ZSS 2009

Prostor u jeziku/Književnost i kultura šezdesetih
Zbornik radova 37. seminara Zagrebačke slavističke škole

Nakladnik
Filozofski fakultet u Zagrebu
Zagrebačka slavistička škola
Hrvatski seminar za strane slaviste
I. Lučića 3, Zagreb
slavisticka.skola@ffzg.hr
www.hrvatskiplus.org
Za nakladnika
Miljenko Jurković
Urednik
Krešimir Mićanović
Uredništvo
Tomislav Bogdan
Davor Dukić
Krešimir Mićanović
Ivo Pranjković
Anera Ryznar
Recenzenti
Tvrtko Vuković
Mateo Žagar
Korektorica
Jasmina Han
Likovno rješenje korica i knjižnog bloka

bilić_müller
Računalni slog
Disput, Zagreb
Tisak
Kerschoffset, Zagreb
Godina i mjesec objavljivanja

2009, lipanj
CIP-zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 705072
ISBN 978-953-175-337-1
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu

Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa
Republike Hrvatske
i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Zbornik radova 37. seminara Zagrebačke slavističke škole
Zagreb, 2009.
Sadržaj
Proslov (Krešimir Mićanović)_7
I. Prostor u jeziku
Ivo Pranjković: Prostorna značenja u hrvatskome jeziku_11
Tanja Kuštović: Prilozi za izražavanje prostora_21
Ivana Matas Ivanković: Izražavanje prostornih značenja prijedložno-padežnim izrazima _31
Branimir Belaj: Prostorna značenja na razini složene rečenice_43
Diana Stolac: Izražavanje prostornih značenja padežnim oblicima_69
II. Hrvatska književnost i kultura šezdesetih
Davor Dukić: Kritička nostalgija ili zašto se sjećamo šezdesetih_79

Borislav Mikulić: Poietički pojam prakse i njegov kulturni kontekst: Filozofija praxis u političkim,
teorijskim i umjetničkim previranjima 60-ih_83
Vladimir Biti: Upletanje nerečenog: alegorija u krugovaškoj prozi šezdesetih godina_101
Lada Čale Feldman: Kazalište šezdesetih i “hrvatska mlada kritika”_109
Nikica Gilić: Modernizam i autorski film 1960-ih u Hrvatskoj_121
Darko Fritz: Paralelne stvarnosti – pluralitet likovne scene u Hrvatskoj 1960-ih godina: od Novih
tendencija do grupe Gorgona_127
III. Tema Držić
Milovan Tatarin: Dva prologa Tirene_139
IV. Kritička čitanja
Krešimir Mićanović: Novosti iz jezikoslovne kroatistike_157

Aleksandar Mijatović: Druga teorija: Bilješka o trenutnim kretanjima u hrvatskoj znanosti o
književnosti_167
V. Appendix
Popis sudionika 37. seminara Zagrebačke slavističke škole_191

Proslov 7
Zbornik Prostor u jeziku/Književnost i kultura šezdesetih sadrži predavanja održana na 37. semina-
ru Zagrebačke slavističke škole (Dubrovnik, 25. kolovoza – 6. rujna 2008). Na Školi se, već tradici-
onalno, organiziraju dva tematska ciklusa predavanja. Prošlogodišnji je jezikoslovni ciklus preda-
vanja, koji je koncipirao prof. dr. Ivo Pranjković, bio posvećen temi prostor u jeziku. Tekstovi su o
načinima izražavanja prostornih značenja uvršteni u prvu cjelinu ovoga zbornika. Pozornost je
predavača književnoznanstvenog ciklusa na 37. seminaru, nakon što je na 36. seminaru nizom
predavanja predočena hrvatska književnost i kultura pedesetih godina prošloga stoljeća, bila
usmjerena na šezdesete godine. Temu “pedesetih” i “šezdesetih” osmislio je prof. dr. Davor Dukić.
U trećoj cjelini zbornika nalaze se Dva prologa Tirene, predavanje kojim je na 37. seminaru, uz or-
ganizaciju teatrološkoga proseminara Marin Držić, popularna kultura i “zapadni kanon” (doc. dr.
Leo Rafolt) i prikazivanje dokumentarno-igranog filma Od tartare do urote – Marin Držić (autorica
i scenaristica dr. sc. Slavica Stojan), obilježena 500. obljetnica rođenja hrvatskoga renesansnog
književnika Marina Držića (1508–1567). U četvrtoj cjelini zbornika, naslovljenoj “Kritička čitanja”,
tekstovi su posvećeni jezikoslovnim i književnoznanstvenim tekstovima/knjigama objavljenim
između dvaju seminara Zagrebačke slavističke škole. “Appendix” sadrži popis polaznika 37. hrvat-
skog seminara za strane slaviste.
Zahvaljujem svim predavačima/autorima tekstova koji su oblikovali ovaj zbornik, voditeljima
predavačkih ciklusa te organizatorima prošlogodišnjega seminara: prof. dr. Krešimiru Bagiću, vo-
ditelju Škole u proteklom razdoblju (2005–2008), doc. dr. Ivani Vidović Bolt, programskoj tajnici
(2007–2008), te gospođi Boženi Jurčić, financijskoj tajnici.
Prikladnim mi se čini u ovome zborniku najaviti da će Povijest hrvatskoga jezika i Književne
prakse sedamdesetih biti tematski ciklusi predavanja na ovogodišnjem 38. seminaru Zagrebačke
slavističke škole (24. kolovoza – 5. rujna 2009). Pisane inačice predavanja čitat ćemo dogodine u
novome zborniku.
Krešimir Mićanović,
voditelj Zagrebačke slavističke škole
I.
Prostor u jeziku
Ivo Pranjković 11
-
Prostorna značenja u hrvatskome jeziku
Kategorija prostora nije se u jezicima morfologizirala, što znači da te kategorije nema (kao po-
sebne gramatičke kategorije) ni na razini oblika riječi ni na razini vrsta riječi, za razliku npr. od ka-
tegorija vremena, načina, lica, broja, roda, glagolskoga vida, (ne)određenosti itd. Razloga tomu
sigurno ne treba tražiti u manjoj važnosti kategorije prostora u jezicima u odnosu na spomenute.
Naprotiv! Može se smatrati u najmanju ruku vjerojatnim da je kategorija prostora najvažnija jezič-
na kategorija uopće. Katkada se čak, u okviru tzv. lokalističke teorije padeža ili čak (opće) teorije
semantičkih lokalizacija (usp. Piper 1997: 16), odnosno u okviru tzv. gramatike prostora ili spaci-
jalne gramatike (usp. Langacker 1982), većina drugih, pa čak i sve druge kategorije u jeziku izvo-
de, izravno ili neizravno, iz kategorije prostora. “Lokalizam” je osobito čest u tumačenju temeljnih
padežnih značenja i padežnih sustava uopće.
Glavnim razlogom za to što se kategorija prostora nije primarno gramatikalizirala (što ne po-
stoje, drugim riječima, “prostorni oblici” kao što postoje vremenski i načinski oblici ili količinski
oblici, tj. oblici jednine i množine) sastoji se u činjenici da se prostor neizravno izražava drugim
primarnim (morfološkim) kategorijama, posebice kategorijom padeža i kategorijom lica. Te kate-
gorije naime nužno pretpostavljaju i uključuju prostorne relacije.
Kategorijom padeža izražavaju se odnosi (vrlo često upravo prostorni) među predmetima, i
to ponajprije tako što se pretpostavlja da se objektu lokalizacije utvrđuje mjesto uz pomoć loka-
lizatora, a mjesto lokalizatora vrlo se često smatra poznatim, uglavnom zahvaljujući govornom
činu (to je naime u pravilu predmet koji je u blizini govornika ili sugovornika, odnosno predmet
koji je poznat govorniku i sugovorniku, pa je onda poznat, ili se pretpostavlja da je poznat, i pro-
stor na kojem se taj predmet nalazi).
Slično je i s kategorijom lica, kojom se označuju sudionici govornoga čina, a oni se uvijek i
nužno nalaze u nekom prostoru, označuju i sam prostor, pa je lice u neku ruku “prostor koji govo-
ri” odnosno “prostor kojemu se govori”.
Rečeno nikako ne znači da se uopće ne može govoriti o “gramatici prostora”. Naime prostorna
značenja izražavaju se morfosintaktički (npr. pojedinim padežnim oblicima i prijedložno-padež-
nim izrazima) ili sintaktički (rečenicama, složenim rečenicama, suodnosima rečenica u tekstu), a
sve su to gramatički načini izražavanja prostornih značenja.
Vrlo se često prostorna značenja izražavaju i tvorbeno, posebice vrlo brojnim prefiksima, oso-
bito plodnim kod glagola (npr. prevoziti, dovoziti, odvoziti, uvoziti, izvoziti, razvoziti itd.) i imenica
(npr. prijevoz, izvoz, uvoz, odvoz, dovoz i sl.).
U imenica su također vrlo brojne i čitave skupine kojima se prostor označuje sufiksima, po-
gotovo u tzv. mjesnim imenicama (nomina loci). Osobito je u tom smislu u hrvatskome jeziku
12 plodan sufiks -ište, koji se dodaje glagolskim i/ili imenskim osnovama i zajedno s njima označuje
prostor na kojem se odvija kakva radnja ili prostor na kojem se nalazi (ili se nalazio) kakav pred-
met (kakvi predmeti), npr. spremište, skladište, bojište, igralište, izletište, sajmište, strnište, gnojište,
kukuruzište, crkvište itd.
Kod imenica ženskoga roda posebno je plodan sufiks -onica kojim se označuje kakav, obično
zatvoren prostor odnosno prostorija u kojoj se odvija neka radnja, npr. čekaonica, čistionica, gosti-
onica, kladionica, kupaonica, prodavaonica, radionica, spavaonica, učionica, skakaonica itd.
Isto se tako prostor često označuje i prefiksalno-sufiksalnom tvorbom, npr. podbrđe = ‘prostor
pod brdom’, usp. također analogno tomu predvorje, primorje, podmorje, prigorje, podgorje, zagorje,
predgrađe, zagrađe itd.
Naravno, u svim jezicima prostor se vrlo često izražava i leksički (u užem smislu), tj. pojedinim
riječima. Među riječima kojima se (leksički) izražava prostor osobito su česti prilozi (npr. ovdje, ta-
mo, blizu, daleko, poprijeko), pridjevi (bliz, dalek, bočni, lijevi, desni, sjeverni), glagoli (npr. približiti,
udaljiti, izići, ući, nadići, prijeći itd.) i imenice (npr. mjesto, prostor, prostorija, smještaj, lokalitet itd.).
Razmotrit ćemo ovdje pobliže izražavanje prostornih značenja padežnim oblicima, prefiksi-
ma, prijedložno-padežnim izrazima, prostornim prilozima, zatim izražavanje prostornih značenja
na razini jednostavne, odnosno na razini složene rečenice i na razini teksta.
Prije toga bit će korisno obratiti pozornost na elementarna prostorna značenja što dolaze do
izražaja u spomenutim jezičnim jedinicama kojima se izražavaju. Prostorna značenja mogu se
najprije podijeliti na direktivna i nedirektivna (ili dinamična i statična). Direktivna značenja dijele
se na značenje opće direktivnosti ili značenje linije kretanja (perlativnost) i na značenja poseb-
ne direktivnosti, a to su značenje udaljavanja (ablativnost) i značenje približavanja (adlativnost),
a nedirektivno značenje pretpostavlja statičnost, tj. odsutnost kretanja i/ili odsutnost presupozi-
cije kretanja (lokativ).
Osim opozicije direktivnost/nedirektivnost vrlo je česta na djelu i opozicija između unutraš-
njega (intralokalizacija) i izvanjskoga (ekstralokalizacija). S obzirom na opoziciju direktivnost/ne-
direktivnost mogu se podijeliti i padeži. Tako su dativ (npr. prilazi šumi ili putuje k sestri) i akuzativ
(prelazi most ili ulazi u šumu) direktivni padeži, s tim da se dativom označuje tzv. negranična di-
rektivnost, a akuzativom granična, što zapravo znači da je predmet označen dativom samo ori-
jentir kakva kretanja, a predmet označen akuzativom (stvarni) cilj kretanja (usp. Silić i Pranjković
2005: 219 i 223). Nedirektivni su padeži lokativ (npr. Šeće po parku) i instrumental (npr. Šeće par-
kom), dok se genitiv s obzirom na tu opoziciju može smatrati neutralnim. On naime može, ovisno
o prijedlozima uz koje dolazi, imati i direktivna značenja, i to i značenje ablativnosti (najčešće),
npr. Izišli su iz škole, Udaljili smo se od škole, i značenje adlativnosti, npr. Došli smo do škole, i zna-
čenje perlativnosti, npr. Vozili smo se pokraj škole, a može imati i nedirektivno značenje, npr.
Igraju se ispred škole (usp. Piper 1997: 62-63).
Prostorna značenja obično pretpostavljaju tri primarna elementa. To su objekt lokalizacije
(OL), tj. predmet koji treba smjestiti u prostor, lokalizator (L), tj. predmet uz pomoć kojega se
objektu lokalizacije nalazi mjesto, koji je dakle sredstvo lokalizacije, te konkretizator (K) ili orijen-
tir, tj. element kojim se konkretizira mjesto OL u odnosu na L (on daje obavijest o tome je li OL
unutar ili izvan L, je li mu s prednje ili sa stražnje strane, je li s njegove gornje ili donje, s lijeve ili
s desne strane, je li blizu njega ili nije itd.). U iskazima tipa Knjiga je na stolu knjiga je OL, stol L, a
konkretizator je prijedlog na (usp. opširnije o tome također u: Piper 1997: 21-22).
Ovo što je rečeno o objektu lokalizacije, lokalizatoru i orijentiru ili konkretizatoru nudi, izme-
đu ostaloga, i odgovor na pitanje zašto se prostorna značenja daleko najčešće i najizravnije izra-
Ivo Pranjković: Prostorna značenja u hrvatskome jeziku
žavaju prijedložno-padežnim izrazima. Jednostavno zato što ti izrazi sadrže (ili pretpostavljaju)1 13
sva tri spomenuta elementa, i OL i L i K, i to u pravilu izravno i konkretno eksplicirana.

Prethodno rečeno nudi također i odgovor na pitanje zašto se prostorna značenja posve rijet-
ko izražavaju izravno padežnim oblicima.2 Jednostavno zato što se padežom u pravilu označuje
L i kakav, najčešće posve uopćen odnos između L i OL, ali bez konkretizatora.
Pa ipak u hrvatskome jeziku ima bar tri slučaja u kojima se i samim padežnim oblicima (bez
prijedloga) označuje prostor. Mogu to biti padežni oblici dativa (npr. Prišao je šumi), akuzativa
(npr. Prešli su most) i, najčešće, instrumentala (npr. Šeću parkom).
Za sva tri su ta slučaja međutim karakteristična i neka ograničenja, odnosno neki uvjeti
i/ili pretpostavke pod kojima se konstrukcije s tim padežima realiziraju. Kod dativa se u pravilu
pretpostavlja kakav glagolski oblik s prefiksom pri- (npr. prići, primaknuti se, približiti se, pritrčati,
pristupiti i sl.), kod akuzativa se pretpostavlja glagol kretanja s prefiksom pre-, npr. prelaziti, prepli-
vati, preskočiti, pretrčati i sl., ili s prefiksom pro-, npr. proći znak za skretanje, proći tunel i sl. Ako
je upravna riječ u konstrukcijama toga tipa imenica, onda je rekcija genitivna, npr. prelaženje
ulice.3
Zajedničko je izražavanju prostornih značenja i besprijedložnim dativom i besprijedložnim
akuzativom to da se prostor zapravo konceptualizira kao objekt, tj. kao svojevrsni predmet rad-
nje glagola kretanja, u konstrukcijama s akuzativom kao izravni, a u konstrukcijama s dativom kao
neizravni objekt. Da je doista tako, vidi se i po tome što glagoli s prefiksima pre- i pro- postaju pri-
jelazni unatoč tome što su (odnosno što ostaju i dalje) glagoli kretanja, kojima inače objektnost
nije svojstvena, a pogotovo nije svojstvena prijelaznost. Prostor u odnosu na te glagole naime
nije više okolnost pod kojom se vrši glagolska radnja, nego je predmet uključen u radnju, bliži
odnosno dalji objekt.
Kod besprijedložnoga instrumentala kojim se izražava prostorno značenje, i to ponajprije
prostorno značenje perlativne naravi (npr. Šeću parkom), također se pretpostavlja glagol kreta-
nja. Takav se instrumental katkada naziva i prosekutivom. Njime se izražava mjesto na neki način
zahvaćeno kretanjem, “dakle mesto u izvesnom smislu d i n a m i č k i (istakla M. I.) shvaćeno” (Ivić
2005: 121). Sastavnica u besprijedložnom instrumentalu konceptualizira se zapravo kao svojevr-
sno “sredstvo kretanja” (što je u vezi s osnovnim značenjem instrumentala),4 odnosno kao nespe-
cificirani put, put koji nema oznake usmjerenosti, a koji omogućuje kretanje u nekom prostoru ili
kroz neki prostor (usp. Šarić 2007: 256-257).
I tu se dakle događa svojevrsno “opredmećenje” prostora kao okolnosti. Prostor se naime ni u
takvim konstrukcijama ne konceptualizira kao okolnost glagolske radnje, kao mjesto na kojem se
1
Sam prijedložno-padežni izraz, npr. na stolu, pretpostavlja OL, tj. predmet koji dolazi u prostornu relaciju s
lokalizatorom (stol).
2
Činjenicu da se prostorna značenja, bar u hrvatskome jeziku, posve rijetko izražavaju besprijedložnim pa-
dežnim oblicima treba uzimati u obzir u kritici lokalističke teorije padeža. Kad bi naime doista bilo tako da su
temeljna značenja svih (kosih) padeža prostorne naravi, kao što se katkada tvrdi, onda bi bilo logično da se
takva značenja češće izražavaju besprijedložnim padežnim oblicima.
3
U konstrukcijama s besprijedložnim dativom nije tako, nego i imenica kao upravna riječ regira dativ, npr.
približavanje središtu (grada), pristup podacima i sl.
4
Kad se npr. kaže doći šumskom stazom, onda se to može parafrazirati kao ‘doći tako da se za kretanje upo-
trijebi šumska staza’, ili kako slično. To instrumentalno značenje, s uočljivom nijansom načinskoga značenja,
koja može i posve prevladati (usp. čime doći? prema kako doći?), posebno dolazi do izražaja kad se jedan
“prostorni instrument kretanja” suprotstavlja drugome, npr. doći šumskom stazom prema doći glavnom
cestom ili sl. Uostalom, načinska se značenja i inače vrlo često razvijaju iz nenačinskih (npr. prostornih, vre-
menskih, socijativnih i sl.) baš suprotstavljanjem. Kad se npr. suprotstave sintagme tipa plivati uz vodu sa
sintagmama tipa plivati niz vodu, u prvi plan izbija načinsko značenje, a u drugi plan se potiskuje prostorno
(opširnije o tome usp. Palić 2007: 24-26 i 2008: 16 te Pranjković 2008: 29).
14 vrši radnja, nego također kao svojevrsni predmet kojim se, u vezi s kojim se i/ili na kojemu se vrši
glagolska radnja.5 U pravilu je riječ o prostoru koji se određuje imenicama što označuju objekte
naglašene dužine i/ili površine (usp. Piper i dr. 2005: 729-730), pa se zato kaže npr. šetati ulicom,
šumom, obalom, livadom, dvorištem i sl., a ne kaže se npr. *šetati kupaonicom, svlačionicom
ili gostionicom.
Ono što je bilo rečeno u vezi s izražavanjem prostornih značenja besprijedložnim dativom i
akuzativom bjelodano, između ostaloga, pokazuje da se i prefiksi vrlo često javljaju kao konkreti-
zatori (orijentiri) odnosno determinatori prostornih značenja (usp. Belaj 2008: 30-83). U najvećem
broju slučajeva oni su podrijetlom prijedlozi, pa u sastavu prefigiranih riječi (posebice glagola)
imaju službu koja je slična službi prijedloga, s tim da oni nisu kao prijedlozi usmjereni na konkre-
tizaciju odnosa između dvaju predmeta, nego na modifikaciju značenja glagola (i drugih riječi)
kojima se pridodaju, a upravo je prostorna modifikacija temeljna i najčešća. Mnogi se naime pre-
fiksi mogu smatrati u pravom smislu riječi prostornim prefiksima, kao što su npr. iz-, nad-, pod-,
pre-, pred-, pri- i pro-.6
Tako npr. prefiks iz- pridodaje glagolu kojemu se predmeće temeljno značenje ekstralokal-
nosti (npr. izići, istjerati, isporučiti, iznuditi, ispustiti i sl.), prefiks nad- značenje supralokalnosti (npr.
nadletjeti, natkriliti, nadvikati, nadgledati, nadživjeti i sl.), prefiks pod- značenje sublokalnosti (npr.
podroniti, podbaciti, potkovati, podvezati, potkopati, potpisati i sl.), prefiks pre- značenje translokal-
nosti (npr. preletjeti, prestići, prebaciti, preuzeti, pretresati, premostiti, pregraditi, presjeći, preživjeti i sl.),
prefiks pred- značenje prelokalnosti (npr. predvoditi, predstaviti, predložiti, pretplatiti se, prethoditi
i sl.), prefiks pri- značenje adlokalnosti ili adlativnosti (npr. približiti, prihvatiti, pridodati, prikliještiti,
pribiti, priljubiti, pribrojiti i sl.), prefiks pro- značenje “etapne translokativnosti” (Belaj 2008: 204), npr.
proći, protrčati, proletjeti, protjerati, pronaći, provesti, pročistiti, prošarati, probosti i sl.
U vezi s prefiksima vrlo je zanimljivo i dosad u konkretnijim opisima više nego nedovoljno za-
stupljeno pitanje u kojim se uvjetima uz prefiks javlja i odgovarajući prijedlog (npr. izići iz kuće, ući
u školu, doći do zida, otići od roditelja, uzići uz brijeg, naići na problem, preskočiti preko plota, prijeći
preko ulice i sl.), a u kojima se ne javlja ili uopće ne dolazi u obzir. Općenito se može zaključiti sa-
mo to da će pojava odgovarajućega prijedloga biti puno rjeđa uz prijelazne glagole uključujući
i spomenute glagole kretanja koji se tranzitiviziraju prefiksacijom, kakav je opisani slučaj s glago-
lima koji se prefigiraju prefiksima pre- i pro-.7 Čini se da nešto slično vrijedi i za prefikse odnosno
prijedloge pred, pod i nad, usp. prethoditi slavlju, predvoditi kolonu, potkopati temelje, nadletjeti ku-
će prema *prethoditi pred slavlje (pred slavljem), *predvoditi pred kolonu (pred kolonom), *potkopati
pod temelje (pod temeljima), *nadletjeti nad kuće (nad kućama).
Naravno, ponavljanje ili neponavljanje prijedloga može ovisiti i o značenju prefiksa i/ili cije-
loga prefigiranoga glagola. Tako npr. prefiks dokad znači adlativnost i dolazi uz glagole kretanja
5
Jedinicama kojima se označuje sredstvo i inače je svojstvena svojevrsna “kolebljivost” između značenja
okolnosti i značenja predmeta, odnosno između priložnih oznaka i objekta. Katkada se i u istoj rečenici jedi-
nica kojom se označuje sredstvo može interpretirati i kao objekt i kao priložna oznaka. Tako npr. u rečenici
Pišemo olovkom objektna interpretacija pretpostavlja pitanje čime? (tada je riječ o predmetu kojim se piše),
a adverbijalna interpretacija pitanje kako? (tada je riječ o okolnosti, o načinu na koji se obavlja radnja glago-
la pisati).
6
Upravo te prefikse, odnosno glagole prefigirane tim prefiksima, uz prefiks raz- koji nije primarno prostorni,
potanko i na vrlo zanimljiv način analizira Branimir Belaj (usp. Belaj 2008).
7
Kod glagola s prefiksom pre- moguća je izravna “objektivizacija”, npr. prelaziti most, i uporaba odgovaraju-
ćega prijedloga, npr. prelaziti preko mosta. Prefiks pro- nema (posve) odgovarajućega prijedloga pa se osim
izravne “objektivizacije”, npr. proći tunel, proći znak za skretanje, često javlja i uporaba konstrukcija s prijedlo-
gom kroz, npr. proći kroz tunel ili s prijedlogom pored (pokraj, kraj), npr. proći pored znaka za skretanje.
pretpostavlja uporabu (ponavljanje) prijedloga do, npr. doći do, došetati do, dopuzati do, dovući se 15
do, doprijeti do i sl. Katkada se u tom značenju prijedlog upotrebljava i kad je riječ o prijelaznim
glagolima, npr. dotjerati (stoku) do rijeke, dogurati (ormar) do zida i sl., ali kad prefiks do- zajedno
s glagolom označuje kakvu dodatnu radnju (npr. dodati, dokupiti, dolijevati, dopisati, dozidati) ili
kad označuje obavljanje kakve radnje do kraja (npr. dokrajčiti, dočitati, dokusuriti), onda uporaba
prijedloga do uglavnom ne dolazi u obzir.8
Vrlo se često prostorna značenja izravno označuju i prostornim prilozima, koji u pravilu ima-
ju značenja ili mjesta (npr. ovdje, pozadi, vani) ili pravca (npr. onamo, odozdo, van, pravo), s tim da
neki prilozi mogu u tom smislu biti i polisemni, tj. u jednom kontekstu označavati mjesto (npr.
nalaziti se unutra), a u drugom pravac (npr. ući unutra), ovisno uglavnom o tome dolaze li uz “sta-
tivne” glagole ili uz glagole kretanja, odnosno uz glagole akcije.
Prostorni prilozi mogu biti deiktički (npr. ovamo, tamo, ondje) ili nedeiktički (npr. prizemno,
južno, uzvodno), mogu biti zamjenički (npr. ovdje, tamo, odatle) i nezamjenički (npr. unutra, vani,
poprijeko). Kad je riječ o njihovu konkretnijem prostornome značenju, treba reći da ih velika ve-
ćina označuje orijentacijski aspekt prostorne lokalizacije, pa bi se mogli nazvati i orijentacijskim
prilozima (usp. Piper 1997: 81).
U tom orijentacijskom značenju osobito je često u prvom planu opreka intralokalizacija/ek-
stralokalizacija. Intralokalizacija pretpostavlja orijentaciju s obzirom na unutrašnjost lokalizatora
(unutra), a ekstralokalizacija orijentaciju s obzirom na prostor izvan lokalizatora (vani, izvana).
Česta je također na djelu i opreka prednja strana, lice (frontalnost)/stražnja strana (“nalič-
nost”), npr. sprijeda, naprijed, nasuprot prema straga, natrag, pozadi, odostrag, odnosno gornja
strana lokalizatora, npr. gore, odozgor, nagore, prema donjoj strani lokalizatora, npr. dolje, odozdo,
nadolje i sl.
Među prostornim prilozima nisu rijetki ni oni kojima je svojstvena lateralna prostorna orijen-
tacija, koja može biti opća (npr. bočno, ustranu, postrance i sl.) i posebna (npr. lijevo, desno, nalije-
vo, udesno i sl.).
Rjeđi su oni prilozi koji označuju orijentire određene više nego jednom stranom lokalizatora,
ili čak svim njegovim stranama, npr. okolo, uokolo, naokolo, okolo-naokolo i sl.
Sljedeća opreka koja se često označuje prostornim prilozima jest opreka proksimalnost (blizi-
na)/distalnost (udaljenost), npr. blizu, izbliza, ublizu i sl. prema daleko, izdaleka, nadaleko i sl.
Kod prostornih značenja koja se izražavaju prijedložno-padežnim izrazima nailazimo na sve
prostorne opreke spomenute u vezi s prilozima, ali i na brojne druge koje nerijetko nastaju i kao
rezultat raznolikih kombinacija postojećih prostornih opreka. Kod njih je osobito naglašena opo-
zicija između statičnoga (biti u školi) i dinamičkoga aspekta prostornih odnosa (ići u školu), tj. iz-
među stativnosti i direktivnosti.
Stativnost može biti intralokalizacijska (npr. Ivan je u školi) i ekstralokalizacijska (npr. Ivan je tre-
nutno izvan škole), može biti u relaciji s prednjom stranom lokalizatora (Ivan je ispred škole) ili s nje-
govom stražnjom stranom (npr. Ivan je iza škole). Direktivnost može biti adlativne (npr. ići u školu),
ablativne (ići iz škole) ili perlativne naravi (prijeći preko ulice).
Izražavanje prostornih značenja prijedložno-padežnim izrazima može imati i kvantifikacijsku
narav, odnosno sadržavati informaciju o tome da u lokalizaciji sudjeluje više nego jedna strana
lokalizatora. Takva se značenja izražavaju prijedložno-padežnim izrazima s interesivima među i
8
Eventualno se može upotrijebiti prijedložno-padežni izraz do kraja, koji je zapravo zališan jer je već sadržan
u značenju glagola, usp. dočitati do kraja.
16 između, koji pretpostavljaju ne samo više nego jednu stranu objekta lokalizacije i/ili lokalizatora
nego i više lokalizatora, s tim da izrazi s prijedlogom među imaju adlativno (npr. umiješati se me-
đu turiste) ili lokativno značenje (biti među turistima), dok izrazi s prijedlogom između mogu imati
lokativno (stajati između turista), perlativno (proći između turista) ili adlativno značenje (stati izme-
đu turista).
I prijedložno-padežni izrazi s prijedlogom oko ili okolo pretpostavljaju lokalizaciju raznim stra-
nama lokalizatora te pluralnost objekata lokalizacije (usp. Turisti su oko vodiča), koja međutim nije
obvezna (usp. Bršljan se obavija oko stabla).
Na razini članova rečeničnoga ustrojstva prostorna se značenja primarno izražavaju adver-
bijalno, tj. priložnom oznakom mjesta, npr. Ovdje se ništa ne vidi, Negdje mora biti, Idemo kući,
Dugo smo lutali ulicama grada, Sreli smo se na kolodvoru i sl., ali su takva značenja česta i u no-
minalnim konstrukcijama u kojima su redovito rezultat sintaktičke kondenzacije. Naime često
imenica koja se javlja kao dopuna glagolu u obliku prostornoga adverbijala elidiranjem glagola
dolazi u kontaktni položaj s imenicom koja prethodi glagolu (obično u funkciji subjekta), npr. dr-
vo kraj puta prema drvo koje raste kraj puta (usp. Omerović 2008: 77). Takve nominalne konstruk-
cije s nesročnim atributima mogu dolaziti uz konkretne imenice (koje znače predmete u užem
smislu riječi) ili uz deverbativne imenice i dijele se na (opće)lokacijske, orijentacijske i ciljne, npr.
terasa iznad vode, ograda oko groblja, zgrada blizu parka, cesta do mora, bitka kod Klisa, vožnja pre-
ko granice itd. (opširnije o nesročnim atributima s prostornim značenjima usp. Kovačević 1981 i
Omerović 2008: 77-83).
Naravno, prostorna značenja izražavaju se i na razini (cijele) jednostavne rečenice, npr. Knjiga
je na stolu, Ivan putuje u inozemstvo, Vlak prolazi kroz mnoga naseljena mjesta i sl. U tom smislu po-
sebnu pozornost zaslužuju rečenice u kojima se pojavljuju egzistencijalni glagoli. Riječ je o tome
da nešto slično onome što je rečeno u vezi s izražavanjem prostornih odnosa besprijedložnim
padežnim oblicima (dativom, akuzativom i instrumentalom) vrijedi i za izražavanje prostornih
odnosa na razini onih jednostavnih rečenica u kojima su predikati neki egzistencijalni glagoli.
Kao što se naime kod besprijedložno-padežnoga izražavanja pretpostavlja neka vrsta objekti-
vizacije prostora, tako i u rečenicama tipa Ivan stanuje u Zagrebu glagoli stanja, boravljenja, pri-
vremenog zadržavanja na nekom prostoru ili sl. zahtijevaju obvezatnu (priložnu) oznaku mjesta
(prostora), koja se u rečenici ne ponaša kao druge priložne oznake, nego se ponaša kao objekt.
Takve su priložne oznake naime u pravilu obvezne, neispustive i ne mogu se parafrazirati (usp.
Katičić 21991: 500). Drugim riječima, prostor uz takve glagole (živjeti, stanovati, boraviti, prebiva-
ti i sl.) zapravo nije okolnost pod kojom se vrši glagolska radnja, nego je zapravo objekt radnje,
predmet koji je prijeko potreban za “realizaciju” same radnje. Opet je dakle, kao i kod izražava-
nja prostora besprijedložnim padežnim oblicima, riječ o svojevrsnom opredmećenju prostora, o
svojevrsnoj transformaciji prostora kao okolnosti radnje u prostor kao predmet radnje.
Na razini složene rečenice prostorna se značenja mogu izražavati i koordinacijski i subordi-
nacijski. Koordinacijski se vrlo često izražavaju nekim tipovima i sastavnih i suprotnih i rastavnih
rečenica. U prvima je riječ o kakvoj prostornoj podudarnosti (npr. o tome da se radnje obiju sure-
čenica odvijaju na istom prostoru), u drugima o kakvoj prostornoj suprotstavljenosti, a u trećima
o kakvoj prostornoj alternativnosti. Tipično je da se u drugoj surečenici takvih rečenica upotrije-
bi i kakav prostorni prilog, npr. Preselio se u Zagreb i ondje se zaposlio (usp. Silić i Pranjković 2005:
322), Ušli smo u njegov stan i tamo dugo ostali, Doputovali su u Zagreb autobusom, a odatle dalje
produžili vlakom, Radi na fakultetu, ali i u srednjoj školi, Putujemo ili u Zadar ili u Split itd.
Među složenim rečenicama subordinacijskoga tipa uvijek se spominje i posebna vrsta prilož- 17
nih (adverbnih) rečenica koje se obično i nazivaju mjesnim ili lokalnim. To su one zavisnosložene
rečenice kod kojih se radnja zavisne surečenice prema predikatu osnovne odnosi kao priložna
oznaka mjesta (prostora). U službi veznih sredstava takvih rečenica dolaze brojni odnosni prilozi
sa značenjem mjesta ili pravca, npr. Sjede gdje hoće, Idite kamo želite, Neka putuju kud žele, Stavi
knjigu otkud si je i uzeo, Vrati se odakle si i pošao, Putovat ćemo dokle je potrebno itd.
Osim toga prostorna značenja često imaju i pojedini tipovi atributnih odnosnih rečenica kod
kojih se zavisna surečenica odnosi na antecedent u obliku imenske riječi prostornoga značenja,
a zavisna surečenica dodatno konkretizira prostor označen imenicom ili daje o njemu kakvu do-
datnu obavijest, npr. Vratio se u mjesto gdje je rođen, Stigli su na vrh planine odakle se pruža vrlo
lijep pogled, Ne živi u gradu u kojem žive njegovi roditelji i sl.
I napokon, prostorna značenja vrlo se često izražavaju i na razini teksta. U izražavanju takvih
prostornih značenja najvažniju ulogu imaju prostorni (spacijalni) tekstni povezivači ili konektori,
kao što su ovdje, tu, ondje, ovamo, tamo, onamo, odavde, odakle, dotle, na tome mjestu i sl., npr. Ušli
smo u jednu sobicu na kraju hodnika. Ondje nije bilo više ničega (usp. Silić i Pranjković 2005: 362).
Treba isto tako upozoriti i na prostor teksta, tj. na označavanje prostora u samome tekstu, što
se npr. čini onda kad se upozorava na prethodne ili sljedeće odsječke, ulomke, paragrafe teksta,
na prethodna ili na sljedeća poglavlja i sl. To posebice dolazi do izražaja u tekstovima znanstve-
noga stila, usp. konstrukcije koje funkcioniraju kao svojevrsni upućivači na prostor unutar teksta,
npr. one tipa kao što je gore spomenuto, kako je već bilo rečeno u prethodnom poglavlju, o čemu će
biti riječi u poglavlju koje slijedi itd.
Provedena raščlamba načina na koji se izražavaju prostorna značenja nedvojbeno pokazuje
da je prostor (uz vrijeme) jedna od najvažnijih kategorija u jezicima, pa onda i u hrvatskome je-
ziku, te da su načini izražavanja tih značenja, i tvorbeni, i leksički, i morfosintaktički, i sintaktički, i
suprasintaktički, izuzetno brojni, raznovrsni i plodni.
Literatura
Antonić, Ivana (2004) “Sintaksa i semantika dativa”, Južnoslovenski filolog, LX, Beograd, str. 67-97.
Arsenijević, Nada (2003) Akuzativ s predlogom u savremenom srpskom jeziku, I-II, Pretisak iz Zbornika
Matice srpske za filologiju i lingvistiku, XLVI/1, str. 107-263 i XLVII/2, str. 53-216, Novi Sad.
Babić, Stjepan (21991) Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku, HAZU i Globus, Zagreb.
Balaban Pavlovič, Fedor (1983) Funkcional’naja značimost’ predloga (na materiale romanskih ja-
zykov), Štiinca, Kišinev.
Batistić, Tatjana (1972) Lokativ u savremenom srpskohrvatskom književnom jeziku, Biblioteka
Južnoslovenskog filologa, knj. 3, Beograd.
Belaj, Branimir (2008) Jezik, prostor i konceptualizacija. Shematična značenja hrvatskih glagolskih
prefiksa, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera, Filozofski fakultet, Osijek.
Feleszko, Kazimierz (1970) Składnia genitiwu i wyrażeń przyimkowych z genitiwem w języku serbsko-
chorwackim, Wrocław – Warszawa – Kraków [Prijevod: K. Feleško: Značenja i sintaksa srpskohr-
vatskog genitiva, Matica srpska, Vukova zadužbina i Orfelin, Novi Sad – Beograd, 1995].
Glovacki-Bernardi, Zrinjka (1990) O tekstu, Školska knjiga, Zagreb.
Gortan-Premk, Darinka (1971) Akuzativne sintagme bez predloga u srpskohrvatskom jeziku, Bi-
blioteka Južnoslovenskog filologa, knj. 2, Beograd.
18 Ivić, Milka (1957) “Jedno poglavlje iz gramatike našeg modernog jezika – sistem mesnih padeža”,
Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, knj. I, Novi Sad, str. 145-157.
Ivić, Milka (1965) “The System of Serbocroatian Cases Denoting Spatial Relations”, Acta Linguistica
Hafniensia, IX/1, Copenhagen, str. 50-55.
Ivić, Milka (1983) “Srpskohrvatski padežni sistem za označavanje prostornih odnosa”, u: M. Ivić:
Lingvistički ogledi, Prosveta, Beograd, str. 207-214.
Ivić, Milka (2005) Značenja srpskohrvatskog instrumentala i njihov razvoj (sintaksičko-semantička
studija), fototipsko izdanje, Beograd.
Jakobson, Roman (2008) O jeziku, Disput, Zagreb.
Janda, Laura (1993) A Geography of Case Semantics: The Czech Dative and the Russian Instrumental,
Mouton de Gruyter, Berlin.
Jocić, Mirjana (1980-1981) “Jedan aspekt usvajanja padežnog sistema u ranom uzrastu: pade-
ži za obeležavanje prostornih odnosa”, Godišnjak Saveza društava za primenjenu lingvistiku
Jugoslavije, 4-5, str. 87-91.
Katičić, Radoslav (21991) Sintaksa hrvatskoga jezika. Nacrt za gramatiku, HAZU i Globus, Zagreb.
Klikovac, Duška (2000) Semantika predloga. Studija iz kognitivne lingvistike, Filološki fakultet,
Beograd.
Katušić-Balen, Anka (1990) Prijedložni izrazi s genitivom u suvremenom ruskom i hrvatskosrpskom
jeziku, doktorska disertacija, Zagreb.
Kovačević, Miloš (1981) “Atributi sa mjesnim značenjem u srpskohrvatskom standardnom jeziku”,
Književni jezik, X/2, Sarajevo, str. 7-24.
Kovačević, Miloš (1992) Kroz sintagme i rečenice, Svjetlost, Sarajevo.
Langacker, W. Ronald (1982) “Space grammar, analysability, and the English passive”, Language,
1, str. 22-81.
Lyons, John (1977) Semantics, I-II, Cambridge University Press, Cambridge.
Matas Ivanković, Ivana (2006) Prijedlozi s genitivom u hrvatskom i ruskom jeziku, doktorska diserta-
cija, Zagreb.
Melvinger, Jasna (1989) “Prijedložni padežni izraz za + akuzativ u označavanju prostornih odnosa”,
Jezik, 36/4, Zagreb, str. 110-115.
Milinković, Ljubomir (1988) Dativ u savremenom ruskom i srpskohrvatskom jeziku (konfrontativna
analiza), Beograd.
Mršević, Dragana (1972-1973) “Predlozi nad, pod, pred i iznad, ispod, ispred s odgovarajućim pa-
dežnim oblicima u funkciji određivanja prostornih odnosa”, Naš jezik, 19, Beograd, str. 204-
-227.
Omerović, Mirela (2008) Nekongruentni atribut u naučnom i administrativnom stilu bosanskog jezi-
ka (sintaksičko-semantički opis), magistarski rad, Sarajevo.
Palić, Ismail (2006) Dativ u savremenom bosanskom jeziku (sintaksičko-semantički opis), doktorska
disertacija, Sarajevo.
Palić, Ismail (2007) Sintaksa i semantika načina, Naučna biblioteka “Slovo”, knj. 1, Sarajevo.
Palić, Ismail (2008) “Izražavanje načina (kvalitete)”, Način u jeziku/Književnost i kultura pedesetih.
Zbornik radova 36. seminara Zagrebačke slavističke škole, Zagreb, str. 15-26.
Piper, Predrag (1977) “Obeležavanje prostornih odnosa predloškim i padežnim konstrukcijama u
savremenom ruskom i savremenom srpskohrvatskom književnom jeziku”, Prilozi proučavanju
jezika, 13-14, Novi Sad, str. 1-51.
Piper, Predrag (1983) Zamenički prilozi (gramatički status i semantički tipovi), Filozofski fakultet, 19
Novi Sad.
Piper, Predrag (1997) Jezik i prostor, Biblioteka XX vek, Beograd.
Piper i dr. 2005: Predrag Piper, Ivana Antonić, Vladislava Ružić, Sreto Tanasić, Ljudmila Popović i
Branko Tošović (2005) Sintaksa savremenoga srpskog jezika. Prosta rečenica. U redakciji Milke
Ivić, Institut za srpski jezik SANU, Beogradska knjiga, Matica srpska, Beograd.
Popović, Ljubomir (1966) “Predloški izrazi u savremenom srpskohrvatskom jeziku”, Naš jezik,
XV/3-4, Beograd, str. 195-220.
Pranjković, Ivo (1992) “Prostorna značenja prijedloga u hrvatskome jeziku”, Suvremena lingvistika,
18/33, Zagreb, str. 21-26.
Pranjković, Ivo (2001) Druga hrvatska skladnja, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb.
Pranjković, Ivo (2008) “Načinska i poredbena značenja”, Način u jeziku/Književnost i kultura pedese-
tih. Zbornik radova 36. seminara Zagrebačke slavističke škole, Zagreb, str. 27-35.
Radovanović, Milorad (1990) Spisi iz sintakse i semantike, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića,
Sremski Karlovci i Dobra vest, Novi Sad.
Rišner, Vlasta (2001) Prijedlozi u djelima slavonskih književnika od 18. do 20. stoljeća, doktorska di-
sertacija, Zagreb.
Silić, Josip (1984) Od rečenice do teksta (Teoretsko-metodološke pretpostavke nadrečeničnog jedin-
stva), Sveučilišna naklada Liber, Zagreb.
Silić, Josip i Ivo Pranjković (2005) Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta, Školska
knjiga, Zagreb.
Šarić, Ljiljana (1998) “Metaforična proširenja značenja prostornih prijedloga”, Riječ, 4/1, Rijeka, str.
77-83.
Šarić, Ljiljana (2007) “Konstrukcije za izražavanje prostornih odnosa u hrvatskom jeziku”, Sintaktičke
kategorije. Zbornik radova znanstvenoga skupa s međunarodnim sudjelovanjem Hrvatski sintak-
tički dani, Osijek, str. 253-270.
Šarić, Ljiljana (2008) Spatial Concepts in Slavic. A Cognitive Linguistic Study of Prepositions and Cases,
Harrassovitz Verlag, Wiesbaden.
Velčić, Mirna (1987) Uvod u lingvistiku teksta, Školska knjiga, Zagreb.
Tanja Kuštović 21
-
Prilozi za izražavanje prostora
Jedno od sredstava kojima možemo izraziti prostor su prilozi. Klasična definicija priloga koju mo-
žemo pronaći u gotovo svakoj gramatici hrvatskog jezika kaže da su prilozi nepromjenjiva vrsta
riječi kojom se izražavaju okolnosti u kojima se odvija glagolska radnja.
Kad već spominjemo da su prilozi nepromjenjiva vrsta riječi, recimo to da kod jezikoslovaca
postoje neslaganja u vezi s tom osobinom. Naime, neki drže da se prilozi mogu komparirati (trči
brzo, brže i najbrže) pa ih ubrajaju u skupinu djelomično promjenjivih riječi. Budući da se to odno-
si uglavnom na načinske priloge, o tome ovdje neće biti riječi.
S obzirom na okolnosti, priloge možemo podijeliti na priloge vremena, mjesta, načina i koli-
čine. Prilozi odgovaraju na određena priložna pitanja: kada, gdje, kamo, kuda, kako, koliko i na pi-
tanja koja su od ovih spomenutih izvedena (npr. otkad(a), dokad(a), otkud(a)) i druga).
U ovom tekstu bit će riječi o prilozima za izražavanje prostora.

Kad govorimo o prilozima za izražavanje prostora, recimo da ih treba podijeliti u tri skupine:
1. na priloge koji označavaju mjesto na kojem se netko (ili nešto) nalazi. To su prilozi mjesta.
Oni odgovaraju na pitanje gdje?
2. na priloge koji označavaju cilj prema kojem se netko (ili nešto) kreće. To su prilozi cilja. Oni
odgovaraju na pitanje kamo?
3. i na priloge koji označavaju smjer, odnosno put kojim se netko (ili nešto) kreće. To su prilozi
smjera. Oni odgovaraju na pitanje kuda?
S obzirom na osnovu riječi priloge dijelimo na nepunoznačne (sinsemantične) riječi – zamjenički

prilozi i na punoznačne (autosemantične) – imenski prilozi.
Zamjenički prilozi
-
Prvu skupinu priloga čine sinsemantične riječi, odnosno riječi čije značenje ovisi o kontekstu. U
tu skupinu ulaze zamjenički prilozi, tj. prilozi u čijoj je osnovi zamjenica. Poznato je da su zamjeni-
ce riječi koje zamjenjuju druge imenske riječi te njihovo značenje ovisi upravo o značenju dotič-
ne riječi. Kad govorimo o prilozima, to znači da prilozi preuzimaju zamjeničko značenje.
Na primjer: On je otišao u školu. – On je otišao tamo.
On je otišao u stan. – On je otišao tamo.
Vidimo da su prijedložni skupovi u školu i u stan zamijenjeni prilogom tamo. Ovdje su namjer-
no uzeti primjeri s dvije imenice različitih rodova kako bi se ukazalo na činjenicu da zamjenički
22 prilozi ne razlikuju rod (što je uostalom jasno iz onog dijela definicije priloga koji kaže da su pri-
lozi nepromjenjive riječi).
Kada govore o zamjeničkim prilozima, gotovo sve gramatike navode da zamjenički prilozi uspo-
stavljaju odnos prema kategoriji lica, odnosno prema sudionicima govornoga čina. S obzirom na
to prema kojem se licu uspostavlja odnos, razlikuju se1:
• prilozi koji označavaju prostor u blizini govornika: Ovdje učim, dođite ovamo, ovuda su
protrčali.
• prilozi koji označavaju prostor u blizini sugovornika: Tu je sastanak, tamo prolaze djeca,
tuda se ne vozi.
• prilozi koji označavaju prostor udaljen i od govornika i od sugovornika: Ondje su pronašli
blago, onamo više ne odlaze, nismo ni prošli onuda.
Prilozi ovdje, tu, ondje označavaju mjesto, prilozi ovamo, tamo, onamo cilj, a prilozi ovuda, tu-
da, onuda smjer.
Tablica koja slijedi može nam pomoći da lakše uočimo odnose.2
u odnosu sa zamjenicom
prostor pitanje ja ti on
mjesto gdje ovdje tu ondje
cilj kamo ovamo tamo onamo
smjer kuda ovuda tuda onuda
Kad govorimo o prostoru, imamo mjesto, cilj i smjer. Pitanja su: gdje za mjesto, kamo za cilj,
kuda za smjer. Blizinu govornika označavaju prilozi ovdje, ovamo, ovuda; blizinu sugovornika tu,
tamo, tuda; podjednaku udaljenost označavaju prilozi ondje, onamo, onuda.
Predrag Piper u svom tekstu Zamenički prilozi sa značenjem mesta i pravca u ruskom, poljskom i srp-
skohrvatskom jeziku3 dijeli priloge na nekoliko skupina:
1. upitne – to su već spomenuti: gdje, kamo i kuda. Dodajmo tome priloge otkud(a), odakle,
dokle kojima se pita o mjestu s kojeg se polazi ili o mjestu na koje se dolazi.
2. pokazne: ovdje – tu – ondje; ovamo – tamo – onamo; ovuda – tuda – onuda; dosle – dotle –
donle; odavle – odatle – odanle; dovle – dotle – donle; dovde – dotle – donle.
3. priloge sa značenjem potpunog kontakta između prostora i objekta koji se prostorno
određuje (svagdje, svugdje, svakamo, svud, svuda, svukuda, odasvud, odsvakud, posvuda).
4. priloge sa značenjem djelomičnog kontakta između prostora i objekta koji se prostorno
određuje (gdjegdje, gdjekamo, kojegdje, kojekuda, ponegdje, ponekud).
5. Od neodređenih priloga (negdje, nekamo, nekuda) prethodna skupina razlikuje se time
što nosi određenu pozitivnu informaciju o prostornom odnosu, tj. o stupnju zahvaćeno-
sti prostora nekim objektom ili kretanjem. U neodređene priloge možemo ubrojiti i prilog
drugdje, ali njegovo je značenje uže od značenja priloga negdje jer se iz opće neodređe-
nosti isključuje neko određeno mjesto. Upotrebom priloga negdje ispred priloga drugdje
pojačava se neodređenost, npr. Uči negdje drugdje (ali ne ovdje).
1
Pranjković, Silić 2005: 307.
2
Frančić, Hudeček, Mihaljević 2005: 146.
3
Piper 1978: 63-81.
Tanja Kuštović: Prilozi za izražavanje prostora
6. Šesta skupina su odrični prilozi – prilozi kojima se negira postojanje kontakta između ne- 23
kog objekta i prostora koji bi ga određivao (nigdje, nikuda, nikamo, niotkuda).

7. Dodajmo toj podjeli ono što Dragutin Raguž4 naziva hipotetički neodređenim prilozima.
To su prilozi igdje, ikuda, ikamo – njima se pored neodređenosti izražava i sumnja u posto-
janje određenog mjesta ili pravca. Ti se prilozi često upotrebljavaju u upitnim rečenicama
iako sami nisu upitnog, nego neodređenog značenja5. Postoji li to igdje na ovome svijetu?
Prilozi za izražavanje mjesta, cilja i smjera razlikuju se po nekoliko kriterija. To su:
1. Postavljeno priložno pitanje: gdje za mjesto, kamo za cilj i kuda za smjer.
2. Glagol koji se nalazi uz prilog. Dajući definiciju priloga, rekli smo da prilog izriče okolnosti
u kojima se odvija glagolska radnja. Prema tome, glagol je bitan činitelj koji nam omo-
gućuje da odredimo o kojoj je vrsti priloga kojima se izriče prostor riječ.
Konkretno, uz priloge mjesta dolazi glagol mirovanja, ili mogli bismo reći glagol koji ozna-
čava statičnost, odnosno glagol koji označava da se subjekt ne kreće. Npr. Ana sjedi dolje.
Ana pjeva ovdje.
Uz priloge cilja i smjera dolazi glagol kretanja. Iva trči gore. Iva ide tamo (cilj). Iva ide onuda
(smjer). Recimo i to da kada je riječ o cilju, glagol kretanja nije nužno potreban ako je kre-
tanje iskazano nekom drugom vrstom riječi, npr. ... na putu ovamo izmislio sam jednu pje-
smicu ... (putujući ovamo).
Glagol može biti i neizrečen, ali pretpostavljen (Kamo ćemo sad, gospodine ministre? tj.
Kamo ćemo ići?). Isto vrijedi i za glagol kod priloga mjesta. U primjeru: Nigdje puta, nigdje
staze pretpostavljamo glagol nemati.
3. Kod zamjeničkih priloga razlikovanje mjesto – cilj – smjer vidljivo je u samom prilogu, od-
nosno u njegovoj tvorbi.
Tako se prilozi koji izražavaju mjesto tvore od osnove zamjenice i sufiksa -dje (g-dje, ov-dje,
on-dje, ne-g-dje, ni-g-dje, a iznimka je prilog t-u koji se tvori sufiksom -u).
Prilozi koji označavaju cilj tvore se od osnove zamjenice i sufiksa -amo (k-amo, ov-amo, t-amo,
on-amo, ne-k-amo, ni-k-amo). Dodajmo tim prilozima i priloge koji se tvore sufiksom -le: do-t-le,
do-k-le, do-n-le koji ima značenje: do određenog mjesta i te priloge ubrajamo u skupinu priloga
cilja.
Prilozi koji označavaju smjer tvore se od osnove zamjenice i sufiksa -uda (k-uda, t-uda, ov-uda,
on-uda, ni-k-uda, ne-k-uda)6.
Napomenimo da kod govornika hrvatskog jezika često dolazi do zamjenjivanja upitnih pri-
loga gdje, kamo i kuda i to na taj način da pitanja gdje i kuda zamjenjuju pitanje kamo. Tako se u
razgovoru često može čuti: Gdje ideš? ili Kuda ideš? umjesto Kamo ideš? Nasuprot tome, u razgo-
voru nećemo čuti da uz statični glagol dolaze pitanja kamo i kuda, npr. *Kamo učiš? *Kuda crtaš?
Maloprije je rečeno da uz pitanje gdje dolazi statični glagol, a uz pitanje kamo i kuda dolazi gla-
gol kretanja. Glagol kretanja uz priloge i cilja i smjera uzrok je tome da govornici često na pitanje
kuda ideš? (dakle: pitanje o smjeru) daju odgovor o cilju (Idem u Zagreb, idem tamo), a na pitanje
kamo ideš? daju odgovor o smjeru puta, iako je to rijetkost (preko Splita). No takvi odgovori ne
4
Raguž 1997: 266-267.
5
Piper 1978: 78.
6
Da ne bi zbunjivalo, oblici: k-, t-, ov-, on- vuku podrijetlo iz praslavenskog jezika. Najviše može zbuniti osno-
va -k-.
24 predstavljaju gotovo nikakvu prepreku u komunikaciji jer ako sugovornik nije dobio odgovor na
pitanje koje je postavio, dodat će tom pitanju novo potpitanje i dobiti zadovoljavajući odgovor.
Druga pogreška do koje često dolazi jest situacija u kojoj govornik postavlja pitanje o mjestu,
a dobiva odgovor prilogom cilja. Npr. Gdje je tvoja kuća? Tamo (umjesto tu, ovdje, ondje). Također
je česta situacija da prilog tu ima značenje i mjesta i cilja. Stojim tu. Idem tu do tebe. Raguž navo-
di da “do tih zamjena dolazi zato što tu znači područje posve blizu govornoga lica, a tamo po-
dručje dalje od govornika, pa se onda nikad za malo udaljenije područje neće reći Njihova je kuća
tu, nego Njihova je kuća tamo. Tako tamo, iako se očekuje ‘ciljni’ glagol uza nj, dolazi uz glagol
mirovanja.”7 Ovdje samo mala opaska. Raguž kaže da tu znači područje posve blizu govornoga
lica. Međutim, iz tablice možemo vidjeti da tu označava blizinu sugovornika, a ne govornika kao
što tvrdi Raguž. Spomenimo da upotreba priloga tamo za mjesto nije novija pojava hrvatskog
jezika, jer takve primjere nalazimo i u tekstovima iz 15. st. (Kolunićev zbornik: Oni imaju tamo pro-
roke..., str. 15). Pritom se misli na odnos nebo – zemlja.
Kod zamjeničkih priloga spomenimo i slučaj homonimije. Poznato je da su homonimi riječi
koje imaju isti izraz, a različit sadržaj. Tako upitni prilog dokle ima vremensko značenje (do kada) i
prostorno značenje cilja (do kojeg cilja). Dokle ćeš ljetovati u Dubrovniku? tj. Do kada ćeš ljetova-
ti u Dubrovniku? Do petka. Dokle letiš avionom? tj. Do kojeg mjesta letiš avionom? Do Zagreba.
Isto vrijedi i za prilog dotle: U 17.00 sati idemo u kazalište. Da ste došli dotle (do tog vremena, tj. do
17.00 sati). Stalno sam želio otići u Rusiju, ali dotle još nisam stigao. (Do tamo još nisam stigao.)
Ta veza između prostora i vremena nije slučajna te nije neobično što se odrazila na jezičnom
planu. Naime, ono što se događa u nekom vremenu nužno se istovremeno događa na nekom
prostoru.
Imenski prilozi
-
Druga velika skupina su punoznačni prilozi. U literaturi se oni nazivaju imenskim prilozima jer im
u osnovi leži neka imenska riječ.
Punoznačni su oni prilozi čije je značenje jasno određeno. Kad kažem jasno, podrazumijevam
da značenje i tih priloga ovisi o kontekstu, ali u znatno manjoj mjeri nego što je to slučaj kod sin-
semantičnih priloga.
Ovdje navodim neke punoznačne priloge i njihovu tvorbu. Ti se prilozi tvore od osnove na
koju se dodaje sufiks ili prefiks.
gor(a)-e lijev(o)-o na-polj(e)-u
dolj(e)-e desn(o)-o na-polj(e)-e
na-prijed(0) s-lijev(o)-a niz-vod(a)-u
na-zad(0) z-desn(o)-a uz-brd(o)-o
ravn(0)-o na-lijev(o)-o niz-brd(o)-o
van-0 na-desn(o)-o uz-vod(a)-u
van(0)-i u-lijev(o)-o niz-vod(e)n-o
s-prijed(0)-a u-desn(o)-o uz-vod(e)n-o
s-trag(0)-a dalek(0)-o dom(0)-a
iz-dalek(0)- a visok(o)-o
7
Raguž 1997: 270.
I kod imenskih priloga treba razlikovati priloge mjesta i cilja. U određenom broju primjera ri- 25
ječ je o istom obliku priloga. Npr. Idem gore/dolje. Sjedim gore/dolje.

Međutim, u jednom broju slučajeva postoji razlika između priloga mjesta, cilja i smjera. Treba
reći da se kod imenskih priloga za izražavanje prostora prilozi koji označavaju cilj ne razlikuju od
priloga koji označavaju smjer, kao što je to slučaj kod zamjeničkih priloga. (Idem tamo : Idem tu-
da; za razliku od toga: Idem desno – i za cilj i za smjer.) Govornici hrvatskog jezika rijetko griješe u
upotrebi imenskih priloga mjesta i priloga cilja. Npr. Idem van. Sjedim vani./Idem napolje. Sjedim
napolju. Ili već spomenuti primjer: Idem lijevo ili Idem ulijevo (s pomakom u značenju).
Kod priloga van/napolje ipak postoji jedna, recimo tako, suvišna uporaba tog priloga ako se
veže uz glagol izlaziti/izići. Rečenica koju često možemo čuti prilikom izlaska iz tramvaja: Izlaziš li
van? Naime, nije moguće izići unutra, niti ući van, pa je u tom slučaju prilog van/unutra suvišan.
U takvoj je situaciji dovoljno postaviti pitanje: Izlazite li? ili ako hoćemo upotrijebiti prilog: Idete
li van? Slična je situacija i s glagolima unijeti/iznijeti: Nepotrebno je reći Unesi to unutra/iznesi to
van. Umjesto tih priloga bolje je staviti neku drugu priložnu oznaku (prijedložni izraz), npr. unijeti
u drugu sobu, ili iznijeti na stol.
Spomenimo prilog doma. To je prilog u čijoj je osnovi imenica dom(0)-a. Njegovo značenje je
biti kod kuće. Zanimljivo je da se jedino značenje boravka u kući (mjesto) ili kretanja prema kući,
domu (cilj) izriče prilogom. Za boravak na bilo kojem drugom zatvorenom prostoru upotreblja-
vaju se prijedložni izrazi. (Idem u školu, crkvu; U školi sam, crkvi... : Doma sam, idem doma pa čak
ako to doma znači apartman koji smo unajmili za ljetovanje, koji uopće nije naš i u koji se vjero-
jatno više nećemo vratiti.)
Pisanje priloga8
-
Jednom se riječju pišu prilozi koji nastaju na sljedeće načine:
1. srastanjem dvaju jednostavnih priloga: gdjegdje, malogdje
2. povezivanjem priloga s česticom god: gdjegod, kudgod, kamogod. To vrijedi ako ti prilozi
imaju značenje negdje, nekuda, nekamo.9 Za značenje bilo gdje, bilo kuda i bilo kamo piše-
mo dvije riječi: gdje god, kud god, kamo god.10 Npr. Kamo god dođeš, bit ćeš prihvaćen.
(Bilo kamo...) : Otišao je kamogod. (Otišao je nekamo.)
3. prefigiranjem jednostavnog priloga: igdje, nikamo
4. srastanjem prijedloga i otpridjevnih priloga: poizbliže
5. spajanjem dijelova eliptične sintagme u kojoj s prijedlogom srasta akuzativ ili genitiv ne-
određenoga pridjeva srednjega roda: zdesna, slijeva.
Dva priloga suprotnog ili suodnosnog značenja upotrijebljena kao jedan prilog pišu se kao
polusloženica sa spojnicom: amo-tamo, simo-tamo, gore-dolje, lijevo-desno, ovdje-ondje, unutra-
-van. Na taj se način pišu prilozi koji označavaju ponavljanje radnje. Npr. hoda simo-tamo, tetu-
ra lijevo-desno. Iz tog ponavljanja radnje možemo zaključiti da se kao polusloženice pišu prilozi
smjera jer kod njih imamo radnju koja nije statična.
8
9
10
Babić, Ham, Moguš 2005: 51-52.
26 Neke nedoumice s prilozima

-
Za neke lekseme ne možemo sa sigurnošću tvrditi jesu li oni prilozi ili je riječ o nekoj drugoj vrsti
riječi. U tom slučaju govorimo o polisemiji. U većini slučajeva iz samog je konteksta jasno o kojoj
vrsti riječi govorimo, ali ipak postoje primjeri u kojima to nije očigledno.
Tu
Prilog tu treba razlikovati od zamjenice ta u akuzativu jednine ženskoga roda koji glasi tu.
Anj(e)lski si voevoda / ar’ ti b(og) tu oblastь poda (Pariška pjesmarica iz 14. st. VIII/10)11. D. Malić
navodi da je riječ o zamjenici. Međutim, iz ovog se konteksta ne može sa sigurnošću reći da je ri-
ječ o zamjenici: Bog ti je ovdje podao oblast : Bog ti je podao ovu oblast.
Blizu
Kod ovog leksema postoje dvije nedoumice.
1. Je li ovaj leksem uopće prilog ili je riječ o prijedlogu kojemu nije nužno uvijek izreći objekt
pred koji ga predlažemo? Dovoljno je reći: stojim blizu, a to pretpostavlja: stojim blizu tebe,
kuće...
2. Ako govorimo o prilogu, označava li ovaj leksem vrijeme ili mjesto, ili je to zapravo nevaž-
no?
U iskazu: Budi nam blizu, molimo Te, Gospodine možemo postaviti pitanja: blizu nas u prosto-
ru (kraj nas)? ili metaforički u vremenu budi stalno s nama? Kad govorimo o blizu kao o prilogu,
treba uočiti da on odgovara na pitanje gdje. Međutim, u iskazu: Božić je blizu riječ je o tome da će
Božić, tj. vrijeme Božića biti za kratko vrijeme, i u tom smislu možemo govoriti o prilogu blizu kao
o prilogu vremena. Riječ je zapravo o prenesenom značenju, odnosno kako je nešto smješteno
u vremenu, tj. oznaka za ono što je prostorno blizu počela je biti i oznaka za ono što je blizu u
vremenu. No treba reći da blizu u smislu vremena nikada doslovno ne odgovara na pitanje kada
(Božić je blizu. Kada je Božić?), ali za blizu u vremenskom smislu nikada nećemo postaviti pitanje
gdje (Božić je blizu. Gdje je Božić?). U tome i leži nesrazmjer pitanja i odgovora u smislu prostora i(li)
vremena u kojem se događaj odvija.
U primjeru: Oni su stajali blizu jasno je da je riječ o prilogu mjesta, jer imamo glagol stajati koji
pretpostavlja mjesto, ako je uopće riječ o prilogu. Naime, ovdje bismo mogli govoriti o prijedlo-
gu kojem objekt nije potrebno izreći. (Oni su stajali blizu nečega, npr. kuće.)
Homonimija
-
Homonimiju, dakle situaciju u kojoj dva leksema imaju isti oblik, a različito značenje nalazimo i
kod imenskih priloga, primjerice kod leksema gore. Taj leksem može biti prilog mjesta, cilja, ali i
prilog načina. Naravno, kao i kod svih homonima, iz konteksta je jasno o kojem je značenju riječ
i kod govornika hrvatskog jezika ne dolazi do nesporazuma u komunikaciji.
Gore
prilog smjera: Ivan se penje gore.
prilog mjesta: Ivan se popeo gore ili Ivan sjedi gore. (U prvom je iskazu završena radnja pe-
njanja.)
11
D. Malić navodi da je riječ o zamjenici (u: Malić 1972: 219).
Polisemija 27
-
Kod polisemije riječ je o tome da dvije riječi imaju isti oblik, a različito značenje, pri čemu obje ri-
ječi ne pripadaju istoj vrsti. Tako leksem okolo može biti prilog ili prijedlog.
Okolo
prilog mjesta: Poznat sam kao čovjek koji ne brblja okolo.
prijedlog s genitivom: Svi su stajali okolo njega.12 Vidimo da se u slučaju kad je riječ o prijedlo-
gu, leksem okolo veže uz imensku riječ, u ovom slučaju uz zamjenicu (njega). Ovdje recimo da se
u većini primjera ne navodi imenska riječ uz koju treba vezati prijedlog okolo, već se ta imenska
riječ podrazumijeva, te se okolo više i ne doživljava kao prijedlog, nego kao prilog i onda kada je
zaista riječ o prijedlogu. Uzmimo već spomenuti primjer: Svi su stajali okolo.
Spomenimo prilog zbrda-zdola. Iako su leksemi takvi da upućuju na prostor, tj. na prilog mjesta
(dolazim s brda, dolazim iz dola), ipak nije riječ o prilogu mjesta, već o načinskom prilogu koji ima
značenje nereda: kojekako. Značenje hodanja bez cilja, besmislenog kretanja ima prilog gore-do-
lje čiji leksemi značenjski odgovaraju leksemima zbrda-zdola.
Često se griješi prilikom uporabe priloga nedaleko. Ako taj prilog dolazi uz genitiv, tada obave-
zno treba upotrijebiti prijedlog od: Samobor je grad nedaleko od Zagreba. Pogrešno je Samobor
je grad nedaleko Zagreba.
Recimo i da se prilog nadalje koji po svom leksemu upućuje na prostor upotrebljava u vre-
menskom značenju (nakon toga). Primjer: Naučila je govoriti, a nadalje je naučila crtati i pisati.
Istu osnovu (dalek-) imamo i u prilogu izdaleka. Kod tog priloga možemo govoriti o nedo-
umici oko toga je li riječ o prilogu mjesta ili o prilogu cilja. Naime, ako kažemo on je došao izdale-
ka, imamo glagol doći koji upućuje na cilj, ali možemo postaviti pitanje odakle je došao koje upu-
ćuje na mjesto s kojeg je netko došao. Mislim da bismo ipak u ovom primjeru trebali govoriti o
prilogu mjesta jer govorimo o kretanju s navedenog mjesta, a ne o kretanju prema nekom cilju.
I na kraju, pokažimo ukratko kako su neke hrvatske gramatike i rječnici iz 17, 18, 19. i 20. st. opisi-
vali priloge za izražavanje prostora.
B. Kašić: Institutionum linguae illyricae (1604)13 kaže da su prilozi mjesta obuhvaćeni dvjema glav-
nim skupinama koje označavaju: stanje na mjestu i kretanje do mjesta, s mjesta i po mjestu.
Prilozi stanja na mjestu: gdi, ovdi, indi, gdigodir, drugdi, vazdi.
Prilozi kretanja do mjesta: kamo, simo ili ovamo, tamo, onamo, zgora.
Prilozi kretanja po mjestu: kuda, ovuda, tuda, onuda, kudar.
Della Bella, A.: Talijansko-latinsko-ilirski rječnik (1728)14, ima poglavlje XX. O prilozima. U okviru to-
ga govori i o prilozima mjesta. Neki prilozi izražavaju stajanje na mjestu, a to su: gdi, ovdi, tuj ili tu
ili tamo, ondi, svuda, svudjera, gdigodi ili gdigodir, drugovdje, inudje, drugdje.
Prilozi kretanja prema mjestu: kamo, ovamo ili sjemo, onamo, tamo.
Prilozi kretanja kroz mjesto: kuda, kud, ovuda, tuda, onuda, kudar, inuda.
12
Treba napomenuti da je riječ o zastarjelom prijedlogu. Vidi: Hrvatski jezični savjetnik, 1999, str. 187.
13
Kašić 1604: 353.
14
Della Bella 1728: 35.
28 Appendini, F. M.: Gramatica della lingua illirica (1808)15, ima nešto razvedeniju klasifikaciju priloga
za izražavanje prostora:
Prilozi stajanja na mjestu: ovdi, tu, o tu-djer, ghdi, svak-ghdi, ni-ghdje, ghdje-god...
Prilozi kretanja k mjestu: ovamo, tamo, onamo, inuda, kamogod, ako-kud-god, ni-kud, svuda,
unutra, na-dvor, gori, doli, na-put, daleko.
Prilozi kretanja od mjesta: od-ovle, o od-ovuda, od-tuda, od onuda, odkle, donde, od-onle,
indi, da ni od kuda.
Kretanje preko mjesta: o ovuda, kud-god, onuda.
Kretanje prema mjestu: pram amo, pram tamo, pram kuda, gori, doli, unutra.
Kretanje cilju mjesta: tja ovamo, tja tamo, tja onamo, tja dokle, do-ovle.
Babukić, V.: Ilirska slovnica (1854)16. Prvi je i imenom razlučio priloge mjesta od priloga smjera, a
prilozima smjera on naziva ono što smo ovdje nazvali prilozima cilja.
Prislovi mjesta i pravca
1. gdje: ovdje (ovd’ ovdêk, ovdêka, ovdêkar, ovdêkare); ondê, tu, tam, tamo, dolê, gorê, ozgor,
odzgora, ozgo, ozdol, odzdola, odzdo, lêvo, s lêva, desno, ob lêvu, polag, poleg, pored, usrêd, od-
zad, ostraga, unutri, vani, doma, ovkraj, onkraj, igdê, nigdê; nêgdê; drugdê, gdêgod, svugdê, oko-
lo, oko, blizu, tja, tjak (čak), dalek, daleko, daleč, daleče.
2. kamo: amo, ovamo, sêmo (simo), tamo, tamoka, tamokar, onami, dolê, gorê, desno, lêvo,
upravo, uzpravo, nizpravo, krivo, nakrivo, napervo, naprêd, naprêda, natrag, nazad, ukraj, ovkraj,
onkraj, prêko, ikamo, nikamo, nêkamo, drugamo, kamogod, dalek, daleko, daleč, daleče.
3. kuda: - kuda ili kojim putem: ovud, ovuda, ovudêr, tud, onud, ikud, nikud, nêkud, kudagod,
svakud, desno, lêvo, kroz, posrêd, srêdinom, okolo.
Pazka: Obično se pita: kuda? mêsto: kamo? A tako Dubrovčani opet pitaju: gdê ideš? mêsto:
kamo ideš? Tako i ovdê ili odi mêsto: ovamo.
4. odkle, odakle, odkale = odkud, otkuda? odavle, odovud, odatle, odozdol, odozgor, s desna,
s lêva, sprêda...
Pazka: Mêsto odkle, odakle i odkale veli se takodjer otkuda? – ali je pervo pravilnie.
5. dokle: dovle, dovde, dotle, dotud, donle, donde, do gori, do doli...
Kraljević, A.: Grammatica Latino-illyrica (1863)17

Prislovi mista:
1. Stanje na mistu: gdi, ovdi, tu, tute, tude, onde, na istom mistu, onde, drugdi, njegdi, gdigod,
ako gdi, gdi li, svagdi, nigdi, unutra, van, blizu, daleko.
2. Stupanje k’mistu: kamo, kuda, ovamo, amo, tamo, onamo, drugamo, druguda, njekuda, ka-
mogod, kudgod, njekamo, ako kamo, ako kuda, ako kudgod, kamo li, kud li, kuda to, svakamo,
svakuda, kamomudrago, kudmudrago, nikamo, nikuda, kudgod, kamogod, kuda, k’ oba mista,
obamo, dokle, dovle, dovlen, dotle, donle, unutra, van, preko.
Njima se mogu pridružiti i: kamo, kuda, ovamo, tamo, onamo, drugamo, unutra, doli, gori, na-
trag, nazad, na desno, na livo.
3. Stupanje od mista: odkle, odakle, odavle, odtale, odanle, od druguda, odkudmudrago, od-
svakle, odnikle, niodkle, iznutra, iz bliza, iz daleka.
15
Appendini 1808: 268-269.
16
Babukić 1854.
17
Kraljević 1863: 125-128.
4. Stupanje po mistu: kudan, ovdan, tuda, nikudan, uprav, vrhcem, svakudan, drugudan... 29
Maretić, T.: Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika (1931)18
Prilozi koji znače mjesto odgovaraju na pitanje gdje, kamo, kuda.
Govori o postanju pojedinih priloga, pa tako za prilog doma kaže da je riječ o genitivu jedni-
ne. Taj prilog odgovara na pitanje gdje i na pitanje kamo. Bio sam doma. Idemo doma.
Benešić, J.: Gramatyka języka chorwackiego czyli serbskiego (1937)19. Navodi pitanja gdje, kamo,
odakle, kuda i priloge koji na njih odgovaraju, ali ne određuje koji prilog odgovara na koje pita-
nje: npr. drugdje, drugud, izdaleka, izvana, napolje, blizu, nazad...
Brabec, Hraste, Živković, Gramatika hrvatskoga ili srpskoga jezika (1954)20, govore o potrebi razliko-
vanja priloga gdje, kamo i kuda, te o tvorbi priloga.
Gramatike suvremenog hrvatskog jezika također govore o potrebi razlikovanja priloga gdje,
kamo i kuda i navode tvorbene modele po kojima su prilozi tvoreni, a neke od njih daju znače-
nja pojedinih priloga.
I za kraj, recimo da u gramatikama, ako bismo gledali koliko mjesta zauzimaju u odnosu na ostale
vrste riječi, prilozi zauzimaju prilično mali broj redaka. Unutar toga prilozima za izražavanje pro-
stora dano je nešto više mjesta, ali i tu se uglavnom govori o potrebi razlikovanja mjesta i smjera
odnosno cilja. Ako znamo da stare gramatike priloge nazivaju prislovima (pri slovu, a slovo, zna-
mo iz samog početka Biblije, znači Riječ, bitak, početak), mogli bismo reći da su prilozi u početku
svega što se nalazi oko nas. Nadam se da ovaj tekst može poslužiti kao jedan od početnih ko-
raka u dublja proučavanja priloga za izražavanje prostora, ali i ostalih vrsta priloga u hrvatskom
jeziku.
Literatura
Appendini, F. M. 1808. Gramatica della lingua illirica, Dubrovnik.

Babić, S., D. Brozović, M. Moguš, S. Pavešić, I. Škarić, S. Težak. 1991. Povijesni pregled, glasovi i oblici
hrvatskoga književnog jezika. Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Globus.
Babić, S., S. Ham, M. Moguš. 2005. Hrvatski školski pravopis, Zagreb, Školska knjiga.
Babić, S., S. Težak. 1992. Gramatika hrvatskoga jezika, priručnik za osnovno jezično obrazovanje.
Zagreb: Školska knjiga.
Babukić, V. 1854. Ilirska slovnica, Zagreb.
Barić, E., M. Lončarić, D. Malić, S. Pavešić, M. Peti, V. Zečević, M. Znika. 1979. Priručna gramatika hr-
vatskoga književnog jezika. Zagreb: Školska knjiga.
Barić, E., M. Lončarić, D. Malić, S. Pavešić, M. Peti, V. Zečević, M. Znika. 1990. Gramatika hrvatskoga
književnog jezika. Zagreb: Školska knjiga.
Barić, E., M. Lončarić, D. Malić, S. Pavešić, M. Peti, V. Zečević, M. Znika. 1995: Hrvatska gramatika.
Zagreb: Školska knjiga.
18
Maretić 1931: 448.
19
Benešić 1937: 159-160.
20
Brabec, Hraste, Živković 1954: 143-144.
30 Benešić, J. 1937. Gramatyka języka chorwackiego czyli serbskiego, Warszawa: Instytut Wydawniczy
“Bibljoteka Polska”.
Brabec, I., M. Hraste, S. Živković. 1954. Gramatika hrvatskoga ili srpskoga jezika. Zagreb: Školska
knjiga.
Della Bella, A. 1728. Talijansko-latinsko-ilirski rječnik, Venecija.
Frančić, A., L. Hudeček, M. Mihaljević. 2005. Normativnost i višefunkcionalnost u hrvatskome stan-
dardnom jeziku, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
Hudeček, L., L. Vukojević. 2005. Sastavljeno i rastavljeno pisanje priloga kao pravopisni lingvistički
problem. I. Pranjković (ur.). Od fonetike do etike. Zagreb: Disput, 99-122.
Kašić, B. 1604. Institutionum linguae illyricae, libri duo, Rim.
Katičić, R. 1986. Sintaksa hrvatskoga književnog jezika, Zagreb: JAZU, Globus.
Kolunićev zbornik. 1892. M. Valjavec (prir.). Hrvatski glagolski rukopis od godine 1486. Zagreb:
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
Kraljević, A. 1863. Grammatica Latino-illyrica, Rim.
Malić, D. 1972. Jezik najstarije hrvatske pjesmarice. Zagreb: HFD 1.
Maretić, T. 1931. Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika. Zagreb: Naklada ju-
goslavenskog nakladnog d. d. “Obnova”.
Pavešić, S. 1971. Jezični savjetnik s gramatikom. Zagreb: Matica hrvatska.
Piper, P. 1978. Zamenički prilozi sa značenjem mesta i pravca u ruskom, poljskom i srpskohrvat-
skom jeziku. Zbornik za filologiju i lingvistiku 21/1. P. Ivić (ur.). Novi Sad: Matica srpska, 63-82.
Pranjković, I., J. Silić. 2005. Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta, Zagreb: Školska
knjiga.
Pranjković, I. 1993. Hrvatska skladnja, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
Raguž, D. 1997. Praktična hrvatska gramatika. Zagreb: Medicinska naklada.
Tafra, B. 1995. Jezikoslovna razdvojba. Zagreb: Matica hrvatska.
Ivana Matas Ivanković 31
-
Izražavanje prostornih značenja prijedložno-padežnim izrazima
O prijedlozima općenito
-
Riječi ulaze u različite sintagmatske odnose, a padežni oblici pokazatelji su tih sintagmatskih ve-
za. Ponekad jezik treba prenijeti najrazličitije odnose koji postoje oko nas pa ni padežni oblici nisu
dovoljni da izraze svaku nijansu. Padežna značenja obogaćuju se prijedlozima koji dolaze ispred
riječi i čine gramatičku cjelinu, par s padežnim morfemom. Prijedlozi se mogu definirati kao vrsta
riječi koja označuje podređenost jedne punoznačne riječi drugoj u sintagmama ili rečenicama
i tako izražava odnose predmeta i radnji, stanja koja su imenovana tim riječima. Prijedlogom se
osnovno značenje padežnog nastavka intenzificira, odnosno sužava se semantičko polje kon-
kretnog oblika. Sintaktička veza prijedloga (neovisno o tvorbi – on i sam može biti prijedložni
izraz, tj. može se sastojati od prijedloga i imenice) i padežnog oblika imenice (npr. kod kuće, na
početku stoljeća) naziva se prijedložno-padežnim izrazom.
Ipak prijedlozi su za razliku od padežnih nastavaka posebne riječi i nisu sastavni dio neke
druge riječi, pa ih kao samostalne riječi treba i opisati. Oni su u gramatikama obično obrađeni u
morfologiji, ali je pri njihovu opisu jednako važna i sintaktička razina, odnosno njihova funkcija
povezivanja drugih riječi, a tu funkciju osim jedne riječi može imati i više njih, tj. izraz koji se sastoji
od dviju ili više riječi. Tako se prijedlozi po tvorbi mogu podijeliti na neproizvedene (primarne) –
iz, na, do... i proizvedene (sekundarne) koji su nastali od jedne punoznačne riječi ili kombinacijom
dviju riječi. Oni se dalje mogu podijeliti na manje skupine:
a. Jednostavni prijedlozi – nastali su od jedne punoznačne riječi koja je izgubila svoje kate-
gorijalno značenje tipično za određenu vrstu riječi. To može biti imenica (diljem, krajem...)
ili prilog (blizu, više...).
b. Složeni prijedlozi – sastoje se od dviju riječi koje su srasle u prijedlog. To mogu biti dva pri-
jedloga (između, iznad...), prijedlog i prilog (poviše...), prijedlog i imenica (pokraj...).
c. Prijedložni izrazi – sastoje se od dviju ili više riječi koje još nisu srasle. To mogu biti prilog i
prijedlog (daleko od...), prijedlog i imenica (na kraju, u smjeru...), glagolski prilog i prijedlog
(polazeći od...). Budući da još nije došlo do srastanja i formalno oni nisu jedna riječ, takvi
izrazi nemaju svoje mjesto u morfologiji. Kod tih je izraza bitna njihova sintaktička uloga
– oni imaju funkciju povezivanja riječi i ponašaju se kao prijedlozi. U ovome su radu i oni
uvršteni u opis.
Teško je pronaći pravi način opisa prijedloga u kojem se neće miješati morfološki i sintaktič-
ki kriteriji jer da bi se točno odredilo leksičko značenje kojega prijedloga, potrebno ga je pove-
32 zati s općim značenjem padeža (tj. sa značenjem koje se iščitava iz padežnog morfema), zatim
je potrebno odrediti individualno značenje prijedloga (npr. osnovno je značenje prijedloga od
'udaljavanje, odvajanje') te semantiku upravne i zavisne riječi koje prijedlog povezuje i tek se ta-
da dobije puno i pravo značenje nekog prijedloga. Tako prijedlog na s imenicom u lokativu u pri-
mjeru biti na stolu određuje gdje se što nalazi, a s imenicom u akuzativu u primjeru položiti na stol
– mjesto kamo se što stavlja; uz imenicu proljeće označuje vrijeme kada se što zbiva (doputovati
na proljeće), a u primjeru učiniti na brzinu izražen je način vršenja radnje.
Sintaktička razina upućuje na usku povezanost prijedloga i morfema. Ponekad je teško odre-
diti koji je dio para prijedlog – padežni nastavak nositelj sintagmatskih i semantičkih obilježja. Isti
prijedlog može upravljati imenicama različitog oblika i različitog značenja od čega zavisi hoće li
određeni prijedložno-padežni izraz imati npr. prostorno ili vremensko značenje. Neki prijedlozi
vezuju uza se jedan, neki dva (na, o, s...), a neki čak i tri (u, za) padeža pri čemu:
1. Značenje ostaje isto: Uz prijedloge nadomak i nadohvat dolaze genitiv i dativ: igrali-
šta nadohvat hotela, držati lijekove nadohvat djeci, ploviti nadomak kopna, mjesto nadomak
Osijeku. Ti su primjeri ovjereni i potvrđeni i norma ih prihvaća. Prijedlog mimo vezuje se s
akuzativom i genitivom: mimo kuću i mimo kuće. Iako je mimo s akuzativom rijedak u upo-
trebi, normativni priručnici još ga ne bilježe kao stilski obilježen. Neki prijedlozi pojavljuju
se uz genitiv i dativ, ali norma preporučuje jedan oblik: iza unatoč i usprkos treba doći da-
tiv, ali se u upotrebi mogu pronaći i primjeri s genitivom (unatoč visokih temperatura, uspr-
kos majčinih savjeta).
2. Značenje se mijenja samo djelomično: Prijedlog nad uza se traži oblik u akuzativu ili in-
strumentalu – objesiti nad stol i visjeti nad stolom. Oba prijedložno-padežna izraza označu-
ju mjesto, ali uz akuzativ je određeno mjesto kamo što dospijeva, a uz instrumental mjesto
gdje se što nalazi.
3. Značenje se mijenja: Prijedlog s(a) uz genitiv (skočiti sa zida) označuje da kretanje zapo-
činje na gornjoj ili vanjskoj strani čega, a uz instrumental (skočiti s prijateljem) označuje da
se što obavlja u čijem društvu.
Značenjski odnos prijedloga i padežnog morfema Feleszko je odredio podjelom na sinkre-
tične i homonimne prijedložno-padežne konstrukcije. U sinkretičnim konstrukcijama (kod kojih
prijedlog u spoju s različitim padežima čuva svoje osnovno leksičko značenje – nad + A i nad + I
imaju prostorno značenje) padežni morfem ima pomoćnu ulogu koja se može nazvati zavisnom
u odnosu na prijedlog (morfem samo precizira značenje sadržano u prijedlogu), a u homo-
nimnim konstrukcijama (značenje se mijenja ovisno o padežnom morfemu – za + G – vremen-
sko značenje, za + I – prostorno značenje) padežni morfem zajedno s prijedlogom odlučuje o
osnovnom značenju (usp. Feleško 1995: 158). U sinkretične konstrukcije mogli bi se ubrojiti i
primjeri koji su gore izdvojeni u prvu skupinu prijedloga kod kojih značenje ostaje isto, odnosno
ne mijenja se s promjenom padežnog oblika (nadohvat + G/D).
Prostorno značenje
-
Čovjek ima potrebu za lokalizacijom i još veću potrebu za autolokalizacijom – da smjesti sebe u
određeni prostor i u tom prostoru odredi druge predmete, bića u odnosu na sebe. U literaturi je
proširena ideja o metaforizaciji prostornih odnosa, po kojoj se prostorni odnosi kao vrlo konkret-
ni i stoga lako pojmljivi preslikavaju i na druge odnose – značenje granice kretanja ili prostiranja
Ivana Matas Ivanković: Izražavanje prostornih značenja prijedložno-padežnim izrazima
iz primjera ići do šume metaforiziralo se i počelo označivati i vremensku granicu – raditi do subote; 33
pa još apstraktnije obuhvaćanje svega do krajnje granice – popiti sve do zadnje kapi.
Velik broj prijedložno-padežnih izraza ima primarno prostorno značenje. Prostorno se zna-
čenje promatra kao primarno jer mogu postojati i sekundarna značenja (često i više njih) koja
predstavljaju izdvojene reflekse najkonkretnijih “opipljivih” odnosa. Prelazak od konkretnih ka se-
kundarnim značenjima odvija se uvijek od odnosa koji se najlakše primjećuju i koje je najlakše
opisati – kao što su prostorni odnosi – prema apstraktnim značenjima. Konkretno je donekle i vri-
jeme koje je također izraženo velikim brojem prijedložno-padežnih izraza, zatim se apstrahiralo
značenje načina, uzroka, posljedice itd. S druge pak strane, ako neki prijedlog ima primarno koje
drugo značenje, odnosno ako je ušao u upotrebu kako bi popunio neku semantičku prazninu,
njegovo se značenje neće proširiti i na prostorno. Unatoč s imenicom u dativu označuje da je što
u suprotnosti s očekivanjem, zbog + G označuje samo uzrok i kod tih prijedloga ne postoji se-
kundarno prostorno značenje. Prijedlozi, dakle, kojima se pripisuje primarno prostorno značenje
s vremenom i čestom upotrebom šire svoju semantiku i označuju veći broj raznih vrsta odnosa
među predmetima, radnjama i stanjima. Oni su stariji, prošireniji u upotrebi i bogatiji značenji-
ma od prijedloga kojima je primarno koje drugo značenje i čija su značenja u većoj mjeri sužena
i specijalizirana.
Zahvaljujući svojoj semantici određivanja mjesta prijedložno-padežni izrazi s prostornim zna-
čenjem u rečenici najčešće imaju funkciju priložne oznake (To sam čuo u školi.), ali mogu ima-
ti i funkciju atributa (Kuća na brdu je lijepa.) ili mogu doći kao imenski dio predikata (Cvijet je na
livadi.).
Reprezentativna zamjenička pitanja na koja je odgovor prijedložno-padežni izraz s prostor-
nim značenjem jesu: Gdje? Kamo? Kuda? Odakle? Dokle?
Pregled po padežima
-
Prijedlozi se vezuju s različitim padežnim oblicima i s njima iskazuju razne odnose i svaki padež-
ni oblik ima svoje značenje koje više ili manje utječe na značenje cijeloga prijedložno-padežnog
izraza. Od sedam padeža hrvatskog jezika pet ih se pojavljuje u izražavanju prostora. To su: geni-
tiv, dativ, akuzativ, lokativ, instrumental.1
Genitiv
Genitivom upravljaju prijedlozi: blizu, do, ispod, ispred, iz, iza, između, kraj, nakraj, nedaleko od,
od, oko, pokraj, pored, preko, s, u blizini... Broj prijedloga koji idu s genitivom najveći je. Većina no-
vonastalih prijedloga (nedaleko od, u blizini) vezuje se upravo s genitivom i to je jedan od razloga
zašto njih ima najviše.
Tri su osnovna prostorna značenja genitivnih sintagmi s prijedlozima: njima se određuje oda-
kle počinje glagolska radnja (izići iz dvorišta), gdje se odvija glagolska radnja, odnosno gdje se
što nalazi (razgovarati ispred dvorišta) ili mjesto do kojega doseže glagolski proces (dotrčati do
dvorišta).
To je padež s najširim mogućnostima upotrebe u prostornom značenju i jedini je koji ozna-
čuje tzv. ablativnost – odvajanje radnje od određenog mjesta (istrčao je iz učionice, pao je s krova i
1
Ovdje se ne pretendira na potpun popis prijedloga s prostornim značenjem jer se njihov broj ne može ko-
načno odrediti. Kao što je već spomenuto, mnoge se riječi i skupine riječi upotrebljavaju kao prijedlozi (a s
vremenom nekima to postaje i jedina upotreba), a neke od njih tek izgrađuju svoj prijedložni status.
34 sl.). Određivanje prostora iskazano genitivom s prijedlozima može biti i neposredno (stao je usred
lokve i sl.) i posredno (stao je ispred lokve i sl.), a mjesto može biti interpretirano i kao cilj (usp. dotr-
čao je do škole sa utrčao je u školu i sl.) i kao ona točka u prostoru prema kojoj je radnja usmjerena,
neovisno o tome hoće li je dosegnuti ili ne (krenula je put grada). Prostorno značenje u apstrakt-
nome smislu pojavljuje se u primjerima kao smetnuti s uma, prevesti s hrvatskog itd.
Dativ
Dativom upravljaju prijedlozi: bliže, k(a), nasuprot, prema, kojima se označuje usmjerenost ci-
lju. Dativom je označen pojam prema kojemu se što usmjerava, upravlja, okreće, pri čemu nije
bitno hoće li se do njega doći.
Prijedlog prema slaže se i s lokativom, ali lokativne sintagme s prijedlogom prema imaju dru-
gačije značenje od dativnih. Tako u primjeru krenuti prema školi imenska riječ u dativu s prijedlo-
gom prema označuje pojam u smjeru kojega se odvija kretanje, dok u primjeru kuća je okrenuta
prema školi prijedložno-padežni izraz prema školi označuje mjesto koje se nalazi nasuprot, preko
puta pojma označenog s imenicom u lokativu.
Ciljno značenje može imati dativ samo s prijedlogom k(a), ali je to u suvremenom jeziku sve
rjeđe (ići k liječniku) i zamjenjuje ga dativ bez prijedloga (ići liječniku).
Akuzativ
Akuzativom upravljaju prijedlozi: među, na, nad, pod, pred, u, za, kojima se označuje specifično
mjesto u odnosu na objekt označen imenskom riječju u akuzativu, a koji je cilj kretanja odnosno
radnje; te prijedlozi: kroz, niz, uz, kojima se obilježava smjer kretanja po mjestu izraženom imeni-
com u akuzativu.
Akuzativom s prijedlozima među, na, nad, pod, pred, u, za označuje se mjesto završetka gla-
golske radnje, a to mjesto može biti ili u granicama pojma s imenicom u akuzativu (zabiti trn u
ruku) ili u njegovoj neposrednoj okolini (doći pred kuću). Isto tako može biti na površini pojma s
imenicom u akuzativu ili unutar njega, npr. staviti knjigu na ormar – staviti knjigu u ormar. U pr-
vom primjeru mjesto završetka radnje stavljanja nalazi se na površini pojma s imenicom u akuza-
tivu, a u drugom primjeru u njegovoj unutrašnjosti. Ti se prijedlozi slažu još i s lokativom (u, na)
ili s instrumentalom (među, nad, pod, pred, za). Upotreba drugoga padežnog morfema rezultira
razlikovanjem cilja i mjesta. Prijedlog s akuzativom označuje cilj, a s lokativom ili instrumentalom
mjesto. Akuzativom je označeno odredište na kojemu se odvija završna faza glagolske radnje
(utrčati u dvoranu), dok je lokativom određeno mjesto gdje se odvija radnja (trčati u dvorani), a
instrumentalom je označen pojam s pomoću kojega se određuje mjesto radnje (trčati pred dvo-
ranom). Akuzativ označuje prostor i neposredno i posredno, za razliku od primjerice instrumen-
tala koji prostor određuje samo posredno (usp. skočiti u lokvu, stati pod krov nasuprot skočiti pred
lokvom, stajati pod krovom).
Značenje usmjerenosti prema cilju ima i dativ s prijedlozima. Međutim, dok kod akuzativa
imenski oblik označuje mjesto gdje se radnja treba završiti, imenski oblik u dativu označuje mje-
sto prema kojemu je što usmjereno, ali ne nužno da će se do njega i stići (usp. ići na trg – gdje
je trg mjesto na kojem će se završiti radnja glagola ići, to je cilj kretanja, dok je u primjeru ići pre-
ma trgu trg mjesto ka kojem se usmjerava radnja, ali bez određenja da će se baš na tome mjestu
kretanje i završiti).
Akuzativ s prijedlozima kroz, niz, uz označuje mjesto u čijoj se unutrašnjosti odnosno duž
kojega se odvija radnja, najčešće je to kakvo kretanje – otišao je kroz selo, suze se slijevaju niz lice.
Često je imenicom u akuzativu označen kakav geografski pojam (trčati uz rijeku, spuštati se niz br- 35
do, šetati kroz šumu).

Akuzativ s prijedlogom uz označuje i da je nešto sasvim blizu pojma izraženog imenicom u
akuzativu (sjediti uz koljeno).
Lokativ
Naziv padeža lokativa potječe od latinske riječi locus koja znači mjesto, pa se za lokativ može
reći da je padež primarno namijenjen izražavanju mjesta. Lokativom upravljaju prijedlozi: na, o,
po, prema, pri, u. Njihova je osnovna semantičko-sintaktička funkcija određivanje mjesta gdje se
odvija radnja odnosno mjesta gdje se što nalazi. Lokativom je prostorno značenje izraženo ne-
posredno i posredno. Neposredno izražavanje prostora znači da se glagolska radnja odvija ili u
granicama, u okvirima pojma označenog imenicom u lokativu (uživamo u ovom lijepom kraju) ili
u njegovoj unutrašnjosti (sjediti u kući) ili na njegovoj gornjoj odnosno vanjskoj površini (lupiti ko-
ga po ramenu) ili se pak radnja odvija u granicama više pojmova, protežući se na više njih (život
po ulicama). Prijedlozi pri i prema izražavaju prostor posredno – glagolska se radnja odvija izvan
pojma s imenicom u lokativu; u sintagmama s prijedlogom pri (kuća je pri moru) označuje se mje-
sto koje se nalazi uz sami pojam, pokraj pojma s imenicom u lokativu, ali se s njime ne dodiruje.
U sintagmama s prijedlogom prema označuje se mjesto koje se nalazi na suprotnoj strani od poj-
ma s imenicom u lokativu (kuća je okrenuta prema školi).
Šire shvaćen prostorni odnos pojavljuje se u sintagmama u kojima se imenicom u lokati-
vu određuju pojmovi među kojima se odvija glagolski proces (isticati se u masi, pročitati u knjizi,
članak u kojemu se obrađuje neka tema). Prostor u širem značenju pojavljuje se i u sintagmama u
kojima se imenicom u lokativu označuju pojmovi zahvaćeni kakvom promjenom, kakvim proce-
som odnosno pojmovi u granicama kojih se rasprostiru kakve promjene, procesi (promjena na
licu, blijed u licu).
Instrumental
Instrumentalom upravljaju prijedlozi: među, nad, pod, pred, za, kojima se označuje mjesto u
odnosu na objekt označen imenicom u instrumentalu. Instrumentalom s prijedlozima označen
je prostor gdje se odvija glagolska radnja i taj prostor nije u granicama samog pojma s imenicom
u instrumentalu, već se nalazi negdje u neposrednoj blizini tog pojma – s njegove prednje stra-
ne (pred kućom), s njegove donje strane (pod pojasom), s gornje strane (nad glavom) ili s njego-
ve stražnje strane (za glavom), odnosno negdje u prostoru između više pojmova koji su izraženi
imenicom u instrumentalu množine (među mnogima).
Instrumental s prijedlogom za uz glagole kretanja označuje pojam koji netko prati zauzima-
jući stalno položaj iza njega (Učenici idu za učiteljem.). Uz glagole kretanja ili usmjerenosti instru-
mental s prijedlogom za može imati i ciljno značenje (Potrči za njim i stigni ga.).
Dok instrumental bez prijedloga izražava mjesto radnje neposredno (trčati kućom), instru-
mental s prijedlozima izražava ga posredno, imenovanjem kakva objekta za koji se zna gdje
se nalazi, a prijedlogom se određuje mjesto radnje u odnosu na taj objekt (trčati pred kućom).
Radnja pritom može značiti i kretanje kroz prostor i mirovanje (voziti bicikl pred školom, odmarati
se pod drvetom).
36 Pregled po značenjima
-
Pregled prijedložno-padežnih izraza s prostornim značenjem može se napraviti i prema različitim
značenjima koja pojedini izrazi imaju. Na taj način donekle je moguće uspostaviti sinonimne i an-
tonimne nizove. Tako primjerice nadohvat + G označuje da je objekt lokalizacije u blizini lokaliza-
tora, isto kao i prijedložno-padežni izrazi pokraj + G, uz + A... Međutim pokraj i uz označuju da se
tko ili što nalazi ili zbiva u blizini koga ili čega, dok je kod nadohvat naglašena neposredna blizina,
kao da se može dohvatiti rukom. Sva tri prijedloga kao antonim imaju prijedlog daleko od + G.
Ono čemu se određuje mjesto naziva se objektom lokalizacije, a ono s pomoću čega se
objektu lokalizacije određuje mjesto naziva se lokalizatorom.
Uz prijedlog je velikim tiskanim slovom zabilježen i padežni oblik (G za genitiv, D za dativ,
A za akuzativ, L za lokativ, I za instrumental). Uz neke se prijedloge pojavljuju i po dva padeža.
Primjerice prijedlog na ima oznaku na + A/L. Uz akuzativ označuje kamo što dospijeva, a uz loka-
tiv gdje se što nalazi, međutim uz oba je padeža dominatno značenje da je objekt lokalizacije s
gornje strane lokalizatora. Neki se prijedlozi pojavljuju na više mjesta jer mogu imati više znače-
nja (primjerice uz + A u primjeru puteljak uz cestu označuje da se objekt lokalizacije proteže duž
lokalizatora, a u primjeru torba uz koljeno da se objekt lokalizacije nalazi u blizini lokalizatora). U
pregledu se navode i neki prijedlozi koji su rjeđi u upotrebi, zastarjeli ili su stilski obilježeni. Oni
su označeni zvjezdicom.
Prijedložno-padežni izrazi mogu izražavati prostor:
posredno – objekt lokalizacije nalazi se izvan lokalizatora – orijentacijsko značenje
neposredno – objekt lokalizacije nalazi se unutar lokalizatora – lokalizacijsko značenje.
1. Posredno izražavanje prostora

-
1.1. Objekt lokalizacije i lokalizator supostoje u prostoru
1.1.1. objekt lokalizacije nalazi se, kreće s vanjske strane lokalizatora:
izvan + G (događaji izvan države), mimo + G/A (protrčati mimo vrta, proći mimo trgovi-
nu), *van + G (zidine van grada)
1.1.2. objekt lokalizacije nalazi se ili kreće sa svih strana lokalizatora:
oko + G (popadati oko stabla, koračati oko zgrade, zagrliti oko struka), *okolo + G (trgo-
vine okolo tržnice, put okolo kule)
1.1.3. objekt lokalizacije okružen je lokalizatorima (pojavljuje se u množinskom obliku ili su
navedena dva lokalizatora i povezana su veznikom i):
između + G (nestajati između kuća, kanal između ceste i ograde), među + I (stisnuti među
prstima, primijetiti među gostima)
1.1.4. izraženo je protezanje:
duž + G (kanal duž ulice), uzduž + G (kretati se uzduž zida), niz + A (spustiti se niz stepeni-
ce), uz + A (puteljak uz cestu)
1.2. Izražena udaljenost objekta lokalizacije i lokalizatora
1.2.1. objekt lokalizacije nalazi se u blizini lokalizatora:
blizu + G (stablo blizu mora, stadion Mladosti blizu Save), bliže + D (hodati bliže rubu), do
+ G (sjesti do prijatelja), kraj + G (čekati kraj crkve, stajati kraj vrata), nadohvat + G/D (kri-
vac je nadohvat ruke, igrališta nadohvat hotela; držati oružje nadohvat djeci), nadomak +
G/D (polje nadomak sela, prometnica nadomak kućnog praga; mjesta nadomak Osijeku), 37
nedaleko (od) + G (stati nedaleko kućnih vrata, Golubić nedaleko od Knina), pokraj + G
(puteljak pokraj rječice, protrčati pokraj spomenika, zazujati pokraj lijevog uha), *pri + L
(sjediti pri stolu, sagraditi kuću pri moru), u blizini + G (rasti u blizini izvora, stanovati u bli-
zini crkve), uz + A (koračati uz Petra, sjediti uz postelju)
1.2.2. objekt lokalizacije udaljen je od lokalizatora:
daleko od + G (dogovor daleko od očiju javnosti, stvarati daleko od središta)
1.3. Vertikalna percepcija
1.3.1. objekt lokalizacije nalazi se s donje strane lokalizatora:
ispod + G (rijeka ispod mosta), niže + G (smokva niže kuće), pod + A/I (podviti ruke pod
glavu, dolina pod selom, hlad pod smokvom), podno + G (grad podno Srđa)
1.3.2. objekt lokalizacije nalazi se s gornje strane lokalizatora, može s njim biti u dodiru i ne
mora:
iznad + G (dignuti se iznad zemlje, ožiljak iznad koljena), na + A/L (sletjeti na krov, baciti
na pod, ptica na krovu, knjiga na polici), nad + A/I (navući šešir nad oči, nadnijeti se nad
tanjur, stajati nad ponorom, granje nad glavom), navrh + G (šeširić navrh glave, kuća na-
vrh brda), po + L (padati po krevetu, prosuti po stolu), *ponad + G (kosa ponad čela, dig-
nuti svjetiljku ponad glave), *poviše + G (slagati jedno poviše drugoga, brdo Sveti Ilija po-
više Orebića), povrh + G (objesiti povrh vrata, letjeti povrh polja, grana povrh grane), pre-
ko + G (preletjeti preko šume), uvrh + G (preletjeti uvrh glava), *više + G (hrast više kuće,
polica više glave), *vrh + G (viriti vrh stare kule)
1.4. Horizontalna percepcija
1.4.1. objekt lokalizacije s prednje je strane lokalizatora:
ispred + G (brodovi ispred luke, bježati ispred lovca), pred + A/I (doći pred vrata, stupiti
pred oltar, plesati pred ogledalom, lebdjeti pred očima)
1.4.2. objekt lokalizacije sa stražnje je strane lokalizatora:
iza + G (stajati iza naslonjača, sjene iza kuće), za + A/I (skriti za leđa, grad za brdom)
1.4.3. objekt lokalizacije nalazi se na suprotnoj strani od lokalizatora:
nasuprot + G (naći se nasuprot škole, stajati nasuprot Ane), preko + G (prijeći preko ceste,
kuće preko grebena), prekoputa/preko puta + G (zgrada prekoputa kazališta, obala pre-
ko puta otoka)
1.5. Objekt lokalizacije usmjeren je prema lokalizatoru ili od njega
1.5.1. približavanje u prostoru i zauzimanje položaja u smjeru lokalizatora:
k(a) + D (krenuti k moru, uputiti se ka grebenu), prema + D (okrenuti se prema sjeveru),
put + G (krenuti put Finske), u smjeru + G (isploviti u smjeru Lokruma, skrenuti u smjeru
kazališta) uz glagole kretanja to se značenje može proširiti i na prijedloge: do + G, me-
đu + A, na + A, nad + A, o + A, pod + A, pred + A (krenuti do grada, krenuti na planinu,
uputiti se među ljude...)
1.5.2. udaljavanje u prostoru, odvajanje od lokalizatora:
od + G (udaljavati se od obale), iz + G (pobjeći iz zatvora), s(a) + G (pasti s konja)
38 2. Neposredno izražavanje prostora

-
2.1. Objekt lokalizacije nalazi se u granicama lokalizatora
unutar + G (gradovi unutar Sredozemlja), u + A/L (staviti u kutiju, skloniti se u kuću, vjež-
bati u dvorani), kod + G (prespavati kod prijatelja, biti kod kuće)
2.2. Naglašeno protezanje, proširenost
diljem + G (provaljivati u zemlju diljem cijele granice, poslati diljem Hrvatske), duž + G (za-
boljeti duž bedra), kroz + A (provesti kroz selo), preko + G (putovati preko Mađarske), ši-
rom + G (nemiri širom zemlje), uzduž + G (protezati se uzduž ceste, mrlje uzduž okvira)
2.3. Horizontalna percepcija
2.3.1. objekt lokalizacije zauzima početni dio lokalizatora:
na početku + G (crkva na početku sela, zastati na početku hodnika)
2.3.2. objekt lokalizacije zauzima središnji dio lokalizatora:
nasred + G (srušiti se nasred sobe, zaustaviti se nasred ceste), posred + G (pogoditi posred
čela, voziti posred ceste, zdenac posred dvorišta), sred + G (zastati sred polja, tepih sred ku-
hinje), usred + G (saditi usred polja, kućica usred vrta, isticati se usred snijega)
2.3.3. objekt lokalizacije zauzima krajnji dio lokalizatora:
na koncu + G (potpis na koncu pisma, stajati na koncu povorke), nakraj/na kraj + G (go-
stionica nakraj sela, oblaci nakraj vidika, putovati na kraj svijeta), na kraju + G (vrata na
kraju vrta)
2.4. Vertikalna percepcija
2.4.1. objekt lokalizacije zauzima gornji dio lokalizatora:
uvrh + G (začuti se uvrh uličice)
2.4.2. objekt lokalizacije zauzima donji dio lokalizatora:
udno + G (osjetiti udno duše), pridnu + G (biljke pridnu mora)
Prijedlog + prijedlog
-
U hrvatskom jeziku sasvim su uobičajeni i primjeri doći do nakraj puta, ići pješice do navrh brijega.
Tu je sintagmatsku posebnost zapazila Gortan-Premk proučavajući prijedlog do. Kao prvi prijed-
log osim prijedloga do pojavljuju se i za, s, na, u. Riječ je o vrlo rijetkoj pojavi jer “od svih fleksivnih
slovenskih jezika jedino srpskohrvatski ima živu sintaksičku mogućnost određivanja predlogom
već gotove predloško-padežne veze” (Gortan-Premk 1963: 67). Pojava više prijedloga ima više
objašnjenja: “prvo – prema kome u sintagmi predlog + predlog + zavisni padež prvi predlog pri-
loški određuje drugi predlog ili predloško-padežnu sintagmu ispred koje stoji, i drugo – po ko-
me prvi predlog u predloškoj funkciji određuje predloško-padežnu sintagmu, koja pak u ovoj
konstrukciji ima funkciju priloške odredbe mesta, vremena i sl. I mi smo ovoga drugoga mišlje-
nja. Predlozi do, od, za u ovim pozicijama zaista su pravi predlozi, mada nešto drukčije prirode od
ostalih srpskohrvatskih predloga...” (66).
Parni prijedlozi 39
-
Neki od primarnih prijedloga često se pojavljuju u paru. To su prijedlozi od i do, iz i u, s i na.
Učestalom uporabom u tim parovima oni nadilaze svoja pojedinačna primarna semantička i sin-
taktička obilježja i imaju značenje i funkciju kao cjelina.
Parni prijedlozi od – do mogu imati više prostornih značenja:
– značenje dužine koja se proteže između početne i krajnje točke. Takvi izrazi uglavnom do-
laze uz glagole kretanja: vožnja od Katedrale do Sljemena, ožiljak od dlana do lakta;
– prostor koji se može shvatiti kao jedinstvena cjelina, ploha koja se proteže između granica
koje čine dva lokalizatora: kotlina od Kapele do Učke;
– ponavljanje iste imenice iza prijedloga daje značenje distributivnosti: putovati od grada do
grada, od mjesta do mjesta. Imenica koja dolazi iza prijedloga ponavlja se i izraz od + G +
do + G zamjenjiv je prijedlogom po i imenicom u lokativu množine (od kuće do kuće = po
kućama).
U prijedložnom paru iz – u prvi imenski dio označuje mjesto shvaćeno kao kakvu zatvorenu,
omeđenu cjelinu odakle što kreće, polazi: doći iz Beča u Pariz, pobjeći iz toplica u Italiju.
Primjeri sa s + G + na + A imaju značenje promjene mjesta: spuštati se s kastavskih bregova na
more, skočiti s kola na cestu. Prijedlog s ispred imenice u genitivu označuje početnu točku, polazi-
šte, a na s imenicom u akuzativu krajnju točku, cilj kretanja2.
Frazemi
-
Prijedlozi se mogu naći u mnogim frazemima. Ovdje su izdvojeni neki češći.3
pod nosom [biti, nalaziti se i sl.] – u neposrednoj blizini, jako blizu
pred nosom [biti, nalaziti se i sl.] – u neposrednoj blizini, jako blizu
ispred nosa [biti, nalaziti se i sl.] – u neposrednoj blizini, jako blizu
pod istim krovom – u istom stanu (kući)
pod kapom nebeskom – na cijelom svijetu, na ovom (tom) svijetu, na cijeloj zemlji
pod vedrim nebom – vani, na otvorenom
nebu pod oblake [dići se / dizati se, poletjeti / letjeti itd.] – jako visoko, na veliku visinu [dići se /
dizati se, poletjeti / letjeti itd.]
ni na nebu ni na zemlji – na neodređenom mjestu
pod vedrim nebom – vani, na otvorenom
od nemila do nedraga [ići, potucati se i sl.] – od mjesta do mjesta, besciljno [ići, potucati se i
sl.]
biti (naći se) pri ruci komu – biti blizu koga, biti (naći se) u blizini, biti dostupan
biti (nalaziti se) izvan ruke – biti (nalaziti se) daleko, biti (nalaziti se) na udaljenom (nepristu-
pačnom) mjestu
2
Ova je tematika iscrpnije opisana u radu Kovačević, B. – Matas Ivanković, I. (2007) Parni prijedlozi, Rasprave
Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 33.
3
Primjeri su preuzeti iz Menac, A. – Fink, Ž. – Venturin, R. (2003) Hrvatski frazeološki rječnik, Naklada Ljevak,
Zagreb.
40 Zaključak
-
Čovjekova potreba da definira prostor oko sebe i sebe u tom prostoru nametnula mu je potre-
bu da to izrazi i jezikom. Padežna značenja koja izražavaju razne prostorne odnose obogaćuju
se prijedložno-padežnim izrazima jer veza padežnog morfema i prijedloga širi mrežu i stvara no-
ve nijanse u izražavanju prostora. U ovom radu napravljen je kraći pregled prijedložno-padežnih
izraza s prostornim značenjem. U prvom dijelu kriterij podjele bili su padeži jer promjena padež-
nog morfema utječe i na promjenu značenja cijeloga prijedložno-padežnog izraza. U drugom
dijelu prijedlozi su prikazani prema prostornim značenjima koja imaju jer se na taj način mogu
dobiti i sinonimni i antonimni nizovi (naravno, tu treba biti oprezan jer upotreba pojedinog pri-
jedloga ovisi i o nekim drugim čimbenicima).
Prijedložno-padežni izrazi, pa tako i oni kojima se izražava prostor, široko su područje u ko-
jemu postoje još mnogi neopisani dijelovi i mnoga neriješena pitanja (status prijedložnih izraza,
obrada u rječnicima – neki prijedlozi određeni su kao prilozi, pravopisna problematika sastavlje-
nog i rastavljenog pisanja).
Literatura
Antonić, Ivana (2003) Spacijalna identifikacija orijentacionog tipa nominalnom formom u genitivu,
Zbornik Matice srpske za filologiju i lingvistiku, XLVI, Novi Sad, 61–69, www.maticasrpska.org.
yu
Babić, S. i dr. (1991) Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika, Hrvatska akade-
mija znanosti i umjetnosti, Zagreb.
Barić, E. i dr. (1997) Hrvatska gramatika, 2. promijenjeno izdanje, Zagreb.
Barić, E. i dr. (1999) Hrvatski jezični savjetnik, Zagreb.
Feleško, K. (1995) Značenja i sintaksa srpskohrvatskog genitiva, Beograd.
Hrvatski enciklopedijski rječnik (2002), ur. R. Matasović, Lj. Jojić, Zagreb.
Gortan-Premk, D. (1963) Sintagme s predlogom do s obzirom na svojstva predloga uopšte, Naš jezik,
XIII, sv. 1–2, 64–80.
Gortan-Premk, D. (1969–1972) Pristup obradi padežnih sintagmi u srednjoj školi, Naš jezik, XVII, sv.
3, 1969, 143–154; XVII, sv. 5, 1968–1969, 307–319; XVIII, sv. 4–5, 1971, 263–271; XIX, sv. 1, 1972,
43–52; XIX, sv. 2–3, 1972, 170–180.
Ivić, M. (1957) Jedno poglavlje iz gramatike našeg modernog jezika – sistem mesnih padeža, Godišnjak
Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, II, 145–158.
Ivić, M. (1983) Srpskohrvatski padežni sistem za označavanje prostornih odnosa, Lingvistički ogledi,
Prosveta, Beograd.
Kovačević, B. – Matas Ivanković, I. (2007) Parni prijedlozi, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezi-
koslovlje, 33.
Menac, A. – Fink, Ž. – Venturin, R. (2003) Hrvatski frazeološki rječnik, Naklada Ljevak, Zagreb.
Piper, P. (2001) Jezik i prostor. Drugo, dopunjeno izdanje, Beograd.
Popović, Lj. (1960) Predloški izrazi u savremenom srpskohrvatskom jeziku, Naš jezik, XV, sv. 3–4, 195–
220.
Pranjković, I. (1993) Hrvatska skladnja: rasprave iz sintakse hrvatskoga standardnog jezika, Hrvatska
sveučilišna naklada, Zagreb.
Pranjković, I. (2001) Druga hrvatska skladnja, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb. 41
Silić, J. – Pranjković, I. (2005) Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta, Školska knji-
ga, Zagreb.
Stanković, B. (1975) Iskazivanje prostornih odnosa u ruskom i srpskohrvatskom jeziku (osnovna dife-
renciranja), Živi jezici, XVII, br 1–4, 71–86.
Šarić, Lj. (1998) Metaforična proširenja značenja prostornih prijedloga, Riječ, 4, sv. 1, 77–82.
Švaćko, V. (1993) Funkcija i status prijedložnih izraza, Rasprave ZHJ, 19, 353–361.
Švaćko, V. (1994) Prijedložni izrazi kao gramatička i leksikografska jedinica, Filologija 22–23, 307–
311.
Branimir Belaj 43
-
Prostorna značenja na razini složene rečenice
1. Uvodne napomene
-
1.1. Odnos jezika i prostora, i to već od antičkih vremena, zaokupljao je u manjoj ili većoj mjeri
sve teoretičare jezika, u prvom redu one usmjerene prema značenju kao temelju jezičnoga opi-
sa, a i ne samo njih već i filozofe, antropologe, etnologe, jednom riječju znanstvenike i mislioce
najšire orijentacije1. Davanje važnosti odnosu jezika i prostora u tako širokoj znanstvenoj zajedni-
ci potpuno je razumljivo i savršeno logično budući da je pitanje odnosa jezika i prostora zapravo
jedno od ključnih pitanja odnosa čovjeka i prostora. Drugim riječima, i jezične kategorije i kate-
gorija prostora, a onda i njihovo prožimanje, dva su nezaobilazna i možda najvažnija aspekta ljud-
skoga iskustva, mišljenja, spoznaje i konačno samoga bitka. Svoj primat prostor zahvaljuje tomu
što je on temeljna ljudska kognitivna domena2, iskustvena baza i neizostavni dio svakodnevno-
ga života3, što mu omogućuje da, ponekad u manjoj, ponekad u većoj mjeri, služi kao podloga
svim apstraktnijim vidovima kategorizacije. Stoga je njegova neosporna uloga u svim empiristič-
ki4 utemeljenim razmišljanjima i raspravama o jeziku i naravi ljudskoga znanja, a u 20. stoljeću i
u većini empiristički utemeljenih lingvističkih teorija, jasna i nedvojbena. Važnost je kategorije
prostora također i prediskustvenog karaktera u smislu ljudske potrebe za autolokalizacijom pre-
ko urođenoga centra za ravnotežu, o čemu govori P. Piper (1997: 17-18) citirajući neka od rele-
vantnih neurofizioloških i neurolingvističkih istraživanja. Budući da je jezik kao najsofisticiraniji i
najrasprostranjeniji semiotički sustav prototipno oruđe konkretizacije iskustva, jasno je da zani-
manje lingvista različitih usmjerenja i profila za implikacije prostornih odnosa u jeziku ne jenjava
već stoljećima, a intenzivnije, doduše metodološki prilično nekonzistentno, bavljenje odnosom
jezika i prostora može se pratiti kroz proteklih pedesetak godina. Prostorni se odnosi u jezicima
1
Prvi koji je metodološki ozbiljnije radio na lokalističkim postavkama u pokušaju izrade koherentnoga te-
orijskoga modela bio je bizantski gramatičar Maksim Planud, pa ga Anderson (1971: 6) s pravom smatra pre-
tečom lokalističkih teorija.
2
O prostoru kao jednoj od temeljnih kognitivnih domena u gramatičkoj teoriji vidi više u: Langacker
(1987).
3
O podjeli socijalnoga prostora na sociopetalni (mjesta na koja ljudi dolaze – npr. kafići, kina, kazališta itd.) i
sociofugalni (mjesta s kojih ljudi odlaze – npr. kolodvori, zračne luke itd.) među ostalima govore i Hall (1968:
91) i Piper (1997: 32-33) koji daje nešto detaljniju podjelu na socioadlativni, socioablativni, sociolokativni i so-
cioperlativni prostor, čime domenu socijalnoga prostora povezuje s terminologijom lokalističkih jezičnih te-
orija.
4
Kada se govori o empirističkom pogledu na odnos jezika, prostora i čovjeka, treba spomenuti velikog fran-
cuskog mislioca E. B. de Condillaca, utemeljitelja senzualizma kao radikalnoga oblika empirizma u filozofiji,
koji je u svom djelu Esej o porijeklu ljudskoga znanja među ostalim smatrao i da su prijedlozi izvorno nazivi za
pokrete odnosno geste kojima se ukazivalo na smjer.
44 kodiraju na svim razinama opisa, od fonološke do leksičke, a istraživanja, barem zasada, još nisu
pokazala da postoji neki jezik koji na ovaj ili onaj način, u manjoj ili većoj mjeri, ne bi konkretizi-
rao prostorne odnose. Posebno zanimanje lingvista proteklih desetljeća pobuđuju padežni i pri-
jedložni padežni izrazi, prilozi, čestice te prefiksi, posebno glagolski, kao determinatori prostornih
odnosa. Unatoč svojoj već spomenutoj metodološkoj neujednačenosti, lingvističke teorije koje
zastupaju tezu o prostornoj uvjetovanosti jezika te o prostornoj naravi primarno neprostornih
izraza poznate su pod nazivom lokalističke teorije ili teorije lokalizma. Jedna je od prvih i naj-
zapaženijih Andersonova (1971, 1977) lokalistička teorija padeža, pisana u tradiciji generativne
gramatike kao vrlo uspio pokušaj uspostave lokalističke hipoteze prema kojoj su, a za razliku od
morfološki kodiranih padeža, dubinske5, prostorne padežne relacije, u prvom redu one mjesta i
smjera iskazane bilo prijedložnim padežnim izrazom bilo flektivno, univerzalne. U okviru lokali-
stičke teorije padeža sredinom sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća
objavljeno je dosta rasprava, uglavnom pojedinačnih radova, od kojih se mogu spomenuti pri-
mjerice Civjan (1973), Miller (1974), Šaumjan (1974) i Fleischmann (1983). Sredina sedamdesetih
i početak osamdesetih godina također je i vrijeme prvih koraka u kognitivnoj lingvistici koja
se do danas razvila u jednu od najrasprostranjenijih lingvističkih teorija i u kojoj su manifestaci-
je prostornih odnosa u jeziku jedno od središnjih područja istraživanja te predstavljaju konstan-
tu već tridesetak godina. U čitavom nizu radova, studija i knjiga na prvom mjestu svakako treba
spomenuti kognitivnu gramatiku (Langacker 1987, 1991, 2000, 2008; Lakoff 1987; Taylor 2002)
koja se u svojim prvim inačicama čak i pojavila pod nazivom prostorna gramatika (engl. space
grammar, Langacker 1982). U analizi prostornih odnosa u jeziku kognitivna gramatika posebnu
pozornost posvećuje prostornim prijedlozima, česticama i glagolskim prefiksima (npr. Brugman
1981; Lindner 1981; Rudzka-Ostyn 1985; Janda 1985, 1986, 1988; Lakoff 1987; Taylor 1995, a u hr-
vatskoj lingvistici npr. Šarić 2003, 2006a, 2006b, 2008; Belaj 2004a, 2005, 2008), a podržana teori-
jom konceptualne metafore i metonimije (Lakoff i Johnson 1980)6. Već i ovaj letimičan pregled
teorijskih pristupa o odnosu jezika i prostora govori u prilog činjenici da je prostor jedna od rijet-
kih kategorija koja je bila podjednako intrigantna i u okviru formalnih i u okviru funkcionalnih pri-
stupa gramatici, što je samo po sebi i više nego dovoljan dokaz o relevantnosti i nezaobilaznosti
kategorije prostora u lingvističkim istraživanjima.
1.2. U ovom ćemo se radu posvetiti odnosu jezika i prostora na razini složene rečenice u hr-
vatskom jeziku, i to metodologijom lokalističkih teorija padeža i kognitivne lingvistike, uglavnom
kognitivne gramatike, koja se najšire shvaćeno može smatrati jednom od inačica lokalističkih te-
orija7, kao i teorije konceptualne metafore i metonimije. Kako je već spomenuto, padežni i pri-
5
Andersonove dubinske padeže treba lučiti od značenja dubinskih padeža u Fillmoreovoj (1968) teoriji u
kojoj se na dubinske odnosno semantičke padeže gleda šire od prostornih značenja i koji manje-više odgo-
varaju današnjim nazivima tematske ili semantičke uloge. Dubinske je padeže Fillmore predložio kako bi se
razlikovali padeži kao dubinske semantičke relacije, i koje bi kao dubinsko semantičko ustrojstvo mogle za-
mijeniti tadašnji generativni pojam dubinskoga sintaktičkog ustrojstva, od formalnih, morfološki ili sintaktički
kodiranih padeža, inače izrazito divergentnih u jezicima, čime se bitno smanjuje stupanj univerzalnosti koji
gramatička teorija mora postići kao svoj krajnji cilj. Ideja o univerzalnosti gramatike u osnovama je i lokalistič-
kih teorija padeža, no primarno preko uspostave prostornih dubinskih padeža.
6
Osim navedene Lakoff-Johnsonove knjige kojom je utemeljena teorija konceptualne metafore i metoni-
mije, posljednjih je desetljeća napisan čitav niz studija, radova i knjiga od kojih valja spomenuti npr. Lakoff
(1987, 1993); Kövecses i Radden (1998); Grady (1999); Radden i Kövecses (1999); Kövecses (2000, 2002,
2005); Radden (2000); Barcelona (2000); Ruiz de Mendoza (2000); Ruiz de Mendoza i Diez Velasco (2003);
Croft (2003) i Brdar (2007).
7
U metodološkom smislu kognitivna gramatika nema ništa zajedničko s lokalističkim teorijama s početka
sedamdesetih godina budući da one počivaju na generativnom modelu. Kognitivna gramatika pripada tzv.
Branimir Belaj: Prostorna značenja na razini složene rečenice
jedložni padežni izrazi, prilozi, čestice te glagolski prefiksi kao determinatori prostornih odnosa 45
u središtu su zanimanja svih lokalističkih teorija pa tako i kognitivne gramatike, dok je problema-
tika odnosa jezika i prostora na razini složene rečenice vrlo slabo ili nikako rasvijetljena. Slična je
situacija i u kroatistici i u serbistici, što je razlog više da se ovom, a pokazat će se vrlo zanimljivom
pitanju, posveti dužna pozornost. No prije nego što se prijeđe na samu analizu, potrebno je dati
nekoliko temeljnih metodoloških napomena.
Ključni koncepti svake analize prostornih odnosa u kognitivnoj gramatici svakako su pojmovi
trajektora i orijentira. Trajektor i orijentir (engl. trajector i landmark) Langackerovi su nazivi koji se,
kada je o prostornim odnosima riječ8, u kognitivnoj gramatici upotrebljavaju kako bi se istaknu-
la relativna istaknutost jednoga sudionika scenarija (jedne podstrukture) – trajektora – u odnosu
na drugoga sudionika (drugu podstrukturu) – orijentir – konceptualno potisnut u drugi plan, ko-
ji ima ulogu referencijske točke prema kojoj se vrednuje položaj, kretanje, veličina ili koje drugo
svojstvo trajektora. Pojmovi trajektor i orijentir odgovaraju nazivima Figure i Ground koje u istom
značenju upotrebljava L. Talmy (2001: 184) definirajući ih na sljedeći način:
The general conceptualization of Figure and Ground in language
The Figure is a moving or conceptually movable entity whose site, path, or orientation is con-
ceived as a variable the particular value of which is the relevant issue.
The Ground is a reference entity, one that has a stationary setting relative to a reference fra-
me, with respect to which the Figure’s site, path, or orientation is characterized. (Talmy 2001:
184)
Budući da trajektor svojom istaknutošću odnosno profiliranošću u scenariju na konceptual-
noj razini ima primat u odnosu na orijentir, L. Talmy (2001: 183) te dvije temeljne podstrukture na-
ziva još i primarnim i sekundarnim objektom. Trajektor i orijentir odnosno primarni i sekundarni
objekt nisu jedina terminološka rješenja u vezi s označavanjem i analizom prostornih odnosa u
jeziku. Tako primjerice Piper (1997: 21-22) umjesto trajektora upotrebljava naziv objekt lokalizaci-
je, umjesto orijentira naziv lokalizator, a orijentirom naziva rečenični element (najčešće prijedlog)
kojim se uspostavlja odnos između objekta lokalizacije i lokalizatora, npr. u rečenici Mačka (OL) je
u (OR) dvorištu (L). U ovom radu upotrebljavat će se kognitivnogramatički nazivi trajektor (TR)
i orijentir (OR), a Piperov orijentir, koji u kognitivnoj gramatici nema ekvivalenta, zamijenit će se
nazivom determinator lokalizacije (DL).
Kada je riječ o semantičkim padežima za označavanje prostornih odnosa, u lokalističkim se
teorijama najčešće spominju četiri temeljna ili opća padeža na kojima će se i ovdje temeljiti ana-
liza prostornih značenja u složenim rečenicama. Prvi je lokativ kao padež mjesta i on je statičan
(npr. biti u nečemu / na nečemu), dok su preostala tri, ablativ i adlativ kao padeži smjera (npr.
krenuti od kuće / stići do kuće) te perlativ kao padež pravca (npr. hodati ulicom / prelaziti preko
ceste), padeži određeni temeljnim značenjem dinamičnosti. Perlativ se još naziva i padežom puta
modelima gramatičkoga opisa utemeljenima na uporabi (engl. usage-based models) i tiče se primarno sin-
taktičkoga opisa utemeljenoga na konceptualnoj semantici pri čemu prostorni odnosi imaju vrlo važnu ulogu.
Posebno važnu ulogu kategorija prostora ima u teoriji konceptualne metafore koja je kao dio šire shvaćene
kognitivne leksičke semantike i kao podteorija kognitivne lingvistike ujedno i integralni dio kognitivne gra-
matike u čijim je samim temeljima ideja o kontinuumu leksika i morfosintakse. O vezi između prostora i me-
taforičkih izraza svjedoče i Lyonsove (1977: 720) riječi “... Much of what is commonly thought of as being
metaphorical in the use of language can be brought within the scope of the thesis of localism” još i prije po-
jave teorije konceptualne metafore kakvu danas poznajemo u kognitivnoj lingvistici.
8
Pojmovi trajektora i orijentira u kognitivnoj se gramatici preslikavaju i na gramatičke relacije subjekta i izrav-
nog objekta. O tome vidi više u: Langacker (1991), a u jezikoslovnoj kroatistici u: Belaj (2003, 2007).
46 ili putanje (engl. Path case, npr. Benet 1975) ili itinerativom (Fillmore 1971) i upravo se iz tih alter-
nativnih naziva jasno očitava razlika u odnosu na ablativnost i adlativnost kao značenja padeža
smjera odnosno određenosti trajektora prema početnoj (prototipno od) ili završnoj (prototipno
do) točci kretanja kao orijentira. Kada se kaže najčešće, ne misli se da svi lokalistički pristupi kori-
ste isti padežni inventar. O četirima padežnim značenjima govori Piper (1997) preuzimajući naziv
perlativ od Weinsberga (1973), dok primjerice Anderson (1971) najčešće operira lokativom i abla-
tivom, a za adlativ koristi alternativni naziv alativ i spominje ga na svega nekoliko mjesta (1971:
4, 5, 119-120), najčešće u kontekstu finskoga jezika u kojem alativ i postoji kao padež kojim se,
uz još neke padeže kao što su ilativ i adesiv, izražavaju prostorna i vremenska značenja. Svaki od
tih temeljnih padeža, nazovimo ih ‘makropadežima’, ima nekoliko svojih podznačenja odnosno
‘mikropadeža’. Tako je recimo ekstralokalnost (npr. izaći iz kuće) podznačenje ablativa, a intralo-
kalnost podznačenje adlativa (npr. ući u kuću) ili lokativa (nalaziti se u nečemu); translokalnost je
podznačenje perlativa (npr. proći kroz prolaz); supralokalnost (biti iznad nečega) i sublokalnost
(biti ispod nečega) podznačenja su lokativa itd9.
Nakon ovih uvodnih terminoloških i metodoloških napomena može se prijeći na samu ana-
lizu prostornih odnosa u hrvatskoj složenoj rečenici, pri čemu će se pokušati dokazati temeljna
teza o polisemičnosti svih četiriju temeljnih prostornih značenja odnosno pokušat će se usposta-
viti, prepoznati i objasniti shematična10 prostorna značenja zajednička svim specifičnijim ostvara-
jima utemeljenima na prostoru kao temeljnoj kognitivnoj domeni odnosno kategoriji nadređenoj
svim apstraktnijim kategorijama. Na taj će se način preko prostora uspostaviti svojevrstan princip
natkategorijalne lokalizacije koja u slučaju problematike složene rečenice preko veznih sredsta-
va kao jezičnih konkretizatora funkcionira kao kognitivno semantička osnova i čime su paralelno
omogućeni različiti vidovi interkategorijalne lokalizacije. Drugim riječima, jezičnim sredstvima
koja prototipno funkcioniraju kao determinatori prostornih odnosa na specifičnijoj se, tj. prozirni-
joj, semantičkoj razini konkretiziraju apstraktnija značenja kao što su vrijeme, način, uzrok itd., pa
su tako prostorni odnosi prisutni i prepoznatljivi gotovo u svim tipovima složene rečenice, kako
u zavisnosloženima tako i u nezavisnosloženima. Pokazat će se također da su s prostorom tijesno
povezani i oni rečenični tipovi kod kojih se prostorna značenja ne ekspliciraju nekim prostornim
veznim sredstvom, nego je riječ o apstraktnijim logičkim odnosima implicitno utemeljenima na
prostornim značenjima.
2. Rasprava
-
2.1. Zavisnosložene rečenice
2.1.1. Raspravu ćemo započeti analizom priložnih zavisnosloženih rečenica jer su najbrojnije, a i
problematika je prostornih značenja kudikamo složenija. Najprije ćemo se posvetiti mjesnim ili
lokalnim rečenicama koje su, kako im i samo ime kaže, prototipne prema kriteriju uključenosti
prostora u scenarij. Statična, lokativna značenja mjesnih rečenica konkretiziraju se priložnim vez-
nikom gdje, kao u primjeru
9
O potpadežnim značenjima u kontekstu analize značenja hrvatskih glagolskih prefiksa vidi više u: Belaj
(2008), a u kontekstu analize značenja prijedloga u: Pranjković (1993: 22-26).
10
O pojmu sheme i varijante i odnosu shematično / specifično koji vlada među jezičnim jedinicama vidi više
u: Langacker (1987) i Taylor (2002), a u kroatistici u: Belaj (2008). Ovdje samo ukratko treba reći da ti pojmovi
načelno odgovaraju tradicijskim pojmovima hiperonima i hiponima, no potonji su ograničeni samo na leksič-
ku razinu, dok su prvi primjenjivi na svim razinama jezičnoga opisa.
(1) Naći ćemo se (TR) gdje (DL-OR) smo se dogovorili. 47
u kojemu je preko veznika gdje kompresijom konkretizirana i uloga determinatora lokalizacije i

orijentira u odnosu na koji se vrednuje trajektor (subjekt) glavne rečenice, tj. smješta se na do-
govoreno mjesto u bliskoj budućnosti. Da veznik gdje doista funkcionira i kao determinator lo-
kalizacije i kao orijentir, vidi se parafraziramo li tu rečenicu rekonstrukcijom Naći ćemo se (TRi) na
(hDLi) mjestu (ORi) na (DLi) kojem (ORi) smo se dogovorili (TRi) (da se nađemo (TRi)) > Naći ćemo se
(TRi) tamo (ORi) gdje (DL-ORi) smo se dogovorili (TRi) > Naći ćemo se (TRi) gdje (DL-OR) smo se do-
govorili (TRi), iz čega se vidi da odnosni veznički prilog gdje preuzima i funkciju prijedloga na kao
determinatora lokalizacije i odnosne zamjenice kojem kao orijentira složenoga veznika na kojem
u početnoj rečenici parafraze. Ono što vezniku gdje omogućuje da u sebi sažima i značenje de-
terminatora lokalizacije i orijentira, jest činjenica da je čisto semantički gledano u mjesnim reče-
nicama sadržano i atributno značenje (usp. Gdje = na mjestu na kojem) bez obzira na sintaktičku
razliku suodnosa zavisne rečenice prema glavnoj kao atributa i imenice u atributnim rečenica-
ma s jedne strane i suodnosa mjesne rečenice prema glavnoj kao priložne oznake mjesta prema
predikatu s druge strane, što mjesne rečenice i svrstava u priložne odnosno sintaktički različite
od atributnih. Analogna je situacija i kod adlativnih, ablativnih i perlativnih značenja mjesnih re-
čenica u primjerima (2-4).
(2) Trči (TR) dokle (DL-OR) ti je rečeno. (adlativnost)
(3) Vrati se (TR) odakle (DL-OR) si došao. (ablativnost)
(4) Prošao je (TR) kuda (DL-OR) nije smio. (perlativnost, podznačenje etapne translokalno-
sti11)
Što se tiče konstelacije supstruktura scenarija, trajektora i orijentira, od mjesnih su rečenica
najzanimljivije ablativne mjesne rečenice jer je kod njih vrlo često, uz profiliranu ablativnost zavi-
sne rečenice, profilirana i adlativnost kao temeljno značenje glavne rečenice. Takve se ablativne
rečenice najčešće uvrštavaju po predikatu s glagolom kretanja kao u primjeru (3) gdje je riječ o
eksplicitnoj adlativnosti izrečenoj glavnom rečenicom. No ima i primjera implicitne adlativno-
sti kada u glavnoj rečenici nije prisutan glagol kretanja. Tako je npr. u rečenici Lopta ti je sigurno
11
Upotreba naziva etapna translokalnost i njoj oprečna sumarna translokalnost kao dvaju tipova pod-
značenja translokalnosti zahtijeva nešto detaljnije objašnjenje. Koncepti sumarnosti i sekvencijalnosti nastali
su i u kognitivnoj se gramatici upotrebljavaju kako bi se što slikovitije predočila odnosno lakše konceptualizi-
rala elementarna razlika između imenskih predikacija (značenja) kao statičnih nominalnih profila i glagolskih
predikacija odnosno procesa kao dinamičnoga tipa relacijskih predikacija. Tako se svaki nominalni profil či-
ji se semantički pol najopćenitije definira kao [STVAR] – omeđeno područje unutar neke domene – na kon-
ceptualnoj razini objašnjava pojmom sumarnoga skeniranja (engl. summary scanning) koje ukazuje na narav
imenica kao statičnih predikacija kod kojih je profilirana ukupnost defokusiranih (neprofiliranih) relacija među
entitetima koji ju čine. Nasuprot imenicama, glagoli se objašnjavaju preko pojma sekvencijalnoga skeniranja
(engl. sequential scanning) kojim se profilira narav glagola kao [PROCESA] gdje je u prvom planu dinamičan
odnos među entitetima (argumentima glagola) koji se odvija u nekom vremenskom odsječku. Bez obzira na
to što se sumarnim i sekvencijalnim skeniranjem u kognitivnoj gramatici u prvom redu objašnjava razlika iz-
među imenskih i glagolskih predikacija, ta se dva kanonska koncepta mogu proširiti i na druge gramatičke
kategorije (i u užem i u širem smislu). Tako su neke od gramatičkih kategorija koje se objašnjavaju sumarnim
i sekvencijalnim promatranjem recimo glagolski vid (Dickey 2000), pri čemu je svršenom vidu svojstveno su-
marno (npr. Jučer je premijer progovorio o jednoj vrlo bitnoj temi), a nesvršenom sekvencijalno promatranje
(Jučer je premijer govorio o jednoj vrlo bitnoj temi), nominalizacija (Belaj 2004b: 111-142) te hrvatski glagol-
ski prefiksi pre- i pro- gdje se značenje prefiksa pre- objašnjava preko sumarnoga, a značenje prefiksa pro-
preko sekvencijalnoga promatranja (Belaj 2008). Ista se opreka može primijeniti i na prijedloge preko i kroz,
pri čemu je kod potonjeg znatno istaknutija sekvencijalnost, a kod prijedloga preko sumarnost. Razumljivo,
ta se elementarna značenjska razlika zadržava i kada ti prijedlozi funkcioniraju kao dio veznoga sredstva u
složenim rečenicama.
48 tamo odakle si ju i uzeo glavnom rečenicom eksplicirano statično lokativno značenje, ali impli-
citno i adlativno jer je lokativnost u takvim slučajevima rezultat prethodno provedene adlativno-
sti. Drugim riječima, ako je, kao u ovom primjeru s loptom, zavisnom ablativnom surečenicom
označeno odvajanje lopte od mjesta na kojem se inače nalazi, a istovremeno se glavnom reče-
nicom konstatira da je lopta na tom istom mjestu, onda se implicitno nameće zaključak o njezi-
nom prethodnom vraćanju na to mjesto odnosno o njezinom ponovnom adlociranju na mjesto
s kojega je prethodno uzeta. Takvi i slični primjeri rezultat su iskustvom motiviranoga reverzibil-
noga odnosa ablativnog i adlativnog značenja budući da udaljavanje entiteta najčešće razumije-
va i njihov povratak, njihovo ponovno približavanje ili barem ostavlja tu mogućnost otvorenom.
Tako npr. svaki odlazak na put razumijeva i povratak s puta, svaki odlazak recimo u kazalište i po-
vratak kući itd.
Osim konkretnih prostornih značenja, mjesne su rečenice često obilježene i apstraktnim lo-
kativnim, ablativnim, adlativnim ili perlativnim značenjima u kojima se apstraktni trajektor naj-
češće locira u odnosu na neki isto tako apstraktni orijentir, i to preko METAFORE OMEĐENOGA
PROSTORA ILI METAFORE POSUDE (Lakoff i Johnson 1980: 29-32) koja omogućuje percepciju ap-
straktnih entiteta kao što su radnje, stanja ili događaji kao omeđenih prostora (5-8).
(5) Tražio je (AG12) sreću (TR) gdje (DL-OR) je nema. (lokativnost)
(6) Sreća (TR) se ne rađa odakle (DL-OR) obično mislimo da se rađa. (ablativnost, podznače-
nje ekstralokalnosti – usporedi parafrazu Sreća se ne rađa (ne nastaje iz čega obično mislimo
da se rađa (da nastaje)) – OBJEKT IZLAZI IZ MATERIJE13
(7) Mržnja (TR) seže dokle (DL-OR) ne možemo ni pretpostaviti. (adlativnost)
(8) Ljubav (TR) vodi kuda (DL-OR) i ne sanjamo. (perlativnost) – LJUBAV JE PUTOVANJE
Veza između vremenskih i prostornih odnosa lingvistima je odavno poznata, a kognitivnoj je
lingvistici, u prvom redu teoriji konceptualne metafore i metonimije, posebno zanimljiva jer je
ona podloga velikom broju metaforičkih izraza u svim svjetskim jezicima. Vrijeme je uz prostor
temeljna kognitivna domena, što ga čini sastavnim dijelom našega svakodnevnoga iskustva, pa
iznimno bitna uloga koju ono ima u kognitivnim pristupima jeziku nimalo ne čudi. No kada je
riječ o razlozima koji omogućuju tako čvrstu vezu između vremena i prostora, kognitivni lingvi-
sti nisu u svemu suglasni. Tako Lakoff i Johnson (1999) smatraju da razlog treba tražiti u činjenici
da vrijeme kao visokoapstraktan fenomen nije samo za sebe podložno percepciji i iskustvu, pa
se stoga konceptualizacija vremena odvija preko prostora kao konkretnije domene. Nešto slože-
nije objašnjenje, iako u osnovi isto, daje Evans (2007) koji na odnos između vremena i prostora
gleda kao na odnos između vremenske ljestvice kao skupa reakcija na konceptualno dostupne i
samim tim konkretnije predodžbe događaja ili stanja koje su vezane primarno uz prostor. Dakle
konceptualizacija vremena kao reakcije provodi se preko koncepata koji u užem ili širem smislu
razumijevaju prostorne odnose, tj. preko koncepata koji su predmet reakcije.
12
AG stoji za AGENS odnosno AGENTIVNI TRAJEKTOR koji je također u nekim primjerima sastavni dio sce-
narija kao pokretač radnje.
13
Metaforičnost konceptualizacije ekstralokativnoga stanja trajektora rezultat je suodnosa metafora
MATERIJA JE POSUDA i OBJEKT IZLAZI IZ MATERIJE preko kojih shvaćamo proces pravljenja kao poseb-
noga vida izravne manipulacije – prototipnoga gestalta semantičkoga polja uzročnosti. O tim metaforama i
o njima bliskoj metafori MATERIJA ULAZI U OBJEKT vidi više u: Lakoff i Johnson (1980: 72-76). Od sada pa
nadalje uz primjere će se navoditi samo poznatije i razrađenije metafore, a neke će se, uglavnom prozirnije,
objašnjavati u tekstu.
Budući da je vrijeme tako duboko i široko povezano s prostorom, zapravo neodvojivo od nje- 49
ga, širok je i spektar prostornih značenja kao temelja vremenskim značenjima na svim razinama
jezičnoga ustrojstva, pa tako i u vremenskim ili temporalnim rečenicama u primjerima (9-14).
(9) Ne zaboravite (TR) se pozdraviti prije (DL-OR) nego što odete (kada budete odlazili).
(10) Nakon (DL-OR) što (Kada) završite (TR) s igrom, obavezno dođite kući.
(11) Neka se djeca (TR) igraju dokle (dokad) (DL-OR) hoće.
(12) Ponaša se (TR) tako otkad (DL-OR) zna za sebe.
(13) Nisu se osvrtali j dok (DL1-OR1) su prelazili j (AG-TR) preko (DL2) ceste (OR2).
(14) Nisu razgovarali j dok (DL1-OR1) su (AG-TR) hodali j kroz (DL2) šumu (OR2).
Primjeri (9-10) predstavljaju statična lokativna značenja koja se na vremenske odnose pre-
slikavaju metaforama PRETEMPORALNOST JE PRELOKALNOST u (9) i POSTTEMPORALNOST JE
POSTLOKALNOST u (10), točnije, riječ je o podznačenju intralokalnosti preslikanom na intratem-
poralnost preko metafore POSUDE ili OMEĐENOGA PROSTORA, a koje se može iščitati iz para-
fraza Ne zaboravite se pozdraviti u vremenu prije odlaska te U vrijeme nakon igre (u trenutku kada
završite s igrom) obavezno dođite kući. Ti primjeri, a preko parafraza s kada – prototipnim i najčeš-
ćim veznikom vremenskih rečenica – također svjedoče o tome da i kada nije u pitanju izricanje
vremenskih odnosa formalnim prostornim veznim sredstvima, prostorno značenje svakako su-
djeluje u interpretaciji jer se kada uvijek može parafrazirati intralokativnim prijedložnim izrazom
u vrijeme. Takva mogućnost motivirana je činjenicom da se različite situacije, stanja ili događa-
ji kao apstraktni entiteti (npr. Kada je napeta situacija, on uvijek smiruje tenzije; Kada je živčan, ne
diraj ga; Kada ste došli, iznenadili ste nas) prema vremenskoj domeni odnose isto kao i konkretni
entiteti prema prostornoj domeni. Lyons (1977: 719) dobro primjećuje da se događaji smještaju
u određenu točku vremenskoga pravca, isto kao što se konkretni predmeti nalaze u ili na nekoj
prostornoj točci, dok se za stanja i procese može reći da traju kroz određeno vrijeme. Iz toga se
može zaključiti da događaji mogu biti smješteni u trajanje nekoga stanja ili procesa, biti njegov
dio, isto kao što je i neka prostorna točka statični dio prostornoga pravca kao pandana stanjima
i procesima. Takva pak konceptualna situacija izravno utječe na manju odnosno veću prihvat-
ljivost parafraziranja prijedložnim izrazom u vrijeme, ovisno o tome signaliziraju li se zavisnom
vremenskom rečenicom s veznikom kada događaji kao statične točke na vremenskom pravcu,
komplementarne statičnom intralokativnom prijedlogu u, ili situacije i stanja koja razumijeva-
ju durativnost te zbog toga s tim prijedlogom dolaze u koliziju. Stoga će potpuno prihvatljiva i
neutralna biti parafraza rečenice U vrijeme kada ste došli, iznenadili ste nas jer se njome označava
događaj, a, s druge strane, rečenice ?U vrijeme kada je napeta situacija, on uvijek smiruje tenzije; ?U
vrijeme kada je živčan, ne diraj ga bit će nešto obilježenije, manje prihvatljive, jer se njima ozna-
čava situacija odnosno stanje s profiliranim trajanjem. Adlativna i ablativna prostorna značenja
preslikavaju se na vremenska u primjerima tipa (11-12) metaforama VREMENSKA ADLATIVNOST
JE PROSTORNA ADLATIVNOST i VREMENSKA ABLATIVNOST JE PROSTORNA ABLATIVNOST, dok
je tumačenje perlativnih značenja u (13-14) također nešto složenije. I tu je riječ o metaforič-
kom preslikavanju prostornih na vremenske odnose koje se može definirati metaforama
VREMENSKA PERLATIVNOST ODNOSNO SUMARNA TRANSTEMPORALNOST JE PROSTORNA
PERLATIVNOST ODNOSNO SUMARNA TRANSLOKALNOST u (13) te VREMENSKA PERLATIVNOST
ODNOSNO ETAPNA TRANSTEMPORALNOST JE PROSTORNA PERLATIVNOST ODNOSNO ETAPNA
50 TRANSLOKALNOST u (14), ali prostorna značenja nisu konkretizirana nekim eksplicitnim perlativ-
nim veznim sredstvom, nego veznikom dok koji implicira samo trajanje bez posebno označene
početne i završne točke, a čemu u konkretnijoj prostornoj domeni odgovara koncept perlativno-
sti odnosno pravca kretanja. No parafraze tih dviju rečenica, kao i u (9-10), ukazuju također i na
lokativno značenje preko metafore OMEĐENOGA PROSTORA: Nisu se osvrtali za vrijeme (u vrije-
me) dok su prelazili preko ceste i Nisu razgovarali za vrijeme (u vrijeme) dok su hodali kroz šumu, iz
čega se mogu izvesti dva zaključka. Prvo, takve primjere nije pogrešno tumačiti i kao lokativne
i kao perlativne jer je kategoriji vremena inherentna dinamičnost. Naime ona se kod vremena
razumijeva bez dodatne formalne eksplikacije, a koja joj pak onda omogućuje odnosno, bolje
rečeno, ne blokira joj konkretizaciju jezičnim sredstvima primarno statičnoga značenja kao što
je u ovom slučaju prijedlog u14, budući da je riječ o sporom, perceptivno nedostupnom i ne-
primjetnom kretanju koje ima možda i presudnu ulogu za metaforičko poimanje vremena kao
statičnoga omeđenoga prostora. To je ujedno i razlog zbog kojega i parafraze prijedložnim izra-
zom u vrijeme durativnih značenja rečenica s veznikom kada nisu potpuno neprihvatljive, već
samo nešto obilježenije. I drugo, s obzirom na vremenu inherentnu dinamičnost, ne treba čudi-
ti mogućnost kombiniranja s dinamičnim značenjima kao što je perlativno jer je zapravo riječ o
paralelizmu aktivnosti prelaženja ili hodanja s vremenom radnje, točnije, te se radnje odvijaju u
vremenu. Slično, doduše malo neobičnije, vrijedi i za također dinamična ablativna značenja jer
se i primjer (12) može parafrazirati uključivanjem statičnoga lokativnoga značenja kao ?Ponaša
se tako u vremenu otkad zna za sebe15, no ne vrijedi i za adlativna koja, iako također pripadaju di-
namičnim prostornim značenjima, za razliku od ablativnih i perlativnih signaliziraju graničnu di-
rektivnost koja rezultira zaustavljanjem vremena u jednoj, krajnjoj, točci direktivnosti preko koje
se adlativnim značenjima već pripisuje završna, tj. rezultativna statičnost. Princip po kojemu je
ustrojen odnos između trajektora, orijentira i determinatora lokalizacije u vremenskim je reče-
nicama, kada su u pitanju lokativna, adlativna i ablativna značenja, istovjetan njihovu odnosu u
mjesnim rečenicama, što je i razumljivo s obzirom na prilično prozirno, a i obavezno, poimanje
vremenskih odnosa preko prostornih. Dakle kao što subjunktori mjesnih rečenica u sebi sažimaju
determinatore lokalizacije na, do i od te shematični orijentir MJESTO, subjunktori vremenskih re-
čenica sažimaju determinatore lokalizacije u, do i od te isto tako shematičan orijentir VRIJEME, iz
čega proizlazi da se vremenske rečenice, kao i mjesne16, sa semantičkoga aspekta mogu dovesti
u vezu s atributnim rečenicama: usp. Ne zaboravite se pozdraviti prije nego što odete > Ne zaboravi-
te se pozdraviti u vremenu prije odlaska (u vremenu u kojem ćete otići) / Ponaša se tako otkad zna
za sebe > Ponaša se tako od vremena otkad (od kojega) zna za sebe. Nešto je drukčije stanje ka-
da je riječ o perlativnim značenjima vremenskih rečenica s veznikom dok. Naime u vremenskim
rečenicama s perlativnim značenjem s jedne strane veznik dok također u sebi sadrži i determina-
tor lokalizacije i orijentir, usp. Nisu se osvrtali dok su prelazili preko ceste > Nisu se osvrtali za vrijeme
prelaženja ceste, no taj se shematični orijentir najčešće u takvim strukturama i dodatno, a upravo
zato što je visokoshematičan, elaborira nekim specifičnijim perlativnim odnosom determinatora
lokalizacije i orijentira kao što su u našim primjerima preko ceste i kroz šumu. Čak i ondje gdje per-
14
Dobar je primjer koji to potvrđuje npr. tautološki izraz u vremenu trajanja svojstven u prvom redu admini-
strativnom stilu.
15
No kod ablativnih značenja ne može *Ponaša se tako za vrijeme otkad zna za sebe, jer za vrijeme korelira
samo s veznikom dok kojim se ne označava početna ili završna točka trajanja.
16
Isto vrijedi i za načinske rečenice (ovako, tako, onako / na način), pa kada se bude govorilo o njihovu od-
nosu s prostorom, nećemo se više na to osvrtati.
lativnoga značenja naizgled nema kao dodatne ‘podrške’ shematičnoj perlativnosti veznika dok, 51
npr. Šutjeli su dok su jeli, perlativnost se ipak implicitno odnosno metaforički interpretira preko
predodžbene sheme17 PUTA budući da se svaka radnja, pa tako i jedenje, može konceptualizirati
kao PUT koji neki agentivni aktant prelazi od početka / izvora do završetka / cilja radnje.
Kategorija načina općenito, pa tako onda i načinske ili modalne rečenice, u kognitivnoj ling-
vistici promatra se kao kategorija utemeljena na predodžbenoj shemi PUTA, budući da se sva-
ki način može konceptualizirati kao apstraktan put koji se prelazi prilikom provođenja neke rad-
nje, pa se u jezicima takvi temelji semantičke kategorije načina često i eksplicitno očituju (npr.
napraviti nešto drugim putem, biti na krivom putu u rješavanju recimo nekoga zadatka odnosno
raditi nešto na pogrešan način itd. ili u engleskom gdje je metaforičko izricanje načina preko te-
meljne predodžbene sheme PUTA posebno plodno, npr. to have one’s own way, the way of the
world i sl.). Dakle kada se govori o prostornim značenjima u načinskim rečenicama, može se reći
da svaka načinska rečenica kao kognitivnu podlogu sadrži koncept puta kao primarno prostorni
fenomen. To je prvo što treba primijetiti kada se govori o povezanosti kategorija prostora i nači-
na. Druga, nešto konkretnija, veza između tih dviju kategorija tiče se korelativnih ili suodnosnih
načinskih rečenica u kojima se preko proksimalnih, medijalnih i distalnih deiktičkih priloga ovako,
tako i onako uspostavlja koncept manje ili veće udaljenosti načina vršenja radnje od govorno-
ga lica kao subjekta glavne rečenice preko konceptualne metafore NAČINSKA UDALJENOST JE
PROSTORNA UDALJENOST kao u primjerima (15-17).
(15) Napravi (AG) to (TR) ovako (DL-OR) kako sam ti rekao.
(16) Napravi (AG) to (TR) tako (DL-OR) kako sam ti rekao.
(17) Napravi (AG) to (TR) onako (DL-OR) kako sam ti rekao.
U takvim i sličnim primjerima ulogu trajektora ima sam predmet radnje, a deiktički prilozi kao
korelacijske riječi zajedno s veznikom kako funkcioniraju i kao determinator lokalizacije i kao ori-
jentir, jer se rečenice (15-17), slično kao i u već opisanim mjesnim rečenicama, mogu parafrazirati
Napravi to na način kako sam ti rekao odnosno Napravi to na način na koji sam ti rekao, iz čega se
jasno vidi da deiktički prilozi zajedno s veznikom kako, isto kao i mjesni, u sebi sažimaju prijedlog
na kao determinator lokalizacije te u ovom slučaju apstraktan i općenit način kao orijentir koji
je rezultat metaforičkoga preslikavanja prostornih na načinske odnose (usp. gdje = na mjestu /
ovako, tako, onako = na način). Kod načinskih se rečenica stoga preko deiktičkih priloga i njihova
korelacijskog odnosa s veznikom može govoriti o eksplicitnom lokativnom značenju te o impli-
citnom ablativnom preko koncepta udaljenosti načina vršenja radnje od govornoga lica.
U načinskim se rečenicama deiktički prilozi vrlo često razumijevaju i onda kada nisu konkreti-
zirani kao u (18), pa formalnu ulogu determinatora lokalizacije i orijentira preuzima samo veznik,
a trajektor često ostaje implicitan.
(18) Učinio sam (TR-impl.) kako (DL-OR) si mi rekao. > Učinio sam to (TR) kako (DL-OR) si mi
rekao. > Učinio sam to onako kako si mi rekao.
17
Uz ORIJENTACIJSKE PROSTORNE ODNOSE, SILU, IDENTITET, BITAK, JEDINSTVENOST I MNO-
GOSTRUKOST te OMEĐENI PROSTOR sa svim svojim varijacijama, PUT je jedna od osnovnih predodžbe-
nih shema (engl. image schemas) – teorijskoga konstrukta kojim se u kognitivnoj lingvistici označavaju vi-
sokoshematične inačice najrazličitijih predodžaba o našem najširem iskustvu koje se konceptualizira kroz
različite kognitivne domene (o predodžbenim shemama među ostalima vidi u: Lakoff 1987; Johnson 1987;
Lakoff i Turner 1989).
52 Također, posebno se zanimljivim čini i odnos deiktičkih priloga sa semantičkom kategorijom

vremena, gramatički konkretiziranom vremenom predikata zavisne rečenice. U tom smislu po-
stoje određena sintaktička ograničenja njihove upotrebe koja su izravno motivirana prostornom
domenom kao kognitivnom podlogom za konceptualizaciju vremena i načina.
(19) Radim (ovako / ?tako / ???onako) kako mi govore.
(20) Radim (onako / ?tako / ???ovako) kako su mi rekli.
(21) Radim (onako / ?tako / ???ovako) kako pretpostavljam da će mi reći.
Interpretira li se glagol glavne rečenice u primjerima (19-21) u negeneričkom značenju (ra-
dim sada, ovdje, u ovom trenutku), vidi se da prihvatljivost rečenica s pojedinim prilozima ovisi o
kompatibilnosti stupnja deiksije načinskoga priloga i vremena u zavisnoj rečenici. Drugim riječi-
ma, ovjerenost rečenice određuje usklađenost prostorne i vremenske blizine, pri čemu neutral-
ne i najprihvatljivije rečenice čini kombinacija proksimala s prezentom kao sadašnjim vremenom
najbližim iskustvu govornika te distala s perfektom i futurom kao gramatičkim konkretizatorima
prošloga i budućega vremena kao iskustveno udaljenijih kategorija.
S druge strane, kada u fokusu iskaza nije toliko sam način, koliko i način i trajektor zajedno
kao u (22-24)
(22) Napravio sam ovako kako si mi rekao. > Napravio sam (ovo ovdje što vidiš) ovako kako
si mi rekao.
(23) Napravio sam tako kako si mi rekao. > Napravio sam (to tamo na stolu) tako kako si mi
rekao.
(24) Napravio sam onako kako si mi rekao. > Napravio sam (ono o čemu smo jučer govorili)
onako kako si mi rekao.
odabir načinskoga korelacijskoga priloga ovisit će o stupnju deiksije implicitne pokazne zamjeni-
ce kao trajektora, a koja je opet uvjetovana širim komunikacijskim kontekstom odnosno svojom
blizinom ili udaljenošću kako od govornoga lica tako i od sugovornika.
Načinskim su rečenicama vrlo slične i usporedne, poredbene ili komparativne rečenice, i
to one s veznikom kao što i kako kojima se izriče usporedba po jednakosti18. Kao i kod načinskih
rečenica, i kod usporednih prostor ima vrlo važnu ulogu jer je također moguća uspostava način-
skih korelacijskih priloga kao nositelja i pokazatelja prostornih značenja.
(25) Djeca se danas više ne igraju (TR-impl.) kao što (DL-OR) smo se mi igrali. > Djeca se da-
nas više ne igraju onako kao što smo se mi igrali. > Djeca se danas više ne igraju na način
na koji smo se mi igrali.
Kao što se i vidi iz primjera (25), što se tiče konstelacije supstruktura scenarija, situacija je ana-
logna načinskim rečenicama, a analogan je opisanom stanju kod načinskih rečenica i utjecaj pro-
stora na gramatičnost rečenica preko uspostave korelacijskih zamjeničkih priloga.
18
Zbog sličnosti s načinskima neki ih autori (npr. Barić i dr. 1995; Katičić 1991) ne smatraju zasebnom vr-
stom zavisnih rečenica, već ih opisuju u sklopu načinskih ne određujući ih posebno čak ni kao podtip na-
činskih; neki ih (npr. Palić 2008) smatraju zasebnim tipom rečenica koje mogu pripadati različitim tipovima
zavisnih rečenica, pa onda i načinskima te se tada govori o poredbenonačinskima, dok ih neki (npr. Silić i
Pranjković 2005) smatraju posebnim tipom zavisnih rečenica. Sa sintaktičkoga gledišta potpuno je prihvatlji-
vo te rečenice smatrati zasebnim tipom, strukturno odvojenim od načinskih rečenica jer u načinskima veznik
kako nije zamjenjiv veznikom kao što (usp. Napravi to do sutra kako god umiješ i znaš / *Napravi to do sutra
kao što umiješ i znaš), no uključivanjem semantičkih kriterija, usporedne su rečenice, barem ove o kojima se
govori u ovoj raspravi, bez daljnjega jedan tip načinskih odnosno poredbenonačinske.
Kod usporednih rečenica kojima se izriče usporedba po jednakosti vrlo su brojna i generič- 53
ka značenja s malom, rekao bih i nikakvom, mogućnošću dinamične interpretacije vezane uz sa-
dašnjost.
(26) Priča kao što (kako) i misli. > Priča onako kao što (kako) i misli. > Obično priča onako kao
što (kako) i misli. / *Priča ovako kao što (kako) i misli.
U takvim slučajevima gradacija ovjerenosti rečenica kreće se od distalnoga zamjeničkoga pri-
loga prema medijalu odnosno proksimalu kao potpuno neprihvatljivom (usp. Priča onako kao
što (kako) i misli / ?Priča tako kao što (kako) i misli / *Priča ovako kao što (kako) i misli). Razlog upo-
trebe distalnoga oblika korelativnoga zamjeničkoga priloga kao najprihvatljivijega rješenja leži u
tome što se generičnošću referira na svevremenost, a prvenstveno na prošlost i budućnost. Kada
se kaže Priča kao što i misli, takav se iskaz prije svega interpretira kao da je uvijek pričao ono što
misli, što je i sasvim logično jer uobičajenost proizlazi iz protekloga iskustva, ali sekundarno i da
će uvijek pričati ono što misli jer se to percipira kao nepromjenjiva i trajna osobina onoga o koje-
mu se govori. Budući da sadašnjost ni u kojem slučaju nije fokusirana, iako je uključena u generič-
ko značenje, vremenska se udaljenost od govornoga lica (fokusirana prošlost i budućnost) mora
uskladiti s prostornom udaljenošću konkretiziranom distalnim oblikom zamjeničkoga priloga.
Prostorna značenja kao temelj uzročnim ili kauzalnim rečenicama nisu među najzastuplje-
nijima iako se u cjelini gledajući, odnosno kada su u pitanju druga gramatička sredstva za izrica-
nje uzročnosti, kategorija uzroka na shematičnoj razini po principu interkategorijalne lokalizacije
vrlo često konkretizira prostornim značenjima, u prvom redu ablativnim. Zbog toga se u lokali-
stičkim teorijama19, a što je, barem kao temeljna ideja, nasljedovano i u kognitivnoj gramatici, na
kategoriju uzroka i gleda kao na vid ablativnosti jer se uzroci, AGENTIVNI AKTANTI, preko koncep-
ta PUTA poimaju kao IZVORI iz kojih proizlaze njihovi EFEKTI prelazeći određeni put do CILJA od-
nosno ciljne domene i pri tom zahvaćajući nekakav šire shvaćeni PACIJENS. Kao što se iz primjera
(27-29) i vidi, značenja uzročnih rečenica interpretiraju se samo preko dvaju temeljnih prostornih
značenja – lokativnoga, složenim subjunktorima na osnovi toga što i po tome što i ablativnoga s
podznačenjem ekstralokalnosti složenim subjunktorom iz razloga što.
(27) Povjerovali smo (AG-TR-naše vjerovanje) mu na (DL) osnovi toga (OR) što nikada nije
lagao. (lokativnost)
(28) Shvatili smo (AG-TR-naše shvaćanje) da laže po (DL) tome (OR) što je počeo zamucki-
vati. (lokativnost)
(29) Nije položio ispit iz (DL) razloga što nije učio (TR-OR). (ablativnost, ekstralokalnost)
Kada je u pitanju uzročnost, takva je konstelacija prostornih značenja sasvim razumljiva, jer
adlativnost i perlativnost svojom temeljnom semantičkom vrijednošću razumijevaju konkretnije
ili apstraktnije kretanje trajektora u obrnutom smjeru od smjera kretanja trajektora koji kao uzrok
zahvaća neki entitet odnosno ablativnoga smjera, što je i razlog da se uzročnost najčešće i tuma-
či preko ablativnosti. Stoga ćemo se prvo posvetiti primjeru (29) koji je s obzirom na to temeljno
značenje puno prozirniji, no odnos između supstruktura scenarija, trajektora i orijentira nešto je
složeniji, posebno stoga što je u tom primjeru riječ o apstraktnim entitetima. Kod svih se uzroč-
nih značenja, pa onda i kod uzročnih rečenica, trajektorom može smatrati nastalo stanje koje se
19
Jedan od kraćih, ali boljih pregleda lokalističkih teorija i teza, posebno kada je u pitanju koncept PUTA kao
kognitivna podloga, a u kognitivnoj bi se gramatici reklo predodžbena shema, interpretaciji apstraktnijih kon-
cepata drugoga reda kojima pripada i kategorija uzroka daje Lyons (1977: 718-724).
54 kreće od konkretiziranoga entiteta prema entitetu u ciljnoj domeni, kao npr. u konkretnijem pri-
mjeru Poginuo je od metka, gdje je trajektor smrt kao stanje (apstraktni uzrok efektor 1) koje je
zahvatilo subjekt (pacijens), a došlo je do subjekta, i potom ga obuzelo, od metka kao orijentira
(konkretni uzrok efektor 2). Analogna je, samo puno apstraktnija i teže shvatljiva, situacija i u pri-
mjeru (29) gdje su trajektor i orijentir također neodvojivi entiteti, no također su i konceptualno
teško razlučivi od subjekta glavne rečenice kao ciljne domene uzročnoga procesa. Dakle apstrak-
tan je orijentir u (29) lijenost iz koje proizlazi neučenje kao trajektor te zahvaća subjekt glavne re-
čenice uzrokujući neuspjeh na ispitu.
S obzirom na tip prostornoga značenja kojim se označava uzrok, puno su zanimljiviji primjeri
(27-28) kod kojih se uzročnost tumači preko lokativnosti kao značenja teško povezivoga sa zna-
čenjem uzroka, jer kao što je već rečeno, uzročnost je vid ablativnosti, pa se stoga svako uzročno
značenje mora moći dovesti u vezu s ablativnošću kao shematičnom prostornom protolokali-
zacijom. Tu je sada ključno pitanje kako dovesti u vezu lokativno i ablativno značenje, a mora
ih se povezati ukoliko se govori o uzročnosti kao površinskom odnosno specifičnom značenju.
Odgovor na postavljeno pitanje leži u tome da je ekspliciranim lokativnim vezničkim sredstvi-
ma u semantičkoj podlozi zapravo implicitna ablativnost, a evo i zašto. Primjeri (27-28) mogu se
parafrazirati na sljedeći način: To što nikada nije lagao, dakle njegovo uobičajeno govorenje istine,
uzrokovalo je da mu i sada povjerujemo i Njegovo zamuckivanje u nama je prouzročilo sumnju u
istinitost njegovih tvrdnji, pa konačno i shvaćanje da ne govori istinu, iz čega je jasno da je površin-
sko statično lokativno značenje utemeljenosti vjerovanja u primjeru (27) i shvaćanja u primjeru
(28) zapravo rezultat prethodno provedenoga dinamičnoga ablativnoga procesa. Drugim riječi-
ma, lokativnost je u takvim i sličnim primjerima posljedica uzročnosti ablativne naravi, pa je onda
i statična površinska konstelacija supstruktura scenarija, imenice osnova i pokazne zamjenice to
kao orijentira, vjerovanja i shvaćanja kao trajektora – sastavnih dijelova agensa – te prijedloga na
i po kao determinatora lokalizacije, zapravo rezultat već opisanoga dinamičnoga odnosa između
tih supstruktura u primjeru (29).
Posljednji su tip priložnih zavisnih rečenica kod kojih se prostorni odnosi jezično konkretizira-
ju preko veznih sredstava uvjetnodopusne ili kondicionalnokoncesivne rečenice kao podtip
dopusnih rečenica. Kao što se iz primjera (30-35) i vidi, u uvjetnodopusnim rečenicama postoji
mogućnost konkretiziranja svih tipova prostornih značenja, kako temeljnih tako i njihovih pod-
značenja – lokativnoga i prelokalnoga u (30-31), adlativnoga i intralokalnoga u (32-33), ablativ-
noga i ekstralokalnoga u (34-35) te perlativnoga sa svojim podznačenjima sumarne i etapne
translokalnosti u (36-38).
(30) Gdje (DL-OR) god bili (OL), mislit ćemo na vas.
(31) Pred kime god govorio, ne bi osjećao tremu.
(32) Dokle (DL-OR) god hodali (OL), nećemo vidjeti ono što smo namjeravali.
(33) U koju god kuću ušli, bili su dobro primljeni.
(34) Odakle (DL-OR) god krenuli (OL), stići ćemo na cilj.
(35) Iz koje god čaše pili, nećete se otrovati.
(36) Kojim god putom (OR) išli (OL), stići ćemo na cilj.
(37) Preko (DL) kojega god mosta (OR) prelazili (OL), bojat ćemo se.
(38) Kroz (DL) koje god nevolje (OR) prolazili (OL), nećemo odustati.
Kategorija uvjeta tijesno je povezana s kategorijom uzroka. Zbog povezanosti s uzrokom neki 55
ga gramatičari slikovito nazivaju i “upitnim uzrokom” (Silić-Pranjković 2005: 347), a zbog neizvje-
snosti ostvarivanja radnje u zavisnoj rečenici. Stoga prostornu motiviranost uvjetnih rečenica u
prvom redu treba tražiti u njihovoj vezi s uzročnošću, tj. ako se uzrok smatra vidom ablativnosti,
onda se za uvjet odnosno uvjetne rečenice može reći da su one vid veće ili manje potencijalne
ablativnosti, ovisno o tome je li riječ o realnim, potencijalnim ili irealnim uvjetnim rečenicama.
Uvjetnim ćemo se rečenicama još vratiti u nastavku rasprave, a sada treba vidjeti koja je uloga
prostora kada se uvjet kombinira sa značenjem dopuštanja. Kao što primjeri (30-38) i pokazuju,
prostorni se odnosi u uvjetnodopusnim rečenicama prije svega očituju na specifičnijoj, površin-
skoj razini preko prototipno prostornih veznih sredstava s vrlo jasnom konstelacijom trajektora i
orijentira, no puno je zanimljivije pitanje njihove implicitne prisutnosti u samim semantičkim te-
meljima iskaza. To se najbolje vidi iz rekonstrukcije značenja parafrazama recimo primjera (34) i
(35), pri čemu se u (34a) Ukoliko krenete s bilo kojega mjesta, stići ćete na predviđeni cilj > Budući da
sva polazišna mjesta vode prema predviđenom cilju, svejedno je s kojega krenuli jer ionako ćete stići
tamo gdje namjeravate > Dakle možete slobodno izabrati odakle ćete krenuti, stići ćete na cilj zavi-
snom surečenicom dopušta ostvarenje sadržaja glavne, a u (35a) Ukoliko budete konzumirali te-
kućinu iz bilo koje od ponuđenih čaša, nećete se otrovati > Budući da tekućina nijedne od ponuđenih
čaša nije otrovna, ne možete se otrovati koju god da izaberete > Dakle možete slobodno izabrati bilo
koju od ponuđenih čaša jer sve su sigurne odnosno konzumacija sadržaja bilo koje od njih neće vam
uzrokovati nikakve probleme dopušta se njegovo neostvarenje.
Semantičke parafraze (34a-35a) vrlo jasno pokazuju vezu među kategorijama uzroka, uvjeta
i dopuštanja. Stoga se u prvom slučaju (34a), kada se uzrok isprepliće s uvjetom i dopuštanjem
ostvarenja sadržaja glavne rečenice, može govoriti o afirmativnodopusnoj potencijalnoj ablativ-
nosti, a u drugom slučaju (35a), kada se uzrok isprepliće s uvjetom i dopuštanjem neostvarenja
sadržaja glavne rečenice, o negacijskodopusnoj potencijalnoj ablativnosti.
Kod afirmacijskodopusne ablativnosti potencijalni će uzrok ukoliko se uvjet ostvari, rezultira-
ti posljedicom, dok kod negacijskodopusne neće. Uvjetnodopusne rečenice s prostorom su ta-
kođer povezane i preko vremenske domene metaforom POTENCIJALNA PRETEMPORALNOST JE
POTENCIJALNA PRELOKALNOST budući da kao potencijalni uzrok prethode isto tako potencijal-
noj posljedici izrečenoj glavnom rečenicom.
Raspravu o priložnim zavisnim rečenicama završit ćemo napomenama o ulozi prostora kod
onih tipova rečenica kod kojih prostorni odnosi nisu konkretizirani jezičnim sredstvima, ili barem
nisu u prototipnim slučajevima, ali se razumijevaju, štoviše, kod kojih prostor također ima iznim-
no bitnu ulogu. Budući da smo raspravu o priložnim zavisnim rečenicama s konkretiziranim pro-
stornim odnosima završili uvjetnodopusnim rečenicama, ovaj ćemo dio započeti njima bliskim
uzročnodopusnim odnosno kauzalnokoncesivnim rečenicama. Uzročnodopusne rečenice
prototipno se uvode neprostornim veznicima iako, premda, makar i mada, kao npr. u
(39) Iako (premda, makar, mada) je kasnio, ipak je stigao na vlak.
Kako im i sam naziv kaže, taj je tip dopusnih rečenica izravno povezan s uzrokom, no te-
meljno je značenje dopusno. Drugim riječima, uzrok impliciran zavisnom rečenicom ne rezul-
tira posljedicom, već se dopušta sadržaj glavne rečenice kao svojevrsna suprotnost očekivanoj
posljedici, što se najbolje vidi iz parafraze Budući da je kasnio, mogao je zakasniti na vlak, ali ipak
nije ili Kašnjenje je moglo prouzročiti da ne stigne na vlak nasuprot uzročnoj rečenici Budući da
je kasnio, nije stigao na vlak gdje se posljedica izrečena glavnom rečenicom ostvaruje. Ako smo
uvjetnodopusne rečenice, kada su u pitanju implicitni, dubinski, prostorni odnosi, podijelili na
56 afirmativnodopusne i na negacijskodopusne potencijalnoablativne rečenice, onda uzročnodo-

pusne rečenice prema tako postavljenim kriterijima možemo nazvati aktualnoablativnim afir-
macijskodopusnim i aktualnoablativnim negacijskodopusnim rečenicama jer je riječ o tome da je
uzrok postojao, no nije rezultirao posljedicom budući da je posljedica neutralizirana dopušta-
njem ili nedopuštanjem sadržaja glavne rečenice. Potencijalna odnosno aktualna uzročna abla-
tivnost kao temeljna razlika između uvjetnodopusnih i uzročnodopusnih rečenica izravno utječe
i na slobodnu distribuciju negacije u glavnoj rečenici. Dok je distribucija negiranja sadržaja glav-
ne rečenice slobodna (npr. Iz koje god čaše pili, nećete se otrovati / Iz koje god čaše pili, otrovat ćete
se) ili relativno slobodna (npr. Koliko god ekonomsko stanje bilo teško, naši će ljudi uvijek imati nova-
ca / ??Koliko god ekonomsko stanje bilo teško, naši ljudi neće imati novaca), u uvjetnodopusnim re-
čenicama, u uzročnodopusnim rečenicama ona nije slobodna, npr. Iako je kasnio, stigao je na vlak
/ *Iako je kasnio, nije stigao na vlak ili obratno Iako je puno učio, nije položio ispit / *Iako je puno učio,
položio je ispit, a zbog kolizije značenja dopuštanja zavisne rečenice i ostvarene posljedice u glav-
noj rečenici kao rezultata uzroka zavisne. Drugim riječima, gramatičnost rečenice kod uzročno-
dopusnih rečenica, i to zbog aktualizirane uzročne ablativnosti, uvjetovana je nepoklapanjem
uzroka i posljedice jer je u suprotnom riječ o uzročnim, a ne o dopusnim značenjima (usp. *Iako
je kasnio, nije stigao na vlak = Budući da je kasnio, nije stigao na vlak). U našem primjeru kašnjenje
je uzrok nestizanja na vlak kao posljedice, pa su moguće jedino varijante koje aktualizirani uzrok
suprotstavljaju posljedici: Iako je kasnio, stigao je na vlak; Iako nije kasnio, nije stigao na vlak. S dru-
ge strane, u uvjetnodopusnim rečenicama upitnost uzroka, potencijalna ablativnost, naglašava
se intenzifikatorskom česticom god. Čak i kada je riječ o vrlo čvrstim uzročno-posljedičnim ve-
zama tipa teško ekonomsko stanje > neimaština, primjeri tipa ??Koliko god ekonomsko stanje bilo
teško, naši ljudi neće imati novaca, gdje nije riječ o očekivanom nepoklapanju implicitno izrečeno-
ga uzroka u zavisnoj dopusnoj rečenici i posljedice u glavnoj, nisu potpuno negramatični kao u
uzročnodopusnim rečenicama (usp. *Iako će ekonomsko stanje biti teško, naši ljudi neće imati no-
vaca) jer je preko intenzifikatora god omogućeno stupnjevanje sadržaja zavisne rečenice. Stoga
se rečenice tipa ??Koliko god ekonomsko stanje bilo teško, naši ljudi neće imati novaca mogu inter-
pretirati i kao Iako ekonomsko stanje baš i neće biti toliko teško, naši ljudi neće imati novaca. Takva je
interpretacija, naravno, manje vjerojatna, što te primjere i čini manje prihvatljivima, no nije ne-
moguća kao u slučaju uzročnodopusnih rečenica20.
Uzročnodopusne rečenice mogu se uvrštavati, doduše rjeđe, i složenim veznicima čiji su
pojedini dijelovi primarno prostornog značenja, a takve su rečenice prema Siliću i Pranjkoviću
(2005: 350) svojstvene uglavnom administrativnom stilu:
(40) Bez obzira na to što nije učio, položio je ispit.
(41) Ni pored toga što je puno učio, nije položio ispit.
Slično kao i uvjetnodopusne, i uzročnodopusne rečenice s prostorom su povezane i preko
vremenske domene metaforom PRETEMPORALNOST JE PRELOKALNOST budući da nerezultativ-
ni aktualizirani uzrok izrečen zavisnom rečenicom također prethodi radnji glavne rečenice.
20
Manju semantičku prihvatljivost takvih rečenica uvjetuje odnos supostavljenoga intenzifikatora god i prilo-
ga teško, pri čemu god kod neutralne interpretacije usmjerava značenje prema većem, a ne manjem stupnju
težine stanja. Prema manjem stupnju težine ekonomskoga stanja čestica god usmjeravala bi u kombinaciji
s nekim pozitivnim prilogom tipa dobro ili zadovoljavajuće (npr. Koliko god ekonomsko stanje bilo dobro, naši
ljudi neće imati novaca).
Osim u kontekstu analize uvjetnodopusnih rečenica već spominjane potencijalne ablativno- 57
sti kao temeljnoga prostornoga značenja uvjetnih ili kondicionalnih rečenica, prostorna je mo-
tivacija također i kod njih prepoznatljiva posredno preko vremenske sukcesivnosti
(42) Ako budeš učio, položit ćeš ispit.
metaforom POTENCIJALNA PRETEMPORALNOST JE POTENCIJALNA PRELOKALNOST budući da
uzrok prethodi posljedici. Potencijalna ablativnost uvjetnih rečenica bit će većega ili manjega
stupnja, ovisno o tome je li riječ o realnim, potencijalnim ili irealnim uvjetnim rečenicama.
Kada se govori o implikacijama prostornih odnosa u posljedičnim ili konsekutivnim rečeni-
cama, opet je nezaobilazna kategorija uzroka. Naime u gramatičkim je teorijama, a i u hrvatskim
gramatikama, veza između uzročnoga i posljedičnoga značenja, pa onda i između uzročnih i po-
sljedičnih rečenica, dobro poznata i to ne treba posebno objašnjavati. No ako su ta dva značenja
povezana, a kategorija je uzroka, kao što smo vidjeli, itekako vezana uz prostor, dapače, ona se
na interkategorijalnoj razini i tumači kao vid ablativnosti, onda se sasvim logično nameće zaklju-
čak da se i uzroku blisko značenje posljedičnosti mora barem na neki način moći dovesti u vezu
s kategorijom prostora. Pokušat ćemo to objasniti na jednom prototipnom primjeru posljedič-
ne rečenice:
(43) Pjevala je da je oduševljavala svakoga.
Neke se posljedične rečenice, kao npr. ova u (43), mogu parafrazirati i upotrebom intenzifi-
katora tako (Tako je pjevala da je oduševljavala svakoga), pa se na prvi pogled može činiti da se
na taj način u posljedičnim rečenicama veza s prostorom uspostavlja preko deiktičnosti. No u
posljedičnim rečenicama nije paralelno moguća i upotreba zamjeničkih priloga ovako i onako
(usp. *Ovako je pjevala da je oduševljavala svakoga; *Onako je pjevala da je oduševljavala svakoga),
što dokazuje da tako ovdje ne ukazuje ni na kakvu udaljenost odnosno da nema nikakve veze s
prostorom, tim više što on u nekim posljedičnim rečenicama ne funkcionira ni kao intenzifika-
tor, već kao sastavni dio veznika srastao s da (Nije dovoljno učio tako da je pao na ispitu / *Tako
nije dovoljno učio da je pao na ispitu). No kako i preko čega onda posljedične rečenice dovesti u
vezu s prostorom? Kao što je već istaknuto, prostorna su značenja kada je riječ o posljedičnosti
prepoznatljiva upravo preko bliske joj uzročnosti, i to, prvo, posredno preko kategorije vremena,
točnije metaforom POSTTEMPORALNOST JE POSTLOKALNOST preko vremenske sukcesivnosti
uzročno povezanih događaja gdje posljedica kao rezultat slijedi uzrok, i drugo, konceptualiza-
cijom uzročno-posljedične veze metaforom PUTA, pri čemu uzrok odgovara izvoru, a posljedica
cilju. Isto vrijedi čak i kada je riječ o irealnim posljedičnim rečenicama, odnosno onima u kojima
se posljedica ne ostvaruje, npr.
(44) Bio je prezasićen poslom da bi više išta radio.
Budući da se posljedica koja se objektivno neće ostvariti kao potencijalna mogućnost opet
smješta u budućnost, irealne posljedične rečenice tipa (44) preko parafraze Trebao je još nešto
uraditi (predstojalo mu je da još nešto uradi), ali nije jer je bio prezasićen poslom pokazuju da bez
obzira na to ostvaruje li se posljedica ili ne, ona svakako stoji u posttemporalnom odnosu prema
uzroku izrečenom glavnom rečenicom, a utemeljenom na prostornoj shemi PUTA koja uključu-
je sukcesivnost.
Posljednja vrsta priložnih zavisnih rečenica koja je implicitno vezana uz prostor jesu namjer-
ne ili finalne rečenice, za koje se kada govorimo o odnosu s prostorom može reći da pred-
stavljaju elaboraciju temeljnoga značenja adlativnosti jer svaka namjera pretpostavlja značenje
58 usmjerenosti prema nekom željenom cilju. Da je to tako, formalno potvrđuju glagolski predikati
glavne rečenice koji su često prototipni glagoli temeljnoga značenja usmjerenosti kao u primje-
rima (45-48).
(45) Vratio se da obavi još neke poslove.
(46) Otišao je do njih da se pozdravi prije odlaska.
(47) Majka ga je poslala da kupi kruh.
(48) Prišao mu je da vidi je li sve u redu.
a čak i kada nije riječ o prototipnim glagolima kretanja kao npr. u
(49) Intenzivno je učio da bi položio ispit.
svakako je također riječ o usmjerenosti, no apstraktnije naravi koja se interpretira preko fokusira-
nosti odnosno usmjeravanja pažnje i energije na nešto, na neki namjeravani, željeni cilj.
2.1.2. Kada se govori o mogućnostima izricanja prostornih odnosa u odnosnim ili relativnim re-
čenicama, najzanimljivije su atributne i raščlanjene (u kojima se veznik odnosi na cijelu glavnu
rečenicu) odnosne rečenice koje ćemo zbog njihove sličnosti prema kriteriju očitovanja prostor-
nih značenja analizirati kao jednu cjelinu. Odnosne rečenice nisu toliko zanimljive s obzirom na
dubinsku (logičku) prostornu motivaciju budući da one samo relacijski konkretiziraju druga zna-
čenja, koliko s obzirom na iznimno širok spektar prostornih prijedloga i priloga kao veznih sred-
stava. U njima su prepoznatljiva sva temeljna prostorna značenja sa svojim podznačenjima, tj.
ulogu veznoga sredstva mogu imati uglavnom svi prostorni prijedlozi i prilozi koji su podjednako
zastupljeni kako prilikom izricanja konkretnih tako i prilikom izricanja apstraktnih, metaforičkih,
prostornih značenja. To se u prvom redu odnosi na atributne rečenice kod kojih su primjeri-
ma (50-54) predstavljena konkretna prostorna značenja, a primjerima (55-60) apstraktnija, “pro-
izvedena” značenja drugoga reda, no ne zaostaju puno ni neraščlanjene odnosne rečenice u
(61-64).
(50) Ponovno smo se našli na mjestu gdje (DL-OR) smo se rastali (TR) prije deset godina. (lo-
kativnost)
(51) Napokon smo ugledali kućicu do (u) (DL) koje(u) (OR) smo željeli stići (TR). (adlativnost,
intralokalnost)
(52) Kućica od (iz) (DL) koje (OR) smo krenuli (TR) na uspon bila je trošna i neugledna. (abla-
tivnost, ekstralokalnost)
(53) Most preko (DL) kojega (OR) smo prešli (TR) zamalo se srušio. (perlativnost, sumarna
translokalnost)
(54) Tunel kroz (DL) koji (OR) smo prošli (TR) bio je jako dugačak.
(55) Situacija u (DL) kojoj (OR) se nalaziš (TR) poprilično je nezavidna. (lokativnost) – STANJA
I DOGAĐAJI SU POSUDE
(56) Izgubio sam prijatelja do (DL) kojega (OR) mi (TR) je bilo iznimno stalo. (adlativnost) –
EMOCIONALNA BLIZINA JE PROSTORNA BLIZINA
(57) Obuzela me je tuga od (DL) koje (OR-TR) sam se loše osjećao. (ablativnost, unutarnja
uzročnost, unutarnji efektori)
(58) Našli smo metak od (DL) kojega (OR-TR) je stradao. (ablativnost, izvanjska uzročnost, 59
izvanjski efektori)
(59) Susreo sam čovjeka preko (DL) kojega (OR) sam upoznao (TR) svoju suprugu. (perlativ-
nost, sumarna translokalnost)
(60) Nevolje kroz (DL) koje (OR) smo godinama prolazili (TR) sada su konačno iza nas. (per-
lativnost, etapna translokalnost) – STANJA I DOGAĐAJI SU OMEĐENI PROSTORI / PROLAZAK
KROZ STANJA I DOGAĐAJE JE PROLAZAK KROZ OMEĐENI PROSTOR / EMOCIONALNE
PREPREKE SU PROSTORNE PREPREKE
(61) Donio je djeci puno igračaka, na (DL) čemu (OR) smo mu poslije zahvalili (TR-zahvala).
(lokativnost)
(62) Pomirio se s djecom, do (DL) čega (OR) mu je bilo iznimno stalo (TR). (adlativnost) –
EMOCIONALNA USMJERENOST JE PROSTORNA USMJERENOST
(63) Previše je jeo, od (DL) čega (TR-OR) mu je poslije bilo muka. (ablativnost, uzročno-po-
sljedično značenje)
(64) Iznevjerio ga je po treći put, preko (DL) čega (OR) ovaj (TR) nikako nije mogao prijeći. (per-
lativnost, sumarna translokalnost) – EMOCIONALNE PREPREKE SU PROSTORNE PREPREKE
(65) Mjesecima nisam mogao položiti taj ispit, kroz (DL) što (OR) si i sam (TR) prolazio. (per-
lativnost, etapna translokalnost) – STANJA I DOGAĐAJI SU OMEĐENI PROSTORI / PROLAZAK
KROZ STANJA I DOGAĐAJE JE PROLAZAK KROZ OMEĐENI PROSTOR / MENTALNE PREPREKE
SU PROSTORNE PREPREKE
Kod atributnih i raščlanjenih odnosnih rečenica u analitičkom su smislu zanimljiviji primjeri s
apstraktnijim značenjima. Prvo ćemo se osvrnuti na lokativna značenja predstavljena primjerom
(55). Kako je već rečeno kada je bilo riječi o vremenskim rečenicama, različite situacije i stanja
razumijevaju trajanje kao vid dinamičnosti u vremenu, pa se konceptualno analogijom poisto-
vjećuju s nekakvim pravcem koji se proteže u prostoru, ajmo reći “traje u prostoru”, dok događaji
razumijevaju trenutnost preko zaustavljanja vremena u jednoj točci te se po istom principu po-
istovjećuju s prostornim odnosom točke na pravcu što ih čini statičnim u odnosu na vremenski
tijek. Tako stvari stoje kada je profilirano samo vrijeme odnosno kada se zavisnom rečenicom re-
ferira u prvom redu na domenu vremena. No u slučajevima kada je primarni referent ono što se
događa u vremenu, a to su u atributnim rečenicama vrlo često upravo nominalno iskazane situ-
acije, stanja i događaji, onda je obrnuto jer se situacije i stanja promatraju kao statični entiteti za
razliku od događaja koji su obilježeni dinamičnošću, a što se vidi iz statičnih odnosno dinamičnih
glagola21 po kojima se uvode kao argumenti. Stoga su na jednoj strani statični glagoli kao biti ili
nalaziti se kojima se referira na statična stanja i situacije (npr. biti u teškom stanju, nalaziti se u teš-
kom stanju, biti u nezavidnoj situaciji, biti u neprilici), a na drugoj strani dinamični adlativni glagoli
koji referiraju na događaje (npr. dovesti nekoga u nepriliku, dovesti nekoga u nezavidnu situaciju),
pri čemu je u prvom slučaju riječ o intralokativnom značenju prijedloga u kao podznačenju sta-
tičnoga temeljnoga značenja lokativnosti, a u drugom slučaju o intralokalnosti kao podznačenju
temeljnoga dinamičnoga značenja adlativnosti. Nije naodmet primijetiti da primjeri tipa (55) uz
21
O kriterijima razvrstavanja glagola s obzirom na inherentna im svojstva u odnosu na vremensku domenu
vidi više u: Vendler (1957) gdje se prvi put daje podjela glagola s obzirom na oblik radnje (njem. Aktionsart).
60 lokativno značenje implicitno profiliraju i adlativno značenje, što se vidi iz aproksimativno sino-
nimne parafraze Situacija u koju si se doveo ili u koju te je netko drugi doveo poprilično je nezavidna
jer nalaženje u nekoj situaciji uključuje i dovođenje u tu situaciju.
Dakle profiliranje različitih situacija i stanja kao statičnih entiteta u atributnim rečenicama
omogućuje da se ona iskazuju statičnim lokativnim značenjem prijedloga u preko ontološke me-
tafore STANJA I DOGAĐAJI SU POSUDE kao u (55).
Budući da je o uzročnosti kao vidu ablativnosti već bilo dosta govora, u kontekstu analize
odnosnih rečenica nećemo se na tom značenju posebno zadržavati, već ćemo se nakratko po-
svetiti perlativnim značenjima, i to u raščlanjenim odnosnim rečenicama (64-65). Naime zanimlji-
vo je da su primjeri etapnotranslokalnoga podznačenja s prijedlogom kroz kao dijela složenoga
veznika puno rjeđi od sumarnotranslokalnih s prijedlogom preko. Na prvi pogled nije sasvim ja-
sno zašto je to tako, no pokušat ćemo dati neka objašnjenja. Logičnim se razlogom čini sama
narav raščlanjenih odnosnih rečenica u kojima zavisna rečenica zastupa glavnu u cjelini, a for-
malna je sumarnost svakako više u suglasju sa semantičkom sumarnosti nego sa semantičkom
sekvencijalnosti odnosno etapnosti. U prilog tom argumentu ide i činjenica da i kada je riječ o
etapnotranslokalnim podznačenjima zavisne rečenice, u glavnoj se rečenici gotovo uvijek nala-
zi nekakav, najčešće vremenski, cirkumstant, adverbijal etapnoga značenja kao što je mjesecima
u primjeru (65) koji praktički licencira značenjsku neutralnost rečenice jer ukoliko se on ispusti,
rečenica gubi na neutralnosti približavajući se granici ovjerenosti (usp. Mjesecima / danima / go-
dinama nisam mogao položiti taj ispit, kroz što si i sam prolazio; ?Nisam mogao položiti taj ispit, kroz
što si i sam prolazio).
2.1.3. Slično kao i kod atributnih te raščlanjenih odnosnih rečenica, subjektne (66-75) i objektne
(76-85) rečenice također nisu posebno zanimljive kada je u pitanju implicitna prostorna motiva-
cija, no i u njima se brojnim prijedlozima i prilozima konkretiziraju sva temeljna prostorna znače-
nja, kako konkretna tako i apstraktna, metaforička.
(66) Nije naznačeno gdje (DL-OR) trebamo doći (TR). (lokativnost)
(67) Nije naznačeno dokle (DL-OR) trebamo ići (TR). (adlativnost)
(68) Nije naznačeno odakle (DL-OR) trebamo krenuti (TR). (ablativnost)
(69) Nije naznačeno preko (DL) kojega (OR) se mosta ide (TR-netko) u Baranju. (perlativnost,
sumarna translokalnost)
(70) Nije naznačeno kojim putem (OR) trebamo ići (TR). (perlativnost, etapna translokal-
nost)
(71) Zna se na (DL) čemu (OR) gradimo svoje stavove (TR). (lokativnost) – IDEJE (TEORIJE) SU
GRAĐEVINE
(72) Zna se do (DL) čega (OR) držimo (TR). (adlativnost)
(73) Zna se iz (DL) koje (OR) su se pravrste razvili gmazovi (TR). (ablativnost, ekstralokalnost)
– OBJEKT IZLAZI IZ MATERIJE
(74) Zna se preko (DL) čega (OR) ne možemo prijeći (TR). (perlativnost, (sumarna translokal-
nost) – EMOCIONALNE PREPREKE SU FIZIČKE PREPREKE NA PROSTORNOM PUTU
(75) Zna se kroz (DL) koje (OR) je sve patnje prolazio (TR). (perlativnost, etapna translokal-
nost) – STANJA I DOGAĐAJI SU OMEĐENI PROSTORI / PROLAZAK KROZ STANJA I DOGAĐAJE
JE PROLAZAK KROZ OMEĐENI PROSTOR / EMOCIONALNE PREPREKE SU FIZIČKE PREPREKE 61
NA PROSTORNOM PUTU
(76) Ne znamo gdje (DL-OR) se nalazimo (TR). (lokativnost)
(77) Ne znamo dokle (DL-OR) trebamo ići (TR). (adlativnost)
(78) Ne znamo odakle (DL-OR) trebamo krenuti (TR). (ablativnost)
(79) Ne znamo preko (DL) kojeg mosta (OR) moramo prijeći (TR). (perlativnost, sumarna
translokalnost)
(80) Ne znamo kroz (DL) koje (OR) tunele moramo (TR) proći na putu do mora. (perlativnost,
etapna translokalnost)
(81) Ne znamo gdje (DL-OR) da tražimo sreću (TR). (lokativnost)
(82) Ne znamo do (DL) čega (OR) nam (TR) je zapravo stalo. (adlativnost)
(83) Ne znamo iz (DL) čega (OR) se ljubav (TR) rađa. (ablativnost, ekstralokalnost) – OBJEKT
IZLAZI IZ MATERIJE
(84) Ne znam preko (DL) koga (OR) smo se upoznali (TR). (perlativnost, sumarna translokal-
nost)
(85) Ne znamo kroz (DL) kakve ćemo (TR) sve neprilike (OR) proći. (perlativnost, etapna
translokalnost) – STANJA I DOGAĐAJI SU OMEĐENI PROSTORI / PROLAZAK KROZ STANJA I
DOGAĐAJE JE PROLAZAK KROZ OMEĐENI PROSTOR / EMOCIONALNE PREPREKE SU FIZIČKE
PREPREKE NA PROSTORNOM PUTU
Kao što se iz rasporeda supstruktura scenarija u gornjim primjerima i vidi, semantika je pro-
stornih značenja subjektnih i objektnih rečenica kada su u pitanju konkretna lokativna, ablativ-
na i adlativna značenja vrlo slična odnosima koji vladaju u mjesnim rečenicama, što je i posve
razumljivo jer vezna sredstva uvodeći subjektnu rečenicu također sažimaju i općeniti, shematič-
ni orijentir MJESTO kao potencijalni subjekt / objekt glavne rečenice, antecedent koreferentan s
odnosnom zamjenicom restriktivne odnosne rečenice, i prijedlog kao determinator lokalizacije
(usp. Nije naznačeno gdje trebamo doći / Nije naznačeno mjestoi na kojei trebamo doći // Zna se
dokle trebamo ići / Zna se mjestoi do kojegai trebamo ići // Ne znamo odakle trebamo krenuti / Ne
znamo mjestoi s kojegai trebamo krenuti).
2.2. Nezavisnosložene rečenice

Na početku rasprave o zavisnosloženim rečenicama već smo napomenuli da problematika pro-
stornih značenja u nezavisnosloženim rečenicama nije toliko složena, iz jednostavnog razloga
što se prostorna značenja u njima ne izriču eksplicitnim vezničkim sredstvima. No kao što će se i
vidjeti, implicitno je prostorna domena preko značenjskoga odnosa surečenica prisutna i u svim
tipovima nezavisnosloženih rečenica odnosno, bolje rečeno, kategorija prostora čini samu zna-
čenjsku srž velikoga dijela koordiniranih rečeničnih struktura služeći kao podloga apstraktnijim
značenjskim elaboracijama. Prvo ćemo se posvetiti sastavnim ili kopulativnim rečenicama u
primjerima (86-89).
(86) Otišao je u Francusku i (te se, pa se) oženio se.
(87) U Francuskoj je proveo tri godine te (pa, i) se vratio u Hrvatsku.
62 (88) Jako je puno učio te (pa, i) je završio fakultet u rekordnom roku.

(89) Budi pristojan i (te ćeš, pa ćeš) postići ćeš što god budeš htio.
U primjeru (86) riječ je o mjesno-vremenskom odnosu jer rečenica se može parafrazirati
na nekoliko načina iz kojih se vidi da odnos između surečenica uspostavljen sastavnim vezni-
kom, komprimiran sastavnim veznikom, razumijeva i mjesno i vremensko značenje čija je inter-
pretacija, kao što je već objašnjeno, najuže vezana uz prostor, u ovom slučaju preko metafore
POSTTEMPORALNOST JE POSTLOKALNOST, tj. riječ je o metaforički elaboriranom lokativnom
značenju: Otišao je u Francusku i tamo se oženio; Otišao je u Francusku i potom se oženio; Nakon što
je otišao u Francusku, tamo se i oženio. Istom se metaforom preko prostorne domene vremensko
značenje tumači i u primjeru (87) U Francuskoj je proveo tri godine te se potom vratio u Hrvatsku.
Prostorna je motivacija vremenskih značenja u sastavnim rečenicama posebno dobro vidljiva u
rečeničnim nizovima kao, primjerice, u rečenici Stigli su u Zagreb vrlo kasno, požurili su kući, skinu-
li odjeću, otuširali se te legli u krevet gdje supostavljanje više događaja u vremenskom slijedu jače
asocira na supostavljanje konkretnih entiteta u nekom prostornom nizu. Primjerom (88) ostvaru-
ju se dva značenja – načinsko i posljedično – (usp. Jako je puno učio te je tako (na taj način, time)
završio fakultet u rekordnom roku / Jako je puno učio tako da (pa) je završio fakultet u rekordnom
roku). Veza između načina i prostora u sastavnim se rečenicama ne uspostavlja preko kategorije
deiksije jer medijalni zamjenički prilog tako nije ni u kakvom odnosu s proksimalnim i distalnim
prilozima ovako i onako (usp. *Jako je puno učio te je ovako / onako završio fakultet u rekordnom
roku), nego preko metafore PUTA koja je semantička podloga svakom izricanju načina. Preko me-
tafore PUTA te opet preko metafore POSTTEMPORALNOST JE POSTLOKALNOST s prostorom se
povezuje i posljedično značenje za koje možemo ponoviti da se s prostorom dovodi u vezu pre-
ko vremenske sukcesivnosti uzročno povezanih događaja, pri čemu posljedica kao rezultat slijedi
uzrok, a preko metafore PUTA odgovara cilju, završetku PUTA, nasuprot uzroku koji se konceptu-
alizira kao izvor, početak PUTA. I konačno, veza se s prostorom u sastavnim rečenicama uspostav-
lja i preko uvjetnoga značenja predstavljenoga primjerom (89) koji se može parafrazirati Ako bu-
deš pristojan, postići ćeš što god budeš htio, pa za takve sastavne rečenice također vrijedi sve što je
o vezi kategorija uvjeta i prostora rečeno u kontekstu analize uvjetnih rečenica odnosno riječ je
u prvom redu o potencijalnoj ablativnosti te sekundarno o vezanosti uz prostor preko kategorije
vremena metaforom POTENCIJALNA PRETEMPORALNOST JE POTENCIJALNA PRELOKALNOST.
Suprotne ili adverzativne rečenice semantički odgovaraju uzročnodopusnim rečenicama,
pa sve što je rečeno o implikacijama prostornih odnosa u raspravi o uzročnodopusnim, vrijedi i
za suprotne. Suprotstavi li se suprotna rečenica uzročnodopusnoj kao u primjeru (90), vidi se da
je doista riječ o značenjskom paralelizmu.
(90) Kasnio je, ali je stigao na vlak. / Iako je kasnio, stigao je na vlak.
Dakle i u suprotnim rečenicama prostorni se odnosi prepoznaju preko kategorije uzroka kao
vida ablativnosti, tj. ostvarene, aktualizirane uzročne ablativnosti jer kao i u uzročnodopusnim,
uzrok postoji, ali ne rezultira očekivanom posljedicom. Zanimljivo je također preispitati u kojoj
je mjeri veznik ali u tim tipovima suprotnih rečenica zamjenjiv veznicima a i no odnosno u ko-
joj mjeri njihovo zamjenjivanje utječe na značenje rečenice. Zamijeni li ga se veznikom no kao
u (91)
(91) Kasnio je, no stigao je na vlak.
značenjski se odnosi bitnije ne mijenjaju jer je veznik no kada je riječ o dopusnim značenjima su- 63
protnih rečenica uglavnom zamjenjiv veznikom ali, što primjećuju i Silić i Pranjković (2005: 326).
No zamijeni li se veznik ali veznikom a kao u (92)
(92) Kasnio je, a stigao je na vlak.
značenjski se odnosi bitno mijenjaju jer se osjetno više naglašava suprotnost što kao posljedicu
ima svijest o izrazito snažnoj vezi uzroka i posljedice. Drugim riječima, rečenicom Kasnio je, a sti-
gao je na vlak ističe se da je riječ o vrlo neobičnoj situaciji jer se na osnovi širega pozadinskoga
znanja, na osnovi iskustva, pretpostavlja da kašnjenje kao uzrok uvijek ili gotovo uvijek rezultira
nestizanjem na vlak odnosno da vlakovi kreću u točno voznim redom predviđenom vremenu. S
druge strane, rečenicom Kasnio je, ali (no) stigao je na vlak također se ističe veza kašnjenja kao
uzroka i nestizanja na vlak kao posljedice, ali kao dio pozadinskoga znanja aktivira se i iskustvo o
tome da vlakovi često ne kreću u predviđenom vremenu, već da i oni uglavnom kasne nekoliko
minuta, što rečenicu s veznikom ali čini neutralnom jer nije ništa čudno ako netko malo zakasni,
a ipak stigne na vlak. Takva semantičko-pragmatička konstelacija također se može dovesti u vezu
s prostorom. Budući da je i dopusnim i suprotnim rečenicama neostvarenje uzročno-posljedične
veze svojevrsna značenjska konstanta te ako se posljedične rečenice s prostorom dovode u vezu
preko metafore PUTA gdje uzrok konkretiziran glavnom rečenicom odgovara izvoru, a ostvarena
posljedica u zavisnoj cilju putovanja, onda se suprotne rečenice, a to, naravno, vrijedi i za dopu-
sne, s prostorom mogu dovesti u vezu i preko neostvarenja zacrtane rute odnosno nestizanja na
cilj jer aktualizirani uzrok / aktualizirani početak putovanja nije rezultirao posljedicom / stizanjem
na odredište. U tom bi smislu semantička razlika između suprotnih rečenica s veznicima ali i no s
jedne strane i onih s veznikom a s druge strane odgovarala manjem odnosno većem broju i te-
žini prepreka na PUTU koje su rezultirale nestizanjem na cilj putovanja.
Preostalo nam je još ukratko se osvrnuti i na rastavne ili disjunktivne rečenice te vidjeti u
kojem se one smislu mogu dovesti u vezu s prostorom. Uzmimo kao primjer rečenicu
(93) Ili to uradite kako treba ili nemojte uopće uraditi.
O prostornoj motivaciji kod rastavnih rečenica može se govoriti kod onih semantičkih tipo-
va koji se mogu parafrazirati uvjetnom rečenicom, usp. Ili to uradite kako treba ili nemojte uopće
uraditi / Ako to ne želite uraditi kako treba, nemojte uopće uraditi, pa je i tu preko potencijalnoga
uzroka izrečenoga zavisnom rečenicom (Vaš mogući nedostatak volje da to uradite kako treba ne-
ka rezultira time da to uopće ne radite), isto kao i kod uvjetnih rečenica, riječ o potencijalnoj abla-
tivnosti. Osim ablativnoga, prostorna se značenja u takvim rastavnim rečenicama prepoznaju i
preko kategorije vremena, i to prvo posredno, preko uzroka koji prethodi posljedici, i drugo, pre-
ko pragmatičke namjere govornika da sadržaj jedne surečenice nametne sugovorniku kao prvu
varijantu koju treba uzeti u obzir. Drugim riječima, sadržaj se prve surečenice kao pretpostavka
postavlja u pretemporalni odnos prema sadržaju druge surečenice budući da se pragmatička
pozadina interpretira otprilike kao Bilo bi dobro da to napravite kako treba (dakle prvo razmotrite tu
mogućnost), a ako nemate volje, onda (dakle poslije razmatranja prve mogućnosti) bi bilo najbolje da
odustanete od posla, što se iz parafraze i vidi upotrebom distalnoga priloga onda.
64 3. Zaključak
-
Analiza prostornih odnosa na razini složene rečenice pokazala je da kategorija prostora ima izra-
zito važnu ulogu i kada su u pitanju složene rečenične strukture, budući da ne postoji gotovo ni-
ti jedan, bilo koordinacijski bilo subordinacijski, rečenični tip čija se semantička komponenta ne
može ni na koji način dovesti u vezu s prostornom domenom. Time se pokazala opravdanom i u
uvodu istaknuta temeljna teza o polisemičnosti četiriju temeljnih prostornih značenja odnosno
pokazalo se da se preko prostora i na razini složene rečenice može uspostaviti princip shematič-
ne natkategorijalne lokalizacije kojim se omogućuju različiti vidovi interkategorijalne lokalizacije.
Dapače, pokazalo se da u semantičkoj interpretaciji većine nezavisno i zavisnosloženih rečenica
prostor ima čak i presudnu ulogu, ne samo zbog svoga neospornoga utjecaja na značenje nego
i stoga što prostorni odnosi kao temelj semantičke interpretacije u velikom broju slučajeva izrav-
no utječu i na sintaktičku, formalnu, komponentu rečenice, pa čak ju i determiniraju kao recimo
u nekim načinskim ili dopusnim rečenicama. Odnos prostora i složene rečenice u lingvističkim
je teorijama, pa čak i u kognitivnoj gramatici koja prostoru posvećuje punu pozornost, prilično
zanemaren i ostao je, da tako kažemo, u sjeni proučavanja odnosa prostora i drugih gramatič-
kih kategorija, u prvom redu padežnih i prijedložno-padežnih izraza, prefiksa i priloga. U ovoj je
raspravi, bez sumnje, ostalo mnogo otvorenih pitanja, što je i razumljivo prije svega zbog meto-
doloških razloga, a i zbog toga što je kategorija prostora kao najvažnija iskustvena i kognitivna
domena neiscrpan izvor podataka u semantičkoj analizi. No mislim da je i ovo što je rečeno sa-
svim dovoljno da se vidi koliko su prostor i odnosi koji iz njega proizlaze važni i kada je u pitanju
kategorija složene rečenice te da se na prostor još jednom skrene pozornost kao na nezaobilazan
čimbenik svakoga na značenju utemeljenoga pristupa jeziku.
Literatura
Anderson, J. M. (1971). The Grammar of Case, Towards a Localistic Theory. Cambridge University
Press
Anderson, J. M. (1977). On Case Grammar: Prolegomena to a Theory of Grammatical Relations.
London: Croom Helm
Barcelona, A. (2000). On the plausibility of claiming a metonymic motivation for conceptual me-
taphor. Metaphor and Metonymy at the Crossroads, A Cognitive Perspective. A. Barcelona (ed.),
Mouton de Gruyter, Berlin-New York, 31-59
Barić, E. i dr. (1995). Hrvatska gramatika. Treće, dopunjeno izdanje. Školska knjiga, Zagreb
Belaj, B. (2004a). Značenjska analiza hrvatskoga glagolskog prefiksa raz- i njegovih alomorfa ras-,
raš-, raza-, ra-. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 30, Zagreb, 1-17
Belaj, B. (2004b). Pasivna rečenica. Filozofski fakultet, Osijek
Belaj, Branimir (2005). Shematic meaning of the Croatian verbal prefix iz-, meaning chains and
syntactic implications. Referat s međunarodnoga znanstvenog skupa Converging and
Diverging Tendencies in Cognitive Linguistics, Dubrovnik, 18.-19. 10. 2005. (u tisku)
Belaj, B. (2008). Jezik, prostor i konceptualizacija, Shematična značenja hrvatskih glagolskih prefiksa.
Filozofski fakultet, Osijek
Bennet, D. C. (1975). Spatial and Temporal Uses of English Prepositions: An Essey in Stratificational
Semantics. London: Longman
Brdar, M. (2007). Metonymy in Grammar, Towards Motivating Extensions of Grammatical Categories 65
and Constructions. Filozofski fakultet, Osijek

Brugman, Claudia M. (1981). Story of OVER. Master’s thesis, Trier: LAUT University of California,
Berkeley
Civjan, T. V. (1973). O nekotorih sposobah otraženija v jazike oppozicii “vnutrenniji / Vnešniji”,
u: Strukturno-tipologičeskie issledovanija v oblasti grammatiki slavjanskih jazikov. Moskva:
Nauka, 242-261
Croft, W. (2003). The role of domains in the interpretation of metaphors and metonymies. A.
Barcelona (ed.), Metaphor and Metonymy at the Crossroads. Mouton de Gruyter, Berlin-New
York, 161-207
Dickey, S. (2000). Parameters of Slavic Aspect, A Cognitive Approach. CSLI Publications, Stanford,
California
Evans, V. (2007). How we conceptualise time: Language, meaning and temporal cognition. Evans,
V., Bergen, B. K., Zinken, J. (ed.), The Cognitive Linguistics Reader, London, 733-765
Fillmore, C. J. (1968). The Case for Case, u: E. Bach, R. Harms (ed.), Universals in Linguistic Theory.
New York: Holt, 1-88
Fillmore, C. J. (1971). Some problems for case grammar, u: Richard J. O’Brien (ed.), Report Of the
Twenty-Second Annual Round Table Meeting on Linguistics and Language Studies. Washington,
D.C.: Georgetown University Press, 35-56
Fleischman, E. (1983). Der semantische Lokativ: Eine Untersuchung an Hand russischer
Wortfugungen. Zeitschrift für Slawistik, 1, 1-8
Grady, J. (1999). A typology of motivation for conceptual metaphor, u: Gibbs R. W. i Steen G. J.
(ed.), Metaphor in Cognitive Linguistics, Amsterdam, 79-100
Hall, E. T. (1975). Proxemics. Current Antropology, 9, 83-95
Janda, L. (1985). The Meaning of Russian Verbal Prefixes: Semantics and Grammar. The Scope of
Slavic Aspect. UCLA Slavic Studies 12, Columbus, Ohio: Slavica, 26-40
Janda, L. (1986). A semantic Analysis of the Russian Verbal Prefixes ZA-, PERE-, DO-, and OT-. Slavistische
Beitrage, Band 192, Munich: Sagner
Janda, L. (1988). The Mapping of Elements of Cognitive Space onto Grammatical Relations: An
Example from Russian Verbal Prefixation. Topics in Cognitive Linguistics. Brygida Rudzka-Ostyn
(ed.), John Benjamins: Amsterdam-Philadelphia, 327-344
Johnson, M. (1987). The Body in the Mind. The Bodily Basis of Meaning, Imagination, and Reason.
Chicago-London: The University of Chicago Press
Katičić, R. (1991). Sintaksa hrvatskoga književnog jezika. Drugo, ponovljeno izdanje, Globus,
Zagreb
Kövecses, Z., Radden, G. (1998). Metonymy: developing a cognitive linguistic view. Cognitive
Linguistics 9. 1, 37-77
Kövecses, Z. (2000). The scope of metaphor. Metaphor and Metonymy at the Crossroads, A Cognitive
Perspective. A. Barcelona (ed.), Mouton de Gruyter, Berlin-New York, 79-93
Kövecses, Z. (2002). Metaphor: A Practical Introduction. Oxford-New York: Oxford University Press
Kövecses, Z. (2005). Metaphor in Culture, Universality and Variation. Cambridge University Press
Lakoff, G., Johnson, M. (1980). Metaphors We Live By. The University of Chicago Press, Chicago-
London
Lakoff, G. (1987). Women, Fire, and Dangerous Things, What Categories Reveal about the Mind.
Chicago University Press, Chicago
66 Lakoff, G., Turner, M. (1989). More than cool reason: a field guide to poetic metaphor. Chicago:
Cambridge University Press
Lakoff, G. (1993). The contemporary theory of metaphor. Ortony, Andrew, izd. Metaphor and
Thought. (2. izdanje). Cambridge: Cambridge University Press, 202-251
Lakoff, G., Johnson, M. (1999). Philosophy in the Flesh, New York
Langacker, R. W. (1987). Foundations of Cognitive Grammar. vol. 1, Stanford University Press,
Stanford, California
Langacker, R. W. (1991). Foundations of Cognitive Grammar. vol. 2, Stanford University Press,
Stanford, California
Langacker, R. W. (1982). “Space grammar, analysability, and the English passive”. Language, 58, 1,
22-80
Langacker, R. W. (2000). A dynamic usage-based model. Barlow, Michael, Suzanne Kemmer, (ed.),
Usage-based models of language. Stanford: CSLI Publications, 1-63
Langacker, R. W. (2008). Cognitive Grammar, A Basic Introduction, Oxford University Press
Lindner, S. J. (1981). A Lexico-Semantic Analysis of English Verb-Particle Constructions with UP and
OUT. Doctoral dissertation, Trier: LAUT, University of California, San Diego
Lyons, J. (1977). Semantics. vol. 2, Cambridge University Press: Cambridge
Miller, J. (1974). A localist account of the dative case in Russian, u: Slavic Transformational Syntax,
Brecht, E. D. i Chvany (ed.), C., V., 244-261
Palić, I. (2008). Izražavanje načina (kvalitete). Način u jeziku / Književnost i kultura pedesetih. Zbornik
radova 36. seminara Zagrebačke slavističke škole, Zagreb, 15-26
Piper, P. (1997). Jezik i prostor. Biblioteka XX vek, Beograd
Pranjković, I. (1993). Hrvatska skladnja. Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb
Radden, G., Kövecses, Z. (1999). Towards a theory of metonymy. K. U. Panther, G. Radden,
(ed.), Metonymy in Language and Thought. (Human Cognitive Processing 4), Amsterdam-
Philadelphia: John Benjamins, 17-61
Radden, G. (2000). How metonymic are metaphors. Metaphor and Metonymy at the Crossroads, A
Cognitive Perspective, A. Barcelona (ed.), Mouton de Gruyter, Berlin-New York, 93-109
Rudzka-Ostyn, B. (1985). Metaphoric Procasses in Word Formation. The Case of Prefixed Verbs. The
Ubiquity of Metaphor. W. Paprotte, R. Dirven (ed.), Amsterdam: John Benjamins, 209-241
Rudzka-Ostyn, B. (1988). Semantic Extensions into the Domain of Verbal Communication. Topics
in Cognitive Linguistics. B. Rudzka-Ostyn (ed.), John Benjamins: Amsterdam-Philadelphia, 507-
-555
Ruiz de Mendoza, F. J. (2000). The role of mappings and domains in understanding metonymy. A.
Barcelona (ed.), Metaphor and Metonymy at the Crossroads, A Cognitive Perspective. Mouton de
Gruyter, Berlin-New York, 109-133
Ruiz de Mendoza, F. J., Diez Velasco, O. I. (2003). Patterns of conceptual interaction. R. Dirven,
R. Pörings (ed.), Metaphor and Metonymy in Comparison and Contrast. Mouton de Gruyter,
Berlin-New York, 489-533
Silić, J., Pranjković, I. (2005). Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta. Školska knji-
ga, Zagreb
Šarić, Lj. (2003). Prepositional categories and prototypes: Contrasting some Russian, Slovenian,
Croatian, and Polish examples. Jezikoslovlje, 4. 2, Osijek, 187-204
Šarić, Lj. (2006a). A preliminary semantic analysis of the Croatian preposition u and its Slavic equ-
ivalents. Jezikoslovlje, 7. 1-2, Osijek, 1-43
Šarić, Lj. (2006b). On the meaning and prototype of the preposition pri and the locative case: A 67
comparative study of Slavic usage with emphasis on Croatian. Rasprave Instituta za hrvatski
jezik i jezikoslovlje, 32, 225-248
Šarić, Lj. (2008). Spatial Concepts in Slavic, A Cognitive Linguistic Study of Prepositions And Cases,
Harrasowitz Verlag, Wiesbaden
Šaumjan, S. K. (1974). Applikativnaja grammatika kak semantičeskaja teorija estestvenih Jazikov,
Moskva: Nauka
Talmy, L. (2001). Toward a Cognitive Semantics. Typology and Process in Concept Structuring. (vol. 1).
Cambridge, Massachusetts-London, England: The MIT Press
Taylor, J. R. (1995). Linguistic Categorization, Prototypes in Linguistic Theory. Oxford University Press,
Second Edition, New York
Taylor, J. R. (2002). Cognitive Grammar. Oxford University Press, New York
Vendler, Z. (1957). Linguistics in philosophy. Ithaca: Cornell University Press
Weinsberg, A. (1973). Przymki przestrzenne w jęziku polskim, niemieckim i rumuńskim. Wroclaw:
Polska Akademia Nauk
Diana Stolac 69
-
Izražavanje prostornih značenja padežnim oblicima
Prostor je oko nas, mi smo u njemu, i kad nemamo potrebe izraziti naš trenutačni položaj u pro-
storu, on je iz našega izričaja vidljiv.
Prostor je prvi odnos koji percipiramo, pa neke “primitivne” kulture sebe i ne vide izdvojeno
iz prostora, dio su njega i u njemu aktivno sudjeluju – kretanjem ili mirovanjem, jednostavno bi-
vanjem u njemu.
Nakon prostora čovjek se smješta u vrijeme, ali ovdje se koncepcije mogu i značajno razliko-
vati. Jedni poimaju protok vremena, trebaju njegovu podjelu na ono što je bilo, ono što je sada i
ono što će biti, pa i preciznije (može biti važno jesu li bili aktivno ili pasivno vezani uz ono što je
bilo, pa to prate jezični izričaji), trebaju mjerenje vremena (izumljuju za to strojeve – satove), tre-
baju jasno definirane vremenske mjerne jedinice... Drugi su na suprotnome polu, krajnost, vrije-
me je oko njih, kao i prostor, dio su njega i nema prije, sad i poslije, nema ni (nama uobičajenih)
pratećih jezičnih vremenskih oznaka.
Prostor i vrijeme očito se prožimaju, otud i novije teorijske koncepcije prostor-vremena.
U prostoru i vremenu se orijentiramo, u odnosu na prostor i vrijeme i sebe određujemo, sto-
ga je nužno u komunikaciji s drugima pružati informacije o nama u prostoru i vremenu.
Prati li to jezik?
Brojne analize pokazuju da je odgovor potvrdan. Prvenstveno se to vidi u sintaktičkim opisi-
ma hrvatskoga jezika, posebice u gramatičkim opisima1 i znanstvenim člancima i monografija-
ma posvećenima sintaksi padeža ili prijedložnim izrazima.2
Ali, prijedložni izrazi nisu jedine mogućnosti izražavanja prostornih odnosa u hrvatskome je-
ziku. Osim njima prostorni se odnosi mogu izražavati prilozima, padežnim oblicima i zavisnim
rečenicama, ako ostajemo na sintaktičkoj razini, uobičajenoj za ovu temu. Ako je proširimo na
ostale jezične razine, onda se svakako uključuju semantika i rječotvorba, što ćemo ovdje ostaviti
samo kao bilješku i naznaku za daljnja istraživanja.3
1
Usp. Radoslav Katičić, Sintaksa hrvatskoga književnog jezika (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
– Globus, Zagreb 1991.); Eugenija Barić i dr., Hrvatska gramatika (Školska knjiga, Zagreb 1995.); Dragutin
Raguž, Praktična hrvatska gramatika (Medicinska naklada, Zagreb 1997.); Josip Silić – Ivo Pranjković,
Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta (Školska knjiga, Zagreb 2005.).
2
Usp. Ivo Pranjković, Druga hrvatska skladnja (Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 2001.), posebno teksto-
vi Prostorni prijedlozi (str. 7-11), Vremenski prijedlozi (str. 13-17) i Nedimenzionalni prijedlozi (str. 18-29).
3
Naime, značenjska je strana nedvojbeno dio propitivanja prostornih odnosa jer neke imenice (npr. grad, li-
vada, kuća, soba...) i prilozi (ovdje, tamo, doma...) imaju temeljni značenjski sem ‘prostor’. Rječotvorba ima
razrađen sustav tvorbe npr. za zatvorene i otvorene prostore (glagoli kupati se i igrati se u jednom su tvorbe-
nom obrascu dali kupaonicu, odnosno igraonicu, a u drugome kupalište, odnosno igralište) i sl.
70 Rečenice koje slijede pokazuju te različite mogućnosti izražavanja prostornih odnosa u hr-
vatskom jeziku:
• Danima su mi misli letjele Dubrovniku.
• Jučer sam napokon doputovala u Dubrovnik.
• Volim biti u Dubrovniku.
• Uživam u sumrak lutati Dubrovnikom.
• Lijepo je biti ovdje.
• Gdje ima mladih, tamo je uvijek dobra glazba.
U ovome ćemo se radu usmjeriti izražavanju prostornih značenja padežnim oblicima, preciz-
nije besprijedložnim padežnim izrazima. Jezična je razina sintaksa, premda valja odmah utvrditi
da je uvijek kada je riječ o padežnim oblicima, preciznije određenje razine morfosintaksa.
Prva je asocijacija na odnos prostora i sintakse priložna oznaka mjesta, ali u ovome ćemo ra-
du pokušati pokazati da se prostorna značenja ostvaruju vezano i uz druge sintaktičke kategorije,
ponajprije predikat, objekt i atribut.
Naime, u rečenici
• Maja je doma.
predikat je je doma, a prostorni je odnos upravo njime iskazan.4 Prostorni je odnos toliko bitan za
ovu rečenicu da je smješten u središte rečenice – predikat.
U rečenici
• Čistim kuću.
objekt kuću znači ‘područje kuće’, pa je razvidno da je objektom iskazan prostor. Zbog izrazite po-
vezanosti, ali i razlikovnosti priložne oznake i objekta, objektu ćemo se još u ovome radu vratiti.
U rečenici
• Volim laganu šetnju gradom.
atribut gradom sužava značenje leksema šetnja na njezino prostorno određenje (to je područje
grada), za razliku od atributa laganu, kojim se značenje sužava na kvalitativnu značajku šetnje (za
razliku od npr. brze).
Naravno, u središtu će analize biti priložna oznaka mjesta, sintaktička kategorija koja je neob-
vezatni član rečeničnoga ustrojstva, dio je predikatnoga skupa, kojemu mjesto u rečenici otvara
predikat, a koji označuje prostorne okolnosti u kojima se vrši glagolska radnja. Prostorne okolno-
sti pokazuju na kojem se prostoru odvija radnja obilježena predikatom ili prostor u vezi s kojim
se ta radnja odvija.5
Iz ovako definirane priložne oznake mjesta proizlazi da su moguća pitanja na koja adverbijali
mjesta odgovaraju:
• gdje?
• kamo?
• kuda?
Ovi su prilozi vezani semantički ili uz glagole kretanja ili uz glagole mirovanja, stoga je i nji-
hovo izražavanje prijedložnim i besprijedložnim padežnim oblicima prema tim obilježjima i po-
dijeljeno.
4
Doma je prilog čije je značenje ‘u području doma’ i okamenjeni je lik genitiva jednine imenice dom, usp.
Eugenija Barić i dr., Hrvatska gramatika (Školska knjiga, Zagreb 1995., str. 275).
5
Usp. Josip Silić – Ivo Pranjković, Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta (Školska knjiga,
Zagreb 2005., str. 304; 307).
Diana Stolac: Izražavanje prostornih značenja padežnim oblicima
Na pitanje 71
• gdje?
odgovaraju priložne oznake koje u rečenicu uvode glagoli mirovanja u funkciji predikata. Uz te se
glagole priložne oznake mjesta iskazuju prilozima6 i prijedložnim izrazima, npr.
• Živi tamo, na sjeveru.
• Stanujem u Rijeci.
te nisu dio analize padežnih izraza u ovoj funkciji.
Na pitanje
• kamo?
odgovaraju priložne oznake koje u rečenicu uvode glagoli kretanja u funkciji predikata. Uz te se
glagole priložne oznake mjesta iskazuju prilozima, prijedložnim izrazima i padežnim oblicima,
npr.
• Sutra putuje tamo, na sjever.
• Odlazim u Rijeku.
• Trči obali.
Prva dva primjera usporediva su s primjerima navedenima uz pitanje gdje, dakle, uz glago-
le mirovanja, ali se vide različiti uporabljeni prijedložni izrazi. Tako je uz glagole mirovanja upo-
rabljen lokativ (na sjeveru, u Rijeci), a uz glagole kretanja akuzativ (na sjever, u Rijeku).7
Treći primjer besprijedložni je dativ, padež označavanja smjera kretanja, koji se alternativno
može iskazati i prijedložnim izrazom:
• Trči k obali.
Obje je varijante moguće upotrijebiti s istim značenjem, ali se, posebno u razgovornome sti-
lu, češće rabi besprijedložni dativ, čime prijedložni izraz postaje stilski obilježen,8 npr.:
• Vesna je otišla prijateljici.
• Vesna je otišla k prijateljici.
Značenja ovih priložnih oznaka koje odgovaraju na pitanje kamo upućuju na cilj kretanja, od-
nosno predikatni skup uključuje kretanje prema cilju, koji može biti obuhvaćen u cijelosti ili samo
dodirnut, što se vidi u primjerima:
• Odlazim u Rijeku.
• Odlazim prema Rijeci.
Na pitanje
• kuda?
odgovaraju priložne oznake koje u rečenicu uvode također glagoli kretanja u funkciji predikata.
I uz te se glagole priložne oznake mjesta iskazuju prilozima, prijedložnim izrazima i padežnim
oblicima, npr.
• Potrčao je nizbrdo.
• Pliva uz obalu.
6
Valja reći da uporaba priloga mjesta u rečenici ne znači automatski i da je izrečena priložna oznaka mjesta
– kada kažemo da nešto činimo tu i tamo (Tu i tamo pojedem sladoled.), nismo označili mjesto kao okolnost
vršenja radnje, nego vrijeme – značenje je ‘ponekad’ (‘ponekad pojedem sladoled’).
7
Taj je problem jedan od većih strancima u učenju hrvatskoga jezika, jer je mnogima teško razlikovati izraze
kao što su biti u gradu : ići u grad. Isticanje semantičkih oznaka glagola – mirovanje : kretanje – zasigurno u
tome pomaže.
8
Više o tome v. u: Ivo Pranjković, Druga hrvatska skladnja (Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 2001., str.
8 – u poglavlju Prostorni prijedlozi). Za razliku od ovoga stava, u literaturi nalazimo i suprotan stav, prema ko-
jemu je običniji i manje obilježen prijedložni dativ, usp. Radoslav Katičić, Sintaksa hrvatskoga književnog jezika
(Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Globus, Zagreb 1991., str. 80).
72
• Trčim obalom.
Između pitanja kamo i kuda postoji razlika koja proizlazi iz odnosa prostora s kojega se kreće
i prostora prema kojemu se kreće, odnosno zanima li nas u konkretnoj komunikacijskoj situaciji
samo cilj ili put kojim se do cilja dolazi.
Kamo označuje cilj kretanja, dok kuda označuje u kojem je pravcu kretanje, u kojem se smjeru
kreće, odnosno kojim se putem kreće.9
Hrvatska je standardološka literatura uočila čestu neodgovarajuću uporabu ovih priloga, ka-
ko u govorenom, tako i u pisanome tekstu.10
Vratimo se navedenim primjerima.
U primjeru
• Potrčao je nizbrdo.
opisano je započeto kretanje, jasan je smjer kretanja, ali nije označen cilj.
U primjeru
• Pliva uz obalu.
opisano je kretanje kojemu nije označen niti početak niti kraj, dakle, nemamo označen cilj, nego
je samo označen put kojim se kreće, što odgovara jednome od značenja priloga kuda.
U primjeru
• Trčim obalom.
također se označuje samo mjesto kojim se kreće, put kretanja. Možemo utvrditi da je besprijed-
ložni instrumental onaj izraz kojim se ova značenja mogu prenijeti.
Iz ovoga je pregleda vidljivo da je popis padežnih oblika, koji su tema ove analize, sveden na
samo dva besprijedložna padežna lika. U daljnjem ćemo se prikazu padežnih oblika za izražava-
nje prostornih značenja usmjeriti samo na genitiv i instrumental.
Ipak, u uvodu je rečeno da se prostorne odnose ne može promatrati samo kroz priložnu
oznaku, nego i kroz objekt, pa ćemo se stoga osvrnuti i na akuzativ.
Priložnom oznakom mjesta izraženom dativom označuje se smjer kretanja, npr.:
• Dijete je brzo trčalo kući.
• Marija prilazi neboderu.
• Letjelica će se u podne približiti Mjesecu.
• Pjesnik stremi zvijezdama.
Dativni likovi kući, neboderu, Mjesecu i zvijezdama označavaju cilj kretanja. Iz navedenih re-
čenica ne znamo put kojim se taj cilj ostvaruje (i ostvaruje li se uopće), vidimo da je cilj u prvim
dvjema rečenicama bliz, a u drugim dvjema dalek. Također, u posljednjoj je rečenici predikatni
glagol izražen svevremenskim prezentom, što kretanje čini apstraktnim, pa je i dosizanje cilja sa-
mo u sferi potencije.
9
Usp. Vladimir Anić, Rječnik hrvatskoga jezika (NL, Zagreb 1998., s. v. kamo i kud); Rječnik hrvatskoga jezika,
ur. Jure Šonje (Leksikografski zavod Miroslav Krleža – Školska knjiga, Zagreb 2000., s. v. kamo i kud).
10
U nekim se mjesnim govorima hrvatskoga jezika, kao npr. u zagrebačkom kajkavskom idiomu, ne razli-
kuju prilozi kam (‘kamo’) i kud (‘kuda’), pa govornici na oba pitanja daju iste odgovore (Kam ideš? – Doma.;
Kud ideš? – Doma.). Zbog evidentnoga utjecaja na razgovorni i novinarski stil standardnoga jezika jezični sa-
vjetnici tome problemu posvećuju dosta pozornosti, usp. Hrvatski jezični savjetnik (Institut za hrvatski jezik
i jezikoslovlje – Pergamena – Školske novine, Zagreb 1999., str. 177-178 i s. v. kamo i kud(a)). Za razliku od
ovoga uočenoga standardološkoga problema, drugi nije praćen literaturom – u nekim se govorima, kao npr.
riječkom idiomu, rabi prilog kamo uz glagole mirovanja, pa se postavljaju pitanja Kamo si bila jučer?, sa zna-
čenjem ‘gdje si bila jučer?’.
Ipak, i uz sve navedene razlike razvidna je zajednička slika – kretanje od polazne točke prema 73
cilju. Stoga se u gramatikama takav dativ naziva dativom cilja.11

U nekim se gramatikama, da bi se osiguralo razlikovanje ovih priložnih oznaka od onih izraže-
nih instrumentalom, za dativne oblike u funkciji adverbijala mjesta otvara nova kategorija – pri-
ložna oznaka usmjerenosti glagolske radnje.12 To je rezultat jačanja semantičkih nad sintaktičkim
kriterijima, a očito je da to proizlazi iz činjenice da se priložnom oznakom izražavaju okolnosti vr-
šenja neke radnje te da su uz predikatni glagol povezani slabim upravljanjem. U uskostručnoj bi
literaturi moglo biti opravdanja za dijeljenje priložnih oznaka mjesta na dvije skupine – priložne
oznake mjesta i priložne oznake usmjerenosti glagolske radnje, ali za time nema potrebe u op-
ćim gramatičkim opisima.
Za razliku od jednostavnosti značenja dativa, instrumental je složenije prikazati.
Pogledajmo primjere:
• Sinoć sam lutala neosvijetljenom uvalom.
• Vozila sam se novom cestom.
• Suho lišće pliva rijekom.
• Tjednima su putovali Lijepom Našom.
Primjere povezuju glagoli kretanja, koji su otvorili mjesto priložnim oznakama mjesta u in-
strumentalu, a označuju prostor kojim se subjekt kreće. Luta se, vozi, pliva ili putuje prostorom
koji je velik, prostran, jer bi se teško zadovoljno lutalo, vozilo, plivalo ili putovalo u skučenome
prostoru. U posljednjoj rečenici je uvedena i vremenska komponenta – tjednima – da bi se po-
kazalo da to putovanje kroz prostor traje. To ne znači da je opisani prostor neomeđen, dapače,
uvala, cesta, rijeka i Lijepa Naša imaju međe, granice.
To pokazuje da se i opet uključila značenjska komponenta imenica uporabljenih u priložnim
oznakama mjesta.
Ali, to ne znači da je značenje imenice jedino koje valja utvrditi. I značenje predikatnoga gla-
gola može odrediti oblik priložne oznake mjesta.
U rečenici
• Razišli su se kućama.
nije moguć ostvaraj jedninskoga lika, odnosno rečenicu
• *Razišli su se kući.
ne prihvaćamo jer se iz značenja glagola razići tvorbenim prefiksom raz- otvara mjesto nekoli-
kim prostorima, prema kojima se pojedinci koji čine subjekt kreću, usmjerena je na različite stra-
ne, odnosno razjedinjuje se da bi se izvršila na različitim stranama.13 Stoga je moguć ili navedeni
množinski lik ili proširivanje rečenice informacijama o više različitih prostora:
• Razišli su se svaki svojoj kući.
Ostanimo još na značenjskome planu. Modificiranje prijedlozima nudi dodatna značenja re-
čenicama, čak i ako je isti predikatni glagol:
• Trčala je livadi.
• Trčala je livadom.
• Trčala je po livadi.
• Trčala je na livadi.
11
Usp. Dragutin Raguž, Praktična hrvatska gramatika (Medicinska naklada, Zagreb 1997., str. 137).
12
Eugenija Barić i dr., Hrvatska gramatika (Školska knjiga, Zagreb 1995., str. 430).
13
Usp. Stjepan Babić, Tvorba riječi u hrvatskom jeziku (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Globus,
Zagreb 1991., str. 490).
74
• Trčala je preko livade.
U prvome je primjeru dativ označio livadu kao cilj kretanja, a u drugome je instrumental
označio livadu kao prostor u okviru čijih se granica odvija kretanje (trčanje). I sljedeća dva prijed-
ložna izraza – po livadi i na livadi – označuju prostor unutar čijih međa se subjekt kreće. Time su
priložne oznake livadom, po livadi i na livadi u sinonimijskom odnosu.
Za razliku od toga, u posljednjoj se rečenici prijedložnim izrazom preko livade označava pro-
lazak prostorom tako da se u nj ušlo, kroza nj prošlo i iz njega izišlo. Ovo izražavanje translokativ-
nosti nije moguće besprijedložnim padežnim oblikom, nema sinonimne ostvaraje.
Sve su primjere povezivali glagoli kretanja. U sljedećem primjeru nema glagola kretanja, ali
ipak se instrumentalom izražava priložna oznaka mjesta:
• Oni pjevaju ulicom.
Naime, pjevati je moguće i uz kretanje, što pokazuje instrumental ulicom, a pred nama je slika
osoba koje se kreću ulicom i pjevaju. Kako je pjevanje radnja koja ih primarno obilježava, kretanje
je u drugome planu, a kodirano je u adverbijalu.
Vratimo se sada najavljenome akuzativu u sintaktičkoj funkciji objekta kojim se izražava pro-
storni odnos.
U rečenicama
• Preplivao je rijeku.
• Prehodao je jutros plažu uzduž i poprijeko.
• Obilazi dućane.
• Napustila je grad.
akuzativi rijeku, grad, dućane i plažu objekti su, a da se radi o izražavanju prostora, ne pokazuju sa-
mo značenja tih imenica, nego i glagola kretanja: u prva dva primjera prefiksom pre- označava
se kretanje s jedne na drugu stranu, od jednoga kraja do drugoga14 (što je u drugoj rečenici još
pojačano priložnom oznakom uzduž i poprijeko); u trećem primjeru glagol obilazi uključuje više
prostora, a u posljednjem primjeru označuje se izlaz iz prostora.
Pogledajmo sada primjere:
• Marko prelazi most.
• Marko prelazi mostom.
• Zabrinjava ga prelaženje mosta.
• Zabrinjava ga prelaženje mostom.
Odnos prve i druge rečenice odnos je izražavanja prostora koji je vezan uz predikatni glagol
jakim upravljanjem (objekt most) i slabim upravljanjem (priložna oznaka mostom).
Preoblikom atribucije oba lika mogu postati atributi glagolskoj imenici prelaženje, a upravo
svojim padežnim likom – akuzativom ili instrumentalom – prenose ranije kodirane odnose (jako
: slabo upravljanje, odnosno objekt : priložna oznaka).
I u ovome je kontekstu nužno zadovoljiti značenjsku stranu. Naime, primjeri:
• Rado trčim livadom.
• Tvoj pas voli trčanje livadom.
ostvaruju odnose glagola kretanja i pripadajuće priložne oznake.
Zamijenimo li glagol kretanja glagolom spavati:
• *Rado spavam livadom.
14
Usp. Stjepan Babić, Tvorba riječi u hrvatskom jeziku (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Globus,
Zagreb 1991., str. 486).
75
• *Volim spavanje livadom.
dobivamo neovjerene rečenice, u kojima su suprotstavljena nespojiva značenja (spavanja i liva-
de). To ne znači da nema mogućnosti uključivanja tih leksema u istoj rečenici, nego samo znači
da su nužni drugi morfosintaktički odnosi za priložnu oznaku mjesta:
• Rado spavam na livadi.
odnosno za prijedložni atribut:
• Volim spavanje na livadi.
dok bi sročni atribut bio neuobičajen:
• Volim livadno spavanje.
Ovo razmatranje različitih mogućnosti izražavanja prostora padežnim oblicima mogli bismo
proširiti i na neke druge atribute, kao što je posvojni genitiv uz određene lekseme koji označava-
ju prostor, kao npr. atribut kuće u rečenici
• Otvorio je vrata kuće.
ali time bismo izišli iz osnovne teme analize.
Također želimo stilističkim označavanjem bliskoznačnih izraza, kao što su sljedeće rečenice,
nastale kao mogući izrazi stiha narodne pjesme:
• Sve djevojke zemlji pogledaše.
• Sve djevojke k zemlji pogledaše.
• Sve djevojke prema zemlji pogledaše.
• Sve djevojke u zemlju pogledaše.
odškrinuti vrata sintaktostilističkim temama, što potom ostavljamo za neko sljedeće istraživanje.
U zaključku valja reći da su padežni oblici samo jedna od mogućnosti izražavanja prostornih zna-
čenja u hrvatskome jeziku. Prilozi i prijedložni izrazi češći su i pokrivaju više različitih značenja ve-
zanih uz prostorne okolnosti obavljanja radnje.
Prostorne odnose promotrili smo kroz niz primjera priložnih oznaka mjesta izraženih dativom
i instrumentalom. U tu smo analizu nužno uključili statičnost i dinamičnost kao semantičke ozna-
ke predikatnih glagola, pa smo utvrdili da glagoli mirovanja i glagoli kretanja otvaraju mjesta ra-
zličitim dopunama, odnosno različitim padežima.
Osim priložnih oznaka mjesta, koje su bile u središtu zanimanja, u analizi smo naznačili potre-
bu proširivanja pojma izražavanja prostora na objekt i atribut.
II.
Hrvatska književnost i kultura šezdesetih
Davor Dukić 79
-
Kritička nostalgija ili zašto se sjećamo šezdesetih
-
Suvremeni svijet još je uvijek svijet ekonomske eksploatacije, nacionalne
neravnopravnosti, političke neslobode, duhovne praznine, svijet bijede,
gladi, mržnje, rata i straha. (“Čemu praxis”, Praxis I/1964, 1, str. 3)
-
Periodizacija prema dekadama uobičajena je tek za povijest od početaka dvadesetog stoljeća

naovamo. Povjesničarski će “zdravi razum” razloge tomu najprije potražiti u aksiomu o sve bržem
ritmu kulturnih promjena, što primjenu baš takve periodizacijske nomenklature čini objektivno
primjerenom samoj prošlosti koja se njome označuje. No, ne stoji li u temelju takvog usitnjenog
periodiziranja i povećana senzibiliziranost povjesničara kao konzumenta sve brže rastućeg kul-
turnog arhiva, nije li razlog dakle subjektivan i aposterioran? U svakom slučaju iskustvo nas uči da
dekadsko pojmovlje – koje se ionako češće susreće u nepretencioznom žurnalizmu kao (stereo-
tipna) oznaka za modne tendencije u popularnoj kulturi nego u ozbiljnom historičarskom dis-
kurzu – uglavnom ima krajnje uopćavajuću funkciju. Njime se u pravilu asocira nekoliko ključnih
karakteristika ili pojava koje se doživljavaju kao metonimija ili suština totalne stvarnosti jednog
precizno odsječenog segmenta prošlosti. U tom se smislu sirovo dekadsko pojmovlje (pedese-
te, šezdesete, sedamdesete) od sofisticiranijeg stilskoperiodizacijskog pojmovlja (moderna, neo-
avangarda, postmoderna) razlikuje samo utoliko što načelno može označiti i stilski/sadržajno/
ideološki posve različite stvari. Ono, dakle, u idealnoj primjeni, funkcionira kao oznaka široko
shvaćenog kulturnog kanona, tj. zbira događaja, artefakata i osobnosti što ih je neko kasnije vri-
jeme smjestilo u riznicu kulturnog pamćenja. Tako bi u hrvatske šezdesete mogli ući kanonski
romani Kiklop Ranka Marinkovića i Mirisi, zlato i tamjan Slobodana Novaka, književni krug oko
časopisa Razlog, filozofija Praxisa i Korčulanske ljetne škole, inicijative u oblikovanju suvremenih
trendova u zapadnoj likovnoj i glazbenoj umjetnosti (Nove tendencije, Muzički biennale Zagreb),
ali i nastavak razvoja domaće popularne televizijske i festivalsko-estradne kulture (primjerice,
Splitski festival), započet još u pedesetima.
Ono što neki dekadski pojam obuhvaća događa se katkad unutar njegovih kronoloških gra-
nica, a još se češće prelijeva preko njih, bilo u smjeru geneze u prošlosti ili kontinuiteta u buduć-
nosti. Tako i u ovom ciklusu prilog Vladimira Bitija o krugovaškoj prozi šezdesetih korespondira
s pedesetima, a prilog Darka Fritza o Novim tendencijama i Gorgoni i s pedesetima i sa sedam-
desetim godinama. To je ne samo razumljivo s obzirom na tematiku spomenutih priloga nego
i dobrodošlo s obzirom na činjenicu da se ovogodišnji zbornik sadržajno i problemski nastavlja
na prošlogodišnji, posvećen hrvatskoj kulturi i književnosti pedesetih. Uostalom, u hrvatskoj se
kulturnoj historiografiji, točnije u povijesti književnosti i povijesti likovnih umjetnosti pedesete i
šezdesete godine interpretiraju kao dvije faze, dvije kraće dionice jedinstvenog povijesnog peri-
oda koji se odlikuje novomodernističkim/neoavangardnim tendencijama nasuprot prethodnom
socrealizmu i nadolazećoj postmoderni.
80 Zadaća ovog bloka tekstova, kao uostalom i svakog istraživanja i prezentacije nacionalne
kulturne prošlosti, trojaka je. Najprije, potrebno je ispuniti spoznajni cilj u užem smislu, upućiva-
njem na važnost dosad neuočenih ili novom interpretacijom općepoznatih kulturnih činjenica.1
Zatim, ne samo zbog specifičnog međunarodnog konteksta u kojem se odvija ovaj projekt, bav-
ljenje nacionalnom kulturnom povijesti ujedno je i uključivanje u proces upravljanja nacional-
nim kulturnim pamćenjem, a u ovom slučaju i prezentacijom nacionalne kulture – pozornost se
pridaje onim kulturnim činjenicama koje su vrijedne pamćenja ili putem kojih se dotična kultura
predstavlja u “žuđenom svjetlu”. Naposljetku, a povezano s upravo spomenutom zadaćom, svaki
govor o novijoj prošlosti implicitni je govor o sadašnjosti: opisujući i vrednujući prošle kulturne
prakse, opisujemo i vrednujemo i svoje vlastito vrijeme, a lako uočljiva mjesta razlika posjeduju
pritom posebno izraženu ideološku potenciju.
Ovaj blok ne počinje slučajno tekstom o filozofiji (Borislav Mikulić, ”Poietički pojam prakse
i njegov kulturni kontekst: Filozofija praxis u političkim, teorijskim i umjetničkim previranjima
60-ih“). Filozofičnost, filozofska angažiranost, racionalnost neki su od ključnih pojmova kojima se
opisuje duhovna klima šezdesetih. Časopis Praxis te s njime povezana Korčulanska ljetna škola
proizvodi su kojima se dio hrvatske (i jugoslavenske) intelektualne elite nametnuo na takozva-
nom svjetskom tržištu ideja. Mikulićev se tekst bavi ne samo suštinskim problemima filozofije
praxis (odnos prema ideji univerzalnog humanizma; kritika suvremenih socijalističkih političkih
praksi, ponajprije jugoslavenske) nego i posebno elaborira neke rubne ili dosad zapostavljane
fenomene poput potiskivanja sjećanja na praxis u hrvatskoj kulturi od devedesetih naovamo te
praxis kao “stil života”. Posebno je zanimljiv posljednji dio rasprave koji propituje razloge začud-
nog praxisovskog ignoriranja idejno bliskih strujanja u onovremenoj hrvatskoj umjetnosti (Exat
51, Nove tendencije). Vladimir Biti u tekstu ”Upletanje nerečenog: alegorija u krugovaškoj prozi
šezdesetih godina“ uspijeva naznačiti čitav niz ključnih točaka idejnog svijeta vodećih hrvatskih
prozaista pedesetih i šezdesetih godina (A. Šoljan, S. Novak). Taj se segment hrvatske kulture u
Bitijevoj interpretaciji – po svojoj dekadentnosti, nihilizmu, izopćenju, modernističkom prevred-
novanju nacionalne i svjetske književne tradicije – nadaje kao idejno posve različit oblik kultur-
ne prakse od istodobnog progresivistički usmjerenog humanističkog aktivizma Praxisa i Novih
tendencija. Pretpostavljenom je dominantnom racionalističkom duhu razdoblja bliži, i svojom
samom prirodom, predmet studije Lade Čale Feldman ”Kazalište šezdesetih i ‘hrvatska mlada kri-
tika’“. O kulturnoj relevantnosti kritičarskog posla u šezdesetima svjedoči činjenica da se u časo-
pisu Razlog kritikom bave njegova najuglednija pera: Ante Stamać, Vjeran Zuppa, Igor Mandić,
Želimir Falout (književna kritika); Zvonimir Mrkonjić, Petar Selem, Stanko Majnarić (kazališna kri-
tika); Igor Zidić, Željko Sabol, Dubravko Horvatić (likovna kritika); Marko Lehpamer, Zoran Tadić
(filmska kritika). Rasprava Lade Čale Feldman zasigurno će imati status važnog pregleda kazališ-
nokritičke prakse šezdesetih jer na razmjerno malom prostoru pruža niz relevantnih informacija i
uvida o ključnim pitanjima onodobne kazališne kritike poput promišljanja odnosa teksta i pred-
stave, društvene (ideološke) funkcije kazališne kritike, njezina mjesta u ukupnoj kulturnoj pro-
izvodnji, utjecaja europske kritičke misli (R. Barthes), osebujnosti pojedinih kritičarskih opusa (Z.
Mrkonjić, P. Selem, D. Suvin, V. Zuppa i dr.). Sličnu informativnu vrijednost ima i tekst Nikice Gilića
1
U elaboraciji različitih problema zapadne i nacionalne kulture šezdesetih dosad je kod nas najviše učinila
Irena Lukšić; v. njezine zbornike Šezdesete: zbornik, Zagreb 2000. i Šezdesete (The Sixties), Zagreb 2007, koji-
ma je prethodio tematski blok u Književnoj smotri 27 (1995), br. 96-97 (2-3). Od specijalističkih prikaza hrvat-
ske umjetnosti šezdesetih posebno treba izdvojiti knjigu Jerka Denegrija Umjetnost konstruktivnog pristupa:
Exat 51 i Nove tendencije, Zagreb 2000.
Davor Dukić: Kritička nostalgija ili zašto se sjećamo šezdesetih
”Modernizam i autorski film 1960-ih u Hrvatskoj“. On pruža uvid u strukturu jugoslavenske film- 81
ske industrije šezdesetih (supostojanje komercijalnih populističkih filmova i autorskog filma), a

zatim upućuje na temeljne naslove i poetičke osobitosti modernističkog segmenta hrvatskog
autorskog filma tog razdoblja. Posebno je zanimljiva kratka analiza, zapravo svojevrsni homma-
ge filmu Branka Ivande Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata. Završni tekst
Darka Fritza ”Paralelne stvarnosti – pluralitet likovne scene u Hrvatskoj 1960-ih godina: od Novih
tendencija do grupe Gorgona“, s bogatim likovnim dodatkom, pruža izvrstan temeljni uvid u po-
vijesni razvoj Novih tendencija, modernističkog međunarodnog likovnog pokreta sa sjedištem
u Zagrebu. Paralelno s tim racionalnim, angažiranim, novoljevičarskim idejama nadahnutim po-
kretom supostoji u prvoj polovici šezdesetih idejno gotovo dijametralno suprotna, novoavangar-
dna grupa Gorgona, čiji je rad obilježen ironijskim, individualističkim, apsurdnim, nihilističkim, pa
i građanski nostalgičnim odnosom prema dominantnoj kulturi. San o urednoj historičarskoj si-
stematizaciji kulturne proizvodnje pretvara se u noćnu moru činjenicom da pet od devet umjet-
nika Gorgone sudjeluje i u Novim tendencijama.
Time se vraćamo na problem dekadske obrade kulturne povijesti. Ona, za razliku od idej-
nih ili formalno-stilskih usmjerenja, uvijek riskira unutarnje kontradikcije, a svoju reprezentativnu
uvjerljivost temelji tek na argumentiranu razlikovanju dominantnih i rubnih tendencija te razli-
čitih kulturnih sfera (elitna, masovna i/ili popularna kultura i sl.). Svaki kulturnopovijesni zahvat u
noviju prošlost treba svojoj građi postaviti nekoliko temeljnih pitanja na koja će, očekuje se, razli-
čiti periodi dati različite odgovore. Neka od tih pitanja jesu: realizacija i vrednovanje hijerarhijske
segmentacije kulture (visoko/nisko); odnos individualnog i kolektivnog, nacionalnog i internaci-
onalnog, odnos umjetnosti i tržišta. Upravo na raščlambi ili barem doticanju tih pitanja korespon-
diraju međusobno tekstovi ovog bloka.
Vratimo se naposljetku još jednom onoj trećoj zadaći kulturnopovijesnog bavljenja novijim
dekadama: odnosu promatrane prošlosti i promatrajuće sadašnjosti. Implicitna kritička dimenzija
suvremenog nostalgičnog prisjećanja šezdesetih, što dakako nije jedini, pa možda ni prevladava-
jući odnos prema tom vremenu, iz nacionalnog se kuta gledanja temelji na dojmu o provincijal-
nom, rubnom položaju suvremene hrvatske kulture, dok se iz šireg, zapadnog kuta primamljivim
može činiti upravo ”naivni aktivizam“ à la Praxis i Nove tendencije usuprot postšezdesetosmaškoj
dominirajućoj “dezintegraciji humanističkog obzora i ideala emancipacije” (B. Mikulić).
Borislav Mikulić 83
-
Poietički pojam prakse i njegov kulturni kontekst
Filozofija praxis u političkim, teorijskim i umjetničkim previranjima 60-ih*
Kad danas govorimo o filozofiji praxis – a to ime homonimno označava grupaciju, časopis i fi-
lozofsko-teorijski sadržaj antidogmatskog marksizma čije vrijeme ‘procvata’ pada u razdoblje
od sredine 60-ih do sredine 70-ih godina u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji – opće je mjesto da
predstavlja gotovo bez dvojbe primjerak tzv. “kontroverznog” nasljeđa visoke intelektualne kul-
ture. Zato, premda je, ili baš zbog toga što je prema općem slaganju neizbrisivo obilježila novi-
ju kulturnu povijest Hrvatske, u akademskom kontekstu kakav daje okvir ovogodišnjeg skupa
Slavističke škole, pitanje o praxis filozofiji nužno je postaviti barem djelomice “para-akademski”, s
obzirom na njezinu današnju relevanciju. Budući da dolazim iz filozofije, to nužno uključuje i filo-
zofsko-kritički, a ne samo historiografski način pitanja o filozofiji, jer je i samo pitanje relevancije
kritično. Time ću ujedno ocrtati i vlastitu poziciju s koje govorim o praxisu.
1. Praxis i kulturologija: neprevodivi ostatak socijalizma?

-
Kvalifikacija ‘kontroverzno’ ima, dakako, različita značenja. Smisao koji ovdje podrazumijevam ni-
je jednak kolokvijalnoj upotrebi izraza u liberalno-korektnom javnom govoru, koji poravnava sve
što izlazi iz okvira korektne neutralnosti, a po kojoj je kontroverzno tek eufemizam za ideološki ek-
stremno, pa se tako i NDH naziva “kontroverznim” nasljeđem. Praxis je najprije bio predmetom
vehementnog odbacivanja u hrvatskom javnom diskursu o politici i kulturi u 90-ima koji je na-
stupio s političkim zaokretom u zemlji prema parlamentarnoj demokraciji i s dolaskom HDZ-a na
vlast 1990-1991.1 No, u naletu otvorenog ideološkog čišćenja “nacionalnog bića” od nepripadnih
elemenata praxis zapravo samo dijeli sudbinu cijelog lijevog intelektualnog nasljeđa, od političke
povijesti do kulture i književnosti iz razdoblja prije, za vrijeme i poslije II. svjetskog rata. U drugoj
fazi hrvatske tranzicije, nakon izbora 3. siječnja 2001. i stvaranja koalicijske vlasti stranaka iz tzv. li-
jevog centra, iz tog se procesa surogatne ideološke lustracije 90-ih konačno iskristalizirao slogan
‘hrvatski antifašizam’, kao sveobuhvatni označitelj hrvatske društvene “pomirbe” za sve dileme i
kontroverzije u političkim i kulturno-povijesnim pitanjima, ime za veliki centar nulte ideologije u
koji se trebaju prevesti i razriješiti sve razlike, osim ireducibilnih “kontroverzija” slijeva.2
*
Tekst predstavlja višestruko proširenu verziju izlaganja na Zagrebačkoj slavističkoj školi, Dubrovnik, IUC, 1.
9. 2009. http://www.hrvatskiplus.org/index.php?option=com_content&view=category&layout=blog&id=55
&Itemid=101&limitstart=12). Zahvaljujem Reani Senjković na primjedbama na uvodni dio predavanja (ovdje
1. dio) te Linu Veljaku, Borisu Budenu, Nebojši Jovanoviću, Dejanu Kršiću i Ljiljani Kolešnik na komentarima
i daljnjim referencama koje su pridonijele razradi i poboljšanju teksta.
1
Taj javni diskurs dobro je posvjedočen i u masovnim medijima, poput Večernjeg lista i HRT-a, i u glasilima
Hrvatskog filozofskog društva (Glasnik, Filozofska istraživanja) i proglasima Matice hrvatske.
2
Za analizu toga procesa neslužbene lustracije lijevog, koji je u visokoj, akademskoj kulturi proveden na spo-
menicima “nulte” ili “prve kategorije”, poput opusa Miroslava Krleže, v. polemičke komentare Borisa Budena
84 U slučaju praxis takva jezična politika neutralizirajućeg prevođenja nije moguća iz očitih ra-
zloga. U prvi spada svakako to da geneza, pojava i djelovanje praxisa padaju u razdoblje od po-
četka 60-ih i do sredine 70-ih, koje više ne možemo nazivati poratnim, i to ne samo iz kronoloških
razloga. Važniji razlog leži u tome da čitavo razdoblje 60-ih godina, a osobito druga polovica de-
setljeća od 1964. do 1970. predstavlja doba uspona i sâm zenit jugoslavenskog socijalizma za
koji je praxis po svome simboličkom statusu u općoj svijesti toliko usko vezan i u kritičkom i u po-
zitivnom smislu da upravo po toj ambivalenciji predstavlja barem njegov emblematski izraz ako
ne i samu bît njegove povijesti. Reći “praxis” znači asocirati gotovo automatski ne samo ono što
taj izraz imenuje u užem smislu riječi – filozofsku grupaciju tzv. antidogmatskih marksista koja
je s pripadnim časopisom pod istim nazivom Praxis i redovnom godišnjom konferencijom pod
nazivom “Korčulanska ljetna škola” djelovala u razdoblju 1964-1974. – nego konkretni historijski
politički i kulturni kontekst njihova djelovanja ili jednom riječju: epohu 60-ih u bivšoj Jugoslaviji.3
Karakteristično je, kao što ćemo vidjeti pobliže, da se sama grupacija praxis pozivala na takav
dvojni status i-avangarde-i-kritike socijalizma najčešće u slučajevima sukoba s partijskom no-
menklaturom, iskazujući pri tome izravno (teorijski) stav filozofske kritike. Neizravno, kao efekt na
strani političkog recipijenta svoje teorijske poruke, ona je svakako odašiljala i (praktički) stav poli-
tičke kompeticije s vladajućim aparatom, iako je cilj teorijske kritike vlasti – bez obzira na moguće
osobne ambicije teoretičara – popravljanje vladavine, a ne preuzimanje vlasti.
Zato kvalifikacija ‘kontroverzno’ ima i dodatni smisao pored onog prethodno apostrofiranog,
koji je lokalnog karaktera. Ona se tiče, s jedne strane, sloma projekta emancipacije pod općim
imenom ‘humanistički univerzalizam’ kojem je praxis bio eksplicitno predan. Filozofska grupa-
cija praxis ne samo da nije sudjelovala u teorijskoj dezintegraciji humanističkog obzora i ideala
emancipacije, koja karakterizira zapadnu filozofiju (osobito francusku) nakon 1968, nego se, na-
protiv, konstituirala preko kritike institucionalnog otuđenja humanizma u socijalističkim režimi-
ma istočne Evrope i Jugoslavije, pa je čak za svoju teoretizaciju razotuđene ljudske egzistencije
pokušala pozitivno reinterpretirati i heideggerijansku kritiku humanizma, dakle, sam temelj te-
orijske razgradnje “humanističkog univerzalizma” u suvremenim evropskim filozofijama.4
S druge strane, ‘kontroverzni’ status praxisa tiče se nad-nacionalnog i a-nacionalnog tumače-
nja kulture koje takoreći poslovično obilježava filozofiju praxis, premda se stav te filozofske gru-
pacije prema pitanju nacionalnog nipošto ne može označiti kao jednoznačno negativan, barem
ne u uredničkoj politici časopisa.5 No, to se pitanje u lokalnom kontekstu pokazalo daleko pre-
u zbirci kolumni iz 90-ih Barikade, Zagreb: Arkzin, 1996, osob. eseje “Mudri Predsjednikov savjetnik Miroslav
Krleža” i “Osvajanje središta”. Proces je nastavljen 2001. u skromnijem opsegu javnim prokazivanjem “ljevi-
čarskih” grupa, zaostalih u sektoru “nevladinih udruga”. Usp. medijsku aferu oko peticije za ostavku novopo-
stavljenog ministra kulture iz redova SDP-a Antuna Vujića 2001.
3
Za taj emblematski značaj praxisa u političko-simboličkom i kulturnom smislu, koji se osobito u inozemstvu
održao i dugo nakon prestanka djelovanja praxisa, sve do 80-ih godina, svjedoče različiti iskazi. Tako talijanski
filozof Umberto Cerroni prikazuje i komentira transakademski karakter časopisa Praxis, vezu njegovih sadr-
žaja sa znanstvenim temeljima Marxove misli, doprinos progresu socijalizma, angažman kao temeljni smisao
filozofije uopće (“lijep i hrabar jugoslavenski časopis”), u Rinascita, od 31. ožujka 1967. (preneseno u Praxis
3/1967, str. 434-435). Slično i Lucien Goldman, intervju za časopis Odjek, od 1. 11. 1966. (preneseno u Praxis
1-2, 1967, str. 254-255).
4
Za kritičko-istraživačku otvorenost i kooperativnost dijela grupacije praxis prema politički konzervativnom
hermeneutičkom nasljeđu Martina Heideggera u evropskoj filozofiji 2. polovice 20. stoljeća v. doprinose jed-
nog od glavnih lidera grupe, Gaje Petrovića, i to već u prvom svesku časopisa (“Praksa i bivstvovanje”, Praxis
1/1964, 21-34, za diskusiju Marx-Heidegger osob. 29-33).
5
Problematika “nacionalnog” i “nacionalne kulture” višekratno se javlja kroz pojedine članke ili tematske
blokove (npr. Praxis 3/1965, 4/1968).
Borislav Mikulić: Poietički pojam prakse i njegov kulturni kontekst: Filozofija praxis u političkim, teorijskim i umjetničkim previranjima 60-ih
sudnijim za povijest utjecaja, recepciju i simbolički položaj praxisa od bilo kojeg naznačenog filo- 85
zofskog sadržaja, i to ne tek nakon političkih promjena 1990-1991.

Pri tome polazim od uvjerenja da današnju javnu svijest Hrvatske karakterizira dvostruka
politička negacija. S jedne strane, negacija socijalizma u procesu dezintegracije savezne drža-
ve Jugoslavije i restauracije nacionalne države početkom 90-ih, kroz obnovu autoritarne “jedno-
partijske vlasti” u uvjetima višestranačke parlamentarne demokracije pod jakim utjecajem prvog
predsjednika države, zbog čega se danas čitavo desetljeće 90-ih neformalno, ali s vrlo raširenom
negativnom konotacijom naziva “erom tuđmanizma”. S druge strane, negacija neonacionalizma
u njegovim “tajkunskim” ili “hercegovačkim” oblicima otuđenja nacionalnog osjećaja u ime očiš-
ćenja i očuvanja autentičnog oblika hrvatstva kroz tzv. “europski zaokret” ili “drugu hrvatsku tran-
ziciju” početkom 2000-ih.
U toj perspektivi svaka tvrdnja o praxisu kao “emblematskom” izrazu povijesti jugoslavenskog
socijalizma čita se u suvremenom hrvatskom kontekstu – ako je uopće predmet interesa – i da-
lje beziznimno kao identifikacija jedne skupine teoretičara, znanstvenika i intelektualaca sa soci-
jalizmom kao političkim sistemom upravljanja ili s aparatom političke vlasti bivše socijalističke
Jugoslavije. Taj danas dominantni, premda ne i isključivi, kontrafaktički način čitanja suvremene
kulturne i političke povijesti čini se dovoljnim da praxis za prosječnu javnu svijest, koju najvećim
dijelom kreiraju akteri u kulturnim rubrikama masovnih medija, ne predstavlja nikakvu pozitivnu
“nacionalnu vrijednost”, poput drugih disidentskih pojava socijalizma, sličnih praxisu. U takve po-
jave spadaju svakako apstraktne tendencije u umjetnosti iz ranih 50-ih i 60-ih, koje su po svojoj
općoj konceptualnoj i političkoj motivaciji – otklon od socijalističkog realizma i pozadinske te-
orije odraza, humanistički univerzalizam – blizak projekt praxisu, on uživa pozitivniji image kao
nacionalno nasljeđe suvremene umjetnosti od praxisa.6
Otud se čini paradoksalnim da jedno politički, ideološki i konceptualno tako dinamično na-
sljeđe danas postaje primjetno nevidljivo u kulturnim percepcijama koje nisu obilježene nacio-
nalnim, nego postnacionalnim samorazumijevanjem aktera ili, drugačije rečeno, nadlokalno,
globalistički prosvijetljenom sviješću.
Jedan takav slučaj predstavlja izrazita podzastupljenost “lokalnog nasljeđa” danas legendar-
ne 68. u kulturnoj manifestaciji Subversive Film Festival, Zagreb 2008. Naime, premda su i “68.” i
praxis ipak prezentni u konačnim publikacijama ove manifestacije, glavni programski dokumenti
konceptorā svjedoče da je “domaća 68.” bila predviđena samo u primjercima filmova koji su sank-
cionirani kao “svjetski” (Makavejev i Žilnik), dok širi umjetnički i teorijski kontekst toga filmskog
nasljeđa (književna i filozofska produkcija, sociološka i politička teorija iz vremena 60-ih) najprije
uopće nije bio predviđen, nego je, različito od drugih tematskih cjelina manifestacije, naknad-
6
Za negativno vrednovanje pokreta Exat 51 u hrvatskoj neonacionalnoj ideološkoj paradigmi usp. Ivica
Župan, EXAT 51 i drug[ov]i, Zagreb: Mala knjižnica Društva hrvatskih književnika, 2005, također, Pragmatičari,
dogmati, sanjari – hrvatska umjetnost i društvo 50-ih godina, Zagreb: Ina/Meridijani, 2007. Različito, Ljiljana
Kolešnik, Između Istoka i Zapada – hrvatska umjetnost i likovna kritika 50ih godina, Zagreb: Institut za povi-
jest umjetnosti, 2006. Suprotno negativnom ili pozitivnom upisivanju u nacionalno nasljeđe, Ješa Denegri
(usp. “Unutar i izvan ‘socijalističkog modernizma’?”, u: Šezdesete, ur. Irena Lukšić, Zagreb: Hrvatsko filološ-
ko društvo, bibl. Književna smotra, 2007) vidi zajednički “jugoslavenski prostor” kao umjetnički i intelektual-
ni svijet koji je više određen značajkama kulturno-historijske policentričnosti i decentriranosti nezavisno od
centralističkih momenata u organizaciji države, pri čemu se ono zajedničko može tumačiti ne kao nešto dano
ili zadano, nego kao efekt dinamike osobnih i institucionalnih spona među akterima na tadašnjoj umjetničkoj
sceni, dakle kao efekt koji je zapravo izraz samog tipa umjetnosti o kojoj je riječ (kolektivi, grupe, pokreti) i na-
čina njihove autonomne uspostave. Usp. također, kolektiv WHW, “Modernism and its Discontents: Croatian
Avant-garde of the 50s”, predavanje u okviru 5th Biennal for Contemporary Art, Berlin 2008, tiskano u: Novine
Galerije Nova br. 17, Zagreb, prosinac 2008.
86 no kompenziran ad hoc intervencijama.7 Ta elipsa konteksta čini se kao simptom nelagode u

postnacionalističkoj kulturi koju stvaraju sami akteri najmlađe generacije kulturnih producena-
ta i teoretičara. Naime, dok s jedne strane odbacuju referentni okvir nacionalne kulture kao pro-
vincijalizam, prihvaćajući globalistički teorem da suvremeni čovjek nema nigdje supstancijalnu
ukorijenjenost, pri tome s nečistom vodom provincijalne kulture bacaju kao njezin indiferentni,
beznačajni dio i njezin unutrašnji rascjep, kulturu kritike koja uopće tek stvara diferenciju i nad-
lokalno značenje.
Kao sljedeći stupanj “objektivne nevidljivosti” ili nestajanja jednog kulturnog fenomena usli-
jed subjektivnog dezinteresa aktera recentnog javnog diskursa navest ću primjerke za potpunu
odsutnost referenci na praxis u novijoj hrvatskoj stručnoj produkciji u području kulturnih studija
i etnografije socijalizma.
Odsutnost filozofije praxis iz kulturno-antropološke slike socijalizma obilježava inače kvali-
tetan zbornik Ines Prica i Lade Čale Feldman (ur.) Devijacije i promašaji. Etnografija domaćeg so-
cijalizma (Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 2006). Iako zbirka pokriva široko zahvaćen
spektar oblika diskurzivne reprezentacije i reprodukcije stvarnosti socijalističkog načina života u
bivšoj Jugoslaviji i Hrvatskoj, u različitim historijskim fazama, u službenim i neslužbenim oblicima
diskurzivnih procedura, urednica zbornika I. Prica eksplicitno prepoznaje ideal “subverzivnosti” i
emancipacijskog kapaciteta društvenih znanosti u “kritičkoj etnografiji”. U samoj zbirci radova di-
sidentskom nasljeđu praxisa tematski je najbliži, iako samo neizravno, prilog Svetlane Slapšak o
korupciji beogradske humanističke inteligencije iz 80-ih godina.
Sljedeći primjerak predstavlja monografija Reane Senjković Izgubljeno u prijenosu. Iskustvo soc
kulture (Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 2008). Usprkos izvanredno bogato dokumen-
tiranoj bibliografiji čak i lokalnih kulturnih časopisa iz doba 60-ih, u kojima je na bilo koji način
tematiziran pojam i fenomen masovne kulture, autorica ne dokumentira i ne komentira nijedan
od brojeva Praxisa u kojima su tematski blokovi ili pojedinačni prilozi posvećeni teorijskim i em-
pirijskim pitanjima kako visoke tako i masovne kulture.8
Treći, kronološki najraniji primjerak novije kulturno-antropološke literature osobito je zanimljiv
u kritičkom smislu: Igor Duda, U potrazi za blagostanjem. O povijesti dokolice i potrošačkog društva
u Hrvatskoj 1950-ih i 1960-ih (Zagreb: Srednja Europa, 2005). S deklarativnom gestom stipendista
britanskih kulturnih studija, autor gotovo neokolonijalistički aplicira jednu uhodanu disciplinarnu
paradigmu na povijest domaćeg terena, bez ikakve reference ili posredovanja s domaćim teorij-
skim nasljeđem, bilo kritički bilo pozitivno. Tako autoru čak ni tematika “potrošačke revolucije” (str.
19-24) ne predstavlja dovoljan razlog za dokumentiranje ranog teorijskog otpora mentalitetu i
ideologiji potrošačke svijesti na samom “domaćem terenu”, već, naprotiv, samo apologije.9
7
Usp. okrugli stol o “68. u Jugoslaviji i posljedice”, Kulturno-informativni centar, 13. 5. 2008, priredio i vodio
Srećko Pulig; također Zarez br. 231/2008. Taj manjak je primijetio i Slavoj Žižek kao sudionik dikusije. Suprotno
tome, za obuhvatan pristup ovoj temi v. kontekstualno-historijski i filmsko-teorijski detaljno razrađen prikaz o
različitim, sadržajnim i formalnim, oblicima i razinama odnosa filmskih autora Makavejeva, Žilnika i Pavlovića
prema praxisu u Pavle Levi, Raspad Jugoslavije na filmu, Beograd: Biblioteka XX vek, 2009, I. pogl. “Crni talas
i marksistički revizionizam”, str. 23-90, osob. “Montaža: Praksis”, str. 48-60 (originalno izdanje Disintegration
in Frames. Aesthetics and Ideology in the Yugoslav and Post-Yugoslav Cinema, Stanford University Press
2007, I. “The Black Wave and Marxist Revisionism”, osob. “Montage: Praxis”, str. 29-35). Bliskost filmskih
autora s najvažnijim idejama praxisovaca (reprezentiranih preko Gaje Petrovića i Mihajla Markovića), koje Levi
pogrešno naziva “marksisti-revizionisti” kao da su heretici staljinističkog marksizma, autor pokazuje na razli-
čitim razinama filmske produkcije i artefakta (ideološki, estetski, sadržajno, editorski).
8
Usp. Praxis 2/1964, 3/1965, 4-5/1965, 4/1967, 3/1970, 6/1971, 1-2/1972.
9
Usp. “Žudnja za modernim od velikog je značenja, a neomarksistički teoretičari vole istaknuti da je vjeru u
modernost kao preduvjet postojanja potrošačkoga društva prepoznao još Marx” (str. 22). Pod “neomarksi-
Bez obzira na razliku u vrsti među ovim publikacijama, zajedničko im je to da se praxis uop- 87
će ne pojavljuje niti na teorijskoj razini, npr. u statusu mogućeg teorijskog partnera, konkurenta
ili protivnika u zajedničkom polju socijalne teorije kulture, niti, što je daleko začudnije, u doku-
mentarnom dijelu, tj. u statusu objekta ili dijela objekta etnografskog ili kulturno-antropološkog
istraživanja socijalizma gdje praxis po definiciji spada. Pri tome, čini se da nije riječ naprosto o
spontanom nezanimanju za jedno mrtvo kulturno dobro, čije bi produktivno vrijeme odavno
minulo i koje ni “muzealizacija socijalizma” ne može spasiti od potpunog zaborava. Neki elementi
spomenutog manjka interesa ukazuju na to da je više riječ o nevidljivosti jedne specifične teorijske
kulture pod imenom praxis čak i tamo gdje bi iz imanentnih razloga – kako objektno-znanstve-
nih tako i metaznanstvenih – bilo legitimno očekivati suprotno.
Naime, ako prvonavedeni vid dezinteresa za praxis u smislu teorijskog partnera ne predstav-
lja nikakvo posebno čudo, s obzirom na istaknutu i općepoznatu zastupljenost i utjecaj ne-mar-
ksističkih teorijskih paradigmi i ideoloških orijentacija u društvenim i humanističkim znanostima
u Hrvatskoj i Jugoslaviji još od 60-ih godina, drugonavedeni vid dezinteresa za praxis u smislu di-
jela objekta istraživanja začudan je u još većoj mjeri jer faktički znači ignoriranje ili brisanje dijelo-
va objekta koji su imanentno njegovi sastavni dijelovi.10 Potvrdu opravdanosti ovakvog prigovora
pružaju na drugoj strani istraživanja u najbližim znanstvenim kontekstima socijalne i kulturne po-
vijesti te suvremene umjetnosti i njezina šireg intelektualnog, kulturnog, socijalnog i političkog
konteksta gdje se praxis razumijeva kao nezaobilazni dio i čimbenik kritičkog pogona suvremene
znanosti, umjetnosti, socijalne i političke analize i masovno-kulturnih refleksija.11
Umjesto moguće daljnje analize u ovom smjeru, upozorit ću, obrnuto, na neke točke koje se
čine relevantnima za karakterizaciju filozofije uopće kao nužnog objekta kulturno-antropoloških
pristupa socijalizmu, ali, paradoksalno, barem djelomice opravdavaju ocrtanu “absenciju” filozofi-
je praxis iz obzora kulturnih studija. Pri tome ću donekle sâm simulirati kulturno-studijski pristup
ovoj temi, tj. pokušati nadoknaditi manjak recentnih kulturnih istraživanja navodeći razloge za to
da filozofiji – ukoliko je sama kulturni agent i kulturni proizvod – nužno pripada mjesto u kultur-
nim studijima.
Najprije i općenito, izostanak praxis filozofije iz interesnog obzora kulturnih disciplina začu-
dan je otud što filozofija još od pojave historizma u znanostima 19. stoljeća, i naročito od na-
stanka kulturnih znanosti početkom 20. stoljeća, uvijek predstavlja fenomen s emblematskim
statusom “izraza svoga vremena” ili čak najsublimniji, najkarakterističniji izraz neke “specifične
kulture”.12 Posljedica takve kulturalizacije filozofije od romantizma do strukturalizma jest to da ni-
stički teoretičari” autor misli, dakako, na angloameričke teoretičare (v. fusnotu ad loc.).
10
Utoliko je zanimljivije da se, za razliku od akademske kulturološke produkcije, jedini spomen praxisa
pod vidom kulturološkog, ili točnije: “kulturalnog”, što ujedno znači i popularnog, može naći u: Leksikon
Yu-mitologije (web-izdanje: http://www.leksikon-yu-mitologije.net/kategorija.php?id=17) pod natuknicom
“Praxis, časopis” (v. URL http://www.leksikon-yu-mitologije.net/read.php?id=780).
11
Usp. Nebojša Popov, Društveni sukobi. Izazov sociologiji. “Beogradski jun” 1968, Beograd: Službeni gla-
snik, 2008, koji je i sâm pripadnik kruga oko praxisa. S druge strane, usp. Ljiljana Kolešnik, “Delays, Overlaps,
Irruptions: Croatian Art of 1950’s and 1960’s” (izlazi) u: Different Modernisms, Different Avant-Gardes, ed.
Sirje Helme, Tallinn: KUMU, 2009, gdje se autorica višekratno referira na predstavnike užeg i šireg autorskog
kruga praxisa. Usp. također zbornik radova Boris Kanzleiter, Krunoslav Stojakovic, ed., “1968” in Jugoslawien.
Studentenproteste und kulturelle Avantgarde zwischen 1960 und 1975. Gespräche und Dokumente, Bonn:
J. H. W. Dietz Nachf., 2008.
12
Tipičan primjer takve visoke valorizacije filozofije u kulturnoj historiji predstavljaju radovi Jakoba Burkhardta
o antičkoj grčkoj i o renesansnoj kulturi. Za noviji prilog diskusiji o kulturno-refleksivnom pristupu filozofiji u
historijskoj znanosti i o doprinosu filozofije kulturi svakodnevice svoga doba usp. Pierre Hadot, “Forms of Life
and Forms of Discourse in Ancient Philosophy”, u: Critical Inquiry 16 (1990), 483-505. U slijedu Nietzscheove
jezično-strukturalističke kritike kulture, za fenomen filozofije v. osobito radove Jeana Pierrea Vernanta.
88 kakav prikaz ne samo starijih kultura poput grčke ili indijske ili kineske nego i mlađih evropskih
razdoblja poput renesanse i prosvjetiteljstva, a napose romantizma i cijelog 19. i 20. stoljeća vi-
še ne možemo zamisliti bez posebnog osvrta na filozofiju, bilo kao dijela visoke kulture, u smislu
proizvodnje ideja, bilo kao dijela kulture u širem smislu, kao formi i stilova života.
Upravo taj historicistički pristup, koji je uvijek iznova generirao i diskusije o nacionalnom ka-
rakteru ili čak identitetu filozofije, čini iznova uočljivom onu prethodno apostrofiranu čudnova-
tu nevidljivost praxisa u novijim kulturno-antropološkim istraživanjima socijalizma. S obzirom
na hipertrofiranu negativnu vidljivost praxisa na početku 90-ih u Hrvatskoj, današnja absencija
praxisa u kulturnoj antropologiji, šutnja o popularno-kulturnom značenju jedne izrazito kritičke
i kontroverzne teorijske kulture socijalizma pod imenom praxis nije opravdana naprosto i samo
po isključenju visoke filozofije iz nasljeđa socijalizma kao svoga predmeta istraživanja. Ta šutnja
sama izgleda kao prešutni, netematizirani prekid glasne, negativne, nacionalistički motivirane
diskusije o praxisu u 90-ima, i otud posredno, kao akt poricanja samog nacionalizma znanosti i
visoke kulture 90-ih umjesto njegove eksplicitne i razrađene kritike. Utoliko, isključenje praxisa
iz objekta znanosti o socijalizmu 60-ih ponaša se kao istina kulturno-antropološke metaznano-
sti postsocijalističke tranzicije, kao zamjenski akt za njezinu vlastitu prešutnu apstinenciju od
kritike.
2. Kritika između akademske i pop-kulturne forme

-
Daljnji razlozi za čudnovatost današnjeg dezinteresa za praxis više su imanentni povijesti filozofi-
je, a ne kulturnim studijima. Naime, praxis je upravo kao filozofija – a to znači: kao instanca visoke
akademske kulture s izrazito apstraktnim teorijskim karakterom – ujedno onaj krajnje rijetki hi-
storijski slučaj filozofije koja je u svom vremenu iskazala specifičnu formu života ili egzistenciju u
kojoj i pojedinačni akteri i cijele grupe nalaze svoj smisao u različitim formama “ozbiljenja”. To, do-
duše, za sada, možemo uzeti kao tipično i opće filozofsko nasljeđe, od Sokrata do Wittgensteina,
i zato je, kad uopće evociramo takvo što, teško izbjeći prizvuk već otrcanih fraza o “filozofiji kao
življenju svoje teorije”, o filozofskoj teoriji kao “životnoj formi”, itsl., koje oduvijek prate govor o filo-
zofiji. No, ipak, specifična životna forma filozofske teorije praxis može se razumjeti i definirati ma-
nje apstraktno i možda manje otrcano ako se sagleda u kontekstu 60-ih godina pod najbližom
višom kategorijom disidencije.
Premda fenomen i pojam disidencije – usprkos različitim ideološkim, kulturnim i političkim
konfiguracijama, razmjerima i karakteru disidencije u bivšim socijalističkim državama od lijevo-
-univerzalističkog preko nacionalno-liberalnog do religiozno-mističnog – i sâm predstavlja do-
duše jednu tipičnu formu socijalizma, ta opća figura ima u slučaju praxisa specifičnije značajke
intenzivnog lokalnog fenomena s univerzalno priznatom relevancijom koji se zapravo mora razu-
mijevati kao rana anticipacija disidencije, a ne kao samo jedan njezin slučaj. Naime, treba upozo-
riti na općepoznatu, iako nedovoljno uvaženu činjenicu, da je disidentska kultura u Sovjetskom
Savezu, Češkoj i Poljskoj izravni učinak Helsinške konferencije o sigurnosti i suradnji u Evropi
iz 1975, na kojoj su se i “komunistički režimi” obavezali na potpisivanje i objavu povelje o ljud-
skim pravima, uključujući slobodu govora, ali je nisu poštovali. Nasuprot tome, kritička kultura u
Jugoslaviji razvijala se javno u intelektualnim krugovima još od ranih 50-ih i nastavila s praxisom
u 60-ima, a tipične disidentske oblike djelovanja poprimila je tek post festum, u drugoj polovici
70-ih, nakon obustave časopisa i Korčulanske škole 1974., i osobito nakon otpuštanja praxisovaca
s beogradskog univerziteta, što je dovoljno jasan pokazatelj političke regresivnosti jugoslavenskog
režima.13 Osim te bitne kronološke razlike, specifičnost praxisa u odnosu na opću disidentsku kul- 89
turu socijalizma osobito se oslanja na značajke praxisa kao koherentne i dosljedne publicističke
prakse jedne skupine akademskih intelektualaca, javno prezentne kao dijela otvorene društvene
scene. Tragovi te otvorene i organizirane djelatnosti mogu se identificirati u horizontalnoj per-
spektivi kao mreža aktera i djelatnosti na istoj razini (visoke) kulturne proizvodnje (tj. Filozofski
fakultet u Zagrebu, Hrvatsko filozofsko društvo, Korčulanska ljetna škola, s vezama prema svim
glavnim sveučilišnim, političkim kulturnim centrima Jugoslavije, osobito prema Filozofskom fa-
kultetu Univerziteta u Beogradu). Također, što je danas svakako zanimljivije sa stajališta kulturnih
studija, ta se djelatnost može identificirati i u vertikalnoj perspektivi, u rasponu od visoke akadem-
ske kulture sveučilišta, simpozija i periodike, preko manje formalnih tribina za užu i širu kulturnu
publiku, do “najniže”, i kulturno-antropološki najspecifičnije razine svakodnevne druževnosti koja
uključuje “najfilozofičniji” moment – dokolicu.14
Ovaj potonji moment, koji se najčešće i najviše asocira s godišnjim simpozijima legendarne
Korčulanske ljetne škole (1964-1974), ali također i s legendarnim zagrebačkim “bircom” Blato u ko-
jem se filozofiralo i “metafizički” i “politički”, utoliko je interesantniji što dokolica ili difuzna praksa
svakodnevne reprezentacije intelektualnog života nije samo upisana takoreći u sâm rodni list fi-
lozofije – scholê kao navodno sâm uvjet njezina nastanka – nego i po tome što akademski simpo-
ziji predstavljaju s jedne strane instrument reprodukcije visoke kulture, ali ujedno s time i formu
svakodnevnog života, socijalnosti, međusobnog ophođenja u mikrosocijalnim grupama sa svim
pozitivnim i negativnim momentima.15
Ove para-kulturne značajke procesā visoke kulture nisu nipošto irelevantne usprkos banal-
nostima, jer odražavaju ambivalentan naboj između dobrohotnog i zloćudnog javnog govora o
13
Za novije tematizacije disidencije koje su gotovo u pravilu koncipirane više monografski nego što pružaju
opći ili tipološki uvid o disidenciji, v. npr. On Soviet Dissent: Interviews with Piero Ostellino (Roy Medvedev,
Piero Ostellino, George Saunders), ur. G. Saunders, London: Constable; New York: Columbia University
Press, 1980. Također, John Torpey, Intellectuals, Socialism, and Dissident. The East German Opposition and its
Legacy, Minnesota UP, 1995. Zauzvrat, usp. zanemarenu knjigu Socijalistički fenomen ruskog matematiča-
ra i disidenta Igora Šafareviča, objavljenu najprije u Sovjetskom Savezu (1975), koja je nedugo zatim preve-
dena na engleski sa Solženjicinovim predgovorom (v. Igor Shafarevich, The Socialist Phenomenon, Regnery
Publisher, 1982).
14
Iako je dokolica dovoljno tematizirana u “visokoj” literaturi povijesti filozofije, sama doksografija filozofije
zapravo je izvorno popularni žanr. Tako već sâm naslov prvog doksografskog djela, Životi i mišljenja istaknutih
filozofa D. Laertija (izd. Beograd: Kultura, 3. izdanje BIGZ, 1985), kojeg Hegel naziva “tračerom antike”, u ri-
ječi “istaknutih” (gr. endokimêsántôn, tj. “proslavljenih”) sugerira upravo masovnu popularnost. Za noviji po-
pularni prilog o tematici popularnosti filozofije kroz stoljeća v. npr. Alain de Botton, Utjehe filozofije, Zagreb:
SysPrint, 2002. Za daljnje rasvjetljavanje ovog fenomena usp. primjedbu Ljiljane Kolešnik u prethodno citira-
nom radu “Delays, Overlaps, Interruptions” (citat prema autorskoj verziji teksta): “The (ideologically) satisfy-
ing explanation of the category ‘free time’ was perceived as a rather complex theoretical problem. Interesting
interpretations in 1960’s and at the beginning of 70’s could be found in the journal Praxis, organ of radical,
left oriented group of thinkers standing behind the project of famous Korčula Summer School of Philosophy.
However, the most comprehensive and theoretically convincing analysis concerning the origin of that term,
its philosophical elaborations and possible meaning within the socialist society, could be found in a study by
Blaženka Despot, Plädoyer za dokolicu /Plädoyer for leisure/ Beograd: Rad (Mala edicija ideja), 1976.”
15
Premda je taj aspekt filozofije praxis solidno dokumentiran u masovnim medijima svoga vremena, po-
put glavnih službenih dnevnih novina u Hrvatskoj, Vjesnika, u citiranoj povijesti dokolice u Hrvatskoj 50-ih
i 60-ih godina I. Dude (2006) izostavljen je čitav sektor akademskog turizma (znanstvenih simpozija, struč-
nih savjetovanja) u tada prestižnim turističkim mjestima, poput Opatije ili Bleda. Prema dostupnim osobnim
svjedočanstvima, filozofija nije samo sudjelovala u postojećoj akademsko-turističkoj infrastrukturi visokog
ranga (npr. Bled 1960, Dubrovnik 1963), nego je takoreći “udarnički” stvarala nove destinacije i dodatni pro-
pagandni učinak za postojeće turističke resurse kao upravo u slučaju općine Korčula. O takvim neformal-
nim okolnostima i genezi pokretanja “škole” v. naprijed citirana memoarska i komentarska svjedočanstva
Milana Kangrge Šverceri vlastitog života, Split: Biblioteka Feral Tribune, 2002, osobito “Korčulanska ljetna
škola (1964-1974)” i dalje, str. 343-377.
90 društvenoj funkciji filozofije u medijima i napose u krugovima političke nomenklature. Ali još više
od toga, upravo u tome momentu dokolice u filozofiji vidimo spoj između njezina visokokultur-
nog porijekla i popularno-kulturnih manifestacija koje čine praxis dobro vidljivim akterom pro-
izvodnje kulturnog života pod vidom socijalizma, a ne sudionikom socijalizma kao golog sistema
upravljanja nad ljudima.16 No, usprkos tome, želim ukazati na neke moguće unutrašnje razloge
koji se čine da doprinose predispoziciji filozofije uopće za nevidljivost u kulturnim studijima kao i
na implikacije koje se pojavljuju ako prihvatimo takve razloge.
Prvi razlog sadržan je možda već u tome što filozofski i socijalno-teorijski sadržaji pripadaju
ne samo sferi visoke kulture nego čak elitne kulture, ako ne u klasnom, onda svakako u profesio-
nalnom smislu. No, čak kad bi to bio dovoljan razlog za dezinteres kulturno-antropoloških studi-
ja socijalizma za teorijsku kulturu praxisa, ona bi bila opterećena s više novih teorijskih problema
nego što nudi odgovora. Jedan i možda najvažniji teorijski problem bio bi svakako implicitna
pretpostavka da visokokulturnim sadržajima filozofije, po njihovoj naravi, pripadaju i visokokul-
turni mediji reprezentacije – npr. tekst kao napisani govor i čitanje napisanog s katedre – te
prateća pretpostavka da je svaki popularni oblik javne prezentacije filozofije upravo samo popu-
laran, ili popularizatorski, i efemeran u odnosu na autentični medij pismeno sročene misli.
Pretpostavka o takvoj “adekvaciji” misli i medija pogađa doduše u znatnoj mjeri najveći, pa
možda i cijeli korpus akademske ostavštine praxisa – knjige, članke, deklaracije, predavanja objav-
ljena u časopisu Praxis i izvan njega. Međutim, ona ne pogađa čitav skup realija oko grupacije
praxis koje su dokumentirane na drugačiji način nego tekstualni korpus i koje spadaju u širu ka-
tegoriju filozofskog mišljenja u smislu performansa. Jedan od takvih načina je primjerice filozo-
firanje na krivom mjestu poput suda, gdje se ne očekuje drskost slobodnog mišljenja o samom
sudskom aktu.17 Popisu krivih mjesta možemo dodati svakako i plažu gdje valjda nitko, osim sa-
mih teoretičara-u-dokolici, ne očekuje nikakav napor mišljenja koji bi sezao dalje od križaljke u
novinama.
Daljnji razlog za nevidljivost filozofije praxis iz današnje perspektive kulturne antropologije
socijalizma daje, po mome mišljenju, već sâm kritički karakter socijalne teorije praxisa, uključujući
i kritiku znanstvenog pozitivizma i u društvenim znanostima, osobito u sociologiji, i u znanostima
općenito. Nadalje, u najužoj vezi s kritičkim karakterom teorije stoji filozofski ideal emancipaci-
je. Praxis postavlja taj ideal emancipacije s jedne strane na političku zbilju realnog egzistirajućeg
socijalizma u njegovoj jugoslavenskoj verziji, koji su praxisovci tretirali zapravo samo kao ogra-
ničeno prosvijećeni staljinistički apsolutizam. S druge strane, praxis ga postavlja i na znanstvenu
refleksiju općenito, od koje filozofija ne samo da nije izuzeta nego se za nju podrazumijeva u za-
oštrenom obliku – uključujući akt samoukidanja filozofije. No, tu apstraktnu temu ovdje ne mo-
žemo dalje slijediti.
Premda su dva navedena momenta – kritička znanstvena refleksija i emancipacijski ideal u
samoj znanosti – dio sadržaja ili ukupne doktrine praxisa, njih ipak moramo razumjeti kao višak
16
Za razumijevanje ovog stava upućujem na prikaz političko-historijske pozadine u citiranoj knjizi Nebojše
Popova (2008), osob. II. Industrijalizacija i socijalizam, pogl. 1-3. Prema mišljenju autora, socijalizam se kao
sistem vlasti u Jugoslaviji još polovicom 50-ih godina počeo razvijati ne samo programski tendencijalno ne-
go i legislativno od sistema vladanja ili održanja vlasti partije k sistemu samoupravljanja svih “socijalističkih
subjekata”. O tome svjedoče decentralizacija vlasti saveznim zakonima iz 1952. i 1955, živa javna diskusija o
“demokratskom centralizmu” u partiji, program SKJ 1958. kao i političko-kulturne posljedice toga procesa.
17
Od velikog broja svjedočanstava o formalnim i neformalnim procesima samoopravdavanja usp. materijal
u Praxis 4-5, 1965, rubrika “Kronika”, osob. tekst Gaje Petrovića “O nepoštednoj kritici svega postojećeg”
(preneseno iz Studentskog lista br. 6/1965).
na samoj doktrini. Oni pripadaju njezinoj formi utoliko što se ne odnose samo na predmet kriti- 91
ke, tj. na društvo i politički sistem, nego je praxis svojom koncepcijom kao filozofija na tim točka-
ma prekoračio i definirane granice filozofije u smislu jedne teorijske discipline u vrtu akademskih
znanosti i postao intelektualnom scenom i političkom pozicijom. On je time prešao u praksu po-
litike kulturnim sredstvima. To tvori ono što jednom riječju možemo nazvati politicum filozofije
kao takve.18
Ali baš u vezi s time postoji paradoks. On se sastoji u tome da je filozofija praxis prestala biti
vidljivom kao filozofija upravo onda kad je postala društveno vidljivom kao praxis. Premda ova-
kva formulacija zvuči kao spekulativna zavrzlama, riječ je ipak samo o političkom i kulturnom
kontekstu 60-ih.
3. Praxis u procjepima realno egzistirajuće emancipacije
-
Riječ je, naime, o sukobu filozofije s političkim aparatom društvene moći koji u povijesti filozofije
nije nikakav presedan. Sa stanovišta praxisa društveni sistem u Jugoslaviji razvio se politički, uspr-
kos svim programskim tendencijama, samo do stupnja prosvijećenog socijalističkog apsolutiz-
ma s Titom kao neupitnim autoritetom u svim pitanjima. Takozvani jugoslavenski treći put, koji je
imao tako velik ugled na vanjskopolitičkom planu najprije zbog raskida sa Sovjetskim Savezom
1948. i kasnije preko Pokreta nesvrstanosti, ostao je iznutra u svojoj bîti centralistički model vlada-
nja društvom preko partije koja je svaki val krize rješavala povlačenjem u konzervativizam i oču-
vanjem monopola nad moći. Ona je tom ambivalencijom između načelnih deklaracija i stvarnih
procedura vladanja najefikasnije derogirala ne samo svoja “načelna opredjeljenja” samoupravlja-
nja nego čak i postignute razine legislative.19
U kritičko-teorijskom i znanstveno-analitičkom diskursu praxisa o politici, ekonomiji, soci-
jalnim i nacionalnim odnosima i o kulturi, uz nepravilan ritam izlaženja časopisa uslijed stalnih
financijskih smetnji, povremene obustave i djelomične zabrane časopisa, jasno je uočljiva argu-
mentativna linija koja se može formulirati u sljedeći sumarni pregled:
U prvoj “petoljetki” izlaženja Praxisa, a to je razdoblje 1964-1970. koje pada u vidokrug ovog
skupa – kritika socijalizma odvija se takoreći “romantički”, kao filozofski nadahnuta projekcija
emancipiranog ljudskog života kroz socijalizam kao sredstvo emancipacije, ali ujedno već i kao
kritika njegova otuđenja (u partijskoj vlasti). U drugoj fazi, od 1970. do konačne obustave časopi-
sa 1974. humanističko-univerzalistički aspekt kritike sve više se zaoštrava prema političko- i soci-
jalno-filozofskim analizama čija se bît dade formulirati u argument o tome da nedemokratizirani
partijski sistem vlasti u državi i društvu proizvodi svog historijskog grobara u liku nacionalnih par-
tijskih oligarhija i pripadne ekonomske tehnokracije. Time je, kao što se može vrlo lako dokumen-
tirati, praxis stupio u konfrontaciju s barem tri međusobno sukobljena aktera politike svoga doba:
s ideolozima političkog centralizma, republičkog nacionalizma i liberalizma u ekonomiji.
Prema tome, pozicija praxisa, koju sam prethodno označio kao lojalnu kritiku ili kritičku apo-
logiju socijalizma, ne temelji se na identifikaciji grupacije filozofa i socijalnih znanstvenika ni s
18
Za ovu temu koja ima status stajaće figure filozofije praxis usp. programski tekst “Čemu Praxis?” u prvom
broju časopisa; karakterističan je i esej Danka Grlića “Smisao angažiranosti u filozofiji”, Praxis 4/1967, str.
479-490, i čitav niz drugih metafilozofskih priloga.
19
Prijelom je najuočljiviji u godištima nakon 1968. Tako se tematski blok pod naslovom “Kriza socijaliz-
ma. Trenutak jugoslavenskog socijalizma” proteže u nastavcima I-III kroz brojeve 3-6 časopisa iz 1971,
iako prilozi stvarno pripadaju još prethodnom desetljeću, tj. kasnim 60-im. Usp. osobito priloge R. Supek,
“Protivurječnosti i nedorečenosti jugoslavenskog samoupravnog socijalizma” (Praxis 3/4, 1971), M. Marković,
“Struktura moći u jugoslovenskom društvu i dilema revolucionarne inteligencije” (Praxis 6/1971).
92 pozitivno postojećim stvarnostima socijalizma, pa čak niti s idealnom projekcijom jednog politič-
kog modela vlasti. U tom tehničkom smislu politike, zagrebački praxisovci su izrazito “apolitični” u
odnosu na beogradsku grupu.20 Distanca zagrebačke grupacije praxis spram političke nomenkla-
ture u 60-im godinama relevantna je danas – osobito nakon iskustva s nekritičkim poistovjeće-
njem najvećeg dijela filozofske hrvatske inteligencije s projektom restauracije nacionalne drža-
ve iz 90-ih – jer iskazuje tri bitne stvari o poziciji filozofije kao filozofije: autonomnost filozofske
motivacije u kritici političkog sistema koja ujedno apelira na središnju ideju samog sistema, ide-
ju samoupravljanja; karakter fundamentalnog i principijelnog sukoba između dviju elitnih instanci
društva – birokratske i akademsko-intelektualne – i, kao treće, razmjer i sociološku relevanciju toga
sukoba kao temeljnog društvenog događaja.
O stalnoj napetosti, sve do neprijateljstva, u oficijelnim i poluoficijelnim mišljenjima o praxi-
su svjedoči možda najbolje postojanje stalne rubrike “Odjeci” koja od samog početka izlaženja
časopisa i pozitivnih recenzija u inozemstvu, takoreći iz broja u broj donosi dokumente o istu-
pima političara i partijskih ideologa protiv praxisa.21 Sustavno izvještavanje o takvim “odjecima”,
kontinuirani odgovori redakcije na kritike spadaju, čini se, u promišljenu taktiku obrane transpa-
rencijom. Pri tome se ustrajno insistira na pravu na autonomnost i otvorenost filozofske škole, a
njezina se misija intelektualnog posredovanja između Istoka i Zapada legitimira pozivanjem na
temeljno i opće političko načelo samoupravljanja. O tome osobito svjedoči praksa opsežnog i
detaljnog podnošenja izvještaja redakcije o svome radu pred Hrvatskim filozofskim društvom.22
Ta napetost objašnjava po mome mišljenju, ili barem donekle ocrtava u socijalno-teorijskim
terminima, pravu dimenziju sukoba praxisovaca s partijskim aparatom vlasti odmah početkom
60-ih. Ujedno, čini se da on retroaktivno osvjetljava i napetosti koje su obilježavale odnos politike
i drugih oblika kulturne proizvodnje još u 50-ima. U tom smislu čini se da 60. godine u filozofiji
nisu samo kronološki nastavak prethodnog desetljeća, nego akumulacija, eskalacija i djelomič-
no dovršenje kulturno-političkih procesa otpočetih u umjetničkoj praksi iz ranih 50-ih do vre-
mena pojave praxisa sredinom 60-ih, od grupacije Exat 51, preko Gorgone i Novih tendencija. Ti
će se procesi, djelomice i neizravno posredstvom praxisa, nastaviti u 70-ima, pod imenom Nova
umjetnička praksa.23
Prije nego što se obratimo samom pojmu prakse i njegovu “poietičkom” karakteru, koji pred-
stavlja konceptualnu osnovu naprijed spomenute autonomnosti filozofske motivacije za kritiku
samoupravnog socijalizma, potrebno je ocrtati glavne značajke spomenutog sukoba između fi-
lozofa i partijskog aparata u njegovim institucionalnim aspektima. Riječ je o jednom naizgled ba-
nalnom događaju, o redovnom kongresu ili savjetovanju Jugoslavenskog udruženja za filozofiju i
sociologiju na Bledu 1960. godine, na kojem je došlo do unutrašnjeg rascjepa među grupacijama
marksističkih filozofa oko teorije odraza u filozofiji i oko statusa dijalektičkog materijalizma (tzv.
“dijamata”) kao ultimativne znanstvene teorije u filozofiji i svim znanostima.
20
Zakašnjeli proces toga konceptualnog, ali i osobnog razlaza unutar praxisa dokumentira beogradski filo-
zofski časopis Theoria u svojim brojevima iz 1984-1985. godine. Za daljnju diskusiju o procesu dezintegraci-
je kritičkog marksizma nakon 1989. v. npr. zbornik radova The Road to Disillusion: From Critical Marxism to
Postcommunism in Eastern Europe, ur. Raymond Taras, M. E. Sharpe Inc., 1992.
21
Tako se u broju 1-2, 1968. (str. 220) navode citati iz Vjesnika s ocjenama o praxis kao “političkoj akciji, a
ne naučnoj akciji” (V. Bakarić), s pitanjima o daljnjem financiranju “subverzivne djelatnosti”, o praxisovskom
“monopolu kritike” i “okosnici političke grupe oko koje se okupljaju opozicioni i nezadovoljni elementi u na-
šem društvu” (M. Tripalo).
22
Usp. karakterističan polemički izvještaj Gaje Petrovića “Još dvije godine Praxisa” u jednom od najvažnijih
brojeva 1-2, 1969, str. 345-355, ili pak “Informacije o ciljevima i radu Korčulanske ljetne škole”, broj 2/1971.
23
O odnosu praxisa i navedenih umjetničkih kultura, osobito Exata 51, usp. završni dio rada.
Premda je politički tako važna za konstituciju praxisa kao grupe i orijentacije, teorija odraza 93
zapravo je opće nasljeđe filozofije, a ne samo marksizma; ona je prateći teorem adekvacijske te-
orije istine sve do Wittgensteina; u produkciji praxisovaca zastupljena je samo kritički.24 Drugo, i
možda važnije, jugoslavenski filozofi koji će istupiti kao kritičari obaju teorema na spomenutom
kongresu obavili su svoje pripremne studijske radove daleko prije toga kongresa, skoro čitavo
desetljeće ranije.25 Otud se ono novo na tome sukobu oko teorije odraza iz 1960. ne sastoji sa-
mo u konceptualnom zaokretu prema antidogmatskom tumačenju marksističkog nasljeđa na
temelju Manuskripata Marxa i Engelsa, nego možda još više u političkoj investiciji toga konceptu-
alnog zaokreta.
Naime, sukob oko teorije odraza u filozofiji i oko dijamata kao ultimativnog oblika istinitosti
marksističke doktrine možemo danas vrednovati kao politiku teorije koja obnavlja već odigrani
politički sukob između Tita i Staljina, Jugoslavije i Sovjetskog Saveza. Taj je sukob prema op-
ćem slaganju dobio status fundamentalnog, utemeljujućeg događaja za samorazumijevanje ju-
goslavenskog društva 50-ih godina, sa svim pozitivnim i negativnim učincima. No, smisao takvog
vrednovanja bledskog kongresa filozofije nije u tome da ustanovimo istovjetnost između filozofi-
je i politike, jer upravo ako ga uzmemo kao akt ponavljanja politike, tek tada izlaze na vidjelo sve
napetosti i paradoksi koji obilježavaju poziciju praxisa naspram politike, uključujući stalne prote-
ste iz Sovjetskog Saveza protiv praxisovskog rušenja samih “temelja marksizma”.
Tu poziciju obilježava paradoks da kritika dogmatizma u filozofskoj teoriji izazove masivno ne-
prijateljstvo političkog aparata, koji se i sâm, u slijedu raskida sa Staljinovim Sovjetskim Savezom
1948, deklarirao kao antistaljinistički. Sam paradoks očituje se u tome da jedna teorijska disciplina
poput filozofije postaje praktično-politički problematičnom onda kad stupa na pravi kurs, tj. kurs
antistaljinizma. Ako paradoks izrazimo u terminima kulturalizma, to je upravo proces koji ju je iz
njezinih akademskih visina zapravo tek trebao “spustiti” u narod ili popularizirati, odnosno uključi-
ti u proces koji je počeo još u poratno doba pod nazivom “omasovljenje kulture”, odgojem širokih
masa za više oblike dobrog života kroz rad umjesto golog življenja za rad.26
Zašto antidogmatska filozofija praxis svojim stupanjem na pravi partijski kurs postaje nepo-
željnim političkim saveznikom? Najuvjerljiviji odgovor daje nedvojbeno dokumentirana težnja
komunističke partije, s većim ili manjim odstupanjima, da kao jedna i uvijek jedinstvena Partija,
osim političke vlasti ima i jedinstven idejni monopol kojim će regulirati sve devijacije, uključuju-
ći one politički lojalne.27 No, takav odgovor, koliko god se dao potvrditi u kulturnoj povijesti, ne
24
Ishodište izravne kritike teorije odraza predstavlja publikacija Neki problemi teorije odraza, Beograd: Izdanje
Jugoslovenskog udruženja za filozofiju, 1960. Teorija odraza i pripadni pozitivizam su “model filozofije za bi-
rokraciju”, v. Rudi Supek, “Još jednom o alternativi: staljinistički pozitivizam ili stvaralački marksizam”, Praxis
6/1965, 891-915. Iz kasnijeg razdoblja primjerak obuhvatnog znanstveno-istraživačkog pristupa toj proble-
matici iz perspektive praxisa predstavlja studija Lina Veljaka Marksizam i teorija odraza. Filozofski temelji teo-
rije odraza, Zagreb: Naprijed, 1979.
25
Inicijator diskusije bio je Gajo Petrović sa svojim radovima o Plehanovu, započetim još za vrijeme studij-
skog boravka u Sovjetskom Savezu 1947; nastavljač te linije i jedan od glavnih aktera zaokreta k izvornom
Marxu bio je Milan Kangrga sa svojom disertacijom “Etički problem u djelu Karla Marxa” iz 1959.
26
Pri tome valja imati na umu da izraz ‘masovna kultura’ ovdje ima smisao narodna kultura u posve određe-
nom značenju, karakterističnom za socijalistička društva u ranoj fazi njihove uspostave: to je omasovljenje
ili općenarodni posjed tradicionalne elitne kulture poput književnosti, scenskih i likovnih umjetnosti, visoko-
školskog i akademskog obrazovanja. Tek kasnije će, krajem 50-ih i u 60-ima, termin masovna kultura popri-
miti specifično značenje s primjesom potrošaštva koje je i danas na snazi.
27
Za istovjetan problem u umjetnosti usp. naprijed citirano predavanje WHW-a (Novine Galerije Nova, 17):
“But why was the project of total design and synthesis of all arts, as propagated by EXAT 51, not acceptable
to the system? Perhaps because the artistic anti-dogmatism of the group was an indicator of a far more pro-
gressive involvement with the idea of socialism than was the case with the bureaucratic apparatus in power.
94 može izbjeći inherentni reduktivizam kojim sistemske probleme svodimo na kontingentne pa-
tološke faktore, poput npr. intelektualnih ograničenja partijskih kadrova u odnosu na filozofe (ili
umjetnike i književnike). Teškoća ne leži toliko u nesposobnosti partijskih kadrova da integrira-
ju teorijski doprinos praktičnoj borbi partije protiv staljinizma. Mnogi partijski kadrovi su i sami
intelektualci, znanstvenici, umjetnici. Stoga prva teškoća leži, obrnuto, u nesposobnosti da se
teorijski doprinos vrednuje politički upravo ukoliko jest apstraktan i teorijski, specifičan i jedino
primjeren filozofiji, kao njezin navlastiti politicum. Umjesto toga Partija zahtijeva angažman kroz
partiju. Za tu nesposobnost osobito je karakterističan stav priznanja kroz istovremeno odricanje,
koji izriče Stipe Šuvar: “Praxis se pojavio u onom razdoblju kada je u našem društvu vladala oso-
bita teorijska živost poslije donošenja Programa SKJ [...] Praxis je dao određeni teorijski doprinos
kritici staljinizma. Taj doprinos Praxisa, dakako, ne bi bio moguć, da naš komunistički pokret nije
ušao u praktično-politički i idejno-duhovni sukob sa staljinizmom kao organiziranom snagom u
svijetu i u nas”.28
Stav, koji je izrečen iz nekoliko pozicija iskazivanja – s pozicije političkog i idejnog historičara,
partijsko-političkog dužnosnika, društvenog kroničara, kolege u polju znanstvenih socijalnih te-
orija – implicira da sâm “političko-praktični sukob” jugoslavenske partije s Informbiroom nosi do-
voljno “idejno-duhovnog” sadržaja da je svaka teorijsko-filozofska kritika zapravo samo naknadno
cizeliranje koje ne ide dalje od praktičnog postignuća Partije. Budući pak da grupacija praxis pre-
ma Šuvaru nije razvijala teorijska istraživanja, osim u kritici nacionalizma, nego se zapravo bavila
politikom (str. 71), nužno se pojavio sudbonosni manjak: “Praxis je birao ekscese, pa je zato bio i
prozivan za ekscese. [...] Da su se praksisti u kritiku uključili na liniji Partije, bilo bi dobro. Ali ostali
su na apstraktnom nivou”. Zato ovaj stav iznova potvrđuje da vlast ne razumije kako bit i svrha fi-
lozofske kritike vlasti nije preuzimanje vlasti, nego držanje horizonta ideje otvorenim naspram tzv.
pozitivne politike. Stoga odgovor na paradoks leži svakako u ustrajavanju nove filozofije na kritici
– tj. na insistenciji tih “apstraktnih” subjekata u razotkrivanju fundamentalne hipokrizije ili cinizma
ugrađenog u sâm sistem vladanja nad ljudima, u razotkrivanju otuđenja “ideje” socijalizma u nje-
govoj “stvarnosti”.
No, politički problem praxisa i s praxisom nije se sastojao samo u raskrinkavanju opće hipokri-
zije sistema i insistentnom ukazivanju na to da “diktatura proletarijata” faktički opstoji kao dikta-
tura nad proletarijatom, tj. kao sistem(at)ska alijenacija produkcije života od zbiljskih subjekata te
produkcije. Cinizam je uvijek u stanju iznaći neko opravdanje za diskrepanciju između “principa”,
s jedne strane, i “života” s druge strane. Pravi grijeh praxisa prema političkom aparatu po mome je
uvjerenju daleko značajniji. On se sastoji u nečemu prividno obrnutom: naime, u uvidu da je pro-
klamirana, tj. načelna, a djelomice i ona stvarna praksa društvene politike u novom socijalizmu
bila nesrazmjerno naprednija od njegove realno egzistirajuće teorije u akademskim nišama (fakul-
teti, instituti itsl.), i da je zapravo sad “teorija” ta koja je prepoznala da iznutra, kao filozofija, mora
nadoknaditi taj zaostatak kao svoj inherentni manjak. On se nije sastojao ni u čemu izvanjskom
poput npr. institucionalne udaljenosti filozofije od partije, koji se mogao nadoknaditi priključe-
njem “na liniju Partije”, napuštanjem “apstraktnog nivoa”.29 Problem je dakle u istrajavanju filozofije
And this is why the activities of EXAT 51 sparked tensions and risks, not because of the pressure of soc-re-
alism that had already lost its battle in Yugoslavia.”
28
Usp. Stipe Šuvar, “O Praxisu i onome što je (bilo) oko njega”, u: Lijevo i desno ili desno i lijevo. Varijacije o
idejnoj borbi, inteligenciji, ljevici, desnici i druge teme, Vrnjačka Banja: Zamak kulture, separat 16, 1975, 69-
-73 (citat, str. 69).
29
O tome srazu ne govore samo načelne teorijske rasprave poput članka Gaje Petrovića “Filozofija i politika u
socijalizmu” (Praxis 2/1964) ili tematskog bloka “Moć i humanost” (Praxis 1-2/1970), nego još daleko više do-
u apstrakciji kao mediju negativnog koji omogućuje da filozofija kao takva nastupi kao autonom- 95
ni politički subjekt izvan partije i time uopće kao jedini subjekt u autentičnom smislu (barem u
rječniku i samorazumijevanju filozofije).
Odatle se lako može uvidjeti u čemu se sastoji višak ili profit toga “kašnjenja” filozofije za ak-
cijom “naše Partije” koja je već izvršila praktičnu kritiku staljinizma (Šuvar): taj višak, koji sa sobom
donosi filozofija, jest stvarni, zbiljski, realni model autonomne i autopoietičke subjektivnosti kao
društvene i političke paradigme koja se reprezentira upravo u samom mediju filozofije (ili umjet-
nosti) kroz akt filozofiranja kao akt demonstrativno slobodne subjektivnosti.
Na toj pozadini treba promatrati i nomadizam radikalne kritičke misli socijalizma. Kako se ko-
je mjesto filozofije u smislu Supekove “borbe mišljenja” zatvaralo, tako se filozofsko “sustizanje”
emancipacije od staljinizma seljakalo, poput nomadskih stočara ili tolerirane gerile, iz jedne pri-
vremenosti u drugu kroz instance visoke kulture – od sveučilišnog akademskog časopisa Pogledi
preko Naših tema do Praxisa, ali i drugih časopisa koji su čudnovatom dinamikom nastajali i ne-
stajali prije, za i poslije 60-ih u Hrvatskoj i izvan Hrvatske, poput Gledišta i Filozofije u Beogradu i,
kasnije, Theorie te Dijaloga u Sarajevu itd. Masovno-popularni učinak te idejne produkcije mo-
žemo danas slobodno nazvati kritičkom kulturom za narod ili filozofskim odgojem “naroda” za
kritiku.30
4. Praxis i Exat 51: skica još jednog ne-odnosa

-
Konceptualna osnova na kojoj se temelji spomenuta autonomna pozicija praxisa naspram so-
cijalističkog aparata vlasti predstavlja poietički pojam prakse. On u terminologiji praxis filozofije
označava ljudsku djelatnost kao izvorno stvaralačku, ili još preciznije: samostvaralačku narav čo-
vjeka. Pod time se ne podrazumijeva samo ljudski tehnički odnos prema prirodi i ljudski opstanak
u svijetu, nego proces obrazovanja čovjeka za egzistenciju kao specifično ljudsku odgovornost za
svijet – upravo ukoliko je on ljudski proizvod ili forma u kojoj su posredovani i priroda i kultura.
Taj udarni filozofski koncept praxisa, bez kojeg ta filozofska grupacija ne bi bila prepoznat-
ljiva, sinkretička je ideja, nastala kao izraz modernog filozofskog nasljeđa iz različitih, ali srodnih
izvora, od Rousseaua, Kanta, romantizma i filozofije njemačkog idealizma (napose Fichtea i nje-
gove figure Tathandlung ili ‘tvorne radnje’), Marxa, a također i Nietzschea. Može se, doduše, od-
mah kritički reći da sâm pojam poietičke prakse nije doživio suvremenije konceptualne razrade i
eksplikacije, kakve su svakako bile moguće, kao na primjer u smjeru teorije performativa, i koje
bi filozofiju praxis vjerojatno učinile atraktivnijom i plodonosnijom u polju filozofskih teorija. No,
mimo te kritičke perspektive, ovdje ću se osvrnuti samo na neke bliske aspekte kulture 60-ih koji
su u vezi s pojmom umjetnički stvaralačkog u praxisu. Karakteristična su po mome mišljenju dva
aspekta, koja ponovo imaju karakteristike paradoksa.
Jedan je aspekt okolnost da praxis s jedne strane, u svojim programskim dokumentima i naj-
većem dijelu produkcije filozofskih tekstova insistira na momentu stvaralaštva u pojmu prakse
slovno uzimanje načela “borbe mišljenja” i “djelovanja idejama” umjesto dekreta, proklamiranog na VI. kon-
gresu CK SKJ 1958. U tom smislu instruktivni su politički istupi praxisovaca, poput izlaganja Gaje Petrovića i
Mihaila Markovića na VIII. kongresu SKJ (v. Praxis 2/1965), ali također, čitavo desetljeće ranije, polemički na-
pisi Rudija Supeka u časopisu Pogledi (1952-1954), osobito tekst “Zašto mi nemamo borbu mišljenja?”.
30
O zagonetnoj dinamici brzog pokretanja i još bržeg nestajanja časopisa usp. N. Popov (2008), str. 153 i da-
lje. No, autor vrednuje tu pojavu i pozitivno, kao proces uspostave “donjeg praga tolerancije” u partijskoj no-
menklaturi. Tu spada svakako i slijed nastajanja časopisa Pogledi, Naše teme, Praxis, Kulturni radnik.
96 nasuprot užem značenju pojma prakse u smislu moralno-praktičnog djelovanja31. Taj konceptual-
ni preobražaj odvija se na paradigmi spontanog umjetničkog čina, tako da je opća pozicija praxi-
sa neraskidivo iznutra vezana za filozofiju umjetnosti njemačkog klasičnog idealizma, proizašlu
iz Kantova pojma spontanosti.32 Utoliko se izraz ‘poietički’ uz pojam prakse u naslovu ovog ogle-
da može bez daljnjeg razumijevati kao specifična, upravo idealistička i romantička, umjetničko-
-filozofska koncepcija, a manje kao estetsko-teorijska.33 U tome svakako leže i znatna ograničenja
praxisa kako za razvoj koncepta ‘prakse’ unutar filozofske teorije tako i s obzirom na razumijeva-
nje, tematizaciju i refleksiju suvremenih, osobito apstraktnih i konceptualističkih umjetničkih ten-
dencija, što predstavlja očit manjak u korpusu praxisa.34
Ipak, za ocrtavanje ograničenja koja proizlaze iz inherentne umjetničko-filozofske koncepcije
središnjeg pojma prakse u praxis filozofiji, za kulturno-studijsku svrhu ovoga priloga dovoljno je
usmjeriti se na izvanjske aspekte. Oni se vide osobito jasno u tome što u povijesti nastanka praxis
filozofije, od prijelaza 50-ih u 60-te godine sve do pokretanja časopisa Praxis 1964. i dalje, vlada
začuđujući generalni nedostatak referenci na umjetničku praksu 50-ih i 60-ih godina, u svim vi-
dovima njezine reprezentacije.35 S obzirom na tako eklatantan manjak izravnije i tematske koope-
racije između antidogmatskih pokreta među nosiocima suvremene umjetničke prakse i autora
umjetničke auto-teorije same praxis filozofije, prisutnost Vjenceslava Richtera, jednog od naj-
istaknutijih nosilaca novih umjetničkih tendencija, u jednom od ranih svezaka Praxisa, i prisut-
nost praxisovca Rudija Supeka u publikaciji Nove tendencije rijetka su iznimka koja više potvrđuje
nesuradnju nego što je dokaz principijelne suradnje.36
31
Za orijentaciju usp. programski tematski blok “O praksi” u prvom broju časopisa (Praxis 1/1964), osobito
pregledni tekst Branka Bošnjaka “Ime i pojam praxis”, str. 7-20.
32
Vrlo karakterističan primjerak izvanredno jake uloge takvog poimanja umjetnosti s konstitutivnim reperku-
sijama za opću filozofsku poziciju predstavlja opus Milana Kangrge, koji je u još većoj mjeri obilježen filozo-
fijom umjetnosti, a manje estetičko-teorijski ili estetičko-historijski nego Danko Grlić. Usp. sada osobito M.
Kangrga, Njemački klasični idealizam (Predavanja), Zagreb: FF-press, 2008, osobito 5. predavanje posvećeno
Kantovoj Kritici moći suđenja.
33
Usp. za ilustraciju osob. članak Danka Grlića “Čemu umjetnost”, Praxis 2/1966. (tematski blok “Umjetnost
u svijetu tehnike”). Za diskurzivni identitet koncepta osobito je značajno stalno insistiranje na suprotnosti
spram pojma i fenomena postvarenja (v. tematski blok “Stvaralaštvo i postvarenje”, Praxis 5-6/1967) Kako
se koncept produktivnog, koji je kao fichteovsko nasljeđe njemačkog idealizma najemfatičnije i najustrajni-
je razradio Milan Kangrga, primjenjuje i na konkretnu analizu krize političkog i socijalnog sustava s razliko-
vanjem općine, kao proizvodnog principa koji uspostavlja čovjeka, nasuprot teritoriju, kao instanci države, v.
npr. Andrija Krešić, “Proizvodni princip samouprave”, Praxis 6/1971. (tematski blok “Trenutak jugoslaven-
skog socijalizma III”), osob. 831-832. Za važenje teorema ‘spontanosti’ usp. Praxis 1-2/1972, osob. Enzo Paci,
“Spontanost kao temelj i modalitet praxisa” (str. 129-138).
34
Iz perspektive recentnih priloga povijesti suvremene umjetnosti, za povezivanje umjetničkih tendencija
50-ih i 60-ih godina s filozofskom kritikom socijalizma kao političkog sustava v. citirani rad Ljiljane Kolešnik,
“Delays, Overlaps, Irruptions: Croatian Art of 1950’s and 1960’s”, koja ističe kao osobito relevantnu pozici-
ju Matka Meštrovića, teoretičara umjetnosti i medija, inače člana Gorgone, posvjedočenu u njegovoj zbirci
radova Od pojedinačnog općem, Zagreb: Mladost, 1967. (bilj. 12). Za bliskost ovog autora općoj filozofskoj
koncepciji praxisa usp. M. Meštrović, “Ukupni radnik i totalni praksis”, u: Interdisciplinarnost: znanosti obra-
zovanja i inovacija, ur. Zvonimir Šeparović, 1982, str. 70-79. Usp. također novije radove Mladena Labusa,
Umjetnost i društvo: ontološki i socio-antropološki temelji suvremene umjetnosti, Zagreb: Institut za društve-
na istraživanja, 2001, te Filozofija moderne umjetnosti: onto-antropologijski i socio-kulturni pristupi, Zagreb:
Institut za društvena istraživanja, 2006. (osobito priloge o umjetničko-filozofskim nazorima praxisovske ge-
neracije Grlića, Fochta, Sutlića).
35
Dvije iznimke su, prema mome znanju, sociološka analiza suvremene umjetničke scene Rudija Supeka,
“Naši likovni stvaraoci i kulturna situacija. Osvrt na jednu anketu”, Praxis 4/1970, te naprijed već citirani tekst
M. Životića “Socijalizam i masovna kultura” (Praxis 2/1964, 258-268), u kojem avangardna umjetnost pred-
stavlja argument posebnog ranga.
36
Usp. “Asistencija i angažiranost”, Praxis 4-5/1965. (tematski blok “Jugoslavenska kultura”), Rudi Supek,
“Humanizacija ljudske sredine i ljudskog stvaranja”, u: Nova tendencija 3, Zagreb, 13. VIII-19. IX 1965, str.
13-14. Za tipičan praxisovski pristup umjetničkoj proizvodnji sa stanovišta opozicije stvaralaštvo-postvarenje
Na toj pozadini postaje još uočljiviji nedostatak referenci na programske dokumente i mani- 97
feste umjetnika iz grupacija Exat 51, premda je u njima drugim sredstvima nego u praxisu, ali za
više od jednog punog desetljeća ranije nego u praxisu, obavljen sličan posao praktičkog-faktič-
kog negiranja teorije odraza, ideologije socrealizma u umjetnosti i birokratske prakse koja je favo-
rizirala tu orijentaciju, a time i prethodni izazov socijalističkom projektu u njegovom pozitivnom
obliku. U tom smislu djelovanje umjetničke avangarde Exat 5137 predstavlja izvanoficijelni, ali ni-
šta manje odredbeni moment samog socijalističkog društvenog projekta koji je, poput praxisa
kasnije, odgovoran ili zaslužan za njegove intelektualno najproduktivnije domete i tenzije.
Naime, govoreći o emancipacijskoj teoriji socijalizma koja izrasta koliko iz modernog evrop-
skog intelektualnog nasljeđa na različitim područjima, toliko od filozofije, umjetnosti, arhitektu-
re, socijalnih i političkih teorija, za razumijevanje konstelacije o kojoj govorimo nužno je voditi
računa o epohalnom lokalnom kontekstu. Tako su već od 1948, dakle u dramatičnom vremenu
političkog raskida s Informbiroom, Ivan Picelj, Vjenceslav Richter i Aleksandar Srnec, najistaknuti-
je figure pokreta, realizirali niz državnih narudžbi, prvenstveno paviljona za velike međunarodne
izložbe, reprezentativnih projekata nove, mlade države koja je sebe vidjela i željela predstaviti kao
suvremenu, modernu, naprednu.38
Zato je za vrednovanje toga avangardističkog umjetničkog pokreta važno imati na umu da
njihova programatska orijentacija nije puko transponiranje već postojećeg stranog modela, ne-
go je, slično kao i kasnije u slučaju praxisa u filozofiji, riječ o specifičnom projektu za koji su jedna-
ko važni i tada suvremeno internacionalno nasljeđe 20. stoljeća i lokalni kontekst. On je u svome
začetku dvoznačan: obuhvaća ranije spomenute aspekte masovnog pokreta akulturacije širokih
društvenih masa, od opismenjavanja i obaveznog obrazovanja do narodne aproprijacije visoke
kulture (osobito književnosti i kazališta), ali isto tako i visoko intelektualne kritičke procese, poput
kritike socrealizma i insistiranja na autonomizmu kulturne sfere u avangardi, koje nisu nužno jed-
noznačne.39
Podrazumijeva se da su upravo time, u samom projektu omasovljenja visoke kulture, uključu-
jući i podruštvljenje apstraktnog modernizma kroz državne narudžbe u avangardnoj arhitekturi,
stvorene nove napetosti koje će vrlo brzo doći do važenja u području kulturne politike.40 Gledajući
usp.: “Odgovornost umjetnika, čije djelo teži opredmećenju i trajanju u konkretnom prostoru na domašaj
svim ljudima, postaje stoga svakim danom sve veća” (str. 13).
37
Za historijat, autosvjedočanstva, manifeste i radove pripadnika skupina Exat 51, Gorgona i Nove umjetnič-
ke tendencije usp. građu dostupnu na web-stranicama Muzeja za suvremenu umjetnost (http://www.mdc.hr/
msu/hr/zbirke/fs-2-2-2zbirka.html). Za Exat 51 v. Ješa Denegri/Želimir Koščević, “EXAT 51, 1951-56”, Galerija
Nova, Zagreb: Centar za kulturnu djelatnost socijalističke omladine Zagreba, 1979; Ješa Denegri, “Exat 51 i
Nove tendencije, Umjetnost konstruktivnog pristupa”, Zagreb: Horetzky, 2000. Također naprijed već citiranu
prigodnu publikaciju Novine Galerije Nova, 17. prosinca 2009. i druge ovdje citirane publikacije.
38
Usp. Radoslav Putar, “Od oslobođenja do danas”, katalog izložbe “Šezdeset godina slikarstva i skulpture u
Hrvatskoj”, Umjetnički paviljon, Zagreb, 1961; Vera Horvat-Pintarić, “Vjenceslav Richter”, Zagreb: Grafički za-
vod Hrvatske, 1970. Također, Denegri-Koščević, op. cit.; WHW, l.c. Jasna Galjer, Dizajn pedesetih u Hrvatskoj,
Zagreb: Horetzky, 2004. i katalog Pedesete godine u hrvatskoj umjetnosti, Zagreb: HDLU, 2004. Vidi također
pregled aktivnosti Exata 51 u naprijed citiranom predavanju WHW-a, Novine Galerije Nova br. 17.
39
Usp. iskaz kipara Vojina Bakića, jednog od najistaknutijih predstavnika Novih tendencija: “Poslije godine
1945. pred nas umjetnike postavio se vrlo odgovoran zadatak: da se obilje sadržaja i temata iz naše najbli-
že povijesti iz Oslobodilačke borbe i suvremenog života, kreira, ali tako [...] da se pronađe jedna viša forma,
viši i puniji zahvat, koji bi odgovarao i našem novom čovjeku i vremenu u kom živimo” (citat prema: Novine
Galerije Nova br. 12 (Bakić), lipanj, 2007, str. 41 (izvorno Ilustrirani vjesnik, 1950, “Glasam za narod, glasam
za škole”). Za istu orijentaciju usp. manifeste Exata.
40
Usp. dramatičan slučaj inkonzistencije najprominentnijih nosilaca kritike socrealizma, poput Miroslava
Krleže, povodom narudžbe spomenika Marxu i Engelsu na Trgu Marxa i Engelsa u Beogradu 1953, kad je
ocjenjivačka komisija (M. Krleža, Milan Bogdanović, Josip Vidmar) odbila obje verzije projekta Vojina Bakića
kao konceptualno, historijski i izvedbeno neadekvatne sa stanovišta reprezentacijskih potreba socijalizma.
98 iz perspektive praxisa, na toj pozadini sukoba između principa avangardističke autonomnosti

umjetnosti i društvenih zahtjeva interesantan je naprijed citirani plaidoyé M. Životića za avangar-
dnu umjetnost u njegovoj kritici masovne kulture gdje autor, konfrontirajući masovnu kulturu i
elitnu umjetnost, nalazi teorijsko rješenje u avangardnoj apstraktnoj umjetnosti; masovno i elit-
no za autora ne tvore izvorni par suprotnosti u kulturnom polju; istinska suprotnost vrijedi tek za
pojmovni par autentično-elitno, pri čemu ono ‘autentično’ leži na strani avangardne umjetnosti.
Ona je nositeljica istinskog stvaralaštva, do čije je ideje praxisovcima toliko stalo.41
No, koliko god bile neznatne izvanjske reference, upravo u toj točki leže latentne podudarno-
sti praxisa s umjetničkim pokretima u prvim desetljećima poslije II. svjetskog rata. Utoliko je para-
doksalnija razlika u njihovim političkim sudbinama. Dok je praxis odmah, u samom svom začetku,
doživljen od partijske nomenklature kao politicum vrijedan podozrenja, to nije slučaj s umjetno-
stima. One su od početka, usprkos latentnim ideološkim tenzijama, reprezentabilne.
Razlog zašto umjetničko-teorijska kritika socrealističkih ideoloških aspekata ranog jugosla-
venskog političkog sistema nije doživjela političku sudbinu praxisa, usprkos tenzijama s oficijel-
nim institucijama i birokracijom, o kojima svjedoče dva “manifesta” Exata iz 1951. i 1954, čini se
očiglednim, premda ne i posve jednostavnim u svojoj očiglednosti. Naime, premda je apstraktna
i avangardna umjetnost 50-ih i 60-ih programski, sa svojim zahtjevom za pravom na apstraktnost,
sumnjičena za društveni elitizam i građansku dekadentnost, premda je autonomno samokon-
stituiranje umjetničke prakse fenomen ultravisoke kulture, tako da i sâm njezin inherentni politi-
cum – otpor prema kolektivizmu i oficijelnoj političkoj ideologiji socijalističkog realizma u teoriji
likovne umjetnosti, tematizacije razlike između socijalizma kao općeljudskog povijesnog pitanja
i njegovih realnih, praktičnih ostvarenja – umjetnička devijacija od opće partijske linije razvoja
ostaje po svojoj naravi sastavnim dijelom i “unutrašnjim” pitanjem same umjetnosti kao umjet-
nosti. Ona se po tome ne odnosi uvijek samo posredno na političku stvarnost – i u tom smislu
“apstraktno” – nego se u svakom svom aktu, ma kako on bio politički izričit, uvijek samostvara i po
tome je nužno umjetnički akt. Tako grupa Exat 51 u svome manifestu od 7. prosinca 1951. razumi-
jeva “[...] našu stvarnost kao težnju prema napretku u svim oblicima ljudske djelatnosti” i “vjeruje
u potrebu za borbom protiv zastarjelih ideja i djelatnosti u umjetnosti”. Grupa smatra svojom za-
daćom sintezu svih umjetnosti i naglašavanje eksperimentalnog karaktera umjetničke djelatno-
sti bez kojeg je nezamisliv bilo kakav napredak u kreativnom pristupu umjetnosti; temelj svoje
djelatnosti grupa vidi kao “pozitivni ishod razvoja u razlikama mišljenja, koja je nužni preduvjet
za unapređenje umjetničkog života u zemlji”. Ako se u tome može vidjeti zašto se dva manifesta
V. o tome građu u Novinama Galerije Nove br. 12, lipanj 2007, u povodu retrospektivne izložbe WHW-a po-
svećene djelu Vojina Bakića, osob. Milan Prelog, “Djelo Vojina Bakića” (izvorno Pogledi br. 11, Zagreb: 1953,
str. 912-919).
41
To je, doduše, najizravnija, iako uopćena, točka dodira između praxisa i novih umjetničkih tendencija, ali
ona je zanimljiva i zato što se u užem krugu praxisa može ustanoviti odbojnost prema “tehnici” uopće, osobi-
to prema “hipertrofiji” tehnike u umjetnosti, premda je ona za avangardne tendencije u umjetnosti nezaobi-
lazni moment eksperimenta. (Usp. Praxis 2/1966, tematski blok “Umjetnost u svijetu tehnike”). O prisutnosti
medijsko-teorijskog interesa u užem krugu starijih praxisovaca svjedoči prilog Ivana Kuvačića, “M. McLuhan.
Teoretičar masovnih komunikacija”, Praxis 4/1968. Za širi krug praxisa i složenije reference u teorijskim od-
nosima usp. Ljiljana Kolešnik (l.c.), te također raniji rad, “Tipologija izražajnih formi nove umjetničke prakse i
novi mediji komunikacije umjetničkog djela u Jugoslaviji od 1969.-1975. godine”, Zagreb: Filozofski fakultet,
1987. (diplomski rad).
Exata ujedno smatraju njihovim najreprezentativnijim artefaktom42, to ujedno objašnjava zašto je 99
“minimalni prag tolerancije” (Popov) mogao biti visok.43

U tome je sadržana temeljna razlika između imanentističke autonomije umjetnosti 50-ih i
60-ih naspram intelektualne autonomije filozofije praxis 60-ih, koja, da bi bila imanentno produk-
tivna, mora svoju autonomiju tražiti izvan sebe i u samom društvenom polju nastupiti kao para-
digma političkog subjekta, nezavisnog od partijske politike.
Utoliko je paradoksalna sudbina praxisa da u društvenom polju bude otpisan kao “apstraktna
umjetnost” umjesto umjetnosti same, kao da je riječ o umjetničkoj grupi za “larpurlartistički hu-
manizam” koja je napustila polje umjetnosti da bi djelovala “praktično-politički” (Šuvar). Međutim,
barem za nas u tome ima koristi. Time se, naime, ono naprijed naznačeno nepodudaranje i mi-
moilaženje između filozofije praxis i umjetničkih tendencija ranog jugoslavenskog socijalizma
neopazice preobražava u konvergenciju i prelijevanje intelektualnih pojava u različitim poljima
likovne umjetnosti i filozofije, što ću završno prikazati samo kao skicu jedne impresije i sugestiju
da taj aspekt možda sadrži i mogući odgovor na zagonetku praxisovskog ignoriranja umjetnič-
kih praksa 50-ih i 60-ih.
On se sastoji u autonomnosti misaone prakse filozofije, koja daje prepoznati kako sam praxis
zapravo djeluje poput umjetničke grupe izvan polja umjetnosti, koja je u polju filozofije vjerna
jednom konceptu umjetnosti, striktno definiranom kao subjektivna moć stvaralaštva iz spontano-
sti. Premda pojam umjetničke grupe možemo uzeti samo u slabom, gotovo samo figurativnom
značenju termina, tome u prilog govore neki bitni karakteristični momenti u samorazumijevanju
i u načinu samoprikazivanja grupacije praxis. Praxis ne izlaže svoju filozofsku doktrinu samo de-
klarativno sub specie stvaralačke paradigme umjetnosti, kako je naprijed prikazano, nego se kao
filozofsko-konceptualna grupacija pojavljuje u neku ruku i kao umjetnički producent i kao svoj
vlastiti artefakt. Njegove su bitne značajke autoreferencijalnost i autopoieza, tj. neprestano samo-
proizvođenje i autoartikulacija teorijsko-političke pozicije kroz permanentne programske ma-
nifeste i pozivanje na svoje intrinzično načelo slobode u proizvodnji ideja. To se može dostatno
dokumentirati kako u užem teorijskom tako i u polemičkom diskursu praxisovaca.
To je, čini mi se, pozadina na kojoj se praxisovsko ignoriranje prethodnih i suvremenih praksa
u umjetnosti pokazuje kao izraz teorijske autarkičnosti. Sa stanovišta današnjih teorijskih potreba
u polju kulture, društva, politike i svakodnevnog života, koje su deklarativno i programski pomi-
riteljske i nediskriminativne, bilo bi svakako poželjnije da je odnos filozofije prema drugim kultu-
rama bio u jačoj mjeri integrativan i dopunjujući.
42
Prvi manifest iz 1951. potpisuju Bernardo Bernardi, arhitekt, Zdravko Bregovec, arhitekt, Ivan Picelj, sli-
kar, Božidar Rašica, arhitekt, Vjenceslav Richter, arhitekt, Aleksandar Srnec, slikar, Vladimir Zaharović, arhi-
tekt. Manifest je pročitao B. Bernardi na plenarnoj skupštini Udruženja za primijenjenu umjetnost 7. prosinca
1951. Drugi manifest s izložbe grupe Kristl-Picelj-Rašica-Srnec od 4. ožujka 1953. bitno je polemičniji, usmje-
ren na različite vrste osporavanja.
43
U tome unutrašnjem rascjepu sklon sam vidjeti konstitutivan pozitivni moment samog socijalizma. Rastko
Močnik tumači nastupanje modernizma kao potiskivanje partizanske kulturne politike koja je, različito od gra-
đanskog autonomizma kulturne sfere, mijenjala dotadašnju društvenu strukturu, v. “Partizanska simbolička
politika”, u: Zarez br. 161-162 (2005).
Vladimir Biti 101
-
Upletanje nerečenog: alegorija u krugovaškoj prozi šezdesetih godina
Polemička struktura poetike

-
Iz današnje se perspektive doima da je poetika krugovaškog naraštaja u svojoj polemičkoj struk-
turi, koja će obilježiti potonje stasavanje i konačnu sudbinu njezinih pripadnika, već bila umno-
gome određena samim višeznačnim nazivom središnjega generacijskog časopisa. Krugovi
(1952-1958) su naime asocirali:
1. kroz svoju množinu – pluralnost, kreativnu slobodu i toleranciju u kulturnim, estetičkim i
ideološkim uvjerenjima nasuprot monologizmu i uniformnosti fašističko-nacionalističke
(do 1945) i boljševičke umjetničke dogme (do 1951);
2. kroz sliku “olimpijskog” presijecanja krugova – posredničku poziciju između
(a) domaće i različitih europskih i izvaneuropskih književnosti (Krugovi su npr. bili objavili
izbore iz meksičke i frankofone crnačke poezije),
(b) popularne i avangardne književnosti odnosno kulture i književnosti,
(c) različitih književnih razdoblja i poetika,
(d) književnosti i filozofije odnosno priče (figure) i istine (spoznaje),
(e) umjetnosti i života.
Takva je posrednička pozicija svoju umjetničku neodlučivost suprotstavljala ratobornoj
odlučnosti; umjetničku iskorijenjenost političkoj ukorijenjenosti; intelektualno “slobodno
lebdenje” (freischwebende Intelligenz) radničkoj, klasnoj ili “rođačkoj” pripadnosti;
3. kroz širenje koncentričnih krugova – uvlačenje sve širih zona istomišljenika u:
(a) slobodno idejno izborno srodstvo protiv prisilnih rodnih srodstava;
(b) sporazumnu zamišljenu zajednicu individua nasuprot zadanim teritorijalnim, krvnim
ili klasnim zajednicama;
4. kroz kruženje – ciklički tijek povijesti (Nietzscheov mit vječnog povratka) nasuprot (mar-
ksističkoj) željeznoj nuždi ciljno usmjerene povijesti;
5. kroz oblik mikrosocijalnog okupljanja – organizaciju književnog i kulturnog života u cerc-
les, kružoke, koterije ujedinjene oko određene poetike nasuprot politički nametnutoj ide-
ologiji. Što je veći bio pritisak vladajuće ideologije ili pak poetike drugih koterija (npr.
sljedećeg naraštaja razlogovaca), to je poetičko jedinstvo krugovaša bilo čvršće i dogma-
tičnije, pretvarajući se iz poetike u ideologiju.
Takva, višestruko oporbena pozicija što je krugovaši u razdoblju svoje afirmacije ističu u svojim
manifestima i tekstovima svjedoči prije svega o traumatičnom osjećaju povijesne nesuvremeno-
sti (Ungleichzeitigkeit). Krugovaši su imali ambivalentan osjećaj da su stigli u isti mah prerano, jer
102 ih nitko ne razumije, ali i prekasno, jer su bili vezani za jednu prošlost koje više nije bilo. No pole-
mika je bila i svjedočanstvo njihove zemljopisne i kulturalne neudomljenosti (Obdachlosigkeit) u
nadnacionalnoj Jugoslaviji koja je potiskivala njihov nacionalni identitet i tradiciju i tako ih lišava-
la kako stvarne tako i simboličke domovine.
Srednjoeuropska modernistička dekadencija

-
U obje te dimenzije – povijesnoj i zemljopisno-kulturalnoj – riječ je o tipično modernistički-de-
kadentnom osjećaju svijeta što ga karakterizira nagli raskid s osjećajem pripadnosti danoj poli-
tičkoj cjelini radi duhovne emancipacije od nje. Naznačena je emancipacija u europskom okviru
imala dva načelna smjera: kozmopolitski koji je vodio od manje cjeline obitelji, lokalne ili rodne
zajednice prema većoj cjelini, npr. državi, Europi, čovječanstvu, poglavito u zapadnoeuropskim
zemljama; i nacionalni koji je vodio od tih većih cjelina prema manjoj cjelini, npr. naciji. Dok su za-
padnoeuropski modernizmi dakle bili prve, “otmjenije” vrste, krugovaški je modernizam očito bio
druge, manje cijenjene vrste. Za tu malo zapaženu bifurkaciju europskoga modernističkog pro-
jekta postoji niz razloga koji bi zavrijedili pomnije ispitivanje. No u oba se slučaja u konačnici radi
o dezintegraciji jedne cjeline s ciljem integracije druge, što znači da oporba na kraju uspostavlja
isto ono čemu se na početku žestoko opire. U tome je sadržana sva aporetičnost modernističkog
“secesionizma” koji je još Nietzsche u Slučaju Wagner objasnio iz kivnosti (ressentiment) i anarhiz-
ma prikraćenih i izopćenih jedinki dane cjeline:
Što je znak svake književne dekadencije? To da život više ne prebiva u cjelini. Riječ se osamo-
staljuje i iskače iz rečenice, rečenica se izdvaja i zamućuje značenje stranice, stranica stječe
život na štetu cjeline – cjelina više nije cjelina. Ali to je jednadžba svakoga dekadentnog stila:
svaki put anarhija atoma, razjedinjavanje volje...1
U skladu s tim, Baudelaire je s gledišta modernističkog umjetnika poricao pripovjedni integri-
tet prošlosti rastvorivši je u niz nepovezanih i nesumjerljivih trenutaka.2 Umjetnik onda slobod-
no kombinira i povezuje te raspršene trenutke polazeći iz promjenjive sadašnjosti, dakle svaki
put iznova. Prošlost ga zajednice više ne obvezuje te postaje njegov slobodni konstrukt. Kao što
je zabilježio prvi relevantni teoretičar dekadencije Paul Bourget, dekadent dosljedno ustraje na
važnosti individualna života na štetu “društvenog organizma”, čak i ako to završava “potpunom
samoćom”. Kad Bourget pronalazi kompenzaciju za tu samoću u nadi da će “oni koji nam se pri-
druže doista biti naša braća”,3 on malone anticipira slučaj krugovaša koji su izgradili svoje zajed-
ništvo na ideji “očajničkog bratstva”.
Očajničko bratstvo izopćenika

-
Odlomljene i raspršene, iskorijenjene i usamljene jedinke – otpadnici od vladajućeg ustrojstva
cjeline – očajnički tragaju za novim, simboličkim bratstvom intelektualnih srodnika bez obzira na
povijesnu, zemljopisnu, ideološku ili klasnu pripadnost tih srodnika (jedino žene nisu imale pri-
stupa među “braću”!). Tom se zdvojnom potragom za “klapom pajdaša” npr. može objasniti zašto
1
Friedrich Nietzsche, “Der Fall Wagner”, Sämtliche Werke, sv. 6, ur. G. Colli i M. Montinari, Berlin, 1980,
27.
2
Usp. Matei Calinescu, Lica moderniteta, Zagreb, 1988, 53ff.
3
Paul Bourget, Essai de psychologie contemporaine, Paris, 1893, 24.
Vladimir Biti: Upletanje nerečenog: alegorija u krugovaškoj prozi šezdesetih godina
se u Krugovima prevode engleski, mađarski, poljski, španjolski, češki, ruski i skandinavski pisci, za- 103
što se uz hrvatske moderniste referira i na stare renesansne i barokne hrvatske pisce. U svojemu
oporbenom odvajanju od socijalistički zadane sadašnjosti kao jedine prirodne danosti, krugo-
vaši naime kreativno biraju (i sastavljaju) vlastitu tradiciju u duhu Eliotovih ideja o tradiciji koja se
neprekidno obnavlja sa svakim suvremenim individualnim talentom. Intencija im je da, takvim
otimanjem iz željeznog zagrljaja navodne povijesne logike, očude svoju postojeću sadašnjost
gledajući je očima (izbačenih, iskrcanih ili “otkačenih”) promatrača umjesto prisilnih ili zdušnih su-
dionika. Prošlost je mogla i još može biti drugačija nego što sada izgleda, a s njenom promjenom
promijenit će se i službena slika sadašnjosti.
Kad se prošlost dakle jedanput pogleda na takav iskošeno-razgradbeni način izopćenika, i
sadašnjost gubi svoj neupitni logički i smisaoni integritet. Cijela se veličanstvena zgrada “željezne
nužde povijesti” odjednom pretvara u Benjaminovu “hrpu ruševina”, apokaliptičan prizor pustoši
koju je u navodno zajedničkoj povijesti ostavila traumatično ušutkana povijest nacionalnih pre-
daka. U tom se trenutku optimistička kolektivna perspektiva angažiranih sudionika jugoslavenske
povijesti počinje uistinu dramatično razlikovati od dekadentne individualne perspektive njezinih
silom izbačenih ili svojevoljno izašlih promatrača. Umjesto prema budućnosti kao kolektiv, takve
se individue naime pasionirano okreću prema nerazriješenoj nacionalnoj prošlosti koja se, lišena
prava na postojanje, objavljuje samo u ruševinama, krhotinama i pukotinama službene povijesti.
Nikad siguran u svoj posao, izopćenik poduzima najprije gonetanje, a zatim i prikupljanje blijedih
i neraspoznatljivih naznaka te povijesti na poprištu počinjenoga povijesnog zločina.
To je taj alegorijski obremenjen i okamenjen svijet pun zlokobnog, a nepouzdanog zname-
nja – svijet čiji smisao ne samo što više nije prezentan nego uporno i neumoljivo izmiče kako god
da ga se pokuša protumačiti – u koji Walter Benjamin smješta svojega “anđela povijesti”. “Što se
nama /tj. sudionicima/ pričinja kao slijed zgoda /dakle povijest/”, piše njemački kritičar, “u tome
on /tj. anđeo-promatrač/ vidi jednu jedinu katastrofu koja nepopustljivo gomila ruševine i baca
mu ih pred noge. On bi rado počinuo, probudio mrtve i sastavio ono što je razmrskano. Ali iz raja
huji vihor koji mu je razapeo krila i tako je silovit da ih on više ne može sklopiti. Taj ga vihor neza-
drživo goni u budućnost kojoj on okreće leđa, dok hrpa ruševina pred njim raste do neba. Ono
što zovemo (povijesnim) napretkom upravo je taj vihor.”4 Valja uočiti da Benjamin ovdje nepogre-
šivo apostrofira gore naznačenu aporetičnost modernističkoga dezintegrativno-integrativnog ili
oporbeno-hegemonističkog pothvata. Kao njegov “anđeo povijesti” – nostalgično bestežinsko
biće koje svojom nadzemaljski uzdignutom perspektivom posreduje između promatračke bo-
žanske daljine i sudioničke ljudske blizine – tako su i krugovaši kao egzemplarni modernisti u pa-
radoksalnoj ni-niti poziciji gonjenoj proturječnim težnjama.
Opsesivna razgradnja
-
S jedne strane oni su strastveno okrenuti zamrlim glasovima predaka raspršenim u krhotinama
službenoga kulturalnog pamćenja težeći tome da to “nerečeno” upletu u svoje književno svjedo-
čanstvo. Iz te dekadentno-dezintegrativne perspektive međutim, osim što je u ono socijalistič-
ko vrijeme bila praćena dnevno-političkim optužbama i odgovarajućim sankcijama, nadaje se
iznimno važan moment krugovaške poetike: problematičnost bilo kojega zauzetoga gledišta na
4
Walter Benjamin, “Über den Begriff der Geschichte”, Illuminationen: Ausgewählte Schriften, Frankfurt/M.,
1977, 255.
prošlost stoga što ono rezultira novom poviješću s novim žrtvama. Budući da svaka priča posta-
je suspektna kao pristrana krivotvorina istine, krugovaši je u svojoj poetici teže ili dezintegrirati
brojnim misaonim digresijama životno rastrojenoga autobiografskog pripovjedača (kao npr. u
prozi Slobodana Novaka) ili relativizirati problematizacijom fikcionalnog pripovjedača (kao u pro-
zi Antuna Šoljana ili Ivana Slamniga). U svakom slučaju, njihova se fikcija više ne izdaje za istinu,
kao u realističkoj poetici, nego upozorava na svoju patvorenost koja se ne smije uzimati zdravo
za gotovo. /Zbog istoga tog razloga Slamnig stavlja i svoj lirski subjekt u fikcionalne zagrade ili
svraća pozornost na njega./
Kao što je Benjamin objasnio na primjeru njemačkog baroka, alegoričar zdvojno pokušava
opskrbiti ispražnjeni svijet kakvim smislom, ali se pri nepovratno razgrađenom stanju svijeta sva-
ki pronađeni smisao istog trenutka pretvara u predmet razgradnje. Kao barokna – a to je zapra-
vo Benjaminova teza – tako i modernistička alegorizacija svijeta ugrađuje u znakove mehanizam
trajne značenjske odgode. Zbog toga svaki krugovaški književni znak (sastavljen od književnoga
označitelja i životnoga označenog) sadrži zavjet čitatelju da ga prelamanjem kroz svoje “ozna-
čeno” opet razgradi, i to radi ujedinjavanja njegovih sastavnica na novoj, pravednijoj ili istinitijoj
osnovi. Benjamin je dakle, definirajući modernistički “posttraumatski sindrom” uporne integraci-
je-kroz-dezintegraciju, i tu bio valjani anticipator specifičnoga krugovaškog problema. “Prikazan
s gledišta pojma katastrofe”, piše on u Centralnom parku, “povijesni tijek ne može misaona čovje-
ka zaokupiti više nego kaleidoskop u dječjoj ruci, gdje se sve što je uredno posloženo pri svakom
okretaju obrušava u novi poredak.”5
Kao svojevrsnu potvrdu te teze, u zbirci međusobno povezanih priča Antuna Šoljana Izdajice
(1961) na jednome mjestu čitamo:
Ali mi smo shvatili koliko je nesiguran čovjek koji stoji na mjestu. Stojiš i pogodi te bomba.
Staviš novac u banku i dođe inflacija. Sagradiš kuću i evo ti poplave, požara, potresa. Obradiš
imanje, oluje unište usjeve. Vjeruješ u kakvog boga, ispadne da je lažan. Stvoriš obitelj, prija-
telje, dom i jednog dana bez prethodne opomene sve ode kvragu. Stojiš na ulici, padne ti na
glavu cigla. Ležiš u krevetu, udari te kap. I uvijek se pitaš: bi li se to dogodilo da nisi ostao na
mjestu? Shvatili smo koliko je čovjek nesiguran na svakome mjestu.6
No takvu je neizvjesnost, dakako, teško izdržavati na duge staze kako na životnom tako i na
književnom planu. Što se tiče književnoga plana, krugovaši šezdesetih godina još uporno inzisti-
raju na osvješćivanju književne forme na svim mogućim razinama: od jezične preko stilske i dis-
kurzivne do kompozicijske i žanrovske. Ali uskoro se pokazuje da pretjerana zaokupljenost forme
samom sobom vodi u hermetizam i odbija čitateljstvo koje od književnosti traži životne sadržaje
pa se krugovaši utječu drugim, popularnijim tehnikama pridobivanja. Što se tiče životnoga pla-
na, žuđeni utopijski krajolik simboličkoga bratstva “srodnika po izboru”, koje svoju slobodu stječe
kroz rastvaranje svih nametnutih razlika među “braćom”, pretvara se malo-pomalo u tjeskobno
bespuće. Isto tako, lišena očekivano neposrednoga odaziva istomišljenika, zacrtana se emanci-
pacijska misija koja je trebala uroditi harmonijom izrođuje u stanje ravnodušnosti i beznađa.
Svjedočanstva o tako neželjenu razvoju događaja rasuta su po svim ranim prozama Antuna
Šoljana. U njima se krugovaški projekt manifestira više na eksplicitnoj ili sadržajnoj nego na im-
plicitnoj ili formalnoj osnovi kao npr. u Slobodana Novaka gdje se taj poetički projekt pretvara
5
Walter Benjamin, “Centralni park”, Estetički ogledi, Zagreb, 1986, prev. Truda Stamać, 103 (prijevod prei-
načen).
6
Antun Šoljan, “Izdajice”, Izabrana djela, sv. II, Zagreb, 1987, 139.
u sofisticirani avanti adagio, quasi indietro pripovjedne “progresije”. Priča prividno ide naprijed, no 105
postiže svoje ključne učinke u osvjetljivanju nepouzdanosti njezina pripovjedača unatrag. Zbog
poetički zornijeg karaktera Šoljanove proze, poslužit ćemo se ilustracijama iz nje.
Počnimo od mjesta iz Specijalnih izaslanika (1959) gdje se evidentno rasplinjuje svijest o ci-
lju misije:
Zašto? Pitao sam Milija. U ime čega? Za koga? (...) Samo kad bi nešto htjelo doći, kad bi se ne-
što htjelo dogoditi, sve bi bilo lakše.7
Raspadu očekivane idile pod iznenadnim napadom panike svjedočimo već u Izdajicama
(1961):
Odjednom mi je prodrlo do svijesti da je sve ovdje mrtvo, metalno i ukočeno kao ovaj list –
da nema spasa. Gotovi smo, sve je na kraju pokazalo svoje pravo lice. (...) Okružio nas je pot-
pun, neprobojan mrak. (...) Osvrtali smo se bespomoćno, ali se nismo usuđivali krenuti ni u
jednom smjeru, jer je svaki bio jednako beznadna lutrija.8
I u Kratkom izletu (1965) zagonetna prošlost, koja je trebala pružiti utočište, vreba na svakom
koraku da proguta izletnike svojim ponorom ništavila:
Ništa se nije moglo raditi. Nije bilo ničega. Što ćemo? Pitao sam Milija. Mili nije znao i slegnuo
je ramenima. Nije me briga. Nije ni mene briga. Nikoga nije ni za što briga.9
Suglasje pod svaku cijenu

-
Suočene s užasom od potpune dezorijentacije i gubljenja u svijetu lišenom raspoznatljivih upo-
rišta, krugovaške jedinke bivaju očajnički upućene jedna na drugu gradeći, pod prijetnjom
vanjskog neprijatelja (“njih”), svoje međusobno suglasje pod svaku cijenu. Poput naprijed spo-
menutoga Benjaminova “anđela povijesti”, gonjeni pravocrtnim vihorom povijesnog napretka da
se odupru bolesnoj fascinaciji “nerečenom” prošlošću, oni se sada naglo okreću na suprotnu, he-
gemonistički-integrativnu stranu koja leži u budućnosti. Tako se u Specijalnim izaslanicima kaže:
Morali smo se držati jedan drugoga. Morali smo zaboraviti sve unutarnje razmirice, iako nije
trebalo misliti da ih nema. Mi smo bili svaki za se, nas dvojica, ali sada smo se nalazili u tuđoj
zemlji gdje se opijamo od nostalgije, i morali smo čvrsto stajati jedan uz drugoga, sačuvati
fasadu složnosti i jedinstvenosti, morali smo izgledati kao jedan.10
Jedino dakle što drži na okupu mi jesu oni. Suglasje traži neprijatelja: “Udaljavali smo se od
njih u svoju jednakost...” Ako, kao što se kaže u Specijalnim izaslanicima, želimo postati “dio cjeline
koja daleko nadilazi naš mali privatni svijet” odnosno, odvajajući se od vlastite umjetne zemlje (či-
taj: države) postati dio autentične “tuđinske zemlje (čitaj: nacionalne) koja mi je priznala da imam
domovinu, pokazala da joj pripadam” – onda moramo zaboraviti sve svoje međusobne razlike.
U kontekstu projekta nacije kao zamišljene zajednice, postkolonijalni teoretičar Homi Bhabha
govori o “sintaksi zaborava” ili “obvezi na zaborav” ugrađenoj u njezine temelje.11 Još je Baudelaire
7
Antun Šoljan, “Specijalni izaslanici” (1959) , Izabrana djela, sv. II, Zagreb, 1987, 272.
8
“Izdajice”, 90/91.
9
Antun Šoljan “Kratki izlet”, Izabrana djela, sv. II, Zagreb, 1987, 215.
10
“Specijalni izaslanici”, 270.
11
Usp. Homi Bhabha, “Diseminacija: vrijeme, pripovijest i margine moderne nacije”, u: V. Biti, ur., Politika i
etika pripovijedanja, Zagreb, 2002, 180.
106 uostalom, najavljujući specifičnost modernističkog projekta zajedništva, govorio o l’imagination

voyageuse koja osporava duboke podjele stvarnog društvenog života u ime kakva zamišljenoga
neobvezujućeg “svijeta suglasja” među različitim ljudskim i prirodnim predjelima i krajolicima. Na
takvo se rasterećujuće putovanje u budućnost zapućuju i junaci Kratkog izleta:
Počeli smo se postupno prepuštati ravnodušnosti, onoj međustaničnoj hibernaciji duha kad
čovjek ni sa čim ne stupa u bliži kontakt. (...) Nije nam tu živjeti; imamo druge, važnije ciljeve.
Nekamo nam je stići. (...) Samo su još dvije točke živjele u našoj svijesti: odakle smo krenuli i
kamo ćemo doći. Sve je drugo samo već odavno uhodan i nepromjenjiv sustav slučajnosti,
labirint digresija u koje je bolje ne zavirivati previše detaljno. (188)
Osnivački akt koji ih spaja i time, kao što se kaže u Izdajicama, čini “jedinim pravim narodom,
jedinim rođacima u svijetu od karata”, jest izdaja cjeline od koje su se odcijepili, nikakav drugi ja-
san pozitivan cilj: “Izdaja je sadržana u našem kredu. Zajedno smo baš po tome što smo svi poma-
lo izdajice.” Ali ta se izdaja, u skladu s “obvezom na zaborav” apostrofiranom u Homi Bhabhe, ne
računa kao izdaja, nego potiskuje kao svaka prava trauma. Stoga tek “izdati to izdajstvo znači biti
pravi izdajica... Biti zaista vjeran nečemu, izvan nas, stvarno o nečemu ovisiti, to je izdaja”.
To je u neku ruku bio slogan koji je definirao samoizolaciju krugovaške poetike u desetljeći-
ma nakon formativnih šezdesetih godina. Ali takvo se “ratno” zajedništvo, utemeljeno samo na
distanciranju od prošlosti kao nečega nepodnošljivo drugoga što treba pod svaku cijenu poti-
snuti, ponovno ne može dugo održati. Potisnuta trauma “izgubljenog zavičaja” – jer ta se oprečno
mišljena formulacija Slobodana Novaka može paradoksalno primijeniti i ovdje – u pravilu se vra-
ća. Čim udaljavanjem od odbačenoga drugog malo-pomalo opadne prvobitni osjećaj gnušanja
prema njemu, društvo se izletnika u Kratkom izletu počinje osipati. Jedan po jedan, moreni kaja-
njem, izletnici se vraćaju u napuštenu maticu “izgubljenog zavičaja”. Između pripovjedača i glav-
noga lika Roka, kao jedinih još preostalih zavjerenika, naposljetku dolazi do bijesne razmirice:
– Zašto si nas onda vodio? – povikao sam odjednom dok mi je nemoć krkljala u glasu. –
Kamo si vodio te ljude?
Roko je slegnuo ramenima, mirno.
– Ja vodio? Kakve ljude? – pitao je, tek s malo ironije. Jesi li pri zdravoj pameti? Što bih ja koga
vodio? Ja sam bio samo organizator, da tako kažem, vođa puta. Svi ste vi htjeli da se ide. Jeste
li htjeli ili niste? Ja nisam nikoga tjerao. Svako je pošao od svoje volje. Ja sam, čovječe božji,
samo izvršavao vašu zajedničku želju; odredili ste me za to. (237/8)
U Izdajicama se pak s gorčinom uočavaju nedostaci planirane sporazumne u odnosu na na-
puštenu krvnu zajednicu:
Naša izolacija je jalova jer je samo sporazumna, ne osnovana na krvi ... zaboravili smo, zane-
marili dušu, utrobu, krv, ozbiljnost. Više se ne pouzdajemo u vlastitu krv, jer je iznevjerila tolike
prije nas. (...) sve nam je bilo dobro što nam je bilo svejedno (...) a meni se učinilo da ima nešto
vrednije od tog sporazuma, od te naše nonšalancije, od našeg jalovog izdvajanja... (69)
Nerazrješiva aporetičnost projekta

-
Krugovašima tako, da zaključimo, ne uspijeva niti (a) bijeg od zajedničke budućnosti prema vla-
stitoj prošlosti niti (b) bijeg od zajedničke prošlosti prema vlastitoj budućnosti. “Izgubljeni zavičaj”
koji žele pod svaku cijenu pronaći u nerečenoj prošlosti, ne bi li ga nekako upleli u svoju vlastitu
priču, pokazuje se kao uvijek-već-drugi. Odbačeni pak drugi, kojega žele pod svaku cijenu ostaviti 107
u prošlosti izvan svoje buduće zavičajne priče, ispostavlja se kao uvijek-već-ja.

Stoga njihova proza, u skladu s aporetičnošću cijeloga modernističkog projekta, oscilira iz-
među planiranoga upletanja nerečenog, kad je to nerečeno još sastavni dio dezintegrativne poe-
tičke strategije, i neplaniranoga upletanja nerečenog, kad ono mimo intencije potkopava njihovu
integrativnu poetiku. Dezintegracija i integracija tvore nerazdružive aspekte krugovaške poetike
od samoga njezina početka, iako prva jasnije dolazi do izražaja u prvoj, a druga u drugoj fazi nje-
zina razvitka. Raspoznajemo je već u kasnijim Šoljanovim romanima, ali napose jasno u “zakaš-
njeloga krugovaša” Ivana Aralice koji u svojoj prozi osamdesetih godina bezrezervno prigrljuje i
povijest i priču. No moja je teza da obje vrste alegorijskog upletanja nerečenog bez obzira na to
koja dominira u određenom razdoblju razvoja krugovaške poetike – dakle 1) dezintegrativno-
-natražno u kojemu upletanje istine rastače priču i 2) integrativno-napredno u kojemu upletanje
priče asimilira istinu – otpočetka do kraja koegzistiraju u krugovaškoj poetici kao njezine konsti-
tutivne sastavnice.
Taj paradoksalni sraz dviju proturječnih težnji, narativne i spoznajne – toliko karakterističan za
poetiku kojom se bavimo – rezultat je istaknutoga oporbenog ili, ako se hoće, revolucionarnog
obilježja krugovaškog projekta. Po njemu, naime, nesmiljeni gospodar kojega je proglasila pret-
hodna revolucija (tzv. narodno-oslobodilačka) – a to znači prošlost koja željeznom logikom de-
terminira sadašnjost – mora ustupiti mjesto novome nesmiljenom gospodaru – sadašnjosti koja
stalnom preinakom tradicije determinira prošlost. Sve dok pak na mjesto jednoga postavlja dru-
goga gospodara, što po definiciji mora, nijedna (makar bila i književna) revolucija ne može isko-
račiti iz začaranog kruga onoga što je naumila pobiti, nego ostaje zatravljena zrcalnim polovima
toga kruga. To je, predmnijevam, bio razlog zašto su postmodernistički potomci s mnogo više
opreza od svojih preteča relativizirali vlastitu oporbu modernističkoj poetici.
Lada Čale Feldman 109
-
Kazalište šezdesetih i “hrvatska mlada kritika”
Premda se prilaz hrvatskom kazalištu šezdesetih iz rakursa njegove kritičke refleksije može do-
imati nepravednim – utoliko više što je jedna od prominentnijih poetičkih njegovih struja, barem
kada je o međunarodnom kontekstu riječ, iskazala izrazito nepovjerenje prema verbalnom tero-
ru i diskurzivnoj komunikaciji uopće, zagovarajući, primjerice, kako se izrazio Sigfried Melchinger,
“destrukciju kazališnog komada” kao osnovnog krivca za “klišee i tabue” koji da vladaju do-no-
voteatarskom pozornicom – sama osuđenost današnje perspektive da po uvide u zbivanja
šezdesetih godina krene gotovo jedinim preostalim tragovima – tekstovima, nužno će kritiku
šezdesetih, točnije čitavu onodobnu diskurzivnu proizvodnju o kazalištu, promovirati barem u
svoj nezaobilazni oslonac. Dapače, mogli bismo reći da se kazališna kritika od svojih inomedij-
skih posestrima, koje u svojem generičkom određenju nemaju ugrađenu prisilu plača nad nepo-
vratnošću umjetničkog događaja koji kritički prate, oduvijek i previše razlikovala svojom barem
hipotetskom zadaćom svjedočenja o neiskazivom, dokumentiranja i tvorbe makar i nepouzdane
građe za kazališnu povijest. No to ne znači da se pritom uspjela probiti do statusa koliko-toliko
autonomnog pisanog žanra koji je zaslužio da i sam za se postane znak jednog kazališnog raz-
doblja, a ne samo njegov marginalni i parazitski odjek, što je status za koji su se kritika pjesništva
ili proze – paradoksalno, manje opterećene da nadomjeste sam predmet svojeg kritičkog mišlje-
nja – ipak uspjele izboriti.
Ili je barem takva unekoliko različita raspodjela trajala zadugo, sve do, reklo bi se, samog
praga sedamdesetih, kada – makar i nesvjesno potaknuta nekom prijelomnicom u šezdeseti-
ma – izlazi knjiga hrvatskog kazališnog povjesnika Nikole Batušića, koji se i sam istih godina kao
kroničar časopisa Republika bavio kritikom1, knjiga pod naslovom Hrvatska kazališna kritika. Bio
je to prvi, a zasad ostao i jedini opsežniji doprinos priznanju tog, po općem mnijenju, tegobnog
kazališnog poslanstva koje, barem u hrvatskoj sredini, nikada nije dijelilo ničije simpatije, pa ni-
ti, unatoč deklarativnom priznanju o svojoj radikalnoj su-odgovornosti za to što se na pozornici
i uopće u kazališnoj kulturi zbiva, utemeljeno teorijsko promišljanje o svojim žanrovskim postu-
latima. Uglavnom kuđena da je stranački ili čak privatno pristrana, neobaviještena, pozornički
neiskusna i jezično neekipirana, pre-prizemna ili pak pre-zaumna, kazališna kritika je u naših te-
1
Iako zaslužni prvak u pokušaju da se hrvatska kazališna kritika razmotri u svojoj punoj povijesnoj protezi kao
legitiman publicistički ako ne i književni žanr, kada se sam lati kazališne kritike, Batušić je, sudimo li prema,
primjerice, Tenžerinim zamjedbama, daleko od prijelomnih i prevratničkih nastojanja, “više je ravnodušni lje-
topisac nego strasni komentator Trenutka uz koji su vezani svi povodi kazališne kritike” iz čijih se napisa uho-
dane metodologije – “prvo dramska književnost (samo domaća), a potom njena kazališna sudbina” razvidi da
mu kritička perspektiva pruža “samo djelomičnu sliku vrijednosti hrvatskog kazališta” te da predstavlja “više
popis njegovih iskušenja i neupornih traženja, nego temelj njegova rasta” (Tenžera, 1995, 98).
110 atrologa zasad doživjela jedino tipološko razvrstavanje, podjelu na novinsku i časopisnu kritiku,
što ju je osamdesetih uspostavio Igor Mrduljaš, u prilogu indikativna naslova “Pomutnje Talijinih
suputnika”2.
Kada je se u jednom teorijskom prilogu krajem istoga desetljeća poduhvatila semiotička ana-
litičarka Anne Ubersfeld, u tekstu što ga je u prijevodu donio časopis Quorum, i opet se pokaza-
lo da je u kritici posrijedi “osobito nepouzdan (meta-)diskurz uzme li se u obzir da ne pojašnjava
svoja ograničenja ni uvjete iskazivanja, bilo da se javlja kao refleksivni diskurz koji izravno reagira
na predstavu, bilo da se javlja u ruhu ‘prirodnosti’ i ‘spontanosti’, kao plod nadahnutog diletanta”
– diskurs, pače, koji nužno pati od nekih “ograničenja” i na koji “vrebaju mnoge zamke”. Povodom
pak ograničenja, navode se “a priori zadani prostor i svrha” toga “oblika obavještavanja”, zatim
“ideološko-politička boja izdavača”, obvezanost “čitaočevom kompetentnošću”, “pripadnost kaza-
lišnim krugovima u kojima su sudionici kazališnog čina nužno povezani jedni s drugima” te uče-
stalost “identifikacije s nečijim opredjeljenjem”, s “onim što je proslavilo ovoga ili onog kazališnog
praktičara ili s kulturnom klimom u određenom trenutku”. Pa ipak, autorica dopušta da su ta ogra-
ničenja “mnogo neodređenija” ako je u pitanju neki “specijalizirani sveučilišni i kulturni časopis”: i
ona dakle oštro dijeli dnevnu od časopisne kritike, u kojoj je, veli, kritičaru moguće uporabiti “pre-
cizniji metajezik”, kao i načelno biti nezainteresiran za “aksiološko ocjenjivanje ili ocjenjivanje bi-
lo stvarnog bilo željenog ideološkog značenja djela i izvedbe”. No i tu očito vrebaju neke zamke,
kao što je “zarobljenost strogim zahtjevima znanstvene objektivnosti”, a njezini su kriteriji, ističe
Ubersfeld, “prilično daleko od toga da budu utvrđeni”. Kritičar se nadalje obilježuje dvostrukom
publikom svojih napisa, javnošću svakako, ali i publikom kazališnih stručnjaka, kojima bi “kritičar
rado igrao ulogu mentora i voditelja”.
Razapeta dakle između “pedagoškog diskurza” kojim publiku što još nije vidjela predstavu
usmjeruje, a čovjeka koji ju je vidio nagoni na razmišljanje, te s druge strane spomenutom aksi-
ološkom prisilom ako se obraća kazalištarcu, kazališna kritika podvaja se prema teoretičarki i u
svojem “modelu pisma”, na narativni, deskriptivno-analitički karakter ako se usredotočuje na tek-
stovni predložak predstavi, te na različite modele – “opisni”, “aksiološko-vrijednosni” ili “asocija-
tivni” – usredotočenja na režiju, u kojem, u idealnom slučaju, prevladava prema njoj semiološki
pristup, to jest “analiza znakova predstave”, kojom će se “dovesti u odnos tekst i scenska praksa,
prostor i udio glumca”. Na završetku ove kratke analize, prispjesmo i do zamki: kritički diskurs mo-
že zastraniti prema “dogmatičnosti”, naracijom se “zadržati na površini”, biti “bezizražajno opširan”
ili se “usredotočiti na samo jedan element”, može ne dozvati nijednu ili previše “kulturnih” ili pak
“ideoloških referenci”, može, naposljetku, “zloupotrijebiti metajezik”, ili pak “pobjeći u subjektiv-
nost, što se osvećuje kao takvo”. Jedini spas što ga Ubersfeld kritici nudi jest završni blagoslov:
“ako je teatar umjetnost, to je isto i njegov kritički metadiskurz”.
Koliko god ovome laskavom, u načelu analitički neovladivom artističkom obzoru prkosio
stvarni status kazališne kritike u percepciji kazališnih praktičara i svekolike kulturne i intelektualne
javnosti, valja uočiti da doznačivanje uzajamne upućenosti kako u pogledu zajedničke uplete-
nosti u odgovornost za stanje kazališne kulture tako i u pogledu, u krajnjem ishodu, zajedničkog
– umjetničkog i kritičkog – karaktera intervencije u komunikacijsko polje “kulture”, pa činilo nam
se ono danas i opravdanim, donekle zamagljuje povijesnu uokvirenost, a onda i privremenost
svojega imperativa. On se naime očito ne može odnositi na kritiku koja nastaje kao plod salonske
2
Tekst je dio bloka što ga je isti autor uredio pod nazivom “Hrvatska poslijeratna kazališna kritika” u časo-
pisu Prolog iz 1982.
Lada Čale Feldman: Kazalište šezdesetih i “hrvatska mlada kritika”
i prosvjetiteljske kulture 18. stoljeća ili tržišne propulzivnosti kazališta kao mjesta masovne zaba- 111
ve i nacionalnog hrama u 19., kad kritika cvate poglavito u dnevnim glasilima, jer čuli smo ko-
ja su u tome slučaju njezina ograničenja. Teško se može odnositi i na kritiku prvih desetljeća 20.
stoljeća, kada prva avangarda izravno prkosi komercijalizmu, a onda i kritici koja ga prati svojim
pedagoško-reklamnim zaostalim kasom. Može se dakle probiti tek s afirmacijom, kako Ubersfeld
veli, “sveučilišnih i kulturnih časopisa”, pa stoga i nije čudo što se u punom smislu javlja upravo u
povijesno-kulturnom razdoblju za Europu pedesetih, a za Hrvatsku poglavito šezdesetih godina,
kada manifesti i auto-referentni iskazi počinju krasiti ne samo vizionarsko-praktičarske nego i kri-
tičke naraštajne istupe.
Ne miješaju se tu samo aktivističke i estetičke aspiracije kazališta i njegove kritike, nego i, s
jedne strane, kazališta i drugih oblika društvene i intelektualne akcije uopće, te naposljetku ka-
zališne i kritika drugih predmetnih usmjerenosti. Doba je to zaziva ne samo novog kazališta ne-
go i formulacije ideja o novome društvu i novom mjestu javnog intelektualca u njemu, nakon
što su se u Europi slegle poslijeratne neuralgije, a u Hrvatskoj, tj. onodobnoj Jugoslaviji, ne samo
popustila stega socrealističkog poetičkog dictuma, nego i prvotna sreća nad oslobođenjem od
njega i pukim “otvaranjem svijetu”. Pa ako se pedesetih u Francuskoj časopis Théâtre populaire
samo pridružio borbenim naslovima kao što su Les temps modernes, Les lettres nouvelles, La nou-
velle revue francaise i Combat, tako se i u Hrvatskoj krugovaškom pa zatim razlogaškom narašta-
ju, naslijeđenom Kolu i novouspostavljenom Telegramu, koji su svoje stranice redovito nudili i
ambicioznijim kazališno-kritičkim napisima, krajem šezdesetih, točnije upravo 1968, naposljetku
pridružio i kazalištarski Prolog i njegovi izmjenjivi, nipošto ekskluzivistički nastrojeni, stalni i pri-
vremeni “prologaši”.
Da je Prolog, a osobito njegovi prvi aktivistički uvodnici, tek kazališno-časopisna rezultanta ne
samo općeg kritičkog buđenja u šezdesetima nego i nastojanja da se uspostavi neka kritička pre-
kretnica, te da pojava toga časopisa nije dakle nužno i jedino vezana uza spoznaje o europskom
i prekomorskom “novom kazalištu”, nego da bi se ona mogla razmatrati u kontekstu neke zajed-
ničke, kako se onda voljelo govoriti, “platforme” kritičkih istupa i kada su u pitanju druga umjet-
nička i kulturna područja, htjela je dati naslutiti druga sintagma moje najavljene teme, odrednica
“hrvatska mlada kritika”. Posrijedi je naime reminiscencijama opterećena parafraza iz naslova
zbornika što je također na pragu sedamdesetih htio objediniti i sumirati svekoliku kritičku praksu
šezdesetih godina, ne razvrstavajući je logikom njezinih pjesničkih, prozaističkih, likovnih ili ka-
zališnih povoda, nego se trseći od nje izgraditi u sebi nepodijeljen i neovisan mladokritički blok.
Stoga će i pravi zadatak mojega priloga zapravo biti pokušaj da istrgnem pitanja kazališne kritike
iz isključivo teatrološkog i kazališno povijesnog obzora te da rasvijetlim što je takva manifestna
objediniteljska ambicija donijela mlađoj generaciji kazališnih kritičara. Pokušati mi je dakle odgo-
voriti na nekoliko pitanja: do koje je mjere takva ambicija preobrazila meta-diskurs toga narašta-
ja, mjeru njegove odgovornosti, subjektivnosti, ideologiziranosti, prizemnosti ili zaumnosti – svih
onih prethodno spomenutih odlika i zamki što ih je sažeto ponudila Ubersfeld – a koliko se pak
nužno prostro zijev između postulirane uklopivosti kazališne kritike u te zajedničke obzore i spe-
cifičnosti njezine primarne obvezanosti neposredno danoj kazališnoj praksi svojega vremena i
prostora; u kojoj je mjeri pak sama ta praksa doista davala povoda tovrsnim kritičkim pretenzija-
ma, prednjačila ili pak zaostajala za svojom kritičkom su-govornicom? Naposljetku, nastojat ću
izdvojiti neka ključna imena te tada novorođene, mlade kazališne kritike, imena koja su redom
nastavila intenzivno djelovati i u desetljećima koja su uslijedila, a napose sugerirati koje je ključno
112 europsko kritičko i kazališno-kritičko ime, između ostalih, posulo i kakve svoje različite autorske
tragove po stilskom, tematskom i ideološkom inventaru kazališnih “mladokritičara”.
Prije i pokraj, dakle, Prologa, kojemu ćemo se doskora obratiti, bijaše “hrvatska mlada kriti-
ka”, no u zborniku njezine ponude obreo se tek jedan jedini kazališno-kritički osvrt, tekst Petra
Selema koji bi nam inače očito mogao poslužiti i kao sjajna dijagnostička karta za naš nominalni
interes, budući da je naslovljen “Današnje hrvatsko glumište”, a izvorno objavljen, gle, i opet baš
1968. Prije nego što se zaputimo usporedbenim odvojcima predgovorne obznane o tome što
su obzori “hrvatske mlade kritike” s jedne, a što Selemova teksta kao njezine deklarativne kazališ-
no-kritičke metonimije s druge strane, istaknimo da su u zborniku mjesta ipak našli i tekstovi još
pokojeg inače i kazališno-kritički povremeno, a u pojedinim slučajevima kasnije čak i intenzivnije
uposlenog autora – tako primjerice i Zvonimira Mrkonjića, Vjerana Zuppe i Veselka Tenžere. Ti se
autori ovdje redom obraćaju pjesništvu, potvrđujući, međutim, i svojim znanim mnogostranim
osobnostima da su predmetne međe mladih kritičara odsad ustuknule pred samosvojnošću kri-
tičkog idiolekta i zamalo postale – bespredmetne. Ili bi tako možda samo htio pisac predgovora
Hrvatskoj mladoj kritici, Zvonimir Mrkonjić – zanimljivo, uza Zuppu i Antu Stamaća, revni prevo-
ditelj njihova prijevodnog zbornika što i opet odjekuje sličnim zvonom, Nova europska kritika,
objavljivanog u tri toma u rasponu od 1968. do 1970, gdje se i opet dominacija pjesništva kao
predmeta prosudbenog zora prekriva općom idejom kritike. Što bi, dakle, na istome tragu, tra-
gu Richardovu, Heideggerovu, Friedrichovu, Blanchotovu, Pouletovu, Bachelardovu, Sartreovu,
Benjaminovu i Guardinijevu, Ingardenovu, Staigerovu, Spitzerovu, Barthesovu i Derridaovu, htje-
la “hrvatska mlada kritika”?
Prije svega, sudimo li po Mrkonjićevim visoko postavljenim ciljevima, namjera joj je prekinuti
s kritikom kao trenutačnim “refleksom”, “montažom dojmovnih pražnjenja”, “eruditskom neumje-
renošću i ideološkom snishodljivošću”, te ustoličiti kritiku kao refleksiju što “dolazi iz neke unu-
trašnje nužnosti subjekta” i vraća se fenomenološki natrag “k samoj stvari”, ali ne tek samoj stvari
kritičkog povoda, nego i zapretanoj “kritičkoj svijesti svojega doba”, dakle “kolektivnom nacrtu”,
“općem rasporedu svojega ovdje i sada” prema kojemu kritičar, veli Mrkonjić, “stoji nužno u po-
zitivnom odnosu” jer bi se inače “iscrpljivao” u svojoj osobnosti. Poima li se kritika kao stanovište
s kojega se “određuje cjelokupna ljudska djelatnost”, osigurat će si “moralni maksimum” i odbiti
“probitačnu nagodbu” s lažnom kritičkom sviješću i ne-kritičnošću kao takvom. Ustručavajući se
da hrvatske mladokritičke napore baš označi u terminima povijesnog prijeloma, Mrkonjić ipak
njezinu razliku vidi baš u “povećanju raspona suprotnosti i proturječja što tvori polje njezina dje-
lovanja”, ali ne u smislu njojzi imanentnog pluralizma, nego baš u smislu radikalizacije jaza koji
dijeli spomenuti prezreni kritički “refleks” od željene kritičke “refleksije”.
Drugo bitno obilježje, a ujedno i opetovana riječ autorova predgovora jest samoća mlade
kritike, odsječenost od nasljeđa i stoga nužna upućenost na “kontinuum vlastitog nacrta” kao
“okućenost njezine posebne kritičke mogućnosti”. Osamljena jer bez bliskih uzora, okrenula se
“dalekim i paradoksalno razdaljenim autoritetima”, ali ne “eklektičkim pabirčenjem i difuznom
eruditivnošću”: od njih ju je sačuvala težnja za pronalaskom “smisla i sudbine te samoće”, na-
stale nakon “nevremena nadziranog književnog stvaranja”, ali i “euforije oslobođenja od njega”.
Spomenuti razdaljeni autoriteti, veli Mrkonjić, nisu bez razloga iznikli baš na rubovima filozofije
i umjetnosti, kad su mladokritičari u spomenutoj svojoj težnji tražili “izvorniji smisao”, “svjesniji i
odgovorniji zahvat u suvremenost”. Ali samoća i cvat usred zapuštenog terena, čak i nakon što
se “raskinuo sloj dojmovne magle kritičkog impresionizma”, imaju svoju cijenu, pa u “teškoći izdr-
žavanja samoće”, prema autoru, valja vidjeti i uzrok nekim zastranjenjima mlade kritike, kao što
je “izdvajanje” kritičke “esencije prije kritičkog ozbiljenja egzistencije samoga predmeta”, pa čak i 113
“priviđenje predmeta prije no što se on kritički iskusi”. A kako da se to ne dogodi kad kritičar, ko-
liko god osjećao “ogoljelu zagonetnu prisutnost predmeta” do koje je Mrkonjiću toliko stalo, ipak
u kritičkom činu uvijek “rekapitulira i vlastitu osobu”, “rasudbeni subjekt koji življenje krize svagda
pretvara u mogućnost kritike”. Tako naposljetku ne ishodi kao proturječno što “zanimanje mlade
kritike ... premašuje usko određenje predmeta kao SAMO književnog, kazališnog, likovnog, glaz-
benog itd”: primarni postaju “razgovijetnost djelatnog polja podudarnih kritičkih gesta” i “jedin-
stveno kritičko ponašanje”, a kritički prostor zadobiva “bitno proizvodnu funkciju”, dapače, postaje
sam “prostor slobode kritičkog predmeta da se pojavi u kritičkom činu kao samobitna, neotuđi-
va individualnost”. Cirkularnost je tu dakle dobrodošla odlika: mlada se kritika i rodila usporedo s
književnim naraštajem šezdesetih, pa zato i tek kritički otpušta kritičnost same te književnosti, tek
“eksponira duh samog pisanja kao stanovito refleksivno nadvijanje nad kondiciju jezika u suvre-
menoj hrvatskoj književnosti”. Kasnije ćemo vidjeti da srodno cirkularno zaplitanje stupa na sna-
gu čim se istovrsni pogon sintagmatske apstrakcije upregne i u promišljanje, primjerice, odnosa
kritičnosti samoga kazališta i kritičnosti kazališne kritike, a osobito ako se u žrvanj ubaci najvrući
grumen, odnos “kazališta” i “politike”: jedna od najomiljenijih retoričkih tvorbi postaju opetovane
varijacije hijazmičkih premetaljki i morfoloških prenamjena riječi teatar, kritika, kultura i politika.
Mrkonjić prostor mladokritičara osvaja dakle zajedno s prostorom nove književne genera-
cije koja se prema njemu, za razliku od ideologiziranih i kontra-ideologiziranih književnih pede-
setih, konačno vraća književnoj samobitnosti, baš koliko i kritika kritičkoj, pridružujući se prvoj
u zajedničkom “prostoru svojevrsnog KNJIŽEVNOG mišljenja”, tako da se “književna mogućnost”
zaoštrava “do kritičke refleksije” i obrnuto. Što pak onda omogućuje da se ustvrdi kako obje, baš
prodorom u “dublje tijelo svojega iskustva” uspijevaju “na širem planu saobraćati s temeljnim dis-
kursom zbilje”. Zapamtimo ove riječi, jer one će ostati Mrkonjićev credo i kazališnim povodima,
osobito u već spomenutoj diskusiji o kazalištu i politici, kada će istim retoričkim zahvatom po-
kušati pomaknuti “oslobodilačku praksu teksta” – bilo pjesničkog ili kazališnog djela – “iznad svih
instrumentalističkih i ideoloških prakticizama”. Zasad se okrenimo svojem drugom naznačenom
pitanju – kako je Petar Selem, jedini kazališni kritičar zbornika najavljen ovim visokoparnim ide-
alima, ostvario Mrkonjićev “obrat krizne intuicije u konstruktivni stav građenja iz samih elemena-
ta krize”?
Naravno, već rekosmo da će nam Selem možda usput pomoći i da dobijemo sliku o “ta-
dašnjem hrvatskom glumištu”: ako je suditi po njemu, hrvatskom su kazalištu šezdesetih malo
ili nikako značila strana gostovanja, osnutak Dubrovačkih ljetnih igara i nominalno dopušteni,
kako Senker u svojem pregledu toga razdoblja formulira, “tematski, jezični, stilski, dramaturški,
generički i ideološki pluralizam”: Selemova je prva teza potpun intelektualni i umjetnički rasap
kazališne kulture, nastao odlaskom Branka Gavelle i uvjetovan društvenom administrativnom i
financijskom nebrigom, u kojoj međutim kazalište ipak nipošto ne bi smjelo vidjeti svoj alibi, jer
bi tako propustilo sagledati “stanovite anakronističke strukture” koje ga priječe da iz krize iziđe.
A kamo, u kojem pravcu, u uvjetima u kojima kazalištu publiku otimaju “automobilski vikend i
televizijska lagoda”, paradoksalno Talijinu hramu ipak pritom konačno prepuštajući isključivost
estetske svrhe? Zakratko se spotakavši o pitanja “stila” pojedine kazališne kuće kao “bitne kohezije
raznorodnih elemenata što se očituju u njenim predstavama”, Selem će svoj “konstruktivni stav”,
koji bi se, kako čusmo od Mrkonjića, morao izgraditi “iz samih elemenata krize”, oblikovati kao
sljedeći ideal-aksiom: “čovjek će danas sa scenskom umjetnošću uspostaviti dodir jedino ako mu
ova dubokom istinitošću svog stava, jasnoćom svoje svrhe i namjere, čistoćom svoje vizije, stra-
114 stvenošću svoje strepnje, pokaže ponosno lice življenja”. Daleko dospjesmo od Mrkonjićeve knji-
ževne samobitnosti, “značenjskih struktura” i “refleksivnog nadvijanja”, ali brzo ćemo se isto tako
strovaliti u kazališne praktikalije: Selem će od svoje izrijekom priznate “idealizacije” brzo potonuti
u priručni rječnik u kojem se “rade dobre predstave” ako je “čovjek” kojim slučajem “talentiran”, “re-
pertoar” se napada da je servis “slučaja”, “privatnih sklonosti” i “školske lektire”, društvena situacija
naziva “provincijalnom”, ističe da kazalište iziskuje “kolektivno stvaralaštvo”, a zatim zaziva redate-
ljeva osjetljivost prema glumčevoj ličnosti i njegovom, ponovno idealiziranom, “intelektualnom
sudjelovanju” u emfatičnom frazom okrštenoj “realizaciji jedne kazališne vizije”.
No čim se kritičar pokuša približiti opipljivijem karakteru postulirane jedinstvenosti “stila” i
“vizije”, uteg predmetne samobitnosti gurnut će ga opet neumoljivo dolje: druga, naime, važna
okosnica Selemova teksta kojom se pokušava uspostaviti dijagnoza krize jest napad na ono što
naziva, začudo – barem s obzirom na “re-teatralizaciju” teatra što ju je proklamirala “druga avan-
garda” istih godina – “fetišizacijom kazališne prakse”, koja da je raskinula “organske veze sa sre-
dinom, književnošću, filozofijom i čitavim svijetom u kojem se formira današnja misao i stvara
današnja umjetnost”. A kako je došlo do tog raskida? Najprije je hrvatski teatar, u težnji da se odu-
pre socrealističkom “dosadnom, pogrebničkom scenskom svijetu”, htio ostvariti “slobodu igre”, ali
“razmahanom gestom” i “deformiranom govornom linijom”, “neo-stilom commedie dell’arte” u
kojem se “u krikovima, zavijanjima i pištanjima, tekst beznadno gubio”. Zatim je to isto “zanatski”
orijentirano nastojanje uspjelo kontaminirati i “tradicionalni, realističko-psihološki način glume”.
Sve u svemu, ostali smo, veli Selem, u “zatvorenom teatru”, zatvorenom prije svega za misao, a
ona bi, dakako, morala u kazalište priteći prije svega preko teksta, i to hrvatske književnosti, na-
žalost, u šezdesetima očito sve to rjeđeg stanovnika hrvatskih pozornica, zbog razlaza koji nije
nastupio uslijed efemernih financijskih pitanja, nego koji se zbio u sferi “relevantnih estetskih i mi-
saonih razilaženja”: hrvatski se pisci nisu mogli odazvati kazališnim “ispraznim igrarijama”.
I tako se jedini kazališni mladokritičarski prilog ovog zbornika, za volju, kako Batušić u svo-
joj knjizi Selemovim povodom sugerira, “bliskosti filozofijskoj kritici”, morao vratiti književnosti i
opovrći samu samobitnost svojega predmeta, ne uspijevajući zorno predočiti ni promisliti što bi
zapravo bila relevantna estetska i misaona preobrazba njegovih “anakronističkih struktura”, ako
ne upravo revizija očito ipak i Selemu još uvijek neupitne pretpostavke kako je kazališni feno-
men utvrđeni odnos između zadanih veličina institucije, redatelja, teksta i glumca – o “istinitosti
stava”, “stilu” i “viziji” da i ne govorimo. Mogli bismo, dakako, tu njegovu snimku stanja, koliko god
se Selem ovdje predstavljao kao reprezentativan za kazališni odvjetak mladokritičarske refleksi-
je, smatrati ipak tek pojedinačnim i izdvojenim stavom, kada nas na programatskim stranicama
novostvorenog časopisa Prolog iz 1968. – inače časopisa koji će tih godina ugostiti ključna nova
kazališnokritička imena poput Slobodana Šnajdera, Vjerana Zuppe, Zvonimira Mrkonjića, Darka
Suvina i Mani Gotovac, a doskora i Petra Brečića – ne bi dočekalo ne toliko slično nezadovoljstvo
koliko podudaran uvid u glavni uzrok kazališnoj krizi.
Naime, svojim izazovnim naslovom “zašto istupamo?” novo je uredništvo pod vodstvom
Darka Gašparovića također pokušalo novo stanje refleksije o kazalištu ambiciozno formulirati u
terminima borbe za “vlastiti stav, estetičku platformu i opredjeljenje u današnjem neobično kom-
pleksnom povijesnom i kulturnom trenutku”, i ono ističući težnju da “istupi kao jedinstvena grupa
s jasno i beskompromisno izraženim vlastitim kritičkim stavom”, no kada se u verzalom istaknu-
tim riječima pokuša pronaći što je stožer te obećane jasnoće i beskompromisnosti, tog, pače,
pandana Mrkonjićeva “mišljenja književnosti” u naglašenom “MIŠLJENJU TEATRA”, i opet ćemo
dospjeti do istog do čega smo dospjeli i u Selema, naime, do “AUTOHTONE DRAMSKE RIJEČI”
koja se “MORA OTVORITI PREMA ODLUČNOM I BESKOMPROMISNOM KRITIČKOM ANGAŽMANU 115
U BITNIM I PRESUDNIM ETIČKIM, SOCIJALNIM, POLITIČKIM, MORALNIM I EGZISTENCIJALNIM

PITANJIMA VREMENA I PROSTORA”. Ta nas referencijalna više nego strukturalna kritička usmje-
renost možda i ne bi toliko čudila, kad ne bismo uskoro čuli kako će za volju njezinih ambicija
ipak morati ustuknuti ona prva, estetska platforma, nominalno jednako jasna i beskompromi-
sna, s obzirom na to da uvodničari u istom tekstu smatraju kako je u korijenu, dakle, otvaranja
Prologova prostora kritičkoj refleksiji zapravo “stav da je nužno ... objavljivati i izvoditi one teksto-
ve koji po svojoj vrijednosti ne mogu zadovoljiti stroge estetičke kriterije”, a sve u svrhu “stilskog i
jezičnog izgrađivanja... nacionalnog kazališta”.
Zapravo, i sam je Prolog svoj naslovni znamen sročio asocijativno dozivajući naslov avangar-
dnog Vojnovićeva dramskog teksta Prolog nenapisanoj drami, ne razumijevajući međutim izgleda
baš puno od njegova smisla, s obzirom na to da je posrijedi prvi hrvatski dramski tekst koji je još
1929, uvelike obuzet Pirandellovim anticipacijama kazališnih eksperimenata, eksplicitno pred-
vidio i u punom smislu te riječi dekonstruirao onu prije spomenutu, a po mladokritičarima oči-
to nespoznatu “anakroničnost kazališnih struktura” pozornice-kutije što je u kazalištu šezdesetih
stala izbijati na vidjelo, dospijevajući u sam fokus novoteatarskih prevrata, izrazito ratoborno po-
stavljenih u pitanjima dramskog jezika, stila i očuvanja nacionalnih “totalnih” institucija bilo koje
vrste, pa onda i kazališta.
Tako je Prolog dospio u svojevrsnu shizofrenu poziciju: s jedne strane revno je težio da na
svojim stranicama objavi priloge Brooka i Grotowskog, Melchingera, Handkea i Mayera, Sartrea
i Barthesa, kao i da se iz broja u broj posveti novonastalom domaćem kompleksu studentskog
kazališta i studentskih festivala kao što su MIFSK I IFSK, a s druge je strane svesrdno nastavio pra-
titi tekući profesionalni repertoar, kao i nastojao njegovati zagubljeni duh negdašnjih autohto-
nih kazališnih prosvjetitelja, vraćajući se jednoj po jednoj krucijalnoj figuri “nacionalnog kazališta”
– tako Miletiću, pa Demetru, pa Šenoi – makar to ujedno značilo itekako plaćati kritičarski danak
“anakronističkim strukturama”. Uza svu raznolikost, otvorenost časopisa prijevodnim prilozima,
angažman na okupljanju intelektualaca izvan uže kazališne sfere, osobito filozofa i književnika, na
pitanjima “kritične sudbine naše kulture”, kulturne politike i politike uopće, napose, dakako, “po-
litičke drame”, Prolog nije uspio iznjedriti nikakav autonoman, “jasan i beskompromisan”, nekmo-
li “radikalan” projekt “mišljenja kazališta” na posve drugim institucijskim, organizacijskim, a onda
nužno i estetskim osnovama nego što su one koje su bile svojstvene tekućem hrvatskom kazališ-
nom životu, a kojim su njegovi suradnici inače bili tako izraženo nezadovoljni. Izuzetak su tek dva
napisa o studentskom kazalištu, Mire Međimorca i Željka Falouta, te članak “Tjelesno u kazalištu”,
također Mire Međimorca, koji je svoj rad sa SEK-om na jednoj od najprovokativnijih predstava tih
godina, Ars longa, vita brevis po Johnu Ardenu, pokušao smjestiti u kontekst američkog i europ-
skog novoteatarskog vala, razumijevajući zajednički movens Livingovaca, Brooka, Grotowskog,
Tomaszewskog i Strehlera potpuno suprotno ključnom Prologovu prvotnom istupu, naime kao
ideju “kazališne umjetnosti nezavisne i samosvojne prema drami i dramskom piscu”.
Stoga se i u kazališnoj kritici potvrdilo ono što je za kritiku suvremenog pjesništva, i opet
1968. ustanovio Zvonimir Mrkonjić, i ne sluteći koliko će se te riječi moći obrušiti na njega samog,
da naime nije uspjela “uspostaviti svjestan i samobitan kritički odnos” prema svome predme-
tu, dopustivši njegovim neprepoznatim i slabašnim avangardnim izdancima da je retroaktivno
“razotkriju kao jednu od svojih prijeđenih faza”3. Tako je simptomatično da je i Mrkonjić, inače
3
Za potvrdu te, Mrkonjiću ukradene formulacije kada je u pitanju kazalište, usp. doktorsku disertaciju Marina
Blaževića Recepcija i produkcija novog kazališta iz 2007. te gorčinu odnosa prema tada novorođenoj ili mla-
116 po profesiji dramaturg u kazalištu Gavella, svoje ponajbolje tadašnje kazališno-kritičke refleksi-
je posvetio upravo dramskim djelima, pišući, primjerice – paradoksalno – o Držićevoj virtual-
noj, dramaturški ugrađenoj, no ne i eventualno izvedbeno ostvarenoj ili ostvarivoj “teatralnosti”.
Uopće, ako se cvat pojmovne apstrakcije, već znan iz Mrkonjićeva spomenutog predgovora, na
području pjesništva pokušao osloniti barem deklarativno na tvarnost jezika kao “duboko isku-
stvo” pjesništva šezdesetih godina, kojim ono upravo ostvaruje svoj zauman doticaj s “temelj-
nim diskursom zbilje”, onda će se istovrsna kritičarova retorička postava, kada na red dođe odnos
kazališta i politike, preciznije, na političku dramu, uvijek oslanjati upravo na samu esenciju “tea-
tralnosti” kao ključnu sponu s “diskursom zbilje”. Uvid u ključne izvatke iz Mrkonjićeva doprinosa
Prologovoj diskusiji o odnosu kazališta i politike otkriva, međutim, da “esenciju teatralnosti” – ili,
drugdje, “istinsku teatralnost” – vidi prije svega kao “dosezanje prolaznosti”, “otkriće prolaznosti i
propadljivosti diskursa naše sadašnjosti”, kao što i sam teatar vidi “kao mjesto na kojemu se pad
u banalnost, taj neautentični oblik čovjekove bačenosti, pretvara u otjelotvorenu, oslobođenu
prolaznost”, pa stoga i ne čudi što i političnost kazališta nalazi u nekoj “izvornoj ideologičnosti
koja ne bi bila drugo do li teatralnost sama zatečena u činu svoje scenske prisutnosti”, što je po-
navljana teza koja se u svojoj pritajenoj i neizravnoj političkoj dimenziji ponajbolje kristalizira u
sljedećem odlomku:
“Kazališni je čin uvijek i prije svega neka apsolutna imanencija, imanencija svih sredstava ka-
zališnog stvaralaštva ... imanencija, dakle, cjelokupnog motora proizvodnje scenskih značenja.
Ali, s druge strane, kazališni čin nije nešto prema čemu bi se stvarnost, pa bila ona neposredno
politička, odnosila kao prema nečem izvanjskom. (...) Ova dva sustava ne bi bila u uzročno po-
sljedičnoj vezi već u suodnosu: jedna gesta, riječ ili ideja preneseni iz jednog od tih dvaju sustava
u drugi pokreću niz potpuno neovisnih posljedica objašnjivih samo ustrojem sustava. (...) Ostaje
otvorena mogućnost da, stvarajući u kazalištu mi iznutra, iz samog kazališnog čina, kritički utje-
lovimo neke stvarnosne datosti, da se senzibiliziramo stvarnošću pa, ako hoćete i politikom kao
sistemom znakova što ima svoju određenu teatralnu vrijednost” (1969, 14-16).
Teatralnost kao imanencija u koju se naposljetku utapa i sam “diskurs zbilje”, jednako kao i
spomen “scenskih značenja” i “sistema znakova” lako će nas naputiti na udaljeni europski autori-
tet Mrkonjićevih novokritičkih priključaka, jedino naime njezino veliko ime koje se ikada sustav-
no bavilo kazalištem, ime Rolanda Barthesa, čiji je Nulti stupanj pisma već zasigurno imao velika
udjela u Mrkonjićevu promaknuću “refleksivnog nadvijanja nad kondiciju jezika” kada je na redu
bila književnost. Provodna se naime nit Barthesova kazališnog interesa, probuđenog u vrijeme
nastanka spomenutog eseja, upravo i razaznaje u dvojnoj odanosti kazalištu kao s jedne strane
mjestu bogata kompleksa primarno autoreferencijski upošljivog znakovlja, a s druge kao povla-
štenom poprištu obznane ljudske prolaznosti, smrtnosti i propadljivosti. No posrijedi je odanost
koja nikada, možda i zbog razumljivih olakotnih okolnosti, nije propuštala gore spomenutu ide-
ologičnost iz nedefinirane “izvorne” prometnuti u itekako povijesno uočljivu, objašnjivu, a onda i
promjenjivu kategoriju.
dorođenoj kazališnoj kritici iz perspektive i nekih pionira (Ivica Boban) i čitave plejade nasljednika druge
kazališne avangarde šezdesetih godina u Razgovorima o novom teatru, ur. M. Blažević, Zagreb: Centar za
dramsku umjetnost, 2007. Primjerice, evo što veli Ivica Boban: “U to vrijeme bilo koja radikalnija dramatur-
ška intervencija u tekst nije bila dopuštena i predstavljala je prijestup, prije svega sankcije one kritike koja je
u to vrijeme uglavnom bila usuglašena s vladajućim akademskim ili političkim centrima moći. Bilo koji tjele-
sni teatar i izraz u to vrijeme, a i dugo prije, osim klasičnog baleta, imenovan je kao ‘niža i marginalna’ vrsta
izraza i teatra, u najboljem slučaju kao manje važan eksperiment, čak etiketiran kao dekadentan, uvezen, ‘fi-
zički’ mutav, nedostojan ‘visokog teatra’ i duhovne nadgradnje, a samim time negativno obilježen i izoliran”
(ibid., 147-148).
Barthesovo me dakle ime dovodi do posljednje točke moje argumentacije, naime do hipote- 117
ze kako su novi tonovi što ih u hrvatsku kazališnu kritiku šezdesetih godina unose, uz Mrkonjića,
Darko Suvin, Petar Selem, Vjeran Zuppa, Mani Gotovac ili Petar Brečić – kritičari koji nastavlja-
ju o kazalištu pisati ili se njime baviti u desetljećima koja slijede – zapravo umnogome srodni
ambicijama, stilu, odabranim temama i toposima spomenutog francuskog strukturalističkog i
poststrukturalističkog teoretičara, koji se kazališnom kritikom bavio, kako rekosmo, u ranoj fa-
zi svojega spisateljstva, pedesetih godina, naprasno je napustivši zgrožen nemogućnošću tada
aktualnog francuskog kazališta, ponajprije “popularnog kazališta” Jeana Vilara, ili da povuče kon-
zekvence njegovih kritičkih opaski, ili pak da mu podastre dovoljno novih dobrih razloga da se
njime na takav način nastavi baviti. Jedan je zlobnik svojedobno na račun hrvatskih kazalištaraca
kritičara sročio podrugljivi distih: “U našoj kritici pravi je art pisati mudro ko rolan bart” i, čini se,
nije promašio, premda bih osobno tome pitanju prišla s dobrohotnošću analitika koji u toj činje-
nici vidi svjetlije poglavlje hrvatske kazališne kritike, koje bi se možda moglo i pomnije istražiti
nego što je ovdje meni moguće, pa bih stoga tek naznačila čime bi se takva teza možda mogla
potkrijepiti, uzevši, dakako, u obzir sva ograničenja i zamke koji su u uvjetima post-socrealistič-
kog ozračja, ali i u uvjetima još mogućih zabrana – primjerice, Prolog ju je zbog sudjelovanja ne-
kih suradnika u studentskim zbivanjima na sveučilištu doživio nakon puka dva broja – vrebali na
mladokritičarski naraštaj.
Prije svega, Barthes je i kao mladi kazališni kritičar, podudarno spomenutim hrvatskim ime-
nima, započeo nošen intelektualnom baštinom egzistencijalizma i fenomenologije s jedne, mar-
ksizma s druge strane, te jednako bio zatravljen dvojakom, estetsko-političkom popudbinom
kazališnog fenomena što je zarana evocira kao zaboravljeni meritum svake kazališne diskusije,
opetovano podsjećajući svoje moguće istomišljenike na komunitarne ideale grčke tragedije –
igrom slučaja, jednoga od prvih kazališnih interesa i mladoga Vjerana Zuppe iz Studentskoga lista,
ali i kasnijeg revnog potpornja Brečićeve začudne hipertrofije estetskih dometa i ritualnih impli-
kacija folklorne Paške robinje. Skeptik prema avangardi te zagovornik utopijskog spoja zahtjev-
nosti klasičnog repertoara i pučke prihvaćenosti, Barthes je nakon pariških kazališnih gostovanja
Berliner ansambla postao, nadalje, veliki pobornik brehtijanske poetike. Tome će se odvjetku
društveno-umjetničkog, a onda i kazališno-kritičkog nazora, primjerice, i Darko Suvin trajno ži-
votno posvetiti, započevši već pedesetih kazalište promatrati u rasteru svoje radikalne razdiobe
“dvaju vidova dramaturgije” (usp. napise okupljene u Suvin, 1964), jedne, zatvorene i građansko-
-individualističke te druge, otvorene, pučkog teatra u najširem smislu. Kasnije, međutim, suprot-
no francuskom oduševljeniku za spektakularnost “čistih označitelja” sportskih natjecanja, hrvanja,
varijetea, vodvilja i akrobatike, Suvin će iste ove pojave svrstati u “nefabularnu ili adijegetičnu gru-
pu djelatnosti” koju ne može obuhvatiti njegova fenomenologija mehanizma kazališne recepci-
je, jer da posrijedi nije kazalište (usp. Suvin, 1989). I Barthesu je, kao i Selemu, kritička meta prije
svega “anakronizam kazališnih struktura” i njihova homološka sprega s institucionalnim, društve-
nim i mentalnim građanskim sklopom, samo što će kritike francuskoga autora daleko analitič-
ki preciznije i konkretnije od Selema ukazati što u pojedinoj predstavi svjedoči o tome da je na
djelu “zatvoreno” kazalište građanskog pedigrea. Izravno napadajući “malograđansko i građan-
sko društvo”, Barthes je u njegovim osiromašenim ili obrazovno evoluiranim slojevima ipak htio
vidjeti zametke nove, odrasle, aktivne publike, dok Selem u njoj vidi tek zabludjela konzumen-
ta automobilskih vikenda i televizije, ustručavajući se da pribjegne kompromitantnom socreali-
stičkom pojmovniku i povrijeđeno hrvatsko građanstvo izloži jednako strogoj ocjeni. Barthes je,
nadalje, bio sklon da se kazališnim povodima odmetne od pomnije analize pojedinačne pred-
118 stave na esejistički teren načelne kritičke refleksije koja će u kazališnim obrascima prepoznava-
ti simptome globalne kulturne bolesti, što je strategija koju je kasnije u analizi slijeda poetičkih
desetljeća Dubrovačkih ljetnih igara nastojala upregnuti i Mani Gotovac, ustanovljujući različi-
te globalne metaforičke analogije između državne i ambijentalne politike toga festivala (usp.
Gotovac, 1986).
Barthes je, međutim, u svojim kritikama prije svega inaugurirao, kako bi se Ubersfeld možda
izrazila, osebujan “model pisma”, u kojemu sve vrvi imenicama s velikim početnim slovima kao
što su Država, Novac ili Povijest, kakav će u različitim inačicama i s različitim interpretacijskim
dometima nastojati kreirati i Vjeran Zuppa i Mani Gotovac i Petar Brečić, a koji bi se u njihovu
slučaju, opet zlobno, dao sažeti Tenžerinim lapidarnim riječima upućenima Zuppinoj kritici pje-
sništva – “apriorizam do apriorizma”, naime nizanje apodiktičkih sudova koji vrludaju od fenome-
nologijskih preko stilsko-strukturnih do socioloških sudova bez prave ambicije da se ijednome
od tih mogućih metodoloških odabira doista odgovornije i ekstenzivnije posveti (usp. Tenžera,
1995, 63-65). Naposljetku, Barthesova je najintrigantnija kazališno-kritička inovacija svakako bila
sposobnost koja će, doduše drugim, ali i kazališnim povodima, najbolje doći do izražaja u njego-
vim istovremenim Mitologijama, naime da naizgled umjetno izdvoji djelić kazališnog mehaniz-
ma – tako prostor i dekor, osobu ili lice glumca, zastor ili kazališni kostim – te da zatim iz njegove
raznolike kazališnopoetičke uporabivosti iščita profinjene ideološko-estetičke reperkusije. Na
istovrstan će način i Brečić pokušati organizirati svoje filozofeme, primjerice, i oko kostima i oko
prividno periferne kazališne konvencije kao što je zastor, nazivajući ga dotadašnjom “sitnicom te-
atarske pojave” kojoj će sam pridati težinu “velikog šuma diobe u udaru razlike” (Brečić, 1997, 13
i 15). Ukratko, dok Barthes nakon nepuna desetljeća svojega angažmana prekida s kazališno-kri-
tičkom djelatnošću, priznajući da ga je unatoč tome kazalište i dalje obuzimalo više nego ikoja
druga umjetnost (“Na križištu čitavoga djela, možda Kazalište”, izjavljuje u Roland Barthes sam o
sebi), ali prije kao veličanstvena, produktivna metafora napregnute objave prolaznosti i smrti ne-
goli kao ostvarena ili čak ostvariva praksa na francuskoj pozornici, naši su se kazališni kritičari po-
kazali njegovim blijedim imitatorima ponajviše stoga što su revno nastavili slijediti tu pronađenu
nit metaforičke obuzetosti kao svoje sigurno zaklonište i od kakve plodne vlastite kritičke nesi-
gurnosti. Ne htijući promotriti uime koje to publike progovaraju, igrajući se ideološke mimikrije
u odnosu na državnu politiku doduše socijalističko-ideološki nadzirane, ali ipak građanske kul-
ture te ostavivši mjesto mogućeg hrvatskog novog teatra u stanju što bi se dalo obilježiti onom
glasovitom i već isluženom Brookovom sintagmom – stanju konceptualna “praznog prostora” –
hrvatski su mladokritičari doista uspjeli tek potkrijepiti ono prethodno spomenuto Mrkonjićevo
izdvajanje kritičke “esencije prije kritičkog ozbiljenja egzistencije samoga predmeta”, to jest “pri-
viđenje predmeta prije no što se on kritički iskusi”. Doduše, dugoročno gledajući, to se u njihovu
slučaju možda i nije ispostavilo kao posve pravedan sud, s obzirom na to da su mnogi od njih
doskora postali, makar i privremeni, dramaturzi, ravnatelji i intendanti različitih hrvatskih kazališ-
nih kuća, no jesu li pritom ujedno ostvarili i novi teatar za koji su se kao kritičari zalagali, drugo
je pitanje.
Literatura 119
Barthes, Roland (2002) Écrits sur le théâtre, Paris: Éditions du Seuil.

Batušić, Nikola (1971) Hrvatska kazališna kritika, Zagreb: Matica hrvatska.
Blažević, Marin (2006) Produkcija i recepcija novoga kazališta u Hrvatskoj, doktorska disertacija,
Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
Gotovac, Mani (1984) Tako prolazi Glorija, Zagreb: Cekade.
Gotovac, Mani (1986) Dubrovačke mišolovke, Zagreb: HDKKT.
Mrduljaš, Igor (1980) “Pomutnje Talijinih suputnika”, ur. temata “Hrvatska poslijeratna kazališna kri-
tika”, Prolog XII, 43, 9-13, 14-104.
Mrkonjić, Zvonimir (1970) uvodna bilješka u: Hrvatska mlada kritika, ur. T. Slavica, Zagreb: Izdavački
centar mladih “Marko Marulić”, 5-14.
Mrkonjić, Zvonimir (1968/2002) “Hrvatsko poratno pjesništvo i njegova kritika”, u: Antologija hr-
vatskog književnog eseja XX. st., prir. M. Šicel, Zagreb: Disput, 237-246.
Mrkonjić, Zvonimir (1985) Ogledalo mahnitosti, Zagreb: Cekade.
Prolog (1968)
Selem, Petar (1970) “Današnje hrvatsko glumište”, u: Hrvatska mlada kritika, ur. T. Slavica, Zagreb:
Izdavački centar mladih “Marko Marulić”, 38-53.
Senker, Boris (2002) Hrestomatija novije hrvatske drame, Zagreb: Disput.
Stamać, Ante i Zuppa, Vjeran (1968-1972) Nova evropska kritika I, II i III, Zagreb: Nakladni zavod
“Marko Marulić”.
Suvin, Darko (1964) Dva vida dramaturgije, Zagreb: Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu.
Suvin, Darko (1989) “Paradigmatika dramaturškog prostora”, Novi prolog, br. 14-16, 98-105.
Tenžera, Veselko (1995) “A isprika za sebe?” i “Arhiv i kronika”, u: Preživljuje dobro pisanje, Zagreb:
Znanje, 63-65 i 98-100.
Ubersfeld, Anne (1989) “Preobrazba kritike”, Quorum: časopis za književnost, V, 5-6, 675-676.
Zuppa, Vjeran (1989) Uvod u fenomenologiju hrvatskog glumišta ili Štap i šešir, Zagreb: Grafički za-
vod Hrvatske.
Nikica Gilić 121
-
Modernizam i autorski film 1960-ih u Hrvatskoj
Uvod
-
U govoru o hrvatskom filmu 1960-ih godina obično se susreće sintagma “autorski film”, jer se
u navedenom razdoblju (ne samo u Hrvatskoj) afirmirala tzv. autorska poetika, ali i specifičan
“autorski” način proizvodnje filmova. Kako je cjelovečernji igrani film svakako najzanimljiviji široj
kulturnoj javnosti, pa se u skladu s njegovim specifičnostima i potrebama obično vodi i kultur-
na politika u području kinematografije, sintagma “autorski film” najčešće se odnosi upravo na tu
filmsku vrstu,1 stoga ćemo njoj ovdje posvetiti i najviše pozornosti, te ćemo je dovesti u vezu s
fenomenom modernizma koji je u kulturi znatno stariji od organizirane kinematografije na po-
dručju Hrvatske (naime, nakon prvih ozbiljnijih pokušaja organiziranja pod ustaškom kvislinškom
vlašću tek je totalitarna socijalistička Jugoslavija krenula u sustavnu izgradnju kinematografskih
institucija).
Proizvodni okviri
-
Prije svega, što se proizvodnih okolnosti tiče, važno je znati da je u čitavoj SFRJ tijekom 1960-ih
na djelu bio postupan proces kinematografske decentralizacije i, barem uvjetno rečeno, liberali-
zacije, dakle popuštanja političke i organizacijske stege.2 Zakonski propisi kojima se rješavala ki-
nematografska problematika postupno su se mijenjali na takav način da se o proizvodnji filma
sve više odlučivalo u pojedinim socijalističkim republikama ondašnje federacije, a sve manje u
federalnoj prijestolnici Beogradu.
Također, proizvodna se moć izmještala iz velikih producentskih kuća i selila u nove (često ad
hoc osnovane) organizacije filmskih stvaralaca: ideja umjetničke vrijednosti bila je upisana i u
službenu komunističku kulturnu politiku, a proizvodi velikih producentskih kuća (npr. Šeki snima,
pazi se Marijana Vajde iz 1962) znali su biti vulgarno populistički kao da su ih proizvele tržišno ori-
jentirane tvrtke situirane u zapadnom kapitalizmu. Naime, velike filmske kompanije imaju svoju
institucionalnu logiku – u kapitalizmu cilj je prodati puno ulaznica i zaraditi, u socijalizmu proši-
1
Za genološku terminologiju vidi Gilić, 2007. Temeljni filmski rodovi (igrani, dokumentarni i eksperimentalni
film, definirani nešto drugačije nego u Peterlićevim Osnovama teorije filma iz 2001) tu se dijele na vrste i žan-
rove. Cjelovečernji (dugometražni) film je, prema toj koncepciji, filmska vrsta, dok su vestern, horor ili melo-
drama žanrovi koje susrećemo i u cjelovečernjim i u kratkim filmovima.
2
Proizvodni mehanizmi razdoblja interpretirani su prema Škrabalu (1998). Ista je knjiga izvor i većine filmo-
grafskih podataka. Novije, skraćeno i prerađeno izdanje Škrabalovih historiografskih istraživanja (Škrabalo,
2008) iznimno je korisno za početne susrete s hrvatskom kinematografijom.
122 riti utjecaj filma (a time i državne ideologije) na što veći broj gledatelja, pa ideja umjetnosti mora
pronaći svoj put k realiziranju u filmovima kroz labirint velikih tvrtki (u socijalizmu k tome i kroz
labirint raznih političkih foruma odlučivanja), što često ne uspijeva uroditi osobitim plodom.
Spomenute nove udruge filmskih djelatnika često su postojale samo zbog snimanja jednog
igranog filma (tzv. Filmska radna zajednica – skraćeno: FRZ), a u Hrvatskoj je posebno zanimljiv
i znakovit slučaj neovisne producentske kuće Filmski autorski studio (FAS).3 Djelujući s potpune
margine, FAS je u novim uvjetima uspio proizvesti nekoliko cjelovečernjih igranih filmova veoma
važnih za povijest hrvatskog filma, primjerice Slučajni život, jedini cjelovečernji igrani film uteme-
ljitelja hrvatske znanosti o filmu (filmologije) Ante Peterlića,4 kao i remek-djelo Tomislava Radića
Živa istina iz 1972. (usp. Škrabalo, 2008: 99). Radićev je film izazvao pravu buru kada zbog pseu-
dodokumentarističkog stila (a vjerojatno i zbog suptilne političke provokativnosti) nije uvršten u
službeni program nacionalnog filmskog festivala u Puli, a glavnoj je glumici Božidarki Frajt, una-
toč festivalskim pravilima, ipak dodijeljena glavna glumačka nagrada.5
Proces kinematografske decentralizacije i djelomične liberalizacije dovršen je, kako u citira-
nim izdanjima povijesti filma na tlu Hrvatske piše Ivo Škrabalo (1998, 2008), tek u drugoj polovici
1960-ih. Najveći je dio ključnih ostvarenja autorskog filma u Hrvatskoj stoga nastao 1966. (Rondo
Zvonimira Berkovića, Ponedjeljak ili utorak Vatroslava Mimice), 1967. (Breza Ante Babaje, Kaja, ubit
ću te! Vatroslava Mimice, Iluzija Krste Papića), potom 1968. (Gravitacija ili fantastična mladost či-
novnika Borisa Horvata Branka Ivande, Imam 2 mame i 2 tate Kreše Golika) i 1969. godine (Slučajni
život Ante Peterlića, Lisice Krste Papića, Događaj Vatroslava Mimice, Nedjelja Lordana Zafranovića,
Kad čuješ zvona Antuna Vrdoljaka), premda je “autorskih” cjelovečernjih igranih filmova bilo i ne-
što ranije,6 a proizvodnja izrazito “autorskih” filmova nastavila se i u 1970-ima (npr. znamenita
Radićeva Živa istina).
Dakle, kako su i filmska kritika i partijski dužnosnici bili nezadovoljni plodovima rada tzv. pro-
ducentske kinematografije prethodnog razdoblja (1950-ih i početka 1960-ih), veća je važnost da-
na filmskim autorima (u kinematografskom slučaju, dakako, prvenstveno redateljima), sasvim u
skladu s raznorodnim, ali međusobno iznimno kompatibilnim poetikama i tradicijama.
Tradicije i inovacije modernizma

-
Prva je takva tradicija europski modernizam koji je ideju autorstva naslijedio (i razradio) još iz
romantizma; ne samo da je “dvorski umjetnik” (utjecajan arbitar u estetičkim i ostalim pitanji-
ma) kod predsjednika federacije Josipa Broza Tita bio modernist (usputno: Hrvat) – književnik
Miroslav Krleža – nego je i jedan dio predstavnika modernističke poetike u hrvatskom i jugo-
slavenskom filmu itekako prigrlio komunističku ideologiju i jugoslavensku politiku (primjerice,
Vatroslav Mimica i Lordan Zafranović).
Koliko god, dakle, neki filmovi predstavnika autorske kinematografije u Hrvatskoj i drugim re-
publikama SFRJ bili i politički provokativni za svoje vrijeme (npr. Carevo novo ruho – Babajin cje-
3
Pokretački je duh FAS-a bio svestrani producent (inače, između ostalog, fotograf i redatelj) Kruno Heidler.
4
O Anti Peterliću kao filmologu i redatelju vidi više u Turković, 2007. te u zborniku 3-2-1, KRENI! (2006), pri-
mjerice u tekstu redatelja i kritičara Zorana Tadića (2006).
5
Vrijedi znati da je među kritičarima koji su vodili kampanju za radikalno modernističku Živu istinu prednjačio
“hičkokovac” Petar Krelja, iznimno rječit i uvjerljiv svjedok kinematografskih zbivanja u Hrvatskoj i Jugoslaviji,
u kojima je intenzivno sudjelovao (usp. Krelja, 1995, 2001, 2003).
6
Poimence: Svanuće Nikole Tanhofera i Prometej s otoka Viševice Vatroslava Mimice (1964), Ključ Vanče
Kljakovića, Krste Papića i Antuna Vrdoljaka (1965).
Nikica Gilić: Modernizam i autorski film 1960-ih u Hrvatskoj
lovečernji prvijenac iz 1961, Papićeve Lisice ili Babajini Mirisi, zlato i tamjan iz 1971),7 sama ideja 123
autorstva nipošto nije bila podzemni tijek hrvatske i jugoslavenske kulture.

Modernistička je tradicija autorstva bila legitimnom orijentacijom epohe, sasvim sukladno
traženju samosvojnog jugoslavenskog umjetničkog puta, između zapadnog konzumerizma i
istočnog socrealizma (o tome više u Gilić, 2003. i 2006; o socrealizmu kojem se taj put suprot-
stavlja usp. Mataga, 1995). U sklopu hrvatske i europske tradicije modernizma nastali su svakako
igranofilmski (dakako, i dokumentaristički) opusi Ante Babaje i Zvonimira Berkovića, dvojice vo-
dećih predstavnika autorskog filma koji nisu prigrlili jugoslavensku ideologiju, ali su unutar blage
liberalizacije pronašli način za ekranizaciju svojih umjetničkih ideja spoja pokretnih slika s knji-
ževnim, glazbenim, likovnim, kazališnim i ostalim visokokulturnim tradicijama. U te se tradicije
hrvatski film s pravom trebao (napokon) upisati i s njima se trebao izjednačiti,8 premda bi se dalo
raspravljati o tome u kojoj je mjeri proces legitimiziranja filmske umjetnosti ikada u potpunosti
proveden (u Hrvatskoj ili bilo gdje drugdje).
Dakako, kao što s pravom ističe Hrvoje Turković (2005), znamenita Zagrebačka škola crtanog
filma (usp. Škrabalo, 1998: 264-314) i modernistički kratki igrani i dokumentarni filmovi nastali
1950-ih itekako su utjecali na davanje legitimiteta modernističkom stvaralaštvu idućeg desetlje-
ća, a ne treba zaboraviti ni zbivanja u glazbi i likovnim umjetnostima, primjerice likovnu grupu
EXAT 51 s početka 1950-ih, u kojoj je s uspjehom djelovao likovni umjetnik te velikan moderni-
stičkog crtanog (te kratkog igranog) filma Vladimir Kristl. On je, nakon ideološkog prekršaja u jed-
nom igranom filmu (General i pravi čovjek iz 1962),9 umjetničku i pedagošku karijeru nastavio u
inozemstvu, skrasivši se Saveznoj Republici Njemačkoj.
No ova stara kulturna tradicija modernizma, pogodno legitimirana političko-estetičkim od-
lukama političkih moćnika, bila je kompatibilna s drugom, specifično filmskom modernističkom
tradicijom, nastalom upravo početkom 1960-ih, kada su francuski “autorski” kritičari Jean-Luc
Godard, Claude Chabrol i François Truffaut na velika vrata stupili na europsku filmsku scenu, s
vremenom preuzevši središnje mjesto u kanonu europskog modernizma i autorskog filma dru-
ge polovice 20. stoljeća. Ti su buntovnici s jedne strane utjecali i na hrvatske redatelje i kritičare
(Ante Peterlić, Branko Ivanda, Krsto Papić, Petar Krelja, Zoran Tadić, Vladimir Vuković...), a s druge
su strane dali alternativni, kontrakulturni legitimitet autorskoj poetici.
Naime, za razliku od prorežimskih redatelja Mimice i Zafranovića,10 ali i od klasično-moder-
nih autora Babaje i Berkovića, hrvatski “hičkokovci”, kako je poklonike francuskog autorstva iro-
nično nazvao Fadil Hadžić,11 prigrlili su modernističku poetiku francuskih velikana, ali su dijelili i
7
Po poetici i stilu izrazito autorsko ostvarenje, Carevo novo ruho nastalo je u potpunosti u okvirima produ-
centske kinematografije, poželo nezaslužen neuspjeh te zacijelo odgodilo Babajin nastavak djelovanja na po-
dručju cjelovečernjeg igranog filma.
8
Hrvoje Turković upravo Antu Babaju smatra ključnim autorom za afirmaciju filma kao umjetnosti u Hrvatskoj
(Turković, 2005; usp. i Turkovićev tekst u monografiji Ante Babaja, 2002).
9
General in resni človek (katkada se navodi kao Resni človek, pa i kao General i resni človek), snimljen za slo-
vensku produkcijsku kuću Viba film, sadrži veoma otvorenu aluziju na Josipa Broza Tita, zbog čega je, oče-
kivano, bio zabranjen.
10
Ova ideološka karakterizacija ništa ne govori o umjetničkoj vrijednosti – Vatroslav Mimica je možda i po-
najbolji hrvatski redatelj igranih filmova 1960-ih.
11
Dakako, Hadžićeva dosjetka (izvorno izgovorena “’ičkokovci”, s izostavljanjem prvog slova koje podra-
zumijeva provincijalizam) podmuklo je istaknula žanrovski “najnižeg” filmskog velikana zapadnog kanona
– Alfreda Hitchcocka koji je, kao redatelj trilera, a kasnije i horora, mogao sasvim fino diskreditirati nove ki-
nematografske klince i kod komunista i kod poklonika modernističke visoke kulture. S vremenom, kako se
filmski kanon djelovanjem kritike i filmske pedagogije (Peterlić!) proširio i u Hrvatskoj, Hadžić se počeo pre-
tvarati da je epitet “hičkokovci” bio čisto deskriptivan, možda čak izrečen i sa simpatijama. Znakovito je da se
124 njihovu sklonost velikanima američke klasične kinematografije (Ford, Hitchcock, Hawks, i tako
dalje). Amerikanofilija vodećih novovalovaca (usp. silne američke motive u Godardovu klasiku
Do posljednjeg daha) itekako je morala imponirati mlađoj filmskoj intelektualnoj grupaciji, milja-
ma udaljenoj od glavne struje socijalističke kulture, ali udaljenoj i od krležijanske tradicije hrvat-
skog modernizma, pa nije neobično da su ovi zagrebački kritičari znali imati velike poteškoće pri
prelasku u kinematografsku proizvodnju (preciznije – režiju). Zoran Tadić i Petar Krelja tako su u
kinematografiju ušli na mala vrata, preko TV-programa (Zoran Tadić) i spajanja kratkih igranih fil-
mova (Petar Krelja), Peterlićev Slučajni život hrvatska socijalistička kinematografija je (za razliku od
francuskih kritičara) prezrela, a Branko Ivanda je, nakon briljantnog prvijenca, ostvario relativno
mršav igranofilmski opus.12
Dakle, zbivanja u službenoj jugoslavenskoj i hrvatskoj kulturi nenadano su se poklopila ne sa-
mo s modernističkim tradicijama, itekako živim na teritoriju čitave srednje i jugoistočne Europe,
nego i s novim modernističkim trendovima (osobito snažno potaknutim ni manje ni više nego
iz Pariza, tradicionalnog središta europske kulture), koji su uključivali i snažnu prozapadnu orijen-
taciju, a umjesto referenci na etablirane umjetnosti veću su pozornost poklanjali filmskoj baštini,
visoku kulturu promatrajući ponajviše kroz njenu ulogu u suvremenom životu.13
No treba se na ovome mjestu zapitati: je li autorstvo isto što i modernizam? Odgovor na prvi
pogled može iznenaditi: ne u potpunosti.
Iz dosadašnjeg izlaganja je, nadamo se, jasno koliko su ta dva pojma kompatibilna i istodob-
na, no ne treba zaboraviti da je autorstvo izrazitije produkcijska odrednica, dok je modernizam,
premda kulturni projekt, više vezan uz umjetničku poetiku i stilistiku. Autorski film i autorska
koncepcija kinematografije svakako uključuju modernizam, ali, i to ne samo u hrvatskim ili ju-
goslavenskim okvirima, autorska koncepcija filma uključuje i izrazito realističke tendencije – pri-
mjerice u utjecaju talijanske (neo)realističke poetike na rane filmove Françoisa Truffauta, pa i
Claudea Chabrola, odnosno u naturalističkoj crti zamjetnoj u djelima redatelja kao što su Krsto
Papić (Lisice) i Ante Babaja (Breza, Mirisi, zlato i tamjan). U Srbiji je, primjerice, autorski film, u dje-
lima redatelja kao što su Živojin Pavlović i Aleksandar Petrović, imao izrazito naturalističku crtu,
zbog čega se u povijesti srpske kinematografije češće govori o “crnom” filmu (“crni talas/val”) ne-
go o modernizmu, premda su, primjerice, Dušan Makavejev i Lazar Stojanović izraziti modernisti,
radikalniji od većine hrvatskih igranofilmskih redatelja.
Primjer modernizma: Gravitacija Branka Ivande

-
Napokon, kao uzoran primjer modernizma u hrvatskoj kinematografiji izabranog razdoblja mo-
žemo izdvojiti Gravitaciju ili fantastičnu mladost činovnika Borisa Horvata, spomenuti igranofilmski
prvijenac Branka Ivande, u kojem se koristi čitav spektar tipičnih modernističkih postupaka.
Motiv fotografije kao pokušaja da se sačuva (“idealna”) prošlost provlači se kroz Gravitaciju14
od samoga početka – bilo da je riječ o pravim fotografijama, koje se pretvaraju u žive slike (i
obratno), bilo da se filmska slika na trenutak zaustavlja. No, kao suprotnost fotografiji, koristi se
kao redatelj Hadžić inače priklanjao i autorskim tendencijama, baš kao što se priklanjao i partizanskom filmu
i drugim temeljnim tendencijama prisutnim u golemom razdoblju svog filmskog djelovanja.
12
Prema vlastitim riječima iz jednog novijeg intervjua, Ivanda je teško dolazio do cjelovečernjih projekata ne
toliko zbog političke nepoćudnosti koliko zbog činjenice da nije pripadao ni jednom partijskom ili prijatelj-
skom klanu koji je odlučivao o kinematografiji u Hrvatskoj.
13
Zanimljivu studiju o hrvatskome modernizmu 1960-ih objavio je mladi redatelj Miroslav Sikavica (2004).
14
Film se često navodi ovim skraćenim naslovom.
Nikica Gilić: Modernizam i autorski film 1960-ih u Hrvatskoj
i ubrzani pokret – jasan metafilmski podsjetnik na tradiciju slapstick komedije – potom dugi ka- 125
drovi, moderna glazba, a postoji i jedan crtano-filmski umetak (eksplozija blizu svršetka filma).
“Junaka” filma Borisa Horvata (Rade Šerbedžija) na početku Gravitacije upoznajemo kroz mono-
toni glas koji odjekuje praznim kadrovima nekakvog sportskoga gledališta i urbane pustoši, a
vidimo ga izgubljenog u praznom prostoru i izvan središta filmske slike, čime se odmah osvje-
dočujemo da neće biti riječi o junaku klasičnog fabularnog stila, junaku koji poduzima akcije i
mijenja okolinu.
Horvat ulazi u rutinu koju mu namjenjuje otac, umirovljeni činovnik, doznaje da je brak nje-
govih roditelja obična iluzija, umjesto djevojkom koja mu se strastveno sviđa ženi se onom koja
će mu, po svoj prilici, donijeti bračni život nalik onom njegovih roditelja, a da ne bi bilo nikakve
sumnje o besmislici “fantastične” činovničke egzistencije, sindikalni izlet u prostor Mediterana
(važan i za neke filmove Ante Babaje i Vatroslava Mimice) pretvara se u mahnito mrcvarenje gale-
ba obojenog u crveno15 i pomamu erosa (opet uz parodizirajući ubrzani pokret), u sklopu kojega,
dakako, opet proradi i thanatos (jedan od starijih djelatnika na tom izletu, naime, premine).
Govoreći o urbanoj stvarnosti razigranim filmskim jezikom tipičnim za europski modernizam
1960-ih, Branko Ivanda je uobličio samo jednu od autorskih koncepcija razgranatog hrvatskog
filma toga desetljeća te je velika šteta što nije (poput Vatroslava Mimice) ostvario dulji i koherent-
niji niz modernističkih ostvarenja. No u Gravitaciji su kristalno jasno vidljive značajke koje smo
ocrtali u glavnom dijelu izlaganja, pa taj film (inače, važan u karijeri jednog od prvaka hrvatskog
i jugoslavenskoga glumišta Rade Šerbedžije) može poslužiti ne samo kao zaključna nego i kao
polazna točka razmatranja modernizma u hrvatskom filmu.
Literatura
3-2-1, KRENI! Zbornik radova u povodu 70. rođendana Ante Peterlića, ur. N. Gilić, 2006, Zagreb,
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu – FF-press – Odsjek za komparativnu književnost.
Ante Babaja, ur. edicije A. Peterlić, Tomislav Pušek, 2002, Zagreb, Globus.
Filmska enciklopedija I-II, gl. ur. A. Peterlić, 1986-1990, Zagreb, JLZ “Miroslav Krleža”.
Filmski leksikon, ur. B. Kragić, N. Gilić, 2003, Zagreb, LZ “Miroslav Krleža”.
Gilić, Nikica, 2003, “Kameni horizonti – model socrealističke prezentacije i hrvatska kultura pede-
setih”, u: Komparativna povijest hrvatske književnosti V, ur. M. Tomasović, V. Glunčić-Bužančić,
Split, Književni krug Split, str. 159-169.
Gilić, Nikica, 2006, “Recepcija Koncerta Branka Belana. Moderna mitologija napretka kao krite-
rij vrednovanja”, u: Komparativna povijest hrvatske književnosti VIII, ur. C. Pavlović, V. Glunčić-
Bužančić, Split, Književni krug Split, str. 224-238.
Gilić, Nikica, 2007, Filmske vrste i rodovi, Zagreb, AGM.
Krelja, Petar, 1995, “Vladekov stol”, u: Hrvatski filmski ljetopis, br. 1/2 (I), str. 34-39.
Krelja, Petar, 1997, Golik, Hrvatski državni arhiv – Hrvatska kinoteka.
Krelja, Petar, 2001, “Režiseri i kritičari”, u: Hrvatski filmski ljetopis, br. 27/28 (VII), str. 32-49.
Krelja, Petar, 2003, “Mali oglasi, ili (ne)uhvatljivost dokumentaraca”, br. 33 (IX), str. 49-76.
Mataga, Vojislav, 1995, Književna kritika i ideologija, Zagreb, Školske novine.
Peterlić, Ante, 2001, Osnove teorije filma, Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada.
15
U filmu ima i suptilnijih političkih provokacija koje su vjerojatno promakle cenzorima.
126 Sikavica, Miroslav, 2004, “U traganju za vlastitim izrazom”, u: Hrvatski filmski ljetopis, br. 37 (X), str.
139-153.
Škrabalo, Ivo, 1998, 101 godina filma u Hrvatskoj 1896-1997, Zagreb, Globus.
Škrabalo, Ivo, 2008, Hrvatska filmska povijest ukratko (1896-2006), Zagreb, Hrvatski filmski savez,
V.B.Z.
Tadić, Zoran, 2006, “Umjesto uvoda”, u: 3-2-1, KRENI! Zbornik radova u povodu 70. rođendana Ante
Peterlića, ur. N. Gilić, 2006, Zagreb, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu – FF-press – Odsjek
za komparativnu književnost.
Turković, Hrvoje, 2005, “Filmske pedesete”, u: Hrvatski filmski ljetopis, br. 41 (XI), str. 122-131.
Turković, Hrvoje, 2007, “Paradigma Peterlić”, u: Hrvatski filmski ljetopis, br. 51 (XII).
Darko Fritz 127
-
Paralelne stvarnosti – pluralitet likovne scene u Hrvatskoj 1960-ih godina:
od Novih tendencija do grupe Gorgona
Ovaj esej u manjem dijelu obrađuje osobne umjetničke dosege umjetnika u Hrvatskoj, a više se
usredotočuje na pozicioniranje hrvatske likovne umjetnosti u međunarodnom kontekstu koji je
dominirao 1960-ih godina. Pluralitet likovnih pravaca razvijenih u Hrvatskoj 1960-ih godina i nji-
hovo aktivno uključivanje u međunarodne tokove dogodilo se u slobodnom ozračju kulturne
klime nastale 1950-ih godina. Presudan je trenutak odvajanje Jugoslavije od sovjetskog modela
socijalizma i kanona umjetnosti socrealizma 1948. godine. Za obnavljanje tradicije apstraktnoga
geometrizma povijesnih avangardi i daljnje razvijanje modernističkog diskursa sinteze likovnih
umjetnosti, oblikovanja i arhitekture znakovito je djelovanje Exata 51, grupe umjetnika i arhite-
kata koji su prvu izložbu održali u Zagrebu 1953. Šezdesete su obilježene kao doba relativnog
ekonomskog progresa i uvođenja novog modela socijalističke ekonomije – samoupravljanja.
Za pozicioniranje Jugoslavije u kontekstu Hladnog rata bitan je osnutak pokreta nesvrstanih
1961. u Beogradu i opće, nešto slobodnije društveno ozračje u usporedbi s onim poslijeratnim.
Nova kulturna klima 1960-ih, obilježena uključivanjem u međunarodne tokove izvan hladno-
ratovskih okvira, očita je u likovnim umjetnostima. Isti se proces paralelno odvijao i u drugim
umjetničkim disciplinama pokretanjem niza međunarodnih manifestacija koje su predstavljale
aktualne umjetničke dosege u, primjerice, avangardnoj suvremenoj glazbi kroz Muzički bijena-
le Zagreb (od 1961. do danas) i eksperimentalnom (anti)filmu kroz GEFF – Genre Film Festival
(1963–1970).
Kao nasljeđe međunarodnih tokova 1950-ih u hrvatskoj se likovnoj umjetnosti apstraktnom
ekspresionizmu priklanjaju Eugen Feller i Edo Murtić, potonji bivši partizan i blizak Titov prijatelj
koji je ostvario i niz radova u javnim prostorima. Poseban stil na razmeđu apstrakcije, enformela,
monokromatskog slikarstva i figuracije razvija Oton Gliha, slikama motiva kamenih međa, gro-
mača. Enformelom se 1950-ih i 1960-ih izražavaju Ivo Gattin i Eugen Feller, Đuro Seder i Marijan
Jevšovar (koji je od 1959. i član grupe Gorgona, o kojoj će kasnije biti riječi).
Kao reakcija na poimanje individualiteta i jedinstvenosti umjetničkoga genija, te kao kriti-
ka enformela, javlja se nova generacija umjetnika racionalnog pristupa, okupljenih pod raznim,
uglavnom naknadno ustanovljenim nazivima kao što su konkretna umjetnost, neokonstrukti-
vistička umjetnost, luminokinetička umjetnost, Gestalt Kunst, arte programatta i dr. Vjerojatno
prvi put u povijesti umjetnici u Hrvatskoj ne samo da aktivno sudjeluju nego i pokreću idejni
okvir novih umjetničkih stremljenja, prvo na europskoj, a potom i na svjetskoj likovnoj sceni, po-
kretom Nove tendencije. Pluralitet umjetničkih pravaca racionalnog pristupa predstavljen je na
izložbama, simpozijima i putem publikacija pod nazivima Nove tendencije, Nova tendencija i
Tendencije (u daljem tekstu za sve NT) u Zagrebu i drugim centrima i prezentacijskim lokacija-
128 ma od 1961. do 1973, kroz dinamičan međunarodni network i podij različitih, ali odreda napred-
nih umjetničkih teorija i praksi 1960-ih godina. Galerija suvremene umjetnosti (današnji Muzej
suvremene umjetnosti, Zagreb) organizirala je pet izložaba NT-a u Zagrebu od 1961. do 1973, a
održane su i velike izložbe u Parizu, Veneciji i Leverkusenu. Grupna izložba europskih umjetnika
iz 1961. prerasla je u međunarodni pokret nazvan NT, koji je značajan i po tome što je u doba
Hladnog rata okupio umjetnike, galeriste i teoretičare prvo iz Istočne i Zapadne Europe (te disi-
dente iz Južne Amerike), a od 1965. i iz SAD-a, Sovjetskog Saveza i Južne Amerike, te naknadno
iz Afrike i Azije. Takva jedinstvena situacija omogućena je kulturnim i geopolitičkim položajem
Zagreba u tada socijalističkoj i nesvrstanoj Jugoslaviji, što je na praktičnom nivou omogućilo
službenu kulturnu razmjenu te slobodno putovanje u Zagreb sudionika s obje strane hladnora-
tovske željezne zavjese.
Formiranje međunarodnog pokreta NT i njegova disperzija, 1961–1965.

-
Kustosi izložbe Nove tendencije (1961) izvaninstitucionalni su pojedinci: povjesničar umjetno-
sti Matko Meštrović iz Zagreba i brazilsko-njemački umjetnik Almir Mavignier. Izložba je organi-
zirana uz podršku Galerija grada Zagreba (GGZ) u čijoj je Galeriji suvremene umjetnosti (GSU) u
Zagrebu i održana, pod ravnateljstvom Bože Beka. Predstavila je, kako joj i ime sugerira, pluralitet
avangardnih tendencija tog vremena u širini tema i subjekata. Predstavljeno je tautološko i mo-
nokromatsko slikarstvo, no primjećuju se pomaci od slikarstva prema objektu (Almir Mavignier,
“Zero” – Oto Piene, Heinz Mack, i “Azimuth” – Enrico Castellani, Piero Manzoni, te radovi jedi-
nih sudionika iz Hrvatske Julija Knifera i Ivana Picelja). Većina radova usmjerena je prema vizual-
nom istraživanju kroz algoritamske radove, koje će obilježiti daljnji razvoj NT-a kao pokreta (Piero
Dorazio, François Morellet, Karl Gerstner), te prema istraživanju optičkih i perceptualnih struktura
(Marc Adrian, Julio Le Parc, Günther Uecker, Gruppo “N”, Biasi, Massironi, Chiggio, Costa, Landi).
U katalog prve izložbe NT-a uvrštena je indikativna izjava Françoisa Morelleta: “Suočeni smo s
revolucijom u umjetnosti koja će biti jednako velika kao i ona u znanostima. Stoga razum i duh
sistematskih istraživanja trebaju nadomjestiti intuiciju i individualistički izraz”. Pokret i svjetlo uve-
deni su kao teme i materijali, što će se naknadno jasnije fokusirati kao smjernica sljedeće izložbe
NT-a kroz promociju nestabilnih medija i (inter)aktivnog sudjelovanja publike u umjetničkom ra-
du, tj. rezultatu istraživanja. Za trajanja izložbe sudionici su se, potaknuti jedinstvenim susretom
srodnih umjetnika i teoretičara, spontano samoorganizirali u međunarodni network s idejom o
nastavku organiziranja bijenalnih izložaba (između ostalih motiva spomenimo ideju o alternati-
vi tada kritiziranom Venecijanskom bijenalu). Veća grupa umjetnika ponovo se sastala u stude-
nome 1962. u pariškom studiju grupe GRAV, a 1963. u Zagrebu je održana izložba NT 2, sada kao
međunarodni pokret, podij profilirane vrste umjetnosti novog (industrijskog i okrenutog buduć-
nosti) doba, koji sam sebe doživljava kao društvenu i umjetničku avangardu koja kritičkim propi-
tivanjem vizualnog teži društvenoj promjeni te vizualnim eksperimentima i pozitivnim odnosom
spram znanosti i tehnici strojeva ukida pojam završenog – unikatnog – umjetničkog rada i time,
kao i prijašnje avangarde, sudjeluje u ukidanju umjetnosti. Izložba predstavlja brojne radove pro-
gramirane i luminokinetičke umjetnosti, a NT se profilira u najveću međunarodnu izložbu i naj-
obuhvatniji network takve umjetnosti. Od hrvatskih umjetnika sudjelovali su Vojin Bakić, Julije
Knifer, Vladimir Kristl, Ivan Picelj, Vjenceslav Richter, Aleksandar Srnec i Miroslav Šutej. U katalogu
je objavljen tekst Matka Meštrovića kasnije simptomatično nazvan “Ideologija Novih tendencija”,
što po svojoj programatskoj i teorijskoj strukturi i jest. Demitologizacija umjetnosti i demistifika-
Darko Fritz: Paralelne stvarnosti – pluralitet likovne scene u Hrvatskoj 1960-ih godina: od Novih tendencija do grupe Gorgona
cija kreativnog procesa objavljuje se i pozitivnim pristupom industrijskoj proizvodnji umjetničkih 129
radova (toliko bitnoj mogućnosti multiplikacije), timskom radu i racionalnom pristupu. Meštrović
poziva na ubrzanje evolucije i sintezu znanosti i umjetnosti u okviru “oznanstvljivanja” humani-
stičkih disciplina i umjetnosti kao dijela dugoročnog (utopijskog) procesa sveopćeg oznanstv-
ljivanja svih ljudskih djelovanja. On smatra da je u okviru umjetnosti moguće taj proces odmah
aktivno započeti i prikazati globalni model kojem se teži na maloj skali djelovanjem u sferi kultu-
re, npr. aproprijacijom znanstvenih metoda kao što je eksperiment. Postavlja se problem raspo-
reda svih materijalnih i duhovnih dobara u jednakoj mjeri i povratak rezultata znanosti u javnu
domenu. Radove NT-a Meštrović vidi ne kao unikatnu robu za umjetničko tržište, već kao “pla-
stično-vizuelna istraživanja s nastojanjem da se utvrde objektivne psihofizičke osnove plastičnog
fenomena i vizualne percepcije, isključujući tako unaprijed svaku mogućnost upletanja subjekti-
vizma, individualizma i romantizma ...”. Nadalje, razvijena je teza o konačnom nadilaženju umjet-
nosti kakvu poznajemo osvještavanjem svijeta preko preobrazbe društvenog u umjetnički čin,
čime se aktivno mijenja cijeli svijet.
Postignuti međunarodni utjecaj djelovao je na to da se NT počinje označavati kao svojevr-
stan (nikada definiran) umjetnički pravac i stil, no činjenica je da je u prvoj fazi (do 1965) oku-
pio oko 150 umjetnika, teoretičara, kritičara i umjetničkih grupa. S naglaskom na scientifikaciji
umjetnosti NT se orijentirao na programatsko vizualno istraživanje bazirano na Gestalt-teoriji, te
predstavlja umjetničke ideje i razne smjernice “racionalne” umjetnosti: arte programmata, lumi-
nokinetička umjetnost, Gestalt Kunst, neokonstruktivistička umjetnost, konkretna umjetnost i dr.,
što je naknadno objedinjeno nazivom NT ili pak nazivom konstruktivno vizualno istraživanje.
Poslije Zagreba izložba NT 2 prikazana je u Veneciji, u nešto drukčijem postavu i pod druga-
čijim nazivom. Nove tendencije promijenile su naziv u Nova tendencija (u jednini), kako je tek
dvije godine kasnije objašnjeno, budući da je singular prihvaćen i za iduću, zagrebačku izložbu
1965, “zbog težnje prema idejnoj koncentraciji namjera i zajedničkih ideja”. Sukob između raznih
frakcija unutar pokreta uzrokovalo je i obilježavanje “podobnih” i “nepodobnih” radova i umjet-
nika prema sve oštrijim formalnim kriterijima. Demokratičnost prve izložbe NT-a zamijenjena je
dogmatskim (jednoobraznim) pristupom, predstavljanim i nametanim u ime napretka i konzi-
stentnosti umjetničkih ideja. Što zbog nefleksibilnosti, a što zbog idejne nekompromisnosti, no
zasigurno zbog nepostojećeg demokratičnog modela komunikacije unutar neodređene hijerar-
hije pokreta koji sam sebe poima demokratičnim te se istovremeno širi sve većim brojem sudio-
nika, NT se sredinom 1960-ih suočio s vlastitom unutarnjom krizom i brojnim prepirkama. Izvana,
ideje NT-a ulaze u mainstream i preoblikuju se simplifikacijama, dok se istovremeno zanemaruje
socijalna angažiranost koja je nekada bila u prvome planu. Ti se simptomi mogu uočiti i na izlož-
bi Responsive Eye održanoj 1965. u Museum of Modern Art u New Yorku, na kojoj su sudjelovali
i brojni pripadnici NT-a, no njihov je rad utopljen u komercijalnom kontekstu koji je bio fokusiran
više na retinalne efekte nego na socijalnu dimenziju umjetničkog rada (poslije te izložbe pojav-
ljuje se termin “op art”). Mnogi su umjetnici po međunarodnom priznanju komercijalizirali vlastiti
stil i uklopili se u komercijalni sistem kulturne industrije koji su prije često oštro kritizirali.
Tijekom 1960-ih Koloman Novak i Aleksandar Srnec izvode serije luminokinetičkih objeka-
ta koji rabe programiranu elektroniku i mehaniku te svjetlo kao osnovne medije i materijale.
Vjenceslav Richter početkom 1960-ih ostvaruje seriju tzv. “sistemskih skulptura”, čiji je osnovni
element industrijski proizveden i sastavljen u stalnu ili promjenjivu cjelinu koja se ostvaruje me-
đusobnim paralelnim klizanjem elemenata. Iz te serije proizlazi serija Reljefometara (I–IV) koji
su izvedeni od 1963. do 1969, gdje je omogućena interakcija sa skulpturom u pomicanju nje-
130 nih elemenata i oblikovanju novih formi. Osnovna je namjera vizualno istraživanje promatrača-
-korisnika, po čemu se ti objekti mogu smatrati instrumentom, a ne skulpturom. U kontaktima s
EAT-om, grupom inženjera i umjetnika iz Amerike, Richter je razmatrao i automatiziranje po-
kretanja elemenata Reljefometara pomoću elektromotora kontroliranih računalom, što je osta-
lo samo na idejnoj razini. Juraj Dobrović od 1962. razvija racionalne geometrijske strukture kroz
prostorne konstrukcije, reljefe i slike, u koje uključuje analizu geometrijske stvarnosti i varijaciju
djelovanja svjetla.
U “elementima kriterija za sistematsku kategorizaciju djela NT” iz 1965. razmatrane su prostor-
ne, materijalne, tehničke, konstruktivne, formalne i funkcionalne dispozicije djela. Svaka dispo-
zicija podijeljena je u nekoliko podgrupa, npr. konstruktivne su dispozicije: statičko, varijabilno,
kinetičko, mehanizirano, motorizirano i ponovljivo, a formalne: komponirano, strukturirano slu-
čajno, strukturirano monofazno, strukturirano progresivno i kontinuirano programirano. Nakon
neodazivanja na natječaj za tri sekcije raznih teoretskih i praktičnih pristupa divulgaciji (reprodu-
cibilnosti) na NT3 ipak je ostvarena izložba natječaja prototipova multipla te opsežna, no stan-
dardna izložba sada već međunarodno utjecajnog pokreta. Od hrvatskih umjetnika sudjelovali
su Jurij Dobrović, Koloman Novak i Ivan Picelj te tri arhitekta s likovnim radovima Ivan Čižmek,
Vjenceslav Richter i Ante Vulin.
Katalog tek u četvrtini svog sadržaja donosi reprodukcije 71 rada s glavne izložbe i 28 radova
s izložbe natječajnih radova multipla, dok je njegov veći dio posvećen mnoštvu značajnih teksto-
va umjetnika i teoretičara. Na prigodnom sastanku članova i sudionika NT-a francuski teoretičar
Abraham Moles inicirao je raspravu o odnosu kibernetike i informatičke teorije i umjetnosti.
Organizatori su u jednom trenutku odustali od daljnjih manifestacija NT-a, no ipak su se pre-
domislili pod utjecajem novih ideja o informatičkoj teoriji i računalima, kojima su htjeli propitati
i eventualno osvježiti ranije utvrđene pozicije. Ponovno je došla do izražaja jedinstvena sprega
teorije i prakse te kolektivnog djelovanja NT-a.
Uvođenje sekcije “Kompjutori i vizualna istraživanja” u NT, 1968.

-
U sklopu dvogodišnje manifestacije “tendencije 4” tijekom 1968. i 1969. održan je i niz izložaba i
simpozija pod nazivom “Kompjutori i vizualna istraživanja”. Vodeći diskurs prema kompjutorima i
vizualnom istraživanju bila je informatička estetika Maxa Bensea i Abrahama Molesa, a predstav-
ljen je u časopisu Bit International te na prezentacijama u sklopu simpozija. Služeći se istom me-
todologijom, nova su vizualna istraživanja s kompjutorima sada mogla biti analizirana po istim
principima kao i ona iz prijašnjih faza NT-a, a njihova se estetska vrijednost mogla krajnje racio-
nalno “izmjeriti”.
Umjetnik Ivan Picelj 1968. dizajnira plakat za manifestaciju “tendencije 4” (1968–1969, Zagreb)
u obliku kolaža kompjutorski perforirane trake (za pohranu digitalnog zapisa) koji je izveo u
Institutu “Ruđer Bošković” u Zagrebu. Godinu dana kasnije u suradnji s Vladimirom Bonačićem
izvodi ga kao kompjutorski generirani svjetlosni objekt t4.
U sklopu manifestacije Vladimir Bonačić je uz galerijske izloške postavio i instalaciju u javnom
prostoru, 36 metara dugu kompjutorski generiranu svjetlosnu instalaciju na Kvaternikovu trgu u
Zagrebu. Bonačić je znanstvenik koji se pod utjecajem NT-a počeo baviti umjetnošću, proširu-
jući svoj znanstveni rad estetskim kategorijama. Naime, svi su njegovi radovi nastali na temelju
egzaktne matematičke metode (čiji je algoritam sadržan u nazivu rada), a promatranje tih ra-
dova dovodi do kognitivnih spoznaja promatranjem sekvenci vizualiziranih simetričnih ili asi-
metričnih kompozicija matematičkog algoritma Galois-polja (sistem pseudo-rendom algoritma). 131
Vjerojatno je svojim kompjutorski generiranim instalacijama u javnom prostoru Bonačić barem

nakratko ostvario prethodno zacrtanu utopiju NT-a: rad je egzaktan, znanost je humanizirana,
umjetnost je oznanstvljena, rad je ostvaren upotrebom strojeva, programiranjem namjenskog
softwarea i konstruiranjem novog hardwarea, moguće ga je multiplicirati, društveno je aktivan i
demokratski, čak ima i upotrebnu funkciju na nivou gradske rasvjete (koja se tada čitala i kao kri-
tika konzumentskog društva u kontekstu komercijalnih svjetlosnih reklama u javnom prostoru).
Do 1971. Bonačić je izveo još tri instalacije u javnim prostorima u Zagrebu i jednu u Beogradu.
Na izložbi t4 predstavljena je serija kompjutorski generiranih fotografija pod nazivom PLN iz
1969. i, osim spomenutog objekta t4, drugi interaktivni kompjutorski generirani svjetlosni ob-
jekti.
Poput izložbe Cybernetic Serendipity, koja je istovremeno održana u ICA-u u Londonu (o ko-
joj su objavljene četiri recenzije u Zagrebu), t4 i kompjutorski generirana umjetnost pobudile su
velik interes publike i u Zagrebu. Program t4 vidjelo je 10.000 posjetitelja, o njima se pisalo u no-
vinama i govorilo u brojnim radijskim i televizijskim emisijama u Hrvatskoj i inozemstvu. U na-
pisima objavljenim u hrvatskom tisku pojavljuju se oprečni stavovi, od onih koji hvale uporabu
računala u svjetlu društvene promjene koja je primjerenija socijalističkim zemljama neoptere-
ćenim tradicijom i okrenutima budućnosti preko tekstova s naslovom “Kompjutor crta” u rubrici
“Nesvakidašnje” do predbacivanja organizatorima da promoviraju tehnokratsku i konzumeriz-
mu orijentiranu umjetnost koja će, ako se razvije, biti “pohod na umjetnički individualitet i su-
bjektivnu slobodu”. Kompjutorski generirana umjetnost sagledana je u sklopu NT-a u kontekstu
kontinuiteta otprije predstavljenih umjetničkih ideja u okviru NT-a i pozicionirana šire u novim
kontekstima. Više nego ikada ostvarena je sprega teorije i prakse preko niza izložaba, simpozija i
tiskanih publikacija od 1968. do 1973. i kao takva ova je faza NT-a jedinstvena u svjetskoj povijesti
po kontinuiranom kreiranju konteksta i povezivanju teorije i prakse uporabe računala u umjet-
nosti. Osim što je nastavila originalne ideje ideologije NT-a, što su ih opisali Meštrović i drugi te-
oretičari NT-a, upotreba kompjutora u kontekstu vizualnih i umjetničkih istraživanja proširila je
i kontekst poimanja pojma programa u umjetnosti, toliko često spominjanog u prvoj fazi NT-a,
koji sada možemo locirati u samom softwareu, kompjutorskom programu. Flow-dijagrami i kom-
pjutorski programi bili su sastavni dio prijavnica za dio izložbe “Kompjutori i vizualna istraživa-
nja” u sklopu t4 izložbe 1969. Taj materijal, kao i drugi dokumenti o radnom procesu, objavljivan
je u katalozima izložaba i u časopisu Bit International (devet brojeva od 1968. do 1972, tijekom
i između manifestacija Tendencije 4 i Tendencije 5). Novi sudionici, uglavnom znanstvenici sa
sveučilišta te iz privatnih i javnih korporacija, nesvjesno su radikalizirali ideje implicirane u kon-
struktivističkoj, neokonstruktivističkoj i konkretnoj umjetnosti: centralnu poziciju “ideje”, “struk-
ture” i “koncepta”. Stav brazilskog umjetnika i aktivnog sudionika NT-a Waldemara Cordeira da je
kompjutorska umjetnost zamijenila konstruktivističku možemo pratiti kroz povijest NT-a.
U Hrvatskoj početkom 1970-ih pod direktnim utjecajem NT-a kompjutorski generiranim ra-
dovima bavit će se Vlado Čerić, Miljenko Horvat, Tomislav Mikulić, Vladimir Petek i Vilko Žiljak, a
neki od njih izlagat će na posljednjoj izložbi Tendencije 5, održanoj 1973.
Izložba “Tendencije 5” sastojala se od tri dijela: “konstruktivna vizualna istraživanja”, “kompju-
tori i vizualna istraživanja” i “konceptualna umjetnost”, dok je prateći simpozij “Racionalno i iraci-
onalno u suvremenoj umjetnosti” bio jedinstveno mjesto na svijetu gdje su umjetnici sudionici
svih triju skupina i pripadajući teoretičari bili u otvorenom dijalogu, uglavnom obilježenom me-
đusobnim nerazumijevanjem. No, ideja scientifikacije umjetnosti kao dijela opće scientifikacije
132 poprimila je nove razmjere i šansu da izađe iz geta umjetnosti, s obzirom na nove sudionike koji
su po prirodi posla aktivno sudjelovali u informatičkom društvu razvijajući njegovo tehnološko
materijaliziranje kroz inovativan razvoj softwarea i hardwarea, odnosno koji su zaista sudjelovali
u uobličavanju tehnoloških datosti (kontroverzne) budućnosti informatičkog društva koju danas
živimo. Nažalost, povijesni trenutak za gradnju boljeg svijeta u suradnji sa znanstvenim, korpo-
rativnim, vojnim i državnim kompleksom koji je uglavnom isključivo posjedovao kompjutorsku
tehnologiju bio je zaista nepovoljan, osobito u novoj klimi obilježenoj studentskim protestima
1968, kojima su se već ranije priključili određeni sudionici prve faze NT-a, a gotovo odreda svi
praktičari konceptualne umjetnosti i srodnih novih umjetničkih praksi. Svijet bi danas vjerojatno
drugačije izgledao da je tada bio razvijen PC – osobni kompjutor s user-friendly sučeljem, koji bi
vjerojatno premostio tada dvije nepomirljive revolucionarne ideje s bitno drugačijim pristupom
sredstvima društvene promjene koje su se ipak imale prilike sresti, ali i naći se u otvorenim suko-
bima i nerazumijevanjima unutar podija NT-a.
Manifestacija “tendencije 6” nije održana u potpunosti, održan je samo simpozij “Umjetnost
i društvo” 1978, iz čega možemo zaključiti da je ideja organizatora o preispitivanju društvenih
problema i dalje postojala, ali da su umjetnička praksa i tadašnje nove tendencije prevagnule na
stranu konceptualne umjetnosti koja će obilježiti dominantan diskurs i kontinuirano postavljati
nove kanone suvremene umjetnosti još desetljećima.
Gorgona
-
Kao dijametralno suprotnu poziciju racionalnoj umjetnosti pripadnika pokreta Nove tendencije
možemo promatrati rad protokonceptualne neformalne grupe Gorgona iz Zagreba, koja je naj-
intenzivnije djelovala od 1959. do 1964.
Grupa nije imala vlastiti formalni stil niti se očitovala preko manifesta, tipičnih za avangar-
dne grupe tog doba. Oblici djelovanja grupe bili su pretežito privatnog karaktera, primjerice,
zajedničke šetnje u prirodi (npr. pod nazivom “komisijski pregled početka proljeća”), bogata ko-
respondencija pisana arhaičnim i šaljivim jezikom, radni sastanci s domaćim zadaćama i raznim
anketama (npr. mislima za određeni mjesec), te predstavljanje različitih projekata na konceptu-
alnoj razini i uglavnom neizvedenih u vanjskom prostoru. Primjer je takvih konceptualnih proje-
kata Neobični projekt – Rezanje Sljemena Ivana Kožarića iz 1960, gdje se na retuširanoj fotografiji
prikazuje veliki rez na Medvednici. Kožarić na upit iz jedne od anketa: je li moguće napraviti kolek-
tivno djelo, 1963. odgovara: “Kolektivno učiniti i odljeve u gipsu unutrašnjosti glava svih gorgo-
naša, nitko ne može biti oslobođen. Učiniti, diskretno, odljeve unutrašnjosti garsonjera, stabala,
unutrašnjost jednog parka itd. uglavnom svih značajnijih šupljina u našem gradu”. Josip Vaništa
1962. objavljuje tekstualni opis rada bez njegove izvedbe: “Srebrna linija na bijeloj pozadini, visina
3 cm, dužina 180 cm, veličina platna 140 x 180 cm”, a 1964. organizira “Izložbu bez izložbe”, izlažu-
ći namjesto objekata isključivo tekstualne opise slika.
S obzirom na dijametralno suprotne umjetničke diskurse, pomalo je zbunjujuća činjenica
da je od devet članova grupe Gorgona čak pet sudjelovalo u pokretu Nove tendencije. Očito
je da ne možemo pristupiti problematici kroz linearni povijesni okvir. U grupi Gorgona djelovali
su slikari Josip Vaništa, Marijan Jevšovar, Julije Knifer i Đuro Seder, kipar Ivan Kožarić, povjesniča-
ri umjetnosti i likovni kritičari Matko Meštrović, Radoslav Putar i Dimitrije Bašičević Mangelos te
arhitekt Miljenko Horvat. Matko Meštrović je ko-kustos prve izložbe, jedan od pokretača NT-a te
njegov vodeći teoretičar, dok su Putar i Bašičević bili zaposlenici Galerije suvremene umjetnosti
i organizatori zagrebačkih izložaba NT-a te, kao i Meštrović, članovi uredničkog odbora časopisa 133
Bit international. Julije Knifer izlagao je na prvoj, drugoj i četvrtoj izložbi NT-a, Mangelos na t4, a
Miljenko Horvat je u sklopu izložbe t5 izlagao kompjutorske grafike.
Julije Knifer u konceptu anti-slike i redukcionizma slikarskog vokabulara na horizontalne i ver-

tikalne linije te na crnu i bijelu boju od 1959. isključivo slika motiv meandra. Njegov će rad nak-
nadno biti kontekstualiziran kroz mnoge umjetničke pravce kao što su minimalizam, konkretna
umjetnost i sl., no vjerojatno ga možemo promatrati kao jedinstven autorski rukopis, toliko op-
sežan u svojoj jednostavnosti da je izlagan na nekoliko izložaba Novih tendencija, no također i
unutar rada grupe Gorgona. Osim oblikovanja časopisa Gorgona kao beskonačnog meandra u
mediju spojene papirnate trake, njegov vjerojatno “najgorgonskiji” rad je “Meandar u kut” iz 1961,
gdje dovodi do apsurda dvodimenzionalnost slike i njen postav. Pri otvorenju njegove samostal-
ne izložbe 1964. u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu grupa Gorgona izvela je jednu od
svojih akcija salutiranja, vjerojatno najpoznatiji rad grupe zbog materijalnog traga u mediju fo-
tografije.
Gorgona je organizirala niz izložaba u off-prostoru, u radnji za uokvirivanje slika “Salon Schira”,
koji su nazvali “Studio G”. Osim vlastitih izložaba organizirali su i niz izložaba drugih autora, među
kojima i sudionika NT-a Françoisa Morelleta (1962) i Piera Dorazija (1963). Izdavali su publikaciju
– antičasopis Gorgona (11 brojeva od 1961. do 1966) – koji je Josip Vaništa, pokretač grupe, zami-
slio kao niz zasebnih autorskih radova, što iz suvremenog diskursa možemo sagledati kao prete-
ču forme umjetničke knjige. Kad je riječ o inozemnim autorima, izdani su brojevi časopisa Gorgona
Dietera Rota (sudionik NT-a 1961), i Victora Vasarelyja (sudionik NT-a 1973). Zbog nedostatka fi-
nancijskih sredstava na nivou makete ostali su časopisi Piera Manzonija (sudionik NT-a 1961),
Enza Marija (sudionik NT-a 1963. i 1965), Ive Gattina, Marijana Jevšovara i Ivana Čižmeka (sudio-
nik NT-a 1965). O globalnom networkingu svjedoči i zainteresiranost Raushengerga i Fontane da
ostvare vlastite brojeve, što se ipak nije ostvarilo. Posljednji broj časopisa Gorgona izašao je 1966.
i grupna je aktivnost postupno prestajala.
Član grupe, povjesničar umjetnosti i eminentni likovni kritičar Dimitrije Bašičević, ko-
ji je umjetnički djelovao pod pseudonimom Mangelos, predložio je da se jedan broj časopisa
Gorgona preskoči u numeraciji, te da se taj nepostojeći broj predstavi kao njegovo autorsko izda-
nje. Prijedlog nije prihvatio Josip Vaništa, no Mangelos je objavio drugi autorski časopis u okviru
edicije “a”, koju je osobno izdavao Ivan Picelj, prominentni sudionik, promotor i grafički obliko-
vatelj plakata i kataloga svih pet zagrebačkih izložaba NT-a. Picelj je seriju časopisa “a” pokrenuo
1962, zalažući se za “aktivnu umjetnost”, racionalnost i “podređenost višem strukturnom redu”, što
su dijametralno suprotne vrijednosne kategorije od onih u radu grupe Gorgona. Mangelosova
antiumjetnost zasebna je pojava u hrvatskoj umjetnosti i šire, a serije radova nazvanih Tabule
rase, Alfabeti, Pysages, Nostories, Grafikoni, Negation de la peinture, Pythagore ostvarene su
uglavnom tipografski, dječjim nemuštim rukopisom na uglavnom bojom zacrnjenim objektima
kao što su školske ploče, knjige ili globusi. Osim autorskog broja časopisa “a” među rijetkim jav-
nim predstavljanjima njegova umjetničkog djelovanja u 1960-im (njegov prijedlog za izložbu u
Studiju G također je odbijen) bilo je sudjelovanje na izložbi Tipoezija 1969. u sklopu Tendencija 4.
Taj enigmatski umjetnik počeo je sukcesivno javno prezentirati svoje radove tek 1970-ih godina,
a s obzirom na mistificiranje i plansko antidatiranje vlastitog umjetničkog rada, možemo samo
pretpostaviti je li ih stvarno počeo izvoditi od 1950-ih godina.
134 U djelovanju NT-a pristup je otvoren, racionalan i (lijevo, antiburžujski) društveno angažiran
na širokom planu te okrenut budućnosti, slijedeći avangardističku i modernističku logiku negira-
nja povijesti i preispitivanja svijeta ispočetka. S druge strane, u djelovanju grupe Gorgona pristup
umjetnosti i svijetu krajnje je individualistički, poetski, duhovit, nihilističan, začudan i apsurdan,
okrenut prošlosti, podržavajući tradiciju građanstva u nestajanju u socijalističkom okruženju ta-
dašnjeg Zagreba. Oba diskursa povezuje jedino (avangardistički) koncept brisanja granica izme-
đu života i umjetnosti. Uzimajući u obzir slučajeve preklapanja i istovremenosti dvaju suprotnih
umjetničkih koncepata u okviru kojih su djelovali navedeni (vodeći) umjetnici, povjesničari
umjetnosti i teoretičari, čini se da linearna povijest umjetnosti nije primjenjiva na slučaj hrvat-
ske likovne scene 1960-ih, ako je primjenjiva uopće. Ta naizgled shizofrena slika može nam se
činiti jasnijom s obzirom na zalaganja pojedinaca na javnom planu kroz ideje koje su polako for-
mirale kulturni mainstream (npr. djelovanje Meštrovića, Putara i Bašičevića kao likovnih kritičara
i promotora ideja NT-a) i druge paralelne interese koji su bili izvan okvira javnog djelovanja i (p)
određenog povijesnog trenutka, kao što su “privatni”, poetični, nevidljivi, apsurdni, neracionalni i
“socijalno neangažirani” radovi Gorgone.
Koncept brisanja granica između života i umjetnosti nalazimo i u radu filmaša i performera
Tomislava Gotovca, no na posve nov način, kroz okvir konceptualne umjetnosti i performansa.
Serija akcija zabilježenih fotomedijem iz 1962. godine, gdje se umjetnik služi svojim tijelom kao
medijem, upotrebljava opisne i tautološke naslove: “Akcija uzimanja 120 pilula”, “Disanje zraka” i
“Pokazivanje časopisa Elle”, performans u seriji od šest fotografija. Tomislav Gotovac održao je i
jedini happening u Hrvatskoj 1960-ih godina, i to pod nazivom “Happ naš” 10. travnja 1967, a s
brojnim filmskim i videoradovima, instalacijama i performansima aktivan je i danas. Umjetnost
u Hrvatskoj od početka 1970-ih obilježena je novom generacijom umjetnika kroz razne vido-
ve konceptualne umjetnosti, body-arta, performansa, mail-arta, ambijenta itd., kasnije svedene
pod zajednički naziv Nova umjetnička praksa, pod kojim se i predstavila u Galeriji grada Zagreba
umjesto najavljene izložbe Tendencije 6 1978. godine.
Naknadne valorizacije
-
U vremenu djelovanja grupe Gorgona njezin rad nije bio šire društveno vrednovan, iako su njezini
članovi bili prominentni sudionici likovne scene, kao umjetnici, organizatori i kritičari. Gorgonini
radovi šire su valorizirani tek naknadno, kontekstualizacijom rada grupe kroz teoriju i praksu ne-
objektne (konceptualne) umjetnosti, tj. Nove umjetničke prakse krajem 1970-ih, a o njihovu utje-
caju u Hrvatskoj otada nadalje kontinuirano nam svjedoči čak i aktualna umjetnička produkcija
novih generacija.
Sinergija znanosti i umjetnosti NT-a revalorizirana je tek u okviru teorije i prakse (novo)medij-
ske umjetnosti kasnih 1990-ih. Nakon 30 godina, u novoj sprezi društvenog aktivizma, upotrebe
kompjutora i globalnog networka ponovo su prepoznate te ključne riječi NT-a. Danas su teorija,
praksa, institucije, kritika, distribucija, network, tržište i financijska potpora te ostali aspekti profe-
sije i njene društvene pozicije tzv. suvremene i tzv. (novo)medijske umjetnosti, nažalost, odvojeni
i tek se ponekad preklapaju.
Ne govoreći o kompjutorski generiranoj umjetnosti, već retrospektivno sagledavajući povi-
jesni put prve faze NT-a (1961–1965) riječi Radoslava Putara iz 1969. zvuče kao da je govorio o
medijskoj umjetnosti uopće: “kako su NT bile posve okrenute budućnosti i kako su u sebi nosile
elemente te budućnosti, u njihovu se krilu začela i negacija vlastitog postanka”. Ne sluteći koliko
će se pokazati točnim odnosi koje je predvidio za budući razvitak lokalne i svjetske kulturne in- 135
dustrije i nasilno periferiziranu poziciju Zagreba, u istom tekstu Putar napominje da se “klica fe-
nomena te manifestacije [NT] začela, razvila i emitirala u ovoj sredini” te da “već ima znakova kako
elementi provincijske ograničenosti s jedne strane, a kulturni imperijalizam s druge strane, vrlo
agresivno upravo to zavijaju u maglu šutnje i pripremaju definitivnu negaciju”. Kulturni imperijali-
zam i njegova industrija ne dopuštaju da se zemlje smještene na periferiju mape moći, kao što je
Hrvatska, prezentiraju same ili izvan zadanih kriterija i sistema kontrole uspostavljenih iz pozicija
centara te iste moći, pa se shodno tome i veće prezentacije poput NT-a i sličnih fenomena mo-
raju predstavljati isključivo kroz zapadni kulturni mehanizam ukoliko žele komunicirati na global-
noj razini. U slučaju NT-a periferizirana je i cijela Europa naspram Amerike. Pritom se zaboravlja
da NT nije zagrebačko, hrvatsko, istočnoeuropsko ili europsko ekskluzivno kulturno dobro, već
da pripada, bez obzira na tako karikirano ograničavajuće teritorijalno određenje, velikom broju
zemalja, dok vjerojatno istinski pripada samo međunarodnoj kulturnoj zajednici modernističkog
naslijeđa čiji je istinski plod i dio povijesti.
Urednička napomena:
Uz tekst Darka Frizta Paralelne stvarnosti – pluralitet likovne scene u Hrvatskoj 1960-ih godina: od Novih
tendencija do grupe Gorgona na 16 stranica otisnut je autorov izbor ilustracija.
III.
Tema Držić
Milovan Tatarin 139
-
Dva prologa Tirene
-
“I sve se će to što t’ rieh govorit u pjesan!”
-
Prvi hrvatski književni historiograf koji je naveo godinu izvedbe kojeg Držićeva djela bio je Serafin
Marija Črijević: u trećem dijelu spisa Bibliotheca Ragusina bilježi da je 1548. na piru Vlaha Držića
prikazana Tirena.1 Podatak je preuzeo iz genealogije antunina Descrizione delle origini e genealogie
dei cittadini Ragusei,2 jedinog službenog dokumenta u kojemu je registrirano uprizorenje jedne
Držićeve drame, premda ime autora nije navedeno.3 Unatoč tome, zadugo je ta činjenica izazi-
vala prijepor: budući da su bila poznata samo postumna izdanja Držićevih knjiga (1607, 1630),4
a u drugom se prologu Tirene (Prolog drugi komedije prikazane u Držîć na piru) – napisanom za
pir Vlaha i Marije i tiskanom u knjizi Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim
stvarmi (Venecija, 1551) – spominje predstava koja je bila “onomlani”5 o pokladama, zaključivalo
1
Bibliotheca Ragusina, drugi i treći svezak, prvo izdanje priredio i uvod napisao Stjepan Krasić, JAZU, Zagreb,
1977, str. 382. Riječ je o Vlahu Nikolinu Držiću (? – 1567) koji je 12. studenoga 1548. sklopio bračni ugovor s
Marijom Sinčićević Allegretti (oko 1530–1590).
2
Danas poznatija kao Vlajkijeva genealogija antunina, nazvana po sastavljaču Krsti Vlajkiju (1653–1728).
3
“Biagio figlio di Nicolò ebbe per moglie Maria unica figlia di Stefano di Simone Aligretti Citad(in)o come per
P(iae) M(emoriae) de 1548: 12 No(vem)bre con la quale ebbe l’infra(de)tti figlioli: ... Il sud(dett)o Biagio ebbe
la dote con d(ett)a Maria, e con eredità di d(ett)o Stefano suo Socero ascendeva sopra D(ucati) 50 M(ila).
In tempo delle nozze di sud(dett)o Matrimonio fù recitata in Casa di d(ett)o Stefano nella strada di Calzolari
Megiu Veliche Zreugliare, quella famosa Comedia d(ett)a Tirena, dalli compagni di d(ett)o Biagio, la quale fe-
cero stanpare. Per un mese continue furono fatte feste, e Banchetti in d(ett)a Casa con intervento di molta
Nobiltà, e Citadinanza, ma sopra tutto rende fortunato questo matrimonio la benemerenza publica verso la
Casa di d(ett)o Stefano Aligretti cogniominato Sincicievich, per aver più volte nelli bisogni della patria somi-
nistrato alla Republica con i denari, e dal Principe in segno di gratitudine fù decorata con due sonate dei pi-
fari o sia musici publici da farsi ogni sabato sotto la sua casa, e fù continuato questo onore sino alli figlioli di
d(ett)o Marino, dai quali fù comutata in onore della SS.a (Santissima) Croce nella Chiesa di S(an) Biagio ove si
fa di continuo in memoria sopradetta” (“Vlaho, sin Nikolin, oženio se Marijom, kćeri jedinicom pokojnog gra-
đanina Stjepana Šimunova Allegrettija, 12. studenoga 1548. S njome je imao navedenu djecu: ... Narečeni
je Vlaho s tom Marijom dobio miraz, što je s nasljedstvom njegova punca, spomenutog Stjepana, iznosilo
više od 50 tisuća dukata. U vrijeme proslave toga vjenčanja, u kući Stjepanovoj, u postolarskoj ulici Među
velike crevljare, slavnu onu komediju naslovljenu Tirena odigrali su Vlahovi drugovi i dali ju tiskati. Svadbene
su svečanosti i gozbe trajale neprekidno mjesec dana u spomenutoj kući, uz nazočnost brojne vlastele i gra-
đanstva, no taj je brak sretan ponajviše zbog javnih zasluga kuće spomenutog Stjepana Allegrettija, zvanoga
Sinčićević, jer u više je navrata pomogla domovini u nuždi novčanim prilogom Republici te ju je knez, u znak
zahvalnosti, počastio dvjema svirkama frulaša, odnosno gradske glazbe što su se imale izvoditi svake subote
pred njegovom kućom, i ta se počast održala sve do djece rečenog Marina [sina Vlahova], koja su je u sla-
vu Presvetoga Križa prenijela u crkvu svetoga Vlaha, gdje se stalno izvodi u taj spomen”. Prevela Snježana
Husić). Djela Marina Držića, Stari pisci hrvatski, knjiga VII, JAZU, Zagreb, 1930, str. XCI. Taj je izvadak prvi
priopćio Petar Kolendić u radu Tri doslije nepoznate pjesme dum Mavra Vetranića Čavčića: prilog dubrovačkoj
književnosti XVI vijeka, Dubrovnik, 1905, str. 16. Pogrešno je međutim naveo da je Tirena izvedena na piru
Držićeva brata Vlaha.
4
Do danas se nije pronašlo venecijansko izdanje iz 1632, tiskano kod Marca Ginammija, koje spominje jedi-
no Ivan Kukuljević Sakcinski: Bibliografia hrvatska, Zagreb, 1860, str. 32.
5
Ta se priložna oznaka određuje prema 1551. godini, kad je održan Vlahin i Marijin pir.
140 se da je Tirena prvi put prikazana 1549. U rujnu 2007. u milanskoj Biblioteci Nazionale Braidense
Ennio Stipčević otkrio je izdanje Tirene iz 1551,6 na čijoj naslovnici međutim piše da je premijera
bila u Dubrovniku 1548.7 Nekoliko međutim pitanja i dalje ostaje otvoreno: zašto Ignjat Đurđević8
i Črijević9 navode da je Tirenu Držić napisao još kao mladić;10 zašto ju je posvetio Marinu Ivanovu
Puciću (Maro Makulja), ako antuninska genealogija bilježi da “in tempo delle nozze di sud(dett)o
Matrimonio fù recitata in Casa di d(ett)o Stefano nella strada di Calzolari Megiu Veliche Zreugliare,
quella famosa Comedia d(ett)a Tirena, dalli compagni di d(ett)o Biagio, la quale fecero stanpare“;
o kojoj predstavi Tirene govori Obrad, a prikazana je “onomlani”?
Konačno, najzanimljivije pitanje: je li prvo izvedeno Držićevo djelo Tirena ili Pomet, komedija
koju nije spomenuo ni jedan osamnaestostoljetni historiograf, a u priču o Držiću prvi ju je uveo
Armin Pavić, uočivši da se u drugom prologu Dunda Maroja spominje “Komedija od Pometa”.
Premda je izvedbe obiju drama smjestio u 1547. godinu, Pometa je s Tirenom povezao na neobi-
čan način: “U onom istom prologu k drugoj predstavi Tirene veli pjesnik da je poslije njezine pr-
ve propale predstave nekim komadom publici omilio. Taj komad će po svoj prilici biti komedija
Pomet, jer nam u prologu k Dundu Maroju, koji po bilježci rukopisa pada g. 1550, veli, da se je pri-
je tri godine publici komedija Pomet vele dopadala”.11 Franjo Petračić je smatrao da je Tirena pri-
kazana 1548, dok je za Pometa tek rekao da je “pisan i prikazan prije Dunda Maroja” (kojeg stavlja
u 1550), pretpostavljajući da se izgubio “uprav radi te srodnosti sadržaja”.12
Kako bilo, o Pometu se nagađalo štošta, pogotovu o njegovoj mogućoj recepciji, pri čemu je
prevladalo mišljenje da je u komediji Držić tako otvoreno izrugao dubrovačku vlastelu da su se
neki i prepoznali: “Što je i koga sve Držić kritizirao možemo pretpostaviti. Vjerojatno je bilo onih
kritika koje su se odnosile na opće društvene pojave, na škrtost, oholost, sebičnost, aroganciju
i neznanje, ali je zacijelo bilo i otvorenih aluzija i lako prepoznatljivih prigovora na račun nekih
pojedinaca u gradu. Nije isključeno da je već u prvom nastupu Držić bio neoprezan, pa je mož-
da spomenuo nekoga osobno ili jasno aludirao na nekoga tko to nije mogao podnijeti, tko nije
znao za šalu, tko se teško uvrijedio, osobito zato što postoji mogućnost da su se neke aluzije ili
6
Otkrivena prva izdanja Držićevih djela u Milanu, Forum, god. XXXXVI, knj. LXXVIII, br. 10–12, Zagreb, 2007,
str. 1057–1061. Treba međutim reći da je već Črijević naveo da je Tirena kao samostalna knjiga tiskana 1551.
u Veneciji (Bibliotheca Ragusina, str. 382), zatim Sebastian Slade Dolci (Fasti litterario-Ragusini, Venecija,
1767, str. 40), Franjo Marija Appendini (Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de’ Ragusei
II, Dubrovnik, 1803, str. 222), Ivan Kukuljević Sakcinski (Pjesnici hrvatski XVI. vieka, Zagreb, 1858, str. 74), koji
u Bibliografiji hrvatskoj (str. 32) navodi i format (osmina), što znači da ju je poznavao. Premda ju nitko nije vi-
dio, u 20. stoljeću prevladalo je mišljenje da je Držić za života objavio samo jednu knjigu pod naslovom Pjesni
Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi, a jedan od rijetkih koji je vjerovao Črijeviću
bio je Rafo Bogišić: “Tiskane su zapravo dvije knjige: jedna koja je sadržavala samo Tirenu, kako je u prvi mah
sigurno bila predviđala družina, i druga u koju su ušle najprije Pjesni ljuvene, zatim Pripovijes kako se Venere
božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, dakle pastorala koja je bila napisana za svadbu
Vlaha Držića kad je i prikazana i, konačno, Novela od Stanca”. Pir Vlaha Držića, Forum, god. XXIII, knj. XLVII,
br. 3, Zagreb, 1984, str. 588.
7
Faksimilni pretisak sa Stipčevićevim pogovorom objavila je 2008. zagrebačka Školska knjiga.
8
“Adhuc juvenis Thirrenam, bucolicam comoediam, edidit Illyrico carmine, ob elegantiam et pondus ver-
borum saepisu typis mandatam” (“Još kao mladić napisao je na ilirskom bukolsku komediju Tirena, koja je
zbog istančanosti i vrsnoće izraza doživjela veći broj izdanja”). Pavle Popović, Ignatii Georgii: Vitae et carmina
nonnullorum illustrium civium Ragusinorum (adversaria), Beograd, 1905, str. 59.
9
“Eam adhuc juvenis lucubravit, quod puellam, forte Paulam nomine, in Etruria, cui proximum est Tyrrhenum
mare” (“Napisao ju je još kao mladić jer je u Etruriji, kojoj je blizu Tirensko more, zavolio djevojku možda ime-
nom Paula”). Bibliotheca Ragusina, str. 382.
10
Možda bi se smjelo pomisliti da su do toga zaključka došli zbog doslovnog razumijevanja riječi “mladić”,
kojom Držić sam sebe opisuje u prvom prologu Tirene: “mlad djetić”, “svû mlados provodi”, “mladac”.
11
Historija dubrovačke drame, JAZU, Zagreb, 1871, str. 97.
12
Djela Marina Držića, Stari pisci hrvatski, knjiga VII, JAZU, Zagreb, 1875, str. VI.
Milovan Tatarin: Dva prologa Tirene
napomene možda u gradu ponavljale i nakon prikazivanja. U svakom slučaju Držić je prikaziva- 141
njem Pometa stekao prve neprijatelje u gradu. Bilo je samo pitanje prigode i trenutka kad će doći
do ‘osvete’. Osim vjerojatnih prijetnji, možda je prva stvarna i opipljiva reakcija na Držićevu oštricu
i ono što se dogodilo uvečer 16. travnja 1548. u Crevljarskoj ulici”.13 Spomenutog je dana Vlaho
Stjepanov Kanjica drvenom palicom udario Držića po glavi, zbog čega ga je ovaj tužio, a Vlaho
je 29. svibnja kažnjen s dvadeset pet perpera i tri mjeseca zatvora.14 Na tijesnoj povezanosti toga
napada s Pometom inzistirao je Matko Sršen, smatrajući da su se u komediji prepoznali suci ko-
ji su vodili slučaj – a riječ je o Marinu Vlahovu Gunduliću i Marinu Franovu Đurovu Gučetiću – te
je zaključio da je “sasvim prirodno da su prikrili (tj. nisu ni tražili) pravog prekršitelja, onog u čijim
je rukama Vlaho Kanjica, po starom dubrovačkom gosparskom običaju, bio samo motka!”.15 Mira
Muhoberac pak iznijela je sličnu, no ničim argumentiranu pretpostavku: “Marin Držić, brat slika-
ra Vlaha Držića i sienski student, imao je, dakle, na renesansnoj perspektivi i iluziji (i) zasnovan
projekt stvaranja teatra. Taj projekt, zacrtan matematičkom preciznošću i utemeljen filozofskom
dubinom, međutim, ugušen je u samom začetku: krađom ili ukinućem komedije Pomet, prve
eruditne komedije u hrvatskoj drami i kazalištu, zatim prekidom izvedbe pastorale Tirene Prid
Dvorom i njezinom izvedbom sljedeći put – u malom, zatvorenom, pirnom prostoru, onemogu-
ćivanjem izvedbe Dunda Maroja pred Dvorom pred golemim mnoštvom i premještanjem pred-
stave u Vijećnicu za mali broj gledatelja”.16 Tako se Pomet lijepo uklopio u predodžbu o Držiću koji
pišući svoje drame ne misli ni o čemu drugom nego o uroti i osveti, iako je još 1964. Leo Košuta
problem smjestio u granice književnosti, a ne politike i sasvim točno precizirao što je Pomet mo-
rao biti za onodobnu publiku: “Zahvaljujući njemu, gledaoci su u Dubrovniku već godine 1548.
mogli prisustvovati dramskoj radnji koja se odigravala na posebnoj pozornici i koja je, protivno
dotadašnjim obredno-mitološkim predstavama, bila istodobno slika njihova svagdašnjeg života.
Ukratko, negromant Dugi Nos je u Pometu glasnik nove svjetovne komedije, za koju Držić dobro
znade da se rodila u susjednoj Italiji i da je on prvi uvodi u Dubrovnik”.17
Ignjat Đurđević prvi je spomenuo “octo comoediae soluta oratione”,18 nakon njega i ostali
književni povjesničari 18. i 19. stoljeća (Črijević, Slade Dolci, Appendini, Kukuljević,19 Paul Josef
Šafařík,20 Šime Ljubić21), no samo on tvrdi da ih se toliko sačuvalo, što bi značilo da je Pometa či-
tao, a Milan Rešetar vjeruje da je komedija postojala i u doba kad je rukopis sa svim Držićevim
dramama u prozi – koji danas zovemo Rešetarov rukopis22 – bio u posjedu Đura Matijaševića.23
13
Rafo Bogišić, Marin Držić sam na putu, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1996, str. 126–
127.
14
O toj je epizodi iz Držićeva života prvi pisao Pavle Popović: Arhivske vesti o Marinu Držiću, u: Zbornik iz du-
brovačke prošlosti Milanu Rešetaru o 70oj godišnjici života prijatelji i učenici, Dubrovnik, 1931, str. 262–263.
15
Držićev obračun s njima, Prolog, XVI, 51–52, Zagreb, 1982, str. 77.
16
Dramski i kazališni prostori Držićevih drama: Držićeva koncepcija i strukturacija prostora, u: Krležini dani u
Osijeku 2006. (Vrijeme i prostor u hrvatskoj dramskoj književnosti i kazalištu), priredio Branko Hećimović,
Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta,
Zagreb, Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, Filozofski fakultet, Osijek, Zagreb – Osijek, 2007, str. 19–20.
17
Pravi i obrnuti svijet u Držićevu “Dundu Maroju”, Mogućnosti, XV, 11, Split, 1968, str. 1362. Rad je izvorno
objavljen na talijanskom jeziku: Il mondo vero e il mondo a rovescio in “Dundo Maroje” di Marino Darsa (Marin
Držić), Ricerche slavistiche, XII, Firenza, 1964, str. 65–122.
18
Ignatii Georgii: Vitae et carmina nonnullorum illustrium civium Ragusinorum (adversaria), str. 61.
19
Pjesnici hrvatski XVI. vieka, str. 74.
20
Geschichte der illirischen und kroatischen Literatur II, Prag, 1865, str. 176.
21
Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske na podučavanje mladeži II, Rijeka, 1869, str. 384.
22
Národní knihovna České republiky – Slovanská knihovna, Prag, sign. T 4117 – J 7127.
23
“Istina, sada je rukopis A krń na više mjesta, pa u ńemu je samo 7 drama – od Pometa više nema traga, ali
u Đurđevićevo vrijeme sigurno i ńjega je bilo, pa ih je zato on i nabrojio osam; a što Dum Đuro Matijašević
142 Rešetar međutim nije prihvaćao pretpostavku da je Pomet bio Držićev kazališni debut, za njega
je to bila Tirena.24 Isto su nagađali Leo Košuta25 i Franjo Švelec,26 koji je dobro sažeo glavni pro-
blem: “Kako međutim sada dovesti u sklad Držića autora ‘Pometa’, koji kako se čini nije bio sla-
biji od ‘Dunda Maroja’, s Držićem autorom ‘Tirene’ kojega godinu dana nakon premijere ‘Pometa’
optužuju kao šeprtlju u dramskim stvarima, odnosno kao čovjeka koji potkrada druge dramske
pisce? Kako naime objasniti potvoru da autor ‘Pometa’ nakon godine dana bude proglašen pla-
gijatorom nekog drugog autora?”.27
Mislim da upravo sadržaj prologâ Tirene može pomoći u pojašnjenju onoga što se do-
godilo nakon Držićeva kazališnog nastupa s Pometom. Moja je teza da su reakcije na komedi-
ju motivirale Držića da prvi prolog Tirene sroči onako kako ga je sročio. Da je pak Pomet prva
Držićeva prikazana drama, potvrđujem rečenicom s početka prologa negromanta Dugoga Nosa:
“Ja što jesu tri godine, ako se spomenujete, putujući po svijetu srjeća me dovede u ovi vaš česti-
ti grad, i od moje negromancije ukazah vam što umjeh. Scijenim da nijeste zaboravili kako vam
Placu, tu gdje sjedite, u čas glavom ovamo obrnuh i ukazah prid očima, a na njoj bijehote; i opet
ju stvorih u zelenu dubravu, od šta plakijer imaste; i zahvaliste mi, i platu imah, što katance sta-
vih na njeke zle jezike koji za zlo imaju ono što im se za dobro čini”.28 Negromant govori o dva
komada: najprije o djelu čiji je dramski prostor (ne i scenski) bila Placa, a zatim o djelu kojega se
radnja zbivala u “zelenoj dubravi” (dramski prostor) stvorenoj na Placi (scenski prostor).29 Može li se
negromantova primjedba da je Placu, ne obrnuo i ukazao već stvorio u “zelenu dubravu” dovesti
u vezu s Obradovim pitanjem u prvom prologu Tirene kako se dubrava “uvrže meu dvore” (s. 54,
str. 206)? Je li, ujedno rečeno, “zelena dubrava” aluzija na Tirenu? Leo Košuta,30 a i Frano Čale u ko-
mentarima Dunda Maroja – uz stanovite ograde – pomišljaju na “prvu prikazbu Tirene”.31 Onome
nije pravio iz Pometa nikakvih izvoda, ne dokazuje nikako da ga u rukopisu nije bilo; jer nema Dum Đurovih
izvoda ni iz Grižule, a opet se ova komedija još dandanas nalazi u rukopisu A iz kojega je jedino Dum Đuro
pravio svoje izvode.” Djela Marina Držića, str. CI.
24
“Ako je Dundo Maroje bio već gotov najkasnije g. 1550, onda je Pomet postao najkasnije g. 1547, i time bi
on bio stariji i od Tirene (koja nije nikako mogla postati prije g. 1548 nego po svoj prilici tek g. 1549); a to baš
ne mogu vjerovati da je D. izašao prvi put pred publiku jednom građanskom komedijom u prozi, tim više što
imamo dobra razloga misliti da je ńegova prva drama bila baš Tirena.” Djela Marina Držića, str. XCIV.
25
Siena u životu i djelu Marina Držića, Prolog, XIV, 51–52, Zagreb, 1982, str. 42. Rad je izvorno objavljen na
talijanskom jeziku: Siena nella vita e nell’opera di Marino Darsa, Ricerche slavistiche, IX, Firenza, 1961, str.
67–192.
26
“U pogledu ‘Pometa’ i ‘Dunda Maroja’, ja bih se, prema onome što sam naprijed izložio, priklonio Rešetaru,
pa bih te dvije komedije smjestio u 1553. odnosno u 1556.” Komički teatar Marina Držića, Matica hrvatska,
Zagreb, 1968, str. 21. Ta je pretpostavka sumnjiva već i zato što je Vijeće umoljenih 10. travnja 1554. zabra-
nilo izvođenje kazališnih predstava u Vijećnici, gdje je, prema bilješci u Rešetarovu rukopisu, prikazan Dundo
Maroje.
27
Nav. dj., str. 16.
28
Frano Čale, Marin Držić: Djela, Cekade, Zagreb, 1987, str. 304. Svi citati iz Držićevih djela bit će doneseni
po tom izdanju.
29
O tome sam pisao u radu Nekoliko rečenica s početka prvoga prologa “Dunda Maroja”, u: Dani Hvarskoga
kazališta 34 (Počeci u hrvatskoj književnosti i kazalištu), Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Književni
krug, Zagreb – Split, 2008, str. 35–46.
30
“Negromantove riječi moramo dakle shvatiti kao aluziju na dvije predstave koje je Negromant bio pret-
hodno izveo na dubrovačkoj Placi: jednu komediju (očito izgubljeni Pomet) i jednu pastirsku igru ili međuigru
(također izgubljenu, ukoliko Držić, u prenesenom značenju, ne cilja na prvu predstavu Tirene).” Pravi i obrnuti
svijet u Držićevu “Dundu Maroju”, str. 1363.
31
“Misli na neku, izgubljenu, pastirsku komediju, ili možda na prvu prikazbu Tirene, ukoliko ne želi podsje-
titi na neki pastoralni dodatak nakon predstave Pometa, u istoj prigodi.” Marin Držić: Djela, str. 382 (bilješka
6). Petar Kolendić pak zamišlja neko djelo prikazano odmah poslije Pometa: “A posle odmora, još iste veče-
ri, kad se ponovo ‘otkrila šena’, kad su uz to stvarno uklonili i zavesu u pozadini sa slikom Dvora i Vijećnice
ili je prekrili novom slikom, mogli su gledaoci videti odjednom izmenjenu pozornicu, ovaj put ‘zelenu du-
bravu’, koju će 1549. godine u toj istoj tehnici, i na tom istom mestu, upotrebiti Držić i u svojoj Tireni”.
tko dobro ne pozna Držićev opus moglo bi se nametnuti logično pitanje nije li se Dugi Nos poja- 143
vio u prologu Tirene, što znamo da nije, jer ga izgovaraju Vučeta i Obrad. Očito, u negromantovu
prologu miješaju se dvije instancije, scenska i izvanscenska, lik govori o Držićevoj zbilji. Jer, kad
Dugi Nos kaže: “i zahvaliste mi, i platu imah, što katance stavih na njeke zle jezike koji za zlo imaju
ono što im se za dobro čini”, onda taj zaključak nema veze s kazališnom iluzijom, nego s njezinim
izvanscenskim učincima.
Košuta ovako tumači metaforu katanaca: “Zatim ih treba protumačiti kao aluziju na jedan na-
ma nepoznati Negromantov odgovor (možda i Držićev predgovor tiskanim djelima) nekim ‘zlim
jezicima’ koji su priječili izvedbe Držićevih djela ili protiv njih govorili. Tim svojim predstavama
Negromant je tada bio pokazao – a sad ponovno ističe – koje su bitne značajke kazališnih vr-
sti, koje je on igrao u Dubrovniku: to su komedije jedne vrsti obrnutog svijeta, naličja svagdašnje
stvarnosti, i pastirske idile, njezine čarobne metamorfoze”.32 Čale misli drukčije: “Vjerojatno je riječ
o protivnicima u platonističko-petrarkističkoj i književnoj sredini, i u idejnom i u klasnom pogle-
du bliskoj vlasti. Pjesnika su optuživali i za plagijat i zacijelo su bili nenavidni i neskloni njegovu
razotkrivanju života, koji postaje još stvarnijim u scenskoj iluziji i još istinitiji kad mu negromant
otkrije tajne što se mogu samo scenskim zbivanjem protumačiti. Inače ne znamo na koju prigo-
du ovdje cilja i da li se odnosi na iste osobe o kojima govori u posveti Svojim prijateljem”.33
Držim međutim da i o nečemu drugom može biti riječ. Po mojem mišljenju, treba razliko-
vati prigovore upućene Držiću poslije izvedbe Pometa, a prije Tirene, i prigovore poslije Tirene,
jer nisu iste prirode, što zaključujem na temelju sadržaja dvaju prologa Tirene. Prvi je prolog sa-
stavljen od nekoliko smisaonih cjelina: susret Vučete i Obrada (s. 1–12), pohvala Dubrovnika (s.
13–54), najava dramske fabule (s. 55–102), laudacija Držića, njegovih prethodnika i jednog su-
vremenika (s. 103–164), završna apostrofa Dubrovnika, sretnog jer ima takve pjesnike – Marina
Držića, Džoru Držića, Šiška Menčetića i remetu Vetranovića (s. 165–172). Konektori koji najavljuju
novu cjelinu uvijek su pitanja: “Vučeta: Ostavi maslo sad, nu istom obidi / očima ovi grad. Kakav ti
se vidi?” (s. 13–14, str. 205); “Obrad: Ka je ovoj dubrava? Ali su i ovdi gore? / Kô li se gizdava uvrže
meu dvore?” (s. 53–54, str. 206); “Obrad: Tko toli razuman nađe se ter takoj / postavi u pjesan taj
čuda, brate moj?” (s. 103–104, str. 207); “Obrad: Je li tko drugi sad u ovoj državi / da takoj ovi grad
pjesnima tim slavi?” (s. 151–152, str. 209). Glavno je pitanje koje se nameće nakon čitanja prvog
prologa sljedeće: zbog čega je Držić tako velik dio teksta posvetio upravo sebi? Jer, nije on nepo-
znat u gradu, jedan je od rektora crkve Svih Svetih i opatije sv. Petra na Koločepu, bio je orguljaš
u katedralnoj crkvi sv. Marije, dobio je stipendiju za odlazak na studij, putovao je 1545–1546. s
Christophom Rogendorfom u Beč i Carigrad, zbog čega je 9. siječnja 1547. saslušan pred malo-
vijećnicima Franom Marinovim Kabužićem i Bernardom Gabrijelovim Črijevićem. Teško da se je
morao posebno predstavljati, pogotovo ne na takav način. S druge strane, Držić ne govori o sebi
općenito, on isključivo ističe povezanost s muzama, koje su ga “dostojna učinile od lovora ven-
ca” (s. 122, str. 208).
Odgovor je u sadržaju prologa: taj generički netipičan sastavak namjerno je sročen da bi iri-
tirao i provocirao. U njemu Držić dvostruko iznenađuje: prvo, na pozornicu izlaze likovi koji se u
Premijera Držićeva “Dunda Maroja”, u: Marin Držić, priredio Miroslav Pantić, Zavod za izdavanje udžbenika
Socijalističke Republike Srbije, Beograd, 1964, str. 161. Slično razmišlja i Rafo Bogišić: “A šena je u Pometu
predstavljala Dubrovnik, tj. dubrovačku Placu, ali se tom prilikom vidjela i dubrava. Vjerojatno je riječ o
Držićevoj taktičkoj namjeri da u intermedijima komedije publiku zadovolji i nekom pastoralnom scenom ili
eklogom”. Marin Držić sam na putu, str. 124.
32
Pravi i obrnuti svijet u Držićevu “Dundu Maroju”, str. 1363.
33
Marin Držić: Djela, str. 383 (bilješka 7).
144 prologu ne očekuju – Vučeta i Obrad; drugo, neće ti vlasi tek najaviti sadržaj Tirene (“iz vode će
ispliti jedna vil ku Ljubmir / njeki će ljubiti, vele uzmnožan pastir”, s. 57–58, str. 206), nego će pred-
staviti i autora drame. I kad Vučeta izgovori znamenitu rečenicu: “Tko doma ne sidi i ne haje tru-
da, / po svietu taj vidi i nauči svih čuda” (s. 105–106, str. 208), Držić daje do znanja da je njegovo
životno i literarno iskustvo bitno drukčije, ta dva naoko bezazlena stiha nedvojbeno su prožeta fi-
nim prezirom i ironijom spram “književne republike”, u kojoj si drsko dodjeljuje visoko mjesto. Jer,
poenta Držićeve samoprezentacije jest pjesnički posao predstaviti kao društveno važnu zadaću,
vlastiti talent povezati sa slavom grada, zbog čega na više mjesta kaže: “ki mu su na glavu stavili
za ures, / da ovu državu proslavi do nebes” (s. 123–124, str. 208), “taj složi čim će sad izabrana mla-
dos / proslavit ovi grad i puku dat rados” (s. 131–132, str. 208), “da takoj ovi grad pjesnima tim sla-
vi” (s. 152, str. 209). Držić se u prvom prologu hvali bez skanjivanja: ne propušta reći da potječe iz
“stare kuće Držîć”, u čijoj je tradiciji baviti se pjesništvom, i to od davnina (“odkle je grad ovi”, s. 134,
str. 208), ne libi se konvencionalnih, ali laskavih i samodopadnih atributa o svojim mogućnosti-
ma. Premda četrdesetogodišnjak, višeputno se naziva mladićem – što je retorička figura i nipošto
se ne odnosi na Držićevu dob34 – on uobičajenim, ali za njegov nastup učinkovitim riječima daje
do znanja da sebe doživljava kao pjesnika:
Sad jedan mlad djetić s tim vilam pri vodi
stare kuće Držîć svû mlados provodi,
koga su tej vile od bistra hladenca
dostojna učinile od lovorna venca,
ki mu su na glavu stavili za ures,
da ovu državu proslavi do nebes.
Otajna naravi sva mu odkrivaju,
ki im bog objavi u vodah da znaju.
Taj mladac sad pjesni tej spieva kraj rike,
da ljudem duh biesni od slasti tolike.
Taj stavi u pjesan nesreće Ljubmira
i vile ljuvezan i divjač satira;
taj složi čim će sad izbrana mlados
proslavit ovi grad i puku dat rados.
(s. 119–132, str. 208)
Ono što se govorilo u nadgrobnicama, fraze koje su se nekome dodjeljivale tek nakon smrti,
namijenio je Držić sam sebi. Postavivši se na pjesnički Parnas, okitivši se lovorom, tvrdi da se mo-
že natjecati s bilo kim. Čak je i činjenica da svoj helikonski izvor smješta na Omblu u Rijeci dubro-
vačkoj pomalo izazivačka – kao da hoće reći da i izvan dubrovačkih mira može stasati netko tko
će proslaviti Republiku. Uopće, njemu je baš to važno – istaknuti da će književnim radom “prosla-
vit ovi grad”. Da je tako govorio, postojali su valjda duboki razlozi, inače bi prolog bio samo skup
34
Istu imenicu rabi za Džoru Držića (“svud Džore Držića slove svitlo ime, / uresna mladića Božjim dari svime.
/ Kad mladac spievaše, jak Orfeo zvirenje / za sobom vođaše i dubja i kamenje”, s. 135–136, str. 208), Šiška
Menčetića (“imena puno je Šiška Vlahovića / vridna čâs koji je izbranih mladića. / S tolikom radosti taj mladac
spievaše, / er svakoj mladosti srca podiraše”, s. 146, str. 208) i Vetranovića (“pričiste tej vile od voda studenih
/ koga su obljubile vrh mlâdāc svih inih”, s. 156–157, str. 209). Budući da su prva dvojica u tom trenutku već
odavna mrtvi (Džore je umro 1501, Šiško 1527), a Vetranović ima šezdeset šest godina, tu oznaku ne mogu
drukčije razumjeti nego kao metaforu za pjesnika.
narcisoidnih stihova.35 Te retke Držić nije želio, nego ih je morao napisati, ne iz obijesti, nego iz 145
inata, oni nedvojbeno imaju izvanknjiževni povod. On je sažet u drugom prologu Tirene, u koje-
mu autor navodi zbog čega su mu se rugali: njegovo školovanje u inozemstvu bilo je gubljenje
vremena jer tamo nije ništa naučio, a htio bi parirati pravim pjesnicima:
“Istina nije toj, Vlašiću!” veljahu,
“Držića svi znamo pobolje nego ti,
priko mora tamo ki učî sviriti,
komu se raspuknu sviraoca učeći,
a grlo zamuknu, u Gradu hoteći
s spievaoci boljima glasom se natjecat,
visok glas tko ne ima, s kojim ga nî spievat!”
(s. 122–128, str. 191–192)
Intonacija prologa Obrada i Vučete nuka na zaključak da ga je Držić osmislio kao prkosnu re-
akciju.36 Ne samo da izaziva hvaleći se, on se vidi u društvu Džore i Šiška. Ali – kaže Držić – bilo
je to “u vrime staro toj”. Simptomatično je da na Obradovo pitanje: “Je li tko drugi sad u ovoj dr-
žavi / da takoj ovi grad pjesnima tim slavi?”, Vučeta kratko, gotovo nehajno odgovora: “Mnozi su,
Obrade” (s. 153, str. 209), no ne navodi ni jedno ime, nego ističe samo remetu. Važno je primijetiti
opoziciju “vrime staro” – “sad”, kao što je bitno uočiti da iz Vučetine tvrdnje proizlazi da “sad”, osim
Vetranovića, nema pjesnika vrijednih spomena, čiji stihovi mogu Republici biti na ponos. Koliko
god za današnjeg čitatelja u prvi mah bili prikriveni, Držićevi su motivi jasni: prvi prolog Tirene
napisao je kao reakciju, ali i da izazove reakciju. Nigdje u njemu toposa skromnosti, nigdje dis-
kretnosti, naprotiv, buja samohvalom. Ako se međutim prisjetimo da je u posveti Marinu Ivanovu
Puciću rekao kako je stvoren “poslužit i pogodit svakomu u stvari razložite” (str. 204), bit će da je
na takvo koncipiranje prvog prologa bio, slikovito kazano, natjeran.
Osobito važnim držim jedan stih prologa, naoko besmislen, u svakom slučaju nepotreban.
Izgovara ga Vučeta nakon što ukratko prepriča što će se dogoditi u Tireni. On kaže: “I sve se će to
što t’ rieh govorit u pjesan!” (s. 97, str. 207). Nakon toga, na Obradovo pitanje: “Tko toli razuman
nađe se ter takoj / postavi u pjesan taj čuda, brate moj?”, uslijedit će opisani panegirik. Nije na od-
met prisjetiti se da je u posveti Pjesni iznio kako neki sumnjaju “da ja umijem veras učinit”, odmah
odgovarajući i zašto: “a ne za ino neg, er su triš mudri, a kažu se šeskrat ludi” (str. 172). Čemu napo-
mena da će sve biti stavljeno u “pjesan”, dakle u stihove, nešto što je u Držićevo doba bilo conditio
sine qua non bavljenja književnošću, književnost sama? Mislim da je taj stih ključan za razumijeva-
nje prigovora koji su mu upućivani prije Tirene; ta kratka, ali duboko sarkastična primjedba imala
35
Kad je već riječ o taštini, možda se je zgodno prisjetiti stihova iz Vile Slovinke Jurja Barakovića u kojima
Pisnik u jednom trenutku Vili kaže da bi – samo da nije siromašan – pjevao bolje čak i od Vergilija: “Da ubog
bude knez, ne bi svit štova’, / i zdrafje prez pinez jest nemoć gotova. / Mńu da bi osnova’ moj razum i snaga
/ sve kńige do slova, Virjilij ke slaga, / a buduć prez blaga, nitkor me ne ubi, / zač kripost nî draga, kad bla-
go izgubi; / da bude Salamun u meni promińen, / kriposti svake pun, prez blaga ni scińen” (VII, s. 787–794).
Djela Jurja Barakovića, Stari pisci hrvatski, knjiga XVII, priredili za štampu P. Budmani i M. Valjavac, JAZU,
Zagreb, 1889, str. 109.
36
Franjo Švelec u tome vidi dokaz prvenstva Tirene: “Njezin naime prolog sadrži nekih elemenata koji upu-
ćuju na zaključak da je ona mogla biti Držićev dramski prvijenac. Ni u jednom se Držićevu prologu toliko ne
hvali Dubrovnik i njegova vlastela, njegove vladike, njegovo ‘mirno stanje’, njegovo prijateljstvo s Istokom
i Zapadom kao upravo u ‘Tireni’. Isto tako, nigdje Držić izrijekom ne govori toliko o sebi, nigdje se toliko ne
predstavlja kako to čini u toj svojoj drami. To bi, s razlogom se čini, mogao biti znak da je ‘Tirena’ Držićevo
prvo scensko djelo”. Komički teatar Marina Držića, str. 15–16.
146 je, mislim, pretpriču u Pometu.37 Kakva je to bila komedija – kojoj je prolog izgovorio Dugi Nos
– već je u književnoj povijesti opisano: ako je Dundo Maroje nastavak Pometa,38 onda je i Pomet
bio pisan prozom, dramska je fabula bila smještena u Dubrovnik (Maro je, uz Pometovu pomoć,
ukrao Dundu Maroju dvije tisuće cekina, no prevara je otkrivena, morao je novac vratiti, a s ocem
je sklopio ugovor o nasljedstvu), likovi nisu preuzeti iz mitologije već s dubrovačke Place, ujedno
rečeno, bila je to komedija kakva se dotad nije mogla vidjeti. I, dopala se gledateljima, možda i
zato što su s pozornice čuli govor kojim su i sami govorili, a ne dvostruko rimovanim dvanaester-
cima sapete misli. Pomet je imao dobru recepciju, na što upućuje dvoje: prvo, Držić to sam svje-
doči (“I ako komedija [Dundo Maroje], od šta se ne varamo, ne uzbude vam toliko draga, ali vam
će Dundo Maroje, Pomet, Grubiša i ostali drazi bit”, str. 307); drugo, napisao je nastavak, a to valjda
ne bi učinio da Pomet nije razveselio publiku.
U trenutku kad Držić počinje svoju kazališnu djelatnost, u Dubrovniku se – uz strog nadzor
vlasti – prikazivalo Plautove komedije u privatnim kućama,39 nije bilo nepoznato “maškaranje” o
pokladama,40 možda je izvedeno koje Vetranovićevo prikazanje s biblijskom tematikom,41 nešto
od farsi Nikole Nalješkovića.42 Kako je u takvim okolnostima mogao biti dočekan Pomet nego am-
bivalentno: obični gledatelji bili su oduševljeni, spjevaoci su prigovorili da to nije književnost, a
onaj koji ga je napisao nije pjesnik. Da su inovativnost Pometa i njegov uspjeh zasmetali, dozna-
jemo iz prvog prologa Dunda Maroja u kojemu se spominju “zli jezici”. Što su mogli prigovoriti
Pometu? Po mojemu mišljenju troje: prozni diskurs, banalnu temu i niskomimetski modus kome-
dije. U doba kad su – kad je o dramskim žanrovima riječ – na cijeni bile pastorale i tragedije, Držić
je nastupio s komedijom u kojoj nije bilo, kako je sam rekao u prologu Skupa, planina, satira od
gora zelenijeh, vijenaca, ruža i hladenaca, Kupida s lukom i strijelama. U takvim je okolnostima
Držića bilo lako napasti: niti je tema dostojna književne obrade, niti je izložena na literaran na-
37
Uvriježilo se stajalište da je komedija prikazana Prid Dvorom, dok se meni čini da je prikazana gdje i Dundo
Maroje – u Vijećnici. Vidjeti: Nekoliko rečenica s početka prvoga prologa “Dunda Maroja”, str. 35–46.
38
“U njoj [Dundu Maroju] će bit jedna stvar koja scijenim da vam će draga bit, er će bit nova i stara, – nova,
er slijedi onu prvu komediju od Pometa, kako da je ona [Pomet] i ova [Dundo Maroje] sve jedna komedija, i
u tu smo svojevolju oto mi sami upali, – stara, er ćete vidjet u njoj one iste prve prikazaoce, a to jes: Dundo
Maroje, Pavo Novobrđanin, Pomet i ostali”, str. 307.
39
Miroslav Pantić je detaljno opisao zabranu pa dopuštenje da se 27. siječnja 1525. u kući pokojnog Ivana
Andrijina Martinova Vučevića (Volcio) izvedu neke Plautove komedije: Manji prilozi za istoriju naše starije knji-
ževnosti i kulture, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, knjiga devetnaesta, sveska prva, Novi Sad,
1971, str. 7–8. Nenad Vekarić me je obavijestio da može biti riječ o dva Ivana: Ivan Andrijin Vučević (oko
1385–1471), koji je najmanje trinaest puta bio knez, i Ivan Andrijin Vučević (oko 1410–1482), koji ni jednom
nije bio knez, a umro je od kuge.
40
Slijedom bilješke da je Malo vijeće 15. veljače 1536. dopustilo dvadesetšestogodišnjem plemiću Marinu
Mihovu Buniću i njegovoj družini da u vrijeme poklada izvedu “neku komediju”, Pantić je – ne isključivši mo-
gućnost da je mogla biti riječ o Terencijevu ili Plautovu djelu na latinskom jeziku – pretpostavio da u obzir
može doći i koja Nalješkovićeva komedija: “Die XV februarij 1536. Captum fuit de concedendo ser Marino
Michaelis de Bona et suis socijs quod in hoc carnisprivo praesenti possint se immascharare pro recitando
quandam comediam et interim valeant in unum se congregare pro informando recitatores qualiter in festo se
gerere debeant absque aliqua pena, nemini tamen molestiam inferendo”. Prilozi za istoriju renesansnog po-
zorišta u Dubrovniku, Zbornik istorije književnosti, knj. 3, Beograd, 1962, str. 204 (bilješka 2). Treba reći da je
Marin Mihov Bunić (oko 1510–1563) otac Miha Bunića Babulinovića (oko 1551–1617), autora Jokaste.
41
Posvetilište Abramovo izvedeno je 1546, a Rešetar pretpostavlja da je izvedena i Suzana čista na današnjoj
Gundulićevoj poljani. Stari dubrovački teatar, Narodna starina, knj. I, Zagreb, 1922, str. 97. Miroslav Pantić
je pronašao odluku Maloga vijeća od 22. prosinca 1537. godine kojom se odobrava nekim plemićima “da
u crkvi sv. Franje, uz saglasnost fratara, prikažu misteriju o rođenju gospodina našega Isusa Hrista”. On mi-
sli da je riječ o Vetranovićevoj drami Od poroda Jezusova. Vidjeti: Prilozi za istoriju renesansnog pozorišta u
Dubrovniku, str. 205.
42
O izvedbi Komedije V. 1541. ili 1542. na piru Marina Županova Bunića izvijestio je Miroslav Pantić:
Nalješkovićeva komedija “arecitana u Mara Klaričića na piru”, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, 3,
Novi Sad, 1955, str. 66–71.
čin – u stihovima. A nije zato što pisac nije sposoban “veras činit”, nije dakle pjesnik uopće. Držić 147
je napadačima odgovorio na jedini mogući način: napisao je Tirenu, pastoralnu dramu s vilom,
Kupidom i zaljubljenim pastirom, u dvostruko rimovanim dvanaestercima, ili kako to Vučeta ka-
že: “Sve se će to što t’ rieh govorit u pjesan!”. Upravo ta rečenica reflektira glavni prigovor koji je
upućen Držiću nakon Pometa, pa mu nije preostalo ništa drugo doli pokazati da zna pisati onako
kako nalaže moda njegova vremena.
Obično se spor nastao nakon Pometa u književnoj historiografiji svodio na zaključak da je “tu
bilo i kritike nekih pojava u Dubrovniku koja se većini gledalaca svidjela. (...) Iako se tu ne kaže što
su ti ljudi u komediji govorili i zbog čega im je oduzeo riječ (‘katance stavih’), njihovi su postupci
bez sumnje bili takvi da ih je autor kaznio izvrgnuvši ih smijehu publike”.43 Taj mi se zaključak čini
dvojbenim, ponajprije zato što se – ako ga prihvatimo – nikako ne može objasniti zašto je Držić
napisao nastavak Pometa, zašto mu je bilo dopušteno izvesti Dunda Maroja, k tomu u Vijećnici.
Zašto međutim ne razmišljati da Držić ne bi mogao ući u Vijećnicu da je vlastela procijenila da
je riječ o “turbulentnoj” komediji?44 Uostalom, tajna o ljudima nahvao nije staleški ograničena, ni-
gdje se u Držićevu opusu ne može naći dokaza da je bio oštriji prema plemićima, a prema “siro-
tinji” obzirniji i blagonakloniji. Teza da je sav Držićev opus prožet subverzivnim ruganjem dubro-
vačkoj aristokraciji u svakom je slučaju primamljiva, no zašto ne pomisliti da je Držić jednostavno
angažiran pisac koji problematizira svoju stvarnost (što valjda čine svi dobri pisci), ne misleći na
urotu, zašto ne prihvatiti da se u doba dok drugi slažu ljuvene stihove, pojavio pisac koji književ-
nost i njezinu svrhu doživljava drukčije, ne bježi od svakodnevice, naprotiv, zahvaća je na način
na koji to prije njega nitko nije učinio? Zašto ne prihvatiti da se pojavio pisac koji se pozabavio
ljudskim manama i vrlinama, o njima progovorio živim jezikom, spustio se iz vilinskih planina na
Placu, jer je držao da samo takva literatura ima smisla – literatura koja prokazuje stvarnost ne bi
li je, možda, popravila? Konačno, zašto u Držiću ne vidjeti prvog hrvatskog realističnog pisca?
Uostalom, sam je artikulirao misao da zbilja i te kako može biti pjesnička inspiracija: “Ma vi na to-
me nemojte stat! Od lude djece čuvajte dinarâ, er se ovjezijeh komedija njekoliko arecitalo naz-
bilj u vašem gradu, koje su svršile u tradžediju, er nije svak srjeće Dunda Maroja” (Dundo Maroje,
drugi prolog, str. 308).
Pritom je manje važno što je u Italiji vidio da se može pisati i o pričama koje sjedište imaju u
realnom životu, što je otuda u Dubrovnik donio eruditnu komediju,45 važno je to da su ta sazna-
43
Milan Ratković, “Pomet” ili “Tirena”?, Dubrovnik, 1, Dubrovnik, 1968, str. 51. Tu tezu zastupa i Matko
Sršen: “Očigledno je da su se razni Dundi Maroji i Mari, stari i mladi vlastelinčići, prepoznali u prvoj Držićevoj
komediji i to još na javnoj pučkoj izvedbi, prid Dvorom! Osjetili su da im se puk prvi put slobodno, javno pod-
smijeva, nakon stotina godina njihove neprikosnovene oligarhijske vlasti. Držić je već u svom prvom nastupu
ošinuo vlast, vlastelu, i ona je to dobro osjetila. Pjesniku se, istina, još nije moglo otvoreno prigovoriti, ali je
‘upozorenje’ ipak brzo stiglo!” Držićev obračun s njima, str. 77.
44
Vidjeti moj rad Držić i Machiavelli (Nacrt za jedno čitanje Držićeva makijavelizma), u: Jezik književnosti i knji-
ževni ideologemi, Zbornik radova 35. seminara Zagrebačke slavističke škole, Filozofski fakultet u Zagrebu,
Zagrebačka slavistička škola, Hrvatski seminar za strane slaviste, Zagreb, 2007, str. 63–85.
45
Govoreći o utjecaju Alessandra Piccolominija (1508–1579) i Accademije degli Intronati (Akademija smu-
šenih) na Držića, Zlata Bojović upozorava na očitu činjenicu: “Ako se ostave po strani Držićeve ekloge, koje
su, kako se pokazalo, umnogome bile i plod saznanja i spoznanja ekloge sijenskoga tipa, ali koje za njega
nisu kao žanr bile ni otkriće, ni novina jer je Dubrovnik pre njega već od kraja XV veka imao tradiciju stva-
ranja raznih vrsta ekloga na koje se on nadovezao i usavršavao ih, eruditna komedija nije imala taj status u
njegovom dubrovačkom iskustvu. To je poznata činjenica koja bi, čini se, valjalo da bude naglašenija, naroči-
to u svetlu druge, a to je da, kad je prestala sa Držićem da postoji veza sa sijenskim pozorištem, više niko u
Dubrovniku za trajanja renesanse nije ni pokušao da produži život eruditnoj komediji”. Marin Držić i “il proge-
tto drammaturgico” Alesandra Pikolominija, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, LXXIII, 1–4, Beograd,
2007, str. 10.
148 nja ujedinjena s nedvojbenim talentom mijenjala sliku tadašnjeg književnog života. Nije mi teško
zamisliti situaciju u kojoj se Držić vraća iz Siene s novim idejama, želi u rodnom gradu pokazati
“kugodi lijepu stvar”, ali nailazi na omalovažavanje jer ta “lijepa stvar” nije nekima po ukusu, u njoj
naime nema poezije. Premda je uvjeren da je njegov izbor dobar (u prolozima Dunda Maroja više
puta rabi spomenutu sintagmu: “odlučio sam ne proć tako da vas kojomgodi lijepom stvari ne
obeselim”, str. 304; “mislim, kako i prije, ukazat vam od moje negromancije kugodi lijepu stvar”, str.
306; “da vi scijenite i želite vidjet kugodi lijepu stvar, a izvrsne stvari u ovizijeh stranah nijesu se do-
sle činile!”, str. 307), Držić je želio dokazati da u njegovu slučaju nije riječ o tome da ne zna pisati
onako kako drugi pišu, nego da je riječ o svjesnom poetičkom izboru: njega ne zanimaju versifici-
rane “malahne komedijice” (pastorale), već “maškarate” (komedije), koje “para da se na Placi razgo-
varaju” (str. 430). To je stajalište artikulirao u prologu Skupa, ističući da je komediju načinio prema
Plautovu predlošku, nedvojbenoj književnoj vrijednosti, slijedom čega se njegova komedija legi-
timira kao vrijedna, ali se istodobno pokazuje da proza može biti medij umjetničkog preobliko-
vanja stvarnosti: “Pozivanje na Plauta ima za svrhu da dovede prolog u onaj osobiti odnos prema
komediji do kojega je Držiću bilo toliko stalo, naime da istakne njezinu literarnost, s obzirom
na to da će je publika ionako uspoređivati sa zbiljom”.46 U takvim je okolnostima nastala Tirena,
kao potvrda žanrovske i stihotvoračke meštrije, kojom je – kako je to poslije rekao u poslanici
Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić – prirodno želio ono što su mu uskraći-
vali: “A tko zna ako i sad i Držić, ištući / steći čâs, ovi grad prosvietli pojući!” (s. 61–62, str. 186).
Ne mislim da je zbog kritiziranja društvenih anomalija u Pometu stvoreno raspoloženje zbog
kojeg je Držić nakon izvedbe Tirene optužen za plagijat. Pomet je u tematsko-motivskom i žan-
rovskom smislu bio inovativan, i to je izazvalo konsternaciju među pjesnicima, no jednostavno
je bilo osporiti Držićev talent tvrdnjom da to nije književnost. A da je upravo to bio temeljni pri-
govor, izvodim iz jednog jedinog stiha prvog prologa Tirene, Vučetine podrugljive primjedbe,
stiha koji nema para (s njim se rimuje prvi stih Obradove replike), posve nepotreban, koji poput
poente zaključuje Vučetin monolog u kojemu prepričava sadržaj drame. Ujedno rečeno, prvim
prologom Tirene – u kojemu se hvali do pretjerivanja47 – Držić je uzvratio svima koji su sumnjali
u njegovu pjesničku kompetenciju, pokazavši im da griješe, jer on jest pjesnik, a ne mucavi po-
četnik, on je nasljednik Džorin i Šiškov. Takav prolog nipošto nije mogao napisati nevježa, a nije
tako sročen bez razloga – pri njegovu sastavljanju vodila je Držića želja da se naruga svima koji su
se narugali njemu. Usudio bih se ustvrditi da Tirene ne bi ni bilo da nije bilo Pometa. Kolokvijalno
kazano, Tirena je nastala iz osvete.
Poslije takva nastupa Držića su iznova napali, no optužba je bila mnogo teža – plagijat.
O tome je skandalu prvi pisao Đurđević,48 potom Črijević,49 od kojih i potječe pogreška da se
46
Pavao Pavličić, Držićevi prolozi, u: Poetika manirizma, August Cesarec, Zagreb, 1988, str. 167.
47
Primijetio je to i Armin Pavić: “Liep je napokon dokaz pjesnikove smjernosti i zahvalnosti, što tolikim poči-
tanjem spominje svoga učitelja Vetranića, djeda Gjoru i njegova prijatelja Šiška Menčetića, dočim mu na dru-
gu ruku sloboda predaleko ide, što sama sebe hvališe”. Historija dubrovačke drame, str. 69.
48
“Eo tempore erat Vetranus poëta jam integrae laudis ac senior aetate, unde non defuerunt invidi qui illum
comicum poëma Vetrani fuisse crederent et plagiarii nota afficerent Darsium, ut ipse testatur ad Sebastianum
Gundulam, ubi haec: (...) Idem Vetranus, amici motus contumelia, eum defendere conatus est et ab omnibus
hanc iniquam sententiam amovere carmine, quod ita incipit:..” (“U to je vrijeme živio pjesnik Vetranović, koji
je već bio vrlo slavan i prilično star; to je dalo povoda mnogim zavidnicima koji su u uvjerenju da je ta komička
pjesma Vetranovićevo djelo optužili Držića kao plagijatora. On sam svjedoči o tome u stihovima Sebastijanu
Gunduliću: [...] Istoga je Vetranovića pogodio taj napad na prijatelja, pa ga je pokušao obraniti i ukloniti tu ne-
pravednu glasinu pjesmom koju je započeo ovako:..”). Ignatii Georgii: Vitae et carmina nonnullorum illustrium
civium Ragusinorum (adversaria), str. 59–60.
49
“Maurus Vetranus, qui tunc vivebat, magni nominis poeta, creditus est comaedie author; nemo enim
facile sibi in animum inducere poterat a Darsio admodum adolescente lucubratam, nemini quippe adhuc
Držić branio poslanicom upućenom Sebastijanu Gunduliću, a riječ je o Sebastijanu Nikolinovu 149
Menčetiću.50 O optužbi saznajemo iz Vetranovićeva sastavka Pjesanca Marinu Držiću u pomoć, u

kojemu se, doduše, ne spominje Tirena, nego se govori o djelu koje je u stihovima, a prikazano
je “prid polačom od gospode” (Prid Dvorom), a neke pojedinosti upućuju na Tirenu (“razgovor od
pastira”, ljubav koja “starca ljuto rani”, “diete malo, ko imaše zlatna krila”, “pastirče njeko mlado”).
Držić se pak izjadao u sastavku Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić, a za-
što se obratio baš njemu, ne znamo; Franjo Švelec pretpostavlja da je pripadao krugu Držićevih
prijatelja, a povjerovao je u izmišljotine.51 No, da je s tim plemićem kuća Držićevih bila u prisnim
odnosima potvrđuje i podatak da je bio jedan od svjedoka navedenih u oporuci Držićeve majke
Anule, sastavljenoj 27. travnja 1552.
Tko su bili Držićevi potvoritelji, iz poslanice se ne razabire (“mnozi”, “zli”), no iz Vetranovićeva
se sastavka dade zaključiti da su napadi došli iz redova pjesnika:
Svieh vas molim rad ljuvezni,

plemeniti Dubrovčane,
ki pojete rajske pjesni
i sijete po sve strane:
tako da bi vaša mlados
u vesel’ju segaj svieta
svako dobro i svaku rados
uživala mnogo ljeta,
vašeg starca namirite
kriva suda ne čineći,
kiem Držića sad tvorite,
svoga truda ne scieneći.
Ki pjesance rajske poje
prid polačom od gospode,
meju vami tamo stoje,
svi razumni gdi prihode;
a nikoga ne pokdrada,
razmi svoju svies lomeći
te gizdave pjesni sklada,
bez pokojna sanka bdeći. (s. 1–20)52
vis eius ingenii perspecta erat, adeoque plagiarii notam effugere minime potuit, qua de re ipse versibus ad
Sebastianum Gundulam scriptis conqueritur. At Vetranus, vir gravis et religiosus, carmine edito et in vulgus
producto, ingenue testatus est, poema illud ad se nihil pertinere multisque rationibus Darsio legitimo, uti res
erat, authori vindicavit” (“Vjerovalo se da je autor komedije Mavro Vetranović, veoma ugledan pjesnik koji je
u to vrijeme živio. Nitko se, naime, nije mogao uvjeriti u to da ju je sastavio Držić, tada još poprilično mlad;
nitko, doista, još nije bio upoznao silinu njegova talenta, tako da nije mogao izbjeći optužbe za plagiranje,
zbog kojih se i sam žali u stihovima upućenima Sebastijanu Gunduliću. A Vetranović, dostojanstven i čestit
muž, izdao je i javnosti predstavio pjesmu u kojoj je pošteno posvjedočio da s tim djelom nema nikakve ve-
ze te ju je vrlo argumentirano vratio Držiću kao pravom autoru, što je i bila istina”). Bibliotheca Ragusina, str.
382.
50
Tu je pogrešku ispravio Miroslav Pantić u radu Fragmenti o Marinu Držiću (II), Balcanica, XIII–XIV, Beograd,
1982–1983, str. 439–443.
51
Komički teatar Marina Držića, str. 15.
52
Pjesme Mavra Vetranića Čavčića, Stari pisci hrvatski, knjiga treća, dio I., skupili Dr. V. Jagić i Dr. I. A.
Kaznačić, JAZU, Zagreb, 1871, str. 208–209.
150 Najposlije, Vetranović u nadgrobnici Na priminutje Marina Držića Dubrovčanina, tužba spomi-
nje da je Držić napisao Tirenu (“Tirenu djevicu gdi u pjesni proglasi”, s. 85),53 četiri puta i njegov
“počten glas”, što je zacijelo namjerno istaknuo. Optužba da je pokrao Vetranovića mogla je biti
tek formalni izgovor za nelagodu koju su potvoritelji osjetili slušajući prvi prolog Tirene, jer Držić
u poslanici Sabu navodi dva prigovora, od kojih je jedan već čuo i na njega odreagirao, a sada
ga ponavlja:
Mnozi su nesviesni i ćudi nemile
ki vele: “Držić sni da opće š njim vile,
ke ljube i mile mladiće ljuvene
i kim pjesni dile kraj rike studene.”
(s. 11–14, str. 185)
Drugi je prigovor novi, došao je nakon izvedbe Tirene, a Držić postaje najobičniji lupež koji
prepisuje:
A zli se dresele, kako sve kim vlada
nenavis; tim vele: “Toj nî čâs od Grada,
i ako ‘e, nî sada pjesnivac neg jedan
zemaljski ki sklada i rajska u pjesan,
od Boga ki bi dan ovojzi državi
za ures prislavan, kim da se proslavi.
U pjesan taj stavi sve što Držić poje!”
(s. 31–36, str. 185–186)
Da je osporavateljima Držićeva talenta zasmetao prolog Vučete i Obrada – onako kako je in-
terpretiran – svjedoči i ponovno prisjećanje na trojicu pjesnika – Džoru, Šiška i Vetranovića – o ko-
jima je govorio u prvom prologu, ponovno međutim ponavljajući da baš s njima dijeli istu “slavnu
dubravu”. Poslanica Sabu prožeta je silnom ogorčenošću, o čemu svjedoči i višekratno ponavlja-
nje riječi lupež i insistiranje na časti, što znači da je optužba Držića uistinu pogodila. Uostalom, on
nije bio od onih šesnaestostoljetnih književnika koji su pisali hrpe poslanica, i već činjenica da se
odlučio na taj korak govori o intenzitetu nepravde koju je u tom trenutku osjećao. Držićeva ka-
zališna inauguracija bila je burna i nimalo ugodna, pa ako je pomislio da će, nakon Pometa, biti
dovoljno da iziđe s Tirenom i tako stekne “čâs”, prevario se: općenit argument da može samo sa-
njati da je pjesnik, zamijenio je novi, konkretniji, a zašto je izabran baš Vetranović, danas je teško
odgovoriti.54
53
Tri doslije nepoznate pjesme dum Mavra Vetranića Čavčića: prilog dubrovačkoj književnosti XVI vijeka, str.
27.
54
Ukratko bi povijest toga problema bila sljedeća: Milorad Medini je pretpostavio da “nema biti sve čisto,
kad se je toliko njom bavio ondašnji književni svijet”, zaključivši “da je Držić obradio na svoj način predmet,
koji je bio već Vetranić upotrebio i opjevao” (Pjesme Mavra Vetranića i Marina Držića: prilozi za poznavanje
starije dubrovačke književnosti, Rad JAZU, 176, Zagreb, 1909, str. 156–157). Branko Vodnik je doveo u vezu
Tirenu s Pelegrinom, “gdje je upravo vodena vila Tirena jedno od važnijih lica, a kako nedovršeno djelo nije
bilo opće poznato, već samo gdjekome, pa i ovima možda samo od česti, moglo je lako nastati pričanje, da
je Držićevo djelo u užoj vezi sa Tirenom u ‘Pelegrinu’” (Povijest hrvatske književnosti, Matica hrvatska, 1913,
str. 164). Milan Rešetar je odbacio i jednu i drugu pretpostavku, ne vjerujući “da je D. bio tako bezobrazno
drzak da za živa Vetranovića stupa u javnost s pjesmom kojom je, makar od česti, preradio tuđu stvar, a još
mańe da je, Vetranoviću na oči, iznosio ńegovu pjesmu kao svoju”, odnosno, “prije će biti da je Vetranović
vilu Tirenu uzeo od D-ća, ako je nije uzeo iz talijanske literature” (Djela Marina Držića, str. IC). Franjo Švelec
blizak je Mediniju: “Tko zna nije li u njegovim trima izgubljenim knjigama bila još koja drama svjetovnog ka-
Drugi, pirni prolog Tirene drukčije je intoniran. I dok je u prvom prologu Obradu o Držiću 151
pripovijedao Vučeta, u drugom prologu o Držiću i o predstavi Tirene – koja je bila “onomlani” –
Obrad pripovijeda Pribatu. Ponegdje varirajući stihove iz prvog prologa, stavljajući ih pritom u
drugi kontekst,55 Držić opet govori o sebi, ne propuštajući naglasiti da je pjesnik: “’Tebi se hra-
niše dipli ove samomu / ke mnozi želiše u lugu ovomu; / uzmi ih; ter odsad kraj rike na travi /
Dubrovnik slavni grad svireći proslavi, / Apolo da se i njim odsada pogizda / gradovi jak inim ki
slovu vrh zvizda’” (s. 107–112, str. 191). Nadalje, osvrnuo se i na primjedbu da nije pjesnik (“s spie-
vaci boljima glasom se natjecat”, s. 127), no u tim stihovima više nema ogorčenosti, Držić se šali,
rabeći metaforu svirale koja da se je raspala koliko se upinjao biti istovrsan s onima koji su “čâs od
Grada”, a on to tobože nije. Bio je to jalni zaključak onih koji valjda nisu mogli podnijeti Držićev
talent i samouvjerenost, koju nije skrivao ni u drugom prologu, pa ponavlja da su u njegovu po-
sjedu diple (u prvom prologu riječ je o lovoru), koje su mnogi htjeli, no nisu ih dobili, a on jest.
Dapače, daje do znanja da se etablirao, jer “tuj, kako manen, svak ide ga sliditi” (s. 130, str. 192), a
i ležerno se, autoironično osvrće na posprdne primjedbe da je uludo studirao (“priko mora tamo
ki učî sviriti”).
Da sažmem: nakon Pometa spočitavali su mu da nije pjesnik; kad je napisao Tirenu, prišili su
mu plagijat. Prije Tirene Držić je probleme izazvao vrstom nastupa: Pomet je bio pisan prozom,
a ne stihom, kanoniziranim medijem umjetničkog izražavanja, tema mu je bila vezana uz du-
brovački život, jezik ulični, likovi neuzvišeni, prepuni mana. Kako je uopće moglo biti ocijenjeno
takvo djelo nego s primjedbom da nije književnost. No, to je bilo stajalište onih koji su se književ-
nošću bavili, ne i onih koji su bili gledatelji željni zabave. Jer, da je Držić sadržajem Pometa povri-
jedio sugrađane, on bi, mislim, o tome štogod naslutio u prologu Tirene, a u njemu govori o sebi
kao pjesniku, i to otvoreno, izazivački, prkosno. Također, da je problem s Pometom bio u tome da
su se u njemu neki prepoznali, da su pomislili da ih autor s pozornice ponižava, teško da bi Dundo
Maroje stigao do Vijećnice. Uostalom, valjda Držić ne laže kad kaže da gledateljima “ugodni biše”
likovi iz Pometa? Da nisu, zar bi im se vratio?
Držić je potom napisao Tirenu i pokazao da može pisati onako kako se pisalo u njegovo doba.
Nije mu se više moglo prigovoriti da nije pjesnik: dvostruko rimovani dvanaesterac, uzmnožni pa-
stir i vila, ali i vlasi, koji čak izgovaraju prolog.56 Nakon toga je uslijedio drugi krug napada – uvreda
raktera” (Komički teatar Marina Držića, str. 15), dok Jakša Ravlić pretpostavlja da je napad bio pisan u stihu,
“možda javno izvješen negdje ili upućen nekojima, među njima i starome Mavru Vetranoviću, koji je reagirao
obratno nego su protivnici Držićevi očekivali”, a povod nalazi u Držićevoj kritici onih koji su bili “slabi stva-
raoci” (Marin Držić i njegovi napadači /1548/, Kolo, god. II, sv. I, Zagreb, 1960, str. 67). Leo Košuta nagađa
da je Držić slijedio Vetranovića u zahtjevu iznesenom u Pjesanci mladosti i Pjesanci drugoj mladosti, u kojima
je “naš ‘remeta’ pozivao novo pjesničko pokoljenje u Dubrovniku da pomodne ezoterične i neoplatonističke
motive o Ljubavi, Dijani, Kupidonu i sl. shvati kao alegorije kršćanskih istina. Držić se na svoj način odazvao
u Tireni ovom Vetranovićevom pozivu, pa je tako liku nimfe Tirene (stara etruščanska Turan = Tyrrhena, bo-
ginja Ljubavi) dao značenje neoplatonističke Caritas, a svojemu Remeti prepustio da patetično izgovori skra-
ćene i prerađene Vetranovićeve stihove” (Pravi i obrnuti svijet u Držićevu “Dundu Maroju”, str. 1358, bilješka
18). Rafo Bogišić izvor nesporazuma vidi u pastoralnoj sličnosti Tirene i Vetranovićevih drama Posvetilište
Abramovo, Istorija od Dijane i Lovac i vila (Marin Držić i Mavro Vetranović: još jednom o “aferi” oko Držićeve
“Tirene”, Croatica, I, 1, Zagreb, 1970, str. 71–87).
55
U prvom prologu Vučeta kaže: “A nuti vladîkâ! Ne vidiš ništa ti? / ljeposti njih slika je li gdi na sviti?” (s. 31–
32, str. 206), a Obrad mu odgovara: “Svietle se njih lica meu lipim graćkami / jak zvizda danica meu svitlim
zvjezdami” (s. 33–34), dok se u drugom prologu tim, blago modificiranim stihovima predstavlja mladenkina
ljepota: “Obrad: Nevjestu pogledaj! Ne vidiš ništa ti, / gdi je sva kako raj u zlatu viditi? // Pribat: Svitli se nje
ličce meu lipim plemkami / kakono sunačce meu svitlim zvjezdami” (s. 69–72, str. 190).
56
Tako misli i Leo Košuta: “Nakon ove komedije u prozi, koju stanovita platonistička književna sredina nije
mogla smatrati ozbiljnim književnim djelom, Držić je sljedeće godine napisao u stihovima pastirsku komediju
Tirena, t. j. djelo koje je u pogledu forme i sadržaja, bez sumnje, moralo biti novost za dubrovačke gledaoce”.
152 da je pokrao Mavra Vetranovića. U prvom prologu Držić o sebi govori kao o pjesniku, u poslanici
Sabu brani se od optužbe da je umislio da je pjesnik, a zapravo je kradljivac tuđih stihova, u dru-
gom prologu ponovno spominje da su mu se “mnozi” rugali što pokušava biti ono što nije. Sve
se vrti oko jednog te istog, oko problema je li Držić sposoban “govorit u pjesan”, “veras činit”, na-
tjecati se sa “spievaoci boljima”. Mislim da to pitanje nije pokrenuto ni iz čega, morao je postojati
razlog za nadmen odnos nekih Dubrovčana prema Držiću, koji se sa studija književnosti – a to je
učio u Sieni – vratio bez diplome. Uvjeren sam naime da je stajalište o “Držiću-nepjesniku” imalo
sjedište u njegovu prvom nastupu, kad je pokazao što je u Italiji vidio i naučio, a to je da književ-
nost može biti angažirana u plemenitom značenju te riječi, da se može ticati čovjeka, da mu mo-
že poslužiti kao zrcalo. Ujedno kazano: eruditna komedija Pomet pripada onim trenucima kad se
mijenjaju ustaljene vrijednosti, a to nikad nije jednostavno.
Što su, dakle, katanci? Po meni – Tirena. Njome je Držić – nakon Pometa – pokazao da može
napisati istodobno klasičnu, ali i inovativnu pastoralnu dramu u stihovima. Ako je Pomet bio pi-
san prozom, ako u njemu radnja nije bila smještena u dubravu, nego na dubrovački trg, ako se u
njemu nije raspravljalo o uzvišenim temama, nego o krađi novca, ako za to nije izabran pastoralni
žanr, nego komedija, onda je sve to bila Tirena. A da bi Tirena mogla biti katanac i da je za nju do-
bio platu, možda mogu posvjedočiti stihovi iz poslanice Sabu, u kojima kazuje da su mu spočita-
vali što “sni” da je pjesnik, jer se pjesnikom smije nazvati samo Vetranović, a baš je njega plagirao.
Zato kad Držić u prvom prologu Dunda Maroja kaže da “katance stavih na njeke zle jezike”, onda
misli na “zelenu dubravu, od šta plakijer imaste”, na Tirenu, kojom je zabravio usta onima koji nisu
priznavali njegovo umijeće, jer pjesnici pišu stihom, a ne prozom.
Da bi “zelena dubrava” u prologu Dugoga Nosa doista bila metonimija za Tirenu, potvrđuje i
Vetranović koji u Pjesanci Marinu Držiću u pomoć kaže “Navlaš vlašci ... stari / svi rekoše i knezove:
/ ne vidjesmo ljepše stvari / od naredbe Marinove”, i dalje: “prid polačom ter ki stahu, / gledaju-
ći te lieposti, / svi se velmi snebivahu / od djetinske te kriposti”.57 Ugoda, plakijer, to je bio učinak
Tirene. U trenutku kad je pokazao kako “umije veras činit” (Marin Držić svojim prijateljem, str. 172),
dakle ono što njegovi protivnici nisu vjerovali, a nisu mogli jer im se predstavio proznim tekstom,
mogao se vratiti žanru i mediju u kojemu se isto tako dobro snalazio kao i s pastoralom pisanom
dvanaestercem. Ništa drugo doli zavist pokretala je one koji su smatrali da je Pomet sve samo ni-
je literatura. Uostalom, da tomu nije tako, ne bi bilo razloga da Tirena završi Kupidovim obraća-
njem publici riječima: “Za drugo ništor ja, o puče, neću rit, / zač sunce, koje sja, svitlo će vazda bit;
/ nenavis ne more učinit nemila / da ruža od gore nî rumena i bila” (s. 1687–1690, str. 254),58 dakle
stihovima o zavisti, istoj onoj koju će Držić u poslanici Sabu navesti kao razlog optužbe da je pre-
pisao Vetranovića (“A zli se dresele, kako sve kim vlada / nenavis; tim vele: ‘Toj nî čâs od Grada,...’”,
s. 29–30, str. 185).
U trenutku kad publika čeka Dunda Maroja Držić je međutim siguran da čini “izvrsnu stvar, a
izvrsne stvari u ovizijeh stranah nijesu se dosle činile!”, njemu je svejedno što će se dogoditi, nije
mu važno hoće li mu prigovoriti ono što su mu prigovorili nakon Pometa – a mogu jer je Dundo
Pravi i obrnuti svijet u Držićevu “Dundu Maroju”, str. 1358. Na isti način sudi i Rafo Bogišić: “Komedija pisa-
na u prozi nije smatrana pravim pjesničkim djelom, pa prema tome Držić nije od komedije očekivao pravu
pjesničku slavu. Tek s Tirenom, pastoralom u stihovima, Držić se želi predstaviti kao pravi ‘pjesnivac’”. Marin
Držić sam na putu, str. 128.
57
Pjesme Mavra Vetranića Čavčića, str. 208.
58
Još je Armin Pavić uočio da “ovaj se zaglavak opeta očito na pjesnikove napadače odnosi, koji ga okrivi-
še s plagiata”. Historija dubrovačke drame, str. 77. Njegova bi opaska bila još točnija da posljednji dio glasi:
“koji ga poslije okriviše s plagiata”.
Maroje nastavak Pometa – jer zna da piše onako kako nitko prije njega nije pisao niti u tome tre- 153
nutku piše. Kad je pokazao da je pjesnik i da može ono što njegovi prijatelji nisu vjerovali da mo-
že, priuštio si je pisati onako kako je i počeo – dopustio si je Dunda Maroja, raskošnu komediju u
prozi. I zato kaže da “katance dviže” jer se vraća onom žanru i onoj temi s kojom je započeo, koja
se gledateljima svidjela, ali se nije svidjela pjesnicima. A to je i razumljivo, jer se Držićeva koncep-
cija književnosti razlikovala od one njegovih suvremenika – ne bježati od stvarnosti, nego o njoj
pisati, ne bi li se književnošću stvarnost popravila.
IV.
Kritička čitanja
Krešimir Mićanović 157
-
Novosti iz jezikoslovne kroatistike (izbor)
(od kolovoza 2007. do kolovoza 2008. godine)
Belaj, Branimir (2008). Jezik, prostor i konceptualizacija: Shematična značenja hrvatskih glagolskih
prefiksa. Osijek: Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet.
Bjelanović, Živko (2007). Onomastičke teme. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
Blažeka, Đuro (2008). Međimurski dijalekt: Hrvatski kajkavski govori Međimurja. Čakovec: Matica hr-
vatska, Ogranak.
Brlobaš, Željka (2007). Glagolski vid u hrvatskim gramatikama do 20. stoljeća. Zagreb: Institut za hr-
vatski jezik i jezikoslovlje.
Josip Hamm i njegovo djelo: Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenoga skupa povodom
100. obljetnice rođenja Josipa Hamma (2007). Uredio Alojz Jembrih. Zagreb: Hrvatski studiji
Sveučilišta u Zagrebu.
Lorger, Srećko (2008). Dalmatinske riči. Zagreb: V.B.Z.
Matasović, Ranko (2008). Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika. Zagreb: Matica hrvat-
ska.
Opačić, Nives (2007). Hrvatski jezični putokazi: Od razdraganosti preko straha do ravnodušnosti.
Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
Pranjković, Ivo (2008). Sučeljavanja: Polemički dueli oko hrvatskoga jezika i pravopisa. Zagreb:
Disput.
Samardžija, Marko (2008). Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
Šarić, Ljiljana – Wiebke Wittschen (22008). Rječnik sinonima hrvatskoga jezika. Zagreb: Naklada
Jesenski i Turk.
Štimac, Vlatka (2008). Hrvatsko modno-odjevno nazivlje: Jezična analiza modnih časopisa od 1918.
do 1941. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
Žanić, Ivo (2007). Hrvatski na uvjetnoj slobodi: Jezik, identitet i politika između Jugoslavije i Europe.
Zagreb: Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
158 Belaj, Branimir (2008). Jezik, prostor i konceptualizacija: Shematična značenja

hrvatskih glagolskih prefiksa. Osijek: Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku,
Filozofski fakultet.
-
Knjiga je plod autorova četverogodišnjeg istraživanja prostornih značenja hrvatskih glagolskih
prefiksa. Podijeljena je u tri veće cjeline: U prvom, uvodnom dijelu, autor naznačuje predmet
proučavanja, cilj proučavanja i metodologiju, a zatim se objašnjavaju pojmovi sheme i shema-
tičnosti koji su u kognitivnoj lingvistici ključni za razumijevanje naravi kategorija svih vrsta. U
kognitivnoj su gramatici jezične jedinice ustrojene na temelju odnosa sheme i varijante, tj. na te-
melju vertikalnih odnosa koji vladaju između superordiniranih shematičnih jedinica i specifičnijih
subordiniranih jedinica. Podrobno su prikazana važnija strukturalistička i kognitivna istraživanja
o determinatorima prostornih odnosa. Pritom autor postojeću literaturu koja se bavi analizom
značenja glagolskih čestica, prijedloga i prefiksa prema korištenoj metodologiji dijeli u tri skupi-
ne: radovi koji se služe strukturalističkom metodološkom aparaturom, radovi u metodološkom
okviru kognitivne lingvistike koji nastaju kao izravna reakcija na slabosti strukturalističkog opusa,
a treću skupinu čine radovi koji ujedinjuju temeljne postavke kognitivne lingvistike s dijelovima
aparata formalne logike. Središnji dio knjige čini značenjska analiza osam hrvatskih prostornih
glagolskih prefiksa: iz-, nad-, pod-, pre-, pred-, pri-, pro-, raz-. Autor pojašnjava da ti prefiksi nisu
rezultat slučajnog odabira, odnosno da su pri odabiru isključeni slabo plodni i neplodni sufiksi,
zatim sufiksi čije značenje nije prostorno, a od preostalih je “izbor sužen na one preko kojih se
najbolje može dokazati da svi glagoli tvoreni istim prefiksom na jednoj razini svoje značenjske
interpretacije moraju dijeliti isto – shematično – značenjsko obilježje čije se elaboracije kreću
od prototipnijih do rubnijih, ovisno o značenju osnovnoga glagola, čime se dobiva na značenj-
skoj kompaktnosti cijele kategorije” (str. 12). U trećoj cjelini knjige autor sažima najvažnije teze
i obrađene probleme. Među ostalim ustvrđuje i da se kognitivna gramatika “ozbiljno uhvatila u
koštac s pravom prirodom značenja zastupajući najšire uvjetovan konceptualni pristup seman-
tici koju nije moguće razlučiti od pragmatike, a iz čega je proizašla i središnja teza da gramatika i
leksikon tvore nerazlučivi kontinuum. Takav pristup kognitivnu gramatiku danas svrstava u sam
vrh suvremenih gramatičkih teorija, a po mom osobnom uvjerenju i shvaćanju prirode odnosa
gramatike i značenja na sam vrh” (str. 300). Svoju knjigu Belaj predstavlja kao jednu u nizu mono-
grafija “kojom se pokušalo doprinijeti afirmaciji konceptualnog pristupa semantici”, odnosno kao
knjigu koja je nastala i iz razloga da se u jezikoslovnoj kroatistici doprinese afirmaciji suvremene
konceptualne semantike, tj. kognitivnolingvističkoga pristupa značenjskoj komponenti jezično-
ga opisa, ali i općenito semantike koja je, kako autor piše, “u nas bila pod utjecajem mladograma-
tičarskih, bilo strukturalističkih ili pak generativističkih opredjeljenja oduvijek zapostavljana” (str.
7). Na samu kraju knjige autor prepušta čitateljima da procijene je li knjiga uspjela i jesu li u njoj
iznesene teze relevantne, no uvjeren je da će knjiga “sasvim sigurno barem donekle doprinijeti
napuštanju zastarjelih i u suvremenoj lingvistici odavno prevladanih filološko-mladogramatičar-
skih pristupa od kojih se jezikoslovna kroatistika vrlo teško odmiče”.
Koje su temeljne teze iznesene u knjizi Jezik, prostor i konceptualizacija? Prvom se temeljnom
tezom u knjizi “želi ostvariti otklon od predstrukturalističkog odnosno mladogramatičarskoga
pristupa značenju prefigiranih glagola prisutnog u hrvatskim gramatikama i takvom pristupu in-
herentne ideje prema kojoj glagoli tvoreni istim prefiksom tvore skup homonimnih odnosa” (str.
13). Drugim riječima, autor smatra pogrešnim pristup prema kojemu se, ovisno o plodnosti pre-
fiksa, glagoli tvoreni istim prefiksom raspoređuju u manje ili više različite semantičke razrede me-
Krešimir Mićanović: Novosti iz jezikoslovne kroatistike
đu kojima se ne uspostavlja nikakva značenjska veza, što znači zapravo da glagoli tvoreni istim 159
prefiksom tvore mrežu homonimnih odnosa. Autor polazi od pretpostavke da je forma uvjeto-
vana značenjem, pa tako ni u kojem slučaju nije moguće da određena kategorija sadrži isti pre-
fiks, a da značenje bude različito. Odnosno, kako Belaj piše: “Kognitivna gramatika stoga u potrazi
za značenjskim vezama glagole tvorene istim prefiksom promatra kao polisemnu kategoriju čiji
članovi moraju biti u nekakvoj značenjskoj vezi” (str. 300). Druga se ključna teza tiče same naravi
te značenjske veze – polisemije. Autor je naime napravio otklon od modela značenjskih lanaca
koji u jedinstvenu skupinu povezuju različita prefiksalna značenja. Taj se pomak/otklon pokuša-
va ostvariti tako da se “svim glagolima određene prefiksalne skupine pridruži jedno jedinstveno
značenje na najvišoj razini shematičnosti, dok njoj podređene razine pritom predstavljaju zaseb-
ne elaboracije zajedničke supersheme čime se uvelike dobiva na značenjskoj kompaktnosti ci-
jele kategorije” (str. 13). Dakle postoji zajedničko shematično značenje koje se na različite načine
elaborira u pojedinim specifičnijim skupinama glagola. To shematično značenje naziva se super-
shematično značenje ili supershema da bi se istaknuli hijerarhijski odnosi u semantičkoj taksono-
miji prefigiranih glagola. Središnji dio knjige zauzima poglavlje “Shematična značenja hrvatskih
glagolskih prefiksa” u kojem je analizirano osam prefiksa. Tako se npr. za prefiks nad- konstatira
da je slabo plodan prefiks koji se javlja u trima alomorfima (nad-, nat-, nada-), a supershema su-
pralokativnosti elaborira se u devet polisemnih skupina. Drugim riječima, svim se glagolima ko-
ji sadrže prefiks nad- pridružuje jedinstveno značenje na najvišoj razini shematičnosti – koju u
ovom slučaju autor naziva supralokativnost – dok njoj podređene razine predstavljaju zasebne
elaboracije zajedničke supersheme. Na koji način autor konkretno opisuje značenje može se ilu-
strirati na primjeru jedne skupine glagola koji pripadaju supershemi supralokativnosti: natkroviti,
nadgraditi, natkriti. Dakle u toj skupini glagola riječ je o “supralociranju” neživoga trajektora koji
se postavlja iznad (na vrh) nekoga orijentira. Trajektor se objašnjava kao profilirani, istaknuti, en-
titet scenarija, a orijentir je referencijska točka prema kojoj se vrednuje položaj, kretanje, veličina
ili koje drugo svojstvo trajektora. Svaki je semantički opis i grafički prikazan, to znači svaka su-
pershema i svaka elaboracija supersheme. Skupine glagola kao različite elaboracije supersheme
poredane su tipično od prototipnijih prema rubnijima. Unutar spomenute supersheme supralo-
kativnosti to znači da su prototipniji glagoli nadletjeti, nadnijeti se od npr. glagola nadzirati, nadre-
diti, a da je nadživjeti najrubniji.
Autor je na više mjesta u knjizi eksplicirao ciljeve koje je želio postići svojom knjigom. Tako
je bio i jedan od osnovnih ciljeva osuvremeniti kroatističke pristupe značenju u tvorbi riječi te
približiti kognitivnu gramatiku kroatističkoj javnosti. Nedvojbeno je ovom monografijom taj cilj
i postignut.
Matasović, Ranko (2008). Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika.

Zagreb: Matica hrvatska.
-
Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika bavi se poviješću glasova i oblika hrvatskoga
standardnog jezika uspoređujući ih s glasovima i oblicima drugih indoeuropskih i baltoslaven-
skih skupina. Autor u predgovoru napominje da je takva gramatika bila potrebna jer do sada nije
bilo obuhvatnoga djela koje bi prikazalo na koji se način hrvatski jezik razvio iz indoeuropskoga
i praslavenskoga te kako se on odnosi prema srodnim indoeuropskim i baltoslavenskim jezici-
ma. U uvodnom se dijelu sažeto opisuju baltoslavenski jezici, koji se zajedno s još devet skupina
jezika – grana – svrstavaju u indoeuropsku porodicu jezika. U vezi s odnosima baltijskih i sla-
160 venskih jezika, o kojima postoji golema literatura, autor smatra najvjerojatnijom teoriju Ivanova
i Toporova prema kojoj su baltoslavenski jezici jedinstvena indoeuropska grana koja se dijeli na
tri odvjetka: istočnobaltijski, zapadnobaltijski i slavenski. Raspravljajući o raspadu praslavenskog i
genetskoj podjeli slavenskih jezika, Matasović podsjeća na tradicionalnu podjelu slavenskih jezi-
ka na istočne, zapadne i južne. Ističe pritom da nije dokazano postojanje “’prazapadnoslavensko-
ga’, kao čvora na genealoškom stablu slavenskih jezika” (str. 60). Genetske jedinice koje se mogu
utvrditi na slavenskom zapadu jesu jedinice niže razine. Podjela slavenskih jezika koju autor pri-
hvaća i prikazuje genealoškim stablom izgleda ovako: praslavenski se grana na: lehitski, lužički,
češko-slovački, istočno-južnoslavenski, koji se dalje grana na zapadni južnoslavenski (slovenski,
hrvatski), istočni južnoslavenski (makedonski, bugarski) i istočnoslavenski (ruski, bjeloruski, ukra-
jinski). Naziv hrvatski jezik autor u knjizi koristi, kako piše “u dva prividno nepovezana smisla: prvo,
hrvatski je jezik onaj kojim govore i pišu ili su u prošlosti govorili i pisali Hrvati; drugo, hrvatski je
suvremen standardni jezik, službeni jezik Republike Hrvatske, koji se razvio na temelju samo jed-
noga narječja kojim govore Hrvati, i to narječja koje su kao osnovu za standardizaciju, u drugim
povijesnim okolnostima, odabrali i drugi narodi (Srbi, Bošnjaci i Crnogorci)” (str. 34). Uvodni dio
završava poglavljem o južnoslavenskim jezicima i problemu “srednjojužnoslavenskoga”. Termin
srednjojužnoslavenski preuzima Matasović od Brozovića i njime se, kao dijalektološkim termi-
nom, označava skupina dijalekata koji se govore između slovenskoga i istočnojužnoslavensko-
ga (bugarsko-makedonskoga). Smjestimo li taj prostor na zemljopisnu kartu – to znači prostor
između slovensko-hrvatske granice na zapadu i srpsko-makedonske odnosno srpsko-bugarske
granice na istoku. Terminološki opravdanim smatra ga Matasović, tako i Brozović, kad se “srednjo-
južnoslavenski” odnosi “na skup dijalekata, koji su na različite načine tijekom povijesti bili u među-
sobnoj interakciji i među kojima granice često nisu posve jasne”. Osim toga taj je termin, smatra
Matasović, dobar način da se izbjegne politički nekorektan naziv “hrvatskosrpski” ili “srpskohrvat-
ski”, “koji se nažalost previše udomaćio u inozemnoj slavistici” (str. 64). Međutim ono na čemu
autor insistira jest to da srednjojužnoslavenskom (drugi ga nazivaju “srpskohrvatski” ili “hrvatsko-
srpski”) osporava genetskolingvistički status. Odnosno jedna je stvar taj termin koristiti kao kon-
vencionalan naziv za skupinu dijalekata, a druga je stvar “ako se tvrdi da su dijalekti koji ulaze u
srednjojužnoslavenski dijasistem potekli iz jednoga i jedinstvenoga idioma, koji je različit od pra-
slavenskog, odnosno ako se tvrdi da je postojao srednjojužnoslavenski prajezik kao čvor na ge-
nealoškom stablu slavenskih jezika” (str. 65). Srednjojužnoslavenski se može odnositi na ostatak
zapadnojužnoslavenskih govora preostao nakon izdvajanja slovenskoga, odnosno nakon prvih
općeslovenskih inovacija koje se nisu proširile na kajkavski, čakavski, štokavski i torlački. “Drugim
riječima, srednjojužnoslavenski prajezik nije postojao”, tj. “zajedničkoga prajezika iz kojega bi po-
tekli svi srpski, hrvatski, crnogorski i bošnjački idiomi (i samo oni) nikada nije bilo” (str. 67).
Središnja su poglavlja ove gramatike Poredbenopovijesna fonologija i Poredbenopovijesna
morfologija. Fonološki opis započinje fonološkim sustavom indoeuropskog prajezika i zatim se
prati razvitak indoeuropskoga fonološkog sustava u praslavenskom, odnosno fonološki razvitak
od praslavenskog do hrvatskoga. Morfološki opis uključuje imenske riječi (imenice, pridjeve, za-
mjenice, brojeve), prijedloge, priloge i veznike te glagole. Iz tablica kronološkog pregleda naj-
važnijih glasovnih promjena odnosno kronološkog pregleda najvažnijih morfoloških inovacija u
hrvatskome vidljivo je da je 14. stoljeće razdoblje najvećih promjena u fonološkom sustavu te da
do mnoštva morfoloških inovacija dolazi također u 14. i ranom 15. stoljeću. Matasović izvodi slje-
deću periodizaciju unutarnje povijesti hrvatskoga jezika: zapadnojužnoslavenski (7–9. stoljeće),
koji autor smatra “u strogo genetskom smislu posljednjim zajedničkim prajezikom koji se može
pretpostaviti za sva slovenska i hrvatska narječja” (str. 65); starohrvatski (9–14. stoljeće), srednjohr- 161
vatski (14. stoljeće do početka 18. stoljeća); novohrvatski (od 18. stoljeća do danas). U završnom
vrlo kratkom poglavlju Hrvatski u dodiru s drugim jezicima razmatra se odnos hrvatskoga i roman-
skih jezika, hrvatskoga i turskoga, hrvatskoga i njemačkoga te hrvatski dodiri s drugim jezici-
ma (mađarskim, češkim, crkvenoslavenskim, engleskim). Recenzenti knjige Stjepan Damjanović
i Josip Lisac ističu da je Matasovićeva gramatika “prvi moderan prikaz hrvatskih glasova i oblika”
koji “prati fonološke i morfološke sustave, a ne samo izdvojene pojave” te da nam je “takva mo-
nografija izrazito nedostajala, budući da su uglavnom svi drugi sintetski prinosi toj problematici
prevladani ili nisu cjeloviti”. Osim toga u svojoj ocjeni ustvrđuju da Matasović izvrsno poznaje me-
tode i dostignuća poredbenoga jezikoslovlja te da nam poredbenopovijesna gramatika donosi
“najnovije spoznaje suvremene indoeuropeistike”.
Samardžija, Marko (2008). Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u Nezavisnoj Državi
Hrvatskoj. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
-
Knjiga Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nastala je, može se reći,
kao temeljita prerada i dopuna dviju autorovih knjiga: Hrvatski jezik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i
Jezični purizam u NDH objavljenih 1993. I u godinama nakon objavljivanja tih knjiga Samardžija se
bavio problematikom hrvatskoga jezika u NDH tako da je u ovu novu knjigu, među ostalim, uvr-
stio novootkrivene članke iz toga razdoblja, ali uklopio i desetak vlastitih objavljenih radova “o po-
jedinim kroatističkim pitanjima ili o djelatnostima pojedinih kroatista u NDH”. U prvome se dijelu
knjige ukratko prikazuje “hrvatsko sociolingvističko stanje od kraja XIX. stoljeća do god. 1941. kao
predtekst događaja iz vremenskog okvira kojim se ova knjiga bavi” (str. 8). Iz Samardžijina prika-
za očita je isprepletenost, jednostavno rečeno, politike i jezika. Tako npr. početak “izrazito snažne,
a nerijetko i otvorene brutalne, centralizacije” autor dovodi u vezu s donošenjem Vidovdanskog
ustava 1921. kojim je službenim jezikom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca proglašen “srpsko-
-hrvatsko-slovenački”. “Na osnovi toga ustava počela je izradba novoga zakonodavstva kojim je
nametano srbijansko nazivlje, npr. pravno, a potiskivano hrvatsko” (str. 17). Na primjeru rasprave
u beogradskoj skupštini, kada je hrvatski političar Pavle Radić prigovorio što se skupštinski za-
pisnici vode samo na srpskom jeziku i zatražio da se vode i na hrvatskom jeziku, ijekavštinom,
Samardžija želi pokazati da se tzv. hrvatsko pitanje u Kraljevini nije ticalo samo političke i gospo-
darske problematike, “nego da su u njem udio imala i druga nacionalna važna pitanja poput rav-
nopravnosti jezika” (str. 19). U zaključku prvoga dijela autor, među ostalim, ustvrđuje da su mnogi
“na hrvatskoj strani” ostali iznenađeni kad su potkraj 1918. prvi put došli u izravan dodir sa srbijan-
skim jezičnim stanjem i na osnovi njega oblikovanim standardnim jezikom. Naime premda su u
srpskoj filologiji Vuk Karadžić i Đuro Daničić isticani kao jezični uzori i učitelji, normiranje srpsko-
ga jezika Aleksandar Belić i drugi srpski filolozi usmjeravali su “putem koji je u mnogim rješenjima
bitno otklanjao od jezičnoga modela hvaljenih uzora” (str. 28). Upravo je taj jezik sa svojim pravo-
pisom i pismom od sama početka, ustvrdio je Samardžija, “nametan Hrvatima u svim područjima
javnoga i društvenoga života: u školstvu, novinstvu, upravi, pravosuđu, vojsci”. Ipak povoljne su
se prilike za drugačiji pristup hrvatskom jeziku stekle u drugoj polovici tridesetih godina kada je,
ističe autor, prvenstveno nastojanjem članova Društva Hrvatski jezik i pripadnika Pokreta za hr-
vatski književni jezik “uklonjena glavnina štetnih nakupina iz prethodnih desetljeća i pokrenuto
i zasnovano dosta toga” što bi, da je bilo dovršeno, hrvatskom jeziku omogućilo “povoljan i smi-
reniji daljnji razvoj”.
162 U drugom dijelu knjige prikazane su glavne smjernice i značajke jezične politike u NDH, koje
je autor sažeo u nekoliko točaka (str. 124): 1. naglašena direktivnost poduprta opsežnim jezičnim
zakonodavstvom. Model jezične politike u NDH autor naziva direktivnim modelom ostvarivanim
institucionalno preko Hrvatskoga državnog ureda za jezik koji je osnovan pri Ministarstvu bogo-
štovlja i nastave. Osnovne smjernice jezične politike određivane su propisima jezičnoga zakono-
davstva. Ključnim dokumentom i stvarnom prijelomnicom u jezičnoj politici ustaške vlasti autor
smatra “Zakonsku odredbu o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu”; 2. zahtijevanje i
nametanje korijenskoga pravopisa. Za vrijeme NDH nastala su tri pravopisna priručnika: Hrvatski
pravopis (1941), kojega su autori Cipra–Guberina–Krstić, zabranjen prije negoli je bio dovršen,
zatim slijede dva izdanja Korienskog pisanja (1942) i Hrvatski pravopis (1944). Od 1. siječnja 1943.
tzv. “korienski” pravopis postao je obvezatan; 3. pojačano nastojanje oko purifikacije hrvatskoga
jezika. Leksičke su inovacije pritom većinom nastajale oživljavanjem leksema iz pasivnog leksika,
tvorbom novih riječi, proširivanjem značenja postojećih leksema i prevođenjem inojezičnih lek-
sičkih predložaka; 4. iniciranje izradbe rječnika i s tim u vezi uređenje hrvatskih nazivlja; 5. nasto-
janje oko uklanjanja nametnutih srbizama. Autor navodi da je uklanjanje srbizama iz hrvatskoga
leksika dugo bilo (pre)naglašavano kao jedna od glavnih preokupacija purista za vrijeme NDH.
S tim u vezi ustvrdio je i da je u dva i pol desetljeća Kraljevine SHS/Jugoslavije i tada provođena
jezičnog unitarizma hrvatskoj jezičnoj zajednici “nametnuto obilje dotada posve nepoznatih srp-
skih riječi na koje su kao na nepotrebne naplavine hrvatski puristi upozoravali još od dvadese-
tih godina XX. stoljeća” (str. 79); 6. potpun jezični i pravopisni nadzor svih “tiskopisa”. Ostavljajući
postrani, među ostalim, političku narav ustaškog režima i pitanje o uspješnosti ustaške jezične
politike, Samardžija konstatira “da je u toj politici bilo neočekivano malo elemenata koji ne bi bi-
li (pre)poznati kao legitimna sredstva jezičnih politika nekih suvremenih nesumnjivo demokrat-
skih društava” (str. 124).
Znatan dio knjige sadrži izvorne dokumente i članke objavljene u vrijeme NDH. Tako se u tre-
ćem dijelu donose važniji propisi “onodobnoga vrlo opsežna jezičnog zakonodavstva”: zakonske
odredbe, provedbene naredbe, ministarska naredba, okružnica. U četvrtome se dijelu donose
odabrani članci o hrvatskom jeziku, pravopisu i jezičnoj politici objavljeni od 11. travnja 1941. do
početka svibnja 1945. Pri odabiru članaka nastojalo se da izabrani članci imaju dokumentarnu i(li)
ilustrativnu vrijednost. Autori su članaka većim dijelom jezikoslovci, ali i novinari, političari i knji-
ževnici. U petom se dijelu donose tri pretiska, među njima i brošura Za pravilnost i čistoću hrvat-
skoga jezika, u izdanju Glavnog ravnateljstva za promičbu. U završno poglavlje uvršteni su jezični
savjeti Hrvatskoga državnog ureda za jezik/Ureda za hrvatski jezik, ukupno njih 291, koje je autor
prenio iz različitih onodobnih izvora.
Uvrštavanje u knjigu pretisaka, velikoga broja članaka i političkih govora, važnijih tekstova je-
zičnoga zakonodavstva upotpunjuje autorov prikaz glavnih smjernica i značajki jezične politike i
od goleme je dokumentarne vrijednosti. Također omogućuju čitatelju da na osnovi tih tekstova
donosi i vlastite prosudbe o jezičnoj politici u vrijeme NDH. Zaključno treba istaknuti da je au-
tor pri istraživanju “što se stvarno događalo s hrvatskim jezikom i pravopisom između 10. travnja
i početka svibnja 1945.” tražio podatke iščitavajući onodobne izvore. U knjizi Hrvatski jezik, pravo-
pis i jezična politika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nalazi se dakle mnoštvo datuma, bibliografskih
jedinica, vlastitih imena, citata, naslova. Jer inače biva, kao što autor ustvrđuje, “što manje poda-
taka, to veća fama”.
Žanić, Ivo (2007). Hrvatski na uvjetnoj slobodi: Jezik, identitet i politika između 163
Jugoslavije i Europe. Zagreb: Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

-
Knjiga Ive Žanića Hrvatski na uvjetnoj slobodi nastoji odgovoriti na niz pitanja koja se tiču, ka-
ko se to i podnaslovom knjige sugerira, jezika, identiteta i politike između Jugoslavije i Europe.
Premda je naslov prvoga dijela “Hrvatski poslije Jugoslavije”, autor se bavi hrvatskim jezikom
poslije Jugoslavije, ali i za vrijeme Jugoslavije, također i drugim jezicima i za vrijeme i poslije
Jugoslavije. U opisu “hrvatsko-srpsko-bošnjačko-crnogorskog jezičnog četverokuta”, u socioling-
vističkom opisu štokavskog dijalekatnog kontinuuma koji se prostire od Kupe do jugoistočne
Srbije, Žanić polazi od toga da je preduvjet za ozbiljnu raspravu minimalno poznavanje i uvaža-
vanje dvaju parova kategorija: jedan je par uvažavanje supostojanja komunikacijsko-funkcional-
ne i simbolično-identitetske upotrebe jezika, a drugi razlikovanje kategorije standardnoga jezika
i kategorije organskih idioma. Jezik je tako sredstvo sporazumijevanja, ali njegova je komunika-
cijska funkcija isprepletena s izvankomunikacijskim ulogama te jezik “praktično nikad ne postoji
u nekom čistom, posve tehničkom i vrijednosno neutralnu vidu”. Drugi par kategorija – razliko-
vanje standardnoga jezika od organskog idioma – autor dovodi u vezu s činjenicom da je “dija-
lekatska osnovica četiriju standardnih jezika četiriju naroda/nacija središnjega južnoslavenskog
prostora tipološki i genetski ista, novoštokavska, s malim razlikama”, što ne znači “niti može znači-
ti da je u svih njih isti i jedinstven standardni jezik. Posrijedi su jednostavno drugačije kategorije”
(str. 50). Ocrtavajući povijesno-političke dimenzije svoje teme, autor kreće od nastanka socijali-
stičke Jugoslavije te “sociopolitičkog i ideološkog konteksta i vrijednosnonormativnog sustava”
koji je ona uspostavila u društvu, pa tako i u vezi s jezičnom politikom. Na samu početku citira
se odluka II. zasjedanja AVNOJ-a iz 1944. u kojoj se izrijekom govori o četirima službenim jezici-
ma: “srpskom, hrvatskom, slovenačkom i makedonskom jeziku”. Autor je posebno usredotočen
na Bosnu i Hercegovinu, preciznije rečeno, na službenu jezičnu politiku koja je BiH definirala kao
prostor na kojem se odvija “neutralizacija varijantnih opozicija”, “slobodno prožimanje varijanti”.
Autor smatra da su takve formule bile ugodne uhu, ali stvarnosti neprimjerene i stručno diletant-
ske. Pritom se poziva, među ostalim, na članak Alije Isakovića “Nervoza u našem književnom je-
ziku” (1965) i smatra ga važnim za razumijevanje jezične politike u cijelom razdoblju 1945–1990.
U tome je članku prikazan mehanizam kojim su u vrlo kratkom razdoblju u BiH uvedene leksič-
ke, morfološke i sintaktičke osobine jezičnoga standarda iz Srbije, a potisnute one iz Hrvatske,
koje su velikim dijelom bile i bosanske. U procesu unitarizacije jezika veliku je ulogu odigrao
jezik javne komunikacije koji posjeduje prestiž, što je osobito izraženo, kako autor zamjećuje,
u autoritarnim sustavima u kojima je prestiž jezika javne komunikacije uvelike pojačan politič-
kim autoritetom koji stoji iza kontroliranih medija. Bosanskohercegovački Hrvati u javnoj su sfe-
ri trajno tražili mjeru između jezičnoga standarda u Hrvatskoj i ostalih jezičnih varijeteta, dok su
se Bošnjaci (svojedobno Muslimani) priklanjali srpskom standardu, odnosno kako je to u knjizi
precizirano “srbiziranom jugoslavenskom pseudostandardu”. Žanić priklanjanje “jugoslavenskom
pseudostandardu” kao simbolu političke i društvene moći objašnjava racionalnim političkim iz-
borom u zadanu rasporedu snaga u javnoj sferi. Na sličan način objašnjava se i ponašanje di-
jelova slovenske i makedonske elite u tadašnjoj Jugoslaviji koji su u komunikaciji izvan svojih
republika govorili jezikom koji su zvali srpskohrvatski/hrvatskosrpski, no bio je to, kako ga opisu-
je Žanić, na leksičkoj i morfološkoj razini faktično srpski, odnosno “istočna varijanta”. Na drugome
će mjestu taj isti jezik autor opisati kao “državni (ili partijski) idiom” koji “evidentno ima niz osobi-
na srpskoga standarda, ma kako se inače formalno nazivao” odnosno opisat će ga kao “osoben,
164 višestruko nadslojen jezik kao autonomna kategorija iako komunikacijski upravljan i ideološki
legitimiran iz Beograda i dominantno određen jezičnim uzusom Srbije”. Autor ustvrđuje i da se
taj “nadjezik” ili “međujezik” jugoslavenske federacije u Hrvatskoj doživljavao isključivo kao srpski.
Zašto su Slovenci, hrvatski susjedi, kad ne bi govorili slovenski, odabirali govoriti jezik koji je “re-
alno bio srpski”? Kriterij je izbora bio, kako je formulirano u knjizi, to što je “Beograd bio u funkciji
saveznoga glavnoga grada, odnosno centra moći i referentne točke u slojevitim procesima pre-
govaranja i odlučivanja” (str. 62).
Komentirajući knjigu američkog slavista Roberta Greenberga “Jezik i identitet na Balkanu.
Raspad srpsko-hrvatskog”, Žanić piše da nema što dodati onome što hrvatska znanost o jeziku
odavno zna: Greenberg govori o raspadu nečega što realno nije postojalo u smislu manje-više
stabilnog, profiliranog i konkretnog standardnojezičnog oblika koji je kao cjelina komunikacij-
ski opsluživao četiri republike – četiri nacije jugoslavenske federacije. Postojala je nesumnjivo
Jugoslavija kao zajednički državno-politički okvir u kojemu su se “nastavila odvijati dva znatno
starija autonomna standardizacijska procesa, nekad bliža, nekad dalja, nekad konvergentna, ne-
kad divergentna, ali uvijek prepoznatljivo profilirana” (str. 98). Greenbergovu knjigu, neovisno
o njezinim manama, Žanić smatra važnom jer donosi komparativni pregled četiriju procesa u
četverokutu kojega Hrvatska više nije državnopravno-politički dio, ali jest i bit će jezično-ko-
munikacijski. Važna je i autorova poruka hrvatskoj javnosti da spram te činjenice ne treba biti de-
monstrativno ravnodušna ili odbojna.
Drugi se dio knjige “Europa uoči hrvatskoga” bavi jezičnom regulativom u Europskoj Uniji.
Raspravu o jezicima autor svodi na sukob dvaju temeljnih načela: demokratskog, sa snažnim na-
glaskom na identitetsko-simboličnim/kulturnopovijesnim aspektima, a koje svim jezicima pri-
znaje jednaka prava i vrijednost neovisno o broju govornika i funkcionalno-praktičnoga/tržišnog,
tj. socioekonomskog koji reducira broj jezika i pritom prednost neizbježno daje ekonomsko-po-
litički jačima i demografski većima. Raščlanjujući jezičnu politiku Europske Unije, Žanić ustvrđuje
1) da postoje različiti statusni tipovi jezika (službeni i radni jezici EU-a, službeni i nacionalni je-
zici država članica itd.); 2) da valja razlikovati komunikacijske zahtjeve odnosno razine u pogle-
du same Europske Unije (komunikacija unutar europskih institucija, komunikacija između EU-a
i građana itd.); 3) da postoji raznolikost među modelima ili sustavima međunarodne komunika-
cije koji bi eventualno mogli biti uzor (sustav EU-a, sustav Ujedinjenih naroda, sustav multinaci-
onalnih kompanija itd.); 4) da se kroz prizmu jezične politike prelamaju četiri političko-ideološke
koncepcije: zagovornici engleskoga kao europskoga kontaktnog jezika; zagovornici ograničene
višejezičnosti na razini nacionalnih odnosno državnih jezika; regionalisti i separatisti koji načelno
zagovaraju jednak status svih jezika; tehnološki optimisti koji vjeruju u skoru dostupnost stroj-
nog prevođenja koje će time dokinuti političke aspekte višejezičnosti. Opisujući jezičnu politiku
ili bolje rečeno jezični režim u Europskoj Uniji, autor opisuje zapravo veliko jezično prestrojavanje
koje je dijelom novoga svjetskoga jezičnoga poretka ili globalnoga jezičnog sistema. Posebna je
pozornost, među ostalim, posvećena španjolskoj jezičnoj situaciji: kastiljanskom, katalonskom,
galicijskom i baskijskom, zatim usponu i ekspanziji engleskoga kao globalnoga jezika i koji je “ma-
da to nitko ne želi javno priznati” europska lingua franca, zatim statusu francuskoga koji “posto-
jano uzmiče”. Fokusira se također njemačko-njemački odnos, tj. odnos njemačkoga i austrijskoga
njemačkog, belgijska jezična situacija (odnos Flamanaca i Valonaca) i pritom se konstatira da su
Flamanci redovito znali i francuski za razliku od frankofonih Valonaca, koji nisu učili flamanski ni
tijekom svoje dominacije, a ni danas kada su postali inferiorna komponenta države. Autor je po-
kazao da je raspravljanje o jezičnim temama, pa tako i u Europskoj Uniji, dubinski isprepleteno s
kategorijama kulturne povijesti i identiteta, a vrlo često i bremenito emocijama. Tvrdnje (npr. po- 165
jedinih predsjednika parlamenata zemalja članica Europske Unije) da je jezik nerazdruživ dio na-
cionalnoga identiteta i kulture, odnosno da uporaba vlastita jezika u najvišim institucijama služi
očuvanju nacije i njezina identiteta – zvuče posve poznato (da se poslužim podjelom kojom se
služi IPA, http://europa.eu/scadplus/leg/en/lvb/e50020.htm) i u državama sa statusom kandida-
ta za članstvo i u državama sa statusom potencijalnog kandidata za članstvo u Europskoj Uniji.
Aleksandar Mijatović 167
-
Druga teorija: Bilješka o trenutnim kretanjima u hrvatskoj znanosti o književnosti
-
Čitalac s kojim računa diskurs suvremenih teorija nije nestrpljiv, ne žudi za
pouzdanom definicijom predmeta, nije prvenstveno zaokupljen time zašto i kako
nešto jest tako kako jest, kad je taj isti čitalac naučio, ne nužno u teoriji nego npr.
iz “lijepe” književnosti, da nije moguće pouzdano znati što jest, tko jest. Kako da
se pita zašto i kako, kad mu nije dano da pouzdano dozna što! Kako da odredi
identitet drugog i/ili drugih kad ni sam ne može biti siguran u vlastitu izvjesnost!
I zato suvremena teorija niti ne pokušava iznalaziti rješenja prema zadanim
pitanjima, nego svojim odgovorima cilja na potrebu za drugačijim pitanjima. Ne
zanima je zašto i kako nešto jest, već zašto nam se čini da je nešto tako kako
se zbiva. Izokrećući namjerno vlastita pitanja, diskurs teorije upućuje na red
transformacija koje se nameću čitaocu jednog drugog diskursa, jer ih taj drugi
nestrpljivo i sve glasnije traži. Iz naslova ovog izlaganja vidi se da bi to mogao biti
čitalac književnosti.
(Mirna Velčić, Diskurs teorije ususret književnosti, 1989)
-
I.
-
Može se reći da je vrijeme kad je teorijsko bavljenje književnošću i njezinom poviješću budilo
stanovitu nelagodu daleko iza nas. Ne svjedoči tome samo domaća teorijska i historiografska
produkcija koja se razgranala i razlistala u različitim smjerovima i pravcima. Na primjer, izlaze pri-
jevodi nekih od temeljnih mislilaca književne teorije, poput O jeziku (2008) Romana Jakobsona,
ili pregledi novijih pravaca, poput zbornika o novom historizmu Davida Šporera (2007). Štoviše,
u proteklih nekoliko godina izašlo je nekoliko prijevoda knjiga koje razmatraju položaj teorije u
takozvanoj znanosti o književnosti. Primjerice, knjiga Jonathana Cullera Književna teorija: Vrlo kra-
tak uvod (1997/2001), Terryja Eagletona Teorija i nakon nje (2003/2005) i Antoinea Compagnona
Demon teorije (2001/2007). Ovih nekoliko bibliografskih napomena kažu sljedeće: kad se u ne-
kom kulturnom podneblju objavi knjiga autora kao što je Jakobson, ili predstavi neki teorijski
pravac poput novog historizma, znači da u toj sredini više nije svejedno kako će se raspravljati
o književnosti i njezinoj povijesti – za raspravu je potrebna teorija, ili nužno vodi do nje. Ali kad
objavite knjige kao što su Teorija i nakon nje ili Demon teorije, to znači da više ni izbor teorije nije
prepušten slučaju. Objavljivanje takve vrste (takozvanih metateorijskih, epistemoloških) rasprava
ukazuje na to da uporišta u formuliranju teorije i odabir perspektive iz koje se takva formulacija
vrši više nisu samorazumljiva pitanja. Stoga se čini da je i jednogodišnji izvještaj o objavljenim
knjigama i člancima hrvatske književne znanosti običan pregled glavnih tokova mišljenja o knji-
ževnosti. Kao što će se pokazati u drugom dijelu izvještaja (v. II.), u proteklom se izvještajnom
razdoblju (kolovoz 2007 – kolovoz 2008) mogu izdvojiti i jasno razgraničiti područja interesa u
hrvatskoj književnoj znanosti.
Pa ipak, teorijska se apstrakcija još uvijek smatra mehanizmom udaljavanja i otuđivanja od
onog ‘specifično književnog’, koje mora ostati s onu stranu svake teorijske konceptualizacije. Tako
168 se više ne može podastrijeti pregled osnovnih crta mišljenja u hrvatskoj književnoj znanosti a da
se pritom ne opiše prostor u koji to mišljenje neizbježno ulazi. A to opet nije razlikovna odredba
samo hrvatske znanosti o književnosti – slično je, ako ne i mnogo burnije, i u podnebljima gdje je
teorija pustila mnogo dublje korijenje. Teorijsko bavljenje književnošću i njezinom poviješću ipak
još uvijek budi stanovitu nelagodu ili skepticizam, ali ne toliko zbog opredmećujućih učinaka te-
orije koliko zbog toga što se drži da teorija tim opredmećivanjima zapravo podilazi tržištu koje
je i u znanosti o književnosti uvelo svoja pravila igre: modu umjesto spoznaje, konzumerističku
površnost umjesto estetskog udubljivanja. I oko toga ne treba zauzimati ni stav za ni stav protiv;
međutim, kao što se raspravlja o optimizmu koji budi teorija, treba reći nešto i o pesimizmu. Tako
ću od nekih domaćih tekstova koji žaluju za izgubljenim humanizmom teorije spomenuti tekst
Davida Šporera Teorija s ljudskim licem, objavljen kao prvi tekst u zborniku Poetika pitanja (2006).
Zbornik je posvećen profesoru zagrebačke komparatistike i uglednom teoretičaru književnosti
Milivoju Solaru. Šporer, zagovarajući povratak “teoriji s ljudskim licem1”, ističe da se “s poetike kao
proučavanja tehnike sve više prelazi na poetiku kao meditaciju o prvim principima. Peri poetikes
pretvorila se tako u teoriju – ili ‘Teoriju’ – s čitavim nizom specijaliziranih interdisciplinarnih hibri-
da (...)” (Šporer 2007: 14). Nadalje, on ističe, teorija time prelazi u “svojevrsnu epistemologiju po-
etike” koja se više ne bavi isključivo proučavanjem književnosti, već postaje “metametodologija
humanističkih disciplina”. Ali taj obrat teoriji samoj sebi umjesto svojem predmetu – preobrazba
teorije u ‘epistemologiju poetike’ i ‘metametodologiju’ – nije nužni ishod spoznaje kako bi se te-
orija trebala konstruirati, ili kako bi rasvijetlila nove aspekte svojeg predmeta, već arbitrarni pro-
izvod trgovačkog duha koji prebiva u svakom znanstveniku čekajući svojih pet minuta slave. Po
tome, suvremeno proučavanje književnosti prolazi procese “interdisciplinarne mutacije” i “hibridi-
zacije” zato što posvećuje golemu pozornost tome kako da zadovolji zahtjeve tržišta:
To su s jedne strane ‘estradizacija’, i s druge strane nešto što bismo prigodnom kovanicom
(preuzetom iz engleskog) mogli nazvati ‘komodifikacijom’ humanistike općenito, pa onda i
proučavanja književnosti. ‘Estradizacija’ zbog toga što je uspostavljen svojevrsni sustav zvijez-
da, autora i autorica koji proizvode teorijske ‘blockbustere’ (Šporer 2007: 15).
Uslijed posvemašnje estradizacije i komodifikacije koja je zahvatila humanističke znanosti, te-
orija književnosti, smatra Šporer, sve više gubi obilježja trajnosti, dosljednosti i autonomije. U tak-
voj situaciji uvijek treba “jednim okom gledati što se novog zbiva na obzoru humanistike”, dok se
istodobno treba zadržati “distanca i skeptičnost jer su one jedina garancija ne toliko – i ne samo
– autonomije struke u odnosu na druge discipline, nego autonomije vlastitog pristupa, vlastitog
odabira i vlastitog mišljenja” (19). Drugim riječima, ono što se nekada tražilo od književnosti, da
bude čuvarica univerzalnog humanističkog ideala koji se manifestira u svakom estetski vrhun-
skom djelu, sada se to traži od teorije. Tako i Šporer s jedne strane piše: “’Komodifikacija’ se opet
– u uskoj vezi s ovom ‘estradizacijom’ – može vidjeti u tome što je ‘Teorija’ počela funkcionirati –
možda po prvi put ili barem više nego nekad – kao roba na tržištu. Humanistika se pretvorila u
ogromni globalni supermarket u kojem teorijske zvijezde nude svoje hitove kao teorijske ‘robne
1
Zasebnu raspravu zahtijeva predodžba teorije kao nečega što ima “ljudsko lice”. Osim što neodoljivo pod-
sjeća na predodžbu totalitarnog diktatora kao vođe s ljudskim licem (vođa s ljudskim licem), prispodoba te-
orije s ljudskim licem snažno je diskriminatorno nijansirana. Zašto s ljudskim licem, zašto ne samo s licem,
zar ne postoji ni jedno drugo lice osim ljudskog lica? Je li nešto ljudsko zato što ima lice, ili ima lice jer je ljud-
sko? Iako će se možda u nastavku činiti da se ovdje naprosto kritiziraju Šporerove postavke, ipak moram reći
da se itekako s njim slažem. Međutim, ono što me zanima jest pitanje što ostaje od teorije u doba kada te-
orija očito više brine o svom komercijalnom probitku umjesto o spoznajnom uspjehu. Moje je dakle pitanje ima
li neki ostatak teorijskog u ‘komercijalnoj teoriji’ današnjice.
Aleksandar Mijatović: Druga teorija: Bilješka o trenutnim kretanjima u hrvatskoj znanosti o književnosti
marke’, uz podršku velikih ‘studija’ i odgovarajućeg marketinga (...)” (15). Da bi odmah potom, s 169
druge strane, Solara predstavio kao profesora ozbiljnog i strogog pogleda, ali s “mekoćom i po-
dravskom pitomosti neke sjetne vedrine” (13, isticanje dodano) i čije su knjige uvijek “in”, dok su
sve druge “out”.2
Dakle, po toj Šporerovoj argumentaciji teorija nije određena potragom za znanjem, već je
ona slijepo slijeđenje mode. Ako je znanost nekoć pokretao kolumbovski heroizam otkrića, ko-
pernikansko okretanje svijeta naglavačke, danas je kapital proizveo teoriju i razoružao znanost pa
sad i ona – kao i sva ostala roba – teži postati posljednjim modnim krikom: “Suvremena književ-
na i kulturna teorija na prvi pogled se čini zanimljivom, međutim postaje dosadna u beskrajnom
ponavljanju varijacija istih temeljnih interpretacija, a pri tom ne ostavlja za sobom nikakve po-
datke” (15). Drugim riječima, teorija za razliku od znanosti ne donosi ništa novo: “Koliko god stoga
‘Teorija’ izgledala ‘emancipirajuća’ sadržajno (jer se bavi ‘manjinama’ i temama o kojima se u salon-
skim laboratorijima nekadašnje humanistike nije razgovaralo), toliko je ona formom ‘konzerva-
tivna’ (jer u vlastitom kontekstu reproducira uvjete apsolutnog tržišnog liberalizma)” (19). Ali ako
su “estradizacija” i “komodifikacija” teorije reprodukcija tržišnog liberalizma, nisu li Šporerov impe-
rativ autonomije znanosti o književnosti i elitističko viđenje teorije kao nečeg što bi trebalo biti
imuno na tržište također reprodukcija liberalnog humanizma?
Ovo je pitanje jedan mogući pravac u kojem se može kretati rasprava, drugi pravac
otvara pitanje zašto bi se teorija zapravo trebala emancipirati od tržišta i nuditi iluziju da kao zna-
nost odolijeva tržištu? Imperativ je teorije da se artikulira na tržištu, a ne da se izdaje kao prividno
pribježište pred tržištem, ili, još pogubnije, da zagovara sposobnost znanja da otvara oči onima
koji su obnevidjeli od blještavila tržišta3. Kao što je Marx u poglavlju Kapitala o fetišističkom ka-
rakteru robe upozorio, “znanstveno” otkriće da su vrijednosti materijalni izrazi ljudskog rada ne
otklanja “predmetni privid” pojavljivanja toga rada. Naprotiv, kaže Marx, taj predmetni privid i da-
lje ostaje neupitan onima koji su unutar odnosa proizvodnje robe: “(...) kao što znanstveno rastav-
ljanje zraka na njegove elemente ostavlja da oblik zraka kao fizikalni tjelesni oblik i dalje postoji”
(Marx 1867/1979: 887). Prema tome, iako je moguća teorijska elaboracija kapitalističkih uvjeta
proizvodnje, ta elaboracija ne dovodi do njihova dokidanja.
Otkuda dakle proizlazi ta, za neke janusovska, za neke pomodna, sklonost teorije da se ne
veže za određenu poziciju, definiciju, tezu, perspektivu – da samoj sebi permanentno izmiče
2
Ta bi se Šporerova ‘subliminalna’ reklamna poruka mogla prevesti u slogan: Solar nije pomodan ni mode-
ran, zato što nikad ne izlazi iz mode.
3
Danas je trivijalno reći da tržišni odnosi u tolikoj mjeri utječu na nas da se iz temelja mijenja način mišljenja
o zbilji. Ali nije trivijalno reći da iz činjenice da je današnjica u prevladavajućem obliku određena tržištem ne
slijedi da se u današnjici misli lošije nego ‘nekoć’ i ‘prije’. Primjerice, Althusser u Ideologiji i ideološkim apa-
ratima države kaže da ekonomsko određenje ideologije postoji samo “en dernière instance”. Znači, teorija
se piše, tiska, predaje i prodaje pod odlučnim utjecajem tržišta (Šporerovi termini su ‘komodifikacija’, ‘estra-
dizacija’ ‘sustav zvijezda’, ‘teorijski blockbusteri’...), ali to nisu ni nužni niti dovoljni uvjeti za zaključak da te-
orija u takvim uvjetima “ne ostavlja”, kako to piše Šporer, “za sobom nikakve podatke” – ako se slažemo da
je ostavljanje podataka jedini doprinos istraživanju književnosti. Uostalom, zar bi se angažman intelektualca
(‘teoretičara’) u ‘borbi’ protiv kapitalističkog društva trebao sastojati u tome da onima koji su poklekli (‘pro-
dali dušu’) pred tržištem (‘obezglavljena masa’ koja kupuje u golemim centrima, odijeva se u modne marke,
gleda TV-sapunice i sl.) odriče inteligenciju? (glede tog pitanja v. npr. Rancière 1987, 2008).
Za stanje u teoriji nije krivo tržište, već ostale sastavnice onog što se zvalo nadgradnjom. Podsjetimo, na jed-
nom od klasičnih mjesta Književne teorije (1983) Eagleton piše: “’Čista’ književna teorija čisti je akademski
mit” (Eagleton 1983/1987: 210), pa potom dalje “Ideologiziranost pojedinih književnih teorija (fenomenologi-
ja, hermeneutika, psihoanaliza, strukturalizam, poststrukturalizam, op. a.) o kojima smo govorili u ovoj knjizi
najjasnije se očituje u njihovu nastojanju za potpunim ignoriranjem povijesti i politike” (isto) i konačno u za-
ključnom izvodu: “Književne teorije ne moramo osuđivati zato što su politizirane, već zato što su uglavnom
prikriveno ili nesvjesno takve (...)” (isto).
170 uporište? Prema Nightingale (2001) pojam theoria sadrži značenje gledanja koje je povezano s
putovanjem da bi se vidio svijet pa se tako šalju predstavnici države – theoroi – na govore, sve-
čanosti i natjecanja: “Odredbeno obilježje teorije u njezinom tradicionalnom obliku je putovanje
u područje koje je izvan granica nečijeg vlastitog grada da bi se vidio neki spektakl ili svjedočilo
drugoj vrsti pojave ili događaja. Ova djelatnost naglašava ‘autopsiju’ ili viđenje nečeg za sebe: the-
oros je svjedok čije je iskustvo radikalno drugačije od onih koji ostaju uz svoja ognjišta i primaju obične
vijesti” (Nightingale 2001: 33, isticanje dodano). Teorija podrazumijeva lutanje, napuštanje rod-
nog ognjišta, grada, što nije samo skup, već i opasan pothvat. Prvi ‘teoretičari’ napuštaju udob-
nost i sigurnost zavičajne ukorijenjenosti, lagodnost rutine i navike, kako bi vidjeli oblike života
u nepoznatim krajevima – odnosno, što se zbiva s druge strane brda. To izbacivanje iz majčina
krila bliskog mišljenja otvara prema drugačijem iskustvu što dovodi do preispitivanja i pokuša-
ja osvještavanja vlastite iskustvene uronjenosti. Teorija dakle sadrži dimenziju prelaženja granica,
razmjena preko granica, izlaženja iz sebe prema drugome4.
Teoretičar se često vezivao za suverena koji pokorava svoj predmet pretvarajući ga u sadržaj
pojma5, ali zapravo je prije riječ o nomadskoj subjektivnosti (avan)turista6 koja pokušava očuvati
osjetilno-materijalnu dimenziju fascinacije predmetom svog interesa, ne bi li tom konzervacijom
bilo onemogućeno dovršavanje teorijske operacije u pojmu7. Jer kako dalje tumači Nightingale
(2004), kasniji filozofijski pojam theoria u značenju čuđenja (wondering, thaumazein) gradi se na
toj drevnoj praksi lutalačkih putovanja (wandering) kako bi se svjedočilo religijskim obredima8.
Tako Nightingale izrijekom kaže da je pogled teoretičara obilježen drugošću (alterity): “(...) putnik
na svečanost (festival) donosi prisutnost svoje stranosti i dolazi u dodir s ljudima i gradovima dru-
gih kultura. On se vraća kući sa širim horizontima i donosi znanja i ideje iz dalekih krajeva u grad”
(Nightingale 2004: 35). Theoria je istodobno religijska i politička praksa koja nas iz temelja mijenja.
Prvi teoretičar (theoros) ne bijaše filozof, već teoretičari bijahu oni koji su prešli svoje vlastite gra-
nice. To njihovo bivanje s drugima u osnovi je povezano s bivanjem-izvan-sebe. 9
Ovu dimenziju grčkog pojma theoria u slijedu rasprave o ontologiji umjetničkog djela nagla-
šava još Gadamer (1960/1978). Promatrač prema Gadameru nije određen odmakom od onog što
4
Grčki je bog Hermes (po kome je hermeneutika dobila ime) u grčkoj mitologiji bio glasnik bogova. Zato se
Hermes uostalom, kako stoji u Lukijanovim razgovorima bogova, žali svojoj majci jer stalno služi ostale bogo-
ve – Hermes je bog koji nije bog. Međutim, Hermes je bio i bog tržišta i trgovine. Jean-Christophe Agnew
(1986) kaže da u grčkom jeziku herma (a prema nekim se etimološkim tumačenjima Hermes izvodi iz riječi her-
ma) označava granični kamen kojim se jedan prostor obilježavao kao svet. Agnew dalje kaže da se i sama
razmjena kao zametak trgovine vršila u graničnim područjima, poput križanja ili granica. Tome dodajmo da
Benveniste (1969/2005: 126) kaže da je latinska riječ commercium zajedno s mercor i mercator izvedena iz
merx koje znači ‘roba’ pa tako mercor znači ‘trgovati i to najčešće u dalekim zemljama’. O tom demonskom i
lutajućem stanju teorije bit će riječi još u nastavku.
5
Takva se predodžba teoretičara kao samodostatna subjekta koji dinamični svijet bitka pretvara u statični
objekt promatranja veže uz Heideggerovo predavanje Die Zeit des Weltbildes (1938). Čovjek postaje subjek-
tom (hypokeimenon) kad bitak pretvara u objekt (Gegenstand) koji stavlja ispred sebe. Ali za Heideggera je
“sjena” ono što se uskraćuje predodžbi (repraesentatio koji Heidegger prevodi kao Vorstellung) i postaje ne-
proničnim svijetljenjem skrivena bitka.
6
Gasché (2007: 188-208) tako govori o teatricitetu teorije (theatricality of theory) koji podrazumijeva nemo-
gućnost teorije da promotri svoju vlastitu djelatnost promatranja.
7
‘Avanturizam’ teorije sastoji se u tome da je teorija oslovljena drugom teorijom – to je teza koju odgađamo
do zaključka rasprave. Zbog te se oslovljenosti teorija prema svijetu ne postavlja kao subjekt prema objektu.
Budući da je oslovljena drugom teorijom, teorija ne može biti autonomna ili distancirana.
8
Treba podsjetiti da se i za Marxa zapravo znanstveno analiziranje (wissenschaftliche Analyse) “oblika ljud-
skog života” odvija upravo post festum. Takva post festum analiza podrazumijeva započinjanje od gotovih re-
zultata procesa razvitka prema uvjetima njihova razvoja.
9
Platon u alegoriji o spilji u sedmoj knjizi Države oslobađanje opčinjenosti slikama i dosezanje ideja predstav-
lja kao ‘putovanje’ iz pećine na površinu. Teoretičar je atopos – stranac svojim bližnjima, kako opisno prevodi
Nightingale (2004: 105-107).
promatra, već je, upravo suprotno, njegov promatrački doživljaj određen upravo samim njego- 171
vim prisustvovanjem na mjestu događaja (svečanost, predstava i sl.). Znači, promatrački doživljaj
se ne izvodi iz subjektivnosti promatrača, već iz njegova biti-tu, pa je promatranje u svojoj osnovi
sudjelovanje. I sad, Gadamer tumači, kao što je theoros svojim poslaničkim sudjelovanjem u jed-
noj biti-tu svečanosti zadobivao “sakralno-pravnu odliku”, tako na toj osnovi grčka metafizika i po-
jam theoria (ali i nous) shvaća kao autentično svjedočenje bitka, “biti tu pri stvarno bivstvujućem”.
Međutim, Gadamer u nastavku zaključuje: “Ali theoria ne smijemo primarno misliti kao držanje
subjektiviteta, kao samoodređenje subjekta, već je moramo promišljati polazeći od onog što on
posmatra. Theoria je zbiljsko učešće, nikakav čin, već trpljenje pathos naime, ponesena obuzetost
onim što se posmatra” (Gadamer 1960/1978: 154). Pa ako je bit promatranja “samozaborav” u pre-
davanju prizoru, tada je biti pri nečemu prisutan ustvari biti-izvan-sebe. U svojoj osnovi teorijski
odnos nije spoznajni odnos stavljanja objekta pred subjekt, već je to ekstatičko (biti-izvan-sebe)
stanje subjekta koje proizlazi iz samog njegovog biti-pri-stvarima.
Intelektualno tlo na kojem Šporer gradi svoje viđenje trenutnog položaja teorije nedavno je
raskrčio Milivoj Solar, jedan od naših vodećih teoretičara književnosti, inauguriravši tezu o stanju
lošeg ukusa koje je zavladalo u današnje doba. Po toj Solarovoj dijagnozi izostankom ukusa pro-
žeta su sva područja života; kako umjetnost tako i znanost, filozofija i politika. Književna teorija
je tako proizvod lošeg ukusa koji metajezik teorije pretvara u žargon poznat samo uskom kru-
gu stručnjaka. Književna teorija za svoj uzor uzima prirodne znanosti, međutim one, kako tuma-
či Solar, mogu doseći jednoznačnost svojih pojmovnih aparata, dok se termini književne teorije
izrođuju u “mnogoznačne simbole” (Solar 2004: 64). Metajezik književne teorije ne može računati
na stabilnost svoje referencije zato što književne teorije ne mogu “naći uporište u eksperimen-
talnim provjerama” (isto). Pa tako u zaključku Solar kaže: “Ipak, moja je temeljna primjedba da se
termini kao ‘diferancija’, ‘diseminacija’ ili ‘Drugi’, recimo, odveć često rade prema uzoru neodređe-
nih simbola, pa naprosto moraju služiti više kao oznake pripadnosti nekoj školi ili orijentaciji ne-
go spoznaji” (isto). Iako to zapravo nije točno – jer ovi koncepti imaju svoju povijest, pripadajuće
strategije definiranja i slojevite argumentacije, kao što svoju povijest, definicije i argumentacije
imaju i ‘tvrdi’ koncepti poput broja, prirodne selekcije, protona, svjetlosti, gena – ovaj zaključak o
stanju pojmova u književnim teorijama treba ostaviti po strani. Umjesto toga u fokus treba dove-
sti neke od premisa iz kojih je on izveden. Dakle, valja pokušati pozitivno misliti teoriju u parame-
trima koji su pretpostavka njezine kritike.
Solar polazi od toga da je metajezik prirodnih znanosti jednoznačan jer su one empirijski pro-
vjerljive, dok metajezik književne teorije pada u stanje nekakve babilonske višeznačnosti budu-
ći da je književnoj teoriji uskraćena mogućnost empirijske provjere. No kao što je još Elizabeth
Bruss (1982) ustvrdila, do uspona teorije dolazi s propitivanjem samorazumljivosti njezina pred-
meta: “Ali konačna posljedica ‘slabljenja objekta’ je oslobađanje književne teorije u određivanju
sebi svojstvenih ciljeva koji više nisu određeni onim što se čini da objekt zahtijeva (...)” (Bruss 1982:
15). Taj je zahtjev, kako u nastavku tumači Bruss, oduvijek bio kružan, budući da je predmet te-
orije uvijek već učinak prethodno postavljenog teorijskog okvira. Dapače, teza o prethodnosti
predmeta teoriji proizlazi iz izjednačavanja stvarnosti teorije s teorijom stvarnosti, reprezentacije
s predmetom10. To što su naše teorije “nestvarne” ne povlači nužno da je i naša zbilja nestvarna,
10
Kao što je istaknuo Paul de Man: “Ono što zovemo ideologijom zamjena je lingvističke s prirodnom zbi-
ljom, referencije s fenomenalnošću. Iz toga slijedi da je istraživanje literarnosti više od bilo kojeg drugog obli-
ka istraživanja uključujući i ekonomiju, snažno i neophodno oruđe u raskrinkavanju ideoloških iskrivljenja,
kao i odlučujući čimbenik u obrazlaganju njihova pojavljivanja. Oni koji predbacuju književnoj teoriji što za-
172 ali teorija pokazuje da je upravo ta mogućnost otvorena. Teorija koja bi imala ambiciju ‘mijenja-
ti zbilju’ zapravo bi se obvezala na jednu verziju te zbilje, a time bi izgubila upravo sposobnost
njezina mijenjanja. “Prije svega”, reći će Bruss, “teorijski spisi naučit će nas upotrebama tvorevine,
kako živjeti sa standardima za koje znamo da smo za sebe konstruirali i koje ćemo uvijek morati
provjeravati i potvrđivati, upravo zato što smo prešli točku da im bezuvjetno vjerujemo. Teorija je
vjera nevjernih, i koji bi prikladniji oblik naša književnost mogla poprimiti” (Bruss 1982: 485). To i
nije neka specifičnost teorije književnosti kao humanističke znanosti, jer su i društvene i prirodne
znanosti bile suočene sa zahtjevom za revidiranjem epistemologije nakon što je poljuljana vjera
u samodostatnost empirijske evidencije i spoznaju koja bi se izvodila isključivo iz neposrednog
opažanja.
Da bismo se odlučili za jedan pristup umjesto drugog, odbacili jednu metodologiju i da-
li prednost nekoj drugoj, to moramo učiniti na temelju neke prethodne teorije. Tako, uosta-
lom, i glasoviti fizičar Werner Heisenberg piše: “Prirodne znanosti naprosto ne objašnjavaju i ne
opisuju prirodu (...) one opisuju prirodu onako kako je ona izložena našoj metodi ispitivanja”11.
“Paradoksalno”, pisala je Bruss, “istraživači u takozvanim tvrdim znanostima bili su zapravo pu-
no spremniji usvojiti ograničenja metodoloških ograničenja i čistog induktivnog mišljenja ne-
go njihovi oponašatelji u drugim poljima, prepoznajući nemogućnost jednoznačnog izvođenja
zakona iz činjenica i izazivajući mit da se znanstveno istraživanje sastoji jedino od ‘prikupljanja
odvojenih istina pridodavanjem jedne činjenice drugoj, od kojih je svaka neovisno verificirana
iskustvom’” (Bruss 1982: 15).
U skladu s tim, nije li motiv za teoriju sadržan upravo u gubljenju samorazumljivosti književ-
nosti kao njezina predmeta? Jer, kao što upozorava Gerald Graff: “Teorija je ono što je proizve-
deno kad neki aspekt književnosti, njezine prirode, njezine povijesti, njezina mjesta u društvu,
njezini uvjeti proizvodnje i recepcije, njezino značenje uopće, ili značenje pojedinih radova, pre-
staju biti zadanima, i postaju pitanjima o kojima se raspravlja na uopćen način. Teorija je ono što
neizbježno nastaje kad književne konvencije i kritičke definicije koje su se do tada prihvaćale
zdravo za gotovo postaju predmetom uopćene rasprave i pregovora” (Graff 1987: 252). Pa ipak,
navodno, nakon te avanture teorija se opet vraća u ugodnu i prisnu samorazumljivost pojma
književnosti. Takva je, primjerice, Compagnonova argumentacija koju on izlaže u nedavno pre-
vedenoj knjizi Demon teorije. Compagnon piše da književna teorija pronalazi kôd i konvenciju
ondje gdje zdrav razum (ne-teorija) pronalazi prirodu, pa tako kaže da on od teorije književnosti
preuzima refleksiju o općim pojmovima, dok od književne teorije preuzima kritiku zdravog razuma
i formalizma. “Teorija, naime”, kaže Compagnon, “teži zdrav razum izbaciti iz kolosijeka. Osporava,
kritizira, prokazuje – autora, svijet, čitatelja, povijest, vrijednost – kao same zablude i čini joj se
da o književnosti možemo govoriti tek kad se ih oslobodimo. No zdrav razum se teoriji odupire iz
sve snage. Teorija i otpor nezamislivi su jedno bez drugoga (...)” (Compagnon 2007: 297, isticanje
dodano). U tom sukobu teorije i zdravog razuma: “Napad teorije na zdrav razum obija se o glavu
njoj samoj pa ona to teže uspijeva od kritike postati znanost, zdrav razum zamijeniti pozitivnim
pojmovima, što se, suočene s hidrom zdravog razuma, teorije više množe i međusobno glože po
cijenu da iz vida izgube samu književnost” (isto, 298). Dakle, iako teorija dovodi u pitanje zdrav
nemaruje društvenu i povijesnu (to jest ideološku) zbilju samo izražavaju bojazan da će i njihove vlastite ide-
ološke mistifikacije biti prokazane oruđem koje pokušavaju potkopati. Ukratko, oni su loši čitatelji Marxove
Njemačke idelogije” (De Man 1986: 11).
11
Navedeno prema Claudio Guillén, Literature as System: Essays toward the Theory of Literary History,
Princeton University Press, Princeton, 1971, str. 371.
razum, ona ipak u konačnici polaže račune zdravom razumu. Ne ulazeći u nesumnjivo zamršeno 173
pitanje što bi to zapravo bio zdrav razum, postavljamo pitanje može li se promišljanje o književ-
nosti odvijati izvan medija teorije? Prema Compagnonu teorija je korektiv zdravog razuma, koji
je opet korektiv teorije. No po tom argumentu zdrav razum ne bi mogao biti korektiv teorije da
i sam prethodno nije bio korigiran teorijom.12 Tako istaknuti teoretičar Nove kritike John Crowe
Ransom još 1938. godine kaže: “Teorija (...) određuje kritiku, i nikad više kao kad je to određivanje
nesvjesno. Stanje kritičarova uma koje bi bilo bez teorije (condition of no-theory) ustvari je iluzor-
no” (prema Graff 1987: 247).
Solar u knjizi Teorija književnosti, koju Šporer apostrofira kao uzor tumačenja književnosti i
predavanja njezine teorije, govori o eklekticizmu teorije koji dovodi do “prihvaćanja svega i sva-
čega”, “kombinacije čak i protuslovnih učenja”, a time i do “odsutnosti bilo kakvog sustavnog i ra-
zložitog mišljenja u znanosti o književnosti” (Solar 1994: 249). Ono čemu Solar teži jest, nasuprot
sve većem rascjepkavanju znanosti o književnosti na brojne teorije, odnosno tehničke žargone,
jedan “smislen i obuhvatan sustav znanja” (isto, 250). Tako preko teze o lošem ukusu dolazimo do
teze o eklekticizmu, a tako konačno i do ideje o filozofiji književnosti koju Solar u našu znanost
o književnosti uvodi krajem sedamdesetih godina 20. stoljeća. Teorija je naime vezana za odre-
đenu perspektivu iz koje gradi svoj predmet pa ga tako ne može zastupati u njegovoj cjelovito-
sti. Književna teorija je nužno parcijalna, dok je iskustvo književnosti zapravo iskustvo cjelovitosti.
Utoliko je književnost predznanstvena budući da se njezino iskustvo ne može opredmetiti u
predmet spoznaje13. Utoliko filozofija književnosti izbjegava postuliranje teorije jer bi time knji-
ževnost bila svedena samo na neki od svojih aspekata. Tako na jednom od karakteristično nadah-
nutih mjesta knjige Filozofija književnosti Solar piše:
Ako ishodišta filozofije književnosti, međutim, ne mogu biti ni znanstveni projekti istraživanja,
ni opći pojam književnosti kao umjetnosti koja je predmet estetike – jer svako od tih stajali-
šta, isključujući suprotno, unaprijed samo sebe čuva od svake kritike – valja se pokušati vra-
titi na fenomen književnosti onakav kakvog ga susrećemo u našem ‘trenutku povijesti’. Taj se
pak fenomen, smatram, ne može svesti ni na djelo, ni na autora, ni na čitaoca, ali ni na onu
jednosmjernu vezu na koju upućuje model komunikacije. I samu ideju komunikacije valja
uzeti kao ograničenje koje fenomen književnosti svodi na tek jednu dimenziju objašnjavanja
(Solar 1985: 85).
Ali Šporer koji se proglašava gotovo cjeloživotnim učenikom Milivoja Solara (od gimnazije
do fakulteta) i čiji tekst otvara zbornik posvećen Solaru, ne pokušava otvoriti oči onima koji se
klanjaju idolu teorije kroz jedno tumačenje zašto bi teorija bila idol i zašto ona ima fascinirajuću
moć na one koji je čitaju, prenose i tumače. Prema Šporeru teorija je idol jer je ona još jedan od
aspekata suvremenog potrošačkog društva pa otuda njegova metafora teorije kao automobila
12
Ali, kao što je istaknuto, što je to zdrav razum; Lockeova tabula rasa, Kantove transcendentalne kategorije,
Heideggerova predstruktura razumijevanja, Wittgensteinove jezične igre, Bourdieuova teorijska praksa, de
Certeauovi načini činjenja, ili ništa od toga?
13
Prilog Renate Jambrešić Kirin (1995) zborniku Trag i razlika još uvijek služi kao glavni uvod u Solarovo djelo.
Tako Jambrešić Kirin piše: “Za Solara neposredno (predrefleksivno, predjezično, neprevladano) iskustvo knji-
ževnosti kao trenutak pravog osjećaja i trenutak prepoznavanja jest ono što transcendira književnost shvaće-
nu (samo) kao instituciju, ono što prethodi i zahodi svakom pojedinačnom činu čitanja. Prvotno ili, kako ga
Solar još naziva, neposredno, osnovno, predjezično i neznanstveno iskustvo, za njega je simbolički uobličivo.
Ali ‘objektivnim’ jezikom nerazloživo jer sadrži onaj iracionalni ‘ostatak’ koji se ne da modelirati, razlagati i sin-
tetizirati unutar znanstvenog kao ni ‘običnog’ jezika svakodnevice. Ono se, prema tome, drugome ne može
izravno ni prenijeti, osim ‘istinskom’ književnošću ili filozofijom koji su najbliži pojedincu u njegovoj ‘zbiljno-
sti’ i neposrednosti njegova iskustva” (Jambrešić Kirin 1995: 232).
174 koji se od drugog automobila razlikuje samo u pojedinostima: “Kao da su humanističke znanosti
automobilska industrija pa knjige danas manje troše, imaju zračne jastuke, klimu i ABS” (Šporer
2007: 16). Međutim, najgore što bi se moglo dogoditi humanističkim znanostima upravo je iluzija
da su one nekako različite, ili naprednije, od trivijalnosti poput automobilske industrije. Ne bi li te-
orija upravo takvim distanciranjem iznevjerila onu predznanstvenu cjelinu iskustva iz koje i sama
književnost – kao što Solar dokazuje – izvire?
Objašnjenje Šporerove postavke o teorijskoj idolatriji je u jednoj Solarovoj prispodobi uku-
sa s demonom. Solar svoju koncepciju ukusa izvodi iz Kantova tumačenja ukusa kao Urteilskraft:
“Ukus je, tako, gospođe i gospodo, bio moć prepoznavanja vrhunskog umijeća proizvodnje i ne-
čega novoga na osnovicama stare i poznate tradicije. Kant i romantika držali su tu moć odsjajem
božanske moći stvaranja, jer je ona jedina osiguravala razvoj ne samo znanosti nego i kulture u
cjelini, pri čemu se proizvodnja umjetničkih djela držala paradigmom stvaralaštva uopće14. Na
takav način, međutim, tu moć danas više ne možemo opisivati jer je ona postala demonskom mo-
ći mode, prema staroj uzrečici da odbjegli bogovi postaju demoni, budući da njihova moć još traje,
premda oni sami više nisu među nama” (Solar 2004: 26, isticanje dodano). Ukus stoga nije “oslabio”
(27), kako Solar tumači nekoliko odlomaka dalje, već je prešao iz božanskog stanja u demonsko.
Ukus ne izumire, već preživljava u demonskom obliku onoga što Solar naziva lošim ukusom, ili
pukom modom koja je zatrla svaku kritiku. Ukus dakle u “današnje doba” nije dostupan u nekom
autentičnom obliku, već se, kao i svaki drugi sentimentalni prežitak, javlja kao loš ukus. Jer nije li
ukus još za Kanta svojom strukturom bio predodređen da postane “loš”, budući da Kant sud uku-
sa razlikuje od spoznajnog suda? Naime, već u uvodnim dijelovima Kritike moći suđenja Kant piše:
“Moć suđenja uopće je sposobnost da se ono posebno pomišlja kao sadržano pod općenitim.
Ako je dano ono općenito (pravilo, princip, zakon), onda je moć suđenja koja supsumira poda nj
određivalačka (pa i onda ako kao transcendentalna moć suđenja a priori navodi uvjete, prema
kojima se jedino može supsumirati pod ono općenito). No ako je dano samo ono posebno, uz
što ona treba da nađe ono općenito, onda je moć suđenja samo refleksivna” (Kant 1790/1976:
15). Estetski sud ne proizlazi iz zadanih normi i kriterija; to je suđenje koje se ne izvodi iz unapri-
jed zadana uzora15. Tako francuski filozof Jean-Luc Nancy ističe da to ne znači dati prednost poje-
dinačnom nad univerzalnim, već suđenje stvara svijet bez prethodnog uzora i unaprijed zadane
svrhe: “(...) ako univerzalno nije dano, to ne znači da ga treba oponašati ili sanjati (...), to znači da
ga treba stvoriti” (Nancy 2001/2004a: 65). Univerzalno nije zadano, ali suđenje ne ide bez njega –
ono se stvara; suđenje je upravo iskustvo stvaranja univerzalnog u odnosu na njegovu radikalnu
odsutnost. Estetski sud pokazuje da djelo proizlazi iz ničega, da je bez prethodnika i bez modela,
ono je stvarano bez unaprijed zadanog načela i svrhe. Pa tako popuštanje prijenosnih zupčanika
tradicije, ili uskraćivanje umjetnosti statusa uzora za sve ostale oblike ljudskog stvaralaštva, znak
su “dobrog”, a ne “lošeg” ukusa.
Na tom tragu Peggy Kamuf (1997) pokazuje da estetski sud u svojoj refleksivnosti uspostav-
lja mjesto presavijanja suđenja na samo sebe: “Suditi suđenje samo: taj neizbježni pleonazam
već uvodi ono što će zanimati Kanta u estetskom suđenju: određena refleksivnost ili refleksija
suđenja na samo sebe (...)” (Kamuf 1997: 31). Stanje današnje teorije, koje Solar naziva dobom lo-
14
Međutim, začuđujuće je kako je za Solara zapravo Kantova impostacija suda ukusa bez ikakve ideološke
arome. Na primjer, Eagleton (1990) u duhu klasičnomarksističke koncepcije fetišizma operaciju suda uku-
sa određuje kao ideološku jer subjekt estetskog suda pogrešno prepoznaje izvode vlastite moći suđenja kao
objektivna svojstva predmeta suđenja.
15
Riječ je o koncepciji ‘suđenja bez kriterija’ koju Lyotard razvija još od Au juste (1979) pa redom u Lyotard
1986. i 1988/1991.
ših teorija, izravna je posljedica Kantove koncepcije estetskog suda, a ne plod slabljenja takvog 175
oblika suđenja. Dakle, teorija, kao sljednica nekadašnjega pojma teorije književnosti, vuče kon-
zekvencije iz razgradnje književnosti kao jedinstvenog predmeta znanja koja je rezultirala ras-
cjepkavanjem jedinstvenog znanja o tom predmetu na niz različitih perspektiva. Umjesto prema
književnosti kao prije, te se perspektive od kraja 60-ih godina 20. st. okreću jedna prema drugoj.
Nastanak se teorije tako vezuje za raspad klasične trodiobe znanosti o književnosti na povijest
književnosti, književnu kritiku i teoriju književnosti. Prema Culleru (1997/2001) gubljenjem sa-
morazumljivosti pojma književnosti i sama teorija književnosti postaje mjestom spora oko to-
ga što bi trebala biti. Drugim riječima, nastanak se teorije ne vezuje samo za propitivanje pojma
književnosti, već i za razmatranje uvjeta u kojima taj pojam dolazi pod znak pitanja. Stoga se te-
orija vezuje uz osvješćivanje pretpostavki koje omogućuju problematizaciju ideje književnosti, a
one nisu samo znanstvene, već i institucionalne, političke i ekonomske naravi. U takvoj situaciji
“prevrednovanja svih vrijednosti” teorija ne preuzima niti položaj sredstva koje je jedino u stanju
potkopati samorazumljivost pojma književnosti niti položaj spoznaje nadređene povijesti knji-
ževnosti, književnoj kritici i teoriji književnosti koje se služe takvim pojmom (metateorije). Ona se
ne svodi na obesnaživanje položaja koji ovlašćuju govor o književnosti (književnih povjesničara,
kritičara, ili pak samih književnika) na račun onih koji su lišeni položaja pa u književnosti samo za-
slijepljeno uživaju (čitatelji).
Teorija se prije vezuje za čin odbijanja identifikacije s bilo kojom konačnom pozicijom iz ko-
je se provodi vrednovanje i istraživanje književnosti. Stoga se “rad teorije”, kako na razini ospo-
ravanja predmeta tako i znanja o njemu, prepoznaje u nijekanju prava pojedinim smjerovima
proučavanja književnosti da svoj uvid nadređuju drugima. Kao što smo već istaknuli u izlaganju,
razdoblje nastanka teorije – njezin zadatak da neumorno preosvjetljava jednu perspektivu dru-
gom – izdanak je raskida s epistemologijom koja zagovara prevlast znanosti nad predmetom koji
proučava. Upravo to navodi Cullera da u spomenutoj knjizi ustvrdi kako teorija niti uzima za svoj
predmet štogod jasno određeno niti je neki oblik sveobuhvatne, opće teorije. Takav “balansiraju-
ći identitet” koji se ne miri ni s osporavanjem književnosti kao predmeta ni s osporavanjem zna-
nja o njemu priskrbio je teoriji status mišljenja koje upućuje na samo sebe.
Dakle, Solarove napomene na tragu su brojnih tumačenja da je slijed razgradnje znanosti o
književnosti od povijesti književnosti preko kritike do teorije imao za posljedicu udaljavanje te-
orije od njezina predmeta. Po tim je tumačenjima teorija oblik diskurza koji više govori o sebi ne-
go o svojem predmetu pa ona zbog tog autoreferencijalnog karaktera ostaje razumljiva samo
uskom krugu stručnjaka (Culler 1988). Međutim, u reakciji na te kritike teorija napušta izvanjski
položaj spoznaje dovoljne samoj sebi preuzimajući obilježja književnosti, odnosno poprimaju-
ći i sama fikcionalna obilježja: teorija književnosti postaje teorija kao književnost (Bruss 1982;
Simpson 1995; Rabaté 2002). Na taj način, priznavanjem vlastite fikcionalnosti, teorija napušta
težnju prema položaju moći u odnosu na svoj predmet jer teoretičar razmišlja o književnosti uvi-
jek i jedino kroz književnost: “Promjena koja je teorije književnosti pretvorila u samu književnost
nastala je upravo zbog smanjene vjere u neutralnost teorijskih instrumenata, i rastućeg interesa
za spektakl njezine operacije” (Bruss 1982: 484). To drugim riječima znači da književni aspekt te-
orije omogućuje da teoriju shvatimo ozbiljno, a da je s druge strane ne shvatimo doslovno. U ra-
nijim etapama svog izlaganja Bruss je to nazvala ludičkim nagonom (ludic impulse) teorije, zbog
čega se ona ne shvaća ni preozbiljno ni prelagano: “Ludički impuls da se prema svakoj konstruk-
ciji odnosimo kao prema fikciji, da obilježimo i potkopamo svaki čin prisvajanja, može teoriju uči-
niti mnogo domišljatijom ili je jednostavno onesposobiti, može učiniti našu znanost veselom ili
176 nas osuditi na veselost neznanja” (109). Teorija kao književnost, ludički impuls i sl. izdanci su estet-
skog suđenja kako ga je Kant definirao. Pa ako su oni potrebiti kritike, onda ta kritika ne bi pola-
zila od toga da oni odstupaju od estetskog suđenja, već bi predmet kritike današnje teorije prije
trebalo biti njezino izvođenje iz estetskog suđenja.
Primjerice, Rorty (1982) objašnjava da teorija kao način pisanja vuče korijene još iz romantiz-
ma. Ona se prema Rortyju već tada nije identificirala ni s vrednovanjem književnosti ni s društve-
nom kritikom, a ni s promicanjem neke idealne vizije čovjeka ili društva, već je sve te sastavnice
stopila u novi žanr pisanja. Utoliko je teorija kao hibridni žanr svojevrstan simptom nemoguć-
nosti da se književnost u potpunosti opredmeti u nositeljicu “duha” nekog razdoblja (povijest
književnosti), zastupnicu najviših ljudskih vrijednosti (književna kritika), ili da se pak odredi kao
povlašteno mjesto poetskog jezika (teorija književnosti). Kao što je Kamuf ustvrdila, akademsko
proučavanje književnosti proizlazi iz podjele unutarnjeg od vanjskog prostora, stoga postavlja-
nje pitanja književnosti koja bi se trebala proučavati povlači pitanje institucije (‘klasik’, ‘kanon’,
‘visoka književnost’, ‘književna tradicija’) unutar koje se književnost proučava. Kada se takva gra-
nica na kojoj se gradi institucija i počne preispitivati, položaj same institucije ostaje neupitan.
Postavljajući upravo pitanje institucije književnosti, otvara se prostor u kojem se zapaža obilje-
ženost (remark) same institucionalnosti, što sam taj prostor ne smješta ni unutar niti izvan insti-
tucionalnih granica. Taj ni-niti prostor izlučuje neku vrstu institucionalne pričuve (reserve) koja
objelodanjuje postojanje pojma književnosti koji je nesvodiv na neki od njezinih institucionalizi-
rano-institucionalizirajućih oblika.
Tako se pričuva odnosi na sve ono od čega se “književnost” morala odvojiti (prešućene, od-
bačene i zaboravljene interpretacije, izvore, kritiku i recepciju) da bi instituirala određeni pojam
književnosti. “Takvi su tekstovi”, piše Kamuf, “mogli bismo reći, rezervirani, odgađaju puno i prisut-
no otkrivanje smisla, ali ne zato što skrivaju tajnu koja bi slučajno mogla biti otkrivena (iako se ta
struktura pričuve ne može jednostavno razlučiti od strukture tajne u uobičajenom smislu), već
zato što pričuva štiti ono što naprosto ne može biti predstavljeno u sadašnjosti, i što se nikad ni-
je moglo predstaviti u sadašnjosti. To je pričuva vremena radikalno drugog od prošlosti ili proš-
le sadašnjosti, radikalni drugi kojeg s nadom ili drhtanjem nazivamo budućnošću” (Kamuf 1997:
5-6, isticanje dodano). Pričuva je ostatak koji ostaje izvan dvostruke operacije ukrštanja instituci-
onalizirajuće “književnosti” i institucionalizirane književnosti. Književnost bez navodnih znakova
je katahreza16, budući da institucionalizirana književnost niječe izvanjskost koju je “književnost”
morala isključiti u činu institucionalizacije. Znači, uspostava (in-stitucija) književnosti je dvostruki
čin koji podrazumijeva isključivanje izvanjskog i brisanje tragova tog isključivanja.
Slijedeći taj izvod, teorija se vezuje za pričuvu kojoj ne može izravno pristupiti, već jedino
preko tragova brisanja isključivanja izvanjskog. Slijedi li se napomena Kamuf da je reserve zapra-
vo jedna od mogućih supstitucija za Derridaov ni-pojam-niti-riječ différance, tada je uvjet o(ne)
mogućivanja teorije pretvaranje brisanja odvajanja u trag brisanja. Jer se trag pojavljuje samo
u nepojavljivanju kroz vlastito brisanje, pojavljivanje traga je njegovo brisanje. Na toj je crti ar-
gumentacije Solar u potpunosti u pravu kada izraze poput différance proglašava neodređenim
simbolima. Jer dok se znak gradi na izvornoj prisutnosti “stvari po sebi” na koju se odnosi, tragu
međutim ne prethodi takva puna prisutnost “stvari po sebi” čiji bi on bio učinak. Znak podrazumi-
jeva “stvar po sebi” koja nije zahvaćena “igrom razlika” – stvar prethodi znaku – stoga je zamjena
stvari znakom uvijek izvedena i u metafizičkoj nadležnosti prvotne pune prisutnosti. Trag nikad
16
Performativ prerušen u konstativ.
nije učinak pune prisutnosti sadašnjosti niti se on temelji na supstituciji “stvari po sebi” znakom. 177
Operativno polje teorije je ne-mjesto pričuve17 koje je određeno upravo svojom neodređenosti
između institucije i njezinog konstitutivnog izvanjskog.
Spomenimo u nastavku ove rasprave Derridaovo čitanje Heideggerove rasprave o
Anaksimandrovu fragmentu Der Spruch des Anaximander iz 1946. godine u Différance (1968).
Heidegger govori o podrijetlu (Herkunft) sadašnjosti iz prisuća. Bît (Wesen) tog podrijetla je skri-
vena (verborgen), a time ostaje skrivenim i odnos između sadašnjosti i prisuća. Uslijed tog zabo-
rava razlike između prisuća (Anwesen) i prisutnih bića (Anwesenden) prisuće neprimjetno postaje
sadašnjost kroz prisutna bića. Odnosno, zaborav bitka je zaborav razlike između bitka i bića, ta-
ko da ta razlika iščezava ne ostavljajući traga. Međutim, Derrida pokazuje da – ako je diferancija
uvijek izvan prisutnosti i odsutnosti i ako ona ima strukturu traga – tada je zaborav razlike izme-
đu bitka i bića zapravo iščezavanje traga traga.18 Odnosno, prema Heideggeru, razlika se između
bitka i bića briše u trenutku kada se prisuće pojavljuje kao sadašnjost prisutnih bića. Međutim,
budući da je brisanje konstitutivno tragu (“(...) l’effacement appartient à sa structure”), trag ne-
ma mjesto svog otiskivanja, već jedino brisanja. Tragu pripada brisanje, ali mu ne pripada mjesto
(Derrida 1968/1973: 25).
Trag je istodobno utisnut i izbrisan (la trace simultanément tracée et effacée, simultanément vi-
ve et morte), odnosno trag kao die frühe Spur (la trace matinale) nestaje u “neobnovljivoj nevidlji-
vosti” (invisibilité sans retour) (26), ali se taj njegov nestanak čuva u obliku prisuća. Odnosno, ako
se zaborav razlike između bitka i bića sastoji u iščezavanju traga traga, i sam zaborav biva zabo-
ravljen – on ne pripada iskustvu. Kako bi zaborav razlike između bitka i bića ušao u iskustvo za-
borava – da bi se iskusio kao zaboravljeno – on se otkriva kao prisuće prisutnog bića (Anwesen
des Anwesenden). U svjetlu ove postavke teorija je upravo iskustvo zaborava književnosti, ali isku-
stvo samog njezina zaboravljanja, tako da se u tom iskustvu nikad ne naziru konture književnosti
koja je zaboravljena. Književnost koja je zaboravljena – to je možda književnost koja će tek doći.
Upravo to i Kamuf ima na umu određujući pričuvu kao vrijeme radikalno drugo od prošlosti ili
prošle sadašnjosti, kao radikalnog drugog kojeg nazivamo budućnošću. Ako je učinak institucio-
nalizacije zaborav književnosti, teoretičar toj književnosti ne može drugačije prići nego kroz isku-
stvo samog zaborava zaboravljanja. Teoretičaru je književnost uvijek posredovana tim iskustvom
njezina dvostrukog zaborava. Ali ako je i sam zaborav posredovan, teoretičar književnosti svoj
predmet ne može konstituirati prema nekoj prošloj (autentičnoj, usmenoj, velikoj, klasičnoj, viso-
koj i sl.) književnosti, već svoj predmet gradi kao zaborav budućnosti, ili kao pričuvu. Primjerice,
još 1950. američki kritičar Leslie Fiedler piše: “Književna kritika je uvijek postajanje ‘nečim drugim’,
iz jednostavnog razloga jer je i književnost uvijek ‘nešto drugo’”19.
Pa otuda slijedi i razlog takozvanoga ‘gomilanja, množenja teorija’ jer jedna teorija ne može
sama potvrditi ili opovrgnuti svoje postavke, ne može se sama opravdati ili dovesti u pitanje. Ona
bi takvu operaciju samopotkopavanja ili samoovjeravanja mogla izvršiti tek pozivajući se na vla-
stitu logičku strukturu, pretpostavke, polazišta i okvire. Teorija ne može osvijestiti samu sebe a da
17
Pričuva je ono što zauzima mjesto bez prisutnosti, zauzimanje mjesta koje je nesvodivo na prisutnost.
18
“La trace n’étant pas une présence mais le simulacre d’une présence (...)” (Derrida 1968/1972: 25). Kasniji
Derridaov koncept à-venir naglašava tu dimenziju traga brisanja traga kao traga onog što dolazi. À-venir je
naznaka budućnosti koja je izvan svakog znanja i znanosti, koja dolazi bez dolaženja, to je budućnost ko-
ja dolazi izvan svakog predviđanja, prethodne određenosti i proračuna. O restrukturaciji pedagogije kroz
Derridaovo viđenje demokracije kao obećanja, v., npr. Giroux (2005: 74-78).
19
Leslie Fiedler, “Towards an Amateur Criticism”, Kenyon Review, 12, 1950, str. 564, navedeno prema Culler
1988: 17.
178 se ne okrene drugoj teoriji. Teorija se gradi ne samo preko druge teorije, već upravo na mogućno-
sti druge teorije, neovisno o tome je li ta neodređena teorija, koja se možda nikad neće ni pojaviti,
osporavajuća ili potvrđujuća. Teorija nastaje u okviru neodređene naznake da se uvijek može po-
javiti teorija koja može otvoriti potpuno drugačiju perspektivu. Ako se očekuje od teorije da osta-
ne pravedna prema specifičnosti svojeg predmeta, kao i prema drugim perspektivama iz kojih se
on može promotriti, onda teorija nužno ostaje aporijska i neodlučiva. Mogućnost drugačijeg iz-
bora nastanjuje teoriju kao duh, i bez tog “duha neodlučivoga”, ili pričuve suspendiranih moguć-
nosti, teorija ne bi bila teorija.20 Teorija ima na obzoru drugog prije svake njegove pojave, pa čak
i onda kad sve pokazuje da se drugi nikad neće pojaviti: “Otvorenost za drugog, dakle, uključuje
priznavanje da ja u sebi nečemu moram dopustiti da važi protiv mene, pa i ako nema nikog dru-
gog koji bi izrazio to protiv mene” (Gadamer 1968/1978: 395, isticanje dodano).
Teorije se pojavljuju jedna drugoj, ali to njihovo su-pojavljivanje treba shvatiti u smislu u ko-
jem ga je Nancy odredio unutar koegzistencijalne analitike. Supojavljivanje tako nije zbroj dvaju
pojavljivanja koja se preko biti-sa pridodaju u jedan su-, već se njihovo pojavljivanje uopće formi-
ra tek u tom supojavljivanju. Su u supojavljivanje, sa u biti-sa znači da supojavljivanje i subitak ne
nastaju pridruživanjem dvaju bitaka, već da ti su i sa tvore bît bitka. Sa i su, kao i cum-, sym-, bît su
bitka. To sa označava beskončano dijeljenje prostora i u tom prostoru se konstituira teorija, ali u
skladu s koegzistencijalnom ontologijom na koju se teorija sada obvezuje, ni jedna teorija ne po-
stoji izvan tog prostora dijeljenja: “Supojavljivanje dakle ne znači ‘pojaviti se’ – ne znači izaći iz bit-
ka-po-sebi da bi se došlo drugima i svijetu. To znači biti u simultanosti su-bitka gdje nema nikoga
‘po sebi’ tko ne bi bio neposredno ‘sa’” (Nancy 1996/2004: 110). Dakle, kad ne polazimo od jedne
ili druge teorije koje se pojavljuju jedna izvan druge ili jedna prije druge, pred nas se postavlja teš-
ko pitanje koje je Solar preobličio u konstataciju o dobu loše teorije: nije li umjesto o gomilanju
zapravo riječ o supojavljivanju teorija? Taj prostor sa koji teorije dijele ujedno dijeli i same teorije;
one su prije nego se konstituiraju kao teorije podijeljene prostorom koji dijele, one dijele to što ih
dijeli. Prema tome, ako se teorija ne pojavljuje sebi izvan nesvodiva odnosa supojavljivanja jedne
teorije drugoj, ona se pojavljuje samoj sebi samo ako je uvijek već za sebe neka druga teorija.
II.
-
U drugom dijelu izvještaja osvrnut ćemo se na teorijsku i historiografsku produkciju u književ-
noj kroatistici u izvještajnom razdoblju od kolovoza 2007. do kolovoza 2008. godine. To razdob-
lje nisu toliko obilježile knjige koliko znanstveni članci u časopisima. Na osnovi pregleda građe
uočavaju se tri osnovne tendencije u književnoj kroatistici u spomenutom proteklom jednogodiš-
njem razdoblju. Prvo se interesno žarište odnosi na proučavanje prostora i urbaniteta u hrvatskoj
književnosti. Teorijska razmatranja urbanog i prostora u hrvatskim književnim djelima (primjeri-
ce, odnos otoka i kopna, modernistički velegrad, tranzicijski grad) postaju novom osnovom za
promišljanje poetičkih postupaka i uvođenje novih književnopovijesnih hipoteza. Drugo je inte-
resno žarište ponovno razmatranje središnjih tema (npr. autor), čija je diskusija obilježila teoriju
u proteklih nekoliko desetljeća. U fokusu su i aktualne teorijske rasprave, poput odnosa između
Mauricea Blanchota, Jacquesa Derridaa i Emmanuela Levinasa, ali i aktualiziranje hermeneutike
kroz obnavljanje interesa za filozofiju Paula Ricoeura. Treće, ako je interes za stariju hrvatsku knji-
20
Primjerice, Mirna Velčić tumači: “Diskurs teorije, zato što jest diskurs, mora uvijek moći ponuditi drugo,
praviti se da je drugo upravo to što čitalac traži” (Velčić 1989: 414).
ževnost zacijelo obilježio dva protekla izvještajna razdoblja, u ovom se razdoblju težište istraži- 179
vanja premješta na noviju hrvatsku književnost. I tu se otvaraju teme, poput nacije i kanona, koje
su donedavno tvorile prešutni okvir hrvatske književne historiografije. U izvještaju se pokazuje
da ova nova istraživanja nemaju za svoje polazište samo uvažavanje specifičnosti predmeta te-
orijskog razmatranja, već i otvorenost prema drugim, često suprotstavljenim, teorijskim perspek-
tivama iz kojih se djelo ili književno razdoblje mogu promotriti.
1. Urbano i prostor
U zimskom broju Kola izlazi temat posvećen topološko-spacijalnom zaokretu u društvenim i hu-
manističkim znanostima. Prema riječima urednika, ovaj zaokret slijedi lingvistički, performativni
i vizualni zaokret u humanističkim i društvenim znanstvenim disciplinama. Temat u Kolu pretež-
no je orijentiran prema kulturnoj geografiji i urbanoj antropologiji i urbanoj sociologiji. Međutim,
u istom razdoblju Renate Hansen-Kokoruš u Forumu objavljuje članak o položaju otoka u djelu
Ranka Marinkovića. Iako na prvi pogled analiza, kako autorica to naziva, Marinkovićeva otočkog
kozmosa ne odskače od stilističke analize koja otok pretvara u figuru, autorica zapravo nastoji
osloboditi topologiju otoka njegove utopijsko-idilične predodžbe. “Otok i život na njemu”, kaže
Hansen-Kokoruš, “uvijek su povezani s predodžbom o posebnom postojanju koje se razlikuje od
onog ‘normalnog’” (Hansen-Kokoruš 2007: 1321).
Drugim riječima, otok nije samo mjesto zaštićenosti, već i mjesto ugroženosti. Autoričina je
nakana pokazati da se topološka funkcija otoka u djelu ne iscrpljuje u njegovim geografskim
odrednicama, već se obilježja otoka izvode iz suprotstavljenosti “otočke” i “kontinentalne svijesti”.
One su, kako tumači autorica, u međusobnom odnosu kao “Vlastito” prema “Drugom”, što ne zna-
či da je otok samo idealno mjesto, projekcija drugačijeg života, već upućuje na to da se život na
kopnu uređuje po uzoru na otok. Kopno mora stvarati svoje “otoke” kako bi povlačilo unutarnje i
izvanjske granice: “U otoku su prisutni i sigurnost i opasnost, zemlja i more. Kako ga voda okružu-
je čovjek ne može pobjeći” (1331). Te ambivalencije autorica istražuje u Marinkovićevim djelima,
međutim teorijska pozadina autoričinih izvoda nije u dovoljnoj mjeri eksplicirana. Tako se u njezi-
noj analizi prepoznaje i koncepcija modelativnih sistema semiotičara tartuske škole, fenomeno-
logija u konceptu otočke svijesti, ali i biografizam u autoričinim izvodima poput da “Marinković
izražava nešto što vrijedi za mnoge otočane u cijelom svijetu, ne samo u Dalmaciji (...)” (1327).
Krešimir Nemec u članku o urbanoj nelagodi u noveli Veliki grad Milutina Cihlara Nehajeva
koja je objavljena 1902. godine istražuje promjenu doživljaja grada u hrvatskom modernizmu.
Prema poznatoj Flakerovoj tezi, opreka između grada i sela imala je dominantnu modelativnu
funkciju u realističkoj prozi. Međutim, prema Nemecu, s modernizmom urbani imaginarij zado-
biva estetsku dimenziju, a takvu prvu artikulaciju novog urbanog iskustva provodi Cihlar Nehajev
u noveli Veliki grad. Junak novele Fran Mirković u gradu živi mehaničkim životom pounutrujući
ritam velegrada i prepuštajući se razdraživanju svojih osjetila.
Nemec vuče poveznice između novele s jedne strane i onodobne sociološke i psihološke
literature koja se bavi problematikom velegrada i gomile s druge strane. Cihlar Nehajev opisu-
je bujice ljudi na ulicama Beča na kojima Fran postaje dijelom tog ljudskog “klupka”, on se “po-
daje velegradu” i gubi sebe. Novela Veliki grad, upozorava Nemec, podudara se s Le Bonovom
Psihologijom gomile (1895), dok godinu dana nakon novele Veliki grad glasoviti njemački socio-
log Georg Simmel objavljuje esej Velegrad i mentalni život (1903). Nemec kaže da psiho-fizičke re-
akcije pojedinca na bujicu doživljaja postaju s novelom Veliki grad reprezentativnim predmetom
književne obrade: “Nehajev je prvi hrvatski urbani prozaik, pisac koji grad više ne promatra kao
180 eksternu, ‘objektivnu stvarnost’. Više ga zanimaju psihičke i fizičke reakcije izdvojenog pojedinca
na podražaje u urbanoj sredini pa u skladu s time mijenja i narativne konvencije. Grad je za njega
i prostor egzistencijalne ugroženosti, ali i mentalna konstrukcija, dakle stanje uma koje proizvodi
određenu sliku grada. Takva pripovjedna strategija već upućuje na analogiju između urbanog i
prostora i teksta, odnosno na novu urbanu semiotiku. Time se otvorilo i novo poglavlje urbane to-
pografije u hrvatskoj književnosti” (2008: 219, posljednje isticanje dodano). Članak u fusnotama sa-
drži detaljan popis literature o sociologiji grada i urbanoj antropologiji.
Na tom je tragu i članak Maše Kolanović Što je urbano u ‘urbanoj prozi’? Grad koji proizvodi i
grad iz kojeg proizlazi suvremena hrvatska proza objavljen u Umjetnosti riječi. Kolanović problema-
tizira koncept urbane proze koji se javlja u književnoj kritici koja se bavi suvremenom hrvatskom
prozom. Autorica odbacuje klasifikacijsko-periodizacijsku diskriminaciju termina urbana proza
na suvremenu prozu, tvrdeći, nasuprot tome, da “hrvatskoj književnosti nije manjkalo urbano,
nego je ono samo artikulirano na drugačiji način, ovisno o dominantnim književnim postupcima
određenog razdoblja i njima pripadajućoj strukturi osjećaja” (Kolanović 2008: 70). Pored referen-
ci na urbanu antropologiju i sociologiju grada, autorica svoju argumentaciju izvodi iz koncepcija
Barthesa, Greimasa i de Certeaua.
Po njezinoj tezi, grad je obilježen dvostrukošću, po kojoj je grad onaj koji proizvodi hrvat-
sku prozu, ali ona i proizlazi iz njega. Riječ je o tome da je književnost “sekundarni diskurz” koji se
izvodi iz dijaloškog odnosa grada i teksta. Drugim riječima, ne proizvodi samo grad tekstove, već
ti sekundarni tekstovi povratno oblikuju njegovo značenje. Autorica iz dviju osi topološke semi-
otike društvo/pojedinac i euforija/disforija izvodi tezu da je subjekt takve proze “disforičan, po-
zicioniran na marginu, nerijetko osamljen ili neuklopiv u poželjne forme društvenog ponašanja
(...)” (87).
Međutim, za tu je raspravu karakteristično formiranje razine teksta na kojoj se autorica osvrće
na vlastito uvođenje određenih teorija kako bi raspravila konkretan književno-povijesno i peri-
odizacijsko-klasifikacijski problem. “Svjesna”, kaže Kolanović, “kako se Greimasov model prven-
stveno odnosi na društveno-semiotičku analizu stvarnog grada, dok je u ovom slučaju riječ o
književnošću konstruiranom, ovdje ću se, s mogućim rizikom od gubitaka u metodološkoj transak-
ciji, poslužiti nekim aspektima njegove analize, pokušavajući ih sa što manje teorijskih iščašenja pri-
mijeniti na promišljanje nekih aspekata suvremene hrvatske proze” (73, isticanje dodano).
Dok su se ovi radovi bavili prostorom i urbanitetom u novijoj hrvatskoj književnosti, Dunja
Fališevac u članku Prostor grada u dubrovačkoj književnosti izvodi genealogiju reprezentacije pro-
stora grada od razdoblja humanizma do 18. stoljeća. Fališevac zaključuje da se Dubrovnik u hu-
manizmu predstavlja kao “simboličan prostor slavne prošlosti”, kao realni arhitektonski i urbani
prostor u kojem se odvija svakodnevni život u renesansnim komedijama i pastoralama, dok se
u baroknom epu, pastorali, libretističkoj drami prikazuje kao idealni politički prostor s dugotraj-
nom aristokratskom tradicijom, te kao prostor koji je jasno razgraničen od ruralne sredine kao i
od drugih urbanih sredina”.
Ako se u renesansnoj književnosti Dubrovnik predočava kao “realan prostor sa svim svojim
pozitivnim i negativnim stranama” (Fališevac 2008: 639), sa 17. stoljećem predodžba Dubrovnika
prolazi kroz mitotvornu preobrazbu: “S jedne strane, vjerojatno su takve predodžbe bile potak-
nute raznim kriznim situacijama u kojima se Dubrovnik u tom stoljeću često nalazio: to su krhke
granice zbog vrhunca ali i pada osmanlijske moći, brojni potresi, raskol među vlastelom, snaž-
ni utjecaji protureformacijske ideologije itd. S druge strane možda su takve predodžbe, upravo
zbog stanja stalnih kriza, podupirali onodobni ideološki konstrukti o prošloj i budućoj veličini
Grada, usklađeni s motivima ideologije slovinstva, konstrukti promicani idejama katoličke obno- 181
ve” (Fališevac 2008: 644).
2. Teorija
Kao što je istaknuto, zapaža se pomak prema fundamentalnim teorijskim pitanjima autora te na-
značuju sustavni pokušaji upoznavanja s teorijskim radom pojedinih teoretičara. David Šporer
u radovima Pitanje autora: od Barthesa i Foucaulta prema povijesno-sociološkoj perspektivi i Autor,
autorska prava i originalnost: Invencija ili inovacija polemizira s dvije postavke: prvo, s poststruk-
turalističkom postavkom o smrti autora i drugo, sa smještanjem nastanka kategorije autora u
romantizmu. Šporer pak nastoji pokazati da već krajem srednjeg vijeka “(...) započinje proces in-
dividualizacije autora, odnosno individualna intencija ulazi u literarnu kreaciju (...)” (Šporer 2008:
12). Na taj bi način “/a/utor u 19. stoljeću bio tako samo građanska verzija svojeg aristokratskog
prethodnika” (isto). Rasprava Pitanje autora iscrpno razmatra Barthesove rasprave Smrt autora i
Od djela do teksta te Foucaultovu raspravu Što je to autor?. Šporer uočava “zid u teorijskom razma-
tranju” autora budući da, kako se pokazuje u čitanju ovih rasprava, Barthes “odbacuje kategoriju
autora”, dok Foucault govori o “neizbježnosti funkcije autora”. Međutim, Šporer uočava da Barthes
i Foucault uvode, “tek usputno” povijesnu perspektivu u svoja teorijska razmatranja. I upravo u
tim rubnim bilješkama u središtu tekstova Barthesa i Foucaulta Šporer traži dokidanje povijesnog
paradoksa: “Bez obzira na veću ili manju, namjernu ili nenamjernu provokativnost, sve to potiče
na uvođenje povijesnog fokusa jer povijest autorstva izgleda kao jedini način da se izbjegne zid njego-
va teorijskog razmatranja” (Šporer 2007: 58, isticanje dodano).
Luka Bekavac predstavlja svoja istraživanja intelektualne i filozofske razmjene između
Jacquesa Derridaa i Mauricea Blanchota, te Emmanuela Levinasa. U tekstu Znak, smrt i svjedok:
Blanchotova pasija u središtu je Bekavčeva interesa Derridaovo (1995) čitanje Blanchotova krat-
kog teksta L’instant de ma mort (1994). Naime, prema Derridau “svjedočanstvo je ‘beskonačno taj-
no i beskonačno javno’ (Derrida 2000: 41)21, jer u svom ‘ishodištu’ (iskustvu) mora biti apsolutno
neponovljivo, dok u svom ‘odredištu’ (iskazu) mora biti upravo nužno ponovljivo – ono zapravo
živi jedino kroz jezičnu tehniku svoje izvedbe” (Bekavac 2007: 151-152). Stoga se pasija svjedoče-
nja sastoji u tome što se “nemogućnost njegove realizacije skriva u nuždi da bude uobličeno kroz
iskaz” (isto). Jezična struktura svjedočenja je uvjet koji ga istodobno omogućuje i onemogućuje.
Međutim, nastavlja Bekavac sa svojom argumentacijom, ako u svjedočenju ja svoju singularnost
prevodi u pluralno, ja svjedočenja podrazumijeva mi, kao drugog kojem se posvjedočava i po-
sve Drugog koji ga osvjedočuje, tada je to “(...) razlog one bitne ‘javnosti’ i ‘političnosti’ svjedoče-
nja, zbog kojeg doslovno tajno svjedočenje ne postoji” (isto). Prema tome i pripovjedni glas je
neutralan, što znači da on podrazumijeva djelovanje kroz trpljenje. Pripovijedanje je pasija, ap-
solutna i radikalna pasivnost, u kojoj je pripovijedanje trpljenje bez mogućnosti da se izbori za
suverenost nad tom svojom pasivnošću. Stoga je “svako pisanje zapravo transfer u formu koja je
radikalno desubjektivirana, ali koja ipak predstavlja ‘supstrat’ iskaza” (Bekavac 2007: 159). Tematiku
između smrti i znaka Bekavac dalje istražuje u tekstu Smrt u Svijetloj komori: Barthes i Derrida, u ko-
jem se u vezu dovodi veza između fotografskog punctuma i znaka kao negacije žive prisutnosti:
“Znak dokida živu prisutnost: svaki put kad izgovaramo ime, izgovaramo ime mrtve osobe – dru-
gim riječima, ime ne implicira samo da će njegov nositelj umrijeti i da će ga ono nadživjeti, nego
ga već nadživljava – u njemu smrt ne čeka na smrt” (Bekavac 2007: 71).
21
Bekavac navodi prema Maurice Blanchot: “The Instant of my Death – Jacques Derrida: Demeure: Fiction
and Testimony” (prev. Elizabeth Rottenberg), Stanford University Press, Stanford, 2000.
182 Jadranka Brnčić obnavlja interes za Paula Ricoeura, francuskog hermeneutičara na čiju
je koncepciju pripovjednog teksta i njegove temporalnosti hrvatska naratologija reagirala još
osamdesetih godina prošlog stoljeća.22 Brnčić u tekstu Paul Ricoeur i strukturalna naratologija
detaljno rekonstruira momente strukturalne naratologije na kojoj Ricoeur gradi svoju herme-
neutičku koncepciju pripovijedanja. Autoricu ova rekonstrukcija vodi prema hermeneutičkom
poststrukturalizmu23 koji Ricoeurovu hermeneutiku pretvara u svojevrsnu alternativu dekonstruk-
ciji. Umjesto pokušajem jednoznačnog prevođenja simbola u doslovni jezik, tumačenje posta-
je mjestom imaginativnog proširivanja horizonta samorazumijevanja. To je čin vjere koja se ne
iscrpljuje u svojem religijskom značenju, već vjere u kojoj je tumač istodobno subjekt i objekt
interpretacije; tumačenje je čin u kojem je tumač interpretiran dok interpretira tekst. Tumač je:
“Subjekt koji je sam sebi postao upitan – budući da sebe razumije kao mogućnost da sebe sama
i sve drugo stavlja u pitanje – samoostvaruje se radikalnošću koja prekoračuje kartezijansku dvoj-
bu ranjenog cogita” (Brnčić 2008: 18).
3.
U historiografskom pogledu ovo je izvještajno razdoblje obilježeno premještanjem istraživač-
kog fokusa sa starije književnosti na romantizam i hrvatsku književnost u razdoblju ilirizma. Tako
zbornik Romantizam i pitanja modernog subjekta, koji je uredio Josip Užarević, sadrži dvije repre-
zentativne rasprave, Mitom stvorena i mitotvorbena ideologija hrvatskog narodnog preporoda, ili-
rizma i romantizma (Čitanje odabranih tekstova preporodnog razdoblja) Suzane Cohe te Ime jezika
i ime naroda: Oblikovanje hrvatskog književnog kanona i jezičnog standarda u 19. stoljeću Marine
Protrke. Coha i Protrka se time nadovezuju na istraživanja koja je otvorila Zrinka Blažević s knji-
gom Ilirizam prije ilirizma (2008). Dok Coha u svoj istraživački fokus stavlja ideološke i mitološke
aspekte hrvatskog narodnog preporoda i historiografije, Protrka se bavi problematikom kanona
koju rasvjetljuje iz perspektive francuskog sociologa Pierrea Bourdieua. Za ovu ću priliku razmo-
triti Cohinu koncepciju.
Coha polemizira s donedavno neupitnim postavkama hrvatske književne povijesti koja je po-
istovjetila književno razdoblje narodnog preporoda s procesom oblikovanja nacije. Pri tome je
književna povijest, objašnjava Coha, zanemarila performativnu i pedagošku dimenziju teksta, što
ne znači samo da je književna povijest propustila objasniti estetske funkcije preporodne književ-
nosti, već da je time i poduprta hegemonijska tendencija historiografije da određenim tendenci-
jama dade prevlast. Stoga se još do danas oznake hrvatski narodni i/ili književni preporod, ilirizam
i hrvatski romantizam upotrebljavaju kao sinonimi. Coha dakle na tom tragu upozorava da pro-
ces oblikovanja modernog hrvatskog identiteta i novije hrvatske književnosti ne teče “idealnom
shemom jednosmjerne-pravocrtne linije vektora pretpostavljene centripetalne sile koja bi rasutu
bašćinu reintegrirala oko zagrebačke jezgre reliquie reliquiarum” (Coha 2008: 382).
Autorica nastoji s jedne strane uputiti na “ideološko-mitsku dimenziju preporoditeljskih tek-
stova”, a s druge na “ideološko-mitsku potenciju historiografskih” napora da se razriješi, kako to
Coha naziva, ilirsko-preporodna zagonetka ili sfinga. Štoviše, Coha otvoreno upozorava da se ta
ideološko-mitološka dimenzija hrvatske književne povijesti otkriva u njezinom “političkom pod-
tekstu”, budući da se narodni preporod sastoji i od integrirajućeg kao i dezintegrirajućeg mo-
22
Npr. Vladimir Biti, Interes pripovjednog teksta: prema prototeoriji pripovijedanja, 1987; Andrea Zlatar,
Istinito, lažno, izmišljeno: ogledi o fikcionalnosti, 1989.
23
Autorica koncept preuzima i razrađuje prema Mario Valdès, “Introduction: Paul Ricoeur’s Post Structrural
Hermeneutics”, u A Ricoeur Reader: Reflection and Imagination, 1991.
menta, u kojima se u otvaranju prema južnoslavenskoj ideji prepoznaje kohezivni faktor politički 183
i sociološki razjedinjenih hrvatskih regija, ali isto tako i prepreka u oblikovanju hrvatskog identi-
teta.
Coha u svom argumentu upozorava, na temelju knjige Anthonyja Smitha Mitovi i sjećanja na-
cija (1999), da se ideologija hrvatskog narodnog preporoda umjesto biološkim mitovima o po-
drijetlu okrenula kulturološko-ideološkim koji se okreću “etnogenetskim legendama” o ilirskom
podrijetlu svih Slavena. Na tom tragu Coha uvodi koncept etnobraza (etnoscape): “Prototip je
‘iskonske’ slike drevnog ilirskog ‘etnobraza’ iznjedren iz ‘zlatnih doba’ antike, kada su imenom Ilirije
bili pokriveni krajevi što su se prostirali zapadnim dijelom Balkanskog poluotoka (...)” (Coha 2008:
395).
Stoga Coha nastoji proces nacionalne identifikacije prikazati kao oblik mitske prakse:
“Rekonstrukcija procesa tvorbe hrvatskog nacionalnog identiteta u preporodnom razdoblju mo-
guća je na dvjema razinama. Na prvoj se iščitava ‘činjenična’ povijest, na drugoj njezina ‘izmašta-
na nadgradnja’. Prva prati etape faktografski ustanovljenog političkoga, socijalnog i kulturnog
izdvajanja hrvatske nacije od ostalih u okviru Habsburške Monarhije, druga se upušta u analizu
simboličkih i u okviru njih diskurzivnih konstituiranja i konstituiranja popularnih predodžbi nacije
koje, podupirane recidivima ideološko-mitskog naslijeđa ‘Velike Ilirie’, ‘Trojedne Kraljevine’, opsto-
je i danas” (Coha 2008: 411).
Drugi istaknuti događaj u hrvatskoj književnoj historiografiji u ovom je razdoblju zacijelo knji-
ga Cvjetka Milanje Hrvatsko pjesništvo 1900-1950: novosimbolizam i dijalektalno pjesništvo (2008).
Tako Milanja ponovno otvara pitanje razdoblja hrvatskog pjesništva od 1914. do 1930, koje se
obično zvalo međuratnim (Frangeš), modernizmom nakon moderne (Jelčić), ili povijesnom avan-
gardom (Flaker). Milanju, dakako, zanima fenomen Hrvatske mlade lirike (1914) koji se zbiva para-
lelno s ekspresionizmom. Milanja u pojavi Hrvatske mlade lirike pronalazi nepomirljivu aporiju
između “društvenog bića” i “generičkog-estetičkog bića”. To znači da je hrvatski novosimbolizam
bio rascijepljen time što je s jedne strane bila “(...) idealna zajednica, kolektivitet – ja u jugounitar-
noj naciji, svojoj, neaustrijskoj, netuđoj”, a s druge “osobni, individualni, estetički ideal, europski,
kojim se transcendira neuređena pragmatičnost. Na jednoj strani nesretna zbilja koja teži uni-
formnom ‘savršenstvu’ (...) a na drugoj strani artistička sreća i punina (...)”.
No teorijska i književnopovijesna važnost Milanjine knjige nije samo u pokušaju revizije,
ispravljanja i nadograđivanja dosadašnjih tumačenja koja pojavi Hrvatske mlade lirike u pravilu
odriču estetsku vrijednost. Primjerice, Frangeš o tom razdoblju lirike kaže da je ona bila “korak
ili dva za zbivanjima u suvremenoj zapadnoeuropskoj lirici” (Milanja 2007: 78). Milanja nasuprot
tome inzistira da se krene od Wiesnerova predgovora Hrvatskoj mladoj lirici. Wiesnerov je pred-
govor prema Milanji “teorijska impostacija”, a ona je nadalje pretpostavka svake “književnopovi-
jesno i poetički kompetentne” diskusije o antologiji. Nije tu tek riječ o formulaciji teorije, već o
pretpostavkama unutar kojih se ona formulira: “Novosimbolizam hrvatskih mladoliričara u svojoj
dubinskoj ontološko-strukturnoj ‘definiciji’ i značajci možemo objasniti dihotomijom ideologije i
umjetnosti, u njih ponajprije pjesništva, pri čemu ne treba odbacivati sferu njihova teorijska uma.
I to grafički prikazano kao trokuta, čije se stranice u dubini spajaju u jednu točku, što znači da for-
me ideologije i njene utopijske geste, imaju zajedničko, isto podrijetlo kao i umjetnička koncep-
cija, realizirana u sferi teorijskog i praktičnog uma” (Milanja 2007: 80).
Sličnom se problematikom koncipiranja teorije bavi i Maša Kolanović u spomenutom tekstu
o takozvanoj urbanoj prozi. Za Kolanović je teorijski imperativ “promišljanja suvremene hrvatske
proze” napuštanje “euforičnog isticanja urbanosti” kako bi se s druge strane pažnja usmjerila pre-
184 ma “propitivanju književnopovijesnog partikulariteta i specifičnog viška značenja urbanog koji

naposljetku proizvode njegovu simboličnu vrijednost u tekstovima suvremene proze” (Kolanović
2008: 71).
Literatura
Agnew, Jean-Christophe 1986. Worlds Apart: The Market and the Theatre in Anglo-American
Thought 1550-1750. Cambridge University Press, New York
Bekavac, Luka 2007. “Znak, smrt i svjedok: Blanchotova pasija”. Umjetnost riječi: časopis za znanost
o književnosti, 51, 1/2, str. 147-172.
Bekavac, Luka 2007. “Smrt u Svijetloj komori: Barthes i Derrida”. Književna smotra, 39, 4, str. 61-73.
Benveniste, Émile 1969/2005. Riječi indoeuropskih institucija (preveo Vojmir Vinja), Disput, Zagreb
Bruss, Elizabeth W. 1982. Beautiful Theories. The Spectacle of Discourse in Contemporary Criticism.
The John Hopkins University Press, Baltimore
Butler, Judith, Guillory, John, Kendall, Thomas (ur.), 2000. What’s Left of Theory? New Work on the
Politics of Literary Theory. Routledge, London
Compagnon, Antoine 2001. Le démon de la théorie. Seuil, Paris
Compagnon, Antoine 2007. Demon teorije. AGM, Zagreb
Culler, Jonathan 1988. Framing the Sign: Criticism and Its Institution. University of Oklahoma Press,
Norman.
Culler, Jonathan 1997/2001. Književna teorija: Vrlo kratak uvod. AGM, Zagreb.
De Man, Paul 1986. The Resistance to Theory. University of Minnesota Press, Minneapolis
Derrida, Jacques 1968/1972. “La différance”, u: Jacques Derrida, Marges de la philosophie. Minuit,
Paris
Duda, Dean, Slabinac, Gordana, Zlatar, Andrea (ur.), 2006. Poetika pitanja: zbornik radova u povodu
70. rođendana Milivoja Solara. Filozofski fakultet, Odsjek za komparativnu književnost, Zagreb
Eagleton, Terry 1983/1987. Književna teorija (prevela Mia Pervan-Plavec), SNL, Zagreb
Eagleton, Terry 1990. The Ideology of the Aesthetic. Blackwell, Oxford
Eagleton, Terry 2003. After theory. Basic Books, New York
Eagleton, Terry 2005. Teorija i nakon nje. Algoritam, Zagreb
Fališevac, Dunja 2008. Prostor grada u dubrovačkoj ranonovovjekovnoj književnosti, Forum.
Mjesečnik Razreda za književnost HAZU, 79, 4-6, str. 631-648.
Gadamer, Hans Georg 1960/1978. Istina i metoda. Osnovi filozofske hermeneutike (preveo Slobodan
Novakov), Veselin Masleša, Sarajevo
Gasché, Rodolhe 2007. The Honor of Thinking: Critique, Theory, Philosophy. Stanford University
Press, Stanford
Giroux, Henry A. 2005. “Higher Education and Democracy’s Promise: Jacques Derrida’s Pedagogy
of Uncertainty”, u: Peter Pericles Trifonas i Michael A. Peters (ur.), Deconstructing Derrida. Tasks
for the New Humanities. Palgrave Macmillan, New York, 53-82.
Graff, Gerald 1987. Proffesing literature: An Institutional History. The University of Chicago Press,
Chicago
Jakobson, Roman Josipovič 2008. O jeziku (preveo Damjan Lalović), Disput, Zagreb
Jambrešić Kirin, Renata 1995. “Razumijevanje književnosti u Milivoja Solara i Vladimira Bitija”, u:
Trag i razlika: čitanja suvremene hrvatske književne teorije, Biti, Vladimir, Ivić, Nenad, Užarević,
Josip (ur.), Naklada MD; Hrvatsko udruženje za društvene i humanističke znanosti, Zagreb, 185
219-245.
Kamuf, Peggy 1997. The Division of literature: Or the University in Deconstruction. The University of
Chicago Press, Chicago
Kant, Immanuel 1790/1976. Kritika moći suđenja (preveo Viktor D. Sonnenfeld, predgovor napisao
Danko Grlić), Naprijed, Zagreb
Kokoruš-Hansen, Renate 2007. “Marinkovićev otočki kozmos”. Forum. Mjesečnik Razreda za književ-
nost HAZU, 79, 10-12, str. 1321-1333.
Kolanović, Maša 2008. “Što je urbano u ‘urbanoj prozi’. Grad koji proizvodi i grad iz kojeg proizlazi
suvremena hrvatska proza”. Umjetnost riječi: časopis za znanost o književnosti, 52, 1-2, str. 69-
-93.
Lyotard, Jean-François 1986. L’enthousiasme: la critique kantienne de l’histoire. Galilée, Paris
Lyotard, Jean-François 1988/1991. The Inhuman: Reflections on Time (preveli Geoffrey Bennington
i Rachel Bowlby), Polity Press, Cambridge
Marx, Karl 1867/1979. “Kapital” (preveli Moša Pijade i Rodoljub Čolaković), u: Adolf Dragičević,
Vjekoslav Mikecin, Miomir Nikić (prir.), Glavni radovi Marxa i Engelsa. Stvarnost, Zagreb, 845-
-945.
Nancy, Jean-Luc 1996/2004. “O singularno pluralnom bitku”, u: Jean-Luc Nancy, Dva ogle-
da: Razdjelovljena zajednica, O singularno pluralnom bitku (preveo Tomislav Medak), Arkzin,
Zagreb, 53-135.
Nancy, Jean-Luc 2001/2004a “O stvaranju”, u: Jean-Luc Nancy, Stvaranje svijeta ili mondijalizacija.
(preveo Živan Filippi), Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 61-97.
Nemec, Krešimir. “Urbana nelagoda”. Forum. Mjesečnik Razreda za književnost HAZU, 79 (2008), 1-3,
str. 207-219.
Nightingale, Andrea Wilson 2001. “On Wandering and Wondering: Theoria in Greek Philosophy
and Culture”. Arion, 9, 2, str. 23-58.
Rabaté, Jean-Michael 2002. The Future of Theory. Blacwell Publishing, London
Rancière Jacques 1987. Le maître ignorant: Cinq leçons sur l’émancipation intellectuelle. Fayard,
Paris
Rancière, Jacques 2008. Le spectateur émancipé. La fabrique éditions, Paris
Rorty, Richard 1982. Consequences of Pragmatism: Essays, 1972-1980. University of Minnesota
Press, Minneapolis
Schroer, Markus 2007. “O zaboravu prostora u sociologiji”. Kolo, 4, str. 181-191
Simpson, David 1995. The Academic Postmodern and the Rule of Literature: A Report on Half-
-Knowledge. University Of Chicago Press, Chicago
Solar, Milivoj 1985. Filozofija književnosti. Liber, Zagreb
Solar, Milivoj 1997. “Draga mi je istina, ali mi je skepsa još draža” (intervju s prof. dr. Milivojem
Solarom o časnosti i šteti teorije književnosti za život), Republika: mjesečnik za književnost,
umjetnost i društvo, 53 (1997), 1/2, str. 43-57.
Solar, Milivoj 2004. “Predavanja o lošem ukusu: obrana estetičkoga uma”. Politička kultura, Zagreb
Šporer, David 2007. “Pitanje autora: od Barthesa i Foucaulta prema povijesno-sociološkoj per-
spektivi”. Književna smotra, 39, 4, str. 49-59.
Šporer, David (ur.) 2007. Poetika renesansne kulture: novi historizam. Disput, Zagreb
186 Hrvatska znanost o književnosti. Izabrana bibliografija (kolovoz 2007 – kolovoz 2008)
1. Knjige
Biti, Marina i Kiš, Danijela Marot. Poetika uma: osvajanje, propitivanje i spašavanje značenja. Hrvatska
sveučilišna naklada, Zagreb; ICR, Rijeka, 2008.
Blažević, Zrinka. Ilirizam prije ilirizma. Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2008.
Bogdan, Tomislav i Pavlović, Cvijeta (ur.). Poslanje filologa: zbornik radova povodom 70. rođendana
Mirka Tomasovića. Filozofski fakultet, Odsjek za komparativnu književnost, Zagreb, 2008.
Donat, Branimir. Središte na rubu: književna istraživanja. Fraktura, Zaprešić, 2007.
Dorkin, Mladen. U ozračju poezije i znanosti. Matica hrvatska, Ogranak, Zadar, 2008.
Gracin, Juraj. K spoznavanju privida i zbilje. Profil international, Zagreb, 2008.
Gržinić, Jasna. Zoran Kompanjet - smijeh kao književna (o)poruka. Adamić, Rijeka; Katedra Čakavskog
sabora, Opatija, 2008.
Kalogjera, Branka. Izlaz iz iluzija: studije, eseji, kritike. Matica iseljenika, Zagreb, 2008.
Maroević, Tonko. Napisane slike: likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od Moderne do Post-
moderne. Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2007.
Matičević, Ivica (prir.). Hrvatska književna avangarda: programski tekstovi. Matica hrvatska, Zagreb,
2008.
Milanja, Cvjetko. Hrvatsko pjesništvo 1900.-1950.: novosimbolizam, dijalektalno pjesništvo. Jerkić ti-
skara, Zagreb, 2008.
Novak, Slobodan Prosperov. Vježbanje renesanse: predavanja iz književnosti na Sveučilištu Yale.
Algoritam, Zagreb, 2008.
Pavletić, Vlatko. Soba-roba-osoba: esej o povezanosti izgleda i karaktera u književnosti i životu.
Naklada Pavičić, Zagreb, 2008.
Peričić, Helena. Tekst, izvedba, odjek: trinaest studija iz hrvatske i inozemne dramske književnosti.
Erasmus naklada, Zagreb, 2008.
Sambunjak, Zaneta. Heretičko bogoslovlje: u strukturi srednjovisokonjemačke književnosti i hrvatskih
srednjovjekovnih apokrifa. Demetra, Zagreb, 2007.
Težak, Dubravka. Portreti i eseji o dječjim piscima. Tipex, Zagreb, 2008.
Tomasović, Mirko. Nove slike iz povijesti hrvatske književnosti. Matica hrvatska, Zagreb, 2008.
Tomić Sablić, Helena i Rem, Goran. Hrvatska suvremena književnost: pjesništvo i kratka priča od
1968. do kraja 80-ih godina 20. stoljeća te dalje do prvog desetljeća 21. stoljeća. Sveučilište Josipa
Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet, Osijek, 2008.
Tomić Sablić, Helena. Hrvatska autobiografska proza: rasprave, predavanja, interpretacije. Naklada
Ljevak, Zagreb, 2008.
Užarević, Josip (ur.). Romantizam i pitanja modernoga subjekta. Disput, Zagreb, 2008.
Zagrebačka slavistička škola. Način u jeziku/Književnost i kultura pedesetih: zbornik radova 36. semi-
nara Zagrebačke slavističke škole (ur. Krešimir Bagić), Filozofski fakultet, Zagrebačka slavistička
škola, Hrvatski seminar za strane slaviste, Zagreb, 2008.
Zalar, Ivo. Književni portreti hrvatskih dječjih pisaca. Dora Krupićeva, Zagreb, 2008.
2. Radovi u časopisima i zbornicima 187
Bekavac, Luka. “Znak, smrt i svjedok: Blanchotova pasija”. Umjetnost riječi: časopis za znanost o knji-
ževnosti, 51 (2007), 1/2, str. 147-172.
Bekavac, Luka. “Rad teksta, rad tugovanja: Derrida i psihoanaliza”. Filozofska istraživanja, 27 (2007),
1 (105), str. 5-20.
Bekavac, Luka. “Smrt u Svijetloj komori: Barthes i Derrida”. Književna smotra, 39 (2007), 4, str. 61-
-73.
Blažević, Zrinka. “Ideae magnanimitatis Illyricae et Pannonicae. (De)konstrukcija auto- i hetero-
predodžbi u diskursu baroknog heroizma”. Umjetnost riječi: časopis za znanost o književnosti,
51 (2007), 3-4, str. 249-264.
Brešić, Vinko.” Časopis i periodizacija”. Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varaždin, 18 (2007),
str. 121-128.
Brković, Ivana. “Ideje književne povijesti i metodološki pristupi u književnopovijesnim sinteza-
ma Branka Vodnika i Mihovila Kombola”. Umjetnost riječi: časopis za znanost o književnosti, 51
(2007), 3-4, str. 297-326.
Coha, Suzana. “Od Velike Ilirie do ‘Lijepe naše’ H(o)rvatske domovine. Oblikovanje nacionalnog
identiteta u programskim tekstovima preporodnog razdoblja”. Umjetnost riječi: časopis za zna-
nost o književnosti, 51 (2007), 3-4, str. 265-295.
Coha, Suzana. “Od fenomena do modela. U povodu Lasićeve Zagorke”. Nova Croatica: časopis za
hrvatsku književnost i kulturu, 1 (2007), 1, str. 75-98.
Čale, Morana. “Idem prema ipse: performativ pripovjednog identiteta u Na rubu pameti i Jedan, ni-
jedan i sto tisuća”. Forum: mjesečnik Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjet-
nosti, 46 (2007), 7-9, str. 978-998.
Dukić, Davor. “Rana Völkerpsychologie i proučavanje književnosti i kulture”, u: Poetika pitanja –
Zbornik radova u povodu 70. rođendana Milivoja Solara, Slabinac, Gordana, Zlatar, Andrea i
Duda, Dean (ur.), FF-press, Zagreb, 2007, str. 211-228.
Dukić, Davor. “Osmanizam u hrvatskoj književnosti od 15. do sredine 19. stoljeća”, u: Zbornik rado-
va Zagrebačke slavističke škole, Bagić, Krešimir (ur.), Filozofski fakultet u Zagrebu, Zagrebačka
slavistička škola, Hrvatski seminar za strane slaviste, Zagreb, 2007, str. 87-103.
Fališevac, Dunja. “Prostor grada u dubrovačkoj ranonovovjekovnoj književnosti”. Forum. Mjesečnik
Razreda za književnost HAZU, 79 (2008), 4-6, str. 631-648.
Fališevac, Dunja. “Renesansna poslanica kao prostor poetičko-estetičkih iskaza”. Colloquia
Maruliana, 17 (2008), str. 7-25.
Grdešić, Maša. “’Pedagogije ženskog’ u Zajedničkoj kupki Ranka Marinkovića”. Umjetnost riječi: časo-
pis za znanost o književnosti, 52 (2008), str. 1-2.
Kokoruš-Hansen, Renate 2007. “Marinkovićev otočki kozmos”. Forum. Mjesečnik Razreda za književ-
nost HAZU, 79, 10-12, str. 1321-1333.
Kolanović, Maša. “Što je urbano u ‘urbanoj prozi’. Grad koji proizvodi i grad iz kojeg proizlazi su-
vremena hrvatska proza”. Umjetnost riječi: časopis za znanost o književnosti, 52 (2008), 1-2, str.
69-93.
Milanja, Cvjetko. “Hrvatski novosimbolizam”. Književna republika, 7-9 (2007), str. 59-82.
Milanja, Cvjetko. “Ivo Kozarčanin”. Forum. Mjesečnik Razreda za književnost HAZU, 79 (2008), 220-
-239.
Nemec, Krešimir. “Urbana nelagoda”. Forum. Mjesečnik Razreda za književnost HAZU, 79 (2008), 1-3,
str. 207-219.
188 Plejić Poje, Lahorka. “Vetranovićeva Orlača riđanka rečeno u Blatu ribarom”. Narodna umjetnost;
hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, 44 (2007), 2, str. 119-134.
Protrka, Marina. “Croatica bvlgarica. O efemernosti vlastite kulture u pismima Stanka Lasića”. Nova
Croatica: časopis za hrvatsku književnost i kulturu, 1 (2007), 1, str. 99-107.
Šimić, Krešimir. “Fikcija i faktografija”. Republika, 63 (2007), 12, str. 3-15.
Šporer, David. “Pitanje autora: od Barthesa i Foucaulta prema povijesno-sociološkoj perspektivi”.
Književna smotra, 39 (2007), 4, str. 49-60.
Šporer, David. “Autor, autorska prava i originalnost. Invencija ili inovacija”. Umjetnost riječi: časopis
za znanost o književnosti, 52 (2008), 1-2, str. 1-15.
Napomena: Bibliografija se nastavlja na pregled teorijske i historiografske produkcije u hrvatskoj

znanosti o književnosti od kolovoza 2006. do kolovoza 2007. godine autora Lea Rafolta.
V.
Appendix
Popis sudionika 37. seminara 191
Zagrebačke slavističke škole

-
Dubrovnik, 25. VIII. – 6. IX. 2008.
Australija Julien Hintzy

Ingrid Urh Paul-Louis Thomas
- -
Austrija Grčka
Miriam Gloria Knitel Greorgia Papadimitriou
Melanie Rathgeb -
Lisa Reiterer Italija
Tamara Schön Angela Della Costa
Marija Smolić Evelina Di Martino
Hartmut Wurzer Francesca Alessandra Genovese
- Ksandra Ljubetić
Bosna i Hercegovina Anna Morpurgo
Marina Katnić-Bakaršić Marco Rosano
- -
Bugarska Japan
Anna Atanasova Masumi Kameda
Tatyana Dunkova Takuya Momma
Dijan Jordanov Osamu Tamaki
Cvetelina Todorova -
- Kanada
Češka Mirna Šolić
Katalin Kastner -
Marie Ludvíková Libanon
Veronika Lužová Nassib El Khowey
Petr Stehlik -
- Litva
Finska Renata Pelenokaitė
Anssi Hanninen -
Aleksandra Namsaraeva Mađarska
- Marina Adam
Francuska Anna Berczi
Sava Anđelković Luca Klaniczay
Kika Čurović Eszter Tamasko
Marie Cornesse Ildiko Tirjak
Juliette Delescluse Szimonetta Izabella Szabo
Julie Gauffeny -
192 Makedonija Rusija

Sevdija Demirova-Abdulova Artur Bagdasarov
Vlatko Mitkovski Elena Boldosova
- Anna Chupina
Norveška Svetlana Kolesnikova
Biljana Kovačević -
Dafina Percuku Slovačka
- Branislav Bolech
Njemačka Slavomir Bucher
Ana Arambašić Natália Karellová
Merima Džaferović Petra Konradova
Daniela Fuchs Alica Kulihova
Regina Gobel -
Agnes Krawczyk Slovenija
Marina Lela Vesna Požgaj Hadži
Sunna Looschen Metka Jan
Antonija Peter Martina Kocjan
Marcus Reener Zvonko Simeunić
Magdalena Synowiec Đurđa Strsoglavec
- Jelena Vukmir
Poljska -
Maciej Czerwiński Španjolska
Tomasz Domalewski Victoria Pia Spry-Marques
Daria Gutkowska -
Joanna Labecka Švedska
Krystyna Pieniąźek-Marković Ingrid Maier
Anna Wojciechowska-Mrozik -
- Švicarska
Rumunjska Hanna Miluška
Andra Maria Carpatorea Drosu -
Falavia Melania Lihet Ukrajina
- Marija Lobacejeva
Galina Lobodzetc
Organizaciju su 37. seminara Zagrebačke slavističke škole pomogli
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske, Ministarstvo kulture Republike
Hrvatske, Grad Zagreb – Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport, Grad Dubrovnik i
Dubrovačko-neretvanska županija.
Donacijama su rad 37. seminara potpomogli Coca-Cola Beverages Hrvatska d. d. i Jutarnji list.
Antologije u izdanju Zagrebačke slavističke škole
-
Jagna Pogačnik, Tko govori, tko piše: Leo Rafolt, Odbrojavanje:

antologija suvremene hrvatske proze antologija suvremene hrvatske drame
Zagreb, 2008. Zagreb, 2007.
637 str. | 14,5×21,5 cm | tvrdi uvez 629 str. | 14,5×21,5 cm | tvrdi uvez
ISBN: 978-953-175-318-0 ISBN: 978-953-175-287-9
Ambiciozan projekt antologiziranja suvreme- Antologija, popraćena iscrpnim predgovorom
ne hrvatske književnosti Zagrebačke slavistič- te teatrografskim i biobibliografskim bilješka-
ke škole završen je proznom antologijom Tko ma, donosi deset integralnih dramskih teksto-
govori, tko piše. Antologija suvremene hrvatske va deset autora nastalih u posljednjih deset
proze priređivačice i književne kritičarke Jagne godina koji, prema priređivačevu mišljenju,
Pogačnik zaokružuje tako ciklus od tri knji- tvore generacijski i poetički zaokružen korpus.
ge (poezija, drama, proza) koje čine vrijedan Riječ je o prvom antologiziranju naše dramske
prinos domaćoj i međunarodnoj kroatistici. suvremenosti. Odbrojavanje je, kako je ustvrdi-
Autorica je antologizirala posljednjih petnaest la Lada Čale Feldman, “plod brižne pripreme,
godina naše proze, i to birajući i kratke prozne znalačkog uvida u sva ključna strujanja i po-
forme i ulomke iz romana. Riječ je dakle o pr- etičke opcije suvremene hrvatske dramatike,
vom obuhvatnom kritičkom čitanju naše pro- odabira koji se vodio kako reprezentativnim
zne suvremenosti na koje će se svaki sljedeći tako i estetskim, napose komparativnim, kri-
uvid morati oslanjati. terijima”.
U antologiju je uvršteno 26 autora: Ivo Brešan, U antologiju je uvršteno 10 autora: Tomislav
Nedjeljko Fabrio, Mirko Kovač, Daša Drndić, Zajec, Mate Matišić, Tena Štivičić, Filip Šova-
Goran Tribuson, Slavenka Drakulić, Dubravka gović, Asja Srnec Todorović, Milko Valent, Ivan
Ugrešić, Ratko Cvetnić, Senko Karuza, Edo Vidić, Lada Kaštelan, Ivana Sajko, Boris Senker.
Popović, Miroslav Mićanović, Delimir Rešicki,
Zoran Ferić, Renato Baretić, Josip Mlakić, Boris
Perić, Stanko Andrić, Marinko Koščec, Rade
Jarak, Robert Perišić, Dalibor Šimpraga, Ante
Tomić, Roman Simić Bodrožić, Tomislav Zajec,
Igor Štiks, Vlado Bulić.
Miroslav Mićanović, Utjeha kaosa:
antologija suvremenog
hrvatskog pjesništva
Zagreb, 2006.
470 str. | 14×21 cm | meki uvez
ISBN: 953-175-253-2
Antologija suvremenog hrvatskog pjesništva
Utjeha kaosa priređivača Miroslava Mićanovića
pouzdan je vodič kroz tematske, stilske i po-
etičke rukavce hrvatskog pjesništva u razdo-
blju od 1995. do 2005. godine. Mićanovićevo
je čitanje suvremenog hrvatskog pjesništva
(u kojemu se našlo mjesta za 33 pjesnika) ute-
meljena kritička snimka koja će nesumnjivo
biti jedno od ključnih uporišta svih budućih
čitanja recentnoga pjesništva. Antologija je u
međuvremenu prevedena na engleski – The
Consolation of Chaos (objavljena kao poseban
dvobroj časopisa Relations, Literary Magazine,
1–2/2007, Društvo hrvatskih pisaca) i mađar-
ski – A káosz vigasza. Kortárs horvát költők anto-
lógiája (u izdanju nakladničke kuće “Jelenkor”,
Pečuh / Jelenkor Kiadó, Pécs, 2009).

ZSS 2009

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

ZSS 2009

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Prostor u jeziku/Književnost i kultura šezdesetih

Zbornik radova 37. seminara Zagrebačke slavističke škole

Likovno rješenje korica i knjižnog bloka

Godina i mjesec objavljivanja

CIP-zapis dostupan u računalnom katalogu

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu

Proslov (Krešimir Mićanović)_7

II. Hrvatska književnost i kultura šezdesetih

Davor Dukić: Kritička nostalgija ili zašto se sjećamo šezdesetih_79

III. Tema Držić

Milovan Tatarin: Dva prologa Tirene_139

IV. Kritička čitanja

Krešimir Mićanović: Novosti iz jezikoslovne kroatistike_157

Popis sudionika 37. seminara Zagrebačke slavističke škole_191

sva tri spomenuta elementa, i OL i L i K, i to u pravilu izravno i konkretno eksplicirana.

U ovom tekstu bit će riječi o prilozima za izražavanje prostora.

S obzirom na osnovu riječi priloge dijelimo na nepunoznačne (sinsemantične) riječi – zamjenički

kog objekta i prostora koji bi ga određivao (nigdje, nikuda, nikamo, niotkuda).

ječ je o istom obliku priloga. Npr. Idem gore/dolje. Sjedim gore/dolje.

26 Neke nedoumice s prilozima

Kraljević, A.: Grammatica Latino-illyrica (1863)17

Appendini, F. M. 1808. Gramatica della lingua illirica, Dubrovnik.

do, šetati kroz šumu).

1. Posredno izražavanje prostora

38 2. Neposredno izražavanje prostora

Pranjković, I. (2001) Druga hrvatska skladnja, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb. 41

(1) Naći ćemo se (TR) gdje (DL-OR) smo se dogovorili. 47

u kojemu je preko veznika gdje kompresijom konkretizirana i uloga determinatora lokalizacije i

52 Također, posebno se zanimljivim čini i odnos deiktičkih priloga sa semantičkom kategorijom

56 afirmativnodopusne i na negacijskodopusne potencijalnoablativne rečenice, onda uzročnodo-

Osim u kontekstu analize uvjetnodopusnih rečenica već spominjane potencijalne ablativno- 57

JE PROLAZAK KROZ OMEĐENI PROSTOR / EMOCIONALNE PREPREKE SU FIZIČKE PREPREKE 61

2.2. Nezavisnosložene rečenice

62 (88) Jako je puno učio te (pa, i) je završio fakultet u rekordnom roku.

Brdar, M. (2007). Metonymy in Grammar, Towards Motivating Extensions of Grammatical Categories 65

and Constructions. Filozofski fakultet, Osijek

cilju. Stoga se u gramatikama takav dativ naziva dativom cilja.11

Periodizacija prema dekadama uobičajena je tek za povijest od početaka dvadesetog stoljeća

ske industrije šezdesetih (supostojanje komercijalnih populističkih filmova i autorskog filma), a

1. Praxis i kulturologija: neprevodivi ostatak socijalizma?

zofskog sadržaja, i to ne tek nakon političkih promjena 1990-1991.

86 no kompenziran ad hoc intervencijama.7 Ta elipsa konteksta čini se kao simptom nelagode u

2. Kritika između akademske i pop-kulturne forme

4. Praxis i Exat 51: skica još jednog ne-odnosa

98 iz perspektive praxisa, na toj pozadini sukoba između principa avangardističke autonomnosti

Exata ujedno smatraju njihovim najreprezentativnijim artefaktom42, to ujedno objašnjava zašto je 99

“minimalni prag tolerancije” (Popov) mogao biti visok.43

Polemička struktura poetike

Srednjoeuropska modernistička dekadencija

Očajničko bratstvo izopćenika

Suglasje pod svaku cijenu

106 uostalom, najavljujući specifičnost modernističkog projekta zajedništva, govorio o l’imagination

Nerazrješiva aporetičnost projekta

u prošlosti izvan svoje buduće zavičajne priče, ispostavlja se kao uvijek-već-ja.

koja se “MORA OTVORITI PREMA ODLUČNOM I BESKOMPROMISNOM KRITIČKOM ANGAŽMANU 115

U BITNIM I PRESUDNIM ETIČKIM, SOCIJALNIM, POLITIČKIM, MORALNIM I EGZISTENCIJALNIM

Barthes, Roland (2002) Écrits sur le théâtre, Paris: Éditions du Seuil.

Tradicije i inovacije modernizma

autorstva nipošto nije bila podzemni tijek hrvatske i jugoslavenske kulture.

Primjer modernizma: Gravitacija Branka Ivande

Formiranje međunarodnog pokreta NT i njegova disperzija, 1961–1965.

Uvođenje sekcije “Kompjutori i vizualna istraživanja” u NT, 1968.

metričnih kompozicija matematičkog algoritma Galois-polja (sistem pseudo-rendom algoritma). 131