.

EINSTEINOVA TEORIJA RELATIVNOSTI

100 GODINA LAZI

JELOVAC SEADIN
1
EINSTEINOVA TEORIJA RELATIVNOSTI

100 GODINA LAZI

JELOVAC SEADIN
MOSTAR 2006

2
(1) Predgovor……………………………………........................................................................5

(2) Uslovi koji su vladali i stanje u fizici za vrijeme i nakon nastanka Teorije
relativnosti…………..........................................................................................................26
2.1 Problem istovremenosti...................................................................................32
2.2 Heisenbergova Relacija neodređenosti..........................................................37
2.3 Schrödingerova mačka....................................................................................45
(3) Michelsonov eksperiment…………………......................................................................51

(4) Teorija relativnosti ……………………….........................................................................61

4.1 Galilejeva transformacija....................................................................................62
4.2 T.R. i Lorencova transformacija.........................................................................63
4.3 Kontrakcija dužiine...............................................................................................70
4.4 Porast mase pri povećanju brzine......................................................................76

(5) Bradleyeva kosinusna funkcija……………………………………………………….….…..82

(6) Svjetlost nastaje...............................................................................................................92

(7) Doplerov efekat……………………………........................................................................100

(8) Štta je svijetlost ili svjetlosni talas.................................................................................104

(9) Štta je brzina?....................................................................................................................114

(10) Štta je prostor?.................................................................................................................116

10.1 Nemogućnost tačnog definisanja prostora……………………………………..116
10.2 Mijerenje prostora.............................................................................................117
10.3 Zakrivljeni prostor.............................................................................................119

3
(11) Štta je vrijeme?..................................................................................................................121
11.1 Mijerenje vremena..............................................................................................121
11.2 Relativno vrijeme................................................................................................125
11.3 Istovremenost ....................................................................................................127
11.4 Dilatacija vremena..............................................................................................128

(12) Einsteinova matematika………………….........................................................................146

(13) Navodni dokazi Teorije relativnosti……........................................................................149

13.1 Zakrivljeni prostor..............................................................................................150
13.2 Kontrakcija dužiina..............................................................................................151
13.3 O dilataciji vremena - Brzi myoni koji “žiive duže............................................152
13.4 Porast mase pri velikim brzinama.
“dokazan” u akceleratorima čestica...........................................................157
13.5 Okretanje perihela Merkura............................................................................. 157

(14) Konstantnost brzine rasprostiranja

zvučnih talasa…………………………………………………………………………........... 159

(15) Halton Arp……………………………..............................................................................163

(16) “Sto autora protiv Einsteina”........................................................................................168

(17) Einstein protiv Einsteina………………………………………………………………..…...180

(18) Rezime.............................................................................................................................185
18.1 Konstantne konstante.......................................................................................190
18.2 Konstanta svih konstanti.................................................................................194

4
 1) PREDGOVOR

"Vi zamišljate, da ja sa jednim mirnim zadovoljstvom mogu gledati na moje životno dijelo, ali
izbliza gledano, izgleda potpuno drugačije. U mom dijelu ne postoji ni jedan jedini pojam, za koji sam
uvjeren, da će u budućnosti ostati postojan, i ja se osijećam potpuno nesigurno i pitam se, da li sam uopšte
na pravom putu…”
Albert Einstein u pismu svom drugu Solovine 1949,

“Mnogo prije nego ijedan eksperiment u fizici bi jedno jurističčko istraživanje, moglo da otkrije
navodnu istinitost Teorije relativnosti”.

kritiččar nauke KAMMERER 1961

Kada ideje, koje na poččetku imaju nauččnu podlogu i karakter, vremenom prerastu u
ideologiju, baziranu na kultu liččnosti ili kultu autoriteta, a ne na stvarnim i ozbiljnim nauččnim
dokazima i faktima, onda ne koristi ništa na ovom svijetu da se ljudi uvjere u suprotno, pogotovo ne
oni koji su godine svog života proveli prouččavajućći i bavećći se takvom ideološkom naukom.
Ta i takva „ideološka nauka“ se da bi uopšte opstala poziva na navodne dokaze, „fakte i
realnosti“ koji svojom nejasnošćću graničče sa bizarnim i koji kada budu ugroženi od strane zdrave
ljudske pameti, kao i protudokazima, brzo izlaz traži u mističčno-vjerskom područčju i kultu liččnosti,
5
uvlaččenjem u igru mita o geniju (Einstein genije, Hawking genije), te se čak i ta njihova “genijalnost”
pored “mnogobrojnih nauččnih dokaza“ , nekom ko ne shvata „dubinu“ stvorenu od tih “genijalnih”
liččnosti, prezentira i pokazuje kao dokaz da su njihove teorije i tvrdnje istinite.

Čak je i danas kod mnogih fiziččara ta navodna genijalnost tih “velikih” liččnosti i najveći dokaz
istinitosti tih “šarolikih i produktivno-kreativnih napada”, kojima su te “velike” liččnosti “promjenile i
uljepšale” našu sliku svijeta i koje ti fiziččari - sljedbenici, ispunjeni strahopoštovanjem pred tolikom
“intelektualnom” moćći, nazivaju nauččnim teorijama - ito najveććim ikada stvorenim od jednog čovjeka.

Pošto te ideje, pogotovo Teorija relativnosti, većć od poččetka stoje na tako labilnoj podlozi i
potpuno nesigurnim eksperimentalnim dokazima, a budu primljene od veććine autoriteta tj. “elite”
tadašnjih fiziččara (Max Planck, Max von Laue, Arnold Sommerfeld) tako one tada i zauzimaju jedno
visoko mijesto u oficijelnoj nauci, tj fizici.

Međđutim, vremenom od strane drugih fiziččara i filozofa se te ideje i teorije suččeljavaju sa

veoma jakim dokazima i protudokazima, koji dovode u pitanje njihovu ispravnost kao i daljnju
eksistenciju.
đu u poziciji da ne
Tadašnji autoriteti fizike, da bi izbjegli blamažu, koja im je prijetila da se nađ
mogu objasniti neke oččigledne protuvriječčnosti, ili čak da moraju javno priznati da nisu bili u pravu,
riješenje nalaze u jednom “prljavom” i veoma nenauččnom metodu, koji je tadašnji najvećći autoritet
fizike Max Planck poččeo prvi da primjenjuje, a to je spriječčavanje pristupa tim kritiččarima Teorije
relativnosti, svim javnim nauččnim skupovima kao i medijima.
Postupajućći tako on je mislio da čini uslugu ovom svijetu isto onako kao što su mislili oni koji
su na lomačči spalili Đordana Bruna.
Ta i takva praksa, doliččna nekim totalitarnim režimima, se i danas u 21-om vijeku, u ovom
našem “slobodnom” društvu nastavlja ne smanjenom žestinom.
I danas se protivnici Teorije relativnosti intelektualno ponižavaju, da bi se tako težište
interesovanja premjestilo i odmaknulo od stvarnog problema.

6
 I tako možemo u jednom “nauččnom” časopisu naićći na uporno nazivanje kritiččara Teorije
relativnosti sa hobi-istraživaččima, kojima se od strane tog fiziččara, pisca teksta, poruččuje slijedećće:
“Šta je sada konzekvenca za hobi – iztraživačče? Ja se nadam, da sam vas ovim mogao pokrenuti, da ovu
teoriju (Teoriju relativnosti) bez pogovora akceptirate. Takvo držanje ima smisla, jer je inačče jedan
zajedniččki rad ili takođe jedno približavanje akademskoj i etabiliranoj nauci nemogućć”.

Ovdje od jednog fiziččara-relativiste saznajemo kakav je današnji odnos akademske nauke

prema kritiččarima Teorije relativnosti i da su ti kritiččari u etabiliranoj nauci nepoželjni i da moraju
stalno da raččunaju sa sankcijama.
Ovu knjigu ne bih ni pisao, da ni sam nisam toliko vremena izgubio bavećći se tim
“veliččanstvenim” Einsteinovim “superinteligentnim” teorijama i uz to postavljao sebi bezbrojna
pitanja, međ đu njima i o nekim nelogiččnostima, o kojima se nigdje u Teoriji relativnosti kao i među
“malobrojnim” Einsteinovim biografima i poznavaocima, nije ni priččalo a niti su se te nelogiččnosti
među njima raspravljale.

Drugim riječčima, one su se skrivale od oččiju i ušiju javnosti, da je to većć odavno dobilo
dimenzije zavijere.
Do tada sam preko tih nelogiččnosti vrlo olako “prelazio”, ne bavećći se dublje sa njima, sa
mislima u glavi da mnogi “veliki” fiziččari, koji su živjeli u to vrijeme kada je nastala Teorija
relativnosti, ništa nisu imali protiv nje i nisu je odbacivali.
Ako je tako onda zašto bih ja gubio vrijeme razmišljajući o tim “sitnim” nelogiččnostima,
mislio sam tada.

Te “velike” glave su sigurno znale šta rade.

I tako, poččevši malo dublje razmišljati o jednoj nelogiččnosti u Teoriji relativnosti, klupko se
poččelo sve više da odmotava i nailazio sam na sve više i više tih nelogiččnih misli i zaključčaka Teorije
relativnosti.
Osim toga tada sam prvi put i saznao da uopšte postoji neka kritika Teorije relativnosti od
strane mnogih fiziččara i da je ona od poččetka i postojala.
7
 U tom momentu sam se osijeććao tako uvrijeđ đen, a nakon takorećći, prvog šoka u meni se
probudio bijes zbog tog skrivanja (što je toliko oččigledno), kritike Teorije relativnosti, od strane
oficijelne nauke i mnogobrojnih medija.
Sama činjenica da za 20 godina bavljenja Einsteinovim teorijama, nikada i nigdje nisam
mogao saznati da je uopšte postojala i još uvijek postoji ta kritika, navodi na jedan jedini zaključak,a
to je da u toj teoriji “nešto nije u redu” i baš zbog toga se svim metodama ta kritika pokušava i sakriti
od javnosti.
Ovo naše “slobodno i demokratsko” društvo, gdje je “svako mišljenje dozvoljeno”, oficijelni
nauččnici tj. prestavnici teorijske fizike i mediji bacaju u srednji vijek.
Za nevjerovati je koliko su, oficijelna nauka i mediji, skupa povezani i organizovani, da bi
spriječčili da uopšte neko od kritiččara dospije do javnosti, tako da se čovjek zapita, koliko još na ovom
svijetu postoji takvih laži, koje se na takav mafijaški naččin narodu “prodaju” kao istinite?
U oficijelnoj nauci baš kao i svugdje su jako rasprostranjene pohlepa za moćći, za uticajem i
dogmatsko predstavljanje mišljenja.

Tako fiziččar Geoffrey Burbidge piše:

“Moććni mehanizmi pospješuju ovakav komfort i stanje. Napredak u nauci zavisi od toga da li na
raspolaganju stoji novac, oprema kao i časopisi za publiciranje. Pristup ovim resourcima određ đuje, “peer
reviewing”- ocjenjivanje kompetentnih kolega iz područčja. Ko je dugo bio u takvoj situaciji, zna dobro da
su “peer reviewing” i ocjena manuskript, postale jednom vrstom cenzure. Veoma je teško dobiti
financijsku pomoćć ili termine za posmatranje teleskopom, ako se predloženi projekat ne nalazi na liniji
partije... Neortodoksni spisi budu za publikaciju odbaččeni ili godinama zadržavani. Sliččno vrijedi i za
akademsko zvanje.”

Nisam nikada do prije 6 godina čuo i nisam uopšte mogao pomisliti na to da postoje neki
nauččnici fiziččari ili filozofi koji uopšte sumnjaju u Teoriju relativnosti, a kamoli da je još kritikuju i
odbaciju.
Nigdje, ni u jednom mediju i nikada se i nije spominjalo da uopšte postoji ta kritika i tako
relativisti kada priččaju ili pišu o Teoriji relativnosti, nigdje ni ne spomenu da neka kritika uopšte
8
postoji. Spomenu možda kratko, da je ta kritika samo na poččetku postojala i da je sva kritika do sada
opovrgnuta i naravno, da je ta kritika dolazila od onih nauččnika fiziččara koji uopšte nisu ni razumijeli
Teoriju relativnosti, pošto takvo “nadljudski inteligentno” dostignućće i nije lako tek tako razumjeti.
Ako većć oficijelni i ozbiljni nauččnici fiziččari kažu takvo što onda ljudi laici i misle da je to
istinito i da takav stav imaju svi nauččnici fiziččari.
Moguććnost da ljudi laici budu upoznati ili da se u javnim medijima sretnu i upoznaju sa
kritikom Teorije relativnosti je ravna nuli i zato se može rećći da je ova teorija, najzaštiććenija teorija
od kritike
Ta zaštita od kritike, od strane oficijelne akademske fizike, medija pa čak i politike, je nešto što
sličči jednom totalitarnom, diktatorskom režimu u jednoj državi.

Na zapadu, u demokratskom društvu “gdje postoji sloboda nauke, istraživanja i misli” je ovo
diktatorsko ponašanje akademskih fiziččara, i “jednoumlje ili istomišljenje” svih medija, kojim se
nastoji izbjećći i sakriti svaka kritika Teorije relativnosti, dostiglo tolike razmjere koje će na svijet, tj.
na daljnji razvoj nauke, pogotovo fizike, ostaviti tragiččne posljedice.

Relativnost prostora i vremena, tj. moguććnost da se dužina i vrijeme kontrahiraju i dilatiraju,

su prve fantastiččne ideje koje su tok nauke poččetkom 20-tog vijeka skrenuli u ideološke vode.
Pošto to od medija bude sa oduševljenjem prihvaććeno i pošto Einstein biva prvi nauččnik koji je
sa mistikom u nauci postao poznat i stekao uticaj, tako tada međ đu ozbiljnim fiziččarima mistika postaje
sve popularnija.

I nakon što je Einstein prvi “probio led”, vremenom međ đu fiziččarima ulazi u modu da se u
nauku uvode sve više fantastiččnijih ideja; zakrivljeni prostor i vrijeme, paralelno ili okomito tekućće
vrijeme (koje ne moramo moćći razumiti kako kaže “novi Einstein” Steven Hawking, nego je dovoljno
da znamo da ono postoji!?), vrijeme koje ide unazad, vrijeme koje izgleda kao guma, Baby-
univerzumi, crvlje rupe u vremenu i prostoru i tako dalje.

9
 I tako je za oficijelnu nauku tj. relativiste fiziččare kao i za medije, 2005 godina bila izvrsna
godina i dobra šansa; za medije da zarade a za fiziččare teoretiččare da dokažu svoju “vrijednost i
korist” koje čovječčanstvo ima od njih, “bombardujućći” stalno tu javnost Einsteinom i njegovom
fantastikom, kako bi još jednom poreznim obaveznicima pokazali moćć Einsteinove a uz to i moćć
vlastite misli, tj. moćć teorijske fizike, koja osim nekih sitnih otkrićća, godinama tapka u mijestu.

Kao simbol te moćći teorijske fizike kao i uvijek se navodi i spominje atomska bomba i
“Einsteinova formula” E=mc² koju su mnogi fiziččari koristili prije Einsteina, iako teorijski fiziččari a
pogotovo Einstein, sa njenim otkriććem nemaju nikakve veze.
Atomska bomba bi bila otkrivena i bez Einsteina i bez formule E=mc².
Princip na kojem se zasniva gradnja atomske bombe, tj. cijepanje Uranovog jezgra su otkrili
fiziččari eksperimentatori (Fermi, hemiččar Otto Han), koji su u 30-tim godinama neutronima
bombardovali jezgra različčitih elemenata i tako dobijali jezgra drugih elemenata.
Otto Han je sasvim sluččajno uspio da rascijepi jezgro Urana na dva jezgra, tj. dva elementa, ne
razumijućći ni sam šta je on tu u stvari uradio.
Osim toga jedno vrijeme, čak niko od fiziččara nije mogao da to razumije, niti je postojala neka
teorija koja bi to objasnila.
Teorijsko objašnjenje cjepanja Urana je objasnila Lise Meintner, kojoj je nakon svog otkrićća
“raspada urana” pisao Oto Hahn i molio je za njeno teorijsko objšnjenje. Lisa Meitner se tada nalazila
u Švedskoj u izbjeglištvu pošto je bila židovka iz Austrije koju je 1938 Njemaččka anektirala.

U februaru 1939 Lisa Meintner skupa sa svojim neććakom (nuklearnim fiziččarem- Otto Frisch)
pronalazi to rješenje, upoznaju pismom Otto Hahna sa tim i izdaju pod artiklom „Disintegration of
Uranium by Neutrons: a New Type of Nuclear Reaction“ (Nature, 143, 239-240).

Kada je Bohr saznao za to rekao je:” Kakvi smo bili idioti da to ne shvatimo”.
Veliku zaslugu za nastanak i matematiččku obradu Teorije relativnosti, čak možda i većću od
Einsteina je imala njegova žena Mileva Marićć koja je bila nadarena pogotovo u matematici i za koju se
smatra da je čitavu Specijalnu teoriju relativnosti sama obradila.
10
Einstein je kasnije nikada i nigdje nije ni spominjao.
Osim toga nije nikada spominjao ni druge izvore iz kojih je preuzimao svoje ideje.
I pošto je u tom eksperimentu cijepanja Uranskog jezgra utvrđeno, da se oslobađa ogromna
energija, prostim raččunanjem, čak i svaki student fizike u to vrijeme je mogao izraččunati koliko će se
energije osloboditi, ako dođe do fisije npr. svih jezgri u jednom kilogramu urana.

Pogotovo Einstein nije nikakve veze imao sa atomskom bombom, ni sa eksperimentalne a ni sa

teorijske strane.
Međutim današnji mediji i fiziččari sve to drugačije prezentiraju javnosti, da bi masama kroz
taj primjer dokazali korist teorijske fizike i “nadljudsku genijalnost najveććeg čovjeka
nauke”Einsteina.
Sa tim hoćće da pokažu narodu šta je u stanju genijalnost jednog teorijskog fiziččara stvoriti,
naravno ukoliko mu se na raspolaganje stavi dovoljno financijskih sredstava koje će on utrošiti na
nekakve eksperimente a´la Einstein.
Jedan primjer gdje se financijska sredstva tako jednostavno “bacaju” je i taj što danas u
nekoliko država fiziččari sprovode eksperimente, kako bi dokazali ono što je Einstein rekao pri
njegovim “produktivnim napadima” ideja. Sa tim eksperimentima hoćće da dokažu postojanje
gravitacionih talasa, za čije postojanje ne postoji čak ni teorijska osnova ili dokaz, osim što je Einstein
rekao da bi oni trebali postojati.(!?)

Mnogo navodnih Einsteinovih “otkrićća” i formula se nalazi u starijim izvorima, koji su čak bili
i objavljivani.
Tako fizičar Jules Henri Poincare postavlja brzinu svijetlosti kao najvećću mogućću brzinu.
Poznata formula o odnosu mase i energije je bila većć 1846 postulirana od fiziččara Webera, a
kasnije su fiziččari Lebedew i Hasenöhrl to sastavili u formuli E = mc², ito prije Einsteina.
Einstein preuzima i to i kao uvijek ne navodećći izvor.

11
 I tako te 2005 godine, koju su ti isti akademski fiziččari i mediji predložili da bude godina
Einsteina (vidili smo zbog čega), samo u jednoj knjižari se moglo naćći 15-tak knjiga , od različčitih
autora, o Einsteinu i njegovoj Teoriji relativnosti.
Šta je imalo toliko autora da napiše nešto novo ili različčito o teoriji relativnosti, nakon 100
godina njenog postanka, ito baš ove 2005-te godine, nije mi jasno.
Svi oni su slijedili put svog velikog idola Einsteina i eto pokušavaju, sa toliko knjiga, masama
barem koliko toliko da objasne , šta i kako je njihov guru – genije razmišljao i svojom inteligencijom
premašio svakog živeććeg i neživeććeg, kao i još nerođenog čovjeka.

Da svi fiziččari i mediji priččaju samo o Einsteinu, koji je svojim teorijama, nanio toliko štete
razvitku nauke pogotovo fizike, o njegovim kvaziproblemima i zamišljenim eksperimentima, a nikada
ne spominju Nikolu Teslu, koji je svoje misli i ideje dokazivao, tj. pretvarao u dijelo od kojega je ovaj
svijet imao i ima toliko koristi , je više nego sramota.
Ali pošto Tesla nije bio fiziččar sanjar koji se bavio fantastikom i eksperimentima koji se ne
mogu nikada i nigdje sprovesti, tako i njegovo dijelo i misli nisu ni bile interesantne medijima i veććini
naroda, tako da danas malo ko na zapadu i zna ko je u stvari i bio Nikola Tesla.
Osim toga Nikola Tesla je bio samo jedan stranac koji nije ni imao novaca da vrši svoje
eksperimente, a pogotovo nije iza njega stajao neki lobi kao kod veććine drugih fiziččara sa zapada.
Čudi me da se uopšte Kanadska vlada sada nakon 100 godina ipak sjetila da tom velikom
čovjeku duguje veliku zahvalnost i da mu konaččno podignu spomenik.

Ali je zato Einsteinovu frizuru ove 2005 godine bilo mogućće sresti i vidjeti na svakom koraku.
Na izlozima od knjižara su stajali njegovi ogromni posteri.
Držale su se konferencije i predavanja, sve u čast tog “velikana “ nauke koji je nama običčnim
smrtnicima, ponudio jednu “novu sliku svijeta”.
Priččale su se svakojake gluposti prisutnim gostima koji su bili u stvari, gotovo sve redom ljudi
van područčja, tj. sa fizikom nisu ni imali nikakvog kontakta.

12
 Ali medijska propaganda je uččinila svoje i svi ti slušaoci su i dolazili sa nadom da će konaččno i
sami shvatiti tu “novu sliku svijeta”, a iako ne shvate (a naravno da nećće) onda se barem mogu diviti
tom “genijalnom nadččovjeku” i njegovim “nadgenijalnim”, fantastiččnim idejama.
Osim toga, tolika “genijalnost” koju ti slušaoci a takođe, niti iko drugi ne može da shvati, je i
zaslužila to divljenje

Da bi se ta Einsteinova “nadgenijalnost” i potvrdila, medicinari – neurolozi sprovode detaljno

iztraživanje Einsteinovog mozga.
I tako ti “nadriljekari”, tj. istraživačči Einsteinovih moždanih vijuga naravno nisu ništa našli
posebno, ali njegovim pristalicama i medijima čak ni to nije smetalo da baš tu prosiječčnost i ne
posebnost Einsteinovog mozga proglase jednim čvrstim dokazom njegove genijalnosti.
Kako god da okreneš i kako god neki eksperiment koji istražuje Einsteinovu genijalnost i
njegove teorije ispao, taj rezultat će morati biti još jedan od “mnogobrojnih” dokaza.
To istraživanje Einsteinovog mozga je zbog manjkavosti dokaza, bilo čak još jednom
ponovljeno, da bi se našli još čvršći dokazi koji bi poduprli tu njegovu “genijalnost” i gle čuda – ti
iztraživačči Einsteinovih moždanih vijuga, ovaj put i nalaze još “čvršce”, tj. “sigurne” dokaze njegove
“nadljuske inteligencije”.
Šta su to oni “otkrili”, niko nećće niti razumiti a ni znati, baš kao što ni oni sami ne znaju šta je
inteligencija i u kom dijelu mozga je ona smještena, tako da mogu sigurno da tvrdim da su i otkrili ono
što su i htjeli otkriti, tj. ono što su većć unaprijed znali da će otkriti.
A kako su mogli unaprijed da znaju?

Zato što će jedino pozitivan rezultat biti senzacija i zato što će jedino sa pozitivnim rezultatom
i oni stićći u medije i o njima će se priččati, a oni će davati interviju i pokušavati začčuđenoj publici
objasniti, gdje se u Einsteina nalazi inteligencija, kako mu funkcioniše i naravno postavljati razne
teorije o tome “kako je tako velika inteligencija mogla stati u jednu malu ljudsku glavu”?

(Komunističčko-staljinističčki experimenti istraživanja Lenjinovog mozga su takođe uvijek

morali biti pozitivni, da bi masovna sugestija “ispiranja mozga“ narodu bila što uspiješnija).
13
 A začčuđenoj publici će ipak najvažnije biti da su oni nešto našli.

Takava tradicija, nalaženja dokaza u nekim eksperimentima koji i nisu u stanju nešto pobiti ili
potvrditi, a pogotovo pružiti neki siguran dokaz, se kao što vidimo nastavlja.
Nauka 20-tog vijeka obiluje takvim eksperimentima čiji je u stvari glavni cilj bio medijska i
financijska dobit.
Tako su teorijski fiziččari u 20-tom vijeku liččnom naklonošćću i subjektivnim osjeććajima prema
nekoj teoriji i tom koji je stvorio tu teoriju, odluččivali da li je teorija ispravna ili nije.
Dobiti naklonost jednog velikog i poznatog fiziččara u to vrijeme, je značčilo sigurno
napredovanje na tim hijerarhijskim ljestvama.
Čitav sistem teorijske fizike je bio (a takođe i danas) sazdan od takve hijerarhije sliččnoj nekoj
diktaturi ili sekti.
Pošto tada niko nije mogao Einsteina da razumije (što u stvari i ne čudi), ali ipak da bi se te
njegove interesantne i fantastiččne ideje, kao i bezbrojne protuvriječčnosti mogle održati, on se
proglašava genijem.
Osim toga kada većć cijeli svijet zna da je Einstein bio“najinteligentniji” čovjek na svijetu i
“genije”, onda ne bi bilo lijepo od tih iztraživačča moždanih vijuga, da sve to i ne potvrde kojim
dokazom, kako bi mase mogle još više da se dive svom najveććem idolu – Einsteinu.

Međutim, ovi iztraživačči mozga (nauččnicima ih ne bi mogao nazvati), nisu jedini “nauččnici”
kojima je glavni cilj stićći u medije, biti poznat i zaraditi novac.
Veććina “nauččnika” 20 – tog vijeka ja bila spremna, kroz laži i mešetarenje da pogazi i žrtvuje
osnovne principe nauke, samo da bi se doččepali bogastva i uticaja.
Tako su nalaženi navodni dokazi za istinitost nekih teorija u nekim traljavim i jadnim
eksperimentima, koji se tako i ne bi mogli nazvati.

I pošto mnogo ljudi pokušavaju da shvate “Velikog majstora znanja”, tako oni “proždrljivo”
sve čitaju što ima veze sa njim ili njegovim teorijama kao i njegovom “novom pogledu na svijet”( jer

14
po medijima shvatiti Einsteina značči shvatiti smisao života i znati sve), dok mediji zadovoljno trljaju
ruke na dobroj zaradi od prodanih knjiga, novina kao i od gledanosti TV programa.

Pošto je većć sve reččeno i napisano o Einsteinu i njegovim teorijama, tako se u monotoni i
jednoliččni medijski prostor, koji je namjenjen Einsteinu, pokušava unijeti nešto novog, življeg,
sviježijeg i vjerovali ili ne, romantiččnijeg daha.
Da i romantika koja ima veze sa Einsteinom može biti upletena u taj biznis koji se vodi sa
Teorijom relativnosti, nije mi moglo ni u snu pasti na pamet.
(Na kakve sve profitabilne ideje, može biznis navesti ljude?!)

I tako sam nedavno u zaprepašććenju zinuo, kada sam na TV vidio lice Einsteina i čuo da je
negdje napisana jedna nova knjiga o njemu – a to je “Ljubavni život Alberta Einsteina”?!! I pošto je
to toliko “važna vijest” za svakog čovijeka na ovoj planeti, srazmjerno tome je dugaččka i reportaža
koja uz put u stvari i reklamira tu knjigu.
Nije mi jasno da uopšte može na ovom svijetu postojati čovjek kojega takva glupost može
interesovati.
Kakve to veze ima sa naukom?
Kojeg nauččnika ili nenauččnika tj. običčnog čovjeka bi trebalo to da interesuje i da li je
normalno to da javnost kroz medije bude informisana o ljubavnom životu Einsteina a nikada o
postojanju tolikog broja kritiččara njegovih teorija?

Ta teorija, koja je toliko tragi-komiččna, zbog toliko protuvriječčnosti koje ima u sebi kao i
postulata koji “pobijaju” jedni druge, je jedan tragiččan odraz naše svijesti i našeg znanja, jer njeno
propagiranje gotovo uvijek iza sebe krije egoističčko – interesnu, a ne nauččno – spoznajnu osnovu i
razlog …

Primjera postoji mnogo.

Da uopšte neko na ovom svijetu postoji, ko sumnja u “velikog majstora”, a među njima ima
filozofa, fiziččara – profesora i nobelovaca, ni u jednom jedinom mediju se nije moglo ni primjetiti.
15
 Tako običčni ljudi koji se ne bave ovom problematikom, nikada nećće čuti, a niti su čuli da
stvarno postoje nauččnici, za koje su te Einsteinove teorije čista glupost.
Već u diječčijem vrtićću se djeca uče tome da je Einstein najvećći naučnik koji je ikada postojao.

Pokazati u medijima nekoga, ko je protivnik Teorije relativnosti i koji postavlja neugodna

pitanja, a uz to je još i profesor fizike, značčilo bi blamažu za njih samih a uz to još i gore, smanjenje
broja mušterija koje su spremne konzumirati gluposti koje su im do sada nudili i sa kojima su ih
stalno bombardovali.
Zato takve “neupuććene” fiziččare i nauččnike treba držati što dalje od oččiju i ušiju javnosti, u
protivnom će mnogi ljudi postaviti pitanje realnosti, ozbiljnosti i koristi oficijelne fizike i medija, što bi
značčilo katastrofu za “nauku” kao i direktni napad na financijsko stanje medija.

Pošto ne postoji moguććnost u današnjim medijima, da se sretne neko drugo mišljenje od onoga
koje nam se prezentira, navesti ću ovdje neka.

Gothard Barth (fiziččar) – “Kada bi danas Teorija relativnosti bila izbrisana iz fizike, ona ne bi
ostavila nikakvu prazninu. Jer nikakvo objašnjenje je daleko bolje od jednog besmislenog, navodnog
riješenja, koje vodi ka jednom pogrešnom osjeććaju znanja.”

Fiziččar Julio Palacios – “ Teorija relativnosti pruža jedno fiktivno riješenje za problem koji ne
postoji – jedan Hokuspokus.”

Ernest Rutherford je Teoriju relativnosti označčio kao vic.

Lorentz je čitav život odbijao Einsteinovu Teoriju relativnosti i objašnjenje njegovih formula

Herbert Dingle je prošao najgore. On je bio predsjednik astronomskog društva Velike

Britanije i poznati relativist dok nije poččeo da sumnja u Teoriju relativnosti i na kraju je postao
protivnik.
16
 Dok je bio relativist mediji su stalno objavljivali njegove ideje, a kada je postao protivnik samo
je na poččetku uspio da objavi nešto od kritike Teorije relativnosti, u časopisu “Nature” nakon čega mu
bude uskraććeno daljnje objavljivanje.
1956 je rekao: Čudna i jedinstvena je Einsteinova teorija, kroz paralizirajućće svojstvo kojim djeluje na
razum.

Louis Essen, engleski fiziččar koji je 1955 konstruisao prvi atomski sat je napisao jedan artikel
– “Teorija relativnosti, šala ili prevara?”

W. Dissler je napisao jedan rad sa naslovom- “Vodi li vjerovanje u Einsteinovu Teoriju

relativnosti, na jedan naččin prema mentano – intelektualnom invalididetu?”

Frederick Soddy, američčki nobelovac, otkrivačč izotropije je 30.06.54. u Lindau rekao: “Kada
jedan student poččini jedan takav zloččin i frizira njegove brojeve i raččune, da bi dobio taččan rezultat, on bi
bio proglašen kao sramota za školu.
Ove teorjie, posebno Teorija relativnosti i Kvanta fizika, imaju transcedentalnu osnovu i graničče na
bizarno, tako da je osnovano pitanje, koliko uopšte mogu da vrijede kao ozbiljna nauka? Sa time je poččela
jedna velika prevara , koja prema mom mišljenju mora biti označčena kao korak unazad u carstvo fantazije i
mistike. Pravi krivac je Einstein.”

Ovaj govor je bio od njegovih kolega kao i medija cenzuiran i samo jedan manji dio je došao
do javnosti.

Oskar Kraus profesor na univerzitetu u Pragu i kasniji koautor knjige “100 autora protiv
Einsteina” je napisao 1925 godine jedno otvoreno pismo Einsteinu i Max von Laue u kojem piše: “Vi
(Einstein i Laue) pokazujete diječčje bolesti. Ove bolesti su smrtne; i Teorija relativnosti ih nećće preživjeti.
Ništa od invariantnosti brzine svjetlosti nećće preostati; prostor nećće biti zakrivljen, istovremenost nećće biti
relativna. Ja izgovaram ova predviđanja sa takom tvrdokornošćću, koja je znak jednog á priori u istinu
ubjeđenog filozofa.”
17
 Citate ovih nauččnika koji su protivnici Teorije relativnosti je nemogućće čuti na TV ili ih
proččitati u novinama.
Zašto se nikada na javnoj TV ne čuje ta druga moguććnost ili ti drugi fiziččari, koji bi široj
javnosti barem ukazali na neke nelogiččnosti Teorije relativnosti?
Zar je mogućće da se “relativistima”, jedna “istinita” teorija, čak ni na probu ne smije staviti?
Prava i istinita teorija će izdrzati sve probe i nauččnici koji stoje iza nje se ne moraju plašiti za
njenu sudbinu.
U stvari može se rećći da je svakoj postojeććoj teoriji ta proba i dobro došla, te zbog toga je
uopšte neshvatljiv toliki “strah” relativista od jedne otvorene i javne diskusije sa njihovim
protivnicima.

“Istina traži jasne dokaze i protudokaze.

U tom smislu valja podsjetiti da nauččne teorije nisu izvod iz posmatranja, većć su otkrićća – nagađanja hrabro
stavljena na probu, s tim da se odbace ukoliko se sukobljavaju sa posmatranjima; sa posmatranjima koja su
rijetko kad sluččajna, većć se po pravilu poduzimaju sa određenom namjerom, da se neka teorija provjeri
postizanjem, ukoliko je to mogućće, odluččnog pobijanja”.

(R. K. Popper)

Međutim, jedna teorija puna protivrječčnosti i postulata koji jedne druge negiraju kao što je
Teorija relativnosti, kao i nauččnici i mediji koji je propagiraju, se baš zbog tih nelogiččnosti i
protivriječčnosti u njoj, boje svake probe i uporno i viješto ih i izbjegavaju, jer jednu ozbiljnu i nauččnu
probu ta teorija i ne bi preživjela.

Nemogućće je ni zamisliti koje se sve “igre i spletke” vode sa naukom, njenim idejama i onim
što je opšte dobro čovječčanstva, tj. znanjem, zbog nekih egoističčko – materijalnih ciljeva.
Buduććim generacijama se prenosi znanje koje je po njima 100% dokazano kroz eksperiment ili
posmatranje prirode i uz to se takvim uččenjem još tim novim generacijama, unaprijed oduzima čak i
18
pravo na sumnju, ili vlastito ili drugaččije mišljenje a koje bi se kosilo sa mišljenjem koje su imale
“velike glave” nauke.
Uččenicima i studentima se prezentiraju teze i postulati, o kojima ne trebaju dalje da
razmišljaju, jer su to za njih većć davno uradili takozvani “velikani nauke”.

Ovu knjigu sam poččeo pisati poččetkom 2006 na njemaččkom jeziku, više sa namjerom da mi
služi za buduććnost kao dokumentacija, a nešto i sa namjerom da je pokušam izdati.
U nevjerici i čudu sam zinuo kada sam jednom sluččajno, u internetu, naišao na jednu
građansku inicijativu, koju su osnovali 350 njemaččkih fiziččara i nauččnika, pod imenom G. O. Mueller,
koji su kritiččari Teorije relativnosti i sa dokumentovanim dokazima se većć 5 godina bore za pravo
javne kritike Teorije relativnosti.

Oni su uputili ta svoja zajednička izlaganja na adrese 60 pisanih medija, ali ni jedan časopis
nije do sada ni riječi od te njihove kritike objavio, a takođe nisu ni spomenuli da uopšte postoji neka
organizacija naučnika koji su kritičari Teorije relativnosti.
Nisam mogao da vjerujem, da je takvo što u “demokratskom i slobodnomisleććem” zapadu
uopšte mogućće.
Ako većć 350 naučnika fizičara nije u stanju, da takorećći uopšte dođe do riječi koja će se čuti u
javnosti onda ja sam pogotovo nemam šanse.
I zato se odlučujem da knjigu pišem na bosanski jezik, jer šansa da se u njemačkoj nađe neka
izdavačka kuća koja bi ovo objavila je ravna nuli.

2006 – te godine to društvo naučnika upuććuje opširno pismo sa jednim CD, lično na privatne
adrese 220 novinara, koji su zaposleni u različitim časopisima (Stern, Fokus, Waz, Südduetsche
Zeitung itd.), sa naslovom: “Sloboda nauke i sloboda šstampe za teorijsku fiziku”.
Osim toga oni i lično svim parlamentarcima u Bundestagu, takođe upuććuju po jedno pismo,
upoznajući ih sa problemima (ne)slobode štampe za teorijsku fiziku kao i nelogičnostima Teorije
relativnosti.

19
 Ovdje ću navesti nekoliko citata, tj. pitanja koje ti naučnici postavljaju novinarima.

- Dali vam je poznato da od 1908 postoji jedna kontinuirana kritika Teorije relativnosti?”

- Da li znate da se ova kritika prešuććuje i čak namjerno skriva od strane akademske fizike?

- Znate li da smo mi vašim redakcijama od 2001 godine, poslali našu dokumentaciju sa molbom da
javnost upoznaju sa tom dokumentacijom kritike Teorije relativnosti?

- Da li ste mogli ustanoviti da je i jedna od 60 redakcija svoje čitaoce upoznala sa eksistencijom

naše inicijative i dokumentom kritike Teorije relativnosti?

- Da li se slažete sa ovim neinformisanjem vaših citalaca, ili i vi podržavate gaženje i sakrivanje

kritike protiv Teorije relativnosti?

- Kako obrazlažete to da ni jedna od 60 novina nisu objavili ni riječi o ovom dokumentu, iako se radi
o fizičarima među njima mnogi profesori kao i filozofi?

- Šta držite opasnijim: Kritiku ili gaženje i skrivanje kritike?

- Zašto se svaka kritika Teorije relativnosti zabranjuje i sakriva, iako se ona drži za “najbolje
dokazanom “ teorijom fizike?

- Držite li za moguće da je ova Teorija relativnosti, najbolje zaštiććena teorija od kritike, a ne

najbolje “dokazana teorija?

- Da je najbolje zaštiććena teorija, možete se uvjeriti ako pitate stručnjake na tom području u vašoj
redakciji.

20
 - Zašto se mora u slučaju Teorije relativnosti odmicati od osnovnog načela, da je jedna teorija tek
tada akceptirana, ako se kritika protiv nje prvo otvoreno diskutira i argumentima se pobije?

- Kako se može jedna kritika koja se nikada nije ni diskutirala, jednostavno tek tako odbaciti?

- Možete li zamisliti jedan razlog za gaženje kritike Teorije relativnosti?

Dalje slijede još druga pitanja u vezi slobode štampe.

- Iz kojeg čudnog razloga štampa samostalno odbacuje slobodu štampe za kritiku Teorije
relativnosti?

- Pripadate li onoma , koji su priznali osnovno načelo, da je sloboda , kao prvo sloboda drugačijeg
mišljenja?

- Znate li da je vlada izdvojila 13 miliona eura za razne predstave i manifestacije povodom 100
godina Teorije relativnosti, bez i jedne jedine informacije o kritici Teorije relativnosti?

- Jeste li javne diskusije o slobodi štampe pratili povodom onih strašnih karikatura Muhameda koje
su objavljene?

- Da li kritika Teorije relativnosti ima isti uticaj na zapadni svijet kao i karikature Muhameda na
arapsko - islamski?

- Zašto se bori štampa: jednom za slobodu objavljivanja tih zloććudnih karikatura Muhameda i drugi
put za zabranu objavljivanja naučne kritike i argumenata?

Dalje u tekstu stoji kako je 1922 došlo do te zabrane slobode u nauci.

21
 “Kod pripreme za 100-godišnjicu “Društvo prirodnih istraživača”, je te 1922 na inicijativu Max
Planka odlučeno, da se na temu Teorije relativnosti održi jedno bombastično predavanje sa puno pohvale,
ali istovremeno da se spriječi jedno kritično predavanje.
Osim toga je zabranjena diskusija o teoriji, da bi se time spriječila i kritična pitanja.
Protiv ovog hladnog ”uzimanja moćći” u svoje ruke od strane relativista, protestirali su kritičari,
među kojima je bilo i nobelovaca, tako što su pred zgradom gdje se održavalo to predavanje dijelili letke,
htijućći na taj njima jedini dostupan način upoznati slušaoce o problemima teorije, ali bez uspjeha.

Od tada brinu Planck i relativisti za to, da se u medijima ne objavljuje nikakva kritika Teorije
relativnosti, da se na kongresima naučnika, takođe izbjegne svaka kritika, da se ne objavljuju knjige i
posebno da kritičari Teorije relativnosti ne uđu u službene ustanove nauke.
Za “Reichskanzelara” fizike ovo nemilosrdno sprovođenje njegovog programa je bilo pitanje vijere
a ne samo očuvanje vlastitih interesa.
Sa time je vrh akademske fizike sam ukinuo slobodu iztraživanja i učenja, što slično i danas
redakcije medija rade.

Ovakvo nešto bi se samo očekivalo od diktatorskih režima.

Ovdje su tu diktaturu sproveli sami naučnici-iztraživači.
I tako od tada sa tom disciplinom fizike upravljaju kao sa privatnim posjedom
Preokret u tradiciji nauke te 1922. godine je do danas ostao sakriven i javnost se od akademskih
fizičara stalno vara ito dvojako : Kao prvo o stvarnom statusu Teorije relativnosti, a kao drugo metodama sa
kojima se sprečava da javnost nešto sazna o pravoj prevari.
Taj slučaj je u kriminalistici poznat, gdje se druga prevara vrši da bi se sakrila prva.

I tako od 1922 godine imamo jedan i danas trajućći skandal, koji je jednu ogromnu veličinu dostigao.
Akademska fizika nije voljna niti je u moguććnosti da spozna veličinu te prevare, a pogotovo ne da je prizna.
Ta gigantska dvostruka prevara u teorijskoj fizici i njezino sakrivanje pod krovom prirodnih nauka,
se dakle može samo spolja probiti kao i u detalje razotkriti.

22
 Srž kritike Teorije relativnosti je već 96 godina zahtjev za jednom slobodnom i javnom diskusijom.
Kritičari Teorije relativnosti i ne traže više. Međutim, čitave decenije se ta otvorena diskusija
izbjegava, jer ako bi ona počela to bi bio i kraj Teorije relativnosti.
Uopšte nije zdravo u Njemačkoj kao i u drugim zapadnim zemljama, kritikovati Teoriju relativnosti.
Pročitajte samo šta se desilo sa Herbert Dingle u Velikoj Britaniji, iako je on nekada bio predsjednik
astronomskog društva velike Britanije”.

Max Planck

“Max Planck (Kiel, 23. travnja 1858. - Göttingen, 4. listopada 1947.), njemački fizičar
Osnivač je kvantne teorije. Objavio je 1900 godine revolucionarnu hipotezu da svaki izvor energije može zračiti
energiju samo u diskretnim količinama - kvantima. Na toj osnovi izveo je zakon zračenja – «Planckova
formula». Njegovu ideju o diskontinuiranosti energije, koja je danas temelj tumačenja svih atomskih pojava,
primijenili su poslije Einstein i Bohr na tumačenje fotoelektričnog efekta i spektra vodikova atoma. 1918. dobio
je Nobelovu nagradu za fiziku”.

23
 Pošto je Einstein bio prvi u svom objašnjenju Fotoelektričnog efekta, koji je počeo da koristi
Planckovu konstantu (h = 6.6256x10-34 Jsec.), tako Max Planck da bi mu se zahvalio, dovodi Einsteina
u Njemačku i već 1906g. uvodi Einsteinovu Teoriju relativnosti kao obavezno nastavno gradivo, ito
bez ikakvih provjera Teorije relativnosti ili diskusije o teoriji u širim naučnim krugovima.
Da taj potez od strane Max Plancka, nije bio nimalo “naučan”, nego čisto diktatorski je toliko
očito.
Međutim, nakon 2-3g pojavljuju se prvi kritičari Teorije relativnosti i njihov broj se iz godine
u godinu stalno poveććava. Pošto je Planck bio najvećći autoritet u Njemačkoj i pošto je njemu taj
autoritet bio važniji od nauke, tako on od tada, nakon što je brzopleto uveo Teoriju relativnosti u
nauku i uz to bio sam svjestan nekih očitih protuvrječnosti u teoriji, radi sve da se barem ta kritika ne
probije do javnosti i da ta javnost ne sazna za tu Planckovu veliku pogrešku.
Planck organizuje bombastične kongrese gdje se Teorija relativnosti samo pohvaljivala, dok je
istovremeno spriječavao kritičarima da dođu do riječi.
Vremenom pod njegov uticaj dospijevaju i mnogobrojni mediji, izdavačke kuće kao i radio.
1931g. u Leipzigu preko 100 naučnika, veććinom profesora fizike iz čitavog svijeta organizuju
kongres i u svom saopštenju se žale na neslobodu medija kada je u pitanju kritika Teorije relativnosti.

Od strane predstavnika akademske fizike se skriva da uopšte postoji kritika Teorije

relativnosti, i ako neka kritika se slučajno i probije do očiju javnosti, taj se naučnik proglašava glupim
jer nije razumio Teoriju relativnosti, ili mu se prebacuju drugi privatni i lični razlozi, kao zavidan,
antisemit, nacist samo da bi se interes javnosti skrenuo sa pravog problema.
Osim toga svi kritičari se predstavljaju “protivnicima genija stoljećća” Alberta Einsteina, da bi
se stvar o kojoj se u stvari i radi, kroz upotrebu prijatelj - neprijatelj šeme, personizirala i time i
zamaglila.
Kritičarima je stalo samo do diskusije i argumenata, za ili protiv neke teorije.

24
 I tako danas imamo situaciju, gdje se proslavlja 100 godina Teorije relativnosti sa
mnogobrojnim, raznim skupovima i prezentacijama, praćenih sa mnoštvom izdanih knjiga o Teoriji
relativnosti.
U svim knjižarama i svim univerzitetskim bibilotekama, je nemogućće naćći knjigu nekog
kritičara, tako da javnost i danas misli da ta kritika i ne postoji.
I tako je na zapadu sloboda iztraživanja i učenja na području fizike već odavno uspješno
ukinuta.
Demokratski odnosi, temeljna prava, sloboda nauke, sloboda štampe: Sve ove lijepe riječi ne
postoje na području teoretske fizike i ne važe za kritičare Teorije relativnosti.
Postoji samo jedna prevarena i dobrovjerna javnost
I to to što većć 5 godina ni jedne njemačke “nezavisne”novine nisu ni riječi objavili od tog
dokumenta kritike, kojeg su uputili 350 naučnika, graniči sa gotovo nemoguććim.
Ali je tako.
Ali šta rećći za to da veććina ovih naučnika se skriva u anonimnost iz straha, zbog konzekvenci
koje bi se mogle pokrenuti protiv njih od strane akademskih fizičara.

-Nije mogućće! – rećći ćete.

Na žalost, jeste i to je realnost

25
 2) USLOVI KOJI SU VLADALI I STANJE U FIZICI, U VRIJEME I NAKON
NASTANKA TEORIJE RELATIVNOSTI

Fizičar Gothard Barth je rekao: “Najveći problem teorijske fizike nisu Einsteinove teorije,
relativiranje vremena-prostora, zakrivljeni prostor ili paradox ” blizanci”.
Potpuno je ne shvatljivo da je ova diletantska glupost mogla da osvoji čitav svijet. Ovdje vidimo jedno
potpuno skretanje od racionalizma 19 – tog vijeka, prema mistično – magičnom mraku.
Moralo je više sretnih (ili nesretnih) slučajeva da se susretnu, tako da ova neshvatljiva prevara uskoro ( već
80 godina), jednom eksaktnom naukom zavlada.”

Već je iz toga, postalo i 100 godina zablude.

Sve do 1919 nije se niko toliko puno uzbuđivao i opterećivao Einsteinovim maštarijama, sve
dok njemu ili nekom njegovom slijedbeniku, nije palo na pamet da bi se “zakrivljeni” prostor mogao
dokazati kada bi se , pri totalnom pomračenju sunca, posmatrala svijetlost zvijezda koje se, takoreći,
nalaze “iza” sunca.

I onda Sir. Arthur Eddington, ( samostalno ili uz pomoć poreznih obaveznika, nije mi jasno a
ni bitno, jer na kraju se priča, kao i svaka bajka, dobro financijski završava), organizuje ekspediciju u
Afriku gdje su mogli posmatrati totalno pomračenje sunca, tj. svijetlost zvijezda iza sunca.

26
 Slika 2.1

Slikovito predstavljanje zakrivljenosti prostora, koje je u stvari moguće samo u dvije dimenzije. Kako bi to
trebalo izgledati u 3 dimenzije nemoguće je predstaviti.

27
(U stvari su bile upućene tri ekspedicije, ali je samo ova na čelu sa Sir Edingtomom navodno dokazala
te Einsteinove tvrdnje.)

Sirr. Edingthon je rezonovao: ako ekspedicijski rezultati budu negativi to neće nikoga ni
interesovati, osim možda onih koji su plaćali za tu ekspediciju i to bi bilo veoma neugodno za njega.
A ako rezultati ekspedicije budu pozitivni! E to je već druga priča sa puno sretnijim i ljepšim
završetkom.
Onda ćemo je tako i završiti, tj. sakupiti ćemo medije i objaviti jednu svijetsku senzaciju –
“Einsteinove krive ideje su u pravu”!

Tako je « njegovo englesko veličanstvo » , Lord ili Sir Edington na svojoj prezentaciji dokaza u
Londonu, pokazao samo one slike koje su se eto i slučajno poklapale po nekim Einsteinovim
proračunima, a sve druge su se naravno sakrile što dalje od očiju javnosti.
I onda kada je sve to postalo jedna svijetska senzacija, naravno bilo je kasno za ikakve
ispravke ili čak u sumnju da te pokazane slike ipak nisu toliko čvrsti dokazi.
Fotografije pomračenja sunca, tj. zvijezda koje su se nalazile « iza » sunca, a koje se nisu
poklapale sa Einsteinovim računima su tada i nestale, ito zauvijek.
I tako se ta relativistička prevara nastojala potvrditi jos većim prevarama i lažima, u čemu se i
uspijeva. Narod vijeruje naučnicima, jer misle da ti naučnici znaju o čemu pričaju i da su potpuno
sigurni, iako ni sami uopšte nisu razumili taj njihov eksperimentalni način potvrde zakrivljenosti
prostora.
I tako se s pravom može reći, da se iza svih potvrda, tih prvih fantastično-mističnih ideja
nauke tj. fizike, krije jedna mafijaško-interesna struktura, kojoj je jedini cilj biti u žiži javnosti i
zaraditi novac.
Iako sam Einstein možda nije bio takav, njegova najveća krivica je što je bio previše
“zaljubljen” u svoje teorije i zato je odbijao ozbiljne naučne diskusije sa njegovim protivnicima,
kojima je predbacivao političke razloge njihovog odbijanja Teorije relativnosti.

28
 Osim toga, “bode oči” sličnost ponašanja današnjih relativista sa Einsteinovim ponašanjem,
gdje se uporno izbjegava svaka diskusija sa protivnicima Teorije relativnosti, a pogotovo ona u
javnosti.
Zašto je to tako?
Razlog takvog Einsteinovog ponašanja je da je on te javne dijaloge izbjegava iz toga razloga
što je u čitavoj konstrukciji njegovih teorija bilo više nelogičnosti kojih je i on sam bio svjestan, na
koje ni sam ne bi mogao da odgovori i koje je sa takvim ponašanjem želio da sakrije, pogotovo od šire
publike.

Isto, potpuno isto ponašanje susrećemo kod fizičara relativista.

Isto tako se izbjegavaju javne diskusije.
Niko od njih nikada i ne spomene da uopšte ima protivnika Teorije relativnosti, a pogotovo ne
da su ti protivnici kao što rekoh fizičari profesori ili filozofi, među njima i mnogi nobelovci.
Ako se ikada igdje slučajno i spomene da ima “nekih protivnika”, onda su ti protivnici za njih
laici koji uopšte nisu shvatili Teoriju relativnosti, jer na žalost takvo nešto “intelektualno duboko” ,
eto ne shvaćaju čak ni svi fizičari.

Sa takvim ponašanjem estabilišent fizičara, nastoji da prikrije te manjkavosti Teorije

relativnosti i laži se svijesno prenose na nove generacije samo da bi se izbjegla blamaža pred javnošću
kao i gubitak naklonosti medija i naravno poslodavca – države.
I tako na kritiku od strane nekih kritičara Teorije relativnosti o nekim nelogičnostima u njoj,
relativisti se, čak se i ne stideći, brane riječima “da je u stvari čitava Teorija relativnosti nelogična i baš
tu se i nalazi njena dubina. Ona se kosi sa “zdravim ljudskim razumom” i zbog toga sa takvim razumom je
ne možemo ni razumiti”(!!???)
Kakav i koji razum trebamo koristiti, relativisti nam ne kažu?!

Postoji još mnogo razloga tome, a jedno od njih je kao što sam već spomenuo i mogućnost sa
Einsteinom i njegovim teorijama, da se pažnja javnosti, tj. poreznih obaveznika stalno skreće u pravcu
te “moćne” teorijske fizike, jer ona sa svojim drugim teorijama u stvari i nemaja šta ponuditi toj
29
javnosti. Da se današnja teorijska fizika nalazi u ćorsokaku je jasno i svakom teorijskom fizičaru, koji
još nije potpuno izgubio vezu sa stvarnošću.
Ako ljudi sada odjednom, ne bi više vjerovali u Einsteina, onda bi sumnjali i u ostale “velike”
fizičare, kao što su Max Planck, koji je Einsteinu i pomogao da se “probije” sa njegovim fantastičnim
idejama, kao i u Sommerfelda i njegove teorije.
Pogotovo ne bi više ništa vjerovala tim i takvim naučnicima današnjice, tj. teorijskim
fizičarima.
Srazmjerno tome bi i budžet koji se izdvaja za njih bio smanjen.
I baš u tome leži i razlog što danas gotovo “100% “ stanovnika ove planete zna za Einsteina, a
99,999% nikada i nigdje nisu čuli da neko postoji, uz to još i naučnik fizičar, koji ne vjeruje u njegove
teorije.
Kada već obični ljudi toliko uživaju u Einsteinovoj fantastici onda ne bi bilo ni fino ni pametno
budit ih iz tog relativističkog sna.
A svijet izkrvavljen i izmučen, koji je upravo izašao iz prvog svijetskog rata, u bijedi i gladi u
kakvoj se nalazio, je kao što je i običaj kod ljudi u takvim situacijama, isčekivao neko čudo koje će ga
izvući iz njegove bijede.
I pošto se čuda u stvarnom životu nisu dešavala, tako je se svijet prihvatio za bilo kakvo čudo.
Najbitnije je da se čuda dešavaju, ako ne ovdje na zemlji onda i to čudo tamo negdje na nebu
je dobro došlo.

I zato što su poslovi sa „zakrivljenim“ nebeskim partnerima uvijek i kroz istoriju čovječanstva
bili blagorodni, tako ni Sirr. Edington a niti mediji (takvi kakvi su bili), nisu mogli, sve i da su htijeli,
propostiti tu “nebesku” šansu.

I te 1919 godine to biva najveća senzacija i ona se proširuje po čitavom svijetu.

Einsteina mediji proglašavaju genijem a njegovu fantastičnu teoriju predstavljaju narodu još
fantastičnijom, kao npr. prostor i vrijeme se mogu skratiti i zakriviti, a takođe se vrijeme može vratiti
i u prošlost itd.
Sve to je dokazao Einstein.
30
 A iznenađena publika nije mogla da se načudi tom čudu .
Ni u knjigama o magiji ne stoji nešto slično.
I već tada Einstein i njegove teorije postaju firma za štampanje novca, i toga se požudni
kapitalisti i akademski fizičari, ne žele da odvoje, ni dan danas.

Sam Einstein je umjesto da sa kritičarima njegove teorije razgovara, njih nazivao

antisemitima.
Prof. Reuterdahl, predsjednik inžinjerskih nauka na St. Thomas-univerzitetu je rekao, “da
Einstein sa njegovom mističnom teorijom drži čitav svijet za budalu”.
Einsteinov odgovor je bio da ga takvi napadi podsjećaju na njegovu domovinu Njemačku i
tako je uspijevao da izbjegne svaku diskusiju sa Reuterdahlom.
U intervijuu “New York Tribune” od 3.4.21 je na pitanje novinara, zašto su neki ljudi nauke
protiv njegove teorije odgovorio:
-“Ni jedan čovijek nauke. Sve je to bilo na političkoj osnovi. Čak i fizičari koji moju teoriju nisu
prihvatili, su radili to iz političkih razloga”

E. Gehrke je pisao tada:”Einstein je njegovu teoriju vrlo vješto branio od matematičara,

filozofskim i tezama fizike; od filozofa tezama fizike i matematike; od fizičara tezama filozofije i matematike:
Pošto se svaki stručnjak poklanja pred kolegom iz drugog područja, tako je svako mislio da je ta
njegova teorija dokazana u tom drugom područjui tako se niko nije htio izlagati kritici drugih kolega, kako
se ne razumije u njihovo područje.”

Greška mnogih filozofa koji su pokušavali da ukažu na nelogičnosti Teorije relativnosti, je u

tome što su pišući filozofski o pojmovima prostora i vremena, te pojmove sve više i više zakomplicirali,
da slušaocu i čitaocu jednostavno” pamet stane”.
Većina njih je slijedila put filozofa Kanta, gdje su sami za sebe stvarali neki “svijet pojmova”
koji je bio stran većini ljudi i tako su se samo jos više udaljavali od potrebe i mogućnosti, jednostavnog
objašnjenja Teorije relativnosti, jer neko intelektualno-dublje objašnjenje i nije potrebno za takvu
teoriju.
31
 Takva filozofska obrazloženja, nisu ni imali šanse da se putem medija prošire i dospiju do
običnih ljudi, zato što su kao prvo bila opširna i zapetljana, a kao drugo bila su neinteresantna i
dosadna za obične konzumente i napisana bez ikakve “fantazije”, tako da objavljivanje tih filozofskih
protudokaza, medijima ne bi donijelo zaradu, kao što im donose Einsteinove fantastične ideje.
Tako su filozofi za prostor i vrijeme izmišljali sve više različitih “imena” (iako filozofski
opravano) npr. pored Newtonowog apsolutnog vremena jos i objektivno i subjektivno vrijeme itd.

Samim tim su išli na ruku Einsteinu i „relativistima“ i obični čitaoc bi jedino shvatio da kod
filozofa postoji jos više prostora i vremena nego u Teoriji relativnosti, i da je Einstein sve to
pojednostavio uvodeći, pored apsolutnog prostora i vremena još samo relativni prostor i vrijeme.
Svojim filozofsko - logičnim mislima su i pokazali sve nelogičnosti Teorije relativnosti, samo
što zbog njihove zakompliciranosti većina ljudi uopšte nije znala šta da započne sa svim tim
zakompliciranim mislima.
Filozofi su već tada upali u jedan samonapravljeni labirinti iz kojeg nisu znali izaći, a tamo
“napolju” je Teorija relativnosti nastavila da osvaja svijet.

Nisu samo filozofi pravili i još uvijek prave greške, nego i sami fizičari koji i dan danas
pokušavajući da dokažu da je Teorija relativnosti pogrešna, pišu opširno o svakoj Einsteinovoj ideji i
problemu mjesto da jednostavnim primjerima kažu i dokažu da je čista glupost uopšte razmišljati o
tome.

2.1 Problem istovremenosti je jedan takav primjer o kojem Einstein naširoko i nadugačko
raspravlja, postavlja jednog posmatrača u voz drugog negdje napolju i onda se pita
koji će prije vidjeti sijevanje munje?!

32
Slika 2.2
Na kojoj se “vidi da su oba posmatrača isto udaljeni od svjetlosti groma” – ako bi tu udaljenost mjerili
samo u metrima i centimetrima.

Ali naravno, oni će trenutak kada se taj događaj desi mijeriti njihovim džepnim satovima(!?),
koje su oni naravno prije toga, u stanju mirovanja, sinhronizirali.
Baš po Einsteinovim postulatima gdje vrjeme u stanju mirovanja i u stanju kretanja protiče
različito, je uopšte besmisleno govoriti o ovakvom eksperimentu, jer sami Einsteinovi postulati
zabranjuju takvu situaciju, jer bez obzira što su satovi na početku bili sinhronizirani oni kada se
nalaze u pokretu neće više pokazivati isto vrijeme.
Znači da i svi daljnji Einsteinovi zaključci iz ovog eksperimenta “u glavi” su suvišni i
besmisleni.

O ovom ću još pisati, ali sada još da dodam da takvo nešto kao što je istovremenost, nije
moguće ni sa najmodernijim atomskim satovima odrediti. Da se još jasnije izrazim: NEMOGUĆE JE
DVA SATA SINHRONIZIRATI! Imati dva sinhronizirana sata je problem koji nismo ni danas, a
nećemo moći nikada ni riješiti.
Ako ćemo istovremenost smijestiti u jedan vremenski interval, kao što je minuta, sekunda ili
danas to možemo i u milioniti dio sekunde, onda možemo reći za jedan događaj da su dva posmatrača
ili dva sata, u toj i toj minuti ili sekundi, ili u milionitom dijelu skunde istovremeno registrovali neki
događaj.
33
 Ali pošto vrijeme nije moguće toliko “usitniti” da bi došli do najmanje i toliko tačne i moguće
jedinice vremena koja uopšte postoji u prirodi, jer postoje čestice koje “žive” 10-23 sekundi, i pošto mi
takve mijerne istrumente i nemamo, onda je stvarno čista besmislenost pričati o istovremenosti ili
istovremenog zapažanja nekog događaja od dva posmatrača .

Znači, mjeriti istovremenost je nemoguće zbog sljedećih razloga:

1) Pošto se radi o istovremenom zapažanju jednog događaja, moramo se oslanjati na

subjektivnost percepcije, koja je u fizici nepouzdana.

2) Nemoguće je izmjeriti istu dužinu ili razmak između ta dva posmatrača i događaja (u
ovom slučaju sjevanje groma), odnosno nemoguće je razmak između jednog posmatrača i događaja,
kao i razmak između drugog posmatrača i događaja tako izmjeriti da su te dužine iste, jer kao što sam
spominjao ako postoje velične 10-17 m, onda mi nemamo mogućnost mjerenja.

3) Pogotovo je ne moguće taj razmak tačno odrediti ako se jedan posmatrač nalazi u
pokretu, tj. u ili na vozu.

4) Nemoguće je odrediti ili izmjeriti tačno vrijeme kada će ti posmatrači registrovati neki
događaj, čak ni sa atomskim satovima. Moguće je ako ćemo taj događaj smjestiti u vremensku
jedinicu kojom se i koristimo u svakodnevnom životu, minutu, sekundu ili još manji dio sekunda.
Međutim, ta mogućnost mjerenja vremena ima svoje granice.

5) Ovu mogućnost zabranjuje sam Einstein a to je, da se nakon što su posmatrači njihove
satove u stanju mirovanja sinhronizirali, sada se jedan od njih nalazi u pokretu i po Einsteinu satovi u
mirovanju i kretanju idu različito, tako da više nisu sinhronizirani!

Osim toga fizičari su pokušavali i opširnim formulama dokazati te nelogičnosti Teorije

relativnosti.
34
 Tim formulama je jedino bilo moguće apelirati na razum drugih fizičara relativista, koji su već
bili duboko u “relativističkom blatu”.
Te opširne formule nisu ni mediji ni obični ljudi razumjeli a fizičari relativisti nisu htijeli da se
odreknu svog “mističnog znanja”, već su uporno pokušavali nalaziti nove i nove dokaze koji će
potvrditi Teoriju relativnosti.

I to isto pokušavaju i danas.

Problem antirelativista ( i fizičara i filozofa) i danas je taj što oni izgleda nisu još shvatili da se
bitka za istinu, tj. dokaz za besmislenost Teorije relativnosti, nažalost ne vodi tako što će se fizičari
relativisti ubijediti u pogrešnost Teorije relativnosti.
Tih slučajeva je već i bilo dosta ali od toga nije bilo velike koristi.
“Bitka” za istinu i spoznaju pogrešnosti Teorije relativnosti i njene besmislenosti, treba da
započne tamo gdje je Teorija relativnosti i počela, a to su mediji željni senzacija, kao i obični ljudi.
Tek kada se dostigne tačka u kojoj će se i mediji morati zainteresovati za te protudokaze
Teorije relativnosti, to će biti početak njenog kraja.

Zbog toga pokušavam pišući ovu knjigu, što jednostavnijim “riječnikom” da obuhvatim i
dotaknem srž problema ito tako da većini ljudi i izvan područja budu shvatljive sve nelogičnosti i
proturiječnosti Teorije relativnosti.

Uz to se nadam da će barem neki žurnalisti željni istine se ipak malo pozabaviti sa ovim
problemom i barem logički pokušati razmišljati o njemu i možda širu javnost upoznati sa tim
problemima i nelogičnostima koje se nalaze u Teoriji relativnosti.
I neću biježati u ovoj kritici Teorije relativnosti čak ni od grubih riječi, upućenih u pravcu
oficijelne nauke tj. fizike i svih drugih “velikih” naučnika koji su i pomogli Einsteinu da se probije sa
njegovim teorijama (jedan od njih je kao što sam već spomenuo i Max Planck, jedan od najvećih

35
Njemačkih fizičara, koji je koristeći svoj autoritet, prvi u nauku uveo cenzuru drugačijeg mišljenja i
kritike).

Međutim ne može se reći da je sam Einstein krivac zbog toga što su te njegove magične ideje
okupirale svijet kao i oficijelnu fiziku.
Jedan dobar dio krivice snose i njegove tadašnje kolege, iz drugih područja fizike, a to su
većnom kvantni fizičari.

Ovo možda na prvi pogled izgleda paradoksalno jer su baš kvantni fizičari bili prvi protivnici
Teorije relativnosti, ali su postojali i još neki drugi problemi, koji su doveli do toga da kvantni fizičari
obustave svoju kritiku Teorije relativnosti.
Kvantna fizika i Teorija relativnosti se toliko razlikuju kao npr. fizika i matematika, tako da
su za relativiste, kvantni fizičari bili takoreći samo “kolege sa drugog područja”.
Poslije početne kritike od strane kvantnih fizičara, među koje nećemo računati Plancka koji je
u stvari i pomogao Einsteinu da se “probije” sa njegovom teorijom, zbog Einsteinovog kvantiziranja
svijetlosti, što je u stvari bila podrška Plancku i njegovom kvantiziranju energije i zbog nekih otkrića
u Kvantnoj fizici koja su nelogična i protive se zakonima klasične fizike, čuje se sve manje protesta
protiv teorije relativnosti od strane kvantnih fizičara.
I pošto i sami kvantni fizičari polako gube oslonac u poznatim zakonima klasične fizike, tj. nisu
u stanju zakonima klasične fizike opisati neke u eksperimentima opažene činjenice, tako im i teorija
relativnosti sve manje smeta.

Prijateljski vrhunac ili njhovo vijenčanje su doživili na Solvayskoj konferenciji u Briselu,

godine 1927 i 1930.
Šta se desilo tada?
Ništa posebno, ali da ozbiljni naučnici, i kvantni fizičari i relativisti, vode takve razgovore,
prezentiraju i komentarišu takve eksperimente je više nego tragično.

36
2.2 Heisenbergova relacija neodređenosti

Radilo se o Heisenbergovoj Relaciji neodređenosti, za koju fiziččari teoretiččari kažu da je ta

relacija “koja je kada su u pitanju mijesto i impuls, jedna direktna konsekvenca talasne prirode materije u
Kvantnoj fizici i tako jedan od fundamentalnih zakona fizike.
Ona bude često greškom opisivana tako što mjerenje mjesta jedne čestice obavezno dovodi do
promjene impulsa te čestice.
Sam Heisenberg je prvi dao ovu definiciju. Relacija neodređenosti vrjedi čak i onda, kada se nakon
mjerenja mjesta, vrši mjerenje impulsa na jednoj kopiji sistema.
Sliččne relacije neodređenosti postoje i među drugim parovima fizikalnih veliččina. Između energije i
vremena postoji takođe jedna relacija neodređenosti, koja je druge prirode”.

37
[Werner Heisenberg (Würzburg, 5. prosinca 1901. - München, 1. veljače 1976.), njemački fizičar
Jedan je od najznačajnijih fizičara 20. stoljeća. U kvantnoj mehanici poznato je njegovo načelo neodređenosti.
Bio je profesor u Leipzigu, te direktor Instituta za fiziku Kaiser Wilhelm u Berlinu i Instituta Max Planck u
Göttingenu. Godine 1925. utemeljio je mehaniku matica, osnovu moderne kvantne teorije.
Svojim "principom neodređenosti" utvrdio je granice eksperimentalnog istraživanja pojava koje se zbivaju u
atomu i upozorio na nemogućnost istovremenog točnog određivanja položaja i brzine subatomskih čestica
(elektrona). Objasnio je feromagnetizam, uvodeći pojam sila izmjene između elektrona. Postavio je teoriju o
građi atomske jezgre, razvio teoriju o jednakosti nuklearnih međudjelovanja protona i neutrona.
Godine 1932. dobio je Nobelovu nagradu za fiziku, a napisao je djelo "Fizika i filozofija".]

38
 Relacija neodređđenosti je bila otkrivena od Heizenberga 1927 godine i po njoj slijedi da se
mjesto x i impuls p jedne čestice ne mogu istovremeno taččno odrediti. Po njoj slijedi za neodređ
đivost
mjesta Δx i neodređ
đivost impulsa Δp uvijek:.

gdje je h = 6,6261 · 10-34 Js Planckova konstanta a π konstanta kruga 3,14.

Najvećća komika se nalazi u Einsteinovom pokušaju da napravi eksperiment kojim će dokazati

da je to mogućće.
I tako on donosi jednu kutiju u kojoj će jedan foton se kretati tamo vamo i određ đenom
brzinom napustiti tu kutiju i u tom trenutku će se otvoriti poklopac na toj kutiji i Einstein će sa
njegovim (naravno džepnim) satom izmjeriti vrijeme kada će ta čestica napustiti kutiju.
Tako bi znali energiju fotona i vrijeme, kada foton napusti kutiju i tako bi mogli pobiti
Relaciju neodređ đenosti.
Energiju Fotona bi tako izraččunali što bi kutiju vagali, prije i poslije, i tako bi znali diferenciju
mase. (!?)
Ako kutija poslije izlaska Fotona bude lakša, onda bi tu vrijednost mogli preraččunati u
energiju fotona koji je izašao iz kutije.
Tako bi mogli ovim eksperimentom odrediti vrijeme mijerenja kao i energiju, što bi značčilo da
je Relacija neodređđenosti pogrešna.

Genijalno nema šta, pogotovo kada su u pitanju te kutije iz 20-tih ili 30-tih godina, a i
Einsteinov džepni sat je tada bio najvećći krik tehnologije.
39
 I taj čudni eksperiment, ako bi to sa kutijom uopšte tako mogli nazvati, Einstein prezentira
kvantnim fiziččarima, na čijem čelu je bio Nils Bohr.
Sve to i ne bi toliko bilo tako tragiččno da poslije sve te komedije ne nastaje još većća, u kojoj je
sada Bohr u glavnoj ulozi.
On prvo postavlja pitanje: Kako se može kutija vagati. Sa jednom Federvagom. Što značči,
kutija se objesi na vagu, i ako postane lakša, onda ide u suprotnom smjeru sile zemljine teže tj. malo
na gore.
I pošto se sada Bohr toliko zamislio, bolje rećći zabrinuo da bi to što su on i njegove kolege
kvantisti stvorili, moglo biti poništeno, on čitavu noćć ne može da spava, nego traži neko riješenje.
I baš je to njegovo riješenje vrhunac čitave komedije.

I ono zvučči ovako: Po Einsteinovoj Teoriji relativnosti (stvarno je nevažno je li opšta ili
specijalna), pokretni satovi idu drugaččije nego oni koji miruju.
Pošto se kutija, sat i foton nalaze u gravitacionom polju, tj. pod uticajem gravitacionoh
efekata, koje opisuje Einsteinova Teorija relativnosti, ne može da se zna kako brzo se sat pomjerao, tj.
kretao i pošto se ne poznaje još masa Fotona, tako se i taččno vrijeme mjerenja i ne može odrediti.

Nils Bohr je u svom odgovoru bio dobro rafiniran, jer je za pobijanje valjanosti tog
eksperimenta koristio teoriju svog protivnika Einsteina.
Einstein je takav odgovor zbog toga morao akceptirati i više nije sumnjao (barem nije to
đenosti.
glasno ispoljavao) u Relaciju neodređ

I tako je to bilo veselo u ta stara vremena, a danas kada letimo u svemir gdje ne postoje
relativističčki gravitacioni efekti (ili možda postoje), i kada imamo još specijalnije kutije, sa još
specijalnijim fotonima i elementarnim česticama, i još specijalnijim džepnim satovima, ne postoji
nikakav problem dokazati da je neko od njih pogrešno razmišljao, odnosno: Ako fiziččari relativisti
stvarno misle da se sa tim Einsteinovim eksperimentom nešto može dokazati, onda se taj eksperiment

40
može izvesti negdje u svemiru, gdje ne postoje relativističčki efekti, i tako se može dokazati da je jedna
od te dvije teorije pogrešna, tj.Teorija relativnosti ili Relacija neodređđenosti.

Ali pošto se relativističčki eksperimenti nigdje i ni uz koje moguććnosti (jer po relativistima ipak
i u svemiru svugdje postoje gravitaciono-relativističčki efekti) i nikad ne mogu sprovesti, tako isto to ni
danas nije mogućće. Da jest većć bi se davno izveo jedan takav eksperiment

Ali ipak taj i takav odgovor je bio još draži Einsteinu, jer je to bilo još jedno uvijerljivo
priznanje njegovoj Teoriji relativnosti, ito od još jednog tadašnjeg autoriteta fizike.
Šta je bio razlog da Niels Bohr tada postupi tako, tj. da se takorećći još jednom sa “najvišeg
nivoa” potvrdi Einsteinova Teorija relativnosti, možemo sada samo nagađ đati?
Ja liččno mislim (kao što sam većć na poččetku rekao), da Bohr uopšte nije ni razumio o čemu se u
Teoriji relativnosti radi, a niti ga je to interesovalo.
On se bavio građ đom atoma, tj, Elektronima, njihovom kretanju, kao i orbitama i pošto Teorija
relativnosti sa tim, a takođđe ni sa jednim drugim područčjem fizike nema nikakve povezanosti, tako ga
ona nije mnogo ni interesovala.

Da nemaju nikakvu povezanost, dokaz je i to što ni danas nisu, takorećći spojene ili povezane u
jednu zajedniččku teoriju, o čemu maštaju današnji fiziččari i još uvjek smatraju to sijedinjenje te dvije
teorije, najveććim prioritetom i ciljem teorijske fizike, koji će po njima potpuno objasniti
funkcioniranje svijeta, tj. objasniti sve.
(Ovo i ne čudi. Pošto se ovakvom teorijom ne može objasniti ništa, onda pokušavaju objasniti sve.)

Međ đutim liččno smatram da je Bohr sa ovakvim Einsteinu laskavim odgovorom imao nešto
drugo u planu, tj. imao je misli kojih bi se trebao stiditi svaki nauččnik, a to je da je Bohr htio Einsteina
kako tako da “skine sa vrata” i da ga uopšte nije mnogo interesovalo da li su Relacija neodređ đenosti i
Teorija relativnosti uopšte taččni. Njegov glavni cilj tada je bio zaštita autoriteta njegovog kolege-
kvantiste i liččnog prijatelja Heisenberga.

41
 I za njega je bilo bitno da mu se Relacija neodređ đenosti veoma sviđ đala, što je i bio razlog da je,
ako ne može drugaččije, barem na takav veoma nenauččan naččin, odbrani.
Drugi razlog takvog Bohrovog ponašanje je taj, što su i on a i Einstein bili autoriteti ito svako
na svom području fizike, tako da se od Bohra nije ni moglo očekivati da on svojim kontraargumentima
uopšte i pokuša taj autoritet njegovog kolege “iz drugog područja” da dovede u pitanje.
Baš radi toga je u tim svojim kontraargumentima potvrdio Einsteinovu teoriju relativnosti,
čime su na kraju obojica bili zadovoljeni.
I naravno i relativisti i kvantisti se tada zadovoljni i prijateljski razilaze želećći jedni drugima
još više uspijeha i maštarija na svom područčju.

Da je Heisenbergova Relacija neodređ đenosti, baš kao i Einsteinova teorija relativnosti, suvišna
i za nauku i za ovaj svijet, ne pada na pamet ni jednom tom “velikanu” fizike.
Zašto je suvišna?
Zato što se radi o taččnom određđivanju mijesta, tj. prostora i vremena. Jer kao što gore rekoh,
ako ćemo NEKI DOGAĐ ĐAJ, u ovom sluččaju kretanje čestice, smijestiti u jedan nama mijerljivi i
poznati period, npr. minuta, sekunda, danas čak milioniti dio sekunde, onda bi mogli rećći da mi
vršimo neko mijerenje vremena.
Pošto, vrijeme nije mogućće toliko “usitniti”, da ga možemo mijeriti najmanjom mjerom
vremena, tako je i glupost od Relacije neodređ đenosti, praviti neku nauku – koja da dodam ne odstupa
od nauke a´la Einstein.
Kako uopšte mijeriti tu taččnu jedinicu vremena u Relaciji neodređ đenosti?
Kako uopšte odrediti mjesto jedne čestice koja ima veliččinu npr. 10-17 metara?
Einsteinovim i Heisenbergovim džepnim metrima i satovima?
Da bi izmjerili mjesto gdje se nalazi čestica, moramo imati i mijernu jedinicu veliččine te čestice.
Da bi izmjerili vrijeme ili vremensku jedinicu, kada se neka čestica nalazi na nekom mijestu,
onda OPET MORAMO POZNAVATI VELIČ ČINU TE ČESTICE ! JER VRIJEME NE ZNAČ ČI
NIŠTA DRUGO NEGO PROMJENA MJESTA ILI POLOŽAJA ČESTICE I MORAMO GA

42
MJERITI SA TIM VREMENSKIM JEDINICAMA, A NE ONIM NAMA POZNATIM (SAT,
MINUTA, SEKUNDA ILI MILIONITI DIO SEKUNDE).

Značči: Kada jedna čestica promjeni (pri kretanju) svoj položaj, čak i za veliččinu svog
polupreččnika ili manje, mi samim tim registrovanjem ta dva različčita položaja te čestice, registrujemo
jednu promjenu, tj. “kretanje” ili “prolazak” vremena i da bi mogli vršiti neka mjerenja prostora i
vremena, mi tu promjenu moramo moćći registrovati tom mjernom jedinicom prostora, odnosno
vremena.

Većć sa 15 ili 16 godina, razmišljajućći o vremenu, sam zaključčio da prošlost i buduććnost ne

postoje, jer je prošlost većć prošla, a buduććnost se nije ni desila.
Problematiččno je bilo tek onda kada sam poččeo razmišljati o sadašnjosti.
Po našem svakodnevnom iskustvu sadašnjost je nešto što traje i eksistira – sada i ovdje.
Međutim pokušavajućći odrediti tu sadašnjost nailazio sam na neriješive probleme, jer svaki
put kada i pomislim da je neki momenat sadašnjost, on je većć prošao, tj. postaje prošlost.
Većć tada sam spoznao da je sadašnjost nemogućće smjestiti u jednu određ đenu jedinicu vremena
kojom smo se mi koristili u svakodnevnom životu: dan, sat, minuta sekunda ili još manjim djelovima
sekunde, koje danas možemo mjeriti atomskim satovima.
Međ đutim ni ta toliko mala izmjerena vrijednost vremena nije konaččna, jer postoje još manje
vrijednosti od te.
Iz tog slijedi da sadašnjost i nije mogućće odrediti tj. vremenski izmjeriti jedan momenat.

Sada se postavlja slijedećće pitanje: Postoji li uopšte naččin izmjeriti vrijeme i mijesto, u kojem
se nalazi čestica veliččine 10-15 ili 10– 17 metara?
Ne postoji!
Čemu onda služi Relacija neodređ đenosti?

Na ovaj “sofističčki” problem, koji je sastavljen u jednu “nauččnu teoriju” bi mogli odgovoriti i
pozitivno i opet bi bili u pravu, npr: Tog i tog datuma, u toliko i toliko sati, minuta sekundi i
43
milionitog dijela sekunde, je određ đena čestica bila na tom i tom metru, centimetru milimetru,
milionitom i manjem dijelu metra.
Ali kako izmjeriti položaj i vrijeme te čestice još taččnije, kada ni danas nismo u stanju mjeriti
još manje jedinice prostora i vremena?

I baš ta nemoguććnost mijerenja tako malih prostornih i vremenskih jedinica je i dovela do

nastanka Relacije neodređ đenosti, koja baš kao i Teorija relativnosti, riješava jedan navodni problem,.
I to je jedan od razloga i uzroka daljnjeg eksistiranja i Teorije relativnosti.
Sa njenim nestankom je nestanak Relacije neodređ đenosti neminovan, a daljnja sudbina
Kvantne fizike bi bila neizvjesna.

Ova Relacija neodređ đenosti služi današnjim fiziččarima da “iza nje” sakriju sva ona pitanja na
koja ni sami nemaju odgovor. Tako se uvjek kada nešto ne mogu objasniti “hvataju za” Teoriju
đenosti.
relativnosti ili Relaciju neodređ

Tako je mogućće da u prostoru ni iz čega nastane neka nova čestica koja ubrzo nakon nastanka
nestaje, jer to navodno dozvoljava Relacija neodređ đenosti.
Kod relativista je tako mogućće da u prostoru što je u stvari ništa, nastaje opet to ništa tj.
prostor.
Teoretiččari neodređ đenosti su malo više napredovali, pa oni sada tvrde da iz tog prostora što je
ništa, nastane nešto tj. čestica, koja ubrzo postaje opet to ništa!!!
(Ako većć kažu da nastane nešto, onda mora biti barem nešto.)

I kao što vidite sa ove dvije teorije je stvarno mogućće baš sve na ovom svjetu objasniti.
To je vjerovatno i razlog što “nauččnici” nećće da traže nove teorije i nova objašnjenja.

44
2.3 Schroedingerova maččka

Ovdje se radi o jednom zamišljenom eksperimentu kojim je fiziččar Schroedinger, takođe jedan
od osnivačča Kvantne fizike, pokušao da prikaže paradoksalnost Kvantne fizike. Na kraju je se
“rastao” od Kvantne fizike riječčima:”Da sam znao da će sve ostati na ovom kvantnom lupetanju, utoliko
žalim što sam ikako sa njom imao posla”.

Karakteristika svih valova se može vidjeti na eksperimentu gdje imamo jednu zapreku sa dvije
pukotine i kroz koje propustimo te valove. Poslije te zapreke valovi se interferiraju tako da na
pozadini vidimo svijetle i tamne linije.

Slika 2.3 Interferencija svjetlosnih talasa. Isto se dešava i sa elementarnim česticama, što nas upuććuje na to
da su čestice u stvari talasi.
Da se svijetlost tako ponaša većć je odavno bilo poznato, ali su poteškoćće nastupile tek sa
spoznajom da su i elementarne čestice u stvari valovi.

45
 Tako danas kažemo da čestice pokazuju talasno-korpuskularno svojstvo, jer se one pod
đenim eksperimentalnim uslovima ponašaju kao “koncentrisana materija”, u drugim
određ
eksperimentima kao valovi.
Baš na ovom talasno-korpuskularnom dualizmu se vidi sva nepreglednost mikrofizikalnih
objekata.
Ovo talasno svojstvo elementarnih čestica se uzima kao njihova unutrašnja osobina a ne kao
nešto što oni izazivaju (kao kamen kad se baci u vodu), jer onda se postavlja pitanje u kojem
medijumu oni izazivaju te talase?

Tako po de Broglie svaka čestica ima određenu talasnu dužinu. Tu talasnu dužinu ta el. čestica
ne stvara kao npr. kamen koji se baci u vodu.
Zato ovo objašnjenje u kojem se spominje talasno-ččesticni dualizam je u stvari jedno kvazi
rješenje, da bi se ostavio utisak da neko zna o čemu se ovdje radi.
Tako kada posmatramo eksperiment sa dvije pukotine i u kojem sada koristimo elektrone, na
zapreci ćemo vidjeti jednu interferencijsku mustru.
Međđutim ako pokušamo te elektronske talase posmatrati da bi smo saznali put te čestice
(jedina moguććnost posmatranja je drugim talasima), ta interferencijska mustra će se izgubiti.
Dok put te čestice ne posmatramo ona se ponaša kao talas, tj. pokazuje interferenciju.
Ovaj efekat bi se možda i na klasiččni naččin mogao opisati:
Kada elektron napusti njegov izvor tako od tog izvora se istovremeno krećće i jedan talas.
Elektron pliva na ovom talasu i može se samo tamo kretati gdje se nalazi i talas.
Međđutim elektron je takođe čestica i mora se nalaziti na jednom taččno određ
đenom mjestu.

1992 uspjeva se dokazati u eksperimentu da jedan talas bez čestice ne postoji, ili nije barem
mjerljiv.
Ne čudi situacija da će posmatranje talasa (ččestica) talasima dovesti do kvarenja
interferencijske mustre, nego najviše čudi da čak jedan jedini elektron izaziva interferenciju sam sa
sobom, ako ga ne posmatramo.
Ako ga posmatramo onda se ponaša kao čestica.
46
 (Da elektron može biti samo talas opisujem u 18.1 Konstantne konstante)

I tako Schroedinger stavlja jednu maččku u potpuno zatvorenu kutiju, u kojoj se nalazi neki
radioaktivni metal, koji svojim raspadom aktivira el. struju koja dalje aktivira neku flašu sa otrovom i
onda će maččka umrijeti, ali pošto je vjerovatnoćća da se u nekom vremenskom periodu desi taj raspad
50 prema 50% tako mi neććemo znati šta se sa maččkom dešava dok ne otvorimo kutiju i ne provjerimo.
Značči maččka će biti ili živa ili mrtva.
Sve dok ne provjerimo, maččka će biti za nas i mrtva i živa.
Na ovaj primjer nemam nikakvu primjedbu osim što današnji mediji u njega ubacuju jednu
notu mističčnosti, tako da veććina ljudi misli da se radi o “susretu trećće vrste”.

Jednom dok sam gledao jednu nauččnu emisiju na TV o ovoj problematici, mediji željni
senzacije narodu prezentiraju jednu novu nadu iz mlade generacije fiziččara teoretiččara, koja koliko se
sjeććam, dolazi iz New Yorka ili odnekud sa američčke zapadne obale. ( Većć je i vrijeme da dođ đe novi
genije; naravno tamo sa zapada:)
I ta “naša nova nada” pokušavajući nama običčnim smrtnicima da objasni koliko se
problematike krije u toj kutiji u kojoj se nalazi Schroedingerova maččka, onako uz put svirajućći klavir,
doslovce ovako kaže:
“Mi ljudi smo naviknuti da stanje maččke posmatramo sa dvije moguććnosti, a to je maččka je živa ili maččka je
mrtva. Međđutim ispravnije bi bilo rećći maččka je poluživa ili maččka je polumrtva”(!?)

Ovakavu novu generaciju fiziččara teoretiččara i tu novu “nadu” u njoj ovakva kakva je, ne bi
mogli “uzgojiti ni u botaniččkom vrtu”.
Ako je maččka poluživa, onda aksiomatski to značči da je ona polumrtva. Ako je polumrtva onda
je poluživa i kakvu vezu bi uopšte jedna poluživa ili polumtrva mačka trebala imati sa fizikom?
Ovdje osim većć poznate igre riječčima nema ništa baš ništa ni od fizike ni od nauke.

Ali je ipak bolje i profitabilnije baviti se mističčnom nego klasiččnom fizikom, jer klasiččni fiziččari
su se većć poččetkom 20-tog vijeka, tj. sa nastankom Kvantne fizike, posmatrali kao neandertalci i
47
vodećću ulogu preuzimaju ova dva pravca fizike, Kvantna fizika i Teorija relativnosti, koji su se danas
sjedinili pod imenom teorijska fizika.
I pošto su ova dva novonastala područčja fizike prestali da “zabadaju nos” jedni drugima u
njihove poslove, tako je Teorija relativnosti i mogla, uz prešutnu podršku od kolega kvantista , da i
dalje eksistira i da se i dalje razvija.

Osim malo stidljivog podsmijeha i rijetke kritike od strane kvantnih fiziččara više se ništa nije
moglo čuti što bi moglo ugroziti relativiste i njihove snove.
Ako se većć jedan takav autoritet u fizici kao što je Bohr ne buni protiv Einsteinove Teorije
relativnosti, značči da tu ima nešto.
Za klasiččne fiziččare se i tako niko nije interesovao.
Imajućći u vidu taj opisani Einsteinov eksperiment, tj. tu kutiju i ozbiljnost vođđenih diskusija,
uglavnom izmeđ đu Einsteina i Bohra, tj. imajućći u vidu da se i Bohr upustio u razmišljanje i diskusiju o
tom smiješnom eksperimentu, bićće i opravdano pitanje koliko uopšte kvantne fiziččare sa Bohrom na
čelu i njihovu Kvantnu teoriju možemo ozbiljno shvatiti i vjerovati u nju.
Ne mogu da shvatim da se do tada jedan ozbiljan fiziččar, kao što je Bohr, uopšte upustio u
diskusiju i komentarisanje tog Einsteinovog “eksperimenta”, sa kutijom koju će napustiti jedan foton,
i to vrijeme ćemo mi, tj. Einstein izmjeriti, sa federvagom, težinu tog fotona(!?)
Čovjek da pomisli da se ovdje radi o komediji a ne o nauci.

I tako i dan danas se sve generacije fiziččara usmijeravaju tim pravcima, i učče raznoraznim
formulama i teorijama, koje ne moraju razumiti ali kada formule ponove malo više puta onda će
vijerovati u njih.
Zbogom nauko!

Čak i religija ili vijerovanje u boga, povlači za sobom jednu prezentaciju dokaza.
Sa tom problematikom se još nisam bavio i ne mogu o tome puno reći, jer su mi ovi naši
moderni problemi tj. mustra razmišljanja modernog čovjeka koji se guši u kapitalizmu i slobodnom

48
tržištu, kao i njegovim „nestašlucima koji mu pune stomak a prazne glavu“, mnogo bliži i mnogo
problematičniji.

Gotthard Barth u svom dijelu “Kraj matematičke fizike” piše slijedeće.

-Gornji sloj društva, vladari i moćnici, prema Machaiavlliu, su samo prema sebi odgovorni i možda
malo ( koliko im je to u interesu) bogu.
Bez ikakve odgovornosti žive svoju materijalnu prednost.
Smisao i cilj običnog naroda je da postoji da bi mogao njihove želje ispunjavati.
Narod osim toga nema više nikakvu svrhu i cilj. Ljudi žive za vladare, moćnike i boga.
Nasuprot tome, prema Aristotelu, sve živo ima jedan glavni i stvarni cilj u svojoj eksistenciji – tj. u sebi.
U nerealnosti shvatanja svijeta, u parazitnom egoizmusu, u neublaznoj žudnji za novcem su moćnici i vladari
doveli narod na rub propasti.
Čovječanstvo može samo preživjeti, ako se oni koji se nalaze iznad njih, gdje pripadaju i naučnici, prisile da
odgovornost i poslijedice njihovog dijelovanja preuzmu na sebe.
Na drugoj strani treba obični narod prestati da se divi beskrajnim željama i besmislenoj raskoši moćnika i
trebaju prestati da ih slijede kao ovce.
Ne smije profit i zarada određivati put jednog naučnika.
Nauka treba služiti svakom čovjeku i zivotu, a ne nekoj ideologiji ili moćnicima.

Jedan primjer njihove “nezasitosti” je i Teorija relativnosti i njihova propagandna borba za

opstanak te teorije, kao i spriječavanje da javnost nešto sazna o mnogobrojnim nelogičnostima u njoj.
Iza toga se takođe krije požuda za profitom, uticajem i moći, koju sprovode mediji i akademski
fizičari, kojima je važnija zaštita vlastitog, kao i autoriteta “velikana nauke”, od stvarne i istinske
spoznaje i nauke.
Ta kako sam je nazvo “materijalna inteligencija” dominira našim svijetom dok druga vrsta tj
”duhovna inteligencija” mirno i bezbrižno spava uživajući i sama u tim “blagodetima” materijalizma.
Njeno “buđenje” iz tog dubokog sna koji već predugo traje, će biti bolno, ne samo za nju nego i
za mnoge na ovom svijetu.
49
 U ovom konteksu je moguće i uvidjeti vrijednost riječi od onih staro-istočnjačkih mudraca koji
kažu:
“Ne želim učitelja koji će na mene utjecati. Želim učitelja koji će me naučiti da ne dopustim da se na mene
utječe”.
S. Yesudian
I sljedeće:

“Unesite puno svjetlosti u svijet. Svjetlost treba da obasja svakog.

Donesite svjetlosti siromašnim i donesite još više svjetlosti bogatima, jer je njima potrebnija. Donesite
svjetlosti neznalicama i još više učenima, jer velika je uobraženost učenih u našem vremenu.”

Vivekanad

50
 3) MICHELSON – MORLEY EKSPERIMENT

Pitanje prirode svijetlosti je već stotine godina staro. Pravolinijsko rasprostiranje svijetlosnih
zraka nas navodi na njegovu čestičnu prirodu, tj da su svijetlosni zraci neke čestice.
Međutim svijetlost posjeduje i valna svojstva koja se pokazuju u savijanju i lomu svijetlosnih
zraka.

U drugoj polovini 19-tog vijeka je više naučnika vijerovalo u valnu prirodu svijetlosti,
pogotovo poslije elegantnih Fresnelovih i Maxwellovih jednačina, koje su tu valnu prirodu svijetlosti
potrđivali.
Jedino je još falio medium u kojem se svijetlost rasprostire, jer jedan val mora imati taj
medium rasprostiranja (kao voda ili vazduh).

Slika 3.1
51
 Svi naučnici su smatrali da taj medium postoji i nazvali su ga Eter i on je u svari nevidljiv.
Već tada se znalo da je brzina svijetlosti konstantna i iz astronomskih posmatranja kao i
mijerenja na zemlji se znala njezina vrijednost, 300 000 km/sec.

Prvi put brzinu svijetlosti je izračunao naučnik Olaf Roemer 1676 koristeći se posmatranjem 4
jupiterova mijeseca.
Baš kao i Mjesec oko zemlje, svaki od njih putuje određenom orbitom oko Jupitera, u jednom
konstantnom vremenskom intervalu.
Olaf Remer je izmjerio periode ova četri satelita, ali kad ih je ponovo nakon 6 mjeseci
izmjerio, tj. kad je zemlja bila udaljenija, dobio je drugačiji rezultat. On je izmjerio vremenski
interval potreban jednom Jupiterovom mjesecu od trenutka izlaska iz sijenke Jupitera do njegovog
dolaska ispred Jupitera, a zatim nazad u isti položaj.
Taj period je iznosio približno 42,5 sati kada se Zemlja nalazi u tački svoje orbite kada je
najbliža Jupiteru.
Nakon 6 mjeseci, Zemlja se nađe na suprotnoj strani orbite oko Sunca, a Jupiter će se na svojoj
orbiti pomjeriti samo malo. Roemer je očekivao da se pomračenje Jupiterovog mjeseca opet dešava u
intervalu 42,5 sati, ali su se pomračenja dešavala sa sve većim i većim zakašnjenjem, koje je sada
iznosilo 1000 sekundi.
Jedini logični zaključak je bio da ovo duže vrijeme, predstavlja vrijeme koje je potrebno
svijetlosti da pređe ovaj duži put. Roemerov rezultat brzine svijetlosti je bio manji od stvarne ali je
ovo bio prvi put da se barem približno odredi ta brzina.

52
Slika 3.2 Mjerenje brzine svjetlosti po Olafu Remeru

I pošto se zemlja kreće kroz prostor, tj. kroz eter, Michelson je sa svojom aparaturom 1881,
kao i 1887 godine sa Morleyem i izveo taj eksperiment.

On je podijelio jedan svijetlosni zrak sa polupropusnim ogledalom, na dva svijetlosna zraka,

od kojih je jedan išao naprijed a drugi na stranu, u odnosu na kretanje zemlje kroz eter.
Oba svijetlosna zraka su bila od ogledala odbijena nazad i usmjerena na jedan ekran.
Kada se aparatur okrenula u određenu poziciju, morao je jedan svijetlosni zrak ići u pravcu
“Eterskog vijetra” naprijed i nazad , a drugi poprijeko “Eterskog vijetra” na stranu i nazad.
To bi značilo da oba svijetlosna zraka trebaju različito vrijeme za njihov put.
Kroz različita vremena, koje svijetlosni zraci trebaju da pređu njihov put, na ekranu bi se
vidjela jedna inerferencijska mustra.

Ali međutim, kako god da se aparatura okretala ta interferencijska mustra se nije pojavljivala.
Jedini zaključak koji se mogao iz toga izvesti tada je bio da Eter ne postoji.

Međutim u to vrijeme je eksistencija Etera bila toliko “usađena” u glave fizičara da su mnogi
pokušavali tražiti grešku Michelsonovog esperimenta, ili davali različita objašnjenja zbog
53
nepojavljivanja interferencijske mustre, samo da bi se Eter spasio, npr. zemlja na svom putu uzima
Eter sa sobom.

FitzGerald je 1892 imao ideju da se možda, sva tijela zbog “Eterskog vijetra” nešto malo
“zbiju”, ito tačno toliko da se diferencija brzina dva svijetlosna zraka izjednačava.

To nije ni bilo toliko vjerodostojno ali je od Lorentza bilo sastavljeno u jednu formulu, i
kasnije to biva preuzeto od Einsteina, u njegovoj Teoriji relativnosti.
Jedan drugi prijedlog je bio da se u stvari vremena a ne dužine promjenjuju.
Ta ideja potičče od engleskog fiziččara Larmora.
Tako Lorentzova kontrakcija dužina biva automatski preuzeta i za vrijeme.

Dok je FitzGerald u njegovom prijedlogu kontrakcije dužina, tj. skraććenje dužina zbog
eterskog vijetra, imao kakvu takvu fizikalnu pozadinu, tako kod Larmora i transformacije vremena,
nije bilo ni pokušaja nekog fizikalnog objašnjenja te pojave.
Transformacija vremena biva jednostavno tek tako, kao matematiččka formula, kojom se i
opisuje neki fizikalni proces, općće prihvaććena, iako niko nije imao pojma o čemu se tu radi.

FitzGerald je ovo “zbijanje ili skraććivanje” rukava Michelsonove aparature, predložio baš
zbog želje da spasi eter.
I dilatacija vremena se predlaže baš zbog toga, iako je malo koji fiziččar vijerovao u to.

1905 godine Einstein preuzima sve te ideje, kontrakciju dužine i dilataciju vremena, a
istovremeno odbacuje postojanje etera.
Značči po FitzGeraldu i Lorentzu kod kojih je kontrakcija dužine (i onako uzput možda i
dilatacija vremena), mogućća samo u eteru, sada dolazi Einstein kod koga je sve to mogućće i bez etera,
sa čime je fundament klasiččne fizike potpuno i besmisleno odbaččen, ustupajućći mijesto novim
fantastiččno-mističčnim idejama.

54
 Čitav proces nastanka tih ideja je bio tako malouman i mnogi tadašnji nauččnici su bili upleteni
u to i sa svojim neččistim poslovima propagirali “svog Einsteina”, koji se nije libio, zbog svoje naivnosti,
da te sve ideje i glasno izkaže.
Nije bez razloga Lorentz odbijao ponudu da se i on upiše kao sustvaralac Teorije relativnosti.

Poslije toga fizika prelazi u ruke raznih šarlatana i prevaranata, koji se takmičče u tome ko će
imati više fantastiččnijih ideja, koje više nikakve veze sa zakonima ni klasiččne, niti ikakve fizike nisu
imale.
Nizom eksperimenata se manipuliše, samo da bi se te njihove fantastiččne ideje navodno i
dokazale.
Čak je i sam Einstein, jednom na pitanje kako je on “razotkrio tajnu svijetlosti” i stvorio
Teoriju relativnosti odgovorio, da svijetlost i njezine tajne čovjeka interesuje veććinom u dijetinjstvu, a
kasnije kad odrastu taj problem zaboravljaju ili ih više ne interesuje. Pošto je on sporo odrastao i kao
odrastao još imao takve djetinjaste misli, tako je i bilo mogućće da on “otkrije tu tajnu svijetlosti”.

Ovdje i imamo odgovor na pitanje, odkuda da se u jednoj ozbiljnoj nauci – fizici pojavi toliki
broj fantastiččnih ideja, koje se ni u diječčijim priččama ili bajkama ne mogu naćći. Baš zbog toga je
profesor Kraus iz Praga u svom pismu Einsteinu i Max von Laue 1925g. rekao da “oni boluju od
diječijih bolesti”.

Neki fiziččari su imali još jednostavnije objašnjenje, a to je da je brzina svijetlosti u Eteru

uvijek konstantna, tj. c (brzina svijetlosti) + v (brzina u Eteru) = c – v = c. (što je od strane
matematike potpuna glupost).
I to preuzima Einstein.

55
 Formule u Teoriji relativnosti i ne potičču od Einsteina nego od FitzGeralda, Lorenza i
Poincare, ali su od Einsteinovog prijatelja Marcel Großmanna (matematiččar) i njegove žene Mileve
Marićć, bile samo nešto preformirane za objavljivanje.

Naravno pošto Einstein nikada nije spominjao svoje izvore tako je i sam imao i ima zaslugu za
čitavu Teoriju relativnosti.
Teorija relativnosti bi i imala možda kakvog takvog smisla da Eter uopšte postoji i ona se u
svari i zasniva na postojanju Etera.
Pošto Eter ne postoji, onda su dužine ili brzine svijetlosnih zraka i tako jednake.
Znači izbacivanjem Etera iz oficijelne nauke je Teorija relativnosti izgubila tlo pod nogama, ali
to Einsteinu i nije smetalo, jer logika i nije ni bila njegova jača strana.
Njega je uvijek interesovalo riješavanje aktuelnog problema, iako će to riješenje dovesti do
protuvriječja sa prethodnim riješenjem i zato imamo u fizici danas jednu takvu zbrku “istinitih” ideja
i zakona koje protuvriječe jedni drugima i što je još žalosnije to malo koga od fizičara i interesira.

Osim toga, ako bi već i bilo moguće, što je predložio FitzGerald ni sam ne vijerujući toliko u to,
da se grana Michelsonovog aparata, koja se kreće u pravcu “eterskog vijetra”, zbog uticaja tog
“vjetra”, nešto skrati, onda se pred nas pojavljuju slijedeći problemi:

Skraćivanje te jedne grane Michelsonove aparature je moguće zbog « pritiska eterskog

vijetra », tj. moguće je samo zbog dijelovanja Etera, odnosno to skraćivanje je moguće samo u Eteru.
Od kuda sada Einsteinu, koji je na osnovu Etera i preuzeo to skraćivanje dužina, da je ono i
bez Etera moguće, tj. bez dijelovanja « eterskog vijetra » ???

Gdje leži neki znak ili uzrok da neko uopšte može doći na ideju da postavi takvu teoriju o
skraćivanju dužina ako već ne postoji eter ili eterski vjetar ?
Ako odbacimo Eter, onda moramo automatski odbaciti i Fitzgeraldov prijedlog o skraćivanju
dužina, jer ne postoji više nikakav, baš nikakav temelj ili razlog da se takvo nešto pojavljuje u nekoj
teoriji, kao i to da ta teorija i dalje eksistira.
56
 Ali pošto je Einsteinu to “samo onako palo u glavu”, tako to automatski postaje “dokazani”
zakon ili aksiom.
Gdje i na osnovu kakvih iskustava ili eksperimenata je to dokazano, ni Einstein niti niko to ne
zna.

I tako Einstein držeći jedan govor i filozofirajući o svojim teorijama u uzaludnom pokušaju da
ih približi « običnim » smrtnicima, ito 1921 kada je Eter i sa naučne a i sa njegove strane već bio
odbačen – tj postojanje etera, vijerovali ili ne, je rekao slijedeće, da « njegove teorije zahtjevaju ne
ovakav eter, nego neki drugi « !!??
Ovo je isto kao kada bi rekao da “njegove teorije ne zahtjevaju eter nego eter”?
Kakav je to “ovakav” eter, a kakav je to “drugčiji” eter?!
I ovo i ovako priča jedan “naučnik”.
I tim pričama vijeruje danas masa drugih naučnika!

I zahvaljujući tome danas imamo još jednog “novog” Einsteina, Steven Hawkinga, koji kaže da
postoji vrijeme koje paralelno i okomito, i horizontalno, i unazad (!?) teče u odnosu na naše.
“Ne moramo moći to shvatiti, ali će biti dovoljno da znamo da ono postojI” - kaže Hawking baš kao da on
zna o čemu uopšte priča.
Fantaziji je mijesto u diječijim knjigama, a ne u nauci.

I kakvi su to naučnici, koji se nekada možda i zapitaju za te nelogičnosti, ali prelaze preko toga
ne razmišljajući dublje, samo zbog ljubavi prema svom velikom idolu i “geniju” Einsteinu.
Takvi naučnici u stvari i ne znaju šta je nauka, a pogotovo da se u nauci ne radi o nekim
“genijalnim napadima” nekog nadčovjeka, nego se u nauci na prvom mijestu radi o trijezevnom i
osmišljenom povezivanju činjenica koje na prvi pogled nemaju međusobnu povezanost.

Sve svoje ideje Einstein nije dobijao posmatranjem prirode ili proučavanjem eksperimenata,
nego onako “mesijanski” i intuitivno.
57
 Kao eto, te ideje su tako interesante i nešto novo u fizici, da bi bila velika šteta i ne ubaciti ih u
nauku.
“Estetski lijepa otkrovenja” – ( kako je von Laue nazvao Maxwellove formule), koja Einsteinu
“tek onako dođu u glavu” i koja se čak “daju matematički opisati”, nisu tek tako mogla da se odbace
od fizičara, koji i tako i tako nisu više znali, kako i kuda dalje?

I da bi se ta “Estetska otkrovenja” mogla i dalje održati, dolazimo u situaciju kao gore

pomenuti primjer, da se dva postulata u Teoriji relativnosti, međusobno pobijaju.
Od ovakvih nelogičnosti se sastoji čitava Teorija relativnosti i njezina intelektualna veličina se i
sastoji u tome da sa svakom novom riječju negira onu prethodnu, a da to zbog igre verbalnim
pojmovima jedva neko i primjeti.
I tako se čitava Teorija relativnosti sastoji od tih zapetljavanja, da se jednom neupućenom
čovjeku stvori čvor u glavi kojeg ne može razriješiti, tako da radije prizna svoju intelektualnu nemoć
pred takvom prostorno-vremenskom bajkom.

Ovakvih igrarija riječima kao i neodređenim i nedorečenim pojmovima, kojima se objašnjava

Teorija relativnosti i kojih je ona puna se ni u snu ne može nazvati nauka.

Nauka “a la” Einstein u kojem teze ili bolje reći aksiome tek onako “padnu s neba”, ( kao što
su; brzina svijetlosti je apsolutno konstantna; prostor je zakrivljen) je “spoznaja” koja se graniči sa
religijom.
Michelsonov eksperiment, koji je izveden krajem 19-tog vijeka(!?), i čiji je jedini cilj bio
dokazati postojanje ili nepostojanje etera, uzeti kao dokaz da je brzina svijetlosti konstantna (ito
takoreći u odnosu na sve i svakog posmatrača, bez obzira gdje se on nalazi), je više nego spekulacija.

Postoji više razloga tome, a jedan od njih je tehnološka oprema i mijerni instrumenti,koji su u
to vrijeme naučnicima stajali na raspolaganju.
Mijeriti intereferenciju svijetlosti, znači imati mogućnost mjerenja veličina na atomskom
nivou, tj veličina do 10 -7 do 10-9 metara.
58
 Osim toga odaslana svijetlost je bila podjeljena jednim polupropusnim ogledalom i u samom
tom ogledalu su dužine puteva svijetlosnih zrakova različite.
Iz optike je poznato da je brzina svijetlosti u različitim medijima različita (npr.vazduh, voda
staklo).
Osim toga, mjerenje “eterskog vijetra” je vršeno samo u pravcu kretanja zemlje oko sunca, ali
se i sunce skupa sa zemljom kretalo kroz eter u nekom drugom pravcu, a i čitava naša galaksija, skupa
sa suncem i zemljom se takođe kretala kroz eter u nekom trećem pravcu.

To i jeste, po mom mišljenju, jedan od najvećih problema zbog kojih je i ne moguće iz

Michelsonovog eksperimenta dobiti neki određeni rezultat, kao i kasnije, taj rezultat ispravno
interpetirati.

Slika 3.3
Na slici su prikazana pojedinačna kretanja zemlje u različitim pravcima.
Relativno prema CMB (Kosmičku Mikrotalasnu Pozadinu), kreće se
sunčev sistem sa 369 km/s, sama zemlja se kreće 30 km/s oko sunca.
59
Istovremeno se mora okretanje zemlje oko svoje ose uzeti u obzir, tj. 460
m/s (Ekvator).

Međutim u Michelson-Morley eksperimentu uzeta je samo brzina kretanja

zemlje kroz eter, pa zbog toga i sam Michelson kaže slijedeće: Kada bi bilo
moguće, sa dovoljnom tačnosću mjeriti brzinu svjetlosti bez da se taj svjetlosni
zrak vrati na početnu tačku, bio bi rješen problem mjerenja relativne brzine
zemlje u odnosu na Eter. Ovo ne bi trebalo biti tako beznadežno, kako izgleda
na prvi pogled, jer poteskoće su samo mehaničke prirode, koje će u budućnosti
vjerovatno biti rješeni.

60
 4) TEORIJA RELATIVNOSTI

4.1 Galilejeva transformacija

4.2 T.R. i Lorencova transformacija
4.3 Kontrakcija dužine
4.4 Porast mase pri povećanju brzine

4.1 U Galilejevoj transformaciji se radi o sabiranju brzina. Jedan jednostavan primjer Galilejeve
transformacije je, kada se npr. vozimo u autu 100km/h i pri tom kroz otvoren prozor izbacimo jabuku
(jabuka već od Newtonowih vremena igra važnu ulogu u fizici), npr. brzinom 30km/h, naprijed u pravcu
kretanja auta.
Za nas koji se krećemo u autu će se bačena jabuka od nas kretati 30km/h, ali će jedan posmatrač sa
strane mjeriti sasvim drugu brzinu, ito: 100km/h + 30km/h = 130km/h, odnosno brzina auta plus brzina
jabuke.
U ovom primjeru su pravci kretanja auta i jabuke isti i brzine se jednostavno sabiraju.
Međutim, kada jabuku izbacimo kroz prozor pod uglom od 900, tada će te dvije inercijalne sile tj.
inercija kretanja auta i inercjalna sila kojom je izbačena jabuka kroz prozor, se takoreći nalaziti pod
uglom od 900 , tako da će se put jabuke nalaziti negdje u ovom uglu izmedju 00 i 900 . Taj put ili
pravac kojim će se kretati jabuka, kao i energiju njenog kretanja, možemo izračunati iz Pitagorine
teoreme

Ili slijedeći primjer:Ako bih stajao na trotoaru i posmatrao dva auta koja se kreću brzinom od
100km/h zaključio bih iz toga da se sa tačke gledišta svakog vozača, drugo auto relativno u odnosu na
njegovo auto, se uopšte ne pokreće.

61
Slika 4.1

“Ako bih ja za jedno od auta mjerio brzinu od 120km/h - tako bih zaključio, da vozač sporijeg auta
vidi brže auto, kako se ispred njega udaljava brzinom od 20km/h.”

Slika 4.2
“U oba slučaja ja oduzmem manju brzinu od veće, da bi dobio relativnu brzinu: 100km/h – 100km/h = 0 km/h,
što je relativna brzina u prvom slučaju. U drugom slučaju oduzmem 120km/h – 10km/h = 20km/h i dobijam relativnu
brzinu.”

Osim svega ovog ovdje opisanog ja lično bih najviše volio Galilejevu transformaciju ovdje
opisati sa Einsteinovim svjetlosnim satom, u kojem svjetlosni zrak krećući se između dva ogledala
62
dosljedno poštuje tu Galilejevu transformaciju, iako je za svjetlost ta transformacija strogo i čak od
samog Einsteina zabranjena.
Ali o tome ćemo kasnije.

4.2 T.R. i Lorentzova transformacija

“U specijalnoj teoriji relativnosti se na prvom mjestu radi o veličini koja je na veliko iznenađenje,
nezavisno od posmatrača uvijek konstantna, a to je brzina svjetlosti.
Po našem svakodnevnom iskustvu mi bi očekivali da se dva posmatrača koji se relativno kreću jedan u
odnosu na drugog, čak i onda ako bi njihove mjerne jedinice za dužinu, vrijeme i brzinu isto definirali, za
jedan isti svijetlosni signal bi mjerili različite brzine.”
“To izlazi iz toga, kako smo u našem svakodnevnom životu navikli, da izvodimo i određujemo relativne
brzine.
Npr. ako se vozimo u autu i upalimo svijetla, odaslana svijetlost će se kretati brzinom svjetlosti tj. 299
792km/sec.
Iz našeg svakodnevnog iskustva mi bi očekivali da svjetlosni zrak ovdje poštuje Galilejevu transformaciju i
da će se kretati naprijed brzinom od 100km/h + 299 792km/sec.”
Međutim to se ne dešava. Mi ako se nalazimo u autu ćemo vidjeti odaslani svijetlosni zrak ispred nas, koji se
kreće tačno brzinom svijetlosti, tj. brzinom 299 792km/sec.
Ali je još čudnije da će i posmatrač sa strane isto tako mjeriti brzinu odaslanog svjetlosnog zraka kao c ili
299 792km/sec.

Brzina svijtlosti je jedina brzina, koja je u ovom smislu neovisna od posmatrača, tj. apsolutna.
Njena posebna uloga u Specijalnoj teoriji relativnosti se pokazuje i u slijedećim aspektima: Kao prvo ona je
najveća brzina kojom se prenosi informacija, materija i energija. Ni jedan objekt, bez obzira koliko jako ili
dugo ga ubrzavamo, ne može dostići brzinu svjetlosti.
Kao drugo ona je jedan stalni parametar u formulama Specijalne teorije relativnosti.
63
Koliko je izražen ovaj relativistički efekat, koji se izvodi iz relativnog kretanja dva sistema, zavisi uglavnom
od toga, koliko je velika ova relativna brzina u odnosu na brzinu svijetlosti.”

Einsteinova Specijalna teorija relativnosti se tako može izraziti kroz slijedeće postulate:

1) Nema povlaštenih sistema kretanja odnosno povlaštenih inercijalnih sistema. Ili drugačije,
fizikalni zakoni imaju za sve posmatrače koji se kreću sa konstantnom brzinom, tj. ne
podliježu ubrzanju, isti oblik.

2) Brzina svijetlosti je uvijek konstantna, bez obzira kojom brzinom se njen izvor ili posmatrač
kreće.

“Ovaj takozvani princip konstantonosti brzine svjetlosti nije objašnjiv sa našim svakodnevnim
razumjevanjem prostora i vremena nego izgleda paradoksalan.
Da bi se ovaj paradoks razrješio mora se naša intuitivna predstava jednog apsolutnog prostora i apsolutnog
vremena napustiti: Prostor i vrijeme nisu više univerzalno vrijedeće strukture, nego prostorni i vremenski
razmak između dva događaja i tako će i njihova istovremenost biti različito interpretirana od dva
posmatrača koji se nalaze u različitim stanjima kretanja.
Na pitanje, ko korektno opisuje situaciju, se u principu ne može naći odgovor i zato je ono i besmisleno.
Pokretni objekti postaju, u uporedbi prema stanju mirovanja, u pravcu kretanja skraćeni, a pokretni satovi
usporeni.
Ova kontrakcija dužine i dilatacija vremena se najjasnije može prikazati u paradoksu braće blizanaca.
Koliko je izražen ovaj relativistički efekat, koji se izvodi iz relativnog kretanja dva sistema, zavisi uglavnom
od toga koliko je velika ova relativna brzina u odnosu na brzinu svijetlosti.

Matematički formulirani oni budu kroz Lorencove transformacije, koje opisuju međusobnu vezu prostornih i
vremenskih koordinata kod različitih posmatrača.
Svi ovi fenomeni se primjećuju tek kod velikih brzina, bliskim brzinama svijetlosti, a u svakodnevnom životu
su neprimjetni.”
64
Ili slijedeći primjer:

“Uzmimo da ja mjerim za svijetlosni signal uobičajenu brzinu svijetlosti tj. c = 299 792,458
km/sec. i vidim dalje, kako jedna raketa slijedi ovaj zrak i kreće se brzinom c/2, što je u stvari polovina
brzine svijetlosti c.”
Po našem uobičajenom razmišljanju mogli bi misliti, da bi jedan posmatrač u raketi morao vidjeti svijetlosni
zrak, koji se kreće naprijed brzinom c – c/2 = c/2, tj. polovinu brzine svijetlosti. Međutim, na osnovu
Specijalne teorije relativnosti se takvo nešto ne događa.
Po mojoj substrakciji brzina ja polazim od toga, da mijere dužine i vremena u raketi su iste kao i kod mene.
Međutim to nije slučaj, jer mjere dužine u raketi mi izgledaju kraće nego moje vlastite, a njegovi satovi
usporeni.
Ove razlike mjerenja prostora i vremena se tako kombiniraju, da ispada nešto neočekivano: Takođe iz tačke
gledišta rakete, se svijetlosni zrak koji ide ispred nje kreće brzinom svijetlosti c, tj.
299 792,458 km/sec.

U stvari se ovi relativistički efetci kombiniraju, tako da princip o konstantnosti brzine svijetlosti ostaje
valjan: Za svakog putnika u raketi, ili drugačije rečeno inercijalnog posmatrača, ima svaki svijetlosni signal
istu brzinu od 299 792,458 km/sec., neovisno od brzine svijetlosnog izvora.”

Više nego čudno je da neko, tj. Einstein, uopšte dođe na tu ideju da pravi poređenje jednog
materijalnog tijela, u ovom slučaju jabuka, na koju djeluju inercijalni efekti kretanja auta, sa
svijetlosnim zrakom koji nije materija i na koji nikako ne mogu da dijeluju ti inercijalni efekti
kretanja auta, tj. primjeniti Galilejeva transformacija.
Einstein napominje da bi “po našem svakodnevnom iskustvu trebali očekivati da se na svijetlost
može primjeniti Galilejeva transformacija”, iz čega slijedi da on ne zna da se ni na zvučne talase ne može
primjeniti galilejeva transformacija.

65
 I tako, pošto se na svijetlost ne može primjeniti Galilejeva transformacija, razmišljao je
Einstein, onda može Lorentzova transformacija.

Od kuda dolazi to da se na svijetlost može primjeniti Lorentzova transformacija, Einstein ne

odgovara, jer ni sam ne zna.
Još je smiješnije njegovo obrazloženje da dokaz za to nudi Michelsonov eksperiment, jer
upravo Michelson nije do kraja života vijerovao u Einsteinovu teoriju relativnosti i čak je jednom i
rekao Einsteinu, “da mu je žao što je kroz svoj rad otvorio vrata takvom monsteru kao što je Teorija
relativnosti.”
Ali eto, baš kao i većina Einsteinovih teza i tvrdnji u Teoriji relativnosti i ta ideja je tek onako
“naletila” ili “pala s neba” i bez ikakvih naučnih dokaza, ona postaje postulat ili aksiom.

I tako po Teoriji relativnosti, posmatrač iz auta vidi svijetlost koja se od njega udaljava
brzinom svijetlosti.
Ovdje se ne navodi da li se svijetlost udaljava od one tačke u kojoj je auto bilo kada je odaslalo
tu svijetlost, jer se u Teoriji relativnosti misli da se svijetlost kontinuirano udaljava od posmatrača tj.
auta brzinom svijetlosti, bez obzira što se auto i dalje kreće.
Tako slično vidi i posmatrač sa strane, ali ćemo o tome kasnije i nešto opširnije.

Osim toga ćemo u detalje analizirati riječi od kojih se sastoje ti navodni postulati, jer se iza
njih i krije najviše nelogičnosti u Teoriji relativnosti i zahvaljujući nedorečenosti tih pojmova, kao i
njihovim preturanjem tamo i ovamo, kao i zapetljavanjem, ova teorija je uspijela da se i do danas
održi.
Baš u ovim riječima, koje i čine osnovu Einsteinove Teorije relativnosti se i krije najveći
problem te teorije: “Za svakog putnika u raketi, ili drugačije rečeno inercijalnog posmatrača, ima svaki
svijetlosni signal istu brzinu od 299 792,458 km/sec., neovisno od brzine svijetlosnog izvora.”

Do u detalje analizirati ove riječi, znači uvidjeti da je Teorija relativnosti jedna velika obmana,
jer je sada neizbježno slijedeće pitanje: Ako je raketa odaslala svijetlosni zrak u jednoj tački, i taj zrak
66
se kreće brzinom c od te tačke, kako se onda taj svijetlosni zrak može kretati ili udaljavati i od rakete
brzinom c, ako se raketa od te tačke gdje je svijetlost nastala udaljava sa brzinom c/2.

Ali da sve te riječi ne bi izgledale tako prosto, u igru se uvlače inercijalni sistemi, ovdje i tamo;
posmatrač u vozu (u to vrijeme je bio voz) i posmatrač negdje pored željezničke pruge; kontrakcije
prostra i vremena; paradoks blizanci; zakrivljeni prostor (u novije doba i zakrivljeno vrijeme?!),
kojima se teorija pravi još zapetljanija i normalnim konzumentima nedostupnija.

Opširne, za većinu naroda nejasne i naravno suvišne i nepotrebne formule, koje da dodam ne
opisuju ni jedan prirodno-realni fizikalni događaj, služe takođe tom cilju i sa njima se hoće da se
ostavi utisak velikog znanja i intelektuaknosti
Lorentzova transformacija je u svari formula iz koje se samo matematički mogu izračunavati
promjenjene ili kontrahirane veličine dužine i vremena.
Ona je u svari jedna matematička formula za koju je Einstein mislio da vrijedi za
izračunavanje tih promjenjenih dužina i vremena.
Od kuda je došao na i deju da ona sa time uopšte može imati veze, nije ni samom Lorentzu bilo
jasno.

Einstein samu “Lorentzovu formulu”, koja nije ništa drugo nego Bradleyeva kosinusna
funkcija, baca u blato i u nju ubacuje konstantnost brzine svijetlosti i poslije dugog računanja; gle
čuda, brzina svijetlosti ispada konstantna.

DA REZIMIRAMO
Teorija relativnosti nastaje iz slijedećeg razloga:

1. Michelson-Morley vrše eksperiment da bi dokazali postojanje ili nepostojanje etera.

2. Eksperiment bude negativan. Zaključak:

Eter ne postoji !
67
 3. Neki fizičari pokušavaju spasiti Eter kroz slijedeće prjedloge, gdje je eksperiment
negativan zato što:
a) krećući se kroz Eter u pravcu “Eterskog vjetra”, “Eterski vijetar” “zbija” malo tu
granu aparata, tako da se dobija takav rezultat.

b) vremena se mogu relativirati tj. mijenjati - produžiti, tako da to takodje opravdava

takav rezultat Michelsonovog eksperimenta.

4. “Zbijanje” grane aparata u pravcu i zbog “Eterskog vijetra” se naravno dešava u i zbog
Etera.

5. Skraćivanje dužina u pravcu kretanja (postoji zbog “Eterskog vjetra”), kao i dilatacija
vremena su nove, veoma interesantne a takođe fantastično - maštovite ideje, za koje su se
zainteresovali mnogi fizičari, kao i Einstein koji stvara Teoriju relativnosti.

6) Teorija relativnosti i u njoj opisano skraćivanje dužina koje je moguće samo zbog
djelovanja Etera, samo u Eteru, ito samo u pravcu kretanja se danas smatra “najvećim
intelektualnim dostignućem” (! ?)

Lorentzova transformacija

Negativni rezultat Michelsonovog eksperimenta bio je veliko iznenađenje za sve fizičare toga
doba. Postojala je čak i ozbiljna sumnja u taj rezultat, tako da je eksperiment kasnije još nekoliko
puta ponavljan.
Mnogi fizičari toga doba pokušavali su da objasne zbog čega su dobijeni negativni rezultati.

68
Tako su neki fizičari dali hipotezu da: "Svako tijelo koje, u odnosu na etar, ima brzinu skraćuje se
u pravcu kretanja za faktor

I tako, ako se umijesto dužine u jednačini uzme onda će dužina optičkih

puteva u obadva rukava interferometra biti iste i očekivanog pomjeraja interferentnih pruga neće biti,
kao što ga i nije bilo kod eksperimenta.

Istu ideju o skraćenju imali su FitzGerald i Poincare. To skraćenje se odnosi samo na

dimenziju u pravcu kretanja, a poprječne dimenzije ostaju bez promjene.

Kod Einsteinovog svijetlosnog sata, gdje se svijetlosni zrak takođe kreće poprijeko u odnosu na
kretanje voza, tj. između dva ogledala, se sada naravno po Einsteinu dešava sasvim drugo, tj. dužina
puta tog svijetlosnog zraka se sada povećava (!?), dok u poprječnom rukavu ili grani Michelsohnovog
aparata taj put svijetlosnog zraka se smanjuje. Skraćenje se, navodno, ne može utvrditi bilo
kakvim zemaljskim posmatranjem, jer se svaki zemaljski mjerni istrumenti skraćuje u istoj
proporciji(!?)
U traganju za objašnjenjem negativnog rezultata Michelsonovog eksperimenta Lorentz je
izveo čuvenu transformaciju koordinata koja predstavlja prethodnicu i temelj Specijalne teorije
relativnosti, a koja je po njemu i dobila ime.
Tom transformacijom daju se nove formule za koordinate i vrijeme koje važe za dva sistema,
koji se međusobno kreću translatorno brzinom v i bez ubrzanja.
Te formule Lorentz je prvi put objavio 1904. godine u radu "Elektromagnetske pojave u sistemu
koji se kreće ma kojom brzinom manjom od brzine svetlosti."
Do istih formula došao je i Poincare koristeći postavke teorije grupa.
69
LORENTZOVA FORMULA

Ova formula nije u stvari ništa drugo nego multipliciranje sa brojem 1 i ove matematičke
jednačine su u stvari glupost za fiziku.
U stvari Lorentzovim formulama se izračunavaju kontrakcija dužine, dilatacija vremena i
porast mase pri velikim brzinama, bliskim brzini svijetlosti, tj. izračunavaju se promjenjene
vrijednosti dužine, vremena i mase, ali samo matematički.

4.3 Kontrakcija dužine

1)

Po Teoriji relativnosti ovaj efekat kontrakcije dužine se može opisati na slijedeći način: “uvijek
kad se jedan posmatrač kreće u odnosu na drugoga, bez obzira da li se približava ili udaljava, obojici će
izgledati da se onaj drugi skratio u pravcu kretanja.
Međutim, ni jedan posmatrač neće zapaziti nikakvu promjenu u svom sistemu.
Ako bi se npr. avion kretao brzinom 1500 km/h u odnosu na posmatrača, na osnovu jednačine 1) može se
izračunati da će se on skratiti za nekolik milionitih dijelova milionitog dijela centimetra – odprilike za
prečnik jednog atomskog jezgra. Ovako mala skraćenja, nemoguće je detektovati ni najsavršenijim
instrumentima”.

Međutim to toliko i nije bitno. Bitno je da se novim generacijama fizičara ta kontrakcija

dužine može objasniti, ito na slijedećem, veoma čudnom primjeru:

70
 Paradoks ljestava:
„Paradoks ljestava je misaoni pokus u specijalnoj teoriji relativnosti u kojem dugačke ljestve krećući se
vodoravno brzinom bliskoj brzini svjetlosti bivaju podložne kontrakciji dužine, tako da mogu biti smještene u manju
garažu“.

Slika 4.3: Problem, 1. dio – dugačke ljestve kontrahirane duljine bivaju smještene u manju garažu.

71
Slika 4.4: Problem, 2. dio – kontrahirana duljina garaže premala je da se u nju smjeste ljestve iste duljine.
«Zbog simetrije, može se argumentirati da je iz perspektive ljestava duljina garaže kontrahirana i zbog toga se ljestve
uopće ne mogu smjestiti u nju»

.I sada se naravno čitav taj problem kako Einstein može smjestiti ljestve u garažu «riješava i
dokazuje» naravno matematičkim formulama, kojima se uzput da spomenem može dokazati da će
pola koke snijeti pola jajeta i iz kojega će se izleći pola pileta, ito na slijedeći način:
„Koristeći jednodimenzionalne Lorentzove transformacije dobivamo“:

Dog
Okvir garaže Okvir ljestava
ađaj

ns ns

ft
ft

ns
ns

ft ft

ns
ns
ft

72
 ft

ns ns

ft
ft

Kada jedan čovjek vidi sve ove pluseve, minuse, kvadrate, korjene, mikro, nano, piko metre i
sekunde, koji kada se velikom “intelektualno-kuharskom vještinom dobro izmješaju i začine”, stvarno
i pomisle da ovi fizičari-relativisti znaju o čemu pričaju.
Sve ovo opisano o ljestvicama i garaži je za relativiste naravno nešto što im “nameće njihovo
svakidašnje iskustvo”.

Albert Einstein sam u svom radu 1905 tvrdi da je reciprotitet između svih inercijalnih sistema
potpuno očuvan, tj. da fizikalni zakoni u različitim inercijalnim sistemima ostaju nepromjenjeni.
Ali ipak kasnije on sam poništava taj reciprotitet, ito za kontrakciju dužina gdje se u različitim
inercijalnim sistemima geometrija tijela mjenja, kao i za dilataciju vremena sa satovima koji u tim
različitim inercijalnim sistemima pokazuju različito vrijeme.

Osim toga Einstein sam kaže da ne postoji situacija apsolutnog mirovanja jednog tijela, nego
postoji samo relativno mirovanje.
Kretanje je takođe relativno, jer se pri objašnjenju brzine i načina kretanja mora koristiti
uvjek jedno drugo tijelo u odnosu na koje ćemo odrediti naš način ili brzinu kretanja.
Kada kažemo da se auto kreće 100km/h, onda bi bilo pravilno da dodamo i pitanje; u odnosu
na šta?

73
 Mi znamo da se kreće 100km/h u odnosu na zemlju, ali kada bi bili negdje u svemiru u raketi i
ne bi imali tog tjela za orjentisanje, onda bi bilo nemoguće odrediti tu našu relativnu brzinu rakete.
Ako bi vidjeli da je neka druga raketa prošla pored nas brzinom c/2 (polovinom brzine
svjetlosti), mi ponovo ne bi mogli odrediti kojom brzinom se krećemo mi a kojom ta druga raketa.
Ta izmjerena brzina od c/2 bila bi samo zbir brzina obje rakete jer bi mi imali osjećaj da mi
mirujemo a druga raketa se kreće.

Pošto, sada po Einsteinu zbog različitih brzina se i dužine mjenjaju kako ćemo onda imati
jednu apsolutno konstantnu i stabilnu mjernu jedinicu od jednog metra?
Iz ovoga slijedi da ni naša internacionalna jedinica jednog metra, nije ta apsolutna jedinica
kojom bi uopšte mogli mjeriti nešto, jer se i zemlja, i sunčev sistem i galaksija nalaze u stalnom
kretanju, što dalje ito sve po Einsteinu, znači da u čitavom našem svemiru ne postoji jedna stabilna
jedinica dužine.

Pitanje sada je : KOJA DUŽINA ĆE SE SKRATITI I U ODNOSU NA KOJU?

Sa gotovo svim svojim kasnijim tvrdnjama, Einstein sam poništava svoje temeljne zakone na
osnovu kojih i stvara Teoriju relativnosti, i tu temeljnu grešku ubacuje u svoj rad.
Znači, uvidjeti nemogućnost održivosti u cijelosti Teorije relativnosti, dovoljno bi bilo da se od
relativista traži da osnovne principe na kojima počiva teorija, tj. postulate teorije „da nema povlaštenih
sistema kretanja, odnosno povlaštenih inercijalnih sistema. Ili drugačije, fizikalni zakoni imaju za sve
posmatrače koji se kreću sa konstantnom brzinom, tj. ne podliježu ubrzanju, isti oblik”, da dosljedno
primjene na sve kasnije Einsteinove tvrdnje tj. različite inercijalne sisteme, kao i zakone koji vrijede u
njima.

Mnogim autorima relativistima je ta suprotnost koja je ugrađena u osnovi teorije tako

neugodna, da čak i sami pronalaze različite i čudne puteve, da je razrješe. Međutim svi oni usprkos
očiglednih dokaza odbijaju tvrdnju, da u Einsteinovoj teoriji uopšte postoje te suprotnosti, i nude
vlastita riješenja kao jedino ispravna.
74
 Drugi čak objašnjavaju da je to u stvari samo utisak suprotnosti, pokušavajući ga sa posebno
“pametnim” rješenjima objasniti.
Tako npr. postoje dvije grupe relativista i jedni misle da se u Teoriji relativnosti radi o
stvarnim, realnim efetcima, dok drugi smatraju da se radi, o neeralnim efetcima ili efetcima koji se
samo pričinjavaju.
Da se ti navodni efetci, niti mogu dokazati, niti vidjeti, a ni pričiniti ne pada ni jednoj grupi
relativista na pamet.
Jedino što se može sa tim navodnim efetcima raditi je izmjeriti ih na osnovu matematičkih
formula. I to je za njih dovoljan dokaz da oni i postoje.
O kakvoj se teoriji i kakvoj nauci ovdje radi dovoljno je čuti tvrdnju tih relativista “da se ti
efetci samo pričinjavaju”?!
Da nešto što se samo pričinjava može biti dio oficijelne nauke, govori samo o toj nauci i takvim
naučnicima.
Vrlo lako je moguće u mnogobrojnim knjigama izdatim u to vrijeme ( od Einsteina, Lorentza,
Max von Laue, Born, Planck i drugih tumača Teorije relativnosti) , kada je nastala Teorija
relativnosti a i kasnije, provjeriti i uvjeriti se da su ovi efetci kontrakcije dužina i dilatacije vremena
za Einsteina stvarni efetci, dok su za Lorentza to nestvarni efetci, tj. matematičke formule koje
nemaju fizikalnu bazu.

I tako ti naučnici relativisti kritičarima Teorije relativnosti odgovaraju da je “Teorija

relativnosti jedna teorija koja najbolje opisuje prostor i vrijeme”.
Osim toga, da bi se skrenulo sa stvarne problematike, se ovim fizičarima kritičarima predlaže
da stvore bolju teoriju.
Na to se može reći slijedeće, a to je da će bolja teorija prostora i vremena nastati istog onog
momenta kada nestane Teorije relativnosti.

Njen nestanak će biti jedna velika teorija prostora i vremena i jedan veliki korak prema spoznaji,
za čitavo čovječanstvo.

75
4.4 Porast mase pri povećanju brzine

Masa se po Teoriji relativnosti, takođe mijenja, tj. sa većom brzinom raste i masa.

2)

. Na osnovu jednačine (2) dolazi se do zaključka da ako rakete A i B

imaju masu od po 1.000 kg dok miruju na zemlji, onda će kad se budu kretale relativno brzinom od
150.000 km/s izgledati da B ima masu od 1.200 kg posmatrano iz rakete A. Pri brzini od 260.000 km/s
posmatrač iz rakete A izmjeriti će da B ima masu od oko 2.000 kg !

Porast mase pri povećanju brzine.

76
 “Npr. dvije rakete imaju istu masu kada su na zemlji i kada su jedna prema drugoj u relativnom
mirovanju. Ako posmatrač iz rakete A mijeri masu rakete B (?!), kada se ona relativno kreće, vidjet će da se
masa rakete B povecala po formuli br.2.
I sada ako posmatrač iz rakete B mijeri masu rakete A, takođe će vidjeti da joj je masa porasla, ali ako
posmatrači iz A i B mjere masu svoje rakete, oni će dobiti masu kao što su imali i na zemlji, nezavisno od
toga da li se ona kreće ili ne, jer se ona sigurno ne kreće u odnosu na samu sebe”.(?!)

Poslušajte ovu problematiku i pogledajte posmatrače koji iz jedne rakete mjeri masu druge
rakete (?!), koja se relativno kreće ili relativno miruje itd. itd.
Da čovjeku pamet stane i da se na kraju zapita, kakav to problem hoće Enstein da riješi sa tim
“činjenicama koje mu iskustvo nameće” i tim i takvim eksperimentima, koje je naravno nemoguće
sprovesti.
Po tome znači da su formule i E = mv² a i E=mc² pogrešne.

U tim formulama je za jednu konstantnu masu, energija ovisna samo od njene brzine.
Ako sada i brzina i masa raste onda ne možemo znati koju energiju tijelo ima, tj. moraće imati
veću energiju nego onu izračunatu po formuli na koju se čak i relativisti pozivaju.
I tako po Einsteinu što se tijelo brže kreće i pri samoj brzini svijetlosti, masa tog tijela poraste
do beskonačnosti!?
Pitanje koje se sada nameće je: Odkuda Einsteinu ideja da se povećanjem brzine, gdje znamo
da raste energija tog tijela, ujedno raste i njegova masa?
To dolazi odatle što je onda kada je primjenio Lorentzove formule na dužinu i vrijeme (što se
međusobno poništava i što on naravno nije ni primjećivao), je jednostavno uzeo i za masu tu jednu
Lorentzovu formulu i onda dobivši neki rezultat, dolazi do zaključka da masa tijela raste sa porastom
brzine.
Što komplikovanije i zamršenije to bolje.
Pri porastu brzine jednog tijela raste energija E = mv².
77
 Energiju dobijamo kada masu tijela pomnožimo sa kvadratom brzine, što znači da je masa
m = E / v².
Ako masa sa povećanjem brzine raste i pri brzini svijetlosti raste u beskonačnost onda po
formuli E = m v² bi morala i energija da poraste u beskonačnost!
Ali kod Einsteina može, prema potrebi, i ovako i onako.
I još jednom malo jasnije:
Znači, pri svim određenim brzinama imamo tačno određenu vrijednost energije, što znači da
masa mora biti ista kao i u mirovanju, jer:

1) Ako bi brzina porasla npr. za 10 puta, onda bi energija pri istoj brzini, porasla za 100 puta,

2) Vrijednost te energije bi mogli izračunati na osnovu formule E = mv²

3) U toj, kao i “Einsteinovoj” formuli E = mc², masa ostaje konstantna – porast energije je
srazmjeran porastu brzine.

4) Ako pri porastu brzine, po Einsteinu, još raste i masa, onda bi to značilo da je formula
E = mc² pogrešna, jer ako bi masa porasla u beskonačnost pri brzini svijetlosti onda bi po
klasičnim i “Einstenovim” formulama i energija morala da poraste u beskonačnost.

5) Međutim po formuli E = mc² postoji tačno određena vrijednost energije koja se može dobiti
pretvaranjem mase u energiju i koja je potrebna da se dovede tijelu da bi ono moglo dostići
brzinu c (ali je problem kako je dovesti), tj. c² = E / m, što dalje u stvari i nije moguće jer
energija koja se dovodi jednom tijelu se prenosi brzinom svijetlosti, a ako se tijelo kreće
brzinom bliskoj svijetlosnoj, onda će se stvoriti problem prenosa tj. dovoda energije tom tijelu,
u stvari zbog velike brzine tog tijela ponuđena energija neće moći ni prihvaćena od tog tijela.
Zbog toga je potreban dovod sve više i više energije i kao što imamo primjer u akceleratorima
elementarnih čestica gdje nije moguće jednu česticu ubrzati na brzinu svijetlosti, zbog prenosa
energije a ne zbog toga što masa raste u beskonačnost.
78
 6) Isto kao što se može izračunati navodno povećanje mase pri velikim brzinama, kroz ovaj
navodni relativistički korjen

tako isto možemo i smanjenje tog prenosa ili dovoda energije sa magneta u
akceleratorima na elementarne čestice izračunati.
Jedna čestica koja se kreće određenom brzinom mora imati ili primiti energiju E= mv², što
znači da je potrebno dovesti energiju vrijednosti E da bi se čestica mase m kretala brzinom v.
Dovod energije se ne odvija trenutno, nego brzinom svjetlosti, što bi dovodilo do kontinuiranog
smanjenja energije koju čestica prima u odnosu na ponuđenu,
Ako je ponuđena energija E1, onda ćemo primljenu energiju E moći izračunati po slijedećoj
formuli:

E = E1 x

Kroz ovu formulu dobijamo takođe tačan rezultat koji nikakve veze sa Teorijom relativnosti
nema.
Na sličan način tj. na osnovu ovog navodnog relativističkog korjena se može izračunati i
kretanje perihela Merkura.
Ali je u Teoriji relativnosti, kao što rekoh, sve moguće samo ako je to imalo fantastična ideja i
ako se može donekle opisati formulama, a ne što je Einstein negdje u prirodi ili eksperimentu našao
dokaz.
I tako Einstein prirodu i realne eksperimente zamjenjuje matematikom i matematičkim
formulama, fiziku trpa u jedan svijet fantazije i te se formule prezentiraju kao jedan od dokaza.
Kada Einstein priča o fizici, on misli na matematičke formule i modele, jer se računanjem
mogu stvoriti različite fantastične stvari.
79
 Već su pitagorejci govorili da “ razum ne stvara zakone iz prirode već joj ih propisuje”.
Aristotel je na to rekao “da se oni uzdižu kao da su sa bogom skupa stvarali svijet”.
Sličnu metodu kao i Einstein imali su i sofisti – “što je moguće više i komplikovanije, tako da
slušaocu pamet stane”.
Na primjer:”Može li Bog stvoriti kamen koji ne može podignuti?”
Svako potvrdno i nepotvrdno pitanje bi značilo da bog ne postoji ili nije Bog jer: ili ne može
podignuti kamen koji stvori, ili ga ne može stvoriti.

Osim toga po Teoriji relativnosti je i vrijeme promjenjiva vrijednost, što je u stvari, kako
većina fizičara danas smatra, “najveći” doprinos Teorije relativnosti nauci, tj. to drugačije shvatanje
vremena.

Einsteinov najveći “doprinos” nauci je taj, što on u nauku uvodi neke zamišljene
eksperimente, tj. maštanje baš kao u nekoj knjizi bajki, i tako tu njegovu tradiciju nastavljaju da šire
većina današnjih teoretskih fizičara koji izmišljaju još fantastičnije svari od Einsteina, tako da oni
“barataju” sa 5, 11 ili ako zatreba i više dimenzija, sa kojima ce moći “ubrzo” objasniti funkcioniranje
svijeta, tj. moći će objasniti sve.
I tako Einsteinov primjer kaže kad rakete A i B miruju, njihovi satovi će pokazivati isto
vrijeme. (Naravno džepni satovi)
Kada se rakete udaljavaju jedna od druge i nakon nekog vremena će biti na rastojanju d,
jedna od druge.
I sada ponovo dolaze “biseri” Teorije relativnosti, jer sada “ako posmatrač u raketi A pogleda na
sat i uporedi ga sa satom B”(?!) u raketi, bit će iznenađen zato što ova dva sata ne pokazuju isto vrijeme –
onaj u raketi B kasni.
Ako iko i igdje može i treba biti iznenađen, onda bi to morao biti onaj, ne posmatrač nego
slušalac koji čuje sve ovo.
Pitam se samo kad jedan čovjek, uz to i fizičar, čuje ovakvo nešto, zapita li se on kako taj
posmatrač iz jedne rakete može mijeriti vrijeme u drugoj raketi, uz to se rakete kreću brzinama
bliskim svijetlosnoj???
80
 Ako je ovo nauka onda nemam više riječi.

Ovu pojavu predviđa Teorija relativnosti jer kako kaže Einstein (slušajte dobro); matematički
rezultati pokazuju da se vrijeme ponaša prema formuli br. 3.
Genijalno nema šta.
Šta je stvarnost a šta nestvarnost ili iluzija to je za relativiste potpuno svejedno.
I tako po toj formuli i posmatrač u raketi B, kada bi uporedio sate, vidio bi da onaj u raketi A
kasni?!
Da ne nabrajam sve te Einsteinove “realne eksperimente”, kojima je dokazao da vrijeme nije
apsolutno, tj. svugdje “teče isto”, nego relativno, zavisno od brzine kretanja nekog tijela, iako ni on
sam kada govori o dilataciji ili produženju vremena, ne zna šta se u stvari tu produžuje?
Za njega su to kazaljke na satu. Za njega je vrijeme u stvari kazaljke na satu i slijedeći tu
logiku mogli bi zaključiti, ako se sat pokvari i kazaljke stanu onda će i vrijeme stati.
Da uopšte ne zna šta je vrijeme ili da ne vidi razliku između pojma vrijeme i mijerenja
vremena, je toliko vidljivo da se tu nema više šta da kaže.

Da bi smo iz Lorentzove formule mogli izračunati kontrahirani prostor ili dužinu kao i
vrijeme, morali bi smo poznavati brzinu kojom se krećemo.
Kod relativista je ta brzina uvijek unaprijed poznata npr. 0,5 c ili 0,99 c.
Međutim baš ovdje i leži problem, tj. baš u tome što moramo poznavati brzinu, jer koristeći
nekonstantne tj. kontrahirane veličine dužine (d) i vremena (t), potpuno je i nemoguće znati kojom se
brzinom krećemo ! ?
I to nas dovodi do sljedećeg problema kojeg ćemo opisati kasnije a to je: šta je u svari brzina?

81
5) BRADLEYEVA KOSINUSNA FUNKCIJA

Današnji fizičari relativisti, kao što sam spominjao se služe takoreći sa dvije vrste Specijalne
teorije relativnosti, odnosno jedni za koje je kontrakcija dužina kao i dilatacija vremena, što je i
Einstein tvrdio, jedna realna činjenica koja ima svoju fizikalnu bazu. Drugačije rečeno, po Einsteinu,
te stvari kontrakcija i dilatacija su stvarnost!
Druga vrsta relativista smatraju, baš kao i sam Lorentz, da ta kontrakcija dužina i dilatacija
vremena u stvarnosti ne postoji, jer je Lorentz, nasuprot Einsteinu, sve njegove formule o kontrakciji
dužina i dilataciji vremena posmatrao (tako do kraja života) kao “jednu čistu matematičku hipotezu,
koja za predkazane efekte ne daje nikakvu fizikalnu osnovu”. (Herbert Dingle, Wissenschaft am
Scheideweg- Kapitel 8, London 1972).

Ako se ne radi o stvarnim efetcima, onda se postavlja pitanje, čemu uopšte služe te formule o
kontrakciji dužina i dilataciji vremena?
Čemu uopše služi čitava Einsteinova Specijalna teorija relativnosti?
Odgovor je, lako naći, a to je : Ne služi ničemu, osim zaluđivanja čitavog svijeta, kroz
medijsku kampanju o toj navodnoj Einsteinovoj spoznaji o drugačijem pogledu na prostor i vrijeme,
kao „najvećem intelektualnom dosegu ljudske pameti“,

82
 Samo ovaj tragikomični primjer, gdje se sami relativisti ne mogu dogovoriti oko toga da li se
radi o stvarnim ili efetcima koji se pričinjavaju, dovoljno jasno govori o kakvoj se teoriji radi, jer
ovdje postoje sada dva problema:

1) Ako se ne radi o stvarnim efetcima, kao što misli mnogo relativista, onda oni sami time
negiraju Specijalnu teoriju relativnosti.

2) Ako se radi o stvarnim efetcima, što takođe mnogi misle, onda je nemoguće da oni daju
odgovor na sljedeća pitanja:
a) Šta je uzrok da dolazi do kontrakcije dužina? Uzrok da uopšte i nastane ta ideja o
kontrakciji dužina je bio Eter, a kasnije se taj isti Eter izbacuje iz nauke(!!!???)
b) Šta je uzrok da dolazi do dilatacije vremena? NE POSTOJI!!!

Baš zato što nije vjerovao da njegove formule imaju ikakvu fizikalnu bazu, odnosno opisuju
neki fizikalni proces, je Lorentz, čije formule čine bazu Specijalne teorije relativnosti, odbio da se
upiše kao sustvaralac Teorije relativnosti i čitav život je odbijao Einsteinovo tumačenje njegovih
formu.
Pošto je i sam bio svjestan tih Einsteinovih maštarija i zabluda, postavlja se pitanje, zašto se
Lorentz nije žešće i ustrajnije, kao i drugi kritičari Teorije relativnosti , usprotivio toj teoriji i nije je
javno kritikovao.

Uzrok leži u sljedećem:

1) Einstein koristi „Lorentzove formule“ u Teoriji relativnosti, postaje zbog toga poznat, stiče
ugled kod mnogih uticajnih naučnika, što uzrokuje da i sam Lorentz postaje jedan uticajni
naučnik
2) Sam Lorentz je dobro znao da se u stvari, ne radi o „njegovim formulama“, nego o
Bradleyevoj kosinusnoj funkciji.
3) Autoritet prema kolegama koji su povjerovali u Teoriju relativnosti i Einsteinovo mišljenje da
se radi o stvarnosti efekata koje opisuju te navodne Lorentzove formule, su dovele do toga da
83
 su i Einstein i njegove pristalice (Max Plank, Sommerfeld, Max von Laue itd.) imale jednu
prešutnu podršku od strane Lorentza.

Da je ovakvo Lorentzovo ponašanje daleko od istinskog ponašanja jednog filozofa-naučnika

je očigledno.
Ili da se izrazim još jasnije: prešutiti istinu, tj. ne boriti se protiv laži i neistina, kao što je
činio Lorentz zbog autoriteta prema kolegama, kao što kaže Popper, je takođe prevara!!!
Kao što sam već spomenuo, u navodnom relativističkom korjenu ili navodnim Lorentzovim
formulama se ne radi ni o čemu drugom nego o Bradleyevoj kosinusnoj funkciji, pomoću koje je
astronom Bradley 1725g izračunao brzinu svijetlosti, ito tačnije od Olaf Roemera.

On je posmatrajući jednu zvijezdu kroz teleskop primjetio da se taj teleskop mora nageti za jedan
veoma mali ugao od 20,5“ da bi slika zvijezde bila u sredini okulara, ito zbog brzine kretanja zemlje
oko sunca, koja iznosi oko 30km/sec., zato što dok svijetlost pređe kroz teleskop, teleskop se za to
vrijeme skupa sa zemljom pomjeri za jednu malu dužinu, odprilike za 0,1mm.

Za objašnjenje ove Bradleyeve kosinusne funkcije koristiti ćemo se jednim najjednostavnije

shvatljivim primjerom:

84
Poznate vrijednosti u ovom slučaju su slijedeće:
d = 1m (Dužina teleskopa ili hipotenuza AB)
vz = 3 x 104 m/s (Brzina kretanja zemlje oko sunca)
γ = 20,5“ (Ugao aberacije, tj. ugao pod kojim se mora nageti teleskop)

85
 Trebamo naći slijedeće vrijednosti:

β =? (Ugao pod kojim se nalazi teleskop u odnosu na pravac kretanja zemlje)

a =? (Kateta CB ili put koji zemlja prođe za vrijeme dok svijetlost prođe kroz teleskop)
t1 = ? (Vrijeme koje je potrebno svjetlosnom zraku da prođe kroz teleskop, odnosno zemlji
da pređe put a)
c = ? (Brzina svjetlosti)
t2 = ? (Nepoznata vrijednost vremena, tj. vrijeme koje je potrebno svijetlosti da
pređe dužinu ili katetu (b), koja je nešto kraća od dužine teleskopa (d).

5.1 β = 900 – γ γ = 20,5“ = 0,005690

β = 900 – 0,0056900
β ≈ 89,994310
cos89,994310 ≈ 9,9309 x 10-5

5.2 Iz poznatih vrijednosti dužine teleskopa (d) i vrijednosti kosinusa ugla β, možemo sada
izračunati put (a) koji zemlja pređe za vrijeme koje je potrebno svjetlosnom zraku da prođe kroz
teleskop:

cosβ = a / d
a = cosβ x d
a ≈ 9,9309 x 10-5 x 1m
a ≈ 9,9309 x 10-5 m
86
5.3 Na osnovu vrijednosti dužine ovog puta (a) i brzine zemlje (vz), možemo izračunati i
vrijeme (t1) koje je potrebno zemlji da pređe ovaj put i koje je isto vremenu koje treba svjetlosni zrak
da prođe kroz teleskop:

t 1 = a / vz
t1 = 9,9309 x 10-5 m / 3 x 104 m/s
t1 = 3,3103 x 10-9 s

5.4 Na kraju izračunamo kolika je t a brzina svijetlosti (c), ito iz poznatih vrijednosti dužine
teleskopa (d) i ovog izračunatog vremena (t1) :

c=?
d = c x t1
c = d / t1
c ≈ 1m / 3,3103 x 10-9 s
c ≈ 3,02069 x 108 m/s

Izvođenje navodnih Lorentzovih formula iz Bradleyeve kosinusne funkcije

a = vz t1
d = c t1

5.5 b 2 = d2 – a 2
87
 b2 = c2 t21 – v2z t21
b2 = t21(c2 – v2z)
b = t1

b = t1

b = t1 c
d = c t1 iz čega slijedi

b= d

Ovdje sada dobijamo navodnu Lorentzovu formulu, u kojoj je hipotenuza (d) uvjek konstantna, a
kateta (b) se povećanjem brzine (v) srazmjerno smanjuje, ito za taj navodni relativistički korjen

(!?)
Ovo za relativiste predstavlja tu navodnu kontrakciju dužina(!?)

Navodna dilatacija vremena izvedena iz Bradleyeve kosinusne funkcije

b= d
88
5.6 Vrijeme potrebno da svijetlost pređe dužinu katete (b) je nepoznato.
Pošto je b = ct2 slijedi:

ct2 = ct1 i dalje:

t2 = t1

Iz svega možemo zaključiti da, ako bi se brzina zemlje (vz) povećala, hipotenuza ili dužina
teleskopa (d) bi ostala ista, a time i vrijeme koje je potrebno svjetlosti da pređe tu dužinu (d), odnosno
kroz teleskop, ali bi se zato kateta (b) smanjila, što bi automatski značilo da sada svjetlost treba manje
vremena da pređe taj put (b), tako da bi sada dobili:

t 1 = t2 /
što je u stvari vrijeme koje je potrebno svijetlosti da pređe put (d), odnosno kroz teleskop, možemo
izračunati iz ovog (t2) vremena!
ZAKLJUČAK:
UZROK DILATACIJI VREMENA, O KOJOJ RELATIVISTI PRIČAJU JE OVA FORMULA(!!!???)

Kakvim metodama se ova „nauka“ ili bolje reći mistika, prenosi na buduće generacije pokazuje i
sljedeća rečenica u kojoj pisci udžbenika (Dr. Fahrudin Kulenović,Dr.Slavenka Vobornik, Dr. Josip
Sliško): „Fizika sa zbirkom zadataka“, za četvrti razred srednje škole, II izdanje 2000.god, na strani
89
11. pišu: „S tačke gledišta klasičnog fizičara, u Lorentzovim transformacijama je katastrofalno to da
se u njima pojavljuje brzina svjetlosti, čak kad je i mehanika u pitanju, ali je još gore to što su u njima
izmiješane prostorne i vremenske koordinate, čega su posljedica , poznate nam pojave relativističke
promjene dužine i promjene ritma satova”(??!!)
Da li je moguće da se ovakvo nešto nalazi u nauci - gdje je u stvari uzrok jednoj posljedici ,
kako autori pišu, jedna obična matematička formula? Ovakve tvrdnje se mogu nazvati samo jednim
pravim imenom – magija, jer u nauci, za svako dešavanje ili posljedicu MORA POSTOJATI JEDAN
UZROK!!!.
Sam način na koji je ova rečenica ovako nejasno napisana, pokazuje da nešto u tim tvrdnjama
nije u redu i da se ovakvim nejasnim objašnjenjem, pokušava nešto od studenata i učenika sakriti,
odnosno pokušavaju se izbjegnuti eventualna pitanja studenata, u kojima bi oni tražili da im se
objasni uzrok dilatacije vremena, na što autori-relativisti ne bi znali odgovoriti.
Osim toga, u ovoj rečenici se autori-relativisti vješto koriste psihološko-ideološkim metodama,
gdje svojim sugeriranjem kroz riječi “poznate nam pojave”, dovodi jednog učenika u situaciju gdje, da
ne bi ispao kao potpuna neznalica, sam izbjegava da postavlja pitanja o nešto jasnijem objašnjenju i
uzroku te pojave, jer kao što autori kažu, te pojave su svima nama poznate!
Ovakvo nejasno objašnjenje je tipično za relativiste. Osim toga njima drage uzrečice su i „kako
nas Einstein uči“, ili npr. „spoznaja koju nam nameće svakodnevno iskustvo“, tako da jedan laik pomisli
da se Einsteinova teorija relativnosti stvarno i potvrđuje i dokazuje uvijek i takoreći, svakodnevno.
Većina autora relativistike već na početku priznaju, da su mnoge tvrdnje u Teoriji relativnost
neobične i da se mogu pričiniti absurdnim, da bi zatim odmah potvrdili, da se sve ovo u teoriji što se
pričinjava absurdnim, može objasniti i ima svoju tačnost.
Ove čudne tvrdnje Teorije relativnosti, autori nazivaju paradoksima, za čije tačno i potpuno
razumjevanje se ne možemo koristiti “zdravom ljudskom pameti”, nego nam je potreban, poseban
razum, kojim se možemo osloniti na to da je sve ispravno i tačno, “kako nas Einstein uči”(!?)

Postulirati neki zakon, pa ga potom kroz druge zakone negirati se ne može ni u snu nazvati
paradoks, a pogotovo ne naukom.

90
 Kada imamo pred očima činjenicu da u nauci za svaku posljedicu uvjek mora postojati jedan
uzrok i da sve što se nalazi van ovih okvira dešavanja uzrok-poslijedica ne spada u nauku, nego u
okultno i magiju, onda se moramo zapitati, čemu uopšte služi jedna navodna teorija, tj. Teorija
relativnosti, koja opisuje jednu poslijedicu za koju ne postoji nikakav uzrok?
Odgovor, kao što sam već rekao, nije teško naći, a to je da ne služi ničemu osim zabavljanja
ljudi sa njenim fantastičnim idejama, kao i zaluđivanja čitavog svijeta sa navodnim najvećim
dostignućem ljudske misli i nadljudskom genijalnošću najvećeg čovjeka nauke, Alberta Einsteina.

91
 6) SVIJETLOST NASTAJE!

Nezavisnost kretanja svijetlosti u odnosu na njen izvor

Pošto mi normalni ljudi ne posjedujemo toliko moždanih vijuga kao Einstein i njegovi
slijedbenici relativisti, oni nama sa diječijim crtežima pokušavaju to “najveće dostignuće ljudskog
uma” da dočaraju i objasne.
Potpuno shvatiti “nikada nećemo”, ali eto možemo biti zadovoljni ako barem komadić tog
relativističkog kolača progutamo i njegovom se ukusu divimo.

Kada relativisti kažu da na svijetlost ne možemo primjeniti Galilejevu transformaciju, tj. da je

svijetlost neovisna o tome kojom se brzinom njen izvor kreće, oni ni sami ne primjećuju da samim tim
negiraju Teoriju relativnosti.
Da je brzina svijetlosti nezavisna od brzine kretanja izvora svijetlosti imaju pravo, ali oni tu
brzinu svijetlosti opet prezentiraju tako da čovjek može samo jedan zaključak iz toga izvesti; a to je da
je svijetlost zavisna od brzine izvora.
To ćemo malo pobliže osvijetliti u sljedećim rečenicama.
Iz ovoga se može izvesti i zaključak da ne samo brzina nego, da je i energija svijetlosti isto tako
nezavisna od brzine kretanja izvora.
Pa da bih to malo pobliže dočarao da se poslužimo diječijim crtežima.

92
Slika 5.1

Raketa se kreće od tačke A prema tački C brzinom 0,5c.

U tački B raketa emituje svijetlosni zrak.
Taj svijetlosni zrak se kreće brzinom svijetlosti tj. c, a raketa se kreće i dalje sa 0,5c.
Za posmatrača u raketi taj svijetlosni zrak bi se po Teoriji relativnosti kretao brzinom c od
rakete.
I što je još čudnije za posmatrača sa strane isto bi se tako taj svijetlosni zrak udaljavao od
rakete brzinom svijetlosti!?
Šta u stvari ovo znači: “svijetlosni zrak će se kretati tj. udaljavati brzinom svijetlosti od
rakete”?

93
 I ovdje nailazimo na jednu dvosmislenu verbalnost, tj. na nejasnu “igru riječima” koju
trebamo malo pobliže pojasniti, jer ne znamo da li se svijetlosni zrak udaljava od rakete , tj. tačke u
kojoj je raketa bila kada je svijetlost nastala ili se stalno, bez obzira što se raketa kreće za tim
svijetlosnim zrakom, kreće brzinom svijetlosti u odnosu na raketu.

Po teoriji relativnosti, što je i tačno “Svijetlost je nezavisna od kretanja njenog izvora”

Znači brzina svijetlosti će biti c tj. ca. 3 x 10 8 m/ sec.
Dalje to znači da će se svijetlost kroz prostor kretati brzinom c baš kao i onda kada se raketa
nalazi u stanju mirovanja.
Znači da nema razlike i da je brzina rakete nebitna.
Ili po Einsteinu: Svi fizikalni zakoni ostaju nepromjenjeni u svakom inercijalnom sistemu ( što
je tačno).

Inercijalni sistem je nešto što samo još više zbrke uvodi u fiziku . Inercijalnim sistemom se
smatra jedan pokretni sistem koji ne podliježe ubrzanju, iz čega slijedi da ne podliježe uticaju
gravitacije. U čitavom svemiru je nemoguće imati ovakav sistem kretanja, jer u čitavom svemiru
postoje gravitacioni efetci, tj. djelovanje gravitacione sile postoji u svakoj tački svemira.
I ovo je jedna činjenica kojom se može argumentirati besmislenost Specijalne teorije
relativnosti, koja opisuje sisteme kretanja, koji se ne nalaze pod uticajem gravitacije.

Postoje dvije mogućnosti ovakvog Einsteinovog objašnjenja konstantnosti brzine svijetlosti u

vakumu, tj. da će se “svjetlost odaslana sa jedne rakete u pokretu, od rakete kretati brzinom
svjetlost”:

1) Po Teoriji relativnosti će posmatrač u raketi, ipak vidjeti svijetlosni zrak koji se kreće i
udaljava brzinom svijetlosti od rakete iako se raketa kreće brzinom c/2 za svijetlosnim
zrakom.
94
 To dalje znači da bi svijetlosni zrak morao da poveća svoju brzinu za c/2 da bi bilo uopšte
moguće da posmatrač “mijeri” tu brzinu svijetlosnog zraka, ili drugim riječima morao bi da
se kreće brzinom 1,5c.

3) Po ovome bi mogli zaključiti da postoji neki tajni, neshvatljivi dogovor između svijetlosnog
zraka i rakete, ako ne onda posmatrači zabušavaju, iako je, kao što rekoh i ja i relativisti
brzina svijetlosti neovisna od brzine kretanja njenog izvora.
Osim toga ovo nije ništa drugo nego Galilejeva transformacija tj. sabiranje brzina, za što
relativisti tvrde da se ne može primjeniti na svijetlost.

4) Odaslana svijetlost će se kretati brzinom svijetlosti od tačke B tj. od rakete kada se ona
nalazila u tački B i odaslala svijetlosni zrak.
Pošto poslije nastanka i odašiljanja svijetlosnog zrakak svijetlost i raketa nisu više ničim
povezani, i pošto se raketa i dalje kreće brzinom c/2, tako će posmatrač u raketi vidjeti
svijetlosni zrak koji se brzinom c/2 udaljava od rakete.

Pa da sve još malo jasnije ponovim.

a) Svijetlosni zrak je nastao u tački B

b) Svijetlosni zrak prije tačke B, tj. na put AB nije ni postojao

95
 c) Pošto svijetlosni zrak na putu AB nije ni postojao tako i ne postoji nikakav razlog da na njega
dijeluju inercijalni efekti kretanja rakete, tj. ne postoji ni mogućnost ni razlog da na svijetlosni
zrak primjenimo Galilejevu transformaciju

d) Svijetlost ce se kretati od tačke B prema tački C brzinom svijetlosti

e) Posmatrač u raketi će vidjeti svijetlosni zrak, koji se od tačke B udaljava brzinom svijetlosti c.

f) Pošto se raketa kreće brzinom 0,5c posmatrač će vidjeti da se svijetlost od rakete, ne kao što
relativisti kažu brzinom c udaljava, nego brzinom 0,5c.

g) Pošto svijetlost koja nastane u tački B nikakve veze sa raketom i njenom brzinom nema, tako
će i posmatrač sa strane vidjeti svijetlost koja se brzinom svijetlosti udaljava od tačke B i pošto
se raketa kreće iza svijetlosti, vidjeti će da se svijetlost od rakete udaljava brzinom 0,5c.

h) Kada svijetlosni zrak dosegne tačku C raketa ce se nalaziti na polovini puta tj. u tački E.

Kolika je zbrka napravljena u Teoriji relativnosti korišćenjem nejasnih nedorečenih verbalnih

izraza i pojmova se može i ovdje vidjeti.
Po Teoriji relativnosti je svijetlost nezavisna od kretanja njenog izvora, tj. “za posmatrača u raketi
svijetlost će se od rakete udaljavati brzinom c”!?
Šta uopšte znači ova rečenica, “da će se svijetlost od rakete udaljavati brzinom c”?

E baš u ovom objašnjenju i u ovoj “igri riječi” tj. u ovoj “verbalnoj salati” korišćenjem za nas
“stvarnih i svakodnevnih”, ali još uvjek naučno nedefiniranih, nejasnih i neodređenih pojmova kao što
su prostor i vrijeme je Teorije relativnosti i našla plodno tlo, uopšte za njen nastanak kao i za njezinu
daljnju ekzistenciju.
96
 Problem koji se krije iza ovakvog objašnjenja je teško primjetiti i samo detaljna i dosljedna
filozofska obrada svake riječi, kao i stanja rakete i svijetlosnog zraka, nam omogućava da vidimo šta u
stvari stoji iza toga.
“Svijetlosni zrak se brzinom svijetlosti udaljava od rakete”, znači da se svijetlosni zrak, pošto
nastane u tački B, se ne udaljava od tačke B brzinom c, nego od rakete koja se kreće za njim (brzinom
c / 2 ) ?!!!
Znači, da će npr. za 1 sec. raketa preci 3x108 / 2 metara, ali će po Teoriji relativnosti svijetlosni
zrak ipak (ne znam kako) biti od rakete udaljen 3x108 metara, iz čega slijedi da će svijetlosni zrak za 1
sec. biti 4,5x 10 8 metara udaljen od tačke B?!

Ovo nije ništa drugo već Galilejeva transformacija upakovana u relativističke “intelektualne”
igrarije.
Problem i protuvriječnosti koji nastaju iz ovoga su perfektni.
Ako bi se svijetlosni zrak stalno brzinom c udaljavao od rakete onda bi to značilo da se mora
kretati 4,5 x 10 8 metara/sec. od tačke B gdje je nastao, što je naravno jedan veliki problem za
relativiste.
Jedini mogući zaključak je da se svijetlosni zrak kreće, odnosno udaljava brzinom c od tačke
B, što dalje znači da bi posmatrač u raketi morao vidjeti svijetlosni zrak koji se brzinom c/2 udaljava
od njega i od rakete, sto je naravno još veći problem za relativiste.

Tako jedan njemački profesor relativist, Johannes Ranft u svojoj knjizi “Gradivni elementi
Univerzuma” Berlin 1991, hvaleći Teoriju relativnosti i Einsteina kaže: “Mnogi su pokušali da obore
Teoriju relativnosti, ali je ona neoboriva, jer su izkazi Teorije Relativnosti potvrđeni eksperimentalnim
putem u akceleratorima elementarnih čestica. Navesti ćemo dva primjera:

Primjer 1) Eksistecija jedne više brzine nego što je brzina svjetlosti:

Nije uopšte teško mjeriti brzinu elektrona, koji se na veću energiju ubrza. Ova opažanja pokazuju, da
brzina kod daljnjeg dovoda energije, ne raste sve više i više, kao što bi se u klasičnoj fizici očekivalo,
97
 nego teži jednoj graničnoj brzini c. Bez uzimanja u obzir ove činjenice, ne bi se nikada uspjelo
izgraditi akceleratore čestica.

1846 je W. Weber rekao, “da međudjelovanje dva tijela ne zavisi samo od njihove razdaljine, nego
takođe o promjeni njihove razdaljine, odnosno kroz njihovu relativnu brzinu. Ako brzina sa kojom se dva
tijela odmiču jedno od drugog dostigne graničnu brzinu c, tako će međudjelovanje ta dva tijela težiti nuli.”
GRANIČNA BRZINA C I DJELOVANJE IZMEĐU DVA TIJELA KOJA SE SVE BRŽE
KREĆU, i sve to poznato 59 godina prije Einsteina!!!
Prije 150 godina je znao Weber ono što današnji relativisti - profesori fizike još ne znaju!!!

Primjer 2) Adiranje brzina

“Samo ako su dvije brzine skupa manje nego što je brzina svjetlosti c, mogu se jednostavno
sabirati. U blizini brzine svjetlosti se brzine ne mogu tako jednostavno sabirati, nego na jedan
komplikovani način, tako da kombinovana brzina bude uvjek manja od c. Takođe se ovo može
direktno sa elementarnim česticama testirati. Neutralni Pion je čestica koja se raspada na dva
Fotona.
Ako se taj visokoenergetski Pion kreće brzinom 0,99 c, i kada se raspadne, Foton koji bude naprijed
emitiran, neće se kretati kako bi mislili brzinom 1,99 c, nego se opaža Foton koji se kreće tačno
brzinom svjetlosti.
“Ovo je dokaz ispravnosti Specijalne Teorije relativnosti” – kaže profesor.

Ja kažem na to, da je ovo samo još jedan dokaz, kako današnji profesori fizike zablude u fizici
uspješno prenose na nove generacije, jer:

a) Postoji li uopšte i jedan razlog da se Foton koji je nastao raspadom tog neutralnog Piona,
tj. nastao u tački raspada tog Piona, uopšte kreće brže od brzine svijetlosti, kada taj Foton
prije raspada Piona nije ni postojao (primjer naveden na početku ovog poglavlja)?

98
b) Da li on misli da su svjetlosni valovi nešto što je posebno u prirodi, tako da se na osnovu
njihovih ponašanja mogu stvoriti teorije o kontrakciji prostora tj. dužina, kao i o dilataciji
tj. produženju vremena?

c) Ako se i malo zainteresuje za svojstvo i ponašanje zvučnih valova, spoznati će da se i

zvučni valovi u njihovom mediju rasprostiranja, kreću uvjek konstantnom brzinom,
tj.brzinom zvuka, bez obzira kojom brzinom se kreće njihov izvor. Dokaz za to je da avion
može da probije zvučni zid, tj. da takoreći prestigne zvučni talas koji je on sam odaslao.
Očito je (na naše veliko iznenađenje), da ni oni nasuprot očekivanom, ne poštuju Galilejevu
transformaciju, tj. njima je potpuno svejedno kojom brzinom se kreće njihov izvor.

d) Znači, pošto je i brzina zvučnih talasa konstantna i neovisna o njihovom izvoru, mogli bi
takođe na osnovu njihovog ponašanja zasnovati teoriju o kontrakciji dužina i dilataciji
vremena.

99
 7) DOPPLEROV EFEKAT

Krajem 19 – tog vijeka je austrijski fizičar Christian Doppler, istraživajući promjenu

frekvencije ili energije koji jedan slušalac prima od pokretnog zvučnog izvora, našao i razlog tome i
taj zakon mi danas nazivamo Dopplerov efekat.

Slika 6.1
Promjena frekvencije kroz Dopler efekat
Kao Dopplerov efekat označavamo promjenu frekvencije talasa, kada se izvor kreće prema
posmatraču ili udaljava od njega. Kod približavanja izvora posmatraču raste frekvencija, kod
udaljavanja se smanjuje. Tako se Dopplerov efekat može primjeniti za mjerenje relativne brzine.

Tako npr. Kada nam se auto približava ton postaje veći, kada se udaljava ton se smanjuje.

100
Slika 6.2
Ilustracija koja pokazuje ovisnost Talasne dužzine od pravca prostiranja kod jednog pokretnog izvora.

Slika 6.3
Dopplerov efekat na primjeru dva pokretna policijska auta i jednog mirujućeg mikrofona.
101
 Kod objašnjenja akustičkog Doppler efekta se mora razlikovati, da li se izvor zvuka približava
posmatraču, ili se izvor i posmatrač relativno kreću prema mediumu (mirujući vazduh).

Posmatrač u mirovanju, izvor zvuka u pokretu:

Kao primjer možemo uzeti da zvučni talasi jednog auta imaju frekvenciju od 1000 Hertz.

To znači, da tačno 1/1000 Sekunda poslije prvog talasnog brijega slijedi jedan drugi. Talasi se
rasprostiru brzinom zvuka . Dok auto stoji je odstojanje između zvučnih talasa
(tj. distanca koju pređe prvi talasni brijeg dok dođe drugi) ,
što nazivamo talasnom dužinom λ . Za jednog posmatrača na ulici, ovi talasni brjegovi dolaze zavisno
od udaljenosti, nešto sa zakašnjenjem, ali se vrijeme između dva brijega ne mijenja i tako se ne mjenja
ni visina tona tj. frekvencija f.

Kako vidimo iz gornjeg primjera, postoji jedna povezanost između brzine zvuka, talasne
dužine i frekvencije koju možemo izraziti kroz formulu c / f = λ ili

Situacija se međutim mjenja kada kada se auto kreće prema posmatraču. Pošto se auto u
vremenu između dva talasna brijega i dalje kreće, skraćuje se nešto odstojanje među njima, tj. talasna
dužina ito tačno za put, koji je auto prošlo za vrijeme 1/1000 sekunde prema formuli: λ' = λ − v / f,
gdje je v brzina auta. Pošto se oba talasna brijega istom brzinom kreću prema posmatraču tako ostaje
skraćeni razmak među njima sačuvan i drugi talas ne dolazi tek nakon 1/1000 sekunde poslije prvog,
nego nešto ranije. Kroz to izgleda ton ili frekvencija zvuka auta posmatraču nešto veća. Promjenu
frekvencije možemo izraziti ako sljedeću vezu u gornju formulu za λ'. Tako za
posmatrača primljena frekvencija iznosi:

(1)
102
 Gdje je f frekvencija zvučnog izvora, c brzina zvuka i v brzina zvučnog izvora.

Kada auto prođe pored posmatrača onda je situacija obrnuta: razmak između talasnih
brjegova tj. talasna dužina se povećava i posmatrač čuje niži ton. Gornja formula ostaje ista osim što
mora uzeti za v negativna brzina.

Posmatrač se kreće, izvor zvuka miruje:

Takođe kod mirujućeg izvora zvuka i pokretnog posmatrača se javlja Dopplerov efekat,
međutim ovdje je razlog drugačiji: kada auto miruje ne mijenja se razmak između talasnih brjegova,
tj. talasna dužina ostaje ista. Međutim brijegovi dolaze brže posmatraču kada se on prema izvoru
zvuka kreće. Pošto se oni njemu sa adiranom brzinom približavaju tj. sa c + v umjesto samo sa c,
smanjuje se vremenski razmak među njima u odnosu

), a frekvencija raste

103
(8) ŠTA JE SVIJETLOST ILI SVIJETLOSNI TALAS?

Na pitanje šta je svijetlost, nije lako dati odgovor? Neka svojstva svijetlosti ukazuju na čestičnu
prirodu dok druga jasno ukazuju na talasnu prirodu.

Slika 7.1 Interferencija svjetlosnih talasa.

Ovaj eksperiment na dvije pukotine pokazuje talasnu prirodu svjetlosti.

Prema tome mogli bi reći da je svijetlost talas, tj. neka vrsta impulsa koja se prenosi kroz
prostor, bez posredstva nekog medija tj. etera kako se danas smatra.

104
Slika 7.2 Način na koji se zamišlja ili predstavlja taj talas, gdje bi talasna dužina bila razmak između dva
brijega.

Međutim za svijetlost se može reći da su to nezavisni slijedovi impulsa koji predstavljaju jedan
samostalni sistem, koji se nalazi u apsolutnom prostoru.
Svijetlosni talas nastaje u jednoj tački i onda se kružno rasprostire kroz vakum, dok centar tog
svjetlosnog kruga ili sfere, se nalazi tačno tamo gdje je taj svjetlosni impuls ili talas nastao.
Taj centar “miruje” bez obzira da li se izvor svjetlosti kreće ili ne (o tome ćemo kasnije
opširno). Ako se izvor svjetlosti kreće, onda on stalno stvara nove krugove ili sfere, čiji se centar nalazi
na liniji ili putanji kretanja.

105
Slika 7.3

Izvor svijetlosti koji se ravnomjerno kreće ima istu frekvenciju i odašilje uvijek svijetlosne
talase ili impulse iste energije, odnosno talasne dužine.
Einstein kaže isto ovo svojim postulatom u Specijalnoj teoriji relativnosti, tj. da nema razlike
između inercijalnih sistema, bez obzira kojom se brzinom kreću, kao i to da je rasprostiranje
svijetlosti neovisno od brzine njenog izvora.
Znači, ako se raketa kreće u pravcu nekog posmatrača npr. brzinom c/2, taj posmatrač će
primati svijetlosne zrake koji imaju istu energiju ili frekvenciju tako da neće biti pomaka prema
plavom dijelu spektra.
Kako to da će posmatrač primati svjetlosne talase iste odnosno nepromjenjene energije ili
frekvencije?
Zato što su svjetlosni talasi nezavisni slijedovi impulsa koji predstavljaju jedan nezavisni
sistem.

106
 U objašnjenu Dopplerovog efekta stoji da posmatrač prima svjetlost čiji talasi sve brže i brže
stižu do njega tako da im se talasna dužina smanjuje, odnosno energija raste i taj posmatrač vidi
pomak prema crvenom dijelu spektra.

Slika 7.4

To se opisuje tako što će npr. svaki nadolazeći talasni brijeg stizati brže i brže onom
primljenom brijegu, što dovodi do smanjenja talasne dužine. Međutim kao što smo rekli, svijetlosni
izvor odašilje svijetlosne talase uvijek iste energije odnosno talasne dužine, koja je neovisna od
kretanja izvora.
Osim toga ti talasi ili impulsi su takođe međusobno tj. jedan od drugoga nezavisni, tako da će
se rasprostirati kroz prostor neovisno jedni od drugih, stalno imajući istu frekvenciju, što znači da će
107
posmatrač registrovati svjetlosni talas određene frekvencije, nakon čega dolazi slijedeći talas te iste
frekvencije i tako dalje.
Ovdje jedino raste brzina primanja svjetlosnih talasa tj. svjetlosni talasi budu ubrzavano
primani od posmatrača, ali primljena frekvencija ostaje ista kao i onda kad je taj talas i nastao.

Slična situacija se dešava i kod ubrzanog kretanja svjetlosnog izvora u pravcu posmatrača.
Pošto ni ubrzanje svjetlosnog izvora nema nikakav uticaj na rasprostiranje tih talasa (brzinu i
pravac), tako nema ni na promjenu odnosno povećanje energije svjetlosnog talasa koji se odašilje u
pravcu kretanja rakete tj. prema posmatraču.
Posmatrač će primati svjetlosne talase, jedan za drugim koji imaju istu frekvenciju, ali još
ubrzanije nego u slučaju ravnomjernog kretanja. Ovdje se dešava da svjetlosni signali, odnosno
svjetlosni talasi, baš kao kod “zvučnog zida” budu fokusirani u taj “zid” ili jednu liniju.
U “Zvučnom zidu” dolaze zvučni talasi istovremeno, ito oni koji su odaslani prije 1sec. ili prije
330m i zvučni valovi koje izvor na ovom putu dužine 330m proizvede ili odašilje.
U ovoj sekundi, ili na ovoj dužini od 330m, raste kontinuirano energija ili frekvencija zvučnih
talasa, zato što ti talasi do zvučnog zida prelaze sve manji i manji put, na kojem talasi gube sve manje
i manje energije.
Što znači da uzrok za nastanak Dopplerovog efekta ne leži samo u kretanju izvora, nego u
stalnoj promjeni dužine puta koji moraju proći zvučni talasi, tj. u mediumu vazduhu, gdje pri svom
kretanju gube enrgiju, odnosno na većem putu gube više, na manjem gube manje energije.

I sada možemo sa opravdanjem postaviti sljedeće pitanje:

- Kako uopšte nastaje plavi pomak, pošto kao što vidimo posmatrač prima impulse svjetlosti koji kroz
to “što sve brže i brže stižu do njega” se u stvari brže koncentrišu i fokusiraju u jednoj liniji ili
“svjetlosnom zidu” (slično kao kod konkavnog ogledala, gdje se više svjetlosnih talasa skuplja u jednoj
tački)?
Da li je uopšte taj plavi ili crveni pomak moguć ako svjetlost već na svom putu, bez obzira da li
se izvor ili posmatrač kreću, ne gubi energiju u svom mediju rasprostiranja?

108
 Zato smatram da samo onda ako je prostor ispunjen nekom vrstom medija u kojem se
svjetlosni valovi rasprostiru i na većoj daljini gube više energije, doći će do zapažanja crvenog
pomaka.

Ovakva ideja o “umorenoj ili izmorenoj svijetlosti” je već postojala u 20-tim godinama, a i
danas postaje sve više aktuelnija.
Taj pomak će biti zapažen i kod ravnomjernog kretanja, a pogotovo će biti izražen kod
međusobno ubrzanog udaljavanja nebeskih tijela.

Crveni pomak od dalekih galaksija ili kvazara je toliko velik da se ne može objasniti samo na
osnovu Doplerovog efekta (pogotovo ne sa neozbiljnim, ralativističkim idejama nastankom novog
prostora i dilatacijom vremena u u izvoru svijetlosti), nego se mora u obzir postaviti postojanje medija
u kojem se svijetlost rasprostire i postepeno gubi energiju.
To dalje znači da bi crveni pomak zapazili i kod galaksija koje relativno miruju u odnosu na
nas, samo manji nego kada se te galaksije udaljuju od nas, sto znači da veći crveni pomak kod
udaljenijih galaksija ne znači da se one ubrzano udaljavaju od nas.

Pošto je kod udaljenijih nebeskih tijela taj crveni pomak bio veći, tj. srazmjeran udaljenosti
tih tijela, tako i neodgovorni naučnici se hvataju za Teoriju ralativnosti u kojoj i pronalaze navodno
riješenje, a to je da se nebeska tijela koja su najudaljenija od nas, se ubrzano udaljavaju od nas, jer po
Teoriji relativnosti crveni pomak može nastati samo udaljavanjem svijetlosnog izvora od posmatrača.

Hubble u 30-tim godinama stvara zakon kojim se “objašnjava”taj crveni pomak i iz kojeg
dalje slijedi da ako se sva tjela u svemiru međusobno udaljuju onda su u prošlosti bili blizu, tj bili su u
jednoj tački.
Onda je iznenada ta tačka eksplodirala i materija se razletila na sve strane. Tako ona i dan
danas leti na sve strane i naravno još se uvijek ubrzano sve druge galaksije udaljavaju od nas odnosno
mi od njih, baš kao jedan balon kojeg što više naduvavamo, tako se sve tačke na njegovoj površini
udaljavaju jedna od druge.
109
 I tako da ne bi relativistima išlo sve glatko, pobrinuli su se ti kvazari koji su toliko daleko od
nas da bi se po Hubblovim proračunima morali kretati 3 do 5x brzinom svijetlosti.
Ali relativisti ne bi bili relativisti da se daju tako lako zbuniti, pa onda slijede aksiomi i
postulati, koji se ne mogu dokazati ali su po njima tačni.
Tako npr. crveni pomak ne nastaje samo zbog udaljavanja nebeskih tijela, nego malo što se oni
udaljavju, malo zbog toga što se između tih nebeskih tijela uvijek, kontinuirano stvara novi prostor?!
Svjetlosni talasi koji se kreću kroz taj novonastali prostor se nešto izdužuju i tako budu
pomjereni prema crvenom dijelu spektra.
Taj novonastali prostor nije nikada ni dokazan niti opažen a i neće nikada ni biti.

Ali se ipak sva nebeska tijela (galaksije, kvazari) međusobno udaljuju, jer ako bi uzrok
crvenog pomaka bio samo novonastali prostor, onda bi mogli odbaciti teoriju velikog praska.
Da ne bi to radili i pošto se i ta teorija zasniva na Teoriji relativnosti, tako je uzrok crvenog
pomaka nađen, malo u udaljavanju tih tjela, malo u nastajanju novog prostora i naravno u dilataciji
ili produženju vremena u izvoru svijetlosti odnosno tom kvazaru ili galaksiji koju posmatramo, zbog
njihove brzine?!
Njihov moto; raspodjeli svuda po malo, pa neka izabere svako prema vlastitom ukusu.

I tako se Teorija relativnosti upetljala u konkretna naučna zapažanja i fakte, tako da je i danas
tu.
Stvarno svaka čast tolikoj “genijalnosti”.
Da nešto (prostor) što je u stvari “NIŠTA”, čak nije ničim ni ispunjeno (Eter), uz svu tu
torturu sto nije ništa, još se može zakriviti, proširiti, rastegnuti i vjerovali ili ne može i nastati i po
relativistima u stvari i nastaje???!!!
Baš nas ovo direkt vodi do duhovno-intelektualne zaostalosti naše civilizacije, u kojoj mi
uživamo u “slobodi slobodnog mišljenja i izražavanja u našim slobodnim medijima”.
Tako je u 60-tim godinama jedan od 20 najboljih američkih astronoma Halton Arp počeo da
sumnja u ovakvo objašnjenje crvenog pomaka, tako da na kraju, zbog njegovog sumnjanja u ovakvu ,
ortodoxno-naučnu “sliku” kosmosa, biva i “protjeran” i u Garchingenu kod Münchena dobija jedno
110
milostivo radno mijesto, tj. mogućnost da koristi teleskop. Baš zbog toga što su njegovi argumenti
imali jednu ogromnu činjeničnu težinu, njemu se u Americi zabranjuje korišćenje teleskopa.

Jedno od glavnih mijerila vrijednosti u našem društvu je bio novac i on danas postaje sve više i
više jedna od glavnih vrijednosti.
U stvari novac i jeste mjerilo nazavisnosti ili zavisnosti medija.
Glavni cilj je profit. Ljudima se nudi sve više i više fantastike i mistike, samo zbog toga da bi
zarada bila bolja.
Pričati ljudima jednu “istinu” 10,20, 30 ili još više godina, pa im onda reći da to ipak nije
istina, bila bi financijska propast.
I baš zbog toga se astronom Arp “protjeruje” iz Amerike.
Staviti pod sumnju ono o čemu mediji već decenijama pišu i svojim mušterijama prodaju kao
istinu, je nešto što se ne trpi u ovom “demokratskom” društvu.
Drugim rječima rečeno: istina ili ne bitno je da se na njoj može zaraditi.

Komercijalizacija Einsteinovog lika kao interpetiranje njegove “nauke” je dostigla jedan

tragikomičan vrhunac i tačku iz koje je povratak na normalni naučni nivo razmišljanja gotovo
nemoguć.
A i ako se nekada desi, a desit će se, onda će nam jedino preostati žaljenje za toliko izgubljenim
vremenom koje smo protraćili u razmišljanju, gdje i šta koji posmatrač vidi; gdje kada (a ne i kako)
posmatrač iz jedne rakete istovremeno mijeri vrijeme i masu druge rakete i utvrđuje, na njegovo
“ogromno iznenađenje”, da tamo na toj drugoj raketi i vrijeme ide drugačije i njena masa se razlikuje
od mase njegove rakete iako su na zemlji imali istu masu i tako da ne nabrajam sve te gluposti našeg
“najintelektualnijeg dostignuća”.
Ali poznavajući arhaično-hijerarhijski sistem, koji je vladao i još uvijek vlada u nauci, ovakvo
stanje kakvo imamo danas i ne čudi mnogo.

Ovdje ću citirati Karl R. Poppera iz njegovog intervjua časopisu “Die Welt” 29. januara 1990
godine: „Mi intelektualci smo strašne stvari radili, mi predstavljamo jednu veliku opasnost. Mi i ne znamo
111
koliko malo znamo. Mi ne da nismo skromni nego smo i koruptivni.[…]
Ja ne mislim samo sa novcem, nego smo podplatljivi kroz ugled, moć, uticaj itd. Na žalost to je tako. Morala
bi se ovdje takođe neka nova moda da stvori. Nadam se da će za intelektualce jednom postati moderno da
bude skroman. To je već bilo i moglo biti. […]
Danas se prave iz naučnih teorija ideologije. Samo u fizici kao i u biologiji postoji nažalost mnogo
ideologija. […]
Svuda, takodje i u ovim naučnim područjima postoji jedan dogmatizmus, protiv kojeg se teško boriti. […]
Intelektualci nisu uopšte kritični i ravnaju se po modi, što znači ko se ne slaže sa modom taj ubrzo stoji van
kruga onih, koji se uopšte uzimaju za ozbiljno. [...] Ja sam pristalica nauke, pogotovo fizike i biologije, i ja
držim većinu fizičara i biologa vrlo stručnim i savjesnim. Ali: Oni stoje pod pritiskom koji uglavnom postoji
od drugog svjetskog rata, tj. od kada se toliko mnogo novca izdaje za nauku. [...]

Dalje Popper:

“Stari imperativ koji vrijedi za intelektualce je; budi jedan autoritet. Poznaj sve u svom području.
Kad jednom budeš priznat kao autoritet, tada će tvoj autoritet štititi i tvoje kolege, a ti sa svoje strane moraš
štititi autoritet tvojih kolega.
Ja jedva treba i da spomenem da je ova stara PROFESIONALNA ETIKA, bila daleko od dostojanstva i srži
istinske intelektualnosti.
Ona vodi tome da se greške, jednog priznatog autoriteta, skrivaju ito uz veliku pomoć njegovih kolega.
Mi moramo zato naš dosadašnji odnos prema greškama da promjenimo. Zato je vrijeme da započne naša
praktična, etična reforma. Novi zakon je, da bi učili, da što više izbjegavamo greške – upravo od naših
grešaka moramo učiti.
Sakrivati greške je zato, najveći intelektualni grijeh”.

To skrivanje grešaka, kad je Einstein u pitanju, ito već 100 godina, je dostiglo stravične
razmjere, pogotovo pošto je u pitanju jedna teorija čije greške i protuvriječnosti se lako mogu, čak i
laicima ili ljudima van područja, ili hoby-iztraživačima, kako relativisti uvrjedljivo nazivaju kritičare
Teorije relativnosti, lako objasniti tako da ih oni i sami shvate.
112
 Baš zbog toga je poznati kritičar nauke KAMMERER 1961 godine rekao: “Mnogo prije nego
ijedan eksperiment u fizici bi jedno jurističko istraživanje, moglo da otkrije navodnu istinitost Teorije
relativnosti”.

Zbog toga sam se i odlučio da ovim jednostavnim jezikom, ne koristeći neke velike filozofske
riječi i fraze, pišem o Teoriji relativnosti, problemima i protuvriječnostima u njoj, kako bih na taj
način ove misli bile dostupne velikoj masi ljudi koji će i uvidjeti svu besmislenost i glupost u ovoj
teoriji i neće više tek tako vijerovati u neku “nadljudsku intiligenciju najvećeg naučnika svih
vremena” Einsteina, uopšte ne znajući i ne shvatajući šta se iza tih njegovih teorija krije.

113
 9) ŠTA JE BRZINA?

Naravno da svako zna šta je brzina, ali pošto relativisti u njihovim magičnim formulama
koriste brzinu svijetlosti (c) i brzinu pokretnog tijela (v) i gdje se sva tijela, kao i mjerni istrumenti
zavisno od te brzine kontraktiraju ili skraćuju, onda se postavlja problem mogućnosti mjerenja,
odnosno poznavanja te brzine kretanja.

U našoj nauci postoje osnovne i izvedene veličine.

Tako su dužina (d) i vrijeme (t) osnovne veličine a brzina (v) je iz ove dvije veličine izvedena
veličina.
v=d/t

Što znači, da je brzina razlika pređenog puta i vremena u kojem se pređe taj put.
I sada da bi poznavali brzinu moramo razjasniti slijedeće nejasnoće ili probleme:

1) Da bi uopšte mogli da koristimo Lorentzove formule moramo poznavati brzinu

kretanja.
2) Da bi smo uopšte znali kojom se brzinom krećemo, moramo poznavati dužinu puta u
jedinici vremena, kao i poznavati tu tačnu jedinicu vremena.
3) Da bi smo poznavali dužinu puta moramo taj put mijeriti.
4) Sada se nameće pitanje, kojom mijerom dužine ćemo mijeriti tu dužinu pređenog
puta; sa internacionalno određenom dužinom jednog metra koji se nalazi u
Parizu, ili promjenjenim tj. uslijed velike brzine, zbog relativističkih efekata,
kontrahiranim metrom ? ? ?

Ovo isto vrijedi i za vrijeme.

114
 5) Pošto ni jedinica vremena po Teoriji relativnosti nije konstantna, kako ćemo pri
velikim, tj. “relativističkim” brzinama mijeriti vrijeme – zemaljskom minutom ili
sekundom, ili tom promjenjivom, relativnom minutom ili sekundom

Iz svega ovoga se nameće zaključak da, kada relativisti kažu da su prostor i vrijeme relativni,
oni samim tim priznaju da je onda nemoguće uopšte poznavati ili izračunati brzinu kojom se
krećemo!!
Znači da su Lorentzove formule u stvari samo matematičke formule koje je nemoguće koristiti
u praksi, čak i ako bi imali mogućnost da se krećemo brzinama bliskim svijetlosnoj.
Nemogućnost tačnog mijerenja dužine kao i vremena, povlači za sobom nemogućnost tačnog
mijerenja i poznavanja brzine.

I sada se nameće pitanje intelektualne logike tih Einsteinovih teorija, u kojima on sa svakim
novim zakonom ili postulatom, negira onaj predhodni, ne primjećujuci da time sam sebi izmiče tlo pod
nogama.
Većina autora relativistike već na početku priznaju, da su mnoge tvrdnje u Teoriji relativnost
neobične i da se mogu pričiniti absurdnim, da bi zatim odmah potvrdili, da se sve ovo u teoriji što se
pričinjava absurdnim, može objasniti i ima svoju tačnost.
Ove čudne tvrdnje Teorije relativnosti, autori nazivaju paradoksima, za čije tačno i potpuno
razumjevanje se ne možemo koristiti “zdravom ljudskom pameti”, nego nam je potreban, poseban
“relativistički razum”, kojim se možemo osloniti na to da je sve ispravno i tačno, “kako nas Einstein uči”.
Sve Einsteinove tvrdnje su očito postali zakoni koje niko ne smije prekršiti, ako neće da bude
u zabludi.
Ovi paradoksi su biseri Teorije relativnosti; oni pokazuju “revolucionarni sadržaj” Teorije
relativnosti, a na drugoj strani demonstriraju posebnu “kvalifikaciju i inteligentnost” onih, koji sve to
mogu razumiti i objasniti.

115
 10) ŠTA JE PROSTOR?

10.1 Nemogućnost tačnog definisanja prostora

10.2 Mjerenje prostra
10.3 Zakrivljeni prostor

10.1 Nemogućnost definisanja prostora je sasvim realan problem, jer u našem shvatanju i
poimanju svijeta ne postoji mogućnost, čak ni sa verbalno - jezične strane, da se potpuno opiše pojam
prostora, u stvari baš ta nemogućnost tačnog definisanja prostora kao i vremena, je “idealan i mutan
prostor” koji pruža jednoj takvoj teoriji kao što je Teorija relativnosti, pogodno tlo za nastanak kao i
evo već stogodišnju eksistenciju.
Mi već stotinama i hiljadama godina “razbijamo sebi glavu” pokušavajući dokučiti i objasniti
šta u stvari znači prostor?
Da se ne bi zamarali nekim filozofskim pojmovima objašnjenja prostora, možemo reći kratko;
PROSTOR JE NIŠTA!
Zbog nemogućnosti da intelektualno spoznamo to “NIŠTA” ili zbog našeg nepomirivanja sa
činjenicom da to nešto – “NIŠTA” ne možemo da razumijemo, mi se danas nalazimo na jednom
mentalno – mističnom nivou znanja (i što je žalosno mi za to tvrdimo da je nauka) u kojem smo mi
sami u nas “udahnuli inteligenciju i mogućnosti” ravne jednom bogu i sad se pravimo kao da mi
znamo o čemu pričamo.
Mi smo “ukrotili” prostor i vrijeme i oni su za nas sada samo “sitnice” sa kojima se mi
“igramo”, tako da ih možemo rastezati kao gumu, savijati, skraćivati, okrećati, stavljati ih okomito,
paralelno ili vodoravno jedno prema drugom, “vraćati ih odakle su i došli”, i tako dalje da više ne
nabrajam sve te mogućnosti našeg “intelektualnog” dostignuća.
116
 Ali šta je u stvari to “NIŠTA” što mi nazivamo prostor?
To je nešto što se nalazi između dva materijalna tijela.
Pa sada i sam kažem da je prostor “NEŠTO” i u stvari poričem one moje riječi od prije u
kojim kažem da je prostor “NIŠTA” i ne postoji mogućnost njegove definicije?!
Baš tu i leži problem.
Mogućnost da se to “NEŠTO” što je u stvari “NIŠTA” definiše, zahtijeva jednu mnogo jasniju
i mnogo obilniju (nego što je mi imamo) vrstu komunikacije kao i možda upotrebu verbalnih pojmova,
iako smatram da ni najsavršenija verbalna jasnoća ne može opisati taj prostor, odnosno to“NIŠTA”:
Baš iz takve “verbalne nejasnoće” i proizilaze sve zablude današnje teoretske fizike.

10.2 Ali kako mi možemo da mijerimo prostor i da znamo njegovu dužinu, visinu i širinu?
Ne postoji mogućnost mijeriti prostor bez postojanja materijalnih tijela, tj. bez postojanja
jedne stabilne nepromjenjive vrijednosti ili jedinice, koju smo mi našli u jednom materijalnom tijelu i
koju nazivamo metar.
Ta međunarodno dogovorena vrijednost je davno definisana i taj “međunarodni metar” se
nalazi u Parizu.
U novije vrijeme postoje još tačnije, tj. stabilnije definicije tog metra.
Znači tek upotrebom te definisane veličine kojom mjerimo, ili bolje reći koju upoređujemo sa
drugim nedefinisanim materijalnim tijelom, ili upoređujemo je sa udaljenošću između dva materijalna
tijela, to NIŠTA što se nalazi između ta dva tijela, daje nam jedan subijektivni osjećaj nečeg što mi
nazivamo prostor.
Samom jezičnom upotrebom riječi prostor za prostor, to “NIŠTA” tj. prostor, dobija svoje
“ime” kao i “lice” i za nas tada prostor postaje jedna realna, gotov materijalna stvar, sa kojom
možemo da se “igramo” i podvrgnemo je torturi naših nestašluka.
Najradije bih pokušao još jednu definiciju prostora a to je da iz naše jezične upotrebe potpuno
izbacimo riječ prostor (što je naravno nerealno kada je naš subijektivni osijećaj poimanja svijeta u
pitanju), jer bi možda tako još bolje shvatili i razumjeli šta je u stvari to, što mi nazivamo prostorom.

117
 I tako se mi možemo do u beskonačnost vrtiti u krug,” igrajući” se u ovoj “Verbalno -
sofističkoj bari”, koja u nama ostavlja osjećaj objektiviteta, tako da mi govoreći o prostoru u stvari
“znamo o čemu govorimo”, baš kao i malo dijete koje slušajući jednu priču ili bajku, u sebi potpuno
stvori sliku tog događaja koji se nikada nije ni dogodio.
I baš ova “Verbalna bara” i jeste, kao što sam već rekao, pogodno tlo za nastanak i opstanak
Teorije relativnosti.
Što znači: Razumjeti naivnost i besmislenost Teorije relativnosti povlači za sobom i sljedeći,
najvažniji preduslov, a to je temeljita i filozofska obrada naših navodnih objektivnih pogleda koje u
nama stvara upotreba verbalnih izraza!!!

Ili kao sto to Bertrand Russel kaže: “Jedna česta greška u nauci leži u tome što se miješaju i
koriste dva jezika ili govora, koji strogo jedan od drugog moraju biti odvojeni. Naime jezik ili govor koji se
odnosi na objekte i onaj koji se odnosi na odnose. Jedan primjer: kada kažem, da je ova jabuka crvena, tada
sam u jeziku objekta, označio osobinu ovog objekta-jabuke. Ako kažem, da je ova jabuka veća nego druga,
tada sam ja napravio jedan izkaz o odnosu.
Osobina biti veći, može se shvatiti samo u jednom odnosu. To je tako teško shvatiti.
Naše početno razumjevanje tih osobina o odnosima je tako rudimentarno i postavlja nam više zagonetki
nego riješenja”.
Da se još jednom jasnije izrazim:
Nauka i naučnici se ne smiju prepustiti tom zadovoljstvu i luksuzu da se poigravaju sa
verbalnim pojmovima koji su nejasni i u stvari i nisu do kraja definisani ( htijeli mi to ili ne, moramo
priznati da je te, za naše subjektivno iskustvo “realne” pojmove i nemoguće definisati), da bi koristeći
se njihovom nedorečenošću i nejasnoćom, stvarali neke naučne teorije:
Kada uvidimo tu realnu činjenicu, uvidit ćemo da je i Teorija relativnosti u stvari, ne jedna
špekulativna teorija, kako sam na početku rekao, nego jedna besmislena teorija, koja se krije i
eksistira iza tih nedorečenih, neshvatljivih kao i neopisivih verbalnih pojmova.

Jednu definiranu mjernu jedinicu tj. tijelo, uporediti sa dužinom drugog tijela ili razmakom
između dva tijela, znači mijeriti prostor.
118
 Mijeriti vrijeme ne znači u stvari ništa drugo nego mijeriti prostor.
I baš je ta stvar ono sto zbunjuje većinu ljudi.
Zbog toga mogu s pravom da kažem, da su u Teoriji relativnosti, u stvari, samo riječi, tj.
verbalni ili pisani izraz prostor, kao i verbalni i pisani izraz vrijeme ono što se može skratiti i produžiti.
Možemo ih pisati i malim i velikim slovima. Sa njima možemo i mnogo drugih stvari da uradimo.

9.3 Zakrivljeni prostor sam već opisao u prošlim poglavljima i još jedino da kažem da je po
Teoriji relativnosti ta zakrivljenost prosotra i dokazana Sir. Edingtonovom ekspediijom i
posmatranjem svijetlosti zvijezda koje se nalaze “iza sunca”.
Ako već taj zakrivljeni prostor utiče na to da svijetlost bude “privučena suncu”, 50% zbog
gravitacione sile, a 50% zbog zakrivljenosti prostora, onda bi ovakvu silu morali i kod kretanja
materijalnih tijela zapaziti, što nije slučaj.
Da to nije baš “najsigurniji” dokaz, pokazuje i to da relativisti i danas izvode takve
eksperimente sa satelitom koji se kreće oko sunca i tako dokazuju Teoriju relativnosti za npr.80 ili
90%.Šta im ovo 80 ili 90% posto znači, mislim da ni oni sami ne znaju.
Sada bih volio da relativisti odgovore na sljedeće pitanje:” Da li je zakrivljeni prostor dokazan
ili nije?” Ako jeste, zašto nije dokazan 100%?

Slika 9.1
Relativističko predstavljanje zakrivljenog prostora, naravno u drugoj dimenziji, jer predstava zakrivljenog prostora u
3.-oj dimenziji je i za relativiste potpuna nepoznanica.
119
 Ako nije dokazan 100%, znači da uopšte i nije dokazan, jer u jednoj ozbiljnoj i istinskoj nauci,
nešto što je npr. dokazano 99% a ne 100%, vrijedi i dalje kao ne dokazano.
To je još jedan od razloga zbog čega mi je ne shvatljivo da se uopšte takve nedokazane
Einsteinove pretpostavke i teorije, svijetu prezentiraju kao potpuno dokazane i kao najveće dostignuće
ljudske misli.
Sa takvom propagandom i fantastičnim idejama se pokušava začuđenom narodu prezentirati
teorijska fizika (T.R. i Kvantna fizika), kao najveće civilizacijsko dobro i kao majka svih nauka, koja
eto samo što nije potpuno razotkrila nastanak i funkcioniranje svijeta, kao i njegov smisao uopšte.
Einstein, kako kažu fizičari teoretičari, “objašnjava nama kako ćemo našu sliku svijeta
proširiti na četverodimenzionalnu simetriju, gdje on uzima vrijeme kao dodatnu dimenziju u odnosu
na nama poznate 3 dimenzije”. On postavlja Opštu teoriju relativnosti, u kojoj se prostor posmatra
zakrivljenim i u kojoj se svi zakoni fizike mogu formulisati u jednom zakrivljenom
četverodimenzionalnom prostoru.
Uzimanje vremena kao 4. dimenzija u odnosu na nama poznate 3, je jedna temeljna greška i
činjenica koja nam govori, da na ovakvim temeljima jedne teorije, nije moguć nikakav napredak.
Sa ovom teorijom Einstein u stvari niti može išta objasniti a niti objašnjava.

Poznati fizičar Dirac, koji priznaje Einsteinove teorije, pošto postaje svjestan da na ovoj bazi
stvarno nije moguć nikakav napredak, kaže slijedeće:”Ja sada sumnjam da je potreba
četverodimenzionalnog formulisanja u fizici, uopšte tako fundamentalna i potrebna. Do prije nekolike
decenije se činilo da se čitava fizika može opisati u ovoj formi. Ali sada izgleda tako, kao da
četverodimenzionalna simetrija uopšte nema takvo, veliko značenje”.
(Walter Greiner und Georg Wolschin - Elementare Materie, Vakuum und Felder, Heidelberg, 1988., P. A. M. Dirac,Der Werdegang
des Naturbildes in der Physik)

120
 11) ŠTA JE VRIJEME?

11.1 Mijerenje vremena

11.2 Relativno vrijeme
11.3 Dilatacija vremena
11.4 Istovremenost

“Svijet krije jednu veliku, a ipak svima poznatu, tajnu. Svi smo dio te tajne, svi smo je svjesni, ali
malo ljudi razmišlja o njoj. Ta tajna je vrijeme“.
Michael Ende
Što je, u stvari, vrijeme?
Fizičar Richard Feynman je odgovorio: “Molim vas, ne postavljajte mi to pitanje. Odgovor je
gotovo nemoguće naći”.
Filozof J. J. C. Smart zaključuje kako je “riječ o osjećaju koji proizlazi iz metafizičke pomutnje.”
Pojam “Vrijeme” ima višestruko značenje. U govoru i pisanoj riječi se to višestruko značenje
često izražava, ali najčešće ne bude od toga neki konkretni problem. Ta različita značenja vremena se
mogu pomješati i zamjeniti.
Početkom 20-tog vijeka je probuđen utisak da su nejasnoće povezane sa pojmom “Vrijeme”,
problem koji spada u domen prirodnih nauka, posebice fizike.
Međutim ni sami naučnici ne znaju šta znači vrijeme, a takođe se često ne shvata pojam
“mjerenja vremena”.

11.1 Mijeriti vrijeme znači koristiti se materijom ili bolje rečeno kretanjem materije.
Već je Aristotel rekao, da je « Vrijeme izmjereno kretanje ; međutim to kretanje ne postoji bez
jednog prisutnog tijela u prirodi, koje izvodi to kretanje. Ravnomjerno kretanje vremena on vidi realizovano
u rotacionom kretanju nebeskih tijela ».
121
 Newton 2000 godina kasnije formuliše slijedeće : »Apsolutno, istinsko i matematičko vrijeme teče,
prema njegovoj prirodi ravnomjerno, bez ikakve povezanosti sa nekom vanjskom stvari. On vrijeme koje je
povezano sa kretanjem tijela, naziva relativno ».

U ovim izkazima o vremenu ove dvojice velikana nauke, se i vidi teškoća i problem vremena u
prirodnoj nauci, tako da ni danas u nauci nemamo neki jedinstveni opis vremena.
Tako se većinom vrijeme u nauci, pogotovo u fizici, indetificira sa položajem kazaljki na satu.
Osim toga, mogli bi reći da se vrijeme ogleda u kretanju jednog tijela čija je putanja
sastavljena od bezbroj sitnih momenata ili tačaka.
Tako se svaka promjena položaja jednog tijela može definisati i « tokom » vremena.
Za tijelo koje se pokrene iz jednog položaja u drugi, kažemo da je prije tog novog položaja, tj.
u prošlom vremenu, bilo u toj i toj poziciji, što dalje povlači za sobom da svaka nova pozicija nekog
pokretnog tijela, obavezno za sobom povlači i sjećanje na prvobitni ili prošli položaj tog tjela, što u
nama stvara jedan osjećaj vremena, ili toka vremena, kako često kažemo.
U našem realnom životnom prostoru, promjene kretanja materije (makromaterije), su nama
golim okom primjetna, tako da je taj subjektivni osjećaj vremena duboko « usađen » u nama.
Svaku novu promjenu položaja jednog tijela, mi određujemo tako što im « dajemo » jednu
definisanu jedinicu mjere i onda mi taj proces nazivamo mjerenje vremena.
Vrijeme je nemoguće definisati, baš kao i prostor.
Prošlost ne postoji. Budućnost ne postoji. Sadašnjost takođe ne postoji , jer je nemoguće neki
sadašnji događaj vremenski odrediti, ako uzmemo u obzir da postoje neke elementarne čestice koje
žive 10 -23 sekundi.
Sadašnjost je jedino moguće odrediti ako je određujemo mjerama koje su nama poznate,
korisne i koje nam nameće naše svakodnevno iskustvo, tj. sekunda, minuta sat ili dan.
Sadašnjost, kao i pojam vremena, postoji samo u našoj percepciji a ne kao neka objektivna
stvar. Naš čitav život, iskustvo kao i ono što radimo usklađujemo sa kretanjem zemlje oko njene
osovine i taj osjećaj se u nama usadio kao pojam vremena.
Kako mijerimo brzinu nekog tijela ?
Mi upoređujemo put toga tijela sa putem koji pređe zemlja rotirajući oko svoje ose.
122
 Satom mijerimo put kazaljki na površini sata i taj put poredimo sa pređenim putem zemlje
oko svoje osovine.

Tako možemo za vrijeme reći, da je ono poređenje dva oscilirajuća ili rotirajuća tijela npr. :
1) Poređenje rotiranja zemlje i rotiranja kazaljki na satu.
2) Poređenje jednog rotirajućeg sa jednim tjelom u ravnomjernom, pravolinijskom kretanju,
npr. sat i auto u pokretu.
Tako npr. za auto možemo reći da se kreće, 100km/h, 500m/min., 50m/sec. i tako možemo da
nastavimo do u beskonačnost npr. 10-15m / 10-14 sec. itd.

Mi npr. “posmatramo” jednu česticu koja se kreće i čiji je poluprečnik 10-20m. Tu jedinicu
dužine je nemoguće izmjeriti.
Svako pomicanje te čestice npr. za njen poluprečnik, stoti dio poluprečnika, milioniti ili
milijarditi i još manji dio, znači da se i jedinica vremena promjenila, iz čega slijedi da je teoretski
moguće da postoje jedinice vremena veličine 10-30,10-50 ,10-100 sekundi i tako dalje do u beskonačnost.

Slika 10.1
Elektron čiji je poluprečnik 10-17 rotira oko svoje osovine. Samo kretanje ili rotiranje elektrona čak i za
veličinu C znači promjena vremena.

123
Slika 10.2 Kada Elektron u svom kretanju oko atomskog jezgra pređe veoma kratak put (C) koji je dosta
manji od njegovog poluprečnika, mi bi takođe tada mogli i morali govoriti o promjeni vremena. Problem
nemogućnosti mjerenja tako malih promjena putanje ne znači da ta jedinica vremena ne postoji.

I baš ta nemogućnost tačnog mjerenja dužina i vremena je i dovela do nastanka Teorije

relativnosti, u kojoj Einstein polemizira o istovremenosti koja će se mjeriti sinhroniziranim
satovima(!?) Sinhronizirati satove je problem koji nikada niti sa kakvom tehnologijom ne možemo
riješiti, jer vjerovatno postoje vremenske jedinice veličine 10-30 ili 10-100 sekundi.
U svakodnevnom životu je za nas sinhroniziranje satova jedan potpuno normalan i jasan
proces. Međutim, kada se radi o fizici elementarnih čestica ili mikrokosmosu, onda je besmisleno
pričati o sinhroniziranim satovima. Baš ovu nejasnoću definisanosti vremena, Einstein zloupotrebljava
u svojim teorijama.
Ograničenje mjerenja dužina i vremena u svijetu elementarnih čestica je dovela do nastanka
Heisenbergove Relacije neodređenosti, što u stvari nije nikakva nauka, nego jedna prirodna realnost
koja nas ograničava u mjerenju tako malih jedinica dužine i vremena.

124
 Svako mijerenje je u stvari samo poređenje nečega što poznajemo (metar, sat itd.) sa nečim što
ne poznajemo. Jedan sat mi koristimo, zato što njegove kazaljke ravnomijerno idu; ona dijeli jedan
vremenski prostor između dva događaja – početak i kraj mijerenja, u što manja odstojanja.
To što mi čitamo na satu je nešto prostorno, tj. pozicije kazaljki.
I to mi onda nazivamo vrijeme. U stvari bi bilo tačnije reći razmak između dva događaja.
Šta bi rekli da je vrijeme, kada bi se nalazili u jednom praznom svemiru, svemiru bez ikakve
materije ?
Ne postoji nikakva materija niti kretanje. Šta bi tu bilo vrijeme?
Takođe u jednom svemiru gdje se materija nalazi u ravnomjernom pravolinijskom kretanju,
ne bi mogli imati osijećaj vremena.

Samo u jednom svemiru u kojem se materija, u jednom oscilatornom – ritmičnom kretanju

nalazi, možemo imati osijećaj vremena, tj. tamo gdje postoji rotiranje jednog tijela oko drugog ili oko
svoje osovine.

11.2 Tvrditi da je vrijeme relativno, tj. da se može dilatirati je besmisleno.

Ali pošto je naša današnja “relativistička fizika” puna tih besmislenosti, tako relativisti čak
tvrde da i vrijeme može biti zakrivljeno, da može da ide unazad, pričaju o imaginarnom vremenu, o
crvljim rupama u prostor-vremenu (Stephen Hawking) i o vremenu koje teče okomito na naše
vrijeme?!
On dodaje “da je to teško razumiti, ali da nije i neophodno da se razumi, jer je dovoljno da se zna
da je imaginarno vrijeme ili to okomito vrijeme nešto što se razlikuje od našeg vremena(!?)”

U stvari, tek sada kad ne moramo da to razumimo, možemo razumjeti o čemu on

uopšte priča.

REZIME:
Znači kada Einstein i relativisti govore da je vrijeme relativno, tj. o dilataciji vremena, onda
postoje samo dva objašnjenja:
125
 a) Einstein i relativisti govore o tome kako dva sata u različitim inercijalnim sistemima, pri
različitim brzinama pokazuju različito vrijeme, tj. njihove kazaljke se zbog uticaja ubrzanja ili
sile, različito brzo kreću, zbog toga što su i same materijalno tijelo.

b) Einstein i relativisti nemaju pojma o čemu pričaju!

Treća mogućnost ne postoji.

Sat ili neki drugi instrument sa kojim mjerimo vrijeme, u stvari nema nikakve veze sa pravim,
apsolutnim Newtonovim vremenom, koje postoji samo u našim mislima i koje je u stvari osijećaj, baš
kao ljubav ili mržnja.
Mi sa satom ne mijerimo vrijeme nego upoređujemo oscilaciju zemlje oko svoje ose
Zabrinjavajuće je da fizičari današnjice ne vide ovu razliku.
Kod mijerenja vremena mi upoređujemo promjene, tj. mi upoređujemo jednu nepoznatu,
nedefiniranu promjenu sa jednom poznatom definiranom promjenom i tu promjenu označavamo sa
jedinicama poznate, definirane promjene.
I pošto je naša definirana vrijednost u stvari mjerenje prostora onda će i definicija te
nepoznate promjene biti u stvari, ne mijerenje vremena, kakav mi subjektivni osijećaj imamo, nego
mijerenje prostora.
Osim toga pošto ta “stvar” ili to “nešto” što mi nazivamo vrijeme u stvari i ne postoji,
besmisleno je i pričati o mijerenju vremena.
Možemo samo pričati o mijerenju ili upoređivanju promijena.
Pošto sam spominjao već promjenu i upoređivanje promjena, moramo se pozabaviti i time šta
u stvari znači PROMJENA?
Promjenu možemo definirati samo u prostoru u kojem postoji materija, tj. dva materijalna
tijela, koja krećući se mijenjaju položaj jedno prema drugom
Takođe za jedno tijelo koje rotira oko svoje osovine (čak iako to tijelo samo eksistira u
svemiru), potrebno je uvijek jedno drugo tijelo, da bi uopšte moguće bilo opisati promjenu ili taj
pojam vremena, jer riječ promjena povlači uvijek za sobom i pitanje – u odnosu na šta?
126
 Znači pričati o vremenu je besmisleno bez postojanja dva materijalna tijela koja se nalaze u
određenom položaju jedno prema drugom i u kojem jedno (ili oba) tjelo mora da rotira oko svoje
osovine ili oko tog drugog tijela.
I sada se postavlja pitanje: Šta je u stvari tu vrijeme?
Materijalno tijelo koje rotira?
Udaljenost ili brzina rotiranja tog materijalnog tijela?
Posmatrač tj. to drugo materijalno tijelo?
Vrijeme nije ništa od toga.
Vrijeme je samo subjektivni osijećaj koji ima posmatrač.
Vrijeme ne postoji.

Vrijeme je imaginarno baš kao i subjektivni osijećaj tog realnog ili nerealnog posmatrača, koji
misli da on mijereći promjene položaja materijalnog tijela, ili peridiocitet ponavljanja položaja
materijalnog tijela koje on posmatra, u stvari mijeri vrijeme.
I ovo bi bilo dovoljno, jednom realno-razmišljajućem posmatraču da uvidi besmislenost
“najvećeg intelektualnog dostignuća ljudskog uma” (kako vole reći teorijski fizičari relativisti) tj.
Teorije relativnosti.

11.3 Istovremenost je za Einsteina još jedan “veliki” problem kojeg on naravno

objašnjavajući ga sa diječijim crtežima, “veoma uspiješno” riješava. Njemu pri tome ne pada na
pamet da on tada baš kao i mi danas nemamo mogućnost tačnog mjerenja vremena.
I ovdje se radi o jednom posmatraču koji se nalazi u kretanju (vozu), a drugi u mirovanju, ili
oba u mirovanju, ili oba u kretanju, nije ni važno.
Važno je samo da li će dva posmatrača istovremeno regristovati neki događaj, npr. sijevanje
groma. I ovaj navodni problem je isti baš kao i predhodni, odnosno svi Einsteinovi problemi.

127
 Nemoguće je u prirodi stvoriti situaciju u kojoj će dva posmatrača, jedan događaj istovremeno
registrovati.
Preduslovi za to su toliko problematični, da ih uopšte nije, ni sa najmodernijom tehnikom moguće
stvoriti, a to su:

1) Da bi uopšte pokušali da mijerimo istovremenost moramo ta dva posmatrača (tj. njihove oči)
postaviti na potpuno jednaku udaljenost od nekog događaja.
Ako bi rekli da se ti posmatrači nalaze npr. 10 metara, 20 cm i 6mm udaljeni od nekog
događaja, ponovo ti preduslovi iste udaljenosti ne bi bili ispunjeni, jer ako znamo da za dužinu
postoji mjerna jedinica od 10-17, onda je svaka diskusija o ovoj temi uzaludna i besmislena.

2) Slično to važi i za vrijeme, jer ako hoćemo takoreći, da izmjerimo tu istovremenost, moramo
tačno izmjeriti vrijeme, što ni sa najmodernijom tehnikom nije moguće, pošto u prirodi postoje
čestice koje “žive” 10 -17 sec.

Znači istovremenost je nemoguće odrediti, jer ne postoji mogućnost tačnog mjerenja prostra i
vremena.
Ovi Einsteinovi problemi, kao i pokušaji nekih filozofa i fizičara kritičara Teorije relativnosti i
Relacije neodređenosti, da kroz dugu diskusiju o istovremenosti, pokušaju u stvari “pobiti “ te
Einsteinove rezultate izgledaju tako besmisleni, baš kao i diskusija u srednjem vijeku – Da li je
bogorodica bila oplođena kroz uši i koliko na jednom vrhu igle može stati anđela.

11.4 Dilatacija vremena

Da bi objasnio efekat dilatacije vremena Einstein se koristi sa dva primjera, a to je svjetlosni

signal koji stiže sa nekog udaljavajućeg izvora svjetlosti (rakete ili voza) i drugi primjer je svjetlosni
sat, tj. dva paralelna ogledala između kojih ide jedan svjetlosni zrak.

128
 “Ta ogledala se nalaze u vozu koji miruje, jedan na podu drugi na plafonu, i taj svjetlosni zrak se
stalno odbija od jednog ogledala u istoj tački, zatim od drugog, ito uvjek na takoreći jednoj liniji.
Svaki momenat kada svjetlosni zrak dodirne ogledalo možemo uzeti da je jedna vremenska jedinica”.
(Sa ovim primjerom se može laicima ili studentima najbolje opisati Galilejeva transformacija, jer se
sada kod Einsteina, gle čuda, svjetlost ponaša onako”kako bi nam svakodnevno iskustvo trebalo reći
da će se tako ponašati”, tj. ipak sada poštuje tu Galilejevu transformaciju.)
“Kada voz miruje posmatrač u vozu kao i posmatrač napolju će vidjeti taj zrak nepromjenjen i
mjeriti će isto vrjeme tj. dodir svjetlosnog zraka sa ogledalom.
Ali onda kada se voz pokrene i ide ravnomjernom brzinom, ti posmatrači će vidjeti potpuno različito
ponašanje svjetlosnog zraka, tj. mjeriti će različito vrijeme”.

Slika 10.3

I tako Einstein smatra da je “Vremenska dilatacija posljedica Lorentzovih transformacija, a

pojavljuje se kad promatrač promatra sat koji se kreće u odnosu na njega i vidi da je on sporiji nego
kad se on nalazi u mirovanju. Sam Lorentz je čitav svoj život odbijao ovakvo Einsteinovo tumačenje
njegovih formula, jer je smatrao da se radi samo o matematičkim formulama koje nemaju nikakvu
fizikalnu bazu.

129
Sölika 10.4

Na slici lijevo je dan primjer tzv. svjetlosnog sata u mirovanju: to je sat koji se sastoji od dva
ogledala od kojih se odbija zraka svjetla. Ako je udaljenost među ogledalima d, onda je period svjetlosnog
sata

Ako se svjetlosni sat kreće brzinom V udesno (vidi sliku desno), onda je njegov period

gdje je d' put koji zraka svijetla prijeđe između dvije refleksije,

130
 Faktor τ'V je udaljenost za koju se sat pomakao udesno između dvije refleksije. Tada je period
svjetlosnog sata koji se giba

Rješenje za τ' je

λ tkretanje = λ tmir (1-v2/c2) -1/2 .

Ova gornja formula je formula za vrijeme u Einsteinovom svijetlosnom satu, gdje posmatrač
sa strane vidi da vrijeme u vozu tj. na tom Einsteinovom satu prolazi sporije, tako da ćemo npr. kada
taj posmatrač mijeri jednu sekundu svojim satom, posmatrač u vozu će mijeriti 1,2 sekunde na
njegovom, pokretnom satu.
Pošto posmatrač u vozu ne vidi nikakvu promjenu „na vremenu“ on znači i ako bi se kretao
brzinom svijetlosti, bi na tom satu mijerio isto ono vrijeme kao i u mirovanju.
Posmatrač u mirovanju bi vidio voz i ogledala koja se kreću, a ne bi vidio nikakav svijetlosni
zrak, jer bi svjetlosni zrak koji je išao između ogledala dok su ona odnosno voz mirovali, pri njihovom
pokretanju ostao tamo gdje je i bio, tj. na onoj početnoj liniji koja se sada nalazi van ogledala a i voza.
I naravno u ovom primjeru sada Einstein poseže za Galilejevom (nama uobičajenoj i
svakodnevnom) transformacijom tako da nelogičnost i uopšte nemogućnost izvođenja ovakvog
eksperimenta, ne samo sa praktične nego i sa teoretske strane, bude potpuno zamračena, skrivena i
jedva primjetljiva.
Ako bi (posmatrač u mirovanju) vidio da jedna njegova sekunda traje 1,2 sekunde u vozu,
onda bi takođe vidio da 10 njegovih godina traje 12 godina u vozu, ali samo sa njegove tačke
posmatranja.
Posmatrač u vozu će mijeriti normalno vrijeme, tj. za njega će jedna sekunda u mirovanju biti
ista kao i pri njegovom kretanju, odnosno on će takođe mjeriti isto vrijeme kao i posmatrač u
131
mirovanju – 10 godina, ali ipak on kada se vrati, biti će mlađi od onog posmatrača za 2 godine, ako je
taj posmatrač u mirovanju njegov brat blizanac.
I sad se opet postavlja pitanje: Šta briga njega šta je brat u mirovanju mijerio i šta briga
vremena šta su njih obojica mjerili?
Svako njegovo mijerenje nije ništa drugo nego mijerenje.
Osim toga, ako mi to mjerenje vremena zasnivamo upoređivanjem sa rotacijom zemlje oko
svoje osovine, kako to da će oni mjeriti sasvim drugačiju vrjednost rotiranja zemlje oko svoje osovine?
Za jednoga će proći npr. 2 dana a za drugog 5 dana!?
KAKO TO AKO SU OBA INERCIJALNA SISTEMA JEDNAKA (i u mirovanju i u ravnomjernom
kretanju), TJ. U NJIMA VRIJEDE ISTI FIZIČKI ZAKONI, DOLAZI DO TAKVIH OGROMNIH
FIZIKALNIH PROMJENA???
NE DOLAZI!
Ali pošto Einstein koristi vrijeme i prostor koji nikakve veze sa fizikalnošću nemaju, tako može
i danas postojati Teorija relativnosti.
Ne da oni nemaju veze sa fizikalnošću, nego oni i ne postoje!

Teorija relativnosti objašnjava ovaj proces Dilatatacije vremena na slijedeći način:

“Kod svijetlosnog sata će vrijeme trajanja procesa u mirovanju označiti sa c λ tmir.. c je ovdje
brzina fotona. Kada se gleda sa nekog pokretnog sistema, prođe za vrijeme istog procesa jedan vremenski
interval, kojeg mi ne poznajemo i označavamo ga sa λ tkretanje. Pređeni put kod fotona, pošto se on u ovom
inercijalnom sistemu sa brzinom c kreće, ima dužinu c λ tkretanje..

Kao udaljenost između dva ogledala preuzećemo vrijednost koju imamo u mirovanju tj. c λ tmir. Za
vrijeme procesa se gornje ogledalo pokrenulo naprijed za dužinu v λ tkretanje , pošto se svijetlosni sat u
ovom sistemu brzinom v kreće na desno.

Ove tri dužine skupa grade jedan pravougaoni trokut. Ovu našu dosadašnju argumentaciju možemo
sada izraziti formulom: λ tkretanje > λ tmir.
132
Da bi veličinu efekta tačno odredili primjenit ćemo sada Pitagorinu teoremu (gornji desni trokut):
(c λ tmir )2 + (v λ tkretanje )2 = (c λ tkretanje )2
Tada dobijamo za λ tkretanje:

Ovo je formula za dilataciju vremena, koju možemo pisati na slijedeći način:

λ tkretanje = λ tmir (1-v2/c2) -1/2 .

Riječima bi dilataciju vremena mogli na slijedeći način opisati:
"Jedan sa brzinom v pokretni sat ide za faktor (1
v2/c2)1/2 sporije nego u jednom sistemu mirovanja.

“Ovdje se ne radi o nekim efektima koji se tako pričinjavaju, nego se radi o stvarnim efektima, odnosno o
stvarnom vremenu (?!) koje bi izmjerili satovi različitih vrsta proizvodnje.
Vrijeme trajanja, koji treba jedan proces, nije neka univerzalna veličina, nego zavisi o stanju kretanja
posmatrača.
Tako je vrijeme izgubilo apsolutni karakter, koje je imalo u Galilejevoj fizici”.

Einstein u Teoriji relativnosti dilataciju vremena opisuje gore navedenim primjerom u kojem
se u pokretnom vozu nalaze 2 paralelna ogledala i jedan svijetlosni zrak putuje stalno između ta dva
ogledala – gore, dolje.
Uzmimo da je svaki kontakt ili dodir svijetlosti sa ogledalom jedna vremenska jedinica.
I sada po Einsteinu, posmatrač u vozu će vidjeti svijetlosni zrak koji ide od tačke A do B (slika
10.7) i ako bi sa tim svijetlosnim zrakom mijerili vrijeme, onda bi ono za posmatrača u vozu bilo
nepromjenjeno.

Ali sada imamo naravno, i posmatrača van voza i pošto se voz kreće, a sa njim se kreću i
ogledala, onda će za posmatrača vani izgledati da vrijeme u vozu protiče sporije, zato što će tačka B1
133
krećući se biti u tački B2, dok u nju ponovo stigne svijetlosni zrak. Pošto je put AB2 nešto duži tako će i
vrijeme izgledati da sporije prolazi.
Šta je ovdje sada problem ili da se drugacije izrazim – čudno?
1) Čudno je to da svijetlosni zrak u ovom Einsteinovom zamišljenom eksperimentu, ne poštuje
Einsteinov postulat o nezavisnosti rasprostiranja svijetlosti u odnosu na brzinu kretanja
izvora.
Ovdje možemo dva ogledala naizmjenično smatrati izvorom svijetlosti koji se nalazi u pokretu.

2) Čudno je to što svijetlosni zrak u ovom Einsteinovom eksperimentu se nalazi pod uticajem
inercijalnih efekata kretanja voza tj. ogledala, odnosno što oni ovdje očito poštuju Galilejevu
transformaciju, koju je i opet po Einsteinovom postulatu o neovisnosti svjetlosti od kretanja
izvora i konstantnosti njene brzine, nemoguće primjeniti na svijetlost!?

Kako to da poštuje Galilejevu transformaciju?

Zato što se put kojim se svijetlost kreće, pri kretanju voza, tj. ogledala zakrivljuje tj. pomjera u
pravcu kretanja voza.
Zato što se taj svjetlosni zrak takođe kreće kroz apsolutni prostor baš kao i voz ili ogledala.

Slika 10.5 Ogledala u mirovanju

134
Slika 10.6 Ogledala u pokretu

Na ovoj slici vidimo da svjetlosni zrak c ima istu putanju kao i npr. kamen izbačen iz voza pod
uglom od 90 stepeni.
Ili da to pokažem slijedećim primjerom:

Slika 10.7
135
 Voz u pokretu emituje u tački A svjetlosni zrak čiji se put nalazi pod 900 u odnosu na put voza
tj. prugu, u pravcu tačke B1
Znači imamo situaciju kao kod Einsteinovog svijetlosnog sata gdje se svijetlost kreće pod 90o u
odnosu na ogledala kao i na kretanje voza.
Pošo je to indetična situacija i ako bi primjer Einsteinovog sata prenijeli na ovaj primjer, onda
bi mogli reći da će se pri kretanju voza svijetlost kretati iz tačke A , ne prema tački B1, nego prema
tački B2, što i jeste Galilejeva transformacija, jer će se kretati baš kao materijalno tijelo (jabuka,
lopta) koji su izbačeni iz voza pod 90o u odnosu na pravac kretanja voza, odnosno uticaj inercije
kretanja voza će uticati na svijetlost tj. promjenu pravca kretanja svijetlosti.
I po ovom takozvanom, eksperimentu, ( koji je i nemoguće izvesti) sa ogledalom i svijetlosnim
zrakom, Einstein objašnjava takozvanu dilataciju vremena, za koju današnji naučnici relativisti
smatraju da je “najveće” intelektualno dostignuće nauke !?

Od toliko nauč(e)nog znanja, koliko ga imaju današnji Einsteinovi sljedbenici, oni ne vide, koja
se besmislenost krije u ovom navodnom eksperimentu i da ovaj eksperiment niti dokazuje, a niti išta
ima sa tom dilatacijom vremena, koja i ne postoji i da ovim “eksperimentima” Einstein pobija svoje
postulate o nezavisnosti kretanja (i brzine i pravca) svijetlosti u odnosu na svijetlosni izvor, baš što i ne
znajući, primjenjuje Galilejevu transformaciju na svijetlost.
Kada čovjek ovo čuje, onda mora da se zapita da li je Einstein ikada išta rekao i postavio neki
navodni postulat, a da sa tom riječju nije negirao one prethodne riječi i postulate.
O ovoj gluposti nazvana dilatacija vremena stvarno ne treba gubiti više riječi.
Ovo objašnjenje bi trebalo biti dovoljno čak i ljudima “van područja” da vide nemogućnost
ovog eksperimenta i uopšte ovakve situacije u prirodi kao i svjetlost koja sada krši sve Einsteinove
postulate.
Ali ću ipak dodati još neka pitanja:
Da li je moguće da kretanje voza ili ogledala, utiče na promjenu kretanja pravca svijetlosti tj.
da svijetlost zbog tog kretanja ili zbog inercijalnih efekata koji dijeluju na svijetlost, umjesto pravca
AB1 sada se kreće pravcem AB2 ?
136
 Naravno da nije moguće!
Relativisti će reći, da se svijetlosni zrak ne pomjera, nego izgleda za posmatrača u mirovanju
da se kreće.
Tu tvrdnju možemo odmah odbaciti, jer po relativistima, svjetlost će se i dalje iako se voz i
ogledala kreću, ostati da se kreće između ta dva ogledala, što je za svijetlost nemoguće.
Kako bi mogli uopšte nazvati ovakvo ponašanje svijetlosti, gdje svijetlosni zrak iako pada pod
uglom od 90o u tačku A od nje se (zbog kretanja voza, ogledala tj. izvora) odbija pod određenim
uglom, tj. putanja svijetlosti se pomjera u pravcu kretanja voza, osim Galilejeva transformacija?
Ako na svijetlost ne možemo primjeniti Galilejevu transformaciju, da li postoji razlog, bez
obzira kako se voz ili ogledalo kreću, da svijetlost napusti svoju prvobitnu putanju AB (koja je
nepromjenjiva u odnosu na apsolutni prostor), dok još uopšte postoje ogledala tj. dok ta ogledala sa
kretanjem voza odu tako reći unaprijed u odnosu na tu putanju svijetlosnog zraka, a pogotovo da se
kreće naprijed u pravcu kretanja voza?

Ili da pokušamo slijedećim primjerom: Paralelno sa putanjom AB dok voz miruje se van voza
na peronu nalazi jedan stub i svijetlosni zrak se kreće paralelno sa tim stubom. Kada voz i ogledala
počnu da se kreću, svjetlosni zrak neće kada se odbije od tačke A pasti u tačku B2 .
Voz i ogledala će se kretati naprijed a svijetlosni zrak će ostati na toj liniji gdje su se prije
pokretanja voza, nalazile tačke tj. linija AB.
Ta linija kojom se sada kreće svjetlosni zrak, bez obzira na kretanje voza ili ogledala, ostaje
gledano na apsolutni prostor uvijek paralelna sa stubom na peronu, tj. ona se ne pomjera…
Sada se postavlja pitanje, da li je moguće da postoje naučnici-fizičari koji vjeruju u ovaj
Einsteinov eksperiment, ne videći da ovdje Einstein na svijetlost primjenjuje Galilejevu
transformaciju, skrivajući tu transformaciju iza inercijalnih efekata kretanja izvora svijetlosti, dok
brzina svijetlosti naravno ostaje konstantna.
Da li je moguće i kako, da je ova glupost uopšte postala dio oficijelne fizike?
Svjetlost u ovom Einsteinovom satu koji se kreće u vozu se ponaša isto kao i kamen kojeg mi u
vozu pustimo da padne na pod.

137
 Mi ćemo vidjeti jednu pravu liniju, dok će posmatrač spolja vidjeti jednu kosu liniju koja ide
naprijed u pravcu kretanja voza.
Taj kamen u ovom slučaju poštuje Galilejevu transformaciju.
Pošto taj kamen pada ukoso prema podu tako će mu trebati malo više vremena da padne na
pod nego kada voz miruje.
Pošto se u Einsteina svjetlost ponaša isto kao npr. taj kamen onda bi mi u vozu posmatrajući
taj svjetlosni sat zapazili da se svjetlost kreće sporije.
I tako Einstein nas na jedan mističan način ubjeđuje da vjerujemo da jedan posmatrač mora
nešto potvrditi, što se drugom samo čini, što dalje baš na osnovu njegovih teorija vodi ka absurdnosti.

Primjer: Ako mi prema jednom svjetlosnom satu relativno mirujemo i ako je razmak između
ogledala 1m, tada će za jednu vremensku jedinicu ili “tik”+ preći put od dva metra. Ako se sat u
odnosu na nas relativno kreće brzinom 0,5c, tada će svjetlosni zrak preći put :
(2² + 1²) = 2,24m.
Pošto je svjetlosni zrak još uvijek isto brz, treba sada nešto duže da pređe od jednog do drugog
ogledala i onda nazad. Pokretni sat izgleda da ide sporije nego onaj u mirovanju. Ovo izgleda
jednostavno i logično i zbog toga su generacije fizičara nasijeli na ovu glupost.

Pošto su mnogi relativisti i sami uvidjeli nemogućnost i protuvriječnost ovoga Einsteinovog

“eksperimenta”, tj. svjetlosnog sata sa ogledalima, tako izmišljaju različite verzije, pokušavajući
finiranjem tog eksperimenta, koliko toliko sakriti te protuvriječnosti.
Slijedeći primjer je vrhunac te čitave komedije.
Radi se o nekom seminaru o naučnim teorijama u Berlinu, ito na filozofskom fakultetu o radu
koji se zove “Popularno-naučna obrada Teorije relativnosti”, Docent Dr. H. Tetens, Referent Utz P.
U njihovom primjeru se dilatacija vremena objašnjava na sljedeći način: “Mi ćemo za mjerenje
vremena uzeti sat sa ogledalima (svjetlosni sat), koji se sastoji od dva paralelna ogledala, između kojih
(slušajte dobro) se jedno tijelo npr.lopta, konstantno kreće između tih ogledala(?!)

138
 Rekoh li već da je Einsteinov svjetlosni sat najbolje koristiti za objašnjenje Galilejeve
transformacije, i zato ovi “filozofi” relativisti, da bi izbjegli tu ogromnu grešku gdje Einstein na
svjetlost primjenjuje Galilejevu transformaciju, jednostavno uzimaju jedno materijalno tijelo (loptu),
na koje se može primjeniti ta transformacija i na koje dijeluju inercijalni efekti kretanja , u ovom
slučaju voza ili ogledala, da bi na sličan način kao i Einstein objasnili dilataciju vremena.
Šta se sve ne izmišlja da bi se protivrječnosti koje se nalaze u Teoriji relativnosti zataškale.
Kada su već ovi relativisti umjesto svjetlosnog zraka koji se kreće između dva paralelna
ogledala, uzeli tijelo, tj. lopticu, onda mi nikako, nikako nije jasno zašto su ostavili ogledala ?
Ova situacija gdje se pokušavaju Einsteinove očite greške sakriti ili kroz neke ispravke,
napraviti taj eksperiment koliko toliko ukusnim za vjerne potrošače, je više nego smiješna.
Pošto se ovdje sada ne mjeri vrijeme svjetlosnim zrakom, onda nema baš nikakve potrebe da
uopšte uzimaju dva paralelna ogledala.
Umjesto ogledala sada bi mogli uzeti nešto drugo.
Ja lično, pošto nisam maštovit kao ti relativisti, bi umjesto tih ogledala najradije uzeo dvije
obične drvene daske i stavio bi ih u ovaj položaj, u kojem se nalaze ogledala, i kada te drvene daske
kombiniramo sa lopticom koja skakuće, Lorentzovom transformacijom i Pitagorinom teoremom,
dobiti ćemo jedno najgenijalnije i najinteligentnije otkriće, ikad otkriveno od jednog čovjeka.

Ne mogu a da ne navedem još neke Einsteinove “ideje – bisere” o navodnoj dilataciji vremena,
više iz razloga da bi čitaocu još pobliže prikazao svu apsurdnost “einsteinovsko – relativističkog”
načina razmišljanja.
“U ovom primjeru imamo posmatrača koji se nalazi na željezničkoj stanici, tj.na peronu, kao i sat
na tom peronu. Sa tačke gledanja tog posmatrača kazaljka na tom satu svake sekunde skoči za jednu crticu.
Mi imamo dakle jedan red događaja: kazaljka skoči na 1; kazaljka skoči na 2 itd.
Posmatrač u vozu koji se kreće, vidi sada taj sat na peronu.
I sada svaki put kada kazaljka skoči za jednu crticu, tako se i sat sa stanicom takoreći, udaljio nazad , od
posmatrača u vozu koji se kreće.

139
I pošto informacija koja stiže od sata do posmatrača u vozu treba da pređe sve veći put, tako će za
posmatrača u vozu izgledati da događaji na stanici sve više kasne ili razvlače, ito sve više što su sat i stanica
udaljeniji.
Za posmatrača u vozu koji se kreće, će izgledati da se sat na stanici sve sporije kreće.
Isto tako to vrijedi i za sve druge događaje na stanici.
Ovaj efekat se zove dilatacija vremena.
Dilatacija vremena važi takođe obrnuto, tj. kada posmatrač u vozu ima jedan sat, onda ovaj sat kao i svi
događaji u vozu, za posmatrača na stanici bi izgledali da se odvijaju sporije, tj. sat kasni.
Činjenica da oba posmatrača jedan drugog vide usporeno, može na prvi pogled izgledati paradoksalno.
Međutim moramo držati pred očima, da se vremena mjere na različitim mijestima.”(!?)

Još jednom kratko da rezimiramo: Posmatrač u vozu koji se udaljava od stanice tj. sata na
peronu, će zbog toga što informacija (tj. svijetlost), o tačnom vremenu na tom satu, treba sve više i više
vremena da stigne do tog udaljavajućeg posmatrača u vozu, zaključiti da sat sve sporije i sporije ide.
I tako Einstein izvodi zaključak, da pri velikim brzinama bliskim brzini svijetlosti, vrijeme
prolazi sporo, tako da pri brzini svijetlosti to vrijeme bukvalno stane.
Iz ovoga slijedi, da je za Einsteina informacija o jednom događaju, koja se prenosi putem
svijetlosti u stvari taj događaj sam!?
Kotinuirano kašnjenje te informacije, zbog sve veće i veće udaljenosti koju ona mora proći, za
Einsteina znači da sam taj događaj u stvari kasni.
Iz ovog primjera vidimo da “najveći fizičar svih vremena” ne zna šta je jedan fizikalni događaj
ili dešavanje, a šta informacija o tom događaju, odnosno dešavanju.
Ovo gradivo se koliko se sjećam, uči u 5-tom ili 6-tom (ako ne i prije) razredu osnovne škole.
Da li je moguće da toliko današnjih fizičara doktora, profesora ne vide to i da jednostavno
prelaze preko tih “očibodećih” očiglednosti?
A sada da se vratimo našim junacima – posmatračima i da vidimo šta oni vide, odnosno kako
ova priča teče dalje, pošto je jedan posmatrač ostao na stanici a drugi odputovao vozom.
Sada se postavljaju slijedeća pitanja:

140
 1) Šta će vidjeti posmatrač ako se sada vozom vraća prema toj stanici i tom satu?

2) Naravno da će vidjeti da vrijeme na stanici ide sve brže i brže kako se on približava.
Sada bi mogli da tvrdimo potpuno suprotno.

3) Kakvo će vrijeme imati on na svom satu, a kakvo će vrijeme pokazivati sat na stanici ?

Naravno da će pokazivati isto vrijeme.

Ali kod Einsteina nije tako!

U njega važi „vozna karta“ samo u jednom smijeru.
„Povratna karta“ ne važi, jer za tog posmatrača u vozu, pošto se on kretao, kada se vrati će proći
manje vremena nego za onog posmatrača na peronu.(!?)

I tako, po Einsteinu, ako su ti posmatrači i u vozu, i na peronu braća blizanci, i ako bi se onaj u
vozu kretao 2-3 sata brzinom bliskoj brzini svijetlosti, i kada se vrati za brata blizanca na peronu bi
prošlo 20-30 godina!!!???
Iz gore navedenog Einsteinovog citata u kojem stoji: “Činjenica da oba posmatrača jedan drugog
vide usporeno, ne bi bilo uopšte moguće odrediti koji od braće blizanaca će biti stariji.”
U svari pošto oni vide isto, tako će oni na svu sreću i dalje ostati i braća i blizanci.
Osim toga ovo Einsteinovo “riješenje” se tako “dobro” slaže sa prvim postulatom specijalne teorije
relativnosti“da ne postoje povlaštene vrste kretanja i da fizički zakoni u svima isto vrijede”.
Čitava Teorija relativnosti se zasniva na nekim zamišljenim eksperimentima, koji nikada i nisu
provedeni i za koje Einstein kaže da su to “činjenice koje nam iskustvo nameće”.
Svi ti eksperimenti u Teoriji relativnosti se prikazuju sa diječijim slikama vozova, posmatrača u
vozu i negdje vani, bljesak gromova itd.
Jedna od očitih gluposti Teorije relativnosti je, kao što sam već kratko opisao i paradoks braće
blizanaca.

141
 U teoriji se kaže da je kretanje relativno, tj. ako se jedan brat nalazi u raketi i velikom brzinom se
udaljava od zemlje, može se isto tako tvrditi da se brat na zemlji tom brzinom udaljava od brata u
raketi.
I kada se brat koji je u raketi provoza svemirom i ponovo se vrati na zemlju ustanoviće, na
osnovu”činjenica koje mu nameće iskustvo” i “na njegovo ogromno iznenađenje”, da je brat blizanac na
zemlji mnogo stariji.
Pitanje je , kao što rekoh, ako je već po teoriji relativnosti kretanje relativno, koji će brat blizanac
onda biti stariji a koji mlađi.
Isto tako bi po Einsteinu, mogli tvrditi da će onaj na zemlji biti mlađi i opet bi time našli
“iskustvenu činjenicu” koju nam nameće Teorija relativnosti.

Na taj problem je Einstein, objašnjavajući moć “njegovih”, odnosno “Lorentzovih formula”, (ili
još tačnije rečeno Bradleyeve kosinusne funkcije), na iznenadno postavljeno pitanje od nekog slušaoca,
o tome koji od braće će, kada se uzme u obzir reklativnost kretanje, biti stariji a koji mlađi, potpuno
zatečen i zbunjen odgovorio, “da obojica imaju pravo, samo što to drugi neće primjetiti”!?!
Valjda će zbog tih relativističkih brzina ostati ćoravi!

Za ovu vremensku dilataciju je Einstein tvrdio da je realan efekat (1905, “Zur Elektrodinamik
bewegter Körper S. 904), gdje je on tvrdio da jedan sat, koji putuje u poligonalnom luku, kada se vrati na
početni položaj, zaostajati će za mirujućim satom.
Paul Langevin je kao prvi imao ideju, da se umjesto dva sata , uzmu dvojica braće blizanaca, gdje
će blizanac koji se kretao velikom brzinom, ostati mlađi, nego njegov brat na zemlji.

Ovu ideju je Einstein, kod njegovog predavanja u Zirichu 1911g. i doslovno prenio
"Ako bi mi npr. jedno živo biće zatvorili u jednu kutiju i pokretali ga tamo i ovamo, baš kao i prije sa dva
sata, tako bi mogli postignuti, da se ovaj organizam, poslije jednog određenog putovanja, veoma malo
promjenjen vrati na polazno mjesto, dok su drugi slični organizmi, koji su na polaznom mjestu mirovali, već
odavno jednoj novoj generaciji napravili mjesto(!?).
"Ovo je jedna stvarna konzekvenca, od nas utemeljenih principa, koje nam iskustvo nameće”.
142
Da bi logiku jako jasno razradili: Iskustvo nam nameće principe, a ti principi neizostavno zahtjevaju da se
ostaje mlađi”(!?).
Pošto su te proturječnosti i nelogičnosti toliko očigledne, tako neki današnji fizičari pokušavaju tu
Einsteinovu ideju izvući iz blata, tako što kažu da će doći do te dilatacije ili produživanja vremena u
raketi zbog uticaja efekata ubrzanja rakete i tako piše u jednoj knjizi o Teoriji relativnosti, gdje pisac
pokušava ipak koliko toliko naći neki logički uzrok što blizanac u raketi ostaje mlađi, vjerovali ili ne,
slijedeće: “Jedan od dva blizanca putuje u raketi velikom brzinom npr. 0,5c prema dalekoj zvjezdi, drugi
ostaje na zemlji. Za blizanca na zemlji će njegov brat sporije stariti, zato što on zbog velike brzine rakete
podliježe dilataciji vremena. Međutim za onog u raketi stari sada njegov brat na zemlji sporije, jer se sa
njegove tačke gledišta sada zemlja velikom brzinom udaljava unazad od njega.
Kada se blizanac nakon mnogo godina vrati na zemlju, koji će sada od njih biti stariji? U nekim školskim
knjigama se može pročitati, da se ovaj paradoks može riješiti samo sa kasnije stvorenom Einsteinovom
Opštom teorijom relativnosti. Međutim već Specijalna teorija relativnosti daje pravi odgovor, kada se
putovanje korektno izračuna.
Za oba blizanca stari sporije onaj drugi, kada se izuzme momenat u kojem raketa zakoči i krene nazad
prema zemlji. Kod ovog manevra gdje raketa koči i onda ubrzava taj blizanac će sa njegove tačke gledišta
primjetiti da njegov brat na zemlji stari brže. Kada se blizanci ponovo sastanu na zemlji, brat u raketi će
izgledati znatno mlađi-ako se izuzme štrapaciranje tokom puta.”

Da čovjeku pamet stane od ovakvog objašnjenja!

Relativisti imaju stvarno riješenje za svaki problem i ako Einstein zabrlja nešto sa jednim
njegovim postulatom, oni to veoma brzo i elegantno isprave nekim “postulatčićem”.
Ako zafali zdrave ljudske pameti, onda ne smije relativističkih postulata.
Slična situacija postoji kod relativističkog Doplerovog pomaka prema crvenom djelu spektra,
koji se nije mogao objasniti širenjem svemira.
Tako isto tu Einsteinovi slijedbenici ubacuju postulat, gdje u prostoru nastaje uvijek iznova
novi prostor(!???)
143
 Da ovaj mentalni nivo nije katastrofalan i jadan, bio bi smješan; jer ova nizkost na koju se
može ljudski razum spustiti nije čak ni za izsmijavanja.
Sam ovaj pisac koji “tako intelektualno” objašnjava paradoks braće blizanaca, u pokušaju da
ispravi što je Einstein zabrljao, piše na početku, da će i za brata u raketi izgledati da onaj brat na
zemlji sporije stari.
Onda da na osnovu Lorenzovih formula (odnosno Bradleyeve kosinusne funkcije) izračunamo
koliko će on sporije stariti.
Pošto se brat na zemlji kreće za njega važi formula:
λ tkretanje = λ tmir (1-v2/c2) -1/2 .

ili da pojasnimo:

1) tmir naše normalno zemaljsko vrijeme

2) tkretanje je vrijeme koje protiče za brata blizanca na zemlji
3) v je brzina kojom se zemlja udaljava od rakete tj. 0,5c
4) Po ovoj formuli ispada da kada za brata u raketi prođu 24 zemaljska sata, na zemlji će proći
samo (i da ne zaboravim, na njegovo veliko iznenađenje) 18 sati!
Što dalje znači da brat u raketi brže stari.

Fizičar Wilhelm Müller, profesor i slijedbenik Sommerfelda kaže da je “Teorija relativnosti za

pisaćim stolom, od matematičara izmišljena, koji su smisao za prirodu potpuno izgubili – jedan izmišljeni
problem magične stranosti.
Ova fizika je postala jednom čistom magijom, kod koje svaki smisao i svaki red u svemiru, bude izgubljen i
samo jedan sistem diferencijalnih jednačina preostaje, koje su magične formule, sa kojima se sve može
pretvoriti u nešto drugo i promijeniti, kao i nestati što u formule ne paše.
Obzir prema stvarnoj prirodi stvari, nestaje potpuno u Teoriji relativnosti.

144
Matematički formalizmus mijenja stvarni fizikalni problem u jedan navodni problem, koji sa naučnim
pitanjima više ništa nema zajedničko.
Zaključci Teorije relativnosti su su tako absurdni, ali relativistima je upravo ta apsurdnost dokaz najveće
intelektualnosti”.
Stvarno je žalosno slušati fizičare kako se gnjave sa tim kvaziproblemima.
Moto u današnjoj teorijskoj fizici je, što fantastičnije i zapetljanije, to bolje i intelektualnije i
na kraju i bolje financijsko stanje.
Čak nisu ni problem sve ove fantastične ideje koje nam Teorija relativnosti nudi, nego je
najveći problem njihovo proizvoljno interpetiranje nekih eksperimentalnih činjenica, koje onda
finiraju matematičkim formulama i na kraju to prezentiraju kao “dokazanu” činjenicu i od toga
stvaraju jedan prirodni zakon, koji veze sa prirodom nema.
I na kraju moram još da dodam da je najveća glupost baviti se ovakvim problemima, ili kao
što naši studenti danas računaju koji i koliko će stariji ili mlađi biti brat blizanac?
BAVITI SE VREMENOM ZNAČI:

1) BAVITI SE KRETANJEM MATERIJE

2) BAVITI SE KRETANJEM MATERIJE ZNAČI BAVITI SE USPOREĐIVANJEM, TJ. POREĐENJEM

KRETANJA MATERIJE

3) BAVITI SE POREĐENJEM, TJ. USPOREĐIVANJEM KRETANJA MATERIJE NE ZNAČI NIŠTA DRUGO

NEGO IMATI JEDAN SUBJEKTIVNI SMISAO POREĐENJA, DEŠAVANJA, DOGAĐAJA, PROMJENA ILI
BRZINA KOJE MI ZOVEMO VRIJEME.

4) SUBJEKTIVNI OSJEĆAJ DA JE TO NAŠE UPOREĐIVANJE U STVARI VRIJEME, ĆE I OSTATI OSJEĆAJ

BEZ OBZIRA KAKVE SE PROMJENE OKO NAS DEŠAVAJU

5) I NA KRAJU DA ZAKLJUČIM.

BAVITI SE VREMENOM ZNAČI GUBITI VRIJEME…

145
 12) EINSTEINOVA MATEMATIKA

Matematika je u fizici uvijek igrala jednu značajnu ali ne i najvažniju ulogu. Do početka 20 – tog
vijeka su posmatranje prirode i eksperiment bili najvažniji dijelovi u fizici dok je matematika bila,
takoreći, na drugom mijestu. Međutim od početka 20-tog vijeka matematika preuzima to vodstvo i
potiskuje posmatranje prirode i eksperiment tek na sporedno mijesto.
Matematičke formule, računi i metodi su preuzeli funkciju i eksperimenta, i posmatranja prirode i
počeli su da igraju najvažniju ulogu. Koliko su te matematičke formule odgovarale stvarnosti, nije
igralo više nikakvu ulogu.

I tako u medijima čujemo da je Einstein bio čak i najinteligentniji matematičar na svijetu, iako se
on sam sa matematikom jos lošije snalazio nego sa fizikom, u stvari katastrofalno.
Teoriju relativnosti napisanu 1905 su matematički obradil Einsteinov kolega Marcel Großmann i
njegova žena Mileva Marić. Ona se poslije, kao što je to i običaj bio kod Einsteina, nigdje niti
spominje.

Koje matematičke greške je Einstein u njegovom radu 1905 napravio, nije čak ni laiku teško da
razumije.

Valter Dissler je 1971 napisao jedan rad „Vodi li vjerovanje u Einsteinovu Teoriju
relativnosti prema određenom stepenu duhovnog invaliditeta?“

“Ovo pitanje postaviti, znači morati ga sa “Ja” odgovoriti, jer iskustvo pokazuje, da vjerovanje u
Ensteinovu Teoriju relativnosti, stvarno vodi prema duhovnom invaliditetu. Ovo čitaocu može da zvuči
nevjerovatno, jer većina profesora teorijske fizika priznaju ovu teoriju i svim sredstvima je brane.

Stvarno je začuđujuće da jedva i jedan naučnik koji vijeruje u Teoriju relativnosti., tj. temelj te
teorije, u stvari shvatio izvođenje Lorentzove transformacije i razmišljao o njenim praktičnim
interpretacijama, jer bi već odavno naišao na pogrešne i protuvriječne poglede.
146
 Kod mog istraživanja me do sada nije srelo ni jedno jedino izvođenje Lorenzove formule, koje bi
moglo da položi jedan ozbiljni ispit, svejedno da li je od Max Borna, Wilhelma Westphal ili Einsteina.
Najjasnije i najjednostavnije se pogrešnost izvođenja Lorentzove transformacije, vidi kod Einsteinovog
izvođenja u njegovoj knjizi “O specijalnoj i opštoj T.R.”.

Sada ću ovdje Einsteina u riječ citirati i komentarisati ću njegove račune i rezultate.

“Neka imamo dva koordinatna sistema K i K´, čije x-ose oba sistema padaju uvijek zajedno. Mi
možemo ovdje problem podijeliti, gdje prvo posmatramo samo događaje koji su na x – osi lokalizovani.
Jedan takav događaj u koordinatnom sistemu K je označen kroz abszisse x i vrijeme t, odnosno K´kroz
abszisse x´ i vrijeme t´. Traže se x´ i t´, ako su poznati x i t.

Jedan svijetlosni signal koji ide uzduž pozitivne osi x se rasprostire po jednačini:

(1) x = ct x = abszissa
c = brzina svijetlosti
x - ct = 0 t = vrijeme

Pošto se isti signal relativno prema sistemu K´, brzinom svijetlosti kreće, tako će to kretanje u odnosu na K´
biti sa analognom formulom prikazano :

(2) x' - ct' = 0

Događaji u prostor-vremenu koji ispunjavaju jednačinu (1) moraju ispunjavati i jednačinu br. (2).

„Ovo će posebno, biti slučaj kad je slijedeća povezanost ispunjena:

(3) (x' - ct') = λ (x - ct)

gdje λ znači jedna konstanta, jer prema jednačni (3) uslovljava nestajanje x – ct, takođe nestajanje x' - ct'.“

147
 Kako Einstein ovdje o nestajanju priča, odnosno piše, mi je potpuno nerazumljivo, jer (x – ct) i
( x' - ct') su već 0 (Nula). Osim toga svaki osnovac bi znao da je besmisleno 0 (Nulu) , još jednom sa
nekim drugim brojem multiplicirati. Šta u stvari znači multiplikacija (x – ct) sa λ ? Šta je Einstein pri
tome mislio, kada je napisao ovu jednačinu, izgleda mi zagonetno, jer (3) se može pojednostaviti i pisati 0
= λ · 0, i iz toga slijedi λ = 0/0, tj. jedna neodređena vrijednost. Da se sa tim ne može dalje računati,
trebalo bi da bude i laicima poznato. Einstein piše dalje:
“Jedno analogno posmatranje rasprostirućih svijetlosnih zraka, primjenjeno na duž ose x, ispunjava
slijedeći uslov”:
(4) (x' + ct') = λ (x + ct)
Kod jednačine (4), Einstein takođe, očito nije mnogo razmišljao, jer ako uzmemo put negativan,
onda moramo i pravac brzine uzeti negativno:
iz jednačine (1) x - ct = 0 slijedi - x + ct = 0.
iz jednačine (2) x' - ct' = 0 slijedi - x' + ct' = 0.
Ako bi za x i c uzeli različit predznak, tada bi iz gornje jednačine poslije dijeljenja sa c dobili negativno
vrijeme, što je naravno potpuno besmisleno.

Ovaj rad ili temeljno objašnjenje Einsteinovih jednačina od strane Waltera Dissler se
nastavlja, ali neću sada pišući ovu knjigu da se izgubimo u formulama, nego mi je cilj detaljna obrada
Teorije relativnosti razmišljanjem, tj. logikom misli dokazati svu njenu besmislenost.
Cilj mi je takođe sve te “velike” Einsteinove misli i ideje, koje susrećemo u Teoriji relativnosti,
takoreći “iscijepati” na dijelove i onda svaki dio dobro uzeti pod lupu, tj. detaljno i logički obraditi.
Zato formule i jednačine, sa kojima Einstein opisuje ili bolje reći pokušava opisati njegovu
teoriju, dolaze tek na sporedno mijesto, jer kao što smo kod Einsteina i vidjeli, on te formule veličine i
predznake u njima takoreći, po želji ili trenutnom raspoloženju mijenja, stavlja ih ili izbacuje iz
formula.

148
 13) NAVODNI DOKAZI KOJI POTVRĐUJU
TEORIJU RELATIVNOSTI

Svi navodni dokazi, koji potvrđuju tačnost Teorije relativnosti su toliko špekulativne prirode i
zasnovani su na toliko traljavo i neuredno provedenih eksperimenata.
Sada na osnovu saznanja iz tih i takvih nejasnih eksperimenata izvlačiti neke potvrde Teorije
relativnosti, spada u mistično-religijsko a ne u naučno-istrazivačko područje.
U nauci svaka nova ideja mora da proistekne iz posmatranja prirode kao i iz provedenih
eksperimenata, odnosno, mora postojati neki razlog ili činjenica koja uzrokuje da mi imamo određenu
ideju.
Da bi jedna ideja mogla da postane postulat ili zakon, ona mora biti potvrđena u svim
eksperimentima. Međutim u Teoriji relativnosti nije tako, nego ideje dolaze onako “ni iz čega” tj.
jednostavno takoreći “padaju s neba” i odmah dobijaju postulatski ili aksiomatski status čak i bez
ikakvih daljnjih provjera.

Neke od tih ideja su npr:

a) Brzina svijetlosti u vakumu je apsolutno, u odnosu na sve i svakog posmatrača

konstantna. Konstantna jeste, ali ne i apsolutno, ali jedan čvrsti i tačni
eksperimentalni dokaz nemamo ni danas. Osim toga ovu konstantnost brzine
svjetlosti, kao što smo vidjeli, Einstein objašnjava na potpuno drugačiji način.

b) Prostor je zakrivljen je jedna tipična ideja koja se tek onako pojavljuje bez ikakvih
činjenicnih potvrda kroz prirodu ili eksperiment.

c) Uvijek iznova u prostoru nastaje novi prostor

149
 13.1 Zakrivljeni prostor je navodno dokazala ekspedicija koju je sproveo Sir. Edington u
Africi, 1919 godine pri totalnom pomračenju sunca. Javnosti su poslije toga bile prikazane samo neke
fotografije koje “dokazuju zakrivljeni prostor” a druge su se skrivale.
Kada nađemo odgovor na slijedeće pitanje onda će nam jasno biti zašto je ekspedicija, na čelu
sa Sir. Edingtonom (a ne ostale dvije upućene ekspedicije), morala potvrditi zakrivljen prostor, a to je:
Da je rezultat ekspedicije bio negativan, da li bi iko na ovom svijetu uopšte znao ko je taj Sir. Edington
i da li bi on uopšte interesovao medije i da li bi mediji uopšte o njemu kao i o Einsteinu toliko pisali?
Naravno da ne bi!

Slika 12.1

Zato se može i tvrditi da je rezultat te ekspedicije već i prije nje bio poznat tj. pozitivan, jer se
unaprijed znalo da će takva jedna Einsteinova tvrdnja da je prostor zakrivljen, biti prava senzacija.
Osim toga jedan Sir ne bi bio Sir, da baš on nije našao taj dokaz.
Te godine je već bilo poznato svojstvo lomljenja svijetlosti kada iz jednog prostora ispunjenog
jednim medijem, prelazi u drugi. Svi mi znamo zašto je horizont uveče kada sunce zađe crvene boje,
što je takođe poslijedica loma svijetlosti.
150
 Ako znamo da sunčeva atmosfera doseže daljinu od 3 do 6 miliona kilometara, onda je
normalno da svijetlost dalekih zvijezda koje se nalaze “iza “ sunca se savija ili lomi.
I sada rezultate ove “high-tech” opreme kao i foto aparata iz 1919 godine (koji su izgledali kao
stari kofer za garderobu), uzimati kao jedan ozbiljan naučni dokaz, graniči sa šamanizmom.
Vjerovatno zato što su ti dokazi već tada bili “dobro jasni”, i dan danas pokušavaju neke
zaluđene glave, uz pomoć satelita koji se kreće oko sunca dokazati da je prostor zakrivljen?!
I naravno da je i da će uvijek u glavama takvih eksperimentatora rezultat biti pozitivan.

13.2 O kontrakciji dužine ili prostora govoriti, ima smisla samo ako poređenje sa zemaljskim
metrom ili satom pokazuje neku drugu vrijednost nego prije.
Ako sve postaje kraće ili duže, takođe ti mijerni istrumenti (metrovi ili satovi) onda nema
uopšte nikakvog smisla pričati o kontrakciji ili dilataciji, jer sa čime ćemo to izmjeriti i kako ćemo
znati za to?
Isto tako je besmisleno govoriti o zakrivljenosti prostora, jer zakriviti se može samo nešto što
je u stvari nešto, ali nešto (prostor) što je ništa i uz to u njemu ne eksistira ništa, i uz sve to da što je
ništa bude još zakrivljeno???
Po Einsteinu svijetlost koja prolazi pored masivnih tijela bude skrenuta; dijelom zbog sile
gravitacije a drugim dijelom zbog zakrivljenosti prostora.
Ali ako taj zakrivljeni prostor dijeluje na svijetlost, onda mora dijelovati i na materijalna tijela
– što znači: Newtonov zakon gravitacionog privlačenja moramo ili odbaciti ili za njega tražiti novu
formulu, jer iz ovoga slijedi jedini mogući zaključak, a to je da je po Einsteinu on pogrešan.
Tvrdnja da je prostor zakrivljen ne samo da je glupa nego i besmislena, isto kao i tvrdnja da
prostor nije zakrivljen.
Pitanje koje se ovdje mora postaviti je : »U odnosu na šta je prostor zakrivljen ili nije
zakrivljen. »
Ovakvo nešto, baš kao dilatacija vremena ili skraćivanje dužina ostaje neobjašnjeno i o tim
problemima relativisti i ne pričaju.

151
 Oni samo pričaju o tome kako se dužina, vrijeme i masa, skraćuju, produžavaju i rastu, ali
nikada ne kažu kojim metrima, satovima i vagama mijere te razlike.
Vrlo naučno. Nema šta da se više tu kaže.
Pitam se samo zna li NASA za ovaj problem ili onako nasmuce izbacuju satelite u svemir, pa
što bi se reklo – kud koji.
Ni to relativistima neće biti problem. Oni će naći neki prikladan inercijalni sistem i postaviti će
neovisne posmatrače tu i tamo i ako oni zakažu, na kraju će relativisti i tako, relativistički riješiti svaki
problem. Oni ne samo da će znati šta ti posmatrači vide nego će čak i znati šta oni misle.
Relativisti stvarno na svaki problem odmah izvuku odgovor iz rukava i tako se ta “svijetla
Einsteinova tradicija” nastavlja nesmanjenom žestinom i dan danas.
I navodni dokazi i potvrde Teorije relativnosti će se i dalje tražiti, sve dok postoje takvih
sljedbenika” Einsteinove šamanistike.

13.3 O dilataciji vremena

Hafele und Keating su Oktobru 1971 letili putničkim avionima sa 4 Cesium-Atomska sata, oko
zemlje. Letjeli su jednom u pravcu zapada i jednom u pravcu istoka. Oni su svoj eksperiment zasnivali
na jednoj modificiranoj Teoriji relativnosti (kakva je sada to teorija?), koja “predskazuje” jednu
razliku u oba pravca, zato što je brzina aviona relativno prema zemlji takođe različita.
Einstein nije o tome ništa rekao. Istočno putovanje je trajalo 65,4 h., od toga 41,2 h provedeno
u letu. Zapadno putovanje je trajalo 80,3 h od toga 48,6 h vremena u letu..
Protuvrječnost Einsteinovoj specijalnoj teoriji relativnosti, gdje on postulira ravnomjerno
kretanje bez uticaja gravitacionog polja, je više nego očigledna. Osim toga oni su se služili podacima
koje su kapiteni-piloti aviona upisivali u knjige, tj. visina, brzina, vrjeme polaska, geografska širina i
dužina (šta sve jedan relativist neće uraditi da bi potvrdio teoriju relativnosti)?!
Sat za uspoređivanje na zemlji se nalazio u Marine-Observatorium USA.

152
 I opet se eksperimentatori izvinjavaju zato što se sat na zemlji ne može posmatrati mirujućim,
jer se kreće skupa sa zemljom. Čovjek se ovdje mora zapitati, da li postoji i jedan eksperiment kojim
relativisti hoće da dokažu Teoriju relativnosti, a koji se zasniva na postulatima te teorije?
Ne postoji? Niti ga je moguće izvesti. I pošto nije bilo moguće niti šta dokazati, niti ne dokazati, tako se
u igru uvlači sve više relativističkih hipoteza, koje će eto srećom pokazati na kraju neki rezultat, ito
koji se opet nije slagao sa svim tim postulatima i postulatićima.
Kada dvojica ubjeđenih relativista, sami i bez kontrole mogu sprovesti ovakav jedan
eksperiment, onda se oficijelna, školska fizika ne mora bojati za rezultat. Osim toga oni su sami riktali
satove tokom puta(!?), tako da su se izvrsno pobrinuli da Teoriju relativnosti “ne snađe nikakvo zlo”.
Ali ipak sva opreznost nije koristila, jer su Hafele i Keating previše ispričali. Kada znamo, ko
je bio Louis Essen, tada možemo njegove izvještaje i mišljenje o tom eksperimentu, sa velikim
zadovoljstvom čitati, zato što je on kao “otac” prvog atomskog sata sve razotkrio šta su ta dvojica
relativista uradili sa njegovim satovima.

[J. C. Hafele, R. E. Keating: Around-the-world atomic clocks : observed relativistic time gains. In: Science. 177. 1972, S. 166-
168; 168-70. - Essen, Louis: Relativity and time signals : "The theory is so rigidly held that young scientists dare not openly
express their doubts". In: Wireless world. 84. 1978, October, S. 44-45. - Wesley, James Paul: Causal quantum theory. Blumberg,
BR: Benjamin Wesley, 1983. 405 S. - G. Galeczki, P. Marquardt: Requiem für die Spezielle Relativität / Georg Galeczki, Peter
Marquardt. Frankfurt a. M.: Haag u. Herchen, 1997. 271 S.]

Brzi myoni koji žive duže, je za relativiste takođe jedan dokaz tačnosti Teorije relativnosti.
myoni je elementarna čestica otkrivena 1936 godine i ima masu oko 207 puta veću od elektrona. Myoni
imaju jedan srednji životno trajanje od oko 0.0000022 sec. i poslije toga se raspadaju u jedan elektron
ili pozitron i u dva neutrina.
Relativisti objašnjavaju ovo “duže” trajanje života myona na sljedeći način:
153
 -“Myoni nastaju kada kosmičko zračenje uđe u atmosferu, na oko ca. 10 km. i oni se kreću skoro
brzinom svjetlosti. Njihovo trajanje života iznosi oko 2,2 Mikrosekunde. 1941 je mjeren od Rossi und Hall
ovaj broj myona sa brzinom od 0.9952c na Mt. Washington (1910m) i na nivou mora (3m). Na planini je
mjereno 563 +/- 10 Myona za sat, na morskom nivou 408 +/- 9 Myona za sat. Vrijeme leta myona od vrha
planine do mora iznosi oko 6,4 mikrosekundi, i po zakonu raspadanja trebalo bi na nivou mora biti mjereno
samo 31 myona za sat. Ako se uzme u obzir dilatacija vremena, tako za posmatrača „Myonov sat“ koji se
kreće 0.9952c , ide oko 10 puta sporije. Zapaženi broj brzih myona može se samo uz pomoć specijalne
teorije relativnosti objasniti.“
Mi sada, ako bi se “pozvali” na Einsteina i njegov postulat o relativnosti kretanja, morali bi
ustanoviti slijedeće: Za brzi myon, tj. myonov sat, bi moralo biti potpuno obratno, odnosno čitav
ostatak svijeta bi se morao kretati brzinom bliskoj svijetlosti, što bi za taj myon izgledalo da vrijeme u
ostatku svijeta prolazi sporije, odnosno ostatak svijeta “živi duže”, a ne taj myon.!!

Slika 12.2
Mi smo na površini zemlje stalno izloženi jednoj “kiši” myona i oni su u stvari raspadni
produkti naelektrisanih kaona, tj. piona, koji nastaju u atmosferi oko 10-20 km visine kroz sudare
154
kosmičkog zračenja tj. protona ( većinom primarni dio kosmičkog zračenja) sa atomskim jezgrima u
atmosferi. Jedan naelektrisani pion se raspada za 26 ns. u myon i neutrino.
Pošto myoni kratko žive, tako je i put kojeg oni pređu kratak.
Pošto se veoma brzi myoni mogu registrovati i na površini zemlje, tj. nivou mora, relativisti
smatraju da oni žive duže, jer ako su po njima nastali u gornjem sloju atmosfere, onda kad se put koji
pređu podjeli sa brzinom, izlazi mnogo duže vrijeme njihovog života.
Ovdje trebamo razmotriti sljedeće stvari:

1) Kako nastaju spori a kako brzi myoni, odnosno prije njih pioni?

2) Da li se sudar kosmičkog zračenja sa česticama atmosfere događa samo u gornjem sloju atmosfere,
koji je jako rijedak jer je poznato da gustina atmosfere raste sa približavanjem zemljinoj površini?

Velika brzina myona dovodi do toga da elektromagnetno privlačenje čestica iz atmosfere,

manje utiče na vezivanje ovog myona sa tim drugim česticama, a što će dalje uticati na to da myon
može da pređe veći put.

Ovdje se dešava nešto slično kao kod „bombardovanja” atomskog jezgra, npr. urana sa brzim
i sporim neutronima, da bi došlo do njegovog cijepanja.
Logično bi bilo, smatrali su naučnici, da brzi ili energijom bogati neutroni, prije dovedu do
cijepanja jezgra, nego sporiji neutroni sa manjom energijom..
Brzi neutroni, pošto atomsko jezgro ima kristalnu tj. rešetkastu strukturu, jednostavno prolete
kroz šupljine jezgra, ne izazivajući na njemu nikakve promjene, zato što je njihova talasna dužina
manja od veličine “šupljine rešetke” jezgra.
Talasna dužina sporijih neutrona je jednaka ili veća od tih “šupljina rešetke” jezgra, tako da
oni ne mogu proći kroz njih, ali ipak imaju dovoljno energije koja može dovesti do cijepanja jezgra.
To isto se dešava i kod kosmičkog zračenja, tj. čestice sa manjom energijom i brzinom, imaju
veliku talasnu dužinu, tako da se oni već u gornjim (zrakom proređenim) slojevima atmosfere

155
sudaraju sa česticama atmosfere, gdje nastaju kaoni, pioni a zatim njihovim raspadom i myoni manje
energije, tj. spori myoni.
Kosmički zraci velike energije imaju tako malu talasnu dužinu, da oni bez problema prolaze
kroz gornje slojeve atmosfere i sudaraju se sa česticama u nižim, tj. gušćim slojevima atmosfere, tako
da nastaju raspadom piona brzi myoni.
Znači slijedeći jednu normalnu logičku misao, zaključujemo da spori myoni većinom nastaju u
gornjim slojevima atmosfere, a veoma brzi myoni nastaju u donjim slojevima.

Takođe u CERN-Eksperimentu nije bilo direktnog dokaza myona, nego su se oni dokazivali
indirektno, ito kroz elektrone koji nastaju kroz raspad. Detektori su bili postavljeni sa strane u
odnosu na putanju myona, tako da su mogli da detektuju samo jedan dio elektrona, sa čime se
ostavljao pogrešan dojam, da se manji broj myona raspada.

Ovdje u ovom primjeru relativisti iznenada i istovremeno znaju i impuls i mjesto čestice tj.
myona. Sada oni prema potrebi “spreme Heisenbergovu Relaciju neodređenosti na odmor”, naravno
dok im ponovo ne zatreba za neki drugi relativistički eksperiment.
Kako to da oni sada znaju:
a) Gdje nastane myon?
b) Kojom brzinom se myon kreće, tj. kolika mu je energija ili impuls?
c) Mjesto gdje se taj myon registruje?

Na ovo će oni odgovoriti, da “oni u stvari mogu odrediti te parametre, ali nikada ne mogu znati
put myona između tačke u kojoj je nastao, do tačke u kojoj se registruje”. (Kakav je to sada problem
nije ni njima jasno i koga bi to uopšte trebalo da interesuje?).
Tako je Relacija neodređenosti naravno i ovaj put “spašena”, po onom starom motu gdje se u
modernoj nauci može onako otprilike i svašto tvrditi, kao prije 2-3 hiljade godina, bez da ti naučnici
osjete potrebu da te tvrdnje i dokažu, ili barem jasnije i detaljnije objasne i formulišu.

156
 ZAKLJUČAK:
Ovdje se ne radi ni o kakvoj dilataciji vremena, nego o jednoj sasvim normalnoj pojavi, slična
onoj kada se jezgro urana “bombarduje” neutronima različitih brzina.

13.4 Sa porastom brzine raste i masa što je “dokazano” u akceleratorima čestica, gdje nije
moguće jednu česticu toliko ubrzati da bi dostigla brzinu svijetlosti, jer joj tada masa poraste u
beskonačnost.(!?)
Ovdje se ne radi o porastu mase, nego o mogućnosti ubrzanja, tj. prenosa energije koja dovodi
do ubrzanja te čestice, ako znamo da se ta energija prenosi brzinom svijetlosti na tu česticu koja se
kreće gotovo brzinom svijetlosti.
Znači, ovdje se energija magnetnog polja ne pretvara u masu te čestice, nego se ona ne može
“prenijeti”, tj. ne može se “preuzeti” istovremeno od te brze čestice, što dalje znači da ne raste masa
nego opada energija polja međudjelovanja, između magneta akceleratora i te brze čestice.
Pošto po Einsteinu sa povećanjem brzine raste i masa, onda po tome znači da su formule i
E = mv²/2 a i E = mc² pogrešne.
U tim formulama je za jednu konstantnu masu, energija ovisna samo od njene brzine.
Ako sada i brzina i masa raste, onda ne možemo znati koju energiju tijelo ima, tj. moraće imati
veću energiju nego onu izračunatu po formuli na koju se čak i relativisti pozivaju.
Na drugom mjestu Einstein i njegovi sljedbenici računaju masu fotona koji se kreće brzinom
svjetlosti!? Ako se već svjetlost tj. fotoni kreću brzinom svjetlosti, kako to da oni sada imaju
određenu masu? U ovom slučaju se ta masa Fotona izračunava iz energije tog fotona!???
I kao što znamo ( gle čuda!!!) ona nije beskonačna.

13.5 Okretanje perihela Merkura je bilo poznato još u 19-tom vjeku i to ukupno
okretanje je iznosilo 5500”.
Računanjem po Newtonovoj teoriji gravitacije je još tada izračunato da to pomjeranje
većinom uzrokuje gravitaciona sila drugih planeta, gotovo sve do jednog malog ostatka oko ca. 0,8%
157
ili 43”, ito u to vrijeme i sa takvom tehnologijom koja je tada stajala na raspolaganju. Ova veličina je
toliko mala i neznatna i stvarno i nije bilo moguće očekivati neki tačniji rezultat u jednom sistemu sa
toliko nebeskih tijela; sunca, planeta, pojasa asteroida, gravitacionog privlačenja naše galaksije kao i
drugih zvijezda u njoj.
Mogućnost da se odredi koliko koje od nabrojanih nebeskih tijela u svakom momentu svojom
gravitacionom silom djeluju na Merkur nije ni danas moguća, zato što je nemoguće imati potpuno
tačne podatke o ponašanju i kretanju svih tih nebeskih tijela kao i njihovih tačnih masa.
Osim toga, već 1898 je fizičar Paul Gerber izračunao okretanje perihela Merkura sa 41" ,
uzimajući u obzir da se gravitaciona sila prenosi brzinom svjetlosti (!)

U svim ovim navodnim relativističkim efetcima, se u stvari koristi Bradleyeva Kosinusna

funkcija ili formula, na osnovu koje je engleski astronom Bradley još 1725 izračunao brzinu svjetlosti
ito tačnije od Olaf Römera. Ova formula dolazi do izražaja pogotovo u akceleratorima čestica, gdje
relativisti tvrde da sa porastom brzine raste masa.

Ovaj rad od Gerbera takođe biva 1917 godine objavljen, na iznenađenje relativista, ali ni to
nije toliko pomoglo da se svijet malo više pozabavi tom fantastičnom Teorijom relativnosti i
rješenjima koja im ona pruža, ito najviše zahvaljujući najvećem autoritetu teorijske fizike Max
Planku koji je Teoriju relativnosti štitio različitim nenaučnim metodama.

Ovo je takođe jedan Kvaziproblem za relativiste, kojeg oni uspješno rješavaju a koji za
kalasične fizičare, do Einsteinovog navodnog objašnjenja, i nije bio neki problem.
Međutim, danas imamo situaciju gdje se svjetu ti problemi predstavljaju u tolikoj ogromnoj
mjeri, samo radi toga što se Einstein takođe bavio njima i kao što je poznato “uspješno” ih rješio.

158
 14) KONSTANTNOST BRZINE RASPROSTIRANJA
ZVUČNIH TALASA

Ne znam da li relativisti znaju da se ni na zvučne talase ne može primjeniti Galilejeva

transformacija. Sigurno ne znaju ili neće da znaju, inače bi odmah na zvučne talase primjenili
Lorentzovu transformaciju.
Spoznaja da se na svijetlost ne može primjeniti Galilejeva transformacija, je u stvari za njih i
najveće intelektualno dostignuće.
A sada da vidimo šta se dešava sa zvučnim valovima, koje proizvodi npr. jedan avion u letu.

SLIKA BR. 13.1

159
 I gle čuda, ti zvučni valovi se kreću brzinom kojom se i uvijek kreću tj. oko 340m/sec.
Ti zvučni valovi, koji nastaju od jednog aviona koji se kreće npr. 300 m/sec. ne poštuju
Galilejevu transformaciju, tj. ne kreću se brzinom 340 m/sec. + 300 m/sec. tj. 640 m/sec.
Dokaz za to je da jedan avion koji se kreće brže od zvučnih talasa može da probije zvučni zid,
tj. zvučni talasi koje on stvara ostaju, takoreći iza njega!!!
Ako bi sada pitali relativiste, onda bi trebali za taj fenomen primjeniti dvije-tri Lorentzove
formule, sabrati, oduzeti, ubaciti korijen, onda sve to podijeliti, pa staviti na kvadrat, i kada sve to
uradimo doći ćemo, zahvaljujući tolikoj matematičkoj intelektualnosti, do pravog rezultata.

Da se i svijetlosni talasi isto tako ponašaju je glupost za relativiste.

Svijetlost je za njih nešto što kao neki mađioničar koji izvodi razne mađioničarske viještine,
kreće se u odnosu na izvor uvijek brzinom svijetlosti, skraćuje prostor, produžava vrijeme, povećava
masu do u beskonačnost itd.

Do kraja 19 – tog vijeka naučnici, fizičari su kroz eksperimente pokušavali da nešto otkriju i
spoznaju u prirodi i te vrijednosti i mijere pokušavali na jednostavan način da sastave u formulu.
Početkom 20 – tog vijeka je ušlo u modu da se računaju sve moguće, nemoguće i fantastične
stvari i misli.
Tek na drugo mijesto dolazi eksperiment, u stvari se potpuno izbacuje i na mjesto
eksperimenta dolazi neki misleći eksperiment ili zamišljena situacija. Primjer je Einsteinov svjetlosni
sat, gdje se nešto što je potpuno nemoguće u prirodi, se pretvara u račune i formule.
Ili se eksperimenti a la Sir. Edington, tako uređuju da pokazuju “prave” rezultate.
Teorijski fizičari dobijaju tada najveći rang u fizici a oni sami fiziku pretvaraju u formule
matematike i teorijske modele.
Da fizika bez matematike ne može, je jasno svakom.
Jasno je takođe da priroda poštuje zakone koji se mogu opisati matematikom.
Ali na današnjem nivou našeg znanja, kada ne znamo u stvari kako izgleda, za mikrokosmos
moglo bi se reći ogromna struktura kao što je atomsko jezgro, a kamo li odgovorili na pitanje šta je
uopšte masa ili materija, npr Elektron?
160
 Da li je materija ili talas?
Kako uopšte izgleda atom koji takođe ima valna svojstva?
Kad je riječ o svijetu elementarnih čestica, moramo priznati da nemamo pojma. Decenijama i
godinama su se otkrivale mase novih čestica, kojih danas imamo na stotine, ali nemamo uopšte
nikakvu teoriju koja bi mogla uvesti nešto reda u tom zoološkom vrtu elementarnih čestica.
Kako objasniti odnose masa čestica?
Kako objasniti da je myon potpuno sličan elektronu a ima masu oko 206 puta veću od
elektrona?

Pošto se eksperimentima na atomima saznavalo sve više i više o građi atoma, tako su se
matematičke teorije vremenom uklapale u te rezultate, tj. zablude su pokušavane sa još više zabluda ,
da budu ispravljene.
Uvođene su nove i nove konstante da bi teorijske formule mogli prilagoditi eksperimentalnim
rezultatima (planckova konstanta, sommerfeldova konstanta), tako da danas imamo u kvantnoj fizici
jedan čitav “zoološki vrt” i zbrku, kakva nije vladala ni poslije velikog praska.
Čak i laicima već postaje jasno da zadnjih 20 – 30 godina ili čak i više, fizika stagnira.
(Američki kongres je 1992 odbio zahtjev za pravljenje jednog novog super – akceleratora).

To stagniranje fizike se očituje i u sve većem i većem slavljenju i reklamiranju Einsteinove

ličnosti, koje se sprovodi po motu: ako nemamo ništa više ponuditi u sadašnjosti, onda ćemo se
prisjećati “slavne” prošlosti i velikih ličnosti.
Stalno ćemo ih držati masama pred očima da te mase ne bi vidjeli u kakvom se ćorsokaku i
bezizlaznoj situaciji fizika nalazi danas.
Depresija misli nastala iz tolikih zabluda i pogrešnih ideja, se uporno samoubilački pokušava
održati novim zabludama.

Ako već nauka nije u stanju saznati kako ta ogromna struktura kao što je atomsko jezgro
izgleda, onda stvarno i nema potrebe da traže šta i kako izgeda quark koji je milione puta manji od
atomskog jezgra.
161
 I baš zbog te nemogućnosti da se spozna šta je i kako funkcionira atomsko jezgro, teoretičari se
hvataju područja (Stringteorija) u kojem onako od prilike sve i svašto mogu tvrditi.
Ako nije dosta 4-5 dimenzija, uzmi 10-11 i onda računaj.

Ideja da sva složena i matematički opisiva struktura u makrosvijetu koja poštuje geometrijska
pravila i koja poštuje zakone klasične fizike, može jedino iz matematički opisive mikrostrukture iz
koje se i sastoji, nastati, tj. iz atoma, atomskih jezgara, elektrona i tako dalje, je previše jednostavna i
neekskluzivna.

Ako te makrostrukture koje su nastale iz kvantno-mikroskopskih struktura poštuju te klasične

zakone fizike, onda je jedini zaključak koji iz toga slijedi da i mikrostruktura mora poštovati te
zakone klasične fizike.
Tako kvantisti njihova računanja kretanja i mase elektrona počinju klasičnim formulama, da
bi kasnije rekli da zakoni klasične fizike ne vrijede u svijetu mikrokosmosa.

162
 15) HALTON ARP

Zašto spominjem ovdje uopšte Halton Arpa?

Zato što je on jedan moderni “Galilej ili Đordano Bruno” kojeg su moderna inkvizicija tj.
ortodoxna moderna nauka i mediji pokušali i donekle uspjeli, ušutkati jer je počeo sumnjat u njihovu
postojeću ortodoxnu sliku svijeta, ito baš u onom momentu kada su i sami uvidjeli da su dokazi koje
im je astronom Arp tada prezentirao previše jaki i kao takvi su i predstavljali prjetnju toj njihovoj
slici svjeta.
Halton Arp je početkom šezdesetih godina bio proglašen za jednog od najboljih astronoma,
među njih 20-tak u Americi.
Novine su stalno objavljivali njegove izvještaje.
163
 Posmatrajući udaljene galaksije i druga nebeska tijela, Arp je zapazio da oni u stvari “ne
poštuju Hubblov zakon”.
I tako tokom mnogih njegovih iztraživanja i posmatranja, on je došao do zaključka da postoji
toliko tih anomalija da je jedini zaključak moguće iz toga izvući, a to je da je Hublov zakon pogrešan i
da se svemir ne širi.

(Citat): „Ne samo među fizičarima, nego prije svega među laicima je ovaj Big bang model toliko
rasprostranjen, tako da sumnja na njega nailazi na njihovo osuđivanje. Big bang model je interesantan za
većinu i prodaje se veoma dobro, što primjećuju i časopisi koji inače i nemaju veze sa naukom”.

Arp dalje: „Međutim namjerno se ne vide rezultati mnogih posmatranja u zadnjih ca. 25 godina, koji
se ne mogu složiti sa ovim standardnim modelom. Ako se činjenice i teorije ne slažu onda mora jedno biti
odbačeno, u ovom slučaju činjenice“.
„Začuđujuće je koliko dugo milenija su ljudi imali potpuno pogrešne ideje i predstave o univerzumu.
Još više je začuđujuće je kada se primjeti, da se jednostavnim posmatranjem moglo doći do prave slike
svjeta i da je ovakva spoznaja bila više od 1800 godina zaboravljena.
Tako npr. ERATOSTHENES od KYRENE, koji je oko 200 pne. išao Nilom i na početku kao i na kraju
njegovog puta postavljao jedan štap u zemlju mjereći u podne veličinu njegove sjenke.
Iz udaljenosti koju je ERATHONRSTHENES prošao idući Nilom, mogao je iz jednostavnog trigonometrijskog
računjanja dokazati da je zemlja okrugla i izračunati radijus zemlje, koji je kod njega iznosio oko 6000km.“
Citat H. Arp: „Danas u 20 vjeku su fizičari sa uticajem su ireverzibilnu mogućnost uzeli za istinu, a to
je da je Crveni pomak identičan sa recesionom brzinom i da mi živimo u jednom ekspandirajućem
univerzumu, u kojem galaksije se sve brže i brže udaljavaju jedne od drugih što su međusobno udaljenije.
Unazad usmjerena ekstrapolacija ovog događaja u vremenu vodi zaključku, da je svemir nastao u jednoj
tački ito eksplozijom, kojeg nazivaju Big bang. Sva posmatranja su rutinski bila objašnjavanja u okviru Big
bang teorije, dok nisu 1966 godine se pojavile prve protivrječnosti. Te protuvrječnosti su se sastojale u tome,
što neki objekti na nebu koji su bili posmatrani i koji su se u stvari nalazili na istoj udaljenosti od nas, ali su
pokazivali potpuno različiti crveni pomak. Od ovog vremena postoji jedana žestoka svađa između manjine
astronoma koji vjeruju da je standardni model univerzuma propao i većine astronoma koji vjeruju da su
posmatranja pogrešna i moraju se odbaciti. Ja koji pripadam toj manjini moram otvoreno reći, da

164
posmatranja po mom mišljenju govore jedan jasan jezik, tako da oni vape za jednom potpuno drugačijom
slikom univerzuma“.

„Prema standardnoj teoriji Big banga su sve galaksije iste starosti, a mlađe zvijezde u tim galaksijama su tek
nedavno nastale iz oblaka prašine koji se sastojao od hidrogena i koji je do tada u tim galaksijama vodio
jedan mirni i tihi život. Međutim posmatranja sa radio teleskopima mogu da nađu skupine Hidrogena koje
imaju veličinu jedne galaksije, ito na veoma velikim udaljenostima.

Ali objekti koji se uglavnom sastoje od nekondenzovanog Hidrogena se jednostavno ne mogu pronaći. I
tako vjerovatnoća sve više opada, da se mi upravo u toj tački univerzuma nalazimo, jer su sve latentne
rezerve hidrogena utrošene na galaksije. Međutim postoje stvarno novonastale „mlade“ galaksije sa kojima
se i pobija teorija Big banga.

Dalje H. C. Arp: Citat: „Što je kao najjači dokaz Big bang teorije slavljeno, sada se od većine
astronoma uzima kao protudokaz. Postoje još daljnja posmatranja, koja teoriju ekspandirajućeg svemira
pogađaju direktno u srce i koja se ne mogu kroz kompliciranje starih teorija u njih uklopiti.Ta opažanja
pokazuju da je relacija između Crvenog pomaka i udaljenosti u ekstragalaksijskom području, povrjeđenja za
mnoge klase objekata. Zaključak da je Crveni pomak nastao ekspanzijom svemira je ovim objektima
pobijena i mora postojati jedan drugi razlog Crvenog pomaka.

Najspektakularniji Crveni pomak koji se ne slaže sa teorijom ekspandirajućeg svemira pokazuju neki Kvazari.
Ovi objekti, koji na nebu izgledaju kao tačkaste zvijezde su „QASI-SELLARE“ tjela, kako iz imena možemo
zaključiti (>QUASI< - samo izgledaju kao da su čvrsta tjela). Oni imaju njihov spektrum svjetlosti toliko
pomjeren prema crvenom djelu spektra, da bi iz toga mogli zaključiti da bi im receziona brzina morala da
bude 80% brzine svjetlosti!

Međutim, godine 1966 se pokazalo da su neki od njih povezani sa obližnjim galaksijama. Najvažniji
zaključak leži u tome da je ekscesivni Crveni pomak povezan sa starošću nekog nebeskog tjela. Ako vrjedi
konvencionalna teorija, onda ne smije ni jedna jedina povreda zakona postojati, u kojem se Crveni pomak
povezuje sa recesionom brzinom. I tako se šok sastoji u tome da mi lično moramo zaključiti, da se universum
uopšte ne širi…
Moje iskustvo se sastoji u tome da su prve protuvrječne informacije koje su se 1966 pojavile, bile publicirane
i ostvarile su jedno veliko interesovanje. Ali kada su poslijedice ovih opažanja postale jasnije, tj. da se Crveni
165
pomak ne zasniva na recesionoj brzini, odnosno širenju svemira, postalo je sve teže i teže o ovom diskutirati
kao i publiciranje na ovu temu.
Kada su informacije iz opažanja bivale sve jasnije i jasnije, tada su cenzori i izdavači naučnih časopisa
jednostavno rekli da te informacije nisu tačne i obustavili su daljnja objavljivanja.
Komisije koje su određivale termine posmatranja na teleskopima su takođe prepoznale projekte o ovoj temi i
blokirali su svaku dodjelu termina.
Čak su i šanse za dobijanje posla ili uspon u njemu uskoro počivale na vjerovanju u postojeću sliku
ekspandirajućeg univerzuma“.

Dalje Arp:“Ove ideje o novoj slici univerzuma izazivaju strah kod ortodoksnih naučnika, i ja vjerujem
da će se uskoro stvoriti jedan jak nivo mišljenja koje će promjeniti način vođenja, ove posebne i spoznaje
željne nauke.
Meni se čini da sve veći broj astronoma i amatera koji poznaju ovu problematiku, predstavljaju jednu veliku
nadu da će doći i da već postoji revolucija kosmologije, koja će toliko opširna i detaljna biti da će se moći
porediti sa revolucijom političke demokratije koja je u 19 vjeku kroz pokret objašnjenja dostignuta“.

I pošto je Arp jedan naučnik, koji traži istinu i svoje misli i otkrića otvoreno u jednom
“otvorenom” i “slobodomislećem” društvu javno pokazuje i diskutira, tako kao što sam kaže, mediji
prestaju sa objavljivanjem njegovih izviještaja.
I onda, po zakonu spojenih posuda, njemu komisija koja je na opservatoriji određivala ko će i
kada koristiti teleskop, zabranjuje daljnje posmatranje.
Zašto po zakonu spojenih posuda?
Zato što mediji profitiraju od takve nauke “kakvu žele i čuti ”, a naučnici profitiraju od
izvještaja medija, jer je to za njih najbolja reklama, koja poreznim obaveznicima dokazuje njihovu
korisnost. Mediji u stvari i trebaju što fantastičnije naučne teorije, jer se sa tom fantastikom može
bolje zaraditi.
I tako se Arp protjeruje u azil.
On odlazi u Njemačku i tamo mu daju jedano milostivo radno mijesto, u Garchingenu kod
Münchena, gdje je mogao da koristi teleskop.
166
 U toku svoje 24 godine, koliko se bavim teorijskom fizikom a time i kosmologijom, nikada
nisam do prije dvije godine čuo za ove, kako Arp kaže potpuno jasne dokaze i činjenice da je
dosadašnja slika i predstava o jednom ekspandirajućem univerzumu pogrešna.
Ta Arpov otkrića se nikada ne spominju u medijima, a studenti za to nikada i ne čuju.
Arp izdaje nekolike knjige, ali se te knjige nisu mogle kupiti u knjižarama, baš zbog toga da
javnost ne spozna da postoje neki naučnici astronomi koji sumnjaju u dosadašnje teorije o postanku
svemira, odnosno dosadašnju “sliku svijeta”.
Čak i ako Arp nije u pravu, u jednoj istinskoj nauci bi se morale barem spomenuti i neke
činjenice i otkrića koje se ne mogu uklopiti u postojeće i “opšteprihvatljive” teorije, koje su stvorili
raznorazni “velikani” i “geniji”.
Ali baš zbog toga što su Arpova otkrića bila dosta jasna, čuvari jedne i jedine “slike svijeta”,
odnosno akademski naučnici skupa sa medijima, pokreću mehanizme, kojima će se spriječiti da
javnost nešto sazna o tim Arpovim otkrićima koji protuvriječe teoriji o ekspandirajućem svemiru.

Takvu istu situaciju imamo i kada je u pitanju Teorija relativnosti, a vjerovatno i u nekim
drugim područjima nauke.

167
 (16) STOTINU AUTORA PROTIV
EINSTEINA

( HUNDERT AUTOREN GEGEN EINSTEIN)

Izdato od: Dr: Hans Izrael, Dr. Erich Ruckhaber, Dr. Rudolf Weinmann,
Prof. Stjepan Mohorovičić itd.

Verlag – Leipzig 1931

PREDGOVOR

-To je jedinstveni slučaj u duhovnoj istoriji čovječanstva, da se jedna teorija, kao kopernikansko
dijelo predstavlja i slavi, koja u slučaju njezine vrijednost, nikada i nije u stanju da promjeni našu sliku
svijeta i prirode; u čijem biću leži, da je tako teška i neshvatljiva za većinu, zbog čega je njezina
popularnost i ne shvatljiva.
Sugestivna sila jednog, stalno plakatiranog imena, kao i pogrešna slika i pogrešno shvatanje te mistično-
moćne riječi “Relativitet”, snobističko čuđenje polujasnih paradoksija savijaju i lome jednostavni i
beznadežni razum.
Slobodni razum i još “nezaražena” nauka je već od početka protestirala, izražavali su sumnju i postavljali
pitanja.
Oni su jednostavno uvijek bivali u potpunosti sa sporednim ciljevima izbjegavani i odbacivani.

168
Tako su Einsteinovi protudokazi na Lanardove poznate kritike Einsteinovih teorija (1918), o glavnim
protivrječnostima bile razmatrane veoma malo ili nikako. Slično se desilo na Nauheimer skupu naučnika
1921 godine.

Povodom Leipziške centralne proslave 1922 godine, budu konačno 19 fizičara, matematičara i filozofa,
prisiljeni na jedan zajednički protest, u kojem se između ostalog kaže: (Vi potpisnici, među kojima Lenard,
Gehrcke, Lipsius, Palagyi, Mohorovičić, Fricke, Vogtherr, Kremer, Lothigius), duboko se žale zbog
zaluđivanja javnog mišljenja, zbog predstavljanja Teorije relativnosti kao riješenja zagonetke svijeta dok
se činjenice sakrivaju u mraku, da mnogi i čak poznati učenjaci ta tri područja iztraživanja, Teoriju
relativnosti, ne samo kao jednu nedokazanu hipotezu posmatraju, nego je čak potpuno odbijaju kao jednu
iz temelja pogrešnu fikciju.

Sve ovo je bilo jedva poznato.

Mnogobrojne novine, koje su bile u stanju da taj glas objašnjenja i kritike, ili barem sumnju, pred
stotinama hiljada ljudi objavi, izgledaju kao da su se zaklele, da od te kritike prikažu barem i jedu
jednostavnu riječ.
Slično, na žalost vrijedi i za držanje mnogobrojinih izdavačkih kuća, a njima se pridružuje od nedavno
čak i radio.
Tako je moglo da se masama sakrije, da je Teorija relativnosti daleko udaljena od toga da bude jedna
sigurna naučna teorija osim jedan kompleks sa protuvriječnim tvrdnjama, koje su nemoguće.
Takođe nije bilo poznato da su već duhovni očevi Einsteina, Mach i Michelson, odbili Teoriju relativnosti.
Takođe nije poznato da je broj protivnika i njihov značaj, dosta porastao.
Takođe upada u oči nesaslušana činjenica, da niti od Einsteina a ni od njegovih komentatora i
slijedbenika, čak ni najmanji pokušaj nije poduzet, da se sa tim sve češćim argumentima protivnika sučele
i njih pobiju.

Jedno otvoreno pismo profesora Kraus iz Praga, Einsteinu i Laue (1925) u kojem logikom traži
odlučujući odgovor na to odlučujuće pitanje, ostaje potpuno nezapaženo.

169
Još prije toga su Prof. Kraus i Prof. Gehrke spriječavani da u novinama “Zeitschrift für Physik” i u
“Logos”, ispolje svoje sumnje i tako otkriju slabosti Einsteinovih teorija.

Tako kongres naučnika prirodoslovaca u Innsbrucku, nije želio nikakvo izlaganje protiv Teorije
relativnosti, pošto je godinu prije sam Einstein na tom mijestu držao predavanje o njegovim teorijama.
Baš zbog toga što je Teorija relativnosti postala ili napravljena, ne samo dio nauke, nego je postala nešto
što se tiče općenitosti i šire publike, jer hoće da potpuno promjeni našu sliku svijeta, bila je dužnost
organizatora kongresa da se drže neutralnosti i dozvole sve druge govore i pitanja koja se kose sa njom, tj.
trebali su da budu u službi istine.
Časopisi i novine su trebale da imaju dužnost, da razmjenu mišljenja ne sabotiraju.
Svrha ovog izlaganja i izdavanja je teroru einsteinovaca pokazati jedan pregled o broju i težini protivnika
Einsteinovih teorija, kao i iznjeti mnoge protivargumente.
Mi smo svijesni, da će protivna strana se prihvatit nekih naših slabijih argumenata kao i neke
protuvriječnosti argumenata od autora kritičara, da bi izbjegli objašnjavanje mnogih jačih argumenata, i
tako čitavu kritiku Teorije relativnosti, narodu prikazali kao potpuno neodrživu.
Osim toga, mi smo već odavno ustanovili da jedno jedinstveno i autentično predstavljanje Teorije
relativnosti, ne postoji ni među samim relativistima.
Sam Einstein se često gubio u protuvrijčnostima (vidi pitanje Etera, hod satova, objašnjenje brzine
svijetlosti itd.), koje na drugoj strani stoje u suprotnosti sa objašnjenjima od Mie, Reichenbach, Thirring,
Born, Freundlich, Sommerfeld, Riebesell, Weyl, Schlick, Planck, Petzold i drugih, dok na drugoj strani i
sami ovi autori se između sebe ne slažu sa mnogim objašnjenjima Teorije relativnost.
(Više o ovome možete pročitati u radovima od Gehrcke, Kraus, Lenard, Lipsius, Linke itd.).

Čak i o elementarnim pitanjima kao što je vrijeme, stvarnost, kontrakcija prostora, vlada jedna duboka
nejasnoća kao i nesuglasica i različito mišljenje, među samim slijedbenicima Einsteinovih teorija.
I među nama, kritičarima Teorije relativnosti postoje neke nesuglasice, ali sigurno smo jedinstveni u
pogledu glavnih argumenata koji, suprotnosti i nemogućnost Einsteinovih argumenata iznose na svijetlo
dana.

170
Ali kod jednog nezavisnog i pravednog ispita ovog našeg materijala, čitaocu će biti mnogo lakše da vidi šta
i kakve se suprotnosti kriju iza tog navodno najvećeg intelektualnog dostignuća ljudske misli.

IZDAVAČI

Naravno da je isključeno, čak i približno sve glasove izraziti, ili pak mnoge izjave – iako oni služe ovoj
našoj svrhi, ali ćemo ovdje navesti sve protivnike Einsteinovih teorija u kratkim crtama.

A b r a h a m, M. (Pariz), 1. Theorie der Elektronen. Leipzig-Berlin 1923, 2. Bd., S.364, 386. - 2. Die neue
Mechanik. Scientia XV, 1914

A d l e r, Fr. Ortszeit, Systemzeit, Zonenzeit. Volksbuchhandlung,

Wien 1920.

A l l i a t a, G. (Locarno), Verstand kontra Relativität. Leipzig 1922.

A n d e r s o n, W. (Dorpat), Astronomische Nachr., 212 u. 214

B a l s t e r, W. Der Fehler in der Einsteinischen RTH. Hillmann,

Leipzig 1928.

B e c h e r, E.. Prof. (München), Weltgebäude. S. 183 ff.

B e c k e r, A. Prof. (Radiologisches Institut Heidelberg).

B e n e d i c k s, K., Prof. (Stockholm).

B e r g s o n , H., Prof. (Paris), Durée et simultanéité á propos de la théorie d´Einstein. Paris 1921.
171
B o t t l i n g e r, K. F., 1 Jahrb. Rad. u. Elektr., XVII, 1920.
-2. Astron. Nachrichten., 211, 1920.

B u c h e r e r, A.H., Die Planetenbewegung u. allg. Kritik d. Einsteinschen RTH. Röhrscheid, Bonn 1924.

B u d d e, E. Prof. (Halle), 1. Kritisches zum Rel.-Pr. Verhandl. D. Philos. Ges., XVI, 1914. – 2 Ber. D.
Physik. Ges., 1919.

D e n n e r t, E., Prof. (Godsberg).

D i n g l e r, H., Prof. (München). -1. Grundlagen d. Physik. 1919.

-2. Krit. Bemerkungen z. D. Grundl. d. RTH. Leipzig 1921.
-3. RTH u. Ökonomieprinzip, Hirzel, 1922.
-U. v. a.

D r e c h s l e r, J., Grundwissenschaftliches z. Einschteinschen RTH. Grundw., 2. Bd., 1921.

E h r e n f e s t, P., Prof. (Leyden), Zur Krise d. Lichtätherhypothese. Springer, 1913.

F r i c k e, H., Reg.-Rat (Berlin), 1. Der Fehler in Einsteins RTH.

Heckner, Wolfenbüttel 1920. -2. Phys. Zeitschrift, 1921, S. 636 bis 639. -3. Warum wir Einsteins RTH
abweisen müssen. Nya Dagligt Allehanda, übersetzt von Lothigius, Stockholm.

F r i e d r i c h, G., Die falsche RTH Einsteins. Osnabrück 1920.

F r i s c h e i s e n-K ö h l e r, M., Prof. Das Zeitproblem. Jahrb. f. Phil., 1913.

G a r t e l m a n n, H., 1. Zur Relativitätslehre. 1920.

172
-2. Wirckliche u. scheinbare Bewegung. Ann. d. Phil., 1927, 6 Bd., Heft 8.

G a w r o n s k y, D., 1. Die RTH Einsteins im Lichte d. Phil. Haupt, Bern 1924. -2. Der physik. Gehalt
d. spez. RTH. Engelhorn, Stutgart 1925.

G e h r c k e, E., Prof. (Berlin), 1. Die RTH, eine wissenschaftl. MASSENSUGESTITION, Arbeitsgem. d.

Naturf., 1 Heft, 1920.
-2. Die gegen RTH erhobenen Einwände. Naturwiss., I., 1913.
-3. Eine Reihe von Aufsätzen in: Verhandl. d. Philos. Ges., 1911, 1912, 1918, 1919; Sitzungsber. d. Akad.
d. Wiss., München 1912; Naturw., 1919, 1921 (Uhrenparadoxon); Kantstudien, 1914; Zeitschr. f. Techn.
Ph., 1920, 1921, 1923; Astron. Nachr., 1923; Kosmos, 1924; Beitr. z. Philosophie d. d. Ideal., 2. Bd., 1.
Heft, 1921 – 1922.

G e p p e r t, H., Ist die Welt absolut oder relativ? Reiff, Karlsruhe 1923.

G i l b e r t, L., Das Rel.-Pr., die jüngste Modennarrheit d. Wiss. Breitenbach 1914.

G l e i c h, G. Von (Ludwigsburg), 1. Astron. Nachr., Bd. 236, S. 165, 1929, Invariantentheorie u.

Gravitation.
-2. Zeitschr. f. Phys., Bd. 44, S. 118, 1927, Bem. z. d. Gravitationsgleichungen d. allg. RTH.
-3. Ebenda. Bd. 47. S. 280, 1927. Zur Definition d. Zeitbegriffs.
-4. Ebenda, Bd. 50, S. 725, 1928. Zur Physik d. Schaubilder.
-5. Ebenda. Bd. 56. S. 262. 1929, Über die Grundl. d. Einsteinschen Gravitationstheorie.

G r o s s m a n n, E., Astron. Nachr., 214, 1921.

H ä r i n g, Th., Prof. Philos. D. Naturwiss. Paetel, Berlin 1923.

H a m e l, G. Prof. (Berlin), Zur Einsteinschen Gravitationstheorie. 1921.

173
H a r t w i g, Prof. (Bamberg).

H i r z e l, I. E. G., RTH....a.d. Leipziger Zentenarfeier. Neues Winterthurer Tageblatt, 1922, Nr. 285 –
290.

H ö f l e r, A., Didaktik d. Himmelskunde.

I s e n k r a h e, C., Prof. Zur Elementaranalyse d. RTH. Vieweg, Braunschweig 1921.

J o v i č i ć, Über d. Wert d. RTH. Wien 1924.

K a r o l l u s, Fr. Prof. (Brünn), Wo irrt und was übersieht Einstein? Winiker, Brünn 1921.

K i r s c h m a n n, A. (Leipzig), Wundt und die Relativität. Beitr. z. Phil. d. d. Ideal., 2 Bd., Schlussheft,
1922.

K l a g e s, L., (Kirchberg), 1. Der Geist als Widersacher der Seele, 2. Bd. -2. Die Lehre vom Willen, S.
791 bis 797.
K r a u s s e, A. (Eberswalde).

K r e m e r, I., -1. Einstein und Weltanschauungskrise. Styria, Graz u. Wien 1921. -2. Reichspost, Wien,
10. 12. 1922. -3. Grazer Volksblatt, 20.6.1923.

K r e t s c h m a n n, E., Über d. physik. Sinn d. Rel.-Postulate. Ann. d. Phys., 4. Folge, 53. Bd. 1917.

K r i e s, J. v., Prof., 1. Logik, S. 702. -2. Kants Lehre v. Zeit und Raum in ihrer Beziehung zur mod.
Physik. Naturw., 12. Bd., 1924.

174
L a u e r, H. E. (Wien).

L e c h e r, E., Prof., Neues Wiener Tagesb., 22.9.1912.

L e n a r d, P., Prof. (Heidelberg), -1. Über Relativitätsprinzip, Äther, Gravitation. Hirzel, Leipzig 1921. -
2. Über Äther und Uräther., Leipzig 1922. -3. (gemeinsam mit F. Schmidt), Achter Tätigkeitsbericht d.
Radiologischen Instituts d. Universität Heidelberg. Zeitschr. f. Techn. Physik, Bd. 6, Nr. 3, 1925.

L e o p o l d, C., Aktionen. Hillmann, Leipzig 1927.

L i p s i u s, F., Prof. (Leipzig), -1. Die logische Grundl. der spez. RTH. Ann. d. Phil., 2. Bd., 3. Heft,
1921. -2. Wahrheit und Irrtum in d. RTH. Siebeck, Tübingen 1927.

M a c h, E., Prof. – s. Überweg IV, S. 396.

M a i e r, H., Prof. (Berlin), Wahrheit und Wircklichkeit. Siebeck, Tübingen 1926.

M a u t h n e r, Fritz (Berlin).

M o h o r o v i č i ć´, S., Prof. (Zagreb)

-1. Äther, Materie, Gravitation und RTH., Zeitschr. f. Phys., Bd. 18,
S. 34 1923.
-2. Die Einsteinsche RTH. De Gruyter, Berlin 1923
-3. Beziehungen zu d. Lorentzschen u. d. Galileischen Transformat.-
Gleichungen. Ann. d. Phys., 67. Bd., 1922.

N y m a n, A., Einstein – Bergson – Vaihinger. Ann. d. Phil., 6. Bd., 6./7. Heft, 1927.

P a i n l e v e´, P., Comptes Rendus, Bd. 173, S: 677 ff., Paris 1921.

175
P a l a´g y i, M., Prof. Zur Weltmechanik. Barth, Leipzig 1925.

P e´c z i, G., Kritik d. RTH. Einsteins. Tyrolia, Innsbruck 1923.

P f a f f, A. (München), Für und gegen das Einsteinsche Prinzip. Huber, München 1921.

P o d e c k, (Berlin), Achtuhr-Abendblatt, Berlin, 13.3.1929.

P o i n c a r e´, Prof. (Paris), Letzte Gedanken. Paris.

P r e y, A., Prof. (Prag Sternwarte).

R a s c h e v s k y, N. Von, Prof., Krit. Unters. z. d. physikal. Grundl.

d. RTH. Zeitschr. f. Phys. Bd. 1923.

R e h m k e, J., Prof. (Greifswald).

R e i c h e n b ä c h e r, E., -1. Ann. d. Phys., Bd. 52, 1917.

-2. Naturw., Bd. 8, 1920; u. a.

R i e d i n g e r, (Jena), -1. Gravitation u. Trägheit. Zeitschr. f Phys., 19. Bd., Heft 1, 1923 -2. Die
Stellung d. Uhr in d. RTH. Ebenda, 12. Bd., Heft 5.

R i p k e – K ü h n, L. (Berlin), Kant kontra Einstein. Veröffentl. d. deutsch. Phil. Ges., Erfurt 1920.

R o t h e, R., Zeitschr. f. Physik. U. chem. Unterricht, 30. Bd., S. 267, 1917.

R u p p, E. (Heidelberg) Radiologisches Institut.

176
S a g n a c, G. (Paris), Comptes Rendus, Bd. 157, S. 708, 1410, 1913.

S c h u l t z, J., Fiktionen d. El.-Lehre. Ann. d. Phil., 1921.

S c h w i n g e, O., Eine Lücke i. d. Term. u. v . d. Einsteinschen RTH., Puhla, Berlin-Steglitz. 1921.

S e e, T. A., Prof. (U.S.A.), -1. Foucault und Einstein. Science, 58, 1923. -2. Astron. Nachr., 226, 401,
1926.

S e e l i g e r, H. Von, Prof. (München).

S e l e t y, Fr., Unendlichkeit d. Raumes u. allg. RTH. Ann. d. Phys., 73. Bd., 1929.

S i t t i n g, (Magdeburg).

S t i c k e r s, I. (Luzern), Die wahre RTH. d. Phys u. d. Mißgriffe Einsteins. Breitenbach, 1922.

S t r a s s e r, H. (Bern), Einsteins spez. RTH, eine Komödie d. Irrungen. 1923.

T h e d i n g a, Eddo (Berlin), -1. Einstein und wir Laien. Hillmann, Leipzig 1922. -2. Einsteins
Wunderglaube. Ebenda, 1927.

T h i r y, R. (Strassburg), Revue gen. d. Sciences pures et appliquées, 1922

T o m a s c h e k, R. (Radiologisches Institut, Heidelberg), Über Aberration u. Absolutbewegung. Ann. d.

Phys., 4 Folge, 4. Bd.

T r i b e l, H. (Berlin)

177
T u m m e r s, J. H. (Nymegen), Die spez. RTH. Einsteins u. d. Logik. Hillmann, Leipzig 1929.

D e l W e c h i o, (Rom).

W ä c h t e r, F.

W e i n s t e i n, M. B., Prof. (Kowno), -1. Die Grundgesetze der Natur. Barth, Leipzig 1911. –2. Die
Physik der bew. Materie u. d. RTH. Barth, Leipzig 1913.

W e s t i n, O. E., Prof. (Stockholm), Einsteins RTH. Fahlcrantz, Stockholm 1921.

W i e c h e r t, J. E., Prof. (Göttingen), Relativitätsprinzip u. Äther, Phys. Zeitschr., 12. Bd., 1911.

W i e n, W., Prof. Die RTH vom Standpunkt d. Phys. u. Erk.-Lehre.

Barth, Leipzig 1921.

W i e n e r, O. H., Prof. (Leipzig), Das Grundgesetz d. Natur u. d. Erhaltung d. abs. Geschwindigkeit im

Äther, Leipzig 1921.

W i t t i g, H. (Magdeburg), Die Geltung d. RTH. Sack, Berlin 1921.

W o d e t z k y, I., Prof. Debreczin), Astron. Nachr., 217. Bd., 1922.

W o l f, M., Prof. (Eberswalde), Astron. Nachr., 212. Bd., 1920.

Z b o r i l, I., Prof. (Bratislava), WURZEL VON 1 – v ²/ c² oder die RTH im Lichte d. Warheit. 1924.

Z i e g l e r, J. H. (Zürich), Das Ding an sich und das Ende der sog. RTH. Zürich.
178
Z i e h e n, Th., Prof. (Halle), -1. Kritischer Bericht über die Literatur 1915-1925, Jahrb. d. Phil., Bd. 3,
Berlin 1927, Abschn. Naturphilosophie, S. 186 ff. -2. Grundl. d. Naturphilosophie, S. 67 ff., Leipzig
1922.

Z l a m a l, H. Das Verhältnis d. Einsteinschen RTH z. exakten Naturforschung. Braumüller, Wien und

Leipzig.

179
 17. EINSTEIN PROTIV EINSTEINA

Nakon što je čuo za „Sto autora protiv Einsteina“, tj. tadašnje fizičare i filozofe koji su se sastali
da bi ukazli na besmislenost tih Einsteinovih teorija i da bi ih negirali, Einstein umjesto da dijalogom
sa njima pokuša ispraviti nesuglasice i ubjediti ih u njegove teorije, cinički postavlja pitanje:“Zašto
stotinu? Ako su u pravu dovoljno bi bio samo jedan.“
Takav cinizam je on mogao sebi i dozvoliti pošto je sada i on pripadao tom krugu autoriteta u
fizici, pored Plancka, Sommerfelda, Max von Laue i neki drugi, koji su na jedan diktatorski način
preuzeli svu moć u svoje ruke i držali pod kontrolom medije kao i druge mnoge naučno-istraživačke
institucije (universitete, laboratorije itd.).
Pošto je takav ciničan dijalog i danas normalna stvar i preovladava u nauci i naučnim
raspravama, pa da onda nastavimo sa njim, gdje ću sada tvrditi da je Einstein stvarno i bio u pravu,
kada je rekao da je dovoljan samo jedan autor, a to je niko drugi nego on sam!
Dovoljno je samo do u detalje analizirati Einsteinove zakone i postulate, da bi uvidjeli, da
stvarno ne postoji ni jedan drugi autor koji bi nam bolje objasnio i dokazao besmislenost Teorije
relativnosti, osim njega samog.

1. Einsteinovi postulat
1) „Svi inercijalni sistemi su ravnopravni i u njima se bez obzira kojom brzinom se kreću zakoni ne
mjenjaju“:

Einsteinovo negiranje svog postulata:

1) „Kod velikih brzina dužine postaju kraće, vrijeme prolazi sporije, masa raste“.

2. Einsteinov postulat:
180
 1) „Pri velikim brzinama raste masa, tako da blizu brzine svjetlosti ta masa postaje beskonačna“.

Einsteinovo negiranje:
1) „Iz formule E = mc2 možemo izračunati koju količinu energije možemo dobiti iz jedne određene
mase, kada bi se ta masa kretala brzinom svjetlosti“.
2) „Na osnovu frenkvencije f svjetlosti, možemo izračunati energiju svjetlosnih Fotona, a iz toga i
masu tih Fotona: E = h f, iz čeg slijedi da je masa Fotona m = hf / c, iz čega dalje slijedi da će
Fotoni koji imaju frekvenciju npr. f = 1016Hz imati masu ca. 10-34 kg“.
Ovdje sada kod Einsteina postoji jedna, takoreći ogromno mala masa koja usprkos brzini
svjetlosti nije postala beskonačna??!!

3. Einsteinov postulat:
1) „Kretanje je relativno, tj. bez obzira da li se jedno tijelo relativno kreće a drugo relativno miruje,
mi možemo za to tjelo koje relativno miruje reći da se relativno kreće, a to tjelo što se kreće da
relativno miruje“.
Einstajnovo negiranje:
1) „Jedan posmatrač se nalazi na zemlji, a drugi se velikom brzinom bliskoj svjetlosti udaljava od
zemlje i kada se ponovo vrati na zemlju on će biti mlađi od onog posmatrača na zemlji“.
Zašto se sada ne dešava obratno, pošto je kretanje relativno tj. po Einsteinu raketa relativno
miruje a zemlja se velikom brzinom udaljava od nje, Einstein ne odgovara.

4. Einsteinov postulat:
1) „U različitim inercijalnim sistemima vrijeme prolazi različitom brzinom“.
Einsteinovo negiranje:
1) “Istovremenost možemo objasniti primjerom u kojem imamo dva posmatrača, jedan u kretanju u
vozu, drugi u mirovanju i koji su u mirovanju sinhronizirali svoje satove, mjeriti će različito vrijeme
jednog događaja itd. itd..”
Sada satovi kod Einsteina ostaju sinhronizirani iako se nalaze u različito pokretnim
inercijalnim sistemima?!
181
5. Einsteinov postulat:
1) “Galilejeva transformacija se ne može primjeniti na svijetlost”.
Einsteinovo negiranje:
1) “Kod svjetlosnog sata u pokretnom vozu se jedan svjetlosni zrak kreće između dva paralelna
ogledala u cik-cak liniji, u pravcu kretanja voza, tako da će za posmatrača napolju svjetlosni zrak
trebati više vremena da pređe put između ogledala”.
I jednoj loptici u pokretnom vozu, koju pustimo da padne na pod će takođe trebati nešto više
vremena da dodirne pod, baš zbog sabiranja brzina odnosno zato što poštuje Galilejevu
transformaciju, kao u ovom Einsteinovom “eksperimentu” svjetlosni zrak.
2) “Svijetlosni zrak odaslan sa jedne rakete koja se kreće brzinom c/2 u pravcu njenog kretanja, će
se uvijek od rakete udaljavati brzinom svjetlosti c”.
U primjeru na slici (Svjetlost nastaje), raketa koja se kreće c/2 odašilje u tački B jedan
svjetlosni zrak, koji se prema Einsteinu ipak od rakete kreće brzinom svjetlosti c. Znači: Raketa se
udaljava od tačke B (tj. u odnosu na apsolutni prostor) brzinom c/2; svjetlosni zrak se udaljava od
rakete brzinom svjetlosti c; što dalje znači svjetlost se od tačke B udaljava brzinom c/2 + c = 1,5c(!?),
odnosno u odnosu na apsolutni prostor se kreće brzinom 1,5c!
Matematika sada ne vrijedi kod Einsteina, tj. sada se kod njega svjetlosni zrak ipak kreće
brzinom: c/2 + c = c (!!!???)

6. Einsteinov postulat:
1) “Brzina svjetlosti je neovisna o brzini kretanja njenog izvora”.
Einsteinovo negiranje:
2) “Svjetlosni zrak koji odašilje raketa u tački B se ipak uvjek od rakete (a ne od tačke B ili u
odnosu na apsolutni prostor) udaljava brzinom svjetlosti”(!?)

7. Svi fizičari kao i sam Einstein su krajem 19.-tog vjeka smatrali da:
1) “Eter postoji” ! (Tjela koja se kreću u eteru se skraćuju u pravcu kretanja zbog “pritiska
eterskog vjetra”).
182
 Početkom 20-tog vjeka većina fizičara kao i sam Einstein odbacuju postojanje etera, tj. kažu
da:
1) “Eter ne postoji”! (Tjela koja se kreću kroz prostor se ipak skraćuju u pravcu kretanja
iako ne postoji eterski vjetar?!). 1921 godine u svom govoru Einstein kaže da njegove teorije
zahtjevaju postojanje neke vrste etera, tj sada ponovo kod njega važi da:
2) “Eter postoji”!

Ovo Einsteinovo razmišljanje (možda ima–možda nema), kao i rezultate tih razmišljanja, tj.
njegove teorije je možda najbolje opisao jedan kineski professor fizike riječima:”Danas, na svijetu ne
postoji niti jedan čovjek koji uopšte razumije Teoriju relativnosti, ali ako se za sto ili dvijesto godina rodi
jedan koji će je shvatiti, onda će to biti ogroman naučni uspjeh”.

Postoji još više ovih Einsteinovih postulata i Einsteinovih negiranja tih istih, vlastitih postulata
i riječi. Međutim, mislim da su ove najvažnije Einsteinove misli , koje i čine temelj njegovih teorija,
dovoljne da se i uvidi besmislenost tih teorija.
Einstein se i sam zapleo u tu igru i preturanje riječi tj. verbalnih pojmova, tako da je to
dostiglo tragi-komične razmjere.
Znači, vjerovati „Einsteinu na riječ“ povlači za sobom slijedeće posljedice:

1. Potpuno gubljenje smisla za realnost

2. Potpuno negiranje i odbacivanje fizike kao nauke i uvlačenje u nauku subjektivnosti

koja zamjenjuje eksperiment.

3. Potpuno negiranje i odbacivanje matematike kao naučne discipline, na osnovu koje

(paradoksalno) Einstein i opisuje svoju Teoriju relativnosti, jer kod njega sada,
matematičke formule o dilataciji i kontrakciji vremena i dužina se mogu opisati tom
istom matematikom, a istovremeno u toj istoj njegovoj“ matematici važi: c/2 + c = c
– c/2“ = c.
183
 Ova matematička formulacija je višestruko pogrešna kao i njen rezultat, koji kod Einsteina
sada predstavlja brzinu svjetlosnog zraka koji se brzinom svjetlosti (c) udaljava od rakete, što dalje
bezuslovno za sobom povlači da se u odnosu na apsolutni prostor ili tačku svog nastanka kreće
brzinom 1,5c.
Adirati brzinu svjetlosnog izvora sa svjetlosnim zrakom je nemoguće i besmisleno, jer brzina
izvora nema nikakvog uticaja na brzinu svjetlosti, baš kao kod zvučnih talasa.
Rezultat koji on dobija ovim adiranjem (c) je takođe pogrešan, jer je ovo sada brzina svjetlosti
u odnosu na raketu a ne u odnosu na apsolutni prostor, i ona u stvari kod Einsteina mora iznositi 1,5c.

Pošto vidimo da logika Einsteinu nije bila jača strana i da on svojim postulatima i riječima
uvijek negira one svoje postulate i riječi od prije, onda se moramo zapitati šta je razlog da čitav svijet i
toliko fizičara čak i profesora fizike, danas vijeruje u ove gluposti, ito više nego prije 100 ili 80 godina?
Uzrok se nalazi u medijskoj propagandi koja je podržavana od strane oficijelne fizike, koja je
na kraju Einsteinovu ličnost uzdigla na nivo „nadčovjeka“ i „boga“.
Sa tom slikom Einsteinove ličnosti su se nove generacije fizičara sretale već u dijetinjstvu i
njima je već sa početkom školovanja taj „autoritet prema Einsteinu“, naravno opet autoritativno
„ubacivan i batinama i šakama u glavu“, što je kao što iz istorije znamo, najbolji metod da se stvore
robovi a ne slobodnomisleći čovjek.

Slobodnomisleći čovjek je i biti će uvjek i uvjek najveće dostignuće ljudske civilizacije, a ne

neka „vanzemaljska tehnologija“ i „preslobodno materijalno svjetsko tržište“, jer samo
slobodnomisleći čovjek je u stanju da ovoj planeti i čovjeku koji živi na njoj donese prosperitet i
slobodu.

184
 18) REZIME

Krajem 19-tog vjeka u fizici postaje sve izraženiji trend u kojem se matematikom, tj.
matematičkim formulama, bez primjene ili vršenja ikakvih eksperimenata ili barem posmatranja
prirode, pokušava otkriti funkcioniranje prirode.
Taj pravac fizike se gotovo potpuno izdvaja iz klasične fizike i počinje da eksistira kao
posebna cijelina, ili kako to vole današnji naučnici da kažu – teorijska fizika.
Pošto papir može da podnese puno toga, tako se u nauku tj fiziku uvlači mnogo fantastičnih
stvari koje su se formulama mogle opisati.
Tako i ne čudi da početkom 20-tog vijeka na čelo te teoretske fizike dolaze teorije čiji nastanak
je i danas nejasan, a njihova ispravnost već od nastanka stoji pod znakom pitanja.
Međutim to tim teorijama ili pravcima, kao što je Teorija relativnosti, a dijelom i Kvantna
fizika, nije smetalo da i danas stoje na čelu fizike i da preuzmu vodstvo u objašnjavanju prirode i
svijeta.
Prema tome i ne treba da čudi ova današnja situacija, gdje je i laiku već jasno da se fizika
nalazi u ćorsokaku.
Ali bolje stanje je i ne moguće očekivati, kada znamo da je danas jedan teoretski fizičar u
stvari “pola kvantist a pola relativist”, tako da nam barem fantastike i mistike nikada ne fali.
Zbog toga me uvjek čudi kada ti fizičari pričaju o sjedinjenju Teorije relativnosti i Kvantne
fizike, koje će biti vrhunac teorijske fizike i naravno kojim će se moći objasniti sve.
To mišljenje je stvarno rasprostranjeno i ta se teorija zove “Teorija o svemu” (!?)
Njihove maštovite i mistične teorije su po meni vrhunski i očevidni dokaz da je to sjedinjenje
Teorije relativnosti i Kvantne fizike već odavno uspjelo.
185
 Dok su početkom 20-tog vijeka Teorija relativnosti i Kvantna fizika još eksistirale zasebno i
često jedna drugoj osporavale ispravnost, tako se vremenom, kao što sam već pisao, one sve više i više
približavaju i na kraju se doslovce i spajaju, tako da se današnja teorijska fizika u stvari i zasniva na
temeljima ova dva pravca.
Sva tehnologija koju danas imamo postoji samo zahvaljujući eksperimentalnoj tj. klasičnoj
fizici.
Jednog fizičara eksperimentatora ne interesuju snovi teorijskih fizičara.
On se oslanja na formule i zakone klasične fizike, tj. sigurno dokazane činjenice, a ne na neke
teorije koje nije moguće eksperimentalno potvrditi.

Koliko štete je razvoju nauke nanijela i još uvijek nanosi, posebno Teorija relativnosti,
pogotovo njeno autoritivno-ideološko prezentiranje novim generacijama fizičara, kao i široj javnosti,
je nemoguće sračunati.
Međutim mnogi će se pitati čemu uopšte ova knjiga i koga bi to trebalo da interesuje osim
fizike i fizičara? Međutim nije tako.
Baš su Einsteinove ideje, koje postaju dio oficijelne fizike, bile te koje su postale i dio
interesovanja i većine običnih ljudi na ovoj planeti i te mistične ideje se i dan danas narodu “prodaju”
kao najinteligentnije dostignuće ljudske pameti.
Ovo “prodavanje pameti” bi trebao biti dovoljan razlog da ova, kao i svaka njoj slična knjiga
čiji je cilj izbacivanje Teorije relativnosti iz oficijelne nauke, opravdaju svoje postojanje.
Stalno “bombardovanje” naroda sa Einsteinom i njegovim idejama, koje provode mediji i
oficijelna nauka je kao što rekoh dostiglo dimenzije jedne svjetske zavjere.
Akademski fizičari, pogotovo teorijski fizičari su se previše “nageli kroz prozor” tako da neki
povratak na normalno ne možemo ni očekivati od njih, jer bi taj povratak na normalno za njih značio
blamažu i gubitak vjerodostojnosti.
Zato se uporno i pokušava da zadrži ovakvo stanje iako na toj bazi više nikakav napredak nije
moguć.

Osim toga postoje i neki drugi razlozi što se i dalje pokušava zadržati ovakvo stanje.
186
 Jedan od tih razloga je kao što sam spominjao i Heisenbergova Relacija neodređenosti, gdje se
čovjek stvarno mora zapitati šta je sa njom uopšte “pisac htio da kaže”?
Pošto je i ta teorija toliko nejasna tako i za nju postoje različite interpretacije i od strane samih
fizičara. Tako postoji Ensemble-interpretacija, koja daje izkaze o jednom cijelom sistemu i takozvana
Ensemble i Kopenhagenska interpretacija, koja opisuje jednu jedinu česticu, tako da je i sam
Heisenberg na početku imao jednu interpretaciju teorije, koju je onda odbacio i takoreći izmislio novo
objašnjenje Relacije neodređenosti.
U Kvantnoj fizici Heisenbergova Relacija neodređenosti kaže, da se mjesto (x) i impuls (p)
jedne čestice, ne mogu istovremeno tačno odrediti.
Određivanje mjesta povlači bezuslovno jedan najvažniji uslov, a to je mogućnost mjerenja tog
mjesta odnosno te veličine dužine koja iznosi npr. 10-15 metara. Pokušaj mjerenja te veličine, tj. te
čestice-talasa, sa drugim talasima dovodi, što je potpuno normalno i poznato iz klasične fizike, do
poremećaja ili promjene impulsa te čestice-talasa.
Osim toga za takve veličine od 10-15m vrijede potpuno drugačije vremenske jedinice, koje mi
nismo u stanju da odredimo, jer i najmanja promjena položaja te čestice znači i “protok vremena”.
Postoji takođe još različitih interpretacija ove teorije, koja navodno objašnjava nešto što i nije
potrebno objasniti.
Baš nejasnoća problema sa kojim su povezani pojmovi “prostor” i “vrijeme” je i dovela do
toga da današnji fizičari ovu teoriju takoreći “ukivaju u zvijezde”, jer se navodno kroz nju vidi sva
problematika koja vlada u mikrokosmosu.
Kada sve ovo uzmemo u obzir onda i ne čudi da je u jednoj nauci, gdje ova teorija igra tako
važnu ulogu, moguće sve onako, odprilike i proizvoljno tumačiti, kao i stvarati neke zakone i postulate
koje je nemoguće provjeriti.

Drugi problem je što se elementarna materija kao i svjetlost posmatra u kvantnoj ili česticnoj
hipotezi, što je nemoguće spojiti sa dokazima o talasnoj strukturi elementarnih čestica odnosno
svjetlosti. Baš je to razlog što u eksperimentu sa dvije pukotine kroz koje prolaze pojedinačni fotoni ili
čestice (kako kvantisti kažu), ipak na zapreci vidimo jednu talasnu interferencijsku mustru.

187
 Zbog toga se po Relaciji neodređenosti (Heisenberg “Physik u. Philosophie”, Frankfurt 1973,
S.34 f) takva situacija interpretira na sljedeći način: Ako bi ovaj zaprečni zid na kojem se stvara
interferencijska mustra bio jedna fotografska ploča, na koju će padati fotoni poslije prolaza kroz dvije
pukotine, i na kojoj ćemo vidjeti ovu interferencijsku mustru, onda ove mustre koju stvara svjetlost na
fotografskoj ploči možemo posmatrati kao jedan hemijski proces koji bude izazvan kroz pojedinačne
svjetlosne kvante, u kvantnoj hipotezi. Zbog toga se mora moći ovaj eksperiment opisati takođe u svjetlosno-
kvantnoj hipotezi. Međutim šta se dešava sa kvantima svjetlosti od njihovog odašiljanja, pa do apsorbcije, je
nemoguće znati.”
Baš ovdje i vidimo šta nam u stvari relacija neodređenosti objašnjava, a to je da je nemoguće
znati gdje se nalazi jedan talas, koji može zato što ima toliku veličinu proći kroz dvije pukotine,
izazvati dva sekundarna talasa koji se interferiraju međusobno.
Baš zbog ovoga je i besmisleno tražiti u ovom jednom velikom talasu (Fotonu ili elektronu), još
jednu tačkasto-kvantnu česticu (Foton ili elektron)) i razbijati glavu sa time gdje bi se ta čestica
nalazila, tj. u kom dijelu tog velikog talasa i kojim putem je išla.

Sličnost problema koje Teorija relativnosti i Relacija neodređenosti “rješavaju” je očita, tako
da će nestanak Teorije relativnosti bezuslovno dovesti i do nestanka Relacije neodređenosti.
Stavljanje pod znak pitanja Relaciju neodređenosti bi takođe dovelo do pitanja šta uopšte još u
Kvantnoj fizici vrijedi.
Čak i otkrića ili teorije “velikih” naučnika kao što su Sommerfeld, Bohr, Planck i njegova
“srećnim slučajem interpretirana” formula, bi se morale podvrgnuti jednoj ozbiljnoj naučnoj provjeri.

Sam Schrödinger se “rastao” sa Kvantnom fizikom sljedećim riječima:”Da sam znao da će sve
ostati na ovom kvantnom lupetanje, utoliko žalim što sam sa Kvantnom fizikom ikada imao posla”.
Zbog svega ovoga poznati fizičar Richard Feynman kaže:”I think, I can safely, that nobody
understands quantum mechanics.”
Daniel Greenberger u svojoj knjizi sa naslovom “Fundamental Problems in Quantum Theory”,
New York 1995 kaže sljedeće:”Still, after 70 years, we have no real clue as to how and when the theory
will break down. But break down ist must...”
188
 Pošto i u djelima velikih kvantnih fizičara postoje neke protuvriječnosti, stoga i ne čudi zaštita
od kritike Teorije relativnosti, od strane današnjih teorijskih fizičara, jer bi jedna dosljedna obrada i
provjera valjanosti Teorije relativnosti obavezno vodila dosljednoj provjeri Kvantne fizike, tj. teorija
koje su postavile te “velike glave”.

Vršiti provjeru ispravnosti npr. Planckove teorije, ne bi značilo samo za “nauku” jednu
“katastrofu”, nego i za svijet a pogotovo za Njemačku, gdje se i u najmanjem selu nalazi ulica koja
nosi Planckovo ime.
Nije problem što škole, fakulteti ili ulice nose Planckovo, Sommerfeldovo ili Heisenbergovo
ime, nego bi bio problem sada ljudima objasniti zbog čega su oni najveći ili ne, njemački fizičari.
I to nas navodi na slijedeći zaključak, da čak ni oficijelnoj politici nije u interesu pustiti
Einsteina i njegove teorije tek tako da “padnu”, jer sa padom Teorije relativnosti bi oni imali još više
problema koje moraju riješiti.
Političare i tako ne interesuje šta je u fizici istina a šta ne. I sa istinom i sa laži u fizici oni
mogu živjeti.
Jedino tako se i može protumačiti toliki otpor kritici Teorije relativnosti koju sprovodi
akademska fizika i mediji, naravno uz prešutnu podršku politike, tako da sa strane politike i nije
moguće očekivati nikakvu podršku, nego samo navodno neutralno držanje.

Tek u ovom svijetlu možemo vidjeti koliko je beznadežan bio apel njemačke organizacije
G.O.Müller i njihova pisama upućena svakom članu Njemačkog parlamenta, zbog slobode medija
koja ne važi za njih.
I kao što je i bilo očekivati, sa njihove strane se nije zapazio čak ni jedan apel za uspostavom
slobode medijskog izražavanja, kada su kritičari Teorije relativnosti u pitanju, upućen prema
medijima.

189
 Slična situacija, kada je u pitanju odnos politike, medija i nauke prema kritici Teorije
relativnosti vlada i u ostalim državama zapadne Evrope, tako da u ovom dijelu Evrope i nije moguće
pokrenuti neku iskrenu i detaljnu istragu o valjanosti dosadašnjih teorija u fizici.
Sve te države imaju neke svoje velikane koji su uprljali svoje ruke u Quantnoj i Teoriji
relativnosti.

Da i u Kvantnoj fizici postoji mnogo nelogičnosti, protuvrječnosti i nejasnoća demonstrirat ću i

ovim primjerom, (ne)poznatim čak učenicima srednje škole.

18.1 Konstantne konstante

Kretanja elektrona oko vlastite orbite se može izraziti Columbovom silom:

gdje je
e - konstanta naelektrisanosti Elektrona i iznosi 1,6 x 10-19C;
r - poluprečnik orbite Elektrona
ε0 - permitivnost vakuuma (dielektrička konstanta) koja iznosi 8,8542 x 10-12 C²/Jm.

Rotacija Elektrona oko jezgra daje centrifugalnu silu, koja kompenzira privlačnu silu i drži
elektron na stalnoj putanji:

F = mv² / r
190
Gdje je:
m – masa elektrona
v – brzina elektrona
r – poluprečnik putanje elektrona
Na osnovu ovih formula Bohr je stvorio njegov model atoma.
Međutim, upoređivanjem ove dvije formule dolazimo do sljedećeg rezultata:

mv² / r = (1/4 πε0) e² / r² iz čega dalje slijedi:

mv²r = (1/4 π ) ε0 e²
Pošto su ε0 i e² konstante, onda slijedi da i mv²r odnosno energija x talasna dužina
(poluprečnik) mora biti konstantno!
Međutim ako uzmemo u obzir Planckovu konstantu koja kaže da je mvr = constantno (tj.
masa, brzina i poluprečnik orbite elektrona ili protona), onda nailazimo na jedan paradoks

Pravi problem i leži u ovoj “formulnoj” relaciji, jer iz ovoga sada slijedi da je:

h = mvr tj (Joul x sec.) = constantno

i istovremeno:

mv²r = constantno, odnosno (Joul x metar)

je takođe konstantno(!?) ili :

E (elektrona) x r (elektrona) = E(protona) x. r (protona)

191
 Ovo isto vrijedi za sve elementarne čestice.

Jedna od ovih situacija nije moguća!

Međutim kada znamo da se čitava Kvantna fizika zasniva na ovoj Planckovoj formuli E = h f
(f - frekvencija) i da svoja “otkrića” na njoj zasnivaju i Einstein i Bohr, onda i ne čudi današnja
izgubljenost teoretskih fizičara, koji se još uvjek slijepo pridržavaju ove formule.
I sve po zakonu, Planckovom i Bohrovom mi dolazimo do jednog zaključka da je u stvari ne
samo Planckova konstanta konstantna,tj. energija x vrijeme, nego je čak i energija x talasna dužina ili
u ovom slučaju poluprečnik orbite putanje elektrona takođe konstantno, tako da sada imamo slijedeće
konstante:

h/2π=mvr (Jsec.) i

1/4π ε0 e² = mv²r (Jm)

Zaključak:
Nešto od ovoga svega nije konstantno jer bi slijedeći tu logiku mogli zaključiti, pošto v - brzina
ne igra više bitnu ulogu, da je takođe:

mr = costantno (kgm) tj. masa x poluprečnik

Kada imamo na umu da se danas u akceleratorima elementarnih čestica pokušavaju dostići što
više energije, jer je samo sa većom energijom moguće prodrjeti u još manja područja, tj. otkriti čestice
od kojih se sastoje protoni ili neutroni, i da te čestice imaju mnogo puta veću masu nego što je imaju
protoni ili neutroni, onda možemo reći da ove relacije tj. mr ili Er čak i potvrđuju tu svoju
konstantnost.
Tako bi za elektron kao i za druge el. čestice te konstante iznosile:

192
 mr =9,1 x10-31kg x 0,53x10-10m=4,823 x 10-41 (kgm)
Er = 4,3x10-18 (Jm)
Osim toga, iz svega slijedi da jedna od ove tri konstante nije uopšte konstanta, tj. h - Planckova
konstanta, e - naelektrisanost Elektrona ili ε0 - permeabilitet vakuuma.
Pošto vidimo da brzina (kretanja, rotacije) elementarnih čestica ne igra više gotovo nikakvu
ulogu, sa pravom možemo postaviti sljedeća pitanja:

1) Da li ova brzina čestica uopšte i postoji?

2) Ako postoji onda da bi se uslov mvr i mv²r =costantno ispunio, ona mora biti ista kod svih čestica,
tj. mora biti uvjek konstantna.

3) Međutim, poznato je da je jedina konstantna brzina, brzina svjetlosti tj. elektro-magnetskih talasa.

4) Prema formuli mr = cost. možemo zaključiti da čestica određene mase ima tačno određenu veličinu
svog talasa, koju možemo odrediti iz ove formule.

5) Iz ovog slijedi, da što je energija ili masa jedne čestice veća, veličina njenog talasa ili veličina te
čestice je manja, što uslovljava da materijalno-tačkasto ili česticno svojstvo tih elementarnih čestica
odnosno el-magnetnog zračenja bude izraženije.

6) Jedan od najvećih problema teorijske fizike danas je i stvaranje teorije koja bi barem u principu
mogla donekle da izračuna mase i ostale parametre svih eksistirajućih elementarnih čestica, tj.
odrediti spektar masa. Koristeći konstantnost Er ili mr, možda bi bilo donekle moguće koristeći se
veličinom talasne dužine ili poluprečnikom talasa (čestice), odrediti pravilo kojem podliježe ta veličina
talasne dužine ili poluprečnik talasa (čestice).
7) I na kraju možda možemo izvesti sljedeći zaključak iz ovih formula je:
a) Elementarne čestice imaju valno svojstvo, tj. čestice su valovi...
193
 b) Elektron je talas smješten u “dvodimanzionalni” ili trodimenzinalni prostor (ima oblik kruga
ili mjehura). Njegova stvarna veličina je u stvari poluprečnik njegove “orbite tj. udaljenosti od
atomskog jezgra. Atomsko jezgro se nalazi u njegovom centru. Njegova veličina nije neka tačkasta
masa veličine 10-18m, nego je njegova stvarna veličina u stvari veličina “orbite” ili veličina talasa
elektrona, tj. 0,529x10-10 u“prvoj orbiti”.
c) Veličina Elektrona nije nikakva konstantna veličina, nego se ona može stalno mjenjati.

18.2 Konstanta svih konstanti - Sommerfeldova konstanta fine strukture

Ovdje se radi o konstanti koja se dobije upoređivanjem druge 4 konstante, ali prije svega
poslušajmo oficijelno objašnjenje ove konstante.
„Konstanta fine strukture Alpha je jedna fundamentalna konstanta koja u fizikalnim teorijama
posjeduje sljedeća značenja:

1. Ona je jedna bezdimenionalna kombinacija drugih fundamentalnih konstanti i zato posjeduje jedno
temeljno značenje za čitavu fiziku.

2. Ona pokazuje raspodjeljenost spektralnih linija u spektru atoma vodika (H).

3. Ona je elektro-magnetska konstanta povezanosti, tj. ona opisuje međudejstvo između fotona i
naelektrisanih elementarnih čestica, npr. elektrona. Ovo međudjelovanje se između ostalog ispoljava kod
emisije fotona kod jednog titrajućeg elektrona (Dipolno zračenje). Kroz konstantu fine strukture je moguća
karakterizacija jačine elektro-magnetske sile, jer se ova sila međudjelovanja ispoljava razmjenom fotona
između naelektrisanih čestica.“

Njezina vrijednost iznosi α =1/137

Baš ovo objašnjenje Konstante fine strukture je još jedan od najboljih primjera kako se neke
jednostavne ali neshvatljive stvari sakrivaju iza nekih „naučnih“ i kompliciranih objašnjenja, kako bi
laik stvarno i mislio da oni sve „konce drže u svojim rukama“ i da znaju o čemu pričaju.
194
 I naravno pošto naučnici i ne znaju šta je uopšte ta Konstanta fine strukture, tako oni danas
pričaju o tome da se ta konstanta za vrijeme razvoja univerzuma možda i promjenila! Pošto uopšte ne
znamo šta je ta Konstanta fine strukture, najlakše je onda pričati o tome kako je ona prije nekoliko
milijardi godina imala drugu vrijednost jer sigurno neće nikome pasti na pamet da to i provjeri.

„Ova konstanta nam još služi za uspoređivanje 4 osnovne sile. Jedno karakteriziranje jačine
elektromagnetne sile pokazuje se preko Kulonovog zakona :

Daljim integracijama se dobije energija koja je potrebna da bi se dva elektrona iz beskonačnosti dovela na
daljinu r:

E = (1/4 π ε0 ) X e² / r.
Za druge sile (Gravitacionu, nuklearnu) možemo postaviti slične zakone sile, gdje upoređujemo energiju kod
iste udaljenosti r. Istovremeno se iskorišćava to što e/4 π ε0 ima dimenziju energija x dužina, i tako
djeljenjem sa veličinom iste dimenzije dobijamo jedan čisti broj. Ako uzmemo veličinu hc/2 π dobijamo
relativnu jačinu elektro-magnetske sile odnosno Konstantu fine strukture:

α=e²/4 π ε0(h/2 π)c = 1/137=0,007297353 ili

4 π ε0(h/2 π)c e²/ = 137
Po ovoj šemi se ostalim fundamentalnim silama određuju sljedeće vrjednosti: Gravitacija ima relativnu
jačinu od 10-39 , slaba sila 10-6 i jaka sila 1. Navodi za jaku i slabu silu nisu direktno uporedivi, jer ove sile
ne podliježu zakonu sile 1/r². „

195
 Zar je stvarno potrebno ovoliko „muke“ da se objasni to da je Konstanta fine strukture ništa
drugo do rezultat dijeljenja brzine elektrona (vel) u prvoj orbiti i brzine svjetlosti:

e²/4 π ε0 (h/2 π) c = vel / c iz čega slijedi:

vel = e² / 4 π ε0 (h/2 π ) α
α = 0,007297353
vel = 2,1877 x 106 m/sec. – brzina elektrona u prvoj orbiti
c = 2,9979924 x 108 m/sec – brzina svjetlosti
vel / c = 2,1877 x 106 m/sec. / 2,9979924 x 108 m/sec.
α = vel / c = 0,0072972 = 1 /137
Međutim sada je problem kako objasniti šta odnosi ove dvije brzine imaju zajedničkog sa
pojavom spektara fine strukture? Šta u stvari nije konstantno u svim ovim konstantama iz kojih se i
izvodi ova Konstanta fine strukture? Da li brzina elektrona u prvoj orbiti uopšte tačna i da li ona
uopšte i postoji?
Da li je to možda, kao što sam pisao, Planckova konstanta gdje imamo da je h = mv2πr tj (Joul x
sec.)= constantno kao i mv²r = constantno, odnosno (Joul x metar), jer da bi ove obje relacije bile
ispravne potrebno je uzeti jednu konstantnu brzinu u obje formule, a to može biti jedino brzina
svjetlosti c.

196
 Osim toga ako u osnovi tj. formuli mr (kgm) postoji takav odnos gdje je rezultat uvijek
konstantan, onda se ta konstantnost neće mjenjati ni u onim formulama gdje se dodaje c ili c² ili c³ itd.
Nemoguće je da i samom Sommerfeldu ova problematika konstante fine strukture, odnosi
brzine elektrona i brzine svjetlosti, kao i Planckovo vezanje energije koja ovisi samo o frekvenciji baš
zbog “konstantnosti” Planckove konstante, nije bila već tada dobro poznata.

Pošto je i za Sommerfelda Planck bio autoritet i neka vrsta duhovnog učitelja, ne mogu se oteti
sumnji da ni ovdje nije baš sve tako naučno bilo, i da su se i ovdje mnogi poznati problemi namjerno
gurali pod tepih.

Međutim, srećom postoje fizičari koji kao što to većina radi, ne prenosi na buduće generacije
ove teorije (Teorija relativnosti i Kvantna fizika) kao potpuno dokazane teorije i teorije bez greške,
nego otvoreno i javno govori o najvećim problemima u tim teorijama. Jedan od njih je svjetski poznat
teorijski fizičar Dirac i on razmišljajući o ovoj Konstanti fine strukture kao i Planckovoj konstanti,
kaže slijedeće: “Danas nije poznat ni jedan razlog, zašto ova Konstanta fine strukture ima upravo ovu a ne
neku drugu vrijednost. Mnogi naučnici su o tome imali različite ideje, ali ipak do danas ne postoji jedna
valjana teorija. Međutim, možemo prilično sigurni biti, da će fizičari jednoga dana ovaj problem riješiti i
postaviti jedno objašnjenje, zašto ova konstanta ima baš ovu vrijednost. Postojati će jedna buduća fizika koja
sa ovom vrijednosti 137 za hc / e² može funkcionirati. Međutim, u fizici budućnosti neće se moći
ove 3 vrijednosti h, e i c, posmatrati kao fundamentalne, odnosno kao konstantne. Samo dvije od
njih mogu biti elementarne ili konstante. Prilično je sigurno da će c biti jedna od te dvije
elementarne vrijednosti, što znači da će od ostale dvije vrijednosti h i e, samo jedna biti
fundamentalna. Najvjerovatnije je da će od te dvije vrijednosti e biti fundamentalna. Ako veličina h
nije fundamentalna, onda će se i naša predstava o Relaciji neodređenosti, koja međusobno spaja
vrijednosti mijesta i impulsa, potpuno izmjeniti. Ova Relacija neodređenosti ne može imati
temeljitu ulogu u jednoj teoriji, u kojoj samo h nije fundamentalna vrijednost. Ja vjerujem, da se
može sa velikom sigurnošću predpostavljati, da Relacija neodređenosti u ovakvoj formi, u jednoj
budućoj fizici neće preživjeti”.
197
(Walter Greiner und Georg Wolschin - Elementare Materie, Vakuum und Felder, Heidelberg, 1988., P. A. M. Dirac,Der Werdegang des
Naturbildes in der Physik)

Istinski tražiti odgovor na ova pitanje, kao i na mnoga druga (šta je prostor, šta je vrijeme),
povlači za sobom jedan glavni preduslov, a to je današnju nauku i fiziku iz autoritetsko-ideoloških
pravaca vratiti u normalne tokove.
Oficijelna nauka se predugo bavila nekim autoritarnim teorijama, a fizika 20 vjeka je predugo
konstante ispravljala i polirala novim konstantama, kao i mnogobrojne greške sakrivala drugim
greškama. Previše je vremena izgubljeno da bi mogli sebi još taj luksuz“nezainteresovanosti” priuštiti.
Saznavši prije 4 godine, ito prvi put, da postoji kritika Teorije relativnosti, a pogotovo težinu
njenih kontraargumenata, bio sam beskrajno ljut. Ta moja ljutna nije bila usmjerena prema Teoriji
relativnosti, ni prema Einstenu, a niti toliko prema činjenici da se jedna takva teorija nalazi u
oficijelnoj nauci. Moja ljutnja je bila na prvom mjestu usmjerena prema akademskim fizičarima
teoretičarima, koji odrđuju nastavni plan, kao i profesorima koji svojim studentima nikada ne
spomenu probleme ili nelogičnosti koje se nalaze u toj teoriji, a kojih su i oni sami svijesni.
Mislim da je došlo vrijeme da glasno i jasno postavimo našim naučnicima neka pitanja s
pravom tražeći istinski a ne neki u formule i nejasne pojmove, sakriveni odgovor.
Svaka nova generacija mora učiti na greškama starijih i prošli generacija.
Samo tako se i može stvarati i postojati jedna istinska nauka.
Međutim ne budemo li u stanju sva ta dostignuća tih prošlih generacija staviti na probu,
nećemo nikada biti u stanju imati tu istinsku nauku.

Osim toga, moramo imati na umu, da svi ti velikani fizike (za mene su velikani i oni a i svako
ko postavlja sebi slijedeća tri pitanja, zašto, kako i čemu), uopšte ne bi bili ponosni na nas, ako se i
dalje budemo slijepo držali onoga što su oni stvorili...
Baš su ogromna medijska kampanja i autoritiziranje nauke bili uzrokom što Einstein u
kasnijim godinama nije smogao hrabrosti da oficijelno izjavi ono što je napisao u pismu svom drugu
Solovine, u kojem kaže “da ne vjeruje da će išta od njegove Teorije relativnosti opstati u budućnosti”.
Naši današnji mediji i nauka zasnovana na principu ortodoksije su preuzeli ulogu crkve iz
srednjeg vijeka.
198
 Baš kao što je inkvizicija u to vrijeme spalila Đordana Bruna i “ušutkala” Galileja, tako
današnji mediji i naučnici “čuvari jedine, njihove istine”, sa kojom barataju kao sa ličnom imovinom,
“ušutkuju” kritičare tih njihovih kvaziteorija i oni su takođe ušutkali Einsteina.
Da. Baš oni su glavni krivac što ostarjeli Einstein nije smogao snage da svojoj savjesti dopusti
da javno i otvoreno progovori.

Zato naši budući ciljevi moraju da budu:

- IZBACIVANJE AUTORITETA IZ NAUKE uz temeljitu provjeru svih teorija stvorenih od

tih autoriteta i “genija” kao i visok stepen nezavisnosti nauke od političkih, ekonomskih i drugih
centara moći.
- ODVAJANJE FILOZOFIJE OD DRŽAVE I OD NAUKE

Sve ovo je moguće i mora se ostvariti ako hoćemo spoznaju i istinu, kao i nauku koja će služiti
svakom čovjeku ove planete a ne nekim institucijama koje se nalaze pod uticajem autoriteta, kao i
partijsko-političkih i državnih institucija.
Filozofija mora biti potpuno nezavisna od svih drugih naučnih disciplina, a pogotovo od
politike i ekonomije.
Ako ne stvorimo nauku koja je neovisna od države kao i od centara ekonomske moći, onda
ćemo imati državu i te centre moći koji će nam određivati i stvarati nauku.
Ako ne stvorimo filozofiju nezavisnu od nauke i naučnih teorija, onda ćemo imati nauku i
njezine naučne teorie, koja će nam “stvarati” filozofiju i intelektualce filozofe držati na uzdi.
Takvo poniženje mnogi ne mogu i neće da trpe.

Mnogima kojima je ova problematika strana će smatrati da ne postoji potreba za svim ovim
zahtjevima. Međutim ako bi u detalje analizirali sve posljedice koje smo imali u prošlosti, a i danas
imamo, baš zbog zavisnog odnosa nauke prema autoritetima, centrima moći i politici kao i filozofije

199
prema nauci, uvidjeli bi da su te posljedice ovisnosti ogromne i da mnogo utiču na daljnji razvoj nauke
kao i čitavog čovječanstva.
Samo na ovaj način je moguće filozofiju “vratiti” u društvo, politiku, kao i sve druge grane
nauke, tj. dati joj mjesto koje joj i pripada.
20-ti vjek je filozofija gotov “prespavala”, a filozofi su se većinom od strane nauke i naučnika
koristili kao reklamatori mnogih fantastičnih naučnih teorija.
Društvo i nauka koji imaju ovakav odnos prema ideji i filozofskom mišljenju, se sve više
udaljava od realnosti, najveći, istinski, duhovni ciljevi čovjeka se zamjenjuju nekim kvazi istinama i
ciljevima, što neminovno vodi prema intelektualno-duhovnoj destrukciji.

Zato filozofija kao “čuvar” svih ovih “stvari” mora biti potpuno neovisna od svih uticaja
mnogih autoriteta i moćnika, iz područja politike, ekonomije kao i nauke, tj. baš onih područja koji se
u stvari, moraju stalno nalaziti ”pod budnim okom” filozofa, koji moraju da imaju slobodu,
nezavisnost i težinu svoje kritičke misli, kao i mogućnost pristupa medijima.
Jer filozofija je postojala i prije države i prije nauke.

Filozofija je nastala onog momenta kada je prvi čovjek osjetio beskrajnu tugu i čežnju
gledajući u zvijezdano nebo i sebi postavio sljedeća pitanja: Zašto, čemu i kuda?

JELOVAC SEADIN
12/2006

200
LITERATUR:

[1[ A. Einstein “Zur Elektrodinamik bewegter Körper”, (1905)

[2[ Johannes Jürgenson, “Lukrativne laži nauke”.
[3] Gotthard Barth; “Kraj matematičke fizike”(1989),
[4] Gotthard Barth; “Da li je svijet prevaren”(1987),
[5] Gotthard Barth; “Gigantska prevara sa Einsteinom”(1987),
[6] G.O.Müller; Pisma upućena novinskim redakcijama (2001),
(Pisma upućena lično na privatne adrese 220 novinara iz poznatih časopisa
kao što su:Fokus, Stern, Frankfurter allgemene Zeitung, Süddeutsche Zeitung usw.(2006)
[7] Ekkehard Friebe;”Nauka i moralna odgovornost”;
[8] Ekkehard Friebe „Kako je došlo do Teorije relativnosti“(1988),
[9] Ekkehard Friebe “Ko je bio prvi kritičar Teorije relativnosti” (1989),
[10] Ekkehard Friebe “Postoji li jedan eksperimentalni dokaz za formulu
E= h·ny od Max Plancka?”1984
[11] Karl R. Poppera iz njegovog intervjua časopisu
“Die Welt” 29. januara 1990
[12] Georges Bourbacki, “Zvoneći atomi vodika i Kvantna fizika”;
[13] Siegfried Gehrun, “Teški put do objektivne spoznaje svijeta”; “Veliki prasak”
[14] Ljudmila Daskalow, „Razmišljanja o Teoriji relativnosti“, (2002)
[15] Werner Heisenberg, Physik und Philosophie, Stuttgart 1984
[16] Walter Dissler, “Vodi li vjerovanje u Einsteinovu teoriju relativnosti
201
 prema jednoj vrsti mentalnog invaliditeta” (1971).
[17] Izrael, H., “Sto autora protiv Einsteina” (1931).
[18] Utz J. Pape,”Popularnonaučna obrada Teorije relativnosti”(2001); FB
Filozofija, FU Berlin, Docent Prof. Dr. H. Tetens
[19] Johannes Ranf, “Gradivni elementi univerzuma” 1991, Berlin.]
[20] John Zerzan, “Anarhoprimitivizam protiv civilizacije”.
[21] Werner Heisenberg, “Physik und Philosophie” Frankfurt, 1973
[22] Walter Greiner und Georg Wolschin - Elementare Materie, Vakuum und Felder, Heidelberg, 1988.,
P. A. M. Dirac,Der Werdegang des Naturbildes in der Physik

202