Metode identifikacije u kriminalistici

Individualni / grupni identitet

Pojam identifikacije se sastoji od : subjeka (čiji se identitet utvrđuje), obilježja identifikacije i

načina identifikacije (metoda koje se koriste). To je utvrđivanje istovjetnosti nepoznatog s otprije
poznatim. – Kriminalistička identifikacija

Identitet – ukupnost obilježja po kojima se subjek razlikuje od drugih iste vrste

Individualizacija – konkretno utvrđivanje pojedinačnog subjekta ili objekta odnosno skup

obilježja koja ne postoje kod drugog pripadnika

Skupna/grupna identifikacija – utvrđivanje u koju skupinu objekt pripada

Razlike identifikacije/individualizacije i klasifikacije. Individualizacija se podrazumijeva kao

svođenje skupa na pojedinca. Klasifikacija je određivanje vrste ili skupine te karakteristike
skupine nisu iste kao karakteristike pojedinca.

Identifikacijska obilježja su svojstva koja predstavljaju individualna svojstva pojedine osobe te

mogu biti : pravna pod koja se podrazumijevaju ime i prezime (pravni identitet), stvarna koja
podrazumijevaju tjelesna obilježja (stvarni, faktički identitet)

Identifikacijske evidencije podrazumijevaju povezivanje fizičkih obilježja i pravnog identiteta te

se preko njih provjerava radi li se o podudarnosti. – sustavna identifikacija.

Varijabilnost obilježja – individualizacija obilježja koja nisu pod kontrolom ispitivača i nisu
predvidljiva npr velika varijabilnost otisaka ili pojedinih DNK analiza

Sociološki i društveni pojmovi identiteta su pojmovi koji se izdvajaju uz osnovna dva. Sociološki
pojam identiteta podrazumijeva pripadnost određenoj skupini ili različitosti od drugih skupina.
Društveni identitet je uvjetovan kulturnim i povijesnim promjenama zbog čega je promjenjiv, a
može biti nacionalni, regionalni, profesionalni, organizacijski, klupski, jezični, vjerski, dobni…

Provjera identiteta – uvid u ispravu sa slikom (iz zakonskih obilježja) te se naziva još i
legitimiranje. Utvrđivanje identiteta – primjena prirodnoznanstvenih metoda. Koristi se kada
osoba nema ispravu ili kada se sumnja u vjerodostojnost (može se provoditi u policiji ili drugim
ustanovama kao vještačenje identiteta). Utvrđuje se za svaku osobu koja se prijavljuje kao
osnovano sumnjiva, a moguće je objaviti i fotorobot, crtež ili fotografiju.

Neki od načina utvrđivanja identiteta su: - osobna identifikacija

 Antropometrija – mjerenje dijelova tijela, Bertillon

 Daktiloskopija – papilarne linije (krug, luk i zamka)
 Biološki materijal primjerice DNK
 Odontologijska identifikacija – zubi
 Osteologija i radiografija – kosti
 Rekonstrukcija i antropologija
 Fotogrametrijska antropologija
 Nokti
 Rukopis
 Prepoznavanje osoba
 Identifikacija prema sredstvima komunikacije

Stvarna identifikacija uključuje prepoznavanje predmeta kojima je ostvareno kazneno djelo ili
koji su tome namjenjeni, predmeta koji su stvoreni kaznenim djelom, predmeta koji su
pribavljeni kaznenim djelom i predmeta na kojima se mogu naći tragovi kaznenog djela.

Povijesni pregled

Prepoznavanje osobe po pamćenju ima svoje nedostatke i pogreške. Javlja se nemogućnost

opsežnijeg provođenja, a ovisi o pojedinom subjektu. Za krađu odsjecanje ruke (lijeva pa desna)
pa noge (treći put desna noga, 4. lijeva noga)

1. Nakit

Pojedine funkcije bi bile vezane uz određenu vrstu nakita (npr. probušene školjke s oznakama,
napravljena ogrlica). Označavala se grupna pripadnost određenom plemenu i obitelji te se
pokazivao osobni status i društveni položaj. Osnovni problem koji se javlja je činjenica da nakit
može nositi i druga osoba.
 2. Sakaćenje

Kazna za počinjeno djelo kao dio lex talionis – oko za oko, zub za zub te se koristilo radi
generalne prevencije. Odsijecanje jezika, nosa i ušiju, udova, kastracija. Jednostavnije
pronalaženje počinitelja (npr. Nigerija – šerijatsko pravo)

3. Žigonisanje

Primjenjivano od početka 20st. u cilju obilježavanja osobe za identifikaciju. U Rimskom carstvu

se bjegunac označavao kao FGV (fugitivus), razbojništvo kao F (furtum). U Engleskom
Kaznenom zakonu iz 1699. žigonisanje se odvijalo prvim slovom kaznenog djela npr. M –
murderer, T – thieves, F – fighters što je ukinuto u drugoj polovici 18.stoljeća. U Americi
označavanje je bilo pomoću slova D – deserter, B – biosphemy, D – drunkenness, A – adultery.
Žene su morale šivati slovo na odjeću. U Francuskoj su sljedeće oznake : GAL – galije, TF –
travaux forces – radna snaga, TFP – travaux forces a perpetutie – doživotno. Žigonisanje u
Francuskoj je bio kraljevski grb na ramenu i na licu, a ukida se 1832. U Kanadi su se označavali
slovima D – desertion, BC – bad character. U Sibiru su se delikventi žigonisali na oba obraza i
na čelu. Bila je doživotna kazna, a osuđenik se nije mogao vratiti iz predjela u koji je protjeran.
Kina zadnja ukida žigonisanje – 1904.godine.

4. Tetoviranje

Pojam s otočja Tahiti (tatau), a francuski mornari ga prevode kao tatouages. U 19tom stoljeću se
započinje s tetoviranjem počinitelja 1832. te je uvedeno umjesto žigonisanja. Civilizacijski su
nastale iz raznih razloga te su kod nekih naroda sadržavale znakove za prepoznavanje. Time je
prikazivan status osobe, preci osobe, pripadnost određenoj skupini. 2000. pr. Kr. U Egiptu su
tetovaže pronađene na mumijama ženskog spola. Moguće je da je to bila oznaka plesačica ili
skupine bliske kralju. One tetovaže koje su bile na bedrima ili blizu splovila su značile zaštitu od
bolesti. Pronađeni su primjerci na udaljenim mjestima što znači da je postojao neki cilj. 300. g.
pr. Kr. U Egiptu su vođe prikazivane s tetoviranim pravilnim geometrijskim likovima na rukama
i nogama – jednolika raspodjela upućuje na to da je namjera pokazivanje sttausa. 2400 pr. Kr. U
Sibiru su se tetovirali udovi i prsa što je označavalo pripadnost višem sloju. 5200. g. pr. Kr. U
Austriji je pronađen ledeni čovjek Oetzi s 57 tetovaža što je vjerojatno povezano s medicinom
budući da je imao artritis. U Grenlandu Inuiti su 1500 g.pr.Kr. tetovirali iznad obrve. U
Rimskom carstvu tetoviranje ima više ciljeva : označavanje počinitelja kaznenog djela,
pripadnost robova ili religijska pripadnost. U Antici se neposlušnim robovima tetoviraju nazivi
djela kao i ratnim zarobljenicima kako bi pokazali svoju vlast (tetovirana su čela što je bilo
ponižavajuće).

Osobni opis je fizički opis osobe, obilježja koja čine neki subjekt te su osnova za radnju
prepoznavanja. Bertillon je razvio osobni opis 1893. godine te je evidentirao sljedeće:

 Osobe su grupirane po morfološkim karakteristikama

 Specifični oblici pojedinih dijelova tijela ili lica
 Moguće pronalaženje bez pregledavanja većeg broja slika
 Klasifikacija portrait parle – portret priča
 Osnovni cilj je je bio identifikacija recidivista i zatvorenika

Portrait parle podrazumijeva opis riječima odnosno identifikacijsku tehniku čiji je rezultat opisni
karton – fische signaletique u kojem svaki oblik dobiva određenu oznaku

Poteškoće su sljedeće :

 Bazira se na kraticama
 Nije jednostavno u praksi
 Telegramski prijenos kompliciran
 Ne postoji univerzalna terminologija za oznake

Pozitivne strane su :

 Nesvjesno razvijanje zapažanja lica

 Poteškoće u opisivanju (jednostavno je opisati posebnosti, ali je potrebno i uobičajena
obilježja)
 Detektiranje karaktera iz fiozionomije lica

Hendl je dodao još ruke, dlanove, zube, noge, stopala i rukopis. Francuz Dekret se bazirao na
odjeću. Fotorobot je crtež mogućeg počinitelja. Hendl – francuski dekret 1928. – osobni opis

Bertillon je zapisao 25 obilježja : oči, uši, usne, brada, kosa, koža, nacionalnost, čelo, obraz,
tragovi zanimanja, kontura glave, način rasta kose, obrve, očne jabučice i orbite, usta, vrat,
inklinacija ramena, stav, glas, narječje, navike, nos, spol. Bertillon razvija 1879.godine
signaletičku fotografiju – opisnu fotografiju koja se odnosi na osobe. Postoji još geometrijska
koja se odnosi na mjesto događaja te se naziva i sekcijska. Snimke mjesta događaja se vještače i
daju na sud koji odgovornost prebacuje na vještaka. Signaletička fotografija se uvijek snima u
istim uvjetima – zatvorena prostorija, isto osvjetljenje, bez sjene u omjerima 1:5, 1:7 ili 1:10. Cilj
je točno utvđivanje veličine pojedinih dijelova lica. Osoba sjedi na posebnom stolcu na
okretanje, 2m od objektiva te se snima s prednje strane, desnog profila i lijevog poluprofila.
Objektiv mora biti u visini očiju,a nosač mora pridržavati glavu. Radilo se o pokušaju
standarizacije fotografije. Uvijek je inzistrirao da se na fotografijama vidi uho budući da se ne
mijenja i lako je zamjetljivo na slikama. Svi sljedeći biometrijski sustavi se temelje na
Bertillonovom. Sustav se naziva bertilonaža. Prvi je riješio ubojstvo temeljem otisaka u Europi
1902. – ubojstvo Reibel Joseph. Staklo ormara se razbilo, a na jednom dijelu je bio krvav otisak
što je fotografirano i spremljeno. 1902. zubar Augiste Alaux je otkrio leš ubijenog sluge. Policija
je izašla na mjesto događaja de Faubourg Saint Honore te su zabilježili preminulog i nestanak
vrijednosti iz njegovog stana (nestale su umjetnine, prozor razbijen). Policija je uočila otisak
prsta na razbijenom staklu.

Prepoznavanje svjedoka na temelju fizičkog izgleda je podložno sugestivnom utjecaju budući da

svjedoci počnu misliti kako se radi o istoj osobi.

Rudolf Reiss – opis riječima, verbalizirani opis

Rovochol slučaj – prvi slučaj u kojem je korištena identifikacija metodom mjerenja tijela

Čaruga – najveći razbojnik u Slavoniji s preko 10 ubojstava, 30 krađa i silovanja. Nakon što je
skupio novac otišao u Vinkovce i kupio kuću, uzeo drugi identitet i branio se

Slučaj William West – antopometrijom se radi o istom čovjeku dok su daktioskopijom različiti.
Primjena daktiloskopije počinje krađom Mona Lise (Vicenzo Perrucia) i slikama Williama
Westa

Ivan Vučetić je zaslužan za klasifikaciju otisaka papilarnih llinija, prvi riješen slučaj (Francisca
Rojas) i za pojam daktiloskopije.Problem Vučetića tijekom primjene njegovih metoda je bila
činjenica kako je želio napraviti univerzalni otisak za sve ljude i za poštene zbog čega nije naišao
na otvoren pristup i prihvaćanje kod ljudi. Razvio je sustav klasifikacije te je za svaki otisak
napravio kartone s otisicma i jednadžu.

Biometrija lica predstavlja metodu identifikacije prepoznavanja lica te samo 10% sustava radi na
ovom principu. Eugen Eigenfaces (PCA) – važno je kako računalo prevodi lice i sprema u svoju
bazu za kasniju upotrebu (mutne slike). Računalo uzima kontraste tj. nijanse svijetla /sjene i
tameu sustav te ih koristi kasnije za identifikaciju. Fishersfaces – lica sliče na ribe, a računalo
prebacuje slike i procesira puno više piksela. Sustavi razlikuju 75 točaka – najčešće uglovi očiju,
usta i nosa. 3D skener radi s više kamera te mu treba sekunda.

Metoda identifikacije pomoću Irisa/šarenice je pouzdana budući da je to nužna struktura u oku.

Elektroničko potpisivanje je ponašajno obilježlje te nije fizičko. Raširenost pisanja je vrlo velika.
U literaturi je opisano stotinjah različitih funkcija:

 Trajanje cijelog potpisivanja

 Broj puta podizanja olovke
 Broj promjena smjera
 Maksimalne kordinate x i y
 Vrijeme od podizanja do stavljanja olovke
 Razlika koordinata od podizanja do stavljanja
 Brzina
 Smjer
 Zakrivljenost pojedinih dijelova
 Najveće ubrzanje
 Najveća udaljenost dvije točke potpisa

AFIS je nastao u velikim državama gdje su velike potrebe. FBI 1980tih imao bazu od 810000
otisaka. AFIS gleda samo dvije vrste – završetke i bifrukacije budući da bi ga ostale značajke
zbunile. Također, nikada ne daje konkretan rezultat nego izdvoji nekoliko najsličnijih, a vještak
mora na temelju izdvojenih rezultata izvršiti detaljan pregled. Najmanje se mora pronaći 12
minucija jer su ljudi pokušavali izračunati koje su minucije prisutne na određenim dijelovima
prsta. Provotno je taj broj bio 17 na identičnim mjestima i u identičnom mjestu na dva otiska da
se pokažu identičnima.

Izazivanje otisaka papilarnih linija. Podjela : na agregatna stanja tvari koje se koriste za
izazivanje : izazivanje parama, krutim mješavinama, otopinama. Podjela može biti i po vrsti tvari
u otisku na koji prijanja (aminokiseline, kloridi i prašci). Faktori koji utječu na prijanjanje praška
su:

 Oblik čestica praška (granule i pahuljasti)

 Vrsta površine
 Razina vlage
 Razina masnoće
 Elektorstatski uvjeti

Preko 50% čini izazivanje latentnih otisaka. Prašci se mogu dijeliti po magnetizmu,
flourescentni, nosač boje – tvar kao škrob.

Izazivanje parama – vezivanje, isparavanje i apsorpcija na papilarne linije. Prednost je to što

nemaju utjecaj na površinu. Jod je nedestruktivna metoda na materijalima kako što je papir te
boji u žuto. Cijanoakrilat – superljepilo, daje bijelu boju otisaka. Princip rada je polimerizacija –
org.reak.transt. elektorna

Tekući reagensi – čestice u tekućim otopinama za reakciju. Vežu se za površine koje su bile
mokre. To su: SPR na stiroporu, fotografska emulzija, srebrene nanočestice, srebro nitrat,
metalna

Reagensi za aminokiseline – aminokiseline iz otisaka se tope u vodi. Tri najproširenija sredstva

su: ninhidridi, DFO i ? Ninhidrid je ljubičast (ruhomnova ljubičasta). Pod zelenim svjetlom i
narančastim filtrom.

Ljepljiva strana samoljepljive trake – sivi prašak u otapalu. Termalni papir – bijeli ili crni prah
otopljeni. ? otisci – na aminokiselinu se mogu vezati ninhidrini, DFO i ?

DNK

Osnove su postavili genetičari tijekom 1970 i 1980tih

DNK analiza – DNK se nalazi u jezgri stanice, sastoji se od dvostruke zavojnice odnosno malih
parova nukleotida (guamin, citozin, adenin i timin). Veliki dio DNA nema posebnu ulogu u
klasičnim procesima ljudskog tijela te se taj nekodirani dio DNK smatra varljivim i postoje
velike razlike između pojedinaca. Iznosi čak 80%. Metode iskorištavaju područje ponavljajućih
sekvenci tandema ATCG. Neke sekvence imaju dvije baze ponavljanja, a neke nekoliko
desetaka. Broj ponavljanja može varirati što se smatra genetskim polimorfizmom. DNK se
razlikuju poi tome koliko ponavljanja imaju na određenom lokusu.

20% služi pri izgradnji ljudskog tijela – genetski dio. Promatraju se lokacije DNA odnosno
lokusi (osnovne pozicije po kojima su se razvile razne metode). Promatra se koliko ima
ponavljanja npr. CA ili podudaranja na lokusima. Analize na manje lokusa – problemi.

Metode kroz tri generacije : RFLP, PCR, STR

 RFLP – re? Fragmenata, samo sjeckanje – prva metoda koja se u RH i svijetu koristila za
sjeckanje DNK
 PCR – umnožanje uzorka, sastoji se od HLA, PM i D1580 lokusa
 STR – bazirana na PCR metodama te umnaža uzorke, sastoji se od 13 i više lokusa

Izgled DNK profila ovisi o metodi. DNK profil predstavlja kombinacije na lokusima.Postupak
DNK analize se sastoji od :

 Ekstrakcije uzorka
 Kvantifikacije
 Umnožavanje PCr
 Kapilarne elektroforeze
 Skrupljanja podataka i izrade genotipa

Postoji više varijanti pojedinih faza. Svaka faza se izvodi na posebnom uređaju, postoje određene
mogućnosti integracije, uređaju umanjuju vjerojatnost kontaminacije. Za STR postoji rapid
DNK. U spremnike se dodaju odgovarajući reagensi, ima pumpe, ventile, cjevčice, rapid DNK
sve može provesti u manje od 2h od stavljanja uzorka sline

Kontaminacija tijekom analize : prenošenje je moguće :

 Između dva uzorka

  Između osobe i uzorka
 Između drugih organizama i uzorka
 Između umnožene DNK i uzorka

Sporne i nesporne uzorke treba analizirat u odvojenim uredima redoslijedom sporenog uzorka
prije nespornog. Uzorci bi trebali biti obrađivani u odvojenim prostorima od prostora
amplifikacije. Otopine i svjevčice moraju biti bez DNK, a pipete otporne na aerosol. Razina
kontaminacije mora biti provjerena ektrakcijom praznih reagensa. Na prazno znači stavljanjem
svih reagensa, ali bez uzoraka kako bi se provjerilo što će biti rezultat

Izolacija. Način izolacije ovisi o : vrsti biološke tvari, vrsti stanica, količini tvari, vrsti analize
koja će biti provedena. U većini se koriste enzimi razgradnje poput proteinaze. Proces razgradnje
može biti proveden kuhanjem i mehaničkim ili alkalnim metodama. Materijali poput zuba ili
kostiju može biti zamrznut u tekućem obliku i zatim smljeven u prah u ledenom mlinu. Kuhanje
se koristi za PCR metodu, a naziva se Chelex metoda koja je otkrivena 1990tih. Kuhanje 30min
po uzorku, najprije 20min na 56 stupnjeva da bi omekšale membrane i zatim do vrenja za
otvaranje membrana i otpuštanje DNK. Čistoća može biti niska, veličina DNK manja, nije
potreban transfer između raznih uređaja. Prednosti ove metode su jednostavnost i to što je
dovoljna jedna cijev, smanjuje se mogućnost kontainacije, a nedostatak je to što temperatura
utječe na kromosomsku DNK.

RFLP – ovom metodom DNK se reže u manje dijelove specifičnim enzimima endonukleaze.
Fragmenti se zatim razdvajaju elektroforezom, prenose na najlonsku membranu i zatim
detektiraju speceifični aleli luminiscentnim testovima. Teško se može automatizirati i dugo traje.
1985. Alec Jeffreys je primjetio da ova metoda može biti vrlo korisna u individualiziranju ljudi –
koristio je tehniku u utvrđivanju krvnog srodstva vezano za imigraciju. Na elektroforezi se veći
dijelovi sporije kreću i ostaju niže na ljestvici. Na sredini su genetske ljestve kako bi se moga
procjenjivat udaljenost. Ljestvica se sastoji od fragmenata poznate veličine da bi se mogla
procjenjivati veličina konkretnih fragmenata.

PCR – usporedno s RFLP krajem 1980tih razvijala se druga metoda na Cetus Corporation.
Otkrio ju Kary Mullis za što je dobio Nobelovu nagradu za kemiju 1993. Osnovni princio
višestruko kopiranje malog segmenta DNK: Nastaju milijuni kopija tog segmenta. Određuje se
koji segment će se kopirati pomoću molekule primer. Ponovna izgradnja dvostruke zavojnice –
od jednostruke zavojnice denaturacijom se pod određenim uvjetima može izgraditi dvostruka.
PCR omogućuje eksponencijalno umnožavanje pojedinih sekvenci. Radi toga može umnažavati
male količine. Oko 28 do 30 ciklusa umnožavanja omogućuje dovoljno za detekciju. Primer-
thermal cycler : nakon radzvajanja zavojnicatemperatura se smanjuje kako bi se primeri hvatali
za lance. Provodi se na razini oko 50 do 60 stupnjeva. Temperatura je ključna budući da može
doći do nespecifične amplifikacije ukoliko je preniska. Zatim se povećava na 72 stupnja kao
optimalna za DNK repliciranje u fazi ekstenzije. Po završetku ovog ciklusa će se broj DNK
udvostručiti.

Prednosti PCR nad RFLP :

 Brža i provodi se automatizirano

 Laboratoriji mogu brže obrađivati uzorke
 PCR može raditi s degradiranom DNK
 Nastaje veliki broj kopija i radi toga može biti osjetljiva

Mitohondrijska DNK ili mtDNK se nalazi u mitohondrijima stanice koji služe kao izvor energije.
Proizvode aerobnim metabolizmom molekule koje imaju visoku energiju, a energija se sprema u
kemijskoj formi koja se naziva adenozin trifosfat ATP dok zatreba. U svakoj stanici se nalazi od
nekoliko stotina do tisuća mitohondrija. Mitohondriji imaju malu količinu svoje DNK, a veličina
je manja 100000 puta od jezgrine DNK. Prednost je u tome što je ima veći broj te se može
pronaći u degradiranim tkivima. DNK BAZA CODIS.

Endonukleaza u rezanju – restrikcijska endonukleaza su enzimi, prekidaju DNA na pojedinim

mjestima. Opisano ih je na stotine. U europskim laboratorijima najčešća je bila Hinfl, a u
američkim Haelli iz bakterije Haemophilus. Profil ovisi o vrsti endonukleaze.

Najčešće se analiziraju : slina 27%, krv 26%, opušci 24%, kosa 1%, zvakaće gume 0,9%

Uzorci mogu biti tjelesne tekućine, (krv-leukociti, sperma, vaginalna tekućina, mokraća, znoj –
izvanstanična DNK), mekana tkiva, tvrda tkiva (kosti). Vlasi, dlake – ovisno o fazi rasta koja
prirodno otapdne vrijedi.
Neke nove metode : y kromosom – mješoviti uzorci, NSG – sekvencioniranje gdje se promatra
vrsta baza, a ne učestalost (Y kromosom – sekvencioniranje. NGS s? – promatra se koliko ima
vrsti baza odnosno rasporeda baza CG, AT itd. Ne gleda se broj ponavljanja nego nizovi, ne
glase se koliko je često nego vrste).