6

HRVATSKA U DRUGOJ POLOVICI XIX STOLJEĆA

Razdoblje neoapsolutizma, 1851. – 1859.
Potkraj 1851.g. car je ukinuo i oktroirani ustav i započeo otvoreni apsolutistički režim,
koji se obično po ministru unutarnjih poslova, Alexandru Bachu naziva Bachovim
apsolutizmom. Odmah je počela germanizacija javnog života, zabranjena je hrvatska zastava,
počeli su progoni hrvatskih intelektualaca, a Gajeve Narodne novine postaju službeni organ
bečkog režima. Režimu su podvrgnute sve važnije političke i društvene institucije, pa je tako
raspušten Hrvatski sabor, a Banska vlada, kojoj je Jelačić i dalje na čelu, podređena je
centralnoj vladi u Beču i pretvorena u K. und K. (carsko i kraljevsko) namjesništvo. Nestalo je
i hrvatskog županijskog uređenja, a cijela je zemlja podijeljena na austrijski način, na pet
okružja (Kreiseva), kojima su na čelu bili ljudi odgovorni direktno Beču. Njemački je jezik
postao službenim u uredima i nastavnim jezikom u školama, a zemlju su preplavili strani
činovnici, tj. oni koji su znali njemački, uglavnom Nijemci, Česi i Slovenci, a narod ih je
podrugljivo nazivao – Bachovi husari.
Osim ovakvih čvrstorukaških odredbi neoapsolutistička politika donosila je i mnoge
pozitivne promjene, koje su u stvari bile realiziranje liberalnih ideja iz 1848.g. i okretanje
cijele Monarhije prema kapitalističkom načinu privređivanja i odnosa. Za takvu
modernizaciju društva trebalo je donijeti zakonsku regulativu, pa je jedan od važnijih
dokumenata u tom smjeru bilo uvođenje Općeg građanskog zakonika (1852.). Zakonik je
jamčio nepovredivost privatnog vlasništva, slobodu kretanja i trgovine, jednakost pred
zakonom i porezna jednakost, opću vojnu obvezu, potpuna vjerska tolerancija…itd. Da bi se
sve tekovine modernijeg društva mogle primjenjivati trebalo je uništiti ostatke zastarjelih
feudalnih odnosa, koji jesu službeno ukinuti 1848.g., ali u praksi još nije bilo dovoljno
vremena za potpuno rasterećenje bivših kmetova od mnogih davanja koja su ostala. Zato je
trebalo što brže postići da bivši kmetovi postanu puni vlasnici zemlje, zatim to gruntovno
urediti, da se po nekoj osnovi može naplaćivati porez, a istovremeno je trebalo obeštetiti
bivšeg feudalca čiju je zemlju kmet dobio.
U razdoblju neoapsolutizma reformira se i sudstvo, pa je najviša sudska ustanova za
područje Hrvatske postao Banski stol, kojem je na čelu bio ban. Iako je ban Jelačić u vrijeme
neoapsolutizma bio samo jedan od režimskih činovnika koji nije mogao sam bogznašto
napraviti, zahvaljujući njegovom zalaganju i utjecaju, Zagrebačka biskupija je podignuta na
razinu nadbiskupije (1852.), i time se Hrvatska napokon crkveno odvojila od Ugarske. Prvim
nadbiskupom postao je Juraj Haulik. Uz to se i zagrebačke općine ujedinjavaju (1850.) u
jedinstveni grad s modernom upravom. Prvi načelnik jedinstvenog Zagreba postao je Janko
Kamauf, a Zagreb postaje političko, gospodarsko i kulturno središte svih Hrvata.
Ban Jelačić, simbol hrvatstva za života i poslije smrti, umro je pri kraju
neoapsolutističke politike, u svibnju 1859., te je pokopan na svom imanju Novi Dvori kraj
Zaprešića. Njegove riječi na samrti: "Moje ime pripada povijesti, ona će o meni pričati, ali o
onom što sam na srcu nosio, o onom neće moći ništa kazati."

Obnova ustavnog stanja

Poslije vojnog poraza u sjevernoj Italiji, kod Magente i Solferina (1859.) i kraha
državnih financija, u Habsburškoj Monarhiji je obnovljeno ustavno stanje. Prije donošenja
promjena, car Franjo Josip sazvao je pojačano Carevinsko vijeće, s predstavnicima svih
zemalja Monarhije, od kojeg je očekivao prijedloge konačnog uređenja države. Hrvatsku su
predstavljala trojica predstavnika, i to Ambroz Vranycany i biskup J.J. Strossmayer za
Hrvatsku i Slavoniju, te Frane Borelli za Dalmaciju. Većina članova tog vijeća smatrala je da
je jedini način za izlazak iz krize federalizacija Monarhije. Na osnovu toga car je u
listopadu 1860.g. objavio tzv. Listopadsku diplomu, dokument koji prihvaća razliku između
 7

zajedničkih poslova Monarhije (vanjska politika, vojska, financije…), o kojima će raspravljati

Carevinsko vijeće (Reichsrat) u Beču, i zasebnih poslova svake pojedine zemlje, o kojima se
može odlučivati u lokalnim parlamentima.
Takvom odlukom ostvareni su uvjeti za sazivanje pokrajinskih parlamenata, dakle i
Hrvatskog sabora. Tadašnji hrvatski ban Josip Šokčević ponovno je uveo hrvatski kao
službeni jezik, a Bachovi su husari protjerani iz Hrvatske, te je sazvao Bansku konferenciju
– skup uglednika, koja je trebala izvršiti pripreme za sazivanje Hrvatskog sabora. Banska
konferencija uputila je neke zahtjeve caru, prije svega ujedinjenje hrvatskog teritorija i
osnivanje hrvatske dvorske kancelarije, kao središnje upravno tijelo za Hrvatsku. Car je
pitanje ujedinjenja Dalmacije i Banske Hrvatske prepustio dogovoru Banske konferencije i
predstavnika Dalmacije, ali znao je dobro da od toga neće biti ništa jer su u Dalmatinskom
saboru 2/3 činili Talijani i autonomaši koji su se zalagali za samostalnu Dalmaciju u sklopu
Monarhije i svoje predstavnike nisu željeli slati u Zagreb, već samo u Carevinsko vijeće. Tako
je Dalmacija ostala krunska zemlja, i dalje upravno odvojena od Banske Hrvatske.
U veljači 1861.g. stiglo je razočaranje za sve one koji su se poveselili da ustroj
Monarhije ide prema sve većoj federalizaciji, naime car je tada objavio Veljački patent, kojim
se znatno sužava samostalnost pokrajinskih parlamenata, a jača uloga Carevinskog vijeća.
Time je pobijedila centralistička njemačka struja u Monarhiji.

Hrvatski sabor, 1861.

Birači su u Sabor sazvan 1861.g. poslali najeminentnije osobe iz svih područja javnog
života, pa je to po svom sastavu bio najintelektualniji Hrvatski sabor. Središnje pitanje o
kojima je taj Sabor trebao odlučiti bio je državnopravni položaj, tj. odnos Hrvatske prema
Austriji i Ugarskoj. Na tom Saboru su se oblikovale prve moderne političke stranke, a koje
su se podijelile upravo na državnopravnoj problematici.
U većini je tada bila Narodna stranka (J.J. Strossmayer, Franjo Rački, Ivan
Mažuranić…) čiji su članovi tvrdili da je 1848.g. prestala svaka veza između Hrvatske i
Ugarske, a samo je kruna ono što ih još povezuje. Predlagali su da Hrvatska ipak uđe u realnu
uniju s Ugarskom (ipak su zajedno jači protiv bečkog centralizma), ali tek onda kada Ugarska
pravovaljano prizna teritorijalnu cjelovitost i samostalnost Hrvatske. To je poznati članak
42./1861., kojega je kralj sankcionirao i od tada je taj članak temelj za pregovore s Mađarima.
Drugi prijedlog iznijeli su mađaroni ili unionisti koji su formirali Unionističku
stranku (grof Julije Janković, barun Levin Rauch…), koja prihvaća načela realne unije s
Ugarskom, ali su smatrali da državnopravna zajednica s Ugarskom nije prekinuta 1848.g., te
da za početak pregovora ne treba postavljati nikakve uvjete.
Treću, najmanju skupinu činila je nekolicina zastupnika oko Eugena Kvaternika. On
je predložio da Hrvatska nema izravne veze ni s Ugarskom ni s Austrijom, nego da na temelju
svojih povijesnih i narodnih prava bude neovisna država. Kvaternika je naročito podržao Ante
Starčević, te će njih dvojica postati temelj Stranke prava, glavne pobornice ideje samostalne
i suverene Hrvatske, i da hrvatsku državu mogu stvoriti samo "Bog i Hrvati".
Sabor 1861. odbacio je vladarev zahtjev da pošalje zastupnike u Carevinsko vijeće
tvrdeći da je centraliziranje poslova u rukama tog tijela kršenje hrvatske ustavnosti i da
Hrvatska nema nikakvih zajedničkih poslova s Monarhijom. Shvaćajući da bi ta odluka mogla
blokirati bilo kakve odnose Hrvatske s Dvorom i Ugarskoj prepustiti svu inicijativu u
odnosima s Dvorom, jedan dio Narodne stranke (J.J. Strossmayer, Mažuranić) predlagali su
Saboru da se uđe u direktne pregovore s vladarom o zajedničkim poslovima Hrvatske i
Monarhije, ali Sabor je zbog centralističke politike Dvora to odbio, a osim toga mnoge je bilo
strah samostalno ući u pregovore s Bečom, jer je još uvijek postojala opasnost od Velike
Njemačke u kojoj bi se Hrvatska mogla utopiti, ako sama, bez Ugarske uđe u direktne
kontakte s Bečom.
 8

Hrvatsko – ugarska nagodba, 1868.

Pošto je 1861.g. većina pokrajinskih parlamenata odbilo poslati svoje zastupnike u
Carevinsko vijeće, bečka je vlada pokušala organizirati stranke koje će podržati njenu
politiku. U Hrvatskoj se iz Narodne stranke izdvojila grupa liberala na čelu s Mažuranićem i
stvorila Samostalnu narodnu stranku, koja je prihvaćala Carevinsko vijeće uz uvjet
priznanja hrvatske zasebnosti i pripojenja Dalmacije. Na izborima 1865.g. vladine su stranke,
pa i u Hrvatskoj ostale u manjini i to je bio kraj centralističke politike, pa od Mažuranićeva
dogovora s Bečom nije ostalo ništa. Nakon toga, događaji su tekli prilično brzo, a Hrvatska je
bezuspješno nastojala ostati sudionikom u dogovaranju o novom unutrašnjem uređenju
Monarhije (česta međusobna vrijeđanja i svađe hrvatskih političara, uglavnom na štetu
hrvatskog političkog položaja), a razvoj je vodio nagodbi dvaju najjačih suparnika u
Monarhiji – Dvora i mađarske politike.
Kada je Austrija nakon poraza u ratu s
Pruskom (1866.) morala napustiti želju da u
Monarhiju uključi sve njemačke zemlje, za
Hrvatsku je nestao razlog zbog kojeg nije
željela samostalno, bez Ugarske, pregovarati s
Bečom. Zbog toga i zbog opasnosti da se
Ugarska sama nagodi s Dvorom, ujedinile su
se Narodna i Samostalna narodna stranka i
ponudili Dvoru pregovore – bilo je već kasno.
Austro-ugarskom nagodbom 1867.g.
stvorena je nova država, Austro-Ugarska ili
Dvojna Monarhija. Postojala je središnja
vlada za zajedničke poslove – vojska, vanjski
poslovi, vanjska trgovina i zajedničke
Slika 6: "Riječka krpica". Car je sankcionirao financije. Nije postojao zajednički parlament,
hrvatski tekst Nagodbe, u kojem pitanje Rijeke još
nije riješeno, a kako je išao na ruku Mađarima, koji već tzv. Delegacije, koje su se sastojale od
su u svom tekstu nagodbe naveli da je Rijeka predstavnika austrijskog i ugarskog
njihova, preko hrvatskog teksta je nalijepljen papir parlamenta, a zasjedale su istovremeno, ali
s mađarskim prijedlogom.
odvojeno. Nagodbom su stvorene dvije
centralističke države, pri čemu je Banska Hrvatska pripala ugarskom dijelu, a Dalmacija i
Istra austrijskom dijelu. Hrvatskoj je ipak bila priznata zasebna državnopravna osobnost u
sklopu Ugarske, pa je Ugarska odnose s njom morala regulirati pregovorima.
Mađari su bili spremni prihvatiti samo opseg hrvatske autonomije iz članka 42./1861.,
a Narodna stranka u Saboru je tražila da Hrvatska zadrži i financijsku samostalnost. Mađarska
je vlada Hrvatskoj svoju volju mogla nametnuti samo silom. Novoimenovani namjesnik
banske časti, a kasnije i ban, Levin Rauch, jakim pritiscima na izborima i pozivanjem
mnogih virilista u Sabor osigurao je pobjedu unionista, na što su se mnogi narodnjaci povukli
sa Sabora. Na taj su način Hrvatsku kraljevinsku deputaciju na dogovore s Mađarima u Pešti
vodili sami unionisti, kojima su Mađari nametnuli svoje zahtjeve, i takvu su Hrvatsko –
ugarsku nagodbu, 1868.g. prihvatili i Hrvatski i Ugarski sabor.
Hrvatsko – ugarskom nagodbom potvrđeno je da je Hrvatska dio ugarske krune, ali joj
je priznat poseban teritorij, vlastito zakonodavstvo i autonomna vlada, te pravo na pripajanje
Vojne krajine i Dalmacije. Prema Nagodbi, službeni jezik u Hrvatskoj ostaje hrvatski.
 9

Istina je da su Hrvatskoj
SAMOSTALNI ZAJEDNIČKI
nedostajali neki bitni elementi
POSLOVI POSLOVI samostalnosti, jer u nadležnosti Mađara
HRVATSKE
ostali su financijski poslovi, a bez
SUDSTVO VOJSKA novčanika teško je biti potpuno
ŠKOLSTVO GOSPODARSTVO samostalan. I ban je ostao ovisan o
VJERSKI POSLOVI FINANCIJE mađarskoj vladi, jer ga je imenovao vladar
UNUTRAŠNJI VANJSKI POSLOVI na prijedlog ugarskog ministra
POSLOVI PROMET predsjednika, makar je formalno bio
odgovoran Hrvatskom saboru. Hrvatska Nagodbom nije uspjela dobiti Rijeku, svoju glavnu
morsku luku, koja je tzv. "riječkom krpicom", ostala u rukama Mađara. Unatoč svemu tome,
Hrvatska je bila jedina zemlja u Austro – Ugarskoj koja je očuvala elemente vlastite
državnosti. Odredba prema kojoj je hrvatski jezik službeni u svim tijelima autonomnih
poslova, pa i zajedničkih poslova na hrvatskom teritoriju, onemogućila je snažnije pokušaje
mađarizacije.

Revizija nagodbe i Mažuranićevo reformno razdoblje

Budući da su Nagodbu u ime Hrvatske sklopili unionisti i da je prema njoj za
unutarnje poslove Hrvatske određen jako mali budžet, već od potpisivanja žestoko su je
osporavali pravaši i narodnjaci. Najkonkretniju akciju poduzeo je Eugen Kvaternik, jedan od
osnivača Stranke prava. On se čak dogovarao
s poznatim revolucionarom Giuseppeom
Garibaldijem o ustanku u Hrvatskoj. Kada je
uvidio da od pomoći sa strane neće biti ništa,
odlučio je sam organizirati bunu u Krajini. U
jesen 1871.g. u Rakovici je podigao oružanu
bunu, utemeljio hrvatsku narodnu vladu i
planirao preuzeti vlast u Hrvatskoj. Kako
pripreme nisu najkvalitetnije izvršene, taj je
pokušaj otpora bio u krvi ugušen za samo tri
dana. Kvaternik je izdajom pao u zasjedu i
ubijen sa svoja dva ministra, a mnogi uhićeni
su osuđeni na smrt. Vlast je od tada i članove
Slika 7: Oton Iveković, Rakovička buna 1871. U Stranke prava doživljavala kao obične
prvom je planu mrtvo tijelo Eugena Kvaternika. buntovnike.
Iste godine kada je Kvaternik dizao
bunu, počelo je razvojačenje jednog dijela Vojne krajine, i vraćanje Hrvatskoj. Tada su
rasformirane Križevačka i Đurđevačka pukovnija i gradovi Senj i Sisak. Tim činom Hrvatska
i Slavonija konačno su i fizički spojene.
Mađarska vlada je postala svjesna da unionisti (koje većinom čini aristokracija), na
koje se oslanjala, nisu sposobni u Hrvatskoj provesti nužne reforme kakve su se provodile u
čitavoj Monarhiji na valu liberalizma, a Narodna stranka je postala sklona priznati Nagodbu,
ali uz njenu temeljitu reviziju. Pritiscima mađarske vlade Narodna stranka je popustila i
primila u svoje redove umjerene unioniste, što je bio jedan od uvjeta za početak razgovora o
reviziji Nagodbe. Time je nestalo Unionističke stranke s hrvatske političke scene, ali je u
Narodnoj stranci počelo jačati oportunističko raspoloženje.
 10

Hrvatski sabor je pod predsjedanjem Ivana Mažuranića izabrao Kraljevinsku

deputaciju za razgovore o reviziji Nagodbe (1873.).
Glavni zahtjevi ticali su se financijske samostalnosti
i da izbor bana ne bude ovisan o mađarskom
ministru predsjedniku. Međutim s mađarskom
stranom ponovno nije bio moguć nikakav
sporazum, pa je na kraju hrvatska deputacija
odustala od svojih zahtjeva, a oba Sabora prihvatila
su reviziju Nagodbe s minimalnim izmjenama koje
nisu ni u čemu promijenile položaj Hrvatske. Nakon
prihvaćanja revidirane Nagodbe, banom je postao
Ivan Mažuranić, jedan od vođa Narodne stranke,
prvi i jedini "ban pučanin", ban građanskog
podrijetla. Ban i Sabor iskoristili su priliku da u
kratkom roku i u ograničenim okvirima polože
temelje institucijama moderne Hrvatske. Slika 8: Ivan Mažuranić, pjesnik i
Mažuranić je kao pravnik i visoki činovnik u prvi hrvatski ban građanskog
Beču dobro upoznao napredna europska strujanja podrijetla. Govorio talijanski, latinski,
njemački, engleski, francuski, češki,
tog doba, i za svoje vladavine nastojao što više toga ruski, poljski, mađarski i naravno,
prenijeti u Hrvatsku. Zato je nazvan banom hrvatski.
reformatorom, a pritom su neki njegovi prijedlozi
Saboru bili liberalniji od Ugarskih, pa je mađarska vlada kočila njihovo stavljanje na dnevni
red Sabora. Modernizirao je sudstvo, uveo je i zaseban Kraljevski sud koji bi sudio banu ako
bi on radio protiv temeljnih zakona Hrvatske. Sudstvo je odvojeno od uprave, čime je
osigurana neovisnost sudaca. Garantirana je potpuna sloboda tiska i puna vjerska tolerancija,
uključujući i Židove. Donesen je Zakon o pučkom školstvu prema kojem se uvodi obvezno
četverogodišnje školovanje, što je osiguralo porast pismenosti i opće kulture naroda, a
istovremeno se pučke škole izuzimaju ispod crkvenog nadzora. Konačno je otvoreno
Zagrebačko sveučilište s tri fakulteta - pravni, bogoslovni i filozofski. Bilo je to prvo
Sveučilište među Južnim Slavenima, na kome su studirali Bugari, Srbi, Slovenci i drugi. U to
je doba Matica ilirska promijenila ime i postala ono što je uvijek bila – Matica hrvatska.
Uskoro su mnogi pritisci i kršenja Nagodbe od strane Mađara prisilili Mažuranića da
podnese ostavku, a najviše ga je razočaralo neprovođenje odluke o priključenju Vojne krajine
Hrvatskoj i nemogućnost utjecaja Hrvatskog sabora na događaje u BiH. Naime nakon poraza
Turaka u sukobu s balkanskim narodima, kojima je u pomoć pritekla Rusija, održan je
Berlinski kongres (1878.), na kojem je protektorat nad BiH dobila Austro – Ugarska, a
Hrvatski sabor i ban Mažuranić uputili su kralju adresu kojom ga mole da se BiH uredi tako
da bi se s vremenom mogla pripojiti Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji.
Hrvatski sabor i Mažuranić dobili su od kralja packe, jer da su takvim istupom prekoračili
svoje ovlasti. To je bio težak udarac Mažuraniću pa on 1880.g. daje ostavku.

Ban Ladislav Pejačević, 1880. – 1883.

Dobijanjem BiH, Vojna krajina je postala sasvim suvišnom, jer su se granice Austro –
Ugarske pomaknule na Drinu. Stoga su u Beču odlučili potpuno ukinuti stoljetnu vojničku
ustanovu i najveću vojarnu u Europi. U Pešti nisu htjeli prepustiti Krajinu Hrvatskoj u vrijeme
banovanja Ivana Mažuranića, već su ga prisiljavali na odstup. Kada se banstva prihvatio grof
Ladislav Pejačević, koji je bio puno bliskiji Mađarima, mogla se Krajina napokon sjediniti s
Hrvatskom i Slavonijom, kojima je i oduzeta u XVI st. Franjo Josip je 1881.g. izdao
poseban Manifest kojim se Vojna krajina sjedinjuje s Banskom Hrvatskom i tada su
 11

zaokružene granice Banske Hrvatske, od Sutle do ušća Save u Dunav kod Zemuna i od Drave
do Une.
Za banovanja Ladislava Pejačevića, koji je stekao naziv "ban kavalir", jer je bit
njegovog programa bila nepromjenjivost Nagodbe i njena obrana od napada hrvatske
opozicije, ali i povrede od mađarske vlade. Mađarska je
vlada pokazala nezadovoljstvo Pejačevićevim
programom, a posebno mu je zamjerila što nije izjavio da
Rijeka i pravno pripada Mađarskoj. Zato je mađarska
vlada nastojala provoditi mađarizaciju neprestanim
povredama Nagodbe, posebno putem zajedničkih poslova
– željeznica, pošta, carina, porezna služba…). U nekim
gradovima su potajno stavljani grbovi na zgrade raznih
institucija koji su uz hrvatske imali i mađarske natpise,
iako to nije bilo u duhu Nagodbe. Kada su ljeti 1883.
postavljeni takvi grbovi i u Zagrebu, izazvali su velike
nemire, ne samo u Zagrebu, nego širom Hrvatske.
Demonstracije su bile svakodnevne, grbovi su razbijani uz
povike protiv Mađara, pjevane su protumađarske pjesme
("udri, udri in der Stadt, svih Mađarom štrik za vrat"), i
premlaćivani domaći mađaroni. Ban Pejačević je
intervenirao i u Beči i u Pešti da se poštuje Nagodba,
osobito u pogledu hrvatskog jezika, a kada to nije urodilo
plodom dao je ostavku na bansku dužnost, kao pravi "ban
kavalir".
Kako je ogorčenje naroda poprimalo široke
razmjere, bilo je već puno poginulih i ranjenih, europski
Slika 9: Ban Ladislav Pejačević,
"ban kavalir" U znak protesta tisak počeo je pisati o nasilnoj mađarizaciji Hrvatske, kralj
protiv ugarske politike prema je na mađarski prijedlog u Hrvatsku uveo komesarijat, a
Hrvatskoj, dao ostavku. za komesara je imenovan austrijski general Herman
Ramberg. Uz vojnu pomoć, Ramberg je vratio dvojezične
grbove, ali kako nemiri nisu jenjavali, takvi grbovi su zamijenjeni novim tzv. "nijemim
grbovima" (bez ikakvih natpisa), kako ih je narod podrugljivo nazvao.
Kad je primirio Hrvatsku Ramberg je otišao, a na mjesto hrvatskog bana doveden je
otvoreni zastupnik velikomađarske ideje, veleposjednik grof Dragutin Khuen Hedervary,
vlasnik imanja Nuštar kraj Vinkovaca.