BANSKA HRVATSKA OD 1850. DO 1883.

RAZDOBLJE NOVOG APSOLUTIZMA (1849. - 1852. - 1859.)

Obilježja apsolutističkog sustava

Banska vlada u Zagrebu je na izričiti zahtjev bana Jelačića proglasila oktroirani ustav od 4. ožujka
1849. kao temeljni državni zakon. Ovaj ustav (predigra za otvoreni apsolutizam) je nastupio 31.
prosinca 1851. i imao za cilj osigurati tradicionalni monarhijski apsolutizam uz zadržavanje onih
liberalnih načela koja su pružala ekonomske i upravno pravne norme prema razvoju kapitalističkog
društva uključujući i višestruke modernizacijske reforme. Zato se prema oktroju nerazdjeljiva,
jedinstvena Austrijska Carevina sastoji od „krunovina“ kojima se obećava određena autonomija, a
jamči se ravnopravnost „naroda“ i priznaje pravo na čuvanje i jačanje narodnosti i narodnog jezika.

Na snagu su stupile i odredbe koje su stvarale temelje kapitalističkom uređenju. Ukinuti su feudalni
posjedovni odnosi, proglašena je jednakost „svih građana“ pred zakonom, zajamčeno slobodno
stjecanje imetka uz pravnu sigurnost privatnog vlasništva. Zajamčeno je i pravo građana bez razlike
vjeroispovijesti i podrijetla da se bave svakom granom privređivanja i postignu državne službe.
Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji s Hrvatskim primorjem, Rijekom i Riječkim kotarom oktroj obećava
nezavisnost od Kraljevine Ugarske. Hrvatsko-slavonska vojna krajina ostaje i dalje pod upravom
središnjih vojnih oblasti, dakle izvan vlasti Hrvatskoga sabora i bana. Obećan je doduše statut kojim
će njezini stanovnici dobiti ista građanska prava kao i pučanstvo ostalih područja Carevine. Riječ je o
temeljnom zakonu od 7. svibnja 1850., koji je, nakon uvođenja otvorenog apsolutizma, bio samo
djelomično proveden.
Ukinute su i carinske granice između Austrije i Ugarske, a jedinstveno carinsko područje stupilo je na
snagu 1. srpnja 1851. Austrijski porezni sustav primijenjen je na cijelu Monarhiju. Radilo se ustvari o
novom carinskom apsolutističkom režimu koji se temeljio na trostrukoj tradiciji: prosvijećenom
apsolutizmu Marije Terezije i Josipa II., Metternichovoj stabilizaciji „starog režima“ i građanskom
liberalizmu 1848./1849. Novi se režim nije mogao kroz duže vrijeme održati zbog sve brojnijih
proturječja. Car se ubrzo odlučio na otvoreni birokratski centralizam. Riječ je o Silvestarskom patentu
kojim se 31. prosinca 1851. ukida oktroirani ustav, kao neprikladan i štoviše nepovrediv.

Silvestarski patent potvrdio je jednakost „pripadnika države“ pred zakonom kao i već započeti proces
ukidanja feudalnog uređenja, ali se „ravnopravnost naroda“ više i ne spominje. Najavljena su i opća
načela za izgradnju jedinstvene centralističke uprave za cijelu Monarhiju, a radilo se ustvari o
normama koje su regulirale izgradnju novog birokratsko-centralističkog apsolutizma pod nadzorom
sveobuhvatnog bečkog središta, koje će u interesu svoje politike uskoro uvesti i otvorenu
germanizaciju 1854. Budući da je u tom sveukupnom procesu osobito važnu ulogu imala stručnost i
sposobnost ministra unutarnjih poslova Alexandra Bacha, i cijeli je apsolutistički sustav prozvan
njegovim imenom (Bachov apsolutizam), premda on sam nije bio njegov tvorac.
Unatoč uspješnom provođenju najvažnijih modernizacijskih reformi, konačni slom trećeg carskog ili
novog apsolutizma nije se dao izbjeći. Dakako pridonijele su tome brojne špekulacije i brojne
investicije kao i kronično stanje deficitarnog državnog budžeta, čemu je na svoj način pridonijela i
prva svjetska ekonomska kriza godine 1857. Stoga caru Franji Josipu nije preostalo drugo nego da
otpusti ministra Bacha (22. kolovoza 1859.) te najavi „poboljšanje u vladanju“, a potom i saziv
„pojačanog državnog vijeća“ (5. ožujka 1860.), što je dakako značilo i službeni kraj desetogodišnje
apsolutističke politike i vladanja.

Učinci apsolutističke modernizacije u Hrvatskoj (1849. - 1859.)

Oktroirani ustav je zanemario hrv. samostalnost proglašenu u njenom Saboru 1848. Odredio je i
podvrgavanje Hrvatske centralističkoj upravi u Beču za cijelu Monarhiju. Doduše, priznao je prekid
realne unije s Hrvatskom, zatim povratak Hrvatskog primorja i grada Rijeke pod vlast Hrvatskog
sabora i bana, a obećao je i moguće „združenje“ Hrvatske i Slavonije Dalmaciji.
Nakon proglašenja oktroiranog ustava u Hrvatskoj (6. rujna 1849.) centralistička vlada u Beču mogla
je prići postupnim pripremama za ukidanje „neposlušne“ Banske vlade i započeti svoje
modernizacijske reforme. Na početku 1850. uvedeno je u cijeloj Monarhiji vojnički organizirano
oružništvo (žandarmerija), od kojega je u Hrvatskoj uspostavljena čitava regimenta - 1000 ljudi, a
zatim su uskoro uslijedile i druge reforme, prije svega uspostava nove Banske vlade u lipnju 1850.
Prije toga, kralj je konačno sankcionirao zaključke Hrvatskoga sabora iz 1848., ali ipak tako, da ih je
sankcija prilagodila duhu oktroiranog ustava, osobito što se tiče Sabora i vlade. Naime, kraljeva je
sankcija proglasila Sabor od 1848. raspuštenim, a Bansku je vladu podredila centralnoj u Beču.

U lipnju 1850. uređena je u Hrvatskoj nova Banska vlada s banom na čelu. Dolazi i do reorganizacije. Page | 2
Zemlja je razdijeljena na šest županija (nisu imale ništa zajedničkog s nekadašnjom municipalnom
upravom.) Na čelu županija stajali su vrhovni župani  postali izvršni organi Banske vlade, koja je
sve više postajala produžena ruka središnje bečke vlade. Županije su se dijelile na kotare, a na njihovu
čelu stajali su podžupani.
Oktroirani ustav najavio je također odvajanje sudstva od uprave, osiguranje nezavisnih sudaca,
uređenje državnog odvjetništva, a proglasio je i samoupravu općina uz izbor zastupnika i javnost rada
općinskih vijeća dok su gradovi iznad 10 000 stanovnika dobili uskoro zasebne carske patente, ustvari
privremene zakone, koji su regulirali procese modernizacije gradske uprave (kod nas Zagreb, Osijek i
Rijeka).
Banska vlada preuređena je tako u carsko-kraljevsko Namjesništvo, a vrhovni župani postali su
županijski predstojnici, koji jednostavno izvršavaju odluke Namjesništva. Na čelu Namjesništva u
Hrvatskoj ostao je i dalje ban Jelačić. Od njega se očekivalo slijepo pokoravanje središnjoj bečkoj
vladi čemu se Jelačić ustrajno opirao. Činovnička je hijerarhija podvrgnuta strogoj kontroli, a dodatno
značenje i „ugled“ davale su i uniforme zelene boje koja je uskoro postala i simbolom germanizacije,
pa ih je narod zbog njihova sveukupnog ponašanja kao i nepoznavanja hrv. jezika nazivao „Bachovim
husarima“.
Usporedno s apsolutističkom samovoljom koju od 1854. prati i otvorena germanizacija, jer je u sve
urede kao i srednje škole uveden službeni njemački jezik, bečka središnja vlada ustrajno je radila na
provođenju modernizacijskih reformi. U cijeloj Carevini, pa tako i u Hrvatskoj, uređeno je i državno
odvjetništvo. Tu visoku službu dobio je u Hrvatskoj Ivan Mažuranić. U međuvremenu, uveden je
novi odvjetnički red, a modernizirana je služba javnog bilježništva.
Među najvažnija dostignuća novog carskog apsolutizma spada uvođenje Općeg građanskog zakonika
1852. koji je zamijenio feudalnog „Verbecijuša“. On se temeljio na slobodnom pravu vlasništva i kao
takav bio je u izravnoj suprotnosti s pravom zajedničkog vlasništva seljačkih zadruga. Zato je taj
zakonik u Hrvatskoj ubrzao proces raspadanja zadruga sa svim njegovim teškim posljedicama, među
kojima je na prvom mjestu opće i naglo osiromašenje hrv. seljaštva. Norme Općeg građanskog
zakonika jamčile su nepovredivost privatnog vlasništva, slobodu izbora zvanja i zanimanja, slobodu
bavljenja trgovinom i obrtom, slobodu konkurencije, a uključivale su i jednakost svih građana pred
zakonom, a time i opću vojnu obvezu, i dakako plaćanje poreza.
Austrijsko kazneno pravo i postupak uvedeni su također i u Hrvatskoj, a Hrvatskoj je uvedena i
Vrhovna redarstvena oblast (1852.) Policija je nadzirala sva područja ne samo javnoga već i
privatnoga života, a njezina neograničega vlast, koju je uskoro slijedilo i uhodarstvo. Pod policijski
nadzor došao je i tisak. Zato je bečka vlada prekupila od Lj. Gaja Narodne novine koje su tako postale
njezino službeno glasilo u Hrvatskoj. Nastojanjem bana Jelačića papa Pio IX. uzvisio je Zagrebačku
biskupiju u nadbiskupiju, a njezini su sufragani senjski, križevački (grkokatolički) i đakovački biskup
(11. prosinca 1852.).
Bečko je središte već 1850./1851. počelo uvoditi i moderne poreze. U svojoj biti to su izravni porezi
(zemljarina, kućarina, glavarina, zakup itd.) te neizravni porezi (potrošarina na sve vrste pića, zatim
sol i duhan, kao i druge vrste državnog monopola). Međutim, svi ti porezi nisu mogli biti pravedni jer
još nije bilo uređenog modernog katastra ni uređenih zemljišno-posjedovnih odnosa. Ovim porezima
valja pribrojiti još i brojne općinske namete. Budući da ih seljak nije mogao plaćati, a pogotovo ne
odjednom, već godine 1850. uvodi se praksa utjerivanja poreza ovrhama. Ban Josip Jelačić uzaludno
intervenirao u Beču i molio da se uvođenje novih poreza odgodi.
Zajedno s nametnutim procesima uvođenja moderne uprave, bečko je središte zakonski reguliralo
zemljišno rasterećenje, a radilo se o postupnom zemljišnom rasterećivanju, odnosno otkupu
višestoljetnih feudalnih prava, što je bilo nužno u cilju potpunog ukinuća kmetstva, koje je također
načelno regulirao i Hrvatski sabor 1848., ali zbog rata s Mađarima taj proces nije mogao biti uzet u

2
daljni postupak, kao niti još ranija proklamacija Banskog pisma od 25. travnja iste 1848., a koje su
seljaci čuvali kao svetinju.
Premda su pripreme za proces zemljorasterećenja počele u Hrvatskoj 1850. i to pod nadzorom
„svemoćnog“ Bacha, stvarne i to načelne zakonske odredbe regulirao je carski patent od 2. ožujka
1853.
Patent uistinu nastoji ukinuti urbarijalne odnose i u skladu s time uvesti ravnopravnost svih, dakle i
bivših podložnika pred zakonom, uključivši i osiguranje modernih posjedovnih odnosa koje štiti Page | 3
država. Ove regulacije koje su utvrdile visinu odštete davanja za pojedina selišta, posebno za Hrvatsku
i Slavoniju, ipak su izazivale mnoštvo nedoumica i u velikoj su mjeri otežavale razvoj poljodjelstva
sve do dolaska bana Mažuranića. Doduše, novi carski patent od 17. svibnja 1857. donio je nešto više
jasnoća u cijelom procesu, osobito time, što je regulirao postupak razgraničenja vlastelinskih i
seljačkih šuma i pašnjaka, ali su nagomilani sudski sporovi došli na red istom tijekom slijedećih
desetljeća. Spomenuti carski patenti na različite su načine utjecali na raspadanje zadruga, a time i
ubrzanu propast brojnih seljačkih obitelji. Većina bivših feudalaca željela je što skoriji raspad zadruga
u očekivanju da će brojni vlasnici uistinu sitnih zemljišnih posjeda postati jeftina radna snaga za
njihove otkupljene ili stečene veleposjede. Banski stol nije dopuštao ovrhe zadruga, a prema njegovu
tumačenju imetak zadruge je neotuđiv, zajednički i nedjeljiv. Prijedlozi za regulaciju zadruga nisu bili
jedinstveni, a u uredovno razmatranje uzeo ih je Hrvatski sabor 1861., premda su potrebne zakonske
regulative donesene u doba vlade bana Mažuranića, i tada dakako, već prekasno.

CIVILNA HRVATSKA I SLAVONIJA DO AUSTRO-UGARSKE NAGODBE

Prema dualističkom uređenju Monarhije

Teški poraz Austrije kod Magente i Solferina (1859.) primorao je cara Franju Josipa da već 15. srpnja
iste godine „svojim narodima“ objavi proglas kojim im je obećao „suvremeno poboljšanje u
zakonodavstvu i upravi“, ali se u njemu ne spominje riječ ustav. Zbog sve težih financijskih i
gospodarskih problema u Monarhiji, car je bio prisiljen sazvati u Beč Pojačano Carevinsko vijeće koje
je pod predsjedanjem nadvojvode Rainera zasjedalo od 31. svibnja do 28. rujna 1860. Osim istaknutih
carevih zastupnika, još iz prvih godina apsolutizma, na vijećanje je pozvano još 38 odličnika iz svih
zemalja Monarhije, uz 3 iz Hrvatske: Ambroza Vranyczanyja i biskupa J. J. Strossmayera za Hrvatsku
i Slavoniju, a kontea Franu Borellija za Dalmaciju. Većina se složila s time da se financijski slom
može spriječiti ne samo financijskim mjerama već i konačni slom apsolutističkog režima, gotovo svi
nazočni su predložili federalističko uređenje Monarhije na temelju „historijsko-političkih osobnosti“
pojedinih zemalja, što je značilo da pojedinim zemljama i narodima valja dati individualnost i
omogućiti im primjeren razvoj i napredak, ali u savezu i skladu s potrebama i interesima cjelokupne
Monarhije.
Riječ je zapravo bila i o politici kompromisnih rješenja kojih je bit svojevrsno federalističko uređenje
Monarhije i spašavanje njezina jedinstva sa središnjim parlamentom. Budući da nije mogao dobiti
odluku većine Carevinskog vijeća, car je proglasio drugi oktroirani ustav, tzv. listopadsku diplomu
(20. listopada 1861.) u kojoj „daruje“ ustav Ugarskoj i Hrvatskoj, a istodobno ga obećaje i ostalim
zemljama Monarhije. 1Car je tog istog dana objavio i više pisama, među kojima je jedno za novoga
hrv. bana Josipa Šokčevića, u kojemu zahtijeva da se što prije dostave prijedlozi o sastavu Hrvatskog
sabora, kao i prijedlozi o tome kako da se uredi odnos između Hrvatske i Ugarske (koji je prekinut
1848.).
Budući da je listopadska diploma brzo naišla na opće negodovanje, car se vrlo brzo odlučio na
pseudoustavno vladanje, koje se uz velike teškoće održalo sve do uvođenja dualizma 1867. Već 26.
veljače 1861. car je objavio novi centralistički zakon, tzv. veljački patent2, koji je zapravo bio
privremeni zakon kojim se reguliralo čvrsto centralističko uređenje Monarhije. Prema veljačkom

1
Listopadskom diplomom priznata je razlika između zajedničkih poslova cijele Monarhije (o kojima će
raspravljati Carevinsko vijeće kao središnji parlament) i zasebnih poslova svake pojedine zemlje ( koji pripadaju
djelokrugu zemaljskih sabora). djelomično su potvrđena i neka načela okroiranog ustava 1849. poput jednakost
građana pred zakonom, sloboda vjere i ukidanje feudalnih davanja
2
javnosti je predstavljen kao tumač listopadske diplome a ustvari bio privremeni zakon

3
patentu u Beču će i nadalje ostati zajednička središnja vlada za cijelu Monarhiju i središnji parlament
- Carevinsko vijeće s Gornjom (Velikaškom) i Donjom (Zastupničkom) kućom. 3

Politički odnosi i stanje u Hrvatskoj

Žarko očekivani Hrvatski sabor sastao se 15. travnja 1861., ali je njegov glavni politički rad zapravo
reguliran kraljevim pismom upućenim Saboru, kojim kralj naređuje Saboru da raspravlja o pitanju
odnosa Hrvatske i Slavonije naspram Ugarske i da pošalje svoje zastupnike na njegovu krunidbu za Page | 4
kralja Ugarske i Dalmacije, Hrvatske i Slavonije te da izabere, u skladu s veljačkim patentom, devet
zastupnika u Carevinsko vijeće i da raspravi o načinu budućeg izbora u središnje zakonodavno tijelo.
Kralj je također obavijestio Sabor kako je naredio Dalmatinskom saboru4 da izabere izaslanike koji će
doći u Zagreb i snjime raspravljati o pitanju sjedinjenja. U pokrajinskom Dalmatinskom saboru 2/3
mandata imali Talijani i potaliančeni Hrvati  odbacili su kraljev prijedlog da se izaberu izaslanici za
Hrvatski sabor u Zagrebu ali su izabrali petoricu zastupnika u Carevinsko vijeće

Najvažnije nastojanje Hrvatskog sabora u Zagreba zalaganje za teritorijalnu cjelovitost Trojedne

Kraljevine. Zato nastoji učvrstiti povijesno pravo na otvaranje i učvršćenje hrvatske državnosti što je
bila glavna tema gotovo svih važnijih saborskih govora. Budući da u Hrvatskom saboru nije bilo
predstavnika Dalmacije, Hrvatsko-slavonske vojne krajine i grada Rijeke, zastupnici su izjavili koje
sve zemlje pripadaju državnom području Trojedne Kraljevine. Zato saborski podnesak zahtijeva na
temelju povijesnog prava civilnu i vojnu Hrvatsku i Slavoniju zajedno s Hrvatsko-slavonskom vojnom
krajinom, zatim Dalmaciju s Dubrovnikom i Kotorom, Istru s Kvarnerskim otocima, Metliku te dio
Štajerske. Također Hrvatski sabor očekuje da će se skorim rješenjem Hrvatskome Kraljevstvu vratiti
one prekounskei prekosavske zemlje, koje su krajem srednjeg vijeka bile dio hrvatske države, a koje
su osvajanjem pripojene Osmanskom Carstvu (Turska Hrvatska).
U raspravi o državnopravnom odnosu između Trojedne Kraljevine i Kraljevine Ugarske, u Saboru se
javljaju tri političke struje. Prva struja (u većini) smatrala je da je zbog događaja iz 1848. prestala
svaka zakonodavna, administrativna i sudska sveza između Ugarske i Hrvatske, a jedino što je
zajedničko su vladar i krunidba. Stoga predlažu da Hrvatska ipak uđe u realnu uniju s Ugarskom, ali
tek onda kad Ugarska prizna samostalnost i neovisnost Hrvatske. Riječ je o stvaranju poznatog članka
42. na temelju kojeg će biskup Strossmayer, Rački, Mrazović, Kušlan i Perkovac konstituirati
Narodnu stranku. Drugu struju čine mađaroni (unionisti) na čelu s grofom Julijem Jankovićem. Oni su
osnovali Unionističku stranku prihvaćajući načelo realne unije s Ugarskom, ali bez ikakvih uvjeta5.
Treću struju
čini grupacija na čelu s E. Kvaternikom koji u svom oduljem govoru 1861. iznosi odbacivane realne
unije s Ugarskom, ali i pokušaj traženja načelnog rješenja odnosa Hrvatske s Ugarskom i Austrijom.
Njemu se pridružio i Ante Starčević te zajedno osnivaju Stranku prava. Starčeviću je bila
nepodnošljiva i sama pomisao da se vladar usuđuje naređivati Saboru da raspravi pitanje odnosa s
Ugarskom, ali nikada u govorima nije izravno napadao kralja,već „Austriju“ (da izbjegne kaznu).
Sabor je bio dužan iznijeti svoje mišljenje o veljačkom patentu, koji je pozivao Hrvate u Carevinsko
vijeće kao središnji parlament. Ubrzo donose jednoglasni zaključak da Hrvatska i Slavonija neće
sudjelovati u Carevinskom vijeću, ali već dva dana kasnije, Sabor se podijelio. Za daljni nastavak
rasprave glasovala je većina narodnjaka. Valja tražiti genezu Samostalne narodne stranke koja će
sekonstituirati nešto kasnije (1863.) i to pod vodstvo Ivana Mažuranića. Raspravljati nisu htjeli
unionisti, pravaši i većina zastupnika s područja Hrvatsko-slavonske vojne krajine. Nakon toga,
zastupnici Hrvatsko-slavonske vojne krajine morali su prema kraljevoj odredbi napustiti Sabor.
Saborski su zaključci dostavljeni kralju na sankciju, a Sabor se usmjerio na rješavanje drugih aktualnih
pitanja na području opće modernizacije zemlje. Donesene su brojne odluke o uređenju županija,
gradova i seoskih općina, pučkih i srednjih škola, o upotrebi službenoga jezika, o središnjim
nacionalnim ustanovama te o uređenju zadruga. Sabor je također primio na znanje osnivanje Hrvatsko-

3
Zastupnike u Donju kuću birali zemaljski sabori ( ukupno 343 zastupnika, Hrvatska slala 9, dalmatinski
pokrajinski sabor 5
4
Novi ministar vanjskih poslova se zove Anton Schmerling
5
Bili su u sukobu s narodnjacima smatrajući ih izdajicama domovine, slijepim oruđem tuđinstva, te su napustili
Sabor, ali se dva tjedna kasnije vraćaju

4
slavonskog dvorskog dikasterija u Beču koji je 1862. preuređen u Dvorsku kancelariju za kraljevine
Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju na čelu s Ivanom Mažuranićem. Tom institucijom Hrvatska je dobila
svoje zasebno ministarstvo u Beču za poslove političke uprave i pravosuđa, te bogoštovlje i nastave.
1861. u Zagrebu je uspostavljeno i Namjesničko vijeće, zapravo vlada, kojoj je na čelu bio ban
Trojedne Kraljevine. Za svoga zasjedanja, Sabor je priznao osnivanje Basnkog stola kraljevina
Dalmacije, Hrvatske i Slavonije u Zagrebu, ali je odmah zatražio i osnivanje Stola sedmorice kao
vrhovnog sudišta kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Page | 5
1861. Hrvatski je sabor, kao i Ugarski sabor, bio raspušten, a kraljevu sankciju dobio je samo
zaključak većine na temelju kojeg su se uređivali odnonsi između Hrvatske i Ugarske (članak 42.). Taj
će članak postati temelj Narodne stranke, koja se uskoro nazvala Liberalna narodna stranka, a njezini
su se članovi, po glasilu stranke Pozor, nazivali pozorašima. Na jednome važnom djelu toga članka,
utemeljena je poslije Hrvatsko-ugarsko nagodba (1868.).

Doba pojačane centralizacije

Hrvatski sabor nije bio sazvan naredne četiri godine, ali se u Hrvatskoj politički djeluje izvan
sabornice, tj. na otvorenom putem tiska i javnim suprotstavljanjima. Ivan Mažuranić procijenio je da
se između Pruske i Austrije (Otta Bismarcka i Beča) vodi sve otvorenija politička borba za političku
premoć. Stoga, uz suglasnost bana Šokčevića, okuplja političare koji su 1861. u Saboru glasovali u
prilog tome da se ponovno razmotri pitanje ulaska Hrvatske u Carevinsko vijeće te da se pokrene
suradnja s Bečom. Realne nade Mažuraniću davalo je to što su u Carevinskom vijeći već sjedila
petorica zastupnika iz Dalmacije, pa bi Dalmacija, kao i Vojna krajina, uskoro mogle biti vraćene pod
vlast Hrvatskog sabora i bana. Mažuraniću se pridružio i velik dio katoličkog svećenstva na čelu s
Haulikom. Protiv tih tobožnih centralista, koji su se 1863. otvoreno prozvali Samostalnom narodnom
strankom („samostalci“), protivili su se vođe Stranke prava, ali i Ustavno-narodna stranka te Narodno-
liberalna stranka.
Nakon raspuštanja Sabora, vlast se našla u rukama Samostalne narodne stranke, pa su zabranili
izlaženje Pozora. Stradali su i drugi Mažuranićevi protivnici: primjerice, Kvaternik je zbog svoje
protudinastičke brošure Politička razmatranja II. bio prognan i tražio razumijevanj u Francuskoj. U
Hrvatsku se vratio tek nakon uvođenja dualizma 1867. kada je, osobito u raspravi Istočno pitanje i
Hrvatska, ustao protiv srpske i jugoslavenske političke ideje.
Svoje stavove samostalci su istaknuli u svojoj programatskoj brošuri Uvjetno ili bezuvjetno, koju je
navjerojatnije napisao Mažuranić, i u svojim stranačkim novinama Domobran. U spomenutoj brošuri
ističu uvjerenje da će hrvatska politika samo zahvaljujući sudjelovanju u Carevinskom vijeću moći
djelovati na vanjsku politiku Monarhije, a dok bude ovisna o Budimpešti, nikada to neće moći postići.
Štoviše, svoju će autonomiju prije očuvati u nagodbi s Austrijom nego s Ugarskom. Dakle, Mažuranić
je zagovarao pristup Hrvatske Carevinskom vijeću i državnopravnu nagodbu s Austrijom. S druge
strane, narodnjaci, kao i pravaši, nisu podržavali samostalce jer su se bojali da će se Hrvatska utopiti
„u njemačkome moru“. Suprotno stajalištu Liberalne narodne stranke, Hrvatska bi ulaskom u
Carevinsko vijeće ojačala svoje pozicije ne samo u Dalmaciji, nego i u ostalim hrvatskim zemljama,
među Slavenima i ostalim zemljama Monarhije. Takva politička prilika za Hrvatsku bila je prilično
realna, ali istodobno sve slabija i to zbog međunarodnog uplitanja Austrije, te skorašnjeg rata s
Pruskom, dok konačno nije propala, zbog teškog poraza Autrije kod Kraljičina Gradca, zbog pada
ministra Schmerlinga te zbog skorog dolaska ministra Friedricha Beusta, koji je bio odlučan
zagovornik Austro-ugarske nagodbe, a time i dualističkog uređenja Monarhije.
Šokčević i Mažuranić raspravljali su o gorućim gospodarskim problemima, uključujući i prometnice, i
to na znamenitoj banskoj konferenciji koja se na poziv bana Šokčevića sastala u Zagrebu 20. kolovoza
1862. Bitnost njezinih odluka odnosi se na problematiku izgradnje prometnica u zemlji, pri čemu je na
prvome mjestu zaključak o hitnosti izgradnje željezničke pruge „iz Zemuna preko sredine Slavonije,
dolinom potoka Orljave, preko Zagreba na Rieku“. Konkretni rezulatati nisu dani zbog toga što je u
tijeku bila opća preoblematika državnopravnog uređenja Monarhije, a uz to što su Hrvati odbili ulazak
u Carevinsko Vijeće. Ipak, unatoč financijskim nedostacima, Franjo Josip dopustio je predradnje za
prugu Zemun-Rijeka, ali je odbio predujam iz državne blagajne. Glavna zapreka u izgradnji te pruge s
mađarske strane bila je željeznica koja je trebala povezivati Rijeku s Alfoldom (mađarskom
ravnicom). Osim toga, razdoblje od 1865. do utanačenja Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. proteklo je

5
u javnim sukobljavanjima zbog triju mogućih linija: savske, dravske i one sredinom Slavonije, za koju
se odlučila Banska konferencija.
Financijski nedostaci sprječili su izgradnju drugim prometnica pa se zagrebačka Trgovačko-obrtnička
komora obratila Mažuraniću s namjerom da se podružnici austrijske Narodne banke u Zagrebu dodijeli
dva i pol milijuna austrijskih forinti. Narodna banka nije mogla udovoljiti toj molbi.
1864., uz pristanak Mažuranića i njegovu potporu, u Zagrebu je realizirana prva međunarodna
gospodarska izložba. Budući da je bila riječ o organizaciji prve „izložbe hrvatske drćave u Zagrebu“, Page | 6
Srbi iz Slavonije i Srijema, pod vodstvom Andije Torkvata Brlića6, bojkotirali su izložbu zbog njezina
naziva. Zbog toga Mažuranić je morao promijeniti službeni naziv izložbe u Prva izložba dalmatinsko-
hrvatsko-slavonska 1864. u Zagrebu, glavnom gradu Trojedne Kraljevine. O uspješnosti izložbe
svjedoči i vrlo dobro uređeni katalog, koji je nosio službeni naziv izložbe, a tiskan je uoči njezina
svečanog otvaranja (18. kolovoza 1864.) na hrvatskom, njemačkom i talijanskom jeziku.

Slom politike Samostalne narodne stranke

17. siječnja 1865. ban Šokčević saziva Bansku konferenviju s ciljem da izradi novi privremeni Izborni
red za Sabor. Pozvani su vođe opozicijskih stranaka koji su poziv odbili, a samostalci su Izborni red
„iskrojili“ u svoju korist nakon čega će ipak biti poraženi. Koalicijski partneri, narodnjaci i unionisti,
dobili su 2/3 mandata, a preostalu trećinu dobili su samostalci pri čemu su pravaši dobili 6 mandata.
Razlozi poraza Samostalne narodne stranke mnogostruki su, a bitan je razlog već dugo očekivani pad
ministra Antona Schmerlinga7. Hrvatsku opoziciju, osobito Strossmayerovu stranku koja će uz njihovu
novčanu potporu dobiti izbore, podupirali su češki liberali i njihov federalistički list Politik. Mažuranić
je 1865. podnio ostavku, ali ju je kralj prihvatio tri mjeseca kasnije, a za hrvatskog kancelara
imenovao je unionista Milana Kuševića. Car Franjo Josip I. zbog lošeg odjeka austrijske politike i
lošeg financijskog stanja, povukao je veljački patent te objavio poznati rujanski proglas kojim je
privremeno obustavio djelovanje Carevinskog vijeća. Po carevom nalogu, Hrvatski je sabor koji je bio
otvoren 12. studenoga 1865. morao rjšavati državnopravna pitanja te zakonodavni rad sosobitim
naglaskom na izradu novoga Izbornog reda i uređenja Sabora. Poznati 42. članak (prva zadaća) svaka
je stranka tumačila s pozicija svojih političkih stajališta. Samostalci su se izjasnili za izravne
pregovore s bečkim Dvorom. Preostale dvije stranke, Narodno-liberalna stranka i unionisti, i dalje su
bile za nagodbu s Ugarskom. Za vrijeme tih rasprava, ban Šokčević dobio je od Ministarskog vijeća
pismo, zapravo ulimativni nalog da u Saboru stvori struju, prije svega od unionista i članova Narodno-
liberalne stranke, koji će stvoriti „komisiju“ i zajedno s istom takvom komisijom iz Ugarskog sabora
raspravljati o konačnom rješenju problematike državnopravnih pitanja. To je značilo „sporazum“
Hrvatskog sabora s Ugarskom saborom. Kralj i Ministarsko vijeće u Beču ubrzavali su sklapanje tog
sporazuma, to prije što su nakon poraza Austrije u ratu s Pruskom intenzivirani i tajni, kasnije i javni,
pregovori između Austrije i Ugarske, koji su sigurno vodili stravanju dualističke Monarhije, unatoč
protivljenjima u javnosti.
Adresa upućena kralju koju je Sabor sastavio 10. veljače 1866., ustrajala je također na teritorijalnoj
cjelovitosti i iskazala čvrstu nadu da će kralj ukloniti zaprege povratku Dalmacije i Hrvatsko-
slavonske vojne krajine pod vlast Sabora i bana. Ako, dakle, Ugarski sabor prihvati navede uvjete,
Hrvatski bi sabor u Peštu poslao odbor koji bi sa srodnim odborom Ugarskog sabora, raspravljao o
načinu zastupanja Trojedne Kraljevine. Premda u Beču nisi bili posve zadovoljni tako sastavljenom
adresom Hrv. sabora, ipak su odučili pričekati adresu Ugarskog sabora koja je uskoro dostavljena u
Beč, ali je bila suprotna članku 42. iz 1861. U takvoj situaciji kralje je zatražio od Hrv. sabora da se
odmah izabere odbor koji će pregovarati sa sličnim odborom Ugarskog sabora o međusobnom odnosu,
ali je odbio raspravu o Dalmaciji prije nego što se „urede državnopravni odnošaji Hrv. i Slavonije s
jedne strane naprama Ugarskoj, a s druge strane naprama cjelokupne monarkije“. Sabor je odlučio
izabrati odbor i poslati ga u Peštu čim takav odbor izabere i Ugarski sabor. Glasovanje nove adrese
provedeno je 9. ožujka 1866., a prihvatile su obje narodne stranke (samostalna i liberalna), dok su
unionisti glasovali protiv takvog sadržaja adrese i već sutradan na čelu s Kolomanom Bedekovićem
odbili tako sudjelovanje u izboru Kraljevinskog odbora. 11. ožujka 1866. Sabor je izabrao Kraljevinski

6
Negirao je Slavoniju u Srijem kao dio hrvatske države.
7
Na njegovomjesto dolazi ministar Richard Belceredi

6
odbor od 12 članova (bez unionista). On je uskoro krenuo u Peštu gdje je s jednako brojnim ugarskim
kraljevinskim odborom započeo pregovore koji su trajali od 16. travnja do 16. lipnja 1866., ali bez
rezultata. Na zasjedanju Sabora 18. prosinca 1866. saborski predsjednik stavio je na izglasavanje 3
prijedloga:
 „Hoće li zastupstvo Trojedne Kraljevine izjaviti da mu zakonski članak 42./1861. ostaje
nepromijenjivim temeljem i ravnilom u pitanju o državnopravnom odnošaju Trojedne
Kraljevine naprama Kraljevini Ugarskoj?“  cijeli je sabor glasao za taj prijedlog Page | 7
 „Prima li visoki Sabor prijedlog Odbora da Trojedna Kraljevina neima prava nit dužnosti, a nit
zakonitog načina stupiti u Sabor Kraljevine Ugarske što je sazvan u Pešti 1866.?“  86
glasova „da“ (obje Narodne stranke), 43 protiv (unionisti), 4 suzdržano (među kojima je bio i
Starčević)
 Neka Sabor sa svojim kraljem riješi odnos prema Austrji!8  usvojen većinom glasova
Već sutradan, tj. 19. prosinca 1866., Sabor je jednoglasno usvojio adresu, a njezina je bit bila:
Hrvatska će samostalno riješiti pitanje državnopravog odnosa sa svojim kraljem.
Tekst adrese sadržavao je i molbu za teritorijalnom cjelovitošću hrvatskih zemalja.
Potkraj siječnja 1867. bečki je Dvor sasvim odbacio politiku federalističkog centralizma. Car i kralj
Franjo Josip I. odlučio se za dualizam, a mjesto ministra predsjednika povjerio je tadašnjem ministru
vanjskih poslova Friedrichu Beustu (7. veljače 1867.) koji je uz obnašanje obiju dužnosti odmah
poradio na uvođenju dualizma, odnosno na Austro-ugarskoj nagodbi.
Prema novome kraljevom pismu Saboru od 23. travnja 1867., Sabor je bio dužan „pobrinuti“ se da
Hrvatska i Slavonija budu zastupane na budućoj kraljevoj krunidbi u Ugarskom saboru (održana 8.
lipnja iste godine) te se „sporazumijeti“ s Ugarskim saborom glede državnopravnih pitanja i
zajedničkih poslova. Hrvatski je sabor već 18. svibnja 1867. prihvatio novu adresu (i ovaj put bez
unionista). Bit nove adrese: Sabor ostaje u odnosu prema Ugarskoj na zaključku zakonskog članka
42./1861. Primivši adresu, kralj je 8 dana poslije, ljutit na sadržaj adrese, raspustio Sabor jer je vidio
da Hrvati neće biti nazočni na njegovoj krunidbi. Ban Šokčević zatražio je otpust, a namjesnikom
banske časti imenovan je barun Levin Rauch sa zadatkom da provede Hrvatsko-ugarsku nagodbu.

VOJNA KRAJINA OD OKTROIRANOG USTAVA 1849. DO AUSTRO-UGARSKE

NAGODBE

Nova politička strategija Zagreba prema krajiškom pitanju

Analizom krajiškog ustava iz 1848. i krajiške osnove iz 1849. može se zaključiti da je upravo tih
godina osmišljena nova politička strategija Zagreba prema krajiškom pitanju. Sabor je 1848. izradio
prvi program teritorijalne i upravne integracije Vojne krajine s građanskom Hrvatskom. Postojeće
uređenje krajiškog sustava, zasnovano na „temeljnim zakonima“ apsolutističkog vladara, Hrvatski
sabor 1848. nastoji zamijeniti prvim parlamentarnim zakonom za Krajinu. Odredbe se mogu podijeliti
u skupinu s nacionalnim ciljevima i skupinu koja ima svrhu da demokratizira društvene odnose u
Krajini i ubrza stvaranje građanskih institucija u njoj. Nacionalni ciljevi stavljaju u prvi plan odredbu o
dijelomičnom ujedinjenju preko „vrhovnog upraviteljstva trojedne kraljevine“, a Ustav utvrđuje da je
Krajina nerazdruživ dio Trojednice i da se njezin ustav proteže i na Krajinu u nevojničkim poslovima.
Krajiški ustav precizira još dvije odredbe: novi zakoni za Krajinu mogu se donositi „samo u sveobćem
saboru trojedne kraljevine“, a narodni jezik uvodi se u sve javne poslove Krajine i njezine škole. K
tome Hrvatski sabor ukida uzurpirano pravo vladara nad zemljom u Krajini 1848. Sva zemlja koju
krajišnici posjeduju proglašena je prvi put „“njihovom pravnom svojinom“. Svim stanovnicima
Krajine dopušteno je stjecanje zemlje u neograničenim površinama pa je tako prvi put otvoren proces
stvaranja krajiškog veleposjeda. Ukidanje državen rabote i podvoza, uvođenje besplatne paše, žirenja i
drvarenja te veći broj drugih sloboda i povlastica, mogao je privremeno zadovoljiti krajiško
stanovništvo motivirajući da da se u političkim napetostima 1848. okupi oko bana Jelačića. Jelačić je
kao vrhovni zapovijednik Krajine 6. kolovoza 1848. izdao naredbu da se osnovne odredbe Ustava
odmah uvedu u život. Podloga za novu ulogu Krajine utemeljena je 1848. kada je odredbama

8
Sabor još uvijek nije znao da je Austro-ugarska nagodba u tijeku

7
Krajiškog ustava odlučeno da Krajina za ratove izvan Hrvatske daje samo onoliko vojnika koliko daju
i ostale zemlje Monarhije9.
Kad je završen rat s Mađarima 1849., vojnički i dvorski krugovi u Beču ne pokazuju nikakve
spremnosti da prihvate opravdane zahtjeve Hrvatskog sabora te su ignorirajući odredbe Krajiškog
ustava najprije u Oktroiranom ustavu smatrali da je Vojna krajina cjelovit dio carske vojske, da su
krajišnici i dalje potrebni caru za obranu granice s Osmanskim Carstvom. Dakle, tradicionalna politika
Beča prema krajiškom pitanju ostaje nepromijenjena, pa zato čl. 75. Oktroiranog ustava 1849. u vezi s Page | 8
Krajinom određuje: sadašnji sustav, sa svojom vojnom organizacijom, zadržava se.

Posljednji Temeljni zakon Krajine

Protiv nacionalnih zahtjeva hrvatskog naroda i kapitalističko-građanskih tendencija, koje je pokušao
odrediti Krajiški ustav, u Beču su 1850. donesene nove odredbe, poznatije kao posljednji Temeljni
zakon Krajine. Cijela zakonodavna građa Krajiškog ustava prenesena je doduše u bečki Temeljni
zakon, ali s bitno drugačijim ciljevima. Zagrebačkom programu sjedinjenja iz 1848./1849., Beč je
1850. predložio potpuno suprotan program kojemu je prvenstveni cilj pretvaranje Vojne krajine u
krunovinu Monarhije! Posljednji Temeljni zakon Krajine iz 1850. suprotno očekivanjima hrv.
političara pridonosi stabilizaciji krajiško-vojničkog mehanizma i njegovu očuvanju. Novi Krajiški
ustav proglašava cijelu Vojnu krajinu dijelom carske vojske.
Unatoč ukidanju feudalnih odnosa na selu i temeljitoj promjeni u društvenoj strukturi civilne Hrvatske,
Temeljni zakon Krajine nije riješio pitanje zemlje u duhu novih društvenih odnosa nastalih ukidanjem
feudalizma. Doduše, obradiva je zemlja prvi put proglašena punim vlasništvom krajiške kućne
zadruge, ali je to vlasništvo uvjetovano vojničkom službom.
Donošenje Temeljnog zakona za Krajinu ne označava kraj nastojanja bana Jelačića i drugih hrv.
političkih i gospodarskih središta da se krajiškom dijelu hrv. teritorija omogući integracija s
građanskom Hrvatskom.

Socijalne napetosti na granici između Vojne krajine i Osmanlijskog Carstva

Zbog unutrašnjih napetosti u Osmanlijskom Carstvu, krajiške čete poučene su iz Lombardije i
Venecije. Međutim, Hrvatsku i Bansku krajinu ozbiljno potresa velik broj hajduka kojima se 1850. i
1851. pridružuju mnogi pojedinci iz Bosne. Povećana društvena napetost potkraj 1850. ubrzala je
pregovore s OC koje Beč vodi pod dojmom austrijskih zapletaja s Prusijom zbog kojih je Jelačić
posebnim proglasom pozvao u Beč 10. listopada 1850. sve druge bataljune Hrvatsko-slavonske vojne
krajine. Austro-turski pregovori odgovarali su i jednoj i drugoj strani.
U ukupnom trgovačkom prometu između Austrije i OC vidno mjesto zauzima i Vojna krajina. Kao
carski podanici i vojnici krajišnici su uživali povoljan položaj u trgovini s Bosnom.
Česta mobilizacija u Krajini, bune u Bosni, Krimski rat te neriješeni društveni odnosi, utjecali su na
porast hajdučije u Krajini. Već na samome početku, 1850-ih godina, hajduci su bili prvorazredni
problem za vojničku vlast. Hajduci u Ogulinu zapalili su 1852. osam zgrada i provalili u veći broj
gostionica. Među hajdučkim vođama osobito se isticao Mihajlo Tadić iz druge banske pukovnije.
Pokret hajduka postaje najrašireniji za Krimskog rata, osobito oko gradova Kostajnice, Jasenovca i
Dubice. Snažan pokret hajduka primorao je Beč da 1855. problem hajduka još jedanput rješava
zajedno s OC. Od Carstva Beč je dobio čvrsta jamstva da će zabraniti prelazak hajduka u Bosnu i time
omogućiti njihovo uništenje10.
Prometna je revolucija - izgradnja željeznica - djelovala u Hrvatskoj prije industrijske. Već 1851.
sagrađena je krajiška brzojavna linija, a telegrafska postaja u Zagrebu proradila je 8. rujna 1850. Već
oko sredine 1850-ih godina svi gradovi krajine bili su povezani telegrafskim linijama, ali one nisu
imale svoju prigodnu svrhu već je njezina osnovna zadaća bila podređena vojnim interesima.
Politička polarizacija nastala rušenjem europskog poretka zbog suprotnih ineteresa država Svete
alijanse u Krimskom ratu (1853. - 1856.), daje snažan poticaj trgovačkim i privrednim krugovima
Hrvatske da privrednim krugovima Beča i Pešte predstave svoj program prometne integracije
Hrvatske. Za magistralni pravac željezničke pruge u Hrvatskoj ponuđena je 1845. linija Rijeka -

9
Prema postojećoj praksi Krajina na 12 stanovnika daje jednog vojnika, dok u ostalim zemljama Monarhije tek
62 stanovnika daju jednog vojnika.
10
za kratko vrijeme turske su vlasti u bihaćku tamnicu zatvorile čak oko 300 hajduka

8
Vukovar čija je svrha bila spajanje Dunava kod Vukovara s Jadranskim morem. U Zagrebu je
osnovano Društvo za gradnju željeznica Vukovar - Rijeka koje je moralo 1856. voditi žestoku borbu
protiv separatizma sisačke regije. Te godine grupa istaknutih sisačkih trgovaca otputovala je u Trst.
Oni su jednoglasno odlučili da će se pridružiti Tršćanskom društvu, te su izjavili da se neće „odazvati
pozivu kojeg su dobili od drugog društva za gradnju željeznice od Rijeke do Vukovara“. Oni su od
tršćanske željeznice Zagreb - Sisak očekivali nove dimenzije trgovačke ekspanzije, a osim toga
očekivali su velike profite od kolonijalne robe koja bi iz Trsta morala proći kroz njihov grad. Page | 9

Smrt generala Jelačića

U vrijeme sisačkog separatizma, hrvatska buržoazija ostaje bez pomoći svoga bana. Već u srpnju
1856. Jelačić je krenuo „na duže liječenje“. U prosincu iste godine Narodne novine bilježe da Jelačić
boluje „već više vremena od živčanih gerčevah“. Hrvatski ban Jelačić, krajški general koji je do kraja
ostao vjeran kralju, umire u noći 20. travnja 1859. Međutim, na njegovu pogrebu nema ni jednog
predstavnika Beča ni Ministarstva rata, štoviše bilo je muke da okupi počasna četa vojnika koja će
svoje zapovijedajućem generalu i hrv. banu odati posljednju počast.

Vojni tereti krajiškog stanovništva

vidi tablice na str. 441. i 442.

Krajiško sudstvo i nesmiljeno tjelesno kažnjavanje

Disciplinski sudovi bili su oličenje nasilja, nepravde, samovolje i mržnje. Nije se sudilo na osnovi
zakona, već napamet, prema slobodnoj procjeni. Vrhovno zapovjedništvo austrijske vojske 1855.
znatno je ograničilo mogućnost izricanja kazne zatvorom, jer je ta kazna, prema procjeni vojničkih
krugova, bila preskupa za krajišku upravu. Umjesto tamnice, određeno je batinanje za najveći broj
kazni. Ta se važna društvena institucija obično naziva „kaplar“, „niederlegen!“, „dereš“ i sl. Sudski
eksperti u Ministarstvu rata još su 1862. odbili prijedlog o ukidanju tjelesne kazne u Krajini jer su
tvrdili da bi se morao podići velik broj novih tamnica što bi bilo preskupo s obzirom na politiku
štednje u državnom proračunu. Ti isti „eksperti“ ljeskovače tvrdili su da se ukidanjem tjelesne kazne
ne bi mogao održati mir i vojnička poslušnost. Administrativni sustav Krajine temeljio se na satniji.
Svaka je pukovnija imala 12 satnija koja se dalje dijelila na 4 „fertalja“, a u svakome „fertalju“ bio je
po jedan časnik koji je uza sebe imao jednog nižeg časnika te još jednog starješinu.
Promatra li se položaj krajišnika u cjelini, obveze Krajine prema granici bile su prvorazredni problem i
neprestan izvor zadovoljstva. Svake tri nedjelje krajišnik je morao 7 dana provesti na državnoj granici
s OC, bez obzira na godišnje doba. Najveći krajiški grad bila je Petrinja s 2 908 stanovnika.

Kretanje strukture stanovnika

vidi tablicu na str. 444. i 446.

Kretanje broja kuća i domaćinstava

vidi tablicu str. 448. i 449.

Pokretljivost krajiškog stanovništva

Na krajiškom prostoru moguće je pratiti jedan još uvijek agrarni tip egzodusa. Riječ je zapravo o
„spuštanju“ stanovništva iz agrarno viših područja u niža područja. Ta je pojava prisutna u svim
brdskim područjima Banske krajine.
Iz broja stalno zaposlenih u poljoprivredi isključena su djeca do 14. godine te stariji od 65 godina.
Broj zemljoposjednika uvijek je nešto veći od broja kuća.

Podjela krajiškog stanovništva na poljoprivredno i nepoljoprivredno – ritam modernizacije

krajiškog društva
Premda je žiteljstvo Krajine vrlo sporo mijenjalo svoju socijalnu strukturu, ipa su opći popisi
zabilježili gotovo sve grane privredne djelatnoasti.
A) Prvi (poljoprivredni) sektor obuhvaća stanovništvo koje radi u poljoprivredi i stočarstvu, tj. u
granam koje su bile najstarije, a po svojoj primarnoj funkciji egzistencijalne. Taj osnovni sektor u
Krajini sredinom 19. st. okuplja gotovo 98% stanovništva.

9
Zemlja kao jedna od kategorija nekretnina imala je u rukama krajiških građana najveću vrijednost.
Posjedovanje zemlje ili kuće daje stanovniku grada najveću šansu da zalaganjem svoga posjeda brzo
dođe do gotovog novca. Procjenu zemlje i odobravanje zalaganja daje po pravilu gradski magistrat.
Počeci robno-novčane privrede potresaju najprije kućnu zajednicu koja se po svojoj osnovnoj
djelatnosti vezala isključivo za primarni sektor.
B) Obrtnički (sekundarni) sektor obuhvaća stanovništvo zaposleno u proizvodnom obrtništvu,
građevinstvu i rudarstvu. Te se djelatnosti veoma sporo razvijaju, pa stoga postupno stvaraju uvjete za Page | 10
prelazak u proizvodnju u većim pogonima industrijskog tipa.
Temeljni uzrok malog broja zaposlenih u obrtništvu prije svega su vojne dužnosti krajiškog pučanstva
i strategijska uloga Vojne krajine u funkciji Habsburške Monarhije. Načelo da Krajina mora izdržavati
samu sebe dosljedno je preneseno na kućnu zajednicu. Vojna vlast zabranjuje prelijevanje iz
poljoprivrednog u obrtnički sektor. Obrtnici su bili oslobođeni od vojne dužnosti, obrtnika na kaznu
batinanjem može kazniti samo sud pukovnije. Nepostojanje motivacije vojnih krugova da ubrzaju
porast obrtničke proizvodnje i njezina prometa utječe negativno na ukupan broj obrtnika11.

Bečko nastojanje očuvanja Krajine i krajiškog sustava

Postojanje Vojne krajine u Hrvatskoj stoljećima je uzrokovalo brojne napetosti između Zagreba i
Beča, poglavito od sredine 18. st., kada je turska opasnost zaboravljena. Politički predstavnici
Hrvatske su 1860-ih godina iskorištavali svaku priliku da bi bečke krugove upozorili kako se
nezadovoljstvo u Hrvatskoj zbog postojanja Vojne krajine može ublažiti samo ako se počne s
razvojačenjem. Mržnja prema Beču zbog njegove nepopustivosti prema krajiškom pitanju utirala je u
Hrvata put prema pomirbi s Mađarima i znatno pomogla da se na jednoj i drugoj strani zaborave
neprijateljstva i sukobi iz 1848./1849.
Politička rasprava na Banskoj konferenciji osigurala je osnovne preduvjete za oblikovanje nacionalnog
programa. O njemu je javno govorio narodnjački list Pozor 28. siječnja 1861. s angažiranim naslovom
„Hrvatsko pitanje“. Pozor zahtijeva da se pitanje Krajine rješava bez obzira na to hoće li Krajina i
dalje ostati „najveća vojarna“ austrijske armije. Hrvatska će zahtijevati da svatko tko u Krajini nije
krajiški vojnik ubuduće prolijeva toliko krvi za opće interese Monarhije koliko to razmjerno prolijeva
Nijemac, Mađar, Čeh i drugi narodi, ali „ni jednu kapljicu više“.
Radikalniji zahtjevi prožimali su krajiške rodoljube. Očekujući ukidanje stoljetnih vojnih dužnosti i
stoljetne vojne komande, krajišnici javno svojim „dušmanom“ poručuju: „nećemo mi da budemo više
ugnjetitelji drugih naroda, i to drugom i trećem za volju, dosta je to zuluma dosad bilo“. Bio je to
dovoljan motiv vojnim krugovima da Krajini pridaju najveću pozornost. Osnovno pitanje bilo je kako
zaustaviti porast nepovjerenja u Beč i mržnju prema vojnom upravi.
Osnovna tvrdnja vojnih krugova bila je: Zagreb želi postati središtem jugoslavenskog pokreta kojemu
cilj nije jedinstvo Austrijskog Carstva, nego jugoslavenskih zemalja. Ta tvrdnja napisana u Dvorskoj
kancelariji, imala je ovaj sadržaj: ujedinjenje Krajine s Hrvatskom je sudbonosno „za cara, za Carstvo
i njegovu budućnost“.
Krajiški zastupnici, ponovno okupljeni na Hrvatskom saboru, izradili su 1861. posebnu Predstavku
vladaru vračajući se osnovnim smjernicama upravo onim zahtjevima koje je formulirao Hrvatski sabor
1848. i Krajiška osnova 1849. Osnovni zahtjevi krajišnika 1861. bili su:
- odvajanje vojne uprave od civilne
- ujedinjenje uprave u Vojnoj krajini s upravom banske Hrvatske
- vojne dužnosti Krajine utvrditi prema veličini vojnih dužnosti drugih naroda u Monarhiji
Tako sastavljena Predstavka krajiških zastupnika je dočekana na bečkom Dvoru kao još jedna potvrda
o krajiškoj i hrvatskoj veleizdaji.
Dvorski krugovi spoznaju da moraju popustiti u politici prema krajiškom pitanju te je njihov osnovni
cilj bio „mržnju“ u Krajini i banskoj Hrvatskoj prema Beču pretvoriti u političku suradnju, a sve zbog
toga da bi se i dalje sačuvao tradicionalno jeftin izvor vojnika na granici s Osmanlijskim Carstvom.
Vladar je 8. kolovoza obećao imenovati posebnu Komisiju koja će ispitati mogućnost većih promjena
u Krajini, 8 studenoga 1861. je car hrvatskim predstvanicima ponudio dugoročnu političku suradnju,
povezujući prvi put rješenje krajiškog pitanja s rješenjem Istočnog pitanja.

11
Npr., 1857. je u obrtničkom sektoru u Karlovačkoj krajini bilo na jednog zaposlenog u obrtničkom sektoru
1075 stanovnika.

10
Na Hrvatskom saboru 1865./1867. vođena je posljednja parlamentarna bitka za Krajinu. Nažalost,
Narodna stranka taj put nije mogla računati s krajiškim zastupnicima. Na zahtjeve Sabora, bečki Dvor
je dao brz odgovor: Kruna neće dirati u promjene krajiškog sustava.

DUALISTIČKO UREĐENJE MONARHIJE I POSLJEDICE ZA HRVATSKU. HRVATSKO-

UGARSKA NAGODBA
Page | 11
Pregovori saborskih odbora
Kako bi proveo Hrvatsko-ugarsku nagodbu, namjesnik banske časti, barun, unionist Levin Rauch,
posegnuo je za represivnim mjerama. Uz oštre progone opozicije, Sabor je sazvan na temelju
oktroiranog Izbornog reda koji je osigurao unionistima saborsku većinu. Sabor se sastao 8. siječnja
1868. Budući da je opozicija uskoro napustila sabor, unionistička većina ostala je sama, i već je 30.
siječnja iste godine izabrala Kraljevinski odbor od 12 članova koji je pošao u Peštu da tamo s jednako
brojnim ugarskim Kraljevinskim odborom utanači međusobnu nagodbu.
Već je od samog početka pregovora bilo jasno da i u Hrvatskom kraljevinskom odboru postoji
opozicija na čelu s grofom Julijem Jankovićem, koja je uporno tražila hrv. financijsku samostalnost, te
da bana treba imenovati kralj na preporuku Hrv. sabora, a ne na prijedlog i protupotpis ugarskog
ministra predsjednika. Zbog upornosti ugarske deputacije, većina se hrvatske deputacije konačno
odrekla financijske samostalnosti Hrvatske, tj. pristala na godišnju svotu od gotovo 2,2 milijuna
forinta (tzv. tangenta). Ostali dio Nagodbe uglavnom je prihvaćen u onom obliku u kojem ju je
predlagala ugarska delegacija, ali ne i u pitanju Rijeke. Unionistička politika je načelno ustrajala na
dotadašnjem hrv. stajalištu da je Rijeka dio hrv. teritorija. Stoga su oba kraljevinska odbora, da bi
spasila Nagodbu, koja je morala biti žurno utanačena, odlučila da rješenje problematike Rijeke
prepusti samom kralju. Tekst Nagodbe Hrvatski je sabor razmatrao 24. rujna 1868. i prihvatio ga
većinom glasova. Četiri dana kasnije i Ugarski je sabor na isti način prihvatio nagodbu.

Glavna obilježja i sadržaj Hrvatsko-ugarske nagodbe

Hrvatsko-ugarska nagodba bila je i ostala temeljni državni zakon kojim su Hrvatska i Ugarska morale
urediti svoje međusobne odnose, nakon uspostave dualizma. Utanačena nagodba koju su najprije
prihvatila oba Sabora, postala je tako temeljem državnopravnog položaja Hrvatske kao njezin
Zakonski članak 1/1868., a i za Ugarsku kao njen Zakonski članak XXX. iz 1868. Dakako, za obje
Kraljevine sve do sloma dualističke Monarhije.
Nagodbom je Hrvatska sačuvala Rijeku i neka bitna obilježja svoje državnosti. Već u uvodnom dijelu
nagodbenog Zakona (koji ima 70 članaka) stoji da Nagodbu sklapaju kao ravnopravni činitelji
„kraljevina Ugarska, sjedinjena s Erdeljem i kravljevine Hrvatska i Slavonija, za izravnavanje
postojavših između njih državnopravnih pitanja“. Sa stajališta pragmatičke sankcije od 1712. ističe se
„nerazdruživost zemalja sv. Stjepana“, ali i stoga, da „su kraljevine Hrvatska i Slavonija tečajem
stoljeća bilo pravno bilo faktično spadale kruni sv. Stjepana“, što je dakako bio u izričitoj suprotnosti
sa čl. 42. iz 1861. i dakako događajima godine 1848. U čl. 2. ističe se da odatle slijedi za Hrvatsku i
Ugarsku jedinstvo krune, jedan „krunidbeni čin“ i izdaje se jedna „krunidbena zavjernica“.
O službenom jeziku govori se i u nagodbenim člancima 56.-60. Prema njima hrvatski je službeni jezik
u zakonodavstvu, sudstvu i upravi na cijelome području Hrvatske i Slavonije, i na tom je hrv. području
hrv. jezik službeni i za tijela zajedničke vlade i u zajedničkim uredima. Zakoni stvoreni na
zajedničkom saboru „izdavat će se za kraljevine Dalmacije, Hrvatsku i Slavoniju u izvorniku
hrvastkom“. Nadalje, na čelu je hrvatske autonomne vlade ban koji je za svoj rad odgovoran Hrv.
saboru, ali ga imenuje kralj na prijedlog i uz supotpis ugarskog ministra predsjednika. O svim
zajedničkim poslovima raspravljat će „zajednički sabor svih kraljevina ugarske krune“ koji se zove i
„ugarsko-hrvatski sabor“, na koji Hrvatski sabor šalje 29 zastupnika u Donju kuću (ali bez Rijeke) i
još 2 zastupnika u Gornju kuću. Između hrv. izaslanika u zajedničkome se Saboru bira 5 zastupnika u
ugarsku delegaciju koja obavlja sve poslove koji su regulirani Austro-ugarskom nagodbom. Hrvatska
stoga naknadno priznaje Austro-ugarsku nagodbu kao gotov čin uz „naročitu ogradu“ da se „ubuduće
slični temeljni zakoni i nagodbe samo zakonitim sudjelovanjem kraljevina Hrvatske, Dalmacije i
Slavonije stvarati mogu“. Prema slovu Hrvatsko-ugarske nagodbe na zajedničkim saborima u

11
Budimpešti imala se uz ugarsku zastavu istaknuti i hrvatska. Hrvatsko-ugarska nagodba načelno je
priznavala teritorijalnu cjelovitost hrv. zemalja. Prema njezinu slovu Hrvatskoj i Slavoniji pripada
Vojna krajina i Dalmacija, a Ugarski sabor preuzima na sebe obvezu da će podupirati „njihovo
sjedinjenje s materom zemljom“. Nagodba je regulirala i financijske poslove između Hrvatske i
Ugarske.

„Riječka krpica“ Page | 12

Do teških nesuglasica došlo je i zbog grada Rijeke i njezina kotara, iako je prema slovu Nagodbe
Hrvatskoj zajamčena njezina teritorijalna cjelokupnost i obećanje da će Ugarski sabor podupirati i što
skoriju njezinu realizaciju. Mađari Hrvatskoj ipak nisu htjeli priznati ni njezino pravo na grad Rijeku s
pripadajućim kotarom. Hrvatski je sabor u samo dva dana nakon prihvaćanja nagodbenog zakona
zamolio kralja neka Rijeku „dosudi“ Hrvatskoj kojoj i pripada po „neoborivom pravu“. Međutim, i
Ugarski je sabor uz prihvaćanje Nagodbe istodobno donio jednoglasan dodatak prema kojem grad
Rijeka s kotarom pripada neposredno Ugarskoj i da se njoj „odmah utjelovi“.
Budući da je kralj u međuvremenu već sankcionirao hrvatski original Hrvatsko-ugarske nagodbe, u
mađarski je original Nagodbe uneseno da grad Rijeka ne pripada teritoriju Hrvatske jer sačinjava
„posebno s ugarskom krunom spojeno tijelo“; „imat će se putem saborskih rasprava između sabora
Ugarske i sabora kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i grada Rijeke obće sporazumljene
postići“. Tako izmijenjeni tekst u čl. 66. Hrvatsko-ugarske nagodbe ušao je u mađarski original, a
budući da je hrv. original već bio sankcioniran, bilo ga je nužno „uskladiti“. Pri tome je Hrvatska
dvorska kancelarija u Beču, i to uz suglasnost namjesnika banske časti Levina Raucha, postupila tako
da je na sankcionirani hrv. original Nagodbe, tj. na čl. 66. koji se tiče Rijeke jednostavno nalijepila
cedulju („Riječka krpica“) na kojoj je bio ispisan novi tekst u skladu s ugarskim originalom Nagodbe.
Tako opremljeni tekst Nagodbe poslan je u Zagreb, gdje ga je Sabor uzeo do znanja (17. studenoga
1868.) ipak u nadi da će skore međusobne rasprave obaju sabora donijeti pravednije rješenje.

Riječki provizorij
U hrvatkoj javnosti zavladalo je veliko ogorčenje, a na udaru se uskoro našao i namjesnik banske časti
Levin Rauch, koji je poradi svojih zasluga pri utanačenju Nagodbe nagrađen imenovanjem za hrvatko-
slavonko-dalmatinskog bana (8. prosinca 1868.). Ipak, Hrvatski je sabor samo dva dana kasnije, nakon
prihvaćanja nagodbenog zakona zajedno s „riječkom krpicom“, požurio izabrati zaseban Kraljevski
odbor od 4 člana koji će zajedno s jednako brojnim ugarskim odborom te riječkom delegacijom,
također od 4 člana, poraditi na definitvnom rješenju uistinu gorućeg riječkog pitanja. Kralj je
imenovao za riječkog upravitelja (komesara) Mađara Eduarda Cseha. Bio je to i razlog što se riječka
delegacija već na samom početku postavila na isključiva mađarska stajališta. Uz optužbe hrv. politike
za „panslavizam“, odlučno je izjavila da ne smatra Hrvatski sabor, a time niti njegov Kraljevinski
odbor, nadležnim u riječkom pitanju, jer kako su isticali, Rijeka nema ništa zajedničkog s Hrvatskom,
pa je stoga cijela stvar samo predmet koji se tiče Ugarske i Rijeke. Nasuprot takvim stajalištima obiju
delegacija, ugarske i riječke, stav Hrvatskoga kraljevinskog odbora nije imao nikakvog izgleda za
uspjeh. Štoviše, zbog tvrdog stava obiju delegacija, prijetila je i opasnost da se „ugarsko-hrvatsko
primorje“ izdvoji iz sklopa hrv. autonomije kao zaleđe velike mađarske luke.
Na samom početku obnovljenih pregovora (18. prosinca 1869.) Hrvatski kraljevinski odbor postavio
se iza „nepromjenljivog ultimatuma“ za uređenje autonomnih poslova na Rijeci. Njegova je bit:
unutarnji poslovi pripadaju gradu Rijeci, bogoštovlje hrv. autonomiji, a pravosuđe u 2. i 3. molbi
Zagrebu. A ako se on ne prihvati, neka se kraljevnski odbori odgode do „zgodna vremena“. Dakako da
su mađarska i riječka delegacija prihvatile taj drugi prijedlog koji je zapravo odgovarao namjeri
ugarske vlade da riječki „provizorij“ uredi prema svojim interesima. To je omogućilo ugarskoj vladi
da užurbano izradi riječki provizorij, zapravo da osigura svoju vlast u Rijeci. Odmah je imenovala
gubernatora koji je preuzeo upravu grada, dopustila vraćanje naslova „Riječka županija“ uključivši i
Hrvatsko primorje, pa je u tom smislu riječki provizorij prihvatio i Ugarski sabor. Na koncu je uz
burne rasprave, i to velikom većinom glasova prihvatio, i Hrvatski sabor (20. srpnja 1870.), uz dodatak
da se opet imaju sastati kraljevinski odbori i pitanje Rijeke privesti kraju. Međutim, ugarska je vlada
odmah počela provizorij smatrati konačnim rješenjem, pa je uporno odgađala hrv. zahtjeve i to sve do
sloma dualističke Monarhije.

12
Revizija Hrvatsko-ugarske nagodbe
Nagodba je u hrv. javnosti izazvala veliko nezadovoljstvo, ponajviše zbog ponašanja ugarske vlade
koja je jasno pokazivala da prihvaća nagodbeni Zakon isključivo u smislu svojih procjena i interesa.
Bez većeg značenja ostala je i činjenica da je Hrvatska vrlo brzo dobila i modernu izvršnu
Zakonodvanu vlast na svim područjima autonomne uprave i sudstva. Skromni pokazatelji na području
gospodarske politike su osnivanje prvih hrv. novčanih zavoda, odnosno banaka pa i štedionica na
temelju domaćeg dioničkog kapitala. Page | 13
Premda je sabor posebnim člankom (čl. 14., 1870.) proglasio svako pobijanje Nagodbe „zločinom
smetanja javnoga mira“ i činom „veleizdaje“, općem nezadovoljstvu pridonosila je i opća korupcija,
pri čemu je prednjačio i sam ban Levin Rauch u dobro poznatoj korupcijskoj aferi u vezi s prodajom
soli i tajnim sudjelovanjem u konzorciju za isušivanje Lonjskog polja. Sve više oporavljena Narodno-
liberalna stranka, počela je oštre javne napade na samoga bana koji mora podnijeti ostavku. Međutim,
Rauchov položaj uzdrmale su i promijenjene međunarodne okolnosti uzrokovane Francusko-pruskim
ratom koji je završio teškim porazom Francuske i proglašenjem Njemačkog Carstva, početkom 1871.
Za bana je imenovan Koloman Bedeković koji je odmah raspisao izbore, koji su završili potpunom
pobjedom Narodno-liberalne stranke. Položaj Narodne stranke još je više poboljšan time što je car 8.
lipnja 1871. ukinuo Đurđevačku i Križevačku pukovniju, pa je i ona poslala u Sabor još 9 pristaša
Narodne stranke. Kralj je nekoliko puta odgađao i saziv Hrvatskoga sabora, što je veoma uzrujalo
Narodnu stranku pobjednicu, koja je nakon 3. odgode od 20. rujna objavila poznati Rujanski manifest.
Njegova je temenja misao bila to da se Nagodba od 1868. ne može smatrati provovaljanom jer je
sklopljena „bez sudjelovanja većeg dijela našeg naroda“, prije svega zastupnika iz Hrvatko-slavonske
vojne krajine. Ta „natrula“ Nagodba u mnogome je povrijeđena i neispunjena: tako u vezi s
Dalmacijom, uređenjem zadruga, gradnjom željeznica u interesu ugarske vlade i kapitala, itd. Zato
Proglas dopušta i odbacivanje Nagodbe i njezinu reviziju. U takvim prilikama jačala je i pravaška
politika u čijoj je biti i stvaranje samostalne hrv. države, ali ne ustankom, kako je tada mislio E.
Kvaternik. On se nadao da će ustanak u području Vojne krajine ugroziti Monarhiju. Međutim, buna
koju je Kvaternik podigao u Rakovici (8. listopada 1871.), proglasivši Hrvatsku nezavisnom državom,
sasvim je skršena u 3 dana, i taj događaj, koji je istaknuo ono što je bitno u pravaštvu - tj. težnja za
suverenošću i slobodom hrv. naroda - nije bitnije utjecao na daljnji razvoj prilika u Monarhiji. Ipak,
kada se Hrvatski sabor sastao 15. siječnja 1872. i izabrao za svojega predsjednika Ivana Mažuranića,
kralj je samo nekoliko dana kasnije raspustio Sabor jer se većina njegovih članova sastojala od
„ultraelemenata“ koji su potpisali Rujanski manifest. Smjer austro-ugarske politike, koja se u
međuvremenu vratila dualizmu i njegovu učvršćenju, pooštrio se. Umjesto Bedekovića, za namjesnika
banske časti imenovan je Antun Vakanović. Međutim, učvršćenje dualizma kao i kraljeva prijetnja
novim raspustom Sabora, natjerala je zastupnike Narodne stranke da pristanu pregovarati s
unionistima, a potom i s ugarskom vladom, uz uvijet da se provede revizija Nagodbe i da e banom
imenuje čovjek u kojega će ona imati povjerenja.
Kraljevinski odbor, što ga je uskoro izabrao Hrvatski sabor, od 12 članova (6 narodnjaka, 6 unionista),
na čelu s biskupom Strossmayerom, predložio je uskoro jednako brojnoj ugarskoj delegaciji svoj
glavni cilj, tj. da se unutar nagodenog sustava osigura stvarna autonomija s bitnim elementima hrv.
državnosti (6. studenoga 1872.). Bitne su i slijedeće predložne izmjene: Sabor će sam birati 5 članova
u delegacije, Hrvatska će sama upravljati svojim financijama, bana imenuje kralj bez prijedloga i
protupotpisa ministra predsjednika (ugarskog), hrvatski ministar ne može utjecati na autonomne hrv.
poslove, a dužan je zastupati interese Kraljevine Hrvatske u zajedničkim poslovima. No, Ugarski
kraljevinski odbor natjerao je hrv. stranu na popuštanje. Na kraju je u svojoj biti ostala stara Nagodba
iz 1868.
Revizijom Nagodbe hrv. vlada i Sabor nisu dobili ni minimalan utjecaj na financije niti uvid u
proračune i zaključne račune, što je kasnije bila glavna smetnja modernizacijskim naporima bana
Mažuranića. Međutim, regulacijom prema kojoj se Hrvatski sabor, ako bude raspušten, ima sazvati za
3 mjeseca od njegova raspuštanja, zajamčen je Hrvatskoj ustav, odnosno otklonjen apsolutizam.
Nagodbu je na kraju prihvatio i Hrvatski sabor većinom glasova, a kraljeva sankcija uslijedila je 30.
rujna 1873., dakle, istoga dana kada je Ivan Mažuranić preuzeo bansku čast.

VLADANJE BANA IVANA MAŽURANIĆA - MODERNIZACIJA HRVATSKE (1873. - 1880.)

13
Modernizacijske reforme
U želji da se uvedu modernizacijske reforme na svim područjima javnog života, dugo se tražiočovjek
koji bi mogao ubrzati te procese u skladu s duhom i slovom Nagodbe, za što jeosobito bila
zainteresirana mađarska vlada. Takav čovjek našao se u osobi Ivana Mažuranića koji je, bez
oduševljenje, ipak pristao na bansku čast. Bio je hrvatski kancelar u Beču i suradnik sa
Schmerlingovim centralističkim režimom, a 1871.i 1872.bio je i predsjednik Hrvatskoga sabora, i to
kao član Narodno-liberalne stranke. Hrvatski je narod u njega polagao velike nade. Htio je izgraditi Page | 14
modernu hrvastku državu, pravnu državu, na temeljima nagodbene autonomije. Mažuraniće je u
skladu s nagodbenim zakonom i politike Narodne stranke inzistirao na modernoj proizvodnji,
učinkovitijoj organizaciji uprave te učvršćenju nacionalne kulture na svim područjima života.
Kako bi ubrzao modernizacijske procese, Mažuranić je najprije započeo s modernizacijom sveukupne
javne uprave, tj. donošenjem modernih i liberalnih zakona. Zato je Hrvatski sabor samo u prvim
godinama Mažuranićeva razdoblja, tj. od 1873. - 1875. izglasao više od 30 reformnih zakona. Takav
Mažuranićev stav pribavio mu je i protivnike, pa čak i unutar vlastite stranke.
Među najvažnijim reformama ističu se modernizacija uprave i sudstva te njihovo radvajanje, uređenje
ustavnog sustava, modernizacija krivičnog i kaznenog prava, uređenje društvenih i ekonomskih
pitanja, uključujući osobito važnu zakonodavnu regulaciju uređenja zadruga, a potom i zakon o
pučkom školstvu. Dioba uprave od sudstva najprije je modernizirala vrhovne organe vlasti, a potom
sve niže ustanove, izgrađujući tako nove sustave prema austrijskim i njemačkim uzorima. Tom se
regulacijom morala izmijeniti i uloga odvjetnika. Doduše, moderni odvjetnički red uveden je već
privremenim carskim patentom 1852., ali ga je Sabor želio „dotjerati“ u smislu „samosvojnosti“
odvjetnikakoji su imali značajnu ulogu u procesu modernizacije. Izglasani odvjetnički red, ugarska
vlada nije htjela prihvatiti zato što je takva formulacija pretpostavljala postojanje hrvatsko-slavonskog
državljanstva, što je ona smatrala u suprotnosti s nagodbenim zakonom koji je priznavao samo
ugarsko državljanstvo. Međutim, većina Hrvatskoga sabora radije se odrekla novoga odvjetničkog
reda nego da novi zakon izmjeni jedinstvo države. Proveden je i zakon o ukidanju tjelesne kazne.
Vrlo je važan bio i zakon o odgovornosti bana i vlade Hrvatskome saboru. No, zbog sve učestalijeg
miješanja ugarske vlade u hrvatske poslove, neki su modernizacijski zakoni ili usporavani ili nisu
doneseni na vrijeme kako je Hrvatski sabor želio. Tu spadaju zakon o lokalnoj upravi, zakon o
seoskim općinama, izborni zakon i dr.
Ističe se i zakon o slobodi tiska i uvođenje porote u tiskovnim parnicama, osnova zakona o pravu na
okupljnje, zakon o ravnopravnosti židova prema kojem uživaju politička i građanska prava. Zakon o
reformi pučkog školstva stupio je na snagu 1875., a njegova je odluka stvaranje temelja za opće i
obvezno školovanje. Međutim, njegova je primjena u mnogim slučajevima bila ne samo spora, već i
teško izvediva, kako zbog nepostojanja škola, tako i zbog nepostojanja putova i cesta, uključujući i
vrlike financijske probleme. Taj je zakon doprinio povećanju pismenosti i opće kulture u narodu.
Kruna Mažuranićevih uspjeha bilo je otvaranje Sveučilišta u Zagrebu 1874. s tri fakulteta: teološkim,
pravnim i filozofskim, dok je medicinski fakultet otvoren tek 1917.
Rad na zakonskoj osnovi o uređenju seljačkih zadruga kao i urbarijalnih odnosa uopće, Sabor je
smatrao jednim od najvažnijih pitanja, a konačna zakonska osnova pripremala se u trenutku kada je
Mažuranić postao ban. Prema Mažuranićevoj želji, novi se zakon oslanjao na prijašnju osnovu zakona
i stoga je predlagao regulaciju postupnog ukidanja zadruga, odnosno nastojanje da se običajno pučko
pravo zajedničkog vlasništva što bezbolnije pretvori u građansko pravo osobnog vlasništva ili
suvlasništva. No zbog ponašanja ugarske vlade, Sabor je imao velikih problema s donošenjem zakona
o zemljišnom rasterećenju, jer su carski patenti iz doba apsolutizma u svojoj biti bili nepotpuni za
hrvatsko pdručje i prilike.
Mažuranićeva je vlada predložila Saboru još i zakonsku osnovu o Zemaljskom kulturnom vijeću kao
„strukovnom organu“ vlade koja bi se oslanjala na strukovnjake u podžupanijama i gradovima.
Za vrijeme Mažuranićeve vlade pojačane su i kulturno-prosvijetne veze u južnoj i zapadnoj Hrvatskoj,
tj. Istri i Dalmaciji u kojima se istodobno intenziviraju procesi Hrvatskog narodnog preporoda.
Primjetna je sve izraženija hrvatska politika u tamošnjim pokrajinskim saborima kao i suradnja sa
Zagrebom kao politički, gospodarstvenim i kulturnim središtem svih Hrvata.
Za Mažuranićeva vladanja, započeli su i modernizacijski procesi na području novčarstva, uspostava
Zemaljskog statističkog ureda u Zagrebu te pokušaji na modernizaciji zdravstva.

14
Uzroci sloma Mažuranićeve vlade
Stvarne uspjehe Mažuranićeve vlade neprestano je zasjenjivala politika ugarske vlade, tj. njezino
izigravanje Hrvatko-ugarske nagodbe. Ugarska je vlada, protivno Nagodbi, počela nametati mađarski
jezik kao službeni u zajedničkim službama, osobito u željezničkom prometu12, poštanskim uredima i
zajedničkim financijama u koje hrvatska vlada nije imala nikakav uvid, posebice u raspodjelu ubranog
novca na njezinu teritoriju, iako je taj novac zapravo služio interesima ugarske trgovine, obrta,
prometa, bankarstva i industrije. Page | 15
Izvor velikog nezadovoljstva bio je i Mažuranićev neuspjeh u pogledu konačnog povratka Hrvatsko-
slavonske vojne krajine pod vlast Sabora i bana, uključujući i pitanje riječkog provizorija koji je u
Saboru (1872. - 1875.) izazvao veliku uznemirenost jer se sam provizorij počeo shvaćati kao neka
vrsta definitivuma. Došlo je i do ustanka u BiH, a situaciju su dodatno otežavali i sukobi između
Hrvatskog i Ugarskog kraljevinskog odbora prilikom obnove financijske nagodbe. Ustanak u Bosni i
Hercegovini budio je u Hrvatskoj nadu da će se konačno osloboditi osmanske vlasti i sjediniti s
Hrvatskom. No, Srbi u BiH željeli su sjedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom koje su u međuvremenu
ušle u za Bosnu i Hercegovinu u rat s Turcima, a Rusija se sporazumjela s Austro-Ugarskom o njenom
mogućem protektoratu u BiH13. Budući da je u međuvremenu u javnosti, osobito srpskoj, raslo
uvjerenje kako Narodna stranka želi ujedinjene BiH s Hrvatskom, nastala je opća netrpeljivost na obje
strane, a sukob je još više dobio na težini kada je Mažuranić prema nalogu iz Beča i Pešte naredio da
se u Hrvatskoj onemogući veleizdajničko djelovanje Srba koji su se borili na strani Srbije i Crne Gore.
Nakon srpskog poraza u Bosni i utanačenje mira 1877., iste je godine u travnju započeo Rusko-turski
rat, uz tajni dogovor s Austro-Ugaskom da će ona ostati neutralna. No, nakon poraza ruske vojske kod
Plevne, rat se nastavio pa je taj grad ruska vojska zauzela u prosincu 1877., a istodobno u rat ponovno
ulazi Srbija i zauzima dijelove južne Srbije, nakon čega dolazi do primirja i utanačenja mira u San
Stefanu (3. ožujka 1878.). Međutim, glavne točke toga mira - prema kojem se predivđala velika
Bugarska država, proširenje teritorija Srbije i Crne Gore, pripojenje Besarabije Rusiji te ostanak BiH i
dalje pod turskom vlašću - nisu odgovarale Austro-Ugarskoj i Velikoj Britaniji. Budući da je u
međuvremenu ojačao turskofilski pokret u odnosu prema Bosni, ojačao je u Hrvatskoj pokret koji je
zahtjevao nestanak Turske iz Europe te dostojan život i kulturu za kršćanske narode Istoka. Javno su
se izražavale simpatije za balkanske narode i Rusiju. Štoviše, isticala se i nada da će Monarhija
postupati u svojem interesu koji je ujedno i hrv. interes te konačno omogućiti cjelokupnost Trojedne
Kraljevine, odnosno „sjedinjenje“ Hrvatsko-slavonske vojne krajine i Dalmacije s Kraljevinom
Hrvatskom i Slavonijom, te protektorat u BiH. Mađarska je vlada na samom početku pokreta
prigovarala banu Mažuraniću što uopće dopušta javna okupljanja, tvrdeći da njima nije mjesto na
javnim trgovima, u gradovima i u tisku već da za takve probleme vanjske politike postoji zajednički
Ugarski sabor.
Mađarska svoju politiku dovodi u sklad sa sveukupnom vanjskom politikom Monarhije i u vezi s
Bosnom, osobito nakon Berlinskog kongresa, i dakako njegovih odluka. Bit je njegovih odluka:
priznavanje neovisnosti i teritorijalnog proširenja Rumunjskoj, Srbiji i Crnoj Gori, uspostava
autonomne kneževine Bugarske i autonomne Istočne Rumelije, te pripojenja Rusiji dijela Besarabije i
još nekih do tada turskih pokrajina. Makedonija je ostala pod vlašću OC. Austro-Ugarska dobila je
pravo da zaposjedne BiH i u njoj uvede „mir i red“. Znajući za te događaje, Hrvatski je sabor, unatoč
Mažuranićevu neslaganju, kralju uputio adresu koji je tražio da se „ustroji zadobivenih pokrajina (tj.
BiH) malo po malo tako udesi da bi se s vremenom mogao priključiti na ustroj Kraljevine Hrvatske,
Slavonije i Dalmacije u njihovom državnopravnom odnosu prema Kraljevini Ugarskoj“. Kralj je,
međutim, izjavio da je Hrvatski sabor, govoreći o BiH, prekoračio svoja ovlaštenja što je uzdrmalo
Mažuranićev položaj. Budući da su istodobno propali pregovori Hrvatskog i Ugarskog kraljevinskog
odbora o obnovi međusobne financijske nagodbe u korist Hrvatske, ban Mažuranić podnio je
početkom 1880. ostavku na mjestu bana, koju je mađarska vlada prihvatila već 21. veljače iste godine,
učinivši tako i kraj Mažuranićevoj politici razvnoteže između Beča i Budimpešte, koja je u svojoj biti
bila usmjerena prema učvršćenju hrvatske državnosti, kao i usponu modernizacijskih procesa u zemlji.

12
za novoizgrađene pruge uporno je uvodila mađarski jezik kao službeni pod izgovorom da su željeznice
privatno poduzeće države na koje se ne odnose regulacije Nagodbe
13
što će se i dogoditi Berlinskim kongresom 1878.

15
BAN LADISLAV PEJAČEVIĆ I POSLJEDICE NJEGOVA VLADANJA

Pojačana mađarizacija
Mažuranića nasljeđuje grof Ladislav Pejačević, umjereni unionist, na prijedlog mađarske vlade. 1880. Page | 16
predstavio je svoj politički program čija je bit nepromjenljivost nagodbenog zakona i njegova obrana
od napada hrvatske opozicije, ali i povrede odmađarske vlade. Najavio je skoro sjedinjenje Vojne
krajine s Kraljevinom Hrvatskom i Slavonijom te štednju u cjelokupnoj zemaljskoj upravi kako bi
ostalo što više novca za narodno-gospodarska ulaganja. Navijestio je reforme u poreznom sustavu u
korist Hrvatske te nastavak započetih modernizacijskih reformi. Međutim, mađarska je vlada pokazala
nezadovoljstvo njegovim programom, a posebno mu je zamjerala što nije izjavio da Rijeka i pravno
pripada Mađarskoj. Mađarska je vlada nastojala provoditi mađarizaciju neprestanim povredama
nagodbe. Najprije je to bilo umirovljenje direktora financijskog ravnateljstva u Zagrebu Ivana
Bartolovića i imenovanje Mađara Antala Davida na njegovo mjesto. David je 1880. po Szaparyjevu
(ministar financija) nalogu objavio okružnicu o otvaranju besplatnog tečaja mađarskog jezika u
Zagrebu. Naime, ubuduće su promaknuća činovnika u financijskoj službi trebala ovisiti o znanju
mađarskoga jezika. Pejačević je na zahtjev Sabora uspio samo donekle ublažiti Davidovi okružnicu. U
međuvremenu, Vojna je krajina vraćena pod hrvatsku vlast. 1880. Mrazović je sa 22 zastupnika
istupio iz Narodne stranke i osnovao Neodvisnu narodnu stranku koja je težila povoljnijem i
samostalnijem financijskom položaju za Hrvatsku i koja je 1883. na izborima doživjela potpun poraz.
Hrvatsko-slavonska vojna krajina „sjedinjena“ je s građanskom Hrvatskom i Slavonijom na temelju
kraljeva manifesta 1881. Međutim, sveukupnu pravnu regulaciju toga procesa u svoje je ruke uzela
mađarska vlada osnivanjem posebnog komesarijata kojemu je na čelu bio ban Pejačević, pa su tako iz
tih poslova bili isključeni hrvatska vlada i Sabor. Hrvatska je autonomija posve zapostavljena u korist,
dakako, mađarskih interesa. Hrvatskome saboru ostavljena je na kraju samo zadaća da predloži
zakonsku osnovu o inartikulaciji kraljeve naredbe iz 1881., što je dovelo do velikih poteškoća. Naime,
saborska je osnova uključila izdatke za bivšu Vojnu krajinu u autonomni budžet što je bilo u
suprotnosti sa zabranom mađarske vlade koja je zahtjevala „provizorij“ sve dok se bivša Vojna krajina
potpuno ne „stopi“ s građanskom Hrvatskom i Slavonijom. Sabor je na kraju ipak udovoljio
zahtjevima mađarske vlade, unatoč prosvjedima bana Pejačevića. Zatim je Pejačević na temelju
kraljeva odobrenja proglasio naredbu o privremenom izbornom redu za izbor zastupnika u Hrvatski
sabor, a ti izbori su održani 1883. Većinu mandata dobila je režimska Narodna stranka. Već u
kolovozu i rujnu iste godine, u Zagrebu su izbili nemiri, a zatim i seljački nemiri u Hrvatskom zagorju
i dijelu bivše Vojne krajine. Banove intervencije po pitanju prava hrvatskoga jezika, nisu uspjele, pa
24. kolovoza 1883. podnosi ostavku.

Uzroci narodnog otpora

Prema nalogu ugarskog ministra financija Szaparyja, u Zagrebu su 6. i 7.kolovoza 1883. postavljeni na
zajedničkim financijskim i carinskim uredima nezakoniti grbovi, s natpisima na hrvatskom i
mađarskom jeziku. Nezadovoljstvo u Zagrebu izbilo je osam dana nakon njihova postavljanja, pa ih je
narod 15. kolovoza skinuo i porazbijao i tako potaknuo javne prosvjede u ostalim hrvatskim
gradovima.Do 18.kolovoza, nemiri su se proširili u Karlovac, Senj i Novu Gradišku, a tjedan dana
kasnije i u Prigorju te u Hrvatskom zagorju i na Banovini. Osnovni razlog takvu ponašanju pučanstva,
ležao je u uvjerenju da je mađarska hegemonija kriva za sve probleme, osobito nesnosne porezne
mjere i siromaštvo. Narod je bio ogorčen i zbog stalnog ograničavanja hrvatske autonomije, koje je
nametala ugarska vlada stalnim kršenjem nagodbe. Radi intervencije sukoba, mađarska se vlada
odlučila na privremenu obustavu ustava u Hrvatskoj, te je predložila kralju uvođenje komesarijata,
koje je kralj povjerio generalu H. Rambergu, koji je 7. rujna 1883. vratio u Zagreb dvojezične grbove,
koje će kasnije zamijeniti grbovima bez ikakva natpisa.
Kad se zemlja primirila od ustanaka, na prijedlog mađarske vlade, za bana je imenovan grof Karoly
Khuen-Héderváry.

16
VOJNA KRAJINA OD DJELOMIČNOG UKIDANJA 1869. DO UJEDINJENJA S BANSKOM
HRVATSKOM 1861.

KOMISIJA MINISTARSTVA RATA ZA REFORMU VOJNE KRAJINE

Vrijeme od 1867. do 1871. protječe u oštrom sučeljavanju između vojnih i privrednih krugova Austrije Page | 17
s ugarskom vladom14. Suvremenici su to razdoblje ocijenili kao mađarsko-austrijsko otimanje za
Krajinu, pokazujući tako svoje privredne i strateške ciljeve. 1867. krajiško pitanje vladar je uklopio u
okvir isključivo vojnih pitanja, svjedočeći tako da se ne želi odreći Vojne krajine pa zbog toga ugarska
delegacija, ali samo prividno, pristaje da čitava Krajina ostane i dalje podređena Ministarstvu rata.
Poslije golemih političkih promjena u Monarhiji koje su nastupile kao posljedica vojničkih poraza u
ratu s Prusijom, Vojna je krajina dobila gotovo odlučujuće mjesto u privrednim i strateškim ciljevima
bečke istočne politike. U Beču nakon toliko stoljeća nastaju prvi veći planovi o privrednom razvoju
Vojne krajine te vlada uvjerenje da je Krajina nagodbom između Ugarske i Austrije pripala
austrijskom dijelu dualističke Monarhije. Na pitanje vladara kakvi su daljnji planovi Ministarstva rata
s Vojnom krajinom, generali nisu htjeli ni raspravljati o njezinu ujedinjenju s građanskom Hrvatskom.
Na poticaj dvorskih krugova, osnovana je početkom 1868.posebna Komisija za Krajinu na čijem je
čelu bio general Ludwig Gablenz, inače zapovijednik Hrvatsko-slavonske vojne krajine. Komisija je
bila zadužena da prouči pitanje Krajine i predloži rješenje, a zaključci su bili sljedeći: s vojnog i
političkog stajališta, u Krajini treba zadržati postojeće stanje, ali uvesti nove reforme bez razvojačenja
i sjedinjenja s Hrvatskom.

TAJNI PROJEKT O STVARANJU TREĆE GRUPE ZEMALJA NA ČELU SA ZAGREBOM

Brzo popravljajući svoj položaj i planirajući proširenje Monarhije na Istok, generali sve otvorenije
istupaju protiv dualizma, koji zajedno s predajom Hrvatske Mađarima znači početak rasula Monarhije,
poglavito carske vojske koja je stoljećima bila simbol državnog jedinstva. Otpor vojnih krugova protiv
dualizma i sumnje u privrženost ugarskih političkih krugova Beču, u početku su bile tihe i prikrivene.
Generali su osuđivali popustljivost Dvora i političkih krugova Beča koja je omogućila Mađarima da
1867. postanu vladajući element u zemljama krune sv. Stjepana. Generali, posebno oni hrvatskog
podrijetla, smatraju da Monarhiju od rasula može spasiti samo zajednička vojska i samostalna
Hrvatska. Između plana o samostalnoj Hrvatskoj i plana o trećoj grupi zemalja, nije postojala razlika.
Sukob vojske s dualizmom vodio je Narodnu stranku sve bliže vojnim krugovima, osobito prema
generalima hrvatskog podrijetla, pod čijom će zaštitom uskoro početi izlaziti jedine opozicijske novine
u Hrvatskoj - Zatočenik koji će u 3 godine izlaženja oštro osuđivati protuhrvatsku politiku vodećih
središta dualističke Monarhije, iako uredništvo ističe da pozornost stavlja na krajiško pitanje.

VELIKI PROJEKT BEČA O GRADNJI PROMETNICA U KRAJINI. „PLANTAŽNA“

PRODAJA KRAJIŠKIH ŠUMA
Misao o samostalnoj Hrvatskoj kao protuteži Ugarskoj najdosljednije je prihvatio nadvojvoda
Albrecht, šef Vrhovnog vojnog zapovijedništva Austro-Ugarske Monarhije. Nije tajio da njegova
politika ima ovaj cilj: od Vojne krajine, Hrvatske, Dalmacije i pruključenjem Bosne i Hercegovine
osnovati treću grupu zemalja koje bi mogle poslužiti kao snažan bedem protiv dinastije Ugarske. No,
njegov odlazak u Nove dvore (današnji Zaprešić), da se s grupom krajiških oficira i generalom
Gablenzom pokloni Jelačićevu grobu, izazvao je među mašaronima u Zagrebu i krugovima peštanskih
političara osjećaj vojničke demonstracije protiv mađarskog bana Levina Raucha i ugarske vlade s
Andrássyjem na čelu. Mise zadušnice Jelačiću, održane u crkvi sv. Marka, pretvorene su u velike
demonstracije Jelačiću. U povodu toga u Novom pozoru koji je izlazio u Beču objavljen je zanimljiv
dopis iz Zagreba u kojemu su oslikane političke prilike u Hrvatskoj. Tom je prilikom izrečen poznati
poziv: „Ustani bane Jelačiću, Hrvatska te zove!“. U redovima Narodne stranke nestaju i posljedni
tragovi sukoba s vojnim krugovima i mržnje prema Beču koja je prožimala politički život Hrvatske,

14
Tadašnji predsjednik ugarske vlade bio je J. Andrássy koji je uspješno prezentirao interese ugarskih
veleposjedničkih krugova

17
osobito 1860. i 1861. U Hrvatskoj se stvara mišljenje da su car i vojska najpouzdaniji branik interesa
Hrvatske.
Vojna krajina u središtu je političke pozornosti. Zbog toga vojni krugovi nastoje pošto-poto
onemogućiti njezino razvojačenje. Oni smatraju Vojnu krajinu svojom domenom. Po mišljenju cara i
vojnih krugova bila je ona napeti pištolj uperen protiv Mađarske. U toj povezanosti nastao je i plan o
trećoj grupi zemalja, tj. plan o stvaranju jedne južnoslavenske zajednice u sklopu Monarhije. Upravo
je ta ideja nailazila u Vojnoj krajini na veliku prodršku. Pod pojmom „južnoslavenska zajednica“ Page | 18
mislilo se na Hrvatsku i BiH.
Brzo prenošenje bečkih interesa na Istok, primjetljivo je najprije u domeni prometa. Krajiški odjel u
Ministarstvu rata pretvoren je u pravi projektni zavod. Tu nastaju veliki projekti o gradnji prometnica
u Krajini te sječi i prodaji krajiške šume. Prvi prometni planovi austrijske vlade bili su: dosegnuti do
Bosanskog Novog na granici s OC; do Splita na srednjem Jadranu i Zemuna na istočkoj točki
Slavonske krajine. Gradnja riječke željeznice započela je 1869., a završena 1873. Nazivala se
„planinskom“ zbog zaista teških uvjeta vožnje. Druga velika krajiška prometnica dobila je ime
„slavonska željeznica“, a spojila bi Zemun sa Siskom. Osnovna namjera bečkih krugova bila je: graditi
sve željeznice prema Istoku i Splitu kroz teritorij Vojne krajine jer na prostoru Krajine ugarsko
zakonodavstvo i vlada nemaju nikakva utjecaja. Dakle, borbu hrvatskih krugova za Vojnu krajinu
preuzimaju - od 1867. - bečki krugovi, nudeći predstavnicima hrv. građanstva i krajiškim rodoljubima
protumađarski savez.
Narodnjačko i opozicijsko glasilo Novi Pozor, koje zbog mađarskih progona i terora izlazi u Beču,
objavilo je krajem travnja 1869. popis velikih prometnica koje bi se gradile u Krajini:
1. željeznica: Split - Barcs
2. željeznica: Sisak - Zemun
3. željeznički odvojak pruge Sisak - Zemun
4. željeznica: Zemun - Oršava
5. kanal: Šamac - Vukovar
6. isušenje bosutskih i bigskih nizina u Slavonskoj krajini
Budući da Monarhija, zbog velikih državnih dugova, nije imala dovoljno investicijskog kapitala za
gradnju željeznica u Krajini, u Beču je izrađeno nekoliko projekata o prodaji goleme šumske mase u
Krajini. Stoga su vojni, privredni i politički krugovi Beča, vodeći svoju borbu za spašavanje Krajine
(1867. - 1871.), bili spremni na suradnju s krajiškim rodoljubima i predstavnicima hrv. građanstva.
Njih su pokušali pridobiti novim zakonom o reformi Krajine, zatim s novim projektom o posebnoj
„južnoslavenskoj zajednici“ kao trećoj grupi zemalja u sklopu Monarhije, gradnjom magistralih
željeznica u Krajini, gradnjom kanala Šamac - Vukovar, isušenjem velikih močvara u Slavoniji,
većom eksploatacijom krajiških šuma i zaštitom hrv. opozicije u borbi protiv bana Levina Raucha i
drugih mađarona u Zagrebu.

DVIJE KOMISIJE ZA KRAJINU: BEČKA I PEŠTANSKA

Mađarski privredni i politički krugovi imali su posve suprotne strateške ciljeve: onemogućiti
revitalizaciju vojnokrajiškog sustava, onemogućiti pokušaj osnivanja treće grupe zemalja i razbijanje
dualističkog rješenja Monarhije, što prije zadobiti potpunu kontrolu nad planovima izgradnje
željeznica u Krajini. I na kraju, što prije zagospodariti prodajom krajiških šuma. Ti „zeleni rudnici“
Krajine bili su u središtu privrednih planova mađarskog hegemonizma.
Vrijednost samo onih šuma s kojima će drćava slobodno raspolagati proračunata je na 147 milijuna
forinta. Taj golemi kapital bio je dovoljan za gradnju krajiških željeznica i drugih velikih privrednih
objekata. Boreći da s prostora Krajine potisne privrednu dominaciju Austrije, ali ne kao saveznica
Hrvatske, ugarska vlada je najprije uspjela zapriječiti 1868. provođenje novih zakona Ministarstva
rata, koji su imali za cilj refomirati Vojnu krajinu. Osnovni prigovor ugarske vlade bio je da Krajina
ne može i dalje postojati kao posebna teritorijalna jedinica u sklopu austrijskih zemalja jer njezine
pukovnije, prema odredbama Hrvatsko-ugarske nagodbe, čine sastavni dio Kraljevine Hrvatske i
Slavonije, a time i zemalja ugarskog dijela dualističke Monarhije.
Eksplozivna rasprava o pitanju kojem dijelu Monarhije pripada Vojna krajina započela je još u veljači
1868., kada je ugarska delgacija osnovala svoju Komisiju za Krajinu. Njezin je zadatak bio proučiti

18
krajiško pitanje i predložiti ugarskoj vladi njegovo rješenje. Zaključak mađarske Komisije bio je:
Krajina kao vojna institucija više ne odgovara zahtjevima vremena.
Pokušaj vojnih krugova da reformiraju krajiški sustav dočekan je u Pešti još 1868. s velikim
nepovjerenjem. Izjava vojnog ministra Franza Khuna od 8. veljače potaknula je nove sumnja.
Govoreći o prijedlozima Komisije Ministarstva rata, Khun je izjavio da planirana reforma ima za cilj
približiti Krajinu ostalim zemljama Monarhije uz istodobno očuvanje krajiško-vojničkog sustava u
njoj. To je bio dovoljan poticaj za Mađare da započnu svoju borbu za razvojačenje Krajine jer je Page | 19
postojanje Vojne krajine i poslije Nagodbe shvaćeno u Pešti kao nepovjerenje prema Mađarima.
Jelačićev napad preko Drave 1848. bilo je teško zaboraviti. Zbog toga borbu mađarskih krugova protiv
Vojne krajine od 1867. do 1871. treba promatrati kao borbu protiv treće grupe zemalja, tj. kao borbu
protiv samostalne i jake Hrvatske. Projekt osnivanja „južnoslavenske zajednice“ ocijenjen je u Pešti
kao opasan pokušaj vojnih krugova da od Krajine, Hrvatske, Dalmacije te BiH organiziraju svojevrsnu
Vandeju koja bi branila novu politiku dinastije Habsburgovaca na Balkanu. Idejni začetnici projekta o
trećoj grupi zemalja bili su vojni vrhovi, a prvi sastavljač projekta bio je mladi krajiški general Josip
Grivičić. Za njegovu Promemoriu Ministru rata u početku 1868., u Beču je vladalo veliko zanimanje.
Budući da je Mađarska razvoj svoje ekonomije vezala za izvoz preko Rijeke i Zemuna, oslobođen od
austrijske kontrole gradnja dalmatinske unske željeznice izazvala je u krugovima peštanske vlade
pravu eksploziju. Ugarska vlada zahtjevala je 1869. da se paralelno s gradnjom turske željeznice kroz
Bosnu gradi i željeznica preko Zemuna i Srbije. Samo pod tim uvjetom bili su mađarski krugovi
spremni odobriti priključak dalmatinske željeznice na trusko-bosansku prugu u Bosanskom Novom, pa
su privredni krugovi Beča odustali od gradnje dalmatinske željeznice.
Kako je gradnja ostalih željeznica u Krajini zamišljena sječom i prodajom krajiške šume, ustat će
Mađari i protiv ostalih austrijskih prometnih planova, uporno dokazujući da pravo vlasništva nad
krajiškom šumom, u duhu Nagodbe, pripada isključivo ugarskoj vladi. Borba za krajiške šume jedna je
od najsloženijih sastavnica u posljednjoj dionici povijesti Vojne krajine. Planirana plantažna prodaja
krajiških šuma, nastala kao poseban projekt Ministarstva rata 1867./1868., izazvala je veliku uzbunu.
Koliko je to pitanje krajiških šuma stvarno uzdrmalo austro-ugarske odnose, najbolje pokazuje
ozbiljno upozorenje austrijskog kancelara Friedricha Beusta, upućeno austrijskim ministrima 9.
listopada 1869., da bi politička napetost u Ugarskoj, nastala zbog planirane prodaje krajiških šuma i
gradnje krajiških željeznica, mogla dovesti do pada ugarske vlade.
Politička kriza u austro-ugarskim odnosima, zbog krajiškog pitanja, doseže vrhunac na početku
kolovoza 1869., kada su Mađari započetu borbu protiv austrijske dominacije u Krajini proširili
navalom na cijelu Krajinu. Na ministarskim konferencijama 11. i 12. kolovoza predsjednik ugarske
vlade postavlja rješenje pitanja državnopravne pripadnosti Vojne krajine i njezine uprave kao uvjet
Mađara da glasuju za vojni budžet. Tom je prilikom ugarska vlada prvi put u raspravi o Krajini izrekla
ovo prijeteće stajalište: „Austrijska vlada ne može utjecati na krajiško pitanje i donositi odluku o
razvojačenju Krajine.“ Prema odredbama ustava, vladar je bio dužan raspustiti jednu i drugu vladu, ili
ispuniti mađarske uvjete.
Sve teži položaj unionističkog bana Levina Raucha u Hrvatskoj, tjerao je predsjednika ugarske vlade
Andrássyja da učini nešto za svog štićenika Raucha i za spas Hrvatsko-ugarske nagodbe. Druga, manje
prihvatljiva mogućnost bila je da Andrássy potraži put prema Narodnoj stranci i s tom najvećom
političkom snagom Hrvatske izvrši reviziju Nagodbe, tj. svoje politike. Odlučuvši se ipak za
spašavanje Raucha, zamolio je od austrijske vlade političku „koncesiju“ za spašavanje unije između
Mađarske i Hrvatske.

AUSTRO-UGARSKI PREGOVORI 1869. O UKIDANJU KRAJINE

Odlučujući austro-ugarski pregovori o ukidanju Krajine i njezinu vraćanju Ugarskoj, vođeni su 13.
kolovoza „iza zatvorenih vrata“, a između cara i Andrássyja koji je ublažio svoje zahtjeve. Od
prvotnih zahtjeva da se ukine cijela Krajina, a njezin teritorij vrati Ugarskoj, Andrássy potaje mnogo
umjereniji. Zatraženo je očito samo ono što je u tajnim dogovorima s carem utanačio. Tako je
predsjednik ugarske vlade predložio ukidanje „samo nekih geografskih cjelina“ prostranog krajiškog
područja. Takvom formulacijom izricao se već duže vrijeme zahtjev za ukidanje starog Varaždinskog
generalata, Žumberačke satnije te vraćanje Senja i vojnog Siska banskoj Hrvatskoj. Riječ je upravo o

19
onim dijelovima Vojne krajine kojih su razvojačenje i ujedinjenje s Hrvatskom energično zahtijevali
Jelačić 1849. te hrv. politički krugovi 1860./1861. i 1865.
Doduše, Andrássy je 13. kolovoza 1869. učinio još jedan korak dalje u borbi za Krajinu, predloživši
vladama Austrije i Ugarske da se utvrdi vrijeme do kada će se razvojačiti i preostlai dio Vojne
krajine. Predložio je osnivanje posebne mještovite komisije koja bi imala zadaću utvrditi oblike i
uvjete prelaska krajišnika vojnika iz vojničke u civilnu upravu.
U stoljetnoj povijesti Vojne krajine 13. kolovoza 1869. može se smatrati prekretnicom. Tog je dana Page | 20
započeo proces razvojačenja Krajine, što istodobno znači i kraj stoljetnih dezintegracijskih procesa
koji u povijesti hrv. naroda počinju još gubitkom Dalmacije na samom početku 15. st.
Posljednji govornik te sjednice 13. kolovoza 1869. bio je vladar koji je još jednom ukazao kako Dvor i
vojni krugovi Beča nerado napuštaju svoje pozicije u Krajini. Konačni zaključak vladara bio je: „Neka
se odmah najavi ukidanje dvije varaždinskih pukovnija i žumberačkog kotara slunjske pukovnije.“
Zaključci sjednice Zajedničkog ministarskog vijeća od 13. kolovoza i poznati reskript vladara od 19.
kolovoza 1869., kojim odluka o djelomičnom ukidanju Vojne krajine dobiva kraljevu sankciju, važni
su datumi u povijesti hrv. naroda jer nakon toliko stoljeća obilježavaju početak ujedninjenja hrv.
zemalja.
Osnivanje Mješovite komisije može se ocijeniti i kao prvi korak u dugotrajnom mađarsko-austrijskom
sporazumjevanju o diobi utjecaja na krajiškom prostoru. O najtežem pitanju, tj. o eksploataciji
krajiških šuma, Komisija je 12. listopada postigla sporazum prema kojemu je opravdana prodaja
krajiških šuma, a prije prodaje valja krajiškim kućnim zadrugama utvrditi odštetu za njihova servitutna
prava. Međutim, svaka prodaja šume u krajini može se provesti samo uz sporazumu s ugarskom
vladom. Posljednji zaključak Mješovite komisije stvorio je novu krizu u austro-ugarskim odnosima.
Prema izjavi ministra rata prijedlog Mješovite komisije daje ugarskoj vladi pravo kontrole nad
poslovima prodaje kao i pravo uprave nad prihodima od prodaje šuma. Iza tih se formulacija skriva
zapravo zapravo borba jednog i drugog centra Monarhije za kapital kojim će se graditi željeznice u
Krajini. Vladar je, iako nerado, stao na Andrássyjevu stranu. Obvezao je Ministarstvo rata da upozna
ugarsku vladu sa svim programima planiranih investicija u Krajini te da s ugarskom vladom postigne
sporazum o upotrebi kapitala dobivenog iz buduće prodaje krajiških šuma.
Zaključci Ministarske konferencije od 14. listopada 1869. poslužit će kao načelna podloga za poseban
sporazum Andrássy - König (šef odjela za Krajinu u Ministarstvu rata), potpisan 28. prosinca 1869.
Taj je sporazum poznat kao krajiške punktacije. On razmatra upotrebu kapitala koji će se dobiti
prodajom 30 000 jutara krajiških šuma, gadnju prometnica, isušenje močvara u Slavonskoj krajini i
osnivanje krajiških imovnih općina.
Za provedbu postignutog sporazuma koji u prvi plan stavlja velike građevniske pothvate u Krajini (1.),
osnovat će se posebna Krajiška investicijska komisija. Riječ je zapravo o posebnoj banci za Krajinu
koja bi bila nosilac privrednog preporoda na krajiškom prostoru. Njezina će uprava biti sastavljena od
predstavnika ugarske vlade i Ministarstva rata. Druga grupa značanjih odredbi razmatra pitanje
servitutnih prava krajiškog puka u krajiških šumama (2.). Zaključeno je da se ukupna šumska površina
podijeli na jednake dijelove između države i krajiških općina te da se što prije započne sa
segregacijom tj. diobom šuma na državne i općinske. Treća grupa odluka iz tog sporazuma obuhvatila
je pitanja gradnje krajiških željeznica i kanala Dunav - Sava (3.). Nakon izgradnje navedenih
prometnica, gradile bi sei dvije važne spojnice krajiške željeznice. Tako bi se npr. spojila Krajina s
Dalmacijom na pruzi Karlovac - Rijeka.
Mađarsko-austrijski sporazum 28. prosinca 1869. obilježava početak mađarske premoći u Krajini,
poglavito zato što je u svoj opseg uklopio i zahtjeve koje su postavili mađarski krugovi na
Ministarskih konferencijama 12. i 14. listopada 1869. Tako je šef Krajiškog odjela u Ministarstvu rata
pukovnik König, pregovarajući s Andrássyjem u ime austrijskih krugova, pristao na dvije dodatne
odredbe:
a) buduća prodaja šuma u Krajini ne može se provesti bez sporazuma s ugarskom vladom
b) za realizaciju sporazuma o prodaji „prezrelih šuma“ osnovat će se posebna komisija
Iz te odluke razvit će se najspornija institucija Vojne krajine. Riječ je dakako o Komisiji krajiškog
investicijskog kapital (fonda). Tek će tada ugarska vlada biti spremna na ujedinjenje Krajine s
banskom Hrvatskom.

JOŠ JEDAN POKUŠAJ BEČA DA SAČUVA KRAJINU

20
Dok su postignuti uspjesi ugarske vlade 1869. upućivali na skori rasplet krajškog pitanja, Beč je još
jednom pokušao istupiti s novim projektom o spašavanju Vojne krajine, a na taj zaokret utjecalo je
francusko-prusko sučeljavanje. Pitanje sigurnosti državnih granica poslužit će vojnim krugovima kao
dovoljna argumentacija protiv bilo kakva ukivanja vojne krajine. Još tijekom siječnja 1870. bečki su
generali izradili novu strategiju u rješavanju krajiškog pitanja. I oni su, poput mađarskih krugova, za
ukidanje vojne krajine. Page | 21
Z druge strane, ugarska vlada zahtjeva brzo ukidanje Krajine, ali ni tada Mađari ne pomišljaju na
ujedinjenje hrv. zemalja. Smisao ugarskih zahtjeva nije se kretao dalje od osnovnog političkog cilja:
istrgnuti Krajinu iz ruku vojske, a vladu Austrije primorati da vlast u Krajini preda odgovarajućim
ministarstvima Ugarske u svim onim poslovima koji prema Austro-ugarskoj nagodbi pripadaju u sklop
vlade u Budimpešti. To znači da Mađari ukidanjem Krajine traže samo njezino ujedinjenje s
Ugarskom kako bi se budimpeštanski krugovi mogli pogađati s Hrvatskom o uvjetima ujedinjenja.
Najnoviji prijedlozi vojnih vrhova da se Krajini ubuduće osigura status „zajedničke“ i „posebne“
vojničke institucije poslužit će za novo izmirenje između vojnih vrhova i mađarske veleposjedničke
aristokracije. Poraz Francuza kod Sedana 2. rujna 1870. prokrčit će put prema nepredviđenom savezu
između vojske i Mađara. Poslije Sedana bečka diplomacija i vojska traže put izmirenja s Berlinom.
Pomalo zaboravljenja Sveta alijansa dobit će novo ruho koje se od starog razlikovalo uglavnom novim
imenom - „Liga triju careva“15. Sve te postsedanske duboke promjene u odnosima između Beča i
Berlina odlučno utječu na rješenje krajiškog pitanja u duhu onih zamisli koje su izrazili vrhovni vojni
krugovi na početku 1870. godine: zajednička i posebna vojno-tertorijalna institucija.

MANIFEST O DJELOMIČNOM UJEDINJENJU (VARAŽDINSKE KRAJINE) I ODLUKA O

POČETKU RAZVOJAČENJA CIJELE KRAJINE (8. LIPNJA 1871.)
Poslije Sedana krajiško pitanje više ne zaokuplja posebnu pozornost bečkih krugova. Već 26. siječnja
1871. obnovljeni su austro-ugarski pregovori o rješenju krajiškog pitanja. Austrijski parlament 27.
ožujka 1871. izglasao je konačnu predaju Vojne krajine Ugarskoj, a 8. lipnja 1871. objavljen je prvi
Manifest cara o djelomičnom sjedinjenju. Manifest je upućen samo onim krajišnicima koji su živjeli u
dijelovima Vojne krajine za koje je još 19. kolovoza 1869. donesena odluka o razvojačenju. Riječ je o
dijelovima Vojne krajine koji se 1871. ujedinjuju s banskom Hrvatskom: pukovnije Varaždinske
krajine, žumberačka satnija te gradovi Senj i Sisak.
U četverogodišnjoj borbi za Krajinu (1867. - 1871.) ugarska vlada 8. lipnja 1871. postiže prvi cjelovit
sporazum s Bečom. Tom je prilikom prvi put Austrija prepustila teritorij Vojne krajine Ugarskoj i
pristala na razvojačenje. Međutim, taj sporazum ne znači da vojni krugovi gube svoje pozicije u
Krajini. Oni i dalje zadržavaju u Krajini svu izvršnu i zakonodavnu vlast koncentriranu u Ministarstvu
rata i ličnosti vladara. Vojna je krajina dobila status zajedničke i posebne vojne institucije. Sporazum
od 1871. obvezuje vojne krugove na donošenje zakona koji će omogućiti predaju Krajine u upravnom
i privrednom pogledu Ugarskoj i na ujedinjenje s Ugarskom.

KRAJIŠKI POKRET 1869. - 1871. I USTANAK U KRAJINI

Protiv austrijskih i mađarskih planova o diobi utjecaja na krajiškom teritoriju niče u samoj Krajini već
1869. širok pokret koji s krajiškom bunom u Ogulinskoj pukovniji 8. listopada 1871. čini jednu
cjelinu. Pojava krajiškog narodnog pokreta povezana je najuže s nezadovoljstvom samih krajišnika
zbog neočekivane odluke vladara od 19. kolovoza 1869. o djelomičnom ukidanju Krajine. Osnovna
spoznaja koja je prožimala predstavnike krajiškog puka bila je da: djelomičnim ukidanjem Krajine
Mađari žele pod kapu nepravedne Hrvatsko-ugarske nagodbe stavljati komad po komad krajiškog
teritorija. Krajiški rodoljubi, potpomognuti od narodnjaka i pravaša, pokreću još jednom otpor u
Krajini koji po svojoj snazi nadrasta zbivanja u Krajini 1848. Krajiški rodoljubi formuliraju ove
programske ciljeve krajiškog pokreta: borba protiv austro-ugarskog sporazuma o djelomičnom
ukidanju Krajine, očuvanje krajiških povlastica (pravo iskorištavanja šuma i plaćanje umanjenog
poreza), osnivanje posebnog i velikog novčanog zavoda koji bi ubrzao razvoj zaostale krajiške
privrede, izgradnja krajiških željeznica s magistralnim pravcem Ogulin - Zemun, saziv posebnog

15
Franjo Josip I., Vilim I. i ruski car Aleksandar II.

21
krajiškog sabora ili konferencije na kojoj bi sami krajišnici utvrdili odnos Krajine prema Ugarskoj,
revizija Hrvatsko-ugarske nagodbe i nekoliko drugih manjih zahtjeva.
Ustanak u krajini 1871. pod vodstvom Eugena Kvaternika obilježio je najdojmljiviji kraj tradicionalne
krajiške vjernosti svome caru. Ugašena obostrana i 300-godišnja međusobna odanost nije se više
mogla obnoviti zbog Kvaternikove krvi i vojne osvete nad krajišnicima Ogulinske, Otočke i Slunjske
pukovnije.
Posljednja buna krajišnika-seljaka 1871. nije uspjela izmjeniti dvostruki položaj Krajine. Krajina i Page | 22
dalje ostaje zajednička institucija Austrije i Ugarske, zajednička zato što se po zakonima od 8. lipnja
1871. nalazi pod vlašću zajedničkog Ministarstva rata.

BORBA UGARSKE ZA POTPUNU KONTROLU NAD VELIKIM KAPITALOM

KRAJIŠKOGA INVESTICIJSKOGA FONDA
Znajući da će poslije razvojačenja biti gotovo nemoguće otezati ujedinjenje Krajine s banskom
Hrvatskom, mađarski vladini i privredni krugovi nastoje osigurati privrednu dominaciju u novim
institucijama Krajine. To su prije svega Komisija krajiškog investicijskog fonda, Krajiška imovna
općina i krajiška željeznica.
Zajedno s pregovorima o reviziji Hrvatsko-ugarske nagodbe vodili su mađarski krugovi pregovore i s
predstavnicima Ministarstva rata i Krajiške zemaljske vlade o diobi investicijskog kapitala16
dobivenog od prodaje 30 000 jutara hrastovih šuma, postigli su diobni sporazum.
Sporazum iz siječnja 1873. odobrava novu prodaju tzv. planinskih šuma u Ogulinskoj i Otočkoj
pukovniji. Treći dio sporazuma razmatra pitanje djelokruga Komisije krajiškog investicijskog fonda.
Namjera vojnih krugova i Dvora bila je da Komisija djeluje kao savjetodavni organ krajiške vlade i da
zajedno s vladom izradi svake godine budžet investicijskog fonda, a taj budžet je morao dobiti
suglasnost ugarske vlade prije nego ga prihvati Ministarstvo rata i uputi vladaru. Vojni krugovi
uspjevaju 1873. zadržati ugarsku vladu na velikoj udaljenosti od stvarnog odlučivanja o Krajini.
Odustajanje od izgradnje velikih privrednih projekata djelovat će nepovoljno na proces brže
modernizacije seljačko-vojničkog društva u Krajini.

KRETANJE SOCIJALNE STRUKTURE KRAJIŠKOG STANOVNIŠTVA 1869. - 1876.

Zbog razvojačenja Krajine 1873. nestaje tradicionalna gradska institucija vojnog tipa kao što je
slobodni vojni komunitet. Proces demokratizacije društva koji je započeo tek s razvojačenjem 1873.
stvorio je osnovne uvjete za unutrašnju i vanjsku pokretljivost krajiškog stanovništva.
Za kretanje socijalne strukture vidi tablice na str. 489., 490., 491.

PREGOVORI O UJEDINJENJU IZMEĐU MAŽURANIĆA I MOLLINARYJA

Novi hrv. ban Ivan Mažuranić primio je iz Krajine nekoliko predstavki u kojima se traži ujedinjenje s
banskom Hrvatskom. Politički krugovi Hrvatske očekuju brzo ujedinjenje. Pregovori o ujedinjenju
između Mažuranića i generala Mollinaryja (šef Krajiške zemaljske vlade u Zagrebu) počinju 15. srpnja
1874. Na Mažuranićevo pitanje kada se može očekivati stvarna predaja Vojne krajine u civilnu
upravu, Mollinary je dao neočekivan odgovor: vrijeme predaje Krajine Hrvatskoj neće tako uskoro
doći. Mollinaryjev odgovor bio je zapravo odgovor bečkog Dvora koji je sve više zaokupljen
proširenjem Monarhije na Istok.
Ujedinjenjem cijele Hrvatsko-slavonske krajine s banskom Hrvatskom povećao bi se broj zastupnika u
zajedničkom saboru, u velikaškoj kući, i u zajedničkoj ugarskoj delegaciji. Na povećanje hrv.
zastupnika, tj. političkog utjecaja Narodne stranke, Ugarska nije mogla pristati. Prema tome, s
razvojačenjem 1873. nastupa jedno od najzamršenijih razdoblja povijesti Vojne krajine i hrv.
teritorijalne integracije.
Mađarski privredni i politički krugovi strahovali su od mogućeg povezivanja predstavnika hrv.
građanstva, koje uspješno i ponovno prezentira Narodna stranka, s vojnim krugovima i vrhovima
Monarhije. Ta je zabrinutost dobila neke stvarne oblike prvi put 1873. dolaskom Mažuranića za bana i

16
33 300 000 forinti

22
prodorom Narodne stranke prema vrhovima vlasti. Stranačko glasilo Obzor bilježi 8. lipnja 1876. da je
stranka rješenje krajiškog pitanja potražila u „sporazumu s Mollinaryjem“. Govoreći godinu dana
kasnije o tajnim dogovorima s Dvorom, Obzor 3. rujan 1877. javno priznaje postojanje „ponude“
Dvora i vojske uoči ustanka u BiH. O tajnim pregovorima u Beču progovorio je i „disciplinirani“ Ivan
Mažuranić u Hrvatskom saboru 20. siječnja 1878.
O željeznici u Krajini imali su austrijski i mađarski krugovi potpuno oprečne interese. Npr. dok je
prometna zamisao „krajiške željeznice“ najbolje otvarala vrata austrijskom prodoru prema Balkanu Page | 23
preko Zemuna i prema Jadranu preko Oštarija i Knina, dotle je ta ista željeznica postala trn u oku
mađarskim krugovima. Protiv njezine gradnje peštanska će vlada uložiti najviše energije, nastojeći da
se krajiški magistralni pravac Ogulin - Zemun integrira u prometni sustav Ugarske.
1877. vodila se velika bitka protiv prometne izolacije Osijeka, protiv koje se odlučno borio ban
Mažuranić na Ministarskoj konferenciji dokazujući da se željeznica Dalj - Vinkovci - Brod gradi samo
zato da bi se bosanska trgovina dovela najkraćim putem u Budimpeštu. Šef krajiške vlade Mollinary
podnio je vladaru demostrantivno ostavku, javno izjavivši u Zagrebu da se „do posljednjeg časa“
opirao mađarskom planu o izgradnji željeznica u Krajini.

CIJENA UJEDINJENJA
Zbog neriješenog krajiškog pitanja i mađarskog pritiska, ban Mažuranić podnio je ostavku 8. veljače
1880. ostavku, protestirajući tako zbog otezanja pregovora o ujedinjenju. Pregovori o ujedinjenju
Krajine i Hrvatskepočinju tek 18. prosinca 1880. Tom je prilikom donesen veći broj zaključaka koji se
mogu sažeti u tri veće skupine pitanja, iako je u svakoj od njih riječ isključivo o novim mađarskim
uvjetima ujedinjenja:
1. U prvoj skupini (financijska pitanja) trebalo je donijeti odluku pod čijom kontrolom i upravom
ostaje Krajiški investicijski fond poslije ujedinjenja
2. U drugoj se skupini vodila rasprava o budućoj eksploataciji golemih šuma u Krajini
3. Obuhvaćena su neka politička pitanja  mađarski krugovi kao uvjet za ujedinjenje postavljaju
zahtjev o smanjenju hrv. zastupnika u zajedničkom saboru Ugarske
Novi šef krajiške zemaljske vlade, Franjo Filipović, nije pokazao većeg interesa za mađarske uvjete
ujedinjenja. Na njegov prijedlog izvršena je konačna raspodjela investicijskog kapitala na zajedničke i
autonomne investicije. Hrvatski ban također dobiva pravo uprave kapitalom za autonomne investicije
u Krajini.
Pitanje budućeg nadzora nad upravom šumama Krajiških imovnih općina i Krajiškog investicijskog
fonda bilo je jedno od najtežih. Mađari su tražili da se sva prava s krajiških generala i vlade prenesu na
ugarsku vladu. Novi hrv. ban Ladislav Pejačević zahtjevao je da tu vlast dobije hrv. ban.Međutim,
politički predstvanici hrv. naroda morali su popustiti. Prihvaćeni prijedlog vladara da ugarsko
ministarstvo, kojem se ipak predaju „državne“ šume u Krajini, mora ubuduće,prilikom svake prodaje,
postići sporazum s hrv. banom.
Sukladno mađarskom zahtjevu o nemogućnosti povećanja broja hrv. zastupnika, djelomičnim je
ujedinjenjem Krajine 1871. ipak povećan broj hrv.zastupnika u zajedničkom parlamentu u Pešti od 29
na 34.
Teška cijena ujedinjenja bio je i posljednji zahtjev Ugarske da Hrvastki saborprihvati sve uvjete
ujedinjenja i velik broj važnih odredaba bez saborske rasprave. Prema tome, hrv. politički krugovi u
dugoj borbi za vraćanje Vojne krajine banskoj Hrvatskoj ipak postižu svoj cilj, ali uz velike žrtve i
odricanja. Duboko nezadovoljstvo prema mađarskim vladajućim krugovima, potamnilo je te 1881.
jednu veliku političku promjenu u povijesti hrv. naroda. Riječ je, dakako, o konačnom ujedinjenju
Krajine s građanskom Hrvatskom i odlasku posljednjeg krajiškog zapovijednika iz Zagreba, generala
Franje Filipovića. Tim činom prestaje, nakon toliko stoljeća, austrijska vojna komanda i uprava nad
velikim dijelom hrvatskog teritorija. Uklonjena je stoljetna podvojenost između vodećih snaga
Hrvatske i omogućeno stvaranje mnogo šire gospodarske cjeline od Drave i Dunava do mora, te od
Zemuna do Zagreba.

DALMACIJA I ISTRA U DRUGOJ POLOVICI 19. STOLJEĆA

POLOŽAJ DALMACIJE U AUSTRIJSKOJ CAREVINI

23
Dalmacija, teritorij bivše Dubrovačke Republike i Boka kotorska, okupirani 1814. od austrijske
vojske, postali su, odlukom Bečkog kongresa 1815., stalni posjed Austrijske Carevine koji su, prema
patentu austrijskog cara Franje I. iz 1816., tretirani kao posebna upravna cjelina s talijanskim kao
službenim jezikom. Ta je cjelina nazvana Kraljevina Dalmacija, sa upravnim središtem u Zadru, koja
je odvojena od ostalih hrvatskih zemalja i podvrgnuta tijelima središnje vlasti u Beču. Tako će ostati
sve do sloma HM 1918.
Page | 24
Organizacija uprave
Glavno tijelo u austrijskoj Kraljevini Dalmaciji u početku je bila Zemaljska vlada kojoj je na čelu bio
upravitelj general koji je istodobno rukovodio civilnim poslovima i zapovijedao odnašnjom
austrijskom vojskom. Njega je postavljao i razrješavao car svojim carskim ukazom. Na dužnosti
dalmatinskog upravitelja bio je i ban Josip Jelačić do 1851., a njegove obveze u Kraljevini Hrvatskoj i
Slavoniji nisu mu dopuštale da se neposredno bavi i upravom Kraljevine Dalmacije, u kojoj je
ondašnjim civilnim poslovima Zemaljske vlade rukovodio dubrovački plemić Vlaho Ghetaldi.
Pripadnici četrdesetosmaškog pokreta zalagali su se za ujedinjenje Dalmacije s banskom Hrvatskom
pa je imenovanje Jelačića za dalmatinskog upravitelja za njih značilo približavanje ujedinjenju
„Trojednice“. Stvarno ujedinjenje nije se ostvarilo ni tada zbog neslaganja Beča. Nakon ukinuća
oktroiranog ustava 1851., car je donio ukaz pod nazivom Temelji za uređenje krunovina Austrijske
Carevine kojim su, umjesto zemaljskih vlada i njihova čelnika gubernatora, uvedena namjesništva na
čelu s namjesnicima koje je imenovala središnja bečka vlada. S obzirom na strateško značenje
Dalmacije za Austrijsku Carevinu, Beč je odlučio da dalmatinski namjesnik bude vojna osoba s činom
generala. U duhu te odluke, za dalmatinskog je namjesnika 1852. imenovan general Lazar Mamula17.
Namjesništvo je bilo činovnička zemaljska vlada koja je radila prema uputama središnje vlade u Beču.
Niža upravna tijela bila su okružna poglavarstva, a od 1817. u Dalmaciji su postojala četiri okružja:
zadarsko, splitsko, dubrovačko i kotorsko. U sklopu svakog okružja postojali su kotarevi (preture), u
sklopu svakog kotara političke općine, a u sklopu svake političke općine porezne općine. Kotarevi su
ujedno bili i prvostupanjski, kotarski sudovi, a kotarski poglavar djelovao je istodobno kao i kotarski
sudac. Potkraj 1865. ukinuta su okružja, a nadležnosti okružnih poglavarstava otad su obavljali
dijelom Namjesništvo, a dijelom kotarevi. 1868. utvrđena je nova teritorijalno-administrativna podjela
Dalmacije na 12 političkih kotareva18, a politička i sudska vlast otad su bile odvojene.

PRESIJA I REPRESIJA U DOBA BACHOVA APSOLUTIZMA

U vrijeme Bachova apsolutizma, nakon proglašenja Oktroiranog ustava nevažećim, apsolutističko-
centralistička vladavina provodila se sasvim otvoreno u ničim obuzdanim oblicima presije i represije.
Pet vrsta režimske policije budno je i strogo nadzirala posluh i pokornost građana. Svako političko
udruživanje bilo je zabranjeno, a režimska cenzura pratila je sve tiskopise i pisma. Bilo je ograničeno i
kretanje građana iz jednog kotara u drugi.
Policija je posebno nadzirala sudionike četrdesetosmaškog pokreta19. Ante Kuzmanić, pokretač i
urednik Zore dalmatinske, nakon njezina izlaženja posvetio se ponajprije svojem liječničkom odgojno-
obrazovnom radu u zadarskoj Primaljskoj školi. Uz to, uređivao je poluslužbene novine Glasnik
dalmatinski i Pravdonoša. Stjepan Ivičević, zagovaratelj Jelačićevih ideja, primoran je političku
pasivnost pa se posveio svojim službeničkim poslovima u makarskoj preturi. Ivan August Kaznačić
povlači se 1849. iz javnog i političkog života te se bavi liječničkim radom u dubrovačkoj bolnici. Na
poticaj I. K. Sakcinskog angažirao se i kao prepisivač književnog fonda dubrovačkog samostana Male
braće, čiji je katalog i objavio u zagrebačkom časopisu Arkiv za povjestnicu jguoslavensku. Policija je
pod posebnom paskom držala učitelje i profesore, a i pojedine svećenike, koji su se izrazitije
eksponirali i kao domoljubi, te studenti bogoslovije u Središnjem bogoslovnom sjemeništu u Zadru.

U OZRAČJU USPOSTAVLJENE USTAVNOSTI

17
njega su naslijedili Franjo Filipović, Ivan Wagner, Gavrilo Rodić, Stjepan Jovanović, Ludvig Cornaro, Dragutin
Blažeković i Emil David.
18
Zadar, Benkovac, Knin, Šibenik, Split, Sinj, Makarska, Imotski, Hvar, Korčula, Dubrovnik i Kotor
19
ili su bili pasivizirani ili su se morali baviti iskučivo stručnim radom

24
Smjenom ministra Bacha i donošenjem carske diplome 20. listopada 1860. jamčila se ustavna
vladavina i uspostavljao temelj za daljnju izgradnju ustavnosti.
Kako su ustavna prava omogućavala i političko djelovanje, otada u Dalmaciji sve više oživljava i
politička aktivnost. Još i prije donošenja svoje diplome o uvođenju ustavnosti, car Franjo Josip I.
sazvao je Carevinsko vijeće u Beču u čijem su proširenom sustavu bili i predstavnici hrvatskih
zemalja: Dalmaciju je zastupao Frane Borelli (smatrao da još nije vrijeme za ujedinjenje Dalmacije s
banskom Hrvatskom), Hrvatsku je zastupao Ambroz Vranyczany, a Slavoniju J. J. Strossmayer. Na toj Page | 25
su se osnovi - za i protiv ujedinjenja - u Dalmaciji formirala dva međusobno suprotna politička
pokreta: narodnjaci koji su se zalagali za cjelokupnost hrv. naroda i hrv. jezik kao službeni, te
autonomaši, koji su se protivili ujedinjenju, zalagali su se za talijanski kao službeni, zagovarajući
dalmatinsku autonomiju.
Pripadnici Narodne stranke (narodnjaci) bili su pretežito ilirci, koji su svoj narodnjački politički
program oblikovali i iskazali već 1848. Bili su to i pojedini intelektualci koji su za svog studija u
Padovi upoznali talijanski risorgimento i njegove ideje pa su to primijenili i na hrvatskom tlu. Njih su
slijedli i mnogi mlađi svećenici iz seoskih i gradskih župa. Imali su svoje vođe: Miho Klaić, Mihovil
Pavlinovć, Đuro Pulić, Lovro Monti i Ivan Danilo.
Autonomaši su pak bili pripadnici odnarođenih ljudi koji su smatrali da bi istiskivanje talijanskoga
jezika kao službenoga iz Dalmacije odvojilo Dalmaciju od utjecaja talijanske kulture i da bi to za
Dalmaciju bilo vrlo štetno. Neki od njih osjećali su se kao talijanaši i priželjkivali su da se ujedinjena
Italija jednoga dana proširi i na područja cijele istočnojadranske obale. Smatrali su da i dalje treba
zadržati talijanski jezik kao službeni. Pravih Talijana bilo je malo, i to samo u gradovima i pojedinim
gradićima. U Dalmaciju su se doselili kao činovnici iz sjevernih talijanskih područja ili su se naselili u
Dalmaciju kao trgovci i obrtnici. U autonomaškim redovima bili su i činovnici hrvatskoga podrijetla.
Kao anutonomaški vođe istaknuli su se: Ante Bajamonti, Luigi Lapenna, Špiro Petroić, Kuzma Begna
i Luigi Serragli.
Autonomaška se politika temeljila na politici austrijskog režima koji je bio usmjeren protiv ujedinjenja
hrvatskih zemalja. Jer ako bi se Hrvati ujedinili, postali bi jači i tako bi snažnije zahtjevali
zadovoljenje svojih gospodarskih, kulturnih i drugih potreba. Carevo je obećanje tog ujedinjena bilo
samo taktički potez, a nagovaranje autonomaša da ometaju i onemogućuju akcije u prilog ujedinjenja,
bilo je izraz stvarnog opredjeljenja austrijske unutrašnje politike. To režimsko opredjeljenje za
autonomiju Dalmacije puni je izraz dobilo u carskom patentu od 26. veljače 1861. kojim su utemeljeni
zemaljski sabori i propisani izborni sustavi. Tim je patentom stvoren i Dalmatinski sabor, a u
prilozima patenta bilo je i zemaljski ustav za Dalmaciju, kao i izborni pravilnik za Dalmatinski sabor.

USTROJSTVO DALMATINSKOG SABORA I NJEGOV STRANAČKI SASTAV 1861. - 1867.

Dalmatinski je sabor imao 43 zastupnika i 41 zastupnika koji su izabrani po izbornim kurijama.
Izborno pravo zasnivalo se na poreznom cenzusu koji se određivao tako što su svi građani koji su
plaćali izravni porez bili podijeljeni u tri skupine prema visini poreznih davanja. Status veleporeznika
imali su posjednici koji su u zadarskome, splitskome i dubrovačkom okružju plaćali najmanje 100, a u
kotorskom okružju najmanje 50 forinta izravnog poreza godišnje. Biračko pravo imale su samo prve
dvije trećine tih poreznih obveznika. U kuriji vanjskih općina glasalo se za saborske zastupnike preko
biranih birača, a u biranju biranih birača mogli su sudjelovati samo oni koji su plaćali izravne poreze.
U kuriji gradova i kuriji vanjskih, seoskih općina biračko pravo imali su još i činovnici, pomorski
pisati i kapetani, svećenici, učitelji i profesori, časnici stalne vojske i sve osobe s doktoratom.
Ozakonjenje izbornog prava na osnovi poreznog cenzusa ozakonilo je već samim tim i izbornu
nejednakost građana.
Za zastupnika je mogao biti izabran svaki austrijski državljanin s navršenih 30 godina i izbornim
pravom u kuriji u kojoj je kandidiran. Zastupnični je mandat trajao 6 godina nakon čega bi se morali
održati novi saborski izbori. Ali ako bi sabor prije isteka mandata bio raspušten, novi bi se izbori
održali nakon svakog raspuštanja. Od njegova uspostavljanja, Sabor je bio raspušten 3 puta: 1864.,
1867. i 1870.
Radom Dalmatinskog sabora rukovodio je i upravljao njegov predsjednik ili potpredsjednik kojeg je
imenovao car prema namjesničkoj sugestiji i na prijedlog središnje vlade. Izvršno tijelo Sabora bio je
Zemaljski odbor od 5 zastupnika koji su bili plaćeni saborski dužnosnici, a imali su svoje konkretne
radne dužnosti i morali su biti stalno nastanjeni u Zadru, u kojem je bilo i sjedište Sabora.

25
Budući da je Dalmatinski sabor bio zastupljen i u Carevinskom vijeću (državni parlament), zastupnici
su se u početku birali kao izaslanici sabora iz saborskog zastupničkog sastava. Osim prava da iz svoje
sredine odašilje zastupnike Dalmacije u Carevinsko vijeće, u kompetenciji Sabora bili su još i njegova
briga za gospodarska, školska, zdravstvena, socijalna i druga pitanja u pokrajini. Mogao je donositi
raznovrsne odluke i zaključke koji bi postali pravovaljani tek nakon careve potvrde. Sabor je
raspolagao i financijama koje su pritjecale od pokrajinskog poreza. Postojale su tri vrste poreza:
općinski, pokrajinski i državni. Porezi koje je država ubirala od podanika bili su najveći. Svoj je Page | 26
proračun popunjavala i raznim taksama, carinama, prodajom koncesija i drugim izvorima prihoda.
Od stranaka u Saboru, u početnoj fazi postojanja Sabora djelovale su dvije stranke: Narodna stranka i
Autonomaška stranka. U počecima većinu je imala Autonomaška stranka koji su uoči saborskih izbora
pripadnike Narodne stranke proglasili veleizdajicama. Uz njih se vežu razne korupcijske afere,
falsificiranja i prijetnje biračima za koje su znali da bi glasali za „narodnjake“.
Oko 1864. nekoliko se uglednijih liberalnih autonomaša privremeno zbližilo s narodnjacima, čineći s
njima Liberalni savez. Dogovorili su se da se za održavanja saborskih izbora međusobno podupiru.
Budući da su predstavljali opoziciju, režimski su predstavnici tijekom izbora terorizirali birače za koje
su znali da će glasovati za opoziciju.

NOVA ORGANIZACIJA I DALJNJA ULOGA OPĆINA U DALMACIJI

Organiziranost ondašnjih općina imala je dvije različite faze: u pravoj fazi, koja je trajala od 1822. do
1864., općine nisu imale znatniju autonomiju. Bile su pretežno izvršitelji naloga, koje su im davale
preture i okružna poglavarstva kao njima nadređeni predstavnici vlade. Općinske načelnike imenovala
je pokrajinska vlada na rok od 3 godine. U drugoj fazi, započetoj 1865., općine su dobile veću
autonomiju. Njihova općinska vijeća sama su birala općinskog načelnika i članove općinske uprave
(prisjednike20). Samostalno su odlučivala i o jeziku opće administracije, o nastavnom jeziku u
školama, birala su općinskog liječnika i primalju, utvrđivala visinu općinskog poreza...
Općinska su vijeća imala od 12 do 36 vijećnika, izabranih na rok od 3 godine. Za izbor općinskog
vijećnika bila su tri uvjeta: biračko pravo, stalno prebivalište u općini i životna dob od najmanje 24
godine. Izbor se organizirao u tri zborna tijela prema poreznom cenzusu. Svi porezni obveznici bili su
podjeljeni u tri skupine: oni koji su plaćali najviše porezne iznose činili su I. izborno tijelo, oni sa
srednjim poreznim obvezama činil su II. izborno tijelo, a ostali s nižim i najnižim poreznim davanjima
činili su III. izborno tijelo. Prvi općinski izbori održani su tijekom druge polovice 1865. i prve
polovice 1866. i na njima se očitovalo izborno natjecanje između narodnjaka i autonomaša.

DALMACIJA U SASTAVU AUSTRIJSKOG DIJELA MONARHIJE

Nakon sklopljene Austro-ugarske nagodbe 17. veljače 1867., Austrijska je Carevina podijeljena na
njezin austrijski i ugarski dio (službeni naziv: „Zemlje krune svetog Stjepana“).
Međutim, to je bila otežavajuća okolnost za Hrvate koji su smatrali da su sve bliže ujedinjenju jer su,
po Austro-ugarskoj nagodbi, hrvatske zemlje pripale različitim dijelovima HM: banska Hrvatska našla
se u sklopu ugarskoga, a Dalmacija i Istra u sklopu austrijskog dijela Monarhije.

DALMACIJA OD 1870. DO 1882.

Novi politički predstavnik pokrajine

Nakon Austro-ugarske nagodbe austrijski je politički vrh smatrao da bi u Dalmaciji postpuno trebao
manje podupirati autonomaše i više se oslanjati na predstavnike hrvatske narodne većine. Postojao je
za to jedan bitan vanjskopolitički razlog. Naime, u ujedinjenoj Italiji sve se više počela očitovati
ekspanzionistička težnja prema istočnojadranskoj obali pa je bečka politika napravila zaokret prema
Dalmaciji koji su očekivali i dalmatinski narodnjaci. Isticali su da su dalmatinski Hrvati odani caru te
da su tu odanost potvrdili i vojnim junaštvom u pomorskoj bitki kod Visa 1866. kada su prodnijeli
teškom porazu Talijana. Dalmatinskim Hrvatima, da bi pobijedili u saborskim izborima i postali
politički predstavnici Dalmacije, nije trebala nikakva pomoć organa vlasti već samo pravovaljani
izbori, bez naklonosti predstavnika vlasti prema jednoj ili drugoj suparničkoj strani. Takvo je ozračje

20
da, dobro je napisano :P

26
vladalo na samobrskim izborima 1870. kada su narodnjaci dobili čak 63% glasova. Tako su
dalmatinski narodnjaci postali politički predstavnici pokrajine.

Prva secesija u narodnjačkim redovima

1872. petorica21 dalmatinskih zastupnika u Carevinskom vijeću glasovala je za zakon o tzv. izborima
za nevolju koji je ozbiljno narušavao autonomiju ovlasti pokrajinskih sabora, a da za to prethodno nisu
zatražili mišljenje svoje stranke. Postupak „bečke petorice“ izazvalo je veliko nezadovoljstvo u Page | 27
narodnjačkim redovima, a to će protivljenje svoj vrhunac doseći 1873. godine kada je „bečka petorica“
glasovala za Zakon o izravnim izborima. Tim je zakonom ukinuto pravo pokrajinskih sabora da svoje
poslanike šalju u Carevinsko vijeće i uvedeno biranje zastupnika za Carevinsko vijeće izravnim
izborom po izbornim kotarevima. „Bečka petorica“ izdvojila se iz Narodne stranke, izjasnivši se za
oportunističku politiku i u drugoj polovici travnja 1873. pokreću svoj list Zemljak. Ta će secesija
narodnjacima, uz autonomaše, donijeti još jedne protivnike u Saboru, a nepovoljnost će se izraziti i na
prvim održanim izravnim izborima za Carevinsko vijeće u listopadu iste godine kada su izabrana samo
3 narodnjaka (dakle, bilo ih je najmanje među autonomašima i „zemljacima“). „Zemljaci“ su svoju
stranku nazvali Narodno-srednjačka stranka.

Posjet Franje Josipa I. Dalmaciji

Car Franjo Josip I. posjetio je Dalmaciju 1875. godine. Prije careva dolaska, dalmatinsko narodnjačko
vodstvo dobilo je upute da omoguće caru da osjeti da se nalazi na hrvatsko tlu. Prema danim uputama,
svaki je narodnjački općinski načelnik svoj pozdrav trebao započeti na hrvatskom, a nastaviti na
talijanskom jeziku, ukratko ga zamoliti da se u srednje škole i urede uvede hrv. jezik, da se činovnici
ne ponašaju stranački, da država podupre izgradnju luka u primorju, isušivanje močvarnih polja i
izgradnju željezničke pruge kojom bi se Dalmacija povezala sa zaleđem.
U Dubrovniku je car prisustvovao i na kazališnoj predstavi koju su izvodili gostujući glumci iz
Zagreba što svjedoči o kulturnoj povezanosti banske Hrvatske i Dalmacije. Car je i na Visu bio
zamoljen da ubrza zadovoljavanje narodnih potreba u toj pokrajini. On je obećao da će poduprijeti
ispunjavanje tih potreba i svojega što mu je bilo naznačeno. No, to je značilo i čekanje na ostvarenje
tog obećanja.

Pomoć bosanskohercegovačkim ustancima

1875. u BiH je počeo ustanak prema kojem je Austro-Ugarska u početku zauzimala neutralan stav, ali
se potajno poduzimalo sve da se taj ustanak iskoristi za ostvarenje ciljeva austro-ugarske
ekspanzionističke politike. Dalmatinski narodnjaci u tom su ustanku vidjeli mogućnost da se BiH
konačno oslobodi od Turaka i priključi susjednim zemljama, Dalmaciji i banskoj Hrvatskoj. Zato
organizirano djeluju da i sa svoje strane priodnesu uspješnosti ustanka. U pograničnim je dijelovima
Dalmacije prema BiH osnovano više odbora za pomoć ustancima, mešu kojima su osobito važni i
aktivni bili odbori u Kninu, Splitu, Metkoviću, Dubrovniku, Herceg Novom i Kotoru. U Dalmaciji je
postojao i Središnji odbor za pripomoć nevoljnim Bošnjakom i Hercegovcem. Odbori u prograničnim
dijelovima Dalmacije, ali i Središnji odbor, primali su izbjeglice iz BiH te im omogućavali smještaj,
hranu, liječenje, obuću, odjeću itd., a kako bi pomogao u ustancima, Odbor je slao i dobrovoljce među
kojima je bilo i Talijana.

Druga secesija u narodnjačkim redovima

Dalmatinska Narodna stranka od početka je bila zajednička politička organizacija i Hrvata i Srba jer su
obje strane dijelile iste interese na kulturnom, gospodarskom, prosvjetnom i narodnosnom planu. Ali
kada bi se govorilo o vjeri, ona se nije smjela miješati s politikom, što je izričito bilo istaknuto u
programu Narodne stranke, nanovo uobličene potkraj 1873. Unatoč zajedničkim interesima, uočavalo
se, posebice na srpskoj strani, kako nekima od njih smeta isticanje hrvatskog imena i slavljenje hrv.
velikana te kako sve češće i uoprinije nastoje isticati svoje srpstvo. Prilog je tome i činjenica kako je

21
Stefan Ljubiša, Ivan Danilo, Josip Antonietti, Đorđe Vojnović i Frane Fontana  inače narodnjaci

27
austrijski vladajući vrh tijekom punih 35 godina uzastopno imenovao za predsjednika Dalmatinskog
sabora nekoga iz redova malobrojnih srpskih zastupnika. Bili su to najprije Špiro Petrović (1861. -
1870.), Stefan Ljubiša (1870. - 1876.) i Đorđe Vojnović (1877. - 1895.).
Najotvoreniji izazov za narušavanje hrvatsko-srpskih političkih odnosa u Dalmaciji potaknuo je Stefan
Ljubiša, vođa „zemljaka“, koji se uglavnom brinuo za vlastite interese, koristeći se položajem. Jednom
je isposlovao koncesiju za izgradnju željezničke pruge od Splita do Knina te ju je potom prodao i tom
prodajom dobio veću svotu novca. Uzimajući to u obzir, narodnjački su ga zastupnici nastojali ukloniti Page | 28
s političke scene pa su 13. ožujka 1876. napustili sabornicu sa zahtjevom da on bude smijenjen s
dužnosti saborskom predsjednika. Na redovitim saborskim izborima, Ljubiša je ponovno izabran za
saborskog zastupnika u izborništvu kurije vanjskih općina Kotor - Herceg Novi - Risan - Budva. No,
zbog pritužbi iz tog izborništva na neke nezakonitosti tijekom izbora, saborski je odbor predložio da
Sabor da ne potvrdi Ljubišin izbor, što je Sabor i učinio. Ljubiša je tada dobacio narodnjacima: „Ja
znam da vi mene ne trpite jer sam Srbin po narodnosti i pravoslavan vjerom!“ Ta je izjava djelovala na
Srbe i na one koji su sve glasnije počeli zagovarati zasebno, srpsko stranačko organiziranje, osobito
kada su postali otvoreni velikosrpskoj propagandi. U izborima za Cervinsko vijeće u srpnju 1879.,
srpski su birači iz Ravnih kotara i Bukovice glasovali za Gustava Ivanića, kandidata Autonomaške
stranke, a ne za Mihu Klaića, kandidata i vođu Narodne stranke što je značilo konačan razlaz Narodne
stranke, koju su Srbi potom i napustili i osnovali svoju Srpsku stranku. početkom siječnja 1880.
Srpska je stranka pokrenula i svoj časopis Srpski list, koji je izlazio u Zadru.

Rezultati borbe za pohrvaćenje školstva

U drugoj polovici 19. st. razina nacionalne svijesti u Hrvata postaje viša pa talijanizacija nije mogla
teži bez narodnog otpora. Započela je i borba za pohrvaćenje dalmatinskih osnovnih škola u kojoj su
sudjelovali i roditelji učenika, narodnjački zastupnici u Dalmatinskom saboru i u Carevinskom vijeću,
narodnjački vijećnici i u općinskim vijećima, kao i narodnjački tisak. Proces pohvraćenja osnovnih
škola tekao je dalje i uspješno završio do 1880., kada su, više od njih 300, još samo 4 radile na stranim
jezicima - 3 na talijanskom i 1 na njemačkom jeziku.
Učitelji su se izobražavali najprije na učiteljskim tečajevima, potom i u učiteljskim školama s
talijanskim nastavnim jezikom. Ti tečajevi i te škole s vremenom nestaju. Dalmatinski su narodnjaci
uspjeli u nastojanju da otvore dvije učiteljske škole na hrv. nastavnom jeziku, i to Muška preparandija
u Arbanasima kod Zadra i Ženska preparandija u Dubrovniku. Đaci dalmatinskih preparandija
odgajani su da budu i dobri učitelji i dobri domoljubi. U dalmatinskim selima učitelji su, uz župnike i
kapelane, bili i narodni prosvjetitelji. Slijedili su politiku Narodne stranke. Postojala je staleška i
politička suradnja između učiteljstva u Dalmaciji i banskoj Hrvatskoj, a tu su suradnju obilježile i
njihov zajedničke skupštine koje su se održavale u Zagrebu 1871., u Petrinji 1874. i u Osijeku 1878.
Četvrta se skupština trebala održati u Dalmaciji, ali vlasti su je zabranile jer vlasti nije bilo po volji da
se hrvatske na taj način sjedinjuju.
Pohrvaćenje ostalih srednjih škola bilo je teže jer su one bile financirane iz državnog proračuna. Prva
gimnazija koja je u Dalmaciji održavala nastavu na hrv. jeziku bila je franjevačka gimnazija u Sinju,
otvorena 1854. Pohrvaćenje dubrovačke gimnazije započelo je 1869. U Kotoru je djelovala niža realna
gimnazija na hrv. jeziku, a 1872. preustrojena je u potpunu, osmorazrednu gimnaziju, također s hrv.
nastavnim jezikom. Pohrvaćenje splitske gimnazije, kao i splitske velike realke, započelo je 1880.

Pobjeda hrvatske političke misli u Splitu i njezino značenje

Po broju stanovnika Split je bio najveći grad u Dalmaciji. Za razliku od Zadra, koji je kao glavni grad
Dalmacije bio sjedište raznih pokrajinskih ureda i zbog toga s podosta talijanskoga i potalijaničenog
činovništva koje je bilo glavni oslonac Autonomaške stranke, Split je bio u drukčijem položaju, pa i
unatoč tome, u njemu je također Autonomaška stranka imala vrlo jako uporište. Glavna, objedinjujća
ličnost tog autonomaškog uporišta u Splitu bio je Ante Bajamonsti, splitski općinski načelnik i
saborski zastupnik. Splitski su ga pučani nazivali ćaćom, a mnogi su u njegovu čast i svojim sinovima
davali njegovo ime. Bajamonti je pokretao velike graditeljske pothvate u Splitu pa je zbog toga bio
osnovao i društvo Associazione Dalmatica. Kako je s vremenom u tom dioničkom društvu bilo i

28
nepravilnog gospodarenja, splitski su se narodnjaci poslužili time kao svojim jakim argumentom
protiv Bajamontija i, kao kandidat Autonomaške stranke, nije dobio zastupnički mandat. Bio je to prvi
veliki udarac splitskim autonomašima. Drugi udarac bio je 1880. kada je raspušteno autonomaško
splitsko Općinsko vijeće (zbog dokazanih nezakonitosti u radu općinske uprave) i kada je postavljen
komesar za daljnje privremeno upravljanje općinskim poslovima. Izbori za novo općinsko vijeće u
Splitu održani su u srpnju 1882. Na tim su izborima pobijedili narodnjaci te je novo narodnjačko
Općinsko vijeće iz svojih redova izabralo Dujma Rendića Miočevića za općinskog načelnika. Ta je Page | 29
pobjeda široko odjeknula, ne samo u Dalmaciji, već i u banskoj Hrvatskoj, što su posvjedočile brojne
brzojavne čestitke upućene Gaji Filomeni Bulatu, vođi splitskih narodnjaka.
Narodni preporod u Dalmaciji, započet 1861. borbom za ostvarenje političkog programa Narodne
stranke, nije u svemu uspio ostvariti svoje ciljeve. U tadašnjim okolnostima nije se moglo ostvariti ni
ujedinjenje Dalmacije s banskom Hrvatskom. Međutim, uspješno je izborena prednost hrv. jezika u
školstvu pohrvaćenjem općina i u sudstvu pohrvaćenje kotarskih i okružnih sudova. Njegove
posljednje velike pobjedonosne političke bitke realizirane su u Splitu pohrvaćenjem splitskih srednjih
škola i splitske općine. Te dvije velike pobjede mogu se smatrati završnicom narodnog preproda na
dalmatinskom tlu. U zagovoru preporodnih ciljeva u Dalmaciji osobito je važnu ulogu imao Narodni
list (glasilo ondašnje Narodne stranke) koji je izlazio do 1862. Jedino je Zadar ostao autonomaškim
uporištem u Dalmaciji.

POLITIČKA SPREGA SRPSKOG I TALIJANAŠKOG AUTONOMAŠTVA

Nakon uspostave ustavnog stanja u Dalmaciji, srpski su političari djelovali u sklopu Narodne stranke.
Međutim, 1879. osnovali su Srpsku stranku izbacivši iz njezina programa zahtjev za sjedinjenjem
Dalmacije s Banskom Hrvatskom. Srpska stranka od svog je nastanka surađivala s Autonomaškom
strankom. I jedna i druga protivile su se ujedinjenju Dalmacije s Banskom Hrvatskom, tj. zagovarale
su dalmatinsku autonomiju. Pristaše dalmatinske Srpske stranke bili su nadahnjivani velikosprskom
politikom te su željeli da se Dalmacija jednog dana nađe u sklop u Velike Srbije. Pristaše autonomaške
(talijanaške) stranke željeli su da se Dalmacija u budućnosti nađe u sklopu Italije. Ti krajnji ciljevi
jednih i drugih autonomaša u Dalmaciji dovodili su ih u nepomirljive opreke. Pristaše obiju stranaka
istupili su dogovorno i u saborskim izborima 1883. i 1889., ali nisu uspjeli ozbiljnije ugroziti
narodnjake koji su i dalje ostali saborska većina.
Oživljujući velikosprsku ideologiju Vuka Karađića, pristaše srpske stranke putem svog stranačkog
glasila ustrajno su propagirali tu ideologiju tvrdeći da su svi štokavci Srbi. Nastojali su, služeći se
podmićivanjem, ojačati svoju stranku stvaranjem i privlačenjem tzv. Srba-katolika. Ulagali su velike
napore da za svoju stranku pridobiju što više pristaša u Dubrovniku kojega su, iako bez ikakve osnove,
najupornije svojatali, služeći se pritom kojekakvim izmišljotinama najniže propagandističke razine.
1890., stjecajem okolnosti, udružene su pristaše Srpske i Autonomaške stranke preuzele u upravu
dubrovačke općine.
Taj je događaj vrlo nepovoljno odjeknuo u Dalmaciji i u Banskoj Hrvatskoj jer je bilo neshvatljivo da
hrvatski Dubrovnik, koji se još 1848. i pogotovo 1861., najizrazitije izjasnio za hrv. političku misao i u
čijim su općinskim poslovima od 1869. do 1890. narodnjaci imali glavnu riječ, tako iznenadno i
nerazložno dođe u ruke protivnika hrv. političke misli. Kako bi ponovno imali vodeću ulogu u općini,
dubrovački su Hrvati (i narodnjaci - pod vodstvom Pera Čingrije, i pravaši - pod vodstvom Frana
Supila) složno pojačali svoju političku aktivnost. Devet godine poslije (1899.) dubrovačka je općina
došla u hrvatske ruke.

GOSPODARSKA SITUACIJA I RAZBOJ ZDRAVSTVA

Dalmacija nije bila samo upravno odvojena od Banske Hrvatske već je bila i prometno izolirana od
nje. Nastojanje da se izgradi željeznička pruga koja bi povezivala Dalmaciju i Bansku Hrvatsku, nije
se ostvarilo sve do sloma HM-a, i to poglavito zbog političkih razloga. Pod pritiskom dalmatinskih
zastupnika u Carevinskom vijeću bila je izgrađena željeznička pruga od Šibenika do Perkovića i do
Splita do Siverića 1877.
Sudjelovanje u pomorskom prometu ometano je političkim i gospodarskim krizama, a najzad i krizom
plovidbe na jedra jer su - s razvojem parobrodarstva - istisnuti jedrenjaci velike obalne i duge

29
plovidbe. Tako su potkraj 19. st. nestala i dva velika brodska dionička društva: Pelješko pomorsko
društvo i Dubrovačko pomorsko društvo. Istiskivanjem jedrenjaka propadala je i domaća
brodogradnja, što je imalo za posljedicu da su mnogi pomorci i brodograditelji ostali bez posla.
Malobrojni su se zaposlili na parobrodima jer ih je u Dalmaciji bilo malo zbog njihove visoke nabavne
cijene.
Većina je dalmatinskog pučanstva živjela od poljoprivrede i ribarstva. Imajući na umu pretežno kršna,
neplodna zemljišta u Dalmaciji, a uz to još i suše i druge nepogode, lako je shvatiti kao je i to Page | 30
poljoprivredno pučanstvo loše živjelo.
Industrijska proizvodnja sporo se razvijala. Prva tvornica cementa u splitu počela je s radom 1865.
Sol se proizvodila na Pagu i u Stonu, proizvodio se i liker (osobito u Zadru), zatim se prerađivala riba,
proizvodila tjesetnina, sapun, svijeće, koža i konop.
Razvijao se i moderni turizam, a samim tim gradili su se i sve udobniji hoteli, gostionice i kavane.
Među prvim modernim hotelima na dalmatinskoj obali bio je najveći i najudobniji Hotel Imperijal u
Dubrovniku, otvoren početkom 1897.

Zdravstvo
Brigu o javnom zdravstvu vodila je općinska i pokrajinska uprava. Zdravstvenu službu u općinama
obavljalo je općinsko zdravstveno osoblje, sastavljeno od jednog ili više liječnika, te jedne ili više
primalja, izabranih na osnovi javnog natječaja i plaćenih iz općinskog proračuna prema ugovoru o
opsegu poslova. 1894. na jednog je općinskog liječnika dolazilo 4 470 stanovnika.
Bolničko liječenje obavljalo se u pokrajinskim bolnicama: u Zadru, Šibeniku, Splitu i Dubrovniku. Te
su bolnice nazivane pokrajinskim zato što su bile financirane iz pokrajinskog zdravstvenog proračuna.
U svakoj od njih postojalo je rodilište i nahodište. U Šibeniku je bila i bolnica za duševne bolesti
(jedina u Dalmaciji).

VELIKE HRVATSKE NACIONALNE PROSLAVE

Hrvati su živjeli u nadi da će se ujedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom u promijenjenim

okolnostima ipak dogoditi. Mislili su da treba iskoristiti svaku zgodu za svehrvatsku emocionalnu
integraciju. Za to su osobito bile prikladne nacionalne proslave.
Proslava otkrića Kačićeva spomenika (rad kipara Ivana Rendića) u Makraskoj 26. kolovoza 1890.
pružila je priliku da se u tom gradiću okupe mnogi Hrvati, koji su došli ne samo iz svih krajeva
Dalmacije već i iz Istre, Banske Hrvatske te iz BiH da sudjeluju u tom svehrvatskom kulturnom i
političkom slavlju.
Prigoda za okup Hrvata bila je i velika gospodarska izložba u Zagrebu od 15. kolovoza do 14.
listopada 1891., organizirana u sklopu 50. obljetnice osnutka zagrebačkog Hrvatsko-slavonskog
gospodarskog društva. Na tadašnjem koncertu Saveza hrv. pjevačkih društava u Zagrebu, otpjevana je
i pjesma Lijepa naša domovino (stihove napisao A. Mihanović 1835., a uglazbio ih je Josip Runjanin
1846.). Pjesma se toliko svidjela slušateljstvu da je otada prihvaćena kao nacionalna himna.
Na izložbu su dolazili Hrvati iz Istre, iz BiH te iz Dalmacije. Pristustvovali su i izvedbi Zajčeve opere
Nikola Šubić Zrinski i Gundulićeve Dubravke. Sastajali su se i s prvacima banovinskih političkih
stranaka.
Novi veliki skup Hrvata iz Dalmacije, Banske Hrvatske, Istre i BiH dogodio se za trodnevne proslave
otkrića Gundulićeva spomenika (rad kipara Ivana Rendića) u Dubrovniku, od 25. do 27. lipnja 1893.
Grad Dubrovnik, u kojemu je na vlasti privremeno bila srpsko-autonomaška koalicija, dostojno je tom
prilikom pokazala koliko je on bio duboko hrvatski grad.

VINSKA KALUZULA I NJEZINE POSLJEDICE

Da bi Italiju zadržale kao saveznika, Austro-Ugarska i Njemačka su i dalje Italiji činile neke ustupke
koji su za nju bili od gospodarske važnosti. Vidjelo se to pri sklapanju Trgovinskog i brodarskog
ugovora između Austro-Ugarske i Italije potpisanog 6. prosinca 1891. Ugovor je stupio na snagu 1.
veljače 1892. i trebao je vrijedi do 31. prosinca 1903. Klauzula o vinu bila unesena u 5. točku
završnog protokola i onda Italiji dopušta izvoz vina u Austro-Ugarsku uz povlaštenu carinsku stopu od
3 fijorina i 20 novčića po izvezenom hektolitru. Kako je u Dalmaciji vino bilo glavni tržišni proizvod

30
čijom su prodajom poljoprivrednici podmirivali svoje životne potebe, a u tom sklopu i svoje porezne
obveze, ta je vinska kaluzula među dalmatinskim poljoprivrednicima i trgovcima vinom doživljena
kao težak udarac dalmatinskom vinarstvu.
Protiv Vinske kaluzule, svojim su protestima odmah ustala mnoga općinska vijeća širom Dalmacije,
dalmatinske trgovačko-obrtničke komore, Dalmatinski sabor te dalmatinski zastupnici u Carevinskom
vijeću. Splitska Trgovačko-obrnička komora objavio je da Dalmacija zbog Vinske kaluzule godišnje
gubi oko 6 milijuna fijorina i da će za 12 godina trajanja te klauzule izgubiti ukupno 72 milijuna Page | 31
fijorina. Uz tu brigu, koja je teško pogađala dalmatinske poljoprivrednike, došla je i druga nezgoda:
pojava filoksere, koja je od 1894. počela uništavati dalmatinske vinograde. Osiromašeni dalmatinski
poljoprivrednici morali su napuštati svoju domovinu i iseljavati se u daleke prekomorske zemlje.
U Beču je 1894. bilo osnovano i Društvo za promicanje narodno-gospodarskih interesa kraljevine
Dalmacije, koje je imalo dobre namjere, ali male učinke.

ISTRA TIJEKOM 50-IH I 60-IH GODINA 19. STOLJEĆA

Kako je Listopadskom diplomom (1860.) i Veljačkim patentom (1861.) uvedeno ustavno stanje u
Monarhiji, prostor Istarskog poluotoka dobio je svoj Pokrajinski sabor i naziva se Istarskom
markgrofovijom. Vladarevim dekretom od 15. travnja 1825. određeno je da Ilirsko primorje čini
trgovačko područje grada Trsta te Goričko i Istarsko okružje. Spomenuti dekret određuje da je sjedište
Istarskog okružja u Pazinu, a dekretom Dvorske kancelarije od 29. travnja 1825. precizirano je
područje koje treba činiti to administrativno područje. Ta administrativno-teritorijalna podjela stupila
je na snagu 1. kolovoza 1825. i tako je konačno združeno područje bivše mletačke Iste s područjem
austrijskog dijela Istre, Knežijom.
Istarsko, Goričko okružje i grad Trst činili su pokrajinu Primorje a sjedištem u Trstu. Carskim
patentom od 25. veljače 1850. proglašen je ustav za „pokneženu grofoviju Goricu i Gradišku i
markgrofoviju Istru“, a one čine zasebnu „krunovinu“. Ustav za grad Trst proglašen je 12. travnja
1850. Osoba namjesnika povezivala je i privilegiranu krunovinu grada Trsta s onom Gorice, Gradiške
i Istre. Stupaju na snagu reforme sudstva, bilježništva, financijske uprave i dr. Međutim, Silvestarski
patent (1851.) i Načela za ograničko uređenje krunovinama Austrijske Carevine propisuje da je glavna
upravna vlast krunovine namjesništvo kojim rukovodi zemaljski poglavar:podložna su im okružja koja
dijelom imaju nadzornu, a dijelom izvršnu funkciju, smanjene su ovlasti općina itd. Time se stavlja
izvan funkcije ustav iz 1849. i uvodi nova centralizacija, tzv. umjeren apsolutizam. Istarsko je okružje
podjeljeno na 16 kotara: Kopar, Piran, Podgrad, Volosko, Buzet, Motovun, Buje, Poreč, Rovinj,
Vodnjan, Pula, Labin, Pazin, Cres, Krk i Lošinj.
U organizaciji pravosuđa Zemaljski sud u Trstu kao prvostupanjski sud nadležan je za kotare Kopar,
Piran, Podgrad i Volosko, a za ostale kotare prvostupanjski Okružni sud u Rovinju, koji na svome
području ima i ulogu trgovačkog suda. U rudarskim poslovima za pokrajinu Primorje nadležan je pak
Zemaljski sud u Ljubljani.
U smislu crkvene jurisdikcije, papa Lav XIII. bulom Locum beati Petri 1828. ukinuo je novigradsku
biskupiju i pripojio je tršćanskoj nakon smrti buskupa Balbija, a kopitarsku biskupiju sjedinio je s
tršćanskom. I pulska biskupija ukinuta je istim aktom, a pripojena je porečkoj 1830. Jednaka sudbina
pogodila je i osorsku biskupiju koja je pripojena krčkoj.
Za Istru je predviđen Pokrajinski sabor koji se trebao sastajati u Poreču. Sastojao se od 30 članova, i to
od 3 biskupa koji su u Sabor ulazili po svojoj funkciji (tzv.virilisti) i 27 izbornih zastupnika. 1861.
održani su izbori za Sabor prema kurijalnom načelu, tj. stanovnišvo je podijeljeno u izborničke
razrede, a svaki od njih birao je određen broj zastupnika. Pravo glasa ovisi o izbornom cenzusu.
Glasovanje je javno i izravno za prve tri kurije, dok je za četvrtu uvedeno neizravno glasovanje.
U prvom sazivu Istarski je sabor održao samo jedno zasjedanje, i to šest sjednica u razdoblju od 10
dana (travanj 1861.). Većinu su činili Talijani, od Hrvata bili su prisutni biskup Poreča Juraj Dobrila i
biskup Krka Ivan Vitezić te kanonik Franjo Feretić, a od Slovenaca tršćanski biskup Bartolomej Legat
i zastupnik vanjskih općina izbornih kotara Voloskog i Podgrada Josip Samsa. Glavna je zadaća
Sabora bila izabrati 2 predstavnika u Carevinsko vijeće u Beču. Na sjednici 10. travnja 1861. obavljen
je izbor dvaju predstavnika u Carevinsko vijeće, ali nitko nije izabran. Četvrta sjednica posvećena je
organizaciji Zemaljskog odbora. Biskup Legat zauzeo se za dvojezičnost zemaljskih ureda, ali
talijanski zastupnici tome su se protivili. Čak je izglasan zakon da službeni jezik Sabora bude

31
talijanski. Pitanje dvojezičnosti poteglo se i na petu sjednicu, ali bez rezultata. Na šestoj sjednici
ponovno se trabalo izabrati dva predstavnika za Carevinsko vijeće, ali bezuspješno. Sabor je konačno
raspušten 14. srpnja 1861.
Novi su izbori provedeni u kolovozu i rujnu iste godine, a namjesnik pokušava i uspjeva pridobiti
većinu. Istarski sabor u svom je drugom sazivu djelovao odo 25. rujna 1861. do 17. veljače 1867. Na
drugoj saborskoj sjednici pristupilo se izboru zastupnika u Carevinsko vijeće, a izarani su namjesnik
Burger i biskup Dobrila. Hrvatski su se zastupnici zalagali za hrv. jezik, za omogućavanje školovanja Page | 32
siromašnim hrv. đacima, za porezne olakšice pa i za sveopće poboljšanje gospodarskih prilika u
pokrajini.
U svom trećem sazivu Sabor djeluje od 18. veljače 1867. do 19. kolovoza 1870. Ponovno jača
liberalna iredentistička struja talijanskih zastupnika. Biskupi su prestali prisustvovati saborskim
sjednicama, a na zasjedanju u jesen 1868. vodila se oštra polemika o ukidanju 3 virilina zastupnika.
Iste se godine vodila i polemika o nastavnom jeziku u državnoj gimnaziji u Pazinu. U takvim
okolnostima treba se upitati kakav je bio stav javnosti i tko je uopće činio ondađnju javnost. Na
temelju nekih statistika zaključeno je da su veleposjednici nacionalno svjesni Talijani.
Što se pak tiska tiče, u to vrijeme na području Istre, pa i u Primorju, ne izlaze ni jedne novine ili
časopis na hrvatskom jeziku. Izlazi nekoliko talijanskih novina i časopisa u Trstu, a na području Istre,
u Rovinju, izlazi tjednik L'Istriano (1860. - 1861.), s kulturnom i gospodarskom tematikom, te
koparski politički i gospodarski dvotjednik La Provincia dell'Istria (1867. - 1894.). Prva hrvatska
čitaonica osnovana je 1866. u Kastvu, zatim u Puli 1869. Prva slovenska čitaonica osnovana je u
Dekanima 1869., dok je talijanska javna knjižnica osnovana u Kopru već 1760.
Gospodarski potres prouzročila je pojava lužnjače 1853., nanijevši goleme štete vinogradarstvu, koje
je osim maslinarstva glavna grana istarskog poljodjelstva. Glede obrtničke proizvodnje suvremenici se
slažu da u Istri nema poduzetničkog duha. Neznatnih pomaka bilo je 60-ih godina u podizanju
suvremenijih pogona za proizvodnju ulja (na otoku sv. Andrija kraj Poreča i na Cresu). U prometnom
smislu važan je završetak pruge Beč - Trst 1857., što će potaknuti gospodarski zamah upravo potkraj
60-ih godina, a to će se posredno odraziti i na gospodarstvo Istre.

BANSKA HRVATSKA U DOBA BANA KHUEN-HÉDERVÁRYJA

OBILJEŽJA KHUENOVA REŽIMA

Nakon ukidanja komesarijata, kralj je na prijedlog ugarske vlade za hrvatskog bana imenovao
iskusnog unionista Karola (Dragutina) Khuen-Héderváryja. Uharska je vlada vjerovala da će on
realizirati njezine temeljne političke ciljeve kojima je bit pretvaranje Hrvatske u potpuno podređen dio
mađarske države. Budući da je za Khuena dualistički sustav bio uspostavljen za „nedogledna
vremena“, on je odmah požurio sasvim oslabiti opozicijske snage u zemlji, kao i njihove zahtjeve za
povratak Dalmacije i Rijeke pod hrvatsku vlast. Dosljedno tome nastojao je slavonsku svijest
pretvoriti u nacionalnu svijest davanjem brojnih gospodarskih ustupaka, a jednako tako je radio i na
stvaranju sebi odane stranke u Saboru. Zato je odmah nakon dolaska u Zagreb (u prosincu 1883.) k
sebi pozvao vodstvo Narodne stranke, koja je već od godine 1873. nosila unionistička obilježja, te
napokon s njima uspio dogovoriti suradnju. Khuen je u svoju Narodnu stranku uspio privući i neke
istaknute srpske predstavnike na koje se oslanjao u svojem vladanju, osobito glede pitanja Dalmacije,
pa i Bosne. Kako bi smirila javnost, Tisza i Khuen služe se već dobro poznatom praksom sazivanja
Kraljevinskoih odbora sa zadaćom rješavanja svih nesuglasica u vezi s Nagodbom uključujući
ponajprije financijsku problematiku, ali pregovori po običaju završavaju neuspjehom. Khuen je isticao
kako Hrvatska prije svega treba vlastitim sredstvima „stati na vlastite noge“, a tek će onda moći
usmjeravati više sredstva u kulturu i školstvo.

ZAKONODAVSTVO U KHUENOVO DOBA

S Narodnom strankom na svojoj strani, Khuen nasilno provodi sve izbore, a time omogućuje izborni
red sa smanjenim brojem zastupnika sa 110 na 88, uvodi novi saborski poslovnik s tzv. kloturom i
proširenim pravima predsjednika. U takvim okolnostima uspjeva postaviti temelje svog programa.

32
Donesen je Zakon o reorganizaciji sudstva i uprave koji mu stvara poslušan činovnički aparat, u
smjeru konačnog slamanja opozicije. Tim je zakonom uništena autonomija sudstva jer su suci potpuno
ovisni o vladi. Drastičan je bio Zakon o ukidanju porote nza tiskarske delikte kojim je Khuen želio
onemogućiti protunagodbeno djelovanje opozicije putem tiska. Opozicijsku djelatnost u Saboru je
Khuen „regulirao“ novim poslovnikom koji je davao predsjedniku Sabora apsolutnu moć kojom je
mogao isključiti pojedine zastupnike opozicije s velikog broja saborskih sjednica.
Page | 33
KHUENOVA GOSPODARSKA POLITIKA

Veći se dio ubranih prihoda u Hrvatskoj trošio na mađarske investicije od kojih Hrvatska nije imala
nikakve koristi. Riječ je o 56% prihoda u Hrvatskoj koji su buli namijenjeni zajedničkim poslovima, i
koje se izravno koristilo za investicije u Mađarskoj i razvoj tamošnjeg gospodarstva. Takvu situaciju
je mađarski tisak iskoristio u prilog tvrdnjama o hrvatskom deficitu, jer Hrvatska tobože ne može ni
samu sebe uzdržavati, pa zato i u tome smislu treba pomoć ugarske vlade.
Sve više pučanstva odlazi u Ameriku i druge prekomorske zemlje, tražeći ondje kruh i zaradu, ali sve
češće i stalni boravak, pa stoga napuštena seljačka zemlja većinom prelazi u ruke njemačkog i
mađarskog kapitala. Računa se da je do izbijanja Prvoga svjetskog rata samo u Ameriku otišlo više od
pola milijuna hrvatskoga pučanstva, što je istodobno bio i golemi financijski gubitak za Hrvatsku.
Ostali dio pučanstva posvetio se uglavnom trgovačkim i obrtničkim poslovima. Bila je to pretežito
drvna industrija, zatim prehrambena industrija koju obilježava razvoj parnih mlinova osobito u
Slavoniji, koju je također pomagala Khuenova vlada želeći je upravo gospodarskim razvojem također
distancirati od ostalih dijelova Hrvatske.
Zbog gubitaka ekonomske i financijske samostalnosti na temelju Nagodbe u Hrvatskoj se osjećao
veliki nedostatak akumulacije domaćeg kapitala, što se odrazilo na sve grane obrtničke i industrije
proizvodnje te na području agrara. Zbog posljedica europske agrarne krize koja uvjetuje nagli pad
cijene žitarica, teško je pogođeno hrvatsko seljaštvo. Osim toga, i način obrade zemlje još je bio na
niskoj razini, a i zbog raspada zadružnog života, znatan se dio seljačkog pučanstva zapošljavao na
veleposjedima ili u gradovima kao kućna služinčad. Premda su zaposlenicima načelno zajamčena neka
prava, „služinče“ je ipak bilo prepušteno vlasti gospodara.
Premda je Khuenova vlada uvela „slobodu“ obrtničkog i industrijskog poslovanja, međusobni odnosi
poslodavaca i zaposlenika do te su mjere pogoršani da poslodavac ili majstor, zbog jak vanjske
konkurencije svome radniku nije mogao dati dobar posao, pa brojni štrajkovi nisu bili rijetkost.
Međusobne odnose radnikai poslodavca regulirao je Obrtni zakon (1884.) već na početku Khuenove
vladavine. Uz opširne regulacije cjelokupnog obrtničkog i industrijskog poslovanja, uključujući i
pravo radnika na dnevni i tjedni odmor, ali i pravo na zapošljavanje djece u tvornicama mlađe od 14
godina, taj je zakon regulirao također obveze plaćanja radnika, uvjete njihova otpuštanja zajedno s
otkaznim rokovima, kao i sankcije i za vlasnika radionice ili tvornice ako ne bi poštovao uvjete
propisane zakonom. Donesen je Zakon o podupiranju obrtničkih i tvorničkih namještenika u slučaju
bolesti, koji je bio temelj za osnivanje dobro poznatih bolničkih blagajna, sredstva kojih su dakako
pribavljali sami radnici.
Khuen je inicirao osnivanje glasovite Hipotekarne banke, ali je ona poslovala u korist njemu
naklonjenog veleposjeda, a znatno je povećan i broj i novčanih zavoda, premda njihov kapital nije
rastao u skladu s brojem kreditnih zadruga. No ipak takvo je poslovanje omogućilo nešto bolji položaj
školstva i razvoj kulture i graditeljstva uopće što je i zasluga Khuenovog oportunog ministra Izidora
Kršnjavoga. Međutim, svi napori ne samo da se očuva nego i razvije kućni obrt, pa i samog ministra
Kršnjavoga u cilju očuvanja izvorne narodne umjetnosti, ostali su bez rezultata.
Razvoj domaćeg kapitala uvelike je onemogućen i željezničkom politikom ukarske vlade. Nakon što je
1873. dovršena željeznička pruga Budimpešta – Rijeka, i to preko Zagreba, upravo Rijeka postaje
središnja luka mađarskog kapitala u Hrvatskoj. Mađarska je vlada uvela i krajnje nerazumne razlike u
naplati željezničkih pristojba tako da je prijevoz brašna od velikih budimpeštanskih mlinova do Rijeke
bio jeftiniji nego primjerice od Zagerba do Karlovca.
Uz to, na željeznicama u Hrvatskoj također se provodila nasilna mađarizacija, jer se protivno slovu
nagodbe kao poslovni jezik nametao mađarski, a u cijeloj zemlji namjerno su se gradile mađarske
škole. Štoviše, posebnim školskim zakonom (1894.) počinje se uvoditi mađarski jezik kao obvezatan
predmet u sve srednje škole.

33
DJELOVANJE POLITIČKIH STRANAKA

Nakon što je odmah na početku svoje vladavine ban Khuen-Héderváry pretvorio nekadašnju
Mažuranićevu Narodnu stranku u svoju vlastitu, kojom će nametati svoju politiku prvenstveno u
Saboru, krenuo je u slamanje opozicijskih stranaka. Khuen je brojne članove Narodne stranke uspio
pridobiti raznim činovničkim položajima, a uspio je pridobiti i neke istaknutije srpske predstavnike Page | 34
koji su se i prije pojavili s tzv. rumskim programom (1881.) kada počinje proces stvaranja posebne
srpske stranačke organizacije. Khuen je uspio u jesen 1884. dobiti Srpski klub u svoju Narodnu
stranku obećavši im ispunjenje svih njihovih zahtjeva, pomaganje pravoslavnih ustanova i
ravnopravnost ćirilice i latinice, iako je taj zahtjev spriječila ugarska vlada.
Zbog sve težeg položaja pučanstva rasla je popularnost Stranke prava., čije je konkretne uspjehe
sprečavala nemogućnost suradnje s opozicijskom Neodvisnom narodnom strankom, koja je imala
program revizije Nagodbe i suradnju s nosiocima dualizma. U Stranke prava, kojoj je na čelu Ante
Starčević sa svojim protudinastičkim shvaćanjima, prevladava uvjerenje „politike čekanja“, što je
jedan od glavnih razloga neuspjeha stranke, koja 1884. prihvaća subdualistički program (potuna
autonomija Hrvatske i Slavonije te povratak Dalmacije i Rijeke pod hrvatsku vlast ali unutar ugarskog
djela Monarhije). Bio je to prikriven put prema otvorenoj politici trijalizma, odnosno stvaranja treće
države koja bi okupljala južne Slavene unutar Habsburške Monarhije.
U doba uspona Stranke prava (1884. – 1887.), ona počinje tražiti ono što eventualno zbližava Hrvate i
Srbe s obzirom na Khuenov režim i ugarsku hegemoniju, oslanjajući se i pritom na politiku proruski
orijentiranih srpskih radikala u Srbiji, u kojima pravaši vide svoje saveznike.
I u Neodvisnoj narodnoj stranci se stvarala ideja „čistoće“ Nagodbe koja se suprotstavljala Khuenovoj
Narodnoj stranci i koja je obećavala stabilizaciju hrv. političkih prilika, ali na temeljima Nagodbe i
oslona na bečki Dvor. Zato se u Saboru već 1885. pojavljuje opozicijska Središnja stranka (Centrum)
s grofom Ivanom Draškovićem na čelu s kojom ubrzo sve opozicijske stranke (Stranka prava,
Neodvisna narodna stranka te grupa okupljena oko „Srbobrana“) 1887. stvaraju svoj Izborni program,
no koji je još te godine poražen na izborima u korist izborne pobjede Khuenove Narodne stranke.
Khuenov režim i socijalne prilike utječu na pojavu socijalnog i radnog pokreta, te na osnivanje
Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije (1894.). U Hrvatskoj su nosioci socijalnog pokreta
obrtnici, a ne industrijski radnici, prije svega u Zagrebu. Khuen najprije uništava začetke seljačkog
pokreta u Slavoniji i Srijemu, a potom i Socijaldemokratsku organizaciju (1897.), ali se ona na
prelasku stoljeća potpuno oporavlja.
Jedan od najistaknutijih prvaka Stranke prava, Fran Folnegović, sve je više uvjeren da je Hrvatska
važna za dinastiju i Monarhiju, prije svega i zato što preko nje strateški putovi vode na Balkan i
dosljedno tome zalaže se ta dotad neprihvatljiva stajališta da Hrvatska mora pregovarati s bečkim
Dvorom uz uvjet da oko sebe okupi sve opozicijske stranke. Stvarni tumač izmijenjenog kursas uskoro
je postao Josip Frank, inače nezavisni saborski zastupnik, ali koji je još otprije simpatizirao pravaše.
Frank se 1890., i to na Folnegovićev nagovor pridružuje tada najpopularnijoj opozicijskoj Stranci
prava, prije svega zato što je uočio mogućnost realizacije novog smjera njezine politike. Dobio je u
svoje ruke i stranačko glavno glasilo „Hrvatska“ i vrlo brzo preuzeo je vodstvo stranke i štoviše uz
Folnegovićevu pomoć nametnuo stranci novi smjer, a to je umjerena dualistička politika. Pod
njegovim utjecajem Stranka prava napušta prorusko stajalište i preveliko isticanje hrvatskog
nacionalnog identiteta, a jednako tako i suradnju sa Srbima. Frank se u cilju oslobađanja stranke od
veleizdajničkog naslijeđa, dakle protudinastičke politike, za tu istu veleizdajničku politiku optužuje
Srbe, što dakako nisu prihvaćali svi pravaši. Prema Franku Hrvati žele rješenje nacionalnog pitanja
unutar Monarhije, dok se hrvatski Srbi okreću kraljevini Srbiji.
Nove političke okolnosti u Monarhiji, a još više i katastrofalan poraz opozicijskih stranaka na
izborima 1892. zahtijevali su i slogu hrvatske opozicije i usprkos neuspjelom sastanku Strossmayera i
Starčevića. Politički program koji je dvije godine kasnije (1894.) prihvatila Stranka prava i Neodvisna
narodna stranka stajao je također vrlo oprezno između dualizma i trijalizma, uz zahtjeve da se hrvatski
narod sjedini u jedno samostalno državno tijelo u sklopu Habsburške Monarhije.
Dakako, takav je zajednički opozicijski program, koji je potpisao i sam Ante Starčević, zapravo značio
i kraj jedinstvene Stranke prava, čiji su raspad ubrzali i sukobi između Folnegovića i Franka, akoji
kulminiraju u povodu spaljivanja mađarske zastave u Zagrebu, i to za posjete Franje Josipa Zagrebu

34
(1985.). Folnegović je takav postupak hrv. omladine javno osudio u Saboru, pa zato i sam Starčević
mnogo više vjeruje Franku, štoviše, Starčević tada s Frankom i sjoš nekim istaknutim pravašima
(Milom Starčevićem, Eugenom Kumičićem i dr.) istupa iz Kluba Stranke prava i s njima osniva Klub
Čiste stranke prava. Nakon Starčevićeve smrti (1896.) nastaju dvije pravaške stranke: Matica stranke
prava ili „domovinaši“ prema glasilu „Hrvatska domovina“ i Čista stranka prava ili „frankovci“, pa o
zajedničkom djelovanju pravaša više ne može biti govora.
Do kraja Khuenova vladanja Frankova struja svoje djelovanje razvija na koncepciji bezuvjetnog Page | 35
pokoravanja dinastiji u uvjerenju da će ona u „znak zahvalnosti“ riješiti hrvatsko pitanje, premda
ozbiljnih uvjeta za suradnju između Franka i bečkog Dvora još nije bilo. Osim toga, zbog teških uvjeta
pod Khuenovim režimom dolazi i do izborne koalicije između dotad protusrpski orijentiranih
domovinaša i projugoslavenski orijentiranih obzoraša (Neodvisne narodne stranke). Na izborima 1897.
koalirane stranke dobivaju trećinu mandata. Međutim, koalicija domovinaša i obzoraša svoj uspjeh
zahvaljuje i seoskim biračima koji pod utjecajem svećenstva više ne glasuju za Khuenovu Narodnu
stranku. Štoviše, i sam ban Khuen biva optužen za protukatoličku djelatnost. No Khuenov je položaj
ubrzo poljuljan zbog izbijanja protumađarskih nemira u povodu obnove financijske nagodbe (1889.).
Međutim, zbog nesposobnosti opozicije da iskoristi nemire i održi svoju prednost, Khuenova Narodna
stranka opet pobjeđuje na izborima 1901. godine.
Nakon velikog poraza hrvatske opozicije, ali i unutarnjih problema dualističke monarhije, postupno se
konstituira Napredna omladina koja u skladu sa svojim „realističkim“ idejama pokušava utjecati na
politički život, i zato postaje ogrankom nedavno poražene domovinsko-obzorske opozicije koja se od
početka 1902. naziva Hrvatskom opozicijom, a njezinim tajnikom postaje mladi Stjepan Radić koji se
zbog sve većeg pravaškog utjecaja ubrzo izdvaja i zajedno s bratom Antunom radi na osnivanju
Hrvatske pučke seljačke stranke (1904.). Prema objavljenom programu od 15. siječnja 1902., Hrvatska
opzicija bila je sastavljena od dviju stranaka – Stranke prava „domovinaškog smjera“ i Neodvisne
narodne stranke.
Nadalje, razmišljalo se o potrebi hrvatsko-srpske sloge na čemu je inzistirao Stjepan Radić. No tu je
mogućnost još iste godine spriječio zagrebački list „Srbobran“, koji je još 1884. pokrenuo barun Jovan
Živković. Naime, zbog provokativnog članka N. Stojanovića „Srbi i Hrvati“ (1902.), u kojemu se
doslovce poriče hrvatski jezik i narodnost, ali i poziva na međusobni rat sve do brisanja jedne ili druge
strane s lica zemlje, u Zagrebu su izbile protusrpske demonstracije, to prije što se od spomenutog
članka nisu ogradili ni zagrebački Srbi, a glavnu ulogu u trodnevnim demonstracijama imali su
frankovci.
Obnova „Srbobrana“ u jesen 1902. („Novi Srbobran“) pod uredništvom Svetozara Pribičevića, kao i
novo usmjerenje lista, a još više burne demonstracije sveučilištaraca koje su izbile nakon pojave
mađarskih natpisa na zagrebačkom glavnom kolodvoru, i koje kulminiraju krvoprolićem u Zaprešiću
poradi skidanja mađarske zastave na tamošnjem kolodvoru, doprinose stvaranju politike „novog
kursa“ i krizi dualističkog ustava. Ban Khuen otišao je u Budimpeštu za ministra predsjednika kako bi
održao dualističko uređenje Monarhije. Međutim, hrvatska politika novog kursa, iskoristivši krizu
dualističkog sustava, zagovarala je povezivanje s mađarskom opozicijom („košutovskom“), sporazum
s Talijanima i provedbu hrvatsko-srpske sloge radi suprotstavljanja njemačkom prodoru na istok. Ta je
politika ubrzo na vlast u Hrvatskoj dovela Hrvatsko-srpsku koaliciju.

OBILJEŽJA GOSPODARSKOG RAZVOJA HRVATSKE U DRUGOJ POLOVICI 19.

STOLJEĆA

GOSPODARSTVO BANSKE HRVATSKE OD 1848. DO 1869.

Zahtijevanja naroda izrađena na skupštini održanoj 25. ožujka 1848. u Narodnom domu u Zagrebu
pod vodstvom Lj. Gaja, sažetak su brojnih zahtijevanja s područja banske Hrvatske i Vojne krajine.
Gotovo u „zahtijevanjima“ traži se posebna banka za Hrvatsku te otvaranje trgovine prema Bosni, pa
su veze Hrvatske s Bosnom 1849. doista olakšane kada su ukinuti kontumaci.
Hrvatska je u to vrijeme prekinula sve veze s Ugarskom, a zbog cara koji je napustio Beč, Jelačić je
zapravo u Hrvatskoj samovladar pa je u svojim rukama imao svu civilnu i vojnu vlast. Jelačić 25.

35
travnja 1848. proglašava ukinuće kmetstva. Iako je razrješenje kmetskih odnosa teklo s velikim
poteškoćama kroz dulje vrijeme, ipak gospodarstvo Hrvatske dobiva nove temelje.
Dakako, očekivalo se da će Hrvatska nakon 1848. razviti svoje gospodarske potencijale. Međutim,
mladi car Franjo Josip I. donosi 4. ožujka 1849. Oktoirani ustav kojim počinje Bachov apsolutizam.
Carev cilj je ponovno uspostaviti centraliziranu Monarhiju s njemačkim jezikom kao službenim u
upravi. Uredništvo „Gospodarskog lista“ inzistira na tome da svi članci budu na hrvatskom jeziku. Ta
je tendencija izražena i u Zagrebu kroz sukob „purgera“, zapravo sukob obrtnika i trgovaca koji su Page | 36
govorili njemački i koji su do 1848. u svojim rukama imali magistrat i narodnjaka (trgovca
grkoistočne vjere i preporoditelja na čelu s Ljudevitom F. Vukotinovićem).
Plemstvo je ukinućem kmetstva izgubilo osnovu svoje dotadašnje egzistencije. Održavaju se samo oni
koji su uspjeli reorganizirati svoje posjede i tržištu ponuditi traženu robu. Teškoća imaju i seljaci, jer
vlasnicima posjeda postaju tek onda kada otplate hipoteku zapisanu u gruntovnici. Otkup se plaćao
kroz porez koji je postao veliko opterećenje za sitno seljaštvo. U vrijeme krize koja je vladala potkraj
19. st. to mnoge seljake tjera u emigraciju, pa počinje egzodus Hrvata i prekomorske zemlje.
Na inicijativu austrijskog ministra trgovine Brucka i na temelju Zakona od 18. ožujka 1852., osnovana
je Trgovačko-obrtnička komora u Zagrebu za užu Hrvatsku, a 1853. i komora u Osijeku za virovitičku
i požešku županiju, a od 1863. i za područje Iloka, Erdevika, Rume i Iriga. Komore su osnovane i u
Splitu te u Dubrovniku. One su mjerodavnim ministarstvima davale mišljenja i prijedloge koji su se
odnosili na gospodarska pitanja. Na jednoj od prvih sjednica Imbro Ignjatijević Tkalac predlaže
naputak za popis trgovaca i obrtnika zagrebačkog komornog okružja, što je bio početak gospodarske
statistike u Hrvatskoj. Novi model prikupljanja podataka o gospodarstvu odrazio se i u njegovim vrlo
kvalitetnim izvještajima do 1860.
Već je 1853. Zagrebačka komora priredila omanju izložbu domaćih gospodarskih proizvoda, ali je
odaziv bio nezadovoljavajući, što je bila reakcija na pojačanu germanizaciju. Ideju održavanja
izložaba u Zagrebu zagovara 1855. Ljudevit Vukotinovič, koji postaje sve važnija osoba u Hrvatsko-
slavonskom gospodarskom društvu i koji se zalaže da se gospodarstvo razvija na narodnoj osnovi.
Međutim, trebalo je čekati nekoliko godina da se ta ideja realizira, iako je Izložbeni odbor načinio
program izložbe već 1855. Nova prilika za to pružila se poslije 1859. kada je banom postao slavonac
Josip Šokčević.
Gospodarske želje i potrebe svih krajeva Hrvatske Šokčević je saznao na Hrvatskom saboru 1861. Na
tom je saboru Franjo Lovrić podupro Antu Starčevića i Eugena Kvaternika u njihovu geslu „ni s
Bečom ni s Peštom“. Svaki je grad za vrijeme Šokčevića nešto dobio, a Kvaternik je 1863. objavio
knjigu Hrvatski glavničar s razmišljanjima o mogućnostima hrvatskoga gospodarstva. I u listu
Hervatska koji uređuje Kvaternik s Vjekoslavom Bachom 1871. ima više gospodarskih članaka.
Poslije toga sve do 1884., kada Milan Krešić pokreće Obrtnik Trgovačke i gospodarske komore, nema
posebnog lista za gospodarstvo.
Dolazak željeznice do Zagreba 1. listopada 1862. označava svakako novu prekretnicu. Godinu dana
nakon ulaska prvog vlaka u Zagreb, grad dobiva plinsku rasvjetu. Stranci su nastavili graditi željeznice
u svom interesu; do 1865. u interesu Beča, a poslije 1868. u interesu Pešte.
1873. puštena je u promet pruga Zagreb – Rijeka preko Karlovca kojom je Budimpešta povezana s
Jadranom. Prethodno, 1870., sagrađena je pruga Zagreb – Koprivnica – mađarska granica.
Ban Šokčević podupro je Trgovačko-obrtničku komoru i Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo u
priređivanju Prve Dalmatinsko-hrvatsko-slavonsko izložbe u Zagrebu, te je otvorio 18. kolovoza 1864.
ta je izložba prvi put učinila Zagreb gospodarskim središtem hrvatskih zemalja. Za vrijeme izložbe
počeo je izlaziti i prvi hrvatski gospodarski list Sidro kojeg je uređivao Antun Jakić. Dakako, ni
Ugarska ni Beč nisu s prevelikim oduševljenjem gledali na izložbu i početnu industrijalizaciju
Hrvatske koja je počela upravo u tom prednagodbenom razdoblju.
Zbog odnosa vladajućih mađarskih krugova prema Židovima koji su govorili njemački, mnogi Židovi
prelaze Dravu i počinju s investiranjem u Hrvatsku. Oni dioničkim kapitalom osnivaju Zagrebački
paromlin 1862. i tvornicu kože 1869. I grad Osijek također se povoljno razvija do 1879. kada
željeznička pruga za Bosnu vodi do Broda, ali ne prolazi kroz Osijek.

GOSPODARSTVO BANSKE HRVATSKE OD 1869. DO 1900.

36
Od 1869. sjedište zemaljske vlade i bana je u Zagrebu. Industrijalizacija Hrvatske je usporena pa se
tvornice otvaraju vrlo rijetko. Tvornice duhana u Zagrebu 1868. i u Senju nešto kasnije se otvaraju
zbog zapošljavanja nazaposlenih i socijalno nezbrinutih žena.
Austro-ugarska i Hrvatsko-ugarska nagodba govorile su o trojednici Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji
kao cjelini, ali do propasti Habsburške Monarhije jedinstvo nije uspostavljeno, već su se na tom
području sukobljavali interesi Beča i Pešte upravo na gospodarskom planu. To je došlo do izražaja u
izgradnji cesta, a osobito željezničkih pruga. Prvo vrijeme nakon sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe Page | 37
činilo se da će se ona povoljno odraziti na cjelokupni život Hrvatske. Osnivaju se brojne štedionice,
među kojima treba spomenuti Hrvatsku eskomptnu banku (1868.). Nedorečenim sporazumom o
financiranju u kojem Hrvatska sudjeluje s 56% vlastitih prihoda, Mađarska je imala prednost da
odlučuje kamo će usmjeriti zajednički sredstva. Tek se poslije 1907. veća briga vodi za hrv. prostore.
U Dalmaciji i Istri Beč je vodio računa samo o geostrateškoj važnosti tih krajeva, pa je nakon gubitka
Venecija izgradio veliki arsenal i ratnu luku u Puli 1865., odnosno Boki kotorskoj. Posve je zanemario
turizam kao važnu komponentu privređivanja sve do pojave grofa Ivana Harracha čijom je
inicijativom u Dubrovniku izgrađen prvi moderni hotel i osnovano Društvo za unapređenje Dalmacije.
Inicijative Mihovila Pavlinoviće o potrebi gospodarskog vezivanja Dalmacije s banskom Hrvatskom
našle su plodno tlo tek poslije 1891. U djelu Radišu Bog pomaže (Zadar, 1871.) on se zalaže više za
razvoj proizvodnje nego za razvoj bankarstva, u čemu se bitno razlikuje od Eugena Kvaternika koji u
knjizi Hrvatski glavničar (1863.) veliku važnost pridaje bankarstvu i burzi.
Zaostajanje Hrvatske za naprednim dijelovima Carevine sve je očitije, osobito kada se otvorio
parobrodski promet Dunavom do Crnog mora. Slavonija se gospodarski ne veže za Hrvatsku, ali
nakon što se srušio željeznički most na Dravi 1882., Osijek gubi željezničku vezu s Baranjom. Pruga
Dalj – Brod na Savi izgrađena je 1879. kao veza s Bosnom, odnosno pruga za Zemun preko Stare
Pazove i Rume, a izgradnja „banatske“ željeznice, koja se počela graditi još 1854., isključuje Osijek
kao tranzitno mjesto za Bosnu, Srijem i Srbiju. Tek se potkraj 19. stoljeća počelo uviđati da izolacija
Slavonije od Zagreba može biti pogubna za Slavoniju.
No i cijela Hrvatska je u sličnoj situaciji. Osim Križevačkog gospodarskog učilišta otvorenog još
1860. i Šumarske akademije, u Hrvatskoj nema tehničkih škola. Radile su tri trgovačke akademije, ali
su one bile uz gimnazije (Zagreb, Osijek, Zemun). Zbog tog nedoststka veoma je važno otvaranje
Obrtne škole u Zagrebu 1882. u kojoj su se školovali kadrovi umjetničkog obrta u više odjeljenja koji
su svojim radovima pripomogli uljepšanju i izgradnji Zagreba nakon potresa 1880. Veliku zaslugu za
rad te škole ima Izidor Kršnjavi koji je građevinarstvo podigao na zavidnu visinu.
Obrt je u krizi. Istina, Obrtnim zakonom od 27. veljače 1872. ukinuti su cehovi, no otvaranje
obrtničkih radionica nije ovisilo samo o osposobljenju već i o kapitalu koji u Hrvatskoj nije bilo
moguće dobiti. Trgovci se organiziraju u trgovačke zborove i njihova uloga u trgovačko-obrtničkim
komorama postaje sve većom i važnijom. Oni stvaraju i osiguravajući zavod „Croatia“ (1884.), te
trgovačko društvo „Merkur“ koje se bavi i školovanjem mladih trgovaca.
Otvaranje Zagrebačkog sveučilišta cara Franje Josipa omogućilo je Blažu Lorkoviću da postane 1875.
prvim predavačem političke ekonomije i zagovarateljem gospodarskog razvitka Hrvatske. 1877.
osnovano je i Šumarsko društvo jer je eksploataciju zrele drvne mase pratio i uzgoj mladih šuma,
čemu se pridavala velika pozornost. U 1878. osnovano je i Društvo inženjera i arhitekata, pa gradnje u
Hrvatskoj zauzimaju važno mjesto u hrvatskom gospodarstvu.
Velik broj radnika, ali i primjena socijalne enciklike pape Lava XIII. Rerum Novarum 15. svibnja
1891. potaknuli su osnivanje Okružne blagajne za potporu bolesnih radnika 1892. u Zagrebu.
Dugi je niz godina Prva hrvatska štedionica bila jedini novčarski zavod u Hrvatskoj, pa je nestašica
jeftinog kredita usporila industrijski razvoj. Tijekom 1869. proradile su još tri nove štedionice:
Varaždinska, Vukovarska i Hrvatska eskomptna banka, koju su osnovali Gvido Pongratz, Antun Jakić,
Mijo Krešić i Đuro Crnadak.
Ono što je osnovno za desetljeće poslije 1869. jest da je Vojna krajina, iako je prema Nagodbi trebala
činiti jedinstvenu Hrvatsku, tek 1873., odnosno 15. srpnja 1881. razvojačena i pripojena banskoj
Hrvatskoj.
Radi razbijanja gospodarske cjeline, u Sisku i u Senju su za krajiško područje 1869. osnovane posebne
trgovačko-obrtničke komore, iako se znalo da će se krajiško područje ubrzo morati spojiti s civilnom
Hrvatskom. Ban Ivan Mažuranić višekratno traži njezino sjedinjenje s Hrvatskom, no nailazi na
nepremostive zapreke. Tek 1875. prestaje djelovati Sisačka krajiška trgovačko-obrtnička komora.

37
Uz nastojanje vlasnika veleposjeda da se uključe u industrijalizaciju, forsira se izvoz i on je prilično
velik ako se uzmu u obzir loša povezanost i nedostatak prometnica.
Oko 1882. stvara se velik broj novih štedionica s malim kapitalom. Najjača novčarska kuća ostaje i
dalje Prva hrvatska štedionica koja 1899. pod vodstvom grofa Miroslava Kulmera povisuje svoju
glavnicu na 80 000 forinti, izgradivši u tom vremenu prekrasnu poslovnu palaču s prolazom zvanim
Oktogon. Međutim, veći kredit mogao se dobiti tek kad je mađarskim i austro-njemačkim kapitalom
osnovana 1892. Hrvatsko-slavonska hipotekarna banka koja je imala privilegirani status u odnosu Page | 38
prema domaćim bankama. Tijekom 1895. osnovana je i Srpska banka d.d. koja je davala kredite
srpskim zemljoradničkim zadrugama i Srpskom privredniku koji se brinuo za obrtnički podmladak
srpske narodnosti.
Mađari sprečavaju razvoj tvornica u Hrvatskoj. No jeftine sirovine i mnogoljudno tržište te
zadovoljavajuća pravna sigurnost, potiče Židove da znatan kapital ulože u razvoj industrije u
Hrvatskoj. Dodatan poticaj za to dala im je gospodarska izložba 1891. 1892. osnivaju se Zagrebačka
pivovara i Tvornica kavovine Franck, a 1895. Zagrebačka tvornica papira.
Dalmacija se razvija posve nezavisno od sj. Hrvatske. Split je 1877. dobio prugu do Siverića, a onda i
do Knina godinu dana poslije, što je omogućilo razvoj tvornica s parnim strojevima u Splitu. U Splitu
se 1870.počinje iskorištavati lapor za proizvodnju cementa.
Brodarstvo i ribarenje bile su dvije najvažnije gospodarske grane Dalmacije i Hrvatskog primorja.
70-ih godina 19. st. osnivaju se pomorska društva s većim kapitalom. To su Pelješko pomorsko
društvo, osnovano 1865., Senjsko brodarsko društvo, osnovano 1867. i Dubrovačko pomorsko
društvo, osnovano 1869. U priželjkivanju da Zagreb i Beograd budu glavni centri neke buduće
jugoslavenske države, narodnjaci su prva dva broda htjeli nazvati „Zagreb“ i „Beograd“, ali su brod
„Zagreb“ nazvali „Beč“ bojeći se da ne izazovu sukob između Austrijanaca i Mađara. Otvaranje
Sueskog kanala 1869. dalo je brodarstvu novi polet, ali i nove zahtjeve. Međutim, nije se uspjelo
održati iako je kupilo parobrod „Dubrovnik“. Naime, Austro-ugarski Lloyd iz Trsta,pokušava preuzeti
plovidbu na cijeloj relaciji do Boke kotorske. Tada se poduzetni Dubrovčani udružuju s poslovnim
ljudima iz Trsta i ojačani brodovljem, 1892. osnivaju Dubrovačku parobrodarsku plovidbu koja 1898.
svoje sjedište prenosi u Dubrovnik.
Može se reći da se Hrvatska zahvaljujući Banskoj Hrvatskoj i Zagrebu ipak uspjela razviti u snažan
gospodarski i financijski subjekt.

HRVATSKA OD 1903. DO 1914. GODINE

DRUGI PROTUMAĐARSKI NARODNI POKRET 1903. GODINE. POVLAČENJE BANA

KHUENA-HÉDERVÁRYJA

Povijest Hrvata od 1903. do 1914. izrazito je zamršeno ovisno o vanjskim čimbenicima i unutarnjim
prilikama. Kriza dualizma počela je 1903. kada se mađarska Nezavisna stranka počela boriti za
gospodarsku samostalnost Mađarske stvaranje posebnog carinskog područja te za posebnu mađarsku
vojsku. Hrvatska se tada nalazila u teškom položaja. Najnezadovoljniji su ipak obrtnici i seljaci jer ne
mogu dobiti toliko potreban kredit za unapređivanje svojeg poslovanja. U mnogih prevladava
mišljenje da će Monarhija propasti. Ostarjeli Franjo Josip I. više ne može prihvatiti nikakav preustroj
Monarhije smatrajući da bi time bili ugroženi temelji njezina opstanka. Osim toga, nova i sve jača
Kraljevina Srbija, sa svojom razvijenom propagandnom mašinerijom, potiče ideju prema kojoj bi se na
jugu Europe stvorila velika slavenska država u kojoj bi Srbi imali prevlast kao najbrojniji
južnoslavenski narod. Budući da se od 1895. sjedište Srba u Monarhiji premjestilo iz Novog Sada u
Zagreb, gdje je od 1884. tiskan list Srbobran, takve ideje sve više jačaju među mladima, školovanima
u Pragu, Leipzigu, Parizu, Dresdenu, Grazu i Beču.
Otvaranje četvrtoga gospodarskog odsjeka u Zemaljskoj vladi i izmjene Nagodbe ističu se kao
nužnost, pa još 1906. u Zemaljskoj vladi načinjen je elaborat o osnivanju četvrtoga gospodarskoga
odjela, ali on nije odobren u Budimpešti, pa je taj odjel osnovan tek početkom 1. svjetskog rata.
Pojačano iseljavanje iz Hrvatske jasan je odraz takvog stanja i uzroci tome su mnogostruki, a nikako
se ne mogu opravdati samo teškim položajem sela. Hrvatska poljoprivredna banka d.d., koju je 1901.

38
osnovala Katolička crkva kako bi parirala utjecaju Khuenove Hrvatsko-slavonske hipotekarne banke,
ne može zadovoljiti ni traženju seljačkih zadruga, a kamoli pojedinačnih gospodarstava. Srpska banka,
osnovana 1895., kreditira samo srpske seljake i zadruge kao i društvo Srpski privrednik, koje školuje i
osposobljuje srpske obrtnike u Monarhiji.
Balkan, ali i prostori Austro-Ugarske Monarhije, sve više privlače pozornost Njemačke. Njemački
kapital u to vrijeme potiskuje autrijski, što izaziva napetosti između Njemačke i Austrije, koje slabe
tek nakon što je 1902.obnovljen Trojni savez između Njemačke, Austro-Ugarskei Italije. Page | 39
Khuenova politika oslanjanjem na srpsko činovništvo u Hrvatskoj mogla je funkcionirati, dok je
obrenovićevska Srbija bila u prijateljskim odnosima s Austrijom. Međutim, nakon ubojstva kralja
Aleksandra Obrenovića i krajice Drage Mašin, na prijestolje dolazi Petar Karađorđević, a vlast u Srbiji
preuzima struja koja želi raspad Austro-Ugarske Monarhije i prisvajanje znatnih dijelova zemalja u
kojima živi pravoslavno stanovništvo.
Narodni pokret 1903. ima mnogo širu osnovu nego što se danas smatra u hrv. povijesti. On je
ponajprije zahvatio seljaštvo od Drave do Jadrana, ali usprkos brojnim narodnim sporovima,
održavanima u različitim mjestima, svi ti prosvjedi nisu bili čvršće povezani niti dobro organizirani pa
su jedan po jedan ugašeni. Narod se podigao kako bi izrazio svoje nezadovoljstvo, pa je spaljivanje
mađarske zastave na kolodvoru u Zaprešiću od seljaka iz okolnog Brdovca bio opći znak za uzbunu.
Buna je izbila u više mjesta u Hrvatskoj. U Kunovcu kraj Koprivnice ugušena je oružanom
intervencijom vojske. Svagdje je bila iskaz hrv. nezadovoljstva koje svoju budućnost nije moglo
vidjeti kraj Mađarske supremacije.
Grof Khuen-Héderváry je u jesen 1903. napustio Hrvatsku, ali je postao ministar predsjednik ugarske
vlade. Međutim, ondje se sukobio s jakom opozicijom u Saboru koja mu je predbacila način vladanja
Hrvatskom. Tom ga je zgodom branio dr. Nikola Tomašić, tada hrv. ministar u Budimpešti, dobacivši
Mađarima da je Khuenovo djelovanje u Hrvatskoj bilo u interesu učvršćenja ugarske državne ideje.
Nakon općih izbora u Ugarskoj u siječnju 1905., Khuen pada.

PRVE GODINE BANOVANJA TEODORA PEJAČEVIĆA

Iako je narodni pokret 1903. bio zaustavljen, a ban Pejačević najavljivao „dobru i poštenu upravu“, taj
je narodni pokret ipak najavio jedno novo doba. Banovanje Teodora Pejačevića (4. srpnja 1903. - 26.
lipnja 1907.) sve se više razlikovalo od banovanja njegovih prethodnika, no sva tri podbana koja su se
izmijenila za vrijeme njegova banovanja22 nastavili su preferirati Srbe i u upravi i u sudstvu. Teodor
Pejačević bio je sin Ladislava Pejačevića. Dopuštao je velike slobode u stvaranju novih političkih
smjerova i organizacija, pa su u prosincu 1904. osnovane Hrvatska pučka napredna stranka, kao
stranka mladeži koja je napustila Hrvatsku stranku prava s listom Pokret. Tjedan dana nakon toga
braća Radić osnivaju u Hrastovici kraj Petrinji Hrvatsku pučku seljačku stranku! Iako obje stranke u
programu imaju suradnju Hrvata i Srba, među njima postoje neke razlike. Naprednjaci (nazivani i
„mladomađaroni“)23 zahtjevaju da se Crkva odijeli od države, a braća Radić vide u kršćanstvu dio
narodne kulture, pa im je „vjera u Boga i narodna sloga“ geslo djelovanja. HPSS uz pomoć seljačkog
kapitala iz Podravine osniva 1907. Hrvatsku seljačku tiskaru u Zagrebu u kojoj se tiska Dom , ali i
mnoga druga korisna gospodarska i politička izdanja za prosvjećivanje seljaštva, a koja su uređivali
Josip Predavec i Đuro Basariček. Stranka je na izborima 1908. dobila dva mandata, 1910. devet
mandata i 1913. samo tri mandata. Iako stranka braće Radić nema važniju političku ulogu, oni ipak
kroz tiskane članke i djela bitno utječu na poglede hrv. seljaštva u 20. st.
Svakako je zanimljivo da se Napredna stranka 4. lipnja 1906. ujedinila s Hrvatskom pučkom
demokratskom strankom, osnovanom u kolovozu 1905. u Dalmaciji pod vodstvom Josipa Smodlake.
Nastala je nova stranka, Hrvatska pučka napredna stranka i to je prvi put da su zajednički jezik našle
neka stranka iz banske Hrvatske i iz Dalmacije s obzirom na to da su pripadale različitim dijelovima

22
dr. Svetislav Šumanović, član uprave Srpske banke u Zg, dr. Levin Chavrak Letovanički, bivši veliki župan
virovitičke županije i dr. Vladimir Nikolić Podrinski
23
Ivan Lorković, Đuro Šurmin, Bogoslav Mažuranić, Ksaver Šandor Gjalski, Ljubo Babić, Miroslav Kulmer, Ferdo
Šišić i dr.

39
Monarhije. Tako jedinstvena stranka djelovala je do 1910., kad se banovinski dio spojio s Hrvatskom
strankom prava u Hrvatsku pučku/naprednu stranku, dok je dalmatinski dio surađivao s Hrvatskom
strankom.
Cijelo vrijeme vladavine Teodora Pejačevića obilježeno je štrajkovima radnika. Sam Pejačević nije
izradio nikakav gospodarski program, a izložba Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva 1906. u
Zagrebu bila je mnogo lošije pripremljena u odnosu prema onoj iz 1891. i potaknula je jednu skupinu
privrednika okupljenih oko Trgovačkog doma da razmišljaju o osnivanju Zagrebačkog zbora. Ista je Page | 40
skupina radila i na otvaranju Sekcije za robu i vrednote u sklopu Trgovačkog doma, koja je i proradila
1907. kao burza.
Najava novog doba izražena je u sveučestalijem povezivanju Hrvata i Srba koji žele istisnuti bivše
unioniste, te su voljni povezati se s mađarskom koalicijom koji su se zalagali za što veću samostalnost
Mađarske. Pristaše novog smjera u Hrvatskoj smatraju da bi pri osamostaljenju Mađarske lako izašli
na kraj s malom Mađarskom.

RIJEČKA I ZADARSKA REZOLUCIJA 1905. REVIZIJA AUSTRO-UGARSKE NAGODBE

Politika novog kursa - kako novi smjer nazivaju njezini nosioci - pojavljuje se u Hrvatskoj potkraj 19.
st. u radu Napredne omladine, a predstavlja reakciju na dotadašnju politiku hrvatske opozicije koja se
na temelju državnog prava nastojala uzaludno izboriti za rješenje hrvatskoga nacionalnog pitanja.
Pristaše novog smjera svoju politiku zasnivaju na slozi Hrvata i Srba u Hrvatskoj i Dalmaciji, a
pristaju i na suradnju s Mađarima i Talijanima u ostvarivanju svojih ciljeva. Cjelokupna politička
koncepcija razvila se na početku 20. st. kada je dualizam bio u krizi zbog sve jačih zahtjeva Ugarske
da izbori poseban carisnki sustav za svoje područje. Krajnji cilj te grupacije bilo je stvaranje
samostalne države južnih Slavena, ali se nije otvoreno iskazivao jer tada nije bilo moguće pridobiti ni
Mađare u Hrvatskoj ni Talijane u Dalmaciji. Politika „novog smjera“ bila je izazvana i strahom
južnoslavenskih naroda zbog Trojnog saveza kada dolazi do većeg i zajedničkog prodora Austrije i
Njemačke na Balkan. Najteže je pristašama „novog smjera“ bilo pridobiti promađarsku struju, ali je
dogovor postignut na konferenciji u Rijeci 3. listopada 1905. Hrvatsko-srpska koalicija smatrala je da
samostalna Mađarska ne može biti opasnost sve jačoj i većoj južnoslavenskoj grupaciji i da treba
zaustaviti prodor Austrije i Njemačke na Istok. 17. listopada 1905. objavljena je Zadarska rezolucija,
kojoj su se uz Riječku rezoluciju pridružili i Srbi iz Dalmacije. Srbi su potpisali rezoluciju nakon što je
Frano Supilo u Beogradu razgovarao s predsjednikom vlade Nikolom Pašićem. Tom je rezolucijom
stvorena osnova cijelom političkom razvoju Hrvatske sve do Prvoga svjetskog rata. Koalicija pomaže
Mađare zahtjevajući od njih da se ne protive sjedinjenju Hrvatske i Dalmacije. Zahtijeva i uvođenje i
većih ustavnih sloboda, tj.opće pravo glasa. Za razliku od Dalmacije, koja je Rezoluciju prihvatila s
oduševljenjem, Istra ju je prihvatila sa skepsom.
Prihvaćanje „novog smjera“ išlo je teško i u sjevernoj Hrvatskoj jer su protiv takve politike bili i
frankovci i klerikalci i HPSS. Tijekom 1906. vođeni su pregovori o reviziji Austro-ugarske nagodbe i
Mađari su se vrlo žilavo borili da izbore što veće ustupke od Austrije. Prihvaćanjem novog smjera
svakako su pripomogli i nepovoljni pregovori o izmjeni financijskog dijela Nagodbe. Međutim,
umjesto velikih, došlo je samo do neznatnih izmjena u korist Hrvatske. Monarhija se razvijala, a
Hrvatska je zaostajala, pa se trebalo oštro boriti da bi Zakon o podupiranju industrije iz 1907., po
kojemu se porez nije plaćao ako je tvornica bila u interesu narodnog gospodarstva, bio primijenjen i na
području Hrvatske. Napokon su uz opoziciju, koju predvodi Koalicija, pristale gotovo sve stranke u
Hrvatskoj. Svi oni u Koaliciji vide demokratizaciju političkog života i veći prosperitet zemlje.
Zanimljivo je i da prestolonasljednik Franjo Ferdinand, čiji utjecaj jača na Dvoru, smatra da se
Monarhija mora preustrojiti, ali i zadobiti nove teritorije na Istoku.

PRVA VLADAVINA HRVATSKO-SRPSKE KOALICIJE 1906. - 1908.

Na iborima 1906., Hrvatsko-srpska koalicija dobiva relativnu većinu, pa se može reći da vlada
Hrvatskom. Imajući vlast, koalicija pokazuje da ipak nije tako demokratski raspoložena, pa se odnosi

40
sa socijalistima sve više zaoštravaju. 1907. koalicijski zastupnici napuštaju parlament, uzrokujući time
parlamentarnu krizu. Vidjevši da gubi vlast, koalicija je postala malo popustljivija, pa donosi Zakon o
štampi, kojim je djelomično ukinuta kaucija za izdavanje političkih novina. To dovodi do bujanja
novih listova, a humoristično-satirični časopis Koprive postaju ubojito oružje političkim
neprijateljima.
Dvor se veoma odlučno počeo boriti protiv „novog smjera“ bojeći se da se Dalmacija ne odcijepi od
austrijskog dijela Monarhije,pa počinje investirati u gospodarstvo Dalmacije i 1906. austrijska vlada Page | 41
osniva komisiju za ekonomsko podizanje Dalmacije. Otvaraju se gospodarske škole, izlažu projekti za
isušenje močvarnih polja, daju se koncesije za gradnju cementnih industrija i hidroelektrana, a razvija
se i željeznički promet i turizam u Dubrovniku. 1909. donesena je i odluka da unutarnji službeni jezik
u Dalmaciji bude hrvatsko-srpski jezik, ali da talijanski jezik i dalje ostane u području školstva.
Trojezičnost Dalmacije usporavalo je rad upravnih i prosvjetnih ustanova.
U Hrvatskoj se novi kurs počeo lomiti na željezničkoj pragmatici. Bio je to mađarski zakon koji je
trebao utvrditi radne odnose na željeznicama. U pragmatici je postojala odredba da željeznički
službenik mora biti ugarski državljanin i da mora poznavati mađarski jezik. To je bilo u suprotnosti s
Nagodbom. Poslanici Hrvatsko-srpske koalicije mjesec su dana u Ugarskom parlamentu opstruirali
ozakonjenje tog zakona. Međutim,ministar trgovine i prometa Ferencz Kossuth uspijeva se izboriti da
se prihvati prvi članak Nagodbe, proširen jezičnom odredbom za Hrvatsku, a to je potvrdio i car, čime
je prekinuta suradnja ugarske vlade i Koalicije.
Na jesenskom zasjedanju Zemaljskog sabora u Puli 1903., hrvatskim i slovenskim zastupnicima
priječeno je da govore hrvatskim i slovenskim jezikom. Nakon dugih pregovora o podjeli mandata za
austrijski parlament, Istra je podijeljena na 6 izbornih kotara: jedan slovenski, dva hrvatska i tri
talijanska. U Istri, u Kastvu, se 1906. osniva Hrvatska muška učiteljska škola, a 1908. tu Vladimir
Nazor piše Velig Jožu. U Istri je djelovala Hrvatsko-slovenska stranka koja je na izborima za
Carevinsko vijeće 1907. postala najjača stranka, ali su u Vijeće ušli samo Matko Laginja, Vjekoslav
Spinčić i Matko Mandić. Hrvati u Istri zalagali su se za hrvatske škole i hrvatsko zadrugarstvo te na
tom području postižu izvanredno velike uspjehe. Matko Laginja predvodio je istarsko zadrugarstvo
koje je pomagalo istarskim seljacima u preživljavanju. Nakon sporazuma s Talijanskom nacionalno
liberalnom strankom, 1908. izglasan je novi izborni red.

RAUCHOV POKUŠAJ RAZBIJANJA HRVATSKO-SRPSKE KOALICIJE

Nakon što je Pejačević dao ostavku, dr. Aleksandar Rakodczay, sudac Banskog stola u Zagrebu, bio je
ban od 26. lipnja 1907. do 5. siječnja 1908. Nije izdržao kritiku svoga gospodarskog programa, te je
nakon nekoliko mjeseci dao ostavku. Car Franjo Josip 8. siječnja 1908. imenuje dr. Pavla Raucha
banom, koji je od 1896. poznati kritičar Khuenove politike. Koalicija je od prvog trena činila sve da
onemogući banov rad u Hrvatskoj služeći se pritom svim sredstvima, pa i provociranjem.
Katastrofa je nastala nakon što je 7. listopada 1908. anektriana BiH, koja dakako nije propojena
Hrvatskoj već je ustrojena kao zajednički posjed austrijskih Nijemaca i Mađara, čime nije postala
samo kamen spoticanja između Srbije i Hrvatske već i između Mađara i Austrijanaca. Bila je žarište
nemira na Balkanu djelujući najrazornije na vladavinu bana Raucha u Hrvatskoj. Kako bi opravdao
aneksiju, ministar vanjskih poslova Monarhije (Aerenthal) određuje da se pokrene veleizdarjnički
proces. Objavljivanje brošure Finale mostarskog novinara Đorđa Nastića, koja sadrži inicijacije o
protudržavoj djelatnosti Srba u Hrvatskoj, ali i tekst „revolicionarnog statuta“ nekoć austrijskoga, a u
to vrijeme srpskog oficira Milana Pribičevića, stvorilo je osnovu za optužbu te su optuženi Adam
Pribičević i 52 Srba. Upozoravanje na srpske tendencije razaranja Monarhije bilo je vrlo upotrebljiv
argument velikim Silama za opravdanje ankesije. Dvor je bio voljan radi poboljšanja odnosa sa
Srbijom i Rusijom, dopustiti optužbu Srba protiv austrijskog povijesničara dr. Heinricha Friedjunga
zbog objavljivanja članka u bečkoj Neue Freie Presse 25. ožujka 1909., u kojoj je on, ne navodeći
imena (osim Supila), napao članove Hrvatsko-srpske koalicije da rade po narudžbi Srbije, tvrdeći da
za sve svoje tvrdnje ima dokumente. Međutim, na suđenju u Beču uz pomoć češkog političara dr.
Masaryka pokazalo se da Friedjung ne raspolaže valjanim dokazima, pa je taj proces završen
nagodbom. Beograd je 1911. vrlo vješto pokrenuo proces protiv Vladimira Vasića ustvrdivši da su
dokumenti falsificirani u austro-ugarsko-beogradskom poslanstvu te je Vasić zbog pomaganja u tom
poslu bio osuđen na 5 godina robije. Međutim, karakteristično je da je u sva tri procesa pošteđeno

41
vodstvo Hrvatsko-srpske koalicije te da su zapravo stradali oni koj su bili poticani sa strane na
organiziranje u korist sve izraženije velikosrpske ideje, pri čemu su se mnogi Hrvati prevarili uvjereni
i uvjeravani da je velikohrvatstvo i velikosrpstvo isto, jer da je riječ o jednom narodu s više imena.
Friedjungov proces bio je žestok udarac Rauchu, hrvatskom sudstvu i austrijskoj diplomaciji.
Veleizdajnički proces silno je zaoštrio odnose Hrvata i Srba i imao dugotrajne posljedice u njihovim
odnosima.
Mnogo se toga lomilo preko Raucha, pa je on u opozicijskom, pa čak i neutralnom tisku, bio kritiziran Page | 42
i ismijavan. Radić, koji je gotovo uvijek bio voljan surađivati s Hrvatsko-srpskom koalicijom, u svome
govoru 1911. ističe da se iza njezine politike „narodnog jedinstva“ krije velikosrpstvo. Zanimljivo je
da se i Frano Supilo, sutvorac Riječke rezolucije, potkraj 1909. povukao iz Koalicije, ne slažući se s
metodama koje je ona primijenila u borbi za vlast, ali je upravo to omogućilo Svetozaru Pribičeviću da
zauzme vodeće mjesto u Koaliciji i da se, potpisavši 1. prosinca 1918. akt o ujedinjenju, založi za
stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Rauchovih dobrih odluka bilo je doista mnogo. Realizirao je Zakon o socijalnom osiguranju,
organizirao centralni Zemaljski ured za socijalno osiguranje, sagradio je novu bansku palaču u
Zagrebu u Gornjem gradu, pokrenuo gradnju zemaljske bolnice na Šalati, dao golema sredstva za
popravak crkava i župnih dvorova te izgradnju novih škola, ishodio je niz koncesija za izgradnju novih
željezničkih pruga, financirao je tiskanje knjige Rudolfa Horvata Međimurje, koja je dokazivala
pripadnost tog prostora Hrvatskoj, te istraživanja i izdavanje monografije Julija Kempfa o Požegi. Za
njegova banovanja objavljen je i veći broj knjiga Građe za povijest školstva u Hrvatskoj i Slavoniji
Antuna Cuvaja. U Zagrebu je (1. svibnja 1908.) u dvorani Hrvatskoj sokola organiziran prvi
međunarodni mačevalački dvoboj itd. Ukratko, Rauch je nastojao iskoristiti sve mogućnosti koje je
dopuštala Nagodba. Ban Pavle Rauch bio je unionist ako se pod unionistom shvaća političar koji traži
rješenje hrv. problema u sklopu Hrvatsko-ugarske nagodbe, pa je to i bio razlog odgode Sabora kada
su koalicionaši izvikivali „Mađari, van!“. Stavljajući težište na gospodarski program, Rauch je
pokazao nov put koji nije iskorišten jer je prebrzo maknut s banske stolice. Opozicija je od samog
početka bezrazložno iskazivala nepovjerenje Rauchu na sve načine. Pobijedivši na izborima u veljači
1908., Koalicija koja je stajala na čelu opozicije banu, ojačala je svoje napade do takvih razmjera da je
ban dvije godine vladao bez sabora, što je onda proglašavano neustavnom i apsolutističkom
vladavinom. Umirovljenje nekih profesora na Sveučilištu omogućilo je Koaliciji da izvede studente i
đake na ulice, i mnogi su, financirani od Koalicije, nastavak školovanja potražili u Pragu. Zanemareno
je da je Ruach sagradio zgradu Više djevojačke škole u Draškovićevoj ulici i da je njegov prijedlog car
imenovao nekoliko vrlo kvalitetnih i dobrih profesora. On je podupirao izgradnju horizontalnih
željezničkih pruga: Kloštar - Koprivnica - Varaždin, odnosno Požega - Velika - Pakrac, Bjelovar -
Križevci - Varaždin, Sisak - Karlovac, smatrajući ih temeljima koji će pridonijeti razvoju unutarnjega
gospodarstva. Za Raucha je oživjelo Hrvatsko narodno kazalište te je obnovljena više godina
zatvorena opera pa su se izvodile Zajčeve opere i opereta Barun Trenk Srećka Albinija, ali i
Hasanaginica Milana Ogrizovića. Rauch je donio i uredbu o osnivanju uzornih seljačkih
gospodarstava predviđajući da će oni biti širitelji naprednoga seljačkoga gospodarstva, te je u tom
smislu odredio i da se drže pučka predavanja te vladinim sredstvima sufinancirao izdavanje stručnog
poljoprivrednog časopisa Gospodarska smotra u Križevcima. Osnovan je i ured za iseljeništvo, koji je
trebao pratiti, a onda i smanjivati odlazak ljudi najbolje dobi u emigraciju zbog političkih i
gospodarskih razloga. Usprkos tome, umjesto potpore naišao je na kritiku svake odluke. Opozicija
izmišlja karikature i podrugljive pjesme, a hrvatski socijalisti, zajedno s bosansko-hercegovačkim
socijalistima, odlaze na konferenciju u Ljubljanu, na kojoj izražavaju želju za sjedinjenjem svih južnih
slavena u jednu naciju s jednim književnim jezikom. Ta je odluka još učvršćena konferencijom
socijalista balkanskih naroda na početku 1910. u Beogradu. Po zagrebačkim ulicama pjeva se „Rauch -
ban, pečen puran, iz Zagreba van! Dime, dime, prokleto ti tvoje ime!“. Budući da su i vrlo moćni
slavonski veleposjednici bili neskloni Rauchu, koji je poslije 1871. bio prvi neslavonski ban, car ga je
početkom veljače 1910. maknuo s banske stolice ne dajući mu nikakvo priznanje, kakvo je do tada
bilo uobičajeno za banove koji su napuštali aktivnu službu.
Sve je veći problem i Bosna, gdje je hrv. stanovništvo u neravnopravnom odnosu prema Srbima koji
su 1905. dobili od cara crkvenoprosvjetnu autonomiju i muslimanima kojima je 1908. obećana zaštita
kako bi se zaustavilo njihovo iseljavanje. 1908. proradila je Hrvatska središnja banka iza koje se krije

42
kapital članova Hrvatske narodne zajednice i nastojanje da se suradnjom Hrvata i muslimana protiv
Srba oslabi srpski utjecaj.

BAN NIKOLA TOMAŠIĆ I POKUŠAJ USPOSTAVLJANJA SURADNJE S HRVATSKO-

SRPSKOM KOALICIJOM

Kriza dualizma nakon aneksije prisilila je dvorske vrhove da poslije Friedjungova procesa sruše Page | 43
ugarsku vladu na čelu s Nezavisnom strankom i da ponovno uz Khuenovu pomoć pokušaju smiriti
prilike u Hrvatskoj obnavljanjem ustavnog pitanja. Ban Tomašić za vrijeme svog dvogodišnjeg
banovanja (1910. - 1912.) bio je produžena ruka Khuena-Héderváryja u Hrvatskoj. Oba su državnika
znala da se smirivanje prilika može postići samo u suradnji Hrvatsko-srpskom koalicijom, pa je
Tomašić, nakon što je 1903. u Budimpešti bio ministar za Hrvatsku, napustio unioniste, te bio na čelu
Narodne stranke do njezina raspada 1906. 1909. objavio je i studiju Temelji državnog prava
hrvatskoga kraljevstva - pacta conventa tvrdeći da smo s Ugarskom samo zajednica, a ne jedinstvo, te
da Koloman nije Hrvatsku osvojio mačem nego je sklopio ugovor s hrv. plemstvom.
Stranački je život vrlo buran, tj. izložen čestim promjenama, spajanjima i razdvajanjima. U listopadu
1911. različite struje u pravaštvu Hrvatske, Dalmacije i BiH povezale su se pa je za predsjednika bio
izabran Mile Starčević, a za potpredsjednika dr. Aleksandar Horvat. U političkom životu sve je
prisutnija i Napredna stranka, ali se ona u listopadu 1910. odriče svog antiklerikalnog programa te se
udružuje s Hrvatskom strankom prava u Hrvatsku samostalnu stranku. Ona želi jaku Monarhiju, ali
isticanjem da želi ujedinjenje svih zemalja u kojima žive Hrvati i Srbi u Monarhiji i ona je zastupnik
trijalizma. Druga je struja bila za revolucionarno stvaranje jugoslavenske države. Među
mladohrvatima postojale su 1910. i 1911. dvije struje: jedna se stvarala oko lista Mlada Hrvatska koju
su predvodili Josip Matasović i Mile Budak, a druga Matoševa, oko lista Stekliš. Obje grupe su se
odupirale utjecaju klerikalizma. Idol te omladine postao je Eugen Kvaternik, pa se postupno napušta i
bezuvjetna potpora dinastiji, a Matasović smatra da se samostalna Hrvatska ne može dobiti
preustrojem Monarhije, nego da treba stvoriti uvjete za njezino nastajanje djelovanjem pravaša u svim
hrv. zemljama. Nasuprot tome, Matoš širi Kvaternikov kult među mladohrvatskom omladinom. Za
njega nakon aneksije BiH hrvatska politika nema što tražiti u Jugoslaviji i ne priznaje Srbe kao
poseban narod u zemljama Nagodbe.
Tomašić je 1910. sazvao Sabor u kojemu se izglasala osnova novog izbornog zakona prema kojemu
nije uvedeno opće pravo glasa, ali je smanjen izborni cenzus i broj glasača povećan s 2 na 6%
stanovništva. Tomašić je prema tom zakonu proveo izbore 28. listopada 1910. na kojima je Koalicija,
sastavljena od Hrvatske i Srpske samostalne stranke ponovno izišla kao najjača stranka, a snažna
postaje novoosnovana Kršćansko-socijalna stranka prava, kojoj se 1911. približila i starčevićanska
stranka prava (milinovci po Mili Starčeviću). Tomašića napadaju sa svih strana. Mađarska ga
opozicija optužuje zbog trijalizma jer navodno pregovara s Koalicijom, ali da je dobar i s Bečom.
Napada ga se i zbog toga što ima vodeću ulogu u Hrvatsko-slavonskoj zemaljskoj hipotekarnoj banci,
odnosno Hrvatskoj sveopćoj kreditnoj banci koja je nastala od Hrvatsko-slavonske zemaljske
centralne štedionice. Polovicom 1910. Koalicija je zatražila da se otpuste svi činovnici koji su se
istaknuli za Rauchova banovanja, te da se umirovi Slavko Aranicki, koji je bio predstojnik Odjela za
pravosuđe u vrijeme veleizdajničkog procesa, na što Tomašić nije pristao. Sve više neprilika Tomašiću
čini i „Slavonska grupa“ koja traži više drćavnih subvencija za industriju u Hrvatskoj. Tomašić se
okomio na radničke organizacije. U Saboru je početkom 1911. govorio o radničkom pitanju te
istaknuo da su štrajkovi nepotrebni, jer da će radništvo gospodarskim razvojem zemlje doći do boljeg
položaja, no opozicija je izjavila da bi davanje subvencija industriji samo povećalo ovisnost Hrvatske
u Ugarskoj.
Ne mogavši izaći na kraj ni sa Saborom ni ublažiti stranačke sukobe u Hrvatskoj, Tomašić je zamolio
cara za raspust Sabora, te su 15. prosinca 1911. održani novi izbori, na kojima je Tomašićeva stranka
narodnog napretka prošla loše u odnosu na Koaliciju i pravaše i to ga je uvjerio da ne može proći sa
svojim prijedlozima. Najviše glasova dobila je Kršćansko-socijalna stranka prava objedinivši nakratko
u jedan pokret pravaške stranke svih hrv. zemalja. Novi se Sabor trebao sastati 2. veljače 1912., ali
Tomašić je 21. siječnja 1912. podnio ostavku, a na čelo Hrvatske došao je povjerenik Slavko Cuvaj.

BANOVANJE SLAVKA CUVAJA 1912. - 1913.

43
Dr. Slavko Cuvaj od Ivanske bio je podban u drugoj polovici banovanja Pavla Raucha te je smatrao
da može vladati na način kao Pavle Rauch. Bio je iskusan državni činovnik i podžupan đakovačke i
osječke podžupanije do 1886., a zatim veliki župan virovitičke, požeške i ličko-krbavske županije. Za
vrijeme Rauchova banovanja Cuvaj je bio vrhovni načelnik Zagreba uz gradonačelnika dr. Milana
Armuša, a nakon toga i podban.
Cuvaj je svoje banovanje počeo uvođenjem preventivne cenzure tiska na što je snažno reagirala Page | 44
sveučilišna mladež. U demonstracijama je sudjelovala mladež u Sarajevu, a predvodio ih je budući
atentator na Cuvaja mladohrvat Luka Jukić. Cuvaj je želio spriječiti demonstracije pa rektor Domac
zatvorio Sveučilište, ali su studenti u sukobima s policijom drugi dan ušli u zgradu Sveučilišta, ondje
se zabarikadirali i pod opsadom policije tamo proveli dva dana. Zgradu su napustili tek drugi dan na
nagovor prof. Josipa Šilovića.
Pritisci za preuređenje Monarhije na trijalističkoj osnovi dolaze sa svih strana. Pravaški zastupnici
Hrvatskoga, Dalmatinskoga, Istarskoga i Bosansko-hercegovačkog sabora sastali su se na posebnoj
konferenciji na kojoj su sastavili memorandum24 koji je zatim bio poslan caru, a zatražno je da u
skladu s carevim reskriptom od 20. veljače 1861. car sazove predstavnike hrvatskih zemalja u Zagrebu
na zajednički sabor kako bi se dogovorno utvrdio odnos Hrvatske prema Monarhiji. Mađutim, car
uopće nije odgovorio na njihove zahtjeve već im je bilo rečeno da odustanu od svog cilja - hrvatske
državotvornosti u sklopu Monarhije. Pravaška je predstavka u Beču uznemirila Mađare, a na
zajedničkom saboru u Budimpešti, jedan je zastupnik optužio Hrvatsku da ju želi odcijepiti od
Ugarske.
Sa reakcijama nije izostao ni Khuen. Kada je najavljeno ujedinjenje Stranke prava s Koalicijom,
Khuen poseže za komesarijatom koji je uveden u travnju 1912. U Hrvatskoj je zavladao apsolutizam
prema kojemu su ukinuta prava na sakupljanje, a u gradovima su umjesto načelnika uvedeni
povjerenici. Nakon pada Khuenove vlasti, neki od članova ugarskog parlamenta i dalje podupiru
komesarijat koji se održao dvije godine.
Pravaška mladež spas od agresivne mađarizacije i germanizacije počinje gledati u jugoslavenstvu.
Nacionalistička mladež počela je prvo djelovati na kulturnom planu pa u sklopu Lade, saveza
južnoslavenskih umjetnika (osnovan 1904.) počinju politizirati umjetnost. Unitarističkom opsesijom
bio je obuzet čak i kipar Ivan Meštrović, koji je sudjelovao na rimskoj izložbi 1911. sa svojim
izlošcima u sklopu srpskog paviljona, pa su ga mnogi tada svrstavali među srpske umjetnike, iako se
Meštrović uvijek isticao kao velik Hrvat.
U proljeće 1912. Srbija, Bugarska i Grčka sklapaju vojni savez. Budući da krajnji cilj tog saveza nije
bilo samo potiskivanje Turske, već i njezine saveznice Austro-Ugarske, to je vrijeme izglasavanja
vojnih sredstava za naoruživanja austro-ugarske vojske s obzirom na Balkanske ratove. Monarhija je
bila zaprepaštena kada su saveznici Tursku gotovo posve istisnuli iz Europe. Tisak u Hrvatskoj
pobjede je saveznika prikazivao vrlo raličito: od kritike (Stadlerov Hrvatski dnevnik) pa do iskaza
neutralnosti ili oduševljenja. Oduševljeno pisanje starčevićanske Hrvatske o pobjedama Srbije
izazvalo je raskol u stranci prava. Klicalo se i Luki Jukiću, koji je 8. lipnja 1912. izvršio atentat na
bana Cuvaja, pucajući na automobil. Jukić je uhićen, a proces je počeo 30. srpnja 1912. protiv 12-orice
mladića, među kojima je bio i budući književnik August Cesarec. Jukić je osuđen na smrtnu kaznu, ali
je zbog protesta kazna pretvorena u doživotnu kaznu.
Drugi atentat na Cuvaja od Ivana Planinšćaka upozorio je ponovno na nemogućnost da se Cuvaj održi
na vlasti te on potkraj 1912. poslan na bolovanje, a vođenje poslova u Hrvatskoj povjereno je D.
Unkelhauseru, koji je zabranjivao sve manifestacije.

BAN IVAN ŠKRLEC LOMNIČKI ILI DRUGA VLADAVINA HRVATSKO-SRPSKE

KOALICIJE

Nakon dva atentata na Cuvaja i demonstracija u Dalmaciji, bečki je Dvor nakon dužih razmišljanja za
komesara 21. srpnja 1913. imenovao Ivana Škrleca (Skerlecz), potomka stare hrvatske plemićke
obitelji. Njegovo banovanje karakteriziraju stalne pripreme za sukob sa Srbijom uvjetujući pojačano

24
kojeg su u Beč odnijeli dr. Ante Sesardić, zastupnik u Carevinskom vijeću i hrvatski zastupnik, te koprivnički
župnik i pravaš Stjepan Zagorac

44
naoružavanje. Visoki vojni krugovi bili su uvjereni da se u Hrvatskoj, BiH i Dalmaciji može vladati
samo vojnom diktaturom.
Škrlecova zadaća bila je učvrstiti utjecaj Ugarske u Hrvatskoj, te su ga u tome podupirali Istvan Tisza i
Teodor Pejačević. Došavši u Hrvatsku, Škrlec se pokušao sporazumjeti sa strankama, ali atentat
povratnika iz Amerike, Stjepana Dojčića, 18. kolovoza 1913., prekida te razgovore. Tijekom 1913.
bila je ograničena svaka politička djelatnost i sloboda tiska pa su socijalisti svoj list Crvena sloboda
izdavali ilegalno u Budimpešti. To je razdoblje kada se starčevićanci ponovno vraćaju lozinci Ante Page | 45
Starčevića: niti za Austriju, niti protiv nje, niti za Ugarsku, niti protiv nje, niti za Srbiju, niti protiv nje,
nego samo za Hrvatsku.
Polotičko otrežnjenje donio je Drugi balkanski rat, kada su se sukobile Srbija i Bugarska zbog podijele
turskog teritorija. Taj sukob oko plijena pokazao je iluzornost stvaranja jugoslavenske nacije od svih
južnoslavenskih naroda. Mladohrvatska ideologija doživjela je slom. U jesen 1913. obnovljen je list
Mlada Hrvatska pod vodstvom dr. Aleksandra Horvata. Oni se ponovno obraćaju Izidoru Kršnjavom
te iskazuju lojalnost dinastiji mržnjom prema Srbima.
Potkraj 1913. već je bilo očito da će izbiti rat između Monarhije i Srbije. Nakon što su 17. studenog
1913. uspješno završeni pregovori između Istvana Tisze, ugarskog ministra predsjednika i Koalicije,
Škleca car imenuje banom 2. prosinca 1913. i dopušta provedbu izbora 16. prosinca 1913. Nakon
gotovo dvije godine neustavnog vladanja sastao se Hrvatski sabor 27. prosinca 1913. i u njemu je
Koalicija imala ponovno većinu, ali je Tisza uspio dobiti potvrdu Koalicije da ona u Saboru neće
pokretati nikakva sporna pitanja, a osobito da neće dirnuti u Nadodbu. Hrvatsko-srpska koalicija
uspjela je nametnuti Grgu Tuškana da predsjeda Saborom, želeći što prije produljiti financijsku
nagodbu s Mađarskom.
Iako se činilo da je sve u redu, govori u Hrvatskom saboru upozoravaju na niz neriješenih pitanja.
Članovima opozicije osobito je teško padala gospodarska samostalnost pa se 1914. u sklopu zemaljske
vlade uspjelo osnovati gospodarski odjel koji je preuzeo neke poslove iz gospodarstva koje je do tada
obavljao odjel za unutarnje poslove. Najava novih napetosti bila je izražena kada je Ugarski sabor
donio Zakon o izvlašćenju morske obale po kojemu se mogu eksproprirati zemlje privatnih osoba na
obali ako su ta područja potrebna za luke, brodogradilišta i hotele. Zanimljivo je da se negodovanje
zbog tog zakona ne iskazuje u Hrvatskom saboru, već opet reagira mladež, pa P. Schäffer u svibnju
1914. izvodi neuspio atentat na Škrleca. Tijekom 1914. antihabsburški stav jača, te opozicija na
izvanredno zasjedanju sazvanom 30. lipnja 1914. nije htjela izjaviti lojalnost dinastiji i Monarhiji.
Frankovci pod vodstvom Ivice Franka članove Koalicije nazivaju izdajnicima te je sjednica nekoliko
puta prekidana, da bi onda predsjednik sam izdiktirao stenografima izjavu koja je otišla kao zvanična
izjava u Beč.
Gospodraske prilike uoči rata nisu bile povoljne. Hrvatska još nije bila povezana s Dalmacijom
željezničkom prugom, iako se na ličkoj pruzi od 1904. stalno radilo. Austro-njemački, a u Dalmaciji
austro-talijanski kapital, sukobljavaju se zbog eksploatacije sirovina, ali poduzeća koja finaliziraju
proizvode ima malo. Ipak, za banovanja Škrleca dovršena je nova zgrada Sveučilišta i biblioteke za
koju je planove dao izraditi još Pavle Rauch.
Ubojstvo austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda i njegove supruge Sofije Hohenberg
28. lipnja 1914. u Sarajevu bilo je povod za izbijanje 1. svjetskog rata. Ultimatum Habsburške
Monarhije izručen je Kraljevini Srbiji 23. srpnja 1914. Dana 25. srpnja 1914. započela je djelomična
mobilizacija. Hrvatsko-srpska koalicija imala je u međuvremenu u svojoj vlasti gotovo sve listove, pa
je redarstvo započelo progoniti tisak obustavivši odmah listove Hrvat i Hrvatski pokret, ali i glavno
glasilo Koalicije Pokret. Do smrti cara Franje Josipa potkraj 1916. nema ni jednog lista koji je
objektivno izvještavao o prilikama na ratištima. Samo je Hrvatska riječ, iza koje se krilo uredništvo
Pokreta, donosila isječke iz stranog tiska, na taj način izbjegavajući cenzuru.
Sabor djeluje, ali tek od 1917. uočavamo u njegovom radu kritičku notu i velike podjele koje su
dovele do stvaranja jugoslavenske države.

HRVATSKA PUČKA SELJAČKA STRANKA OD OSNIVANJA DO PRVOGA SVJETSKOG

RATA

Nova politika za novo doba

45
Prvi ozbiljni nagovještaj kraja autokratskog banovanja Dragutina Khuen-Héderváryja i pojave novih
snaga u politici bilo je stvaranje ujedinjene Hrvatske oporbe (1902.), koalicije vodećih oporbenih
stranaka Stranke prava i Neodvisne narodne stranke, oko koje su se okupili istaknuti pojedinci i
grupacije, a između njih i napredna omladina (mladež). Hrvatska oporba je davanjem razmjerno
važnih položaja pripadnicima mlade generacije (među njima i budućim vođama seljačkog pokreta:
Stjepan Radić zakratko je bio tajnik Hrvatske oporbe, a Antun Radić u izvršnom odboru) najavila nove
političke koncepte. Page | 46
Hrvatska se stranačka scena obogaćuje političkim strujama predstavljenim novoosnovanim strankama:
liberalne ideje zastupa Napredna stranka, političkog katoličanstva Katolička i Kršćansko-socijalna
stranka te agrarizma HPSS.
HPSS je prva stranka koja dosljedno traži politička prava i ostvarenje socijalnog programa kojima bi
se zadovoljile potrebe cjelokupnog stanovništva. Stranka se poziva na najširi, ali i najsiromašniji i
najneobrazovaniji društveni sloj, seljaštvo.

HPSS – osnivanje, organizacija i prvi uspjesi

Antun i Stjepan Radić. Glavne zasluge za uobličavanje nacionalne i socijalne svijesti koja se budila na
selu u sustavnu političku misao i pokretanje stranke, koja je odredila politički život Hrvatske idućih
gotovo pola stoljeća, pripadaju braći Antunu i Stjepanu Radiću. Antun je stekao diplomu iz hrvatskog
i klasične filologije, Stjepan naposljetku iz plitičkih znanosti. Morao je zbog političkog prosvjeda
napustiti Zagreb 1893., nastavio je studij u Pragu, a nakon spaljivanja mađarske zastave 1895.,
zabranjeno mu je studiranje na sveučilištima u Monarhiji, pa je završio Slobodnu školu političkih
znanosti u Parizu 1899. i tako postao naš prvi diplomirani politolog. Antun je bio urednik u Zborniku
za narodni život i običaje južnih Slavena (1897. – 1902.), a poslije je kratko bio tajnikom Matice
Hrvatske (1902. – 1909.).
Važan je čimbenik prema osvješćivanju društvene snage seljaštva učinio Antun Radić pokrenuvši
Dom, časopis namijenjen hrvatskom seljaku za razgovor i nauk (1900. – 1904.), u kojem je iz broj u
broj podučavao svoje čitatelje.
Osnivanje HPSS-a. Pokret 1903. uvjerio je braću Radić kako treba uključiti seljaštvo u politički život
zemlje sustavnim, organiziranim djelovanjem kroz prvu seljačku stranku na ovim prostorima. Stranka
je osnovana 22. prosinca 1904., kada je Privremeni odbor prihvatio njezin program. Od 36 članova
Glavnog odbora konstituiranog na Prvoj glavnoj skupštini (1905.) je bilo čak 17 seljaka. Prvo glasilo
nove stranke bilo je Hrvatski narod dr. Svetomira Korporića koji je zajedno s braćom Radić istupio iz
Ujedinjene oporbe i bio jedan od osnivača stranke. Korporić već 1905. napušta stranku, pa glasilo
stranke privremeno postaju Hrvatske novine, koje je u Virju izdavao Peroslav Ljubić. Na Drugoj
skupštini stranke je zaključeno kako treba pokrenuti vlastito glasilo, pa 5.12.1906., na drugu
godišnjicu odluke o osnivanju, pokreću obnovljeni Dom, ali ovaj put kao pravih političkih novina.
Rad u selima. Novine su razašiljane povjerenicima po selima, broj čitatelja je rastao, a pisma seljaka
su objavljivana. Ta razmjena iskustava i povratnih informacija je veoma pridonijela popularnosti lista.
Otpora nije bilo samo među političkim protivnicima, nego i među starijom generacijom seljaka,
nepovjerljivom prema „gospodskim novotarijama“.
Izborni rezultati. HPSS je prvi put izašao na izbore 1906. kada nisu osvojili ni jedan mandat. To je
razumljivo jer je rad po selima bio tek u počecima, a glasovati je moglo samo 2% stanovništva. Na
sljedećim je izborima 1910., uz Stjepana Radića za zastupnika izabran jedan seljak, Vinko
Lovreković. Na izborima iste godine, kada je moglo glasovati 6% stanovništva, HPSS je dobio 9
mandata. 1913. su samo trojica s liste HPSS-a ušla u Sabor. Ti svi izborni rezultati su bili dobar uspjeh
za mladu stranku koja je računala na dio stanovništva koji nije bio vičan političkom djelovanju, za
stranku koja je bila u svome radu izložena bezobzirnim napadima protivnika, fizičkim prijetnjama i
zatvoru. Tako je Stjepan Radić skoro cijelu 1912. proveo u zatvoru.

Ideologija
Antun je sa svoje strane osmislio agrarni aspekt programa i dao mu kulturološko-povijesni okvir, a
Stjepan je zaslužniji za pitanja afirmacije hrvatskog nacionalnog bića i demokratizacije. Složen i
sveobuhvatan sustav je razložen u stotinama članaka koje su obojica objavljivali u svojim, ali i u
drugim novinama i časopisima, a Stjepan i u nekoliko knjiga. Poslije program gotovo i nije mijenjan.
Ideološki sustav koji su stvorili nadahnut je utjecajima francuskih (osobito Jules Michelet),

46
čeških(Tomáša G. Masaryka, Františeka Hlaváčeka, Ladislava Riegera) i ruskih autora, ali dorađen i
prilagođen hrvatskim uvjetima. Stjepan je bio poklonik evolucionizma.
Seljaštvo. Braća Radić su zaključila kako je seljački stalež društvena snaga budućnosti. Polazište im je
bila teza o „vječnom karakteru“ seljaštva. Vjerovali su kako je napokon došlo doba da „peti stalež“
preuzme mjesto koje mu zasluženo i s pravom pripada te da postane, kako su govorili, subjekt hrvatske
politike.
Identitet. U izgradnji identiteta, nužnog za predstavljanje seljaštva kao organizirane političke grupe, Page | 47
poslužilo je prije svega razmišljanje o narodnoj kulturi Antuna Radića. Seljaštvo se, za razliku od
„gospode“, kao masa bezimenih mogla pronaći samo u svojim duhovnim i moralnim kvalitetama, pa
odatle veličanj enjegove kulture i etičnosti. Seljaštvu pripada povijesna zasluga očuvanja hrvatske
kulture i moralnih kvaliteta.
HPSS, kršćanstvo i Katolička crkva. Nemalu je ulogu u brzom prihvaćanju seljačke ideologije
odigralo i njezino spretno uklapanje u kršćanski svjetonazor. Zalaganje za liberalno načelo razdvajanja
Crkve od države te često proturječni Stjepanovi govori u kojima je otvoreno napadao svećenstvo
jednostrano su tumačeni kao antiklerikizam. Međutim, braća Radić su sami živjeli istinsku vjeru, a na
svoj rad gledali su kao na iskaz ljubavi prema narodu. Napokon, moto stranke bio je: Vjera u Boga i
seljačka sloga. Razloge za odvajanjem privatne vjere od političke uloge Crkve kao institucije, može se
tražiti u strahu od moguće zloupotrebe autoriteta Crkve, kao najbolje organizirane i vrlo utjecajne
institucije, na političko odlučivanje.
Temeljne vrijednosti ideologije seljačkog pokreta. Cijeli ideološki sustav seljačkog pokreta temelji se
na tri vrijednosne postavke: borbi za hrvatska nacionalna prava, za političku demokratizaciju društva i
socijalnu pravdu za sve.
Nacija. Pojavu moderne nacije smatrali su jednom od najvažnijih društvenih promjena nakon pojave
kršćanstva: dok je ono promoviralo ideju jednakosti pojedinca, ideja nacije uvela je istinsku
ravnopravnost svih naroda ne piznajući „velike“ i „male“, nego samo drugačije, s vlastitim
doprinosom svjetskoj povijesti.
Učenje Ante Starčevića, Eugena Kvaternika i Franje Račkog o povijesnom razvoju i pravima
hrvatskog naroda (nacije) utkanoje u seljačku ideologiju, tek je težište s istaknutog pojedinca
pomaknuto na „puk“.
Demokracija. O demokratizaciji je analitičnije i podrobnije pisao Stjepan Radić. Kako bi seljaštvu
približio smisao demokracije, nazivao ju je „kršćanskom i nacionalnom“. Vjerovao je da je
demokracija jedini način kojim se stvarsno može postići ravnoteža interesa različitih i suprotstavljenih
društvenih grupa, riješiti sukobe unutar države, ali i između različitih naroda. Dokazivao je kako su
seljaci oni kojima demokratski sustav najviše pogoduje. Iako neorganizirani i neobrazovani, imaju
naviku ustrajnog rada i razumnog promišljanja, što su pretpostavke javnog djelovanja.
Socijalni program. Vjerovanje da su siromaštvo i neznanje glavni uzroci društvenih sukoba vidljivo je
iz njihovih najranijih razmišljanja. Socijalne su zamisli bile uvelike inspirirane češkim političkim
načelom prema kojemu su gospodarsko i kulturnio uzdizanje naroda nužnu preduvjeti za nacionalno
oslobođenje. Osmišljen gospodarsko-socijalni program bio je najveća novost ideološkog sustava braće
Radić. Zalagali su se da se seljaštvu prilagodi cjelokupna društvena politika.
Seljak, koji je istodobno posjednik, radniki i poduzetnik, preuzeo je u njihovoj koncepciji ulogu
temeljnog gradivnog elementa budućega, na besklasnog, ali pravednijeg društva.
Ideja slavenstva: HPSS i Hrvatsko-srpska koalicija. Samo dva tjedna nakon prve skupštine HPSS-a
donesena je u Rijeci rezolucija koja je značila potpun preokret u dotadašnjoj politici. Kada su 5.
listopada 1905. sastavljali popis na dogovor kojim će se dotadašnji sukob hrvatskih i mađarskih
političara naglo pretvoriti u suradnju, prvi je puta zaživjela do tada samo jedna od mogućih političkih
koncepcija: južnoslavenska suradnja. HPSS je odmah istupio protiv suradnje s Mađarima, ne vjerujući
u iskrenost mađarskih političara, ali se tako prvi put sukobio s Koalicijom. Radić je sve do aneksijske
krize 1908. – 1909. vjerovao u korisnost slavenske suradnje. HPSS je osuđivao i dnevnu politiku
Koalicije, koja je na vlasti u Hrvatskoj od 1906. pa do Prvoga svjetskog rata, zbog njezine sve veće
popustljivosti prema Beču i Budimpešti. Koliko je njihova osuda bila opravdana pokazuje godina
1918. u kojoj Koalicija, ponovno nepovoljno za Hrvatsku, ulazi u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i
Slovenaca.

47
HRVATSKI NACIONALNI POKRET U ISTRI NA POČETKU 20. STOLJEĆA

Na početku 20. st. Hrvatski nacionalni pokret u Istri zahvaća cjelokupni etnički korpus koji do tada
nije talijaniziran. Hrvatska nacionalna svijest i brojčana nadmoć hrvatske nacije u Istri posebno dolazi
do izražaja na izborim za Carevinsko vijeće 1907. Page | 48
1902., radi veće aktivnosti i djelotvornost Hrvatsko-slovenske narodne stranke, u dogovoru s
vodstvom društva Edinost, osnovano je u Pazinu Političko društvo za Hrvate i Slovence u Istri, čiji je
predsjednik bio Vjekoslav Spinčić.
U Istri su snažno odjeknule demonstracije pokrenute u Hrvatskoj protiv mađaronske vladavine na čelu
s banom Khuenom, a pad njegova režima je dočekan s oduševljenjem. Zbog sukoba o uporabi i
ravnopravnosti hrvatskoga i slovenskoga jezika u Saboru, to se tijelo nije više moglo sazivati do isteka
njegova mandata. 1905. pokrenute su šire mase pučanstva radi reforme izbornog prava i njegove
demokratizacije. Socijaldemokratska stranka organizirala je prosvjedne zborove u kojima su
sudjelovali istarski Hrvati i Slovenci, a taje izborna reforma za Carevisnko vijeće bila i polazište za
reformu izbornog reda za istarski Sabor.
U Hrvatsko-slovenskoj narodnoj stranci počela su razilaženja na katoličku i liberalnu struju, ali
jedinstvo nastupa stranke nije bilo upitno. Hrvatsko-slovenska narodna stranka dočekala je izbore za
Carevinsko vijeće 1907. koji su održani prema reformiranom izbornom redu (općem pravu glasa).
Istra je podijeljena na 5 izbornih kotareva. Hrvatsko-slovenska narodna stranka nije bila oduševljena
takvom podjelom, pa će u konačnoj verziji, Istra biti podjeljena na 6 izbornih kotara. Polemiku o
podjelu Istre prekinut će raspuštanje Carevinskog vijeća 1907., a novi izbori zakazani su za svibanj
iste godine. Hrvatsko-slovenska narodna stranka s pravom se pouzdavala u svoj rad na podizanju
nacionalne svijesti širih društvenih slojeva, pa je u razdoblju od 5 godina osnovano ukupno 56
zadruga, štedionica, gospodarskih i konzumnih drštava, čitaonica, kulturno-prosvjetnih društava, škola
itd. Uz to, povoljno su se razvijali odnosi sa Slovencima: na sastanku društva Edinost i Političkog
društva za Hrvate i Slovence u Istri dogovoreno je osnivanje zajedničkog izbornog odbora za Trst i
Istru pod predsjedanjem Matka Mandića. Uoči novih izbora, koji su održani 14. svibnja 1907., stranka
je predložila i svoje kandidate. U tri izborna kotara zapadne Istre s talijanskom većinom, relativno je
najpopularnija Talijanska liberalna stranka, a za njom malo zaostaje Hrvatsko-slovenska narodna
stranka. U ostala 3 uzborna kotara, s hrvatskom i slovenskom većinom, Hrvatsko-slovenska narodna
stranka pokazala se kao najćom strankom, s premoćnim izbornim pobjedama u gotovo svim općinama.
Tu izbornu pobjedu komentira i časopis Naša sloga koji ističe kako se pokazalo da je Istra isključivo
Hrvatski element. To se stanje odrazilo i u rezultatima izbora za Pokrajinski sabor.
U sklopu previranja unutar redova Hrvatskoga nacionalnog pokreta, potkraj prvog desetljeća 20. st.,
izdvaja se katolički pokret. Pri osnivanju Hrvatsko-slovenskog akademskog društva Istra (1907.)
dolazi do podjele istarskih studenata. Narodnu stranku sve više zaokupljaju neslaganja katoličke i
liberalne struje. Katolički pokret širio se s Krka i iz Rijeke, a zatim i iz Pazina, gdje je 1909. osnovano
katoličko društvo Pučko sijelo i katoličko potporno društvo Obrana. Iste godine upravu učiteljskog
društva Narodna prosvjeta vode ljudi kršćansko-socijalnog usmjerenja, ali uskorona vlastdolaze
liberalno oprijedjeljeni učitelji, pa seoni katolički usmjereni odvajaju i osnivaju društvo Hrvatska
škola i pokreću istoimeni časopis. U Pazinu je osnovano 1910. Tiskarsko društvo.
Na temelju iznesenoga, može se uočiti da je Hrvatski nacionalni pokret uoči Prvoga svjetskog rata u
maloj krizi. Talijanska nacionalna elita sve nestrpljivije priželjkuje priključenje Istre Italiji. Međutim,
Hrvatsko-slovenska narodna stranka postigla je nešto bolji uspjeh na jedanaestim izborima za
Pokrajinski sabor održanima u lipnju i srpnju 1914. Iako se Sabor nije sastao nikada zbog početka rata,
izbori su pokazali kako hrvatsko pučanstvo zapravo razmišlja.
O nacionalnoj strukturi i etničkim kretanjima u Istri vidi tablicu na str. 582.

48
 POLOŽAJ HRVATA U BOSNI I HERCEGOVINI U DRUGOJ POLOVICI 19. I NA
POČETKU 20.STOLJEĆA

BOSNA I HERCEGOVINA OD 1850. DO 1870.

Na političke prilike u BiH od 1850. do 1870. snažno su utjecale modernizacijske reforme u OC u prvoj
polovici 19. st. Razdoblje tanzimata (reformi) počelo je za vladavine sultana Abdul-Medžida Page | 49
objavljivanjem Hatišerifa od Gülhane (1839.), a završilo 1876. donošenjem ustava OC-a. Reformno
značenje Hatišerifa od Gülhane bilo je dalekosežno jer su tim aktom svi podanici OC-a proglašeni
ravnopravnima, čime je ukinuta klasična podjela u osmanlijskom društvu na raju (kmetove) i aksere
(slobodno pučanstvo podložno vojnoj obvezi). Pokušaj Tahir-paše da provede reforme u BiH
potaknuo je bosansko plemstvo na pobunu. Tahir-paša je poražen, a u BiH 1850. upućen mušir
(maršal) Omer-paša Latas (1806. - 1872.) sa zadaćom da uguši ustanak i nametne reforme. U ustanku
su sudjelovali muslimani, dok su kršćani ostali lojalni. Neki su se, kao fra Ivan Franjo Jukić, stavili u
Latasovu službu. Jukić je Latasu posvetio „slavodobitnicu“ objavljenu u Bosanskom prijatelju. Nakon
slamanja otpora bosanskog plemstva, Latas je kaznio vođe pobune među muslimanima, a zatim se
represivnim mjerama okrenuo i protiv kršćana te I. F. Jukića poslao u progonstvo. Ukinuo je i
timarsko-spahijski sustav u Bosni i esnafsku (cehovsku) organizaciju. Glede teritorijalne i upravne
organizacije u Bosni, posljedica Latasove intervencije bilo je ponovno pripajanje izdvojene
Hercegovine (1833. - 1851.) Bosanskom ejaletu.
Jedan od najtežih problema u agraru bili su čiftlučki odnosi, kojima su se nekad slobodni seljaci doveli
u zavisan položaj. Posljedica teškog položaja zavisnih seljaka i zlouporaba zakupnika poreza bili su
sve češći ustanci. U istočnoj Hercegovini izbija niz ustanaka uz oslonac na Crnu Goru. 1857./1858.
izbili su ustanci u Bosanskoj krajini i Posavini gdje katoliči redovnici franjevci i niži pravoslavni
svećenici predvode kmetove u borbi za ukinuće trećine i povratak nekadašnje devetine. Od 40-ih
godina 19. st. Kneževina Srbija provodi vanjsku politiku prema velikosrpskim smjernicama koje je
Ilija Garašanin iznio u spisu Načertanije iz 1844. Nakon stvaranja Ustava političke propagande
imajući se voditi u zemljama Slaveno-turskim (1849.), u BiH se osnivaju tajne srpske organizacije.
One su okupljale neke istaknutije franjevce (I.F. Jukića, Blaža Josića) i muslimanske begove. Glavni
cilj te politike bilo je priključenje BiH Kneževini Srbiji. Na poticaj srpskog kneza Mihajla Obrenovića,
u BiH se proširila mreža tajnih srpskih društava. Namjesniku Osmanu Topal-paši uspjelo je suzbiti
njihov rad na ustanku.
Hrvati u BiH sve do potkraj 19. st. pretežito se identificiraju na konfesionalnom načelu, okrećući se
sve više prema HM. Među bosanskim Hrvatima sredinom 19. st. bio je prisutan zakašnjeli ilirizam,
nosioci kojega su bili franjevački svećenici I. F. Jukić, Martin Nedić i Grgo Martić. Teškoće i težnje
bosanskohercegovačkih Hrvata u navedenom razdoblju našli su svoj književni izričaj u spjevu
Osvetnici fra Grge Martića, Krvavoj knjizi fra Antuna Kneževića, te u Bosanskom prijatelju, prvom
hrv. književnom časopisu u BiH, koji je uređivao i izdavao I. F. Jukić. Godine 1840. biskup i
apostolski vikar za BiH fra Rafo Barišić je uz potporu bečke vlade isposlovao ferman, kojim su
katolici u BiH u vjerskim stvarima stavljeni pod zaštitu austrijskog cara. Nastojanjem da upravu
apostolskog vikarijata u BiH preuzredi po uzoru na biskupije sa svjetovnim klerom, potaknuo je raskol
u bosanskoj franjevačkoj redovničkoj zajednici, u historiografiji poznat kao „Barišićeva afera“, koji je
imao za posljedicu stvaranje posebne hercegovačke franjevačke kustodije 1852. i provincije 1892.
U razdoblju tanzimata u BiH promiče se bošnjačka ideja kao nacionalna ideologija. Preko Omer-paše
Latasa propagiraju je središnje vlasti. U Bosanskom vijestniku 1866. se pojavila koncepcija bošnjaštva
koja je pripadala Osmanu Topal-paši. Bila je utemeljena na tvrdni da postoji jedan bosanski narod,
genetički i povijesno vezan za BiH, koji je povezan s osmanskom državom, ali posjeduje svoju
narodnu osobitost. Bošnjaštvo kao nacionalnu ideologiju podupirale su središnje vlasti, što
posvjedočuje uvođenje naziva bosanski jezik 1869. Prihvaća ga i dio franjevaca, napose Antun
Knežević.
Nakon Krimskog rata (1853. - 1856.) osmanske vlasti su pod pritiskom europskih sila, posebice
Austrije i Rusije, izdale 1856. novi reformni ferman, tzv. Hatihumajun. Taj dokument uglavnom je
potvrdio postavke Hatišerifa iz Gülhane proširujući ga nekim odredbama koje se odnose na kršćane,
kao što je priznanje prava svjedočenja na sudu, pristup svim državnim službama i obveza kršćana da
služe vojsku. Agrarno stanje u Bosni koje je trebalo biti jedan od glavnih predmeta reforma, ostalo je i

49
dalje nepromijenjeno. 1858. donesen je zemljišni Ramazanski zakon, kojim je obavljena
kategorizacija zemlje i kodifikacija čiftlučkih odnosa. Nakon konferencije u Carigradu 14. safera
1276. (12. rujna 1859.), donesen je zakon o čiftlucima u Bosni poznat kao Saferska naredba. Taj je
zakon ozakonio odnose između posjednika zemlje i kmeta. Kemt je dobio mogućnost stjecanja statusa
zakupnika zemlje. U vrijeme namjesnika Osmana Topal-paše modernizira se i bosanska uprava. Na
osnovi eksperimenta koji je proveden u Dunavskom vilajetu 1865., donesena je uredba o organizaciji
Bosanskog vilajeta poznata kao Vilajetski ustavni zakon. Prema tom zakonu namjesnik Porte upravljao Page | 50
je vilajetom umjeto ejaletom i nosio je službenu funkciju valije.
Teološka naobrazba bosanskih franjevaca, koji su tijekom osmanlijske vladavine bili glavni nositelji
hrv. kulture u BiH, u drugoj polovici 19. st. obavljala se izvan BiH. Franjevački bogoslovi školuju se
najprije u Đakovu, a zatim u Ostrogonu i Pečuhu, a potom ponovno u BiH.

BOSNA I HERCEGOVINA OD 1870. DO 1880.

U razdoblju uoči velike istočne krize i ustanka kršćana u BiH (1875. - 1878.), nastavljaju se reformna
nastojanja osmanlijskih vlasti usmjerena na sredđivanje vojnih prilika. Tijekom 1871./1872. nastoji se
ustrojiti posebna bosanska vojska, u koju se želi uključiti i određeni broj kršćanskih podanika.
Provedba reforma u području sudstva bila je spora. Prema Uredbi o uređenju vilajeta 1865. osnovan je
Vrhovni vilajetski sud, od čijih su 6 članova trojica bila muslimanske, a trojica nemuslimanske vjere.
Na kulturno-prosvjetnom području provođenje tranzimata omogućilo je nemuslimanima osnivanje
škola. Na osnovi Vilajetskog zakona, prema kojemu u svakom sandžaku postoji tiskara, Osman-paša
je 1865. osnovao tiskaru u Sarajevu u kojoj je tiskan Bosanski vijestnik. Poslije je vilajetska vlada
tiskala službeni list Bosna, koji je izlazio sve do 1878. na turskom i službenom bosanskom jeziku,
prema pravopisu V. S. Karadžića i na ćirilici. Hercegovački franjevci 1872. otvorili tiskaru u Mostaru.
U posljednjih devet godina osmanske vladavine u BiH se izmijenilo 15 namjesnika. Zbog teških
socijalnih prilika izbijaju neredi i nasilja, a razrez poreza za nerodnu 1874. bio je neposredan povod za
ustanak 1875. - 1878., koji je započeo u Hercegovini, a zatim zahvatio dijelove zapadne i istočne
Bosne, Sandžaka, Makedonije i Bugarske. Ti su ustanci pokrenuli složeno Istočno pitanje i postavili
na dnevni red problem opstanka europskog dijela OC-a. Osnovni socijalni ciljevi ustanka u BiH bili su
rušenje postojećeg agrarnog sustava i stvaranje slobodnog seljačkog posjeda. Politički zahtjevi bili su
različiti. Hrvatsko pučanstvo svoje je nade uglavnom vezalo uz Habsburšku Monarhiju, a i pretežiti
dio vjerskih i političkih predstavnika hrvatskog naroda zalagao se da BiH dođe pod utjecaj Austro-
Ugarske Monarhije. Pritom su težili da se BiH poveže s Trojednom kraljevinom Dalmacijom,
Hrvatskom i Slavonijom, a tu je ideju sustavno izložio svećenik Mihovil Pavlinović u djelu Hrvatski
razgovori. Pavlinović je znao da povijesno i državno pravo Hrvatske na BiH obuhvaća tzv.Tursku
Hrvatsku, koje je ulazilo u sklop hrvatske srednjovjekovne države. To je pravo opravdao činjenicom
da je bez BiH ugrožena politička i gospodarska nezavisnost hrvatske Posavine i Dalmacije. Pozivao se
i na moralno pravo Hrvatske na BiH, ustvrdivši da se Hrvatska, a ne Srbija stoljećima žrtvovala za
Bosnu. U Hrvatskim razgovorima Pavlinović je izrazio nadu da će Monarhija prepoznati opasnost koja
joj prijeti s Istoka, misleći pritom na težnju Rusije da zagospodari Balkanom i prodre na topla mora.
Ugledni bosanski franjevci bili su pretežitim dijelom pristaše Monarhije. Poticali su identifikaciju
pučanstva prema konfesionalnome, a ne prema nacionalnom načelu. Između katolika i muslimana
primjenjivalo se načelo snošljivosti, ali ne i pune tolerancije. Stoga su franjevci na mogućnost
povjeravanja uprave u BiH katoličkoj Monarhiji gledali vrlo pozitivno. No, bilo je i franjevaca koji su
bili protiv Monarhije, a i onih koji su težili da seuprava u BiH povjeri Srbiji i Crnoj Gori. Među
protivnicima zauzeća BiH isticao se fra Martin Nedić, koji je zajedno s nekoliko uglednih franjevaca
napisao elaborat o preuređenju vlasti u BiH25. Taj je elaborat napisan na poticaj biskupa Strossmayera,
a zadaća mu je bila osporiti potrebu austro-ugarskog zauzeća BiH. Među pristašama
Monarhije,posebice se isticao fra Grgo Martić,koji se zbog prosvjeda protiv vijesti da će se BiH dati
na upravu Srbiji, 1876. sukobio sa Strossmayerom.
Za vrijeme posjeta cara Franje Josipa I. Dalmaciji, nekolicina je franjevaca, predvođena fra Paškalom
Buconjićem, caru predala promemoriju u kojoj je opisano teško gospodarsko i materijalno stanje

25
Četrnaest glavnih točaka po kojima bi se imala preinaka vladavine u cijeloj Bosni uvesti i utvrditi za povratak
mira u zemlji,to jest državi. Način po kome bi se imala nova uprava za sve državljane u cijeloj Bosni uvesti.

50
kršćana. U stolačkom je kraju 1875. izbila pobuna Hrvata, a kasnije su se pobunili i hercegovački Srbi.
Srpski ustanci proglasili su 27. srpnj 1876. ujedinjenje BiH sa Srbijom i Crnom Gorom.
Zainteresiranost Austro-Ugarske za BiH realizirala se dogovorom u Reichstadtu (1876.) i
Budimpeštanskim konvencijama (1877.), kojima tajno dobiva suglasnost Rusije da može zauzeti BiH.
Za uzvrat se obvezala na neutralnost u pripremnom osvajačkom ratu protiv Rusije protiv OC-a.
Sanstefanskim preliminarnim mirovnim ugovorom OC se obvezalo Rusiji da će unutar svojih granica
za BiH osigurati autonomiju. Taj je rusko-turski ugovor poništio tajne austrijsko-turske sporazume. Na Page | 51
temelju odredaba s Berlinskog kongresa, Austro-Ugarska je od europskih sila dobila okupacijski
mandat za BiH, a uprava nad Sandžakom prepuštena je OC-u. Nakon toga, austro-ugarska vojska ulazi
u središte muslimanskog otpora Sarajevo, a okupacije je zvršena padom Foče 5. listopada 1878.
Stvarni razlog okupacije bio je strah bečkog i budimpeštanskog parlamenta od povećanja broja
Slavena u Monarhiji. Protivnici okupacije u ugarskom parlamentu naišli su na veliku potporu javnosti.
U Hrvatskoj je najžešći kritičar odluke Berlinskog kongresa o zauzeća BiH bio Ante Starčević, koji je
u svom govoru 1877. prorekao da će zauzeće BiH donijeti propast Austro-Ugarskoj Monarhiji.
Uglavnom, zauzećem 1878. BiH je faktično ušla u sastav Austro-Ugarske, premda su zaposjednuta
područja pravno ostala pod sultanovim suverenitetom sve do aneksije 1908.
Poslije dužih političkih rasprava, parlamenti Austrije i Ugarske su 22. veljače 1880. paralelno usvojili
Zakon o upravljanju Bosnom i Hercegovinom, a po tom zakonu nadzor nad privremenom upravom u
BiH pripada zajedničkoj vladi u čije će ime administraciju obavljati Zajedničko ministarstvo financija,
unutar kojeg je u Beču osnovan Bosanski ured koji putem Zemaljske vlade u Sarajevu upravlja BiH-
om. Međutim, načela uprave u BiH ne mogu se utvrđivati bez suglasnosti oba dijela Monarhije.
Austrija i Ugarska imale su svoje posebne ciljeve u BiH. Mađarska je politika u BiH bila potpuno
usklađena s mađarskom politikom onemogućivanja hrvatskih nacionalno-političkih nastojanja u
Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji. Neprestano su provodili svoje interese, te su zahtjevali, pozivajući
se na svoje državno pravo, da se BiH priključi kruni sv. Stjepana i da se izravno podvrgne Ugarskome
ministarskom savjetu. Austrijske interese u BiH valja razmatrati u sklopu istočne politike nakon
njezina poraza kod Kraljičina Gradca 1866., kada se, potučena od Prusa i izbačena iz Njemačkog
saveza, okrenula prema Balkanu. Suprotstavljala se ugarskoj dominaciji u BiH, ali nije htjela
narušavati dualistički sustav potiskivanjem Ugarske iz tog prostora. Carskom odredbom od 29.
listopada 1879., osnovana je Zemaljska vlada u Sarajevu, kojoj je na čelu biozapovjedni general kao
poglavar zemlje, a uz njega je uveden i civilni doglavnik (adlatus). U upravnom i sudbenom sustavu
zadržana je osmanska podjela. 1879. u Sarajevu je počeo djelovati Vrhovni zemaljski sud. Pri svim
kotarskim sudovima postojali su i šerijatski sudovi za obiteljske i nasljednopravne poslove muslimana.
Austro-Ugarska je za vrijeme upravljanja BiH provela 4 popisa pučanstva: 1879. (većinu čine
pravoslavci), 1885. , 1895. i 1910.

BOSNA I HERCEGOVINA 1880. - 1890.

Austrougarske vlasti odmah nakon okupacije poduzimaju mjere za uspostavljanje nadzora i

jurisdikcije nad vjerskim institucijama u BiH. Do uspostave redovite katoličke hijerarhije u BiH
postojao je apolostolski vikarijat, stvoren 1735. Tijekom uspostave redovite katoličke hijerarhije u
BiH, jasno su se očitovala različita politička nastojanja mađarskih i hrv. sudionika u raspravama o
preustroju. Kaločki nadbiskup Haynald je u studenome 1880. je pri Svetoj Stolici promicao plan da se
njemu podlože Sarajevo i Banjaluka. Biskup Strossmayer je, saznavši za mađarske namjere, u pismu
Franji Račkome od 9. veljače 1881., izložio plan da se sva Katolička crkva na južnoslavenskom
prostoru jurisdikcijski podredi Zagrebačkoj nadbiskupiji i hrvatskoslavonskoj metropoliji. Svetoj
Stolici Strossmayer je s tim u vezi poslao promemoriju.
Nakon trogodišnjih pregovora, Austro-Ugarska je potpisala 8. lipnja 1881. ugorov sa Svetom Stolicom
o uvođenju svjetovne katoličke hijerarhije u BiH. Bula26 o uspostavi nove hijerarhije, potpisana je 5.
srpnja 1881. na blagdan sv. Ćirila i Metoda. Iz nadnevka potpisivanja i teksta bule očito je da je papa
Lav XIII. novoosnovanoj Vrhbosanskoj nadbiskupiji namjenio važnu ulogu u svojim naporima za
ujedinjenjem Katoličke crkve s pravoslavnim crkvama na Balkanu. Tom cilju bio je podređen i izbor

26
početne i naslovne riječi: Ex hac augusta Principis Apostolorum Cathedra (S ove uzvišene stolice apostolskog
prvaka)

51
prvog nadbiskupa i metropolita Josipa Stadlera, profesora fundamentralne dogmatike na Bogoslovnom
fakultetu u Zagrebu. Uvođenjem redovite hijerarhije BiH je dobila samostalnu crkvenu metropoliju.
Vrhbosanska nadbiskupija imala je sjedište u Sarajevu i dvije sufraganske biskupije, Banjalučku i
Mostarsku. Trebinjskom biskupijom upravljao je i dalje dubrovački biskup sve do novog sporazuma
između Austro-Ugarske i Svete Stolice 1890., kada je povjerena na upravu mostarsko-duvanjskom
biskupu. Za mostarsko-duvanjskog biskupa izabran je fra Paškal Buconjić. Do imenovanja fra
Marijana Markovića biskupom, administrator Banjalučke biskupije bio je nadbiskup Stadler. Page | 52
Za pravoslavna crkvena sjedišta u BiH određeni su Sarajevo, Mostar i Tuzla. Za prvog metropolita
postavljen je Sava Kosanović 12. prosinca 1880. On se još 1883. sukobio s Katoličkom crkvom u BiH
optuživši Stadlera za prozelitizam, a 1885. zbog sukoba s vlastima daje ostavku.
Do austro-ugarske okupacije nije postojala posebna islamska vjerska organizacija jer je i sama država
bila islamska. Da bi se sredile novonastale prilike, ugledniji muslimani već 1878. zahtjevaju
postavljanje novog samostalnog poglavara za muslimane u BiH. Šejh-ul-islam, islamski vjerski
poglavar u Istanbulu, imenovao je sarajevskog muftiju Hilmi ef. Omerovića 17. listopada 1882. za
prvoga reis-ul-ulemu u BiH. Veze bosanskohercegovačkih muslimana s vjerskim starješinstvom u
Istanbulu jamčila je Carigradska konvencija od 21. travnja 1879.
Potkraj 1881. proglašen je privremeni obrambeni zakon za BiH, kojim je pučanstvo obuhvaćeno
redovitom vojnom obvezom. Taj je zakon izazvao pobunu srpskoga, a zatim i muslimanskog
pučanstva u istočnoj Hercegovini, početkom 1882., koja je nakon nekoliko mjeseci ugašena. Nakon te
pobune, zajedničkim ministrom financija imenovan je mađarski aristokrat Benjámin Kállay, čije je
djelo o srpskoj povijesti (A Szerbek története 1780. - 1815., tiskano 1877.) u znanstvenim krugovima
bilo cijenjeno suvremeno djelo o toj problematici. Kállay je odmah odvojio civilnu upravu od vojne i
uveo funkciju civilnog adlatusa (namjesnika). Civilni adlatus zakratko je bio banatski veleposjednik
Fedor Nikolić. Njegovim izborom vlasti su težile pridobiti vodeće krugove srpskoga stanovništva.
Kállay počinje provoditi politiku onemogućivanja institucionalizacije hrv. i sprskoga nacionalnog
pokreta u BiH. Do kraja svoje uprave 1903. bezuspješno se trudio stvoriti bošnjačku naciju kao
protutežu hrv. i srpskoj. Za tu je svrhu Zemaljska vlada izdvajala znatna financijska sredstva, imeđu
ostalog je 1890. tiskala Gramatiku bosanskog jezika za srednje škole, koju je napisao Franjo Vuletić.
Ideolog mađarofisle orijentacije među muslimanima u BiH bio je bivši gradonačelnik Sarajeva
Mehmed-beg Ljubušak Kapetanović, koji je tražio da se islamskoj vjerskoj skupini u BiH prizna
karakter posebne bošnjačke nacije. Za tu je svrhu izdao nekoliko propagandnih brošura27, a 1891.
utemeljio je novine Bošnjak.
Kállayjev režim zabranio je uporabu hrv. imena, zastave, grba i bilo kakvo drugo očitovanje hrvatstva.
Pravaški listovi, izuzimajući Katoličku Dalmaciju, nisu se smjeli slati u BiH. Vlada je davala mnoge
stipendije za studij za austrijska sveučilišta, ali ne i za Sveučilište u Zagrebu. Najutjecajniji zastupnik
hrv. političke misli u Hercegovini bio je mostarskoduvanjski biskup fra Paškal Buconjić koji je don
Frani Miličeviću, svećeniku pravaške orijentacije, povjerio tiskaru u Mostaru u kojoj je, uz stalan
pritisak vlasti i cenzuru, najprije tiskan Hercegovački bosiljak, zatim Novi hercegovački bosiljak i
Glas Hercegovca. Hercegovački, odnosno mostarski hrv. krug, slijedio je političku misao da je BiH
sastavni dio povijesnoga hrv. državnog područja.
U Bosni hrv. politička situacija nije bila tako jasna ni jednostavna kao u Hercegovini. Uz već
spomenuti krug franjevaca bošnjaka, okupljenih oko fra Antuna Kneževića, postojala je i
jugoslavenski ustrojena skupina okupljena oko franjevačkog časopisa Glasnik jugoslavenskih
franjevaca. Jasno izraženim hrv. nacionalnim opredjeljenjem među bosanskim se franjevcima isticao
Josip Dobroslav Božić, koji je 1888. u Senju pokrenuo almanah Novi prijatelj Bosne, zamišljen kao
nastavak Jukićeva Bosanskog prijatelja.
Za razliku od Hrvata u BiH, u Srba je srpska nacionalna svijest bila prilično razvijena.Valja istaknuti
da Kneževina Srbija (1882. kraljevina) nije mogla otvoreno podupirati velikosprska nastojanja u BiH
jer je 28. lipnja 1881. s Austro-Ugarskom sklopila tajnu konvenciju kojom se obvezala da neće trpjeti
političke, vjerske i druge pokrete koji bi bili usmjereni protiv Austro-Ugarske. Od 1886. Zemaljska
vlada dopušta uporabu srpskog imena, dok je uporaba hrv. imena i dalje zabranjena. O prilikama u
BiH redovito izvješćuju protuaustrijski orijentirani Zastava i Branik, dva srpska lista koja su izlazila u
Novom Sadu, te zagrebački Srbobran. Sve do odlaska kralja Milana Obrenovića s prijestolja 22.

27
Što misle muhamedanci u Bosni; Budućnost i napredak muhamedanaca u BiH

52
veljače 1890. vlade u Srbiji morale su voditi računa o tajnoj konvenciji sklopljenoj s Austro-
Ugarskom. Dolaskom radikala na vlast, intenzivira se velikosrpska propaganda u BiH.
Mandat Berlinskog kongresa nalagao je Austro-Ugarskoj podizanje BiH u gospodarskome i kulturnom
smislu. Važnu ulogu u austro-ugarskoj gospodarskoj politici u BiH imala je izgradnja prometnica.
U osmanskom razdoblju kultura i prosvjeta u BiH bile su zatvorene unutar vjerskih zajednica. Austro-
ugarske su se vlasti u Zakonu o osnovnim školama iz 1880. opredijelile za interkonfesionalne škole
koje su zvale i komunalne, zatim opće osnovne i, na kraju, narodne osnovne škole. Osnivanje tih škola Page | 53
započelo je 1879. u Sarajevu, a zatim u Mostaru, Bihaću, Banja Luci, Travniku i dr. Austro-ugarske
vlasti donijele su 1881. godine i plan o višem konfesionalnom školskom sustavu u BiH, kojim je
predviđeno utemeljenje pravne (šerijateske) škole u Sarajevu za muslimane, gimnazije u Travinku za
katolike i gimnazije za pravoslavce u Rajlovcu kraj Sarajeva. U obrazovnom sustavu katolika osobito
je važnu ulogu imala Vrhbosanska bogoslovija, koja je bila priznata kao jedina katolička
visokoškolska ustanova u BiH. Utemeljena je u Travniku 1890., a u Sarajevu djeluje od 1893.

BOSNA I HERCEGOVINA 1890. - 1908.

Borba muslimana za vakufsko-mearifsku (vjersko-prosvjetnu) autonomiju počela je 1899. i uspješno

završila 1909. Pokret bosanskohercegovačkih Srba za crkveno-školsku autonomiju započeo je 1896., a
završio osnaživanjem Statuta crkveno-školske autonomije od strane Carigradske patrijaršije u lipnju
1905. i njegovim potpisivanjem od strane Franje Josipa I. u kolovozu 1905. Pravoslavnima su kao
konfesiji ozakonjeni srpska narodnost, srpska zastava, srpski jezik i pismo (ćirilica), što je dovelo Srbe
u privilegiran položaj u odnosu na Hrvate, koji se nisu smjeli koristiti svojim nacionalnim simbolima.
Na političkom planu u BiH 90-te su godine donijele osjetan utjecaj pravaške ideologije iz Hrvatske. U
programu Stranke prava iz 1893. BiH je uvršeta u Hrvatske zemlje, a Ujedinjena hrv. oporba 1894.
traži ujedinjenje BiH s Hrvatskom.
U buđenju hrv. nacionalne svijesti u BiH najvažniju ulogu su imala pjevačka društva. Prvo pjevačko
društvo bosanskohercegovačkih katolika Hrvoje28 osnovano je 1888. u Mostaru. Očitovale su se dvije
različite koncepcije o budućem razvoju nacionalnog pokreta Hrvata u BiH. Najutjecajini predstavnici
svjetovne hrv. inteligencije u upravi Hrvatskoga pjevačkoga društva Trebević bili su odvjetnici Nikola
Mandić, tadašnji predsjednik i član uprave Društva Jozo Sunarić, koji će postati najutjecajniji
zagovornici suradnje Hrvata s muslimanima u cilju priključenja BiH hrv. zemljama.
Glede odnosa prema Hrvatima i Srbima, muslimani su se podijelili u dvije struje. Na čelu prosrpski
orijentiranih bio je Ali Riza ef. Džabić, kojemu je zbog njegovih političkih djelatnosti u Istanbulu bio
zabranjen povratak u Bih i kojemu je bio tajnik Šerif ef. Arnautović. Skloniji Hrvatima bili su Adem-
aga Mešić, Safvet-beg Bašagić, Mehmed Spaho i drugi. Nadbiskup Stadler saveznike je tražio u
Zagrebu i Beču zalažući se za priključenje BiH Hrvatskoj i za trijalistički ustroj Monarhije, u kojoj bi
ujedinjene hrv. zemlje bile državnopravni čimbenik ravnopravan Austriji i Ugarskoj. Stadlerovi
saveznici bila je Čista stranka prava na čelu s Josipom Frankom u Zagrebu, a pri raskolu stranke 1908.
Stadler je podupro Frankove ideje, osudivši protivničku struju Mile Starčevića. Stadlerova politička
nastojanja prvi su put naišla na osudu Franje Josipa I. kada je 5. rujna 1900., na banketu u podovu
Prvoga hrv. katoličkog kongresa Stadler izjavio kako želi da se BiH što prije sjedini s Hrvatskom.
Njegovi najveći protivnici bili su Mađari zbog njegova sustavnog otpora da se BiH poveže s
Ugarskom. Mađari su ga pokušali ukloniti iz BiH, ali su naišli na odlučan otpor Svete Stolice. U lipnju
1895. papa Lav XIII. objavio je encikliku Praeclarae gratulacionis publicae testimonis, kojom je
pozvao pravoslavne Slavene da se sjedine s Katoličkom crkvom. Stadler je imenovan papinim
povjerenikom za ujedinjenje, pa je za tu svrhu u Sarajevu osnovao odbor za uniju i pokrenuo časopis
Balkan (1896. - 1902.). Njegovi sjediniteljski napori naišli su na odbijanje pravoslavnih
velikodostojnika i svjetovnih srpskih uglednika u BiH.
Politička nastojanja nadbiskupa Stadlera našla su širi izraz u listu Hrvatski dnevnik, koji je počeo
izlaziti u siječnju 1906. Iste je godine 16. listopada u Docu kod Travnika donesena odluka o osnivanju
Hrvatske narodne zajednice (HNZ), kao nepolitičke organizacije bosanskohercegovačkih Hrvata.
Istaknuto je da je svrha HNZ-a gospodarsko i prosvjetno podizanje hrv. naroda u BiH, a da je politička

28
Tek je 1898. vlada odobrava promjenu naziva u Hrvatsko glazbeno i pjevačko društvo Hrvoje u Mostaru

53
djelatnost isključena. Međutim, osnivački je odbor29 uspredno s izradom pravila napravio i tajni
politčki program u formi punktacija. Njihovo osnovno načelo bilo je da BiH etnički i državnopravno
hrvatska zemlja, odnosno politička nastojanja HNZ-a bila su identična težnjama nadbiskupa Stadlera.
Na osnivačkoj skupštini HNZ-a u Docu donesen je zaključak da se Franji Josipu I. preda
memorandum radi pripajanja BiH Hrvatskoj. Namjera o predaji memoranduma bila je spriječena jer
vladajući krugovi Monarhije još nisu bili spremni za ankesiju. Nakon što je HNZ promjenio svoja
pravila u skladu sa zahtjevima nadbiskupa Stadlera, odnosno da bi se Hrvati katolici trebali Page | 54
organizirati zasebno od muslimana, Stadler je izdao okružnicu, u kojoj je puku i svećenstvu predložio
učanjenje u HNZ. Time su sukobi u vodstvu bosanskohercegovačkih Hrvata bili privremeno prekinuti,
do kraja siječnja 1909., kada je vodstvo HNZ-a odlučilo ipak ne mijenjati pravila.
U prosvjetnome i kulturnome radu među Hrvatima u BiH u tome razdoblju važnu ulogu imalo je i
djelovanje Hrvatskoga kulturnog društva Napredak, osnovanog 19. studenog 1905., s ciljem
pomaganja bosanskohercegovačkih obrtničkih naučnika, te učenika i studenata u školovanju u BiH i
Hrvatskoj.
Muslimani su u BiH 1906. osnovali Muslimansku narodnu organizaciju (MNO) na čelu s Ali-beg
Firdusom, koja se borila za vjersku autonomiju i ekonomske interese muslimanskih veleposjednika.
1908. osnovana je Muslimanska napredna stranka čija se stajališta nisu mnogo razlikovala od MNO-
ovih, ali su zastupali prohrvatski stav.
Srbi su u BiH 1907. osnovali Srpsku narodnu organizaciju (SNO) koja je u svojem programu
proglasila BiH sastavnim dijelom OC-a, zalagali su se za srpsku vjersko-prosvjetnu autonomiju u BiH,
a svoje su ideje iznosili u listu Srpska riječ.
HNZ se prema SNO-u odnosio vrlo oprezno jer je u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji od 1906. na
vlasti bila Hrvatsko-srpska koalicija koja je provodila politiku oslonca na mađarsku oporbu i Srbe u
Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji u borbi za ujedinjenje hrv. zemalja. Takva politička orijentacija
nailazila je na kritiku Frankove stranke u Hrvatskoj i kruga okupljenog oko Stadlera u BiH. U
Hrvatskom saboru u predaneksijskom razdoblju očitovala su se različita stajališta glede BiH. Veliki
odjek u BiH imala je saborska izjava Frane Supila od 25. veljače 1907. koji je, nastupajući s pozicija
politike Hrvatsko-srpske koalicije, izjavio da je bolje da BiH bude srpska nego tuđinska, ako već ne
može biti hrvatska.

ANEKSIJA BOSNE I HERCEGOVINE 1908.

O aneksiji BiH, prvi se put raspravljalo na sjednici zajedničke vlade 1882, gdje je odlučeno da se
aneksija provede u trenutku kada se procijeni da je počeo raspad OC-a. Nakon izbijanja tzv.
mlaodturske revolucije 1908., zaključeno je da je došao trenutak za aneksiju. Kada su „mladoturci“
ponovno uveli liberalni osmanski ustav iz 1876., Muslimanska i Srpska narodna organizacija
pokrenule su zajedničku akciju da BiH, kao formalnopravni sastavni dio OC-a, dobije ustav.
Zajednički deputacija, koju su predvodili predsjednici dviju organizaciju, Ali-beg Firdus i Gligorije
Jeftanović, predala je 7. rujan 1908. u Sarajevu memorandum austro-ugarskome ministru financija
Istvanu Buriánu, u kojemu zahtjevaju što skoriji, suvremen i potpun ustav za BiH, bez provedbe
aneksije. Aneksija BiH proglašena je 5. listopada 1908. carskom proklamaciju pučanstvu BiH. Ta
proklamacija pozivala se na ugarsko državno pravo. S druge strane, hrvatski su političari napisali
nekoliko studija kojima su nastojali afirmirati hrvatsko državno pravo na BiH. Valja izdvojiti djelo
Stjepana Radića Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu (Zagreb, 1908.).
Proglasom aneksije, europske sile stavljene su pred gotov čin. Velika Britanija i Francuska ostale su
na protestima da je Austro-Ugarska aneksijom jednostrano izmijenila odredbe Berlinskog ugovora.
Aneksija je izazvala veliku uznemirenost u Italiji i Rusiji te u Srbiji i Crnoj Gori. Srbija je namjeravala
navjestiti rat Austro-Ugarskoj od čega ju je odvratio ruski ministar poslova Izvoljski. Za smirivanje
aneksijske krize presudno je bilo držanje Njemačke, nakon čijeg je posredovanja OC 26. veljače 1909.
priznalo aneksiju.
U dualističkoj strukturi Monarhije, BiH je zadržala poseban položaj kako se ne bi narušila postojeća
ravnoteža. Nad njom zajednički upravljaju vlade Austrije i Ugarske. Hrvatsko-srpska koalicija
različito je promatrala aneksiju, ovisno o nacionalnoj opredijeljenosti njezinih članova, ali veći dio

29
Nikola Mandić, Jozo Sunarić, Ivo Piral, Đuro Džamonja, Milan Katičić, Stjepan Kukrić

54
Koalicije (hrvatski dio) podržavao je aneksiju. Međutim, pod utjecajem protuaneksijski raspoloženog
Supila, popustio je hrvatski dio Koalicije zahvaliti caru za taj čin. Srbi su u Koaliciji zagovarali
samoodređenje za Srbe, muslimane, Hrvate u BiH. Frankovci su pak smatrali da je aneksija
nagovještaj trijalističkog preustroja Monarhije. Tako je mislio i Stadler. HNZ se pozitivno odnosio
prema aneksiji, no više su se priklanjali Koaliciji u Hrvatskoj, dovodeći političku sudbinu Hrvata u
BiH u ovisnost o politici hrvatsko-srpske sloge. Muslimanska i Srpska narodna organizacija odbile su
priznati aneksiju, a protiv toga čina muslimansko je pučanstvo protestiralo masovnim iseljavanjem u Page | 55
OC. Srpska narodna stranka naknadno će 3. svibnja 1909. priznati aneksiju slijedeći držanje
Kraljevine Srbije, a Muslimanska narodna organizacija priznala je aneksiju tek 8. veljače 1910., uoči
prvih saborskih izbora i proglašenja Ustava za BiH.

HRVATI U VRIJEME PRVOGA SVJETSKOG RATA

REPRESIJA UOČI I POČETKOM RATA

Prema zadnjem popisu stanovništva u Austro-Ugarskoj (1910.), najbrojniji su bili vladajući narodi -
austrijski Nijemci i Mađari, a potčinjeni slavenski narodi (Hrvati, Slovenci, Srbi, Muslimani, Česi,
Slovaci, Poljaci, Ukrajinci) premašivali su ukupan broj Nijemaca i Mađara u Austro-Ugarskoj.
Antirežimska raspoloženja u hrv. zemljama bila su snažno prisutna. Još 1912. u javnost je procurila
vijest da je državna policija u hrv. zemljama sastavila popise režimu nepoćudnih osoba, koje bi, bude
li rata, trebalo uhititi i onemogućiti u njihovu antirežimskom djelovanju. S obzriom na interesne
suprotnosti koje su zaoštravale odnose između velikih europskih sila, svrstanih u dva vojno-politička
saveza, bilo je jasno da se rat bližio. Sarajevski atentat bio je povod za rat.
Čim je Austro-Ugarska predala ultimatum Srbiji (25. srpnja 1914.), austrijska je policija odmah prišla
uhićenjima i zatvaranju. U Istri je najviše uhićenih bio u opatijsko-kastavskom području i u selima
blizu Pule. U Dalmaciji je uhićeno stotinjak ljudi, od kojih su neki bili osuđeni na zatvorske kazne ili
poslani u konfinaciju (progonstvo) bez suđenja (pri čemu se nije uzimao u obzir ni zastupnički
imunitet pojedinaca), a neki su određeni za taoce. Među njima od poznatih imena bili su književnici
Ivo Vojnović, Ante Tresić Pavičić i Oskar Tartaglia. Uhićenima je bilo suđeno pred sudovima u
Austriji, jer režim nije imao dovoljno povjerenja ni u dalmatinske ni u istarske sudove. Za kaznena
djela veleizdaje bilo je strijeljano 50 ljudi već u prvoj ratnoj godini.
Režimska nasilja očitovala su se uoči početka rata i početkom rata i u ograničavanju građanskih
sloboda. Obustavljeno je izlaženje većine političkih listova, mnoga općinska vijeća bila su raspuštena,
a bio je zabranjen daljnji rad i niza kulturnih i športskih društava. Privremeno ili trajno bio je
obustavljen i saborski rad u Banskoj Hrvatskoj, Dalmaciji i Istri, a sve do svibnja 1917. nije sazivano
ni Carevinsko vijeće.

HRVATI U AUSTRO-UGARSKIM POSTROJBAMA

Uoči Prvoga svjetskog rata, i pogotovo nakon njegova početka, u hrv. je zemljama mobilizirano
mnoštvo ljudi koji su u sastavu austro-ugarske vojske ratovali protiv Srbije, Crne Gore i Rusije, a od
1915. i protiv Italije. U Austro-Ugarskoj Monarhiji postojala je jedinstvena (zajednička vojska).
Jedinstvene (zajedničke ) vojne snage sastojale su se od carsko-kraljevske vojske i carsko-kraljevske
ratne mornarice, a bile su podređene i zajedničkom Ministarstvu rata. Zapovijedni jezik u tim
zajedničkim postrojbama bio je njemački. Vojne škole za časnike i dočasnike u carsko-kraljevskoj
vojsci nalazile su se u Wiener Neustadtu (za pješaštvo i konjaništvo) i u Mörlingu (za topništvo i
inženjeriju), a za časnike i dočasnike carsko-kraljevske mornarice u Puli. Za potrebe zajedničke vojske
postojale su 23 kadetske škole od kojih su dvije djelovale na području Banske Hrvatske - u Karlovcu i
Srijemskoj Mitrovici.
Zasebna vojska u austrijskom dijelu Monarhije bila je carsko-kraljevsko domobranstvo (njem.
Landwehr), a bila je podređena austrijskom Ministarstvu zemaljske obrane u Beču. Zasebnu pak
vojsku u ugarskom dijelu Monarhije činilo je Kraljevsko ugarsko domobranstvo (mađ. honved) s
mađarskim zapovijednim jezikom i Kraljevsko ugarsko-hrvatsko domobranstvo u Banskoj Hrvatskoj s
hrv. zapovijednim jezikom. Mađarsko i hrv. domobranstvo bilo je podređeno ugarsko-hrvatskom

55
Ministarstvu zemaljske obrane u Budimpešti. Vojni rok u domobranstvu trajao je dvije godine.
Časničke i dočasničke škole za domobranstvo nalazile su se u Beču (za austrijski dio Monarhije) i u
Budimpešti (za ugarski dio Monarhije). Uoči Prvoga svjetskog rata (od 1912. do 1914.) samo je u
Banskoj Hrvatskoj tada bilo unovačeno oko 72 000 ljudi.
Od 16 korpusnih oblasti u Austro-Ugarskoj, jedan je korpus (13.) obuhvaćao Bansku Hrvatsku, jedan
Bosnu, a jedan Dalmaciju i Hercegovinu. Pripadnici 13. korpusa ratovali su 1914. na balkanskom
bojištu (protiv Srbije), od početka 1915. na istočnom bojištu (protiv Rusije) u Bukovini i Galiciji, te od Page | 56
proljeća 1918. na tirolskom bojištu (protiv Italije).
Austro-ugarska ratna mornarica na početku rata imala je dvije eskadre bojnih brodova, jednu flotilu
krstarica, 6 podmornica i 21 hidrozrakoplov. Njezini zapovijednici tijekom rata bili su admirali Anton
Haus, Maksimilijan Njegovan i Miklós Horthy. Borbene akcije austro-ugarske ratne mornarice vođene
su isključivo u Jadranu, i to u napadima na talijanske luke te suzbijanju upada francuskih i britanskih
bojnih brodova i podmornica. Glavna pomorska baza austro-ugarske ratne mornarice bila je u Puli, a
ostale važnije ratne luke bile su u Trstu, Šibeniku i Kotoru. Među pripadnicima austro-ugarske ratne
mornarice bio je velik broj Hrvata.
Znatan je broj Hrvata i ostalih građana iz hrv. zemalja služio i u austro-ugarskom ratnom
zrakoplovstvu, koje se počelo organizirani 1909. Glavna zadaća ratnog zrakoplovsktva bilo je
izviđanje u svrhu praćenja kretanja i razmještaja protivničke vojske te određivanje topničkih ciljeva.
Zapovijednik austro-ugarskoga ratnog zrakoplovstva od 1911. do kraja Prvog svjetskog rata bio je
Milan Uzelac, rodom iz Komorna u Banskoj Hrvatskoj.

PATNJE ZAROBLJENIKA

Mnogi hrv. građani u austro-ugarskoj vojsci bili su zarobljeni na balkanskom, istočnom i talijanskome
bojištu. Najviše ih je palo u zarobljeništvu na balkanskom i istočnom bojištu zbog vlastite predaje, jer
se nisu htjeli boriti za Austro-Ugarsku, čiji su slom priželjkivali.
O životnim nevoljamai stradanju austro-ugarskih zarobljenika u Srbiji, postoje dva potresna
svjedočanstva iz pera dvojice Hrvata koji su bili u tom zarobljeništvu. Gavro Cvitanović, franjevac,
koji je u to zarobljeništvo dospio kao vojni svećenik, vodio je svoj ratni dnevnik koji je poslije
objavljen. U tom je zarobljeništvu, kao časnik austro-ugarske vojske, bio i književnik Mile Budak, koji
je u svojim zarobljeničkim doživljajima napisao i objavio autobiografsku prozu Ratno roblje (u 2
sveska). Mnogi zarobljenici su umrli. Sve je više zarobljenika umiralo kad se pojavio „pjegavi tifus“.
Najteže su muke nastale pri evakuiranju iz Srbije u jesen 1915., kad su evakuirani i zarobljenici
austro-ugarske vojske. Njihova je evakuacija počela 19. listopada 1915. Pješačili su od Niša i dalje
preko Kosova do Valone u Albaniji gdje su stigli 15. prosinca 1915. Mnogi su na tom putu umrli. Od
cca 60 000 zarobljenika preživjelo je približno 23 500 ljudi. Njih su u Valoni ukrcali na parobrode i
prebacili na otok Asinaru u Tirenskom moru (blizu Sardinije). Zarobljenici koji su na tim parobrodima
na putu od Valone do Asinare umrli bačeni su u more.
Mnogo austro-ugarskih vojnika i časnika palo je u zarobljeništvo i na istočnom bojištu. Među tim je
zarobljenicima više od 200 000 potjecalo iz južnoslavenskih zemalja u sklopu austro-ugarske. Na
osnovi dogovora između Jugoslavenskog odbora te srbijanske i ruske vlade (1916.) od tih je
zarobljenika trebalo sastaviti dobrovoljačku jadransku legiju koja bi u službi Antante ratovala protiv
Njemačke i njezinih saveznika. Kako bi se taj naum ostvario, Jugoslavenski je odbor u Rusiju poslao
svoja dva člana, Franka Potočnjaka i Milivoja Jambrišaka, da utječu na hrvatske i ostale
južnoslavenske zarobljenike da se dobrovoljno pridruže toj vojnoj formaciji. Pristali zarobljenici su
1917. okupljeni u Odesi gdje su se formirale postrojbe. Pod utjecajem delegata srbijanske vlade, a i
pojedinih zarobljenika Srba, prva formirana postrojba nazvana je I. srpska dobrovoljačka divizija.
Njezini su pripadnici dobili šajkače (kape srbijanske vojske), a pred srpskom zastavom polagali su
zakletvu srbijanskom kralju.
Takav je postupak uznemirio zarobljenike - Hrvate. Pri formiranju nove postrojbe, oni nisu htjeli
primiti šajkače niti pred srpskom zastavom položiti zakletvu srbijanskom kralju. Misleći na svoju
domovinu, u ime koje bi se borili, klicali su: „Živjela Hrvatska!“ Srpski časnici i kozaci navalili su na
zarobljenike - Hrvate, ubivši 13-oricu i ranivši veći broj. Taj pokolj zarobljenika Hrvata u Odesi ostao
je u gorkom sjećanju svakoga Hrvata.

56
Sve dobrovoljačke postrojbe u Odesi uključene su zatim u Dobrovoljački korpus Srba, Hrvata i
Slovenaca. Zbog velikosrpskih koncepcija srpskih oficira i njihovih brutalnih postupaka, u tom se
korpusu začeo masovni disidentski pokret, zbog čega je on početkom 1918. i prestao postojati.
Neki južnoslavenski zarobljenici na istočnom bojištu, ostavši u Rusiji i nakon Oktobarske revolucije,
uključili su se u postrojbe sovjetske Crvene armije. Najpoznatiji od njih bio je Aleksa Dundić (pravim
imenom Tomo) rodom iz Grabovca kod Imotskog. Kao časnik Crvene armije poginuo je 1920.
Sovjetska ga je vlast poslije pogibije proglasila herojem. O njemu je napisana drama i snimljen film u Page | 57
sovjetskoj Rusiji.

SUDIONIŠTVO U POBUNAMA MORNARA

Potkraj 1917. među mornarima u šibenskoj ratnoj luci formirale su se tajne grupe mornara kao
rasadište antiratnoga i antiaustrijskog raspoloženja. Nešto prije toga, 5. listopada 1917., osmorica
mornara zavjerenika prisilila su ostale članove posade na pasivnost i prebjegli u talijanske vode.
Predali su se Talijanima istog dana u talijanskoj luci Potenza di Picona.
Buntovna raspoloženja mornara iskazana su u siječnju 1918. i na nekim ratnim brodovima u Puli.
Organizatori i sudionici te pobune bili su zatim uhićeni i osuđeni na kazne zatvora do 10 godina.
Početkom veljače 1918. izbila je pobuna mornara na 40 ratnih brodova u Boki kotorskoj. Pobunjenici,
među kojima je bilo 31% Hrvata, zahtjevali su da se prekine rat, zaključi mir, da se dopusti
samoodređenje naroda, da se osigura bolja opskrba stanovništva živežnim namirnicama, da se ukine
cenzura te da se sudionicima te mornaričke demonstracije zajamči da neće biti kažnjeni. Pobuna je već
nakon 2 dana ugušena. Prijeki vojni sud osudio je na smrt strijeljanjem četvoricu glavnih organizatora
pobune: jednog Čeha - Františeka Raša, i trojicu Hrvata - Antuna Grabara (iz Poreča), Matu Brnčevića
(iz Krila-jesenica kod Omiša) i Jerka Šižgorića (iz Žirja kod Šibenika).
U to je vrijeme zapovijednik austro-ugarske ratne mornarice bio admiral Maksimilijan Njegovan,
Hrvat, rodom iz Zagreba, koji je odmah nakon pobune mornara u Boki kotorskoj smijenjen i
umirovljen, a umjesto njega na to je mjesto postavljen Miklós Horthy, Mađar. Horthy je sumnjičio
mnoge mornaričke časnike - Hrvate kao nepouzdane. Zbog toga nepovjerenja kontraadmiral Dragutin
Prica, rodom iz Svetog Jurja kod Senja, zatražio je mirovinu i bio umirovljen u svibnju 1918.

Zeleni kadar
Proturatno raspoloženje u HM bilo je vrlo izrazito već 1916. Austro-Ugarski vojnici iz hrv. zemalja,
koji su bili ranjeni na bojištima i dospjeli u bolnice, trovali su zadobivene rane kako bi što dulje ostali
na liječenju, a mnogi se od njih, kad bi dobili dopust i otišli svojim kućama, nakon isteka dopusta, ne
bi vraćali u svoje postrojbe, nego su se krili u svome zavičaju - po poljima i šumama (otuda naziv
„zeleni kadar“). Austro-Ugarsko oružništvo ih je progonilo i hvatalo kao vojne bjegunce.
Pojava zelenog kadra bila je izraz spontanog otpora pojedinca protiv Austro-Ugarske. Pripadnici
zelenog kadra prenosili su vijesti o skorom slomu Monarhije i isticali da ne žele spašavati takvu
državu. Po poljima i šumama krili su se ne samo takvi naoružani pojedinci već i njihove naoružane
grupe koje su imale svoje vođe.

NEVOLJE CIVILNOG STANOVNIŠTVA

Zbog masovne mobilizacije rezervista, pa i mladića iznad 18 godina, radna aktivnost u selima i
gradovima bila je uvelike poremećena, te su mnoge obitelji bile i izložene egzistencijalnim nedaćama.
U selima se osim toga provodila i rekvizicija poljoprivrednih proizvoda i stoke, što je također
povećalo neimaštinu i nezadovoljstvo.
Na području Istre iz kotara Pule i Rovinja, prisilno se iseljavalo stanovništvo jer je to područje bilo
proglašeno ratnom operativnom zonom. Velik problem u Dalmaciji i Istri bila je prehrana
stanovništva. Sve je više živežnih namirnica ponestajalo. Mnoge su obitelji, pa i cijeli krajevi, bili
zahvaćeni glađu. Predstavnici vlasti uveli su već od 1915. aprovizaciju i racioniranu opskrbu. U
dalmatinskim i istarskim gradovima tijekom 1916. i 1917. uvedene su i krušne karte s kojima se po

57
osobi moglo kupiti 200 grama kruha na dan. Da se pomogne izgladnjeloj djeci iz ugroženih krajeva, u
Banskoj Hrvatskoj pokrenuta je akcija spašavanja djece. Tom je akcijom u Zagrebu rukovodio
Zemaljski odbor za zaštitu obitelji vojnika mobiliziranih vojnika u ratu, u kojemu su se svojom
aktivnošću osobito istaknuli hrv. domoljubi Josip Šilović i Đuro Basariček30.
Stanovnici se međusobno nisu smjeli otvorenije ni izjadati zbog svojih nevolja jer su svako
negodovanje budno pratili brojni policijski doušnici shvaćajući to kao aktivnost uperenu protiv
vladajućeg režima. Page | 58
1918. počela je harati i španjolska gripa koja je zahvatila veći do svijeta te je od te bolesti stradalo više
ljudi nego što ih je stradalo na svim ratištima tijekom rata. I na hrv. prostoru od te je bolesti umrlo
nekoliko desetaka tisuća oboljelih.

HRVATSKA POLITIČKA EMIGRACIJA I NJEZINA AKTIVNOST

Uoči početka i neposredno nakon početka rata u Italiju je pobjeglo nekoliko hrv. političara i javnih
djelatnika (Frano Supilo, Ante Trumbić, Ivan Meštrović i dr.), koji su bili zainteresirani za ratnu i
poratnu sudbinu hrv. naroda. Djelujući najprije u Rimu, dolazili su do niza informacija između kojih
su se osobito izdvajale one u svezi s Rusijom i Italijom. Informacije o Rusiji upućivale su na to da je
Rusija zainteresirana da Južni Slaveni budu oslobođeni od austrijskih Nijemaca i Mađara. Informacije
o Italiji upozoravale su na to da se Italija, kao članica Trojnog saveza, sustegnula od svojih
savezničkih obveza i proglasila neutralnom kako bi mogla politički trgovati svojom neutralnošću.
Nalazeći u tim informacijama razloge za uznemiranje i protuakciju, hrv. su politički emigranti sastavili
memorandum koji su u Rimu, u rujnu 1914. predali ruskome, engleskome i frncuskom ambasadoru. U
tome memorandumu prikazali su probleme Južnih Slavena u HM, koji mogu biti riješeni samo
slomom Monarhije. Predložili su ujedno da Saveznici (članice Antante) pozovu Južne Slavene iz
sastava Austro-Ugarske i da i sa svoje strane poduzmu sve kako bi pridonijeli rušenju HM.
U Rimu su hrv. politički emigranti stupili u doticaj s tamošnjim poslanikom Kraljevine Srbije koji je
javio svojoj vladi iz Rima kako bi bilo svrsishodno da se, u zajednici s emigrantima Hrvatima, nađu i
emigranti Srbi s područja Austro-Ugarske. Srbijanska je vlada, prihvativši prijedlog, uputila u Italiju
dvojicu istaknutih bosansko-hercegovačkih Srba - Nikolu Stojanovića i Dušana Vasiljevića. Na
sastanku hrv. emigranata održanom 22. studenog 1914. u Firenci, dogovoreno je da se osnuje odbor
koji bi zastupao sve Južne Slavene iz Austro-Ugarske, s nazivom Jugoslavenski odbor.
Zadaci Jugoslavenskog odbora bili su surađivanje s vladama sila Antante i zalaganje za izdvajanjem
južnoslavenskih zemalja iz Austro-Ugarske, kako bi se te južnoslavenske zemlje potom mogle
ujediniti sa Srbijom i Crnom Gorom u zajedničku samostalnu državu. Taj je dogovor uskoro dobio
potporu Starčevićeve stranke prava u Banskoj Hrvatskoj i Narodne napredne stranke u Sloveniji. Tako
su otada u sastavu Odbora bili i hrv. i srpski i slovenski politički emigranti.
Konstituiranje Odbora obavljeno je 30. travnja 1915. u Parizu, a za predsjednika je izabran Ante
Trumbić. Nedugo potom sjedište odbora premješteno je u London. U Londonu je uspostavljena
njegova središnja kancelarija kojom je rukovodio Hinko Hinković. Izvan tog sjedišta Odbor je imao
svoje stalne područne kancelacije - u Parizu, Genevi, Petrogradu i Washingtonu.
Jugoslavenski odbor odredio je Franu Supila da kontaktira s vladama sile Antante kojima je on
obrazlagao nužnost poslijeratnoga južnoslavenskog ujedinjenja tvrdeći da bi ta južnoslavenska država
mogla biti branom pred novim težnjama njemačkog ekspanzionizma. Osobito se borio protiv
talijanskih aspiracija i tajnoga Londonskog ugovora (26. travnja 1915. u korist Italije, a na štetu
Slovenaca i Hrvata), za koje je naknadno saznao za svog boravka u Petrogradu.
U promidžbi ciljeva za koje se zalago Odbor i u novčanom podupiranju Odbora podosta su pridonosili
hrv. iseljenici u Južnoj Americi i SAD-u posredovanjem svojih za te svrhe specijalno utemeljnih
organizacija - Jugoslavenske narodne obrane (23. siječnja 1916. u Antofagasti) i Jugoslavenskog
narodnog vijeća (30. studenog 1916. u Pittsburghu). Jugoslavenski odbor izdavao je i svoje biltene na
francuskim (Bulletin Yugoslave) i engleskome (The Southern Slav Bulletin).
Suradnja Odbora i srbijanske vlade nije tekla onako kako se očekivalo i to najviše zbog stavova Nikole
Pašića, predsjednika te vlade. Prema Pašićevu velikosrpskom shvaćanju, buduća jugoslavenska država
trebala je biti samo proširena Srbija, koja bi se trebala zvati Nova Srbija ili Velika Srbija. Suprotno

30
od srpnja 1917. do rujna 1918. bilo je zbrinuto 16 349 djece.

58
takvu velikosprskom stavu Frano Supilo je isticao da bi buduća država južnoslavenskih naroda trebala
biti demokratska i federativna zajednica, pa je od Odobora zahtjevao da utječe ne Pašića kako bi on i
njegovi istomišljenici napustili svoje velikosrpske stavove. Budući da je vodeći dio Jugoslavenskog
odbora oklijevao u potpori tom Supilovu zahtjevu zbog opreza da se ne bi zaoštrili odnosi sa
srbijanskom vladom, Supilo je, nezadovoljan takvom taktikom, istupio iz Odbora 5. lipnja 1916. i
otada djelovao samostalno. Supilo je svoj istup pismeno obrazložio Odboru, istaknuvši da nije „ni
najmanje zadovoljan postupkom i politikom srpske vlade u poimanju i rješavanju jugoslavenskog Page | 59
pitanja“. Isticao je da Hrvatska mora biti u odnosu prema Srbiji i ostalome istočnom dijelu Južnoga
Slavenstva „ravnopravni faktor“.
Napokon su tek ljeti 1917. vođeni pregovori između Jugoslavenskog odbora i srbijanske vlade o
pitanjima zajedničke jugoslavenske države. Na Pašića je utjecalo nekoliko razloga da pristane na te
pregovore, primjerice pad carizma u Rusiji, u kojemu je srbijanska vlada imala potporu i zaštitu;
ulazak SAD-au rat, Svibanjska deklaracija Jugoslavenskog kluba u Beču, nepovoljan odjek solunskog
procesa te nastojanje Austro-Ugarske da sklopi separatni mir sa Silama Antante.
Ti pregovori Jugoslavenskog odbora i srbijanske vlade vođeni su na Krfu, te je i zajednička izjava tih
pregovora od 20. srpnja 1917. nazvana kao Krfska deklaracija. U toj su deklaraciji pregovarači
istaknuli da su postgli suglasnost da se obavi ujedinjenje „Srba, Hrvata i Slovenaca“ u jednu državu i
da ta država bude „ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija na čelu s dinastijom
Karađorđevića“. Sporazumjeli su se da se u toj zajedničkoj budućoj državi ravnopravno mogu
upotrebljavati zastave, grbovi i pisma, da vjere budu ravnopravne, da se uvede jedinstven kalendar, da
će građani biti ravnopravni i imati opće i jednako izborno pravo, te da, nakon ujedinjenja,
ustavotvorna skupština donese ustav kvalificiranom većinom.
Štiteći svoje interese, srbijanska je strana u tim pregovorima nametnula svoj stav da buduća zajednička
država unaprijed bude označena kao monarhija i da vladar u njoj bude srbijanski kralj, što je bio
sasvim nedemokratski čin i dokaz koliko su ti pregovori bili „ravnopravni“. Pašić nije namjeravao
poštovati stavove deklaracije o ravnopravnosti.
Između Odbora i talijanske vlade nije bilo uže suradnje. Talijani su nakon poraza kod Caporetta
(Kobarida) 1917. smatrali nužnim postići sporazum s Južnim Slavenima. Za tu je svrhu u Rimu
osnovan i talijanski Odbor za sporazum s Južnim Slavenima na čijem je čelu bio političar i publicist
Andrea Torre. Uz posredovanje Britanaca došlo je do pregovora između talijanskog Odbora za
sporazum s Južnim Slavenima i Jugoslavenskog odbora, koji su 7. ožujka 1918. završili zajedničkom
izjavom, poznatom kao sporazum Trumbić - Torre. U toj izjavi istaknuto je da se i s jedne i s druge
strane podupiru težnje za ujedinjenje Južnih Slavena i dovršenje ujedinjenja Talijana, da će se
talijansko-jugoslavenski teritorijalni sporovi rješavati na načelima narodnosti i samoodređenja te da će
narodne manjine u jednoj i drugoj državi imati manjinska prava. Ta je izjava potom prihvaćena i na
Kongresu potlačenih naroda Austro-Ugarske, održanome 8., 9. i 10. travnja 1918. u Rimu. Od tog
vremena Jugoslavenski odbor ima sve veći ugled u inozemstvu kao politički predstavnik i zagovaratelj
težnja Južnih Slavena iz sklopa Austro-Ugarske.

POLITIČKA DJELATNOST NARODNIH ZASTUPNIKA I POJEDINIH HRVATSKIH

DOMOLJUBA

Posljednji predratni saborski izbori u Banskoj Hrvatskoj održani su 16. prosinca 1913. U tada
izabranom novom Hrvatskom saboru od 88 zastupničkih mjesta, Hrvatsko-srpska koalicija imala je 48
zastupnika. Prvo ratno saborsko zasjedanje u Zagrebu započelo je 14. lipnja 1915. Sabor je nakon tog
zasjedanja radio povremeno i dalje tijekom rata. Koalicija je vodila oportunističku politiku. Zastupnici
ostalih stranaka iznosili su svoja politička stajališta, npr. zastupnik Stjepan Zagorac, samostalni
starčevićanac, govorio je o hrv. pitanju na saborskoj sjednici 23. prosinca 1915. i istaknuo da Hrvati
svoju budućnost ne vidi ni u dualistički ni u trijalistički uređenoj HM, već u savezu država unutar te
Monarhije, u kojoj bi bila i hrv. džava. Zastupnik Stipe Vučetić na saborskoj sjednici 21. prosinca
1916. kritizirao je svaku daljnju nagodbenjačku politiku s Mađarima i zagovarao, unutar HM,
samostalnu hrv. državu.
Prvo zasjedanje Carevinskog vijeća u Beču započelo je u svibnju 1917. Kako bi mogli sudjelovati u
njegovu radu, pojedini hrv. zastupnici iz Dalmacije, kao i pojedini slovenski iz Kranjske, Štajerske i
Koruške, bili su prethodno oslobođeno od konfinacije. Hrvatski zastupnici iz Dalmacije i Istre i

59
zastupnici iz slovenskih zemalja u Carevinskom vijeću imali su svoj zasebni Jugoslavenski klub koji je
30. svibnja 1917. prihvatio i javno objavio svoju deklaraciju (poznatu kao Svibanjska deklaracija
Jugoslavenskog kluba), kojom je, „na temelju narodnoga načela i hrvatskoga državnoga prava“,
zahtijevano „ujedinjenje svih zemalja u Monarhiji, u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi u jedno
samostalno, od svakog gospodstva tuđih naroda slobodno i na demokratskoj podlozi osnovano
osnovano državno tijelo, pod žezlom Habsburško-lorenske dinastije“. Jugoslavenski je klub 31.
siječnja 1918. svoj memorandum dostavio i austro-ugarskoj delegaciji i ostalim delegacijama, koje su Page | 60
u Brest-Litovsku pregovarale o uspostavljanju mira. Tim memorandumom Jugoslavenski klub zalagao
se za hitan i demokratski mir, za cjelovito razoružanje i za priznavanje potpunog prava svakog naroda
na samoodređenje.
Okupljali su se i Južni Slaveni iz sklopa Austro-Ugarske, nošeni težnjom da se oslobode i samostalno
organiziraju. Ta je težnja, koju su osobito poticali Jugoslavenski klub i Starčevićeva stranka prava,
iskazana i njihovim sazivom međustranačke konferencije koja je 2. i 3. ožujka 1918. održana u
Zagrebu. U svojoj izjavi (poznatoj i pod nazivom: Zagrebačka deklaracija) oni su istaknuli da su
Slovenci, Hrvati i Srbi jedinstven narod i da „to jedinstvo mora ostati nedjeljivo i bezuvjetno“, da
zahtijevaju „nezavisnost, ujedinjenje i slobodu u svojoj jedinstvenoj narodnoj državi“, da ta država
bude uređena „na načelima potpune građanske slobode i demokratske samouprave“.
U posljednje dvije ratne godine režim je sve više popuštao i postupno se moglo sve slobodnije javno
djelovati. Taj proces popuštanja započeo je 2. srpnja 1917., kad je kralj (car) Karlo objavio amnestiju
za sve uhićenike i osuđenike iz političkih razloga. Uz postojeće političke listove otada se pojavljuju i
nova politička glasila, a bilo je moguće, uz prethodno odobrenje policije, organizirati i javne skupove.
Među tim javnim skupovima isticala su dva kulturna (oba u Zagrebu): jedan 9. listopada 1917. u
povodu 60. rođendana Ive Vojnovića, a drugi 19. ožujka 1918. u povodu 100. godišnjice rođenja Petra
Preradovića.
U Hrvatskom je saboru 26. lipnja 1918. grupa zastupnika31 predložila donošenje zaključka „da se
hrvatsko, dotično jugoslavensko pitanje riješi na temelju prava narodnoga samoodređenja u onom
smislu kako to danas izjavljuju i priznaju sve velike i male, slobodne i demokratske države i narodi
čitavog svijeta“. Uočljivo je da su u grupi predlagača tog zaključka i Stjepan Radić i Srđan
Budisavljević. Radić se zalagao za „ujedinjenu Hrvatsku u sklopu Monarhije“, što je izričito istaknuo
u svom saborskom govoru od 4. kolovoza 1917., koji je završio usklikom: „Živjela Hrvatska!“
Radić je već od travnja 1918. počeo podupirati i akcije za šire ujedinjenje na južnoslavenskom
prostoru. Budisavljević je postao disident Koalicije. Iz Koalicije je, nezadovoljan njezinom
rezerviranošću, istupio početkom srpnja 1917. i Ivan Lorković, prvak Hrvatske ujedinjene samostalne
stranke.
Težnja koncentraciji hrv. političkih snaga svoje konkretniji izraz dobila je na sastanku predstavnika
svih dalmatinskih političkih stranaka, održanome 2. srpnja 1918. u Splitu. Na tom je sastanku
zaključeno da predratne političke stranke u Dalmaciji prestaju postojati i da se, umjesto njih, osnuje
jedinstvena Narodna organizacija s rukovodećim odborom od 16 članova, koji preuzima „vođenje
politikog pokreta u Dalmaciji“. Nedugo potom održan je 14. srpnja 1918. i politički skup u Sušaku na
kojem je osnovana Narodna organizacija Slovenaca, Hrvata i Srba za Hrvatsko primorje i Istru. Sličan
proces organiziranja tekao je i u Sloveniji gdje je 16. kolovoza 1918. u Ljubljani osnovan
općeslavenski Narodni svet s njegovim pokrajinskim odborima za Trst, Primorsku, Korušku i
Štajersku.
U daljnjoj izgradnji tako započete političke koncentracije sudjelovale su i 4 političke stranke iz Banske
Hrvatske32, koje su 24.rujna 1918. objavile da su se udružile s dalmatinskom Narodnom organizacijom
i sa slovenskim Narodnim svetom. Predstavnici te političke udruge sastali su se 5. listopada 1918. u
Zagrebu i tada osnovali Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, koje je imalo zadaću ostvariti
„ujedinjenje svih Slovenaca, Hrvata i Srba u narodnu, slobodnu i neodvisnu državu Slovenaca, Hrvata
i Srba, uređenu na demokratskim načelima“. Tri dana poslije, 8. listopada 1918., u to se vijeće
uključila Hrvatsko-srpska koalicija.

31
Ante Pavelić, Ivan Kovačević, Ivan Krnic, Živko Petričić, Marko Mileusnić, Dragutin Hrvoj, Stjepan Radić, Ivan
Peršić, Cezar Akačić, Srđan Budisavljević i Tomo Jalžabetić
32
Sračevićeva stranka prava, HPSS, Srpska narodna radikalna stranka i Socijaldemokratska stranka

60
Plenum Narodnog vijeća SHS imao je 80 delegiranih članova. Uži sastav plenuma Narodnog vijeća
SHS bio je Središnji odbor Narodnog vijeća SHS. Središnji odbor imao je 30 članova. Predsjedništvo
Središnjeg odbora bilo je ujedno i predsjedništvo Narodnog vijeća SHS, a sastojalo se od predsjednika,
dva potpredsjednika i tri tajnika. Za predsjednika Narodnog vijeća SHS izabran je Anton Korošec, za
potpredsjednika Ante Pavlić (zubar) i Svetozar Pribičević, a za tajnike Mate Drinković, Ivan Lorković
i Srđan Budisavljević.
Kralj Karlo je nastojao spriječiti raspadanje svoje carevine pa je 16. listopada 1918. objavio manifest Page | 61
kojim je obećao federalno uređenu državu. HM je trebala postati „savezna država u kojoj svaki narod
na svom teritoriju tvori vlastitu državnu zajednicu“. Središnji odbor Narodnog vijeća SHS 19.
listopada 1918. objavio je svoju deklaraciju kojom je odbacio rješenje ponuđeno carevim manifestom i
zahtijevao potpuno samostalnu i neovisnu jugoslavensku državu.
U sklopu Središnjeg odbora Narodnog vijeća SHS formirane su 21. listopada 1918. djelatne sekcije i
imenovani njihovi pročelnici. Rasulo Austro-Ugarske bilo je sve vidljivije.

RASKID SVIH DRŽAVNOPRAVIH VEZA S AUSTRO-UGARSKOM

U takvu političku ozračju sve se više govorilo i o prekidu državnopravnih odnosa s Austro-Ugarskom.
Zbog toga se s velikom napetošću očekivao stav Hrvatskog sabora sazvanog za 29. listopada 1918.
Tog se dana ispred sabornice na Markovu trgu u Zagrebu okupilo mnoštvo zagrebačkih građana. Došli
su i generali Mihovil Mihaljević, zapovijednik domobranstva, i Luka Šnjarić, zapovijednik zajedničke
carsko-kraljevske vojske, koji su ušli u sabornicu i sjeli pokraj bana Ivana Mihalovića odlučni da
zajedno s banom budu uz narodno predstavništvo i prihvate sve odluke toga narodnog predstavništva.
Hrvatski sabor na tom je zasjedanju 29. listopada 1918. donio sljedeće zaključke: da se na temelju
„prava narodnoga samoodređenja“ svi dotadašnji „državno-pravni odnošaji i veze između kraljevine
Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane te kraljevine Ugarske i carevine Austrije s druge strane
- razrješavaju“, da se „Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s Rijekom proglašuju posve neovisnom
državom prema Ugarskoj i Austriji“, koja „pristupa u zajedničku narodnu suverenu državu Slovenaca,
Hrvata i Srba“ i da se Narodnom vijeću SHS „priznaje vrhovna vlast“.
Ban Antun Mihalović je izjavio da se od tog trenutka sva postojeća izvršna vlast podređuje i stavlja na
raspolaganje Narodnom vijeću SHS kao vrhovnom upravnom tijelu države.

UMJETNOST, KNJIŽEVNOST, KULTURA, ŠKOLSTVO I CRKVA

U HRVATA KRAJEM 19. I POČETKOM 20. STOLJEĆA

UMJETNOST NA HRV. PROSTORU U 19. STOLJEĆU - KLASICIZAM I BIDERMAJER

Zbivanja unutar hrv. likovne umjetnosti tijekom 19. st. u znaku su okupljanja i jačanja domaćih
umjetničkih snaga i promjene shvaćanja zadaće likovne umjetnosti, koja se pojavljuje kao odraz
sazrijevanja kulture i nacionalne svijesti. Tako će, od druge polovice 19. do prvih desetljeća 20.
stoljeća, karakterizirati izrazita nacionalna funkcija u umjetnosti. Literarni historicizam odrazit će se u
povijesnom žanrovskom slikarstvu i skulpturi Otona Ivekovića, Ferde Quiquereza, Celestina
Medovića, Ivana Rendića i Roberta Frangeša Mihanovića, te i u glazbi Ivana Zajca kao i u
književnosti, npr. u povijesnim romanima Augusta Šenoe ili u pjesmama fra Grge Martića.
Ljubav prema prošlostli u vijeme klasicizma i bidermajera, kao njegove vrlo bliske inačice probudio je
i razvijao građanski stalež, koji tijekom 19. st. postaje vodećim nositeljem narudžba.
Različite regije očituju i različitu kulturnopolitičku situaciju u 19. st. Razlikujemo regionalne kulturne
krugove: Slavonija i sjeverozapadna Hrvatska su pod utjecajem centralne Europe, u Hrvatskom
primorju prožimaju se srednjoeuropski i talijanski kulturni krug, Rijeka je izdvojena, snažna
gospodarska sredina, a Dalmacija je i dalje pod snažnim talijanskim utjecajem. Postupno, između prve
zajedničke umjetničke manifestacije, gospodarske izložbe 1864. i Hrvatskog salona 1907., likovni
život na hrv. prostorima postajao je sve homogeniji.
U umjetnosti 19. st. izmjenjuje se nekoliko stilskih razdoblja. Razdoblje ilirizma, između 1830. i
1860., poklapa se s likovnim jezikom klasicizma i bidermajera. Razdovlje romantizma podudara se s

61
nagodbenom fazom, od 1860. do 1890., kada se razvijaju i šire realistički, naturalistički i
imepresionistički stilski elementi.

Klasicizam i bidermajer

Hrvatska umjetnost u znaku je klasicizma, od kraja 18. st. do nagodbenog doba. Nastavak klasicizma u
duhu bečkog bidermajera koincidira s izlaskom Gajeve Kratke osnove, Draškovićeve Disertacije, Page | 62
Ilirske čitaonice, Matice ilirske itd. Vrijeme ilirskog pokreta prati historicizam, koji se osjetio u
likovnim umjetnostima, od slikarstva do arhitekture.
Glavni naručitelji u klasicizmu su plemstvo te crkvene i vojne vlasti. Aristokracija gradi dvorce od
Zagorja do Baranje i Srijema. Osobito su zanimljiva tri dvorca najbogatijih slavonskih plemića:
dvorac Ezsterházija u Dardi, dvorac Odeschalchija u Iloku te onaj grofovske obitelji Eltz u
Vukovaru. Grofovi Pejačević grade četiri impozantna dvorca, dva u Našicama, te one u Redfali kod
Osijeka i Virovitici. Klasicizam se osjetio i u parkovnoj i vrtnoj arhitekturi, posebice uz dvorce po
Zagorju i Slavoniji. U Zagrebu je uz biskupski dvor uređen park Ribnjak, a najveći domet parkovne
arhitekture tog doba je Maksimir sa petalištem i klasicističkim objektima.
Razdoblje klasicizma u Zagrebu svojom je arhitekturom obilježio Bartol Felbinger. Osobito se ističu
njegova dekoracija zgrada na Gornjem gradu i Harmici, trijem na ulazu u Jurjevsko groblje, kuće u
Opatičkoj, Vlaškoj, Tuškancu te općinska vječnica u Samoboru. U Rijeci na Trsatu, venecijanski
graditelj i kipar, Giacomo Paranuzzi, gradi obiteljski mauzolej grofa Lavala Nugenta na Trsatu u
formi antičkog hrama. Najvažniji događaj za klasicizam u Dalmaciji je izrada projekta za ljetnikovac u
Divuljama trogirske plemićke obitelji Garagnin Fanfogna početkom 19. st., autor koji je bio poznati
venecijanski arhitekt Gian Antonio Selva. U Zadar klasicističke ideje u arhitekturi prenose rimski
arhitekt Basilio Mazzoli, Antonio Luigi de Romanio iz Krfa i Valentino Presani iz Udina. Jedna od
najznačajnijih figura tog razdoblja u Dalmaciji bio je Vicko Andrić, splitski arhitekt i konzervator
koji je u Splitu izradio jednu palaču i jedan glorijet. Među kiparima ističe se Anton Dominik
Fernkorn, austrijski kipar i ljevač, koji sredinom stoljeća radi skulpture sv. Jurja koji ubija zmaja,
spomenik banu Jelačiću i kip Bezgrešne na stupu ispred katedrale u Zagrebu.
Tema klasicizma i bidermajera je portret. Naručuju ga velikaši za svoje dvorce.U Zagrebu plemstvo
nabavlja portrete u poznatoga bečkog slikara Friedricha von Amerlinga. Bečanin Ferdinand Georg
Waldmüller radi portrete i pejzaže. Na jugu pak uz domaće umjetnike djeluju talijanski doseljenici,
poput Sicilijanca Carmella Reggija, koji je početkom stoljeća u Dubrovniku izradio nekoliko portreta
i oltanih pala što odišu klasicističkim duhom. On nastavlja novi stil koji je počeo s povratkom
dubrovačkog slikara Petra Katušića s nedovršenih rimskih studija kod Mengsova đaka, Antona
Marona, oko 1786. Prodor klasicizma na području likovnih umjetnosti u Split donosi Dubrovčanin
Rafo Martini, također rimski đak, 1812. Najpoznatija imena te epohe na sjeveru su dva slovenska
slikara, bečka đaka, Mihael Stroy i Matija Brodnik. Ustaljivanje lokalne proizvodnje u bidermajeru
karakteriziraju pojave Vjekoslava Karasa, školovanog u Firenzi i Rimu, koji je živio u Zagrebu i
Karlovcu, i dvojice udomaćenih stranaca Josipa Franje Mückea i Ivana Zaschea.

Prednagodbeno i nagodbeno doba

Predstavnici romantizma, odnosno kasnog bidermajera, udomaćeni su slikari Slovak Ivan Zache i Čeh
Dragutin Stark. S političkim preokretom počinje novo doba hrv. kulturnog života, razdoblje koje je u
znaku Mažuranića, Kršnjavog, Strossmayera i Kukuljevića, čiji Slovnik umjetnika jugoslavenskih iz
1858. pokazuje buđenje svijesti o vlastitom značenju u likovnoj umjetnosti. To je vrijeme historicizma
u arhitekturi i zakašnjelog romantizma koji osjećamo u historijskom slikarstvu Josipa Franje Mückea i
Ferde Quiquereza, kao i folklornim temama i pejzažima Nikole Mašića i nazarenskom stilu koji je
podupirao Strossmayer.
70-ih godina slikarstvo se okreće prema temama iz nacionalne povijesti. Najkarakterističniji je primjer
J. F. Mückea, koji oko 1868. počinje slikati povijesne slike, poput Dolazak Hrvata i Smrt Stjepana II.
Držislava. Zakašnjela linija historizcima svog će interpretatora naći u Mückeovu đaku Quiquerezu čija
su djela obilježena antinagodbenom atmosferom i rodoljubnom patetikom, a usporedno s njegovim
povijesnim slikama nastaju pejzaži Nikole Mašića, münchenskog đaka koji će dominirati u Zagrebu

62
sve do Bukovčeva dolaska. Nazarenci Alexander Maximilian Seitz i njegov sin Ludvig rade freske u
novoizgrađenoj đakovačkoj katedrali za biskupa Strossmayera.
19. st. na sjeveru obilježeno je kulturnim konstituiranjem gradskih skupština, a tipični primjeri su
Varaždin i Osijek, u kojima se razvija autonomna umjetnička djelatnost, podupirana od domaće
sredine. Primjerice, snažan slikarski život u Osijeku počinje s Hugom Conradom von
Hötzendorfom, a nastavlja se umjetnošću njegova đaka Osječanina Adolfa Waldingera.
Oko polovice stoljeća počinje se u Dalmaciji osjećati pretporodno doba koje se odražava u Page | 63
nacionalnom buđenju, i tada počinju prvi pokušaji povezivanja sa Zagrebom kao nacionalnim
središtem (prva dalmatinsko-hrvatsko-slavonska izložba 1864.). Te će ideje svoj vrhunac dosegnuti
kad se u rodni kraj vrate Vlaho Bukovac, Celestin Medović i Ivan Rendić. U Zadru 50-ih godina
cvate historijski akademizam i romantizam oličen u figurama Franje Salghettija Driolija, koji slika
rodoljubne slike ilirskoga nacionalnog predznaka (Jugoslavija) i Ivana Skvarčine, koji je nakon
kraćeg boravka u Splitu i Zadru gdje je naslikao niz zanimljivih oltarnih pala otišao zauvijek u
Veneciju. Romantizam u Splitu našao je svoj izraz u djelima slikara Jurja Pavlovića i književnika
Luke Botića. Izlaze knjige o antičkom Solinu, arheologa Frana Carrare. Hrvatskom obalom putuje
Tršćanin Antonio Zuccaro koji će ostvariti niz portreta od Zadra i Skradina do Splita, ali i Alegoriju
povijesti Dalmacije u starome Bajamontijevom kazalištu 1859. U Rijeci najzanimljivije ličnosti te
epohe su slikari Ivan Sinonetti i Francesco Colombo. U skulpturi središnje ličnosti su Pietro
Stefanutti i Vatroslav Donegani, koji radi oltarnu plastiku za đakovačku katedralu.
Na sjeveru u razdoblju između bana Mažuranića i Khuena-Héderváryja, glavno je obilježje dao
historicizam. Negotički stil pojavljuje se već oko 1835. u crkvenoj arhitekturi koju potiče zagrebački
biskup A. Alagović. Glavni protagonisti opsežne građevinske djelatnosti u razdoblju historicizma bili
su arhitekti Friedrich Schmidt, K. Roesner i Herman Bollé, čiji je najveći pothvat, uz restauraciju
zagrebačke katedrale nakon potresa 1880., izgradnja neorenesansnih arkada groblja Mirogoj u
Zagrebu. U Zagrebu niče nekoliko objekata u neobaroknim i neoklasicističkim formama,
neorenesansna palača HAZU F. Schmidta 1880., HNK austrijskih arhitekata H. Helmera i F. Fellnera
1895., klasicistička gimnazija (danas muzej Mimara). Duh vremena odražava i katedrala sv. Petra,
1866. - 1882., koju prema planovima K. Roesnera i F. Schmidta podiže Strossmayer u Đakovu. U
Splitu se u duhu historicizma gradi kazalište 1893., Prokurative i Biskupska palača.
Promotor umjetničke djelatnosti u Zagrebu bio je Izidor Kršnjavi, bečki đak, slikar, likovni kritičar i
povijesničar umjetnosti, voditelj Odjela za bogoštovlje i nastavu. 1868. osnovao je Društvo umjetnosti
koje postaje pokretačka snaga u likovnosti do početka 20. st. Njegovom zaslugom 1880. osnovani su
Muzej za umjetnost i obrt, i 1882. Obrtna škola gdje će započeti školovanje predstavnici hrv. moderne.
On uređuje Odjel za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj ulici 10. U tome projektu oko 1900. sudjeluju
svi važni onodobni umjetnici, počevši od slikara Medovića, Bukovca, Tišova, Čikoš-Sesije i
Ivekovića, do kipara Valdeca i Frangeša.
Lokalna kiparska djelatnost dobiva snažni zamah pojavom Ivana Rendića, Bračanina koji nakon
školovanja u Italiji nekoliko godina boravi i djeluje u Zagrebu. Drugi tadašnji poznati talijanski đak
bio je Branislav Dešković, istaknuti animalist i portretist. Na prijelazu stoljeća dominantne pojave u
hrv. skulpturi bili su Robert Frangeš Mihanović i Rudolf Valdec.

Počeci hrvatske moderne

Umjetnici moderne koji studiraju u Beču, Münchenu i Parizu, prate tamošnju likovnu situaciju i
prenose ju u svoj zavičaj. Istodobno u hrv. umjetnosti traje romantični ilirizam koji se osječa u
državotvornosti motiva, nacionalnoj ikonici, počevši od povijesnih tema (Bukovčeve slike Gundulićev
san i Dubravka, Medovićeva Splitski sabor 1897.) do prikaza domaćih krajolika ili seljaka u narodnim
nošnjama. U Zagreb nakon studija dolaze dvojica mladih umjetnika: Vlaho Bukovac i Celestin
Medović. Bukovac postaje osnivačem „zagrebačke škole“ mladih umjetnika, u čijim će se djelima
osjetiti njegov utjecaj u plenerizmu, svijetlosnim bojama i prozirnim sjenama.
Prijelaz dvaju stoljeća u Hrvatskoj u znaku je novih socijalnih, političkih i kulturnih forma. U literaturi
i likovnoj umjetnosti osjećaju se utjecaji Beča. Osobitu ulogu imaju praški i bečki đaci, poput Dušana
Plavšića i Giuda Jenyja, koji 1898. izdaju prvi broj lista Mladost, smotre za modernu književnost i
umjetnost.
Secesija se u hrv. umjetnosti odrazila u odricanju od historicizma. Primjerice, arhitektura bečkih i
njemačkih đaka Viktora Kovačića, Vjekoslava Bastla, Huga Erlicha, Aladara Baranyaia, Stjepana

63
Podhorskog, Rudolfa Lubynskog i Dioniza Sunka, reakcija je na Bolléove restauratorske zahvate. U
slikarstvu se odrazila u odvajanju Bukovčeve „šarene zagrebačke škole“ od Društva umjetnosti Izidora
Kršnjavoga. Riječ je o secesionističkoj grupi koja se formirala oko Bukovca, a pripadali su joj kipari
Rudolf Valdec i Robert Frangeš Mihanović, slikari Artur Alexander, Robert Auer, Menci Clement
Crnčić, Ferdo Kovačević, Oton Iveković i arhitekt Viktor Kovačić.
Martin Pilar, Janko Holjac, Josip Vancaš i Kamilo Tončić, arhitekti koji su diplomirali na bečkoj
Visokoj tehničkoj školi, i imali praksu u bečkim arhitektonskim ateljeima, grade u oblicima kasnog Page | 64
historicizma s motivima secesije, a na javnim objektima pojavljuju se elementi moderne.
Od 1900. pratimo ispreplitanje i sukobe dvaju nacionalizama, hrvatskoga i južnoslavenskoga. U
sklopu nacionalne ikonike, zanimljiv je opus Viktora Kovačića, autora zagrebačke Burze, od projekta
rješenja trga ispred zagrebačke katedrale do crkve sv. Blaža, i paradigmatski primjer tzv. nacionalnog
stila u sakralnoj arhitekturi.
Južnoslavenske ujediniteljske državotvorne teme svojega najvećeg predstavnika nalaze u ličnosti
Ivana Meštrovića. Javni spomenici u bronci, kamenu i drvu, elektičnog stila koji je svoje izvorište
tražio u kiparskoj tradiciji od grčke plastike do Michelangela, poput spomenika na Avali, tipičan su
primjer državotvorne umjetnosti.
Ideje južnoslavenskog jedinstva očituje i društvo Lada, savez likovnih umjetnika s nacionalnim
sekcijama.
Temelje hrv. modernog slikarstva uspostavljaju trojica slikara münchenske škole: Josip Račić,
Miroslav Kraljević i Vladimir Becić (uvode u hrv. umjetnost pariške novosti, impresionizam uz
elemente secesije i simbolistike). Među njima, najveće zasluge ima Kraljević koji, oslanjajući se na
Maneta, dospijeva do sezanističke konstrukcije slike.
Najzanimljivija osoba na početku 20. st.u Dalmaciji jest venecijanski đak Emanuel Vidović, koji se
koristi elementima simbolizma, pejzažima i mrtvom prirodom. Povezuje prvu i drugu secesiju, onu
zagrebačke šarene škole i onu iz Beča na čelu s Ivanom Meštrovićem, M. Račkim i T. Krizmanom, a
koju je karakterizirala monumentalizacija simbola i simbolistički ekspresionizam. Od velike epizode
„Minhenskog kruga“ počinje slom hrvatske secesije, a početkom rata povijesnu ulogu u hrv. moderni
odigrao je Proljetni salon (1916. - 1919.), osnovan u jeku krvavih godina na kojemu izlažu različite
generacije predstavljajući različita stilska nagnuća. Nove slikarske nade postaju mladi umjetnici poput
Lj. Babića, M. Steinera, Z. Šulentića ili J.Mišea.

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U 19. I POČETKOM 20.STOLJEĆA - ROMANTIZAM,

REALIZAM, MODERNA, MODERNIZAM

Romantizam se pojavljuje u središnjim deseteljećima 19. st. Domaći romantizam posjeduje i neke
osobite značajke koje izravno proizlaze iz hrv. kulturnih i političkih prilika. Temeljna karakteristika
hrv. romantizma jest njegova nacionalna sastavnica koja se oblikuje u općekulturnom programu,
stvaranju osnovnih oblika književnog života i ponajbolje očituje u Daničinom sloganu „narod bez
narodnosti kao tijelo bez kosti“. Hrv. romantičarska književnost svoj je oslonac našla u domaćoj
renesansnoj i baroknoj književnosti, a hrv. su romantičari obuhvatili gotovo sve književne rodove i
vrste. Najzastupljenija je ilirika, znatan je broj epskih djela, obilna je putopisna književnost, pojavljuju
se i dramski oblici i započinje novelistika.
U ilirici su se okušali mnogi (Ivan Mažuranić, Dimitrija Demeter, Antun Nemčić, Ivan Kukuljević
Sakcinski, Ivan Trnski...), ali ponajbolja ostvarenja pripadaju Stanku Vrazu i Petru Preradoviću.
Vrazovo pjesništvo formalno je vrlo raznovrsno, a ponajbolja mu je zbirka Đulabije (1840.) u kojoj
spaja motive ljubavi prema ženi i domovini, ostvarivši jednostavan izraz blizak narodnoj pjesmi.
Preradović je objavio dvije zbirke pjesama: Prvenci i Nove pjesme te stekao veliku popularnost
domoljubnom lirikom, posebice motivima materinskog izraza i domotužja kojima osvaja onodobnu
publiku.
Najveći dosezi epskog pjesništva hrv. romantizma vezuju se uz stvaranje Ivana Mažuranić. Klasična
tradicija, dubrovačko pjesništvo i narodna porezija temeljni su Mažuranićevi poticaji u sastavljanju
Smrt Smail-age Čengića (1846.), romantičnog spjeva od 5 pjevanja za kojeg je osnovnu građu
pronašao u stvarnom događaju, pogibelji turskog junaka i hercegovačkog paše Ismail-age Čengića u
sukobu s Crnogorcima. Osnovne ideje spjeva su prolaznost sile, vjera u pravdu i konačna pobjeda
dobra u životu. Najčešći oblik izražavanje je monolog, a svako se pjevanje može protumačiti kao dio

64
dramske strukture. Na Mažuranića je od suvremenika utjecao Dimitrija Demeter svojim Grobničkim
poljem, polimetričnom poemom o legendarnoj borbri Hrvata s Tatarima. Franjo Marković u svojim,
pomalo idiličnim spjevovima Dom i svijet i Kohan i Vlasta tematizira otpor germanizacije, a vrijednije
su epske pjesničke sastave napisali Luka Botić i Grgo Martić.
U dramskoj književnosti hrv. romantizma prevladava povijesna tragedija. Ivan Kukuljević Sakcinski
piše Jurana i Sofiju, prvu izvornu dramu u novijoj hrv. književnosti, tematski posvećenu borbi protiv
Turaka. Među Demetrovim se dramskim pokušajima ističe Teuta. Mirko Bogović, po uzoru na Page | 65
Shakespearea, obrađuje nekoliko povijesnih sudbina (Frankopan; Stjepan, posljednji kralj bosanski;
Matija Gubec), a žanrovsku iznimku onodobne hrv. drame čini komedija Kvas bez kruha ili Tko će biti
veliki sudac? Antuna Nemčića. On je započeo prvi roman u hrv. književnosti (Udes ljudski) i napisao
Putositnice, jedan od najuspjelijih hrv. putopisa.
Hrvatska novelistika tematski započinje povijesnim, odnosno hajdučko-turskim pripovijestima.
Obilježava ih plošnost i stereotip likova, shematizirana događajna struktura, autorski komentari,
moraliziranje i binarna ideološka shema. Najznačajniji su autori Ljudevit Vukotinović, I. K.
Sakcinski, Dimitrija Demeter, Dragojla Jarnević i Mirko Bogović.
Središnja književna pojava druge polovice 19. st. jest August Šenoa, čije je književno stvaranje
pouzdan znak mijene i nagovještaj drukčijih strujanja u hrv. književnosti. U 20-ak godina književnog
rada okušao se u govoto svim književnim vrstama. To razdoblje, odnosno 60-te i 70-te godine 19. st.
nazivamo Šenoino doba. Prihvatio je preporodnu ideju književnosti koja mora održavati nacionalni
duh, ali je osnovni model modernizirao uspostavivši visoke umjetničke standarde, proširivši žanrovski
repertoar i pridobivši čitateljsku publiku. Njegovom je zaslugom hrv. književnost postala djelatna
moderna institucija građanskog života. Ozbiljniju književnu karijeru započeo je 1861. pjesničkim
sastavcima. Njegov je pjesnički opus raznolik u žanrovskom, tematskom i metričkom smislu. Uz
ljubavnu domoljubnu liriku, popularnu i uglazbljivanu, osobito mjesto u povijesti hrv. pjesništva
zauzima i lirsko-epskim povijesticama u kojima romantičarski opjevava prošla vremena. Njegov
romaneskni opus označava ključnu postaju u povijesti hrv. romana. Šenoa je zapravo kanonizirao
roman kao vrstu i formirao modernu čitateljsku publiku. Iako je napisao nekoliko romana i novela iz
suvremenog života (Mladi gospodin, Vladimir, Prosjak Luka, Branka, Prijan Lovro, U akvariju,
Karanfil s pjesnikova groba), središte njegova opusa čini 5 povijesnih romana: Čuvaj se senjske ruke,
Zlatarevo zlato, Kletva, Diogeneš i Seljačka buna, koji su poslužili kao sredstvo nacionalnoga, ali i
čitateljskog odgoja. Zlatarevo zlato smatra se prvi estetički vrijednim romanom u hrv. književnosti. U
Šenoinim romanima temom iz suvremenog života prepoznatljive su realističke značajke. Tematskim
odabirom i analizom društvenih odnosa (selo - grad, uzdizanje i propadanje na društvenoj ljestvici,
propast plemstva), stvorio je nužne pretpostavke za razvitak hrv. književnog realizma.
Realizam u hrv. književnosti obuhvaća posljednja dva deseteljeća 19. st. Međutim, postoje neki
novelistički pokušaji 50-ih godina koji se obično smatraju zamahom predrealizma (protorealizma):
Ante Starčević Prizor iz života, Adolf Veber Tkalčević Zagrebkinja, Janko Jurković Pavao Čuturić i
Vilim Korajac Šijaci. Hrvatski realizam opterećen je nacionalnim i političkim pitanjima pa su mnogi
mlađi hrv. književnici poput E. Kumičića i A. Kovačića politički djelatni pravaši. Znatan je utjecaj na
hrv. realiste imao Šenoa, a od stranih posebno mjesto zauzima Ivan Sergejevič Turgenjev. Eugen
Kumičić pripovijeda o Istri, Ante Kovačić i K.Š. Gjalski o Zagorju, Vjenceslav Novak o Primorju,
Josip Kozarac o Slavoniji, a Jure Turić o Lici. Počeci hrv. realizma vezani su uz književno stvaranje E.
Kumičića, i to posebice uz roman Olga i Lina. Ponajbolje narativno djelo hrv. realizma, po mnogima i
cijeloga 19.st. jest roman A. Kovačića U registraturi. Kovačićev je roman najizrazitiji primjer
društvene kritike u onodobrnoj književnosti. Od svih je hrv. realista najveći tematski raspon ostvario
Ksaver Šandor Gjalski. U zbirci pripovijesti Pod starim krovovima pripovijeda o životu zagorskih
kurija. Utjecaj Turgenjeva očit je u romanima U novom dvoru i Na rođenoj grudi, a zanimljiv tematski
pomak predstavlja prvi politički roman U noći, jedan od najboljih hrv. romana 19. st. Središnji motivi
najplodnijeg pisca hrv. realizma Vjenceslava Novaka jesu propadanje, bijeda i neimaština. Prikazuje
najrazličitije društvene skupine, uvodi niz tragičnih likova (romani Tito Dorčić, Pavao Šegota i Dva
svijeta, novele U glib, Nezasitnost i bijeda), a u svom ponajboljem romanu Posljednji Stipančići
propovijeda o propasti senjske patricijske obitelji. Prodor novih oblika gospodarstva i njihove
posljedice na slavonsku seosku sredinu obrađuje Josip Kozarac, u pripovijesti Tena, i u romanu Mrtvi
kapitali, o promjenama u ličkoj sredini nastalim razvojačenjem Vojne krajine piše Jure Turić,
propašću hrv. plemstva u romanu Melita bavi se J. E. Tomić, dok Josip Draženović stvara Crtice iz

65
primorskog malogradskog života. Svršetak hrv. realizma označava Janko Leskovar koji u svojim
psihološkim novelama (Misao na vječnost, Katastrofa) najavljuje preokupacije moderne.
Na poetičkom razmeđu romantizma i modernizma nastaje vrijedan pjesnički opus Silvija Strahimira
Kranjčevića. Njegovo je pjesništvo angažirano, istodobno proročko, tjeskobno, socijalno i
domoljubno.
Razdoblje između 1892. i 1914. obično se naziva modernom s karakteristikama tipičnim za onodobnu
europsku književnost (ekspresionizam, futurizam). Najznačajniji autori moderne su: Milutin Cihlar Page | 66
Nehajev s romanom Bijeg, pjesnici Dragutin Domjanić i Vladimir Vidrić, dramatičar Ivo Vojnović,
novelist Dinko Šimunović i Milan Begović. Najznačajnija književna pojava s prijelaza dvaju stoljeća
jest A. G. Matoš, koji je u hrv. pjesništvo unio poetiku francuskih simbolista. Njegov se knjiženi izraz
naziva impresionističkim, a novele su mu obilježene lirizmom (Iverje, Novo iverje, Umorne priče), a
osobito je bio uspješan u kraćim oblicima.
Autori poput Vladimira Nazora i Ante Tresića Pavičića stvaraju raznolik opus na tragu
postromantičarskih poetika. Važan događaj za lirsko pjesništvo jest objavljivanje Hrvatske mlade
lirike (1914.), zajedničke zbirke 12-orice autora kojom je predstavljen novi književni naraštaj (Ljubo
Wiesner, Fran Galović, Ivo Andrić, Tin Ujević, Vladimir Čerina, Janko Polić Kamov, Zvonko
Milković i dr.). Izraženije modernističke tendencije prepoznatljive su u djelu Frana Galovića (Z mojih
bregov) i posebice Janka Polića Kamova koji svojim postupcima nagovješta avangardističke književne
smjerove.
Najznačajniji predstavnici hrv. književne avangarde su: Ulderiko Donadini (Suvremena umjetnost),
A. B. Šimić (Namjesto svih programa) i, nakon Prvoga svjetskog rata, Miroslav Krleža (Hrvatska
književna laž).

KULTURNA, ZNANSTVENA I STRUČNA DRUŠTVA, ORGANIZACIJE I USTANOVE

Čitaonice
Prije početka hrvatskog narodnog preporoda, u pojedinim su gradovima ne samo u Banskoj Hrvatskoj,
već i u Dalmaciji i Istri postojale društvene ustanove zvane Casino, koje su bile mjesto sastajanja
uglednih građana, koji su međusobno govorili pretežno stranim jezicima. Svaki je Casino imao i
funkciju čitaonice.
Nakon početka ilirskog pokreta, osnivane su čitaonice preporodnog tipa u kojima se govori hrvatskim
jezikom i čitaju razni tiskopisi na hrv. jeziku. Tu su se sastajali politički istomišljenici koji su se
zalagali za ciljeve preporoda pa su kao takve bile mjesto njihova druženja. Najpoznatije preporodne
čitaonice u Banskoj Hrvatskoj, osnovane krajem četvrtoga i početkom petog desetljeća 19. st.,
djelovale su u Varaždinu, Karlovcu, Zagrebu, Bakru, Petrinji, Novom Vinodolskom i Požegi.
Osnivanje čitaonica u Dalmaciji i Istri započelo je 70-ih godina 19.st. Osnivane su čitaonice u Splitu,
Dobroti, Zadru, Dubrovniku, Šibeniku, Sinju, Kninu, Puli, Kastvu, Lovranu, Pazinu i dr. Posljednjih
godina 19.st. i početkom 20. otvorene su čitaonice kao prosvjetne ustanove, čak i na većim selima.
Od preporodnih čitaonica u Banskoj Hrvatskoj osobito je bila značajna Ilirska čitaonica kao pokretač
niza kulturnih aktivnosti i ustanova. U njezinu sklopu nastala je i Matica ilirska, a u Dalmaciji se
osobito istaknula Narodna štionica u Dubrovniku, koja je izdavala i svoj godišnjak Dubrovnik.

Matica hrvatska
Počela je djelovati 1842. pod imenom Matica ilirska u sklopu Ilirske čitaonice. Nakon zabrane ilirskog
imena 1843. zvala se samo Matica, a Ilirska čitaonica zvala se Narodna čitaonica. Kasnije su se
ponovno vratile svojim prvotnim imenima, ali kako je apsolutistički režim 1850. zabranio rad Ilirske
čitaonice, otada je Matica ilirska postala samostalna ustanova.
Osim književnih časopisa Kolo (1842. - 1853.), Neven (1852. - 1857.) i Književnik (1864. - 1866.),
Matica ilirska izdavala je i djela starih dubrovačkih pisaca, ali i suvremenika. 29. studenog 1874.,
Matica ilirska odlučila je da se otada zove Matica hrvatska. Izdavala je časopise Vienac (1869. -
1903.) i Glas Matice hrvatske (1906. - 1909.).

Muzeji
Nastarije muzejske zbirke na hrvatskom prostoru vezane su za crkve koje su u svojim riznicama držale
i čuvale relikvije, obredne predmete, rukopise, umjetnička djela i knjige. Osnivaju se prvi javni

66
muzeji, npr. 1818. Arheološki muzej u Splitu i 1830. Centralni muzej za Dalmaciju u Zadru. Narodni
muzej u Zagrebu nastajao je postupno: 1843. utemeljene su njegove dvije zbirke - mineraloška i
zoološka, 1844. nove tri zbirke - arheološka, numizmatička i sfragistička, a 1845. zbirka rukopisa i
starih natpisa. Od 1866. bio je pod zaštitom Hrvatskog sabora.
U Zagrebu su nadalje osnovani Muzej za umjetnost i obrt, Trgovačko-obrtnički muzej, Hrvatski
školski muzej i Gradski muzej.
Ostali muzeji: 1872. u Dubrovniku, 1877. u Osijeku, 1884. Muzej Istra u Poreču, 1889. i Osoru, Page | 67
1892.u Rijeci, 1893. Muzej hrvatskih starina u Kninu, 1902.u Pili, 1910. u Cresu, 1910. Pokrajinski
muzej
za narodni obrt i umjetnost u Splitu.

Tiskare i knjižare kao nakladnici

Znatan broj tiskara na hrvatskom prostoru poslovao je i vlastitom nakladničkom djelatnošću.
Maksimilijan Vrhovac je 1794. u Zagrebu osnovao vlastitu tiskaru s namjerom da izdaje knjige.
Kasniji vlasnivi te tiskare bili su Anrun Novosel od 1796. i Franjo Župan od 1826. Djelovale su još
neke tiskare u Zagrebu, npr. tiskara Ljudevita Gaja od 1838., tiskara Antuna Jakića od 1860., tiskara
Ivana Vončine od 1869., Dionička tiskara od 1871., tiskara Đure Trpinca od 1901. U sklopu nekih
tiskara nalazile su se i knjižare. Pojedini su zagrebački vlasnici knjižara bili ujedno i nakladnici. Npr.,
od 1904. Mirko Breyer u sklopu je svoje knjižare imao i antikvarijat.
Kao nakladnici djelovale su pojedine tiskare i u ostalim hrvatskim gradovima od kraja 18. i tijekom
19. st. Npr., u Dubrovniku tiskara Carla Antonija Occhija, tiskara Andrea Trevisana, tiskara Antuna
Martecchinija, tiskara Dragutina Prettnera; u Zadru tiskara braće Battara; u Varaždinu tiskara Ivana
Sangilla i Josipa Platzera; u Karlovcu tiskara Gašpara Weitza, Ivana Nepomuka Prettnera, tiskara
Abela Lukšića i dr.

Hrvatski zemaljski glazbeni zavod

Pod ovim nazivom djeluje od 1895., a utemeljen je još 1827. kao Društvo skladnoglasja za Hrvatsku u
Zagrebu. Od 1851. nosi ime Društvo prijatelja glazbe u Hrvatskoj i Slavoniji sa sjedištem u Zagrebu, a
od 1861. nazvano je Narodni zemaljski glazbeni zavod. Od 1829. uzdržava i svoju školu za pjevanje i
sviranje na gudačkim glazbalima, koja od 1890. ima tri odjela: za pjevanje, instrumente i kompoziciju.

Knižnice
U 19. st. knjižnice djeluju u sklopu različitih ustanova. Utemeljene su i prve općinske, gradske
biblioteke. Jedna od takvih je Biblioteca Comunale Paravia u Zadru, otvorena 1857., a utemeljena
poklonom Zadranina Piera Alessandra Paravije.
Sveučilišna knjižnica u Zagrebu glavna je i najveća bilioteka u Hrvatskoj, utemeljena 1776., kada su
knjige knjižnice zagrebačkog isusovačkog kolegija predane Kraljevskoj akademiji znanosti.
Sveučilišnom knjižnicom postala je tek s osnutkom Zagrebačkog sveučilišta 1874. 1914., Sveučilišnoj
su knjižnici bile priključene biblioteka Kaptola zagrebačkog (Metropolitana), 1916. biblioteka
Hrvatskog prirodoslovnog društva i 1918. biblioteka Nikole Tomašića.

Društvo za jugoslavensku povjesnicu i starine

Društvo je osnovano 1850. u Zagrebu inicijativom I.K. Sakcinskog te je okupilo velik broj članova
utemeljitelja, podupirućih članova i povjerenika. U razdoblju od 1851. do 1875. izdavalo je svoje
društveno glasilo Arkiv za povjesnicu jugoslavensku.

Matica dalmatinska
Osnovana je sa svrhom da izdaje knjige za puk i nagrađuje pisce takvih knjiga, a s radom je započela
1862. u Zadru. Od 1863. izdavalo je svoj Narodni koledar. Izdala je i niz drugih knjiga s područja hrv.
narodne umjetničke književnosti te s područja povijesti. Od 1901. do 1904. izdaje i svoj književni
časopis Glasnik Matice dalmatinske. 1911. Matica hrvatska i Matica dalmatinska dogovorile su se da
objedine svoje članstvo i nakladničku djelatnost, pa Matica dalmatinska otada djeluje kao ogranak
Matice Hrvatske.

JAZU

67
1860. đakovački biskup J.J. Strossmayer osniva JAZU, koju je Hrvatski sabor 1861.stavio pod svoju
zaštitu i izabrao odbor za izradu njenih pravila koji je izradio i dostavio Saboru Pravila jugoslavenske
akademije znanosti i umjetnosti. JAZU djelovala je u skladu sa Strossmayerovom željom da ta
ustanova njeguje znanost i umjetnost u Hrvata, te da ujedno bude znanstveni i umjetnički vez Hrvata s
ostalim narodima slavenskoga juga. 1861. Hrvatski je sabor zatražio kraljevu sankciju tih pravila, a
1863. iz Bečasu zatražena manje preinake tih pravila. Sankciju je dobila tek 1866. Sabor je potom
imenovao prvih 14 članova JAZU, koji su izradili njegov poslovnik, te izabrali Strossmayera za Page | 68
njegova pokrovitelja, a Franju Račkog za predsjednika.
JAZU je započeo s tri razreda: historičko-filologičkim, filozofičko-juridičkim i matematičko-
prirodoslovnim. Isprva je bilo smješteno u zagrebačkom Gornjem gradu, današnjoj zgradi
Prirodoslovnog muzeja, zatim od 1869. u Narodnom domu, te najzad od 1880. u vlastitoj palači na
Zrinjevcu.
U izdavačkoj djelatnosti JAZU osobito su se isticale njegove serije povijesnih izvora 33, zatim serija
književnih djela Stari pisci hrvatski i Djela JAZU, potom u nastavcima veliki Rječnik hrvatskoga i
hrpskoga jezika. K tome treba dodati i vrijedne periodičke publikacije JAZU: Rad, Ljetopis, Starine,
Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Građa za povijest književnosti hrvatske,
Prirodoslovna istraživanja.

Stručne i staleške udruge (ostala društva)

Društvo sv. Jeronima, osnovano 1867. u Zagrebu, izdavalo je knjige s pretežno vjerskom tematikom.
Hrvatski pedagoško-književni zbor, osnovan 1871. u Zagrebu, organizirao je skupove, izdavao
pedagogijsku literaturu, te književna djela i zabavno-poučne časopise za djecu. Pokrenuo je i
nedovršenu „Pedagogijsku enciklopediju“ od koje je od 1885. do 1916. izišlo ukupno 16 svezaka.
Hrvatsko arkeologičko družtvo u Zagrebu osnovano je 1877. Od 1895. naziva se Hrvatsko arheološko
društvo. Izdavalo je svoj stručni časopis Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva.
Hrvatsko naravoslovno društvo (kasnije Hrvatsko prirodoslovno društvo) osnovano je 1885., a izdaje
svoj stručni časopis Glasnik Hrvatskog prirodoslovnog društva. Od 1915. izdaje časopis Priroda, kao i
svoju Popularnu biblioteku.
Hrvatsko starinsko društvo (tako nazvano od 1893.) započelo je radom 1887. u Kninu kao Kninsko
starinsko društvo. Organiziralo je arheološka istraživanja u kninskoj okolici, osnovalo je 1893. Muzej
hrvatskih starina i pokrenulo 1895. svoj časopis Starohrvatska prosvjeta.
Društvo hrvatskih književnika, osnovano 1900., pokrenulo je 1906. svoj časopis Suvremenik, a 1909. i
svoju biblioteku Suvremeni hrvatski pisci.

Političke novine
Djelovale u Zagrebu:
→ Pozor (1860. - 1867.)
→ Obzor (1871. - desetljećima dalje)
→ Hrvatka (1885. - 1895.)
→ Hrvatska domovina (1895. - 1900.)
→ Hrvatsko pravo (1895.- 1911.)
→ Naša sloga (od 1870. u Trstu, a potom u Puli)
→ Sriemski Hrvat (1878. - 1887., Osijek)
→ Sloboda (1878. - 1883., Sušak)
→ Novi list (1900. - 1907., Rijeka)  Riečki novi list (1907. - 1915.)
Djelovale u Zadru:
→ Il Nazionale, odnosno Narodni list (1862. - desetljećima dalje)
→ Il Dalmata (1866. - 1915.)
→ La Dalmazia cattolica (1870. - 1879.)
→ Katolička Dalmacija (1800. - 1898.)

33
Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, Monumenta historico-iuridica Slavorum
meridionalium, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae i Monumenta historica Ragusina

68
 → Hrvatska kruna (1892. - 1918.)
Djelovale u Splitu:
→ Avvenire (1875. - 1882.)
→ Narod (1884. - 1894.)
→ Jedinstvo (1894. - 1905.)
→ Naše jedinstvo (1905. - 1918.) Page | 69
Djelovale u Dubrovniku:
→ Rimembranze della settimana (1848.)
→ L'Avvenire (1848. - 1849.)
→ Crvena Hrvatska (1891. - 1914.)

OSNOVNO, SREDNJE I VISOKO ŠKOLSTVO

Banska Hrvatska
Još za vladavine Marije Terezije objavljenja je 1777. naredba o organizaciji školstva pod naslovom
Ratio educationis totiusque rei literariae per regnum Hungariae et provincias eidem adnexas (Opći
školski i učevni sustav za Ugarsko kraljevstvo i njemu pridružene zemlje). Prema tom školskom
sustavu škole su djelovale kao narodne (osnovne) i kao latinske škole (gimnazije).
Narodne (osnovne) škole organizirane su ovisno o sredini u kojoj djeluju. Npr. seoska osnovna škola
je mogla imati jednog učitelja, osnovna škola u gradovima tri učitelja, osnovna škola u okružnim
središtima do četiri učitelja i sl. Pri tim osnovnim školama (normalkama) mogli su se održavati i
pedagoški tečajevi za obrazovanje osnovnoškolskih učitelja.
Latinska škole (gimnazije) organizirane su u 3 stupnja, gdje je prvi bio gramatička škola s tri razreda
(prvi razred principia, drugi razred grammatica, treći razred syntaxis), drugi stupanj je bio
humanistička škola s dva razreda (četvrti poesis, peti rezred rhetorica), a treći stupanj bila je
akademija s dvogodišnjim trajanjem, a imala je dva odsjeka: filozofski i pravi odsjek.
Broj osnovnih škola u Banskoj Hrvatskoj sporo je rastao, ali je ipak bio u stalnom porastu, pogotovo
od vremena ilirskog pokreta i dalje. Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.) bilo je u Banskoj
Hrvatskoj moguće donijeti i prvi hrvatski školski zakon, što je i učinjeno za banovanja Ivana
Mažuranića: Hrvatski sabor usvojio je „Zakon o ustroju pučkih škola i preparandija za pučku
učiteljstvo u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji“, koji je 14. listopada 1874. dobio carevu (kraljevu)
sankciju.
Prema tom prvom hrv. školskom zakonu u Banskoj Hrvatskoj pučke škole dijelile su se na opće pučke
i građanske škole. Opće pučke škole imale su 4 razreda i 2 godišta opetovnice, koje su imale zadatak
da njihovi polaznici utvrde učevno gradivo iz prethodnih razreda. Nastava je bila besplatna i obvezna
za sve učenike. Građanske škole trajale su 3 godine. U njima su, uz opće obrazovne predmete, bili
zastupljeni i stručni predmeti iz poljodjelstva, obrta i trgovine.
Za banovanja Khuena-Héderváryja donesen je i 31. listopada 1888. potvrđen novi „Zakon ob uređenju
pučke nastave i obrazovanja učitelja pučkih učitelja u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji“. Pučke su se
škole prema tom zakonu dijelile na niže i više. Niže su trajale 4 godine, a više pučke škole zamijenile
su dotadašnje građanske škole. Nastavni jezik u tom novom školskom Zakonu iz 1888., zbog
pravoslavnog stanovništva iz pripojene Vojne krajine, zvao se hrvatski ili srpski. Učiteljima su snižene
plaće i produženo trajanje službe od 30 na 40 godina da bi stekli mirovinu.

Daljnji rast broja osnovnih škola u Banskoj Hrvatskoj vidi na str. 637.

U školskoj godini 1901./1902. bilo je ukupno 29 viših pučkih škola s 3 151 učenikom i 201 učiteljem.
Postojale su i dvije sprecijalne osnovne škole „škola za slijepe i škola za gluhonijeme“ - obje u
Zagrebu!
Nepismenost stanovništva bila je izrazita. U Banskoj Hrvatskoj 1900. bilo je nepismenih 49,18%
muškaraca i 64,83% žena. Podatke o nepismenosti u pojedinim županijama vidi na str. 637.
Tijekom 19. i početkom 20.st. nastao je u Banskoj Hrvatskoj znatan broj srednjih škola te nižih
stručnih škola i tečajeva, čiji ukupan broj po vrstama u školskoj godini 1905./1906. vidi na str. 638.

69
Visoko školsko obrazovanje u Banskoj Hrvatskoj provodilo se u Kraljevskoj akademiji znanosti
(Regia scientiarum academia) s tri studija: filozofskim, pravnim i teološkim. Hrvatski sabor 1790.
tražio je da zagrebačka akademija dobije status sveučilišta, ali joj taj status nije tada dan. Poslije,
sredinom 19. st., kad je trajanje gimnazijskog obrazovanja produženo sa 6 na 8 godina, filozofski
studij u Zagrebu pretvoren je u 7. i 8. godinu učenja u zagrebačkoj gimnaziji. Nakon toga u
Kraljevskoj akademiji znanosti ostao je samo pravni studij, jer se teološki studij izdvojio, a pravni se
otada naziva Pravoslovna akademija (1850.). Page | 70
Nastojanje da Banska Hrvatska dobije sveučilište ostvareno je 5. siječnja 1874., kad je napokon bio
sankcioniran saborski „Zakonski članak ob ustroju sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu“. Svećano
otvorenje tog sveučilišta obavio je 19. listopada 1874. ban Ivan Mažuranić. Sveučilište je tada
započelo s radom s tri fakulteta: pravni, bogoslovni i filozofski. Za ustanovljenje medicinskog
fakulteta još nije bilo materijalnih uvjeta. Studenti Zagrebačkog sveučilišta bili su isprva isključivo
muškarci. Od školske godine 1901./1902. žene su se mogle upisivati na filozofskom fakultetu i kao
redoviti studenti. Početkom školske godine 1917./1918. otvoren je napokon i medicinski fakultet u
sklopu Zagrebačkog sveučilišta. Među njegovim prvim studentima u toj školskoj godini bilo je i 14
žena.

Vojna krajina
Prema „Općem školskom redu“ iz 1774., važećem za Vojnu krajinu, postojale su 3 vrste osnovnih
škola: normalne škole (normalke), glavne škole i trivijalne škole. Najvažnije je bilo da u tim školama
učenici što bolje nauče njemački jezik. Od 1849. do 1871. krajiški su učitelji nosili uniforme kao i
tamošnji državni činovnici. 1880. u Vojnoj krajini bilo je 540 osnovnih škola. U gradskim središtima
Vojne krajine djelovala je još od 18. st. i pokoja srednja škola (npr. gimnazija u Senju, Karlovcu,
Bjelovaru, Vinkovcima).

Dalmacija
Školstvo u Dalmaciji prvi se put razvilo na široj osnovi tek za vrijeme francuske uprave od 1806. -
1813. Osim osnovnih škola, gimnazija i stručno-obrtničkih škola, u to je vrijeme u Zadru osnovan i
licej, čiji su niži odjeli imali gimnazijski, a viši sveučilišni ustroj.
S uspostavom austrijske vlasti 1814., ta se nova vlast, uz ostalo birnula i u organizaciji školstva. Broj
se osnovnih škola postupno povećavao, ali sporo. Pri višim početnim školama u okružnim središtima -
u Zadru, Splitu, Dubrovniku i Kotoru - djelovali su i tečajevi za izobrazbu osnovnoškolskih učitelja. U
to su vrijeme u Dalmaciji postojale samo tri gimnazije - zadarske, splitska i drubrovačka.
Od 1861., s ustanovljenjem Dalmatinskog sabora, briga o školstvu znatno je porasla i ono se otada
brže razvijalo. Velike političke bitke vođene su za pohrvaćenje dalmatinskog školstva: da umjesto
nametnutog talijanskog jezika tu uloge preuzme hrvatski jezik. Dalmatinski su narodnjaci ipak u tome
uspjeli i to je bio njihov najveći nacionalno-politički uspjeh.
Neposredno uoči Prvoga svjetskog rata (1914. - 1918.) u Dalmaciji je djelovala 401 osnovna škola (od
toga 400 na hrvatskom i jedna na talijanskom jeziku). U svih 7 tadašnjih građanskih škola (5 muških i
2 ženske) nastavni je jezik bio hrvatski. Cjelokupnu nastavu na hrv. jeziku imale su tada obje
učiteljske škole, 5 gimnazija, jedna poljodjelska škola, 4 trgovačke škole, jedna graditeljska,
umjetnička i obrtniška škola i 3 stalna obrtnička tečaja.
Obje nautičke škole (u Dubrovniku i Kotoru), kao i Licej sv. Dimitrija u Zadru, imali su dvojezičnu
nastavu, na hrv. i tal. Talijanski kao nastavni jezik zadržao se u cijelosti do 1918. još samo u jednoj od
dviju zadarskih gimnazija te u zadarskoj realki i zadarskoj obrtničkoj školi.

Istra
Istarski Hrvati bili su izloženi talijanizaciji. Od 1861. u Istarskom saboru, zatim u općinskim vijećima,
oni se sve energičnije suprotstavljaju sveopćoj supremaciji Talijana i talijanaša.
1869. u Istri je djelovalo 138 osnovnih škola, a taj broj se postupno povećavao pa je 1883. taj bio 158.
Od tih 158 škola bile su, prema nastavnom jeziku, 64 talijanske, 57 hrvatske, 25 slovenske i 12
dvojezičnih.
Pomorsko obrazovanje stjecalo se od 1869. u nautičkoj školi u Lošinju s talijanskim nastavnim
jezikom. Upornom zahtijevanju hrv. zastupnika iz Istre u Istarskom saboru i u Carevinskom vijeću da

70
se u Istri osnuje jedna hrv. gimnazija bilo je udovoljeno: 16. rujna 1899. otvorena je gimnazija u
Pazinu s hrv. nastavnim jezikom.
Vidjevši stalan porast broja hrv. škola istarski su Talijani osnovali 1886. društo „Pro Patria“ sa
zadaćom da ono u Istri osniva talijanske osnovne škole i dječje vrtiće te širi talijansku nacionalnu
svijest. Kad je austrijska vlast 1890. zabranila djelovanje društva zbog njegovih antiugarskih i
antiaustrijskih usmjerenj, istarski su Talijani osnovali novo društvo 1891. pod nazivom „Lega
Nazionale“ koje je imalo isti cilj kao i prijašnje društvo. Takvo djelovanje istarskih Talijana potaknuo Page | 71
je istarske Hrvate da 1893. u Puli utemelje svoje školsko društvo „Družba sv. Đirila i Metoda“. 1895.
sjedište društva premješteno je u Optatiju. Tajnik društva bio je Viktor Car Emin, a Družba je do 1918.
otvorila niz hrv. dječjih vrtića i hrv. osnovnih škola te usmjeravala hrv. nacionalnu svijest.

CRKVA U HRVATA U DRUGOJ POLOVICI 19. I POČETKOM 20. ST.

Strossmayerovo razdoblje
Biskup i teolog, humanist i vizionar, političar i kulturni radnik, pokrovitelj JAZU i suosnivatelj
Hrvatskog sveučilišta, Strossmayer sve svoje intelektualne i fizičke sposobnosti ugrađuje u crkveno,
kulturno i političko jedinstvo hrv. naroda i šire južnoslavensko i europsko zbližavanje. Bio je
podupiratelj ekumenizma i otvorenosti. Njegovo geslo bilo je Za vjeru i dom, pri čemu Strossmayer
prije svega misli na Hrvatsku i Zagreb. U svojim ekumenskim shvaćanjima bio je vrlo otvoren i
tolerantan, a zastupao je i pomirenje i dijalog Istoka i Zapada, ali svoja plemenita nastojanja neće moći
provsti u praksi jer Srpska pravoslavna crkva nije odgovorila njegovu pozivu bojeći se
„pokatoličenja“.
Njegova pastoralna, kulturna i politička djelatnost na najbolji način svjedoči o životu istrošenom u
uklanjanju zapreka koje dijele Istočnu i Zapadnu crkvu. U ekumenskom kontekstu treba shvatiti
njegovo nastojanje na štovanju Ćirila i Metoda, osobito encikliku Teška služba (Grande munus) pape
Lava XIII., u čijoj redakciji vrlo aktivno sudjeluje.
Posebno se zalaže za uređenje Katoličke crkve u BiH. Zauzima se za njezinu integraciju s Crkvom u
Hrvata, a za sarajevskog nadbiskupa metropolita predlaže čovjeka otvorenih vidika. Posebno je bio
naklonjen bosanskim franjevcima koji su imali važnu povijesnu misiju na tom prostoru. Važnim
smatra da se njihovi bogoslovi školuju u Zagrebu, a ne u Budimpešti.
Borba protiv germanizacije i mađarizacije sastavni je dio Strossmyerovih političkih akcija. Upravo
zato što prema Srbima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi gaji osobite simpatije i iznimno razumijevanje,
teško prihvaća činjenicu s koliko se mržnje i prezira neki njihovi predstavnici odnose prema
Katoličkoj crkvi i Hrvatima. Od iznimne su važnosti Strossmayerovi posrednici na Prvom
vatikanskom saboru (1869./1870.). Poznat je po svojim sadržajnim, elegantnom latinštinom sročenim
govorima kojima pokazuje odmjerenost, toleranciju i teološku opravdanost zastupanih stavova, ali u
kojima ne podupire dogmu o „papinoj nepogrešivosti“, smatrajući da bi njezino proglašenje štetilo
zbližavanju Istočne i Zapadne crkve.
Strossmayer je Zagreb smatrao glavnim gradom Hrvatske, duhovnim, kulturnim i političkim
središtem. Iako kao biskup rezidira u Đakovu, Strossmayer se u službenim aktima i nastupima
redovito naziva „biskupom bosansko-srijemskim“ ili „bosanskim i srijemskim biskupom“, povezujući
tako dvije za Crkvu u Hrvata iznimno važne sastavnice: starokršćansko metropolitansko središte u
Sirmiumu34 i za nacionalnu povijest prevažnu bosansku biskupiju. U nastojanju da Zagreb postane
pravo središte svehrvatske crkvenosti, Strossmayer inzistira na tome da pitanje obnove crkvenih
struktura u BiH treba rješavati u obliku ujedinjenja svih hrv. crkvenih pokrajina pod vodstvom
zagrebačkog metropolita. Međutim,u pismu papinskom nunciju u Beču ističe kako zadarska
nadbiskupija u Dalmaciji nema nikakvu višu i nužnu svrhu, već je plod austrijskog birokratskog
sustava. Na početku istog pisma, s mnogo simpatija podupire izbor zagrebačkog sveučilišnog
profesora dr. Josipa Stadlera za novog sarajevskog nadbiskupa, unatoč tome što je Stadler pravaš, a
Strossmayer član Narodne stranke. Strossmayer će 1891./1893. uložiti sav svoj utjecaj da Stadler dođe
na čelo Hrvatsko-slavonske metropolije. Đakovački će biskup svojim društvenim ugledom, političkim

34
Sirmium (današnja Srijemska Mitrovica), је bio antički grad rimske provincije Panonije. Sirmium je bio
prvobitno ilirski grad koji je Rim osvojio u 1. stoljeću naše ere. Sirmium je bio važan grad Rimskog carstvа, pošto
je bio gospodarsko središte Panonije i jedan od četiri prijestolnice Rimskog carstva.

71
utjecajem i financijski potpomagati brojne projekte sarajevskog nadbiskupa. Udruženim će snagama
obojica braniti nacionalno značenje Zavoda sv. Jeronima u Rimu.
Svojim mecenatstvom Strossmaywe će podupirati Haulikovo Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima
i Maticu hrvatsku u Zagrebu. Metropolit Haulik 1862. odlučno opovrgava lažne glasine i klevete
kojima se htjelo degradirati moralni i svećenički lik Strossmayera. S jednakim poštovanjem surađuje i
s Haulikovim nasljednikom, kardinalom Josipom Mihalovićem, ali u mnogim pitanjima crkvenog i
političkog života ne nalaze zajednički jezik. Naime, Strossmayer misli da Mihalović previše brani Page | 72
promađarske, a premalo hrvatske stavove u politici, te ga naziva najvećim neprijateljem Katoličke
crkve i hrv. naroda. Mihaloviću predlaže osnivanje zajedničkog bogoslovnog sjemeništa za sve hrv.
dijeceze u Zagrebu, držeći da će to pripomoći prevladavanju regionalizma i stvoriti jedinstven duh hrv.
pripadnosti. Kardinal Mihalović nije sudjelovao u posjeti đakovačke katedrale 1882., istina na izričit
zahtjev Beča i Budimpešte, ali mu je zato gostom bio senjski biskup Juraj Posilović, posljednji
Strossmayerov metropolit u kojemu đakovački biskup prepoznaje iskrenog rodoljuba, glagoljaša i
branitelja hrv. crkvenih tradicija.

Hrvatsko sveučilište u Zagrebu (1874.)

Strossmayer pridaje iznimno značenje kulturnoj djelatnosti Crkve u Hrvata. Sveučilište i Akademiju
drži vrlo važnim elementom u oblikovanju nacionalne svijeti. Na njegov prijedlog Hrvatski sabor
1861. pokreće pitanje Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu, koje će 19. listopada 1874. ban Ivan
Mažuranić svečan otvoriti. Njegovim će zauzimanjem u Zagrebu 1866. biti utemeljena i JAZU sa šest
odjela i znanstvenih instituta, bogatom knjižnicom i Galerijom starih majstora (1884.).
Povratkom ustavnosti nakon Bachovog apsolutizma, Hrvatski sabor pristupa osnivanju modernog
sveučilišta koje, prema Strossmayeru, treba postati sjecištem „mladih ljudi koji bi se za višu duševnu
radnju udesili i osposobili“. Hrvatski sabor konačno 11. ožujka 1869. izglasava zakonski članak „Ob
utemeljenju sveučilišta u glavnom gradu Zagrebu“. Saborski akt o osnutku Hrvatskog sveučilišta u
Zagrebu sastoji se od 4 paragrafa: prvim se utemeljuje sveučilište s 4 fakulteta, drugi se odnosi na
naziv ustanove (Sveučilište kralja Franje Josipa I.), trećim se određuje da se Pravoslovna akademija i
Nadbiskupski licej ustroje kao fakulteti Juridički (Pravni) i Bogoslovni te da se na Mudroslovnom
(filozofskom) fakultetu osnuju katedre za filozofiju, povijest i klasičnu filologiju, a na Liječničkom
(Medicinskom) katedre za primaljstvo i veterinu, a četvrtim se Kraljevska zemaljska vlada poziva da
Saboru predloži osnovu o uređenju sveučilišta.

Crkva i politika
Strossmayerov politički uspon podudara se s usponom Narodne stranke nakon pada Bachova
apsolutizma (1860.). Na Carevinskom vijeću 5. ožujka 1860. đakovački biskup, predstavnik Slavonije
i ilirac Ambroz Vraniczany iznosi zahtjev za ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Strossmayer
zahtijeva da se nacionalna heterogena Austro-Ugarska Monarhije konstituira na federalnim načelima i
zalaže se za duhovno i književno jedinstvo Južnih Slavena.
Đakovački biskup svoje političke poglede dijeli s biskupima Dobrilom i Antunovićem, svećenikom
Pavlinovićem i mnogim drugim pripadnicima klera. Strossmayer, Pavlinović i bosansko-hercegovački
franjevci u pitanju političke pripadnosti Bosne i Hercegovine drže da one pripadaju Hrvatskoj.

Liberalizam i kler
Liberalizam hrv. inteligencije „ilirske“ orijentacije sredinom 19. st. stvara napetosti u odnosima s
Crkvom. U obranu društvenih i religijskih stavova hrv. katolicizma, zagrebački biskup Haulik osniva
Katolički list (1849.) i Društvo sv. Jeronima, koje okuplja katoličke intelektualce koji nastoje širim
narodnim slojevima pružiti dobru gospodarsku, književnu, povijesnu i vjersku knjigu.
Kler i liberalno građanstvo sukobili su se zbog ovlasti na području nižeg školstva i novinstva. Naime,
nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.) školstvo je stavljeno u nadležnost Sabora, a novim zakonima
iz 1864. Crkvi je oduzet stoljetni nadzor nad osnovnim školama. Nezadovoljstvo klera donekle je
ublaženo zakonom iz 1888. kojim se podupire suradnja učitelja i kateheta.
Liberalizmu u Hrvatskoj odlučno se suprotstavlja učilišni profesor i kanonik dr. Antun Bauer. 1911.
imenovan je koadjutorom zagrebačkog nadbiskupa dr. Jurja Posilovića. Oni dvojica bili su jedini
zagrebački nadbiskupi koje crkveni Rim nije počastio kardinalskim grimizom. Bauerova poslanica u
obranu stoljetnih prava istarskih Hrvata, a protiv zatiranja njihova kulturnog nasljeđa imala je odijek i

72
u međunarodnim diplomatskim krugovima. U razdoblju od 1885. do 1911. Bauer je vrlo aktivan u
političkom životu kao zastupnik Hrvatske stranke prava. Bauer se godinama na stranicama Katoličkog
lista energično suprotstavljao protuhrvatskoj politici Khuena-Héderváryja. Bio je „pionir realnog
socijalnog rada kojemu briga za prosvjetu najširih slojeva naroda ide među prve socijalne dužnosti“.
Podupire politiku naseljavanja opustošenih hrv. krajeva stanovništvom iz gusto nastanjenih područja.
Jedan je od osnivača Hrvatske poljodjelne banke, ustanove koja novčano podržava zadrugarstvo. Na
čelu je zagrebačke nadbiskupije i Crkve u Hrvata tijekom Prvoga svjetskog rata, u vrijeme raspada Page | 73
Austro-Ugarske Monarhije i ulaska Hrvatske u novu državnu tvorevinu - Kraljevstvo Srba, Hrvata i
Slovenaca. Njegovom zaslugom rimski Zavod sv. Jeronima postaje opće dobro hrv. naroda (1924.).

Crkva i radništvo
Od 1855. Kolpingovo Katolično djetićko društvo u Zagrebu okuplja obrtničke naučnike. Zagrebački
Katolički list priznaje da „socijalno pitanje postaje od dana u dan sve to zamašnije i mi ga pratimo
napetom pozornošću“. Najkonkretniji u borbi sa socijalnom bijedom su istarski svećenici jer su na
najvećem hrv. poluotoku socijalni problemi najuže povezani sa socijalnim pitanjem. List Naša sloga
podučava istarske i primorske seljake ne samo u obradi zemlje nego ima pomaže da dođu do
najpovoljnijih kredita. Istim putem krenuo je i vukovarski Sriemski Hrvat, koji predlaže putove
rješavanja socijalnih problema u nas na temelju „okružnice sv. oca pape Lava XIII.“. Enciklika Rerum
novarum (1891.) poticaj je domovinaški orijentiranom kleru da pod pokroviteljstvom zagrebačkog
nadbiskupa Posilovića osnuje Hrvatsku samostalnu radničku stranku i list Glas naroda, koji se u
svojom prvom broju izjašnjava za pravaštvo.

Hrvatski katolički pokret

Početak Hrvatskog katoličkog pokreta (HKP) kao organiziranog laičkog društva „odozdo“ dovodi se u
svezu s inicijativom pape Lava XIII. i Pija X. da se u najširim slojevima katoličkih vjernika oblikuje
svijest o njihovoj ulozi u životu Katoličke crkve.
Prvom javnom manifestacijom katoličkog laikata u nas drži se Prvi hrvatski katolički kongres, održan
početkom rujna 1900. u Zagrebu. Uz svećenike Ivana Krapca i dr. Antuna Bauera, u organizacijskom
su odboru istaknuti javni i kulturni radnici Milan Amruš, Aleksandar Bresztyenszky, Tadija Smičiklas,
Fran Vrbanić i dr.
Pokrenut na inicijativu krčkog biskupa Antuna Mahnića, HKP je katolički odgovor na postupnu
dekristijanizaciju hrv. društva iz kojeg liberalizam i materijalizam nastoji istisnuti religijske vrednote.
Cilj pokreta je uprisutnjenje kršćanskih ideala u vremenu kad se hrv. društvo upoznaje s novim
idejama i strujanjima koje pristižu sa Zapada.
Enciklika Rerum novarum iz 1891. pape Lava XIII. daje poticaj katolicima da se zainteresiraju za
radničko pitanje i organiziraju kršćanske sindikate, socijalne pokrete, zadrugarstva, omladinske saveze
i sl. Na Prvom hrv. katoličkom kongresu (1900.) istaknuta je potreba očuvanja vjerskog osjećaja u
narodu.
Krčki biskup Antun Mahnić, urednik Rimskog katolika, na početku 20. st. šalje na Bečko sveučilište
bogoslova Ivana Butkovića s namjerom da okupi hrv. studente i ondje organizira jezgru hrv.
katoličkog gibanja. 1903. u Beču je osnovano udreženje naših studenata pod imenom Hrvatska, a dvije
godine poslije studentsko glasilo Luč. Prvog urednika Butkovića uskoro zamjenjuje ugledni sveučilišni
profesor i književni kritičar Ljubomir Maraković.
Glasilo HKP-a i njegov idejni voditelj je Hrvatska straža (1903.). Taj časopis staje u obranu
katoličkog nauka od suvremenih zabluda i poziva mladež na požrtvovan rad za duhovni preporod
naroda. Mahnić 1913. pokreće književni časopis Hrvatska prosvjeta, koji s vremenom postaje žarište
hrv. katoličke književnosti. 1906. u Zagrebu je osnovan Hrvatski katolički akadameski klub Domagoj
koji postaje središtem hrvatskoga đačkog i studentskog pokreta.
Na kongresu hrv. katoličkog đaštva 1909. u Splitu odlučeno je da se u Zagrebu osnuje Hrvatski
katolički đački savez (1910.) kao kulturno-prosvjetno društvo Hrvata katolika.
Da se osigura jedinstvo HKP-a i usmjere njegove djelatnosti, 1912. osnovan je Katolički seniorat.
Seniorima, kao već oblikovanim članovima pokreta, pripada vrhovna nadležnost HKP-a. Po uzoru na
slične organizacije u svijetu, Seniorat proširuje svoje djelatnosti na izvanđačka područja, kao što su
selo, radništvo, tisak i dr. U Zagrebu je 1918. osnovana Hrvatska pučka stranka (HPS) koja na

73
izborima 1920. ima 46 599 glasova i 9 zastupnika, a zalaže se za federalno uređenje jugoslavenske
države.
HKP poslije Prvoga svjetskog rata pomaže progonjenim istarskim Hrvatima, organizira zadružne
saveze, prima štedne uplate i daje povoljnije zajmove, širi i promiče zadrugarstvo, a sudjeluje i
osnivanje orlovskih društava.
Tako su se ostvarila predviđanja Petra Rogulje, jednog od prvaka HKP-a koji je u domagojstvu vidio
pomirljivu struju koja teži narodnoj slozi, dok je orlovstvo bliskije integralizmu. Page | 74

74