Hrvatsko katoličko sveučilište

Odjel za povijest

Ilica 242, Zagreb

Značaj Hrvatskog sabora 1861.g. i ban Josip Šokčević

Seminarski rad

Mentor: doc. dr. sc. Ivan Bulić

Studentica: Anita Kanižaj

Kolegij: Hrvatske političke ideje u 19. i 20. stoljeću

Zagreb, svibanj 2017.

Sadržaj:

1. Uvod .................................................................................................................................... 3

2. Početak ustavnog stanja i imenovanje Josipa Šokčevića hrvatskim banom ....................... 3

3. Banska konferencija 1860./1861. ........................................................................................ 4

4. Zasjedanje Hrvatskog sabora 1861.g .................................................................................. 5

5. Djelovanje Šokčevića nakon rada Sabora 1861. ................................................................. 8

6. Zaključak ............................................................................................................................. 9

7. Popis literature .................................................................................................................. 11

 1. Uvod

Sadržaj ovog rada podijeljen je u nekoliko tematskih cjelina. Prvo je potrebno nešto reći o
banu Josipu Šokčeviću koja je značajna ličnost koja se pojavljuje u zasjedanju Hratskog
sabora 1861. Zatim ću ukratko navesti što je prethodilo zasjedanju sabora, kako se odvijao rad
Banske konferencije, te zatim i rad samog Sabora. Ono što je ovdje bitno napomenuti a to su
nove političke ideje koje se stvaraju na zasjedanju, formiraju se 3 političke struje tj. stranke od
kojih svaka zagovara svoje mišljenje kako bi trebala biti uređena Austro – Ugarska
Monarhija. Rad je završen opisom djelovanja Šokčevića i nakon Sabora te njegovo postupno
povlačenje.

2. Početak ustavnog stanja i imenovanje Josipa Šokčevića

hrvatskim banom

Očekivanja da car Franjo Josip I. konačno uvede ustavnost u Habsburškoj Monarhiji ostvarila
su se 20. listopada 1860. kada je objavljena „Diploma o uređenju državnopravnih odnosa
unutar Carevine“, poznata i kao Listopadska diploma. Od tada o zakonima odlučuju car i
njegovi nasljednici u zemaljskom saboru. Nadalje, u zajedničkom parlamentu Carevine
(Carevinsko vijeće) odlučivati će se o pitanjima koja su zajednička svim „kraljevinama i
zemljama“ u Carevini, kao što su emitiranje novca, vjeresija, carine, trgovina, bankarstvo,
pošte, telegrafi, željeznice, vojska, državni zajmovi i državni proračun. Zatim, ostali
zakonodavni poslovi, koji se tiču pojedinih zemalja, rješavat će se u zemaljskim saborima, i to
u zemljama ugarske krune na osnovi „prijašnjih njihovih ustanovah“, a u drugim zemljama na
osnovi njihova zemaljskog reda.1

Prije izlaganja same veze bana Šokčevića i Hrvatskog sabora, potrebno je predstaviti njegovu
biografiju i reći nešto o njegovom životu.
Josip Šokčević bio je general i hrvatski ban, rođen u Vinkovcima 7. ožujka 1811. godine.
Istaknuo se u austrijsko-talijanskom ratu, stekao titulu podmaršala i prezidijalnog
zapovjednika pri Vrhovnoj vojnoj komandi. 1858. zamijenjivao je bolesnog Jelačića na
banskoj stolici. 1860. stekao je naslov baruna te je postao doživotnim članom Carevinskog

1
Ivo PERIĆ, Hrvatska državotvorna misao u XIX. i XX. stoljeću, Zagreb, Dom i svijet, 2002., 162.-163.
vijeća, a iste godine i hrvatskim banom, vrhovnim kapetanom, zapovjedajućim generalom u
Hrvatskoj i Slavoniji, riječkim guvernerom i predsjednikom Banskog stola u Zagrebu. Osim
što je bio hrvatski ban, poznat je i po tome što je predsjedavao Banskoj konferenciji 1860. i
1861. godine. Njegova politička stajališta proizlazila su iz proaustrijskih političkih gledišta.
Podupirao je Samostalnu narodnu stranku Ivana Mažuranića. 1867. Šokčević je dao ostavku
na mjestu bana zbog raspuštanja Hrvatskog sabora koji je donio zaključak da neće sudjelovati
na krunidbi Franje Josipa I. Umro je u Beču 16. studenog 1896.
Znajući za Šokčevićevu omiljenost u narodu dok je još bio Jelačićev zamjenik, Strossmayer
ga je preporučio kralju za bana. 19. lipnja 1860. kralj je to i učinio svečanom Diplomom. Već
sutradan, narod je o tome obaviješten u Narodnim novinama (1851. Gaj ih je prodao
centralnoj vladi u Beč zbog financijskih razloga). Hrvatski narod s oduševljenjem je
pozdravio taj čin. Tjedan dana nakon imenovanja, 26. lipnja 1860., Šokčević je odmah, uz
kraljevo dopuštenje, umjesto njemačkog jezika uveo hrvatski jezik u škole i urede. U ime
hrvatske delegacije koja se uputila u Beč čestitati novome banu, biskup Strossmayer mu je
prvi čestitao zaželivši mu mudrosti da spoji odanost i vjernost caru i kralju s ljubavlju i
vjernošću prema svome narodu.2

3. Banska konferencija 1860./1861.

Bana Josipa Šokčevića čekale su važne zadaće: provedba ustavnog stanja u Trojednoj
kraljevini te sređivanje i definiranje odnosa Trojedne kraljevine s kraljevinom Ugarskom i
carevinom Austrijom. Istoga dana kada je objavio Listopadsku diplomu, Franjo Josip je
naložio banu Šokčeviću da okupi najistaknutije ljude iz Hrvatske i Slavonije da utvrde
prijedlog izbornog reda za sabor tih kraljevina. Šokčević je pozvao 55 uglednih ljudi na
konferenciju u Zagreb. Konferencija je radila, s prekidima, od 26. studenog 1860. do 17.
siječnja 1861. Imala je ukupno devet sjednica. Na prvoj sjednici izabran je odbor za izradu
osnove prijedloga izbornog reda za sabor (Strossmayer, Mažuranić, Kukuljević, Vukotinović i
drugi). Na istoj sjednici donesen je zaključak da se caru u Beč podnesu sljedeće molbe: da se
narodni jezik uvede u sve javne poslove kao službeni jezik, da se privremeno ustroji
Hrvatsko-slavonska kancelarija u Beču dok Hrvati ne srede odnose s Mađarima, da se bez
odlaganja imenuje hrvatsko-slavonski kancelar koji bi trebao preporučiti imenovanje novih

2
„Šokčević, Josip“, Hrvatski leksikon, II. svezak, L-Ž, Zagreb, Naklada Leksikon d. o. o., Zagreb, 1997., 530.
velikih župana, da se s Hrvatskom i Slavonijom sjedine i da na predstojećem saboru u
Zagrebu budu zastupane Dalmacija, otoci Krk, Cres, Osor i Lošinj, kao i istarski kotarevi
Novigrad, Volosko i Labin. Delegaciju na čelu s banom car je primio 2. prosinca 1860. Car je
udovoljio hrvatskim zahtjevima, ali je bio suzdržan oko sjedinjenja Hrvatske i Slavonije s
Dalmacijom.3

Na poziv cara Franje Josipa ban Šokčević vodio je Bansku konferenciju koja je imala zadaću
donijeti izborni red za Hrvatski sabor. Hrvatske zahtjeve iznesene u delegaciji koja se zaputila
u Beč car je uglavnom prihvatio, osim sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Beču
to nikada nije odgovaralo zbog jačanja Hrvata, a time i Mađara u Monarhiji. S druge strane,
Dalmacija je za Austriju značila i kontrolu i izlaz na Sredozemlje. U Hrvatskoj je u to vrijeme
vladalo ne samo oduševljenje izborom Šokčevića za bana, već i povjerenje prema caru koji ga
je imenovao. Vidljivo je to i iz zahvalnice koja je sastavljena za cara u kojega su se polagale
velike nade da će riješiti hrvatsko pitanje u Monarhiji. Međutim, do toga nije došlo tijekom
cijelog trajanja te države. U prosincu 1860. car je udovoljio i Mađarima. Pripojio im je
Vojvodinu srpsku i Tamiški Banat. Što se tiče Međimurja, vladajući je vrh igrao posebnu igru.
Zavaravajući Hrvate, car je 7. siječnja 1861. zatražio od bana da se konferencija izjasni o
pravu Trojedne kraljevine na Međimurje. Istovremeno, Mađarima je obećao taj dio hrvatskog
teritorija bez obzira na stajalište Banske konferencije. U konačnici, Banska se konferencija
odlučila za saborski izborni red iz 1848. te je predstojeći sabor 1861. smatrala samo
nastavkom sabora iz 1848. Po svome sastavu i svojim uradcima, Banska je konferencija ostala
u historiografiji zapamćena kao hrvatski „mini-sabor“. Ona se kod cara zalagala za dva vrlo
bitna pitanja: jezik i teritorijalna cjelovitost.4

4. Zasjedanje Hrvatskog sabora 1861.g

3
Ivo PERIĆ, Hrvatska državotvorna misao, 165.-167
4
Isto, 169.-170.
Franjo Josip nikada nije pomišljao na federalizam smatrajući da mu je vlast dao sam Bog.
Stoga, centralizam je jedino moguće uređenje države, a jaka i centralna vlast jamstvo je
njezine snage i stabilnosti. Na osnovi takvog stava donesen je „Temeljni zakon o zastupstvu
Carevine“, odobren i proglašen carskim patentom od 26. veljače 1861. – Veljački patent.
Hrvatska i Slavonija, držeći se svog ustava i pripadnosti kruni sv. Stjepana, nije odaslala svoje
zastupnike ni 1848. u austrijski ustavotvorni parlament. Veljački patent ih je sada na to
obvezivao. Dalmaciji i Istri Beč je dao ograničenu autonomiju i pokrajinske sabore u Zadru i
Poreču. Car je ostao uz stajalište da se Dalmacija i Istra nikada neće pripojiti Hrvatskoj i
Slavoniji te da su one carske zemlje.5

Franjo Josip I. odmah je naložio Saboru da raspravi o odnosima s Ugarskom, da prisustvuje

krunidbi za kralja Ugarske te Hrvatske i Slavonije, te da izabere devet zastupnika u
Carevinsko vijeće, kako nalaže Veljački patent. Na samom početku zasjedanja požureno je s
izradom Poslovnika, kao i s verifikacijom članova Sabora. Zatim, Šokčević je bio dužan
svakoga dana telegrafski izvještavati šefa Vojne kancelarije u Beču, Franza Crennevillea.
Zastupnici su već u početku u svojim govorima izražavali negodovanje protiv Beča, kako
zbog nedolaska zastupnika iz Krajine, tako i zbog činjenice da Beč nije odustajao od
apsolutističkih namjera – mislilo se na Veljački patent. S druge strane, Mađari su ustrajali na
politici Požunskog zajedničkog sabora iz 1848. želeći tako uništiti hrvatsku unutarnju
suverenost i potpunu neovisnost od Ugarske stečenu te iste godine. Gotovo svi zastupnici, kao
i virilni članovi, inzistirali su na teritorijalnoj cjelovitosti Trojedne kraljevine te su ukazivali
na povijesnopravne činjenice o hrvatskoj državnopravnoj posebnosti. Govoreći o Pacti
conventi naglašavalo se da je to bio sporazum dvije ravnopravne strane, odnosno da Hrvatska
nije „dobivena na maču“. Zastupnici su se pozivali i na 1527. godinu označavajući je
godinom kada je hrvatski narod slobodno i bez ičije prisile izabrao Habsburgovce za hrvatsko
prijestolje. Nadalje, spomenuta je i Pragmatična sankcija iz 1712. kao jedan od akata
Trojedine kraljevine koji ukazuje na samostalnost i državnost kraljevine. S obzirom na
činjenicu da u Hrvatski sabor nisu došli predstavnici Dalmacije, Istre, Hrvatsko-slavonske
vojničke granice i Rijeke, te položaja Bosne i Hercegovine i Međimurja, sabor je odlučio
naglasak staviti na teritorijalnu cjelovitost Trojedne kraljevine. Uz stručnu pomoć Franje
Račkog, sabor je 29. travnja sastavio adresu za kralja u kojoj se tražilo da hitno dođe u
Hrvatski sabor hrvatska i slavonska vojnička granica te da se provede ujedinjenje svih

5
Isto, 171.-172.
hrvatskih zemalja. Očekujući raspad Osmanskog Carstva, Sabor je upozorio kralja i na
povijesno i prirodno pravo Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu.6

Unatoč nepovoljnoj situaciji, većina hrvatskih zastupnika koja je sudjelovala u saboru 1861.
godine ostala je čvrsto uz hrvatske interese ne prihvaćajući odredbe Veljačkog patenta i
neudovoljavanje zahtjevu za ujedinjenjem hrvatskih zemalja. Hrvatski zahtjevi upućeni Franji
Josipu I. bili su legitimni i pravedni, povijesno i pravno utemeljeni, ali zbog centralističke
politike Beča i cara neprovedivi. Nakon što je Sabor donio zaključke o uređenju županija,
kraljevskih slobodnih gradova i seoskih općina, te zatim donio znanstvene osnove za sve
srednje i pučke škole, pa zakon o gospodarsko-šumarskom učilištu u Križevcima, o uvođenju
hrvatskog jezika kao službenog u čitavom javnom životu, o Narodnom muzeju, o
Jugoslavenskoj akademiji za koju je Strossmayer dao 50 000 forinti, na red je došlo glavno
pitanje – državnopravni položaj Hrvatske prema bečkom Državnom vijeću (Reichsrath) i
prema ugarskom saboru. Na bečko Državno vijeće pozivao ih je Veljački patent, a na ugarski
sabor adresa Ferenca Deaka. Nakon debate od 17. lipnja do 23. srpnja Sabor je donio
zaključak da je od 1848. godine pravno prestala postojati svaka veza između Hrvatske i
Ugarske, dok je ostala samo kruna koja ih i dalje veže. Međutim, Hrvatska je voljna stupiti u
realnu uniju s Mađarima koji prije toga moraju priznati hrvatsku teritorijalnu cjelovitost i
neovisnost. Pod terminom neovisnost, sabor je smatrao državnu ravnopravnost Hrvatske u
svim zajedničkim poslovima. Protiv tog prijedloga većine, koju su činili pripadnici Ilirske
stranke, iznesena su dva protuprijedloga. Unionisti (mađaroni) s grofom Julijem Jankovićem
Daruvarskim na čelu, zagovarali su bezuvjetnu realnu uniju s Ugarskom, što znači da Ugarska
ne bi morala ispunjavati nikakve hrvatske uvjete. Drugi protuprijedlog dao je Eugen
Kvaternik, uz potporu Ante Starčevića i Petra Vrdoljaka, tražeći putem izravnih pregovora
potpunu Hrvatsku samostalnost i teritorijalnu cjelovitost. Njihova politička ideologija
isključivala je bilo kakvu izravnu vezu Hrvatske i s Austrijom i s Ugarskom. Međutim, s
njima bi imala neke zajedničke poslove. Bio je to početak Stranke prava. Nadalje, sabor je
počeo raspravljati o odnosu prema Austriji i Veljačkom patentu. Kratka debata završila je 3.
kolovoza jednoglasnim zaključkom da Hrvatska i Slavonija neće sudjelovati u bečkom
Državnom vijeću kako je bilo propisano Veljačkim patentom. Dva dana kasnije, većinom
glasova (69:46) zaključeno je da „Hrvatska nema nikakih zajedničkih posala s Austrijom“. 8.
studenog 1861. hrvatski je sabor raspušten, ali je istoga dana sabor i sankcionirao članak 42.
koji govori o odnosu Hrvatske i Ugarske. Taj članak postao je temelj na kojemu su politički

6
Agneza SZABO, Ban Šokčević i njegovo doba, 121-124.
djelovali biskup Strossmayer, Rački, Mrazović, barun Kušlan i Perkovac, složivši se u
Narodnu stranku. Članak 42. sankcionirao je i Franjo Josip te je obećao da će „privremeni
hrvatski kraljevski dvorski dikasterij“ pretvoriti u kraljevsku hrvatsko-slavonsku kancelariju.
20. studenoga ona je i osnovana, a Ivan Mažuranić imenovan je hrvatskim kancelarom i
tajnim savjetnikom.7

Značaj ovoga sabora iz 1861. jest u tome što su se ovdje pojavile i zasnovale tri skupine,
odnosno političke ideologije. Većina sabora bila je pod vodstvom Strossmayera te je i stvorila
članak 42. Skupina nekadašnjih sljedbenika Horvatsko-vugerske stranke podržali su članak
42., ali su zahtjevali da se Mađarima ne postavljaju nikakvi zahtjevi za provedbu budućeg
državnog zajedništva. Kao što je već poznato, treću stranu predstavljala su samo trojica –
Ante Starčević, Eugen Kvaternik i Petar Vrdoljak. Oni su bili najčišći hrvatski nacionalisti u
saboru 1861. te najdosljedniji protivnici svake suradnje s bečkom politikom, ali isto tako i
svakog državnopravnog saveza s Mađarima. Prijedlog je ove skupine bio da se hrvatski narod
preko Sabora: „sa vladajućim kraljem svojim u dogovor stavi, te tim načinom odnošaje svome
pram Ugarske i Austrije, svojim koristima i probitcima shodno, na temelju svojih starodavnih
ustavnih prava i zahtijevanjima vremena odgovarajući uredi.“ Starčević je u svom govoru
posebno naglasio da ne vjeruje ni Beču ni Budimpešti, jer 300-godišnji život Hrvata dokazuje
da „bečke vlade ne mogu promijeniti svoj značaj“. Vjerovao je da hrvatsku državu mogu
ostvariti samo, kako je on to rekao, „Bog i Hrvati“. Bilo je to prvi puta da je javno obznanjena
ideja o potpunoj hrvatskoj nezavisnosti. Međutim, pobjedila je ideja Narodne stranke o
državnopravnom ugovoru s Mađarima, što je prije svega bio rezultat ogorčenosti bečkim
apsolutizmom.8

5. Djelovanje Šokčevića nakon rada Sabora 1861.

7
Ferdo ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata. Pregled povijesti hrvatskog naroda 600.-1918., 450-452.
8
Josip HORVAT, Kultura Hrvata kroz 1000 godina, Drugi svezak, Zagreb, Globus, 1980., 332.-333.
U hrvatskom Saboru 1861. Šokčević je, ostajući na pozicijama politike bana Jelačića,
podupirao ulazak Hrvatske u Bečko državno vijeće i moguću nagodbu Hrvatske s Austrijom,
a ne Ugarskom. Smatrao je da će se tako lakše ostvariti teritorijalna cjelovitost Hrvatske. U
obzir je uzeo činjenicu da su tamo i predstavnici Dalmacije. Godine 1863. podupirao je
novosnovanu Samostalnu narodnu stranku Ivana Mažuranića i Ivana Kukuljevića čiju je
politiku odobravao i zagrebački nadbiskup Juraj Haulik.9 Vrlo je zanimljivo to što je Šokčević
na odnose s Austrijom gledao drugačije nego li velika većina Hrvatskog sabora. Razlog tomu
sigurno leži u tome što je Šokčević bio general austrijske vojske i vrlo odan caru. Zatim, već
je i najavio da ići koracima bana Jelačića, a poznato je da je upravo Jelačić spasio dinastiju u
revolucionarnim zbivanjima 1848. Šokčević je bio odan hrvatskom narodu, ali i caru. Nakon
četiri godine nesazivanja Hrvatskog sabora, kraljevom odlukom on se sastao i radio s
višemjesečnim prekidima između 1865. i 1867. Sabor je završio neuspjehom. Mađari nisu
priznali Hrvate jednakopravnim narodom, a hrvatski su izaslanici odbili kraljev poziv na
krunidbu 1867. u Budimpešti. U takvim je okolnostima ban Šokčević podnio ostavku te je
ubrzo umirovljen. Za namjesnika banske časti imenovan je barun Levin Rauch koji je dobio
zadaću provesti Hrvatsko-ugarsku nagodbu. Ban Šokčević ostao je zapamćen po svome radu
na područjima kulture, prosvjete i gospodarstva. U političkom smislu, usmjeravao je hrvatsku
politiku prema Beču, odnosno prema srednjoeuropskim zemljama.10

6. Zaključak

Na Hrvatskom saboru 1861. godine postojale su tri skupine stranaka, odnosno tri političke
ideje koje su Hrvati zagovarali u vremenu obnove ustavnog života u Habsburškoj Monarhiji
nakon Bachova apsolutizma. Većinu u saboru imala je Narodna stranka pod vodstvom
biskupa Strossmayera. Narodnjaci su odbijali Veljački patent i nisu željeli poslati zastupnike u
bečko Državno vijeće. Zagovarali su realnu uniju s Ugarskom, ali uz određene uvjete. Mađari
su morali priznati hrvatsku državnopravnu posebnost i teritorijalnu cjelovitost. Za uniju s
Ugarskom bili su i unionisti, ali bez uvjeta koje je postavila Narodna stranka. Treću i
najmanju skupinu činili su Ante Starčević, Eugen Kvaternik i Petar Vrdoljak. Zagovarali su
potpunu samostalnost i neovisnost Hrvatske te su se protivili bilo kakvoj izravnoj vezi s
Austrijom i Ugarskom. Mogući su bili tek neki zajednički poslovi. To istupanje navedene
trojice označilo je početak Stranke prava. S jedne strane, Hrvati su izgubili povjerenje prema
9
Agneza SZABO, Ban, 291-293.
10
Isto, 298.-299.
Austriji zbog centralističke i apsolutističke politike cara, a s druge strane odnosi s Ugarskom
bili su značajno narušeni zbog rata iz 1848. godine. Narodnjaci su zbog toga morali taktizirati
i biti otvoreni za više opcija, dok su unionisti i pravaši zagovarali samo jednu opciju.
Upečatljivu ulogu u ovom vremenu imao je i ban Josip Šokčević, po svojoj politici i
djelovanju, nasljednik bana Jelačića. Činjenica da ga je Strossmayer zagovarao kod cara
dovoljno govori o njegovim sposobnostima. Međutim, Šokčević je imao drugačije mišljenje o
odlasku hrvatskih zastupnika u Državno vijeće. Smatrao je da treba otići i s Austrijom
učvrstiti veze u cilju lakšeg i bržeg ostvarivanja hrvatskih težnji.
7. Popis literature

1. HORVAT, Josip, Kultura Hrvata kroz 1000 godina, Drugi svezak, Zagreb, Globus,
1980.
2. Hrvatski leksikon, II. svezak, L-Ž, Zagreb, Naklada Leksikon d. o. o., Zagreb, 1997.
3. PERIĆ, Ivo, Hrvatska državotvorna misao u XIX. i XX. stoljeću, Zagreb, Dom i svijet,
2002.
4. SZABO, Agneza, Ban Šokčević i njegovo doba, Vinkovci, Zebra, 2011.
5. ŠIŠIĆ, Ferdo, Povijest Hrvata. Pregled povijesti hrvatskog naroda 600.-1918., Split,
Marjan tisak, 2004.