Dinko Šimunović je u našu pripovjedačku prozu unio svježinu i dah

motiva narodne književnosti i uobličio ih stvaralački na moderan i visoko

umjetnički način. Maštovitost bajke, sa ostaima narodnih vjerovanja,
ljubavni zanos narodne lirske pjesme, zatim junačko doba naše narodne
epike kada se cijenila fizička snaga i vještina megdana, a oružje i
blistava odora, dobar konj i vjerna ljuba predstavljali za junaka najdraže
što se može poželjeti, - sve je to, u novom umjetničkom osvjetljenju,
oživjelo u Šimunovićevim pripovijetkama kao ljepši i zanosniji svijet od
svijeta suvremene stvarnosti. Idealni junak naše narodne pjesme, čovjek
koji ne poznaje ograničenja svojoj volji i snazi i iznad svega cijeni
slobodu življenja, uskrsnuo je kao suprotnost izvještačenom i sputanom
životu civiliziranog čovjeka. Izdvojene iz Šimunovićevih djela, pripovijetke
Duga, Alkar i Kukavica, svaka na svoj način pokazuju spomenute
osobine umjetničke proze ovog pisca.

U prvoj od njih, Dugi, pisac je ostvario puniji dodir između života i

maštovite, zanosne težnje za slobodom, koji cijelu pripovijetku uznosi od
stvarnog zbivanja u predjele legende i snova. U osnovi njenoj je pričanje
o djevojčici Srni i njenoj čežnji za slobodom i radostima igre i života, koje
su joj uskraćivali njeni roditelji. Živahna i željna sunca i otvorenih
prostora, polja i šume, ona nije mogla podnesti polutamu roditeljske
kuće, sa otužnim mirisom ljekarija i tamjana i vječitim prijekorima oca i
majke. Zato njeno trčanje za dugom, da bi se prošavši ispod nje
preobrazila u dječaka kome je sve dozvoljeno, predstavlja snažnu čežnju
jednog sputanog ljudskog bića za slobodom bez nadzora i granica.
Narodno vjerovanje o čudotvornoj moći duge, koja ženu preobražava u
muškarca i muškarca u ženu, poslužilo je tako Šimunoviću da na
umjetnički način izrazi jednu od vječitih ljudskih težnji.
Nasuprot Srninim maštanjima i snovima, u pripovijetci je iznesena i
povijest bezruke Save, kojoj je priroda podarila vještinu vezenja
nadoknadivši joj time za njenu nesreću. Ali u toj nadarenosti bio je izvor
njeni daljnjih nevolja: udala se za čovjeka koji je u njenoj vještini vidio
prihod i dobitak, a kasnije je grubo prevario i ostavio.
Uobličena tako u oštrim suprotnostima dviju životnih sudbina, ova
pripovijetka zrači dubokim smislom i umjetničkom porukom. I jedan i
drugi san o ljepšem životu završava se u njoj tužno i tragično: Sava
ostaje razorenog srca, a Srna trčeći za dugom nalazi smrt u ljepljivim
močvarama Mrtvog jezera, obje nezadovoljne svojim ograničenim i
neveselim položajem žene. Savina priča o njenoj tragičnoj ženskoj
sudbini, i legenda o preobražajnoj moći duge, samo su još više potakle
Srnu da potrči na drugu stranu ispod šarenog luka i da tako zakorači u
život snova, slobode i ravnopravnosti. I mada se pripovijetka završava
nesretno, u mračnim slikama ovih dviju sudbina kojima se i pridružuje
samoubilački skok Srninih roditelja s bedema tvrđave, ono što ostaje kao
umjetnički utisak – to je Srnin san o slobodi tamo negdje iza duginog
luka i zanos za suncem i svjetlošću.

Ta težnja za slobodnim izborom života, na čijem je putu skončala

Srna, izražena je i u osjećanjima jedne druge žene, Marte iz
Šimunovićeve pripovijetke Alkar. Našavši se između Rašice, koji je
hajduk i strašno naprasit čovjek, koji ima ''silni'' glas što samo
zapovijeda, i njegova sina Salka, lijepog i nježnog mladića, ona je
poslušala glas svoga srca i opredijelila se za Rašicu.
Od svih likova u ovoj pripovijetci najizrazitije je prikazan Rašica. On
se bori i koleba između ljubavi prema Marti i očinskog osjećanja prema
Salu. Vidjevši kako mu sin pati, on se najzad povlači od djevojke i u
junačkom takmičenju, ''alki'', traži utjehe i umirenja. Alkarsko takmičenje
sa šarolikim mnoštvom gledaoca i učesnika, sa onim pokretima
iščekivanja, oduševljenja i razočaranja kako se koji natjecatelj približava
alki, opisano je živo, poput megdana u narodnoj pjesmi. Svjetina je
podijeljena između alaj-čauša i Rašice, dvojice posljednjih natjecatelja, a
tako isto i Marta i Salko, koji osjeća kako njegov otac raste u djevojčinim
očima i kako je zanosi svojim junaštvom, muževnošću i vještinom.
Jednim sitnim zapažanjem pisac podvlači svu silinu borbe u mladiću: u
tom trenutku Salko priželjkuje da mu otac ne pobijedi jer zna da bi ta
pobjeda značila i kraj njegove veze s Martom. Rašica je, međutim, ostao
pobjednik na megdanu, i to je zaista bio početak Salkove nesreće.
Od toga trenutka jedna za drugom nižu se slike tragične Salkove
sudbine: Marta ga odbija i udaje se za Rašicu, Salko poludi, svjetina
obijedi Martinu majku da je začarala mladića. Pripovijetka završava
masovnim prizorom starog slovenskog običaja, ''božjeg suda''. I kao što
Rašičina pobjeda razrješava napetost događanja u sceni takmičenja,
određujući tako i Salkovu i Martinu i Rašičinu sudbinu, tako u sceni
''božjeg suda'' Martina izjava da je ona svemu kriva jer nije mogla
zapovijedati svome srcu, koje je više voljelo Rašicu nego Salka –
pobjeđuje razjarenu svjetinu svojom iskrenošću, otvorenošću i smjelim
stavom.

Djevojčica Srna iz Duge skončala je trčeći za dugom iza koje je

čeka sloboda, Marta iz Alkara uzela je tu slobodu sama, odlučila se i
hrabro se opredijelila za onoga kojeg je htjela, usprkos Salkovom otporu
i shvaćanjima svojih susjeda koji su žalili ovog dobrog mladića.