Politika novoga kursa

Politika novoga kursa je bila politiki program dijela hrvatskih i srpskih politiara iz banske Hrvatske i Dalmacije,
oblikovan u prvom desetljeu XX. stoljeu, kojemu je primarni cilj bio ujedinjenje hrvatskih zemalja i poboljanje njihova
dravnopravnoga poloaja unutar Austro-Ugarske Monarhije. To je politiko usmjerenje nastalo pod utjecajem politikih
prilika u Austro-Ugarskoj Monarhiji potkraj 1890-ih godina, u doba naglaene krize dualizma.
Odluujua inicijativa u pokretanju politike novoga kursa krenula je iz Dalmacije, gdje su Hrvatska stranka, Srpska
stranka i Talijanska stranka otpoele vrstu suradnju, potaknute tekim gospodarskim prilikama u Dalmaciji (posljedice
vinske klauzule 1891.) i pod prijetnjom prodora njemakog kapitala na Istok (Drang nach Osten), to ga je potpomogao
beki dvor. Izravan povod njihovu zajednikom istupu bio je prijedlog dalmatinskog namjesnika Erazma Handela,
predloen Dalmatinskomu saboru 1903., o uvoenju njemakog jezika kao uredovnoga jezika u Dalmaciji, to se moglo
protumaiti kao potpora politici njemakog prodora na Balkan. Tada su dalmatinski politiki prvaci prvi put jasno iskazali
osnovnu zamisao politike novoga kursa, kojoj je cilj bio, postupno i u suradnji s ostalim narodima (Maarima i
Talijanima) ugroenima od njemakog ekspanzionizma, ostvariti sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, postii
reviziju Hrvatsko-ugarske nagodbe radi ostvarenja financijske samostalnosti Hrvatske, a u daljnjoj perspektivi djelovati u
smjeru stvaranja samostalne junoslavenske drave. I dok su dalmatinski politiari postavili svoje zahtjeve videi najveu
opasnost u politici Bea, oporbene snage u banskoj Hrvatskojbile su usmjerene protiv politike madarske vlade, koja je
prijeila financijsku samostalnost Hrvatske.
Svima im je, meutim, bilo jasno da bi trebali iskoristiti nastalu krizu dualizma kako bi ostvarili svoje ciljeve, ali su pritom
dvojili na koga se osloniti, na Be ili na Petu. Povod za rjeenje dalo je zaotravanje maarske krize, tj. pad vlade Istvna
Tisze i pobjeda maarske oporbe na elu s Narodnom strankom Ferenca Kossutha, koja je traila maksimalno proirenje
ugarske samostalnosti, t.j. personalnu uniju s Austrijom. Kako je maarska oporba bila preslaba da sama ostvari zahtjeve,
dalmatinski politiari procijenili su da bi, ako ih se podupre, oni bili spremni rijeiti hrvatsko pitanje. Nakon razgovora s
politiarima iz banske Hrvatske, koji su, premda teko, pristali na plan suradnje s Maarima, Ante Trumbi poveo je s
maarskom oporbom pregovore o suradnji. Slijedilo je potpisivanje Rijeke rezolucije (3. listopada 1905.), kojom su
hrvatski i srpski zastupnici iz Dalmacije i banske Hrvatske poduprli Kraljevinu Ugarsku, tj. maarsku oporbu u njezinoj
borbi za potpunu dravnu samostalnost. Tomu su se pridruili i srpski zastupnici u banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji te su,
uvjetujui priznanje odluka Rijeke rezolucije ravnopravnou srpske narodnosti u Hrvatskoj, potpisali Zadarsku
rezoluciju (17. listopada 1905.). Time je bilo dovreno pribliavanje srpskih i hrvatskih politiara te stvoren temelj za
politiku novoga kursa. Istra ostala je suzdrana, a Rijeku rezoluciju napali su maaroni, klerikalci,
proaustrijski frankovci i Hrvatska puka seljaka stranka.
Unato potekoama bila je uskoro osnovana Hrvatsko-srpska koalicija, kao nositelj politike novoga kursa, a njezino je
vodstvo preuzeo Frano Supilo. Iako je Maarska koalicija, koja je bila sklona suradnji s hrvatskim politiarima, pobijedila
na izborima u Maarskoj 1906., a potom je Hrvatsko-srpska koalicija odnijela pobjedu u Hrvatskome saboru,
politika novoga kursa uskoro je doivjela slom. Naime, u trenutku kada je Hrvatsko-srpska koalicija pobijedila na
izborima u Hrvatskoj, prestala je suradnja s Maarskom koalicijom, koja je postigla kompromis s kraljem o preuzimanju
vlasti u Ugarskoj. Odustavi od zahtjeva za gospodarskom i vojnom samostalnou vie joj nije bio potreban saveznik u
borbi za personalnu uniju. U iduem su razdoblju ponovno u prvi plan doli sukobi izmeu maarskih hegemonistikih
tenja i nacionalnih zahtjeva Hrvatsko-srpske koalicije. Sukobu su pridonijeli velikoaustrijski krugovi, kojima je u interesu
bila obnova austrougarske financijske nagodbe, kao i injenica da je novoj ugarskoj vladi smetala vlast Hrvatsko-srpske
koalicije u banskoj Hrvatskoj. U banskoj Hrvatskoj slomu politike novoga
kursa pridonijeli su frankovci, koji su nastojali prekinuti hrvatsko-srpsku
suradnju, dok je u Dalmaciji austrijska vlada uspjela ublaiti otpor dijela
politiara ponudivi im, u sluaju prihvaanja politike prihvatljive Beu,
gospodarske ustupke. Vrhunac borbe protiv politike novoga kursa bilo je
donoenje tzv. eljezniarske pragmatike, zakonske osnove kojom je maarski
jezik bio proglaen slubenim jezikom na hrvatskim eljeznicama, ime je bila
prekrena odredba Hrvatsko-ugarske nagodbe o slubenom jeziku, a time i
hrvatska autonomija. Kralj Franjo Josip I. podupro je ugarske interese, a zakon
je bio izglasovan u lipnju 1907. Potom je pala vlada Hrvatsko-srpske koalicije,
ban Teodor Pejaevi dao je ostavku, a za hrvatskoga je bana bio
postavljen Aleksandar Rakodczay. Premda su ti dogaaji oznaili kraj
politike novoga kursa, zahtjevi koje su postavili hrvatski i srpski politiari
ponovno su postali aktualni potkraj I. svjetskog rata, kada je porazomAustro-
Ugarske na europskom bojitu dualizam doivio konaan slom.


...trajni sporazum izmeu naroda
hrvatskog i ugarskog moe postii
najprije strogim i tonim vrenjem prava
hrvatskih, sadranih u postojeoj
hrvatsko-ugarskoj nagodbi, te
promjenom odnoaja to spadaju u
podruje posala, koji su danas
zajedniki sa Ugarskom i zapadnom
polom Monarhije na nain, da
hrvatskomu narodu bude obezbjeen
samostalni politiki, kulturni, financijski
i ope gospodarstveni opstanak i
napredak
Rijeka rezolucija