Professional Documents
Culture Documents
Ana Frojd - Ego I Mehanizmi Odbrane
Ana Frojd - Ego I Mehanizmi Odbrane
JA
PREDMET POSMATRANJA
moralnim zakonima. Ovi zakoni izviru iz Nad – ja i teže da odrede ponašanje JA.
Tako pulsije rizikuju da se ne dopadnu instancama koje su im bitno strane izlažu se da
budu kritikovane, odbačene, kao i da pretrpe modifikacije svake vrste. Tako se
završavaju mirni odnosi susedstva. Pulsije sa svojom svojstvenom upornošću i
energijom nastoje da idu ka svojim ciljevima i u nadi da iznenade i zagospodare sa JA
preduzimaju u svom domenu neprijateljske prodore dok JA, postavši oprezno, prelazi
u protivnapad i osvaja oblasti Onoga. JA teži da definitivno parališe pulsije
preduzimajući mere odbrane da bi se zaštitilo.
Slika svih ovih fenomena koju nam daje JA, zahvaljujući svojstvenoj lakoći
posmatranja, mnogo je konfuznija ali u isto vreme i pooučnija. Dopušta nam da bez
muke shvatimo dve psihičke instance u destvu. Ono što tada vidimo nije više čista
pulsija bez deformacija Onoga već sasvim izmenjena činjenicom od JA preduzetih
zaštitnih mera. Analistički posmatrač je onda primoran da rastavlja ( dekomponuje )
sliku koja mu se ukazuje – vrsta kompromisa – i da je svode na njene sastavne delove:
Ono, JA i eventualno Nad – ja.
IZBIJANJA ONOGA I IZBIJANJA JA UZETI KAO PREDMET
POSMATRANJA. – Jedna stvar nas međutim iznenađuje: u očima posmatrača
prodori iz dva pravca imaju različitu vrednost. Sve odbrambene radnje JA protiv
Onoga izvršavaju bez muke, nevidljivo. Zadovoljavamo se da kasnije sačnimo
rekonstrukciju, jer ih nikada ne posmatramo u samom tenutku kada se odigravju. To je
ono sto se, npr., desava u slučaju uspelog potiskivanja. JA potpuno nezna za
potiskivanje i opaža ga tek kasnije, konstatujući da mu nešto nedostaje. Da se
objasnimo: u pokušaju da objektivno posmatramo nekog analiziranog, primećujemo
da kod JA izvesne pulsije Onoga nedostaju a na čiju smo pojavu u cilju zadovoljenja
računali. U slučajevima kada se ove pulsije više ne pojavljuju, moramo pretpostaviti
da im je pristup u JA zauvek zabranjen, što znači da su one bile potisnute. Ipak, od
svega toga ništa nam ne ukazuje na proces, tačnije rečeno na potiskivanje. Isto se to
može reći i za uspelu suprotnu tvorevinu,jedne od glavnih odbrambenih mera koju JA
stalno usvaja protiv Onoga. Tako se u toku razvoja deteta u datom momentu
pojavljuje ova formacija i to na jedan dosta brutalan način. Nije uvek izvesno da se
sva pažnja JA usredsredila na oprečan instiktivni nagon u koji se supstituiše ova
suprotna formacija. JA uglavnom ne zna za odbacivanje kako ovog nagona tako isto i
celine sukoba koji je doveo do jednog novog stava. Psihoanalisti bi rado pokušali da
ga smatraju za spontani razvoj JA, da izvesne suviše jasno opsesionalno obojene
manifestacije ne otkrivaju u isti mah njegov suprotni karakter i stari sukob koga JA
desimulira. Bilo kako, u posmatranju ovih odbrambenih mera analisti još ništa ovde
ne dopušta da pogodi koji je konflikt doveo do njegovog uspostavljanja.
Primetićemo da su sva naša znanja dobijena proučavanjem prodora koji
dolaze iz jednog suprotnog pravca, tj., prodora iz Onoga u JA. Ako nam uspelo
potiskivanje izgleda nejasno, pokret u suprotnom smislu, to će reći povratak
-4-
potisnutog onakvo kakvo primećujemo kod neuroze nam naprotiv izgleda savršeno
jasan.
Ovde pratimo korak po korak otpočetu borbu između instiktivnog nagona i
odbrane JA. Isto tako nam baš raspadanje ( dezagregacija ) suprotnih formacija
najbolje dopušta proučavanje na koji su se način ove radnje proizvele. Tim
prodiranjem iz Onoga, libidinozni stav, do tada sakriven suprotnom formacijom ostaje
pojačan. To je ono što tada dopušta instiktivnom nagonu da prokrči sebi put do
svesnog. Za jedno izvesno vreme, pulsije i suprotne formacije su zajedno, u isti mah,
uočljivo kod JA. Druga jedna funkcija JA – njegova tendencija ka sintezi čini da se
ovo stanje, izvanredno poovoljno za analitičko posmatranje održava samo nekoliko
trenutaka. Stvara se jedan novi sukob između izdanaka Onoga i aktivnosti JA, konflikt
koji mora dovesti bilo do pobede jedne od zainteresovanih strana, bilo do stvaranja
njihovog sporazuma. Ako zahvaljujući pojačanju stava JA bude pobednik napad
onoga prestaje i stanje spokojstva psihički nepovoljno za svako posmatranje ponovo
se uspostavlja.
-5-
II Glava
jedna takva poslušnost praktično nemoguća i osnovno pravilo analize može da bude
samo delimično prisutno. JA ućuti jedan momenat i izdanci Onoga koriste taj predah
da se uvuku u svesno: psihoanalista se onda žuri da prouči njihova ispoljavanja. JA se
zatim ponovo stavlja u pokret, napušta pasivno stanje poslušnosti koje hoće da mu
nametnu i koristi jednu od svojih uobičajenih odbrambenih mera – da se uvuče kao
omotač u tok asocijacije. U tom trenutku pacijent krši osnovno pravilo analize i mi
kažemo da ispoljava otpor, što znači da se prodor Onoga prema JA sudara sa
protivnapadom u suprotnom smislu, ali u isto vreme, pažnja posmatrača prelazi od
asocijacija ka otporu, tj. okreće se od sadržaja Onoga i prelazi na aktivnost JA.
Analista ima priliku da uhvati na licu mesta odbrambene mere JA protiv Onoga, mere
uglavnom tako teške da posmatranje i on od toga stvara predmet svog
pažljivogispitivanja. On tada primećuje da je ova promena objekta iznenadno
propraćena jednom izmenom analitičke situacije. Ostaci ( derivati ) Onoga imaju
spontanu težnju da izbiju na površinu, što olakšava rad lekara čiji napori zajedno sa
naporima materijala koji analizira ( pacijenta ) idu istim pravcem. On ne treba da
očekuje da će sresti slično poklapanje ciljeva kad bude proučavao odbrambene
aktivnosti JA. U stvari, nesvesne frakcije JA ne traže ni malo da postanu svesne i za to
nemaju nikakvog interesa; zbog toga nikakav fragmenat analize JA nije tako
zadovoljavajući kao analiza '' onoga ''. Analiza obilazi, ne stiže da direktno uhvati
aktivnost '' JA '' i mora se zadovoljiti da rekonstruiše po reagovanju i asocijacijama
pacijenta. Analiza mora da svodi od ovih reagovanja, tj. od omaški, od inverzija,
izmena smisla i td. koji se pojavljuju u idejama, - vrstu odbrane kojom se poslužilo ''
JA '' u svom protivljenju ( otporu ). Prvi zadatak terapeuta je da utvrdi sa kakvom
vrstom odbrambenog mehanizma ima posla. Ako u tome uspe, on je u pravu da kaže
da je jednim delom uspeo u analizi '' JA ''. Zatim treba da uništi delo tog odbrambenog
mehanizma, da pronađe ono što je potiskivanje sakrilo i da to ponovo oživi, uspostavi,
sastaviti ono što je bilo rastureno, povezati ono što je bilo izdvojeno. Kad je jednom
uspostavio prekinute asocijacije, analitičar prenosi svoju pažnju sa '' JA '' na '' Ono ''.
Dakle, ono što je bitno, nije toliko striktna poslušnost osnovnom analitičkom
pravilu, kojiko sukobi koji iz toga proizilaze. I upravo ta asocijacija u posmatranju ''
JA '' i '' Ono ''–ga, taj dvostruki pravac interesovanja za dva izraza ( lika ) sižea
( objekta ) za razliku od suviše isključiive hipnotičke tehnike, sačinjava ono što mi
nazivamo psihoanalizom.
TUMAČENJE SNOVA ( INTERPRETACIJA SNOVA ) – Bilo da se
radi o proučavanju slobodnih asocijacija ili o interpretaciji snova, situacija ostaje ista.
Psihičko stanje onoga koji sanja razlikuje se vrlo malo od stanja pacijenta za vreme
psihoanalitičkih seansi. Povinjujući se osnovnom pravili, lice dobrovoljno izaziva
smanjenje aktivnosti svoga '' JA ''; kod onoga koji sanja ovo se smanjenje pod
uticajem sna vrši automatski. Za vreme analize, položaj pacijenta koji je ispružen na
kakvom divanu mu oduzima svaku mogućnost da svoje instiktuelne želje prevede u
-7-
delo; u snu pokretljivost se isto tako prekida. Čak i posledica cenzure, transformacija
latentnog sna u vidno protumačeni sadržaj, sa svojim neizbežnim deformacijama,
kondenzacijama, skretanjima, izvrtanjima, i spuštanjima, odgovaraju asocijativnim
deformacijama kada otpor deluje na njih. Interpretacija snova, znači doprinosi u
proučavanju '' Ono ''–ga, utoliko – ukoliko uspe da osvetli sakrivene misli sna
( sadržaj '' Ono''-ga ). Ona takođe omogućava proučavanje instanci '' JA '' i njegovih
odbrambenih aktivnosti, na taj način što ona omogućava da se pronađu, zahvaljujući
njenim dejstvima na misli sna, upotrebljene mere cenzure.
INTERPRETACIJA SIMBOLA – U toku istraživanja koja se odnode na ''
Ono'', poznavanjem usputnog proizvoda u tumačenju snova pružena nam je jedna
značajna dopuna: kad ovo kažem mislim na protumačene simbole. Ovi simboli su
stalni, opšte važeći i sadrže veze između određenih sadržaja '' Ono ''-ga i izvesnih
verbalnih predstava ili objekata. Poznavanje ovih veza ( odnosa ) nam dopušta da
pronađemo, počev od svesnih manifestacija, nesvesnih materijala koji oni
desimuliraju, ne primoravajući sebe da prethodno sa velikom mukom uništavamo
odbrambene mere '' JA ''. Tehnika tumačenja simbola dopušta na taj način skraćenje u
shvatanju ovih procesa, još bolje – ona nam dopušta jedan nagli skok od gornjeg sloja
svesnog do najdubljeg sloja nesvesnog, ne prolazeći pritom kroz sve intermedijalne
slojeve aktivnosti '' JA '', i to onih koji su možda nekada izazvali tansformaciju
osnovnog sadržaja '' Ono ''-ga u neku specijalnu formu '' JA ''. Poznavanje
simbolističkog jezika ima isto toliku važnost kada se radi o razumevanju '' Ono ''-ga,
kao matematičke formule kad treba rešiti izvesne šematske probleme. Time se korisno
služimo ne prezauzimajući se putevima kojima se došlo do njihovih otkrića: ovakve
formule nam dopuštaju da rešimo probleme, iako ovom činjenicom nismo stekli neko
dublje znanje matematike. Na tako isti način, zahvaljujući tumačenju simbola, mi
možemo da otkrijemo sadržaje '' Ono ''-ga, iako pritom mi ništa bolje ne razumemo
lice koje analiziramo.
PROPUŠTENI POSTUPCI ( LES ACTES MANQUES ) – Ostali upadi
( provale, najezde ) '' Ono ''-ga propušteni postupci nam takođe nekad dopuštaju da
bacimo koji pogled nesvesno. Ovi upadi '' Ono ''-ga, mi to znamo, nisu poklon
analitične situacije. One se mogu desiti svaki put kad opreznost '' JA '' se desi
smanjena, ili popusti usled bilo kakvog slučaja, i kad se nesvesno uzbuđenje ( )
– ( takođe usled bilo kakve specijalne okolnosti ) nađe iznenada pojačano. Ovaj
propušteni postupak, i naročito omaška i zaboravi – praznine, mogu se takođe
prirodno pojaviti u toku analitičkog postupka, osvetljavajući tada, najedanput, skriveni
kut nesvesnog, koji je često dugo vremena bio nepristupačan analizi. U početku
psihoanalitičke tehnike, analitičari su se koristili jednim takvim neočekivanim
dobitkom, da onim svojim pacijentima, koji su izgledali malo skloni da prihvate
psihoanalitička shvatanja, pokažu postojanje nesvesnog na jedan skoro nepobitan
način. Analitičari su se isto tako radovali što su mogli da uhvate, zahvaljujući ovim
-8-
bude stvarno instiktivno uzbuđenje koje se pojavljuje u transferu, nego samo neka
određena odbrana ( defans ) protiv izvesnih libidinoznih pozitivnih ili negativnih
stavova. To se događa npr. kada postoji bekstvo pred opasnošću pozitivne ljubavne
fiksacije u latentnom ženskom homoseksualitetu, ili još kao što je pokazao Wilhalm
Reich, kada neki pacijent nekada agresivan prema svom ocu kasnije usvoji jedan
sasvim potćinjen i ženstven mazohistički stav. Mislim da bi bilo vrlo nepravedno
optužiti pacijenta da hoće da nas '' pređe '', '' da nam se smeje '', ili da hotimice traži da
nas na bilo koji drugi način prevari. Rezultat neće biti mnogo veći ako ne prestanemo
da stalno podsećamo našeg pacijenta kako je obavezan da se stalno potčinjava
osnovnom analitičkom pravilu, to jest, ako pokušavamo da mu nametnemo iskrenost,
ne bi li ga primorali da nam iznese pulzije svoga '' Ono ''-ga – disimuliranih iza
manifestovane odbrane u transferu. Pacijent je stvarno iskren kada svoju pulziju i svoj
afekat iznosi na jedini način koji mu je još pristupačan, tj. potsredstvom deformisanih
mera odbrane. Mislim da u jednom takvom slučaju analitičar ne treba da se trudi da
direktno i po svaku cenu, prelazeći preko svih intermedijalnih stadijuma
transformacije koje su afekti prešli, odbaci instiktivno uzbuđenje. Ne treba takođe da
pokušava da ovu odbačenu pulziju pusti da prodre u svest objekta. Najbolja metoda se
sastoji u proučavaju posebnog mehanizma odbrane, radije nego samog instikta, to će
reći radije '' JA '' nego '' Ono ''. Kad uspemo retrogradno da se povratimo na put
transformacije instikta, analitička dobit se udvaja. Fenomen transfera koga mi
interpretiramo se rastavlja na dva dela od kojih svaki ima svoje poreklo u prošlosti:
jedan libidinalni ili agresivan elemenat koji zavisi od '' Ono ''-ga i mehanizam odbrane
koji pripada '' JA ''. U najtipičnijim slučajevima ovaj mehanizam pripada onom '' JA ''
iz infantilnog perioda koje je isto tako videlo stvaranje pulzije '' Ono ''-ga. Na isti
način kao u interpretaciji prostog transfera, mi tad postižemo ne samo da popunimo
praznine pacijentovog pamćenja nego takođe uspevamo da dobijemo obaveštenja koja
su dovoljna da popune i zaključe istoriju transformacije instikata.
Ovi pokušaji interpretacije transvera drugog tipa, bilo kako da su dobra ipak
izazivaju većinu tehničkih teškoća koja izbijaju između analitičara i pacijenta. Ustvari,
u ovim vrstama transfera, pacijent ima utisak da u sebi ima strano telo. Ova činjenica
nema ničeg iznenađujućeg ako se pomisli na lažnu ulogu koju u produkciji ovih
reakcija igra '' JA '', čak neki put '' JA '' iz prvih dana života. O bjekt teško dopušta
učestali karakter ovih fenomena. Forma pod kojom ovi fenomeni prelaze u svesno,
saglasna je sa njegovim '' JA '' nevidi zašto bi trebalo da se suprostavi njihovoj pojavi
u slobodnim asocijacijama. Služeci se racionalizacijom, objekat ostaje često slep pred
izvesnim nesrazmerama između uzroka i posledicama koje svakom posmatraču
padaju u oči i koje pokazuju nedovljnost objektivne osnove transfera. Iz tog razloga,
mi u ovoj formi transferne reakcije ne možemo računati, kao u predhodnom slučaju,
na dobrovoljnu saradnju pacijenta. Čim se interpretacija prenese na nepoznate
elemente instance '' JA '', na njegove ranije aktivnosti, celo '' JA '' se apsolutno
- 10 -
suprostavlja analitičkom radu. U ovakvim slučaju imamo situaciju koja se obično, ali
nedovoljno jasno prečišćeno, kvalifikuje analizom '' karaktera ''.
U teoriskom pogledu, obaveštenja dobijena ovim interpretacijama transfera
delimo u dve grupe: grupa sadržaja '' Ono ''-ga i grupa aktivnosti '' JA '', koje su obe
postale svesne. Rezultate interpretacije koje nam je dao pacijent za vreme slobodnih
asocijacija, možemo da klasiramo na sličan način: slobodno izražene asocijacije nam
ostvljaju sadržinu '' Ono ''-ga, a nastajenje otpora nam ukazuje na mehanizme otpora
koje '' JA '' upotrebljava. Jedna razlika je što se interpretacija transfera odnose samo na
prošlost i mogu ponekad da najednom osvetle čitave perjode pacijentovog ranijeg
života, dok se sadržaj '' Ono ''-ga, što slobodna asocijacija obeledanjuje, ne prepisuje
nikakvom određenom vremenskom dobu i što odbrabeno operacije '' JA '', koje se za
vreme seansa manifestuje u vidu otpora prema asocijacijama, mogu skoro sasvim da
se odnose na aktivan život pacijenta.
c/ '' Dejstvovati '' u transferu ( L '' agir '' dans le transfert ).- Treći oblik
transfera nam još različitiji način efikasno doprinosi da upoznamo pacijenta. U toku
interpretacije snova, slobdnih asocijacija, interpretacije otpora i vidova transfera ranije
opisanih, pacijente smo mogli da posmatramo samo u analitičkoj situaciji, tj. u jednom
veštačkom endopsihičkom stanju. Relativna moć intanci je izmenjena u korist '' Ono ''-
ga, bilo stanjem sna, bilo dejstvom osnovnog analitičkog pravila. Instance '' JA '' se
neizbežno prikazuju smanjene i oslabljene kad se manifestuju cenzori snova ili pak
kad uzmu oblik otpora prema asocijacijama. Česo nam je vrlo teško da sebi
predstavimo njihovu pravu veličinu i snagu. Ne kaže li se često za psihoanalitičara,
dobre poznavaoce nesvesnog, da su vrlo rđavi procenitelji pacijentovog '' JA ''? Jedna
činjenica nastoji da delom pravda ovu zamerku: analitičaru se ukazuje vrlo malo
prilika da posmatra celokupnost '' JA '' u akciji.
Kad se dešava ta pojačavanje tranfera tera objekt da se izmigolji
strogim pravilima analitičkog tretmana i da onda preobrazi u svakodnevna zbivanja,
kako svoje instiktivno tako i odbrabene elemente svoih transfernih osećanja. To se
naziva '' dejstvo '' u transferu, fenomen koji ustvari već izlazi iz okvira analize i koji
nas uči o unutrašnjoj strukturi našeg pacijenta, mehanički čineći da se ona pojavi i u
svojim prirodnim srazmerama. Kad postignemo da interpretiramo ovo '' dejstvovanje
'', mi razlžemo radnju transfera na njihove elemente i tako otkrivamo stvarnu količinu
energije koju je dala svaka od instanci u datom momentu. Suprotno od onoga što
vidimo kad se radi o slobodnim asociacijama, ova situacija nam dopušta da procenimo
relativnu i apsolutnu količinu energije datu od svake instance.
Iako nam daje tako dragocene opske, interpretacija '' dejstvovanja '' obično
nedaje velike terapeutske reziltate. Činjenicom da ono što je bilo nesvesno postaje
svesno, uticaj tretmana na recipročne onose '' Ono ''-ga, '' JA '' i '' Nad – JA ''- vidno
zavisi od analitičke situacije koja je veštački stvorena i koja podseća na situaciju
hipnoze gde se aktivnost instance '' JA '' našla takođe usamljena. Sve dok '' onim '' i
- 11 -
Veza između '' JA '' i analitičke metode. – Druga i teška teoriska razmatranja
koja sam iznela u predhodnom poglavlju mogu praktično da se rezimiraju u nekoliko
prostih rečenica. Analitičar ima za zadatak da načini svesno od nesvesnog, bilo kojoj
instanci da pripada ovo poslednje i da takođe posveti istu objektivnu pažnju
nesvesnim elementima sve tri instance. Drugačije rečenom počinjući svoj rad
razjašnjenja ( otkrivanja ), analitičar počinje od jedne tačke podjednake udaljene od ''
JA '', '' Nad – JA '' i '' Ono ''-ga.
Nažalost, mogu različite okolnosti da ometu jasnu objektivnost ovoga stava.
Nepristrasnost analitičara nije isto uzvraćena. Različite instance ne reaguju istim
načinom na napore analitičara. Znamo da pulsije '' Ono ''-ga nisu ni malo disponirane
da ostanu nesvesne. One imaju jednu prirodnu sklonost da prodiru u svesno nebi li se
tamo zadovoljile ili bar probaju da ka površini svesnog pošalju izvesne od svojih
derivata. Kao što sam ranije pokazala, analitički rad se vrši u istom smislu i pojačava
tu klonost. Za potisnute elemente '' Ono ''-ga analitičar je pomagač i osloboditelj.
Drugojačije je kad se radi o '' JA '' i '' Nad – JA ''. Ukoliko su se instance ''
JA '' potrudile da pomoću svoih vlastitih metoda suzbiju pulsije '' Ono ''-ga, analitičar
se pojavljuje kao krivac za poremećaj. Njegovo pažljivo ispitanje poništava mučno
osvarena potiskivanja i ruši kompromis čiji se oblik savršeno slagao sa '' JA '', iako je
efekat toga slaganja patološki. Napori analitičara da nesvesno učini svesnim i napori
instanci '' JA '' da gospodare instiktivnim životom se sukobljavaju. Sve do momenta
dok se pacijent ne uveri u svoju bolest i stvari nedobiju jedan drugojačiji tok, instance
'' JA '' smatraju poduhvate analitičara kao kakvu preteču opasnost.
Baš zbog toga, kao što je naglašeno u predhodnom poglavlju, ponašanje '' JA
'' prema analitičkim naporima ima tri oblika ponašanja. '' JA '', kada je sposobno za
samoupravljanje o kome sam molo pre govorila, se udružuje sa analitičarom, svoje
kapacitete mu stavlja na raspoloženje i zahvaljujući izdancima drugih instanci koji su
prodrli u njegov domen – daje mu sliku i o njima. '' JA '' postaje protivnik analitičara
kada se u toku svog autoposmatranja pokaže pristasno, rđave volje, kada savesno
registrujući pojedina obaveštenja propusti, falsifikuje i odbaci ostala i sprečava ih da
se pojave: ono tako ide protiv analističkog rada koji želi da vidi sve što odatle može
da izađe – ne izuzimajući od toga ništa. Najzad, samo '' JA '' je objekat analize ukoliko
se odbrandbena aktivnostkoju ono vrši bez prestanka nesvesno produži i tek sa
velikom mukom postane svesna; skoro kao nesvesna aktivnost nekog zabranjenog
instiktivnog uzbuđenja.
ODBRANA PROTIV INTIKATA I OTPORA. – U predhodnom odeljku
pokušala sam da radi olakšavanja psihoanalitičkog proučavanja utvrdim jednu
- 14 -
teorisku razliku između analize '' Ono ''-ga i analize '' JA '',koje su praktično potpuno
nerazdvojno povezane. Ovaj pokušaj je mogao samo da potvrdi jednu već utvrđenu
činjenicu. U psihoanalizi, sav koristan materijal za upoznavanje '' JA '', izbija u toku
tretmana pod formom otvora analize '' Ono ''-ga; ova činjenica je toliko jasna da nema
potrebe da se komentariše. Za vreme analize '' JA '' postaje agilno svuda jednim
antagonističnim delovanjem, kada traži da spreči navalu '' Ono ''-ga. Dakle, budući da
je cilj analize da idejama koje predstavljaju potisnutu pulziju osigura pristup u svesno,
to jest, upravo da izazove slična izbijanja izlazi da mere '' JA '' odbrane protiv
pojavljivanja ovih ideja, automatski dobijaju karakter jednog vrlo aktivnog otpora
protiv analize. I kako osim toga psihoanalitičar, koristeći svoj lični upliv nastoji da se
poštuje osnovno analitičko pravilo, koje dopušta ovim idejama da izbiju u toku
slobodnih asocijacija, odbrana '' JA '' protiv istikta se u isti mah pretvara u direktnu
opoziciju prema analitičaru. Neprijateljstvo prema analitičaru i pojačavanje mera
odbrane protiv pojava uzbuđenja '' Ono ''-ga, neizbežno koincidiraju. Kada u izvesnim
momentima analize odbrana prestane i kad predstavnici instikta mogu bez prepreka da
se manifestuju u vidu slobodnih asocijacija, odnosi '' JA '' sa analitičarom ostaju u
ovom smislu nepomućeni. Jasno je da u psihoanalizi ova vrsta otpora nije jedino
moguća. Osim otpora koji pripada instanci '' JA '', znamo da postoje otpori transfera
različito uobličeni i takođe izvesne antigonističke snage preko kojih je teško preći i
koje proizilaze iz automatizma ponavljanja. Tako sav otpor ne proizilazi obavezno iz
odbrandbenih akta '' JA '', ali svaki odbrandbeni akt '' JA '' protiv '' Ono ''-ga se
pokazuje u toku analize samo otporom prema naporima analitičara. Analiza ovih
otpora '' JA '' nam pruža dobru priliku da posmatramo nesvesnu odbrandbenu
aktivnost '' JA '' u svom njenom intenzitetu i da je učinimo svesnom.
ODBRANA PROTIV AFEKATA – Mi imamo prilike da detljnije
posmatramo aktivnost '' JA '' ne samo u sukobu sa pulsijama; '' JA '' nije u sukobu
samo sa idancima '' Ono ''-ga koji pokušavaju da ga osvoje da bi dospeli do svesnog i
do zadovoljenja: '' JA '' se brani sa istom energijom protiv afekata u vezi sa ovim
instiktivnim pulsijama. Po odbijanju pulzionih prohteva, na '' JA '' pada glavni zadatak
da se snađe usred afekata: ljubav, želja, ljubomora, poniženja, tuge i žalosti, svih
manifestacija koje prate seksualne želje, mržnja, ljutitost, bes, sve što je u vezi sa
agresivnim plzijama. Svi ovi afekti, pošto su jednom odbijeni pulzioni zahtevi sa
kojima su bili udruženi, potčinjavaju se svim merama koje '' JA '' primenjuje da ih
uzdrži, tj. da ovi afekti podležu izvesnim metamorfozama. Kad god se jedan afekat
modificra, blo za vreme analize ili izvan nje, to je usled toga što je '' JA '' dejstvovalo i
tad mi imamo priliku da proučavamo njegove smicalice. Poznato nam je da sudbina
bilo kog afekta udruženog sa instiktivnim prohtevom nije jednostavno indentična sa
sudbinom svoga indentivnog predstavnika. Ali, razumljivo je samo po sebi, da su
mogućnosti odbrane jednog istog '' JA '' skučene. U različitim razdobljima života i
prema svojoj specifičnoj strukturi – individualno – '' JA '' bira ovo ili ono sredstvo
- 15 -
odbrane: potiskivanje, premeštanje, pokretanje ( izbrtanje ) itd... '' JA '' se može ovim
sredstvima isto tako dobro služiti u svojoj borbi protiv pulzija, kao i u svojoj odbrani
protiv oslobođenja afekata. Kad već jedanput znamo na koji se način neki pacijent
brani protiv pojavljivanja svojih instiktivnih uzbuđenja tj. koji način otpora '' JA ''
obično upotrebljava, mi već tada možemo predvideti način njegove reakcije prema
njegovim vlastitim nepoželjnim afektima. Kada npr. primetimo kod pacijenta izvesne
posebne i jasno izražene oblike transformacije afekata, na primer kod nekog pacijenta
potpuno odsustvo osećanja, negaciju itd., nećemo biti iznenađeni kada vidimo kako on
usvaja ove iste metode u odbrani protiv svojih instiktivnih uzbuđenja i sobodnih
asocijacija. Radi se uvek o istom '' JA '', koje u bilo kakvom sukobu nastavlja, sa
manje ili više upornosti, da se služi svim sredstvima kojima može da raspolaže.
STALNE ( PERMANENTNE ) MANIFESTACIJE ODBRANE – Jedna
druga oblast gde se manifestuje odbrandbena aktivnost '' JA ''- jeste oblast fenomena
koje je proučavao Wilhelm Reich u svojoj studiji '' Logična analiza otpora '' ( ''
Analyse logique des resistances '' ). Izvesni stavovi tela, krutost, ukočenost, izvesne
osobenosti kao stereotipni osmejak, izvesni prezirujući arogantni način ponašanja, svi
su oni zaostaci nekada vrlo aktivnih odbrandbeih fenomena aktuelno dislociranih od
svojih primitivnih situacija, od svoje borbe protiv instikata ili afekata. Sve ove
manifestacije su se transformisale u definitivne crte karaktera, ili, kako se Reich
izrazio postale su '' oklopi karaktera '' ( '' cuirasses de caractere '' ). U slučaju kada
analitičar uspe da pronađe njihovo istorijsko poreklo, one ponovo stiču svoju
pokretljivost i prestaju da svojom fiksacijom blokiraju naš pristup defanzivnim
operacijama gde se u tom momentu nalazi angažovano '' JA ''. Dakle, pošto su ovi
načini odbrane dobili permanentni karakter, mi ne možemo da povežemo njihovo
iščekivanje ni sa pojavom, ni sa nestankom instiktivnih prohteva i unutrašnjih afekata,
kao ni sa navalom afekata i spoljnjih iskušenja – i zato je njihova analiza osobito
neugodna ( teška ). Samo u slučaju kada ne uspemo da otkrijemo aktuelni konflikt
između '' JA '', instikta i afekta, tek onda treba da ih uzmemo kao glavni predmet
proučavanja. Takođe je jasno da ne treba ostaviti naziv '' analiza otpora '' samo studiji
ovih osobitih fenomena, jer taj naziv odgovara isto tako dobro i analizi svih otpora.
FORMACIJA ( STVARANJE ) SIMPTOMA – Analiza otpora '' JA '' i
njegovih odbrandbenih mera protiv pulzija, proučavanje transformacija koje afekti
pretrpe, otkrivaju i čine svesnim postupke odbrane, analogne onim odbranama koje
posmatramo u stereotipnom stanju slučajeva '' permanentnih oklopa karaktera ''.
Pronaći ćemo na jednom širem planu ove iste odbrandbene metode u zgusnutom
stanju kad budemo proučavali neurotične simptome. Kakva je, dakle, uloga '' JA '' u
stvaranju ovih kompromisa koje nazivamo simptomima? Jednostavno – '' JA '' koristi
jedan nepromenljiv, određeni postupak protiv nekog osobitog instiktivnog prohteva.
Mi znamo ( videti po ovom: inhibicija, simptom i strepnja – kao i stranu 38 gde je
ovaj pasus reprodukovan ) da su izvesno neuroze usko povezane sa određenim
- 16 -
izraze. Iz toga sledi da, analizirajući poremećaje u aktivnosti igre, otkrivamo da oni
sačinjavaju odbranu '' JA '', analogno otporu u toku asocijacije.
Ma ipak, iz izvesnih teorijskih motiva, oklevamo da slobodne asocijacije
smatramo kao savršeno jednake aktivnostima igre i odustajemo, na primer, da tu
tumačenje simbola sprovedemo do krajnjih granica: primorani smo, dakle, da
pribegnemo novim načinima u dečjoj analizi i kadrim da nas obaveste o instanci '' JA
''. Čini mi se da analiza transformacija afekata kod deteta može da popuni ovu
prazninu. Afektivni život deteta je manje razgranat i providniji nego kod odraslog.
Posmatrajmo tad šta kod njega može da izazove pražnjenje afekata – bilo analizom ili
izvan nje. Kad se dete vidi zanemareno u odnosu prema nekom drugom, neizbežno
zbog toga oseća ljubomoru, zlovolju: ako mu se usliši koja od dugo gajenih želja, dete
oseća radost: ako očekuje da bude kažnjeno, obuzima ga strepnja: ako mu se neko
željno ili obećano zadovoljstvo iznenada odloži ili uskrati, obuzima ga razočaranje.
Mi obično očekujemo da dete reaguje normalno na ove različite događaje: ipak,
posmatranje ukazuje da se stvari ne odvijaju uvek na ovaj način. Na primer, neko dete
ostaje ravnodušno onda kad bi trebalo da bude razočarano, pokazuje preteranu
veselost umesto da oseća tugu, krajnju nežnost umesto ljubomore. U svim tim
slučajevima desilo se nešto što je skrenulo normalan tok procesa – instanca '' JA '' je
intervenisala da bi izazvala transformaciju afekata. Čineći da se ova specifična forma
odbrane protiv afekata pojavi u svesnom ( bez obzira da li se radi o iskretanju,
pomeranju ili potpunom potiskivanju ) analiza nam daje podatke o naročitoj tehnici
koju je usvojilo '' JA '' malog pacijenta. Ona nam, na isti način kao i analiza otpora,
dopušta da izvučemo zaključke o ponašanju deteta prema svojim instiktima i o
formaciji njihovih simptoma.Kad želimo da proučavamo afektivne procese u
infantilnoj analizi, za nas je osobitno važno da ni na koji način ne zavisimo od
dobrovoljne saradnje i iskrenosti deteta ili od njegove disimulacije: afekt mu izađe na
videlo, makar i protiv volje. Jednog dečaka, na primer, kad god ima bilo kakvog
povoda da oseti strah od kastracije, spopadne ratničko raspoloženje: oblači svoju
uniformu, uzima opemu, svoju sablju, ostalo dečje oružje i td.... Pošto sam ga više
puta posmatrala, pronikla sam da on preokreće strepnju u njenu suprotnost, tj. u
agresivnost. Otada nisam imala teškoća da otkrijem strah od kastacije koga su ova
ratoborna reagovanja desimulirala. Osim toga sam bez čuđenja otkrila da je ovo dete
opsesirano ( obsede ) koje u svom instiktuelnom životu pokazuje tendencije da svoje
nepoželjne pulzije transformiše u njihove suprotnosti. Jedna devojčica izdleda ne
reaguje uopšte na neprijatne situacije: jedini znak njene emocije jeste podrhtavanje
spoja usana. Ona takođe odaje sposobnost koju njeno '' JA '' ima, da psihički
neprijatne procese uklanja i da ih zamenjuje fizičkim. Kako da onda budemo
iznenađeni kad saznamo da u svojim konfliktima ona reaguje histerički. Jedna druga
devojčica je, u toku svoga perioda latencije, tako dobro uspela da potisne svoju želju
za penisom mlađeg brata, želju koja dominira ceo njen život, da sam čak i u analizi
- 19 -
imala grdne muke da otkrijem makakav trag ovog osećanja. Analiza je pokazala da
svaki put kad se ukaže prilika da poželi svog brata, da na njega bude ljubomorna,
devojčica se odaje jednoj čudnoj igri uobrazuje: pomišlja da je mađionočar, sposobna
da svojim gestovima utiče na vasionu i da je menja. Želju koja je kida ova devojčica
pretvara u njenu suprotnost, ističući svoju vlastitu magičnu moć. Zahvaljujući ovom
fanatizmu, ona izbegava mučno saznanje svoje tobožnje fizičke inferiornosti. Njeno ''
JA '' koristi mehanizam okretanja u suprotnosti, jedne vrste reakcione formacije protiv
afekata. Čineći to, '' JA '' odaje opsesionalni karakter njegovog stava prema instiktu.
Kada ovu činjenicu jedanput dobro utvrdi, analizator zatim lako dolazi od fanatizma
magije do želje za penisom. Ono čemu nas pritom iskustvo uči je samo tehnika
tumačenja manifestacije odbrane '' JA '' i tu nalazimo metodu gotovo potpuno istu
onoj koja nam daje načina da u slobodnim asocijacijama uklonimo otpore '' JA ''. Naš
cilj je isti kao i u analizi otpora. Ukoliko uspemo da načinimo svesnim otpor i odbranu
protiv afekata što ih anulira – utoliko ćemo uspeti da napredujemo u razumevanju ''
Onog ''.
- 20 -
GLAVA IV
MEHANIZMI ODBRANE
PSIHOANALITIČKA TEORIJA I MEHANIZMI ODBRANE
imati samo jedan ishod: zadovoljenje. Na ovih devet, u psihoanalitičkoj teoriji i praksi
dobro poznatih i dovoljno opisane metode odbrane ( potiskivanje, regresija,
reakcionalne formacije, izolacija, retrospektivno anuliranje, projekcija, introjekcija,
okretanje protiv sebe, transformacija u suprotno ) može se dodati i deseta, koja pre
spada u domen normalnosti nego u neurozi: simbolizacija ili premeštanje instiktivne
svrhe.
Tako, po našim sadašnjim znanjima, možemo da tvrdimo da '' JA '' u svojoj
borbi protiv predstavnika instikta i protiv afekata raspolaže sa deset različitih metoda.
Na analitičaru je da u toku procesa otpora informacije simptoma posmatra u svakom
posebnom slučaju kakve od toga mogu biti posledice.
interesi dolaze uvek posle interesa drugih. Izgleda da je ona, posle izgrađivanja ove
tehnike odbrane, postala mazohista.
Ali ni ove mere nisu dovoljne da urede stvari: pacijentkinja tad počinje da se
služi projekciji. Mržnja, upravljena prema ženskim voljenim objektima ili njihovim
zamenicama pretvara se u ubeđenje da je ona sama omrznuta, prezrena i gonjena od
tih istih. Njeno se '' JA '' tako otarasilo osećanja krivice. Ali stavljanje ovog
mehanizma u pokret pripadalo je njenom karakteru paranoidičnu boju, što joj kroz
celo devojaštvo i mladost stvara izvanredno mučan život.
Tek u zrelom dobu pacijentkinja pribegava analizi: iako intezivno pati, njena
je okolina ne smatra bolesnikom. Sve peduzete odbrandbene mere koje je njeno '' JA ''
preuzelo nisu ni malo uspele da je stvarno oslobode osećanja krivice i strepnje. U
svim okolnostima sposobni da u njoj izazovu bilo želju, bilo ljubomoru, bilo mržnju,
ona pribegava svim svojim sredstvima odbrane. Samo za nju sentimentalni konflikti
ne vode nikada kakvom za njeno '' JA '', umirujućem ishodu: krajnji rezultat svih tih
borbi je vrlo ništavan. Istina, devojka je mogla da održi nedodirnutim postojanje svoje
dečje ljubavi ( prema majci ), ali osećajući se puna mržnje, izaziva samo sebe i prezire
se. Nije uspela da sačuva osećanje da je voljena pošto je to bilo uništeno mehanizmom
projekcije i ne uspeva da izbegne kažnjavanja kojih se plašila u svom detinjstvu.
Okretajući protiv sebe svoje agresivne pulzije, ona primenjuje na sebe sve
neugodnosti za koje je strahovala da joj majka ne priredi, na ime kazne. Tri
mehanizma kojim je ona dala maha ne sprečavaju njeno '' JA '' da se neprekidno nalazi
u stanju uzbune i mučne napetosti, niti mu dopuštaju da izbegne ogorčene instiktivne
zahteve i oštro nespokojstvo, prouzrokovano tim zahtevima.
Uporedimo sada ove pojave sa odgovarajućim procesima koji se odigravaju
u slučajevima histerije ili opsesionalne neuroze. Problem je, verujemo, u svakom
slučaju isti: radi se o likvidiranju mržnje upravljene protiv majke a koja je nastala iz
želje za penisom. Histerija se pritom služi potiskivanjem: mržnja je izbrisana iz
svesnog i pristup u '' JA '' je strogo zabranjen svim izdancima ovog neprijateljskog
osećanja. Agresivne pulzije udružene sa mržnjom, kao i seksualne pulzije vezane sa
željom za penisom, mogu da se pretvore u fizičke simptome, ukoliko samo malo
pacijent bude sposoban za promenu i ako somatski uslovi budu povoljni za to. Osim
toga, '' JA '' se strašljivim izbegavanjem obezbeđuje od reaktiviranja kakvog
primitivnog konflikta: ograničava svoju tako da bi izbeglo sve prilike koje bi bile
kadre da favorizuju povraćaj potisnutih pulzija.
U opsesionalnoj neurozi isto tako mržnja prema majci i zavist za penisom
počinju sa potiskivanjem. Kasnije, zahvaljujući reakcionalnim formacijama, '' JA '' se
osigurava protiv povraćaja potisnutog. Neko dete, agresivno prema majci, postaje
nežno do preteranosti i drhti za njen život. Na mesto drugog, zavist i ljubomora se
menjaju u nezainteresovanost i obzire. Primena prisilnih radnji različitim merama
- 23 -
zaštite brani voljene objekte od svake agresivne pojave. Jedan strogi hipermoral koči
seksualne manifestacije.
( Žensko ) dete koje je savladalo svoje konflikte na histeričan ili prisilan
način, kako smo to upravo opisali, izgleda više pogođeno nego pacijentkinja čiji smo
slučaj ranije opisali. Potiskivanje je prouzrokovalo gubitak izvesnog dela njegovog
afektivnog života. Njeni prvi odnosi sa majkom i braćom i ( ovi naročito važni )
odnosi sa vlastitom ženstvenošću, izmiću svakoj kasnijoj i svesnoj asimilaciji i zauvek
su fiksirani u reakcionoj alteraciji '' JA ''. Veliki deo aktivnosti se rasipa u naporima za
održavanje protiv – opsada, koje treba dalje da obezbede potiskivanje. Ovaj gubitak
energije se održava inhibicijom i smanjenjem ostalih bitnih aktivnosti. Ali, dečje '' JA
'' kome polazi za rukom da sredi svoje sukobe potiskivanjem, sa svim patološkim
posledicama koje ovo zadnje povlači, ipak uspeva da se primiri. Njegova patnja je
drugorazredna i pripisuje se neurozi izazvanoj potiskivanjem. Ukoliko mu to dopušta
konverzivne histerije ili prisilna neuroza, dete uspeva da sputa svoju strepnju da
obuzda osećanje krivice i da zadovolji svoju potrebu za kažnjavanjem. Sva razlika je u
tome što u slučaju potiskivanja briga oko savlađivanja sukoba je, zahvaljujući
formaciji simptoma, oduzeto od '' JA '', dok pri primeni ostalih metoda odbrana, ova
briga ostaje namenjena upravo za '' JA ''.
Konstatujemo da uopšte uzev, potiskivanje ne dejstvuje samo i da kod
jednog istog slučaja su korišćena dva postupka odbrane. Ispitajmo, na primer, slučaj
jedne bolesnice koje je takođe od svojeg najranijeg detinjstva patila od intezivne želje
za penisom svoga oca. Njeni seksualni fanatizmi dostižu svoju kulminantnu tačku da
zagrize taj penis. '' JA '' se tada buni i odvratna ideja biva potisnuta i preobražena u
suprotnu: u opštu odvatnost za ujedanjem, ( žvakanjem ) koje se uskoro kod deteta
degeneriše u anoreksiju propraćenu histeričnim osećajem gađenja. Na taj način biva
suzbijen jedan od fenomena procesa, oralni fanatizam. I pored toga, agresivni sadržaj,
tj., želja da ogoli svoga oca ( ili njegovog zamenika ) ostaje još neko vreme u
svesnom, sve do trenutka kada, budući da se '' Nad – JA '' progresivno razvilo, moralni
smisao ne odbaci osuđenu pulziju. Dejstvom ovog mehanizma premeštanja, koji ćemo
kasnije u detalje proučiti, želja za prestupom se pretvorila u naročitu vrstu
zadovoljenja, ne ostatak zahteva. Ovde vidimo da su se dva postupka odbrane
naizmenično koristila: preko jedne histerične podloge izgrađena je jedna specijalna
izmena, ali bez patološkog karaktera.
Utisak koji se dobio kroz ovih nekoliko primera potvrđuje se detaljnim
proučavanjem dejstva raznih mehanizama odbrane u ostalim slučajevima. Teoretski
govoreći, potiskivanje će sasvim biti obuhvaćeno u opštem shvatanju odbrane i
upoređivano sa ostalim postupcima odbrane. Međutim, što se tiče njegovih posledica,
ono pripada sasvim različitom planu. U kvantitativnom pogledu, potiskivanje deluje
radikalnije, tj. može da savlada izvesne pulzije pred kojima su ostali postupci odbrane
ostali bezuspešni. Njegova akcija se prouzrukuje jednom za svagda ali protiv – bede
- 24 -
koji se stvara za njegovo osiguranje je stalna stvar koja iziskuje neprestanu potrošnju
energije.
Nema teksta
- 25 -
Ja sam već više puta navela dodatak za knjigu '' Inhibicija, simptom i
strepnja '': taj rad pruža prvi ogovor na ove sugestije: '' ništa nas ne sprečava da
verujemo '', kaže Frojd, '' da je već pre nego što su se '' JA '' i '' Ono '' diferencirali i pre
stvaranja '' Nad – JA '', psihički aparat mogao da koristi drugim metodama dok nije
dospeo do ovih '' ( Kompletna dela, tom XI, strana 107 ). Upravu smo još izričnije reči
da se potiskivanje, u suzbijanju ili odbacivanju, izvan svesnog '' JA '', sastoji od ideja
ili afekata. Nemoguće je govoriti o potiskivanju tamo gde se '' JA '' i '' Ono '' još
mešaju. Može se isto predpostaviti da su projekcija i introjekcija metode koje zavise
od diferencijacije '' JA '' sa spoljnim svetom. Odbacivanje ideja ili afekata izvan '' JA
'', njegova integracija sa okolinom, postaje olakšanje za '' JA '' tek kad se ovo zadnje
jedanput nauči da se razlikuje od spoljašnjeg s druge strane, introjekcija spoljašnjeg
sveta u '' JA '' se može smatrati koristan za '' JA '' samo ako jednom dobro utvrdi
razlike između onoga što pripada njemu i onog što pripada okolini. Ali stvari su se
mnogo složenije nego što se to čini: geneza projekcije i introjekcije ostaje
nerasvetljena ( vidi Frojdova kompl. dela, knjiga X, str. 81. ) Dublimacija, tj. u
društvenom posledu, pomeranje ka jednom višem nivou, predpostavlja usvajanje, ili
bar neku svest, moralnih vrednosti, dakle postajanje '' Nad – JA ''. Prema tome,
mehanizam odbrane potiskivanja i sublimacije se pojavljuje dosta kasno u toku
razvoja dok datum pojave koja se dodeljuje projekciji i introjekciji, zavisi od onog
teoredskog pogleda koji se bude usvojio. Procesi kao što su regresija, izvrtanje u
suprotno, okretanje protiv sebe, ostaju verovatno nezavisni od stepena koji psihička
struktura dostigne i mora biti da su isto tako stvari kao i konflikt između instiktivnih
pulzija i prepreka koje se dižu protiv njih. Nebismo mogli biti iznenađeni sznanjem da
oni sačinjavaju prve mehanizme odbrane koje je '' JA '' upotrebljavalo.
Ipak je ovaj pokušaj hronološke klasifikacije u protivurečnosti sa iskustvom:
ustvari po datumu, prve neurotične manifestacije ranog detinjstva su histerični
simptomi a njihove veze sa potiskivanjem su nebitne. S druge strane prave
mazohističke pojave, koje prezilaze iz okretanja pulzija protiv samog sebe, su njređe
kod male dece. Mislimo da se introjekcija i projekcija javljaju u dobu koje sledi
diferenciranju '' JA '' sa spoljnim svetom. Po engleskoj školi su, naprotiv, mehanizmi
ti koji stvaraju '' JA '' i njima treba pripisati njegove diferenciranje sa spoljašnjim. Ovo
razilaženje mišljenja nam pokazuje da hronologija psihičkih fenomena ostaje jedan od
najmanje istraženih oblasti teoriske psihoanalize: to se jasno ističe iz raspravljanja o
dobu stvaranja ''Nad – JA '' kod individuje. Klasifikacja mehanizma odbrane po
vremenu biće podložna svim sumljama i svim neizvesnostima a koje se u oblasti
psihoanalize, naročito pokazuje za ovakvu vrstu određivanja. Zato je bez sumlje bolje
odustati od sličnog posla. Prionimo radije temeljnijem proučavanju svih onih situacija
koje su kadre da poremete ove mehanizme odbrane.
- 26 -
GLAVA V
kakvo, predstave i zebnje, - nasledno očuvane ostatke. Neki optimisti tvrde da je mora
biti mogućno uništiti ova stara sećanja na kastraciju i nasilničke postupke, uspomene
koje se ogledaju ako ne u sadašnjim vaspitnim metodama, ono bar u stavu i tonu
odraslih. Ovi koji tako misle nadaju se da sasvim ukinu vezu koja spaja naše moderne
postupke sa ovim starim zastrašivanjima od kazne i pretenduju da se može uspeti u
slabljenju realnih strepnji kod deteta i da se mogu na jedan odlučan način modificirati
odnosi između njegovog '' JA '' i njegovih instikata – što bi definitivno oduzelo veliki
prostor u zahvatu infantilne neuroze.
stvarnosti već odavno nevažećoj. '' JA '' uviđa da više nema razloga za strh. U nekim
slučajevima opet, opravdani srah potiče iz nekog preteranog, sirovog i deformisanog
pojma stvarnosti strah koji se zasniva na stvarnim zbivanjima, ali sa vrlo udaljenim u
vremenu i sada ne postojećim. U ovim tzv. Realnim strepnjama analiza ukazuje na
njihov fantastični karakter i tako otkriva nepotrebnost da protiv njih pokreću
mehanizam odbrane.
Kad se '' JA '' nekim stavom odbrane pobuni i to u cilju da izbegne
neprijatnost, na mestu je da se, radi dobijanja definitivnih rzultata, nešto doda analizi.
Dete treba učiti da podnese sve veće količine neprijatnosti ( deplisir ) a da pritom
odmah ne pribegava zaštiti sistema odbrane. Uostalom, priznajemo da ovaj zadatak,
teoreski govoreći, već pripada vaspitaču nego analitčaru.
Analitički postupak doživljuje poraz samo u izvenim patološkim stanjima
gde se pacijent bori iz straha od moći svojih nagona. Tu se treba plašiti da nećemo
odmah pomoći ukidanju odbrandbenih mera. Mi smo uobičajili da u toku analize
pacijenta koji strahuje da svesno primi svoja nagonska uzbuđenja, ulivamo uverenje
tvrdeći da svako nepotisnuto uzbuđenje postaje manje opasno i lakše kontroisano nego
ako ostane nesvesno. U ovim slučajevima odbrane protiv straha od siline nagona,
analiza ima najmanje izgleda na uspeh. Kada se '' JA '', pod pretnjom da od '' Onog ''
bude popravljeno, protiv njega beznadežno bori kao naprimer u psihotičkim
navalama, pre svega se radi o jednom kvantitativnom fenomenu. U ovom sukobu '' JA
'' ima samo potrebe da se pojača i u slučaju kad to analoza, čineći svesnim nesvesno
sadržine '' Onog '' uspe – tad predstavlja efikasnu terapiju. Ali kad analiza, prevodeći
nesvesne aktivnosti '' JA '' u svesno, otkriva i samim tim stvara nepomoćnim procese
odbrane, tad analiza samo još više slabi '' JA '' i omogućuje morbidan proces.
- 32 -
DRUGI DEO
PRIMERI IZBEGAVANJA NEZADOVOLJSTVA I
STVARNIH OPASNOSTI
psihologije. Iako ovi pokušaji mogu biti teški po posledicama, oni nikako nisu
patogeni. Iz toga razloga analitičkih klinički radovi koji obrađuju ovu aktivnost '' JA ''
opisuju je samo kao pristupni proces.
Vratimo se još jednom na animalnu fobiju maloga Hansa. Tu ćemo naći
jednu klinički primer procesa odbrane upravljenog u isti mah ka spoljašnjem i
unutrašnjem. Vidimo tu da se neuroza malog dečaka zasniva na normalnim
uzbuđenjima iz njegovog Edipovog kompleksa. Voleći svoju majku dečak iz
ljubomore zauzima agresivan stav prema ocu, stav koji kasnije dolazi u sukob sa
nežnošću što prema istom oseća. Ova agresivnost izaziva strah od kastracije koji,
osećan kao stvarna strepnja, pokreće čitav mehanizam odbrane protiv pulzije. Metode
koja njegova neuroza koristi su sledeće: premeštanje ( deplacement ) (od oca na
životinju – strepnje ) i okretanje u suprotno ( Hans, ugrožavajući svog oca, plaši se da
je otac njega ne ugrozi ). Na ove postupke nadovezuje se jedna reakcija ka orlnom
stadiju ( ideja da bude ujeden ), što sasvim upotpunjuje sliku. Svi ovi mehanizmi
savršeno postižu svoj cilj – gone instiktivnu pulziju. Zabranjena ljubav prema majci i
opasno neprijateljstvo prema svom ocu su sasvim nestale iz svesnog. Strah od
kastracije, koji duguje svom ocu, povezuje se sa simptomom sa strahom od konja.
Zahvaljujući mehanizmu Fobije, neurotična inhibicija zadržava strepnju, mali Hans
odbija da izlazi ( verovatno iz kuće, Pr. Prev. ).
Analiza malog Hansa nastoji, dakle, da poništi afekat ovih mehanizama
odbrane. Instiktivna ubeđenja su dovedena na svoju prvobitnu formu, a srepnja
prenošena sa konja na svoj realni uzrok: na oca. Posle toga je strah opravdan, olakšan
i utvrđen kao bez stvarnog osnova. Nežna vezanost prema majci može ponovo da se
obnovi, da se malo više prevede u svesno i da, zahvaljujući nestanku straha od
uškopljenja, izgubi svoj opasan karakter. Isčezavanjem ovog straha i regresija, koji se
na taj srah izazvao, gubi svoj raison d'etre, evolucija ka faličnoj fazi uzima svoj
normalan tok i neuroze deteta je tako izlečena.
Isto se to dešava i kod defanzivnih procesa upravljenih protiv instikata.
Međutim, iako je analitička interpretacija dopustila intiktivnom životu
maloga hansa da se ponovo dobije svoj normalni tok, dete još ne pronalazi savršenu
ravnotežu. Spoljni svet mu neprestano stavlja pod oči dve stvarne činjenice koje su
mu neprijatne: njegovo telo, naročito njegov penis, razumljivo ostaju manji nrgo što
su u njegova oca, što od ovog zadnjeg čini nepobedivog rivala. Hans dakle ima dobrih
razloga da osstane zavidljiv i ljubomoran. Pored toga, ovi su afekti prenose još na
majku i na sestru: ustvari, videći svoju majku kako pruža devojčici svu telesnu pažnju,
Hans im zavidi na zadovoljstvu koje one dele dok on ostaje prost gledaoc. Kako se
može očekivati da jedno dete od pet godina sa sličnim frustracijama? Kako verovati
da dete može biti dovoljno pametno, dovoljno razumevajuće da pristane na ova
odricanja i da se uteši misleći na obećanja za neku još tako daleku budućnost? Kako
se može misliti da je dete sposobno da prihvati ovo nezadržljivo na isti način na koje
- 34 -
veština, uzdignuti prsti su jamačno očevi atibuti koje uobrazilja oduzima od oca da bi
ih prebacila na dečaka. Ovaj, kad ih jednom poseduje, pobeđuje svog oca. Budući da
su ovde uloge izokrenute, otac je opomenut '' da više to ne čini '' i mora da moli za
milost. Primetićemo da iako je razbojnik obećao životinjama da više neće napadati
dete, sigurnost deteta ostaje povezana sa posedovanjem životinja. U zadnjoj
napomeni, gde se govori o ishrani razbojnika, trijumfuje druga strana ambivalentnosti
prema ocu. Brižljivi maštar jasno želi da bude siguran u sudbinu svog oca koji, i pored
afresivnosti, nema čega da se boji.
Teme na kojima su vezla ova dva deteta nisu nimalo originalne i nalazimo
ih, na jedan sasvim opšti način, u svim pričama i dečjoj književnosti ( spomenimo
takođe '' Tema životinja – Spasioca '' u listovima, pod jednim sasvim drugim vidom
proučenom temom u psihoanalitičkoj literaturi. Videti '' Mythe de la naissance du
heros '' O. Rank – a ).
Podsetimo se ovom prilikom narodne vilinske bajke o lovcu i životinjama:
neki lovac, usled jedne beznačajne greške, bude oteran od rđavog kralja. Najuren iz
svoje kuće, skljanja se u šumu. Tu najpre sretne lava, zatim tigra, pantera, medveda, i
tako dalje. Kad god uzme na nišan neku od ovih velikih životinja, na njegovo veliko
zaprepašćenje životinja počinje da govori i da ga preklinje za život: '' Dobri lovče,
ostavi mi život a ja ću ti dati svoja dva mladunca! '' Lovac svaki put prihvata pogodbu
i nastavlja put u društvu svih mladih koji je primio. Kada se najizad nađe na čelu
ogromne povorke divljih životinja i uvidi snagu kojom raspolaže, lovac se sa celim
svojim društvom vraća u prestonicu. Dolazi pred kraljevu palatu i preti kralju da pusti
sve ove svirepe životinje. Užasnut, kralj priznaje svoju krivicu i šta više daje mu iz
straha polovinu svoga kraljestva i ruku svoje kćeri.
Lovac iz ove priče predstavlja lik sina u borbi protiv oca. Ova borba ima
poseban karakter: ustvari, lovac se odriče osvete nad velikom svirepom životinjom,
prvim supstitutom svoga oca. U naknadu dobija male koji predstavljaju snagu
životinje. Zahvaljujući ovoj uvećanoj snazi, koja je sad njegova, sin pobeđuje oca i
prisiljava ga tako da mu da ( jednu – de lui donner une fomme ) ženu. Još jednom
uobrazilja okreće činjenice u njihovu suprotnost. Jedan moćni sin suprotstavlja se
svome ocu koji, videći ga tako snažnog, ustupa i daje sve što taj sin želi. Dečja priča
koristi sve metode kao i fantazam mog pacijenta o cirkusu.
Osim u pričama o životinjama i u drugim pripovetkama za decu nalazimo
pandam za fantazam o lavu moga malog pacijenta: u brojnim knjigama, naročito
možda u '' Malom lordu Fontleros '' ( Little lord Fontleroy od Alise Hodison Birnet ) i
u '' malom kolonelu '' ( Little colonel od Ane Jahnston ) imamo ličnost dečaka ili
devojčice koji, protiv svakog očekivanja, uspeva da matiraju kakvog rđavog čoveka,
silnog ili bogatog, od koga svi strahuju. Ovog čoveka što mrzi ceo svet i ljudski rod
jedno dete uspeva da dirne u srce i da zadobije njegovu ljubav. Stari čovek, dotada
- 37 -
Nije nimalo lako odrediti u kom trenutku '' JA '' gubi mogućnost da
fantazmima ukine velike količine realnog nezadovoljstva. Mi znamo da čak i kod
odraslih snivanje produžava svoju ulogu bilo u proširivanju neke suvišne stešnjene
stvarnosti, bilo u njenom potpunom modificiranju, ipak, dnevni snovi u odraslom
dobu predstavljaju samo jednu zabavu, neku vrstu sporednog proizvoda sa slabom
libidinalnom postavkom i koji kod pacijenta uništavaju samo neznatne količine
neprijatnosti donoseći mu tek neko iluzorno olakšanje za kakvu sitnu brigu. Dnevna
snivanja, kao sredstvo odbrane protiv realne strepnje, izgleda da gube svoju prvobitnu
važnost odmah posle najranijeg detinjstva. Mi smatramo da se sposobnost osećanja
stvarnosti objektivno nalazi toliko pojačana da se održava čak i u domenu afekata: mi
isto tako znamo da '' JA '' nosi u sebi veliku potrebu za sintezom koja čini nemogućom
postojanje kontradiktornih činjenica. Možda se takođe veza koja sjedinjuje '' JA '' sa
stvarnošću toliko pojačala da se uobrazilja ne ceni tako visoko kao u detinjstvu.
Jedna stvar je u svakom slučaju sigurna: zadovoljenje preko fantazama kod
odraslih gubi svoje umirujuće svojstvo. Čim se radi o značajnim količinama
investismana, uobrazilja i realnost postaju nepomirljivi. Potrebno je da se jedno ili
drugo ukloni. Kad se odrasli u cilju zadovoljstva odaju preteranim fantazmima, pred
njima se otvara put u psihozu. Jedno '' JA '', koje odbacuje stvarnost traži da izbegne
strepnju, odbija da se odrekne instikata i da izbegne neurozu, uspeva da slomi ovaj
mehanizam. Kad se ta stvar desi u toku perioda latencije, onda izaziva, kao što smo to
videli u dva slučaja koja sam navela, deformaciju karaktera. Kad se dogodi u
odraslom dobu, veze '' JA '' sa stvarnošću se modificiraju na jedan dubok i
zabranjavajući način. ( Potsetićemo se da ovo pitanje mehanizma reakcije u psihičkim
bolestima i u formiranju karaktera bilo zadnjih godina predmet mnogih radova:
Helene Deutsch '' Contribution a la psychologie des etats maniacodepressives et en
particulier a celle de l'hypomanie '', proučava ulogu ovog procesa odbrane u genezi
hronične hipomanije. Bertman D. Lowin opisuje način na koji novoformirano
hedoničko '' JA '' koristi ovaj mehanizam. U analizi i strukturi jedne prolazne
hipomanije – od Anny Angel, prikazuje se odnos između negacije i optimizma.
Mi još ne znamo šta se događa u odraslom '' JA '' kad se ono odluči za
deliriumsku satisfakciju i odbije da se okuša u stvarnosti. Odvojivši se tada od
spoljnjeg sveta, '' JA '' čak prestaje i da registruje nadražaje spolja. Što se tiče
instruktivnog života, neka slična neosećajnost prema nadražajima može se postići
samo pomoću mehanizma potiskivanja.
- 39 -
GLAVA VII
NEGACIJA DELIMA I REČIMA
Infantillno '' JA '' ima tokom tiše godina tu privilegiju da iako uvek poseduje
netaknut smisao za realnost ipak negira sve što mu se u toj realnosti ne dopada. Ono
se neširoko koristi ovim svojstvom i čineči to, ne ograničava se samo na oblast
predstava i fatazama, ne sužava se da misli – '' JA '' i deluje. Za postizanje
transformacije stvarnosti ''JA '' se služi najrazličitijim spoljnim objektima. U dečjim
igrama uopšte a posebno u onim igrama gde dete usvaja neku ulogu, često nalazimo
ovu istu negaciju stvarnosti.
Stalo mi je da ovde pomenem mali stihovani rad jednog engleskog pisca koji
je na izvanredan način opisao kod svog dečjeg junaka ovu mešavinu fantazije i
stvarnosti. ( '' When we were very young '' od A.A.Milne – a: kad smo bili sasvim
mali ). U sobi ovog deteta se nalaze četiri stolice. Kad sedne na prvu, tada je istraživač
koji noću plovi uz Amazon: na drugoj je strašni lav od koga se služavka prepada, na
trećoj je kapetan broda na okeanu ali na četvtoj, visokoj dečjoj stolici, on pokušava da
uobrazi da je samo to on sam tj., običan mali dečak. Ono što pesnik tako traži da izrazi
pogađa se lako: elementi kojima se dete trudi da konstruiše pun prijatnosti zamišljeni
svet, nude se sami: ali kad se radi o stvarnim činjenicama, dete mora najpre da se
napregne u prepoznavanju i asimiliranju istih.
Čudna stvar, odrasli su sasvim raspoloženi da u svojim odnosima sa decom
favorizuju svoje mehanizme. Zadovoljstvo koje detetu pružaju odrasli sastoji se
velikim delom od njihove pomoći u sličnim negacijama stvarnosti. Sasvim često se
malo dete uverava kako je već '' sasvim veliko '' uprkos svakoj verovatnosti, kako je ''
isto jak '' kao tata, '' isto spretan '' kao mama, '' hrabar '' kao vojnik, '' zdrav '' kao na
primer njegov stariji brat. Izgleda prirodno da se čovek, želeći da uteši dete, posluži
sličnim deformacijama stvarnosti. Prema odraslom sveža rana '' ne boli '' a omrznuta
jela imaju '' sasvim dobar ukus ''. Ako odlazak nekog lica žalosti dete, uveravaju ga ''
odmah će se vratiti ''. Dešava se čak da se neka deca dočepaju ovih formula uteha i na
jedan stereotipan način ih upotrebljavaju opisali ono što je mučno. Jedna mala
devojčica od dve godine je, na primer, svaki put kad je napušta mati šaputala
mahinalno: '' Mama će se odmah vratiti ''. Jedno dete je svaki put pri gutanju
neprijatnog leka, žalosno stenjala: '' Ja volim to, ja volim to '', kao uspomenu na
rečenicu služavke koja ga je ubeđivala u prijatan ukus neprijatnog leka.
Mnogi pokloni od odraslih posetioca su stvoreni da izazovu iluziju: tašnica,
mali kišobran, suncobran, sve to utvrđuje kod devojčice ideju da je '' dama ''. Štit,
uniforma, razni predmeti alata čine da dečak veruje da je '' čovek ''. Samo lutke imaju
između ostalih ciljeva i taj da stvaraju fikciju materinstva. Vozovi, automobili, igračke
sa sklapanjem služe ne samo da bi se ispunila dečja želja, da bi mu se pružila
mogućnost za sublimaciju, nego isto tako mu daju priliku da prijatni zamišlja kako
- 40 -
prouzrokovala svojoj braći i sestrama, sa tim učila da proliju potoke suza. U toj epohi
je njene ponašanje bilo na granici igre i prisilnosti.
Ovaj isti proces je još više naznačen kod malog ukrotitelja iz predhodnog
poglavlja. Kao što se to vidi u analizi, ovi fanatizmi ne kompenziraju samo izvesne
taloge nezadovoljstva i neprijatnosti nego su više jedan pokušaj uništenja jake strepnje
od kastracije. Navika negacije se i kod njega ukorenjuje: više ne uspeva da sve strašne
objekte pretvori u svoje prijatelje ili potčinjene. Nastavljajući se sa sve većom
energijom svoje pokušaje, Dečak se trudi da se sve jače prezire ono što ga plaši. Otada
sve što je podložno da se u njemu izazove srah, okrento je u smešno. Pošto ga
međutim ceo svet plaši, ceo svet je pretvoren u smešno. Na nepristrasan pritisak straha
od kasracije dečak odgovara ismejavanjem, a prisilni karakter ovoga ismejavanja, koje
je najpre imalo izglede igre odaje se činjenicom da dete uspeva da se oslobodi svoih
strahova samo šaleći se: svki put kad pokuša da malo ozbiljnije razmatra spoljni svet
on taj pokušaj plaća krizama srepnje.
Malo dete koje bi hteli da bude '' veliki '', koje bi se uzevši očev štap, igralo ''
tate '', nimalo nam ne izgleda anormalno; u svakom slučaju ta je igra obična i
uobičajna. Kod jednog od mojih malih pacijenata ( koji ima osobitu naklonost za ovu
igru ) svaki susret sa vrlo visokim ili vrlo jakim čovekom redovno izaziva njgušće
rđavo rspoloženje. Dečak stavlja očev šešir na glavu i tko se šeta: sve dok se niko ne
meša on je veseo, srećan. Za vreme raspusta prepušta se analognoj igri, ovaj put sa
jednim džakom punim raznih stvari na leđima. On se razlukuje od deteta koje se igra
odraslog samo zato što svoju igru smatra ozbiljno: svaka prinuda nad njim da skine
šešir, bilo to u sobi, za stolom u krevetu, izaziva kod njega uznemirenost i rđavo
raspoloženje. Ovaj je dečak dobio zatim jedan kačket, sličan kao kod odraslih, i sa
njim se ponaša na sličan način kao i sa očevim šeširom. Nosi ga svuda sa sobom i
konvulzivno ga steže prstima kad mune dozvole da ga čuva na glavi. Ipak je najzad
primoran da konstatuje kako ruke mogu neki put da posluže i nečem drugom. Jednog
lepog dana brižno tražeći da nekud dene svoj kačket, otkriva da je razrez na njegovom
kožnim pantalonama jedno dobro mesto, tu gura svoju kapu, ima slobodne ruke i sa
olakšanjem uviđa da će odsad biti u mogućnosti da se više nikada ne razdvaja od ovog
ukrasa na glavi. Između ostalog, ta kapa je zauzela mesto koje joj je od početka
odredilo njeno simboličko značenje: u blizini genitalnog organa.
U predhodnim stranicama ja sam sva ponašanja ove vrste kod dece nazvala
prisiljenima, u nedostatku boljeg izraza. Za svako površenog posmatrača oni ustvari
sasvim frapantnu sličnost sa prisilnim simptomima ali, ispitajući ih izbliza, primećuje
se da ta ponaša ne sačinjavaju prisilne radnje u pravom smislu te reči. Njihova
struktura je, po našem shvatanju, različitaija od karakterističnog ponašanja neurotičnih
simptoma. U početku procesa iz koga se stvaraju, nalaze se, isto kao u stvaranju
neurotičnih simptoma, kakvo stvarno razočaranje, samo sukob koji odatle protekne
nije zbog toga interiorizovan i zadržava svoje veze sa spoljašnjim. Postupci odbrane
- 42 -
upotrebljeni od strane '' JA '' ne ciljaju na instiktivni životnego na spoljni svet odakle
se širi frustriranje. Kao što je u neurotičnom sukobu primanje zabranjenog
instiktivnog uzbuđenja sprečeno potiskivanje, tako isto infantilno '' JA '', blago rći
negaciji, uspeva da ne primi mučne utiske što navaljuju spolja. U prisilnoj neurozi
potiskivanje je pojačano reakcionalnom formacijom koja sadrzi suprotno od potisnute
pulzije ( samilost umesto svirepost, stidljivost umesto egzibicionizma ). Tako se na
isti način negacija stvarnosti, u ranije opisanim infantilnim stanjima, nađe dopunjena i
podržana kada posredstvom uobrazilje, reči ili radnje, dete transformiše realne
činjenice. Podržavanje i produkcija prijatnih fanatizma zahteva jedan neprekidni
nagon od detetovog '' JA ''. Kad brća devojčice pružaju svaki čas prizor svoje
muškosti, ona ih u odgovoru isto tko svaki čas uverava '' da i ona, isto kao i oni, ima
nešto da pokaže ''. Ljubomora malog sa kačketom je neprestano podsticana da ljudi iz
njegove okoline; onda on takođe svaki čas egzibira šešir, kačket, džak na leđima – u
njegovim očima oppipljive dokaze svoje muškosti. Svaki put kada spoljne sile
osećanje desi se fenomen analogno onome što ga prisilnim manifestacijama izaziva
kakvo sprečavanje spolja. Ravnoteža, dotle tako teško održavana između tendencije za
ptiskivanjem i odbarane sile, nađe se poremećena; spoljna izazivanja koja su bila
negirana, kao i potisnuta pulzitivno držanje, pokušavaju da se nametnu svesnom i
izazivaju kod '' JA '' osećanja strepnje i nezadovoljstva. Korišćenje odbrandbenog
postupka negacije rečima i radnjom vremenski je ptčinjeno sličnim ograničenjima
kakvo sam već opisala u predhodnom poglavlju govoreći o negacijama fanatizma.
( igre u kojima dete prima nasebe kakvu ulogu predstavljaju posrednika između ''
negacije rečima i radnjama '' i '' negacije fanatizma ''. Ovde nećemo dati detaljnu
analizu ) negacija se koristi sve dok postoji sposobnost da se bez ometanja izdrži
stvarnost. Kad jednom zahvaljujući sintezi '' JA '' bude jednostavno, negacija
isčežavanja i pojaviće se samo u slučajevima gde su odnosi sa stvarnošćuozbiljno
poremećeni ili gde je doživljavanje stvarnosti pretrpelo neuspeh. U detaljnjim
stanjima psihotičara se dešava na primer, da jedno parčedrveta može, kao kod dece, da
predstavi voljeni, željeni ili izgubljeni predmet. ( Videti po ovoj stvari mišljenja R.
Laforguela, o skotomizaciji '' razmišljanja o konceptu potiskivanja '' ). U neurozu ima
možda samo jedan usuđujem da odlučim da li posedanje predmeta za koji se bolesnik
grčevito hvata znači zaštitu od zabranjenih unutrašnjih pulzija ili od opasnih spoljnih
sila, ili pak taj predmet ima u sebi obe odbrandbene funkcije.
Postupak negacija rečima i radnjom sadrži jedno drugo ograničenje koje
nepostoji u negaciji fanatizma. U svojoj zamišljenjoj oblasti dete je suvereni
gospodar; sve dok te fanatizme čuva za sebe niko ne može da se umeša. Naprotiv,
fantazmi ispoljeni rečima i radnjama se upravo manifestuju u spoljnom svetu. Upotrba
ovog mahanizma od strane deteta je dakle uslovljena pristankom okoline kao što je
interno uslovljena njegovim stepenom prilagođavanja stvarnosti. U slučaju dečaka sa
kapom uspeh njegovih pokušaja odbrane potpuno zavisi od dozvole ili zabrane da
- 43 -
stalno nosi kapu na glavi po kući,u školi ili bašti. Ljudi sude o normalnosti ili
nenormalnosti ovih mehanizama zaštite ne po internoj strukturi odbrandbene mere,
već po stepenu njene neobičnosti. Čim dečak grčevito čuva svoj šešir naglavi, on
predstavlja '' simptom '', smatraju ga čudnim i u svakom momentu rizikuje da bude
lišen svoje zaštite od strepnje. U nekom kasnijem dobu svog života njegove mere
zaštite postaju manje uočljive: otarasio se svog šešira i džaka na leđima i zadovoljava
se da stalno u svom džepu nosi naliv pero. Otada ga svako smatra normalnim. Na
zadovoljstvo svih i podudarno sa njihovim zahtevima, on je ukinuo ili bar prikrio svoj
mehanizam. Pa ipak ništa se nije promenilo što se tiče njegove unutrašnje strepnje. U
cilju uklanjanja straha od kasracije on se uvek grčevito drži svog penkala i svako
eventualno rastavljanje od njega plaća nastupima strepnje i nezadovoljstva.
Od trepljivosti spoljneg sveta prema ovim zaštitničkim merama ponekad
zavisi prognoza: ustvari formiranje strepnje je ili zaustavljeno i vezano u prvobitnom (
primitivnom ) '' simtomu '' ili pokušaj propadne, stvaranje strepnje se pojačava i vodi
direktno u unutrašnji sukob – u izvrtanje odbrane protiv instiktivnog života a preko
toga pravo u neuroze. Ipak bi bilo opasno pokušati da infantilno neuroze izbegnu time
što bi se ove negacije omogućile: kad se mehanizam suviše razigra, '' JA '' poprima
izrasline, neobičnosti i ekcentričnosti koje se, kad jednom definitivno prođe vreme
primitivnih negacija, teško zatim mogu otkloniti.
- 44 -
G L A V A VIII
R E T R A K C I J A '' J A ''
igrjući se, stiče znanja koja nikako nije mogla da stekne u rzredu. Kod jedne druge
devojčice stere sedam godina posmatrali smo istu iznenadnu promenu. Da bi
nadoknadila zaostalost u školi, uzimala je časove na kojima se ponašala normalno i
slobodno, ne pokazujući inhibicije; ovaj srećni rezultat se ipak ne odražava samo na
njenom radu u razredu. Ove dve učenice napreduju samo onda kada se njihov rad ne
upoređuje sa radom drugih učenika; isto tako se moj mali bolesnik igra samo sa
drugovima koji su mlađi od njega, nikad sa starijima. Reklo bi se da aktivnost ove
dece jesu potčenjeni kakvim, u isti mah unutrašnjim i spoljnim zabranama, doksu
ustvari te aktivnosti sputane same sobom čim poprime kakav neprijatan utisak. Studija
feminiteta nam je pokazala da je psihička situacija ove dece uopšte psihička situacija
devojčica u odlučnom momentu njihovog razvoja. Iako bojazan od kazne ili nesvesne
moralne strepnje u tome ne igraju ni najmanju ulogu, u datom momentu devojčica se
odriče klitoroidne mastrubacije čineći tako kraj svoim naporima u stcanju viriliteta.
Upoređujući se sa dečacima bolje stvorenih za mastrubaciju, njeno samoljublje je
povređeno i devojčica neće više da je ponvljanje mastrubacionih radnji podseća bez
prestanka na tu inferiornost.
Pogrešićemo međutim ako predpostavimo da su ove restrikcije preuzete
jedino u cilju izbegavanjajednog nezadovoljstva, koje daje osećanje manje vrednosti,
tj. razočaranje ili stanje obeshrabrenosti. U toku analize jednog dečaka od sedam
godina sam mogla da vidim kako se pod vidom prelaznih simptoma i iz jednog sasvim
suprotnog motiva, manifestuje isti postupak izbegavanja jedne stvarne strepnje. U
izvesnom perjodu njegove analize dečak postaje sjajan fudbaler. Veliki iz njegove
škole cene njegovu igru i pored njegovih mladih godina, stavljaju ga u svoje ekipe, što
dečaka ispunjava radošću. Potom mi je ispričao jedan san: '' igra fudbal a jedan od
starijih šutira loptu takvom jednom silom da je jedva imao vremena da se skloni, da ga
lopta nepogodi. Dete se budi sasvim uplašeno. Plaši se da stariji, ljubomorni na
njegovu igru, ne postanu agresivni. Zadovoljstvo najpreizazvalo njgovim uspesima se
preobratlo u strepnju. Ista se tema malo kasnije ponavlja u jednom od njegovih
fantazama. U momentu kada treba da zaspi vidi dečake kako se spremaju da mu
šutiraju u noge, veliki fudbal leti prema njemu. Dečak skače po svom krevetu i diže
nogu da parira udarac. Zatim je analiza otkrila da krivudanjem afektivnih senzacija
krutosti, slabosti, itd., noge su od dečaka dobile posebnu ulogu kao substituti
genitalnih organa. Ovaj san i ovaj fanatizam stavljaju prepreku njegovoj novoj strasti
za igrom. Uspesi u fudbali su sve slabiji i uvaženje koje je u školi stekao brzo opada.
Kako objasniti ovo opadanje? – Na sledeći način: '' Nema potrebe da mu šutirate u
noge pošto ja više nisam dobar fudbaler ''.
Samo proces se nije završio sa, u izvesnom smislu, ovim sužavanjem
njegovog '' JA ''. Dok su sporrtski talenti dečaka opadali, jedna druga strana njegove
ličnosti se iznenada razvija: urođena sklonost za književnost. Dopada mu se da piše,
voli da mi čita pesme od koih ima nekoliko njegovih, donosi mi pričice koje je
- 47 -
sastavio u svojih sedam godina i kuje planove naveliko za budućnost, u kojoj sebe vidi
kao pisca. Fudbaler se pretvorio u pisca. Za vreme jedne analitičke seanse dao mi je
grafički prikaz načina na koji on zamišlja razne muške razonode i zanimanja.
Književnost zauzima veliki prostor u sredini crteža. Sve unaokolo, formirajući krug,
nalaze se razne nauke: neintelektualne profesije su označile udaljenim tačkama. U
jednjoj od gornjih ćoškova lista hartije, sasvim kraj ivice, stoji najzad da skoro tako
cenjeni sport, sa jednom sićušnom tačkom – svedočanstvo ogromnog prezira malog
pacijenta za slična zadovoljstva. Poučno je posmatrati kako za izaziva racionalizaciju,
je strepnja mogla da utiče na njegovu procenu raznih aktivnosti. Dečak šta više u ovo
vreme postiže začuđavajuće književne uspehe. Praznina, koja se prekidom njegove
spordske aktivnosti bila probudaila u njegovom '' JA '', na neki način se drugačije
popunila. Kao što se moglo predvideti, analiza je pokazala da njegova proširena
srepnja do moguće osvete starijih drugova dolazi od reaktivizacije rivaliteta sa ocem.
Jedna devojčica se mnogo raduje balu na koji je pozvana; nalazi da joj nova
haljina i nove cipele, koja je sa velikom brižljivosti izabrala, divno stoje. Devojčica se
na tom balu momentalno zaljubljuje u najlepšeg i najistaknutijeg od prisutnih dečaka.
Slučaj je takav da dečak, koga dotada nije poznavala, ima isto prezime kao ona,
odakle fanatizam neke tjne veze. Ona mu se udvara ali on na to ostaje ravnodušan, čak
je posle jedne igre zadirkuje zbog njene nespretnosti. Razočaranje deluje na nju kao
šok, kao poniženje. Od tog dana izbegava ovu vrstu okupljanja, ne interesuje se više
za haljine i neće da se ptrudi da nauči da igra. Posle još nekog vremena nalazi
zadovoljstvo da gleda, ozbiljno i ne učestvujući, kako druga deca igraju ali odbija sve
pozive. Malo po malo, devojčica stiže dotle da prema prvoj strani života zauzima
jedan oholi prezir. Ali u isto vreme, kao i fudbaler, ona konpoziraovo sužavanje svoga
'' JA '': napuštjući ženske prohteve, devojčica želi da istakne u intelektnoj oblasti,
pobojša svoj rad i ovim skretanjem stiče poštovanje mnogih dečaka njenih godina.
Kasnija anliza otkriva da je pretrpljeni poraz sa njenim mladim prezimenjakom
smatran sa njene strane kao ponavljane jednog traumatičnog događanja iz njenog
ranog detinjstva. I ovde opet element koji izaziva bekstvo '' JA '' nije ni strepnja ni
osećaj krivice, nego jako nezadovoljstvo izazvano neuspehom.
Vratimo se sada još jednom na razliku koja postji između inhibicije i
retrakcije '' JA ''. Svaki neurotičar koji pati od inhibicije brani se protiv realizacije
kakve zbranjene pulzije, tj. protiv nezadovoljstva izazvanog kakvom unutrašnjom
opasnošću. Čak i u slučajevima kada su strpnja i odbrana ( kao što izgleda ) u
povezanosti sa spoljnim svetom, kao kod fobije, ipak neurotičar se međutim plaši
samoga sebe: on izbegava da izađe na ulicu da se nebi našao izložen svojim vlastitim
nekadašnjim iskušenjima. On beži pred svojom životinjom strepnje, ne da se ukloni
od ove zivotinje nego da bi se izmigoljio svojim sopstvenim agresivnim uzbuđenjima
i njihovim posledicama – koje bi jedan takav susret ponovo izazvao. Sa druge strane,
retrakcija '' JA '' predupređuje pojavu aktuelnih mučnih impresija kadrih da ponovo
- 48 -
želja da se, koliko toliko, izbegne strah i nezadovoljstvo koja odlučuju njegov izbor.
Na veliko iznenađenje vaspitača ova sloboda izbora se, u sličnom slučaju, svodi ne na
razvijanje ličnosti nego na jedno osiromašenje instance '' JA ''.
Definizovane mere protiv realnog nezadovoljstva i opasnosti, čija sam tri
različita primera dala ovde, infantilno '' JA '' koristi na svoju odgovornost i štetu i
predstavljaju za njega neku vrstu profilaksije neuroza. Da bi izbeglo patnju, '' JA ''
koči produkciju strepnje i samo sebe deformiše. Ali ove mere zaštite, kao na primer,
sklanjanje u intelektualno oblast pošto utekne iz fizičke aktivnosti, ili učenjeni napori
žene da se izjednači sa muškarcem, ili pak činjenica da ulazi u takmičenje samo sa
slabijim od sebe – sve te mere su kasnije izložene svim mogućenim napadama spolja.
Dešava se da, kao posledica izvesnih katastrofa, neka osoba bude primorana da
promeni svoj način živta; gubitak voljenog bića, bolest, beda, ili rat: tada se njeno '' JA
'' ponovo nađe u lice sa mučnim primitivnim situacijama. Gubitak kakve zaštite od
strepnje može da direktno dovede, kao i lišavanje uobičajenog instiktivnog
zadovoljenja, do stvaranja neuroze.
Budući da je nazavisnost koju dete ima mala, odraslih mogu da po svojoj
volji kod njega favorizuje ili prigušuju pojavu neuroze. Dete koje posećujući kakvu
modernu školu gde mu nije ništa silom nametnuto, ne uči ništa i provodi vreme da
posmatra druge i škraba, postaće '' inhibirano '' ako se podvrgne kakvom strožijem
školskom režimu. Kad se dete silom natera na neko zanimanje koje mu se ne dopada,
ono se istina može sa tim pomiriti, ali činjenica da nije bilo u mogućnostima da
izbegne nezadovoljstvu, primorava ga da traži druge izlaze ( echappatoire – izgovor,
bekstvo, vrdanje ). Sa druge strane, svaka inhibicija ili svaki izraženi simptom se
mogu modificirati pod uticajem kakve zaštite spolja. Majka, koju stanje njenog deteta
zabrinjava i čiji je ponos povređen, traži da ga zaštiti uklanjajući ga od mučnih
situacija u spoljnjem svetu. Time se njen stav približuje stavu fobičara prema svojim
nastupima strepnje. Ograničavajući slobodu akcije detetu majka mu omogućuje da
umakne od patnje, da joj se ukloni. Ovom zajedničkom naporu majke i deteta treba
bez sumlje zahvaliti na tako čestom pomanjkanju simptoma kod infantilnih neuroza.
U sličnom slučaju niko ne bi mogao da proceni važnost simptoma pre nego što dete
liši zaštite koju uživa
- 50 -
TREĆI DEO
PRIMERI DVA TIPA ODBRANE
GLAVA IX
INDETIFIKACIJA SA AGRESOROM
Uobičajeni načini odbrane sa realno lako otkrivaju sve dok ih '' JA '' u svojoj
borbi koristi odvojeno i protiv jedne određene opasnosti. Pronađete li negaciju, - tu
imate neku eksteriornu opasnost. Otkrijete li potiskivanje, - onda se '' JA '' brani od
instiktivnih eksitacija. Ali kad se ima posla sa inhibicijom i retrakcijom '' JA '', na
izgled vrlo sličan postupcima, uočavanjem razlike unutrašnjeg i spoljašnjeg sukoba
postaje već malo teže. A stvari se još više komplikuju kad se više postupaka odbrane
ispreplete ili ako se jedan jedini i isti mehanizam izvodi čas protiv spoljnjeg čas protiv
unutrašnjeg, - što je sasvim slučaj kod indentifikacije.
Identifikacija ustvari sudeluje u stvaranju '' Nad – JA '' i time igra jednu
važnu ulogu u potiskivanju instikata; ali u izvesnim prilikama, kao što ću to pokušati
da prikažem u sledećim stranicama, identifikacija u kombinacija sa ostalim
mehanizmima sačinjava jedno od najsnažnijih sredstava borbe protiv spoljnih objekata
generatora strepnje.
Auguste Aichhorne iznosi slučaj jednog učenika kojim je, kao član saveta za
opšte obrazovanje, imao prilike da se pozabavi. To dete je steklo naviku da pravi
grimase. Učitalj se žalio na anormalno ponašanje dečaka prema ukorima i pretnjama;
u sličnim prilikama je pravio takve grimase da je ceo razred zahvatao ludački smeh.
Po učitelju, takvo ponašanje bi se moglo objasniti samo na dva načina: ili se radi o
svesnom, namernom ismejavanju, ili o trikovima. Obaveštenja koja je školski učitelj
pružio, brzo su se potvrdila pošto su se za vreme konsultacija grimase ponovile. Ali
razgovor između Aichhrn – a, učitelja i deteta pruža objašnjenje ovoga stanja:
Aichhorne je posmatrajući pažljivo svoja dva sabednika, ustvari utvrdio da dečakove
grimase predstavljaju samo karikaturnu reprodukciu crta razdraženog učitelja. Dete,
prinuđeno da istrpi grdnje svoga učitelja, namerno ga imitira i time ugušuje svoju
strepnju. Od učiteljeve ljutosti on pravi svoja, sluša reči profesora usvajajući pritom,
iako toga nije svestan, njegove izraze ( misli se na izraz lica ). Grimase su ovde
( equivaut – jednake ) indentifikacija sa strahovanim objektom spolja.
Podsetimo se na slučaj devojčice koja magijom i vrdžbinama se trudi da
prebrodi svoje muke što ih joj želja za penisom stvara. Ona hotimice, namerno, koristi
mehanizam koji naš dečak upotrebljava nevoljno. Kod kuće se devojčica ne usuđuje
od fantoma da pređe kroz mračno pretsoblje; iznenada, ona usvaja jedan izgovor koji
joj dopušta da savlada svoj strah: prolazeći kroz pretsoblje devojčica se otada prepušta
svim vrstama neobičnih gestikulacija. Posle kratkog vremena ona triumfijalno svome
mlađem bratu otkriva tajnu svoje pobede nad strepnjom; '' Ne treba se bojati u
- 51 -
pretsoblju, igraj se samo kao da si ti sam taj fantom koji bi mogao da dođe ''.
Gestikulacija je dakle ovde isto identifikacija sa strahovanim objektom spolja.
Slučaj ovo dvoje dece nije originalan i predstavlja u stvarnosti samo način
jednog prirodnog i banalnog ponašanja primitivnog '' JA ''. Proučavanje prizivanja i
isterivanja đavola u toku religioznih ceremonija kod primitivaca nas je odavno sa tim
upoznalo. U velikom broju dečjih igara isto tako, ova metamorfoza siže – a u strašni
objekt izaziva promenu strpnje u prijatno osećanje sigurnosti, što dopušta da se pod
jednim novim uglom razmatrju igre u kojima sebi dete daje neku ulogu.
Međutim, fizičko imitiranje protivnika predstavlja asimilaciju samo jednog
dela od elemenata kakvog složenog strahujućeg čina. Posmatranje nam pokazuje da
takođe i ostali elementi mogu biti savladani.
Mali bolesnik od šest godina, o kome sam vać više puta govorila, primoran
je da ide kod zubara. Prvi put sve ide dobo budući da je postupak bio bezbolan; dete
trijumfuje i ruga se svim koji se plaše da idu kod zubara. Ali jednog lepog dana dečak
mi dolazi na seansu psihoanalize sa vrlo rđavim raspoloženjem. Zubar mu je zadao
bola, dete je nadureno i svet se stvarima iz sobe. Najpre je guma za brisanje žtvovana,
zahtev da mu je dam i, kad to odbijem, hvata se za perorez i njime reže veliko parče
kanapa koji mu sad nečem služi, već sasvim suprotno, secka ga na male komadiće. Na
kraju baca kanap i okreće se olovkama koje svojim perorezom beskrajno deljka,
lomeći im sva srca, ali nastavljajući da ih delje. Pogrešno bi bilo reći da se on '' igra
zubara '' pošto ne uzima ulogu. Ovde se dete ne identicira sa svojim agresorom nego
sa agresijom tog zadnjeg.
Isto dete je došlo da vidi posle jednog lakšeg nesretnog slučaja. U školi,
tokom jedne sportske igre, lupilo je svom težinom na ispruženu pesnicu profesora
gimnastike. Usnica mu krvari, on plače i pokušava da rukom sakrije ranu i suze.
Nastojim da ga umirim i utešim ali, napuštajući me, i dalje je u žalosnom stanju. Ipak
sledeći da vraća se obučen u vojnika i drži se uspravno sa šajkačom na glavi, sabljom
o bedrima i pištoljem u ruci. Uviđajuđi moje iznenađenje pred ovakvim preobražajem,
zadovoljava se da kaže: '' Hteo sam da budem obučen u vojnika da bi se igrao sa
tobom ''. Međutim, umesto da se igra, seda isvojoj majci piše pismo: '' Draga mama,
molim te, molim te, molim te, ne čekaj Uskrs da mi daš prorez koji si mi obećala ''. I
ovde opet ne dopušta da uljulja u cilju prebrodivanja strepnje izazvane predhodnog
dana, dete hoće da izigrava ličnost profesora sa kil se sudario. Ono što dete ovaj put
predstavlja nije ni alegorija toga istog profesora. Jasno je da su tu oružje i oprema, kao
virilni atribut, simbolizovali sanagu profesora, dopustili detetu da se indetifikuje sa
muškošću odraslih i da se time odbrani od narcističkih poniženja i stvarnih
neprijatnosti.
Svi ovi primeri ilustruju dobro poznatu činjenicu, dete introjektira nešto od
objekta strepnje, što mu dopušta da asimilira kakav skoro pridošli strepeći događaj.
Vidimo kako se mehanizmom identifikacije ili introjekcije kombinira jedna drugi
- 52 -
važan mehanizam. Igrajući ulogu agresora, dete se pretvara od onoga kome se preti u
onoga koji preti. U knjizi '' Izvan pristupa zadovoljstva '', ovaj prelaz sa pasivne na
aktivnu ulogu u cilju postizavanja asimulacije neprijatnih ili traumatičnih događaja
detinjstva je opisan do detalja: '' Kad vršio kakvu malu operaciju '' kaže Freud '' taj
mučni ogled biće svakako predmet kakve sledeće igre; ali ne treba neopaženo
popustiti dobitak u zadovoljstvu – prudošlog iz jednog drugog izvora. Prelazeći
izpasivnog incidenta u aktivnost igre, dete svom drugu u igri dodeljuje neprijatnu
ulogu koju je ono samo držalo u svetu se tako na ličnost toga zamenika ''. ( Cel. Del.
Knjiga VI, str. 203 ) Što je istina za igre, takođe je istina i za ostala ponašanja deteta.
Kod malog sa grimasama i kod male vračare mi neznamo šta može da se desi od
pretnji koje su to dvoje uzeli na svoj račun; ali u slučaju drugog dečaka, agresivnost,
pozamljena od zubara i profesora gimnastike, je bila upravljena protiv cele vasione.
Ovaj isti fenomen transformacije nas još više iznenađuje kad je strpnja
vezana ne za kakav prošli nego za budući događaj. Na drugom mestu samispričala
slučaj jednog dečaka koji je bio uobičajno da na vratima svog pasionata zvoni kao
besomučan. Čim bi se ova vrata otvorila, on bi žestoko napao služiteljku da je spora i
da ne obraća pažnju na zvonce. Između trnutaka kad zvoni i trenutaka kad počinje da
se ljuti, dečak je zahvaćen strahom od prekora koji bi; zbog zvonjave, mogli da mu
budu upućeni. Eto zašto grdi služiteljku pre nego što ona ima vrenena da se žali.
Žestina njegovih '' profilatičnih '' rekriminacija stoji u poziciji sa intenzivnošću
njegove strepnje. Napada samu ličnost od koje očekuje napad a ne kakav bilo koji
supstitut. Permutacija između napadača i napadnutog je, u ovom slučaju, išla do kraja.
Jenny Waldener, opisuje slučaj jednog od svojih malih pacijenata – starog
pet godina, daje nam frapantan primer iste vrste. ( Saopštenje Bečkom
psihoanalitičaru seminaru o tretmanu dece ). U trenutku kad analiza prilazi pitanju
mastrubacije i fanatizma koji je prate, dete, do tada stidljivo i inhabirano, najednom
postaje divljački agresivno. Njegova ponašanje, obično pasivno, se manja a njegove
ženstvene crte karaktea potpuno nestaju. U toku seansi, izigravajući besnog lava, baca
se na analizatora. Šeta se sa bičem u ruci i igra se bauka, tj. na stepenicama kod njega
i kod mene, pucka bičem i preti ljudima. Majka i baba se žale kako pokušava da ih
udari po licu. Uznemirenost majke dostiže vrhunac kada mu padne na pamet da se igra
kuhinjskim noževima. Analiza tada pokazuje da ova agresivna navala kod deteta
nimalo ne odgovara ukidanju njegovih instiktivnih inhibicija. Oslobođenje ovih
virilnih tendencija ostaje još vrlo daleko, ono pati samo od strepnje. Ustvari, pošto je
postalo svesno svojih prošlih i svežih seksualnih aktivnosti, pošto je učinilo
neophodno priznanje, dete se plaši da ne bude kažnjeno. Njegovo iskustvo mu je
pokazaloda se odrasli ljute kad se nešto slično radi: grde, šamaraju, bičuju, a može biti
čak i da vam se nešto odseče. Tako kad moj mali pacijent uzima aktivnu ulogu, kad
besni, zamahuje nožem ili bičem tu tad samo predstavlja kaznu od koje on strahuje i
koju preduhitruje. On je interiorizovao agresiju odraslih pred kojima se oseća krivim i
- 53 -
sad aktivnousmeruje svoju agresivnost protiv njih. Svaki put kada se u analizi pristupi
predmetima koje on smatra opasnim, ova se agresivnost povećava. Naposletku otkriva
svoje zabranjene misli i osećanja i, posle diskusije i interpretacije, dete ostavlja kod
analizatora svoj bič bauka koji je iznenada postao izlišan a koji inače nikada dotle nije
napuštao. Njegova grčevita želja za udaranjem izčezava u isto vreme kad i strah od
udarca. U ovoj '' indetifikaciji sa agresorom '' mi vidimo jedan dosta često posmatran
stadijum kod individuje u toku normalnog razvoja njenog '' Nad – JA ''. Indetifikujući
se sa pretnjom odraslih ova dva dečaka o kojima smo govorili su načinili odlučan
korak ka formaciji te moralne instance: oni su tako predupredili kritike drugog. Kad
neko dete ne prestaje da predupređuje, da introjektira osobine svojih vaspitača, kada
usvaja njihove osobenosti i njihova mišljenja, dete ted neprestano pruža, potreban
materijal za razvijanje svoga '' Nad – JA ''. Pa ipak, u to doba dete na shvata još vrlo
ozbiljno formaciju moralne instance. Predupređena kritika se nije zbog toga u isti mah
pretvorila u atokritiku. Kao što smo to mogli videti u gore pomenutim primerima,
takva kritika se odvija od prekorne aktivnosti deteta da bi se okrenula prema stranom
svetu. Zahvaljujući novom procesu odbrane, direktan napad usmeren protiv spoljnjeg
dolazi namesto identifikacije sa agresorom.
Jedan drugi kompleksniji primer će možda dopustiti da se bolje razume ovaj
novi postupak odbrane. Jedan dečak, dospevši na kuminantnu tačku svoga edipalnog
kompleksa, služi se mehanizmom koji smo opisali da bi savladao fiksiranje prema
majci. Dobri odnosi sa njom se remete nastupima gneva. Upuštajući se u sve vrste
optužbi među kojima – nerazumljiva činjenica, jedan isti stereotipni prekršaj se javlja
svaki put: žali se na majčinu radoznalost. Ovaj prvi korak u elaboratu njegovih
zabranjenih osećanja se lako interpretira; mali zamišlja da majka zna za njegove
libidinalne težnje i da te iste sa dubokim prezirom odbija. U svojim vlastitim
nastupima ljutine, dete reprodukuje taj prezir. Ali, suprotno od onog što se dešava kod
malog pacijenta Jenny Walder, žalbe ovog dečaka na majku nisu opšteg reda, on joj
zamera smo jednu, određenu stvar: radoznalost. Analiza pokazuje da ova radoznalost
nikako ne pripada instiktivnom životu majke već njegovom sopstvenom instiktivnom
životu. Ustvari, njegovi odnosima sa majkom, pulzija koju najteže savlađuje jeste
vojerizam. Izvrtanje uloga je ovde potpuno: on od majke uzima za sebe osećanje
prezira a njoj kao revanš dodeljuje svoju vlastitu radoznalost.
Jedna malada pacijetkinja u izvesnim fazama otpora neprestano zamera
svojoj analitičarki da je tajanstvena, žali se na njenu preteranu rezervisanost, saleće je
pitanjima o njenim ličnim podacima i pati što ne dobija nikakav odgovor. Zatim
prekori prestaju da bi našto kasnije ponovo analizira jedan stereotipan i, izgleda,
automatski način. I ovde opet ovaj proces sadrži dve faze: sa vremena na vreme, kao
posledica izvesne inhibicije koja je sprečava da govori, naša pacijetkinja svesno
popušta da otkrije izvesnu intimne činjenice. Postupajući tako ona savršeno zna da
krši osnovno pravilo analize i očekuje prekore analitičara. Te imaginarne prekore ona
- 54 -
tada introjektira i, usvajajući aktivnu ulogu, okreće ih protiv ličnosti analitičara. Kod
nje se faze agresivnosti tačno podudaraju sa fazama matizma. Kritika upućena
analitičaru otriva prestup za koji je ona sama kriva; krivica tajanstvenosti u stvarnosti
učinjena od pacijentkinje, dodeljena je psihoanalitičaru.
Jedna druga mlada pacijentkinja je perijodično podložna vrlo intezivnim
stanjima agresivnosti. Ona dosta podjednako deli to osećanje mržnje na mene, svoje
roditelje i druge ličnosti. Naročito se žali na dve stvari; najpre, ona u tim fazama uvek
ima utisak da joj se nešto krije, nešto što osim nje svi znaju, neku tajnu za kojom gori
od želje da je sazna. Drugo, ona se pokazuje gorko razočarana što konstatuje
nedostatke svih ličnosti koje je okružuju. Kao i u slučaju pacijetkinje koja, zato što
ona sma ćuti, zamera svojoj analitičarki da je tajanstvena, atomatski dešavaju u
perjodima kad se njeni fantazmi mastrubacije, za koje ne zna, trude da izbiju u svesno.
Kada osuđuje voljena bića, to je stroga što od njih očekuje prekore za svoju infantilnu
mastrubaciju. Indetifikujuci se sasvim sa ovim prekorom, ona ga okreće protiv,
spoljašnjeg sveta. Tajna koju svako od nje krije, to je tjna njene vlastite mastrubacije
koju ona krije od drugih kao i od same sebe. Njena agresivnost i ovde odgovara
agresivnosti drugih a '' tajna '' koju joj ne otkrivaju jeste odblesak njenog sopstvenog
potiskivanja.
Navedena tri primera nam pokazuju kako nastaju ova osobita faza evolucije
'' Nad – JA ''. Čak i pošto je spoljna kritika introjektirana, strah od sankcije i prestup
nisu još asocirani u duhu pacijenta. U samom trenutku kada se kitika predupređuje,
prestup je odgurnut u spoljašni svet, što navodi da se kaže kako se mehanizam
indentifikacija sa agresijom dopunjuje jednim drugim postupkom odbrane,
projekcijom krivice.
Neko '' JA '' koje se na ovaj osobit način razvija, činjenicom mehanizma
projekcije introjektira autoritete koji ga kritikuju i asimilira ih, stvarajući od njih svoje
'' Nad – JA ''. To isto '' JA '' postaje zatim sposobno da pokazuje netrpeljivo prema
spoljašnjem svetu pre nego što bude strogo prema sebi samom; dobro nauči da
raspoznaje ono što je za osudu ali mehanizam odbrane koristi protiv neprijatnosti
autokritike. Gnev koji u njemu izaziva grana dela drugog jeste neka vrsta predhodnika
i substituta svog vlastitog osećanja krivice. Gnušanje mu se automatski povećava
svaki put kada opažanje svoje lične krivice teži da se uveća. Ova faza evolucije '' Nad
– JA '' obrazuje jedu vrstu predhodnog stanja moralnosti. Istinska moralnost počinje
tek u trenutku kad predupređena kritika usvoji zahteve '' Nad – JA '' i kad se poklapa
sa percepcijom koju ima '' JA '' o ličnom prestupu. Od toga momenta se '' Nad – JA ''
ne okreće više prema spoljnem svetu nego prema unutrašnjem i netrepeljivost prema
drugom se ublažuje. Ali kad se ovo stanje jednom dostigne '' JA '' je primorano da trpi
jedno veće '' nezadovoljstvo '', ono koje samokritika i osećanje krivice izazivaju.
Može biti da izvesne osobe ne premeštaju nikada prelazno stanje stvaranje
njihovog '' Nad – JA ''. Može biti da nikada ne uspevaju da potpuno interioriziraju
- 55 -
proces; iako opažaju svoju vlastitu krivicu, oni ostju osobito agresivni prema spoljnem
svetu. U takvom slučaju se '' Nad – JA '' ponaša prema spoljnjem svetu sa tako malo
obzira kao '' Nad – JA '' melanholičara prema svome '' JA ''. Može bit da ovi zastoji u
formiranju '' Nad – JA '' ukazuju na zakržljale predispozicije za melanholična stanja.
'' Indetifikacija sa agresorom '' s jedne strane predstavlja predhonu fazu
različita '' Nad – JA '' a izgleda da sa druge strane obrazuje posredničku fazu
formiranju paranoičnih stanja. Ako mehanizam indetifikacije potseća na prvu fazu,
mehanizam projekcije se približuje drugoj fazi. Međutim, indetifikacija i projekcija
sačinjavaju normalne aktivnosti '' JA '', koje daju najrazličitije rezultate, već prema
materijalu na kome se primenjuje.
Naročita kmbinacija introjekcije i porojekcije, ovde nazvana '' idetifikacijom
sa agresorom '' može se smatrati normalnom samo ako '' JA '' to koristi jedino protiv
lica koji prema njemu imaju nekog autoriteta, tojest, samo u njegovim naporima da se
suprodstavi objektima strepnje.Ovaj mehanizam odbrane gubi od svoje inocuite
( normalnosti ? ) i dobija ptološki karakter kad se prenese u ljubavni život. Muž koji
projektira na ženu svoju vlastitu želju da je prevari, žestoko joj zamerajući nevernost
introjektira zamerke koje bi njegova žena mogla njemu da uputi i projektira na nju
jedan deo sopstvene instance '' Ono ''. ( Frojd; '' O nekoliko neurotičnih mehanizama u
ljubomori, paranoji i homoseksualnosti ''. Cel. Dela, knjiga V, strana 388 ). Ipak,
njegova namera nije u tome da se osigura protiv neke agresije spolja nego upravo
protiv propuštanja pozitivne libidinalne veze koja ga sjedinjuje sa tom ženom,
popuštanja izazvanog unutrašnjim silama. Prema tome i rezultat je takođe drugačiji:
umesto da zauzima stav agresivnosti prema bivšim agresorima spolja, ta vrsta
pacijenta se obavezno fiksira za svoju ženu i ova fiksacija uzima oblik projektirane
ljubomore.
Kad se ovaj isti mehanizam projekcije upotrebi protiv ljubavnih pulzija
homoseksualizma reda, onda se kombinuje još i sa drugim mehanizmima. Iskretanje u
suprotno, u ovom slučaju obrtanje ljubavi u mržnju, dovršava delo introjekcije i
projekcije i izaziva pojavu paranidnih delirijuma. U oba slučaja – odbrana od
ljubavnih pulzija, ili heteroseksualnih ili homoseksualnih projekcija nije slobodno
izabrana. Materjal kojim '' JA '' raspolaže mu diktira način biranja svih vlastitih
nesvesnih uzbuđenja, '' izbora koji odaje istorodna nesvesna uzbuđenja protivničke
strane ''.
Analiza indetifikacije sa agresorom nam ne pomže samo u utvrđivanju
teoriskih razlika između načina upotrebe raznih mehanizama odbrane, nego još i da u
analitčkom transferu diferenciramo nastupe agresivnosti od nastupa strepnje. U
slučaju kad analiza uspe da stvarane agresivne pulzije dovede u svest analiziranog,
ponovo izazvan afekat teži da se abreakcijom u transferu smanji. Ali u slučajevima
kada se agresivnost pacijenta javlja iz kritičnog stava koji nam on pripisuje, tad ta
agresivnost nije načeta ni revivisencijom ( reviviscence = ponovno oživljavanje ) niti
- 56 -
abreakcijom i povećava se sve dotle dok traje zabrana na nesvesna uzbuđenja – a koja
isčezava, kao kod dečaka koji je priznao mastrubaciju, tek kad se jednom razbije strah
od kazne i od '' Nad – JA ''.
- 57 -
GLAVA X
primoraju. Kao što se to čas dešava, ona u prvi mah odaje utisak nekoga koji je postao
sasvim nešto suprotno od onoga što je bio u detinjstvu, nekoga čije su želje bile
potisnute i u svesnom zamenjene reakcionalnim formacijama. ( Na primer, potreba za
dopadanjem zamenjena skromnošću, ponos zamenjen nedostatkom ambicija ).
Očekuje se da je njeno potiskivanje poteklo iz takve zabrane seksualne prirode koja se
je, počev od egzibicionističkih pulzija i želje za decom, proširila se na celokupnost
svog njenog instiktivnog života izvesni detalji njenog ponašanja međutim, demantuju
ovaj prvi utisak. Jedno podobnije ispovedanje njenog života pokazuje da se bivše
njene želje afirmiraju sa žestinom koja baca u zasenak potiskivanje. Njeno odbijanje
seksualnosti joj ne zabranjuje da se živo zainteresuje za ljubavni život svojih
prijateljica i kolega. Ona obožava da venčava ljude i prima mnoštvo ljubavnih
ispovesti. Njen nedostatak koketerije je nimalo ne sprečava da se pozabavi odevanjem
drugih. Ona nema dece ali za decu drugih ima mnogo ljubavi, koju ostalom odaje i
sam izbor profesije. Reklo bi se da joj mnogo stalo do toga da njene prijateljice nose
lepe haljine, budu obžavane i postanu majke. Na takav isti način je ona, uprkos
nedostacima arivizma, ambiciozna za ljude koje i voli i živo se interesuje njihovim
službenim uspesima. Stvarno, do trnutka analize, njena egzistencija ne sadrži skoro
nikakav značajniji događaj. Umesto da svoju energiju koristi u lične svrhe, ona je celu
stavlja u službu lica za koja se interesuje. Učestvuje u životu drugih umesto da doživi
svoju vlastitu egzistenciju.
Analiza njenih infantilnih veza ( odnosa = relation ) sa ocem i majkom nam
razjašnjava prirodu njenog unutrašnjeg preobražaja. Jedno prerano odricanje
instiktima je dovelo do formiranja jednog naročitog strogog '' Nad – JA '' i čini
nemogućim svako ostvarenje želja. Njena žudnja da ima penis, što izaziva izvesne
vrline fantazme ambicije, njene feminističke želje da ima decu i da se, gola ili
obučena, dopadne svom ocu, sve joj je to bilo zabranjeno a da pritom nije bilo
potiskivanja. Svaka od ovih pulzija je projektirana izdvojena na izvesne substitute.
Koketirija njenih prijateljica joj pruža priliku da im transferiše vlastitu koketeriju dok
njene libidinalne želje i fantazmi ambicije nalaze puta napolje. Kao što smo to već
mogli videti kod ostalih slučajeva, ona svoja zabranjena instiktivna uzbuđenja
projektira na drugog. Jedino usled kasnijeg prerađivanja se ovaj slučaj razlikuje od
ostlih predhodnih. Umesto da se udalji od svojih substituta, pacijentkinja se
identifikuje sa njima. Ona pokazuje prema njihovim željama jedno veliko razlikovanje
i oseća se vrlo bliska njima. Kod drugih vrlo dobro toleriše izvesne instinktivne
pulzije koje je njeno '' Nad – JA '' osuđivalo kad su se ticale vlastitog '' JA '' a svoje
instikte zadovoljava učestvujući u instiktivnom zadovoljenju svoga bližnjeg – što joj
dopuštaju mehanizmi projekcije i identifikacije. ( Videti takođe šta kaže Paul Federn
povodom '' identifikacije i simpatije '' ). Povučeni stav koji nalaže zabranu sopstvenih
instikata prestaje čim se radi o tome da se, pošto su projektirane na neku drugu ličnost,
te iste želje ostvare. Ustupanje svojih vlastitih instiktivnih pulzija drugima je obojena
- 59 -
egoizmom, ali napori učinjeni za zadovoljenje pulzija drugih imaju jedan stav koji
smo sasvim prisiljeni okvalifikujemo kao altruistički.
Ovim prenošenjem svojih sopstvenih želja na drugo karakteriše se celo
njeno ponašanje; taj način postupanja se primećuje još jasnije kada se analiziraju
beznačajniji događaji iz njenog života. U trinaestoj godini se, na primer, tajno
zaljubila u jednog prijatelja svoje sestre, starije a koja je nekada bila predmet njene
osobite ljubomore. Ona se pita da li je mladi čovek, sa svoje strane, ne voli više od te
sestre i uvek se nada da od njega dobije kakvo svedočanstvo ljubavi. Kao što sasvim
često biva, doživljuje razočarenje: mladi čovek dolazi jedne večeri iznenada i poziva
sestru naše pacijentkinje da izađe s njim. U analizi se jasno seća da je, pošto je jednom
efekat udarca minuo, najednom razvila grozničavu užurbanost u tome da sestru
pripremi da bude '' što lepša '' za taj izlazak. Čineći to, ona ponovo nalazi svoju
veselost i potpuno zaboravlja da će njenoj sestri a ne njoj pripasti sve zadovoljstvo.
Projektiranjem na protivnicu svoje vlastite želje da bude voljena i da se dopadne, ona
nalazi zadovoljenje u identifikaciji sa objektom zavisti.
Fenomen je analogan i kad se radi ne samo o ostvarenju nego i o odricanju.
Ona voli da hrani i mazi malu decu koju joj povere. Jednoga dana spazi jednu majku
kako odbija da se liši neke poslastice u korist svoga deteta. Ma kako da je obično
ravnodušna prema zadovoljstvima stola, ovo odbijanje je jako naljutilo, usvaja
razočaranje deteta kao što je nekada usvojila radost svoje sestre, ona se, bez sumnje, u
korist svoga bližnjeg odrekla prava da vidi ostvarenje svojih želja bez prepreka.
Ova zadnja crta karaktera se pojavljuje još jasnije u ponašanju jedne druge
pacijentkinje istog tipa. Mlada žena, koja sa svekrvom održava izvesne prijateljske
odnose, čudno reaguje na smrt svoje svekrve. Njoj, kao i ostalim ženama iz familije,
pripada da pristupi podeli pokojničinih haljina. Za razliku od ostalih rođaka, ona
dobija da prisvoji i najmanju stvarčicu za ličnu upotrebu. Ali zato bira jedan mantil da
ga pokloni siromašnoj rođaci. Kad je sestra pokojnice izrazila nameru da zadrži perle
od mantila u pitanju, naša mlada žena, dotle tako ravnodušna, iako nezainteresovana
na jednom se razboli; okreće svu svoju, obično inhibiranu, agresivnost protiv tetke i
na kraju pobeđuje; njena štićenica će imati poklon koji joj je ona odredila. Analiza
ovog događaja pokazuje da su izvesna osećanja krivice sprečili mladu ženu da zadrži
nešto što je pripadalo njenoj svekrvi. Haljine simbolizuju za nju ostvarenje jedne
želje: da pored svekra zauzme mesto pokojnice. Zato se ona odriče i prenosi na svoju
rođaku želju da '' nasledi svoju svekrvu ''. Pošto se jednom ovaj čin ostvario, ona
žestoko oseća želju i depresiju i postaje sposobna da nametne svoju volju što joj se za
nju samu nikad nije desilo. '' Nad - JA '', nemilosrdno kad se radi o kakvoj instiktivnoj
pulziji mlade žene, pristaje na tu istu želju čim se ona odvoji od '' JA ''. Obično
reprimirano agresivno ponašanje se iznenada slaže sa '' JA '' – kad se radi o
zadovoljenju želje drugoga.
- 60 -
kod same pacijentkinje ta ista želja bila odstranjena kao incest. U većini slučajeva lice
koje služi kao supstitut je bilo lice kome se nekada zavidelo. Učiteljica altruista iz
mog prvog primera transferiše na prijatelje svoje fantazme ambicije a na prijateljice
svoje libidinalne želje. U njenoj naklonosti prijatelji zamenjuje oca i starijeg brata čiji
je penis priželjkivala a prijateljice predstavljaju lepu stranu čija je lepota u doba
adolescentnosti izazvala kod naše pacijentkinje transformaciju želje za penisom u
ljubomoru. Ona oseća da su njene ambicije osporene činjenicom da je žena i smatra
sebe nedovoljno lepom da se dopadne muškarcu. Razočarana, svoje želje tad prenosi
na lica koja su od nje bolje osposobljena da te želje ostvare. Njeni prijatelji muškarci
treba da u svojim profesijama postignu uspehe koje ona sama nije mogla da dobije;
devojke, fizički zgodnije, treba da uspevaju u ljubavi. Altruistička cesija joj je
sredstvo da pobedi svoje narcističko mučenje.
Često se međutim dešava da ova cesija u korist nekog sposobnijeg lica od
sebe ( za ostvarenje kakve instiktivne želje ) determiše odnose jedne mlade devojke sa
čovekom koga je izabrala da je predstavlja, - i to na štetu svakog istinskog
objektivnog opštenja. Sklapajući tako sa tim čovekom '' altruističke '' odnose, devojka
zahteva od njega da ostvari planove koji njega ženstvenost ( misli ona ) njoj
zabranjene da izvrši; ona, na primer, želi da on studira nešto umesto nje, da izabere
ovu ili onu profesiju, da postane bogat ili slavan,itd. U sličnim slučajevima se
egoizam i altruizam kombinuju na hiljade raznih načina. Mi svi znamo za roditelje,
altruiste i egoiste u isti mah, koji svojoj deci određuju planove za život a o kojima su
oni sami nekada sanjali da ih ostvare. Onda se desi kao da se roditelji nadaju da se
posluže svojim detetom, za koje veruju da je obdarenije od njih, da njime postignu
ono što oni sami nisu mogli. Možda se čak i često altruistički odnosi majke sa sinom
zasnivaju velikim delom na tom određivanju želja jednom sposobnije biću da te želje
ostvare. I stvarno, uspeh nekog čoveka na široko nadoknađuje sva odricanja koja ženi
iz njegove porodice čine prema njihovim vlastitim ambicijama.
Najlepši i najpotpuniji primer sličnog prenosa sposobnijem licu se nalaze u
Siranu od Edmon Rostana. Junak ovog komada je istorijska ličnost iz sedamnaestog
veka, francuski plemić, pesnik, gardijski oficir, poznat posvom duhu i hrabrosti ali
čija neobičajna ružnoća njegovog nazalnog produžetka smeta da se dopadne ženama.
On se zaljubljuje u svoju lepu rođaku Roksanu ali, svestan svoje lične ružnoće, odmah
se odriče svake nade da mu se odgovori istim načinom. Umesto da protiv rivala koristi
svoj strašni talenat kavgadžije, on prenosi sve svoje ljubavne težnje na čoveka lepšeg
od sebe. Jednom već angažovan na putu tog odricanja, svu svoju snagu, hrabrost i duh
Sirano stavlja u službu tog srećnog čoveka rivala i čini sve što može da mu pomogne
u ostvarenju njegovih želja. Najviša tačka drame je ponoćna scena pod balkonom žene
voljene od obojice: Sirano šapuće svom rivalu reči kojima će moći da je osvoji, zatim
zahvaljujući tišini uzima sam reč i, u vatri svojih izjava, zaboravlja da dragan nije on.
Svoju žrtvu shvata tek u trenutku kada se Kristijan, pošto je Roksanu dirnuo u srce,
- 62 -
prebacije preko balkona i uzima mladu ženu u zagrljaj. Sve težnje privržen svom
rivalu, Sirano ga za vreme bitke štiti radije nego samog sebe. Pošto mu je smrt
oduzela supstitut, on se i dalje odriče ljubavi Roksane, kao da se radi o nekoj
zabranjenoj stvari. Opisujući nam '' altruizam '' Sirana, pisac nam je ispričao više od
jedne neobične ljubavne avanture, pokazao nam je paralelu koju je utvrdio između
Siranovog ljubavnog života i Siranove sudbine pesnika. Isto kao što je Kristijan
pomoću Siranovih pisama i pesama uspeo da zadobije ljubav Roksane, tako su izvesni
pisci isto, kao Korinej, Moljer i Svift, i Siranovih nepoznatih dela uzimali čitave
scene, povećavajući na taj način svoje vlastite veličine. Sirano iz drame prihvata tu
sudbinu. Kristijanu, lepšem, kao i Molijeru, genijalnijem, on daje svoje reči.
Neusavršenosti, za koje misli da mu onemogućavaju svaki uspeh, gone ga na to da
uvažava one koji su sposobniji od njega za ostvarivanje njegovih vlastitih fantazama
želja.
Kao zaključak, proučimo još ukratko ovu altruističku cesiju sa jedne druge
tačke gledišta, tj., u njenim odnosima sa strahom od smrti. Svaka osoba koja na
drugog široko projektira svoje instiktivne pulzije, prestaje da oseća taj strah i, čak u
trenutku same opasnosti, njeno '' JA '' se više ne brine za vlastiti život. Naprotiv, oseća
više brige i zebnje za život voljenih bića. Posmatranja ukazuju na to da ove osobe, čija
mu je bezbednost tako važna, jesu lica na koje je preneo svoje intiktivne želje. Tako
mlada učiteljica, o kojoj smo ranije govorili, preterano drhti za svoje prijateljice svaki
put kad su te iste trudne ili pri porođaju. U Siranu od Beržeraka, junak više pridaje
važnosti Kristijanovoj bezbednosti nego svojoj. Izvesno je da se u ovom slučaju ne
radi o potisnutom rivalitetu koji se ponovo pojavljuje pod formom pobeđenih želja
smrti. Analiza prisustva i odsustva ovih vrsta straha pre pokazuje da je individui stalo
do života samo u tolikoj meri u koliko joj on nudi mogućnosti da zadovolji svoje
pulzije. A kada su pulzije stransferne s nekog drugog, onda život tog drugog, a ne
pacijentov, postaje vrlo dragocen. Uništenje ličnosti supstituta znači isto ( što se desilo
Siranu sa Kristijanom ) kao i uništenje svih njegovih nadanja.
Posle svoje analize naša mlada učiteljica, nešto bolesna, ipak otkriva prvi
put da joj je pomisao na smrt neprijatna. Na svoje veliko iznenađenje, žarko želi da
dugo živi da bi udesila svoj novi stan i da položi jedan ispit koji će joj dopustiti da
popravi svoje prilike. Stan i ispit predstavljaju istinu u sublimiranom obliku,
ostvarenje izvesnih instiktivnih želja, koji joj je analiza dopustila da ponovo
uspotstavi u svom vlastitom životu.
Uslovi uspostavljanja neke altruističke cesije i cesije koje determinišu
homoseksualnost predstavljaju jednu očiglednu sličnost. Homoseksualac takođe
transferiše svoju jaku želju za materinskom ljubavlju na mlađeg brata kome je nekad
zavideo. On zatim daje zadovoljenje svojim prohtevima usvajajući materinski stav, što
mu dopušta da na, u isti mah aktivan i pasivan način, uživa u odnosima između majke
i sina. Nije međutim lako odrediti ulogu ovog procesa u altruističkim procesima koje
- 63 -
smo upravo opisali. Ovaj mehanizam je trebalo da Siranu, kao i mladoj učiteljici,
pruži izvesno zadovoljenje čak i pre nego mogu uživati u uspehu njihovih delegata
zanos dara pruženje pomoći koji oni osećaju pokazuje da je cesija sama po sebi jedan
prijatan istiktivan proces. Kao i u indentifikaciji sa agresorom, oni prelaze iz
pasivnosti u aktivnost, i narcističko poniženje se kompenzira povećanjem osećanja
moći, pošto ličnost ( pacijent ) usvaja ulogu dobročinitelja. Tako je pasivno
prihvaćeno odricanje uravnoteženom datom srećom drugome.
Upitajmo se da li stvarno postoje altruistički odnosi gde lično zadovoljenje
ne igra nikakvu ulogu, čak ni pred prerušenim izgledom, sublimirano. Ono što je u
svakom slučaju sigurno jeste to da projekcija i indentifikacija ne sačinjavaju jedne
stavove altruističke pojeve. Razni oblici mazohizma, na primer, nude jednu laku stazu
koja ide istom cilju.
- 64 -
ČETVRTI DEO
MEHANIZMI ODBRANE
IZAZVANI STRAHOM OD SUVIŠE SNAŽNIH INSTIKATA
GLAVA IX
JA '', ali ona međutim sačinjava prvog prethodnika. Stvarna strepnja unapred priprema
na štetu koje bi spoljnji svet mogao da nanese detetu; ona je jedna vrsta preliminarnog
nezadovoljstva koje određuje ponašanje '' JA '' bilo da kazna postane efektivna ili ne.
Sa jedne strane, stvarna strepnja je utolko jača ukolko se okolina deteta pokaže
opasnijim i strožijom; sa druge strane, mi znamo da se stvarna strepnja pojačava
okretanjem instiktivnog procesa protiv sebe, da je često udružena sa strepećim
fantazmima i da ona ne vodi nikakvog računa o modifikacijama stvarnosti. Tako njena
veza sa tom stvarnošću postaje sve labavije. Izvesno je da u duhu mladog deteta
moćni zahtevi stupaju u borbu protiv intezivne stvarne strepnje i simptomi infaltilne
neuroze sačinjavaju pokušaj da se taj sukob likvidira. Kojoj naučnoj disciplini pripada
onda proučavanje i opis ovih unutrašnjih borbi? To je jedno vrlo sporno pitanje:
izvesni pretenduju da ih integrišu pedagogiji dok mi znamo da oni čine deo nauke o
neurozama.
Situacija infaltilnog '' JA '' ima još jedno naročito svojstvo koje se dalje neće
pojaviti. Kasnije, u svakoj situaciji odbrane, postojaće dva protivnika, - pulzija prema
jednom više ili manje okrutnom '' JA '' sa kim ona treba da se sporazume. Kod deteta
se, naprotiv, i samog sukoba rađa '' JA ''. Instance '' JA '', koja će morati tokom celog
života da se suprotstavlja instiktima, formira se u ovom ranom razdoblju pod
istovremenim presijama instiktivnih zahteva '' Onog '' sa jedne strane, i spolja
izazvane stvorene strepnje sa druge strane. Za '' JA '' se može reći da je '' skrojeno po
meri '' ( Ultra moderna pedagogija teži sada da za decu takođe fazonira '' po meri '' i
spoljnji svet ), tj., skrojeno na način da uspostavi ravnotežu između ove dve sile;
navala instikata i pritisaka spoljnjeg sveta. U našim očima prvi infaltilni period se
završava kada je ovaj deo formiranja '' JA '' dostigao jedan izvestan stadijum. '' JA '' se
odlučilo kakve će položaje zauzeti u svojoj borbi protiv '' Onog '', '' JA '' je uspostavilo
izvestan odnos između instiktivnog uživanja, a tako postignuta ravnoteža mu dopušta
da ukloni naročite sukobe. Naviknuto da podnese jedan izvestan razmak u ostvarenju
svojih želja, '' JA '', u svojim metodama odbrane više voli one koji ostaju pod znakom
stvarne strepnje. Reklo bi se da je uspostavljen jedan modus između '' JA '' i '' Onog ''
a na koji oba pristaju.
Kroz nekoliko godina situacija se modificira; period latencije sa svojim
fiziološki uslovljenim smatranjem instiktivnih snaga pruža instanci '' JA '' jedan
predah. U svojoj odbrandbenoj borbi '' JA '' ima tada vremena da se posveti ostalim
zadacima i da poveća svoja znanja i svoje sposobnosti, postajući tako pripravnije da se
bori sa spoljnjim svetom, pred kojim nije više ni tako slabo niti tako potčinjeno.
Između ostalog, ovaj svet u njegovim očima ne izgleda tako jak. Malo po malo, u meri
u kojoj uspe da likvidira svoju edipalnu situaciju, '' JA '' modificira svoj stav prema
spoljašnjim objektima. Dete ne zavisi više tako potpuno od svojih roditelja i
indetifikacija se sve više i više zamenjuje objektivnom ljubavlju. Ono što su roditelji i
vaspirači usadili ( inculquer = ubaciti, nakalemiti, pridodati ) detetu, svoje želje, volje,
- 68 -
Nema teksta
- 69 -
GLAVA XII
Što se tiče proučavanja '' Onog '', mi nikada nismo u psihoanalizi prestajali
da pridajemo veliku važnost razdobljima života u kojima se dešavaju navale libida.
Želje, fantazmi, instiktuelni procesi koji bi u drugim momentima prošli nezapaženi ili
ostali nesvesni, izbijaju tada u svesno zahvljujući nihovoj povećanoj izgradnji,
savladajući, tamo gde je to potrebno, prepreke koje im je suprodstavilo potiskivanje i
postaju, počev od svoje pojave, pristupačni posmatraču.
Pa ipak, zanimljivost koju nude ova razdoblja libidinalnih navala nije ništa
manja i kd se radi o proučavanju instance '' JA ''. Kao što smo to mogli da vidimo,
intezifikacija instiktualnih pulzija u tim momentima ima za efekat primoravanje osobe
da udvojin napore za savlađivanje svojih instikata. Izvesne opšte tendecije jedva
primetne u perodima instiktivnog zatišja, postaju tada vidljivije a mehanizmi instance
'' JA '', već sasvim naznačeni u epohi latencije i odraslom dobu, poneki put toliko
preteravaju u pubertetu da izazovu morbidnu deformaciju karaktera. Od raznih mera
koje usvaja '' JA '' nasuprot instiktualnom životu, naročito dve mogu, pojačavajući se,
da frapiraju posmatrača činjenicom svoje nove moći koje isto tako dopuštaju
razumevanje pojedinih osobenosti perioda seksualnog sazrevanja: to su asketizam i
intelektualizam adolescenta.
PUBERTETSKI ASKETIZAM – Adolescent čak i u trenutku kada je
najpristupačniji akscenima instikata i irupcijama '' Onog '', kao i ostalim, na izgled
kontradiktornim fenomenima, često oseća jednu veliku mržnju prema instiktima. Ovo
neprijatejstvo premaša u intezivnosti sve što mi obično primećujemo u potiskivanjima
kod normalnih uslova ili u manje ili u više ozbiljnjim neurozama. Ova odvratnost nas,
kako svojim pojavama tako i obimom, ne podseća toliko na sasvim markantne
neurotične simptome koliko na asketizam izvesnih verskih fanatika. U neurozama mi
konstatujemo da je odbacivanje neke pulzije potiskivanjem uvek povezano sa
prirodom ili kvalitetom te pulzije. Tako histerik potiskuje genitalne pulzije udružene
sa objektalnim željama edipalnog svojstva ali prema ostalim instiktualnim željama
pokazuje kao na primer oralnim i agresivnim pulzijama, izvesnu toleranciju.
Opsesivni potiskuje sadistično – analne želje koje su se, činjenicom agresije, postarale
za njegovu seksualnost, ali osoba dopušta na primer oralne satisfakcije i ne pokazuje
nikakvo osobito nepoverenje prema pojedinim egzibionističkim zadovoljstvima kada
ona nisu direktno udružena sa žarištem njene neuroze. Kod melanholika su opet oralne
tendencije odbačene dok kod fobičara ista sudbina očekuje pulzije udruženja sa
katracionim kompleksom. Ali ni u jednom slučaju odbacivanje pulzija nije prepušteno
slučaju i u toku analize je uvek moguće otkriti dobro utvrđenu vezu između kvaliteta
potisnute pulzije i motiva koju je pacijnt imao da tu pulziju odbaci iz svesti.
- 70 -
ili povučenom životu. Oni diskutuju o pitanjima univerzalnog značaja, takvim kao što
su religija ili slobodne mislioštvo, različitim političkim režimima, o revoluciji ili
pokoravanju nekoj vlasti, ili o prijateljstvu u svim njegovim oblicima. Kada nam se
neki put desi da u analizi čujemo vernu priču razgovora ovih mladih ili da pročitamo /
kao što su to činili mnogi od posmatrača ovog perioda života / njihove intimne
dnevnike i pribeleške nismo frapirani samo obimom i nezavisnošću njihovog duha,
nego smo isto tako iznenađeni njihovom humanom simpatijom, njihovim
razumevanjem, njihovom jasnom superiornošću, a nekada i mudrošću, sa kojom
tretiraju najteže probleme.
Naše mišljenje su ubrzo promeni kada, umesto da proučavamo intelektualne
operacije adolescenta, počnemo da isputujemo kako se one integrišu u sam njegov
život. Tada ćemo sa čuđenjem otkriti da sva njegova lepa mentalna aktivnost nema
nimalo odjeka u njegovom stvarnom realnom ophođenju. Široko razumevajuća
simpatija prema drugome kojom se razmeće nimalo ga ne sprečava da bude grub
prema svojo okolini. Njegovo visoko shvatanje o ljubavi i o dužnostima koje
pripadaju zaljubljenjima ne smatraju ni njegovu nevernost niti istrajnost da se upušta u
svoje promenljive i lake ljubavi. Sasvim zainteresovan, često mnogo više nego što će
biti kasnije, društvenim pitanjima, on nije ništa bolje priviknut na život u društvu.
Različitost njegovih interesovanja ne sprečava adolescenta da se sav koncentriše na
jednu jedinu tačku: Prezauzetost o svojoj sopstvenoj ličnosti.
Proučavajući u toku analize sve ove intelektualne aktivnosti, mi dolazimo do
konstatacije da se tu ne radi o intelektualnosti u pravom smislu reči. Kad adolescent
razmišlja o raznim ljubavnim situacijama ili izboru profesije, kroz ta razmišljanja on
nimalo ne traži uputstva za svoja delovanja na način jednog odraslog ili kao dečak
koji, u punom periodu latencije, proučava neki motor koji rastavlja da bi ga kasnije
ponovo sastavio; izgleda da intelektualnost adolescentu pruža samo materijal za
sanjarenje; čak i ambiciozni fanatizmi nisu usmereni da budu prenešeni u stvarnosti.
Kad adolescent sanjari da postane osvajač, istovremeno se ne smatra obaveznim da
bude hrabar i postojan u stvarnom životu; meditiranje / razmišljanje /, mentalno
preživljavanje i diskusije su naravno dovoljne da ga zadovolje a njegovo ponašanje,
determinisano ostalim faktorima, nije obavezno pod uticajem ovih intelektualnih
egzercira / vežbi – exercice /.
Još jedna stvar nas iznenađuje pri proučavanju intelektualnih procesa kod
adolescenta: pažljivo posmatranje ukazuje da mladića najviše interesuju predmeti koji
su nekada izazvali sukobe među jegovim psihičkim instancama. Još jednom se opet
radi bilo o integraciji instiktivnih elemenata u celokupnosti života, bilo o uvežbavanju
seksualnosti ili njenom odricanju, bilo o slobodi i njenim granicama, o pobuni protiv
autoriteta ili o potčinjavanju. Mogli smo da vidimo kako asketizam – sa zabranom
koju stavlja na pulzije daje sasvim adolescentnu što on od njega očekuje i, pošto ga
opasnost sa svih strana vreba, kako je isti adolescent primoran da se snabde
- 74 -
podrže ovaj rascep između '' JA '' i '' Onog '' i da obezbede jednu novu organizaciju
instance '' JA ''. Asketizam postavlja sebi zadatak da koči '' Ono '' pomoću jedinstvenih
zabrana. Intelektualizam služi međutim da usko poveže pulzione procese sa
sadržajima predstava, u cilju da ih učini pristupačnijim u svesti, samim tim, da ih
kontoliše.
Ipak, kad dođe do iznenadne rasplamsalosti libide, osoba se vraća na
primitivni stadijum strepnje pred snagom pulzija, što redovno ima odbijajuće povratno
dejstvo na ostale pulzione procese i na aktivnosti '' JA ''. U sledećim stranicama ja ću
se držati proučavanja dva glavna fenomena / između tolkih koje pruža pubertet / i
postaraću se da otkrijem veze koje ih spajaju sa ovom regresijom instance '' JA ''.
U životu svakoga adolescenta najvidnije su one pojave koje se tiču
objektalnih odnosa. Sukob između dve antagonističke tendencije tu postaje
najočigledniji. Izazvano opštom odvratnošću prema pulzijama, potiskivanje se, kao
što smo to mogli videti, najpre obično okomi na incestuozne fanatizme predpuberteta.
Najpoverenije instance '' JA '' i njen asketizam su na prvom mestu usmereni na nežne
odnose koje je dete sklopilo. Adolescent traži tad način da se izoluje i postže da u
svojoj porodici živi kao među strancima. Sa druge strane, odvratnost kojom ga
inspirišu instikti ne širi se samo na njegove objektivne veze nego takođe i na njegove
odnose sa instancom '' Nad – JA ''. Ukoliko je instanca '' Nad – JA '' u ovom razdoblju
još ostala opsednuta libidom koji proizlazi iz odnosa sa roditeljima, utoliko se i sama
instanca '' Nad – JA '' smatra za incestuozni objekt od koga se treba čuvati i koja
postaje zatim žrtva asketizma. '' JA '' se takođe odvaja od '' Nad – JA ''. Ovo delimično
potiskivanje instance '' Nad – JA '', ovo odvajanje od izvesnih njenih sadržaja, utiču da
mlada osoba oseti jednu od najozbiljnijih neugodnosti. Razgrađivanje veza između ''
JA '' i '' Nad – JA '' povlači sa sobom povećanje pulzione opasnosti, osoba teži da
postane asocijalna. Ustvari, pre ovog poremećaja su moralne strepnje i osećanje
krivice / proistekle iz veza '' JA '' i '' Nad – JA '' / bile najsigurniji saveznici instance ''
JA '' u njenom sukobu sa pulzijama. Uostalom, u početku puberteta se često primećuje
jedna jasna ili prolazna nadogradnja svih sadržaja instanci '' Nad – JA '' i to je bez
sumnje onaj proces kojim se objašnjava tobožji '' idealizam '' adolescenta. Šta će se tad
desiti? Asketizam, sam izazvan povećanom pulzijom opasnošću, kida veze '' JA '' sa ''
Nad – JA '' i čini se tako neefikasnim mere odbrane koje su proistikle iz straha od ''
Nad – JA ''. Rezultat toga je da se instanca '' JA '' nađe još jače odgurnuta od staanja
čiste intelektualne strepnje i da, u tom slučaju, može koristiti primitivne mehanizme
odbrane, jedino moguće i svojstvene tom stanju.
Međutim, pribegavanju usamljenosti i udaljenje voljenih objekata nisu jedne
težnje koje se manifestuju u objektualnim odnosima adolescenta; brojne nove
privrženosti dolaze namesto potisnutih fiksiranja / fiksacija – fixation / i, poneki put se
adolescentodaje stranom prijateljstvu ili čak i velikoj ljubavi prema nekoj starijoj
osobi, od koje čini sebi volju ili model o koja je, razumljivo, substitut za ostavljena
- 77 -
rodbinska lica. Ova ljubavna osećanja su strasna, isključiva ali kratkotrajna. Izabrana
osoba može biti napuštena i brzo zaboravljena a da adolescent ni najmanje ne povede
računa o bolu koje tim može naneti. Voljena lica su brzo i potpuno zaboravljena;
jedino traje, do svojih najsitnijih detalja, samo forma ranjenih ljubavnih odnosa, koje
se u novim odnosima reprodukuje sa rigoroznom, tako reći, kompulzivnom tečnošću.
Pored ovog očiglednog nedostatka vernosti prema voljenim objektima, u
objektualnom odnosima adolescenta zapažamo još jednu posebnu osobenost; ustvari,
adolescent uopšte ne traži da u fizičkom smislu reči poseduje voljenu ličnost nego
želli, što je moguće više da se izjednači sa njom. Svakidašnje iskustvo nas uči koliko
je adolescent promenjljiv. Rukopis, izgovor, frizura, način oblačenja, navike svih vrsta
su tada, daleko više nego u ostalim razdobljima života, prilagodljive okolnostima.
Često je dovoljan jedan jedini pogled na adolescenta da nam pokaže kakav je stariji
prijatelj kome se tada divi. Njegova sposobnost da se menja može otići još dalje; on
nekada svoje shvatanje sveta, svoje religiozne i političke ideje podešava prema
mišljenjima trnutno voljene osobe; uprkos ovim čestim promenama, adolescent je
svaki put snažno i strašno ubeđen o ispravnosti ideja koje je usvojio sa toliko
oduševljenja. U tom pogledu on liči na vrstu pacijenta koje je Helena Deuts opisala u
jednom kliničkom radu o psihologiji odraslih neurotičara koji su na granici psihoze.
Ona ih je uvrstila u kategoriju nazvanom '' kao da '' / als ob'' – typus /. I stvarno, svaki
put kad sklapa nove objektualne veze adolescent postupa '' kao da '' živi svojim
sopstvenim životom, kao da izražava svoja vlastita osećanja, svoja sopstvena
mišljenja, svoje sopstvene poglede.
Analiza jedne mlade devojke nije dopustila da sa jednom osobitom jašnošću
posmatram mehanizam na kome se zasnivaju ovi procesi transformacije. U toku jedne
godine videla sam kako su se kod nje desile sve gore opisane promene. Ona je prenela
svoju ljubav sa izvesnih devojčica na izvesne dečake i sa dečaka na žene starije od
nje. Ne samo da joj je napuštena osoba postojala potpuno indiferentna nego je i svaki
put bila zahvaćena nekom, naročito srasnom odvratnošću, skoro bliskoj preziru, prema
toj osobi. Svaki slučajan ili neizbežan susret sa tom osobom izgledao joj skoro
nepodnošljiv. Posle jedne druge analize najzad smo razumeli da to manifestuje prema
starim prijateljima nisu njena sopstvena osećanja; pri svakoj promeni svog zanosa ona
se osećala obavezno da saobrazi svoje ponašanje prema ponašanju svojih novih
prijatelja, da usvoji njihove načine gledanja i sva njihova načine gledanja i sva njihova
mišljenja koja se odnose bilo na njen unutrašnji ilil spoljašnji život. Ona više nije
osećala svoje vlastite afekte već samo afekte svojih novih idola. Njena odvratnost
prema nekada voljenim ljudima nije bila zajsta njena; usvajajući iz simpatije,
shvatanja najnovijih prijatelja i manifestujući ljubomoru ona je zamišljala da tumači
osećanje koje taj novi prijatelj mora da oseća prema ranije od nje voljenim osobama.
Prezir koji je osećala premastarim prijateljima nije bio njen već prezir novog
prijatelja.
- 78 -
što je regredirao u svome '' JA ''. On izbegava ovu opasnost pokušavajući da se zakači
za spoljne objekte makar u tome uspevao samo putom narcizma, tj., jednom serijom
indentifikacija. Tako strasne veze adolescenta sačinjavaju pokušaje izlečenja, koji
inače, tu opet, potsećaju na početna stanja psihotičkih navala.
U stranicama koje su predhodile je sam tako često poredila posebne crte
priroda puberteta sa ozbiljnim patološkim pojavama i osećam se obaveznom –
nepretendujući na neko kompletno proučavanje da dodam jednu reč još o normalnosti
ili anormalnosti procesa koji se odvijaju u to doba života.
Utrđujući ulogu koju kvantitativne promene libidinalnog ulaganja igraju, mi
smo mogli da napravimo poređenje između puberteta i početnih stvaranja psihotičkih
kriza. Oba slučaja uvećano libidinalno ulaganje '' Onog '' izaziva s jedne strane
povećanje instiktuelne opasnosti a sa druge strane izaziva pojačanost svih vrsta
odbrandbenog napora. Psihoanaliza je uvek bila svesna da, postojanjem kvantitativnih
procesa, svaki perjod zivota u kome se libido povećava može ostati prolazna tačka
neuroza i psihoza.
Na drugom mestu, pubertet se može približiti psihotičkim navalama
činjenicom usvajanja primitivnih stavova odbrane pripisivanih strepnji koju '' JA ''
oseća pred snagom pulzija, pred strpnjom koja je starija od svih reanih ili moralnih
srepnji.
Utisak koji se stvara procesom puberteta, kreator normalnosti ili
nenormalnosti koju su u njemu, zavisi bez sumlje od predominacije u kliničkoj slici
jednog ili drugog od karaktera koji sam navela / a neki put ih ima i više /. '' Nad – JA ''
asketizma nam izgleda normalan sve dok njegov itelekt funkcioniše slobodno, dok
zadrzava jedan dovoljan broj objektalnih veza. To isto važi i za mladog čoveka koji
ima težnju da sve intelektualizira, kao za onoga koji prolazi sa jednog isključivog
prijateljstva na drugo. Ali, kad se u pulzionom asketizmu pretera, kada
intelektualizacija preti da priguši sve drugo mentalne aktivnosti, kada se veze sa
spoljnim svetom uspostavljaju samo na bazi promenjljivih identifikacija, pedagog ili
analitičar se teško može odlučiti šta u ponašanju jednog adolescenta čini deo
normalnog a šta patološkog razvija.
ZAKLJUČAK
Nema teksta.