STRES I TRAUMA

Prema jačini i posljedicama koje ostavljaju, stresove

možemo podijeliti na:
1. Male svakodnevne stresove, npr. nedostatak vremena za
obavljanje svakodnevnih poslova, gubitak ličnih stvari,
prometna gužva, male svađe na poslu i u porodici,
teškoće s nedostatkom novca i sl. koji ne ostavljaju
nikakve negativne posljedice po tjelesno i psihičko
zdravlje pojedinca. Štoviše, ovi nam mali stresovi često
pomažu da budemo uspješniji u svladavanju
svakodnevnih životnih problema i da ulažemo više
napora u njihovo svladavanje.
2. Velike životne stresove koji se ne događaju
svakodnevno ali se gotovo svima kad-tad dogode (npr.
smrt bliske osobe) i koji mogu uzrokovati poremećaje
tjelesnog i psihičkog zdravlja kod manjeg broja ljudi ali
kod većine ljudi ne ostavljaju trajne posljedice. Većina
ljudi će kroz normalan proces tugovanja za bliskom
osobom s vremenom prežaliti gubitak i vratiti se
svakodnevnom životu okrenutom budućnosti, a samo
manji broj ljudi trajno će ostati u tuzi okrenut prošlosti i
nezainteresiran za život bez bliske osobe.
3. Traumatske životne stresove koji se u mirnodopskom
životu doganaju vrlo rijetko i nekim se ljudima nikada ne
dogode ali kada se dogode kod većine ljudi ostavljaju
dugotrajnije posljedice po tjelesno i psihičko zdravlje.
Bitno obilježje traumatskih stresora je da ugrožavaju sve
ljude koji su im izloženi i izazivaju osjećaj gubitka
kontrole nad vlastitim životom.
U ratnim situacijama su traumatski stresovi vrlo česti.
Njima nisu svi ljudi jednako izloženi. Najviše izloženi ljudi
su izravno pogođeni ratnim strahotama - borci na ratištima,
zarobljenici u logorima, prognanici i izbjeglice.

Traumatska stresna zbivanja mogu sasvim blokirati

mogućnosti adekvatne reakcije na akutni stres, potpuno
suziti kognitivne mogućnosti odupiranja stresu i blokirati
emocije.

Poznata je narodna izreka za ljude u jakim zastrašujućim

stresnim situacijama “ukočio se od straha”, što nikako ne
ukazuje na prilagodbenu reakciju već na potpuno suprotno,
neadekvatno reagiranje na stres.

Primjer karakteristične traumatske stresne reakcije možemo

naći u prikazima ljudi koji su preživjeli gotovo sigurnu
smrt. Oni opisuju potpuno svjesno mirenje tj. neodupiranje
nadolazećoj ugrožavajućoj situaciji i nedostatak
emocionalne reakcije (emocionalnu tupost).

Za traumatske stresove, za razliku od velikih životnih

stresova, možemo reći da su takvi stresovi koji zbog svoje
jačine i neuobičajenosti nadilaze mogućnosti adekvatnog
suočavanja kod većine ljudi. Većina ljudi ne zna kako se
nositi s njima. Traumatski stres često je je vezan uz osjećaje
bespomoćnosti i nemoći odupiranja. Traumatski stresovi,
posebno u ratnim situacijama, najčešće se ne javljaju sami
već pojedinac doživljava višestruke traume kojih se
negativni učinci kumuliraju.
Koliko god nam se neki veliki životni stres u trenutku kada
se dogodi može činiti teškim (npr. gubitak posla i karijere,
teška bolest, invaliditet) prije ili kasnije pojedinac će - po
načelu da “ nije svako zlo za zlo ” - naći neke pozitivne
aspekte ranijih stresnih zbivanja. Kod traumatskog stresa
takvog racionaliziranja u načelu nema. Nije za očekivati da
će netko tko je bio izložen teškim mučenjima, silovanjima,
odvođenjima na lažna streljanja i sl. ikada reći “Baš je
dobro da mi se to dogodilo jer.....”. Osnovne razlike:

Značajni životni stresovi Traumatski stresovi

uglavnom svrhovite reakcije
prolazno stanje tjeskobe i
potištenosti
jaki prilagodbeni napori
postupni oporavak od stresa
često nesvrhovite reakcije
dugotrajno stanje tjeskobe i
potištenosti
slabi prilagodbeni napori
dugotrajno trajno stanje stresa

Mnogi ljudi koji su doživjeli traumatske stresove imaju

trajne posljedice uvjetovane ovako neuobičajenim i za
pojedinca i njegov osjećaj sigurnosti zastrašujućim
životnim zbivanjima. Ove se posljedice očituju u gubitku
vjerovanja u sigurnost svijeta u kojem se pojedinac ranije
osjećao sigurnim i zaštićenim, gubitku povjerenja u ljude
ako je trauma izazvana ljudskim a ne prirodnim (npr.
kataklizmičkim zbivanjem) kao i u trajnom osjećaju
bespomoćnosti.
Tipična reakcija nakon traumatskog zbivanja je pokušaj
izbacivanja traumatskog iskustva iz svijesti.
Specifične posljedice traumatskih stresnih zbivanja
pojavljuju se u obliku posttraumatskog stresnog
poremećaja (PTSP).
Određenje traume: Suština pojma traume poznata je
odavna, no «službena» definicija pojavljuje se prvi put u
DSM-III, 1980.). U kasnijim izdanjima istog priručnika
(DSM-III-R, 1987., DSM-IV 1994.) ona je nešto
izmijenjena u skladu s novim spoznajama iz tog područja.

Trauma predstavlja događaj koji je izvan granica

uobičajenog ljudskog iskustva i koji je izrazito
neugodan gotovo za svakoga. Riječ je o događajima koji
uključuju smrt ili prijetnju smrću, tešku ozljedu ili
prijetnju vlastitom integritetu ili integritetu drugih.

1. traumatski događaj razlikuje se od stresnoga po tome

što će on zbog svog intenziteta i vrste dovesti do patnje
većine ljudi, neovisno o tome u kakvom su
psihofizičkom stanju bili prije takvog događaja i
neovisno o raspoloživim načinima suočavanja.
Naglasak stavlja na INTENZITET samog događaja, a ne
na činioce koji ljude čine osjetljivima za stres.
2. reakcije na traumatsko iskustvo smatraju se
NEIZBJEŽIVIM i UNIVERZALNIM, premda mogu
varirati ovisno o dobi, prirodi traume i njezinom
značenju za pojedinca. Opći oblik posttraumatskih
reakcija jednak je za sve ljude:

U skladu s razlikovanjem stresora (vanjski događaj) i

stresa (doživljaj) trebalo bi razlikovati i traumatski
događaj od traume (kao doživljaja).
U literaturi se, međutim, pojam «trauma» redovno odnosi
na vanjsko zbivanje, i koristi se naizmjenice, kao sinonim, s
pojmom «traumatski događaj».
REAKCIJE NA TRAUMU

Reakcije na traumu mogu se promatrati barem na dva

raličita načina:

1. S obzirom na to kada se javljaju može se govoriti o:

a. Traumatskim stresnim reakcijama, koje su
neposredne, a mogu se definirati kao sklop ponašanja
i osjećaja izazvanih traumom koji se pojavljuju još
za vrijeme trajanja strahote ili neposredno nakon nje,
a usmjereni su na uklanjanje i/ili ublažavanje
utjecaja traume,
b. Posttraumatskim stresnim reakcijama koje se
određuju kao sklop ponašanja i čuvstva vezanih uz
sjećanja na traumu i njezine neposredne posljedice.

2. S obzirom na to u kojem se području javljaju može se

govoriti o reakcijama na emocionalnom, misaonom,
tjelesnom i ponašajnom planu. Valja istaknuti da su ove
reakcije međusobno povezane što znači da jedna izaziva
drugu i da se vrlo često pojavljuju zajedno.

Među emocionalnim reakcijama najčešće su strah, tuga,

tjeskoba i ljutnja; među misaonima – poteškoće s
pamćenjem, dosjećanjem, koncentracijom; među
tjelesnim – bolovi u trbuhu, grudima, glavi, znojenje;
među ponašajnim – poteškoće u komunikaciji,
povlačenje u osamu, povećana upotreba duhana, alkohola
i droga itd.
Sve dosada spomenute reakcije na traumatske događaje mogu
se smatrati razumljivim ili normalnim reakcijama na
nenormalne okolnosti. Ovo ne znači ništa drugo nego da se u
izvanrednim situacijama od većine ljudi očekuju takve reakcije
i zbog toga se one smatraju «normalnima». To, naravno ne
znači da su one ugodne i da će uvijek proći same od sebe, a
kada prijeđu određenu mjeru (po intenzitetu, odnosno po
subjektivnoj «nepodnošljivosti», po opsegu i po trajanju)
govori se o tzv. patološkom obliku reakcije na traumu ili o
POSTTRAUMATSKOM STRESNOM POREMEĆAJU
(PTSP). Ovaj poremećaj odnosi se na kliničku sliku tegoba
vezanih uz traumu, a ta je slika predstavljena određenom
vrstom i količinom traumatskih stresnih reakcija.

Kada će normalna reakcija na traumatski događaj postati

nenormalna (patološka). Prema psihijatrijskom modelu, da bi
mogla biti postavljena dijagnoza PTSP-a osoba mora barem
mjesec dana izražavati određen broj određenih vrsta
simptoma. Valja, međutim, imati na umu da su granice
(kriteriji) i broja simptoma i njihovog trajanja određene
arbitrarno i da naravno ne predstavljaju «apsolutnu istinu». Isto
tako valja zapamtiti da nije samo PTSP taj koji ukazuje na
ozbiljnost nečijih smetnji. U obzir treba uzeti i one
posttraumatske reakcije koje ne ulaze u okvir PTSP-a, a koje
mogu biti jednako (a ponekad čak i više) nepodnošljive kao i
one koje «pripadaju» tom specifičnom poremećaju.

Posebna reakcija na posrednu traumu je tzv. «natčovjek

reakciji» (Hodkinson i Stewart, 1991). Ovdje je riječ o
stručnjacima koji dok su na svom radnom mjestu savršeno
funkcioniraju, dok se simptomi posredne traume pojavljuju tek
kad dođu kući.
FAKTORI KOJI ODREĐUJU VRSTU I JAČINU
REAKCIJA NA TRAUMU

Ljudi se međusobno razlikuju po svojim reakcijama na

traumatske događaje, a onda i po trajanju oporavka od njih.
Za to su odgovorne tri velike skupine činitelja: osobine
pojedinca, dimenzije traume i osobine socijalnog
okruženja. Navedeni činitelji svaki za sebe na specifičan
način određuju reakcije na traumu, ali valja zapamtiti kako
je njihov utjecaj redovno međuzavisan.

Od osobina pojedinca reagiranje na traumu u najvećoj mjeri

određuju:
 osobine ličnosti u užem smislu (npr. neuroticizam,
ekstraverzija, mjesto kontrole),
 stavovi, uvjerenja, motivi, te kognitivni stil (npr.
rigidnost – fleksibilnost, reflektivnost – impulzivnost,
analitičnost – sintetičnost).
Općenito govoreći osobine pojedinca određuju razinu
«osjetljivosti» na stres, a istraživanja pokazuju da je njihov
utjecaj mnogo važniji kod kroničnih nego kod akutnih
reakcija na traumu.

Među dimenzijama traume najčešće se spominju priroda

traume (prirodna ili izazvana ljudskim činom), njezino
trajanje, te stupanj složenosti (jedna ili višestruka, tj.
nekoliko njih). Jednako su važna i pitanja je li trauma
zadesila jednu ili više osoba (ili čak cijelu zajednicu kao
što je slučaj u ratu), te da li postoji mogućnost da će se
takav događaj ponoviti.
Od elemenata socijalnog okruženja kao najvažniji
navode se:

 razina podrške drugih ljudi i osobna percepcija

koristi od takve podrške,
 društveno prihvaćeni načini reagiranja, različiti
rituali (npr. tugovanja, izražavanja čuvstva i sl.), i
 stavovi društva prema određenom traumatskom
događaju.

Stariji i iskusniji pomagači mogu izdržati duže od

mlađih i neiskusnijih prije nego «podlegnu» posrednoj
traumi.

Kad se to dogodi, stariji i iskusniji to mnogo teže

podnose jer se ne mogu «opravdati» neiskustvom,
neznanjem i sl., već ozbiljno počinju sumnjati u svoje
stručne sposobnosti.

Važno istaknuti da posrednu traumu svi stručnjaci teško

doživljavaju i zbog toga jer zbog nje naprosto ne
mogu izbjeći pokazivanje vlastitih osjećaja što se u
društvu gdje živimo smatra slabošću, a to se dalje
izjednačuje s profesionalnom nesposobnošću
(nekompetentnošću).