Biljeke uz pojam identiteta

Gvozden Flego

BILJEKE UZ POJAM IDENTITETA

Uvod
Usprkos pozamanoj ekspanziji pojma identiteta u posljednjih tri
desetljea1, skeptian sam prema izreci hrvatski nacionalni identitet
jednako kao i prema francuskom, kongoanskom, argentinskom
identitetu. Tome je nekoliko razloga: (1) i sama rije identitet izaziva
nedoumice i semantike stranputice pa mi se ini uputnim rabiti neki
drugi pojam za ono to se eli iskazati identitetom; (2) u spomenutoj
mi se uporabi posebno spornom ini implicirana statinost i naroito
okrenutost prema prolosti onoga to je identino, dakle jednako
samome sebi, odnosno onoga to bijae biti; (3) uvelike spornom,
i teko obranjivom, smatram gotovo svaku jednoobraznu definiciju
kolektivnog identiteta, posebice iz rakursa odnosa jami; i konano
(4) uporabom sintagme nacionalnog identiteta kao da smatramo
apsolviranom njezinu temeljnu supstanciju, naciju, ne obazirui se
na promjene koje je donio svijet galopirajue globalizacije, kako za
naciju i nacionalnu dravu (ili njezine ostatke) tako i za sve ono to
na tome tlu izrasta.
1

Navodim tek nekoliko primjera: R. Kalanj, Modernizacija i identitet. Zagreb: Politika

kultura, 2008; A. Sen, Identity and Violence. The Illusion of Destiny (Identitet i nasilje.
Iluzija sudbine). London: Penguin Books, 22007; M. Castells, The Information Age:
Economy, Society and Culture, vol. II: The Power of Identity (Informacijsko doba:
Ekonomija, drutvo i kultura, svezak II: Mo identiteta). Oxford: Blackwell, 1997; J.-C. Kaufmann, Ego. Pour une sociologie de lindividu (Ego. Za sociologiju individuuma). Paris: Armand Colin/Hachette, 22004; F. Cerutti (ur.), Identitet i politika. Zagreb:
Politika kultura, 2006.

49

Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu

1.
Mnotvo studija o identitetu rabi mnotvo definicija toga pojma,
obilje pristupa i metodskih utemeljenja vlastitih pozicija, a neke
upozoravaju i na nemogunost (prije svega supstancijalnu, ali i formalnu) ikakve opeprihvaene ili opeprihvatljive definicije pojma
identitet.2 Pratei razvitak koritenja rijei identitet, Kaufmann
(u spomenutome djelu) upozorava kako se identitet razvija iz administrativne identifikacije. Njezina pretea su u 16. st. pokrenuti crkveni
registri krtenih, a nedugo zatim i vjenanih i umrlih, od kraja 18. st.
u Francuskoj i opinske evidencije istih, da bi od 1781.3 bile uvedene
radne knjiice te na kraju identifikacijske osobne iskaznice
(identity card) koje sadravaju osobne podatke i fotografiju.
Takav administrativni identitet4 operira identifikatorima (ime i
prezime, spol, osobni opis, datum i mjesto roenja, adresa, fotografija,
identifikacijski broj), dakle fizikalnim i vanjskim obiljejima umjesto
bitnim odrednicama osobe te je stoga uvelike redukcionistiki.
A to bitno odreuje osobu ili pak tvori njezin identitet? Ako je
tradicionalno govorei dua (psiha) to bitno obiljeje, tada je za pitanje o identitetu ponajbolje opremljena znanost o dui, psihologija,
u nekim aspektima filozofija, a u nekima teologija. Priklanjam se onim
genetsko i socijalno psihologijskim teorijama razvoja linosti iji
zastupnici smatraju da su individuacija (uproeno govorei: proces
postajanja pojedincem, osobom, ili proces stjecanja osobnog identiteta) i socijalizacija (jednako uproeno: proces postajanja ovjeka
drutvenim biem, s odgovarajuim drutvenim obvezama i pravima)
tek dva razliita vida procesa ovjekova odrastanja. Tako formulirana
teza, bilo da se radi o djelima P. Lorenzena, L. Fromma, J. Piageta,
G. H. Meada, P. Ricura i dr., implicira nekoliko (pod)teza: da se
individuacija i socijalizacija dogaaju istodobno, da su isprepletene i
2

3
4

50

Npr. J.-C. Kaufmann, Iznalaenje sebe. Jedna teorija identiteta. Zagreb: Antibarbarus,
2006. Takoer: J.-C. Kaufmann, Quand Je est un autre. Pourquoi et comment a change
en nous (Kad je Ja netko drugi. Zato i kako se to mijenja u nama). Paris: Armand Colin, 2008.
Iznalaenje sebe, str. 1516.
Takav identitet Kaufmann naziva papirnatim isto, str. 14 i dalje.

Biljeke uz pojam identiteta

nerazdvojno povezane, da je odrastanje odnosno tvorenje linosti (ili

pak: nastanak identiteta) proces, a ne puko stanje, te na kraju, da je
ovjek istodobno i neizostavno i pojedinano i drutveno bie.
Ljudsko odrastanje, u prvoj fazi sastavljeno od stvaranja djetetove svijesti o razlici izmeu djeteta i vanjskog svijeta, saobraanja
s okolinom odnosno razumijevanja i aktivnog koritenja jezika kao
smislenog sustava simbola, svladavanja kretanja i dvononog hodanja,
kontroliranja ekskrecije, oblaenja, usvajanja obrazaca ponaanja i dr.
u osnovi je proces kulturacije, postajanja mladog ovjeka kulturnim
biem, koje se rukovodi pravilima i obiajima razvijenima meu ljudima i ovladavanjem nekim tjelesnim, dakle neposredno prirodnim
procesima, koji time postaju kulturnima. Taj se proces ponajprije
razvija u tjelesnoj, emotivnoj i kognitivnoj dijadi majkadijete, potom
se iri na odnose djeteta s bliom okolinom, a zrele razmjere poprima
ulaenjem ljudskog bia u drutvene odnose, odnosno u institucije.
Takvo iskustvo ini ovjeka osobom i drutvenim biem, dakle individuiranim i socijaliziranim.
Kako ovjek odrasta s drugim ljudima i meu njima, postavlja se
pitanje da li je mogue utvrditi neku autentinost osobe, neto to bi za
svakoga postojalo po sebi, ili je pak postajanje osobom nerazdvojno od
utjecaja drugih na (ponajprije psihiki, ali i fiziki) razvitak pojedinca.
Za odgovor na to pitanje pouan je primjer ulaenja u jezik, to neki
mislioci (kao J. Lacan, P. Lorenzen) smatraju odluujuim kljuem za
postajanje ovjekom. Rije je o ovladavanju simbolikim sustavom
za miljenje i za sporazumijevanje, shvaenim ne kao puko sredstvo,
ve kao supstancija kako ljudskoga miljenja tako i meuljudskoga
komuniciranja. Ovladavanje jezikom je ulaenje u sustav na kojem
poiva cjelokupna ljudska kultura, jer bez jezika i sporazumijevanja
ne bi bilo ni su-radnje ni su-djelovanja, ni pravila i zakona, a ni
(politikih) poredaka ni drutva, ni religija ni morala ukratko,
ne bi bilo ljudskoga roda kakav danas znamo. Taj krucijalni znaaj
jezika5 otvara i prostore slobode, ali i sebi imanentna ogranienja.
5

U svom znamenitom zborniku R. Rorty (The Linguistic Turn /Lingvistiki obrat/. Chicago: The University of Chicago Press, 1967) pokazuje kako je cjelokupna filozofija
20. stoljea metodski svodiva na filozofiju jezika te da je fokusiranje na jezik jedno od
najvanijih filozofskih otkria.

51

Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu

Jezik je fleksibilan i stoga otvoren za individualne jezine izriaje, pa

i bravure, za osobne jezine stilove. No da bi bio jezik, on mora biti
smislen, ne samo za pojedinanoga korisnika jezika, ve i za druge
ljude6. To znai da je svatko tko se slui jezikom primoran usvojiti
jezina pravila, semantiku, gramatiku, raspored rijei u reenici da
bi tekst nosio smisao, odnosno jezinim pravilima podrediti svoje
jezine izriaje. Ulaenje u jezik, dakle, sa sobom donosi i disciplinu
i slobodu. Kako je jezik sedimentirano iskustvo jezine zajednice,
dakle drutvena institucija, te kako je ojezienje ljudskoga bia
njegovo kljuno obiljeje, ojezieno ljudsko bie nerazdvojno je i
individualno i drutveno.
Razliiti autori razliito vide odnos uroenog i steenog, prirodnog
i kulturnog u konstituciji linosti ili identiteta. Dio njih, tzv. nativisti,
skloni su vjerovanju da je u tvorbi osobnog identiteta presudno prirodno
naslijee, genetska struktura organizma dobivena od roditelja, koja je
bioloka podloga svekolikom dogaanju s ovjekom. Drugi pak, tzv.
kulturalisti, uvjereni su u presudnost steenog kao i u ovjekove sposobnosti da prerauje prirodu oko sebe kao i dio vlastite prirode: nain
ivljenja, nain odnoenja, najvei dio predmeta potrebnih za ivot,
naroito pravila, zakoni, institucije, nisu samonikle prirodne tvorevine,
ve rezultati zajednikog napora udruenih ljudi. Kulturalistika argumentacija upuuje na to da je ovjek svojim nainom ivota uvijek u
sklopu s drugima te u krajnjoj konzekvenciji toliko pod utjecajem
drugih da je mogue tvrditi kako je njihov suproizvod. U svojim
analizama dogaanja s ovjekom, koje danas nazivamo procesima
individuacije i socijalizacije, G. H. Mead je jo u 20-im godinama 20.
stoljea zakljuio da je sebstvo (identitet) uopeni drugi.7
Tako smo s psiholokoga skliznuli na genetsko i socijalno-psiholoko podruje, a s ovoga na sociologijsko i socijalno-lingvistiko
razmatranje pojma identiteta, u kojemu se isprepleu raznolike metode
6

52

U Filozofskim istraivanjima L. Wittgenstein tvrdi da ne postoji privatni jezik, jer da bi

bio jezikom, sustav znakova mora biti razumljiv drugima i u uporabi drugih.
Usp. G. H. Mead, Mind, Self and Society (Um, osoba i drutvo). Zagreb: Jesenski i
Turk, 2003.

Biljeke uz pojam identiteta

i brojna sadrajna odreenja. Tu pripovijest jo dodatno zamuuje

filozofijska uporaba toga pojma.8 Ukratko, premda je domiljanje
identiteta jedan od najstarijih filozofijskih poslova, u njemu se do
danas nije nita bitno promijenilo: baratanje pojmom je baratanje
domiljenom biti (esencijom) predmeta, temeljenom na definiciji koja
se gradi na rodnom pojmu i specifinoj razlici u odnosu na ostale srodne ili sline predmete. Bit (ousia) je Aristotel odredio kao ono to je
jednako samome sebi, odnosno kao ono to bijae biti. Neki predmet
uistinu jest ono to je bio. Tako je tradicionalno-filozofijski shvaena
bit, neto slobodnije shvaena kao identitet, kljuno obiljeena svojim
prolosnim karakterom.
Kako zbog krajnje raznorodnosti i formalne difuznosti, tako i
zbog sadrajne neuhvatljivosti, metodske pomijeanosti i filozofijski
istaknute prolosne obiljeenosti pojam osobnog identiteta ini mi
se neproduktivnim pa, bez obzira na njegovu uestalu uporabu, radije rabim neki zamjenski pojam, govorim o osobi (personi) ili o
karakteru.

2.
Da bismo se dobro razumjeli, potrebno je precizno se izraavati,
odnosno koristiti se to je mogue jasnije definiranim pojmovima.
Tako bi trebalo biti i s rijeju identitet. Rijetki su danas kreacionisti koji
e negirati dinaminu narav identiteta. U ovome sluaju kreacionisti
su zapravo pristali na poimanja evolucionista i njihova gledanja na
razvoj ovjekova identiteta. Bez obzira na razlike u shvaanju mjere
u kojoj ljudska priroda sudjeluje u tvorbi ljudskog identiteta, gotovo
nitko vie nije u stanju proturjeiti dinamikom poimanju ovjeka i
ne priznavati razvojnu narav ljudskog identiteta: nastanak identiteta
je nepobitan proces.

O nekim aspektima filozofijskog baratanja identitetom pisao sam u radu Postoji li

europski identitet? Neka filozofska razmatranja, u: G. Flego i dr. (ur.), Zbilja i kritika.
Posveeno Gaji Petroviu. Zagreb: Antibarbarus, 2001.

53

Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu

Nasuprot tome, sama rije identitet oznaava stanje, to je

povezano s filozofskom implikacijom prolosnosti istoga pojma. Ta
statinost identiteta, ne samo u hrvatskome jeziku,9 dodatni je razlog
za nekoritenje ovoga pojma.
Vievrsne su implikacije filozofskog pojma identiteta. Rijei, pa
tako i pojam identiteta, simboli su kojima ovjek oznaava predmete,
dogaaje, procese, osjeaje i dr. No pravila i postupci koji vrijede za
ovjekov odnos prema predmetu katkad ne vrijede i za ovjekov odnos
prema sebi. Kada pone govoriti o sebi, posebice o svojemu identitetu, ovjek se poinje pitati to je to to on/ona uistinu jest, poinje
se pitati o vlastitim odredbenim elementima. Bez ikakve ambicije da
ovdje otponem, a jo manje da zakljuim suptilna i sloena antropologijska istraivanja, ograniit u se tek na jedan aspekt (filozofijskih)
rasprava o ovjeku. Uvjerenja sam da je ljudsko bie eminentno
stvaralako te da ljudska kreativnost poiva na umu, pamenju i mati.
Posebice iz rakursa pamenja postavlja se pitanje koja je vremenska
dimenzija kljuna za ljudsko bie jesu li to prolost, sadanjost ili
budunost? Ili su pak sve tri jednakopravne?
Podosta je raireno konzervativno uvjerenje da je prolost
odredbena za ljudsku egzistenciju, da prolost uvelike utjee na, a
vjerojatno i odreuje, misli, doivljaje i odluke ljudi, da prethodne
generacije pritiu ramena aktualnih ukratko historia est magistra
vitae. Taj je stav impliciran i u tvrdnjama o vanosti povijesnih
znanosti i njihova prouavanja, kako za samorazumijevanje ovjeka
tako i za sposobnost meritornog odluivanja o sebi i drugima. A on,
gotovo deterministiki, znai da naa pojedinana, ali i kolektivna
prolost odreuje nae sadanje, ali i budue postupke.
Ove teze, o prolosnoj odreenosti ovjeka, suobrazne su onima naturalnog determinizma, da ljudska priroda neprevladivo odreuje ljudske egzistencije. Nesumnjivo je da karakteristike ljudske prirode,
i samog organizma, obiljeavaju, a neke i odreuju, naine ljudskog
funkcioniranja, no u oba navedena sluaja postavlja se pitanje da li je

54

Jednako je s njemakim, francuskim, engleskim i talijanskim pojmom identiteta.

Biljeke uz pojam identiteta

za ljudsku situaciju10 kljuna injenica ovjekova fiziologijskog ustroja

ili pak nain vlastitog odnoenja prema njemu. Ako je ovjek bie koje
gotovo nita ne preuzima kao puku i neposredovanu prirodnost ve
prirodu prerauje i prilagoava svojim potrebama, ako si, u suradnji s
drugima, proizvodi i izrauje sredstva za ivot i ureuje uvjete i naine
na koje to obavlja, ako je tokom povijesti mijenjao ukuse, naine osobnog i kolektivnog ivota, ako su kultura (materijalna i imaterijalna)
i politika eminentno ljudski proizvodi, ako su umjetnost, znanost,
tehnika i dr. suvremeni oslonci (pa i mnogo vie od toga) ljudskog
postojanja, i ako su spomenuta postignua izrazi ljudske inovativnosti
odnosno stvaralatva, tada se moe zakljuiti da ljudi stvaraju uvjete
svojega postojanja. Stvarati je mnogoznaan glagol koji iskazuje
uspostavljanje neuspostavljenoga, nastajanje jo-ne-postaloga. Stvara
se ono to (jo) ne postoji, ono ime se proiruje sadanjost, ono
to jo nije, ve tek (na)dolazi iz budunosti. Stoga, ako se prihvati
teza o (generiki shvaenom) ovjeku kao stvaralakom biu, tada
slijedi i teza o ovjeku kao biu budunosti, otvorenosti, slobode11.
A tada se postavlja pitanje je li ovjek ponajprije bie prolosti ili
bie budunosti? Odreuje li ga bitno ono to je ve bio ili pak ono
to nastoji postati?12
Prisutna je sklonost da se umjesto identiteta upotrebljava rije
(imenica ili glagol) koji e oznaavati trajanje i proces: identificiranje,
identificirati. No identificiranje (npr. lea) ili pak poistovjeivanje
(s idealom svojega jastva, npr. s ocem ili majkom13) znae neto
10

11

12

13

Conditio humana, kako je naziva H. Arendt, je situacija kojom ljudski rod stvara uvjete
svoje egzistencije. Vidi: H. Arendt, Vita activa. Zagreb: August Cesarec, 1991.
M. Merleau-Ponty (usp. Fenomenologija percepcije. Sarajevo: Veselin Maslea, 1978)
tvrdi da je glavna odrednica ovjeka sloboda ona sloboda koja se zariva u budunost
isto, str. 450. i dalje.
Na budunosnom karakteru ljudskoga vremena kod nas je inzistirao M. Kangrga, u:
Praksa, vrijeme, svijet. Beograd: Nolit, 1984.
O postajanju (Werden) kao temeljnoj kategoriji Hegelove filozofije usp. E. Bloch, Subjekt-objekt. Zagreb: Naprijed, 1975. O nastajanju jo-ne-bivstvujueg usp. i Blochovo
djelo Zur Ontologie des noch-nicht-Seins (Prilog ontologiji jo-ne-bitka). Frankfurt:
Suhrkamp, 1961.
Usp. S. Freud, Ja i Ono, u: Budunost jedne iluzije i drugi spisi. Zagreb: Naprijed,
1986.

55

Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu

drugo od onih sadraja koji se ele iskazati rijeju identitet. Dakle

sadrajno ispunjenje rijei identitet teko je prihvatljivo iz rakursa
elje i potrebe da se njome iskae dinamina narav ljudskoga bia,
odnosno proces njegova nastajanja.

3.
Uvjeren sam da su dva kljuna, nerazrijeena, a moda i nerazrjeiva
filozofska pitanja, ne samo u mediteransko-zapadnome krugu: kako
iz jest izvesti treba i kako od ja nastaje mi. Ako pod mi
razumijemo neki kolektivni identitet, i s razumijevanjem te kovanice
nalazim povee probleme.
Ljudski su kolektivi razliitih vrsta i struktura, no ponajee je
za razlikovati zajednicu i drutvo. Tradicionalna zajednica14 razumije
se kao veza meu ljudima koja je najblia onoj krvnoga srodstva,
dok se drutvo (asocijacija, udruga) poima kao udruenje slobodnih
ljudi temeljem njihovih interesa ili pak vlastitih volja. Zajednica je
najblia apriorno sloenom i zapravo biolokom kolektivu porodice
(zajednikoga poroda), dok se drutvo (npr. drutvo za zatitu ptica
pjevica, sportsko drutvo) temelji na udruenim slobodnim voljama
i vlastitim odlukama njegovih lanova.
Dvije spomenute vrste ljudskih kolektiva sugeriraju i naine
njihovih tvorbi, kao i strukture odnosa pojedinaca u njima. Zajednica naelno povezuje ljude temeljem njihovih apriornih veza
i usmjerava ih (ili prisiljava) u smjeru odravanja i unapreenja
zajedninosti. U velikom broju egzistencijalnih situacija kohezija
zajednica proporcionalna je odricanju od vlastite osobnosti ili tematski govorei zamjenom jednog identiteta (osobnoga) drugim
(zajednikim). Zajednica privoljava svoje lanove na introjekciju,
na pounutrenje onog zajednikog, ili ih na zajedninost prisiljava
pravilima, nasiljem, terorom.

14

56

Usp. F. Tnnies, Gemeinschaft und Gesellschaft (Zajednica i drutvo).

Biljeke uz pojam identiteta

Drutvo u uem smislu rijei razumijem kao novovjeki iznalazak

ekonomske i politike provenijencije, kako se javlja u sintagmi civilnog ili graanskoga drutva. Ono poiva na slobodnoj volji graana,
koji se udruuju radi ostvarenja dogovorenih i ugovorenih ciljeva.
lan drutva se nuno ne odrie svog osobnog identiteta, ve ga, kada
uspije u svojim nakanama, potvruje meu ljudima te na taj nain
stjee drutvenu afirmaciju osobnosti, odnosno postaje prepoznatljiva
linost i priznata osoba.
Stoga je, kada govorimo o kolektivnim identitetima, potrebno
precizirati o kojoj i kakvoj vrsti kolektiva je rije te o tipu odnosa
meu ljudima koji su na djelu u odgovarajuem kolektivu. Svaki lan
drutva je drutveno polivalentan i svatko od nas je osebujna mjeavina
razliitih poslova i funkcija koje obavlja u profesionalnom i privatnom
ivotu: netko moe biti npr. kanadska dravljanka turskoga podrijetla,
kranske religije, direktorica banke, poznata sviraica violine, strastvena planinarka, majka dvaju sinova i jedne keri
Najrasprostranjeniji oblici kolektivnog identiteta su rod, nacija
i religija. Rije je o tipu kolektiva koji tradicionalno smatramo
zajednicom. Rije je s jedne strane o pripadnosti velikim kolektivima
kojima razliiti pojedinci mogu pripadati na sebi svojstvene i razliite
naine, ali rije je i o uestalu stereotipu uguravanja pojedinaca u neke
zajednike okvire, esto optereene predrasudama, odnosno pripisivanja pojedincima karakteristika (identiteta) s kojima oni nemaju
nita, ili gotovo nita zajednikog. Vrlo esto takvim se kolektivnim
identifikacijama vri nasilje nad pojedincima,15 ime se ljude reducira
na stereotipe i svodi na ablone. Uz to, rije je i o uni-formiranju,
pojednostavljujuem jednodimenzioniranju ljudi na njihov tobonji
kolektivni identitet.
Iz ovih bi tvrdnji bilo pogreno zakljuiti kako smatram da ne postoji nikakvo zajednitvo, nikakav kolektivni identitet, kako ne postoje
npr. nacija, religija, rod. Smatram da je svatko od nas pod brojnim
15

Usp. A. Sen, Identity and Violence.

Sline teze zastupa i A. Maalouf, U ime identiteta. Nasilje i potreba za pripadnou.
Zagreb: Prometej, 2002.

57

Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu

utjecajima mnotva drugih pojedinaca i kolektiva, ali jednako tako

smatram teko dokazivim da ijedna kolektivna karakteristika, ijedan
segment zajednice odnosno tako sastavljenog kolektivnog identiteta
bitno obiljeava ikojeg pojedinca/ku koji/a ga dijeli.
Da bi takvo to bilo mogue, trebalo bi kolektiv organizirati na
takav nain da njegovi lanovi u njemu sudjeluju dragovoljno, dogovorno ureuju meusobne odnose, zajedniki odluuju o sadrajima
i nainima djelovanja te da u njemu i pomou njega zadovoljavaju
svoje potrebe, odnosno ispunjavaju osobne preferencije i vlastite elje.
Govorei s kasnim J. Rawlsom, to bi trebala biti neka vrsta liberalne
zajednice. No kako se i ona sastoji od razliitih pojedinaca, kljuno
je pitanje da li ljudi, u bilo kojoj vrsti udruge, ele i mogu prevladati
osobne razlike i potpuno se predati kolektivnom identitetu, odnosno
da li i u liberalnoj zajednici, meu dragovoljno udruenim (tonije:
ozajednienim) ljudima, prevladava ono kolektivno ili su oni i dalje
prije svega meusobno razliiti pojedinci. Isto pitanje moemo postaviti i na drugaiji nain: moemo li u dobu svekolike individuiranosti
govoriti o kolektivima u kojima bi pojedinci, dijelei kolektivni identitet, uvelike bili identini? I ne treba li na protupitanje zar nismo
upravo u vrijeme masovne potronje, masovnih drutava, masovnih
medija, pa i masovne psihologije primorani baratati kolektivnim identitetima odgovoriti konstatacijom o neporecivu postojanju osobnog
izbora o tome to emo troiti, kako emo se organizirati, koje emo
medije itati, sluati i gledati? S masovnom psihologijom situacija
postaje znatno sloenija. Ovo su neki od razloga na temelju kojih se
mogu vidjeti potekoe s jednoznanom uporabom, pa i sa znanstvenim baratanjem kolektivnim identitetima.

4.
Nakon raznovrsnih diskusija o naravi moderne, potaknutih najezdom radova o postmoderni, na dnevni red teorijskih rasprava nahrupile
su dileme o globalizaciji. Brojne teorije i njima spominjane drutvene
pojave upuuju na globalnu meuovisnost ponajprije razliitih grana
58

Biljeke uz pojam identiteta

privreivanja, to rezultira brojnim promjenama u nainu funkcioniranja osobnih i korporativnih poslova, kompanija ali napose i nacionalnih drava i njihovih ingerencija, njihova suvereniteta. Ukratko,
poslovanje globalnih kompanija gotovo je posve internacionalizirano,
premda se uvijek zbiva u nekom odreenom prostoru neke odreene
drave. Tako npr. sjedite kompanije moe biti u jednoj dravi, sirovine se mogu kupovati izvan sjedita kompanije i preraivati na treim
mjestima, takve preraevine mogu biti sklapane u cjelovit proizvod
na etvrtim lokacijama, a prodavane iz nekog centra koji se nalazi u
nekoj petoj dravi. Jednostavno, ulagai nalaze najisplativije lokacije
i uvjete rada, no da bi takvo to bilo mogue, nacionalna zakonodavstva trebaju omoguiti takve poslovne operacije. Dodamo li tome i
podatak o stalnom porastu inozemnih investicija, postaje sve jasnije
da se veliki poslovi internacionaliziraju te da nacionalne drave gube
dio svojih ingerencija16. Suvremeni globalni nain poslovanja tek
je jedan od pokazatelja promjena u dosegu kompetencija nacionalnih
drava, odnosno preseljenja tih kompetencija u meunarodne bilo
meuvladine, bilo privatne organizacije. Jedna od posljedica tih
sloenih procesa je gubitak tradicionalnih ovlasti nacionalnih drava
nad nacionalnim teritorijem. Prenoenjem dijela ingerencija iz nacionalne drave na globalne organizacije (kao to su UN, UNESCO,
Svjetska zdravstvena organizacija, Svjetska banka, Meunarodni monetarni fond, G7, G20 i dr.) gubi se i dio nacionalnog suvereniteta,
a internacionalizacijom proizvodnje i dio nacionalnog identiteta:
ako npr. kompanija x, viedesetljetni nacionalni ponos drave A, svoje
proizvode proizvodi u dravama B, C i D, pa na njima vie ne moe
pisati produced in A, tada otpada dio tog nacionalnog ponosa i
uz njega vezanog nacionalnog identiteta. A tome je esto sluaj. Ako
smo svjesni ekonomske nesamodostatnosti17 i podsjetimo se da npr.
16

17

S. Sassen, A Sociology of Globalization (Sociologija globalizacije). New York: W. W.

Norton & Co., 2007.
Usp. takoer M. Hardt i A. Negri, Empire (Imperij). London: Harvard Univerity Press,
2000.
Ve poetkom 19. stoljea Fichteova matanja o ekonomskoj samodostatnosti bila su
zastarjela. Usp. J. G. Fichte, Der geschlossene Handelsstaat. Ein philosophischer Entwurf (Zatvorena trgovaka drava. Filozofski nacrt). Leipzig: Felix Meiner, 1988.

59

Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu

sluamo francusku glazbu s amerikog iPoda proizvedenog u Kini

pomou slualica iz Indije, vozimo talijanski automobil benzinom
preraenim u Sloveniji iz libijske nafte i obuvenim u njemake
pneumatike, obuemo u Hrvatskoj saiveno odijelo od kineske tkanine,
na rotilju spravljenu talijansku ribu list prelijevamo grkim maslinovim uljem i zainjamo kineskim enjakom itd., malo je osnova za
tradicionalni nacionalni ponos i uobiajeni nacionalni identitet.
Kultura dobrim dijelom tvori nacionalni identitet. Proces socijalizacije proet je preteito tradicionalnim vrijednostima odreenog
podneblja, u razdoblju primarne socijalizacije na socijalizirane djeluju roditelji, kola, ulica, crkva, elektroniki mediji, ali i krajobraz,
arhitektura, lokalni obiaji. No pitanje je to je danas ostalo autohtono od svega toga. Nije li svatko od nas, tko je imalo itao i imalo
putovao, mnogo vie graanin svijeta no stanovnik svojega mjesta,
ma gdje stanovao i ivio? Nije li sekundarna socijalizacija prekrila
i preradila slojeve primarne socijalizacije? Nismo li proitali, bez
obzira jesmo li Hrvati, Francuzi, Amerikanci ili panjolci, deset puta
vie inozemnih pisaca no domaih, gledali mnogo vie inozemnih
filmova nego domaih? Sluali mnogo vie inozemnih kompozicija
i interpreta no domaih? Nismo li se mnogo vie naudili dalekim
gradovima, pejzaima i obiajima no poznatim domaim fenomenima?
I na kraju nije li kultura postala svjetska i na taj nain nadomjestila
dio nacionalnog identiteta?
Ostao je, dakako, jezik. On je supstancija primarne socijalizacije,
vrlo esto i sekundarne, on je, svojom simbolikom i semantikom
strukturom, nosilac cjelokupnog znaenja. Nije li, stoga, materinji
jezik presudan za identitet svakoga od nas kao i za nacionalni identitet?
No nakon ovladavanja materinjim jezikom dobar dio ljudi u
razvijenome svijetu naui i slui se barem jo jednim stranim jezikom.
Oni koji odlaze na (privremeni ili stalni) rad u inozemstvo, materinji
jezik zamjenjuju stranim pa je pitanje ima li na njihove egzistencije
O tome svjedoe s jedne strane spisi klasinih politekonomista, a s druge Marxovi
argumenti o nastanku svjetskoga trita.

60

Biljeke uz pojam identiteta

snaniji utjecaj primarna ili sekundarna socijalizacija. Postavlja se

pitanje koji je njihov (nacionalni) identitet. Je li to prvi, ili drugi, ili
osebujna mjeavina oba?
No i oni koji ne odlaze na rad u inozemstvo a rade na meunarodnim
poslovima ili pak u velikim korporacijama, koje npr. posluju u nekoliko drava na nekoliko kontinenata, poslovno esto komuniciraju na
engleskom. Uz to, svatko tko je za svoju profesiju odabrao znanstvena istraivanja bilo koje vrste, iz bilo koje drave dolazi (osim ako
nije s engleskoga jezinog podruja) proitao je vie djela i rasprava
na stranom no na materinjem jeziku. Tako u mnogim aspektima
suvremene egzistencije otpada i materinji jezik kao vrsti kriterij
socijalizacije i postojani temelj nacionalnog identiteta.
Uz to, danas je posve jasno da ne ivimo monokulturne ivote. Njih
se ivjelo jedino u doba feudalne zatvorenosti u neposrednu okolinu,
zabrane kretanja i povee nepismenosti, dok su svi ostali oblici ivota
obiljeeni kakvom-takvom, danas sve intenzivnijom, komunikacijom
i razmjenom informacija. Nije li kultura oduvijek znaila upoznavanje
drugaijeg i drugog i sobom nosila multikulturalizam? Nije li dananji
razvedeni multikulturalizam nadomjestio obrasce tradicionalne nacionalne kulture? Nisu li naa djeca, deset i petnaestgodinjaci, ne samo
ilustracije ve i dokazi tih promjena?
U vrijeme vrlo razgranate umreenosti i krajnje brze komunikacije,
komuniciranje s drugaijima, odnosno upoznavanje drugih kultura te
prakticiranje nekih stranih obiaja (transcendentalna meditacija,
yoga; sveprisutnost amerikog fast fooda, ali jednako tako rasprostranjenost hranjenja ljudi zapadne hemisfere u kineskim, indijskim,
tajlandskim i dr. restoranima, sluanje glazbe i gledanje filmova
raznonacionalnih autorica i autora i raznonacionalnih produkcija,
itanje djela indijskih, kineskih, japanskih, latinskoamerikih, afrikih
autorica i autora, noenje japanki i dr.) tek su povrinske manifestacije multikulturalnosti. Kojeg li su (nacionalnog) identiteta ljudi
takvih egzistencija?
Prikazujui svoju mnogonacionalnu (Libanonac i Francuz) i
multikulturalnu (arapske, turske, francuske, amerike provenijencije) situaciju, A. Maalouf primjeuje: Svaka od mojih pripadnosti

61

Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu

povezuje me s mnogim ljudima; to su pripadnosti koje uzimam u

obzir brojnije, to se moj identitet pokazuje posebnijim.18 Iz vlastitog
ivotnog iskustva, ali i onoga brojnih ljudi suvremenoga svijeta, Maalouf predlae svojevrsnu definiciju identiteta: Moj identitet je ono
da nisam istovjetan ni sa jednom drugom osobom.19 Tako poiman
identitet je iskazana razlika.
Ne bih znao iz pojedinanih razlika koagulirati kolektivno poistovjeenje, naime cjelinu nekog kolektivnog identiteta.

18
19

62

A. Maalouf, isto, str. 22.

Isto, str. 16.