Bosanska ratna mornarica – oličenje moći srednjovjekovne bosanske

države

U vrijeme kralja Tvtka I Kotromanića, pored cjeloukupnog blagostanja, bosanska država je

svoju moć isticala i na moru. Obzirom da je posjedovao znatan dio primorja, bosanski kralj
Tvrtko, kako bi dodatno gospodarski i vojno ojačao svoje kraljevstvo te da bi suzbio pomorski
monopol Venecije, Đenove i Dubrovnika, naredi izgradnju ratne flote. Ispred ulaza u Kotarski
zaliv, 1382. godine je osnovao Herceg Novi, sa pomorskom lukom i drugim lučkim
sadržajem, a godinu dana kasnije, na Neretvi, i grad Brštenik kod današnjeg Opuzena. Dio
ratnih brodova je kupljen od Venecije, a u pomenutim lukama naređena je gradnja 23 mala i 4
velika broda. Za prvog admirala imenovan je, Venecijanac Nikola Basej. Time Bosna dobija i
svoju prvu mornaricu. Pojedini brodovi posjedovali su i topove, poput Tvrtkove galije čiji se
top zvao “Soko”. Ovim činom Jadranskim morem su počeli ploviti brodovi sa zlatnim
ljiljanima.

Prvi admiral srednjovjekovne bosanske mornarice Nikola Baseja i

formiranje prve bosanske flote

Kada je Tvrtko I Kotromanić 1353. godine došao na vlast Venecija, koja mu je bila susjed u
Dalmaciji, se držala sasvim sigurno. Zahvalni zbog potpore Ugarske, Tvrtko i njegova majka
su pravili ustupke ugarskom kralju, zanemarujući mletačke interese u Dalmaciji. Uskoro se
stanje počelo pomjerati na mletačku štetu. U teškim sukobima sa Ugarima od 1356. do 1358.
godine, Venecija je računala na nekadašnju uspješnu saradnju sa Bosnom, koju je namjeravala
obnoviti i sa novim bosanskim vladarom Tvrtkom na sve moguće načine. Ipak, nakon što je
Zadarskim mirom iz 1358. godine privremeno odstranjena iz Dalmacije, Venecija je ponovo
izgubila interes za saradnju sa Bosnom. Tako je sve bilo dok Tvrtko nije dokazao svijetu da je
samostalan i moćan vladar, nakon što je 1363. godine teško porazio ugarsku vojsku koja je
namjeravala pokoriti Bosnu. Tvrtko je nastojao iskoristiti takvu situaciju te 29. marta 1366.
godine izdaje “sicut promissimus” kojim potvrđuje da će štiti sva mletačka prava u svakom
mjestu koje je pod njegovom kontrolom. U dokumentu je sebe i svoju majku potpisao kao
“srdačne mletačke prijatelje”. Ipak, sve do 1378. godine i izbijanja rata između Venecije i
Genove, nemamo pouzdanih podataka šta se dešavalo između Bosne i Venecije. Obzirom da
je Ugarska stala na stranu Genove, Venecija je nastojala uspostaviti prisne veze sa Bosnom.
Svakako da je jedan od razloga tome i Tvrtkovo krunisanje za kralja 1377. godine, poslije
čega je postao najznačajniji balkanski vladar. Da bi izgradio luku u Kotorskom zaljevu, na
mjestu današnjeg Herceg Novog, koja mu je bila vidno neophoda da smanji izvozno – uvoznu
zavisnost Dubrovnika, Tvrtko nastoji da se otvorenije osloni na Veneciju koja je 1382.
godine, našla način da mu se oduži za podršku u ratu.
Smrću ugarskog kralja Ludvika, brojni su osjetili olakšanje. Novim stanjem se želio okoristiti
svako pa i sam Tvrtko. Hrvatski ban je 20. septembra 1382. godine, bojeći se pritiska sa
bosanske strane, tražio od Trogira da o svom trošku opremi osam borbenih rodova koji će
čuvati gradove uz bosansku granicu. Od moguće bosanske akcije strepili su i Dubrovčani pa
su već 22. oktobra 1382. godine odluči da sa Zadrom i ostalim saveznicima sklope savez
“protiv Venecije i svih njezinih kopnenih saveznika”, misleći time i na kralja Tvrtka. Time je
raspoloženje za Tvrtka poraslo i u Veneciji. Štaviše, više se nisu plašili niti mogućnosti da
bosanska flota zaplovi Jadranom. Kada je on, početkom 1383. godine, ponovo nastojao da
formira bosansku flotu, uz dogovor sa Mlečanima, za prvog admirala srednjovjekovne
bosanske flote je postavljen patricij Nikola Beseja. Imenovanje je i u mletačkim krugovima
uzimano kao gest povjerenja prema izabranom kao i prema mletačkoj vlasti – “gest koji može
očuvati i uvećati prijateljstvo dviju strana”. Tvrtko je odmah ovlastio Baseja da u Veneciji
nabavi jednu lahku galiju sa opremom, koja mu je već 27. marta 1383. godine odobrena, kao
što mu je i 5. maja 1383. godine odobreno da u mletačkom brodogradilištu, na svoj trošak,
izgradi i opremi još dvije galije. Zanimljivo je da je Tvrtku u tom vremenu odobreno sve što
je tražio od Venecije. Ohrabren time, zatražio je i da ga, sa sinovima i nasljednicima, Veliko
vijeće uvrsti među mletačke građane, što je 27. jula 1383. godine i prihvaćeno.

Novo mletačko – bosansko zbližavanje praćeno je i saradnjom na izgradnji bosanske flote,

prve i jedine koju je Bosna imala u svojoj historiji. Ovakvo stanje vidno je zabrinulo Ugarsku
koja je preko svoje kraljice nastojala ubijediti Veneciju da spriječi izgradnju i opremanje
bosanskih galija, te zatražila garanciju da one neće djelovati protiv ugarskih zemalja i
podanika. Venecija je Ugarsku umirivala time što ih je uvjeravala da galije neće biti
naoružane i da je za admirala imenovan mletački nobil, kome će biti naređeno da na ugarske
zemlje gleda prijateljski i ne nanosi im bilo kakvu štetu. Tvrtko nije želio dvojnu ulogu svoga
prvog admirala, tako da je on u drugoj polovini 1384. godien razrješen obaveze. Baseja je bio
pod pritiskom iz same Venecije zbog njezinog zakona iz 1356. godine po kojem mletački
građani ne smiju prihvatiti rekotorske poslove u zemljama koje nisu podložne Veneciji.
Samim time pokrenuto je i pitanje da li je i Baseja time obuhvaćen. Kada je 24. avgusta 1384.
godine o tome odlučivalo Veliko vijeće, prvo se glasalo o stajalištu da ograničenje ne pogađa
Baseja i da može obavljati povjerenu dužnost prvog bosanskog admirala, što je podržalo 279
vijećnika. Za suprotno stajalište glasalo je 385 vijećnika, dakle većina. Do kraja godine je
između Tvrtka i Venecije razmijenjeno više pisama o slučaju Nikole Baseja jer mu je kralj
dugovao znatnu sumu novca za poslove poduzimane u njegovo ime. Tako je Baseja stvorio
novčane obaveze prema mnogim osobama koje su tražile naplatu, a on se nije usuđivao
pojaviti se, kako ne bi bio uhvaćen za tuđe dugove. Tvrtko je pisao da će dugovi biti riješeni,
ali se Baseja nije usuđivao izaći u javnost. Pritisak je počela vršiti i Venecija, kako bi i Baseja
mogao izvršiti svoja dužnićka plaćanja prema državi (porezi). Tek poslije toga, kralj je 2.
aprila 1385. godine, obećao da će uskoro doći njegovi izaslanici i potpuno izmiriti obaveze.
Pošto se to nije desilo ni za dva mjeseca, kralj je opomenut da će se Venecija u konačnici
sama postarati oko okončanja spora. Zbog ovakvog stanja usporena je i izgradnja prve
bosanske flote, što Tvrtku nije odgovarao pa su bosanski izaslanici konačno stigli i izmirili
dugove. Nakon toga 23. novembra 1385. godine Venecija je odobrila da Tvrtko može bez
ikakvih prepreka preuzeti svoje galije sa svom potrebnom opremom. Time je Kraljevina
Bosna i zvanično dobila svoje prve brodove.

Sudbina zarobljenih bosanskih vojnika i vlastelina nakon Kosovske bitke

1389. godine i njihovo odvođenje u zarobljeništvo

Kada je došla vijest da je osmanski sultan Murat I pokrenuo golemu vojsku prema jugu
srednjovjekovne srpske države, knez Lazar pozva da mu se priključe svi oni koji su mu voljni
pomoći. Bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić se također odazva jer je u tome vidio idealnu
priliku za proširenje svoga utjecaja na Srbiju. Shodno tome on posla svoga najodanijeg i
najboljeg čovjeka, vojvodu Vlatka Vukovića da predvodi čete bosanske vojske na Kosovu
gdje se 15. juna 1389. godine, odigrala presudna bitka. Prema različitim procjenama, tada je
sakupljeno oko 10 000 bosanskih vojnika. Vlatko Vuković koji se nalazio na krilu prema
osmanskim odredima koje je predvodio princ i budući sultan, Bajazit, imao je velikog
uspjeha, te je u prvi mah uspio potisnuti Osmanlije. Kada se saznalo da je sultan Murat I
poginuo Vlatko je po glasnicima javio Tvrtku da su Osmanlije razbijene, a Tvrtko je odmah
ostatku Evrope prenio ovu vijest da je antiosmanska koalicija odnijela odlučnu pobjedu. Ipak,
ispostavit će se da je ta vijest prebrzo donesena, jer su se Osmanlije pregrupisale i u konačnici
porazile protivnika. U borbi je poginuo knez Lazar, dok je srednjovjekovna srpska država
stavljena u vazalni položaj prema Osmanskom carstvu.

Vojvoda Vlatko Vuković se uspio živ vratiti iz bitke, ali nije poznato sa koliko vojnika. Taj
broj je svakako trebao biti jako malen, jer su Bošnjani odigrali značajnu ulogu u borbi i
Vlatko je u jednom trenutku sa svojim četama potpuno razbio Bajazitovo krilo. Nakon Bitke
kod Angore 1402. godine, dobijena je informacija da su brojni bosanski vlastelini i vojnici
preživjeli Kosovsku bitku i da se nalaze kao zarobljenici u Osmanskom carstvu. Oni su
učestvovali na strani osmanske vojske koja se pokušala suprostaviti mongolskoj invaziji. Od
tog perioda počinju diplomatski napori u cilju povratka ovih zarobljenika u Bosnu, uz pomoć
Dubrovnika, kao posrednika. Obzirom da je Osmansko carstvo nakon Bitke kod Angore,
praktično propalo i zapalo u krvavi građanski rat, Dubrovčani su uspjeli da oslobode neke od
zarobljenika sa Kosova. Oni su se prvo nastanili u Carigradu i na Mitilenu, odakle su javili
svojim porodicama da su živi i zdravi, te su tražili od njih da se pobrinu da se živi vrate kući.
U dubrovačkom arhivu sačuvan je spomen o tim kosovskim zarobljenicima, a spominju se i
zarobljenici koji su bili pod komandom kneza Lazara.

Četiri pisma iz 1403. godine, koja su Dubrovčani poslali knezu Mirku, Vukašinu, te
vojvodama Vukmiru te bosanskom vojvodi Hrvoju Vukčiću Kosači svjedoče šta se dešavalo.
U pismu od 13. marta 1403. godine knezu Mirku odgovaraju da će se “pobrinuti za vašega
sina i ine Bošnjane” koji su utekli od osmanskog ropstva i žive u Carigradu. Interesantan je i
odgovor vojvodi Hrvoju od 17. marta 1403. godine u kojem stoji kako im je drago što su
njegovi nećaci utekli živi iz osmanskog ropstva, “za tvoje neti da ih čujete žive, kako pišu u
malom listu, koji bješe unutar vašega lista, da su u Carigradu, moleći nas da za toj nastojimo i
pošljemo do Carigrada”. Dalje u tekstu Dubrovčani obećavaju da će poslati svoje ljude u
Carigrad, da se raspitaju “za tvoje netia za one druge vlasteličiće bosanske”. Iz odgovora
knezu Vukašinu i vojvodi Vukmiru, sredinom marta 1403. godine, može se zaključiti da su se
Dubrovčani nadali da će ih bizantski car tih dana posjetiti a da će mu oni lično reći za nužnost
pomoći bosanskoj vlasteli i bosanskim vojnicima. Kada se saznalo da su neki kosovski
zarobljenici pobjegli i na Mitilenu, Dubrovčani su stupili u kontakt i sa vladarom Mitilene i
poslali Franka Vicijanovića da posreduje kako bi se srpski i bosanski vlastelinčići vratili kući.
Pismo glasi: “Gospodinu Metelinskomu, pisali su nam gospoda bosanska i gospoda srpska,
naši počteni susedi i prijatelji govoreći, da su utekli iz Turak njih vlasteličići, koji su bili
uhićeni od Turak i da su došli u vaše vladanije, moleći nas da pošljemo, da za tozi razuvjemo.
I eto posilamo našega človjeka Franka Vicijanovića za tozi i molimo, ako sve što razuvjedjeli
o kome god vlastelinu ili srpskom ili bosanskom, molimo da uvježbate našega človjeka, tko
su i u kom su mjestu, da naš čovjek pođe do njih, jer što bismo mogli sa njih oslobođenje i
izvedenje radi bismo”.

Među navedenim ličnostima poznat nam je zarobljenik knez Mirko Radojević iz srednje
Bosne, na prostoru između Vrhbosne i današnje Zenice, koji se prvi puta spominje u povelji
kralja Tvrtka od 2. decembra 1382. godine. Riječ je o Tvrtkovom ugovoru sa Dubrovčanima u
vezi ukidanja trga soli. U njemu Tvrtko spominje tri najuglednija bosanska vlastelina kao
svjedoke i to: Mirka Radojevića, Vlatka Vukovića i Pavla Jablanića. Što se tiče kneza
Vukašina i vojvode Vukmira, koji su pisali Dubrovčanima, u pitanju su Vukašin i Vukmir
Zlatonosović, bosanski velikaši iz sjeverne i sjeveroistočne Bosne – gospodari Usore i Soli i
Srebrenice. Vukašin se prvi puta spominje u povelji kralja Ostoje od 15. januara 1399. godine,
a vojvoda Vukmir u povelji od 8. decembra 1400. godine. U povelji kralja Tvrtka II od 16.
avgusta 1420. i 18. avgusta 1421. godine, Vukmir “od Usore” se navodi kao najsilniji
bosanski velikaš u sjevernoj Bosni. Njihovi sinovi su se borili na Kosovu u odredu Vlatka
Vukovića i zarobljeni su od strane Osmanlija. Daljnja sudbina ovih ličnosti nije poznata.

Bosanska mornarica
Da bi Bosna privredno bila što neovisnija, odnosno da bi se suzbio pomorski monopol
Dubrovnika, Đenove i Venecije, Tvrtko je odlučio da sagradi vlastite luke i flotu. Na dijelu
bosanskog primorja između Dubrovnika i Kotorskog zaljeva odabrana je najpovoljnija tačka –
ispred ulaza u Kotorski zaljev. Tu je sagradio velelijepi grad nazvan “Novi” (danasnji Herceg-
Novi) s izvrsnom lukom, trgom soli i drugim lučkim sadržajima.Tvrtko, medutim, nije stao na
tome. Podigao je još jednu luku, ali u dubini zemlje, na Neretvi. Bio je to Brštanik kod
današnjeg Opuzena. Tu je podignuto i brodogradili šte, pa je s onim u Kotoru počelo raditi
punom parom na izgradnji bosanske flote. Kako se, naime, u sastavu bosanske države nalazila
i obala od Kotara (bez Dubrovnika) do Zrmanje poviš Zadra, te najveći dalmatinski otoci, bilo
je neophodno da Bosna ima vlastitu flotu. Ona je bila potrebna i za potrebe trgovine i za ratne
operacije. Dio flote kupljen je u Veneciji, a za admirala je postavljen iskusni Mlečanin Nikola
Basej. Tako je Bosna uspostavila vlastitu flotu čime je postala i pomorska sila. Od sada su se
na Jadranu sve če šće susretali brodovi na kojima se vihorila bosanska zastava sa ljiljanima. U
Tvrtkovo doba Bosnu je zadesilo i nekoliko nesreća. 14. novembra 1366. godine buknuo je
strahovit požar, koji se dugo vremena nije ničim mogao ugasiti pa se proširio na cijelu Bosnu.
Suvremenici s zapisali da su u njemu izgorjele gotovo sve bosanske sume. Dvadeset godina
kasnije desio se još jedan krupan događaj koji se od tada sve češće ponavljao, što je bilo
sudbonosno za Bosnu. Godine 1386. u Bosnu su prvi put provalili Turci. Iz Albanije su se
probili sve do doline Neretve, ali su bili odbačeni. Dvije godine kasnije upali su s mnogo
većim snagama. Bosanska vojska ih je ovaj put dočekala kod Bileće. Predvođena junačnim
vojvodom Vlatkom Vukovićem, potpuno je uništila neprijatelja. Od nekoliko hiljada boraca
spasio se samo vođa Šain s manjim odredom. Međutim, sukobi izmedu Bosne i Turske nisu se
na ovom završili.