Busenje

Prof. dr. sc. I.
Jüttner Preradović
RGNF – bilješke s predavanja iz Uvoda u geotehnologiju – Bušenje
1. BUŠENJE
Mjesto i vrijeme izrade prve bušotine nije zapisano u povijesti, ali poznato je da su Kinezi u
trećem stoljeću prije Krista pridobivali naftu iz bunara. Meñu prvima koristili su bušotine
izrañene mehaničkim metodama u industrijske svrhe. Do 1700 godine (A.D.) Kinezi su
iskopali preko 10 000 bušotina dubine veće od 500 metara za pridobivanje slane vode.
Zapisi iz Sjedinjenih Američkih Država počinju 1806. godine kad je izrañena prva bušotina
blizu Charlestona, za pridobivanje slane vode.
Prva bušotina za pridobivanje ugljikovodika izrañena je 1859. godine u SAD u blizini

mjesta Titusvillea, država Pensylvania. Bušotinu je izradio Edwin Laurentine Drake roñen
1819. godine u Greenvilleu, država New York. Bio je željeznički službenik, bez ikakove škole,
no stjecajem okolnosti na ribarenju upoznaje jednog od akcionara petrolejske kompanije
Penyilvania Rock Oil Company. Kako i sam postaje jednim od akcionara, dobiva zadatak
otići u grad Titusville, gdje se predstavlja kao pukovnik da bi izazvao veće poštovanje, pa je
tako je i u povijest ušao kao «Pukovnik Drake». U Titusvilleu upoznaje se s doktorom
Brewerom koji ga potiće na razmišljanje o mogućnosti pridobivanja većih količina nafte
kopanjem dubljih bunara pomoću željeznnih cijevi.
Na sjednici akcionarskog društva dolazo do svañe, jer ostali akcionari ne prihvaćaju njegov
način vañenja nafte, no ipak dobiva u zakup zemljište u Titusvilleu. Za uzvrat on će kompaniji
ustupiti osminu izvučene nafte po odreñenoj cijeni. Drakeova materijalna situacija se znatno
popravlja, povećava broj akcija i konačno postaje generalni direktor društva koje je nazvao
«Seucce Oil Co.».
Kupuje bušaće postrojenje koje se inaće rabilo za dobivanje soli, te zapoćinje prvo kopanje
bunara na malenom otočiću Oil Creek, milju udaljenom od Titusvillea. Njegovi radnici nad
bušotinom postavljaju drveno postolje, s kojeg, uz pomoć užeta namotanog na kolotur, buše
zemlju ukopavajući gore-dolje cijev od lijevanog željeza. Konstrukcija je visoka dvanaest i
široka četiri metra. Zemlju probija tek jedan metar na dan. Radovi su tekli polagano, a voda
sve više prodire u bušotinu. Drake ipak nastavlja s radovima i kad glavni financijer odustane
od daljih ulaganja.
Ujutro, 27. kolovoza 1859. godine Drake je čuo povike «Gospodine Drake sve je puno nafte».
Taj dan smatra se početkom moderne proizvodnje nafte, jer na dubini oko 23 metra Drake je
zamijetio svjetlucanje tamne telućine u bušotini.
Uzeo je uzorak i analizom je potvrñeno da je to nafta. Tako je prvi put nafta na industrijski
način pridobivena na površinu i istodobno, prvi put pronañeni su podzemni slojevi nafte.
Prof. dr. sc. I. Jüttner Preradović
Tako je Drake bez ikakva tehničkog znanja i naobrazbe, slaba zdravlja voñen samo
intuicijom, prvi u svijetu uveo željezne cijevi u zemlju, kroz koje će nafta izlaziti na površinu i
time postao preteča proizvoñača nafte.
Drake se naglo obogatio, ali je ubrzo i bankrotirao, napušta naftu i ubrzo u neuspjeloj
financijskoj transakciji gubi veliki dio novca. Ipak, pri kraju života primao je malu penziju od
države Pensylvynije.
Umro je 1880. godine teško bolestan i siromašan, pa je pokopan je u neobiliježenom grobu.
Ipak, kasnije mu je podignut nadgrobni spomenik blizu Titusvilla u Pennsylvaniji.
U Titusvilleu stoji veliki granitni spomenik na kome je urezana posveta «Zahvalnost Drakeu
od Nacije», dok je u tamošnjem muzeju izložena željezna cijev s urezanim datumom 27.
kolovoza. 1859. godine. žgaljić
Nova era u razvoju naftne industrije vezana je uz dogañaj koji je zauvijek izmjenio način na
koji su ljudi tragali za naftom, a dogodio se10. siječnja 1901. godine na polju Spindletop u
blizini mjesta Beaumonta u državi Texas, gdje je hrvat Antony F. Lukas otkrio najpoznatiji
izvor nafte u povijesti američke naftne industrije.
Ta bušotina izrañena je rotacionim načinom, primjenom hidrauličke rotirajuće bušilice s
neprekidnim ispiranjem, a nafta je pronañena na dubini od 1139 stopa (oko 340 metara).
Bušotina je proizvodila za to doba zapanjujuću količinu nafte oko 90 000 barela na dan
odnosno 12 000 tona.
Antun Lučić (captain Lukas), roñen je u Splitu 1855. godine, kao sin brodograditelja i
brodovlasnika. Osnovnu školu završava u Trstu, zatim u Grazu nastavlja školovanje na
Politehničkom institutu i 1878. godine završava Vojnopomorsku akademiju u Rijeci, gdje je
stekao čin poručnika korvete austrougarske mornarice
1879. godine odlazi u Sjedinjene AmeričkeDrržave i dobivši američko državljanstvo
1885.godine, mijenja ime u Anthony, Francis Lukas.
Izmeñu 1893. –1899. godine prihvaća mjesto u rudniku soli na području Luisiane i Teksasa,
gdje tražeći kamenu sol na istražnim bušotinama nailazi na izvore sumpora i nafte.
Tijekom 1899. godine javlja se na oglas geologa amatera Pattilla Higinsa u svezi s bušenjem
u Beaumontu.
Na području Big Hilla, blizu Beaumonta u Texasu 1900. godine počinje istraživanja. Do tada
bušaći su se služili tehnologijom udarnog bušenja i postrojenjima s užadima, dok Lukas uvodi
bušaća postrojenja s rotacijskim stolom što je novi tip bušaće opreme koji revolucionira
proces istraživanja nafte. Ta postrojenja bila su pogodnija za bušenje mekih formacija poput
solnih naslaga, solnih doma i čokova. Za ispiranje krhotina iz kanala bušotine primijenio je
glinenu isplaku.
Temeljem svojih dotadašnjih geoloških saznanja i zapažanja postavlja teoriju o mogućnosti

akumulacija nafte nad “solnim domama”, te svladavanjem teškoća izazvanih živim pijeskom
(otkrio je način kako ga zaustaviti), pronašao je naftu na dubini od 1139 stopa (oko 380 m).
10. siječnja 1901. godine. Lukasovi napori urodili su spektakularnim plodom, nafta je
suknula iz bušotine, razorila Lukasov toranj i nije se mogla zaustaviti deset dana.
Procijenjeno je, da je iz sloja izbaćeno više nafte od tadašnje sveukupne proizvodnje nafte u
svijetu. Nakon tog spektakularnog otkrića u Spindletopu slijedi još čitav niz otkrića diljem
Texasa i Meksika. Time je i započela nova era pronalaženja nafte rotacijskim sustavima
Kako je bio vrlo cijenjen stručnjak u američkim poslovnim krugovima, karijeru nastavlja kao
savjetnik u Rusiji, Rumunjskoj i SAD. Lukas je prvi sustavno pratio bušenje i ostavio opis
bušenih stijena, prvi je uporabio opremu za sladavanje erupcija na ušću bušotine, dao ocjenu
uzroka brzog iscrpljivanja ležišta i zalagao se za njihovo ekonomično iskorištavanje.
Bio je jedan od osnivaća i prvi predsjednik američke udruge naftnorudarskih inžinjera, pod
imenom «The Society of Petroleum Engineers», a takoñer bio je i član “American Institute of
Mining and Metallurgical Engineers”.
Umro je u svome domu u Washindtonu D.C. 2. rujna 1921. godine i pokopan je na groblju
Rock Creek.
Od 1936. godine Američki institut za rudarstvo i metalurgiju dodjeljuje "The Anthony F.
Lukas Gold Medal”- medalju s Lukasovim likom za izuzetna znanstvena dostignuća u
naftnom rudarstvu.
U Beaumontu postavljena je ploča na kojoj piše “ U deset sati i trideset minuta ujutro, 10.
siječnja 1901. godine, u Spindeltopu šiknuo je mlaz Anthony Lukasa, prvi veliki izvor nafte
na svijetu...”..
Prvi zapis o pojavama nafte u našim krajevima potjeće iz 16. stoljeća. U području
Meñimurja, kod mjesta Selnica, poznati su tragovi nafte već 1798. godine.ž
Počeci naftnog rudarstva u Hrvatskoj sežu u sredinu 19 stoljeća, kada je nafta ručno vañena
iz okana i bunara u Meñimurju i Moslavini.ž
Prva bušenja izvoñena su od 1884. do 1885. godine na području Peklenice u Meñimurju,
izrañene su tri bušotine, gdje je iz plićih bušotina dobivan bitumen uporabljen kao mazivo, a
iz najdublje od 350 metara i nafta. Radove je izvodio najpoznatiji istraživać u našim
krajevima poduzetnik Wilhelm Singer iz Beća.
U nedalekoj Selnici takoñer su izrañene četiri bušotine dubine od 52, 231, 274 i 280
metara.U razdoblju od 1901. do 1905. izrañena je 31 bušotina, dubine do 500 metara od
kojih je samo šest bilo negativno. Tako je na tzv. Singerovu polju na području Selnice
proizvedeno 4000 tona nafte, što je bila prva industrijske proizvodnja nafte na našem tlu.
1.1 BUŠENJE NA VELIKU DUBINU

Izrada dubokih bušotina, prvenstveno služi za pronalaženje i eksploataciju
ugljikovodika, meñutim, može služiti i u druge svrhe; istraživanje zemljišta pri
izvedbi grañevinskh objekata, izrada zdenaca, bunara i za razne tehničke potrebe.
Bitnih razlika izmeñu izrade plitkih bušotina od “200 m” i bušotina veće dubine
nema, već je pri izradama ovih drugih samo rijeć o sofisticiranijoj i kompliciranijoj
opremi te trajanju i obujmu radova.
Što je bušotina?
Bušotina je cilindrični otvor u zemljinoj kori izrañen pomoću mehaničkih ureñaja
bez prisutnosti čovjeka u njoj. Promjer takvog otvora je mnogo manji od njegove
duljine.kavedž.nediljka zdenko
Bušotina kao rudarski objekt ustvari predstavlja spoj izmeñu površine zemlje i ležišta
ugljikovodika koje se nalazi na odreñenoj dubini u podzemlju.
1.2 Postrojenja za bušenje

Postrojenja za bušenje već i po instaliranoj snazi predstavljaju složena industrijska
postrojenja. S povećanjem dubine bušenja postavljaju se sve veći zahtjevi u pogledu
konstrukcije postrojenja, što znači da se isti opremaju i sve jačim energetskim
ureñajima. Za što brže premještanje postrojenja za bušenje s jednog radilišta na drugo
i za skraćivanje vremena potrebnog za njihovo sklapanje i rasklapanje konstruirana su
lako pokretna postrojenja podijeljena u dvije skupine i to postrojenja na teretnim
vozilima (na kotačima ili gusjenicama) postrojenja na saonicama. Teško pokretna,
stacionarna postrojenja neizbježna su pri izradi bušotina velikih dubina.
Tablica 1.
Snaga potrebna za rotacijsko bušenje
Dubina bušenja (m) Instalirana snaga (KS)
300 600 80
450 900 120
600 1300 200
900 1500 320
1500 2300 350
2000 3000 800

3000 4900 1300
4000 6100 2000
Za rad u teško pristupačnim područjima konstruiraju se postrojenja sastavljena od

krupnih blokova koje je moguće prevoziti snažnim helikopterima.
Kako se ležišta nafte sve više traže u područjima ispod jezera, zaljeva i na otvorenom
moru, u takvim slučajevima bušaća postrojenja se postavljaju na šipovima, (piloti),
plovnim objektima, (teglenice) ili na platformama, često postavljenim daleko od obala
na otvorenom moru. Ipak, tehnologija izrade ovakvih bušotina ne razlikuje se od
uobičajene.
1.3 Metode bušenja

Prema načinu razrušavanja stijena postoje dvije temeljne metode bušenja:
• bušenje uz primjenu “užeta” (“cable tool”) ili udarno – perkusiono bušenje te
• bušenje rotacijom
1.3.1. Udarno ili perkusiono bušenje

Udarno ili perkusiono bušenje ima svoje porijeklo u Kini, gdje su prije 2000 godina
izrañivane bušotine pri traganju za soli ili vodom. Uz uporabu dlijeta od 100 do 200 kg
obješenog za ručno isprepleteno bambusovo uže koje se pokretalo drvenim njihalom,
izrañivane su bušotine promjera 150 milimetara do dubine 1200 metara.
Razrušavanje stijena postiže se udaranjem dlijeta koje slobodno pada s odreñene

visine, a nalik je na sjekač, tj. postupno-povratnim okomitim kretanjem kolone
bušaćih alatki u kanalu bušotine. Nakon svakog udarca dlijeto se zakreće za odreñeni
kut da bi se izradio cilindrični otvor.
Bušaće alatke sastoje se od slijedećih elemenata: dlijeto, udarna šipka, škare,
tuljac/vrtuljak za zakretanje alatki.
Sustav za bušenje udaranjem – sastoji se od:
• njihala, pokretanog koljenastom osovinom, koje alatkama osigurava okomito
postupno– povratno kretanje,
• ureñaja za postupno popuštanje alatki priključenih uz njihalo,
• te neophodnih pogonskih i prijenosnih ureñaja.
Krhotine razrušenih stijena odstranjuju se sustavom za njihovo iznošenje i to:

• povremeno pri udaranju o suho dno, ili
• neprekidno za sva bušenja s ispiranjem i ispuhivanjem.
Sustav za iznošenje krhotina probušenih stijena sastoji se od:
• dizalice s bubnjem i
• užetom prebačenim preko koloturnika na vrhu tornja.
Uz uže pričvršćena je tzv. “kašika” za izvlačenje mulja iz bušotine tj. cijev duga više
metara, promjera do 15 centimetara, koja je opremljena pri dnu zaklopcem.
Ako se primjenjuje ispiranje dna, alatke za bušenje moraju biti opremljene kanalima
za ispiranje.
Nedostaci ove metode izrade bušotina su polagano napredovanje, a neefikasno je za
veće dubine. Najdublja bušotina, izrañena udarnim načinom duboka je 537 m.
1.3.2. Rotacijsko bušenje

Sve do godine 1900. bušotine su izrañivane s “cable tool” opremom, dok se od 1901. godine
(bušotina “Spindletop”) do danas, sustav za bušenje rotacijom sustavno razvijao i
usavršavao
Rotacijsko bušenje je suvremeni način razrušavanja stijena okretanjem cijele kolone

čeličnih cijevi na čijem donjem kraju se nalazi dlijeto, koje se pod opterećenjem isto
tako okreće na dnu bušotine.
Bušaće postrojenje bez obzira na način rada sastoji se od:
• pogonskih ureñaja – pogonski motori – mehanička energija
• sustava za dizanje – izvlačenje i spuštanje bušačih alatki i zaštitnih cijevi
• sustav za bušenje i rotaciju, bušaćih alatki
• sustav za cirkulaciju i iznošenje krhotina probušenih stijena na površinu
• ureñaja za zaštitu od erupcije te
• pomoćne opreme.
Sustav za dizanje - služi za izvlačenje i spuštanje bušaćih alatki i zaštitnih cijevi, a

sastoji se od:
• tornja- koji je čelično-rešetkasta konstrukcija, postavljen iznad bušotine te
pomaže pomicanje šipki,
• dizalice - koja je opremljena bubnjem i užetom za dizanje,

• nepokretnog bloka koloturnika, smještenog na vrhu (kruni) tornja, i
• pokretnog koloturnika s kukom na koju se vješa kolona alatki.
Sustav za bušenje rotacijom – sastoji se od:

• rotacijskog stola, ili od površinskih ureñaja za okretanje alatki, te
• pripadajućih pogonskih i prijenosnih ureñaja.
Pogonski motori postavljeni su na površini, te preko transmisije pokreću rotacijski
stol koji dovodi u vrtnju kolonu bušaćih alatki, a koja se sastoji od:
• isplačne glave,
• radne šipke,
• kolone bušaćih i teških šipki,
• proširivača i
• dlijeta.
Rotacija se može postići i uronjenim motorima, to su

• turbinske ili električne bušilice smještene blizu dna bušotine neposredno iznad
dlijeta, te uvrštene u kolonu bušaćih alatki.
Turbinska bušilica je hidraulički motor (za vrijeme bušenja nalazi se izmeñu dlijeta i
teških šipki) u kojem se hidraulička energija protoka isplake pretvara u mehaničku
energiju okretanja osovine turbinske bušilice i dlijeta. nediljka
Elektrobušilica kao glavni pogonski element ima dugački cilindrični asinhroni

elektromotor do koga se električna energija s površine prenosi kablom kroz
unutrašnjost bušaćih alatki. Elektromotor je relativno malog promjera i hermetički
zatvoren da isplaka i čvrste čestice ne prodru u elektromotor.
Sustav bušaćih alatki sastoji se od:
• radne, bušaće i teške šipke te na donjem kraju,
• dlijeta ili krune.
Sustav za iznošenje krhotina

Cirkulacija isplake odvija se prolaskom kroz isplačnu glavu te kroz kolonu bušaćih
alatki do dna bušotine i kroz prstenasti prostor natrag na površinu zemlje.
Neprekidno iznošenje krhotina stijena iz bušotine odvija se stalnom cirkulacijom
posebnim fluidom «isplakom», ili plinom (zrakom), pod tlakom, posredstvom
isplačnih sisaljki ili kompresora.
Iznesene čvrste čestice iz bušotine na površinu odlaze u isplačne bazene na kojima se
nalaze vibracijska sita različitih veličina otvora, radi njihova odstranjivanja. Nakon
čišćenja i regeneracije isplake, ista se opet utiskuje kroz isplačnu glavu i bušaće alatke
u bušotinu. Površinski isplačni sustav sasoji se od: izljevne cijevi, vibracijskih sita,
isplačnih bazena, isplačne sisaljke, isplačne glave, radne šipke, te različitih ureñaja
kao hidrocikloni (desilteri i desanderi), ureñaj za stalno mjerenje gustoće isplake,
lijevak, spremnici za pripremu obrañivaća, taložnici itd.
Ureñaj za zaštitu od erupcije, sastoji se od tzv. preventera koji u slučaju prevelikog

tlaka u bušotini zatvara njezino ušće.
2. TEHNOLOŠKI PROCES BUŠENJA

Sam proces bušenja sastoji se, bez obzira na način bušenja od tri glavne i nekoliko
sporednih operacija.
Glavne operacije su:
• razrušavanje stijena, postiže se njihovim rezanjem, cijepanjem, drobljenjem ili
kombinacijom navedenih djelovanja.
• odstranjivanje krhotina probušenih stijena s dna bušotine, te
• učvršćivanje tj. zaštićivanje izrañenog kanala bušotine ugradnjom kolone
zaštitnih cijevi te njihovim cementiranjem,
Razrušavanje stijena pri bušenju udaranjem o suho dno izmjenično se razrušava

stijena i odstranjuju krhotine s dna bušotine.
Opće pravilo je: što tvrña stijena - veći broj udaraca i manja dužina koraka dlijeta i
obratno.
Pri udarnom bušenju uz ispiranje dna, kao i pri svim rotacijskim načinima, operacije
razrušavanja stijena i njihovo odstranjivanje s dna bušotine, vremenski se poklapaju,
tj. stijene se razrušavaju uz stalno ispiranje ili ispuhivanje dna.
Razrušavanje stijena rotacijom posljedica je složenog djelovanja tlaka na dlijeto koje

je u neprekidnom kontaktu s radnom površinom tj. s dnom bušotine, zatim njegovo
istodobno okretanje uz aktivno sudjelovanje fluida (kapljivog ili plinovitog sredstva)
koje služi za iznošenje krhotina stijena iz bušotine. Proces se odvija kontinuirano.
Suvremena rotacijska bušaća postrojenja veoma su elastična, jer se alatke za
razrušavanje opterećuju vrlo velikim tlakom.
Alatke za razrušavanje stijena dijele se prema namjeni na:

• dlijeta, kojima se stijena razrušava u punom presjeku oblika kruga, - kod udarnog
bušenja zakretanjem nakon svakog udarca, a - kod rotacijskog bušenja
neprekidnim okretanjem,
• krune, kojima se razrušava samo presjek prstenastog oblika, tako da se od
probušene stijene dobiva valjkast uzorak - jezgra, koja se izvlači na površinu
• dlijeta posebnih namjena za različite pomoćnr radove,
• proširivači su alatke različitih konstrukcija koje služe za poravnanje eventualno
zaostalih neravnina u kanalu bušotine kao i za njegovo proširivanje, a postavljeni
su neposredno iznad dlijeta.
Stijena se na dnu bušotine razrušava: rezanjem, otkidanjem, drobljenjem ili

istiranjem, već prema alatu koji se rabi.
• Mekane stijene razrušavaju se rezanjem, sječenjem, - tj. dlijetima tzv. rezućeg
tipa, ili lopatastim dlijetima.
Najpoznatija su dvolopatasta dlijeta, tzv.“riblji rep” - tro ili više –lopatasta dlijeta -
parabolično dlijeto. Karakteristika je ovih dlijeta da su njihove oštrice tijekom
bušenja u neprekidnom dodiru sa stijenama koje se razrušavaju.
• Čvršće ili tvrñe stijene razrušavaju se dlijetima i krunama koje otkidaju, drobe ili
taru stijenu na dnu bušotine. Po svojoj konstrukciji to su pretežito dlijeta sa
žrvnjevima i kolutima različitih oblika. Žrvanjskim dlijetima razrušavaju se sve
vrste stijena. Žrvnjevi imaju oblik cilindra, konusa ili skraćenog konusa,
opremljenih s većim brojem vijenaca zubi ili bradavica.
Pri izboru dlijeta vrijedi pravilo: što čvršća i tvrña stijena - to gušći raspored zubi na
žrvnjevima i njihova manja dužina.
Za razrušavanje veoma čvrstih i naročito tvrdih stijena primjenjuju se žrvanjska
dlijeta s bradavicama od volfram-karbida u obliku polukugle umetnutih u žrvnjeve s
odreñenim rasporedom; ili dlijeta koja su obložena dijamantima.
Za skretanje kanala bušotine primjenjuju se posebno konstruirana dlijeta s klinom za
usmjeravanje.
Otvoreni kanal bušotine može se pročišćavati šiljatim dlijetima i strugačima ako su
stijenke bušotine grañene od mekših stijena.
Cementni čepovi u otvorenom kanalu bušotine, ili u koloni zaštitnih cijevi, buše se
šiljatim dlijetima, dok se unutarnje stijenke kolona zaštitnih cijevi čiste (nakon
izvršenih cementiranja) posebnim “strugačima”.
Za postizanje maksimalne brzine prodiranja kroz stijenu, pri rotacijskom bušenju, od

najveće važnosti je pravilan izbor dlijeta. Brzina kojom će stijena biti razrušena ovisi
o tipu i opterećenju dlijeta, brzini njegove rotacije i dobavi sisaljki.
2.2. Odstranjivanje i iznošenje krhotina razrušenih stijena iz kanala bušotine

Velike brzine bušenja moguće je postići samo uz stalan rad dlijeta na čistom dnu
bušotine. Krhotine razrušenih stijena potrebno je trenutno i neprekidno odstranjivati iz
bušotine. Svi suvremeni procesi bušenja obuhvaćaju iznošenje krhotina razrušenih
stijena iz kanala bušotine, bilo ispiranjem ili ispuhavanjem (zrakom, plinom)
istodobno s njihovim razrušavanjem.
Odstranjivanje krhotina razrušenih stijena tijekom izrade bušotina postiže se s
posebno pripremljenom kapljevinom pod nazivom “isplaka”.
Osnovna definicija glasi: isplaka je ⇒ disperzija / suspenzija gline u vodi!
Isplake su složeni disperzivni sustavi, sastavljeni od:
• koloidnih disperzija (čvrstih čestica veličine <0,1µ) raspršenih (dispergiranih) u
tekućoj fazi,
• grubljih suspenzija (čvrstih čestica veličine >0,1µ) i
• emulzija (sitnih kapljica jedne tekućine raspršenih u drugoj tekućini).
Za pripremu isplaka mogu se primijeniti različiti fluidi - primjerice:

• obična ili morska voda,
• nafta, te posebno pripremljene kapljevine,
dok se za ispuhivanje primjenjuju različiti plinovi:
• zrak, dušik ili zemni plin.
Za odvijanje procesa bušenja bez zastoja isplaka mora ispuniti odreñene zadatke i to:
• svladavanje tlaka u podzemlju pri izradi kanala bušotine, tj. ostvarivanje
protutlaka na stijenke kanala bušotine (hidrostatski stupac), tlak hidrostatskog
stupca isplake treba biti veći od tlaka u sloju,
• hlañenje i podmazivanje dlijeta i kolone bušaćih alatki,
• odstranjivanje krhotina probušenih stijena s dna bušotine i njihovo iznošenje na
površinu te čišćenje radnih površina dlijeta, što ovisi o njenoj gustoći i viskoznosti,
veličini i težini čestica,
• održavanje krhotina probušenih stijena u stanju “lebdenja”u slučaju prekida
optoka isplake, posebno je svojstvo isplake pod nazivom - tiksotropija.
To je brzina kojom se pri prijelazu iz stanja gibanja u stanje mirovanja malo viskozni
sol pretvara u vrlo viskozni gel.
Za vrijeme privremenog prekida optoka isplake tijekom izvlačenja bušaćih alatki ili iz
nekog drugog razloga, krhotine koje nisu iznesene iz bušotine trebaju ostati lebdjeti u
isplaci. Ako je čvrstoća gela suviše mala, odlomljene krhotine stijena mogu se
istaložiti i blokirati dlijeto; a ako je prevelika nastaju teškoće pri ponovnoj uspostavi
optoka. Gel sprječava taloženje krhotina, odnosno smanjuje njihovu brzinu taloženja.
Brzina padanja krhotina kroz isplaku ovisi o njihovoj masi i veličini (promjeru), o
gustoći, viskoznosti i čvrstoći gela isplake.
• sprječavanje drobljenja i urušavanja probušenih stijena, kao i sprječavanje
bubrenja stijenki,
• oblaganje propusnih stijenki kanala bušotine nepropusnim viskoznim i elastičnim
oblogom, - stabilnost bušotine,
• prenošenje hidrauličke snage na dlijeto
• sprječavanje smanjenja propusnosti proizvodnih naslaga filtracijom, odnosno
sposobnosti izdvajanja tekućine iz disperznog sustava potrebno je da bude što
manja (filtracija je nepoželjna radi smanjenja propusnosti stijene zasićene naftom

ili plinom, ali poželjna je za povećanje napretka bušenja).
• stabilnost isplake u radnim uvjetima.
Za zadovoljavajuće iznošenje čestica iz kanala bušotine, uzlazna brzina isplake treba
biti nešto veća od brzine padanja čestica.
2.2.1. Klasifikacija isplaka:

• glinovite isplake → to su isplake kojima je osnova slatka ili slana (morska) voda,
odnosno jednostavne mješavine gline, slatke ili slane vode,
• kemijskim reagensima obrañene glinovite isplake,
• vapnene ili kalcijumske isplake →vapnom obrañene glinovite isplake,
• emulzijske isplake koje se dijele na:
• emulzije ulja u vodi, ili
• emulzije vode u ulju→ obrnute emulzije,
• isplake s uljnom osnovom i
• isplake s površinski aktivnim tvarima (PAT).
Glavni sastojci glinovitih isplaka sa slatkom vodom su slatka voda i u njoj
suspendirane sitne čestice gline. Radi postizanja odreñenih svojstava mješavini se
dodaju različite tvari. Neki od minerala gline usitnjeni do koloidalnih veličina lako
vežu vodu (hidratiraju) i stvaraju s njom stabilne koloidne sustave. U tome se
naročito ističe mineral montmorilonit, koji je glavni sastojak gline bentonita.
Bentonitske gline rabe se pretežito kao dodatak glinama slabije kvalitete pri izradi
običnih glinovitih isplaka, kako bi joj se povećala viskoznost i čvrstoća gela a
smanjila filtracija vode iz nje. Jednostavne glinovite isplake uglavnom se primjenjuju
za izradu plitkih bušotina.
Isplake pripremljene s morskom (slanom) vodom primjenjuju se pri bušenju debelih
naslaga soli (solne dome) i ondje gdje nema slatke vode. Za pripremanje ovakvih
isplaka nisu pogodne bentonitne gline jer njihove čestice u doticaju sa slanom vodom
flokuliraju i stvaraju nestabilne emulzije.
Isplake odgovarajućih svojstava mogu se meñutim pripremiti od slane vode i tzv.
slanih glina, kojima osnovu čini mineral atapulgit, na način kao što se to čini
miješanjem bentonitne gline sa slatkom vodom. Slane gline ne osiguravaju meñutim,
isplaci svojstvo odlaganja gustog nepropusnog i elastičnog obloga na stijenkama
kanala bušotine. Naprotiv, one stvaraju debeli oblog koji dozvoljava veliku filtraciju
vode iz isplaka. Za smanjenje filtracije takvih isplaka dodaju se organski koloidi, kao
karboksil metilceluloza ili škrob.
Emulzijske isplake - ulje u vodi, su glinene isplake kojima su dodatkom do 10 posto

nafte ili plinskog ulja poboljšana svojstva. Kao emulgatori rabe se sapuni, ligninski
sastojci, i organski koloidi. Stabilnost ove isplake postiže se pažljivim miješanjem.
Glavne koristi primjene pravilno pripremljenih emulzijskih isplaka su povećanje
mehaničke brzine bušenja, bolje podmazivanje i duži vijek trajanja dlijeta, te
usporeno korodiranje bušaćih alatki; bolja svojstva takvih isplaka, smanjen viskozitet,
a s time i radni tlak sisaljki, filtracija i tanki elastični oblog na kanalu bušotine; manje
je oštećenje naftonosnih naslaga, a s time u vezi povoljniji su uvjeti za buduće
pritjecanje nafte iz ležišta u kanal bušotine; manje su poteškoća koje se ispoljavaju pri
izvlačenju alatki iz bušotine kao posljedica manjeg bubrenja glinovitih naslaga, i
manje je proširenje kanala bušotine.
Nedostaci ovih isplaka su nešto veći troškovi za njihovo pripremanje i izvjesne
poteškoće pri analiziranju jezgara. Ove isplake široko se primjenjuju, a svojstva im se
održavaju slično kao i običnim glinovitim isplakama.
Obrnute emulzijske isplake - voda u ulju, primjenjuju se pri bušenju i jezgrovanju

kroz naslage za koje se pretpostavlja da su naftonosne, kako bi se spriječilo njihovo
zagañenje isfiltriranom vodom i tako izbjeglo smanjenje propusnosti i buduće
proizvodnosti. Svojstva im se stalno moraju provjeravati a za njihovo pripremanje
mogu se uporabiti sve vrste voda i većina nafti.
Nedostatak im je meñutim, moguća nepostojanost na temperaturama višim od 93 0C i
sklonost emulzije voda u ulju da se pretvori u emulziju ulje u vodi, ako nije dodan
emulgator.
Isplaka uljne osnove sastoji se uglavnom od dizelskog ulja visokog plamišta,

oksidiranog asfalta, organskih kiselina, različitih reagenata, stabilizatora i 2-5 posto
vode. Ova je vrsta isplake vrlo skupa, a primjenjuje se u iste svrhe kao i emulzijske
isplake - voda u ulju.
Odlika im je neosjetljivost prema solima, gipsu i anhidritu, jer su oni u ulju netopivi,
minimalno zagañenje potencijalnih nosilaca nafte i relativna neosjetljivost prema
onečišćenju solima. Za ispiranje bušotina može se ponekad uporabiti i čista nafta.
Površinski aktivnim isplakama nazivaju se varijante prethodno opisanih isplaka,

pripremljene na vodenoj osnovi i obrañene različitim neoionizirajućim površinski
aktivnim reagentima. Sklonost pjenušanju smanjuje se dodavanjem površinski
aktivnih tvari (PAT).
Za održavanje potrebnog tlaka na dno i stijenke bušotina, u mnogim slučajevima,

potrebno je isplaci dodavati oteživače. Za to se najčešće rabi mljeveni barit s obzirom
na njegovu veliku obujamsku masu i malu abrazivnost. Dodavanjem oteživača (barit),
povećava se gustoća do 2,32 kg/dm3. U slučajevima intenzivnih gubitaka isplake u
šupljikavim i sitno raspucanim naslagama, isplake se moraju olakšati, tj. dodavanjem
vode i odreñenih kemijskih reagenata održavaju im se potrebna svojstva.
Za sprječavanje gubljenja isplake u šupljinama i pukotinama, isplakama se za
povećanje viskoziteta dodaju punila, čime se sitne šupljine i pukotine mogu zabrtviti.
Isplake se pripremaju u mješalicama različitih konstrukcija.
2. 3. Učvršćivanje kanala bušotine

Izradom kanala bušotine narušava se u stijenama dotada uravnoteženo stanje
unutarnjeg naprezanja. Osim toga kanalom bušotine raskrivaju se s, jedne strane,
slojevi, koji su potencijalni nosioci nafte i plina, a s druge strane i vodeni horizont
iznad i ispod nosilaca nafte. Kako kroz eksploatacijsku bušotinu tijekom dugog
vremena treba dotjecati nafta i plin iz podzemnih naslaga, potrebno je taj kanal
učvrstiti i osigurati od urušavanja.
Zato se kanali bušotina učvršćuju ugrañivanjem zaštitnih (obložnih) cijevi od
površine do dna bušotine ili do produktivnog intervala. Suvremeni način zaštićivanja
bušotine sastoji se u ugrañivanju što manjeg broja kolona zaštitnih cijevi. Zaštitne
cijevi su čelične bešavne cijevi izrañene valjanjem. Učvršćuju se cementiranjem.
Kolone zaštitnih cijevi dijele se na nekoliko vrsta:
• usmjerivač u podpovršinskom području gdje je potrebno radi prirode površinske
zemlje ugraditi jedna ili dvije kraće kolone cijevi dužine 6 do 12 metara. Kako bi
se ušće bušotine u početku zaštitilo od podlokavanja, tako da se struja isplačne
tekućine može odmah uputiti u žljebove, a kanal bušotine usmjeriti u odreñenom
pravcu.
• uvodna kolona ili konduktor je druga kolona zaštitnih cijevi, namijenjena

učvršćivanju nevezanih, nestabilnih površinskih naslaga, nepropusnom izoliranju
mogućih pritoka vode, nafte i plina iz naslaga na malim dubinama i za konačno
usmjeravanje kanala bušotine (uspravno ili zakrivljeno) prema odreñenom mjestu
u podzemlju. Dubina ugradnje uvodne kolone ovisi o geološkom profilu područja
i o projektiranoj dubini bušotine. Zato, dužina uvodnih kolona iznosi za pliće
bušotine od 40 do 60 metara, a od 500 do 600 i više metara za duboke bušotine.
Iza toga, kanal bušotine se produbljuje, obično do projektirane dubine.
• tehnička kolona - kad se pri produbljivanju kanala bušotine ispolje teški prirodni
uvjeti i poteškoće, koji se ne mogu drugačije savladati, posebice ako se radi o
naročito dubokim bušotinama, potrebno je u razmaku izmeñu uvodne i
eksploatacijske kolone ugraditi još jednu ili dvije kolone.
• eksploatacijska kolona - ako se kanalom bušotine raskriju vrijedne naslage
ugljikovodika, tada se ugrañuje kolona zaštitnih cijevi koja treba osiguravati
trajnost kanala bušotine tijekom cijelog njenog razdoblja iskorištavanja. To su
zadnje kolone koje se ugrañuju u bušotinu kontinuirane duljine, od ušća do
proizvodnog intervala. Izlazak ove kolone ispod kraja prethodno ugrañene kolone
zaštitnih cijevi iznosi do dvije tisuće i više metara.
• rep ili liner - skraćena kolona koja služi za zaštićivanje donjeg dijela bušotine, ne
seže do njenog ušća, već se ugrañuje tako da seže od dna bušotine do na 20 do
50 metara unutar prethodno ugrañene kolone.
Vrhovi svih navedenih kolona zaštitnih cijevi dosižu ušće bušotine.
• preventeri - posebni ureñaji za zatvaranje bušotine u slučajevima nenadanih i
neočekivanih erupcija, postavljaju se na vrh uvodne kolone zaštitnih cijevi.
2. 4. Cementiranja u bušotini
Cementiranje niza zaštitnih cijevi je postupak utiskivanja cementne kaše u prstenasti
prostor izmeñu kolone zaštitnih cijevi i stijenki bušotine. Niz zaštitnih cijevi može se
cementirati po cijeloj duljini ili samo u jednom dijelu, ovisno o uvjetima u bušotini te
o namjeni niza zaštitnih cijevi i bušotine.
Ciljevi cementiranja zaštitnih cijevi u bušotini su:
• odvajanje naftonosnih i plinonosnih naslaga, kako meñu sobom tako i od

krovinskih i podinskih voda, tj. sprječavanje komuniciranja slojnih fluida kroz
prstenasti prostor izmeñu kanala bušotine i ugrañenih zaštitnih cijevi,
• učvršćenje nevezane, nestabilne stijene čvrstom i hermetičnom vezom kako sa
stjenkama kanala bušotine tako i sa stjenkama zaštitnih cijevi,
• učvršćenje kolone zaštitnih cijevi u slučaju potrebe na bilo kojoj udaljenosti iznad
dna,
• sprječavanje dotoka slojnih fluida u kanal bušotine, ili gubljenja isplake u
nabušene slojeve (u fazi izrade bušotine),
• odvojeno iskorištavanje ležišta ugljikovodika kao zasebnih hidrodinamičkih
cjelina i dr.
Primarne metode cementiranja su jednostupanjsko:
• cementiranje kolone zaštitnih cijevi protiskivanjem cementne kaše kroz niz

zaštitnih cijevi u prostor iza cijevi (u prstenasti prostor),
• cementiranje kolone zaštitnih (opskrbljene prethodno izrañenim filterom i tzv.
manžetom) kroz otvore za cementiranje,
• cementiranje repa (linera).
Jednostupanjsko cementiranje primjenjuje se pri cementiranju usmjerivača,

uvodnih,tehničkih i proizvodnih kolona zaštitnih cijevi. Izvdi se protiskivanjem
cementne kaše kroz cementacijsku petu uz uporabu donjeg i gornjeg čepa.
Dvo ili tro stupanjsko cementiranje izvodi se kad nije moguće u jednom stupnju
izvesti cementiranje niza zaštitnih cijevi i to zbog:
• prevelike duljine kolone zaštitnih cijevi,
• prevelikih očekivanih tlakova tijekom izvoñenja cementiranja, te
• prisutnosti razmaka raskrivenih stijena u kojima bi moglo doći do gubitka
cementne kaše,
Dvostupanjsko cementiranje izvodi se kao neprekidni proces tako da se prvo

cementira donji razmak prstenastog prostora, a zatim gornji. nedilj.235
U sekundarne procese cementiranja svrstava se:

• cementiranje dna bušotine,
• izrada cementnih pregrada (mostova),čepova u kanalu bušotine
• cementiranje u zatvorenom sustavu pri velikom tlaku.
Cementni mostovi, pregrade u bušotinama postavljaju se zato:

• da bi se u istražnoj bušotini koja je probušila više naftonosnih i plinonosnih
slojeva stvorili pogodni uvjeti za ispitivanje narednog sloja, po završetku
ispitivanja sloja iznad njega,
• da se neka ispitana bušotina koja je pokazala vrijedne rezultate za neko vrijeme,
ako je to iz bilo kojih razloga potrebno, zadrži izvan iskorištavanja, odnosno da se
“konzervira” za neko vrijeme,
• da se donji dio nekog raskrivenog vodonosnog sloja, izolira, kako bi se smanjio
udio vode u dobivenoj kapljevini.
Cementiranje pri velikom tlaku, primjenjuje se:

• kad osnovno, primarno cementiranje zaštitnih cijevi ne uspije, ili
• pri popravljanju oštećenja zaštitnih cijevi nastalih mehaničkim putem ili
djelovanjem korozije,
• uklanjanja komunikacija fluida izmeñu stijena zasićenih fluidima pod različitim
tlakovima.
Stijenke kanala bušotine potrebno je očistiti od istaloženog glinovitog obloga na

njima, što se postiže posebnom opremom tzv. strugačima ili grebačima.
Kako bi cementni kamen oko zaštitnih cijevi bio jednake debljine, potrebno je
ostvariti njihovu suosnost s kanalom bušotine, što se postiže opremanjem zaštitnih
cijevi posebnim vodilicama - centralizerima.
Cementi koji se rabe u tu svrhu miješaju se s vodom ili dizel gorivom te daju lako-
tekuću pokretljivu masu – cementnu kašu. Mehanička svojstva tek pripremljenih
cementnih kaša slična su svojstvima glinovitih isplaka, ali uslijed kemijskih reakcija u
samoj kaši ona se ubrzo počinje zgušnjavati gubeći fluidnost, tj. dolazi do procesa
koji se naziva zgušćavanje cementne kaše, a koje obično traje nekoliko sati nakon
miješanja cementa s vodom. Potom ta zgusnuta plastična masa postupno otvrdnjava,

postaje čvrsta i pretvara se u cementni kamen, tj. dolazi do stvrdnjavanja cementa
koje traje više dana, a ponekad treba i više mjeseci dok cementni kamen sasvim
otvrdne.Taj proces naziva se vezivanje cementa.
Cementi za cementiranja u bušotinama, u kojima vladaju visoke temperature i veliki
tlakovi, moraju udovoljavati i posebnim zahtjevima i to:
• pomiješani s vodom ili dizel gorivom i s drugim dodacima trebaju biti toliko
tekući da se mogu protiskivati u prostor iza zaštitnih cijevi, a potom počinju
odmah zgušnjavati i za razmjerno kratko vrijeme će sasvim zgusnuti, te početi
vezivati
• po završetku zgušnjavanja brzo otvrdnu u čvrst, gust i nepropustan cementni
kamen,
• stvoreni cementni kamen mora biti otporan prema koroziji od agresivnih
dubinskih voda,
• prigodom kasnijeg propucavanja otvora po kojima će u bušotinu pritjecati nafta ili
plin, cementni kamen ne smije se kršiti i raspucavati.
Kolone zaštitnih cijevi cementiraju se obično pomoću dva “čepa za cementiranje”; i to

prethodnog, koji pod odreñenim uvjetima nakon pucanja membrane omogućava
prolaz cementnoj kaši i nahodnog kojim se cementna kaša protiskuje u prostor iza
zaštitnih cijevi.
Cementacijski agregati su posebna vozila koja na sebi imaju sve što je potrebno za
utiskivanje cementne kaše u bušotinu. Opremljeni su jakim motorima za pogon
sisaljki, lijevcima za pripremu cementne kaše, te ureñajima za praćenje i registriranje
izvoñenja procesa cementiranja.
2.5. Otklon osi kanala bušotine od željenog smjera

Tehnika izrade bušotina omogućava usmjeravanje kanala bušotine u željenom pravcu.
Ne poduzmu li se tijekom bušenja nikakve mjere za usmjeravanje bušotine i ne
kontrolira li se položaj kanala bušotine, on se može prostorno iskriviti, tj. ušće i dno
bušotine u tlocrtu neće se poklapati. S obzirom na smjer, kanal bušotine može se
podijeliti na uspravni i zakrivljeni dio bušotine.
U tlocrtu kanala vertikalno usmjerene bušotine, otklom je karakteriziran udaljenošću

vodoravne projekcije dna bušotine od njezina ušća i azimutom odnosnog otklona.
I pored visoke razine suvremene tehnologije bušenja, kanali bušotina su često više ili
manje prostorno iskrivljeni. Glavni uzročnici iskrivljavanja su geološke, tehničke i
tehnološke naravi.
Geološki uzroci:
• veliki nagib naslaga
• učestalo izmjenjivanje naslaga stijena različitih po fizikalno-mehaničkim
svojstvima
• prirodna narušenja (pukotine, rasjedi, navlake, kaverne).
Tehničko-tehnološki uzročnici su:

• savijanje donjeg dijela kolone bušaćih alatki uslijed prevelikog opterećenja dlijeta
za vrijeme bušenja,
• mjestimična promjena promjera ili oblika presjeka kanala bušotine,
• uporaba neodgovarajuće vrste dlijeta i brzine njegovih okretaja,
• nepravilni meñusobni odnos dlijeta i promjera bušaćih i teških šipki,
• nepoklapanje osi tornja sa središtem rotacijskog stola i s osi cijevi usmjerivača,
• nehorizontalnost rotacijskog stola,
• neravnost radne šipke, bušaćih i teških šipki,
• ekscentričnost nareznih spojeva izmeñu pojedinih elemenata kolone bušaćih
alatki,
• ekscentričnost dlijeta.
Iskrivljavanje kanala bušotine treba spriječiti, jer se u iskrivljenom kanalu bušotine

pojavljuju mnoge teškoće kao:
• bušaće alatke znatno se više troše, a utrošak snage za izradu takve bušotine znatno
je veći,
• pri spuštanju i izvlačenju alatki u iskrivljenim, cijevima nezaštićenim kanalima
pojavljuju se poteškoće koje mogu završiti različitim nezgodama,
• u takvim kanalima bušaće alatke se jače savijaju, a time povećana naprezanja
uzrokuju česte lomove
• intenzivno trenje bušaćih šipki o stijenke iskrivljenog kanala bušotine. Trenje o

unutarnje stijenke zaštitnih cijevi uzrokuje njihovo oštečenje, razaranje i sl.
• veliko iskrivljenje kanala bušotine na kratkom razmaku može onemogućiti
završetak bušotine na predviñenoj dubini
• u iskrivljenom kanalu bušotine teško je osigurati suosnost zaštitnih cijevi, što
dovodi u pitanje uspješnost meñusobnog odvajanja naftonosnih, plinonosnih i
vodonosnih naslaga,
• na mjestima naglih iskrivljenja otežano je ugrañivanje zaštitnih cijevi,
• iscrpak kapljevitih ugljikovodika dubinskim sisaljkama može biti znatno otežan
uslijed čestih lomova klipnih šipki.
Stvarni položaj kanala bušotine mora se provjeravati povremenim mjerenjem njegova
otklona. Otklonom se smatra kut što ga u mjerenoj točki kanala zatvaraju okomica i
os kanala. Azimut otklona, je kut što ga u tlocrtu zatvaraju razmatrani element osi
bušotine i magnetni meridijan. Položaj kanala provjerava se posebnim instrumentima
tzv. inklinometrima.
2.4.1. Izrada zakrivljenog kanala bušotine

Bušenje zakrivljenog kanala bušotine je izrada kanala bušotine pod željenim kutem
otklona od vertikale.
Zakrivljeno bušenje primjenjuje se za :
• vraćanje iskrivljenog kanala bušotine u željeni pravac,
• izradu novog kanala, kojim po strani mimolazimo u bušotini zaostale odlomljene
alatke,
• kada je potrebno kanal bušotine zakriviti prema unaprijed odreñenoj točki u
prostoru, koja se okomitim kanalom zbog bilo kojeg razloga ne može doseći,
• izradu kosih pomoćnih bušotina, radi zaustavljanja nekontrolirane erupcije
• izrada vodoravnih bušotina kroz naftonosne kolektore zbog veće duljine kanala.
Prednost zakrivljenog bušenja je u tome što se s jednog mjesta bez naročitih
poteškoća može izraditi više bušotina tj. - grm bušotina usmjerenih u različitim
smjerovima i do različito prethodno izabranih točaka u podzemlju.
2.4.2.Izrada vodoravnih bušotina

Posljednje desetljeće 20. stoljeća označava izmeñu ostalog i nova tehnologija bušenja,
koja omogućava izradu vodoravnih bušotina. Izradom vodoravnih bušotina ostvaruju
se brojne pogodnosti pri raskrivanju i pridobivanju mineralnih sirovina.
Temeljna svrha izrade vodoravnih bušotina tj. bušotina kojima proizvodni dio
kanala zauzima vodoravni položaj u prostoru, jest povećanje dodira kanala bušotine
s ležištima ugljikovodika i na taj način povećavanja proizvodnosti bušotina.steiner
Povećana proizvodnja ugljikovodika u odnosu na uložena sredstva predstavlja
osnovno mjerilo efikasnosti primijenjenih metoda raskrivanja produktivnog sloja.
Vodoravnom bušotinom moguće je povećati proizvodnju dva do četiri puta uz
povećavanje troškova od 10 do 30 posto. Gospodarski gledano, cilj je s najmanje
troškova proizvesti najveću količinu sirovina. Značajan trošak privoñenja proizvodnji
ležišta ugljikovodika je izrada bušotina. Troškovi izrade bušotina će se to prije
otplatiti, ukoliko je veće davanje bušotina.
Vodoravnim dijelom kanala bušotine omogućeno je povećanje kontaktne površine sa
slojem. Velika dodirna površina kanala bušotine i kolektorskih stijena ne samo što
povećava proizvodnost bušotine, nego povećava i djelotvornost utiskivanja fluida koji
pospješuju konačan iscrpak nafte.
Proizvodnost uspravnih bušotina, uglavnom ovisi o karakteristikama probušenih
stijena (šupljikavosti, propusnosti, zasićenju fluidima i pornom tlaku), dok se
vodoravni kanal bušotine izrañuje ne samo paralelno s pružanjem naslaga stijena,
nego i kroz produktivni sloj u smjeru njegova pružanja, pa tako sama proizvodnost
ovisi uglavnom o duljini vodoravnog dijela kanala, koji opet ovisi o prirodnom
litološkom sastavu stijena i geotermodinamičnim uvjetima, i o odabranom tipu
vodoravne bušotine
Izrada jako nagnutih i vodoravnih bušotina posebno je djelotvorna pri slijedećim
uvjetima:
• kroz ležišta s vertikalnim pukotinama,
• kroz ležišta s proizvodnim naslagama male debljine,
• kroz ležišta s problemima brzog zavodnjavanja ili zaplinjavanja,
• kroz ležišta slabe propusnosti,
• kroz ležišta zasićena teškim naftama s malom prirodnom energijom sloja,
Načelno je moguće jako nagnute i vodoravne bušotine izraditi u svim vrstama stijena.
Prema obliku i intenzitetu povijanja zakrivljenog dijela kanala (polumjer zakivljenja
R, tj. polumjer kružnice koja je dio putanje od uspravnog do vodoravnog kanala) pred
ulazak u vodoravni (duljina L) dio razlikujemo:
• ultrakratke bušotine gdje je R u rasponu od 0,3 do 0,6 m; a L od 30 do 60 m;
kutovi otklona od 450 do 600
• bušotine malog polumjera zakrivljenja gdje je R u rasponu od 6 do 12 m; L od 30
do 240 m; kutovi otklona od 4,50 do 90 na 1metar,
• bušotine srednjeg polumjera zakrivljenja gdje je R u rasponu od 40 do 210 m; L
od 300 do 1200 m; kutovi otklona od 20 do 150 na 10 metara,
• bušotine velikog polumjera zakrivljenja gdje je R> 300 m; L od 300 do 1200 m,
kutovi otklona od 0,660 do 20 na 10 metara.
Svaki oblik može se primijeniti u posebnim uvjetima, što zahtijeva primjenu
odgovarajućih alata i tehnologije bušenja.
Izbor radiusa zakrivljenosti uvjetovan je (izmeñu ostalog) zahtijevanom dužinom
vodoravnog dijela kanala bušotine.
Krivulja kanala srednjeg radiusa je idealan oblik bušotine, pa se uz ostale prednosti
pred dugim radiusom najčešće rabi za izradu vodoravnih bušotina.
Vodoravne bušotine velikog radiusa logički su nastavak izrade jako nagnutih
zakrivljenih bušotina velikih devijacija.
Izbor alata ovisi o projektiranom radiusu povijanja i promjeru kanala bušotine.
Razrañeni sustavi bušenja navoñenjem imaju veliku primjenu u vodoravnom i
usmjerenom bušenju. Sustav za navoñenje je stvarno “cjelokupni sustav”, jer sadrži
odgovarajući izbor dlijeta, dubinskog motora s odreñenim intenzitetom promjene kuta
i sustava mjerenja, koji dozvoljava neprekidno praćenje projektirane bušotine. Dlijeta,
konfiguracija motora i promjene kuta potrebno je odrediti za svaku bušotinu posebno.
Izvedbeno planiranje bušotine treba započeti od uvjeta koje mora zadovoljiti
vodoravni dio kanala, te postupno povratno ići prema površini. Vodoravni dio
odreñuje geometriju kanala i izbor opreme za osvajanje ovisno o promjeru bušotine.
Na odreñivanje promjera utječu tehnički i ekonomski činioci. Veći promjer povećava
iscrpak i omogućava veći izbor opreme za osvajanje, kao i alata i opreme za sve
bušaće operacije.
Vodoravno bušenje je složeniji i osjetljiviji zahvat nego što je većina konvencionalnih

bušaćih operacija, jer se tijekom bušenja dogañaju različite pojave (izvijanje cijevnog
alata, dodatno trenje i otpor) koje nisu prisutne pri bušenju uspravnih bušotina.
U svijetu je izrañeno već više tisuća vodoravnih bušotina.
Prema (Joshi C.D.:Horizontal Well Tehnology, penwell Books, ulsa, OK.1991.)

razlikujemo dvije vrste bušotina s vodoravnim dijelovima njihova kanala i to:
• vodoravne bušotine tj. nove bušotine izrañene od površine. Duljina vodoravnih
kanala je izmeñu 300 i 1500 metara.
• bočne, lateralne (re-entry) bušotine, nazivaju se bušotine koje su izrañene iz
postojećih kanala uspravnih ili zakrivljenih bušotina. Duljina bočnih, vodoravnih
kanala obično iznosi izmeñu 30 i 200 metara.
U svijetu se najčešće izrañuju bušotine s malim polumjerom zakrivljenja. Da bi se
uspješno izradila bočna bušotina neophodno je pažljivo projektiranje koje prije svega
uključuje dobro poznavanje ležišta u kojem se bušotina namjerava izraditi.
Skretanje kanala bušotine iz već postojećeg kanala bušotine moguće je ostvariti na
dva načina:
• jedan je da se u postojeću kolonu zaštitnih cijevi uspravne bušotine postavi
cementni čep, te se nakon toga spuštanjem odgovarajućeg sklopa alatki otvara i
proširuje prozor na koloni zaštitnih cijevi iz kojeg se može početi s izradom
bočnog kanala.
• drugi način podrazumijeva postavljanje klina za skretanje i pakera, glodanje
kolone (otvaranje prozora) i skretanje. Nakon izlaska iz postojeće bušotine,
započinje izrada bočnog kanala bušotine koji je prethodno definiran projektom.
Kod odabira jedne od ove dvije metode najvažniji faktor je vremenska
ograničenost, ali i dnevni troškovi bušenja. Sustavom glodanja štedi se vrijeme i
ostvaruje jeftinije bočno prodiranje u stijenu.
Izbor opreme za izradu bočnog kanala bušotine ovisi o svojstvima naslaga kroz koje
se buši. Prilikom izrade putanje bočne bušotine uzimaju se u obzir slijedeći
pokazatelji:
• maksimalno korištenje postojećeg kanala bušotine,
• izbjegavanje problematičnih naslaga
• održavanje razmaka izmeñu problematičnih naslaga
• povećanje duljine kanala kroz proizvodnu zonu,

• povećanje površine kojom se zahvaća proizvodna zona pri zrakasto
rasporeñenim bušotinama.
Sklop alata na dnu koji se koristi prilikom izrade bočnih bušotina obuhvaća moderne
uronjene motore.
Projektiranje bočne bušotine zahtijeva suradnju inženjera koji se bave razradom
ležišta, opremanjem bušotina i njihovom izradom.
2.5. Uzimanje uzoraka stijena-jezgrovanje

Radi utvrñivanja točnog geološkog pregleda (litoloških, paleontoloških i stratigrafskih
osobina probušenih stijena), potrebno je tijekom bušenja izvaditi uzorak stijene
odnosno jezgru.
Osnovni razlog za uzimanje uzorka stijene je odreñivanje sadrži li odreñeno ležište
ugljikovodike u gospodarskim količinama. Najvažnija kolektorska svojstva uzorka
stijene ispituju se u laboratoriju (šupljikavost, propusnost, zasićenje kapljevitim
ugljikovodicima).
Operacija jezgrovanja izvodi se posebnim alatkama jezgroaparatima s krunama.
Karakteristika svih kruna je da se njima razrušava samo prstenasti presjek stijene, dok
jezgra stijene cilindričnog oblika ostaje čitava, prolazi kroz krunu postupno puni
jezgarsku cijev, koja se nalazi neposredno iznad krune.Jezgarske cijevi opremljene su
na donjem kraju ureñajem za otkidanje jezgre i za njeno podržavanje kad se alatka za
jezgrovanje izvlači na površinu.
Nakon što se probuši razmak koji odgovara dužini jezgarske cijevi (3-9 m), alatke se
izvlače na površinu rastavljaju se, vadi se jezgra, zatim se sastavljaju i opet spuštaju
na dno bušotine. Pri ovoj operaciji puno vremena se troši na izvlačenje i spuštanje
alatki pa je time i učinak bušenja znatno smanjen.
Za jezgrovanje se prema tvrdoći stijena rabe krune različitih konstrukcija shodno vrsti
stijena.
Za mekane stijene rabe se krune rezućeg tipa; za tvrde stijene rabe se žrvanjske krune
s većim brojem žrvnjeva i različitih konstrukcija; dok za naročito tvrde stijene koje se
buše istiranjem rabe se krune s industrijskim dijamantima, tzv. dijamantne krune.
Alatke za jezgrovanje razlikuju se po konstrukciji i mogu se svrstati u dvije glavne

skupine:
• konvencionalni aparati za jezgrovanje, koji su različitih konstrukcija tj.
jednostavni aparati s jednom cijevi za jezgrovanje vezanih i čvrstih stijena i
dvostruki aparati s dvjema cijevima (vanjskom i unutarnjom) za jezgrovanje
mekanih nevezanih, sipkih stijena, gdje se isplaka usmjerava u prostor izmeñu
dvije cijevi i tako ne dolazi u dodir s jezgrom.
• aparate koji se na dno bušotine spuštaju i iz nje izvlače kroz šupljinu bušaćih
alatki, tako da se iz bušotine ne mora izvlačiti cijela kolona bušaćih alatki.
2.6. Iskušavanje bušotine (drill steam test DST)

U izrañenom kanalu bušotine potrebno je odabrati intervale koje treba ispitati u
pogledu naftonosnosti/plinonosnosti. Intervali se odabiru temeljem podataka
ispitivanja bušotina, (sve vrste geofizičkih ispitivanja, analize jezgara).
Naslage namijenjene iskušavanju potrebno je prethodno izolirati od svih krovinskih i
podinskih naslaga a za ostvarivanje pritjecanja ugljikovodika u kanal bušotine
potrebno je smanjiti tlak nasuprot ispitivanom intervalu.
Kad je dobiven pritok ugljikovodika, uzima se uzorak slojnog fluida, utvrñuje se
njegov kemijski sastav, utvrñuje tlak ležišta, tlak stupca isplake, proizvodnost
iskušanih naslaga i ostali pokazatelji koji su potrebni za ocjenu gospodarske
vrijednosti istraživanog ležišta.
Iskušavanje se izvodi primjenom posebnog ureñaja testera, koji se spušta u bušotinu
na koloni bušaćih alatki.
Bušotine se mogu iskušavati tijekom samog bušenja kad im kanal nije zaštićen
cijevima ili nakon što je bušotina dosegla prognoznu dubinu te joj je kanal zaštićen
cijevima.
Pri iskušavanju tijekom bušenja ureñaj za ispitivanje spušta se na u kanal na bušaćim
šipkama. Ureñaj se brtvom učvršćuje iznad naslaga namijenjenih iskušavanju, zatim
se dio kanala ispod brtve oslobodi tlaka stupca isplake. U mekim naslagama rabe se
dvije brtve. Nakon učvršćenja brtve aktivira se ureñaj za iskušavanje pri čemu se
otvaranjem ventila ostvaruje razlika izmeñu tlaka u ležištu i atmosferskog tlaka u
praznim bušaćim šipkama. Ako se u ispitanim naslagama nalaze ugljikovodici, oni će
uslijed razlike u tlakovima pritjecati u šipke i dizati se do visine koja odgovara tlaku
ležišta. Ako je tlak ležišta veći od hidrostatskog, iskušavane bušotine počinju

eruptirati naftu ili plin.
Velika i glavna prednost iskušavanja bušotina u razdoblju njihove izrade je u tome što
se naslage iskušavaju odmah nakon raskrivanja, dok još nisu znatno zagañene
djelovanjem isplake pa se time dobivaju točniji podaci.
Pri iskušavanju po završenom bušenju, kanal bušotine izrañuje se do podine
najdubljeg sloja koji se namjerava iskušavati. Potom se u kanal ugrañuju kolone
zaštitnih cijevi koje se cementiraju do visine koja osigurava odvajanje svih naslaga
meñusobom kao i njihovo izoliranje od vodonosnih slojeva. Nakon toga propucavju
se otvori kroz zaštitne cijevi i kroz cementni oblog, tako da se može raskriti najprije
najniži pretpostavljeni naftonosni ili plinonosni horizont.
Iskušavanja u završenim bušotinama provode se jednako kao i u razdoblju bušenja, s
time da se ureñaj za iskušavanje opremi još i mehanizmom za sidrenje koji
omogućava učvršćenje ureñaja u koloni zaštitnih cijevi na bilo kojoj željenoj dubini.
Prednosti iskušavanja završenih bušotina je u tome što proces bušenja nije usporen a
izvoñenje zahvata nije komplicirano a postrojenje za bušenje nakon cementiranja
eksploatacijske kolone može se prevesti na novu lokaciju.
Nedostaci su što rezultati mogu biti netočni, naroćito ako su iskušavane naslage bile
dugo izložene djelovanju isplake i cementne kaše, jer čestice gline i cementa prodiru u
šupljine kolektorskih stijena i začepljuju ih, dok intfiltrirana voda iz isplake začepljuje
sitnije šupljine stijena čime se smanjuje stvarna propusnost kolektorskih stijena.
2.7. Ostvarivanje pritoka ugljikovodika u bušotinu

Za ostvarivanje pritoka ugljikovodika u završenu bušotinu tj. da bi se bušotina mogla
predati na iskorištavanje, ona se mora prethodno osvojiti.
Pojam “osvajanje bušotine” obuhvaća izazivanje pritoka nafte ili plina iz ležišta u
kanal bušotine. Prije poduzimanja potrebnih zahvata, ušće bušotine treba hermetizirati
tj. sve kolone zaštitnih cijevi ugrañene u bušotinu treba nepropusno spojiti, a na
posljednju eksploatacijsku kolonu postaviti i odgovarajuću površinsku opremu.
Ugrañene kolone zaštitnih cijevi spajaju se prirubnicama ili nareznim spojnicamana.
Nakon što se spoje sve kolone zaštitnih cijevi, u bušotinu se ugrañuju uzlazne cijevi
(tubing), a potom se na posljednjem postolju učvršćuje glava uzlaznih cijevi, glavni
središnji zasun, a na njemu erupcijski ureñaj s odvodima, zasunima i sapnicama.
Pritok nafte i plina iz ležišta u kanal bušotine može se izazvati samo smanjenjem tlaka
u kanalu bušotine u razini raskrivenih naslaga. Zato je prije svega potrebno smanjiti
tlak stupca tekućine (glinovite isplake) u bušotini, očistiti dno od mulja i pijeska kako
bi se do krajnjih granica smanjio otpor protjcanju fluida iz ležišta u bušotinu..
Tlak stupca tekućine može se smanjiti na tri načina:
• zamjenom isplake lakšim fluidom,
• utiskivanjem plina ili zraka u bušotinu i
• snižavanjem razine kapljevine u bušotini.
Zamjena isplake lakšim fluidom izvodi se utiskivanjem vode ili nafte koje se
sisaljkama utiskuju u bušotinu.
Utiskivanjem zraka ili plina u bušotinu postiže se aeriziranje ili zaplinjavanje
kapljevine u bušotini što za posljedicu ima smanjenje njene gustoće, čime je
omogućeno i njeno izbacivanje kroz ušće bušotine na površinu.
Snižavanje razine tekućine u bušotini naziva se klipovanje bušotine tj. u uzlazne cijevi
spušta se na čeličnom užetu šuplji klip s ventilom koji je pri tome otvoren. Tijelo
klipa ima gumene brtve, koje zatvaraju prostor izmeñu klipa i uzlaznih cijevi. Pri
spuštanju klip slobodno tone u kapljevinu u bušotini, a pri izvlačenju ventil klipa se
zatvara. Tako se na površinu iznosi stupac kapljevine, u bušotini se snižava njezina
razina čime se smanjuje tlak na njezino dno. Ponavljanjem spuštanja i izvlačenja
klipa, razina kapljevine u bušotini se postupno smanjuje sve do trenutka kad ležišni
tlak postaje veći od tlaka stupca kapljevine na dno, čime se ostvaruju uvjeti za
pritjecanje nafte i plina u bušotinu.
2.8. Propucavanje bušotine

Skup svih radova koji služe za povezivanje ležišta ugljikovodika s izrañenim
bušotinama, koje su zaštićene kolonama cijevi učvršćenih cementiranjem naziva se
propucavanje bušotine.
Posebni zadatak predstavlja propucavanje otvora u zaštitnim cijevima predviñenih za
cementiranje pri visokom tlaku. Propucavanjem otvora u eksploatacijskoj koloni
stvaraju se putovi koji omogućavaju pritjecanje ugljikovodika u kanal bušotine.
Propucavanje otvora izvodi se ureñajima pod nazivom perforatori koji se mogu
svrstati u tri skupine: puško-perforatori, mlazni perforatori i torpeda.
Perforatorima prvih dviju skupina glavni zadatak je raskriti ležište propucavanjem
zaštitnih cijevi i cementnih obloga oko njih. Po načinu propucavanja puško-

perforatori imaju pojedinačno ili plotunsko otpucavanje metaka, a po načinu
djelovanja zrna razlikuju se obična probojna od zrna šrapnelskog tipa.
Nakon proboja zaštitnih cijevi i cementnog obloga te nakon ulaska u ležište,
šrapnelska se zrna rasprsnu, stvarajući na taj način široku mrežu sitnih pukotina koje
omogućavaju lakše pritjecanje ugljikovodika iz ležišta u kanal bušotine.
Mlaznim perforatorima otvori se probijaju plinsko-metalnim mlazom velike gustoće
koji se kreće velikom brzinom uz vrlo veliku probojnu moć. Ovakvo propucavanje je
naročito djelotvorno za dobivanje otvora kroz dvije ili tri kolone zaštitnih cijevi
meñusobno vezanih cementom, kao i pri propucavanju čvrstih stijena.
Torpeda su čelične cijevi različitih dimenzija, napunjene eksplozivom koji se pali
električnim upaljačima. Torpedima je zadatak da eksplozijama razornih sredstava
potresaju stijene i obrazuju u njima pukotine većih razmjera kojima se olakšava
protjecanje ugljikovodika iz sloja u kanal bušotine.
Broj otvora koji se propucava ovisi o promjeru ugrañenih zaštitnih cijevi, - prevelik
broj otvora za posljedicu ima znatno smanjenje čvrstoće zaštitnih cijevi što može
dovesti do njihove deformaciju, do teških poremećaja u bušotini i konačno do njihova
uništenja.
Umjesto propucavanja otvora u zaštitnim cijevima, u kanal bušotine mogu se ugraditi
kolone s tzv. filtrom koji se spušta u razini produktivnog sloja.
Ako su kolektorske stijene čvrste, tada se kanal ne zaštićuje cijevima, već se cijevi
ugrañuju samo do krovine produktivnog sloja, a kanal bušotine s produktivnim
naslagama ostavlja se otvoren (“open hole”). Takvo raskrivanje je najpovoljnije za
pritjecanje ugljikovodika iz ležišta u kanal bušotine, ako to omogućavaju
geomehanička svojstva bušenih stijena.
3. BUŠENJE U ISTRAŽIVANJU I EKSPLOATACIJI PODMORSKIH

LEŽIŠTA UGLJIKOVODIKA
Prve podmorske bušotine izvedene su tridesetih godina dvadesetog stoljeća, sa stalnih,
nepokretnih platformi.
Prva istraživanja podmorskih ležišta provedena su u Kaspijskom moru, Meksičkom zaljevu i
uz obale Meksika, na jezeru Maracaibo u Venecueli.
1958. godine je donesena Ženevska konvencija o priobalnom podmorju.
Danas se nafta i plin pridobivaju iz podmorskih ležišta s područja Arktika, Sjevernog mora,
iz epikontinentalnog pojasa Južne Amerike, Pacifika i Mediterana.enc.
3.1. Postrojenja za istraživanje i eksploataciju podvodnih ležišta ugljikovodika

Za istraživanje i eksploataciju podvodnih ležišta ugljikovodika, a prema dubinama
mora rabe se različite platforme i brodovi. Prema načinu učvršćenja platform na
lokaciji za bušenje razlikuju se četiri osnovna tipa:
• uronjiva splav (submersile),
• poduprta platforma (jack up),
• poluuronjena splav (semisubmersible) i
• postrojenje za bušenje montirano na brodove (drillship)
Za plića mora najpogodnije su uronjive splavi, koje se pojavljuju kao prvi tipovi
postrojenja koja su se mogla rabiti za izradu bušotina ispod razine mora i prevoziti s
jedne lokacije bušotine na drugu.
Poduprte platforme su čelično rešetkaste konstrukcije, ponekad su to konstrukcije od
armiranog betona s čeličnim potpalubljem. Njima se izvodi bušenje pod vodama
dubokim do 200 metara. a sastoje se od tri glavna dijela i to: trupa platforme, sustava
za podizanje i spuštanje i postrojenja i opreme za bušenje.
To su tegljenice, obično s tri noge koje se mogu podizati i spuštati, i na kojima se

može ponton platforme podizati na poziciju bušenja. Pri tegljenju su noge uzdignute,
a na lokaciji se spuštaju i zarivaju u dno mora.. Zatim se ponton platforme na nogama
podiže u radni položaj, u kojemu razmak izmeñu njegovog dna i površine mora treba
biti nešto veći od najveće očekivane visine valova. Sve platforme opskrbljene su svim
potrebnim postrojenjima te prostorima za rad i odmor posade.
Za bušenja pod dubljim vodama do 600 metara rabe se poluuronjene plutajuće
platforme, montirane na balastnim spremnicima koji uz to imaju i važnu funkciju
stabilizacije tih objekata na valovima i vjetru. Te se platforme održavaju iznad
bušotina sidrima i dinamičkim pozicioniranjem pomoću ureñaja satelitske navigacije.
Za bušenja pod još dubljim vodama do 3000 metara rabe se brodovi platforme.
Brodovi s bušaćim postrojenjima javljaju se prvi puta 1955. godine.
Bušaće postrojenje montirano je na sredini broda, iznad specijalnog otvora izrañenog

u tu svrhu. Suvremene konstrukcije predviñaju uporabu snage broda u svrhu
pozicioniranja i vlastitog pokretanja, pa je tako opremljen objekt siguran i mobilan.
Općenito s dubinom mora povećavaju se tehničke poteškoće i troškovi eksploatacije
ugljikovodika.
Najvažniji kriteriji za projektiranje platformi su: dubina mora, te uvjeti okoliša
(vjetar, valovi, klima, morske struje, geomehanička svojstva morskog dna), zatim
pokretnost, gibanje za plutajuće platforme i brodove za bušenje, zahtjevi sigurnosti
(čvrstoća, stabilnost, protupožarna i protueksplozijska zaštita, te zaštita okoliša),
konstrukcijski kriteriji odreñeni nacionalnim i internacionalnim propisima, te teret
koji nosi platforma, broj posade, položaj bušotinske glave i sklopa preventera (iznad
površine mora ili na dnu mora).
Najkrupniji tehnički problem je zaštita platformi od korozije, jer ona smanjuje
čvrstoču i vijek njenog trajanja. Na svakoj platformi postoji pet korozijskih zona:
• zona izložena atmosferskim utjecajima,
• prskanju morske pjene i valova,
• zona plavljena plimom i
• zona dna.
Za zaštitu stalno uronjene zone i zone dna primjenjuje se aktivna katodna zaštita s
istosmjernom strujom ili pasivna katodna zaštita s ugrañenim elektrodama. za ostale
zone se primjenjuje konvencionalna brodska antikorozijska zaštita premazivanjem.
Nepotopivost platforme osigurava se na isti način kao i nepotopivost trgovačkih
brodova, tj. podjelom trupa platforme na nepropusne odjeljke. Osobito je važan
raspored nepropusnih pregrada u okomitim stupovima poluuronjenih platformi.
Stabilizacijski stupovi izloženi su mehaničkim oštećenjima, pa zato moraju imati
okomite i vodoravne nepropusne pregrade. Usto se odreñeni broj odjeljaka ispunjava
lakim sintetskim poroznim matrijalima male naplavljivosti, pa odjeljci djeluju kao
uzgonski spremnici.
3.1.2. Protupožarna i protueksplozijska zaštita

Nepokretne i pokretne platforme izložene su većoj opasnosti od požara i eksplozije
nego trgovački brodovi. Ako tijekom bušenja doñe do nekontroliranog izbacivanja
mješavine plina, nafte, vode i pijeska kao posljedica može doći do požara i eksplozije.
Zato se oprema ušća bušotine osobito sklop preventera, mora održavati u ispravnom
stanju, isplačni sustav mora biti opremljen odvajačima nafte i plina iz isplake.
Minimalna zaštita od požara i eksplozije odreñena je meñunarodni i nacionalnim
propisima.
Bušenje u našem dijelu jadranskog podmorja potaknuto je pronalaskom iskoristivih zaliha

plina u talijanskom dijelu mora. Prva seizmička mjerenja provedena su već 1968. godine.
Prvo istraživanje bušenjem počelo je 1970. godine s unajmljene francuske poduprte platforme
“Nepune” u području srednje jadranskog praga, dosegnuta dubina bila je 2439 m.
1977. godine izrañena je samopodizuća platforma Panon, što je pridonjelo bržem otkrivanju
plinskih polja Ivane i Ike u sjevernom dijelu Jadrana.
1981. godine kupljena je poluuronjiva platforma Zagreb-1.
1986. godine izrañena je u domaćim brodogradilištima samopodizuća platforma Labin.
4. BUŠENJE PRI SLOŽENIM UVJETIMA ZALIJEGANJA STIJENA

Ležišta fluida u litosferi karakterizirana su nizom činilaca, meñu ostalim, veličinom i
oblikom naslaga, njihovom šupljikavošću, propusnošću, te mineraloškim sastavom,
kapilarnošću, močivšću, zasićenošću kolektora fluidima, sastavom fluida, te osobito
termodinamičkim karakteristikama koje odreñuju energijska stanja ležišta.
Važni pokazatelji za djelotvorno iskorištavanje zaliha ugljikovodika su početni tlak i
temperaturu ležišta, tzv. inicijalni tlak i temperatura (pi, Ti), te ukupni volumen
šupljina kolektora koji je ispunjen fluidima. Kako ležišta ugljikovodika zaliježu na
različitim dubinama, njihova početna stanja su veoma različita.
Raskrivanjem ležišta fluida bušenjem uspostavlja se njihova veza s površinskim
(atmosferskim) uvjetima tlaka i temperature. Kako su ti uvjeti na nižoj energijskoj
razini od ležišnih, nastaju uvjeti za transport fluida iz ležišta na površinu, tj.
mogućnost nekontrolirane erupcije što je svakako potrebno spriječiti pri izradi kanala
bušotine.
Poznavanjem početnih uvjeta tlaka i temperature (pi i Ti) ležišta, utvrñuje se optimalni
režim bušenja i režim održavanja neprekidne hidrostatske ravnoteže isplakom,
projektira konstrukcija bušotine, te izvoñenje niza drugih radova, npr. geofizičkih
mjerenja (karotaža), iskušavanje stijena nosilaca fluida, ugrañivanje zaštitnih cijevi,
cementacija i dr.
Meñutim, u istražnim područjima u kojima nije poznata litološka struktura, pri

bušenju mogu nastupiti iznenadne pojave s teškim štetnim posljedicama kao što su:
• iznenadne erupcije; npr. nekontrolirana erupcija plina nakon primarnog
cementiranja,
• gubici cirkulacije i zasplinjavanje isplake,
• zarušavanje stijenki kanala bušotine, uz prihvat (blokiranje) alata, te štetni
hidrodinamički učinci u kanalu bušotine,
• razdiranje (frakturiranje) stijena hidrodinamičkim udarcima
• lomovi alata,
• oštećenja kolektorskih stijena,
• štetni termodinamički učinci, teškoće uzrokovane visokim temperaturama stijena,
• prirodno pritjecanje vode iz mora kroz šupljine,
Kako su ležišta ugljikovodika heterogenog razvoja, potrebna je stalna kontrola brojnih
činilaca, npr. promjene cirkulacije isplake i podatljivosti stijena bušenju, otklanjanja
bušotine od vertikalne osi, djelotvornosti režima bušenja, promjena hidrostatičkih
uvjeta u bušotini, latentnog pritjecanja plina u kanal bušotine pri izvlačenju alata
(klipovanje), prihvata, nasjedanja, oštećenja i lomova alata. Za uspješnu izradu
bušotine osnovno je optimiranje konstrukcije bušotine i režima bušenja, te način
njihova ostvarivanja.
3.1. Erupcija fluida tijekom bušenja

U poroznim slojevima, koji se raskrivaju bušotinom, akumulirani su ugljikovodici pri
slojnim uvjetima, tj. njihove temperature i tlakovi nisu identični s onima na ušću
bušotine. Za sprječavanje gubitka ravnoteže izmeñu tlaka u sloju i hidrostatskog tlaka
u bušotini, kanal bušotine treba ispuniti isplakom takve težine, da njen stupac djeluje
na njeno dno protutlakom koji je veći od tlaka pri kojem se nalaze ugljikovodici u
sloju.
Kad dlijeto naiñe na stijene u kojima su fluidi pri tlaku većem od protutlaka isplake, te
ako ušće bušotine nije opremljeno potrebnim ureñajima (preventerima),zasunima,
tada može doći do nekontrolirane erupcije, što se može prikazati izrazom:
∆p = pL- ph>0
pL> g HL ρi #
gdje je: pL – tlak u ležištu (Pa)

HL – dubina sloja u (m )
- ρi – gustoća isplake u (kg/m3)
- g = 9.81 ubrzanje sile teže (m/s2)
Za prekid erupcije primjenjuju se postupci koji mogu biti rizični i dugotrajni a

ponekad i bezuspješni. Zasnivaju se na izradi jedne ili više usmjerenih bušotina za
unošenje eksploziva koji će prisilno zarušiti stijene na mjestu erupcije, ili za odušak,
te za ostvarivanje povoljnih uvjeta za gušenje erupcije. Ponekad se erupcija zaguši
samozarušavanjem stijena. Meñutim, erupcija plina iz ležišta u obliku leće, ili erupcija
nafte iz ležišta s režimom otopljenog plina a koje se nedaju ugušiti, traju sve do
iscrpljenja ležišne energije.
Zaštita od pojave erupcija temelji se na točnom predviñanju ležišnih tlakova i
podešavanju gustoće isplake na optimalnu vrijednost (ρio), tako da je ∆p ≤ 0 i može
seprikazati izrazom:
gustoća isplake u (kg/m3)
pL ≤ g HL ρio
gdje je:
ρio – optimalna gustoća isplake u (kg/m3)
3.2. Gubitak cirkulacije isplake

Gubici isplake pri izradi kanala bušotine uzrokuju brojne i složene tehničke teškoće,
kao što su: zaglave bušaćih alatki, nekontrolirana izbacivanja ugljikovodika, neupjele
cementacije zaštitnih cijevi koje usporavaju ili potpuno onemogućuju daljnju izradu
kanala bušotine.
Ako su bušenjem raskrivene stijene dovoljno propusne, tada može doći do gubitka
isplake u njenim šupljinama. Isplaka se gubi tijekom izrade kanala bušotine u onim
šupljinama i kavernama čiji razmjeri su za tri puta veći od dimenzija krutih čestica
koje se nalaze u njoj. S obzirom na postanak pora, pukotina i kaverni, uzroke gubitaka
isplake može se svrstati u: prirodn ei tehnološke.
Ako se gubitak dogodi ispod ležišta opisanog relacijom pL ≤ HL ρio g, tada se narušava
hidrostatska ravnoteža i uspostavlja uvjet opisan izrazom pL> g HL ρi tj, mogućnost
započinjanja erupcije unatoč poduzetim preventivnim zahvatima. Izbacivanje fluida

na površinu sprječava se zatvaranjem preventera na ušću bušotine i poduzima se sve
što je potrebno za nastavak rada.
3.2.1. Zaplinjavanje isplake

Zaplinjavanje isplake u kanalu bušotine može se odvijati kako pri bušenju kroz
plinonosne stijene, tako i tijekom obustave bušenja. Mehanizmi tog procesa prikazani
na sl.21 mogu nastati difuzijom, klipovanjem i komuniciranjem plina kroz naslage na
različitim dubinama.
Tijekom obustave bušenja, plin iz plinonosnih naslaga difuzijom prodire u stupac
isplake. Nakon ponovne uspostave cirkulacije isplake, difuzijom nastali čep
plinizirane isplake podiže se u područja sve manjih hidrostatskih tlakova gdje se plin
izdvaja i ekspandira.
Pod klipovanjem podrazumijeva se djelovanje izvlačenja alata iz bušotina koje prolaze
kroz kolektore. Ako se pri tome ne nadoknañuje količina isplake koja odgovara
volumenu izvučenog alata, razina isplake će se sniziti a time i tlak, što će pojačati
pritjecanje plina. Razvije li se ta pojava do uspostavljanja uvjeta pL> g HL ρi na razini
plinonosnih naslaga pojavit će se erupcija iz bušotine.
Za sprječavanje toga, nužno je za vrijeme izvlačenja alata stalno kontrolirati razinu i
volumen isplake kojim se kompenzira efekt klipovanja.
Pod komuniciranjem razumijeva se prelazak plina iz jednih u druge naslage koje su na
različitim dubinama. Prelazak je omogućen bušotinom, ako su tlakovi u naslagama
različiti. Nakon ponovnog uspostavljanja cirkulacije takoñer može plin iz zaplinjenog
čepa ekspandirati pri njegovu podizanju, što je opet dovoljno za pobuñivanje erupcije.
3.3. Zarušavanje stijenki bušotine i štetni hidraulički učinci

Pojava zarušavanja pri bušenju javlja se u stijenama koje su tome sklone. Osobito
nevezanih, srednje i čvrsto vezanih, dok se neke otapaju u isplaci, a neke bubre
upijanjem kapljevine, te kad fizikalno-kemijska svojstva isplake nisu primjerena.
Tada dolazi do poremećaja hidrauličkih uvjeta iznošenja krhotina stijena na površinu,
tako da se one tada odlažu u proširenim dijelovima kanala kao rastresiti materijal. Tak
pri spuštanju u sam alat mogu prodrijeti sitnije čestice tog materijala koje mogu
potpuno zapriječiti put isplaki. Osim gubitka cirkulacije i zarušavanja stijenki mogu
nastati štetne pojave prihvata i lomova alata.
Slične se poteškoće mogu pojaviti i odlaganjem krhotina iz isplake u pukotinama i
kavernama stijena, jer se i one mogu zarušavati pri spuštanju alata.
Postupci za oslobañanje tako prihvaćenog alata su obrade bušotina različitim
kupkama (uljnim, vodenim), zatim udaranje, otpucavanje, odvrtanje u lijevo, rezanje
pod nategom, torpediranje i dr. Zaostali dijelovi alata u bušotini moraju se zaobići
zakrivljenom bušotinom.
Štetni hidraulički učinci u bušotini javljaju se bri bušenju različitih vrsta stijena pa
uslijed toga promjer bušotine nigdje ne odgovara promjeru dlijeta. Zajedno s vtrnjom
alata, njegovom ekscentričnošću u kanalu i drugim činiocima, suženja i proširenja
kanala bušotine uzrokuju komplicirano uzlazno vrtložno strujanje. Takvo strujanje
ima štetne posljedice, jer su brzine strujanja u proširenjima manje, pa centrifugalna
sila odbacuje krhotine koje se gomilaju stvarajući čepove rastresitog materijala koji se
istaloži kad se obustavi ispiranje. Posljedice hidrauličkih učinaka uklanjaju se
složenim metodama koje su osnova svih tehničkih rješenja u izradi bušotina.
3. 4. Razdiranje stijena
Pri različitim radovima, zbog dinamičkih udaraca, tijekom spuštanja kolone zaštitnih
cijevi može doći do razdiranja stijena, u kojima nastaju pukotine, što je uzrok
poteškoća u daljem bušenju. Posebice, to su nepovoljni hidrodinamički uvjeti pri
održavanju režima ispiranja bušotine, kao i pukotine koje onemogućuju
jednostupanjsku cementaciju kolone zaštitnih cijevi. Tada se mora izvesti
dvostupanjska cementacija.
3.5. Lomovi alata:

Lomovi alata i drugog pribora za bušenje mogu nastati uslijed zamora materijala ili
nedovoljne kontrole oštećenja, prekomjernog opterećenja i mnoštva drugih razloga.
Najčešće se alat i pribor lome uslijed oštećenja koja nastaju gomilanja krhotina koje
istaloži povratna struja isplake. Tada ispod oštećenja nastupa prihvat a zatim i lom
alata. Te se pojave teško uklanjaju, pa se nerijetko mjesta lomova zaobilaze
zakrivljenim bušenjem.
3.6. Oštećenja kolektorskih stijena:

Oštećenje kolektorskih stijena ispoljava se na smanjenju njihove propusnosti za fluid
koji odreñenom bušotinom želimo pridobiti i u području neposredno oko kanala
bušotine, uz otvore na zaštitnim cijevima.
Smanjenje propusnosti stijene nastaje uslijed prodora isplake i cementne kaše u pore
kolektorskih stijena. Isto tako, pri pritjecanju fluida iz kolektorske stijene u kanal
bušotine zadržava se materijal koji začepljuje pore u tim istim zonama. Fluid će
tijekom svog protjecanja ponijeti sa sobom sve ono što mu se nañe na putu i to što
nosi sobom negdje zapne i zaglavi se, što može sasvim spriječiti pritjecanje u kanal
bušotine.
Prema tlakovima u kanalu bušotine i stijeni uvjetovano je smanjenje njezine
propusnosti, pa oštećenje stijene može biti takvo da se sasvim spriječi pritjecanje
fluida u kanal bušotine.
Oštećenje nastalo kad je:
pdna > psl,
Od trenutka kad dlijeto probuši krovinu produktivnog sloja, pa sve do likvidacije
bušotine, tlak u bušotini je viši ili niži od slojnog tlaka. Prirodne sile nastoje tlakove
ponovo izjednačiti i zato se kontinuirano odvija ili protjecanje fluida iz kanala
bušotine u sloj ili dotjecanje fluida iz sloja u kanal bušotine. Intenzitet tog protjecanja
ovisit će o razlici tlakova na dnu bušotine i tlaku sloja (pdna, psl).
Tijekom radova tlak u bušotini obično je veći od slojnog tlaka. Uslijed toga dolazi do
začepljenja pornih kanala ulaskom u sloj infiltrirane vode iz isplake i cementne kaše,
zatim same isplake i krutih čestica, te stvaranja različitih soli, koje nastaju
meñusobnim reakcijama kemikalija prigodom obrada slojeva ili poboljšanja kvalitete
isplake.
Količina infiltrata a s njim i krutih čestica koje će ući iz bušotine u sloj ovisit će o
propusnosti stijene i o razlici tlakova. Čak i vrlo kratak kontakt stijene s isplakom
uvjetuje trajno smanjenje njene propusnosti, a to je veće što je dulje isplaka u
kontaktu s produktivnim slojem.
U slučaju utiskivanja odreñenih količina vode u sloj, mijenja se odnos zasićenja
stijene u zoni oko kanala bušotine na račun povećanja zasićenja vodom. Ta promjena
može uzrokovati promjenu relativnih propusnosti stijene za naftu i vodu u tolikoj
mjeri, da se tijekom ispitivanja bušotine dobiva omjer vode i nafte znatno veći nego li
je to u prirodnim uvjetima, što daje krivu predodžbu o proizvodnim mogućnostima

bušotine.
Posebna su oštećenja kolektorske stijene pukotine nastale nekontroliranim
razdiranjem uslijed hidrodinamičkih udaraca. Te pukotine mogu postati
komunikacijski putovi izmeñu naslaga, što sprječava iskorištavanje pojedinih naslaga.
Čak štoviše, promjene uvjeta protjecanja fluida u ležištu mogu onemogućiti njegovo
racionalno iskorištavanje.
Općenito, svako oštećenje kolektorskih stijena uslijed radova na bušotinama vrlo
negativno utječe kasnije na režim iskorištavanja ležišta a time i na konačni iscrpak
nafte, pa je potrebno radove tako izvoditi da su oštećenja svedena na minimum.
3.7. Štetni termodinamički učinci

Štetni termodinamički učinci u ležištima ovise prije svega o geotermijskom gradijentu
i toplinskoj vodljivosti stijena, zatim o tlakovima i temperaturama od ušća bušotine do
dosegnute dubine.
Geotermijski gradijent predstavlja razliku temperature stijena po vertikali kroz
litosferu na svakih 100 metara (0C/100m).
Često se geotermijski gradijent može izraziti kao razlika razina po vertikali na kojima
se temperatura razlikuje za 10C i tada gradijent ima dimenzije (m/ 0C).
Djelovanjem topline koja se oslobaña pri vezivanju cementne kaše mogu biti
dosegnute vrlo visoke temperature u prstenastom prostoru oko kolone zaštitnih cijevi.
Uslijed takva zagrijavanja i geotermijskim zagrijavanjem isplake u koloni, tlak na
cementacijskoj glavi može narasti do vrijednosti koja uzrokuje oštećenja ili lomove,
pa i erupciju fluida.
Tijekom učvršćivanja cementne kaše i uslijed elastičnosti čelika, oko kolone zaštitnih
cijevi mogu nastati mikropukotine kroz koje kasnije može istjecati plin iz
kolektorskih stijena u atmosferu.
Dosta štetnih termodinamičkih učinaka pojavljuje se pri tzv. indirektnom
cementiranju prstenastog prostora oko ušća dubokih tzv. vrućih bušotina (temperature
više od 2000C), zatim pri istiskivanju isplake koja je lakša od utisnute cementne kaše,
pa može nastati nepovoljan oblik zacementiranog prostora oko kolone uzlaznih cijevi
ili može doći do propadanja cementne kaše i prodora plina u nju.
Mogući prodor plina u cementnu kašu u prstenastom prostoru olakšava propadanje

dijela njena stupca ispod plinonosnih naslaga. Da bi se to spriječilo potrebno je
prigušiti tok isplake na ušću bušotine i održavati pretlak dobave cementne kaše.
3.8. Prirodno protjecanje voda

Prirodno protjecanje voda kroz sustav pukotina i kaverni karakteristična je pojava u
Dinaridima uslijed njihove prirodne povezanosti s morem. Kapljevina kroz njih
protječe kao meñu spojenim posudama u ovisnosti o gradijentu tlaka i temperaturi.
Kaverne kroz koje protječe voda potrebno je zatvoriti posebnim postupcima.
Osim do sada navedenih primjera pri bušenju i složenost geološke strukture
istraživanog područja komplicira opisane probleme. Takvu složenost prikazuju
modeli moguće geološke podzemne strukture.

Busenje

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Busenje

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Prof. dr. sc. I.

Prva bušotina za pridobivanje ugljikovodika izrañena je 1859. godine u SAD u blizini

Temeljem svojih dotadašnjih geoloških saznanja i zapažanja postavlja teoriju o mogućnosti

1.1 BUŠENJE NA VELIKU DUBINU

1.2 Postrojenja za bušenje

2000 3000 800

Za rad u teško pristupačnim područjima konstruiraju se postrojenja sastavljena od

1.3 Metode bušenja

1.3.1. Udarno ili perkusiono bušenje

Razrušavanje stijena postiže se udaranjem dlijeta koje slobodno pada s odreñene

Krhotine razrušenih stijena odstranjuju se sustavom za njihovo iznošenje i to:

1.3.2. Rotacijsko bušenje

Rotacijsko bušenje je suvremeni način razrušavanja stijena okretanjem cijele kolone

Sustav za dizanje - služi za izvlačenje i spuštanje bušaćih alatki i zaštitnih cijevi, a

• dizalice - koja je opremljena bubnjem i užetom za dizanje,

Sustav za bušenje rotacijom – sastoji se od:

Rotacija se može postići i uronjenim motorima, to su

Elektrobušilica kao glavni pogonski element ima dugački cilindrični asinhroni

Sustav za iznošenje krhotina

Ureñaj za zaštitu od erupcije, sastoji se od tzv. preventera koji u slučaju prevelikog

2. TEHNOLOŠKI PROCES BUŠENJA

Razrušavanje stijena pri bušenju udaranjem o suho dno izmjenično se razrušava

Razrušavanje stijena rotacijom posljedica je složenog djelovanja tlaka na dlijeto koje

Alatke za razrušavanje stijena dijele se prema namjeni na:

Stijena se na dnu bušotine razrušava: rezanjem, otkidanjem, drobljenjem ili

Za postizanje maksimalne brzine prodiranja kroz stijenu, pri rotacijskom bušenju, od

2.2. Odstranjivanje i iznošenje krhotina razrušenih stijena iz kanala bušotine

Za pripremu isplaka mogu se primijeniti različiti fluidi - primjerice:

manja (filtracija je nepoželjna radi smanjenja propusnosti stijene zasićene naftom

2.2.1. Klasifikacija isplaka:

Emulzijske isplake - ulje u vodi, su glinene isplake kojima su dodatkom do 10 posto

Obrnute emulzijske isplake - voda u ulju, primjenjuju se pri bušenju i jezgrovanju

Isplaka uljne osnove sastoji se uglavnom od dizelskog ulja visokog plamišta,

onečišćenju solima. Za ispiranje bušotina može se ponekad uporabiti i čista nafta.

Površinski aktivnim isplakama nazivaju se varijante prethodno opisanih isplaka,

Za održavanje potrebnog tlaka na dno i stijenke bušotina, u mnogim slučajevima,

2. 3. Učvršćivanje kanala bušotine

• uvodna kolona ili konduktor je druga kolona zaštitnih cijevi, namijenjena

• odvajanje naftonosnih i plinonosnih naslaga, kako meñu sobom tako i od

Primarne metode cementiranja su jednostupanjsko:

• cementiranje kolone zaštitnih cijevi protiskivanjem cementne kaše kroz niz

Jednostupanjsko cementiranje primjenjuje se pri cementiranju usmjerivača,

Dvostupanjsko cementiranje izvodi se kao neprekidni proces tako da se prvo

U sekundarne procese cementiranja svrstava se:

Cementni mostovi, pregrade u bušotinama postavljaju se zato:

Cementiranje pri velikom tlaku, primjenjuje se:

Stijenke kanala bušotine potrebno je očistiti od istaloženog glinovitog obloga na

miješanja cementa s vodom. Potom ta zgusnuta plastična masa postupno otvrdnjava,

Kolone zaštitnih cijevi cementiraju se obično pomoću dva “čepa za cementiranje”; i to

2.5. Otklon osi kanala bušotine od željenog smjera

U tlocrtu kanala vertikalno usmjerene bušotine, otklom je karakteriziran udaljenošću

Tehničko-tehnološki uzročnici su:

Iskrivljavanje kanala bušotine treba spriječiti, jer se u iskrivljenom kanalu bušotine

• intenzivno trenje bušaćih šipki o stijenke iskrivljenog kanala bušotine. Trenje o

2.4.1. Izrada zakrivljenog kanala bušotine

2.4.2.Izrada vodoravnih bušotina

Vodoravno bušenje je složeniji i osjetljiviji zahvat nego što je većina konvencionalnih

Prema (Joshi C.D.:Horizontal Well Tehnology, penwell Books, ulsa, OK.1991.)

• povećanje duljine kanala kroz proizvodnu zonu,

2.5. Uzimanje uzoraka stijena-jezgrovanje

Alatke za jezgrovanje razlikuju se po konstrukciji i mogu se svrstati u dvije glavne

2.6. Iskušavanje bušotine (drill steam test DST)

ležišta. Ako je tlak ležišta veći od hidrostatskog, iskušavane bušotine počinju

2.7. Ostvarivanje pritoka ugljikovodika u bušotinu