Povijest

HRVATSKA U OSVIT MODERNOGA DOBA

Apsolutizam se uvodi u Hrvatsku 1851., zove se neoapsolutizam ili Bachov apsolutizam (po ministru
unutarnjih poslova Alexanderu Bachu). Razlikuje se od apsolutizma Marije Terezije i Josipa II, te
Metternichova. Ovo je sustav kraljeve samovolje koji potiče razvoj kapitalističkog poduzetništva,
poduzetnici se odriču političkog suodlučivanja, uvodi se jedinstveno tržište što pomaže centralizaciji i
gospodarskom razvoju.

Uvođenju neoapsolutizma prethodili su sljedeći događaji.

U veljači 1850. ukinuto je Bansko vijeće, zabranjena Ilirska čitaonica i list Slavenski jug. Hrvatski sabor
je raspušten, a Hrvatska je u lipnju 1850. dobila novu političku upravu „Bansku vladu“ kojoj je na čelu
ban Jelačić, ali je bila podređena središnjoj vladi u Beču, osim toga Kraljevina Hrvatska i Slavonija
administrativno je podijeljena na šest županija (riječku, zagrebačku, varaždinsku, križevačku, požešku
i osječku), županije su se dijelile na kotare kojima su upravljali podžupani.

Ban Jelačić smatrao je da je oktroiranim ustavom nanesena velika nepravda Hrvatima, zahtijevao je
da Bansko vijeće objavi oktroirani ustav i u Hrvatskoj želeći spasiti Hrvatsku od ugarske sudbine, nije
se protivio postojanju Vojne granice, zalagao se da bude pod upravom Hrvatskog sabora i bana te u
sastavu Hrvatske. Nakon zabrane uporabe hrvatske trobojnice Jelačić ističe njezino značenje, u njoj
vidi simbol narodnog sjedinjenja, boju hrvatskih grbova, 1852. carskom odlukom uveden je hrvatski i
slavonski barjak, a obnovom ustavnog života u Monarhiji ustaljuje se trobojnica kao hrvatska narodna
i državna zastava, koja će biti sankcionirana Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. kao sjedinjenja
zastava kraljevina Dalmacije Hrvatske i Slavonije. Na poticaj bana Jelačića 1850. glavni grad Zagreb
dobio je modernu gradsku upravu, a prvi načelnik bio je Janko Kamauf, Zagreb se brže razvija i
postaje gospodarsko, političko, kulturno i znanstveno središte svih Hrvata. Ban Jelačić preminuo je
20.5.1859 u Zagrebu, pokopan je na svome imanju kraj Zaprešića. Hrvatska u doba neoapsolutizma je
potpuno neovisna o Ugarskoj.

Uspostavnom apsolutizma 1851. mijenja se organizacija najviše upravne vlasti u Hrvatskoj koja se
prilagođava potrebama centralizma, umjesto banske vlade osniva s Carsko i kraljevsko namjesništvo
(vlada) koje je imalo odsjeke unutrašnjih poslova, obrta i trgovine te neke poslove državnog
graditeljstva, Hrvatska i Slavonija uređene su u pet okružja kojima su na čelu bili okružni predstojnici
koji su izvršavali naloge Namjesništva (riječko okružje s primorjem, zagrebačko, varaždinsko , požeško
i osječko).
U vrijeme apsolutizma zamire politički život u Hrvatskoj, sprječava se svako društveno djelovanje i
sloboda tiska, sabor je raspušten i ne zasjeda, ukinuta je autonomija županija, nije postojalo nijedno
državno tijelo preko kojega bi narod mogao izražavati svoje zahtjeve. U Hrvatsku uglavnom dolaze
strani činovnici, činovničke poslove mogao je obavljati samo onaj tko je znao njemački i nije se
protivio stanju u državi. Zbog strogosti u primjeni zakona i neljudskog ponašanja narod je cinovnike
neoapsolutizma zvao „Bachovi husari“ Bachova vladavina zapamćena je u Hrvatskoj po uhodarenju i
svemoći redarstva i oružništva.Uvođenjem neoapsolutizma reformira se sudstvo, najviša je sudska
ustanova Banski stol. Na čelu je Banskog stola bio ban Jelačić, što znači da sudstvo nije odijeljeno od
uprave.
U doba novog apsolutizma počinje rješavanje posjedovnih odnosa na selu, s ukidanjem feudalnih
odnosa 1848. seljak nije postao vlasnikom zemlje jer se morala dati odšteta plemićima, 18533
započelo je zemljorasterećenje ili ukidanje feudalnih odnosa, čimse je seljak postao vlasnikom
posjeda koji je obrađivao, naknadu plemićima plaćala je država, a seljak je zemlju otplaćivao zajedno
s porezom.

Zahtjev za samostalnost Zagrebačke biskupije Crkva u Hrvata postavlja u 18.st ( zaagrebački biskup
Stjepan II Babonić), tu ideju onemogućile su brojne neprilike poput provale Tatara i unutrašnjih
sukoba, na početku 19.st zagrebački biskup Martin Brajković zahtijeva isto, osnivanje nadbiskupije
zahtijeva i Hrvatski sabor, zamisao potiče ban Jelačić. Hrvatski je sabor 10.10.1845. donio zaključak da
kao apsolutni vladar podigne Zagrebačku biskupiju u nadbiskuiji kojoj će biti podređene senjska
đakovačka te križevačka unijatska(grkokatolička). Bulom pape Pija 9 IX. Urbi primum plaenit od
11.12.1852. uspostavljena je Zagrebačka nadbiskupija, proglašivši je metropolitanskim središtem
hrvatsko-slovenske crkvene pokrajine s područnim biskupijama, time je Zagrebačka biskupija postala
neovisnom(odvojenom od Ugarske). Bečki dvor se suprotstavlja papinoj buli jer je u popisu sufragana
uvršten Knin, ističući da on nije u Hrvatskoj nego u Dalmaciji, u drugoj redakciji papine bule Knin je
bio isključen iz popisa sufragana Zagrebačke nadbiskupije, Dalmacija nije bila u sastavu banske
Hrvatske već izravno pod upravom Beča. Đakovački biskup- Josip Juraj Strossmayer 18.11 1848. prvi
zagrebački nadbiskup- Juraj Haulik 8.5.1853

Ivan Kukuljević Sacinski pokreće prvi hrvatski časopis Arkiv za povjestnicu jugoslavensku
Bogoslav Šulek piše rječnik i uređuje Gospodarski list
Mirko Bogović piše dramu Frankopan koja je usmjerena protiv Habsburgovaca i germanskog utjecaja,
u drami Stjepan posljednji kralj bosanski osuđuje neslogu hrvatskih političara
Ljudevit Vukotinić piše tekst Godina 1850. u Hrvatskoj i Slavoniji u kojemu kritizira neoapsolutizam
Ante Starčević bavi se jezikoslovljem i poviješću te kritizira koncept Vuka Karadžića koji tvrdi da su svi
štokavci Srbi
Ljudevit Gaj-Narodne novine