Ekspresionizam 

je umjetnički pravac s početka XX. stoljeća razvijen u Njemačkoj, primarno u

književnosti (poeziji) i slikarstvu, ali natruhe istog mogle su se pronači i u glazbenoj umjetnosti.
Danas se izraz moze koristiti za svaki umjetnički rad u kojem je objektivna stvarnost pomaknuta ili
simbolički predstavljena da bi opisala unutrašnje stanje umjetnika. U francuskom jeziku
riječ expression,expresio znači izražaj, izraz.

Za razliku od impresionizma, koji je za cilj imao poticanje unutarnje emocije (impresija) preko
vanjskog podražaja (cilj je prikazati doživljaj trenutka), ekspresionizam za osnovni cilj ima iznijeti
unutarnje stanje autora, odnosno one emocije koje prožimaju samo njega i tako oblikuju njegovo
viđenje svijeta. Te su misli i emocije uglavnom bile pesimistične i katastrofične, nastale pod
utjecajem Prvog svjetskog rata, nemilosrgno i besmislenog klanja i otuđenja ljudi u predratnom,
ratnom i poratnom periodu. Ekspresionizam je prvi jasan krik modernoga čovjeka koji će, u
periodu kasnog modernizma dobiti svoje filozofsko uobličenje.

Današnja povijest umjesnosti i književnosti uglavnom razlikuje tri faze ekspresionizma. Prva faza
je predratni ili kozmički ekspresionizam u kojem se unutarnja ekspresija projicira prema
nećemu vanzemaljskom i/ili nebeskom te se čovjek pokušava izjednačiti s prirodnim kozmosom,
a rješenje problema vidi se i traži upravo u toj domeni. Ratni ekspresionizam obilježen je živim i
pretjerano grotesknim slikama unutarnjeg užasa proizašlog iz žrtava Prvog svjetskog rata. Slike
kakve se javljaju najčešće su grozne, ponekad i morbidne ili bolesne, a njihova temeljna svrha je
ilustriranje unutarnje emocije koja se protivi besmislenosti rata. Treća i posljednja faza naziva se
i poslijeratni ili socijalni ekspresionizam u kojem se tematika usmjerana prema čovjeku,
socijalnom aspektu i kritici otuđenog suvremenog društva, a glavni "likovi" najčešće su mali ljudi
čijim se sudbinama autori i bave.