi ovog članka uzeti su u obzir udžbenici rabljeni do školske godine 2002./03.,
odnosno udžbenici rabljeni do vremena izrade ovog teksta. Uz njih je za školsku godinu 20-
03./2004. Ministarstvo prosvjete i športa odobrilo još dva udžbenika, od kojih su jednome
autori A. Birin i T. Šarlija, a drugome H. Petrić i G. Ravančić.
62
Ivo RENDIĆ - MIOČEVIĆ, Poruke predaka, Problemski priručnik hrvatske povijesti za
drugi razred gimnazije, Zagreb, 2000. (dalje: RENDIĆ – MIOČEVIĆ, 2000.), 44.

Iz udžbenika autora Ivana Vujčića može se saznati da su bosansko-humski

krstjani organizirali samostalnu crkvu, nastojeći slijediti primjer prvih kršća-
na, te da uz to padaju pod utjecaj radikalnog patarenskog pesimizma, što ih
udaljuju od katolicizma i kršćanskih izvora.63 Međutim, tekst je ograničen na
te podatke, uz napomenu da u vezi Crkve bosanske postoje sporna pitanja, te
autor nigdje ne objašnjava ni što je radikalni patarenski pesimizam, ni odakle
dolazi patarenski utjecaj.
Uz Vujčićeve udžbenike u prvim razredima trogodišnjih, odnosno četve-
rogodišnjih strukovnih škola od druge polovice devedesetih godina rabe se
udžbenici koje su napisali Vesna Đurić i Ivan Peklić. Njihovi udžbenici, u po-
tpunom nesuglasju s hrvatskom historiografijom posljednjih desetljeća donose
tvrdnju: U vrijeme bana Kulina Bosnom se proširilo bogumilsko učenje i osnovana
je Crkva bosanska.64
U cjelini gledano unutar većeg broja udžbenika rabljenih u nastavi od
početka devedesetih godina do danas uglavnom nalazimo tezu prema kojoj
su heretički utjecaji u Bosnu došli sa Zapada, od katara, preko dalmatinskih
gradova. Dio ih govori o Crkvi bosanskoj kao o katoličkoj zajednici koja je
63
Ivan VUJČIĆ, Hrvatska povijest: udžbenik za industrijske i obrtničke škole, rabljeno drugo
nepromijenjeno izdanje, Zagreb, 1996. (dalje: VUJČIĆ, HP, 1996.2), 63.: U srednjovjekovnoj
Bosni krstjani su organizirani u samostalnu crkvenu organizaciju u kojoj žele slijediti prve kršćan-
ske zajednice iz vremena Pracrkve. Uz to padaju pod utjecaj radikalnog patarenskog pesimizma.
Sve to udaljuje ih od katolicizma i kršćanskih izvora. U svezi s tom crkvom postoje sporna pitanja.;
Sličan tekst s nekim stilskim razlikama i u: Ivan VUJČIĆ, Povijest (Hrvatska i svijet 1): za
prvi razred četverogodišnjih strukovnih škola, Zagreb, 1996. (dalje: VUJČIĆ, HiS, 1996.),
117.
64
Vesna ĐURIĆ – Ivan PEKLIĆ, Hrvatska i svijet od prapovijesti do Francuske revoluci-
je: priručnik iz povijesti za I. razred srednjih strukovnih škola, Zagreb, 1997. (dalje: ĐURIĆ
– PEKLIĆ, HiS, 1997.), 65.; Vesna ĐURIĆ – Ivan PEKLIĆ, Hrvatska povijest: od doseljenja
Hrvata do naših dana: za prvi razred trogodišnjih strukovnih škola, Zagreb, 1998. (dalje: ĐU-
RIĆ – PEKLIĆ, HP, 1998.), 39. U izradi ovog članka uzeti su u obzir udžbenici rabljeni
do školske godine 2002./03., odnosno udžbenici rabljeni do vremena izrade ovog teksta. Uz
njih je za školsku godinu 2003./2004. u četverogodišnjim strukovnim školama Ministar-
stvo prosvjete i športa odobrilo još dva udžbenika, od kojih je jednome autor Z. Samaržija,
a drugome su autori E. Čokonaj, H. Petrić, J. Raguž i D. Škiljan. Za trogodišnje strukovne
škole odobrena su još tri udžbenika, od kojih su jednome autori N. Štambuk i S. Bekavac,
drugome E. Čokonaj, H. Petrić, J. Raguž i D. Škiljan, a trećem I. Dukuć, K. Erdelja i I.
Stojaković.

nastojala slijediti uzore prvih kršćana, a čija se posebnost postupno razvijala, a

da su katarske utjecaje primili naknadno, a dio govori samo o katarskom utje-
caju, odnosno o optužbama za primanje heretičkih utjecaja. U skladu s tim
uočljive su razlike i u načinu na koji se govori o formiranju Crkve bosanske,
jer dio udžbenika zbog kraćenja i prilagođavanja te problematike učenicima
jednostavno kaže da se ta crkva formirala u doba bana Kulina, a ne govori
o postupnom razvoju. Za pripadnike Crkve bosanske u pravilu autori rabe
naziv krstjani, a za krivovjerce pod čiji su utjecaj pali nazive katari, te nešto
rjeđe patareni, čime je naglašen zapadni utjecaj. Ipak, da je povezivanje Crkve
bosanske s bogumilstvom uobičajena predodžba koja se i danas održala ne
samo u široj javnosti nego i u nekih povjesničara, govori upotreba tog naziva u
udžbenicima za strukovne škole Vesne Đurić i Ivana Peklića, te u udžbeniku
za osnovne škole Željka Brdala i Margite Madunić.65
Bilinopoljska abjuracija
Detaljnost prikaza teme i pitanje koje podatke uvrstiti kao bitne, a koje ne,
uglavnom je stvar odluke autora udžbenika, s tim što je logično da pri odluči-
vanju o tome vode računa o uzrastu kojem je udžbenik namijenjen, ali i o bro-
ju sati, odnosno o vremenu koje je programom predviđeno za obradu pojedine
teme. Postoje, naravno, informacije oko čije se važnosti svi slažu i koje nude
svi udžbenici, kao i one koje se za školsku nastavu ne smatraju važnima, te
ih je teško ili nemoguće naći u školskim udžbenicima. No, postoji i određeni
broj informacija oko čije važnosti nema suglasja, pa ih je u nekim udžbenicima
lako naći, a u nekima ih uopće nema. U tu bi skupinu informacija pripadala
i bilinopoljska abjuracija, te okolnosti koje su do nje dovele. Prema pitanju da
li uvrstiti odreku na Bilinom Polju u tekst udžbenika ili ne, odnos je autora
udžbenika trojak. Dio autora u udžbenicima ne spominje ništa u svezi s tim
događajem. Uglavnom su to udžbenici namijenjeni nižim razredima gimna-
65
Osim tri navedena udžbenika koji naziv bogumili upotrebljavaju u tekstu u kojem obra-
đuju povijest srednjovjekovne Bosne, taj se naziv neočekivano potkrao i u udžbeniku Mi-
rošević – Šanjek – Mijatović iz 1997. Iako nigdje u tekstu pod naslovom Srednjovjekovno
bosansko-humsko kršćanstvo ne nalazimo za krstjane naziv bogumili uz sliku koja prati tekst,
a prikazuje groblje sa stećcima piše: Bogumilska groblja. MIROŠEVIĆ – ŠANJEK – MIJA-
TOVIĆ, 1997., 192.

zije do pedesetih godina, odnosno kasnije šestom razredu osnovnih škola, te

udžbenici namijenjeni učenicima strukovnih škola, ali ima i iznimaka.66 Dio
autora u udžbenicima ukratko spominje da se ban Kulin odrekao krivovjerja
iznoseći uz to neke okolnosti koje su do toga dovele, a dio daje detaljniji opis
navodeći i vrijeme i mjesto odreke.
Stjepan Srkulj o odreci govori obrazlažući zašto se bogomilstvo u Bosni tako
ukorijenilo i zašto ga je većina bosanskoga plemstva prigrlila, a razlog vidi u slaboj
crkvenoj organizaciji i brizi za političku samostalnost. Prema ovom autoru ...
zavisnost crkvena znači u srednjem vijeku koliko i zavisnost politička. Zato je, čini
se, Kulin prionuo uz bogomilstvo, ali ga se poslije svečano odrekao, kad se ugarsko-
hrvatski kralj Emerik na poziv papin digao na njega.67 U tom tumačenju ostaje
nejasno o kome se ban Kulin bojao ovisiti. Živko Jakić u svojim udžbenicima
uglavnom ne spominje bilinopoljsku abjuraciju. Kratku crticu u vezi te odreke
dao je samo u udžbeniku iz 1926. godine gdje kaže da se ban Kulin odrekao
krivovjerja i vratio Katoličkoj crkvi kada je papa zatražio od hrvatsko-ugar-
skog kralja Emerika da poduzme vojni pohod protiv bana Kulina.68
Opširniju priču vezanu uz odreku na Bilinom Polju nalazimo u udžbeni-
ku M. Barade, L. Katića i J. Šidaka. Tu je izneseno da su prve vijesti o poja-
vi krivovjeraca (patarena) izbjeglih iz dalmatinskih gradova u Bosnu stigle u
Rim 1199. i 1200. Na bana Kulina i krstjane koji su im pružili zaštitu pala je
sumnja da su i sami podlegli njihovu utjecaju. Papa je u vezi s tim kontaktirao
kralja Emerika kao Kulinova seniora, te je 1203. godine poslao svog poslanika
u Bosnu da istraži točnost optužbi. Glavari krstjana tada su se obvezali na
poslušnost Svetoj Stolici i obećali prilagoditi svoj život u samostanima živo-
tu drugih redovnika na Zapadu. Odrekli su se i svog naziva, zamijenivši ga
općim redovničkim nazivom braća. Tom se prigodom ban Kulin posljednji
66
JAKIĆ, 1935., 52.-53.; JAKIĆ, 1940., 64.-65.; JAKIĆ, 1941., 68.-69.; JAKIĆ, 1943.,
195.-196.; BABIĆ, 1953., 215.; MAKEK – DRAŠKOVIĆ – SALZER, 1977.5, 87.-90.;
VUJČIĆ, HiS, 1996., 117.-118.; ĐURIĆ – PEKLIĆ, HiS, 1997., 65.; ĐURIĆ – PEKLIĆ,
HP, 1998., 39.; BUDAK – MOGOROVIĆ CRLJENKO, 2001., 94.
67
SRKULJ, 1924.3, 253.-254.
68
JAKIĆ, 1926., 72.: Kad je papa Inocencije III. pozvao kralja Emerika, da se digne protiv bana
Kulina, bosanski se ban za vremena sa svojim ljudima odrekne krivovjerja i povrati se u krilo
katoličke crkve.

put spominje u izvorima, a njegov je sin prisegnuo da će dana obećanja biti

ispunjena, što nije učinjeno. Odreka nije izbrisala etiketu krivovjeraca, te se
od vremena spomenutih optužbi za krivovjerje Bosance na Zapadu držalo
krivovjercima i izjednačavalo s dualistima. Mjesto odreke u ovom udžbeniku
nije navedeno, a ni podaci o tome tko je optužio bana Kulina i krstjane za
krivovjerje.69
Drukčiji izbor detalja vezanih uz bilinopoljsku abjuraciju, a dijelom i neke
drukčije interpretacije zbivanja nudi udžbenik iz pedesetih godina Olge Sal-
zer i Karmen Mali. U tom udžbeniku navedeno je da je bosanske bogumile i
bana Kulina, da prima bogumile, i da je sam Kulin postao bogumil papi tužio
Nemanjin sin Vukan, te da je istovremeno i splitski nadbiskup papi tužio bana
Kulina da prima i javno pomaže protjerane krivovjerce iz Splita. Papa je tražio
od kralja Emerika da to ispita. Prema ovom udžbeniku ban Kulin je tada
priznao vrhovnu vlast mađarskog kralja, a od pape je zatražio neka pošalje po-
slanika koji će urediti crkvene stvari u Bosni da bi na taj način izbjegao napad
ugarske vojske. U nazočnosti tog poslanika održan je 1203. godine sabor na
Bilinu Polju kod današnje Zenice, na kojem su se i ban i “ krstjani” odrekli svojih
“zabluda” i obećali papi vjernost.70
Iz gimnazijskog udžbenika Mirka Žeželja, rabljenog šezdesetih godina,
učenici su mogli doznati da su se na Bolinom Polju (danas Bilino Polje kod Ze-
nice) predstavnici redovnika te crkve koji su se nazivali “ krstjanima”, pred papinim
legatom i svojim zaštitnikom Kulinom odrekli svojih posebnih učenja (1203), ali
i da “crkva bosanska” nije time uništena, već se održala do kraja srednjovjeko-
69
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 98.-99.: Godine 1199. i 1200. stigle su u Rim prve
viesti o pojavi takvih heretika i u Bosni. Izbjegli patareni iz dalmatinskih gradova našli su zaštite
u bana Kulina i “ krstjana”; na potonje je štoviše pala sumnja, da su i sami podlegli krivovjerstvu.
Papa se tim povodom obratio na kralja Emerika, kao vrhovnoga gospodara Kulinova, a 1203.
poslao je u Bosnu svoga poslanika, da stvar iztraži. Načelnici “ krstjana” obvezaše se tada, da će
biti uviek poslušni Svetoj Stolici i da će svoj život u samostanima prilagoditi u svemu životu ostalih
redovnika na zapadu. Toga radi odrekli su se i svog imena, zamienivši ga obćim redovničkim nazi-
vom “ braća”. Tom se prilikom spominje posljednji put ban Kulin, zaštitnik “ krstjana”, a njegov je
sin nepoznata imena – možda S t j e p a n – dao svojom prisegom jamstvo da će se navedene obveze
doista izpuniti. Ali se to nije dogodilo. Žig nevjerstva nije se dakle mogao više izbrisati. Od toga
vremena osuđuju Bošnjane na zapadu kao heretike, smatrajući, da su podpuno jednaki tadanjim
dualistima, koji vjeruju u dva počela.
70
SALZER – MALI, 1952., 136.-137.

vne bosanske države, jedina u Europi pored katoličke i pravoslavne.71 U srednjo-

školskim udžbenicima Hrvoja Matkovića rabljenima tijekom sedamdesetih i
osamdesetih godina, kada je program povijesti sveden na dvije godine učenja,
nalazimo tek uopćenu crticu o tome da je papa tražio od Kulina da poduzme
oštre mjere protiv heretika. Ban je obećavao, ali protiv njih nije odlučnije istupao pa
se patarensko učenje i dalje zadržalo u Bosni.72 Iste riječi nalazimo i u udžbeniku
koji je početkom devedesetih godina nakon povratka gimnazijskom četve-
rogodišnjem učenju povijesti Hrvoje Matković sastavio zajedno s Blagotom
Draškovićem.73
Za razliku od ove autorske dosljednosti, u osnovnoškolskim udžbenicima
rabljenim u to vrijeme očigledno je predomišljanje autora oko važnosti bili-
nopoljske abjuracije. U udžbeniku autora Ive Makeka, Blagote Draškovića i
Olge Salzer sedamdesetih godina ne spominje ništa u vezi s tom odrekom, a
Makekov udžbenik s početka devedesetih godina nudi za osnovne škole pri-
lično detaljnu priču u kojoj se kaže kako je početkom XIII. stoljeća optužen
i sam ban Kulin da je zajedno sa svojom obitelji, te s više od deset tisuća kršćana
pristao uz učenje patarena. Za sve je to papa Inocent III. saznao od dukljanskog
kneza Vukana. Optužba je bila lažna. U proljeće 1203. godine sastao se papin po-
slanik Ivan Kasamaris na Bilinu polju kraj Zenice s Kulinom banom i prvacima
zemlje. Bosanski crkveni poglavari obećali su usmeno i pismeno da će oni i njihovi
podložnici slušati odredbe i zapovijedi Rimske crkve. Pokušaj pape Inocenta III. i
njegovih nasljednika nije urodio plodom. Krivovjerci brzo učvršćuju svoj položaj
u Bosni i Humu (Hercegovini).74 Zanimljivo je primijetiti da je to jedini osno-
vnoškolski udžbenik koji navodi ime papina poslanika. Kasniji Makakekov
udžbenik, prvi put tiskan 1997. godine, donosi manje detalja, pa tako u vezi
s optužbom ne spominje Vukana Nemanjića, nego samo kaže da se u vezi s
dolaskom krivovjeraca protjeranih iz Dalmacije u Bosnu proširila vijest da je
ban Kulin s dijelom naroda pristao uz krivovjerce.75 Nakon toga autor navodi
71
ŽEŽELJ, 1961., 110.-111.
72
MATKOVIĆ 1976.2, 53; MATKOVIĆ 1985.10, 145.
73
MATKOVIĆ – DRAŠKOVIĆ, 1991., 140.
74
MAKEK, 1992., 90.
75
MAKEK, 1997., 67.: Početkom XIII. stoljeća u Bosni su našli utočište heretici protjerani iz
Dalmacije, koji su donekle utjecali na učenje krstjana. S tim u vezi proširila se i do pape stigla

da je na Bilinom Polju 1203. godine održan sabor na kojem su se Kulin s više ti-
suća krstjanskih starješina i mnoštvom naroda pred papinskim poslanikom odrekao
vjerskih zabluda, ako ih je zbog neznanja bilo, i očitovao svoju pripadnost Katoli-
čkoj crkvi. Međutim pošto kasnije nisu htjeli prihvatiti biskupa iz Mađarske,
proglašeni su hereticima i progonjeni.76 U toj su verziji, dakle, bosanski crkveni
poglavari zamijenjeni sa više tisuća krstjanskih starješina, a kao razlog kasnijih
progona ne navodi se učvršćivanje položaja krivovjeraca, nego odbijanje da
prihvate biskupa iz Mađarske.
Autori ostalih osnovnoškolskih udžbenika rabljenih od sredine devedese-
tih godina dalje ne spominju mjesto i vrijeme abjuracije, nego ukratko iznose
da je zbog optužbi za krivovjerje došlo do odreke. No, okolnosti odreke ra-
zličito opisuju. Frane Sabalić piše da je Sveta Stolica zahtijevala od ugarskog
kralja neka pošalje poslanstvo u Bosnu. Krstjani su tom poslanstvu obećali
da će biti pokorni ugarskom kralju i poslušni Katoličkoj crkvi. Obećali su se i
odreći svojih običaja, ali ništa od toga nisu ispunili, te su od tada na Zapadu
smatrani krivovjercima.77 Prema udžbeniku Nevena Budaka i Vladimira Po-
savca papa i ugarsko-hrvatski kralj nisu htjeli dopustiti širenje katarskog učenja na
Bosnu, pa su silom natjerali Kulina i njegove pristaše da se vrate u okrilje katoličke
Crkve.78 Kakva je to prisila bila, prilično je nejasno. Gotovo istovjetnu rečenicu
nalazimo i u gimnazijskom udžbeniku Tatjane Medić i Vladimira Posavca.79
Jasnije objašnjenje nalazimo u osnovnoškolskom udžbeniku Željka Brdala i
Margite Madunić. Prema tom udžbeniku papa je želio iskorijeniti krivovjerje
koje se proširilo u Bosni, pa je za pomoć zamolio hrvatsko-ugarskoga kralja.
U strahu da na Bosnu ne krenu križari ban Kulin se zajedno sa starješinama
Crkve bosanske, pred papinim izaslanikom odrekao katarske vjere. No to je bio samo
vijest da je Kulin s dijelom naroda pristao uz heretike. Iznenađeni Kulin zamolio je papu da vijest
provjeri.
76
MAKEK, 1997., 67.
77
SABALIĆ, 1996., 48.
78
BUDAK - POSAVEC, 1998.2, 70.
79
POSAVEC – MEDIĆ, 2001.4, 102.: Papa i ugarsko-hrvatski vladar nisu željeli dopustiti
širenje katarskog vjerovanja u Bosni, pa su silom pokušali vratiti Kulina pod okrilje katoličke Cr-
kve.

privremeni papin uspjeh.80 Udžbenici za strukovne škole u pravilu ne spominju

ništa vezano za bilinopoljsku abjuraciju. Iznimka je udžbenik Ivana Vujčića za
trogodišnje strukovne škole, u kojem stoji tek kratko upozorenje da su bosan-
ski vladari bili u situacijama kada su se morali odricati patarenstva.81
Među novijim udžbenicima povijesti svakako najdetaljniju priču vezanu
uz bilinopoljsku abjuraciju nalazimo u dvama gimnazijskim udžbenicima u
kojima je o bosansko-humskim krstjanima pisao Franjo Šanjek. U prvom od
ta dva udžbenika detaljnije su oslikane okolnosti koje su dovele do optužbe za
krivovjerje. Prema tom udžbeniku: Dukljanski knez Vukan Nemanjić, koji se za-
laže za uspostavu barske nadbiskupije, u nastojanju da diskreditira bana Kulina, ali
i dubrovačkog nadbiskupa, pod čijim je nadleštvom bosanska biskupija, piše (1199-
1200) papi Inocentu III. da je “u Bosni počelo preotimati maha ne malo krivovjerje
na koje je zaveden isti ban Kulin, njegova žena, sestra, rođaci i više od deset tisuća
kršćana (katolika)”.82 U drugom udžbeniku, koji je radi prilagođavanja učenici-
ma znatno pojednostavnjen, taj je dio preobličen u: Prve vijesti da se u Bosni širi
krivovjerstvo datiraju s kraja XII. st., kad dukljanski knez Vukan Nemanjić piše
papi Inocentu III. “ da je u Bosni počelo preotimati maha ne malo krivovjerstvo”.83
U oba se udžbenika dalje na sličan način navodi da je papa na temelju Vuka-
novih optužbi osumnjičio bana Kulina za davanje utočišta patarenima koje je
protjerao splitski nadbiskup, te da je Kulin u takvim okolnostima bio spreman
izgladiti spor uz posredovanje dubrovačkog nadbiskupa.84 Sama bilinopoljska
80
81
VUJČIĆ, HP, 1996.2, 63.
82
ŠANJEK – MIROŠEVIĆ, 1994., 202.
83
MIROŠEVIĆ – ŠANJEK – MIJATOVIĆ, 1997., 190.
84
ŠANJEK – MIROŠEVIĆ, 1994., 202.: Na temelju Vukanove optužbe papa sumnjiči Kulina
da je u Bosni “ dao sigurno utočište i zaštitu ne malom broju patarena, koje je splitski nadbiskup
(Bernard) nema tome davno, protjerao iz splitskog i trogirskog okružja, a koje bosanski ban poštuje
i više od samih katolika, nazivajući ih ‘odličnim kršćanima’ (antonomasice christianos)”. Prema
riječima istoga pape “u zemlji bana Kulina ima mnogo ljudi, koji su jako osumnjičeni i teško ozlo-
glašeni (kao pristaše) osuđenog katarskog krivovjerja.” Kulin je spreman izgladiti spor uz posre-
dovanje dubrovačkog nadbiskupa. MIROŠEVIĆ – ŠANJEK – MIJATOVIĆ, 1997., 190.:
Od tada papa počinje sumnjičiti Kulina da je pružio utočište patarenima protjeranima iz Splita.
Prema riječima istoga pape “u zemlji bana Kulina ima mnogo ljudi koji su jako osumnjičeni i teško
ozloglašeni (kao pristaše) osuđenoga katarskog krivovjerja.” Kulin je spreman izgladiti spor uz
posredovanje dubrovačkog nadbiskupa.

abjuracija u oba je udžbenika opisana na isti način: U prisutnosti bana, domaćeg

klera, plemstva i naroda, a pod vodstvom papinog legata Ivana de Casamare, na
Bilinu polju kraj rijeke Bosne (Zenica) predstavnici bosansko-humskih krstjana 8.
IV. 1203. svečano se obvezuju “ da nikoga, za kojega bismo znali da je manihejac
ili drugi krivovjerac, nećemo primiti da s nama stanuje”, nakon čega Inocent III.
daje pristanak da dubrovački nadbiskup posveti novoizabranog bosanskog biskupa
Dragonju, iako je legat Ivan de Casamare predlagao da se novim bosanskim bisku-
pom imenuje “neki Latin” te da se na “prostoru bosanske države – uspostave tri ili
čak četiri nove dijeceze.” 85
Crkvena organizacija, običaji i vjerovanja

Veliki broj autora ovdje obrađenih udžbenika, bez obzira na uzrast kojem
su namijenjeni ili vrijeme u kojem su pisani, navodi da je na čelu Crkve bosan-
ske bio djed, odnosno did, koji je ujedno bio njezin biskup.86 Mnogi uz to do-
daju da su se crkveni dostojanstvenici nazivali strojnici i da su se dijelili na više
– goste i niže – starce.87 Dio autora udžbenika upoznaje učenike i s razlikama
među vjernicima Crkve bosanske. Tako Stjepan Srkulj, koji je krstjane držao
bogumilima, kaže da su se bogomili u Bosni dijelili na savršene i na obične vjer-
nike. Savršeni se odriču blaga i bogatstva, ne jedu mesa, niti jela od životinje, osu-
85
ŠANJEK – MIROŠEVIĆ, 1994., 202.; MIROŠEVIĆ – ŠANJEK – MIJATOVIĆ,
1997., 190.-191.
86
SRKULJ, 1924.3, 254.; JAKIĆ, 1935., 53.; JAKIĆ, 1940., 65.; JAKIĆ, 1941., 69.; JAKIĆ,
1943., 195.; BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 128.; SALZER – MALI, 1952., 138.;
ŽEŽELJ, 1961., 111.; MATKOVIĆ 1976.2, 53.; MATKOVIĆ – DRAŠKOVIĆ, 1991.,
140.; MAKEK, 1992., 90.; ŠANJEK – MIROŠEVIĆ, 1994., 203.-205.; VUJČIĆ, HP,
1996.2, 63.; VUJČIĆ, HiS, 1996., 117.-118.; MIROŠEVIĆ – ŠANJEK – MIJATOVIĆ,
1997., 191.-193.; MAKEK, 1997., 67.; BUDAK - POSAVEC, 1998.2, 70.; ĐURIĆ – PE-
KLIĆ, HiS, 1997., 65.; ĐURIĆ – PEKLIĆ, HP, 1998., 39.; RENDIĆ – MIOČEVIĆ,
2000., 44.; BRDAL – MADUNIĆ, 2001., 76.; BUDAK – MOGOROVIĆ CRLJENKO,
2001., 94.
87
SRKULJ, 1924.3, 254.; JAKIĆ, 1935., 53.; JAKIĆ, 1940., 65.; JAKIĆ, 1941., 69.; JA-
KIĆ, 1943., 195.; BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 128.; SALZER – MALI, 1952.,
138.; ŽEŽELJ, 1961., 111.; MATKOVIĆ 1976.2, 53.; MATKOVIĆ – DRAŠKOVIĆ,
1991., 140.; MAKEK, 1992., 90.; ŠANJEK – MIROŠEVIĆ, 1994., 205.; VUJČIĆ, HP,
1996.2, 63.; VUJČIĆ, HiS, 1996., 117.; MIROŠEVIĆ – ŠANJEK – MIJATOVIĆ, 1997.,
193.; ĐURIĆ – PEKLIĆ, HiS, 1997., 65.; ĐURIĆ – PEKLIĆ, HP, 1998., 39.

đuju krvnu osvetu i umorstvo i ne smiju prisezati. Za obične vjernike ne vrijede ti

strogi propisi, ali i među savršenim ima vrlo bogatih.88 Uz to Srkulj naglašava da
je bogomilska vjera prvenstveno našla pristalica među kaluđerima, te je u Bosni
zadržala manastirsku organizaciju.89 Živko Jakić o podjeli među bogumilima u
Bosni govori samo u udžbenicima s početka četrdesetih godina, ali vrlo kra-
tko, spominjući da su se dijelili na savršene, koji strogo ispunjavaju sve propise, i
obične vjernike.90 Unatoč opširnosti teksta u istovremeno rabljenom udžbeniku
za stariji uzrast gimnazijalaca Jaroslav Šidak nije ulazio u ovo pitanje, nego
je samo naveo da su krstjani i krstjanice boravili u samostanima, te da su se
razlikovali od ostalih suvjernika načinom života.91 Nešto šire objašnjenje nalazi-
mo zatim šezdesetih godina u gimnazijskom udžbeniku Mirka Žeželja, koji
navodi da su se pripadnici “crkve bosanske” dijelili na redovnike krstjane (i krstja-
nice) koji su živjeli u zajednicama po svojim hižama (kućama) i na masu “mrsnih
ljudi”. Prvi su živjeli životom punim odricanja i smatrani su svetim ljudima: nisu
se ženili, nisu jeli mesnu hranu, nisu išli u rat, niti se zaklinjali. Drugima je sve to
bilo dopušteno, ali su morali podržavati i braniti svoju crkvu.92 Autori udžbenika
za osnovne škole pisanih u vrijeme druge Jugoslavije i Republike Hrvatske,
kao ni autori udžbenika za srednje škole, osim gimnazijskih, ne spominju tu
podjelu, te je ponovo nalazimo tek u gimnazijskim udžbenicima iz devede-
setih godina kojima je jedan od autora Franjo Šanjek. U tim je udžbenicima
u vezi s tim pitanjem citiran izvor – oporuka gosta Radina Butkovića pisana
1466., na temelju koje autor kaže: pristaše Crkve bosanske dijele se na “ krstjane i
krstjanice (...) koi su svete vere apostolske”, tj. na one koji su već primili “ duhovno”
ili “Kristovo krštenje” iste Crkve, zatim na vjernike “ koi grēha ne ljube” te su se
ustrajnom molitvom i vježbanjem u siromaštvu i uzdržljivosti pripremali za pri-
manje među krstjane “prave vere apostolske”, i naposljetku, na “mrsne ljude” koji su
zbog navezanosti za zemaljska dobra svoj konačni pristup Crkvi bosanskoj odgodili
88
SRKULJ, 1924.3, 254.
89
SRKULJ, 1924.3, 254.
90
JAKIĆ, 1940., 65.; JAKIĆ, 1941., 69.
91
92
ŽEŽELJ, 1961., 111.

za kasnije, najčešće potkraj života. Za zadnji slučaj navodi primjer Hrvoja Vu-
kčića Hrvatinića.93
Kao glavni razlog optužbi za krivovjerje autori udžbenika ističu duali-
zam, pri čemu ga neki jednostavno definiraju kao borbu suprotstavljenih sila
dobra i zla94, a neki objašnjavaju da se radi o vjerovanju da ovozemaljskim
svijetom upravlja zlo (Sotona), a onozemaljskim svijetom Bog95, odnosno da
sve materijalno pripada svijetu zla, a duša svijetu dobra96. Uz to u novije doba
neki autori dodaju da su prema katarskom vjerovanju samo siromašni mogli
doći na onaj svijet, a da su se duše ostalih ponovo vraćale na ovaj i nastanjivale
u ljudima ili životinjama.97 Jaroslav Šidak, a u novije vrijeme i Neven Budak,
ističu da su to optužbe za koje nema valjanog dokaza.98
Dok se krstjane smatralo bogumilima uz dualizam im se pripisivalo osu-
đivanje braka, te odbacivanje svega tvarnog izraza kršćanskog vjerovanja od
znaka križa i krštenja vodom do euharistije, poštivanja svetaca i Bogorodice,
te odbacivanje Starog zavjeta. Takvo mišljenje nalazimo u udžbeniku Stjepana
Srkulja99, te u udžbenicima Živka Jakića pisanim u vrijeme prve jugoslavenske
93
ŠANJEK – MIROŠEVIĆ, 1994., 204.; Isto i u: MIROŠEVIĆ – ŠANJEK – MIJATO-
VIĆ, 1997., 192.
94
SALZER – MALI, 1952., 135.; POSAVEC – MEDIĆ, 2001.4, 102.
95
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 98., 130.; BUDAK - POSAVEC, 1998.2, 70.;
RENDIĆ – MIOČEVIĆ, 2000., 44.; BUDAK – MOGOROVIĆ CRLJENKO, 2001.,
94.
96
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 130.; MAKEK, 1992., 90.; SABALIĆ, 1996.,
48.; BRDAL – MADUNIĆ, 2001., 76.
97
BUDAK - POSAVEC, 1998.2, 70.; RENDIĆ – MIOČEVIĆ, 2000., 44.; BUDAK
– MOGOROVIĆ CRLJENKO, 2001., 94.
98
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 98., 130.; BUDAK – MOGOROVIĆ CRLJEN-
KO, 2001., 94.
99
U skladu s tim o Bogumilovoj nauci Stjepan Srkulj kaže: Duša, koju je otac nevidljivoga
svijeta stvorio i koja je od njega otpala, mora se odijeliti od materije svoje – tijela, djela sotonina, i
vratiti se ocu svojemu. Da bi se to što lakše postiglo, pošalje otac jednoga od najviših duhova Krista;
on samo na oko uzme tijelo čovječje i samo na oko umre na križu, da pouči svijet, kako će se duša
što prije vratiti; kad se djelo spasa dovrši, sjedinit će se Krist i Duh sveti, koji je također jedan
od najviših duhova. Za spasenje duše dosta je, da se vjeruje u tu nauku. Zato ne treba za mrtve
moliti, a nema ni uskrsnuća tijela, jer je tijelo sotonino. Narodu, što ga je boljar i svećenik tlačio,

države.100 Pomak od tog mišljenja učinio je Živko Jakić u udžbeniku iz 1941.

godine, u kojem zadržava mišljenje o krstjanima kao o dualistima, ali ističe
da su ipak zadržali dosta od kršćanstva. Priznavali su na pr. krst i sv. Trojstvo.
Zato su oni rado nazivali sebe i”dobri krstjani”. Ali su odbacili hramove i zvona,
crkvene obrede i sve molitve osim Očenaša.101 Nešto drukčiji stav nalazimo u
udžbeniku koji je Jaroslav Šidak pisao s Mihom Baradom i Lovrom Katićem.
Prema tom je udžbeniku i u zapadnoj i u istočnoj Crkvi vladalo uvjerenje da
“crkva bosanska” ne izpovieda pravu kršćansku vjeru, već krivovjerno manihejstvo,
kao što su to činili i bogumili na iztoku, a patareni i katari na zapadu.102 Nakon
objašnjenja u što su vjerovali navedeni krivovjerci u ovom se udžbeniku ističe
da u djelovanju Crkve bosanske nema traga manihejstvu, već mu je ono u svojoj
osobito omili nova vjera po tom, što je zabacivala svaki državni,. crkveni i društveni poredak;
ta nitko nije dužan slušati vladara ni boljara ni svećenika, pače svaki, koji to čini, neprijatelj je
Božji. SRKULJ, 1924.3, 164.-165. O bogoslužju u Bosni isti autor kaže: Bogoslužje je jedno-
stavno. Moli se “Oče naš”, čitaju se odlomci iz Sv. Pisma Novoga zavjeta i psaltir, propovijeda se i
daje blagoslov. Crkva im je obična kuća bez zvonika i zvona, bez slika i kipova, pače i bez krsta;
žrtvenik je stol bijelim platnom prostrt, a na njemu otvoreno evanđelje. Klupe su jedini nared. Za
odsutnost zvona u napomeni dodaje: Zvona su držali za đavolske trublje. A za nepoštivanje
križa u napomeni objašnjava: Ne može se čovjek klanjati krstu, kad su na njemu propeli sina
Božjega. SRKULJ, 1924.3, 254.
100
JAKIĆ, 1926., 70.: Po bogumilskom učenju Bog je stvorio samo ono, što je dobro, a to je nevi-
dljivi svijet savršenih duhova. Sve ostalo, to jest svijet vidljivi i tvarni, djelo je đavlovo. Prema
tome đavo je stvorio i sunce, zvijezde i zemlju, pače i čovječje tijelo. Čovječju je dušu stvorio Bog,
ali ona je od njega otpala i zato je utamničena u tijelu, đavlovoj tvorevini. Tu se ona muči, dok se
patnjama i tjelesnom smrću ne očisti. Zato je za njih najveći grijeh ubistvo čovjeka, jer duša nema
dosta vremena da se očisti. Oni stoga zabranjuju i ubijanje neprijatelja u ratu te su protivnici
oružja i vojske. Već poradi toga ne može takva vjera da bude u volji vladara, kojima je vojnička
sigurnost države prva briga. U nastavku teksta autor dodaje: Oni odbacuju nauku i knjige sta-
roga zavjeta. Za Hrista uče da nije bio Bog, nego samo anđeo s prividnim tijelom, koji je došao
na Zemlju, da ljude navraća k spasu duše. Zato su Hristova smrt i muka bile tek prividne. Oni
odbacuju sakramente, pače i krst i ženidbu. Kao protivnici ženidbe opet su u opreci s državom, koja
se temelji na porodici. Odbacuju hramove, zvona, obrede crkvene i sve molitve osim “Oče naš”. Gri-
ješno je pokoravati se ikome, jer svi su ljudi jednaki i braća. Zato ne priznaju ni crkvenih starješina
ni državnih poglavara. Vrlo slične, iako nešto kraće tekstove nalazimo i u udžbenicima istog
autora iz 1935. i 1940. godine. Usporedi: JAKIĆ, 1935., 53.; JAKIĆ, 1940., 64-65.
101
JAKIĆ, 1941., 68.; Slično i JAKIĆ, 1943., 195
102

srži protivno. Njezini vjernici štuju znak križa, slave Bogorodicu i svetce, od kojih
je sv. Grgur Nazijanski zaštitnik Bosne, priznaju u cielosti sv. Pismo, podižu cr-
kve, u kojima služe službu Božju, a imaju i svoje svećenike i redovnike.103 Autori
kasnijih udžbenika manje prostora posvećuju ovim pitanjima, a često ih i ne
spominju ne držeći ih više spornima.
Među običajima po kojima se Crkva bosanska razlikovala od ostalih kr-
šćanskih crkava u vrijeme razvijenog i kasnog srednjega vijeka autori udžbeni-
ka u pravilu ističu da su u toj vjerskoj zajednici obredi obavljani na narodnom
(slavenskom, odnosno hrvatskom) jeziku104, da nije ubirana crkvena desetina105,
da Crkva nije imala feudalnih posjeda106, te da nisu gradili crkve107, nego da
103
104
JAKIĆ, 1926., 72.: … svoju su nauku širili jednostavnim narodnim jezikom, zaslađujući je
pričama; JAKIĆ, 1935., 53.: … svoju nauku širili priprostim narodnim jezikom, zaslađujući je
pričama; JAKIĆ, 1940., 65.: … svoju nauku širili priprostim narodnim jezikom, zaslađujući
je pričama; JAKIĆ, 1941., 69.: svoju su nauku širili priprostim narodnim jezikom i zaslađivali
je pričama; BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 98.: … na temelju glagoljaške baštine
njegovali narodni jezik; ISTO, 130.: Rukopisi za crkvenu porabu pisani su bosančicom i starosla-
venskim jezikom, koji je živi narodni govor prožeo mnogim ikavizmima i drugim značajnim obi-
lježjima. SALZER – MALI, 1952., 138.: … slavenskim jezikom …; ŽEŽELJ, 1961., 109.:
Služilo se u njoj na slavenskom jeziku …; MAKEK – ADAMČEK, 1987., 120.: … obredi su
se u njoj vršili na narodnom jeziku; SABALIĆ, 1996., 48.: … njeguju narodni jezik …; MA-
KEK, 1997., 67.: Njihovi su svećenici vjerske obrede obavljali … na hrvatskom jeziku.
105
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 98.; SALZER – MALI, 1952., 135.-136.;
ŽEŽELJ, 1961., 109.; MAKEK – DRAŠKOVIĆ – SALZER, 1977.5, 87.; MAKEK –
ADAMČEK, 1987., 120.; MATKOVIĆ – DRAŠKOVIĆ, 1991., 140.; ŠANJEK – MI-
ROŠEVIĆ, 1994., 203.; VUJČIĆ, HiS, 1996., 117.; MIROŠEVIĆ – ŠANJEK – MIJA-
TOVIĆ, 1997., 191.
106
ŽEŽELJ, 1961., 110.; MAKEK – DRAŠKOVIĆ – SALZER, 1977.5, 87.; MATKO-
VIĆ 1976.2, 53.; MAKEK – ADAMČEK, 1987., 120.; MATKOVIĆ – DRAŠKOVIĆ,
1991., 140.; SABALIĆ, 1996., 48.; MAKEK, 1997., 67.; ĐURIĆ – PEKLIĆ, HiS, 1997.,
65.; ĐURIĆ – PEKLIĆ, HP, 1998., 39.
107
JAKIĆ, 1926., 70.; JAKIĆ, 1935., 53.; JAKIĆ, 1940., 65.; ŽEŽELJ, 1961., 110.; MA-
KEK – DRAŠKOVIĆ – SALZER, 1977.5, 87.; MAKEK – ADAMČEK, 1987., 120.;
MATKOVIĆ – DRAŠKOVIĆ, 1991., 140.; MAKEK, 1992., 90.; ĐURIĆ – PEKLIĆ,
HiS, 1997., 65.; ĐURIĆ – PEKLIĆ, HP, 1998., 39.

su svećenici vjerske obrede obavljali u običnim kućama108. Neki autori spomi-

nju i druge običaje, poput vrlo jednostavnih crkvenih obreda109, uzimanja žene
pod uvjetom ako mi budeš dobra,110 te da se svećenici odjećom nisu razlikovali
od seoskog stanovništva.111 Većina autora gimnazijskih udžbenika nastalih u
različitim razdobljima naglašava da su krstjani, pa i djedovi (biskupi), zadrža-
vali narodna imena112.
Društvena uloga i politički značaj

Još jedan problem s kojim se susrećemo u udžbenicima povijesti problem
je raširenosti i opstanka krstjana u Bosni unatoč pritiscima izvana, te njihov
odnos s različitim slojevima bosanskoga srednjovjekovnoga društva i politi-
čkim ličnostima. Stjepan Srkulj iznosi da se bogomilstvo u Bosni čvrsto ukori-
jenilo i da ga je prihvatila većina bosanskoga plemstva, a razlog vidi u težnji za
crkvenom i političkom neovisnošću.113 Kao vladare koji su posebno štitili kr-
stjane, koje autor drži bogumilima, navodi banove Kulina i Mateja Ninoslava,
te Stjepana II. Kotromanića, ali samo u prvim godinama njegove vladavine.114
I Živko Jakić, koji također u svojim ranijim udžbenicima izjednačava krstjane
s bogumilima, naglašava u udžbeniku iz 1926. godine da se ta sekta raširila u
Bosni pod zaštitom bosanskih banova, ali za to iznosi više razloga: Ponajprije
ta je vjera odgovarala ćudi samoga naroda. Bogumili su uopće bili vrlo dobri i radi-
108
SRKULJ, 1924.3, 254.; MAKEK, 1997., 67.
109
SRKULJ, 1924.3, 254.; JAKIĆ, 1926., 70.; JAKIĆ, 1935., 53.; JAKIĆ, 1940., 65.; SAL-
ZER – MALI, 1952., 135.-136.
110
111
JAKIĆ, 1926., 72.; JAKIĆ, 1935., 53.; JAKIĆ, 1940., 65.; JAKIĆ, 1941., 69.; BARA-
DA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 128.
112
U udžbeniku BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 128., uz tu su tvrdnju navedena kao
primjer imena djedova Radoslava, Radomira, Miloja i Radka, te gosta Radina. U udžbeniku
ŽEŽELJ, 1961., 109., spominju se narodna imena, ali bez primjera. U udžbeniku ŠANJEK
– MIROŠEVIĆ, 1994., 202.-203., upozorava se na glagoljašku tradiciju koja je razvidna i iz
imena biskupa Vladislava, Milovana, Danijela, Dragonje i Bratoslava.
113
SRKULJ, 1924.3, 253.-254.
114
SRKULJ, 1924.3, 254.-255., 320.

ni ljudi. Njihovi su se svećenici odricali i bogatstva i svih tjelesnih užitaka. Mnogo

su postili, živjeli bez mesa, mlijeka i sira, a vrijeme su provodili u radu, tišini i
pobožnosti. Bogumilski vjerovjesnici bili su vrlo blizi priprostom puku i prednjačili
su mu kreposnim životom. Nosili su narodno odijelo kao i seljaci, a svoju su nauku
širili jednostavnim narodnim jezikom, zaslađujući je pričama. Posve su drukčije
radili latinski i grčki svećenici, koji su narodu bili sasvim tuđi. Osim toga latinska je
crkva progonila narodne popove glagoljaše i tjerala narodnu riječ iz crkve. Baš zbog
toga pristao je dobar dio bosanskoga seljaštva i plemstva uz bogumilstvo.115 Kasnije
će to objašnjenje skratiti, no ostat će naglašena bliskost s pukom zbog odijeva-
nja i uporabe narodnog jezika.116 U udžbenicima iz prve polovice četrdesetih
godina tim će razlozima dodati i političke, ističući da su bosanski patareni bili
odlučni branitelji bosanske zemlje od tuđinaca, u prvom redu od težnji ugarskih
kraljeva.117 Kao banove koji su posebno štitili krstjane Jakić ističe Kulina i
Mateja Ninoslava.118
U udžbeniku Barade, Katića i Šidaka također se ističe bliskost krstjana
narodu po tome, što su na temelju glagoljaške baštine njegovali narodni jezik,119 no
taj udžbenik donosi i novost tvrdnjom da su u kasnije vrijeme mnogi krstjani
boravili na dvorovima bosanske vlastele obavljajući dužnosti upravitelja i po-
slanika.120 Posebno se govori o velikom ugledu i značaju djeda za kojeg je na-
vedeno: Okružen “ krstjanima” sudjeluje “ djed” kod izdavanja vladarskih izprava
vlasteli i prima je pod svoju zaštitu. Zajedno sa zastupnicima plemića, “ dobrih Bo-
šnjana”, izpituje slučajeve nevjere i presuđuje u težim sporovima između plemstva
i vladara. On je zalog mira i posreduje za nj u različitim prilikama, kako u državi,
tako i u njezinu odnošaju prema Dubrovčanima. Njegov je politički utjecaj velik,
115
JAKIĆ, 1926., 72.
116
JAKIĆ, 1935., 53.; JAKIĆ, 1940., 65.; JAKIĆ, 1941., 69.
117
JAKIĆ, 1940., 65.; JAKIĆ, 1941., 69.; JAKIĆ, 1943., 196.
118
JAKIĆ, 1926., 72., 86.; JAKIĆ, 1935., 53.; JAKIĆ, 1943., 196.
119
120
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 128.-129.: U poznije doba napuštaju mnogi sa-
mostanski život i prelaze na dvorove moćne vlastele. Ovu služe kao upravnici i poslanici, osobito
u njezinu živom dodiru s Dubrovnikom, a poneki od njih postaje i “ kućanin”, dvoranin. U tim
prilikama mogu “ krstjani” steći i vlastiti pokretni imutak. Bilo je to doba kada je turski pritisak
težko remetio ustaljeni tok života u Bosni.

osobito u doba unutrašnjih borbi, kada opada značenje vladara. Predvodeći ugle-
dnije “ krstjane” surađuje “ djed” u donošenju saborskih odluka; njegovi se “ krstjani”
navode na prvome mjestu među učestnicima sabora.121
O takvoj ulozi krstjana, a napose djeda, govori se i u udžbeniku Olge
Salzer i Karmen Mali.122 Ipak takvu ulogu djeda i krstjana u spomenutom
udžbeniku autorice vežu tek uz zadnje doba srednjovjekovne bosanske države,
držeći da je Crkva bosanska u početku bila sasvim drukčija. Autorice o njoj u
počecima djelovanja govore kao o izrazito antifeudalnoj ustanovi, za razliku
od Katoličke crkve. Naglašavaju njezinu bliskost s narodom koji teži očuvanju
starog plemenskog života i opire se feudalizaciji. Krstjani su im uz to bliski jer
propovijedaju na narodnom jeziku i ne znaju latinski jezik.123 Autorice pose-
bno ističu da je Crkva bosanska bila glavna snaga u otporu Mađarima, zbog
čega je imala podršku naroda, a time je privukla i plemstvo, te je na taj način
postupno okupila sve društvene slojeve.124 Međutim, prilaženjem plemstva
121
122
SALZER – MALI, 1952., 138.: Djed sudjeluje kod izdavanja vladarskih povelja plemstvu,
posreduje između vladara i plemstva, kad među njima nastaju sporovi. On i svećenici crkve bosan-
ske pregovaraju u ime vladara sa stranim poslanicima, odlaze u Dubrovnik, ako treba da se riješi
koji spor. Mnogi od tih svećenika redovnika odlaze s vremenom čak na dvorove moćnih feudalaca.
Oni su upravnici i poslanici tih feudalaca, naročito u pregovorima s Dubrovnikom.
123
SALZER – MALI, 1952., 135.-136.: Govoreći o nastanku specifične kršćanske crkve u
Bosni: I madžarska vlast je nastojala učvrstiti katoličku crkvu u Bosni. Od kraja XII. st. rimska
crkva nastoji svim sredstvima, uz pomoć madžarske države, da se u Bosni uredi i učvrsti katolička
crkva sa svim obavezama kmetova i naroda. Ali narod neće ni madžarsku vlast ni takvu crkvu i
feudalce, jer im svi oni nameću daće i kmetstvo. Narod je s vremenom primao od zapadne i pra-
voslavne crkve samo ono, što mu je moglo pomoći, da se održi stari plemenski život. U nastavku
govoreći o učenju bogumila autorice dodaju: To učenje propovijeda, da ima bog dobra i bog zla.
Cijeni zajedničku molitvu, cijeni zajednički rad i sticanje sredstava za život vlastitim radom,
a ne izrabljivanjem i otimačinom, kako su činili feudalci i vladari. Narod u Bosni, koji se opire
feudalizaciji, prima takva učenja. Tako se bosanska crkva, jednostavna u obredima, sa slavenskim
jezikom, bez desetine i izrabljivanja, razlikovala od rimske i istočne crkve. Bosanski redovnici
(kaluđeri) “ krstjani” također su bili bliski narodu. Oni ni ne znaju latinski jezik.
124
SALZER – MALI, 1952., 138.: Glavna otporna snaga protiv Madžara bila je crkva bo-
sanska, kojoj je pripadao skoro sav narod. Bosansko plemstvo odupire se također madžarskim na-
stojanjima. Ono se počelo pribojavati, da će mu Madžari oteti posjede, ako zavladaju Bosnom. To
je još više privuklo bosansko plemstvo bosanskoj crkvi. Tako su svi društveni slojevi u Bosni u borbi
protiv madžarskih napadaja i težnja katoličke crkve.

mijenjala se i Crkva bosanska, te je s vremenom postala oslonac bosanske

feudalne države.125
Za razliku od udžbenika O. Salzer i K. Mali u gimnazijskom udžbeniku
Mirka Žeželja iz šezdesetih godina odnos Crkve bosanske prema feudalnom
društvu predstavljen je drukčije. Autor u vezi s tim iznosi da su se krstjani u
odnosu prema feudalnom društvu i državi razlikovali od bogumila, jer su po-
državali vlastelu i vladare, iako sami nisu uzimali daće ni imali feude. Krstjani
su podržavali vlastelu u otporu središnjoj vlasti, a vlastela je podržavala krstja-
ne jer im je crkva koja ne stvara vlastita vlastelinstva i ne podiže crkve i samo-
stane više odgovarala od Katoličke.126 Osim plemstva Crkvu bosansku podu-
pirali su i seljaci jer im nije oduzimala zemlju niti tražila crkvenu desetinu.127
I Žeželj spominje političku ulogu krstjana u otporu ugarskim vladarima, a
također govori o ulozi krstjana na dvorovima bosanske vlastele i u diplomat-
skim misijama.128 Na vrlo se sličan način o odnosu krstjana s različitim druš-
tvenim slojevima bosanskoga društva, kao i u njihovoj ulozi pri otporu ugar-
skim vladarima, govori i u osnovnoškolskim i srednjoškolskim udžbenicima
iz sedamdesetih i osamdesetih godina, ali se u srednjoškolskim udžbenicima
navodi da su bosanski banovi i vlastela štitili krstjane od ugarskih kraljeva, a
u osnovnoškolskim se udžbenicima kaže da su krstjani podupirali vlastelu u
otporu ugarskim kraljevima. U tim se udžbenicima jedino ne spominje uloga
djeda i krstjana pri izdavanju povelja, na saborima i u diplomaciji.129 O tome
125
SALZER – MALI, 1952., 138.: Znamo, da se u Bosni razvijao feudalizam i trgovina, i da
se s tim u vezi počeo mijenjati način života. Razvijanjem feudalnih odnosa i prilaženjem plemstva
gubi crkva bosanska nekadašnju oštricu uperenu uopće protiv svake vlasti, države i feudalaca,
dakle i domaćih. Crkva bosanska je sve više odustajala od toga, da održava nezadovoljstvo na-
roda prema feudalnom poretku. Štaviše, ona je s vremenom postala glavni stup bosanske feudalne
države.
126
ŽEŽELJ, 1961., 110.: Iako su u svojim učenjima vjerojatno bili pod jakim utjecajem bogu-
mila, razlikovali su se od njih po svom odnosu prema feudalnom društvu i državi. Bogumilstvo
u Makedoniji i Bugarskoj javilo se kao otpor protiv prodiranja feudalnih odnosa i vlasti feudalne
države, a “crkva bosanska” javila se kad se feudalno uređenje već učvrstilo i našla potpore u vlasteli
i vladarima.
127
ŽEŽELJ, 1961., 111.
128
ŽEŽELJ, 1961., 111.
129
MAKEK – DRAŠKOVIĆ – SALZER, 1977.5, 87.-88.; MATKOVIĆ 1976.2, 53.;

će se, uz ostalo, nešto više govoriti u udžbenicima ponovno početkom deve-

desetih godina.130 Poput autora nekih prijašnjih udžbenika, Hrvoje Matković
u srednjoškolskim udžbenicima pisanim od sedamdesetih do početka deve-
desetih godina iznosi da su krstjani, kao i bogumili, ustajali protiv crkvene i
državne organizacije, te protiv bogataša.131
Od druge polovice devedesetih godina do danas u udžbenicima su uo-
čljive bitne razlike. Neki autori dosta prostora daju ulozi krstjana u bosan-
skom društvu i državi, neki se te problematike jedva dotiču ili je čak uopće
ne spominju.132 Najopširniji je, naravno, gimnazijski udžbenik F. Miroševića,
F. Šanjeka i A. Mijatovića, u kojem je pažnja posebno posvećena ulozi djeda
i krstjana kao vladarskih i velikaških savjetnika i poslanika, te posrednika u
sporovima.133 Ističe se veliki ugled djeda i njegov autoritet.134 Primjetno je da
suvremeni udžbenici, za razliku od niza udžbenika pisanih od dvadesetih do
početka devedesetih godina, vrlo rijetko spominju bliskost krstjana s pukom,
a mnogo više ističu njihovu povezanost s osobama na vrhu društvene ljestvi-
MATKOVIĆ 1985.10, 145.; MAKEK – ADAMČEK, 1987., 120.

130
MATKOVIĆ – DRAŠKOVIĆ, 1991., 140.; MAKEK, 1992., 90.; ŠANJEK – MIRO-
ŠEVIĆ, 1994., 202.-204.
131
MATKOVIĆ 1976.2, 53.; MATKOVIĆ 1985.10, 145.; MATKOVIĆ – DRAŠKOVIĆ,
1991., 140.
132
Suvremeni osnovnoškolski udžbenici vrlo šturo govore o tome, a u udžbeniku Ž. Brdala
i M. Madunić autori ne spominju ništa vezano uz navedeno.
133
MIROŠEVIĆ – ŠANJEK – MIJATOVIĆ, 1997., 192.-193.: Bosansko-humski krstjani
pripadaju kultiviranom sloju tadašnjeg društva. Mnogi od njih, npr. gost Milutin i gost Radin,
stavljaju svoje intelektualne i fizičke sposobnosti “u službu bosanske gospode”. Iz krstjanskih redova
bosanski vladari i velikaši odabiru svoje savjetnike, poslanike i posrednike. Djedu i biskupu Crkve
bosanske pripada iznimno mjesto u društvenom životu i u političkim poslovima bosanske države.
134
MIROŠEVIĆ – ŠANJEK – MIJATOVIĆ, 1997., 192.-193.: Djedu i biskupu Crkve bo-
sanske pripada iznimno mjesto u društvenom životu i u političkim poslovima bosanske države.
Svojim neprijepornim autoritetom, koji mu u bosanskom kraljevstvu nitko ne poriče, djed Crkve
bosansko-humskih krstjana redovito posreduje u sporovima bosanske vlastele i kralja. Djed bo-
sansko-humskih krstjana prisustvuje zborovima velikaša i sudjeluje u raspravama o političkim i
inim prilikama u bosanskoj državi. On je i glavni svjedok koji svojim potpisom parafira vladajuće
povelje. Svojim potpisom i pečatom daje “publicam fidem” pravnim činima javnog i privatnog
karaktera.

ce. Iznimke u tom smislu jesu udžbenik Frane Sabalića, u kojem stoji da su
krstjani bili bliski narodu,135 te udžbenik Ive Makeka iz 1997., koji o položaju
krstjana u bosanskom srednjovjekovnom društvu donosi tek kratku rečenicu
sročenu u literarnom duhu: I plemstvo i narod voljeli su ih i cijenili.136 Ostali au-
tori po uzoru na tekstove J. Šidaka i F. Šanjeka uglavnom upozoravaju na ulo-
gu krstjana kao savjetnika vladara i velikaša,137 te na ugled djeda u bosanskoj
državi,138 ali o tome govore sažetije. Uz to neki autori napominju i ponešto o
ulozi Crkve bosanske u političkom životu. Tako u udžbeniku N. Budaka i V.
Posavca, te u udžbeniku V. Posavca i T. Medić, stoji da je ban Kulin smatrao
da će uz pomoć Crkve bosanske kao domaće crkve postići veći stupanj poli-
tičke samostalnosti.139 U udžbenicima Vesne Đurić i Ivana Peklića stoji da su
se krstjani zajedno s bosanskim velikašima suprotstavljali vladarima. Autori
ne objašnjavaju kojim vladarima, pa ostaje nejasno misle li na ugarske ili na
bosanske vladare.140
Govoreći o važnosti i ulozi krstjana u bosanskom društvu i državi autori
udžbenika teško mogu zaobići nastojanja Katoličke crkve i ugarskih vladara da
suzbiju djelovanje krstjana, odnosno patarena. No, već na prvi pogled uočljiva
je razlika između starijih i novijih udžbenika. Stariji uglavnom ističu da su
protiv bosanskih krstjana (patarena, bogumila) poduzimani križarski pohodi,
ali oni su unatoč njima ipak opstali, a noviji udžbenici više govore o misionar-
skoj djelatnosti franjevaca i dominikanaca među bosanskim stanovništvom.
Od pokušaja da se vojnim putem suzbije djelovanje patarena u udžbenicima se
135
SABALIĆ, 1996., 48.
136
MAKEK, 1997., 67.
137
VUJČIĆ, HP, 1996.2, 63.; VUJČIĆ, HiS, 1996., 118.; BUDAK - POSAVEC, 19-
2
98. , 70.; RENDIĆ – MIOČEVIĆ, 2000., 44.; BUDAK – MOGOROVIĆ CRLJENKO,
2001., 94.
138
VUJČIĆ, HiS, 1996., 117.-118.; ĐURIĆ – PEKLIĆ, HiS, 1997., 65.; ĐURIĆ – PE-
KLIĆ, HP, 1998., 39.
139
BUDAK - POSAVEC, 1998.2, 70.: Kulin je vjerovao da će uz pomoć Crkve bosanske još više
osamostaliti svoju vlast, jer će u vlastitoj banovini imati i vlastitu Crkvu. POSAVEC – ME-
DIĆ, 2001.4, 102.: Kulin je smatrao da će, imajući u vlastitoj državi i svoju domaću Crkvu, još
više osamostaliti svoju vlast.
140
ĐURIĆ – PEKLIĆ, HiS, 1997., 65.; ĐURIĆ – PEKLIĆ, HP, 1998., 39.

najčešće spominje prijetnja da kralj Emerik poduzme križarsku vojnu protiv

bana Kulina, što je spriječeno bilinopoljskom abjuracijom.141 Često se uz to
navodi da je bilo i kasnijih vojni koje su na Bosnu poduzimali ugarski vladari
ne bi li učvrstili svoju vlast nad Bosnom, pri čemu su se koristili izlikom da
suzbijaju patarene i tako osiguravali podršku Katoličke crkve, pa su njihovi
pohodi dobivali obilježje križarskih pohoda.142 Kao kasnije križarske pohode
na Bosnu s izlikom suzbijanja patarena manji broj autora, uglavnom onih koji
su pisali do pedesetih godina, izrijekom spominje pohode hercega Kolomana
Arpadovića protiv bana Mateja Ninoslava143 i kralja Ludovika Anžuvinca pro-
tiv bana Tvrtka I.,144 a nešto veći broj autora spominje pohod kralja Žigmunda
Luksemburškog, koji je završio pokoljem kod Dobora.145 U novije vrijeme dio
autora izbjegava spominjati križarske ratove. Tako, primjerice, u udžbeniku N.
Budaka i V. Posavca, te V. Posavca i T. Medić, autori samo uvijeno iznose da
su papa i hrvatsko-ugarski vladari nastojali spriječiti širenje katarskog vjerova-
nja u Bosni, te da su bana Kulina u okrilje Katoličke crkve htjeli vratiti silom.
Uz to spominju i da se Crkva bosanska uspjela održati usprkos nastojanjima
141
SRKULJ, 1924.3, 253.-254.; JAKIĆ, 1926., 72.; BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943.,
98.-99.; SALZER – MALI, 1952., 137.; MAKEK, 1997., 67.; BRDAL – MADUNIĆ,
2001., 76.
142
SRKULJ, 1924.3, 253.-255., 322.; JAKIĆ, 1926., 72., 86., 115.; JAKIĆ, 1935., 81.-82.,
87.; JAKIĆ, 1940., 97., 103.; JAKIĆ, 1941., 90.-91., 96.-97.; JAKIĆ, 1943., 196., 237.; BA-
RADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 98.-99., 125.-126., 140.-141., 145.; SALZER – MALI,
1952., 138.-139.; BABIĆ, 1953., 215.; ŽEŽELJ, 1961., 109.-111.; MAKEK – DRAŠKO-
VIĆ – SALZER, 1977.5, 87.; MATKOVIĆ 1976.2, 53.; MATKOVIĆ 1985.10, 145.; MA-
TKOVIĆ – DRAŠKOVIĆ, 1991., 139.-140.; ŠANJEK – MIROŠEVIĆ, 1994., 203.;
MAKEK, 1997., 69.; MIROŠEVIĆ – ŠANJEK – MIJATOVIĆ, 1997., 192.; VUJČIĆ,
HP, 1996.2, 63.; RENDIĆ – MIOČEVIĆ, 2000., 44.
143
SRKULJ, 1924.3, 255.; JAKIĆ, 1926., 86.; JAKIĆ, 1943., 196.; BARADA – KATIĆ
– ŠIDAK, 1943., 125.-126.; SALZER – MALI, 1952., 139.
144
JAKIĆ, 1935., 81.-82.; JAKIĆ, 1940., 97.; JAKIĆ, 1941., 90.-91.; JAKIĆ, 1943., 237.;
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 140.-141.
145
SRKULJ, 1924.3, 322.; JAKIĆ, 1926., 115.; JAKIĆ, 1935., 87.; JAKIĆ, 1940., 103.;
JAKIĆ, 1941., 96.-97.; BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 145.; MAKEK, 1992., 90.;
MAKEK, 1997., 69.

papa i Arpadovića.146 O kakvoj se sili prema Banu Kulinu radi ostaje nejasno,
a isto tako ostaje nejasno i kakva su to bila nastojanja papa i Arpadovića, tim
više što u nastavku autori spominju samo misionarsku djelatnost dominika-
naca i franjevaca. Za razliku od ovog uvijenog upozoravanja na križarske po-
hode, dio autora u novije vrijeme uopće ne spominje nikakvu silu, nego samo
misionarsku djelatnost dominikanaca i franjevaca147, a najdalje je otišao Ivan
Vujčić, koji u jednom od svojih udžbenika kaže da je Katolička crkva nastojala
krstjane vratiti katoličkoj vjeri ne silom već misionarskom djelatnošću,148 iako isti
autor u svom drugom udžbeniku govori i o križarskim ratovima i o misionar-
skoj djelatnosti.149 Pitanje je koliko je prešućivanje križarskih ratova u dijelu
novijih udžbenika posljedica autorske autocenzure.
O suzbijanju krstjana, čije djelovanje Rim nije odobravao, misionarskom
djelatnošću franjevaca i dominikanaca, kako je već napomenuto, situacija je
upravo obrnuta. O tome je teško naći podatke u starijim udžbenicima. Po-
nešto o toj djelatnosti nalazimo tek u udžbeniku Barade, Katića i Šidaka, a
zatim opet nastaje praznina do početka devedesetih godina, od kada autori
udžbenika redovito govore o njihovom djelovanju u Bosni.150
146
BUDAK - POSAVEC, 1998.2, 70.-71.: Kulin je vjerovao da će uz pomoć Crkve bosanske još
više osamostaliti svoju vlast, jer će u vlastitoj banovini imati i vlastitu Crkvu. No, papa i ugarsko-
hrvatski kralj nisu htjeli dopustiti širenje katarskog učenja na Bosnu, pa su silom natjerali Kulina
i njegove pristaše da se vrate u okrilje katoličke Crkve. Bosanski je katolički biskup imao pomoć
dominikanaca i franjevaca, koji u Bosnu dolaze tijekom 13. st, ali se usprkos svim nastojanjima
Arpadovića i Rima Crkva bosanska ipak održala i sačuvala sve do pada Bosne pod tursku vlast.
POSAVEC – MEDIĆ, 2001.4, 102.: Papa i ugarsko-hrvatski vladar nisu željeli dopustiti šire-
nje katarskog vjerovanja u Bosni, pa su silom pokušali vratiti Kulina pod okrilje katoličke Crkve.
Usprkos takvim pokušajima katarsko se učenje uspjelo i dalje održati u Bosni.
147
SABALIĆ, 1996., 48.; ĐURIĆ – PEKLIĆ, HiS, 1997., 65.; ĐURIĆ – PEKLIĆ, HP,
1998., 39.; BUDAK – MOGOROVIĆ CRLJENKO, 2001., 94
148
VUJČIĆ, HiS, 1996., 118.
149
VUJČIĆ, HP, 1996.2, 63.
150
BARADA – KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 125.-127.; MAKEK, 1992., 92.; ŠANJEK
– MIROŠEVIĆ, 1994., 203., 205.; SABALIĆ, 1996., 48.; MAKEK, 1997., 67.; MIRO-
ŠEVIĆ – ŠANJEK – MIJATOVIĆ, 1997., 191.-193.; BUDAK - POSAVEC, 1998.2, 70.-
71.; ĐURIĆ – PEKLIĆ, HiS, 1997., 65.; ĐURIĆ – PEKLIĆ, HP, 1998., 39.; BRDAL
– MADUNIĆ, 2001., 77.

Promjena vanjskopolitičkog položaja Bosne na kraju srednjega vijeka i

turska opasnost dovele su do promjene odnosa bosanskih vladara prema kr-
stjanima, te ih i bosanski vladari počinju progoniti. Podaci o tome mogu se
naći samo u nekim udžbenicima, autori kojih su držali bitnim i o tome pro-
govoriti.151
SUMMARY
The author outlines different receptions of krstjanstvo of Bosnia and Hum
in certain history textbooks used on the territory of today’s Croatia in the
past nine decades, from the time of the First World War until the end of the
school year 2002/2003 The analysis is based on the texts published in appro-
ximately thirty textbooks, and in their presentation of the matter, differences
and similarities between them are tracked through several questions: how do
the authors call the krstjani of Bosnia and Hum; what, in their opinion, influ-
enced the naissance and development of their community; how do they exem-
plify their structure, beliefs and their difference from the Catholic Church;
how do they present their relations with different echelons of the Bosnian
medieval society; who, and in what way, suppressed their expansion; and what
is, in their opinion, the importance of krstjani of Bosnia and Hum.
151
SRKULJ, 1924.3, 324.; JAKIĆ, 1940., 97., 110.; JAKIĆ, 1943., 249.-250.; BARADA
– KATIĆ – ŠIDAK, 1943., 160.; ŠANJEK – MIROŠEVIĆ, 1994., 179.; MAKEK, 1997.,
69.; MIROŠEVIĆ – ŠANJEK – MIJATOVIĆ, 1997., 188.

Margareta Matijević
RECEPCIJA KRSTJANA U UDŽBENICIMA

SR BOSNE I HERCEGOVINE I SFRJ
Iz udžbenika povijesti redovito prosječni građanin najviše dozna iz pro-

šlosti. Uzevši u obzir proces zaboravljanja i potiskivanja naučenoga, takva će
znanja neizostavno biti malo. Ovim tekstom cilj nam je pokazati koliko su i
što mladi Srbije i Bosne i Hercegovine mogli naučiti o krstjanima, ne ulazeći
u pitanje koliko se to slagalo sa stajalištima suvremene znanosti, čija su respe-
ktabilna imena često bila autori tekstova i potpisnici recenzija.1
Druga Jugoslavija (1945.-1991.) u svojim je prvim godinama morala rije-
šiti mnogo teškoća, pomiriti ili primiriti mnoštvo nacionalnih suprotnosti i
postojećih socijalnih i kulturoloških razlika, uspijevajući u tomu djelomice i
ne svugdje jednako. Naime, do svojih posljednjih dana republike su se u mno-
gočemu razlikovale. Jedno od najvažnijih pitanja prvih godina bila je likvida-
cija nepismenosti, problematika donekle slična na primjeru dviju republika, ali
i uvelike različita s obzirom ne prethodne državne strukture i iskustva. Bosna
i Hercegovina, zajedno sa šire rabljenim upravnim terminom, frazeološkim
konstruktom Južne Srbije, dakle prostorom Sandžaka, Kosova, Metohije i
Makedonije, dijelila je vodeće mjesto po analfabetizmu, a struktura pismenih
u većim gradovima uvelike se razlikovala.2 Godine 1953. Federativna Naro-
1
Treba odmah istaknuti da je analiza učinjena na dijelu dostupne literature u Republici
Hrvatskoj, koja većim dijelom sadrži srbijanske udžbenike. Osim udžbenika spomenuti su
primjeri nastavnih planova i programa i, u dva slučaja, povijesnih čitanki.
2
Za usporedbu razvoja gradova, gdje se traži veća pismenost, u Srijemu i primjerice na Ko-

dna Republika Jugoslavija (FNRJ) imala 25,4 % nepismenih stanovnika; na

Kosovu je istodobno taj postotak muškaraca bio 54,8 %, a žena 72 %, a u Voj-
vodini 12,9 % itd. Rezolucije Narodne skupštine i plenuma CK KPJ iz 1949.
odredile su prelazak na osmogodišnje obvezatno osnovno školovanje. U roku
od četiri godine ta se odluka primjenjivala na 71 % djece. Brzim koracima
uređivali su se prostori i plaćali učitelji, povećavala baza pismenih na selu i vo-
dili analfabetski tečajevi. Za nepuna tri desetljeća (1972.) nepismenost je pala
na 15 %. Tijekom školovanja često su se gubile godine, dobivale slabe ocjene
i ponavljali razredi; tek sredinom sedamdesetih prolaznost će u školama rasti.
Od 1965. dvije trećine učenika nastavljalo je srednjoškolsko obrazovanje. Veće
promjene u programima nastupit će nakon 10 kongresa Saveza komunista Ju-
goslavije održanog od 27. do 30. svibnja 1974. Ondje je naglašena povezanost
nastavnih sadržaja i marksističkih učenja, te istaknuta potreba dopune i pre-
rade nastavnih planova i programa.3 S tim u vezi nastavni planovi predviđaju
u zadacima povijesne znanosti i zadatke izgradnje, vrednovanja i recepcije
klasnih preobrazbi i socijalističkih promjena u društvu. Tako drugo izdanje
nastavnog plana za bosanskohercegovačke udžbenike 1975. predviđa pozna-
vanje progresivnih snaga koje su nosile razvoj čovječanstva, kao i uvjerenja u
povijesnu neizbježivost revolucionarnih promjena na određenim stupnjevima
razvitka društva i sl.4
Pet godina kasnije nastavni plan među zadatke nastave povijesti eksplici-
tno navodi i :
da doprinosi marksističkom obrazovanju učenika, da učenike priprema
za borbu protiv svih nazadnih, nesamoupravnih antisocijalističkih snaga, da
doprinese izgrađivanju svestrane socijalističke ličnosti, da kod učenika razvije
klasnu svijest i odgovornost.5
sovu u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća, vidi: B. VRANJEŠ-ŠOLJAN, Stanovništvo

gradova Banske Hrvatske na prijelazu stoljeća, Zagreb, 1991., V. JOVANOVIĆ, Jugoslovenska
država i Južna Srbija 1918.-1929., Beograd, 2002.
3
R. PEJIĆ, “Školstvo u Jugoslaviji 1918.-1985.”, u Jugoslovenska država 1918.-1998., Beo-
grad, 1999., 585.-593.
4
Nastavni plan i program za osnovnu školu, Sarajevo, 1975., 189.
5
Nastavni plan i program za osnovno obrazovanje i vaspitanje, Sarajevo, 1980., 209.-210.

Recepcija krstjana u udžbenicima SR Bosne i Hercegovine i SFRJ
U dodatku i objašnjenju nastavnog plana upućuju se nastavnici da trebaju

sve povijesne pojave zasnivati na naučnoj istini i pravilnom klasnom tumačenju
zbivanja, odnosno naglašavati one slojeve, partije i ličnosti koje su se zalagale
i borile za društveni progres.6 Nešto slično predviđa i nastavni plan za starije
učenike u Vojvodini, uz dodatak da su zadaci povijesti da pridonese marksi-
stičkom obrazovanju učenika i s direktnim pozivom ka svesnom opredeljenju za
samoupravni socijalizam.7
Starija izdanja imala su donekle drukčiju podjelu gradiva pa se rani sre-
dnji vijek do XII. stoljeća obrađivao u petom razredu osnovne škole odnosno
prvom gimnazije, a budući da se uvijek isticalo da se Bosna počela razvijati
od kraja XII. stoljeća, njezini su sadržaji pripadali u udžbenike VI. razre-
da, odnosno II. gimnazije. Samo najstariji srbijanski pregledani udžbenik
jest udžbenik autora Miodraga Rajičića, Dragutina Prljevića i Gojka Solari-
ća namijenjen je kombinaciji VII. razreda i III. gimnazije. Nastavna jedinica
“Bosna u doba razvijenog feudalizma” (34.-39.) obrađuje i tematiku krstjana,
premda autori opisujući prilike u srednjovjekovnoj Srbiji spominju i bogumile.
Za njih kažu da su:
Bogumili su bili mirni i radili su vredno svoj posao, ali su odricali i drža-
vnu i crkvenu vlast i osuđivali su eksploataciju naroda od feudalaca. 8
Odgovarajući težnjama bosanskih seljaka, bogumilstvo se širilo u Bosni.
Spominju pritužbe papi, pismo pape Inocenta III. ugarskom kralju Emeriku,
Bilinopoljsku abjuraciju, križarske ratove Mađara protiv Bosne i Mateja Ni-
noslava. S vremenom joj odriču socijalni karakter i crkva postaje pribježište
otpora protiv ugnjetača. Spominju titule i podjele unutar Crkve bosanske.
Najstariji udžbenik koji je potpisao S. Ćirković, potpisnik i niza drugih
kasnijih udžbenika, jest Istorija ljudskog društva i kulture od XII do XVIII veka,
6
Nastavni plan i program za osnovno obrazovanje i vaspitanje, Sarajevo, 1980. Objašnjenja
231.-232.
7
Nastavni plan i programi opšteobrazovnih predmeta za omladinu i odrasle u srednjim školama
SAP Vojvodine, Novi Sad, 1974., 39.
8
M. RAJIČIĆ, D. PRLJEVIĆ, G. SOLARIĆ, Istorija za VII razred osmogodišnje škole i III
razred gimnazije, Beograd, 1952., 12.

namijenjen učenicima drugog razreda gimnazije iz 1962.9 U nastavnoj jedi-

nici naslovljenoj “Društveni revolt u religijskoj formi” (45.-48.) obrađuje u
nekoliko kraćih ulomaka pojave dualizma, bogomila, Crkve bosanske, katara,
patarena, križarskih ratova, inkvizicije i prosjačkih redova. Za staru bosansku
biskupiju kaže:
Bez neposredne kontrole katoličkih crkvenih središta i sa neukim sve-
štenstvom ova episkopija nije bila u stanju da pruži otpor jeretičkom pokretu,
već je sama podlegla njegovom uticaju. Spajanjem ove episkopije i dualističke
jeresi obrazovala se u Bosni naročita “crkva bosanska”, koja se od svih dualisti-
čkih organizacija najduže održala, ali je izmenila svoj karkter. Podržavana od
vlastele i vladaoca, postala je zvanična crkva, te je u stvari služila feudalnom
poretku.10
Knjiga je napisana ćirilicom na 280 stranica, bez slika i zemljovida. De-
taljnije ne objašnjava pojmove vezane uz strukturu crkve bosanske.
Jovan Nešić autor je Istorije za VI. razred osnovne škole iz 1964.; obja-
šnjava fenomenologiju krstjana u nastavnoj jedinici “Bosna u doba razvijenog
feudalizma” (127.-129.). Piše:
Zbog pojačanog iskorištavanja i siromašenja, seljaci su počeli primati
učenje bogumila, jer je ono odgovaralo njihovim težnjama da se vrati staro
rodovsko uređenje. Novu veru takođe su prihvatili i niži plemići, čiji su posedi
bili stalno napadani i pljačkani od strane moćnih feudalaca. … Pošto je nova
vera ozbiljno ugrožavala katolicizam papa je naredio ugarskom kralju da s
vojskom pokori Bosnu .U takvoj situaciji Kulin je zamolio papu da pošalje
svog izaslanika koji će ispitati stvari u njegovoj državi. … bogumili su se pri-
vidno odrekli svoje vere i ponovo primili katoličku. Blagodareći planinskom
terenu, bosanska vojska uspešno je odbijala napade Mađara … Sredinom XIII
veka novu veru počinje da prihvata i plemstvo jer se bojalo da im Mađari ne
oduzmu posede i vlast. … Sada se bogumilska vera ne bori protiv feudalnog
uređenja, već njeni predstavnici rade na učvršćenju ovog društva. Tako je po-
stala “crkva bosanska”.11
9
S. ĆIRKOVIĆ, Istorija ljudskog društva i kulture od XII do XVIII veka za učenike II razreda
gimnazije društveno-jezičkog smera, Beograd, 1962.
10
S. ĆIRKOVIĆ, Nav. dj., 46
11
J. NEŠIĆ, Istorija za VI razred osnovne škole, peto izdanje, Beograd, 1964., 128./129.

Knjiga ne sadrži nikakvih slikovnih materijala, a objašnjava pojmove ded,

gosti, starci. Treba reći da se u još jednom poglavlju spominje uloga krstjana
odnosno bogumilske vlastele, koja da se zatekla na turskom dvoru zbog jakog
uticaja katoličke crkve i napada moćnih velikaša na njihove posede i odigrala ulo-
gu u padu Bosne pod Turke.12
U svakom slučaju velik posao trebali su napraviti autori Ivan Božić i Relja
Novaković, pišući Pregled istorije od XI do XX veka. Tema krstjana ovdje je
obrađena u nevelikoj nastavnoj jedinici “Uspon bosanske države” (58.-61.) jer
knjiga sadrži 351 stranicu. Autori poznaju staru bosansku biskupiju, za nje-
zina biskupa kažu da je služio na narodnom jeziku, bio bez katedrale i dese-
tine. Vele da je Kulin prihvatio patarene iz dalmatinskih komuna i vjerojatno
bogumile iz Srbije. Kažu da su se heretici lako i brzo proširili u Bosni, da su
najčešće nazivani patarenima, a da se naziv bogumili u Bosni nikako ne javlja.13
Crkva je sudjelovala u borbi protiv ugarskih presizanja jer se ovakva crkva
mogla održati samo u nezavisnoj državi. Papa je slao i dominikance da propove-
daju i inkvizicijom uguše jeres.14 Autori detaljnije objašnjavaju strukturu crkve
bosanske: pojmove ded, starci, strojnici, mrsni ljudi. Sadrži zemljovid širenja
bosanske države.
Još jedna u nizu nekoliko knjiga Ivana Božića, Istorija za VI razred, tiska-
na je 1967. u velikoj nakladi od 80 000 primjeraka. U sklopu cjeline “Postanak
i razvitak bosanske države” (173.-180.) autor jedini spominje sličnost bosan-
skog biskupa s nekad postojećim hrvatskim narodnim biskupom u Ninu. Piše
o prijavama papi krajem XII. st., o paralelnim naučavanjima patarena i bo-
gumila, da su “ustajali protiv bogataša, protiv crkvene i državne organizacije”,
opisuje detaljnije ustroj i titule. U ocjeni Crkve bosanske stoji da nije zauzi-
mala neprijateljski stav prema bosanskom banu i prema bosanskoj vlasteli, jer su se
i oni borili protiv zajedničkog neprijatelja, ugarskog kralja. 15
Knjiga je tiskana ćirilicom, sadrži nekoliko reprodukcija koji će se nala-
ziti i u kasnijim izdanjima knjiga istog autora: to su pečat Stipana (sva srpska
12
NEŠIĆ, 149.
13
I. BOŽIĆ-R. NOVAKOVIĆ, Pregled istorije od XI do XX veka za II razred gimnazije
prirodno-matematičkog smera, Beograd, 1966., 59.
14
Isto.
15
I. BOŽIĆ, Istorija za VI razred osnovne škole. Beograd, 1967., 175.

izdanja pišu Stevana) II. Kotromanića, ulomak prikaza njegove smrti sa za-
darske škrinje Sv. Šimuna, groblje u Radimlji, zemljovid širenja Bosne od XII.
do XIV. stoljeća i slika grada Blagaja.
Nevelike promjene mogu se primijetiti u četvrtom izdanju ove knjige istog
autora poslije petanest godina.16
Petar Milosavljević i Miodrag Dragutinović potpisuju Istoriju za I razred
stručnih škola, gdje tvrde da se u specifičnim bosanskim prilikama nije razvilo
niti katoličanstvo, iza koga da su stajali Mađari i Hrvati, niti pravoslavlje, koje
su širili Srbi. Uvrežilo se bogumilstvo, pod imenom crkva bosanska. Vjerovali
su u jednakost svih ljudi, nalik bogumilima, ali bili su skloni feudalcima
Pristalice bogomilstva verovali su da su svi ljudi jednaki, ne priznajući cr-
kvenu i društvenu feudalnu organizaciju. Crkva bosanska je delimično prihvatala
verska učenja bogomila ali je podržavala feudalni poredak i pomagala njegovu dr-
žavnu organizaciju, kao svog zaštitnika.17
Knjiga je tiskana bez slikovnih materijala, ćirilicom, na 232 stranice, u
23 000 primjeraka. Tema je obrađena u nastavnoj cjelini “Razvojni put naših
srednjevjekovnih država do pada pod tuđinsku vlast”.
Rajičićev udžbenik povijesti za ekonomsku školu kratko spominje samo
zasluge patarena na učvršćenju i jačanju bosanske države.18 Zna za Bilinopolj-
sku abjuraciju.
Milutin Perović, Rade Mihaljčić i Bogdan Smiljević potpisuju i šesto
izdanje Istorije sa elementima istorijskog atlasa za I. razred srednjeg usmerenog
obrazovanja. Općenito i o kršćanskoj civilizaciji drže da je crkva hereze (albi-
žane, katare, patarene) doživljavala opasnima jer su propovijedale društvenu
jednakost, napose zbog otpora koji je pružala sirotinja feudalnom ugnjetava-
nju.19 Autori drže da je prošlost BiH tijesno vezana uz Crkvu bosansku. Navo-
16
I. BOŽIĆ, Istorija za VI razred osnovne škole, Beograd, 1983.
17
P. MILOSAVLJEVIĆ- M. DRAGUTINOVIĆ, Istorija za I. razred stručnih škola drugo,
prerađeno izdanje usklađeno prema korigovanom nastavnom programu, Beograd, 1975.,
34.-35.
18
M. RAJIČIĆ, Istorija za I razred ekonomske škole, Beograd, 1974., 110.
19
M. PEROVIĆ, R. MIHALJČIĆ, B. SMILJEVIĆ, Istorija sa elementima istorijskog atlasa
za I razred srednjeg usmerenog obrazovanja, šesto izdanje, Beograd, 1986., 82., 88.

de prigovore Kulinu o pružanju utočista “patarenima iz primorskih krajeva”, a

predmnijevaju i poznaju i progon bogumila Stefana Nemanje.
Za razliku od svojih europskih istomišljenika u Bosni su jeretici bili na strani
vlastele i vladara. Optuženi su, naime, da zajedno pružaju otpor ugarskim
vladarima, koji su po nalogu pape, preduzimali krstaške pohode kako bi se u Bosni
iskorenila jeres. Prema tome Crkvu bosansku i vladajuće slojeve vezivali su isti
interesi. Autori kažu da je Crkva bila glavna dok je Bosna bila malena, ali
Kotromanići su proširili Bosnu i na područje na kojima je bila uspostavljena
katolička ili pravoslavna teritorijalna organizacija, no ona se ipak održala, bez
crkava, manastira i poreza, ali služeći očuvanju feudalnog poretka, jer je po-
državala svoje zaštitnike - vladajuću klasu.20 Krstjani su obrađeni u nastavnoj
jedinici “Osobenosti razvijenog feudalizma u našim srednjovekovnim država-
ma” (96.-101).
Nastavnu jedinicu “Bosna u srednjem veku” (30.-33.) obradila su i trojica
autora Istorije za I razred pedagoške akademije, Đorđe Knežević, Bogdan Smi-
ljević i Zoran Perić. Ondje stoji da
Jeres je prihvatilo pre svega seljaštvo, jer je propovedala jednakost i osuđivala
feudalizam i državu….21,
a da je nisu prihvatili vlastela i ban te da je počela gubiti svoje socijalno,
antifedualno obilježje. Spominju izraz patareni ili krstjani. Ističu da su pape u
XIII. st. slale dominikance, organizovale inkviziciju i krstaške pohode Mađara da
bi ugušili jeres. U nauku Crkve bosanske pokazuju poznavanje pojmova djed,
starci, strojnici, mrsni ljudi, a hižama daju karakter višečlanih smostana. U
pitanjima za ponavljanje gradiva stoji zanimljivo pitanje: Zašto nije pobedila ni
pravoslavna ni katolička crkva u Bosni? Nastavna jedinica od slikovnih priloga
sadrži samo zemljovid širenja bosanske države od 12. do 14. stoljeća. Udžbe-
nik namijenjen pedagoškim akademijima, dvogodišnjim školama za nastavni-
ke istorije bio je iznenađujuće slabo opremljen, tiskan u 3000 primjeraka.
Milutin Perović i Bogdan Smiljević autori su Istorije za I. razred srednje
škole, knjige tiskane u velikih 95 000 primjeraka, ćirilicom, bogato opremlje-
20
Nav. dj., 99.-100.
21
Đ. KNEŽEVIĆ, B. SMILJEVIĆ, Z. PERIĆ, Istorija za I. razred pedagoške akademije,
Beograd, 1983., 30.

ne.22 Tematikom krstjana bave su usputno i malo u sklopu nastavne jedinice

“Južnoslovenske zemlje u periodu razvijenog feudalizma” (93.-100.). Kažu da
se prvi put za bana Kulina u Bosni javljaju bogumili, verska sekta koja se iz
Vizantije, preko Bugarske i Srbije proširila u Bosnu. Bosanski bogumili postali su
toliko brojni i uticajni da su formirali posebnu versku organizaciju “Crkvu bosan-
sku”.23 Objašnjavajući na drugom mjestu posebnosti kulture u srednjovjeko-
vnoj Bosni autori nepovjerenju krstjana pripisuju postojanje samo novozavje-
tnih obrednih knjiga. Spominju Hvalov i Hrvojev misal, umjetnost gradnje
stećaka tipičnih za Bosnu, ali kažu: Stećci nisu bili vezani samo za pripadnike
crkve bosanske, jer su ih upotrebljavali i pravoslavni i katolici.24
Sima Ćirković autor je udžbenika za nekoliko struka obuhvaćenih novim
planom i programom, u zajedničkom beogradskom i novosadskom izdanju.25
Uz kratak repetitorij manje poznate i zaobilažene prve povijesti Bosne i bi-
zantsko-ugarsko sukobljavanje, autor spominje bana Kulina i njegove veze s
Primorjem. Tu su i Vukanove opružbe o širenju jeresi. Za Bilinopoljsku abju-
raciju kaže da je to odreknuće monaha pred papinim legatom. Ćirković zna
da je:
Bosna u više mahova bila osvajana i pustošena, jeretici su i ovde spaljivani na
lomačama ali odlučnog upeha nije bilo.26
Crkvi bosanskoj pripisuje organizirano dualističko učenje, detaljnije obja-
šnjava narav tog učenja, njegove obveze i ograničenja. Dodaje da su:
Bosanski “krstjani” su prezirali i katoličanstvo i pravoslavlje, ali nisu kao
ranije bogumili u Makedoniji i Bugarskoj ustajali protiv svetovne vlasti. Oni
su dugovali svoj opstanak bosanskom plemstvu, pa su podržavali svoje zašti-
22
M. PEROVIĆ, B. SMILJEVIĆ, Istorija za I razred usmerenog obrazovanja za sve stru-
ke izuzev kulturološko-jezičke, pravno-birotehničke, prosvetne i dramske, Beograd - Novi Sad,
1987.
23
Nav. dj., 95.
24
Nav. dj., 107.
25
S. ĆIRKOVIĆ, Istorija za II razred usmerenog obrazovanja kulturološko-jezičke, pravno-
birotehničke, prosvetne i dramske struke, Beograd - Novi Sad, 1988.
26
Nav. dj., 53

tnike. Bosanska crkva je bila pomirena sa feudalnim poretkom i pomagala je

njegovo održavanje.27
Uz to je prikazana reprodukcija stećka iz Donje Zgošce u Bosni. Knjiga je
tiskana u 14 000 primjeraka u prvom izdanju.
Najmlađi pregledani srbijanski udžbenik djelo je poznatog i priznatog
srpskog mediveista Rade Mihaljčića, Istorija za VI razred osnovne škole.28 U
velikoj nakladi od 61 000 primjeraka, u recenziji isto tako poznatog stručnja-
ka Sime Ćirkovića u sklopu nastavne jedinice “Postanak i razvoj bosanske
države”, spominju se odbjegli heretici, utočište protjeranima iz primorskih
krajeva i Srbije.
Patareni i bogumili su ranije istupali i protiv feudalnog poretka. U Bosni su,
međutim, jeretici bili na strani vlastele i vladara. Oni su zajedno pružali otpor
ugarskim vladarima, koji su, po nalogu pape, preuzimali krstaške pohode kako bi
se u Bosni iskorenila jeres. Prema tome, crkvu bosansku i vladajuće slojeve vezivali
su isti interesi.29
U nastavku Mihaljčić kaže da Crkva bosanska je bila sve dok je Bosna
bila malena, ali kad se Bosna proširila i na područja na kojima je već postojala
katolička i pravoslavna crkvena organizacija, nastale su poteškoće. Za šesti
razred nije predviđeno detaljnije objašnjenje niti spomen ustroja i dužnosti
bosanske crkve, unatoč pripisanim zaslugama za neubiranje poreza i bez gra-
dnje crkava i manastira, autor zaključuje da je ipak služila očuvanju feudalnog
poretka jer je podržavala svoje zaštitnike - vladajuću klasu.
Radi usporedbe, pogledajmo dva udžbenika drugih republika: Crne Gore
i Makedonije.
Jordan Dimevski, Blagoj Čukarski i Vladimir Dunimagloski potpisuju
peto izdanje Istorije30. Oni krstjane opisuju u sklopu posebne nastavne jedini-
ce “Bogomilskoto dviženje” (50.-52.). Autori drže da je bogumilstvo u suštini
27
Nav. dj., 54.
28
R. MIHALJČIĆ, Istorija za VI razred osnovne škole, četvrto izdanje. Beograd - Novi Sad,
1990.
29
Nav. dj., 77.
30
J. DIMEVSKI – B. ČUKARSKI –V. DUNIMAGLOSKI, Istorija za VI oddelenie, Sko-
pje, 1990.

bilo socijalno s naglaskom na društvenoj pravdi. Detaljnije od svih prethodnih

udžbenika opisuju dualističko počelo svijeta, učenja i nauka bogumila da je
cijeli materijalni svijet kao i crkva, država, feudalni poredak sazdan od đavola.
Stoga da su bili protiv crkava, ikona, križeva i država. Pripisuju ima propovi-
jedanje jednakosti i upućivanje naroda na borbu protiv feudalne eksploatacije.
Zatoa bogomilskoto dviženje ima osven anticrkven i antifeudalen i osloboditelen
karakter.31 Takvim svojim nastupima plašili su vodeće upravljačke strukture:
cara, crkvu i boljare. Drže da se prvo pojavilo u jugozapadnoj Makedoniji, a
potom postupno širilo po Bugarskoj, Bizantu, Srbiji, Bosni, Italiji, Francuskoj
i drugim zemljama. Bosanske krstjane autori detaljnije obrađuju premda im
ne objašnjavaju ustroj i titule u nastavnoj jedinici: Sozdavanje na bosanskata
država (78.-83.) U Bosni kažu da je kristijanizaciju prvotno širila Katolička
crkva, a Bosansku crkvu drže direktnim rezultatom ugarskih presizanja. Isti-
ču da se Bosanska crkva razlikovala od Katoličke jer joj biskupite bile domašni
luge, a bogoslužbata je izveduvale na naroden jezik i ne sobirale desetok.32 Donose
reprodukciju stećka i ulomak pisma pape Inocenta III. Emeriku.
Dragomir Petrić i Vukašin Radonjić autori su Istorije za VI razred. Krstja-
nima se detaljnije bave u poglavlju Postanak i razvitak bosanske srednjovijekovne
države (68.-71.).33 Poznaju postojanje kršćanstva, narodnog biskupa. Za crkvu
bosansku kažu da se razvila krajem XI. stoljeća i da su se njezini pripadnici
nazivali krstjanima. Nastali su spajanjem heretika sa Zapada zvanih patareni
i Crkve bosanske koju je papa proglasio heretičkom. Vele da je i ban Kulin
bio pataren. Odreknuće je ocijenjeno prividnim. Poznaju samo djeda. Kažu
da je zahtijevala i promicala skroman život, da nije imala posjede ni poreze,
da je stajala uz bana i feudalno plemstvo u borbi protiv vanjskih neprijatelja.
Udžbenik je didaktički dobro opremljen. Sadrži reprodukciju povelje bana
Kulina Dubrovčanima iz 1189. i zemljovid bosanske države od XII. do XIV.
vijeka. Ta je knjiga inače 1988. tiskana u četrnaestom izdanju u 6000 primje-
raka.
Najstariji pregledani udžbenik, zapravo knjiga kojoj je odobrenjem Komi-
teta za škole u srpnju 1946. dopuštena uporaba u srednjim školama s bosan-
31
Nav. dj., 51.
32
Nav. dj., 80.
33
D. PETRIĆ - V. RADONJIĆ, Istorija za VI razred osnovne škole, Titograd, 1988.

skohercegovačkog područja djelo je Ante Babića Istorija naroda Jugoslavije. U

toj knjizi, od svih pregledanih udžbenika, najpotpunije je i najšire obrađena
tematika krstjana.34 Babić predmnijeva da su bogumilstvo u Bosni i Humi
javlja zbog nezadovljstva, nesigurnosti i nepravde. Kaže da su bogumili u ma-
sama prelazili u Bosnu. Kaže da je hereza u Splitu i Trogiru uzimala maha kod
siromašnih radnih slojeva gradskog stanovništva. Za Bosnu tvrdi da je:
Bila pribježište svih onih koji su na raznim stranama stradavali zbog svog
vjerskog uvjerenja i koji su u heretičkom vjerskom učenju tražili izlaza iz te-
škog stanja u koje ih je dovelo izrabljivanje i ugnjetavanje feudalaca i gradskih
bogataša. 35
Pripisuje im sve uobičajene kršćanske vrline: protivnici nasilja, miroljubivi
i radišni, pobornici pomirbe, ljubavi i sloge, zaslužni za pismenost i kulturu,
ugodni i ljubazni u ophođenju. Kaže da je papa izdašno plaćao česte ugarske
pohode na Bosnu. Priznanja katolištva bana Kulina i Mateje Ninoslava drži
fiktivnima i samo formalnima. Papina nastojanja: podređivanje Bosne Kaloči
umjesto Dubrovniku, povećani prihodi i imanja biskupa, uređenje kaptola,
nisu pomogli jačanju Katoličke crkve. Bojeći se ugarske vlasti i uprave bosan-
ski plemići primiču se bogumilstvu, koje se time sve više udaljava od svog pr-
votnog nauka, nestajalo je oštrine prema boljarima i prema bogatašima i ona je sve
više prestajala da odražava nezadovoljstvo naroda sa feudalnim uređenjem. (70.)
Objašnjava ustroj, poznaje titule. Takva crkva postajala je stup jačanja bosan-
ske države i odlučnijih nastupa kraljeva. Vjerski progoni navodno su potrajali
i za vrijeme neposredne turske prijetnje. Opisuje velike mase izbjeglica koje
napuštaju svoju domovinu zbog vjerskih progona, narod je u masama bježao iz
svoje domovine. Autor poznaje nešto više izvora: pismo o hereticima iz dalma-
tinskih komuna, pismo pape Eugena IV. svom legatu, pokolj koji su feudalci
učinili nad nevinim pukom pod Hodidjedom 1459., sveteći se narodu koji
nije pružao otpor Turcima, o dobrim stranama prvog razdoblja turske države.
Opisujući u još jednom poglavlju bogumile kaže da su bili utjecajniji svojim
učenjem nego institucionalnom organizacijom, da su učili narod praktičnim
vještinama i korisnim spoznajama.
34
A. BABIĆ, Istorija naroda Jugoslavije, I. dio, Sarajevo, 1946.
35
Nav. dj., 68

Strojnici žive s narodom, obrađuju zemlju, gaje voće, krče šumu i provo-
de priprost i skroman život. Bosanska crkva nema svojih ustanova kojima bi
vladari davali feude i privilegije. Njezin utjecaj na pojedine državne poslove
vršen je preko pojedinih viših crkvenih starješina koji su se uzdigli iskustvom,
znanjem i ugledom.36
Pažljivim čitanjem može se reći da autor u još jednoj nastavnoj jedinici
spominje krstjane. Premda kaže da je prvotna srednjovjekovna književnost
bila najvećim dijelom u sklopu crkve i njezina nauka i liturgijske godine, oče-
kivale su se promjene
težnja da se izraze čisto ljudska, zemaljska osjećanja u živom i zanimljivom
obliku. Mjesto suhoparnih crkvenih knjiga pojavljuju se između XIII i XIV stoljeća
apokrifi koji su se osobito mnogo proširili u zemljama gdje je bilo rasprostranjeno
bogumilsko učenje.37
Iz šezdesetih godina postoji udžbenik Istorije autora Miloša Perića. Za-
počinje s kristijanizacijom Bosne s navodnim misinarima iz: Raške, Zete,
Dalmacije i Hrvatske. U istočnim krajevima Bosne nalazi pravoslavnu, a u za-
padnim katoličku vjersku organizaciju. No ni jedna od ove dvije vjere nije mogla
da se učvrsti u Bosni.38 Za svećenike Bosanske crkve, koju ustrojbeno poznaje i
objašnjava, kaže da su se skromno hranili i odijevali.
Crkve su bile skromne, male građevine. Crkva nije tražila imanja, a sve-
štenici nisu bunili narod protiv vlastele. Zbog toga je ona odgovarala i narodu
i vlasteli.39
Poznaje Bilinopoljsku abjuraciju. Ugarskim upadima i pustošenjima pripi-
suje slabljenje države. Knjiga, napisana ćirilicom, sadrži gradivo od postanka
svijeta do Matije Gupca, uz ne baš malu istorijsku čitanku. Uz građu o Bosni
ima i zemljovid širenja bosanske države.
Crkva bosanska, njezin ustroj i učenja obrađeni su u posebnoj nastavnoj
jedinici, a srednjovjekovna Bosna u posebnoj jedinici u udžbeniku povijesti
36
Nav. dj., 139.
37
A. BABIĆ, nav. dj., 148.
38
M. PERIĆ, Istorija za VI razred osnovne škole, Sarajevo, 1963., 134.
39
PERIĆ, nav. dj., 134.

Emine Omanović za VI. razred.40 U objašnjenju postanka Crkve bosanske

Omanovićeva veli da je kršćanstvo slabo prodiralo zbog prostorne izolirano-
sti. Brigu o Bosni i njezinim kršćanima vodila je Splitska nadbiskupija, sve
do nastanka Bosanske biskupije u IX. stoljeću, a kasnije je Bosanska biskupija
ostala izvan njihova utjecaja jer nisu o njoj vodili brigu. Veli da su u Bosni
najbrojniji bili pristalice bogumilskog učenja - bogumili.
Bogumili su ustajali protiv bogataša, protiv vladajuće crkve i feudalne drža-
ve.41
Ona također tvrdi da se raznolika i vrlo proširena učenja stapaju sa starom
Bosanskom biskupijom u jedinstvenu Crkvu bosansku. U pokušajima ugar-
skih kraljeva da zagospodare Bosnom vidi i interese vladara, ekonomske i
prostorne. Omanović kaže da:
Crkva bosanska nije imala velike posjede i bogatstva, ali je bila veliki
oslonac bosanskoj vlasteli. Stoga njeno učenje nije bilo upereno protiv feudal-
nog ugnjetavanja, iako sama nije bila feudalac. Nije podizala velelepne crkve i
manastire pa je za vlastelu bila povoljnija od katoličke.42
Autorica joj upućuje zasluge u obrani pred ugarskim vladarima i papom,
jer je bila čvrsto povezana s banom i vlastelom. Tako je ona doprinijela učvršćenju
države i njenom organizovanju i postala državna vjera. U kratkom objašnjenju
pojmova pod natuknicom bogumili stoji da su to “pristalice vjerskog učenja i
pokreta koji je vodio borbu protiv vladajuće crkve i feudalnog poretka”. (52.)
U kratkom dodatku kao izvorni tekst dodan je ulomak pisma pape Inocenta
III. ugarskom kralju Emeriku.
Iste godine kao i prethodna knjiga, na nešto višoj razini i namijenjena
starijoj populaciji, objavljena je knjiga autora Miralema Arslanagića i Fahru-
dina Isakovića.43 Kratku ocjenu Crkve bosanske saželi su u manjem ulomku,
što je objašnjivo jer su to udžbenici koji su u jednu godinu učenja sažimali svu
povijest od postanka svijeta do imperijalizma, namijenjeni četverogodišnjim,
40
E. OMANOVIĆ, Istorija-povijest za VI razred osnovne škole, Sarajevo, 1974.
41
Isto, 51.
42
Nav. dj., 51
43
M. ARSLANAGIĆ - F. ISAKOVIĆ, Istorija-povijest za I razred stručnih škola, Sarajevo,
1974.

stručnim školama, ne gimnazijama, dakle za formiranje zanimanja kao što

su strojarski, ekonomski ili agronomski tehničar, medicinska sestra i slična.
Ulomak donosimo u cijelosti:
Nastojeći da sačuva političku nezavisnost svoje države, vladajuća klasa
u Bosni nije htjela da prihvati, ni istočnu pravoslavnu, ni zapadnu rimoka-
toličku ckrvu, pa je tako nastala posebna, takozvana crkva bosanska. Ona se
zasnivala na bogumilskom učenju i dualističkom shvatanju svijeta. Međutim,
u Bosni su se samo pravi vjernici pridržavali strogih, asketskih propisa koji
su odbacivali sve što pripada materijalnom svijetu. Ostali vjernici su živjeli
bez većih ograničenja. Crkva bosanska se pomirila sa feudalnim društvom
koje je nije tretiralo kao jeres i kome je bila potrebna zbog održanja političke
samostalnosti.44
Povijesne čitanke često su bile referenti posebnog interesa učenika i uvijek
na razini određene fakultativnosti. I inače je izborna nastava povijesti u BiH
nastavnim programima iz 1975. i 1980. bila predviđena za VII. razred i starije
razrede. Samo na kratkom primjeru pokazat ćemo koje su tekstove nadobu-
dnim đacima nudile istorijske čitanke. Mirko Žeželj u trinaestom izdanju
svoje čitanke spominje samo ulomak iz teksta Beseda protiv jeresi popa Kozme
(Bugarska, X. vijek). O bosanskim krstjanima nema ničega.45
Uz udžbenike, neki su se autori iskušali i u kompilaciji tekstova, što je
prava narav povijesnih čitanki. Mihaljčić, Sparavalo, Ćirković sastavili su ne-
što bolju čitanku, koja uz kratak izvorni tekst donosi objašnjenja uz njega i pi-
tanja. Navode citat iz kronike dominikanaca o crkvenim prilikama u Bosni u
XIII. stoljeću, gdje se spominju propovijedanja dominikanaca pod zaslugama
hercega Kolomana, smaknuća i obnova crkvenog života i građevina.46
Respektabilna imena srpske povijesne znanosti stavljala su svoje potpise
na recenzije takvih i sličnih tekstova. Primjerice recenzenti knjige M. Pero-
vića, R. Mihaljčića i B. Smiljevića, Istorija sa elementima istorijskog atlasa za I
razred srednjeg usmerenog obrazovanja, šesto izdanje koje je tiskano u Beogradu
1986. u 17 000 primjeraka, jesu dr. Relja Novaković, znanstveni savjetnik, tri
44
Nav. dj., 52
45
M. ŽEŽELJ, Istorijska čitanka za VI razred osnovne škole, Beograd, 141.-142.
46
R. MIHALJČIĆ-LJ. SPARAVALO-S. ĆIRKOVIĆ, Istorijska čitanka za VI razred osno-
vne škole, Beograd, 1983., 45.

profesora Filozofskog fakulteta u Beogradu: dr. Božidar Ferjančić, dr. Mom-

čilo Spremić te dr. Mihajlo Vojvodić, mr. Živojin Bošković i prof. Druge be-
ogradske gimnazije Hranislav Živković.
SUMMARY
Textbooks that analyze sources are all, more or less, familiar with three
of them: the escape of the banished heretics from the Dalmatian communes,
Nemanja’s expulsion of Bogomils from Raška and the papal letter from In-
nocent III to the Hungarian king Emerik. These three sources were never
questioned. Commonly accepted ideas include the belief that the Church of
Bosnia was, among other things, widely accepted, that it catered to popu-
lar tastes and opposed Catholicism and Eastern Orthodoxy. The authors are
exceptionally insistent and unequivocal in their claims. They never say: it is
believed that, it is possible that... The works are deficient, without any detailed
updating of the scientific references of that time. Some authors claimed that
there were neither Catholics nor Eastern Orthodox Christians in Bosnia prior
to king Tvrtko’s expansion of the borders. It should be noted that there are
not many illustrations or maps, and that there are reproductions, questions,
pictures and portions of the old texts missing.
Bosnian textbooks usually wrote more about krstjani than the Serbian
ones. They divided the subject into two teaching units and first discussed the
history of the Bosnian state and then the teaching, position and significance
of the Church of Bosnia. Krstjani are frequently mentioned in the later period,
mainly their alleged involvement in taking over the Bosnian state from the
Turks, which was clearly taken from a well-known text by Nikola Modruški.
Practically none of the authors mentioned or left open the possibility of reli-
gious, lithurgical or ethnic continuity of the Bosnian state territory and late-
antique Christian structures. All Serbian textbooks are printed in Cyrillics.
To conclude, let us say that all the textbooks until well into the eighties
emphasize the social dimension of krstjani, a rather meritorious medieval pro-
letariat meeting the expectatations of the social system of the time.

Autori priloga
1. dr. sc. Mladen ANČIĆ, Zavod za povijesne znanosti HAZU, Zadar
2. akademik dr. sc. Lujo MARGETIĆ, prof. emerit., Rijeka
3. dr. sc. Ivan BOŽILOV, Institut za balkanološke studije Bugarske akademije

nauka, Sofija.
4. dr. sc. Milko BRKOVIĆ, Zavod za povijesne znanosti HAZU, Zadar
5. dr. sc. Salih JALIMAM, Pedagoški fakultet, Zenica
6. dr. sc. Dubravko LOVRENOVIĆ, Filozofski fakultet, Sarajevo
7. dr. sc. Ivica PULJIĆ, Neum
8. dr. sc. Tomo VUKŠIĆ, Vrhbosanska katolička teologija, Sarajevo
9. dr. sc. Tomislav Zdenko TENŠEK, Katolički bogoslovni fakultet, Zagreb
10. dr. sc. Zlatko MATIJEVIĆ, Hrvatski institut za povijest, Zagreb
11. dr. sc. Ante ŠKEGRO, Hrvatski institut za povijest, Zagreb
12. dr. sc. Jadranka NERALIĆ, Hrvatski institut za povijest, Zagreb
13. mr. sc. Ante BIRIN, Hrvatski institut za povijest, Zagreb
14. dr. sc. Nenad MOAČANIN, Filozofski fakultet, Zagreb
15. mr. sc. Elma HAŠIMBEGOVIĆ, Historijski muzej, Sarajevo
16. akademik dr. sc. Franjo ŠANJEK, Katolički bogoslovni fakultet, Zagreb
17. dr. sc. Andrija ŠULJAK, Bogoslovnog fakulteta, Đakovo

Autori priloga
18. dr. sc. Marco RAININI, Bologna
19. mr. sc. Slavko SLIŠKOVIĆ, Katolički bogoslovni fakultet, Zagreb,
20. dr. sc. Andrija ZIRDUM, Franjevački samostan, Slavonski Brod
21. akademik dr. sc. Anica NAZOR, Staroslavenski institut, Zagreb
22. dr. sc. Marko JOSIPOVIĆ, Vrhbosanska katolička teologija, Sarajevo
23. dr. sc. Mato ZOVKIĆ, Vrhbosanska katolička teologija, Sarajevo
24. dr. sc. Alojz JEMBRIH, Hrvatski studiji, Zagreb
25. mr. sc. Zdravka JELASKA, Hrvatski institut za povijest, Zagreb
26. Margareta MATIJEVIĆ, prof., Hrvatski institut za povijest, Zagreb

FENOMEN “KRSTJANI”
U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI I HUMU
ZBORNIK RADOVA
Izdavači/Nakladnici:
Institut za istoriju, Sarajevo
Alipašina 9, Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Za izdavača Husnija Kamberović
Hrvatski institut za povijest,
Opatička 10, Zagreb, Republika Hrvatska
Za nakladnika Milan Kruhek
Glavni i odgovorni urednik:

Franjo Šanek
Prijevodi sažetaka na engleski:

Morana Labura
Lektori:
Ivan Martinčić
Halima Sofradžija
Dizajn i tehničko uređenje:

Tarik Jesenković
Štampa:
DES, Sarajevo
Za štampariju:
Džemal Bašić
Sarajevo, 2005.
ISBN
9985 – 9642 – 5 – 2
Štampanje ove knjige finansijski je pomogla

Fondacija za izdavaštvo - Fondacija za nakladništvo, Sarajevo

Fenomen "Krstjani" U Srednjovjekovnoj Bosni I Humu

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Fenomen "Krstjani" U Srednjovjekovnoj Bosni I Humu

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

FENOMEN “KRSTJANI” U

Institut za istoriju u Sarajevu, Alipašina 9, Sarajevo

Hrvatski institut za povijest, Opatička 10, Zagreb

Glavni i odgovorni urednik:

CIP -Katalogizacija u publikaciji

27 : 94 (497.6) (063) (082)

Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i

Bibliografske i druge bilješke uz tekst

ISBN 9985 – 9642 – 5 – 2

Institut za istoriju u Sarajevu Hrvatski institut za povijest, Zagreb

Sarajevo - Zagreb, 2005.

• Mladen Ančić: BOSANSKA BANOVINA I NJEZINO OKRUŽENJE U

• Lujo Margetić: NEKA PITANJA ABJURACIJE IZ 1203. GODINE......27

• Иван Божилов: БЪЛГАРСКОТО БОГОМИЛСТВО И НЕГОВИТЕ

• Milko Brković: BOSANSKO-HUMSKI KRŠĆANI U KRIŽIŠTU

• Salih Jalimam: BOSANSKI “KRSTJANI” U DRUŠTVENOM I

• Dubravko Lovrenović: KRIST I DONATOR: KOTROMANIĆI IZMEĐU

Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu 5

• Ivica Puljić: CRKVENE PRILIKE U ZEMLJAMA HERCEGA

• Tomislav Zdenko Tenšek: KRSTJANI I TRGOVINA ROBLJEM NA

• Zlatko Matijević: NEKOLIKO PRIMJERA NACIONALNOG I

• Ante Škegro: BILINO POLJE PRIMJER JEDNE HISTORIOGRAFSKE

• Jadranka Neralić SREDNJOVJEKOVNA BOSNA U DIPLOMATIČKIM

• Ante Birin: BOSANSKOHUMSKI KRSTJANI U PRAVOSLAVNIM

• Nenad Moačanin: BOSANSKOHUMSKI KRSTJANI U TURSKIM

• Elma Hašimbegović: PRVI POMEN KRSTJANA U

• Franjo Šanjek: PAPA INOCENT III. (1198.-1216.)

• Andrija Šuljak: BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI I PRIJENOS

6 Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

• Marco Rainini: PREDICATORES, INQUISITORES, OLIM

• Slavko Slišković: DOMINIKANCI I BOSANSKO-HUMSKI

• Andrija Zirdum: FRANJEVCI I BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI .. 499

• Anica Nazor: RUKOPISI CRKVE BOSANSKE ..................................... 539

• Marko Josipović: LITERARNA OSTAVŠTINA KRSTJANA

• Mato Zovkić: UPORABA SVETOGA PISMA MEĐU BOSANSKIM

• Alojz Jembrih: BOSANSKOHUMSKI KRSTJANI U

• Zdravka Jelaska Marijan: RECEPCIJA BOSANSKO-HUMSKIH

• Margareta Matijević: RECEPCIJA KRSTJANA U UDŽBENICIMA

• AUTORI PRILOGA ................................................................................ 685

Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu 7

U okviru znanstvene suradnje Instituta za istoriju u Sarajevu i Hrvatsko-

Zagreb-Sarajevo, 8. travnja/aprila 2005.

Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu 9

BOSANSKA BANOVINA I NJEZINO OKRUŽENJE

U prvoj polovici 13. stoljeća u Bosanskoj Banovini ukorjenjuje se dualisti-

Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu 11

stoljeća i u 13. stoljeću, uglavnom nailazili na pozitivan odgovor, iako uvijek

12 Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

13. stoljeća bilo je urušavanje i transformacija političkoga poretka koji su za

Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu 13

graniči (Ugarska) s Bugarskom, sa zapada s Moravskom i ‘Istočnom markom’

14 Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

vladala na dvoru ugarsko-hrvatskoga kralja.10 Ta je, praksa, međutim, gledana

Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu 15

16 Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu 17

potječu zapravo iz speciﬁčne političke kulture srednjovjekovnoga svijeta. Bile

18 Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu 19

tadašnji srpski kralj Uroš I. pokušao proširiti područje samostalnoga politi-

20 Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu 21

ka i prijatelja”, gospodara u “ne-kraljevskim principatima”, imao stanovitu